Nora Roberts
M esec nad nad K ar oli nom Naziv originala: Nora Roberts CAROLINA MOON Copyright © by Nora Roberts 2000 Mesec nad Karolinom Copyright © za srpsko izdanje iz danje Alnari d.o.o. 2006 Prevela Ljiljana Lončarević Alnari Beograd, 2008.
Za Rut Langan i Merijen Vilman, Za prošlost, sadašnjost i buduć nost Za prijateljice mog detinjstva, sestre po krvi i uzdanice koje su uč inile inile da se dvorišta pretvaraju u magi č ne šume Tori
I
Meni, divna drugo, ti nikada ostariti ne ćeš, Jer kakvom kakvom te moje moje oko prvi prvi put spazi, spazi, Takvom se se meni tvoja tvoja lepota lepota još čini. - Vilijam Šekspir
1.
Probudila se u telu preminule prijateljice. Bilo joj je osam godina i bila je j e visoka za svoje godine, krhka, nežnog lica. Kosa joj je bila boje kukuruzne svile i ljupko joj je padala niz uzana leđa. Njena majka je volela da je svake večeri češlja ‐ sto pokreta srebrnom četkom mekih čekinja postavljenom na gizdavu, elegantnu dršku trešnjinog drveta. Dečje telo se sećalo toga, osećalo je svaki dugi, suzdržani pokret četke i zbog toga je zamišljala da je maca koju neko mazi. ma zi. Sećala se kako se svetlost prelamala preko kutijica od borovine i kristalnih i kobaltnih flašica, pa pogađala srebrnu poleđinu četke i bleštala na putu kroz kosu. Sećala se mirisa sobe, osećala ga je i sada. Gardenija. Uvek gardenija za mamu.
I u ogledalu, pri svetlosti lampe, mogla je da vidi bledo ovalno lice, tako mlado, tako lepo sa onim zamišljenim plavim očima i glatkom kožom. Tako životno. Zvala se Houp. Prozori i velika vrata terase bili su zatvoreni pošto je leto bilo u jeku. Vrelina je vlažnim prstima pritiskala staklo, staklo, ali unutar kuće, vazduh je bio prohladan, pa je njena pamučna spavaćica bila tako krta da je pucketala kada se pomerala. Međutim, ona je želela tu vrelinu i pustolovine, ali te pomisli je zadržala za sebe kada je mamu poljubila za laku noć. Nežan poljubac u namirisani obraz. Mama bi svakog juna naredila da se tepisi iz hodnika smotaju i sklone na tavan. Sada su podovi od borovine uglancani voskom bili klizavi i glatki pod devojčicinim bosim stopalima kada je odbazala u hodnik obložen panelima od čempresa i slikama u teškim ramovima od tamnog zlata. Uz oštro, uvijeno stepenište do očeve radne sobe. old spajs i burbon. A tamo su bili očevi mirisi. Dim, koža, miris old spajs Volela je ovu prostoriju sa njenim zaobljenim zidovima i velikim, teškim kožnim stolicama boje porta koji je njen tata ponekada pijuckao posle večere. Ovde su police preko svih zidova bile zatrpane knjigama i blagom. Volela je čoveka koji je sedeo za ogromnim stolom sa cigarom, čašom pića i poslovnim knjigama. Ta ljubav je bila bol srca žene u dečjem telu, tračak čežnje i zavisti na toj jednostav‐ noj i potpunoj ljubavi. Glas mu se prolomi, ruke su mu bile snažne, a stomak mekan kada ju je obuhvatio u zagrljaj koji se tako razlikovao od maminog nežnog i suzdržanog poljupca za laku noć. Evo moje princeze, kreće u kraljevstvo snova. Šta ću da sanjam, tata? Vitezove i bele atove i pustolovine preko mora. Zakikotala se, ali je nešto duže nego obično zadržala glavu na njegovom ramenu, pa je pomalo i brujala, poput mačeta koje prede. Da li je znala? Da li je nekako znala da nikada više neće bezbedno sedeti u njegovom krilu? Nazad niza stepenice, pored Kejdove sobe. Njemu nije bilo vreme za spavanje, ne još, jer je bio četiri godine stariji i dečak i mogao je letnjih večeri duže da ostane budan i da gleda TV ili da čita knjige ‐ samo ako je ujutro bio oran i spreman za sitne poslove po kući. Jednoga dana Kejd će postati gazda Bo Rivza i sedeće za velikim stolom u radnoj sobi u kuli sa poslovnim knjigama. On će zapošljavati i otpuštati, nadgledati žetvu i pušiti cigare na sastancima i žaliti se na vladu i cenu pamuka. Jer je on bio sin. I to Houp nije smetalo. Nije ni želela da sedi za stolom i sabira brojeve. Zastala je ispred sestrine sobe, oklevala. Fejt to sve jeste smetalo. Uvek je nešto smetalo Fejt. Lila, žena koja je spremala po kući, kazala joj je da bi se gospođica Fejt raspravljala sa samim bogom, samo da bi ga isprovocirala. Houp je verovala da je to tačno, jer čak i pored toga što je Fejtina bliznakinja, nije shvatala zbog čega je to njena sestra stalno napeta. Baš večeras poslali su je u sobu zbog drskih reči. Sada su vrata bila čvrsto zatvorena i ispod vrata nije dopirala svetlost. Houp je zamislila Fejt kako bulji u plafon onako namrgođenog lica i stegnutih pesnica kao da je spremna da se boksuje sa senkama. Houp dodirnu kvaku. Uglavnom je mogla da privoli Fejt da se trgne iz tog mračnog raspoloženja. Mogla je u mraku da se uvuče u krevet kod nje i izmišlja priče sve dok se Fejt ne bi nasmejala i dok joj žestina u očima ne bi nestala. Ali današnje veče namenjeno je nekim drugim stvarima. Pustolovinama. Pustolovinama. Sve je bilo isplanirano, bilo isplanirano, ali Houp nije dozvolila da je uzbuđenje obuzme sve dok se nije našla u svojoj sobi iza zatvorenih vrata. Svetio nije palila, tiho se kretala u polumra‐ ku prosečenom zracima srebrne mesečine. Prešla je iz pamučne spavaćice u kratke
pantalonice i majicu. Srce joj je prijatno tuklo u grudima dok je nameštala jastuke na krevetu da bi dobila oblik koji je njenim naivnim, detinjim očima ličio na usnulu priliku. Ispod kreveta je izvukla pribor za pustolovine: staru kutijicu za užinu sa kupolom na vrhu, a u njoj se nalazila flaša mlake koka‐kole, kesica sa keksom koji je pažljivo ukrala iz kuhinjske tegle, zarđali džepni nožić, šibice, kompas, pištolj na vodu ‐ spreman za paljbu ‐ i crvena plastična baterija. Na trenutak je posedela na podu. Mogla je da oseti miris svojih bojica i talka koji joj j oj se zadržao na koži posle kupanja. Jedva da je čula muziku koja je lebdela iz majčine dnevne sobe. Kada je podigla prozor i skinula mrežicu protiv komaraca, nasmešila se. Mlada, okretna i vedra zbog onoga šta je očekuje, prebacila je nogu preko prozorske daske, pronašla uporište na rešetki sa isprepletanom vistarijom. Vazduh je ličio na sirup čiji joj je vreli, slatki ukus punio pluća dok je silazila niz rešetku. Iver joj se zabio u prst, pa je siknula od bola. Ali je nastavila dalje, pogleda uprtog u osvetljene prozore na prvom spratu. Senka je, pomisli, i niko je neće videti. Bila je Houp Lavel, devojčica špijun koja tačno u deset i trideset i pet ima sastanak sa svojim kontaktom i partnerom. Prigušivala je kikotanje, a kada je skočila na zemlju, već je bila bez daha od tog smeha koji je nastojao da izbije iz nje. Da bi sve bilo uzbudljivije, kidisala je i jurišala iza debelih stabala golemog, starog drveća koje je zasenjivalo kuću, zatim provirila iza njih prema bledoplavičastom svetlu koje je pulsiralo sa prozora sobe u kojoj je njen brat gledao TV, pa naviše prema čistijem žućkastom odsjaju gde su svako za sebe njeni roditelji provodili večeri. Istraživanje u ovom trenutku upropastilo bi misiju, pomislila je dok je pognuta jurila kroz vrtove i sladak miris ruža i jasmin koji cveta noću. Po svaku cenu mora da izbegne zatočeništvo jer sudba celoga sveta počiva na njenim plećima i na plećima njenog odlučnog partnera. Žena u dečjem telu je zavrištala. Vrati se, o molim te, vrati se. Ali dete je nije čulo. Isterala je svoj ružičasti bicikl iza kamelija gde ga je tog popodneva sakrila, brižno odložila svoj pribor u belu korpu, te gurnula bicikl preko jastučeta trave i duž dugačke šljunčane staze i nastavila tako sve dok kuća i svetla nisu postali nejasni u daljini. Kada je vozila, jurila je kao vetar zamišljajući da je simpatični ružičasti bicikl isfrizi‐ rani motocikl sa dodatnom opremom: rasprskivačem nervnog gasa i ispaljivačem ulja. Bele plastične trake plesale su na krajevima upravljača i jedna drugu veselo pljeskale. Letela je kroz zgusnuti vazduh, zatim spretno skočila sa bicikla i svezla ga s puta niz uzan jarak gde će ga sakriti u žbunju. Iako je mesec dovoljno osvetljavao, izvadila je baterijsku lampu iz pribora. Princeza Lija koja joj se osmehivala sa sata saopšti joj da je poranila petnaest minuta. Bez straha, bez razmišljanja, skrenula je na usku stazu prema močvari. Prema kraju leta, kraju detinjstva. Života. Tu su zvuči bili živahni: voda i insekti i sitna noćna bića. Svetlost se probijala u tankim vrpcama kroz svod tupela i čempresa sa visećom mahovinom. Ovde je magnolija u cvatu zadebljala od snažnog i slatkog parfema. Put do čistine poznavala je kao samu sebe. Ovo mesto za sastanke, ovo tajno mesto bilo je dobro čuvano, štićeno i voljeno. Pošto je prva stigla, pokupila je sa gomilice drveta za potpalu st are st are grančice i zdepaste grane i bacila se na loženje vatre. Komarci su bežali od dima, ali već se nehajno češkala po mestima ujeda koji su joj se u vidu tačkica javljali na nogama i rukama. Spremila se na čekanje uz kolačić i koka‐kolu. Kako je vreme prolazilo, oči su joj se zatvarale, a muzika močvare ju je uspavljivala. Vatra je pogrickala sitne otpatke drveta i sada je samo tinjala. U polusnu, naslonila je obraz na skvrčena kolena.
Isprva, šuškanje je bilo samo deo sna u kom je vrdala zavijenim ulicama Pariza kako bi umakla opakom ruskom špijunu. Ali, na zvuk lomljenja grančice trgnula se i san joj je izmakao. Prvo se pojavio širok osmeh, ali ubrzo ga je zamenila strogim, profesionalnim izrazom lica vrhunskog tajnog agenta. Lozinka! Osim ustaljenog zujanja insekata i blagog pucketanja umiruće vatre u močvari je sve bilo tiho. Uspentrala se na noge, u ruci je imala baterijsku lampu nakrenutu poput pištolja. Lozinka!, ponovo pozva i nanišani kratak tračak svetla. Ali šuškanje je sada dolazilo s leđa, pa se okrenula i tu joj srce poskoči, a tračak zaplesa u nervoznim trzajima. Strah, nešto što je za svojih kratkih osam godina tako retko doživljavala, privukao se onako vreo i pekao joj je grlo. Ajde prestani. Nisi me uplašila. Zvuk s leve strane, promišljen, zastrašujući. Kako se sledeći talas straha kao zmija sklupčao u stomaku, krenula je korak unazad. I začula smeh, blag, bez daha, u blizini. Tada je potrčala, trčala je kroz guste senke i svetio koje je poskakivalo. U grlu joj se skupio onaj užas koji vrisak prigušuje pre nego što se otme. Iza nje su loptali koraci. Brzo, suviše brzo; i preblizu. Nešto je udari otpozadi. Oštar bol u leđima koji vibrira sve do tabana. Trzaj kostiju i daha kada žestoko udari o tlo. Vazduh joj pobeže iz pluća u vidu jecaja kada ju je pritisla njegova težina. Namirisa znoj i viski. Utom je zavrištala, ispuštajući dug povik očajanja, a potom pozvala svoju prijateljicu. Tori! Tori, pomozi mi! I tu žena zarobljena u telu mrtvog deteta zajeca. Kada je Tori došla k sebi, ležala je na kaldrmi prilaza svojoj kući, a na sebi je imala samo spavaćicu potpuno mokru od proletnje kiše koja je sipila. Lice joj je bilo vlažno i osetila je slan ukus svojih suza. Vriska joj je odjekivala u glavi, ali nije znala da li je njena ili deteta koje nije mogla da zaboravi. Drhteći, okrenula se na leđa da joj kišica ohladi obraze i spere suze. Od ovih epizoda ‐ napada, kako ih je njena majka uvek zvala ‐ često je bila malaksala i tugaljiva. Nekada ranije mogla je da se izbori i da ih potisne pre nego što je savladaju. Mada, ili je bilo ovo ili užasni udar očevog kaiša. Isteraću ja batinama đavola iz tebe, devojko. Hanibal Bodin je svuda video đavola; u svakom strahu i iskušenju vrebala je ruka sotone. I davao je sve od sebe da iz svog jedinog deteta istera naopakost. U tom trenutku, sa mučninom koja joj je kružila po želucu, Tori požele da mu je to pošlo za rukom. Čudila se što je izvesni broj godina zapravo i prigrlila to što je postojalo u njoj, istraživala ga, služila se njime, čak je to nešto i slavila. Nasledstvo, rekla joj je njena baka. Uvid. Prosvečenje. Krvni dar. Ali postojala je Houp. Sve je više navirala Houp i zabolela bi je glava od naleta sećanja njene prijateljice iz detinjstva. I uplašila bi se. Ništa što je iskusila, ni kada je sprečavala niti kada je prihvatala taj dar, nije ju obuzimalo kao ovo. Preuzimalo, odvodilo. Od toga je bila bespomoćna, a sebi samoj je obećala da više nikada neće biti bespomoćna. A ipak, eto je tu, prostrta na svom sopstvenom prilazu na kiši, a čak se ni ne seća kako je dospela napolje. Bila je u kuhinji, kuvala čaj, stajala kod pomoćnog stola, bili su upaljeni i svetio i muzika, čitala je bakino pismo. To je bio okidač, shvatila je Tori dok se polako podizala na noge. Baka je bila veza sa detinjstvom. Sa Houp. U Houp, pomisli kada je zatvorila vrata prema bašti. U bolu i strahu i užasu te jezive
noći. A ona opet nije saznala ni ko je ta osoba, ni razlog. I dalje drhteći, Tori je otišla u kupatilo, svukla se, pustila slavinu za vrelu vodu i kročila pod tuš. „Ne mogu da ti pomognem", promrmljala je i zažmurila. „Nisam mogla onda da ti pomognem, ne mogu da ti pomognem ni sada." Njena najbolja prijateljica, sestra po srcu, umrla je te noći u močvari dok je ona čamila zaključana u svojoj sobi jecajući zbog poslednjeg batinanja. A znala je. Videla je. Bila je bespomoćna. Osećaj krivice, svež kao što je bio i pre osamnaest godina, potpuno je obuzeo. „Ne mogu da ti pomognem", ponovi. „Ali se vraćam kući." Tog leta nam je bilo osam godina. Tog davnog leta kada se činilo da će oni teški vreli dani zauvek da potraju. Bilo je to leto nedužnosti i šašavosti i prijateljstva, takvo leto koje oko nečijeg sveta sačini ljupku, staklenu kuglu. Jedna noć je sve to promenila. Za mene od tada ništa više nije isto. A kako bi i moglo da bude? Većinu svog života izbegavala sam da govorim o tome. To nije zaustavilo ni sećanja niti slike. Ali izvesno vreme pokušavala sam da ih sahranim, kao što je Houp sahranje‐ na. Olakšanje je sada se sa tim suočiti, glasno to izreći, pa makar i samo za sebe. Kao da iz srca izvlačim bodež. Bol će neko vreme da se zadrži. Bila mi je najbolja prijateljica. Naša spona bila je onako duboka i neposredno silna kako samo deca umeju da je iskuju. Pretpostavljam da smo bile čudan par, plava i povlašćena Houp Lavel i tamnokosa, stisnuta Tori Bodin. Moj tata je zakupljivao parčence zemljišta, mali ugao ogromne plantaže koju je njen tata posedovao. Ponekad, kada bi njena mama priređivala zabave za visoko društvo ili neku od svojih rasipnih žurki, moja bi pomagala u čišćenju i usluživanju. Ali taj jaz u društvenom položaju ili klasna razlika nikada se nisu odrazili na prija‐ teljstvo. Zapravo, nikada nam nisu ni pali napamet. Ona je živela u ogromnoj kući, u kući koju je njen navodno čudnovati predak sagra‐ dio da liči više na zamak nego na kuću u džordžijanskom stilu kakav je bio popularan tokom tog perioda. Bila je kamena, sa kulama i tornjevima i valjda sa nečim što bi se moglo nazvati bedemima. Ali Houp nije bila nikakva princeza. Živela je za pustolovine. A i ja sam, kada sam bila uz nju. Sa njom, pobegla bih od jada i meteža sopstvene kuće, svog života i postajala bih njen partner. Bile smo špijuni, detektivi, vitezovi u potrazi, pirati ili pljačkaši. Bile smo hrabre i iskrene, odlučne i smele. U proleće pre tog leta, pomoću džepnog nožića zasekle smo po mali zarez na zglobu šake. Svečano, pomešale smo krv. Imale smo sreće, pretpostavljam, što nismo zaradile trovanje. Umesto toga, postale smo sestre po krvi. Ona je imala sestru, bliznakinju. Ali Fejt nam se retko pridruživala u našim igrari‐ jama. Za nju su bile suviše blesave ili pregrube, suviše prljave. Uvek su za Fejt bile u nečemu preterane. Nije nam nedostajala ni njena narav niti pritužbe. Tog leta, bliznakinje smo bile Houp i ja. Da me je neko pitao da li je volim, postidela bih se. Ne bih razumela. Ali svakog dana od tog užasnog avgustovskog, nedostajala mi je kao što mi je nedostajao i onaj deo mene koji je preminuo zajedno sa njom. Trebalo je da se nađemo u močvari, na našem tajnom mestu. Mislim da i nije bilo preterano tajno, ali jeste bilo naše. Često smo se tamo igrale, na tom vlažnom zelenom vazduhu, doživljavale naše pustolovine uz ptičju pesmu i mahovinu i divlje azaleje. Protiv pravila je bilo izlaženje posle sutona, ali sa osam godina, uzbudljivo je da se neko pravilo prekrši. Trebalo je da donesem beli slez i limunadu. To je bilo pitanje ponosa. Roditelji su mi bili siromašni, a ja još siromašnija, ali morala sam nečim da doprinesem, te sam izbroja‐ la novac iz teglice koja mi je bila sakrivena pod krevetom. Imala sam dva dolara i šezde‐
set i osam centi te avgustovske noći ‐ nakon kupovine kod Hensona ‐ ukupna suma moje novčane svojine počivala je u staklenoj tegli i sastojala se od penija i bakrenjaka i nešto teško stečenih novčića od dvadeset i pet centi. Za večeru smo imali pirinač i piletinu. U kući je bilo prevruće, pa je taj obrok bio pravi poduhvat čak i pored ventilatora koji su hladili najvećom brzinom. Ali, ako je na tanjiru bilo i zrnce pirinča, tata je očekivao da ga pojedeš i da budeš zahvalna. Pre večere smo se molili. U zavisnosti od tatinog raspoloženja trajalo bi negde između pet i dvadeset minuta dok bi se hrana hladila, a stomak nam zavijao i znoj klizio niz leđa u gadnim potocima. Moja baka je običavala da kaže kako čak i bog pokušava da zamakne u skrovište kada ga Hanibal Bodin pronađe. Bio je krupan čovek, moj otac, i snažan u grudima i rukama. Čula sam da su ga nekad smatrali zgodnim. Godine na različite načine oblikuju čoveka, a očeve su njega istesale u ogorčenog čoveka. Ogorčenog i strogog, a ispod svega toga opakog. Crnu kosu je zalizi‐ vao, a iz te kupole činilo se da mu se lice izdiže poput oštrih stena iz planine. Stena koje bi ti odvalile kožu sa kostiju za jedan pogrešan korak. I oči su mu bile tamne, goruća vrsta crnila. Prepoznajem ih sada u očima nekih propovednika sa televizije i ljudi na ulici. Moja majka se njega plašila. Pokušavam da joj to oprostim, to što ga se toliko plašila da nikada nije stala na moju stranu kada je koristio svoj remen da svog osvetoljubivog boga ubije u meni. Te noći, za večerom, bila sam tiha. Postojali su izgledi da me neće ni primetiti ako budem tiha i očistim tanjir. U meni, iščekivanje te noći delovalo je kao živo biće, treperavo i veselo. Držala sam pognute oči, pokušava sam da podesim ritam žvakanja kako me ne bi optužio da razvlačim ili da halapljivo gutam. Kod tate je to bila nejasno ocrtana granica. Sećam se šuma ventilatora i škripe viljušaka po tanjirima. Sećam se tišine, tišine duša koje se kriju u strahu koji je živeo u kući moga oca. Kada mu je majka ponudila još piletine, ljubazno joj je zahvalio i usuo još hrane. Činilo se da prostorija lakše diše. Bio je to dobar znak. Moja majka, ohrabrena ovim, pomenula je kako paradajz i kukuruz lepo napreduju i kako će narednih nedelja da ih sprema za zimnicu. I na imanju Bo Rivz spremaju zimnicu i da li on misli da li je dobra ideja da ona pripomogne jer su je zamolili. Nije pomenula nadnicu koju će da zaradi. Čak i kada je tata bio donekle raspoložen, nije bilo pametno potezati novčiće koje bi joj Lavelovi udelili za službu. On je bio hranitelj porodice i nama nije bilo dozvoljeno da zaboravimo tu tako važnu činjenicu. U sobi je ponovo zastao dah. Ponekada bi sam pomen Lavelovih izazvao munje u tatinim mračnim očima. Ali te noći je izjavio da bi to bilo razumno. Sve dok ne zanemari neki od njenih poslova pod krovom koji joj je on obezbedio. Na ovaj srazmerno prijazan odgovor, ona se nasmešila. Sećam se kako joj je lice smekšalo i kako mi se učinila skoro lepom. Tu i tamo, ako se dobro zamislim, mogu da se prisetim mame kada je bila lepa. Han, tako ga je zvala kada se smešila. Tori i ja ćemo da održavamo sve ovde, ništa ti ne brini. Sutra ću da odem da porazgovaram sa gospođicom Lilom i da vidim da sve to sredim. I pošto će uskoro bobice, takođe ću da spremam džem. Imam ovde negde nešto parafina, ali ne mogu da se setim kuda sam ga stavila. I to, ta usputna opaska o džemu i vosku i rasejanost sve su izmenili. Valjda sam u mislima odlutala tokom njihovog razgovora, razmišljala o predstojećoj pustolovini. Progovorila sam bez razmišljanja, bez spoznaje o posledicama. Pa sam izrekla reći koje su me proklele. Kutija sa parafinom je na gornjoj polici u kredencu iznad šporeta, tamo gore iza šećernog sirupa i štirka.
Jednostavno sam progovorila o onome što sam videla u umu ‐ četvrtastu kutiju crnog voska iza tamne flaše sirupa ‐ i posegnula sam za hladnim zašećerenim čajem da sperem skrobasta zrnca pirinča. Pre nego što sam otpila i prvi gutljaj, začula sam kako se vratila tišina, nemi talas koji je prekrio čak i ujednačen šum ventilatora. Unutar tog vakuuma, srce je počelo da mi tuče, jedan za drugim jaki udarci kao čekićem, sa zvonjavom koja je postojala samo u mojoj glavi, a u stvari bila je iznenadni i zli nalet krvi. Nalet straha. Tada je blago progovorio, kao što je to činio, uvek je tako činio neposredno pred besnilo. Otkud ti znaš gde je vosak, Viktorija? Kako ti znaš da je tamo gore, gde ne možeš da ga vidiš? Gde ne možeš da dosegneš? Slagala sam. Glupavo, jer sam već bila osuđena, ali laž se sama iskotrljala, odbrana očajnika. Rekla sam mu da sam valjda videla mamu kako ga tamo ostavlja. Sećam se kako ga je ona tamo stavila, samo to i ništa više. Pokidao je tu laž na paramparčad. Umeo je da prozre laži i da ih iscepa na nejednake parčiće i lepljive delove. Kada sam to videla? Što mi nije bolje išlo u školi ako sam tako pametna da mogu godinu dana nakon poslednje sezone za zimnicu da upamtim gde se nalazi parafin? I otkud ja to znam da se nalazi iza šećernog sirupa i štirka, a ne ispred njih ili pored? O, bio je on promućuran čovek, moj otac, i nikada mu ni najmanji detalj ne bi promakao. Mama ništa nije kazala dok je on zborio tim mirnim glasom, udarajući me tim rečima kao pesnicama umotanim u svilu. Prekrstila je ruke, a ruke su joj se tresle. Da li se tresla zbog mene? Valjda bih volela da verujem u to. Ali ništa nije progovarala dok je njegov glas postajao sve glasniji, ništa ni kada je odgurnuo stolicu ispod sebe. Ništa ni kada je meni čaša ispala iz ruke i razbila se na podu. Odlomljeno parče okrznula mi je gležanj i osećala sam taj neznatni bol i pored užasa koji se gomilao. Prvo se zaustavio, naravno. Samom sebi bi rekao da je to pravedno, ispravno da se učini. Kada je otvorio kredenac, gurnuo flaše u stranu, polako izvukao četvrtastu kutiju voska iza sirupa, ja sam zaplakala. Još sam tada u sebi imala suza, još sam imala nade. Čak i kada me je trgnuo da ustanem, ponadala sam se da će kazna uslediti jedino u vidu molitve, satima molitve sve dok mi se ne ukoče kolena. Ponekad, makar ponekad tog leta, to mu je bilo dovoljno. Zar me nije upozorio da ne puštam đavola u sebe? l pored toga, ja sam donela poročnost u njegovu kuću, osramotila sam ga pred bogom. Rekla sam mu da mi je žao, da nisam htela. Molim te, tata, molim te, neću više nikada. Biću dobra. Preklinjala sam ga, a on je izvikivao citate iz Svetog pisma i velikim grubim rukama me vukao prema mojoj sobi, ali ja sam ga i dalje preklinjala. Bilo je to poslednji put da sam to činila. Nema suprostavljanja. Još bi gore bilo ako bi se borila. Četvrta zapovest je svetinja i mog oca ima da poštujem u njegovoj rođenoj kući, čak i kada me tuče do krvi. Lice mu je poprimilo tamnocrvenu boju od pravičnosti, velike i slepe kao što je sunce. Samo me je jednom ošamario. I samo to je bilo dovoljno da zaustavi moje molbe i moje izgovore. I da mi ubije nadu. Ležala sam preko kreveta na stomaku, krotka kao žrtveno jagnje. Njegov remen, kada ga je izvukao iz petlji radnih pantalona, začuo se kao kad zmija sikće, a zatim kada ga je zategao ‐ oštar, spretan pucanj. Uvek bi remen nategao tri puta. Sveto trojstvo okrutnosti. Prvi udarac kaiša uvek je najgori. Bez obzira na to koliko puta bude prvih udaraca, šok i bol preneraze i istrgnu vrisak iz stomaka. Telo se trgne u znak protesta. Ne u neverici ‐ a onda ugrize drugi udarac, a zatim i treći. Uskoro tvoji krici su više životinjski nego ljudski. Tvoja ljudskost se dovodi u pitanje, zakopana pod lavinom bola i poniženja.
Dok bi me tukao, držao mi je propoved i glas bi mu postao strašna rika. A pod tom rikom nalazilo se gnusno uzbuđenje, naopaka vrsta užitka koju nisam razumevala niti prepoznavala. Nijedno dete ne bi trebalo da zna za taj klizavi sloj, a toga sam neko vreme bila i pošteđena. Prvi put kada me je istukao, imala sam pet godina. Moja majka je pokušala da ga zaustavi i za to je dobila masnicu na oku. Nikada više nije pokušala. Ne znam šta je radila te noći dok je on divljao, mlatio đavola koji mi je dao vizije. Nisam mogla da vidim, ni očima ni umom, ništa osim krvave izmaglice. Ta izmaglica je bila mržnja, ali ni to nisam prepoznala. Ostavio me je da jecam i zaključao vrata. Nakon izvesnog vremena, bol me je poslao u san. Kada sam se probudila, bilo je mračno i činilo se da u meni gori vatra. Ne mogu da kažem da je bol nepodnošljiv jer ga podnesete. Kakav izbor imate? Takođe sam se i molila da je ono što je bilo u meni konačno isterano. Nisam želela da budem grešna. Ipak, čak i dok sam se molila, kuvalo mi je u stomaku, a i nešto me je i peckalo, poput oštrih prstića koji plešu na potiljku. Prvi put mi se ovako javilo, te sam pomislila da sam bolesna, grozničava. Potom sam ugledala Houp, jasno kao da sedim pored nje na našoj čistini u močvari. Namirisala sam noć, vodu, čula sam zujanje komaraca, brujanje insekata. I kao i Houp, čula sam šuškanje u žbunju. Kao i Houp, osetila sam strah. Sveže, vrele nalete straha. Kada je ona potrčala, ja sam potrčala, tako zadihana da su me grudi od toga bolele. Videla sam gde je pala pod težinom onoga što ju je zaskočilo. Senka, neki oblik koji nisam jasno mogla da vidim, mada sam mogla da vidim nju. Pozvala me je. Vrisnula moje ime. Zatim sam videla samo tamu. Kada sam se probudila, sunce je bilo izašlo, a ja sam bila na podu. I Houp više nije bilo. 2.
Izabrala je da se izgubi u Čarlstonu i skoro četiri godine to joj je polazilo za rukom. Grad se prema njoj ophodio poput dražesne i darežljive dame, bio je više nego spreman da je privije uz meke grudi i smiri nerve koji su se skrhali na nemilosrdnim ulicama Njujorka. U Čarlstonu se sporije govorilo, a ona je mogla da se utopi u te tople i tečne glasove. Mogla je da se sakrije, kao što je nekad verovala da može da se sakrije u gustoj, užurba‐ noj vrevi severnog dela države. Novac nije predstavljao problem. Umela je štedljivo da živi i bila je spremna da radi. Na ušteđevinu je motrila poput sokola, pa kad je fond počeo da raste, dopustila je sebi da sneva o sopstvenom poslu, o radu za samu sebe i mirnom i smirenom životu kakav ju je uvek privlačio. Držala se po strani. Prava prijateljstva značila su pravu povezanost. Nije bila voljna, ni dovoljno jaka da se ka tome otvori. Ljudi su zapitkivali. Želeli da znaju nešto o njoj ili se makar pretvarali da žele. Tori nije imala odgovora da im ponudi i nije imala šta da ispriča. Pronašla je kućerak ‐ stari, oronuli, savršen ‐ i žustro se cenkala da bi ga kupila. Ljudi su često potcenjivali Viktoriju Bodin. Ugledali bi mladu ženu, onižu i nežne građe. Videli bi meku kožu i nežno lice, ozbiljne usne i bistre sive oči u kojima su greš‐ kom nalazili naivnost. Nosić, tek malčice povijen, davao je njenom licu uokvirenom krotkom, smeđom kosom izvesnu ljupkost. Spazili bi krhkost, začuli je u blagom južnja‐ čkom ritmu govora. A nikada tu ne bi uvideli čeličnost. Čelik prekaljen nebrojenim udarcima remena.
Šta je želela ‐ za to je radila, za to se borila usredsređena i odlučna poput vojnika koji osvaja plažu u prvim borbenim linijama. Želela je tu staru kuću sa zaraslim dvorištem i farbom koja se ljuštila, te je terala i gurala, praskala i navaljivala sve dok nije postala njena. Stanovi su sa sobom nosili sećanja na Njujork i na katastrofu koja je okončala njen život u tom gradu. Neće Tori više živeti u stanovima. Negovala je ona taj svoj ulog, koristila je sopstveno vreme i trud i umešnost da oporavi kuću, jednu po jednu sobu. Trebale su joj cele tri godine i sada sa ovom proda‐ jom, koju će da pridoda ušteđevini, njen san će da postane java. Sve što treba da učini jeste da se vrati u Progres. Za kuhinjskim stolom, Tori je po treći put čitala ugovor o zakupljivanju radnje u ulici Market. Pitala se da li je se još seća gospodin Harlou iz agencije za nekretnine. Imala je jedva deset godina kada su se odselili iz Progresa u Reli da bi njeni roditelji mogli da pronađu stalan posao. Bolji posao ‐ kako je njen otac tvrdio ‐ nego što je borba za goli život na istrošenom parčetu zemlje iznajmljenom pod zakup od svemoćnog Lavela. Naravno da su u Reliju bili isto toliko siromašni kao i u Progresu. Jedino što su bili stisnutiji. Nebitno, podseti sebe Tori. Ne vraća se siromašna. Nije više ona uplašena, žgoljava devojčica koja je nekad bila, već poslovna žena koja u rodnom gradu otpočinje novi posao. A zašto vam onda, pitao bi je njen terapeut, drhte ruke? Od iščekivanja, odlučila je Tori. Uzbuđenja. I nervoze. U redu, postoje nervi. Nervi su ljudska pojava. Imala je na njih pravo. Bila je normalna. Bila je šta god poželi da bude. „Do đavola." Stisnutih vilica, zgrabila je olovku i potpisala ugovor. Ovo važi samo godinu dana. Jednu godinu. Ako ne bude bilo kako treba, može da se odseli. Selila se i pre. Činilo se da se stalno seli. Ali pre nego što ovaj put nastavi dalje, dosta toga je valjalo učiniti. Ugovor o zakupu je samo jedan tanak sloj planine papirologije. Većina je ‐ dozvole i ovlašćenja za radnju koju je nameravala da otvori ‐ bila potpisana i ispečatirana. Smatrala je da je država Južna Kalifornija za nijansu bolja od pljačkaša, ali isplaćivala je takse. Sledeći po redu bio je ugovor za kuću, predugovori sa advokatima zbog kojih su, ako se ona pita, pljačkaši na lošem glasu. Ali do kraja dana, imaće u ruci ček i poći će svojim putem. Sa pakovanjem je skoro završila. Nema toga toliko, pomisli ona, pošto je prodala skoro sve što je stekla otkako je stigla u Čarlston. Putovanje bez mnogo prtljaga sve olakšava, a i rano je naučila da se nikada, nikada ne vezuje za nešto što neko može da joj oduzme. Ustala je, oprala šolju, obrisala je i zamotala u list novina kako bi je odložila u kutijicu sa kuhinjskim priborom za koji je smatrala da je najpraktičnije da ponese sa sobom. Kroz prozor iznad sudopere, pogledala je u svoj sićušni vrt. Mali prilaz je bio izriban i počišćen. Ostaviće novim vlasnicima glinene saksije sa vrbenom i belim petunijama. Nadala se da će se brinuti o bašti, mada ako je prekopaju, e pa, njihova je i mogu sa njom da čine šta god požele. Ona je tu ostavila trag. Mogu da kreče i postave tapete, da prekriju tepisima i pločicama, ali ona je svoje prva učinila. To će uvek da bude podloga svemu ostalom. Prošlost ne može da se izbriše ili ubije ili željom da se odagna. Niti željom može da se odagna sadašnjost ili promene koje dolaze. Svi smo zarobljeni u krugu vremena, samo kružimo oko središta svih jučerašnjica. Ponekad su te jučerašnjice dovoljno jake, dovoljno uporne da vas ponovo uzmu pod svoje bez obzira na to koliko se žučno borili. I koliko žalosnija može da bude?, sa uzdahom pomisli Tori. Zapečatila je kutiju, podigla je kako bi je iznela do kola, te bez osvrtanja napustila
kuhinju. Tri sata kasnije, predat je ček od prodaje kuće. Rukovala se sa novim vlasnicima, ljubazno saslušala njihovo vetropirasto ushićenje ushićenje zbog kupovine prve kuće i polako se izvukla napolje. Kuća i ljudi koji će sada živeti u njoj nisu više bili deo njenog sveta. „Tori, sačekaj minut." Tori se okrenula, jednom rukom već na vratima od automobila i mislima već na drumu. Ali je sačekala da njen advokat pređe preko parkinga banke. Pre će biti da se dovuče, ispravi se Tori. Ebigejl Lorens ništa nije požurivala, naročito ne sebe. Što verovatno objašnjava zašto uvek izgleda kao da je upravo graciozno kročila sa stranica časopisa Vog. Za današnje potpisivanje izabrala je bledoplavo odelo, bisere koje joj je j e po svemu sudeći ostavila njena praprabaka i cipele sa tako oštrom, visokom štiklom da su se od samog pogleda na njih Torini nožni prsti zgrčili. „Ih." Ebigejl je hladila lice mašući šakom kao da je upravo pretrčala dve milje, a ne prešetala deset metara. „Ala je vruće, a tek što je april." Bacila je pogled pored Tori na karavan, pomno se zagledala u kutije. ,,I to je to?" „Izgleda. Hvala ti, Ebigejl, što si sve sredila." „Većinu toga si ti obavila. Ne pamtim kad sam imala klijenta koji me je makar polovično razumeo, a kamoli klijenta koji može meni da drži časove." Gvirnula je u zadnji kraj karavana, pomalo iznenađena što život ijedne žene zauzima tako malo prostora. „Nisam mislila da si ozbiljna i da ćeš da kreneš danas po podne. Trebalo je da znam." Podigla je pogled. „Ozbiljna si ti žena, Viktorija." „Nema razloga da ostajem." Ebigejl htede nešto da kaže, zatim odmahnu glavom. „Htela sam da kažem kako ti zavidim. Spakuješ se, poneseš ono što stane pozadi u auto i odeš u drugo mesto, drugi život, novi početak. Ali, zapravo ti i ne zavidim. Nimalo. Zaboga, koliko tu treba energije, petlje. A opet, dovoljno si mlada da imaš i jednog i drugog u izobilju." „Možda je novi početak, ali se vraćam korenima. Još imam porodicu u Progresu, kakva god da je." „Ako mene pitaš, treba ti više petlje da se vratiš korenima nego da odeš bilo kuda drugde. Nadam se da si srećna, Tori." „Biće meni dobro." „Jedna stvar je biti dobro." Na Torino iznenađenje, Ebigejl je uze za ruku, zatim se nagnu i lako je poljubi u obraz. „Sreća je nešto drugo. Budi srećna." „Planiram." Tori se povuče. Bilo je nečega u dodiru ruku, nečega u toj zabrinutosti u Ebigejlinim očima. „Znaš to", promrmlja Tori. „Naravno da znam." Ebigejl je lagano slegnula prste Tori, a zatim ih je pustila. „Vesti iz Njujorka dolepršaju ovamo dole, a neki od nas na njih nj ih s vremena na vreme i obrate pažnju. Izmenila si kosu, ime, ali sam te prepoznala. Dobro pamtim lica." „Zašto ništa nisi kazala? Pitala me?" „Unajmila si me da se pobrinem za tvoje poslove, ne da se mešam u njih. Računam, da si htela da ljudi znaju da si ti ona Viktorija Muni iz Njujorka koja je bila u vestima pre nekoliko godina, to bi i kazala." „Mnogo ti hvala na tome." Ebigejl se nasmeši na tu formalnost i oprez. „Za boga miloga, srećo, misliš li da ću da te pitam hoće li mi se sin ikada oženiti ili gde sam, do đavola, zametnula dijamantski, verenički prsten moje mame? Samo hoću da kažem: znam da si prošla kroz teška vremena i nadam se da ćeš da pronađeš bolja. Dakle, ako budeš imala nekih problema tamo gore u Progresu, samo zovi." Jednostavna ljubaznost ljubaznost bi je uvek pomela. Tori se spetlja oko ručke na vratima. „Hvala ti. Zaista. Bolje bi mi bilo da krenem. Moram usput da svratim na nekoliko
mesta." Ali je još jednom ispružila ruku. „Zaista cenim sve ovo." „Pažljivo vozi." Tori kliznu u kola, oklevala je, a zatim otvorila prozor i upalila auto. ,,U srednjem ormanu sa datotekama kod kuće, između slova D i E." „Molim?" „Prsten tvoje majke. Malčice ti je veći i skliznuo je s prsta, zapao zapa o među datoteke. Trebalo bi da ga odneseš da ti ga smanje." Tori je brzo krenula kolima unazad, prolazeći pored Ebigejl koja je ostala za njom i samo treptala očima. Krenula je iz Čarlstona prema zapadu, zatim porinula na jug kako bi otpočela planirani krug po državi pre nego što završi u Progresu. Spisak umetnika i zanatlija koje je nameravala da poseti bio je uredno iskucan i nalazio se u tašni. Uključivao je i uput‐ stva kako da stigne do njih, a to je j e značilo da mora da vozi nekim zabačenim putevima. Oduzeće joj vremena, di je bilo neophodno. Već se dogovorila sa nekoliko južnjačkih umetnika da svoje radove pokažu i prodaju u radnji koju će da otvori u ulici Market, ali trebalo joj je više. Početak sa malim zaliha‐ ma ne znači da treba da počne sa lošim proizvodima. Troškovi otpočinjanja posla, kupovina robe i pronalaženje prihvatljivog mesta za život oduzeće joj gotovo svaki novčić koji je prištedela. Nameravala je da joj se ovo isplati i nameravala je i da zaradi. Za nedelju dana, ako sve krene po planu, počeće sa sređivanjem radnje. Do kraja maja, otvoriće vrata. Onda će oni videti svoje. Što se ostaloga tiče, obračunaće se sa onim što naiđe onda kada naiđe. Kada bude pravo vreme, odvešće se niz dugačak, senovit put ka Bo Rivzu i suočiće se sa Lavelovima. Suočiće se sa Houp. Pri kraju nedelje, Tori je bila iscrpljena, nekoliko stotina dolara siromašnija siromašnija zahva‐ ljujući naprslom hladnjaku i spremna da stavi tačku na svoja putovanja. Zamena hlad‐ njaka značila je da mora da odloži prispeće u Florens za sledeće jutro i da prenoći u naizgled ne baš udobnom motelu pored puta 9 izvan Čestera. Soba je zaudarala na ustajao dim, a njene prednosti predstavljali su parčence sapuna i kablovski kanali sa filmovima predviđenim da podstaknu seksualne apetite klijentele koja je sobe iznajmljivala na sat vremena i koja je tu ustanovu spašavala od bankrota. Bilo je mrlja na tepihu o čijem poreklu, odlučila je, nije baš preporučljivo da se razmišlja. Platila je gotovim novcem za jednu noć jer joj se nije dopadala zamisao da svoju kreditnu karticu preda službeniku prepredenih očiju što je bazdio na džin koji je lukavo sakrivao u šolji za kafu. Soba je bila isto toliko neprivlačna kao i pomisao da se još sat vremena muči za volanom, ali šta je tu je. Tori prenese jedinu klimavu stolicu do vrata i podboči njen vretenasti vrh pod kvaku. Zaključila je da je ova mera predostrožnosti sigurna posve kao i tanak, zarđali lančić. Ipak, to dvoje zajedno, pružalo joj je privid bezbednosti. Pogrešila je, znala je to, što je sebi dopustila da se tako zamori. Obrambeni mehaniz‐ mi su pali. Ali sve se urotilo protiv nje. Grnčar koga je posetila u Grinvilu bio je ćudljiv i težak za pregovaranje. Da uz to nije i odličan umetnik, Tori bi bila napustila njegov studio nakon dvadeset minuta umesto što je provela dva sata u hvaljenju, molbama i ubeđivanjima. Auto joj je oduzeo još j oš četiri sata: što zbog šlepovanja, što zbog pregovora oko prepravljanja hladnjaka sa smetlišta, smetlišta, što zbog mrkih pogleda na mehaničara koji su trebali da ga ubede da opravi kola na licu mesta. K tome, priznala je da je zbog sopstvene gluposti završila u Skrajnutoj krčmi. Da je samo rezervisala sobu u Grinvilu ili se zaustavila kod jednog savršeno uglednog svratišta pored autoputa, ne bi se sada premorena spoticala po smrdljivom sobičku.
Samo na jednu noć, podsetila se dok je pogledom prelazila preko musavog zelenog prekrivača za krevet. Za sitni novac, u ponudi je bila i masaža, ali nije baš sasvim sigurno da li prijatna. Odlučila je da to propusti. Samo nekoliko sati sna, onda će da se zaputi u Florens gde će baka imati spremnu gostinsku sobu ‐ čiste čaršave, vrelu kupku. Treba samo da preturi ovu noć. Nije se ni izula, legla je na krevet i zatvorila oči. Tela u pokretu, ulepljena znojem. To, srce, to. Udri. Jače! Žena jeca, kroz nju se kotrlja bol užaren kao lava. O bože, bože, šta da radim? Kuda mogu da pođem? Bilo kuda samo ne nazad. Samo da me on ne pronađe. Raštrkane misli i upetljane ruke, uspaničeno uzbuđenje i besna krivica. Što ako ostanem trudna? Majka će da me prebije. Hoće li me boleti? Da li me zaista voli? Slike, pomisli, glasovi ‐ preplavili su je u talasima oblika i zvukova. Ostavite me na miru, zahtevala je. Samo me pustite na miru. Očiju i dalje zatvorenih, Tori je zamislila zid, debeo i visok i beo. Gradila ga je ciglu po ciglu sve dok se nije isprečio između nje i svih sećanja koja su ostala da lebde u sobi poput dima. Iza zida ‐ smirenost, jasno plavetnilo. Voda da joj se prepusti, da uroni u nju. I naposletku, da u njoj zaspi. A visoko iznad bledoplavog jezerceta sunce je bilo belo i toplo. Mogla je da čuje poj ptica i zapljuskivanje vode kada bi rukom prošla kroz nju. Telo je tu bilo bez težine, um smiren. Pored obala jezerceta mogla je da vidi ogromne hrastove opšivene mahovinom i vrbu u naklonu poput dvoranina kako uranja svoje oštre listiće u staklastu površinu. Smešeći se sebi, zatvorila je oči i prepustila se. Visok i veseo zvuk smeha, bezbrižna radost devojčice. Lenjivo, Tori otvori oči. Tu, pored vrbe, Houp je stajala i mahala. Hej, Tori! Hej, tražila sam te. Prvo je pogodi veselje, kao sjajna strela. Okrenuvši se u vodi, Tori joj je odmahnula. Pridruži mi se. Voda je odlična. Uhvate li nas da se brčkamo bez kostima, obe smo nagrabusile. Ipak, Houp se zakikotala, odbacila sa sebe cipele, kratke pantalone, potom majicu. Mislila sam da si otišla. Nemoj da si šašava. Kuda da odem? Dugo sam tražila. Polako, Houp se spustila u vodu. Vitka poput vrbe i bela kao mermer. Njena kosa se raspršila i pluta na vodi. Zlatno naspram plavog. Uvek i zauvek. Voda se zamračila, poče da se talasa. Elegantni listići vrbe zapucketaše kao bič. I voda se ohladila, iznenada, toliko se ohladila da je Tori počela da drhti. Iznad glave mi je. Ne mogu da dodirnem dno. Moraš da mi pomogneš. I kako se voda uzburkavala, Houp je mlatarala, pljuskala je tanušnim mladim ručicama, podizala zavese vode koje su sada poprimile tamnomrku močvarnu boju. Tori je zaplivala, jakim zamasima, mahnitom brzinom, ali svakim zamahom sve se više udaljavala od devojčice koja se borila. Voda joj je pekla u plućima, vukla ju je za stopala. Osetila je kako i ona tone, osetila je da se davi, a u glavi joj je odzvanjao Houpin glas. Moraš da dođeš. Moraš da požuriš. Probudila se u mraku, usta punih ukusa močvare. Tori nije imala ni srca ni snage da ponovo podigne svoj zid, pa se skotrljala sa kreveta. U kupatilu se zapljusnula rđavom vodom i dok su joj kapljice padale sa lica ispravila se i pogledala u ogledalo. U nju su se zagledale još sanjive oči sa podočnjacima. Prekasno je da sada odusta‐
nem, pomislila je. Uvek je tako. Zgrabila je tašnu i nekorišćenu opremu za putovanje koju je donela sa sobom. Sada ju je mrak umirivao, a okrepljenje je stiglo u vidu čokoladice i soka što ih je uzela iz bučnog aparata za slatkiše koji se nalazio ispred sobe. Uključila je radio da bi samoj sebi skrenula pažnju. Želela je da razmišlja samo o drumu. Kada je stigla do centra države, sunce je već bilo visoko na nebu, a saobraćaj gust. Pre nego što se zaputila na istok, zastade da naspe benzina u karavan koji je tu tečnost proždirao. Kada je prošla pored izlaza sa autoputa koji vodi ka gradu u koji su se preselili njeni roditelji, stomak joj se stegnuo i ostao je tako skvrčen još trideset milja. Razmišljala je o svojoj baki, o hrpi natovarenoj pozadi u kolima ili onoj koja je na putu za Progres. Razmišljala je o svom budžetu za narednih šest meseci i poslu koji je podrazumevao otvaranje radnje do Dana pomena. Razmišljala je o svemu samo ne o pravom razlogu zbog koga se vozi nazad u Progres. Nemalo ispred Florensa ponovo se zaustavila i svratila u toalet benzinske stanice da se očešlja, našminka. Takva smicalica neće prevariti baku, ali makar se potrudila. Ponovo se zaustavila, bez razmišljanja, kod cvećare. Bakine bašte uvek su bile kao na izložbi, ali desetak ružičastih lala ukazivalo je na drugačiju vrstu truda. Živi ‐ živela je, podseti se Tori ‐ na manje od dva sata od bake i nije prešla taj put, nije se potrudila, od Božića. Kada je skrenula u simpatičnu uličicu u kojoj su svibe i palisandrova drvca bili u cvatu, zapitala se zašto je to tako. Dobro je to mestašce, onakav komšiluk u kom se dečica igraju u dvorištima i psi dremaju u hladovini. Mestašce u kom se tračari preko ograde i u kom se primete čudna vozila i motri se na komšijinu kuću što iz brižnosti, brižnosti, što iz radoznalosti. Kuća Ajris Muni čučala je nasred ulice, fino ušuškana među starim i ogromnim azale‐ jama koje su štitile zdanje. Cvetovi su već prolazili, ali izbledela ružičasta i ljubičasta dodavale su nežnost upadljivoj plavoj farbi koju je baka izabrala. Kako je i očekivala, prednja bašta je bila bujna i dražesna, blago iskošeno dvorište potkresano, potkresano, a doksat izriban i pometen. Kamionet sa natpisom VODOINSTALATER bio je parkiran na prilazu iza bakinog postarijeg auta. Tori se zaustavila pored trotoara. Napetost koju je zanemarivala tokom puta počela je da popušta kako se primicala kućerku. Nije pokucala. Na ova vrata nikada nije morala da kuca i uvek je znala da će da se otvore i požele joj dobrodošlicu. Ponekad ranije, jedino ju je to sprečavalo da se ne raspadne. Iznenadila se što je zatekla tišinu u kući. Bilo je skoro deset, prime tila je kada je zakoračila unutra. Očekivala je da zatekne baku u bašti ili kako posluje po kući. Dnevna soba je bila zakrčena, kao i uvek, nameštajem, svaštarijama, knjigama. A bila je tu i jedna vaza sa desetak crvenih ruža, bogatijih rođaka naspram njenih lala, primeti Tori. Odložila je kofer, tašnu, zatim se okrenula prema hodniku i pozvala baku. „Bako? Jesi li kod kuće?" Noseći cveće, krenula je pozadi ka spavaćim sobama, a kada je začula šuškanje iz bakinih zatvorenih vrata, podignu obrve u čudu. „Tori? Srce, sad ću ja. Idi pozadi i... uzmi sebi hladnog čaja." Slegnuvši ramenima, Tori nastavi da se kreće prema kuhinji, bacivši pogled prekom ramena kada je začula nešto što je zazvučalo zazvučalo kao prigušeni smeh. Položila je cveće na radnu površinu i otvorila frižider. Bokal sa čajem je čekao, spravljen onako kako ga je ona najviše volela ‐ sa kriškama limuna i grančicama nane. Baka nikada ništa nije zaboravljala, pomisli Tori i oseti kako joj oči zapekoše suze od nežnosti i premora. Kada je začula bakin užurbani korak, jednom trepnuvši, odagnala ih je. „Bože moj, al' si poranila! Nisam te očekivala do po podne, ako i tada." Niska, mršava i žilava, Ajris
Muni uletela je u prostoriju i zahvatila Tori u snažan zagrljaj. „Rano sam krenula i samo nastavila da vozim. Jesam te probudila? Nije ti dobro?" „Molim?" „Još si u kućnoj haljini." „O! Aha." Ajris ju je još jednom slegnula, pa se povukla unazad. „Odlično sam ti ja. Daj da te pogledam. Aaa, šećeru, iscrpljena si." „Samo malo umorna. Ali ti. Ti izgledaš predivno." Bila je to prava pravcata istina. Šezdeset i sedam godina života izbrazdalo joj je lice, ali nisu upropastile kožu kao magnolija niti potamnele duboko sivilo njenih očiju. Kosa joj je u mladosti bila crvena i postarala se da tako i ostane. Da je bog hteo da žene budu sede, Ajris je običavala reći, ne bi izmislio farbu za kosu. Vodila je računa o sebi i tetošila izgled. Što je, pomisli ona, više nego što bi se moglo reći za njenu unuku. „Sedi. Spremiću ti doručak." „Nemoj da se mučiš, bako." „Bolje ti je da se sa mnom ne raspravljaš, znaš to? Sedaj sad." Pokaza na stolicu za kuhinjskim stočićem boje sladoleda. „Joj, vidi ti ovo. Predivne su!" Pokupi lale, od užitka u njima zacaklile su joj se oči. „ Tori moja, ti si najslađe stvorenjce." „Bako, nedostajala si mi. Izvini što te nisam posećivala." „Imaš ti svoj život, a to sam uvek i želela za tebe. E, sad ‐ samo se opusti i kad odmoriš noge, možeš da mi ispričaš kako je bilo na putu." „Vredelo je svake milje. Pronašla sam predivne predmete." „Na mene si kad su u pitanju lepe stvarčice." Namignula je i okrenula se baš na vreme da ugleda svoju unuku kako bulji u čoveka koji je zakoračio kroz kuhinjska vrata. Bio je visok poput hrasta, a u grudima širok kao bjuik. Prosedo klupko kose imalo je boju i teksturu čelične vune. Oči su mu bile sjajne i smeđe kao žir i tužne kao u baseta, lovačkog psa. Ogrubelo, tamno lice se lepo slagalo sa svim tim. Nakašljao se i pri tom pomalo preterivao, a potom je klimnuo glavom ka Tori. „Jutro", počeo je da razvlači naglaskom gornjeg dela države. „Ovaj... Gospođo Muni, pročistio sam vam onu cevku." „Sesile, prestani da se glupiraš, nemaš čak ni alat kod sebe." Ajris odloži kutiju sa jajima. „Nema potrebe da se stidiš", reče mu. „Neće moja unuka da se onesvesti od saznanja da njena baka ima sebi momčinu. Tori, ovo je Sesil Akston, razlog zbog koga u deset ujutro nisam obučena." „Ajris." Crvenilo mu je planulo u obrazima poput vatre pod treskama drveta. „Drago mi je što smo se upoznali, Tori. Tvoja baka se baš obradovala što ćete da se vidite." „Drago mi je", reče Tori pošto nije imala šta pametnije da kaže. Ispružila je ruku, pa pošto je još bila ošamućena, a i Sesilova osećanja su se tako jasno videla, nakratko i nejasno ukazala joj se slika toga zbog čega se njena baka zakikotala iza vrata spavaće sobe. Odbacila je tu misao kada se njen pogled susreo sa uzajamno postiđenim Sesilovim. „Vi ste... vi ste vodoinstalater, gospodine Akstone?" „Svratio je da mi opravi grejač za vodu", dodade Ajris „i sve od tada greje me on." „Ajris." Sesil pognu glavu, pošinu one dve planine svojih ramena, ali nije mogao da sakrije osmejak. „Morao bih da krenem. Nadam se da ćeš uživati u poseti, Tori." „Nemoj da ti padne na pamet da odeš, a da me ne poljubiš." Da bi rešila problem, Ajris mu priđe, zgrabi ga za ogrubelo lice i privuče ga dole ka sebi, te ga strasno poljubi u usta. „Eto ti sada, nije udario grom, nije sevnula munja, ni ovo ovde dete nije se šokiralo i stropoštalo." Ponovo ga je poljubila, zatim potapšala po obrazu. „Ajde sada, frajeru, i lepo se provedi danas." „Valjda, ovaj, vidimo se kasnije." „Bolje bi ti bilo da bude tako. Odlučili smo ovako, Sesile. Sad beži. Popričaću sa Tori."
„Idem." Nesigurno se osmehnuo, pa se okrenuo ka Tori. „Sa ovom ženom možeš da se raspravljaš, ali od toga se jedino zaradi glavobolja." Podigao je izbledelu, plavu majstorsku kapu sa kuhinjske kuke, stavio je na žilavu glavu i odbrzao. „Zar nije simpatičan? Imam fine slanine. Kako hoćeš da ti spremim jaja?" „U čokoladnim kolačićima. Bako." Tori brižno uzdahnu i podiže se. „To se mene uopšte ne tiče, ali..." „Naravno da te se ne tiče, osim ako ti ja ne kažem da te se tiče, a eto kazala sam." Ajris postavi slaninu u stari, crni žičani tiganj da se prepeče. „Veoma ću da se razočaram u tebe, Tori, ako nisi šokirana i užasnuta idejom da tvoja baka ima seksualni život." Tori se trgnula, ali joj je pošlo za rukom da namesti izraz lica dok se njena baka nije okrenula prema njoj. „Nisam šokirana, niti zaprepaštena, ali zaista pomalo uznemirena. Pomisao da sam došla ovamo jutros i umalo te zatekla... hmmm." „Pa poranila si, srce. Ispržiću jaja i onda ćemo obe da uživamo u finom, masnom doručku u po jutra." „Pretpostavljam da si ogladnela." Ajris trepnu, zatim zabaci glavu i nasmeja se. „E to je moja devojčica. Brineš me, medena, kada se ne smeješ." „Čemu ja imam da se smejem? Ti si ta koja imaš seks." Zainteresovana, Ajris nakrenu glavu. „A čija je to krivica?" „Tvoja. Ti si prva videla Sesila." Tori je skinula dve čaše, nasula čaj. Koliko žena, pitala se, može da se pohvali bakom koja ima vezu sa vodoinstalaterom? Nije bila sigurna da li treba da bude ponosna ili da je to zabavlja, pa je odlučila da ovoj situaciji priliči spoj oba osećanja. „Izgleda da je baš fin." „Jeste. I bolje od toga, on je veoma dobar." Ajris džarnu slaninu i odluči da odmah sve prebrine. „Tori, on živi ovde." „Živi? Živiš sa njim?" „On hoće da se venčamo, ali ja nisam sigurna da je to ono što ja hoću. Trenutno je, moglo bi se reći, na probnoj vožnji." „Mislim da ću ipak da sednem. Pobogu, bako. Jesi li kazala mami?" „Ne i ne nameravam jer mogu da prođem i bez pridika o životu u grehu i prokletstvu i planovima svemoćnog boga. Tvoja mama je ogroman davež, veći i od benzinskih pumpi sa samouslugom. Nije mi jasno kako je moja ćerka mogla da se izrodi u takvu plašljivu mišicu." „Opstanak", promrmlja Tori, a Ajris samo progunđa. „Lepo bi ona opstala da je napustila onog kretena za koga se udala pre dvadeset i pet godina ili bilo kada od tada. Njen je to izbor, Tori. Da ima imalo pameti, drugačije bi birala. Ti jesi." „Jesam li? Ne znam šta sam ja birala, a šta su drugi birali za mene. Ne znam šta je bilo ispravno, šta pogrešno. I eto me sada, bako, došla sam dotle odakle sam krenula. Govorim sebi da sada ja komandujem. Da je sve moja odluka. Ali ispod svega toga, znam da jednostavno ne mogu to da zaustavim." „A da li hoćeš?" „Ne znam odgovor na to." „Onda ćeš da nastaviš da se krećeš dok se ne pronađeš. Imaš u sebi tako jaku svetlost, Tori. Pronaći ćeš svoj put." „Tako si mi uvek govorila. Ali ono što me je uvek najviše plašilo je da se ne izgubim." „Trebalo je da ti više pomognem. Trebalo je da budem uz tebe." „Bako." Tori ustade, pređe preko prostorije da bi obujmila Ajris oko struka, da bi prislonila svoj obraz uz njen dok slanina prska i cvrči. „Ti si uvek bila jedini čvrst oslonac za mene. Ne bih bila gde jesam da nije bilo tebe." „Da, bila bi." Ajris potapša Tori po ruci, zatim okretno podignu slaninu da se ocedi. „Snažnija si ti od svih nas zajedno. A to je ono, ako mene pitaš, što je preplašilo Hanibala
Bodina. Hteo je da te slomi iz sopstvenog straha. Na kraju, pa, on te je iskovao, zar ne? Neznalica i kreten." Polupala je jaje na ivicu tiganja, ubacila ga u kipuću mast. „Spremi nam tost, srce." „Ona nije kao ti. Mama", reče Tori dok je umetala hleb u toster. „Ona uopšte nije kao ti." „Ne znam kakva je Sarabet. Izgubila sam je pre mnogo godina. Valjda u isto vreme kada i tvog deku. Ona je imala samo dvanaest godina kada je on umro. A meni je bilo jedva malo više od trideset, a postala sam udovica sa dvoje dece da ih sama podižem. Bila je to najgora godina u mom životu. Nikada joj ništa nije ni prišlo blizu. Bože blagi, kako sam ja volela tog čoveka." Uzdahnula je, iskrenula jaja na tanjire. „Bio mi je ceo svet, moj Džimi. Čas je ceo svet stabilan, čas ničega više nema. I Sarabet ima dvanaest godina, a Džej Ar jedva šesnaest. Podivljala je. Možda sam mogla da je ukrotim. Sam bog zna da je trebalo." „Ne možeš sebe da kriviš." „Ne krivim. Ali kad se osvrneš, sagledaš sve. Uvidiš kako jedan drugačiji postupak menja čitavu životnu sliku. Da sam se onda odselila iz Progresa, da sam iskoristila Džimijevo osiguranje umesto što sam se zaposlila u banci. Da se nisam toliko dala u štednju da bi moja deca mogla na koledž." „Želela si im sve najbolje." „Jesam." Ajris postavi tanjire na sto, okrenu se da dohvati maslac i džem iz frižidera. "Džej Ar je dobio svoje obrazovanje na koledžu i iskoristio ga je. Sarabet je dobila Hani‐ bala Bodina. Tako je bilo suđeno. Tako ćemo moja unuka i ja sada da sednemo ovde i da pojedemo po jedan srčani udar na tanjiru. Da mogu da se vratim i samo tu jednu stvar drugačije da uradim, ne bih. Zato što ne bih imala tebe." „Ja se vraćam, bako, a znam da ne mogu ništa drugačije da uradim." Tori postavi tost na tanjiriće, prenese ih do stola. „Plaši me što mi je toliko potrebno da se vratim. Ja te ljude više ne poznajem. Plašim se da ni sebe više neću poznavati kad budem tamo." „Nećeš se smiriti dok ovo ne odradiš Tori. Dok ti ne ovladaš time, ne možeš da se oslobodiš. Zaputila si se nazad u Progres sve od onda kada si ga napustila." „Znam." I pomagalo je što je još neko to razumeo. Blago se smešeći, Tori podignu krišku slanine. „Pa, pričaj mi o svom vodoinstalateru." „Ooo, o tom slatkišu." Oduševljena temom, Ajris navali na doručak. „Izgleda ko veliki, matori meda, je l' da? Ne bi pogodila, kad ga ovako pogledaš, koliko je pametan. Sam je pokrenuo firmu pre više od četrdeset godina. Izgubio ženu pre otprilike pet godina, znala sam je donekle. Skoro da se penzionisao. Posao sad većinom vode njegova dva sina. Ima šestoro unučadi." „Šestoro?" „Da, stvarno. Zapravo, jedan od njih je lekar. Privlačan mladić. Mislila sam..." „Ni makac dalje." Tori je zaškiljila, pa premazala tost džemom. „Nisam zaintereso‐ vana." „Otkud znaš? Nisi ni upoznala dečka." „Nisam zainteresovana za dečake. Ili muškarce." „Tori, nisi bila sa muškarcem od..." „Džeka", dovrši Tori. „Tako je; i ne nameravam ponovo da budem sa nekim. Jednom je bilo dovoljno." Pošto je zbog toga i dalje osećala gorak ukus u ustima, podignu čaj. „Nismo svi stvoreni da budemo polovina para, bako. Srećna sam ovako sama." Pošto ju je Ajris začuđeno pogledala, Tori slegnu ramenima. ,,U redu, recimo da sam namerila da budem srećna sama. Ima da se ubijem od posla kako bih to sebi omogu‐ ćila."
3.
Poprilično dugo, razmišljala je Tori, nije sedela na ljuljašci na tremu i posmatrala zvezde kako se pale i slušala cvrčke kako kriče. Dugo vremena nije bila dovoljno opuštena da bi jednostavno sedela i mirisala sve što dođe sa povetaracem. Čak i dok je tako razmišljala, shvatila je da će najverovatnije da prođe poprilično vremena pre nego što to bude ponovo radila. Sutra će da preputuje poslednje milje do Progresa. Tamo će da sakupi parčiće svog života i konačno isprati mrtvu prijateljicu na počinak. Ali, večeras je veče za blagi povetarac i tiha razmišljanja. Podigla je pogled kada je začula škripu zaštitnih vrata od komaraca i osmehnula se Sesilu. Njena baka je bila u pravu, zaključila je. Zaista je izgledao kao veliki matori medved. I u tom trenutku, veoma nervozan meda. „Ajris me je izbacila iz kuhinje." U ruci je držao tamnosmeđu flašu piva i uzvrpoljeno se premeštao s noge na nogu u čizmama broj 48. „Rekla mi je da treba da izađem i da posedim malko sa tobom, da ti pravim društvo." „Želi da se sprijateljimo. Što ne posediš malo? Godilo bi mi društvo." „Deluje malo čudno." Spustio je svu svoju težinu na ljuljašku, krajičkom oka bacio hitar pogled ka Tori. „Znam ja šta vi mladi mislite. Matora drtina kao što sam ja, udvaram se ženi kao što je Ajris." I dalje je mirisao na lava sapun* kojim se oprao pre večere. Lava sapun i pivo, pomisli Tori. Bio je to prijatan muževan spoj. „Tvoja porodica to ne odobrava?" ( * Lava sapun je jako sredstvo za pranje ruku koje naročito koriste radnici na građevinama, baštovani, mehaničari, vodoinstalateri.)
„Ma, zasada se slažu. Ajris je načisto šarmirala moje dečake. Ima ona to u sebi. Jedan sin, Džeri, baš je digao prašinu, ali ona ga je privolela na našu stranu. Radi se o tome da..." Prekinuo je rečenicu, dvaput se nakašljao. Tori je skrstila ruke i nasmešila se kada se dao u nesumnjivo pripremljen govor. „Ti si njoj veoma važna, Tori. Pretpostavljam da si ti za Ajris nešto najvažnije. Ponosna je na tebe i brine za tebe i hvalisa se tobom. Znam da između nje i tvoje mame postoji neki jaz. Moglo bi se reći da si joj onda zbog toga još i važnija." „Osećanje je obostrano." „Znam. Video sam sve za večerom. Radi se o tome da", ponovo je to rekao, a zatim prineo pivo i otpio veliki gutljaj. „ A, do đavola. Ja nju volim." Izbrbljao je to, a u obraze mu je udarilo rumenilo. „Pretpostavljam da zvuči glupavo kada to izusti čovek koji je prošao šezdeset i petu, ali..." „Što bi zvučalo šašavo?" Njoj nisu godili usputni dodiri, ali pošto je njemu to očigledno bilo potrebno, potapšala ga je po kolenu. „A kakve veze sa tim imaju godine? Baki je stalo do tebe. I meni je to dovoljno." Preplavilo ga je olakšanje. Tori je to mogla da zapazi u njegovom uzdahu. „Mislio sam da ovo nikada više neću osećati. Četrdeset i šest godina sam bio u braku sa predivnom ženom. Zajedno smo odrasli, zajedno podigli porodicu, zajedno započeli posao. Kada sam nju izgubio pomislio sam da je to to što se tiče tog dela života. Potom sam upoznao Ajris i, gospode bože, uz nju se osećam kao da mi je ponovo dvadeset." ,,A njoj se oči sijaju zbog tebe." Još je više pocrveneo na to, ali su mu se usne razvukle u stidljiv osmeh oduševljenja. „Je l'? Vičan sam sa rukama." Tori se na to grohotom nasmejala, a njemu su se iskolačile oči. „Htedoh da kažem da sam praktičan po kući. Popravljam stvari." „Znam na šta si mislio." „ A Stela, to mi je bila žena, valjda me je baš dobro obučila. Znam da ne treba da unosim blato na čist pod, da ne bacam prljave peškire po podu. Umem pomalo i da kuvam ako nisi suviše izbirljiva, a i fino zarađujem."
Baka je bila u pravu, zaključi Tori. Bio je duša od čoveka. „Sesile, je l' ti to tražiš moj blagoslov?" Oteo mu se dah. „Nameravam da se oženim njome. Ona sada neće ni da čuje za to. Ko mazga je tvrdoglava ta žena. Ali i ja imam tvrdu glavu. Samo sam hteo da znaš da je ne iskorišćavam, da su mi namere..." „Časne", dovrši Tori, duboko dirnuta. „Navijam za tebe." „Je l'?" Ponovo se zavalio, pa je ljuljaška zaječala. „Za mene je to veliko olakšanje, Tori. Olakšanje, da znaš. Bože blagi, drago mi je što sam s tim završio." Klimnuo je glavom, ispio još piva. „Zapleo mi se jezik." „Dobar si bio. Sesile, usreći je." „Nameravam." Ponovo smiren, prekrio je naslon ljuljaške rukom i pogledao preko Ajrisine stražnje bašte. „Lepa noć." „Aha. Veoma lepa noć." U bakinoj kući utonula je u dubok san i ništa nije sanjala. „Volela bih da ostaneš, samo još dan‐dva." „Moram da krenem." Ajris je klimnula glavom, trudila se da ne drami dok je Tori nosila kofer prema kolima. „Nazvaćeš me kad se donekle smestiš." „Naravno da hoću." „I odmah ćeš da odeš do Džej Ara, tako da on i Buts mogu da ti pripomognu." „Otići ću do njega i ujne Buts i Vejda." Poljubila je baku u oba obraza. „I sada prestani da brineš." „Ali, kad mi već sada nedostaješ. Daj mi ruke." Pošto je Tori oklevala, Ajris ih je jednostavno sama uzela. „Ugodi mi, srce." Čvrsto ih je stegla, oči su joj se malo zamaglile kako se trudila da se usredsredi. Ona nije posedovala tu veličanstvenu svetlost kojom je bila darovana njena unuka. Ona je videla u bojama i oblicima. Zamrljana siva boja brige, uzavrela ružičasta uzbuđenja, tamnoplava žalosti. I kroz sve to tekla je tamna, jarkocrvena boja ljubavi. „Biće tebi dobro." Ajris joj je još jednom za kraj stegnula šake. ,,A ja sam ovde ako ti budem trebala." „Uvek sam to znala." Tori ude u automobil, duboko udahnu. „Bako, nemoj da im kažeš gde sam." Ajris je odmahnula glavom pošto je znala da Tori misli na svoje roditelje. „Neću." „Volim te." Dok je odmicala kolima, gledala je pravo pred sebe. Polja počeše da se kotrljaju, blago naborana zemlja pokrivena nežnim zelenilom biljaka koje su bujale. Prepoznala je redove useva. Soja, duvan, pamuk; prefinjene mladice zaklanjale su mrko tlo.Nedostajalo joj je vreme setve. Zemlja je nikada nije pozivala kako je pozivala neke ljude. Uživala je tu i tamo da gaji baštu, ali nije osećala onu snažnu potrebu da pod šakama oseti zemlju, da neguje i ubire plodove, da sprema ono što je stvorila. Ipak, cenila je krug, neprestanost. Uživala je u tome kako to izgleda. Divna i korisna polja koja su ljudi orali i negovali slagala su se pored ispreplitanih, bujnih hrastova i mahovine, sveprisutnog ruja, vrpci mračne vode koje nikada ne mogu i nikada neće moći da se ukrote. Sve je ovo mirisalo snažno, a opet teško. Veslačko đubrivo i močvarna voda. Više je ovo bio parfem Juga nego bilo kakva magnolija, pomisli ona. Naposletku, ovo je njegovo samo srce. Iza uređenih bašti i raskošnih travnjaka, žila kucavica Juga bili su usevi i znoj i tajne senke njegovih reka. Krenula je sporednim putevima da bi bila sama i osećala je kako je sa svakom pređenom miljom sve više vuče to srce. Na zapadnoj ivici Progresa neke farme i polja ustupili su mesta domovima. Sitne građevine sa dvorištima koja su zelenim i bujnim održavale podzemne prskalice. Bilo je
tu poslednjih modela dvoseda i mini‐karavana na prilazima, a trotoari su bili široki i ujednačeni. Ovde žive, razmišljala je, mladi bračni parovi sa dvostrukim primanjima koji žele lepe domove u predgrađu u kojima će da osnuju porodicu. To su joj bile ciljne mušterije i glavni razlog na osnovu koga je mogla da opravda seobu. Uspešni vlasnici kuća sa viškom zarade uživaju u ukrašavanju domova. Sa odgovarajućim oglašavanjem i mudro uređenim izlogom, moći će da ih privuče u svoju radnju. I oni će kupovati. Da li ima nekoga ko lagodno živi u tim tihim domovima, a da ga je poznavala kao dete? Nekoga ko bi mogao da se priseti mršavice koja je u školu dolazila u modricama? Da li će se setiti da je ona ponekad znala nešto što nije trebalo da zna? Sećanja su kratkotrajna, podseti se Tori. A čak i kada bi se neki prisetili, ona će pronaći način da to iskoristi kao podsticaj za radnju. Kako se primicala ivici grada, kuće su se sve više gurkale jedna uz drugu kao da su željne društva. U umu joj se pojavi slika sasvim drugog kraja, gde uzani bič reke ograni‐ čava Progres. Kada je bila mala, kuće koje su tada bile skliznule i odvijugale u dolinu izgledale su male i mračne, sa krovovima koji su prokišnjavali i zarđalim kamionetima koji su najčešće stajali na okrnjenim ciglama. Bile su mesta gde su psi režali i divlje kidisali na krajevima lanaca. Tamo su žene prostirale požuteli veš dok su deca sedela na čupercima trave, odnosno, uglavnom u prljavštini. Neki muškarci su obrađivali zemlju da sastave kraj sa krajem, a neki su jednostavno živeli na pivu i medovini. Kao dete, za jedan klimav korak izbegla je tu sudbinu. A čak i kao dete strahovala je da će izgubiti ravnotežu i da će se skotrljati u dolinu gde su obrok i premor išli ruku pod ruku. Prvo je ugledala crkveni toranj. Grad je mogao da se pohvali sa četiri crkve ili je barem tako bilo ranije. Ipak, svi koje je ona poznavala pripadali su baptističkoj crkvi. Sedela je bezbroj sati na jednoj od onih tvrdih klupa i slušala, očajnički slušala propoved, jer bi je kasnije pre večere otac ispitivao o sadržaju. Ako nije tačno odgovarala, kazna je bila okrutna i brza. Nije ušla ni u kakvu crkvu već osam godina. Nemoj da misliš o tome, naredila je sebi. Razmišljaj o sadašnjici. Ali sadašnjica, uvidela je, veoma liči na ono vreme. Činilo joj se da se veoma malo toga izmenilo na ivicama Progresa. Namerno je skrenula u Lajv Ouk Drajv da bi se provozala kroz najstarije naselje u gradu. Domovi su bili ogromni i veličanstveni, stabla stara i lisnata. Njen ujak se ovde preselio nekoliko godina pre nego što je ona otišla iz Progresa. Pomoću ženinog novca, zajedljivo je govorio njen otac. Tori nije bilo dozvoljeno da ih posećuje i čak je i sada osećala žaoku krivice i panike što se samo provezla pored dražesne, stare, bele ciglene kuće sa prozorima koji su se caklili i sa žbunićima cveća. Trebalo bi da je ujka sada na poslu, upravlja bankom kao što to čini skoro otkad ga ona pamti. I mada je mnogo volela ujnu, Tori nije bila raspoložena za lepršave ruke Buts Muni i njen šaputavi glas. Motala je kroz ulice, pored manjih kuća i kompleksa manjih stanova koji pre šesna‐ est godina nisu postojali. Začuđeno je pogledala prodavnicu na uglu koja je vedro crvena i žuta iznikla iz starog bioskopa na otvorenom. Na srednju školu su nešto nadogradili, a tamo gde je nekada stajala linija oronulih kuća sada se nalazio dražestan parkić. Među stare vojnike zasadili su mlado drveće, a ljupko cveće presipalo se iz betonskih žardinjera. Sve je izgledalo simpatičnije, čistije, svežije nego što je ona pamtila. Pitala se šta će se sve ispostaviti istim pod tom novom glazurom. Kada je skrenula u ulicu Market, oduševila se kada je ugledala i dalje otvorenu
Hensonovu radnju sa onim istim starim ulubljenim znakom i sa prednjim prozorom izlepljenim papirićima i reklamama. U tom trenutku u ustima i grlu osetila je slatki ukus iz detinjstva, ukus napitka grejp nehi, pa se nasmešila. Salon lepote je promenio vlasnika, primetila je. Luov Salon lepote sada se zvao Kosa danas. Ali restoran u ulici Market stajao je tamo gde se uvek i nalazio i činilo joj se da ispred vise i ogovaraju isti oni matorci u istim onim kombinezonima. Na pola puta niz ulicu, ušuškana između farbare Rolins, Gvožđare i Korpe cveća nalazila se stara bakalnica. To će, pomisli Tori kada se parkirala uz trotoar, biti moje zaduženje. Izašla je iz kola i zakoračila u tešku podnevnu vrelinu. Spoljašnjost zgrade bila je ista kao što ju je pamtila. Stara zacementirana pečena cigla i malter siv poput dima. Visoki i široki prozor sada je bio presvučen prašinom i čađi. Ali ona će to popraviti. Vrata su takođe bila staklena, ali i napukla. Izvadila je svesku da to pribeleži i odlučila da će to gazda morati da popravi. Ispred će da izbaci klupu, onu uzanu sa naslonom od kovanog gvozda koju treba da joj isporuče. A pored nje saksije pune ružičastih i belih petunija. Druželjubivo cveće. Visoko na prozoru iznad klupe, naručiće da joj ispisu ime radnje. JUŽNJAČKA UTEHA To je ono što će da ponudi klijenteli. Ugodno okruženje gde je roba izložena sa stilom i sa diskretnom etiketom sa cenom. U mislima, već se nalazila unutra, slagala police, podešavala stolove i lampe. Nije čula da je neko zove sve dok je neko nije podigao u vazduh. Krv joj je jurnula u glavu i odzvanjala, a puls se uspaničeno ubrzao. „Tori! Znao sam da si to ti. Poslednjih par dana sam motrio kad ćeš da se pojaviš." „Vejde." Izgovorila je njegovo ime i odahnula. „Preplašio sam te." Smesta se pokajao, spustio je nazad na zemlju. „Izvini. Samo mi je vrlo drago što te vidim." „Samo da dođem do daha." „Uhvati ti dah, a ja dotle da te poglednem. Do đavola, zar su stvarno prošle dve godine? Izgledaš predivno." „Stvarno?" Bilo je to lepo čuti, čak i ako mu nije nimalo poverovala. Poterala je kosu unazad, a puls joj se smirivao. Iako mu je nedostajalo nekoliko centimetara pa da bude iznad prosečne visine, ipak je morala da zabaci glavu da bi ga pogledala u lice. Sećala se da je uvek bio lep, ali je i pomislila kako mora da mu je laknulo što mu je anđeosko, mladalačko lice sad pomalo sazrelo. Njegove duboke, sanjive oči bile su boje tamne čokolade. Od detinjstva mu se lice malo izgladilo, ali je i dalje imao jamice na obrazima. Kosu, za nijansu tamniju od njene, dobro je podšišao kako bi ukrotio nagoveštaje kovrdža. Nosio je farmerke i običnu, izbledelu, plavu, pamučnu košulju. I dok ga je ona odmeravala, nakrivio je usne. Izgledao je, zaključi, mlado, zgodno i neupadljivo uspešno. „Ako ja izgledam predivno, onda nema reči za to kako ti izgledaš. Pokupio si svu lepotu iz familije, rođo Vejde." Na to se nasmešio, hitro i dečački, ali odoleo je da je ponovo ne zagrli. Znao je da je Tori uvek bila pomalo ćudljiva kad su u pitanju zagrljaji i maženja. Zadovoljio se time da je dirne po kosi. „Drago mi je što si vratila." „Nisam mogla da izaberem bolji odbor za dobrodošlicu." Zamahnula je rukom. „Grad dobro izgleda. Mnogo toga je isto, ali poboljšano. Čistije, valjda." „Progres u Progresu", reče on. „Mnogo toga dugujemo Lavelovima, gradskom odboru
i naročito gradonačelniku u poslednjih pet godina. Sećaš se Dvajta? Dvajta Frejzijera?" „Dvajta Štreberka, jednoga od Moćne trojke koju ste činili ti, on i Kejd Lavel." „Štreberko je procvetao u srednjoj školi, postao zvezda trkačke staze, oženio kraljicu mature, ušao u očev građevinski posao i pomogao da se izmeni Progres. Svi smo mi danas đavolski pristojni građani." I dok je tako stajao, a iza njega ulicom prolazio saobraćaj i dok je slušala poznati ritam njegovog glasa, prisetila se zašto joj je uvek bio drag. „Nedostaju ti nestašluci, zar ne, Vejde?" „Poneki. Čuj, izašao sam između pregleda. Moram da se vratim i ubedim dansku dogu po imenu Igor da mu treba boca protiv besnila." „Bolje vi nego ja, doktore Muni." „Ordinacija mi je preko puta, na kraju ulice. Kreni sa mnom, pa ću da te častim hladnim čajem." „Volela bih, ali moram da svratim do agenta za nekretnine, da vidim šta mi je spremio." Uhvatila je blesak u njegovim očima, te nagnula glavu unazad. „Šta je bilo?" „Ne znam šta ti misliš o tome; ali tvoja stara kuća... Prazna je." „Moja kuća?" Spontano je prekrstila ruke, prigrlila oba lakta. Sudbina, pomisli ona, ume daleko i pomalo podmuklo da dosegne. „Ni ja ne znam šta da mislim o tome. Valjda bi trebalo da saznam." U gradu sa manje od šest hiljada stanovnika teško je preći i dve ulice a da ne naletite na nekoga poznatog. I nije bitno da li vas nije bilo šesnaest ili šezdeset godina. Kada je kročila u kancelariju agenta za nekretnine, samo je jedna osoba sedela za stolom. Ta žena je bila lepuškasta, sitna i fino sređena. Duga plava kosa uokvirivala je njeno srcoliko lice kojim su gospodarile krupne, nežne plave oči. „Dobar dan." Žena zatrepta dugim trepavicama i odloži roman na čijim se koricama nalazio pirat go do pojasa. „Mogu li da vam pomognem?" Tori se u glavi pojavila slika igrališta u osnovnoj školi Progresa. Preplašena i zgađena grupica devojčica vrišti i beži. I podmukli, zadovoljni pogled krupnih plavih očiju vođe kada se nakezila preko ramena, a za njom leprša duga plava kosa. „Lisi Harlou." Lisi nakrenu glavu. „Je l' se znamo? Pa meni je žao, ali ja jednostavno ne mogu..." Krupne oči se razrogačiše. „Tori? Tori Bodin? Za boga miloga." Malčice je zacičala i s mukom se osovila na noge. Sudeći po ispupčenju ispod bledoružičaste košulje, izgledalo je da je u šestom mesecu trudnoće. „Tata je pomenuo da ćeš doći ove nedelje." Uprkos Torinom mahinalnom koraku unazad, Lisi pohita oko stola da je zagrli kao svoju davno izgubljenu drugaricu. „Kako je ovo uzbudljivo." Povukla se da je obasja pozdravom i dobrodošlicom. „Tori Bodin se vratila u Progres nakon ovoliko vremena. A tek što lepo izgledaš." „Hvala ti." Tori je posmatrala kako je Lisi proučava, odmerava i zatim zadovoljno treperi očima. Ovde nije bilo sumnje ko je uspešnija odrasla osoba. „Tako mi izgledaš isto. Ali uvek si i bila najlepša devojčica u Progresu." „Ma, to su gluposti." Lisi odmahnu rukom, ali je morala malo i da se šepuri. „Ti sad samo sedi, a ja ću da ti donesem nešto hladno da popiješ." „Ma ne, nemoj da se mučiš. U redu je. Je l' tvoj otac dobio ugovor o iznajmljivanju?" „Čini mi se da je pomenuo da jeste. Ceo grad priča o tvojoj radnji. Ne mogu da doče‐ kam da je otvoriš. U Progresu jednostavno ne mogu da se pronađu lepe stvarčice." Dok je govorila, vratila se iza stola. „Sam bog zna da ne možeš da se voziš čak u Čarlston kad ti zatreba nešto sa stilom." „Dobro je da to znam." Tori sede, pa joj je pogled pao u istu ravninu sa znakom koji je obeležavao Lisi Frejzijer. „Frejzijer? Dvajt? Udata si za Dvajta?" „Pet srećnih godina. Imamo sinčića. Moj Luk je najslađi dečačić." Okrenula je uram‐ ljenu fotografiju prema Tori kako bi pokazala bebče bistrih očiju i plave košiće. „ A do
kraja leta očekujemo i njegovog batu ili sestricu." Zadovoljno je potapšala nabubreli stomak i promrdala prstima kako bi na venčani i verenički prsten pala svetlost i dijamanti blesnuli vatrom. „Ti se, srećo, nikada nisi udavala?" U tom pitanju osećalo se tek toliko zajedljivosti, pa je Tori shvatila kako Lisi i dalje voli da bude najbolja. „Ne." „Divim se vama ženama sa karijerom više nego što mogu da iskažem. Sve ste tako odvažne i pametne. Postidite sve nas koje smo vezane za kuću." A kada je Tori pogled‐ nula sto i pločicu sa imenom, Lisi se nasmejala i ponovo odmahnula rukom. „Ma ja to samo par puta nedeljno dođem da pomognem tati. Kada se beba bude rodila, sigurna sam da neću imati ni vremena ni snage." Te ćeš, pomisli Lisi, brzo i ne baš neprimetno da poludiš kod kuće sa dvoje dece. Ali sa tim i sa Dvajtom će da se obračuna kad za to dođe vreme. „Hajde sad da mi ispričaš šta si sve radila." „Volela bih da ćaskamo Lišs." Kada bi mi iščupala jezik i vezala mi ga kao mašnu. „Ali moram da se smestim." „O, kako sam blesava. Mora da si iscrpljena. Skoro da se sručiš na pod." Blažen osmejak saopštio je Tori da čak i da nije tako, Lisi zasigurno smatra da tako izgleda. „Mi ćemo lepo, natenane da se ispričamo kada se odmoriš." „Biće mi drago." Zapamti, reče sebi Tori, ovo je baš ta vrsta mušterija koja ti treba. „Pre nekoliko minuta naletela sam na Vejda. Pomenuo mi je da je možda kuća ‐ moja stara kuća ‐ slobodna za iznajmljivanje." „Pa baš jeste. Stanari Lavelovih su se iselili baš pre par nedelja. Ali, srećo, ne želiš valjda sada čak tamo da živiš, zar ne? Imamo mi ovde u gradu nekoliko lepih stanova. Naselje River Teras ima sve što sama devojka može da poželi, uključujući i slobodne muškarce", dodade ona i lukavo namignu. „Modernu opremu, pod od zida do zida. Imamo i jedinicu sa baštom koja je jednostavno dražesna." „Ne zanimaju me stanovi. Volela bih da se malo povučem u prirodu. Kolika je stanarina?" „Sad ću ja to tebi da pogledam." Znala je, naravno. Lisin um je bio mnogo oštriji nego što su ljudi to očekivali. Ona je to tako više volela. Pomerila je stolicu, kuckala po tastaturi računara da bi pronašla formular. „Kunem se, nikada neću ovladati ovim čudom. Znaš da je to zdanje sa dve spavaće sobe i jednim kupatilom." „Da, znam." Pretražujući po ekranu, Lisi dobaci mesečnu stanarinu. „Znači, to je dobrih petnaest, dvadeset minuta vožnje od grada. Ovaj simpatičan stančić o kom sam ti pričala je više negde oko deset minuta šetnje kadajelep dan." „Uzeću kuću." Lisi je poglednu, zatrepta. „Uzećeš je? Zar ne želiš da se odvezemo da je prvo pogledaš?" „Videla sam je. Ispisaću ti ček. Prva i poslednja stanarina?" „Da." Slegnu Liši ramenima. „Samo da ja odštampam ugovor o iznajmljivanju." Manje od trideset sekundi pošto je ugovor potpisan i ispečatiran i pošto je Tori izašla sa ključevima, Lisi je već dograbila telefon i počela da širi vesti. I ovo se takođe izmenilo. Kuća je stajala onako kako je uvek i stajala ‐ pozadi sa uske blatnjave staze moglo je da se pljune do močvare. Na zapadnoj strani prostirala su se polja i nežne mladice pamuka već su iz tla, a njihovi redovi ujednačeni poput poslušne školske dečice. Ali neko je zasadio ružičaste i bele azaleje i mlado drvo magnolije blizu prozora spavaće sobe. Sećala se da su zaštitna vrata od insekata rđala i da je bela farba tamnila. Ali neko se i za to pobrinuo. Prozori su se caklili, a farba je bila sveza i svetloplava. Dodat je i prednji trem, dovoljno širok za stolicu za ljuljanje koja se nalazila pored vrata.
Skoro da joj je kuća poželela dobrodošlicu. Puls joj je tukao teško i ubrzano dok je prilazila. Biće tu duhova, ali duhovi i jesu razlog zašto se vratila. Zar nije bolje da se sa svima njima suoči? U ruci su joj zveckali ključevi. Zaštitna vrata su zaškripala. Sebi je kazala da je to domaćinski zvuk. Prijateljska zaštitna vrata i treba da škripe i da se zalupe. Širom ih je otvorila, gurnula ključ u bravu, okrenula ga. Pre nego što je zakoračila unutra, jednom je duboko udahnula. Ugledala je ofucani kauč sa izbledelim ružama, stari TV sa drvenom kutijom, iskrzani opleteni tepih. Jednolično požutele zidove bez slika da uvesele prostorije. Miris prekuvanog zeleniša i lizola. Tori! Dovlači se ovamo i smesta da si se oprala. Zar ti nisam kazala da hoću sto da bude raspremljen za večeru pre nego što tata stigne kući? Zatim se ova slika rasplinula i ona ostade u praznoj sobi. Zidovi su bili ofarbani u krem boju, običnu i zahvalnu boju. Na podovima nije bilo tepiha, ali su bili čisti. U vazduhu se osećao blag miris farbe i sredstva za poliranje, više je prikrivao neugodne mirise nego što je smetao čulima. Zakoračila je u kuhinju. Pomoćni stolovi su bili preuređeni u neutralnu sivu boju kamena, a ormarići prefarbani u belo. Štednjak je bio nov ‐ ili noviji nego onaj nad kojim se njena majka preznojavala. Prozor iznad sudopere gledao je na močvaru, kako je uvek i bilo. Bujno i zeleno i tajnovito. Sakupivši hrabrost, okrenula se i zaputila prema svojoj staroj spavaćoj sobi. Da li je uvek bila ovako mala?, zapitala se. Jedva da se okreneš, zaključila je, mada je bila dovoljno velika za njene potrebe. Krevet joj je bio blizu prozora. Volela je da gleda u noć ili u jutro. Imala je malu komodu čije bi fioke nabrekle i zaglavljivale se svakog leta. U donju fioku je sakrivala knjige jer tata nije odobravao da čita bilo šta sem Biblije. Sa lošim mešala su se i lepa sećanja na ovu sobu. Kako je potajno čitala do kasno u noć, kako je snevala svoje snove, kako je sa Houp smišljala nove pustolovine. I naravno, kako su je mlatili. Niko je više neće ni taknuti. Mogla bi ovde da napravi pristojnu radnu sobu, zaključila je. Radni sto, orman sa datotekama, možda i stolica za čitanje i lampa. Išlo bi. Ona će spavati u staroj sobi svojih roditelja. Da, tamo će spavati i prisvojiće je. Krenula je napolje, ali nije mogla da odoli. Tiho, otvorila je vrata ormana. A tu, duh nje same šćućuren u mraku, lije suze niz lice. Prolila je suza za ceo život pre nego što je napunila osam godina. Čučnula je i prešla prstima preko donje daske, a oni su podrhtavali preko plitkih zareza. Zatvorenih očiju, čitala je vrhovima prstiju onako kako slepi čitaju Brajevu azbuku. JA SAM TORI „Tačno tako. Tačno tako. Ja sam Tori. To nisi mogao da mi oduzmeš, da izbiješ iz mene. Ja sam Tori. I ja sam se vratila." Nesigurno, podigla se na noge. Vazduha, pomisli. Treba joj vazduha. U ormanu nikada nije bilo vazduha, nikada nikakvog svetla. Kako se izmakla unazad, oznojili su joj se dlanovi. Okrenula se da izjuri iz sobe i izjurila bi i iz kuće. Ali iza zaštitnih vrata lebdela je senka. Popodnevno sunce bilo je iza te senke, ocrtavalo je oblik nekog muškarca. I kada su se vrata uz škripu otvorila, ponovo joj je bilo osam godina. Sama, bespomoćna. Prestravljena.
4.
Senka izgovori njeno ime. Puno ime ‐ Viktorija ‐ poteklo je kao nešto raskošno što se sipa iz zagrejane flaše. Možda bi i bila potrčala, pa se postidela i iznenadila što je otkrila da je u sebi još tolika kukavica koja bi da strugne, da se baci u mišju rupu čim krene grančica. Duhovi kuće kružili su oko nje, na uho joj šaputali pogrde. Pre je bežala. Više puta. Nikada je to nije spasilo. Stajala je kao ukopana. Kada su se vrata uz škripu otvorila, mučna panika pohrlila joj je iz stomaka u grlo. „Uplašio sam te. Izvini." Glas mu je bio tih, a ton onakav kakvim se ljudi služe da bi utešili povređene ili zavođenje priveli kraju. „Hteo sam da svratim, da vidim da li ti nešto treba." Stajao je baš na vratima tako da ga je sunce obasjavalo otpozadi i crte lica nisu mogle jasno da se vide. U njenom umu, misli su se preturale i lagano kretale, pa su se prelivale jedna preko druge. „Kako si znao da sam ovde?" „Zar si tako dugo bila odsutna da ne znaš koliko brzo se glas pronese Progresom?" U glasu mu se osećalo osmehivanje, sračunato, pomisli ona, da je smiri. To je značilo da se njen strah vidi, a zbog toga je bila laka meta. To, makar to, može da zaustavi. Skrstila je ruke. „Ne, nisam ja ništa zaboravila. Ko si ti?" „To što sada čuješ, to se moj ponos ruši. Čak i nakon svih ovih godina, mogao bih da te prepoznam u gomili. Kejd", rekao je i zakoračio bliže. „Kinkejd Lavel." Iskoračio je iz žestoke svetlosti, a iza njega ostadoše samo senke i sunce. Najoštrija ivica straha iščilela je nakon što ga je pažljivije osmotrila i sada ga je jasno videla. Kinkejd Lavel, Houpin brat. Da li bi ga prepoznala? Ne, misli da ne bi. Dečak kojeg se sećala bio je mršavko nežnoga lica. Čovek je bio dugajlija, a mišići podlaktica koje su izvirivale ispod radne košulje zasukanih rukava nagoveštavali su žilavost. I mada se poprilično prirodno smešio, u oštrim kostima i uglastom licu nije bilo ničega nežnog. Kosa mu je tamnija nego što je bila, boje lešnika, sa kovrdžavim krajevima izblede‐ lim na suncu. Nikada nije bio od onih koji sede u zatvorenom. Sećala se toga. Sećala se kako ga je ponekada viđala kako sa ocem razmetljivo šeta poljima, kako stupa onako kako stupaju ljudi koji poseduju zemlju po kojoj gaze. Oči, pomisli. Možda bi prepoznala oči. Duboke i plave, kao Houpine. Sunce je i tu ostavilo svoj trag u vidu finih linija u uglovima očiju. Onakvih, pomisli ona, koje muškarcima daju karakter, a ženama donose očaj. I sada su je te oči posmatrale, lenjivo i strpljivo što bi je postidelo da joj je puls normalno udarao. „Prošlo je dosta vremena", reče ono što je najbolje umela da sroči. „Otprilike polovina mog života." Nije joj pružio ruku. Instinkt mu je govorio da bi se ona samo trgnula i oboje ih postidela. Delovala je kao da će da odskoči ili da se onesvesti. Nijedno mu nije odgovaralo. Umesto toga, nehajno je zadenuo palce u prednje džepove farmerki. „Što ne izađeš ispred na trem da sednemo? Izgleda da je stara njihalica jedina stolica koju sada imamo." ,,U redu je. Dobro sam." Ali zapravo je bila bela kao smrt, a sjajne, blage sive oči koje su ga uvek opčinjavale ostaše i dalje razrogačene. Pošto je odrastao u domaćinstvu kojim su većinom gospoda‐ rile žene, naučio je kako da uz najmanje problema i truda zaobiđe ženski ponos i durenje. Jednostavno se okrenuo, gurnuo zaština vrata. „Zagušljivo je ovde' reče i iskorači napolje zadržavajući vrata širom otvorena i pošto se kulturno sklonio u stranu kao da ju je pozivao da ga sledi. Nije joj ostalo mnoge izbora, te pređe preko sobe, iskorači na trem. Osetio je najblaži
nagoveštaj njenog mirisa i pomislio na jasmin koji više voli da cveta noću, gotovo u tajnosti, u majčinom vrtu. „Mora da je pravi doživljaj." Sada ju je dodirnuo, lagano, kako bi je usmerio prema stolici. „Povratak ovamo." Nije poskočila, ali je pak ustuknula, neznatno, a opet promišljeno. „Moram negde da živim, a htela sam brzo da se smestim." Stomačni mišići odbijali su da se opuste. Nije volela ovakvu priču sa muškarcima. Nikada se ne zna, bar ne sigurno, šta se krije ispod tih lakih reči i lakih osmeha. „Nakratko si živela uČarlstonu. Tamo je život mnogo mirniji." „Želim mir." Naslonio se na ogradu. Ima tu neke oštrine, mozgao je on. Ma koliko nežno izgledala, ima tu neke oštrine, kao da je sami živac. Čudno, shvatio je, baš to najviše pamti kod nje. Njena nežnost, poput britve. „Mnogo se priča o tvojoj radnji." „Lepo." Nasmešila se, tek malo nakrivila usne, ali pogled ostade ozbiljan i oprezan. „Kad se priča, znači da su ljudi radoznali, a radoznalost će da ih dovede la moja vrata." „Jesi li i u Čarlstonu držala radnju?" „Upravljala. Vlasništo je potpuno drugačije." „Zaista jeste." Bo Rrz je sada pripadao njemu, a vlasništvo je zaista nešto drugačije. Bacio je pogled iza sebe, na njive gde su se mladice i sadnice pružale prema suncu. „Tori, kako ti sada izgleda sve ovo? Nakon toliko vremena i sa tolike razdaljine?" „Isto." Nije pogledala u polja, već u njega. ,,I sasvim različito." „I ja sam to pomislio za tebe. Porasla si." Ponovo ju je pogledao, posmatrao njene prste stegnute oko naslona za ruke kao da pokušava da se sabere. „Oči ti odaju zrelost. Oduvek si imala oči žene. Kad mi je bilo dvanaest godina, plašile su me." Bili su joj potrebni volja i ponos koje je u sebe urezala da izdrži njegov pogled. „Kad je tebi bilo dvanaest godina, bio si suviše zauzet landaranjem sa mojim rođakom Vejdom i sa Dvajtom... Dvajtom Frejzijerom, da bi mene uopšte i primetio." „Grešiš. Kada mi je bilo dvanaest godina", reče polako, „izvesno vreme sam prime‐ ćivao sve u vezi sa tobom. Još u sećanju nosim tu sliku. Što ne bismo prestali da se pretvaramo kako se ona ne nalazi upravo ovde između nas?" Tori skoči iz stolice, otkorača do kraja trema i zastade ruku prekršenih na grudima, te se zagleda u njive. „Oboje smo je voleli", reče Kejd. „Oboje smo je izgubili. I nijedno od nas dvoje nije je zaboravilo." Neka težina joj se spustila na grudi, kao da ju je neko pritisnuo rukama. „Ne mogu da ti pomognem." „Ni ne tražim pomoć." ,,A šta onda tražiš?" Zbunjen, promeškoljio se s noge na nogu, pa se ponovo namestio da pomnije osmotri njen profil. Zatvorila se, shvatio je. Kakva god da su se vratanca bila otvorila, sad su se ponovo zatvorila. „Ne tražim ništa, Tori. Ti to očekuješ od svakoga?" Stojeći uspravno, osetila se snažnijom, pa se okrenula da ga prodorno pogleda. „Da." Iza njega prolete ptica ‐ hitri sivi blesak koji je projurio i pronašao stajalište na jednom stablu tupelo drveta na ivici močvare. I tu je, kako joj se učinilo, dušu ispevavala satima pre nego što je Kejd ponovo prozborio. Zar je ovo zaboravila?, zapitala se. Duge, jednostavne pauze, strpljivi ritam provin‐ cijskih razgovora? „Šteta", reče on kada je u tišini počela da joj bije krv. „Ali ja od tebe ništa ne tražim, osim možda s vremena na vreme poneku prijateljsku reč. Činjenica je, Houp je i meni i tebi nešto značila. To što sam je izgubio, uticalo mi je na život. Nerado damu nazovem lažovom, ali ću morati ako ćeš tu da mi stojiš, gledaš me u oči i da mi kažeš da nije
uticalo i na tvoj život." „Šta to tebi znači kako se ja osećam?" Htela je da protrlja ruke, da istera jezu, ali je odolela. „Ne znamo se. Nikada se i nismo znali." „Znali smo nju. Možda tvoj povratak ponovo uzburkava nešto na površinu. Nisi ti kriva, ali tako je." „Je l' ovo poseta u znak dobrodošlice ili upozorenje da se držim podalje od tebe?" Na trenutak ništa nije kazao, zatim je odmahnuo glavom. U oči mu se vratilo dobro raspoloženje, sjaj mnogo brži od glasa. „Baš si odrasla zajedljiva. Prvo, nemam naviku da od prelepih žena tražim da se drže podalje od mene. Tu bih ja bio na gubitku, zar ne?" Nije se osmehnula, ali on jeste i ovoga puta je namerno zakoračio bliže njoj. Možda zbog pokreta, možda zbog lupkanja radnih čizama o drvo, ptičica polete dublje u močvaru i pesma utihnu. „Ti meni uvek možeš da kažeš da se ja držim podalje, ali ja te najverovatnije neću poslušati. Svratio sam da ti poželim dobrodošlicu, Tori, i da te poglednem. Imam pravo da budem radoznao. I kad sam te video, nešto od onoga leta mi se vratilo. To je prirod‐ no. I o drugima će se ponešto vratiti. Mora da si to znala i pre nego što si odlučila da dođeš." „Došla sam zbog sebe." . Je l' zbog toga izgledaš bolesno i uplašeno i umorno?, zapitao se. „Onda, dobro došla kući." Ispružio je ruku. Ona je oklevala, delovalo je i kao izazov i kao ponuda. Kada je svoju šaku stavila u njegovu, njegova je bila topla i grublja nego što bi očekivala. Baš tad osetila je i vezu, neku vrstu unutrašnjeg spoja, neočekivanog. I nepoželjnog. „Izvini ako će ovo da ti zazvuči neljubazno." Oslobodila je svoju šaku. „Ali, imam mnogo posla. Moram da počnem." „Samo javi ako ima nešto što mogu da učinim za tebe." „Cenim to. Ovaj... lepo ste sredili kuću." „Dobra je ovo kuća." Ali je gledao u nju dok je to izgovarao. „Dobro mesto. Ostaviću te tvom poslu", dodade i krene niza stepenice. Zastao je pored kamioneta kome je očajnički bilo potrebno pranje. „Tori? Znaš onu tvoju sliku što nosim u sećanju?" Otvorio je vrata automobila i brzi povetarac zaigra mu u suncem obasjanoj kosi. „Sada imam bolju." Odvezao se, a sve dok nije skrenuo sa utabanog poljskog puta na asfalt nije skidao pogled sa retrovizora u kom je video njen odraz. Nije nameravao da pomene Houp, bar ne odmah. Kao vlasnik Bo Rivza, kao njen gazda, kao poznanik iz detinjstva, govorio je sebi da je to poseta koju mu dužnost nalaže. Ali nije zavarao sebe, a očigledno nije zavarao ni Tori. Radoznalost ga je odvela prema Močvarnoj kući, kako su je ovdašnji ljudi zvali, kada je imao desetak hitnijih briga koje su zahtevale njegovu pažnju. Vaspitavali su ga da vodi farmu, ali vodio ju je na svoj način. Na način koji nije svima bio mio. Naučio je da bude i političar i diplomata. Naučio je da igra bilo kakvu neophodnu ulogu, dok god mu to donosi ono što on hoće. Zapitao se koju to ulogu treba da igra sa Tori. Bila ona spremna da to prizna ili ne, njen povratak je sve izbacio iz ravnoteže. Ona je bila kao kamičak u jezercetu, a talasanje će krenuti u dužinu i širinu. Nije bio siguran šta da radi u vezi sa njom, šta želi da uradi u vezi sa njom. Ali on je bio čovek sa njiva, a ljudi koji žive od zemlje i semena i vremenskih prilika znaju kako da čekaju. Bez razmišljanja, zaustavio se pored puta. Nije trebalo da svraća ovamo kada ga u Bo Rivzu čekaju obaveze. Novi usevi dozrevaju, a kada rastu usevi, raste i korov. Trebalo je da nadgleda kultivisanje. Bila je ovo presudna godina za planove koje je on uveo. Želeo
je da bude u toku pri svakom koraku i fazi. Ipak, izašao je iz kamioneta, prešao pešice preko drvenog mostića i zakoračio u močvaru. Ovde je svet bio zelen i bujan i živ. Raščistili su staze, a duž njih, uredno o u parku, rasle su azaleje i zapanjujuće uporno cvale. Među magnolija i tupelima rasli su čuperci divljeg cveća. uredni brežuljci i koplja zimzelena. Nije to više bio uzbudljivi, pomalo opasni svet njegove mladosti. Sada je to bio oltar izgubljenom detetu. Njegovo otac je to učinio. Iz žalosti, iz ponosa, možda čak i iz besa koji nikada nije pokazivao. Ali koji je u njemu živeo poput raka, znao je Kejd. Rasli su i širili se u potaji i tišini, oni tumori srdžbe i očaja. Žalost je u domu Bo Rivz bila tretirana kao bolest. A ovde, pomisli, pretvorili su je u cveće. Leti bi tu živopisno paradirali i plesali ljiljani, a već u prolećnim senkama poput sićušnih sunaca cvala je nežna žuta perunika koja je obožavala da joj stopala budu vlažna. Za nju su raskrčili grmlje. I mada se brzo vraćalo, dok je njegov otac bio živ, žive su bile i ruke koje bi ga ponovo sasekle. Sada je i ta odgovornost ležala na Kejdu. Na čistini gde je Houp te poslednje večeri svog života zapalila vatru, stajala je kamena klupica. Preko mutne vode boje duvana nad kojom su se nadvisili čempresi postojao je lučni mostić ograničen gustom, uvijenom paprati i gorskim ružama koje su cvale samo u belom. Tokom zime, kada su bujale, kamelije i ljubičice doprinosile su svojim cvetom i miomirisima. A između klupice i mosta, na sredini leje ružičastih i plavih pupoljaka, stajala je mermerna statua isklesana da podseća na nasmejanu devojčicu kojoj će zauvek biti osam godina. Sahranili su je pre osamnaest godina, na brdu, na suncu. Ali ovde, u zelenim senka‐ ma i divljim mirisima, ovde je ležao Houpin duh. Kejd sede na klupicu, ruke su mu visile između kolena. Nije ovde često dolazio. Od očeve smrti pre osam godina, niko nije dolazio, bar ne niko iz porodice. Što se njegove majke ticalo, ovo mesto je prestalo da postoji onog trenutka kada su pronašli Houp. Silovanu, zadavljenu, zatim odbačenu kao krpu. Koliko toga, zapitao se Kejd, kao što se pitao nebrojeno mnogo puta u tom moru godina, koliko toga što je učinjeno, ide njemu na dušu? Zavalio se, zatvorio oči. Slagao je Tori, priznade. Jeste želeo nešto od nje. Želeo je odgovore. Odgovore na koje je čekao više od polovine života. Izdvojio je dragocenih pet minuta da se pribere. Čudno je kako do sada nije primetio koliko ga je uznemirilo to što ju je ponovo video. Bila je u pravu kada je kazala da je vrlo malo obraćao pažnju na nju kad su bili deca. Za njega je ona bila ona Bodinova mala sa kojom se sestra družila i nije zavređivala pažnju dvanaestogodišnjeg dečaka. Do tog jutra, tog jezivog avgustovskog jutra kada im je došla na vrata zguljenog i izubijanog obraza i očiju razrogačenih od užasa. Od tog trenutka, nije postojalo ništa što je bilo u vezi sa njom, a da on to nije zapazio. Ništa u vezi sa njom što je zaboravio. Zadao je sebi zadatak da saznaje sve što može i dugo nakon što je napustila Progres o tome kuda ide, šta radi i ko jeste. Znao je, skoro u sat, kada je počela da planira povratak kući. A ipak, nije bio pripremljen da je vidi kako stoji u toj praznoj sobi, kako joj boja nestaje iz lica, pa joj se oči ističu kao dva kružića dima. Oboje će da izdvoje vremena da se smesti, Kejd odluči kada se osovio na noge. A onda će da se pozabave jedno drugim. Potom će da se pozabave sa Houp. Odšetao je do kamioneta, odvezao se da obiđe useve i radnike. Bilo mu je vruće i bio je znojav i prljav kada je skrenuo između kamenih stubova koji su čuvali dugački, senoviti prilaz prema Bo Rivzu. Dvadeset hrastova, po deset sa svake
strane puta, u luku su se nadvijali i činili zeleni i zlatni tunel. Između njihovih debelih stabala mogao je da vidi cvetne žbuniće kako bujaju, široki travnjak i traku ciglene sta‐ zice koja je vodila prema vrtu i spoljnim zgradama. Kada je bio umoran, kao sada, ovaj poslednji deo puta kući uvek se pružao, da ga poput brižne ruke potapše i odagna umor. I u suši i u ratu, i kada se kidao jedan, a gradio drugi život, stajao je Bo Rivz. Više od dve stotine godina posed je bio u rukama Lavelovih. Brinuli su o njemu, negovali ga, zlostavljali i preklinjali, ali je preživeo. I sahranio ih je i rađao ih je. I sada je bio njegov. Sama kuća je možda bila jedno ogromno čudo u središtu otmenosti, više tvrđava nego dom, više prkosna nego elegantna. Kamen je uhvatio varnice sunca na zalasku, pa je svetlucao. Kule su gordo prosecale nebo boje sveže rane. Na sredini kružnog prilaza nalazio se golem bazen cveća ovalnog oblika. Neki davni predak pokušao je da ublaži drske muževne linije, tako je Kejd uvek mislio. Umesto toga, more cveća i grmića služilo je kao oštra suprotnost masivnim, duboko izrezba‐ renim, hrastovim ulaznim vratima i prozorima poput pravih kopalja. Ostavio je kamionet na udaljenoj krivini prilaza i krenuo uz šest kamenih stepenika. Verandu je dodao njegov pradeda. Mrvica učtivosti, mozgao je Kejd, sa svojim krovom koji je pružao hladovinu i ispreplitanom lozom pavita. Mogao je da sedi, da je tako izabrao, onako kako su oni njegove krvi sedeli generacijama i da gleda preko trave i drveća i cveća, a da mu vidik ne kvari nečist i znojavi posao na njivama. I zato je on tu retko sedeo. Sastrugao je blato sa čizama. Iza tih vrata bio je majčin delokrug i mada ništa ne bi rekla, njena ćutnja neodobravanja, njen hladan pogled u svaki trag njiva na njenim podovima, bili bi gori od bilo kakve pridike. Proleće je bilo blago, tako da su prozori bili otvoreni i uveče. Mirisi iz bašta prosuli su se i izmešali sa parfemima cveća izabranog i aranžiranog u kući. Ulazni hodnik je bio ogroman sa mermernim patosom zelene boje tako da se stekne utisak kao da će stopala jednostavno da potonu u hladnu vodu. Pomislio je na tuš, hladno pivo i fini topli obrok, a potom da navali na papirologiju. Kretao se tiho, osluškivao je i nije osećao krivicu što se nadao da može da izbegne bilo kakav kontakt sa porodicom dok se ne očisti i okrepi. Stigao je sve do bara u glavnom salonu, tek što je otvorio pivo, kada je začuo to ženstveno kuckanje štikala. Trgnuo se, ali lice mu je bilo smireno i opušteno kada je u prostoriju dovijorila Fejt. „Naspi mi belog vina, dušo, ne valja da se sve baš ovako oštro vidi." Dok je govorila prostrla se na sofu uz kratak usplahireni uzdah, te je prstom motala uvojak kratke plave kose. Vratila se na plavu. Bilo je onih koji su govorili da Fejt Lavel menja boju kose skoro isto toliko često koliko menja i muškarce. Bilo je onih koji su uživali kad su to izgovarali. Za svojih dvadeset i šest godina dvaput se razvodila i sakupila je i odbacila više ljubavnika nego što su neki mogli da izbroje. Naročito Fejt. A ipak, pošlo joj je za rukom da se predstavlja kao nežan, južnjački cvet sa kožom belom kao kamelija i plavim očima Lavelovih. Ćudljivim plavim očima koje bi se napunile suzama po naređenju i koje su bile vične u obećavanju onoga što možda i ne namerava da ispuni. Njen prvi suprug bio je divlje i zgodno momče od osamnaest godina sa kojim je pobegla dva meseca pre srednjoškolske mature. Volela ga je strašću i svojeglavošću mladosti i načisto ju je uništio kada ju je za manje od godinu dana ostavio bez pare i bez ijedne reči. Ali ona to nikome ne bi rekla. Koliko je svet znao, ona je šutnula Bobi Li Metjuza i vratila se u Bo Rivz jer joj je dosadilo da se igra „kućice". Tri godine kasnije, udala se za pevača kantri i vestern muzike koji je stremio ka
uspehu, a koga je upoznala u baru. To je učinila iz dosade, ali se držala toga dve godine pre nego što je shvatila da je Klajv takođe stremio i tome da proživi varanje i mlaćenje iz pesama koje je nažvrljao u izmaglici od piva i cigareta. I tako se još jednom našla ponovo u Bo Rivzu, razdražena, razočarana i potajno zgađena samom sobom. Na Kejda se slatko i umilno osmehnula kada joj je doneo čašu vina. „Srce, izgledaš isceđeno. Što malo ne sedneš i ne podigneš noge?" Zgrabila ga je za ruku, malo ga cimnula. „Prenaporno radiš." „Kad god poželiš da pripomogneš..." Osmeh se pooštrio, sečivo okrenuto na samu oštricu. „Bo Rivz je rupa. Tatica je to jasno govorio celoga života." „Tatica više nije ovde." Fejt je nehajno mrdnula ramenom. „To ne menja ništa." Podigla je vino, gucnula. Bila je lepa žena koja se strašno trudila da iskoristi tu svoju lepotu. Čak i sada, za veče koje će da provede kod kuće, nanela je blago rumenilo na obraze, iscrtala čulne, široke usne mak crvenom bojom i zavila se u svilenu bluzu i bledoružičaste, široke pantalone. „Može da se izmeni šta god ti poželiš da se izmeni." „Vaspitali su me da budem ukras i beskorisna." Zabacila je glavu, pa se protegnula kao mačka. „I to mi tako dobro ide." „Fejt, nerviraš me." ,,I to mi takođe vrlo dobro ide." Uveseljena, gurnula je njegovu nogu bosim stopalom. „Nemoj da se ljutiš, Kejde. Rasprava će da mi pokvari ukus vina. Već sam se sa mamom zavadila." „Ni dan ne prođe, a da se ti ne zavadiš sa mamom." „Ne bih ja, da ona tako svaku pojedinu stvar ne kritikuje. Skoro ceo dan je nešto bez veze raspoložena." Fejtine oči zasijaše. ,,U svakom slučaju, od onda kad je Lisi nazvala iz grada." „Nije to do toga. Znala je da se Tori vraća." „Vraćanje je drugačije od samog stizanja. Mislim da joj se nije dopala zamisao što joj iznajmljujemo Močvarnu kuću." „Da ne živi tamo, živela bi negde drugde." Pošto je bio umoran, naslonio je glavu i pokušao voljom da istera napetost toga dana iz vrata i ramena. „Vratila se i izgleda da namerava da ostane." „Znači, ipak si otišao da je obiđeš." Fejt j e dobovala prstima o nogu. „Tako sam i mislila. Za našega Kejda, dužnost je na prvom mestu. Pa... Kakva je?" „Ljubazna, uzdržana. Nervozna, mislim, što se vratila." Gucnuo je pivo. „Privlačna." „Privlačna? Ja se sećam kose kao metla i kvrgavih kolena. Suvonjave i sablasne." On na ovo ništa nije kazao. Fejt je bila sklona tome da se naduri ako neki muškarac, pa čak i njen rođeni brat, pomene kako neka druga žena dobro izgleda. Nije bio raspolo‐ žen za njeno durenje. „Fejt, mogla bi da se potrudiš i da budeš fina prema njoj. Tori nije kriva za ono što se dogodilo Houp. Kakvog smisla ima da je teramo da se oseća kao da jeste?" „Jesam li ja rekla da neću biti fina prema njoj?" Fejt prstima pređe po ivici čaše, činilo se da ne može da ih primiri. „Pretpostavljam da joj treba prijateljica." Fejt opusti ruku i bez uvijanja reče. „Ona je bila Houpina drugarica, nikada moja." „Možda i nije, ali Houp više nije sa nama. A i tebi bi dobro došla prijateljica." „Dušo, imam ja dosta prijatelja. Samo eto slučajno, niko od njih nije žensko. Znaš, ovde je tako dosadno, možda ću večeras ipak do grada. Da vidim da li mogu da pronađem nekog druškana na nekoliko sati." „Kako hoćeš." Gurnuo je njeno stopalo u stranu i ustao. „Treba mi tuš." „Kejde", reče ona pre nego što je on izašao na vrata. Uvidela je onaj blesak podsmeha
u njegovim očima i to ju je žacnulo. „Imam pravo da živim život kako ja izaberem." „Imaš pravo da protraćiš život kako ti izabereš." „U redu", reče ona bezvoljno. „Tako i ti. Hoću reći, možda se evo jednom slažem sa mamom. Svima bi nama bilo bolje da se Viktorija Bodin vrati u Čarlston i tamo i ostane. Tebi bi milion puta bilo bolje da se držiš podalje od te nevolje koju ona sa sobom donosi." „Fejt, čega se plašiš?" Svega, pomisli ona kada je on otišao. Samo svega. Sad već uznemirena, ustade iz svog klupka i zakorači do visokih prednjih prozora. Nestade slabašne južnjačke lepotice. Pokreti su joj bili odrešiti, skoro da je drhturila od energetične nervoze. Možda će i da ode do grada, pomisli. Da ode nekuda. Možda će otići zauvek. A kuda? Ništa nije bilo onako kako je ona zamišljala da će biti kada je napustila Bo Rivz. Niko nije bio onakav kakvim je ona zamišljala da će da bude. Uključujući i samu sebe. Svaki put kada je odlazila, govorila je sebi da je to zauvek. Ali se uvek vraćala. Svaki put kada je odlazila, govorila je sebi da će da bude drugačije. Da će ona biti drugačija. Ali nikada nije bila. Kako može da očekuje od bilo koga da razume da sve što se dešavalo pre i sve se što se dogodilo posle, sve zavisi od te jedne noći kada je ona ‐ kada je Houp ‐ imala osam godina? I sada se vratila osoba koja je bila veza između te noći i svih ostalih. I dok je tako stajala zagledana preko travnjaka i vrtova koji su zbog sumraka postajali srebrni, Fejt požele da Tori Bodin ode do đavola. 5.
Bilo je skoro osam kada je Vejd završio sa poslednjim pacijentom, postarijim mešancem kome su otkazivali bubrezi i koji je imao šum na srcu. Njegova podjednako postarija vlasnica nije mogla sebe da natera da sirotog psa uspava, pa je Vejd opet lečio psa i tešio ljudsko biće. Bio je suviše umoran za restoran i pomislio je kako će da skrpi neki sendvič ili otvori konzervu. Odgovarao mu je stančić iznad ordinacije. Bio je efikasan, pogodan i jeftin. Mogao je sebi da priušti i bolje, na šta su ga oba roditelja stalno podsećala, ali je više voleo jednostavan život, a da zaradu od veterinarske prakse pretrpa nazad baš u praksu. Trenutno nije imao svojih kućnih ljubimaca, mada je kao dete imao pozamašan zverinjak. Pse i mačke, naravno, a sa njima bulumentu ozleđenih ptica, žaba, kornjača, zečeva i jednom i kržljavo prasence koje je nazvao Ortak. Majka je bila popustljiva i nije povlačila granicu sve dok nije poželeo kući da donese crnu zmiju koju je pronašao ispruženu na putu. Bio je siguran da može da je nagovori, ali kada se pojavio na kuhinjskim vratima molećivih očiju i sa preko metar dugačkom zmijom koja mu se meškoljila u rukama, majka je vrisnula tako glasno da je prvi komšija, gospodin Pričet, u momentu preskočio zajedničku ogradu i dojurio do njih. Pričet je uganuo koleno, Vejdova majka je ispustila omiljeni vrč za mleko na kuhinj‐ ske pločice, a zmija je prognana ka reci izvan grada. A živa bila, pomisli Vejd, podnosila je sve ostalo što je dovlačio, a da se skoro nijednom rečju nije požalila. Imaće on jednom kuću i dvorište i vremena da samom sebi udovoljava. Ali dok ne bude mogao da priušti još osoblja, većina radnih dana trajaće mu najmanje deset sati, a u to ne računa hitne slučajeve. Ljudi koji nemaju vremena da ga posvete kućnim
ljubimcima ne bi trebalo ni da ih imaju. Isto to je mislio i za decu. Prvo se zaputio ka kuhinji, zgrabio jabuku. Večera će, kakva‐takva, da sačeka dok sa sebe ne spere pseće mirise. Navalivši na jabuku, prelistavao je poštu koju je poneo sa sobom i ušao je u spavaću sobu. Osetio je njen miris i pre nego što ju je video. Onaj vreli ženski talas udario mu je na čula, rasterao misli. Promeškoljila se na krevetu, zašuškala je svilena koža u čaršavima. Na sebi nije imala ništa osim izazovnog osmeha. „Zdravo, ljubavnice. Zadržao si se na poslu." „Rekla si da ćeš večeras biti zauzeta." Fejt ga pozva prstom. „Nameravam da budem. A što ne dođeš ovamo i ne zauzmeš me?" Vejd odbaci i jabuku i poštu. „ A što da ne?" Žalosno je to, pomisli Vejd, kada muškarac celog svog života sanja jednu ženu. Još žalosnije je kada ta ista žena nastavlja da uleće i izleće iz tog života poput bezbrižne leptiriće. A taj čovek joj to dopušta. Svaki put kada se vraćala, kazao bi sebi da se neće više tako igrati. I svaki put bi ga upecala i zavlačila sve dok previše ne zaglibi i više ne može samo skrštenih ruku da se okrene i ode. Bio je prvi muškarac koji ju je imao. Nije gajio nadu da će da bude i poslednji. Ni sada nije mogao da joj odoli ništa više nego pre deset godina. Te sjajne letnje večeri popela se kroz njegov prozor i uvukla mu se u krevet dok je spavao. Još može da se priseti kako je to izgledalo, buđenje uz to glatko, vrelo telo koje klizi preko njegovog, ta gladna usta koja su ga gušila i proždirala, poklapala ga sve dok nije bio čvrst kao stena i zagrejan. Bilo joj je petnaest godina, sada se prisetio, a zgrabila ga je tako brzo i bezdušno uspešno kao najjeftinija prostitutka. A bila je devica. Upravo to je i suština, rekla mu je. Nije želela da bude devica, te je odlučila da se ratosilja tog bremena uz što manje problema, a sa nekim koga poznaje, ko joj se dopada i kome veruje. Jednostavno. Za Fejt je to uvek bilo jednostavno. Ali za Vejda, ta letnja noć, nedeljama pre nego što se vratio na koledž, označila je prvi od mnogih zapetljanih slojeva koji su sačinjavali vezu sa Fejt Lavel. Tog leta, kad god su mogli, imali su seks. Na zadnjem sedištu njegovog automobila, kasno noću kada su mu roditelji spavali malo dalje niz hodnik, usred dana kada je njegova majka sedela na verandi i tračala sa prijateljicama. Fejt je uvek bila voljna, željna, spremna. Bila je ostvarenje „mokrih snova" svakog mladića. I postala je Vejdova opsesija. Bio je siguran da će ga ona sačekati. Za manje od dve godine, dok je žustro studirao i osmišljavao budućnost, njihovu budućnost, ona je pobegla sa Bobijem Lijem. Vejd se napio i ostao ušljokan nedelju dana. Vratila se, naravno. U Progres, a naposletku i njemu. Bez izvinjenja, bez plačljive molbe da joj oprosti. Takav je bio obrazac njihove veze. Gadila mu se zbog toga, gotovo isto toliko koliko se sam sebi gadio. „Pa..." Fejt se ispela na njega, iščeprkala cigaretu iz paklice na noćnom stočiću, pa ga je opkoračila i pripalila cigaretu. „Pričaj mi o Tori." „Kad si ponovo počela da pušiš?" „Danas." Nasmešila se, nagnula se prema njemu da ga gricne za bradu. „Nemoj da me zbog toga grdiš, Vejde. Svako ima pravo na neki porok"
,,A koji si ti to propustila?" Nasmejala se, ali bilo je tu neke oštrine, oštrine i u očima. „Ako ih ne probaš, kako ćeš da znaš koji ti odgovaraju? Ajde sad, srećo, pričaj mi o Tori. Gorim od želje da sve saznam." „Nema šta da se zna. Vratila se." Fejt duboko uzdahnu. „Muškarci su tako naporna stvorenja. Kako izgleda? Kako se ponaša? Šta je smislila?" „Izgleda odraslo i tako se i ponaša. Smislila je da otvori prodavnicu poklona u ulici Market." Pošto ga je Fejt hladno i prodorno pogledala, slegnuo je ramenima. „Umorno. Izgleda umorno, možda pomalo premršavo, kao neko ko nije baš sav svoj u poslednje vreme. I ima nešto raskošno u njoj, ona raskoš koja se stiče življenjem u gradu. A što se radnje, šta je smislila, ne umem da kažem. Što je ti sama ne pitaš?" Prešla mu je rukom preko ramena. Imao je tako divna ramena. „Nema baš izgleda da će meni da kaže. Nikada me nije volela." „Fejt, to nije tačno." „Valjda ja znam." Uzbunjena, skotrljala se sa njega, sa kreveta, elegantno i jogunasto kao mačka, duboko uvlačeći dim cigarete dok je koračala po sobi. Mesečina joj je sijala na beloj koži od čega je sama koža dobijala blag i egzotičan plavičasti ton. Mogao je po njoj da vidi fleke koje su bledele, senke modrica. Tražila je grubu igru. „Uvek je buljila u mene onim jezivim očima ‐ kao vezana vreća, osim sa Houp. Uvek je imala mnogo toga da ispriča Houp. Njih dve su večito nešto šaputale. I što je uopšte htela da se ponovo useli u Močvarnu kuću? Šta ona misli?" „Valjda misli da bi bilo lepo imati poznat krov nad glavom." Ustao je, polako navukao zavese pre nego što je vidi neko od njegovih komšija. „Znaš ti dobro šta se dešavalo pod tim krovom isto kao i ja." Fejt se okrenu, a oči su joj zasijale kada je Vejd upalio lampu pored kreveta i prigušio svetio. „Kakva se to osoba vraća na mesto gde je bila zarobljena? Možda i jeste luda kako su ljudi govorili." „Nije ona luda." Sad već malaksao, Vejd navuče farmerke. „Usamljena je. Ponekad se usamljeni ljudi vraćaju kući jer nemaju kuda drugačije." To ju je suviše blizu pogodilo. Skrenula je pogled, ugasila cigaretu. „Ponekad je kuća najusamljenije mesto od svih." Dodirnuo ju je po kosi, tek blago pogladio. Pa je ona žarko poželela da se šćućuri uz njega, čvrsto se prilepi. Namerno je podigla glavu, blistavo se osmehnula. „A što mi uopšte i pričamo o Tori Bodin? Ajde da spremimo neku večeru, pa da jedemo u kreve‐ tu." Polako, očiju zagledanih u njegove, raskopčala je rajsferšlus njegovih farmerki. „Kad sam s tobom, uvek imam apetita." Kasnije, probudio se u mraku. Nje nije bilo. Nikada nije ostajala, nikada nije prespa‐ vala kod njega. Ponekada se Vejd pitao da li ona uopšte i spava ili se taj njen unutrašnji motor nikada ne gasi, napaja se nervima i potrebama koje nikada nisu u potpunosti zadovoljene. Bila je to njegova kletva, pretpostavio je, da voli ženu koja izgleda ne ume da uzvrati prava osećanja. Trebalo bi da je odstrani iz svog života. To bi bilo razumno. Ona ga svaki put samo ponovo rani, a kada to učini zaceljivanje duže traje. Pre ili kasnije, od njegovog srca ostaće samo tkivo u ožiljcima i neće imati nikoga da okrivi do samoga sebe. Osetio je kako mu srdžba raste ‐ crna vrelina koja je ključala u krvi. Nije palio svetio, obukao se u mraku. Njegov bes tražio je metu pre nego što se okrene na njega samoga i implodira. Bilo bi pametnije, udobnije, sam bog zna, razboritije, da je za tu veče rezervisala sobu u hot elu. Veoma lako je mogla da prihvati ujkino gostoprimstvo i prespava u jed‐ noj od prenatrpanih, preterano uređenih spavaćih soba koju je Buts držala u priprav‐
nom stanju u toj velikoj kući. Kao dete, često je sanjarila da spava u toj savršenoj kući u toj savršenoj ulici gde sve, zamišljala je, miriše na parfeme i sredstva za poliranje. Umesto toga, Tori je prostrla ćebe na goli pod i ležala je budna u mraku. Ponos, tvrdoglavost, potreba da se dokaže? Nije bila sigurna u svoje porive što prvu noć u Progresu provodi u praznoj kući svog detinjstva. Ali, gde je namestila, kako se ono kaže, tu će i da legne. Ujutro je čeka mnogo posla. Već je te večeri prošla spisak i dopisala još desetak stvari. Mora da kupi krevet i telefon. Nove peškire, zavesu za tuš. Treba joj i lampa i stočić da je na njega postavi. Kampovanje više nije bilo takva pustolovina kakva je negda bila, a to što je imala skroman ukus i potrebe ne znači da može bez onog najosnovnijeg. Ležeći tako u mraku, poslužila se tim spiskom, poprilično na isti način kako se služila belim zidom. Svaka stavka koju bi obeležila u glavi bila je još jedna cigla postavljena na svoje mesto kako bi se zaklonile slike i kako bi ona sama ostala u sadašnjosti. Otići će na pijacu i kupiti potrepštine za kuhinju. Ako to predugo bude odlagala, ponovo će steći naviku da preskače obroke. Kada zapostavi telo, mnogo joj je teže da upravlja umom. Otići će do banke, otvoriće račune, lični i poslovni. Red je da ode i do novina Progres vikli. Već je osmislila oglas. I pre svega, dok narednih nedelja bude uređivala radnju, mora da bude primetna. Poradiće na tome da bude druželjubiva, upadljiva. Normalna. Proći će izvesni period dok prebrodi očekivana šaputanja, pitanja, prodorne pogle‐ de. Bila je spremna na to. Dok otvori radnju, ljudi će da se naviknu na to što je ponovo viđaju. I više od toga, mnogo važnije od toga, oni će da se naviknu da je viđaju onakvu kako ona želi da bude viđena. Postepeno, postaće sastavni deo grada. I onda će da počne sa istragom. Ona će postavljati pitanja. Počeće da traži odgovore. Kada ih bude imala, moći će da se oprosti od Houp. Zatvorila je oči, osluškivala zvukove noći ‐ hor žaba tako živahno jednoličnih, oštar i neprijatan krik sove u lovu, blago jecanje starih stabala, povremeno prepredeno cicanje miševa koji su se iza zida ponašali kao kod kuće. Moraće da postavi zamke, pomisli dremljivo. Žao joj je zbog toga, ali nije joj se baš delio prostor sa glodarima. Ispod trema će da postavi kuglice naftalina da odbije zmije. Naftalin je u pitanju, zar ne? Tako dugo nije živela u provinciji. Protiv zmija se stav‐ ljaju kuglice naftalina, protiv jelena se kaci sapun i štiti se što je tvoje, čak i da je prvo bilo njihovo. A ako zečevi dođu da grickaju po bašti, po zemlji se postavljaju komadi creva kako bi oni pomislili da su to zmije koje su već poplašene naftalinom. U suprotnom, tata dođe kući i pobije ih pištoljem. Morate da ih jedete za večeru i pored toga što će posle toga da vam se smuči, jer ste ih videli kako slatko mrdaju ušima. Morate da jedete ono što vam bog pruža ili da trpite kaznu. Mučnina je bolja od batina. Ne, nemoj o tome da razmišljaš, naredi ona sebi i okrenu se na tvrdom podu. Niko je neće primoravati da jede ono što ne želi, nikada Vlse. Niko više na nju neće potegnuti kaiš ili pesnicu. Sada je ona glavna. Sanjala je da sedi na mekom tlu pored vatre koja pucketa i dimi i pali njen slez koji drži nad plamenom pomoću štapića. Volela ga je spaljenog tako da spolja pocrni i bude hrskav, a da lepljiva unutrašnjost ostane bela. Kada ga je izdignula, dunula je i ugasila vatricu koja je plesala na njemu. Oprljila je nepce, ali to je zapravo deo rituala. Oštar bol, a onda suprotno tome
hrskav i sladak šećer. „Tako možeš da jedeš i ugalj", reče Houp i okrenu svoj slatkiš tako da je iznutra proključalo zlato. „E, ovo je savršeno ispečen slez." „Ja ga volim na moj način." I da bi to dokazala, Tori izvadi još jedan iz torbe i nabode ga na šiljati deo štapića. „Kako Lila reče: „Svakom svoje dupe dunja." Kezeći se, Houp je lagano grickala svoj slez. „Tori, drago mi je što si se vratila." „Stalno sam ja i htela da se vratim. Valjda sam se plašila. Valjda se i dalje plašim." „Ali, ovde si. Došla si, baš onako kako treba da bude." „Nisam došla one noći." Tori skrenu pogled od vatre prema očima detinjstva. „Valjda nije trebalo da dođeš." „Obećala sam da hoću. Deset i trideset i pet. Onda nisam došla. Nisam čak ni pokušala." „Sada moraš da pokušaš, jer ima nas više. I još će i više da nas bude sve dok to ne zaustaviš." Ponovo se nametnuo onaj teret, pa su njene osmogodišnje grudi teško disale pod njim. „Kako to misliš, više?" „Više nas kao ja. Isto kao ja." Ozbiljne plave oči, duboke kao jezera, pogledaše kroz dim pravo u Torine. „Moraš da uradiš ono što treba da uradiš Tori. Moraš da budeš pažljiva i moraš da budeš promućurna. Viktorija Bodin, devojčica špijun." „Houp, ja više nisam devojčica." ,,I zato je sada vreme." Vatra se širila, bivala sjajnija. Duboke plave oči uhvatile su njen odsjaj, plamičke divlje svetlosti. „Moraš to da zaustaviš." Ali Houp je odmahnula glavom i prošaputala: „Nešto je u mraku." Tori širom otvori oči. Srce joj je grmelo u grudima, a u ustima je osećala ukus straha i spaljenog slatkiša. Nešto je u mraku. Čula je to ‐ odjek Houpinog glasa i šuštanje, kao povetarac kroz lišće, tik ispod prozora. Videla je ‐ nejasno podrhtavanje svetlosti kada je neko zakoračio na put mesečini. Dete u njoj je htelo da se savije u klupko, da pokrije lice rukama, da postane nevidljivo. Bila je sama. Nezaštićena. Ko god da je napolju, posmatra je, čeka. Uprkos strahu mogla je to da oseti. Upinjala se da isprazni um, da tom obliku pripiše lice, formu, ime. Ali postojao je samo puki stakleni zid užasa. A nije sav užas bio njen. I oni se takođe plaše, shvatila je. Plaše se mene. Zašto? Ruka joj se tresla kada je polako posegnula ka baterijskoj lampi pored ćebeta. Njena postojana težina pomogla joj je da se suzbije najveći nalet straha. Neće ležati bespo‐ moćna. Braniče se, suočiće se sa tim, ona će da preuzme kontrolu. Dete je bilo žrtva. Žena to neće biti. Podigla se na kolena, napipavala prekidač, uspetljala se, skoro vrisnula kad se baterijska lampa upalila. Uperila je zrak svetlosti prema prozoru kao da je oružje. A tamo nije bilo ničega osim senki i meseca. Dahtala je, ali se osovila na noge. Jurnula je prema vratima, udarila po prekidaču koji uključuje svetla iznad vrata. Ko god da je napolju, sada je mogao da je vidi. Neka gledaju, pomisli. Neka vide da se neće zguriti u mraku. Zrak svetlosti je poskakivao dok je žurila iz spavaće sobe u kuhinju. Ponovo, upalila je glavna svetla. Neka gledaju, pomisli ponovo, te zgrabi nož za sečenje mesa iz drvenog postolja koje je raspakovala. Neka gledaju i neka vide da nisam bespomoćna. Zaključala je sva vrata, tu naviku stekla je u gradu. Ali bila je svesna kolike su takve predostrožnosti beskorisne. Jedan jači udarac nogom i vrata bi ispala iz šarki. Skonila se sa svetla u senke dnevne sobe. Leđa okrenutih zidu, terala je sebe da
uskladi disanje sve dok nije počelo da se usporava i smirue. Nije mogla da vidi ako joj se misli tumbaju, nije mogla da se usredsredi ako joj krv vrišti. Prvi put za više od četiri godine bila je spremna da se otvori ka daru kojim je bila prokleta po rođenju. Ali svetla se prosuše kroz prednji prozor i preplaviše prostoriju. Misli su joj se raspršile poput latica na vetru kada je na svom prilazu začula iutomobil u velikoj brzini. Ispod točkova zapršta šljunak ‐ nestrpljiv, težak zvuk. Kada se naterala da krene prema vratima, ponovo je počela teško da diše. Gurnula je baterijsku lampu u džep majice u kojoj je spavala, jednom rukom čvrsto stegla nož i okrenula kvaku. Svetla automobila se ugasiše i vozač trgnu i otvori vrata. „Šta hoćeš?" Tori ponovo zgrabi baterijsku lampu i ćušnu prekidač. „Šta radiš ovde?" „Posećujem staru prijateljicu." Tori nacilja zrak svetla u figuru koja je iskoračila iz automobila. Kolena su joj klecnu‐ la, oblio ju je hladan znoj. „Houp." Kao da se zagrcnula tim imeom, ispusti nož iz ruke, a nož uz zveket udari o pod. ,,O, bože." Još jedan san. Još jedna epizoda. Ili je možda samo ludilo. Možda je uvek tako i bilo. Ona zakorači na trem. Mesečina joj je svetlucala na kosi, u očima. Zaštitni vrata zaškripaše kad ih je otvorila. „Izgledaš kao da si ugledala duha ili kao da si ga očeki‐ vala." Sagnula se, podigla nož. Otme‐im praam dirnu vrh sečiva. „Ali ja sam poprilično stvarna." I dok je to govorila, podigla je prst, a na njenu je zasi‐ jala kapljica krvi. „Ja sam, Fejt", dodade i jednostavno ide u kuću. „Videla sam svetla u prolazu." „Fejt?" U glavi je začula šum sličan morskom. Radosti i sumanutog šuma zbog tog imena nestade kada ga je ponovo i izgovorila. „Fejt." „Baš tako. Imaš nešto za piće?" Odlutala je prema kuhinji. Kao da je kuća njena, pomisli Tori, pa se podsjeti da su je Lavelovi zaista posedovali. Pređe šakom preko lica, pa kroz kosu. Zatim se pribrala i krenula za Fejt u kuhinju. „Imam hladnog čaja." „Mislila sam na nešto malo žešće." „Ne, žao mi je. Nemam. Još se nisam spremila da primam goste." „Vidim da nisi." Zaintrigirana, Fejt krenu kroz kuhinju i kada je prolazila pored pomoćnog stola, odloži nož. „Poprilično isposnički, više nego što sam očekivala. Čak i od tebe." Ovako bi Houp izgledala da je poživela. Tori nije mogla tu misao da izbaci iz glave. Izgledala bi baš ovako, dubokih plavih očiju naspram bele kože, kose boje kukuruzne svile. Vitka i predivna. I živa. „Ne treba meni mnogo." „Po tome smo se uvek razlikovale u svakom slučaaju, bila je to jedna j edna od razlika između nas. Nije ti bilo potrebno mnogo. Meni je trebalo sve." „Jesi li ikada dobila sve?" Fejt baci kratak pogled na nju, pa se potom sarmo nasmeši i nasloni na pomoćni sto. „Ma, još sakupljam. I kako je ponovo kod kuće?" „Nisam ovde dovoljno dugo da bih znala." „Dovoljno si dugo tu da izađeš na vrata sa nožem kad ti neko svrati u posetu." „Nisam navikla na posete u tri ujutro." „Ostala sam na sastanku dokasno. Trenutno se odmaram od muževa. Ti se nikada nisi udavala, zar ne?" „Ne." „Kunem se da sam čula nešto o tome da si verena, ono jednom. Pretpostavljam da ti nije uspelo." Malo je nedostajalo da oseti neuspeh, očaj, izdaju. „Ne, nije uspelo. Koliko sam shva‐ tila ni tvoji brakovi ‐ dva, zar ne ‐ isto se nisu održali."
Fejt se osmehnula, a ovog puta je to i mislila. Više je volela kad pred sobom ima nekog ravnog sebi. „Porasla i imaš i zube, kako vidim." „Ne bih da te ujedam, Fejt. A čini mi se da je nakon toliko vremena besmisleno da i ti mene ujedaš. I ja sam je izgubila." „Ona je bila moja sestra. To nikada n ikada nisi mogla da upamtiš." „Bila je tvoja sestra. Meni je bila jedina j edina drugarica." Nešto pokuša u njoj da se uzjoguni, ali Fejt je to sprečila. „Mogla si da stekneš novo društvo." ,,U pravu si. Ne mogu ništa da kažem da to nadoknadim, da nešto izmenim, da je vratim. Ništa što mogu da kažem, ništa što mogu da uradim." „Što si se onda vratila?" „Nikada mi nisu dopustili da se pozdravim." „Suviše je kasno za pozdrave. Tori, veruješ li ti u nove početke i druge prilike?" „Da, verujem." ,,Ja ne. I reći ću ti i zašto." Izvadila je cigaretu iz tašne, zapalila je. Nakon što je povukla dim, ispustila ga je. „Niko ne želi da počne ispočetka. Oni koji kažu da žele ili su lažovi ili sami sebe obmanjuju, ali većina su lažovi. Ljudi jednostavno hoće da nastave gde su stali, tamo gde je sve krenulo naopako i da krenu u drugom pravcu bez optereće‐ nja. Oni kojima to pođe za rukom su srećnici jer su nekako uspeli da sa sebe stresu svu onu mrsku težinu krivice i posledica." Povukla je još jedan dim, pa zamišljeno pogledala Tori. „Ti meni ne deluješ posebno srećno." „Znaš šta: ni ti meni. A to je iznenađenje." Fejt usta zadrhtaše i ona ih otvori, a potom naglo zatvori, slabašno se osmehujući. „Ma, ja putujem bez mnogo prtljaga i putujem često. Pitaj koga hoćeš." „Izgleda da smo stigle na isto mesto. Što to da ne iskoristimo iskoristimo najbolje što možemo?" „Dokle god pamtiš koja je prva stigla, nećemo imati problema." „Nikada mi nisi pružila priliku da zaboravim. E, al' sad: ovo je moja kuća i umorna sam." „Onda se vidimo." Krenula je napolje, dim ju je pratio. „Čvrsto spavaj, Tori. A da, ako te od toga što si ovde sama podilazi jeza, ja bih taj nož menjala za oružje." Zastala je, otvorila tašnu i izvadila udešen pištolj sa bisernom drškom. »Žena nikada ne može da bude preterano oprezna, zar ne?" Kratko se nasmejala, ispustila pištolj nazad u tašnu, zatvorila kopču, a zatim su se za njom zalupila zaštitna vrata. Tori je sebe naterala da ostane na vratima, čak i kad su je zaslepela svetla automobila. Stajala je tu sve dok se auto nije vratio unazad na prilazu, okrenuo na putu i odjurio. Zaključala je vrata, te se vratila u kuhinju po baterijsku lampu i nož. Deo nje hteo je da uleti u kola, odveze se u grad i pokuca ujaku na vrata. Ali, ako nije mogla prvu noć da provede u ovoj kući, lakše će izbeći sledeću i onu nakon te. Legla je leđima uza zid, pogleda na prozoru, a onda je tama posvetlela i zapevale su prve ptice u zoru. Uplašio se. Kada je tiho dopuzio do prozora, osetio je ono što je retko osećao. Ruka straha stezala mu je stomak. Tori Bodin: vratila se gde je sve počelo. Spavala je sklupčana na podu kao ciganče i mogao je da vidi krivinu njenog vrata, oblik njenih usana na bledoj mesečini. Nešto će morati da uradi. Znao je to, počeo je da osmišljava, onako mirno i polako. Ali kakav je udarac to što je vidi ovde, što se samo zbog toga što ju je ovde ugledao svega tako jasno prisetio. Prepao se kada se probudila, trgla se iz sna brzo i pravo kao strela. Čak i u mraku video je vizije u njenim očima. Oznojilo mu se lice od toga, a i dlanovi. Ali bilo je dosta
senki, dosta skrovišta u koja može da klizne. Pukotina u zidovima. Skupio se u jednu pukotinu i posmatrao Fejtin dolazak. Svetla kosa sijala je na mesečini tako zanimljivo suprotna Torinoj tamnoj kosi. Tori koja, činilo se, upija svetlost, a ne odaje je. Znao je, naravno, u tom trenu kada su stajale zajedno, kada su im se glasovi izmešali, kuda će ga povesti. Kuda će on njih povesti. Biće kao što je bilo i prvog puta, tako davno. Biće onako kako se trudio da to ponovi, ono od pre osamnaest godina. Biće savršeno. Nameravala je da ustane ranije. Kada ju je u osam sati probudilo kucanje na vratima, Tori nije znala da li više ljuta na samu sebe ili na posetioca. Trljajući oči, izbauljala je iz spavaće sobe, zatreptala zbog sunčeve svetlosti i spetljala se sa bravom. Kroz zaštitna vrata, mutnim pogledom je ugledala Kejda. „Možda ne bi ni trebalo da plaćam stanarinu, ako Lavelovi odluče da im ovo bude druga kuća." „Šta reče?" „Ništa." Bezvoljno je gurnula vrata što baš i nije bio srdačan poziv da uđe u kuću, a zatim se okrenula. „Treba mi kafa." „Probudio sam te." Zakoračio je unutra i sledio je u kuhinju. „Farmeri smatraju da su svi budni u čik zore. Ja..." Zastao je pored otvorenih vrata spavaće sobe, opsovao. „Zaboga, Tori, pa ti ni krevet nemaš." „Danas ću da ga nabavim." „Što nisi prespavala kod Džej Ara i Buts?" „Zato što nisam htela." „Više voliš da spavaš na podu? Šta je ovo?" Ušao je u sobu, zauzimao je prostor, pomisli Tori, baš kao njegova sestra prethodne večeri, zatim izašao sa nožem u rukama. „To mi je kukica za heklanje. U toku je opasan milje." Pošto je samo buljio u nju, uzdahnula je i utrupkala u kuhinju. „Kasno sam zaspala, mrzovoljna sam, bolje se pripazi." Ništa nije kazao, samo je spustio nož u prorez držača. Dok je ona odmeravala kafu i vodu, on je na pomoćni sto položio tanjir koji je doneo sa sobom. „Šta je to?" „Lila je poslala, znala je da ću jutros u ovaj kraj." Kejd podignu jedan kraj folije. „Kolač sa kafom. Rekla je da ti se dopadao njen gorki kolač sa kafom." Tori se samo zagledala u njega, oboje ih je zaprepastila kad su joj se oči napunile suzama. Pre nego što je mogao i da mrdne, podigla je ruku, zadržala je ispred sebe kao štit, pa se okrenula od njega. Nije mogao da odoli, prešao joj je rukom po kosi, a onda je zadržao ruku u tom položaju pošto se ona naglo, obazrivo izmakla van njegovog dometa. „Kaži joj da sam joj se mnogo zahvalila. Ona je dobro, je l' da?" „Što ne svratiš da je sama vidiš?" „Ne, neću još. Mislim da još neću." Staloženija, otvorila je kredenac i izvadila šolju. „Nećeš da deliš?" Bacila je pogled preko ramena. Sada su joj j oj oči bile suve i bistre. Boga mu, nije izgledao kao farmer, pomisli. Aha, bio je on i preplanuo i mršav i kosa mu je bila izbledela od sunca. I farmerke su mu bile stare, a plava majica izbledela. Za džep na grudima zadenuo je sunčane naočare. Izgledao je, zaključila je, kao viđenje nekog holivudskog režisera kako to treba da izgleda mlad, uspešan južnjački farmer iz čijeg osmejka izviru šarm i privlačnost. Nije verovala raznim viđenjima. „A valjda moram da budem učtiva." „Mogla bi da budeš nekulturna i gramziva", reče on, „ali kasnije bi se zbog toga loše osećala."
Imala je četiri šolje, primetio je, četiri tanjirića, sve u čistoj, razboritoj beloj boji. Imala je automatski aparat za kafu i nije imala krevet. Police su sve već bile uredno sređene, opet u belom. U kući nije bilo ni jedne jedine stolice. I šta takve stvari zapravo govore o Tori Bodin, pomisli? Izvadila je još jedan nož, zatim ga pogleda podignutih obrva dok je odmeravala parče. Mahao je prstom dok nije povećala parče. „Imaš dobar apetit jutros?", zapitala je dok je presecala. „Mirisao mi je celim putem ovamo." Podigao je tanjire. „Što ne bismo jeli na tremu? Ja pijem crnu kafu" dodade, zatim izađe. Tori samo uzdahnu i nasu dve šoljice kafe. Kada je izašla, on je sedeo na stepenicama, a leđa je naslonio na gornji stub. Sela je pored njega, pijuckala kafu i gledala preko njiva. Nedostajalo joj je ovo. To saznanje ju je više nekako zaskočilo s leđa i iznenadilo i zapanjilo nego što ju je zabolelo. Nedostajala su joj ova jutra, kada vrelina dana još nije zagušila vazduh, kada ptice pevaju kao čudesa i kada su polja zelena i bujaju. Čak i kad je bila dete, bilo je ovakvih dragocenih jutara kada je sedela na tadašnjem napuklom, betonskom stepeniku, proučavala dan pred njom i snevala šašave snove. „Lep osmeh", primetio je. „Je l' ga iz tebe iščeprkao kolač ili društvo?" I nestade ga poput utvare. „Kejde, a što si ti prolazio ovuda jutros?" „Idem da nadgledam njive, da obiđem radnike." Odlomio je parčence kolača sa kafom. ,,I hteo sam još jednom da te pogledam." „Zašto?" „Da vidim da li si zaista lepa kao što sam juče j uče pomislio." Odmahnula je glavom, zagrizla kolač i to ju je vratilo pravo u predivnu kuhinju gospođice Lile. Toliko ju je to oraspoložilo da se ponovo osmehnula i još jednom zagrizla kolač. „Stvarno, zašto?" „Jeste da si juče malčice bolje izgledala", reče on razgovorno. „Ali moram da uzmem u obzir da se nisi naspavala na podu. Kuvate baš moćnu kafu, gospođice Bodin." „Nema razloga da smatraš kako moraš da me obilaziš. Dobro mi je ovde. Samo mi treba nekoliko dana da se smestim. Ionako polovinu vremena neću ni biti ovde. Sređivanje radnje oduzimaće mi najviše vremena." „Valjda je tako. Večeraj sa mnom danas." „Zašto?" Kada nije odgovorio, okrenula je glavu. Oči su mu delovale kao da se zabav‐ lja, usne su mu bile malčice nakrivljene. I u tom blagom i prijateljskom izrazu lica, ugledala je nešto što je uspešno izbegavala godinama. Iskreno muško interesovanje. „Ne, ne. Aaaa ne." Podigla je šolju, iskapila kafu. „Poprilično konačan odgovor. Ajde da kažemo sutra uveče." „Ne, Kejde, zaista mi prija poziv, ali nemam ni vremena niti sam zainteresovana za takve... stvari." Protegao je duge noge, prekrstio ih kod gležnjeva. „Trenutno ne znamo kakve stvari nas dvoje imamo na umu. Evo ja, na primer, s vremena na vreme uživam u jelu, a shvatio sam da uživam još i više kad sam u dobrom društvu." „Ne idem na sastanke sa muškarcima." „Je l' ti to vera nalaže ili više voliš drugo društvo?" „Lični izbor. A sada..." Zato Za to što se činilo da se on odomaćio, odveć udobno smestio, ona je ustala. „Izvini, ali moram da krenem. Već kasnim sa rasporedom." Ustao je, zapazio kako joj se oči više otvoriše i postadoše opreznije kada se primakao samo jedan centimetar bliže. „Neko te je poprilično izmlatio, zar ne?" „Nemoj." „Upravo u tome je štos, Tori." Zato što mu se nije dopalo da uzmiče od njega, povu‐ kao se. „Ja ne bih. Hvala na kafi." Otišao je do kamioneta, zaustavio se i okrenuo kada je otvarao vrata. Dugo se
zagledao u nju jer je shvatio da bi za oboje bilo dobro da se ona na to navikne. „Nisam bio u pravu", dobacio je na ulasku u kola. „I danas si podjednako lepa." Osmehnula se, nije uspela da se suzdrži, a onda je videla kako se i on široko osme‐ huje dok na prilazu vraća kola unazad. Sama, ponovo je sela. „O, do đavola", promrmlja i ugura još kolača u usta. 6.
Nezavisne banke u malim gradovima bile su na izdisaju. Tori je znala za to jer je njen ujak, koji je dvanaest godina upravljao Bankom i povereništvom grada Progresa, retko propuštao priliku da to spomene. Čak i bez porodičnih veza, ona bi izabrala baš tu banku za svoje poslove. U pitanju je razložno poslovanje. Bila je smeštena na istočnoj strani ulice Market, dva bloka niže od njene radnje. Što je bila dodatna povoljnost. Tu staru zgradu od crvenih cigala pažljivo i brižno su sač‐ uvali. Što je bilo šarmantno. Lavelovi su je osnovali 1853. i zadržali su većinsko vlasništvo nad njom. A to je, pomisli Tori kada je okrenula ka ulazu, umešno poslovanje. Ako hoćete da vodite uspešan posao u Progresu, u Južnoj Karolini ‐ poslujete sa Lavelovima. Malo je toga bilo u šta oni nisu umešali prste. Unutrašnjost banke su izmenili. Mogla je da se priseti poseta baki i kako je tada mislila da blagajnici rade u kavezima, slično egzotičnim životinjama u zoološkim vrto‐ vima. Sada je predvorje bilo otvoreno, skoro prozračno, a ljudstvo su sačinjavala četiri blagajnika za visokim, dugačkim šalterima. Pozadi su postavili staklo, a iza drvene ogradice u visini struka i vratanaca sedela su dva službenika za divnim, starim stolovima na kojima su stajali bleštavi i efikasni računari. Zidove je ukrašavalo nekoliko fino izvedenih slika pejzaža i morskih motiva Južne Karoline. Neko se, pomisli ona, dosetio kako da osavremeni prostor, a da mu ne oduzme dušu. Zapitala se da li bi mogla na fin način da ubedi ujaka da kupi jednu od slika ili draperija za zidove koje će uskoro da ima u prodaji. „Tori Bodin, jesi li to ti?" Malo se trgnuvši, Tori skrenu pažnju na ženu iza ogradice. Sastavila je neki osmejak dok je pokušavala da se priseti lica i nije ništa smislila. „Da, zdravo." „Ej, tako te je lepo ponovo videti i još si i odrasla." Ta žena je bila sitna, jedva nešto viša od metar i po. Prošla je kroz ogradicu, ispružila obe ruke. „Oduvek sam znala da ćeš biti lepotica. Ti se mene nećeš setiti." Delovalo je kao da će da bude vrlo neljubazna ako se pored tako iskrenog oduševlje‐ nja ona nje ne priseti. Na trenutak, Tori je bila u iskušenju da se posluži povezivanjem, da prigrabi ime. Ali nije mogla da prekrši zavet radi nečeg tako sitnog. „Izvinite." „Ma jok, nemaš na čemu da se izvinjavaš. Bila si mrvica kada sam te poslednji put videla. Ja sam Betsi Gluk. Tvoja baka me je obučavala kada sam završila srednju školu. Sećam se kako si tu i tamo svraćala i sedela mirna ko bubica." „Vi ste mi poklanjali lizalice." Kakvo olakšanje što se prisetila, što je osetila onaj kliski, sladak ukus trešnje na jeziku. „Gle, zamisli, ona se toga seća nakon toliko vremena." Betsine zelene oči zaiskriše kada je stegla Torinu ruku. „ A ti si došla kod Džej Ara." „Ako je on zauzet, mogu ja..." „Ne budi blesava. Dobila sam uputstva da te odvedem pravo u njegovu kancelariju." Obgrlila je Tori oko struka i povela je kroz ogradicu. Moraće da se navikne na ovo, podseti se Tori. Na dodirivanje. Na vođenje. Ovde ne može da bude neznanac.
„Mora da je uzbudljivo, otvarati svoju sopstvenu radnju. Ne mogu da dočekam da svratim u kupovinu. Kladim se da je gospođa Muni toliko ponosna da će da iskoči iz kože." Betsi pokuca na vrata na kraju kratkog hodnika. „Džej Are, stigla je vaša sestričina." Vrata se širom otvoriše i Džej Ar popuni prazninu. Njegova veličina bi uvek zadivila Tori. Kako je ovaj ogromni, kršni čovek postao od njene bake velika je životna misterija. „Evo je!", prolomio se glas kršan kao i sve ostalo, a potom ju je zgrabio. Tori se spremila na to, a ipak je izgubila dah kada ju je ščepao u medveđi zagrljaj i izdigao od poda. I kao i uvek, kada je izgubila tlo pod nogama, iznenadila se što ju je zagrljaj od kog se krše rebra naveo na smeh. „Ujka Džimi." Tori prisloni lice uz njegov medveđi vrat i napokon, napokon, oseti da je kod kuće. „Džej Are, polomićete tu devojčicu ko čačkalicu." „Jeste sićušna." Džej Ar namignu Betsi. "Ali je žilava. Postaraćeš se da imamo neko‐ liko minuta mira, zar ne, Betsi?" „Ništa ne brinite. Dobro došla, Tori", dodade Betsi i zatvori vrata. „Evo, sedi tu. Hoćeš nešto? Koka‐kolu?" „Ne, ništa. U redu je." Nije sela, ali je podigla ruke, zatim ih spustila. „Trebalo je juče da dođem da te vidim." „Ništa se ti ne brini oko toga. Sad si došla." Naslonio se na sto, ljudina od metar i osamdeset i u mišićima preko sto kilograma. Riđa kosa mu s godinama nije izbledela, ali u toj gomili nazirala se poneka sićušna srebrna vlas. Kratki brkovi, zbog kojih mu je okruglo lice delovalo mladalački, rasli su načisto sedi, a isto tako i čupave gusenice obrva. Oči su mu bile više plave nego sive, a to se Tori uvek činilo tako dobroćudnim. Iznenada, osmehnuo se, široko kao mesec. „Devojko, ličiš na grad. Lepa i doterana kao neka TV zvezda. Buts će uživati da te pokazuje." Nasmejao se na to što se Tori smesta trgnula. „Ajde sad, udovoljićeš joj malo, je l' da? Nikada nije imala ćerku za kojom je toliko kukala, a Vejd jednostavno neće da sarađuje i da se oženi, pa da onda ima sebi unučice da ih sprema i oblači." „Ako pokuša li da mi prikači čipkanu keceljicu, biće gužve. Otići ću ja do ujka Džimi‐ ja. Samo prvo moram da se smestim, uđem u radnju i da zasučem rukave. U narednih nekoliko dana stižu mi zalihe i roba." „Spremna za posao, je l' da?“ „Željna. Dugo vremena se odlučujem na ovaj korak. Nadam se da u Banci i povere‐ ništvu grada Progresa ima mesta za još jedan račun." „Uvek mi imamo mesta za još novca. Sam ću da se pobrinem za tebe, al' to ćemo za minut. Srce, čuo sam da si iznajmila staru kuću." ,Je l' ovih dana Lisi Frejzijer drži rekord za najduži jezik u Progesu?" „Mrtva je trka između nje i njih još nekoliko. Nego, ne nameravam da te gušim ili tako nešto, ali Kejd Lavel te ne bi obvezivao na taj ugovor, ako poželiš da se predomis‐ liš. Buts i ja želimo da dođeš kod nas. Imamo prostora, sam bog zna." „Cenim ja to, ujka Džimi..." „Ne, čekaj. Nemoj još da kažeš ono ali. Odrasla si žena. Imam oči, mogu toliko da vidim. Samostalna si već dosta godina. Ali, ne mogu da kažem da mi se dopada zamisao da živiš čak tamo, u toj kući. Ne vidim kako to može da bude dobro za tebe." „Dobro ili ne, osećam da je neophodno. Tukao me je u toj kući." Kada je Džej Ar zat‐ vorio oči, Tori se primaknu bliže. „Ujka Džimi, ne govorim ja to zato da tebe povredim." „Trebalo je da učinim nešto. Trebalo je da te odvedem otuda. Od njega. Trebalo je obe da vas odvedem." „Mama ne bi pošla." Sada je tiho govorila jer se činilo da je njemu tako potrebno. „Znaš to." „Nisam znao koliko je ozbiljno, ne tada. Nisam se dobro zagledao. Ali sada znam i ne
volim ni da pomišljam na to da si tamo, prisećaš se svega toga." „Prisetim se ja gde god bila. To što boravim tamo, pa, to je meni dokaz da mogu da se suočim sa tim. Da mogu da živim sa tim. Više ga se ne plašim. Neću sebi da dozvolim tako nešto." „Što onda ne dođeš do nas, samo na nekoliko dana. Vidiš kako ti ide?" Samo je uzdahnuo kada je ona odmahnula glavom. „Moja je muka što sam okružen tvrdoglavim ženama. Sedi onda, pa da mogu da započnem sa papirologijom i da ti pokupim pare." U podne zvona baptističke crkve odzvoniše pun čas. Tori zakorači unazad, obrisa znoj s lica. Izlog se sijao kao dijamant. Istovarila je kutije iz kola i složila ih u skladište. Uzela je meru za police, za tezge i sastavila je spisak zahteva i molbi koje je nameravala da iznese agentu za nekretnine. Radila je na drugom spisku, onom koji će da odnese do gvožđare, kad neko zakuca na napuklo staklo vrata radnje. Kako se primicala vratima, pomno je posmatrala mršavog čoveka u radnom odelu. Podšišana tamna kosa, glatko, privlačno lice, a na licu neusiljen, iskrivljen osmeh. Naočare za sunce skrivale su oči. „Izvinite, nije otvoreno", reče ona kada je otvorila vrata. „Čini mi se da vam treba stolar." Ponovo je kucnuo prstom po napuklini na staklu. ,,I staklar. Kako ide, Tori?" Skinuo je sunčane naočare i otkrio tamne, duboke oči i sitan, kukast ožiljak tik ispod desnog oka. „Dvajt Frejzijer." „Nisam te prepoznala." „Nekoliko centimetara viši, nekoliko kilograma lakši nego kada si me poslednji put videla. Mislio sam da treba da svratim, poželim ti dobrodošlicu kao gradonačelnik, a onda da zamenim radno odelo, pa da vidim ima li štogod što građevinska firma Frejzijer može da učini za tebe. Smem li da uđem na minut?" „Naravno." Zakoračila je unazad. „Mada nema baš šta da se vidi za sada." „Dobar prostor." Lepo se kretao, primetila je. Uopšte nije ličio na nezgrapnog debeljucu kakav je bio. Nije više nosio protezu, a nije više bilo ni one nemilosrdne, strogo vojnički podšišane frizure koju je neizostavno zahtevao njegov otac. Bio je u dobroj fizičkoj formi, a izgledao je imućno. Ne, pomisli ona. Ne bi ga prepoznala. „Čvrsta je ovo građevina", nastavi on „sa jakim temeljima. I krov je." Okrenuo se, zablesnuo je osmehom pomoću koga je njegov protetičar kupio krstaricu sa kabinom. „Znam ja, mi smo ga postavili pre dve godine." „Onda ću znati koga treba da jurim ako prokisne." On se nasmeja i zakači sunčane naočare za okovratnik majice. „Frejzijer gradi da traje. Trebaće ti tezge, police, izložbeni ormani." „Da, baš sam sad premeravala." „Mogu da ti pošaljem stolara, po pristojnoj ceni." Pametno je, a opet i razložno da koristi mesnu radnu snagu. Ako se, pomisli, lokalna radna snaga uklapa u budžet. „Pa, tvoje i moje viđenje pristojne cene se možda ne slažu." Osmeh mu je bio načisto šarmantan i bleštav. „Da ti kažem ja nešto. Daj da istovarim neke stvari iz kamioneta. Ti mi onda možeš ispričati šta imaš na umu, a ja ću da ti dam procenu. Pa da vidimo da li možemo da se dogovorimo." Bio je svestan toga da ga ona odmerava, čak i dok je premeravao zidove. Navikao je na to. Kao dečak, odmeravao ga je otac i pri tom uvek zaključivao da mu malo nedostaje. Dvajt Frejzijer, bivši marinac, požrtvovani lovac, član gradskog odbora i osnivač građevinske firme Frejzijer, imao je visoka merila za svoj izdanak. Duboko se razočarao kada je taj izdanak postao mek, a nije dosegao ni prave mere. Mlađem Dvajtu nikada nije bilo dozvoljeno da to zaboravi.
Istina je, mozgao je Dvajt dok je žvrljao brojke po tabli, zaista nije dostigao prave mere. Nizak, debeljuca, šeprtlja, bio je pravi kandidat za ismevanje i šalu i prećutno razočarenje svoga oca. I što je još gore, imao je mozga. Za dečaka nije bilo ubitačnijeg spoja od punačkog tela, trapavih stopala i oštrog uma. Bio je miljenik nastavnika, što je značilo da je isto tako mogao i da nosi znak na leđima „Išutiraj me". Njegova majka se upinjala da sve to nadoknadi onako kako je najbolje umela. Hraneći ga do besvesti. Po mišljenju mile mame, ništa nije moglo da ga izmiri sa svetom osim kutije čokoladnog rolata. A njegov spas bili su Kejd i Vejd. Što su se oni sprijateljili sa njim, to Dvajtu nikada nije bilo potpuno jasno. Klasni status je imao udela. Sva trojica su poticala iz najuticaj‐ nijih porodica u gradu. A na prijateljstvu im je bio, i još jeste, zahvalan. Možda ga je i dalje malčice kopkalo i smetalo mu što je sudbina bila tako ćudljiva, pa su njih dvojica bili visoki, zgodni, žilavi, a on debeljuškast, običan i nezgrapan. Ali on je to nadoknadio. Nedvosmileno. „Počeo sam da trčim sa četrnaest." Rekao je to onako, kao usput, kada je ponovo izvlačio metar. „Molim?" „Pitala si se." Čučnuo je, opet nešto pripisao. „Smučilo mi se da budem debeli klinac, te sam odlučio nešto da uradim. Skinuo sam više od pet kilograma dodatnog sloja za par meseci. Prvih nekoliko puta kada sam trčao, izlazio sam noću, da niko ne bi mogao da me vidi. Slošalo mi se, dušu da ispustim. Prestao sam da jedem kolačiće i čokoladice i čips koje mi je majka svaki dan pakovala sa užinom. Mislio sam da ću da umrem od gladi." Ustao je, ponovo je zableštao osmeh. „Prve godine u srednjoj školi, počeo sam noću da odlazim na trkačku stazu, da tamo trčim. I dalje sam imao viška kilograma, i dalje sam bio spor, ali nisam više povraćao večeru. I ispostavilo se da je i trener Hajster takođe odlazio tamo uveče u ševiju sa dva sedišta i u društvu supruge drugog čoveka. Neću da pominjem o kome je reč, pošto je dama još udata i ponosna je baka troje unučadi. Srce, pridrži mi ovaj kraj." Opčinjena, Tori uze jedan kraj metra dok je Dvajt hodao unazad da bi premerio širinu prostora za tezgu. ,,I sad, dogodilo se prilikom jedne od naših obostranih poseta trkačkoj stazi srednje škole Progresa da sam ja naleteo na trenera i buduću baku troje unučadi. Bio je to, kao što možeš i da zamisliš, poprilično neprijatan trenutak za sve upućene strane." „Najblaže rečeno." "l što manje priče, to bolje; bar mi je tako trener predložio kada me je zgrabio za gušu. Morao sam da se složim. Međutim, pošto je on pošten čovek ili makar sumnjičav, ponudio mi je nešto zauzvrat. Ako nastavim da treniram i uspem da skinem još pet kilograma, uvrstiće me u trkački tim na proleće. Prećutni dogovor je bio da ću ja da zaboravim incident, a da će on da se uzdrži od toga da me usmrti i sahrani u plitak grob." „Izgleda da je dogovor svima legao." „Meni zasigurno jeste. Skinuo sam kilažu i sve šokirao, uključujući i sebe, time što sam ne samo upao u tim, već i razneo konkurenciju u trkama na pedeset i sto metara. Ispostavilo se da sam opasno brz na kratke staze. Osvajao sam pehar tri godine zaredom i ljubav lepe Lisi Harlou." Sve joj se više dopadao, kao jedan izgnanik iz društva drugome. „Lepa priča." „Srećan kraj. Čini mi se da mogu da ti pomognem sa tvojim ovde u ovoj radnji. Ajde da te častim ručkom i da popričamo o tome." „Ne..." Prekinula je rečenicu kada su se iza nje otvorila vrata. „Nemoj mi reći da ćeš da unajmiš ovog šarlatana." Vejd ušeta, prebaci ruku Tori
preko ramena. „Hvala bogu, pa sam stigao na vreme." „Kučeći doca nema pojma o građevinama. Vejde, idi pomozi pudli da kaki. A ja ću tvoju lepu rođaku, i svog potencijalnog klijenta, da izvedem na ručak." ,,E onda ću ja morati da pođem sa vama i da je čuvam." „Preče su mi police od sendviča." „Pobrinuću se da dobiješ oboje." Namignu joj Dvajt. „Hajde, šećeru, i povedi i ovu mrcinu." Izdvojila je trideset minuta i zabavila se više nego što je očekivala. Bilo je zadovolj‐ stvo posmatrati prijateljstvo odraslih Dvajta i Vejda, nekadašnje dečake koje je pamtila. Zbog toga joj je nedostajala Houp. Poprilično je bilo lako ženi koja se retko osećala ugodno blizu muškaraca da se opusti kada je jedan od njih bio njen rođak, a drugi je bio verno oženjen. Toliko verno da je Dvajt izvadio fotografije svog sinčića i pre nego što su im poslužili sendviče. Tori bi u svakom slučaju proizvodila odgovarajuće i očekivane zvukove, ali dečačić je zaista bio presladak: Lisinog lepuškastog lica i Dvajtovih živahnih očiju. I, zaključi kada je kretala da obavi poslove, beše jednostavno, ali i korisno. Ne samo da je Dvajt shvatio šta želi, već je popravio i njen osnovni nacrt, a procena se fino uklo‐ pila u njen budžet. Bolje rečeno, tako je bilo pošto se ona ulagivala, odbijala, ispitivala i navaljivala. Te joj je on, obrisavši zamišljeni znoj sa čela, obećao da će posao biti zavr‐ šen pre sredine maja. Zadovoljna, otišla je da kupi krevet. Zapravo je nameravala da kupi dušek i neki okvir za njega. Godine oskudice nikada joj nisu dopuštale nepromišljenu kupovinu. A i retko, vrlo retko bi ona osetila duboko usađenu potrebu da nešto poseduje. Istog trenutka kada ga je ugledala, upecala se. Dvaput je otišla od njega i dvaput se vraćala. Cena nije bila nezamisliva, ali njoj nije bio potreban dražestan, klasični gvozdeni krevet sa tankim, glatkim stubićima koji su činili okvir i pri uzglavlju i pri podnožju kreveta. Doduše, bio je praktičan, ali nije bio neophodan. Postojan okvir kreveta i dobar, solidan dušek, jedino joj je to trebalo. Za boga miloga, pa samo će da spava u njemu. Raspravljala se sama sa sobom čak i dok je izvlačila kreditnu karticu i kad je dovezla kola do vrata za istovar i dok se vozila kući. Potom je bila prezaposlena navlačenjem i psovanjem i guranjem da bi vreme traćila na raspravljanje. Kejd je stajao između redova sveže kultivisanog pamuka i celih deset minuta posmatrao kako se ona muči. Potom je on sa svoje strane opsovao, odmarširao ka kamionetu i odvezao se na njen kolski prilaz. Nije zalupio vratima kola kada je izašao, ali je želeo to da uradi. „Zaboravila si magične narukvice." Ostala je bez daha, neke zalutale vlasi kose pobegle su iz pletenice i zalepile su joj se za lice, ali ona je tu ogromnu i tešku kutiju ipak dovukla do polovine stepeništa trema. Ispravila se, trudila se da ne pokaže umor. „Ne možeš da izigravaš superženu bez magičnih narukvica. Ja ću za ovaj kraj." „Ne treba mi pomoć." „Ne davi, nego otvori vrata." Zatrupkala je, cimnula vrata i otvorila ih. „Jesi li ti stalno ovde?" Skinuo je sunčane naočare, odbacio ih u stranu. Ta ga je navika koštala po naočare u proseku dvaput mesečno. „Vidiš ono tamo polje? Moje je. E sad, skloni se da prenesem ovo. Boga ti, kakav je ovo krevet?" „Gvozdeni", rekla je ponešto zadovoljno kada je primetila da se baš nateže sa njim. „Pa da. Moramo da ga nagnemo, pa onda da ga ponesemo kroz vrata." „Znam to." Čvrsto je stala, čučnula i podigla svoj kraj. Mnogo se gunđalo, mnogo se
spekulisalo i bilo je i zguljenih zglavaka s njene strane, ali proneli su ga unutra. Nasta‐ vila je da hoda unatraške, prisiljena da mu veruje dok ju je on navodio desno ili levo, sve dok nisu savladali krevet i odneli ga u spavaću sobu. „Hvala." Nije osećala ruke. „Odavde mogu sama." „Imaš li alat?" „Naravno da imam alat." „Dobro. Donesi ga. Da ne moram da idem po svoj. Namestiću ovo pre nego što unesemo ostatak." Jednim iznerviranim gestom poterala je znojnu kosu unazad. „Mogu ja sama." „I skoro da si dovoljno naporna da te i ostavim s ovim. Međutim, zarobilo me lepo vaspitanje." Uzeo ju je za ruku, pogledao zguljenu kožu i lagano je poljubio pre nego što je mogla da se otrgne. „Možeš nešto da staviš na to dok ja ovo odradim." Razmotrila je da ga uvredi, da mu naredi da ode, čak i da ga izbaci i zaključila da bi sve od ponuđenog bilo gubitak vremena. Donela je alat. Divio se ozbiljnoj i spretnoj crnoj kutiji s alatom. „Ala smo spremni za sve, je l'?" „A ti verovatno ne znaš šta su klešta, a šta ključ." Očigledno ga je zabavljalo sve ovo i izvukao je špicasta klešta. ,,fy[a_ kaže, zar ne?" Kada se dah koji je ljutito izdahnula pretvorio u smeh, bacio se na posao sa spajalicama zabodenim u kutiju. „Idi stavi nešto na taj prst." ,,U redu je." Nije se potrudio ni da je pogleda niti da izmeni ton glasa, ali osećala se lakoća i čvrstina naređenja. „Stavi nešto na to. A onda bi možda mogla da nam spremiš nešto hladno za piće?" „Slušaj, Kejde, nisam ti ja tamo neka mala žena." Sada je bacio pogled prema njoj, hladno ju je odmerio. „Mala si, žena si. A ja imam makaze." „Pitam se, kad bih ti predložila kud da kreneš sa tim kleštima, da li bi onda prestao da se keziš." „Pitam se, kad bih ja tebi rekao da si seksi tako iscrpljena, da li bi te to ubedilo da obavimo jedno vatreno krštenje ovog kreveta kada ga sklopimo?" „Pobogu", jedino je to rekla pre nego što je krupnim koracima napustila sobu. Ostavila ga je samog. Dok je unosila namirnice, rasklanjala ih, kuvala čaj, mogla je da čuje lupkanje i povremenu psovku. Imao je duge ruke, pomisli. Elegantne prste pijaniste koji su predstavljali suprotnost tvrdim, nažuljanim dlanovima. Bila je sigurna da on zna kako da sadi i gaji i žanje. Odgojili su ga za to. Ali svakodnevni kućni poslovi? Ne, to je druga priča. Pošto nije očekivala da je u svom privilegovanom životu ikada sastavio ijedan okvir kreveta, zamišljala je da će zateći potpuni haos. A bila je odlučna da mu omogući dovoljno vremena da sve zabrlja. Zakačila je novi kuhinjski telefon, odložila nove kuhinjske krpe i sasvim polako seckala limun za čaj. Utvrdila je da je imao svoju priliku da se smrtno osramoti, u dve čaše s ledom nasula čaj i odšetala sa njima u spavaću sobu. Upravo je zavrtao poslednji zavrtanj. Oči su joj se ozarile, a taj ushićeni, sićušni zvuk koji je proistekao iz nje odavao je čisto, žensko zadovoljstvo. „Joj! Predivan je. Zaista je predivan Znala sam da će biti." Bez razmišljanja, tutnula mu je čaše u ruke da bi svojima mogla da pogladi gvožđe. Prvo ga je ovo zabavljalo, a onda je bio staložen i zadovoljan. I baš kad je počeo da pijucka čaj, ona je zakoračila na sredinu okvira i krenula prstima uz gvozdene prečke. Sada se sve u njemu pretvorilo u čistu požudu, tako iskonsku, tako jaku da se namerno zbog toga povukao i koraknuo unazad. Mogao je da zamisli, savršeno, kako ona prstima obuhvata te stubove, pridržava se dok on ulazi u nju. Jednim snažnim pokretom za drugim sve dok joj se ne zamute one veštičje oči dugih kapaka.
„Krut je." Malo je zatresla šipku kod uzglavlja, a njegov stomak poče da se uvija i steže. ,,I treba da bude." „Lepo si ovo odradio, a ja sam bila neljubazna. Hvala i izvini." „Nema na čemu i nema veze." Dodao joj je čašu, potom posegnuo da povuče kanap ventilatora na plafonu. „Vruće je ovde." Hteo je da je gricne baš za to mesto ispod levog uha gde je počinjala krivina vilice. Pošto mu je glas podrhtavao, još jednom ju je žacnula krivica. „Kejde, stvarno sam bila nekulturna. Ne ide mi sa ljudima." „Ne ide ti sa ljudima? A otvorićeš radnju gde ćeš morati sa njima da se viđaš svakoga dana?" „To su mušterije", rekla je. „Ide mi sa mušterijama. Načisto sam ljubazna sa mušte‐ rijama." „Onda..." Pomerao se sve dok se nije našao tik s druge strane okvira. „Ako nešto kupim od tebe, onda ćeš da budeš druželjubiva." Nije morala da mu čita misli kad je mogla da mu pročita iz očiju. „Ne toliko druželju‐ biva." Spretno se izmaknula od njega i izašla iz sobe. „Mogao bih da budem veoma dobra mušterija." „Pokušavaš da me ponovo iscrpiš." „Tori, crpim te ponovo." Položio joj je ruku na rame. „Prestani s tim,“ blago joj je rekao kad se ukočila. Odložio je čašu na pod, potom njeno lice okrenuo ka svom. „Eto, to nije nimalo bolelo, zar ne?" Imao je nežne ruke. Davno je to bilo, veoma davno, kada je poslednji put osetila nežni dodir muškarca. „Ne zanima me flertovanje." „Mene da, ali za sada možemo da se nagodimo. Ajde da budemo prijatelji." „Nisam dobro društvo." „Ja jesam. E sad, što ne bismo završili krevet, pa da možeš pristojno da se naspavaš noćas." Pustila ga je skoro do vrata. Samoj je sebi kazala da neće o tome da govori. Ne njemu. Nikome, dok ne bude spremna. Dok ne bude jaka i dok ne bude sigurna. Ali, to je u njoj ključalo. „Kejde. Nikada me nisi pitao. Ni onda, ni sada. Nijednom me nisi pitao kako sam znala." Kad se okrenuo, oznojili su joj se dlanovi, pa ih je prilepila za laktove. „Nikada me nisi pitao kako sam znala gde da je pronađemo. Kako sam znala šta se dogodilo." „Nisam morao da te pitam." Njene reci sunuše, iskakale su poput prenategnutih opruga. „Neki ljudi misle da sam bila sa njom, čak i da sam rekla da nisam. Da sam pobegla i ostavila je. Da sam je naprosto ostavila da..." „Ne mislim tako." „A oni koji su mi verovali, verovali da sam videla onako kako sam ispričala, oni su me se klonili, sklanjali su svoju decu od mene. Počeli da izbegavaju moj pogled." „Nisam izbegavao tvoj pogled, Tori. Ni onda ni sada." Morala je da udahne vazduha da se smiri. „Zašto? Ako možeš da veruješ da to imam u sebi, što se nisi izmaknuo? Zašto sada stalno dolaziš? Očekuješ da ti proreknem budućnost? Ne mogu. Ili da ti dam neki savet u vezi sa berzom? To neću." Lice joj se zarumenelo, primetio je, a oči su joj se pomračile i živnule od zrelih i spremnih osećanja. Jedno od tih osećanja, ono koje je izbijalo na površinu kroz sva ostala, bio je bes. Neće odgovarati ni na to niti na ono što je verovao da ona očekuje. „Više volim da ne znam šta me čeka, u svakom slučaju, tebi hvala. A imam mešetara koji vodi računa o mojim hartijama. Je l' ti ikada palo na pamet da svraćam zato što mi se dopada kako izgledaš?"
„Ne." „Onda si prva i jedina žena koja nije sujetna, a koju sam ja imao prilike da upoznam. Ne bi ti škodilo da se snabdeš malo. A sada..." Nakrenuo je glavu. „Hoćeš li ti da mi unosimo taj dušek ili ćeš da me zapanjiš i zadiviš i da mi kažeš šta sam danas po podne ručao?" Kada je izašao na vrata, u čudu je zinula. Je l' se on to stvarno našalio? Ljudi su je ismevali ili su prevrtali očima. Ili su se oprezno korak po korak udaljavali od nje. Neki su dolazili da je preklinju da im reši sve probleme i nesreću. Ali niko, koliko ona zna, nije se našalio. Istisnula je napetost iz ramena, potom je izašla napolje da mu pomogne da unesu dušek. Sad su radili u tišini, ona je kiptela, a njegove misli su lutale negde drugačije. Kada je krevet bio na mestu, Kejd je dovršio čaj, odneo čašu u kuhinju i krenuo. „Trebalo bi da možeš sama da se snađeš odavde. Malo kasnim sa rasporedom." A ne, nećeš, pomisli ona i jurnu za njim. „Mnogo ti hvala na pomoći. Zaista." Bilo nagonski ili zbog ljutnje, krenula je za njim i uhvatila ga za ruku, a on se zaustavio i bacio pogled nadole ka njoj. „Dakle tako, pomisli na mene kad noćas budeš tonula u zemlju snova." „Znam da te je ovo koštalo vremena. Ovaj, pomenuo si nešto ručak?" Zbunjen, odmahnuo je glavom. „Ručak?" To je bilo dovoljno. „Da, tvoj današnji ručak. Pola sendviča sa šunkom sa švajcarskim sirom i senfom. Drugu polovinu si dao onoj žgoljavoj crnoj džukeli koja dolazi u njive kad te vidi i stalno ti izmoli nešto." Sada se osmehnula, koraknula unazad. „Uskoro bi trebalo da budeš spreman za večeru." Porazmislio je o ovome trenutak, zatim odlučio da posluša instinkt. „Tori, što se ne bi vratila ovamo i rekla mi šta sada mislim." Osetila je nešto nalik smehu kako joj se kotrlja u grudima. „Mislim da ću ipak da ti ostavim da to zadržiš za sebe." Pustila je da se za njom zalupe zaštitna vrata. 7.
Cveće je jedino što je sprečava da ne poludi, uvek je mislila Margaret. Kada se brinula o cveću, nikada joj nije drsko odgovaralo, nikada joj nije govorilo da nešto ne razume, nikada se nije iščupalo iz korena i nadureno otperjalo od nje. Mogla je da potkresuje divlje delove, one iznenadne izdanke koji misle da mogu kuda im je volja, sve dok biljka ne bi poprimila oblik koji joj je ona namenila. Mnogo bi joj bolje bilo, zamišljala je, da je ostala usedelica i da je umesto dece gajila božure. Deca su lomila srce samim tim što su deca. Ali od nje se očekivao brak. A činila je, koliko god dugo pamti, baš ono što se od nje očekivalo. Povremeno, uradila bi i nešto više, ali retko, veoma retko bi uradila manje. A i volela je svog supruga, jer se, sigurno, i to očekivalo. Džasper Lavel je bio zgodan mladić kada je došao da joj se udvara. Hej, a imao je i šarma i isti onaj lagani, prepredeni osmeh koji bi ponekad ugledala kako caruje licem sina kojeg su zajednički stvorili. Imao je i preku narav, ali to je bilo uzbudljivo kada je bila dovoljno mlada da bi joj tako nešto bilo uzbudljivo. Tu istu narav, hitre nalete te ćudi, prepoznavala je u ćerki. Ćerki koja je živa. Bio je krupan i snažan, teatralna vrsta čoveka grubih ruku i gromkog smeha. Možda je zbog toga toliko toga njegovog, a tako malo svog, opažala u deci koja su im ostala. Ljutilo ju je to, kada bi se bacila u razmišljanje, koliko neodređen i nejasan je njen otisak u glini onih života kojima je i ona pomogla da zažive. Izabrala je, razborito, bila je
sigurna u to, da se umesto toga usredsredi na to da ostavi neki trag na Bo Rivzu. Tu su se njen dodir, njena vizija osećali tako duboko koliko je sezalo korenje starih hrastova poređanih uz prilaz. A na to je bila ponosna, više nego na sina ili na ćerku. Da je Houp poživela, bilo bi drugačije. Secnula je uvelu glavicu karanfila bez sete ili žaljenja za nekada miomirisnim cvetom. Da je Houp poživela, ona bi odražavala i ostvarila sve nade i snove koje majka polaže u ćerku. Ona bi uglađenom imenu Lavel omogućila novi sjaj. Džasper bi ostao snažan i ostao bi veran i nikada se ne bi osramotio sa ženama slobodnog morala i uzgrednim skandalima. Nikada ne bi skrenuo sa staze kojom su oboje krenuli i ostavio svoju suprugu da uklanja mrlje sa imena koje su delili. Ali pri kraju, Džasper je bio oluja, pa kada nije grmeo, bio je nadolazeća oluja. Život sa njim bio je niz događaja, tako je zaključila. Poslednji se sastojao u tome što se veoma rđavo poneo, doživeo srčani udar u krevetu svoje ljubavnice. Za Margaret je kao koska u grlu čučalo to što je ta žena imala pameti i dostojanstva da se udalji dok se incident ne zataška. Ipak, kad podvuče crtu, mnogo je lakše biti njegova udovica nego što joj je bilo da bude njegova supruga. Nije mogla da utvrdi zašto joj je on sada toliko na umu, ovog blaženo svežeg jutra kada rosa vlažnim poljupcima celiva cvetove i kada je nebo tako meko i nežno plavo, proletnje. Bio je dobar suprug. U prvom delu njihovog braka, bio je snažan i ozbiljna glava porodice, muškarac koji odlučuje, tako da ona nije morala da pazi na detalje. Bio je brižan otac, mada možda malčice previše popustljiv. Strast između njih dvoje je utihnula do godišnjice prve bračne noći. Ali strast je deo života koji je teško razumljiv i koji odvlači pažnju, tako je to jedno zahtevno i nestalno osećanje. Naravno, nikada ona njega nije odbila, ni jedan jedini put od njihove prve bračne noći nije se od njega okrenula u krevetu. Margaret se dičila time, dičila se što je bila dobra i pokorna žena. Čak i kad joj se i sama pomisao na seks gadila, zar nije ćutke ležala i dozvoljavala mu da se zadovolji? Oštrim seckanjem makaza, potkresala je još uvelih glavica i položila izbledelo cveće u korpu za otpatke. On je bio taj koji se okrenuo od nje, koji se promenio. Ništa nije bilo isto u njihovom braku, u njihovim životima, u njihovoj kući od onog užasnog jutra, onog vrelog, lepljivog avgustovskog jutra kada su pronašli Houp u močvari. Slatku, dobroćudnu Houp, pomisli ona sa žalošću koja je sa godinama postala i slabija i dublja. Houp, njen veseli anđelčić, jedino dete koje je njen potomak, a koje je izgleda jedino bilo povezano sa njom. Odista njeno. Bilo je perioda, nakon svih ovih godina još je bilo trenutaka kada se pitala da nije taj gubitak neka vrsta kazne. Oduzimanje deteta koje je najviše volela. Ali kakav zločin, kakav greh je to počinila koji je zaslužio takvu kaznu? Možda povlađivanje. Povlađivanje devojčici kada bi bilo mudrije ‐ lako je sada biti mudar ‐ da nije odobravala, čak da je zabranila svojoj slatkoj, nedužnoj Houp da se druži sa onom Bodinovom curom. To je bila greška, ali svakako nije bio greh. A ako i jeste bio greh, više je bio Džasperov. On je odbacio njenu zabrinutost kada ju je iskazala, čak joj se i smejao. Bodinova devojčica je bezopasna, tako je on kazao. Bezopasna. Džasper je ostatak svog života plaćao tu grešku, taj greh i to što je sve pogrešno shvatio. I to još nije bilo dovoljno. Nikada neće biti dovoljno. Bodinova cura je ubila Houp isto kao da joj je isterala život onim svojim malim, prljavim rukama. Tori sada se vratila. Nazad u Progres, nazad u Močvarnu kuću, nazad u njihove
živote. Kao da na to ima pravo. Margaret iščupa ladolež, ubaci ga u onu korpu. Njena baka je često govorila da je korov divlje cveće koje cveta na pogrešnom mestu. Ali nije tako. To je najezda koju valja iščupati, poseći, uništiti na sve moguće načine. Viktoriji Bodin ne može da se dozvoli da pusti korenje i da cveta u Progresu. Izgledala je tako lepo, pomislio je Kejd. Njegova majka, ta divna i nedostižna žena. Oblačila se za baštovanstvo kao što se oblačila i za sve ostale prilike. Brižno, precizno i savršeno. Nosila je šešir sa širokim obodom da zakloni glavu od sunca i vrpcu oko njega nežnoplave boje da bi se uklopio sa dugom, pamučnom suknjom i uštirkanom bluzom koje je zaštitila jednolično sivom keceljom za baštovane. Stavila je bisere na uši, okrugle bele mesece blistave kao i gardenije koje je gajila kao najveću dragocenost. I kosu je pustila da pobeli, iako joj je bilo samo pedeset i tri godine. Kao da je želela taj simbol starosti i dostojanstva. Koža joj je bila glatka. Na njoj se briga nikada nije pokazivala. Suprotnost između tog lepog, mladalačkog lica i neverovatno bele kose izuzetno je bila upečatljiva. Održala je figuru. Nepopustljivo ju je vajala dijetama i vežbama. Neželjeni kilogrami nisu bili dopušteni ništa više od zalutalog korova u vrtovima. Sada je udovica već osam godina i tako je lako kliznula u tu ulogu da je svima bilo izuzetno teško da je se prisete drugačije. Znao je da nije bila zadovoljna njime, ali to nije ništa novo. Nezadovoljstvo je uglavnom izražavala na isti način kao i odobravanje. S nekoliko hladnih reči. Nije mogao da se seti kada ga je poslednji put osećajno dodirnula ili toplo dotakla. Nije mogao da se seti da li je to od nje ikada i očekivao. Ali ona je i dalje njegova majka i učiniće šta god može da premosti jaz između njih. Znao je, suviše dobro, kako jaz usled ćutnje može da se proširi u bezdan. Žuti leptirić polete tamo‐amo oko njene glave, ali ona ga je zanemarila. Znala je da je tu, isto kao što je znala da joj se on primiče dugim, krupnim koracima po ciglenoj stazici. Ali ni na jednog se nije osvrtala. „Lepo jutro za boravak napolju", otpoče Kejd. „Proleće je bilo blagonaklono cveću." „Dobro bi nam došla kišica." „Kažu da će je biti večeras, a i treba je. April je bio sušniji nego što mi odgovara." Čučnuo je, ali je između njih ostavio razmak za širinu ruke. Obližnje pčele su mahnito zujale u brdima gorskih ruža. „Većina prvih kultura je završena. Moram da odem da proverim kako stoka napreduje. Neka telad su skoro već junad. Imam i po neki poslić tu i tamo. Je l' treba tebi nešto da pokupim?" „Treba mi tečnost protiv korova." Tada je podigla glavu. Oči su joj bile bleđe, svetlije plave od njegovih. Ali isto tako neposredne. „Osim ako nemaš neku moralnu zamerku što to koristim u vrtu." „Tvoj je vrt, mama." ,,A tvoje njive, kako su me podsetili. Ti ćeš sa njima kako ti odabereš. Kao što su i imanja tvoja imanja. Iznajmljivaćeš ih kome ti hoćeš." „Baš tako." Kada reši i on je mogao da bude pribran koliko i ona. ,,A od prihoda od tih njiva i tih poseda, Bo Rivz će da dobije svoj deo, pozamašan deo. Dok god je u mojim rukama." Otkinula je ljubičicu hitrim, okrutnim prstima. „Nije prihod merilo po kom se živi." ,,Al' do zla boga olakšava život." „Nemaš povoda da mi se obraćaš takvim tonom." „Moliću izvinite. Pomislih da ima." Stavio je ruke na kolena, sačekao da se opuste. „Izmenio sam način vođenja farme, počeo sam sa promenama pre pet godina. I delot‐ vorno je. A ti i dalje odbijaš da shvatiš ili primiš na znanje da j e zbog mene delotvorno.
Ne mogu ja puno da učinim u vezi sa tim. A što se imanja tiče i sa njima radim na svoj način. Tatin način nije i moj način. „Misliš li ti da bi on dopustio onoj Bodinovoj curi da kroči na nešto naše?" „Ne znam." „Niti te je briga", rekla je i vratila se plevljenju. „Možda i nije." Skrenuo je pogled. „Ne mogu da živim svoj život, a da se stalno pitam šta bi on učinio ili želeo ili očekivao. Ali znam da Tori Bodin nije odgovorna za ono što se dogodilo pre osamnaest godina." „Grešiš." „Pa, jedno od nas greši." Podigao se. „U svakom slučaju, ovde je. Ima pravo da bude ovde. Nema s tim šta da se uradi." Videće oni, pomisli Margaret kada ju je sin ostavio samu. Videće oni šta može da se uradi sa tim. Celog tog dana se gadno osećao. Bez obzira na to koliko puta je bezuspešno pokuša‐ vao da dopre do majke, osećao je žaoku ovog odbijanja podjednako jako kao i prvog puta. Prestao je sa pokušajima da objasni i opravda izmene na farmi. I dalje pamti noć kada joj je pokazao nacrte i grafikone i planove, i dalje pamti kako se zapiljila u njega, i kako ga je hladno obavestila pre nego što je izašla iz sobe da Bo Rivz nije nešto što može da se postavi na papir i raščlani. Bolelo ga je, i više, pretpostavljao je, zato što je bila u pravu. Nije moglo da se stavi na papir. Niti je mogla sama zemlja koju je namerio da zaštiti, sačuva i preda narednoj generaciji Lavelovih. Njegov ponos zbog imanja, njegova dužnost prema njemu nisu bili ništa manji žestoki od njenog. Ali za Kejda je ono bilo, uvek je bilo, živo biće što diše i raste i menja se sa godišnjim dobima. A za nju je ono bilo nepokretno, poput spomenika koji se brižno čuva. Ili groba. Podnosio je to što ona ne veruje u njega, isto kao što je podnosio prezir svojih komšija i šalu na njegov račun. Nosio se sa nebrojenim neprespavanim noćima tokom prve tri godine svog zaduženja na farmi. Strah i briga da greši, da neće postići cilj, da će zaveštanje koje je stiglo u njegove ruke nekako da mu isklizne usled revnosti, čiste svojeglavosti da radi po svome. Ali nije pogrešio, makar ne što se tiče farme. Da, košta više vremena, truda i novca da se pamuk uzgaja organski. Ali zemlja ‐ ej, zemlja je bujala. Leti je mogao da je vidi gde bukti, zimi kako miruje, a u proleće žednu da nešto u nju posadi. Nije prihvatao da je truje, bez obzira na to koliko njih mu je govorilo da tim odbija‐ njem osuđuje i zemlju i useve na propast. Zvali su ga grešnikom, bandoglavcem, pokva‐ renjakom, a i gorim imenima. A prve godine kada je ispunio vladine uslove za organski pamuk, kada je obavio žetvu i prodao berbu, proslavio je tako što se potajno opio, sam u radnoj sobi u kuli, onoj koja je nekada pripadala ocu. Kupio je još stoke jer je verovao u svrhu unošenja raznolikosti. Dodao je još konja zato što ih je voleo. I zato što i konji i stoka prave đubrivo. Verovao je u snagu i vrednost „zelenog" pamuka. Proučavao je, isprobavao. Učio. Stajao je iza svojih ubeđenja, pa je ručno sekao korov kada je bilo potrebno i plikove lečio bez kukanja. Podjednako posvećeno pratio je i nebo i izveštaje sa berze, a zaradu je ponovo zaoravao u tlo, baš kao što bi posle žetve zaorao ono što ostane od pamuka. Druga područja poslovanja su bila neophodna: zakupi i iznajmljivanja i fabrike. Koristio ih je, radio na njima, manipulisao. Ali sve to mu nije osvojilo srce. Zemlja jeste. Nije to mogao da objasni i nikada nije ni pokušao. Ali voleo je Bo Rivz onako kako neki muškarci vole žene. Potpuno, opsesivno, ljubomorno. Svake godine krv bi mu
uzavrela kada je zemlja rađala za njega. Dok je on završio gomilu sitnih i kućnih poslova sveže jutro postade zaparno popodne. U glavi je imao spisak, sistematično je precrtavao obavljeno. Zastao je kod rasadnika na dva bloka od gradskog trga da majci pokupi sredstvo za uništavanje korova. Pažnju su mu privukli zasadi cveća. Ne razmišljajući, izabrao je sandučić ružičastih ruža i uneo ga unutra. Rasadnikom su deset godina upravljali Klampetovi, a započeli su kao neki poslić pored puta kako bi imali dodatni prihod za farmu soje. Tokom te decenije, bolje im je išlo sa cvećem nego sa usevima. Što je rasadnik bivao uspešniji, Klampetovi su postajali sve nezajažljiviji. „Uzmeš li još jedan, dobiješ dvadeset posto popusta." Bili Klampet je pućkao kamel, neposredno ispod znaka „Zabranjeno pušenje" koji je njegova majka zakačila na zid. „Onda mi naplati dva. Drugi ću da pokupim kad budem izlazio." Kejd postavi sandučić na tezgu. Išao je sa Bilijem u školu, ali nikada se nisu baš sprijateljili. „Kako ide?" „Polako ali sigurno." Bili zažmirka od dima. Oči su mu bile mračne i nezadovoljne. Kosu je šišao onako opako, strogo kratko, pa je delovala oštra poput iglica, ali nikakve posebno određene boje. Od srednje škole se ugojio ili, tačnije rečeno, izgubio je mišiće zbog kojih je bio trkačka zvezda. „Hoće ti to biti još jedan preduslov?" „Neće." Kejdu nije bilo do takmičenja čiji je duži, pa se pomerio da pogleda ponudu saksija. Uzeo je dve, bakarne boje, postavio ih na tezgu. „Treba mi nešto protiv korova." Bili ugasi cigaretu, ubaci pikavac u flašu koju je držao pod tezgom. Znao je da ne treba mami da ostavi dokaz koji bi ona pronašla, pa ga grdila zbog toga. „Vidi sad: nisam znao da se s tim slažeš. Kada si prestao da grliš drveće?" „I za nestrpljive, kesu zemlje za cveće", prijazno reče Kejd. „Mogao bi možda da ti donesem još nešto, pazariš li insekticide?" „Ne, hvala." „Ne, ne, nema veze." Bili se usiljeno nasmeja. „Nisi ti za insekticide i pesticide i ona grdna hemijska đubriva. Tvoji su usevi devičanski čisti. Zbog toga si se i u časopis uglavio." „Otkad si ti počeo da čitaš?" reče Kejd ljubazno. „Ili si samo slike gledao?" „Šipak su ti ovde pomodni časopisi i govorancije. Svi znaju da se samo zavališ i profitiraš od truda koji tvoje komšije ulažu u svoje njive." „Ma šta kažeš?" „Aha, kažem", Bili se razgnevi. „Par godina ti je išlo dobro. Ako mene pitaš, puka sreća ti je to." „Ne sećam se da sam te išta pitao Bili. Hoćeš da mi naplatiš?" „Pre ili kasnije sve će da ti se obije o glavu. Samo izazivaš pošast i bolesti." Bio je to dug, dosadan dan, a Kejd Lavel je bio jedna od Bilijevih omiljenih meta. Šonja nikada nije uzvraćao. „Zaraze li se tvoji usevi, i drugi će. Onda će biti povuci‐potegni." „Upamtiću to." Kejd izvadi nekoliko novčanica iz novčanika, baci ih na tezgu. „Idem ja ovo da iznesem na kamionet dok ti naplatiš." Uzdržavao se da ne plane, kao što se na lancu drži ljut pas. Pušten s lanca, postao bi svirep i divlji. Bili Klampet nije bio vredan ni vremena ni truda koliko bi mu trebalo da se povrati u red kad bi se razjario. Tako je on sebi govorio dok je u kamionet slagao saksije i dva sandučića. Kada se vratio, na tezgi su ležali sredstvo protiv korova i kesa sa deset kilograma zemlje za cveće. „To će ti izaći tri dolara i šest centi." Namerno usporen, Bili izbroja sitninu za kusur. „Video sam onu tvoju sestru tu po gradu jednom ili dvaput. Baš lepo i zgleda ovih dana." Podigao je pogled, nakezio se. „Baaaš lepo."
Kejd strpa kusur u džep i tu zadrža stegnutu pesnicu pošto je baš pože‐lela da poleti ka nakeženoj njušci. „Je li, Bili, kako ti je žena ovih dana?" „Darlin, odlično je. Ponovo trudna, treći put. Očekujem da sam posadio još jednu sinčinu. Kad ja orem polje, ili ženu, ja to obavim kako treba." Oči su mu zasijale kada se osmehnuo. „Pitaj sestru." Kejdova šaka je poletela iz džepa i zgrabila Bilija za kragnu te ga odigla sa poda, a da nijedan od njih nije bio spreman. „Samo još nešto", reče lagano Kejd. „Ne bi ti škodilo da upamtiš od koga si zakupio kuću u kojoj sada živiš. Ne bi ti škodilo da zapamtiš, Bili. A ne bi ti škodilo ni da se kloniš moje sestre." „Brzo si potegao pare i razmahao se njima, ali nemaš ti petlje da koristiš pesnicu.“ „Kloni se moje sestre", ponovi Kejd, „ili ćeš da saznaš za šta imam petlju." Kejd ga pusti, pokupi ostatak onoga što je kupio i krupnim korakom izađe. Izvezao se sa parkinga i do prvog znaka za zaustavljanje. Tu je samo sedeo žmureći dok mu se iz očiju nije izgubila crvena furija. Nije bio siguran šta je gore: to što se skoro potukao sa Klampetom usred cvećkica ili to što mu je on u mozak posadio seme sumnje da je njegova sestra dozvolila ništariji kao što je Klampet da je dodirne. Ubacio je kamionet u prvu brzinu, okrenuo ga i zaputio se ka ulici Market. Našao je mesto na pola ulice od Torine radnje, odmah iza Dvajtovog kamiona. Dao je sve od sebe da smiri srdžbu, izvadio saksije, poneo ih niz ulicu, postavio pored vrata. Pre nego što je ušao, začuo je zavijanje testere. Osnova tezgi je bila na mestu i postavili su i prvu liniju polica. Odlučila se za borovinu i tražila je da je prelakiraju. Mudar izbor, pomisli Kejd. Jednostavno i čisto, istaći će robu umesto da odvlači pažnju od nje. Pod je bio prekriven nepromočivim platnom i alatom, a u vazduhu se osećala piljevina i znoj. „Hej, Kejde." Dvajt mu priđe, preskačući preko alata. Kejd potapša Dvajtovu plavo‐zlatnu kravatu na pruge. „Vidi što smo lepi danas." „Imao sam sastanak. Neki bankari." Kao da se upravo setio da je sastanak završen, Dvajt posegnu i opusti čvor na kravati. „Samo sam svratio da proverim kako ide pre nego što se vratim u kancelariju." „Napredujete." „Klijentkinja tačno zna šta hoće i kada šta hoće." Dvajt prevrnu očima. „Ovde smo da ugodimo i da ti kažem ja, nema s njom vrdanja. Mršavica je odrasla u zadrtu poslovnu ženu." „Gde je?" „Pozadi." Dvajt klimnu glavom prema zatvorenim vratima. „Sklanja nam se s puta, toliko joj se mora priznati, U stvari, skloni se kada dobije sve po svome." Kejd nakratko pregleda kako teku radovi. „Izgleda lepo, to njeno" zaključi. „Mora se priznati, i izgleda. Čuj, Kejde..." Dvajt se premesti s noge na nogu. „Lisi ima tu neku prijateljicu." „A jok." „Pobogu, saslušaj me samo." „Ne moram. Ona ima prijateljicu, slobodnu prijateljicu koja bi bila baš savršena za mene. Što ne bih ja tu slobodnu prijateljicu pozvao ili svratio i večerao sa tom slobod‐ nom prijateljicom i svima vama kod kuće ili da se nađemo na piću?" „Pa, što da ne? Lisi će da mi se popne na glavu dok to ne uradiš." „Tvoja žena, tvoja glava, tvoj problem. Kaži Lisi da si upravo saznao kako sam gej ili tako nešto." „Ma da, to će da upali." Ta pomisao zabavljala je Dvajta, pa se baš slatko nasmejao. „Ma to će baš fino da legne. Kako sada stvari stoje, samo će da počne da ti bira muškarca." „Za boga miloga." Nije to baš tako nepojmljivo, shvatio je Kejd. „Onda joj kaži da sam
u vatrenoj, tajnoj ljubavnoj vezi sa nekom." „Kojom?" „Izaberi neku", reče Kejd, odmahnu na to sve rukom i zaputi se ka vratima stražnje prostorije. „ A jednostavno joj kaži da neću." Pokucao je, zatim upao unutra, a nije sačekao odgovora. Tori je stajala na merdevinama, menjala je fluorescentnu sijalicu na plafonu. „Ej, daj meni da to uradim." ,,U redu je. Ovo je obaveza zakupca, a ne gazde." I dalje je malo škripalo, tek malčice, saznanje daje on vlasnik zgrade. „Vidim da su zamenili staklo na ulaznim vratima." „Da. Hvala." ,,A izgleda da su i klimu opravili." „Da." „Ako danas baš moraš da budeš besna na mene, moraćeš stati u red. Ima da se načekaš." Okrenuo se s rukama u džepovima. Ovde se odlučila za metalne police, primetio je. Sive, ružne, čvrste i praktične. Već su bile zatrpane kartonskim kutijama i kutijama pedantno označenim brojevima inventara. Kupila je radni sto, opet čvrst i praktičan. Računar i telefon su se već nalazili na njemu, kao i uredno složena gomila papira. Za deset dana, znatno se organizovala. Ni jedan jedini put nije ni tražila niti prihva‐ tila njegovu pomoć. Voleo bi da ga to ne jedi. Nosila je crni šorts, sivu majicu kratkih rukava i sive patike. Voleo bi da ga to ne privlači. Okrenuo se kada je sišla sa merdevina, uhvatio se za njih da ih skloni baš kada i ona. „Spremiću ih ja umesto tebe." „Mogu ja to." On je cimnuo ka sebi, ona ka sebi. „Do đavola, Tori." Zbog tog iznenadnog naleta lošeg raspoloženja, opasnog blesaka u njegovim očima ona je koraknula unazad, stegla ruke. Sklopio je merdevine tako da su pljesnule, ćušnuo ih u malu ostavu. Kada je samo tako ostao da stoji, okrenut leđima, osetila je žaoku krivice i saoseća‐ nja. Čudna joj je bila ta spoznaja da ne oseća ni strah niti strepnju kao što je obično bivalo kada se nalazila u blizini ljutitih muškaraca. „Sedi, Kejde." „Zašto?" „Zašto što izgledaš kao da ti to treba." Prešla je do kraja prostorije u koji je dovukla mali frižider, pronašla flašu koka‐kok, okrenula čep. „Evo, rashladi se." „Hvala." Bacio se u stolicu pored stola, dobrano potegao iz flaše. „Loš dan?" „Bilo ih je i mnogo boljih." Ništa ne govoreći, otvorila je tašnu i pronašla kutijicu u kojoj je držala aspirin. Kada mu je ponudila dve tablete, začuđeno ju je pogledao. Osetila je kako joj se toplina brzo i mučno diže u obraze. „Nisam. Vidi se, eto to je." „Hvala ti." Ubacio je aspirin, uzdahnuo, promrdao ramena. „Pretpostavljam da nisi baš voljna da mi još olakšaš tako što ćeš da mi sedneš u krilo." „Ne, nisam." „Morao sam da pitam. A večera i film? Ne, nemoj da odbiješ, a da ni ne razmisliš", rekao je pre nego što je ona mogla i da prozbori. „Samo večera i film. Do đavola, pića, hamburger, nešto druželjubivo. Obećavam da te neću zaprositi." „Sad mi je laknulo, ali nije baš naročito podsticajno." „Porazmisli pet minuta." Odložio je flašu na sto, potom ustao. „Hajmo napolje. Imam nešto za tebe."
„Nisam završila sa ovim." „O, ženo, moraš li da se raspravljaš baš oko svega? Izluđuješ me." Da bi rešio problem, uzeo ju je za ruku, odvukao je do vrata i kroz vrata. Mogla je da se pobuni, iz principa. Ali u radnji su bila dva stolara što je značilo još četvoro očiju i ušiju. Manje će imati da prepričavaju ako mirno izađe sa Kejdom. „Dopale su mi se" poče on, pokazavši rukom prema saksijama, a istovremeno je nastavio da je navlači niz trotoar do kamioneta. „Ako se tebi ne dopadnu, možeš da ih zameniš kod Klampeta. Isto važi i za ovo, valjda." Stao je, uzeo jedan sandučić iz kamioneta. „Ali mislim da poprilično dobro pristaje." „Pristaje čemu?" „Tebi, tvojoj radnji. Smatraj ovo nekom vrstom poklona za sreću, čak i da moraš sama da ih zasadiš." Prvi sandučić joj je tutnuo u ruke, izvukao drugi i vreću sa zemljom. Stajala je ona tako, zbunjena i dirnuta. Želela je cveće, prisetila se, cveće u saksijama da stavi ispred radnje. Razmišljala je o petunijama, ali ovo je bilo još lepše i u svakom pogledu druželjubivije. „Ovo je vrlo lepo od tebe. I brižno. Hvala." „Možeš li da me pogledaš?" Sačekao je da pomeri pogled, da se sretne sa njegovim očima. „Nema na čemu. Gde ih želiš?" „Postavićemo ih ispred. Ja ću da ih zasadim." I kako su zajedno krenuli trotoarom, jednom ga je hitro postrance ogledala. ,,A, do đavola. Možeš da dođeš oko šest. Nemam ništa protiv pice. Ako to dobro prođe, možemo da porazgovaramo o filmu." „Fino." Posadio je cveće i zemlju ispred izloga. „Vratiću se." „Da, znam", promrmljala je kada se on udaljio. 8.
Možda ljudi stvarno ne umiru od dosade, zaključi Fejt, ali ona takođe za živu glavu ne zna kako mogu i da žive sa njom. Kada je bila dete i kada se žalila kako nema šta da radi, reči nisu dopirale do bezose‐ ćajnih ušiju odraslih i dodelili bi joj neki kućni poslić. A kućne poslove je mrzela skoro isto toliko koliko je prezirala dosadu. Ali neke lekcije se uče na teži način. „Ovde nema šta da se radi." Fejt je plandovala za kuhinjskim stolom, grickajući dvopek. Prošlo je jedanaest, ali se nije potrudila da se obuče. Nosila je svilenu kućnu haljinu koju je kupila na putovanju u Savanu u aprilu. I ona joj je već dosadila. „Sve je ovde isto, iz dana u dan, iz meseca u mesec. Kunem se, pravo je čudo što neko od nas ne istrči u pomračinu urlajući." ,,U vas je slučaj dosađivanja, gospođice Fejt?" Lilin glas hrapav kao šmirgla zakrsta‐ rio je preko francuskog naglaska. Služila se njime delimično zbog toga što je njena baka bila meleskinja, ali većinom zbog toga što ju je zasmejavao. „Ovde se nikada ništa ne dešava. Svako je jutro isto kao prethodno, a ceo dan se razvlači u nedogled i opet ništa." Lila je nastavila da riba pomoćne površine. Zapravo, završila je sa spremanjem kuhinje pre više od sat vremena, međutim, znala je da će Fejt da dolunja. Čekala ju je. „Cenim da si željna da budeš u pokretu." Uputila je Fejt pogled bezazlenih smeđih očiju. A pošto je Lili uvek manjkalo bezazlenosti, a lukavosti je imala i na pretek, trebalo je uvežbati ovakav pogled. Ali, poznavala je svoju metu. Starala se o gospođici Fejt od samog dana rođenja ‐ rođenja, priseti se Lila setno, kada je blejala i mahala stegnutim pesnicama na ceo svet. Lila je bila deo domaćinstva Lavelovih od svoje dvadesete godine kada su je zaposlili da pomogne pri pospremanju dok gospođa Lavel ne rodi gospodina Kejda. Tada joj je kosa bila crna, a ne prošarana kao sada. U kukovima je bila za mrvicu uža,
ali se nije zapustila. Razvila se u ženu sa lepom figurom, tako je ona volela da misli. Koža joj je bila boje tamnijeg karamela koji je topila svake Noći veštica za preliv za jabuke. Volela je taj svoj ten da istakne dobrim, jakim, crvenim karminom koji je nosila u džepu kecelje. Nikada se nije udavala. Ali ne da nije imala prilike. Lila Džekson je u svoje vreme imala dovoljno udvarača. A pošto joj dani još nisu ni blizu odbrojani i dalje je uživala da se uparadi za izlazak sa zgodnim muškarcem. Ali da se uda? E, to je već nešto drugo. Više je volela sve ovako kako jeste, a to je značilo da ima čoveka koji će da joj dođe na vrata i otprati je kuda god želi da ide. Ako on očekuje da joj ponovo bude pratilac, bolje bi mu bilo da upamti da ponese finu kutiju čokolade ili buketić cveća, te da bude džentlemen i otvara joj vrata. Udaj se i ceo život ćeš provesti u skupljanju za njim, slušanju prdeža, u prizorima češanja i bogzna čega sve ne dok se ti preznojavaš i trudiš se da razvučeš platu i da sastavljaš kraj sa krajem i da još kupiš sebi neku finu stvarčicu. A jok, ovako ona sebi ima lepu kuću ‐ a istini za volju, Bo Rivz je njen koliko i njihov. Podigla je tri bebe, srce joj se raspuklo zbog gubitka jednog deteta i imala je, makar je ona tako smatrala, sve prednosti muškog društva, ali bez ikakvih pratećih problema. Takođe joj s vremena na vreme nije smetalo da se malo ljubaka. Da dragi bog nije hteo da se njegova deca ljubakaju, ne bi u njih bio usadio želju za tim. E sad, mozgala je ona, gospođica Fejt je prepuna želja i tek mora da prokljuvi kako da ih zadovolji, a da sebe ne ražalosti. Što je značilo da ta devojka ima brdo problema. Većinu je sama zakuvala. Ali, znala je Lila, nekim curama samo treba malo duže da pronađu zaobilazni put oko džungle. ,,A možda bi mogla da se provozaš", predloži Lila. „Kuda?" Fejt je nezainteresovano pijuckala kafu. „Sve izgleda isto, u svim pravcima." Lila izvadi karmin, popravi liniju usana u odrazu hromiranog tostera. „Ja znam šta mene podiže kad sam neraspoložena. Fini odlazak u kupovinu." „Možda." Fejt uzdahnu i poigra se idejom o vožnji do Čarlstona. „Nemam ništa pametnije da radim." „Onda je sve sređeno. Idi u kupovinu i živni malo. Evo spiska." Fejt trepnu, pa se zablenu u spisak za kupovinu kojim joj je Lila mahala ispred nosa. „Bakalnica? Ne idem u kupovinu po bakalnicama." „Nemaš ništa pametnije da radiš, sama si tako kazala. Obavezno da paradajz bude zreo, jesi čula? I kupi ovo za čišćenje podova što sam zapisala. Zasmejala me njihova reklama na televiziji, a onda vredi da se proba." Okrenula se prema sudoperi da ispere sunđer, a morala je da se suzdržava da se ne zacereka što su devojci usta ostala otvorena od čuda. „Onda svrati do neke prodavnice pa mi kupi olej ulje za telo, al' ono u teglici, ne ono u flašici. I kupku. Onu sa mlekom i medom. A u povratku, svrati do hemijske čistione i pokupi sve ono što sam ja odvukla prošle nedelje, ionako je većinom tvoje. Sam bog zna šta će ti pedeset svilenih bluza." Fejt je popreko pogleda. „Još nešto?" reče ljupko. „Sve ti je zapisano, jasno ko sunce. Imaćeš šta da radiš sa sobom dosadnom nekoliko sati. Ajde sad, obuci nešto, skoro će podne. Grešno je, naprosto grešno što pola dana lenčariš u kućnoj haljini. Kreći, ajde." Lila je potera gestom kao da je malo dete, zatim dograbi Fejtin tanjir i šolju. „Nisam završila sa doručkom." „Nisam videla da jedeš. Da se igraš sa hranom i da se duriš, e to sam videla. A sada, napolje iz kuhinje i budi korisna za promenu." Lila je skrstila ruke, nakrenula glavu i zapiljila se. Umela je da se zapilji tako da i najhrabrija duša poklekne. Fejt ustade od stola i nadureno izađe. „Vratiću se kad se vratim", dobaci.
Lila je odmahnula glavom, zakikotala se, te sama dovršila Fejtinu kafu. „Neke cure nikada ne nauče koja koka je glavna u kokošinjcu." Nakon tri godine i osamnaest kučića Vejd je uspeo da ubedi Doti Betrum da steriliše svog izuzetno „željnog" mešanca labradora i retrivera. Poslednje leglo od šest kuca upravo se odvojilo od svoje mame, pa dok je ona spavala posle zahvata, Vejd je štencima koji su veselo zevkali davao neophodne vakcine. „Baš ne mogu ni da vidim iglu, Vejde. Vrti mi se u glavi od nje." „Ne morate da gledate, gospođo Betrum. Što ne izađete i sačekate? Završićemo mi ovde za samo nekoliko minuta." „Joj." Šake joj poletoše kao leptiri ka obrazima, a kratkovide oči joj zasijaše od jada iza debelih stakala naočara. „Čini mi se da bi trebalo da ostanem. Ne zvuči mi pravedno da samo..." Prekinula je rečenicu kada je Vejd bocnuo iglu pod krzno. „Maksin, izvedi gospođu Betrum u čekaonicu." Hitro je namignuo svojoj pomoćnici. „Mogu ja sam." Bolje ću sam bez slatkih starica onesvešćenih na podu, pomisli on kada je Maksin pomogla teturavoj dami da izađe iz prostorije. „Evo ga momče." Vejd pomazi štene po stomaku da ga umiri i da završi vakcinaciju. Vagao je, češkao ušice, pregledao da li imaju parazite i ispunjavao kartone dok se od zidove odbijao lavež. Sejdi gospođe Bertrum je mirno spavala u sali za oporavak posle operacije, Silvester, stari mačor gospodina Klingla, drečao je i kostrešio se u kavezu, a Spidi Piti, hrčak maskota trećeg razreda osnovne škole Progresa, jurio je u svom točku čime je dokazi‐ vao da se oporavlja od blaže upale bešike. Bio je to, za doktora Vejda Munija, sopstveni mali raj. Završio je sa poslednjim kučetom dok su se šteneća braća preturala jedan preko drugog, vukla pertle ili piškila po podu. Gospođa Betrurn ga je uveravala da je već dobro udomila pet kuca. On je, kao i obično, ljubazno odbio njenu ponudu da jedno zadrži za sebe. Ali mu je palo na pamet gde bi poslednje iz društva moglo da pronađe svoj dom. „Doktore Vejde?" Maksin je provirila iza vrata. „Sve je gotovo. Da sakupimo društvance." „Kako su slatki." Zaigrale su joj tamne oči. „Mislila sam da ćete da popustite i uzmete jedno iz ove gomilice." „Kad jednom počneš, nema prestajanja." Ali jamice na obrazima mu se produbiše kad se jedno kuče prozevnulo i promeškoljilo mu se u naručju. „Volela bih da mogu jedno da uzmem." Maksin podignu kuče, pa ga je mazila dok joj je ono željno ljubavi munjevito lizalo po licu. Obožavala je životinje, tako da joj je prilika da radi za docu Vejda bila kao dar s neba. Već je imala dva psa kod kuće i znala je da ne treba ni da pomišlja na to kako bi mogla da nagovori roditelje da joj udovolje i prime još jedno. Rođena je u dolini, a njeni roditelji su prste zgulili od posla da bi sebe, svoju ćerku i svoja dva sina izvadili iz nje. I dalje su sastavljali kraj sa krajem, podsetila se, dok je grlila kuče i žalila za njim. A još će neko vreme da sastavljaju krajeve, pomisli i uzdahnu. Ona je prva iz poro‐ dice koja se upisala na koledž, pa mora da se štedi svaki peni. „Tako su slatki, doktore Vejde. Ali zbog posla i škole, ne bih imala dovoljno vremena da mu se posvetim." Spustila je kuče. „Osim toga, tata bi me zadavio." Vejd se samo osmehnuo. Maksinin otac je nju obožavao. „Časovi napreduju?" Prevrnula je očima. Bila je na drugoj godini koledža i vremena je malo koliko i novca. Da nije bilo doktora Vejda koji joj je dopustio najfleksibilnije radno vreme i da uči kada nije bilo gužve, nikada ne bi stigla dovde. Bio je njen heroj, a jednom je čak i bila predivno bolno zaljubljena nieea. Sada se
samo nadala da će jednoga dana da bude dobar i promućuran veterinar kao što je on. „Uskoro će završni ispiti. Toliko toga mi je u glavi da imam utisak da će da pukne. Doktore, izneću ove bebice." Podigla je korpu punu kučića. „Šta da kažem gospođi Betrum za Sejdi?" „Može da dođe po nju danas po podne. Kaži joj negde oko četiri. E, i zamoli je da ne poklanja ono poslednje kuče. Imam nekoga na umu." „Važi. Je l' u redu da ja sad idem na ručak? Nemamo nikoga narednih sat vremena, pa sam mislila da malo učim u parku." „Slobodno." Okrenuo se prema sudoperi da izriba ruke. „Uzmi ceo sat, Maksin. Da vidimo koliko još možeš da naguraš u taj tvoj mozak." „Hvala." Biće mu žao kad ode. A Vejd je smatrao da će to da učini čim bude imala diplomu u rukama. Neće biti lako pronaći nekoga podjednako sposobnog, voljnog ili umešnog sa životinjama ko pored toga ume i da kuca, da umiruje prestravljene vlasnike i da se javlja na telefon. Ali, život teče dalje. Krenuo je pozadi da proveri kako je Sejdi baš onda kada je na stražnja vrata ušla Fejt. „Doktore Muni. Baš koga tražim." „Lako me je pronaći u ovo doba dana." „Vidite, ja sam u prolazu." Naherio je obrvu. „To je haljina samo za prelaženje." „Aha." Prešla je prstom niz mekanu, pamučnu tkaninu jarko crvene haljine boje maka sa tankim bretelama koja se širila od struka. „Dopada ti se? Raspoložena sam za crveno." Zabacila je kosu, otposlala zavodničke oblačke mirisa. Zakoračila je napred, lagano krenula rukama preko njegovih grudi, prema ramenima. „Pogodi šta imam ispod?" Svakog puta, pomisli on, dok pucne prstima, od samo jednog pogleda na nju, spreman je da moli. „ A da mi nagovestiš nešto?" „Ti si tako pametan čovek. Imaš diplomu koledža i sva ta slova uz ime." Uzela ga je za ruku, pokrila je svojom šakom i krenula uz butinu. „Kladim se da bi brzo mogao da otkriješ." „Zaboga." Krv mu je proključala. „Ideš gradom, a skoro ništa nemaš na sebi?" ,,A ti i ja, mi smo jedini koji za to znamo." Nagnula se napred, sjajne oči uperila u njegove i gricnula ga za donju usnu. „I, Vejde, šta ćeš sada?" „Dođi na sprat." „Suviše daleko." Grleno se nasmejala i gurnula vrata iza njega. „Hoću te sada. I hoću te odmah." Kuca je mirno spavala, pravilno disala. Soba je mirisala na pse i antiseptik. Stara stolica na kojoj je provodio toliko sati i bdio nad pacijentima bila je prekrivena psećim i mačijim dlakama. „Nisam zaključao." „Živimo opasno." Otkopčala mu je dugme na farmerkama, povukla rajsferšlus. „Gle šta sam našla." Uzela ga je u ruku, osmotrila kako mu se čokoladne oči zamutiše pre nego što je svoje usne priljubio uz njene. Prepredeno uzbuđenje koje je osećala dok se oblačila, dok je vozila prema gradu znajući da će da dođe kod njega, zavede ga, pretvori ga u nešto spetljano i željno. Skoro bolno. „Vodi me nekuda." Savila je leđa, a on se naslađivao njenim vratom. „Vodi me nekuda gde je vrelo i mračno i divlje. Potrebno mi je da idem. Požuri i vodi me tamo." Oštar prizvuk njene uzbuđenosti zasekao mu je kroz vene, pa je protrnuo. Kada su se ovako spajali, između njih nije postojalo ništa pitomo, ništa nežno, ništa ljupko. Dok je
ona dahćući izgovarala njegovo ime, a njene ruke počivale na njemu, zaboravljao je da želi nežno i ljupko. Jedino je želeo Fejt. Zadigao joj je crvenu suknju, zgrabio je za kukove. Bila je vrela i bila je vlažna i činilo se da ga je poklopila poput požudne vilice kada se našao u njoj. Jednu nogu mu je zabacila oko struka i zaječala je, duboko i dugo. On je popunjavao prazna mesta. Nije bilo bitno ako je to samo trenutno, ako će se praznina vratiti. On ih je ispunjavao, a niko drugi nikada nije. Sirovi životinjski uzdasi, složan, ujednačen zvuk kada jedno telo udari o drugo, zvuk tela na drvetu, te gladak, snažan osećaj njegovih udara u njoj. Opustila se, uz sitan, prigušen povik u grlu kada je orgazam nastupio. Uvek je brzo i žestoko svršavala sa Vejdom, takvo iznenađenje, tako prijatan mali šok za sistem. Onda bi to ponovo počelo, sporije, dublje, trajniji i postepeni prorez koji je u njoj otvarao nešto za njega. A zato što je to bio on, mogla je da se zadrži, da mu se preda. Mogla je da se zadrži i da zna da će on da bude tu sa njom kada klone. Zvonio je telefon. Ili mu je odzvanjalo u ušima. Njegovo disanje odgovaralo je njenom. Kretala se sa njim, svaki put kad bi gurnuo, nikada se nije zaustavljala, nikada usporavala. Ponekad je mogao o njoj razumno da misli i tada bi se zapitao zašto se jednostavno ne proždru do kraja. Izgovarala je njegovo ime, iznova i iznova, a reč je naglašavala uzdisajima i stenjanjem. I video je, baš pre nego što je svršio u nju, kako žmuri kao da se moli. „Bože." Jednom je zadrhtala, naslonila glavu na vrata i dalje žmureći. „Bože. Predivno se osećam. Sijam kao zlato, spolja i unutra." Otvorila je oči, lenjo se protegla. ,,A ti?" Znao je šta je očekivala, pa je odoleo porivu da zarije lice u njenu kosu, da promrmlja reči u koje ona ne bi poverovala. Reči koje joj nisu značile ni pre dosta godina, kada je bio dovoljno nepromišljen da ih izgovori. „Bilo je mnogo ukusnije od sendviča koji sam planirao za ručak." Nasmejala se tome i obesila mu se oko vrata onako i prijateljski i prisno. „Ima još nekih delića mene koje nisi gricnuo. Pa ako..." „Vejde? Vejde, srce, jesi li na spratu?" „Gospode." Onaj deo njega koji je još udobno bio ugnežden u Fejt se oklembesio. „Moja majka." „Ma, nije li ovo... zanimljivo." Čim se Fejt nasmejala, Vejd ju je poklopio rukom po ustima. „Ššš. Zaboga, samo mi još ovo fali." Fejt su oči zaigrale, mumljala mu je u dlan, a celim telom se tresla od smeha. „Nije smešno." Prošištao je, ali morao je da suzbije sopstveni smeh. Čuo je kako mu majka cunja okolo, pažljivo ga doziva onim istim umilnim glasićem kojim ga je pozivala na večeru kada mu je bilo deset godina. „Budi tiha", prošaputao je Fejt. ,,I ostani ovde. Ostani tu i ne ispuštaj ni zvuka." Lagano se izmaknuo, suzio pogled kada se Fejt ugrizla za usnu i zakikotala. „Vejd, srce", rekla je kada je stigao do vrata, potom prste prislonila na usne kada se okrenuo da je prekori. „Ni zvuka", ponovio je. „U redu, samo sam mislila da bi možda želeo to da skloniš." Bacio je pogled naniže, opsovao i užurbano strpao sve svoje delove u farmerke i zakopčao se. „Mama?" Bacio je još jedan pogled upozorenja ka Fejt, potom iskoračio napolje, čvrsto zatvorivši vrata za sobom. „Ovde dole sam. Bio sam kod pacijenta." Potrčao je uza stepenice, zahvalan što je majka otišla da ga traži na spratu. „Eto te, bebo. Baš sam htela da ti ostavim porukicu." Buts Muni je bila oličenje suprotnosti. Bila je visoka žena, ali svi su o njoj razmišljali
kao o omanjoj ženici. Imala je glas kao mače iz crtaća, ali čeličnu volju. Bila je kraljica pamuka u završnoj godini srednje škole i nastavila je da vlada kao mis okruga Džordžtaun. Izgled: zdrav, prav, rumen kao jabuka ‐ dobro ju je služio. Čuvala ga je pobožno, ne iz taštine, već u duhu dužnosti. Suprug joj je bio važan čovek, a ona nikada ne bi dopustila da ga vide uz nešto manje od onoga što zaslužuje. Buts je uživala u lepom. Uključujući i sebe. Raširila je ruke prema Vejdu, kao da se nisu videli dve godine, a ne dva dana. Kada se sagnuo prema njoj, poljubila ga je u oba obraza, zatim se brzo povukla. „Srećo, crven si mi. Imaš temperaturu?" „Ne." Mora se priznati, nije ni trepnuo kada mu je prislonila spoljašnju stranu šake na čelo. „Ne, dobro mi je. Bio sam... u sali za oporavak. Tamo je malčice toplije." Najbitnije je sada bilo da joj odvuče pažnju, a znao je tačno kako će. „Vidi ti nju." Uzeo ju je za ruke, raširio ih i dobrano je pogledao od glave do pete. „Baš lepo izgledaš danas." „Ma daj." Nasmejala se, ali se i zadovoljna zarumenela. „Samo sam kosu sredila, to je sve. Trebalo je da me vidiš pre nego što je Lori sa mnom završila. Bila sam ko krpa." „Nemoguće." „Ti si pristrasan. Imala sam i gomilicu sitnih poslova da obavim i nisam mogla da odem kući, a da ne obiđem moju bebu." Potapšala ga je po obrazu, zatim se smesta okrenula ka kuhinji. „Kladim se da nisi ručao. Časkom ću da ti spremim nešto." „Mama, imam pacijenta. Sejdi gospođe Doti." „Kuku, pa šta joj je? Doti će da se pogubi bez tog psa." „Nije joj ništa. Samo smo je sredili," „Ako joj nije ništa što ste morali da je sređujete?" Vejd prođe rukom kroz kosu dok je njegova majka čeprkala po frižideru. „Sredili smo je tako da više ne koti štence svake godine." „Ah, Vejde, u ovoj kući nema dovoljno hrane ni da se prehraniš. Svratiću na pijacu da ti kupim nešto." „Mama..." „Nemoj ti meni mama. Ne jedeš dobro otkad si otišao od kuće i ne možeš da tvrdiš drugačije. Volela bih da češće dolaziš kući na večeru. Sutra ću da ti donesem fin đuveč sa tunjevinom. Tvoje omiljeno." Mrzeo je đuveč sa tunjevinom. Prezirao ga. Ali nikada nije uspevao u to da je ubedi. „Mnogo ti hvala." „Možda da odnesem jedan i maloj Tori. Svratila sam da je vidim. Izgleda tako odraslo." Buts je stavila tri jajeta da prokuvaju. ,,Ona njena radnja baš brzo napreduje. Ne znam odakle toj devojci tolika energija. Sam bog zna da je njena majka nije imala koliko sam mogla da opazim, a njen tata, pa, bolje je ništa ne reći nego ružno govoriti." Buts ućuta i otpoče lov za kiselim krastavčićima. „Uvek mi je to dete bilo slaba tačka, mada se iz nekog razloga nikada nismo zbližile. Jadničak mali. Nekada sam želela da jednostavno mogu da je pokupim i povedeni kući sa sobom." Od ljubavi, pomisli Vejd, postaje se bespomoćan. Gde god, za koga god da se javi. Prešao je preko, uhvatio Buts u naručje i naslonio obraz na sveže ofarbanu kosu. „Mama, volim te." „Pa srećo, volim i ja tebe. Zato ću i da ti spremim finu salatu sa jajima, da ne bi mora‐ la da stojim po strani i gledam kako mi sin jedinac skapava od gladi. Suviše si mršav." „Nisam izgubio ni grama." „Onda si oduvek suviše mršav." Morao je da se nasmeje. „Mama, što ne dodaš još jedno jaje, pa da bude dovoljno za oboje. Ja ću časkom da siđem, obiđem Sejdi, pa ću da se vratim i zajedno ćemo da ručamo."
„To bi bilo baš lepo. Ne moraš da žuriš." Ubacila je još jedno jaje u vodu i bacila pogled preko ramena kada je izašao. Buts je vrlo dobro znala da je njen sin odrastao čovek, ali i dalje je on bio njena beba. A majka nikada ne prestaje da se brine ili da pazi na svoje. Muškarci su, pomisli i uzdahnu, tako nežna, tako zaboravna bića. A žene, pa, izvesne žene to mogu da iskoriste. Vrata na starim zgradama nisu tako debela kako je njen sin verovao. A žena ne stigne do pedeset i treće godine života, a da ne ume da raspozna izvesne zvuke. Imala je poprilično dobru ideju ko se nalazio sa druge strane tih vrata sa njenim dečakom. Šta misli o tome zadržaće za sebe, rekla je sama sebi dok je seckala krastavčiće. Ali, na Fejt Lavel motriće kao sokolića. Nije je bilo‐ Vejd shvati da je trebalo i da zna da je neće biti. Zalepila je poruku na vrata, odnosno nacrtala je srce i ostavila je otisak usana u sredini ‐ seksi crveni poljubac za njega. Odlepio je poruku i mada je sebi rekao da je budala, sklonio ju je u fioku da je sačuva. Vratiće se ona kada bude raspoložena. A on će to da joj dopusti. Dopuštaće sve dok ne bude prezreo samoga sebe, ili ako bude srećne ruke, dok mu srce ponovo ne zaceli i ne bude njegovo, a ona puka zanimacija. Pomazio je Sejdi po glavi, potom proverio njene vitalne funkcije, rez i konce. Pošto se sada probudila, a njene duboke, smeđe oči bile staklaste i zbunjene, brižno ju je podigao. Poneće je sa sobom na sprat, da ne bude sama. 9.
Od seksa je žednela. U mnogo boljem raspoloženju nego što je bila, Fejt odluči da prošeta do Hensonove radnje i da sebi kupi flašu nečega hladnog i slatkog da u tome uživa na putu do pijace. Bacila je pogled na veterinarsku ambulantu, potom naviše ka prozorima Vejdovog stana. U mislima mu je poslala poljubac. Pomislila je kako bi možda kasnije mogla da ga pozove i proveri šta on misli o tome da se te večeri provozaju. Možda bi mogli da se zapute u Džordžtaun i pronađu neko lepo mestašce pored vode. Lepo joj je bilo sa Vejdom, s jedne strane ugodno, s druge strane uzbudljivo. Bio je pouzdan kao izlazak sunca, uvek prisutan kada ga zatreba. Sećanja na ono davno prošlo leto kada je tako olako govorila o ljubavi i braku, o kućama i deci, pokuša da joj proleti kroz misli, kroz srce. Odbacila ih je i umesto toga um usmerila na uzbuđenje brzog, tajnog seksa. To je ono što je želela, i na svu sreću, i on. Oboma će kasnije da ugodi. Pozajmiće Kejdov kabriolet, zatim će da se odvezu prema obali. Parkiraće se negde i povatati kao tinejdžeri. Svoja kola će da ostavi ispred neke radnje malo dalje od Vejdove ambulante. Nema svrhe blebetavima davati povoda da mlate jezikom, mada, sam bog zna, mlataraju oni u vezi sa svačim, a i kada nemaju povoda. Baš je htela da ude kada je spazila Tori koja je izašla iz svoje radnje, potom samo stala na trotoar i zapiljila se u nešto. Eto ti crne ovce koja nikada nije promenila boju vune, pomisli Fejt, koju je ijubopitljivost ipak povela na drugu stranu ulice. „Je l' si to sad u nekom transu?" Tori se prenu, potom namerno opusti ramena koja su se bila ukočila. „Samo sam zagledala kako izlog deluje. Crtač natpisa je nedavno završio." „Pa..." Fejt se podboči rukom o kuk i dobrano se i ona sama zagleda. Crna, uvijena slova delovala su sveže i sa stilom, „Južnjačka uteha. To prodaješ?" „Da." Pošto je užitak u datom momentu sad pokvaren, Tori otkorača do vrata. „Ti baš i nisi nešto prijateljski raspoložena prema potencijalnoj mušteriji."
Tori baci pogled za sobom, blagih očiju. Fejt je izgledala predivno, pomisli. Bistro, umišljeno i zadovoljno. A ona za to nije bila raspoložena. „Još nisam otvorila." Ozlojeđena, Fejt zgrabi vrata pre nego što su mogla da joj se zalupe ispred nosa i ulete unutra. „Meni se čini da ti nisi ni blizu spremna", prokomentarisala je, pomno razgledajući skoro prazne police. „Bliže nego što izgleda. Imam posla, Fejt." „Ma ne brini ti za mene. Samo ti nastavi da radiš... to." Fejt odmahnu rukom, pa koliko iz tvrdoglavosti, toliko i što je to zanima, poče da lunja po radnji. Prostorija je bila čista ko suza, morala je da prizna. Staklo izložbenih ormana koja su Dvajtovi radnici ugradili se caklilo, drvo je bilo uglačano do sjaja. Čak su i kutije za odla‐ ganje bile fino poredane, a ogromna plastična kesa sadržala je parčiće stiropora koji su bili korišćeni za pakovanje. Na tezgi se nalazio laptop i podloga za pisanje sa štipaljkom. „Imaš dovoljno stvari da popuniš sav ovaj prostor?" „Imaću." Pošto se pomirila da će imati uljeza, Tori nastavi da raspakuje zalihe. Ako poznaje Fejt Lavel, uskoro će da joj dosadi i ponovo će da odluta napolje. „Ako te zanima, planiram da otvorim sledeće subote. Izabrana roba biće na deset posto popusta, samo tog dana." Fejt slegnu ramenima. „Obično sam zauzeta vikendima." Švrljala je pored tezge u visini struka sa staklenim poklopcem. Unutra, na beloj satenskoj tkanini stajali su uzorci rukom rađenog nakita ‐ srebrne perlice i obojeno kamenje, umetnički razasuto, osmišljeno da privuče pogled i zagolica maštu. Zaboravila se, krenula je da otvara poklopac, otkrila da je zaključan i poluglasno opsovala. Bacila je obazriv pogled ka Tori i bilo joj je drago što ona ovo nije primetila. „Imaš ovde nekih lepuškastih tričarija." Želela je viseće srebrne minduše sa kugli‐ cama safira, a želela ih je smesta. „Nisam mislila da se razumeš u tričarije. Skoro nikada ih sama ne nosiš." „Trenutno imam tri umetnika koja mi rade tričarije." Suvo dodade Tori. „Naročito mi se sviđa broš u srednjem delu. Žica je srebrna, a kamenčići su granat, citrin i karne‐ lijan." „Vidim ga. Svi su porazmeštani po žici poput zvezdica, kao one prskalice koje deca pale na Dan nezavisnosti." „Da, otprilike tako." „Ma lep je on, pretpostavljam, ali nisam ja za pribadače i broševe." Ugrizla se za usnu, ali lakomost pobedi ponos. „Sviđaju mi se ove ovde minduše." „Vrati se u subotu." „Možda ću da budem zauzeta." A želela ih je odmah. „Što mi ih ne bi prodala, da obaviš prvu prodaju. Zbog toga i jesi u tom poslu, zar ne? Da prodaješ." Tori postavi glinenu uljnu lampu na policu. Bila je pažljiva, pa je obrisala osmeh sa lica pre nego što se okrenula. „Još nisam otvorila radnju, ali..." Krenula je ka tezgi. „Za dobra stara vremena." „Nikada mi nismo imale dobra stara vremena." „ A, valjda si u pravu." Otkačila je ključeve koji su joj visili sa kaiša. „Koje su ti zapale za oko?" „One tamo. Te." Kucnula je po staklu. „Srebro i safir." „Lepe su. Odgovaraće ti." Tori ih je pokupila sa satena, okrenula prema svetlu, pa ih prosledila Fejt. „Možeš da se poslužiš nekim ogledalom ako hoćeš da ih probaš. Umetni‐ ca živi izvan Čarlstona. " Kada je Fejt otišla do tri ogledala uramljena u bronzu i bakar, Tori je iz tezge izvukla dugi visuljak. Što da proda samo jednu stvar kada može dve? „Ovo mi je njen omiljeni rad. Dobro bi se slagao uz njih." Fejt se trudila da ne deluje suviše zainteresovano, pa je bacila pogled naniže. Visu‐ ljak se sastojao od masivnijeg bačvastog safira oko koga su sklopljene srebrne šake.
.„Neobično." Svoje minđuše je skinula i stavila nove, potom popustila i uzela ogrlicu. „Ovako nešto sigurno neće pasti s neba." „Neće." Tori sebi dopusti da se osmehne. „Namera mi je da nudim jedinstvenu robu." „A valjda bi trebalo oboje da uzmem. Nisam sebe počastila već sto godina. Čini se kao da je sve što može da se vidi u Progresu potpuno isto." Nečujno, Tori zatvori poklopac tezge. „Više ne." Fejt napući usne, pa okrenu lančić da pogleda etiketu. „Neki će kazati kako si se precenila." Prešla je prstom niz lančić i pogledala u Tori. ,,A takvi će da pogreše. Ovo je poprilično pošteno.“ „Činjenica je da bi mogla više da naplatiš da si u Čarlstonu." „Ali nisam. Doneću ti kutijice." „Nemoj da se mučiš. Ostaviću ih na sebi." Otvorila je tašnu, nehajno ubacila one druge minđuše. „Samo mi odseci etikete i naplati." „Saberi" ispravi je Tori. „Još nisam postavila kasu." „Meni svejedno." Skinula je ogrlicu, minđušu sa etiketom. „Ispisacu ti ček." Fejt je začuđeno pogleda kada je Tori ispružila ruku. „Ne mogu da ga ispišem dok mi ne kažeš koliko to košta." „Ne, daj meni one druge minđuše. Ne ophodi se tako prema njima. Daću ti kutijicu." Fejt se kratko nasmeja, pa iskopa minđuše. ,,U redu, majčice." Seks i kupovina, pomisli Fejt, pa nastavi da kruži po radnji. Nema boljeg načina da se provede dan. A po svemu sudeći, moći će da provede dosta prijatnog vremena u Torinoj radnji. Ko bi to pomislio da će se u sitnoj Tori Bodin sa jezivim očima zviti tako prefinjen ukus? I da će da nauči tako mudro da ga iskoristi? Mora da je trebalo strašno mnogo truda da se pohvataju prave stvari, da se pronađu ljudi koji proizvode te stvari, da se sračuna koliko za njih da naplati, da osmisli prostor u kom će da ih izloži. Mada ima tu još toga, mozgala je Fejt. Vođenje knjiga i takve gadosti. Otkrila je da je ovo ostavilo utisak na nju, da je pomalo i zavidna na snalažljivost i vičnost pokretanja posla ni iz čega. Sama ne bi htela da učestvuje u takvim poduhvatima i svoj toj odgovornosti. Ovakva radnja teža je od olova. A zar nije lepo što je radnja tako zgodna i zbog Vejda? Možda će život u Progresu nakratko da se popravi. „Treba ovu činiju da staviš na neko postolje." Zastala je, sama nakrenula činiju. „Tako da ljudi s drugog kraja prostorije mogu da vide dizajn iznutra." Tori je tako i nameravala da učini, jednom kad raspakuje postolja. Dodajući cifre, jedva da je podigla pogled. „Hoćeš posao? Sabrala sam ti sve, uključujući i porez, ali treba da proveriš moju računicu." „Uvek si dobijala bolje ocene od mene." Krenula je preko i utom su se vrata radnje otvorila. Fejt bi mogla da se zakune da je čula Tori kako prostenja. Lisino cičanje je, po Torinom mišljenju, samo jedna od njenih iritirajućih navika. Između ostalog tu je još bila i njena sklonost da se natopi mirisom ljiljana koji bi u prostoriju ulazio pre nje, a zadržavao se dugo po njenom odlasku. Kada su i cičanje i parfem ušli u radnju, Tori je zaškrgutala zubima i ponadala se da će to biti protumačeno kao osmeh. „Joj, kako je ovo zabavno! Upravo sam sredila frizuru i krenula sam dole ka kancela‐ riji kad sam vas ugledala." Kada je Lisi pljesnula rukama i okrenula se oko sebe, Tori dobaci Fejt jedan jedini, ubitačni pogled. Na to joj je odgovoreno bleštavim kezom savršenog razumevanja i stidljivim treptanjem trepavica. „Zatekla sam se u blizini baš kad su završili Torin znak." „Divno izgleda. Sve lepo napreduje, je l' da?" Držeći ruku Tori Lisi se okrenu da osmotri police. „Baš ti ovo lepo izgleda, Ma mora da si radila ko šest mazgi da toliko
toga uradiš za tako kratko vreme. A nije li moj Dvajt odradio lep poslić." „Zaista ne mogu da budem zadovoljnija urađenim." „Naravno da ne možeš. On je najbolji što postoji. Ma, nije li ovo predivno!" Zgrabila je uljanu lampu koju je Tori maločas postavila na policu. „Prosto obožavam stvarčice koje tavore po kući. Hvataju prašinu, tako Dvajt kaže, ali ti detalji čine dom, zar ne?" Tori duboko udahnu. Još jedna od onih iritirajućih navika je Lisina sklonost da svaku izjavnu rečenicu preokrene u uzvik. „Da, i ja tako mislim. Ako prašina nema gde druga‐ čije da se uhvati, pašće na prazan sto." „Da, živa istina!" Diskretno, Lisi okrenu etiketu sa cenom, zatim od iznenađenja usta uobliči u slovo O. „Eee, bogme košta, je l' da?" „Ručna je izrada i potpisana je", poče Tori, ali Fejt se skotrlja pravo ispred nje. „Šta platiš, to i dobiješ, zar ne, Lisi? A Dvajt dovoljno zarađuje da može da ti udovolji, naročito što ti malo fali pa da prsneš od druge bebe. Kunem se, ako ja ikada budem nosala takvu težinu devet meseci, muškarac koji je posadi moraće da mi kupi i sunce i zvezde." Lisi nije bila baš načisto s tim da li joj je udeljen kompliment ili su je uvredili, pa se namrštila. „Mene je Dvajt pošteno razmazio." „Naravno da jeste. Ja sam sebi upravo kupila ove minđuše." Onu koja joj je još visila u uhu zavrtela je vrhom prsta. ,,A i visuljak. Tori mi je omogućila prednost u odnosu na otvaranje u subotu." „Stvarno?" Lisine oči se izoštriše i suziše. Koliko je Fejt znala, ona nije bila od onih koji trpe da neko drugi bude ispred njih. Pohlepno je prigrlila na grudi onu lampu. „Tori, naprosto moraš da mi odmah sada prepustiš lampu. Nameračila sam se baš nju. Ne znam da li mogu da stignem ovamo odmah rano u subotu, a neko drugi može da mi je mazne. Budi srce, hoćeš, i dozvoli mi da je danas kupim?" Tori zaokruži Fejtinu ukupnu svotu da bi mogla ponovo da počne sa računanjem. „Mora ili keš ili ček, Lisi. Danas još nisam spremna za kreditne kartice. Ali rado ću da ti je ostavim na stranu ako ti..." „Ne, ne, mogu da ti ispišem ček. Možda, kad sam već ovde, da malčiče procunjam? Da se igramo kupovine." „Aha." Tori uze lampu, postavi je na tezgu. Izgleda da je ipak otvorila radnju. „Ej! Jesu li ova ogledala na prodaju?" „Sve je na prodaju." Ispod tezge, Tori izvuče mornarskoplavu kutijicu, položi unutra Fejtine minduše. „Staviću ti sa starim minđušama i posetnicu te umetnice." „Dobro. Ne moraš da mi zahvaljuješ", dodala je tišim glasom. „Pretresam da li si to učinila zato da budeš od pomoći ili da me iznerviraš", reče Tori staloženo. „Ili da iznerviraš nju. Ali..." Zapisala je cenu lampe. „Prodaja je prodaja, pa ću da ti se zahvalim. Tačno si znala na šta da udariš." „Kod nje?" Fejt baci pogled na Lisi, koja se divila i uzdisala i blebetala. „Nema ih jednostavnijih od nje." „Kupi li jedno od onih ogledala, može da mi bude nova najbolja drugarica." „Ma odlično." Fejt se zabavljala više nego što je i zamišljala da hoće i izvadila je čekovnu knjižicu. „Mene odbaciš u stranu i to pošto sam ti bila prvi kupac." „Naprosto moram da imam ovo ogledalo, Tori. Ovo ovalno sa ljiljanima s jedne strane. Nikada nisam ništa slično videla. Tako će dražesno da izgleda u mom malom dnevnom boravku." Torine uhvati Fejtin pogled nad tezgom, i oči joj zasijaše. „Izvini, upravo te nadma‐ šila." A Lisi je doviknula: „Doneću kutiju iz stražnje sobe." „Mnogo ti hvala. Kunem se, toliko toga već može da se izabere, a pretpostavljam da ni polovinu još nisi izložila. Baš sam neku veće Dvajtu govorila kako ne vidim odakle ti
vreme. Te useljavanje u kuću, te pospremanje ovde, te vođenje dostava i večeri prove‐ dene sa Kejdom, mora da tvoj dan traje dvadeset i šest sati." „Kejdom?" Reč je istovremeno iskočila i sa Torinih i sa Fejtinih usana. „Čovek napada brže nego što sam mislila da može." Lisi odluta dalje. „Moram reći, nikada vas dvoje nisam zamišljala zajedno, kao par. Ali znate šta se kaže za tihe vode." „Da. Ne." Tori podignu ruku. „Ne znam o čemu ti pričaš. Kejd i ja nismo zajedno." „O, nema potrebe da se stidiš kad smo samo mi devojke ovde. Dvajt mi je sve ispri‐ čao, objasnio da ćeš najverovatnije želeti da sve izvesno vreme držiš u tajnosti. Nisam živoj duši rekla, ništa ne brini." „Nemaš šta da kažeš. Nemaš ama baš ništa da kažeš. Samo smo..." Videla je kako se dva oka pooštravaju, te osetila kako joj je jezik zadebljao. „Ništa. Dvajt je pogrešio. Idem po kutiju." „Ne znam što se toliko nameračila da to skriva", Lisi prokomentarisa kada je Tori odjurila u skladište. „Na kraju krajeva, nijedno od njih nije u braku ili tako nešto. Narav‐ no", dodade uz glupav osmeh, „valjda njeno valjanje pod čaršavima sa Kejdom pošto se vratila pre manje od mesec dana ne ide sa krotkim stavom primerne dame za koju se izdaje." „Je l'?" Kejdovi poslovi su Kejdovi poslovi, reče sebi Fejt. Ali pre će u pakao nego što će da dopusti ovoj zmijici da sikće na njega. „Zar se i krotke, primerne dame ne bave seksom?" Opako i vedro se smešeći, prstom je potapšala Lisi po stomaku. „Pretpostav‐ ljam da ti je taj otok od prejedanja čokoladom." „Ja sam udata žena." „Nisi bila kad ste se ti i Dvajt bacakali na zadnjem sedištu polovnog kamara koju mu je tatica kupio kada se istakao na trkačkoj stazi." ,,O, zaboga miloga, Fejt, i ti sama si se onomad poprilično bacakala." „Tačno tako. Zato đavolski dobro pazim kuda upirem prstom kad mi se javi želja da ga nekuda uperim." Teatralno je potpisala ček, Potom pokupila svoje nove minđuše. „Samo kažem da se vrlo brzo prilepila za Lavela, za osobu koja jedva da se i vratila u Progres i koja se bavila ko zna čim sve ove godine." „Niko se ne prikači za Lavelove dok mi to ne poželimo." Ali, porazmisliće o ovome. Porazmisliće ona o ovome dobro i podrobno. Tori je bila u iskušenju da zatvori čim je na vrata izgurkala svoje dve neočekivane mušterije. Ali to bi joj pomelo raspored, a onda bi i Lisino blesavo tračarenje više značilo. Sa robom je radila još tri sata, sistematično stavljala cene, uknjjžavala i raspoređi‐ vala po radnji. Fizički rad i jednoličnost papirologije sprečavali su je da se suviše ne zamisli. Ali vožnja kući omogućila joj je pravu priliku za to. Ovo nije bio način na koji je nameravala da se ponovo predstavi Progresu. Neće ni na jedan minut trpeti da bude u žiži gradskih tračeva. Može da ih ućutka tako što će da ih zanemari, rekla je sama sebi, tako što će da se izdigne iznad toga. I da se drži podalje od Kejda. Ništa od toga joj neće predstavljati problem. Navikla je da se ne osvrće na laprdave jezike, pa čak i kad se radilo o mnogo bitnijim životnim pitanjima nego što je izmišljena romansa. Sa Kejdom Lavelom zasigurno nije morala da provodi vreme. U svakom slučaju, skoro i nije. Nekoliko obroka, film ili dva, možda vožnja kolima. Sve su to bezopasne zanimacije u kojima su se sasvim slučajno zatekli zajedno. Od sada, jednostavno će da ide sama. I to, pomisli, to bi bilo to. Možda bi i bilo, da na ivici polja nije spazila njegov kamionet. Posavetovala je samu sebe da samo produži dalje. Zaista: nema svrhe zaustavljati se,
nema razloga da se o tome raspravlja. Mnogo bi mudrije bilo da nastavi kući i da ostavi čitavu ovu pometnju da izumre prirodnom smrću. A sve vreme je videla gladni, lešinarski sjaj u Lisinim očima. Smotala je volan, zaustavila se pored puta uz ustalasanu i gustu travu. Ona će to samo da pomene, samo toliko. Samo će da pomene da Kejd treba da začepi i da prestane da je pominje pred svojim brbljivim drugarima. Do đavola, nije mu ovo srednja škola. Kob je povukao dug, dubokomislen dim poslednje cigarete iz paklice marlbora. Posmatrao je kako u krivinu skreće karavan, pomatrao je kako žena ‐ boga mu, ako to nije ona mala Bodinova, odrasla ‐ kreće u marš njivom i nastavio je da gleda kako cilja kuda gazi između redova i kako im se približava. Pored njega stajao je Kejd i gledao šta su sve učinili za taj dan i kako napreduju usevi. Dečko ima neke šašave ideje, ako se njega pita, ali te šašave ideje imale su učinka. Šta se njega to uopšte i ticalo. Njemu su plaćali bez obzira na to da li pakleno zaprašuje biljke ili ih tetoši kravljim izmetom i bubamarama. „Dobro bi nam došla jedna obilnija kiša kao što je bila ona od pre neko veče", mozgao je Kejd. „Dabome." Pajni se počeša po prosedoj bradi i napući usne. „Imaš ti ovde biljke više za osam centimetara od onih na običnim njivama." „Organski pamuk brže raste", reče Kejd odsutno. „Hemikalije sprečavaju rast." „Aha, tako ti i reče." I eto, uprkos Pajnijevim sumnjama, ispostavilo se tačnim. Nave‐ lo ga je da pomisli kako, sve u svemu, obrazovanje sa koledža i nije potpuna gluparija. Ali ne bi on to izrekao naglas. Ali ipak je to nešto što bi trebalo premuljati u mozgu. „Šefe?" Pajni povuče poslednji dim cigarete, potom ju je pažljivo zgazio. „Imaš nekih ženskih problema?" Pošto mu je um bio okupiran poslom, Kejdu je trebalo minut da se sabere. „Molim?" „Vidiš, ja lično, klonio sam se žena, ali sam dovoljno dugo na ovom svetu da mogu da prepoznam kad se ženi u glavi nešto zakuvalo." Skrenuo je pogled, začkiljio zbog sunca i lenjivo klimnuo glavom u smeru iz kog je Tori orala svoj put uz redove. „Eto ti sada jedne. Kako meni izgleda, ona te je već zgromila." „Nemam ja problema." „Rekao bih da grešiš", promrmlja Pajni i izmaknu se korak unazad da se ne bi zate‐ kao usred okršaja. „Kejde." Bilo ju je zadovoljstvo videti, jednostavan, prijatan užitak. „Tori. Prijatno iznena‐ đenje." „Stvarno? Još ćemo to da vidimo. Moram da razgovaram sa tobom." „U redu." „Nasamo." „Onda ću ja da se izgubim." Tori duboko udahnu, priseti se lepih manira. „Molim vas, izvinite, gospodine Kobe." „Nema na čemu. Mislio sam da me se nećeš setiti." I nije, makar nije svesno. Izrekla je njegovo ime bez prethodnog razmišljanja. Sada, na trenutak, njenu ljutnju je prekrila stara slika usukanog čoveka uskog grudnog koša i kose boje pšenice koji je uglavnom mirisao na piće i krišom joj davao bombonice sa pepermintom. I dalje je bio suvonjav, primetila je, ali godine i alkohol su mu uništili lice. Bilo je rumeno i iznureno i otromboljeno, a kosa boje žita, ako je još i ima, bila je tako prore‐ đena da ju je potpuno pokrivala stara siva kapa. „Sećam se da ste mi davali slatkiše, a radili ste u polju pored polja moga oca." „Jesam." Usne mu se razvukoše u osmejak i otkriše zube krive i šuplje kao stara drvena ograda. „Sad radim za školarca. Bolja je plata. Idem ja sada. Vidimo se ujutro,
šefe." Nakrenuo je kapu, zatim izvadio pepermint iz džepa i predao ga Tori. „Koliko se sećam, ove si uvek najviše volela." ,,I dalje ih volim. Hvala vam." „Baš mu je bilo milo što si ga se setila", reče Kejd kada se Pajni udaljio preko polja pa prema putu. „Moj otac se obično drao na njega kako je viski zlo, a potom bi se jednom mesečno zajedno opili. Narednog dana, Pajni bi radio kao i obično. A moj otac bi nastavio da galami na njega i viče preko redova.“ Odmahnula je glavom, okrenula se prema Kejdu. „Nisam svratila da se prisećam starih vremena. Nego, šta ti misliš, što govoriš drugaru Dvajtu da se mi viđamo?" „Nisam siguran..." „Mi se ne viđamo." Kejd je začuđeno pogleda, skinu sunčane naočare, okači ih o košulju. „Pa sada, Tori, viđamo se. Evo, sad dok stojim ovde, vidim te." „Znaš ti dobro na šta sam ja mislila. Ne izlazimo." Želeo je da se nasmeši, ali nije. Umesto toga, zadovoljio se time da se počeška po glavi i da izgleda zapanjeno. „Meni se čini da radimo nešto poprilično slično. Izašli smo, ček, četiri puta u manje‐više poslednjih deset dana. Kako ja to vidim, kada muškarac i žena izađu na večeru ili tako to, to je izlaženje." „Loše vidiš. Ne izlazimo, neka ti to bude jasno." „Da, gospođo." „Nemoj da mi se keziš." Tri vrane zagraktaše pored njih, glatke i sjajne. „Pa čak i ako ti se takva zamisao vrzma po glavi, nemaš prava, nemaš, da govoriš Dvajtu da smo u vezi. On je sve istrtljao Lisi i sad je ona u onaj svoj pileći mozak uvrtela da smo nas svoje u nekoj divljoj, požudnoj vezi. Ne želim niti mi to šta treba da ljudi pomisle kako sam tvoja poslednja avantura." „Poslednja?" Zakačio je palce za džepove, zaljuljao se napred‐nazad na izlizanim petama radnih čizama. Što se tiče zabave, smatrao je ovo vrhuncem dana. ,,A koliko to tačno avantura ti misliš da sam imao?" „Baš me briga." „Ti si to potegla", istaknuo je, samo da bi mogao da uživa u njenom besu. „Radi se o tome da si Dvajtu kazao da smo u vezi." „Ne, nisam. Ali ne vidim..." Svega se prisetio. „A, da. Ovoga..." „Eto ti!" Pomalo pobednički, uperila je prst u njega. „Odrastao čovek, trebalo je da već prerasteš priče iz svlačionice." „Nesporazum." I to, po njegovom mišljenju, jedan čudesan nesporazum. „Lisi je bila uporna da me sa nekim spari. Izgleda da ne može da podnese da neki muškarac slobod‐ no šeta. Neviđeno je dosadna. Poslednji put kad su to potegli, rekao sam Dvajtu da mi se skine s grbače, da joj kaže kako sam u vreloj ljubavnoj vezi ili tako nešto." „Sa mnom?" Začudila se što joj para nije krenula na uši. „Ma, od svih..." „Nisam pominjao tebe", ubaci se Kejd. „Valjda je Dvajt tebe izdvojio pošto smo se za vreme tog razgovora nalazili u tvojoj radnji. Ako hoćeš nekome da skačeš za vrat, skači njemu. Ali, lično, ne vidim šta te to toliko uznemirilo. Oboje smo sami, viđamo se ‐ e, al' stvarno se viđamo, Tori", dodade pre nego što je ona mogla da ospori činjenicu. ,,A ako Lisi hoće da misli kako su stvari između nas napredovale ka onome što je prirodan stadijum, u čemu je problem?" Nije bila sigurna da može da prozbori. Njega je ovo zabavljalo. Mogla je to da mu opazi u očima, da čuje u njegovom glasu. „Tebi je ovo smešno?" „Ne toliko smešno, koliko kao neka anegdota", zaključio je. „Može da se sastavi zabavna pričica." „Anegdota, malo sutra. Lisi će to da proširi po čitavom okrugu, ako već i nije."
Vrane su se vratile, kružile. „E, pa sad, eto ti tragedije. Možda bi trebalo da damo izjavu za štampu i da poreknemo." Ispustila je neki zvuk, nešto opasno slično režanju. Kada se okrenula od njega, uhvatio ju je za ruku, zadržao na mestu. „Stišaj se, Viktorija." „Nemoj ti da mi govoriš da se stišam. Pokušavam ovde da otpočnem posao, dom da osnujem i ne želim da budem podvrgnuta tračarenjima preko ograda." „Tračarenje preko ograde je energija koja podstiče manje gradove. Predugo si živela u velikim gradovima ako si to zaboravila. A ako ljudi šuškaju o nečemu, ljudi će i da dođu u tvoju radnju da izbliza pogledaju. U čemu je problem?" Za njega je ovo sve zvučalo krotko, razumno. „Ne dopada mi se kada neko pilji u mene. Dosta mi je bilo piljenja." „Znala si da će i toga da bude pre nego što si se vratila. A ako ljudi malčice da pilje u ženu koja je zapala za oko Kejdu Lavelu, treba da pogledaju u tebe i sve će im biti jasno." „Ti si ovo sve naopako okrenuo." Nije baš bila načisto sa tim kako se to zbilo, ali je znala da više nema čvrsto tlo pod nogama. „Fejt je bila radnji kada je Lisi to objavila." Trgnuo se, pa je to donekle podmirilo dug. „Eto ti, sad i nisi više tako srećan, je l' da?" ,Ako će Fejt zbog toga da me čačka, a neće moći da odoli, vreme je da se meni sve to isplati." Stegnuo joj je ruku jače, bacio sunčane naočare na zemlju pored njih. Zatim je privukao korak bliže. Oglasiše se zvona za uzbunu, a njena šaka polete da ga odgurne. „Šta to radiš?" „Nema potrebe da se izbezumljuješ." Svoju slobodnu šaku prislonio joj je na potiljak. „Samo ću da osetim kakvog si ukusa." „Nemoj." Ali njegove usne su već ovlaš dodirnule njene. „Neće da boli. Obećavam." Ispunio je obećanje. Nije bolelo. Prijalo je i pobudilo je, olakšalo je i uzburkalo one potrebe koje je tako brižno bila zaključala. Ali bolelo nije. Usta su mu bila meka, nežna, podstakla su njena da ga kušaju. A i on je to činio. Toplina joj se širila stomakom čak i dok su se konopci napetosti i smetenosti zapetlja‐ vali. A kada je ta mešavina krenula naviše ka srcu, on se odmakao. „Predosećao sam", promrmljao je. Nastavio je da je mazi i miluje po vratu. „Osetio sam prvi put kada sam te ponovo video." A njoj se u glavi vrtelo. Nije osećaj ono u čemu je uživala. „Ovo je greška. Ja ne..." U odbrani je zakoračila unazad i osetila kako se nešto pod petom. „Do đavola, još jedne ove nedelje." Kejd je samo odmahnuo glavom na polomljene naočare. „Život je pun grešaka", nastavio je i ponovo je nežno poljubio. „Ne deluje mi da je ovo greška, ali moraćemo jednostavno ovo da ispratimo i da saznamo." „Kejde, ne ide meni sve ovo." „Koje? Ljubljenje?" „Ne." Iznenadio ju je sopstveni smeh. Kako može da je navede da se nasmeje kada je prestravljena. „Ova muško‐ženska zapetljancija ovo sa vezama." „Onda ćeš jednostavno morati da vežbaš." Jedino je mogla da uzdahne kad joj je on usnama dodirnuo čelo. „Kejde, ima toliko toga što ti ne znaš o meni." „Isto važi i za tebe. Onda, hajde da saznamo. Lepo je veće." Spustio je ruku do njene. „Što se ne bismo provozali?" „Ovo nije suočavanje sa problemom." „Možemo da se zaustavimo i nešto pojedemo kad budemo raspoloženi." Okrenuo ju je, poprilično otmeno se sagnuo da pokupi uništene naočare. Krenuo je, a mlad pamuk se našao između njih. „Korak po korak, Tori", tiho je rekao. „Strpljiv sam ja čovek. Osvrni se, obrati pažnju, možeš da vidiš koliko sam strpljiv. Trebalo mi je tri sezone da od farme napravim ono što ja hoću. Ono u šta verujem. I učinio sam to uprkos tradiciji dugoj dve generacije. I dalje ima ljudi koji na mene upiru prstom i cerekaju se ili gunđa‐
ju i psuju. Sve to samo zato što nisam učinio kako većini paše, onako kako većina razu‐ me. A ono što ljudi ne razumeju, to ih obično plaši." Pogledala ga je, pa skinula pogled sa njega. Predivno bezbrižan čovek koji se smejulji kad je ona ljuta u sebi ima čeličnu žicu. Ne bi bilo mudro, pomislila je, da to zaboravi. „Znam ja to. Sa tim živim." „Što mi onda ne bismo bili dvoje neprilagođenih, pa da vidimo kuda će to da nas odvede?" „Ne znam o čemu pričaš. Nijedan Lavel nije neprilagođen u Progresu." „To ti tako misliš zato što tek sledi davljenje pričom o čudima organskog uzgajanja i lepoti zelenog pamuka." Opušteno, podigao joj je ruku, poljubio u šaku. „Ali daviću te, pošto već mesecima nisam imao novu žrtvu. Nego, čuj sad: idi kući. Ja moram malo da se properem. Svratiću po tebe za nekih sat vremena." „Imam posla." „Bog zna da ni dan ne prođe, a da ti nemaš posla." Otvorio joj je vrata kola. „Eto mene za sat vremena", rekao joj je kada je sela za volan. „ I, Tori? Da ne bi bilo zabune. Ovo jeste sastanak." Zatvorio je njena vrata, a zatim, gurnuvši ruke u džepove, odšetao do svog kami‐ oneta. 10.
,,O, Kejde, nemoj da si takav. Treba mi jedna jedina, malecka usluga." Fejt se pro‐ tegnu preko bratovog kreveta, bradu je oslonila na pesnice i naciljala svoj najumilniji pogled na Kejda. Nakon Houpine smrti stekla je naviku da mu dolazi u sobu kad joj treba društvo jer je samoća bila nepodnošljiva. Sada je najčešće svraćala kada je nešto htela. Oboje su to znali, a njemu izgleda nije smetalo. „Džabe trošiš taj pogled na mene." Skinut do pojasa, kose još mokre od tuširanja, Kejd izvuče čistu košulju iz ormana. „Večeras ja vozim kola." „Ti uvek možeš da ih voziš." Pokušala je sa durenjem. „Upravo tako, mogu. I vozim ih večeras." Pa joj se uobraženo nasmešio, onim osmehom rezervisanim za nerviranje braće i sestara. „Ja sam kupovala hranu koju si ti potamanio." Uspravila se na kolena i čučala je na krevetu. ,,I išla sam do hemijske čistione da pokupim tvoju glupavu odeću i jedno što tražim je da pozajmim tvoja prokleta kola na jedno veće. A ti si vrlo sebičan." Obukao je košulju, počeo da je zakopčava, a na licu mu se pojavio isti onaj zadovoljni osmejak. „I šta zapravo hoćeš da kažeš?" „Mrzim te." Zgrabila je jastuk, podigla ga i promašila za dobrih pola metra. Nikada baš nije umela da nišani. „Dabogda slupao prokleta kola i završio zarobljen u hrpi i zgnječen u požaru." Sledeći jastuk zaplovio mu je iznad glave. Nije se ni potrudio da se sagne. „Nadam se da će staklo da ti se zabije u lice, da ćeš da oslepiš, a ako tako bude, ja ću ti se smejati kad se budeš sudarao sa zidovima.“ Okrenuo se od nje, u znak namerne i smišljene uvrede. „Dobro, ali onda sutra nećeš hteti da pozajmiš ono što ostane od kola." „Hoću ih sada!" ,Fejt, najdraža moja..." Uvukao je košulju u pantalone, pokupio ručni sat sa stola. „Ti sve hoćeš sada." Nije mogao da odoli, podigao je ključeve, zazveckao njima. „Ali, ne može." Vrisnula je, iskonski ratni poklič i bacila se sa kreveta. Mogao je da se izmakne, ali zabavnije je bilo da izdrži napad i zarobi joj ruke pre nego što uspe da upotrebi one lepe, smrtonosne nokte na njegovom licu. Osim toga, da joj se makao s puta, slepa od srdžbe zabasala bi pravo na njegov
toaletni sto. „Povredićeš se", upozorio ju je, plešući sa njom dok je držao njene drhtave ruke visoko iznad glave. „Ne, ubiću te. Iskopaću ti oči iz glave." „Baš si se večeras nešto navrzla da ja oslepim. Ako mi iskopaš oči, kako ću onda moći da vidim koliko si lepa?" „Puštaj me, skote. Bori se kao čovek." „Ako bi se borio kao čovek, samo bi te patosirao i završio s tobom." Da bi je razljutio, sagnuo se da je hitro poljubi. „Trebalo bi mi manje snage." Pokunjila se, zbog poraza oči su joj se napunile suzama. „Ma, pusti me. Ne treba mi tvoja kršina." „Ni to ti neće upaliti. Kod tebe suze brzo nalete." Ali ju je poljubio u obraz. „Sutra možeš da dobiješ kola, ceo dan i pola noći ako želiš." S jubavlju joj je stegnuo ruke, krenuo da korača unazad. l ugledao zvezde kad ga je šutnula u cevanicu. „Do đavola. Za boga miloga." Gurnuo ju je u stranu, pokušao hodanjem da odagna bol. „Podmukli đavole." „Nek ti bude drago što nisam upotrebila koleno. Bilo je baš blizu." Kad se nagnuo da protrlja bolno mesto, bacila se na ključeve koji su mu još bili u ruci. Zamalo da ih otme, ali on se okrenuo oko sebe, pa je ona po inerciji proletela pored njega i uz tup udarac završila na podu. „Kinkejde! Fejt Elen!" Glas se začuo kao bič na satenu. Margaret je stajala na vratima, ukočena tela, bleda lica. U momentu, sve komešanje je stalo. „Mama." Kejd pročisti grlo. „Galama i psovke se čuju skroz dole u prizemlju. Čuo je i sudija Parsel, koga sam večeras ugostila. A čula je i Lila i devojka koja služi danju i mladić koji je upravo došao da je vodi kući." Sačekala je sekund da se čitava težina nedoličnog ponašanja svali na ramena njene dece. „Možda vi mislite da je ovakvo ponašanje prihvatljivo, ali ja ne, i ne želim da gosti, sluge i neznanci pomisle kako sam u ovoj kući odgojila dve hijene." „Izvinjavam se." „Nateraj ga da se i meni izvini", zahtevala je Fejt dureći se i trljajući zguljeni lakat. „Gurnuo me je na pod." „Nisam. Nipošto. Sama si sebe saplela." „Bio je gadan i nerazuman." Imala je još jednu priliku, sračuna se Fejt, i namerava da je iskoristi. ,,A samo sam ga pitala, i to ljubazno zamolila, da večeras pozajmim kola, a on je počeo da me vređa i da se bije." Trgnula se, obazrivo dodirnula ruku. „Imam modrice." „Slutim da nije bila u pitanju mala provokacija, ali svejedno nema izgovora da podigneš ruku na rođenu sestru." „Nema, gospođo." Kejd je ovo primio uz ukočeno klimanje glavom i uz žaljenje što se ovakva glupa igra može pretočiti u tako hladne, nepomirljive rečenice. „U pravu si u oba slučaja. Izvinjavam se." „Veoma dobro." Margaret sad pogled usmeri na Fejtin. „Kejdova svojina je njegova da je koristi i pozajmljuje kome želi. E sad, sa ovim smo završili." „Samo bih da se maknem iz ove kuće na nekoliko sati." Naježena i ljuta, sve je izbrb‐ ljala. „Može da vozi kamionet isto kao i neka druga kola. Samo hoće da se izveze negde gde je mračno i tiho, pa da može da se vaćari sa Tori Bodin." „Lepe reči, Fejt", promrmlja Kejd. „Baš su lepe." „Istina je. Svi u gradu znaju da ste se vas dvoje bacili jedno na drugo." Margaret je napravila dva koraka napred pre nego što se naprasno smirila. „Name‐ ravaš li ti da se večeras vidiš sa Viktorijom Bodin?" „Da.“
„Da li je moguće da ti ne znaš šta ja mislim o njoj?“ „Ne, mama. Nije tako." „Oočigledno ti onda do tog mišljenja nije ni stalo. Činjenica da je učestvovala u smrti tvoje sestre, činjenica da nam je stalni podsetnik na taj gubitak, to tebi ništa ne znači." „Ja nju ne krivim za Houpinu smrt. Žao mi je što je ti kriviš i još mi je žalije što ti moje prijateljstvo sa njom pričinjava takav bol ili patnju." „Zadrži ti svoje žaljenje za sebe", reče Margaret hladno. „Žaljenje ti nije ništa drugo do izgovor za loše ponašanje. Ti si možda izabrao da tu ženu uvedeš u svoj život, ali drži je podalje od moga. Jesmo se razumeli?" „Jesmo, gospođo." Glas mu je bio hladan, potpuno je odražavao njen. „Odlično smo se razumeli." Bez ijedne reči, okrenula se i otišla od njih odmerenim i laganim korakom. Kejd se zagledao za njom, poželeo da nije u njenim očima opazio taj hitar blesak žalosti. Poželeo da nije on taj koji je odgovoran za njega. Da bi prigušio krivicu, ustrelio je Fejt silovitim pogledom. „Odlično obavljeno, kao i uvek. Uživaj u večeri." Zažmurila je dok je on odlučnim korakom napuštao sobu. U stomaku je osećala neku prazninu koja je nastala iz sopstvene nepromišljenosti. Na trenutak, ugodila je sebi, zasela i ljuljala se napred‐nazad, potom je skočila i jurnula ka stepenicama. I začula tresak ulaznih vrata. „Izvini", promrmljala je i sela na odmorište. „Nisam razmišljala. Nisam tako mislila. Nemoj da me mrziš." Spustila je glavu na kolena. „Ja već samu sebe mrzim." „Džeralde, nadam se da ćeš da mi oprostiš ponašanje moje dece." Margaret se vratila u glavnu primaću sobu gde ju je čekao stari prijatelj. U njegovoj kući se nisu dešavali takvi ispadi kada su njegova deca živela pod njego‐ vim krovom. Ali opet, pomisli, njegove kćeri su vaspitavane da se u svako doba ponaša‐ ju kao dame. Ipak, ponudio je Margaret saosećajan i srdačan osmeh. „Ne, Margaret nema potrebe da se izvinjavaš. Poneo ih je duh." Uzeo je čašu šerija koju je ona podmetnula pre nego što je krenula na sprat i ponovo je ponudio. Tiho je svirala muzika. Bah. Miljenik njih oboje. Doneo je ruže, kao i uvek, a Lila ih je već stavila u skupocenu kristalnu vazu na široki poklopac klavira. Prostorija, sa tamnoplavim divanima i starim uglačanim drvetom, bila je savršena, mirna i tačno onakva kakvu je Margaret zahtevala. Na klaviru se retko sviralo, ali svejedno je bio uštimovan. Njena želja je bila da njene kćeri uvežbaju taj instrument, ali tu se razočarala. U ovoj prostoriji nije bilo porodičnih fotografija. Svaka uspomena je pažljivo bila izabrana na osnovu toga kako će da se uklopi u shemu, tako da se porodično nasleđe besprekorno stapalo sa njenim doprinosima. Nije to bila prostorija u kojoj bi muškarac podigao čizme na sto ili u kojoj bi dete rasulo igračke po tepihu. „Duh", ponovi ona. „Baš lepo od tebe što tako kažeš." Otkoračala je do prozora, posmatrala Kejdov automobil kako tutnji niz prilaz. Nezadovoljstvo joj je greblo kožu kao vuna. „Plašim se da je u pitanju mnogo više i manje nego što je njihov duh." „Naša deca odrastaju, Margaret." „Nekada." Na trenutak ništa nije kazao. Znao je da razgovor o Houp za nju nikada nije bio lak. A pošto je ona više volela lake stvari, ovo će da ostavi u vazduhu kao da nikada i nije izrečeno. Poznavao ju je trideset i pet godina, a jednom joj se, nakratko, i on sam udvarao. Ona je izabrala Džaspera Lavela, koji je bio bogatiji i imao je plavlju krv. To je Džeraldu bilo zrnce prašine ili je barem on tako voleo da misli.
Bio je ambiciozan čak i onda, kao mladi advokat. I sam se dobro oženio, odgajio dvoje dece i pet godina je umereno ucveljeni udovac. Kao i njegova stara prijateljica i on je više voleo da bude udovac nego oženjen čovek. Koliko to manje snage zahteva i manje vremena. Bio je visok i dobrodržeći šezdesetogodišnjak, teatralnih crta lica i ogromnih crnih obrva koje su se kao našešurena krila nadvijala nad inače dostojanstvenim, uglastim licem. Njegov život je bio zakon i sve one radnje u okviru i van okvira zakona, pa je napre‐ dovao i od sebe istesao poštovanu ličnost u zajednici. Uživao je u Margaretinom društvu, u njihovim razgovorima o umetnosti i književ‐ nosti, a bio je i njen pratilac na raznim događajima i dešavanjima. Nikada nisu razmenili više od uzdržanog društvenog poljupca u obraz. Što se seksa tiče, uživao je u uslugama mladih prostitutki koje su menjale seksualne fantazije za novac i ostajale bezimene. Bio je zadrti republikanac, posvećeni baptist. Svoje seksualne pustolovine smatrao je nekom vrstom hobija. Na kraju krajeva, nije igrao golf. „Džeralde, nisam baš sigurna da sam večeras dobro društvo." Takođe je bio i biće navika. Bilo je ovo njihovo veče za mirnu večeru na Bo Rivzu, večeru nakon koje bi usledila kafa i prijatnih trideset minuta u bašti. „Suviše sam ti ja dugo prijatelj da bi o tome brinula." ,,A valjda bi mi i trebao prijatelj. Džeralde, pometena sam. Viktorija Bodin. Ponadala sam se da mogu da se pomirim sa njenim povratkom u Progres. Ali sada sam saznala da je Kejd viđa, u društvenom smislu." „On je odrastao čovek, Margaret." „On je moj sin." Tada se okrenula, lica nepomičnog kao stena. „Neću to dopustiti." Skoro da je uzdahnuo. „Meni se čini da će to, a i ona, postati suviše važni ako ti preterano budeš navaljivala na njega." „Ne nameravam da navaljujem na njega sa tim." Ne, znala je šta valja činiti i postara‐ će se za to. „Trebalo je da se oženi tvojom Deborom, Džeralde." Oboje su žalili za tim. On sa svoje strane i nije mnogo, ali se i tužno osmehnuo. „Imali bismo zajedničke unuke." „Kakva pomisao", promrmlja Margaret i zaključi da bi joj trebao još jedan šeri. 11.
Tori je čekala da se on doveze. Sve je smislila. Uvek joj je trebalo malčice vremena i distance da bi shvatila kako Kejd njome vešto rukuje. To je činio tako uglađeno, tako neprimetno i veoma umešno. Ali ipak je bilo rukovođenje. Predugo je bila zadužena za upravljanje svojim životom da bi sada nekome prepu‐ stila kormilo. Bio je on fin čovek i nije mogla da porekne da uživa u njegovom društvu. Bila je po‐ nosna na to kako je smireno i zrelo ovo zazvučalo dok je uvežbavala govor pred ogleda‐ lom. Baš kao što je bila zadovoljna i ostatkom te male besede koju namerava da održi. Jednostavno, suviše je zauzeta pokretanjem novog posla, pronalaženjem svog mesta u gradu, ponovnim upoznavanjem sa okolinom da bi imalo vremena uložila u vezu sa njim ili sa bilo kim drugim. Naravno, laskalo joj je to što ga ona zanima, ali za sve bi najbolje bilo da se sada malo udalje. Nadala se da će ostati prijatelji, ali to je bilo jedino što su mogli da budu. Sada ili ikada. Grickala je donju usnu. Mogla je da prizove njegov ukus. Dobro joj je išlo prizivanje ukusa, čak i kad to nije želela. Vreli, sladak ukus opalih breskvi ispod krivog, starog drveta pored reke izvan grada.
Pčele, opijene fermentisanim sokovima, rojile su se oko palog voća i ugodno su zujale. Nije očekivala da će njegov ukus biti tako vreo i sladak ili tako snažan. Nije očekivala da će na taj trenutak tako savršeno da se poveže sa njim, kao da je on jedan od delića koji je nedostajao u slagalici njenog života. Romantično tumačenje uzgrednog, podseti samu sebe. Blesavo je da se pretvara da nije zamišljala kako bi bilo poljubiti ga. Napokon, i ona je ljudsko biće. Normalna je. Ali kada je to zamišljala, sve je bilo poprilično blago i prijatno i jednostavno. U stvarnosti, to zapravo uopšte nije bio poljubac, više kao neka obaveza. I pretpostavila je da je to namerno uradio, samo da bi je privukao. Mudro s njegove strane, zaključila je. On je mudar čovek. Ali neće to uspeti. Sada je bila spremna za njega, a u umu je čvrsto odlučila. Nema ljutnje ili postiđe‐ nosti da bi joj poremeti čula. Izaći će napolje kad se on doveze. Na taj način preprečiće mu ulaz u kuću i on neće imati priliku da ponovo preokrene sporno pitanje. Izgovoriće svoju uređenu besedicu, poželeće mu sve najbolje, potom se će da se vrati unutra i zatvori vrata. I ostaće tu gde je sigurno. Taj plan ju je ponovo umirio, nanovo je uspostavila kontrolu. Tako da joj je laknulo i odahnula je kada je čula kola na prilazu. Sve će ponovo da dođe na svoje mesto. Zatim je iskoračila napolje, ugledala mu lice. Sedeo je u simpatičnom kabrioletu, prošaranu bujnu kosu razbarušio mu je vetar, a ruke su ostale da mu počivaju na upravljaču. Lako joj se osmehnuo, ali iza toga uočila je bes i ozlojeđenost. Iznad svega, opazila je gorku nesreću. Nikakav manevar koji je mogao da smisli, nikakav sračunati plan nije mogao da je delotvornije pogodi u slabu tačku. „Tori, to je jedna od stvari koju najviše volim kod tebe. Brza si." Izašao je iz kola, krenuo oko haube da bi joj otvorio suvozačka vrata. Nije ga dodirnula. Povezivanje usled fizičkog kontakta obično bi postalo suviše blisko. „Kaži mi šta nije u redu." „Nije u redu?" Pogledao je naniže, pitanje mu se razjasnilo, a zatim se podigao štit. Koraknuo je unazad, prešao na svoju stranu dok je ona ulazila u kola. „Je l' ti tako stalno otvaraš ljudima glavu, pa proviriš šta ima unutra?" Glava joj se trgnula unazad kao da ju je neko ošamario. Potom je sklopila ruke na krilo. I bolje je ovako. Na kraju bi se to ionako dogodilo, pomisli. Bolje da sa tim brzo i što pre završi. „Ne. Bilo bi to bezobrazno." Nasmejao se, spustio se iza volana. ,,A, tako znači. Postoje pravila lepog ponašanja pri čitanju misli." „Ne čitam ja misli." Stegla je prste ‐ napete žice, bele pri tačkama stresa. Izdahnula je da bi se oslobodila pritiska u grudima i zagledala se pravo ispred sebe. „Više je to čita‐ nje osećanja. Naučila sam to da blokiram, pošto nije prijatno, ma šta ti mislio, kad oseća‐ nja drugih ljudi naviru na tebe. Poprilično je lako da se ona prečiste, ali s vremena na vreme, ako nisam pažljiva, nešto, posebno jaka osećanja, provuku se kroz filter. Izvinja‐ vam se što sam ti narušila privatnost." Na trenutak ništa nije rekao, samo je sedeo: glave zabačene, a očiju zatvorenih. „Ne, ti izvini. Baš sam gadan. Gadno se osećam, kako si i ti osetila. Valjda mi je trebalo da se na nekom iskalim, a izbor pade na tebe." „Razumem da nije ugodno biti pored nekoga kome ne možeš da veruješ. Pored neko‐ ga za koga osećaš da može i da hoće da se okoristi tvojim sopstvenim mislima i oseća‐ njima, da ih iskoristi da upravlja tobom ili da te povredi ili da ti usmerava život. To je jedan od razloga zbog kojih sam pokušala da ti objasnim zašto nisam dobra u vezama, zašto ne želim da budem deo veze. Savršeno je razumljivo da se pojave pitanja i sumnje,
a zatim ta pitanja i sumnje da odvedu ka jedu i nepoverenju." Utihnula je, iskoristila je tišinu da se pripremi za ostatak. „To je", reče Kejd blago, „neverovatna gomila baljezganje. Smem li da upitam čije si to reči upravo strpala u moja usta?" „To su tvoje reči." Pomerila se, oslanjala se na sopstvenu štaku ogorčenja da bi se suočila sa njim. „Ja sam to što jesam i ne mogu to da izmenim. Znam kako da se nosim sa tim i da preživljavam. Ne želim niti očekujem da iko stane uz mene. Ne treba mi niko za to. Naučila sam da prihvatam svoj život baš ovakav kakav je i baš me boli uvo ako ga ti ili neko drugi ne prihvatite." „Pazi se da ne potkačiš nešto, Tori. Visoko si digla nos.“ Kada je pošla za kvakom na vratima, on ju je kratko pogledao podignutih obrva. „Kukavice." Neni prsti su se stegli oko ručice, potom opustili. „Džukelo." „Tačno tako, jesam jer na tebi iskaljujem svoje loše raspoloženje. Rečeno mi je veče‐ ras da su izvinjenja samo izgovori za loše ponašanje, ali svejedno: izvini. Ti, međutim, na mene svaljuješ mišljenja koja nisam izrazio i koja nisu moja. Ne mogu da ti kažem koja su jer još ih nisam smislio. Kada je nešto bitno, volim da izdvojim vremena da to i proučim. Čini mi se da si mi ti bitna." Nagnuo se prema njoj. Spontano, ona se priljubila uza sedište. „Znaš, nerviraš me s tim do koske." Lagano, povukao je njen pojas za vezivanje, prikačio ga. „Istovremeno me i izazivaš. Razumeš: jednostavno sam namerio i odlučio da nastavim da te dodirujem, da ti se približavam sve dok ne prestaneš da uzmičeš." Upalio je kola, prebacio ruku preko naslona, pogled je na trenutak zaustavio na njenim očima, a potom vratio kola unazad na prilazu. „Možeš to da pripišeš ponosu i sujeti, ako želiš. Ni mrvicu mi ne smeta." Okrenuo je na put, nagazio po gasu. „Nikada nisam udario ženu." Rekao je to onako razgovorno, ali opazila je ona pritajeni žestoki gnev. „Pa, neću ni sa tobom da počinjem. Voleo bih da mi padneš šaka. Do đavola, namerio sam da ih stavim na tebe kad‐tad. Ali neću te povrediti." „Ne mislim ja da svaki muškarac pesniči žene." Gledala je kroz prozor, trudila se da se pribere malo po malo, onako kako je sakupljala cigle za svoj zid. „To i još nekoliko drugih pitanja, razradila sam na terapiji." „Dobro." Reče on jednostavno. „Onda neću morati da brinem kako svaki moj pokret tebi liči na pretnju. Ne smeta mi da te unervozim, ali mi smeta da te plašim." „Da te se plašim, ne bih bila ovde." Vetar joj je milovao lice, prolazio kroz kosu. „Nisam ja šonja, Kejde, niti sam ičiji otirač. Više ne." Sačekao je sekund. „Da jesi, ja te ne bih hteo ovde." Samo malo je zakrenula glavu, osmotrila ga postrance. „Baš si to pametno rekao. Možda je najbolje što si i mogao da kažeš. Štaviše, verujem da i misliš tako." „Ja sam ti jedno od onih čudnih stvorenja koje se trudi da kaže ono što misli." „Verujem i to, takođe." Duboko je udahnula. „Nisam htela da pođem sa tobom veče‐ ras. Htela sam da izađem iz kuće, saopštim ti da ne idem, objasnim kako će stvari od sada da stoje. I gle me sada." „Sažalila si se na mene." Bacio je pogled ka njoj. „To ti je prva greška." Kratko se nasmejala. „Valjda. Kuda idemo?" „Nikud posebno." „Dobro." Namestila se u sedištu, iznenadila se kako se brzo, kako se lako opustila. „Lepo je to mestašce." Vozio je dalje nego što je nameravao, nasumično birao sporedne puteve, ali uvek motao ka istoku. Prema moru. Sunce je iza njih dublje porinulo, otpošiljalo trake crve‐ nila preko neba, pa se činilo da ono krvari u polja, prosipa se kroz drvorede, kaplje na zmijuljastu krivinu reke. Dozvolio joj je da izabere muziku i mada je Mocart tresao umesto roka koga bi on
bio izabrao, činilo se da odgovara nadolazećem sumraku. Pronašao je restorančić pored vode, dobrano južnije od gužvi koje su se skupljale na plaži Mirti. Bilo je dovoljno toplo da se sedi napolju, za malim stolom na kom se bela sveća šćućurila u staklenu kuglu, a razgovori oko njih žagorili su prigušenim tonom praćeni ustaljenim zapljuskivanjem talasa. Na plaži, deca su naterivala krabe buljavih očiju u rupe ili su bacala mrvice hleba u vazduh galebovima koji su kreštali. Grupica mladih osoba prskala se u vodi i još su i vriskali i podvikivali onako kako to čine oni koji su na prelazu između ljubavnih poziva i detinjstva. Na nebu još tamnoplavom od poslednjih uzdaha dana, prva zvezda namignu, živnu i zasija kao da je jedinstven dijamant. Napetost i gnev toga dana iščileli su joj iz uma. Mislila je da nije gladna. Nikada nije imala naročit apetit. Ali bockala je salatu kada je on otpočeo priču o svom poslu. „Kada osetiš da ti se oči sklapaju, samo me zaustavi." „Ne opada meni pažnja tako lako. A i znam ponešto o organskom pamuku. Prodav‐ nica poklona u kojoj sam radila u Čarlstonu prodavala je košulje od takvog pamuka. Dobavljali smo ih iz Kalifornije. Imale su dobranu cenu, ali nama su se lepo prodavale." „Reći ćeš mi kako se zove radnja. Pamuk Lavel počeo je prošle godine sa organskom proizvodnjom. Garantujem da ćemo da pobijemo cene iz Kalifornije. To potpada pod ono što nisam baš uspevao da objasnim onako kako bih voleo. Organsko uzgajanje, kada se pokrene, takmiči se direktno sa hemijskim metodama. A hemijski potpomognut pamuk je najčešći proizvod na tržištu." „Što znači više zarade." „Tačno tako." Namazao je hlepčić, predao ga njoj. „Ljudi više paze na zaradu nego što brinu za okolinu. Mogu da pričam o raznošenju pesticida, uticaju na divlje životinje i granične vrste..." „Granične vrste?" „Prepelice i druge ptice koje se gnezde u travi pored njiva. Lovac ustreli prepelicu, pojede je i svari i pesticide. Onda su tu i insekticidi. Naravno, rešavamo se tako pošasti, ali istovremeno ubijamo i dobre bube, trujemo ptice, skraćujemo lanac ishrane. Ptić pojede mrtvog ili polumrtvog insekta nakon prskanja, zatim se i ptić otruje. To je vrzino kolo koje ne može da se prekine dok se ne isproba neki drugi način." Čudno, pomisli ona, što je shvatila da u sebi nosi očevo viđenje vođenja farme, po kom je priroda neprijatelj s kojim se valja boriti iz dana u dan, a daleko od toga nije ni vlada. „Obožavaš to. Poljoprivredu." ,,Da. Što da ne?" Odmahnula je glavom. „Velika većina ljudi zarađuje za život radeći nešto u čemu ne uživaju i za šta nemaju pravog dara. Trebalo je da ja radim u fabrici alata i boje nakon srednje škole. Potajno sam išla na poslovne kurseve, nisam htela da se raspravljam oko toga. Pretpostavljam onda da znam kako je to kad se ide protiv struje da bi se postiglo ono što se želi." „Kako si ti znala čime želiš da se baviš?" „Samo sam želela da budem pametna." Da pobegnem, pomisli ona, ali razgovor je opet usmerila na njega. „Organski način uzgajanja je razložan i zasigurno odlika napred‐ nog razmišljanja, ali ako ne prskaš bilje, ostaje korov i bolest i štetočine. Dobiješ boles‐ ne useve" „Pamuk se uzgaja preko četiri hiljade godina. Šta misliš šta su ti ljudi radili do pre šezdeset, sedamdeset godina, pre nego što se počelo sa korištenjem aldikarba, paration‐ metila i trifluralina?" Kopkalo ju je, zanimalo ju je da ga vidi kakav je kad se zanese. Da oseti strast prema
poslu kako treperi iz njega. „Imali su robove. A nakon toga, težake iz kojih su mogli da izvuku užasne radne sate za robovsku platu. To je samo jedan razlog, u slučaju da si se pitao, zašto je Jug izgubio u ratu između država." „Raspravu o istoriji možemo da ostavimo za neki drugi put." Nagnuo se napred, poš‐ to je morao da iskaže šta misli. „Organski uzgajan pamuk može i stvarno zahteva više ručnog rada, ali takođe se upotrebljavaju prirodni resursi. Životinjske đubrivo, mešano gnojivo, umesto hemijskih sredstava koja mogu da zagade podzemne vode. Predusev služi da pomaže kontroli korova i štetočina i da doprinese prinosu i osnovnom očuva‐ nju zemljišta pomoću rotacije useva. Korisne bube ‐ bubamare, bogomoljke i ostale ‐ hrane se štetočinama i onda radnici na poljima, komšije, deca ne moraju da budu izloženi rasprostranjivanju pesticida. Pustimo da biljke umru prirodno, umesto da koristimo defolijante." Zavalio se na naslon kada su im servirali predjelo, dopunio čaše vinom, ali i dalje je bio zagrejan za temu. „Održavamo postupak i tokom čišćenja pamuka, vađenja semena pomoću mašine. Čistimo običan pamuk od semenja, takve su federalne regulative. Onda, kada se prodaje, čist je, nezagađen hemikalijama. Ne smatraju baš svi da je to toliko bitno za košulju ili pantalonice, ali pamuk je seme isto koliko i vlakno. A pamučno seme je sastojak popriličnog broja gotovih namirnica. Šta misliš koliko pesticida uneseš svaki put kada otvoriš kesicu čipsa?" „Mislim da ne želim da znam." Ali se prisetila kako je njen otac dolazio kući, prokli‐ njao zemlju. Prisetila se kako je posmatrala avione za zaprašivanje kada su ispuštali svoje oblake i kako bi trake tih oblačića dolepršale prema kući. Prisetila se smrada. I paljevine u vrtu. „Kako si počeo da se zanimaš za čitav proces organske proizvodnje? „Prva godina koledža. Počeo sam o tome da čitam, ovaj, iskreno, bila je tu ta devoj‐ ka." „Aha." Tori je ovo zabavljalo. Dotakla mu je žicu. „Sad mi je sve jasno.“ „Zvala se Lorilinda Dorset, iz Mil Velija u Kaliforniji. Ispao mi jezik kada sam je prvi put ugledao. Visoka, vitka brineta u uskim farmerkama." Uzdahnuo je zbog sećanja na nju, sećanja slatkog jer je davno bilo. „I sa članskom karticom društva za zaštitu životinja, organizacije Grinpis, društva za očuvanje prirode i ko te pita kojih sve ne. Pa sam ja, naravno, da bih je zadivio, čitao o životinjskim pravi‐ ma i prirodnoj obradi zemlje i o čemu sve ne. Dva meseca sam bio bez mesa." Pogledala je odrezak na njegovom taajiru. „Mora da je ljubav bila u pitanju." „Nekoliko sjajnih, divnih nedelja i jeste. Dopustio sam joj da me odvuče na seminar o organskoj obradi zemlje a ona je meni dopustila da je izvučem iz onih uskih farmerki." Sporo i vragolasto se osmehnuo. „Naravno, naposletku, moja očajnička želja za hambur‐ gerom prevagnula je nad obožavanjem i Lorilinda se s gnušanjem odrekla mesoždera." „A šta je drugo mogla?" „Baš tako. Ali sam nastavio da razmišljam o onome što sam čuo na onom seminaru, o onome šta sam pročitao u onim knjigama i sve više i više mi je to imalo smisla. Uvideo sam kako to može da se izvede, a i zašto treba da se uradi. Pa, kada mi je prepušten Bo Rivz, ot počeo sam dug i ne baš miran postupak." „Lorilinda bi bila ponosna." „Ne, nikada mi neće oprostiti onaj čizburger. Bilo je to ozbiljno narušavanje verskih principa. Mesecima nakon toga, jedva mi je polazilo za rukom da preko krivice preturim i neki hamburger." „Muškarci su džukele." „Znam." Takođe je znao da bi ona mogla zapravo da pojede i obrok ako joj zaokupi misli. „Ali ako mi oprostiš tu grešku u genima, šta misliš o tome da budeš ekskluzivni distributer proizvoda Lavel zeleni pamuk za Progres?" „Hoćeš da ja u svojoj radnji prodajem tvoje proizvode?", upitala i iznenađena. „Ne nužno košulje, ako se ne uklapaju u asortiman. Ali tkanine? Stolnjake, ubruse,
tako nešto." „Pa." Uhvaćena nespremna, prebacila se na posao. „Naravno, volela bih da vidim uzorke. Pošto se proizvodi izrađuju ovde u državi uklopili bi mi se sa robom. Dabome, morali bismo da popričamo o ceni i dobavljanju i kvalitetu i stilu. Klonim se stvari pro‐ izvedenih na fabričkoj pokretnoj traci. U mojoj ponudi su unikati i poštujem upečatljivu raznolikost umetnika i zanatlija Južne Karoline." Zastala je da otpije vina i promisli. „Organska pamučna tkanina", promrmljala je. ,,S polja u izlog pa na stolove, a sve to u okviru granica okruga Džordžtaun. Baš bi moglo da bude privlačno." „Dobro je." Podigao je čašu, kucnuo njenu. „Smislićemo nešto što će da odgovara oboma. Sve će da odgovara", dodade. Veče se privodilo kraju mnogo prijatnije nego što je počelo. Pun mesec je plovio iznad njih, a fina izmaglica od vina u glavama. Nije nameravala da pije, retko je to činila, ali tako je ugodno bilo da se sedi pored reke i pijucka vino. Tako ugodno da je umesto jedne popila dve čaše i sada joj se fino pridremalo. Auto‐ mobil se kretao glatko i brzo, a vetar koji je duvao preko nje je mirisao na nadolazeće leto. Zbog toga je pomislila na nabujale ruže i orlove nokte, na miris katrana koji se prži na suncu i lenjivo zujanje pčela koje se udvaraju rascvetaloj magnoliji u močvari. Najviše na svetu bi volela da malo popusti vrelina sada kada je sunce zašlo. Ako joj uskoro neko ne stane, moći će da zadene prst i pešice da krene skroz na prokletu plažu. Naravno, za sve je kriva Marsi, glupa kretenuša, ispalila ju je da bi mogla da zbriše i bude sa onim moronom. Pa, zabole je baš za Marsi, uhvatiće ona prevoz sve do plaže i lepo će da se provede, jedino što joj sada treba je glupavi prevoz. Ajde srećo, prikoči! Eto nas. Zaboga. Tori se uspravi u sedištu, očiju razrogačenih, udisala je vazduh kao plivač koji se vratio na površinu nakon dugog ronjenja od kog pucaju pluća. „Ušla je u kola. Bacila je ranac na zadnje sedište i ušla u kola." „Tori?" Kejd se zaustavio pored puta, pomerio se u sedištu da bi je uhvatio za rame‐ na. „U redu je. Zaspala si na minut." „Ne." Gurnula ga je, bolesna i očajna i počela da cima pojas za vezivanje. Neke šake su joj stezale srce, pa je tuklo na preskoke. „Ne." Trgnula je vrata i otvorila ih, iskočila iz kola i spotičući se, dala se u trk duž krivine puta. „Stopira, na plažu. Pokupio ju je, ovde iza, ovde negde iza." „Čekaj. Stani." Sustigao ju je, morao da je povuče da bi se okrenula. „Srce, treseš se." „Pokupio ju je." Klizili su joj u glavu: slike i oblici, zvuči i mirisi. Peklo ju je grlo, stru‐ galo je po njemu kao da je pušač pošto je popušio jednu cigaretu previše. „Pokupio ju je, skrenuo s puta, skrenuo među drveće. I udario ju je nečim. Ne vidi ona čime, samo oseti bol i ošamuti se. Šta se dešava? U čemu je problem? Odguruje ga, ali on je izvlači iz kola." „Ko?" Odmahnula je glavom, borila se da samu sebe u toj pometnji pronađe, u tom bolu. U užasu. „Onuda. Baš tim putem." „U redu." Oči su joj se iskolačile, pogled postade neusredsređen, a koža vlažna i hladna pod njegovim rukama. „Hoćeš da kreneš tim puteljcima?" „Moram. Ostavi me na miru." „Ne." Čvrsto ju je stegnuo. „To neću. Ići ćemo. Tu sam ja. Možeš da me osetiš pored sebe." „Neću ovo. Neću ovo." Ali je krenula. Otvorila se, premostila nagon za samoodrža‐ njem. Nije se borila kada su se slike premeštale poprimale oblik. Iznad su se kotrljale zvezde, zaslepljujuće svetle. Vrelina se stegla oko nje poput pesnice.
„Htela je da ide na plažu. Nije mogla da uhvati prevoz. Bila je ljuta na svoju drugari‐ cu. Marsi. Drugarica po imenu Marsi, trebalo je da se odvezu zajedno, provedu vikend. Sada će da stopira jer, zaboga, neće da dozvoli toj glupoj kretenuši da joj pokvari put. On naiđe i ona je srećna. Umorna je i žedna je i on joj kaže da ide skroz do plaže. Manje od sat vremena vožnje." Zastala je, podigla ruku. Glava joj se opustila, ali oči su ostale otvorene. Širom otvorene. „Daje ti flašu. Džek blek. Blekdžek. Otpiješ, pozamašan gutljaj. Da bi utažila žeđ i zato što je tako opušteno i moderno da se voziš kolima i piješ viski." „Mora da je to flaša kojom te je udario. Mora da jeste jer si mu je vratila i smejala si se, a onda te je nešto udarilo postrance u glavu. Bože! Kako boli!" Zateturala se i šaka joj je poletela ka obrazu. Usta joj je ispunio ukus krvi. „Ne. Nemoj." Kejd je privuče k sebi, iznenađen što mu se poput dima nije izmakla iz naručja. „Ne mogu da vidim. Ne mogu. U njemu nema ništa. Samo praznina. Čekaj. Čekaj." Šaka stegnutih u pesnice, isprekidanog daha, navalila je. Mučnina joj se kotrljala u stomaku, ali umakla je kroz to i videla. „Odveo ju je tamo." Zaljuljala se. „Ne mogu. Jednostavno ne mogu." „Ne moraš. U redu je sada. Vratimo se u kola." „Odveo ju je tamo." Žaljenje i tuga nadvladali su sve ostalo. „Siluje je." Sada je zažmu‐ rila, dopustila slikama da dođu, da je spale. „Boriš se neko vreme. Povređuje te i uplaše‐ na si, pa se boriš. Udari te jednom, dvaput, žestoko preko lica. O, kako boli, kako boli, kako boli. Ne želiš da budeš tu. Hoćeš svoju mamu. I samo plačeš dok on stenje i svršava. Osećaš miris njegovog znoja i njegovog seksa i svoje vene krvi i ne možeš više da se boriš." Tori podignu šake, pređe njima preko lica. Bilo joj je potrebno da oseti linije svojih sopstvenih obraza, nosa, ustiju. Bilo joj je potrebno. „Ne mogu da ga vidim. Mrak je i on je samo stvar. Nema ništa od njega što bih mogla da osetim, a što se čini stvarnim. Ni ona ga takođe ne vidi, ne zapravo. Čak ni onda kada je rukama davi. Ne traje dugo jer jedva je u svesnom stanju i jedva se opire. Nije sa njim provela više od pola sata, a mrtva je. Leži naga u senkama drveća. I tu je ostavlja. On... on je zviždukao u povratku do kola." I tada se izmaknula od Kejda, onako namerno kako ona to čini. Jedino što je on video bilo je njeno lice, bledo kao mesec, sa onim njenim zadimljenim očima. „Imala je samo šesnaest godina. Lepa devojka duge plave kose i dugih nogu. Zvala se Elis, ali nije joj se dopadalo ime, pa su je svi zvali Eli." Napor i tuga su je progutali. Kejd ju je uhvatio, podigao. Bila je mlitava kao da je mrtva. Potresen time što je osta‐ la načisto nepomična, ali i pričom koju mu je ispričala, brzo ju je poneo odatle. Mislio je, nadao se: ako je odnese sa tog mesta, dalje odatle, da će da joj bude bolje. Kada se nagnuo da je položi u kola, ona se promeškoljila. Otvorila je oči, bile su tamne i staklaste. ,,U redu je. Dobro si. Vodim te kući." „Treba mi minut." Mučnina se privukla, a i jeza. Ali to će proći. Užasu će trebati malo duže. „Izvini." Bespomoćno je slegla ramenima. „Izvini." „Zbog čega?" Prešao je ispred haube automobila, vratio se za upravljač. Potom je samo sedeo. „Ne znam šta da učinim za tebe. Mora da postoji nešto što bih mogao da uradim. Odvešću te kući, potom ću da se vratim i... da je pronađem," Zbunjena, Tori se zagledala u njega. „Nije ona sada ovde. Davno se to dogodilo. Pre mnogo godina." Zaustio je da nešto progovori, ali ipak nije. Elis, rekla je. Mlada plava devojka po imenu Elis. Pokrenulo mu je to sećanje, a i nekakvu mučninu u stomaku. „Je l’ se tebi to tako javlja? Ni iz čega?" „Ponekad."
„Povređuje te." „Ne, iscrpljuje, malo ti bude mučno, ali ne boli." „Povređuje te", ponovo je rekao i posegnuo da okrene ključ. „Kejde." Pažljivo, dodirnula ga je po šaci. „Bilo je kao... Izvini što ti to ponovo pokre‐ ćem, ali moraš da znaš. Bilo je kao sa Houp. Zato mi se tako snažno javilo. Bilo je kao sa Houp." „Znam." „Ne, ne razumeš. Čovek koji je ubio tu jadnu devojku, ostavio je tamo medu drvećem, bio je to isti čovek koji je ubio Houp."
II
Shvatite li šta je revolucija, nazovite to progresom; A shvatite li šta je progres, nazovite ga sutrašnjicom. - Viktor Igo
Nisam hteo u to dapoverujem. Postojalo je ‐ postoji ‐ desetak razumnih, logičnih razloga koji govore da Tori greši. Malih i velikih činjenica zbog kojih njena tvrdnja da je pored puta ubijena tinejdžerka nije moguća. Tu devojku nije moglo da usmrti isto čudovište koje je usmrtilo moju sestru. Malu Houp lepršave kose i očiju punih veselja i tajni. Te razloge mogu ovde da navedem na jednostavan način, onako kako izgleda sinoć nisam mogao da ih iznesem Tori. Znam da sam je razočarao. Znam to po tome kako me je pogledala, po onome kako je kliznula iza one svoje zavese ćutnje. Znam da sam je povredio time što sam odbio njene tvrdnje, time što sam predložio, ne, zahtevao, da se mane svega toga. Ali zbog onoga što mi je kazala, što mi je dopustila da vidim kroz njene oči, zbog uža‐ sa koji je pravo preda mnom otkrila i o kome je kasnije prozborila tako blago suzdrža‐ na, svega sam se prisetio. Prisetio sam se onog davnog leta kada se sve u svetu izmenilo. Možda će više da pomogne pisanje o Houp nego o toj jadnoj devojci koju nisam poznavao. Dok sedim ovde za očevim radnim stolom ‐ jer ovo će za sve, pa i za uvek da bude očev sto ‐ mogu da vraćam dane i mesece i godine dok mi ponovo ne bude dvanaest kada sam još bio dovoljno naivan da budem nemaran prema ljudima koje volim, kada su mi još prijatelji u svakom pogledu bili iznad porodice, kada sam još sanjao dan kada ću imati dovoljno godina da vozim ili da pijem ili da se bavim nekom od onih modernih zanimacija koje pripadaju svetu odraslih za kojim sam žudeo. Kao i uvek, i tog jutra sam obavio svoje kućne poslove. Otac je bio pobornik obaveza i toga da mi u glavu utuvi šta se od mene očekuje. Makar je takav bio pre nego što smo izgubili Houp. Izašao sam sa njim negde polovinom jutra, da obiđemo polja. Sećam se kako sam stajao posmatrao taj okean pamuka. Moj otac se većinom držao pamuka, čak i kada su se komšijske farme okrenule uglavnom soji ili paradajzu ili davanu. Bo Rivz i pamuk, a ja to nikada ne smem da zaboravim. I nikada i nisam. A toga dana vrlo lako se dalo zaključiti zbog čega je to tako, te se ukipiti i pogledom prelaziti preko tog širokog prostora, posmatrati magiju otvaranja kuglica zbog pregršti lana. Gledati kako se stabljike povijaju od težine ‐ na nekima je bilo možda čak i stotinu kuglica, a svaka razbijena napola, kao jaje. I tako kasno u godini, kada su polja tako izdašna, sam vazduh mirisao je na pamuk. Vreo miris leta na izdisaju.
Te godine je trebalo da bude dobra žetva. Pamuk će se prosuti na njive, oni će ga sakupiti i strpati u vreće i obrade. Bo Rivz će da nastavi čak iako su oni koji su na njemu živeli neznatno više od duhova. Nadugo posle podneva, meni su dali slobodno. I dok je moj otac od mene očekivao da radim, da učim, da se znojim, takođe je očekivao i da budem dečak. Bio je dobar čovek, dobar otac i prvih dvanaest godina mog života, sve je bilo postojano i toplo i fino. Nedostajao mi je i mnogo pre nego stoje umro. Ali, kada mi je toga dana dao slobodu, uzeo sam bicikl ‐ aerodinamičan dvanaesto‐ brzinac koji sam dobio na poklon za Božić ‐ i odvezao se kroz težak, vreo, gust vazduh sve do Vejda. Imali smo kućicu na drvetu, pozadi u Vejdovom dvorištu, u krošnji javora. Dvajt i Vejd su već bili tu, ispijali limunadu i čitali stripove. Bilo je zaista prevruće za bilo šta drugo, i pored toga što nam je bilo dvanaest godina. Ali Vejdova mama nikada nije mogla da nas ostavi na miru. Stalno je izlazila iz kuće i dozivala nas i zapitkivala da li nam treba nešto ili da pođemo u kuću i popijemo fino hladno piće i pojedemo sendvič s tunjevinom. Gospođa Buts je uvek imala zaista veliko srce, ali svejedno je bogovski smarala tog leta. Bili smo na samoj granici da postanemo muškarci ili smo barem mi tako mislili. Stoga je bilo užasno poniženje kad nam se nečija majka u uštirkanoj kecelji blago nasmeši i pozove na tunjevinu i pepsi kolu, pa smo smesta opet postajali deca. Umakli smo joj, zaputili se ka reci na plivanje. Vređali smo Dvajta ‐ njegovu punačku belu stražnjicu ‐ verujem iz dužnosti, ali ipak bezobrazno i kako se nama činilo, domišljato. On, zauzvrat, da bi se osvetio naredio je naše muške delove sa raznim neuglednim povrćkama. Naravno, zbog takvih zanimacija sat vremena smo bili kao mahniti. Veoma je lako bilo imati dvanaest godina. Raspravljali smo o važnim stvarima: Da li će Pobunjenička alijansa da se vrati i potuče Darta Vejdera i zlu imperiju? Koje veća faca ‐ Supermen ili Betmen? Kako da prevarimo nekoga od naših roditelja da nas odvede na projekciju poslednjeg nastavka filma Petak trinaesti? Nikada nećemo moći na oči da izađemo drugovima u školi ako ne odgledamo raspamećenog Džejsona kako ispunjava svoju godišnju kvotu u kasapljenju tinejdžera. Takva su u tom periodu bila pitanja od životnog značaja. Negde posle četiri, valjda je toliko bilo, nakon što nam je skoro pozlilo od bresaka koje su bockale ose i od nedozrelih krušaka, Dvajt je morao da krene kući. Njegova tetka Šarlot dolazila im je u posetu iz Leksingtona i od njega se očekivalo da se opere i da bude na vreme spreman za večeru. Dvajtovi roditelji su bili strogi i ne bi baš dobro prošao ako okasni. Znali smo da će ga naterati da te večeri nosi po liniji ispeglane kratke pantalone i leptir mašnu i pošto smo bili velikodušni prijatelji, sačekali smo da se odmakne i da ne može da nas čuje, pa smo na njegov račun zbijali šale. Vejd i ja smo ubrzo potom krenuli, razdvojili se usput. On prema gradu, a ja prema Bo Rivzu. Usput sam se mimoišao sa Tori. Nije bila na biciklu. Išla je svojoj kući, meni u susret. Pretpostavio sam da je bila kod nas, igrala se sa Houp. Stopala su joj bila bosa i prašnja‐ va, a majica premala. Tada ja to i nisam baš primetio, ali sada se sećam kako je izgledala ‐ one teške kose začešljane sa lica, onih krupnih sivih očiju koje su se zapiljile u moje kad sam ja proleteo pored bez ijedne reči. Teško da sam mogao da odvojim trenutak i popričam sa devojčicom i da zadržim svoje muško dostojanstvo. Ali sećam se da sam bacio pogled za sobom i ugledao je kako miče na snažnim nogama preplanulim na letnjem suncu. Sledeći put kada sam video njene noge, bile su išarane svežim modricama. Houp je bila na terasi kada sam stigao kući, igrala se piljaka. Pitam se da li se devoj‐ čice još igraju piljaka. Houp je bila opasna u toj igri i pokosila bi svakoga koga je mogla da ubedi da joj bude protivnik. Pokušavala je mene da namoli da se igramo, čak je obećala i da će da mi pruži prednost. Što me je, naravno, uvredilo van svake pameti.
Mislim da sam joj rekao kako su piljci za bebice i da ja imam važnija posla. Njen smeh i zvuk odskakanja loptice su me otpratili u kuću. Dao bih godinu života da mogu da se vratim u taj trenutak i da sedim na verandi dok me ona urniše u piljcima. Veče je prošlo kao i ostala. Lila me je oterala na sprat na kupanje, rekla mi je da smrdim na močvaru. Mama je bila u prednjem salonu za primanje. To sam znao po tome što je svirala muzika koju ona voli. Nisam ušao jer sam iz iskustva znao da baš i ne mari za smrdljive, znojave dečake u salonu za primanje. Čudno je to, kad se osvrnem na to, koliko su nama ‐ Vejdom, Dvajtom i mnome ‐ upravljale naše majke. Vejdova svojim lepršavim rukama i toplim očima, Dvajtova svojim kesicama keksa i slatkiša, a moja svojim nepokolebljivim predstavama o tome šta je valjano, a šta ne. Nikada to ranije nisam shvatio, a pretpostavljam da sada nije ni bitno. Možda bi nešto značilo da smo to onda spoznali. Te večeri, ono što jeste bilo bitno sastojalo se u izbegavanju majčinog neodobrava‐ nja, pa sam se zaputio pravo uza stepenice. Fejt je bila u svojoj sobi, oblačila je neku otmenu haljinu na jednu iz njenog krda Barbi lutaka. To znam jer sam odvojio vremena i potrudio se da stanem na vrata i da joj se kezim. Presvukao sam se, pošto sam nedugo pre toga, odlučio da je kupanje za zbrčkane matorce. Siguran sam da sam prljavu odeću bacio, jer bi me Lila iščupala da nisam tako učinio. Obukao sam se, očešljao kosu, po svoj prilici na nekoliko trenutaka natezao i proučavao rezultat u ogledalu. Potom sam sišao u prizemlje. Za večeru smo imali pileti‐ nu. Pečeno pile sa pire krompirom i prelivom sa graškom sveže ubranim iz bašte. Fejt nije volela grašak, pa je odbila da ga pojede, što bi joj možda i oprostili, da nije, kao što je često činila, digla buku oko toga. I završilo se tako što je bila drska prema mami te su je posramljenu oterali od stola. Čini mi se da je Čensi, tatin verni stari lovački pas koji je uginuo naredne zime, dobio ono što je ostalo na njenom tanjiru. Nakon večere, procunjao sam napolju, smišljao kako bih mogao da nagovorim tatu da mi odobri gradnju tvrđave. Do tada je sav moj trud na tom polju otišao u propast, ali sam pomišljao na sledeće: uspeo bih ako bih mogao da pronađem pravo mesto, negde gde bi sporni objekat bio skriven i ne bi bio trn u oku kako je tata mislio da će da bude. Tokom tog izviđanja naišao sam na Houpin bicikl tamo gde ga je sakrila iza kamelija. Nisam ni pomislio da je tužim. To jednostavno nije bilo naš način, nije postojalo među nama sestrama i bratom, osim ako ljutnja ili lični interes ne prevagnu nad odanošću. Nije me se čak ni ticalo, mada sam pomišljao na to da namerava da se iskrade i da se negde te noći nade sa Toni, pošto su njih dve čitavog tog leta bile kao sijamski blizanci. Znao sam da je i ranije to činila, a nisam je ni krivio. Mama je bila mnogo stroža prema kćerima nego prema sinu. Tako da nisam ništa kazao za bicikl i usmerio sam misli ka tvrđavi. Jedna moja reč i njeni planovi bi bili upropašteni. Ustrelila bi me jedim vrelim gnevnim pogledom ispod trepavica i najverovatnije bi ceo dan, ili dva ako bi mogla da izdrži, odbijala da sa mnom progovori. I bila bi živa. Umesto toga, u sumrak sam se vratio u kuću i posadio se ispred televizora jer sam na to tih dugih letnjih noći imao pravo. Pošto mi je bilo dvanaest godina, imao sam moćan apetit i naposletku sam odlunjao da nahvatam neku zanimljivu grickalicu. Pojeo sam čips i odgledao seriju Plavci sa Hil Strita i zapitao se kako bi to izgledalo biti policajac. Dok sam ja krenuo u krevet punog stomaka i umornih očiju, moja sestra je već bila mrtva. Pomislio je da bi mogao još da piše, ali nije smogao snage. Nameravao je da zapiše sve što je znao o sestrinom ubistvu i ubistvu devojke po imenu Elis, ali misli su mu
skrenule sa činjenica i logičnih zaključaka i ostavile ga uronjenog u sećanja i žalost. Nije shvatio koliko će ona oživeti pred njim ako joj bude pisao. Nije shvatio kako će mu slike te večeri i užasna prisećanja na naredno jutro poteći kroz um poput filma. Je l' to tako, zapitao se, kako ih Tori vidi? Kao film koji se odigrava u umu i koji ne može da zaustavi? Ne, više je od toga. Da li je ona to znala kada ju je ščepala vizija te večeri kada je više govorila sa devojkom, umesto o njoj? Možda je Elis prozborila kroz nju. Kakva li je snaga potrebna da se sa tim suoči, da se to preživi i da se izgradi život? Podigao je ono što je napisao, pošao da zaključa te papire u fioku starog stola. Umesto toga, presavio je stranice, umetnuo ih u koverat. Moraće ponovo da vidi Tori. Mora ponovo da porazgovara sa njom. Bio je u pravu onog prvog dana kada joj je rekao da se duh njegove sestre nalazi baš između njih. Nema ni napred ni nazad dok se njih oboje ne pomire sa onim šta su izgubili. Stari dedin sat otkucao je pun čas svojim šupljim, odjekujućim udarcima. Dva usam‐ ljena zvona. Ponovo će biti na nogama za četiri sata, oblačiće se pri slabom svetlu, poješće doručak koji će Lila zahtevati da mu spremi, potom će da se vozi od njive do njive, razgledaće s verom i fatalizmom sa kojima se svaki farmer rađa, proveriće sve napasti, proučiće nebo. Uprkos svoj nauci koju je izučio i primenio, ili baš zbog toga, Kejdu je Bo Rivz bio važniji kao plantaža nego farma njegovog oca. Zapošljavao je više radnika, više se držao ručnog rada nego generacije pre njega. Ulagao je više napora i više zarade u krunjenje i sabijanje i skladištenje i obradu nego što su i otac i deda bili voljni da ulože. Zbog toga je Bo Rivz bio samostalna, staromodna južnjačka plantaža, ali istovremeno i neka vrsta užurbane, raznovrsne fabrike. Ipak, i pored grafikona i nauke i pažljivih poslovnih planova, stajaće i proučavaće nebo i nadati se da će priroda da sarađuje. Naposletku, pomisli kada je podigao koverat, sve se svodi na sudbinu. Isključio je stonu lampu i iskoristio mesečinu koja se prosipala kroz prozore da ga povede niz zavijeno stepenište i iz radne sobe u kuli. Trebaće mu ta četiri sata sna ‐ rekao je sebi ‐ jer posle jutarnjeg rada, posle podne ima sastanke u fabrici. Podsetio je sebe da pokupi neke uzorke za Tori i da razradi ponudu. Ako mu sve to zajedno bude pošlo za rukom, moći će naredne noći da ode da je poseti. Kada je zakoračio u svoju sobu, izvagao je u ruci onaj koverat, potom upalio svetio i ćušnuo koverat u tašnu koja je čamila pored radnih čizama. Otkopčavao je košulju kada su ga blagi povetarac i nalet dima naveli da pogleda ka vratima terase. Koraknuo je prema njima, primetio da su malčice odškrinuta i kroz staklo ugledao crveni sjaj upaljene cigarete. „Pitala sam se hoćeš li ikada doći ovamo." Fejt se okrenu. Nosila je kućnu haljinu koja joj je tih dana bila omiljena, a ruke je raširila i naslonila se na kamenu terasu, pa je zapravo zauzela neku posebnu pozu, „Što ne pušiš na svom prozoru?" „Nemam ovako lepu terasu, kao što je gospodar kuće ima." To je bio još jedan povod rasprava. I mada se slagao sa tim da bi ona imala više koristi od glavne spavaće sobe, nije vredelo prepirati se sa majkom pošto je odrešito zahtevala da je nakon očeve smrti preuzme baš on. Prinela je cigaretu, polako povukla dim. „Još si ljut na mene. Ne krivim te. Baš sam vašljivo postupila. Uopšte ne razmišljam kad se naljutim.“ „Ako je to izvinjenje, u redu je. Ajde sad, idi i pusti me u krevet.“ „Spavam sa Vejdom." „Pobogu." Kejd prstima pritisnu oči i začudi se kako ih jednostavno nije uterao u mozak. „Misliš da ja to treba da znam?" ,,Ja sam otkrila jednu tvoju tajnu, pa ti onda govorim jednu svoju, pa smo kvit."
„Pribeležiću da treba da dam oglas u novinama. Vejd." Bacio se u gvozdenu stolicu na terasi, skljokao se. „Do đavola sve." „Ma nemoj da si takav. Baš se lepo slažemo." „Dok ga ne budeš sažvakala i ispljunula." „Nemam nameru." Potom se kratko, bez veze nasmejala. „Nikada ja to ne namera‐ vam, al' eto, desi se." Bacila je pikavac, poleteo je preko ograde, a ona nije ni pomislila kako će ga majka pronaći i kako će biti uznemirena zbog toga. „Osećam se dobro zbog njega. Zašto sad tu nešto nije u redu?" „U redu je. To su tvoja posla." „Onako kako ste Tori i ti tvoja posla." Zakoračila je ka njemu, čučnula tako da im oči budu na istom nivou. „Izvini, Kejde. Zlobno je i pakosno što sam rekla ono što sam rekla i volela bih da mogu da povučem reči." „Uvek je tako." „Ne, možda ja kažem da bih volela, ali polovinu vremena ne mislim tako. Ovoga puta, stvarno bih volela." Pošto su mu oči izgledale više premorene nego ljute, posegnula je da mu prstima prođe kroz kosu. Uvek mu je zavidela na gustoj kosi i kovrdžama. „Ali ti nemoj da obraćaš pažnju na mamu. Ništa se nje ne tiče šta ti radiš. Čak i da je najverovatnije u pravu." Osetio je miris majčinog jasmina, onoga što cveta noću. „Nije ona u pravu." „Pa, ja sam poslednja koja treba da daje savete o romantičnim zapetljancijama..." „Tačno tako." Izvila je obrvu. ,,Au. Brzi ubod nožem. Ali, kao što sam htela da kažem pre nego što sam počela da krvarim, ova porodica je dosta zeznuta i bez dodatnih čudnih elemenata kao što je Tori Bodin." „Ona je deo onoga sto se dogodilo one noći. „O pobogu, Kejde, mi smo bili zeznuti i mnogo pre nego što je Houp umrla." Te reči su ga tako pogodile, tako je umorno izgledao zbog njih da skoro povukla, našalila na račun svega toga. Ali dosta je razmišljala otkad se Tori vratila u grad. Vreme je da se to kaže. Razmisli o tome. Zbog toga što je bila ljuta na njega i zbog toga što je sebe poprilično prezirala, njen glas je zazvučao oštro poput nabrušenog noža. „Nama su put odredili istog minuta kad smo rođeni, sve troma. I mami i tati pre nas. Misliš li ti da je njihov brak bio neka vrsta spoja iz ljubavi? Možda ti voliš da gledaš stvari iz lepšega ugla, ali znaš ti bolje od toga." „Imali su oni dobar brak, Fejt, dok..." „Dobar brak?" Ispustila je zvuk kao da je zgađena, naglo se podigla iz čučnja, izvukla cigaretu iz džepa kućne haljine. „Šta ti to kog vraga znači? Dobar brak? Da su odgovarali jedno drugom, da je bilo pametno i pogodno za naslednika najveće i najbogatije planta‐ že u državi da se oženi dobrostojećom damom koja je tek ušla u društvo? U redu, bio je to dobar brak. Možda su čak i osećali nešto jedno prema drugom, u svakom slučaju, izvesno vreme. Obavljali su svoju dužnost", rekla je ogorčeno i kresnula upaljač. „Oni su nas odredili." „Davali su sve od sebe", reče Kejd umorno. „Ti to nikada nisi htela da shvatiš." „Možda to što su davali nikada nije bilo dovoljno, za mene nije. A ne vidim zašto tebi jeste? Kakav su ti izbor ponudili Kejde? Čitavog života od tebe su pravili gospodara Bo Rivza i od tebe su očekivali da budeš baš to. Pobogu, šta bi bilo da si hteo da budeš vodoinstalater." „To mi je oduvek bila tajna životna ambicija. Često popravljam slavine kad cure radi dodatnog uzbuđenja." Nasmejala se i nestade najoštrijeg gneva. „Znaš ti dobro mislim. Možda bi bio poželeo da budeš inženjer ili pisac ili doktor, bilo šta, ali nije ti pružena prilika da biraš. Bio si najstariji sin, jedinac, pa ti je putanja određena."
,,U pravu si. I ne znam šta bi se bilo desilo da sam poželeo da budem nešto od toga. Ali činjenica je, Fejt, da nisam." „Pa, kako bi i mogao kada si odrastao uz rečenice 'Kad Kejd bude upravljao Bo Rivzom' ili 'Kada Kejd za to bude zadužen'? Nikada nisi ni imao šansu da budeš nešto drugo, nikada nisi imao priliku da kažeš' ,Sviraću gitaru u rok bendu.' " Ovoga se puta on nasmejao, a ona je uzdahnula i naslonila se na ogradu. Podsetilo ju je ovo zašto je tako često dolazila u njegovu sobu, tako često tražila njegovo društvo. Kejdu je mogla da kaže šta god joj je bilo potrebno da izgovori. On bi joj dopustio. On bi je saslušao. „Zar ne vidiš, Kejde, oni su od nas napravili ono što mi jesmo, a možda si ti na kraju i dobio ono što si hteo. Drago mi je da jesi i stvarno to i mislim." „Znam da to misliš." „Ali i dalje to nije u redu. Od tebe se očekivalo da budeš pametan, da znaš svašta, da prokljuviš dosta toga. I dok si ti učio svoj životni zanat, meni se govorilo da treba da se ponašam, da tiho govorim i da ne trčim po kući." „Možeš da se utešiš time što si ih retko kad poslušala." „Možda i bih", promrmljala je. „Možda i bih da već nisam bila shvatila kako je ova kuća centar za dresuru dobih supruga, dobrog braka, isti onakav kakav je mama prošla pre mene. Nikada me niko nije pitao da ne želim ja slučajno nešto više, nešto drugo, a kada sam ja ispitivala, mene su ućutkavali. „Nek tvoj otac brine o tome ili tvoj brat. Vež‐ baj klavir, Fejt. Pročitaj dobru knjigu da bi mogla promućurno o njoj da govoriš. Ali ne suviše promućurno. Ne bi trebalo da neki muškarac za tebe pomisli kako si pametnija od njega. Kada se udaš, tvoj zadatak će da bude da napraviš udoban dom." Zagledala se u vrh cigarete. „Udoban dom, prema pravilima Lavelovih, treba da bude ukupan zbir svih mojih ambicija. Pa sam se, naravno – to sam ja, nameračila i odlučila da radim upravo suprotno. Nisam htela da u tridesetoj otkrijem kako sam neka ispijena, potlačena žena, a ne, ne ja. Obezbedila sam se da mi se to ne dogodi. Pobegla sam s prvim dečakom uglađenih reči i divljeg pogleda, sa onim koji je sve što ja nije trebalo da želim. Udata i razvedena pre dvadesete." „E to im je pokazalo, zar ne?" promrmlja Kejd. " „Da, jeste. Kao i moj sledeći izlet u bračne vode i razvod. Na kraju krajeva, pa za brak su me jedino i istrenirali. Ali ne za maminu vrstu braka. To sam izokrenula i samu sebe time ugušila. I eto me sada, dvadeset i šest mi je godina i gubim dva naprema nula. I nemam kuda da odem osim da dođem ovde." „Eto tebe", prozbori Kejd. „Dvadeset i šest ti je godina, prelepa si, pametna i dovoljno iskusna da znaš da ne treba da ponoviš iste greške. Nikada nisi tražila udeo u farmi ili u fabrici. Ako želiš da učiš, ako želiš da radiš..." Kako ga je pogledala, reči su mu odmah presušile. Takvo fino povlađivanje. „Ti si zaista suviše dobar za nas ostale. Sam bog zna kako ti to polazi za rukom. Prekasno je za to, Kejde. Ja sam proizvod svog vaspitanja i sopstvene pobune protiv njega. Lenja sam i dopada mi se to. Jednoga dana, pronaći ću sebi bogatog i izlapelog matorca i šarmiraću ga da me oženi. Lepo ću da ga pazim, naravno, a njegove pare ću da trošim kao papirne maramice. A možda ću takođe i da mu budem verna. Bila sam drugima, pa gle šta mi je to donelo. Potom, ako bude sreće i vremena, biću bogata udovica, a to, čini mi se, ima najbolje da mi legne." Onako kako je leglo mami, pomisli ona ogorčeno. Ogorčeno. „Više si od onoga što ti misliš da jesi, Fejt. Do đavola, mnogo, mnogo više." „Ne, srećo, pre će biti da sam mnogo, mnogo manje. Možda bi sve drugačije ispalo, u svakom slučaju samo trunku drugačije, da je Houp poživela. Vidiš, ona nikada nije imala ni priliku da živi." „Jedini ko je za to kriv jeste ono đubre koje ju je ubilo." „Misliš?" reče tiho Fejt. „Pitam se, da li bi bila izašla te večeri u svoju pustolovinu sa Tori da se ovde nije osećala zatvorenom kao ja? Da li bi se bila iskrala kroz onaj prozor
da je znala da će narednog jutra biti slobodna da radi šta hoće, da bude sa kim hoće? Znala sam ja nju, bolje od bilo koga drugoga u ovoj kući. Takvi su blizanci. Ona je. Kejde, nešto napravila od sebe jer bi tiho i postepeno rasturila rešetke. Ali nikada nije imala priliku. A kada je umrla, sa njom je nestalo i ono prividne ravnoteže u ovoj kući. Oni su nju najviše voleli, znaš." Fejt stegnu usne, prebaci cigaretu preko ograde. „Više i od tebe i od mene. Ne mogu ni da izbrojim koliko puta sam nakon toga mogla u očima da im vidim šta misle kada bi me neko od njih pogledao, mene koja sam imala isto lice. Zašto nisam bila ja u toj moč‐ vari umesto Houp?" „Nemoj." Ustao je. „Nije tačno. Nikada to niko nije mislio." „Ja jesam. Od njih sam to osećala. I ja sam im bila stalni podsetnik da je ona umrla. To nisu mogli da mi oproste." „Ne." Dodirnuo joj je lice, ugledao i ženu i dete koje je nekada bila. „Podsetnik na to da je ona nekada bila živa." „Ali ja nisam mogla da budem ona, Kejde." Suze zbog kojih su joj se oči zacaklile svetlucale su pri prigušenoj svetlosti, pa su od toga, pomisli on, izgledale tako svirepo žive. „Nju su oni delili onako kako nisu mogli da podele ništa drugo i nikoga drugoga. Ali nisu mogli da podele gubitak nje." „Ne, nisu mogli." „Pa je tata podigao svoj oltar za nju, a utehu pronalazio u krevetu sa drugom ženom. A mama je postajala sve hladnija i sve okorelija. I ja, mi smo samo nastavili putevima na koje smo već bili usmereni. I eto nas sada u gluvo doba noći, nemamo nikoga svog. I dalje nemamo nikoga ko nas voli iznad svega." Bolelo je tako nešto čuti i znati da je istina. „Ne mora to tako da ostane." „Kejde, mi jesmo takvi." Naslonila se na njega, naslonila glavu kada ju je obavio rukama. „Nijedno od nas dvoje nikada nikoga nije volelo, ne dovoljno da bismo vratili onu ravnotežu. Možda smo Houp voleli, možda smo čak i onda znali da je ona ta koja nas sve drži stabilnima." „Ne možemo da izmenimo što se dogodilo, ništa od toga. Samo, šta činimo povodom toga?" „To je to, zar ne? Ja jednostavno ne želim da bilo šta učinim. Mrzim Tori Bodin jer se vratila ovamo i naterala nas da se sećamo Houp, da nam nedostaje, da ponovo za njom žalimo." „Fejt, ne treba nju kriviti." „Možda ne." Zatvorila je oči. „Ali moram nekoga da krivim.“ 12.
Sa tim se mora obračunati i to što pre i na što bolji način. Novac je sredstvo spora‐ zuma za određenu klasu ljudi, znala je Margaret. Kupovao je njihovu ćutnju, odanost i ono što je prolazilo kao njihova čast. Za ovaj sastanak se pažljivo obukla, ali opet, uvek se ona pažljivo oblačila. Nosila je namreškano odelo dostojanstveno plave mornarske boje i oko vrata bakinu nisku perli. Sedela je, kao i svakog jutra, ispred svog toaletnog stočića, ne toliko da bi prikrila znake starosti, pošto je staro doba smatrala prednošću, već da bi ih iskoristila da istakne karakter i svoj položaj. Karakter i položaj su bili i mač i štit. Kuću je napustila u tačno osam i petnaest, rekla Lili da ima rani sastanak i da će zbog toga da ruča u Čarlstonu. Mogu je očekivati da se vrati oko tri i trideset. Ona će, naravno, stići tačno na vreme. Margaret je sračunala da joj je za posao za koji treba da se pobrine pre nego što se zaputi na jug potrebno ne više od trideset minuta, ali je ostavila četrdeset i pet minuta,
tako da joj i dalje ostane vremena da pre ručka uradi sve sa kratke liste poslića. Mogla je da unajmi vozača, čak su jednog imali i kao stalno zaposlenog. Posliće je mogla da prepusti posluzi. Ali to je bilo puštanje sebi na volju, a stoga i slabost koju ne sme da dopusti. Po njenom mišljenju, bilo je neophodno da gazdaricu Bo Rivza viđaju u gradu, da ona redovno posećuje određene radnje i održava vezu sa pravim trgovcima i javnim službenicima. Ova građanska dužnost nikada se ne sme odbaciti u stranu radi ličnih pogodnosti. Margaret je činila više od ispisivanja velikodušnih čekova izabranim dobrotvornim ustanovama. Držala je položaj u komitetima. Mesni odbor za umetnost i istorijsko društvo su možda odraz ličnog interesovanja, ali ta naklonost nije negirala vreme, energiju i sredstva koja je u njih ulagala. Za više od trideset i dve godine kao gazdarica Bo Rivza, nijedan jedini put nije propustila svoje obaveze. Nije nameravala ni danas da ih propusti. Nije se trgnula ni kada se provezla pored drvoreda prekrivenog mahovinom koja je prikrivala ulaz u močvaru, niti je pri tom usporila ni ubrzala. Nije primetila da su daske mostića zamenjene, niti da su žbuniće posekli. Smireno je vozila pored mesta na kom je ubijena njena kćerka. Ako je i bilo bola, ne bi se pokazao na njenom licu. Nije se pokazao onog dana kada je dete sahranjeno, iako joj se srce kidalo, iako je krvarilo. Lice joj je ostalo smireno i sabrano kada je okrenula na uzani put koji je vodio ka Močvarnoj kući. Parkirala se iza Torinog karavana, potražila tašnicu. Nije se još jednom pogledala u retrovizor. Tašto bi to bilo, a i znak slabosti. Iskoračila je iz auta, zatvorila vrata, zaključala ih. U Močvarnoj kući nije bila šesnaest godina. Znala je da su na njoj nešto radili, nešto što je Kejd organizovao i platio mada se ona prećutno sa tim nije slagala. Što se nje ticalo, sveža farba i žbunići u cvatu ne menjaju ono što ta kuća jeste. Baraka. Straćara. Bolje da je buldožerom sravne sa zemljom nego da se u njoj živi. Postojali su trenuci, u naletima žalosti, kada je želela da je spali, da podmetne požar u močvari, da vidi kako vatra prži sve do đavola. Ali to je, naravno, bilo bedasto. A ona nije bedasta žena. Bilo je to vlasništvo Lavelovih i uprkos svemu, mora se održano proslediti sledećoj generaciji. Popela se uza stepenike, zanemarila šarm dugog, glinenog ćupa punog cveća i puzavica koji su se presipali, te je brzo pokucala na drveni okvir zaštitnih vrata protiv insekata. Unutra, Tori se zaustavila usred pokreta kad je krenula da dohvati šolju. Kasnila je i baš ju je bilo briga za to. Umorna do srži, uspavala se, tek je trebalo da se obuče. Poku‐ šavala je da samoj sebi održi lekciju o odgovornosti, da samu sebe prekori zbog sopst‐ venog povlađivanja. Nadala se da će joj kafa pomoći da trgne svoj sistem u život kako bi mogla da smogne poleta koji joj je potreban da bi otišla do radnje i završila pripreme za otvaranje. Smetnja ne samo da nije bila dobrodošla, skoro da je bila nepodnošljiva. Nikoga nije želela da vidi, niti je htela i reč da prozbori sa nekim. Želela je, više od svega, da se vrati u krevet i probije se do spavanja bez snova koje joj je izvrdavalo cele noći. Ali odgovorila je na kucanje, jer da to nije učinila, pokazala bi znak slabosti. To, makar to, Magaret bi razumela. Suočena sa Houpinom majkom, Tori se smesta osetila krivom, odrpanom i postiđe‐ nom. „Gospođo Lavel." „Viktorija." Margaret je ledeni pogled uprla u Tori i očima prešla preko njenih bosih stopala, uz zgužvanu kućnu haljinu, sve do razbarušene kose. Ova lenjivica, rekla je sebi
ledeno i zadovoljno, nije ništa više ili manje nego baš ono što bi se i očekivalo od Bodinovih. „Izvinjavam se, pretpostavila sam da ćeš da ustaneš do devet i da se spre‐ maš za posao." „Da. Da, trebalo bi da je tako." Jadna i smušena, Tori potegnu traku kućne haljine. „Jesam... Plašim se da sam se uspavala." „Treba mi nekoliko trenutaka tvog vremena. Ako smem da uđem, naravno." Svi njeni brižno naučeni slojevi pribranosti su se srušili kad se Tori spetljala sa zaštitnim vratima. „Izvinite, kuća nije sređena.“ Našla je stolicu koja joj se dopala, veliku, bogato postavljenu, sa visokim naslonom u izbledeloj, nežnoplavoj boji. To i okrugli sto sa neravnom ivicom i na tri nožice koji je nameravala da još jednom prelakira, bili su ukupni zbir nameštaja u dnevnom boravku. Niie bilo prostirki, ni zavesa, ni lampe. Nije bilo ni prljavštine ni prašine, ali Tori je koraknula unazad i osećala se kao da poziva neku kraljicu u pojatu. Glas joj je neprijatno odjekivao u skoro praznoj prostoriji dok je Margaret samo stajala i prećutno ocenjivala i presuđivala. „Usredsredila sam se na pokretanje radnje i nisam..." Tori se uhvatila kako steže ruke, pa je namerno rasplela prste. Do đavola, nije joj više osam godina i nije više dete koje treba da prestravi i da u njoj pobudi strahopoštovanje kraljevsko neodobravanje prijateljičine majke. „Upravo sam skuvala kafu", rekla je kruto, ali ljubazno. „Hoćete i vi?" „Ima li gde da se sedne?" „Ima. Uglavnom boravim u kuhinji i u spavaćoj sobi, a tako će da bude i dalje dok god moj posao ne bude glatko tekao." Brbljaš, rekla je sebi Tori, kad je pokazala put ka kuhinji. Prestani da melješ. Nemaš za šta da se izvinjavaš. Imaš za sve da se izvinjavaš. „Molim vas, sedite." Makar je kupila dobar, solidan kuhinjski sto i stolice, pomisli. A kuhinja je bila čista, skoro živahna zbog biljčica koje je posadila u saksije i postavila na prozorske daske i zbog tamne emajlirane posude iz sopstvene radnje koja je čučala na stolu. Pomoglo joj je što je sipala kafu, što je iznela posudicu sa šećerom, Kada je otvorila frižider, nanovo se uzburkala postiđenost i obraze joj obojila ružičastom bojom. „Plašim se da nemam šlaga. Niti mleka." „Dobro će da bude i ovo." Margaret je pomerila šoljicu u stranu jedan centimetar. Jedva primetan i promišljen šamar. „Možeš li da sedneš, molim te?" Posle Margaret, tišina je preuzela podijum. Znala je ona koja je vrednost tišine i pravovremenog reagovanja. Kada je Tori sela, Margaret je prekrstila ruke i naslonila se na ivicu stola, te je blagog i usmerenog pogleda, otpočela. „Skrenuta mi je pažnja na to da ste ti i moj sin u vezi." Nastupio je još jedan momenat tišine dok je posmatrala kako preko Torinog lica preleće iznenađenje. „Malograđanska ogovaranja su podjednako neugledna koliko su i neizbežna." „Gospođo Lavel..." „Molim te." Margaret ju je prekinula tako što je podigla jedan prst. „Nije te bilo izvesni broj godina. Iako imaš porodične veze u Progresu, ti si, praktično, pridošlica. Neznanac. Praktično", ponovi Margaret. „Ali ne sasvim. Iz ma kog to razloga, odlučila si da se vratiš, da ovde otpočneš posao." „Jeste li vi došli da me propitate o mojim razlozima, gospođo Lavel?" „Mene oni uopšte ne zanimaju. Biću iskrena i reći ću ti da ne odobravam što ti je moj sin iznajmio prostor za radnju ili što ti je iznajmio ovu kuću. Međutim, Kejd je glava porodice i kao takav, poslovne odluke su samo njegove. Kada te odluke, ili njihove posledice, utiču na položaj porodice, to je onda već druga stvar."
Što je Margaret duže govorila tim laganim, neumitnim tonom, to je Tori bilo lakše da se smiri. Stomak je nastavio da joj se pretura, ali kada je ona progovorila i njen glas je bio podjednako blag i podjednako nepomirljiv. ,,A kako to, gospođo Lavel, moj posao i moj izbor prebivališta utiču na položaj vaše porodice?" „Samo to bi bilo dovoljno teško istrpeti. Okolnosti nisu pogodne, kao što si, verujem, sama i svesna. Ali ovaj lični element nipošto nije prihvatljiv." ,,I mada ćete da istrpite, zasada, moje poslovne veze sa vašom porodicom, ipak traži‐ te od mene da Kejda ne viđam u ličnijem smislu. Je li to tačno?" Ko je ova dama ledenih očiju, tako smirena? upitala se Margaret. Gde nestade žgoljavče koje bi se plašilo ili buljilo iz senki? „To je malo problematično, pošto je moj sin i iz moje kuće ujedno i poslovni investi‐ tor i čini mi se da te svoje obaveze ozbiljno shvata. Spremna sam da ti nadoknadim novac potreban da se preseliš. Možda nazad u Čarlston ili u Floreis gde takođe imaš porodicu." „Da mi nadoknadite? Razumem." Smi rena, Tori podignu kafu. „Možda ću da ispad‐ nem tupava ako upitam kakve tačno nadoknade imate na umu?" Osmehnula se malčice, opazivši kako se Margaret stegla vilica kao da je nategla luk. „Naposletku, jesam poslovna žena" „Čitav ovaj problem meni je glupav i jadan. Ne vidim drugog izbora do da se spustim na tvoj nivo kako bih zaštitila svoju porodicu i njen ugled " Otvorila je tašnicu koju je imala u krilu. „Voljna sam da ti ispišem ček na pedeset hiljada dolara kada se odlučiš da presečeš sve veze sa Kejdom i sa Progresom. Daću ti polovina iznosa danas, a ostatak će da ti bude prosleđen nakon preseljenja. Daću ti vreme da se skloniš.“ Tori ništa nije rekla. I ona je poznavala oružje tišine. „Ta suma", nastavi Margaret sve oštrijim glasom, „omogućiće ti da prilično lagodno živiš tokom tog prelaznog perioda.“ „Ma, nesumnjivo." Tori je ponovo otpila kafu, zatim je fino odložila šoljicu u tanjirić. „Imam pitanje. Pitam se, gospođo Lavel, zbog čega ste pomislili da ću ja, na bilo koji način, biti podložna vređanju i podmićivanju?" „Nemoj da pretenduješ na osetljivost koju ne poseduješ. Znam te", reče Margaret i nagnu se napred. „Znam odakle i od koga potičeš. Možda ti misliš da možeš da se sakriješ iza smirenog držanja, iza maske neke pozajmljene čestitosti. Ali ja te znam.“ „Mislite da me znate. Ali vam garantujem da se trenutno ne osećam niti smireno, a ni čestito." Maragretina smirenost je bila ta koja je narušena, koja je morala da se skupi, čvrsto namota poput klupka vune. „Roditelji su ti bili smeće i dozvolili su ti da se smucaš kao mačka, cunjaš putem i da se nametneš mom detetu. Da je odvučeš od njene porodice i u smrt. Jednom mom detetu si došla glave, al' drugom nećeš. Uzećeš moje pare, Viktorija. Isto kao to ih je tvoj otac uzeo." Sada se potresla, do srži, ali se čvrsto držala. „Kako to mislite ist kao moj otac?" „Za njih mi je trebalo samo pet hiljada. Pet hiljada da mi te sklone očiju. Moj suprug nije hteo da ih izbaci, mada sam ga ja molila za to." Usne su joj se zatresle, otvorile, za‐ tim smirile. Bio je to prvi i poslednji put da ga je za bilo šta molila. Da je ikoga za nešto molila. ,,Na kraju, ostalo je na meni da se za to pobrinem. Kao što je i sada. Otići ćeš, ponećeš sa sobom taj život koji je trebalo umesto nje da izgubiš te noći i živećeš ga negde drugde. I klonićeš se moga sina." „Platili ste mu da ode. Pet hiljada", premišljala je Tori. „To bi za nas bilo mnogo novca. Pitam se što ga nikada nismo videli. Ma, nije ni bitno. Žao mi je što ću da vas razočaram, gospođo Lavel, ali ja nisam moj otac. Ništa što mi je ikada činio nije moglo da me natera da budem kao on, a vaš novac to neće promeniti. Ostajem, zato što mi je potrebno da ostanem. Lakše bi bilo da ne ostanem. Nećete vi to razumeti, ali bilo bi lakše. A što se Kejda tiče..."
Prisetila se kako je bio nepristupačan, kako udaljen nakon njene epizode prethodne noći. „Nema među nama toliko toga koliko vi izgleda mislite. Bio je ljubazan prema meni, jedino to, jer je ljubazan čovek. Ne nameravam da se za tu ljubaznost odužim tako što ću da narušavam prijateljstvo ili tako što ću da mu ispričam za ovaj razgovor." „Ako kreneš protiv moje volje što se ovoga tiče, uništiću te. Sve ćeš da izgubiš, kao i pre. Kada si ubila ono dete u Njujorku." Tori je probledela i prvi put su joj se zatresle ruke. „Nisam ja ubila Džonu Mensfilda." Progutala je vazduha, ispustila ga u vidu isprekidanog uzdaha. „Samo ga nisam spasla." To je bila slaba tačka. Margaret je u nju zarila prste. „Porodica je tebe smatrala odgovornom, a i policija. A i štampa. Drugo dete mrtvo zbog tebe. Ako ostaneš ovde, pričaće se o tome. Pričaće se o ulozi koju si ti odigrala. Ružno će da se govori." Glupo je bilo, pomisli Tori, što je verovala da je niko neće čuti za epizodu koja je bila u Njujorku. Sa životom koji je izgradila i dodaatno uništila Ništa ne može da se uradi da se to izmeni. Ništa ne može da se uradi, osim da se sa tim suoči. „Gospođo Lavel, živela sam celog svog života sa ružnim pričama. Ali naučila sam da ne moram da ih trpim u svom domu. " Tori ustade sa stolice. „Moraćete sada da pođete" „Neću ti više ovo nuditi.“ „Ne pretpostavljam da nećete. Ispraticu vas." Stisnutih usana, Margaret se podignu, pokupi tašnicu. „Ne treba.“ Tori ie sačekala da budu udaljene jedna od druge za dužinu dnevne sobe. „Gospođo Lavel", rekla je tiho, „Kejd je mnogo više nego sto vi mislite da jeste. I Houp je bila." Margaret se ukočila od bola i gneva, pa je stegla kvaku. „Usuđuješ se da sa mnom razgovaraš o mojoj deci?" „Da." Promrmlja Tori kada su se vrata uz tresak zalupila i ona ostala sam u kući. „Usuđujem se." Zaključala je vrata. Simboličan zvuk. Ništa čemu ne dozvoli pristup neće ući. I ništa, rekla je sama sebi, od onoga što već jeste unutra neće je sada boleti. Otišla je do kupatila i svukla se, nije mogla dovoljno brzo da skine spavaćicu. Pustila je vreo tuš, skoro prevruć i zakoračila u ljutu vrelinu i paru. Tu je dozvolila sebi da se rasplače. Ne da bi samoj sebi ugodila, pomisli. Već zbog toga što će voda što joj dobuje po koži da je očisti spolja, a suze će da isperu nečistoću jeda koji je u njoj. Sećanje na drugo mrtvo dete i na bespomoćnost. Plakala je sve dok se nije ispraznila i dok se voda nije ohladila. Tada je okrenula lice naviše ka prohladnom toku i prepustila se smirenosti. Kada se obrisala, iskoristila je peškir da sa ogledala ukloni paru. Bez samilosti, bez izgovora, proučavala je svoje lice. Strah, poricanje, izbegavanje. Svega toga je tu bilo, priznade. Još od ranije. Vratila se, Potom se zakopala. Sakrila se u posao i rutinu i detalje. Ni jedan jedini put nije se otvorila ka Houp. Ni jedan jedini nije otišla iza drveća i posetila mesto koje su tamo sačinili. Ni jedan jedini put nije otišla na grob njene jedine prave prijateljice. I ni jedan jedini put nije se suočila sa pravim razlogom zbog koga je tu Da li se to razlikuje od bežanja?, zapitala se. Da li se to razlikuje od uzimanja novca koji joj je bio ponuđen i bega bilo kuda samo da nije tu? Kukavica. Kejd ju je nazvao kukavicom. I bio je u pravu. Ponovo je obukla kućnu haljinu i vratila se u kuhinju da potraži broj, pa ga je okre‐ nula, sačekala. „Dobro jutro. Bidl, Lorens i Viler." „Viktorija Bodin ovde. Mogu li da dobijem gospođu Lorens?" „Samo trenutak, gospođice Bodin." Ništa više nije trebalo da bi se Ebigejl javila. „Tori, lepo što si se javila. Kako si? Jesi li
se smestila?" „Da, hvala. Otvaram radnju u subotu." „Tako brzo? Mora da si radila i danju i noću. Pa, onda ću jednostavno morati da doputujem do tebe uskoro." „Nadam se da hoćeš. Ebigejl, zamolila bih te za uslugu." „Samo kaži. Debelo sam ti dužna za mamin prsten." „Za šta? A. Zaboravila sam." „Mislim da bih na njega naletela tek kroz nekoliko godina, ako i tada. Jedva da koristim te stare datoteke. Šta mogu da učinim za tebe Tori?" „Ja... Ja sam se nadala da još možda imaš neke kontakte sa policijom. Nekoga ko bi mogao da ti pribavi informacije o jednom starom slučaju. Ne znam ‐ mislim da ćeš shvatiti zašto ja sama ne mogu da se obratim policiji." „Znam neke ljude. Učiniću šta mogu." „Radi se o ubistvu iz seksualnih pobuda." Nesvesno, Tori poče da pritišće i trlja desnu slepoočnicu. „Mlada devojka. Šesnaest godina. Ime joj je bilo Elis. Prezime..." Jače je pritisnula. „Nisam baš sigurna. Lovel ili Pauel, čini mi se. Stopirala je na, ovaj, putu 513, zaputila se na istok prema plaži Mirti, Pokupio ju je neko s puta, odveo među dr‐ veće, silovao i zadavio. Rukama." Uz uzdah, oslobodila se pritiska na grudi. „O tome nisam čula u vestima." „Nije to skorašnje. Ne znam tačno ni od kada je, ne precizno, od pre deset godina, možda manje, možda više. U leto. Bilo je veoma vruće. Čak je i noću bilo vruće. Nisam ti baš mnogo kazala. " „Ne, to je poprilično. Videću šta mogu da saznam." „Hvala ti. Mnogo ti hvala. Biću kod kuće još samo malo. Daću ti broj i ovde i u radnji. Šta god budeš mogla da mi kažeš, bilo šta, pomoći će." Uposlila se i to skoro pet sat neprekidno i još je Ebigejl nije pozvala. Ljudi su tokom dana tu i tamo zastajali pored izloga i divili se uređenju koje je ona kreirala od starih sandučića za voće, ručno ispredene tkanine i lukavo izabranih prime‐ raka grnčarije, duvanog stakla i predmeta od gvozda. Popunila je police i ormariće, okačila zvončiće i slike. Suvenire je poređala na tezgu pored kase, potom se predomislila i premestila ih. Voljom je terala telefon da zazvoni, te uređivala kutije i kese za robu. Kada je neko pokucao na vrata, skoro da joj je laknulo. Sve dok s druge strane stakla nije ugledala Fejt. Zar ne mogu Lavelovi da je ostave na miru nijedan prokleti dan? „Treba mi poklon", rekla je Fejt istog trenutka kada je Tori uz trzaj otvorila vrata i bila bi se progurala pored Tori da se ova nije pomerila i isprečila joj se. „Nisam otvorila." „Do đavola, ni juče nije bilo otvoreno, zar ne? Treba mi samo jedna stvar i deset minuta. Zaboravila sam na rođendan moje tete Rouzi i sad je baš nazvala da se najavi da dolazi u posetu. Ne mogu da joj povredim osećanja, je l' da?" Fejt pokuša sa molećivim osmejkom. ,,Ionako je napola šiznula, a ovo bi moglo da je dotuče." „Kupi joj nešto u subotu." „Ali sutra stiže ovamo. I ako joj se dopadne poklon, ona će sa svrati u subotu. Teta Rouzi je puna ko brod. Kupiću nešto veoma skupo. " „Bolje bi ti bilo." Preko volje, Tori popusti. „U redu, pomozi mi." Fejt ubrza unutra, okrenu se oko sebe „Šta joj se dopada?" „Ma, ona sve voli. Mogu da joj napravim papirni šešir i biće srećna kao kuče. Gospo‐ de, imaš ovde mnogo toga više nego što sam mislila" Fejt posegnu naviše, pomeri metalne zvončiće pa su se okretali i zazveckali. „Ništa praktično. Mislim, neću da joj kupujem komplet činijica za salatu ili tako nešto."
„Imam fine kutijice za sitnice." „Sitnice? To ti je teta Rouzino srednje ime." „Onda treba da dobije veliku kutiju." U cilju svršavanja s ovim, Tori priđe i izabra ogromnu, iskošenu, staklenu kutiju. Pločice su bile izdeljene u obliku dijamanata sa ručno nacrtanim sićušnim ljubičicama i ružičastim ružama. „Je l' pušta muziku ili tako nešto?" „Ne, ne svira." ,,I bolje. Puštala bi je po ceo dan i pola noći i svi bismo skrenuli zbog nje. Verovatno da će je napuniti starom dugmadi ili zarđalim šrafovima, ali će se oduševiti." Fejt okrenu etiketu, fućnu. „Pa, izgleda da se držimo mog obećanja." „Pločice su ručno sečene i islikane. Ne postoje dve iste." Zadovoljna, Tori je ponese do tezge. „Spakovaću ti je u kutiju i kao poklon dobiješ ukrasnu traku i čestitkicu." „Veoma darežljivo." Fejt izvadi čekovnu knjižicu. „Izgleda mi da si spremna za posao. Što da čekaš do subote?" „Ostalo je još nekoliko zaboravljenih detalja. A subota je prekosutra." „Vreme stvarno leti." Bacila je pogled na sumu koju je Tori sabrala i na brzinu ispisa‐ la ček dok je Tori pakovala poklon u kutiju. „Izaberi čestitkicu iz onog tamo ormara i napiši šta želiš. Privezaću je na kanapčić." Fejt izabra jednu sa ružicom u sredini, nažvrljala je da joj čestita rođendan i uz potpis dodala „Mnogo te voli i ljubi". „Savršeno. " „Sad ću mesecima biti prva na spisku." Posmatrala je kako Tori na kutiju vezuje sjajnu, belu ukrasnu traku, dopisnicu, zatim sve to okrene i uspravi omču i dobije otmenu mašnu. „Nadam se da će uživati u njoj." Predavala je kutiju baš kada je zazvonio telefon. „Izvini me." „Naravno" Zbog nečega u Torinim očima, Fejt je odugovlačila. "Daj da ja unesem onaj broj u čekovnu knjižicu. Uvek to zaboravljam." Telefon je zazvonio po drugi put. „Idi ti samo i javi se. Odgegaću se ja za sekundu." U zamci, Tori se javila na telefon. „Dobar dan, Južnjačka uteha. „Tori, izvini što mi je toliko trebalo da ti se javim." „Ne, u redu je. Cenim to. Jesi LI uspela da pribaviš podatke?" „Da, mislim da imam to što tražiš." „Hoćeš li da sačekaš samo jedan trenutak? Fejt, otvoriću ti vrata.“ Malo slegnuvši ramenima, Feit podignu kutiju. Ali kako je izlazila na vrata, zapitala se ko je na telefonu i zašto su zbog tog poziva Torine okretne i vešte ruke zadrhtale. „Izvini. Bio mi je neko u radnji." „Nema problema. Ime žrtve ie Elis Barbara Pauel, belkinja. Šesnaest godina. Njeno telo su našli pet dana nakon ubistva. Tri dana nije prijavljen njen nestanak jer su njeni roditelji mislili da je na plaži sa prijateljima. Ostaci... pa, Tori, do tada su je već pronašle životinje. Rečeno mi je da nije bio lep prizor." „Jesu li ga uhvatili?" Već je znala odgovor, ali morala je da ga čuje. „Ne. Slučaj je još otvoren, ali se ne radi na njemu. Prošlo je deset godina." „Koji je datum? Tačan dan ubstva." „Imam to ovde. Samo minut. Bio je to dvadeset i treći avgust 1990." „Bože." Prošla ju je jeza, sve do srca i u kosti. „Tori? Šta je bilo? Šta mogu ča učinim?" „Ne mogu da objasnim, ne sada. Ebigejl, moram da te zamolim ako možeš ponovo da se obratiš svom kontaktu. Ako možeš nekako da saznaš da li je bilo sličnih zločina šest godina pre i deset godina posle. Ako možeš da saznaš da li ima još žrtava takvog zločina na taj dan ili blizu tog datuma u avgustu." ,,U redu Tori, pitaću. Ali kada saznam, ovako ili onako, moraćeš da mi kažeš razlog. " „Prvo mi treba odgovor. Izvini, Ebigejl, treba mi odgovor. Moram da idem. Izvini."
Brzo je spustila slušalicu, potom jednostavno sela na pod. Dvadeset trećeg avgusta 1990. Houp je bila mrtva tačno osam godina. Tog leta bilo bi joj šesnaest godina. 13.
Živi donose cveće mrtvima, otmene ljiljane ili obične bele rade. Ali cveće brzo vene pošto ga položite na zemlju. Tori nikada nije razumela simboliku ostavljanja onoga što će da izbledi i svene na grobu voljene osobe. Pretpostavljala je da ono donosi utehu onima koji su ostali. Ona Houp nije donela cveće. Umesto toga, ponela je jednu od malobrojnih uspomena koje je sebi dopustila da ima. Unutar male kugle leteo je krilati konj, a kada bi kugla bila protresena, zasvetlucale bi srebrne zvezdice. Bio je to poklon, poslednji rođendanski poklon od izgubljene prijateljice. Ponela ju je duž dugih padina polja gde su na večnom počinku ležale generacije Lavelovih, generacije ljudi iz Progresa. Bilo je spomenika, jednostavnih kao što je kamena ploča, složenih kao što je propeti konj i jahač u bronzi. Houp je konjanika nazvala ujka Klajd, a zaista je i ličio na jednog njenog pretka, oficira konjice koji je poginuo u američkom građanskom ratu. Jednom ju je Houp izazvala da se popne iza ujka Klajda i da zajaše propetog ata. Tori se prisetila kako se bila podigla, kliznula preko metala usijanog od sunca od koga joj se zacrvenela koža i zapitala da li će bog zbog takvog bezočnosti da je zgromi munjom koja bi mu se našla pri ruci. Nije je zgromio i, uhvativši se za izlivenu bronzu dok se ispod nje pružao svet u zelenom i smeđem a sunce joj tuklo u glavu poput tupog čekića, na trenutak se osetila neuništivom. Kule Bo Rivza se učiniše bližima, pristupačnijima. Povikala je dole Houp da će ona i konj poleteti ka njima, sleteti na gornji toranj. Silazeći, umalo nije vrat slomila i imala je sreće što je sletela na guzu umesto na glavu. Ali udarena trtična kost nije mogla da se poredi sa tim trenutkom tako visoko na propetom konju. Za sledeći rođendan, njen osmi, Houp joj je poklonila kuglu. To je jedino što je Tori zadržala iz te godine svog života. Sada, kao i onda, hrastovi i mirisna magnolija čuvali su spomenike i kosti, te pružali hladovinu prošaranu svetlošću i senkama. Takođe su pružali i paravan između tog zaveštanja smrtnosti i kraljevske kuće koja je istrajala toliko vlasnika i stanara. Bila je to poprilično prijatna šetnja od groblja do porodične kuće. Ona i Houp su taj put prešli bezbroj puta, po žarkom letu, po kišnoj zimi. Houp je volela da čita imena urezana na spomenicima, da ih glasno izgovori za sreću, govorila je. Sada je Tori prišla grobu i mermernom anđelu koji je pevao serenadu uz harfu. I ona je izgovorila ime naglas. „Houp Andželika Lavel. Zdravo Houp." Kleknula je na mekanu travu, sela na pete. Povetarac je bio blag i topao, a nosio je i sladak miris sa ružičastih žbunića ruže koji su se nalazili pored anđela. „Izvini što nisam ranije došla. Stalno sam to odlagala, ali tako sam često mislila na tebe tokom svih ovih godina. Nikada nisam imala prijateljicu poput tebe, nekoga kome sam sve mogla da kažem. Kakvu sam sreću imala što sam tebe poznavala." Kada je zatvorila oči, navrla su sećanja, a neko ju je posmatrao iz skrovišta drveća. Neko ko je tako stegnuo pesnice da su mu prsti pobeleli. Neko ko je znao kako je to kad se čezne za nečim što se ne sme izgovoriti. I živeti, iz godine u godinu, sa željom za tim skrivenom u srcu koje je sada grmelo i od te čežnje i zbog saznanja da može da je utoli. Šesnaest godina, a sada se vratila. Čekao je, posmatrao je, uvek je znao da postoji šansa da će jednoga dana ona da zatvori krug, uprkos svemu, te da se vrati ovde gde je
sve i počelo. Kakav su divan prizor one bile. Houp i Tori, Tori i Houp. Tamna i plava, mažena i maltretirana. Ništa što je ranije uradio, ništa što je učinio nakon te avgustovske večeri, nije mu pružilo isto uzbuđenje. Pokušao je da je ponovo doživi; kada bi pritisak u njemu toliko narastao i postao vreo, on bi obnovio tu noć i njenu čistu, nemu divotu. Ništa joj nije bilo ravno. Sada mu je Tori predstavljala pretnju. Mogao je da se obračuna sa njom, hitro, lako. Ali onda bi izgubio ovo novo ushićenje života na ivici. Možda, možda je ovo baš ono što je iščekivao, sve ovo vreme. Da se ona vrati, da mu bude nadohvat ruke. Moraće da sačeka do avgusta, ako bude mogao. Vrelu avgustovsku noć kada će sve da bude kao što je bilo pre osamnaest godina. Mogao je s njom da se obračuna bilo kada tokom svih ovih godina. Da svrši sa njom. Ali on je čovek koji veruje u simbole, u širu sliku. To mora da se odigra ovde. Gde je počelo, pomisli, pa je, dok ju je gledao i zamišljao, dodirivao sebe do vrhunca, kao što je radio i ranije kada je potajno posmatrao Tori. Houp i Tori. Tori i Houp. Gde je sve počelo, pomisli ponovo. Gde će sve da se okonča. Naježila se, kao da joj je hladan prst prešao od potiljka do kraja kičme. Čak i kada je Tori uznemireno bacila pogled preko ramena, odbacila je sve to kao proizvod atmosfere i sopstvenih misli. Naposletku, ona je ovde upala na tuđu teritoriju, bila je uljez među mrtvima i volje‐ nima. Svetla je nestajalo, debeli sivi oblaci kotrljali su se istoka i prigušili sunce. Biće prave kiše uveče. Neće se još dugo zadržavati. „Tako mi je žao što nisam došla one večeri. Trebalo je, čak i posle batina. Nikada nije ni pomislio da bi mu prkosila i napustila kuću. Niko ne bi ni proveravao da li sam tu. Onomad ti nikada ne bih mogla objasniti kako to izgleda kada na mene potegne kaiš. Način na koji bi mi svaki udarac oduzimao hrabrost, oduzimao mi samu sebe, sve dok ne bi ostalo ništa osim straha i poniženja. Da sam skupila hrabrosti i izašla kroz prozor te večeri, možda bih nas obe bila spasila. Nikada neću saznati." Ptice su pevale, ćurlikale i pojile. Bio je to veseo, ustrajan zvuk koji tu ne bi trebalo da pripada, ali je ipak bio savršen. Ptice, tromo zujanje pčela među ružama i prodorni, životni miris samih ruža. Iznad nje, nebo se komešalo, nabreklo je od olujnih oblaka koje je terao vetar što se zadržavao na visinama, suviše visoko da bi ohladio vazduh gde je ona klečala. Kada ga je udisala, kao da je vodu udisala. Činilo se kao da se davi. Ponovo je podigla kuglu, pa pokrenula svetlucanje srebrnih zvezda. „Ali vratila sam se. Koliko to značilo, evo me nazad. I učiniću šta god mogu da to nadoknadim. Nikada ti nisam rekla šta si mi značila, kako si samim tim što si mi bila drugarica u meni nešto otvorila i kako sam kada sam te izgubila dopustila da se to nešto ponovo zatvori. Suviše dugo. Pokušaću da ga otključam, da budem šta sam bila kada si ti bila ovde." Ponovo je bacila pogled prema zastoru drveća i kulama Bo Rivza koje su se uzdizale iza njega. Mogu li da je vide otuda, iz kamene kule? Stoji li neko, zatvoren iza stakla i posmatra? Osetila je to tako, kao da oči i um i srce zatvoreni iza stakla posmatraju. Čekaju. Neka gledaju, pomisli ona. Neka čekaju. Ponovo je pogledala u anđela, pa naniže prema spomeniku. „Nikada ga nisu otkrili. Čoveka koji ti je ovo učinio. Ako mogu, ja ću to učiniti." Okrenula je kuglu, potom je postavila ispod anđela tako da konj može da leti, a zvezde da svetlucaju. I pošto ju je ostavila tu, udaljila se. Hladna kiša je pljuštala kada je Kejd skrenuo iz grada i zaputio se putem ka kući. Bila je to dobra kiša, obilna, a opet neće potući useve. Ako bude bilo sreće, kiša će potrajati
većinu noći, a njive će biti vlažne i zadovoljene. Hteo je da uzme uzorke tla sa nekoliko polja i da uporedi prinos različitih preduseva. Prethodne godine je posejao bob jer on daje azot koga je pamuk toliko željan. Testiraće ga narednog dana, nakon kiše, potom će da uporedi i prouči poslednje četiri godine tabela. Zasadi boba su poprilično uspevali, ali nisu donosili solidan prihod. Ako će ponovo da pokuša sa njim, mora da može da ga opravda. Samom sebi, pomisli Kejd. Niko drugi nije obraćao pažnju na njegove tabele. Čak je i Pajni, na koga je obično mogao da se osloni i koji bi se čak i pretvarao da ga to zanima, samo ovlaš prešao pogledom preko grafikona. Nije ni važno, zaključi Kejd. Niko i ne mora da ih razume, osim njega samog. A ako će da bude iskren, mora da prizna da ni on trenutno nije baš preterano zainte‐ resovan za njih. Služi se njima da ne bi mislio na Tori i na ono što se dogodilo prethodne večeri. Najbolje je da se sa njom razračuna, sa svim tim. Da sravni račune pre nego što ode kući i spere sa sebe ono što je tog dana uradio. Kejd se namrštio kada je crveni mustang kabriolet za kojim je vozio skrenuo na Torin put. Skrenuo je za njim, a kada je iz kola izašao Džej Ar, razvedrio se. „Ma, pazi ti to." Nasmejan od uha do uha, Džej Ar je potapšao svetli branik dok mu je Kejd prilazio. „Tvoja?" „Baš jutros sam ih pokupio. Buts kaže da prolazim kroz krizu srednjovečnih godina. Žena previše gleda televiziju, ako mene pitaš. Ja kažem: ako ti dobro deluje i ako možeš da priuštiš, u čemu je problem?" „Predivan auto, nema dileme." Uz kišu koja je lila, obojica su prešli do haube da je Džej Ar otvori. Stajali su, sa rukama na kukovima i divili se motoru. „Još i moćna mašina." Kejd primeti diveći se. „Šta će da učini?" „Između tebe i mene i kapije, naterao sam ih na sto i dvadeset i klizi kao po staklu. Takođe, u krivinama je pravi šampion. Išao sam juče do Broderika. Vreme mi je bilo da zamenim stara kola. Planirao sam da uzmem još jedna ista, kad sam na parkiralištu ugledao ovu bebicu." Džej Ar se nakezio i prešao prstima preko gustih, srebrnih brkova. „Ljubav na prvi pogled." „Četiri brzine?" Kejd je polako krenuo okolo da pogleda kontrolnu tablu. „Nego šta. Četiri na papučice. Nisam imao ovakav neki od, kvragu, otkad sam bio mlađi nego ti sada. Dok nisam pritisnuo kvačilo, nisam znao koliko mi to nedostaje. Baš mi je bilo bez veze što sam morao da podignem krov kad je počela kiša." „Samo ti nagari i vozikaj se preko sto na sat, nakupićeš kazni kao pleve." „Vredeće." Džej Ar još jednom s ljubavlju potapša auto, potom baci pogled ka kući. „Svratio si da vidiš Tori?" „Mislio sam da bih mogao." „Dobro je. Imam neke vesti za nju koje možda neće dobro primiti. I bolje je da ima prijatelja pored sebe kad joj ispričam." „Šta nije u redu, šta se dogodilo?" „Nije ništa strašno, Kejde, ali nju će da muči. Ajde da to odmah izgovorim." Zakoračio je na trem, pokucao. „Čudno je kucati na vrata familiji, ali stekao sam naviku sa sestrom. Ona nije bila od onih koje širom ostavljaju otvorena vrata gostima. Evo moje devojčice!" Srdačno je to izgovorio kada je Tori otvorila vrata. „Ujka Džimi. Kejde." Iako joj se stomak brzo preturio kad ih je obojicu ugledala na tremu, zakoračila je unazad. „Sklonite se sa kiše." „Naleteo sam na Kejda ovde, pošto smo obojica namerili da svratimo. Baš sam mu pokazivao moj novi auto." Učtivo, Tori pogleda napolje. „To je baš prava..." Htela je da kaže igračka, ali je shvatila da mu to može povrediti osećanja. „Mašina. "
„Prede kao mačka. Provešću te jedan krug prvi put kad bude lep dan.“ „Volela bih to." Ali sada je u svom dnevnom boravku imala dva ogromna, mokra čoveka, jednu stolicu i dosadnu glavobolju. „Što ne odemo svi u kuhinju. Ima gde da se sedne, a spremiću i vruć čaj da isteramo vlagu iz vas.“ „Dobro zvuči, ali ne bih da ti ostavljam tragove po kući." „Ne brini ti za to." Povela ih je, nadajući se da će aspirin koji je popila da odradi svoje i bez deset minuta dremke koju je bila planirala uz njega. Kuća je mirisala na kišu, na zreo, vlažan miris močvare. Bilo kog drugog dana, uživala bi u njemu, ali sada se zbog njega osećala sateranom u ćošak. „Imam nekih kolačića. Kupila sam ih u prodavnici, ali su bolji nego što bih ja mogla da ih spremim." „Srećo, nemoj da se mučiš. Ja odavde moram pravac kući." Ali pošto je već slagala kolačiće na tanjir, posegnuo je za jednim. „Ovih dana Buts neće da kupuje slatkiše. Na dijeti je, što znači da sam i ja." „Ujna Buts predivno izgleda." Tori izvadi šolje. ,,A i ti." ,,E sad, to joj i ja govorim, ali svakog bogovetnog jutra diže frku oko vage. Pomislio bi čovek da će zbog tu i tamo nekog kilograma, svet da propadne. Dok ne bude zadovoljna, ješću zečju hranu." Uzeo je još jedan kolačić. „Pravo je čudo što mi nos nije počeo da mrducka." Sačekao je da ona naspe čaj, sedne. „Čujem da ti radnja fino napreduje. Nisam imao kada da svratim i sam pogledam." „Nadam se da ćeš imati kada u subotu." „Ni za šta to ne bih propustio." Pijuckao je čaj, promeškoljio se u stolici, uzdahnuo. „Tori, ne volim što sam došao ovamo s nečim što će možda da te uznemiri, ali meni se čini da baš treba da znaš šta je šta." „Lakše će biti ako to odmah izgovoriš." „Nisam siguran da baš i mogu. Nedavno sam primio poziv od tvoje majke. Baš kad smo Buts i ja završavali večeru. Ima problema, a i valjda znaš da me u suprotnom ne bi ni zvala. Ne čujemo se redovno." „Je l' bolesna?" „Ne, ne onako kako ti misliš." Izdahnuo je. „Ima neke veze sa tvojim ocem. Izgleda da je pre izvesnog vremena upao u neku nevolju. Do đavola." Džej Ar je gurkao šolju po tacni, potom pogled podigao ka Tori. „Izgleda da je napao neku ženu." U umu, Tori je začula zmijsko siktanje debelog kožnog remena. Tri oštra potezanja. Prsti su joj se jednom trgnuli, a potom se primirili. „Napao?" „Tvoja majka mi je rekla da je sve to greška, pa sam kleštima morao da vadim reči iz nje. Onda mi je kazala da neka žena tvrdi da ju je ovaj, propustio kroz šake. Pokušao da je, ovoga... zlostavlja." „Pokušao je da siluje ženu?" Utučen, Džej Ar se ponovo promeškoljio u stolici. „Pa, Tari, ona nije baš detaljisala. Ali šta god da se dogodilo, zbog toga su uhapsili Hana. Ponovo je pijančio. Sarabet nije htela taj deo da mi kaže, ali iščeprkao sam to iz nje. Dobio je uslovnu kaznu, zasniva se na tome da se uključi u program odvikavanja od alkohola i tako to. Mislim da to nije lepo primio, ali nije imao mnogo izbora." Podigao je čaj da spere suvo grlo. „Potom je, pre dve nedelje, zapalio." „Zapalio?" „Nije bio kod kuće. Sarabet mi je kazala da ga sada već više od dve nedelje nije videla i da je prekršio uslovnu. Kada ga pokupe, on će... strpaće ga u zatvor." „Da, pretpostavljam." Uvek se čudila, onako blago, jedva primetno, kako se on nikada ranije nije našao s one strane rešetaka. Bogom dano, pomisli ona. „Sarabet, ona je van sebe." Bez razmišljanja, Džej Ar umoči kolačić u čaj, po navici
zbog koje je njegova žena očajavala. „Ponestaje joj novca i razboleće se od brige. Odveš‐ ću se sutra da je posetim, da vidim ako mogu da steknem jasniju sliku." „Misliš da bi trebalo da pođem sa tobom?" ,,E sad, srce, to od tebe zavisi. Nema razloga što ja to ne bih mogao sam. ,,A nema razloga ni zašto bi. Poći ću sa tobom." „Ako ti tako hoćeš, meni će da bude drago što imam društvo. Mislio sam da krenemo odmah rano. Bićeš spremna oko sedam?" „Da, naravno." „Dobro. Dobro je. U redu." Sav smeten, podigao se sa stolice. „Sve ćemo mi ovo da razjasnimo, videćeš. Svratiću po tebe ujutro. Ne, samo sedi i pij čaj." Potapšao ju je po glavi pre nego što je mogla da ustane. „Sam ću izaći." „Postideo se", promrmlja Tori kada je čula kako su se ulazna vrata tvorila. „Zbog sebe, zbog mene, zbog moje majke. Saopštio mi je ovo sve dok si ti ovde zato što je verovatno čuo onaj trač Lisi Frejzijer koji kruži i pomislio da će mi biti bolje uz tebe nego samoj." Kejd je zadržao pogled na njenom licu. Nije pokazivala nikakvu reakciju. Divio se njenoj disciplini čak iako ga je izluđivala. ,,Je l' u pravu?" „Ne znam. Više sam navikla da budem sama. Je l' se ti pitaš što nisam posebno zabrinuta za oca ili za majku?" „Ne. Pitam se šta se to dogodilo između vas, pa da nisi posebno zabrinuta. Ili zašto si odlučna da ne budeš ili ne pokažeš da te je uznemirilo ovo što ti je Džej Ar ispričao." „Kakvog smisla ima da se uzrujavam? Šta je učinjeno, učinjeno je. Moja majka je izabrala da ne poveruje da je moj otac uradio to za šta su ga uhapsili. Ali, naravno da jeste. Ako se opio nije bio toliko pažljiv i silu zadržao u svojoj kući." „Je l' zlostavljao tvoju majku?" Krajevi Torinih usana zaigraše u stilu parodije na osmeh. „Ne dok sam ja bila u blizini. Nije morao." Kejd klimnu glavom. Znao je. Deo njega je znao od onog jutra kada im je došla na vrata da im kaže za Houp. „Zato što si ti bila lakša meta." „Već dugo nije mogao na mene da cilja. Tu sam se osigurala." „Zašto sebe kriviš?" „Ne krivim sebe." Pošto mu je pogled bio postojan, ona je zažmurila. „Navika. Znam da je nju koristio kao vreću za boks kada sam ja otišla. Nikada ništa nisam pokušala da to promenim. A i nije da bi mi ijedno od njih dvoje i dozvolilo, ali nikada nisam pokuša‐ la. Samo sam ga dvaput videla od svoje osamnaeste godine. Jednom, kada sam živela u Njujorku, kada sam bila srećna, imala sam tu zamisao da mogu da popravim sve ono što je bilo polomljeno ili makar nešto od toga. Tada su živeli u kamp prikolici, blizu granice sa Džordžijom. Mnogo su se seljakali nakon što smo napustili Progres." I tako je sedela, zatvorenih očiju, u tišini, dok je kiša dobovala po krovu. „Tata nije dugo mogao da zadrži posao. Neko se uvek bio namerio protiv njega, tako je govorio. Ili je na nekom drugom mestu bio bolji posao. Zaboravila sam u koliko smo različitih mesta sve bili ‐ različitih škola, različitih soba, različitih lica. Nikada nisam stekla prave prijatelje, pa mi i nije bilo mnogo stalo. Samo sam čekala podesnu priliku da im umak‐ nem. Tajno uštedim novac i sačekam vreme kad zakon kaže da mogu da napustim dom. Da sam otišla ranije, naterao bi me da se vratim i platila bih za to." „Zar nisi mogla da potražiš pomoć? Kod bake." „On bi je povredio." Tori otvori oči, pogleda pravo u Kejdove. „Plašio se nje, isto kao što se plašio i mene, a njoj bi nešto nažao učinio. I moja majka bi držala njegovu stranu. Uvek je tako bilo. Zato nisam otišla kod nje kada sam ih napustila. Da je to otkrio, to bi za njega izravnalo račune. Ne mogu to da ti objasnim, nikada nikome nisam mogla da objasnim kako to strah može da živi u tebi. Kako to usmerava šta misliš i šta činiš, šta govoriš, šta se ne usuđuješ izreći."
„Upravo jesi." Otvorila je usta, potom ih ponovo zatvorila pre nego što iz njih ne izleti nešto o čemu nije dobro promislila. „Hoćeš još čaja?" „Sedi. Sam ću uzeti." Ustao je pre nje i stavio čajnik da provri. „Ispričaj mi. Ispričaj mi ostatak." „Nisam im rekla da odlazim od kuće, mada sam osmislila svaki korak onoga što ću da uradim, kuda ću da pođem. Spakovala sam se i pobegla usred noći, otpešačila do grada, do autobuske stanice i kupila kartu za Njujork. Kada je sunce izašlo, već sam bila miljama udaljena od njih i nisam nameravala da se ikada vratim. Ali..." Izdigla je isprepletane prste, potom ih ponovo skupila kao u molitvi. „Otišla sam onda jednom da ih vidim", rekla je pažljivo. „Baš sam napunila dvadesetu. Nije me bilo dve godine. Imala sam posao, radila sam u prodavnici u centru. U radnji sa divnim stvarima. Dobro sam zarađivala, imala sam svoj stan. Nije bio mnogo veći od ostave, ali je bio moj. Trebalo je da idem na odmor i krenula sam autobusom sve do granice sa Džordžijom da ih vidim, pa, možda delimično i da im pokažem kako sam nešto napra‐ vila od sebe. Bila sam odsutna dve godine, a za dva minuta, bilo je kao da nikada nisam ni odlazila." Klimnuo je glavom. On je otišao na koledž, postao muškarac tokom te četiri godine ‐ pretpostavljao je. A kada se vratio, ritam je bio isti. Ali, za njega je to bio pravi ritam, onaj koji mu je strašno nedostajao. „Ništa što sam radila", nastavila je, „što sam uradila, što sam mogla da uradim, nije bilo kako treba. Pogle' samo kako sam se skockala. Znao je on kakav život vodim tamo severnije. Mislio je da sam došla kući samo zato što sam trudna s nekim od onih kojima sam dozvolila da me pipaju. Još sam devica, al' za njega, ja sam kurva. Za te dve godina sam malo očvrsnula, tek toliko da sam mu se suprotstavila. Prvi put u životu, usudila sam se da mu se suprotstavim. Trebao mi je ostatak te nedelje mog odmora da mi masnice na licu dovoljno zarastu kako bih mogla da ih sakrijem šminkom i da se vratim na posao." „Pobogu, Tori." „Samo me je jednom odalamio. Ali bože, on ima ogromne šake. Velike, čvrste šake koje su se vrlo lako sklupčavale u pesnice." Odsutno, podigla je ruku ka licu, prešla lagano preko krive linije nosa. „Oborio me je udarcem pravo na pomoćni sto one prljave, male kuhinje. Nisam ni shvatila da mi je polomio nos. Vidiš, bol mi je bio tako poznat." Ispod stola su se i Kejdove šake skupile u pesnice, ali osetio se bespomoćno i okasnio je. „Kada je ponovo krenuo na mene, zgrabila sam nož iz sudopere. Veliki, kuhinjski nož crne drške. Nisam ni razmišljala o tome", rekla je onim tihim, zamišljenim glasom. „Našao mi se u rukama. Mora da mi je na licu video da bih ga bila upotrebila. Da bih ga veoma rado bila iskoristila. Izjurio je iz prikolice, moja majka je potrčala za njim molja‐ kajući ga da ne ide. Odbacio ju je kao vašku, pravo u blato, ali ona ga je i dalje dozivala. Bože, puzala je za njim na sve četiri. Nikada to neću zaboraviti. Nikada." Kejd je prešao do štednjaka, do kipućeg čajnika, kako bi ona mogla da se smiri. U tišini, odmerio je čaj, nasuo vrelu vodu. Ponovo je seo i čekao. „Imaš dar da saslušaš." „Završi sa tim. Izbaci to iz sebe." ,,U redu." Sada smirena, Tori otvori oči. Da je u njegovima bilo sažaljenja, reči se možda ne bi javile. Ali ono što je ugledala, bilo je strpljenje. „Bilo mi je žao nje. I gadila mi se. I mrzela sam je. U tom trenutku, mislim da sam više mrzela nju nego njega. Spustila sam nož i podigla torbu. Nisam se čak ni raspakovala, nisam bila kod njih ni sat vremena. Kada sam izašla, i dalje je sedela u blatu i plakala. Ali me je pogledala ‐ toliko mržnje u očima. „Što si morala da ga naljutiš? Uvek si samo
probleme stvarala." Sedela je ona tako u blatu, usna joj je krvarila, da li od toga što ju je udario ili od toga što se ugrizla kada je pala. Samo sam nastavila dalje da koračam, nisam joj ni reč rekla. Sa njom od onda nisam razgovarala. Rođena majka, a ja nisam ni reč prozborila sa njom od svoje dvadesete." „Nisi ti kriva." „Ne, nisam ja kriva. Godinama sam išla kod psihijatra tako da to sa sigurnošću mogu da kažem. Ništa od toga nije moja krivica. Ali i dalje sam bila uzrok. On se, mislim, hranio kažnjavajući me što sam rođena. Što sam rođena ovakva kakva sam. Sve do onda dok nisam pokazala da sam drugačija, manje‐više me je ostavljao na miru. Bila sam majčin problem, a on je retko kad izdvajao vremena za nešto više nego uzgrednu pljesku. Nakon toga, mislim da nijedna nedelja nije prošla, a da me nije zlostavljao." „Ne seksualno", rekla je kad je ugledala Kejdovo lice. ,,U tom smislu, nikada me nije takao. Želeo je. Zaboga, želeo je on to, a to ga je još više plašilo, pa me je više tukao. I iz toga dobijao neko uvrnuto zadovoljstvo. Seks i nasilje su u njemu čvrsto isprepletani. Šta god da kažu da je uradio toj ženi, uradio je. Nije je silovao, makar ne onako da mogu da dokažu, onda ga ne bi tako olako pustili na uslovnu kaznu. Ali silovanje nije jedini način na koji muškarac može da povredi i ponizi ženu." „Znam to." Ustao je da prinese čajnik i da joj naspe čaja. „Rekla si da si ih dvaput videla." „Ne njih, njega. Pre tri godine, došao je u Čarlston. Došao je k mojoj kući. Sledio me je sa posla. Otkrio je gde radim i pratio me je kući. Uhvatio me je baš kad sam se udalja‐ vala od auta. Na smrt sam se prepala. Nisam u sebi imala mnogo čeličnosti koju sam bila iskovala u Njujorku. Rekao je da mi je majka bolesna i da im treba novca. Nisam mu poverovala. Pio je. Namirisala sam." I sada je mogla da oseti taj miris, ako sebi dopusti. Taj ustajali, vreli smrad poput lošeg ukusa u vazduhu. Podigla je šolju i udahnula paru. „Uhvatio me je za ruku. Uvidela sam šta hoće. Da mi iskrene ruku, da mi polomi koske i uzbudio se zbog tih prizora u svojoj glavi. Napisala sam mu ček na petsto dolara, na mestu sam ga ispisala. Nisam mu dala da mi uđe u kuću. Nisam htela da ga pustim u moj dom. Rekla sam mu da ako me povredi ili pokuša da uđe u kuću, ako dođe gde ja radim, bilo šta od toga, da ću da povu‐ čem isplatu čeka i da nikada više neće dobiti para. Ali ako ga uzme i ode i nikada se više ne vrati, svakog meseca ću da mu šaljem sto dolara." Kratko se nasmejala. „Toliko ga je ta ideja iznenadila da me je pustio. Oduvek je voleo novac. Samo posedovanje. Voleo je da drži predavanja o bogatašima i iglenim ušima, ali je voleo da ima novca. Ušla sam u kuću i zaključala vrata. Celu tu noć probdela sam sa telefonom i žaračem u krilu. Ali nije pokušao da uđe. Ne tada, nikada. Za sto dolara mesečno kupila sam sebi neku vrstu duševnog mira. Nije loša cena." Sada je otpila čaj, dugi gutljaj koji je bio i odveć vreo i suviše jak, ali bez obzira na to, okrepio ju je. Nije mogla da sedi, pa je ustala i zagledala se u ujednačeno padanje kiše. „Eto. To su samo neke od ružnih tajni porodice Bodin." „I Lavelovi imaju neke svoje ružne tajne." Ustao je da bi prišao njoj, da bi rukom prešao niz uredno vezanu kosu koja joj je visila niz leđa. „Tori, ti si i dalje čvrsta. Imala si šta ti je t rebalo. Nije to mogao da slomi. Nije mogao ni da te savije." Usnama je ovlaš dodirnu njeno teme, bilo mu je drago što se nije izmakla kao obično. „Jesi li jela?" „Šta?" „Verovatno nisi. Sedi. Zamutiću jaja." „Šta pričaš ti?" „Gladan sam, a ako ti nisi, trebalo bi da budeš. Ješćemo jaja." Okrenula se, jednom se trgnula kada su mu ruke kliznule oko nje. Oči su joj prepla‐ vile suze, brze i neprijatne, one koje nemilosrdno moraju da se treptanjem odagnaju. „Kejde, ne može ovo nikuda da vodi. Ti i ja."
„Tori." Obema šakama je privukao njen potiljak tako da je ona glavu oslonila na njegovo rame. „Već je krenulo nekuda. Što se ne bismo zadržali tu neko vreme, da vidimo kako nam se sviđa." Veoma se lepo osećala, tako sigurno ovako zagrljena, ovako jednostavno i poznato zagrljena. „Nemam jaja." Izmakla se unazad i susrela njegove oči. „Skuvaću supu." Ponekad je hrana samo oslonac. Sada ju je koristila, pomisli Kejd. Možda su oboje to činili dok je ona mešala supu iz konzerve na štednjaku, a on sakupljao sastojke za sendviče sa prepečenim sirom. Fin, domaćinski obrok za kišno veče. Obrok u kom parovi uživaju uz ćaskanje, a kad je bal neophodna je i flaša vina. Trebalo mu je takvo veče, pomisli on. Umesto toga, eto njega, na hleb maže debeo sloj maslaca onako kako ga je Lila naučila i pokušava da prokljuvi gde je pukotina u Torinom tankom i bodljikavom štitu. „Mogao si na Bo Rivzu bolje da prođeš od supe i sendviča." „Mogao sam." Postavio je tiganj na štednjak i stao pored nje. Blizu, ali ne dovoljno blizu da bi se dodirnuli. „Ali mi se ovde dopada društvo." „Onda ti nešto fali." Tako je to oporo kazala, trebao mu je minut da shvati. Uz smeh položio je dva send‐ viča u zagrejani tiganj. „Najverovatnije si u pravu. Na kraju krajeva, ja sam odlična prilika, da znaš. Zdrav, ne preterano neprijatan za oči, imam sebi veliku kuću, dobru zemlju i dovoljno para da ne crknem od gladi. I uz to i moj pritajeni šarm, pravim strašne sendviče sa sirom." ,,I pošto je takav slučaj, zašto te neka pametnica već nije zgrabila?" „Hiljade su pokušale." „Izmigoljiš se, je l'?" „Okretan sam." Preokrenuo je sendviče. „Voleo bih da mislim da sam okretan. Jednom sam bio veren." „Jesi li?" Uzgredno je to kazala kada je posegla za činijama, ali se pomnije usred‐ sredila. „Aha." Poznavao je ljudsku prirodu dovoljno dobro da bi bio siguran kako će njena znatiželja da nabuja ako to ostavi na tome, pa će ona ili da pukne ili da se preda. Izdržala je dok nisu postavili tanjire i činije na sto, seli. „Misliš da si mudrica, zar ne?" „Dušo, čovek na mom položaju mora da bude. Ugodno je ovde sa kišom i svim ovim, je l' da?" ,,U redu, do đavola. Šta se dogodilo?" „Sa čim?" Kako ga je popreko pogledala, oduševio se. „A, sa Deborom? Sa ženom kojoj se umalo nisam zakleo na ljubav, poštovanje i brigu do smrti i tako dalje? Ćerka sudije Parsela. Možda se sećaš sudije, mada mislim da još nije bio sudija kada si ti otišla." „Ne, ne sećam se njega. Sumnjam da su se Bodinovi kretali u njegovom društvenom krugu." „U svakom slučaju, ima on dražesnu ćerku i volela me je neko vreme, potom zaklju‐ čila da naposletku ipak ne želi da bude farmerova supruga. Makar ne farmera koji zapravo i radi." „Žao mi je." „Nije to bila tragedija. Nisam je voleo. Sviđala mi se poprilično." Kejd je mozgao dok je kušao supu. „Bila je lepa za gledanje, zanimljiva za pričanje i... reći ćemo da smo se poklapali u izvesnim bitnim područjima. Osim jednog. Jednostavno nismo želeli iste stvari. To smo otkrili, poprilično na obostranu sramotu, nekoliko meseci nakon što smo se verili. Raskinuli smo donekle prijateljski, što znači da je s obe strane bilo značajnog olakšanja, a ona je otišla da nekoliko meseci živi u Londonu." „Kako si mogao..." Zaustavila se uzevši zalogaj sendviča.
„Nastavi. Možeš da pitaš." „Samo sam se pitala kako si mogao da zaprosiš nekoga koga si bez ikakvih poteškoća mogao da pustiš da ode." Promislio je o tome, zavalio se i preživao sendvič kao da takođe preživa i sopstvene misli. „Valjda je i bilo nekih manjih poteškoća. Ali činjenica je, sa distance, bilo mi je dvadeset i pet godina, a malo je bilo i porodičnog pritiska. Moja majka i sudija su dobri prijatelji, a on je bio prijatelj i mog oca. Vreme je bilo da se skrasim i sebi da izrodim naslednika ili dva, takva je bila zamisao." „To je užasno hladnokrvno." „Ne sasvim. Privlačila me je, poznavali smo dosta istih ljudi. Njen tata je godinama bio advokat mojima. Lako je bilo prihvatiti aranžman, onaj koji bi zadovoljio obe poro‐ dice. Onda kako se vreme primicalo, ja sam makar počeo da se osećam onako kao kad ti je kravata samo malčice previše pritegnuta. Pa ne možeš baš skroz da udahneš. Pa sam se zapitao, kakav bi mi život bio bez nje? I kakav bi mi bio sa njom, za pet godina." Još jednom je zagrizao sendvič, slegnuo ramenima. „Ispostavilo se da mi se odgovor na prvi deo dopao daleko više nego drugi. I kako je ispalo, i za nju je isto važilo. Jedini koji su se istinski potresli bile su naše porodice." Zastao je, posmatrao je kako jede. „A mi jednostavno ne možemo da živimo svoje živote po onome što naši roditelji žele ili ne žele od nas, zar ne, Tori?" „Ne. Ali živimo svoje živote noseći teret svega toga. Moji nikada nisu mogli da prihvate ko sam i šta jesam. Dugo vremena pokušavala sam da budem neko i nešto drugo." Podigla je pogled. „Ne mogu." „Meni se sviđa ko si." „Prethodne večeri si imao problema sa tim." „Jesam donekle", priznade on. „Zabrinula si me. Bila si van sebe", dodao je, pokrio njenu šaku svojom pre nego što je mogla da je povuče. „Potom krhko. Pa sam se osetio nespretnim. Nisam znao šta da radim, a navikao sam da znam." „Nisi mi poverovao." „Ne sumnjam ja u to šta si videla ili osetila. Ali moram da pomislim kako deo toga može da bude pomešan sa tvojim dolaskom ovamo, sa prisećanjem na ono što se dogodilo Houp." Pomislila je na poziv Ebigejl, na datume oba ubistva. Ali se suzdržala. Verovala je ranije, podelila podatke. I sve izgubila. „Sve je pomešano sa mojim dolaskom ovamo. I sa Houp. Da nije Houp, ti sada ne bi sedeo ovde." Na sigurnijem tlu sada, zavalio se, nastavio da jede. „Da sam te prvi put video pre četiri, pet nedelja, da se nikada ranije nismo sreli i da do tada ničega nije bilo između nas, ni đavo me ne bi zaustavio da prokljuvim kako da se ubacim na ovu stolicu. Istina je, da smo počeli pre nekoliko nedelja, umesto godina, verujem da bi mi već bila u onom veoma zanimljivom krevetu." Kada je spustila kašiku u supu tako da je bućnula, on se nasmešio, polako i lagano. „Pomislio sam kako je vreme da to iznesem na videlo, da bi ti mogla da razmisliš o tome." 14.
Vožnja je bila prilično prijatna i podsetila ju je na sve što propušta kada nije blizu Džej Ara. Delovao je kao gorostas, glasom, smehom, pokretima. Dvaput je morala da se sagne kako bi izbegla njegovu ruku kojom je zamahnuo prema njoj da bi joj istakao nešto uz autoput. Činilo se da može da vas proguta u samoj radosti svoga bića. Sedeo je u malom autu, kolena samo što mu nisu dodirivala bradu, velikim, širokim
šakama stezao je menjač onako kako je videla neke dečake da stežu džojstik tokom igranja igrica. Zbog zabave i takmičenja. Onako kako je zaronio u dan, pre bi bilo da se voze na neki blesavi izlet, nego po bolnoj porodičnoj dužnosti. Život u sadašnjici, pomislila je, bio je to njegov dar i veština koju se ona borila da savlada celog svog života. Tako se oduševljavao svojim novim kolima, vrludajući i tutnjeći duž autoputa sa muzikom Klinta Bleka i Garta Bruksa pojačanom do daske i sa gizdavom, škotskom kariranom kapom nataknutom na riđu kosu poput jagnjeće vune. Kapu je izgubio baš posle izlaza za Samter kada ju je zahvatio nestašan vetrić i poneo je prema rampi i pod točkove mini karavana Dodž. Džej Ar nije usporio i nasmejao se kao mahnit. Spuštenog krova i pojačane muzike, razgovor se odvijao uz galamu, ali Džej Ar je uspeo da ga održi dok su teme interesovanja skakutale kao velika, gumena lopta sa Torine radnje na politiku, dijetetski sladoled i berzu. Kako su se primakli izlazu za Florens, kazao je da se nada da će imati malčice vreme‐ na da na brzinu svrate u posetu njegovoj majci. Bio je to prvi put otkad ju je pokupio da je pomenuo porodicu. Tori se proderala da bi volela da svrati i poseti baku. Potom se prisetila Sesila i zapitala se da li Džej Ar zna za njihovo novo životno uređenje. Razmišljanje o tome uposlilo joj je i zabavilo um sve dok nisu zaobišli Florens i zaputili se na severoistok. Nikada nije bila u kući svojih roditelja izvan Hartsvila. Nije imala predstavu kako njih dvoje sada zarađuju za život ili kako provode vreme zajedno ili odvojeno. Nikada nije pitala baku, a Ajris to nikada nije pomenula. „Skoro da smo stigli." Džej Ar se pomerio u sedištu. Tori je osetila da mu se i raspolo‐ ženje menja. „Poslednje što sam čuo, Han radi neki posao u fabrici. Oni, ovaj, iznajmljuju parče zemlje i uzgajaju piliće." „Razumem." Džej Ar se nakašljao da pročisti grlo kao da će ponovo da prozbori, potom je ućutao dok nisu sa glavnog puta skrenuli da oštećeni asfalt pun rupa. „Nisam bio ovde da vidim gde su. Ovaj, Sarabet mi je dala uputstva kada sam rekao da ću doći i videti šta je šta." ,,U redu je, ujka Džime, nemoj ti da brineš za mene. Oboje znamo šta da očekujemo." Raštrkane kućice koje su mogli da vide ličile su na skelete, žute kosti nataknute na zarasla dvorišta ili prašnjava imanja. Zarđali kamionet sa napuklim vetrobranom poput ljuske jajeta nakrenut na ciglenim blokovima. Ružni crni pas skakao je vezan na lancu i divlje je lajao dok je na manje od pola metra od njega dete obučeno jedino u posiveli pamučni donji veš i sa upetljanom tamnom kosom sedelo na staroj udubljenoj mašini za pranje veša napuštenoj u korovu. Devojčica je sisala palac i praznog pogleda se zabuljila za modernim kabrioletom kada su se provezli. Da, pomisli Tori. Znali su oni šta da očekuju. Put je zavio, malo se penjao naviše, potom se račvao. Džej Ar je ugasio muziku i usporio tako da su milili jer drugačije ne bi mogao da upravlja po prašnjavom i šljunkovitom putu. „Eto na šta ide okružni porez", rekao je, pokušao da se našali, potom je samo uzdahnuo i zavezao auto na nezgodan prilaz koji je vodio ka kući. Ne, ne ka kući, ispravi se Tori. Straćari. Takvo nešto ne može da se nazove kućom, naročito ne domom. Krov je ulegao, te je kao starački osmeh bio proređen tamo gde su nedostajali crepovi koje je oduvao vetar ili su sami pali. Drevna pegava siva fasada je bila izrovana i iskrzana. Jedan prozor je bio zatvoren kartonom. Dvorište, kakvo‐takvo, gušilo se u korovu. Maslačak i čičak su rasli u grdnom izobilju. Stara sudopera od livenog gvozda ležala je postrance i pokazivala svoju crnu rupu veličine pesnice na dnu
sudopere. Iza i malo podalje od kuće stajala je nekakva metalna građevina posivela od čađi i istačkana rđom boje krvi. Žičana ograda naglo je polazila sa strane tog zdanja i unutar tog tora u prašini je kljucalo i kukalo desetak mršavih kokica. Njihov smrad gadio je vazduh. „Pobogu. Za boga miloga", promrmlja Džej Ar. „Nisam mislio da će biti ovoliko gadno. Nikada ne pomisliš da će da bude tako gadno. Nema za ovo razloga. Nema razloga da na ovo spadne." „Zna da smo stigli", reče Tori ravnodušno i otvori vrata. „Čekala je." Džej Ar je zalupio svojim vratima, potom, kada su krenuli ka kući, stavio ruku na Torino rame. Pitala se da li pruža podršku ili je traži. Žena koja se pojavila imala je sedu kosu. Sivu kao stena i još nemilosrdno povezanu i poteranu sa mršavog lica. Činilo se da je i koža privezana pozadi, tako da su koske štrcale poput kvrga. Linije koje su joj okruživale usne kao da su bile urezane nožem, pa su joj zbog tih ureza usta bedno visila. Nosila je zgužvanu pamučnu haljinu, za nju suviše veliku i mali srebrni krst između beživotnih grudi. Njene oči sa crvenim krugovima poput vatre, nakratko se upraviše ka Tori, potom skrenuše, hitro, kao da pogled može da ubije. „Nisi rekao da dovodiš ovu." „Zdravo, mama." „Nisi rekao da dovodiš ovu", ponovo reče Sarabet, potom gurnu i otvori zaštitna vrata. „Nemam li dovoljno briga?" Džej Ar je malo stegnuo Torino rame. „Došli smo da učinimo šta možemo da pomog‐ nemo, Sari." Ruke i dalje na Torinom ramenu, Džej Ar zakorači u kuću. Vazduh je vonjao na ustajali kupus, ustajali znoj. Na beznađe. „Ne znam šta možete da uradite, osim ako ne naterate onu ženetinu, onu lažljivu drolju, dole u Hartsvilu da kaže istinu." Izvukla je dronjavu maramicu iz džepa haljine i izduvala nos. „Na kraju sam sa živcima, Džej Are. Mislim da se nešto loše desilo mom Hanu. Nikada nije bilo da ga nema tako dugo." „Što ne sednemo?" Ruku je prebacio sa Tori na svoju sestru, potom pomnije osmot‐ rio sobu. Stomak mu se skvrčio. Bila je tu jedna naherena sofa sa prebačenim musavim žutim prekrivačem i još jedna napadno zelena fotelja izlepljena trakom. Stolovi su bili zatrpani papirnim tanjirima, plastičnim čašama i, pretpostavio je, ostacima od sinoćnje večere. U jednom uglu na tri noge i umesto četvrte na cepanici drveta, stajala je čađava peć na drva. Bila je tu u jeftinom žičanom ramu i slika žalosnog Isusa sa istaknutim Svetim srcem. Pošto je njegova sestra i dalje držala lice zariveno u maramicu, Džej Ar je povede do sofe i molećivo pogleda Tori. „Da skuvam ja kafu?" „Ostalo je malo instant." Sarabet je spustila maramicu i zagledala se u zid ‐ nije htela da pogleda u ćerku. „Nije mi se išlo do prodavnice, nisam htela da odem daleko od kuće ako bi se Han..." Ništa ne rekavši, Tori se okrenu. Kuća je bila jednostavna, išla je u dužinu, pa je Tori krenula samo pravo u kuhinju. Sudopera je bila zakrčena suđem, a fleke na peći su bile stare i zapečene. Cipele su joj se lepile za iscepani linoleum. Kada je Tori bila dete, Sarabet je pospremala kao tornado, jurila je prašinu i garež, kovitlala je kroz njih kao da su duševni gresi. Kako je Tori sipala vodu u posudu, zapita‐ la se kada se njena majka odrekla te neurotične navike, kada su siromaštvo i nezainte‐ resovanost prevagnuli nad iluzijom da ona namešta dom i da će bog da ga pohodi samo
ako su podovi očišćeni. Potom je prestala da se pita, prestala je da razmišlja, sprečila je sve osim mehaničkih radnji zagrevanja vode i zabadanja kašike u zrnca kafe koja su se zacementirala u staklenoj teglici. Mleko se ukiselilo i nije mogla da pronađe šećer. Ponela je dve šolje tečnosti sumnji‐ vog izgleda nazad u dnevnu sobu. Njen stomak bi odbijao i da pomisli da to popije. „Ta ženturača", Sarabet je govorila. „Pokušala je da namami mog Hana. Igrala je na njegovu slabu tačku, izazivala ga. Ali on je odolevao. Sve mi je ispričao. Ne znam gde su je pretukli, verovatno je to bio neki perverznjak kome se prodala, ali ona je rekla da je Han da bi mu se osvetila što ju je odbio. Tako se to dogodilo." ,,U redu, Sari." Džej Ar je seo na sofu pored nje, potapšao je po ruci. „Nećemo sada o tom delu priče da brinemo, u redu? Imaš li neku predstavu, bilo kakvu predstavu kuda je Han mogao da ode?" „Ne!" Uzviknula je, otrgnula se od njega i skoro preturila kafu koju je Tori pometnula na sto. „Misliš li ti da ja ne bih otišla njemu kad bih znala? Supruga se drži svog muža. Isto to sam rekla i policiji. Rekla sam njima isto što sada govorim tebi. Ne očekujem ja od gomile kvarnih pandura koje je i bog zaboravio da mi poveruju na reč, ali mislila sam da će mi moja rođena krv i meso poverovati." „Verujem. Naravno da ti verujem." Podigao je šolju kafe i blago joj tutnuo u ruke. „Samo sam mislio da ti možda nije nešto palo na pamet, da si se možda prisetila par mesta na koja je odlazio kada je ranije odlazio." „Pa i nije baš da je odlazio." Sarabetine usne su podrhtavale dok je pijuckala kafu. „Njemu samo treba da se osami i da porazmisli, samo to. Muškarci su pod velikim pritiskom, hranioci. I ponekad Han mora da bude sam sa sobom, da o svemu porazmisli, da se moli za to. Ali sada ga stvarno dugo nema. Mislim da je možda povređen." Ponovo su joj krenule suze. „Ta ženska laže na njega, upao je u probleme zbog nje, teško mu se to sručilo na misli. I sad policija priča kao da je on neki begunac. Oni jednostavno ne razumeju." „Je l' išao na program odvikavanja od alkohola?" „Valjda jeste." Šmrcnula je. „Nije njemu trebao program. Nije on pijanica. Tu i tamo uzimao je po čašicu da se opusti. I Isus je pio vino, zar ne?" Isus, pomisli Tori, nije razvio naviku da skreše skoro celu flašu burbona i da taba ženski rod. Ali njena majka nije videla razliku. „Uvek su mu za vratom na poslu, znaš, teraju ga jer znaju da je pametniji od njih. A i držanje pilića košta više nego što smo mislili. Onaj skot dole što prodaje hranu podignu cene da bi njegova ona sa strane imala za mirise. Han mi je ispričao kako to ide." „Srećo, moraš da se suočiš sa činjenicom da to što je ovako otišao, Han je prekršio uslovnu kaznu. Prekršio je zakon." ,,E pa, zakon greši. Šta ću ja, Džej Are? Šiznula sam zbog ovoga. I svi traže pare i niotkuda ih nema osim ono što dobijem za jaja. Išla sam u banku, ali oni lopovi, podli lažovi uzeše što smo imali kod njih i rekli mi kako je Han povukao sve sa računa. Povukao sa računa, rekoše oni, usta im njihova lažljiva i cifrasta." „Ja ću da se pobrinem za račune." Činio je to i ranije. „Nemoj ti o tome da brineš. Slušaj šta ja mislim da treba da uradimo. Mislim da treba da prikupiš neke stvarčice i pođeš kući sa mnom. Možeš da budeš kod mene i Buts dok se sve ne sredi." „Ne mogu da odem. Han bi svakog časa mogao da se vrati." „Možeš da mu ostaviš poruku." „Time bi ga samo naljutila." Oči počeše da joj lete s mesta na mesto kao oprezne ptičice koje traže mesto gde će bezbedno da slete podalje od pravedničkog besa svog muža. „Muškarac ima pravo da očekuje da će žena da ga dočeka kad se vrati kući. Da će da ga čeka pod krovom koji joj je on dao." „Tvoj krov je bušan, mama", reče tiho Tori i dobi zauzvrat pogled kao da ju je bič
ošinuo. „Tebi nikada ništa nije bilo dovoljno dobro, je l' da? Bez obzira na to koliko teško je tvoj otac radio i znojio se, nikada nije bilo dovoljno fino. Uvek si htela još." „Nikada nisam tražila još." „Dovoljno si ti bila mudra da to ne kažeš naglas. Al' videla sam ja, u očima sam ti videla. Prepredena si bila, prepredena i premazana svim bojama", rekla je Sarabet i oštro nakrivila usta. „Zar nisi prvom prilikom pobegla, nikada se nisi ni osvrnula, nikada nisi poštovala majku svoju i oca svoga. Bila ti je obaveza da vratiš ono što smo za tebe žrtvovali, al' si bila previše sebična. U Progresu smo lepo životarili, i dalje bi bilo tako da ti to nisi upropastila." „Sarabet." Bespomoćno, Džej Ar ju je brzo i lako potapšao po šaci. „Nije to pošteno, a nije ni tačno." „Osramotila nas je. Osramotila istog trena kad se rodila. Pre nje, mi smo bili srećni." Ponovo je počela da plače, oštri jecaji trzali su joj telo i tresli ramena. Džej Ar nije znao šta da radi pa joj je jednu ruku stavio na rame i tešio ju je bez reči, samo pomoću umirujućih zvukova. Lica bezizražajnog i uma bez pomisli Tori se sagnula i počela da sklanja smeće sa stola. Sarabet je skočila kao munja. „Šta to radiš?" „Pošto si odlučna da ostaneš, mislila sam da ti ovo malo raščistim." „Ne treba meni tvoja kritika." Bacila je tanjire na pod. „Ne treba ti meni da mi dolaziš ovamo tako naduvena i uparađena, pa da ja izgledam gadno. Okrenula si mi leđa pre mnogo godina, i što se mene tiče, možeš da produžiš odavde." „Ti si meni svoja okrenula prvi put kad si ćutke sedela dok me je on na smrt mlatio." „Bog je od muškarca načinio gospodara u svojoj rođenoj kući. Nikada nisi dobila dve‐tri ćuške, a da ih nisi zaslužila." Ćuške, pomisli Tori. Tako druželjubiva reč da predstavi užas. „I to tebi pomaže da spavaš noću?" „Nemoj da si drska. Poštuj oca. Do đavola, kaži mi gde je on. Ti znaš, možeš da vidiš. Kaži mi gde je da mogu da idem da se brinem o njemu." „Neću ga tražiti. Da se spotaknem o njega krvavog u jarku, tu bi ga i ostavila." Glava joj se trgnula kada ju je Sarabet ošamarila i crveni svež trag označio joj je obraz. Ali jedva da se i pomerila. „Sarabet! Za boga miloga, Sari." Džej Ar ju je zgrabio, sputao joj ruke dok se ona trzala i jecala i vrištala. „Htela sam još da dodam kako se nadam da je mrtav." Tori progovori smireno. „Ali nije tako. Nadam se da će ti se vratiti, mama. Iskreno se nadam da će da se vrati i omogući ti život kakav izgleda želiš." Otvorila je tašnicu, izvadila novčanicu od sto dolara koju je unutra ubacila tog jutra. „Kada i ako dođe, kaži mu da mu je ovo poslednje što će da dobije od mene. Kaži mu da ponovo živim u Progresu, da sad tamo sebi stvaram život. Ako želi da svrati i ponovo podigne ruku na mene, bolje nek mu to bude poslednje, neka me namrtvo umlati taj put. Jer ako on ne dokusuri mene, ja ću njega." Zatvorila je tašnicu. „Biću u kolima", rekla je Džej Aru i izašla. Noge su joj zaklecale tek kada je sela i zatvorila vrata. Potom se zatresla prvo u kolenima, pa je drhtavica krenula uz telo tako da je morala da prekrsti ruke na grudima, jako da pritisne i oči da zatvori, da sačeka da to prođe. Mogla je da čuje jecanje, sukljalo je iz kuće kao lava, i jednolično kljucanje i kreštanje pilića u potrazi za hranom. Negde u blizini čuo se grlen, ljutit lavež psa. I dalje, iznad svega toga, pevale su ptice, odlučno veselu pesmu. Usredsredila se na taj zvuk i naterala um na drugu stranu. Čudno, neočekivano, zatekla je sebe kako stoji u svojoj kuhinji, glave na Kejdovom ramenu, a on joj ljubi
kosu. Tako odmarajući, nije čula ujaka sve dok se nije smestio na sedište pored nje i zatvorio vrata. Ništa nije rekao dok su odmicali od kuće, ništa ni kada su se zaustavili nakon jednog kilometra i kada je samo sedeo, a ruke su mu počivale na upravljaču i pogled lutao u praznom prostoru ispred njega. „Nije trebalo da ti dozvolim da pođeš", konačno je progovorio. „Mislio sam... ni sam ne znam šta sam mislio, ali pretpostavljam da sam zamislio da ona želi da te vidi, da biste vas dve mogle da se donekle izmirite pošto je Han ovako odlutao." „Nisam deo njenog života osim onda kad hoće da me okrivi za nešto. On je njen život. Tako to ona hoće." „Zašto? Pobogu, Tori, zašto bi želela ovako da živi, da živi sa čovekom koji joj nije podario ni dana radosti?" „Voli ga." „Nije to ljubav." Ispljunuo je te reči, zajedno sa srdžbom i gađenjem. „To je bolesno. Čula si kako ga opravdava, kako sve svaljuje na druge samo ne na njega. Na ženu koju je napao, na policiju, čak i na prokletu banku." „Želi u to da veruje. Potrebno joj je to." Pošto je uvidela da se više uzrujao nego što je mislila, Tori poklopi njegovu šaku. „Učinio si sve što si mogao." „Sve što sam mogao. Dao joj pare i ostavio je tamo, u toj straćari. I da ti iskreno kažem, Tori, sad se bogu zahvaljujem što nije htela da pođe kući sa mnom, što tu bolest ne moram da vodim u svoj dom. Stidim se te naopakosti." Glas mu se prekinuo i spustio je čelo na upravljač. Pošto mu je to bilo potrebno, Tori je otkopčala pojas i nagnula se ka njemu, glavu spustila na njegovu ruku, šakom kružila po njegovim širokim leđima. „Nema tu stida, ujka Džimi, nema šta da se stidiš što hoćeš da zaštitiš svoj dom i ujnu Buts, što sve ovo želiš da zadržiš podalje od sebe. Mogla sam ja da uradim ono što mi je tražila. Mogla sam ja da joj to dam. Ali nisam i neću. I neću toga da se stidim." Klimnuo je glavom i borio se da se smiri, pa se ponovo naslonio na sedište. ,,Al' smo ti mi familija, je l' da, bebice?" Nežno, veoma nežno, vrhovima prstiju dodirnuo je svežu fleku na njenom obrazu. Potom je ubacio menjač u prvu brzinu, polako pritisnuo gas. „Tori, ako tebi ne smeta, nemam srca da sad svraćam u posetu tvojoj baki." „Nemam ni ja. Ajmo kući." Kada ju je ujak odbacio do kuće, Tori nije ušla unutra, već se prebacila u svoj kola i odvezla se pravo do radnje. Valjalo je sate vremena nadoknaditi i bila je zahvalna što ima posla i što mora da žuri tako da joj misli neće lutati ka tome kako je provela prepodne. Prvi poziv uputila je cvećaru da proveri da li će da joj dostave fikus i cvetne aranž‐ mane koje je naručila pre nedelju dana. Sledeći je uputila pekaru da bi utvrdila da li će kolačići i mini‐peciva koja je izabrala da budu spremni da ih pokupi odmah ujutro. Dan je daleko odmakao pre nego što je ona bila zadovoljna i sigurna da je sve aranžirano na najprivlačnijem položaju. Kao završnicu, otpočela je da ukrašava elegantne grane fikusa nizom sićušnih svetiljaka. Zvonce nad vratima je zvecnulo, podsetilo ju da je zaboravila da zaključa nakon poslednje dostave. „Video sam te u prolazu." Dvajt zakorači unutra, osmotri prodavnicu, potom zviznu. „Hteo sam da proverim da li ti sve odgovara, da ti možda ne treba pomoć u poslednjem trenutku. Ali čini mi se da je kod tebe sve pod kontrolom." „Mislim da jeste." Ispravila se, zastala sa jednim krajem niza sićušnih svetiljki i dalje u rukama. „Tvoji radnici su sve predivno odradili, Dvajte. Načisto sam zadovoljna." „Samo ti pomeni firmu Frejzijer ako ti neko pohvali stolariju." „Računaj na to."
„E sad, ovo je fin rad." Prišao je dasci za sečenje izrađenoj od uskih traka drveta različite boje i išmirglane do glatkoće stakla. „Predivan rad. I sam se pomalo bavim drvetom u sobi za hobi, ali ništa moje nije ovako lepo. Skoro da je suviše lepo da ga upotrebljavaš." „Forma i funkcija. O tome je reč ovde." „Liši je srećna sa onim za sveće što je ovde kupila i svaki put kad joj se ukaže prilika pokazuje ono ogledalo. Reče mi da se ne bi uvredila ako bi ja bacio pogled na nakit i pronašao nešto što će da joj popravi raspoloženje." „Ne oseća se dobro?" „Ma dobro je ona." Dvajt odmahnu rukom na to pitanje i prošeta po radnji. „S vremena na vreme je pogodi zbog trudnoće, to je sve." Zadenuo je palčeve u prednje džepove i bezazleno joj se osmehnuo. „Sad kad sam ovde, mogao bih i da se izvinim." „O." Pošto se činilo da će on još malo da se zadrži, Tori nastavi da ukrašava grančice svetiljčičama. „Zbog?" „Zbog toga što je Lisi pomislila da se ti i Kejd družite." ,,I družimo se." „E sad, ne znam da li me puštaš da se izvučem ili me uplićeš kao te svetiljke. Radi se o tome da, pa, Lisi ponekad jednostavno zagrize za nešto. Stalno pokušava da spoji Kejda sa nekom, a ako ne njega, onda Vejda. Nešto je sebi uvrtela u glavu da poženi moje drugove. Kejd je samo pokušavao da se izmigolji od njenog poslednjeg pokušaja provodadžisanja i rekao mi je da joj prenesem da je on..." Sada se zacrveneo pošto ga je Tori samo ćutke posmatrala. „Da je on, što bi se ono reklo, sa nekom. Ja sam njoj kazao da si ta neka ti, računajući da će da poveruje, pošto si skoro vratila u grad i da će malo da se smiri." „Aha." Završivši, Tori uključi sijaličice, potom zakorači unazad da osmotri učinjeno. „Trebalo je da znam", nastavio je Dvajt, pomamno je kopao jamu pod sobom. „Sam bog zna da nisam gluv i znam da je Lisi sklona pričicama. Dok je Kejd stigao do mene da me propita o tome, već sam od šest osoba čuo da ste vas dvoje skoro vereni i da plani‐ rate dečju sobu." „Možda bi bilo jednostavnije da si joj samo rekao istinu, da Kejda ne zanima da mu nameštaju nekoga." ,,E baš, ne bih rekao jednostavnije." Ponovo su blesnuli njegovi lepi, beli zubi i hitar, šarmantan i muževan osmeh. „Ako joj to kažem, hteće da zna zašto. Onda ja kažem nešto kao, neki muškarci ne traže brak. Onda se ona vrati i kaže mi da je brak dovoljno dobar za mene, zar ne? Ili možda i ti priželjkuješ da si slobodan kao ptica na grani kao i tvoja dva najbolja druga? Ja joj kažem, nije tako, srculence, ali dok dotle stignemo već sam jednom nogom duboko zaglibio." Pokušavajući da izazove sažaljenje, počeškao se po glavi. „Kažem ti ja, Tori, brak je kao hod po namašćenoj žici i svaki muškarac koji ti kaže da ne bi žrtvovao prijatelja da se ne oklizne teška je lažovčina. Osim toga, kako ja čujem, tebe i Kejda su već videli zajedno nekoliko puta." „Je l' to izjava ili pitanje?" Odmahnuo je glavom. „Trebalo je da kažem da je nadmudrivanje sa ženskom osobom kao hod po onoj žici. Bolje da odustanem dok još mogu bezbedno da se prizemljim." „Dobra ideja." „Pa, Lisi sebi pravi žurku sa svojim kokicama, mislim, žensko okupljanje", brzo se ispravio, pošto je ugledao Torin začuđen pogled. „Idem ja malo da procunjam do Vejda, da vidim hoće li na neku večerinku i da mi pravi društvo dok ne bude bezbedno da se vratim kući. Svratiću ja sutra. Možda bi mogla da mi pomogneš da izaberem neke minduše ili tako nešt o." „Vrlo rado."
Otkoračao je do vrata, zastao. „Lepo ti ovo izgleda, Tori. Sa stilom. Godiće ovo gradu." Nadala se da je tako, pomisli, kad je krenula za njim da zaključa. Ali više od toga, nadala se da će grad da godi njoj. Dvajt priđe semaforu da tu pređe na drugu stranu. Pošto je gradonačelnik, važno je da da dobar primer. Odustao je od pretrčavanja ulice i ispijanja više od dva piva za jedno veče u baru i prekoračenja dozvoljene brzine. Male žrtve, pomisli, ali s vremena na vreme javila bi se pobuda da otrese te okove. To mu je od toga što je kasnije procvetao, pretpostavio je, i brzo otpozdravio na zvuk sirene kada se Betsi Gluk provezla pored njega. Nije mu išlo sve do četrnaeste, petna‐ este godine. Potom je bio tako opčinjen što devojčice uopšte hoće da razgovaraju sa njim, da je nabasao pravo na zadnje sedište svog prvog automobila sa Lisi ‐ pa, nekoliko drugih, pa onda Liši ‐ zatekao sebe kako ima stalniju vezu sa najlepšom i najpopular‐ nijom devojkom u školi i nije se ni osvestio, a već je iznajmljivao smoking za svoje venčanje. A ne da je on zažalio. Ni na minut. Lisi je baš ono što on želi. I dalje je dražesna kao što je bila u srednjoj školi. Možda je malo dizala graju i durila se, ali koja žena to ne radi. Imaju lepu kuću, predivnog sinčića i uskoro će da imaju još jednu bebu. Đavolski dobar život i još je on i gradonačelnik grada u kojem je nekada važio za predmet sprdnje. Mora da se ceni ironija toga svega. Ako bi ga s vremena na vreme i „zasvrbelo" i to je prilično prirodno. Ali činjenica je da ne želi da bude oženjen nijednom drugom do svojom Lisi. Da ne želi da živi nigde drugde do u Progresu i da želi da mu se život nastavi baš ovako kako je tekao do sada. Otvorio je vrata Vejdove čekaonice i skoro da ga je preturio prestrašeni ovčar koji se dao u beg. „Izvinite! O, Mongo." Plavuša koja se mučila da zadrži povodac bila je i lepa i nepoz‐ nata. Otposlala je Dvajtu pogled izvinjenja, pogledala ga je mekim, zelenim očima dok su joj se usne kao u lutkice hitro razvukle u osmeh. „Upravo je primio injekcije i oseća se izdanim." „Ne mogu da ga krivim." Pošto bi drugačiji postupak ugrozio njegovu muževnost, Dvajt je rizikovao prste i potapšao psa po ćilimu sive i bele dlake. „Ne sećam se da sam vas ili Monga viđao ranije u gradu." „Ovde smo tek nekoliko nedelja. Preselila sam se iz Dilona. Predajem engleski u srednjoj školi... pa, držaču letnje časove, potom ću od jeseni da radim puno radno vreme. Mongo, sedi!" Zabacivši kosu, pružila je ruku. „Šeri Belouz i možete da me krivite za pseće dlake na farmerkama." „Dvajt Frejzijer, drago mi je. Ja sam gradonačelnik grada, pa sam onda i onaj kome se obraćate ako budete imali na nešto da se požalite." „Ma, sve je baš fino. Ali imaću to na umu." Okrenula je glavu prema sobi za preglede. „Svi su veoma druželjubivi i predusretljivi. Bolje da odvedem Monga do kola pre nego se otrgne sa povoca i vi mi napišete kaznu." „Treba pomoć?" „Ne, u redu je." Nasmejala se kad su ona i pas suknuli na vrata. „Jedva. Milo mi je što smo se upoznali, gradonačelniče Frejzijere. Zdravo, Makse!" „Takođe", promrmljao je, potom skrenuo pogled prema Maksin na prijemu. „Kad sam ja bio u srednjoj nismo imali ovakve nastavnike engleskog. Možda bi mi onda bilo trebalo više godina do mature." ,,E, vi muškarci." Maksin se zakikota i iz donje fioke izvuče tašnu. „Tako ste predvi‐ divi. Mongo nam je bio poslednji pacijent, gradonačelniče. Doca Vejd se pere tamo pozadi. Je l' vam nije problem da mu prenesete da žurim na večernje predavanje?" „Samo ti idi. Lepo se provedi večeras."
Procunjao je pozadi i zatekao Vejda u sređivanju ormarića sa lekovima. „Imaš nešto dobro tu?" „Ima steroida od kojih bi mogle da ti izrastu malje na grudima. Nikada ih nisi imao." „Zato što si ih ti sve istrošio na svoje dupe", lagano reče Dvajt. ,,I, šta kažeš na onu plavušu?" „Hmm?" „Pobogu, Vejde, je l' ti to napadaš na taj ormarić i koristiš sredstva za smirenje kući? Ona plavuša sa velikom džukelom koja je upravo otišla. Nastavnica engleskog." ,,A, Mongo." „Vidim ja da je prekasno." Dvajt odmahnu glavom, propnu se i sede na presvučeni sto. „Kad počneš da propuštaš lepe plavuše koje popunjavaju uske farmerke kao ona i prisetiš se ogromnog, balavog džukca, gotov si ti meni ‐ ni Lisi ne može da te popravi." „Neću na još jedan sastanak na neviđeno. I primetio sam plavušu." „Rekao bih da je i ona tebe primetila. Jesi li joj rekao nešto?" „Zaboga, Dvajte, ona je pacijent." „Kuca je pacijent. Propuštaš ti ovde, sinko, zlatnu priliku." „Mani se ti mog seksualnog života." „Ti to ni nemaš." Dvajt se osloni na laktove, naceri se. „Slušaj, da sam ja sam i makar upola ružan kao ti, nagovorio bih plavušu da sedne na ovaj sto, umesto njenog velikog, dlakavog psa." „Možda i jesam." „Samo ti sanjaj." „E, al' to su moji snovi, zar ne? Što nisi kod kuće, pereš ručice za večeru kao svaki dobar dećačić?" „Lisi je pozvala buljuk žena da gledaju neko posuđe ili nešto. Ja se držim podalje." „Šminku." Vejd zatvori ormarić. „Moja majka ide." „Ma nek se nosi šta god da je. Sam bog zna da toj ženi ne treba više farbe za lice niti plastičnih posuda, ali smrtno joj je dosadno kada ovako poodmakne trudnoća. I šta kažeš da popijemo po pivo i nešto da pojedemo? Kao u stara vremena." „Imam nešto da pozavršavam ovde." Fejt bi mogla da svrati, pomisli. „Ajde, Vejde. Dva sata." Hteo je ponovo da ga odbije. Koji je njemu đavo, zabija se u svoj stan, čeka Fejt da ga pozove? Kao da je neka tinejdžerka koja sanjari o fudbalskoj zvezdi. I gore. „Ti častiš." „Sranje." Uveseljen, Dvajt skoči sa stola. „Ajde da pozovemo i Kejda, da se nađe sa nama. Onda ćemo njega naterati da plati." „Eto plana." 15.
Nije očekivala da će biti nervozna. Bila je spremna, proverila je i uverila se u svaki detalj sve do boje i težine vrpce koju koristi za vezivanje kutija. Imala je iskustva i znala je svaku stavku svoje robe gotovo isto kao što ju je poznavao i zanatlija koji ju je stvorio. Prešla je svaki korak i etapu ustanovljenja radnje mirnog i često hladnog oka i postojane ruke. Nije bilo grešaka, ni propusta, ni mana. Radnja je izgledala savršeno, toplo i gostoljubivo i veselo, a ona opušteno, profesi‐ onalno i umešno. I trebalo bi da je tako, pošto je provela sat vremena između tri i četiri tog jutra mučeći se nad izborom garderobe pre nego što se odlučila za tamnoplave široke pantalone i belu pamučnu košulju. Sada se brinula da to više liči na uniformu. Sada se zbog svega brinula. Manje od sat vremena pred otvaranje i sva nervoza i sve sumnje i strahovi koje je uspevala da zanemari mesecima, sručili su se na nju poput slomljenih cigala.
Sedela je u skladištu za stolom glave pognute medu kolenima. Mučna vrtoglavica ju je vređala, sramotila. Čak i kada više ni trunke snage nije imala zbog nesvestice, samu je sebe grdila. Jača je ona od toga. Mora da bude. Nije stigla ovako daleko, nije ovako teško radila da bi se skljokala na dohvat cilja. Doći će oni. Nije se brinula za to da neće privući ljude. Oni će da dođu i zuriće i upućivaće hitre, ljubopitljive poglede ka njoj, ali ona je već navikla da ih sačekuje. Bodinova mala. Sećaš se nje. Jezivo stvorenjce. Ne sme da dopusti da joj to bude bitno. Ali, bilo joj je bitno. Luda je bila što se vratila ovamo gde je svi znaju, gde nijedna tajna nije zaista sačuvana. Što nije ostala u Čarlsto‐ nu gde je bila bezbedna, gde je život bio miran i gde je bila potpuno odvojena od ljudi? Sedeći tako, koža joj se naježila, stomak joj je kuvao, pa je očajnički poželela svoju simpatičnu, poznatu kućicu, svoj sređeni vrt, ustaljenost onog zahtevnog, ali bezličnog posla u tuđoj radnji. Sedeći tako, požele onu anonimnost kojom se bila ogrnula četiri neprekidne godine. Nikada nije trebalo da se vrati. Nikada nije trebalo da rizikuje sebe, svoju ušteđe‐ vinu, svoj mir. Na šta li je mislila? Na Houp, priznade i polako podignu glavu. Mislila je na Houp. Glupo, lakomisleno, pomisli ona. Houp je mrtva i nema je više i nema šta da se uradi da se to izmeni. Sada je sve za šta je radila u procepu. I da bi to očuvala, moraće da se suoči sa piljenjem i šaputanjima. Kada je začula kucanje na vratima radnje, prva pomisao je bila da se zavuče pod sto, šćućuri, pokrije uši šakama. Činjenica da je to zamalo i učinila, da zapravo može sebe da vidi tako zgurenu, pognala ju je da ustane. Do otvaranja je imala trideset minuta, trideset dragocenih minuta da se sabere. Ko god da je tamo jednostavno će morati da ode. Ispravila je ramena, prošla rukom preko kose da je zagladi, potom krenula da kaže toj ranoj pridošlici da se vrati u deset. S druge strane stakla ugledala je lice svoje bake i pojurila je ka vratima. ,,O, bako." Obgrlila je Iris i obesila se o nju kao žena koja visi sa ivice provalije, pa se drži za ispup‐ čenje u stenama. „Tako mi je milo što te vidim. Mislila sam da nećeš doći. Tako mi je drago što si stigla." „Da ne dođem? Na veliko otvaranje? Ma, nisam mogla da dočekam da stignem." Lagano, pogurala je Tori u prodavnicu. „Izludela sam Sesila nagovarajući ga da malo da po gasu kamionetu. To iza biljčice je Sesil, a Buts iza te ljudske planine." Tori šmrcnu, potom joj je pošlo za rukom da se nasmeje kada je Sesil provirio iza dugog pljosnatog i šiljatog lišća. „Predivno je, a i vi ste. Svi vi. Dajte da ga stavimo..." Okrenula se, sračunala prostor i utisak. „Baš ovamo, na kraj polica duž zida. Baš mi je to trebalo." „Ne deluje mi kao da ti je išta još trebalo", dobaci Ajris. „Tori, ovo mestance ti je uparađeno ko mlada. Sve te predivne stvarčice." Obesila je ruku oko Torinog ramena, proučavala je radnju dok je Sesil stenjao da bi ukrasnu biljku postavio na njeno mesto. „Oduvek si imala dobro oko." „Ne mogu da dočekam da kupim nešto." Buts, uglađena kao novi novčić u žutoj letnjoj haljinici, pljesnula je rukama poput devojčice. „Hoću da ti ja budem prvi kupac danas, a upozorila sam Džej Ara da će kreditna kartica da mu se puši pre nego što budem gotova." „Imam ja aparat za gašenje požara." Tori se nasmeja i okrenu se da je zagrli. ,,I dosta lomljivih predmeta." Svestan toga, Sesil tutnu ruke u džepove na bezbedno. „Osećam se trapavo." „Polomiš, plaćaš", reče Ajris i namignu. ,,U redu, šećeru, šta možemo mi da učinimo?" „Samo budite ovde." Tori duboko uzdahnu. „Ništa nije preostalo, stvarno. Spremnija ne mogu da budem."
„Nervozna?" „Prestravljena. Treba da iznesem čaj i kolačiće, da malo uposlim ruke. Potom..." Okrenula se kada su vrata zvecnula. „Dostava za vas, gospođice Bodin." Mladić iz cvećare nosio je sjajnu, belu kutiju. „Hvala ti." „Moja mama će da svrati kasnije danas. Reče da hoće da vidi kako izgledaju njeni aranžmani, ali čini mi se da hoće da pogleda šta sve imate." „Vrlo mi je drago što ćemo se videti." „Stvarno imate mnogo stvarčica." Iskrenuo je glavu da bi se osvrnuo po radnji dok je Tori iz kase vadila dolar. „Mislim da će ljudi uskoro da pristignu. Svi pričaju." „Nadam se da je tako." Strpao je u džep novčanicu koju mu je Tori pružila. „Hvala. Vidimo se kasnije." Tori postavi kutiju na tezgu i skinu poklopac. Bila je prepuna gerbera u svetlim, živahnim bojama i pozamašnih, drskih suncokreta. „Zar nije predivno!" Ajris joj proviri preko ramena da bi bolje osmotrila kutiju. „I baš onakvo kakvo treba. Ruže ne bi išle sa grnčarijom i drvetom. Neko je znao dovoljno da ti pošalje fino, prijateljsko cveće." „Da." Već je otvorila karticu. „Čini se da taj neko uvek zna šta je baš kako treba." „Aaaa, zar nije slatko, nije li divno." Buts zaleprša rukama preko cveća. „Tori, šećeru, šiznuću ako mi ne kažeš ko ti ga je poslao." Buts dograbi karticu koju je Tori pružila. ,,'Srećno prvog radnog dana. Kejd.' Jaaaaao." Nakrivljene glave, Ajris napući usne. „Da nije to slučajno Kinkejd Lavel?" „Da. Jeste." , „Hmm." „Nemoj ti meni hmmm. Samo je pažljiv." „Muškarac kad šalje ženi cveće, odgovarajuće cveće, ima on tu ženu na umu. Zar ne, Sesile?" „Tako mi se čini. Pažljiva je biljka. Cveće je romantično." „Eto ti. Vidiš li ti zašto ja volim ovog čoveka?" Ajris mu cimnu košulju da bi se on sagnuo i poljubio je, nakon čega je Buts zasijala. „Ljiljani i suncokreti su prijateljsko cveće", ispravi ih Tori, ali morala je da se bori sa sobom da ne uzdahne nad cvećem. „Cveće je cveće", odrešito reče Buts. „Muškarac kad ga pošalje, znači da misli na ženu." A njoj se izuzetno dopala zamisao da Kejd Lavel misli na njenu nećaku. ,,E sad, idi ti malo brini o njemu, a ja ću da iznesem kolačiće. Nema šta više volim od priprema za zabavu." „Nećeš mi zameriti? Imam jedan japanski raku ćup u skladištu. Savršen je za ovo, a i lepo će ukrasiti tezgu." „Kreni onda." Potera je Ajris. „Samo nas usmeri u pravcu gde treba nešto da se uradi. Da pokrenemo posao." Mušterije su stigle u deset i petnaest, a predvodila ih je Lisi. Tori odluči da će da povuče svaku neprijatnu misao koju je ikada pomislila nekadašnjoj kraljici mature kada je Lisi nastavila da vodi svoje prijateljice po radnji i da žuborka nad robom. Po jedanaest, petnaest mušterija je razgledalo proizvode i raspravljalo o njima, te je već zaključila četiri prodaje. Do ručka, bila je suviše uposlena da bi se nervirala. Bilo je i pogleda, a i šaputanja. Oko ili uho bi uhvatilo ponešto, ali se očeličila od neprijatnih bodlji i pakovala je ono što su radoznali izabirali. „Ti si se nekada družila sa devojčicom Lavelovih, zar ne?" Tori nastavi da umotava gvozdene svećnjake u smeđi papir. „Da." „Užas i strahota što se njoj dogodilo." Ta žena, oštrih sokolovih očiju prikovanih za
Torino lice, nagnu se prema njoj. „Jedva da je bila starija od devojčurka. Ti si je pro‐ našla, je l' tako beše?" „Njen ju je otac pronašao. Da li biste želeli kutiju ili kesicu za svećnjake?" „Kutiju. To je za devojčicu moje sestre. Udaje se sledećeg meseca. Čini mi se da si ti išla u školu sa njom. Keli En Frisk." „Ne sećam se mnogih sa kojima sam išla u školu." Tori šlaga uz prijazan osmejak dok je smeštala kupljeno u kutiju. „Bilo je to tako davno. Hoćete da vam ih upakujem kao poklon?" „Neka, ja ću to, srce. Imaš ti još mušterija." Ajris se ubaci. „Znači, Keli En se udaje. Čini mi se da se nje baš dobro sećam. To će biti Maršina najstarija ćerka, je l' da? Bože moj, kuda godine proleteše?" „Keli En je mesec dana nakon devojčice Lavelovih imala noćne more", reče ta žena uz prizvuk tihog zadovoljstva koji je Tori odzvanjao u ušima dok je odmicala od nje. Tori se našla u iskušenju da klizne pozadi, da samo diše dok joj srce ne prestane tako da udara. Umesto toga okrenula se ka visokoj brineti koja je razmišljala o ponudi činijica za posluženje. „Mogu li vam nekako pomoći?" „Teško je odlučiti se kada ima tako fin izbor. Džobet Hardi ‐ tetka Keli En je tu? Ona je baš neprijatna žena. I teško može nešto da se kaže na ono. Uvek si bila pažljivo, smireno stvorenje. Ti se mene nećeš setiti." Brineta ispruži ruku. „Ne, izvinite." „Pa, tada sam bila znatno mlađa, a ti ni nisi bila u mom razredu. Predavala sam, i dalje predajem, drugom razredu u osnovnoj školi. Marijeta Singlton." „O, gospođice Singlton. Sećam se. Izvinite. Lepo je ponovo vas videti." „Baš sam se radovala tvom otvaranju. Pitala sam se tu i tamo tokom svih ovih godina šta bi sa tobom. Možda i ne znaš, ali bila sam u prijateljskim odnosima sa tvojom majkom nekada. Naravno, godinama pre nego što si se ti rodila. Mali je svet." „Da, jeste." „Ponekad je suviše mali da bi čoveku bilo ugodno." Bacila je na vrata kada je ušla Fejt. Njih dve se suočiše pogledima i blesnule su varnice pre nego što se Marijeta vratila posmatranju posudica. „Ali svi sa tim moramo da živimo. Mislim da ću da uzmem ovu ovde, plavo na belom je veoma šarmantno. Je l' ti problem da je odložiš sa strane za mene dok ja još malo ne procunjam?" „Vrlo rado. Doneću vam jednu iz skladišta." „Viktorija." Marijeta snizi glas, dodirnu Torinu šaku. „Veoma si hrabra što si se vratila. Uvek si bila veoma hrabra." Udaljila se, a Tori je samo stajala zbunjena i iznenađena talasom tuge koji je potekao iz te žene u vazduh. Zakoračila je u skladište da razbistri misli i da dohvati činiju, pa ju je uznemirilo što je Fejt umarširala odmah za njom. „Šta je htela ta ženetina?" „Kako molim? Ovde je dozvoljeno samo zaposlenima." „Šta je htela? Marijeta." Hladnokrvno, Tori posegnu za činijom na polici. „Ovo. Izvestan broj ljudi koji dolazi ovamo hoće da kupi nešto. Zato se ovo i zove prodavnica." „Šta ti je rekla?" „ A što se to tebe tiče?" Fejt prosikta kroz zube i iskopa paklicu cigareta iz tašnice. „Zabranjeno pušenje." „Do đavola." Gurnula ju je nazad u tašnu i počela da korača. „Ta ženturača nema šta da radi nego da se šeta po gradu." „Ta ženturača se meni učinila savršeno finom. I nemam vremena za tvoje zajedlji‐
vosti i tračeve." Mada nije mogla da porekne da joj se vrlo pobudila radoznalost. „A sada, ako nećeš da mi pomogneš da dopunim robu ili vrč sa čajem, moraću da te zamolim da se udaljiš." „Ne bi ti mislila da je tako fina da se kresala sa tvojim ocem." I sa tim jednim naježe‐ nim ispadom, Fejt se kao munja pokrenu prema vratima. Tori se vrlo lepo prisetila Fejtine naravi i predvidela je njeno raspoloženje, pa je prebacila činiju iz ruke u ruku, a vrata zakrčila onom slobodnom pre nego što Fejt uspe da ih otvori. „Nemoj da praviš scenu. Da se nisi usudila da svoje porodične probleme donosiš u moju radnju. Ako hoćeš da se džapate, moraćete to onda negde drugde." „Neću da pravim scenu." Ali, drhtala je. „Nemam nameru da ovim ovde ljudima dajem ikakvog povoda da mi se keze. I zaboravi šta sam kazala. Nije trebalo to da izgovorim. Gadno smo se potrudili da očeve veze sa tom ženom održimo u tajnosti. Pa, ako budem čula neke priče, znaću od koga su potekle." „Nemoj ti meni da pretiš. Dan kad si mogla da me šutiraš okolo‐naokolo davno je prošao, pa ti lepo uvuci kandže jer ovih dana i ja umem da uzvratim." Ostavila bi ona to na tome, bila je dovoljno ljuta za to, ali Fejti je usna drhturila. Jedna sićušna naznaka osećanja i Tori ugleda Houp. „Što se ne zadržiš ovde neki minut? Ajde, sedi dok se ponovo ne smiriš. Izađeš li takva među ljude i nećeš ni morati da praviš scenu da bi ljudi pokrenuli priču. Osim toga, sada se lepo zabavljaju pričajući o meni." Otvorila je vrata, bacila pogled. „Zabranjeno pušenje", ponovila je i za sobom zatvo‐ rila vrata. Fejt se bacila u stolicu i zureći u vrata ponovo izvuče cigarete. S grizom savesti ih je tutnula nazad u tašnicu kada su se vrata širom otvorila. Ali, umesto Tori, Buts je kliznula u prostoriju. Zbog toga što se lepo provodila lepršajući po radnji, ne znači da je bila slepa za finese. Opazila je vreli bes na Fejtinom licu, baš kao što je sada na tom istom licu opažala postiđenost. „Baš smo se raskakutali tamo." Veselo je progovorila i mahnula rukom ispred lica. „Treba mi minut da se odvojim od te gungule." I pomislila je kako je to savršena prilika da u ćošak satera ženu koja je Vejda smrsila u svoje konce. „Što ne sednete, gospođo Buts?" Fejt se hitro osovila na noge. „Baš sam htela da se vratim." „Ma, pravi mi društvo na minut, hoćeš li srce? A nisi li nam ti danas prelepa, al' opet ti si uvek takva." „Hvala. Isto to mogu i ja za vas da kažem." Stojeći, Fejt požele da ima šta da radi sa rukama. „A mora da ste vrlo ponosni na Tori danas." „Oduvek sam ja bila ponosna na nju. A kako ti je mama?" „Dobro je." „Tako je već poduže. Obavezno joj prenesi da sam je pozdravila, hoćeš?" Lagano se smešeći, Buts odšeta do kutije iz pekare, izabra kolačić. „Danas se nisi videla sa Vejdom, je l' da? Pretpostavljam da će da svrati." „Ne, nisam ga videla danas." Još. „Dečko previše radi." Uzdahnula je, grickala sićušni kolačić sa šlagom. „Volela bih da se skrasi, da nađe sebi ženu koja će da mu pomogne da naprave dom zajedno." „A. Hmmm." „O, nema potrebe da se zbunjuješ, srce." Buts nastavi sa grickanjem, a pogled joj je bio tako oštar da bi mogla da probode i tako prefriganog leptirića kao što je Fejt. „Odrastao je čovek, a ti si predivna žena. Što ne biste bili privlačni jedno drugom? Znam ja da se moj dečak bavi seksom." Pa, pomisli Fejt, eto ti ga sad. „Ali vi biste više voleli da to ne radi sa mnom." ,,E sad, čini mi se da ništa tako nisam rekla." Izabrala je još jedan kolačić, pružila ga Fejt. „Fejt, ovde smo nasamo i obe smo žene. To znači da znamo kako da nateramo
muškarca da čini ono što mi hoćemo, barem je tako većinu vremena. Imaš ti u sebi nešto divlje. Ne smeta meni to. Može biti da sam zamišljala neku drugačiju vrstu žene za svog Vejda, ali on je zamislio tebe. Ja ga volim, pa mu želim ono što on želi za sebe. A to si izgleda ti." „Nije to tako između nas, gospođo Muni." Takvo formalno obraćanje zabavilo je Buts. Ako se ne vara, to bi značilo da je zastra‐ šila Fejt. „A nije? Stalno mu se vraćaš, je l' da? Jesi li se nekada zapitala zašto je to tako? Ne", rekla je i podigla prst na čijem je vrhu čučao sedefasti ružičasti lak za nokte. „Možda bi trebalo malo da promisliš o tome. Želim da znaš da si mi draga, oduvek si bila. Jesam li te iznenadila?" Ukočila se od strave. „Da. Valjda." „Ne bi trebalo. Ti si pametna i mudra mlada žena i nije ti bilo tako lako u životu kako neki vole da misle. Draga si ti meni, Fejt. Ali ako povrediš mog Vejda i ovaj put, pa, eto ja ću onda naprosto morati da polomim taj tvoj dražesni vratić kao grančicu." „Pa." Fejt je zagrizla kolač, suzila pogled. „Time smo sve raščistile." Odjednom je Butsino lice ponovo postalo meko i oči blage i sanjive kao i uvek. Nasmejala se lagano, ushićeno i na Fejtino iznenađenje uhvatila ju je u zagrljaj, poljubila je u obraz. „Zaista si mi simpatična." Palcem je obrisala otisak karmina sa Fejtinog obraza. „Sad ti sedi i pojedi svoj kolač, pa da se osećaš bolje. Pošto je meni prilično fino, mislim da ću da izađem i kupim nešto. Ništa nije kao kupovina, zar ne?" dodade dok je kaskala kroz vrata. „Pobogu." Bez reči, Fejt sede. I pojede svoj kolačić. Tori je bila uposlena, ali je ipak spazila Fejt kada je izašla deset minuta kasnije. Baš kada je ugledala i Kejda kako ulazi, sa tetkom Rouzi za njim, tokom prvog popodnevnog primirja. Nemoguće je ne prepoznati Rouzi Sajks Laru Dekater Smit. U šezdeset i četvrtoj ta žena je bila upadljiva isto koliko i na svom prvom balu kada je zapanjila društvo time što je na teniskom terenu pored kantri kluba bosa odigrala živahan i okretan ples. Udala se za Henrija Larua od Laruovih iz Savane kada joj je bilo sedamnaest godina i izgubila ga je u Koreji pre prve godišnjice. Tugovala je šest meseci, potom se odlučila za ulogu vesele udovice, uletela u vruću vezu sa umetnikom u proboju i osumnjičenim komunistom za koga se udala u dvadese‐ toj pa kud puklo da puklo. Ona i umetnik su podržavali slobodnu ljubav i održavali su nešto što su mnogi smatrali orgijama na svom imanju na ostrvu Džekil. Muža broj dva sahranila je na tom mestu nakon trinaest burnih godina, kada se sručio sa trećeg sprata kroz prozor nakon što je veće proveo sa flašom brendija napokon i dvadesettrogodišnjakinjom, modelom. Neki kažu da se radilo o prljavoj igri, ali ništa nije dokazano. U zrelim godinama, u pedeset i osmoj, udala se za dugogodišnjeg obožavaoca više iz sažaljenja nego iz ljubavi. Preminuo je dve godine kasnije, na drugu godišnjicu, pošto ga je unakazio i delimično svario vragolasti lav za vreme njihovog odmora u Africi povo‐ dom drugog medenog meseca. To što je sahranila tri supruga i neprijavljeni broj ljubavnika nije umanjilo Rouzin stil. Nosila je periku ‐ makar je Tori smatrala da je perika ‐ platinastoplavu, lepršavu haljinu do zemlje sa prugama poput crveno‐belog zastora i dovoljno nakita pod kojim bi se sitnija žena preturila. Tori je među plastičnim perlicama spazila sjaj dijamanata. „Igračke!", rekla je promuklim, pištavim glasom i protrljala ruke. „Izmakni se, dečko. Sad sam raspoložena za kupovinu." Stuštila se ka izloženim smeđim staklenim držačima za papir i poče da ih slaže na savijenu podlakticu.
Rastrzana između zabavnog doživljaja i uzbune, Tori pojuri do nje. „Mogu li da vam pomognem sa tim, gospođo Rouzi?" „Treba mi njih šest. Najlepših šest." „Da, naravno. Ovaj, za poklon?" „Poklon malo sutra. Za mene." Nehajno je lupnula staklom jedno drugo i od toga je Tori srce preskočilo. „Što vam ja to ne bi odložila na tezgu?" „Dobro, teški su." Rouzine oči, koje su naniže povlačile veštačke trepavice što su grozničavo podsećale na pauke, napokon se usredsrediše na Torino lice. „Ti si devojčica koja se nekada igrala sa malom Houp." „Da, gospođo." „Imaš ti nešto u sebi. Sećam se. Jednom su mi gledali u dlan neki Cigani u Transilva‐ niji. Rekoše mi kako ću da imam četiri muža, ali prokleti nek su, ako bih ja htela još jednog." Rouzi isturi ruku pretrpanu prstenjem i narukvicama. „Šta ti kažeš?" „Izvinite." Umesto da se oseti neugodno, Tori se čudesno zabavljala. „Ne čitam sa dlana." „Onda iz čajnih listića ili tako nečega. Jedan moj ljubavnik, mladić iz Bostona, tvrdio je da je u prošlom životu bio lord Bajron. Ne očekuje se tako nešto od Jenkija, zar ne? Kejde, dolazi ovamo i prihvati ove staklene stvarčice. Kakva je svrha imati čoveka u blizini ako ne može da se iskoristi kao nosač", rekla je Tori i namignula. „Nemam predstavu. Želite li čaja, gospođo Rouzi? Neki kolačić." „Prvo ću da razradim apetit. E sad, kakva je, bestraga mu glava, ovo stvarčica?" Podigla je uglačano drveno postolje sa rupom u njemu. „Tu se vino odmara." „Sad sam sve čula. Što bi neko želeo da pristojnoj flaši vina da vremena da se odmori? Stvarno je van svake pameti. Umotaj mi dva takva. Lusi Talbot!" Povikala je preko prostorije na drugu mušteriju. „Šta ti to pazariš tamo?" I ode ona kao metak, crvene i bele pruge su zamlatarale. „Ne možemo tetku Rouzi da naviknemo na ljude, da se ne stidi", reče Kejd uz osmeh. ,,A kako tebi protiče dan?" „Vrlo dobro. Hvala ti za cveće. Predivno je." „Drago mi je što ti se dopalo. Nadam se da ćeš mi dopustiti da te izvedeni na večeru danas, da proslavimo tvoj prvi dan." „Ja..." Već je izmoljakala da ne ide na večeru kod ujaka, prebacila ju je za nedeljni porodični ručak narednog dana. Biće umorna i napeta, podsetila je sebe. Nikako podesna za društvo. ,Ja bih to baš volela." „Svratiću do tebe oko sedam i trideset. Je l' ti to odgovara?" „Da, biće savršeno. Kejde, želi li tvoja tetka zaista sve ove predmete? Ne poznajem nikoga ko bi poželeo šest staklenih držača za papir." „Uživaće u njima, potom će da zaboravi gde ih je kupila, pa će da smisli neku priču o tome kako ih je pronašla u prašnjavoj radnjici u Bejrutu. Ili će da tvrdi kako ih je ukrala od svog ljubavnika grofa u Bretanji kada ga je napustila. Potom će da ih daruje raznosa‐ ču novina ili Jehovinim svedocima koji joj dolaze na vrata." ,,A, šta ćeš?" „Moraćeš da je držiš na oku. Ima naviku da strpa neku stvarčicu u džep. Nepažnjom", nastavio je kada je Tori iskolačila oči. „Samo pazi šta uzme i dodaj joj to na kraju na račun." „Ali..." I utom je bacila pogled u njenom pravcu i ugledala Rouzi kako ubacuje držač za kašiku u široki prorez džepa na haljini. ,,O, za boga miloga!" Tori odbrza preko, a Kejd ostade da se kliberi. „Rouzi se nimalo nije promenila", prozbori Ajris. „Nije gospođo, ni mrvicu. Živa bila zbog toga. Kako ste vi, gospođo Muni?"
„Zdrava ko dren. I ti izgledaš dobro. Lepo si porastao. Kako ti je porodica?" „Dobro su, hvala." „Žao mi je zbog tvog tate. Bio je dobar i zanimljiv čovek. Ne dolazi to često u istom paketu." „Valjda ne. Uvek je lepo govorio o vama." „Dao mi je priliku da zarađujem za pristojan život kada sam izgubila supruga, da svojoj deci obezbedim hranu na sto. Nisam to zaboravila. Imaš ti nešto njegovog oko očiju. Jesi li i ti pošten čovek kao što je on bio, sad kad si odrastao muškarac, Kinkejde?" „Trudim se da budem." Kako se Rouzi zakikotala i lupnula po zvončićima da ih pokrene u pesmu, Kejd je skrenuo pogled i susreo se s Torinim očajnim očima. „Tori ima pune ruke posla." „Može ona s njom da se nosi. Dobra je ona u tome. Ponekad, možda i malo previše." „Nakostreši se kada neko hoće da joj pomogne." „Ume ona to", složi se Ajris. ,,S moje tačke gledišta, meni se čini da ti ne bi samo da pomažeš Tori. Rekla bih da ti se uz to po umu vrzma još nešto osnovnije od toga i pošto se nadam da sam ispravno pretpostavila volela bih da ti dam nešto što je svakome s vremena na vreme potrebno, a niko ne voli da primi." Podesio je ravnotežu držača za papir koje je još imao u rukama. „ A to bi bio savet?" Široko mu se osmehnula. „Pametan si ti dečko. Uvek sam tako mislila, Savet sledi. Samo jedan malešan. Nemoj da se vučeš. Ako ima nešto što svaka žena zaslužuje makar jednom u životu, a to je da je neko obori s nogu. Ajde sad, daj mi nešto od toga pre nego ih stučeš jedno o drugo da napuknu." „Nije ona još sigurna u mene." Kejd predade dva držača za papir, a preostala četiri prenese do tezge. „Treba joj malo vremena." ,Je l' ti to ona kazala?" „Manje‐više." Ajris samo prevrnu očima. „Muškarci. Zar ne znaš da žena kad tako kaže to može da znači tri stvari. Nije baš zainteresovana, snebivljiva je ili su je ranije povredili. Tori bi ti odmah rekla da je ne zanimaš, nema u sebi ni trunke snebivljivosti, što znači da ostaje odgovor broj tri. Vidiš li onog čoveka tamo?" Zbunjen, Kejd baci pogled ka delu u kom je Sesil nameštao sveže kolačiće na tanjir šakama veličine celih dimljenih šunki. „Da, gospođo." „Povrediš li moju bebicu, ja ću na tebe da nahuškam tog matorog medu sa francus‐ kim ključem. Ali pošto cenim da ti to nećeš uraditi, predlažem ti da joj pokažeš da ima muškaraca vrednih poverenja." „Radim na tome." „Pošto moja devojčica pokušava sebe da ubedi da vas dvoje niste ništa više do prija‐ telja i poznanika, predlažem ti da ubrzaš." Mozgaj o tome, pomisli Ajris, a potom se udalji jer je htela da nabedi još jednu mušteriju da nešto kupi. „Strpala je pet prstenova za salvete u džep." Šest i deset: vrata zaključana, Sesil drema u skladištu. Tori poskoči na stolicu za tezgom i odmahnu rukama. „Pet. E sad, mogla bih da razumem, na neki uvrnut način, da je uzela četiri ili šest. Ali kakva to osoba uzima pet prstenova za salvete?" „Mislim da ih nije uzela kao set." „Dodaj tome dva držača za kašike, tri zapušača za vinsku flašu i dve hvataljke za salatu. Sve to je strpala u džep dok sam ja stajala tik pored i razgovarala sa njom. Smakla ih je u džep, nasmešila se, potom skinula svoje plastične ružičaste perlice i dala ih meni." I dalje ošamućena, Tori prstima pređe preko perlica na vratu. „Dopadaš joj se. Rouzi uvek poklanja stvari ljudima koji joj se svide." „Nije mi baš ugodno što sam joj sve ono naplatila. Možda i nije htela sve to. Gospode,
bako, potrošila je preko hiljadu dolara. Hiljadu" ponovila je i rukom pritisnula stomak. „Mislim da će ipak da mi se sloša." „Ne, neće. Bićeš srećna čim to sebi dozvoliš. Sad, idem ja da prodrmusam Sesila i pokrenem ga, pa ćeš ti imati prilike da dođeš do daha. Samo svrati sutra oko jedan sat kod Džej Ara. Baš je previše vremena prošlo otkad smo se porodično okupljali." „Biću tamo. Bako, ne znam kako da ti se zahvalim što si ostala ceo dan. Mora da si premorena." „Boluckaju me stopala i spremna sam da ih podignem i da dopustim Buts da mi natoči čašu vina." Nagnula se preko da poljubi Torin obraz. „Ti da slaviš, jesi čula?" Slavlje, pomisli Tori, nakon što sredi beleške, pospremi i zaključa. Jedva je mogla da misli, a kamoli da slavi. Preturila je dan. I više nego samo preturila, reče ona sebi dok se kao omamljena vozila kući. Pokazala je da se vratila, da ostaje, da će da ostavi svoj trag. Ovoga puta nije u pitanju puko preživljavanje, već uspeh. Neki će možda da je pogle‐ daju i vide sitnu devojčicu upalih očiju u odeći koju je dobila kao milostinju. Ali to neće biti bitno. Više njih će da pogledne i da ugleda baš ono što je ona od sebe stvorila. Ono što želi da bude. Ona će da udesi da baš to bude bitno. Neće da propadne i neće da beži. Ovoga puta, konačno, ona će da pobedi. Čudo svega toga počela je da uviđa tek kada je skrenula na svoj prilaz, kada je ugle‐ dala kuću kakva je bila nekada i kakva je sada. Sebe kakva je bila onomad. I kakva je sada. Više nije mogla ih zadržava, naslonila je glavu na upravljač i pustila suze da poteku. Sedela je na zemlji, trudila se da ne zaplače. Samo bebe plaču. A ona nije plačko. Ali uprkos tome, suze su same curkale. Zgulila je kolena i lakat i dlan ruke kada je pala sa bicikla. Zguljena koža ju je pekla i tekla joj je krv. Htela je da ode do Lile i da je ona zagrli i pomazi i uteši. Lila bi joj dala kolačić i sve bi bilo bolje. Nije joj ni stalo do toga da nauči kako da vozi glupavi bicikl. Mrzela je glupavi bicikl. Ležao je pored nje, poput oborenog vojnika kome se i dalje okretao jedan točak i podsmevao joj se, a ona je pognula glavu na skrštene ruke i zašmrckala. Bilo joj je samo šest godina. „Houp! Šta to pobogu radiš?" Kejd potrča niz prilaz, pod patikama je škripao šljunak. Otac ga je dobacio do ulaza u Bo Rivz, dao mu slobodu ostatak subotnjeg jutra. Ceo svet mu je bio povezan sa tim koliko brzo može da stigne do svog bicikla i da se izveze do močvare i tamo nađe sa Vejdom i Dvajtom. A eto tu je njegov stari i voljeni trobrzinac, slupan, a pored bicikla njegova sestrica prostrta na tlu. Nije bio siguran šta više želi da uradi, da viče na nju ili da jadikuje nad povređenim biciklom. ,,O čoveče, pogledaj ovo! Uništila si farbu. Do đavola." Poslednje je prošištao. Tek što je potajno počeo da isprobava psovke. „Šta ti imaš i da uzimaš moj bicikl? Imaš svoj." „Ono je bicikl za bebe." Podigla je lice, a suze su lile kroz fin sloj prljavštine na obrazima. „Mama ne da tati da mi skine pomoćne točkice." ,,E, gle, pitam se što." Zgađen, ispravio je bicikl i nadmoćno ju je pogledao. „Idi unut‐ ra i neka te Lila opere. I drži svoje prljave prstiće podalje od mojih stvari." „Samo hoću da naučim." Prošla je šakom ispod nosa, a kroz suze zasijao je prkos. „Mogla bih da vozim dobro kao i ti, kad bi neko hteo da me nauči." „Aha, hoće to." Frknuo je, prebacio nogu preko šipke. „Ti si samo devojčica." Tada je poskočila na noge, sitne grudi su joj se širile zbog uvrede. „Porašću ja", prozborila je kroz zube. „Porašću ja i voziću brže i od tebe i od bilo koga. Onda će da ti bude žao." „Uuuu, tresem se od strave."
Ponovo je počeo da se zabavlja, radost se vraćala u te duboke, plave oči, pa su se iskosile u uglovima. Ako dečak već mora da ima dve mlađe sestre za vratom, bar ima pravo da ih zadirkuje. „Ja ću uvek da budem veći, ja ću uvek da budem stariji, ja ću uvek da budem brži." Donja usna joj je zaigrala ‐ pouzdan znak da još koja suza hoće da potekne. Nakezio joj se, slegao ramenima i počeo da okreće pedale niz prilaz kući, te joj se hitro izbekeljio kako bi potvrdio svoje nadmoćnije talente. Kada je za sobom poglednuo široko se kezeći da bi se uverio kako je ona bila svedok njegove srčanosti, ugledao ju je pognute glave, umršene kose koja joj je krila lice kao zavesa. Niz cevanicu kao tanka linija slivala se krv. Zaustavio se, prevrnuo očima, odmahnuo glavom. Prijatelji ga čekaju, milion stvari treba da uradi. Pola subote je već umaklo. Nema vremena da se bakće sa devojčicama. Naročito ne sa sestrama. Ali je duboko udahnuo i povezao bicikl nazad. Sam je sebi išao na živce isto koliko ga je i ona nervirala, ali skočio je sa bicikla. „Penji se. Do đavola." Ponovo je šmrcnula, protrljala oči i zapiljila se u njega. „Stvarno?" „Da, da, hajde. Nemam ceo dan na raspolaganju." Radost polete u njoj, ubrza joj srce kada se popela na sedište. Kada je šakama stegnula gumene drške upravljača, zakiko‐ tala se. „Obrati pažnju. Ozbiljan je ovo posao." Bacio je pogled iza sebe, prema kući i iskreno se ponadao da majka neće slučajno da pogleda kroz prozor. Oboje će da ih umlati za ručkom. „Ne, moraš, nekako, kao da nacentriraš telo." Postideo se kad je rekao telo, mada nije tačno mogao da kaže zbog čega. ,,I gledaj samo pravo." Pogledala je naviše prema njemu, verovala mu je iz dubine duše, a osmeh joj je sijao kao sunčeva svetlost kada se prosipa kroz mlado proletnje lišće. ,,U redu." Prisetio se kako ga je otac učio da vozi i držao je ruku pozadi na sedištu, pomalo se odgurivao nogama kada je pokrenula pedale. Bicikl se smešno drmusao. Prešli su tri metra pre nego što se sručila sa bicikla. Nije se rasplakala, nije oklevala da se vrati nazad na sedište. Morao je to da joj prizna. Zajedno su okretali pedale i trčali, uz prilaz i niz prilaz, pored ogromnih hrastova, kao sunce žutih narcisa i mladih lala dok je kasno jutro prelazilo u popodne. Sada joj je kožu orosio znoj, a srce je nastavilo da tuče i tuče i tuče. Više nego jednom jako se ugrizla za donju usnu kako bi prigušila pisak zbog prekrenutog bicikla. Blizu uha čula je njegov dah, osećala je kako njegova ruka poseže da je zadrži. I bila je puna ljubavi prema njemu, više nego zbog sebe, sada je zbog njega bila odlučna da uspe. „Mogu ja ovo. Mogu ja to", prošaputala je za sebe kada se bicikl nakrenuo i kad su ga ponovo ispravili. Suzila je pogled, jer se revnosno usredsredila kao što to i čine deca kada imaju samo jedan cilj, jedan svet, jednu putanju. Noge su joj drhturile, a mišići na rukama su joj bili zategnuti kao bubnjevi. Bicikl se pod njom zadrmusao, ali nije pala. I odjednom dok je trčkao pored nje, Kejdu se ozari lice od osmeha. „Ide ti! Nastavi dalje, ide ti." „Vozim sama!" Pod njom, bicikl postade veličanstveni pastuv. Lica podignutog, jurila je kao vetar. Tori se probudila na tlu, pored kola, mišići su joj se tresli, puls ubrzano udarao, a u srcu je osetila bol zbog izgubljenih radosti. 16.
Nije se setila večere sve do par trenutaka pre nego što je Kejd pokucao. Jedva je imala vremena da se umije i da popravi štetu koja je ostala od napada plača i onoga što je potom usledilo, a nimalo joj vremena nije ostalo da smisli prihvatljiv izgovor da ga
pošalje kući. Nije mogla da shvati sve to. Od izliva suza ostala je prazna, u umu i u telu. Povratak u Houpinu prošlost doneo joj je nelagodnost i tugu. I ushićenje. Što je bilo najčudnije od svega, priznade. Ushićenje koje se i dalje zadrža‐ valo, ushićenje zbog prve samostalne vožnje, puki užitak zbog drmusanja niz taj dražesni, senoviti prilaz dok je Kejd trčao pored nje. Način na koji su se njegove oči, tako plave, tako svetle, smejale sa njenima. Ljubav koju je osetila za njega, nedužna sestrinska ljubav i dalje je svetlucala kroz nju i mešala se, opasno, znala je, sa njenim sopstvenim osećanjima koja su bila veoma odrasla i nisu imala nikakve veze sa srodstvom. Zbog tog spoja je bila ranjiva, prema sebi i prema njemu. Bolje je, mudrije, da bude nasamo dok to ne prođe. Reći će mu da je iscrpljena, suviše umorna za hranu. Makar to će da bude istina. Razuman je on čovek. Skoro suviše razuman, reče ona sebi. Razumeće je i pustiće je na miru. Kada je otvorila vrata, s druge strane stajao je on, sa đuvečom u rukama. Komšije, pomisli ona, ugušiće te hranom. Pa, mrtva je umorna, tako da se činilo dovoljno primernim. „Lila ti je ovo poslala." Zakoračio je unutra, predao joj jelo. „Rekla je da svako ko radi naporno kao ti ne bi trebalo još povrh svega i da kuva. Dobila si uputstvo da spremiš ovo u zamrzivač i izvadiš naredni put kada dođeš kući i samo poželiš da zasedneš i podigneš noge. Što je", dodade on i nastavi da proučava njeno lice, „izgleda slučaj večeras," Da, pomisli ona, skoro suviše razuman. „Nisam shvatila koliko sam se naprezala u vezi sa današnjim danom. Sada kada se završio, crkla sam." „Plakala si." „Odložena reakcija. Olakšanje." Odnela je jelo u kuhinju i spremila ga, potom se zapitala šta sledeće da uradi. „Izvini zbog večeras. Bila je to lepa zamisao, da izađemo da proslavimo. Možda bismo za par dana mogli..." Okrenula se i skoro se sudarila sa njim, potom se naglo vratila unazad na pomoćni sto. Protrnula je od sirove i spremne požude. Od nje, od njega, nije sigurna. „Sa dosta toga si se danas suočila." Nije joj oslobodio prostora. Smatrao je da joj je toga već dosta omogućio. Samo je položio dlanove sa njene obe strane na pomoćni sto. Zagradio ju je. U njenim očima opazio je da je svesna tog pokreta. Da je na oprezu. „Mnogo ljudi i mnogo sećanja koja sa sobom donose." „Da." Pokušala je da se pomeri, shvatila da nema kuda. Njena je krv bila ta koja je uzavrela, pomisli i pomalo se postide. Teče vrela, brza i željna. „Učinilo mi se kao da se sećanja ispaljuju kao kamenčići iz praćke." I naposletku je sustiže. „Sva bolna." „Nemoj." O pobogu, nemoj da me dodiruješ. Ali baš kad je to pomislila njegove šake nađoše se na njenim ramenima, krenuše niz njene ruke. Sve u njoj poče da bije. „Baš je lepo bilo videti Lilu... i Vila Hensona. Sad je baš kao njegov otac. Kad sam bila devojčica, gospodin... stari gospodin Henson obično mi je davao sokiće na crtu ako mi je nedosta‐ jalo nekoliko penija. A često je i bilo tako. Kejde..." Skoro da mu je ime zazvučalo kao molba. Nije umela da kaže za čim. Drhtala je. Sitni žuljevi na njegovim dlanovima su bili predivno uzbudljivi. „Dopalo mi se kako si izgledala danas. Sva sređena i uglađena. Sva smirena i hladnokrvna spolja. Uvek se zbog toga zapitam šta se dešava iznutra." „Bila sam nervozna." „Nije se videlo. Ne ovako kako se sada vidi. Odbrana pada, Tori. Hoću da padne. Iskoristiću tu situaciju."
„Kejde, nema ništa u meni." „A zašto onda drhtiš?" Povukao joj je vrpcu sa kose, začuo njen kratak prekinut dah. Oči je zadržao na njenima, posmatrao je kako joj zenice postaju tamnije dok je rašire‐ nim prstima češljao njenu kosu i rasplitao urednu pletenicu. „Zašto me ne zaustaviš?" „Ja..." Je l' to njoj klecaju kolena? Zaboravila je da to može da bude tako prijatno osećanje. Predaja nije uvek znak slabosti. „Ja razmišljam o tome." Tada se on osmehnuo, lenjivim smeškom koji je pokazivao da se zabavlja, ali se nazirala i nadmoć. „Samo ti nastavi da razmišljaš. Ja ću da nastavim da iskorišćavam situaciju." Raskopčao je gornje dugme njene bluze, potom i ono ispod njega. Naučio je Houp da vozi bicikl, pomisli ona. Imao je samo deset godina, a već je bio muškarac koga je briga. Danas joj je poslao cveće. Odgovarajuće cveće, pošto je znao da će ona biti zado‐ voljna njime. Sada ju je dodirivao onako kako odavno već niko nije. „Nisam baš u formi." Otkopčao je i treće dugme. „Razmišljaš li?" „Ne." Njen dah se javio kao uzdrhtali smeh. „Uglavnom mi razmišljanje baš dobro ide." „Onda razmisli o ovome." Malo joj je cimnuo bluzu kako bi je izvukao iz pojasa širokih pantalona. „Hoću da te dodirujem. Hoću da osetim tvoju kožu pod rukama. Ovako." Kliznuo je šakama preko njenih bokova, naviše, pa naniže. Stomak joj je zadrhturio kada joj raskopčao pantalone. „Ne, nemoj da zatvaraš oči." Nagnuo se napred, gricnuo je za bradu. Kratak ujed koji joj je niz celo telo otposlao bol. „Pošto ti nisi u formi, ja ću da te vodim. I hoću da me gledaš kada te dodirujem." Gledaj samo pravo, rekao je on Houp. I smirio ju je. „Hoću da te gledam", reče ona njemu. Otvorio je rajsferšlus pantalona, polako, zglavci prstiju su je ovlaš dodirivali. Njen sopstveni prigušeni jecaj odjeknuo joj je u ušima poput munje. Davno je bilo kada ju je neki muškarac želeo. Otkad je zbog nekog muškarca i ona imala želju. Htela je da se ukoči, da se skameni na pomisao upada, na skrivenost, na sebe. Ali telo joj je već žudelo. „Iskorači", promrmljao je kada su njene široke pantalone skliznule na pod. Kada je trepnula, otvorila usta da progovori, jednostavno ih je prekrio svojima. Nežna i topla, nekako su je tešila čak i pored toga što je nekakav nehaj provejavao u pozadini. Potom su je njegove ruke obujmile, klizile i prelazile joj u kružnim pokretima po leđima ‐ pomalo je to ličilo na zavodnički valcer prema vratima. Nervi su jurcali za vrelinom koja joj se podigla do kože. „Kejde." „Hoću te na svetlu." Već je bila njegova. Nikakva barijera sumnje sada ga neće zaustaviti. „Pa da mogu da te gledam kada si ispod mene. Kada budem u tebi." Kod vrata spavaće sobe, podigao ju je u naručje. „Svašta sam zamišljao da ti radim u ovom krevetu. Dopusti mi." Sunce je upadalo u sobu, bogato i zlatno zbog proletnje večeri. Preplavilo je krevet, njeno lice kada ju je položio na njega. Pod njegovom težinom dušek se ugnuo i on je spleo prste sa njenima. Uzdržanost i jedinstvo. I gledao ju je, stalno ju je gledao, poljubio joj je usta. Isprva polako, potom slatko dok su se njene ruke opuštale pod njegovim, dok se nje‐ ne usne nisu smekšale, razdvojile, pozvale ga. Osetio je kako joj se otkucaji srca uspora‐ vaju, kako počinju teže da biju. Kako mu se otvorila, promenio je pristup i usmerio se na osvajanje. Iznenadni poriv jurnuo je u nju, zapanjio joj čula, potukao nerve. Izvila se kada joj se vrelina sklupčala u trbuhu i jecaj joj se stuštio u grlo. Uzbudio ju je svojim usnama tako da je zadrhtala.
Nije hteo da ona predvidi. Hteo je da joj sva čula budu omamljena, a um prazan, da tu bude samo užitak. Misliće na njega, samo na njega. Postaraće se on za to. Kada se potpuno upije u njega, naposletku, uzeće je. Telo joj je bilo vitko, mišići iznenađujuće zategnuti, skoro čvrsti sa nežnom kožom kao zanosnom suprotnošću. Uživao je u njenom ukusu dok je delom sebe sračunavao kako da iskoristi te nerve i uništi svaku barijeru. Povukao ju je naviše, ruke grube, stisak skoro da je boleo, istrgnuo je još jedan uzdah iz nje kada je zabacila glavu, a kosa joj se rasula. Potom joj je vrhovima prstiju pomerio bretele grudnjaka preko ramena. Plesao je prstima preko oblina, kroz pamuk palcem kružio po bradavicama. „Jesi li se prisetila do sada?" Glava joj je bila tako teška, koža tako vrela. „Čega?" „Dobro je." Raskopčao joj je grudnjak, povukao ga u stranu. Ali, kada je ona posegnula za njim, pritisnuo joj je ruke na krevet, pomilovao ih je sve dok joj laktovi nisu bili zarobljeni. „Hoću da imaš vremena. Da imaš vremena dok više ne budeš mogla da podneseš. Potom ćeš da se prepustiš i da se predaš. Potpuno." Njegova usta su skoro ranila njena, proži‐ mala su je do same srži jednim oštrim i uspaničenim uzbuđenjem. Želela je da se opire, da ga udalji od sebe pre nego što je prevuče preko linije za koju se zaklela da je nikada više neće prekoračiti. Ali onda su se njegova usta ponovo našla preko njenih i zubi su zaškripali i jezik je zakucavao vrele tačke zadovoljstva u njoj. Izvila je leđa, svojevoljni poziv, a i zanjihala kukovima. Sitni povici i uzdasi, nije mogla da ih otera. Ruke su joj drhtale od napora čak i dok je telo taj napor slavilo. Nešto divlje greblo je u njoj, upinjalo se da se oslobodi. Od žestokog, hitrog orgazma oči su joj se zapanjene širom otvorile, ostala je omam‐ ljena i postiđena. Potom ju je privukao, čvrsto je privio uz sebe. „Prepusti se." Okrenuo ju je na krevet, svukao svoju košulju. Oči su joj sada bile magličaste, dah iskidan kao i njegov. Ovoga puta kada je posegnula za njim, kliznuo je u njeno naručje. Njegova usta su bila užurbana, ruke nestrpljive dok su vajale i pritiskale i mazile. Potegnula je njegove pantalone, željna sada kada su joj nerve progutale potrebe. Odba‐ cio ih je u stranu, potom je ona poletela kada ju je dograbio za kukove i svoje usne upotrebio na njenima. Njene ruke su se obmotale oko šipki kreveta, onako kako ih je on jednom zamislio. Glavu je zabacila na stranu kada su je preplavili oseti, mračna zadovoljstva. Njegov ukus, njegov miris pohrlio joj je na čula, pa su bujala sve dok nije postojalo ništa drugo osim toga. Zajecala je neki tren pre dugog, povika oslobođenja bez razmišljanja. Čak i kada su joj ruke ostale bez snage, on ih je svojima zarobio. Srce mu je tuklo od naleta krvi. Poslednje svetlo dana i povetarac na izdisaju pomilovali su joj lice. Kosa joj je bila divlje rasuta preko jastuka, obrazi rumeni. Uvek će on da se seća ovoga, uvek, obeća on sebi da će i ona da se seća. „Otvori oči, Tori, pogledaj me." Kada su joj se kapci pokrenuli, skoro više i nije mogao da se kontroliše, pognuo je glavu, poljubio je, dugo, duboko. „Izgovori moje ime." Ponovo se stvorio pritisak, užasna, veličanstvena vrelina. „Kejd." „Kaži ponovo." Prsti su joj se povili pod njegovima. Želela je da zaplače. Ili da vrišti. „Kejd." „Ponovo." I krenuo je u nju. Um joj je zablistao. Kretala se sa njim, susretala svaki spori, nežni udar. Upijala ga je, hranila se svakim zasebnim osećajem sve dok nisu postali jedno, veličanstveni, gostili se. Snažan, vreo i čvrst u njoj, njegova težina, postojana i snažna. Na leđima posteljina meka i glatka, gvozdene šipke uz ruke. I poslednji zrak svetlosti prelazi u sivilo zbog
sumraka. Kada su ubrzali ritam, bila je spremna, bila je željna i zanesena načinom na koje njegove oči, zapanjujuće plave, ostaju usredsređene na njene. „Ostani sa mnom." Sada se izgubio u njoj. Davio se u njoj. Srce mu je divlje tuklo o njeno kada je zario lice u njenu kosu. I dalje su se držali za ruke i prepustili su se. Nikada je niko nije tako potpuno uzeo. Niko nikada. Čak ni muškarac kojeg je volela. Tori je pomišljala da treba da se zabrine zbog toga, ali u datom trenutku, nije uspevala da smogne snage za brige i spekulacije. Ležala je pod njim dok je vazduh u sobi bivao sve mekši u sumrak. Prvi put posle mnogo, mnogo vremena, nije se ni sećala više, osećala se potpuno opuštenom, u telu i duhu. Uplela je šaku u njegovu kosu. Činilo se ispravnim da je tu i zadrži. Kada je okrenuo glavu, a njegove usne ovlaš dodirnule njene grudi postrance, osmehnula se i lenjivo uživala u tome. „Izgleda da smo ipak proslavili", promrmljala je i zapitala se da li bi bilo strašno neljubazno kliznuti sada u san, eto tek tako. „Onda ćemo sigurno morati da pronađemo još dosta toga da proslavljamo od sada. Želeo sam da te povedem ovamo još otkad sam ti pomogao da uguraš krevet." „Znam." Oči su joj bile skoro zatvorene, ali ga je u mislima ponovo osetila kako se pokreće, osetila je kako je posmatra. „Nisi to baš tako krio" „Više sam ja to skrivao nego što sam hteo." Pomislio je kako je zamišljao da će njihov prvi put da se ostvari uz muziku i svetlost sveća. ,,I bez toga smo se dobro snašli." „Bez čega?" „Bez muzike i..." Oči je naglo otvorila, ispunile su se užasom i susrele se sa njegovim zabrinutim pogledom. „Izvini. Izvini." Pokušala je da se izmakne, udalji, ali njegova težina ju je držala na mestu. „Zbog čega se izvinjavaš?" „Nisam htela." Pritisnula je rukama površinu kreveta, stezala je i opuštala šake, a već je počela i da drhti. „Neće se nikada više dogoditi. Izvini. Nisam htela." „Da mi čitaš misli?" Pomerio se tako da može da se osloni na laktove i uokviri njeno lice šakama. „Prestani." „Hoću. Strašno mi je krivo." „Ne, do đavola, Tori. Prestani da se povlačiš u sebe. Prestani da predviđaš kako ću da odreagujem. I, do đavola, prestani da se zapitkuješ da li ću i kada ću da se stuštim na tebe." Pomerio se da bi seo, potom njeno lice podigao ka svom. Iz obraza joj se izgubio onaj rumeni, zadovoljni sjaj i probledela je, a oči su delovale napregnuto, skoro užasnuto. Mrzeo je to. „Je l' ti ikada palo na pamet da možda postoje trenuci kada muškarcu ne bi smetalo da mu žena pročita misli?" „Upadam ti u najdublju intimu ‐ neoprostivo." „Da, da." Zapanjio ju je kada se okrenuo na leđa i povukao je sa sobom tako da se našla prostrta na njegovim grudima. „Meni se čini da je nama dvoma pre nekoliko minuta baš prilično đavolski efektivno išlo upadanje u najdublju intimu. Kad budeš htela da mi iščeprkaš nešto iz glave, javiću ti ja ako me razbesniš." „Ne razumem te." „Trebalo bi da si do sada prokljuvila zašto sada go ležim u tvom krevetu." Namerno je nameštao glas da mu zvuči nehajno. „Ako to nije delotvorno, pogledaj još jednom unutra, vidi šta možeš da pronađeš." Nije znala da li da se uvredi ili da se prestravi. „Nije to tako." „Nije? Kaži mi onda kako jeste." Kada je odmahnula glavom, položio je šake na njen
potiljak i počeo da je masira. „Kaži mi kako jeste." „Ne čitam misli. Radi se o samo o tome da smo bili veoma blizu fizički povezani." „To ne mogu da poreknem." ,,I skoro sam zadremala. Ponekad može da mi se prišunja kada se tako gubim u san. Imao si neki prikaz u glavi. Bila je to veoma čista, jasna pomisao i jednostavno je doprla do mene. Svetlost sveća, muzika svira, nas dvoje stojimo pored kreveta. Videla sam u svojoj glavi." ,,I... šta si imala na sebi?" Kada je trgla glavu, slegao je ramenima. „Nema veze. Mogu tu jednu misao sam da smislim. Ti primaš prikaze, slike pomisli." „Ponekad." Delovao je tako opušteno, tako spokojno. Gde mu se dela ljutnja? „Zabo‐ ga, zbunjuješ me." „Dobro je, bićeš obazriva. Je l' to tako uvek radi?" „Ne. Ne. Jer ako si imalo pristojan, ne čeprkaš ljudima po ličnim pomislima. Blokiraš ih. Poprilično je jednostavno, pošto se ionako provuku samo uz tešku muku ili ako su s obe strane prisutna veoma jaka osećanja. Ili ako sam vrlo umorna." ,,U redu, onda bih rekao da sledeći put kada budemo vodili ljubav i kada budeš tonula u san, onda bi mi bolje bilo da fantaziram o Meg Rajan." „Meg..." Zbunjena, Tori ponovo sede, smesta pokri grudi rukom. „Meg Rajan." „Ženstvena, seksi, pametna." Kejd otvori oči. „Deluje mi da je moj tip." Nakrenuo je glavu, proučio nju. „Pokušavam da te zamislim kao plavušu. Moglo bi." „Neću ja da ti budem deo neke ljigave fantazije koju si smislio o nekoj tamo holivud‐ skoj glumici." Oneraspoložena, krenula je da siđe sa kreveta i zatekla se ponovo na leđima na tom istom krevetu i ispod njega. „Ma, ajde, srećo, samo jednom." „Ne." „Bože, zakikotala si se. Meg, ona se tako seksi, slatko kikoće." Gricnuo je Tori za rame. „E, sad sam se uzbudio." „Mrdaj se sa mene, blesane." „Ne mogu." Izljubio joj je lice, šašavo i slatko poput kučeta. „Ja sam žrtva svojih sopstvenih beznadežnih fantazija. Ponovo se zakikoći. Preklinjem te." „Neću!" Ali jeste. „Nemoj! Nemoj ni da pomisliš ‐ pobogu." Navala smeha stade kada je glatko kliznuo u nju. Njeni kukovi se izviše nagore, a rukama je stegla njegove. „Nemoj slučajno da si me nazvao Meg." Spustio je glavu, radosno se kreveljio dok ju je uzimao. Pojeli su Lilin đuveč i sprali ga vinom. I strpali se nazad u krevet sa željom i energi‐ jom koja pokreće nove ljubavnike. Vodili su ljubav dok je mesec izlazio, dok je srebrna svetlost sijala po njihovim sjedinjenim telima. Potom su spavali pored otvorenog prozora uz nestalni povetarac i zrele, zelene mirise močvare. „Vraća se." Houp je sedela prekrštenih nogu na tremu Močvarne kuće. Na tremu kojeg nije bilo kada je ona bila živa. Bacila je šaku srebrnih klinčića, potom počela da lupka crvenu lopticu o tle dok joj je ruka mrdala tamo‐amo, okretna i hitra, grabila metal zvezdanog oblika. „On posmatra." „Ko? Ko posmatra?" Tori je ponovo bilo osam godina, upijeno lice joj je bilo zabrinu‐ to, noge u masnicama. „Voli da povređuje devojčice." Pokupila je poslednji klinčić, ponovo ih je bacila. „Zbog toga se oseća velikim, bitnim. Parovi." Istim ustaljenim ritmom, počela je da skuplja parove. „Povredio je i druge devojčice. Ne samo tebe." „Ne samo mene", složila se Houp. „Znaš to već. Trojke." Klinčići su kloparali, loptica je metodično lupkala o drvo. Lagani povetarac zaigrao je ka njima, zajedno sa mirisom
raštrkanih ružica i „orlovih noktiju". „Znaš to već, kao onda kada si videla sliku onog dečačića. Znala si." „Ne mogu ja to više." U detinjim grudima, Torino srce poče da se širi i lupa. „Ne želim više to da radim." „Došla si", reče Houp jednostavno i nastavi sa četvorkama. „Moraš da paziš da se ne krećeš suviše brzo, niti da nastaviš suviše polako", nastavila je, te pokupila set od četiri klinčića i zgrabila lopticu u poskoku. „Ili preskačeš svoj red." „Kaži mi ko je on, Houp. Kaži mi gde da ga nađem." „Ne mogu." Bacila se na još jedan set i potkačila prstom jedan klinčić, pa se on zavrteo. „Ups." Bistrim očima je pogledala u Tori. „Na tebe je red. Budi pažljiva." Tori širom otvori oči. Srce joj je bilo o rebra, a šaka joj se skupila u čvrsto stegnutu pesnicu. Tako čvrsto da se skoro iznenadila što se iz povijenih prstiju kada ih je opustila nije iskotrljala crvena loptica. Sada se već bilo skroz smračilo. Mesec je zašao za oblake i ostavio svet tamnim i tihim. I povetarac je otišao sa njim, pa je vazduh bio miran. Prigušen. Začula je sovu i kreštavo odzvanjanje žaba. U mraku pored sebe čula je Kejdovo ustaljeno disanje i shvatila da se pomerila do ivice kreveta, skroz se udaljila od njega. Nema dodirivanja dok se spava, pomisli ona. Tada je um suviše ranjiv da bi sebi dopustila luksuz privijanja uz njega. Kliznula je iz kreveta i na prstima se odšunjala do kuhinje. Odvrnula je česmu iznad sudopere da teče sve dok nije potekla hladna voda, potom nasula visoku čašu. Zbog sna je strašno ožednela, a i podsetio ju je zašto uopšte nije ni trebalo da spava sa Kinkejdom Lavelom. Njegova sestra je bila mrtva, pa iako nije bila odgovorna za to, imala je obavezu. I ranije se osećala dužnom i svoju obavezu je i ispunila. Put kojim je bila pošla doneo joj je i veliku radost i bol koji ju je skrhao. Tada je spavala sa drugim muškarcem, predala mu se nevinom i lakomislenom ljubavlju. Kada ga je izgubila, izgubila sve, obećala je sebi da više nikada neće isto izabrati, iste greške ponoviti. A eto je ovde sada, po drugi put se otvara ka svem onom bolu. Kejd je takav muškarac u koga se žene zaljubljuju. Takav je da bi i ona mogla da se zaljubi u njega. I kada načinite taj korak, oboji to svaku pomisao, sve što činite i osećate. Teškim tonovima radosti. Potapajućim nijansama sivila zbog očajanja. I zbog toga ne može da načini taj korak. Ne opet. Moraće da bude dovoljno razumna da prihvati fizičku privlačnost, da uživa u plodovima svega toga, a da osećanja izdvoji i kontroliše. A šta je drugo i činila, skoro celog svog života? Ljubav je nepromišljena, opasna rabota. Uvek se tu nešto prikrada iz senki, pohlep‐ no i zlobno, samo čeka da ti sve tvoje pokupi. Prinela je čašu usnama i ugledala. Iza prozora, iza u mraku. U tami, pomisli ona omamljeno. Čeka. I iskliznu joj čaša iz ruke, pa se razbi o sudoperu. „Tori?" Kejd skoči iz sna, iz kreveta i zatetura u mraku. Opsovao je, pa pojurio ka kuhinji. Stajala je pod oštrim svetlom, obe ruke je držala na vratu, netremice je gledala, zurila kroz prozor. „Neko je u mraku." „Tori." Ugledao je odsjaj slomljenog stakla koje je poskočilo od sudopere na pod. Zgrabio ju je za ruke. „Jesi li se posekla?" „Neko je u mraku", ponovo to reče, glasom sličnim dečjem. „Posmatra. Iz mraka. Bio je ovde i ranije. I opet će se vratiti." Njene oči su se zagledale u Kejdove, kroz njegove i jedino što je mogla da vidi bile su senke, siluete. Ono što je osetila, bila je hladnoća. Tako oštra hladnoća. „Moraće da me ubije. Ja nisam ta, ali moraće zbog toga što sam tu. Zapravo, to je
moja krivica. Svako to može da vidi. Da sam ja pošla sa njom one večeri, samo bi nas posmatrao. Kao što je to činio i ranije. Samo bi gledao i zamišljao da to radi. Samo zamišljao dok se ne bi uzbudio i upotrebio ruke da bi mogao da se oseti muškarcem." Izdala su je kolena, ali se pobunila kada ju je Kejd podigao. „Dobro mi je. Samo moram malo da posedim." „Da legneš", ispravi je on. Kada ju je vratio u krevet, potražio je svoje pantalone. „Ostani ovde." „Kuda ćeš ti?" Iznenadni užas zbog toga da će da ostane sama vratio joj je snagu u kolena. Poskočila je. „Rekla si da je neko napolju. Idem da proverim." „Ne." Sada se plašila samo za njega. „Nije tvoj red." „Šta?" Podigla je obe ruke i klonula na dušek. „Izvini. Sve mi se pomešalo u mozgu. Nije on više tu, Kejde. Nije sada tu. Ranije nas je gledao, mislim na ranije. Kada smo..." Zbog toga je osetila mučninu. „Kada smo vodili ljubav, posmatrao nas je." Smrknut, Kejd klimnu glavom. „Svejedno ću da proverim." „Nećeš ga pronaći", promrmljala je kada je Kejd krupnim koracima napustio sobu. Ali je želeo to da uradi. Želeo je da pronađe nekoga i da ga propusti kroz šake, da istroši bes. Upalio je spoljna svetla, pomno osmotrio prostor okupan bledom žućkastom svetlošću. Otkoračao je do svog kamioneta, izvadio baterijsku lampu iz kutije sa alatom i nož koji je tu čuvao. Naoružan, prošao je oko kuće, osvetljavao je tlo, senke. Blizu prozora spavaće sobe, tamo gde je trebalo podšišati travu, čučnuo je pored ugaženog dela gde je možda i stajao neki čovek. „J... ti." Prošištao je kroz zube, a šaka mu se stegla oko drške noža. Ispravio se, okre‐ nuo i zaputio ka močvari. Stajao je na ivici i borio se sa sopstvenom nemoći. Nije mogao da zađe unutra, da rasturi sve, da se rastereti te ljutnje. I tako da ostavi Tori samu. Umesto toga, vratio se nazad u kuću, pometnuo nož i baterijsku lampu na kuhinjski sto. I dalje je onako sedela, pesnice oslonila na kolena. Podigla je glavu kada je on ušao, ali ništa nije kazala. Nije morala. „Ono što smo mi ovde radili zajedno, samo je naše", reče Kejd. „On to nije izmenio." Seo je pored nje, uzeo je za ruku. „Ne može on to, ako mu ne dozvolimo." „Zaprljao nam je to." „Prljavo je što se njega tiče, a ne što se nas tiče. Ne za nas Tori", promrmljao je i okrenuo njeno lice prema svom. Jednom je uzdahnula, prstima dotakla njegovu šaku. „Baš si ljut. Kako se tako pomiriš sa svime?" „Šutnuo sam kola nekoliko puta." Usne je prislonio na njenu kosu. „Hoćeš mi ispričati šta si videla?" „Njegov bes. Mračniji nego što bi tvoj ikada mogao da bude, ali nije... Ne znam kako to da pojasnim, nije postojan, nije stvaran. I nekakvu gordost. Ne znam. Možda više zadovoljstvo. Ne mogu to da vidim ‐ da vidim njega. Nisam ja ta koju on hoće, ali ne može mi dopustiti da ostanem, ne može mi verovati kada sam tako blizu Houp." „Ne znam da li su to moje misli ili njegove." Čvrsto je zažmurila, odmahnula glavom. „Nije mi jasan. Kao da mi nešto nedostaje. U njemu ili u meni, ne znam to. Ali ne mogu da ga vidim." „Nije slučajno nabasala na tog nekog ko ju je ubio. Kako smo mislili svih ovih godina." „Ne." Ponovo je otvorila oči, okrenula se od svoje žalosti ka njegovoj. „Bio je to neko ko ju je poznavao, ko ju je posmatrao. Nas. Mislim da sam to i onomad znala, ali sam se
toliko plašila da sam to potisnula. Da sam se vratila ono jutro posle, da sam smogla hrabrosti da odem sa tobom i tvojim ocem, umesto što sam vama kazala gde se nalazi, možda bih bila i videla. Ne mogu da budem sigurna, ali možda. Onda bi sve bilo gotovo." „Ne znamo mi to. Ali sada možemo da pokušamo da to okončamo. Zvaćemo policiju." „Kejde, policija..." Grlo joj se osušilo. „Veoma retko čak i najnapredniji pandur bez imalo predrasuda sasluša nekoga kao što sam ja. Ne očekujem baš takvu vrstu da zateknem ovde u Progresu." „Šerifa Rasa će možda trebati malo ubeđivati, ali saslušaće te." Kejd će da se pobrine za to. „Što se ne obučeš?" „Sada ćeš da ga pozoveš? U četiri ujutro." „Aha." Kejd podignu slušalicu telefona pored kreveta. „Za to je plaćen." 17.
Policijski šerif Karl D. Ras nije bio krupan čovek. Stigao je do metar i skoro sedamde‐ set centimetara visine kada mu je bilo šesnaest godina i tu se zaustavio. Nije bio naočit. Imao je široko, rošavo lice, a uši su mu štrcale poput povećih drški šoljica. Kosa mu je bila srebrna kao žica za ribanje sudova. Bio je mršavko i težio je jedva šezdesetak kilograma. U odeći i smočen do kože. Preci su mu bili robovi, poljski radnici. Kasnije su postali najamnici u potrazi za golim životom na tuđem imanju. Njegova majka je htela da postigne nešto više, pa je navaljivala, ćuškala ga, držala pridike i osorno ga napadala sve dok on, više zbog toga da bi se odbranio, nije počeo da cilja ka višem. Majka Karla Dija je uživala u činjenici što je njen dečačić šerif skoro isto toliko koliko i on sam. Nije on bio brilijantan čovek. Podaci su mu krstarili umom, lutali, mrdali krivudavim putevima i skretali svakuda sve dok se ne bi skrasili u celovite misli. Težio je ka tome da bude marljiv. Takođe je težio tome da bude temeljit. Ali iznad svega, Karl D. bio je pristupačan. Nije kukao i zapomagao oko toga što ga bude ujutro u četiri. Jednostavno je ustao i obukao se u mraku da ne bi probudio suprugu. Ostavio joj je poruku na kuhinjskom stolu i na izlasku ćušnuo njen poslednji spisak obaveza u džep. Šta je pomislio u vezi sa tim što je Kinkejd Lavel u kući Viktorije Bodin u četiri ujutro, to je zadržao za sebe. Na vratima ga je sačekao Kejd. „Šerife, hvala ti što si došao." „Ma, u redu je." Karl Di je zadovoljno žvakao žvakaću gumu bez koje ni dana nije bio otkada ga je žena zvocanjem naterala da prestane da puši. „Neko vas je uhodio, je l' to?" „Neko jeste bio. Hajde da pogledamo pozadi, da vidim šta ti kažeš." „Kako ti je familija?" „Dobro su, hvala." „Čuo sam da ti teta Rouzi dođe u posetu. Obavezno mi je pozdravi, znaš." „Hoću." Kejd osvetli baterijskom lampom travu pod prozorom spavaće sobe, sačeka da i Karl D. to isto učini i da porazmisli. „Ma moglo bi biti da vam se tu neki igrao voajera. Može biti da je u pitanju samo živuljka." Uperio je svetlost, zamišljeno žvakao. „Mirno mesto, podalje od puta. Ne vidim neki dobar razlog da se neko cunja ovamo. Čini mi se je možda došao niz put ili kroz močvaru. Jesi ga video?" „Ne, nisam ja ništa video. Tori jeste." „Cenim da ću onda prvo s njom da popričam, onda ću malo da pronjuškam okolo. Ko god da je bio, sad je već podvio rep."
Zaškripala su mu kolena kada se ispravio. Svetlošću baterijske lampe prešao je preko senki gde su se u močvari sjedinili hrastovi i drveće tupelo. „Aha, mirno je ovo mestance, baš jeste. Ni da mi platiš ne bi ovamo živeo. Kladim se da čujete i žabe i sove i sve to tako po celu bogovetnu noć." „Navikne se čovek na njih", reče Kejd kada su krenuli oko kuće ka stražnjim vratima. „Ne čuju se stvarno toliko." „Valjda je tako. 'Oće to da se više ne čuju stalni zvuči. A onda ono što nije stalno tu, malo te zdrma. Je l' se slažeš ti?" „Valjda se slažem. I ne, ja nisam ništa čuo." „Viš' ja, ja ti, što bi se reklo, imam lak san. I na najmanji šuš, oči se širom otvaraju. Znaš, Ajda Mej, ta ti se ne bi pomerila ni da tenkovi tutnje." Zakoračio je u kuhinju, zatreptao zbog jakog svetla, potom učtivo skinuo kapu. ,,'Bro jutro, gospođice Bodin." „Šerife Rase. Izvinite na smetnji." ,,Niš' ti ne brini. Je l' to meni kafa miriše?" „Da, baš sam je skuvala. Da vam naspem šolju." „Baš bih ti bio zahvalan. Čuo sam da ti je danas dosta ljudi došlo u radnju. Moja žena se baš zabavila. Kupila je sebi jedno ono zvonce što ga vetar pomera. Napala me čim sam se na vratima pojavio. Nema druge, morao sam iz onih stopa smesta da ga okačim. Lepo zvecka." „Da, baš tako. Kakvu kafu pijete?" ,,O, sa samo pola kile šećera." Namignuo joj je. „Ako vam ne smeta, sešćemo ovde dole i možeš da mi ispričaš o tom vašem uhodi." Tori baci pogled na Kejda pre nego što je poslužila kafu i sela. „Neko je bio na prozoru, na prozoru spavaće sobe, dok smo Kejd i ja bili..." Karl D. iz džepa izvadi notes i jednu od tri sažvakane olovke. „Znam da je tebi ovo malo neugodno, gospođice Bodin. Pokušaj da se opustiš. Jesi li dobro videla tu osobu na prozoru?" „Nisam. Ne, nisam baš. Probudila sam se i došla u kuhinju po vode. Dok sam stajala kod sudopere, ja sam... On je posmatrao kuću. Posmatrao mene, nas. Neće da sam ovde. Uznemirio se što sam se vratila." „Ko?" „Isti čovek koji je ubio Houp Lavel." Karl D. spusti olovku i ćušnuvši žvakaću gumu ka unutrašnjoj strani obraza, podignu kafu da malo otpije. „Kako ti to znaš, gospođice Bodin?" Ima prijazan mu je glas, pomisli ona, ali oči su mu hladne, ravnodušne oči policajca. Poznavala je ona oči policajaca, prisno. „Isto onako kako sam znala gde da pronađu Houp ono jutro nakon njenog ubistva. Bili ste tamo." Znala je da joj glas zvuči ratobor‐ no, da je zauzela obrambeni stav. Morala je tako. „Tada niste bili šerif." „Ne, ja sam šerif sad šestu godinu. Šerif Tejt, penzionisao se, preselio u Napulj na Floridi. Kupio sebi gliser. Dosta peca. Šerif Tejt, on je uvek bio za pecanje." Ras poćuta malo. „Ja sam bio zamenik onog leta kada su ubili malu Houp Lavel. Strašno. Najgora tragedija što se dogodila u ovim krajevima. Šerif Tejt, on je mislio da je taj neki što je to uradio devojčici, da je to bio neki u prolazu. Nikada nismo pronašli neki dokaz za suprotno." „Nikada ništa niste pronašli", ispravi ga Tori. „Ko god da ju je ubio, taj ju je poznavao. Baš kao što zna mene i vas i Kejda. Poznaje Progres. Poznaje močvaru. Večeras je došao do prozora moje kuće." „Ali ga nisi videla?" „Ne onako kako vi mislite." Karl D. se nasloni u stolici, napući usne. Razmisli. „Moje žene baka s majčine strane čak razgovara sa mrtvim rođacima. Sad, ne kažem ja da je to stvarno ili da nije, pošto nisam ja taj koji vodi ta ćaskanja. Ali u mom pozivu, gospođice Bodin, sve se svodi na
činjenice." „Činjenica je da sam ja znala šta se dogodilo Houp i gde mogu da je pronađu. Čovek koji ju je usmrtio zna to. Šerif Tejt mi nije verovao. Zaključio je da sam ja bila tamo sa njom, potom da sam pobegla kada sam se uplašila. Da sam je ostavila. Ili da sam je pronašla nakon što je umrla, pa da sam samo otišla kući i krila se do jutra." U očima Karla D. ogledala se blagost. Podigao je svoje dve devojčice. „Pa i ti si bila jedva malo starija od bepčeta." „Sad sam odrasla i sad vam govorim da je čovek koji je ubio Houp bio večeras ovde. Ubijao je on i druge, bar još jednu devojku. Mladu devojku koju je pokupio kad je stopirala na putu za plažu Mirti. Već je izabrao sledeću metu. Ne mene. Nisam ja ta koju on hoće." „Sve ovo možeš da mi kažeš, al' ne možeš da mi kažeš ko je on." „Ne, ne mogu. Mogu da vam kažem šta on jeste. Sociopata koji oseća da ima pravo da radi šta mu je volja. Jer mu je to potrebno. Treba mu uzbuđenje i moć od toga. On je ženomrzac koji veruje da su žene samo da bi ih muškarci iskoristili. On vam je serijski ubica koji nema nameru da se zaustavi ili da ga drugi zaustavljaju. Bavi se ovim već osamnaest godina", rekla je tiho. „Zašto bi se zaustavio?" „Nisam ja to baš dobro obavila." Kej d zatvori stražnja vrata, sede nazad za sto. On i Karl D. su obišli imanje, izvideli su ivice močvare. Nisu ništa pronašli, nikakve sveže otiske, nijedno zgodno pocepano parče materijala na grani drveta. „Kazala si mu sva znaš." „Ne veruje mi." „Verovao ili ne, odradiće svoj posao." „Kao što su svoj posao radili i pre osamnaest godina." Na trenutak ništa nije kazao. Podsetnik na ono jutro uvek bi ga hitro, oštro dotukao u stomak. „Koga ti kriviš, Tori? Pandure ili sebe?" „Oboje. Niko mi nije verovao, a ja nisam sebe mogla da objasnim. Plašila sam se. Znala sam da ću biti kažnjena i što više govorila, gora bi mi bila kazna. Na kraju, uradila sam što sam mogla da bih sebe spasila." „Nismo li svi?" Odgurnuo se od stola, prešao do štednjaka da naspe sebi kafe koja mu nije trebala. „Znao sam da je te večeri van kuće. Znao sam da planira da se iskrade. Ništa nisam rekao, ne tada, ne sledećeg dana, nikada nisam kazao da sam video njen sakriven bicikl. Te večeri sam to smatrao kodeksom. Ne istrtljavaš roditeljima osim ako time ti sam nećeš nešto dobiti. Pa šta ako je htela da se izveze na par sati?" Okrenuo se i video kako ga Tori posmatra. „Sledećeg dana, kada su je pronašli, ništa nisam kazao. Radilo se o samoočuvanju. Bili bi me krivili, isto onoliko koliko sam ja sam sebe krivio. Nakon izvesnog vremena, činilo mi se da nema svrhe da kazujem. Svima nam je nešto nedostajalo i nikada to više nismo mogli da vratimo. Ali, ja mogu da se vratim u tu noć, da je ponovo proživim u mislima. Samo što bih ovoga puta kazao ocu da je Houp sakrila bicikl, a on bi ga zaključao i njoj očitao dobranu lekciju. Sledećeg jutra, ona se bezbedna budi u svom krevetu." „Žao mi je." „O, Tori. I meni je. Žalim već osamnaest godina. I za to vreme posmatrao sam sestru koja mi je ostala kako radi sve moguće samo da sebi upropasti život. Gledao sam kako mi se otac povlači od svih nas kao da ga je boravak sa nama vređao više nego što je mogao da podnese. A moja majka je na sebe slagala sloj za slojem ogorčenja i prime ‐ renosti. Sve to zato što su mene više zanimale moje rabote nego da se pobrinem da Houp ostane u svom krevetu gde i pripada." „Kejde. Desila bi se neka druga noć." „Ali ne bi to bila ta. Ne mogu to da popravim, Tori, a ne možeš ni ti." „Mogu da ga nađem. Pre ili kasnije, naći ću ga." Ili će on da pronađe mene, pomisli
ona. Već me je pronašao. „Ne nameravam ovoga puta da stojim po strani dok se još neko do koga mi je stalo izlaže bedastom riziku." Odložio je šolju. „Treba nešto da spakuješ, da ideš kod svoje ujne i ujaka." „Ne mogu. Moram da ostanem ovde. Ne mogu to da ti objasnim, sem da ti kažem da moram ostati ovde. Ako grešim, nema rizika. Ako sam u pravu, nije ni bitno gde se nalazim." Nije hteo da traći vreme u raspravljanju. Jednostavno će pronaći način da sve udesi kako on smatra da je najbolje. „Onda ću ja nešto svoje da spakujem." „Molim?" „Dosta ću vremena ovde da provodim. Biće mi mnogo zgodnije da su mi potrebne stvari pri ruci. Nemoj da si mi tako iznenađena. Jedna noć u krevetu ne znači da smo ljubavnici. Ali to je", rekao je i podigao je sa stolice, „ono što ćemo biti." „Mnogo toga uzimaš zdravo za gotovo, Kejde." „Ne bih rekao." Primio joj je lice u svoje šake, poljubio je, privlačio je sve bliže sve dok joj usne nisu smekšale, ugrejale se pod njegovima. „Mislim da ništa ne uzimam zdravo za gotovo. A posebno ne tebe. Tori, hajde da kažemo da ti imaš svoja osećanja u vezi sa nečim. Nešto što ti znaš, a da ipak ne umeš to da objasniš. Tako i ja. Osetio sam tako nešto u vezi sa tobom i držaću se blizu tebe sve dok ne budem umeo to da pojasnim." „Kejde, privlačnost i seks i nisu baš neka zagonetka." „Jesu kada se ne pronalaze i ne uklapaju neki delovi koji sve povezuju. Pustila si me unutra, Tori. Nećeš me se tako lako rešiti." „Mudar trik. Kako ti polazi za rukom da me istovremeno i nerviraš i utešiš." Izmakla se. „I nisam baš sigurna da sam te ja pustila. Ti manje‐više ideš kuda ti se prohte." Prava istina, a baš se neće ni truditi da to porekne. „Hoćeš da pokušaš da me izbaciš?" „Izgleda da neću." „Dobro je, da ne moramo da se raspravljamo. Pa, pošto smo na nogama i obučeni, što da se ne pozabavimo nekim poslom?" „Poslom?" „Imam one uzorke u kamionetu. Doneću ih, pa da pregovaramo." Tori baci pogled na sat. Nije još bilo ni blizu sedam. „Što da ne? Ovoga puta ti kuvaš kafu." Fejt je čekala do pola jedanaest da bi bila sigurna da su i majka i Lila otišle u crkvu. Majka je odavno izgubila nadu da će Fejt odlaziti na nedeljnu službu, ali Lila je bila tvrdoglava ko mazga kada je u pitanju bog i često je sebe smatrala njegovim naredni‐ kom koji šibom tera vojnike iz kreveta, pravac u crkvu uz pretnje večitog prokletstva. Kad god je bila kod kuće, Fejt se brižno sklanjala i to se uspešno sakrivala nedeljom ujutro. Za to se iskupljivala tako što je povremeno oblačila skromnu haljinu i odlazila u kuhinju da bi Lila mogla da je usmeri ka iskupljenju. Ali baš ove nedelje nije bila raspoložena da bude predusretljiva ili da sedi na tvrdoj klupi i sluša službu. Želela je da se duri nad činijom čokoladnog sladoleda za doručkom i da se podseti na to kolika su đubrad muškarci. Pri samoj pomisli na sve nevolje kroz koje je prošla zbog Vejda Munija, došlo joj da pljune. Zar se nije natopila mirišljavim mlekom, uvukla se u najzavodljiviji donji veš koji novcem može da se kupi ‐ takođe je bila i savršeno spremna da joj on sa tela strgne one parčiće satena i čipke. Iščeprkala je neke visoke štikle i nabacila na sebe neku crnu haljinicu koja kao da je uzvikivala: „Želim da zgrešim". Poharala je podrum pića i pronašla dve flaše koje su koštale više nego školarina na koledžu i, kada to Kejd bude otkrio, silno će je izgrditi zbog toga.
A kada je stigla kod Vejda doterana, uglađena i naparfemisana, nije bio toliko pristojan da bude kod kuće. Skot. Još gore, čekala ga je. Pospremila mu je spavaću sobu kao neka mala kućna pomoćni‐ ca, upalila je sveće, pustila muziku. Potom je skoro pridremala za vreme dežurstva. Čekala je još sat vremena, skoro do jedan ujutro, spremna za nešto drugo. O, kako je priželjkivala da on naiđe tada na ona vrata, pa da može ljudski da ga šutne nazad niza stepenice. Njegovom krivicom se skoro napila vina i zasigurno je njegova zasluga što je zbog onolike količine alkohola u krvi precenila skretanje kroz kapiju i zgulila kola sa strane. Dakle, bio je kriv što ona u nedeljom ujutro sedi očajno mamurna i prežderava se sladoledom. Nije želela više nikada da ga vidi. Zapravo, mislila je da će načisto da se mane muškaraca. Nisu oni bili vredni vremena i muke koje su crpli iz žena. Izbaciće ih jednostavno iz svog života, te pronaći neke druge oblasti interesovanja. Kejd je ušao na vrata baš kada je Fejt zabola kašiku nazad u kilogram sladoleda i pošto je znao kakvo raspoloženje ide uz ovakvo ponašanje, pokušao je odmah da se izvuče. Ali nije bio dovoljno brz. „Ma, sedi. Ja ne ujedam." Upalila je cigaretu, potom nastavila da puši jednom rukom, a drugom da jede sladoled. „Svi su otišli u crkvu ne bi li spasli svoje večite duše. Teta Rouzi je otišla sa Lilom, čini mi se. Voli da ide u Lilinu crkvu više nego u maminu. Uhva‐ tila sam ih pogledom na odlasku. Teta Rouzi je nosila šešir ogroman kao pladanj i sve‐ tlozelene patike za tenis, pa sigurno nije išla sa mamom." „Žao mi je što sam to propustio." Uzeo je kašiku, zaseo i iščeprkao malo sladoleda. ,,I, šta ne valja?" „Što nešto ne bi valjalo? Srećna sam kao kuče s novom koskom." Odbila je dim, pono‐ vo zažmirila i dobro ga odmerila. Kosa mu je bila malčice vlažna, pa su zlatni krajevi pomalo štrcali. Što je podrazume‐ valo skorije tuširanje, pošto se Kejd nikada nije potrudio da nakon tuširanja uradi išta više nego da prođe peškirom preko kose ne bi li je malo posušio. Njegove oči, plave poput njenih, bile su lenjive i zadovoljne, usne su mu se krivile u osmeh nevaljalca. Tačno je znala koja je to zanimacija zbog koje se muškarci tako smeškaju. „Nisi se presvukao od juče. Nisi ni bio kod kuće, je l' da? Vidi, vidi, vidi. Izgleda da se nekom noćas posrećilo." Kejd obliza kašiku, pa zauzvrat i on nju prouči. „ A čini se da nekom nije. Nemam nameru da sedim i da raspravljam o seksu dok ti doručkuješ sladoled." „Ti i Tori Bodin. Nije li to sušto savršenstvo?" „Meni se dopada." Kejd zagrabi još jednu kašiku. „Nemoj da mi se isprečiš u ovome, Fejt." „A što bih? Šta je mene to briga? Samo ne znam šta to vidiš u njoj. Donekle lepo izgleda, ali hladna mi je nešto. Pre ili kasnije, zamrznuće i tebe. Nije ona sačinjena od istog materijala kao mi ostali." „Bilo bi ti drugačije da odvojiš malo vremena da je upoznaš. Dobro bi joj došla prijateljica, Fejt." ,,E, pa, nemoj mene da gledaš. Ja sam grozna prijateljica. Možeš bilo koga da pitaš. A čak mi se ni ne dopada preterano. Hoćeš nekoliko puta da je zvekneš, to je tvoj problem. Ej!" Podigla je pogled, pun iznenađenosti i uvrede, kada ju je on zgrabio za zglob, lupio njihovim tako združenim rukama o sto. „Nije tako." Glas mu je postao umilan kao svila, ali u očima je sijalo upozorenje da će
planuti. „Nije seks svakome usputna zanimacija." „Boli me." „Boli te zbog tebe same." Pustio ju je, potom ustao da svoju kašiku ubaci u sudoperu. Zamišljena, Fejt protrlja zglob. „E, pa ono što ja radim, to se zove vođenje računa da me zbog nekoga ne zaboli. Ti ako hoćeš da nekom baciš svoje srce pod noge, blago tebi. Ali da ti kažem ja nešto što zasigurno znam. Ne treba ti da se zaljubiš u Tori. Neće vama to nikada uspeti." „Ne znam da li želim da se zaljubim ili ne. Ne znam da li će nam uspeti ili ne." Okre‐ nuo se. „Ti, Fejt, izgleda ne znaš koliko si joj slična. Vas dve, zabarikadirale ste se od svojih osećanja za svaki slučaj, ma koliko mršave šanse bile za to, da vas nešto ne bi pecnulo. Ona to čini tako što se zatvara u sebe, a ti tako što ništa ne držiš u sebi. Ali sve ti je to ista prokletinja." „Nisam ja nimalo slična njoj!" Povikala je za njim kada je izlazio iz prostorije. „Nisam ja slična nikome, samo sebi." Besna, zafrljačila je kašiku preko kuhinje, pa ostavivši sladoled da se topi na stolu, odjurila na sprat da se obuče. Morala je na nekom da iskali svoj bes, a pošto je kroz lavirint razmišljanja sve poti‐ calo od Vejda, izbor je pao na njega. I za ovaj okršaj se obukla. Imala je ona ponos, a htela je i da ga obori sa nogu svojim izgledom dok mu bude naticala srce na ražanj, dok ga bude kidala na parčiće, odbacivala i otplesala od njega pevušeći. Obukla se u svilu, skrojenu i šivenu u tamnoplavoj boji kako bi istakla oči ne bi li ih on što bolje zapamtio. Krenula je da otvori vrata njegovog stana, zaustavila se i zvanič‐ no pokucala. S druge strane je začula zevkanje i cviljenje i prevrnula je očima. Poneo je jednog bolesnog mešanca sa sobom na sprat. Kako li je ona se uopšte dovela u ovaj stadijum sa čovekom koji više razmišlja o puštenom kučetu nego o ženi spremnoj da ga zaskoči? Hvala bogu te se opametila. Onda joj je on otvorio vrata, zgužvan, pospanih očiju, obučen samo u farmerke koje se nije ni potrudio da zakopča. Pa se prisetila kako je sebe dovela do ovog stadijuma sa baš ovim čovekom. Sokovi njenog tela pokušaše da poteku i da se uzburkaju, ali ih je zanemarila i zgrabila ga za šaku, pa mu tutnula ključ. „Šta?" „To je za početak. Imam nekoliko stvari da ti saopštim, pa ću da krenem." Gurnula ga je u stranu i odrešito zakoračila unutra. Nosila je štikle koje su joj u kratkoj haljini isticale noge. Samo da bi njega namučila. „Koliko je sati?" Škrgutala je zubima. Načisto joj je upropaštavao plan. „Skoro podne." ,,O, pobogu, nije valjda. Moram da budem kod majke za sat vremena." Bacio se u stolicu, zario lice u šake. „Verovatno ću biti mrtav za sat vremena." ,,I bićeš, ako se mene pita." Nagnula se naniže, njušnula, uspravila se. „Bazdiš kao da si u praznoj flaši jeftinog burbona." „Reč je o skupoj flaši burbona i nisam ja u njoj. Ona je u meni." Stomak mu se nepri‐ jatno uskomešao. „Za sada." „Dakle." Postavila je ruke na kukove. „Ti si se negde opijao i smucao pola noći. Nadam se da ti je bilo lepo." „Nisam baš načisto u vezi sa tim. Čini mi se da je tako počelo." „Jer", nastavila je ona, besna što ju je prekinuo, „tako ti možeš da provodiš svako subotnje veče od sada pa nadalje, što se mene tiče." Ljubomora je ubrzala i presekla ponos u krivini. „Ko ti je sad pa ta?" „Ko?" Rizikovao je i spustio glavu. Pomalo se razočarao kada mu se nije skotrljala s ramena. „Ko je ko?"
„Ta mala prosta sa kojim misliš da možeš da me varaš i da preživiš." Zgrabila je prvo što joj je palo pod ruku ‐ neku lampicu ‐ cimnula utikač i bacila je. Zbog posledične lomljave iz spavaće sobe se začulo zavijanje i Vejd se nesigurno osovio na noge. „Pseto jedno, je l' ona još tu?" „Ko? Šta je s tobom koji đavo? Skršila si mi lampu." „Skršiću ja tebi vrat pre nego što završimo." Okrenula se, pojurila u spavaću sobu s namerom da iskopa oči ženi koja je uzurpirala njeno mesto Na krevetu je stajalo sićušno crno kučence, žestoko je zevkalo i krilo se među jastucima. „Gde je?" „Ko?" Vejd zamahnu rukama. Kosa mu se naježila i iza očiju mu je vežbao po jedan kikbokser. „Gde je ko? Fejt, do đavola, o čemu pričaš?" „Kučka sa kojom si spavao." „Jedina kučka sa kojom sam u skorije vreme spavao, osim tebe, ti je ona tamo." Pokazao je na krevet. „A ona je ovde samo nekih par sati. Zaista, ništa mi ne znači." „Ti misliš da možeš da se sprdaš s ovim? Gde si bio sinoć?" „Izašao sam. Do đavola." Odlunjao je do kupatila, razmicao flašice i bočice u potrazi za aspirinom u ormariću za lekove. „Izašao si, dabome. Svratila sam u devet, pa ostala skoro do jedan..." Prokletstvo, nije nameravala da mu kaže kako ga je tako dugo čekala. „Nisi se pojavio." Spreman da se rasplače, izvadio je četiri tablete, progutao ih sa mlakom česmova‐ čom. „Ne sećam se da smo nešto sinoć planirali. Ti ne voliš da planiraš. To te sputava, uništava uzbuđenje." Naslonio se na umivaonik, zlobno se zagledao u nju. „Eto, ovo je uzbudljivo." „Bila je subota uveče. Morao si da znaš da ću da svratim." „Ne, Fejt. Ne moram ja ništa da znam. Ti ne želiš da ja bilo šta znam. Zabacila je glavu. Skrenuli su sa teme. „Hoću da znam gde si bio i sa kim si bio." „Mnogo je to zahteva od nekoga ko ne želi da je bilo šta vezuje.“ Oči su mu skoro bubnjale, ali i dalje su mogle oštro da pogledaju. „Samo seks, zabava i igrarije. Nisu li to glavna pravila?" „Ja ne varam nikoga", rekla je sa primesom dostojanstva. „Kada sam s nekim muškarcem, ne odlazim kod drugoga. Očekujem da mi se uzvrati istom merom." „Nisam bio sa drugom ženom. Bio sam sa Dvajtom." „Ma, ne lupetaj. Dvajt Frejzijer je ženjen čovek i nije on pola noći pio i mlatio se okolo sa tobom." „Ne znam gde je on bio posle desetak sati. Pretpostavljam kod kuće ušuškan u kreve‐ tu sa Lisi. Išli su u bioskop, a ja sam im se pridružio." Glas mu je bio jednoličan, oči hladne i bezizražajne. „Oni su otišli kući. Ja sam kupio flašu pića, otišao da se provozam. Napio sam se, došao kući. Ako sam još nešto radio, sa nekim drugim, imao sam slobodu da to uradim. Isto kao i ti. Tako si ti htela." „Nikada ja to nisam rekla." „Nikada nisi rekla ni nešto drugačije." „Sada kažem drugačije." „Ne može baš sve po tvome, Fejt. Ako hoćeš nešto da promeniš, ako hoćeš da ti i ja budemo mi, onda moramo početi sa uvođenjem nekih pravila." „Nisam ja pomenula nikakva pravila." Izvrće njene reči. Tipično muški. „Govorim ti o opštoj učtivosti." „A to znači da ja ovde čamim i čekam sve dok ti ne budeš raspoložena za moje društ‐ vo? Ne bih rekao. Oboje odlazimo i dolazimo kad nam se prohte, osim ako nam se ne prohte da budemo zajedno. Ili, odredimo da nam ovo bude veza. Nema više šunjanja ovamo ili po nekom motelu. Nema više pretvaranja da nismo zajedno. Ili smo par ili nismo."
„Postavljaš ultimatum?" Glas joj se pri kraju rečenice prekinuo, kada ju je šok šibnuo. „Meni to radiš nakon što si me ostavio ovde da te pola noći čekam?" „Nervira, je l' da? Čekanje. Da iskočiš iz kože." Odgurnuo se od umivaonika i krenuo prema njoj. „Pa se osećaš iskorišćenom, žalosnom i povređenom. Znam." Saterana u ćošak, prošla je rukom kroz kosu. „Nikada mi ništa nisi pomenuo." „Odjurila bi od mene ko metak. Takav je tvoj stil, Fejt. U izvesnom trenutku sinoć, dok sam sedeo pored reke u društvu one flaše, palo mi je na pamet da mi se to u vezi sa tobom ne sviđa i da mi se takođe ne sviđa što ti dopuštam da se prema meni tako pona‐ šaš. I zato ti sada govorim. Ili pokušavamo da se sredimo kao ljudi kojima je bar malo stalo jedno do drugog ili napuštamo posao." „Vejde, znaš ti da je meni stalo do tebe. Za šta me smatraš?" Više se radi o tome, pomisli on, za šta ona sebe smatra. „Nekada bih te prihvatio bez obzira na sve. To vreme je prošlo. Sada mi treba više Fejt. Ako ti ne možeš to da mi pružiš ili nećeš, živeću sa tim. Ali neću više da se zadovoljavam mrvicama." „Ne razumem ja sve ovo." Potresena, sela je na ivicu kreveta. Kučence je njuškalo i dogamizalo na stomačiću do nje. „Nije mi jasno kako možeš ovo da prebaciš na mene." „Ne na tebe. Na nas. Želim da postojimo mi, Fejt. Zaljubljen sam u tebe." „Šta? Jesi li ti pri sebi?" Ponovo je poskočila, uspaničila joj se svaka koska u telu. „Nemoj to da govoriš." „Govorio sam ja to i ranije, ali nikada me nisi slušala. Nije ti bilo dovoljno važno. Ovoga puta će morati da bude bitno ili to više nikada neću izgovoriti. Zaljubljen sam u tebe." Uhvatio ju je za ramena. „Tako ti je kako ti je, bez obzira na to šta ti kažeš." ,,A šta treba da kažem na to?" U stomaku joj je lebdelo treperavo osećanje koje je prepoznala kao suštu paniku. „Ma, sve je ovo haos." „Kad ti ja saopštim da te volim, ti obično otperjaš i udaš se za nekog drugog." Podi‐ gao je obrve na to što je ona zinula od čuda. „Nije to... Ja ne..." O, bože, u pravu je. Tačno je tako. „Ovoga puta bismo mogli da pokušamo nešto novo. Mogli bismo da pokušamo da se suočimo sa tim kao normalni ljudi, pa da vidimo kuda će to da nas odvede. Mogli bismo da provodimo vreme zajedno, zanimamo još nečim nego što samo uskačemo u krevet. Ima među nama više od seksa." Šmrcnula je. „Otkud znaš?" Malčice se nasmejao, pomazio je po kosi. ,,U redu, hajde da kažemo da bih ja voleo da pronađem nešto više od seksa među nama." „A šta ako ne postoji?" „A šta ako postoji?" ,,A šta ako ne postoji?" Uzdahnuo je. „Onda ćemo valjda mnogo vremena da provodimo u krevetu. Ako od njega nešto ostane", dodade on i priđe krevetu da otme jastuk od šteneta koje je pokušavalo da ga samelje žvakanjem. Tako je staložen, tako pametan i fin i zgodan. I voli je. Ali niko je nikada dugo nije voleo. Našali se, Fejt, naredi ona sebi, makar dok srce ne prestane da ti preskakuje. „Ne znam ti ja ništa o vezama sa muškarcima koji spavaju sa običnim džukelama." „Gospođica Doti ju je ostavila jutros kad je krenula u crkvu. Bio sam suviše mamuran da bih nešto poduzeo, osim što sam nas oboje bućnuo u krevet." ,,A šta njoj fali?" „Kome? A, štenetu. Ništa." Nagnuo se, razbarušio krzno, počeškao uši. „Vedra i čila. Primila je sve vakcine i to herojski." „Pa šta onda ti radiš sa njom?" „Čuvam je za tebe." „Za mene?" Fejt zakorači poprilično unazad. „Neću psa." „Ma hoćeš, hoćeš." Iščeprkao je kucu iz kreveta, ćušnuo je Fejt u naručje. „Vidi kako
te voli." „Kučići svakoga vole", pobuni se Fejt nakrenute glave jer je pokušala da izbegne šteneći nestašan jezik. „Tačno tako." Rupice na obrazima su mu zaigrale, Vejd kliznu rukama oko Fejtinog struka, a kuca se našla između njih kao u sendviču. „I svi vole psiće. Ona će da zavisi od tebe, da te zabavlja, da ti pravi društvo i da te voli bez obzira na sve." „Piškiće mi po tepisima. Sažvakaće mi sve cipele." „Može biti. Trebaće joj disciplina i vežbe i strpljenja. Trebaćeš joj ti.“ Poznavali su se skoro celoga života. Samo zato što su većinu zajedničkog vremena provodili medu posteljinom ne znači da ona nema uvid u to kako on misli. ,,Je l' ti to o psu ili je ovo lekcija o životu?" „I jedno i drugo." Nagnuo se da poljubi Fejt u obraz. „Pokušaj. Ako ti se ne dopadne, primiću je nazad." Kuca je bila topla i očajnički se trudila da se zavuče u krivinu Fejtinog vrata i ramena. Šta se to dešava? Čini se da su se svi odjednom nameračili na nju. Prvo Buts, potom Kejd, a sad i Vejd. „Vrti mi se u glavi od tebe. Danas ne mogu da te pratim, a to je jedini razlog što ću da se složim sa ovim." „Sa nama ili sa štenetom?" „Pomalo s jednim, pomalo s drugim." „Dobar početak što se mene tiče. Imaš tamo u kuhinji pseću hranu. Što ti nju ne bi nahranila dok se ja istuširam? Zakasniću na ručak kod mojih. Što ne pođeš sa mnom?" „Hvala, al' još nisam spremna za porodične ručkove." Setila se, suviše dobro se prisetila, hladnog sjaja u očima njegove majke. „Idi i istuširaj se. Smrdiš gore od psećeg legla." Smrkla se dok je u kuhinju nosila psića. Nije baš bila načisto da li je spremna na ovo. Na bilo šta od svega ovoga. 18.
Samo što je Tori otključala u ponedeljak ujutro, kada se začulo zvonce nad vratima. ,,'Bro jutro. Ja sam Šeri Belouz. Privezala sam psa za vašu klupu tu napolju. Nadam se da vam ne smeta." Tori baci pogled napolje, ugleda čupavu planinu kako mirno sedi na trotoaru. ,,U redu je. Poveći je, zar ne? I predivan." „Slatkiš mali. Baš se vraćamo iz jutarnjeg trčanja po parku, pa sam pomislila da svratim. Bila sam u subotu na trenutak. Baš je bila poprilična gužva." „Da, imala sam dosta posla. Je l' ima nešto što bih mogla da vam pokažem ili biste samo da pogledate?" „Zapravo sam se pitala da li ste razmišljali p tome da nekoga zaposlite.“ Šeri zabaci kosu vezanu u repić, odmahnu rukama. „Nisam se baš obukla za potragu za poslom", reče ona uz osmeh, pa cimnu vlažnu majicu preko šortsa za trčanje. „Ali sam poslušala instinkt. Predajem u srednjoj školi. Predavaću. Letnji časovi počinju sredinom leta, a onda me na jesen čeka puno radno vreme." „Ne zvuči mi kao da vam je potreban posao." „Slobodna sam sledećih nekoliko nedelja, potom subote i polovinu dana od septem‐ bra. Uživala bih radeći u ovakvom lokalu kao što je vaš i u dodatnom novcu koji bih zaradila na poslu sa pola radnog vremena. Plaćala sam sebi koledž radom u malopro‐ daji, tako da znam trikove. Mogu vam doneti preporuke, a i ne pravim problem oko rada za minimalnu platu." „Iskreno rečeno, Šeri, nisam ni pomišljala o zapošljavanju, makar ne dok ne vidim kako će posao da krene ovih prvih nekoliko nedelja."
„Sigurno nije lako upravljati radnjom samostalno." Ako je Šeri išta naučila dok je jurila svoju nastavničku diplomu, naučila je šta je upornost. „Nema pauza, nema vreme‐ na za papirologiju ili proveru zaliha ili poručivanje. Pošto ste otvoreni šest dana u nedelji, ne ostaje vam mnogo vremena za obavljanje običnih poslova. Da idete u banku, kupovinu. Pretpostavljam da radite isporuke, je l' tako?" „Pa, da..." „Morali biste da zatvarate radnju svaki put kada je potrebno da skočite do pošte ili da čekate sa slanjem isporuka do sledećeg jutra pre nego što otvorite. Što dodatno opterećuje radni dan. Osoba koja može da organizuje ovakvu radnju, posve sama, zna da je vreme novac." Tori je još jednom dobrano osmotri. Šeri je bila mlada, lepa i mokra od trčanja. I veoma izravna. I bila je u pravu. Tori je dolazila u radnju od osam, pakovala je porudž‐ bine za isporuku, sređivala papire, trčala u banku i poštu. Ali nije to njoj bilo mrsko. Obuzeo bi je zbog toga predivan talas ushićenja. Ali kako vreme bude prolazilo, postajaće sve više naporno. Istovremeno, nije bila sigurna da li želi da deli svoju radnju sa bilo kim, čak i na pola radnog vremena. Veliko zadovoljstvo joj je pričinjavalo to što je ima samo za sebe. A time, priznade ona, sebi povlađuje, a nije ni praktično. „Uhvatili ste me nespremnu. Šta kažete na to da mi zapišete svoju adresu i broj telefona, a i te preporuke." Tori pređe za tezgu da bi dohvatila blokčič. „Da ja imam malo vremena da porazmislim." „Odlično." Šeri uze olovku koju joj je Tori pružila, lupnula je njome o blokčić. „A uz mene dobijate i mog partnera, nešto slično kombinaciji dva u jednom." Klimnula je glavom prema prozoru gde su dve zastale da se dive Mongu. „Tako je dražestan da ljudi jednostavno moraju da ga lepo pomaže. A pošto su se već zaustavile, moraće i da pogledaju u vaš izlog. A kladim se da će i da uđu." „Domišljato." Tori podignu obrvu. „Možda bih samo trebala da kupim psa." Šeri se nasmeja i poče da piše. „Ma nikada ne biste našli nekoga sličnog mom Mongu. I ma koliko bio dobar, ne može ništa da naplati." ,,I to što kažete. I dobro ste rekli", dodade tiho kada su dve žene zakoračile u radnju. „Je l' ono vaš pas?" „Moj je", okrenu se Šeri, osmeh od uha do uha. „Nadam se da vam nije smetao." „Joj, najslađi je na svetu. Kao ogromna loptica krzna." „Miran kao jagnješce", uveravala ih je Šeri. „Morali smo da se zaustavimo i pogle‐ damo šta sve lepog ovde ima. Nije li divna radnja?" „Veoma fina. Ne sećam se da sam je ranije viđala." „Samo što smo otvorili u subotu", reče joj Tori. „Već poduže nisam zalazila u ovaj deo grada." Žena baci pogled oko sebe. Njena drugarica je već tumarala po radnji. „Zaista mi se dopadaju oni svećnjaci u izlogu. Tek što smo se preselili u novu kuću, pa malo sređujem." „Izvadiću vam ih." Tori baci pogled ka Šeri. „Izvinite me." „Ma, samo vi nastavite, nemojte da žurite." Šeri je posmatrala dok je Tori usluživala mušterije. Nenapadno, primetila je. Pa, može ona da bude i nenapadna, da pusti da se roba sama prodaje. Ali smatrala je da ne bi smetalo ni kada bi malo proćaskala. Teško bi joj palo kada to ne bi smela, a činilo joj se i da bi to bila lepa ravnoteža u odnosu na Torin tihi stil. Dobiće ona ovaj posao, odlučila je Šeri, pa nastavi da piše i jednim okom da motri na proceduru. Dobro joj je išlo da ljude nagovara na nešto, a stvarno bi joj lepo legao i dodatni novac. Da bi podmazala prodaju, oduševljavala se izborima kupaca, uvukla ih je u prijatelj‐ ski razgovor dok je Tori pakovala i vezivala. Otišle su srećne i poprilično natovarene. „Lepo. Ali mislim da ste mogli da nagovorite Sali na one pločice za baštu."
„Ako ih bude htela, vratiće se." Tori se zabavljala, popunila je priznanice za kreditne kartice. „ A oslanjam se i na njenu prijateljicu da je za ručkom nagovori na kupovinu. Fino vam ide sa ljudima. Razumete li se u ručnu izradu?" „Brzo učim. I pošto mi se veoma dopada vaš ukus za robu, biće to laka lekcija. Mogu sad odmah da počnem." Tori samo što nije pristala. Nešto u vezi sa Šeri delovalo je baš kako treba. Onda su se otvorila vrata i um je ostao načisto prazan, samo su se užas i šok zadržali. „Zdravo, Tori." Hanibal je razvukao usne u širok, širok osmeh. „Otkad se nismo videli." Pomerio je pogled, uveseljene oči usmerio na Seri. „Gospođice, je l' ono vaš pas tamo?" „Da, to je Mongo. Valjda vam nije smetao." „Ma kakvi, jok. Izgleda da je druželjubiv kao mače. Ogromna džukela za tako slatko stvorenje kao što si ti. Video sam te malopre sa njim, trčali ste u parku. Teško je bilo reći ko koga vodi." Šeri se u momentu osetila nelagodno, ali pošlo joj je za rukom da se nasmeje. „Ma, on mene pušta da verujem kako sam ja glavna." „Dobar pas je veran prijatelj. Verniji od ljudi, uglavnom. Tori, zar me nećeš upoznati sa svojom drugaricom? Hanibal Bodin", reče on pre nego što je Tori mogla da prozbori i ispruži ručerdu kojom se tako često služio da bi nju ućutkao. ,,Ja sam Viktorijin tata." „Drago mi je što smo se upoznali." Ponovo opuštena, Šeri pruži ruku u srdačan pozdrav. „Mora da ste ponosni na svoju kćerku i na ono šta je ona ovde uradila." „Teško da i dan prođe, a da ja na to ne pomislim." Oči je ponovo uperio u Tori. „I na nju." Tori odagna uznemirenost. Pošto je već ovde, moraće da se obračuna sa njim. I da se sa njim obračuna nasamo. „Šeri, cenim što ste navratili. Pogledaću ja ovo, pa ću uskoro da vam se javim," „Hvala. Pokušavam vašu ćerku da nagovorim da me primi na posao. Možda biste vi mogli da kažete neku dobru reč za mene. Milo mi je što smo se upoznali, gospodine Bodine. Očekujem da mi se javite, Tori." Izašla je, čučnula pored psa. Tori je kroz zatvorena vrata mogla da čuje njen odušev‐ ljeni smeh i pseći lavež dobrodošlice. ,,E sad." Ruke je oslonio o kukove i okrenuo se da prouči radnju. „Lepo ti je ovo mestašce. Izgleda da tebi baš lepo ide." Nije se promenio. Zašto se nije promenio? Je l' izgleda starije? Valjda ne. Nije se skupio, nije ni kosu izgubio, niti je nestalo onog mračnog sjaja njegovih očiju. Izgleda da ga vreme nije ni dotaklo. I kada se ponovo okrenuo, osetila je kako se ona smanjuje, osetila je da nestaju godine, a i sav trud koji je uložila u izgradnju same sebe. „Šta hoćeš?" „Baš si se lepo snašla." Prišao je tezgi, smanjio razdaljinu. I ona je opazila da je pogrešila, makar delimično. Videle su mu se godine na licu, urezane u duboke linije oko usta, visile su mu na vilicama, ostavile trag preko obrva poput udaraca bičem. „Vratila si se da se razbacuješ u rodnom gradu. Gordost prethodi padu, Viktorija." „Kako si znao da sam ovde? Je l' ti mama rekla?" „Otac je otac za ceo život. Pazio sam na tebe. Jesi li se vratila ovamo da se hvališeš ili da me sramotiš?" „Vratila sam se zbog sebe same. Nema to nikakve veze sa tobom." Laži, laži, laži. „Ovde si pokrenula grad na priču, ovde si ih pokrenula da upiru prstima. Ovde si prvi put meni i bogu prkosila. Sramota tvojih postupaka i tvog postojanja oterali su me odavde." „Novac u džepu koji ti je dala Margaret Lavel jeste ono što te je poteralo odavde." Trznuo mu se mišić obraza. Upozorenje. „Dakle, ljudi već pričaju. Nije mene briga za to. „Lažljivac sluša preke jezike."."
„Više će da pričaju ako se ovde zadržiš. A i oni koji te traže sigurno će te pronaći. Išla sam da vidim mamu. Brine za tebe." „Nema razloga. Ja sam glava svoje kuće. Muškarac dolazi i odlazi kad mu se hoće." „Beži. Pobegao si kad su te uhvatili i uhapsili i optužili za napad na ženu. Otpalio si i ostavio mamu samu. A kada te ovoga puta uhvate, nema više uslovne kazne. Strpaće te iza rešetaka." „Pazi šta pričaš." Ruka mu je krenula. Bila je spremna na udarac, očeličila se na njega, ali ju je zgrabio za košulju i nagnuo preko tezge. „Da me poštuješ! Dužna si mi život. Moje seme te je začelo na ovome svetu." „Na moju večitu žalost." Pomislila je na makaze pod tezgom. Zamišljala ih je svojoj ruci ako je samo još centimetar povuče. I zapitala se, kada je ugledala strašni i dobro joj poznati bes na njegovom licu, da li je sposobna da ih iskoristi. „ Takneš li me samo prstom, kunem ti se, idem pravo u policiju. Udariš li me i reći ću im, a kazaću im i za sve ostale prilike kada si me ostavljao u modricama i izubijanu. Kad završim..." Ostala je bez daha, trudila se da se ne rasplače kada ju je slobodnom rukom povukao za kosu i kada su joj oštri krajevi njegovih prstiju zaparali kao vatra sa strane po vratu. Suze bola curnule su joj iz očiju i progovorila je hrapavim glasom. „Kad završim, još će rešetaka da nazidaju oko tebe. Kunem ti se. Sad me puštaj i odlazi odavde. Zaboraviću da sam te ikada i videla." „Usuđuješ se meni da pretiš?" „Nije to pretnja. Činjenica je." Bes i mržnja kotrljali su se iz njega i skoro su je zgro‐ mili. Mogla je da oseti kako joj se grlo steže od toga, kako su joj pritisnuli grudi. Neće moći još dugo da izdrži. „Puštaj me." Zadržala je pogled na njegovom i prebacila ruku pod tezgu da napipa makaze. „Puštaj me pre nego što neko uđe i vidi te." Licem su mu proletala osećanja. Iz njega je pulsirao strah dodat mešavini nasilja. Ona je vrhovima prstiju dotakla hladne metalne drške, a on je nju trgnuo u stranu, skoro da ju je zakucao u kasu. „Trebaju mi pare. Daj mi šta imaš unutra. Dužna si mi svaki dah koji si ikada udahnula." „Nemam mnogo. Nećeš daleko odmaći." Otvorila je kasu, obema rukama izvukla novac. Sve samo da se skloni od nje, samo da ga se reši. „Ona lažljiva kurva u Hartsvilu će goreti u paklu." Zadržao je ruku na njenoj kosi dok je u džep gurao novčanice. ,,A i ti ćeš." „ A ti ćeš već biti tamo." Nije bila načisto zašto je to uradila. Nije mogla da predvidi buduće događaje, nije umela da pretskazuje. Beše to jedan sitan blagoslov. Ali je usme‐ rila oči u njegove i prozborila kao da je prepuna vizija. „Nećeš doživeti kraj godine, a umrećeš u bolu i strahu i vatri. Umrećeš moleći za milost. Za milost koju meni nikada nisi ukazao." On je probledeo i odbacio je od sebe tako da je ona leđima udarila o zid, a roba se rasula po podu. Podigao je ruku, pokazao. „'Ne trpi da veštice žive.' Seti se toga. Kažeš li nekome da si me danas ovde videla, vratiću se po tebe i obaviti ono što sam trebao da uradim istog trena kad si se rodila. Rodila se sa žigom na licu. Đavoljom oznakom. Još si onda bila prokleta." Nagrnuo je na vrata, sagnuo glavu i odmaglio. Tori je samo kliznula niz zid na pod. Prokleta? Tupo je zurila u makaze koje su se klatile na ivici pod tezgom. Skoro ih je imala u rukama, veoma malo je nedostajalo... Jedno od njih našlo bi se u paklu samo da je jače stegnula makaze. Nije bila sigurna da bi mnogo marila na koga bi izbor pao. Makar bi sve bilo gotovo. Privukla je kolena, lice naslonila na njih i sklupčala se u lopticu kako je to često činila kao dete. I tako ju je Fejt zatekla kada je ušla u radnju sa kučetom koje joj se meškoljilo pod
rukom. „Pobogu, Tori!" Jednim letimičnim pogledom uhvatila je otvorenu i praznu kasu, razbacanu robu i ženu koja je drhturila na podu. „Zaboga, jesi li povređena?" Spustila je kucu, pa je psić srećno odšetao, a ona pojurila iza tezge. „Daj da te vidim, da te pogledam." „Dobro sam. Nije mi ništa." „Pljačka usred bela dana u ovom gradu nije ništa. Sva se treseš. Je l' imao pištolj, nož?" „Ne. Ne. U redu je." „Ne vidim krv. Pa, joj, malo si se povredila ovamo pozadi na vratu. Pozvaću policiju. Je l' ti treba lekar?" „Ne! Nikako policiju, ne treba lekar." „Ne policiju? Upravo sam videla nekog rmpaliju kako kidiše odavde, ušla unutra, ugledala otvorenu kasu, praznu, tebe prostrtu iza tezge i ti nećeš policiju? Šta to radite u velikim gradovima kada vas opljačkaju, mesite kolačiće?" „Nisu me opljačkali." Iscrpljena, nagnula je glavu i oslonila se na zid. „Dala sam mu novac. Manje od sto dolara. Pare nisu bitne." „Onda ako hoćeš meni da daš malo para kad si već pri tome jer ako tako planiraš da vodiš posao, nećeš se ovde dugo zadržati." „Zadržaću se ja. Ostaću ovde. Ništa me više neće naterati da bežim. Ništa. Niko. Nikada više." Fejt baš i nije bila iskusna kad je u pitanju histerija, osim ako se ne radi o lično njenoj, ali pomisli kako je prepoznala navalu u Torinom glasu, iznenadnu divljinu u njenom pogledu. „Tako treba. Hajde sad malo da ustanemo sa tog poda, da pređemo pozadi na minut‐ dva." „Rekla sam da mi je dobro." „Onda si ili glupava ili lažeš. U svakom slučaju, polazi." Tori pokuša da je odgurne, pokuša sama da ustane, ali njene noge to nisu uspele da izvedu. Pokleknule su kada ju je Fejt povukla nagore, pa Tori nije ostalo ništa drugo nego da se osloni na nju. „Idemo mi pozadi. Kucu ću da ostavim ovde." „Koga?" „Ništa ti ne brini za nju. Skoro da je trenirana za život u kući. Imaš li nešto pozadi za piće, nešto što ume da ugrize?" „Nemam." Iznenađenja. Trezvena Tori ne bi sebi dopustila da joj ostane flaša na poslu. „Sada si došla do daha, pa mi ispričaj zašto ne zovemo policiju." „Pa da sve bude još gore." „Jer?" „Jer si mog oca videla kako izlazi iz radnje. Njemu sam dala pare da bi ga se otarasila." „On te tako označio." Kada ju je Tori samo bledo pogledala, Fejt duboko udahnu pa izdahnu. „Pretpostavljam da ti nije prvi put. Ma, Houp mi nije kazala. Valjda si je zaklela da ćuti, ali imala sam ja oči. Viđala sam te sa masnicama i flekama popriličan broj puta. Uvek si imala neku priču kako si pala ili naletela na nešto, ali što je najsmešnije, nikada nisam primetila da si nešto šeprtljava. Ako me pamćenje služi, imala si dosta tih masni‐ ca i fleka ono jutro kada si došla da nam kažeš za Houp." Fejt priđe mini‐frižideru, pronađe flašu vode, otvori je. „Je l' se zbog toga one večeri niste našle? Jer se okomio na tebe?" Pružila je vodu, pokretala Tori da progovori. „Valjda sam krivicu za ono što se onda dogodilo tovarila na pogrešnu osobu." Tori uze vodu, ovlaži grlo. „Osoba koju treba da kriviš je onaj koji ju je usmrtio."
„Ne znamo ko taj neko jeste. Više će da me uteši ako krivicu svalim na osobu koja ima lik i ime. Možeš da podigneš slušalicu, da pozoveš policiju, podneseš tužbu. Šerif Ras će krenuti za njim." „Samo hoću da ga nema. Ne očekujem da me razumeš." „Ljudi to nikada ni ne očekuju. Ali, gle čuda." Odmerivši Tori, Fejt se kukom osloni na radni sto. „Moj tata skoro nikada nije podigao ruku na mene. Mislim da sam tu i tamo ponekad dobila ćušku po guzi, a što je još gore, manje puta nego što sam je zaslužila. Ali zaista je znao da galami, a i kako da utera strah u dečje koske." O bože, nedostaje joj. Katapultiralo se to na nju. Čežnja za ocem. „Ne zbog toga što bih pomislila da će da potegne kaiš na mene" rekla je tiho. „Već zbog toga što mi je svaki put davao do znanja da sam ga razočarala. Plašila sam se da ću da ga razočaram. Nije to isto k
„Zar nije divna?" „Neopisivo dražesna. Ali joj ovde nije mesto." Prikupivši hrpicu uništene robe, Tori ustade. „Ajde vodi je u šetnju, šta god hoćeš." „Htele smo njoj da kupimo komplet činijica za hranu i vodu." „Nećeš moje činijice. Nećeš valjda za pseću klopu da kupuješ ručno rađene glinene činije koje su zanatlije osmislile." „ A šta tebe briga za šta ću ja da ih koristim ako ti platim?" Još odlučnija, Fejt odmar‐ šira do kučeta, podiže je i izabra dve usklađene činije kraljevsko plave boje sa upadlji‐ vim smaragdnim talasima. „Dopada nam se ovo. Zar ne ljubavi? Je l' da slatkišu moj?" „Veću glupost u životu nisam čula." „Kupac je kupac, je l' tako?" Fejt priđe kasi, podmetnu činije. „Naplati mi, al' nemoj da zaboraviš da dodaš i trošak za materijal." „Zaboravi materijal."Iza tezge, Tori baci papire u korpu za smeće, potom se pozabavi transakcijom. „To ti dođe pedeset i tri dolara i dva deset i šest centi. Za pseće činijice." „Važi. Platiću gotovinom. Evo, prihvati nju na sekund." Fejt pruži kucu Tori da bi mogla da kopa po tašni. Uprkos sebi, Tori je bila opčinjena štenetom, pa se poigrala sa njom. „Ima da ručkaš kao kraljica, je l' važi? Kraljica pčelica." „Kraljica pčelica. Ma to ti je savršeno." Fejt postavi novac na tezgu i zgrabi štene nazad sebi. „To si ti, Kraljica Pčelica. Ima da ti nabavim modernu ogrlicu da svetluca." Tori odmahnu glavom dok je vraćala kusur. „Ovo što sad vidim je tvoja neka potpu‐ no druga strana Fejt." „I meni je nova. I donekle mi se i dopada. Hajmo, Pčelice, moramo na dosta mesta, dosta ljudi da obiđemo." Uzela je kesu sa kupljenim stvarima. „Mislim da ne mogu sama sa vratima." „Ja ću." Tori ih otvori, a posle trenutka oklevanja, dodirnu Fejt po ruci. „Fejt. Hvala ti." „Nema na čemu. Mogla bi malo da popraviš šminku", dodade i ode. Nije nameravala da se upliće. Kako to Fejt vidi, lični život drugih ljudi zanimljiv je samo za razmatranje, za ogovaranje, ali sa bezbedne i uzdržane udaljenosti. Ali uporno joj se pred očima prikazivala Tori onako sklupčana iza tezge, sa trakama i lepkom i srebrnim kanapčićima razasutim oko nje. Stalno joj se ukazivala ona ružna, crvena fleka na Torinom vratu. Imala je i Houp fleke. Nije ih ona videla, niko joj nije dopustio da ih vidi. Ali znala je za to. Nije joj se sviđalo da muškarac maltretira ženu i to je sve. Kada je u pitanju rodbina, ne trči se u policiju. Ali ima i drugih načina da se sve popravi. Sagnula se da poljubi Pčelicu u glavu, potom okrenula pravo u banku da Džej Aru saopšti šta se dogodilo njegovoj sestričini. Ne časeći ni časa, Džej Ar otkaza sledeći sastanak, reče svom pomoćniku da mora da izađe zbog ličnih razloga, pa se tako hitrim korakom uputi u Torinu radnju da mu je košulja bila mokra od znoja kada je stigao do nje. Imala je mušterije, mladi par koji je razmatrao plavo‐beli poslužavnik. Da bi im omogućila prostora za razmišljanje, Tori se povukla na drugi kraj radnje da zameni svećnjake koje je tog jutra prodala. „Ujka Džimi. Je l' se zagreva napolju? Zarumeneo si se. Da ti donesem nešto hladno?" „Ne... da", odluči se on. Dobiće na vremenu, da se malo pribere. „Šta god ti je pri ruci, srce." „Sad ću ja." Otišla je pozadi, potom se naslonila na vrata i opsovala. Videla mu je to u očima. Fejt mora da je svratila do banke. Toliko o poverenju, pomisli Tori, pa dograbi vrata frižidera. Toliko o razumevanju. Potom udahnuvši da se opusti, ponese svom ujaku limenku soka od đumbira.
„Hvala, srećo." Dobrano je potegnuo. „Ovoga, a što ja tebe ne bi častio ručkom?" „Nije još ni podne, a i ponela sam nešto od kuće. Ne bih da zatvaram radnju usred dana. Ali, hvala. Baka i Sesil su otišli jutros?" „Ranom zorom. Buts je pokušala da ih nagovori da ostanu nekoliko dana, ali znaš ti svoju baku. Voli da je svoj na svome. Uvek se unervozi kada nije kod kuće." Onaj par krenu napolje, a žena je čežnjivo bacila pogled iza sebe. „Vratićemo se." „Nadam se da hoćete. Prijatno." ,,U redu, daj mi sad da vidim." Vrata jedva da su se i zatvorila kada je Džej Ar odložio sok i uhvatio Tori za ramena. Proučio je zguljenu kožu sa strane na vratu. ,,O, dušice. Idiot. Zašto me nisi pozvala?" „Zato što ti tu ništa nisi mogao da uradiš. Zato što je već sve bilo gotovo. I zato što nije imalo svrhe tebe uznemiravati, a to je jedino što je Fejt učinila time što je otrčala tebi da kaže." „E sad, prekini. Postupila je baš kako treba, a ja sam joj dužan zbog toga. Nisi htela da zoveš policiju, pa možda, stvarno, možda će tvojoj majci da bude lakše što nisi. Ali ja sam ti porodica." „Znam." Dopustila mu je da je zagrli. „Nema ga sada. Samo je hteo novac. Preplašen je, beži, prestravljen. Uskoro će da ga uhvate. Samo što ja hoću da to bude negde drug‐ de. Dalje od mene. Ne mogu protiv toga." „Naravno da ne možeš. Hoću da mi nešto obećaš." Blago, Džej Ar ju je za dužinu ruku udaljio od sebe. „Ako ga vidiš ponovo da se mota ovde negde, čak i da ne pokuša da ti priđe, hoću da mi obećaš da ćeš odmah da mi javiš." ,,U redu. Ali nemoj da brineš. Dobio je ono po šta je došao. Sad je već miljama daleko." Želela je u to da veruje. 19.
I verovala je u to ostatak dana. Tokom dugačkog popodneva sebe je štitila tankim oklopom tog ubeđenja, oklopom oštećenim u bitkama. I mada je znala da je to bez veze, otvorila je jednu sveću iz izloga umotanu i sa mašnicom, pa je postavila na tezgu. Nadala se da će joj svetlost i miris pomoći da poništi čini one ružne koprene koja je zanečistila vazduh nakon očeve posete. U šest je zaključala, pa je samu sebe uhvatila kako osmatra po ulici kako to nije činila nedeljama po napuštanju Njujorka. Ljutilo ju je što su joj se zbog njega u korak vratili opreznost i uznemirenost, a trzaj u srce. Zar je stvarno stajala u ruševinama majčine kuće i tvrdila da može i da hoće da se suoči sa ocem i sa svim strahom ako pokuša ponovo da joj ugamiže u život? Kud sad nestade ta drčnost? Jedino je mogla samoj sebi da obeća kako će ponovo da je pronađe. Ali, zaključala je vrata automobila isto trenutka čim je ušla, a puls joj je tokom vožnje kući poskakivao pošto je stalno bacala pogled čas na drum ispred sebe, čas na retrovizor. Mimoilazila se sa kolima, čak je samu sebe podstakla da mahne Pajniju kada je pored protandrkao u svom kamionetu i kratko joj svirnuo. Kraj je poljskih poslova za danas, pomisli ona. Pomoćna snaga kreće kući. A i gazda će. Tako da se malo i ljutnula i razočarala kada je skrenula na svoj prilaz kući i zatekla ga praznog. Nije shvatala da je očekivala Kejda da bude tu, da ga je iščekivala. Istinu govoreći, nije njegovu izjavu da će skoro da se useli kod nje pozdravila baš nešto prete‐ rano oduševljeno Ali, što je više o tome razmišljala, lakše joj je bilo da prihvati. I jednom prihvaćeno, da u tome uživa. Veoma mnogo vremena je prošlo otkako je ona poželela društvo. Da sa nekim podeli
svoj dan, da sa nekim popriča o nebitnim stvarima, da otkrije one sitnice koje bi ih zasmejavale, oko kojih bi kukali. Da ima nekoga blizu kada se noć učini prepunom zvukova i pokreta i sećanja. A šta ona nudi za uzvrat? Otpor, prepirke, ne baš sasvim od srca i nejasnu saglas‐ nost. „Uopšteno neku nadrndanost", promrmljala je na izlasku iz kola. To, makar to, može da prekine. Može da postupi onako kako žene tradicionalno rade kada žele da se iskupe za sitne greške. Može da mu spremi lepu večeru, da ga zavede. Ta pomisao ju je oraspoložila. Ala će da se iznenadi kada za promenu ona nešto pokrene? Nadala se da se seća kako to tačno treba, jer je krajnje vreme da povrati malo kontrole. I kad tako bude, preuzeće deo odgovornosti sa njegovih leđa za ono, šta god to bilo, što se dešava među njima. Pokušala je i Džeku tako da udovolji, ali onda... Ne. Snažno je odagnala te pomisli od sebe kada je otključala ulazna vrata. Kejd nije Džek, a ni ona nije ista žena koja je bila u Njujorku. Prošlost i sadašnjost ne moraju da se povežu. Kada je ušla, znala je da se opet vara. Znala je da je on bio tu, unutar građevine koju je ona pokušala da učini svojim domom. Njen otac. Nije imao mnogo toga da uništi, a nije ni mislila da će baš nešto posebno da se trudi. Nije došao da bi skršio ona dva‐tri komada nameštaja što ih je posedovala ili da bi joj pravio rupe u zidovima. Mada jeste učinio i jedno i drugo. Stolicu je preturio, pa je i nešto oštro na njoj upotrebio. Lampu, koju je kupila pre samo nekoliko dana je polomio, a sto za koji se nadala da će da ga prelakira bacio je u ugao, pa je jedna nožica stola pukla poput grančice. Prepoznala je oblik i udubljena u zidovima. Bio je to potpis koji je ostavio kada se rešio da se umesto na ćerki iskali na neživim stvarima. Ostavila je vrata otvorena, izlaz u slučaju nužde ukoliko je instinkt vara, pa je on i dalje u kući. Ali, spavaća soba je bila prazna. Svukao je posteljinu, pocepao dušek. Pretpostavila je da mu je gvozdeni ram bio veća prepreka nego što je toga bio vredan, pa ga je ostavio na miru. Izvukao je fioke toaletnog stočića, odeća joj je ležala po podu u gomilicama. Ne, nije on stvarno želeo da uništi njenu imovinu, mislila je ona, ili bi onu oštru alatku koristio i na odeći. Činio je to ranije, da bi je podučio lekciji o primernom odevanju. Tražio je još novca ili neku stvar koju bi lako mogao da proda za gotovinu. Da se opio, bilo bi još gore. Da se opio, sačekao bi je. Kao da je... Sagnula se da podigne zgužva‐ nu bluzu, potom očajna jeknula kada je ugledala izrezbarenu drvenu kutijicu u kojoj je čuvala nakit. Bacila se ka njoj, potonula na pod kada je otkrila da je prazna. Većina onoga što je imala bile su drangulije, zaista. Lepe drangulije, brižno odabrane, ali bilo je lako naći im zamenu. Ali, među njima su se nalazili i granat i zlatne minđuše koje joj je baka poklonila kada je napunila dvadeset i jednu godinu. Minđuše koje su pripadale njenoj prabaki. Jedino porodično nasledstvo. Neprocenjive. Nezamenjive. Izgubljene. „Tori!" Strepnja u Kejdovom glasu, ubrzani koraci, brzo su je podstakli na noge. „Dobro sam. Ovde sam." Uleteo je u sobu, privio je uz sebe pre nego što je mogla i reč da izgovori. Ispreple‐ tani talasi straha i olakšanja plovili su od njega, preko nje, u nju. „Dobro sam", ponovila je. „Sad sam stigla. Pre nekoliko minuta Već je bio otišao." „Video sam tvoja kola, dnevni boravak. Pomislio sam..." Prisnije ju je zagrlio, zario se licem u njenu kosu. „Sačekaj sekund."
Znao je on kako to izgleda kada užas svojim spretnim kandžama dograbi za vrat. Nije pomislio da će ga ikada više sresti. „Hvala bogu da ti nije ništa. Nameravao sam da stignem ovamo pre tebe, ali sam se zadržao. Pozvaćemo policiju, potom ideš u Bo Rivz. Trebalo je da te povedem još jutros." „Kejde, nema svrhe. Bio je to moj otac." Pomerila se od njega, odložila kutijicu na toaletni sto. „Jutros je došao u radnju. Sporečkali smo se. Ovako on meni poručuje da i dalje može da me kazni." „Je l' te povredio?" „Nije." Porekla je to hitro i mahinalno, ali njegov prodoran pogled već se zaustavio na njenom vratu. Ništa nije izgovorio. Nije morao. Oči su mu se zamračile, suzile u dva proreza kako ih je gnev ‐ umela je ona da prepozna buru ‐ preplavio. Zatim se okrenuo i pozvao policiju. „Kejde, sačekaj. Molim te, ne želim da zovem policiju." Glava mu se trgnula, a isti onaj suzbijeni bes ispalio se na nju. „Ne dobija se uvek ono što se želi." Šeri Belouz je slavila mogućnost dobijanja posla tako što je otvorila flašu vina i plesala po stanu uz odvrnut CD Šeril Krou do granice glasnosti koju će komšije da joj oproste. Sve se savršeno odvijalo. Volela je Progres. Baš je tačno onakav mali, prisan grad čiji je ona želela da bude deo. Zvezde su se, pomisli ona, fino poređale onda kada se, sledeći instinkt, prijavila za posao u srednjoj školi Progresa. Dopadali su joj se drugi nastavnici. Mada Šeri još nije sve svoje saradnike dobro poznavala, sve će se to promeniti najesen kada počne da radi puno radno vreme. Biće ona predivan nastavnik, neko kome će učenici da se obrate sa svojim proble‐ mima i pitanjima. Njeni časovi će da budu zabavni, ona će svoje učenike da podstiče da čitaju, da uživaju, da se okrenu knjizi iz zadvoljstva, posadiće im seme ljubavi prema literaturi koja će da im traje celoga života. Hej, teraće ih i da rade, naporno da rade, ali ima toliko zamisli, toliko mnogo svežih i predivnih ideja kako će taj rad da im predstavi u zanimljivom čak i zabavnom svetlu. Godinama od sada, kada se njeni đaci osvrnu iza sebe, nje će da se prisećaju s ljubav‐ lju. Gospođica Belouz, reći će oni. Ona mi je izmenila život. I to je sve što je ikada želela. Želela je to poprilično, pomisli sada, čim je učila kao sumanuta i držala duge i napor‐ ne časove kako bi imala za školarinu. Vredelo je svakog penija. Imala je i račune kao dokaz. Ali to je bio samo novac, a ona je pronašla način kako da se nosi sa tim. Rad u Južnjačkoj utehi biće užitak. Pomoći će joj da se malo rastereti onih student‐ skih kredita, omogućiće joj da finansijski lakše diše. Ali i više, pružiće joj još jedan pristup zajednici. Upoznaće ljude, sprijateljiće se i očas posla ‐ biće ona poznato lice gradu Progresu. Već je širila krug. Komšije u zgradi. Maksin kod veterinara. A nameravala je i da udari temelj tim vezama tako što će da priredi zabavu, nekakvo okupljanje negde u junu. Proslava početka leta, mozgala je ona, a da se ne kosi ni sa čijim planovima. Naravno, pozvaće i Tori. I doktora Macana, veterinara lepog kao san. Njega bi stvar‐ no volela bolje da upozna, zaključi ona, te nasu drugu čašu vina. Pitaće i Munijeve da dođu. Gospodin Muni iz banke je bio vrlo predusretljiv kada je otvarala nove račune. Onda tu dođe i Lisi iz agencije za nekretnine. Mlati jezikom, priznade Šeri, ali uvek je dobro na svojoj strani imati gradsku alapaču. Saznaju se tako zanimljive zgodice A i ona je udata za gradonačelnika. Još jedan zgodan, priseti se Šeri, odličnog osmeha i izvanrednog dupeta. Takođe,
pomalo i flertuje. Baš je dobro što je saznala da je oženjen. Pitala se da li bi bilo suviše drsko pozvati i Lavelove. Oni su, naposletku najvažniji ljudi Progresa. Ipak, Kinkejd Lavel je bio veoma ljubazan, veoma prijatan svaki put kada bi naleteli jedno na drugo negde u gradu. I, kad smo već kod zgodnih. Mogla bi onako usputno da ga pozove. Ne može da škodi. Htela je da joj dođe mnogo, mnogo ljudi. Ostaviće otvorena vratanca kapije kako to uvek i čini, pa neka se gosti raspu i po ulici. Volela je svoj dražesni stančić sa bašticom, a mogla bi da kupi i još jednu stolicu sa naslonom za ljuljanje za sedenje napolju. Ona koju već ima, deluje tako usamljeno, a ona nema nameru da bude usamljena. Jednoga dana, srešće onog pravog čoveka i zaljubiće se jedno u drugo u toplim noći‐ ma, a venčaće se u proleće. Započeti zajednički život. Ona naprosto nije rođena da ostane sama. Želela je porodicu. Neće ostaviti školu, naravno. Ona je nastavnik, ali nema razloga što uz to ne bi mogla da bude i supruga i majka. Sve je ona to htela, što pre to bolje. Pevušeći uz muziku, iskoračila je na prilaz gde je dremao Mongo. Razbudio se tek toliko da bi pomerio rep i okrenuo se na leđa u slučaju da ona poželi da ga počeška po stomaku. Predusretljiva, čučnula je, zdušno ga pomazila dok je on dahtao i lenjivo gledao oko sebe. Na prilaz se nastavljala fina travnata površina oivičena drvećem parka sa jedne i tihom stambenom avenijom sa druge strane. Ovaj stan je izabrala prvenstveno jer su dozvoljavali držanje kućnih ljubimaca, a kud ide ona, ide i Mongo. Kao dodatna pogodnost bila je blizina parka za njihovo jutarnje trčanje. Stan je bio mali, ali njoj ni nije trebalo mnogo prostora dok god Mongo ima gde da se izigra. A u gradu kakav je Progres, stanarina nije skupa kao dragi kamen kao što je u Čarlstonu ili Kolumbiji. „Ovo je pravo mesto za nas Mongo. Ovo je naš dom." Ispravila se, odbazala nazad u kuću, u kuhinjicu i pevala usput zajedno sa Šeril o svojoj omiljenoj grešci. Nastaviće da slavi tako što će sebi da spremi ogromnu salatu za večeru. Život je, pomisli ona, dok je seckala i mešala, lep. Dok je ona završila, primakao se sumrak. Ponovo je suviše spremila, pomislila je. To je jedan od problema kada se živi sam. Ipak, Mongo takođe voli šargarepu i celer, pa će mu ih dodati u večernji obrok. Večeraće u baštici, a ona će sebe da počasti još jednom čašom vina, malo će da se opije. Potom će da idu u dužu šetnju, odlučila je kada je čučnula da bi zagrabila Mongovu hranu iz plastične kese. Možda će imati vremena i za sladoled. Podigla je činiju. Zbog pokreta koji je uhvatila krajičkom oka, srce joj je sišlo u pete. Iz ruku joj polete činija, a pošlo joj je za rukom i da nakratko vrisne. Onda joj je neka šaka prekrila usta. Nož kojim se poslužila da spremi večeru, bockao joj je grlo. „Budi tiha. Budi veoma, veoma tiha i neću te saseći. Razumeš?" Oči su joj već luđački kolutale. Krila straha lupala su joj po stomaku od čega joj je koža postala vlažna i vrela. Ali iznad svega toga brzala je zbunjenost. Nije mogla da mu vidi lice, ali mu je prepoznala glas. Nije imalo smisla. Nikakvog smisla nije imalo. Šaka mu je polako klizila sa njenih usta, te ju je zgrabio za bradu. „Nemoj me povre‐ diti. Molim te, nemoj da me povrediš." „E sad, što bih ja to?" Kosa joj je mirisala na slatko. Kurvanjska plava kosa. „Hajdemo u spavaću sobu gde će nam biti udobnije."
„Nemoj." Ostala je bez daha kada je ivica noža krenula niz vrat, a sam vrh oštrice se zaustavio uz bradu. U njoj se krio vrisak, očajan da se otkrije, ali nož ga je pretvorio u tihe suze kada ju je pogurao kroz kuhinjska vrata. Vrata ka baštici su sada bila zatvorena, a zastori spušteni. „Mongo. Šta si uradio sa Mongom?" „Ne misliš valjda da bih povredio finog, druželjubivog psa kao što je on?" Moć pokreta krstarila je njime, širila se, postao je čvrst i vreo i nepobediv. „Eno ga, drema. Ništa ti, srce, ne birni za svoju kuću. Ništ ti nemoj da brineš. Biće nama dobro. Biće ovo baš ono što ti želiš." Gurnuo ju je licem na krevet, kolenom je pritisnuo u potiljak i naslonio se svom težinom. Imao je nešto za svaki slučaj. Muškarac mora da bude spreman, čak i za kurvu. Naročito za kurvu. Nakon nekog vremena, one zavrište bez obzira na sve. A on nije hteo da upotrebi nož. Ne kad mu tako dobro ide sa rukama. Izvukao je povez iz džepa, vezao joj usta. Kada je počela da se mrda, kada je počela da se bori, on je bio u raju. Nije bila slabašna. Održavala je telo u dobroj formi, ovo telo kojim paradira i izaziva muškarce. Samo ga je još više uzbuđivala što se otimala. Prvi put kada ju je udario, proželo ga je uzbuđenje slično seksu. Ponovo ju je udario kako bi oboma dao do znanja ko je glavni. Vezao joj je ruke na leđa. Ne bi mu se dopalo da mu ti nokti namackani kurvanjskim ružičastim lakom izgrebu kožu. Tiho, prišao je da navuče zavese i da ih zatvori u mrak. Ječala je zbog poveza, ošamućena udarcima. Na taj zvuk je uzdrhtao pa joj je nožem okrznuo kožu pošto ga je sada koristio da joj iseče odeću. Pokušala je da se otkotrlja, pokušala je da se izmakne, ali kada joj je podneo oštricu noža tačno pod oko, pa pritis‐ nuo, skroz se primirila. „Ovo je ono što ti hoćeš." Raskopčao se, potom je okrenuo na leđa i opkoračio je. „To si tražila. To sve vi tražite." Kada je sve bilo gotovo, zaplakao je. Suze žaljenja za samim sobom potekle su mu niz lice. Ona nije bila ta, ali šta može? Naletela mu je na put, nije mu dala izbora. Nije bilo savršeno! Učinio je sve što je hteo, a opet nije bilo savršeno. Oči su joj bile zamagljene i prazne kada je skinuo povez i poljubio je u obraze. Isekao je kanap na zglobovima, gurnuo ga nazad u džep. Isključio je njenu muziku i otišao istim putem kojim je i došao. „Ne mogu ja u Bo Rivz." Tori je sedela na prednjem tremu na blagom noćnom vazduhu. Nije mogla da se suoči sa tim da uđe unutra, još nije bila spremna da se suoči sa neredom koji je njen otac ostavio za sobom, a koji je još gori zbog policije. Kejd je posmatrao cigaretu koju je pripalio ne bi li umirio nerve, nehajno poželeo da uz nju gucne i viskija. „Moraćeš da mi kažeš zbog čega. Ostajanje ovde, ovako kako sada stvari stoje, nije baš razumno, a ti si razumna žena." „Većinu vremena", složi se ona. „Razumnost smanjuje komplikacije, a i štedi energi‐ ju. Bio si u pravu što se tiče policije, vidim to sada. Nisam bila pametna. Radilo se o veoma sirovom osećanju. On me plaši i sramota me je njega. Ako to zadržim za sebe, kao i uvek, mislila sam da ću tako da umanjim strah i poniženje. Gadno je biti žrtva, Kejde. Osećaš se izloženim i besnim i nekako istovremeno i krivim." „Neću to da ti osporavam, čak iako si dovoljno pametna da znaš da krivica nema ništa da traži u tome kako ti treba da osećaš." „Dovoljno pametna da to znam, ali ne dovoljno promućurna da prokljuvim kako da se tako ne osećam. Biće lakše kad opet sredim kuću i ratosiljam se onoga što je on za sobom ostavio. Ali i dalje ću da se sećam kako šerif Ras piše u svoju knjižicu i posmatra mi lice, kako me je otac danas prestravio, kako je to činio celog mog života."
„Tori, nema povoda da ti ponos zbog svega ovoga bude povređen." „Ponos prethodi padu. Otac me je na to jutros podsetio. Baš voli da koristi Bibliju da potvrdi svoja shvatanja." „Naći će ga. Sada ga traži policija dva okruga." „Svet je mnogo veći od dva okruga. Do đavola, Južna Karolina je mnogo veća od dva okruga. Močvare i planine i proplanci. Gomila, gomila mesta na koja može da se sakrije." Njihala se uznemireno, bilo joj je potrebno kretanje. „Pronađe li načina da se javi mojoj majci, ona će da mu pomogne. Iz ljubavi i iz dužnosti." „Ako je tako, onda si samo potvrdila moje stanovište da treba da pođeš sa mnom u Bo Rivz." „Ne mogu." „Zašto?" „Iz više razloga. Pre svega, tvoja majka se ne bi složila." „Moja majka se tu ništa ne pita." „Kejde, nemoj tako da govoriš." Izgurnula se iz stolice, prešla do kraja trema. Da li je on tu negde?, zapitala se. Posmatra? Čeka? ,,Ne misliš tako ili ne bi trebalo tako da misliš. To je njen dom i ona ima pravo glasa u tome ko zalazi u njega." „A zašto se ne bi složila? Naročito kada joj sve pojasnim." „Da pojasniš šta?" Okrenula se. „Da ćeš u vašu kuću da useliš svoju ljubavnicu jer je tata tvoje drage lud čovek?" Povukao je dim cigarete, zadržao se u toj radnji. „Ne bih izabrao baš te reči, ali manje‐više to je to." „ A ja sam sigurna da će da me dočeka sa svežim cvećem i kutijom najfinije čokolade. E, nemoj da si takva muškarčina" rekla je i odmahnula rukom pre nego što je mogao da progovori. „Šta god pisalo na prokletoj tapiji, Kejde, kuća pripada ženi koja je u njoj, a ja neću da budem uljez u domu tvoje majke." „Ona je teška žena ponekad... uglavnom", priznade on. „Ali nije bezdušna." „Nije, a njena duša neće prihvatiti ženu koju smatra odgovornom za smrt voljene ćerke. Nemoj to da mi sporiš." Torin glas zadrhta, skoro se prekide. „Vređa me." ,,U redu." Odrešitim pokretom odbacio je cigaretu u stranu, ali ruke su mu bile veoma nežne kada ih je oslonio na Torina ramena. „Ako ti nećeš ili ne možeš da pođeš sa mnom, onda te vodim kod ujaka." „I tu stižemo do drugog dela problema." Na ovo je bespomoćno podigla ruke. „Nera‐ zumna, tvrdoglava ko sivonja. Sve ti to sada priznajem, tako da ne osećaš obavezu da mi sam to istakneš. Ovde moram da se utvrdim, Kejde." „Nije ti ovo strateško brdo na bojnom polju." „Za mene su mnogo slični. Nikada na to nisam tako pomišljala", reče ona, pa se tiho nasmeja. „Ali, da, ovo baš jeste brdo mog ličnog bojnog polja. Tako sam se često povla‐ čila. Jednom si me nazvao kukavicom da bi me razbesneo, ali činjenica je da sam i bila kukavica celog života. Ponekad bih se na trenutak okuražila, a onda je još gore kada se ponovo vraćam na staro. Ovoga puta ne mogu tako." „A kako to da ćeš ako ostaneš ovde biti hrabra, a ne glupa?" „Ne hrabra, možda glupa. Ali cela. Tako bih volela opet da budem cela. Mislim da bih sve rizikovala samo da u meni više ne bude praznine. Ne mogu da mu dozvolim da me istera." Zagledala se prema močvari koja je postajala sve gušća, mračnija, zelenija kako je leto bilo na domaku. Tamo su zujali komarci, razmnožavali su se u mutnoj vodi. Kroz nju su vrludali aligatori, tiha smrt. To je mesto gde zmije mogu da vijugaju i živi pesak može da ti proždere obuću sa noge. I bilo je to mesto, pomisli ona, koje bi postajalo svetlo i predivno uz svetlucanje svitaca, gde je divlje cveće bujalo u hladovini i prigušenom svetlu. Gde orao može da se vine kao kralj.
Nema lepote bez rizika. Nijedan život ne može bez toga. „Kada sam bila dete, živela sam u ovoj kući uplašena. Bio je to način života", rekla je, „i na njega se valjda navikava kao što se navikneš na neke mirise. Kada sam se vratila, prisvojila sam ga, otresla sam sva ona loša sećanja kao prašinu sa tepiha. Izvetrila sam taj miris, Kejde. Sad on pokušava da povrati onaj strah. Ne mogu mu dozvoliti. Neću da mu dozvolim", dodala je, pa pomerala pogled sve dok se nije ponovo susreo sa njego‐ vim. „To sam jutros učinila. Nemoj nikome da kažeš, čuvaj kao tajnu. Još jednu prljavu malu tajnu. Da me nisi naterao, to isto bih učinila i ovde." „Ostajem. Čistim ga odavde i ostajem. Nadam se da to zna." „Voleo bih da ti se ne divim zbog toga." Prešao joj je rukom po glatkoj kosi skuplje‐ noj u rep. „Lakše bi mi bilo da te na silu nateram da radimo po mome." „Ne kriješ ti u sebi siledžiju." Možda zbog olakšanja, možda zbog nečeg drugog, tek šakom mu je pomilovala obraz. „Manevrišeš, ne siliš ljude." „Pa, to je onda dobro za našu buduću vezu što si to prokljuvila i što sa tim možeš da živiš." Privukao ju je ka sebi, usnama joj dodirnuo teme. „Značiš mi. Ne nemoj sad da se ukočiš. Jednostavno ću morati da izmanevrišem. Značiš mi, Tori, više nego što sam planirao da mi značiš" Pošto je ona ostala tiha, popustio je pred ozlojeđenošću. Ponekad je to najiskrenije. „Pruži nešto za uzvrat. Pobogu." Trgnuo ju je unazad, pa naviše, pa je priljubio svoje usne na njene Osetila je zahtev, vrelinu, sitne varnice ljutnje koje je tako dobro sakrivao. I baš taj nalet čistih, neprečišćenih osećanja pokrenuo je još jedan nalet u njoj. Bože, nije htela da bude voljena niti da im bude potrebna, nije želela da joj se pobu‐ de ona ista osećanja. Ali tu je bio on, a samim svojim postojanjem navodio ju je da nešto oseti. „Već sam ti pružila više nešto što sam mislila. Ne znam koliko toga još tu ima." Zadr‐ žala se uz njega, priljubila lice. „Toliko toga se krčka u meni, ne mogu to da pratim. A sve okruži i vrati se na tebe. Nije li ti to dovoljno?" „Aha." Udaljio ju je malo kako bi je ponovo poljubio, nežno ovog puta. „Aha, dovoljno je to za sada. Dokle god ostavljaš mesta za još." Pomazio ju je palčevima po obrazima. „Gadan dan si imala danas, zar ne?" „Ne bih rekla da mi je bio jedan od boljih." „Hajde onda da ga okončamo. Da počnemo." „Šta?" Otvorio je zaštitna vrata. „Htela si da ga počistiš odavde. Pa da uradimo baš to." Radili su zajedno dva sata. Pustio je muziku. Ona se toga ne bi setila, ostala bi usred‐ sređena na detalje, usmerila bi um na tu strogo određenu stazu. Ali muzika je lebdela kroz kuću, u njenu glavu, odvlačila joj je tek toliko pažnje da ne razmišlja. Htela je da spali odeću koju je on dodirnuo, mogla je da zamisli kako sve iznosi napolje, baca na gomilu, pali šibicu. Ali nije mogla da si priušti takvo povlađivanje. Umesto toga, oprala je, spakovala i odložila. Oštećeni dušek su okrenuli na drugu stranu. Moraće da ga zamene, ali za sada će da posluži. I uz čistu posteljinu, jedva se nešto i primećivalo. Pričao je o svom poslu tako da je njegov glas ugodno plovio njenim umom poput muzike. Obračunali su se sa štetom u kuhinji, pojeli sendviče i ona mu je ispričala kako razmišlja da unajmi pomoć u radnji. „Dobra ideja." Poslužio se pivom, ćutke zadovoljan što je za njega kupila nekoliko flaša. „Više ćeš da uživaš u poslu ako ti ne crpi sve vreme. Šeri Belouz, to je nova nastavnica u srednjoj školi, je l' da? Sreo sam nju i njenog psa pre nekoliko nedelja u prodavnici. Izgleda da je baš energična." ,,I ja sam to pomislila." ,,U privlačnom pakovanju." Nacerio se i gucnuo pivo kada ga je Tori samo pogledala
podignutih obrva. „Dušo, samo na tebe mislim. Privlačna pomoćnica je samo bonus za posao. Misliš da će da oblači one kratke šortsiće?" „Ne", odrešito će Tori. „Mislim da neće." „Sigurno će privući mušku klijentelu ako dopustiš da joj to bude radno odelo. Devoj‐ ka ima baš lepe batačiće." „Batačiće. Hmmmm. Pa, ona i njeni bataci zavise od toga kako se pokažu njene preporuke. Ali, pretpostavljam da će biti dobre." Tori počisti poslednje krhotine, odbaci ih u đubre. „Izgleda da je ovo najbolje što se moglo uraditi." „Osećaš se bolje?" „Da." Prešla je preko prostorije kako bi odložila metlu i đubravnik. „Znatno bolje. I veoma sam zahvalna na pomoći." „Uvek sam tu za zahvalnost." Izvadila je bokal iz frižidera, nasula sebi čašu hladnog čaja. „Orman u spavaćoj sobi nije mnogo velik, ali napravila sam ti mesta. I imaš i praznu fioku u toaletnom stočiću." Ništa nije rekao, samo je pio pivo. Čekao. „Hteo si nešto svoje da ostavljaš i ovde, zar ne?" ,,U pravu si." „Pa." „Pa?" „Ne živimo zajedno." Spustila je čašu. „Nikada ni sa kim nisam živela, a to nije ovo što ovo jeste." „U redu." „Ali ako ćeš provoditi toliko vremena ovde, moraš i da imaš negde da odložiš neke svoje stvari." „Veoma praktično." „E, idi do đavola." Ali se u odgovoru nije osećao bes. „Ne bi trebalo da se smešiš kada to izgovaraš." Spustio je pivo, potom je zagrlio. „Šta to radiš?" „Plešem. Nikada te nisam izveo na ples. To ti je nešto što ljudi koji ne žive zajedno s vremena na vreme treba da rade." Svirala je stara, poletna pesma o dečaku koji moli svoju devojku da ostane uz njega i kada na čitav svet padne tmina. „Pokušavaš da budeš šarmantan?" „Ne moram da pokušavam. Takav sam ti ja." Nagnuo ju je unazad, pa se nasmejala. „Uglađeno, nema šta." „Svi oni očajni časovi plesa morali su kad‐tad da se isplate." „Jadničak bogataški." Spustila je glavu na njegovo rame i dopustila sebi da uživa u plesu, u tome šta ga oseća uz sebe, u njegovom mirisu. „Hvala." „Nema na čemu." „Kada sam se večeras vozila kući, mislila sam na tebe." „Sviđa mi se kako to zvuči." „I mislila sam, do sada, stalno je on nešto započinjao. Dopuštala sam mu jer nisam bila sigurna da li zaista želim da način neki korak il da se suprotstavim njegovima. Nekako je bilo lako biti tako..." „Izmanevrisana?" „Valjda. I još sam mislila, pitam se, pitam, kako bi Kinkejd Lavel reagovao kada bih došla kući i spremila nam finu večericu." „Cenio bi to." „E pa, neki drugi put. Taj deo procesa razmišljanja se nije ostvario. Ali postojao je i drugi deo." „A to je?" Podigla je glavu sa njegovog ramena, susrela se sa njegovim očima. „Kako bi Kinkejd
Lavel reagovao ako bismo posle toga, kada se opustimo i primirimo, tek šta bi on onda uradio, ako bih ja namerila da ga zavedem?" „Pa..." jedino je što je uspeo da prozbori kada se priljubila uz njega, rukama prisno krenula ka njegovim kukovima. Ono što je u krvi osetio beše ne baš tako smireno ushićenje. „Mislim da bih, kao džentlmen, bar mogao da ti dopustim da saznaš." Ovoga puta ona je bila ta koja je otkopčavala dugmad, njegovu košulju, potom i svoju. Usnama mu je prekrila srce, toplu kožu i ustreptali puls. „Tvoj ukus nosim sa sobom sve od prvog puta kada si me poljubio." Dok se njene usne igrale po njemu, oslobodila je košulju. „Mogu da prizovem ukuse, a sa tvojim sam to toliko puta do sada uradila." Prešla mu je rukama preko grudi; njegovog stomaka ‐ zadrhta ‐ sve do ramena. Tako širokih, snažnih ramena. „Sviđa mi se osećaj tebe pod rukama. Dugi, čvrsti mišići. Uzbuđuje me. I tvoje šake, ogrubele od rada, kada njima prelaziš preko mene." Otkopča‐ la je košulju i pustila je da padne na pod u društvo njegovoj. Gledajući ga, raskopčala je grudnjak ‐ skliznuo je sa nje. „Dodirni me." Primio je njene grudi u svoje šake i njihovu toplu, nežnu težinu, pa joj je vrhovima palčeva ovlaš dodirivao bradavice. „Da, baš tako." Zabacila je glavu kada joj se u stomaku skupila vrelina. „Tačno tako. Sva se pretvorim u tečnost kada me dodirneš. Možeš li to da… " Njene oči, duboke i tamne, srele su se sa njegovima. „Hoću..." „Kaži mi." Ovlažila je usne, posegnula za dugmetom njegovih farmerki. Njene ruke su se skupile na jedan njen teži dodir. „Hoću da osetim šta ti osećaš. Hoću ono što je u tebi, da bude i u meni. Nikada to ni sa kim nisam probala. Nikada nisam želela. Dopustićeš mi?" Sagnuo je glavu, pomazio njene usne svojima. „Uzmi šta želiš " Rizik je to bio. Biće otvorena, kao jaz, manje zaštićena od njega. Ali želela ga je, sve to, a uz to i onu izvrsnu sponu poverenja. Još jednom je usne usmerila na njega, pa je otvorila um, srce, telo. Munja, udar groma, moć sjedinjenih potreba, prikazi. Njegova želja, slojevita i isprepletana u njoj sa njenom sopstvenom. Sekla je kroz nju, mračna, sjajna, nabrekla od energije. Glava joj se od siline svega toga trgnula unazad, a ona je svršila u jednom dugom erotičnom naletu. „Bože. Bože. Čekaj." „Ne." Nikada ništa ovako nije očekivao. Upredeni spoj jedinstva samo se još više smrsio u čvrstu i predivnu masu uzbuđenja. „Još." Ugrizao ju je za rame, žedan telesnog. „Ponovo. Sada." Nije mogla to da zaustavi, mlatila je oluja kroz nju, bremenita žestinom i blešta‐ vošću. Ona je bila ta koja je njega povukla na pod, ona ta koja je dahtala, molila, zahtevala, pretila dok su kidali odeću sa sebe. Grebala ga je, štipala kako su se okretali na podu. Pulsirao je u njoj, divlje dobovanje koje je tuklo o njeno. Njegov ukus, ukus nje same, zajedno su vreli da bi je zadovoljili. Kada je ušao u nju, osetila je užurbani tok njegove krvi, očajan lavirint njegovih misli. Potpuno prepušteni. Povikala je, jednom, drugi put. Oboje su se prepustili. Začula je svoje ime, u mislima ju je njegov glas pozvao nekoliko sekundi pre nego što mu se otelo sa usana. Kada je svršio u nju, povukao je sa sobom, divota svega toga naterala ju je da zajeca. 20.
Vejd je imao pune ruke posla ‐ ono što mu je ostalo od njih nakon što ih je tokom vakcinacije izmasakrirala svojeglava maca imena koje joj nimalo nije pristajalo: Čupka.
Maksin je duboko zaglibila u završne ispite, pa joj je dao slobodan dan, što je značilo da ima smo dve ruke da se makljaju sa četiri šape i izuzetno brojnim i veoma oštrim zubićima. Zaključio je sat vremena ranije, da je napravio grešku velikih razmera time što je poštedeo Maksin. Dan mu je počeo hitnim slučajem koji je zahtevao da ide u kućnu posetu, pa se poprilično unazadio. Dodajte tome manji okršaj u čekaonici koji je pod‐ staklo neslaganje ličnosti setera i bišona, jarića Olsonovih koji je uspeo da pojede većinu Malibu barbike sve dok mu se u grlu nije zaglavila njena ruka, pa još Čupkinu gadnu narav i kako onda da mu jutro ne bude upropašteno. Psovao je, preznojavao se, krvario kada je Fejt ujurila na zadnja vrata. „Vejde, srećo, je l' možeš da mi pogledaš Pčelicu? Mislim da joj je loše." „Uzmi broj." „Treba ti samo minut." „Nemam minut." „Ovamo, na sto." „Nalegao sam na kočnice", Pajni promrmlja i izmaknu se. „Polako sam krenuo, ali opet sam ga potkačio. Zaputio sam se u gvožđaru po neke delove, a on istrča kao sumanut iz parka pravo na ulicu." „Znaš li da li si ga pregazio?" „Mislim da nisam." Drhtavim rukama izvukao je izbledelu crvenu maramicu i obrisao znojavo lice. „Oborio sam ga, mislim, ali sve se brzo desilo " ,,U redu." Vejd je dograbio zavoje, a pošto je Fejt stajala pored njega samo ju je zgra‐ bio za ruke da ona umesto njega pritiska tkaninu. „Pritisni, jako. Hoću da zaustavim krvarenje. U šoku je." Trgnuo je i otvorio ormarić sa lekovima, zgrabio flašicu kako bi spremio lek. ,,Drž' se, momče. Ne daj se", promrmljao je kada se pas pomerio i zacvilio. „Dobro pritisni", nare‐ dio je Fejt. „Daću mu sedativ. Moram da proverim unutrašnje povrede." Ruke su joj se zatresle kada joj ih je on prislonio na ranu. Pomislila je da je ugledala samu kost kroz razderotinu koja je zjapila na zadnjoj šapi psa. I stomak joj se preokre‐ nuo. Htela je da povuče ruke iz sve te krvi, da istrči iz prostorije. Što to Pajni ne bi radio? Što neko drugi ne može tu da bude umesto nje? Osećala je miris krvi, antiseptika i oštar smrad Pajnijevog znoja zbog panike. Ali, pogled joj se zaustavio na Vejdovom licu. Smiren, staložen, snažan. Oči su mu bile bezizražajne koliko se usredsredio, usta skupljena u jednu odlučnu liniju. Buljila je u njega, disala kroz zube. Posmatrala ga je kako radi, hitro i delotvorno, fokusirano, pa se zbog toga smirila dok je pod njenim rukama pas ponovo tonuo u san. „Nema polomljenih rebara. I mislio sam da točak nije prešao preko njega. Možda mu je bubreg nagnječen. To ćemo kasnije. Rana glave je površinska. Nema krvi u ušima. Najgora je noga." I to je, pomisli on, sasvim dovoljno. Spasiti i nogu i psa, biće p prilično teško. „Moramo da ga premestimo u operacionu salu." Bacio je pogled iza sebe, video da se Pajni bacio u stolicu i glavu spustio na kolena. „Fejt, treba mi tvoja pomoć. Ja ću da ga podignem i ponesem, a ti treba da ostaneš uz mene. Da dobro pritisneš ranu. Već je izgubio puno krvi. Spremna?“ „Ali Vejde, ja...“ „Idemo." Učinila je kako joj je naređeno jer joj nije ostavio nikakvog izbora. Skakutala je pored njega, spetljala se sa vratima onom slobodnom rukom. Pčelica ih je radosno pozdravila lavežom i motala joj se pod nogama. „Sedi!" Vejd povika tako oštro da je Pčelica samo poslušno bućnula na pod. Istog
trena čim je uspavanog psa spustio na sto, zgrabio je podeblju kecelju, dobacio je Fejt. „Obuci ovo. Moram da ga snimim." „Da ga snimiš?" „Rendgenom. Priđi mu do glave. Drži ga da bude što mirniji." Kecelja je bila teška kao olovo, ali navukla ju je nekako, postupila kako joj je rečeno. Mongove oči su bile skoro zatvorene, ali se činilo kao da je posmatra, kao da je moli da mu pomogne. „Mali, biće sve u redu. Vejd će sve da sredi. Videćeš." Pošto joj je čula glas, Pčelica zacvile i dogega se da joj se šćućuri kod nogu. „Baci sad tu kecelju." Dok je čekao da se snimak razvije, Vejd je dobacivao naređenja. „Vrati se ovamo i ponovo pritisni ranu. Nastavi da mu pričaš. Nek ti čuje glas." „Važi, u redu. Ovaj..." Progutavši nešto ukusa sličnog žuči, pritisla je podeblju gazu preko razderotine. „Vejd će tebe baš lepo da sredi. I‐ moraš ti da pogledaš i levo i desno kada prelaziš ulicu. Seti se toga sledeći put. O, Vejde, neće valjda da ugine?" „Ne, ako se ja pitam." Bacio je razvijene snimke rendgenom na osvetljenu tablu, smrknuto klimnuo glavom. „Ne ako se ja pitam", Pogledao je ponovo, pa počeo da prikuplja instrumente. Oštri srebrni instrumenti zasijaše pod jakim svetlom sa plafona. Učini joj se da joj se i glava okreće zajedno sa stomakom. „Sada ćeš da ga operišeš? Sada? Tek tako?" „Moram da pokušam da mu spasim nogu." „Spasiš? Misliš..." „Samo radi kako ti kažem i nemoj da razmišljaš." Kada je uklonio kompresu, stomak joj se gadno pokrenuo, ali zbog Vejda nije ni imala vremena da joj bude loše. „Ti drži ovo, pritisni to tamo dugme kada ti kažem da mi treba sukcija. Možeš to jednom rukom. Kada mi bude trebao neki instrument, opisaću ti ga. Dodaćeš mi ga okrenut na dršku. Sad ću da ga uspavam." Spustio je svetlo, očistio operaciono polje. Sad je Fejt mogla da čuje jedino usisava‐ juće zvuke creva za sukciju, zveket i lupkanje instrumenata. Skrenula je pogled, želela je da tako i ostane, ali stalno joj je dobacivao naređenja zbog kojih je morala da gleda. I ubrzo, bilo je kao na filmu. Vejd je pognuo glavu, pogled mu je bio hladan i smiren, iako je opazila graške znoja kako mu svetlucaju na čelu. Činilo joj se da su njegove šake magične, da se tako nežno pomeraju kroz krv, meso i kosti. Nije ni trepnula kada je namestio kost koja je štrčala, pa je kost krenula. Ništa od svega toga nije bilo stvarno. Posmatrala je kako šije neverovatno sićušne šavove razderotine. Žestoka žuta boja sredstva za dezinfekciju rane koje je upotrebio uprljala mu je ruke, mešala se sa krvlju i naposletku sve je poprimilo boju stare modrice. „Moraćeš ručno da mu proveriš otkucaje srca. Pipni samo rukom, kaži mi kako mu kuca srce." „Pomalo je usporeno", rekla je kada je prislonila ruku. „Ali deluje mi ustaljeno. Recimo, tup, tup, tup." „Dobro, pogledaj mu oči." „Zenice su mu strašno velike." „Ima li krvi u beonjačama?" „Ne, čini mi se da nema." ,,U redu, treba mu nekoliko šina u nozi. Nije kost slomljena, više je samlevena. Kad to završim, zašiću ga. Onda ćemo da namestimo nogu." „Hoće li mu biti dobro?" „Zdrav je", Vejd podlakticom obrisa čelo. „I mlad je. Dobre su mu šanse da će mu
ostati noga." Brinuo se zbog komadića kosti. Da li ih je sve povadio? Oštećeno je i tkivo mišića, gadno su mu pokidane neke tetive, ali bio je uveren da je popravio najgori deo. Sve mu je to okupiralo deo misli, dok je drugim delom bio usredsređen na imobili‐ zaciju kosti čelikom. „Znaću više za dan‐dva. Treba mi gaza i flaster. Onaj tamo ormarić." Kada je zatvorio ranu, Vejd je zavio i namestio rogu, potom sam proverio vitalne znake. Pobrinuo se za poderotinu na njušci, iza levog uha. „Izdržao je", promrmljao je Vejd, potom prvi put za više od sat vremena, pogledao pravo u Fejt. ,,A i ti si." „Ma da, bilo mi je malo muka na početku, onda...“ Podigla je ruke, otpočela sa nekak‐ vim gestom. Bilo je tragova krvi na njima, a i na bluzi. ,,Oh", jedino je to izustila pre nego što je zakolutala očima. Uhvatio ju je, jedva, potom je ispružio na pod. Već je dolazila k sebi kada joj je pridi‐ gao glavu i prineo usnama plastičnu čašu vode. „Šta se dogodilo?" „Onesvestila si se, elegantno i u pogodnom trenutku.“ Dodirnuo joj je obraz usnama. „Odneću te gore. Možeš da se opereš, malo i da prilegneš." „Dobro mi je." Ali kada joj je pomogao da ustane, noge su joj poklecnule. „Važi, možda i nije. Možda bi mi bilo bolje da se još malo izvrnem." Spustila mu je glavu na rame, delimično je lebdela dok ju je nosio na sprat. „Nisam ja za medicinsku sestru." „Odlična si bila." „Ne, ti si bio odličan. Nikada nisam ni razmišljala, nisam shvatala zašto se baviš ovim čime se baviš. Oduvek sam smatrala da se radi samo o vakcinama i čišćenju za kuči‐ ćima." „Ima i toga dosta." Poneo ju je u kupatilo gde je mogla da se opere u umivaoniku i pustio je toplu vodu. „Samo podnesi ruke. Bolje ćeš da se osećaš kada budeš čista." „Ima toga mnogo više, Vejde, u tome čime se ti baviš. I u tebi" Pogledi su im se sreli u ogledalu. „Nisam obraćala pažnju, nisam se potrudila da malo podrobnije pogledam. Spasao si jedan život danas. Ti si junak " „Uradio sam ono za šta su me obučili." „Znam šta sam videla, a šta sam videla bilo je junaštvo." Okrenula se, poljubila ga. „Sad, ako nemaš ništa protiv, skinuću se do kože pod tuš." „Jesi li stabilna?" „Aha, dobro sam. Idi ti pogledaj našeg pacijenta." „Volim te, Fejt." „Mislim da je tako", rekla je tiho. ,,I lepše je nego što sam očekivala. Idi sada, glava mi je još prazna, mogla bih reći nešto zbog čega ću kasnije da zažalim." „Vratiću se ovamo gore kada budem mogao." Prvo je obišao Monga, potom počistio, pa izašao iz sobe za preglede. Pajni je i dalje bio u stolici, samo što mu je sada sklupčana Pčelica spavala u krilu. Vejd je na njih oboje zaboravio. ,,'Oće pas da preživi?" „Dobri su mu izgledi." ,,O pobogu, Vejde. Muka mi je od toga. Okretao sam u glavi šta se desilo; ma samo da sam obratio malo više pažnje. Vozikao sam se, misli su mi lutale, a onda u sledećem trenutku: pas iskoči pravo pred mene na put. Moglo je tako i dete da bude." „Nisi ti kriv." „Udario sam jednom ili dvaput jelena. Ne znam zašto me to nije mučilo kao ovo. Uglavnom bi se samo razbesneo. Jelen može pošteno da razlupa kola. Neko dete će da se vrati kući iz škole i tražiće ovog psa.“
„Znam mu vlasnicu. Pozvaću je. To što si ga brzo prebacio ovamo mnogo je značilo. To je ono što treba da pamtiš." ,,E, pa da." Duboko, duboko je uzdahnuo. „Ova mala je baš slatka,“ rekao je mazeći Pčelicu po glavi. „Izašla je ovamo, tražila kavgu, sažvakala mi pertle na čizmama, a onda se skroz isključila." „Hvala ti što si pazio na nju." Vejd se pognu i pokupi štene. Pčelica je kratko zevnula, potom počela da mu licka ogrebotine od mačke na rukama. „Hoćeš ti biti u redu?" „Aha. Istinu da ti kažem, idem da popijem nešto. Kejd je do sada marince poslao za mnom, ali to će jednostavno morati da sačeka." Osovio se na noge. „Javi mi kako se pas oporavlja, važi?" „Naravno." Na izlasku, pljesnuo je Pajnija po ramenu. Čekaonica se ispraznila. Vejd je pomislio kako se većini pacijenata smučilo čekanje i da su otišli. Mogao je jedino da bude zahrvalan na tišini. Spustio je Pčelicu sa jednom psećom poslasticom koju je Maksin držala u fioci stola, potom među kartonima potražio broj Šeri Belouz. Javila se sekretarica, pa je ostavio poruku. Napolju je, traži psa, pretpostavio je. Najverovatnije će da naleti na nekoga ko je video nesreću. Zaustavio se na tome, te se vratio kod Monga. Nekoliko minuta nakon što je Vejd pričao sa Šerinom telefonskom sekretaricom, Tori je saslušala isti umilni glas koji je objavio da ona ne može da se javi na telefon. „Šeri, ovde Tori Bodin iz Južnjačke utehe. Volela bih da mi se javiš ili da svratiš kada budeš u prilici. Ako si i dalje zainteresovana, dobila si posao." Odluka joj je fino pala, razmišljala je Tori dok je spuštala slušalicu. Ne samo da su Šerine preporuke bile besprekorne, već će možda da bude i zabavno u radnji imati nasmejano lice i spremne ruke na nekoliko sati nedeljno. Danas nije bilo mnogo posla, ali nije se obeshrabrila. Treba vremena da se posao razradi, da se postane deo ljudske rutine. A bilo ih je tog jutra i nekoliko koji su samo razgledali. iskoristila je predah da poradi na pristupačnom radnom vremenu za svoju novu radnicu. Izvadila je obrasce koje je morali da popuni za porez i dodala je listu pravila radnje koju je iskucala. Poigravala se idejom da sastavi tekst oglasa za nedeljne novine koji uključuje i tkanine što je odlučila da ih ponese. Kada je zazvonilo zvonce radnje, hitro je bacila pogled, a srce joj je poskočilo kako joj je celog tog dana poskakivalo na taj zvuk. Ali pošto je ugledala Ebigejl Lorens, spustila je olovku i osmehnula se. „Divnog li iznenađenja." „Rekoh ti da ću da nađem put do tebe. Tori, ovo je naprosto predivno. Imaš prelepih stvari." „Imamo dosta veoma nadarenih umetnika." ,,A ti baš znaš kako da izložiš njihove radove." Ebigejl ispruži ruku kada je Tori prošla ispred tezge. „Lepo ću da se provedem trošeći pare kod tebe." „Nemoj da te ja sprečavam. Mogu li da te ponudim nečim? Hladnim pićem, šoljom čaja?" „Ne, ničim. O, je l' to batik*?" (* Batik je tehnika ukrašavanja pomoću voska; kombino‐ vana tehnika štafelajskog slikarstva.)
Ebigejl priđe kako bi mogla da se divi uramljenom portretu mlade žene koja je stajala na stazici dvorišta. „Predivan joj je rad. Takođe u ponudi imam i nekoliko njenih marama." „Moraću da bacim pogled. Hoću sve da pregledam. Ali mogu ti reći da hoću ovaj batik. Savršen je poklon koji će suprug da mi uruči za našu godišnjicu." Zainteresovana, Tori se okrenu da ga skine sa zida. ,,A želi li on da ja ovo upakujem kao poklon?"
„Naravno." „Koliko si dugo udata?" Ebigejl nakrenu glavu dok je Tori nosila batik ka tezgi. Za sve vreme koliko je Torin advokat, ne seća se da joj je ova ikada postavila lično pitanje. „Dvadeset i šest godina." „Znači, udala si se sa deset?" Ebigejl se široko osmehnu, pa prouči kutijicu od ispoliranog čvornovatog drveta. „Pristaje ti rad u radnji." Sama je prenela kutijicu do tezge. „Mislim da ti i ovaj grad pristaje. Ovde si kao kod kuće." „Da. Ovo jeste kuća. Ebigejl, jesi li stvarno došla čak ovamo iz Čarlstona da pazariš nešto?" „Da, a i da vidim tebe. I da porazgovaram sa tobom." Tori klimnu glavom. „Ako si saznala nešto više o ubijenoj devojci, ne moraš da okolišaš." „Nisam saznala ništa više o njoj. Ali jesam pitala svog prijatelja da proveri da li je bilo sličnih zločina, zločina koji su se odigrali tokom poslednje dve nedelje avgusta." „Ima ih.“ „Već si znala." „Ne, predosetila. Strepela. Koliko još?" „Tri koje se uklapaju u profil i vremenski period. Dvanaestogodišnja devojčica koja je nestala za vreme porodičnog putovanja u Hilton Hed u avgustu 1975. Devetnaesto‐ godišnjakinja smaknuta tokom letnjih časova na univerzitetu u Čarlstonu u avgustu 1982. i dvadesetšestogodišnja žena koja je kampovala sa prijateljima u nacionalnom parku Samter. Avgust 1989." „Toliko njih", prošaputa Tori. „Sve su bila ubistva podstakmita seksualnim nagonom. Silovane i zadavljene. Nisu pronašli spermu. Postoje znaci fizičkog nasilja, naročito u predelu lica. Koje se pojačava sa svakom žrtvom." „Zato što im lica ne odgovaraju. Njihova lica nisu njeno lice. Houpino." „Ne razumem." Tori požele da ni ona nije razumela. Poželela je da gadost svega toga nije tako jezivo jasna. „Sve su bile plavuše, zar ne? Lepe, vitke?" „Da." „Nastavlja da je ubija. Jednom mu nije bilo dovoljno." Ebigejl odmahnu glavom, pomalo se zabrinu što su Torine oči izgubile jasnoću i što su potamnele. „Moguće je da ih je ubio isti čovek, ali..." „Ubio ih je isti čovek." „Period između ubistava nije u skladu sa uobičajenim profilom serijskog ubice. Toliko godina razmaka. Sad, nisam ja advokat krivičnog prava, a nisam ni psiholog, ali sam proučavala datu temu poslednjih nedelju‐dve dana. Starost žrtava se ne uklapa u standardni profil." „Nije ovo standardno, Ebigejl." Tori otvori kutijicu od čvornovatog drveta, ponovo je zatvori. „Nije tipično." „Mora da postoji neka osnova. Tvoja drugarica i dvanaestogodišnjakinja ukazuju na pedofila. Meni se čini da muškarac koji bira decu za žrtve ne prelazi kasnije na mlade žene." „Ali ne prelazi on nikuda. Baš njihova godišta i jesu bitna. Svaka od njih bila je godi‐ na kojih bi i Houp bila da je poživela. To je šablon." „Da, slažem se sa tobom, mada nijedna od nas dve nije stručnjak u toj oblasti. Valjda sam se samo osećala odgovornom da ti istaknem neskladnosti." „Možda ih je i više." ,,I to se istražuje, mada za sada, moj kontakt me uverava da nijednu više nisu pro‐ našli. FBI se takođe bavi ovim." Ebigejline lepe usne se stegnuše. „Tori, moj kontakt je
želeo da zna zašto mene to zanima, kako sam saznala za stoperku. Nisam mu kazala." „Hvala ti." „Mogla bi da im pomogneš." „Ne znam baš da bih mogla. Čak i kada bi mi dopustili, ne znam da li sam sposobna za to. Zamrzne me to iznutra. Nikada nije bilo lako. Uvek uvijanje. I sada, ne želim pono‐ vo da se suočim sa tim, da sebe kroz to ponovo provlačim. Ne mogu da im pomognem. Ovo je za policiju." „Ako stvarno tako misliš, zašto si me onda pitala da ti sve ovo saznam?" „Morala sam da znam." „Tori... „Molim te, nemoj. Molim te. Ne želim ponovo nazad. Nisam sigurna da bih se ovoga puta čitava izvukla." Da bi uposlila šake, počela je da premešta stvari na polici. „Policija, FBI, oni su za ovo stručnjaci. To je njihov posao, ne moj. Ne želim lica svih tih ljudi u svojoj glavi, ono što im se dogodilo u svom umu. Već imam Houp." Kukavica. Šapat joj se rugao u uho ostatak tog dana. Nije ga zanemarila, prihvatila ga je. I naučiće kako da se saživi sa njim. Znala je što je trebalo da zna. Ko god da je ubio Houp i dalje ubija, selektivno. Efikas‐ no. A zadatak je policije ili FBI ili neke specijalne jedinice da ga pronađe i zaustavi. Nije to na njoj. I ako joj se ostvare najdublje i najličnije zebnje da ubica ima lice njenog oca, da li bi mogla da živi sa tim? Uskoro će pronaći Hanibala Bodina. Onda će da odluči. Kada je zaključala na zatvaranju, pomislila je kako bi joj lepo odgovaralo da sa malo prošeta po gradu, kroz park. Mogla bi da svrati do Šeri i da porazgovara sa njom, a ne sa njenom telefonskom sekretaricom. Vodi računa o poslu, podseti se Tori. Vodi računa o sebi. Nije bilo mnogo saobraćaja. Većina je već najverovatnije otišla kući s posla, seda na večeru. Već su pozvali decu u domove da se umiju, pa će se to veče, dugo i vedro, nastaviti sa gledanjem televizije i sedenjem na tremu, domaćim zadacima i prljavim sudovima. Uobičajeno. Svakidašnje. Ruže su cvale i alejice begonija širile su tamnocrvenu i belu boju. Drveće je bacalo duge senke i poželjnu hladovinu, pa se pod njima opružilo, sedelo ili ležalo, nekoliko ljudi. Mladih ljudi, primeti Tori, koji još nisu razvili osećaj za duboko ukorenjenu tradiciju večeranja u pet i trideset. Oni će kasnije da odu na piću ili na pljeskavicu, potom će negde da se sjate sa drugima poput njih da bi slušali muziku ili svoje sopstvene glasove. I ona je tako jednom radila, nakratko. Ali činilo se da su decenije prošle. Činilo se kao da se radilo o potpuno drugoj ženi koja se laktala kako bi upala u krcat klub, da pleše, da se smeje. Da bude mlada. Već je sve to jednom izgubila. Neće izgubiti novi život koji je tek otpočela. Duboko zamišljena, izašla je iz drvoreda i krenula preko zelene padine koja je vodila ka zgradama sa stanovima. Pčelica prejuri preko travnjaka kao metak, bezglavo kevćući. „Ti moraš da se pojaviš na svakom mestu, je l' da?" Očarana Tori čučnu i dopusti nemani da je napadne. „Većinu dana je provela u zatvorenom." Fejt priđe laganim ko kom, zadovoljna što je njeno štene napustilo Tori kako bi skočilo na nju. „Poprilično je živahna." „Vidim." Tori baci pogled naviše, skupi usta kada se pridizala „Obično ne izgledaš ovako", progovori ona, proučavajući preveliku majicu kratkih rukava preko Fejtinih lanenih pantalona. ,,I dalje mi dobro stoji, zar ne? Prosula sam nešto na bluzu. Ovo sam pozajmila od Vejda."
„Vidim." „Da, valjda vidiš. Neki problem?" „Kakav problem? Vejd je veliki dečko." „Mogla bih nešto bezobrazno na to da ti odgovorim, ali nema veze." Fejt pogura sjajnu kosu iza uha, široko se osmehnu. „Umorila se od samovanja u močvari? Ideš u lov na stanove?" „Ne, sviđa mi se moja kuća. Svratila sam samo da obiđem potencijalnu radnicu. Šeri Belouz." „Ma šta ti je slučajnost. I ja sam došla nju da vidim. Vejd je i dalje zauzet u ambulanti i ceo dan ne može da je dobije na telefon. Psa su joj kasno jutros udarila kola." ,,O, ne." Suzdržanost joj iščeznu u trenutku. „Srce će joj prepući." „Dobro mu je. Vejd je odmah krenuo da ga leči. Spasao mu je život." Pošto je ovo izrečeno sa toliko ponosa, Tori je ostala zabezeknuta. „Nije siguran baš koliko će psu dobro noga da zaraste, ali ja se kladim da će biti ko nov." „Drago mi je. Divan je pas, a i deluje mi kao da ga ona mnogo voli. Ne mogu da verujem da bi otišla na dan i ostavila ga slobodnog." ,,S ljudima se nikad ne zna. Stan joj je tamo", pokaza Fejt. „Bila sam s prednje strane, ali nije se javila kad sam pokucala, pa sam pomislila da provirim i pozadi. Njen komšija kaže da češće koristi ova nego prednja vrata." „Zastori su navučeni." „Možda su vrata otvorena. Možemo na časak da uđemo i ostavimo poruku. Vejd stvarno želi da je nađe." Prešla je travnjak, posegnula za kvakom kliznih staklenih vrata. „Nemoj!" Tori ju je zgrabila za rame, povukla unazad. „Šta je s tobom, do đavola? Pobogu, ne radi se o provaljivanju. Samo ću da provirim." „Nemoj da ideš. Nemoj da ulaziš." Tori stegnu Fejt za rame. Već je videla. Blesnulo joj je pred licem, iskočilo skoro obešenjački, pa joj usta ispuni gvozdeni ukus krvi i straha. „Prekasno je. Bio je ovde." „Ma šta pričaš?" Fejt nestrpljivo istrgnu ruku. „Hoćeš li me pustiti?" „Mrtva je", reče Tori bezizražajno. „Moramo da pozovemo policiju."
III
„Nada" je bi će što perje ima Biće koje se u duši gnezdi Ipeva melodiju bez re či I nikad ne ćuti - ne, ne - Emili Dikinson *Houp (eng.) - nada.
21.
Nije mogla da uđe. Nije mogla sebe da natera da ode. Zamenik šerifa koji se javio na poziv bio je i sumnjičav i ozlojeđen, ali nije mogao da se odupre dvema histeričnim ženama ‐ tako ih je barem on doživljavao. Zadenuo je šaku za pojas, cimnuo kapu, potom snažno pokucao na staklena vrata. Tori je mogla da mu kaže da Šeri ne može da mu otvori, ali on nit bi je poslušao, nit bi je razumeo. Ali dva minuta pošto je kročio unutra, vratio se napolje. I nervozni, podrugljivi
osmeh iščezao mu je sa lica. Nije trebalo dugo da se mašinerija pokrene. Kada je šerif Ras stigao, mesto zločina bilo je izdvojeno žutom policijskom trakom i mnogo ljudi sa policijskim značkama. Tori je sela na tlo i čekala. „Pozvala sam Vejda." Pošto nije imala šta drugo da radi, Fejt sede pored nje. „Sačekaće Maksin koja treba da pripazi na Monga, ali doći će." „Nema on šta ovde da radi." „Nema niko od nas ovde šta da radi." Fejt je buljila u traku, u vrata, u senke ljudi koji su se pomerali iza navučenih zastora. „Kako si znala da je mrtva?" „Šeri? Ili Houp?" Fejt prigrli štene na grudi, protrlja obraz o toplo krzno da bi se utešila. „Nikada ništa slično nisam videla. Nisu me pustili blizu mesta gde je bila Houp. Bila sam mala. Ti si ga videla." „Da." „Ti si sve videla." „Ne baš sve." Priljubila je dlanove, stegnula šake kolenima kao da joj je veoma hlad‐ no. „Znala sam kada smo stigle do vrata. Ima neke tame kad je smrt tu. Naročito kad je u pitanju nasilna smrt. I ostavio je nešto svoje za sobom. Možda samo ludilo. Isto je kao i pre. On je isti." Samo je zažmurila. „Mislila sam da će da se okomi na mene... nisam ni pomislila... Nikada mi ovo nije ni palo na pamet." I to je krivica sa kojom će sada da živi. „Kažeš da je onaj ko je ovo uradio Šeri ubio i Houp? Nakon svih ovih godina?" Tori zausti da progovori, potom odmahnu glavom. „Ne mogu da budem sigurna. Ni u šta nisam sigurna već poduže vremena." Bacila je pogled u pravcu iz kog je začula da neko pozva Fejtino ime. Preko travnjaka, prema njima je trčao Vejd. Iznenadila se kada je Fejt poskočila. Retko se viđao Fejtin trud da se malo brže pokrene. Potom ih je osmotrila kada su se zagrlili. Dug, čvrst zagrljaj. Voli je, shvatila je Tori. Ona mu je centar sveta. Kako je to čudno. „Jesi li dobro?" Dodirnuo je Fejt po licu, obuhvatio ga šakama. „Ni sama ne znam šta mi je." Dobro joj je bilo. Činilo se da se sve zadržava na izves‐ noj udaljenosti, dovoljno daleko da je ne dodiruje. Sada su joj se ruke tresle, a u stoma‐ ku joj je kuvalo. Isto onako kako je reagovala nakon operacije kada su joj bile zakrvav‐ ljene ruke. „Mislim da moram ponovo da sednem." „Evo." Kada ju je spustio na travu, čučnuo je, šaka mu je i dalje držala Fejtinu dok je proučavao Torino lice. Suviše smireno, zaključio je. Suviše uzdržano. Što je samo značilo da će da se raspadne kada sve brane popuste. „Što ne pođete sa mnom. Morate da se pomerite odavde." „Ja ne mogu, ali trebalo bi da povedeš Fejt." „Znači ti možeš sve da propratiš, a ja ne? Ne bih rekla", reče Fejt. "Nije ti ovo takmičenje." „Između tebe i mene? Uvek je bilo. Evo Dvajta." Ljudi su počeli da se okupljaju u radoznale grupice. Glas se Progresom pronosio brzinom munje, pomisli ravnodušno Tori. Gledala je Dvajta tako se kreće kroz skupove i kako se zaputio pravo na Šerina vrata. „Možda bi mogao da popričaš sa njim, Vejde." Fejt pokaza u Dvajtovom pravcu. „Možda će on znati nešto da nam kaže." „Videćemo." Dodirnuo je Tori po kolenu pre nego što se pridigao. „Stiže Kejd." „Zašto?" „Zato što sam ga zvao. Sačekajte ovde." „Baš nije trebalo to da uradi", reče Tori mršteći se Vejdu za leđima dok se on probi‐ jao kroz masu posmatrača. „Ma, začepi." Ljuta, Fejt prekopa tašnu ne bi li pronašla kosku, igračku kojom će se
Pčelica zaokupiti. „Nisi ti ništa snažnija žena od mene. Ništa ne gubimo ako se oslonimo na muškarca." „Ne nameravam da se oslanjam na Kejda." „Pobogu, ako ti je dovoljno dobar da sa njim spavaš, dobar je i da se na njega osloniš kad je ovakva situacija. Da ti kažem, ti baš loviš detalje oko kojih ćeš da zakeraš." „A što ne bismo posle izašli na dvostruki sastanak? Možemo na ples." Fejtin osmeh bio je oštar poput skalpela. „Baš gnjaviš, Tori. Počinje to da mi se sviđa. E, pa sr..., eno Bilija Klampeta i spazio me je. Savršeno. Skoro da sam se dosta razbesne‐ la i napila jedne noći pre hiljadu godina da smo zamalo stigli do seksa. Na svu sreću, prizvala sam se pameti, ali nikada nije prestao da pokušava da sve to privedemo kraju." Tori je posmatrala kako im Bili prilazi laganim korakom, palčeva zadenutih u pred‐ nje džepove, prstiju koji su dobovali neku melodiju s obe strane rajsferšlusa. „Nema u državi dovoljno pića za to." „Konačno u nečemu da se složimo. Bili." „Dame." Čučnuo je. „Čuo sam da su ovde neka dešavanja. Neka devojka se nešto ubila." „Kako je to nesmotreno od nje." Fejt se nije pomerila, ne bi mu pružila to zadovolj‐ stvo, mada mu je u dahu namirisala večernje pivo. „Čuo sam da se radi o Šeri Belouz. To je ona što trči po gradu onom čupavom džuke‐ lom. Nosi kratke šortseve i majičice sa velikim izrezom. Nekako... reklamira robu." Izvadio je cigaretu iz paklice koju je držao zataknutu u podvijenom rukavu kratke majice. Mislio je da zbog toga izgleda kao Džejms Din „Prodao sam joj jednogodišnje cveće pre par nedelja. Baš je bila druželjubiva ‐ ako znate na šta mislim." „Kaži mi, Bili ‐ vežbaš li ti to da budeš tako odvratan ili ti je to jednostavno talenat?" Trebao mu je minut, ali osmeh mu postade kiseo kao pokvareno mleko kada je kres‐ nuo šibicu i kada je cigareta uz dim živnula. ,,Al' smo odjednom digli nos." „Nije to odjednom. Oduvek je meni nos bio dignut. Zar ne, Tori?" „Jedino te takvu i znam. To ti dođe pomalo kao mladež po rođenju." „Baš tako." Oduševljena, Fejt pljesnu Tori po butini. I ona sama izvadi cigaretu. „Nama Lavelovima", otpoče ona paleći cigaretu i duvajući dim, hladnokrvno, Biliju u lice, „suđeno je da budemo iznad svih. To nam je jednostavno utisnuto u gene." „Nisi bila tako iznad svih onomad iza Groganovog bara kad su mi pune ruke bile tvojih sisa." „Ma", osmehnu se Fejt, ispusti još dima. „Zar si to bio ti?" „Otkad su ti sisići porasli, bila si drolja. Bolje se pripazi." Namerno je bacio pogled ka Šerinim vratima. „Drolje dobiju baš ono što traže." „Sad te se sećam", reče Tori tiho. „Imao si običaj da mačkama za rep vezuješ upaljene petarde, pa bi onda odlazio kući da masturbiraš. Je l' i dalje tako provodiš slobodno vreme?" Trgnuo se. Sad mu je osmeh iščezao s lica, a ruganje u očima zamenio je strah. „Nisi nam ti ovde potrebna. Nisu nam potrebni takvi kao ti." Mogao je to na tome da ostavi, dovoljno se preplašio, ali Pčelica je odlučila da su joj zanimljivije nogavice njegovih pantalona nego koska. Bili je udari preko ruke tako jako da je poletela preko travnjaka. Razjarena, Fejt se osovi na noge da pokupi kuče koje je cvilelo. „Seljačino jedna, pivopijo, kretenčino jedna bez muda. Nije ni čudo što ti žena traži drugog muškarca. Ne može da ti se digne ni kad ga izboksuješ." Nasrnuo je na Fejt. Tori nije znala kako se to dogodilo, ali delovalo je kao da se deša‐ va nekom drugom. Pesnica joj je poletela iz krila i sastavila se sa njegovim očima. Sila i šok od udarca oborili su ga na stražnjicu. Nejasno je čula povike i ječanje i topot stopala, ali kada je Bili poskočio i ona je. U njoj se sav bes sklupčao u jednu vrelu kuglu. Već je mogla da oseti ukus krvi.
„Kučko jedna." Kada je kidisao ona se čvršće oslonila na noge. Želela je nasilje. Srdačno ga dočekala. I kada je zamahnuo, opružio se na zemlju. „Probaj sa mnom", predloži mu Kejd i povuče ga na noge. „Ne mešajte se", obrecnuo se kada su ljudi pojurili da ih razdvoje. „Ajde, Bili. Da vidimo kako ćeš sa mnom umesto sa ženom upola manjom od tebe." „Ovo te čeka već godinama." Kez se vratio. Čučnuo je, goreo je od potrebe da povrati svoj ugled pred gradom, očajno je želeo da saspe stegnutu pesnicu u naduvenu facu nekog tamo Lavela. ,,A kad završim s tobom, zabaviću ti se malo sa sestrom droljom i sa tvojom kurvicom." Žestoko je navalio. Kejd se samo sklonio u stranu. Bila su potrebna samo dva udarca ‐ aperkat od koga se Bilijeva glava brzo iskrenula unazad i opak napad u stomak. Kejd se sagnuo i, pritisnuvši palcem Bilijev dušnik, prošaputa mu u uho: „Ako ikada prstom takneš moju sestru ili moju ženu, ako i reč prozboriš sa njima, ma samo li pogled baciš na njih, srce ću da ti iščupam i da te nateram da ga pojedeš." Pustio je da Bilijeva glava padne na zemlju i krenuo je ka Tori, a da se nije ni osvrnuo za sobom. „Nije ovo mesto za tebe." Ostala je bez teksta. Nikada nije videla bes da se izlije, pa da se tako lako povuče. Skoro otmeno, pomislila je. Bez po muke je nabio čoveka u zemlju, a sada njoj nežno govori. A oči su mu hladne kao led ledeni. „Pođi sad sa mnom." „Moram da ostanem." „Ne, ne moraš." „Žao mi je što to moram da kažem: ipak mora." Karl D. im je prišao, skrenuo pogled ka Biliju, zamišljeno protrljao bradu. „Ima nekih problema?" „Bili Klampet se vređao." Istog trenutka, nežne suzice srojiše se u Fejtinim očima i obojiše ih u nijansu zvončića orošenih rosom. „On je... pa, ne smem ni da kažem, ali izvređao je mene i Tori, a potom je..." Šmrcnula je. „Onda je udario moju Pčelicu, jadnič‐ ka, pa kada je Tori htela da ga zaustavi, on je... Da nije bilo Kejda, ne znam šta bi s nama bilo." Okrenula se ka Tori, lagano je jecala. „Sredila bi ti njega", promrmljala je. „Krmak debeli." Karl D. obliza usne. Nakon onoga što je unutra video, ova komedija je bila olakšanje i zabava. ,,Je l' to tako nekako bilo?", upitao je Kejda. „Manje‐više." „Privešće ga neko da se malo ohladi." Bacio je pogled oko sebe, susretao oči svih lica u gomili i lagano žvakao žvakaću gumu. „Mislim da niko ne želi da uloži žalbu." „Ne, ostavićemo to na tome." „Veoma dobro. Moraću da porazgovaram sa Tori, a takođe i sa Fejt. Možda ćemo imati malo privatnosti u stanici." „Šerife." Vejd im se pridružio, tako nonšalantno je prekoračio polusvesnog Bilija da je Fejt smeh morala da prikrije šmrckanjem. „Moj stan je bliži. Mislim da bi damama tamo bilo ugodnije." „Mogli bismo tako za početak; recimo. Jedan moj zamenik će da vas odvede. I ja ću pravo tamo." ,Ja ću ih odvesti", reče Vejd. „Ti i Kejd znate većinu ovih ljudi. Bio bih vam zahvalan kada biste mi pomogli da ih privolim da se raziđu kućama. Jedan od mojih ljudi će da se pobrine za dame. Potrebne su mi njihove izjave", rekao je pre nego što je Kejd uspeo da prigovori. „Policijska posla." „Možemo mi tamo i same da stignemo." „E pa sada, gospođice Fejt, poslaću ja sa vama jednog svog čoveka. Takva je proce‐
dura." Dao je znak i pokrenuo mašineriju. „Pobogu, kako se nešto ovako dešava usred grada?" Dvajt protrlja vrat od napetosti. Većinu radoznalih su uspeli da pomere od kuće. Sada se tama skupljala dok je on sa svojom dvojicom najboljih prijatelja stajao u tišini na travnjaku ispred stana u kom je smrt nosila oznaku žute policijske trake. „Šta znaš?", upita ga Vejd. „Valjda ništa više od svih ostalih. Karl D. mi nije dopustio da prođem skroz unutra, a pustio me i dotle samo zato što sam gradonačelnik. Izgleda da joj je neko u neko vreme juče provalio u stan. Možda se radi o pljački." Dodirnuo se po vrhu nosa i odmahnuo glavom. „Ne liči mi na to. Nije mi delovalo kao da ona mnogo toga poseduje." „Kako su prošli pored psa?", zapitao se Vejd. „Psa?" Dvajt ga je na trenutak zabezeknuto pogledao, potom klimnuo glavom. „ A, da. Ne znam. Možda se radilo o nekom koga je poznavala. Ima više smisla, zar ne? Možda je to bio neko koga je znala, pa su se posvađali i to se otrglo kontroli. Bila je u spavaćoj sobi", dodade i uzdahnu. „Toliko znam. Ovaj... ono što sam načuo jeste da govore da je silovana." „Kako je ubijena?", upita ga Kejd. „Ne znam. Karl D. zasada sve drži u strogoj tajnosti. Pobogu, Vejde, baš smo neku veče o njoj pričali, sećaš se. Naleteo sam na nju kada je izlazila od tebe." „Aha, sećam se." Javila mu se slika nje kako ćaska, flertuje, dok on pregleda Monga. „Nešto su mrmljali ovde." Dvajt glavom pokaza prema zapečaćenim vratima. ,,O Tori Bodin. Oštre reči", dodade on. „Pomislio sam da bi voleo da znaš." Ponovo je uzdahnuo. „Ovo ne bi trebalo da se dešava usred prokletog grada. Trebalo bi da ljudi u svojim domovima budu bezbedni. Lisi će na smrt da se zabrine." „Sutra će da pojure u gvožđare i prodavnice oružja", predviđao je Kejd. „Katanci i municija." „O, zaboga. Najbolje bi bilo da sazovem skupštinu grada, pa da vidim da li bih mogao ljude malo da umirim. Nadam se da će do sutra Karl D. imati neki trag o ovome. Moram da se vratim do Lisi. Do sada je već šiznula." Bacio je još jedan poslednji pogled ka vratima. „Ovo ne bi trebalo da se dešava ovde", ponovio je i otišao. „Samo sam je jednom srela. Baš juče." Tori je sedela na Vejdovoj sofi ruku uredno sklopljenih u krilu. Znala je da je važno da tokom razgovora sa policijom bude mirna i jasna. Okome se oni na osećanja, koriste slabosti kao polugu da bi iskopali više nego što ste voljni da kažete. Onda zbog njih budete smešni. Onda vas izdaju. „Samo ste se jednom srele." Karl D. klimnu glavom, pribeleži. Zamolio je Fejt da čeka u prizemlju. Želeo je da mu oba razgovora i činjenice koje iz njih sakupi budu na zasebnim stranicama. „ A što si slučajno otišla do nje danas?" „Prijavila se za posao u mojoj radnji." „Je l' tako?" Izvio je obrvu. „Mislio sam da ima posao. Predaje u srednjoj školi." „Da, tako mi je i rekla." Odgovaraj samo na postavljeno pitanja, podseti ona sebe. Nemoj da dodaješ, nemoj da širiš priču. „Mada, do jeseni, ne bi to bilo puno radno vre‐ me, pa je htela nešto sa pola radnog vremena da dopuni prihode. I da ima čime da se zanima, čini mi se. Izgleda da je bila prilično živahna." „Aha. I tako si je ti zaposlila." „Ne, nisam odmah. Predala mi je preporuke." Ispisala ih je, prisetila se, zajedno sa adresom, na blok papira. Blok papira koji je ona ostavila na tezgi kada je njen otac ušao u radnju. O, bože. O, bože. „Pa, razumno je to. Nisam znao da zapošljavaš nekoga." „Nisam zapravo ni razmišljala o tome, dok ona nije došla. Bila je ubedljiva. Izdvojila sam vremena da pregledam budžet i zaključila da mogu da sebi priuštim povremenu
pomoć. Proverila sam preporuke, jutros, potom sam je zvala. Javila mi se sekretarica, pa sam ostavila poruku." „Aha." Već je preslušao poruku, a i one iz Vejdove ordinacije. I onu od komšinice sa sprata i onu od Lisi Frejzijer. Šeri Belouz je bila popularna dama. „Onda si odlučila da lično odeš do nje." „Nakon što sam zatvorila, poželela sam da se prošetam. Odlučila sam da ću da krenem kroz park i da svratim do njenog stana. Tako bih, ako je ona kod kuće, mogla s njom da porazgovaram o zaposlenju." „Krenula si tamo sa Fejt Lavel?" „Ne. Krenula sam sama. Na Fejt sam naletela ispred zgrade, sa zadnje strane. Ona mi reče da je Šerin pas ranije tog dana povređen. Udarila su ga kola i Vejd ga leči. Svratila je kako bi Vejdu učinila uslugu, pošto nisu mogli da je dobiju na telefon." „Pa ste tamo dospele u isto vreme." „Da, manje‐više. Biće da je to bilo oko šest i trideset, pošto sam zatvorila i radnju napustila oko šest i deset ili šest i petnaest." ,,I kada gospođica Belouz nije odgovorila, ušle ste da je tražite." „Ne. Nijedna od nas dve nije ušla unutra." „Ali ste opazile nešto što vas je zabrinulo." Podigao je pogled sa blokčeta. Sedela je savršeno mirno ga gledajući i ništa nije rekla. „Bile ste donekle zabrinute, pa ste pozvale policiju." „Nije mi odgovorila na poziv, iako je delovalo da baš želi posao. Nije se javila ni Vej‐ du, iako mi je bilo veoma očigledno iz tog jednog jedinog našeg susreta da obožava svog psa. Zastori su bili navučeni, vrata zatvorena. Pozvala sam policiju. Ni Fejt ni ja nismo ušle unutra. Nijedna od nas dve ništa nije videla. Tako da ništa ne mogu da vam kažem." Zavalio se, žvaćkao olovku. „Jeste li pokušale da otvorite vrata?" „Ne." „Nije bilo zaključano." Ostavio je da to tako visi u vazduhu, vreme je utrošio na vađe‐ nje paketića žvakaćih guma ‐ ponudio je Tori. Kada je ona odmahnula glavom, izvadio je listić, odmotao ga, pažljivo smotao papirić. Torino srce poče da pleše u grudima. „Dakle..." Karl Di smota žvakaću podjednako pažljivo kao i papirić u koji je bila umotana, ubaci žvaku u usta. „Vas dve ste otišle do tamo. E sad, poznavajući Fejt Lavel, rekao bih da bi ona provirila unutra ‐ iz radoznalosti, ako ništa drugo. Šta to ta nova nastavnica ima kod kuće, tako nešto." „Nije." „Pokucale ste? Pozvale je?" „Ne, mi smo..." zastala je i ućutala. „Samo ste se zaustavile kod vrata i odlučile da pozovete policiju." Uzdahnuo je. ,,I sad ja moram kleštima reči da ti izvlačim. Vidi, ja sam jednostavan čovek, jednostavno živim. A policajac sam više od dvaes' godina. Panduri imaju instinkte, naslute ponekad nešto. Ne mogu uvek to da objasne. Tako ti je to. Može biti da si ti tako nešto naslutila danas pred vratima stana Šeri Belouz." „Moguće." „Neki ljudi su skloni slutnjama. Moglo bi se reći da ti se to dogodilo i pre osamnaest godina kada si nas odvela do Houp Lavel. Pa ti se to još nekoliko puta dogodilo u Njujor‐ ku. Mnogima je bilo milo što je tako." Glas mu je bio blag, reči su se nežno kotrljale, ali su mu oči, primetila je, bile na opre‐ zu. „Ono što se dogodilo u Njujorku nema veze sa ovim ovde." „Ima veze sa tobom. Šestoro dece se vratilo kući jer si ti nešto naslutila." ,,I jedno nije." „Šestoro jeste", ponovi Karl D. „Ne mogu vam reći ništa više nego što već jesam."
„Možda i ne možeš. Pre će biti da nećeš. Bio sam prisutan pre osamnaest godina kada si nas odvela do devojčice. Jednostavan sam ti ja čovek, jednostavno živim, ali sam bio prisutan. I bio sam prisutan i sada i video sam tu mladu ženu i šta joj je neko uradio. Vratio sam se nazad. Bio sam na oba mesta, sve video oba puta. A i ti si." „Nisam ulazila." „Ali si videla." „Ne!" Skočila je na noge. „Nisam. Osetila sam. Nisam videla i nisam gledala. Nisam ništa mogla da uradim. Bila je mrtva i ništa nisam mogla da učinim za nju. Niti za Houp. Niti za bilo koju od njih. Neću to ponovo u sebi. Rekla sam vam sve što znam, tačno onako kako se ispodešavalo. Zašto vam to nije dovoljno?" ,,U redu. U redu je, gospođice Tori. Što ne sedneš tu, pokušaj da se smiriš, a ja ću da siđem da popričam sa Fejt." „Htela bih sad da krenem kući." „Samo ti sedi i dođi do daha. Pobrinućemo se da vrlo brzo stigneš kući." Na putu niza stepenice premišljao je i sređivao misli o njoj i njenom reagovanju na njegova pitanja. Devojka je, zaključi, hrpa problema. Može biti da će da zažali zbog ovo‐ ga. Ali to ga neće sprečiti da je ne iskoristi ukoliko to bude odgovaralo njegovim ciljevi‐ ma. Dogodilo se ubistvo u njegovom gradu. K vragu, nije prvo, ali je najgnusnije u podosta godina. I on je čovek koji naslućuje. Naslutio je da je Tori Bodin ključ svega. Zatekao je Kejda kako maršira u dnu stepeništa. „Možeš gore k njoj. Verujem da bi joj dobro došao oslonac. Ti sestra tu negde?" „Pozadi je sa Vejdom. On je otišao da obiđe psa." „Šteta što taj pas ne ume da govori. Pajni ga je smakao, je l' da?" „Tako su mi rekli." „Aha, baš šteta što pas ne ume da govori." Potapšao je blokče papira u džepu i odšetao pozadi. Kejd je zatekao Tori kako i dalje sedi u sofi. „Trebalo je jednostavno da odem. Ili još bolje, pametnije bi bilo da sam pustila Fejt da uđe kako je i htela. Fejt bi je pronašla, pozvale bismo policiju, pa ne bi bilo nikakvih pitanja." Pomerio se da sedne pored nje. ,,A što nisi?" „Nisam htela da vidi šta je unutra. Ni ja nisam htela to da vidim, a sada šerif Ras od mene očekuje da padnem u trans i da mu saopštim ime ubice. Bio je to profesor Plam u staklenoj bašti sa svećnjakom. Nisam mu ja prokleta tabla za prizivanje duhova." Uzeo ju je za ruku. „Imaš svako pravo da budeš ljuta. Na njega i na situaciju. Zašto si ljuta na sebe?" „Nisam. Što bih bila?" Pogledala je u njihove sjedinjene šake. „Ozledio si ruku." „Boli ko sam đavo." „Stvarno? Nije tako delovalo kada si ga zveknuo. Izgledalo mi je kao da ne osećaš ništa više od blage ozlojeđenosti. Stvarno moram da zgromim ovu dosadnu mušicu, potom da se vratim knjizi." Nasmešio se na to, prineo njenu šaku usnama. „Pošto sam Lavel, moram da zadržim dostojanstvo." „Gluposti. Rekoh da mi je tako izgledalo, ali nije tako zapravo i bilo. Bes i gađenje su ono što je stvarno bilo, a ti si uživao da ga utabaš. Znam", rekla je i uzdahnula. „Jer sam to ja osećala. Gadan je on čovek i pokušaće da pronađe neki drugi način da te povredi. Ali doći će ti s leđa jer te se plaši. I ne, to je samo zdrav razum i razložno razumevanje ljudske prirode, a ne moje legendarne natprirodne moći." „Ne brine mene Klampet." Ozleđenom rukom pomazio je po obrazu. „Nemoj ni tebe da brine." „Volela bih da mogu tako." Ustala je. „Volela bih da mogu da brinem o njemu i da mi
to okupira misli. Zašto da se osećam krivom?" „Ne znam, Tori. Zašto?" „Jedva sam poznavala Šeri Belouz. Provela sam s njom manje od sat vremena, skoro da me nije ni dotakla u životu. Žao mi je što joj se to dogodilo, ali zar to znači da moram da se uplićem?" „Ne znači." „To neće promeniti ono što joj se dogodilo. Ništa što ikada uradim neće promeniti ono što se već dogodilo. Čemu onda sve? Čak i ako se šerif Ras pretvara da je otvoren ka onome šta god bih ja mogla da učinim, na kraju, biće kao i svi ostalo. Zašto da se mešam samo da bi me kasnije ismejali i odbacili?" Okomila se na njega. „Zar nemaš ništa da kažeš?" „Čekam da ti stigneš do toga." „Misliš da si pametan, je l' da? Misliš da me tako dobro poznaješ Nimalo ti ne znaš mene. Nisam se ja vratila da bih ispravljala nepravde ili svetila mrtvu prijateljicu. Vratila sam se da bih živela svoj život i vodila svoj posao." ,,U redu." „Nemoj ti meni tako smirenim tonom da je u redu kada mi tvoje oči govore da sam lažov." Pošto joj se dah isprekidao, ustao je i prišao joj. „Ići ću ja sa tobom." Još trenutak ga je netremice gledala, potom mu se sručila u zagrljaj. „Bože. O, bože." „Idemo sada dole i kazaćemo šerifu. Ja ću da ostanem sa tobom." Klimnula je glavom, zadržala se uz njega još minut. I prihvatila je da možda nikada više neće hteti da je zagrli kada ona završi sa Šerinim stanom. 22.
„Treba li ti nešto pre nego što uđemo?" Tori se i dalje trudila da smiri nerve, ali se ravnodušno susrela sa uprtim pogledom Karla D. „Šta, na primer kristalna kugla? Špil tarot karata?" Kako je ona tražila, on je krenuo pred njima i s unutrašnje strane otključao vrata ka baštici, isekao zapečaćenu traku i iskoračio tamo gde ga je ona čekala sa Kejdom. Manji su izgledi da će neko da ih vidi ako priđu sa zadnje strane. I ubica je to takođe znao. Karl D. gurnu kapu s čela kako bi se počeškao. „Izgleda da si se malo ljutnula na mene." „Gurnuli ste me tamo gde ne želim da budem gurnuta. Neće mi ovo biti prijatno, a vama će čak možda biti i beskorisno." „Gospođice Tori, mlada žena otprilike tvojih godina leži na stolu u pogrebnom zavodu. Okružni patolog treba da odradi svoj posao sa njom. Njena porodica sutra ujutro dolazi ovamo. Ne bih ništa od ovoga nazvao prijatnim ni za koga." Hteo je da joj se takva slika zadrži u glavi. Tori je prihvati uz klimanje glavom. „Grublji ste nego što vas pamtim." ,,I ti si grublja. Valjda oboje imamo razlog za to." „Nemojte mi se obraćati." Sama je otvorila vrata, zakoračila unutra. Pribrala se i prvo se usredsredila na svetlo. Svetlo u sobi kada je pritisnuo prekidač. Svetlost koju je Šeri ostavljala za sobom u vazduhu. Potrajalo je dok je prozborila. Potrajalo je da se ono što je ostalo u sobi uvuče u nju. „Volela je muziku. Volela je buku. Samovanje joj uopšte nije bilo u prirodi. Volela je da joj dolaze ljudi. Glasovi, pokreti. Sve ju je to tako oduševljavalo. Volela je da priča." Po telefonu je bio prosut prah za uzimanje otisaka prstiju. Nije primetila da je njime uprljala prste kada je šakom prešla preko aparata.
Ko je bila Šeri Belouz? Morala je prvo to da reši. „Razgovori su joj bili kao hrana. Bez njih bi crkla od gladi. Volela je da otkriva činjenice o ljudima, da ih sluša kako pričaju o sebi. Ovde je bila veoma srećna." Zaustavila se, pustila prste da se šetaju po okvirima slika, naslonu za ruke fotelje. „Većina ljudi zapravo ne želi da sluša šta drugi govore, ali ona nije bila takva. Njena pitanja nisu bila rabota kojom se služila da bi otpočela razglabanje o sebi. Kakve je planove imala. Za nju je predavanje bilo avantura. Svi ti umovi koje je valjalo nahraniti." Prošla je pored Kejda i Karla Dija. Iako ih je bila svesna, sve su joj manje bili važni, njihovo prisustvo manje stvarno. „Volela je da čita." Reče tiho Tori kad je krenula prema jeftinoj, bronzanoj polici krcatoj knjigama. Slike su joj lebdele umom, slike lepe mlade žene koja slaže knjige na policu, vadi ih odatle, sklupčava se sa njima u stolici u bašti dok joj niže nogu hrče veliki, čupavi pas. Lako je bilo stopiti se sa tim slikama, otvoriti im se, postati deo njih. Osetila je ukus soli ‐ čips ‐ na jeziku i osetila je umilan talas zadovoljstva. „Ali to je samo dodatni način da se bude sa ljudima. Uneseš se u knjigu. Postaneš lik, svoj omiljeni lik. Preživiš svašta." „Pas se penje kod tebe na kauč ili u krevet. Svuda ostavlja dlake. Kladiš se da bi mogla bundu da napraviš od dlaka koje sa njega spadnu, ali on je takav slatkiš. Tako da skoro svaki dan uključuješ usisivač pojačavaš muziku da možeš da je čuješ od zvuka motora." U glavi joj je dobovala melodija. Glasna, veselo glasna. Stopalo zalupka u ritmu. „Gospodin Rajs, prvi komšija, žalio se na to. Ali ti si mu ispekla kolačiće i predala mu ih. Svi su tako fini u ovom gradu. Baš tu si želela da budeš." Okrenula se od police sa knjigama. Zamagljenih, praznih očiju, ali se osmehivala. Kejdu je srce preskočilo kada je taj nejasni pogled prešao preko njega. Prešao kroz njega. „Džeri, dečačić sa sprata, on je načisto lud za Mongom. Sladak je Džeri kao mišić i dvaput toliko živahan. Jednoga dana htela bi da imaš dečaka baš kao on, da bude same oči i osmesi i lepljivi prstići." Okrenula se ukrug, iskrivljenih usana, slepih očiju. „Ponekad, posle podne, nakon škole idu napolje i trče zajedno ili on Mongu baca teniske loptice. Čupave žute loptice koje postaju vlažne i musave. Zabavno je sedenje u dvorištu i posmatranje njih dvojice. Džeri mora kući, majka ga je pozvala da odradi svoje poslove pre večere. Mongo je načisto iscrpljen, pa zaspi napolju u dvorištu. Želiš muziku, što glasniju, a da ne uznemirava gospodina Rajsa jer si tako srećna. Tako puna nadanja. Čaša vina. Belog vina. Ne baš dobrog vina, ali ne možeš sebi da priuštiš bolje. Ipak, dovoljno je lepo i možeš da ga pijuckaš i slušaš muziku i da planiraš." Prišla je vratima koja vode ka dvorištu, pogledala napolje. Umesto mraka ugledala je rani sumrak. Ogromnog psa koji je lagano hrkao ispruženog na betonu poput otirača sa dobrodošlicom. „Mnogo razmišljanja, toliko planova. Toliko toga da se uradi. Tako se dobro osećaš u vezi sa svim ovim, prosto ne možeš da dočekaš da počneš. Hoćeš da organizuješ zabavu, da sobe budu pune ljudi, da flertuješ sa onim divnim veterinarom i uglađenim Kejdom Lavelom. Bože, bože, al' zgodni rastu u Progresu. Ali sada treba da spremiš jelo. Moraš da nahraniš psa. Možda još jedna čaša vina dok spremaš." Odšetala je do kuhinje pevušeći melodiju koju je čula u glavi Šeril . „Salatu. Finu veli‐ ku salatu sa mnogo šargarepe jer je Mongo voli. Pomešaćeš je sa njegovom psećom hranom." Posegnula je naniže, prstima ovlaš dodirnula ručicu kredenca, potom ostala bez daha, zateturala se unazad. Spontano, Kejd krenu ka njoj, ali Karl D. ga zgrabi za ruku. „Nemoj." prošaputao je, kao da je u crkvi. „Ostavi je."
„Tu je bio. Baš tu." Tori je sada kratko i isprekidano disala. Obe šake stegnute u pesnice prinela je vratu. „Nisi ga čula. Ne možeš da ga vidiš. Nož je tu. On ima nož. O bože, o bože, o pobogu. Rukom ti je prekrio usta, steže te. Nož ti je pod grlom. Tako se bojiš. Tako uplašena. Nećeš vrisnuti. Nećeš. Sve ćeš da uradiš samo da te ne povredi." „Njegov glas ti je u uhu, nežan, tih. Šta je učinio sa Mongom? Da ga nije povredio? Sve ti se pretura u glavi. Nije stvarno. Ne možda bude stvarno. Ali nož je tako oštar. On te gura i plašiš se da ćeš da se spotakneš i nož..." Izbatrgala je iz kuhinje, oslonila se na zid kada se zaljuljala. „Zastori su navučeni. Niko ne može da vidi. Niko ne može da pomogne. Hoće te u spavaćoj sobi, a ti znaš šta će da uradi. Da samo možeš da mu umakneš, umakneš od noža." Tori se zaledila na vratima spavaće sobe. Mučnina se kotrljala u njoj u kratkim, ustalasanim naletima. „Ne mogu. Ne mogu." Lice je okrenula zidu, borila se da pronađe sebe u svom tom strahu i nasilju. „Ne želim to da vidim. Ovde ju je ubio, zašto moram to da gledam?" „Dosta je." Kejd gurnu ruku Karla Dija koja ga je zadržavala. „Do đavola, dosta je." Ali kada je posegnuo ka Tori, ona se oteturala od njega. „U glavi mi je. Nikada neću moći to da izbacim iz glave. Nemoj da mi se obraćaš. Nemoj da me dodiruješ." Stavila je šake preko lica, sputavala sopstveni dah i dopuštala mu da izgrebe put nazad u nju. „Joj. Joj. On te gura na krevet, licem naniže. I na tebi je. Već je čvrst i osećaš ga, osećaš kako se gura uz tebe, pa se otimaš. Strah divlja u tebi. Golem, guši te. Vrelina je tu. Strah peče." Zaječala je, pala na kolena pored kreveta. „Udara te. Jako. Pozadi ‐ vrat. Bol je tako oštar, struji kroz tebe, omamljuje te. Ponovo te udara, obraz ti eksplodira zbog toga. Osećaš krv. Svoju sopstvenu krv. Krv je istog ukusa kao i užas. Istog. Trgnuo ti je ruke na leđa i bol od toga je samo još jedan sloj boli više." Pipci tog bola zmijugali su i previjali se u njoj, ispreplitani užasom tako golemim da se činilo kako će smesa svega toga da joj prsne iz uma. Lice je pritisnula sa strane uz dušek, zarila prste u njega. „Mračno je. U sobi je mračno i svira muzika i od bola ne možeš da razmišljaš. Plačeš. Pokušavaš da ga moliš, ali vezao ti je krpu preko usta. Ponovo te udara i ti se gubiš pola‐ ko. Napola svesna, jedva osećaš kada ti seče odeću. Nož te okrzne, ali gore je, mnogo, mnogo gore kada na tebi koristi ruke." Tori se presavila, obuhvatila stomak rukama i zaljuljala se. „Boli. Boli. Ne možeš ni da plačeš dok te siluje. Samo neka se završi, ali on nastavlja da udara sobom u tebe i ti moraš da se udaljiš. Moraš da budeš negde drugde. Moraš da odeš." Iscrpljena, Tori spusti glavu sa strane na krevet, sklopi oči. Kao da ju je neko ugušio, pomisli ona nejasno. Kao da ju je neko živu zakopao, pa joj u ušima odzvanja krv kao hiljade zvona i obliva je hladan znoj. Tako opako hladan. Mora da se izbori nazad do vazduha. Natrag do sebe. „Kada je završio sa njom, zadavio ju je sopstvenim rukama. Nije više mogla da se bori. Plakala je. Ili je on plakao. Ne umem reći. Ali joj je isekao konopac sa zglobova. Poneo ga je sa sobom. Nije ništa od sebe hteo da ostavi, ali ipak jeste. Poput inja na čaši. Ne mogu da da ostajem ovde. Molim vas, vodite me odavde. Molim vas, vodite me odavde." „U redu je." Kejd se sagnuo da je pokupi u naručje. Koža joj je bila hladna, klizava od znoja. ,,U redu je, srećo." „Muka mi je. Ne mogu ovde da dišem." Naslonila je glavu na njegovo rame i dopustila sebi da se opusti. Vozio ju je kući. Nije govorila, nije se ni pomerila tokom vožnje. Sedela je kao utvara, bleda i tiha, dok joj je vetar kroz otvorene prozore kamioneta duvao u lice i nosio joj kosu.
U njemu se rodio bes koji je iskalio na Karlu D. kada je šerif saopštio da će on da ih otprati nazad. Ali ona mu je rekla da mu dopusti da pođe. To je bilo poslednje što je izgovorila. Pa je njegov bes ostao i bez mete i bez ventila te se ravnomerno skupljao u njemu. Njegova ćutnja nalikovala je tuči, gomilala je tminu i bila je prepuna nasilja. Zaustavio se kod Močvarne kuće i ona je izašla iz kamioneta pre nego što je on mogao da obiđe okolo i da joj pomogne. „Ne moraš da razgovaraš sa njim." Glas mu se prekidao, oči su mu bile brutalno hladne. „Da, moram. Ne možeš da vidiš ono što ja vidim, pa da ne uradiš šta god je moguće." Pomerila je pogled iscrpljenih očiju prema policijskim kolima. „Znao je on to, pa je to i iskoristio. iskoristio. Nema potrebe da ostaješ." „Ne benavi", obrecnuo se i okrenuo se da sačeka Karla Dija, a ona je krenula prema vratima. „Pazi kuda gaziš." Kejd se okomio na šerifa istog minuta kad je ovaj kročio iz auto‐ mobila. „Da budeš veoma, veoma pažljiv sa njom ili ćeš da mi platiš kad na tebi upotre‐ bim šta mi prvo padne šaka." „Očekivao sam da ćeš da se uznemiriš." „Da se uznemirim?" Kejd zgrabi Karla Dija za košulju. Osećao je da bi mogao da ga polomi. Jedan kratak krc. „Ti si je naterao da kroz ono prolazi. A i ja sam", dodade, pa s gađenjem spusti ruku. ,,I za šta?" „Ne znam, još. Činjenica je da je i mene sve ovo malo potreslo. Ali takođe moram i da iskoristim iskoristim sve što mi padne pod ruku. I trenutno, to je Tori. Kejde, pazim ja šta radim." Žaljenja je bilo i u glasu i u očima, sloj preko dužnosti. „Ne želim da povredim devojku. Ako će ti biti bolje, paziću. Paziću onako kako umem. I sećaću se, verovatno celog svog života, kako je ona tamo izgledala." ,,I ja ću", reče Kejd i okrenu se. Ona je kuvala čaj, neku biljnu mešavinu m ešavinu za koju se nadala da će da joj smiri stomak i spreči ruke da joj se ne tresu. Ništa nije rekla kad su njih dvojica ušli unutra, ali je izva‐ dila flašu burbona, postavila je pomoćni sto, a zatim sela. „Lepo bi mi leglo da gucnem malo. Ne bi trebalo pošto sam na dužnosti, ali postoje olakšavajuće okolnosti." Kejd izvadi dve čaše, svakom nasu duplo piće. „Ušao je pozadi", poče Tori. „To znate. Već i znate dosta toga što ja mogu da vam kažem." „Mnogo ti hvala." Karl D. zaškripa stolicom. „Samo ti meni pričaj, onako kako tebi najbolje odgovara i nemoj da žuriš." „Bila je sama u stanu. Popila je dve čaše vina. Dobro se osećala, uzbuđeno, puna nade. Svirala je muzika. Bila je u kuhinji kada je on došao. Spremala je salatu za večeru, spremala se da nahrani psa. Zgrabio ju je otpozadi, poslužio se nožem koji je pometnula sa strane kada je izvlačila pseću hranu." Torin glas je zvučao jednolično, isprazno ‐ lice bezizražajno. Podigla je čaj, gucnula, spustila ga. „Nije ga videla. Držao se iza nje, držao joj nož pod vratom. Navukao je zastore ka dvorištu. Mislim da je zaključao vrata, ali to nema veze. Nije ni pokušavala da pobegne, suviše se plašila noža." Nesvesno, podigla je ruku ka vratu, prstima prešla preko dušnika kao da pokušava da zaleči ubod. „Ne znam šta joj je kazao. Sve što je osećala bilo je mnogo snažnije od onoga što je on osećao. Nije je nešto preterano ni želeo. Ono što je od njega tamo ostalo su bes i zbunjenost i neka vrsta jezivog ponosa. Ona je zamena, priručni priručni odušak za... potrebu koju čak ni on ne razume. Odveo ju je u spavaću sobu, držao je potrbuške na krevetu. Udario ju je nekoliko puta, pozadi po vratu, po licu. Vezao joj je ruke na leđima, dobrim, jakim konopcem. Navukao je zastore, da bi bili nasamo, da bi bio mrak. Nije želeo da mu ona vidi lice, ali više od toga, mislim da više od toga on nije hteo da vidi njeno. Kad je siluje on vidi drugo lice pred sobom. sobom. Nož je upotrebio da iseče odeću,
veoma je pažljiv, ali ipak ju je potkačio, na leđima i po ramenu." Karl D. klimnu glavom, potegnu piće. „Tako je. Imala je j e dva plitka reza, a na zglobo‐ vima se vide tragovi vezivanja, ali nismo našli konopac." „Poneo ga je sa sobom. Nikada ovo ranije nije radio u nekom prostoru. Uvek se to dešavalo na otvorenom, a nešto mu je uzbudljivo da joj te gadosti radi u krevetu. Kada je udari, zadovoljan je. Voli da povredi ženu. Ali više od zadovoljstva mu pruža to nekakvo olakšanje za suzdržanu glad u njemu. Tu potrebu da se dokaže kao muškarac. Mušakarac je kada natera ženu da se povinuje njegovoj volji. Dok je siluje, srećniji je, neko snažniji u samom sebi nego što je to slučaj u drugim situacijama. Na taj način slavi svoju muškost, na način kako nikako drugačije nije moguće." Od pokušaja da ga vidi, da se uvuče u njega, zabolela ju je glava. Protrljala je slepooč‐ nice, jače navalila. „Za njega je to seksualne prirode, a on veruje da je njena svrha da je on uzme, da dominira njome. Uverio je sebe u to, ali i dalje je oprezan. Koristi kondom. Kako on da zna sa kim se ona kresnula? Ona je kurva, kao i sve ostale. Muškarac mora da se pazi." „Rekla si da ništa svoje nije hteo da ostavi za sobom." „Da, neće svoje seme da ostavi u njoj. Nije ga vredna. Ja... nije to ono što osećam od njega, od njega skoro ništa i ne osećam." Prstima je dubila pulsirajuće slepoočnice. „Praznine su tu i slepe ulice. Obrti u njemu. Ne znam kako da vam kažem." „Dobro je ovo", reče joj Karl D. „Nastavi." „Nije ovo čin razmnožavanja, već kazne za nju i ega za njega. Kad sve to traje, ona za njega prestaje da postoji. Ona je ništa, pa ju je lako ubiti. Kada je gotovo, ponosan je, ali je takođe i ljut. Nikada ne bude baš onako kako se nada da će da bude, nikada ga potpu‐ no ne pročisti. Njena je to krivica, naravno. Sledećeg puta će da bude bolje. Preseca konopac, gasi njenu muziku i ostavlja je u mraku." „Ko je on?" „Ne vidim mu lice. Mogu da vidim neke njegove misli, neka njegova očajnija oseća‐ nja, ali ne vidim njega." „Poznavao ju je." „Video ju je, mislim da su i razgovarali. Znao je dovoljno da bi znao za psa." Tori je na trenutak zatvorila oči, pokušala je da se usredsredi. „Dao je psu neku drogu. Mislim da je uspavao psa. Pljeskavica sa nečim unutra. Rizično. Sve ovo je bilo veoma rizično i samo je doprinelo uzbuđenju. Neko je mogao da ga vidi. Svih ostalih prilika nikoga nije bilo da ga vidi." „Kojih ostalih prilika?" „Prva je bila Houp." Glas joj se prekinuo. Ponovo je podigla čaj, smirila samu sebe. „Ima ih još četiri za koje ja znam. Pitala sam prijateljicu da mi to istraži. Saznala je da je u poslednjih osamnaest godina bilo njih pet. Sve su ubijene krajem avgusta, sve su bile mlade plavuše. Svaka od njih imala je godina koliko bi Houp imala da je poživela. Mislim da je Šeri bila mlađa, ali ona nije ta koju on hoće." „Serijski ubica? Osamnaest godina." „Možete to da potvrdite sa FBI‐em." Tada je pogledala u Kejda, prvi put otkad su seli. „I dalje ubija Houp. Žao mi je. Strašno mi je žao." Ustala je, a šoljica je landarala na tanjiriću dok ih je nosila ka pomoćnom stolu. „Pla‐ šim se da bi to mogao da bude moj otac." „Zašto?" Kejd usmeri pogled na ka njenom licu. „Zašto tako misliš?" „On je... kada me je tukao, to ga je uzbuđivalo." Stid zbog toga presekao ju je iznutra kao da su sami komadi stakla nazubljeni i premazani gorkom vrelinom. „Nikada me nije dodirnuo u seksualnom smislu, ali ga je uzbuđivalo da me bije. Mislim, sada kad se toga prisetim, ne ne mogu da budem sigurna da nije znao za moje planove da se te večeri nađem sa Houp. Kada je došao na večeru bio je lepo raspoložen, retko lepo raspoložen. Kao da je samo čekao da nešto pogrešim, da mu stvorim priliku da može da skoči. Kada
sam to i učinila, kada sam rekla majci da joj je vosak gore u kredencu ‐ kakva glupava greška ‐ imao me je u šaci. Nije me uvek tako gadno mlatio, ali te večeri... Kada je završio, bio je siguran da nikuda neću mrdnuti." Vratila se stolu. „Šeri je bila u radnji kada je juče došao kod mene. pitao ju je za psa, a ona je upravo bila završila sa popunjavanjem obrasca za zaposlenje. Papir mi je stajao na tezgi. Ime, njena adresa, broj telefona. Bio je siguran u mene, siguran da ću da budem prestravljena da bih ikome rekla kako sam ga videla. Ne bi od mene očekivao da se obratim policiji. Ali u nju nije mogao da bude siguran." „Ti si ubeđena da je Hanibal Bodin ubio Šeri Belouz jer ga je ona videla?" „Takav bi bio njegov izgovor, njegovo opravdanje za ono što je želeo da uradi. Samo znam da je sposoban za to. Ne umem um em ništa više da vam kažem. Izvinite. Ne osećam se baš najbolje." Otišla je od stola i zatvorila se u kupatilo. Nije više mogla da suzbija mučninu i prepustila se. Da je isprazni. Kasnije je j e legla na pod, na hladne pločice, te sačekala da je prođe slabost. Činilo se da joj tišina odzvanja u ušima zajedno sa sopstvenim otkucajima srca. Kada je mogla, osovila se na noge i otvorila slavinu tople vode u tuš kabini. Nahladila se do kostiju. Delovalo joj je kao da ništa ne može da je ugreje, ali voda joj je pomagala da zamišlja kako sva ružnoća, prljavština mogu da se saperu sa kože, ako ne i iz uma. Stabilnija, umotala se u peškir, nakljukala se sa tri aspirina i iskoračila, spremna da se sklupča u krevetu i da se izgubi u snu. Kejd je stajao pored prozora, posmatrao tamu okupanu mesečinom. Nije palio svetla, pa je srebrni odsjaj ocrtavao njegovu siluetu. Čula je lepršanje noći iza zaštitne mreže, krila i zujanje ‐ muziku močvare. Srce ju je zabolelo za svim što voli, a što sebe nije mogla da spreči da voli. „Mislila sam da si otišao." Prišla je ormanu da bi uzela kućnu haljinu. Nije se okrenuo. „Je l' ti bolje?" „Da, dobro mi je." „Teško. Samo bih da znam da li ti je malo bolje." „Da." Odlučno, vezala je pojas. „Bolje mi je. Hvala. Nemaš nikakvu obavezu ovde, Kejde. Znam ja šta meni treba." „Dobro je." Okrenuo se, ali lice mu je ostalo u senkama. Nije mogla da ga pročita, odbijala je da sagleda bilo šta drugo. „Kaži mi šta mogu da učinim za tebe." „Ništa. Zahvalna sam ti što si pošao sa mnom i što si me doveo kući. Nisi ni toliko morao, više je to nego što bi se od bilo koga očekivalo." ,,A sada se udalji? Ili je to baš ono što očekuješ? Da ja odem, da te ostavim samu, da se otpremim na finu, bezbednu udaljenost. Bezbednu za koga? Tebe ili mene?" „Oboje, valjda." ,,I takvo je tvoje mišljenje o meni? O nama?" „Strašno sam umorna." Glas joj je zatreperio, postidela ga se. „Sigurna sam da si i ti. Ni za tebe ovo nije moglo biti prijatno." Tada je koraknuo prema njoj i tad je ugledala ono što je znala da će da spazi. Ljutnju, crne talase ljutnje. Pa je zatvorila oči. „Pobogu, Tori." Rukom ju je ovlaš dodirnuo po obrazu, pa se spustila u vlažnu, zamršenu kosu. „Zar su te uvek svi ljudi razočarali?" Nije govorila, nije mogla. Suza joj je kliznula niz obraz i svetlucava se zaustavila na njegovom palcu. Krenula je, pokorno kao detence, kada ju je on poveo ka krevetu, podigao je u krilo. „Samo se odmori", promrmljao je. „Neću ja nikuda." Lice je naslonila na njegovo rame. Tu je čučala uteha i snaga i iznad svega, postoja‐ nost koju joj niko nikada nije ponudio. Nije ništa pitao, pa neće ni ona. Umesto toga, sklupčala se sklupčala se uz njega, podigla usne ka njegovima.
„Dodirni me. Molim te. Moram nešto da osetim." Nežno, tako nežno, prelazio je rukama po njenom telu. Mogao je da joj ponudi utehu svog tela, deo sebe da preda i njoj. Drhteći, posegnula je za njim, usne su joj se razdvo‐ jile pod njegovima i zagrejale. Polako, tako polako, odvezao je pojas njene kućne haljine, svukao je sa nje. Položio šaku na njeno srce. Divlje je tuklo, a disanje su i dalje prekidali nepoželjni jecaji. „Misli na mene", promrmljao je i spustio je na krevet. „Gledaj me." Usnama joj je dodirnuo vrat, ramena, šake provlačio kroz kosu, a ona je počela da mu otkopčava košulju. „Potrebno mi je da nešto osetim", ponovila je. „Potrebno mi je da osetim tebe." Dlanove je oslonila na njegove grudi. „Topao si. Stvaran si. Kejde, pomozi mi da i ja budem stvarna." Potonula je u njega kada su se njegova usta vratila do njenih, potonula je duboko u tu nežnost, tu dobrotu koja briše užase što ih je videla. Najpre je usledio mir, saznanje da ovi dodiri i klizava koža, ovaj susret tela, da oni ništa zajedničko nemaju sa bolom ili strahom. Njegova usta na njenim grudima hranila su potrebu, uzbuđivala, ubrzala njen krvo‐ tok. Njegove ruke, snažne, strpljive, isprale su joj um od svega sem želje da se sjedine. Prošaputala je njegovo ime zaplesavši pri prvom vrhuncu. Bila je tečnost i otvorena, uzdizala se ka njemu, klizila pored njega. Kada se okrenu‐ la, ponovo je pronašao njena usta, pa njoj prepustio da uspostavi ritam. Nadvila se na njega, kosa joj je bila kao vlažna užad koja svetluca preko ramena. Lice joj se zajapurilo od živosti, smočilo suzama. Primila ga je u sebe, izvila se unazad, dah je hvatala, puštala ga, prste ispreplitala sa njegovima kada je počela da se kreće. Sada na svetu nije postojalo ništa osim nje, njene vreline koja ga je okruživala, usta‐ ljene plime i oseke njenih kukova dok ga je jahala. Tamna izmaglica njenih očiju zadrža‐ la se širom otvorena i usredsređena na njegovim čak i kada je dah počeo da joj se kida. Video je da je svršila, gledao je silinu naleta kako talasa u njoj. „Bože." Privukla je njihove sjedinjene ruke svojim grudima. „Još. Ponovo. Dodirni me, dodirni me, dodirni me." Uzeo je njene grudi u svoje šake, pridigao se, pa ih prihvati u usta tako da je izvila leđa. Kada ga je zgrabila za kosu, gurnuo je jače. Ispunio nju, uzeo je. Uzeo sebe. Zadržali su se izvijeni jedno oko drugog. Čak i kada se pomerio da legne sa njom, ostali su isprepletani i bliski. Udisala ga je. „Treba sad da spavaš", promrmljao je. „Plašim se da zaspim." „Biću ovde." „I pomislila sam da će tako biti." „Znam." „Bio si tako ljut. Mislila sam..." Ne, treba joj još minut. Hrabrost se ne stiče bez truda. „Da li bi mi doneo vode?" „U redu." Pomerio se, pa kada je ustao, navukao je farmerke i onda otišao u kuhinju. Čula ga je kako otvara kredenac da bi uzeo čašu, kako ga ponovo zatvara. I kada se vratio, ona je sedela na ivici kreveta u kućnoj haljini. „Hvala." „Tori, je l' ti uvek loše posle onoga?" „Nije." Šaka se stegla oko čaše. „Nikada nisam uradila ništa slično... Ne mogu još o tome da ti pričam. Ali potrebno mi je da pričam. Potrebno mi je da ti ispričam o nečemu drugom. O onome kada sam bila u Njujorku." „Znam šta se dogodilo. Nisi ti kriva." „Znaš samo delove i deliće. Ti si čuo vesti. Moram da ti pojasnim." Pošto se ponovo ukočila, prstima ju je mazio po kosi. „Tamo ti je kosa bila drugačija.
Posvetlila si je, kratko si se šišala." Pošlo joj je za rukom da se nasmeje. „Pokušaj da budem nova ja." „Više mi se sviđa ovako." „Promenila sam mnogo više od frizure kada sam otišla tamo. Pobegla tamo. Bilo mi je samo osamnaest. Prestravljena, ali ushićena. Nisu mogli da me nateraju da se vratim, pa čak i da je pošao za mnom, nije mogao da me natera da se vratim. Bila sam slobodna. Prištedela sam nešto para. Uvek mi je lepo išlo da štedim novac, a i baka mi je dala dve hiljade dolara. Valjda mi je to spasio život. Mogla sam da sebi priuštim stančić. Pa, sobi‐ cu. Nalazila se na Vest Sajdu, taj skučeni sobičak. Volela sam ga. Bio je samo moj." Mogla je da se priseti, mogla je u sebi da prizove suštu radost kada je stajala u praz‐ noj sobi ‐ praznoj kutiji ‐ i kada je samu sebe zagrlila pošto je pogledala kroz prozor na sumornu ciglenu fasadu zgrade pored. Mogla je da čuje pometnju i buku sa ulice dok je Njujork gurao svojim putem ka dnevnim poslovima. Mogla je da se priseti potpunog blaženstva slobode. „Zaposlila sam se u prodavnici suvenira, prodala sam gomilu držača za papir u obliku Empajer stejta i majica. Nakon par meseci, našla sam bolji posao, u prodavnici poklona sa stilom. Duže sam imala da putujem, ali je plata bila malo bolja i tako mi je bilo lepo okruženoj svim onim predivnim stvarima. I dobro mi je išlo." „Ne sumnjam." „Te prve godine, bila sam tako srećna. Unapredili su me u pomoćnika menadžera radnje, a stekla sam i prijatelje. Izlazila na sastanke. Sve je bilo tako blaženo normalno. Na duže bih i zaboravila da ne živim tu oduvek, pa bi onda neko nešto kazao u vezi sa mojim naglaskom i to bi me vratilo ovamo. Ali i to je bilo u redu. Umakla sam. Nalazila sam se tačno tamo gde sam želela da budem, bila sam osoba koja sam želela da budem." Tada ga je pogledala. „Nisam mislila na Houp. Nisam sebi dozvoljavala da razmišljam o njoj." „Tori, imala si pravo na svoj život." „To sam i ja sama sebi govorila. Sam bog zna da je to ono što sam želela više od bilo čega na svetu. Sopstveni. Tokom tog perioda, vratila sam se da obiđem roditelje, deli‐ mično iz dužnosti. Delimično, takođe, jer se nikada ništa ne čini tako strašnim kada se od toga malo udaljiš. Valjda sam pomislila da pošto se osećam tako... normalno, da bih i sa njima mogla da imam normalan odnos." Zastala je, zatvorila oči. „Ali, većinom sam se vratila jer sam htela da im pokažem šta sam uprkos njima od sebe stvorila. Pogledajte me: imam lepu odeću, dobar posao, sre‐ ćan život. Eto vam ga na." Slabašno se nasmejala. „Propala sam po svim trima tačkama." „Ne, oni su." „Nebitno. Mislim da sam bila pomalo pometena zbog te posete čak i pošto sam se vratila u Njujork. Onda sam jednoga dana posle posla, nedugo potom, otišla do prodav‐ nice. Da kupim neke stvarčice. Ni ne sećam se baš tačno. Ali sam odnela torbu kući i krenula sve da odlažem." Pogledala je naniže u svoju vodu, čistu vodu u čistoj čaši. ,,I tako sam ja stajala u toj kuhinjici, frižider je bio otvoren i u ruci sam držala mleko. Mleko" ponovi ona, jedva šapatom. „Sa slikom neke devojčice sa strane Karen En Vilkoks, četiri godine. Nestala. Ali nisam videla sliku, videla sam nju. Malu Karen, samo što nije imala plavu košiću kao na slici. Bila je smeđa i podšišana skoro kao u dečaka. Sedela je sama u sobi i igrala se sa lutkicama. Bio je februar, ali sa njenog prozora sam mogla da vidim nebo. Lepo, plavo nebo, a mogla sam da čujem i vodu. More. Pa, Karen En je na Floridi, pomislila sam. Ona je na plaži. I kada sam došla k sebi, mleko je ležalo na podu, prosipalo se." Ponovo je otpila, potom odložila čašu. „Bila sam tako ljuta. Šta se to mene tiče? Nisam poznavala tu devojčicu niti njene roditelje. Nisam ni želela da ih upoznam. Kako se usuđuju oni da se tako mešaju u moj život? Zašto ja moram da se uplićem? Onda sam pomislila na Houp."
Ustala je, prišla prozoru. „Nisam mogla da prestanem da razmišljam o njoj, o toj devojčici. Otišla sam u policiju. Misli su da sam još jedna lujka, odbacili me, prevrtali očima i vrlo polako pričali, kao da sam pored toga što sam luda još i glupa. Stidela sam se i ljutila sam se, ali nisam mogla to dete da izbacim iz glave. I dok su me dva detektiva ispitivala, izgubila sam živce. Jednom od njih dvojice sam rekla nešto o tome kako bi me saslušao da nije tako prokleto ograničen i da ne brine toliko o tome koliko će mehaničar da ga zavrne za zamenu lamele na kolima." „To im je privuklo pažnju. Ispostavilo se da je starijem, detektivu Majklsu, automobil na popravci. I dalje mi nisu verovali, ali sada sam ih zabrinula. Razgovor se više preok‐ renuo u saslušanje. Nastavili su da navaljuju i navaljuju i bila sam na ivici nerava. Mlađi je ‐ valjda je on igrao dobrog policajca ‐ izašao i doneo mi je sok. Sa sobom je doneo i plastičnu kesu. Kesu sa dokazima. Unutra su bile rukavičice. Svetlocrvene rukavičice bez prstiju. Našli su ih na podu kod Mejsija, odakle je ugrabljena dok joj je majka kupovala. Za Božić. Nestala je u decembru. Bacio ih je na sto, kao izazov." Sećala se njegovih očiju. Džekovih očiju. Surovosti u predivnoj zelenoj blistavosti Džekovih očiju. „Nisam nameravala da ih podignem. Tako sam bila ljuta i postiđena. Ali nisam mogla da se oduprem. Podigla sam kesu i tako sam je jasno ugledala, u njenom crvenom kaputiću. Svi su se ljudi gurali, pokušavali da kupe poklone. Buka. Njena mama je bila kod kase, trudila se da izabere džemper. Ali nije obraćala pažnju i devojčica je odlutala. Samo nekoliko metara. Onda joj je prišla neka žena i pokupila je. Tako ju je privila uz sebe, tako blizu i čvrsto, te se progurala pored ljudi i pravo na vrata. Niko nije obraćao pažnju. Svi su bili uposleni. Rekla je Karen da bude veoma tiha jer je vodi da vidi Deda Mraza i baš je brzo hodala, niz aveniju, veoma brzo, a čekala su je i neka kola. Beli ševrolet sa udubljenim desnim branikom i njujorškim tablama." Uzdahnula je, odmahnula glavom. „Čak sam videla i broj tabli. Bože, kako je sve bilo jasno. Mogla sam da osetim oštrinu vetra koji je mlatio niz ulicu. Sve to sam im ispričala, rekla sam im kako je ta žena izgledala kada je skinula crnu periku. Imala je svetlosmeđu kosu i svetloplave oči i bila je vitka. Nosila je veliki, kabasti kaput sa postavom." Tori baci pogled preko ramena. Kejd je sedeo na krevetu, gledao je, slušao. „Nedelja‐ ma je ona to planirala. Želela je devojčicu, lepu devojčicu i izabrala je Keren kada je videla kako je mama vodi u obdanište. Pa ju je uzela i to je sve. I ona i njen suprug su se odvezli pravo na Floridu. Ošišali su je, ofarbali kosicu i nisu joj dopuštali da izlazi napolje. Govorili su da je ona dečačić po imenu Robi." Trepnula je, okrenula se nazad. „Našli su je. Potrajalo je jer nisam mogla baš tačno da vidim gde je. Ali sarađivali su sa policijom sa Floride, te su je u roku od par nedelja pronašli u parku za kamp prikolice u Fort Loderdejlu. Ljudi kod kojih je bila je nisu povredili. Kupovali su joj igračke i hranili su je. Bili su ubeđeni da će ona naprosto sve da zaboravi. Ljudi misle da deca zaboravljaju, ali nije tako." Uzdahnula je. Napolju je sova zahukala. Dugi bas tonovi su odjekivali močvarom i sobom u kojoj je stajala. „Tako da mi je Karen bila prva. Njeni roditelji su kasnije došli da me vide i da mi se zahvale. Plakali su. Oboje. Pomislila sam: možda je ovo dar. Možda je moja svrha na ovom svetu da ovako pomažem ljudima. Počela sam da se otvaram ka tome, da istražu‐ jem, čak i da slavim. Pročitala sam sve što sam mogla, podvrgla se testovima. I počela sam da se viđam sa Džekom ‐ detektivom Džekom Krencom ‐ mlađim od dvojice pandu‐ ra koji su istraživali kidnapovanje. Zaljubila sam se u njega." Vratila se po vodu, iskapila je. „Bilo je i drugih nakon Karen. Pomislila sam da sam pronašla razlog zbog čega sam ono što jesam. Mislila sam da sve imam. Ludo sam se zaljubila u čoveka za koga sam verovala da me voli, da me unekoliko smatra partnerom. Tu i tamo, doneo bi nešto kući, tražio mi da to uzmem u šake. Oduševljavala sam se što mogu da mu pomognem u poslu. To smo potajno radili. Nisam htela ni zasluge niti
ozloglašenost. Ali moj rad sa nestalom decom je procureo, pa sam u toj oblasti stekla i jedno i drugo. I sa tim i pisma, pozive, molbe koje te proganjaju i noću i danju. Ali, i dalje sam tako želela da pomognem." Odložila je praznu čašu, otišla do prozora. „Nisam primetila kako je Džek počeo da me posmatra. Tim svojim hladnim uprtim pogledom. Mislila sam da je on jednostavno takav. Bio je on prvi muškarac sa kojim sam bila, a bili smo zajedno ‐ bili smo ljubavnici ‐ preko godinu dana kada je sve počelo da se raspada." „Viđao je neku drugu. Bila mu je u mislima, njeni mirisi u njegovim čulima kada je dolazio kod mene. Izdao me je, pa sam bila besna i sukobili smo se. Pa, više sam ja njega izdala, više je on bio besan mnogo mu je sve to bolje išlo. Uhodila sam mu misli. Gora sam tu od bilo kakve nakaze. Kako on može da bude u vezi sa ženom koja ne poštuje njegovu privatnost, koja mu prodire u um?" „Pošlo mu je za rukom da sve svali na tebe. On vara, a ti si negativac." Kejd odmahnu glavom. „Nisi valjda nasela na to?" „Nije mi tad bilo ni dvadeset i dve godine. Bio mi je prvi i jedini. Štaviše, volela sam ga. I jesam mu, iako nenamerno, špijunirala misli. Pa sam preuzela krivicu, ali ni to nije bilo dovoljno. Počeo je da me grdi, da me optužuje kako pokušavam da preuzmem zasluge za valjan, marljiv rad koji je on ulagao u svoje slučajeve. Šta god da je osetio prema meni na početku, sada se to pretvorilo u nešto drugačije i oboma nam je nanosilo bol. I kako se sve između nas raspadalo, pojavio se Džona. Džona Mensfild." Pritisla je grudi rukom, na minut zatvorila oči. „Joj, i dalje mi srce slama. Bilo mu je osam godina i kidnapovala ga je kućepaziteljka njegovih roditelja. Policija je to znala, pošto je zahtevala otkup od dva miliona dolara. Džek je bio u timu koji je radio na sluča‐ ju. Nije se meni obratio. Mensfildovi su to učinili. Pitali su me da im pomognem, pa sam im rekla šta sam imala. Dečaka su držali u nekakvom podrumu. Nisam znala da li se radi o kući ili o zgradi, ali nalazili su se na drugoj obali reke. Džek se razbesneo što sam ga zaobišla, što sam mu radila iza leđa. Nije hteo da me sasluša. Nisu povredili dečaka, a bili su spremni i da ga vrate ukoliko se plati otkup i ako ga dostave tačno onako kako je navedeno. Zašto sam ja tako spremna da rizikujem život deteta samo da bih dokazala kako sam čudotvorac? To me je pitao i toliko mi je poljuljao samopouzdanje da ni ja sama nisam bila sigurna." Uznemirena, uzdahnula je. ,,I dalje nisam skroz načisto sa tim koji je odgovor na to pitanje. Ali mogla sam da vidim dečaka, a mogla sam da vidim i ženu. Nameravala je da ga pusti. Za nju je samo novac bio bitan, ali i sitničava osveta Mensfildovima što su je otpustili. Rekla sam im da se lepo ophode prema njemu. Da je uplašen, ali da je dobro. Rekla sam im da plate otkup, da urade kako im ona kaže i da bezbedno vrate sina. Zaista, ništa više niti manje od onoga što je i policija rekla da urade. Ipak ono što nisam videla, što mi je promaklo jer sam bila tako očajna zbog Džeka, to je da muškarci koji su sarađivali sa njom ipak nisu bili tako pribrani kao ona." Glas joj se prekinuo. O da, pomisli ona. I dalje se zbog toga srce cepa. „Rekla sam Džeku da su u igri i dva muškarca, ali istraga je ukazivala na to da postoji samo jedan. Ta žena i jedan saučesnik. Mutim vodu, pletem im se pod noge. Kada je novac plaćen, odradili su ono što su sve vreme i planirali, ono što ja nisam videla. Usmrtili su Džonu, a i tu ženu." Duboko je uzdahnula. „Nisam za to znala sve dok nisam čula na vestima, sve dok reporteri nisu počeli da me zivkaju. Povukla sam se sklupčala se u svoje klupko jada jer se Džek okrenuo od mene." „Ne znam kako su očekivali da će da se izvuku. Imali su kombi a izgleda da su jedno‐ stavno planirali da se odvezu. Ali zapravo nisu oni bili ti koji su planirali. Ona žena je sve smislila, proračunala svaki korak. Međutim, na kraju krajeva, nisu hteli sa njom da dele novac. Računali su da će jednostavno da se odvezu ka zapadu, ali policija je pratila trag novca i sačekala ih je."
„Dvojica policajaca su ubijeni, a jedan od kidnapera je smrtno ranjen. Ništa ja od toga nisam videla. Ubedila sam roditelje na postupke koji su doveli do smrti njihovog deteta." „Ne, kidnapovanje je dovelo do smrti njihovog deteta. Okolnosti, pohlepa, strah." „Nisam mogla da ga spasem. Naučila sam sa tim da živim. Isto tako sam naučila da živim i sa tim što nisam spasila Houp. Ali opet sam bila slomljena zbog toga. Nedelje sam provela u bolnici, godine na terapijama, ali nikada se nisam potpuno povratila. Ne sasvim. Kejde, deo krivice ide i na moju dušu, jer sam bila tako pometena, tako rastro‐ jena zbog Džeka da se nisam usredsredila, nisam dovoljno obraćala pažnju. Život mi se raspadao i bila sam tako željna da ga zadržim kao deo života. Kao deo sebe. Čak i kada me je optužio, kada je štampi pomogao da me blate, nisam ga krivila. Dugo, dugo vreme‐ na, nisam krivila njega. Deo mene i dalje to ne čini." „Više ga je bilo briga za svoj ego nego za tebe. Više se brinuo za sebe nego za to dete." „Ne znam ja to. Teška su to vremena bila. Nije bio srećan u našoj vezi i umorio se od mene." „Pa te je ostavio na cedilu, čemu je i on sam kumovao. Tori, a je l' ti to i od mene očekuješ?" „To sam očekivala", mirno reče. ,,U ovom trenutku, ne znam šta da čekujem od tebe. Samo hoću da znaš da ja razumem kako je tebi." „Ne, mislim da ti ništa ne razumeš. On nije bio zaljubljen u tebe. Ja jesam." Malo je ostala bez daha, malo zajecala, ali se nije pomerila. „Dakle." Ustao je. „Šta ćeš sad?" „Ja..." Grlo joj se steglo. Ne od straha, shvatila je dok ga je netremice posmatrala. Nije to strah rastao u njoj. Nadanje. I na krilima nade, bacila mu se u naručje. 23.
Jeste da je ubistvo bilo strašno, ali i dalje je bilo zanimljivo. Sa udaljenosti od jedne noći, više je ličilo na film nego na stvarni život. Fejt neće ostati šćućurena na Bo Rivzu kada može da procunja gradom i da bude usred kadra. Lila ju je naravno prozrela i natovarila joj je hrpu obaveza. Ako će već da tračari, Lila joj reče dok joj je predavala spisak, mogla bi takođe da bude i od koristi. I da ne zaboravi kada se vrati kući da je izvesti o svim pojedinostima. A dosta je tračeva kružilo. U apoteci, naginjali su ka bivšem dečku koji je došao u grad da bi ubedio Šeri da poprave odnose, ali je šiznuo kada ga je ona odbila. Naposletku, u gradu je tek nekoliko nedelja. Mlada, lepa devojka kao što je ona bila mora da je za sobom u rodnom kraju ostavila nekog dečka, a možda i dva. U pošti se skoro i nije sumnjalo u to da je ubica Šerin tajni ljubavnik i da im je seks izmakao kontroli. Niko nije imenovao potencijalnog kandidata za ulogu tajnog ljubav‐ nika, ali na šalterima za kupovinu markica i slanje preporučenih pisama, jednoglasno su se složili da je ta osoba postojala. Žena koja tako izgleda mora da ima ljubavnika. „A možete se kladiti u to da je bio oženjen, u suprotnom, kako to da niko nije znao za njega? Što je ukazivalo na teoriju da je Šeri pripretila kako će sve da kaže supruzi, a svađa koja je usledila dovela je do nasilja. I karte padoše na ovu tvrdnju, te se teorija proširila tako da se svaki oženjen muška‐ rac između dvadeset i šezdeset godina tog okruga pojavio na spisku osumnjičenih, gde su najizgledniji sumnjivci bili nastavnici ili administrativni radnici srednje škole Progresa. Ali Fejt se setila šta joj je Tori rekla dok su sedele na travi ispred Šerinog stana. I
setila se Houp. Neće škoditi ako svrati do Južnjačke utehe i sasluša šta to Tori danas ima da kaže o svemu ovome. Prvo je svratila do marketa i trezveno razmotrila banane. Nekoliko metara od nje, Maksin je trpala jabuke u kesu i šmrckala. Fejt se polako primaknu bliže i nasumice podignu gomilicu banana. „Ej, zdravo, Maksin. Srećo, je l' ti dobro?" Maksin odmahnu glavom, zatrepta da odagna suze koje su joj zaplivale u očima. „Izgleda da ne mogu da se sredim. Vejd mi je dao slobodan dan jer sam tako tužna, ali nisam mogla da ostanem kod kuće." „Maksin, srce." Fejt opsova svoj falični unutrašnji radar kada je Buts Muni zavezla svoja kolica među proizvode. Nije bila raspoložena za ponovne zapetljancije sa Vejdovom majkom. Troja kolica se sudariše, čeono. Buts zaguguta i predade Maksin maramicu. „Uporno me to pogađa, ponovo i ponovo." Maksin obrisa oči. „Rekla sam mami da ću da obavim kupovinu namirnica, a sad ne mogu ni da razmišljam." Buts klimnu glavom. „Valjda smo se svi uznemirili zbog jadne Šeri Belouz." „Prosto ne znam kako je to moglo da se dogodi. Ne razumem. To ne treba da se deša‐ va ovde." „Znam. Ne treba da se plašiš." Saosećajno, Fejt potapša Maksin po ramenu. „Većina ljudi smatra da je to učinio pomahnitali dečko" „Ona nije imala dečka." Maksin zaroni u džep, izvuče ofucanu maramicu. „Nije se ni sa kim živim viđala, ali malčice je trzala na Vejda " „Vejda?" Fejtina ruka se zamrzla kao i izraz njenog lica. Preko Maksinine pognute glave, pogled joj se zaustavio na Butsinim očima. „Volela je da svrati i da sa njime flertuje. Počela je tako što se kod mene raspitivala za njega. Ali ne onako gadno" dodade Maksin uz još jedan šmrc. „Već druželjubivo. Zainteresovano. Znate, da li je oženjen da li se viđa sa nekim, tako to." Fejt spusti ruku utehe. „Jasno mi je." „On je tako zgodan, znate. I ja sama sam se bila zatreskala u njega pre izvesnog vremena, pa nisam mogla da je krivim." Prisetivši se gde je i s kim je, Maksin porumene i proviri preko maramice ka Buts. „Izvinite me, gospodo Buts. Vejd, on nikada..." „Naravno da nije." Buts brzo potapša Maksin po leđima. „Ma, ja bih pomislila da nešto nije u redu sa mladom ženom ako se ne zacopa u mog Vejda." Pogled joj je ponovo odlutao ka Fejtinom, začkiljila je. „On je divan čovek." „Da, gospođo, jeste, tako da ne možete da krivite Šeri što joj je on zapao za oko." Stvarno, pomisli Fejt. Zar stvarno ne možete? „Pa smo se sprijateljile, Šeri i ja", Maksin nastavi, a tešila su je dva para saosećajnih ušiju. „Ponekad mi je pomagala u učenju, a i nameravale smo da izađemo i proslavimo kad mi se završi semestar. Da se odvezemo do Čarlstona, pomislile smo, i da obiđemo neke klubove. Rekla je da je trenutno lišena muškarca. Nije joj to toliko smetalo dok je sticala diplomu i otpočinjala karijeru, ali htela je ponovo da počne da izlazi." Maksin nanovo obrisa oči. „Želela je jednoga dana da se uda, da ima porodicu. Pričale smo o tome." „Žao mi je", odgovori Buts. „Nisam znala da ste bile bliske." „Ona je bila tako fina. I bila je pametna i imale smo dosta toga zajedničkog. Radila je tokom koledža, kao i ja. Mogle smo da pričamo o poslu i momcima i o bilo čemu. Obe smo volele pse. Ne znam šta će sada da se dogodi njenom jadnom psu. Uzela bih ga ja, ali kad ne…“ Maksin je zaplakala, koliko za psom, toliko i za izgubljenom drugaricom. „Nemoj tako, Maksin." Fejtin radar je sad radio, dovoljno da hi osetila kako se i drugi kupci primiču bliže ne bi li ulovili koju reč. Vejd će mu pronaći dobar dom. A šerif će sve ovo
da otkrije." „Tako mi je muka. Koliko juče, smejala se i bila uzbuđena. Zajedno smo ručale u parku. Trebalo je da počne da radi za Tori Bodin u novoj radnji. Makar se nadala tome. Svašta je planirala. Radi se o tome da je jedan tren tako živahna, a sledećeg... Baš sam žalosna i zbunjena zbog toga." „Razumem." Fejt je veoma dobro shvatala kako je to posle nečije smrti. „Srećo, treba da odeš kući. Hoćeš ja da te odvezem?" „Ne, hvala, ne. Mislim da ću da prošetam. Stalno očekujem da ću da je ugledam kako ide niz ulicu sa Mongom. Uporno to očekujem", promrmlja Maksin i tarući suze, krenu prema izlazu. „Znam", reče tiho Fejt, te se slepo okrenu. Nije mogla da joj objasni koliko je gore kada viđaš mrtvu osobu svaki put kada pogledaš u ogledalo. „Evo ti." Buts pruži drugu maramicu. „Spremni ste na sve." Iznervirana sama sobom, Fejt ju je koristila poprilično dugo kako bi sprečila razmazivanje maškare. „Srce me boli zbog te devojke, a jedva sam je poznavala." Da bi Fejt omogućila trenu‐ tak da se oporavi, Buts poče da bira jabuke. „I ja sama sam danas izašla ovamo jer ne mogu da razmišljam ni o čemu drugom kod kuće. Jadna mala Maksin. Koliko je njoj tek teško? Baš ljubazno od tebe što si se ponudila da je odbaciš kući?" „Tako bih izbegla dužnost kupovine." Buts stavi ruku na Fejtino rame i zadrža je tu sve dok je Fejt nije Pogledala. „Baš ljubazno od tebe", ponovila je. „Teši me što u ženi u koju je moj sin zaljubljen mogu da opazim ljubaznost. Kao i onaj sitni blesak ljubomore. Sve u svemu, drago mi je što sam odlučila da sebi i Džej Aru dam oduška od naše dijete i da nam za večeras ispečem pitu s jabukama. Pozdravi majku i Lilu, važi?" Buts otputova sa svojim jabukama, a Fejt ostade mršteći se za njom. „Prefrigani ste vi, gospođo Buts, pored sveg vašeg laskanja", promrmlja Fejt. „Baš ste prefrigani." Ljuta, Fejt pogura kolica pored proizvoda, počupa ono što je tražila, te požele da uopšte nije ni svratila u glupi supermarket. Ljubomorna je. Do đavola. Da joj nije Vejd uzvratio na flertovanje ? Mrštila se na kutije putera u delu sa mlečnim proizvodima. Naravno da jeste. Muškarac je. Veoma je izvesno da je razmatrao i nešto više od flertovanja. Džukela. Koliko puta mora da je zamišljao Šeri golu, maštao o tome da je uzme na jedan način, pa onda... Za boga miloga, pa šta to radi? Ljuti se na Vejda zbog mrtve žene? Koliko sitničava, koliko plitka, koliko grozna ume da bude? „Fejt?" „Šta je?" Obrecnula se, okrenula se sa kutijom maslaca u ruci i ubilačkim izrazom na licu. Dvajt podignu ruku pomirenja. „Ej. Izvini." „Ne, ti izvini. Zanela sam se nešto." Potrudila se, na lice namestila osmejak i sagnula se ka detencetu koje se vozilo na sedištu u kolicima. „Slatkiš mali. Ti i tata danas kupujete?" Luk podignu otvorenu kutiju keksića. „Imam keksić", objavi on, a pošto mu je lice već bilo umrljano nečim crnim, bilo je jasno da je uživao u njima. „Aha, vidim." „Njegova mama će me skalpirati ako ga ne operem pre nego što ga ona vidi." „Lice se da oprati." Ali Fejt se strateški udaljila van domašaja čokoladnih prstića. „Lisi te naterala danas u kupovinu?" „Ne oseća se najbolje. Pogodilo ju je ono što se juče dogodilo. Kaže da se plaši da izađe iz kuće, a sinoć me je naterala da šest puta proveravam da li je zaključano." Ne liči li to na Lisi Frejzijer da okrene sve na svoju vodenicu, da se sve vrti oko nje, pomisli Fejt, ali saosećajno klimnu glavom. „A valjda smo svi pomalo napeti."
„Sad je sam živac. Brinem se za nju Fejt, pošto ima još manje‐više mesec dana do porođaja. Njena majka je kod nas, malo će da ostane s njom. Računam da se Ortak i ja...", zaustavio se i razbarušio Lukovu kosicu, „nakratko izgubimo otuda. Da ima malo mira i tišine." „Nisi li ti divan tatica? Jesi li čuo još nešto o svemu ovome?" „Karl D. istražuje, a on ne priča mnogo. Valjda je još prerano za to. Milim da će usko‐ ro rezultati autopsije. Karl D. je dobar čovek, ništa drugo neću da kažem. Ali ovako neš‐ to..." Prekinuo je rečenicu, odmahnuo glavom. „Nije on navikao da se nosi sa ovakvim slučajevima. Niko od nas nije." „Nije prvi put da se događa." Bacio je pogled iza sebe, na trenutak ju je bledo pogledao, potom su mu se oči naoblačile. „Izvini, Fejt. Nisam razmišljao. Vraćaju ti se loše uspomene." „Uspomene su uvek tu. Samo se nadam da će ovoga da uhvate, da ga uhvate i obese za nožne prste i da mu otfikare..." „Ovaj..." Usana iskrivljenih u bolan osmeh, Dvajt joj je stegnuo šaku i očima pokazao na svog sinčića. „Dečje uši." „Izvini", reče ona, a Luk ukrasi svoju pufnastu kosicu boje maslačka većim delom keksića. „Srećo, Lisi će da te taba o pod dok ti uši ne prokrvare ako joj dečka vratiš kući u takvom stanju." „Trebalo bi da osvojim neki poen za donošenje namirnica." „Za to se dobijaju sitni poeni, mi pričamo o velikim. Za velike poene, kući se nosi nakit." „Pa, ti valjda znaš." Dvajt se počeška po glavi. „Zapravo, razmišljao sam da odem u lov na poklon, da joj misli skrenem sa briga. Mislio sam da svratim do parfimerije po neko parfemče." „Nemaju oni tamo ništa posebno. Uglavnom mirise za bakice. Idi ti do Tori, pa ćeš pronaći to što tražiš. Vratiće se Lisi osmeh na lice." Dvajt dobrano odmeri Luka koji je sada radosno mackao crvenu plastičnu dršku kolica crnom, rastopljenom čokoladom. „Ne misliš valjda da ovo slonče vodim u onakvu staklanu?" „Imaš pravo." Planom koji joj se uobličio u umu bese veoma zadovoljna. „Da ti kažem, Dvajte, šta ćemo mi. Ti meni daj pare, a ja ću da odem i da ti pronađem nešto zbog čega ćeš da ispadneš prava muškarčina. Kada završiš sa kupovinom, pa sastružeš nekoliko slojeva keksića sa svog Luka, ti samo svrati, a ja ću da ti iznesem napolje." „Stvarno? Ne smeta ti?" „Ionako sam nameravala da svratim. Osim toga, čemu služe prijatelji?" Ispružila je ruku dlanom nagore. „Dobro je što sam upravo bio u banci. Imam gotovinu." Oduševljen, izvadio je novča‐ nik, u šaku joj izbrojao novčanice. Kada se zaustavio, ona ga je samo bledo pogledala. „Daj pare, Dvajte. Nema junačenja ispod dvesta dolara." „Dvesta? Pobogu, Fejt, uzimaš mi skoro i poslednji dolar." „Izgleda da ćeš ponovo morati do banke." Zgrabila je novčanice iz njegovog novča‐ nika, a on se samo štrecnuo. „Tako ću ja da imam više vremena da pronađem pravu stvar." „A šta je sa namirnicama?" povika on za njom. „Ma." Odmahnula je na to rukom. „Vratiću se kasnije." Dvajt izdahnu, pa skoro prazan novčanik vrati u džep. „Mislim", reče svome sinu, „da su nas upravo nasamarili." Savršeno je, zaključila je Fejt. Može da svrati, da pročačka po Torinim mislima i da uradi dobro delo. A odatle ima dva koraka do Vejdove ambulante. Imaće vremena da odluči želi li da ga kazni što ju je naveo da zamišlja njega kako zamišlja seks sa Šeri Belouz. Bolje nije moglo da bude.
Ovoga puta iznela je Pčelicu iz automobila, grlila je i ćućorila s njom. „Sad ćeš da budeš dobra, je l' da, da zloća Tori ne može da prigovara. Ti samo sedi kao pravi mali slatkiš, a ja ću posle da ti dam ukusnu koskicu. Mamino zlato." „Nemoj da mi nosiš tog psa ponovo ovamo." Tori je smesta izašla ispred tezge, spremna da se ispreči Fejt na ulazu. „Ma, nemoj da gnjaviš. Ona će lepo da sedi kao bombonica, zar ne, Pčelice šećeru." Podigla je jednu kučeću šapicu, mahnula njome dok su oboje zurili u Fejt podjednako nedužnog izraza lica. „Do đavola, Fejt." ,Zlatna je. Samo pazi." Prvo je iskopala kost, kao osiguranje, potom pometnula Pčeli‐ cu, pritisnula je po leđima dok kuca nije zalegla na pod. „Osim toga, kakva je to dobro‐ došlica kad sam na zadatku, a imam i keš", rekla je, pa izvukla svežanj novčanica. „Ako mi se to štene popiški na pod..." „Suviše je ona dostojanstvena za tako nešto. Ovo mi je usluga zaDvajta. Lisi se oseća bedno i on hoće da je oraspoloži finim poklonom." Tori uzdahnu, ali sračunala je broj novčanica kojim je Fejt oduševljeno mahala. „Kućni ili lični ukrasi?" „Lični." „Da pogledamo." „Dobro je što je Dvajt naleteo na mene. Muškarci većinom pojma nemaju o tim stva‐ rima, a Lisino jedino čulo ukusa je u ustima. A ni tu ukusa baš nema." Fejt se zaustavi kod izložbenog ormana, začuđeno pogleda. „Je l' se ti to meni kreveljiš?" „Suviše sam ja dostojanstvena za to." „Ako mene pitaš, imaš ti previše dostojanstva za svoje godine. Daj da vidimo onu tamo ogrlicu, onu sa ružičastim topazom i mesečevim kamenom." „Baš se ti razumeš u kamenje." „Nego šta. Žena mora da zna da li muškarac pokušava da joj proturi peridot pod smaragd. Ovo je lepo." Podigla ju je naviše, da se svetlost poigra sa njom. „Ali mislim da je malkice previše metalna za nju. Više je u mom stilu." „Je l' ti tako ispunjavaš zadatke?" „Mogu ja više stvari odjednom. Da odložimo mi nju sa strane, pa da mogu da poraz‐ mislim?" Krenula je niz orman. „Je l' tebi dobro?" „Jeste." „Ma nemoj slučajno da si prozborila sa nekim i pokvarila svoj uspeh." Tori otvori usta, ponovo ih zatvori, izdahnu. „U redu sam, malo pometena, valjda, ali sam dobro. A ti?" Fejt pogleda naviše, lagano se osmehnu. „Vidiš, jezik ti nije ni poplaveo, nije ni ispao, niti bilo šta drugo. Dobro sam. Sakupljala sam usput tračeve. I nemoj da se trudiš i da me gledaš s visoka. I tebe zanima šta ljudi govore isto kao i mene." „Čula sam ja šta pričaju. Dosta ih je ovuda danas prošlo. Ljudi vole da svrate i da bulje u mene, potom da blebeću o tome. Za tebe je drugačije, Fejt, ti si jedna od njih. Ja nisam. Ne znam ni zašto sam pomislila da bih mogla da budem." „Ne mogu da razumem zašto bi i htela da budeš, ali ako želiš, samo treba da istraješ u tome. Ljudi se ovde naviknu na svakoga. Navikli bi se oni i na jednookog, ćopavog patuljka kad bi taj dovoljno dugo ovde živeo." „Al' me uteši." „Daj da vidimo ovu narukvicu. Kejd se izgleda baš brzo navikao na tebe." „Ružičasti i plavi topaz u srebru. Sa kopčom." „Veoma lepo, veoma Lisino. One minđuše tamo. Želela bi i njih uz ovo. Nema ona mašte za nešto drugo." „Čudno mi deluje što si izdvojila vreme da biranje poklona za nju kada ti se ona izgleda ne dopada."
„Ma, ni ne mrzim je." Fejt napući usne i razmotri minđuše. „Suviše je ona bleskasta za mene da bih se ja sad nešto trudila da je ne volim. Tako je uvek i bilo. Usrećila je Dvajta, a on mi se dopada. Spakuj ove i lepo ih ukrasi. Dvajt će debelo da mi ostane dužan. Mislim da bih ogrlicu volela za sebe. Da me oraspoloži." „Postaješ mi najbolja mušterija." Tori prenese nakit do kase. „Teško mi je da shvatim." „Imaš ovde stvarčice kojima se divim." Pčelica je zaspala sa koskom u ustima. Fejt se zaustavila dovoljno dugo da bi je obasjala širokim osmehom obožavanja. „Uz to, izgleda da je Kejd srećan zbog tebe, a njega volim više nego Dvajta." Naslonila se na tezgu dok je pakovala Lisine poklone. „Činjenica je, spavaš s mojim bratom. Ja spavam s tvojim rođakom." „Tako da smo nas dve gotovo ljubavnice." Fejt zatrepta, frknu, potom zabaci glavu i nasmeja se. „Zaboga, eto strašne pomisli. A ja se još pitala da li bi trebalo da porazmislim o tome da postanemo prijateljice." „Još jedna strašna pomisao." „Nije li? Ipak, pade mi juče na pamet kad smo tamo sedele da ti i ja najverovatnije isto osećamo, isto mislimo. Prisećamo se istog. To je moćna veza." Tori veoma pažljivo, veoma precizno priveza vrpcu. „Veoma uviđavno od tebe što si ostala sa mnom. Kažem ja sebi, često, da je bolje biti sam. Ali je teško. Ponekad je veoma teško." ,,Ja mrzim da sam sama. Više od bilo čega na svetu. Mene, tako često, nervira kad sam u svom društvu." Shvati šta je rekla, nasmeja se. „Pa, čuj ti nas, skoro da smo prisno popričale. Sad ću ja tebi da predam Dvajtovu finu, svežu gotovinu za Lisi, a za sebe ću sama da platim." Pre nego što je mogla da posegne u tašnu, Tori pruži ruku, položi je na njenu. Čudno je kako joj je lakše padalo da dodirne nekoga ili da nju dodiruju otkako se vratila u Progres. ,,U životu nikada više nisam imala drugaricu kao što je bila Houp. Ne znam da li iko od nas ikada ima prijatelje kao one u detinjstvu. Ali prijateljica bi mi dobro došla." Zbunjena, Fejt se netremice zagleda u nju. „Ne znam da li bih ti ja bila dobra." „Znam da ja nisam bila, ne od Houp, tako da počinjemo s iste tačke. Mislim da sam se zaljubila u tvog brata." Duboko je, isprekidano uzdahnula, pomerila ruku kako bi je uposlila. „Ako se ispostavi da jesam, mislim da bi bilo lepo, za sve nas, ako bi ti i ja mogle da budemo prijateljice." „Znam da volim svog brata, mada je pravi davež. Život baš ume da te ispreseca." Fejt položi Dvajtov novac, izvadi svoju kreditnu karticu. „Zatvaraš u šest, je l' da?" „Tako je." „Hajde da se nađemo posle posla? Idemo na piće." „U redu. Gde?" Fejt oči zasvetlucaše. „O, mislim da je spomen Houp pravo mesto " „Molim?" „U močvari, znaš gde je." „Pobogu, Fejt." „Nisi bila tamo, je l' da? Pa, vreme je, reklo bi se. A i pade mi na pamet da je to dobro mesto da otkrijemo možemo li ti i ja da okrenemo zajedno jedan krug. Imaš petlje?" Tori zgrabi kreditnu karticu. „Ja imam, ako imaš ti." Odvukla je namirnice kući, a Lilina prekorevanja dočekala je tek pomalo nadrndana što je uopšte i dobila neki zadatak, pa su obe bile zadovoljne. ,,I nemoj da mi tupiš kako je paradajz premekan ili banane nezrele ili sledećeg puta nema devojke koja će da ti posvršava tvoje poslove." ,,I ti jedeš, zar ne? I ništa drugo i ne radiš u ovoj kući koliko ja mogu da vidim, pa jednom u sto godina možeš i da dobaviš namirnice." „Nešto tih sto godina vrlo brzo prolazi." Fejt izvadi hladni čaj, dve čaše, te se smesti
da bi prenela tračeve. „Dakle." Lila sede, udobno se namesti. „Šta pričaju?" „Svakakve gluposti, većina su takve izmišljotine kao da su ih političari smišljali. Mnogo ljudi priča da mora daje u pitanju bivši dečko ili ljubavnik. Novi, oženjeni ljubav‐ nik. Ali u supermarketu sam naletela na Maksin i ispostavilo se da je bila prijateljica Šeri i ona kaže da Šeri sada nije imala dečka." „Što ne znači da neki kreten nije umislio da on treba da joj bude dečko." Lila izvadi karmin, zakrenu tubicu da se karmin pojavi, pa je zavrnu u suprotnom smeru. „Čula sam da ga je ona ipak pustila unutra jer joj pas nije povilenio i da nije bilo provale u kuću kako su ljudi prvo pomislili." „Ako pustiš muškarca u kuću, to ne znači da želiš da te on siluje." „Nisam ja to ni rekla." Lila oboji usne, protrlja ih jednu o drugu. „Samo kažem da žena mora da se pazi. Otvoriš li vrata muškarcu, bolje bi ti bilo da budeš spremna i da ga išutiraš napolje." Kako si ti romantična, Lila." „Ima u meni podosta romanse, gospođice Fejt. Samo je balansiram a zdravim razu‐ mom. Nešto što tebi fali kad su u pitanju muškarci. Možda ga ni ta jadnica nije imala." „Dovoljno sam bila razumna da gomilu njih išutiram napolje." „Ali si prvo morala da se udaš za takvu dvojicu, je l' da?" Fejt izvadi cigaretu, blago se osmehnu. „Mogla sam da se udam i za više njih. Makar nisam usedelica." Lila joj uzvrati staloženim osmejkom. „Da je brak tako dobar kao što se priča, duže bi trajao. Ta devojka, ona nije imala bivšeg muža, je l' da?" „Ne, mislim da nije." „Fejt?" Na vratima je stajala Margaret, ukočenog lica. „Moramo da razgovaramo. U gostinskoj sobi." ,,U redu." Fejt prevrnu očima ka Lili, ugasi cigaretu. „Trebalo je još nečim da se pozabavim u gradu." „Poštuj mamu svoju." „Stvarno bih se šokirala kad bi ona isto uradila za mene." Nije se žurila na putu do gostinske sobe. Jednom se zaustavila da proveri kakvi su joj nokti, još jednom da popravi frizuru u ogledalu u hodniku. Kada je ušla u sobu, majka je sedela, ukočena kao kip. „Ne odobravam ogovaranje sa slugama." „I nisam. Ogovarala sam sa Lilom." „Pazi kako pričaš sa mnom. Lila je možda bitan član domaćinstva, ali nije ispravno da ti sa njom sediš u kuhinji i da tračariš." „Je l' primerno da nas ti prisluškuješ?" Fejt se baci u fotelju. „Dvadeset i šest mi je godina, mama. Davno je to bilo kad bi mi tvoje popovanje o mom ponašanju nešto značilo." „Nikada ništa i nije značilo. Čula sam da si juče bila sa Viktorijom Bodin. Da ste bile zajedno i da ste vas dve odgovorne za poziv policiji." „Tako je." „Izuzetno mi smeta što imaš ikakve veze sa policijom, ali ne mogu ni da podnesem tvoju povezanost sa tom ženom.“ „Ta žena se odnosi na Tori ili na onu koja je silovana i ubijena?" Fejtina kičma se ukoči, ali ostala je opuštena i zavaljena. „Neću to tako. Neću da se povezuješ sa Viktorijom Bodin." „Ili?" Fejt sačeka časak. „Vidiš mama, trenutno u našim životima ne postoji ili. Dola‐ zim i odlazim kako mi se prohte i sa kim se prohte. Tako je uvek bilo, ali sad stvarno više nemaš šta da mi govoriš." „Pomislila bih da se iz poštovanja prema svojoj sestri nikada ne bi povezivala, ma koliko površno, sa osobom koju ja smatram odgovornom za njenu smrt."
„Možda sam se iz poštovanja prema svojoj sestri i povezala. Nikada nisi mogla da je smisliš", Fejt reče usputno. „Valjda sam se i ja povela za tvojim primerom. Bila bi zabra‐ nila Houp da se druži sa njom, ali nikada sebe nisi mogla stvarno da nateraš da Houp išta zabraniš. A i kada jesi, ona bi te obrlatila. Bila je bezgranično mudrija od mene kad je to u pitanju." „Nemoj o mojoj kćeri tako da pričaš." „Da, tvojoj kćeri." Sada se oštri ton ogledao i u očima. ,,A ja ti to nikada baš nisam ni bila. O ovome možda nikada nisi ni razmislila. Tori nije odgovorna za ono što se dogodi‐ lo Houp, ali možda je ključ za to. Tebi je možda utešno da se sećaš Houp kao svoje svetle tačke, kao života koji je prekinut pre nego što je i počeo. Mene bi više utešilo da konač‐ no saznam zašto. I da znam ko." „Ni svoju utehu niti svoje odgovore nećeš pronaći kod te žene. Samo ćeš da nađeš laži. Čitav njen život je laž." „Dobro onda." Smešeći se veselo, Fejt ustade. „Znači, imamo još nešto zajedničko, zar ne?" Napustila je prostoriju šepureći se. Margaret je smesta ustala, hitro izašla iz sobe i ušla u biblioteku kulama knjiga i gipsom ukrašenim plafonom. Prvo je pozvala telefonom, cimnula je vezice prijateljstva i zahtevala od Džeralda Parseia je poseti što je pre moguće. Mada će on doći u roku od jednog sata, prišla je sefu sakrivenom iza slike Bo Rivza u ulju i izvadila je dve fascikle. Iskoristiće taj sat da prouči papire i da se pripremi. Uskoro, naredila je da joj čaj posluže na južnoj terasi, zajedno sa kiflama i ledenom tortom za koju je znala da je Džeraldova slaba tačka. Uživala je u ritualu popodneva kada je kod kuće, porcelanu, srebru, precizno isečenim parčićima limuna, mešavini kockica smeđeg i belog šećera u činijici. Dokle god je ona gospodarica kuće, pomislila je, biće to ritual koji će da se održi. Bo Rivz i sve što on predstavlja ‐ biće to sačuvano. Bilo je toplo za čaj napolju, ali beli suncobran pružao je hladovinu, a bašte su Marga‐ ret pružale ono što je ona smatrala odgovarajućom pozadinom. Žbunići ruža koji su se presipali iz svojih ogromnih belih saksija otežali su od cvata, a njen hibiskus je svojih tamnocrvenim trubicama svemu tome pružao egzotični sjaj. Sedela je za staklenim, rebrastim stočićem, skrštenih ruku i posmatrala šta je njeno. Radila je za to, negovala ga i sada, kao i obično, zaštitiće sve to. Bacila je pogled kada je Džerald ušao na baštenska vrata. Skuvaće se u odelu i krava‐ ti, pomisli ona lenjivo kada je podigla šaku ka njegovoj. „Cenim što si tako brzo došao. Popićeš malo čaja?" „Naravno. Odlično. Zvučala si uznemireno, Margaret." „l jesam uznemirena." Ali ruka joj se nije ni mrdnula kada je podigla čajnik i sipala. „Tiče se moje dece i samog Bo Rivza. Ti si bio Džasperov advokat, tako da se razumeš u raspored farme, svojine i novčanog dela članova ove porodice, kao i u svakog od nas. Možda i bolje." „Naravno." Seo je pokraj nje, zadovoljan što se setila da više voli limun od mleka. „Kontrolisanje novčanog učešća i prihoda od farme prešlo je na Kejda. Sedamdeset procenata. To važi i za fabrike, kao i za mlin. Ja držim dvadeset procenata, a Fejt deset." „Tačno. Zarada se deli i raspodeljuje na godišnjem nivou." „Znam za to. Svojina, kao što je naše novčano učešće u stambenim zgradama, kuća‐ ma za iznajmljivanje, uključujući i Močvarnu kuću, vodi se na sva tri imena, podjednako. Je l' to takođe tačno?" „Da." ,,I, po tvom mišljenju, kakav bi to uticaj izvršilo na Kejdove promene farme, na nje‐ gov novi način poslovanja, ukoliko ja povučem svoju podršku, iskoristim svojih dvade‐ set procenata i svoj uticaj na odbor da ih priklonim nazad svojim tradicionalnijim
metodama?" „To bi mu predstavljalo značajnu poteškoću, Margaret Ali njegova strana je jača od tvoje, a i zarada bi prevagnula na njegov tas. Odbor se u svakom slučaju ništa ne pita kad je farma u pitanju, samo za mlin i fabrike." Klimnula je glavom. „A mlin, fabrike, pomažu da se farma održi. Ako budem mogla da ubedim Fejt da svoje novčano učešće doda mojem?" „Tako bi sigurno imala više municije." Pijuckao je čaj, mozgao. „Smem li da pitam, kao tvoj prijatelj i tvoj advokat, je l' ti to nisi zadovoljna Kejdovim radom na Bo Rivzu?" ,,I jesam nezadovoljna sinom i verujem da svoje misli i energiju treba ponovo da usmeri na nasledstvo bez preusmeravanja u manje vredne kanale. Jednostavno", rekla je dok je mazala maslac na kiflicu, „hoću da Viktorija Bodin ode iz Močvarne kuće, iz Progresa. Trenutno mi Fejt pravi sitne probleme, ali dozvaće se ona pameti. Oduvek je ona bila stvorenje koje ništa ne drži. Mislim da mogu da je ubedim da mi proda svoje novčano učešće u imovini. Tako bih stekla dve trećine kontrole. Pretpostavljam da Bodinova mala ima godišnji zakup na kuću, a i na zgradu u ulici Market. Hoću da se ti ugovori raskinu. „Margaret." Potapšao ju je po ruci. „Pametnije bi bilo da to ostaviš na miru." „Neću da tolerišem što se spanđala sa mojim sinom. Učiniću šta god treba da to prekinem. Hoću da mi sastaviš novi testament u ko neće biti ni Kejda ni Fejt." Pomislio je na skandal, na sve pravne zapetljancije, na nečuvenu gomilu posla. „Margaret, nemoj da prenagljuješ." „Neću promeniti testament osim ako ne budem imala drugog izbora, niti ću da ga upotrebim da bih Fejt pokazala koliko sam ozbiljna." Njene usne se istanjiše. „Ne sum‐ njam da kada shvati kako rizikuje tolike svote novca, da će onda postati veoma spremna na saradnju. Džeralde, hoću da mi kuća ponovo bude kako treba. Učinićeš mi ogromnu uslugu ako baciš pogled na ove ugovore o zakupu i pronađeš najjednostavniji način da ih raskineš." „Rizikuješ da okreneš svog sina protiv sebe." „Bolje i to nego da ćutke posmatram kako blati porodično ime.“ 24.
Od detinjstva nisam pisala dnevnik ni vodila zabeleške, niti sam zapisivala svoje tajne misli. Deluje mi primerno, pošto mi misli okupira to moje detinjstvo, da to učinim sada. I da to uradim baš ovde, ovde gde je Houp izgubila život. Svoje detinjstvo. Moj tata, naš tata, napravio je ovo mesto za nju sa ovim lepim kipovima i miomiris‐ nim ovećem. Više je ovo njeno nego sam grob gde su je pokopali onog sparnog letnjeg jutra kada je nebo poprimilo bolesnu boju. Nikada sa njom nisam ovo mesto podelila. Tako sam sama izabrala, iz prkosa, naravno, ali u to vreme mi je to pričinjavalo veliko zadovoljstvo. Šta su meni trebale njene glupkaste igrice i njena čudna i nezgrapna drugarica? Toliko sam ih žarko želela da sam odbijala da učestvujem kada su mi to nudile. Teška sam ja osoba. Ponekada se takva sebi i dopadam. U svakom slučaju, u prirodi mi je da kontriram, tako da ja, od svih ljudi, moram da živim sa tim. Možda bi za mene bilo drugačije, za sve nas, da se ta noć nikada nije dogodila. Da je Houp bila u sobi pored moje narednog jutra kada sam se probudila. I dalje bih se durila zbog poniženja od prethodne večeri. A to je bila manja bitka oko graška, bitka koju sam prezirala tada i prezirem je i sada. Durila bih se jer sam nalazila zadovoljstvo u toj aktivnosti, naročito kada se neko potrudio da me odobrovolji kad sam mrzovoljna. Uživala sam u pažnji. U bilo kakvoj pažnji koju sam mogla da pridobijem. Znala sam, čak i tada, da sam u čoporu braće i sestara ja na skromnom trećem mestu
od nas troje. Kejd je naslednik. On, na kraju krajeva, ima penis, a ja ga nemam. Ovo valjda nije nikako bila njegova krivica, ali ja sam mu stvarno izvesno vreme u mladosti zavidela na vršnjaku. Sve dok, naravno, nisam naučila da je za ženu više nego moguće da poseduje toliko tih zanimljivih dodataka koliko joj volja, a i na tako prijatne i raznolike načine. Rano sam otkrila seks i u njemu uživala bez izvinjavanja. U svakom slučaju, sa osam godina, seksualne konotacije muškaraca i žena su mi i dalje bile zamagljena teritorija. Jedino sam znala da je Kejd gazda Bo Rivza na obuci jer je dečak, a to mi baš i nije prijalo. Njemu su bile omogućene privilegije koje su meni bile uskraćene, opet zbog pola. I, ako ćemo pošteno, zbog četiri godine starosne razlike. Moj otac je na njega bio vrlo ponosan. Zaista, zahtevao je poprilično toga od Kejda, ali pogled tatinih očiju, ton njegovog glasa, samo držanje tela, sve je odisalo ponosom. Očevim ponosom. Ja nikada nisam mogla da mu budem sin. Niti sam mogla da budem, kao što je Houp bila, njegov anđeo. Obožavao ju je. Imao je on ljubavi i za mene, a bio je i pošten čovek. Ali je bilo tako strašno očigledno da je u Houp ulagao svu svoju ljubav, onako kako je u Kejda, pa, polagao sve svoje nade. Ja sam bila neka vrsta bonusa, valjda, bliznakinja teret uz njegovog anđela. Mislim da je i za moju majku Kejd takođe bio izvor ponosa. Rodila je sina, kako se i očekivalo od nje. Ime Lavelovih će se nastaviti jer je ona začela i na svet donela muško dete. Time je bila u dovoljnoj meri zadovoljna, pa je njegovo vaspitavanje većinom prepustila ocu. Naposletku, šta se ona razume u dečake? Pitam se da li je Kejd osećao ovo fino i jednostavno odstojanje. Pretpostavljam da jeste, ali nekako je odrastao u pravog, izvanrednog muškarca, uprkos tome. Zbog toga? Naravno, mama ga je podučavala manirima, brinula se da bude fin, njegovo obrazo‐ vanje, vreme, njegov budući život bili su očeva ekspertiza. Ne sećam se da sam ikada čula da ona oca nešto ispituje u vezi sa Kejdom. Njena nagrada za dobro odrađen posao bila je Houp. Kćerka koju je mogla da dote‐ ruje i oblikuje, dete koje će da proprati od bebe pa do odgovarajućeg braka. Volela je Houp zato što je Houp bila slatka i što je prećutno pristajala na sve. I nikada u njoj, nikada, nije videla buntovnika. Da je Houp poživela, verujem da bi radila baš ono što bi htela da bi nekako mamu ubedila da je to njena sopstvena zamisao. Zavarala ju je sa Tori. Mogla je u svemu da je zavara. Bože, nedostaje mi. Nedostaje mi ta moja polovina koja je tako vesela i zabavna i nestrpljiva. Neverovatno koliko mi nedostaje. Lično, bila sam majci muka. Koliko često sam je i čula da tako kaže, dakle mora da je istina. Nisam bila slatka kao Houp, niti sam na bilo šta ćutke pristajala. Sve sam dovo‐ dila u pitanje, a žestoko sam se borila za stvari do kojih mi i nije bilo stalo. Primetite me. Prokleti da ste. Primetite me. Kako jadno i žalosno. Houp se sprijateljila sa Tori godinu dana pre tog leta. Jednostavno su se zbližile kako to biva sa nekim dušama. Čak sam i ja mogla da prepoznam tu pripadnost njih dveju, to kako su se lako združile. I bile su, skoro od samog početka, nerazdvojne. Više bliznaki‐ nje nego što smo moja sestra i ja ikada bile. I samo iz tog razloga Viktoriju Bodin izuzetno nisam podnosila. Dizala sam nos na nju i na njena prljava stopala i bedno izražavanje, na njene oprezne oči i bedne rodite‐ lje. Ali koren svega je bila njena bliskost sa Houp. Ismevala sam je što sam češće mogla, a ostatak vremena sam je ignorisala. Pretva‐ rala sam se da je zanemarujem. Zapravo, budno sam motrila na nju i Houp kao soko. Tražila sam naprslinu, neku pukotinu u njihovoj povezanosti koju bih mogla da proši‐ rim, pa da rasturim tu njihovu privrženost. Zajedno su se igrale onoga dana kada je umrla, u našoj kući, jer je Houp izričito bilo
zabranjeno da ide do Tori. Činila je ona to, naravno, ali većinu zajedničkog vremena su provodile u i oko Bo Rivza ili u močvari. Mama nije znala za močvaru. Ne bi to odobrila. Ali mi smo tamo odlazili i igrali se. Tata je znao za to, a jedino nas je molio da tamo ne zalazimo posle mraka. Pre večere Houp se igrala na tremu. Kažnjavala sam je tako što se nisam poigrala sa njom. Pošto joj to izgleda nije pokvarilo zadovoljstvo igre, otišla sam u svoju sobu da se durim i nisam izlazila dok me nisu pozvali na večeru. Nisam bila gladna, a i dalje me je držalo loše raspoloženje zbog toga što je Houp ved‐ ro prihvatila što se ljutim na nju. Iskalila sam to na sebi tako što sam napravila problem oko graška ‐ mada i dalje tvrdim da sam bila u pravu ‐ a potom sam se obrecnula na mamu, te su me oterali od stola. Mrzela sam kad su me terali od stola. Nije da me je mnogo bilo briga za hranu, već za taj progon. Cenim da bi psihijatar rekao kako mi je ovakva taktika bila dokaz da nisam deo porodice kao moj brat i sestra. Da ja tu ne pripadam i da s jedne strane uživam u svojoj nezavisnosti od njih, a da s druge strane očajnički želim da budem deo slike. Otišla sam u svoju sobu, kao da zapravo tu i želim da budem. Odlučna sam bila da ih navedem da tako misle i da ne posumnjaju kako sam ponižena koliko i besna. Šačica graška im je bila važnija od mene. Ležala sam na krevetu, buljila u plafon i sebe okružila prezirom. Jednoga dana, pomislila sam, jednoga dana ću da budem slobodna da radim šta hoću, kad hoću. Niko me neće zaustaviti, a ponajmanje porodica koja me se tako lako odrekne. Biću bogata i poznata i predivna. Zamisao kako ću to tačno da izvedem i nije mi bila najjasnija, ali to su mi bili ciljevi. Videla sam novac i slavu i lepotu kao neku vrstu nagrade koju ću da osvojim dok svi oni budu tavorili u tradicijama i stezama Bo Rivza. Razmatrala sam da pobegnem, možda da se pojavim na pragu svoje tetke Rouzi. To, znala sam, pogodilo bi moju majku do srži jer je svoju sestru Rouzi smatrala brukom. Sličnom meni. Ali nisam želela da odem. Želela sam da me vole, a ta prekraćena želja bila je moj zatvor. Kasnije sam čula majčinu muziku. Sedi ona u svojoj dnevnoj sobi, piše pisma, odgo‐ vara na pozive, planira jelovnik za naredni dan, rasporede i šta god to jeste što ona čini kao gazdarica kuće. Otac mi je u kancelariji u kuli, stara se o poslovanju farme, te u tišini pije času burbona Lila mi je doturila večeru, bez graška. Nije me nagovarala ni moljakala, ali jednostav‐ no tim jednim malim činom me je dirnula. Živa bila uvek je bila tu, postojana kao stena i topla kao mleko. Jela sam jer mi je ona tu hranu donela i zato što je to bila pobuna koju smo obe deli‐ le, potajno. Kanije, ležala sam, dok se u sobi smrkavalo. Zamišljala sam kako mama češlja Houp kako je i činila svake večeri posle kupanja. Iskreno, i mene bi bila očešljala, ali ja za to mirno sedela ne bih. Otišla je ona kasnije do tate, to je Houp uradila, da mu poželi laku noć. l za sve to vreme dok je odrađivala šta se od nje očekivalo, planirala je svoju tajnu pobunu. Čula sam je kako ide niz hodnik, pa zastaje kod moje sobe. Volela bih ‐ nema koristi od toga, ali volela bih da sam ustala, otvorila vrata, namoljakala je da uđe kod mene i da mi pravi društvo. Možda bi to nešto promenilo. Sažalila bi se bila na mene i možda bi mi bila saopštila šta namerava da uradi. Kako sam ja bila raspoložena, možda bih bila pošla sa njom, samo da naprkosim mami. Ona ne bi bila sama. Ali, tvrdoglava i smrknuta ostala sam u svom krevetu i slušala kako se udaljava. Nisam znala da je izašla iz kuće. Mogla sam u bilo kom trenutku da pogledam kroz prozor i da je ugledam. Ali nisam. Umesto toga, mrgodila sam se u mraku dok nisam zaspala. I dok sam ja spavala, ona je umrla.
Nisam osetila, kako to često kažu za blizance, da se među nama kida neka nit. Nisam iskusila predskazanje, niti sam sanjala o propasti. Nisam osetila njen bol niti njen strah. Nastavila sam da spavam kako valjda sva deca spavaju, dubokim i bezbrižnim snom dok je osoba koja je sa mnom delila matericu i rođenje umirala sama. Tori je bila ta koja je osetila kidanje niti, taj bol i strah. Nisam u to tada verovala, izabrala sam tako. Houp je meni bila sestra, ne njoj, i s kojim pravom ona tvrdi da je deo nečeg prisnog što pripada meni? Više mi se dopadalo da verujem, kao što su mnogi drugi, da je Tori zaista i bila u močvari te noći i da je pobegla i ostavila Houp da se suoči sa užasom. Verovala sam u to iako sam je narednog jutra videla. Došepala je uz naš prilaz, rano ujutru. Hodala je kao starica, kao da je svaki korak čin smelosti. Kejd je bio taj koji joj je otvorio vrata, ali ja sam se na vrhovima prstiju došunjala do vrha stepeništa. Lice joj je bilo bledo kao sama smrt, oči razrogačene. Rekla je: Houp je u močvari. Nije mogla da umakne i povredio ju je. Moraš pomoći. Mislim da ju je pozvao unutra, ljubazno, ali ona nije htela da pređe prag. Pa ju je ostavio tu gde je i bila, te krenuo da proveri Houpinu sobu, a ja sam pojurila nazad u svoju. Potom se sve brzo ispodešavalo. Kejd trči nazad, doziva tatu. Mama žuri niza stepenice. Svi govore uglas, na mene ne obraćaju pažnju. Mama je dograbila Tori za ramena, prodrmusala je, larmala na nju. Sve vreme, Tori je samo stajala, krpena lutka već navikla na, pretpostavljam, šutiranje. Tata je bio taj koji je sklonio mamu, koji joj je rekao da smesta pozove policiju. On je bio taj koji je ne baš smirenoga glasa ispitivao Tori. Ona mu je ispričala za njihove planove za prethodnu veće, te kako nije otišla jer je pala i povredila se. Ali, Houp je otišla i neko ju je ščepao. Sve je ovo izgovorila jednoličnim i smirenim glasom, glasom odrasle osobe, l pogled je sve vreme držala na tatinom licu i rekla mu da može da ga odvede do Houp. Kasnije sam saznala da je baš to i uradila, povela tatu i Kejda, potom policiju koja je kasnije stigla, kroz močvaru do Houp. Život se zauvek izmenio, za sve nas. Fejt spusti papir, nasloni se na klupu. Sad je čula cvrkutanje ptičica, osećala je miris crne zemlje i procvalog cveća. Trakasti sunčevi zraci su svetlucali kroz ispreplitani baldahin granja i mahovine, tlo je bilo kao osuto pegama u lepim šarama, a zelena svetlost se pretvarala u nešto što je tek nagoveštavalo zlato. Mermerna statua nastavi da ćuti, zauvek da se smeši, zauvek mlada. Tako to liči na tatu, pomisli ona, da grozomorno prekrije dražesnim. Pretvaranje, možda, ali takođe i tvrdnja. Houp je živela, zamišljala ga je kako razmišlja. I bila je moja. Da li je onu svoju ženu dovodio ovamo?, zapitala se. Da li je žena kojoj se okrenuo kada se udaljio od porodice sedela sa njim ovde dok je on preturao po uspomenama i sećao se i žalio? Zašto ona, a ne ja? Zašto to nikada nisam bila ja? Fejt odloži papire, izvadi cigaretu. Suze su je načisto iznenadile. Ni pojma imala nije da su tu, da izgaraju da ih prolije. Da ih prolije za Houp, za ocem, za samom sobom. Za proćerdanim životima i snovima. Za proćerdanom ljubavlju. Tori se zaustavila na ivici cvećnjaka. Mirni, cvećem prekriveni parkić poprilično ju je sablaznio. U umu je prevukla sliku kako je nekada izgledao, zelen i divlji i mračan, preko slike pred očima. Zamrsile su se, odbile da se sjedine, pa je zatreptala da bi odagnala sećanje. Bila je tu Houp, zauvek zarobljena u kamenu. I bila je tu Fejt, plakala. Stomačni mišići su joj nelagodno zaplesali, ali naterala je sebe da krene napred, drhteći kako su se prikazi onoga što se tu dogodilo pre osamnaest godina nametali da
priđu bliže. Sela je, čekala. „Ne svraćam ovamo." Fejt iščeprka maramicu iz tašne, izduva nos. „Valjda zbog ovoga. Ne znam da li je ovo mesto užasno ili predivno. Nikada ne mogu da se odlučim." „Potrebna je hrabrost da bi čovek nešto ružno pretvorio u mirno.“ „Hrabrost?" Fejt ćušnu maramicu nazad u tašnu, potom jedni odrešitim pokretom zapali cigaretu. „Tebi je ovo hrabro?" „Jeste. Hrabrije nego što sam ja mogla da budem. Otac ti je dobar čovek. Uvek je prema meni bio izuzetno ljubazan. Čak i“, stisnula je usne. „Čak i posle, jedino je ljuba‐ zan prema meni bio. „ „Napustio nas je, emotivno, tako bi psihijatri kazali, valjda. Ostavio nas je zbog svoje mrtve kćeri." „Ne znam šta da ti kažem. Niko od nas se nikada nije nosio sa gubitkom deteta. Ne možemo da znamo kako bismo se utešili ili šta bismo činili da preživimo taj gubitak." ,Ja sam izgubila sestru." „I ja sam", reče tiho Tori. „Ne sviđa mi se to što si rekla. Još mi se manje sviđa zato što znam da je tačno." „Očekuješ da te ja krivim zbog toga?" „Ne znam ja šta očekujem od tebe." Uzdahnuvši, posegnula je za hladnim pićem koje je odložila pored klupe. „Imam ovde fin, poveći bokal margarita. Dobro piće u toplo veče." Nasula je zelenkastu tečnost u dve plastične čaše, ponudila jednu. „Rekla sam da ćemo da popijemo piće." „Jesi, rekla si." „Za Houp." Fejt prisloni svoju čašu uz Torinu. „Priliči nam." „Žešće je od limunade koju smo obično pile ovde. Volela je limunadu." „Lila bi je svežu spremila. Dosta voća i šećera." „Te noći je sa sobom imala flašu koka‐kole koja se smlačila u njenom priboru za pustolovine, a ona je..." Tori nije dovršila rečenicu, ponovo se stresla. „Da li to vidiš, tako jasno, i dalje?" „Da. Cenila bih ako me ne zapitkuješ. Nisam došla ovamo, za sve ove nedelje otkako sam se vratila, nisam dolazila. Nisam imala hrabrosti za to. I koliko god ne volim da budem kukavica, moram takođe i da preživljavam." „Ljudi suviše važnosti pridaju, suviše zahtevaju od hrabrosti, a opet i oni na nju trpaju svoja merila. Ja te ne bih nazvala kukavicom, ali moja merila stvarno jesu niska." Tori se nasmeja, ponovo otpi. „Zašto?" „Pa, onda mogu da ih upoznajem, zar ne, bez kajanja. Eto ti brakova, slobodno ih uzmi, sam bog zna da želim da ih ja naimala." Otmeno zamahnu rukom u kojoj je držala čašu. „Neki bi rekli da su mi promašeni, ali ja bih to pre nazvala uspehom pošto sam se iz njih izvukla nepovređena." „Jesi li bila zaljubljena?" „Koji put?" „Bilo koji. Oba." „Nijedan. Prvi put sam osećala požudu. Bože mili, taj dečko je mogao da se kreše kao zec. A kako mi je seks bio, izvesno vreme, vrhunsko zadovoljstvo, on zaista jeste ispu‐ njavao taj deo pogodbe. Bio je opasno zgodan, izuzetno šarmantan i slatkorečiv. I jedan veliki kreten." Odsutno mu je nazdravila, skoro osećajno. „Međutim, načisto se uklopio u viziju osobe kakve moja majka prezire. Kako onda da se ne udam za njega?" „Mogli ste samo da se bavite seksom." „I jesam, ali kad sam se udala, kao da sam je ošamarila. Eto ti, mama." Fejt zabaci glavu i nasmeja se. „Pobogu, kakav idiot. E sad, drugi put, nisam ni razmišljala. Ma, bio je tu opet taj seks. I dalje je sve bilo savršeno neprikladno, pošto je on bio mnogo stariji od mene, a i oženjen kada smo otpočeli našu vezu. Valjda je to bio neki hitac ka mom
ocu. Ti uživaš u preljubi, e pa, mogu i ja. E, ali nedozvoljena veza je jedna stvar, a brak sa švalerčinom je nešto sasvim drugo. Mislim da mi je nakratko isprva i bio donekle veran, ali bože moj, meni je bilo dosadno. I onda, pretpostavljam, i njemu je bilo podjednako dosadno i pomislio je kako bi mogao da sledi reči svojih pesama i da me vara, da se opija kao svinja. Pokazao se donekle na muzičkoj sceni. Prvi put kada je odlučio da digne ruku na mene, ja sam svoju digla brže i napustila ga. Izvukla sam pozamašnu hrpu para od razvoda, a i zaradila sam svaku paru." Ona i Houp su sedele tu, pomisli Tori, te su razgovarale o onome što će tek da rade, o onome što žele da rade. Jednostavnije su to priče bile, detinje. Ali nipošto manje važne, isto tako prisne kao što je ova koju joj je Fejt sada pričala. „A zašto Vejd?" „Ne znam." Fejt uzdahnu, otpi iz plastične čaše. „Zagonetka je to. Nije ni iz koristi niti iz prkosa. Prijatan je za oko, a i seks nam je neverovatan. Ali gradski veterinar? To mi nikada nije bilo u planovima. Sad on mora sve da iskomplikuje i zaljubio se u mene. Upropastiću mu život." Iskrenula je margaritu, nasula sebi još jednu. „Nema mu druge." „Pa, to je onda njegov problem." Zapanjena, Fejt okrenu glavu i zabulji se. „E, to je poslednje što sam očekivala da ćeš da kažeš." „Odrastao je on čovek koji zna šta mu je na umu i u srcu. Meni deluje kao da je uvek postupao onako kako želi, a to željeno je i dobijao. Može biti da te on poznaje bolje nego što ti misliš. Onda, opet, ne razumem ja muškarce." „Ma, to ti je lako." Napunila je Torinu čašu. „Polovinu vremena razmišljaju onoj stvari, a drugu polovinu razmišljaju o svojim igračkicama." „Nije to baš lepo od žene koja ima brata, a i ljubavnika." „Nema tu šta biti ružno. Volim muškarce. Neki bi rekli da sam ih previše volela." Vragolasto su joj zasijale oči, bez ikakvog izvinjavanja. Tori se zatekla kako uživa u tome, kako joj na tome zavidi. „Uvek sam više volela društvo muškaraca", dodade Fejt. „Žene su mnogo preprede‐ nije od muškaraca, a sklone su i tome da druge žene posmatraju kao suparnice. Muškar‐ ci na druge muškarce gledaju kao na takmace, što je potpuno drugačije. Ti, međutim, nisi prepredena. Previše truda je trebalo, shvatila sam, da te ne trpim i da te prezirem." ,,I to je osnova za ovaj moratorijum?" „Nudiš nešto bolje?" Fejt nakrenu rame, potom podignu papire. „Prohtelo mi se da nešto zapišem, a ja retko kada zanemarim svoje prohteve. 'Ajd pročitaj." „Važi." Fejt se podignu sa klupice, udalji se sa pićem i cigaretom. Pomišljala je kako je toga dana mozgala ozbiljnije nego što je to činila već poduže vremena. Iskreno i ozbiljno razmišljala. Ništa nije razrešila, ali se ipak osećala snažnijom. Zar ne bi to bilo čudno ako bi je Torin povratak u Progres usmerio put pronalaženja zadovoljstva u životu? Zastala je kraj sestrine statue, gledala u nekada zajedničko lice. Ne bi li to bilo, pomisli, krajnje ironično ako bi se ona sada pronašla, baš kada je shvatila šta je sve vreme i tražila? Bacila je pogled na Tori ‐ tako smirenu, pomisli. Tako spokojnu spolja, sa svim onim silovitim talasima i trzajima iznutra. Divljenja je vredno zaista, kako Tori zadržava taj štit, a opet pod njim nije postala bezosećajna. Jeziva da, pomisli Fejt i blago se osmehnu, ali ne i hladna. Hladna joj je majka postala, pade joj na pamet. I hladna je i ona sama skoro postala. Kako je to čudno, a kako i priliči, da baš Tori bude ta koja će da je dovoljno pogurne, pa da napusti tu kolotečinu što ju je naglavačke vodila da postane ono protiv čega se celog svog života borila. Potpuno precrtana, zakrivljena slika svoje majke. Ugasila je cigaretu, ćušnula je nožnim prstima pod borove iglice.
„Možda bi trebalo da se bavim pisanjem", reče Fejt blago, dok se polako vraćala nazad k Tori. „Izgleda da je tebe opčinilo." Ponelo ju je, kliznula je u ritam Fejtinih reči i te reči su joj pokrenule slike u umu. I zabavila se i rastužila. Zatim je usledio pritisak, težina na grudima zbog koje joj je srce zatuklo previše brzo i previše teško. Ovo mesto, pomislila je, sećanja koja su pesnicama tukla o bele zidove njene odbra‐ ne. Neće im se javiti. Neće da obraća pažnju na njih. Ostaće u sadašnjici i na istom mestu. Ali, hladnoća se spustila na nju, a tama se prišunjala ka ivicama njene vizije. Iz prstiju su joj poispadali papiri, rasuli se na tlu niže njenih nogu, a povetarac se poigrao sa listićima. Tonula je, vuklo ju je naniže. „Neko posmatra." ,,A? Srce, popila si samo dve čaše ovoga, zar ne? Baš si jeftina sto se alkohola tiče." „Neko posmatra." Uzela je Fejt za ruku u čelični stisak. „Beži. Moraš da bežiš." ,,E sranja." Iz svojih dubina, Fejt se sagnula, potapšala Tori po obraz „Vrati se sada. Priberi se." „On posmatra. Iza drveća. Čeka tebe. Moraš da bežiš." „Nema ovde nikoga sem nas." Ali prošla ju je jeza. ,Ja sam Fejt. Bliznakinja Houp." „Fejt." Tori se trudila da joj slike ostanu jasne, da juče i danas održi odvojenima. „On je tu, tamo iza drveća. Mogu da ga osetim. Posmatra. Beži." U oči joj se sjatio nemir, pa su se razrogačile i zasijale. Mogla je sada da čuje, tek najblaže šuškanje iz žbuna iza čistine. Panika htede da se sruči na nju, hladnim vrhovima prstiju dodirivala joj je kožu. „Nas su dve, pobogu." Prošištala je i latila se tašne. ,,I nije nam osam godina i nismo bespomoćne. Malo sutra ću da bežim." Izvukla je svoj lepi revolver biserne drške iz torbe, pa povukla Tori da ustane. „O, moj bože." „Trgni se", naredi Fejt. „Idemo za njim." „Jesi ti luda?" „E sad, rugala se sova senici. Pokaži se, drkadžijo mlitavi." Začula je krckanje grančice, šuškanje lišća i nagrnula napred. „Beži. Skot." „Fejt! Nemoj." Ali ova je već jurnula među drveće. Nije imala izbora, Tori potrča za njom. Stazica se suzila, skoro iščilela u spletu grmića. Ptice se ispališe ka nebu poput metaka, drečale su i bunile se. Mahovina je kapkala, uplitala se Tori u kosu. Batinala je po njoj i upinjala se da sustigne Fejt. „Mislim da je otišao preko reke. Možda ga ne uhvatimo, ali ima da opogani gaće." Uperila je pištolj uvis i povukla okidač. Pucanj grunu, odjeknu i činilo se da je i zavibrirao kroz Tori sve do peta. Ptice šiknu‐ še iz krošanja i navališe u oblake. Pljusnula je voda, a Fejt se nakezi kao luđak. „Možda će da završi kao klopa krokodilima. Idemo." Tori namirisa reku: toplu, bujnu. Pod stopalima tlo se razgnjecavilo, Fejt se bacila kao klizač. „Za boga miloga, pazi. Izgubićeš glavu." „Mogu ja sa pišljivim pištoljčićem." Ali dah joj se prekidao, što od emocija, što od trka. „Poznaješ močvaru bolje od mene. Idi ti napred.“ „Zakoči to. Ne bih da me stigne metak u leđa." Tori je jedva dolazila do daha, potera‐ la smršenu kosu s lica. „Možemo da presečemo ovuda prema reci, kraće traje. Pazi se zmija." „Bože, znala sam da ima neki razlog zašto mrzim ovo mesto. " Navala adrenalina se smirila, a zamenilo ju je duboko usađeno gađenje prema svemu što gamiže ili vijuga. Ali, Tori krenu napred i ponos joj ne ostavi izbora nego da isprati priču do kraja. „Šta je to ovde tako privlačilo tebe i Houp?"
„Predivno je. I divlje." Začula je korake, teške, usmerene i podigla je ruku. „Neko ide. S reke." „Vratio se, je l?" Fejt čvrsto stade, podignu pištolj. „Spremna sam za njega. Pokaži se, kopile jedno. Imam pištolj i upotrebiću ga." Čuo se potmuo udarac kao da je nešto palo ili ispalo. „Pobogu, ne pucaj!" „Izađi i pokaži se. Smesta." „Ne ciljajte napamet. Bože nebeski, gospođice Fejt, jeste to vi? Gospođice Fejt, Pajni je. Pajni Kob." Polako je izašao iza drveta, a za leđima krivudala je reka gde su čempresi bockali vodu. Ruke su mu se tresle kada ih je podigao uvis. „Šta to, kog đavola, tražiš, šunjaš se ovuda, posmatraš nas?" „Nisam. Kunem se bogom. Nisam ni znao da ste tu dok nisam čuo pucnje. Živ sam se prepao. Nisam znao da l' da begam ili da se krijem. Hvatao sam žabe, samo to. Hvatam žabe oko sat vremena, manje‐više. Gazda, njemu ne smeta ako malkice žaba na'vatam." ,,I gde su ti onda žabe?" „Tu mi je vreća. Ispala mi je kad ste povikali. Izgubio sam deset godina života, gospo‐ đice Fejt." Tori mu na licu nije ugledala ništa drugo do straha, ništa od njega osetila nije osim silnog straha. Namirisala je znoj i viski. „Da vidimo džak." „Važi. U redu. Tu mi je tamo." Oblizavši usne, pokazao je jednim prstom. „Pazi samo kako gaziš, Pajni. Užasno sam nervozna i može prst da mi se cimne.“ Pištolj je imao metu, a Tori se pomeri napred. „Vidite Vamo? Vidite? 'Vatao sam žabe u ovaj odrpani džak." Tori čučnu, pogleda unutra. Možda oko šest nesrećnih žabica joj uzvrati pogledom. „Bedan ti je ovo ulov za sat vremena posla." „Većina mi je umakla kad sam ispustio džak. Dvaput mi je ispao", , dade, a crvenilo mu poteče uz vrat. „Iskren da budem, skoro sam se uneredio kad je taj pištolj opalio. Pomislio kako čujem nekoga, trči tuda, nisam stigao ni da se zapitam, poče paljba. Rekoh ja sebi kako bi mi bolje bilo da se manem gužve, fino i polako. Možda neko vežba na metu kao što su nekada znali gospodin Kejd i njegovo društvo, a mene bi mogao da zakači zalutali metak ako ne pazim. Svakih par nedelje idem u lov na žabe. Možete da pitate gospodina Kejda da l' lažem." „Šta ti misliš?", upita Fejt Tori. „Ne znam. Žabe ima, kakve‐takve." Nije mlad čovek, pomislila je, ali poznaje močvaru, a i mišići su mu očvrsli od poljskih poslova. Mada, ništa ne može da se dokaže. „Izvini što smo te isprepadale, ali neko se šunjao tamo blizu čistine." „Nisam ja." Oči su mu poskočile od Tori prema pištolju, pa nazad. „Čuo sam nekoga da trči, ko što rekoh. Ima mnogo puteva 'vamo i odavde." Klimnula je glavom, koraknula unazad. Pajni se nakašlja, posegnu ka džaku. „Idem ja onda." „Aha, idi ti", reče mu Fejt. „I da sam na tvom mestu, pobrinula bih se da Kejd zna kad idem po žabe." „Biće tako. Možete da se kladite u šta 'oćete. Idem ja sad polako." Krenuo je unazad, gledao Fejt u lice sve dok nije mogao da zamakne za drveće. 25.
Skoro dvadeset i pet godina Džej Ar i Karl D. pecali su nedeljom posle podne. Nije to počelo kao tradicija, a čak i sada obojicu bi ozlojedilo i postidelo da im neko kaže da je tako. Njima je to naprosto način da se opuste i provedu slobodno vreme. Kada je Džej Aru umro otac i kada mu se majka vratila na posao, baš je majku Karla
D., Ajris, plaćala da pazi Sarabet posle škole i subotom. A bio je i prećutni dogovor žena da će i Džej Ara da drži na oku. Fani Ras je kuvala kao anđeo i imala je čeličnu volju. I jedno i drugo imali su veze sa ponosom. Džej Ar je za tili čas navikao da je zove mamom. I dok su odrastali pedesetih godina dvadesetog veka kada je Klan i dalje Jugom sejao mržnju u obliku plamtećih krstova, a crncima nije bilo dozvoljeno da sede za šankom restorana u ulici Market, beli dečačić i crni dečačić su se polako sprijateljili. Niko od toga nije pravio veliki događaj i iz nedelje u nedelju, osim onih retko propu‐ štenih prilika zbog praznika ili bolesti, njih dvojica sedeli su jedan pored drugog sa pecaljkama na obali reke, baš kako su to činili i kao deca. Obojica su imali manje kose i veći pojas nego u početku, ali ritam popodneva ostajao je dosledan. Izvesni period tokom Džej Arovog udvaranja i u prvim mesecim braka sa Buts, ona im je pripremala simpatične ručkove u pletenoj korpi. Džej Ar se baš trudio je odvrati od toga, a da je ne povredi. Posude za piknik pune sendviča sa pilećom salatom i uredno iseckanih povrćkica i ceo poduhvat postaje ženskast. Muškarcima je jedino bilo potrebno hladno pivo i šaka kišnih glista. I, ukoliko su imali sreće, nekoliko parčića slatke pite od krompira ili američkog oraha mame Ras. Sve se to postojano održavalo godinama. Malo se toga menjalo pored reke. Staro breskvino drvo izumrlo je pre tri zime, ali je otposlalo pet‐šest dobrovoljaca koji su poput korova rasli sve dok opštinsko veće nije odlučilo da neguje najbolja dva drvca, a ova ostala da poseče. Sada su plodovi, još nezreli, visili sa grana i čekali su decu da naiđu i proždru te čvrste zelene kugle i da se posle previjaju od bolova u stomaku. Voda je tekla mirna i tiha, kao i uvek, a nad njom se nadvijala veličanstvena stara vrba i kvasila svoje zelene listiće. A tu i tamo, ako biste bili dovoljno strpljivi, ribe bi sebi dale truda i zagrizle. Ako ne bi, nije čoveku ništa gore nego što mu je bilo pre nego što je zabacio udicu. Godine su iskovale te muškarce u ozbiljne građane, stubove odgovornosti. Porodič‐ ne ljude sa hipotekama i papirologijom. Nekoliko sati nedeljno koje bi proveli daveći gliste je zapravo bila tvrdnja da obojica i dalje imaju svoje ja kao što su ga oduvek i imali. Ponekad su raspravljali o politici, a pošto je Džej Ar bio okoreli republikanac, a Karl D. podjednako nepopustljivi demokrata, te debate su često vukle ka naprasitom i žuč‐ nom. Obojica su izuuzetno uživali u ovom sukobu. Drugim nedeljama, a u zavisnosti od godišnjeg doba, govorilo se o sportu. Fudbalska utakmica srednjoškolskog tima obojicu bi zabavila i zanela na dva sata. Ali najčešće, pošto su im se životi ukrštali, radilo se o porodici, prijateljima, a i o samom gradu koji je gospodario njihovim razgovorima o koječemu, dok bi voda zapljus‐ kivala obalu, a suunce se provlačilo kroz drveće. Obojica su znali da mogu da se oslone na savet ovog drugog. Ono što bude izrečeno pored reke, ostaje pored reke. Ipak, bilo i prilika kada se privrženost delila. Znajući to, Karl D. je birao reči i obigravao oko teme. „Ajdi Mej će uskoro rođendan." Karl Di prozbori o svojoj supruzi i otvori svoje drugo pivo, pa pažljivo osmotri mirnu površinu vode. „Ona električna friteza što sam joj prošle godine kupio i dalje nam je bolna tačka." ,,Reko' ja tebi." Džej Ar zagrabi šaku roštiljskih krompirića iz kese koja je stajala otvorena između njih. „Aha, aha." „Kupiš li ženi nešto što se uključuje u struju, sam sebi tovariš jad na vrat." „Htela je novu. Žalila se svaki put kad me vidi kako je ona stara sva uflekana i propa‐ ljena."
„Nema to veze. Ne žele žene kuhinjske aparate upakovane u mašnu. Njima treba nešto beskorisno." „Živog me namuči razmišljanje o tome šta je to dovoljno beskorisno za nju. Mislio sam možda da svratim to tvoje sestričine, da mi ona to smisli." „Tu ne možeš da pogrešiš. Tori se baš razume u stvarčice." „Lepo je sredila radnju. Dosta posla." „Oduvek je bila dobar radnik. Ozbiljna devojka sa mudrom glavom na ramenima. Neverovatno kako je ispala takva kakva jeste." Tačno ovakvu početnu rečenicu Karl Di je i priželjkivao, ali i dalje je pažljivo kročio. Izvadio je novu žvaku, pokrenuo svoj ritual raspakivanja i motanja. „Teško joj je odras‐ tanje bilo. Sećam se da je jedva i reč izgovarala. Samo je posmatrala, samo osmatrala onim svojim krupnim očima. Tvoj zet je imao tešku ruku." „Znam." Džej Arove usne se skupiše. „Voleo bih da sam tada više znao. Ne znam da li bi to išta promenilo, ali voleo bih da sam znao kako joj je." „Sad znaš. Tražimo ga, Džej Are, zbog onoga tamo u Hartsvilu." „Baš bih hteo da ga i pronađete, da mu date šta je zaslužio. Moja sestra, njen život je i onako otišao k vragu. Ali ako njega smestite iza rešetaka, možda bi Tori mirnije spavala.“ „Donekle mi je laknulo što si mi to kazao, Džej Are. Ali činjenica je ‐ još se gore od toga dešava ovde. Onako gore kako bi i tebe možda moglo da dodirne." „O čemu ti to?" ,,O onome što se dogodilo Seri Belouz." „Zaboga, to je baš gadno. Gadno", ponovi Džej Ar i ozbiljno odmahnu glavom. „Takvo nešto ostaje u velikim gradovima, ne dešava se u ovoj našoj varošici. Tako lepa mlada žena..." Nije dovršio rečenicu, ramena mu se ispraviše, ukrutiše kako je glavu okrenuo da bi pogled uperio u lice Karla D. „Bože sveti, ne misliš valjda da je Hanibal imao nešto sa tim?" „Ne bi trebalo sa tobom o ovome. Ali stoji i to da sam celu noć prebrinuo i motao to po glavi. Zvanično, trebalo bi ovo da zadržim za sebe, ali neću. Ne mogu. Trenutno, Džej Are, tvoj zet nije samo na vrhu liste osumnjičenih. On je jedini osumnjičeni." Džej Ar se osovi na noge. Koračao je obalom reke, pogledao preko uzane krivine. Bilo je tiho, osim udaljenog cvrkuta nekolicine vrednih ptičica. Morao je da napne uši da bi čuo makar žagor saobraćaja u gradu. Želeo je da čuje kako bi mogao da poveže ovo osamljeno mestašce sa svojom visokom, vlažnom travom i lenjivom vodom sa životima i dešavanjima u Progresu. „Ne mogu ja to sebi da pojmim, Karle D. Hanibal, ma on ti je samo siledžija i kopile. Ne mogu ničeg dobrog da se setim da kažem o njemu, ali da on ubije tu devojku... Pobo‐ gu, ubije je... Ne, ne mogu ja to sebi da pojmim." „Ima prošlost kad je u pitanju maltretiranje žena." „Znam ja to. Znam. Ne opravdavam ga. Ali dug je put od tuče do ubistva." „Put se s vremenom skraćuje, naročito ako ima povoda." „Kakav bi on to povod mogao da ima?" Džej Ar dokorača nazad, a oči im se nađoše na istoj ravni. „On nije ni poznavao tu devojku " „Sreo ju je kod tvoje sestričine u radnji istog dana kada je ubijena. Sreo je, pričao sa njom i što se njega ticalo, ona i Tori su bile jedine koje su znale da je u blizini. Ima još", rekao je kada je Džej Ar odmahnuo glavom. „Neće ti se ovo dopasti. Žalije mi je nego što mogu da iskažem što je tvoja familija upletena u ovo, ali imam dužnost i to što mi je žao ne sme da me spreči da je izvršim." „Ne bih ti ja to ni tražio. Ali mislim da tražiš u pogrešnom pravcu to je sve." Ponovo je seo. „Moram tako da mislim." „Ne mogu da kažem da već i sam nisam bacao pogled u tom pravcu ali Tori je ta koja me je usmerila pravo na njega."
„Tori?" „Poveo sam je sa sobom." „Poveo?" Džej Ar ga bledo pogleda, potom se zaprepasti. „Na mesto zločina? Pobogu Karle D., zaboga, zašto? Zašto bi je vukao kroz tako nešto?" „Devojka skoro istih godina godina kao moja Ela prošla je kroz nešto pakleno i mnogo gore. Imam dužnost prema njoj, Džej Are, a iskoristiću šta god mogu da je ispunim." „Nije Tori deo toga." „Grešiš. Tesno je povezana. Sad, saslušaćeš me na jedan prokleti minut pre nego što počneš da me napadaš. Poveo sam je tamo i žao mi je zbog toga koliko je njoj to teško palo, ali ponovo bih tako uradio. Znala je nešto što nije mogla da zna. Videla je kako se to zbilo kao da je sama tamo bila dok se to dešavalo. Čuo sam ja za takve stvari; pitao sam se o njima, ali nikada ih ranije nisam video. Neću to nika zaboraviti." „Treba da je ostavite na miru. Nikakvo pravo nisi imao da je ta iskoristiš." „Džej Are, ti nisi video tu devojku. Nadam se, bože, da nikada ne vidiš bilo šta što liči na ono što su njoj uradili. Ali da se to bi mi govorio da nemam pravo da iskoristim bilo šta što bi to ispravno. To je drugi put da sam video tako nešto. Da smo prvi put obraćali pažnju na Tori, možda se drugi put i ne bi dogodio." „Pa šta to, do đavola, pričaš? Nikada Nikada u Progesu nismo imali silovanje i ubistvo ubistvo žene." „Ne, prvi put je bilo dete." Video je kako je Džej Ar raskolačio oči, kako mu je krv pobegla iz lica. „Prvi put se nije desilo u gradu. Ali Tori je bila prisutna baš kao što je sada bila ovde. I kada mi kaže da je ista osoba koja je bila Šeri Belouz ubila i malu Houp Lavel, ja ću da joj poverujem." Džej Aru su se usta osušila. „Neki lutalica je ubio Houp Lavel." „To je pisalo u i ostaju. To su svi hteli da veruju. veruju. To je hteo da veruje i šerif Tejt, a ja ne mogu da kažem da je pogrešio. Ali ja neću isto da govorim, a ne mogu više ni isto to da verujem. Neću da pokušavam da to prikačim nekom usputnom lutalici. Bilo ih je još. Tori zna za njih. FBI zna za njih i dolaze ovamo. Krenuće na njega, Džej Ar, a pričaće i sa Tori, sa njenom mamom, sa tvojom sestrom. I sa tobom." „Hanibal Bodin." Džej Ar nasloni glavu u šake. „Ovo će da dokrajči Sarabet. Ubiće je." je. " Spustio je ruke. „Vratiće se tamo. To je to kuda će da ode. Bože sveti, Karle, otići će do Sari i..." „Čuo sam se sa tamošnjim šerifom. Postavio je čoveka da motri na kuću, da pazi na tvoju sestru." „Moram ja sam da odem tamo. Da je nateram da dođe ovamo." „Da je moja sestra, valjda bih i ja tako uradio. Ići ću i ja sa tobom, da ti pomognem da smiriš tamošnje pandure." „Mogu ja sam." „Cenim da možeš." Karl D. klimnu glavom i poče da se pakuje. Očekivao je bes, prekor. Oboje je očekivao. Baš kako je očekivao i da ono što je učinio, a i ono što treba da učini, da sve to unekoliko naruši dugogodišnje prijateljstvo. Nije moglo ništa da se učini, sem da se čeka i da se sazna šta ponovo može da obnovi. „Cenim da možeš, Džej Are", ponovo je izgovorio. „Ali idem svakako. Moram da razgovaram sa tvojom sestrom, a voleo bih to da obavim pre nego što federalci stignu i zgrabe sve to od mene." „Ideš li kao pandur ili kao moj prijatelj?" „Oboje. Duže sam ti prijatelj, ali sam i jedno i drugo." Zabacio je štap na rame i susreo se sa Džej Arovim očima. „Nameravam „Na meravam oboje da održim. Ako ti nemaš ništa protiv, ići ćemo mojim kolima. Brže ćemo da stignemo." Teško mu je palo, ali Džej Ar zadrža jezik za zubima jer je znao da će ružne reči pasti ako progovori. Pošlo mu je za rukom da se bezvoljno, slabaško osmehne. „Još ćemo brže proći ako uključiš sirenu i ako budeš vozio ko čovek, a ne kao baba." Olakšanje rastereti srce Karla D., donekle. „Možda bih i mogao, deo puta."
Kejd se žestoko trudio da se ne razbesni, da pazi na reči. Svaki put kada bi pomislio kakvom su se nepromišljenom, nemarnom riziku njegova sestra i Tori izložile prethod‐ ne večeri, u njemu bi se uskovitlala bura. Pridike, pretnje, prekori oslobodili bi ga delimično pritiska, ali ga nikuda ne bi odveli. Nije on bio čovek koji je sebi dopuštao besciljne pravce. Znao je tačno kuda želi da ide, a jednostavno morao je da odabere najbolju maršrutu da tamo i stigne. Nije mu najvažnija brzina, pa je čekao pogodan trenutak. Već izvesno vreme nije sebi povlađivao i dozvoljavao opuštena nedeljna jutra. Naj‐ bolji način da se taj dan otpočne, po njegovom mišljenju, uključivao je zadržavanje Tori u krevetu što je duže moguće. A tu se radilo o tome da mora da je zarobi i da gricka kako god i šta god ona želela sve dok se ne oraspoloži za to. A imalo je i dodatnu pred‐ nost što je smirivalo napete nerve. Spremio je doručak jer je ogladneo, a došao je i do zaključka da Tori pozamašnim jutarnjim obrokom smatra dve šolje kafe. Poveo je razgovor o nebitnim temama. Knjigama, filmovima, umetnosti. Imali su sreće što su im ukusu bili slični. Nije to Kejd smatrao bitnim, već poprilično finim, pogodnim bonusom. Pomišljao je kako ona smatra da on nije primetio da joj oči često lete ka prozoru, da pretražuju. Sve je on primećivao. Nervozne ruke koje se trudila nečim da uposli pa onda ono kako bi se zaustavila, primirila, kao da se upinje da čuje neku promenu ritma spoljaš‐ njeg zvuka. I ono kako je poskočila kada je pustio zaštitna vrata da lupe kada je izašao da joj se pridruži dok je ona negovala cveće. Koliko puta u životu je naišao na svoju majku kada je poslovala po bašti?, zapitao se. Podjednako mu je bilo nemoguće da prosudi kuda plove njene misli kada je plevila i čupkala biljčice. Kako uredne, mozgao je, kako su pedante obe žene pri ovom poslu. Kleče, na sebi imaju šešir i rukavice dok obrađuju aleju, pune korpu bezdušno iščupanim korovom i cvećem kojem je prošao cvat. I kako bi se obe razbesnele kada bi im rekao za ovo poređenje. Tokom jutra, Torin glas, njeno lice, ostadoše potpuno smireni. A samo to ga je jedilo. Nije sa njim htela da podeli šta je muči. I dalje je deo sebe zadržavala prikrivenim i odvojenim. Njegova majka je, pomisli on opet, dok je bazao po tremu i proučavao Torinu pognu‐ tu glavu, držala deo sebe odvojenim i prikrivenim. Nije ništa mogao da učini, nikada ništa nije mogao da pokuša da bi se približio majci. Ali, do đavola, može da se približi Tori. „Ajde sa mnom da se provozaš." „Da se provozam?" Podigao ju je da se ispravi. „Moram nešto da obavim. Ajde sa mnom." Prva njena reakcija: smireno olakšanje. Ostaće sama. Moći će da prilegne, da zažmu‐ ri, da pokuša da se pribere u toj pometnji koja joj je kolala u glavi. Nekoliko sati samoće da zakrpi zid i da otera potrese. „I ja imam svašta da radim. Idi ti." „Nedelja je." „Znam ja koji je dan. A gle čuda, sutra je ponedeljak. Očekujem nove isporuke, uklju‐ čujući i onu od Lavel pamuka. Ima papirologije..." „Koja može da sačeka do ponedeljka." Svukao joj je baštenske rukavice dok je zborio. „Ima nešto što bih da ti pokažem." „Kejde, nisam spremna da bilo kuda idem. Ni tašna mi nije tu.“ „Neće ti trebati", rekao je i pri tom je vukao prema kolima „Tako nešto samo muškarac može da izgovori." Zarežala je kad je skoro strpao u automobil. „Ma daj makar da se očešljam."
Potegao joj je šešir, bacio ga na zadnje sedište. „Lepo izgleda," kliznuo je za upravljač pre nego što je mogla da se doseti još nekog izg vora. „Kad je vetar razleprša, samo će biti još više seksi." Pokupio je svoje sunčane naočare sa table, stavio ih i ubacio automobil u rikverc. ,,I da, to ti je opet nešto što samo muškarac može da izjavi." Okrenuo je na put, lupio po gasu. „Simpatična si kad si ljuta." „Onda sam sada predivna." „Tačno tako, dušo. Ali opet, meni se tvoj izgled dopada bez obzira na raspoloženje. Zgodno je to, zar ne? Koliko se mi dugo znamo, Tori?" Jednom rukom je zadržavala kosu pozadi. „Sve ukupno? Oko dvadeset godina, valjda." „Ne. Znamo se dva i po meseca. Pre toga smo se samo poznavali, zaobilazili jedno drugo. Možda smo povremeno razmišljali ili razmatrali jedno drugo. Ali oko dva meseca se znamo. Hoćeš da znaš šta sam saznao o tebi za to vreme?" Nije tačno mogla da presudi raspoloženje. Ton glasa je bio blag, izraz lica opušten, ali bilo je tu nečega. „Nisam baš sigurna." „Eto ti, to ti je jedno. Viktorija Bodin je oprezna žena. Retko ide grlom u jagode, a potom će da izvrši podrobno ispitivanje. Nema baš poverenja. Čak ni u samu sebe." „Ako tako ideš, isprljaš se." „Eto još i to. Logika. Oprezna i razložna žena. Sad, to bi se možda nekim ljudima učinilo poprilično običnim, čak i nezanimljivim. Ali takvi ne bi u obzir uzeli ceo paket. Oni ne bi dodali odlučnost, um, humor ili ljubaznost. Iznad svega, propustili bi toplinu koja je dragocenija jer se tako retko deli. I sve je to upakovano, ponekad preterano čvrsto, u veoma privlačan paketić." Skrenuo je na uzani, zemljan put, usporio. „Dobra ti je ta analiza." „Jedva da je zagrebla površinu. Složena si ti i očaravajuća žena. Zahtevna i teška. Zahtevna jednostavno zbog toga što odbijaš da nešto zahtevaš. Teška si muškarcu za ego jer nikada ništa ne tražiš." Ništa nije rekla, ali sastavila je dlanove ‐ siguran znak napetosti. Sada mu je u glasu začula ljutnju, tek pomalo oštriji prizvuk gneva. „Odavde ćemo pešice." Zaustavio je kola i izašao. I s jedne i s druge strane pružala su se polja na kojima se red za redom protezao pamuk marširajući kao u stroju. Osetila je miris zemlje i đubriva i vreline, sve zrelo i slatkasto i oporo. Mora da su ih nedavno kultivisali, mozgala je, pretvorili korov u zemlju. Zbunjena, ne baš sigurna šta ovde treba da se uradi i zašto su uopšte i došli, sledila ga je niz redove dok su joj mlade biljčice milovale noge i podsećale je na detinjstvo. „Nije bilo mnogo kiše", reče Kejd. „Dovoljno, ali ne mnogo. Ne treba nam toliko navodnjavanja kao drugim gazdinstvima. Tlo duže zadržava vodu kad nije natopljeno hemikalijama. Ophodi se prema njemu kao prema nečemu prirodnom, a ono tako i buja. Namerači se da ga promeniš, teraj ga da živi prema tvojim očekivanjima, pa će mu trebati sve više i više samo da bi preživelo. Dva meseca, loptice će se otvoriti." Čučnuo je, skinuo sunčane naočare, okačio ih o košulju, pa zatim vrhom prsta pridi‐ gao čvrsto zatvorenu lopticu. „Moj otac bi koristio regulator da uspori rast, defolijant da ubije lišće. Tako je on znao. Tako se radilo. Radiš li drugačije, ljudima se to baš i neće dopasti. Moraš da se dokažeš. Moraš to da želiš." Ispravio se, susreo njene oči. „Tori, koliko moram da se dokazujem tebi? „Ne znam na šta misliš." „Kako ja to vidim, većina ljudi se prema tebi ophodila na izvestan način. To je ono što si ti znala. Tako se radilo. Rekao bih da sam ja postupao drugačije." „Ljut si na mene."
„Ooo, jesam. Ljut sam na tebe. Stići ćemo do toga. Ali sada te pitam šta želiš od mene. Šta to tačno hoćeš od mene." „Kejde, neću ništa." „Do đavola. Pogrešan odgovor." Kada se krupnim koracima udaljio od nje, ona zabrza za njim. „Zašto je pogrešan? Zašto moram da želim nešto od tebe ili želim da ti budeš druga‐ čiji, radiš nešto drugačije, kada sam srećnija sa tobom, takvim kakav jesi, nego što sam ikada bila." Zaustavio se, okrenuo ka njoj. Sunce je nemilosrdno tuklo na polja. Osetio je kako ga vrućina obuzima, kako se kotrlja u njemu. „Eto ti ga sad. Govoriš mi da sam te usrećio. Ali da ti kažem ja šta je tu pogrešno. Ja hoću nešto od tebe, a neće nam uspeti ako je to jednostrano. Nijedno od nas dvoje neće tako dugo da ostane srećno." Bol je udari u stomak i ustalasa se prema srcu. „Hoćeš ovo da okončaš. Ja ne..." Dah joj se prekinuo, prekinuo joj je glas. Suze su potekle u oči, zapekle je. „Ne možeš..." Tražeći reči, ustuknula je. „Izvini." ,,I treba da se izviniš što si to pomislila." Nije se trudio oko njenih suza, samo je zažmirio. Sračunao. „Rekoh ti da te volim. Misliš li ti da to mogu tek tako da isključim samo zato što oko tebe ima dosta posla? Doveo sam te ovamo da bih ti pokazao kako ja završavam ono što počnem, da ono što meni pripada dobija sve što ja imam. Ti mi pripadaš." Zgrabio ju je za ruke, povukao tako da se ispela na nožne prste. „Smorio sam se čekajući da ti to prokljuviš. Brinem za ono što je moje, Tori, ali očekujem i nešto zauzvrat. Rekao sam ti da te volim. Daj mi nešto zauzvrat." „Plašim se onoga što osećam prema tebi. Razumeš?" „Možda i bih, kada bi mi rekla šta je to što osećaš prema meni." „Suviše toga." Zažmurila je. „Toliko toga da ne mogu da zamislim svoj život bez tebe u njemu. Ne želim da mi budeš potreban." ,,I naravno da je svima drugima lakše da im treba. Meni da si mi m i ti potrebna." Malčice ju je prodrmao, pa je otvorila oči. „Volim te, Viktorija, a zbog toga sam se ponekad loše proveo." Priljubio joj se usnama uz obrvu. „Ne bih to menjao, čak i da mogu." „HOĆU da budem smirena u vezi sa tim." Prislonila je obraz uz njegove grudi, nasme‐ šila se kada je izvukao naočare i bacio ih na tlo. „Samo hoću da mi to normalno bude." „Zašto misliš da je normalno da budeš smirena u vezi sa ljubavlju? Ja se ne osećam smirenim." Pomazio ju je po kosi. „Voliš li me, Tori?" Čvršće ga je stegnula, ukotvila se. „Da. Mislim..." „Samo da." Cimnuo joj je kosu, pa je j e ona podigla lice. „Neka ostane na da", promrm‐ ljao je, te joj prekrio usne svojima. „Kaži to nekoliko puta, pa da se oboje naviknemo. Voliš li me?" „Da." Uzdrhtala je i uzdahnula, sklopila ruke na njegovom vratu. „Već je bolje. Voliš li me, Tori?" Ovoga puta se nasmejala. „Da." „Skoro savršeno." Prešao je svojim usnama preko njenih, osetio kako su njene smekšale. „Hoćeš li da se udaš za mene, Tori?" „Da." Oči joj zalepršaše i otvoriše se, trgnula se unazad. „Šta?" „Prihvatiću prvi odgovor." Podigao ju je sa zemlje, uposlio joj usne svojima sve dok joj se nije zavrtelo i dok nije ostala bez daha. „Ne. Spusti me. Pusti me da razmislim." „Žao mi je, izgleda da si se zaletela grlom u jagode. Sad ćeš morati m orati da živiš sa tim." „Vrlo dobro znaš da je to bio trik." „Manevar", ispravio ju je, pa je poneo nazad u automobil. ,,I to poprilično dobar, iako sam moram da se pohvalim." „Kejde, brak nije šala, a da ne pričam da nisam ni pomišljala na to." „Onda ćeš morati brzo da razmišljaš. Ako želiš veliko venčanje, možemo da čekamo
do jeseni, posle žetve." Spustio ju je u kola. „Ukoliko bi želela nešto skromno i prisno, moj izbor, meni odgovara sledeći vikend." „Prestani. Dosta. Nisam pristala na brak." „Da, jesi." Uskočio je pored nje. „Možeš da vrdaš, prenemažeš se, okolišaš, ali činjeni‐ ca je da te volim. Ti voliš mene. Krenuli smo prema braku. Takvi smo ti mi ljudi, Tori. Želim život sa tobom. Želim sa tobom porodicu." „Porodicu." Pomisao na to ohladi joj krv. „Zar ne vidiš da je razlog...O pobogu, Kejde." Primio joj je lice u ruke. „Naša porodica, Tori. Ona koju zajedno steknemo biće naša." „Znaš da ništa nije tako jednostavno." „Nema tu ničega jednostavnog. Pravi postupci ne znače uvek i da su jednostavni." „Kejde, nemamo vremena. Toliko se toga dešava oko nas." „Zato i jeste savršeno vreme." „Popričaćemo o tome razumno", rekla mu je kada je povezao niz prašnjavi put. „Kada mi se ne bude vrtelo u glavi." „Važi, pričaćemo koliko ti srcu volja." Kada su stigli do račvanja puta, krenuo je desnim krakom. Smesta, Tori se ispravi u sedištu, stomak joj se preturi. „Kuda ideš?" „Na Bo Rivz. Moram nešto da uzmem." „Ne idem ja tamo. Ne mogu tamo." „Naravno da možeš." Položio je šaku na njenu. „To je kuća, Tori. Samo kuća. I moja je." Grudi su je zabolele, a dlanovi se oznojili. „Nisam spremna. A ni tvojoj majci se to neće dopasti. To je dom tvoje majke, Kejde." „To je moj dom", hladno ju je ispravio. ,,I biće naš dom. Moja majka će to naprosto morati da prihvati." A moraće i Tori, pomislio je. 26.
To je, pomisli Tori, najlepša kuća. Ne veličanstvena niti elegantna kao dražesni stari domovi Čarlstona onako nepostojani i ženstvenih čari. Već silna i nedostižna i moćna. Kao dete, smatrala ju je zamkom. Mesto snova i lepote i izuzetne snage. Ono malo puta kada se i usudila da kroči unutra, blenula bi i šapatom govorila poput paganina u katedrali. Retko je ulazila, bila je suviše stidljiva i preplašena da bi rizikovala da je Margaret Lavel prećutno prekori. A i tada još suviše mala da bi se zaštitila od oštrih strela Marga‐ retinih misli. Ali, videla je i omirisala i dodirnula svaku sobu kroz Houp. Znala je pogled sa svakog prozora, osećaj pločica i drvenog poda. Pod njenim stopa‐ lima osećala je miris koji se zadržavao u kancelariji u kuli, mešavinu kože i burbona i duvana koji je odavao muškarca. Tata. Ne može sebi da dozvoli da kuću sada posmatra Houpinim očima, da je tako povuče, uvuče. Mora da je osmotri svojim. U sadašnjici. Bila je bajna kao i prvog puta kada ju je ugledala, shvatila je. Bajna i ponosna, a u pozadini nebo u koje se prkosno uzdižu kule. Da, baš je takva. Predivni snovi sa cvećem rasutim niže nogu u znak dočeka i golema stara stabla koja čuvaju prilaz sa obe strane. Na nekoliko dragocenih trenutaka, Tori je zaboravila posledniji put kad ju je videla, kada je došepala uz prilaz užasnutih očiju i sa smrću u srcu. „Ne menja se", promrmljala je. „Hmm?" „Ma šta se dešavalo oko nje, pa čak i u njoj, postojana je. Čudesno je to."
Značilo mu je što čuje milinu u njenom glasu kada govori o njegovom domu. „Moji preci su bili i ćudljivi i samoživi. Jake karakteristike za građevinu." Zaustavio je automo‐ bil, isključio motor. „Idemo unutra, Viktorija." Njen osmeh ‐ nije ni znala da su joj se usne iskrivile od njega ‐ nestade. „Tražiš kavgu." Izašao je iz kola, krenuo prema njenim vratima, otvorio ih. „Pozivam ženu koju volim u svoj dom." Uzeo ju je za ruku i povukao da izađe. Podsetila se da je on bez obzira na svoju uglađenost podjednako tvrdoglav. „Ako bude kavge, rešićemo je." „Lako je tebi. Ti imaš temelje, kao kuća. A ja sam se uvek teturala po močvarnom tlu, pa moram da pazim kuda gazim." Pogledala je naviše u njega. „Zar ti je toliko važno da sad zagazim?" „Da, jeste." „Pa, seti se toga ako potonem." Krenuli su uza stepenište na trem. Setila se kako je tu sedela sa Houp, kako su se igrale ili proučavale neku svoju piratsku mapu. Visoke, velike čaše limunade orošene kapima. Kolačići. Miris ruža i lavande. Ta slika je upadala i bežala joj iz uma. Dve devojčice, ruke i noge potamnele na suncu, nagnutih glavica. Šapuću tajne mada nikoga i nije bilo da ih čuje. „Pustolovina", reče tiho Tori. „To nam je bila lozinka. Htele smo toliko pustolovina da preživimo." „Sada ćemo mi." Podigao joj je ruku da je poljubi. „Dopalo bi joj se to, zar ne?" „Da, valjda bi. Mada nije baš mnogo marila za dečake." Tori pođe za rukom da se nasmeje kada je on otvorio vrata. „Tako ste zamorni." Srce joj je prebrzo tuklo, a ogromno predsoblje sa svojim divnim zelenim pločicama pružilo se pred njim kao provalija. „Kejde.“ „Veruj meni", reče i povuče je unutra. Vazduh je bio hladan. Uvek je bio hladan i svež i mirisan. Sećala se čari toga, te oštre suprotnosti ustajaloj vrelini njene kuće i kako mirisi sinoćnje večere nikada nisu kadili vazduh ovog doma. A setila se i kako je nekada tu stajala sa Kejdom, skoro na istom mestu. „Bio si visok kad si bio mali." Borila se da joj glas ostane miran. „Meni se činilo da si vrlo visok i tako lep. Princ zamka. I dalje jesi. Tako malo toga se izmenilo." „Tradicija je za Lavelove religija. Uče nas tome od rođenja. To je i uteha i zamka. Dođi u dnevnu sobu. Daću ti nešto hladno da popiješ." Nije njoj dozvoljeno u dnevnu sobu, gotovo da reče, ali se suzdrža. Mogla je da sedi u kuhinji, ako prođe sa zadnje strane. Lila bi joj ponudila hladan čaj ili koka‐kolu, kolačić ili neku sitnu poslasticu. I ako bi joj pomogla da prebriše, dobila bi novčić za teglicu pod krevetom. Ali nije njoj dozvoljeno u porodične prostorije. Uz poseban trud, sprečila je najezdu starih slika koje su nagrnule na nju, te se usred‐ sredila na sadašnjicu. Rani ljiljani su bili u cvatu, pa je na divnom stolu postavljenom pod krivinu stepenica počivala vaza veselog cveća. Njihov miris bio je sasvim ženstven. Pored vaze stajali su visoke, bele svećice u upadljivim, plavim svećnjacima. Niko ih nije palio, pa su boravile tu neokaljane, nedir‐ nute i savršene. Kao fotografija, pomisli. Svaki deo, svaka postavka bezuslovna baš kao da je ostala, tačno takva, već decenijama. A sada ona ulazi u tu sliku. I kako je zakoračila prema pragu, Margaret se pojavi na vrhu stepeništa. „Kinkejde." Glas joj je bio oštar, zajedljiv. Šaka joj se skoro tresla dok se držala za rukohvat, ali nije joj to dozvoljavala. Glave podignute, sišla je do polovine. „Htela bih da
porazgovaram sa tobom." „Naravno." Poznavao je on taj ton, to držanje, ali nije se potrudio da svoj odgovor uvije u ljubazan osmejak. „Baš sam krenuo da Tori pokažem dnevnu sobu. Zašto nam se ne pridružiš?" „Više bih volela nasamo da popričamo. Molim te, dođi gore." Napola se okrenula, ubeđena da će da je sledi. „Plašim se da će to morati malo da sačeka", reče ljubazno. „Imam gosta" Ukočila se, oštro okrenula glavu baš kada je Kejd poveo Tori u dnevnu sobu. „Kejde, nemoj to da radiš." Već su je bockali napetost, bodeži zlobe „Nema svrhe." „Baš ima. Šta bi ti? Siguran sam da je Lila ohladila čaj u kuhinji ili možda ima gazira‐ ne vode u baru." „Ne treba mi ništa. Nemoj mene da koristiš kao oružje. Nije pošteno." „Srećo." Pognuo se da je poljubi u čelo. „Nisam." „Kako se usuđuješ?" na vratima je stajala Margaret, bleda i naoštrena, očiju preplav‐ ljenih gnevom. „Kako se usuđuješ da mi ovako prkosiš i to sa ovom ovde? Savršeno jasno sam ti rekla šta želim. Neću je u ovoj kući." „Možda ja tebi nisam savršeno jasno objasnio šta ja želim." Kejd se pomeri, položi šaku na Torino rame. „Tori je sa mnom i dobrodošla je ovde. I očekujem da se svako koga odvedem u ovu kuću lepo ugosti." „Pošto si zapeo da obavimo ovaj razgovor dok je ona tu, ne vidim razloga da se mučim ljubaznošću ili manirima." Slika se ponovo promenila kada je ušla Margaret. Scena je, pomisli Tori, savršeno opremljena. Samo se likovi pomeraju. „Slobodno ti spavaj sa kim god hoćeš. Ne mogu da te sprečim da se viđaš sa tom ženom niti da pokrećeš tračeve o sebi i svojoj porodici. Ali pod moj krov je nećeš dovoditi." „Pazi se, majko." Kejdov glas je omekšao, opasno omekšao. „Govoriš o ženi kojom ću se oženiti." Kao da ju je udario, Margaret zatetura unazad. Sad joj je lice natopila boja, dodirnula joj obraze. „Jesi li ti poremetio pameću?" A moj tekst?, zapita se Tori. Ma mora da ga imam i ja u ovoj čudnoj predstavici. Zašto ne mogu da ga se prisetim? „Ne tražim tvoje odobrenje. Iako mi je žao što te ovo uznemirilo, da se navikneš." „Kejde." Tori je smogla glasa, već zarđalog usled neupotrebljavanja. ,Sigurna sam da bi tvoja majka više volela da nasamo razgovarate." „Nemoj ti da govoriš umesto mene." Obrecnu se Margaret na nju. „Vidim da sam možda predugo čekala. Nastaviš li ovako, sa ovom ženturačom, rizikuješ da izgubiš Bo Rivz. Upotrebiću svoj uticaj da ubedim upravni odbor Lavel pamuka da te smene sa mesta predsednika." „Možeš da pokušaš", reče on staloženo. „Neće ti uspeti. Boriću se sa tobom na sva‐ kom koraku, a ja imam prednost. Čak i kada bi mogla da mi ugroziš položaj u fabrici, u šta čisto sumnjam, nikada ne možeš da mi dirneš u farmu." „To ti je zahvalnost? Ona je to zakuvala." Margaretine pete kucnuše o drvo kada je pohitala napred. Kejd se samo pomerio korak u stranu, postavio se između Tori i svoje majke. „Ne, ja sam zakuvao. Obračunavaj se sa mnom." ,,E, odlično. Žurka." Sa Pčelicom koja joj je trčkarala za petama, ušeta Fejt. Oči su joj sijale od iščekivanja, osmeh šeretski. „Zdravo, Tori. Al' nam lepo izgledaš. Jesi za vino?" „Odlična ideja, Fejt. Naspi Tori vina. Obračunavaj se sa mnom", ponovi on Margaret. „Sramotiš familiju, a i sećanje na svoju sestru." „Ne ja, ti. Sramota je jedno dete kriviti za smrt drugog deteta. Sramota je da se krivi nedužna žena i to sa takvim prezirom i zlobom, a sve zbog svoje sopstvene krivice i
tuge. Žao mi je što nikada nisi mogla da vidiš dalje od toga, pa da vidiš decu koja su ti ostala, život koji si mogla da stvoriš van tog mehura sapunice kojim si se okružila." „Ti ćeš meni tako da govoriš?" „Pokušao sam svakako drugačije. Ako si učinila šta si morala za sebe, neću da te krivim. Ako nastaviš da živiš kao što si živela poslednjih osamnaest godina, tvoja volja. Ali Fejt i ja imamo svoje živote, a moj će da bude uz Tori." „Pa, čestitam." Fejt podignu čašu vina koju tek što je nasula, pa je sama ispila. „Pretpostavljam da bi ovo trebao da bude šampanjac. Tori, daj da ti ja prva poželim dobrodošlicu u našu srećnu porodicu" „Tišina." Zašišta Margaret, a od kćeri nije dobila ništa više do sle ganja ramenima. „Misliš li ti da ja ne znam zašto ovo radiš?", reče ona Kejdu. „Inatiš se meni. Kažnjavaš me za neke izmišljene nepravde. Majka sam ti i tako sam i postupala prema tebi najbo‐ lje što sam umela od dana kad si rođen." „Znam." „Beda, zar ne?" promrmlja Fejt. Kejd samo baci pogled ka njoj, odmahnu glavom. „Nemam ja za šta da ti se inatim ili da te kažnjavam. Ne radim ja ovo tebi, mama. Radim to za sebe. Čudo mi se dogodilo u životu. Tori mi se vratila u život." Ponovo ju je uzeo za ruku, otkrio da je hladna, privukao je k sebi. ,,I otkrio sam da sam sposoban za mnogo više nego što sam mislio. Sposoban sam nekoga da volim i da želim za nju sve najbolje da činim. Ja sam tu najbolje prošao. Ona tako ne misli, neće tako misliti čak ni posle ovoga. Ali ja znam. I nameravam to da čuvam kao blago." „Do sutra, sudija Parsel će da mi sastavi novi testament. Oboje ću da vas ostavim bez prebijene pare." Usmerila je svoj besan, prodoran pogled u Fejt. „Bez pare, razumeš li, osim ako ne staneš sada na moju stranu. Nemaš ti ništa lično sa ovom ženskom", reče ona Fejt. „Pobrinuću se da dobiješ svoj deo i Kejdov, počevši od poštene tržišne vred‐ nosti za svoj udeo u Močvarnoj kući i nekretnine u ulici Market." Fejt se zagledala u vino. „Hmmm. E, a koja bi to poštena tržišna cena bila?" „Negde oko sto hiljada", reče joj Kejd. „Ne mogu da kažem koliki je majčin udeo u nekretninama, ali nagađam da je vrlo blizu sedam cifara." „Ooooo." Fejt napući usne. „Zamisli. Znači, sve to biće moje ako Kejda bacim lavovi‐ ma, tako reći, i uradim ono što ti hoćeš." Sačekala je sekundu. ,,E sad, kada, pitam se, kada sam ja, mama, ikada uradila nešto što ti hoćeš?" „Mudro bi ti bilo da promisliš o ovome." „Drugo pitanje. Kada sam ja bila mudra? Hoćeš vino, Kejde, ili bi ti radije pivo?" „Neću ti više nuditi", reče hladno Margaret. „Ako si rešio da nastaviš sa ovom farsom, napustiću kuću i ti i ja više nećemo imati ništa jedno drugom da kažemo." „Biće mi žao." Kejdov glas ostade smiren. „Nadam se da ćeš s vremenom da se predo‐ misliš." „Biraš nju iznad porodice? Svoje krvi." „Bez sekunde oklevanja. Žao mi je što nikada ni prema kome to nisi osetila. Da jesi, ne bi to dovodila u pitanje." „Upropastiće te." Pribravši se, Margaret pogleda Tori. „Misliš da si pametna što si istrajala. Veruješ da si pobedila. Ali grešiš. Na kraju će da vidi kakva si, pa ništa nećeš imati." Reči su bile tu, baš tu, pa je shvatila da je samo čekala da ih izgovori. „Vidi on kakva sam. To je moje čudo, gospođo Lavel. Molim vas ne terajte ga da bira između nas. Ne primoravajte sve nas da živimo sa tim." „Imala sam ja još jedno dete koje je tebe izabralo i skupo je platilo za to. Sada mi odvodiš drugo dete. Urediću da smesta krenem", rekla je Kejdu. „Budi toliko pristojan, pa mi je skloni s očiju dok ne odem." „Vidi, vidi." Kada joj je majka otišla, Fejt nasu drugu čašu. „Beše prijatno." „Fejt."
„Ma, nemoj tako da me gledaš", rekla je, zanemarivši Kejda. „Pretpostavljam da se nijedno od vas dvoje nije posebno zabavilo, ali ja jesam. Izuzetno. Sam bog zna da je to zaslužila. Evo." Tutnula je vino Tori u ruke. „Izgledaš kao da ti treba piće." „Idi porazgovaraj sa njom, Kejde. Ne može na ovome da ostane." „Ako pokuša, izgubiće sve ovo moje novo poštovanje i divljenje." Fejt se pridignu na nožne prste, poljubi ga u obraz. „Izgleda da nas ipak nije oboje upropastila." Uzeo ju je za ruku, zadržao je tako. „Hvala ti." ,,O dušo, bilo mi je zadovoljstvo." Držeći čašu podalje od sebe, bacila se u fotelju, nasmešila se kada joj je Pčelica skočila u krilo. „Ja, eto planiram da proslavim." „Šta? To što je Kejd objavio da namerava da se oženi mnome ili to što ti je majka nesrećna?" Fejt nakrenu glavu i prouči Tori. „Mogu ja oboje, ali izgleda da ti ne možeš. Suviše si osetljiva. I dobrodušna. O kako bi joj to tek bilo mrsko. Još jedan povod za slavlje", zaključila je i pijucnula vino. „Nisi baš zanimljiva, Fejt", promrmlja Kejd. „Ma, pusti me da uživam na trenutak, hoćeš li? Nisu svi tako velikodušni kao vas dvoje. Bože blagi, stvarno ste se našli. Ko bi to pomislio? Srećna sam zbog vas. Zamisli tek to. Iskreno se radujem zbog oboje. Mislim da sam se malkice raspekmezila." „Pokušaj da kontrolišeš to sramotno izlaganje osećanja." Nestrpljiv, Kejd se okrenu ka Tori, pređe svojim rukama naviše preko njenih, pa potom naniže do šaka. „Moram nešto da uzmem iz kancelarije, potom ćemo da idemo. Biće ti dobro?" „Kejde, popričaj sa majkom." „Ne." Nežno ju je poljubio. „Neću dugo." „Pij vino", predloži joj Fejt kada su ostale same. „Vratiće ti boju u obraze." „Neću vino." Tori odloži čašu, potom priđe prozoru. Želela je napolje, tamo gde bi mogla da diše. „Ako baš zapneš da budeš tužna, samo ćeš sve ovo da pokvariš Kejdu. Uradio je to zato što te voli." ,,A zašto si ti?" „Zanimljivo pitanje. Pre godinu dana, ma do đavola, pre će biti pre mesec dana, možda bih bila i prihvatila ponudu. Pozamašna je to gomila para, a ja zaista volim šta sve novcem može da se kupi." „Ne, ne bi ti to bila uradila, ne nikada, a i reći ću ti zašto." Tori poglednu iza sebe. „Prvo zbog toga da joj se narugaš u lice. Drugo, važnije od prvog, uradila bi ti to zbog Kejda. Jer ga voliš." „Da, volim ga, a ljubav se ni meni ni njemu ne javlja lako. Moja majka se za to pobrinula." „Krivićeš je za sve?" „Ne, samo za ono što je njeno. Sama sam ja sebi dovoljno zeznula život. Ali on nije. Nikada samom sebi nije zlo činio, a nije ni nekom drugom. Strašno ga volim." Iznenađena, Tori baci pogled. Fejtine oči su i dalje bile sjajne, ali u njima su plivale suze. „Nije on kazao ono što joj je rekao da bi je povredio, već zato što je istina. Ja bih. Rekla bih joj tako nešto da bih je povredila. Nek ti je bude žao, ako baš mora, ali ne očekuj to od mene. On ima priliku sa tobom, a ja hoću da on tu priliku iskoristi." „Što mu to nisi rekla?" „Govorim tebi. Vidim ja šta on oseća prema tebi, a volela bih da i ja mogu to da osećam prema nekome. Ne zbog toga da budem bolja osoba. Volim sebe ovakvu kakva jesam. Ipak, ako neko nekom toliko znači..." Zamišljeno je proučavala vino u čaši, svetlost koja se sa prozora prelamala kroz nju. „Ako neko nekom toliko znači, mora da će to nešto od same osobe da oduzme." Skrenula je pogled na Tori. „Nije li tako?" „Jeste. Ali počinjem da verujem da je to nešto što tebi više ne treba. Ne treba ti, ako ti
taj neko uzvrati ljubav." „Zanimljivo. Eto meni o nečemu da mozgam." Pogled je skrenula baš kada je Kejd ušao u prostoriju. „Pretpostavljam da biste sada da budete sami." „Da.“ „Onda ćemo Pčelica i ja da se tornjamo, hoćemo li?" Stavila je kuci povodac, pa je podstakla da skoči na pod. „Zapravo, mislim da ćemo da izađemo i da ostanemo napolju dok se vazduh ne raščisti." Dodirnula je Kejda po obrazu kada je izlazila. „Predlažem da i vi tako uradite." „Nećemo još." Sačekao je dok nije čuo kako njegova sestra zatvara vrata, potom je ispružio ruku ka Tori. „Hoću to ovde da uradim. Možemo to da smatramo zatvaranjem kruga." „Kejde, bilo je ovo teško za tebe, za sve vas. Ja..." „Ne, nije bilo teško. I učinjeno je. Ti i ja, mi tek počinjemo." Iz džepa je izvadio kuti‐ jicu, otvorio je. Dijamant je uhvatio sunčev zrak i buknuo. „Bio je moje bake, a nasledio sam ga ja." Panika ju je zapanjila. „Nemoj." Cimnula je šaku, ali njene prste čvrsto stegao svojima. „Nasledio sam ga ja", ponovio je, ,,s nadom da ću ga jednoga dana predati ženi koju budem želeo da oženim. Nisam ga dao Debori. Nikada mi ni na pamet nije palo da ga njoj poklonim. Valjda sam znao da ga čuvam za neku drugu. Da čekam neku drugu. Pogledaj me, Tori." Nije mogla da ga odbije niti da se odupre. I vrelina svega toga uvukla se u nju. Topli‐ na i snaga. Nada. Srce mu je ravnomerno tuklo pod njenim dlanom, oči mu nikada nisu odlutale sa njenih. Poverenje, pomislila je. Veruje joj svim svojim bićem. Sledeći korak je njen. „Volela bih da možeš da pogledaš u mene zato što ne znam kako da ti opišem šta osećam. Uplašena sam jer toliko toga postoji. Nisam htela da se ikada više zaljubim. Ali nisam znala da može da bude drugačije. Nisam znala da postojiš ti. Tako si pouzdan, Kejde." Smešila se sada, podigla je ruku da bi se poigrala sa njegovom kosom. „Zbog tebe i ja postajem pouzdana." „Udaj se za mene." ,,O, bože." Duboko je uzdahnula, morala je da zastane na trenutak. „Hoću." Pogledala je naniže kada joj je namestio prsten. „Predivan je. Vrti mi se u glavi od njega." „Malo je veći." Palcem je prešao po zlatnom krugu. „Imaš nežne ruke. Moraćemo da mu menjamo veličinu." „Nećemo odmah. Hoću prvo da se naviknem na njega." Skupila je šaku u pesnicu, potom uzdahnula. „Volela ga je." Oči su joj zaplivale kada je ponovo podigla pogled. „Tvoja baka. Volela ga je. Ime joj je bilo Lora i bila je srećna." „Tako ćemo i mi", obeća joj on. Dopustila je sebi da mu veruje. Karl D. je ostavio uključenu sirenu i gas je gazio na osamdeset sve do puta 195. Nije za to, naravno, bilo povoda, ali ipak ga je pomalo oduševljavalo. I sam bog zna da je zabavljalo Džej Ara. Isključio ju je kada su se približili uključenju na autoput. „Možda bismo trebali ovo da radimo nedeljom umesto što idemo na pecanje." „Baš da ti krv jurne", složio se Džej Ar. „Nema da se osećaš kao matori prdonja kada ko sumanut jurcaš putem." „Kome ti da je matori prdonja? Džej Are, da ti kažem šta ću da uradim, ako misliš da će lakše da ti bude. Odbaciću te do tvoje sestre, pa ću da odem i da se javim šerifu. Tako ćeš ti da imaš vremena da popričaš sa njom, a i ona će da ima vremena da se spakuje." „Hvala ti mnogo." Džej Aru je raspoloženje naglo opalo, ali je nastojao da ga popravi. „Neće ona hteti ni da mrdne, pa ću morati dobrano da se potrudim. Hteo sam da joj
kažem kako smo poprilično sigurni da je Han i dalje negde oko Progresa, pa će da mu bude bliže ako pođe sa mnom." ,,A i nije daleko od istine. A pošto je takav slučaj, poslaću dodatne patrole u tvoju ulicu. Hoću da počnete da koristite onaj moderni alarmni sistem na koji te Buts nagovo‐ rila pre par godina." „Koristimo ga otkad ste pronašli Belousovu. Buts kaže da mira nema dok god ga ne uključimo." Pomislio je na svoj grad, na ulice kojim je mogao da se šeta zatvorenih očiju, na ljude koje je znao po imenima. I na sve one koji su znali njega. „Ne treba tako da bude." „Ne treba, ali ponekad eto, jeste tako. Ti i ja, Džej Are, mi smo drugačije odrasli. Viđa‐ li smo promene u Progresu, uglavnom nabolje. Priklonili smo im se, možda izgubili nešto kada su posadili kuće u polju gde smo se nekada igrali loptom ili kada su podigli još jedan supermarket i počeli priču o prokletim tržnim centrima van grada. Ali smo im se priklonili. Sa nekim promenama moraš na sasvim drugačiji način." Džej Ar se osmehnuo. „Šta ti sad pa to znači?" „Ubij me ako znam. Je l' ovo skretanje ka njoj?" „Aha. Put je gadan. Moraš da paziš na pod kola. Stidim se što ćeš videti kako ona živi, Karle." „Mani to. Suviše smo dugo prijatelji da bi se bavio takvim baljezgarijama." Patrolna kola su lupila, zaškripala. Trgnuvši se, Karl D. us pori. Potom nacilja pogled ispred sebe. „Šta je, do đavola, ovo? Do đavola. Problem. Do đavola", ponovio je i udario po gasu tako da je ostatak izrovanog puta prošao u žestokom truckanju. Ispred kuće su čučala dva patrolna automobila okrenuta jedan ka drugom. Žuta policijska traka pružala se bednim dvorištancem. I kako je nagazio na kočnicu, unifor‐ misani policajac koji je stajao na ulegnutom tremu siđe niza stepenice. „Šerif Ras iz Progresa." Ispetljao je legitimaciju, pridržao je ispred policajca da je ovaj osmotri. „Šta se ovde dogodilo?" „Imali smo nesrećan slučaj, šerife Ras." Policajac je probledeo i uozbiljio se, oči je krio iza tamnih naočara. „Moraću da vas zamolim da sačekate. Šerif je unutra. On će vam dati odobrenje." „Ovo je kuća moje sestre." Džej Ar dograbi policajca za rukav. „Moja sestra živi ovde. Gde mi je sestra?" „Moraćete da popričate sa šerifom. Ostanite iza trake, molim vas", naredi im i krup‐ nim koracima uđe u kuću. „Nešto se dogodilo Sarabet. Moram da..." „Sačekaj." Karl D. zgrabi Džej Ara za ruku pre nego što je uspeo da pojuri napred. „Samo sačekaj. Ništa ne možeš da učiniš. Daj da pričekamo." Već je zapazio tamnu mrlju u prašini ispred kokošinjca, a drugu kako prlja preraslu travu. Šerif Bidžer je bio ljudina lica prekaljenog godinama i vremenskim prilikama. Oči su mu bile bledoplave i izražene linijama koje su delovale kao da ih je sunce urezalo u kožu. Osmotrio je okolinu kada je iskoračio iz kuće, zastao na trenutak da bi obrisao graške znoja sa čela, a potom se zaputio ka dvojici koja su ga čekala. „Šerife Rase." „Tako je. Šerife, poveo sam gospodina Munija da pokupi svoju sestru Sarabet Bodin. Šta se dogodilo?" Bridžer pomeri svoje blede oči na Džej Ara. „Vi ste brat Sarabet Bodin?" „Da. Gde mi je sestra?" „Moje saučešće, gospodine Muni. Dogodila se nesreća. Rano jutros. Vaša sestra je mrtva." „Mrtva? Šta to govorite? Nije moguće. Pričao sam sa njom nema ni dva dana. Nisu prošla ni dva dana. Karle, rekao si mi da su postavili policiju ovde, baš ovde, da paze na
nju." „Tačno tako, učinili smo to. I svog čoveka sam izgubio jutros. Dobrog porodičnog čoveka. Žao mi je zbog vašeg gubitka, gospodine Muni, a žao mi je i zbog njihovog." „Džej Are, sedi sada. Sedi dok ti se ne vrati snaga u noge." Karl D. otvori vrata kola, pogurnu prijatelja na sedište. Džej Aru se lice strašno zacrvenelo, a ogromno telo počelo je da se drmusa. „Je l' vam problem da mu neko donese vode šerife?" Klimnuvši glavom, Bridžer se okrenu i dade znak policajcu. „Perti, donesi gospodinu Muniju čašu vode." „Sedi ovde." Kolena Karla Dija pucnuše kao petarde kada je čučnuo. „Samo sedi i dođi do daha. Ja ću da odradim šta mogu." „Baš sam pričao sa njom", ponovi Džej Ar. „Petak uveče. Pričao sam sa njom." „Znam. Samo ti sedi dok se ne vratim." Udaljio se od kola, odmicao sve dok ga Džej Ar više nije mogao čuti. „Možete li da mi ispričate šta se dogodilo?" „Otkrivamo to proteklih nekoliko sati. Flint ‐ njemu je zapala smena od dva do osam. Nismo ni znali da je bilo problema sve dok njegova smena nije stigla i pronašla ga. Baš tamo." Bridžer pokaza prema kokošinjcu. Odneli su njegovog čoveka u mrtvačnicu, zakopčanog u crnu vreću. Neće to nikada zaboraviti. „Sačekao ga je metkom s leđa. Oborio ga. Mlad je bio, žilav. Pokušavao je da stigne do radija, puzao je preko pet metara sa metkom u sebi. Izvadio je oružje. Imao je oružje u ruci. Neko mu je prislonio uz glavu i povukao obarač." „Imao je trideset i tri godine, šerife Rase. Ima desetogodišnjaka sina i kćerkicu od osam godina kod kuće. Moja je odgovornost što oni sada nemaju oca. Ja sam ga ovamo poslao. Znali smo da je Bodin opasan, ali nismo znali da je naoružan. Nikada nije koris‐ tio vatreno oružje za bilo koje svoje drugo zlodelo. Skot mi je upucao čoveka s leđa." Karl D. obrisa usta šakom. ,,A gospođa Bodin?" Sarabet. Sari Muni koja je sedela na prednjem tremu njegove mame, jela za njenim stolom. „Pretpostavljam da je znala da dolazi. Spakovala je kofer. U spavaćoj sobi stoji praz‐ na šolja kafe, a meni se čini kao da je tu možda držala gotovinu. Sada je nema. Vrata su bila otvorena, nema nasilnog ulaska. Pustila ga je da uđe ili je sam ušao. Dvaput ju je ustrelio. Jednom u grudi, jednom u potiljak." Karl D. odagna tugu, sagleda stanje kuće, tla. „Pretpostavljam da ste pročešljali okolinu." „Aha. Popričali smo sa komšijama. Naposletku smo pronašli nekoga ko nam je rekao da je čuo nešto što je moglo da bude pucanj, negde jutros oko pet, pet i trideset. Ljudi ovde gledaju svoja posla. Niko nije obraćao pažnju." Vrelina je bila neumoljiva. Karl D. izvuče maramicu i pređe njome preko lica dok mu je znoj natapao košulju koju je nosio na pecanje. „Kako je do đavola stigao ovamo?" „Ne znam. Stopirao, možda. Ukrao kola. Istražujemo još." ,,A novac iz limenke za kafu? Nešto mi tu nije jasno. Spakovala je kofer?" „Tako je. U njemu je bilo njene odeće, nešto njegove. Znala je da dolazi. Proverili smo telefonske pozive. Logično je da ju je zvao, a ona da mu je rekla kako stvari stoje. Ne bi se baš moglo reći da je sarađivala sa policijom." I on ju je krivio, iako je mrtva, za ubistvo njegovog čoveka. „Gospodin Muni će onda da obavi identifikaciju, kao najbliži rođak?" „Aha." Karl D. ponovo protrlja usne. „Obaviće on to. Jeste li obavestili majku preminule?" „Ne. Hteo sam to da odradim kad se vratim u kancelariju." „Bio bih vam zahvalan ako meni to prepustite, šerife Bridžere, Ne bih da vam upadam na teritoriju, ali ona me poznaje."
„Drage volje. Nije baš da u tome uživam." „Dobro onda. Vodim Džej Ara kod njegove mame. Lakše će im tako biti." ,,U redu. Šerife Rase, on je sada ubica policajca. Ako će to nekako da uteši vašeg prijatelja, kažite mu da to đubre neće moći ni dovoljno daleko ni dovoljno brzo da umakne." „Obaveštavajte me, šerife, a i ja ću vas. Sutra ili prekosutra mi stižu federalci. Sigurno će da vam svrate u posetu." „Dobro došli. Ali moj je ovo okrug, a i mog čoveka su jutros odneli u vreći." Bridžer pijunu na zemlju. „Bodinu bi bilo bolje da se milom bogu pomoli da ga federalci ščepaju pre mene." Miljama dalje, Hanibal Bodin zagrize svinjski kotlet. Šniclu koju je zajedno sa hlebom i sirom i flašom džim bima uzeo iz kuće u koju je provalio. Bilo je poprilično jednostav‐ no, pošto je porodica otišla u crkvu. Posmatrao ih je kako polako napuštaju kuću upara‐ đeni u garderobu za nedeljnu službu i kako se trpaju u mini‐karavan. Licemeri. Odlaze u crkvu da bi se razmetali materijalnom svojinom. U božju kuću da bi se šepurili. Bog će njih da kazni, baš kao što je kažnjavao sve gorde i nadmene. A bog pruža, pomisli, dok je oglodavao kosku. Našao je on dosta hrane u toj kućerini. Meso od prethodne večere. Dovoljno da održava telo u životu. I pića da ga krepi u teškom času. Ovo je njegova kušnja, njegova proba, ovo lutanje po divljini. Odbacio je kosku i žestoko potegao iz flaše. Izvesno vreme je očajavao. Zašto je kažnjen, pravičan je čovek? Onda mu se sve razjasnilo. Valjalo ga je odmeriti, valjalo je dokazati da je dostojan. Bog ga je teretio ovim iskušenjem, iznova i iznova. Nekada je bio slab, nekada bi poklekao. Ali sada mu je pružena prilika. Sotona mu živi u kući, pod njegovim krovom, već osamnaest godina. Činio je šta je mogao da otera đavola, ali nije mu uspelo. Neće ponovo zakazati. Podigao je flašu, dopustio vrelini viskija da ga ojača. Uskoro, veoma uskoro, okonča‐ će zadatak koji mu je poveren. Odmoriće se, moliće se. Potom će mu se pokazati put. Zatvorio je oči i sklupčao se da bi zaspao. Gospod pruža, pomislio je, i rukom pokrio pušku koju je postavio pored sebe. 27.
Tori je posmatrala kako kola šerifa Rasa polako odmiču njenim prilazom, kako skre‐ ću na put ka Progresu. Sedela je na istom mestu otkad joj je ujak rekao sve ono za njenu majku, tamo gde se spustila polako u staru stolicu za ljuljanje na prednjem tremu. Baš ta njena smirenost zabrinjavala je Kejda. Njena smirenost i njena ćutnja. „Tori, uđi da malo prilegneš." „Ne želim da prilegnem. Dobro mi je. Volela bih da nisam baš tako dobro. Volela bih da osećam nešto više. U meni je prazno tamo gde bi trebala da bude žalost. Pokušavam tu nešto da učitam, ali ne mogu. Šta sam ja to kada ne mogu da budem žalosna za svo‐ jom rođenom majkom?" „Nemoj sebe da prisiljavaš." „Više sam žalila Šeri Belouz. Ženu koju sam jednom srela. Više sam se zaprepastila i užasnula zbog neznanke, nego zbog mog najrođenijeg. Gledala sam ujaka u oči i tu sam mogla da vidim bol, tugu. Ali ne u sebi. Za nju nemam suza." „Možda si ih već dovoljno prolila." „Nešto u meni fali." „Ne, nije tako." Prišao joj je sada, kleknuo pred nju. „Nije više deo tvog života. Lakše je žaliti za neznancima nego za nekim ko bi trebao da ti je deo života, a nije to bio." „Majka mi je mrtva. Veruju da ju je moj otac ubio. A pitanje mom umu, ono koje mi se
najviše ističe u umu u ovom trenutku, glasi: zašto bi se ti vezao za nekoga ko potiče iz tako nečega?" „Znaš odgovor. A ako ljubav nije dovoljna, dodaćemo i razum. Nisi ti svojim roditelji‐ ma ništa više nego što sam ja mojim. Život koji ćemo da otpočnemo i izgradimo zajedno je naš." „Trebalo bi da te napustim. To je razložno, a valjda ima veze i sa ljubavlju. Ali neću. Potreban si mi. Toliko želim ono što bismo mogli da imamo zajedno. Tako da neću hrabro postupiti i otići." „Dušo, ne bi ti makla ni dva koraka." Izdahnula je i slabašno se nasmejala. „Možda ja to i znam. Kejde." Tako ga je lako bilo dodirivati, petljati mu vrhovima prstiju po oštrim krajevima kose. „Da li bismo nas dvo‐ je bili zajedno, misliš li, da je Houp poživela? Da se ništa od onoga što se dogodilo nije dogodilo i da smo odrasli kao normalni ljudi?" „Da." „Ponekad me tvoja sigurnost uteši." Prešla je do kraja trema da bi pogledala drveće koje je močvaru ušuškavalo u senke. „Ovo je drugi put od kada sam se vratila kući da je neko umro. Za taj drugi put, smatrala sam da će po mene da dođe. Doći će on ipak." „Neće ti se ni primaći." Da, pomisli ona, njegova sigurnost može da bude uteha. „Moraće da dođe. Moraće da pokuša." Smirila se, okrenula se. „Možeš li da mi nabaviš pištolj?" „Tori..." „Nemoj da mi govoriš da ćeš da me zaštitiš ili da će policija da ga pronađe, da ga zaustavi. Verujem ja u sve to, donekle. Ali on će da se vrati po mene, Kejde. Znam to kao što znam koji je danas dan. Moram se moći odbraniti ako do toga dođe. I braniću se. Neću oklevati da njemu uzmem život kako bih svoj spasila. Nekada možda i bih. Ali sada se rizikuje toliko toga. Sada imam tebe." Smučilo mu se od jeze u stomaku, ali klimnuo je glavom. Ništa nije rekao, otišao je do automobila, otvorio pomoćnu fioku. Počeo je sa sobom da nosi revolver od ubistva Šeri Belouz. Doneo ga je Tori. „Ovo je revolver, tridesetosmica." „Manji je nego što sam mislila." „Bio je očev." Kejd u šaci okrenu stari smit i veson. „Ovo bi ti bio prikriveni pištolj, pretpostavljam, pošto je tako kompaktan. Umeš li da pucaš?" Stegla je usne. Delovao je opasno i delotvorno u Kejdovoj šaci. Elegantnoj ruci farmera. „Da povučem obarač?" „Pa, ima tu još po nešto. Tori, jesi li sigurna u ovo?" „Da." Uzdahnula je. „Da, sigurna sam." „Ajmo onda. Idemo u dvorište, pa ću da ti održim lekciju." Fejt je pevala iznenađujuće bezbrižnim i umilnim glasićem dok je nosila namirnice uza stepenice u Vejdov stan. Pčelica je trčkarala za njom, njuškala je vazduh koji je u sebi sadržao sećanja na bezbroj pasa, mačaka i glodara kućnih ljubimaca. Oduševljena sobom, Fejt premesti kese, uhvati se za kvaku, te vrata odgurnu kukom. Na ofucanom tepihu dnevne sobe ležao je Mongo, a glavu je položio na šape. Rep mu je zalupkao i podigao je glavu kada se pojavila Fejt. „Ej, zdravo. Mnogo bolje izgledaš, matori medo. Pčelice, Mongo se oporavlja. Nemoj da mu žvaćeš uši. Poješće te u jednom zalogaju." Ali Pčelica je već njuškala, grickala i gurkala ga. „Pa, valjda bi vas dvoje trebalo da se upoznate. Gde je doktor?" Pronašla ga je u kuhinji kako bulji u šolju kafe. „Evo ga." Kese je ispustila na pomoćni sto, potom se okrenula da bi mu se s leđa bacila oko vrata i da bi ga poljubila u teme. „Imam za vas, doco Vejde, veliko iznenađenje. Zaslužio si da ti skuvam večeru. A ako dobro odigraš sve poteze, posle dezerta, sledi ti romantični trenutak."
Iz dnevne sobe se začula rafalna paljba laveža zbog koje je ona potrčala iz kuhinje. „Ma zar nisu najslađi? Vejde, dođi da vidiš ovo. Igraju se. Pa, grmalj manje‐više gnječi Pčelicu jednom šapom, ali se baš zabavljaju " I dalje se smejala kada se vratila u kuhinju, potom se zaustavila kada je ugledala Vejdovo lice. „Srce, šta ne valja? Je l' nešto nije bilo redu sinoć sa konjem Hilovih?" „Ne. Ne. Kobila je dobro. Moja tetka ‐ sestra moga oca ‐ mrtva je Ubijena je rano jutros." ,,O, moj bože. Oh, Vejde, pa to je strašno. Šta se to ovde dešava?" Sela je naspram njega i poželela da zna šta da uradi. „Tvoga tate sestra? Torina mama?" „Da. Nisam je video već... Bože, ni ne sećam se kada sam je poslednji put video. Ne mogu njen lik ni da prizovem u sećanje." „Nema veze." „Nije tačno da nema veze. Moja porodica se raspada. Za boga miloga, Fejt, misle da ju je moj teča ubio." Zbog užasa u njegovim očima ona je svoj sopstveni potisnula. „Vejde, on je zao čovek. Zao i opasan čovek i ništa to nema veze sa tobom. Žao mi je Tori, kunem ti se da jeste. I tvoje tetke i tvoje porodice. Ali... pa, reći ću ti ovo, pa makar se naljutio na mene. Ona ga je izabrala, Vejde, ostala je sa njim. Možda je to neka vrsta ljubavi, ali je loša vrsta. Bedna ljubav." „Ne znamo mi šta se dešava u životima drugih ljudi." „Ma đavola ne znamo. Uvek tako govorimo, ali znamo. Znala sam šta se dešavalo u životima mojih roditelja. Da je i jedno od njih imalo smelosti, poradili bi na svom braku ili bi ga bili okončali ‐ to znam. Umesto toga, moja majka se zakačila za ime Lavelovih kao da je to neka nagrada, a tata se spanđao sa drugom ženom. I čijom krivicom? Dugo sam vremena sebi dopuštala da verujem kako je kriva ta druga žena, ali nije tako. Tata je bio kriv što nije poštovao bračne zavete, a mama što mu je to dopuštala. Možda je lakše reći da je ovo krivica Hanibala Bodina. Ali nije. I sasvim sigurno nije ni tvoja, niti Torina, niti tvoga tate." Odgurnula se od stola. „Volela bih da mogu da smislim nešto lepo da ti kažem. Ili nežno i utešno, ali meni to ne ide najbolje. Pretpostavljam da želiš da ideš kući." „Ne." Pogled mu je počivao na njenom licu sve otkad je progovorila. „Bolje mu je s mojom majkom. Zna ona šta da učini za njega. Ko bi do đavola pomislio da ćeš ti znati šta treba da uradiš za mene?" Ispružio je ruku. Kada ju je primila, privukao ju je bliže, lice sakrio u njenom stomaku. „Ostani, hoćeš li?" „Naravno da hoću." Pomazila ga je po kosi. Osetila se pomalo nestabilno, čudno. „Malo ćemo da ćutimo." Držao se nje, iznenađen koliko i ona što mu je oslonac. „Sedim ovde otkad me je otac nazvao. Ne znam koliko dugo. Pola sata, sat vremena. Smrznut. Ne znam šta da uradim za svoju porodicu." „Znaćeš, kad za to dođe vreme. Uvek znaš. Hoćeš da ti skuvam kafu?" „Ne. Hvala ti. Ne. Moram da pozovem baku i Tori. Mada prvo moram da smislim šta da im kažem." Očiju zatvorenih i lica i dalje priljubljenog uz nju, slušao je lavež pasa u dnevnoj sobi. „Zadržaću Monga." „Znam ja to, srce." „Noga mu lepo napreduje. Potrajaće dok zaraste, ali biće njemu dobro. Možda će malo da ćopa. Hteo sam dobro da ga udomim, ali...ne mogu." Podigao je pogled, zbunjen. „Kako to misliš da znaš? Nikada je ne zadržavam pse." „Još nisi pronašao pravog psa, o tome se radi." Pomno joj se zagledao u lice, a rupice na obrazima su mu se produbile kao što se obično i dešava kada ga nešto zabavlja. „Al' si se ti nešto promudrila." „To sam ti nova ja. Donekle mi se sviđa." ,,I ta nova ti sprema večere?"
,,U retkim prilikama. Kupila sam nam dva odreska, a i dodatke." Prišla je pomoćnom stolu, prekopala po kesi i izvukla dve bele sveće. „Lusi iz prodavnice me pitala kakvo sam to veče isplanirala kad kupujem crveno meso i bele sveće i fin kolač sa sirom u kutiji." Malo se osmehnuo, ustao sa stolice. ,,I šta si ti odgovorila Lusi iz prodavnice?" „Rekla sam joj da spremam romantičnu večeru za dvoje, za sebe i doktora Vejda Munija. Naćulile su se tu neke radoznale uši na ovaj fin podatak." Odložila je sveće. „Nadam se da ti ne smeta što nisam bila diskretna i što ćemo sada da postanemo predmet priča i nagađanja." „Ne." Obujmio ju je, položio obraz na njenu kosu. „Ne smeta mi" „Lisi, srce, ne slažem se baš sa ovim." „Pa, Dvajte, idemo da izjavimo saučešće prijateljima i komšijama." Pokušavajući da se udobnije namesti, Lisi se pomeri u sedištu kola, pridrža stomak rukom. „Tori je upravo izgubila majku i biće zahvalna što smo saosećajni." „Sutra možda. " Dvajt nesrećno poglednu put pred sobom. „Dan posle toga." „Ma, njoj sad neće biti do spremanja normalnog jela, zar ne? Pa joj ja onda nosim ukusan pileći đuveč. Da joj pomogne da očvrsne. Pobogu, baš će joj biti teško." Uprkos bogobojažljivom uzdahu, u njoj je sve divno plesalo i ustreptalo. Torinu rođenu majku ubio je njen rođeni otac. Pa to je kao nešto iz tabloida ili iz Holivuda. I pošto je izvukla Dvajta iz kuće, a jedva da je prošlo sat vremena otkad su se vesti proširile, najverovatnije će ona da bude prva koja će da vidi Tori. Ipak je saosećala sa Tori. Naravno da jeste. Zar nije ponela đuveč koji joj je majka spremila da ga pogreje kada stigne beba? U slučaju smrti, nosi se hrana ‐ to svi znaju. „Neće njoj biti do društva" nastavio je Dvajt. „Nismo mi društvo. Pa išla sam sa Tori u školu. Oboje je poznajemo od detinjstva. Ne mogu da podnesem da ona u ovakvom trenutku samuje." Ili da neko drugi prvi stigne. „Osim toga, Dvajte Frejzijere, ti si gradonačelnik. Dužnost ti je da obiđeš ožalošćene. Pobogu, pazi na rupe, srećo. Moram ponovo da piškim." „Neću da mi se previše uzbudiš ili potreseš." Posegnuo je da je potapše po ruci. „Ne možeš ovde da počinješ sa porođajem, Lisi." „Nemoj da brineš." Ali joj je bilo milo što je brinuo. „Ostale su mi još tri nedelje, najmanje. Zaboga, kako izgledam?" Uznemirena, otvorila je ogledalce. „Mora da sam jeziva, samo sam onako izjurila. Ogromna, debela, strašna kravetina." „Predivna si. I dalje si najlepša devojka u Progresu. I samo si moja." ,,O, Dvajte." Malčice se zarumenela i našešurila kosu. „Tako si sladak. Ovih dana se naprosto osećam debelo i ružno. A Tori je tako vitka." „Kost i koža. Moja žena ima obline." Pružio se da joj protrlja grudi, pa je ona zacičala. „Prestani s tim." Kikoćući se, lupnula ga je po ruci. „Sram te bilo. Srami se. Vidi, još malo pa smo stigli, a zbog tebe sam se sva uzbudila." Uvukla mu je ruku među noge. „A i ti si se sam uzbudio. Sećaš se kako smo se nekada znali parkirati duž ovog puta kada smo bili mladi i blesavi?" „A ja sam te nagovorio na zadnje sedište ćaletovih kola." „Nije ti trebalo mnogo. Načisto sam šiznula za tobom. Prvi put kada smo vodili ljubav, bilo je to ovde negde. Bilo je tako mračno, tako seksi. Dvajte." Prošetala mu je prstima uz nogu. „Kada beba stigne, a meni se vrati moja linija, da zovemo mamu da dođe kod nas i pazi decu. Ti i ja ćemo da se izvezemo ovamo, pa da vidimo da li i dalje možeš da me ubaciš na zadnje sedište." Izdahnuo je. „Samo ti nastavi tako da pričaš, Lisi, i ja neću moći da izađem iz kola, a da se ne osramotim." „Uspori malo. Hoću da stavim karmin." Iskopala ga je iz tašne. „Mama je rekla da će noćas da pazi Luka. Trebalo bi da svratimo u posetu Buts i Džej Aru kada odemo od Tori. Pretpostavljam da će sahrana biti tamo negde oko Florensa.
Moraćemo, naravno, da idemo ispred grada i tako to. Nemam nijednu crnu trudničku haljinu. Valjda ću onda morati da se snađem sa teget haljinom, iako ta ima lepu belu kragnicu. Ljudi će da me razumeju, je l' da, ako obučem teget? I moraćemo da pošaljemo cveće." Torokala je tako dok nisu skrenuli niz prilaz. Dvajt više nije bio uzbuđen, ali ga je polako počela da muči glavobolja. Petnaest minuta, obeća on sebi. Daće Lisi petnaest minuta da se vrti oko Tori, onda je vodi kući i nateraće je da podigne noge. Tako će on sebi moći da uzme pivce, da se zavali i da gleda šta god se bude davalo na ESPN sportskom kanalu. Niko u Progresu neće žaliti za Sarabet Bodin osim njene najuže porodice. Ne razume zašto bi smrt tako daleko od njega i njegovog grada trebalo da mu oduzima više od par minuta vremena, ličnog ili profesionalnog. Odradiće svoje posete, potom zaboraviti na sve to. „Nije mi jasno zašto bi neko hteo da živi čak ovde gde nema ni žive duše", reče Lisi dok ju je Dvajt izvlačio iz automobila. ,,A opet, Tori je uvek i bila čudna. Takve dve se ne rađaju često, mama je obično govorila. A opet..." Prekinula je rečenicu i značajno pogle‐ dala Kejdov automobil. „Izgleda da njoj ipak ne nedostaje društvo. Kunem ti se, Dvajte, njih dvoje uopšte ne mogu da zamislim zajedno, ni na sekund. Ne mogu njih dvoje ništa zajedničko da imaju, a koliko ja mogu da vidim, Tori nije od onih koje mogu da zagreju muškarca, ako znaš na šta mislim. Donekle lepo izgleda, ako ti se sviđa takav tip žene, ali nije ništa u poređenju sa Deborom Parsel. Ni za živu glavu ne mogu da zamislim šta to Kejd vidi u njoj. Muškarac njegovog položaja, mogao bi da bira žene. Sam bog zna da sam pokušala da ga usmerim ka dosta njih." Dvajt je izgovarao „hmmm" i ,,a‐ha" i „da, srce" po par puta dok je iznosio jelo iz kola. Nije stvarno morao da sluša svoju suprugu kada počne da melje. Nakon nekoliko godina braka, upoznao je njen ritam tako da je mogao da naglasi njene izjave u odgovarajuće vreme, a da ni pojma nema o čemu ona to priča. Takav poredak im je oboma odlično odgovarao. „Mislim da će ona ubrzo da mu dosadi i da će da se udalje onako kako to i bude sa ljudima kada između njih ne postoji prava povezanost kao što je mi imamo." Zatreptala je okicama, potapšala mu ruku i on je ispravno pročitao znake. Uputio joj je nežan pogled pun ljubavi. „Jednom kad se ponovo oslobodi, pozvaćemo ga na večeru sa, oh, možda Kristal Bin. Možda ću čak moći i Tori da pronađem nekog finog čoveka, nekog ko je više njen nivo. Tu ću morati valjano da se potrudim pošto mislim da nema baš mnogo muškaraca koji bi bili za to da budu sa takvim čudakom. Kunem ti se, ponekad me samo pogleda i ja se naježim, ako znaš na šta mislim. Tori!" Uzviknula je kada je Tori otvorila vrata i smesta je raširila ruke. ,,O srećo, tako mi je žao tvoje majke. Dvajt i ja smo došli istog trenutka kada smo čuli. Jadnice. Ali zašto se ne odmaraš? Bila sam ubeđena da će te Kejd u ovakvom trenutku naterati da prilegneš." Zagrljaj je gušio i bio je vreo. „Dobro mi je." „Naravno da ti nije dobro, a sa nama ne moraš da se pretvaraš. Starim prijateljima." Pljesnula je rukom Tori po leđima. ,,E sad, hoću da sedneš, a ja ću da ti skuvam finu šolju čaja. Donela sam ti i jelo. Hoću da pojedeš nešto toplo, da tokom ovih bolnih momenata očuvaš snagu. Kejde." Pustila je Tori da bi pažnju usmerila na Kejda koji je izašao iz kuhinje. „Drago mi je što si ovde, brineš o Tori. Njoj su sada potrebni svi njeni prijatel ji. Čuj, hajde ti sa mnom, srce." Obujmila je Tori oko struka kao da je pridržava. „Dvajte, ti donesi to jelo ovamo u kuhinju, Pa da ga podgrejem za Tori." „Lisi, tako si ljubazna", poče Tori. „Nema tu šta ljubazna ili ne, nema toga među prijateljima. Znam da si sada skoro raspamećena, ali mi smo tu za tebe. Kud puklo da puklo, računaj na nas, je l' tako, dragi Dvajte?"
„Sigurno." Molećivo je pogledao Kejda kada je Lisi odvukla Tori prema kuhinji. „Nisam mogao da je zaustavim", promrmljao je. „Iz najboljih namera ona to." „Naravno." „Strašno je ovo što se dogodilo. Užasno. Kako Tori izdržava?" „Izdržava." Kejd baci pogled ka kuhinji gde je Lisi pričala i pričala. „Brinem se za nju, ali izdržava." „Kažu da je to Hanibal Bodin uradio. Glas se brzo širi. Mislio sam da bi hteo da znaš šta se priča. Biće samo još gore dok ne bude bilo bolje " „Mislim da ne može da bude gore. Šerif Ras te obaveštava o poteri?" „Drži sve za sebe. Valjda mora tako. Nismo ovako nešto ovde imali otkad si ti izgubio sestru, Kejde." Oklevao je, potom se premestio s noge na nogu, a jelo mu je još bilo u rukama. „Ni tebi ne može da bude lako, pošto te sve podseća." „Ne, nije mi lako. Ali da ti kažem, meni ovo liči kao da će sve da se završi za sva vremena. Sve više liči na to da je Bodin ubio Houp." „Ubio..." Duboko je udahnuo, ponovo izdahnuo kada je i on, takođe, bacio pogled u pravcu kuhinje. „Bože mili, Kejde. Ne znam šta da kažem. Šta da mislim." „Ni ja. I dalje." „Dvajte, dođi ovamo i donesi mi to jelo, hoćeš?" „Idem", odgovorio je. „Pokrenuću Lisi, čim budem mogao. Znam da vam ne treba društvo." „Mnogo ti hvala. A bio bih ti zahvalan i ako ne budeš pominjao vezu Torinog oca sa Houp. Ni Lisi, niti kome drugome, ne još. Tori je sada ionako već dovoljno teško." „Računaj na mene. Mislim to, Kejde. Javi mi šta hoćeš da uradimo i kada, a ja ću da se pobrinem za to." Uspeo je da se osmehne. „Ti i ja i Vejd, znamo se odavno. Baš odavno." „Računaću na tebe. Računam. Ja..." Iznenada se iz kuhinje prolomio vrisak zbog koga je Dvajt uzbunjen jurnuo preko prostorije. Upao je u kuhinju i ugledao Lisi, širom razrogačenih očiju, usta otvorenih, a šakama je dograbila Torinu. „Vereni! Ma, ja naprosto ne mogu da verujem! Dvajte, pogledaj ovamo šta Tori nosi na prstu, a nijedno od njih dvoje ni reč da progovori o tome." Trgnula je Torinu ruku napred, a lice joj se ozarilo ushićenjem što je ‐ bila je sigurna u to ‐ prva koja je to saznala. „Nije li to nešto?" Dvajt je proučio prsten, potom pogledao Tori u oči. Opazio je zamor, postiđenost, blagu ozlojeđenost. „Stvarno jeste. Nadam se da ćeš da budeš veoma srećna." „Naravno da će da bude srećna." Lisi pusti Torinu šaku kako bi mogla da se odgega oko stola i zagrli Kejda. „Nisi li ti prefrigan, ni slovce da kažeš. Onda tako brzo zgrabiš Tori. Ma mora da joj se i dalje vrti u glavi. Moramo da proslavimo, da nazdravimo srećnom paru. Joj." Zaustavila se, imala toliko pristojnosti da se zarumeni i pored toga što su oči nasta‐ vile da joj igraju. „Šta meni pada na pamet? Skroz sam rasejana, to je. O srećo, mora da si tako rastrzana." Odbrzala je nazad to Tori, što je hitrije mogla. „Verena, a izgubila i mamu ‐ u tako kratkom roku. Život ide dalje, zapamti to. Život ide dalje." Tori se nije potrudila da uzdahne, ali joj jeste pošlo za rukom da strpa šaku u krilo pre nego što je Lisi ponovo dograbi. „Hvala ti, Lisi. Izvini, nadam se da razumeš, ali moram da pozovem baku. Moramo sve da uredimo." „Naravno da razumem. E sad, hoću da mi javiš ako mogu nešto da uradim za tebe. Bilo šta. Nema tu da li je nešto teško ili nešto vrlo lako. Dvajt i ja ćemo vrlo rado da pomognemo. Zar ne, Dvajte?" „Tako je." Čvrsto je obujmio Lisi. „Idemo mi sada, ali možete da nas pozovete ako nešto bude trebalo. Ne, ne morate da ustajete." Usmerio je Lisi ka vratima. „Sami ćemo da izađemo. Zovite nas, jeste li čuli?" „Hvala vam."
„Zamisli ti to. Zamisli!" Lisi je jedva sačekala da stignu do ulaznih vrata. „Nosi dijamantski prsten dovoljno velik da te zaslepi i to onog dana kad saznaje da joj je tata ubio mamu. Kunem ti se, Dvajte, ne znam šta da mislim. Planiraće venčanje i sahranu u isto vreme. Rekoh ja tebi, nisam li ti rekla da je ona čudak." „Rekla si mi, dušo." Lako ju je ugurao u kola, zatvorio vrata. „Ne da si mi rekla...", promrmljao je. Unutra, Kejd sede za sto. Na trenutak on i Tori su se samo pomno zagledali. „Izvini", reče on naposletku. „Zbog?" „Dvajt je moj prijatelj, a ona ide sa njim." „Blesava je ona žena. Nije posebno prepredena, nije ni posebno lukava. Buja na tuđim dešavanjima, dobrim ili lošim. Trenutno, ne zna šta će pre. Evo Viktorije Bodin, usred tragedije i skandala. I evo vam je još jednom, verene za jednog od najistaknutijih ljudi okruga." Tori napravi pauzu, baci pogled naniže na prsten na ruci. Trgnula se kada ga je ugledala, pomisli. Nije loš osećaj, samo čudan. „Takve vesti", nastavi ona. „Mora da joj sad sve čangrlja u glavi kao od klikera. Zveckaju jedan o drugi jer nema mnogo toga tamo da im se nađe na putu." Usne su mu zadrhtale. „Je l' to pretpostavka ili si zavirila?" „Nema potrebe. To ionako ne radim, kada joj sve što pomisli piše na čelu. Dvajt je nikada ne bi tako brzo odveo odavde da nije željna da se dokopa telefona i da počne da širi vesti." ,,I to ti smeta." „Da." Odgurnula se od stola, odšetala do prozora. Čudno je kako joj donekle utehu pruža pogled na mračne senke močvare. „Znala sam ja kada sam se vratila ovamo da će me staviti pod mikroskop. Razumela sam to. I nosiću se sa tim. Moja majka... I sa tim ću da se nosim. Nema mi druge." „Ne moraš sama sa tim da se nosiš." „Znam. Vratila sam se ovamo da se suočim sama sa sobom, pretpostavljam. Da razre‐ šim ili da makar prihvatim ono što se dogodilo Houp i svoj udeo u tome. Očekivala sam ogovaranja, poglede, nagađanja i radoznalost. Nameravala sam da ih iskoristim za podsticanje posla. I jesam, a i nastaviću da ih koristim. Hladno je to." „Ne, to je zdrav razum. Žilavo, ali ne hladno." „Vratila sam se zbog sebe", rekla je tiho. „Da dokažem da mogu. Očekivala sam da ću da platim za to. Da ću da smirim nemire u se ali da ću da platim. Nikada nisam očekivala tebe." Okrenula se. „Kejde, tebe nikada nisam očekivala. I ne znam šta treba da uradim sa svim ovim osećanjima prema tebi." Ustao je, prišao joj da bi je pomazio po kosi i sklonio je s lica. „Shvatićeš već." „Tebi je ovo tako lako." „A valjda sam tebe čekao." „Kejde, moj otac... To što on jeste. Deo toga je i u meni. Moraš to da uzmeš u obzir. Moraš to da izvagaš." „Moram li?" Odmerio ju je pogledom i okrenuo je da pođu prema spavaćoj sobi. „Verovatno si u pravu. Valjda bi onda i ja tebi trebalo da omogućim da odmeriš mog pradedu Horasa koji se upleo u dugu, lascivnu vezu sa bratom svoje žene. Kada je ona to otkrila, a na, kako možeš da zamisliš, svoje veliko zaprepaštenje, pripretila je da će da ga razotkrije, pa su Horas, a i njegov ljubavnik, nezadovoljni njenom reakcijom, nju istranžirali, pa su aligatori bili debeli i srećni nekoliko dana." „Izmišljaš." „Ne, stvarno." Povukao ju je na krevet. „Pa, to sa aligatorima je porodična legenda. Ima onih koji kažu da je jednostavno pobegla u Savanu i doživela devedeset i šestu postiđena i osamljena. U svakom slučaju, nije li to napomena u porodičnoj i storiji Lave‐
lovih kojom čovek baš može da se ponosi." Okrenula se ka njemu, pronašla krivinu njegovog ramena, pa tu naslonila glavu. „Sva sreća pa ja nemam braću." „Eto vidiš. Spavaj malo, Tori. Samo smo ti i ja ovde. Jedino je to sada bitno." Dok je ona spavala, on je ležao budan, osluškujući zvuke noći. 28
„Tražim da mi udovoljiš." Tori pogleda u vrhove i linije Bo Rivza. „Kejde, ponovo me stavljaš između sebe i svoje majke. To ni prema jednoj nije pošteno." „Nije. Ali moram da razgovaram sa njom, a ne želim da se sama voziš u grad. Tori, neću da budeš sama sve dok se ovo ne završi." „Pa, onda nas je dvoje, pa može mirna duša da ti bude što se toga tiče. Ali, ja bih pre sačekala u kolima dok ti ne obaviš to što moraš unutra." „Hajde da napravimo kompromis." ,,E, a kada je ta reč upala u tvoj rečnik?" Polako i veoma ljupko joj se osmehnuo. „Ići ćemo pozadi. Možeš da sačekaš u kuhi‐ nji. Moja majka tamo ne provodi mnogo vremena." Htela je ponovo da prigovori, pa je popustila. On bi samo, znala je, okrenuo očima na njene izgovore, a ona je suviše iscrpljena da bi se borila oko toga. Previše snova u noći, previše slika koje su joj klizile u glavu tokom dana. Kada bude gotovo, rekao je. Kao da će biti gotovo. Kao da može da bude gotovo. Izašla je iz automobila, krenula sa njim po baštenskoj stazi, kroz ruže koje su pomamno cvale, pored kamelija sjajnog lišća gde je jedna devojčica jednom sakrila svoj lepi, ružičasti bicikl, pa su zavili kroz brdašca azeleja kojima je davno prošao cvat i miomirisna stabljike lavande koja će parfemisati vazduh sve do zime. Ovde je vazduh bio bujan, prepun boja i oblika i parfema. Tromo, otmeno mesto ciglenih staza i predivnih klupa postavljenih s ukusom među leje i žbuniće sa saksijama iz kog su se prelivali mešoviti pupoljci umetnički ušuškani među potočićem. Ishod: podseća na sliku, umešno oslikanu. Ponovo Margaretin svet, shvatila je Tori, baš kao i namerno savršenstvo prostorija unutra. Ništa da to sve ukalja, ništa da to izmeni. Kako strašno bi bilo da neki uljez upadne i pokvari ravnotežu. „Ti nju ne razumeš." „Molim?" „Svoju majku. Nimalo je ne razumeš." Zainteresovan, Kejd je isprepleo prste sa Torinima. „Jesam li ja ostavio utisak kao da mislim da je razumem?" „Kejde, ovo je njen svet. Ovo je njen život. Ova kuća, bašte, pogled sa prozora. Čak i pre nego što je Houp umrla, bio je ovo njen centar. Ono što je negovala i čuvala. I nasta‐ vila je tako i pošto je izgubila dete. Ovo je mogla da zadrži", rekla je i okrenula se ka nje‐ mu. „Da dodirne, da gleda, da se pobrine da se ne promeni. Nemoj ovo da joj oduzimaš." „Ne uzimam joj." Sada je primio Torino lice u šake, pridigao ga ka svom. „Ali neću ni da tolerišem da koristi ni imanje, niti farmu kao pretnju da bi me držala pod nogom. Ne mogu da joj dam više nego što sam već ponudio, čak ni zbog tebe." „Mora da postoji kompromis. Baš kao što si rekao." „Pomisli se tako." Poljubio joj je čelo. „Ali ponekad, sa nekim ljudima, postoji samo da ili ne. Nemoj to da mi zahtevaš." Pomerio ju je unazad, a oči su mu bile zabrinute. „Nemoj to od mene da tražiš, Viktorija." Ispustio je zvuk koji je više ličio na dašak vetra nego na uzdah.„Nemoj da me tražiš da ulažem našu sreću da bih dobio njeno odobrenje. Nikada mi ona ništa i nije odobravala."
Bilo je to čudno da se shvati, tako iznenada. Odrastao je u a gladan je bio nežnih reči baš kao i ona. „Vređa te ovo. Žao mi je što nisam razumela da te vređa." „Stare rane." Prešao je rukama naniže preko njenih, ponovo spleo prste. „Ne krvare kao nekada." Ali curkaju i poteku s vremena na vreme, pomislila je ona, kada su ponovo krenuli. Nikada niko na njemu nije upotrebio kaiš ili pesnice. Ali ima i drugih načina da se ugnjetava dete. Čak i ovde, u ovoj lepoti, tako udaljenoj od oskudnih i zagušljivih soba njenog detinj‐ stva. Predivno, da, pomisli Tori kada su prošli ispod gaja preplavljenog ladoležom, ali samotno. Što je samo drugačiji način da se kaže: oskudno. Treba neko da sedi na klupi ili da podseca gerbere u kotaricu. Dete da se pruži na stomaku preko stazice i da proučava guštera ili žabu. Slici je potrebna živost i zvuk i kretanje. „Volela bih da imam decu." Kejd se na mestu zaustavio. „Šta reče?" Odakle je to došlo i zašto joj je iskočilo iz uma kao da je uvek tu bilo prisutno? „Volela bih da imam decu", ponovila je. „Umorna sam od praznih dvorišta i tihih bašti i urednih soba. Ako budemo živeli ovde, hoću buku i mrvice na podu i sudove u sudoperi. Ne bih mogla da preživim u svim tim savršenim, netaknutim sobama i ne možeš to od mene da tražiš. Neću ovu kuću ako u njoj ne bude života." Reči su joj pojurile iz usta, a zbog panike koja se čula u njima, on se osmehnuo. Prisetio se dečaka koji je hteo da gradi tvrđavu. Od odbačenog drveta i nakatranisanog papira. „Kakva zanimljiva slučajnost. Ja sam mislio da imamo dvoje dece, a možda i troje." „Važi." Izdahnula je. ,,U redu. Trebalo je da znam da si ti već sve smislio." ,,Ja sam zemljoradnik. Mi planiramo. Onda se nadamo da će sudbina da sarađuje." Sagnuo se da iščupa grančicu ruzmarina iz kuhinjske bašte. „Da pamtiš", rekao je i predao joj biljčicu. „Dok me čekaš, pamti da imamo ceo život da planiramo, onoliko isprljan i bučan koliko god mi budemo želeli." Ušla je sa njim unutra, a tamo ju je dočekala Lila koja je, kako je to često bivalo, poslovala oko sudopere. Vazduh je mirisao na kafu i keksiće i na slatkasti miris ruže što ga je Lila prskala svakog jutra. „Kasnite na doručak", rekla je. „Sreća vaša, pa sam dobro raspoložena." Posmatrala ih je poslednjih nekoliko minuta laka srca. Odgovarali su jedno drugom. Čekala je dan kada će neka da odgovara njenom dečaku. „Pa sedite, kafa je poprilično sveža. Spremila sam palačinke, niko se nije ni potrudio da ih proba." ,Je l' mi majka na spratu?" „Jeste, a sudija čeka li čeka u sobi za audijenicije." Lila je već skidala šolje. „Nije imala šta mnogo da mi kaže danas. Navalila na telefon i zatvorila se. Ona tvoja sestra, nije se ni potrudila da se noćas vrati kući." Kejdu se stomak skvrčio. „Fejt nije kod kuće?" „Nemoj da brigaš. Ona ti je sa docom Vejdom. Odlepršalaje odavde juče i rekla da će tamo da bude i da ću da je vidim kad je budem videla. Izgleda da ovde niko više ne spava u svom krevetu sem mene. Suviše je vruće za sva ova landaranja. Sedi, jedi." „Moram da razgovaram sa majkom. Nju nahrani", naredio je pokazavši na Tori. „Nisam ti ja kuče", promrmlja Tori, a on krupnim koracima izađe iz kuhinje. „Lila, nemoj da se mučiš." „Sedi i skini taj mučenički izraz s lica. Njegovo je da sredi stvari sa svojom mamom, a ne tvoje da time razbijaš glavu." Izvadila je tiganj da bi ga zagrejala. ,,I ješćeš šta ja stavim pred tebe." „Sve mi se više čini da je povukao na tebe."
,,A što i ne bi? Većinom sam ga ja odgajala. Ne kažem ja ništa protiv gospođe Marga‐ ret. Nekim ženama jednostavno ne leži da budu majke. Nisu zbog toga manje vredne, samo su ono što jesu." Izvadila je činiju Iz frižidera, skinula poklopac. „Žao mi je zbog tvoje majke. „Hvala ti." Lila postaja trenutak, sa činijom oslonjenom na savijenu podlakticu, očiju tamnih i toplih i uperenih u Torino lice. „Neke žene", reč ona ponovo, „nisu rođene da budu majke. Zbog toga, baš ko što pesma kaže, bog blagosilja dete koje se samo snađe. Ti si se sama snašla, srce. Uvek si se snalazila." Prvi put otkad je čula vest o majčinoj pogibiji, Tori zaplaka. Kejd se prvo zaustavio kod primaće sobe. Vaspitanje mu nikada ne bi dozvolilo da samo prođe pored starog porodičnog prijatelja. „Sudijo." Džerald se okrenuo, a stroge, zamišljene crte lice postepeno su se opustile kada je ugledao Kejda. „Nadao sam se da će mi se jutros ukazati prilika da sa tobom popričam. Možeš da izdvojiš minut za mene?" „Naravno." Kejd zakorači u prostoriju, pokaza na stolicu. „Nadam se da ste dobro." „Tu i tamo, zdrma me mala upala zglobova. Starost je to." Džerald na to odmahnu rukom, pa sede. „Ni ne pomišljaš da će tebi da se dogodi, a onda se jednog dana probu‐ diš i zapitaš se ko je boga mu onaj starkelja u ogledalu. A šta ćeš." Džerald položi dlanove na kolena. „Znam te otkad si se rodio." „Dakle, nema potrebe da birate reči", dovrši Kejd. „Svestan sam da je moja majka sa vama pričala o nekim zakonitostima i da je izmenila testament." „Ponosita je ona žena, a i zabrinuta je za tebe." „Je l'?" Kejd podignu obrve kao da ga je opčinio taj podatak. „Nema potrebe. Dobro mi je. Više nego dobro. Ako se brine za Bo Rivz", nastavio je, „takođe nije potrebno. Dobra nam je godina. Mislim da je bolja i od prethodne." Džerald se nakašlja. „Kejde, poznavao sam tvog oca većinu života, bio mu prijatelj. Nadam se da ćeš ono što imam da kažem da prihvatiš u duhu svega toga. Ako bi ti odgodio lične planove, još malo porazmislio, potpuno je meni jasno da muškarac ima potrebe i želje, ali kada se te želje postave ispred dužnosti, praktičnosti i iznad svega, kada se postave ispred porodice, nikada to ne može da izađe na dobro." „Pitao sam Tori da se uda za mene. Ne treba mi majčin blagoslov, niti vaš, što se toga tiče. Mogu samo da žalim što tih blagoslova neće ni biti." „Kejde, mlad si čovek, život je pred tobom. Samo tražim, kao prijatelj oba tvoja rodi‐ telja, da sačekaš malo i da razmisliš, a u tvojim godinama imaš vremena za to. Da sagle‐ daš celovitu sliku. Naročito sada kada se ovakva tragedija dogodila u životu Tori Bodin. Tragedija", dodade Džerald, „koja naširoko i nadugačko govori o tome ko je i odakle potiče. Ti sam si bio dečak kada je ona živela ovde i štitili su te od grubih životnih činjenica." ,,A kakve su to činjenice?" Džerald uzdahnu. „Hanibal Bodin je opasan čovek, bez sumnje bolesnoga uma. Takvo nešto se nasleđuje krvlju. E sad, saosećam ja sa tim detetom, nemoj pogrešno da me shvatiš, ali ono što jeste ne može da se izmeni." „Je l' ovo: Iver ne pada daleko od klade? Ili je: Kako šibu savijaš, tako ona raste?" Ljutnja zaiskri na Džeraldovom licu. „I jedno i drugo je podesno. Viktorija Bodin je živela u toj kući, pod njegovom rukom, suviše dugo da je on ne bi savio." „Pod njegovom rukom", reče Kejd pažljivo. „Figurativno, a plašim se i bukvalno. Pre mnogo godina, Ajris Muni, Viktorijina baka po majci, došla mi je u posetu. Htela je da se tuži sa Bodinovima za starateljstvo nad devojčicom. Rekla je da Bodin tuče dete." „Htela je da vas unajmi?"
„Jeste. Međutim, nije imala dokaza o maltretiranju, ništa da je podrži. Ne sumnjam, nisam ni tada, da je istinu kazala, ali..." „Znali ste", reče Kejd veoma tiho. „Znali ste da je tuče, da je puna modrica i masnica, a ništa niste preduzeli?" „Zakon..." „Jebeš zakon." Kad je ustao, progovorio je istim onim smrtonosno hladnim glasom. „Došla je kod vas da traži pomoć jer je želela da izbavi dete iz noćne more. I vi ništa niste učinili." „Nije moje bilo da se mešam u najužu porodicu. Nije imala dokaza. Bio je slab slučaj." Uzrujan, Džerald takođe ustade. Nije navikao da ga ispituju niti da ga gledaju s takvim prezirom. „Nije bilo policijskih izveštaja, ništa iz socijalnih službi. Samo bakina reč. Da sam i preuzeo slučaj, ništa od toga ne bi bilo." „Nikada nećemo ni znati da li bi bilo, zar ne? Jer niste preuzeli slučaj. Niste pokušali da pomognete." „Nije moje bilo da se mešam", reče Džerald ponovo. „Bilo je. Svačije je bilo. Ali ona se izvukla kroz to bez vas, bez ikoga. A sada, izvinite me, imam lična posla." Brzo je izašao. Na spratu, Kejd pokuca na majčina vrata. Palo mu je na pamet da je u toj kući često bilo zatvorenih vrata, barijera koje su iziskivale ljubaznu molbu da bi bile uklonjene. Maniri su uvek prednjačili nad bliskosti. To će da se promeni. Toliko može sebi da obeća. Vrata Bo Rivza biće otvorena. Njegova deca neće morati da čekaju kao gosti na poziv da uđu. „Uđi." Margaret je nastavila da se pakuje. Videla je da se Kejd dovezao sa onom ženskom i očekivala je da će da pokuca. Pretpostavljala je da će da je zamoli da se predomisli u vezi sa odlaskom, da će pokušati da postigne neki kompromis. On sklapa poslove, mozgala je dok je postavljala papirne maramice između besprekorno složenih bluza, baš kao što je njegov otac činio. Izuzetno zadovoljstvo će joj pričiniti da sasluša njegove molbe i ponude. I da ih sve odbije. „Izvini što ti smetam." Uvod je izleteo sam od sebe. Isto to izgovorio je bezbroj puta kada bi ga primila u svoje prostorije. ,,A i žao mi je što smo se ti i ja sukobili." Nije se potrudila da ga pogleda. „Uredila sam da mi prtljag pokupe danas po podne. Ja, naravno, očekujem da mi se dostavi i ostatak moje svojine. Sastavila sam delimičan spisak onoga što pripada meni. Potrajaće još malo da ga dovršim. Prikupila sam dosta stvari za sve ove godine u ovoj kući." „Naravno. Jesi li odlučila gde ćeš da boraviš?" Zbog smirenog tona pitanja zatresle su joj se ruke, pa ga je ustrelila pogledom. „Nisam pronašla trajno rešenje. Takvo nešto zahteva pažljivo razmatranje." „Da. Pomislio sam da bi ti možda bilo ugodnije u sopstvenoj kući i negde u blizini, pošto si vezana za zajednicu. Imamo nekretnine na uglu ulice Magnolija i Glavne. To ti je simpatična zidana kuća na dva sprata sa već uređenim dvorištem i baštom. Trenutno je pod zakupom, ali ugovor ističe za malo više od dva meseca. Ukoliko te zanima, daću stanarima otkazni rok." Preneražena, zagledala se u njega. „Kako me se lako rešavaš." „Ne rešavam se ja tebe. Tvoj je izbor. Dobro si došla da ostaneš ovde. Tvoj je dom i može i dalje da bude. Ali će takođe da bude i Torin dom." „Videćeš ti na kraju šta je ona, ali do tada će te već koštati života. Majka joj je bila đubre. Otac joj je ubica. A ni ona sama ništa bolja nije od običnog oportuniste, proraču‐ nata guja koja nikada ne zna gde joj je mesto." „Mesto joj je ovde sa mnom. Ako ti to ne možeš da prihvatiš, a i nju, onda ćeš morati svoje mesto da potražiš negde drugde." Ponekad, za neke ljude, odgovor je ili da ili ne. Palo mu je na pamet da se ovoga puta
to odnosi na njega koliko i na njegovu majku. „Kuća u ulici Magnolija je tvoja ako je hoćeš. Ukoliko bi, međutim, više volela nekuda drugačije, Bo Rivz će da ti obezbedi nekretninu po izboru." „Zbog grize savesti?" „Ne, mama. Ne grize mene savest što sam srećan ili što volim ženu kojoj se divim i koju poštujem." „Poštuješ?", procedi Margaret. „Ti meni govoriš o poštovanju?" „Da. Nikada nikoga nisam poznavao koga više poštujem. Tako da u ovome griža savesti ne igra nikakvu ulogu. Ali pobrinuću se za to da imaš udoban dom." „Ne treba meni ništa od tebe. Imam ja svoj novac." „Znam ja to. Ne moraš da žuriš sa odlukom. Ma kakva ta odluka bila, nadam se da ćeš biti srećna s njom. Ili makar zadovoljna. Voleo bih..." Zažmurio je na trenutak, premoren od održavanja zaštitnog zida manira. „Voleo bih da među nama ima nešto više od ovoga. Voleo bih da znam zašto ne može da bude. Mama, mi jedno drugo stalno razočaramo. Žao mi je zbog toga." Morala je da stegne usne kako bi sprečila da ne zadrhte. „Kada napustim ovu kuću, ti ćeš za mene biti mrtav." Žalost mu je navirala u oči, zamutila se u njima, a potom nestade. „Da, znam." Zakoračio je unazad, potom tiho između njih zatvorio vrata. Sama, Margaret potonu u krevet i oslušnu tišinu. Kejd je skupljao one papire za koje je smatrao da će mu biti potrebni u narednih dan ili dva i preslušavao poruke sa telefonske sekretarice dok je slagao stvari u akten‐tašnu. Morao je da se javi Pajniju, da uzvrati na pozive iz fabrike, te da obiđe nekoliko jedinica za iznajmljivanje. Narednog dana čekao ga je sastanak sa upravnim odborom, ali to može da se odloži. Sastanak sa knjigovođom povodom izveštaja sa tromesečja nije mogao da čeka. Jednostavno će morati da nađe bezbedno mesto da na njega posadi Tori na nekoliko sati. Bacio je pogled na sat, podigao slušalicu. Javila se Fejt, pospanoga glasa. „Gde je Vejd?" „Hmmm? Dole je sa koker španijelom, tako nešto. Koliko je sati?" „Prošlo je devet." „Beži. Spavam." „Dolazim u grad. Tori je sa mnom. Nešto se buni, hoće u prodavnicu. Ne planira danas da otvara, ali pretpostavljam da hoće nečim da se zanima. Hoću da paziš kad dođe, onda da odeš do nje i ostaneš tamo." „Možda me nisi čuo. Spavam." „Ustani. Bićemo tamo za pola sata." „Baš si gadno šefovski raspoložen jutros." „Neću da mi budete same sve dok ne uhvate Bodina. Drž' se nje, jesi me čula? Vra‐ ćam se što pre budem mogao." „ A šta ja do đavola da radim sa njom?" „Smislićeš već nešto. Ustaj", ponovio je, potom prekinuo vezu. Zadovoljan, odneo je akten‐tašnu u prizemlje. Prvo što je primetio je da je Tori skoro očistila tanjir. Drugo, da je plakala. „Šta je bilo? Šta si joj rekla?" „Ma prestani da dramiš." Lila mahnu rukom na njega kao da je muva. „Lepo se ispla‐ kala i sada joj je bolje. Nije li tako devojčice?" „Da. Hvala. Ne mogu više da jedem, Lila. Stvarno ne mogu." Usana napućenih, Lila prouči tanjir, potom klimnu glavom. „Dobra si bila." Bacila je pogled na Kejda. „Hoće li gospođa Margaret ili sudija da doručkuju?" „Mislim da neće. Moja majka je uredila da ode danas po podne."
„Ipak će to da uradi?" „Izgleda. Lila, neću da ovde budeš sama. Mislio sam da bi možda volela da posetiš sestru na par dana." „Mogla bih." Pokupila je Torin tanjir da bi ga odnela u sudoperu. „Sačekaću, pa ću da vidim, ako tebi ne smeta, Kejde." „Svratiću kasnije." „Najbolji događaj, ona što ide. Kada se oslobodi ove kuće, biće srećnija zbog toga na duže staze." „Nadam se da si u pravu. Pozovi sestru", rekao je i ispružio ruku ka Tori. Tori je ustala, a posle trenutka oklevanja prišla i poljubila Lilu u obraz. „Hvala ti." „Dobra si ti devojka. Samo se seti da se sama snalaziš." „Hoću." Sačekala je da izađu napolje, da uđu u kola i da se povezu dalje od kuće niz prilaz oivičen drvoredima. „Neću veliko venčanje." Kejd je začuđeno poglednu. „Važi." „Hoću da to prođe što je tiše moguće i..." „I?" Skrenuo je na put. Tori baci pogled kroz prozor prema ivicama močvare. „Što je pre moguće." „Zašto?" Kako to liči na njega da pita, pomislila je i ponovo se okrenula ka njemu. „Zato što hoću da počnemo naš život. Hoću da počnem." „Sutra ćemo da sredimo dozvolu. Je l' ti to odgovara?" „Da." Položila je šaku preko njegove. „Baš mi odgovara." Nasmešila mu se i ništa nije videla, ništa nije osetila iz močvare. Niti ono što je čučalo u njoj. Kada je videla da se zaustavljaju Kejdova kola, Fejt je laganim korakom prešla do Južnjačke utehe. Široko se osmehnula i ruku druželjubivo zakačila za Kejdovu. „Eto vas. Mislila sam da si zaboravio." „Zaboravio?" „Sećaš se srce, rekao si da mogu danas da pozajmim kola. Evo ih." Svoje ključeve mu je spustila u šaku i zatreptala okicama. „To je takođe tako slatko od tebe. Nije li on zaista najbolji brat, Tori? Zna da mi je njegov kabriolet slaba tačka i uvek mi dopušta da ga pozajmim." Maznula je ključeve Kejdu iz prstiju, potom ga zdušno i glasno poljubila. „Tori, načisto sam se smorila pošto je Vejd danas tako uposlen. Praviću ti društvo malčice, važi? Razmišljam da kupim Vejdu jedan od onih debelih svećnjaka koje tamo imaš." Umiljato, prebacila se sa Kejda na Tori. „Tamo kod njega stvarno treba da se sređuje. Ma, videla si i sama, znaš već. Izgleda da ću tamo da provodim više vremena, a ja jedno‐ stavno ne mogu da podnesem taj primitivni, muški ukus. Kola su ti iza Vejdove zgrade", doviknula je Kejdu dok je Tori usmeravala ka vratima. „Ima malo goriva." Bacivši poslednji pogled na Kejdovo ozlojeđeno lice, Tori otključa vrata. „Jesu li ta kola mito?" „Ne, nije se ni potrudio da mi ponudi mito. Jutros me probudio, mora da plati. Hoće da pazimo jedna na drugu." „Gde ti je pas?" „O, lepo se ona zabavlja kod Vejda." Fejt se okrenu ka prozoru i radosno mahnu Kejdu. „Prokuvao je od besa. Načisto mrzi kada ja vozikam tu njegovu igračku." „I naravno, ti je onda voziš što češće." „Naravno. Imaš nešto hladno za piće? Vruće je da se sparušiš." „Pozadi. Posluži se." „Otvaraš li danas?" „Ne. Danas mi ljudi nisu potrebni. Nemoj onda da se uvrediš ako te ignorišem."
„Isti slučaj." Fejt ode u stražnju prostoriju i vrati se sa dve flaše kole. Tori je pustila laganu muziku i uposlila se sa sredstvom za čišćenje stakla i krpom. „Mogla bi baš da mi daš nešto da radim pre nego što stvarno skapam od dosade." Tori joj pruži krpu. „Trebalo bi da možeš da se snađeš. Imam dosta posla pozadi. Molim te, ne puštaj nikoga unutra. Ako neko dođe na vrata, samo im kaži da danas ne radimo." „Važi, što se mene tiče." Slegla je ramenima kada je Tori otišla pozadi, zatim samu sebe zabavila tako što je preuređivala robu da stoji kako se njoj dopada i zamišljala kako bi to bilo voditi radnju. Previše, previše posla, zaključila je, previše muke. Mada jeste zabavno biti okružen takvim mnoštvom divnih stvari i nagađati šta će ko da kupi. Ključeve od izloga sa nakitom pronašla je iza tezge i isprobala je nekoliko pari minđuša, divila se narukvici izrađenoj u srebru, pa i nju probala. Kada je neko pokucao na vrata, poskočila je kao da je nešto kriva, te zatvorila izlog. Nije prepoznala lica. Muškarac i žena su stajali ispred vrata i proučavali nju dok je ona proučavala njih. Baš šteta što Tori nije otvorila, pomisli Fejt. Makar bi se zabavila sa mušterijama. Fejt se vedro osmehnu i potapša znak „Zatvoreno". Žena podignu značku. „Ups." FBI, pomislila je. Još bolja zabava. Otključala je vrata. „Gospođica Bodin?" „Ne, ona je pozadi." Fejt ih na trenutak odmeri. Žena je bila visoka i žilava, kratke crne kose i hladnih, tamnih očiju. Nosila je, kako je Fejt to shvatala, sivo odelo koje joj baš i nije pasalo i kao smrt ružne cipele. Muškarac je imao više potencijala, kovrdžavu smeđu kosu i četvrtastu vilicu sa seksi malim udubljenjem na njoj. Isprobala je na njemu svoj osmeh i zauzvrat dobila tek najblaži omejak. „Nikada ranije nisam upoznala FBI agenta. Pretpostavljam da sam se malo zbunila." „Da li biste zamolili gospođicu Bodin da izađe?" pitala je žena. „Naravno. Samo me izvinite na minut. Sačekajte vi ovde." Požurila je u skladište, za sobom zatvorila vrata. „FBI." Tori naglo podignu glavu. „Ovde?" „Baš tu. Neki muškarac i žena, a nimalo ne liče na ono dvoje iz serije. On i nije toliko loš, ali ona je u nekom odelu u kom ja ne bih dala ni da me sahrane. Ona ti je još i Jenki. Za njega ne znam. Nije ni otvorio usta. Ako mene pitaš, ona upravlja." „Za boga miloga, šta je mene briga za to?" Tori se osovi na noge, ali su joj kolena klecala. Pre nego što je mogla da se smiri, začulo se kratko kucanje na vratima, a zatim su se vrata otvorila. „Gospođice Bodin?" „Da, ja... da." „Ja sam specijalni agent Tejša Lin Vilijams." Žena ponovo pokaza značku. ,,A ovo je specijalni agent Marks. Moramo da razgovaramo sa vama." „Jeste li pronašli mog oca?" „Još nismo. Da li vas je kontaktirao?" „Ne. Nisam ga ni videla niti sam se čula sa njim. Zna on da mu ja na bih pomogla." „Postavili bismo vam nekoliko pitanja." Vilijamsova uputi oštar pogled ka Fejt. Smesta je Fejt otperjala iza stola da postavi ruku Tori na rame. „Ona je verenica mog brata. Obećala sam mu da ću da ostanem uz nju. Neću da prekršim obećanje bratu." Marks izvadi notes, okrenu stranice. „A vi ste?" „Fejt Lavel. Tori je trenutno veoma potresena. Ostajem sa njom." „Znate li vi Hanibala Bodina?"
„Znam ga. I verujem da je ubio moju sestru pre osamnaest godina." „Za to nemamo dokaza", reče ravnodušno Vilijamsova. „Gospođice Bodin, kada ste poslednji put videli majku?" „U aprilu. Ujak i ja smo otišli da je posetimo. Udaljila sam se od roditelja već podosta godina. Nisam je bila videla od svoje dvadesete, a ni oca. Sve dok nije došao ovamo, u radnju." „I tada ste već znali da je begunac." „Da. „Ali ste mu ipak dali novac." „Uzeo je novac", ispravi je Tori. „Ali ja bih mu ipak dala novac samo da ode podalje od mene." „Vaš otac je na vas fizički nasrtao." „Celog mog života." Tori se predala, pa sela. „A na vašu majku?" „Ne, ne baš. Nije morao. Verujem da ju je skorijih godina tukao, onda kada ja nisam bila prisutna. Ali to je već nagađanje." „Rečeno mi je da vi ne morate da nagađate." Vilijamsova podignu pogled, uperi ga Tori u lice. „Tvrdite da ste vidoviti." „Ne tvrdim ja ništa." „Sarađivali ste na nekoliko slučajeva otete dece pre nekoliko godina." „Kakve to veze ima sa majčinim ubistvom?" „Bili ste pratilja Houp Lavel." Marks tečno preuze šablon razgovora, spusti se u stolicu dok je njegova partnerka nastavila da stoji. „Da, veoma dobre prijateljice." „I vi ste odveli njenu porodicu i vlasti do njenog tela." „Da. Sigurno imate izveštaje. Nemam šta da im dodam." „Tvrdite da ste videli njeno ubistvo." Kada Tori ništa nije odgovorila, Marks se nagnuo napred. „U skorije vreme, tražili ste pomoć od Ebigejl Lorens, advokata iz Čarlstona. Zanimala vas je serija ubistava sa seksualnim porivima. Zašto?" „Zato što ih je sve ubila ista osoba, ista osoba koja je ubila Houp. Zato što je svaka od njih za njega bila Houp, samo starija." „Da... osetite ovo", prokomentarisa Vilijamsova i privuče Torin pogled. „Znam ja za to. Ne očekujem da mi verujete." „Ako znate to", nastavi Vilijamsova, „zašto niste prijavili?" „Čemu? Da bi se ljudi kao vi zabavljali? Da ponovo razvlačite ono što se dogodilo Džoni Mensfildu i da mi na nos nabijate što sam i ja učestvovala? Znate sve što ima da se zna o meni, agente Vilijams." Marks izvadi plastičnu kesu iz džepa, baci je na sto. Unutra se nalazila jedna minđu‐ ša, jednostavna zlatna alka. „Šta možete da nam kažete o ovome?" Tori nije pomerila šake iz krila. „To je minđuša." „Ono što znamo je da ste veoma pribrani pod paljbom." Vilijamsova zakorači napred. „Dovoljno su vas zanimala ubistva da biste o njima prikupljali informacije. Zar vas sada ne zanima da vidite šta biste mogli da osetite, recimo, iz ovoga?" „Rekla sam vam sve što znam o ocu. Uradiću šta god mogu da bih vam pomogla da ga pronađete." Marks podignu kesicu. „Počnite od ovoga." „Je l' to pripadalo mojoj majci?" Bez razmišljanja, Tori mu zgrabi kesicu iz ruke, otvori je, potom stegnu minđušu u šaci. Otvorila se, želela je ovu poslednju povezanost više nego što je shvatala. Jednom se stresla, potom minđušu ispustila na sto. „Njen par je u vašem džepu", rekla je Vilijamso‐ voj. „Skinuli ste ih kada ste dolazili u grad, ovu ste stavili ovde." Podigla je pogled naviše, usmerila ga. „Ne moram ja da vam priređujem predstave."
„Izvinite." Vilijamsova priđe da pokupi minđušu. „Znam poprilično o vama, gospo‐ đice Bodin. Zanimao me je vaš rad u Njujorku. Proučila sam slučaj Mensfild." Ubacila je minđušu u džep. „Trebalo je da vas poslušaju." Poglednula je partnera. „Ja nameravam." „Nemam više šta da vam kažem." Ustala je. „Fejt, molim te, da li bi htela da ih ispratiš?" „Naravno." Vilijamsova je izvadila vizitkartu, postavila je na sto, potom krenula za Fejt iz skla‐ dišta. Nekoliko minuta potom, Fejt se vratila, izvadila novu flašu kole, pa se smestila u stolicu koju je Marks ispraznio. „Mogla si da pogodiš samo tako što si dirnula minđušu. Znala si da je njena i sve to, samo što si je dodirnula?" „Imam posla." „Daj." Fejt dobro potegnu iz flaše. „Kunem se, nikada nisam nikoga znala ko sve tako ozbiljno shvata. Mi bismo trebale da kupimo srećke ili da odemo na hipodrom. Je l' umeš to sa konjima? Ne vidim što ne bi moglo." „Pobogu." „Pa što da ne? Što se s tim ne bi malo zabavila? Ne mora da bude neka mračna, strašna tajna. Ne, znam. Bolje od konja. Ići ćemo u Vegas da se kockamo. Za boga miloga Tori, rasturile bi svaki kazino." „Nije ti ovo nešto od čega se zarađuje." „Što da ne? A da, naravno. To si ti. Radije bi da se duriš. Jadna ja." Fejt obrisa oči zamišljenom maramicom. „Ja sam vidovita, moram da patim." Strašno ju je uvredila, pa Tori nije mogla da razume zašto su joj usne krenule da se razvlače u nakaradan kez. „Ne durim se." „Ali bi, kad bi ti se pružila prilika. Ja sam ti stručnjak za durenje." Oslonila se kukom o sto. „Hajde sa mnom kod Vejda. Mogla bi, na primer, da se očešeš o njega ili tako nešto, pa da saznaš šta mu se mota po glavi u vezi sa mnom." „Neću." „Daj, budi drug." „Ne" „Baš si krava." „Tačno tako, hajde idi sada. I vrati tu narukvicu tamo odakle si je uzela." „Dobro. Ionako nije moj stil." Nagnula se preko stola. „Šta sad mislim?" Tori podignu pogled, a usta joj zaigraše. „Domišljato, ali anatomski neizvodljivo." Okrenula se ka tastaturi. „Fejt, hvala ti." Šmrcnuvši, Fejt povuče i otvori vrata. „Na čemu?" „Što me namerno nerviraš da se ne bih durila." ,,A to. Zadovoljstvo mi je. Na kraju krajeva, vrlo je lako." 29.
„Vejde, srce?" Fejt namesti slušalicu telefona na rame i proviri preko tezge prema skladištu u koje se Tori zavukla na, izgleda, sledećih deset dana. „Jesi zauzet?" „Ja? Naravno da nisam. Upravo sam uštrojio dogu. Još jedan dan u raju." „Je l'? Šta ti to zapravo... ne, nema veze, mislim da ne želim da znam. Kako je moja bebica?" „Baš sam dobro, a kako si ti?" „Mislila sam na Pčelicu. Je l' dobro?" „Zamenila me štenetom." Duboko je uzdahnuo da bi dočarao razočarenje. „Uživa. Siguran sam da će kasnije da ti ispriča sve o svom prvom radnom danu." „I meni je prvi radni dan. Donekle." Fejt osmotri staklene ormane koje je ispolirala do sjaja i oseti zadovoljstvo, pa se iznenadi. „Kad misliš da ćeš da budeš gotov?"
„Trebalo bi da završim do pet i trideset. Šta imaš na umu?" „Imam Kejdov kabriolet, pa sam mislila kako bi bilo da se lepo provozamo. Tako je vrelo i lepljivo. Ništa nemam na sebi, osim one crvene haljine." Šeretski se osmehnu i poče da vrti loknu kose oko prsta. „Sećaš se moje crvene haljine, zar ne, srećo?" Usledila je duga, duga pauza. „Ubijaš me." Tiho i zadovoljno se nasmejala. „Samo hoću da se osiguram, pošto smo u poslednje vreme dosta pričali i tako dalje, da izvesni deo veze ne zanemarimo." „Podržavam." „Što se ona ne bismo provozali. Mogli bismo da pronađemo jeftin hotel i da se igra‐ mo trgovačkog putnika." „Šta prodaješ?" Ovog puta smejala se dugo i gromoglasno. ,,A srce, samo ti meni veruj. Cena ima da ti baš odgovara." „Onda kupujem. Moraćemo da krenemo nazad kasno večeras ili rano sutra ujutro. Imam zakazane preglede." ,,U redu je." Polako se navikavala na sve ovo planiranje. „Vejde?" „Aha?" „Sećaš se kako si mi rekao da si zaljubljen u mene?" „Čini mi se da se sećam nešto tako..." „Pa, mislim da i ja tebe volim. I znaš šta još? Nije nimalo loš osećaj." Još jednom je usledila duga pauza. „Mislim da mogu da krenem odavde do pet i petnaest." „Pokupiću te." Spustila je slušalicu i zaplesala oko tezge. „Tori, dođi ovamo. Kao zatvor", izjavi kada je povukla i otvorila vrata. Tori je samo podigla pogled sa liste inventara. „Ti nikada zapravo nisi imala posao, je l' da?" „Šta će to meni? Ja imam nasledstvo." „Da se osetiš ispunjenom, zadovoljnom sama sobom, da imaš zadovoljstvo od toga što si ispunila neki zadatak." „U redu, radiću sa tobom." „Jesu li počeli da beru grožđe sa vrba?" „Ne, stvarno, moglo bi da bude zabavno. Ali o tome ćemo kasnije. Sada moraš da pođeš sa mnom. Moram da skoknem kući i da uzmem neke stvarčice." „Slobodno idi." „Kuda ja, tud i ti. Obećala sam Kejdu. Igrale smo se ovde, na tvoj način..." Pogledala je na sat, okrenula očima. „Skoro četiri sata." „Nisam završila." „Pa, ja jesam. Ako ostanemo ovde ostatak dana, oni ljudi iz FBl‐a bi mogli da se vrate." ,,U redu." Tori odbaci olovku. „Ali obećala sam baki da ću biti kod ujaka do pet." „Savršeno. Odbaciću te tamo pre nego što pokupim Vejda. Zgrabi nam dve kole, medena. Umirem od žeđi." Fejt odbrza da popravi šminku u jednom od Torinih dekorativnih ogledala. „Otkad ti to imaš odraz?", upita dražesno Tori kada je iznela flaše. Neuvređena, Fejt zatvori karmin i ubaci ga u tašnu. „Ljuta si zato što si zakopana u svojoj pećini ceo dan. Zahvaljivaćeš mi se kada izađemo na drum i spustimo krov one Kejdove lepotice. Kad ti vetar prođe kroz kosu, možda će i moći da se nazove frizurom." „Ništa mojoj kosi ne fali." „Ni sitnica. Ako želiš da izgledaš kao usedelica bibliotekarka." „Kakav smešan kliše, a i uvreda za celu profesiju." Fejt još trenutak postaja ispred ogledala, našešuri svoju sjajnu plavu grivu. „Jesi li ti u skorije vreme videla gospođicu Matildu što radi u Biblioteci Progresa?"
Uprkos najboljim namerama, Torine usne zadrhtaše. „O, umukni", predložila je Fejt i gurnula joj flašu koka‐kole u šake. „To se meni sviđa kod tebe. Uvek nadrndana." Zabacila je kosu, potom krenula. „Pa, hajde." „Izmenila si stvari." Tori pomno osmotri police, ormane, pa šokirana primeti neznatna premeštanja. Uvek nadrndana, pomisli Fejt. A oči ko u sokola. „Pa?" Htela je da se požali, skoro i jeste, iz principa. Ali iskrenost je pobedila. „Nije loše." „Izvini. Toliko me je pogodilo laskanje da mi se vrti u glavi." ,,U tom slučaju, ja ću da vozim." „Đavola ćeš." Fejt nasmejana otplesa kroz vrata. I dok ju je sledila, zaključala, Tori je shvatila da se zabavlja. Petljajući se sa Fejt, nemoguće je bilo da se duri. Pomisao na brzu vožnju u automobilu bez krova baš ju je privlačila. Usredsrediće se na to, samo na to, a za ostalo će da brine kasnije. „Veži pojas", naredi ona kada je sela na mesto suvozača. ,,A, važi. Vazduh je tako težak da možeš da ga osetiš na leđima." Fejt kliknu pojas na mesto, izvadi sunčane naočare, potom okrenu ključ. Pokrenula je motor, pa se vragolasto nakezila Tori. ,,A sada ‐ muzika za raspoloženje." Pritiskala je dugme za CD, prelazila preko pesama sve dok nije zajadikovao Pit Siger o rokenrolu. ,,A, klasika. Savršeno. Uskoro ćemo da vidimo kakvog si kova Viktorija." Tori namerno izvadi svoj sunčane naočare, namesti ih. „Žestokog materijala." „Dobro je." Fejt sačeka prekid u saobraćaju, potom raspali u polukružnom i zaškripa točkovima sa trotoara. Proletela je preko semafora na dve sekunde pre nego što se prebacilo na crveno. „Dobićeš kaznu pre nego što izađeš iz grada." „Ma, kladim se da su naši poprilično zauzeti zbog FBI‐a. Gospode! Ova kola jedno‐ stavno moraš da voliš." „Što ih onda ne kupiš?" „Onda ne bih imala čime da dosađujem Kejdu da mi ih pozajmi." Izašla je iz grada i nagazila. Vetar je šibao Torinim licem, vukao je za kosu i uzburkavao krv. Pustolovina, pomislila je kada su zaplovili krivinama. Šašavost. Dugo, dugo vremena je prošlo otkad je poslednji put sebi dozvolila obične gluposti. Brzina. Houp je obožavala brzu vožnju, vozila je bicikl kao da je pastuv ili raketa. Izazivala je đavola kada bi podigla ručice visoko u vazduh i prepuštala se trenutku. Tori je sada isto to učinila, zabacila je glavu i dozvolila brzini i muzici da je preplave. Mirisi su pripadali letu, a leto detinjstvu. Vreo katran topi se pod žarkim suncem, mirne vode isparavaju na vrelini. Mogla je da juri kroz polja kada je pamuk iskakao iz kuglica i da se pretvara da je istraživač na stranoj planeti. Da pravi zvezde preko puta i da oseti kako joj pod dlano‐ vima smekšava katran. Pa u močvaru koja je bila svet onakav kakav ona poželi. Trčala je, trčala, pod stopalima sunderasto tlo, a oko nje mahovina visi i komarci pevaju za krvlju. Trči. Beži dok joj srce tuče, a u grlu joj zapeo vrisak. Trči... „Eno Kejda." „Šta?" Tori se oštro okrenu, zbrkana, znojna, očiju razrogačenih i skoro slepa jer je naglo zakrenula glavu. „Tamo." Nehajno, Fejt pokaza prema polju gde su dvojica stajala u moru zelenog pamuka. Sirena automobila je veselo zahučala, a Fejt je mahnula i nasmejala se. „Ej, psuje nas sada, Pajni će da se nasluša o ludoj, neodgovornoj sestri. Nemoj da brineš", dodade uobraženo. „Misliće da ja to pokušavam tebe da pokvarim." „Dobro sam ja." Tori natera sebe da udahne, da izdahne. ,,U redu je."
Fejt ju je duže, pomnije osmotrila. „Aha, važi. Mada si mi nešto probledela. Što ne... o sranje." Zec pretrča putem, izazvavši pometnju. Bez razmišljanja, Fejt nagazi na kočnicu, zakrenu upravljač. Kola su se zanela, zaškripala i pod njenim nepokolebljivim stiskom ponovo se vratila na pravu putanju. „Ne mogu da smislim da nešto zgazim. Mada sam bog zna zašto tako istrčavaju. Kao da čekaju da naiđu kola i..." Prekinula se u pola rečenice kada je ponovo pogledala u Tori. Oteo joj se kez pre nego što je uspela da se nakašlje, a zatim je usporila. ,,O." Tori ništa nije rekla, samo je pogledala naniže. Većina koka‐kole iz flaše prosula joj se po košulji. Odlepila ju je od kože sa dva prsta i popreko poglednula u Fejt. „Pobogu, ženo, pa nisam mogla da zgazim zeku, zar ne?" „Samo mi učini uslugu i odbaci me kući da se presvučem, u redu?" Tapkajući prstima po upravljaču, Fejt okrenu na Torin prilaz, a kada je zakočila podigla je prašinu i šljunak. Fejt se smejala se, ali je bila i na oprezu ‐ iskočila je iz automobila. „Pustiću hladnu vodu po košulji dok se ti presvlačiš. Šteta da propadne, iako je ubistveno obična." „Klasična." „Samo ti sebe ubeđuj." Srećna što će imati nečim da se zabavi, Fejt polako krenu uza stepenice. „Nemoj da žuriš, samo se ti natenane sredi", rekla je kada je Tori otvorila vrata. „Treba ti više nego meni." „A valjda i ne traje dugo spremanje za uskakanje u prvi krevet." Cereći se, Fejt krenu za njom u kupatilo, potom se raskomoti kao da je kod kuće, otvori orman i poče da kopa po njemu. „Ej, neke stvarčice ti uopšte nisu loše." „Miči prste s moje odeće." „Ova boja mi stoji." Izvukla je svilenu bluzu tamnoplave, skoro boje sumraka, pa se okrenula ka ogledalu. „Ističe mi oči." Tori se skinula u grudnjak, pa se pojavi i zgrabi bluzu, a Fejt u ruke tutnu mokru košulju. „Idi, budi malo korisna." Fejt okrenu očima, ali zaputi se da ispere košulju u umivoaniku. „Ako je ne nosiš u narednih nekoliko dana, mogla bi meni da je pozajmiš. Razmišljala sam da Vejd i ja sutra naveče ostanemo kod kuće. Ako sve bude išlo kako treba, ionako je ne bih dugo nosila." „Onda ti je svejedno šta ćeš da obučeš." „Takva izjava ti je samo dokaz da sam ti preko potrebna." Fejt pljusnu košulju pod vodu. „Šta žena nosi je direktno povezano sa tim kako želi da muškarac odreaguje." Tori posegnu u orman za belom, običnom košuljom, namršti se, potom osmotri svilenu bluzu. A što da ne? Zakopča Tori bluzu i priđe ogledalu da bi se očešljala. Kosu mora da ukroti i da je veže pozadi, reče ona sebi. Ide da teši baku, da uradi šta je u njenoj moći kako bi potpo‐ mogla da se okrnjena porodica održi na okupu. Nije sada vreme da bude neozbiljna ili sebična. Ali bože, baš joj je to potrebno i neće zaboraviti da joj je Fejt to obezbedila. Podigla je ruke, počela da plete pletenicu. Pokreti koji su se ponavljali, šum ventila‐ tora sa plafona uljuljkivali su je sve dok joj se oči ni napola zatvorile i dok nije počela sanjivo da se smeši u ogledalu. Ugledala je zeca kako projuri preko puta. Uspaničenu smeđu prugu. Trči. Beži od mirisa muškarca. Neko dolazi. Neko posmatra. Ruke joj se zalediše nad glavom, a strah joj je stegao srce. Vazduh je otežao, zgusnuo se, nagoveštavao je ustajali miris viskija. Namirisala ga je, plen lovcu. Jedan skok i našla se kod noćnog stočića, a pištolj koji joj je Kejd dao stvorio joj se u ruci. U grlu je čučao jecaj, ali ga je sputala. Začuo se jedino isprekidani dah bojazni.
Izjurila je iz sobe baš kada je Fejt docunjala iz kupatila. „Ostavila sam je potopljenu. Možeš da je iscediš kada..." Prvo je ugledala pištolj, a zatim i Torino lice. ,,O bože", samo to je izgovorila pre nego što ju je Tori zgrabila za ruku. „Slušaj me, ništa ne pitaj. Nemamo mnogo vremena. Izađi napred, požuri. Uđi u kola i idi po pomoć. Dovedi pomoć. Ja ću da ga zaustavim ako mogu." „Hajde sa mnom. Idemo sada." „Ne." Tori se otrgnu, okrenu prema kuhinji. „Dolazi. Idi!" Potrčala je ka stražnjem delu kuće kako bi Fejt imala vremena da pobegne. I da bi se suočila sa ocem. Provalio je na stražnja vrata, posrnuo kroz njih. Odeća mu je bila prljava, lice i ruke zguljeni i natekli od ujeda halapljivih insekata. Malo se zaljuljao, ali pogled je postojano uperio u ćerkino lice. U jednoj ruci je držao praznu flašu, a u drugoj pušku. „Čekao sam te." Tori jače stegnu revolver. „Znam." „Gde je ona Lavelova kučka?" Otišla. Bezbedna. „Nema ovde nikoga sem mene." „Lažljiva kurvice. Ne mrdaš nikuda bez tog bogataškog kopileta. Hoću da pričam sa njom." Nakezio se. „Hoću sa obe da popričam." „Houp je mrtva. Samo sam ja ostala." „Tačno tako, tačno tako." Podigao je flašu, potom shvatio da je prazna, pa je zamah‐ nuo njome prema zidu gde je prasnula kao pucanj iz puške. „Kriva što je mrtva. Tražila je. Obe ste tražile sve što ste dobile. Lagale i smucale se. Dirale se nečastivo." „Između mene i Houp nije bilo ništa prljavo." Tori je naprezala uši ne bi li začula pantersku riku Kejdovog motora, ali ništa nije čula. „Misliš da ja nisam znao?" Divljački je zamahnuo puškom, ali ona se nije ni trgnula. „Misliš ti da vas nisam video, plivate gole, plutate na vodi, pljuskate po njoj, a ona vam se sliva niz tela." Zgadilo joj se što je tako mogao da izopači i oskrnavi jednostavno sećanje iz detinj‐ stva. „Bilo nam je osam godina. Ali tebi nije bilo. Greh je bio u tebi. Uvek je tako bilo. Ne, ostani gde jesi." Sada je podigla pištolj, a drhtavica je prođe od ramena do vrhova prsti‐ ju. „Nećeš više na mene da dižeš ruku. Niti na bilo koga drugoga. Zar ti mama ovog puta nije dala dovoljno para? Je l' nije bila dovoljno brza? Jesi zato ono uradio?" „Nikada ja nisam podigao ruku na tvoju majku osim ako nije tražila. Bog je postavio muškarca za glavu kuće. Spuštaj to i daj mi piće." „Policija već stiže. Traže te. Zbog Houp, zbog mame, zbog svih ostalih." Pištolj joj se trgnuo u ruci kako je on koraknuo napred. U umu je začula šištanje i pucanj kaiša. „Priđeš li mi, ja ih neću čekati. Sad će sve da se završi." „Misliš ti da se ja tebe bojim. Nikada nisi imala ni mrvu drčnosti." „Za mene to nikad niko nije rekao." Fejt priđe Tori iza leđa. Mali pištolj joj zasija u ruci. „Ako ona neće da te ubije, obećavam ti da ja hoću." „Rekla si da je mrtva. Rekla si da je mrtva." Bio je on krupan čovek i daleko je mogao da dohvati. Uspaničen koliko i besan, ustremio se na njih, bacio Tori na zid. Odzvonio je pucanj, a miris krvi natopi joj čula. Posrnula je unazad na Fejt, a njen otac je zaurlikao i šiknuo kroz razvaljena vrata. „Rekla sam ti da ideš." Zubi su joj cvokotali i Tori se sruči na kolena. „Pa, nisam te poslušala, je l' tako?" Pošto joj se zamaglilo pred očima, Fejt se nasloni na zid i snažno zatrese glavom. „Pozvala sam policiju Kejdovim telefonom." „Vratila si se." „Aha." Fejt se malo zadihala. Savila se u struku i nagnula napred kako bi joj se krv vratila u glavu. „Ni ti mene ne bi ostavila." „Bilo je krvi. Namirisala sam krv." Smesta se Tori našla na nogama, povukla Fejt da
se ispravi. „Jesi li ranjena? Je l' te ranio?" „Ne. Ti si. Ti si ga upucala. Tori, dođi k sebi." Tori se zapiljila u svoju šaku. Još je držala pištolj koji se tresao kao da je živ. Ostala je na momenat bez daha zbog šoka, a zatim je ispustila pištolj što je uz zveket pao na pod. „Ja sam ga upucala?" „Pištolj ti je opalio kad te je gurnuo. Mislim. Bože, brzo se dogodilo. Bilo mu je krvi na košulji, toliko sam sigurna, a ja nisam pucala. Čini mi se da će mi pozliti. Mrzim kad mi se sloši. Sirene." Pošto ih je začula, Fejt se ponovo naslonila na zid. ,,O, hvala bogu." Potom je začula riku motora, te se odgurnula od zida. „O, ne. O, gospode. Kejdov auto. Ostavila sam ključeve u kolima." Pre nego što je Tori mogla da je zaustavi, ova je jurnula prema ulaznim vratima. Zajedno su ispale napolje baš u trenutku da ugledaju kako automobil škripi po putu. „Kejd će da me ubije." Tori udahnu, a to je zazvučalo kao jecaj, međutim kada je izdahnula, izrodio se smeh. Graničio je sa histerijom, ali ipak je bio smeh. „Upravo smo oterale luđaka, a ti brineš zbog svog velikog bate. Samo kod tebe to ima." „Pa, Kejd ume da bude baš opasan." Koliko da je uteši, toliko i da za sebe pronađe oslonac, Fejt prebaci ruku preko Torinog ramena. Tori nasloni glavu, zatvori oči. Vrisak sirena parao joj je uši. Ugledala je ruke na upravljaču. Ruke svoga oca, duboko izbrazdane ogrebotinama. Osetila je brzinu, ples guma kada su se kola okrenula. Vraća se, dodaje gas. Na radiju trešti rok muzika. Svetla vrtlože. Vidiš ih u retrovi‐ zoru dok ti oči skaču sa mesta na mesto. Panika, gnev, mržnja. Približavaju se. Ruka ti gori od metka i krv kaplje. Ali umaći ćeš im. Bog je na tvojoj strani. Ostavio ti je auto. Brzo. Brže. Kušnja. Ovo je samo još jedna kušnja. Pobeći ćeš. Moraš da pobegneš. Ali vratićeš se po nju. Ej, vratićeš se i nateraćeš je da ti se oduži. Šake ulepljene krvlju. Upravljač ti isklizne iz šaka. Svet hrli ka tebi, oblici se pretu‐ raju. Vrisak. Je l' to ti vrištiš? „Tori! Pobogu, Tori. Prestani. Probudi se." Povratila se, licem nadole na krivini puta, telo joj se trzalo, povici su kidali njenim telom. „Nemoj to da radiš. Ne znam šta ja treba da radim." „Dobro mi je." Bolna, Tori se okrenu, zaštiti oči rukom. „Samo mi daj minut." „Dobro ti je? Raspalila si na put kada su se oni provezli pored nas. Uplašila sam se da ćeš pravac pred njih da izletiš. Onda si zakolutala očima i pala." Fejt spusti glavu u šake. „Previše je ovo za mene. Ovo je stvarno previše." ,,U redu je. Gotovo je. Mrtav je." „Mislim da sam i sama taj deo prokljuvila. Pogledaj." Pokazala je niz put. Kuljali su plamen i dim, a sunce je odskakalo sa hroma i stakla policijskih automobila poredanih ukrug u daljini. „Čula sam sudar, potom nekakvu eksploziju." „Vatrena smrt", promrmlja Tori. „Ja sam mu je priredila." „Sam ju je sebi priredio. Hoću Vejda. O moj bože, hoću Vejdu." „Reći ćemo nekome da ga pozove." Mirnija, Tori se osovi na noge, ispruži ruku ka Fejt. „Idemo dole i zamolićemo nekoga da ga pozove." „Važi. Osećam se pripito." ,,I ja. Pridržavaćemo jedna drugu." Zagrlile su jedna drugu oko struka, pa krenule niz put. Vrelina se odbijala od asfalta, treperila u vazduhu. Kroz te talase, Tori je videla vatru, rotaciona svetla, dosadnu bež boju vladinog automobila i FBI agente pored njega. „Vidiš li gde se slupao?", promrmlja Tori. „Baš naspram mesta gde je Houp... baš na
krivini puta naspram Houp." Čula je auto iza sebe, zaustavila se, okrenula. Kejd je iskočio iz automobila, pojurio napred da ih obe zaštiti zagrljajem. „Dobro ste. Dobro ste. Čuo sam sirene, pa video požar. O bože, pomislio sam..." „Nije nas povredio." Eto Kejdovog mirisa ‐ znoj i muževnost. Njen. Tori dopusti da je ispuni. „Mrtav je. Osetila sam da je umro." „Šššš. Nemoj. Vodim vas kući, obe." „Hoću Vejdu." Poljubio je Fejt u teme. „Doći će, srećo. Hajde sa mnom. Pridrži se za mene za sada." „Uzeo ti je kola, Kejde." Fejt je i dalje žmurila, lice je čvrsto priljubila uz bratove grudi. „Izvini." Kejd je samo odmahnuo glavom, čvršće je zagrlio. „Nemoj o tome da misliš. Sve će da bude u redu." Teško se kontrolisao. Pomogao im je da uđu u kola. Kada je krenuo napred, agent Vilijamsova je iskoračila na put, dala mu znak. „Gospođice Bodin. Možete li da potvrdite da je ono vaš otac?" Rukom je pokazala na olupinu. „Da je Hanibal Bodin vozio to vozilo?" „Da. Mrtav je." „Moram vam postaviti nekoliko pitanja." „Ne ovde, ne sada." Kejd ubaci kamionet u prvu brzinu. „Dođite na Bo Rivz kada ovde završite. Vodim ih kući." ,,U redu." Vilijamsova pogleda pored njega, u Tori. „Jeste li povređeni?" „Više ne." Um joj je na izvesno vreme utrnuo. Bila je svesna, onako odsutno, da je Kejd uvodi u kuću, da je vodi uza stepenice. Još malo dalje je odlutala kada ju je položio na krevet. Zamalo, nešto hladno joj se našlo na licu. Otvorila je oči, ugledala njegove. „Dobro mi je. Samo sam malo umorna." „Uzeo sam jednu Fejtinu spavaćicu. Bolje ćeš da se osećaš kada te obučemo u nju." „Ne." Sela je, zagrlila ga. „Sada se osećam bolje." Lagano ju je mazio po glavi. Onda ju je stegao, pa zario lice u njenu kosu. „Minut samo." „Takođe. Verovatno još mnogo minuta će mi trebati. Nemoj da me pustiš." „Neću. Ne mogu. Video sam vas kad ste prošle. Fejt je vozila kao manijak. Hteo sam dobro da je izgrdim zbog toga." „Namerno je ona to. Voli da te nervira." ,,I jeste, poprilično. Krenuo sam preko polja, kleo sam se da će mi platiti, a Pajni je išao sa mnom i cerio se ko kreten. Onda sam čuo pucanj. Kao da mi je srce stalo. Potrčao sam, ali i dalje sam bio dobrano udaljen od puta i od kola kada je policija prošla. Video sam eksploziju. Pomislio sam da sam te izgubio." Počeo je da je ljuljuška. „Mislio sam, Tori, da sam te izgubio." „Bila sam sa njim u kolima, u svom umu. Mislim da sam želela da tako bude kako bih znala tačan trenutak kada je gotovo." „Nikada više neće moći da te dodirne." „Ne. Nikada više nikoga od nas ne može da dodirne." Naslonila je glavu na snažnu krivinu njegovog ramena. „Gde je Fejt?" „U prizemlju. Vejd je ovde. Ne može da se svrti." Naslonio se, pogledom joj je milovao lice. „Lelujaće dok se ne sruči, a on će joj se naći." „Ostala je sa mnom. Baš kao što si joj tražio." Uzdahnula je. „Moram da idem do bake." „Dolazi ona ovamo. Pozvao sam je. Ovo je sada tvoj dom, Tori. Kasnije ćemo da pokupimo tvoje stvari iz Močvarne kuće." „Zvuči kao veoma dobra ideja."
Sumrak se spustio dok je šetala baštama sa bakom. „Volela bih da ostaneš ovde sa nama, bako, i ti i Sesil." „Džej Aru sam potrebna. Izgubio je sestru koju nije mogao da spasi od sebe same. Ja sam izgubila dete." Glas joj se prekinuo. „Odavno sam je izgubila. Ipak, ma koliko pori‐ cala, uvek je postojala ona uporna nada da će se vratiti, da će se sve ispraviti. Sada toga nema." „Ne znam šta da učinim za tebe." „Već činiš. Živa si i srećna si." I dalje je držala Tori za ruku. Izgleda da nije umela da prestane da se pridržava, da prestane da dodiruje. „Moraćemo sa ovim da se pomirimo, na svoj način." Ajris udahnu da bi povratila smirenost. „Sahraniću je ovde, u Progresu. Mislim da tako treba da bude. Ovde je prove‐ la nekoliko srećnih godina, a i čuj, Džej Ar hoće tako. Neću crkvenu službu. To mu neću popustiti. Sahranićemo je prekosutra, ujutro. Ukoliko Džej Ar bude hteo, njegov svešte‐ nik može da kaže nekoliko reći pored groba. Neću te kriviti, Tori, ako odlučiš da ne dođeš." „Naravno da ću doći." „Drago mi je." Ajris se spusti na klupu. Izašli su svici, sudarali se svetlima u mraku. „Sahrane su za žive, da im pomognu da premoste jaz. Bolje će ti biti." Povukla je Tori naniže do sebe. „Stigle me godine, medena." „Nemoj tako." „Ma, proći će me. Ne dam da bude drugačije. Ali večeras, osećam se staro i umorno. Kažu da nije pravo ako roditelj nadživi dete, ali priroda, sudbina, oni odlučuju šta je pravo. Mi se samo s tim saživimo. Svi ćemo sa ovim da se saživimo, Tori. Hoću da znam da ćeš ti da zgrabiš šta je pred tobom i da se toga čvrsto držiš." „Jesam. Hoću. Houpina sestra to ume. Učim od nje." „Uvek mi se dopadala ta devojka. Namerava da se uda za mog Vejda?“ „Mislim da on namerava nju da ženi, ali će joj pustiti da veruje kako je to njena zamisao." „Mudrica. I postojan je. Smiriće je, ali joj neće potkresati krila. Doživeću da vidim oboje unučadi srećne. Toga ću ja čvrsto da se držim, Tori.“ 30.
Vejd se borio sa čvorom kravate. Mrzeo je te prokletinje. Svaki put kad bi je stavljao, vratilo bi mu se sećanje na majku koja nosi uskršnji šešir što podseća na prekrenutu činiju cveća i koja ga davi svetloplavom kravatom iz kompleta sa omraženim svetlopla‐ vim odelom. Imao je šest godina, ali shvatio je da je to ostavilo posledice na njega za ceo život. Kravate se nose na venčanjima i kravate se nose na sahranama. To se ne može izbeći, čak da ste dovoljno srećni da radite u profesiji koja ne zahteva prokletu omču oko vrata svakog dana u nedelji. Sahraniće njegovu tetku za sat vremena. Ni to ne može da se izbegne. Padala je kiša, đavolski je grmela oluja. Sahrane traže jadno vreme, zaključio je, baš kao što traže kravate i crnu odeću i cveće preterano jakog mirisa. Dao bi godinu života da može da se uvuče nazad u krevet, da navuče prekrivače preko glave, pa da se sva ova zapetljancija ispodešava bez njega. „Maksin je rekla da će vrlo rado da nam pričuva pse", objavi Fejt. Ušla je u sobu, obučena u najdostojanstveniju crnu haljinu koju je mogla da pronađe u ormanu. „Vejde, šta si to uradio s kravatom?" „Vezao sam je. Šta se uopšte radi sa kravatama." „Pre će biti da si je sažvakao. Dođi, da vidimo šta mogu da uradim." Cimala ju je, vukla, uvrtala.
„Nemoj da se mučiš. Nije bitno." „Nije ako hoćeš među svetom da se pojaviš kao da imaš crnu jareću bradicu. Moja pratetka Herijet imala je jareće bradice i nisu bile nimalo zanimljive. Samo minut stoj mirno, skoro sam je sredila." „Ma pusti je, Fejt." Okrenuo se od nje da bi pokupio sako. „Hoću da ostaneš ovde. Nema svrhe da izlaziš po ovakvom nevremenu ili da oboje budemo mokri i očajni narednih par sati. Dosta si preživela i bez toga." Odložila je tašnu koju je upravo bila podigla. „Nećeš da idem sa tobom?" „Treba da ideš kući." Bacila je pogled na njega, pa po sobi. Njen parfem je stajao na komodi, kućna haljina na vešalici iza vrata. „Čudno, a ja mislila da se upravo tu i nalazim. Je l' ja to grešim?" Uzeo je novčanik sa toaletnog stočića, ćušnuo ga u zadnji džep, pokupio sitninu. „Sahrana moje tetke je poslednje gde bi ti trebala da budeš." „Nije to odgovor na moje pitanje, ali postaviću ti drugo. Zašto je sahrana tvoje tetke poslednje gde bih ja trebala da budem?" „Za boga miloga, Fejt, saberi dva i dva. Moja tetka je bila udata za čoveka koji ti je ubio sestru, a koji je mogao i tebe da ubije pre samo dva dana. Ako si ti to zaboravila, ja nisam." „Ne, nisam ja na to zaboravila." Okrenula se ka ogledalu i da bi uposlila ruke, uze četku. Počela je da se češlja, a izgledala je potpuno smireno. „Znaš, mnogo ljudi, verovat‐ no većina njih, smatraju da nemam ni grama mozga. Da sam lakomislena i neozbiljna i suviše plitka da bih se nečega držala duže nego što mi traje turpijanje noktiju. U redu je to." Odložila je četku, podigla flašicu parfema i namirisala vrat. ,,U redu je to", ponovila je. „Za većinu ljudi. Ali znaš šta je smešno? Očekujem da ti imaš bolje mišljenje o meni. Očekujem da ti bolje misliš o meni nego što ja sama o sebi mislim." „Mislim ja dosta o tebi." „Je li, Vejde?" Skrenula je pogled i susrela se sa njegovim u ogledalu. „Stvarno? A istovremeno smatraš da možeš tako iritantno da se ponašaš i da me se otreseš. Možda bi eto trebalo da odem da sredim frizuru dok si ti na tetkinoj sahrani. Onda narednog puta kada budeš morao da se nosiš sa nečim teškim i neprijatnim, ići ću u šoping. A u sledećoj prilici", nastavila je povišenog i očvrslog glasa, „već ću ja do tada da produžim dalje, tako da i neće biti problema." „Drugačije je ovo, Fejt." ,,I mislila sam da jeste." Spustila je flašicu, okrenula se. „Nadala sam se da jeste. Ali ako me nećeš uz sebe danas, ako smatraš da ne želim da budem sa tobom ili da nemam petlje za to, onda ovo nije ništa drugačije nego ono što sam već radila. Ne zanima me da se ponavljam." Osećanja su mu jurnula u oči, besnela su u njemu sve dok mu se šake nisu skupile u pesnice. „Mrzim ovo. Mrzim što mi je oca ovo dotuklo. Mrzim što znam da je tvoja poro‐ dica ponovo pokidana, a da je moja igrala ulogu u tome. Mrzim što znam da si bila u istoj prostoriji sa Bodinom, što mogu da zamislim šta je moglo da se dogodi." „Dobro je, pošto i ja mrzim sve to. A da ti kažem ja još nešto što možda i ne znaš. Čim se to tada završilo, čim sam ponovo počela da razmišljam, poželela sam tebe. Ti si mi jedini tad bio potreban. Znala sam da ćeš da se pobrineš za mene, da me zagrliš i da će sve da bude u redu. Ako tebi isto to ne treba od mene, onda ni ja sebi neću dopustiti da mi ti budeš potreban. Dovoljno sam sebična za to. Ići ću sa tobom danas, stajaću pored tebe i pokušaću da ti budem uteha. Ili ću da se vratim na Bo Rivz i da polako počnem da te preboljevam." ,,A i mogla bi ti to", tiho je rekao. „Zašto se ja tome divim? Lakomislena? Neozbiljna?" Odmahivao je glavom dok joj je prilazio. „Ti si najjača žena koju poznajem. Ostani uz mene." Prislonio je čelo na njeno. „Ostani sa mnom."
„Planiram." Njene ruke su kliznule oko njega, pomazile ga po leđima. „Hoću da ti se nađem. Novo mi je to. Sam si kriv. Držao si se mene sve dok se nisam u tebe zaljubila. Prvi put da ja nisam prva ciljala i gađala. Sviđa mi se." Zagrlila ga je, osetila je kako se oslanja na nju. I to joj se dopadalo, shvatila je. Niko se nikada pre nije na nju oslanjao. „Ajmo sada." Reče odrešito, poljubi ga u obraz. „Zakasnićemo, a sahrane nisu prilike kada se nastupa u velikom stilu." Morao je da se nasmeje. „Važi. Imaš kišobran?" „Naravno da nemam." „Naravno da nemaš. Čekaj da ga dohvatim." Kada je prišao ormanu da probunari u potrazi za kišobranom, nakrenula je glavu, blago se nasmešila i osmotrila ga. „Vejde, kada se mi budemo verili, kupićeš mi safir umesto dijamanta, važi?" Šaka mu se zaklopila oko drške kišobrana, potom se načisto zaledila. „Je l' se mi to verimo?" „Pazi, lep neki, ne prevelik ili nakinđuren. Sečen. Onaj prvi moron za kog sam se udala nije mi ni dao prsten, a drugi mi je dao neki bljak dijamant." Podigla je crni slamnati šešir koji je bila odbacila na krevet i prišla je ogledalu kako bi ga podesila da joj stoji na glavi pod odgovarajućim i dostojanstvenim uglom. „Mogao je tako da mi utrapi i komadišku stakla. Prodala sam ga posle razvoda i od zarade se lepo baškarila dve nedelje u nekom trendi spa centru. Znači: želim sečeni safir." Skinuo je kišobran, iskoračio iz ormana. „Je l' ti to mene prosiš, Fejt?" „Naravno da ne." Malčice je nagnula glavu napred kako bi delovala snishodljivo. ,,I nemoj tu da mi misliš kako to što sam ti možda nagovestila odgovor, kako te to spašava prosidbe. Očekujem da slediš tradiciju, sve do klečanja na kolenu. Sa", dodade ona, "sečenim safirom u ruci." „Pribeležiću." „Da, da, može tako." Ispružila je ruku. „Spreman?" „Nekad sam mislio da jesam." Primio je njenu ruku, prste ispreplitao sa njenima. „Sa tobom niko nikada nije spreman." Njenu majku su sahranili po kiši koja je pljuštala po tlu poput metaka i dok su nebo na istoku parale i cepale munje. Nasilje, pomisli Tori. Majka joj je živela sa njim, umrla od toga, a čak i sada, činilo se, privlači ga sebi. Nije slušala sveštenika, iako je bila sigurna da je namena njegovih reči da uteše. Osećala se suviše udaljenom da bi joj uteha bila potrebna, a nije zbog toga mogla da žali. Nije poznavala ženu u sanduku prekrivenom cvećem. Nikada je nije razumela, nikada od nje nije zavisila. Ako je Tori išta žalila, žalila je zbog nedostatka sa kojim je ceo svoj život živela. Posmatrala je kako kiša dobuje o kovčeg, slušala je kako šušti po kišobranima. I čekala je da se sve završi. Došlo ih je više nego što je očekivala, a poređali su se u mali tamni krug pod turob‐ nim nebom. Ona i ujak stajali su pored bake, svako sa jedne strane, pa ogromni Sesil tik iza njih. A Kejd je stajao pored nje. Buts, živa bila meka srca, tiho je plakala između svog sina i supruga. Glave su pognuli u molitvi, ali Fejt svoju nije i oči su joj se susrele sa Torinima. I u njima je bilo utehe, tako neočekivane, od nekoga ko je razumeo. Dvajt je došao kao gradonačelnik, pretpostavila je Tori. I kao Vejdov prijatelj. Držao se malo po strani, izgledao je dostojanstveno i uljudno. Pomislila je kako će mu biti drago kada obavi ovu dužnost i vrati se Lisi. Bila je tu i Lila, postojana kao stena, očiju suvih dok je sa sveštenikom tiho pratila i izgovarala molitvu. I začudo, Kejdova tetka Rouzi, sva u crnini, u kompletu sa šeširom i velom. Sve ih je
prethodne večeri njen dolazak sa kovčegom uhvatio nespremne. Margaret privremeno boravi kod nje, objavila im je. Što je značilo da se Rouzi smesta spakovala da privremeno odboravi negde drugde. Ponudila je Tori venčanicu svoje majke, venčanicu koja je s godinama požutela kao maslac i koja je oporo mirisala na kuglice protiv moljaca. Onda ju je ona sama obukla i nosila je ostatak te večeri. Kada su spustili sanduk u sveže iskopan grob i kada je sveštenik zatvorio molitvenik, napred je iskoračio Džej Ar. „Imala je teži život nego što je morala da ga ima." Nakašljao se. „I težu smrt nego što ju je zaslužila. Sada počiva. Kada je bila devojčica, najviše je volela žuto cveće." Poljubio je onu što ju je imao u ruci, potom je pustio u grob. I okrenuo se. Svojoj supruzi. „Učinio bi on više za nju", rekla je Ajris, „da mu je ona dopustila Ostaću malo kod Džimija" kaza ona Tori. „Ona ćemo kući." Položila je ruke na Torina ramena, poljubila joj obraze. „Srećna sam zbog tebe Tori. I ponosna na tebe. Kinkejde, pazi na moju devojčicu." „Da, gospođo. Nadam se da ćete kod nas da budete, oboje, kada se vratite u Progres." Sesil se sagnuo da bi poljubio Tori u obraz. „Paziću ja na nju", prošaputao je. „Nemoj da brineš." „Neću."Okrenula se, znala je da se od nje očekuje da prima saučešće. Rouzi se odmah nacrtala, očiju živahnih kao ptičice iza svog vela. „Dobra je bila služba. Dostojanstvena i kratka. Pa si i ti dobra ispala." „Hvala vam, gospođo Rouzi." „Ne možemo da biramo krv, ali možemo da izaberemo šta s njom da radimo, šta da uradimo povodom nje." Podigla je lice, pogledala u sestrića. „Dobro si izabrao. Margaret će da se predomisli ili neće, ali nije to na tebi da brineš. Idem do Ajris da saznam ko je ta naočita ljudeskara kojeg je povela sa sobom." Zabrazdila je po vlažnom tlu u šanel kostimu vrednom dve hiljade dolara i cipelama birkenstok. Tori se borila između nagona da se nasmeje i da zaplače i položila je šaku na Kejdo‐ vu ruku. „Odnesi joj kišobran. Dobro je meni." „Odmah se vraćam." „Tori, veoma mi je žao." Dvajt ispruži ruku, pa poklopivši njenu šaku, poljubi je u obraz i pomeri kišobran kako bi je zaštitio od kiše. „Lisi je htela da pođe, ali sam je naterao da ostane kod kuće." „Drago mi je što jesi. Ne bi za nju bilo dobro da danas izlazi po ovakvom vremenu. Lepo je od tebe što si došao, Dvajte." „Znamo se već dugo vremena. I Vejd, on mi je jedan od dva najbolja prijatelja. Tori, mogu li nešto da učinim za tebe?" „Ne, ali hvala ti. Idem ja tamo da obiđem Houpin grob pre nego što krenem. Treba da se vratiš Lisi." „Hoću. Uzmi." Prineo je njenu šaku dršci svog kišobrana. „Ne, dobro mi je." „Uzmi", navaljivao je. ,,I nemoj dugo da ostaješ na kiši." Ostavio ju je i otišao do Vejda. Zahvalna što ima sklonište, Tori se okrenu od majčinog groba kako bi kroz travu i pored spomenika prošla do Houp. Kiša je lila niz lice anđela poput suza i tukla je po ružicama. U kugli, krilati konj je leteo. „Sve je sada gotovo. Mada mi ne deluje da se sleglo", reče Tori i uzdahnu. „Ima u meni neke težine. Pa, mnogo je toga odjednom. Volela bih da mogu... suviše toga želim." „Nikada ne donosim cveće", s leđa joj progovori Fejt. „Ne znam zašto." „Ima ruže."
„Nije zbog toga. Nisu to moje ruže, nisu moje da joj ih donosim." Tori se osvrnu, potom se pomeri, pa su stajale jedna pored druge. „Ne osećam je ovde. Možda ni ti." „Ne želim u zemlju kad mi dođe vreme. Volela bih da mi negde prospu pepeo. Na moru, mislim, pošto tamo planiram da me Vejd zaprosi. Pored mora. Možda bi i ona isto mislila, samo što bi njen prosipali pored reke ili blizu nje u močvari. To je bilo njeno mesto." „Da, bilo je. Jeste." Činilo se važnim i prirodnim ispružiti šaku i stegnuti Fejtinu. „Ima cveća na Bo Rivzu, a i to je bilo njeno mesto. Mogla bih da usečem buket kada prođe oluja, da ga odnesem u močvaru. Do reke. Položim ga za Houp. Možda bi to bio ispravan način: položiti cveće u reku umesto što ga ostavljamo da trune na zemlji. Hoćeš sa mnom?" „Mrzela sam da je delim sa tobom." Fejt poćuta, zatvori oči. „Sada nije tako. Razved‐ riće se posle podne. Reći ću Vejdu." Pošla je, zastala. „Tori, ako stigneš prva..." „Čekaću te." Tori je gledala za njom kako odmiče, pogledala preko blage padine, kroz zastor kiše, maglu koja se zgušnjavala. Bili su tu njena baka sa snažnim Sesilom iza leđa, Rouzi u velu i Lila koja je nad njom držala kišobran. Džej Ar i Buts su i dalje stajali pored groba sestre koju je voleo više nego što je mislio da je voli. I bio je tu Kejd, sa svojim prijateljima; čekao. Kako je krenula prema njemu, kiša poče da slabi i prvi nagoveštaj sunca staklasto zasvetluca kroz tmuran dan. „Razumeš li zašto ovo radim?" „Razumem da želiš." Tori se osmehnula dok je otresala kišu sa kopalja lavande koju je upravo sekla. ,,I smeta ti, tek malčice ti smeta, što te ne zovem da pođeš sa mnom." „Malčice. Protivteža tome je to što ti i Fejt postajete drugarice. A sve to nadmašuje živi užas što znam da ću biti prepušten na milost tetki Rouzi dok se vi ne vratite. Ima poklon za mene, a i video sam ga. Buđavi cilindar koji očekuje da nosim na venčanju." „Odlično će da se složi sa haljinom izjedenom moljcima koju meni poklanja. Čuj. Stavi ti šešir, ja ću da obučem haljinu, pa će Lila da nas uslika. Ubacićemo sliku u lep ram za gospođu Rouzi, potom ćemo poklone da spakujemo na mračno i sigurno pre venčanja." „Izvanredno. Ženim veoma mudru ženu. Ali moraćemo da se slikamo večeras. Sutra se venčavamo." „Sutra? Ali..." „Ovde", reče i okrenu je u naručju. „Intimno, u vrtu. Pobrinuo sam se za većinu detalja, a za ostatak ću danas po podne." „Ali, moja baka..." „Razgovarao sam sa njom. Ona i Sesil će ostati još jednu noć. Biće ovde." „Nisam imala vremena da kupim haljinu ili..." „Tvoja baka je to pomenula i ponadala se da ćeš možda hteti da nosiš onu koju je ona nosila kada se udavala za tvog dedu. Trknuće do Florens danas po podne da je uzme. Rekla je da bi joj to mnogo značilo." „Na sve si mislio, je l' da?" „Da. Imaš nekih problema sa tim?" „Imaćemo mi mnogo problema sa tim sledećih pedeset ili šezdeset godina, ali sada? Ne." „Dobro je, Lila pravi tortu. Džej Ar donosi šampanjac. Ova zamisao ga je poprilično oraspoložila." „Hvala ti."
„Dok si još zahvalna, dodao bih samo da tetka Rouzi namerava da peva." „Ništa mi ne govori." Povukla se. „Da ne kvarimo trenutak. Pa, pošto su svi odobrili raspored i detalje, ko sam ja da prigovaram? Jesi li nam sredio i medeni mesec?" Opazila je da se trgnuo i okrenula je očima. „Kejde, stvarno." „Nećeš se valjda raspravljati oko puta u Pariz? Naravno da nećeš." Brzo ju je poljubio pre nego što je išta prozborila. „Možda ćeš hteti da zatvoriš radnju na nekoliko dana, ali Buts se zaista dopada ideja da upravlja umesto tebe, a i Fejt ima nekoliko ideja." „O, bože." „Ali to je već na tebi." „Mnogo ti hvala." Prošla mu je rukom kroz kosu. „Vrti mi se u glavi. O svemu ovome ćemo da popričamo kada se vratim." „Važi. Lako je sa mnom." „Đavola je lako", promrmljala je. „Samo se pretvaraš da jeste." Premestila je korpu sa cvećem, njemu predala baštenske makaze. „Nemoj da nam krstiš decu dok mene nema." Davež, pomislila je kada je sela u svoj automobil i odložila korpu sa cvećem na sedi‐ šte. Planira im venčanje njoj iza leđa. I još planira tačno onakvo venčanje kakvo ona želi. Kako je nervira, a i kako je dražesno, što je tako poznaje. I što se onda ne opusti? Kako je krenula putem, tako je mrdala ramenima. Jednostav‐ no joj nije polazilo za rukom da odagna napetost. Razumljivo, podseti samu sebe. Prošla je kroz pakao. Nije mogla ni da zamisli da će da se uda u roku od dvadeset i četiri sata, a u njoj čuči takva spetljancija. Ali je želela da počne. Želela je da zatvori ova i da otvori naredna vrata. Bacila je pogled na cveće pored sebe. Možda će uskoro. Skrenula je pored puta, tamo gde je Houp negda zavezla svoj bicikl. Kada je izašla iz automobila, prešla je mostić oko koga su kao u priči bujali ljiljani, potom je pošla stazom za koju je znala da je i njena prijateljica one noći njome krenula. Houp Lavel, devojčica špijun. Kiša se pretvorila u paru, a para se uzdizala iz tla kovitlavim prstima koji su se razdvajali, potom ponovo saplitali njoj oko članaka. Vazduh je bio gust zbog vlage, zbog zelenila, zbog truleži. Misterije čekaju razrešenje. Kako se primakla čistini, poželela je da se setila da ponese drva za potpalu. Sve će biti previše vlažno da bi zapalila vatru, a možda je i suviše lakomisleno i hteti vatru na svoj toj vrelini. Ali poželela je da se setila toga, pa bi onda mogla da podloži vatricu, onako kako je to Houp učinila. Samo razmišljajući o tome, prisetivši se toga, osetila je miris dima. Bilo je vatrice, plamička pažljivo podstaknutog da tinja. Bio je tu kružić plamena i pored njega dugi, naoštreni štapovi koji su čekali na beli slez. Jednom je trepnula ‐ da bi jasnije videla. Ali vatra je tinjala i dim je lenjivo puckao u izmaglicu. Ošamućena, Tori je zakoračila na čistinu, korpa se nakrenula i cveće joj se prosulo niže nogu. „Houp?" Rukom je pritisla srce, skoro da bi se uverila da još kuca. Ali mermerno dete koje joj beše drugarica stajalo je i dalje u svom bazenu cveća i nije prozborilo. Drhtavom rukom, podigla je jedan štap i opazila da je nedavno zašiljen. Nije san, ne ponavlja joj se događaj u glavi. Već se dešava ovde i sada. Stvarno je. Nije Houp. Nikada više Houp. Pritisak u njoj je rastao, vreo nalet straha i saznanja. Iz žbunja se začulo šuškanje, vlažno i podmuklo. Naglo se okrenula prema njemu. Lozinka. Pomislila je na nju, čula njen zvuk u umu. Ali ona nije Houp. Nije joj osam godina. I bože mili, ipak nije sve gotovo. Kada je pristigao šerif Ras, Kejd je bio u vrtu i premišljao gde da postave stolove za prijem za venčanje. „Drago mi je što si tu. Upravo su mi stigle vesti, pomislio sam da treba da ti javim."
„Uđi, hladnije je." „Ne, moram da se vratim, ali sam hteo lično da ti saopštim. Dobili smo balistički izveštaj za Sarabet Bodin. Puška kojom je ubijena nije ona ista koju je Bodin imao sa sobom. Nije čak ni isti kalibar." Kejda obli užas. „Mislim da te baš ne razumem." „Ispostavilo se da je puška koju je Bodin imao kada je navalio na Tori i tvoju sestru ukradena iz kuće oko petnaest milja južno odavde onog jutra kada je ubijena Torina majka. U kuću je provaljeno negde između devet i deset ujutro, tog istog dana." „Kako je to moguće?" „Jedino ako su Bodinu izrasla krila, pa je preleteo ovamo iz okruga Darlington ili ako je neko drugi ispalio one metke u gospođu Bodin." Karl D. poklopi bradu šakom, protrlja je. Oči su ga pekle od zamora. „U kontaktu sam sa federalcima i sklapam kockice. Izvod telefonskih poziva pokazuje da je gospođa Bodin primila poziv nemalo posle dva ujutro, sa telefonske govornice izvan Vin‐Diksija severno od grada. E sad, mi smo mislili da ju je to Bodin zvao odatle, kazao joj da dolazi po nju. Što se uklapa. Ali, ne slaže se kada se doda sve ostalo." „Mora da ju je Bodin zvao. Zašto bi se inače spakovala?" „Ne znam. Ali imaš njega kako zove odavde oko dva ujutro, odlazi tamo, pobije ih između pet i pet i trideset, potom pode da se vrati ovamo, skrene na jug još nekih petnaest milja, provaljuje u kuću i krade pušku, flašu pića, ostatke večere. Dakle, zašto bi išao tako u cik‐cak napred‐nazad?" „Bio je lud." „Ne sporim ja to, ali lud ili normalan, ne može za jedno jutro da potuče sve rekorde u brzini. Naročito pošto najverovatnije nije imao prevozno sredstvo. E sad, ne kažem ja da je nemoguće. Samo kažem da nema smisla." ,,A kakvog bi drugog smisla imalo? Ko bi drugi mogao da ubije Torinu majku?" „Ne umem na to da odgovorim. Moram da sagledam činjenice. U njega je bila druga puška, nema naznaka da je imao kola. Mada, može biti da ćemo tek da ih pronađemo, a i pušku koju je iskoristio za ženu. Može biti." Izvadio je maramicu iz džepa, obrisao vrat. „Ali meni se čini da ako Bodin nije poči‐ nio ubistva u okrugu Darlington, možda ni nikog drugog nije ubio. Što znači da onaj ko jeste, da je taj i dalje slobodan. Nadao sam se da ću moći da popričam sa Tori." „Nije ovde. Ona je..." Vreo strah zapalio mu je želudac. „Otišla je kod Houp." Tori se otvorila, pokušala je da ga oseti, da ga odmeri. Ali jedino je mrak videla. Hladan, prazan mrak. Šuškanje se pomeralo u krug, rugalo joj se. Okretala se za tim, usta joj presušiše, a ona je odlučila da se direktno suoči sa njim. „Koju od nas dve si želeo te noći? Ili ni nije bilo bitno?" „Tebe nikada. Šta ćeš mi ti? Ona je bila predivna." „Bila je dete." „Tačno." Na čistinu je iskoračio Dvajt. „Ali i ja sam bio." Slomilo joj je to srce. Brzo je prepuklo. „Bio si Kejdov drug." „Važi. Kejd i Vejd, i sami kao blizanci. Bogati i privilegovani i zgodni. A ja sam im bio bucmasti prilepak. Dvajt Štreberko. Pa, svima sam im zamazao oči, je l' da?" Bilo mu je dvanaest godina, pomislila je buljeći u njegov lakonski osmejak. Nije mu bilo više od dvanaest godina. „Zašto?" „Nazovi to ritualom prelaza. Oni su uvek bili prvi. Jedan ili drugi, ali uvek prvi u svemu. Ja sam odlučio da budem prvi koji ću imati devojku." Zabavljao se ‐ ništa drugo nego se zabavljao ‐ plesalo mu je to u očima. „Mada nisam smeo da se hvalim. Pomalo kao Betmen." ,,O bože, Dvajte." „Teško je tebi to da shvatiš, pošto si žensko. Nazvaćemo to muškim poslovima. Zasvrbelo me. I što se ne bih poslužio ljubljenom sest ricom dobroga mi drugara Kejda
da se počešem?" Govorio je tako smireno, tako nonšalantno da su ptičice nastavile da pevaju, poput suza tečno su tekle melodije. „Nisam znao da ću je ubiti. To se jednostavno... dogodilo. Maznuo sam ćaletov viski. Pij ko čovek, znaš? Malo mi se mutilo u glavi." „Bilo ti je samo dvanaest godina. Kako si mogao tako nešto da poželiš?" Okružio je čistinu, nije se primicao, samo se šunjao, strpljiv, igra mačke i miša, nadmudrivanje. „Gledao sam vas dve, kako se kupate bez kupaćeg, kako ovde leškarite na stomacima i prepričavate tajne. I tvoj stari je", rekao je i nacerio se. „Moglo bi se reći da mi je on bio inspiracija. Želeo vas je. Aha, želeo je tvoj stari da vas jebe, ali nije imao petlje. Bio sam bolji od njega, bolji od svih njih. Dokazao sam to te noći. Te noći sam bio muškarac." Gradonačelnik, ponosni otac, predani suprug, odani prijatelj. Kakvo to ludilo tako dobro može da se sakrije? „Silovao si i usmrtio dete. I zbog toga si postao muškarac?" „Celog života sam slušao: 'Budi muško, Dvajte.'" U očima mu je umrla radost, pa su postale hladne i prazne. „Za boga miloga, budi muško. Ne možeš da budeš muško ako si devica, zar ne? A nijedna devojčica me ne bi ni dvaput pogledala. Ispravio sam to. Ta mi je noć promenila život. Vidi me sada." Raširio je ruke, zakoračio bliže, osmotrio je. „Stekao sam pouzdanje, sredio se i nisam li završio sa najlepšom devojkom Progresa? Stekao sam poštovanje. Predivnu suprugu, sina. Stekao sam položaj. Sve je to počelo te noći." „Sve one druge devojke." „Što da ne? Možeš da zamisliš kako je ‐ ili možda i ne možeš. E da možda ti možeš. Znaš kako to da osetiš, je l' da? Njihov strah. Dok se dešava ja sam im najvažnija osoba na svetu. Ja im i jesam ceo svet. Moćno je to." Pomislila je da potrči. Zamisao joj je šibnula kroz um. I ugledala mu je sjaj u očima, opazila da samo čeka na nju da krene. Namerno je usporila disanje, otvorila se. Ponovo je tu zatekla prazninu, poput jaza, ali po ivicama nazirala se nekakva rugobatna glad. Prepoznati, predvideti: to joj je jedino oružje. „Nisi ih čak ni poznavao. Dvajte, one su ti bile neznanci." „Samo zamislim da su Houp i ponovo sam u toj prvoj noći. Sve su to ionako samo ništarije i gubitnici dok ih ne pretvorim u nju." „Sa Šeri ti nije bilo isto." „Nisam hteo da čekam." Slegao je ramenima. „Lisi ovih dana i nije mnogo do seksa. Ne mogu da je krivim. A ta mala seksi nastavnica, htela je ona. Mada, htela je da ga dobije od Vejda, kučka glupava. Pa, dobila ga je od mene. Međutim, nije mi baš legla. Ne sasvim. Fejt je savršena." Video je kada se Tori trgnula. „Aaa, poprilično si se združila sa Fejt, je l' da? I ja plani‐ ram da se družim sa njom. Hteo sam da sačekam do avgusta, da obavim svoj mali ritual, znaš već. Ali sad moram da pomerim planove. E, inače, ona će da kasni. Nagovorio sam Lisi da ode da je obiđe, a znaš ti moju devojku. Dovoljno će da zadrži Fejt." „Znače se ovoga puta, Dvajte. Nećeš moći ovo da prebaciš na nekoga." „A tvoj otac je stvarno bio raspoložen za saradnju, zar ne? Jesam li ti pomenuo da sam ti ja ubio majku? Pozvao je, rekao joj da sam prijatelj i da njen ljubljeni mužić upravo kreće po nju. Izgledalo mi je da će to biti fin detalj zbog koga će panduri da mu se nakače na vrat, a ja ću moći da se zavalim i samo brižno, gradonačelnički da posmatram." „Ništa ti ona nije bila." „Nijedna od njih nije. Osim Houp. I nemoj ti ništa da brineš za mene. Niko mene neće tražiti. Ugledan sam građanin, a trenutno sam u tržnom centru i kupujem medicu svom nerođenom detetu. Velikog žutog medu. Lisi će ga obožavati." „Nikada te nisam mogla stvarno osetiti", promrmljala je. „Zato što ničega nije ni bilo
da se oseti. Skoro da si prazan iznutra." „Čudio sam se tome. Malo sam se zabrinuo. Juče sam te uzeo za ruku, onako, da proverim pre nego što završimo. Što ne potrčiš, onako kako je ona? Znaš kako je trčala, kako je pozvala. Daću ti šansu." „Ne. Sama ću ja sebi da dam šansu." Bez i trenutka oklevanja, pobola je štapom, naciljala ga u oko. Kada je zaurlao, potrčala je kao Houp. Mahovina joj se plela po kosi, vijugave paukove noge, a tlo joj je pohlepno usisavalo stopala. Cipele su joj klizile, strugale kroz natopljenu paprat dok je ona oštro mlatila po granama. Videla je isto što i Houp: dve slike stopile su se u jednu. Vrela letnja noć sjedinila se sa zaparnim danom. I osetila je isto što i Houp, osetila je sopstveni strah i bes kako kidišu neposredno pred dečijim užasom. Čula je isto što i Houp: topot stopala iza sebe kako krše kroz žbunje. Gnev ju je zaustavio, gnev ju je naterao da se okrene i pre nego što se na to u umu odlučila. Zapržio je kroz nju kao mrkli mrak, a ona nasrnu na Dvajta zubima i noktima. Zapanjen iznenadnim napadom, poluslep od krvi, sručio se pod njom urlajući kada mu je u rame zaronila zube. Zamahnuo je, osetio da je je udario, ali ona se prilepila kao čičak, grabuljala je noktima niz njegovo lice. Nijedna druga nije mogla da se bori, ali ona hoće. Bože, hoće ona. Ja sam Tori. Reči su joj odzvanjale u ušima kao ratni poklič. Ona je Tori i ona će da se bori. Čak i kada su joj se njegove šake sklopile oko vrata, ona je mlatila po njemu. Kada je videla sivo, kada je dahtala da dođe do vazduha, iskoristila je pesnice. Neko je uzvikivao njeno ime ‐ mahniti, očajnički pozivi koji su odjekivali zajedno sa hučanjem krvi u glavi. Grebala ga je po šakama kojim joj je stegao vrat, gušila se kada se stisak olabavio. „Sada te osećam. Strah i bol. Sada znaš. Sada znaš, đubre jedno." Neko ju je izdignuo, a ona se bezumno borila pogleda čvrsto uperenog u Dvajtovo lice. Krv mu je tekla iz oka, a obrazi su mu bili pocepani od njenih šaka. „Sada znaš. Sada znaš." „Tori. Prestani. Prestani. Pogledaj me." Prebledeo i lica orošenog znojem, Kejd je zadržao njeno sve dok joj se oči nisu izbistrile. „On ju je ubio. Uvek je to bio on. Nikada nisam videla. Mrzeo te je celoga života. Sve vas je mrzeo." „Povređena si." „Ne, nisam. Krv je njegova." „Kejde. Bože, poludela je." Dvajt je kašljao i okrenuo se na stranu, upinjao se da se osovi na šake i kolena. Osećao se kao da krvari iz hiljadu rana. Desno oko mu se užarilo. Ali mozak mu je radio, a radio je hitro i hladnokrvno. „Mislila je da sam njen otac." „Lažeš!" Gnev ponovo šiknu, pa se divlje otimala od Kejda. „Ubio je Houp. Čekao me je ovde." „Ubio Houp?" Dvajtu je krv kapala iz pocepane usne, a on pokleknu. „To je bilo pre skoro dvadeset godina. Kejde, ona je bolesna. Svi mogu da vide da je bolesna. Pobogu, moje oko. Moraš da mi pomogneš." Pokušao je da se osovi na noge i iskreno se zaprepastio kada su ga noge izdale. „Za ime boga, Kejde, zovi hitnu pomoć. Ostaću bez jebenog oka." „Znao si da dolaze ovamo." Kejd je i dalje držao Torine ruke sputane dok je prouča‐ vao unakaženo lice starog prijatelja. „Znao si da se iskradaju noću da bi dolazile ovamo. Sam sam ti to rekao. Smejali smo im se." „Kakve to veze ima sa bilo čim?" Dvajtovo zdravo oko se iskrenulo kada je začuo šibanje vlažnih grana. Kroz žbunje se probio Karl D. zadihan od napora. „Hvala bogu.
Šerife, zovi hitnu pomoć. Tori je doži‐vela slom živaca. Pogledaj šta mi je uradila." „Blagi bože", promrmlja Karl D. i pojuri ka Dvajtu. „Hteo je da bežim. Ali ja sam prestala da bežim." Tori prestade da se otima i položi šaku preko Kejdove kada je Karl D. čučnuo da bi Dvajtu vezao svoju maramicu oko ozleđenog oka. „Ubio je Houp, a i ostale. Usmrtio mi je majku." „Kažem vam, luda je", povika Dvajt. Nije mogao da vidi. K vragu, nije mogao da vidi. Zubi mu zacvokotaše. „Ne može da se pomiri sa onim što je njen otac učinio." „Odvešćemo te u bolnicu, Dvajte, a onda ćemo sve da razjasnimo." Karl D. pogleda u Tori. „Jesi li povređena?" „Ne, nisam povređena. Ne želite da mi verujete. Ne želite da verujete da je ono što on jeste živelo pored vas sve ove godine. Ali jeste. Našlo je načina." Pomerila se, susrela Kejdov pogled. „Žao mi je." „Ni ja ne želim da ti verujem. Ali ti verujem." „Znam." I oslanjajući se na to, uspravila se na noge. „Puška kojom mi je ubio majku je na tavanu njegove kuće, na gredama na južnoj strani." Polako, protrljala je vrat tamo gde je nasilje njegovih prstiju ostavilo ožiljke. „Pogrešio si, Dvajte, pogrešio što si me tako daleko pustio, što sam ti se tako približila. Trebalo je da budeš pažljiviji sa svojim mislima." „Laže. Sama ju je tamo podmetnula. Luda je." Zateturao se kada ga je Karl D. povu‐ kao da ustane. „Kejde, prijatelji smo celog života. Moraš da mi veruješ." „Ti moraš nešto meni da veruješ", reče njemu Kejd. „Da sam stigao ranije, već bi bio mrtav. Veruj to. I zapamti to." „Moraš sada sa mnom, Dvajte." Karl D. mu zaklopi lisice oko zglobova šake. „Šta to radiš? Do đavola, šta radiš ti to? Verovaćeš toj ludači, a ne meni?" „Ta puška ako nije tamo gde je ona rekla ili ako se ne podudari sa onom kojom su ubijeni mladi policajac i bespomoćna žena, debelo ću da ti se izvinim. Pođi sa mnom. Gospođice Tori, i sama bi trebala da odeš do bolnice." „Ne." Obrisala je krv s usana spoljnim delom šake. „Nisam obavila ono zbog čega sam došla." 461 Nora Roberts „Idite onda", reče im Karl D. „Ja ću da se pobrinem za ovo. Gospođice Tori, svratiću kasnije da vas obiđem." „Luda je." Zagalamio je Dvajt i nastavio je da urla kako ga je Karl Di odvlačio. „Uvređen je." Tori se nesigurno nasmejala, pa oči pritisnula prstima. „To je glavno osećanje koje sada kulja kroz njega. Uvreda, što ga tretiraju kao kriminalca. Još je snažnije od mržnje i gladi." „Udalji se od njega", zatražio je Kejd. „Ne gledaj ga." ,,U pravu si, Kejde. U pravu si." „Drugi put da sam te umalo izgubio. Proklet da sam ako se to ikada više ponovi." „Verovao si mi", prošaputa Tori. „Osetila sam kako te vređa, ali si mi poverovao. Ne mogu da ti opišem šta mi to znači." Zagrlila ga je, čvrsto se priljubila. „Voleo si ga. Žao mi je." „Nisam ga ni poznavao." A ipak, Kejd je žalio. „Da mogu da se vratim..." „Ne možemo. Dosta sam ja vremena provela učeći baš to." „Lice ti je ozleđeno." Poljubio ju je. „Njegovo je gore." Naslonila je glavu na njegovo rame kada su počeli da koračaju. „Bežala sam i nameravala sam da nastavim da trčim, kad odjednom u meni buknu život. Bes života. Neće on pobediti, neće me goniti kao lisica zeca. Jednom, on će znati kako je to. Znaće." Znao je Kejd da nikada tu sliku neće u potpunosti izbaciti iz glave. Sliku Tori izubija‐ nog i krvavog lica kako kao mačka kida Dvajta. I njegovih ruku stegnutih oko njenog