Nicola Yoon- Sve, Baš Sve

NICOLA YOON

SVE, BAŠ

SVE PREVELA S ENGLESKOGA KRISTINA KEGLJEN

znanje ZAGREB, 2017.

Naslov izvornika

Nicola Yoon

Everything, Everything alloyentertainment Copyright © 2014 by Alloy Entertainment and Nicola Yoon Ilustracije: David Yoon Copyright © za hrvatski prijevod Kristina Kegljen i Znanje d.o.o. 2016. Published by arrangement with Rights People, London. Produced by Alloy Entertainment, LLC Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Mome mužu, Davidu Yoonu, koji mi je otkrio moje srce. I mojoj pametnoj, prelijepoj kćeri, Penny, zbog koje je ono postalo još veće.

»Evo moje tajne. Vrlo je jednostavna: samo se srcem dobro vidi Bitno je očima nevidljivo.« ANTOINE DE SAINT-EXUPERY, Mali princ1

1

Prijevod Sanja Lovrenčić

BIJELA SOBA

PROČITALA SAM daleko više knjiga nego vi. Nije bitno koliko ste ih vi pročitali. Ja sam ih pročitala više. Vjerujte mi. Imala sam puno vremena. U mojoj bijeloj sobi, uzduž bijelih zidova, na sjajnim bijelim policama, jedino što je u boji su hrptovi knjiga. Sve knjige su nova i tvrdo ukoričena izdanja – nema rabljenih izdanja mekih korica i punih bacila. Donose mi ih Izvana, dezinficirane i vakuumirane u plastičnim omotima. Htjela bih vidjeti stroj koji to radi. Zamišljam kako svaka knjiga putuje na bijeloj tvorničkoj traci prema bijelim pravokutnim radnim površinama gdje ju bijele robotičke ruke čiste od prašine, stružu, špricaju i na druge načine steriliziraju, sve dok nije toliko čista da može k meni. Kada stigne nova knjiga, moja prva zadaća je skinuti omot, što je proces koji uključuje škare i bar jedan slomljeni nokat. Moja druga zadaća je napisati vlastito ime na unutarnjoj strani prednjih korica. VLASNICA: Madeline

Whittier

Ne znam zašto to činim. Ovdje nema nikoga osim moje majke – koja nikad ne čita, i moje bolničarke Carle – koja nema vremena čitati jer cijelo vrijeme prati moje disanje. Rijetko kad imam posjetitelje, pa tako i nemam kome posuditi knjige. Nema nikoga koga bi trebalo podsjećati da zaboravljena knjiga na njegovoj ili njezinoj polici pripada meni. NAGRADA NALAZNIKU (označi željeno):

Ovaj dio uzima mi najviše vremena i varira od knjige do knjige. Ponekad su nagrade potpuno izmišljene: 0

piknik sa mnom (Madelinom) na peludom prekrivenoj livadi punoj makova, ljiljana i nepreglednih čovjekolikih nevena pod kristalno plavim ljetnim nebom.

0

čaj sa mnom (Madelinom) u svjetioniku nasred Atlantskog oceana pod udarom uraganskog nevremena.

0

ronjenje sa mnom (Madelinom) u vodama otočja Molokini, u potrazi za havajskom autohtonom ribom – humuhumunukunukuapua’a.

Ponekad nagrade nisu tako maštovite: 0

odlazak sa mnom (Madelinom) u antikvarijat.

0

šetnja sa mnom (Madelinom do ugla i natrag.

0

kratki razgovor sa mnom (Madelinom) o čemu god želiš na mojem bijelom kauču, u mojoj bijeloj sobi.

Ponekad je nagrada samo: 0

ja (Madeline).

SCID ROW2 MOJA BOLEST toliko je rijetka koliko je i slavna. To je jedan oblik teške kombinirane imunodeficijencije (Severe Combined Imunodeficiency, SCID), urođene bolesti imunološkog sustava poznate i kao »bolest bebe u balonu«. Doslovce, alergična sam na svijet. Bilo što može potaknuti nastup bolesti. Mogu to biti kemikalije u sredstvu kojim je očišćen stol što sam ga netom dodirnula. Može biti nečiji parfem. Može biti egzotični začin u hrani koju sam upravo pojela. Može biti jedna, ili sve, ili nijedna od ovih stvari; ili nešto potpuno drugo. Ne znaju što su okidači, ali znaju kakve su posljedice. Moja mama kaže da sam kao beba zamalo umrla. I tako ostajem u svom scid rowu, svojoj sirotinjskoj četvrti. Ne napuštam kuću – nikad nisam napustila kuću.

2

Igra riječi: SCID – Severe Combined Immunodeficiency; SKID row – sirotinjska četvrt (Op. prev.)

DNEVNI KARTON BOLESNIKA

Madeline Whittier IME PACIJENTA

May 2 DATUM

Dr. Pauline Whittier NJEGOVATELJICA

0002921

UDISAJI U MINUTI

0002921

SOBNA TEMPERATURA

0002921

STATUS ZRAČNOG FILTERA

8h

OK

9h

OK

10 h OK 11 h OK 12 h OK 13 h OK 14 h OK 15 h 16 h 17 h 18 h 19 h 20 h

0002921

BRZDEJ VIŠ

»FILMSKA VEČER. Počasni pictionary ili Klub knjige?« pita mama dok namješta tlakomjer oko moje ruke. Ne spominje svoju omiljenu aktivnost koju upražnjavamo nakon večere – fonetski scrabble. Pogledam je i vidim kako mi se smije očima. »Fonetski scrabble«, kažem. Prestala je pumpati zrak u manžetu tlakomjera. Inače bi mi Carla, moja cjelodnevna medicinska sestra, mjerila tlak i ispunjavala moj bolesnički karton, ali mama joj je dala slobodan dan. Danas mi je rođendan i uvijek ga provodimo skupa, samo nas dvije. Stavi stetoskop kako bi mi poslušala otkucaje srca. Osmijeh joj izblijedi i zamijeni ga ozbiljan izraz lica liječnice. Njezini pacijenti većinom su suočeni s tim licem – suptilno odsutno, profesionalno i zabrinuto. Pitam se pruža li im to neku utjehu. Iznenada joj utisnem brzi poljubac u čelo kako bih je podsjetila da sam u pitanju samo ja, njezin omiljeni pacijent, njezina kći. Ona otvori oči, nasmije se i pomiluje mi obraz. Pretpostavljam da ako se već trebaš roditi s bolešću koja zahtijeva neprestanu njegu, onda je dobro imati mamu liječnicu. Nekoliko trenutaka poslije, pogleda me svojim najboljim ja-samliječnik-i-bojim-se-da-imam-loše-vijesti-za-vas pogledom. »Danas je tvoj veliki dan. Zašto ne igramo nešto u čemu zapravo imaš šansu pobijediti? Počasni pictionary?«

S obzirom da se obični pictionary ne može igrati u dvoje, izmislile smo počasni pictionary. Jedna osoba crta, a druga osoba ima čast dati najbolji odgovor. Ako pogodiš, bodovi idu drugoj osobi. Zaškiljim prema njoj. »Igramo fonetski scrabble i ovog puta ja pobjeđujem«, odgovorim puna samopouzdanja, iako nemam nikakve šanse. Svih ovih godina igranja fonetskog scrabblea – ili foneckog skrebla – ni jednom ju nisam pobijedila. Posljednji put bila sam blizu. Ali onda me uništila na zadnjoj riječi tako što je na riječi DŽINS osvojila trostruke bodove. »Dobro.« Zavrti glavom uz lažno izrugivanje. »Kako god želiš.« Zatvori svoje nasmiješene oči kako bi me poslušala stetoskopom.

Ostatak jutra provodimo praveći moju tradicionalnu rođendansku tortu s biskvitom od vanilije i glazurom također od vanilije. Nakon što se ohladila, nanosim nerazumno tanak sloj glazure, tek toliko da prekrije kolač. Mi smo obje više od kolača nego od glazure. Za ukras, na vrhu torte crtam osamnaest tratinčica s bijelim laticama i bijelim središtem. Rub ukrašavam motivom nabranih bijelih zavjesa. »Savršeno.« Mama proviri preko mog ramena dok dovršavam. »Baš poput tebe.« Okrenem joj lice. Ona se smiješi širokim i ponosnim osmijehom, ali oči joj se cakle od suza. »Stvarno. Si. Užasna«, kažem i zaprljam joj nos trunkom glazure, od čega joj se samo još više plače i smije. Inače nije ovako emotivna, ali nešto vezano za moj rođendan izaziva u njoj i plačljivost i radost

istovremeno. A ako je ona plačljiva i sretna, onda sam također i ja plačljiva i sretna. »Znam«, kaže i bespomoćno digne ruke u zrak. »Totalno sam patetična.« Povuče me u zagrljaj i stisne. Glazura s njenog nosa završi u mojoj kosi. Moj rođendan je onaj jedan dan u godini na koji smo obje itekako svjesne mog stanja. Zbog spoznaje o prolaznosti vremena. Još jedna godina borbe s bolešću bez nade da je lijek na vidiku. Još jedna godina u kojoj propuštam sva ona tipična tinejdžerska iskustva – vozačku dozvolu, prvi poljubac, maturalnu zabavu, prvi prekid, da prvi put nekom ogrebem auto dok se parkiram. Još jedna godina u kojoj moja mama neprestano samo radi i brine o meni. Bilo kojeg drugog dana lako je, ili bar lakše ignorirati sve to što propuštam. Ova godina je malo teža od prošle. Možda jer sam napunila osamnaest. Tehnički sam sada odrasla osoba. Trebala bih odseliti od kuće, otići na fakultet. Mama bi trebala proživljavati sindrom praznog gnijezda. Ali, zbog SCID-a ne idem nikamo.

Kasnije, nakon večere, poklanja mi predivan set akvarel drvenih bojica koje su mi već mjesecima na popisu želja. Odlazimo u dnevni boravak i sjedamo prekriženih nogu ispred niskog stolića. Ovo je također dio našeg rođendanskog rituala: ona zapali jedinu svjećicu na sredini torte. Ja zatvorim oči i zamislim želju. Puhnem u svjećicu. »Što si zaželjela?« upita me čim otvorim oči.

Zapravo postoji samo jedna želja – čarobni lijek koji bi mi omogućio da trčim vani slobodno poput divlje životinje, ali ja ju nikad ne zaželim jer se ne može ispuniti. To je kao da zaželiš da sirene, zmajevi i jednorozi budu stvarni. Umjesto toga, zaželim nešto realnije od lijeka. Nešto što će nas vjerojatno manje rastužiti. »Mir u svijetu«, odgovorim.

Nakon tri kriške torte započinjemo igrati ‘fonecki’. Ne pobjeđujem. Nisam čak bila ni blizu pobjede. Ona koristi svih sedam slova i slaže POKALIP pored S. POKALIPS. »Što je to?« pitam. »Apokalipsa«, kaže dok joj oči plešu. »Ne, mama. Nema šanse. To ti ne mogu dopustiti.« »Da, možeš«, uzvrati ona. »Mama, treba ti još dva A. Nema šanse.« »Pokalips«, zvučno izgovori i pokaže na slova. »Savršeno zvuči.« Odmahnem glavom. »POKALIPS«, inzistira ona polagano sričući riječ. »Oh, Bože, neumoljiva si«, kažem i dignem ruke u zrak. »OK, OK, dozvolit ću ti.« »Tooooo.« Pobjednički stisne šaku i nasmije mi se te zabilježi svoj sad već nedostižan broj bodova. »Ti nikad nisi shvatila ovu igru«, kaže mi. »Ovo je igra uvjeravanja.«

Odrežem si još jednu krišku torte. »To nije uvjeravanje«, kažem joj. »To je varanje.« »To je isto«, kaže ona i obje prasnemo u smijeh. »Sutra me možeš pobijediti u počasnom pictionaryju«, kaže mi. Nakon što me opet pobijedila, sjele smo na kauč i gledale naš omiljeni film, Mladi Frankenstein? I to je dio našeg rođendanskog rituala. Položim glavu na njezino krilo, a ona me miluje po kosi i smijemo se istim šalama kao što smo se smijale svih ovih godina. Sve u svemu, i nije loš način za proslaviti osamnaesti rođendan.

SVE PO STAROM

IDUĆEG JUTRA čitam na svom bijelom kauču, kad uđe Carla. »Feliz cumpleaños3«, otpjeva mi. Spustim knjigu. »Gracias.« »Kako je protekao rođendan?« Krene otvarati svoju medicinsku torbu. »Zabavile smo se.« »Torta od vanilije s glazurom od vanilije?« upita. »Naravno.« »Mladi Frankenstein« »Da.« »I izgubila si u igri?« upita. »Poprilično smo predvidljive, zar ne?« »Ne obaziri se na mene«, kaže smijući se. »Samo sam ljubomorna na to koliko ste ti i mama slatke.« Uzme moj bolesnički karton od jučer, na brzinu pregleda mamina mjerenja i stavi novi obrazac. »Ovih dana Rosa me potpuno ignorira.«

3

Sretan rođendan na španjolskom. (Op. prev.)

Rosa je Carlina sedamnaestogodišnja kći. Prema Carlinim riječima, bile su jako bliske sve dok Rosom nisu zavladali hormoni i dečki. Ne mogu zamisliti da bi se to moglo dogoditi mami i meni. Carla sjedne pored mene na kauč, a ja ispružim ruku kako bi mi mogla staviti tlakomjer. Pogled joj padne na moju knjigu. »Opet Cvijeće za Algernona?« upita me. »Zar to nije ona knjiga koja te uvijek rasplače?« »Jednog dana neće«, kažem joj. »Želim je čitati na taj dan.« Ona zakoluta očima i uhvati mi ruku. Ovo jest bio drzak odgovor, ali svejedno me zanima je li istinit. Možda se duboko u sebi nadam da će se jednog dana stvari promijeniti.

ŽIVOT JE KRATAK™

MADELINEINA SPOJLER - RECENZIJA CVIJEĆE ZA ALGERNONA, DANIEL KEYES Spojler: Algernon je miš. Miš umre.

INVAZIJA VANZEMALJACA, DRUGI DIO

DOŠLA SAM do dijela kada Charlie shvaća da je mišja sudbina možda i njegova, kad sam začula glasnu buku izvana. Moj um odmah odlazi u svemirska prostranstva. Zamišljam kako ogromni svemirski brod lebdi na nebu iznad nas. Kuća se trese i moje knjige vibriraju na policama. Glasnoj tutnjavi pridružuje se ustaljeno pištanje i znam o čemu je riječ. O kamionu. Vjerojatno se izgubio, kažem sama sebi kako bih odagnala razočaranje. Vjerojatno je krivo skrenuo putujući, zapravo, nekamo drugdje. Ali onda se motor ugasi. Vrata se otvore i zatvore. Prođe trenutak, a zatim još jedan, pa ženski glas zapjeva: »Dobrodošli u naš novi dom, društvo!« Carla ustrajno zuri u mene nekoliko sekundi. Znam o čemu razmišlja. Opet se događa.

MADELINEIN DNEVNIK

ODBOR ZA DOBRODOŠLICU

»CARLA«, KAŽEM, »neće biti kao prošli put.« Nije mi više osam godina. »Želim da obećaš...« započne ona, ali već sam kod prozora i mičem zavjesu. Nisam se pripremila za blještavo kalifornijsko sunce. Nisam se uopće pripremila na takav prizor sa suncem koje žari, vrelinom i bjelinom, na ispranom bijelom nebu. Slijepa sam na trenutak. Ali onda se bjeličasta izmaglica pred mojim očima krene raščišćavati. Sve je puno aureola. Ugledam kamionet i siluetu starije žene koja se brzo okreće – majka. Vidim starijeg muškarca u prtljažniku kamioneta – otac. Vidim djevojku možda malo mladu od mene – kći. Tada ga ugledam. Visok je, vitak i sav je u crnom: crna majica kratkih rukava, crne traperice, crne teniske i crna pletena kapa koja mu potpuno prekriva kosu. Bijelac je, ali ten mu je nijanse svijetlog meda, i ima izrazito oštre crte lica. On skoči s pregrade na prtljažniku kamioneta i klizne preko ceste, gibajući se kao da za njega vrijede drugačija pravila gravitacije. Zastane, nakrene glavu na jednu stranu i zagleda se u svoju novu kuću, kao da se radi o zagonetki. Nakon nekoliko trenutaka, krene lagano skakutati. Odjednom potrči u sprint i doslovce se popne skoro dva metra uz prednji zid kuće. Primi se za prozorsku klupčicu i ostane visjeti sekundu ili dvije, a zatim skoči dolje u čučanj.

»Lijepo, Olly«, kaže mu majka. »Zar ti nisam rekao da prestaneš s tim glupostima«, zareži njegov otac. On ih oboje ignorira i ostane u čučnju. Prislonim svoj otvoreni dlan na staklo, zadihana kao da sam upravo ja izvela tu akrobaciju. Pogled mi krene od njega prema zidu, pa prema prozorskoj klupici, pa opet prema njemu. Više nije u čučnju. Zuri u mene. Oči nam se sretnu. Zapitam se što vidi u mom prozoru – neobičnu djevojku u bijelom s ogromnim očima. Nasmiješi mi se i njegovo lice više nije ni oštro ni strogo. Pokušam uzvratiti osmijeh, ali toliko sam smetena da mu se umjesto toga namrštim.

MOJ BIJELI BALON

TE NOĆI usnula sam da kuća diše zajedno sa mnom. Ja izdahnem, a zidovi se stisnu poput probušenog balona i gnječe me dok se zrak ispuhuje. Ja udahnem, a zidovi se rašire. Još samo jedan izdah i moj život će napokon, napokon eksplodirati.

NA STRAŽI U SUSJEDSTVU

JA ŠPIJUNIRAM

OBITELJ GA ZOVE Olly. Zapravo, sestra i mama zovu ga Olly. Tata ga zove Oliver. Njega najviše promatram. Soba mu je na drugom katu, gotovo direktno preko puta moje, a rebrenice su mu skoro uvijek otvorene. Ponekad spava do podneva. Ponekad ga nema kad se ja probudim i krenem nadzirati. Zapravo, uglavnom ustaje u 9 ujutro i zatim se, poput Spidermana, iz svoje sobe penje na krov uz fasadu. Ondje ostane oko sat vremena, a zatim kroz prozor uskoči natrag u sobu. Koliko god se trudila, još uvijek nisam uspjela vidjeti što radi ondje gore. U sobi nema ničega osim kreveta i komode. Od useljenja je ostalo nekoliko neotvorenih kutija naslaganih pored vrata. Nema nikakvih ukrasa – osim jednog jedinog plakata za film Jump London. Pogledala sam ga i saznala da je riječ o parkouru, nekoj vrsti ulične gimnastike, što objašnjava kako je sposoban izvesti sve te lude stvari koje on čini. Što sam ga više gledala, to sam više htjela znati.

MENTEUSE4 TEK SAM SJELA za stol kako bih jela. Mama mi u krilo stavlja platneni ubrus potom natoči vode u moju i u Carlinu čašu. U mojoj kući petkom za večeru imamo specijalitete. Čak i Carla ostane kako bi jela s nama umjesto s vlastitom obitelji. Sve u vezi s večerom petkom je francusko. Ubrusi su od bijele tkanine s heraldičkim ljiljanom izvezenim na rubu. Pribor za jelo francuski je unikat i bogato je urešen. Čak imamo i minijaturne srebrne soljenke i paprenke u obliku Eiffelova tornja. Naravno, moramo biti oprezni s menijem zbog mojih alergija, ali mama uvijek spravlja svoju verziju cassouleta – francuskog gulaša s piletinom, kobasicama, pačetinom i bijelim grahom. To je bilo tatino omiljeno jelo dok je bio živ. Verzija koju mama kuha za mene sadrži samo bijeli grah kuhan u pilećoj juhi. »Madeline«, progovori mama. »G. Waterman mi kaže da kasniš sa zadatkom iz arhitekture. Je li sve u redu, dušo?«. Njezino me pitanje iznenadi. Znam da kasnim, ali s obzirom na činjenicu da nikad prije nisam kasnila, iznenadilo me to što pomno prati situaciju. »Je li zadatak pretežak?« Mršti se dok mi šefljom stavlja cassoulet u tanjur. »Želiš li da ti nađem novog učitelja?«

4

Menteuse na francuskome znači »Lažljivica« (Op. prev.)

»Oui, non, et non5,« odgovorim joj na svako od postavljenih pitanja. »Sve je u redu. Predat ću ga sutra, obećavam. Jednostavno sam izgubila pojam o vremenu.« Ona kimne i krene rezati hrskavi francuski kruh za mene pa ga mazati maslacem. Znam da me želi pitati nešto sasvim drugo. Čak znam i što me želi pitati, ali boji se odgovora. »Je li riječ o novim susjedima?« Carla mi dobaci oštar pogleda. Nikad nisam lagala mami. Nikad joj nisam imala razloga lagati, a mislim da joj ne bih ni znala slagati. Ali nešto mi govori što bih trebala učiniti. »U zadnje vrijeme puno čitam. Znaš kako je sa mnom kad naletim na dobru knjigu.« Natjeram se da mi glas zvuči što uvjerljivije. Ne želim da se brine. Ima dovoljno brige oko mene i moje bolesti. Kako se na francuskome kaže »lažljivica«?

»Nisi gladna?« upita mama nekoliko trenutaka kasnije. Pritisne dlan na moje čelo. »Nemaš vrućicu.« Zadrži ruku još koji trenutak. Spremam joj se odgovoriti, kad na vratima zazuji zvono. Ovo se događa toliko rijetko da ne znam što bih uopće mislila. Zvono se opet začuje. Mama se pridigne kao da će ustati sa stolice. Carla ustane. 5

Oui, non, et non na francuskome znaci »Da, ne, i ne« (Op. prev.)

Zvono se oglasi i treći put. Bezrazložno se nasmiješim. »Hoćete li da ja otvorim, gospođo?« upita Carla. Mama odmahne rukom. »Ostani tu« kaže mi. Carla stane iza mojih leđa, s rukama nježno položenima na moja ramena. Znam da bih trebala ostati ovdje. Znam da se to od mene očekuje. Ja to od sebe očekujem. Ali nekako baš danas ne mogu. Moram znati tko je došao, čak i ako je samo uporni trgovački putnik. Carla dotakne moju ruku. »Mama je rekla da ostaneš ovdje.« »Ali zašto? Ona je samo jako oprezna. Osim toga, nikoga neće pustiti u prostor zračnog filtera.« Ona popusti, a ja sam već u hodniku, skupa s Carlom koja me prati u stopu. Zračni filter mali je zatvoreni prostor koji okružuje ulazna vrata. Hermetički je zatvoren tako da se potencijalne opasnosti ne mogu ušuljati u prostor kuće kad su vrata otvorena. Prislonim uho. Ispočetka ne čujem ništa zbog zujanja filtera zraka, ali onda začujem glas. »Mama šalje kuglof.« Glas je dubok i gladak i definitivno sretan. Moj mozak procesuira riječ kuglof i pokušava stvoriti nekakvu sliku o tome, a onda shvatim tko je na vratima. Olly.

Kuglof

»Stvar je u tome da mamin kuglof nije baš dobar. Zapravo je nejestiv i gotovo neuništiv. Između nas.« Odjednom novi glas. Ženski. Njegova sestra? »Svaki put kad uselimo negdje, ona nas tjera da odnesemo kolač susjedima.« »Oh. Dobro. Ovo je baš iznenađenje, zar ne? To je jako lijepo. Molim vas, puno joj zahvalite u moje ime.« Nema šanse da je ovaj kuglof prošao kroz sigurnosne provjere i mogu osjetiti mamu koja smišlja najprimjereniji način da im objasni kako ne može uzeti kolač bez da otkrije istinu o meni. »Žao mi je, ali ne mogu prihvatiti kolač.« Uslijedio je trenutak tihog zaprepaštenja. »Znači, želite da ga odnesemo kući?« Olly upita u nevjerici. »Pa, to je jako nepristojno« kaže Kara. Zvuči ljutito i rezignirano, kao da je očekivala razočaranje. »Jako mi je žao«, ponovi mama. »Komplicirano je. Stvarno mi je jako, jako žao – ovo je vrlo ljubazno od vas i od vaše mame. Molim vas, zahvalite joj u moje ime.« »Je li vaša kći kod kuće?« upita Olly poprilično glasno prije nego mama uspije zatvoriti vrata. »Nadali smo se da će nam pokazati četvrt.« Moje srce ubrza i točno mogu osjetiti puls kako udara u moja rebra. Je li to on upravo pitao za mene? Nitko prije nije samo tako došao da me posjeti. Osim mame, Carle i mojih učitelja, svijet jedva i zna da postojim. Hoću reći, itekako postojim online. Imam online prijatelje i svoje recenzije knjiga na Tumblru, ali to nije isto kao da sam stvarna osoba koju mogu posjećivati neobični dečki s kuglofom u rukama.

»Žao mi je, ali ne može. Dobro nam došli u susjedstvo i još jednom hvala.« Ulazna vrata se zatvore i ja se odmaknem kako bih dočekala mamu. Ona mora ostati u zračnoj komori sve dok filteri ne pročiste vanjski zrak. Minutu kasnije uđe natrag u kuću. Ne primijeti me odmah. Umjesto toga, mirno stoji zatvorenih očiju i blago pognute glave. »Žao mi je«, govori mi, ne gledajući u mene. »Dobro sam, mama. Ne brini.« Po tisućiti put shvatim koliko je moja bolest teška za nju. Ovo je jedini svijet koji poznajem, ali prije mene imala je mog brata i tatu. Putovala je i igrala nogomet. Imala je normalan život koji nije podrazumijevao da četrnaest sati dnevno provodi zatvorena u balonu s bolesnom kćeri tinejdžerske dobi. Zagrlim je i stojimo tako nekoliko trenutaka. Ovo razočaranje joj pada teže nego meni. »Iskupit ću ti se«, kaže. »Nemaš se za što iskupiti.« »Volim te, slatkice.« Odemo natrag u blagovaonicu i dovršimo večeru – na brzinu i, uglavnom, u tišini. Carla ode, a mama me upita želim li je pobijediti u počasnom pictionaryju. Zamolim je da preskočimo igru. Stvarno nisam raspoložena. Umjesto toga, zaputim se na kat pitajući se kakvog je okusa kuglof.

PIÈCE DE REJECTION6 ČIM SE NAĐEM u svojoj sobi, odlazim do prozora. Otac je došao s posla – nešto nije u redu jer je bijesan i svakim trenom postaje sve bjesniji. Uzima kuglof iz Karinih ruku i snažno ga baca prema Ollyju, ali Olly je brži, prisebniji. Izmakne se i kolač padne na pod. Začudo, kuglof se čini neoštećenim, ali tanjur se rasuo u komadiće na kućnom prilazu. To samo još više razbijesni oca. »Počistite to. Smjesta to počistite.« Uleti u kuću. Majka krene za njim. Kara odmahuje glavom prema Ollyju i govori nešto na što se on pokunji. Olly stoji ondje i nekoliko minuta promatra kolač. Nestane u kući i vrati se s medom i lopaticom. Ne žuri se, radi polako, skuplja medom komadiće tanjura. Nakon što je završio, penje se na krov ponijevši kuglof sa sobom i prođe cijeli sat prije nego se kroz prozor vrati natrag u svoju sobu. Skrivena na uobičajenoj poziciji iza zavjese odjednom osjetim da se više ne želim skrivati. Upalim svjetlo i vratim se do prozora. Čak se ni ne trudim duboko udahnuti. Ionako neće pomoći. Maknem zavjesu i shvatim da je on već na svom prozoru i gleda ravno u mene. Ne smiješi se. Ne mahne mi. Posegne rukom gore i spusti žaluzine.

6

Piece da rejection na franc, znači »Odbijenica« (Op. prev.)

OPSTANAK

»KOLIKO ĆEŠ se još dugo motati po kući tako snuždena?« upita Carla. »Cijeli tjedan si takva.« »Nisam snuždena«, kažem, iako jesam pomalo. Ollyjevo odbijanje natjeralo me da se ponovno osjećam poput djevojčice. Podsjetilo me na to zašto sam jednom već prestala obraćati pažnju na svijet. No povratak u moju svakodnevnu rutinu je težak kad mogu čuti sve te zvukove iz vanjskog svijeta. Primjećujem stvari na koje prije nisam obraćala pažnju. Čujem vjetar kako uznemiruje krošnje. Čujem ptice kako ujutro tračaju. Vidim pravokutnike sunčeve svjetlosti koji se provlače kroz proreze na mojim žaluzinama i cijelog dana putuju po sobi. Prema njima mogu odrediti vrijeme. Koliko god se trudila svijet zadržati vani, on je, izgleda, odlučan u namjeri da uđe unutra. »Već danima čitaš istih pet stranica knjige.« Kimne prema mom primjerku Gospodara muha. »Pa kad je knjiga grozna.« »Mislila sam da je to klasik.« »Užasna je. Većina dječaka je grozna i samo pričaju o lovu i ubijanju svinja. Nikad u životu nisam više žudjela za slaninom.« Ona se nasmije, ali ne tako srčano. Sjedne na kauč pored mene i položi moje noge u svoje krilo. »Reci mi«, kaže.

Spustim knjigu i zatvorim oči. »Samo želim da odu«, priznam joj. »Prije je bilo lakše.« »Što je bilo lakše?« »Ne znam. Biti ja. Biti bolesna.« Pritisne mi nogu. »Sad me slušaj. Ti si najjača i najhrabrija osoba koju poznajem. Bolje ti je da vjeruješ u to.« »Carla, ne moraš...« »Šuti, i slušaj me. Razmišljala sam o tome. Vidim da te ova nova situacija muči, ali znam da ćeš biti dobro.« »Nisam baš sigurna.« »To je u redu. Ja sam sigurna i u tvoje ime. Provele smo petnaest godina zajedno u ovoj kući, tako da znam o čemu pričam. Kad sam friško započela raditi kod tebe, mislila sam da je samo pitanje vremena kad ćeš pasti u depresiju. I jednog ljeta bila si vrlo blizu tome, ali to se ipak nije dogodilo. Svakog dana se probudiš i naučiš nešto novo. Svaki dan pronađeš nešto čemu se raduješ. Svakog dana mi pokloniš osmijeh. Više se brineš za majku nego za sebe.« Mislim da Carla nikad nije izgovorila ovoliko riječi odjednom. »Moja Rosa«, nastavi, ali se zaustavi. Nasloni se na kauč i zatvori oči, preplavljena naletom nekih emocija koje ne razumijem. »Moja Rosa mogla bi naučiti nekoliko stvari od tebe. Ima sve što sam joj mogla dati, a misli da nema ništa.« Nasmiješim se. Carla se žali na svoju kćer, ali znam da ju je razmazila koliko je god mogla.

Otvori oči i ono što ju je mučilo već je nestalo. »Eto vidiš, to je taj osmijeh.« Potapše me po nozi. »Život je težak, draga. Ali svatko pronađe svoj put.«

ŽIVOT JE KRATAK™

MADELININA SPOJLER - RECENZIJA GOSPODAR MUHA, WILLIAM GOLDING Spojler: Dječaci su divljaci.

PRVI KONTAKT

PROŠLA

SU DVA DANA

i više nisam snuždena. Postajem sve bolja u

ignoriranju susjeda, a onda izvana začujem fijukanje. Na kauču sam, još uvijek uronjena u Gospodara muha. Hvala Bogu, blizu sam kraja. Ralph je na plaži i čeka nasilnu smrt. Toliko žudim da dovršim knjigu pa da mogu čitati nešto drugo, nešto veselije, da zanemarujem zvuk. Nekoliko minuta kasnije, začuje se i drugi fijuk, ovaj put glasniji. Spustim knjigu i osluhnem. Treći, četvrti i peti fijuk zaredaju se velikom brzinom. Nešto udara u moj prozor. Tuča? Stignem do prozora prije nego uspijem pomisliti na išta drugo. Razmaknem zavjese. Ollyjev prozor širom je otvoren, žaluzine su podignute, a svjetlo u sobi ugašeno. Neuništivi kuglof sjedi na prozorskoj dasci i buljavim očima zuri ravno u mene. Kolač zadrhti, a zatim se nagne naprijed, kao da odmjerava udaljenost do da. Povuče se natrag, pa opet zadrhti. Pokušavam vidjeti Ollyja u zamračenoj sobi, kad kuglof padne s prozora i strmoglavi se kadu. Uzdahnem. Je li to kolač upravo počinio samoubojstvo? Nagnem glavu da vidim u kakvom je stanju, ali previše je mračno da bih išta vidjela. Kad odjednom, snop svjetlosti osvijetli kolač. Nevjerojatno – još uvijek je netaknut. Od čega je ta stvar napravljena? Možda i bolje da ga nismo pokušali pojesti.

Svjetlost se ugasi i pogledam gore baš u trenutku kad se Ollyjeva, u crno obučena ruka, skupa s baterijskom svjetiljkom povlači kroz prozor. Ostanem tako još nekoliko minuta, promatrajući i čekajući hoće li se vratiti. Ali to se ne desi.

NOĆ DRUGA

UPRAVO SE SPREMAM na počinak kad se opet začuje fijukanje. Odlučila sam to ignorirati, i držim se toga. Što god on želi od mene, ja to ne mogu učiniti. Lakše je ako ne znam. Te noći, kao ni sljedeće ne prilazim prozoru.

NOĆ ČETVRTA

NE MOGU IZDRŽATI. Provirim iza zavjese. Kuglof sjedi na prozorskoj dasci, flasteri i zavoji prekrivaju mu polovinu tijela. Ollyja nema nigdje na vidiku.

NOĆ PETA

KUGLOF SJEDI na stolu pored prozora. Tu je i čaša za martini puna zelene tekućine, kutija cigareta i bočica lijekova s etiketom na kojoj je lubanja s prekriženim kostima. Još jedan pokušaj samoubojstva? Ollyja i dalje nema.

NOĆ ŠESTA

KUGLOF

JE POLOŽEN

na bijelu plahtu. Iznad kolača visi naopačke

okrenuta plastična boca s vodom prikačena o nešto što sliči na vješalicu za kapute. Iz bočice u kuglof ulazi cjevčica, poput infuzije. Pojavi se Olly u bijeloj jakni i sa stetoskopom. Mršti se nad kuglofom i sluša mu otkucaje srca. Želim se nasmijati, ali to si ne dopuštam. Olly podigne pogled i ozbiljno odmahne glavom. Navučem zavjese, suspregnem osmijeh i udaljim se.

NOĆ SEDMA

GOVORIM SAMA SEBI da neću ići pogledati, ali čim začujem prvi fijuk, već sam kod prozora. Olly na sebi ima crni kućni ogrtač s golemim srebrnim križem oko vrata. Daje kuglofu posljednju pomast. Ne mogu si pomoći. Smijem se i smijem se i smijem se. On me pogleda i uzvrati širokim osmijehom. Iz džepa uzima crni marker i piše po prozoru:

PRVI KONTAKT, DRUGI DIO

Od: Madeline F. Whittier Za: [email protected] Predmet: Pozdrav Poslano: 4. lipnja, 20:03

Bok. Pretpostavljam da bismo trebali početi s osnovnim informacijama. Ja sam Madeline Whittier, ali to se vidi iz e-mail adrese. Kako se ti zoveš? Madeline Whittier P.S. Nemaš se za što ispričavati. P.P.S. Od čega je taj kuglof napravljen? Od: genericuser033 Za: Madeline F. Whittier, [email protected] Predmet: RE: Pozdrav Poslano: 4. lipnja, 20:07

Grozan si špijun madeline whittier ako nisi već uspjela pokopčati moje ime. sestra i ja smo pokušali doći do tebe prošli tjedan, ali tvoja mama nije bila raspoložena. Stvarno ne znam od čega je kuglof. od kamenja? Od: Madeline F. Whittier Za: [email protected] Predmet: RE: RE: Pozdrav Poslano: 4. lipnja, 20:11

Bok, Recept za kuglof 3 šalice univerzalne mješavine cementa 1 ¼ šalice sitno rezane piljevine 1 šalica tucanog šljunka (raznih veličina kamenčića) ½ čajne žličice soli 1 šalica UHU ljepila 2 kriške maslaca 3 čajne žličice razrjeđivača 4 velika jaja (sobne temperature) UPUTE Zagrijati pećnicu na 180 stupnjeva. Namastiti kalup za kuglof. Za kolač: 1. U srednje velikoj posudi pomiješati cement, sol i šljunak. 2. U velikoj posudi pomiješati maslac, UHU ljepilo, razrjeđivač i jaja. Ne miješati previše. 3. Postepeno dodavati suhe sastojke u malim količinama. 4. Žlicom staviti u kalup za kuglof. 5. Peći sve dok se čačkalica koju ste zaboli za probu ne bude mogla izvaditi iz kolača. Ostaviti u kalupu dok se ne ohladi. Za glazuru: 1. Pomiješati piljevinu s dovoljno vode da se stvori čvrsta, ali žitka smjesa. 2. Staviti kolač na komad masnog papira (radi lakšeg čišćenja). 3. Preliti kolač glazurom i ostaviti da se stvrdne prije serviranja. (za 0 osoba) Madeline Whittier P. S. Ja nisam špijun!

PRVI KONTAKT, TREĆI DIO

Srijeda, 20:15 Olly: htio sam ti poslati e-mail, ali vidio sam da si online. Odvalio sam se od smijeha na tvoj recept, postoji li u cijeloj povijesti špijunaže špijun koji je priznao da je špijun? mislim da ne. ja sam olly i drago mi je što smo se upoznali. Olly: što znači »f«? Madeline:

Furukawa. Moja mama je treća generacija američkih

Japanaca. Ja sam polu-Japanka. Olly: a druga polovina? Madeline: Afroamerikanka. Olly: imaš li nadimak, madeline furukawa whittier ili da te zovem madeline furukawa whittier? Madeline: Nemam nadimak. Svi me zovu Madeline. Ponekad me mama zove dušo ili slatkice. Broji li se to? Olly: naravno da se ne broji, nitko te ne zove m ili maddy ili mad ili maddy-mad-mad-mad? izabrat ću nešto od toga. Olly: bit ćemo prijatelji. Četvrtak, 20:19 Madeline:

S obzirom da ćemo biti prijatelji, imam nekoliko pitanja.

Odakle si? Zašto stalno nosiš kapu? Je li ti glava čudnog oblika? Zašto uvijek nosiš crno? Potpitanja: Znaš li da postoji i odjeća u drugim bojama? imam prijedloge, ako ih trebaš. Što stalno radiš na krovu? Kakva ti je to tetovaža na desnoj ruci?

Olly: ja imam odgovore: odsvuda smo, ali većinom s istočne obale, obrijao sam glavu prije preseljenja ovdje (velika greška), da. prokleto sam seksi u crnom. da. ne treba, hvala, ništa, bar-kod. Madeline: Što imaš protiv velikih početnih slova i interpunkcijskih znakova? Olly: tko kaže da imam Madeline: Moram ići. Oprosti! Petak, 20:34 Olly: koliko si dugo u kazni? Madeline: Nisam u kazni. Zašto misliš da sam u kazni? Olly: pa zbog nečega si se sinoć odlogirala u žurbi, valjda ti je uletjela mama. vjeruj mi, znam kako je to biti u kazni, i nikad ne izlaziš iz kuće. nisam te vidio vani otkad smo doselili Madeline: Žao mi je. Ne znam što da kažem. Nisam u kazni, ali ne mogu izaći iz kuće. Olly: jako misteriozno, jesi li duh? to sam pomislio onaj dan kad smo uselili i kad sam te vidio na prozoru, bilo bi tako tipično za mene da lijepa cura preko puta zapravo nije živa Madeline: Prvo sam bila špijun, a sad sam duh! Olly: nisi duh? onda princeza iz bajki, koja? pepeljuga? pretvorit ćeš se u bundevu ako napustiš kuću? Olly: ili matovilka? kosa ti je dosta dugačka, samo je spustiš i ja ću se popeti i spasiti te Madeline: To mi je uvijek zvučalo nepraktično i bolno, zar ne? Olly: da. dakle ni pepeljuga ni matovilka. onda snjeguljica. zločesta maćeha te začarala i ne možeš van i svijet nikad neće saznati za tvoju dobrotu

Madeline: Priča ne ide tako. Jesi li znao da u originalnoj verziji nije maćeha bila zla, nego mama? Možeš li vjerovati? Također, nije bilo patuljaka. Zanimljivo, zar ne? Olly: definitivno ne Madeline: Nisam princeza. Madeline: I ne trebaš me spašavati. Olly: to je u redu. ni ja nisam princ. Madeline: Misliš li da sam lijepa? Olly: za jednog duha špijunske princeze iz bajke? definitivno Subota, 20:01 Olly: kako to da te nikad nema na chatu prije 8 navečer? Madeline: Obično tek tada ostajem sama. Olly: netko je cijeli dan s tobom? Madeline: Možemo li ne pričati o tome? Olly: sve si zanimljivija i zanimljivija madeline whittier Nedjelja, 20:22 Olly: evo jedne igre. brzih 5: knjiga-riječ-boja-porok-osoba Olly: hajde hajde, brže tipkaj ženo. ne razmišljaj nego tipkaj Madeline:

Psst. Mali princ. Nerazdvojivo. Tirkizna. Nemam poroka.

Moja mama. Olly: svi imamo poroke Madeline:

Ja ne. Zašto? Koliko ih ti imaš?

Olly: dovoljno da mogu odabrati najdraži Madeline: OK, tvoj red. Olly: isti popis? Madeline:

Da.

Olly: gospodar muha, morbidno, crna, krađa srebrnine, moja sestra Madeline:

Fuj. Gospodar muha? Mislim da više ne možemo biti

prijatelji. Ta je knjiga grozna. Olly: što je grozno u njoj? Madeline: Sve! Olly: ne sviđa ti se jer je istinita Madeline: Što je istinito? Ako se prepustimo vlastitim nagonima, ubijat ćemo jedni druge? Olly: da Madeline: Pa ja neću. Definitivno neću. Madeline: Stvarno kradeš srebrninu? Olly: trebaš vidjeti moju kolekciju žlica Ponedjeljak, 20:07 Olly: što si učinila da si toliko dugo u kazni? Madeline: Nisam u kazni i ne želim razgovarati o tome. Olly: ima li veze s dečkom? Olly: je li te napumpao? imaš li dečka? Madeline: Oh, moj Bože, ti si lud! Nisam trudna i nemam dečka! Što ti misliš, kakva sam ja to djevojka? Olly: zagonetna Madeline: Proveo si cijeli dan razmišljajući jesam li trudna? Madeline: Jesi li? Olly: prošlo mi je jednom kroz glavu, ili dvaput ili petnaest puta Madeline: Nevjerojatno. Olly: zar te ne zanima imam li ja djevojku? Madeline: Ne.

Utorak, 20:18 Madeline: Bok. Olly: hej Madeline: Nisam znala hoćeš li se ulogirati večeras. Jesi li OK? Olly: jesam Madeline: Što se dogodilo? Zašto se toliko razbjesnio? Olly: ne znam o čemu pričaš Madeline: O tvom ocu, Olly. Zašto je bio tako ljut? Olly: ti imaš svoje tajne, ja imam svoje. Madeline: OK. Olly: ok Srijeda, 3:31 Olly: ne možeš spavati? Madeline: Ne. Olly: ni ja. brzih 5: film-hrana-dio tijela-školski predmet Madeline:

To je samo 4. Osim toga, prekasno je za to. Ne mogu

razmišljati. Olly: čekam Madeline: Ponos i predrasude – BBC verzija, tost, ruke, arhitektura. Olly: isuse. postoji li na ovom svijetu cura koja ne voli g. darcyja Madeline: Sve cure vole g. Darcyja? Olly: zezaš me? čak ga i moja sestra voli a ona ne voli nikoga Madeline: Mora nekog voljeti. Sigurno voli tebe. Olly: što ima u tom darcyju? Madeline: To nije ozbiljno pitanje. Olly: on je snob

Madeline: Ali s vremenom to nadraste i shvati da osobnost vrijedi puno više nego pripadnost staležu! On je čovjek otvoren za učenje velikih životnih lekcija! Također, potpuno je prekrasan i plemenit i mračan i kontemplativan i poetičan. Jesam li spomenula prekrasan? Također, voli Elizabeth izvan svake pameti. Olly: hm Madeline: Da. Olly: moj red? Madeline: Izvoli. Olly: Godzilla, tost, oči, matematika, čekaj, dio mog tijela ili dio tuđeg tijela? Madeline: Nemam pojma! To je tvoj popis. Olly: ah, da. ok, držim se očiju Madeline: Koje boje su tvoje oči? Olly: plave Madeline: Budi malo precizniji, molim te. Olly: bože. cure. plave kao ocean. Madeline: Atlantski ili Pacifički? Olly: atlantski. A tvoje? Madeline: Čokoladno smeđe. Olly: malo preciznije molim Madeline: Boja tamne čokolade sa 75% kakao maslaca. Olly: hehe. lijepo. Madeline: To su samo četiri najdraže stvari. Treba nam još jedna. Olly: ti odluči. Madeline: Vrsta poezije. Olly: pod pretpostavkom da imam omiljenu Madeline: Nisi poganin.

Olly: poskočice. Madeline: Poganin si. Pretvarat ću se da nisi to rekao. Olly: što fali dobroj poskočici? Madeline »Dobra poskočica« je samo po sebi kontradiktorno. Olly: što je tebi najdraže? Madeline: Haiku. Olly: haiku je grozan, manje zanimljiv od smiješne poskočice. Madeline: Srozao si se od poganina na heretika. Olly: primljeno na znanje Madeline: OK. Trebala bih na spavanje. Olly: ok i ja. Četvrtak, 20:00 Madeline: Ne bih nikad rekla da ti je matka omiljeni predmet. Olly: zašto ne? Madeline: Ne znam. Penješ se po zgradama i preskačeš stvari. Većinom su ljudi ili fizički ili mentalno spretni, ali ne oboje. Olly: je li to lijep način da kažeš kako misliš da sam glup? Madeline: Ne! Želim reći... ne znam što želim reći. Olly: hoćeš reći da sam preseksi da budem dobar u matki. to je ok. stalno mi to govore. Madeline: ... Olly: samo treba vježbe, kao i za sve drugo, samo da znaš da sam bio najbolji u matki u srednjoj školi u koju sam išao prije nego što sam se još dvaput preselio, trebaš možda pomoć iz statistike ili vjerojatnosti? tvoj sam čovjek Madeline: Ne! Olly: da!

Madeline: Tako seksi. Olly: osjećam neiskrenost Madeline: Ne! Olly: da! Madeline: Hoćeš li ići na natjecanja iz matematike i u novoj gimnaziju? Olly: vjerojatno ne Olly: tata me natjerao da prestanem, htio je da se bavim nečim muževnijim, kao što je američki nogomet Madeline: Igraš nogomet? Olly: ne, natjerao me da prestanem s matkom, ali nije mogao nagovoriti trenera da me uzme usred sezone, na kraju je odustao od toga Madeline: Što ako se predomisli? Olly: ne dam se više tako zlostavljati kao prije 2 godine Olly: sad sam opasniji i veći Madeline: Ne djeluješ opasno. Olly: još me ne poznaješ tako dobro Petak, 3:03 Madeline: Opet si budan. Olly: jesam Madeline: Znam da ne želiš razgovarati o tome. Olly: ali, ipak Madeline: Vidjela sam što se dogodilo danas. Je li tvoja mama OK? Olly: ona je OK. nije prvi put. nije ni zadnji put. Madeline: Oh, Olly. Olly: molim te, nemoj ti meni olly Olly: reci nešto, bilo što. reci nešto smiješno Madeline: OK. Zašto je dječaka iznenadio celer koji mu raste iz ušiju?

Olly: zašto? Madeline: Zato što je posadio kukuruz! Madeline: Halo? Olly: o isuse. to nije dobar vic. Madeline: Ipak si se nasmijao. Olly: jesam, da Olly: hvala Madeline: I drugi put. Subota, 20:01 Olly: pretpostavljam da se nećemo vidjeti prije početka škole Madeline: Ja ne idem u školu. Olly: misliš, ne ideš u lokalnu gimnaziju? u koju školu ideš onda? Madeline: Mislim, ne idem u redovnu školu. Školuje se online. Olly: zašto? Madeline: Stvarno ne mogu o tome. Olly: daj. daj mi neku informaciju Madeline:

Želim da budemo prijatelji. Ne želim da osjećaš sažaljenje

prema meni. Olly: slobodno reci. i dalje ćemo biti prijatelji. Madeline: Bolesna sam. Olly: koliko bolesna? Madeline: Jako bolesna. Toliko da ne mogu iz kuće. Olly: isuse Olly: jel’ umireš? Madeline: Trenutno ne. Olly: uskoro? Madeline: Ako napustim kuću, da.

Olly: ok Olly: i dalje smo prijatelji, ne sažaljevam te Madeline: Hvala ti. Olly: kako funkcionira to sa školom? Madeline:

Imam predavanja preko Skypea. Imam zadaće i testove i

ocjene. Puno ljudi školuje se kod kuće. Olly: hm. cool Olly: jesi primijetila da je puno finalista na nacionalnim natjecanjima iz spelovanja školovano kod kuće? Madeline: Nisam to primijetila. Olly: to je fakat nešto Olly: da se barem možemo upoznati Madeline: I ja to želim. Madeline: OK, sada moram ići. Olly: hajde onda Olly: još si tu? Madeline: Da. Olly: dođi na prozor Madeline: Sad? U spavaćici sam. Olly: obuci ogrtač, dođi na prozor da te vidim. Madeline: OK, odmah ću. Laku noć, Olly. Olly: laku noć maddy

ASTRONAUTSKI SLADOLED

»STIŽE G. WATERMAN«, govori Carla stojeći na vratima. Napokon radim zadnje preinake na svom arhitektonskom modelu. Morala sam skratiti dvije noći izmjenjivanja poruka s Ollyjem kako bih to stigla dovršiti. Ne želim da se mama opet brine. Zadatak je bio dizajnirati trgovački centar na otvorenom u meni najdražem stilu. Izabrala sam art deco jer zgrade u tom stilu djeluju kao da lebde, iako stoje mirno. Središte kompleksa je travnata površina napućena prevelikim stolicama čudnog oblika ukrašenim cik-cak šarama u jarkim bojama. Već sam i »posadila« minijaturne plastične palme, a sada strateški raspoređujem minijaturne plastične ljude koji drže minijaturne vrećice da bih maketi podarila »životnost«, kako bi rekao g. Waterman. U dvije godine koliko mi je tutor, g. Watermana uživo sam srela samo dvaput. Obično se sva moja poduka, uključujući satove arhitekture, odvija putem Skypea. Ovog tjedna mama je dopustila posebnu iznimku. Mislim da joj je užasno krivo zbog posjeta Ollyja i Kare prije nekoliko tjedana. Rekla sam joj da se ne treba osjećati loše, ali ona je inzistirala. Doći k meni u posjetu velika je stvar jer posjetitelj mora pristati na medicinsku provjeru i kompletan zdravstveni pregled. Također se mora podvrgnuti dekontaminaciji, što znači da mora stajati na brzom protoku zraka cijelih sat vremena. Stvarno je gnjavaža doći i posjetiti me.

G. Waterman ulazi djelujući sretno i izmučeno, kao Djed Božićnjak na Badnjak prije nego što krene dijeliti poklone. Od dekontaminacije mu je hladno, pa si trlja ruke i puše u njih topao zrak iz usta. »Madeline«, kaže veselo i sklopi ruke. To mi je omiljeni učitelj. Nikad me ne gleda sa sažaljenjem i arhitekturu voli isto kao što je volim i ja. Kad bih mogla raditi nešto kad odrastem, bila bih arhitektica. »Bok, g. Waterman.« Nekako mu se čudno nasmiješim jer se ne znam ponašati u blizini nekoga tko nije Carla ili mama. »Dakle, što mi to imamo ovdje?« upita dok mu sive oči svjetlucaju. Postavim posljednja dva minijaturna kupca pored trgovine igračaka i odmaknem se. On kruži oko makete uz poneki smiješak ili mrštenje te cijelo vrijeme proizvodi čudno coktanje zubima. »Pa, draga, premašila si samu sebe. Ovo je stvarno divno!« Uspravi se želeći me potapšati po ramenu, a onda mu nešto padne na pamet. Dodirivanje nije dozvoljeno. Lagano odmahne glavom, a zatim se sagne kako bi još malo pogledao maketu.

»Da, da, sasvim krasno. Ipak, postoji nekoliko stvari o kojima moramo razgovarati. Ali, prvo! Gdje se skriva naš astronaut?« Kad god radim novu maketu, napravim figuricu astronauta od gline i negdje ga skrijem. Svaka figurica je drugačija. Ovaj put, to je astronaut koji sjedi u bistrou za stolom punim hrane u punoj opremi s nepropusnom kacigom i velikim spremnikom za kisik.

Izradila sam minijaturni banana split desert, hrpu palačinki s borovnicama, kajganu, tost s maslacem i marmeladom, slaninu, mliječni

shake (jagoda, čokolada i vanilija), cheeseburger i pomfrit. Htjela sam napraviti i spiralne krumpiriće, ali nije mi ostalo vremena, pa sam se morala zadovoljiti običnima. »Evo ga!« usklikne g. Waterman. Cokće nad scenom nekoliko trenutaka, pa se okrene prema meni. Njegove vesele oči malo su manje radosne nego inače. »To je stvarno čudesno, draga. Ali, kako će jesti svu tu divnu hranu s kacigom na glavi?«

Zagledam se u svog astronauta. Uopće mi nije palo na pamet da bi on htio jesti tu hranu.

SVE JE RIZIK

CARLA MI SE SMJEŠKA kao da zna nešto što ja ne znam. Radi to cijeli dan, svaki put kad misli da ne gledam. Pritom pjeva »Take a chance on me« od ABBA-e, koja joj je najdraža grupa svih vremena. Konstantno je u krivim tonovima. Morat ću pitati Ollyja koja je vjerojatnost da svaku notu otpjeva pogrešno. Zar ne bi trebala barem jednu otpjevati točno, po nekoj uobičajenoj logici vjerojatnosti? Pola jedan je i imam trideset minuta za ručak prije nego moj učitelj povijesti bude online. Nisam gladna. Zapravo, više uopće nisam gladna. Očito se tijelo može hraniti i samo instant porukama. Carla ne gleda, pa se prebacim na svoj Gmail. Trinaest Ollyjevih poruka od sinoć. Sve su poslane oko tri ujutro i, naravno, nijedna nema naslov. Kratko se nasmijem i odmahnem glavom. Želim ih pročitati, žudim da ih pročitam, ali moram biti oprezna s Carlom u sobi. Bacim pogled prema njoj i shvatim da zuri u mene podignutih obrva. Zna li ona nešto? »Što je to toliko zanimljivo na laptopu?« upita me. Bože. Definitivno zna. Privučeni stolicu bliže stolu i odložim sendvič na laptop. »Ništa.« Odgrižem komad sendviča. Utorkom se kod nas jede puretina.

»Nije ništa. Ti se zbog nečeg smiješ.« Priđe mi malo bliže smiješeći se. U uglovima njenih smeđih očiju pojave se sitne bore, a osmijeh joj se raširi preko cijelog lica. »Video s mačkama«, kažem žvačući puretinu. Uh, koja pogreška. Carla živi za filmiće s mačkama. Misli da je to jedino čemu internet treba služiti. Dođe i stane iza mene, pa posegne za laptopom. Ispustim sendvič, obgrlim laptop i privučem ga na prsa. Nisam dobra lažljivica i uvijek ispalim prvu stvar koja mi padne na pamet. »Ovaj ne želiš vidjeti, Carla. Loš je. Mačka umre.« Nekoliko sekundi zabezeknuto zurimo jedna u drugu, kao igračice šaha u pat-poziciji. Ja sam šokirana jer sam idiot i ne mogu vjerovati da sam to izrekla. Carla je šokirana jer sam ja idiot i ona ne može vjerovati da sam ja to izrekla. Zinula je smiješno, kao u crtanom filmu, a njezine velike okrugle oči postale su još veće i okruglije. Presavila se u struku, pljesnula po koljenu i nasmijala kako je još nikad dotad nisam čula da se smije. Tko se uopće još pljeska po koljenima kad se smije? »Hoćeš reći da se nisi mogla sjetiti ničeg drugog osim mrtve mačke?« Opet prasne u smijeh. »Dakle, znaš.« »Pa, ako do sada i nisam znala, sada definitivno znam.« Još malo se smije i opet se pljesne po koljenu. »Oh, trebala si vidjeti svoj izraz lica.« »Nije baš toliko smiješno«, progunđam, ljuta na sebe što sam se odala.

»Zaboravila si da imam jednu takvu kod kuće. Uvijek znam kad Rosa nešto mulja. Osim toga, ti, gospođice Skrivalice, uopće ne znaš nešto sakriti. Vidim kad provjeravaš e-mail i pokušavaš ga ugledati kroz prozor.« Spustim laptop na stol. »Znači, ne ljutiš se na mene?« pitam s olakšanjem. Doda mi sendvič. »Ovisi. Zašto si to tajila od mene?« »Nisam htjela da se brineš kako ću se ponovno ražalostiti.« Uputi mi jedan dugi pogled. »Trebam li se brinuti?« »Ne.« »Onda se ne brinem.« Zabaci mi kosu preko ramena. »Jedi«, kaže.

PETNAEST MINUTA KASNIJE

»MOŽDA BI Ml MOGAO doći u posjet?« Iznenadila sam samu sebe ovim pitanjem, ali Carla uopće ne djeluje iznenađeno. Čak ni ne prestane brisati nepostojeću prašinu s moje police za knjige. »Svi su tinejdžeri isti. Daj im mali prst i htjet će cijelu ruku.« »Znači li to ne?« upitam. Ona mi se nasmije.

DVA SATA KASNIJE

POKUŠAVAM PONOVNO. »Samo na pola sata. Možemo ga dekontaminirati kao g. Watermana i onda...« »Jesi li ti luda?«

DESET MINUTA NAKON TOGA

»PETNAEST MINUTA?« »Ne.«

JOŠ KASNIJE

»MOLIM TE, CARLA...« Prekine me. »A ja sam mislila da si dobro.« »Jesam. Dobro sam. Samo ga želim upoznati...« »Ne možemo uvijek dobiti ono što želimo«, kaže ona. Zbog ravnog tona kojim je to izgovorila jasno mi je da je to fraza koju redovno upućuje Rosi. Vidim da joj je žao što je mora izreći meni, ali ipak ne kaže ništa više.

Na odlasku je, ali se na pola puta prema vratima zaustavi. »Znaš da ti ne volim govoriti ne. Ti si dobra djevojka.« Odmah pokušam iskoristiti pruženu priliku. »Dekontaminirat ćemo ga i sjedit će na drugoj strani sobe, daleko, skroz daleko od mene – i samo na petnaest minuta. Pola sata najviše.« Odmahuje glavom, ali ne baš uvjerljivo. »Previše je rizično. I tvoja mama to nikad ne bi dopustila.« »Nećemo joj reći«, ispalim. Uputi mi oštar pogled pun razočaranja. »Zar vama djevojkama tako lako pada lagati svojim mamama?«

ZA ONE KOJI ČEKAJU

CARLA TO VIŠE uopće ne spominje, sve do neposredno nakon ručka dva dana kasnije. »Dakle. Slušaj me sad«, kaže mi. »Nema dodirivanja. Ti si na jednoj strani sobe, on je na drugoj. Njemu sam već rekla to isto.« Razumijem riječi koje mi govori, ali ne razumijem što znače. »Kako to misliš? Hoćeš reći da je ovdje? Već je ovdje?« »Ti na svojoj strani prostorije, a on na svojoj. Nema dodirivanja. Razumiješ?« Ne razumijem, ali ipak potvrdno kimnem. »Čeka te u stakleniku.« »Dekontaminiran?« Izraz njenog lica poručuje mi – što ti misliš tko sam ja? Ustanem, sjednem, pa opet ustanem. »Oh, Bože moj«, kaže mi. »Idi se brzo sredi. Dajem ti samo dvadeset minuta.« Želudac ne samo da mi se okreće od uzbuđenja, nego izvodi sako na žici bez zaštitne mreže. »Kako to da si se predomislila?« Priđe mi i uhvati me za bradu, a zatim mi se zagleda u oči toliko dugo da postanem nemirna. Vidim da bira između svega onoga što bi mi htjela reći.

Na kraju samo kaže: »Zaslužuješ barem tu sitnicu.« I tako Rosa dobije sve što poželi. Jednostavno zatraži od svoje majke prevelikog srca.

Pohrlim prema ogledalu kako bih se »sredila«. Gotovo da sam i zaboravila kako izgledam. Ne provodim puno vremena promatrajući samu sebe. Nema potrebe za tim kad nemaš nikoga da te gleda. Volim misliti da sam mješavina mame i tate u omjeru pedeset-pedeset. Topla smeđa boja moje kože dobije se kad se pomiješa njezin blijedo maslinast ten s njegovim tamno smeđim. Kosa mi je gusta, duga i valovita, ne kovrčava kao njegova, ali nije ni ravna poput njezine. Čak su mi i oči savršena kombinacija – nisu ni azijske ni afričke, nego nešto između. Odvratim pogled od zrcala pa ga hitro vratim, pokušavajući se uhvatiti u trenutku neopterećenosti kako bih dobila bolju sliku, kako bih vidjela ono što će Olly vidjeti. Isprobam smiješak, a potom i osmijeh, tako da se vide zubi i da se ne vide. Isprobam čak i namršteni izraz, premda se nadam da neće biti potrebe za to. Carla promatra moje budalaštine – istodobnono je i zabavljena i zbunjena. »Skoro da se sjećam sebe kad sam bila u tvojim godinama«, kaže. Ne okrenem se i umjesto Carli odgovaram njezinom odrazu u ogledalu. »Jesi li sigurna za ovo? Više ne misliš da je previše rizično?« »Pokušavaš li me odgovoriti?« Priđe i spusti ruku na moje rame. »Sve je rizik. Ne poduzeti ništa je rizik. Na tebi je da se odlučiš.«

Pogledam po svojoj bijeloj sobi, prema bijelom kauču i policama, bijelim zidovima – sve je sigurno, poznato i nepromjenjivo. Pomislim na Ollyja, kojem je hladno zbog dekontaminacije, kako čeka na mene. On predstavlja suprotnost svemu ovome. On nije siguran. Nije poznat. On je stalno u pokretu. On je najveći rizik kojem sam se ikad izložila.

BUDUĆE SVRŠENO VRIJEME

Od: Madeline F. Whittier Za: [email protected] Predmet: Buduće svršeno vrijeme Poslano: 10. srpnja, 12:30

Do trenutka kad ovo budeš pročitao, već smo se sreli. To je prošla svršena stvar i prošla je savršeno.

OLLY

STAKLENIK

MI JE

omiljena prostorija u kući. Skoro je sav u staklu –

stakleni krov i stakleni prozori od poda do stropa kroz koje gledaš u savršeno uređeno stražnje dvorište. Uređen je poput filmske scenografije za nekakvu tropsku prašumu. Ispunjen je vrlo realističnim i bujnim, umjetnim tropskim biljkama. Stabla banane i kokosa krcata umjetnim plodovima i grmovi hibiskusa s mnoštvom umjetnih cvjetova. Čak i jedan potočić koji žuboreći vrluda kroz prostoriju, premda u njemu nema riba – barem ne pravih. Namještaj je od bijelog pletenog pruća koje izgleda kao da je dugo bilo izloženo suncu. Budući da je scena zamišljena kao tropska, moja mama drži uključen veliki ventilator tako da za nijansu pretopao zrak ispunjava sobu. Uglavnom volim ovu prostoriju jer mogu sanjariti da su stakla otpala i da sam negdje Vani. A ponekad se osjećam kao riba u akvariju. Kad sam stigla, Olly se već uspio popeti do polovine stražnjeg zida, upirući se šakama i stopalima u pukotine između blokova kamena. U trenutku mog ulaska, prstima je štipkao jedan od krupnih listova banane. »Nije pravi«, kaže mi. »Nije pravi«, istodobno kažem i ja. Pusti granu, ali ostane na istom mjestu gore na zidu. Penjanje je za njega isto što i hodanje za nas ostale.

»Hoćeš li ostati gore?« upitam jer ne znam što bih drugo rekla. »Razmišljam o tome, Maddy. Carla je rekla da se moram držati što je moguće dalje od tebe, a ona mi se ne čini kao tip gospođe koju treba razljutiti.« »Možeš sići«, kažem. »Carla nije tako strašna kao što izgleda.« »OK.« S lakoćom se spusti na pod. Stavi ruke u džepove, prekriži noge i nasloni se na zid. Mislim da ga nikad nisam vidjela ovoliko mirnog. Mislim da se trudi ne preplašiti me. »Možda bi trebala ući«, kaže, a ja shvatim da se još uvijek držim za kvaku na vratima. Zatvorim vrata, ali ne mičem pogled s njega. Njegove oči također prate moje pokrete. Nakon svih onih porukica, imala sam osjećaj da ga poznajem, ali sad, dok stoji ispred mene, uopće nemam taj osjećaj. Viši je nego što sam mislila i puno mišićaviji, ali ne i nabildan. Ruke su mu vitke i lijepo oblikovane, a bicepsi napinju rukave njegove crne majice. Koža mu je zlatnosmeđa. Bila bi topla na dodir. »Drukčiji si nego što sam te zamišljala«, izleti mi. On se nasmije, a odmah ispod desnog oka pojavi mu se jamica. »Znam. Nekako sam više seksi, jel’ da? U redu je, slobodno možeš reći.« Prasnem u smijeh. »Kako ti uspijeva nositi ego takve veličine i težine?« »To je zbog mišića«, odvrati on, napne mišiće i komično podigne jednu obrvu.

Moja nervoza djelomično nestane, ali odmah se vrati čim shvatim da me nekoliko sekundi predugo promatra kako se smijem, a on samo šuti. »Kosa ti je stvarno dugačka«, kaže. »I nikada mi nisi spomenula da imaš pjegice.« »Zar sam trebala?« »Pjegice su mogle upropastiti dogovor.« Nasmiješi se i jamica se vrati. Slatko. Odem do kauča i sjednem. On se nasloni na kameni zid na drugom kraju sobe. »To je prokletstvo mog života«, kažem, misleći na pjegice. To je apsurdna izjava, naravno, budući da je prokletstvo mog života činjenica da sam bolesna i da ne mogu izaći iz kuće. Oboje to shvatimo u istom trenutku i ponovno prasnemo u smijeh. »Zabavna si«, kaže nakon što smijeh popusti. Osmjehnem se. Nikad nisam ni pomislila da sam zabavna, ali sretna sam što on tako misli. Nekoliko minuta čudno stojimo u tišini, ne znajući što reći. Tišina ne bi bila tako primjetna u porukama. Mogli bismo je pripisati različitim uzrocima odvraćanja pažnje. Ali sada, u stvarnom životu, djelujemo kao da imamo prazne stripovske oblačiće iznad glava. Zapravo, moj uopće nije prazan, ali stvarno mu ne mogu reći koliko lijepe oči ima. Plave su poput oceana, baš kao što je i rekao. Čudno je jer sam to, naravno, već znala. Ali razlika između onoga što znam i toga što ih vidim uživo je kao razlika između sna o letenju i pravog leta. »Ova je soba baš luda«, kaže, osvrćući se oko sebe.

»Da. Mama ju je uredila tako da bih se ja mogla osjećati kao da sam vani.« »Djeluje li to?« »Većinom. Imam sjajnu maštu.« »Ti si stvarno kao iz bajke. Princeza Madeline i stakleni dvorac.« Opet utihne, kao da se pokušava ohrabriti za nešto. »U redu je, slobodno me pitaj«, kažem. Na zapešću nosi crnu gumenu narukvicu i nekoliko je puta zategne prije nego što nastavi: »Koliko si već dugo bolesna?« »Cijeli život.« »Što bi se dogodilo da izađeš van?« »Eksplodirala bi mi glava. Ili pluća. Ili srce.« »Kako se možeš šaliti s tim...« Slegnem ramenima. »Kako da se ne šalim? Uostalom, nastojim ne željeti stvari koje ne mogu imati.« »Ti si kao zen majstor. Trebala bi držati satove.« »Potrebno je puno vremena da se nauči.« Uzvratim mu osmijeh. Čučne se a potom i sjedne leđima naslonjen na zid, s podlakticama na koljenima. Iako je miran, osjećam kako iz njega zrači potreba da se pokrene. Dečko je čista kinetička energija. »Gdje bi najviše željela ići?« upita. »Osim u svemir?«

»Da, Maddy, osim u svemir.« Volim kako izgovara Maddy, kao da me tako zove cijeli život. »Plaža. Ocean.« »Želiš li da ti ih opišem?« Kimnem glavom odlučnije nego što sam očekivala. Srce mi zaigra kao da radim nešto nedopušteno. »Vidjela sam fotografije i filmove, ali kakav je to osjećaj biti u vodi? Je li to kao kad se kupaš u ogromnoj kadi?« »Tako nekako«, kaže polako, razmišljajući. »Ne, povlačim riječ. Kupanje u kadi opušta. Biti u oceanu je zastrašujuće. Mokro je i hladno i slano i opasno po život.« Nisam to očekivala. »Mrziš ocean?« Smijulji se, sad već zagrijan za temu. »Ne mrzim ga. Poštujem ga.« Podigne u zrak jedan prst. »Poštujem. To je Majka Priroda u najboljem izdanju – čudesan je, divan, bezličan, smrtonosan. Razmisli o tome: toliko vode, a ipak možeš umrijeti od žeđi. A sva poanta valova je da te odozdo povuku za noge tako da se što brže utopiš. Ocean će te progutati cijelu, i ispljunuti te, a neće ni primijetiti da si uopće bila ondje.« »Oh moj Bože, pa ti ga se bojiš!« »Nismo još došli ni do velikih bijelih psina ih morskih krokodila ili indonezijske ribe iglice ili...« »Dobro, dobro«, kažem, smijući se i držeći ruke u zraku kako bih mu sugerirala da se zaustavi.

»Ne šalim se«, kaže pretvarajući se da je ozbiljan. »Ocean bi te ubio.« Namigne mi. »Ispada da je Majka Priroda loša mama.« Ne mogu se prestati smijati, pa ništa ne odgovorim. »I, što bi još htjela znati?« »Nakon ovoga? Ništa?« »Hajde. Ja sam izvor znanja.« »OK, učini jedan ludi trik za mene.« Za tren oka podignuo se na noge i počeo promatrati uokolo po sobi. »Nema puno prostora. Idemo van...« Zaustavi se u pola rečenice. »Sranje, Maddy, žao mi je.« »Stani«, kažem. Ustanem i podignem ruku. »Nemoj me žaliti.« Možda sam ovo oštro izrekla, ali jako je važno. Ne bih mogla podnijeti da me on sažaljeva. Poigra se svojom gumenom narukvicom, kimne glavom i ostavi to iza sebe. »Mogu izvesti stoj na jednoj ruci.« Odmakne se od zida i s lakoćom se nagne prema tlu, sve dok ne završi naopačke na rukama. To je tako graciozno i lako izveo da sam trenutačno ispunjena ljubomorom. Kako je to imati potpuno povjerenje u vlastito tijelo i sve što ono može izvesti? »Nevjerojatno«, prošapćem. »Nismo u crkvi«, šapne i on glasom pomalo napetim od tog položaja u kojem se nalazi. »Ne znam«, kažem. »Imam osjećaj da bih trebala biti tiho.«

On ne odgovori. Umjesto toga, zatvori oči, polako podigne lijevu ruku s poda i ispruži je u stranu. Gotovo je savršeno miran. Jedini zvukovi u sobi su tiho žuborenje vode i njegovo neznatno otežano disanje. Majica mu se spusti preko glave i mogu mu vidjeti čvrste trbušne mišiće. Koža mu je toplo, zlaćano preplanula. Odvratim pogled. »OK«, kažem, »sada možeš prestati.« Prije nego što sam uspjela trepnuti, on je ponovno na nogama. »Što još možeš napraviti?« Protrlja ruke i nasmiješi se. Nakon jednog salta unatrag, ponovno sjedne uza zid i zatvori oči. »Onda, zašto prvo u duboki svemir?« upita. Slegnem ramenima. »Htjela bih vidjeti svijet, valjda.« »Većina ljudi pod tim ne misli na isto što i ti«, kaže sa smiješkom. Kimnem pa i sama zatvorim oči. »Osjećaš li ikad...« započnem, ali otvore se vrata i u sobu uleti Carla, požurujući ga da izađe van. »Niste se dodirnuli, jel’ da?« upita ga podbočivši se. Oboje otvorimo oči i zagledamo se jedno u drugo. Odjednom sam pretjerano svjesna njegovog i svog tijela. »Nije bilo dodirivanja«, potvrdi Olly, ne sklanjajući pogled s mog lica. Zbog nečega u njegovom glasu žestoko se zacrvenim, i valovi vreline polako mi obliju lice i prsa. Spontano sagorijevanje doista postoji. Sigurna sam u to.

DIJAGNOZA

HISTERIČNA ABDOMINALNA LEPIDOPTERA (HAL) Leptirići Stanje do kojeg dolazi kada vam se u trbušnoj šupljini nastani i jedan ili više kraljevskih leptira. KOGA NAJČEŠĆE POGAĐA? Bolest

napada

barem

jednu

tinejdžericu svakih 30 sekundi.

UZROCI: Napadaje HAL-a obično izaziva kontakt s osobom za koju ste romantično zainteresirani. Oboljeli od HAL-a tvrde da navedene simptome osjećaju čak i prije i poslije samog kontakta. Pacijenti s akutnim oblikom bolesti mogu potaknuti napad čak i samo razmišljajući o osobi za koju su romantično zainteresirani. U kombinaciji s nemogućnošću prestanka razmišljanja o romantičnom susretu sa spomenutom osobom, bolest se... (Pročitajte više)

MOGUĆNOSTI

PRIJE

NEGO JE

Carla došla idućeg jutra, provela sam točno trinaest

minuta u krevetu, uvjerena da ću se razboljeti. Trebalo joj je točno šest minuta da me razuvjeri. Izmjerila mi je temperaturu, tlak, poslušala otkucaje srca i odredila puls, prije nego mi je priopćila da sam jednostavno bolesna od ljubavi. »Klasični simptomi«, kaže. »Nisam zaljubljena. Ne mogu biti zaljubljena.« »A zašto ne?« »Koji je smisao?« kažem i dignem ruke u zrak. »Ja zaljubljena – to bi bilo kao da sam gastronomski kritičar bez okusnih pupoljaka. Kao da sam slikar daltonist. Kao da sam...« »Kao da sama plivaš gola« Na to se moram nasmijati. »Točno«, kažem. »Nema smisla.« »Nije baš besmisleno«, kaže i ozbiljno me pogleda. »Samo zato što ne možeš iskusiti sve, ne znači da ne bi trebala iskusiti ništa. Osim toga, i ljubav osuđena na propast je dio života.« »Nisam zaljubljena«, ponovim. »A nisi ni bolesna«, odvrati ona. »Dakle, nema razloga za brigu.« Ostatak jutra previše sam rastresena da bih čitala ili pisala zadaću. Unatoč Carlinim uvjeravanjima da se neću razboljeti, zateknem sebe

kako pretjerano obraćam pažnju na vlastito tijelo i na to kako se ono osjeća. Trnu li mi jagodice prstiju? Dešava li se to i inače? Zašto mi se čini da ne mogu doći do daha? Koliko puta želudac može izvesti salto bez da se nepovratno zapetlja u čvor? Zamolim Carlu da mi još jednom provjeri vitalne funkcije, i rezultati su i dalje normalni. Do popodneva u sebi priznam da je Carla možda donekle u pravu. Možda nisam zaljubljena, nego mi se sviđa. Ozbiljno mi se sviđa. Besciljno lutam po kući i posvuda vidim Ollyja. Vidim ga u kuhinji kako priprema tost za večeru. Vidim ga u dnevnoj sobi kako čita sa mnom

Ponos i predrasude. Vidim ga u mojoj sobi kako spava, sav u crnom, na mom bijelom kauču. I ne vidim samo Ollyja. Zamišljam i sebe kako lebdim negdje iznad zemlje. S ruba svemira vidim cijeli svijet odjednom. Pogled mi se ne zaustavlja na zidu ili vratima. Mogu vidjeti početak i kraj vremena. Odavde mogu vidjeti beskonačnost. Po prvi put nakon dugo vremena, poželim više nego što imam.

BalkanDownload – Hug?

ZEMLJA ČUDESA

I

UPRAVO ME

ta želja naglo spusti natrag na zemlju. Ta želja me plaši.

Poput korova koji se širi polako, a da ga i ne primijetiš. I prije nego što si se snašao, on je prekrio sve površine i zamračio ti prozore. Pošaljem Ollyju samo jedan mejl. Stvarno sam zauzeta ovog vikenda, kažem. Moram se naspavati, kažem. Moram se usredotočiti, kažem. Isključim kompjutor, iskopčam ga iz struje i zakopam pod gomilom knjiga. Carla me pogleda i upitno uzvine jednu obrvu. Umjesto odgovora ja se namrgodim s obje svoje na nju. Subotom se većinom patim zbog integrala. Matematika mi je najmanje omiljen i najteži predmet. Moguće da su te dvije činjenice povezane. Do večeri se prebacim na ponovno čitanje dopunjene i ilustrirane verzije Alise u zemlji čudesa. Na kraju dana jedva i primijetim da se Carla sprema otići. »Jeste li se posvađali?« upita, pokazujući glavom prema mom laptopu. Odmahnem glavom, ali ne kažem ništa.

U nedjelju već osjećam ludu potrebu da provjerim mejlove. Zamišljam da mi je pretinac pretrpan Ollyjevim mejlovima bez naslova. Možda ponovno postavlja pitanja o pet omiljenih stvari koje mi prve padnu na pamet? Možda mu treba društvo, spas od obitelji?

»Okej si«, kaže Carla na odlasku te večeri. Poljubi me u čelo i ja sam opet mala curica. Uzmem u ruke Alisu i namjestim se na svom bijelom kauču. Carla je, naravno, u pravu. Ja sam okej, poput Alise, samo se trudim da se ne izgubim. Neprestano razmišljam o ljetu kad sam navršila osam godina. Tolike sam dane provela s čelom prislonjenim na prozor ranjavajući samu sebe svojim jalovim željama. Isprva sam samo željela gledati kroz prozor. Zatim sam poželjela izaći van. I na kraju sam se poželjela igrati s djecom iz ulice, sa svom djecom, posvuda, da budem normalna samo na jedno popodne, jedan dan, cijeli život. I tako. Nisam provjerila mejlove. U jedno sam sigurna: želja samo vodi do još želja. Čežnji nema kraja.

ŽIVOT JE KRATAK™

MADELINEINA SPOJLER - RECENZIJA ALISA U ZEMLJI ČUDESA, LEWIS CARROLL Spojler: Čuvajte se Kraljice Herc. Odrubit će vam glavu.

ŠTO TE NE UBIJE, TO TE OJAČA

NEMA MEJLA od Ollyja. Niti jednog. Provjeravam čak i pretinac za spam. To me ne bi trebalo brinuti i ne brine me. Ne brine me puno. Cisto temeljitosti radi, u naredne dvije sekunde ponovno učitam stranicu još tri puta. Možda se njegov mejl samo negdje skriva, zaglavljen iza nekog drugog mejla. Carla uđe baš kad se spremam ponovo osvježiti stranicu. »Mislila sam da ga nikad nećeš uspjeti iskopati«, kaže. »Dobro jutro i tebi«, kažem škiljeći prema ekranu. Ona se nasmije i započne svoj dnevni ritual raspakiravanja njene medicinske torbe. Pravi je misterij zašto preko noći tu torbu ne ostavi kod nas. »Zašto se mrštiš? Još jedan filmić s mrtvom mačkom?« Osmijeh joj je širok i otkriva joj sve zube, veoma nalik osmijehu Češirske Mačke. Svakog trenutka njeno će tijelo nestati i ostat će samo nasmijana, lebdeća glava. »Olly mi nije poslao mejl.« Mislim da je prava riječ za njezin izraz lica konfuzno. »Cijeli vikend«, kažem da joj malo pojasnim. »Ah, tako.« Stavi slušalice stetoskopa na uši i tutne mi električni toplomjer pod jezik.

»Jesi li ti pisala njemu?« »Ješšam.« Odgovorim s toplomjerom u ustima. »Ne moraš govoriti, samo kimni.« »Oplosti.« Ona zakoluta očima i čekamo da toplomjer zapišti. »37,6 stupnjeva«, kažem i vratim joj toplomjer. »Zapravo sam mu rekla da mi ne piše. Jesam li šašava?« Pokaže mi da se okrenem kako bi mi mogla poslušati pluća, ali mi ne odgovori. »Koliko šašava?« kažem. »Na ljestvici od jedan do deset, gdje je jedan savršeno racionalna i razumna, a deset potpuno šašava i klinički luda.« »Oko osmice«, odgovori bez oklijevanja. Očekivala sam da će reći dvanaest, tako da mi osam zvuči kao pobjeda. To joj i kažem, a ona mi se nasmije. »Dakle, rekla si mu da ti ne piše i on ti nije pisao. Je l’ mi to govoriš?« »Pa, nisam rekla NEMOJ MI PISATI velikim, podebljanim slovima ili slično. Samo sam rekla da sam zauzeta.« Pomislim da će me ismijati, ali ona to ne učini. »Zašto ti nisi pisala njemu?« »Zbog onoga o čemu smo pričale. Sviđa mi se, Carla. Jako. Previše.« Njezino mi lice govori – i to je sve? »Zar doista želiš izgubiti jedinog prijatelja kojeg si ikad imala zbog malo ljubavne boli?«

Pročitala sam puno, puno knjiga koje govore o slomljenom srcu. Nijedna to nije opisala kao nešto nebitno. Osjećanje koje razdire dušu i ruši cijeli svijet, to da. Sitnica, nikako. Carla se zavali na kauču. »Još to ne znaš, ali proći će te. U pitanje je samo nešto novo i hormoni.« Možda je u pravu. Željela bih da je u pravu, tako da opet mogu razgovarati s njim. Nagne se prema naprijed i namigne mi. »A i baš je sladak.« »Stvarno je sladak, zar ne?« zahihoćem se. »Draga, nisam mislila da ih još uvijek proizvode takve!« I ja se, također, nasmijem i zamislim tvornicu u kojoj mali Ollyji silaze s proizvodne trake. Kako bi ih uopće mogli natjerati da budu dovoljno mirni da ih mogu zapakirati i poslati dalje? »Hajde!« Pljesne me po koljenu. »Postoji dovoljno stvari kojih te treba biti strah. Ljubav te ne može ubiti.«

NE, DA, MOŽDA

Ponedjeljak, 20:09 Madeline: Bok. Olly: hej Madeline: Kako si? Kako si proveo vikend? Olly: lijepo, dobro Olly: ti? Madeline:

Dobro, ali u gužvi. Uglavnom sam radila na zadaći iz

integrala. Olly: ahhh, integrali, matematika promjene Madeline: Vau. Stvarno se nisi šalio da voliš matematiku? Olly: ne Madeline: Oprosti zbog onog što sam ti napisala u mejlu. Olly: kojeg točno dijela? Madeline: Svega. Jesam li te uznemirila? Ne, da, možda? Olly: ne, da, možda Madeline: Mislim da ne bi trebao iskoristiti sve odgovore. Olly: zašto si ga poslala?

Madeline: Uplašila sam se. Olly: čega? Madeline: Tebe. Madeline: Ni ti meni nisi pisao. Olly: nisi htjela da ti pišem Madeline: ... Olly: je l’ to znači da je zavladala neugodna tišina ili da razmišljaš? Madeline: i jedno i drugo. Madeline: Zašto toliko voliš matematiku? Olly: zašto ti toliko voliš knjige? Madeline: To nije isto! Olly: zašto ne? Madeline: U knjigama možeš pronaći smisao života. Olly: život ima smisao? Madeline: Neozbiljan si. Olly: moguće je Olly: u kojoj knjizi možeš pronaći smisao života? Madeline: OK, možda ne u jednoj knjizi, ali ako ih pročitaš dovoljno, doći ćeš i do toga. Olly: je li to tvoj plan? Madeline: Pa, imam dovoljno vremena.

Madeline: ... Olly: razmišljaš? Madeline: Da. Imam rješenje našeg problema. Olly: slušam Madeline: Da budemo samo prijatelji, OK? Olly: okej Olly: ali nema više odmjeravanja mojih mišića Madeline: Prijatelji, Olly! Olly: i mojih očiju Madeline: Nema više razgovora o mojim pjegicama. Madeline: I mojoj kosi. Olly: i tvojim usnama Madeline: I tvojoj jamici na obrazu. Olly: sviđa ti se moja jamica? Madeline: Prijatelji! Olly: okej

VRIJEME

CARLA NAS NATJERA da čekamo tjedan dana prije nego se opet vidimo. Želi biti potpuno sigurna da to što ću biti u istoj prostoriji s Ollyjem nije aktiviralo nijedan od mojih okidača. Iako se slažem s njom da trebamo pričekati kako bismo bile sigurne, tjedan dana čini se beskrajno dugo. Nekako sam uvjerena da se vrijeme usporilo doslovno, ne samo metaforički, ali tako nešto završilo bi na naslovnicama svih novina.

GRAFIKON: SUBJEKTIVNO VS. STVARNO VRIJEME

OGLEDALCE, OGLEDALCE MOJE

NAKON

CIJELE JEDNE EPOHE,

napokon dođe kraj tjednu. Potpuno sam

iscrpljena, ali trudim se ne biti. Ovo je mnogo teže nego što to možete zamisliti. Kad se uporno trudite da se ne nasmijete, to vas samo još više tjera na smijeh. Carla gleda kako se mučim dok biram što ću odjenuti. To nije nešto čemu sam ikada pridavala mnogo pažnje. Zapravo, o tome nikad nisam razmišljala. U mom ormaru nalaze se samo traperice i bijele majice. Traperice su posložene prema vrsti – ravne nogavice, skinny, trapezice, široke nogavice, i one smiješnog naziva »boyfriend«. Moje tenisice – sve marke Keds, sve bijele – nagomilane su u hrpi u dnu ormara. Skoro nikad ne nosim tenisice u kući i sad nisam sigurna da mogu pronaći par istih. Kopajući po hrpi, pronađem lijevu i desnu iste veličine. Odgovaraju mi, ali na knap. Stanem ispred ogledala. Trebaju li se uz majicu slagati cipele ili torba? Da li bijela boja najbolje paše uz ten boje lješnjaka? Negdje si u glavi zabilježim da bih trebala otići u šoping. Kupovat ću majice svih boja dok ne pronađem onu koja mi najbolje stoji. Po peti put pitam Carlu je li mama već otišla. »Poznaješ svoju mamu«, kaže mi. »Je li ikad u životu zakasnila?« Mama vjeruje u točnost kao što drugi vjeruju u Boga. Vrijeme je dragocjeno, smatra ona, i nepristojno je trošiti tuđe vrijeme. Ne smijem kasniti čak ni na večeru petkom.

Pogledam se u ogledalo i bez ikakvog razloga zamijenim bijelu majicu s V-izrezom bijelom majicom s okruglim izrezom. Ili baš i nije bez razloga. Nego, da imam što raditi dok čekam Ollyja. Ponovno poželim da s mamom mogu razgovarati o ovome. Želim je pitati zašto ostajem bez daha kad pomislim na njega. Želim s njom podijeliti svoje vrtoglavice. Želim joj prepričati sve smiješne stvari koje govori Olly. Želim joj reći da ne mogu prestati misliti na njega, koliko god se trudila. Želim je pitati da li se ona ovako osjećala na početku veze s tatom. Govorim si da je to okej. Nisam se razboljela prošli put kad je bio ovdje i on zna pravila – nema dodirivanja, kompletna dekontaminacija, nema posjeta ako imalo sumnja da bi se mogao razboljeti u idućih nekoliko dana. Govorim si da nema ničeg lošeg u tome što lažem mami. Govorim si da se neću razboljeti. Govorim si da nema opasnosti u prijateljstvu. Da je Carla u pravu i da me ljubav neće ubiti.

PROGNOZA

KAD UĐEM u sobu, Olly je opet na zidu. Ovaj put popeo se skroz do vrha. »Zar ti se vrhovi prstiju nikad ne umore?« pitam. »Uveo sam im strog režim treninga«, kaže smijući se. Želudac mi opet malo poskoči – na što ću se stvarno morati naviknuti, jer čini se da je to popratna pojava susreta s Ollyjem. Jučer sam u ovoj sobi radila zadaću. Znam da je potpuno ista kakvu sam je ostavila, ali izgleda drukčije, odaje drugi dojam. Soba je puna života kad je Olly u njoj. Kad bi sve umjetne biljke i stabla iznenada oživjeli, ne bih bila iznenađena. Odem do kauča i sjednem u najudaljeniji kut. Ponovno na du, on sjedne prekriženih nogu i nasloni se na zid. Podvijeni noge ispod sebe, popravim si nered na glavi i obgrlim se oko struka. Zašto me već sama činjenica da se s njim nalazim u istoj sobi čini toliko svjesnom svog tijela i svih njegovih dijelova? Zbog njega sam svjesna čak i svoje kože. »Danas nosiš tenisice«, kaže. Definitivno je jedan od onih što primjećuju, onaj tip dečka koji bi primijetio da ste premjestili sliku na zidu ili stavili novu vazu u sobu. Spustim pogled na svoje tenisice. »Imam devet pari identičnih teniska.« »A žališ se na moj izbor garderobe?«

»Ti si stalno u crnom! Izgledaš sepulkralno!« »Treba mi rječnik kad razgovaram s tobom.« »Sepulkralno znači nešto što ima veze s grobom – grobni, nadgrobni, pogrebni.« »Ne pomaže mi definicija.« »U biti, ti si anđeo smrti.« Široko mi se nasmiješi. »Kosa me odala, zar ne? Mislio sam da sam je dobro skrio.« Promijeni položaj. Sada leži na leđima, savijenih koljena, prstiju isprepletenih na potiljku. I ja promijenim položaj bez ikakvog razloga, privučem noge prsima i obujmim ih rukama. Naša tijela vode svoj razgovor, odvojeno i nezavisno od nas. Je li to razlika između prijateljstva i nečeg drugog? Ova svijest o njegovom prisustvu? Filteri za zrak rade i dalje, proizvodeći lagani šum u pozadini zvuka ventilatora. »Kako to funkcionira?« Očima promatra strop. »To je ugrađeno. Prozori su zapečaćeni, pa zrak dolazi samo kroz filtere na krovu. Ništa veće od 0,3 mikrona ne može ući. Također, ventilacijski sustav promijeni sav zrak u kući svakih četiri sata.« »Vau.« Okrene glavu kako bi me pogledao i vidim da pokušava shvatiti koliko sam zapravo bolesna. Odvratim pogled. »To je plaćeno novcem od nagodbe.« Prije nego postavi pitanje, dodam: »Vozač kamiona koji je ubio mog tatu i brata

zaspao je za volanom. Radio je tri smjene za redom. Nagodili su se s mojom mamom.« Ponovno okrene glavu prema stropu. »Žao mi je.« »Čudno je što ih se zapravo i ne sjećam. Hoću reći uopće ih se ne sjećam.« Pokušam ignorirati osjećaje koji isplivaju na površinu kad razmišljam o njima. Ona tuga koja baš i nije tuga, a potom i krivnja. »Čudno je da ti nedostaje nešto što nikad nisi imao ili se barem ne sjećaš da si imao.« »Nije toliko čudno«, kaže. Oboje zašutimo i on zatvori oči. »Pitaš li se ikad kakav bi ti život bio kad bi mogla promijeniti samo jednu stvar?« upita me. Inače ne, ali sada se počinjem pitati. Što bi bilo da nisam bolesna? Što bi bilo da tata i brat nisu poginuli? Tako što si nisam postavljala pitanja o nemogućem, uspjela sam postići ovo relativno zen-stanje. »Svi misle za sebe da su posebni«, kaže. »Svatko je od nas jedinstven i kompliciran. Naizgled isti a tako različiti – poput pahuljica, zar ne? Nikad nećemo upoznati ljudsko srce i sve to?« Polako kimnem, sigurna da se slažem s tim što govori, ali i sigurna da se neću složiti s onim što slijedi. »Mislim da je to glupost. Nismo poput pahuljica. Mi smo samo šablona za nis unosa.« Prestanem kimati. »Kao formula?« »Baš kao formula.« Osloni se na laktove i pogleda me. »Mislim da postoje jedan ili dva najhitnija unosa. Prokužiš koji su to i prokužio si kakva je netko osoba. Možeš predvidjeti bilo što u vezi s njima.«

»Stvarno? Što se sada spremam reći?« Namigne mi. »Misliš da sam divljak, heretik...« »Luđak«, dovršim umjesto njega. »Ne misliš valjda da smo matematičke jednadžbe?« »Možda.« Ponovno legne na leđa. »Ali kako znaš koji unos promijeniti?« upitam. Uzdahne duboko i bolno. »Da, u tome i je problem. Čak i ako shvatiš koji unos promijeniti, ostaje pitanje: koliko ga treba promijeniti? I što ako ga ne možeš dovoljno precizno promijeniti? Onda ne možeš predvidjeti posljedicu. Možeš i pogoršati stvari.« Ponovno se uspravi u sjedeći položaj. »Zamisli, kad bi samo mogla promijeniti prave unose, zapravo bi mogla popraviti nešto prije nego krene u krivom smjeru.« posljednji dio rečenice izgovori tiho, ali s ogorčenjem osobe koja već dugo vremena pokušava riješiti neki nerješiv problem. Pogledi nam se sretnu i on djeluje posramljeno, kao da je otkrio više nego što je namjeravao. Opet legne na leđa i podlakticom prekrije oči. »Problem je u teoriji kaosa. Postoji toliko puno unosa u formulu, a čak i oni mali znače više nego što misliš. A nikad ih ne možeš dovoljno precizno izmjeriti. No, kad bi to mogla, mogla bi i napisati formulu za predviđanje vremenskih prilika, budućnosti, ljudi.« »Ali, teorija kaosa kaže da ne možeš?« »Aha.«

»Bila ti je potrebna cijela jedna grana matematike da ti kaže da su ljudi nepredvidivi?« »Skužila si to, jel’ da?« »Knjige, Olly! Naučila sam to iz knjiga.« On se nasmije, prevrne se na bok i nastavi se smijati. Smijeh mu je zarazan, pa se i ja smijem – cijelo moje tijelo reagira na njega. Čekam da mu se pojavi ona jamica na obrazu, na koju više ne bih smjela obraćati pažnju. Želim je dotaknuti prstom i želim da se on smije zauvijek. Možda ne možemo sve predvidjeti, ali možemo nešto. Na primjer, ja ću se sigurno zaljubiti u Ollyja. A to će gotovo sigurno biti katastrofa.

MADELINEIN RJEČNIK

Opsèsija, ž. – stanje opsjednutosti, bolesna obuzetost idejom, osobom ili si. [biti u opsesiji]. [2015., Whittier]

TAJNE

NEPRESTANO

DOPISIVANJE

s Ollyjem uhvatilo je danak. Zaspala sam

prilikom ne samo jedne, nego dvije filmske večeri s mamom. Ona je počela brinuti da nešto nije u redu, da mi je nekako ugrožen imunitet. Kažem joj da nije tako komplicirano. Jednostavno ne spavam dovoljno. Mislim da razumijem zašto, s obzirom na našu situaciju, njezin mozak liječnice odmah pomišlja na najgore scenarije. Kaže mi ono što i sama već znam, da nedostatak sna nije dobar za nekoga u mom stanju. Obećam joj da ću se popraviti. Te noći, dopisujem se s Ollyjem samo do dva ujutro, umjesto do tri, kao obično. Čudan je osjećaj što s mamom ne pričam o nečemu, o nekome, tko postaje važan dio mene. Mama i ja se polako udaljavamo, ali ne iz razloga što provodimo manje vremena zajedno. I ne zato što Olly zauzima njezino mjesto. Udaljavamo se zato što prvi put u životu ja imam neku tajnu.

HVALA NA OBAVLJENOJ KUPOVINI

NUMEROLOGIJA

OLLY KAŽE

IDUĆI DAN, kad smo se ponovno vidjeli, Olly nije bio na zidu. Umjesto toga bio je u pozi za koju počinjem misliti da je njegova poza za odmaranje: lagano se klati na petama i s rukama u džepovima. »Bok«, kažem s vrata, čekajući da moj trbuh završi svoj ludi Ollyples. »Bok i tebi.« Glas mu je dubok i pomalo hrapav, kao da nije spavao. »Hvala za sinoćnje dopisivanje«, kaže i pogledom me prati sve do kauča. »Nema na čemu.« Moj glas je također hrapav i dubok. Danas mi djeluje bljeđe nego inače i ramena su mu malo pogurena, ali i dalje je u pokretu. »Ponekad poželim da mogu samo nestati i ostaviti ih«, prizna posramljeno. Htjela bih nešto reći, ali ne tek nešto, već savršenu stvar koja će ga utješiti, učiniti da na nekoliko minuta zaboravi obitelj, ali ništa mi ne pada na pamet. Zato se ljudi dodiruju. Ponekad riječi jednostavno nisu dovoljne. Pogledi nam se susretnu, a s obzirom da ga ne smijem zagrliti, snažno zagrlim samu sebe. Pogled mu luta preko mog lica, kao da pokušava nešto dozvati u sjećanje. »Zašto imam osjećaj kao da te oduvijek poznajem?« upita.

Ne znam, ali i ja osjećam isto. Prestane hopsati, donijevši nekakvu odluku koju je, kakva god bila, morao donijeti. Kaže da ti se svijet može promijeniti u jednom jedinom trenutku. Kaže da nitko nije nevin, osim možda tebe, Madeline Whittier. Kaže da njegov tata nije oduvijek bio takav.

TEORIJA KAOSA

DESETOGODIŠNJI OLLY i njegov tata nalaze se za kuhinjskim šankom u njihovom starom penthausu u New Yorku. Vrijeme je Božića i moguće je da vani pada snijeg, ili je upravo prestao padati. Ovo je sjećanje pa su detalji pomalo nepouzdani. Tata je friško napravio toplu čokoladu. Veliki je znalac i ponosi se time što je zna pripremiti sam i to od pravih sastojaka. Topi pravu čokoladu za kuhanje i koristi mlijeko »sa 100% masnoća«. Uzima Ollyjevu omiljenu šalicu, izlijeva u nju sloj čokolade i dodaje decilitar i pol skoro kipućeg mlijeka – nikad ga ne grije u mikrovalnoj, uvijek na štednjaku. Olly miješa mlijeko i čokoladu dok njegov tata uzima šlag, također friško umućen, iz frižidera. Šlag je tek malo zaslađen, taman toliko da vam rastu zazubice. Stavlja jednu, možda dvije, žlice u Ollyjevu šalicu. Olly podiže šalicu i puše u šlag koji se već lagano otapa. Klizi po površini poput male sante leda. Preko ruba šalice promatra tatu, pokušava procijeniti u kakvom je raspoloženju. U posljednje vrijeme raspoloženje mu je loše, gore nego obično. »Newton je bio u krivu«, kaže tata. »Svemir nije konačan.« Olly mlatara nogama. Voli kad tata razgovara s njim ovako, kao muškarac s muškarcem, kao da je odrastao, iako ne razumije uvijek što mu govori. Imali su više ovakvih razgovora otkako je tata suspendiran s posla.

»Što to znači?« upita Olly. Njegov tata uvijek čeka da ga Olly prvo pita prije nego mu krene išta objašnjavati. »To znači da jedna stvar ne vodi uvijek do neke druge«, kaže i otpije gutljaj tople čokolade. Njegov tata nikad ne puše u napitak da ga prvo malo ohladi. Samo krene piti. »Znači da možeš svaku prokletu stvar učiniti kako treba, a da ti život ipak ispadne sranje.« Olly zadrži gutljaj vrućeg napitka u ustima i zapilji se u svoju šalicu. Prije nekoliko tjedana, Ollyju je mama objasnila da će tata neko vrijeme biti kod kuće dok se ne srede stvari na njegovom poslu. Nije htjela reći što nije u redu, ali Olly je načuo riječi poput »pronevjera« i »istraga«. Nije bio siguran što one znače, samo mu se činilo da tata sad Ollyja, Karu i mamu voli manje nego prije. A što se činilo da ih on manje voli, to su se oni više trudili da budu vrijedni njegove ljubavi. Zazvoni telefon i tata ode do njega. Olly proguta gutljaj napitka koji je držao u ustima i počne osluškivati. U početku tata koristi svoj poslovni ton, koji je istovremeno ljutit i opušten. S vremenom mu glas postane isključivo ljutit. »Daješ mi otkaz? Pa upravo si rekao da su me oni šupci oslobodili sumnje.« Olly shvati da se i on sam počinje ljutiti, jer staje na tatinu stranu. Odloži šalicu i sklizne sa stolice. Tata korača amo-tamo po sobi. Na licu mu bijesni oluja. »Nije me briga za vražji novac. Ne čini to, Phile. Ako me otpustiš, svi će misliti...«

Zaustavi se i odmakne telefon od uha. Neko duže vrijeme ne kaže ništa. Olly također zastane, nadajući se da će sljedeće Philove riječi sve popraviti. »Isuse. Ne možete mi to učiniti. Nitko me neće htjeti nakon ovoga.« Olly želi otići k tati i reći mu da će sve biti u redu, ali ne može. Previše ga je strah. Išulja se iz sobe skupa sa svojom toplom čokoladom.

Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što se Ollyjev tata prvi put napio popodne, napio se tako da je postao nasilan, urlao iz sve snage i kasnije se nije sjećao što se dogodilo. Cijeli dan proveo je kod kuće, svađajući se s TV-vijestima iz svijeta financija. Jedan voditelj je spomenuo ime njegove bivše tvrtke i tata je pobjesnio. Natočio si je viski u veliku čašu, a zatim dodao votku i džin. Pomiješao je sve to velikom žlicom, dok tekućina nije izgubila jantarnu boju viskija i izgledala poput vode. Olly je promatrao kako boja jantara blijedi u čaši i prisjetio se dana kad je otac dobio otkaz i koliko ga je tada bilo previše strah da ga ode utješiti. Da ga je otišao tješiti, bi li stvari sada bile drukčije? Što ako bi bilo tako? Sjetio se kako je otac rekao da jedna stvar ne vodi nužno nekoj drugoj. Sjetio se trenutka kad je sjedio za kuhinjskim šankom i miješao mlijeko s čokoladom. Kako je čokolada pobijelila, a mlijeko postalo smeđe – i kako ponekad ne možeš razdvojiti ono što je pomiješano, koliko god to želio.

PRIČA O DVIJE MADDY

»TVOJA

MAJKA

pitala me jesam li primijetila nešto neobično u vezi s

tobom u posljednje vrijeme«, kaže Carla s druge strane dnevnog boravka. Gledam Nemoguću misiju s Tomom Cruiseom. Glumi superšpijuna Ethana Hunta koji vodi dvostruki, ponekad trostruki, a ponekad i četverostruki život. Tek se pred sam kraj Ethan razotkrije, doslovno, kako bi ulovio negativce. Carla ponovi, ovaj put glasnije. »Pa, jesi li?« pitam je i zaustavim film baš kad Ethan sa sebe skida nevjerojatno realističnu masku kako bi otkrio svoje pravo lice. Nagnem glavu na stranu kako bih imala bolji pogled. Carla uzme daljinski upravljač i stisne pauzu. Baci ga u kut kauča. »Što nije u redu?« upitam, osjetivši krivnju jer sam je ignorirala. »Ti. I taj dečko.« »Kako to misliš?« Uzdahne i sjedne. »Znala sam da je bila pogreška dopustiti vam da se viđate.« Pridobila je moju potpunu pažnju. »Što je mama rekla?« »Jesi li otkazala vašu filmsku večer?«

Znala sam da nisam to trebala učiniti. Djelovala je povrijeđeno i razočarano, ali nisam mogla čekati do devet navečer za dopisivanje s Ollyjem. Ne mogu se zasititi razgovora s njim. Riječi jednostavno izlaze iz mene. Nikad mu neću uspjeti izreći sve što mu želim reći. »I kaže da si cijelo vrijeme dekoncentrirana. I da si naručila mnogo odjeće. I cipela. I skoro te pobijedila u nekoj igri u kojoj ti uvijek pobijediš nju.« Oh. »Sumnja li išta?« »Tebe to brine? Slušaj što ti govorim. Nedostaješ joj. Usamljena je bez tebe. Trebala si joj vidjeti izraz lica kad mi se obratila.« »Samo sam...« »Ne«, kaže i podigne ruku. »Više ga nećeš viđati.« Uzme bačeni daljinski i igra se s njim, gledajući posvuda, samo ne u mene. U meni krene bujati panika. »Carla, molim te. Nemoj mi ga oduzeti.« »On ne pripada tebi!« »Znam...« »Ne, ne znaš. On nije tvoj. Možda sada ima vremena za tebe, ali uskoro će krenuti u školu. Upoznat će drugu djevojku i bit će njezin Olly. Razumiješ me?« Znam da me samo pokušava zaštititi, kao što sam se prije nekoliko tjedana sama pokušala zaštititi, ali njezine riječi uvjere me da je srce u mojim grudima mišić kao i svaki drugi. I da može zaboljeti.

»Razumijem«, kažem tiho. »Posveti se malo majci. Dečki dođu i prođu, ali majka je samo jedna.« Sigurna sam da je to isto rekla i svojoj Rosi. »U redu.« Vrati mi daljinski upravljač. Gledamo zajedno u nepokretnu sliku na TV ekranu. Osloni se rukama na koljena i ustane. »Jesi li to stvarno mislila?« upitam ju kad je bila na izlasku iz sobe. »Što to?« »Rekla si da me ljubav ne može ubiti.« »Da, ali mogla bi ubiti tvoju mamu.« Iznjedri slabašan osmijeh. Zadržim dah u iščekivanju. »OK, dobro. Možeš ga i dalje viđati, ali moraš se urazumiti. Jasno?« Kimnem u znak pristanka i isključim televizor. Ethan Hunt ispari.

Ostatak dana provodim u stakleniku, daleko od Carle. Nisam ljuta na nju, ali nije baš ni da smo si OK. Nestale su sve moje sumnje oko toga trebam li Ollyja držati u tajnosti pred mamom. Ne mogu vjerovati da je otkazivanje jedne zajedničke večeri s njom zamalo dovelo do toga da više nikad ne vidim Ollyja. Prije sam se brinula što imam tajni pred njom. Sad me brine to što ne mogu imati nikakvu tajnu. Znam da nije ljuta zbog nove odjeće. Zabrinuta je jer ju nisam pitala za mišljenje i kupila sam odjeću u bojama koje ona nije očekivala. Uznemirila ju je promjena koju nije predvidjela. To me vrijeđa, ali istodobno je i razumijem. Mora

držati pod kontrolom toliko toga kako bi me držala sigurnom u mom balonu. I ima pravo. Doista sam bila dekoncentrirana u društvu s njom, jer mi je mozak stalno slušao radiopostaju Olly. Znam da je u pravu. Ali ipak me to vrijeđa. Zar odvajanje nije dio odrastanja? Zar nemam pravo ni na ovo malo normalnosti? Pa ipak, osjećam krivnju. Cijeli život posvetila je meni. Tko sam ja da sve to odbacim na prvi znak ljubavi. Carla me napokon pronađe radi poslijepodnevnog pregleda. »Postoji li nešto poput iznenadnog napada shizofrenije?« upitam. »Zašto? Imaš ga?« »Možda.« »Razgovaram li sad s dobrom Maddy ili zlom Maddy?« »Nisam sigurna.« Potapše me po ruci. »Budi dobra prema mami. Ti si joj sve na svijetu.«

KARTICA SLOBODE

NAGLAVAČKE

NORMALNI LJUDI hodaju amo-tamo kad su nervozni. Olly žustro korača. »Olly! To je samo stoj na rukama. Uza zid. Bit ću dobro.« Trebalo mi je sat vremena da ga nagovorim da mi pokaže kako da ga izvedem. »Nemaš dovoljno snage u zglobovima i gornjem dijelu tijela«, progunđa. »Tu si izliku već iskoristio. Uostalom, snažna sam«, kažem i napnem biceps. »Mogu podići vlastitu težinu u knjigama.« Na to se mrvicu nasmiješi, a potom se smiluje i prestane šetkati. Poigrava se svojom gumenom narukvicom dok mi pogledom odmjerava tijelo, u mislima procjenjujući moj manjak fizičke snage. Zakolutam očima što je dramatičnije moguće. »Dobro«, uzdahne on jednako dramatično. »Čučanj.« Pokaže mi. »Znam što je...« »Koncentriraj se.« Spustim se u čučanj. S druge strane sobe odmjerava moj položaj i upućuje me kako da ga popravim – dlanovi razmaknuti trideset centimetara, ruke ravno ispružene i s laktovima prislonjenima na koljena, prsti rašireni – dok sve ne bude kako treba.

»Sad«, kaže, »prebacuj svoju težinu postupno naprijed sve dok ti se nožni prsti ne podignu od da.« Učinim to presnažno i prevrnem se preko glave te padnem na leđa. »Hm«, kaže on i skupi usnice. Pokušava se ne smijati, ali odaje ga ona jamica na obrazu. Vratim se u početni položaj. »Više prebacuj težinu, manje se naslanjaj«, kaže. »Mislila sam da prebacujem.« »Ne baš. OK, sad. Gledaj mene.« Čučne. »Dlanovi razmaknuti trideset centimetara, laktovi uz koljena, prsti razmaknuti. Zatim polako, polako prebacuj težinu naprijed na ramena – podigni nožne prste od poda – i onda se samo ispravi.« I ispravi se u stoj na rukama uobičajeno graciozno i bez imalo napora. Ponovno sam zatečena mirnoćom kojom on izvodi pokrete. Za njega je ovo poput meditacije. Tijelo mu služi kao sredstvo za bijeg od svijeta, dok sam ja u svome tijelu zatočena. »Želiš li da ti ponovno pokažem?« upita i spusti se natrag na noge. »Ne.« Nadobudno prema uputama prebacim težinu na ramena, ali ništa se ne dogodi. Ništa se ne dogodi ni u idućih sat vremena. Donja polovica mog tijela čvrsto je usidrena na zemlji, dok mi nadlaktice izgaraju od napora. Uspijem izvesti nekoliko slučajnih koluta naprijed. Na kraju sam uspjela postići jedino to da ne zacvilim dok se prevrćem preko glave. »Pauza?« upita, a još uvijek se trudi ostati ozbiljan. Zarežim na njega, spustim glavu i gurnem se naprijed te ponovno izvedem još jedan kolut naprijed. Sad se definitivno smije.

Ostanem ležati na leđima pokušavajući doći do daha, a zatim se smijem skupa s njim. Nekoliko sekundi kasnije opet sam u čučnju. On zavrti glavom. »Tko bi rekao da si ovoliko tvrdoglava?« Ja ne. Ja nisam znala da sam ovoliko tvrdoglava. Pljesne rukama. »OK, idemo pokušati nešto novo. Zatvori oči.« Zatvorim ih. »Dobro. Sad se pretvaraj da si u svemiru.« Ovako zatvorenih očiju čini mi se da je bliže, kao da se nalazi tik do mene, a ne na drugom kraju sobe. Njegov glas klizi mi niz vrat, šapuće mi na uho. »Vidiš li zvijezde? I skupinu asteroida? I taj usamljeni satelit što tuda prolazi? Nema gravitacije. Ti nemaš težinu. Možeš sa svojim tijelom činiti što god hoćeš. Samo to trebaš zamisliti.« Nagnem se naprijed i odjednom sam naglavačke. Ispočetka nisam sigurna jesam li uspjela. Nekoliko puta otvorim i zatvorim oči, ali svijet ostaje izokrenut. Krv mi navre u glavu i osjetim težinu i vrtoglavicu u isto vrijeme. Zbog gravitacije mi se usta razvuku u osmijeh a oči otvore. Osjećam se prekrasno: kao strankinja u vlastitom tijelu. Mišići ruku mi počnu drhtati. Nagnem se još malo i osjetim kako mi stopala dodiruju zid. Odbacim se na drugu stranu i vratim se natrag u čučanj. »Sjajno«, kaže Olly i zaplješće. »Čak si nekoliko sekundi zadržala položaj. Uskoro ti uopće neće trebati zid.« »Da probam sada?« Kažem, želeći više, želeći vidjeti svijet onako kako ga vidi on. Oklijeva, spreman protestirati, ali onda nam se pogledi susretnu. Kimne glavom i čučne kako bi vidio bolje.

Ja se vratim u čučanj, prebacim težinu i podignem noge u zrak. Gotovo istog trena postajem nestabilna i počinjem padati. Olly je odjednom pored mene, a njegove ruke čvrsto me drže za moje gole gležnjeve. Svaki živac u mom tijelu pulsira na mjestu njegovog dodira. Koža ispod njegovih dlanova iskri od života, svaka se stanica usuglasi s tim osjećajem. Imam osjećaj da me nitko nikada ranije nije dotaknuo. »Dolje«, kažem i on nježno spusti moje noge, sve dok ponovno ne dodirnu do. Čekam da se vrati u svoj kut sobe, ali se ne miče. Prije nego što stignem i razmisliti, uspravim se i nađemo se licem u lice. Udaljen je manje od jednog metra. Mogla bih posegnuti rukom i dodirnuti ga kad bih htjela. Polagano podižem pogled do njegovih očiju. »Jesi OK?« upita. Želim reći da, ali umjesto toga odmahnem glavom. Moram se maknuti. On se mora maknuti. Mora se vratiti na svoju stranu svijeta, ali ne čini to i vidim u njegovim očima da ni ne namjerava. Srce mi toliko ludo udara da sam sigurna kako ga i on može čuti. »Maddy?« Moje ime je pitanje i moj pogled se spusti na njegove usne. Pruži desnu ruku i uhvati me za kažiprst moje lijeve ruke. Ruka mu je gruba, neravna od žuljeva, ali tako topla. Prijeđe palcem preko mojeg zapešća, a onda dlanom obuhvati moj prst. Gledam svoj dlan. Prijatelji se smiju dodirivati, zar ne? Ispetljam kažiprst kako bih mogla ispreplesti i ostale prste, sve dok nam dlanovi nisu čvrsto stisnuti jedan uz drugi.

Ponovno ga pogledam u oči i ondje ugledam svoj odraz. »Što vidiš?« upitam. »Pa, kao prvo, tvoje pjegice.« »Opsjednut si.« »Pomalo. Izgleda kao da ti je netko prosuo čokoladne mrvice po nosu i obrazima.« Pogled mu sklizne k mojim usnama, a zatim se opet vrati k očima. »Usne su ti ružičaste i postanu još ružičastije kad ih grizeš. Obično ih grizeš više kad mi se spremaš proturječiti. Trebala bi to rjeđe raditi. Proturječiti, ne grickati. Grickanje je divno.« Trebala bih reći nešto, zaustaviti ga, ali ne mogu prozboriti ni riječ. »Nikad nisam vidio da netko ima tako dugu, pahuljastu i kovrčavu kosu. Izgleda kao oblak.« »Kad bi oblaci bili smeđi«, kažem, napokon povrativši glas i nastojeći razbiti čaroliju. »Da, kovrčavi smeđi oblaci. Zatim, tvoje oči. Kunem se da mijenjaju boju. Ponekad su potpuno crne. Ponekad smeđe. Pokušavam pronaći vezu između njihove boje i tvog raspoloženja, ali to još nisam uspio. Obavijestit ću te.« »Korelacija ne podrazumijeva kauzalnost«, kažem, tek toliko da nešto izustim. Nasmije se i stisne mi ruku. »Što ti vidiš?« Želim odgovoriti, ali shvatim da ne mogu. Zavrtim glavom i pogledam naše spojene dlanove.

Ostanemo tako neko vrijeme, u prostoru između sigurnosti i nesigurnosti i obrnuto, sve dok ne začujemo Carlu kako se približava i prisiljeni smo razdvojiti se. Stvorena sam. Razorena sam.

KOŽA

JEDNOM

SAM

pročitala da, u prosjeku, većina naših stanica bude

zamijenjena svakih sedam godina. Ono što još više čudi: mijenjamo gornji sloj kože svaka dva tjedna. Kad bi sve naše stanice u našem tijelu to radile, bili bismo besmrtni. Ali neke od njih, poput onih u mozgu, ne obnavljaju se. One stare i čine nas starijima. Za dva tjedna, moja se koža neće sjećati Ollyjeva dlana na mojemu, ali moj mozak hoće. Možemo imati ili besmrtnost ili sjećanje na dodir. Nikako oboje.

PRIJATELJSTVO

Kasnije, 20:16 Olly: rano si se ulogirala Madeline: Rekla sam mami da imam puno toga za zadaću. Olly: jesi li dobro? Madeline: Pitaš me jesam li bolesna? Olly: da Madeline: Zasad je sve u redu. Olly: jesi li zabrinuta? Madeline: Ne. Dobro sam. Madeline: Sigurna sam da sam dobro. Olly: zabrinuta si Madeline: Malo. Olly: nisam smio. oprosti Madeline: Ne ispričavaj se. Meni nije žao. Ne bih to mijenjala ni za što. Olly: svejedno Olly: sigurno si dobro? Madeline: Osjećam se kao nova. Olly: sve zbog dodira ruku ha. zamisli kako bi tek bilo da se poljubimo Madeline: ... Madeline: Prijatelji se ne ljube, Olly. Olly: jako dobri se mogu poljubiti

ISTRAŽIVANJE

DVADESET I ČETIRI SATA KASNIJE mislim samo na poljubac. Svaki put kad zatvorim oči, vidim zamisli kako bi tek bilo da se poljubimo. U jednom trenutku mi sine da ne znam ništa o ljubljenju. Naravno da sam čitala o tome. Vidjela sam dovoljno poljubaca u filmovima da stvorim sliku o tome. Međutim nikad nisam zamišljala kako bi bilo da budem

poljubljena, a kamoli da poljubim. Carla kaže kako je vjerojatno u redu da se danas ponovno vidimo, ali odlučila sam pričekati još nekoliko dana. Ona ne zna da mi je dodirnuo gležnjeve, da smo se držali za ruke i da smo zamalo podijelili jedan dah. Trebala bih joj reći, ali ja šutim. Bojim se da bi nam mogla zabraniti da se viđamo. Još jedna laž koju stavljam na svoj popis. Olly je sad jedina osoba u mom životu kojoj nisam lagala. Četrdeset i osam sati nakon dodira i dalje se osjećam dobro. Potajno provirim u svoje tablice kad Carla ne gleda. Tlak, puls i temperatura su u redu. Nijedan rani znak problema na vidiku. Tijelo mi se malo strese kad zamišljam kako ljubim Ollyja, ali sigurna sam da je to samo ljubavna boljetica.

ŽIVOT I SMRT

OLLY

NIJE NA ZIDU.

Nije čak ni na drugom kraju kauča. Točno je u

sredini, s laktovima na koljenima, nateže i otpušta svoju gumenu narukvicu. Oklijevam na vratima. Njegov pogled ne silazi s mog lica. Osjeća li i on ovu potrebu da zauzme isti prostor, da udiše isti zrak kao i ja? Otežem na pragu sobe, nesigurna. Mogla bih otići do njegovog uobičajenog mjesta kod zida. Mogla bih ostati upravo ovdje na vratima. Mogla bih mu reći da ne bismo smjeli iskušavati moju sreću, ali ne mogu. Štoviše, ne želim. »Mislim da je narančasta tvoja boja«, napokon kaže. Nosim jednu od novih majica. Ima V-izrez, uska je i odsad moj omiljeni komad odjeće. Mogla bih kupiti još deset istih. »Hvala.« Stavim ruku na trbuh. Leptiri su se vratili i ne miruju. »Da se pomaknem?« Rastegne narukvicu između palca i kažiprsta. »Ne znam«, kažem. Kimne i počne ustajati. »Ne, čekaj«, kažem, stavljajući i drugu ruku na trbuh, i krenem prema njemu. Sjednem, na samo dvadeset centimetara od njega. Pusti da ga narukvica pucne po zapešću. U ramenima mu popusti napetost koje dosad nisam ni bila svjesna.

Odmah tu pokraj njega, skupim koljena i povijem ramena. Pokušavam se skupiti koliko god je moguće, kao da moja veličina može kontrirati našoj bliskosti. On podigne ruku s koljena, ispruži je otvorivši dlan i promigolji prstima. Moje oklijevanje u trenu ispari i ja položim dlan u njegov. Prsti nam kliznu u pravi položaj kao da se cijelog života tako držimo za ruke. Ne znam kako se razmak među nama smanjio. Je li se on pomaknuo? Jesam li ja? Sad smo jedno pored drugoga, priljubljenih bedara, podlaktice nam se griju jedna o drugu, a moje rame pritišće njegov biceps. Palcem prelazi preko mog palca, prateći putanju od prsta do zapešća. Moja se koža, svaka pojedina njena stanica, zažari. Normalni, zdravi ljudi ovo mogu raditi stalno? Kako prežive taj osjećaj? Kako se suzdrže da se

neprestano ne dodiruju? Tržne mi ruku, jedva primjetno. To je pitanje, znam, pa podignem pogled s tog čuda naših ruku prema čudu njegova lica, očiju i usana koje se približavaju mojima. Jesam li se ja pomaknula? Je li on? Dah mu je topao i tada se njegove usne meko poput leptira očešu o moje. Oči mi se same sklope. Romantične komedije ne griješe kad je riječ o ovom dijelu. Morate zatvoriti oči. On se odmakne, a usne su mi hladne. Radim li nešto pogrešno? Otvorim oči i sudarim se s tamnim plavetnilom njegovih. Ljubi me kao da se boji nastaviti, i kao da se boji prestati. Zgrabim ga za majicu na prsima i ne ispuštam. Moji leptirići luduju.

Stisne mi ruku i moje se usnice razdvoje i okusimo jedno drugo. Ima okus slane karamele i sunčeve svjetlosti. Barem ja tako zamišljam okus slane karamele i sunčeve svjetlosti. Ima okus kakav nikad dosad nisam iskusila, okus nade i mogućnosti i budućnosti. Ovaj put ja se prva odmaknem, ali samo zato jer trebam zraka. Kad bih mogla, ljubila bih ga svake sekunde svakog dana do kraja života. Nasloni čelo na moje. Osjećam njegov topli dah na nosu i obrazima. Pomalo je slatkast. Onako da samo poželiš još. »Da li je uvijek ovako?« upitam, bez daha. »Ne«, kaže on. »Nikad nije ovako.« U glasu mu čujem začuđenost.

I samo tako, sve se promijeni.

ISKRENO

Kasnije, 20:03 Olly: ništa od filmske večeri s mamom? Maddy: Otkazala sam. Carla će biti ljuta na mene. Olly: zašto? Maddy: Obećala sam joj da ću provoditi više vremena s mamom. Olly: unosim ti nered u život Maddy: Ne, molim te, nemoj tako razmišljati. Olly: ono što smo danas učinili bilo je ludo Maddy: Znam. Olly: gdje nam je bila pamet? Maddy: Ne znam. Olly: možda da malo pauziramo? Maddy: ... Olly: oprosti, pokušavam te zaštititi Maddy: Što ako zaštita nije ono što trebam? Olly: što to znači? Maddy: Ne znam.

Olly: moraš biti zaštićena, ne želim te izgubiti Maddy: Jedva da me i imaš! Maddy: Je li ti žao? Olly: zbog čega? poljupca? Olly: iskreno? Maddy: Naravno. Olly: ne Olly: je li tebi žao? Maddy: Ne.

AUTSAJD

ČINI SE da su se svemir i moja podsvijest urotili protiv mene. U sobici sam i igram Fonetik s mamom. U večerašnjoj sam igri već odigrala riječi AUTSAJD, FRIDOM i SIKRITS. Posljednja mi je donijela bonus jer sam iskoristila sva slova. Mama se mršti nad pločom i pomislim kako će se žaliti na moju riječ, ali ona to ne učini. Zbroji sve bodove i ja prvi put otkad pamtim, zapravo pobjeđujem. Vodim je za sedam bodova. Pogledam dolje u rezultat, pa natrag u nju. »Jesi li sigurna da si dobro zbrojila?« upitam. Ne bih je, pored svega, htjela još i pobijediti. Provjerim zbroj i shvatim da je u pravu. Pogled joj je prikovan za moje lice, ali ja i dalje zurim u tablicu s bodovima. Cijelu večer je ovakva, oprezna, kao da sam ja slagalica koju ne zna riješiti. Ili sam možda samo paranoična. Možda samo osjećam krivnju zbog toga što sam sebična, što čak i sada želim biti s Ollyjem. Svakog trenutka koji provedem s njim naučim nešto novo. Postanem nova osoba. Uzme tablicu iz mojih ruku i podigne mi bradu tako da je moram pogledati u oči. »Što se događa, dušo?« Spremam se slagati joj, kad se izvana začuje prodoran vrisak. Uslijedi još jedan vrisak, a zatim nerazgovijetno vikanje i glasan udarac. Obje se okrenemo prema prozoru. Krenem ustati, ali mama me uhvati za rame i spusti dolje, vrteći glavom. Dopustim joj da me zadrži na

mjestu, ali nas glas koji vrisne »PRESTANI« natjera da obje potrčimo do prozora. Njih troje – Olly i njegovi mama i tata – nalaze se na trijemu. Njihova tijela formiraju trokut očaja, straha i bijesa. Olly je zauzeo borbeni stav, šake su mu stisnute, stopala široko razmaknuta i čvrsto uprta u do. Čak i odavde vidim kako mu vene pulsiraju na rukama, na licu. Mama zakorači prema njemu, ali joj Olly kaže nešto zbog čega se ona povuče natrag. Olly i njegov otac se odmjeravaju. Otac drži piće u desnoj ruci. Ne mičući pogled s Ollyja podiže piće i ispija ga dugim gutljajima. Dodaje praznu čašu mami da je ona uzme. Mama zakorači, ali Olly joj opet nešto kaže da je zaustavi. Otac se tada okrene prema njoj i pogleda je, a u ruci i dalje čvrsto drži čašu. Na trenutak pomislim da mu neće prići. No njezin otpor ne potraje dugo. Zakorači prema njemu. On je zgrabi, sav bijesan i opasan. Odjednom se Olly nađe između njih. Odbije očevu ruku i odgurne mamu u stranu. Još ljući, njegov tata ponovno nasrne. Olly ga odgurne. On udari u zid, ali ne padne. Olly krene lagano skakutati, otresa ruke i zglobe, poput boksača koji je spreman za napad. Pokušava odvući očevu pažnju s majke. Tata nasrne šakom na Ollyja. Olly se izmakne desno, pa lijevo. Odskoči unatraške niz stube trijema baš kad tata ponovno zamahne. Tata promaši i surva se niza stube. Raširenih ruku padne na betonski prilaz i ne miče se. Olly se umiri. Njegova mama dlanovima prekrije usta. Mama me obgrli jednom rukom. Prislonim čelo na staklo i čvrsto stisnem

prozorsku dasku. Svima su nam oči uperene u Ollyjevog oca. Taj trenutak protegne se u vječnost. Svaka sekunda u kojoj se on ne pomiče za nas je veliko olakšanje. Ollyjeva mama se prva pokrene. Požuri niza stube, čučne pored njega i pogladi ga po leđima. Olly joj pokaže da se makne, ali ona ga ignorira. Nagne se bliže baš kad se tata okrene na leđa. Zgrabi je za zapešće svojim grubim i velikim šakama. Pobjedonosno joj podigne ruku u zrak, kao da je neki trofej koji je upravo osvojio. Podigne se na noge i odvuče ju sa sobom. Olly se opet ubaci između njih, ali ovog puta tata je spreman. Brže nego što sam ga ikad vidjela da se kreće pusti maminu ruku i zgrabi Ollyja za ovratnik, pa ga udari šakom u trbuh. Njegova mama vrisne. Potom vrištim i ja. On ga udari ponovno. Ne vidim što se dalje događa jer sam se otrgnula mami i potrčala. Ne razmišljam, samo se krećem. Izletim iz sobe i pojurim niz hodnik. Za tren oka sam prošla kroz zračni filter i izašla van. Ne znam gdje idem, ali moram k njemu. Ne znam što radim, ali moram ga zaštititi. Potrčim preko travnjaka do ruba našeg dvorišta, koji je najbliži Ollyjevoj kući. Njegov tata sprema se na novi udarac u trenutku kad vrisnem »PRESTANI!« Obojica zastanu na mjestu i pogledaju me u šoku. Pijanstvo dostigne njegovog tatu, pa se popne uza stube i otetura natrag u kuću. Mama ga slijedi. Olly se sagne, držeći se za trbuh.

»Jesi li dobro?« upitam ga. Pogleda me, a izraz lica mu se naglo mijenja od boli, preko zbunjenosti, do straha. »Idi. Vrati se unutra«, kaže. Mama me zgrabi za ruku i pokuša me odvući. Donekle sam svjesna da je histerična. Snažnija je nego što bih ikad pomislila, ali moja potreba da vidim Ollyja je još jača. »Jesi li dobro?« pitam, ne mičući se s mjesta. On polako ustane, kao da ga jako boli, ali ta bol ne vidi se na njegovom licu. »Maddy, ja sam OK. Idi unutra. Molim te.« Sva težina onoga što osjećamo jedno za drugo visi u zraku između nas. »Kunem se da sam dobro«, kaže opet i ja dopustim da me mama odvuče. Tek kad se ponovno nađemo u zračnoj komori dođe mi do glave što sam upravo učinila. Jesam li stvarno bila Vani? Mamina ruka čvrsto me stišće za nadlakticu. Natjera me da je pogledam. »Ne razumijem«, kaže rastreseno i zbunjeno. »Zašto si to učinila?« »U redu sam«, uputim joj odgovor na pitanje koje nije postavila. »Trajalo je samo minutu. Manje od minute.« Ona popusti stisak i uhvati me za bradu. »Zašto si riskirala život zbog potpunog neznanca?« Nisam tako dobra lažljivica da bih mogla skrivati osjećaje pred njom. Olly mi je u koži.

Ona vidi istinu. »On nije neznanac, je li?« »Samo smo prijatelji. Online prijatelji«, kažem. Zastanem. »Žao mi je. Nisam razmišljala. Samo sam htjela vidjeti je li dobro.« Rukama protrljam podlaktice. Srce mi udara toliko brzo da boli. Težina ovoga što sam napravila preplavi me i počnem drhtati. Moje drhtanje naglo zaustavi bujicu majčinih pitanja i prebaci je u ulogu liječnice. »Jesi li dodirnula nešto?« pita me, iznova i iznova. Kažem da nisam, iznova i iznova.

»Morala sam baciti odjeću«, kaže nakon što me natjerala na tuširanje. Ne gleda me dok mi to govori. »I bit ćemo posebno oprezne sljedećih nekoliko dana kako bismo bile sigurne da ništa...« Zastane, nesposobna da izgovori te riječi. »Trajalo je manje od minute«, kažem zbog nas obje. »Ponekad je minuta dovoljna.« Glas joj je jedva čujan. »Mama, žao mi je...« Podigne ruku i odmahne glavom. »Kako si mogla?« napokon me pita, gledajući me u oči. Nisam sigurna misli li na moj odlazak Van ili laganje. Nemam odgovor ni na jedno pitanje.

Čim ona izađe, odem do prozora, ali Ollyja više nema. Vjerojatno je na krovu. Legnem u krevet.

Jesam li ja to stvarno bila Vani? Kako je zrak mirisao? Je li bilo vjetra? Jesu li mi noge uopće dodirivale zemlju? Opipavam si kožu na rukama, na licu. Je li drukčija? Jesam li ja drukčija? Cijeloga života sam sanjala o tome da sam vani. I sada, kad sam to učinila, ne sjećam se ničega. Vidim samo Ollyja kako se presavija od boli. Čujem samo njegov glas koji mi govori da se vratim unutra.

TREĆA MADDY

SKORO

SAM ZASPALA

te noći kad se vrata sobe otvore. Mama stoji na

dovratku, a ja držim oči zatvorene i pravim se da spavam. Ona ipak uđe i sjedne na krevet. Ne miče se dugo vremena. Zatim se nagne i sigurna sam da će me poljubiti, onako kao kad sam bila malena, ali ja se okrenem i dalje se pretvaram da spavam. Ne znam zašto sam to učinila. Tko je ova nova Maddy koja je bezrazložno okrutna? Ona ustane i ja čekam da se vrata zatvore prije nego otvorim oči. Na mom noćnom ormariću nalazi se crna gumena narukvica. Ona zna.

ŽIVOT JE DAR

UJUTRO ME probudi galama. Prvo pomislim da je opet Ollyjeva obitelj, ali zvuk je suviše blizu. To je moja mama. Nikad prije nisam čula da je povisila glas. »Kako si mogla to učiniti? Kako si mogla pustiti stranca ovamo?« Ne čujem Carlin odgovor. Tiho otvorim vrata i na prstima odem u hodnik. Carla stoji u podnožju stepenica. Mama je inače manja od Carle, ali nikada to ne biste rekli da vidite kako se Carla skupila pred njom. Ne mogu dopustiti da krivi Carlu za ovo. Sjurim se niz stepenice. »Zar se nešto dogodilo? Je li bolesna?« Carla me uhvati za ruku, potapša mi lice i pogledom mi skenira tijelo u potrazi za znakovima bolesti. »Izašla je vani. Zbog njega. Zbog tebe.« Okrene se prema meni. »Ugrozila je svoj život i laže mi već tjednima.« Ponovno se okrene Carli. »Otpuštena si.« »Ne, molim te, mama. Nije ona kriva.« Prekine me pokretom ruke. »Nije samo ona kriva, želiš reći. Ti si također kriva.« »Žao mi je«, kažem, ali to ne djeluje na nju. »I meni je žao. Carla, spakiraj svoje stvari i idi.«

Sada sam očajna, ne mogu zamisliti život bez Carle. »Molim te, mama, molim te. Neće se više ponoviti.« »Naravno da neće.« Kaže, potpuno uvjerena u to. Carla se bez riječi krene uspinjati stepenicama. Slijedećih pola sata mama i ja promatramo Carlu kako se pakira. Njezine naočale za čitanje i olovke i medicinski obrasci nalaze se u skoro svakoj sobi. Ne trudim se obrisati suze jer one samo klize. Mamu nikad prije nisam vidjela tako strogu. Kad napokon uđemo u moju sobu, poklonim Carli svoj primjerak Cvijeća za Algernona.. Ona me pogleda i nasmije se. »Zar me ova knjiga neće rasplakati?« upita. »Vjerojatno hoće.« Privije knjigu na grudi i zagleda se u mene. »Budi hrabra sada, Madeline.« Poletim joj u naručje. Ona ispusti svoju medicinsku torbu i knjigu i čvrsto me zagrli. »Tako mi je žao«, šapnem. Stisne me još jače. »Nisi ti kriva. Život je dar. Nemoj zaboraviti živjeti ga.« Glas joj je odlučan. »Dosta bi bilo«, odbrusi mama s vrata. Njezino je strpljenje isteklo. »Znam da je ovo jako tužno za obje. Vjerovale ili ne, i meni je žao. Ali sad je vrijeme da odeš. Smjesta.« Carla me pusti. »Budi hrabra. Zapamti, život je dar.« Uzme svoju torbu s medicinskom opremom.

Skupa se spustimo u prizemlje. Mama joj uruči posljednju plaću i Carla ode.

MADELINEIN RJEČNIK

asimptota (mat), ž. – želja koja se neprestano približava ostvarenju, ali ga nikada ne dosegne. [2015., Whittier]

ODRAZ U ZRCALU

RAZMAKNEM ZAVJESU čim se vratim u sobu. Olly stoji na svom prozoru, čelom se prislonivši na šaku pritisnutu na staklo. Koliko dugo tu već čeka? Potreban mu je trenutak da shvati kako sam tu, ali meni je to dovoljno da primijetim njegov strah. Očito je moja uloga u životu da budim strah u srcima onih koji me vole. Ne kažem da me Olly voli. Pogled mu luta preko mog tijela, mog lica. Pokaže prstima na »tipkanje«, ali ja odmahnem glavom. Namršti se i ponovi gestu, ali ja opet odmahnem glavom. Nestane s prozora i vrati se s markerom.

Služeći se pantomimom opišem savršeno zdravlje, egzistencijalni nemir, žaljenje i veliki osjećaj gubitka, sve to kroz samo jedno kimanje glavom. Bez riječi zurimo jedno u drugo.

Zavrtim glavom. Pokret koji govori: Ne treba ti biti. Nisi ti kriv.

Ovaj život je kriv.

PROMJENA RASPOREDA

VIŠE OD OVOGA

MAMA BEZ RIJEČI klekne kako bi pokupila papiriće s crtežima iz naše igre počasnog pictionaryja i stavi ih na urednu hrpu. Uvijek čuva najbolje (ili jako dobre ili jako loše) crteže iz svake igre. Ponekad s nostalgijom pregledavamo kolekciju, kao što bi druge obitelji pregledavale stare fotografije. Prsti joj se zadrže nad posebno lošim crtežom nekog rogatog stvorenja koje stoji nad krugom s rupama. Pokaže mi crtež. »Kako si pogodila da je riječ o »uspavanki« iz ovoga?« Nasmije se s naporom, pokušavajući probiti led. »Ne znam«, kažem i nasmijem se, u želji da joj izađem u susret. »Užasno crtaš.« Stvorenje je trebalo biti krava, a krug mjesec. Da budem iskrena, moj odgovor zbio se u trenutku prosvjetljenja, s obzirom na njezin loš crtež. Na trenutak prestane sa skupljanjem i sjedne. »Zbilja sam se dobro provela s tobom ovog tjedna«, kaže. Kimnem, ali ne kažem ništa. Osmijeh joj nestane s lica. Sad kad se Olly i ja ne smijemo viđati ni međusobno razgovarati, mama i ja provodimo više vremena zajedno. To je jedina dobra stvar u cijeloj ovoj zbrci. Uhvatim je za ruku i stisnem. »I ja s tobom.« Opet se nasmiješi, ali manje srdačno. »Zaposlila sam bolničarku.«

Kimnem. Ponudila mi je da vodim razgovore s potencijalnim Carlinim zamjenama, ali odbila sam. Nije mi bitno koga će uzeti. Nitko nikada neće moći zamijeniti Carlu. »Sutra se moram vratiti na posao.« »Znam.« »Voljela bih da ne moram.« »Bit ću dobro.« Poravna već perfektno posloženu hrpu crteža. »Shvaćaš zašto moram raditi sve ovo?« Osim Carlinog otkaza, također je ukinula moje internetske povlastice i otkazala privatne satove arhitekture s g. Watermanom. Uglavnom smo cijeli tjedan izbjegavale razgovarati o tome. O mojim lažima. O Carli. O Ollyju. Uzela je tjedan dana godišnjeg i brinula se o meni umjesto Carle. Svaki sat, umjesto svaka dva, mjerila mi je vitalne funkcije i svaki put odahnula kad su se rezultati pokazali urednima. Četvrtog dana rekla je da smo izašle iz krize. Rekla je da smo imale sreće. »O čemu razmišljaš?« upita me. »Nedostaje mi Carla.« »I meni, ali bila bih loša majka da sam joj dopustila da ostane. Razumiješ li? Izložila te opasnosti.« »Bila mi je prijateljica«, kažem tiho.

Bijes koji sam cijeli tjedan očekivala od nje napokon je izašao na vidjelo. »Ali nije ti bila samo prijateljica. Bila je tvoja bolničarka. Trebala te držati na sigurnom. Njezin posao nije da te izloži opasnosti ili te upoznaje s tinejdžerima koji će ti slomiti srce. Prijatelji ti ne daju lažne nade.« Vjerojatno izgledam jednako pogođeno kao što se osjećam, jer odjednom je prestala i obrisala dlanove o bedra. »Oh, djevojčice. Jako mi je žao.« I tad mi je sinulo jednom za svagda. Carle doista više nema. Neće biti ovdje kad mama sutra ode na posao. Umjesto nje, bit će netko drugi. Carle nema i to je moja krivnja. Ni Ollyja nema. Nikad neću dobiti priliku za poljubac broj dva. Uzdahnem od bola na tu pomisao – da je završilo nešto što zapravo nije ni počelo. Sigurna sam da će mi mama s vremenom dopustiti korištenje interneta i moći ćemo se opet dopisivati, ali to neće biti dovoljno. Ako ću biti iskrena prema sebi, priznajem da mi to nikada neće biti dovoljno. Nikad neću do kraja istražiti sve načine na koje želim biti s njim. Mama stavi dlan na vlastite grudi. Znam da osjećamo jednaku bol. »Pričaj mi o njemu«, kaže mi. Toliko sam joj dugo htjela ispričati sve o njemu, ali sada nisam sigurna odakle da počnem. Srce mi je potpuno ispunjeno njime. I tako, krenem od početka. Kažem joj kako je bilo kad smo se prvi put vidjeh, kako se kreće – lagano i gipko i sigurno. Ispričam joj o oceanu u

njegovim očima i žuljevitim rukama. Kako je manje ciničan nego što to on misli za sebe. O njegovom groznom ocu i čudnom izboru odjeće. Kažem joj da on misli da sam duhovita i pametna i lijepa – tim redom – i da taj poredak ima veliku važnost. Sve što sam joj htjela reći tjednima. Ona me sluša i drži za ruku i plače sa mnom. »Zvuči divno. Shvaćam zašto osjećaš to prema njemu.« »I jest divan.« »Žao mi je što si bolesna.« »Nisi ti kriva.« »Znam, ali htjela bih ti pružiti više od ovoga.« »Mogu li dobiti natrag internet?« morala sam pokušati. Zavrti glavom. »Traži nešto drugo, ljubavi.« »Molim te, mama.« »Bolje je ovako. Ne želim da ti slomi srce.« »Ljubav me ne može ubiti«, kažem, ponavljajući Carline riječi. »To nije istina«, kaže. »Tko ti je uopće to rekao?«

SESTRA ZLICA

MOJA NOVA BOLNIČARKA smrknuti je despot sa završenom medicinskom školom. Zove se Janet Pritchert. »Možeš me zvati sestra Janet«, kaže. Glas joj je neprirodno visok, poput alarma. Naglasi riječ sestra kako bih shvatila da mi neće proći ako je budem zvala samo Janet. Stisak ruke joj je prečvrst, kao da je više navikla gnječiti stvari nego ih njegovati. Moguće je da imam predrasude. Kad je pogledam, jedino vidim da je ona sve ono što Carla nije. Mršava je, dok je Carla bila jaka. Govor joj nije bogat španjolskim riječima. Nema nikakav naglasak. U usporedbi s Carlom, općenito je

manjkava. Do poslijepodneva sam odlučila prilagoditi stav, ali tad sam prvi put vidjela njezinu poruku zalijepljenu na laptop.

Mama mi je dozvolila internet, ali samo za vrijeme škole. Kaže da ga trebam koristiti samo za zadaću, ali sigurna sam da je to što je Ollyju počela škola koja završava u 15 sati utjecalo na odluku. Pogledam na sat. Pola tri. Odlučim da se ipak neću prilagođavati. Sestra Janet mi je barem mogla dati šansu da prekršim pravilo prije nego što je pretpostavila da sam nekakva prekršiteljica. Stvari se ne poprave ni idućeg dana:

Očekujem tri osmijeha dnevno. Propušteni osmijesi prenose se u idući dan. Pretvori mrguda u smajlija... odmah

Do kraja slijedećeg tjedna izgubila sam svaku nadu da ću je pridobiti na svoju stranu. Njezina misija je jasna – nadgledaj, ograničavaj, kontroliraj.

Olly i ja prilagodili smo se novom ritmu. Dopisujemo se u kratkim intervalima tijekom dana između mojih predavanja na Skypeu. U tri popodne Sestra Žlica gasi router i naša komunikacija završava. Noću, poslije večere, i nakon što mama i ja provedemo neko vrijeme zajedno, Olly i ja zurimo jedno u drugo kroz prozor. Preklinjem mamu da promijeni pravilo, ali ona odbija popustiti. Kaže da je to radi moje zaštite. Idućeg dana, Sestra Žlica pronađe još jedan razlog za poruku:

Zurim u poruku, prisjećajući se da mi je Carla na odlasku rekla isto to: Život je dar. Tratim li ja svoj život?

VISOKO OBRAZOVANJE

SAD KAD JE OLLY opet krenuo u školu, naša dopisivanja su rjeđa. Piše kad može – između satova, ponekad i usred sata. Tijekom prvog tjedna, jako se trudio da se osjećam kao da sam ondje s njim. Slao mi je fotografije svog ormarića (br. 23), rasporeda, knjižnice i knjižničara koji izgleda onako kako sam i zamišljala školskog knjižničara, dakle – kao simpatičnog knjigoljupca. Šalje mi fotografije testova iz matematike s dodatne nastave, popisa literature iz naprednog engleskog, fotografije epruveta i Petrijevih zdjelica sa satova biologije i kemije. Taj prvi tjedan trošim – a doista mi se čini da ga trošim jer me to što ga ne viđam košta – na sve one uobičajene stvari: čitanje, učenje, neumiranje. Dodajem alternativne naslove na njegov popis knjiga. Priča

o dva poljupca, Poljubiti pticu rugalicu, Kad se ljubih na samrti. I tako dalje. Sestra Žlica i ja smo uspostavile prinudnu rutinu pri čemu se ja pretvaram da ona ne postoji, a ona mi ostavlja sve više groznih poruka ne bi li me podsjetila na svoje postojanje. Nije riječ samo o tome da mi on nedostaje. Ljubomorna sam i na njegov život, na njegov svijet koji se širi dalje od njegovih ulaznih vrata. Govori mi da srednja škola nije zemlja snova, ali nisam baš uvjerena. Kako bi inače zvali mjesto koje postoji samo da bi te podučavalo o svijetu? Kako nazvati mjesto s prijateljima i profesorima, i knjižnicama

i knjiškim klubom, i klubom matematičara i debatnim klubom, i bilo kojim drugim klubom i izvanškolskim aktivnostima i s nebrojenim mogućnostima? Do trećeg tjedna postaje mi sve teže održavati našu vezu u ovom novom obliku. Nedostaju mi razgovori s njim. Pantomima mi nije dovoljna. Nedostaje mi da budem u istoj sobi s njim, nedostaje mi njegova tjelesna prisutnost. Nedostaje mi onaj osjećaj da je moje tijelo uvijek bilo svjesno njegovog. Nedostaju mi trenuci našeg upoznavanja. Nedostaje mi da upoznajem onu Maddy kakva postajem kad sam s njim. Nastavili smo tako dok se, napokon, nije dogodilo ono neizbježno. Stojim na prozoru, kad se pred kućom zaustavi njegov auto. Čekam da izađe kako bih mu uobičajeno mahnula, ali on nije taj koji izlazi prvi. Djevojka koja nije Kara izlazi iz auta. Možda je Karina prijateljica. Ali onda Kara zalupi vratima auta i uđe u kuću, ostavivši Ollyja i Tajanstvenu Djevojku same. Tajanstvena Djevojka smije se na nešto što je rekao Olly. Okrene se, stavi mu ruku na rame i nasmije mu se na način na koji sam mu se ja osmjehivala. Isprva sam u šoku, ne vjerujem vlastitim očima. Ona to dodiruje

mog Ollyja? U trbuhu me presiječe. Kao da me stišće neka divovska ruka. Organi mi se međusobno ispremeću sve dok se ne počnem osjećati

strano u vlastitoj koži. Pustim zavjesu da padne i odmaknem se od prozora. Osjećam se kao voajer.

U glavi mi odzvanjaju mamine riječi. Ne želim da ti slomi srce. Znala je što će se dogoditi. Uvijek će biti netko drugi. Netko tko nije bolestan. Netko tko smije napustiti kuću. Netko s kim smije razgovarati i dodirivati je i ljubiti i sve ostalo. Suzbijem potrebu da se vratim na prozor i pristanem na natjecanje. Ipak, ako se jedna osoba ne smije ni pojaviti na startu, to nije natjecanje. I nije bitno kako ona izgleda. Nije bitno ima li duge ili kratke noge. Nije bitno je li blijeda ili preplanula, je li joj kosa crna ili smeđa ili riđa ili plava. Nije bitno je li lijepa ili nije. Bitno je da ona osjeća sunce na svojoj koži. Udiše nepročišćeni zrak. Bitno je da živi u istom svijetu kao i Olly, a ja ne. I nikad neću. Provirim još jednom. Ruka joj je mirna, na njegovom ramenu i još uvijek se smije. On se mršti u smjeru mog prozora, ali sigurna sam da me ne može vidjeti. Svejedno mahne, ali ja se ponovno sagnem pretvarajući se, i pred njim i pred samom sobom, da nisam tu.

ALOHA ZNAČI ZDRAVO I DOVIĐENJA, PRVI DIO

OTKAZALA SAM još jedno večernje druženje s mamom, pa je navratila u moju sobu. »I tako«, kaže. »Oprosti što sam otkazala, mama. Jednostavno nisam baš raspoložena.« Iste sekunde prisloni ruku na moje čelo. »Psihički, ne fizički«, objasnim joj. Ne mogu iz glave izbaciti sliku Tajanstvene Djevojke i njezine ruke na Ollyjevu ramenu. Ona kimne, ali ne skloni dlan s mog čela sve dok se ne uvjeri da nemam groznicu. »I tako«, kažem očekujući da odem. Stvarno želim biti sama. »I ja sam nekad bila tinejdžerica. I jedino dijete. Bila sam jako usamljena. Za mene je biti tinejdžerica bilo bolno iskustvo.« Zato je došla? Jer misli da sam usamljena? Jer misli da imam tinejdžerske mušice. »Nisam usamljena, mama«, odbrusim. »Ja sam sama. To nije isto.« Ona se lecne, ali ne ode. Umjesto toga, pomiluje mi obraz sve dok joj ne pogledam u oči.

»Znam, djevojčice.« Vrati ruke iza leđa. »Možda nije dobar trenutak. Želiš li da odem?« Uvijek je tako razumna i suosjećajna. Teško je biti ljut na nju. »Ne, sve je u redu. Žao mi je, mama. Ostani.« Pomaknem noge i napravim joj mjesta. »Što to skrivaš?« upitam. »Donijela sam ti dar. Mislila sam da se nećeš osjećati usamljeno uz njega, ali sada više nisam sigurna.« Odnekud iza leđa izvuče uokvirenu fotografiju. Srce mi se stisne u grudima. To je stara fotografija nas četvero – mama, tata, brat i ja – stojimo na nekoj tropskoj plaži. Sunce zalazi iza nas, a onaj koji je fotografirao, koristio je blic, pa su nam lica osvijetljena, skoro pa sjajna u kontrastu s nebom koje se smrkava. Brat se jednom rukom drži za tatu, a u drugoj stišće smeđeg plišanog zeca. On je uglavnom minijaturna verzija moje mame, imaju istu ravnu crnu kosu i tamne oči. Jedina je razlika ta što ima tatin tamniji ten. Tata nosi cvjetnu havajsku košulju i pripadajuće kratke hlače. Šašavo je jedina riječ kojom bih ga opisala. Ipak, tako je zgodan. Obgrlio je jednom rukom mamu oko ramena i čini se kao da je privlači bliže sebi. Gleda ravno u objektiv. Ako je ikad postojao netko tko je imao sve što je poželio, to je bio moj tata. Mama na sebi ima crvenu cvjetnu haljinu bez naramenica. Mokra kosa kovrča joj se oko lica. Nema šminke ni nakita. Zapravo, izgleda kao dvojnica mame koja sada sjedi pored mene. Čini se kao da više pripada toj plaži i tim ljudima nego što pripada ovoj sobi ovdje sa mnom. Drži me u naručju i jedina je koja ne gleda u fotoaparat. Umjesto toga,

smiješi se meni. Ja imam onaj blentavi, krezubi osmijeh kakav samo bebe imaju. Nikad prije nisam vidjela fotografiju sebe negdje Vani. Nisam ni znala da tako nešto postoji. »Gdje smo ovo?« upitam. »Havaji. Maui je bio tatino omiljeno mjesto.« Glas joj je postao gotovo šapat. »Imala si samo četiri mjeseca. Bilo je to prije nego smo saznali zašto si stalno bolesna. Mjesec dana prije nesreće.« Privijeni fotografiju na grudi. Mami se oči napune suzama koje joj ne kliznu niz obraz. »Volim te«, kaže mi. »Više nego što misliš.« Ali ja to znam. Uvijek sam osjećala kako joj srce želi iskočiti od želje da me zaštiti. Čujem uspavanke koje pjeva njen glas. Još uvijek osjećam ruke koje me uspavljuju i jutarnje poljupce na obrazu. I ja volim nju. Ne mogu ni zamisliti svijet kojeg se odrekla radi mene. Ne znam što bih rekla, pa joj kažem da i ja volim nju. Nije dovoljno, ali morat će poslužiti.

Nakon što ode, stanem pred ogledalo s fotografijom pored lica. Pogledam sebe na fotografiji, pa sebe u ogledalu. Fotografija je neka vrsta vremeplova. Soba oko mene izblijedi i u trenu sam na plaži, okružena ljubavlju i slanim zrakom i sve slabijom vrućinom i dugačkim sjenama zalaska sunca.

Ispunim svoja sitna pluća koliko god mogu zrakom i zadržim dah. I držim ga tako još uvijek.

KASNIJE, 21:08

KAD

PRIĐEM PROZORU,

Olly me već čeka. Velikim, tiskanim slovima

napiše:

Pantomimom odglumim potpun i kompletan manjak ljubomore.

ANA VOLI MILOVANA

PONEKAD IZNOVA ČITAM omiljene knjige, ali od kraja. Počnem sa zadnjim poglavljem i čitam prijašnja dok ne dođem do početka. Kada čitate na ovaj način, likovi iz nade prelaze u očajavanje, od samospoznaje do sumnje. U ljubavnim pričama, parovi započnu kao ljubavnici, a završe kao stranci. Romani o odrastanju postaju priče o gubitku sebe. Vaši omiljeni likovi ponovno zazive. Kad bi moj život bio knjiga i kad bih ga čitala unatrag, ništa se ne bi promijenilo. Danas je isto kao i jučer. Sutra će biti isto kao i danas. U

Knjizi o Maddy, sva su poglavlja ista. Sve do Ollyja. Prije njega, moj život bio je palindrom – jednako se čitao sprijeda i straga, poput »kapak« ili »Ana voli Milovana«. Ali Olly je poput običnog slova, velikog, debelog X, ubačenog usred riječi ili fraze i kvari niz. I odjednom moj život nema smisla. Gotovo želim da ga nisam ni upoznala. Kako ću se vratiti svom starom životu, danima koji se protežu u vječnoj i nemilosrdnoj monotoniji? Kako da povratim stanje Djevojke Koja Čita? Nije da zavidim životima u knjigama. Sve što znam o svijetu naučila sam iz njih. Ali opis drveta nije drvo, tisuću papirnatih poljubaca nikad neće biti isto kao osjećaj Ollyjevih usana na mojima.

STAKLENI ZID

TJEDAN DANA KASNIJE, nešto me naprasno probudi. Sjednem. U glavi sam još mamurna od sna, ali srce mi je budno i užurbano. Zna nešto što moja glava još ne zna. Pogledam na sat. 3:01. Zavjese su navučene, ali vidim svjetlost iz Ollyjeve sobe. Odvučem se do prozora i razmaknem zavjese. U njegovoj kući sva su svjetla upaljena. Čak i ono na trijemu. Srce mi kuca sve brže. Oh, ne. Zar se opet svađaju? Vrata se zalupe. Zvuk je prigušen, ali nepogrešiv. Čvrsto zgužvam zavjesu u šaci i pričekam, želeći da se pojavi Olly. Ne čekam dugo, jer on upravo tada posrćući osvane na trijemu kao da ga je netko gurnuo. Potreba da odem k njemu ispuni me kao i prošli put. Želim ići k njemu. Moram ići k njemu, utješiti ga, zaštititi ga. Uobičajeno brzo povrati ravnotežu i stisnutih šaka okrene se licem prema vratima. Zajedno s njim pričekam napad koji ne uslijedi. On ostane u borbenom stavu, okrenut vratima, cijelu jednu minutu. Nikad ga nisam vidjela tako mirnog. Prođe još jedna minuta, a zatim mu se na trijemu pridruži mama. Pokuša mu dodirnuti ruku, ali on se odmakne i čak je ni ne pogleda. Konačno ona odustane. Istog trenutka kad ona ode, sva napetost nestane iz njegovog tijela. Pritisne si oči rukama i ramena mu krenu drhturiti. Podigne pogled prema mom prozoru. Mahnem mu, ali on ne

uzvrati. Shvatim da me ne vidi jer su svjetla ugašena. Požurim prema prekidaču. Ali kad se vratim na prozor, njega više nema. Pritisnem čelo, dlanove i nadlaktice na staklo. Nikad nisam jače željela izaći iz vlastite kože.

SKRIVENI SVIJET

PONEKAD VAM SE svijet sam razotkrije. Sama sam u stakleniku dok sunce polako zalazi. Kasno poslijepodnevno sunce prodire kroz stakleni prozor tvoreći svjetlosni trag u obliku trapezoida. Pogledam gore i vidim čestice prašine kako lebde u zraku – kristalno su bijele i blistave na zagasitoj svjetlosti. Postoje cijeli svjetovi samo mrvicu ispod našeg opažaja.

POLUŽIVOT

ČUDAN JE OSJEĆAJ kada shvatite da ste spremni umrijeti. Nije to osjećaj koji nadođe u trenutku, kao iznenadna epifanija. To se događa polagano, kao curenje zraka iz balona u usporenom filmu. Prizor Ollyja koji usamljeno plače na trijemu me ne napušta. Proučavam fotografije koje mi je slao iz škole. Zamislim se na svakoj od njih. Maddy u knjižnici. Maddy stoji pored Ollyjevog ormarića i čeka početak sata. Maddy kao Djevojka Koja Obećava. Zapamtila sam svaki milimetar naše obiteljske fotografije, pokušavajući proniknuti u njezine tajne. Čudim se zdravoj Maddy, malenoj Maddy, pred kojom se život pruža u beskraju mogućnosti. Otkad je Olly došao u moj život, postoje dvije Maddy: ona koja živi život kroz knjige i ne želi umrijeti i ona koja živi i misli da bi smrt bila mala cijena koju za to treba platiti. Prvu Maddy začuđuje tijek njenih misli. Druga Maddy, ona s fotografije na Havajima? Ona je kao bog – otporna na hladnoću, glad, bolest, prirodne i ljudskom rukom uzrokovane katastrofe. Ona je otporna na slomljeno srce. Druga Maddy zna da ovaj blijedi poluživot zapravo i nije život.

ZBOGOM

PET OSJETILA

OSJETILO SLUHA Alarm pokušava oglasiti moj bijeg glasnim piskom svaki put kad pritisnem brojku. Mogu se samo nadati da će zvuk biti previše neočekivan i da je mamina soba dovoljno daleko od vrata pa ga neće ni čuti. Vrata se otključaju uz uzdah. Vani sam. Svijet je tako tih da je to zaglušujuće. OSJETILO DODIRA Ručka ulaznih vrata je metalno hladna i glatka, gotovo skliska. Lako ju je pustiti, pa to i učinim. OSJETILO VIDA Četiri je ujutro i previše je mračno za ikakve detalje. Moje oči prepoznaju samo oblik stvari, mutne siluete nasuprot noćnog neba. Veliko drvo, manje drvo, stube, vrt, puteljak od kamenih ploča koji vodi do vrata u drvenoj ogradi. Vrata, vrata, vrata. OSJETILO MIRISA U Ollyjevom sam vrtu. Zrak je bogat mirisima – cvijeća, zemlje, mog sve većeg straha. Pohranim ga u plućima. Kamenčićima gađam u njegov prozor, želeći da izađe.

OSJETILO OKUSA Olly je ispred mene, zapanjen. Ne progovaram. Priljubim usne na njegove. Ispočetka je zaleđen, nesiguran i ukočen, ali zatim više nije takav. Odjednom me snažno privuče k sebi. Jedna mu je ruka u mojoj kosi, a druga me grli oko struka. Njegov okus je upravo onakav kakvog ga se sjećam.

DRUGI SVJETOVI

DOĐEMO k sebi. Zapravo, Olly dođe k sebi. Odmakne se i zgrabi me za ramena objema rukama. »Što radiš ovdje? Jesi li dobro? Nešto nije u redu? Je li tvoja mama OK?« Razmećem se svojom hrabrošću. »Ja sam dobro. Ona je dobro. Bježim od kuće.« Svjetlost iz njegove sobe obasja ga tek toliko da mogu razaznati zbunjenost na njegovom licu. »Ne razumijem«, kaže. Duboko udahnem, ali se na pola puta zaledim. Noćni zrak je hladan i vlažan, težak i potpuno drukčiji od svega što sam ikad udahnula. Pokušam ga izdahnuti, izbaciti ga iz pluća. Usne mi zatitraju i osjetim vrtoglavicu. Je li to samo strah ili nešto drugo? »Maddy, Maddy«, šapne mi na uho. »Što si to učinila?« Ne mogu odgovoriti. Grlo mi je začepljeno kao da sam progutala kamen. »Pokušaj ne disati«, kaže i pokuša me odvesti natrag kući. Dopustim mu da me vuče jednu sekundu, možda dvije, ali onda stanem.

»Što je? Ne možeš hodati? Trebam li te nositi« Odmahnem glavom i izvučem ruku iz njegove. Plitko udahnem malo noćnog zraka. »Rekla sam da bježim.« Ispusti zvuk nalik rezanju. »Što to govoriš? Želiš li umrijeti?« »Naprotiv«, kažem. »Hoćeš li mi pomoći?« »Oko čega?« »Nemam auto. Ne znam voziti. Ne znam ništa o svijetu.« Ispusti još jedan zvuk, nešto između režanja i smijeha. Da mu bar mogu vidjeti oči u mraku. Nešto se zalupi. Vrata? Uhvatim ga za ruku i oboje nas povučem prema zidu. »Što je to bilo?« »Isuse. Vrata. Moja ulazna vrata.« Priljubim se uza zid pokušavajući nestati. Provirim prema puteljku koji vodi od moje kuće, potpuno uvjerena da ću vidjeti majku kako dolazi. Ipak, nje nema. Zatvorim oči. »Vodi me na krov.« »Maddy...« »Sve ću ti objasniti.« Cijeli moj plan ovisi o tome hoće li mi on pomoći. Uopće nisam razmišljala što će biti ako on odbije. Tihi smo za vrijeme jednog udaha. Zatim i drugog. A onda i trećeg. Uhvati me za ruku i povede me na drugu stranu kuće, dalje od moje. Tu su visoke ljestve što vode na krov.

»Bojiš li se visine?« upita. »Ne znam.« Počnem se penjati. Sagnem se u čučanj čim stignemo na krov, ali Olly kaže da nema potrebe. »Većina ljudi ionako ne gleda gore«, kaže. Mom srcu treba nekoliko trenutaka da se vrati u normalu. Olly se smjesti sa svojom uobičajenom neobičnom gracioznošću. Sretna sam gledajući ga kako se kreće. »I, što sad?« upita nakon nekog vremena. Pogledam oko sebe. Oduvijek me zanimalo što radi ovdje gore. Na nekim dijelovima krov je kos, ali mi sjedimo na ravnom dijelu sa stražnje strane. Razabirem oblike: mali drveni stol sa šalicom, lampom i zgužvanim papirima. Možda ovdje piše, stvara lošu poeziju. Šaljive pjesmice. »Radi li ta lampa?« upitam. Bez riječi je upali, a ona stvori razliveni krug svjetlosti oko nas. Gotovo me strah pogledati u njega. Zgužvani papiri na stolu su omoti od brze hrane. Znači, ništa od tajnog pjesnika. Pored stola nalazi se prašnjava, siva cerada koja nešto prekriva. Svuda uokolo razbacani su alati – francuski ključevi, škare za žicu u raznim veličinama, čekići i nekoliko drugih stvari koje ne prepoznajem. Tu je čak i brener. Napokon ga pogledam. Laktova naslonjenih na koljena zuri u nebo koje se razdanjuje.

»Što zapravo radiš ovdje gore?« upitam. »To sada nije nimalo važno.« Glas mu je hladan i ne gleda u mene. Nema ni traga dečku koji me onako očajnički ljubio prije nekoliko minuta. Njegov strah za mene nadjačao je sve ostalo. Ponekad stvari činiš iz pravih razloga, a ponekad iz krivih, a nekad je nemoguće znati razliku. »Imam tablete«, kažem. Jedva da se i pomaknuo, ali sada se potpuno umiri. »Kakve tablete?« »Eksperimentalne su, nije ih odobrila Agencija za hranu i lijekove. Naručila sam ih preko interneta, iz Kanade.« Laž je jednostavna i laka. »Preko interneta? Kako znaš da su sigurne?« »Istraživala sam.« »Ali ipak, ne možeš biti sigurna...« »Nisam nesmotrena.« Zagledam se u njega. Ove laži su radi njegove sigurnosti. Već izgleda kao da mu je laknulo. Nastavim dalje. »Trebale bi me držati nekoliko dana. Nisam rekla mami jer ona ne bi htjela riskirati, ali ja...« »I riskantno je. Upravo si rekla da ih Agencija nije...« »Dovoljno su sigurne za nekoliko dana.« U mom tonu nema sumnje. Čekam, nadajući se da će prihvatiti laž. »Isuse.« Rukama pokrije lice i drži ga tako. Kad pogleda u mene, manje je tvrdoglav. Čak mu je i glas mekši. »Mogla si mi to reći prije pet minuta.«

Trudim se koliko mogu da popravim atmosferu. »Ljubili smo se! A onda si se ljutio na mene.« Zacrvenim se od spominjanja poljupca i od mog laganja. »Htjela sam ti reći. Sad ti govorim. Upravo sam ti rekla.« Previše je pametan da bi pao na ovo, ali on želi da to bude istina. Želi da to bude istina više od svega. Iznjedri bojažljiv osmijeh, ali toliko prekrasan da ne mogu odvratiti pogled. Lagala bih mu opet samo za taj osmijeh. »A sad«, kažem. »Što je ispod ovoga?« Doda mi rub cerade i ja ju povučem u stranu.

Isprva nisam sigurna u što gledam. Kao da čitam razbacanu hrpu riječi prije nego složim rečenicu. »Prekrasno je«, kažem.

»Zove se planetarij.« »Time se baviš ovdje gore? Izrađuješ svemire?« Slegne ramenima. Zapuše blagi povjetarac i planeti se lagano zavrte. Bez riječi promatramo njihovo kretanje. »Jesi li sigurna za ovo?« Sumnja mu se opet uvukla u glas. »Molim te, Olly, pomozi mi. Molim te.« Pokažem na planetarij. »I ja moram pobjeći, barem na kratko.« Kimne. »Gdje želiš ići?«

ALOHA ZNAČI ZDRAVO I DOVIĐENJA, DRUGI DIO

VEĆ SAM SRETNA

»MADDY, uozbilji se. Ne možemo ići na Havaje.« »Zašto ne? Kupila sam nam avionske karte. Rezervirala sam hotel.« Sjedimo u Ollyjevom autu na kućnom prilazu. On stavi ključ u motor, ali ga ne upali. »Šališ se?« upita i odmjeri moje lice u potrazi za znakom da je sve ovo šala. Ne pronađe ga i počne lagano odmahivati glavom. »Havaji su tri tisuće milja daleko.« »Zato idemo avionom.« Ignorira moj pokušaj da zvučim bezbrižno. »Ti si ozbiljna? Kad si to napravila? Kako? Zašto?« »Još jedno pitanje i možemo zaigrati 5 najdražih«, kažem. Nagne se i nasloni čelo na upravljač. »Sinoć, kreditnom karticom, jer želim vidjeti svijet.« »Ti imaš kreditnu karticu?« »Nabavila sam je prije nekoliko tjedana. Druženje sa starijom ženom ima svojih prednosti.« Podigne čelo s upravljača, ali i dalje zuri naprijed, ne gledajući me u oči. »Što ako ti se nešto dogodi?« »Neće.«

»Ali što ako se dogodi?« »Imam tablete, Olly. Pomoći će mi.« Čvrsto stisne oči i stavi ruku na ključ. »Znaš da svijet postoji i ovdje u južnoj Kaliforniji.« »Ali nema humuhumunukunukuapua’a.« U kutu njegovih usana oblikovao se lagani osmijeh. Moram mu ga razvući preko cijelog lica. Okrene se prema meni. »O čemu ti to?« »Humuhumunukunukuapua'a.« »Što je humu-mu-kako god?« »Autohtona riba Havaja.« Osmijeh mu se proširi. »Pa naravno.« Okrene ključ. Pogled mu se zaustavi na kući i osmijeh mu izblijedi. »Na koliko dugo?« »Dvije noći.« »OK.« Uzme me za ruku i poljubi je na brzinu. »Idemo vidjeti tu ribu.«

Ollyjevo raspoloženje se popravlja sa svakim kilometrom što smo dalje od kuće. Ovo putovanje mu je savršena izlika da barem nakratko zaboravi obitelj. Također, njegov stari prijatelj iz New Yorka, Zach, živi na Mauiju. »Svidjet će ti se«, kaže. »Sve će mi se svidjeti«, odgovorim.

Naš let je tek u sedam ujutro, a i htjela bih nešto obići. Vožnja u njegovom autu djeluje poput vožnje u veoma glasnom i brzom mjehuru. Odbija otvoriti prozore. Umjesto toga, pritisne gumb koji sprečava protok zraka. Zvuk guma na asfaltu čini se kao da mi netko tiho i neprestano sikće u uši. Odupirem se želji da ih prekrijem rukama. Olly kaže da uopće ne vozi brzo, ali meni se čini kao da jurimo kroz svemir. Čitala sam da putnici u brzim vlakovima kažu da se svijet izvana muti od brzine. Znam da ne vozimo ni približno brzo. Ipak, pejzaži prolaze prebrzo da bi se moje oči prilagodile. Jedva uspjevam uhvatiti obrise kuće na smeđim brdima u daljini. Prolazimo pokraj znakova sa šifriranim simbolima i oznakama koji se smjenjuju prije nego ih uspijem pročitati. Naljepnice na branicima i registarske oznake pojavljuju se i nestaju u trenu. Premda razumijem zakone fizike kojima podliježe moje tijelo, ipak mi je neobično da se ono kreće dok ja mirno sjedim. Pa, ne baš posve mirno. Priljepim se za sjedalo kad god Olly ubrza i poletim naprijed kad god prikoči. S vremena na vrijeme usporimo dovoljno da vidim druge ljude u njihovim automobilima. Prođemo pored žene koja odmahuje glavom i objema šakama udara po upravljaču. Tek kad smo je prestigli, shvatim da je vjerojatno plesala na neku glazbu. Dvoje djece sa stražnjeg sjedišta nekog drugog automobila plaze mi jezike i smiju se. Ništa ne činim jer ne znam kako se trebam ponašati u takvim situacijama. Postupno usporimo na normalniju brzinu i siđemo s autoceste.

»Gdje smo?« upitam. »Ona živi u Koreatownu.« U glavi mi zuji od nastojanja da gledam svuda odjednom. Tu su jarko osvjetljeni znakovi i jumbo plakati ispisani na korejskom. S obzirom da ne znam pročitati što piše, izgledaju mi kao umjetnička djela prekrasnih, tajanstvenih oblika. Naravno, vjerojatno je riječ o nečem posve običnom poput Restorana ili Ljekarne ili Otvoreno od 0 do 24. Rano je, ali ipak vidim tako puno ljudi koji rade tako puno toga – hodaju ili razgovaraju ih sjede ili stoje ili trče ili voze bicikle. Zapravo, ne vjerujem da su doista stvarni. Djeluju mi poput minijaturnih figurica koje koristim za svoje arhitektonske makete, kao da udahnjuju život Korejskoj četvrti. Ili sam možda ja ta koja nije stvarna, koja možda uopće nije ovdje. Vozimo se još nekoliko minuta. Zatim se zaustavimo pred kompleksom dvokatnih zgrada s fontanom u dvorištu. Olly otkopča pojas, ali ne izađe van iz auta. »Ništa ti se ne može dogoditi«, kaže. Uhvatim ga za ruku. »Hvala ti«, to je sve što mi pada na pamet. Želim mu reći da je on kriv što sam ovdje. Da te ljubav otvara prema svijetu. Bila sam sretna prije nego što sam ga upoznala. Ali sada sam živa, a to nije isto.

ZARAŽENA

CARLA VRISNE i prekrije lice rukama kad me ugleda. »Jesi li ti duh?« Zgrabi me za ramena, stisne me na prsa, zaljulja me lijevo-desno, pa me opet stisne u zagrljaj. Nemam više ni mrvicu zraka u plućima. »Što radiš ovdje? Ne smiješ biti ovdje«, kaže i dalje me čvrsto stišćući. »I meni je drago što tebe vidim«, uspijem procijediti. Odmakne se i zavrti glavom kao da sam nekakvo čudo, a onda me opet privuče k sebi. »Oh, djevojčice moja«, kaže. »Oh, kako si mi nedostajala.« Obujmi mi lice dlanovima. »I ti si meni nedostajala. Žao mi je zbog...« »Stani. Nema ti zbog čega biti žao.« »Izgubila si posao zbog mene.« Slegne ramenima. »Pronašla sam drugi. Osim toga, ti mi nedostaješ, a ne posao.« »I ti meni nedostaješ.« »Tvoja mama učinila je ono što je morala.« Ne želim razmišljati o mami. Okrenem se prema Ollyju koji stoji u daljini.

»Sjećaš se Ollyja?« kažem. »Kako bih mogla zaboraviti to lice? I to tijelo«, kaže dovoljno glasno da i on čuje. Ode prema njemu i privuče ga u zagrljaj tek mrvicu više suzdržan od onoga kojim je mene pozdravila. »Vodiš brigu o našoj djevojčici?« odmakne se i potapša ga malo prejako po obrazu. Olly protrlja obraz. »Dajem sve od sebe. Nisam siguran jeste li znali, ali ona zna biti pomalo tvrdoglava.« Carla nas nekoliko trenutaka oboje odmjerava pogledom, sad jedno sad drugo, primjećujući napetost između nas. Još uvijek stojimo na dovratku. »Uđite unutra. Hajde, uđite«, kaže. »Nismo mislili da ćeš biti budna ovako rano«, kažem dok ulazimo. »Kad ostariš, prestaneš spavati. Vidjet ćeš.« Poželim pitati: Hoću li ja ikad ostarjeti? Umjesto toga, pitam: »Je li Rosa ovdje?« »Gore je, spava. Želiš da je probudim?« »Nemamo vremena. Samo sam te htjela vidjeti.« Obujmi mi lice svojim dlanovima i odmjerava me, ovog puta očima bolničarke. »Mora da sam propustila mnogo toga. Što radiš ovdje? Kako se osjećaš?« Olly priđe bliže, želeći čuti moj odgovor. Obgrlim se oko trbuha.

»Odlično sam«, kažem previše ushićeno. »Reci joj za tablete«, kaže Olly. »Koje tablete?« Carla me odlučno pogleda. »Imamo tablete. Eksperimentalne.« »Znam da ti mama nije davala ništa eksperimentalno.« »Sama sam ih nabavila. Mama ne zna.« Ona kimne jer je tako nešto i očekivala. »Odakle ti?« Kažem joj istu stvar kao i Ollyju, ali ona ne povjeruje. Ni na sekundu. Prekrije usta šakom, a oči joj se povećaju kao u crtićima. Pogledam je uz dubine srca i bez riječi je preklinjem. Molim te,

Carla. Shvati, molim te. Molim te, nemoj me razotkriti. Rekla si da je život dar. Odvrati pogled i malim kružnim pokretima počne trljati jednu točku iznad grudi. »Sigurno ste gladni. Napravit ću vam nešto za doručak.« Povede nas prema glomaznom žutom kauču prije nego nestane u kuhinji. »Baš sam ovako zamišljala njezinu kuću«, kažem Ollyju čim je otišla. Ne želim da postavlja pitanja o tabletama. Nijedno od nas dvoje ne sjedne. Udaljim se korak ili dva od njega. Zidovi su oličeni u jednostavne boje. Sitnice i fotografije prekrivaju gotovo svaku površinu.

»Izgleda da su joj te tablete u redu«, napokon kaže Olly. Priđe bliže, ali ja se ukočim. Strah me da ne osjeti laž na mojoj koži. Šećem dnevnim boravkom i razgledavam fotografije generacija žena koje izgledaju poput Carle. Iznad male sofe visi jedna ogromna fotografija na kojoj drži Rosu dok je bila beba. Nešto me na fotografiji podsjeti na mamu. Valjda način na koji gleda Rosu, ne samo s ljubavlju, nego i s nekakvim žarom, kao da bi učinila sve da je zaštiti. Nikad joj neću moći uzvratiti sve što je učinila za mene.

Carla nam za doručak pripremi chilaquiles – kukuruzne tortilje sa šalšom i sirom i meksičkim umakom koji sliči na kiselo vrhnje. Ukusno je i novo, ali pojedem samo zalogaj. Previše sam uzbuđena da bih jela. »Dakle, Carla. Prema vašem profesionalnom mišljenju, smatrate li da tablete doista djeluju?« upita Olly. Glas mu je prepun optimizma. »Možda«, kaže, ali ipak zavrti glavom. »Ne bih htjela davati lažnu nadu.« »Reci mi«, kažem. Želim je pitati kako to da još uvijek nisam bolesna, ali ne mogu. Zatočena sam u vlastitoj laži. »Moguće je da ti tablete odgađaju bolest. Čak i da ne uzimaš nikakve tablete može biti da samo još nisi naišla ni na jedan od tvojih okidača.« »Ili može biti da tablete djeluju«, kaže Olly. Uzdigao se iznad nade. Što se njega tiče, ove tablete su čudo. Carla ga potapša po ruci preko stola. »Ti si dobar dečko«, kaže mu. Izbjegne moj pogled i odnese prazne tanjure u kuhinju.

Slijedim je, usporeno i preplavljena osjećajem sramote. »Hvala ti.« Obriše ruke kuhinjskom krpom. »Razumijem te. Razumijem zašto si ovdje.« »Mogla bih umrijeti, Carla.« Smoči krpu i obriše ionako čisti kuhinjski pult. »Napustila sam Meksiko usred noći i bez ičega. Mislila sam da neću preživjeti. Puno ljudi ne uspije, ali ipak sam otišla. Ostavila sam oca i majku i sestru i brata.« Iscijedi krpu, pa nastavi. »Pokušali su me zaustaviti. Rekli su da nije vrijedno života, ali ja sam rekla da je to moj život i da je na meni odluka o tome što je vrijedno čega. Rekla sam da odlazim te ću ili umrijeti ili živjeti boljim životom.« Opet iscijedi krpu i čvrsto je zgužva u ruci. »Kažem ti, kad sam te noći napustila kuću, nisam se nikad osjećala slobodnije. Čak i sad, sve ovo vrijeme što sam ovdje, nisam se osjećala slobodnijom nego te noći.« »I ne žališ?« »Naravno da žalim. Puno se ružnih stvari dogodilo na tom putu. A kad su majka i otac umrli, nisam im mogla otići na pogreb. Rosa ne zna ništa o tome odakle potječe.« Uzdahne. »Ako ne žališ, ne živiš.« Za čim ću ja žaliti? U mislima mi se vrte vizije: moja mama sama u bijeloj sobi, pita se gdje su otišli svi koje je voljela. Mama na zelenoj tratini zuri u moj, tatin i bratov grob. Moja mama umire potpuno sama u toj kući.

Carla mi dodirne ruku i ja nemilosrdno izbacim sve te slike iz glave. Ne mogu podnijeti pomisao na tako nešto. Ako nastavim razmišljati o tome, neću biti u stanju živjeti. »Možda se neću razboljeti«, prošapćem. »Upravo tako«, kaže, a nada se proširi u meni poput virusa.

ČUJEMO SE KASNIJE

NAJČEŠĆA PITANJA ONIH KOJI LETE PRVI PUT

P: Kako se riješiti neugodnog osjećaja boli u ušima do kojeg dolazi zbog promjene tlaka u kabini? O: Žvakati žvakaću. I ljubiti se, također.

P: Koje je sjedalo najbolje: uz prozor, u sredini ili do prolaza? O: Definitivno uz prozor. Svijet je veličanstven kad ga se promatra s visine od 10 000 metara. Imajte na umu da, ako sjedite uz prozor, vašeg suputnika možda dopasti mjesto do nekog užasno brbljavog dosadnjakovića. Ljubljenje (sa suputnikom, a ne s dosadnjakovićem) također je vrlo učinkovito u ovom slučaju.

P: Koliko se puta tijekom jednog sata promijeni zrak u avionu? O: Dvadeset.

P: Koliko ljudi može udobno stati pod jednu avionska deku?

O: Dvoje. Obavezno maknite naslon za ruku između vas i udobno se priljubite jedno uz drugo za maksimalni učinak.

P: Kako je moguće da su ljudi izmislili nešto tako zadivljujuće poput zrakoplova i nešto tako užasno poput nuklearne bombe? O: Ljudska bića su misteriozna i paradoksalna.

P: Hoćemo li ući u turbulenciju? O: Da. Malo turbulencije je dobrodošlo u svačijem životu.

POKRETNA TRAKA

»ZAKLJUČIO

SAM

da su pokretne trake za prtljagu savršena metafora

života«, kaže Olly, stojeći pored trake koja miruje. Ni on ni ja nemamo nikakvu prtljagu. Ja nosim samo mali ruksak s osnovnim stvarima – četkica za zube, čisto donje rublje, turistički vodič

Usamljena zemlja Mauija i knjiga Mali princ. Naravno da sam sa sobom morala ponijeti Malog princa. Pročitat ću ga još jednom da vidim da li mu se značenje promijenilo. »Kada si to zaključio?« upitam. »Upravo sada.« Opet je raspoložen za smišljanje svojih ludih teorija i samo čeka da ga zamolim da mi sve obrazloži. »Želiš li još malo razmisliti prije nego me počastiš objašnjenjem?« upitam. Odmahne glavom i skoči pred mene. »Htio bih odmah krenuti s

uveseljavanjem. Molim te.« Velikodušno pokažem rukom da nastavi. »Rodiš se. Ubace te u ovu ludu stvar zvanu život, koji se samo vrti i vrti.« »Ljudi su u tvojoj teoriji prtljaga?« »Da.« »Nastavi.«

»Ponekad padneš prerano. Ponekad te oštete druge torbe koje ti padaju na glavu i ti više ne funkcioniraš. Ponekad se izgubiš ili te zaborave i vrtiš se u krug zauvijek.« »A što je s onima koje netko pokupi?« »Oni nastave voditi dosadne živote u nečijem ormaru.« Otvorim i zatvorim usta nekoliko puta, nesigurna odakle da počnem. On to shvati kao da se slažem s njim. »Vidiš? Bez mane.« Njegove oči mi se smiju. »Bez mane«, kažem misleći na njega, a ne na teoriju. Isprepleteni prste s njegovima i pogledam uokolo. »Izgleda li kao iz tvog sjećanja?« Olly je već jednom bio ovdje na obiteljskom odmoru kad mu je bilo deset godina. »Ne sjećam se baš mnogo toga. Sjećam se kako tata govori da ih ne bi ubilo da su potrošili nešto novca na prvi dojam.« Terminal je krcat odborima za dobrodošlicu – Havajke u dugim cvjetnim haljinama koje drže znakove dobrodošlice te vijence ljubičastih i bijelih orhideja oko ruku. U zraku se ne osjeća ocean. Osjeti se neki industrijski miris, kao avionsko gorivo i sredstvo za čišćenje. To je miris koji bih mogla zavoljeti jer bi to značilo da sam putovala. Oko nas se buka pojačava i utišava, isprekidana trenucima kada odbori za doček i obitelji zborno zapjevaju aloha. Što se tiče prvog dojma, uopće nije loš. Pitam se kako je Ollyjev otac uspio proživjeti cijeli život bez da shvati ono dragocjeno u njemu.

»U tvojoj teoriji prtljage, tvoja mama je ona torba koja bude oštećena?« Kimne. »A sestra? Ona se izgubi pa se zauvijek vrti u krug?« Opet kimne. »A ti?« »Isto kao i sestra.« »A tata?« »On je traka za prtljagu.« Odmahnem glavom. »Ne«, kažem i uhvatim ga za ruku. »Ne mora on dobiti sve, Olly.« Posramila sam ga. Izvuče svoju ruku i malo se odmakne proučavajući terminal. »Ti, draga, trebaš jedan vjenčić«, kaže. Kimne jednoj od žena iz odbora za doček koja još nije našla nikoga kome bi dala svoje cvijeće. »Ne trebam«, kažem. »Ali, baš trebaš«, uporan je. »Čekaj tu.« Probije se do nje. Ona prvo odmahne glavom u znak »ne«, ali Olly ne odustaje. Nekoliko trenutka kasnije, oboje gledaju prema meni. Mahnem kako bih dokazala da sam fina i prijateljski raspoložena osoba kojoj biste poželjeli pokloniti jedan cvjetni vjenčić. Ona popusti. Olly se slavodobitno vraća. Posegnem za vjenčićem, ali on ga stavi oko moje glave.

»Znaš da su se vjenčići tradicionalno davali samo članovima kraljevske obitelji«, kažem, citirajući vodič. Skupi mi kosu u ruku i pomiluje mi vrat prije nego vjenčić sjedne na svoje mjesto. »A tko to ne zna, princezo?« Prstima prelazim po vjenčiću, imam osjećaj kao da je nešto od njegove ljepote prešlo i na mene. »Mahalo nui loa«, kažem. »To znači puno hvala.« »Pročitala si taj vodič od korica do korica, zar ne?« Kimnem. »Da imam kovčeg«, kažem, »obožavala bih ga. Oblijepila bih ga trakom za putovanje. Stavila bih naljepnice iz svakog mjesta koje sam posjetila. A kad bih ga vidjela na traci za prtljagu, zgrabila bih ga objema rukama i bila bih tako sretna što ga imam jer bi to značilo da moje avanture doista mogu započeti.« Pogleda me, kao nevjernik suočen s, ako ne dokazom, a onda barem mogućnošću da Bog postoji. Privuče me u zagrljaj i priljubimo se jedno uz drugo kao da smo srasli, njegovo lice uronjeno je u mojoj kosi, a moje na njegovim prsima. »Nemoj umrijeti«, kaže. »Neću«, odvratim.

MADELINEIN RJEČNIK

obećanje, sr. – laž koju želiš obistiniti. [2015.,

Whittier]

OVDJE I SADA

KAKO SE NAVODI u vodiču, Maui ima oblik glave. Taksi će nas odvesti preko vrata, niz čeljust, preko brade, usana i nosa, skroz gore do širokog čela. Rezervirala sam nam hotel u Kaanapaliju, a on je na lubanji, tik iznad linije kose, govoreći zemljopisno. Skrenemo za ugao i odjednom je pred nama ocean – proteže se uz cestu lijevo od nas. Nije udaljen više od deset metara. Beskraj njegova prostranstva je šokantan. Prelijeva se s ruba svijeta. »Ne mogu vjerovati da sam sve ovo propustila«, kažem. »Propustila sam cijeli svijet.« On zavrti glavom. »Sve u svoje vrijeme, Maddy. Sada smo ovdje.« Pogledam u Ollyjeve oči boje oceana i već se utapam, sa svih strana okružena vodom. Toliko toga ima za vidjeti da je teško znati na što obratiti pozornost. Svijet je prevelik i ja nemam dovoljno vremena da ga vidim. Opet mi pročita misli. »Želiš li da stanemo i razgledamo?« »Da, molim te.« Pita vozača taksija hoće li biti u redu da stanemo, a on kaže da nema problema. Zna jedno dobro mjesto do kojeg uskoro stižu, s parkom i zgodnim mjestom za piknik.

Izađem iz auta i prije nego se motor ugasi. Voda je udaljena tek kratku šetnju nizbrdo i preko pijeska. Olly me prati na maloj udaljenosti. Ocean. Modriji je, veći, nemirniji nego što sam zamišljala. Vjetar mi podiže kosu, trlja pijesak i sol o moju kožu, ulazi mi u nos. Pričekam da se spustim nizbrdo, pa tek onda skinem cipele. Zavrnem nogavice hlača koliko god mogu. Pijesak je vruć i suh i rastresit. Prelijeva mi se preko stopala i ulazi među prste. Kako se približavam vodi, tako se pijesak mijenja. Sad mi se lijepi za noge i oblaže ih poput druge kože. Uz rub vode opet se mijenja i postaje tekući baršun. Stopala ostavljaju tragove u toj mekoj mješavini. Napokon valovi mi zalijevaju stopala, pa gležnjeve, i na kraju listove. Ne zaustavljam se sve dok mi voda ne prekrije koljena i smoči mi traperice. »Budi pažljiva«, čujem Ollyja negdje u daljini, iza mene. Nisam sigurna što bi to trebalo značiti u ovoj situaciji. Budi pažljiva jer se mogu utopiti? Budi pažljiva jer se mogu razboljeti? Budi pažljiva jer kad jednom postaneš dio svijeta, i on postane dio tebe? Jer sada se to više ne može osporiti. Ja jesam dio svijeta. I svijet je, također, u meni.

MADELINEIN RJEČNIK

ocean, m – beskonačni dio vas koji nikad niste upoznali, ali ste oduvijek sumnjali da postoji. [2015., Whittier]

NAGRADA NALAZNIKU

NAŠ HOTEL nalazi se odmah uz plažu pa možemo vidjeti i osjetiti ocean iz malog, otvorenog predsoblja. Dočekalo nas je još aloha i još cvjetnih vijenaca. Olly mi da je svoj i sad ih imam tri oko vrata. Nosač u žutobijeloj havajskoj košulji nudi se da nam uzme nepostojeću prtljagu. Olly digne frku oko toga da naša prtljaga kasni i zaobiđemo ga prije nego uspije postaviti još pitanja. Usmjerim Ollyja prema recepciji i predam mu dokumente. »Dobro došli na Maui, gospodine i gospođo Whittier«, govori žena iza pulta. On ne ispravi njezinu pogrešku, nego me privuče bliže i glasno me cmokne u usta. »Mahalo, puno hvala«, kaže, široko se smiješeći. »Ostajete kod nas... dvije noći.« Olly me pogleda tražeći potvrdu i ja kimnem. Nekoliko udaraca po tipkovnici kasnije, žena nam kaže ovo: iako je rano, naša soba je spremna. Preda nam ključ i kartu imanja i informira nas o švedskom stolu dobrodošlice. »Uživajte u svom medenom mjesecu!« Namigne nam i pokaže nam put.

Soba je mala, jako mala, uređena kao i predsoblje s namještajem od tikovine i velikim slikama šarenog tropskog cvijeća. Naš balkon – zvan

lanai – gleda na maleni vrt i parkiralište. Stojeći u sredini sobe, okrenem se za 360 stupnjeva kako bih vidjela što je sve potrebno za privremeni dom – televizor, maleni hladnjak, veliki ormar, stol i stolica. Još jednom se okrenem za 360 stupnjeva ne bih li primijetila što nedostaje. »Olly, gdje su naši kreveti? Gdje spavamo?« Djeluje zbunjeno, sve dok ne uoči nešto. »Oh, misliš na ovo?« Ode do onog za što sam mislila da je veliki ormar, uhvati dvije ručke na vrhu i povuče krevet dolje. »Voila«, kaže. »Najmoderniji model današnjice, s uštedom prostora. Visokog stila, iznimne udobnosti i praktičnosti. Ovo je Murphyjev krevet.« »Tko je Murphy?« Upitam, još uvijek iznenađena što je krevet izašao iz zida. »Izumitelj ovog kreveta«, kaže, namigujući mi. S izvučenim krevetom soba djeluje još manja. Oboje zurimo u njega i više nego što je potrebno. Olly me pogleda. Zacrvenim se i prije nego što kaže: »Samo jedan krevet.« Glas mu je neutralan, ali oči nisu. Taj pogled natjera me da se još jače zacrvenim. »I tako«, kažemo istovremeno. Otme nam se čudan, posramljen osmijeh, a potom se nasmijemo sami sebi jer se osjećamo tako čudno i posramljeno.

»Gdje ti je onaj vodič?« upita, napokon skrenuvši pogled s mojih očiju i praveći se da gleda uokolo po sobi. Uzme moj ruksak i kopa, ali umjesto vodiča izvuče Malog princa. »Vidim da si ponijela samo najhitnije«, zeza me, mašući knjigom po zraku. Popne se na krevet i počne lagano skakutati na madracu. Murphyjeve opruge glasno prosvjeduju. »Nije li ovo tvoja najdraža knjiga?« Prevrće knjigu u rukama. »Čitali smo ovo u drugom razredu. Prilično sam siguran da ništa nisam shvatio.« »Trebao bi je ponovno pročitati. Značenje joj se mijenja sa svakim novim čitanjem.« Pogleda me. »A koliko si je ti puta...« »Nekoliko.« »Više ili manje od dvadeset?« »OK, više od nekoliko puta.« Nasmiješi se i otvori je. »Vlasništvo Madeline Whittier.« Okrene naslovnu stranicu i nastavi čitati. »Nagrada nalazniku. Odlazak sa mnom (Madeline) u antikvarnu knjižaru. Ronjenje sa mnom (Madeline) nedaleko od otočja Molokini, u potrazi za havajskom autohtonom ribom.« Prestane čitati naglas i nastavi u sebi. »Kad si ovo napisala?« upita. Krenem se penjati na krevet, ali zaustavim se kad se soba zanjiše. Pokušam opet, ali još jedan val vrtoglavice izbaci me iz ravnoteže.

Okrenem se i sjednem, ne gledajući u njegovom smjeru. Srce me u grudima toliko steže da mi oduzima dah. Olly se smjesta stvori pored mene. »Maddy, što je? Što te muči?« Oh, ne. Ne još. Nisam spremna. »Vrti mi se«, kažem. »A moj trbuh...« »Trebamo li ići u bolnicu?« Umjesto odgovora, trbuh mi zakrulji dugo i glasno. Pogledam ga. »Mislim da sam...« »Gladna«, kažemo istovremeno. Glad. To osjećam. Neću se razboljeti. Samo sam gladna. »Umirem od gladi«, kažem. U posljednjih dvadeset i četiri sata pojela sam samo griz chilaquile i nekoliko kriški jabuke Sestre Žlice. Olly se počne smijati. Padne natraške na krevet. »Toliko sam se brinuo da će te ubiti nešto iz zraka.« Pritisne si oči dlanovima. »A ti ćeš, zapravo, umrijeti od gladi.« Nikad prije nisam bila ovako gladna. Uvijek sam jela svoja tri obroka i dvije užine, svakog dana u isto vrijeme. Carla je jako vjerovala u hranu. Prazan trbuh, prazna glava, govorila je. Zavalim se u krevet i smijem se skupa s njim. Srce me opet stegne, ali ja ga ignoriram.

SJEĆANJE NA ONO ŠTO JE SADA

OSJEĆAM

SE PUNO

bolje nakon što smo na brzinu nešto prezalogajili.

Treba nam oprema za plažu i, prema Ollyju, suveniri, pa navratimo u trgovinu prigodno nazvanu »Suvenirnica i trgovina mješivite robe Maui«. Mislim da nikad prije nisam vidjela ovoliko stvari. Zaprepaštena sam količinom. Hrpe i hrpe majica i šešira s natpisima Maui ili Aloha ili nešto tome slično. Nizovi vješalica s cvjetnim haljinama u gotovo svakoj mogućoj boji. Stalak za stalkom sitnica – privjesci za ključeve, čašice za žestoka pića, magneti. Jedan cijeli stalak namijenjen je privjescima za ključeve u obliku daske za surfanje s osobnim imenima poređanima abecednim redom. Potražim Oliver ili Madeline ili Olly ili Maddy, ali bez uspjeha. Olly mi priđe s leđa i zagrli me oko struka. Stojim ispred zida pretrpanog s kalendarima s fotkama surfera. Nisu neprivlačni. »Ljubomoran sam«, promrmlja mi u uho, a ja se nasmijem i rukama mu kliznem po podlaktici. »I trebao bi biti.« Posegnem za jednim od kalendara. »Nećeš valjda...« »Za Carlu«, kažem. »Naravno, naravno.« »Što si ti našao?« Naslonim glavu na njegova prsa.

»Ogrlicu od školjaka za mamu. Pepeljaru u obliku ananasa za Karu.« »Zašto ljudi kupuju sve ove stvari?« Zagrli me čvršće. »Nema neke posebne tajne«, kaže. »Tek tako da nas podsjeti da se sjetimo.« Okrenem mu se u naručju, razmišljajući kako je to brzo postalo moje omiljeno mjesto na svijetu. Poznato, strano, umirujuće i istodobno uzbudljivo. »Uzet ću ovo za Carlu«, kažem, mašući kalendarom. »I makadamijske oraščiće prelivene čokoladom. I jednu od ovih haljina za sebe.« »A za mamu?« Kakvu uspomenu pokloniti mami koja te voljela cijelog života, koja se odrekla svijeta zbog tebe? Koju možda više nikad nećeš vidjeti? Ništa, zapravo, neće biti dovoljno dobro. Sjetim se stare fotografije koju mi je pokazala – mi na Havajima. Nemam sjećanje na taj dogadaj, ni na tu plažu gdje sam s njom i tatom i bratom, ali ona ima. Ona se sjeća mene, sjeća se života koji ja uopće nemam. Odlijepim se od Ollyja i prošećem trgovinom. Drugi se tinejdžeri sa osamnaest godina odvajaju od svojih roditelja. Napuštaju domove, žive svoje živote, stvaraju odvojene uspomene. Ali ja ne. Mama i ja smo tako dugo dijelile isti zatvoreni prostor i udisale isti filtrirani zrak da mi je čudno što sam ovdje bez nje. Neobično je stvarati uspomene koje ne uključuju i nju.

Što će ona učiniti ako se ne uspijem vratiti kući? Hoće li skupiti na jedno mjesto sve uspomene na mene? Hoće li ih izvaditi i pregledavati i proživljavati ih uvijek iznova? Želim joj dati uspomenu na ovo vrijeme, na vrijeme bez nje. Nešto po čemu će me pamtiti. Pronađem stalak sa starinskim razglednicama i kažem joj istinu.

KUPAĆI KOSTIM

VJEROJATNO SAM trebala probati kupaći kostim prije nego što sam ga kupila. Nije da mi ne pristaje. Zapravo, baš mi pristaje – i to jako usko. Zar se zaista očekuje od mene da se pojavim u javnosti s ovoliko malo odjeće na sebi? U kupaonici sam i promatram naizmjenično svoje tijelo i njegov odraz u zrcalu. Kupaći kostim je ružičaste boje i jednodijelni. Ružičasta je toliko jaka da mojim obrazima daje boju. Djelujem kao da sam se zacrvenjela, kao ljetna djevojka rumenili obraza kojoj je mjesto na suncu. Zbog vlage u zraku moja je kosa bujnija nego inače. Skupim je i ispletem dugu pletenicu kako bih je ukrotila. Opet se pogledam u zrcalo. Jedini način da ukrotim ovaj kostim je da obučem svu svoju odjeću na sebe. Ponovno pogledam svoje tijelo. Nema sumnje da u ovome imam i grudi i noge. Čini se da se svi dijelovi mog tijela nalaze na pravom mjestu i imaju prave proporcije. Okrenem se kako bih se uvjerila da mi je pozadina prekrivena, i jest, ali tek toliko. Što bih vidjela u ogledalu da sam normalna djevojka? Bih li mislila da sam predebela ili premršava? Bih li mrzila svoje bokove, struk, lice? Bih li imala loše mišljenje o svom izgledu? Kako stvari stoje, moj jedini problem je da bih se rado mijenjala za neko tijelo koje dobro funkcionira. Olly pokuca na vrata. »Zar ti to roniš unutra?«

Jednom ću morati napustiti ovu kupaonicu, ali odviše sam nervozna. Hoće li Olly misliti da su mi svi dijelovi tijela na pravom mjestu? »Pecam na otvorenom moru, zapravo.« Glas mi mrvicu drhti. »Fantastično. Imat ćemo sushi....« Nenadano otvorim vrata, kao da skidam flaster. Olly prestane govoriti. Pogled mu polako putuje od mog lica prema nožnim prstima, a potom još sporije natrag istim putem. »Ti si u kupaćem kostimu«, kaže. Oči su mu zaustavljene negdje u predjelu između mog vrata i mojih prsiju. »Jesam.« Pogledam ga u oči i ono što vidim natjera me da se osjećam kao da uopće nemam ništa na sebi. Srce mi ubrza i duboko udahnem pokušavajući ga usporiti, ali ne djeluje. Prijeđe dlanovima čitavom dužinom mojih ruku, polako me privlačeći k sebi. Kada smo konačno dovoljno blizu, prisloni čelo na moje. Oči su mu plava vatra. Izgleda poput izgladnjelog čovjeka, kao da bi me mogao proždrijeti u jednom zalogaju. »Taj kostim«, započne. »... je stvarno uzak«, završim.

PRIRUČNIK O RIBAMA HAVAJSKOG KORALJNOG GREBENA

SKOK

IZNENADIM OLLYJA izravnim ulaskom u vodu. Kaže da sam poput djeteta koje bezglavo hrli prema stvarima, jer ne zna dovoljno da bi se bojalo. Poput djeteta mu isplazim jezik i odem još dublje u vodu, opremljena pojasom za spašavanje. Nalazimo se na Black Rocku, nazvanim tako zbog kamene litice vulkanskog porijekla koja je nastala hlađenjem lave što je klizila prema plaži i ostala stršati visoko prema nebu. U vodi stijene tvore koraljni greben u obliku polumjeseca koji smiruje valove i savršen je za ronjenje. Naš vodič na recepciji Fun in the Sun- a kaže da je plaža omiljena i među onima koji vole skokove u vodu. Voda je slana i hladna i ukusna i mislim da sam u prošlom životu možda bila sirena. Astronautica-sirena-arhitektica. Peraje i pojas drže me na vodi i treba mi samo nekoliko minuta da se naučim disati kroz masku. Osluškivanje pojačanog zvuka vlastitog disanja umiruje me i izaziva čudnu euforiju. Sa svakim dahom iznova dobivam potvrdu da nisam samo živa. Ja doslovno živim. Odmah primijetimo ribu humuhumunukunukuapua’a. Zapravo, vidimo ih mnoštvo. Valjda je to razlog da su autohtona havajska vrsta. Većina ribica okupljena je oko koraljnog grebena. Nikad nisam vidjela toliko intenzivne boje, ne samo plavu i žutu i crvenu, nego najdublju plavu i najsvjetliju žutu i krajnje jarko crvenu koje možete zamisliti. Podalje od koralja, sunčeve zrake tvore pravokutne oblike svjetlosti u

vodi.

Školice

srebrnih

ribica

plivaju

amo-tamo,

krećući

se

sinhronizirano kao da svima upravlja jedan mozak. Držeći se za ruke, otplivamo još dalje i ugledamo lelujave raže koje izgledaju poput gigantskih ptica s bijelim trbusima. Vidimo i dvije ogromne morske kornjače koje više djeluju kao da lete nego da plivaju. Razum mi govori da nas neće ozlijediti. Ipak, toliko su velike i tako je očito da pripadaju podmorskom svijetu – a ja ne – da se prestanem micati, ne želeći privući njihovu pažnju. Mogla bih tu ostati cijeli dan, ali Olly me u nekom trenutku povuče natrag prema obali. Ne želi da prvenstveno ja izgorim na podnevnom suncu. Na plaži se osušimo pod velikim drvetom. Osjećam Ollyjev pogled na sebi kad god on misli da ja ne primjećujem, ali nas dvoje pripadamo klubu onih koji se međusobno obožavaju – i ja njega potajno odmjeravam. Na sebi ima samo kupaće hlačice, tako da napokon imam pogled na glatke mišiće njegovih ramena i prsa i trbuha. Želim prstima zapamtiti svaki detalj tog pejzaža njegovog tijela. Zadrhtim, pa se omotam ručnikom. Olly pogrešno shvati moje drhtanje, pa mi se približi i prebaci svoj ručnik preko mojih ramena. Koža mu miriše na ocean i još nešto, nešto neodredivo, što ga čini Ollyjem. Iznenadim samu sebe željom da mu dodirnem prsa jezikom, da okusim sunce i sol s njegove kože. Otrgnem pogled od njegovog torza i potražim njegovo lice. Izbjegava moje oči i omota ručnik oko mene toliko čvrsto da mi se ne vidi ni milimetar kože, a onda se odmakne. Imam osjećaj da se drži na distanci. Sigurna sam da to nije ono što želim.

Pogleda prema litici s koje kupači, većinom tinejdžeri, skaču u ocean. »Želiš li skočiti sa stijene?« upita me sjajnih očiju. »Ne znam plivati«, podsjetim ga. »Malo utapanja nikome nije naškodilo«, kaže momak koji me jednom upozorio da je more nemilosrdno i nikad ne oprašta. Zgrabi me za ruku i potrčimo prema stijeni. Iz blizine stijene izgledaju kao tvrda, crna spužva. Pikaju za tabane i treba mi neko vrijeme da pronađem rupe za stopala pri svakom koraku, ali napokon se popnemo gore. Olly je nestrpljiv da skoči. Čak ni ne zastane da se divi pogledu. »Zajedno?« upita, gledajući dolje u svjetlucavu vodu. »Drugi put«, kažem. Kimne. »Ja ću prvi. Neću dopustiti da se utopiš.« Odbaci se visoko i daleko, i napravi kolut u zraku prije nego strelovito zaroni u vodu. Nekoliko sekundi kasnije pojavi se na površini i mahne mi. Odmahnem mu natrag te zatvorim oči kako bih razmislila o situaciji – skok sa stijene čini mi se kao pravi trenutak da razmislim o tome. Začudo, shvatim da zapravo ne želim puno razmišljati. Poput Ollyja samo želim skočiti. Potražim Ollyjevo lice u vodi i vidim da me čeka. S obzirom na ono što budućnost može donijeti sa sobom, skok s litice ne čini se nimalo strašnim.

SKOK U VODU SA STIJENE: UPUTE

ZACH

PO POVRATKU u hotel, Olly s telefona u sobi nazove prijatelja Zacha. Pola sata kasnije, on je već pred vratima. Zachov ten je tamne, zagasite boje, na glavi ima ogromne

dreadlockse i osmijeh koji je gotovo prevelik za njegovo lice. Odmah krene svirati zamišljenu gitaru i pjevati meni nepoznatu pjesmu. Olly se nasmiješi od uha do uha. Zach dramatično zamahuje glavom dok »svira«, a njegova kosa pleše uz ritam »glazbe«. »Zach!« kaže Olly i privuče ga u zagrljaj. Glasno se potapšu po leđima. »Sad sam Zaharija.« »Otkad?« upita Olly. »Otkad sam odlučio biti rokerski bog. To je Zaharija kao...« »Mesija«, priključim se, shvativši njegovu šalu. »Točno! Djevojka ti je pametnija od tebe.« Zacrvenim se i vidim da se i Olly zacrvenio. »Pa, to je bilo slatko«, kaže Zach smijući se i prebirući po zamišljenim žicama. Njegov smijeh podsjeti me na Carlin – neopterećen, mrvicu preglasan i pun veselja. Trenutno mi jako nedostaje. Olly se okrene prema meni. »Maddy, ovo je Zach.« »Zaharija.«

»Čovječe, neću te tako zvati. Zach, ovo je Maddy.« Zach mi primi ruku i poljubi je. »Drago mi je, Maddy. Puno toga sam čuo o tebi, ali nisam vjerovao da stvarno postojiš.« »To je OK«, kažem, gledajući u točku na ruci u koju me poljubio. »Nekim danima i ne postojim.« Ponovno se previše glasno nasmije i ulovim se kako se smijem zajedno s njim. »Prekrasno«, prekine nas Olly. »Hajdemo. Negdje postoji jedan loco

moco na kojem piše Maddyno ime.« Loco moco je brdo riže sa sosom prelivenom pljeskavicom na vrhu, i s dva pečena jaja povrh svega. Zach nas je odveo u lokalni restoran na kasni ručak. Sjedimo za stolom vani, ocean je udaljen samo kojih pedesetak metara od nas. »Ovo je najbolje mjesto«, kaže Zach. »Tu jedu domaći ljudi.« »Jesi li rekao roditeljima?« upita ga Olly između zalogaja. »Da ću biti rock-zvijezda ili da sam gay?« »I jedno i drugo.« »Ne.« »Osjećat ćeš se bolje kad to izađe na vidjelo.« »Nema sumnje, ali stupanj težine je mrvicu visok.« Zach mi pojasni. »Moji roditelji vjeruju u samo tri stvari: obitelj, obrazovanje i težak rad. Pod ‘obitelj’ mislim na muškarca, ženu, dvoje djece i psa. Pod ‘obrazovanje’ mislim na fakultet, a ‘težak rad’ sve što ne

uključuje umjetnost. Ili nadu. Ili snove o tome da postaneš rock-

zvijezda.« Vrati pogled na Ollyja a njegove smeđe oči sada su ozbiljnije nego prije. »Kako da im kažem da njihov prvijenac želi biti afroamerički Freddie Mercury?« »Sigurno nešto sumnjaju,« kažem. »Barem u ovaj dio o rock-

zvijezdi. Kosa ti ima četiri različite nijanse crvene.« »Misle da je to faza.« »Možda bi im mogao napisati pjesmu.« Odvali se od smijeha. »Sviđaš mi se«, kaže. »I ti meni«, odvratim. »Pjesmu možeš nazvati Ova jabuka pala je

daleko, daleko, daleko, daleko od stabla.« »Čak nisam siguran ni u to da sam jabuka«, kaže Zach smijući se. »Baš ste smiješni«, ubaci se Olly na rubu smijeha, ali očito je nečim zauzet »Čovječe, posudi mi mobitel«, kaže Zachu. Zach mu doda i Olly krene tipkati. »Što se s tobom događa? Tata ti je i dalje gad?« »Mislio si da će se promijeniti?« Ne skida pogled s mobitela. »Pa i nisam baš«, kaže Zach sliježući ramenima. Koliko toga zna o Ollyjevoj obitelji? Njegov tata je mnogo gori od gada. »Što je s tobom, Madeline? Što fali tvojim roditeljima?« »Samo smo ja i mama.« »Svejedno. Mora da nešto ne valja u vezi s njom.«

Moja mama, moja mama. Jedva sam i razmišljala o njoj. Mora da umire od brige. »Pa, mislim da svakome nešto fali, zar ne? Ali, moja mama je pametna, snažna i uvijek sam joj na prvom mjestu.« Znam da sam ih iznenadila jer nijedan ništa ne govori. Olly podigne pogled sa Zachovog mobitela. »Moraš joj reći da si dobro, Maddy.« Doda mi mobitel i ode do toaleta.

Od: Madeline F. Whittier Za: [email protected] Naslov: (bez naslova)

Je li moja kći s tobom? Je li dobro? Od: Madeline F. Whittier Za: [email protected] Naslov: (bez naslova)

Znam da je s tobom. Ne shvaćaš koliko je bolesna. Dovedi je kući. Od: Madeline F. Whittier Za: [email protected] Naslov: (bez naslova)

Molim te, reci mi gdje ste. Može se svakog trenutka ozbiljno razboljeti. Od: Madeline F. Whittier

Za: [email protected] Naslov: (bez naslova)

Znam gdje ste i lovim sljedeći let. Odmah ujutro sam tamo. Pazi na nju, molim te. Prestanem čitati, prislonim mobitel na prsa i zatvorim oči. Osjećam se krivom i uvrijeđenom i uspaničenom istovremeno. Vidjevši ovu njezinu brigu i bol, odmah poželim otići tamo i uvjeriti je da sam dobro. Taj dio mene želi da se ona osjeća sigurnom. Ali drugi dio mene, novi dio, nije spreman odreći se svijeta koji tek upoznajem. Uvrijedilo me to što je ušla u moj privatni e-mail. Uvrijedilo me to da Olly i ja sad imamo manje vremena nego što sam mislila. Oči su mi očito zatvorene predugo, jer me Zach upravo pita jesam li dobro. Otvorim oči i gucnem malo soka od ananasa, kimajući mu u znak potvrde. »Ne, stvarno. Osjećaš li se dobro? Olly mi je rekao...« »Rekao ti je da sam bolesna.« »Da.« »Dobro sam«, kažem, shvativši da doista tako i mislim. Osjećam se dobro. Osjećam se i više nego dobro. Pogledam u mobitel. Moram nešto odgovoriti.

Od: [email protected]

Za: Madeline F. Whittier Naslov: (bez naslova)

Molim te, nemoj brinuti, mama. I molim te, nemoj dolaziti. Stvarno sam OK, a ovo je i moj život. Volim te. Uskoro se vidimo.

Pošaljem mejl i vratim mobitel Zachu. Stavi ga u džep i zagleda se u mene. »I stvarno si kupila tablete preko interneta?« upita me. Još uvijek sam potresena zbog maminih poruka i brinem se da Olly i ja nećemo imati dovoljno vremena jedno za drugo, tako da nisam spremna čuti vlastitu laž koja izlazi iz njegovih usta. Učinim upravo ono što ne treba činiti kad nekome lažeš: ne gledam ga u oči. Uzvrpoljim se i pocrvenim. Zaustim kako bih objasnila, ali nikakvo objašnjenje mi ne pada na pamet. Do trenutka kad sam ga napokon pogledala u oči, Zach je već shvatio istinu. »Hoćeš li mu reći?« upitam. »Ne. I sam već dugo lažem o sebi. Znam kako je to.« Preplavi me olakšanje. »Hvala ti«, kažem. On samo kimne. »Što bi se dogodilo da priznaš roditeljima?« upitam. Odmah odgovori. »Natjerali bi me da biram. A ja ne bih odabrao njih. Ovako svi pobjeđuju.«

Zavali se natrag u stolcu i ‘zasvira’. »Svaka čast Rolling Stonesima, ali moj prvi album zvat će se Između Rock and Rolla i Hard Placea. Što misliš o tome?« Smijem se. »To je užasno.« Ponovno se uozbilji. »Možda odrasti znači razočarati one koje volimo.« To nije pitanje, a ja ionako nemam odgovor. Okrenem glavu i promatram kako nam Olly prilazi. »Sve OK?« upita prije nego me poljubi u čelo pa u nos, a zatim i u usta. Odlučim da mu neću reći o skorašnjem maminom posjetu. Jednostavno ćemo morati iskoristiti ovo vrijeme koje nam je preostalo. »Nisam se nikad bolje osjećala u životu«, kažem. Zahvalna sam što barem o tome ne moram lagati.

MURPHYJEV KREVET

VEĆ JE KASNO poslijepodne kad napokon stignemo natrag u hotel. Olly upali sva svjetla i stropni ventilator, a zatim napravi sako na krevetu. Legne na jednu stranu, pa se prebaci na drugu »Ovo je moja strana«, kaže, pokazujući na lijevu stranu najbližu vratima. »Ja spavam na lijevoj strani«, doda. »Tako da znaš. Za ubuduće.« Sjedne i pritisne madrac dlanovima. »Znaš ono kad sam rekao da je Murphyjev krevet vrhunac udobnosti? Povlačim to.« »Jesi li nervozan?« Izleti mi. Upalim svjetiljku s desne strane kreveta. »Ne«, kaže brzo. Otkotrlja se, padne sa strane na pod i ostane ondje. Sjednem na rub kreveta i za probu poskočim nekoliko puta. Madrac zacvili. »Zašto spavaš na lijevoj strani ako spavaš sam?« upitam. Legnem na krevet. U pravu je. Užasno je neudobno. »Možda zbog iščekivanja«, kaže. »Iščekivanja čega?« Ne odgovori, pa se prevrnem i provirim prema njemu. Leži na leđima s jednom rukom prebačenom preko očiju. »Društva«, kaže. Zacrvenim se. »Ti si nepopravljivi romantik«, kažem.

»Naravno. Naravno.« Utonemo u tišinu. Iznad nas ventilator nježno širi topao zrak sobom. S druge strane vrata čujemo zvukove dizala i tihi žamor glasova u prolazu. Prije samo nekoliko dana, činilo mi se da bi jedan jedini dan proveden vani bio sasvim dovoljan, ali sad kad sam dobila taj jedan, želim ih još. Nisam sigurna ni hoće li mi vječnost biti dovoljna. »Da«, kaže Olly nakon nekog vremena. »Nervozan sam.« »Zašto?« Udahne zrak, ali ne čujem kako ga ispušta. »Nikad prema nikome nisam osjećao ovo što osjećam prema tebi.« Ne izgovori to tiho. Štoviše, kaže to preglasno kroz bujicu riječi koje kao da su odavno željele izaći van. Podignem se na laktove, legnem, opet se podignem. Zar mi to razgovaramo o ljubavi? »Ni ja se nikad nisam ovako osjećala«, šapnem. »Ali tebi je drukčije.« U glasu mu osjetim frustraciju. »Zašto? Kako?« »Tebi je sve prvi put, Maddy, ali meni nije.« Ne shvaćam. Samo zato što je prvi put, ne znači da je manje stvarno, zar ne? Čak i svemir ima svoj početak. Šuti. Što više razmišljam o onome što je rekao, sve više se uznemirujem. Ali onda shvatim da on ne pokušava umanjiti moje

osjećaje. Samo je uplašen. S obzirom na moje manjkave opcije, što ako sam njega izabrala jer mi se prvi ponudio? Udahne. »U glavi znam da sam i prije bio zaljubljen, ali ne osjećam se tako. Biti zaljubljen u tebe je bolje nego onaj prvi put. Imam osjećaj kao da je prvi i zadnji put i jedini put uopće.« »Olly«, kažem. »Kunem ti se da poznajem svoje srce. To je jedna od rijetkih stvari koje mi nisu potpuno nove.« Popne se na krevet i ispruži ruku. Uvučem se pored njega, stavim glavu u udubinu u obliku moje glave između njegovog vrata i ramena. »Volim te, Maddy.« »Volim te, Olly. Voljela sam te i prije nego što sam te upoznala.« Zaspimo sklupčani jedno uz drugo, bez riječi, puštajući svijet da proizvodi buku još neko vrijeme jer nijedna druga riječ više nije važna.

SVE TE RIJEČI

BUDIM

SE POLAGANO,

tromo, sve dok ne shvatim što smo učinili.

Pogledam na sat. Spavali smo više od sat vremena. Jedva da imamo vremena, a potrošili smo ga na spavanje. Ponovno pogledam na sat. Deset minuta za tuširanje i drugih deset za pronalazak savršenog mjesta na plaži s kojeg možemo promatrati svršetak našeg prvog i posljednjeg zajedničkog dana. Prodrmam Ollyja i požurim se obući. U kupaonici kliznem u haljinu univerzalne veličine. Univerzalna je jer donji dio leprša naokolo, dok je gornji dio toliko elastičan da bi skoro svatko stao u nju. Odrekavši se gumica raspustim kosu, a ona u kovrčama padne niz moja ramena i leđa. U zrcalu mi koža ima topli smeđi odsjaj, a oči svjetlucaju. Ja sam slika i prilika zdravlja. Olly sjedi na ogradi naše terase. Njegov položaj izgleda nestabilno, iako se objema rukama drži za ogradu. Podsjetim samu sebe da on ima savršenu kontrolu nad svojim tijelom. Kad me ugleda, osmijehne se, ali to je više od osmijeha. Dok oštrim pogledom prati moj prilazak, to jest Olly, ali i nije Olly. Svjesna sam svakog pojedinog vibrirajućeg živca u tijelu. Kako to postiže običnim pogledom? Imam li i ja isti učinak na njega? Zaustavim se kod staklenih kliznih vrata i promotrim ga. Nosi usku crnu majicu, crne kratke hlače i crne sandale. Anđeo Smrti na odmoru.

»Dođi ovdje«, kaže i ja se ugnijezdim među njegova koljena. Ukoči se i još čvršće se uhvati za ogradu. Udahnem njegov svježi miris i pogledam ga. Oči su mu bistre, poput ljetno plavog jezera. Prislonim usne na njegove. On skoči s ograde potisnuvši me prema stolu. Prije nego se snađem, pripijena sam uz njega, a on me ljubi uz uzdahe. Razdvojim usne i ljubimo se dok ne ostanem bez daha, dok se moj dah ne stopi s njegovim. Ruke su mi na njegovim ramenima, na vratu, u kosi. Ruke ne znaju kako se zaustaviti. Naelektrizirana sam. Želim sve i želim to sada. On prekine poljubac i stojimo ondje, isprekidano dišući, čela i nosovi nam se dodiruju, njegove ruke prečvrsto mi stišću bokove, moje ruke su na njegovim prsima. »Maddy.« Njegov pogled je pitanje i ja kažem da. Zato što nikada nije ni bilo drugog odgovora. »A što je sa zalaskom sunca?« upita. Zavrtim glavom. »I sutra će ga biti.« Izgleda kao da mu je laknulo, i ja ne mogu odoljeti da se ne nasmijem. Povede me unatrag u sobu kroz balkonska vrata, sve dok nam listovi ne dodirnu krevet. Sjednem. Odmah ponovno ustanem. Bilo je jednostavnije skočiti s Black Rocka nego ovo. »Maddy, ne moramo to činiti.« »Ne. Želim. To je ono što želim.« On kimne i stisne oči, kao da se sjetio nečega. »Moram ići kupiti...« Odmahnem glavom. »Ja ih imam.« »Što ti imaš?« upita me, očito ne shvaćajući.

»Kondome, Olly. Ja ih imam.« »Ti ih imaš.« »Da«, kažem, a cijelo tijelo mi pocrveni. »Kad?« »U suvenirnici. Četrnaest i devedeset devet. Tamo ima svega.« Pogleda me kao da sam malo čudo, ali zatim se njegov osmijeh pretvori u nešto više. Ja sam na leđima, a njegova ruka skida mi haljinu. »Skini je. Skini je«, kaže. Iskoprcam se da kleknem i povučem je preko glave. Zadrhtim na toplom zraku. »I ovdje imaš pjegice«, kaže, klizeći prstima preko vrhova mojih grudi. Pogledam dolje kako bih se uvjerila i oboje se nasmijemo. Stavi ruku na moj goli struk. »Ti si hrpa dobrih stvari umotana u jednu dobru stvar.« »Hm, i ti isto«, kažem nerazgovijetno. Sve riječi u mojoj glavi zamijenjene su jednom – »Olly«. Skine majicu preko glave i moje tijelo zavlada mojim razumom. Pređem jagodicama prstiju preko glatkih i čvrstih mišića na njegovim prsima, uronim u udoline na njima. Moje usne slijede isti put, kušaju i miluju. On legne na leđa i umiri se, dopušta mi da istražujem, a ja poljupcima probijam put kroz taj njegov krajolik, sve dolje do nožnih prstiju i natrag. Žudnja da ga ugrizem je neodoljiva i ja joj se ne mogu

oduprijeti. Ugriz ga gume preko ruba, pa on preuzme. Tijelo mi gori ondje gdje me ne dodiruje, i bukti ondje gdje me dodiruje. Sklupčamo se. Isprepleteni smo usnama i rukama i nogama i tijelima. Podigne se iznad mene i ostanemo bez riječi, a zatim smo spojeni i gibamo se u tišini. Spojeni smo i ja znam sve tajne svemira.

MADELINEIN RJEČNIK

beskrajan, prid – odlika stanja u kojemu ne znaš gdje završava jedno tijelo, a gdje počinje drugo; vrlo velik, ogroman, nesaglediv:

Naša sreća je Whittier]

beskrajna.

[2015.,

VIDLJIV SVIJET

PREMA TEORIJI Velikog praska, svemir je nastao u jednom trenutku – iz kozmičke kataklizme rodile su se crne rupe, smeđi patuljci, materija i crna materija, energija i tamna energija. Rodile su se galaksije i zvijezde i mjeseci i sunca i planeti i oceani. Teško je vjerovati u to – u ideju da je vrijeme postojalo i prije nas. Vrijeme prije vremena. U početku nije bilo ničega. A zatim je postalo sve.

OVO VRIJEME

OLLY SE SMIJEŠI. Ne može prestati. Upućuje mi svaku moguću varijantu osmijeha koja postoji i ja moram poljubiti njegove nasmijane usne. Jedan poljubac vodi k novih deset, sve dok naše ljubljenje ne prekine glasno kruljenje Ollyjevog trbuha. Odvojim usne od njegovih. »Trebali bismo nešto pojesti.« »Osim tebe?« Poljubi mi donju usnu, a zatim je nježno zagrize. »Ukusna si, ali nejestiva.« Sjednem i privučem deku na grudi. Nisam potpuno spremna da ponovno budem gola, unatoč našoj intimnosti. Za razliku od mene, Olly nije nimalo stidljiv. U jednom pokretu ustaje iz kreveta i hoda po sobi potpuno gol. Zavalim se natrag na uzglavlje i jednostavno ga promatram kako se kreće, čista gracioznost i lakoća. Nema više mračnog anđela smrti. Sve je drukčije i sve je isto. Još uvijek sam Maddy. Olly je i dalje Olly. Ipak nekako smo oboje više od toga. Poznajem ga na nov način. I osjećam da on mene poznaje, također.

Restoran se nalazi na samoj plaži, a naš stol gleda na ocean. Kasno je – devet navečer – pa ne možemo vidjeti plavetnilo vode, samo bijelu pjenu valova koji pristižu na plažu. Čujemo taj šum ispod zvukova glazbe i žamora koji nas okružuju.

»Misliš li da imaju humuhumuiju na menimeniju?« Olly zafrkava. Kroz šalu govori da želi pojesti sve ribe koju smo vidjeli dok smo ronili. »Pretpostavljam da ne poslužuju ribu koja je njihov državni simbol«, kažem. Oboje umiremo od gladi zbog mnoštva proteklih aktivnosti, pa naručimo sva predjela koja imaju na meniju: poke (tuna marinirana u soja umaku), polpete od rakova, hrskave škampe s kokosovim mrvicama, jastučići od tijesta punjeni s mesom jastoga i Kalua svinjetinu. Ne prestajemo se dodirivati za vrijeme obroka. Dodirujemo se između zalogaja i gutljaja soka od ananasa. On mi dodiruje vrat, obraze, usne. Ja mu dodirujem prste, podlaktice, prsa. Otkad smo se onako intimno dodirivali, više ne možemo prestati. Primaknemo stolice kako bismo sjedili što bliže jedno drugome. On drži moju ruku u svom krilu ili ja držim njegovu u svom. Gledamo se i smijemo bez razloga. Ili ne bez razloga, nego zato što je svijet odjednom postao čudesan. To što smo se upoznali, zaljubili, spojili, to je nešto što nijedno od nas nije moglo zamisliti ni u svojim najluđim snovima. Olly naruči još jednu porciju tjestenine punjene mesom jastoga. »Zbog tebe sam jako gladan«, zapjevuši i podigne obrve. Dodirne mi obraz i ja se zacrvenim u njegovim rukama. Sada jedemo puno sporije. To nam je zadnji slijed. Možda ako samo ostanemo sjediti ovdje, ako zanemarimo prolaznost vremena, onda ovaj savršeni dan nikad neće završiti. Na odlasku, konobarica nam govori da ih opet uskoro posjetimo, i Olly obećava da hoćemo.

Ostavimo za sobom svjetla restorana i krenemo prema mračnoj plaži. Iznad nas, oblaci su prekrili mjesec. Izujemo se, priđemo blizu ruba vode i uronimo prste u hladni pijesak. Noćni valovi razbijaju se o obalu snažnije i glasnije nego oni dnevni. Što dalje odmičemo, vidimo sve manje ljudi, sve dok se ne pojavi osjećaj da smo napustili civilizaciju. Olly nas povede prema suhom pijesku i pronađemo mjesto za sjesti. Uzme mi ruku i poljubi dlan. »Tata nam se ispričao kad ju je prvi put udario.« Izgovori rečenicu u jednom dahu. Potrebna mi je sekunda da shvatim o čemu govori. »Plakao je.« Noć je toliko mračna da uopće ne vidim kako trese glavom, samo osjećam. »Posjeli su nas zajedno i on je rekao da mu je žao. Rekao je da se neće ponoviti. Sjećam se da je Kara bila toliko ljuta da ga nije htjela ni pogledati. Znala je da je lažljivac, ali ja sam mu vjerovao. I mama, također. Rekla nam je da zaboravimo na to. Rekla je: ‘Vaš otac prolazi kroz teško razdoblje.’ Rekla je da mu je oprostila i da bismo trebali i mi.« Pusti moju ruku. »Nije ju udario slijedećih godinu dana. Previše je pio. Vikao je na nju. Vikao je na sve nas. Ali prošlo je jako dugo prije nego ju je ponovno udario.« Zadržim dah na trenutak i pitam ono što sam već dugo htjela pitati. »Zašto ga ne napusti?« On frkne kroz nos i glas mu otvrdne. »Misliš da je nisam pitao.« Legne u pijesak i stavi ruke pod glavu. »Mislim da bi ga napustila da ju

je tukao češće. Da je bio samo malo veći gad, možda bismo napokon otišli. Ali njemu je uvijek žao, a ona mu uvijek povjeruje.« Stavim ruke na njegov trbuh jer mi je potreban dodir. Mislim da je i njemu potreban, ali on se pridigne i sjedne, privuče koljena na prsa i osloni laktove na njih. Njegovo tijelo oblikuje kavez u koji ja ne mogu ući. »Što kaže kad je pitaš?« »Ništa. Ne želi o tome razgovarati. Prije je govorila da ćemo shvatiti kad odrastemo i kad i sami budemo u vezi s nekim.« Iznenađena sam ljutnjom u njegovu glasu. Nisam nikad mislila da bi se ljutio na majku. Na oca da, ali na nju ne. Opet frkne. »Ona kaže da ljubav čini ljude ludima.« »Vjeruješ li u to?« »Da. Ne. Možda.« »Ne možeš iskoristiti sve odgovore«, kažem. Nasmiješi se u mraku. »Da, vjerujem u to.« »Zašto?« »Ovdje sam na Havajima s tobom. Nije mi bilo lako ostaviti ih ondje s njim.« Zatomim krivnju prije nego se pojavi. »Vjeruješ li ti u to?« upita. »Da. Definitivno.« »Zašto?«

»Evo me na Havajima s tobom«, kažem, ponavljajući njegove riječi. »Nikad ne bih napustila kuću da nije bilo tebe.« »Onda«, kaže. Ispruži noge i primi me za ruku. »Što ćemo sada?« Na to pitanje ne znam odgovor. Jedino u što sam sigurna je to da mi ovo što sam ovdje s Ollyjem, što imam mogućnost voljeti ga i biti voljena, znači sve, baš sve. »Trebaš ih napustiti«, kažem. »Nisi siguran ondje.« Kažem mu to jer on to ne zna. I on je zatočen uspomenama na ljubav, na bolja vremena, kao što je i njegova majka. A to nije dovoljno. Naslonim glavu na njegovo rame i zajedno promatramo skoro sasvim mračan ocean. Promatramo način na koji se voda povlači i prevrće i udara po pijesku, pokušavajući izlizati zemlju. Čak i kad u tome ne uspije, ona se iznova povlači i udara u obalu, kao da je prvi put i kao da ne postoji sljedeći i kao da je ovaj put jedini koji se računa.

SPIRALA

KRAJ

NETKO

ME STAVIO

u vruću pećnicu i zaključao vrata. Netko me polio

kerozinom i zapalio šibicu. Polagano se budim s tijelom u vatri, prožetim plamenom. Plahte su hladne i vlažne. Utapam se u znoju. Što mi se događa? Prođe trenutak prije nego shvatim da je mnogo, mnogo stvari krenulo krivo. Drhtim. To je više od drhtanja. Nekontrolirano se tresem i glava me

boli. Moj mozak stišće se u škripcu. Bol se širi prema van i izbija u živce iza mojih očiju. Tijelo mi je svježa modrica. Čak me i koža boli. Na prvu pomislim da sanjam, ali moji snovi nikad nisu ovako lucidni. Pokušavam se uspraviti kako bih navukla pokrivač, ali ne mogu. Olly još uvijek spava i leži na njemu. Ponovno se pokušavam uspraviti, ali bol probija duboko u moje kosti. Škripac oko mog mozga steže se još više, a tu je i šiljak za led koji nasumično ubada meko meso. Pokušavam vikati, ali grlo mi je suho, kao da sam danima i danima vrištala. Bolesna sam.

I više nego bolesna. Umirem. Oh, Bože. Olly. Ovo će mu slomiti srce. Budi se upravo dok to pomišljam. »Maddy?« pita u mraku. Uključi noćnu svjetiljku, a moje oči gore. Smjesta zatvaram oči i pokušavam se okrenuti na drugu stranu. Ne želim da me vidi ovakvu, ali već je prekasno. Gledam kako mu se lice mijenja od zbunjenosti, preko shvaćanja, sve do nevjerice. Zatim i užasa. »Žao mi je«, govorim ili pokušavam reći, ali mislim da riječi ne prelaze preko mojih usana. Dotiče mi lice, vrat, čelo. »Isuse«, govori, iznova i iznova. »Isuse.« Povlači prekrivač i hladnije mi je nego što sam ikad mislila da je moguće. »Isuse, Maddy, ti goriš.« »Hladno«, promucam i on izgleda još užasnutiji. Prekrije me i primi moju glavu, ljubi mi vlažne obrve, usne. »Dobro si«, kaže. »Bit ćeš dobro.« Nisam dobro, ali lijepo od njega što to govori. Tijelo mi pulsira od boli i čini mi se da mi grlo otiče i zatvara se. Nemam dovoljno zraka. »Trebam hitnu pomoć«, čujem kako govori.

Okrećem glavu uokolo. Kako je došao na tu stranu sobe? Gdje smo? On je na mobitelu. Govori o nekome. Nekome bolesnome. Netko je bolestan. Umire. Hitna pomoć. Tablete ne djeluju. On govori o meni. Plače. Ne plači. Kara će biti dobro. Tvoja mama će biti dobro. Ti ćeš biti dobro. Krevet tone. Ja sam u živom pijesku. Netko me pokušava izvući. Njegove ruke su vruće. Zašto su toliko vruće? Nešto svijetli u njegovoj drugoj ruci. Njegov mobitel. Govori nešto, ali njegove riječi su nerazumljive. Nešto. Mama. Tvoja mama. Da. Mama. Trebam mamu. Već je na putu ovamo. Nadam se da je blizu. Zatvaram oči i stišćem njegove prste. Vrijeme mi je isteklo.

USKRSNULA

NE SJEĆAM SE puno toga, samo niza zbrkanih slika. Vozila hitne pomoći. Uboda u nogu. Pa još jednog. Injekcije adrenalina da mi pokrene srce. Zavijanja sirene odnekud izdaleka, a onda vrlo blizu. Plavog i bijelog bljeskanja televizora gore, visoko u kutu sobe. Cjelodnevnog i cjelonoćnog bipkanja i treptanja monitora koji te nadziru. Žena i muškaraca u bijelim uniformama. Stetoskopa i igala i antiseptika. Zatim tog mirisa mlaznog goriva, tog mirisa koji me pozdravio i prije, cvjetnog lančića i hrapavog prekrivača dvaput omotanog oko mene... i zašto je sjedalo uz prozor bitno kad su sjenila na njemu navučena? Sjećam se maminog lica i kako bi od njenih suza bilo moguće stvoriti ocean. Sjećam se kako su Ollyjeve plave oči pocrnjele. Ja sam svoje zatvorila zbog tuge i olakšanja i ljubavi koje sam tamo vidjela. Na putu sam kući. Ondje ću ostati zatočena zauvijek. Živa sam, ali to ne želim biti.

PONOVO ZAPRIMLJENA

MAMA

JE PRETVORILA

moju sobu u bolnički odjel. Poduprta sam

jastucima u krevetu i priključena na infuziju. Okružena sam monitorima. Ne jedem ništa osim želea. Svaki put kad se probudim, ona je kraj mene. Dodiruje mi čelo i priča mi. Ponekad se pokušavam koncentrirati, razumjeti što govori, ali zvukovi su izvan mog dohvata. Probudim se ponovno kasnije (satima? danima?), a ona stoji iznad mene, mršteći se na medicinski obrazac na kojemu prati moje stanje. Zatvorim oči i napravim inventuru svog tijela. Ništa me ne boli, ili preciznije, ništa me previše ne boli. Provjeravam glavu, grlo, noge. Sve je u redu. Ponovno otvaram oči i vidim je kako me priprema na spavanje. »Ne!« uspravim se prebrzo. Zavrti mi se u glavi i muka mi je, istovremeno. Želim reći: Dobro sam, ali nikakav zvuk ne izlazi iz mene. Pročistim grlo i pokušam ponovno. »Molim te, nemoj me više tjerati na spavanje.« Na kraju krajeva, trebam biti budna ako ću već biti živa. »Jesam li okej?« pitam. »Dobro si. Bit ćeš dobro«, govori. Glas joj drhti dok se na kraju ne slomi. Podignem se u sjedeći položaj i pogledam je. Koža joj je blijeda, gotovo prozirna, i previše zategnuta preko lica. Plava vena, koja izgleda bolno, proteže joj se od kose do očnog kapka. Vidim i druge plave vene

ispod kože njenih podlaktica i zglobova ruke. Ima preplašene oči nekoga tko je svjedočio nečemu strašnom, pune nevjerice, oči osobe koja čeka dolazak još većih strahota. »Kako si mogla to učiniti sebi? Mogla si umrijeti«, šapuće. Približi se, privine obrazac na grudi. »Kako si to mogla učiniti meni? Nakon svega.« Želim nešto reći. Otvaram usta kako bih rekla, ali ništa ne izlazi. Moja krivnja je ocean u kojem se utapam. Nakon što je otišla ostajem u krevetu. Ne ustanem kako bih se protegnula. Okrenem lice od prozora. Zbog čega žalim? Najprije zbog toga što sam izašla. Što sam vidjela svijet i zaljubila se u njega. Što sam se zaljubila u Ollyja. Kako sada mogu živjeti do kraja života u ovom balonu znajući što sve propuštam? Zatvorim oči i pokušam zaspati, međutim, ne da mi mira prethodna slika maminog lica, ona očajnička ljubav u njenim očima. Zaključujem da je ljubav užasna, doista užasna stvar. Voljeti nekoga toliko jako koliko mama voli mene to je kao da vam se srce nalazi izvan tijela, bez kože, bez kostiju, bez ičega da ga zaštiti. Ljubav je užasna a gubitak ljubavi je još gori. Ljubav je užasna i ne želim imati ništa s njom.

OTPUŠTENA, DRUGI DIO

Srijeda, 18:56 Olly: isuse, gdje si bila? Olly: jesi dobro? Madeline: Da. Olly: što kaže tvoja mama? Olly: hoćeš biti dobro? Madeline: Dobro sam, Olly. Olly: pokušao sam te posjetiti, ali tvoja mama mi nije dopustila Madeline: Ona me pokušava zaštiti. Olly: znam Madeline: Hvala što si mi spasio život. Madeline: Žao mi je što sam te uvukla u sve to. Olly: ne trebaš mi zahvaljivati Madeline: Ipak, hvala ti. Olly: Jesi sigurna da si dobro? Madeline: Molim te, nemoj me to više pitati. Olly: žao mi je. Madeline: Ne treba ti biti. Kasnije, 21:33 Olly: lijepo je da se možemo opet dopisivati Olly: pantomima ti nije jača strana Olly: reci nešto

Olly: znam da si razočarana Maddy ali barem si živa Olly: pričat ćemo s tvojom mamom kad ti bude bolje, možda mogu doći u posjet Olly: znam da ovo nije nešto, ali bolje išta nego ništa Kasnije, 00:05 Madeline: Išta nije bolje nego ništa. Apsolutno je gore od ništa. Olly: što? Madeline: Misliš da se možemo vratiti na ono što je bilo? Madeline: Želiš se ponovno vratiti u dekontaminaciju, kratke posjete bez dodirivanja i poljubaca i bez budućnosti? Madeline: Hoćeš reći da ti je to dovoljno? Olly: bolje je nego ništa Madeline: Ne, nije. Prestani to govoriti. Kasnije, 02:33 Olly: što je s tabletama? Madeline: tabletama? Olly: djelovale su nekoliko dana. možda će ih s vremenom poboljšati Olly: maddy? Madeline: Nije bilo tableta. Olly: kako to misliš? Madeline: Nikad ih nije ni bilo. Rekla sam ti to kako bi pošao sa mnom. Olly: lagala si mi? Olly: ali mogla si umrijeti i ja bih za to bio kriv Madeline: Ti nisi odgovoran za mene. Kasnije, 03:42

Madeline: Željela sam sve, Olly. Željela sam tebe i cijeli svijet. Željela sam baš sve. Madeline: Ne mogu više ovako. Olly: ne možeš kako? Madeline: Nema više poruka. Nema više e-mailova. Previše je teško. Ne mogu se vratiti natrag. Mama je bila u pravu. Život je prije bio bolji. Olly: bolji za koga? Olly: nemoj ovo raditi Maddy Olly: moj život je bolji kad si ti u njemu Madeline: ali moj nije.

ŽIVOT JE KRATAK™

MADELINEIN SPOJLER

NEVIDLJIVI ČOVJEK, RALPH ELLISON Spojler: Ako te nitko ne može vidjeti, onda ne postojiš.

GEOGRAFIJA

U

BESKRAJNOM SAM

polju ispunjenom crvenim makovima. Cvjetovi na

tankim zelenim stabljikama dosežu mi do visine struka i toliko su crveni da se čini kao da krvare. U daljini vidim Ollyja, a potom njih dvojicu, i onda nekoliko Ollyja maršira prema meni. Nose gas maske i drže policijske lisice i gaze po makovima crnim čizmama dok koračaju prema meni, tihi i odlučni. San me ne napušta. Plovim kroz dan budna, ali kao da sanjam, pokušavajući ne misliti na Ollyja. Trudim se ne misliti o danu kad sam ga vidjela prvi puta. Kako je izgledao – kao da je s drugog planeta. Trudim se ne misliti na kuglof, stoj na glavi i poljupce i baršunasti pijesak. Kako su drugi i treći i četvrti poljubac jednako nevjerojatni kao i onaj prvi. Trudim se ne misliti na njegove kretnje u meni i naše zajedničko kretanje. Trudim se ne misliti na njega, jer ako popustim, morat ću misliti i kako sam prije samo nekoliko dana bila povezana s njim i sa svijetom. Morat ću misliti na svu nadu koju sam imala. Kako sam samu sebe prevarila misleći da sam čudo. Kako me svijet, kojemu sam toliko željela pripadati, nije prihvatio. Moram pustiti Ollyja. Naučila sam svoju lekciju. Ljubav te može ubiti i ja bih radije bila živa nego da živim tamo vani.

Jednom sam rekla Ollyju da poznajem svoje srce bolje nego išta drugo na svijetu, a to je i dalje istina. Poznajem sva mjesta u svom srcu, samo su im se nazivi promijenili.

KARTA OČAJA

ŽIVOT JE KRATAK™

MADELINEIN SPOJLER STRANAC, ALBERT CAMUS U OČEKIVANJU GODOTA, SAMUEL BECKETT MUČNINA, JEANPAUL SARTRE

Spojler: Sve je ništa.

OZNAČI SVE, IZBRIŠI

PRETVARANJE

SVAKIM DANOM sve sam jača. Ništa me ne boli, osim srca, ali trudim se da ga ne koristim. Rolete držim spuštene. Čitam knjige. Egzistencijalne ili nihilističke. Nemam strpljenja za knjige koje se pretvaraju da život ima smisla. Nemam strpljenja za sretne završetke. Ne razmišljam o Ollyju. Šalje mi e-mailove koje brišem bez da sam ih pročitala. Nakon dva tjedna dovoljno sam ojačala da nastavim s nekim predavanjima. Još dva tjedna i sposobna sam nastaviti sa svim predavanjima. Ne razmišljam o Ollyju. I dalje brišem njegove e-mailove. Mama me i dalje pokušava dovesti u red. Kruži nada mnom. Brine se i uzrujava i rukovodi. Sad, kad sam jača, ponovno me nagovara na naše večeri majke i kćeri. Poput Ollyja, želi da se vratimo na ono što je bilo nekad. Ne uživam u tim našim zajedničkim večerima – zapravo, ne uživam ni u čemu – ali pristajem zbog nje. Izgubila je još više na težini. Zabrinuta sam i ne znam kako da joj pomognem, pa igram Fonetik i počasni pictionary i gledam filmove i pretvaram se. Ollyjevi e-mailovi prestali su stizati. »Zamolila sam Carlu da se vrati«, kaže nakon jedne večere. »Mislila sam da joj više ne vjeruješ.«

»Ali vjerujem tebi. Naučila si svoju lekciju na teži način. Neke stvari jednostavno moraš proživjeti sama.«

PONOVNI SUSRET

IDUĆEG DANA Carla bane na vrata. Upadne u sobu još više naglo nego inače i pretvara se kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. Odmah me stisne u zagrljaj. »Žao mi je«, kaže. »Za sve sam ja kriva.« Ukočim se u njenom zagrljaju, ne želim se raspasti pred njom. Ako zaplačem, sve će postati stvarno. Doista ću morati živjeti ovaj život. Doista više nikad neću vidjeti Ollyja. Pokušavam se suzdržati, ali ne mogu. Ona je mekani jastuk, idealan za plakanje. Jednom kad počnem, ne prestajem plakati barem sat vremena. Ona je skroz mokra, a ja više nemam suza. Mogu li se iscrpiti suze, pitam se? Odgovorim na vlastito pitanje s još malo plakanja. »Kako ti je mama?« upita me nakon što konačno prestanem. »Ne mrzi me.« »Mame ne znaju mrziti svoju djecu. One ih previše vole.« »Ali trebala bi. Užasna sam kći. Učinila sam groznu stvar.« Još malo suza iscuri, ali ih Carla obriše rukom. »A tvoj Olly?« Odmahnem glavom. Carli bih rekla sve, ali ovo ne mogu. Srce mi je previše ranjeno i želim zadržati tu bol kao podsjetnik.

Ne želim pustiti sunce da ga obasja. Ne želim da zacijeli. Jer ako se to desi, doći ću u iskušenje da ga ponovno koristim.

Vratimo se u uobičajenu rutinu. Svaki dan je kao onaj prije njega i ne razlikuje se od onog koji slijedi. Ana voli Milovana. Radim na maketi knjižnice sa stepenicama koje poput onih na slikama M. C. Eschera završavaju u pola koraka i ne vode nigdje. Izvana čujem buku, a zatim i piskutavi zvuk. Ovaj put odmah znam o čemu je riječ. Isprva ne odem do prozora. Ali zato Carla ode i prepričava mi što vidi. To je kombi za selidbe tvrtke Dva brata. Braća izlaze iz kombija i vade kolica i prazne kutije i ljepljivu traku. Razgovaraju s mamom. Kara i Olly su ondje. Tate nema na vidiku, kaže Carla. Ne mogu se oduprijeti znatiželji i nacrtam se pored prozora, promatrajući iza zavjese. Carla je u pravu. Nigdje nema Ollyjevog tate. Olly i Kara i mama djeluju užurbano. Ulaze i izlaze iz kuće, ostavljaju zapakirane kutije ili hrpe plastičnih vreća na trijemu kako bi ih radnici unijeli u kamion. Nitko ne govori. Čak i odavde vidim da je mama nervozna. Svakih nekoliko minuta Olly zastane, privuče je u zagrljaj i potapša je po leđima. Kara im se ne pridruži. Puši bez skrivanja i otresa cigarete na trijem. Trudim se da mi Olly ne bude u centru pažnje, ali to je nemoguće. Moje srce ne mari za ono što mozak misli. Točno vidim trenutak kad on osjeti moj pogled. Zastane i okrene se. Pogledi nam se sretnu. Drukčije je nego prvi put. Prvi je put u pitanju bila mogućnost. Čak i tad je dio mene znao da ću ga zavoljeti.

Ovaj put riječ je o sigurnosti. Već znam da ga volim i znam da neću prestati. Podigne ruku i mahne. Pustim zavjesu, okrenem se i prislonim se leđima na zid, duboko dišući. Poželim da mogu izbrisati posljednje mjesece druženja s njim. Ostala bih u svojoj sobi. Čula bih kako kamion pišti, ali ostala bih na svom bijelom kauču u svojoj bijeloj sobi i čitala nove novcate knjige. Sjećala bih se vlastite prošlosti, a zatim bih se sjetila da je ne ponovim.

NA STRAŽI U SUSJEDSTVU BR. 3

PET SLOGOVA

MJESEC DANA KASNIJE, odmah poslije Božića, i njegov otac odseli. Kroz prozor promatram kako nosi samo nekoliko kutija prema kombiju za selidbe. Nadam se samo da ne ide tamo gdje su Olly i Kara i mama otišli. Danima zurim u tu kuću, pitajući se kako i dalje može izgledati isto, tako čvrsto i poput prave kuće, kad unutra nema nikoga tko bi je pretvorio u dom. Pričekam još nekoliko dana prije nego pročitam emailove što ih je Olly slao. Još uvijek su u pretincu za smeće, kao što sam i znala da će biti.

Od: genericuser033 Za: Madeline F. Whittier ([email protected]) Predmet: poskočica br. 1 Poslano: 16. listopada, 20:07

bila jednom djevojka madeline srce mi nabila na klin pitam se dok umirem (ako i to smijem) što se još rimuje s madeline?

Od: genericuser033 Za: Madeline F. Whittier ([email protected]) Predmet: poskočica br. 2 Poslano: 17. listopada, 20:03

u balonu živjela jedna djeva a iz nje nevolja ko munja sijeva Ipak joj srce dadoh i sad sam ostadoh jer slomi ga lako ko da pjesmu pjeva

Smijem se do suza. Vjerojatno sam ga jako uznemirila kad mi je umjesto haikua poslao poskočice. Ostali njegovi e-mailovi nisu tako poetični. Piše kako nagovara mamu da potraži pomoć i kako pokušava spasiti Karu od nje same. Nije siguran koji razgovor s mamom je napokon upalio. Možda kad je rekao da on više ne može biti dio te obitelji ako ona ostane. Ponekad morate napustiti ljude koji vas najviše vole. Rekao joj je i za mene i o tome koliko sam bolesna i kako sam bila spremna učiniti sve samo da bih živjela. Kaže da ona misli da sam hrabra.

NJEGOV POSLJEDNJI MEJL JE HAIKU

Od: genericuser033 Za: Madeline F. Whittier ([email protected]) Predmet: haiku br.1 Poslano: 31. listopada, 21:07

pet slogova tu a ovdje još sedam njih volim te maddy

OVDJE I SADA

OLLYJEVA

MATEMATIKA

kaže da se budućnost ne može predvidjeti.

Ispada da ne možete predvidjeti ni prošlost. Vrijeme teče u oba smjera – i naprijed i natrag – a ono što se događa sada i ovdje mijenja i jedan i drugi.

SAMO ZA MOJE OČI

Od: Dr. Melissa Francis Za: [email protected] Predmet: Rezultati testiranja – SAMO ZA VAŠE OČI Poslano: 29. prosinca 2014., 08:03

Gđice Whittier, Vjerojatno me se ne sjećate. Ja sam dr. Melissa Francis. Bila sam nekoliko sati zadužena za vas u Memorijalnoj bolnici Maui na Havajima prije dva mjeseca. Smatrala sam da je vrlo važno da vam se direktno obratim. Morate znati da sam detaljno proučila vaš slučaj. Vjerujem da nemate, kao i da nikad niste ni imali, SCID. Znam da vjerojatno zvuči šokantno. U prilogu vam šaljem rezultate nekoliko testiranja i preporučujem da se obratite nekome za drugo (i treće) mišljenje. Vjerujem da biste trebali potražiti još nekog liječnika, pored vaše majke, koji bi provjerio moje rezultate. Liječnici nikad ne bi trebali liječiti članove svoje obitelji. Prema mom profesionalnom mišljenju, na Havajima ste prošlog mjeseca imali napad miokarditisa izazvan virusnom infekcijom. Vjerujem da je vaš imunološki sustav posebno osjetljiv s obzirom na ono što sam mogla saznati o načinu na koji ste odrastali. Molim vas, slobodno me kontaktirajte ako budete imali bilo kakvih pitanja. Sretno. Srdačan pozdrav, dr. Melissa Francis

ZAŠTITA

PROČITALA SAM e-mail šest puta prije nego su slova oblikovala riječi i riječi oblikovale rečenice koje mogu razumjeti, ali čak i tada mi je značenje svih riječi zajedno izmicalo. Prelazim na privitak u kojemu su rezultati laboratorijskih testova. Svi moji brojevi su prosječni – ni pretjerano visoki, ni pretjerano niski.

Naravno da je tu neka greška. Naravno da ovo nije u redu. Dr. Francis zamijenila je moj karton s tuđim. Postoji još jedna Madeline Whittier. Ona je neiskusna doktorica. Svijet je nemamo okrutan. Vjerujem da je sve ovo točno, ali ipak... Printam e-mail, laboratorijske nalaze i ostalo. Zamrznuta sam kao u usporenom filmu. Vrijeme se ne ubrzava, niti usporava. Riječi na ispisu ne razlikuju se od onih na ekranu, ali imaju veću težinu. Provodim sat vremena pretražujući na internetu svaki test, pokušavajući razumjeti što znači svaki od njih. Naravno da mi internet ne može reći jesu li ovi rezultati točni, ne može mi reći jesam li ja savršeno prosječna tinejdžerica ili savršeno prosječnog zdravlja. I znam. Ja znam da je greška. Ipak, noge me vode niz stubište i kroz blagovaonicu do maminog kućnog ureda. Nije tamo i nije u boravku. Idem prema njenoj sobi i lagano kucam, a ruke mi se tresu. Ne javlja se. Čujem puštanje vode. Vjerojatno se u svojoj kupaonici sprema za krevet. Kucam ponovno, glasnije.

»Mama«, dozivam je dok okrećem kvaku. Ona upravo izlazi iz kupaonice i gasi svjetlo dok ja ulazim. Njeno mimo i mršavo lice pretvara se u široki osmijeh kad me ugleda. Njene jagodične kosti su oštre i izražene na njenom uskom licu. Tamni kolutovi, koje sam joj ja stavila ispod očiju, izgleda da su postali trajni. Nije našminkana i njena kosa je opuštena oko ramena. Crna svilena pidžama visi s njene tanke figure. »Bok, dušo«, kaže ona. »Jesi li došla na tulum u pidžamama?« Njeno lice je puno nade i poželim reći da. Ulazim u sobu, mašući papirima. »Od doktorice s Mauija.« Ponovno pogledam ime, iako ga znam. »Dr. Melissa Francis. Jesi li je upoznala?« Da je nisam pozorno gledala, ne bih možda ni primijetila, ali ona se ukočila. »Srela sam puno doktora na Mauiju, Madeline.« Glas joj je drhtav. »Mama, žao mi je...« Ona podiže ruku pokazujući mi da stanem. »Što je, Madeline?« Priđem još jedan korak bliže. »Ovo pismo. Ona, dr. Francis, misli da nisam bolesna.« Gleda u mene kao da ništa nisam rekla. Ne govori ništa već neko vrijeme i počinjem sumnjati jesam li joj uopće išta rekla. »O čemu to govoriš?« »Ona misli da ja nemam SCID. Misli da ga nikad nisam ni imala.« Mama se spušta na rub kreveta. »Oh, ne. Jesi li me zato došla vidjeti?«

Njen glas je mekan, sažaljiv. »Probudila ti je nadu, zar ne?« Pokazuje mi da priđem i sjednem pokraj nje. Uzima mi pismo iz ruku i obgrli me. »Žao mi je, ali to nije istina«, kaže. Padnem u njeno naručje. U pravu je. Probudile su mi se nade. Njen zagrljaj mi godi. Osjećam se toplo, zaštićeno i sigurno. »Žao mi je što si to vidjela. To je tako neodgovorno.« »U redu«, kažem joj na ramenu. »Znala sam da je greška. Nisam se ponadala.« Odmiče se kako bi mi pogledala u oči. »Naravno da je greška, draga.« Oči joj se pune suzama i ponovno me privuče u zagrljaj. »SCID je tako rijedak i tako kompliciran, dušo. Ne razumiju ga svi. Toliko je različitih verzija i svaka osoba reagira različito.« Ponovno se odmiče i gleda me u oči kako bi bila sigurna da slušam i da razumijem. Njen govor usporava se i ton glasa postaje suosjećajan – njen glas liječnice. »Vidjela si to i sama, zar ne? Bila si dobro neko vrijeme i onda gotovo umrla na hitnoj pomoći. Imunološki sustavi su vrlo komplicirani.« Mršti se na papire u ruci. »A ova dr. Francis ne zna tvoju cijelu medicinsku anamnezu. Ona vidi samo male fragmente. Ona nije bila s tobom cijelo ovo vrijeme.« Još se više namršti. Ova greška uzrujava je više nego mene. »Mama, u redu je«, kažem. »Svakako nisam u to povjerovala.« Mislim da me nije čula. »Morala sam te zaštititi«, kaže.

»Znam, mama.« Ne želim više razgovarati o ovome. Vraćam se u njen zagrljaj. »Morala sam te zaštititi«, kaže u moju kosu. I taj posljednji »morala sam te zaštititi« natjera me da dio mene ušuti. Postoji nesigurnost u njenom glasu koju ne očekujem i ne mogu objasniti. Pokušavam se povući da vidim njeno lice, ali ona se čvrsto drži uz mene. »Mama«, kažem, povlačeći se snažnije. Pušta me, milujući mi lice slobodnom rukom. Namrštim se na nju. »Mogu li ih dobiti?« pitam, misleći na papire u njenoj ruci. Pogleda dolje i djeluje zbunjeno jer su se našli baš u njenoj ruci. »Ne trebaju ti«, govori, ali mi ih vraća. »Želiš li da napravimo tulum u pidžamama?« pita ponovno, tapšući krevet. »Osjećat ću se bolje ako ostaneš sa mnom.« Ali ja nisam sigurna da želim.

MADELINEIN REČNIK

sumnja, ž – 1. istina u koju ne vjeruješ, ne možeš vjerovati, ne želiš vjerovati: Njena sumnja

u majku drži je budnom cijelu noć \ U njoj je sve više bujala sumnja da joj se cijeli svijet smije [2015., Whittier]

IDENTITET

CARLA UPRAVO ulazi na vrata, a već skačem na nju s pismom. Čita ga i njene oči šire se sa svakom rečenicom. Hvata me za podlakticu. »Odakle ti ovo?« »Nastavi čitati«, kažem. Tablice i mjerenja njoj će značiti više nego što su značili meni. Gledam njeno lice i pokušavam razumjeti što se događa u mom svijetu. Očekivala sam da će odbaciti pismo kao moja mama, ali njena reakcija je... drukčija. »Jesi li ovo pokazala mami?« Kimnem, šutke. »Što je rekla?« »Da je u pitanju greška.« Šapućem, skrivajući se od zvuka vlastitog glasa. Pogledava moje lice neko vrijeme. »Moramo otkriti«, kaže. »Otkriti što?« »Je li ovo točno ili nije.« »Kako bi moglo biti točno? To bi značilo...« »Psst, psst. Još uvijek ne znamo ništa.«

Još uvijek ne znamo ništa? Naravno da znamo. Znamo da sam bolesna. Da mi nije dopušteno napustiti kuću ni u smrtnoj boli. Oduvijek sam to znala. To je ono što jesam. »Što se događa?« zahtijevam objašnjenje. »Što skrivaš od mene?« »Ne, ne. Ništa ja ne skrivam.« »Što ti to znači?« Uzdiše, dugo, duboko i umorno. »Kunem se da ne znam ništa. Ali ponekad posumnjam.« »Posumnjaš u što?« »Ponekad mislim da tvoja mama možda nije u pravu. Možda se nikad nije oporavila od onoga što se dogodilo tvom tati i bratu.« Kisik u prostoriji zamijenjen je nečim drugim, nečim razrijeđenim, nečim što se ne može udisati. Vrijeme se sada usporilo i imam neku vrstu suženja vidnog polja. Zidovi su preblizu i Carla se udaljuje od mene, smanjena je figura na kraju vrlo dugačkog hodnika. Suženje vidnog polja dovodi do vrtoglavice. Nestabilna sam na nogama i osjećam mučninu. Trčim u kupaonicu i pokušavam povratiti u umivaonik, ali to je uzalud. Carla ulazi dok lice umivam vodom. Stavlja ruku na moja leđa i ja tonem pod tom težinom. Ja sam nebitna. Ponovno sam Ollyjeva djevojka duh. Pritišćem porculan umivaonika rukama. Ne mogu podignuti oči prema ogledalu jer neću prepoznati djevojku koja me u njemu gleda. »Moram biti sigurna«, promumljam čudnim glasom.

»Daj mi koji dan«, govori i pokušava me privući u zagrljaj, ali joj ne dopuštam. Ne želim utjehu ili zaštitu. Ja samo želim istinu.

DOKAZ ŽIVOTA

SVE STO

TREBAM

učiniti je otići spavati – utišati um, opustiti tijelo, i

zaspati. Bez obzira koliko to željela, san ne dolazi. Mozak mi je u nepoznatoj sobi i zamke vrebaju iza svih vrata. Carlin glas vrti mi se u glavi. Možda se nikad nije oporavila od

onoga što se dogodilo. Što sve to zapravo znači? Gledam na sat. Jedan ujutro. Sedam sati prije Carlinog povratka. Napravit ćemo pretrage krvi i poslati ih specijalistu za SCID kojega sam pronašla. Sedam sati. Zatvaram oči. Otvaram ih opet. 1:01 ujutro. Ne mogu čekati da odgovori dođu k meni. Moram ih pronaći sama. Moram uložiti nevjerojatan napor kako bih odšetala, a ne otrčala do maminog ureda. Sigurna sam da spava, ali ne smijem riskirati i probuditi ju. Uhvatim kvaku i u jednom groznom trenutku pomislim kako će vrata biti zaključana i da ću morati čekati, a ne mogu čekati. Ali kvaka se okreće i soba me pušta unutra kao da me čekala, kao da je znala da ču doći. Njen ured je normalan, ni previše uredan, ni previše neuredan. Nema jasnih znakova pomućenog uma. Ludi, zbrkani, kaotični zapisi ne pokrivaju svaki centimetar zida. Obilazim veliki stol u sredini prostorije. Ima ugrađen ormarić za dokumente i tu počinjem. Ruke mi se tresu, nije da samo drhte, nego mi se stvarno tresu, poput potresa kojeg samo ja osjećam.

Moja mama je pedantna i ekstravagantna po pitanju čuvanja dokumenata. Sve je sačuvala i treba mi više od sat vremena samo da prođem kroz nekoliko dokumenata. Tu su računi manjih i većih kupnji, ugovori o najmu, porezni dokumenti, garantni listovi i upute za korištenje. Sačuvala je čak i ulaznice za kino. Konačno, u stražnjem dijelu pronalazim što tražim: debeli crveni fascikl s oznakom »Madeline«. Pažljivo ga izvlačim i smjestim se na podu. Zapisi o mom životu počinju s njenom trudnoćom. Pronalazim preporuke za prenatalne vitamine, ultrazvuke, fotokopirane posjete liječniku. Pronalazim rukom pisanu karticu s dva kvadratića za ispuniti, jedan za dječaka, drugi za djevojčicu. Označena je djevojčica. Moj rodni list je ovdje. Dok pretražujem, ne treba mi puno da shvatim da sam često bila bolesno dijete. Pronalazim izvještaje pedijatrijskih posjeta zbog osipa, alergija, ekcema, prehlada, temperatura i dvije upale uha, sve to prije nego sam napunila četiri mjeseca starosti. Pronalazim uputnice specijalistima za savjetovanje o dojenju i spavanju dojenčeta. Sa šest mjeseci starosti, mjesec dana prije nego su poginuli tata i brat, primljena sam u bolnicu sa respiratornim sincicijskim virusom (RSV). Ne znam što je to i radim si mentalnu zabilješku kako bih to pretražila na internetu. Bilo je dovoljno ozbiljno da su me tri dana ostavili na bolničkom liječenju. I tu prestaje njeno pedantno vođenje evidencije. Pronalazim ispis s

weba o sincicijskom virusu. Zaokružila je dio koji objašnjava da je virus mnogo ozbiljniji kod osoba kompromitiranog imunološkog sustava.

Pronalazim

fotokopiranu

prvu

stranicu

članka

o

SCID-u

iz

medicinskog časopisa. Njene bilješke na marginama su nečitke. Iza toga je jedan posjet alergologu i tri odlaska različitim imunolozima. Svaki od njih zaključuje da nema znakova bolesti. I to je sve. Kopam kroz ormarić kako bih pronašla još dokumenata. Nema smisla da je ovo ovdje sve. Gdje su rezultati testiranja? Morao bi biti i četvrti imunolog, zar ne? Gdje je dijagnoza? Gdje su konzultacije i druga mišljenja? Morao bi postojati još jedan debeli crveni fascikl. Pretražujem dokumente po treći put. I četvrti. Istresam ostale fascikle na pod i pretražujem po njima. Lovim nešto kroz papire na njenom stolu. Palcem listam njene medicinske časopise tražeći označene dijelove. Dišem prebrzo dok trčim preko sobe do polica za knjige. Povlačim knjige, pretresam ih, držeći ih za korice, želeći da nešto ispadne – zaboravljeni laboratorijski nalaz, službena dijagnoza. Ne pronalazim ništa. Ali ništa nije dokaz. Možda je dokaz negdje drugdje. Već iz prvog pokušaja pogodim njenu lozinku – Madeline. Provodim dva sata gledajući u svaki dokument na njenom računalu. Tražim nešto u njenoj povijesti pretraživanja. Gledam datoteku za smeće. Ništa. Ništa. Gdje je dokaz života kojeg sam živjela?

Pravim sporu piruetu u sredini sobe. Ne vjerujem dokazima vlastitih očiju. Ne vjerujem da ne vidim. Kako može biti ništa? Kao da je moja bolest izmišljena iz previše razrijeđenog zraka što ga udišem. To nije istina. Ne može biti. Zar je moguće da nisam bolesna? Moj um bježi od ovog načina razmišljanja. Možda čuva ostale dokumente u svojoj spavaćoj sobi? Kako se nisam toga sjetila ranije? 5:23 je ujutro. Mogu li čekati da se probudi? Ne. Vrata se upravo otvaraju dok im prilazim. »Tu si«, govori mi s jasnim olakšanjem u glasu. »Zabrinula sam se. Nisi bila u svojoj sobi.« Ulazi u sobu i oči joj se šire gledajući kaos koji nas okružuje. »Jesmo li imali potres?« pita. Na kraju shvaća da nered nije uzrokovan prirodnom katastrofom. Okreće se prema meni, zbunjena. »Dušo, što se događa?« »Jesam li bolesna?« pitam. Krv mi glasno udara u ušima. »Što si rekla?« »Jesam li bolesna?« ovaj put govorim glasnije. Njen rastući bijes nestaje sa zabrinutošću. »Osjećaš li se bolesno?« Pruža ruku da me dodirne, ali je odgurujem. Od bolnog izraza na njenom licu, osjetim laganu mučninu ali inzistiram. »Ne, nisam na to mislila. Imam li SCID?« Njena zabrinutost mijenja se u očaj i lagano sažaljenje. »Zar i dalje pričaš o onom pismu?« »Da«, govorim. »I Carla se slaže. Rekla je da ti možda nisi dobro.«

»Što ti to znači?« Za što je, zapravo, optužujem? »Gdje je sva dokumentacija?« zahtijevam. Udiše duboko, kako bi se smirila. »Madeline Whittier, o čemu pričaš?« »Imaš papire za sve, ali ovdje nema ničega o SCID-u. Zašto ništa ne mogu naći?« Grabim crveni fascikl s poda i gurnem ga njoj. »Imaš sve ostalo.« »O čemu pričaš?« pita. »Naravno da je sve tu.« Nisam sigurna što sam očekivala da će reći, ali ovo nisam. Vjeruje li ona stvarno da je sve tu? Čvrsto privine fascikl na grudi, kao da ga pokušava učiniti dijelom sebe. »Jesi li sve pažljivo pregledala? Ja sve čuvam.« Krene prema stolu i napravi na njemu mjesta. Gledam je kako istražuje dokumentaciju, premješta papire, rukom ravna stranice kojima to ne treba. Nakon nekog vremena pogleda u mene. »Jesi li ih ti uzela? Znam da su bili ovdje.« Glas joj je dubok, prožet zbunjenošću i strahom. I u tom trenutku sam sigurna. Nisam bolesna i nisam nikad ni bila.

VANI

TRČIM

IZ UREDA.

Hodnik se proteže ispred mene i nema mu kraja. U

zračnoj sam komori i bez daha. Vani sam i ne čujem svoje disanje. Ne čujem svoje srce. Povraćam prazninu iz želuca. Žgaravica mi prži grlo. Plačem i svježi jutarnji zrak hladi suze na mom licu. Smijem se i hladnoća mi ispunjava pluća. Nisam bolesna. Nikad nisam bila bolesna. Preplavljuju me sve emocije koje sam držala pod kontrolom tijekom dvadeset i četiri sata. Nada i očaj, iščekivanje i žaljenje, radost i ljutnja. Kako je moguće osjećati jednu emociju i njenu suprotnost istovremeno? Borim se u crnom oceanu, s prslukom za spašavanje na prsima, nogama usidrena za dno. Mama me sustiže. Lice joj je ruševina straha. »Što to radiš? Što to radiš? Moraš ući unutra.« Moj vid se sužava i držim je u vidokrugu. »Zašto, mama? Zašto moram ući?« »Zato što si bolesna. Ovdje ti se mogu dogoditi loše stvari.« Pruža ruke prema meni da me privuče, ali ja se otrgnem od nje. »Ne. Neću natrag unutra.« »Molim te«, preklinje. »Ne mogu izgubiti i tebe. Ne, nakon svega.«

Gleda u mene, ali ja bez sumnje znam da me uopće ne vidi. »Izgubila sam ih. Izgubila sam tvog oca i izgubila sam tvog brata. Ne mogu izgubiti i tebe. Jednostavno ne mogu.« Lice joj se potpuno raspada u dijelove. Koje god strukture su držale dijelove zajedno, popuštaju u naglom i katastrofalnom neuspjehu. Slomljena je. Već dugo je slomljena. Carla je bila u pravu. Nikad se nije oporavila od njihove smrti. Govorim nešto. Ne znam što, ali ona nastavlja pričati. »Ubrzo nakon njihove smrti jako si se, jako razboljela. Jako si teško disala i ja sam te odvezla na hitan prijem, gdje smo morale ostati tri dana. I oni nisu znali što nije u redu. Rekli su da je vjerojatno alergija. Dali su mi popis stvari koje treba izbjegavati, ali ja sam znala da je u pitanju nešto drugo, nešto više od toga.« Kima glavom. »Znala sam da je nešto više od toga. Morala sam te

zaštititi. Ovdje vani svašta ti se može dogoditi.« Pogleda oko sebe. »Svašta ti se može ovdje dogoditi. U svijetu.« Trebala bih suosjećati. Ali to nije ono što osjećam. Bijes u meni raste i gura sve ostalo. »Ja nisam bolesna«, vrištim. »Nikad nisam bila bolesna. Ti si ta koja je bolesna.« Probijam zrak pred njenim licem. Gledam kako se povlači u sebe i nestaje. »Uđi unutra«, šapuće. »Ja ću te zaštititi. Ostani sa mnom. Ti si sve što imam.«

Njena bol je beskrajna. Pada preko ruba svijeta. Njena bol je mrtvo more. Njena bol je tu zbog mene, ali ja to više ne mogu podnijeti.

BAJKE

NEKOĆ DAVNO živjela je djevojka čiji je cijeli život bio laž.

PRAZNINA

SVEMIR KOJI nastane u tren oka, jednako tako može u tren oka i nestati.

POČECI I KRAJEVI

PROLAZE

ČETIRI DANA.

Jedem. Pišem zadaću. Ne čitam. Mama hoda

okolo u stanju pomućene svijesti. Ne mislim da ona razumije što se dogodilo. Čini se da shvaća da se za nešto mora iskupiti, ali nije sigurna za što. Ponekad pokušava razgovarati sa mnom, ali ja to ignoriram. Jedva je mogu pogledati. Jutro nakon što sam saznala istinu, Carla je odnijela uzorke moje krvi specijalistu za SCID, dr. Chaseu. U njegovom uredu čekamo da nas prozovu. Iako znam što će reći, strepim od stvarne medicinske potvrde. Tko ću biti ako nisam bolesna? Sestra proziva moje ime i zamolim Carlu da ostane u čekaonicu. Iz nekog razloga, želim ove vijesti čuti sama. Dr. Chase stoji dok ulazim. Izgleda upravo kao na fotografijama s interneta – stariji bijelac sijede kose i bistrih crnih očiju. Gleda me s mješavinom suosjećanja i znatiželje. Pokazuje mi da sjednem i čeka da to učinim kako bi i on sjeo. »Vaš slučaj«, počinje i zaustavlja se. On je nervozan. »U redu«, kažem. »Već znam.« Otvara fascikl na stolu, odmahuje glavom kao da je još uvijek zbunjen rezultatima. »Prošao sam nekoliko puta kroz ove nalaze. Dao

sam kolegama da ih pregledaju kako bih bio potpuno siguran. Vi niste bolesni, gospođice Whittier.« Zastane i čeka moju reakciju. Kimnem glavom prema njemu. »Ja to već znam«, ponovim. »Carla – odnosno, sestra Flores – upoznala me s vašom anamnezom.« Studiozno prelistava nekoliko stranica, pokušavajući izbjeći reći ono što ipak govori. »Kao doktor, vaša majka bi to trebala znati. Zasigurno, SCID je veoma rijetka bolest koja se javlja u mnogo oblika, ali vi nemate nijedan, ni jedan jedini znak koji ukazuje na ovu bolest. Da je istražila, napravila bilo koji test, znala bi to.« Soba nestaje i ja sam u bezličnom bijelom krajoliku, istočkanom otvorenim vratima koja ne vode nikamo. On me s iščekivanjem gleda dok se konačno vraćam u svoje tijelo. »Oprostite, jeste li nešto rekli?« pitam. »Jesam. Sigurno imate neka pitanja za mene.« »Zašto sam se razboljela na Havajima?« »Ljudi se razbole, Madeline. Ljudi normalnog zdravlja stalno se razbolijevaju.« »Ali srce mi je stalo.« »Da. Posumnjao sam na upalu srčanog mišića. Također sam razgovarao s dežurnom liječnicom na Havajima. Ona je posumnjala na isto. Uglavnom, u nekom trenutku u vašem životu ste vjerojatno preboljeli neku virusnu infekciju koja je oslabila vaše srce. Jeste li

osjetili neku bol u predjelu srca ili teškoće disanja dok ste bili na Havajima?« »Da«, kažem polako, prisjećajući se stiskanja srca koje bih rado zaboravila. »Pa, upala srčanog mišića čini se kao najvjerojatnije objašnjenje.« Nemam drugih pitanja, bar ne za njega. Ustajem. »Puno vam hvala, dr. Chase.« On također ustaje, uznemiren je i čini se nervozniji nego ranije. »Još jedna stvar prije nego odete.« Ponovno sjedam. »Zbog okolnosti u kojima ste odrastali, mi nismo sigurni u kakvom je stanju vaš imunološki sustav.« »Što to znači?« »Mislimo da nije dovoljno razvijen, kao kod male djece.« »Malog djeteta?« »Vaš imunološki sustav nije bio izložen uobičajenim virusnim i bakterijskim infekcijama s kojima se susrećemo u životu. Nije imao prilike steći iskustvo u borbi s ovim infekcijama. Nije imao vremena ojačati.« »Dakle, ja sam još uvijek bolesna?« Naginje se natrag u svoju stolicu. »Nemam pravi odgovor za vas. Za nas je ovo neistraženo područje. Nikad nisam čuo za ovakav slučaj. To može značiti da ćete obolijevati češće od ljudi za zdravim imunološkim sustavom. Ili može značiti da, kad se razbolite, možete biti ozbiljno bolesni.«

»Kako ću znati?« »Mislim da nema načina kako znati. Preporučujem vam oprez.« Dogovaramo tjedne kontrolne preglede. Govori mi da idem polagano u svom početku upoznavanja svijeta – neka izbjegavam gužvu, neuobičajenu hranu, iscrpljujuće fizičke aktivnosti. »Svijet neće nikamo pobjeći«, govori mi dok izlazim.

NEMA JE VIŠE

IDUĆIH

NEKOLIKO DANA

provodim tražeći više informacija, nešto da

objasnim što se dogodilo meni i što se dogodilo mojoj majci. Želim dnevnik njenih misli ispisanih čitljivim rukopisom. Želim njeno ludilo jasno iscrtano, kako bih pratila njegovu povijest i moju povijest. Želim detalje i objašnjenja. Želim znati zašto i zašto i zašto. Želim znati što se dogodilo, ali ona mi to ne može reći. Previše je bolesna. Što i kad bi mogla? Bi li to išta promijenilo? Bih li shvatila? Bih li mogla razumjeti dubinu žalovanja i straha koji su je mogli dovesti do toga da mi oduzme cijeli moj život? Dr. Chase govori mi da misli da joj je potreban terapeut. On misli da će trebati puno vremena kako bi bila u stanju reći mi što se točno dogodilo, ako se to ikada uopće i dogodi. On pretpostavlja da je patila od nekog oblika živčanog sloma nakon što su umrli moj otac i brat. Carla koristi sve svoje snage uvjeravanja, pokušavajući me nagovoriti da ne napustim kuću. Ne samo zbog mame, već i zbog mene. Moje zdravstveno stanje još je uvijek nepoznato. Razmišljam poslati e-mail Ollyju, ali toliko je vremena prošlo. Lagala sam mu. On je vjerojatno nastavio dalje. Vjerojatno je našao nekoga. Nisam sigurna da mogu izdržati još jedno slomljeno srce. I što bih rekla? Skoro pa nisam bolesna?

Na kraju me Carla uvjerava da ostanem s mamom. Kaže da sam ja bolja osoba. Ja baš nisam sigurna. Tko god da sam ja bila prije nego sam otkrila istinu – ta osoba je umrla.

PRVI TJEDAN A. D.

IMAM PRVI kontrolni pregled kod dr. Chasea. Preporučuje oprez. Stavljam lokot na vrata spavaće sobe.

DRUGI TJEDAN A. D.

TREĆI TJEDAN A. D.

MAMA POKUŠAVA ući u moju sobu, ali vrata sobe su zaključana, i ja sam unutra. Ona odlazi. Radim skice e-mailova koje ne pošaljem Ollyju. Dr. Chase mi i dalje preporuča oprez.

ČETVRTI TJEDAN A. D.

SVAKI ZID u svojoj sobi ofarbam u drugu boju. Onaj uz prozor je blijedo žute boje maslaca. Police su narančaste boje zalaska sunca u kontrastu zida plavog kao perje pauna. Zid uz moje uzglavlje je boje lavande, a četvrti je obojen crnom bojom po kojoj se može pisati kredom. Mama kuca na moja vrata, ali ja se pravim da ju ne čujem. Ona odlazi.

PETI TJEDAN A. D.

NARUČUJEM PRAVO CVIJEĆE za staklenik. Reprogramiram filtere za zrak i otvaram prozore. Kupujem pet zlatnih ribica i svima dajem ime Olly i puštam ih u fontanu.

ŠESTI TJEDAN A. D.

DR. CHASE USTRAJE na tome da je za mene još prerano da bih se upisala u srednju školu. Previše djece s previše bolesti. Carla i ja ga nagovaramo ga neka mi učitelji dolaze kući ako nisu bolesni. Oklijeva, ali na kraju pristane.

MADELINEINA MAMA

dr Margaret Stevenson Služba za obiteljsku psihijatriju 33 Bluff Avenue, Santa Monica, CA 23.02. 2016, 16:19 Zavedeno: 26. 02.2016,20:30 Str. 1 od 1

PACIJENT: Pauline Whittier (ž/51)

SAŽETAK: Pacijentica se napokon uspjela sjetiti noći kad su joj umrli muž i sin. Još uvijek o tome priča u sadašnjem vremenu. Jasno je da još uvijek treba raditi na tome. TRANSKRIPT

Jeste li znali da policajci dodiruju svoje oružje kada su nervozni? To je tik. Primijetila sam to na hitnom prijemu, svaki put kad dovedu nekog člana bande ili lopova. Mislim da ih smiruje dodirivanje oružja. Dvoje od njih je došlo kasnije, nakon što se to dogodilo. Jedan policajac. Jedna policajka. Policajka je razgovarala i cijelo vrijeme dodirivala svoj pištolj. Zvala me gospođo. Mislim da je htjela da sama pogodim o čemu je riječ da ona ne mora izgovoriti naglas. Ja sam liječnica. Navikla sam prenositi loše vijesti, ona nije. Nastavljala je govoriti. Rekla mi je što se dogodilo, ali ja više nisam bila ondje. Opet sam bila u dječjoj sobi s Maddy. Masirala sam joj trbuh. Opet je bila bolesna. Stalno je bila bolesna. Upale uha. Proljev. Bronhitis. Policajka je nastavljala govoriti, a ja sam samo htjela da prestane. Htjela sam da sve stane. Da nema više dječjeg plača, bolesti, bolnica, smrti. Kad bi sve samo stalo, kada bi se bar jednom zaustavilo. FD: EM

CVIJEĆE ZA ALGERNONA

TJEDAN DANA KASNIJE, Carla i ja gledamo kako g. Waterman ide preko travnjaka do svog auta. Zagrlila sam ga prije odlaska. Bio je iznenađen, ali nije propitkivao, samo mi je uzvratio zagrljaj kao da je to potpuno normalno. Ostajem vani još nekoliko minuta nakon što je otišao, a Carla čeka sa mnom. Ona pokušava pronaći način na koji će nježno slomiti moje već slomljeno srce. »Nego«, započinje. Znam što će reći. Pripremala se to reći cijeli dan. »Nemoj me ostaviti, Carla. Još uvijek te trebam.« Osjećam njene oči na sebi, ali ne mogu podnijeti da je pogledam. Ona ne osporava ono što sam rekla, samo uzima moju ruku u svoju. »Ako me zaista, ali stvarno zaista trebaš, ostat ću.« Stišće mi prste. »Ali ne trebaš me više.« »Uvijek ću te trebati.« Ne pokušavam zaustaviti suze. »Ali ne kao prije«, govori nježno. Naravno da je u pravu. Ne trebam je uz sebe osam sati dnevno. Ne trebam konstantnu njegu. Ali što ću bez nje? Suze mi se pretvaraju u glasne jecaje, a ona me drži u svom zagrljaju i dopušta da plačem dok ne završim.

»Što ćeš raditi?« Briše mi suze svojim dlanovima. »Mogla bih se vratiti poslu u bolnici.« »Jesi li već rekla mojoj mami?« »Jutros.« »Što je rekla?« »Zahvalila se što sam se brinula o tebi.« Ne pokušavam sakriti mrštenje. Drži me za obraz. »Kad ćeš u svom srcu pronaći mjesto da joj oprostiš?« »Ono što je učinila je neoprostivo.« »Bila je bolesna, dušo. Još uvijek je bolesna.« Odmahujem glavom. »Oduzela mi je cijeli moj život.« Čak mi se i sada, razmišljajući o svim godinama koje sam izgubila, čini da stojim na rubu ogromne provalije u koju bih mogla upasti i nikad se ne vratiti. Carla me trgne natrag u sadašnjost. »Ne cijeli tvoj život«, govori. »Imaš ga još mnogo pred sobom.« Ulazimo unutra. Pratim je uokolo, gledam je kako pakira svoje stvari posljednji put. »Jesi li ikada pročitala Cvijeće za Algemonai?« upitam. »Jesam.« »Svidjela ti se?«

»Ne. Nije moj tip knjige. Nema dovoljno nade u njoj.« »Plakala si zbog nje, zar ne?« Odmahuje glavom, ali onda priznaje. »OK, jesam, plakala sam kao malo dijete.« Obje se smijemo.

POKLON

TJEDAN DANA KASNIJE, mama kuca na moja vrata. Ostajem gdje jesam, na kauču. Ponovno kuca, upornije. Moja zlovolja raste. Nisam sigurna da će se naš odnos ikada popraviti. Teško mi je oprostiti joj kad ona ne razumije u potpunosti počinjeni zločin. Naglo otvaram vrata upravo dok se sprema pokucati opet. »Sad nije pravo vrijeme«, govorim. Ona se trgne, ali me nije briga. Želim je povrijediti opet i opet. Moja ljutnja nikad nije daleko. Očekivala sam da će izblijedjeti s vremenom, ali još uvijek je tu, ispod površine stvari. Hvata dah. »Donijela sam ti nešto.« Glas joj je piskutav i zbunjen. Prevrćem očima. »Ti misliš da će poklon pomoći?« Znam da sam je opet povrijedila. Poklon se trese u njenim rukama. Uzimam ga jer želim da razgovor završi. Želim se zaključati daleko od nje, da ne osjećam sažaljenje ili suosjećanje ili bilo što. Okreće se da ode, ali zastaje. »I dalje te volim, Madeline. I ti mene još uvijek voliš. Imaš cijeli život ispred sebe. Nemoj ga potrošiti. Oprosti mi.«

KRAJ JE POČETAK JE KRAJ

OTVARAM mamin poklon. To je mobitel. Uključena je aplikacija s vremenskom prognozom za cijeli tjedan – sunčano svaki dan. Moram izaći iz kuće. Izlazim van, ne znajući kamo idem dok ne stignem. Srećom, ljestve su tamo gdje ih je Olly ostavio. Penjem se na njegov krov. Planetarij je još uvijek tamo i još uvijek je prekrasan. Aluminijska sunca i mjeseci i zvijezde vise i okreću se i reflektiraju sunčeve zrake natrag u svemir. Guram jedan planet i cijeli se sustav lagano okreće. Razumijem zašto ga je Olly napravio. Umirujuće je vidjeti cijeli svijet odjednom – vidjeti dijelove i znati kako sve funkcionira u cjelini. Zar je zaista samo pet mjeseci prošlo od kad sam zadnji put bila ovdje? Osjećam kao da je prošao cijeli životni vijek, nekoliko života. I djevojka koja je bila ovdje? Jesam li to zaista bila ja? Imam li išta zajedničko s tom Maddy – osim zajedničkog imena? Kad sam bila mlađa, jedna od najdražih aktivnosti bila mi je zamišljati verziju sebe u alternativnom svemiru. Ponekad sam bila ružičastih obraza, djevojčica u vanjskom svijetu koja jede cvijeće i kilometrima planinari sama, uzbrdo. Ili sam bila ljubiteljica adrenalinskih sportova – skakala padobranom, sudjelovala u autotrkama. Ili sam ubojica zmajeva obučena u verižnu košulju i s mačem u

ruci. Bilo je zabavno zamišljati sve to jer sam znala tko sam. Sada više ništa ne znam. Ne znam tko bih trebala biti u svom novom svijetu. Stalno pokušavam odrediti točan trenutak u kojemu se sve promijenilo. Trenutak koji je postavio moj život na ovaj put. Je li to bilo kad su poginuli tata i brat, ili je bilo prije toga? Kad su tek ušli u auto na dan kad su umrli? Kad se moj brat rodio? Ili kad su se sreli mama i tata? Ili kad se mama rodila? Možda nije nijedan od njih. Možda je bio trenutak u kojemu je vozač kamiona odlučio da nije preumoran za vožnju. Ili kad je odlučio postati vozač kamiona. Ili kad se on rodio. Ili bilo koji od beskonačnog broja trenutaka koji su vodili do ovoga. I kad bih mogla promijeniti jedan jedini trenutak, koji bih odabrala? I bih li dobila željene rezultate? Bih li i dalje bila Maddy? Bih li živjela u ovoj kući? Bi li dječak imenom Olly doselio vrata do nas? Bismo li se zaljubili? Teorija kaosa govori da i najmanja promjena u početnim uvjetima može voditi krajnje nepredvidivim rezultatima. Leptir zamahne krilima sada, a uragan nastaje u budućnosti. Pa ipak. Kad bih mogla pronaći taj trenutak, mogla bih ga rastaviti dio po dio, molekulu po molekulu, dok ne dođem do razine atoma, dok ne dođem do razine koja je netaknuta i esencijalna. Kad bih ga mogla rastaviti i razumjeti, onda bih mogla učiniti pravu promjenu. Mogla bih izliječiti mamu i napraviti je takvom da nikad ne bi bila slomljena.

Mogla bih razumjeti kako sam došla do toga da sjedim na ovom krovu na početku i na kraju svega.

BUDUĆE SVRŠENO VRIJEME BR. 241

Od: Madeline F. Whittier Za: [email protected] Predmet: Buduće svršeno vrijeme #2 Poslano: 10. ožujka, 19:33

Do trenutka kada ovo budeš čitao, već ćeš mi oprostiti.

POLIJETANJE

OPROST

BULJIM

KROZ

prozor aviona i vidim kilometre i kilometre zelenih

površina podijeljenih u savršene kvadrate. Deseci tajanstvenih modrozelenih bazena leže ispod, blistajući na rubovima. S ove visine, svijet izgleda uređeno i osmišljeno. No, znam da je svijet mnogo više od toga. I manje. Strukturiran je i kaotičan. Prekrasan i čudan. Dr. Chase nije bio sretan mojom odlukom da tako brzo letim. Ali bilo što se može dogoditi u bilo kojem trenutku. Sigurnost nije sve. Život je puno više od samog življenja. Mamina je zasluga u tome što me nije ni pokušala zaustaviti kad sam joj sinoć rekla. Progutala je sav svoj strah i paniku, iako još uvijek u potpunosti ne vjeruje da nisam bolesna. Njen mozak liječnice bori se pomiriti s onim u što je toliko dugo vjerovala s dokazima brojnih drugih liječnika i brojnim drugim nalazima. Pokušavam se staviti u njenu poziciju, igrajući igru ne uzroka i posljedice, nego posljedice i uzroka. Idem natrag, i natrag, i natrag, i uvijek završim na istom mjestu. Ljubav. Od ljubavi ljudi polude. Od gubitka ljubavi ljudi polude.

Moja mama voljela je mog oca. On je bio ljubav njezinog života. I voljela je mog brata. On je bio ljubav njezinog života. I voli mene. Ja sam ljubav njezinog života. Svemir je uzeo mog oca i brata. Za nju je to bio veliki prasak u obrnutom smjeru – sve je postalo ništa. Mogu to razumjeti. Skoro. Pokušavam. »Kada ćeš se vratiti doma?« upitala je. I rekla sam joj istinu. »Ne znam je li ovo i dalje dom.« A onda je plakala, ali me ipak pustila, i to mora nešto vrijediti. S vremenom prekrivač od oblaka postaje previše gust da bih išta vidjela. Opuštam se u svom sjedalu i iznova čitam Malog princa. I, baš kao i svaki prethodni put kad sam ga čitala, značenje mu se mijenja.

ŽIVOT JE KRATAK™

MADELINEIN SPOJLER MALI PRINC, ANTOINE DE SAINT-EXUPERY Spojler. Za ljubav treba učiniti sve. Baš sve.

OVAJ ŽIVOT

ČAK I SUBOTOM u devet ujutro, New York je jednako glasan i krcat, po čemu je i inače poznat. Ulice su pune automobila koji se sporo kreću i neprestano trube. Pločnici vrve ljudima koji se mimoilaze toliko blizu jedan drugoga kao da su njihovi pokreti dio koreografije. Na stražnjem sjedištu taksija, puštam da me buka i mirisi grada preplave. Sirom otvorim oči kako bih upila sve od svijeta što ga vidim. Nisam rekla Ollyju što planiram, samo da ga čeka poklon u antikvarijatu knjiga blizu njegovog stana. Zamišljala sam naš ponovni susret gotovo tijekom cijelog leta. Svaki scenarij uključivao je prizor ljubljenja prvih trideset sekundi. Vozač me ostavlja ispred antikvarijata Vaša stara knjižara. Guram se kroz ulazna vrata. Odmah znam da ću ovdje provoditi puno vremena. Trgovina je mala – jedna prostorija s policama od poda do stropa, svaka polica prepuna knjiga. Prostorija je slabo osvijetljena malim svjetiljkama ugrađenima u svaku policu, pa su knjige sve što se vidi. Zrak miriše kao nešto što nisam nikad mogla zamisliti. Miriše na

starinu. Kao da je bio na ovom istom mjestu jako dugo vremena. Imam petnaest minuta prije nego Olly dođe. Lutam prolazima zureći u sve knjige. Želim ih sve dodirnuti odjednom. Želim dodati svoje ime na popis svih onih ljudi koji su ih pročitali prije mene. Prelazim prstima preko hrptova knjiga. Neke su toliko istrošene, toliko korištene, da jedva razaznajem naslove.

Provjeravam vrijeme na mobitelu. Skoro je kucnuo trenutak. Odem do kraja police s naslovima od S do U i sakrijem se. Vratili su mi se leptirići. Minutu kasnije, gledam dok on polako hoda kroz prolaz, istražujući police. Kosa mu je narasla. Ima velike krupne uvojke koji mu omekšavaju crte lica. Isto tako, nije sav u crnom. Odnosno, traperice i tenisice su mu crne, ali majica mu je siva. I mislim da je nekako viši. Od svega što sam proživjela posljednjih tjedana – opraštanje s Carlom, odlazak od kuće unatoč savjetima dr. Chasea, prepuštanja mame njenoj tuzi – najveću paniku u meni izaziva to što ga vidim tako promijenjenog. Ne znam zašto sam očekivala da će biti isti. Ja nisam ostala ista. Uzima mobitel kako bi ponovno pročitao moje upute.

Spušta mobitel u džep hlača i ponovno gleda u police. Stavila sam knjigu s naslovnom stranom prema naprijed, ispred ostalih, kako bi bio siguran da to nije propustio. Nije. Ali umjesto da je uzme u ruke, stavlja ruke u džepove i zuri. Prije nekoliko dana, dok sam se igrala planetarijem, toliko sam jako pokušavala pronaći taj ključni trenutak koji je odredio moj život. Trenutak koji bi odgovarao na pitanje: kako sam dospjela ovdje? Ali nikad nije važan samo jedan trenutak. U pitanju je niz trenutaka. I tvoj život se iz svakoga od njih može razgranati u tisuću različitih puteva. Možda negdje postoji verzija tvog života sa svim izborima koje si donio i svim izborima koje nisi donio. Možda je negdje verzija mog života gdje sam ja, nakon svega, bolesna. Verzija u kojoj sam umrla na Havajima. I verzija u kojoj moj tata i brat nisu umrli i u kojoj mama nije slomljena. Ima i verzija u kojoj Olly nije dio nje. Ali ne u ovoj. Olly vadi ruke iz džepova, zgrabi knjigu i čita. Smije se i pocupkuje na vrhovima prstiju. Izlazim iz skrovišta. Hodam prolazom, prema njemu. Osmijeh koji mi uputi vrijedan je življenja. »Našao sam tvoju knjigu«, govori.

KRAJ

ZAHVALE

UISTINU STE temeljit čitatelj ako ste ostali sa mnom sve do zahvala. I, kao vrlo temeljit čitatelj knjiga (i zahvala), znate da knjige ne niču potpuno oblikovane iz zbrkanih umova svojih autora. Najprije želim zahvaliti svojoj mami koja je sanjala velike snove za obje. Ne, Oprah me još nije izabrala za svoj Klub knjiga, mama. Ali ipak! I to se može dogoditi. Dok sam bila mala i odrastala na Jamajci, moj otac pisao je recenzije filmova za lokalne novine. Mislila sam da je to (pisanje) kao i on (tata) totalno cool. Dakle. Moram zahvaliti tati što mi je pokazao da se stvari koje dolaze iz glave mogu staviti na papir i da to može utjecati na druge ljude. Moram zahvaliti ekipi s s koledža Emerson za druženja četvrtkom navečer radi pića i pisanja. Znate tko ste. Vi ste bili moje prvo društvo pisaca i bili ste talentirana, luda, većinom trijezna grupa podrške. Posebno se moram zahvaliti Wendy Wunder. Ti si srdačna i zabavna i jedna od najboljih pisaca koje poznajem. Hvala ti, Joelle Hobeika, Šarah Shandler, Natalie Sousai, i Josh Bank iz Alloya. Vi ste poboljšali moju knjigu na svaki mogući način. Posebno želim zahvaliti Sari što je bila luda, genijalna znanstvenica, a i Joelle (isto genij) koja me nasmijavala i zbog koje sam se osjećala dobro čak i kad bi mi vratila dvanaest stranica bilješki s ispravcima, jednostrukog proreda, obostrano isprintano.

Tu je i Wendy Loggia. Uistinu, ravno je dobitku na lutriji imati te za urednicu. Hvala ti za tvoju viziju i strast i dobrotu. Vjerovala si u ovu knjigu od prvih stranica i to mi je značilo sve na svijetu. Hvala tebi i cijelom timu Delacortea za ostvarivanje mog najvećeg, najstarijeg, najluđeg sna. I na kraju, mom suprugu, Davidu Yoonu. Hvala ti za divne crteže koji su nastajali u 4 ujutro između poljubaca i gutljaja kave. Hvala ti za sve, baš sve. Za ljubav. Za avanturu. Za obitelj. Za ovaj život. Volim te.

O AUTORIMA

NICOLA

YOON

odrasla je na Jamajci (otoku) i u Brooklynu (dio Long

Islanda). Trenutno živi u Los Angelesu, Kalifornija, sa suprugom i kćeri, koje voli više od svega. Sve, baš sve njezin je prvi roman. DAVID YOON je pisac i dizajner. Živi sa suprugom Nicolom Yoon (vidi gore) u Los Angelesu, Kalifornija, gdje provode dane razgovarajući o pričama i čitajući trogodišnjoj kćeri Penny. David je zaslužan za ilustracije u romanu Sve, baš sve.