Skraćeno izdanje djela Dr. Mirjane Gross
« Suvremena historiografija» - Korijeni, postignuća, traganja -
HISTORIOGRAFIJA ANTIKE DE HISTORIAE VOCABULO Pojam antike obuhvaća kulture izrasle na obalama Sredozemlja u razdoblju od oko 1000.pr.Kr. do 500.po.Kr. Pojam «historia» se javlja u 5.st.pr.Kr. kod Herodota u značenju : ispitivanje, znanje, znanje stečeno ispitivanjem, obavijest, opisivanje i pripovijedanje. U tekstovima nalaze se pojmovi histor – svjedok, znalac, vještak, historikos – istraživač, stručnjak, historiografeo – pisati o povijesti, historia – ispitivati, opaziti. Herodot obavještava o političkim i vojnim događajima, običajima i raznovrsnim načinima života Grka i barbara. Tukidid je suzio svoja izvješća na političke i vojne događaje koje je jasnije i sustavnije predočio. Kaže da opisuje rat Atenjana i Peloponežana. Posebnu definiciju pisanja o povijesti dao je Aristotel u 4.st.pr.Kr. u «Poetici». Za «historiu» je smatrao da je riječ o pojedinim političkim i vojnim događajima u određenom vremenu kao sadržajima književne vrste. Tada je upotrijebio prvi put pojam historikos. Polibije je u 2.st. pr.Kr. shvatio pojam kao dramu u značenju međusobno povezane cjeline koja obuhvaća ljudsku djelatnost i događanja u različitim dijelovima svijeta s usmjerenjem prema istom cilju. Teoriju pisanja o povijesti tj. historiografiju razradio je Ciceron držeći je granom govorništva s visokim literarnim zahtjevima. Povijest je «magistra vitae» zato što estetski privlačna historia opisuje pojedine vojne i pol. događaje te izuzetna ljudska djela koja mogu poslužiti kao «exempla» za pol. djelatnost i moralna pravila historijskih suvremenika. Ne postoji svijest o povezanom, kontinuiranom pov. kretanju. Pol. rascjepkanost Grčke uvjetovala je postojanje samo historiae : pripovijesti o skupinama istovremenih događaja ili njihovu slijedu. Grčka historiografija je nastala pod utjecajem epskog pjesništva i tragedije. Rijetke refleksije o historiji odnosile su se na usporedbu poezije i historije. Rimska historiografija se usredotočila na jednu temu – na rimski uspon i osvajanje tada poznatog svijeta, legende o osnutku Rima, slavljenje rimskog društvenog i državnog uređenja te primjere moralnih vrednota i istaknutih osoba i mudrosti državnika. ARISTOTEL – «Poetica» filozofiju i historiju razlikuje po spoznajnoj vrijednosti – filozofija se bavi zakonitostima koje usmjeruju pozitivnu zbilju i bitna je u dosezanju razumne spoznaje o životu uopće, historija se ograničuje na ispitivanje pojedinosti te je oblik znanja usko empiričke prirode. A. je postao glavni filozofski autoritet, od 13-17 st. većina humanista slijedi njegovu diobu na empiričku i racionalnu spoznaju. Zadaća antičke historiografije je bila normativni sadržaj, vjerodostojnost te očiglednost filozofije, etike i politike potkrijepiti primjerima. Filozofija je pružala pravila, historija se ograničavala na primjere. CICERON : sustavno je razradio uvjerenja da je historija kao književna vrsta grana govorništva teorijom retorike kao analizom uvjeta jezične komunikacije unutar kojih je historija poseban slučaj. Historijsko prikazivanje mora se držati pravila retoričkog ustrojstva jezika i stilskim sredstvima izazivati osjećajni odgovor datim sugestijama. Antički autori su uvjereno u poučnu korist historije jer bi u suprotnome exempla bila besmislena. Razlikuje u retorici temelje i nadgradnju. Najviše se bavio nadgradnjom, koja sadrži dva elementa – stvar, tj. povijesnu građu i riječi – stilska sredstva. Sadržaj se mora temeljiti na uzorku o slijedu odluka , djelatnosti i krajnjeg ostvarenja. Posebnu važnost ima kronološki slijed događaja, geografski opis prostora zbivanja te autorovo mišljenje. Govornik se mora služiti postupkom iznalaženja podataka, morao je imati gramatičku naobrazbu koja se stjecala čitanjem pjesnika - klasika. Idealni govornik mora biti izuzetno obrazovan i učen čovjek.
2
GRČKA HISTORIOGRAFIJA Grci su postavili temelje historiografiji u vrijeme kad je njihovo društvo bilo na granici mitskog i razumskog poimanja svijeta. U gradovima – državama uočavaju se promjene ( bogovi ne upravljaju ljudskim sudbinama, stvaraju prostor za izvješća na temelju vlastitog ispitivanja). Opnu mitske svijesti počeli su oko 500.pr.Kr. kidati stariji logografi , pisci koji pišu o «onome što se pripovijeda», tj. lokalne legende, genealogije, priče o raznim mjestima i osnutku gradova. HEKATEJ iz Mileta , (6/5.st.pr.Kr.) – daje izrazito kritične primjedbe prema tradiciji. Prikupio je obavijesti i o stvarnim događajima. «Ovo opisujem onako kako se meni čini da je istinito , jer predaje su Grka međusobno proturječne i čine mi se smiješnima.» Grčki logografi su prenijeli osnovna obilježja epskog pjesništva i umjetničko pripovijedanje te zanimanje za ratne teme i moralni život. HELANIK iz Mitilene, (475 – 395 pr.Kr), mladi je logograf , začetnik grčke kronografije ; sistematizacije predaje kronološkim redom. Tekstovi su pretežno izgubljeni , a iz sačuvanih fragmenata uočava se napor s kojim su prikupljeni podaci o različitim stranama ljudskog života – od mitskih junaka trojanskog doba do 5.st.pr.Kr. U njemu kao sakupljaču obavijesti možemo prepoznati preteču humanističkih antikvara. HERODOT iz Halikarnasa ( 484 – 420 pr.Kr.) – Ciceron ga je nazvao «ocem historije». Prvi je upotrijebio pojam «historia». Želi pripovijedati o grčko – perzijskom ratu i o uzrocima rata. Želi pružiti umjetnički doživljaj i udovoljiti zanimanju suvremenika za «velika djela» i nepoznate zemlje, u prave četiri knjige piše o Negrcima, njihovim zemljama i načinu života, a u ostalih pet o ratu ( ne zna tražiti uzroke pojedinim događajima , ali nastoji dokučiti istinu u sudbini, ljubomori bogova, junacima i demonima). Obavještava o svom vremenu, a u traženju istine razlikuje 3 vrste obavijesti : što je čuo od ljudi koji znaju, što je osobno vidio i što je doznao ispitivanjem. Ugled mu raste u doba humanizma i prosvjetiteljstva, arheološka iskapanja dokazuju vjerodostojnost njegovih obavijesti o istoku, a natpisi i topografska istraživanja uglavnom potvrđuju njegovo izvješće o grčko – perzijskom ratu. TUKIDID (460-400 pr.Kr.)– uvodi načela stroge kritike obavijesti. Područje ispitivanja svodi na ono što je sam vidio i doživio. U «Peloponeskom ratu» piše o događajima kojima je osobno prisustvovao, a tuđe informacije strogo provjerava. Vjeruje u kružno kretanje događaja i nastoji da djelo bude trajno postignuće. Mislio je da vlastitim ispitivanjem nemoguće spoznati istinu o zbivanjima iz prošlosti. Tukidid je zauzimao visok položaj atenskog stratega i zapovjednika mornarice, a kako nije uspio spriječiti jedan važan ratni uspjeh Sparte, morao je u progonstvo i od tamo prati tijek rata. Pažnja u dijelu je usredotočena na potanko pripovijedanje o ratnim zbivanjima. Pokušava dati razumno objašnjenje – savjesno ispituje odnose političkih snaga, državne interese, pol. struje, namjere pojedinaca. Bitnu ulogu u spletu uzročnosti ima ljudska narav. Pisac je «pragmatične historije». Njegova racionalizacija nije dosljedna jer je historiografija grana govorništva. Unose se izmišljeni svečani politički i vojni govori, za koje kaže, za razliku od govornika, da su izmišljeni ,ali ih pokušava rekonstruirati što vjernije. Zna suprostaviti govornike sa različitim stavovima o istom pitanju.
3
KSENOFONT (430 – 355 pr.Kr.) - Tukididov nastavljač, u «Helenskoj historiji» piše o zbivanjima od 411.pr.Kr. gdje je Tukidid stao. Prikaz je površan , a sustavnoj kritičnosti nema traga. Poznat je po memoarima «Anabaza» o tome kako je vodio grčke najamnike u vojsci perzijskog vladara Kira Mlađeg iz Azije u Grčku i predao ih Spartancima. Bio je štovatelj aristokratske Sparte, i stoga nije mogao kritično pisati o događajima. Napisao je «Kirupediju» - zbirku priča u kojoj veliča perzijskog cara Kira Starijega. POLIBIJE (200 –120 pr.Kr.) – napisao je historiju Sredozemlja , tj. učvršćenje rimske vlasti nad Grčkom. Kao talac putuje i upoznaje činjenice o širenju rimske države pa Grcima pokušava objasniti uzroke rimskih pobjeda. Želi pisati ekumensku, univerzalnu historiju, žali što nema nikog koji piše takvu historiju. Teži za jedinstvenim izvještajem o različitim geografskim prostorima i za povezivanjem pojedinih historija – pripovijesti u jednu cjelinu. Razmjerno sustavno pristupa historijskom ispitivanju. Smatra da ako spisatelji ne obrate pažnju na uzroke, sredstva i ciljeve koji određuju događaje te na sretne i nesretne posljedice, njihova djela nisu onda poučna i ne pripremaju za budućnost. Zaključke stvara na temelju vlastite moralne ocjene pojedinih autora obavijesti. Uzroke uspona Rima vidi u vrlinama i ustavu. Razmjerno nepristrano pripovijeda o zbivanjima kao sudionik i oštrouman promatrač. Historija ostaje pouka za praktične političare i vojskovođe, pogotovo zbog uvjerenja o kružnom kretanju političkog sustava. Polibije, naime drži da se tiranija, oligarhija i demokracija stalno izmjenjuju. RIMSKA HISTORIOGRAFIJA Grčka historiografija služi rimskim piscima kao obrazac. Visoki dužnosnici sustavno zapisuju važne političke događaje, imena vrhovnih magistrata, znamenja, i tako stvaraju rimsku analistiku. Uzor srednjevjekovnim ljetopisima su bili Annales maxim i Tabulae pontificum. MARKO PORCIJE KATON (239 –149 pr.Kr.) – podigao je na viši stupanj rimsku analistiku, pisac je prvog historiografskog djela na latinskom «Origines», koji započinje s postankom Rima, a završava godinom njegove smrti. Usmjeruje interes na zbivanja koja drži bitnim u prošlosti rimskog naroda i ne bavi se mitskim junacima. GAJ SALUSTIJE KRISP (86 – 35 pr.Kr.) - na temelju vlastitog aktivnog političkog iskustva opisuje Katalininu urotu i rat s Jugurtom, a izvješće podređuje vlastitim političkim ciljevima. Smatra historiju granom etike koja je sastavni dio govorništva. Prati propadanje rimske republike uvjeren da su moralni činitelji glavni pokretač zbivanja. Zato blještavo govori kao primjeri dobra i zla nalaze u srednjem vijeku mnogo oponašatelja. GAJ JULIJE CEZAR (101. – 44. pr.Kr-)– «Komentari o Galskom ratu» nastali su iz izvještaja senatu kojima je opravdavao svoje postupke, kasnije piše o građanskom ratu. Sažeto i pregledno pripovijeda o svojim ratnim podvizima i daje uvid u svoju djelatnost državnika i vojskovođe. Napoleon ga proglašava udžbenikom ratnog umijeća. TIT LIVIJE (64 –17.pr.Kr.) trećina opusa «Ab urbe condita» sačuvala se uz fragmente . Ističe vrline i postignuća rimske republike, bira verzije koje mu odgovaraju i koristi se dokumentacijom. Njegove pripovijesti su zbirke primjera za pouku suvremenika. Potanko opisuje događaje iz «tamnog doba» rimskih početaka o kojima ne zna ništa, pokušava Rimu dati dostojnu prošlost pa dovodi na povijesnu pozornicu i likove iz pučkih bajki. Piše na prijelazu između republike i principata. Potvrđuje historiju kao granu govorništva. Historiografija u doba rimskog carstva je raznolika, a osrednje je vrijednosti. Prevladavaju kompilatori koji se služe djelima drugih autora. Ipak, govore i o svom vlastitom vremenu. KORNELIJE TACIT ( 55 –120 po.Kr.) – napisao je biografiju «Agrikole» (njegovog tasta), izrađuje etnografski opis Germanije da bi Rimljane upoznao sa barbarima. Idealizira priprost život barbara, i suprotstavlja ga pokvarenosti rimskoga carstva. Napisao je
4
«Annales» i «Historiae». Pojam historia u množini se pojavljuje u smislu pripovijesti o nepovezanim događajima kojima je autor prisustvovao ili o njima doznaje iz pouzdanih izvora. Pojam anali pokazuje da je riječ o prošlosti. Povijesna zbivanja usmjerava sudbina, a pojedinačni događaji ovise o ljudskim strastima. Svoju znamenitu izjavu da želi pisati bez ljutnje i pristranosti (sine ira et studio) ne provodi u praksi. Po dramatičnoj snazi i umjetničkom oblikovanju spada u najveće književne antike. JOSIP FLAVIJE (37 –95 po.Kr.) – piše o židovskom, grčkom i rimskom svijetu, a događaje poznaje iz vlastitog iskustva. Izvještava o dramatičnim događajima židovskog rata protiv Rimljana (75 –79.g.). Piše «Židovske starine» u kojima pripovijeda o povijesti židovskog naroda. Slijedi Bibliju, ali možemo naći racionalne i žive pripovijesti prema obrascu na koji su racionalizirali legende. Koristi se djelima drugih pisaca, pučkim pričama, usmenom predajom i pisanim svjedočanstvima. U dodatku «starinama» brani svoje držanje u galilejskom ratu. Nastoji spojiti grčku sa židovskom tradicijom. U težnji da bude poučna, antička je književnost važno mjesto davala biografijama istaknutih pojedinaca, od državnika i vojskovođa do pjesnika. Najstariji poznati spisatelj, čije su se biografije o «znamenitim muževima» sačuvale jest KORNELIJE NEPOT ( 99 –24 pr.Kr). Bio je uvjeren da značaj čovjeka određuje njegovu sudbinu i da se prava narav čovjeka vidi u njegovim djelima. PLUTARH (45 –125) – u «Usporednim životopisima» standardnom retoričkom tehnikom pripovijeda o vrlinama dvojice plemenitih pojedinaca, jednog Grka i jednog Rimljanina. Želi pružiti čitateljima ogledalo pomoću kojeg bi mogli usporediti sebe s vrlinama najpoznatijih ljudi, tj. sa vrhovnim etičkim dometom grčke i rimske kulture. Drži da su biografija i historija dvije književne vrste jednake oblikom, različite sadržajem, jer historija daje podroban opis događaja, a biografija pripovijeda o značaju uzornih pojedinaca. Činjenice o njegovim junacima nisu važne, jer služe kao primjeri za etička načela koje izlaže u tekstovima u etičkom zborniku «Moralia». GAJ SVETONIJE TRANKVIL ( 70-122 po.Kr.) – njegovi životopisi careva od Cezara do Domicijana imaju osrednju književnu vrijednost. Pripovijeda o javnom i osobnom životu, fizičkom izgledu i značaju careva, sitnicama iz svakodnevnice, intrigama. Stvara obrazac kojega se drže srednjovjekovne, a i kasnije biografije. APIJAN ( 90 –165 po.Kr.) – na temelju djela prijašnjih autora sastavlja prikaz od osnutka Rima do svog vremena u 24 knjige. Divi se rimskom carstvu, dobar je kompilator iz političke i vojne povijesti. Citira izgubljena djela pojedinih pisaca. KASIJE DION ( 164 – 229 po.Kr.) – autor je posljednje historije od početka do svojih vremena. Dobro pripovijeda, ali se drži predložaka prijašnjih autora. Djelo je sastavljeno odgovorničkih egzibicija i komentara. AMIJAN MARCELIN ( 330- 395)– sačuvani su uglavnom memoari temeljem autorovog poznavanja vojnih i pol. zbivanja ili iskaza svjedoka. To je jedno od najboljih djela latinske historiografije. LUKIJAN ( 120 – 180) – ostavio je djelo sustavnog razmišljanja o historiji. «Kako se piše historija» razrađuje Tukididova shvaćanja o smislu historije kao pouke za buduću političku akciju, a i Ciceronovu teoriju govorništva. Glavne norme klasične historiografije . vjerojatnost, uvjerljivost i nepristranost držale su se temeljnim obilježjima idealnog historiografa, ali nitko ne doseže taj ideal. Lukijan je rekao da povjesničar mora biti nepodmitljiv, neustrašiv, slobodan, prijatelj istine i otvorene riječi, čovjek koji neće popustiti ili nijekati, nekoga žaliti i omalovažavati ; on mora biti sudac, dobar sa svima, nikada spreman da popusti jednoj strani, čovjek koji izlaže ono što se dogodilo.
5
HISTORIOGRAFIJA SREDNJEG VIJEKA ZNAČAJ HISTORIOGRAFIJE LATINSKOG KRŠĆANSTVA Humanisti su uveli periodizaciju na stari, srednji i novi vijek. Kronološki, to je vrijeme od pada Zapadnog Rimskog Carstva 476.po.Kr. do početka otkrića novih zemalja oko 1500. To je doba religijskog i jezično – kulturnog jedinstva koje se zasniva na pismenosti na latinskom jeziku. Srednjovjekovna latinska historiografija se temelji na dvjema baštinama : antičkoj (pruža klasifikaciju oblika pojedinih književnih žanrova, pravila kompozicije i obrasce za ponašanje) i kršćanskoj ( utječe na sadržaj, svrhu i cilj pisanja o povijesti, na novo shvaćanje vremena i natprirodnog). Rimljani su ostavili upute za pisanje povijesti, a židovsko –kršćanska baština učila ih je usmjerenju prema univerzalnoj povijesti. Uloga crkve je bila presudna u svim područjima života i književnošću su se bavili isključivo redovnici i svećenici. U historiografiji dolazi do spajanja kulture germanskih «barbara» s latinskim kršćanstvom. IZIDOR iz Seville ( 560 – 636) – formulira osnovna obilježja «historiae» u enciklopedijskom djelu «Etymologiae» (obuhvaća znanja iz brojnih područja ljudskog života, a temelji se na kompilaciji antičkih djela). Historija je dio gramatike, a ona dio govorništva te razlikuje legendu i mit od historije. Smatra da je historia povijest o onome što se vidjelo i znalo kao istina. Smatra da je bitno uočiti sam događaj kao dio povijesnog spasenja, opisati ga i zapamtiti, ali ne i pouzdano ga istražiti i upoznati. Historiograf je kreativan samo kada piše na temelju vlastitog iskustva ; smatra izvješća kršćanskih autora iz prošlih vremena potpuno vjerodostojnim. Tada još ne postoji kritika izvora. Pojam historia ima više značenja : pouzdano znanje o određenim događajima, svjedočanstvo autora iz prošlosti, pripovijest o događajima i djelima ljudi i pojedini zbiljski događaji. Cijeli srednji vijek, s određenim varijacijama u pojedinim razdobljima, preuzima Izidorovo mišljenje. Historije se razliku od fabula (pripovijedanje koje nije istinito), retoričkog argumenta ( nije istinit, ali je sličan istini) i poezije. Historija želi postići najveći stupanj istinita prikazivanja, ali se mijenjaju kriteriji za izbor «stvari koje su učinjene» jer je došlo do rasta broja svjedočanstava u crkvenim i svjetovnim ustanovama. Historiografi pišu nepovezane pripovijesti i ne raspolažu predodžbama o povijesnom tijeku. Njihov slijed događaja niz je primjera. Kronografi prikazuju istodobnost određenih događaja sinkronističkim tablicama. Autori svetačkih životopisa nadahnjuju se Novim zavjetom, a djela ratnika slična su onima junaka Starog zavjeta. Istina o povijesnoj činjenici je odraz poznavanja Biblije, crkvenih otaca i antičkih spasitelja. U kasnoj antici postupno nastaje kršćansko shvaćanje o univerzalnoj povijesti spasenja koja obuhvaća čovječanstvo u očekivanju konačnog izvanvremenskog cilja. Povijest ima 3 točke : apsolutni početak stvaranja svijeta i čovjeka, početak kršćanstva i povijesnog spasenja s Kristovim utjelovljenjem te posljednji sud. Pisci se bave djelima i događajima kojima žele prikazati odnos Boga i njegova naroda. Kršćanska periodizacija povijesnih zbivanja preuzeta je iz starozavjetne Danielove vizije o 4 carstva. Ta 4 carstva jesu : babilonsko, medijsko, perzijsko i makedonsko. Kasnije je Rimsko Carstvo posljednja faza nastala spajanjem perzijskog i medijskog u jedno. U 2.st.po.Kr. javlja se učenje da je Rimsko Carstvo posljednja faza od Boga vođene povijesti, ali je to uvjerenje
6
poljuljano propašću 476.g. Crkveni otac Augustin smatra da to ne znači kraj svijeta, a barbarski pisci traže njegov nastavak u Bizantu. Izidor kaže da je Rimsko Carstvo propalo, a crkva zauzela njegovo mjesto. Prevladava mišljenje oca Orozija da se Rimsko Carstvo nastavlja u Bizantu, zatim u Franačkoj i njemačkom kraljevstvu te u Moskvi. Augustin je razradio učenje o 6 razdoblja svijeta koja se poklapaju sa životnim dobima čovjeka, u skladu sa Božjim stvaranjem svijeta u 6 dana. Sedmi dan Božjega odmora znači da će se u sedmom dobu izvršiti prijelaz iz vremenitosti u vječnost. Doba između prvog i drugog Kristova dolaska je šesto, doba starosti. Dok pojedinci svojim djelima utječu na vlastito spasenje ili prokletstvo, čovječanstvo se ne kreće ni naprijed ni natrag ni u krugu. Kršćanstvo je proglašeno «religijom povjesničara», a historija «kršćanskim načinom mišljenja». Razlikovanje kronika ( konstruirana je u vezi s namjerama pisaca i predmetom prikazivanja), anala ( temelji se na načelu razvrstavanja prema godinama ili slijedu vladara i svećenika) i historija gotovo da nije postojalo do 14.st.. Najbolji je primjer arhiđakon Toma. Kronika – djelo poznata autora koje sadrži opsežnu građu i želi da se predoče primjeri Božje intervencije u ljudski život. Obavijesti se prekidaju za autorova života, ili u času njegove smrti. Kronike su svjetske i lokalne, a ima ih različitih vrsta. Euzebije i Jeronim pišu svjetsku kroniku gdje nastoje sve obavijesti dovesti u vremenski odnos. Orozijeva kronika je tip velike množine obavijesti. Izidor prikazuje određena zbivanja kao dio ukupne zbilje. Anali – najjednostavniji oblik historijskog zapisa, nastali iz kratkih obavijesti o pojedinim događajima. Pišu ih uglavnom redovnici kao bilješke razvrstane prema godinama. Ne pripovijedaju kako je i zašto došlo do nekog događaja i koje su posljedice. Kasnije postaju opširniji i ne razlikuju se od kronika. Vitae – rašireni žanr. Biografije vladara bile su rijetke te je riječ o životima svetaca. Hagiografska književnost želi u djelima svetaca predočiti prisutnost uzornog kršćanskog dua. Najstariji tekstovi se odnose na mučenike. Ispitivanjem legendi Isusovci bolandisti su u 17st. udarili temelje sustavnoj kritici izvora. Gesta – djela , čini, izvještavaju o djelima osoba koje su slijedile jedna za drugom na nekom položaju. Obrazac je bio liber pontificalis (knjiga papa). Svrha je da legitimiraju trajnost i važnost vlastitih ustanova. S vremenom postaju opširnija, a od 11.st. obuhvaćaju junake križarskih ratova, ličnosti pojedinih država, pokrajina ili gradova. Djelomično imaju značaj lokalnih historija jer se moglo saznati o ekonomskim i društvenim zbivanjima. U žanrove treba ubrojiti genealogiju i gradsku historiju ( teže za dokazivanjem što starijeg datuma osnutka grada i izuzetnih trenutaka što ih je grad doživio, zahvaljujući Bogu, Djevici Mariji, svecima zaštitnicima i sv. Jack Danielsu ).
MJESTO HISTORIOGRAFIJE U SUSTAVU SREDNJEVJEKOVNOG ZNANJA
7
U srednjevjekovnom ustrojstvu znanja historija ima skromno mjesto. Obrazovni sustav trivium obuhvaćao je gramatiku, retoriku i dijalektiku, a historija je pružala određeno znanje unutar prve dvije discipline. Isječci iz povijesti su predstavljeni kao exempla. Historiografi oponašaju stil rimskih autora i njihov način pisanja. Pravila retorike su mnogo važnija od zahtjeva da se piše «istinito», pa se povjesničari služe tropima i figurama kako bi stekli naklonost slušatelja jer su samo svećenici znali čitati i pisati. Povijesna događanja kao ljudska djela zamišljaju se u «redu vremena» datu od Boga. Historija pripovijeda o djelima ljudi i zahvatima Providnosti. Postupna spoznaja primjera za Božje usmjeravanje povijesti ima važnu ulogu na čovjekovu putu prema spasenju i u tome je značenje historije kao magistrae vitae u srednjevjekovnom kršćanstvu. Većina historiografa skuplja i sređuje iskaze «svetih znanstvenika» kao neprijepornih autoriteta jer ne postoji kritika izvora. Autoriteti su jamci nepristrana i autentična izvještavanja, a spisatelju je zadaća pronaći njihove tekstove i držati se njihova prikaza. U razvijenom srednjem vijeku pojedini pisci žele ispitati izvore. Od 11.st. razvija se skolastika koja nastoji crkveno učenje povezati s dubljim poznavanjem antičke filozofije, prije svega Aristotela, te ga uskladiti sa racionalnim mišljenjem. Skolastička metoda postavlja pitanja te argumente i protuargumente za pojedine teze. Središte znanja su prirodne znanosti i filozofija. Historija nije više «učiteljica života» već nalazi mjesto u pripovijedanju o suvremenim svjetovnim zbivanjima. Redovnici se služe arhivima i knjižnicama crkava i samostana, a raste i dokumentacija u svjetovnim ustanovama. Briga za «pravi tekst» svodi se uglavnom na Bibliju kao Božju riječ. Židovski znanstvenici u Aleksandriji su željeli očuvati duhovno nasljeđe starih pisaca i očistiti tekstove od kasnijih nakupina i izmjena nastalih prepisivanjem, grčki prijevod Starog zavjeta – Septuaginta ( prema legendi izradilo ju je 70 znanstvenika u 70 dana) – najviše se prepisuje i puno je grešaka. JERONIM – uočio je te greške pri prijevodu Starog i Novog zavjeta s grčkog na latinski te se služi izvornim jezicima biblijskih tekstova. Kao sjajan filolog odbacuje brojne verzije, ali neke pasuse nije mogao izmijeniti zbog učvrsčene upotrebe. Po nalogu Karla Velikog, autori se bave ispitivanjem njegove autentičnosti. Većina spisatelja ne uvažava djela prijašnjih autora, izopćuju svoje predloške, izmišljaju nove priče, umeću legende i bajke u tuđa izvješća. Obnovu iskonskih tekstova otežavaju krivotvorine koje se javljaju od 10-13. st. Mnoge krivotvorine nastaju u crkvenim ustanovama u interesu religije i crkve. Stariji pravni akti se «popravljaju» u interesu kasnijeg korisnika. U to vrijeme nitko ne zna prepoznati krivotvorine. Najpoznatija krivotvorena isprava je Konstantinova darovnica koja je navodno nastala oko 330 g. i koja je bila pravni temelj na kojem su pape izgrađivali autoritet u svjetovnim poslovima što je vodilo stvaranju papinske države. Isprava (krivotvorina) je nastala u kuriji u 8 st. HISTORIOGRAFIJA LATINSKOG I GRČKOG KRŠĆANSTVA EUZEBIJE (260 –339 po.Kr.) – napisao je «Historia Ecclesiana», što je obrazac univerzalne crkvene historije. Piše o zbivanjima koja su slijedila nakon novozavjetnih i polemizira sa Židovima, hereticima i poganima. Univerzalno kršćanstvo ima jedinstvenu pretpovijest kod Židova i Grka te ga zato drži najstarijom religijom. Prema njemu, sudbina Rimskog Carstva i crkve je povezana. Kršćanski car je predstavnik Božje riječi, događaji su ispunjenje biblijskih proročanstava. Univerzalnoj historiji daje značaj borbe za kršćansku istinu. Prekida sa pravilima antičke retoričke kompozicije. Nema izmišljenih govora, sačuvao je brojne izvore, piše kao arhivist, skupljač podataka, kritički svrstava izvore prema bliskosti određenom događaju i pravilno ih citira i identificira. Ističe ono što zna iz vlastitog iskustva. AURELIJE AUGUSTIN ( 354-430) – djelo «O državi božjoj» najvažnija je teološka rasprava o povijesti i vječnim sukobima vjere i nevjere. Pobija antičku cikličku teoriju. Djelo
8
poučava o jedinstvu ljudske povijesti. Prikazuje povijest kao borbu Božjeg i zemaljskog carstva. Prema njemu Božje carstvo nije identično s crkvom, ali da je kršćani moraju slušati osim ako izdaju zapovijedi u suprotnosti s Božjom voljom. Odbacuje periodizaciju na 4 carstva. Umjesto toga dijeli povijesno vrijeme na 6 doba , a posljednje – doba starosti prethodi posljednjem sudu i vječnom miru. Njegovo djelo je doživjelo različita tumačenja. OROZIJE – «Pripovijesti protiv pogana». Povezuju kršćansku i rimsku povijest u cjelinu držeći da jedino Rimsko Carstvo može biti zaštitnik vjere i da nakon njegovog pada mora doći Antikrist. GRGUR iz Toursa ( 539 – 594) - nastavlja kronike Euzebija, Jeronima i Orozija od stvaranja svijeta do svog vremena. Djelo je mješavina historiografske i hagiografske literature sa svrhom pouke o Božjim nagradama i kaznama, pobjedi istine i prave vjere te propasti heretika. Zato je prepuno legendi i čuda. BEDA VENERABILIS (ČASNI; 672 – 735) – bavio se kronologijom i prirodnim fenomenima. Njegovo je djelo mješavina kršćanske i antičke baštine. «Crkvena historija naroda Angla» ističe se pouzdanim kronikama i podacima o crkvenom životu i općoj kulturi Angla, a opisuje i živote opata svoga samostana. Dao je temelj uskrsnim tablicama. Povijesna događanja su moralni primjeri za pouku potomstvu o kršćanskim vrlinama i Božjem zahvatu. Drži da se obavijesti o prošlosti ne mogu svesti na kompilacije i prepisivanje dijelova starijih historija ili kronika nego da je moguće vlastito ispitivanje. Zato nastoji razlučiti glasine i legende od neospornih činjenica te sustavno traži izvore i u djelo uključuje isprave i pisma. Smatra da je dužnost historiografa prikazivati događaje istinito i nepristrano. Nastavljači «Historije» su anglosaski kroničari koji pišu pučkim jezikom. Opat EINHARD (770–840) – «Život Karla Velikog», nadahnjuje se Svetonijevim životopisima 12 rimskih careva i vjeruje da nadopunjuje njegovo djelo. Uzori su mu Salustije i Plutarh. Iz djela je teško izvući pouzdanije obavijesti, ali je jedinstveno u realističnom prikazu ratne i državničke djelatnosti te obiteljskog života Karla Velikog. Preuzimajući mišljenje Izidora iz Seville, Einhard se ispričava što rane godine Karlova prikazuje samo kao kompilator dostupnih izvora, tj. drži da je vrijednost njegova djela prije svega u izvješću o događajima što ih je promatrao kao očevidac. Nastavljači, svećenici, u životopisima vrlo površno obavještavaju o onome što se uistinu dogodilo jer im je nakana pisati po uzoru na antičke i kršćanske predaje o životima svetaca. U 12.st. nastaju nove teme ; križarski ratovi, velikaške obitelji , kneževski teritoriji, gradovi. Javljaju se pjesme koje veličaju mitske junake i određene događaje. Historiografska djela i kronike javljaju se na pučkim jezicima. Javljaju se nova tumačenja. Gradovi , dinastije, novi teritoriji trebaju svjetovnu povijesnu legitimaciju o svojim korijenima. Pisci stvaraju vlastite mitove o kontinuitetu dinastija, gradova i teritorija. OTON (1115-1158) – «Historija dviju država», prilagođuje Orozijevo tumačenje Augustinova djela svome vlastitom vremenu. Piše o 6 svjetskih razdoblja i 4 monarhije te ne misli da je carstvo neprijateljsko crkvenoj vlasti. Preuzima misao o pozitivnoj ulozi Rimskog Carstva kao zaštitnika crkve što pripisuje i Njemačkom carstvu, ali mu je jasno da jedinstvo carstva i crkve više ne postoji. GIOACCHINO DA FIORE (1130-1201) – predlaže novu periodizaciju koju su prihvatili franjevci – prvo doba bi bilo doba sinagoge, njega je smijenila crkva drugog doba, a nju će zamijeniti «duhovna crkva» trećeg doba. TOMA AKVINSKI – prema njemu postoje samo 2 epohe : Starog i Novog zavjeta, i da će crkva kao njegova čuvarica trajati do kraja svijeta. VILIM iz Tira (1130- 1184) – «Gesta Francorum» (historija križarskih ratova). Prikazuje prekomorska djela od muslimanskih osvajanja u 7.st. do događaja što ih je sam doživio. Pripovijeda o osnivanju Latinskog kraljevstva, 1. križarskom ratu, i pojedinim vladarima, a
9
donosi i geografske podatke i obavijesti o povijesti pojedinih lokaliteta. Kritičan je prema motivima križarskog rata i ispituje uzroke uspjeha i propadanja latinskog kraljevstva. GEOFFREY DE VILLEHARDOUIN – opisuje osvajanje Carigrada u 4. križarskom ratu, i objašnjava zašto su križari umjesto Jeruzalema zauzeli kršćanski grad. To djelo je jedno od najvećih proznih djela na francuskom jeziku. Međutim, ne razmišlja o uzročnostima, već zbivanja objašnjava Božjom voljom. JEAN FROISSART (1337 – 1404) – kao kroničar stogodišnjeg rata Francuske i Engleske ne stavlja se ni na jednu stranu, već slikovito opisuje pojedine bitke i dramatične događaje u duhu sentimentalnog kasnog viteštva. Zanima se za određene «plemenite» akcije s obje strane, ali ne odnosi slijed događaja već nepovezane, njemu osobno zanimljive pojedinosti. GIOVANNI VILLANI (1270 –1345) – «Storie Fiorentine» - iako pripovijeda od biblijskog doba s naglaskom na crkvenoj povijesti, pažnja mu se usredotočuje na uspon gradova i građanstvo. Javljaju se novi historiografski oblici kao što su autobiografije npr. cara Karla IV: i memoari Eneje Silvija Piccolominija kasnije pape Pija II. Izražavaju novo gledište na čovjeka i njegovu prošlost. Bizantska historiografija zajedno sa crkvenom poezijom znači najveći domet bizantske književnosti. Kritičkim i realističkim duhom i pažljivom upotrebom izvora nadmašuju latinsku historiografiju. Nadahnjuje se tradicijom rimskog imperija, helenističke kulture i kršćanstva, a glavni su joj obrasci Tukidid i Polibije. Postignuća kao grčka filozofija i rimsko pravo su uže povezana s kršćanstvom. Povijesnim zbivanjima se bave vojskovođe, članovi carske obitelji, visoki dostojanstvenici i carevi dok su na zapadu historiografi uglavnom svećenici – promatrači. I širi slojevi se zanimaju za povijesna događanja zbog stalnog ratovanja i borbe za opstanak. Tu se javljaju 2 vrste historiografije : monografija namijenjena obrazovanim slojevima i redovnička kronika svijeta pisana uglavnom pučkim grčkim jezikom. Historiografija obrađuje suvremene događaje, a prikazuje i društvene pojave. Postoje i historije države i dvora što je uglavnom svjetovna službena historiografija. Bizantska svjetska kronika ima porijeklo u Euzebijevu djelu. PROKOPIJE iz Cezareje (6st.po.Kr.) – piše o događajima iz vlastitog iskustva. Djela su mu : «Historija ratova», bizantskih protiv Perzijanaca, Vandala i Ostrogota i «Tajna historija» u kojoj kritički pripovijeda o onome što nije bilo moguće napisati(izdana nakon careve smrti). Djelo «O građevinama» panegirik je. Ima širok horizont ; sposobnost književnog izražavanja i razvijen dar zapažanja. IVANA MALALA – prvi je poznati pisac redovničke kršćanske bizantske svjetske kronike. U pučkoj kronici bilježi sve što je čuo bez obzira na važnost događaja i ne obazirući se na vremenski slijed. Takve su kronike jedina historiografska djela o ratovima protiv Arapa i ikonoklastičkim borbama. Procvat historiografije u Bizantu je za vrijeme Konstantina VII Porfirogeneta koji sastavlja važna djela o upravi carstvom, dvorskim ceremonijama i o djedu Baziliju I. MIHAEL PSEL (1018 -1089) – u «Kronografiji» u kojoj je obuhvaćeno razdoblje od 976 –1077. godine prikazuje blještavo svoje vrijeme, prije svega unutrašnju politiku. Pselovo djelo pripada najboljem u bizantskoj historiografiji, ali kako je obnašao visoke državne dužnosti, krajnje je pristran. Ana Komnen – «Aleksijada» je panegirik o njezinu ocu caru Aleksiju I. Nikita Konijat – opisuje pad Carigrada u 4. križarskom ratu Ibn traži mudrost od muze medicine
10
Među kronikama treba spomenuti djela Ivana Skilice i Ivana Zonare. Oba se pisca ističu kritičnošću prema izvorima, naobrazbom i širinom. . Nikefor Gregora – «Rimske historije» - piše o upravi i gospodarstvu Laonik Halkokondil – piše svjetsku kroniku do razdoblja nakon pada Carigrada. U središtu pažnje mu je uspon i širenje Osmanskog Carstvo. IBN HALDUN (1332-1406) - stvara u doba propadanja arapskog imperija.. U prvome djelu svoje povijesti Arapa, Perzijanaca i Berbera nazvanom «Prolegomena» izlaže misli o povijesti i društvu, zbog kojih se drži pretečom suvremenih društvenih znanosti. Preteča je Vica i Montesquiea. Želi razlikovati važne i nevažne povijesne činjenice i zato razmišlja o biti i uzročnosti povijesnih događaja. Uspoređuje nekoliko civilizacija tražeći zakone koji određuju nastanak, rast i propast institucija i kultura. Osnovne pokretačke snage povijesnog tijeka treba tražiti u čovjekovoj fizičkoj okolini. Razmatra život različitih društvenih slojeva ( stočari i poljodjelci, trgovci, obrtnici, činovnici), želi ispitati mnoga područja društvenog života te se predstavlja kao osnivač novog znanja o društvu.
HUMANISTIČKA HISTORIOGRAFIJA ZNAČAJ HUMANISTIČKE HISTORIOGRAFIJE «Rani novi vijek» obuhvaća razdoblje od 1500-1800 g. Nakon izuma tiska sve se više piše i objavljuje uslijed čega slijedi jača komunikacija i povećava se znanje i pismenost. Četiri tematske cjeline su : humanizam u 15. i 16.st., reformacija i protureformacija u 16. i 17.st., erudicija u 17.st. te rano i kasno prosvjetiteljstvo u 18 st. Postoje 3 osnovna obilježja novog shvaćanja povijesti u humanista : promijenjen doživljaj vremena uočavanjem razmaka između sadašnjosti te antike i srednjeg vijeka, mogućnost nedogmatskog pristupa filozofskoj i književnoj baštini te duhovnim vrednotama antike i poimanje pov. događaja iz njih samih. Predmet zanimanja postaje čovjek kao stvaralac ; univerzalnu viziju zamjenjuju pripovijesti o pojedincima i njihovim djelima te istaknutim zajednicama, a traže se primjeri za moralnu filozofiju. Čovjek je pokretač povijesti i pripovjedač o zbiljskim događajima. Humanisti žele usporediti iskustva i ustanove antike sa vlastitom sadašnjošću. Antika se doživljuje kao idealna cjelina. Humanisti su prihvatili antičko učenje o kružnom kretanju povijesti. Posao se svodi na prikupljanje i razboritu kritiku izvora. Humanistički pokret nastaje na tlu srednjevjekovnog latiniteta, a s usponom građanstva i gradova nastoji u renesansi oživiti postignuća antičke kulture. Historija je tematski rod književnosti. Značaj humanističke historiografije jest i posljedica obnove retoričke obrazovne tradicije koja obuhvaća gramatiku, literaturu, retoriku i filozofiju. Historija je dio literature. Poučava se čitanjem i interpretiranjem historijskih djela kao roda književnosti. Usko je povezana sa gramatikom, etikom, politikom i filozofijom. Humanistički odgojni ideal sastoji se u retoričkom jezičnom obrazovanju i uputama za postizanje moralnog integriteta u skladu s filozofskim učenjem. Od historiografa zahtijeva umijeće govora i pisanja te stručnost. Slažu se da se historija razlikuje od poezije, filozofije i retorike jer je «istinito pripovijedanje». Od historiografskih djela se zahtjeva jasnoća, razumljivost , očiglednost, unutrašnja zaokruženost u izboru i organizaciji građe kao i u prikazu povezanosti i tijeka događaja. Historiografsko djelo ima zadaću poučiti i pružiti estetski užitak. Humanisti nastoje pronaći postupak kojim će utvrditi izvorni tekst, te nastaje filologija kao hist.-kritička disciplina s vlastitim metodskim instrumentiranjem. Tekstove najprije treba sakupiti, pregledati, urediti i učiniti pristupnim, a zatim tražiti njihovo izvorno značenje. Tada nastaju : rječnici, gramatike, priručnici za antičke pravno-političke ustanove, karte i atlasi. Nastaju i prve pomoćne historiografske znanosti : epigrafija, numizmatika i arheologija. Filologija restituira dokument, ali se ne odnosi kritički prema njemu niti ispituje njegovo 11
mjesto u povijesti. Strogo su razgraničeni antikvari : skupljači svjedočanstava o antici i historiografi – pripovjedači o događajima. Pojam antiquitates odnosi se u antici na sustavno prikupljanje podataka o jeziku, književnosti i običajima. Važna osoba u kulturi je antiquarius, ljubitelj starina, čovjek koji skuplja književna, epigrafska i arheološka svjedočanstva, spašava ostatke antike od propasti, ali ih drži fragmentima koji ne mogu biti predmet historiografskog ispitivanja. Historiografi pišu uglavnom o vlastitom vremenu, a dolazi i do većeg broja tiskanih djela. U 16.st. nastaju rječnici. Talijanski humanisti proučavaju antičke izvore dok se u Francuskoj javljaju skupljači i priređivači srednjevjekovnih izvora. Predmet spoznaje su ljudska djela (djelatnost istaknutih osoba, ograničene na vojne i političke). Prema retoričkoj tradiciji zadaća historiografa nije samo ustanoviti vanjski tijek događaja već i istražiti njegove osnovne pretpostavke : začetnike, motive, namjere, vremenske i prostorne vrijednosti. Ekonomski i kulturni uspon građanstva samo se djelomično odrazio u radovima humanista. Humanisti se drže Aristotelovog učenja da je historiografsko znanje nesigurno, a ima zadaću pružiti primjere za normativne iskaze filozofije i pouku vladarima. Humanistička historiografija se bavi djelima tzv. Velikih ličnosti kao nositelja razuma i plemenitih osjećaja. Pragmatična humanistička politička historiografija povijesne činjenice vrednuje prema njihovoj poučnosti za državnike i vladare, a zadatak je poduprijeti moć svoje države te olakšati odgoj državnika. Njihova djela postaju sredstvo pol. propagande. Kasnije, u historiji glavni predmet postaju promjene u povijesnim kretanjima. Najbolji humanistički teoretičari 16.st. predlažu da se napusti dotadašnja egzemplarna retorička historija. HUMANISTIČKI POVJESNIČARI FRANCESCO PETRARCA (1304-1374) – otkriva ideale klasične retorike, a historiju zamišlja kao moralno – poučni književni rad. Za njega je magistra vitae skladište podataka za književne sadržaje ili primjere pogodne za moralne pouke. Povijesni događaji izazivaju interes vladara i političara. Nastaju anali i historije gradova. LEONARDO BRUNI (1369 – 1444) – prvi je predstavnik tal. Retoričko političke historiografije. U «Historijama firentinskog naroda» obračunava se sa srednjevjekovnim legendama o osnutku grada. Prvi razlikuje vojne i političke akcije te nastoji sustavno prikazati povijest Firence. Oponaša antičku predaju, a predstavnici firentinskog naroda slični su likovima klasične tragedije. FLAVIO BIONDO (1388-1463) – prvi je humanistički antikvar. Skupljač srednjevjekovnih izvora, ali se ne bavi kritikom izvora niti poslom historiografa. Tekstove objavljuje alfabetskim redom, a kronološki one s povijesnim podacima. Osnovni kriteriji u izboru informacija za objavljivanje su mu vjerojatnost podataka te vremenska blizina izvora. LORENZO VALLA (1407 – 1457)– prvi sustavno primjenjuje filološku kritiku na izvore. Analizira krivotvorenu Konstantinovu darovnicu. Ustanovljuje da se u tekstu upotrebljava jezik kasnijeg razdoblja, a ne klasični latinski. Kritiku teksta primjenjuje na antičke historiografe i Novi zavjet. Jamstvo protiv mogućnosti falsifikata je vidio samo u etičkim normama. NICCOLO MACHIAVELLI (1469-1527) – prvi građanski teoretičar države i politike te ujedno i historiograf. Zadaća politike je stvoriti stabilno društvo, prilagodljivo povijesnim promjenama. Ne ispituje vjerodostojnost povijesnih svjedočanstava, već bira primjere iz povijesti i oblikuje ih u skladu sa vlastitim političkim tezama. Uz diplomatska izvješća i književna djela nastaju «Vladar» ( poučava nositelje pol. vlasti o «neumitnom zakonu pol. borbe), «Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija» ( traži obavijesti o rimskoj republici kao uzoru za najbolji mogući oblik vladavine) i «Firentinske historije». Ispituje vladavinu prinčeva i gradskih republika kako bi stvorio sliku različitih državnih oblika. Kao protivnika
12
nasljedne tiranije i republikanaca, završava u tamnici, ali ipak piše historiju Firence. U djelu «Život Castruccia Castracanija» plete legendu oko svog junaka, izmišlja, posuđuje citate, anegdote, brka događaje. Od Brunija uči razborito suditi o povijesnim događajima. Koristi se starijim autorima. Kompozicija mu se temelji na raspravljanju o oblicima vladavine, društvenim sukobima, i likovima pojedinaca. Datumi se navode na kraju većih poglavlja i knjiga. Opisuje karakterne crte istaknutih pojedinaca kojima stavlja u usta izmišljene govore. Stvara uvjete za proučavanje politike kao zasebne cjeline. Piše o funkciji i značaju organa vlasti i njihovim zloupotrebama, o organizaciji i društvenom temelju pojedinih klika, razmatra mrežu intriga u režimu koje su uzrokovale propast komunalnih ustanova i njihovu zloupotrebu od tirana. U 20st. Machiavelli je priznat kao osnivač moderne pol. znanosti. FRANCESCO GUICCARDINI – u «Razmatranjima o Machiavellijevim raspravama» kritizira one o Liviju. Smatra da se povijest ne ponavlja. Opravdava zasebnost historije kao spoznaje o promjenama u vremenu i želi logički rekonstruirati uzročnosti i međuovisnosti pov. činjenica. Djelo « Storie Fiorentine» nije dovršio već stvara «Historiju Italije». Nastoji izraziti kontinuitet i međusobnu povezanost povijesnih pojava. Njegovo izvještavanje je pokušaj političkog raspravljanja radi pouke vladara. Zastupa interese svoje države i ostaje na površini događaja tražeći im uzroke u intrigama i zavjerama. Služi se različitim dokumentima, ali ne sustavno. Zna održati logički red i vezu među dijelovima rada koje svrstava prema godinama kako bi predočio kontinuitet. Kod njega se isto mogu naći izmišljeni govori povijesnih aktera. FRANE PETRIĆ (1520 –1597) - filozof. Najznačajnije mu je djelo «Nova de universis philosophia», zatim «Dijalozi o povijesti». Uzor mu je Platon kod kojeg nalazi filozofiju najsličniju kršćanskom nauku, dok je odlučan protivnik «bezbožnoga» aristotelizma. Zanima ga što je historija , mogu li se naći načela klasifikacije različitih vrsta historiografije i koji su problemi historiografije ispitivanja. Bavi se historijskom spoznajom. Svrstava historiju u isti red s filozofijom, umjetnošću i retorikom. Predlaže ispitivanje i drugih životnih područja. Misli da bi usporedba prošlih i sadašnjih pojava mogla historiji omogućiti da postane znanost. Napušta retoričko književno utemeljenje kulture. U djelu «Sretni grad» iznosi idealističku ideju da pouke mogu poboljšati čovjeka. Postavlja suvremenicima izazovna pitanja, suprotstavlja svoje sumnje. Odbacuje ideal općeg dobra i smatra da vlast postoji da osigura osobnu sreću pojedinca. Glavni mu je cilj da nađe načine na koje dolazi do spoznaje i spoznajnih mogućnosti. Priznaje da ne zna što je povijest. On smatra da će se metodom eliminacije približiti tome što je povijest. Ne zadovoljava ga definicija povijesti kao pripovijedanja već da je povijest traganje za činjenicama. Smatra da povijest stvara čovjeka i da se on očituje, tj. afirmira kroz povijest. Bavi se praktičnim pitanjima o historiografskom pitanju diskusije. Govori i komentira o vrsti idealnog čovjeka, priznaje vrline koje bi trebao imati povjesničar. Kaže da su pitanja koja postavlja unutarnji glas prava pitanja, a da odgovor možemo naći i u sebi. Izvlačio je citate iz antičkih djela. Suočio se s krhkošću povijesti za koju kaže da ne može biti objektivna i jednoznačna. Povijest je disciplina čija je građa ponovno gledanje i ponavljanje. U 2 polovici 16st. većina francuskih filozofa i pravnika predlaže program integralne, savršene ili dovršene historije. Trebalo je nadići usku vojnu i pol. historiju. To je pokušaj povezivanja filološke kritike teksta i nastojanja da se razumno i suvislo prikažu različite ljudske aktivnosti od ekonomskih do religije, da se objasni povijest civilizacija i naroda.
13
FRANCOIS BAUDOIN ( 1520 – 1573) – njegova «historija universa» temelji se na težnji za spoznajom ljudskih događaja u prostoru i vremenu,. Formulira ideje proizašle iz historijskopolitičkih mišljenja svog vremena. Kako želi povezati zbiljska iskustva s idealima, njegova se historia integra kreće unutar humanističkog shvaćanja o koristi historija za snalaženje suvremenika, pogotovo u pol. životu. JEAN BODIN (1530-1596) – U «Metodama za lako razumijevanje historija» i « 6 knjiga o republici» nastoji izgraditi vlastito učenje o politici. Oblikuje misao o zakonitostima povijesnih kretanja, uvjeren je da na povijest utječu geografski uvjeti i klima. Uzročnost povijesnih zbivanja izvodi iz odnosa pol. djelatnika i ustanova te organizacije javnog života. Drži da se države kreću prema prirodnim zakonima. Plodno je njegovo shvaćanje o napretku u povijesti. Daje prednost vlastitom vremenu i njegovim kulturnim, pol. i ekonomskim postignućima. Ljudsku djelatnost drži pokretačem pov. života. U središtu pažnje su pol. organizacije države, pravo i uprava , vanjska politika i rat. Preporučuje čitateljima da steknu prije opću orijentaciju iz priručnika, a tek potom da se upuste u razmatranje pojedinosti. Drži da je vrijednost svjedočanstva znatna ako je autor sam vidio i doživio pojavu koju opisuje. Zahtijeva da se historiografi služe i drugim izvorima : ugovori, pisma, naredbe. HENRI LANCELOT – VOISIN LA POPELINIERE (1540 – 1608) – najcjelovitije formulira historiae integrae u trima traktatima : «O historiji historija», «Ideji dovršene historije» te «Nacrtu nove historije Francuza». Drži da se antika ne može mjeriti s postignućima njegova vremena. Kritizira način prezentacije, sadržaj, predmet i ciljeve dotadašnje historiografije. Univerzalna historija treba obuhvaćati sve fizičke i duhovne ljudske akcije, društvo i njegove običaje. Tako bi historija postala « zrcalo ljudskog života», pružajući svim staležima znanja o svemu što je u životu potrebno. Uvjeren je u kružno kretanje povijesti jer su ljudski motiv, greške i slabosti uvijek isti, a mijenjaju se samo oblici njihove povijesne pojavnosti.
REFORMACIJA I PROTUREFORMACIJA U utemeljenju historijske znanosti kritikom izvora važnu je ulogu imala crkvena historija. Protestantske struje traže opravdanje reformacije u crkvenoj i sekularnoj povijesti, a odgovaraju im katolički pisci u protureformacijskoj ofenzivi za oporavak katoličke crkve. Izlaže se povijest kršćanskog nauka i kulta te unutrašnjeg života kršćanstva, utvrđuju se povijesne činjenice kritikom izvora, precizira se tehnika rada. Međutim , cilj tome je bila apologija doktrina i zato je kritika izvora solidna samo kada to odgovara katoličkoj crkvi i protestantima. Legende koje mogu štetiti protivniku drže se istinitim, i obrnuto. MARTIN LUTHER (1483 –1546) – opravdava reformaciju posebnim tumačenjem crkvene povijesti. Ističe da je povijest djelo i Boga i čovjeka. Suprotstavlja se učenju službene crkve o papinskom autoritetu te smatra da crkvenu povijest treba podvrći razumnom ispitivanju. Povijesno kretanje uopće se pak ne može podvrći razumnom ispitivanju jer se ono temelji na iznenadnim Božjim zahvatima. Piše svjetsku kroniku držeći se Augustinova učenja o 6 razdoblja. Svoju sadašnjost drži sredinom 6. razdoblja. Antika, po njemu, nije uzorno doba, već prva stoljeća kršćanstva. PHILIP MELANCHTON (1457 - 1560)- dopunio je «Cronicon» Johannesa Cariona. Vjeruje da je povijest učiteljica života. Na svoj način razrađuje srednjevjekovno učenje o 4 svjetska carstva. Prema njemu, istinu apostola izobličili su brojni crkveni učitelji. Mislio je da je zadaća pisanja o povijesti povratak izvorima «istine» tj. najstarijim autentičnim svjedočanstvima. MATIJA VLAČIĆ (1520 – 1575) – prvi je autor i organizator protestantske interpretacije crkvene povijesti. Djelo «Ključ Svetog pisma» temelj je hermeneutike, teorije interpretacije i 14
pravila za izlaganje Biblije. Želi obnoviti iskonski smisao biblijske poruke. Nastoji postići cjelovit prikaz crkvene povijesti kao propadanje kršćanske crkve zbog jačanja papinske moći, krivotvorenja iskonske poruke i preuzimanja nekršćanskih običaja i rituala. Na temelju toga nastaje prva sustavna povijest crkve i znanstveni rad «Magdeburške centurije». Centurije su prva svestrana historijska interpretacija sa sustavnim traženjem novih izvora. Izlaže temeljna metodska načela u sastavljanju djela. Centurijama je zadaća pružiti svestranu sliku razvoja crkvenog učenja, ustrojstva i odnos prema državi. Tekst je podijeljen prema stoljećima. Pokušao je povezati sve strane života crkve. Kritizira dotadašnje crkvene historiografe. Odbacuje egzemplarnu historiju jer ne želi pisati komentare djelima pojedinih pisaca. Nastoji pažljivo razmotriti činjenice, prikazane određenim redoslijedom. U kolektivnom radu sudjeluju i skupljači izvora, priređivači građe, suradnici u njezinom sređivanju. Centurije obuhvaćaju građu i za brojna područja društvenoga života povezana za crkvenu povijest. JEAN CALVIN (1509 – 1564) – začetnik je druge protestantske struje, kritizira koncepciju «centurijatora» držeći kako bogatstvo povijesnog života ne podnosi shematski prikaz unutar pojedinih stoljeća. ERAZMO ROTERDAMSKI (1465 – 1535) – bavi se crkvenim povijesnim kritičkim izdavanjem tekstova Novog zavjeta i crkvenih otaca te proučavanjem srednjevjekovnih krivotvorina. CAESAR BARONIUS (1538 – 1607) - napisao je anale koje sadrže bogatstvo izvora. Slijedi neka kritička načela koja su izgradili humanisti. U 17 st. se ponovno učvršćuje srednjevjekovno kršćansko shvaćanje povijesti što su ga humanisti napustili. U crkvenim krugovima humanizam se cijeni kao književni i umjetnički pokret, ali se osuđuje njegov pogled na svijet. Teološka koncepcija dobiva nova obilježja pod utjecajem humanizma i prirodnih znanosti. JACQUES-BENIGNE BOSSUET ( 1627 – 1704) – najugledniji autor teološkoga shvaćanja povijesti, izrađuje svoju «Raspravu o univerzalnoj povijesti», za pouku prijestolonasljednika. U prvom djelu pripovijeda o razdoblju od postanka svijeta do Karla V., a drugi je dio propovijed koja opravdava katoličke istine. Treći dio govori o usponu i propasti carstva, posebno rimskog. Drži da povijesne događaje izaziva Božja volja, ali i prirodni , ljudski uzroci. Sebi postavlja zadaću istraživati te uzroke. GOTTFRIED ARNOLD ( 1666-1714) – prvo značajno njemačko historiografsko djelo «Nepristrana historija crkve i heretika», s osnovnom mišlju da se kršćanstvo izrodilo kada je postalo vladajuća religija, a Crkva stekla svjetovnu moć. Osuđuje katoličku i protestantsku ortodoksiju , a prave predstavnike kršćanstva vidi u mučenicima , misticima i hereticima. Ima nešto kritike izvora, a crkvena se historija više ne tumači na temelju kronološkog i analističkog razvrstavanja podataka kao u «Centurijama» , nego sustavno u vezi s idejama i pojmovima.
HISTORIJSKA ERUDICIJA U humanizmu kritičnost se temelji samo na piščevu moralnom identitetu, znanju i iskustvu. Tek u 17 st. sustavno se rabi u prosudbi istinitosti obavijesti izvora, no zahtijeva temeljitu stručnu naobrazbu. Stvaratelji novog pristupa su eruditi koji se sustavno bave kritikom izvora
15
i postupno pronalaze pravila za taj postupak. Taj posao obavljaju zatvorene grupe u institucijama koje im mogu dati smjernice. U 17 st. dva se bogata crkvena reda : benediktinci i isusovci sustavno bave eruditskim radom kojeg drže religijskom djelatnošću. Na raspolaganju su im crkveni, državni, velikaški i gradski arhivi. Cijeli život posvećuju prikupljanju, kritičkoj obradi i objavljivanju dokumenata, a njihov posao nakon smrti obavljaju mlađi članovi. Tako se stvaraju metode i tehnike pomoćnih historiografskih znanosti. Benediktinska kongregacija sv. Maura obavila je posao na kojem se temelji historiografska znanost od kraja 18 st. do danas. Maurinci putuju Europom, prepisuju rukopise, kupuju knjige, a za sustavna ispitivanja svjedočanstava iz povijesti kršćanstva usavršavaju metode čitanja i datiranja izvora. Imaju sustavne planove, a proizvode i zbirke izvora koje se odnose na mnogobrojna područja crkvenog interesa. Ističu se izdavanjem djela grčkih i latinskih, a i drugih crkvenih otaca. U njihovu redu nastaju i enciklopedijska djela te prilozi općoj i lokalnoj povijesti. Maurinci su izgradili neke od eruditskih disciplina koje se u 18 st. nazivaju pomoćnim historijskim znanostima : diplomatiku, paleografiju i kronologiju. JEAN MABILLON ( 1632 – 1707) – utemeljuje diplomatiku kao analizu i redakciju isprava i metodu ustanovljavanja njihove autentičnosti. Obrazlaganjem metode kojom se mogu razlikovati originali i krivotvorine polaže dio temelja znanstvenoj povijesti i historiografskoj metodi. JEAN BOLLAND (1596 – 1665) – po njemu su isusovci nazvani bolandistima. Namjera im je bila osloboditi životopise svetaca od nakupina legendi i suprotstaviti se osudama kulta svetaca. Nastoje ustanoviti najstarije izvore, njihovu autentičnost i vjerodostojnost. Izlaze « Djela svetaca» 1643.g. Isusovački red je ukinut 1773, a obnovljen 1814., dok bolandisti nastavljaju djelatnost. Prvobitni interesi za dogmatske istine se šire i važni su za povjesničare koji se bave društvom jer se u životima svetaca nalaze obavijesti o srednjovjekovnim društvenim kretanjima i pučkoj kulturi. CHARLES DUFRESNE DU CANGE ( 1610 –1688) – izdaje «Glasanj pisaca srednjeg i kasnog latiniteta», to je enciklopedija jer je Du Cange alfabetski registriranim pojmovima dodao i posebne rasprave, a slično radi i za srednjovjekovni grčki jezik. LODOVICO ANTONIO MURATORIJ ( 1672 –1750) – eruditski program maurinaca primjenjuje u svojim zbirkama izvora za Italiju. Produbljuje maurinsku kritiku i daje kronološki sređene obavijesti za istraživanje talijanske povijesti. Objavljuje izvore za političku povijest, a interes za institucije, kolektivne mentalitete, način života i materijalnu kulturu nalazi u «Antikvitetima». Erudite 17. i 18.-bog st. najviše zanima razlikovanje vjerodostojnosti i krivotvorenih dokumenata, ali autentičnim izvorima drže najstarije dokumente i ne ispituju svjedoče li pouzdano o nekom događaju. Bolandisti na početku svakog svetačkog života opisuju svoj kritički postupak. Eruditi tih dvaju stoljeća, dakle kritički ispituju izvore prema razdobljima i sastavljaju rječnike, repertorije i zbirke izvora te prekidaju s književnom i umjetničkom tradicijom humanista s obzirom na to da ih kao teologe i pravnike zanima «istina», a ne «lijepo». Erudicija i historija se oblikuju kao dvije zasebne discipline : eruditi nastoje ustanoviti istinu određenim izvorima dok historiograf mora svladati književno umijeće kako bi se mogao obratiti širem krugu čitatelja. Dokazi autentičnosti isprava koriste se u pravne
16
svrhe, za dokazivanje prava na posjed. Rezultati erudita dugo su ostajali neiskorišteni i tek u kasnome 18 st. povjesničari shvaćaju da su njihove spoznaje i tehnike nužne za svaki solidniji opis povijesnih činjenica. IVAN LUČIĆ (1604 u Trogiru, 1679 u Rimu) – Stekao je vrlo široku naobrazbu. Već u prvome djelu «Životopisu sv. Ivana Trogirskog» pokazuje odlike što ih je kasnio usavršio ; pristupa kritički prema legendama o tom svecu. Prvi put objavljuje isprave iz hrvatskog ranog srednjeg vijeka, daje njihov vanjski opis i govori o porijeklu. Najznačajnije mu je djelo « De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex». U predgovoru izražava smisao i svrhu svoje istraživačke djelatnosti u skladu sa normama tadašnje erudicije. Mora se služiti pretpostavkama zbog oskudice autora. Pouzdaje se u stare isprave. Djelo drži privremenim postignućem jer bez pomoći ne može skupiti sve dokumente. Njegova istraživanja se temelje na kritici izvora uz sustavne komentare te iznošenje pretpostavki i argumenata, postavljanja pitanja i njihovo rješavanje na različitim razinama vjerojatnosti. Piše o problemima Dalmacije i Hrvatske, o unutrašnjim prilikama i načinu života u Dalmaciji i Hrvatskoj. Njegovo djelo razlikuje se od dotadašnjih radova hrv. Humanističkih pisaca : Marulića, Orbinija...koji se nisu bavili kritikom literarnih izvora ni traženjem izvora. Upoznaje sve fondove izvora iz doba hrvatske narodne dinastije i prvi ih objavljuje. Njegovo istraživanje je argumentirano razmatranje o tome što o pojedinim događajima kažu autori i drugi izvori i što se na temelju toga može zaključiti. Izlaganje prekida citatima iz izvora. Na kraju djela objavljuje djela pisaca koji su važni izvori za hrvatsku srednjevjekovnu povijest, dodajući vlastite kritičke bilješke i 6 povijesnih zemljovida. «Povijesna svjedočanstva o Trogiru» su dopuna djelu De Regno s podacima o politici, pravu, društvenim i ekonomskim pojavama, unutrašnjim uređenjem grada, običajima, jeziku i kulturi, a svrha im je dokazati autonomni položaj Trogira i dalm. gradova. Odbacuje predodžbu da Hrvati i Slaveni potječu od Ilira i protivi se pokušajima da se plemićkim obiteljima traži porijeklo u istaknutim rimskim rodovima. Lučić nije našao nasljednika, djela kasnijih historiografa ne temelje se na kritici izvora nego i dalje nose pečat površne humanističke pripovijesti. Nakon Lučićeve smrti počela se pripremati golema građa za Illyricum Sacrum, tj. za biskupije na području rimskog Ilirika. Započeo je Filip Riceputi (1667 – 1742), a pomogli su mu Daniel Farlati (1690 – 1773) i Jacopo Coleti (1734-1827). Uzor tom radu bio je napor bolandista. Riceputi je sakupio građu i sastavio program za objavljivanje. Nakon njegove smrti nastavlja Coleti koji objavljuje još 4 sveska. Obilno se koriste objavljenim djelima i rukopisima, posebno onima Ivana Lučića. Illyricum Sacrum je važan za kasniju hrvatsku historiografiju, ali to je više zbirka izvora koji se citiraju u cijelosti nego pokušaj ustanovljavanja povijesnih činjenica na njihovu temelju.
PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA MJESTO HISTORIJE U SUSTAVU PROSVJETITELJSKOG ZNANJA Od sredine 18 st. očekivanje nove budućnosti izaziva otpor protiv starih predrasuda i povijest se počinje shvaćati kao svjetski proces napretka. Prema Kantu , prosvjetiteljstvo je izlazak čovjeka iz maloljetnosti što ju je sam skrivio. Ta nedoraslost sprečava čovjeka da se posluži svojim razumom bez vodstva određenih autoriteta, ali njen uzrok nije u nedostatku razuma nego u pomanjkanju hrabrosti. Prosvjetitelji drže da treba kritizirati sve autoritete i prosvjećivati ljude, teže za oslobađanjem čovjeka od prisila, tradicionalnih predrasuda i nelegitimne moći i to obrazovanjem i javnom kritikom. Nastaje utopija o budućem mirnom društvu slobodnih, punoljetnih pojedinaca koje samo sebe regulira. Sve je jače uvjerenje da se odgojem, reformama i promjenom institucija može 17
utjecati na buduću sposobnost ljudi da uređuju svoje prilike kao subjekti. Utječu na ukidanje kmetstva, francusku Deklaraciju o pravima čovjeka, Ustav Američkih Država, emancipaciju Židova, te na različite načine utire put građanskom društvu. Ideal postaje samostalan pojedinac koji vođen razumom sudjeluje u mijenjanju životnih oblika i uvjeta u zajednici. Pokret počinje kao znanstveno – književno usmjerenje, širi se na publicistiku te na kraju obuhvaća sva životna područja. Historija uz geografiju i prirodne znanosti dobiva važno mjesto u sustavu obrazovanja. Modernoj historijskoj znanosti temelje su stvorili prosvjetitelji, mislioci i praktičari, uvjerenjem da se prošlost može sustavno ispitivati proučavanjem povezanosti uzroka i posljedica. Napušta se mišljenje o ponavljanju povijesnih pojava, ali drži se da budućnost i sadašnjost proizlaze iz prošlosti. Postaje moguće sustavno ispitivanje povijesnih činjenica. Autori pokušavaju osmisliti historiju društava i civilizacija. Traže se novi oblici prikazivanja. Uvjeti za prosvjetiteljstvo nastaju u drugoj polovici 17 st. Tadašnje filozofske koncepcije svode se na radikalnu sumnju u sve postojeće norme koje drže povijest ropotarnicom iz koje se mogu uzeti određeni podaci za znanstvenu upotrebu. Taj smjer pironizam - izaziva diskusije o svim znanjima, pa tako i vjerodostojnosti pisaca evanđelja. Znanje o povijesnim činjenicama drži se maglovitim i nedefiniranim. Znanje o prirodi i mehaničke vještine izdvajaju se iz sustava «umjetnosti» i uključuju u napredujuće prirodne znanosti i matematiku. Smatra se da povijest može doseći samo određenu vjerojatnost, a povijest prestaje biti grana retorike. PIERRE BAYLE (1647 – 1706) – djelo «Historijski i kritički rječnik». Zastupnik je «apsolutnoga skepticizma» koji se ne zaustavlja ni pred kakvim dotadašnjim znanjem pa ni pred Biblijom. Nadahnut postignućima maurinaca, Bayle je erudit koji skuplja tekstove i grupira ih abecednim redom, dakle ne piše historiju, a kritičnost mu je ograničena polemičkim potrebama. On već anticipira prosvjetiteljsku misao o napretku koji nastaje iz upoznavanja novih činjenica, iz stalnog rasta ljudske spoznaje i akcije, iz neprekidno novih pitanja što ih sebi postavlja ljudska misao i stvaralačkih dometa kojima ih pokušava riješiti. RENE DESCARTES ( 1596 –1650) – pod njegovim utjecajem razvijaju se grane pojedinih humanističkih znanosti ( racionalistička filozofija). Prema njemu je Bog stvorio svijet u obliku materije i duha. Materija je podvrgnuta nepromjenjivim zakonima datim od Boga. U duhu je bitan razum, a osjećaj i mašta ovise o njemu. Razum može otkriti prirodne zakone te stvarati znanost koja mu omogućuje vlast nad prirodom. Materija je determinirana nepromjenjivim zakonima, ali razum ostaje slobodan. Njegov ahistorijski racionalizam utjecao je na erudite, jer ih je učenje o prirodnim zakonima potaklo na razmišljanje o tome što je moguće, a što nije, da kritiziraju pisce koji vjeruju kako su prirodni, ljudski događaj i čudo jednako mogući. Engleski racionalizam dobiva pokretačku snagu otkrićem zakona gravitacija Isaaca Newtona. Osnova je mehaničko – matematičkog modela prirode, traženja uzročnih odnosa i nastojanje da se pojedinosti obuhvate općim zakonima. Neki povjesničari, kao Voltaire, vulgariziraju mehaničko – matematički model objašnjavanja. GEORGES LOIUS LECLERC BUFFON (1707 – 1788) – u djelu «Historia naturelle» kritizira Descartovu mehaničko – matematičku filozofiju, i tobože vječnu ahistorijsku istinu znanosti. Misli da je za znanost bitno razumjeti i opisati ono što je u pokretu, a budući da su prirodne snage stalno aktivne, za znanstveno je objašnjenje bitan njihov povijesni oblik. Razlika je samo u predmetu istraživanja, tj. prirodi ili društvu. Treba povezati pojave u razumljiv sustav i tražiti njegove zakone.
18
Prema humanističkoj klasifikaciji, postoji historia civilis (historija čovječanstva), naturalis (prirodna historija) i divina (božja historija). Bodin je smatrao da se civilis bavi vjerojatnostima, naturalis da razmatra nužnosti, a divina istinu religije. Historia naturalis se drži bitnim dijelom fizike. S Buffonom, priroda se drži «živom snagom» koja se razvija i zato spoznaje historijskim tumačenjem U 17.st. nastaju enciklopedije koje pružaju inventar znanja i pokušavaju pokazati njegovu unutrašnju povezanost. Prosvjetitelji nastoje razviti metode za stvaranje novog znanja. FRANCIS BACON (1561 – 1626) – on je temeljna područja znanja klasificirao prema bitnim sposobnostima čovjeka ; prema njegovu umu koji sadrži pamćenje, razum i maštu. Pamćenje tako stvara historijsko znanje, razum filozofiju, a mašta umjetnost, od pjesništva do arhitekture. Ljudsko znanje dijeli na historiju, poeziju i filozofiju. Historija postaje temelj za sva područja ljudskog znanja. U njegovoj tradiciji je i prosvjetiteljsko shvaćanje o čovjeku koji mora vlastitim nastojanjem postići napredak znanja u procesu svog usavršavanja. Francuska enciklopedija za razliku od Bacona u ustrojstvu historije stavlja građansku prije prirodne, a unutar filozofije znanje o čovjeku ispred znanja o prirodi, te je dakle na prvom mjestu antropološki pristup. U drugoj polovici 18. st. širi se historijsko – geografsko znanje zbog otkrića zemalja s dotad nepoznatim narodima. Američka i francuska revolucija utječu na povećanje znanja o povijesti. Trebalo je smanjiti građu antikvara novim načinom prikazivanja. Prosvjetiteljska povijest bira povijesne pojave prema kriteriju njihove važnosti unutar interpretativnog sustava koji obuhvaća različita društvena područja. Rađa se iskustvo da neka pripovijest može čitateljima dati novo znanje na temelju već poznatih činjenica. Čitatelj treba biti sposoban samostalno razmišljati o značenju tih pripovijesti. «Historijski esej» njeguju akademije znanosti i umjetnosti raspisujući natječaje za priloge sa točno određenim temama. Nastaju specijalne historije o raznim društvenim temama i pokušaji svjetskih historija na temelju eseja kao oblika kritičkog razmišljanja o tijeku i smislu svjetske povijesti. Tu treba spomenuti i statistiku. Sredinom 18 .st. dolazi do diobe znanosti i umjetnosti. Postupno se razdvajaju racionalno znanje i estetski osjećaj. Između istraživanja i umjetničkog prikazivanja oblikuje se crta razgraničenja, a istražuje preduvjet za konačno estetsko pripovijedanje. MODERNO ZNAČENJE POJMA HISTORIJA Historia je i dalje ostala istinito pripovijedanje o stvarima koje su se dogodile. Pojam historia još ne obuhvaća povijesnu zbilju u cjelini nego je uvijek samo izvješće o pojedinim subjektima ili događajima kao što je historija Cezara ili Karla Velikog, odnosno peloponeskog rata. O značenju tradicionalnog pojma historia svjedoče i hrvatski leksikografi. Prema Vrančiću povijest je skazanje. Belostenec pojam historia tumači kao pamćenje starih stvari, sjećanje na starine, pripovijedanje o stvarima koje su se dogodile. Kod Jambrešića historia je pripovijest istinska. Ne postoji pojam historiografije osim kod Jambrešića. Kod Stulija postoji zahtjev da se povjesnik mora služiti umjetničkim stilom po pravilima retorike. U 18st. pojam historija obuhvaća splet zbiljskih događaja te znanje i pripovijedanje o njima. Historija proizlazi iz vremena koje joj je svojstveno – iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Nova historija stvara vlastitu kronologiju i događaji dobivaju svoj tijek koji se ne ravna prema standardiziranom fizičkom vremenu. Historija obuhvaća složene odnose među događajima i njihova interpretacija uvjetuje značaj pripovijesti. U historiji dolazi do poistovjećivanja zbilje i razmišljanja. Novo shvaćanje historije razabire se i iz hrv. rječnika 19 st. Šulek objašnjava povijest s jedne strane kao događaj, prigodu, a s druge strane kao pripovijest. On povijesnu zbilju vidi samo kao događaj, a ne kao povijesno kretanje od prošlosti prema budućnosti. Još ne sasvim jasnu definiciju dvostrukog značenja
19
pojma historija daje rječnik Jugoslavenske akademije gdje je povijest pripovijedanje onoga što je nekad bilo, dok historija obuhvaća i povijesnu zbilju i pripovijedanje o njoj. FILOZOFSKA HISTORIJA Širina novoga pojma «historija» kao povijesne zbilje i njezina objašnjenja izaziva ne samo oslobođenje historiografije od retorike moralnog filozofiranja, teologije i prava nego i nastanak novog područja spoznaje - filozofije povijesti. Racionalistička filozofija drži kako postoje prirodni zakoni koji određuju povijesno kretanje. Racionalizam pripovijeda idealan red nužan vladaru, društvu, građanstvu, smirivanju puka, a moralni su temelji Bog i razum. Čovjek je dio prirode, a ujedno je sposoban na nju djelovati. Historija dobiva uvjete da postane poseban predmet spoznaje tek na temelju novog shvaćanja povijesti kao zbilje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. «Istine o činjenicama» trebalo bi istraživati prema stupnjevima vjerojatnosti. Tako historija dobiva kvalitete mogućeg objašnjenja širih povijesnih kretanja, a ne samo pojedinosti. Novi pojam historia povezuje «višu istinu» filozofije i poezije s povijesnom zbiljom. Povjesničar bi trebao ispitivati skrivene motive i unutrašnji red slučajnog događaja. Tek s pomoću subjektivnog filozofskog gledišta povjesničar otkriva jedinstvo povijesti. Novi pojam historia povezuju «višu istinu» filozofije i poezije s povijesnom zbiljom, što znači da se s historijom doseže najveći mogući stupanj vjerojatnosti neke povijesne činjenice, koji se dokazuje svjedočanstvima, izvorima. Ljudski rod postaje subjekt svoje povijesti. Cilj i sadržaj povijesti konstruiraju se iz filozofskih kategorija. . Povjesničari – filozofi traže teoriju o općim oblicima ljudskog društva, nastoje pronaći zakone društvenog kretanja, smisao napretka i stalna načela ljudske prirode. Primjeri iz povijesti se nalaze u običajima što ih je stvorio «duh naroda». Civilizacija je glavna tema prosvjetiteljske historiografije. Povjesničari – filozofi se zanimaju za podatke o duhovnom razvoju, književnosti, umjetnosti, znanosti, religiji, običajima, trgovini... Historiografija sudjeluje u borbi protiv fanatizma, neznanja, Crkve kao feudalne ustanove, praznovjerja masa, neodgovorne i samovoljne despocije i rata. Siromašni i neobrazovani muškarci ne mogu sudjelovati u dosezanju razumnog života i društva. Racionalistička filozofija isključuje iz svojih razmatranja žene svih slojeva i puk, te ulogu stvaratelja razumnoga života pripisuje «velikim muževima». Bitna je predodžba o jedinstvu ljudskog roda u općoj povijesti koja obuhvaća čovječanstvo u vremenu, prostoru i kulturnoj raznolikosti. Javlja se novi sudac ljudskih djela – potomstvo, a ono postaje isključivi forum za ocjenu moralnosti povijesnog čina. Očekuje se da će zlodjela biti kažnjena, a nered u skladu s napretkom razumnog djelovanja ustupiti mjesto redu. Schiller je rekao : « Svjetska povijest je svjetski sud». Pravedni sud o ljudskim činima se ostvaruje u samom povijesnom vremenu, novim događanjima. Prvim filozofom povijesti drži se Giambattista Vico ( 1668 –1744) , ali njegovo djelo tada nije bilo poznato. Sam pojam je skovao Voltaire. Filozofija traži objašnjenja koja proizlaze iz same povijesti. Povjesničari – filozofi nastoje objašnjavati povijesno kretanje iz «prirode stvari». Ta filozofska historija dobiva razne nazive : hipotetska historija, historija koja obrazlaže, teoretska i vjerojatna historija. Racionalistička historiografija se obraća razumu. Središnju kategoriju novog povijesnog shvaćanja čini pojam «napretka» Svijest o napretku se javlja u znanosti, umjetnosti, filozofiji, u društvenim aktivnostima i postupno izrasta u uvjerenje da je povijest jedinstven, pravocrtan proces, usmjeren prema jednom cilju.
FRANCUSKA PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA
20
CHARLES DE SECONDAT MONTESQUIEU ( 1689 – 1755) – teoretičar ustavnog uređenja na temelju ograničenja kraljevske moći i diobe vlasti. Želi ispitati povijesne činjenice kao temelj za zaključke o najboljim oblicima vlasti i društva, i dolazi do izražaja u «Perzijskim pismima» i «Razmatranjima o razlozima veličine Rimljana i njihove propasti», te u «Duhu zakona». Crpi obavijesti od prijašnjih historiografa. Promjene oblika vlasti imaju određene uzroke i zadaća je povjesničara otkriti i ispitati ih. Želi otkriti zakone povijesnog kretanja, a blizak je i cikličkoj teoriji povijesnog kretanja. Uvjeren je u racionalnost povijesnog kretanja. U djelu o Rimljanima nastoji prikupiti podatke za spoznaju o općim načelima vlasti. U tome mu se pogledu britanski ustav čini gotovo savršenim primjerom. Želi historiografiju koja bi objašnjavala činjenice na temelju dobra poznavanja svjedočanstva. «Duh zakona» je sociološki tekst i pokušaj historiografskog objašnjenja proučavanjem spletova uzročnosti iz kojih proizlazi raznolikost zakona. Oni obuhvaćaju svu raznolikost društvenog života.
FRANCOIS AROUET VOLTAIRE ( 1694 –1778) – oslanja se na Descartovu tezu da matematika usmjerava prirodu, a determinističko shvaćanje prenosi i na čovjeka. Za njega je ljudska priroda u biti uvijek ista, a ovisi o pritisku države, religije i prirodnim uzrocima. Nije načistu sa pokretačima povijesnog tijeka kojeg prema njegovu mišljenju ne usmjeruje samo volja nekog despota nego i «genij naroda». Želi obratiti pažnju na ljudsko ponašanje, zakone , običaje, trgovinu , financije...a zato su nužni točni podatci. Želi da se piše o životu i «duhu» naroda i to uz pomoć filozofije. Glavni predmet ispitivanja treba biti «duh vremena» koji se izražava u filozofiji, književnosti, umjetnosti, znanosti i tehnici. Nastoji iz mnoštva podataka izdvojiti što drži tipičnim. Prema njemu veličina ljudskog uma pokazala se u 4 «blagoslovljena» doba – antika, razdoblje Cezara i Augusta, renesansa u Italiji i doba Luja XIV. Piše o povijesti onako kako vidi bogato i obrazovano građanstvo. Uzor mu je engleska revolucija. Najzanimljivija mu je politika koja podupire bogaćenje slojeva na vlasti, a iz napretka prema razumnom društvu isključuje šire slojeve. Svjetina (osuđena na fizički rad) je opasnija za prosvijećeno građanstvo čak i od plemstva koje se suprotstavlja društvenim promjenama, pa se Voltaire izjašnjava za apsolutističku monarhiju pod uvjetom da je vladar prosvijećen filozof. Najznačajnije mu je djelo «Stoljeće Luja XIV» u kojem želi pokazati uspon ljudskog duha. Ne želi pisati hvalospjev «Kralju Suncu», štoviše, izvrgava ruglu njegova osvajanja i njihova opravdanja, ali kao rodoljub i filozof izvještava o «najvećim danima» Francuske. To stoljeće trebalo bi da bude uzor budućim pokoljenjima. Djelo je pisano pod utjecajem engleskih prilika, a nastoji istaknuti plemenitost ljudskog uma nasuprot plemićkom porijeklu. U svoje djelo je uključio i crkvene probleme. Djelo «Esej o običajima i duhu naroda» o običajima i «duhu naroda» ima veće filozofsko značenje. To je prvi pokušaj svjetske povijesti koji nastoji pružiti obavijesti o svim velikim kulturnim središtima na svijetu . «Esej» počinje uvodom o porijeklu čovjeka, kulture i religije. Djelo sadrži pregled srednjeg vijeka u historiografiji s kritičkim prikazom crkve kao feudalne ustanove. Većina poglavlja se bavi civilizacijom. Sustavno skuplja izvore za «Stoljeće», upotrebljava obavijesti očevidaca i suvremenika događaja, izvješća i uspomene brojnih pisaca, neobjavljena djela. U «Eseju» se služi površnim, napabirčenim i netočnim podatcima. Voltaireova je kritičnost, kao i humanista, svojstvo duha, a ne posljedica eruditske metode kritike izvora. No, u prosvjetiteljskoj historiografiji erudicijska postignuća postaju temeljem
21
historije kritike. Obrisi sinteze historije i erudicije počinju se ocrtavati u škotskih prosvjetitelja koji se nadahnjuju i Voltaireovim djelom. ŠKOTSKA PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA Kao moralisti oni traže istinu o prirodi ljudi kako bi im stvorili mogućnost za sretan i koristan život, a vladarima omogućili mudro vladati. Smjerove povijesnog razvoja nastoje prikazati vještim argumentiranjem te metodski razrađenim poredbenim pristupom i sjajnim pripovijedanjem. Znatan utjecaj na njih imao je ekonomist Adam Smith. DAVID HUME ( 1711 – 1777) – napisao djelo «Rasprave o ljudskoj prirodi», o historiji od Engleske od invazije Julija Cezara do revolucije 1688. Osuđuje nesustavno prikupljanje podataka, jer je zadaća povjesničara pružiti opće pouke iz povijesti na temelju sustavna i metodična ispitivanja. Povjesničarska djelatnost je ukorijenjena u moralnoj filozofiji i dio je njegove «znanosti o čovjeku». Zanima se za ekonomske i društvene promjene, ali je najvažnija razina političke civilizacije. Glavna tema mu je sukob interesa iz kojeg se rodila britanska ustavnost. WILLIAM ROBERTSON ( 1721 – 1793) – u njegovom djelu se razabiru 2 osnovna postignuća prosvjetiteljske historiografije : pristup univerzalnoj historiji koja nastoji cjelovito obuhvatiti kulturu određenog razdoblja i upotreba rezultata erudicije u skupljanju i kritici izvora. Sustavno traži izvore u britanskim i europskim knjižnicama, u američke šalje upitnike kako bi prikupio obavijesti. Proučava rast europske civilizacije i ističe njezine materijalne uvjete i ovisnost o okolini. Vjeruje u intervenciju Providnosti u povijest. ADAM FERGUSON (1723-1816) – ispituje razvoj socioloških i političkih odnosa i ističe ekonomske činitelje. Napisao je «Institucija moralne filozofije», eseje o građanskom društvu, napretku i propasti rimske republike i načelima moralne i političke znanosti. Fergusonu je ljudska priroda središnje pitanje. Norme i sustav ponašanja moraju se temeljiti na empirijskom znanju o ljudskoj prirodi i pojedinoj situaciji. Protivnik je metafizičkog shvaćanja povijesti i apstraktna filozofiranja. JOHN MILLAR (1735-1801) – isto ispituje razvoj socioloških i političkih odnosa. Uspoređuje pravne norme i njihovu upotrebu u različitim povijesnim razdobljima. Djelo o podrijetlu razlika među staležima historijsko-sociološka je analiza društvenih i političkih ustanova na različitim razinama razvoja civilizacije, uspona moći i monarhija te njihovih promjena. U drugom dijelu daje pregled oblika vladavine od naseljenja Sasa do revolucije. Bavi se odnosom spolova te plemića i seljaka što ih izvodi iz načina proizvodnje. Prosvjetiteljski povjesničari se odlikuju kritičkim duhom, ali im točno utvrđivanje pojedinih činjenica nije važno. Filozofi – povjesničari pišu eseje i rijetko daju obavijesti o građi kojom su se služili. Činjenice odabiru na temelju unaprijed stvorenih teorija. EDWARD GIBBON (1737 – 1794 ) – prvi koji blago erudicije nudi filozofskom pristupu povjesničara. Dobro poznaje izvore i literaturu te se služi njihovim obavijestima. Prezentira dokumentaciju, poznaje vrijednost prvorazrednih izvora – pisanih i spomenika. Ta prezentacija je novost jer čitatelj prvi put dobiva priliku provjeravati povjesničareve obavijesti. Povezuje erudiciju i filozofiju. U «Historiji propadanja i pada Rimskog carstva» služi se rezultatima filologa i erudita da bi odgovorio na pitanje zašto je nestala antička kultura. Prvi put obrađuje pitanje postanka i napretka kršćanstva kao povijesne pojave. Bavi se uglavnom političkim ustanovama i ratovima. Prosvjetiteljski povjesničari se odlikuju kritičkim duhom, ali im točno utvrđivanje pojedinih činjenica nije važno. Filozofi – povjesničari pišu eseje i rijetko daju obavijesti o građi kojom su se služili. Činjenice odabiru na temelju unaprijed stvorenih teorija.
22
INOVATORI IZVAN PROSVJETITELJSTVA
GIAMBATTISTA VICO ( 1668-1744) – djelo «Nova znanost» kao osnovni predmet spoznaje predlaže kulturu jer ju je čovjek stvorio i njezini su mu zakoni razumljivi, za razliku od prirode, koju je stvorio Bog, te njena srž zato ostaje čovjeku velikim dijelom nepristupačna. Kaže da su ljudi stvorili društveni svijet i da se zato njegova načela mogu spoznati pri ispitivanju ljudskog duha. Najviše se zanima za početke čovječanstva bitne za spoznaju povijesnih procesa te istraživanje povijesti uzdiže na razinu znanosti. Stoji na granici sekularnog i religijskog tumačenja povijesti. Razlikuje 3 razdoblja : bogova (patrijarhalno društvo), heroja ( aristokratsko društvo) i ljudi (doba znanosti i filozofije) . Zastupa ideju kružnog kretanja povijesti. Nastoji rekonstruirati narav primitivnih «prvih ljudi», traži njihov prastari odnos prema životu koji nije nikao iz filozofije nego iz «pučke mudrosti», izražavajući se u prevlasti tradicije, mita i rituala. Mnogi su autori uočili sličnost mitova kod vrlo različitih kultura Sredozemlja i to su objašnjavali difuzijom iz jednog izvora, prije svega iz židovstva. U suprotnosti s time Vico vidi u bogovima i junacima mitova izraz poetične logike prvih ljudi , njihovog konkretnog antropomorfnoga mišljenja koje je postojalo kod svih, pa se sličnost u viđenju bogova i heroja svuda spontano javljala i nije posljedica utjecaja nekog središta. Sjajna mu je analiza Homerovog pjesništva kao proizvoda primitivnog razmišljanja te je zaključio da Homer ne postoji i da je ono nastalo dugotrajnim procesom. Bavio se naravlju primitivnih jezika. Vico je kasnije doživio razna tumačenja. Drži se pretečom suvremenih shvaćanja o primitivnom mišljenju ili razvojne psihologije. JOHANN JOACHIM WINCKELMANN ( 1717 – 1768) – napisao djelo «Historija antičke umjetnosti» - želi raspravljati o biću umjetnosti, njezinim dubinskim dimenzijama te tako stvara filozofsku teoriju umjetnosti. Novo vrednovanje umjetnosti temelji se na određenoj predodžbi o autonomiji lijepog i njegov ga estetski interes potiče na intenzivniju historiografsku kritiku. Grčka umjetnost postaje ideal apsolutne ljepote, unutrašnjeg savršenstva. Kako svoja estetska gledišta kombinira s historiografskim znanjem, filozofskom spekulacijom i književnom maštom, djelo doživljava razna tumačenja. Umjetnost je aktivnost duha, razvija se po tradicionalnom uzorku ljudskog života, rasta, dosezanja zrelosti i propadanja, no taj je razvoj nesvjestan, određen nekom unutrašnjom snagom. NJEMAČKA PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA U njemačkih se prosvjetitelja, pogotovo između 1760. i 1790.g. stvaraju pretpostavke za novo historijsko mišljenje spajanjem filološko – kritičke metode erudita 17. i 18. st. te filozofske i prirodoznanstvene refleksije. Francusko i britansko prosvjetiteljstvo utječu na njemačke povjesničare, koji pokušavaju na nov način, tj. drugačije nego humanističko-retorička historiografija obraditi silno naraslo empiričko znanje. Vode se široke stručne rasprave sa novim temama, a sveučilišta postaju središta historijskog istraživanja. Bitno je u tom razdoblju napuštanje okvira retorike i utjecaja onih disciplina koje su se dotad primjerima
23
iz povijesti služile u vlastite svrhe. Historija dakle postaje posebno znanje i znanost. U kasnome prosvjetiteljstvu nastaju osnove za norme kritičkog istraživačkog postupka standardizacijom skupljanja građe u vezi s velikim izdavačkim pothvatima te sistematizacijom pojedinih pomoćnih historijskih znanosti. Pojam historia sada obuhvaća i zbiljsko povijesno kretanje i razmišljanje o njemu. Historija postaje genetička. Povijesne pojave nastoje se prikazati pripovjednom sintezom. U njemačkih povjesničara druge polovice 18 st. etička se nepristranost preobražava u metodičku objektivnost. Umjesto ljubavi za istinu, koja se drži plodom njegove osobne vrline, sada se od povjesničara zahtijeva stručna kompetencija za metodski reguliran postupak argumentacije. Potrebna su naobrazba i sposobnost da se informativni sadržaj izvora metodički-kritički ispita. Povjesničar postaje istraživač. Radom s izvorima i množenjem iskustva na temelju sve brojnijih djela historiografsko mišljenje samo djelomično dobiva novu kvalitetu znanstvenosti. Historiografsko iskustvo se temelji na međusobnom odnosu povijesnih činjenica. Poznanstvenjenje se odnosi na povezanost znanja u spletu uzroka i posljedica. Historija postaje «racionalna znanost». Historijsko djelo postaje potpuno izvješće o rezultatima istraživanja. Ta historiografija koja sustavno prikazuje povezanost događaja kao slijed uzroka i posljedica naziva se pragmatičnom. Korist pragmatičnosti je u općim pravilima, u dometima teoretskog i praktičnog razuma, no ona je samo nacrt bez odgovarajućih historiografskih djela. Povjesničari uče od filologa – erudita, koji onda ta iskustva primjenjuju da bi ustanovili pojedinačne povijesne činjenice. Dokumenti postaju sredstvo izlaganja pouzdane obavijesti o povijesnim činjenicama. Razvija se historijsko istraživanje izvora, spoznaja o brojnosti i raznovrsnosti izvora i značenju izvješća koje se na njima temelji. Pomoćne historiografske znanosti dosegle su visoku razinu : diplomatika, paleografija, kronologija, sfragistika, heraldika, genealogija, epigrafija, numizmatika. Njemački povjesničari trude se formulirati pravila u vezi s pojedinim pomoćnim historiografskim znanostima. Na prvom mjestu je pravilo da izvješće o povijesnoj činjenici mora proizaći iz obavijesti izvora kojemu se ne treba slijepo vjerovati. Postoji mišljenje da je znanje iz podataka nedovoljno jer izvori ne obavještavaju o događajima. Povjesničar mora iz fragmentarnih obavijesti, primjedbi i nagovještaja izvora stvoriti «factum» prikupljanjem što cjelovitijih obavijesti s raznih strana i kritikom izvora. Potkraj 18st. se počinje služiti hermeneutikom, tj. teorijom interpretacije tekstova koja se razvila u sklopu protestantskog izlaganja Svetog pisma.. Središte poznanstvenjenja historije postaje sveučilište u Gottingenu. Znameniti povjesničari su Johann Christoph Gatterer i August Ludwig Schlozer koji formuliraju teoretske pozicije moderne historijske znanosti i utemeljuju istraživanje na postignućima pomoćnih historijskih znanosti. Pišu manje radove i teoretski krče putove historijske znanosti. Kritičari su prema režimu, osuđuju zloupotrebu privilegija, ali se ne zauzimaju da se dokinu. JOHANN CHRISTOPH GATTERER ( 1727-1788) – uvjereni je pijetist, protivnik je filozofskog sustava. Želi utemeljiti historiju kao posebnu znanost koja se može natjecati sa egzaktnim. Želi utvrditi predmet istraživanja i mogućnost objašnjenja, pronaći pogodnu teoriju spoznaje, utemeljiti metode i stvoriti ustanove za organizaciju historijskog istraživanja. Želi pragmatičnu filozofsku historiju koja bi otkrivala sustav događaja, pokretačke sile i dubinski odnos uzroka i posljedica. Svoje teze razrađuje razmišljajući o univerzalnoj povijesti koju pokušava sistematizirati. Zastupa uvjerenje o različitim, ali jednako vrijednim mogućnostima spoznaje. Znanje o općem i posebnom za nj su osnovni oblici znanja. Kao i drugi njemački prosvjetitelji, koleba se između racionalnoga (uzročno-posljedičnog) karaktera historijske spoznaje i razumijevanja prošlosti pomoću mašte i poetske sinteze, no trudi se pronaći način da se spriječe iracionalne crte u historijskom istraživanju, te stoga postavlja na dnevni red pitanje subjektivnosti i objektivnosti povjesničara. Sustavno se bavi pomoćnim
24
povijesnim znanostima i piše priručnike iz geografije, diplomatike i kronologije. Osniva historijski institut koji se kratko održao. AUGUST LUDWIG SCHLOZER (1735-1809) – njegovo razmišljanje je pod utjecajem francuske i britanske univerzalne historije, Montesquiea i novih kretanja u prirodnim znanostima. Prema njemu cjelina određuje spoznaju pojedinačnog. Za njega najbolji historijski prikaz je onaj koji izborom onih pravih pruža najviše obavijesti o međusobnoj povezanosti povijesnih činjenica. Univerzalna historija je sustav kojim bi se sve države na zemlji mogle prikazati unutar jedinstva ljudskog roda. Sljedeći korak je historijska enciklopedija. Istraživanjem skupina uzročnih sustava želi shvatiti njihovu posebnost i splet njihove povezanosti. Zato zamišlja obrazac razvojne i sinkronističke povezanosti činjenica u datom trenutku. ARNOLD HEEREN (1760-1842) – posljednji je prosvjetiteljski povjesničar u Gottingenu koji kreće dalje od svojih prethodnika u praktičnoj primjeni razmišljanja o historijskoj znanosti i njezinu utemeljenju na kritici izvora. Djelom «Ideje o politici, prometu i trgovini najodličnijih naroda starog svijeta» predstavlja se kao sljedbenik Montesquiea i A. Smitha te kao ekonomski povjesničar. Istražuje kako čovjek zadovoljava materijalne potrebe i kako utječe na političke prilike, a bavi se i europskim državnim sustavom. No, ne može nadići dvojstvo teorije i kritike. JUSTUS MOSER ( 1720 – 1794) – protivnik je prosvjetiteljstva, društveni boljitak ne očekuje od prosvijećenoga vladara nego od slobode i sigurnosti seljaka. Želi poučiti čovjeka iz naroda kako da u društvenim i političkim promjenama zadrži slobodu i imovinu. Ideal mu je samouprava seljačke općine. Sustavno se bavi ustavnim uređenjem, upravom i društvenim ustrojem. Oblike moći i uprave ne svodi na čin volje vladara nego pojedine događaje želi prikazati unutar međusobne povezanosti društvenih događaja. Veliku pozornost posvećuje kritici izvora te kako se izvor odnosi prema povijesnoj činjenici o kojoj svjedoči. FRIEDRICH SCHILLER ( 1759 – 1805) – (slika na sljedećoj stranici) izlaže novu historijsku sliku građanskih nacionalnih struja. Želi povezati u jedno različita područja društvenog života kao što su crkva, filozofija, umjetnost, trgovina, politika, ali mu je u središtu pažnje sadašnjost. Vjeruje u jedinstvo povijesnih procesa, drži da je moguće povezati fragmente u cjelinu. Prvo historiografsko djelo na visokoj književnoj razini na njemačkom jeziku je «Historija otpadanja Nizozemske od španjolske vlade». Napisao je još i «Historiju tridesetogodišnjeg rata». Schiller je odveć pjesnik da bi se bavio sustavnim prikupljanjem i savjesnom kritikom izvora. U 19 st. povijest novoga vijeka postaje politička «događajna» historija, koja se u Njemačkoj koncentrira na primat vanjske politike. Zato se prosvjetiteljska, ekonomska i društvena dimenzija ostavljaju po strani. Prosvjetiteljsku historiografiju drže jednostranim, historijskim, prirodnopravnim proizvodom racionalizma i u najboljem slučaju pripisuju joj kukavnu ulogu preteče u upotrebi pomoćnih historijskih znanosti. Za njih je odbacivanje prosvjetiteljskih ideja uvjet za konstituiranje historije kao znanosti. Johann Gustav Droysen tako sredinom 19 st. osuđuje skeptički racionalizam i nekritičko te nehistorijsko svođenje povijesne materije na racionalnu jezgru. Početkom 20 st. Friedrich Meinecke drži da su historiografije prosvjetiteljstva i 19 st. nespojive suprotnosti. Prosvjetitelji vjeruju da prirodne znanosti i historija imaju iste temelje iste temelje otkrivanja i objašnjenja, s čim se Meinecke ne slaže te tvrdi da su tek odvajanjem dvaju tipova znanosti stvorena metodološka načela za
25
osamostaljenje humanističkih znanosti. Kasnije, protiv političke historije istupa pokret oko časopisa Annales.
NJEMAČKA HISTORIOGRAFIJA U 19. STOLJEĆU FILOZOFIJA POVIJESTI Spekulativna filozofija povijesti traži smisao povijesnog kretanja u općem ili kozmičkom planu s konačnim ciljem. Pravi sljedbenici židovsko-kršćanske tradicije su Kant, Herder, Schelling, Fichte i Hegel. Povijest objašnjavaju kao proces ostvarenja plana providnosti. Žele opravdati mišljenje o sposobnosti čovjeka da ovlada svojom sudbinom i povijesti dade smjer i smisao. Njihovi filozofski sustavi imaju moralne temelje. Kao posebno područje spoznaje idealistička filozofija se javlja u razdoblju od objavljivanja prvog djela Herderovih «Ideja za filozofiju povijesti čovječanstva», a završava s Hegelovim posmrtno tiskanim predavanjima o filozofiji povijesti. Povijest zapravo zauzima mjesto religije. Filozofi napuštaju prosvjetiteljsko shvaćanje povijesti na temelju uzročnih analiza. Hegel kaže da pojam «povijest» sjedinjuje u sebi objektivno i subjektivno gledište. Vrijeme dobiva novu dinamičku kvalitetu. Iz učenja filozofa o povijesnosti ljudske svijesti zapravo proizlazi da svako novo pokoljenje čovječanstva u tijeku svog napretka mora tražiti nova objašnjenja. Zato za filozofiju povijesti je važno poznavati povijest u cjelini, u njezinu kretanju i usmjerenju. IMMANUEL KANT (1724 – 1804) – svojim kritičkim duhom, opreznom spekulacijom zapravo pripada misliocima prosvjetiteljstva. Svoje učenje formulira kao moralno pitanje i samo kao hipotezu, za razliku od drugih filozofa. Zadaća je filozofa tumačiti povijest kao racionalan proces koji se okreće prema cilju što ga moralni razum mora odobriti. Povijest ljudskog roda bila bi ostvarenje tajnog plana Prirode. Razmišljajući o suprotnosti između strasti, težnja i interesa pojedinaca i ravnomjernog kretanja povijesti, Kant dolazi do uvjerenja da te dvije proturječnosti spaja država. Pokretačka snaga povijesti bila bi u suprotnosti ljudskih osobina i potreba za društvenim uređenjem njihova života. Zato drži da bi osnovni predmet historijskog istraživanja morala biti država kao sredstvo napredovanja čovječanstva. Gledajući na povijest kao na proces usmjeren prema kulturi i slobodi čovječanstva, Kant nastoji objasniti pojave s pomoću njihove povijesti. Smatra da razumijevanje povijesti počiva na odnosu povijesnih svjedočanstava i načela evolucije u pojavama. JOHANN GOTTFRIED HERDER ( 1744- 1803) – prvi je mislilac koji problematiku filozofije povijesti drži posebnom disciplinom. Nudi ideju o zakonitom kretanju zbilje. U povijesti nema istovrsnih ili povratnih pojava nego uvijek nastaju nova stvorenja s vlastitim načinom postojanja. Misli da se povijesne pojave moraju promatrati kao cjeline i tumačiti iz njihovog kretanja. Pokretačke sile povijesti vidi u vanjskoj prirodi i svojstvima koje je čovjeku udahnula providnost. Ljudska povijest čini mu se kao prirodna povijesna sila djelatnosti i nagon u vremenu i prostoru. Kaže da svi narodi sudjeluju u izgradnji i ostvarenju ideala humaniteta. Narodi se po prvi put drže subjektima povijesti. Svaki se narod razlikuje od drugoga. Narodna originalnost i individualnost su urođene osobine, a izviru iz «duha naroda». Protivi se prosvjetiteljskom shvaćanju o velikim «mudrim» pojedincima kao osnovnim
26
pokretačima povijesnog razvoja. On opravdava borbu za ujedinjenje i oslobođenje pojedinih naroda i borbu za mir i suradnju među njima, a osuđuje feudalizam i apsolutizam. Njegovo učenje ima utjecaj na nacionalne integracije u Slavena. Za njega su to miroljubivi narodi, skloni trgovanju i stvaralačkom radu koji su zadržali kulturne osobitosti i težnju za slobodom. Kada se oslobode ropskih lanaca, postići će neviđeni kulturni procvat. Na mladu znanstvenu historiografiju utječe i njegova romantička osjećajnost. Daje poticaj da se istražuje povijesna činjenica tijekom njihovih promjena, obuhvati što veći broj činjenica kao cjelinu, promotri ih kao individualnost u povijesnom kretanju te pokuša ustanoviti kako su određene pojave mijenjale oblik i sadržaj. GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL (1770-1831) - povijesne pojave su za njega izraz «svjetskog duha» koji je uvijek jednak, ali se javlja u povijesnim oblicima, a u suprotnosti je sa Prirodom. Izrađuje dijalektičku metodu i spekulira o razvoju «svjetskog duha» u dijalektičnom procesu teze, antiteze i sinteze. «Svjetska povijest» je zakonomjeran razvoj svijesti o slobodi i njezino sustavno ostvarenje, a potvrdu svoje apstrakcije traži na starom Istoku, u grčko-rimskom svijetu, a proces su dovršili germanski narodi. Hegel drži da se filozofija povijesti mora baviti širom jedinicom nego što je pojedinac, a te jedinice nalazi u narodima i državama, u njihovu duhu koji se izražava na svim životnim područjima. Za njega prava etička jedinica nije čovjek – pojedinac nego «moralni organizam», narod i država. «Sloboda» je vezana uz zajednice . Razvoj država je osnovni sadržaj povijesti. No, Hegel je iz povijesti izbacio narode koji nisu stvorili vlastitu državu. Poriče Slavenima bilo kakvu povijesnu ulogu. Iz povijesti izbacuje i šire društvene slojeve jer je uvjeren da oni ne utječu na povijesni tijek te da su im potrebne velike ličnosti koje im pokazuju pravi put i primoravaju ih njime krenuti. Dijeli historiografiju u 3 vrste : prvobitnu, reflektirajuću tj. njemu suvremenu i filozofsku. Istraživanje pojedinosti je za njega gubljenje vremena. Želi uzdići nepotpune, fragmentarne istine pojedinih povjesničara na razinu historiografske «znanosti». Jedino filozofi mogu pisati svjetsku povijest jer shvaćaju sadržaj «reflektirajuće» historiografije i mogu njezina epistemološka, estetska i etička načela primijeniti na povijest čovječanstva. JOHANN GOTTLIEB FICHTE (1762-1814) – zaoštrava odvajanje konkretnog istraživanja povjesničara i spekulacija filozofija. Svodi historiju na dobavljačicu pojedinih podataka koji opravdavaju unaprijed postavljene filozofske teze. Uvjeren je da povjesničar može biti samo «analist», pripovjedač o pojedinim prošlim događajima. WILHELM HUMBOLDT (1767-1835) – osnivač poredbene filologije. Formulira temeljne pretpostavke njemačke historiografije u 19 st. Vjeruje u krajnji smisao ljudske povijesti. Poučava da prirodna i historiografska znanost imaju različite metode, a da bi povjesničar mogao shvatiti život mora povezati pojedine činjenice u logičku cjelinu i njih spoznati u njezinu unutrašnju biću. Povjesničar mora izvršiti kritičko, historijsko-filološko istraživanje te posjedovati kreativnu maštu jer samo tako može spoznati zbilju. Njegovo shvaćanje zbilje temelji na opažanju iz perspektive unutar zbivanja. Pritom se historijska spoznaja kreće između kaosa obavijesti što ih pružaju dokumenti i ideala znanosti što se temelji na povijesnim zakonitostima, i zato se historiograf mora uživjeti u duh istraživanog prošlog društva i kulture. Proces proučavanja mora imati 3 faze: skupljanje izvora, kritičko istraživanje istine i njezino pronalaženje uz pomoć ideja. Upozorava na značenje države i nacije u povijesti te sa svojim «učenjem o idejama» znatno utječe na uvjerenje njemačkih povjesničara o središnjoj ulozi države i političkih djelatnosti.
27
NJEMAČKI ROMANTIZAM Unutar općeg romantičkog ugođaja sukobljavali su se demokratsko s monarhijskim načelom, ideja slobode i jednakosti suverenog naroda koji ima pravo sam određivati sudbinu s feudalnom historijskom državnom ideologijom i staleško-konzervativnim predajama. Tu se može pratiti sudar revolucionarnih težnji da se ostvare građansko društvo, nacionalno oslobođenje i ujedinjenje te kontrarevolucionarnih nastojanja da se feudalizam spasi određenim usklađivanjem tradicije i novih društvenih tradicija. U Francuskoj i Britaniji nacionalno ujedinjenje je već bilo postignuto i zato su najznačajniji povjesničari bili građanski liberali. U Njemačkoj još postoje izmijenjeni oblici feudalizma s plemstvom na čelu, građanstvo nije doživjelo društvenu afirmaciju, a režimi imaju apsolutističko obilježje. Povjesničari su zaokupljeni pitanjem nacionalnog ujedinjenja, a mnogi opravdavaju feudalnu reakciju. Romantizam poslije francuske revolucije izaziva renesansu srednjeg vijeka. Povijest postaje glavno opravdanje za oprečne suvremene ciljeve. Njemački romantizam je odgovor na francusku revoluciju, protestantska romantika podupire ujedinjenje Njemačke pod vodstvom Pruske. Obilježje njemačkog romantizma odbacivanje cjelokupnog misaonog sustava prosvjetiteljstva, odbijanje racionalizma i bijeg u iracionalni svijet osjećaja, mašte, čuda i mističnih doživljaja. Uzdizanje vlastite nacije protivno je kozmopolitizmu prosvjetitelja, ali i poticajima njemačke klasične književnosti i idealističke filozofije. Reakcionarni historizam poučava o neprekidnom slijedu pojava u jednom narodu i državi te nemogućnosti mijenjanja tradicije koju je stvorio mistični duh naroda. Povijest postaje mistično kretanje koje se ne povezuje s realnim sukobima interesa i ljudskim potrebama. Državni organi drže studij povijesti veoma korisnim pa se u njemačkim državama ubrzano otvaraju katedre za povijest na sveučilištima. Romantici žele uskrsnuti prošlost osjećajem i poezijom. Gubi se historijska perspektiva, a obnavlja pripovjedačka snaga. Pripovjedači o povijesti nastoje se svidjeti istoj publici koja s oduševljenjem čita povijesne romane. Kritički duh nestaje, ali ga zamjenjuje smisao za povijesni tijek. FRIEDRICH CARL SAVIGNY ( 1779 – 1861) – «historijska škola prava». Poučava da pravni oblici nisu djelo zakonodavaca nego izraz «duha naroda» što ga je zakonodavac kao njegov izvršitelj provodi u život na temelju tradicije. Utječe na razvoj genetičke historiografije u svojoj zemlji. SPAJANJE ERUDICIJE I GENETIČKE HISTORIJE Pod utjecajem filozofa javlja se nov način istraživanja povijesnih događaja i nov pristup povijesti koji na početku 20 st. dobiva naziv historizam ( u Njemačkoj). Dolazi do genetičkog ispitivanja povijesnih činjenica, tj. upoznavanja svih etapa njihova kretanja kroz vrijeme. Historizam pobuđuje brz uspon znanstvene historije. Državni organi drže studij povijesti korisnim i pomažu njegovu institucionalizaciju na sveučilištima na filozofskom fakultetu. Razvoj historije obuhvaća sve duhovne tendencije u Europi 19 st. – nacionalne pokrete, romantizam, liberalizam, konzervatizam, samorazumijevanje građanstva u tijeku modernizacije. Povjesničari nastoje solidno ispitati obavijesti o povijesnim činjenicama, pronaći nove metode i protegnuti tehniku istraživanja na nove vrste svjedočanstva. Prvi stupanj znanstvene historije mora se temeljiti na spajanju erudicije i izvješća o samim povijesnim činjenicama, tj. na dokumentima analiziranim filološkom metodom i genetičkoj historiji kao ispitivanju povijesnih činjenica u tijeku njihovi promjena.
28
Taj se proces dovršava u prvoj polovici 19 st. u djelima njemačkih povjesničara Georga Niebuhra i Leopolda Rankea. Spajanje erudicije i historijske analize moglo se provesti kao posljedica doživljaja povijesti kod romantika, ideje evolucije njemačke filozofije te povezivanja postignuća filozofije na početku 19 st. sa rezultatima historijske erudicije 17. i 18.st. Nastaju temelji za genetičku historiju, uvjeti za historiju kao novu znanost. Pritom se stvaraju načela i pravila na temelju iskustva iz praktičnog rada. Različiti organizacijski oblici potiču razvoj historije u Njemačkoj i izvan sveučilišta, što se prije svega odnosi na organizaciju skupljanja i izdvajanja izvora koja postaje uzor za primjenu pomoćnih historijskih znanosti i kriterij u objavljivanju građe. Riječ je o golemu pothvatu «Monumenta Germaniae historica». AUGUST WOLF ( 1759 – 1842) – zaslužan je za unapređenje klasične filologije i historije. Analitiku želi vrednovati kao povijesno razdoblje. Prelazi put od historijsko-kritičke obrade izvora do obavještavanja o samome razdoblju nastanka izvora. Od triju oblika analize teksta – gramatičke, filološke i historijske, Wolf drži da je historijska interpretacija bitna za znanstveno objašnjenje. «Prolegomena ad Homerum» je analiza jedne skupine tekstova. Dokazao je da Homerovi epovi ne potječu od jednog autora nego iz brojnih pojedinačnih pjevanja različitih pjesnika i da su postupno srasli u jednu cjelinu. Homer postaje predmet historijskog istraživanja. BARTHOLD GEORG NIEBUHR ( 1776-1831) – Wolfov je postupak uzor za njegovo istraživanje rimske povijesti. Stvara plodnu sintezu eruditskog istraživanja izvora i kritičke refleksije o povijesnoj zbilji. Pokušava rekonstruirati djelo rimskog autora Fabiusa Pictora koje se sačuvalo samo u prijepisu ili prepričavanju drugih autora. To je prvi slučaj da se jedan izgubljeni tekst pokušava rekonstruirati kritikom izvora. Njegova historija Rima je prvi pokušaj ispitivanja rane rimske povijesti. Posebno ga zanima sukob patricija i plebejaca, a poticaj istraživanju daje mu rješavanje pitanja vlasništva nad zemljom u francuskoj revoluciji te napuštanje feudalnih odnosa u Danskoj i Pruskoj. Rekonstruira agrarno ustrojstvo i društveno uređenje rimske republike u političkoj perspektivi projiciranjem svog konzervativnog shvaćanja o reformiranoj staleškoj državi ( tadašnjoj Pruskoj) u rimsku prošlost. Rim je u počecima idealna država jer su njeni građani seljaci. Tu je sljedbenik Mosera. Dotiče se društvenog ustroja da bi unutar njega pokušao povezati različita područja ljudskog života. Prikazuje rimsku povijest u okviru svjetske. Drži da je Rim povijesni obrazac za stalešku uravnoteženu državu.
HISTORIZAM I RANKEOVO DJELO Historizam – istraživanje pojedinačnih i kolektivnih individualnosti tj. istaknutih ličnosti, država, nacija i naroda. Zato je bitan hermeneutski pristup metodom razumijevanja kao sređena institucija. «Historijsko učenje o idejama» što ga formulira Humboldt ograničeno je na ljudsku djelatnost u svjetlu njihovih namjera. O idejama se ne raspravlja, ali se zato raspravlja o kritici izvora kao metodskom standardu na kojem počiva znanstvena interpretacija povijesnih činjenica. Sustavni istraživački pristup se dijeli od prikaza rezultata koji se osposobljava za pripovijedanje u skladu s estetskim književnim normama. Historizam je nastavak i preoblikovanje prosvjetiteljskih standarda : s jedne strane je na djelu stav «poznanstvenjenja», koncept « napretka» je zamijenjen razvojem, a s druge strane je gubitak zbog napuštanja tema iz društvenih i životnih područja. Pevladava eurocentrični pogled na svijet država i nacija. Historizam sistematizira postupno kritike izvora.
29
Historizam ima dvije razvojne faze : klasično razdoblje uspona traje do kraja 80-ih godina , pa slijedi oštra kritika koja uspijeva pokolebati historičke temelje. Naime, ciljevi historizma 80ih godina dosegnuti su ostvarenjem njemačke nacionalne države ( ali ne i političke slobode) pa se njemačka profesionalna historiografija usmjeruje prema legitimaciji unutrašnjeg političkog stanja i propagiranju imperijalne državne politike. LEOPOLD VON RANKE ( 1795-1886) – najpoznatiji je predstavnik klasičnoga njemačkoga historizma, koji bitno utječe na razvoj znanstvene historije ne samo u Njemačkoj nego i u drugim europskim zemljama i SAD-u. Bio je profesor Berlinskog sveučilišta, pa su kod njega tehniku i praksu historijskoga zanata učili mnogi kasniji prvaci struke. Ranke odbija baštinu prosvjetiteljstva i francuske revolucije, ali osuđuje i feudalnu reakciju ; odobrava «prosvijećeni konzervativizam» pruske monarhije i lojalan je njezinoj birokraciji koja nastoji stvarati osnove za društvene promjene u smjeru kapitalizma, ali ne dopušta da građanstvo ovlada tim kretanjem. Izdaje časopis «Historisch – politische Zeitschrift» s programom obrane prosvijećenog kraljevskog apsolutizma od feudalnih i liberalnih kritičara. Bivao je i savjetnikom pruskog režima, ali svoj rad nije stavio u službu izravne političke propagande. U djelu «Historija romanskih i germanskih naroda» formulira načelno mišljenje o povijesti i istraživanju na temelju kritike izvora. U povijesti tih naroda vidi jezgru moderne povijesti, a u uvodu se ograđuje od samovoljne interpretacije kakvu dopušta književnost: « Točno predočavanje činjenica kakve god bile neizvjesne i neprivlačne, nesumnjivo je vrhovni zakon». Piše o povijesnim temeljima velikih sila europskog ustava država u vezi s talijanskim ratovima te pokušava prikazati povijesno jedinstvo romanskih i germanskih naroda. Iz srednjevjekovnog jedinstva nastale su europske države kao zasebni politički oblici. Slavenski su narodi prema njemu imali samo drugorazrednu ulogu zaštitnika europske kulture od mongolskih i turskih najezdi. Glavni je predmet istraživanja u Rankea država kao individualnost, originalna tvorevina ljudskoga duha i Božje primisli. Pojedini narodi, kao Božja stvorenja, izgrađuju ustanove ( crkve i države), što su oruđa koja usmjeruju ljudsku energiju na dobro cijeloga čovječanstva. Ranke ne pita za nastanak država i crkava : za nj je općekorisni karakter obiju institucija očigledan, jer ih je stvorio Bog da bi se prirodne strasti pojedinaca i naroda podvrgli opće korisnom redu. Načelno cijeni samo mirnu evoluciju ( utjecaj Savignyeve romanističke historijske škole), ali se ne protivi naglim promjenama kada misli da je ugrožena europska kultura. Vjeruje da je sustav europskih nacionalnih država, koji se sam regulira, dobio nakon potresa francuskom revolucijom konačan oblik. Bavi se vanjskom politikom, diplomacijom i vojnom akcijom, a izvori su mu formalni, službeni državni dokumenti. Ne zastupa učenje o «duhu naroda», ali je uvjeren da se pojedino državno uređenje ne može prenositi iz jedne države na drugu. Smjer razvoja vidi u usponu političkog i kulturnog značenja velikih protestantskih država, čiji monarhijski ustav ostavlja prostor ekonomskim i kulturnim naporima građanstva, dočim katolička Francuska nazaduje, pa se nada da će naposljetku nestati posljedice francuske revolucije. Prelazi preko problema društvenoga razvoja, uvjeren da duhovna načela, kojih je država odraz, djeluju uglavnom preko ideja državnika, pa tako glavnu pažnju poklanja istraživanju namjera i djelatnosti vodećih ličnosti.
30
Posao je povjesničara uočiti pojedinosti, mora raditi na dvjema razinama : istraživati pojedinosti i nastojati uočiti njihovu povezanost. Zahtjeva strogu kontrolu metode postupka s izvorima pomoću kojih se otkriva temelj pojedinih individualnosti, a takav kriterij ne postoji za razumijevanje povijesnih kretanja. Pokretačke snage povijesti mogu se samo uočiti, odnosno ne mogu se apstraktno definirati. Svaka je epoha kao individualnost «neposredna prema Bogu», tj. sve su vrijedne pamćenja i istraživanja. Nasuprot tome prosvjetitelji su vrednovali pojedine epohe prema njihovu mjestu u napretku čovječanstva te im davali pozitivnu ili negativnu ocjenu. Autor je univerzalne historije. Ima predodžbu o povezanosti svih pojava u općoj povijesti čovječanstva. Lokalnu povijest treba istraživati unutar povijesti cijele zemlje, biografije treba dovesti u vezu s važnijim događajima u crkvi i državi. Svoje gledište ilustrira kritikom pisaca 15., 16.st. Umjesto retoričkih sredstava želi čitatelja uvjeriti «golom istinom, bez ukrasa». Ranke daje prednost izvorima kao što su diplomatska izvješća , predstavke, dnevnici, pisma i izjave svjedoka, a posljedica je prosudba političkih događaja isključivo s gledišta vladara i vlade. Tako Ranke utemeljuje usku diplomatsku historiju. Sustavno vježba sa studentima kritiku izvora u obliku seminara s time da student s vlastitim radom, putem zajedničke lektire određenih izvora, nauči historijsku metodu. Drži da historija ne smije služiti vanjskim ciljevima nego da je kao samostalna znanost sama sebi svrhom. Inzistira na objektivnosti povjesničara. Ideje i djelatnost državnika izvodi iz njihovih namjera. Nastoji dublje prodrijeti u duhovni život povijesnih ličnosti, veliku pažnju obraća i predočavanju svojih istraživačkih rezultata u književnom obliku. Povijesni tijek svodi na kretanje ideja uvjeren da se namjere i motivi povijesnih aktera mogu izravno razumjeti. Ograđuje se od filozofije povijesti. Rad povjesničara se ne može temeljiti na jedinstvenom filozofskom sustavu, ali povijest ima vlastite, unutrašnje povezanosti koje on mora promatrati, on je prvi moderni povjesničar koji zna povezati kritičku analizu izvora sa širinom filozofskog duha i svojstvima književnika. RANKEOVI NASLJEDNICI Historizam drži kako se država temelji na etičkim vrijednostima te je individualnost s vlastitim normama koje se drugdje ne mogu primijeniti. Povjesničari zastupaju tezu o primatu vanjske nad unutrašnjom politikom. Uvjereni su da slobodu pojedinca može štititi samo snažna država poput aristokratske i birokratske pruske monarhije. Prikazivanjem njemačke države kao svetinje te ideološkim tumačenjem njezine predaje, njemačka historiografija se uključuje u propagandu o izuzetnoj ulozi njemačkog naroda u svjetskoj povijesti na kraju 19 st. Njemačkoj historiografiji pečat daje «prusko – malonjemačka škola» kao oruđe političke borbe za ujedinjenje Njemačke pod vodstvom Pruske. Pripadnici malonjemačke struje odriču se Rankeove težnje za nepristranim pristupom prošlosti. Svojim djelima nastoje opravdati vladajuću političku ideologiju. JOHAN GUSTAV DROYSEN ( 1808 –1884) – svoj rad posvećuje opravdanju suvremene pruske države. Prvi sustavno izlaže rezultate svoje refleksije u metodologiji historijske znanosti, prije svega o istraživačkom postupku. Osnivač je «pruske škole». Liberalima suprotstavlja pruski vojni despotizam kao izvor morala i kulture, Bavi se razdobljem helenizma i prvi ga opisuje kao povijesnu cjelinu. U «Historiji pruske politike» nastoji opravdati širenje moći pruske države kao uvjet ujedinjenja Njemačke. Bavi se ispravama te njihovom kritikom. Nastoji formulirati načela i istraživačke operacije. Davao je sustavna teoretska izlaganja o istraživačkoj praksi. «Povijest» je zbir onog što se događalo u vremenu
31
izuzevši prirodu. Povjesničar bi trebao ponovno doživjeti motive, osjećaje, razmatranja čovjeka prošlosti, ali i skupnih mentaliteta kao što je «duh naroda». Droysen formulira historijsku metodu kao jedinstvo pravila za istraživačku operaciju, tj. kao sustavnu povezanost heuristike (prikupljanje izvora), kritike izvora , interpretacije utvrđenih činjenica i njihovih prikaza. Droysenova «Historika» izlaže metodu istraživanja i pitanje sustavne analize građe i tehnike prikaza. HEINRICH VON SYBEL ( 1817 – 1895) – nije pobornik, za razliku od Droysena, birokratske i vojne države. Ideal mu je snažna država s efikasnom vanjskom politikom, čvrste ruke prema širim slojevima, ali liberalna prema građanstvu. U «Historiji razdoblja revolucije» se bavi međunarodnim odnosima u doba francuske revolucije i njenu utjecaju na europske zemlje. Odobrava rušenje feudalizma. Osuđuje šire slojeve jer ugrožavaju modernu državu koja će djelovati u interesu građanstva. Pripadnik je malonjemačke škole. Njegova istraživanja služe potrebama svakodnevne politike. Vladare i državnike ne promatra kao nosioce ideja već ih želi kritizirati. JULIUS VON FICKER (1826-1902) – dokazao je da Sybel ocjenjuje srednjevjekovno razdoblje na temelju vlastitih, unaprijed datih političkih aksioma i da u srednjem vijeku nisu postojale njemačke nacionalne tendencije. Sybel je stekao zasluge u organizaciji znanstvenog rada i izdavanju izvora. Pokretač je i urednik «Historische Zeitschrifta». U predgovoru ističe kako je posrijedi znanstveni časopis. Prema Sybelu potrebne su diskusije koje bi pokazale razlike između njemačkih i drugih historiografija, te želi više prostora posvetiti modernom razdoblju njemačke povijesti. Program Historische Zeitshrifta obuhvaća i druga društvena područja. THEODOR MOMMSEN (1817 – 1903) – autor je slavne «Rimske historije». Piše o rimskim provincijama od Augusta do Dioklecijana i o rimskom državnom pravu, te vodi izdavanja goleme zbirke rimskih natpisa. «Historija» počinje pravom, numizmatikom i epigrafijom. Njegova interpretacija rimske republike u skladu je s njegovim političkim stavom i djelatnošću. U rimskoj republici vidi idealnu državu , slobodu i građanske jednakosti. Želi dati pouku o građanskoj liberalnoj državi. Stajao je na strani suprotnoj režimskim povjesničarima. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1902.g. HEINRICH VON TREITSCKE (1834-1896) – nasljednik Rankeove profesure u Berlinu, vraća se Droysenovoj glorifikaciji pruskog vojnog despotizma. Potpuno se gubi u agresivnom, plitkom, propagandističkom žurnalizmu. Želi od Nijemaca stvoriti vojnički odgojenu naciju kojom će upravljati birokracija. Upotrebljava izvore isključivo iz pruskih arhiva. Pobornik je rasne teorije i trudi se da druge narode prikaže manje vrijednim. Nakon ujedinjenja postaje najutjecajniji ideolog njemačkog imperijalizma. ERNST BERNHEIM (1850-1942) – dao je najbolje obrazloženje metode u duhu idealističkog historizma. U «Udžbeniku historijske metode i filozofije povijesti» zaokružuje napore što ih je započeo Droysen. Opravdava gledište tradicionalne historije da je ona znanost o kretanju pojedinih događaja. Osuđuje svođenje predmeta istraživanja samo na politiku i državu. Njegovo učenje o kritici izvora je prilagođeno političkoj historiji. Jedan je od glavnih kritičara pozitivističke sociologije, ali drži da bi sociologija trebala postati pomoćna znanost historije. KRITIČARI HISTORIZMA Činjenica jest da su u Njemačkoj nastale nove precizne i stroge metode istraživanja, strpljive i razmjerno solidne rekonstrukcije povijesne zbilje. Nakon ujedinjenja još se više učvršćuje autoritet historijske «znanosti» usprkos pristranoj političkoj angažiranosti većine povjesničara. Potkraj stoljeća profesionalnim je povjesničarima u drugim zemljama uglavnom jasno da je u Njemačkoj obavljen glavni posao u stvaranju znanstvene historije. Iako i drugdje nalazimo istaknute i poznate povjesničare, nigdje nema toliko istraživača, izdanja i uopće kvalitetnih znanstvenih rezultata u svim tadašnjim granama istraživanja.
32
Najvažnija je kritika filozofa HEINRICHA NIETZCHEA ( 1844 – 1900) koji osuđuje apologetiku režima i proizvoljnost «razumijevanja». U prilogu «Nesuvremena zapažanja o koristi i štetnosti historije za život» zastupa ideju o pojedincu oslobođenu transcendentalnog čiji bi cilj morao biti da sam sebe nadmaši i postane «nadčovjek». Za njega, povjesničari uglavnom slave prošlost na štetu sadašnjosti. Svrstava historiografiju u 3 kategorije : «monumentalna» slavi velike ličnosti, «antikvarna» se klanja prošlosti i «kritička» koja sudi prošlosti, raskrinkava njezine mitove i sprečava gospodarenje prošlosti nad sadašnjošću. Žestoko napada mišljenje da povijesni proces treba objasniti ili oblikovati pripovijedanjem te ne želi u njemu pronaći smisao. Povijest civilizacije za nj je borba jakih i slabih za moć da opišu iluzorni svijet. Njegovo shvaćanje o «korisnosti i štetnosti historije» je destruktivno, ali je utjecalo na samosvijest njemačkih povjesničara s kraja 19 st. Ipak, koristila ga je nacistička ideologija. JAKOB BURCKHARDT ( 1818 – 1897) – kao i Nietzche bavi se kulturnom kritikom svoje sadašnjosti i misli da povijest nije kretanje prema određenom cilju. Drži da je historijsko mišljenje jedini mogući spas europske kulture od uništenja u kapitalističkom društvu. Suprotstavlja se tezama njemačkog historizma. Historijsko mišljenje mora stvarati i jačati društvenu i kulturnu kritiku industrijskog društva. Ističe europsko kulturno jedinstvo i duhovni kontinuitet. Napisao je djela «Doba Konstantina Velikog» i «Kultura renesanse u Italiji». Kultura ne smije propasti povijesnim promjenama, a zadaća je znanstvene historije utjecati na kulturnu obnovu i činiti kulturnu predaju temeljem suvremenog samorazumijevanja. U predavanjima o studiju povijesti govori da se kontinuitet zapadne kulture temelji na kritičkom stvaralačkom duhu koji sadržava svoja temeljna obilježja. Kao okvir historijskog istraživanja vidi 3 potencije – državu, religiju i kulturu u užem smislu. Uviđa da se razvoj visokoorganiziranog industrijskog i masovnog društva ne može spriječiti, pa se njegovo povijesno konzervativno shvaćanje pretvara u apolitičku rezignaciju u duboki «kulturni» pesimizam. KARL MARX ( 1818 – 1883) se svojim pogledom na povijest protivi shvaćanju njemačkih povjesničara, jezgra je Marxova učenja «materijalističko shvaćanje povijesti». Njegovo razmatranje povijesnih činjenica uključeno je u tekuću analizu i komentare njemu suvremenih događaja ( članci o klasnim borbama u Francuskoj te državnom udaru Napoleona). Marxovo istraživanje kapitalizma i njegova nastanka sadrži mnogo povijesne građe i temelji se na načinu rada karakterističnog za povjesničara. Marksističke rasprave se kretale od razmatranja u korist režima socijalističkih država do «elastične» interpretacije što su je oblikovali zapadnjački marksisti i povjesničari. Sam Marx je uočio pogrešnu recepciju svog učenja. «Historijski materijalizam» doživio je dogmatizaciju određenih socijalističkih struja. Marxovi spisi su se interpretirali usko kao ekonomski determinizam. Potkraj 19 st. nastaje «vulgarni marksizam» s tezom «ekonomske interpretacije povijesti». Marxove usputne izjave su apsolutizirane i taj tijek misli je vrhunac doživio u Staljinovom učenju. Jezgra ideologije «marksizma-lenjinizma» u zemljama «realnog socijalizma» je učenje o «objektivnoj zakonomjernosti». Marxove se glavne misli pogrešno interpretiraju time što je njegova povijesna skica o nastanku kapitalizma i građanskog društva u zap. Europi te njegova širenja na svijet krivo
33
shvaćena kao opća historijsko-filozofska teorija, tj. kao učenje čijim putem kreću svi narodi svijeta. Marxova i Engelsova teorija je razrada uglavnom nedorečenih shvaćanja, a isticala su značenje ekonomije u povijesnom razvoju, slijed zamišljenih društveno –ekonomskih stupnjeva te klase i klasnu borbu. Središnji element Marxove teorije je ljudska praksa, tj. učenje da ljudi stvaraju svoju povijest, ali u društvenim uvjetima što su ih zatekli te ih ne mogu sami odabrati. Marx je sa svojim suvremenicima ( i s toliko kritiziranim idealističkim filozofima) dijelio povjerenje u napredak, u mogućnost ljudskih bića da shvate svoje životne okolnosti i njima razumski ovladaju. Historia postaje znanje s ulogom da objasni čovjeka onako kako to prirodne znanosti čine s prirodom. Marx pokušava radikalno demistificirati njemačku filozofiju povijesti, ali prihvaća njezinu racionalnu jezgru. Žestoko je kritizirao učenje da su ideje, dakle ljudska svijest odrednice života ljudi ; za nj je upravo obratno – život određuje svijest. Njegov model «baze» i «nadgradnje» jest učenje da se društvo sastoji od više razina koje utječu jedna na drugu. Promjene u «bazi» izazivale bi mijenjanje strukture «nadgradnje», ali ne i obrnuto. U središtu zanimanja su društva kao sustavi odnosa među ljudima. Marxa najviše zanima kako društva, na temelju svojih proizvodnih snaga, stječu sredstva za opstanak i u kojim proizvodnim odnosima žive oni koji sudjeluju u proizvodnji. Prema Marxu, povijest je s jedne strane napredak jer čovjek sve više ovladava znanošću i tehnikom, a s druge je «pretpovijesni» nazadak jer se čovjek otuđuje od samog sebe i drugih.
FRANCUSKA HISTORIOGRAFIJA U 19. ST. LIBERALNI I ROMANTIČKI POVJESNIČARI Povijest postaje bitna odrednica ljudske svakodnevnice. Nacionalne ideologije bude interes za poviješću vlastite nacije. Poslije francuske revolucije historiografija i erudicija doživljavaju stagnaciju. U revoluciji su uništeni ili oštećeni mnogi spomenici, pogotovo arhivi. Obnova historiografije počinje u svjetlu «historije pobjednika» jer Napoleon želi da se piše o najnovijoj povijesti. Policijski sustav i stroga cenzura režima dodatne su kočnice historijskom istraživanju. U doba Napoleona i restauracije javlja se politička i religiozna reakcija koja slavi apsolutnu monarhiju i srednji vijek. U Francuskoj važnu ulogu ima Chateabriandovo djelo «Genij kršćanstva» i time nastaje podloga za francuski literarni romantizam. Tu utjecaj imaju romani Waltera Scotta, Victora Huoga i Alexandra Dumasa. Ponovno zanimanje za ozbiljnu historiografiju s javlja nakon 1820.g. U skladištima je golema količina dokumenata iz javnih i privatnih fondova pa se traži za obnovom erudicije i zaštitom fondova. Osniva se «Ecole des chartes». Najvažniji povjesničari postaju novinari i političari koji se bave poviješću u interesu građanstva, a u suprotnosti s aristokracijom. Liberalni povjesničari se nadahnjuju djelima prosvjetitelja, ali se zauzimaju za ustavno uređenje prema engleskom uzoru. Liberali sužavaju svoje teme na Europu, a najviše ih zanima politička akcija. Liberalni povjesničari vide sebe kao pripadnike trećeg staleža. Oslanjaju se na predaju francuske erudicije. FRANCOIS GUIZOT ( 1787 – 1874) – protestant, ministar prosvjete za srpanjske monarhije, i prvi organizator institucijske podloge francuske historijske znanosti, omogućuje osnutak katedara za historiju u visokom školstvu. Najzaslužniji je za obnovu erudicije. Prvi počinje 34
kritički izdavati izvore. Napisao je «Historiju revolucije u Engleskoj» te je izdao 25 svezaka izvora. Zaslužan je što se u Francuskoj pojavila eruditsko-genetička historiografija kao kombinacija sustavne kritike izvora i vizije šireg povijesnog kretanja. U «Historiji civilizacije u Europi» i «Historiji civilizacije u Francuskoj» prikazuje uvjete materijalnog života, društvenu i političku djelatnost i moral. Najviše ga zanima nastanak nacionalnih država te načelo jednakosti. Napisao je i «Historiju porijekla predstavničke vladavine». Opravdava interese buržoazije protiv rojalista. Ne piše historiju francuske revolucije u kojoj vidi dovršetak dugotrajna civilizacijskog procesa. Želi objašnjavati povijesne pojave. Zaključke stvara i na temelju prikupljanja brojnih pojedinosti i njihove klasifikacije , tj. činjenice grupira kako bi iz njih izvukao opće ideje. AUGUSTIN THIERRY ( 1795-1856) – prvi zastupa teoriju klasne borbe kao pokretačke snage povijesnog razvoja. Piše da sukobi između plemstva i trećega staleža u Francuskoj počinju germanskim osvajanjem, tj. uslijed suprotnosti između Franaka i starosjedilačkih Galo-Romana, čime reagira na ideologiju plemstva koje se predstavljalo potomstvom Germana. Okreće naglavce plemićku ideološku konstrukciju kako bi rehabilitirao «pretke» trećeg staleža, koje vidi u srednjevjekovnom građanstvu, obnovitelju civilizacije antičkih komuna i pokretaču procvata gradova u kasnome srednjem vijeku. Svoje viđenje primjenjuje i na povijest Britanije. Pod utjecajem Scotta najpoznatiji je povjesničar pripovjedačke struje, no kritika izvora je skromna. Osuđuje historije Francuske u kojima može čitati samo o dinastijama i ratovima. Preporučuje povratak izvorima povijesti. FRANCOIS MIGNET (1796-1884) i ADOLPHE THIERS ( 1797-1877) – obojica pišu samo o političkoj povijesti francuske revolucije u kojoj prvi vidi zakonitu pojavu pripremljenu dotadašnjim povijesnim tijekom, a borbu pol. struja u njoj shvaća kao izraz klasnih proturječja. Obojica pripovijedaju samo o događajima. Mignet je arhivist i izdaje zbirku, a Thiers je publicist. JULES MICHELET ( 1798 – 1874) – jedini je pravi romantički povjesničar. Izdaje «Pregled moderne povijesti», «Historiju Francuske», i «Historiju francuske revolucije» uperenu većim dijelom protiv svećenstva i spis «Le Peuple». Stvara pod utjecajem njemačkog romantizma i idealističke filozofije. Puk je za njega, utjelovljenje pravde i slobode, a Bastilla je simbol ropstva. Prihvaća Herderovo učenje o «duši» naroda. Istodobno je pod utjecajem prosvjetiteljskih učenja. Prvi je autor koji na francusku povijest gleda kao na posljedicu stvaralaštva francuskog naroda. Zanima se za sva društvena područja. Služi se fizičkim ostacima, novcima, građevinama te umjetničkim i literarnim djelima i legendama. Znanstveni ga povjesničari nisu cijenili zbog njegova ekscesivnoga rodoljublja i slavljenja Francuza i Francuske te zbog potpuno nedostatne kritike izvora, kojima se inače obilno koristio. Kao pravi romantik, Michelet želi spoznati prošli život poezijom, sanjarenjem, ekstazom , a ne razumom. Izvanredan je književnik – pjesnik, ali ne i znanstveni povjesničar. Kao pripovjedač izuzetne sposobnosti izražavanja i blještava stila, zna čitateljstvo povući sa sobom, u svoj čarobni svijet prošlosti i dati povijesti sjaj što ga znanstvena analiza ne može postići. ALEXIS DE TOCQUEVILLEA (1805-1859) – napisao je «O demokraciji u Americi» i «Stari režim i revolucija». Sljedbenik je Montesquiea. Englesku «slavnu» revoluciju ne drži modelom za Francusku. Na umu mu je pomirba liberalnih tendencija engleskog aristokratizma i demokratskih strujanja iz francuske revolucije te drži da ga je našao u američkoj demokraciji. Prema njemu, francuska revolucija je dovršila proces koji je na razne
35
načine već tekao. Zanima ga društveni položaj klasa i staleža, a ne njihova formalna politička prava. Svoje hipoteze nastoji podvrgnuti kontroli empirijskih činjenica i uspoređivanju. U pitanju je sustavna potraga za obavijestima izvora. Daje teoretski prinos sociologiji te je autor prvog djela sociološke historiografije. Umnogome je nastavljač prosvjetiteljskih povjesničara no mnogo od njih obuhvaća obilje i širinu povijesnog kretanja.
NASTANAK PROFESIONALNE HISTORIOGRAFIJE Najugledniji povjesničari polovice 19 st. pobornici su francuske revolucije i liberalnog građanskog društva. No, proturevolucionarne i protubonapartske struje tradicionalne elite plemstva i svećenstva su i dalje snažne i utjecajne u kulturnom životu te se manje ili više uspješno i u historiografiji suprotstavljaju «pobjedničkoj buržoaziji». Historijska svijest plemićima i svećenicima daje priliku da pokušaju perom izvesti «veliku kulturnu restauraciju» i 1866. počinju izdavati «Časopis za historijska pitanja». Zadaća je historijska revizija na temelju stroge kritike izvora prema tradiciji bolandista i maurinaca sa svrhom uspostavljanja postrevolucionarnog društvenog uređenja i rezultatima liberalnih povjesničara, a obnovu istine trebalo je postići vlastitom interpretacijom povijesti francuske monarhije i katoličke crkve. U posljednjoj trećini 19 st. francuska historiografija postaje znanstvena, a historijsko istraživanje se podvrgava strogim pravilima s kanoniziranom historijskom metodom. Historija se osamostaljuje i institucionalizira na sveučilištima. Poticaj daju sveučilišni profesori izdavanjem časopisa «Revue historque». Posrijedi su umjereni republikanci, protestanti, slobodni mislioci ili masoni. GABRIEL MONOD ( 1844 –1912) – glavni urednik i nositelj usmjerenja prema stvaranju historijske znanosti, zahtijeva od suradnika časopisa stroge znanstvene metode izlaganja, na temelju kritike izvora i njegovanje književnog stila. Historiju definira kao pozitivnu znanost, tj. kao racionalno poznavanje činjenica, a na prvome mjestu je istraživanje prošlosti Francuske. Povjesničari okupljeni oko «Revue historique» žele stvoriti historiografiju koja bi utjecala na stvaranje jedinstva francuske nacije. Zato se povijesne činjenice moraju ustanoviti metodski ispravno. Povjesničari diskontuitete francuske povijesti prikazuju neposrednim objašnjavanjem pojedinih zbivanja. Nestalnost političke situacije izaziva u povjesničara skepsu i odbacivanje svakog filozofskog pristupa. Nastoje trijezno prikazati povijesne činjenice na temelju kritike izvora. Usredotočuju se na prikupljanje, klasifikaciju i opis činjenica. «Revue historique» ilustrira opreku između metodološke utopije pozitivne nepristranosti i zahtjeva za snažnom političkom, religijskom i nacionalnom sviješću. 1863/4. izašla su djela trojice povjesničara : « Isusov život» Renana, «Antički grad» de Coulangesa i «Historija engleske literature» Tainea. Sva trojica misle da ljudski razum može dokučiti i razumjeti sve životne pojave te svaki na svoj način određenu teoriju historije. ERNEST RENAN ( 1823-1892) – bavi se porijeklom kršćanstva. Prema njemu, istina ima povijesne temelje i smisao svih proizvoda ljudskog duha proizlazi iz određenog vremena. Pisao je o povijesti izraelskog naroda te je isticao vrijednost Izraela i Isusa u usporedbi s grčko-rimskom antikom. Krajnjim skepticizmom se protivi znanstvenim i kritičkim povjesničarima. NUMA DENIS FUSTEL DE COULANGES ( 1830-1889) – u svome klasičnom djelu «Antički grad» obrađuje nastanak, promjene i propadanje antičkog grada. Religija je u poganskom društvu sila koja povezuje obitelj s državom, a propadanje religioznosti u kasnoj rimskoj republici dovodi do krize koja vrhunac doseže u carstvu, kada antički grad nestaje.
36
Pokretačke snage povijesti traži u širim slojevima. Izdaje nekoliko svezaka nedovršenog djela «Historija političkih institucija nekadašnje Francuske», a brojni prilozi su sakupljeni pod naslovom «Historijska pitanja». Svojom «antigermanskom» tezom protivi se shvaćanju o dominantnoj ulozi Germana-Franaka u nastanku Francuske, držeći da se franački politički i društveni sustav tek postupno uklopio u rimsko društvo i da su korijeni feudalizma postojali već u antičkom svietu te da Galija Merovinga više duguje Rimu nego Germanima. U manifestu «O načinu pisanja historije u Francuskoj i Njemačkoj u posljednjih 50 godina» osuđuje germanofilstvo francuskih povjesničara. Kritizira stalni građanski rat među francuskim povjesničarima. U nastojanju da dosegne visoku znanstvenu razinu, razrađuje historijsku metodu koju definira kao sustavnu povezanost svih postupaka za kritiku izvora, a njihova pravila povjesničar mora slijediti. Smatra da je najbolji povjesničar onaj koji je najbliži tekstovima, koji ih interpretira s najviše točnosti. Za njega je historija znanost o ljudskim društvima koja analizira njihov nastanak, unutrašnje ustrojstvo i postojanost. Zanimaju ga kolektivna stanja. HISTORIOGRAFIJA S POZITIVISTIČKOM ETIKETOM HIPPOLYTE TAINE (1828-1893) – filozof i profesor estetike i povijesti umjetnosti. Njegove teze su utjecale na kritiku literature i likovne umjetnosti. Uvjeren je da su različita područja društvenog života međusobno ovisna te želi savršenu sintezu svih razina povijesnih stvari, prirode i ljudi. Propovijeda univerzalni determinizam. Nadahnjuje se Hegelovim učenjem, panteizmom i darvinizmom. Njegovo djelo pripada pokretu naturalizma, a Taine potiče scijentizam , tj. drži da je stjecanje znanja u prirodnim znanostima jedini način zbiljske spoznaje. Historijska znanost postaje dio jedinstvene znanosti o evoluciji svijeta. Uspoređuje historiju s prirodnim znanostima, fizikom, kemijom i zoologijom te nastoji otkriti zakone povijesnih kretanja. Težište je njegovog sustava na pokušaju da objasni ličnosti i pojave iz rase, sredine i trenutka. Zanima ga sinteza pitanja civilizacije i to stvaralaštvo duha i osjećajnosti. AUGUSTE COMTE (1798-1857) – želio je da se društvo ovlada pomoću nove znanstvene sociologije. Drži da historija nije znanost, ali to može postati prestane li se baviti pojedinačnim činjenicama i ako se okrene generalizacijama na putu formuliranja zakona povijesti. Određuje historiji zadaću unutar sociologije : ona bi formulirala zakone društvene dinamike i tako omogućila predviđanja budućnosti. Učenje da je historija dio sociologije usmjereno je stvaranju racionalne «pozitivne» historije koja bi proučavala zbilju kao splet prirodnopovijesnih zakonitosti. Imao je učenje o trima fazama u razvoju ljudskog razuma : teološkoj, metafizičkoj i pozitivnoj ili znanstvenoj. Pod pojmom zakona Comte razumije samo utvrđivanje vanjskih pojava koje se mogu promatrati. Proširuje jaz između filozofije povijesti. Želja za utvrđivanjem pogrešno shvaćenih «općih» i «vječnih» zakona vodi u podcjenjivanje konkretnog historijskog istraživanje i stvaranja jaza između historije i sociologije. Uloga historije svela bi se na skupljanje podataka za sociologiju. Francuski «pozitivistički» povjesničari su protivnici filozofije povijesti. Izražavaju prezir prema sociologiji i ne zanimaju ih rezultati društvenih znanosti. Drže se površinskih događaja, tj. tradicionalne političke historije dinastija, ratova, diplomacije, parlamenta. Nastaje
37
historiografija koja se bavi malim činjenicama, ne uopćavajući ih, koja samo niže kritički provjerene podatke, ne dajući sintezu. Odriču se i Comtove metafizičke filozofije povijesti. . Ne žele tražiti povijesne zakone ni poistovjetiti historijske metode s postupcima prirodnih znanosti. Historiografija se najčešće zadovoljava političkom poviješću. Francuska historiografija s kraja 19. i početka 20 st. najviše je kritizirana jer se bavi izdavanjem tekstova. Na početku 20 st. ruše se dvije iluzije franc. povjesničara - da se izvori mogu potpuno iskoristiti jer su u njima sadržani svi nužni podatci o istraživanome događaju ( to izaziva povratak na erudiciju) i da povjesničar mora biti objektivan. Najpoznatiji povjesničari franc. pozitivističke škole su E. Lavisse, C. Seignobos, C. V. Langloise. ERNEST LAVISSE ( 1842-1922) – usporedno s vlastitim istraživanjima iz povijesti francuske i pruske uredio je više izdanja iz svjetske i francuske povijesti. CHARLES SEIGNOBOS (1854-1942) – istaknuo se djelom o suvremenoj političkoj historiji Europe, koje je doživjelo mnogo izdanja. Najpoznatiji je po priručniku o metodi škole s pozitivističkom etiketom u suradnji s C.V. Langloisom. CHARLES VICTOR LANGLOIS (1862-1929) – sveučilišni profesor srednjevjekovne povijesti i ravnatelj Državnog arhiva. Njihov «Uvod u historijske studije» kanonizacija je historijske metode kao zatvorene mreže pravila, a zbog jasnoće i dogmatske strogosti postao je biblija povjesničara. Autori razlikuju više faza u radu povjesničara – mora prikazati dokumente, na njih primijeniti niz kritičkih operacija i na kraju, na temelju dokumenata koji su kritikom postali upotrebljivi valja jednostavnim opažanjem ustanoviti povijesne činjenice. Postupak je psihološke prirode jer se mora ocijeniti vjerodostojnost i pouzdanost autora. Povijesnu činjenicu je moguće objasniti samo iz činjenice koja joj prethodi što znači da povjesničar mora uspostaviti vezu između pojedinih događaja. Zato su kritičari to pojednostavljenje bogatstva povijesnog života nazvali događajnom historijom ili historijskom pripoviješću. Autori drže da izravno promatranje pojava nije moguće, jer u obzir uzimaju samo dokumente. Jedno od osnovnih obilježja «uvoda» je iluzija da povjesničar može izbrisati svoju ličnost i strogo objektivno opisivati činjenice. Seignobos svodi funkciju povjesničara na opisivanje činjenica «pročišćenih» kritikom izvora. Shvaćanje da se činjenice mogu naći u izvoru u gotovu stanju pošto je povjesničar utvrdio njihovu autentičnost i vjerodostojnost svjedočanstva o njima pogotovo je izazvalo protivnike te vrste historiografije da paljbu usmjere najviše na priručnik i samog Seignobosa. To naročito vrijedi za Luciena Febvrea, utemeljitelja «škole» oko časopisa Annales. Seignobos se zanima za društvene pojave te zastupa mišljenje da bi se društvene znanosti trebale služiti historijskom metodom. Tim zapravo odgovara sociologu Emilu Durkheimu koji drži da je zadaća historije pružiti sociologiji građu za utvrđivanje društvenih zakona.
BRITANSKA I AMERIČKA HISTORIOGRAFIJA U 19.ST. Blještava književna tradicija i znatan broj obrazovanih pripadnika plemstva sprečavaju pretvaranje historije u znanstvenu disciplinu. Osnovni predmet interesa je ustavna povijest, a engleski parlamentarizam se prikazuje kao uzor svim zemljama u kojima ustavno uređenje još ne postoji. Torijevska stranka ( konzervativci) suprotstavlja se političkim i društvenim reformama koje bi dirale u moć lordova i bogate buržoazije dok vigovci ( liberali) se služe poviješću kako bi opravdali politiku umjerenih, postupnih reformi u korist građanstva. Između 1802. i 1848.g. objavljivani su izvori za Englesku, Wales i Škotsku, te za Irsku. Osnutkom državnog arhiva te sustavnim prikupljanjem, evidentiranjem i čuvanjem građe nastaje pouzdan temelj za izdavački pothvat. Na znatno skromniji odjek nailaze demokratska i čartistička gledišta, a W. Scott utječe na zanimanje javnosti za srednjevjekovne izvore, jezik i literaturu. 38
THOMAS BABINGTON MACAULAY ( 1800-1859) – najpoznatiji je vigovski pisac eseja o engleskoj povijesti publicist, član parlamenta i visoki dužnosnik u vladi. Držali su ga najboljim pripovjedačem u europskim razmjerima, a uživao je popularnost u mnogim zemljama gdje je britansko parlamentarno uređenje bilo uzorom. Namjera mu je pripovijedati o rastu britanske moći, ekonomskom, znanstvenom i moralnom napretku, bogaćenju društvenih slojeva. Posebno je poznat postao djelom o «slavnoj revoluciji» 1688. Svrha djela je hvalospjev engleskoj parlamentarnoj monarhiji pa je kritika izvora skromna , a podaci mu služe za opravdanje vlastite ideologije. Piše o društvenim i kulturnim pojavama : umjetnosti, književnosti, religijskim sljedbama, običajima i materijalnoj kulturi. Kaže da je savršen onaj povjesničar u čijem su djelu značaj i duh jednog doba. THOMAS CARLYLE ( 1795-1881) – pripada romantičkoj historiografiji, a nadahnjuje se njemačkim romantizmom i idealističkom filozofijom povijesti, odbija mogućnost racionalnog objašnjenja i povijesnih pojava i nastoji historijsku svijest osloboditi od determinizma prosvjetitelja. Uvjeren je da čovjek dolazi do spoznaja uživljavanjem i maštom, a ne logičkim rasuđivanjem. U «Kaosu postojanja» je bitno poučiti suvremenike o velikim ličnostima kao pokretačima povijesti. Povijest svijeta je za njega biografija velikih ljudi tj. samo muškaraca. Izražava osobni doživljaj njihovih života uzimajući u obzir slučajne podatke koje nije kritički provjerio. Žestok je kritičar engleskog građanstva. U «Francuskoj revoluciji» osuđuje konzervativce, demokrate i prosvjetitelje. Djelo, dakako nije prilog povećanju znanja o revoluciji nego samo moralna pouka. Slavi Cromwella koji je , kako kaže, disciplinirao puritanski «heroizam» i omogućio mu da djeluje bez prepreka starog kraljevskog apsolutizma. Drugi veliki Carlylov heroj je Friedrich Veliki. Poznat je po članku «O historiji» te predavanja o herojima. HENRY THOMAS BUCKLE ( 1821-1862) – sebe ne drži Comteovim sljedbenikom, ali piše pod utjecajem pozitivističkih učenja. Njegova «Historija civilizacije u Engleskoj» doživljava izuzetan uspjeh zbog mišljenja da bi povjesničar morao tražiti zakonitosti ljudskog djelovanja, te bi historija na taj način postala prava znanost. Želi da se prikupe obavijesti o činjenicama iz kojih bi se potpuno mogli izvesti opći zakoni o povijesnom razvoju. Drži da je smisao civilizacije trijumf duha nad vanjskim svijetom. Dva sveska ovog djela su zamišljeni kao uvod u opsežno djelo o poredbenoj povijesti europske civilizacije. Služio se statistikom. JAMES ANTHONY FROUDE ( 1818-1894) – piše historiju Engleske koje su njegove kolege i Ranke smatrali netočnom i pristranom. EDWARD AUGUSTUS FREEMAN (1823-1892) – zastupa teze o kontinuitetu anglosaksonskih institucija usprkos normanskom osvajanju. Potkraj 19 st. povjesničari probijaju uske okvire ustavne historije i obraćaju pažnju različitim područjima društvenoga života». Interes se širi na izvaneuropske, kolonijalne zemlje. WILLIAM STUBBS ( 1825 –1891)- profesor na Oxfordu, usredotočuje se na izdavanje Roll Series. Prvi dio njegove «Historije srednjevjekovne Engleske» pisan je po načelima Rankeove škole. Bavi se isključivo ustavnom poviješću. JOHN RICHARD GREEN ( 1837-1883) – u svojoj «Kratkoj historiji engleskog naroda» obrađuje ekonomske i društvene činjenice , a zanimaju ga kulturni fenomeni. FREDERIC WILLIAM MAITLAND ( 1850-1906) – pravni povjesničar, čini korak prema socijalnoj historiji. Iako se ne zadovoljava pukim opisom činjenica nego želi rješavati probleme, ostaje unutar historijskog shvaćanja i odbija svaku generalizaciju. Godine 1866. izlazi časopis «English Historical Review» sa zadaćom da prati napredak profesionalne historiografije. Izdavači tvrde da bi historija trebala bilježiti opću ljudsku djelatnost i misao, ali samo u smislu izravna utjecaja na ljudske akcije. Ali država i politika
39
postaju glavni predmet istraživanja. Kako misle da historiografija ima središnje mjesto u humanističkim studijima, žele časopis uređivati u «mirnom i znanstvenu duhu», na temelju metoda znanstvenog istraživanja pa pozivaju na suradnju. Romantička historiografija 19 st. u SAD se nadahnjuje kolonizacijom Amerike, revolucijom i njezinim posljedicama. Osnovna joj je zadaća njegovati mit o izuzetnim ljudskim kvalitetama kolonista i vrlinama građanske demokracije. GEORGE BANCROFT (1800-1891) – «otac američke historije». U «Historiji Sjedinjenih Država od otkrića Amerike» slijedi legendu o američkoj revoluciji. Povijest SAD-a je prema njemu nezaustavljiv napredak koji stvara sve veću slobodu, a sudbina te države je proširiti svoje ustanove po cijelom svijetu. Bavi se političkom poviješću. Američka historiografija razvija se u atmosferi nužnosti kako bi se prevladale suprotnosti Sjevera i Juga te dokinuti neprijateljstvo prema britanskim kolonijalnim moćnicima. Zato pisci nastoje u duhu «inteligentna i tolerantna rodoljublja» trezvenije opisati razvoj liberalnih institucija u anglosaskoj zajednici. Idol američkih povjesničara je Ranke. Američki mladići studiraju povijest na njemačkim sveučilišta. Pojavljuje se časopis «American Historical Review» kao središte za usmjeravanje američke profesionalne historiografije. U krugu amer. povjesničara rađa se nesporazum u shvaćanju Rankeova učenja. Prihvaća je pozitivistički tip historiografije, a ne uočavaju razlike između tog smjera i Rankeovog učenja, te njegovu metodu svode na točno utvrđivanje činjenica kritikom izvora. Nastoje spoznati «kako je zapravo bilo» tipom istraživanja što ga je formulirao Seignobos, a misle da su Rankeovi učenici.
POZNANSTVENJENJE HRVATSKE HISTORIOGRAFIJE U 19. ST. U drugoj polovici 19.st. dolazi do poznanstvenjenja u objavljivanju građe i rasprava, a poticaj za sustavno skupljanje građe je iz političkih razloga. Na Filozofskom fakultetu odgajaju se profesionalni povjesničari. Ivanu Kukuljeviću se povjerava sakupljanje i izdvajanje povelja i listina. Historiografija postaje važna komponenta životnog pitanja moderne hrvatske autonomije dok se Mađari trude likvidirati povijesnu hrvatsku autonomiju. Hrvatska historiografija sada ima dvostruku zadaću obavijestima o hrvatskoj povijesti pomagati jačanje nacionalne svijesti u procesu hrvatske nacionalne integracije te isticanjem tradicionalne hrvatske autonomije podupirati teške političke borbe za modernu hrvatsku autonomiju sa značenjem državnosti. Te promjene omogućuju ilirizam, «Dogodovština» je učiteljica života, nužno ju je istraživati i učiti iz nj. Čovjek koje ne poznaje povijest, tuđinac je na zemlji u ljudskom društvu. Nužno je dakle istraživati dogodovšćinu te učiti iz nje, ne samo za znanje nego mnogo više za upotrebljavanje ( Danica Ilirska 1836). LJUDEVIT GAJ ( 1809 – 1872) – naznačuje kojim bi se putem mogao doseći taj cilj. Izdavao je Ilirske novine i Danicu ilirsku. Tradicija na kojoj može početi poznanstvenjenje hrvatske historiografije, utemeljeno na postignućima erudicije , je djelo Ivana Lučića «De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex» i «Illyricum Sacrum». Postoji određen utjecaj prosvjetiteljske historiografije i gottingenske škole preko zagrebačke Kraljevske akademije koja ima tri fakulteta : teološki, filozofski i pravni. Na znanstveno usmjerenje utječu izdanja «Monumenta Germaniae historica» i Rankeove škole. 40
Godine 1850. osnovana je prva znanstveno-tehnička podloga za historiografiju osnivanjem Društva za jugoslavensku povjesticu i starine, a prije svega organizacijskom, skupljačkom i arhivskom djelatnošću i radovima njegova predsjednika Ivana Kukuljevića. Izjave o neminovnosti poznavanja povijesti radi nacionalnog «buđenja» i o nužnosti znanstvenog značaja historijskog istraživanja stalno prate djelatnost Društva. Franjo Rački predlaže povezivanje znanosti i nacionalne ideologije u historijskom istraživanju. Rački misli kako historijska znanost ima posebno mjesto u «narodnoj književnosti», jer se jedino povijest mora najprije «strogo znanstveno» proučiti, a tek onda napisati u narodnom duhu. Pedesetih se godina 19.st. nacionalna ideologija, dakle, vjenčala s «historičnom kritikom» i taj brak još traje. Na političku i nacionalnu samosvijest obrazovanog građanstva Kukuljević utječe svojim zbornikom «Iura regni Croatiae, Dalmatinae et Slavoniae». BOGOSLAV ŠULEK ( 1816 – 1895) – Trebalo je «buditi» i one razmjerno obrazovane pojedince koji nisu svršili latinske škole. Zato 1868. Šulek izdaje «Naše pravice». U prvom dijelu je prijevod odabranih dokumenata iz Kukuljićeve zbirke i drugih latinskih izvora, a u drugom dijelu se objavljuju dokumenti za razdoblje 1818 – 1863. Njegova historija je egzemplarna, jer su odabrani dokumenti «nedvojbeni dokazi» hrvatskoga državnoga prava. FRANJO RAČKI (1828-1894) – daje osnovno historijsko opravdanje za pripadnost Rijeke Hrvatskoj. U radu «Odlomci iz državnog prava hrvatskog za narodne dinastije» želi pružiti obavijesti o nekadašnjoj hrvatskoj državi kao potpori u borbi za suvremenu hrvatsku državnost. Zastupa mišljenje da Hrvatska treba kao cjelina ući u buduću federativnu južnoslavensku državu. Pažljivo prikuplja izvore, oprezan je u interpretaciji, kritičan u analizi izvora te drži da se izvještaj povjesničara mora okrenuti kulturnim i drugim životnim oblicima. IVAN KRSTITELJ TKALČIĆ (1840 – 1905) – objavljuje skromnu «Hrvatsku povjesticu» za pučku školu. ŠIME LJUBIĆ (1822-1896) – s obzirom na istraživanja u mletačkim arhivima može napisati pregled hrvatske povijesti do 1835. Društvo sv. Jeronima izdaje Balenovićevu «Povjesticu hrvatskog naroda». U 50-im i 60-im godinama stvara se uvjet za profesionalnu eruditsko-genetičku historiju koja u 70-im dobiva organizacijske temelje u sustavnom objavljivanju povijesnog izvora i istraživanju rezultata. TADIJA SMIČIKLAS ( 1843 –1914) – napisao «Poviest Hrvatska», koja se temelji na analizi izvora, kojom želi prikazati smisao hrvatske povijesti. Nalazi ga u neprikladnoj borbi Hrvata s jačim i većim narodima koji su ugrožavali njihov opstanak te upozorava suvremenike da su njihovi preci uspjeli održati narodnu osobnost, državnost i kulturu. Piše pragmatičnu povijest. Na kraju 19.st. i poč. 20st. djeluju povjesničari koji objavljivanjem građe i rasprava uspoređuju hrvatsku historiografiju. Dolazi do izgradnje eruditsko-genetičke historije na postignućima njemačke historiografije. NATKO NODILO ( 1837-1912) – odbija Bossuetov providencijalistički pristup, ograđuje se od Herderove i Hegelove «puste filozofije sanjarije», blaže prosuđuje pozitivista Bucklea, odbija pozitivizam Comteove škole, aristokratsku Darwinovu teoriju evolucije. Njegovo se viđenje temelji na događajnoj historiji. Želi istraživati šire slojeve i različita područja društvenog života na načelu interdisciplinarnosti. VJEKOSLAV KLAIĆ ( 1849-1929) – želi pružiti znanje studentima uz pomoć Bernheimova priručnika. Razrađuje osnovne Bernhemove koncepcije. Smatra da historija kao znanost obavještava prije svega o «moralnom» ili «višem» svijetu koji se ogleda u povijesti čovječanstva. Brani historiju kao zasebnu znanost. Za njega historija istražuje promjene u vremenu koje se javljaju kao napredak ili razvitak. Pobija pozitivističko shvaćanje o jedinstvu znanosti i osuđuje sociologe. No, u Bernhemovu duhu ipak vidi da u društvu postoje i «tipične» pojave, ali ne ulazi u pitanje ima li onda i u povijesti ponavljanja. Protivi se
41
shvaćanjima da su samo «heroji» vrijedni istraživanja, ali osuđuje i sociologe koje zanima jedino «velika gomila ljudstva» iako i ona mora biti «predmetom povijesnog razmatranja».Odbija shvaćanje da je «jedino državna ili politička povjestica oblik ljudske zajednice» te upozorava na brojne kulturne pojave. FERDO ŠIŠIĆ ( 1869-1940) – piše «Priručnik izvora hrvatske historije». Po njemu povijest je znanost o događajima i promjenama među ljudima. Glavnu pažnju obraća na osobnu ličnost. Radno poprište historijske znanosti vidi u kulturnim faktorima, od države, religije, jezika i običaja do prava, a prate ih politika, umjetnost, književnost, znanost, trgovina i obrt s ekonomijom. Dijeli historiju na opću i narodnu te na provincijalnu i lokalnu. Klaić i Šišić raspravljaju o teoriji erudicijsko-genetičke historije i nastoje definirati njihove osnovne teze. Šišić piše o stupnjevima razvitka historije : o deskriptivnoj ili referirajućoj, pragmatičnoj ili poučnoj te genetičkoj ili razvijajućoj historiji. Izlaže i neke teze njemačkog historizma, ponajprije «učenje o idejama». Šišić smatra da povjesničar mora tumačiti događaje na temelju vlastitog miljea emancipirajući se od kulturne sjene u kojoj živi. Prema Šišiću povijest ostaje učiteljicom života. Klaić odbacuje «filozofiju povjestice» jer drži da ona ne može odgovoriti na velika pitanja povijesnog kretanja. Klaić i Šišić nastoje sustavno obrazložiti pitanja metodologije profesionalne historije u duhu njemačke erudicijskogenetičke historije. Šišić ostaje u uvjerenju da su glavni predmet historijskog istraživanja politika i država što pokazuje svojom istraživačkom praksom. JANKO KOHARIĆ ( 1877 –1905) – oduševljava se za pozitivistički nauk o prirodno – društvenim zakonima u duhu Comteove filozofije. Osuđuje «kaos detalja» Rankeove škole. Historija bi morala zakonima objasniti kako su kasnije pojave nastale od ranijih, proniknuti uz pomoć zakona u biti stvari te tako predvidjeti budućnost. Pritom ističe zakone socijalne nejednakosti, odnošaja radničkih. ANTUN RADIĆ ( 1869-1919) – i za njega je povijest učiteljica života. Predbacuje povjesničarima da su odveć «kroničari» i da pogrešno shvaćaju svoju zadaću «objektivnosti». Osuđuje utemeljenje hrvatske historiografije na povijesti velikaša i istaknutih pojedinaca. Oduševljava se kamenim natpisima zato što su spomen na ono vrijeme kad je hrvatski velikaš bi svoj i imao svog kralja. STJEPAN RADIĆ ( 1871 –1928) – kritičan je prema europskoj historiografiji. Misli da su među povijesnim događanjima najvažnije «seljačke bune», a njima se posvećuje malo pažnje. Prema Radiću, povjesničari istražuju samo revolucije u kojima se javljaju sjajna imena. Cijeni francuske autore koji pišu «svjetsku povijest», drži ih objektivnim i istinoljubivima, a njihove pouke su korisne Hrvatima. I glavni predstavnik profesionalne historije Ferdo Šišić svjestan je njezine «aristokratske» jednostranosti. Stoga piše 1923. kako ne samo starije nego i «moderna» hrvatska historiografija ima zapravo «obilježje plemićko, aristokratsko», jer glorificira hrvatsko plemstvo u njegovoj borbi protiv bečkog dvora. No, nada se da će se naći historik koji će prikazati objektivnu borbu hrvatskog seljaka s njihovim zemaljskim gospodarima.
42
NA PRIJELOMU STOLJEĆA OPRAVDANJA I KRITIKE HISTORIZMA U NJEMAČKOJ Na prijelomu stoljeća u Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i SAD-u se javljaju kritičari događajne historije s prijedlozima za njezinu preobrazbu. Za profesionalnu historiografiju 19. st. karakteristično je odricanje od istraživanje ekonomskih i društvenih uvjeta namjerne ljudske djelatnosti, dakle materijalnih odnosa, kolektivnih potreba, sukoba suprotnih interesa, a pogotovo se ostavlja postrani povijesni život širih slojeva. Te teme, dakako, ne mogu biti predmetom istraživanja ni povjesničara historizma, koji apsolutiziraju metodu «razumijevanja» primjenjivu uglavnom samo na ispitivanje djelatnosti pojedinaca, niti historičara « pozitivizma» koji žele shvatiti prošlost samo iz slijeda pojedinih događaja o kojima svjedoče izvori. Kriza profesionalne historiografije izražava se oštrim napadima na njezin značaj i žestokom obranom ustaljenih postulata. Na pomolu je revizija osnovnih pretpostavki događajne historije , jer industrijsko društvo kasnoga 19st. više ne dopušta isključivanje društvenih promjena i širih društvenih slojeva iz istraživanja. Potkraj 19 st. historizam počinje istraživati društvo. WILHELM DILTHEY ( 1833-1911) – priskače u pomoć njemačkom historizmu svojim pokušajem spoznajno-teoretskoga utemeljenja duhovnih znanosti prema kojemu se historiju, kao i dotad svodi na istraživanje duhovnih pojava bez ispitivanja njihovih ekonomskih i društvenih uvjetovanosti. Želi lišiti duhovne znanosti pozitivističkog usmjerenja prema prirodnim znanostima i utemeljiti njihovu metodsku samostalnost. Želi nadići krajnosti uskog empirijskog promatranja i apstraktne filozofije. Spoznaju drži intuitivnim činom životnog iskustva pojedinog čovjeka, bavi se pitanjem postupne emancipacije ljudskog duha od metafizike i religije. Historijska znanost počiva na činjenici da povjesničar intuicijom i izravnim doživljajem može razumjeti duševni život čovjeka. Zastupa mišljenje da je povijest objektivni proces. Uvjeren je da je čovjek uživljavanjem sposoban spoznati sebe i povijest koju je stvorio. Traga za sustavnom metodom za razumijevanje kulturnih ostvarenja putem duhovnih znanosti. Dok Kant i Diltheyevi suvremenici, neokantovci, drže da čovjek može shvatiti sebe i svijet jer je razumno biće , Dilthey misli da ta sposobnost proizlazi iz činjenice što je on dio prirode i povijesti. Prema njemu, usporedbom se mogu uočiti zajedničke crte ljudske svijesti, no zbog svođenja spoznaje na čin pojedinca, ne uspijeva razraditi spomenute pretpostavke. Ono što mu je zajedničko s historizmom je misao da je organizirana državna moć pretpostavka za postojanje i povezivanje kulturnih sustava, tj. pojava na različitim životnim područjima. Kao i Dilthey , neokantovski filozofi drže da su filozofski sustavi 19.st. izgubili značenje te traže nove spoznaje za prirodne i humanističke znanosti. Pod Kantovim utjecajem, tvrde da urođeni zakoni ljudskog duha odlučuju o stvaranju ideja i da zato logična ljudska svijest može shvatiti zbiljske činjenice kao i povjesničari historizma drže da znanstvena historija mora imati vlastito učenje o metodi i teoriji spoznaje. WILHELM WINDELBAND (1848-1915) - daje najznačajniji prilog diskusiji o razlici metoda prirodnih i historijskih znanosti razmatrajući posebno logiku historijskoga istraživanja. Odbacuje tradicionalnu podjelu empirijskih znanosti prema predmetu istraživanja te predlaže da se klasificiraju na temelju formalnog značaja njihovih spoznajnih ciljeva. Zadaća je povjesničara istražiti individualne pojave u prošlosti i zato njegova djelatnost biva ideografskom. U historiji opći pojmovi imaju podređenu ulogu. Za njega su povijesni oni narodi koji daju svoj pečat povijesnom kretanju, povijesni život ima razuman smisao, a povijest je proces u kojem se ideja humaniteta postupno ostvaruje. HEIDRICH RICKERT ( 1863 – 1936) – slaže se s Wind., ali misli da kulturne znanosti kao i prirodne moraju reducirati raznolikost povijesnog kretanja na određene apriorne pojmove. 43
Odvaja metodološku problematiku od samog povijesnog kretanja. Zanimaju ga pitanja vrijednosti i vrednovanja u društvenim znanostima i racionalna metoda istraživanja kulturnih pojmova. Misli da pojedine kulture sadrže općepriznate vrijednosti i drži da svi povjesničari koji u svoj rad ne unose vlastite predrasude moraju doći do istih zaključaka o istraživanim vrijednostima. Ne obazire se na psihološke i društvene uvjete dosezanja spoznaje jer je to za nj racionalan objektivan proces. FRIEDRICH MEINECKE ( 1862-1954) – zauzima najvažnije mjesto među tradicionalnim povjesničarima. Napisao djelo «Kozmopolitizam i nacionalna država. Studije o genezi njemačke nacionalne države» - nastoji povezati politički i idealni razvoj, preobrazbu njemačke nacije od kulturne u državnu te razvoj konzervativnih i liberalnih ideja o nacionalnoj državi. Povijest Njemačke se može prikazati kao historija ideja. Usredotočuje se na biografije «stvaralačkih mislilaca». Bitno mu je uvjerenje da ne postoji suprotnost između interesa državne moći i etičkih načela te između apsolutizacije nacije i osobnih sloboda. Drži da je sloboda pojedinca moguća samo unutar snažne, sjedinjene nacionalne države. Bio je urednik Historische Zeitschrifta. Časopis je vodio u obrani od prvog oštrog napada na tradiciju Rankeove i Pruske škole unutar ceha njemačkih povjesničara. KARL LAMPRECHT (1856 – 1935) – središnja je ličnost u znamenitom «sporu o metodi». Izaziva polemiku «Njemačkom historijom». Rankeovu tradiciju opisa pojedinosti proglašava neznanstvenom ideologijom i želi je zamijeniti metodom koja bi pokušala formulirati razvojne zakone i političku historiju nadomjestiti istraživanjem različitih društvenih područja. Za nj su jednako važne duhovna i materijalna strana povijesti. Povijesni zakoni koje formulira potječu iz socijalne psihologije. Predmet istraživanja mora biti ono opće tipično, a ne samo pojedinačno. Kulturna historija se temelji na usporedbi socijalno-psiholoških razvojnih činitelja te sadrži sva područja društvenog života, od ekonomije do umjetnosti, a objašnjenje posebnosti određenih povijesnih razdoblja i društava traži u «duhu naroda» i «općoj svijesti». U opisu ekonomskog života prvi rabi statističke metode. Želi da se krene prema pisanju svjetske povijesti tj. zauzima se istraživanju razvojnog tipa pojedinih naroda s ciljem da se postupno obuhvati cijelo čovječanstvo. Idiografskoj metodi može suprotstaviti samo sociološku shemu i zbog toga se pripadnici etabilirane historiografije lako obračunavaju s njime. MAX WEBER I HISTORIJA MAX WEBER ( 1864 –1920) – najznačajniji je njemački mislilac na prijelomu stoljeća i osnivač suvremene sociologije. Za njega je središnje pitanje kako čovjek može opstati kao odgovorna individua u doba formalne racionalizacije društvenih odnosa, institucionalizacije i birokratizacije političkih i ekonomskih prilika. Teoretski razmatra položaj, funkciju i metode «kulturnih znanosti» i upleće se u brojne polemike. Bavi se socijalnom historijom. Na početku djelatnosti Weber je blizak historiografiji, pa i pod utjecajem historizma, no u toku razmatranja odnosa ekonomije i prava te antičke agrarne povijesti on se, za razliku od profesionalnih povjesničara , bavi kako smo već napisali socijalnom historijom. Misli da je nemoguće i besmisleno pokušati nabrojati sve uzroke određenih događaja, pa zato predmet istraživanja mora biti ono što je važno za određeni kulturni interes. Povjesničar mora stoga promatrati jedinstvenost i posebnost određenih povijesnih procesa s gledišta njihova «kulturnoga značenja» za sadašnjost.
44
On se protivi pretpostavkama historizma da se «individualne cjeline» povijesnog života moraju interpretirati isključivo iz njih samih te znanstvene rezultate želi provjeravati uzročnim objašnjenjima i usporedbama prošlih epoha kako bi došao do općih pojmova, analogija i razvojnih pravila. Zato Weber zapravo kreće od kulturne historije prema sistematskoj historijskoj sociologiji s visokim stupnjem apstrakcije, što potiskuje povijesnu dimenziju. Drži da se povijest čovječanstva ne može objašnjavati zakonitostima povijesnog procesa, jer postoje brojni činitelji koji se prepleću na uvijek drukčiji način. Popijte nešto žestoko prije sljedeće rečenice, opaka je. Prema Weberu istraživači moraju imati znanja o pravilnostima ljudskog ponašanja , ali potraga za tim pravilnostima ne smije im biti cilj ispitivanja, jer izravno se znanje ne može postići «razumijevanjem», kako to misli Dilthey, nego samo formulacijom hipoteze o motivacijama i ciljevima ljudske djelatnosti. Razdvaja metode «kulturnih» i «prirodnih» znanosti. Zato je protivnik pozitivizma, ali u opreci s historizmom , koji se odriče teorija te individualnost svojih istraživanja želi prikazati samo pripovijedanjem. Njegovo je načelo da istraživač ne smije u znanstveni postupak unositi vlastite vrijednosne sudove ; uspije li u tome može steći objektivnu spoznaju. Kulturni problemi uvijek su novi i drugačiji, jer se mijenja značaj promatranja i znanstvenog pristupa. Razum je sredstvo bez vrijednosnog sadržaja kojim se prvobitno iracionalno odabrani ciljevi dosežu na racionalan način. Pošto prikupi i sredi izvorni materijal za svoju temu, istraživač bi morao formulirati jasne historijske pojmove, koje Weber naziva «idealnim tipovima». «Idealni tip» kao zamišljeni splet društvenih odnosa, pojednostavnjenje je neizmjerna bogatstva zbilje i odgovara istraživačevim vrijednosnim pristupima, tj. njegovoj procjeni onih činjenica što ih drži važnima za određenu kulturu. Dakle, «idealni tipovi» heuristička su sredstva, svjesno oštro formulirane misaone konstrukcije koje velik broj sasvim različitih pojedinačnih povijesnih pojava povezuju u logičku cjelovitu sliku. Želi ispitivati prodor kapitalizma. Prvi je put «idealnu-tipsku» metodu Weber primijenio u djelu «Protestantska etika i duh kapitalizma» (1905.) gdje raspravlja o kalvinističkom asketizmu kao jednom od bitnih poticaja za novi dinamički ekonomski sustav kapitalizma. Weber kaže da su kalvinizam prihvatile građanske «srednje klase» 16.st. u najrazvijenijim zemljama zap.Europe, zatim i Amerike, te da još potkraj 19 st. u protestanata ima razmjerno više vlasnika kapitala i poduzetnika nego u pripadnika drugih religija. Prema njegovom mišljenju utjecaj kalvinista na razvoj «kapitalističkog duha» potječe iz «trajne unutrašnje osobine» njihove religije. Novi duh ne bi proizlazio iz pohlepe za dobitkom koja je postojala u svim društvenim sustavima, nego iz etičkih životnih normi, iz snažne religijske svijesti koja svoj izraz nalazi u ovozemaljskoj, izvanrednoj društvenoj energiji pri ekonomskoj aktivnosti. Protestantsku tezu nastoji razraditi i opravdati u «Sabranim člancima k sociologiji religije» i posthumno izdanim prilozima «Ekonomija i društvo». Pri razmišljanju o nastanku ili izostanku kapitalizma važno mjesto ima njegovo sustavno razlaganje tipova, životnih oblika i soc. uređenja gradova. Bavi se problemima društvene nejednakosti. S time je u vezi njegovo učenje o klasama. Klasu definira kao skupinu ljudi jednaka društvena položaja s obzirom na određene interese uvjetovanu šansama opskrbe, privređivanja i posjedovanja. Najviše interesa izaziva njegova analiza procesa birokratizacije. Pri analizi društva nailazi na tri osnovne dimenzije koje ga oblikuju : vlast, ekonomiju i kulturu, ali ni jednoj ne pridaje značenje pokretača povijesnog kretanja. Konstruira tri idealna tipa vlasti : tradicionalnu, karizmatsku i racionalno-birokratsku. Za nj je pol. vlast društveno strukturirana , tj. posrijedi je organizirana i normirana moć koja nosiocima vlasti s različitom legitimacijskom osnovom osigurava svoje ciljeve.
45
POTICAJI ZA «NOVU HISTORIJU» U FRANCUSKOJ Svojom kritikom tradicionalne «pozitivističke» historije u Franc. i prijedlozima za njenu preobrazbu HENRY BERR (1863-1954) dao je izuzetan prinos razvoju socijalne historije. On želi «novu historiju» u smislu integralne obnove discipline, s korijenima u najsolidnijim starijim postignućima. Pritom je posebno važna njegova organizacijsko-znanstvena djelatnost : u svom Internaciolanom centru za sintezu počinje 1900. izdavati «Reviju historijske sinteze». Teži za radikalnom reformom društvenih znanosti, tj. spajanjem historije, filozofije povijesti i sociologije, želi postići sintezu znanosti o čovjeku. Knjigom «Sinteza u historiji» sažima svoje misli kao uvod u seriju izdanja «Evolucije čovječanstva». Drži kako je postignuta jedino pripremna «eruditska sinteza» koja samo reproducira događaje te želi stvoriti znanstvenu sintezu koja ih objašnjava, a oprečna je apriornoj filozofiji povijesti i književnosti. Značaj znanosti može imati samo ona disciplina koja se bavi generalizacijama, a ne pojedinostima. Poučava da su analiza i sinteza logički nerazdvojno povezane, sociologiji predbacuje što spekulira o društvu umjesto da stvarno doprinese znanosti o društvu. Durkheim se pri utvrđivanju predmeta istraživanja predmeta sociologije posebno zanima za pitanje metode i interpretira društvo kao sustav funkcija pri čemu bi kolektivna zbilja imala primat nad pojedinim čovjekom. Drži kako sociologija i historija imaju slične metode, no historija može biti znanstvena samo kao pomoćna disciplina sociologije. Braneći se od zahtjeva da postanu skupljači podataka za sociološke generalizacije, povjesničari oko Berrove «Revije» razmišljaju o proširenju istraživanja na društvena područja izvan pol. djelatnosti. FRANCOISE SIMIAND (1873-1935) – ističe da je društvo objektivna zbilja koja mora biti predmet istraživanja. Pobija sva osnovna učenja tradicionalne historije. Tvorac je socijalne fizike, tj. poistovjećuje metode prirodnih i društvenih znanosti te izdvaja kategoriju socijalnog iz povijesnog razvoja što onemogućuje pristup povijesti kao tvorevini čovjeka. Berr ističe nužnost hipoteza, uopćavanja i utvrđivanja uzročnih odnosa. Istraživati uzročnost u povijesnom razvoju znači ustanoviti motive ljudske djelatnosti, tj. unutrašnju uzročnost. Veliku pažnju obraća pitanju slučajnosti i nužnosti u povijesti. Upozorava da svaka povijesna činjenica ima elemenata slučajnog i zakonitog, te se jedno bez drugog ne može razumjeti. Glavnom pokretačkom snagom povijesti proglašava tendenciju k egzistenciji koju ne objašnjava. AMERIČKA «NOVA HISTORIJA» Još oko 1900. u vrijeme velikih previranja u američkom društvu, većina profesionalnih povjesničara piše u skladu s predodžbama i potrebama najbogatijih slojeva. Doživljavaju američku povijest kao konzervativno kretanje, a zanimaju se za dvije teme. Kontinuitet i državu pogotovo za ustavni razvoj. Pripovijedaju o junaštvu u doba revolucije i mudrosti tvorca ustava i kasnijih državnika te drže da su američke ustanove blizu savršenstva. Tek novo pokoljenje povjesničara uočava suprotnosti između ideala jedinstva, demokracije, jednakosti, slobode i tolerancije na jednoj i zbilje na drugoj strani, tj. partikularizma regija država , ropstva, sustava isključivanja većine stanovništva iz odlučivanja, diskriminacije, nasilja. Javlja se «nova historija» koja u skladu s progresivnim poretkom kritizira interpretaciju američke povijesti, upozorava na njezin diskontuitet i zahtijeva novi metodski pristup historijskom istraživanju. «Pobunjeni znanstvenici» te realistički i naturalistički književnici uočavaju zbilju drugačiju nego dotadašnja elita. Javlja se moderna koja kritizira uhodane akademske dogme, konzervativnost i elitizam, te traga za novim idejama. Žele reforme ekonomskog i društvenog uređenja, a političke i društvene ustanove shvaćaju kao proizvod društvenih procesa.
46
FREDERIC JACKSON TURNER (1861-1932) – tvrdi da širenje granice prema zapadu i mogućnost stjecanja slobodne zemlje su temelj američkih demokratskih ustanova. Prekida nit SAD-a sa Europom. Utječe na pomak istraživanja prema ekonomskim i društvenim problemima. Želi upotrijebiti znanja iz geografije, statistike, ekonomije i sociologije i studirati društvo kao splet interakcije različitih snaga. Ističe da je američka povijest većim dijelom povijest kolonizacije zapada. Uvodi u historiografiju analitički esej te želi postavljati i rješavati probleme. CHARLES A. BEARD (1874-1948)- izuzetno kritički pristupa američkoj prošlosti pod dojmom krize 1893-1896. Prva knjiga mu je s temom industrijske revolucije. Objavljuje «Ekonomsku interpretaciju Ustava SAD-a». Drži da je američki ustav proizvod klasnog sukoba. Eventualno stvaranja socijalističkog društva temelji na klasnoj borbi i revolucionarnoj preobrazbi privatnog u kolektivno vlasništvo. Zanima ga pitanje borbe za ratifikaciju ustava u pojedinim saveznim državama i nastoji ustanoviti oprečne ekonomske interese njegovih pobornika i protivnika te zaključuje da su pokret za Ustav organizirale gornje klase zbog vlastitog ekonomskog interesa. Knjigom o usponu američke civilizacije proširuje ekonomsku interpretaciju povijesti i pritom utječe na zahtjeve za sustavnom reformom. Pobornici «nove historije» metodologiju «pozitivističke» historiografije drže primitivnom, i ne slažu se s mišljenjem da je tehnika Rankeove škole vrhunski domet. Slično Lamprechtu, žele da «kulturna» historija obuhvati sva područja ljudskog života i posluži se rezultatima društvenih znanosti. JAMES HARVEY ROBINSON (1853 – 1936) – predbacuje tradicionalnoj američkoj historiji puki recital, koja je po njemu zabavljena uglavnom političkim pitanjima. Uvodi «intelektualnu» historiju čija bi zadaća bila upozoravati na antagonizme u mišljenjima, raščistiti s besmislenim interpretacijama i objasniti zašto su se pojavila neodrživa shvaćanja. Nije kritičar kapitalizma , jer akcija novih , progresivnih povjesničara znači pobunu elite, no želi da obični čovjek, kojemu pol. historija velikih ličnosti ne znači ništa, upozna pogotovo povijest «našeg industrijskog života», izuma, nastanka diobe rada. Naglašava relativnost historijskog znanja jer je u skladu s rastom znanja te se mijenjaju mišljenja o određenim povijesnim pojavama. Ideali i ciljevi mijenjaju se s napretkom društva i društvenih znanosti. CARL BECKER (1873-1945) – i njemu je historijsko mišljenje «instrument» za «društvenu regeneraciju». Poriče postojanje tvrdih činjenica i drži kako nikakva historijska sinteza ne može biti istinita osim relativno s vremenom koje ju je oblikovalo.
IZMEĐU DVA RATA PRVOBITNI ANALI Na prijelomu stoljeća sve su struje u tradicionalnoj historiografiji izvrnute pojačanoj kritici koja postupno otvara putove za preobrazbe u historijskom istraživanju i širenje tema u samom pristupu historiji kao znanosti te zadaći i ulozi povjesničara. Ključno mjesto u tom kretanju ima grupa francuskih povjesničara oko časopisa «ANNALES». Ona u međuratnom razdoblju postavlja na dnevni red brojna životna pitanja kojima se na drugi način bave suvremeni povjesničari u istraživačkoj praksi ili u raspravi o teoretskom okviru znanstvene historije. Drži se da je «nova» francuska historija prošla do danas tri faze. U početku, je riječ o maloj grupi koja od 1920. do 1945. oštro i sustavno pobija tradicionalnu događajnu političku historiju i promiče nove ideje. Poslije rata ta struja preuzima francuske historijske institucije i bavi se prije svega povijesnim strukturama «dugoga trajanja». U trećoj fazi uglavnom nakon 1968., dolazi do bitnih promjena, odnosno do «mrvljenja» dotadašnjeg usmjerenja i nastanka različitih struja. Za to je danas nemoguće definirati što je zajedničko povjesničarima stasalima unutar idejnih napora i shvaćanja u krugu Anali koje predvode vrlo poznati i utjecajni 47
profesori. Današnji pripadnici «nove historije» uvjeravaju da to nije «škola» nego okvir i atmosfera za neprekidno traženje novih putova i mogućnosti za raspravu o istraživanju različitih područja društvenoga života. Svi ti povjesničari, iako su im stavovi danas bitno drugačiji, pozivaju se na «očeve osnivače» te historije, Luciena Febvrea i Marka Blocha, te na «duh» prvobitnih Anala. Za razumijevanje ne samo suvremene francuske historiografije nego i kretanja u znanstvenoj historiji uopće važni su uvjeti u kojima nastaju prvi, međuratni Anali te djelatnost Blocha i Febvrea u borbi za nov pristup historiji i njihovi istraživački rezultati. Neki autori drže da su oni proizveli najveću preobrazbu historijske discipline od vremena erudicije na kraju 17. stoljeća. Bloch i Febvre sreli su se 1920. kao profesori sveučilišta u Strasborgu. Godine 1929 izašao je 15. siječnja prvi broj časopisa «Annales d' histoire economique et sociale», kojeg su oni bili urednici. U suprotnosti s tadašnjom uskom političkom historijom urednici Febvre i Bloch žele sasvim zapostavljenoj ekonomskoj historiji osigurati središnje mjesto u historijskom istraživanju, važno pogotovu u svjetlu onodobne svjetske ekonomske krize. Blochovi i Febreovi prilozi u Analima važni su za oblikovanje «nove historije», no oni potrebu za interdisciplinarnom suradnjom ne obrazlažu teoretskim raspravama nego «primjerima i činjenicama». Anali upoznaju čitatelje s dometima i problemima sociologije, geografije, demografije, statistike, kolektivne psihologije, lingvistike, etnologije, jedino prema filozofima ostaju sumnjičavi i zatvoreni. Anali su konkretniji i borbeniji od Berrove teoretski usmjerene «Revue de Synthese» , kojoj ponajprije Febvre zahvaljuje bitna nadahnuća. Zato u Analima nalazimo nove oblike i probleme : kolektivne ankete o pojedinim problemima, kronike istraživanja, sustavne recenzije kao sredstvo borbe za nov način pisanja o povijesti. Osnivači Anala nadahnjuju se uvelike sociologijom Emila Durkheima. Historija bi mogla postati znanstvena samo kada bi nadišla istraživanje pojedinačnoga i bavila se uspoređivanjem društva, ali tada se zapravo ne bi razlikovala od sociologije. Iako povjesničari Anala odbijaju Durkheimov «sociološki imperijalizam» i žele dokazati da historija može povezati metodu generalizacije i individualizacije i ujedno vršiti važnu društvenu zadaću, uče od njega kako se istraživanje usredotočuje na strukturalne oblike društava umjesto na pojedine događaje. Odlučujuću ulogu u intelektualnom oblikovanju generacije koja prekida s događajnom historijom ima belgijski povjesničar HENRI PIRENNE (1862-1935). Širi istraživanja na različita područja društvenoga života. Bavi se društvenim promjenama u srednjem vijeku na temelju vrlo solidne kritike izvora, a njegovi se glavni prilozi odnose na ekonomsku povijest povezanu s mnogim područjima društvenoga života. Postanak srednjevjekovnih gradova objašnjava oživljavanjem trgovine u 11. i 12. st. i jedan je od začetnika demografije gradova i istraživanja predmoderne proizvodnje. Anali zacijelo ne niču izravno iz kulturne i znanstvene atmosfere u prvim desetljećima 20 st. Mišljenje da istraživanje društvenih struktura, kolektivnih činjenica i otvaranje prema društvenim znanostima znači novu pojavu u francuskoj historiografiji 30-ih godina danas više nije prihvatljivo. Ta historija i nije toliko «nova», jer je posrijedi zapravo obnova interesa za studij grupa te ekonomskih i društvenih organizacija što ih je događajna historija druge polovice 19st. bila napustila. «Nova» se historija može pozvati već na Voltairea koji je želio historiju ekonomije, demografije, tehnike, a ne samo politike, vojske i diplomacije.
48
Prvi Anali ratuju protiv dominantne političke historije kao historije-pripovijesti o površnim događajima ispod kojih se ne vide dubinske strukture, a upravo njih treba analizirati. Oni se suprotstavljaju tzv. Koncepciji pozitivističkih povjesničara da je u autentičnosti dokumenata sadržava cijela istina, da povjesničar zato samo slijedi tragove događaja, da je sva kritička operacija jedino u postupku kojim se od traga događaja dolazi do samoga događaja. Grupa oko Anala drži da je to potpuno nerazumijevanje znanstvene operacije povjesničara, koji pogotovo hipotezama i znanstvenim postupcima stvara vlastiti predmet analize. Godine 1933. Febvre postaje profesor na College de France, a Bloch 1936. dolazi na Sorbonneu kao profesor tada jedine katedre ekonomske historije u Francuskoj. Anali zato sele iz Strasbourga u Pariz. Interes se konačno pomiče od velikih muževa prema malome čovjeku. ( na slici je Pirenne) «OČEVI OSNIVAČI» FRANCUSKE «NOVE HISTORIJE» Febvre i Bloch povjesničari su vrlo različita kova, ali zajedničke okvirne koncepcije. Obojica bitno utječu na program «nove historije» u Analima . LUCIEN FEBVRE je od 1920. do 1948. napisao u časopisu 924 priloga koji usmjeruju preobrazbu dotadašnjeg pristupa historijskom zanatu. Iako nije cjelovito formulirao svoje shvaćanje, ono se može lako rekonstruirati iz njegovih odabranih priloga objavljenih u posebnim zbirkama. Iluzijama tradicionalne historiografije o mogućnosti apsolutne «objektivnosti» Febvre suprostavlja svoju poznatu izreku o «historiji, kćeri svog vremena». Svaka je historija koja nije barem posredno povezana sa sadašnjošću mrta, jer ne može odgovoriti na životna pitanja suvremenog čovjeka. Obraćajući se mladima, uzvikuje : «Svršen je jučerašnji svijet. Svršen zauvijek». Zato je, kaže, dužnost povjesničara osvijetliti sadašnjost s pomoću prošlosti. Febvre ne prihvaća misao o zakonitosti povijesnog razvoja kao objašnjenje za probleme sadašnjosti. Za nj je prošlost golema masa činjenica koja ulijeva strah i ne može se cjelovitije spoznati, ali historiju vidi kao sredstvo organizacije obavijesti o kaosu povijesti, u interesu sadašnjosti. Febvre pobija dotadašnju dogmu o bezličnom podređivanju povjesničara izvoru i pojmovima na kojima je počivala tradicionalna historija, «činjenici» i «dokumentu», a pogotovo na shvaćanju da je povijesna «činjenica» nedjeljiva čestica povijesti koju treba , kritikom izvora, ponovo u njemu pronaći. Povijesna činjenica nije samo smrt nekog vladara ili zaključivanje kratkotrajna ugovora nego i postupan pad vrijednosti novca i nadnica. Društvene znanosti kojima Febvre obraća najveću pažnju jesu sociologija, geografija, lingvistika, i soc. psihologija. U beskrajnim polemikama o temi « historija i sociologija» , a u vezi s Durkheimovom sociološkom školom, iskristalizirala su se osnovna Febvreova gledišta. Budući da povjesničar ne može shvatiti razvoj društva ne uzme li u obzir geografsku sredinu, a da geograf ne može uočiti promjene u prirodi zanemari li čovjekove intervencije u njoj, Febvre se zauzima za zbližavanje tih dviju znanosti, čak pomišlja i na mogućnost njihova stapanja geohistorija. Više ga zanima sinkronija, tj. međusobna povezanost činjenica u istraživanom razdoblju i prostoru, nego dijakronija, tj. slijed činjenica u vremenu. Febvre ne prihvaća mišljenje o hijerarhiji pojedinih «struktura» te o ekonomskim i materijalnim uvjetima kao «bazi» povijesnoga kretanja, što je karakteristično za marksizam. Za njega određena povijesna
49
razdoblja i društva ne obilježava jedna razina struktura ( primjerice ekonomija ili politika) nego mreža njihovih odnosa. Kod Marxa cijeni poticaj što ga je zapažanjem dugotrajnih procesa te teorijom otuđenja čovjeka dao razvoju društvenih znanosti, no odbacuje marksističku koncepciju o bazi i nadgradnji te klasama. Dok Anali ističu prije svega ekonomsku i socijalnu historiju, Febvre se najviše bavi «mentalitetima», tj. duhovnim stanjima u 16 st. Proučava ih na temelju biografija, od kojih su najpoznatije Lutherova i ona književnika Rabelaisa, na čijem primjeru istražuje nevjerovanja u 16 st. Želi uočiti bitne kategorije unutar kojih se u svakoj eposi i civilizaciji organiziraju ponašanje, osjećanje i ideje ljudi kao njihovo društveno iskustvo. Iako je Febvre prvak struje koja se zanima za društveni totalitet, za «malog čovjeka» i «susjeda s ulice», a ne za istaknute ličnosti, on – prividno paradoksalno – piše biografije koje su dotad bile kronološko pripovijedanje o životu neke istaknute ličnosti. No, njegova se pažnja ne usredotočuje na karakteriziranje odabrane osobe nego na društvene odnose koji su mu omogućili njezinu djelatnost. Febvre drži da pov. ličnost može misliti i djelovati samo onako kako dopuštaju razdoblje i društvena okolina, koja određuje njezino stvaralaštvo. Tako preko Rabelaisova i Lutherova odnosa prema mentalitetu njihovih društava nastoji prodrijeti u opću psihološku konstelaciju dotičnoga vremena i prostora. Jasno mu je da se «mentalni» sistem njemu suvremenog društva ne može primijeniti na prošlost. Materijalni uvjeti za Febvrea nisu odrednica mentaliteta nego samo dio šireg spleta. Usporedo s Febvreom i MARC BLOCH budi nove ideje i predlaže nova usmjerenja , ujedno kritizirajući mnoga znanja i postupke dotadašnje historije. Prije svega preporuča interdisciplinarnost, a bavi se poviješću agrarnih društava te poljoprivrede i tehnike, društvenim odnosima i mentalitetima. Danas se kod Blocha posebno cijene pokušaji i program usporedbi društvenih struktura unutar europske civilizacije u srednjem vijeku. Dok Febvre nastoji proširiti istraživanje na sva područja mentalnoga života, koja se kao totalitet mogu studirati na primjeru ličnosti, Bloch pažnju usmjeruje na duhovne pojave koje se artikuliraju u društvenom i materijalnom životu, u praksi i običajima ljudi. Takav pristup danas nazivamo historijskom antropologijom. U vrijeme «očeva osnivača» Anala historija «mentaliteta» dio je ekonomske i socijalne «totalne» historije suprotstavljene događajnoj, političkoj. Za razliku od suvremene, matematizirane ekonomske historije, ondašnja je usko vezana s psihološkom, jer se obje bave «malim čovjekom» i «kolektivnim» pojavama Bloch nastoji u Durkheimovoj sociologiji samo pronaći korisne ideje za poredbeno istraživanje povijesnih činjenica, ali ne pokušava testirati njegove niti se baviti ikojim određenim društvenim teorijama. Teorija mu je naime, sredstvo, a ne cilj spoznaje. Uz Febvreovo djelo o nevjerovanju 16.st. , Blochova knjiga o kraljevima iscjeliteljima bitno utječe na razvoj historije «mentaliteta». Riječ je o vjerovanju da francuski i engleski kraljevi imaju moć liječenja kožne bolesti škrofula dodirom, i to posebnim ritualom, a Bloch taj fenomen istražuje kao izraz političke moći, zanima se za «religijsku psihologiju», tj. povijest čuda, i pita se kako su te «kolektivne iluzije» bile moguće (blentavi ljudi, što se uopće pita). Središnji je problem djela usporedba «kraljevskog dodira» u Francuskoj i Engleskoj. U kasnijim radovima pretežno se bavi ekonomskom i društvenom poviješću. Kao medievist, kreće stopama Henrija Pirennea i daje prve zaokružene priloge iz povijesti feudalnog društva.
50
U knjizi «Originalna obilježja francuske agrarne povijesti» (1931) široko definira agrarnu historiju kao istraživanje poljoprivrednih tehnika i običaja, odlučno se protiveći sklonosti tradicionalne historije da se bavi isključivo pravnim ustrojem feudalnih posjeda. Nastoji različite agrarne sustave shvatiti u spletu s društvenim ustanovama. Tipične crte agrarnog uređenja u dugom razdoblju od 13 st. do francuske revolucije uspoređuje s agrarnim strukturama nekih europskih zemalja. Služi se i «regresivnom» metodom (preuzetom od antropologije). Na temelju suvremenog izgleda obradivih površina, ili katastarskih nacrta, ali i fotografija iz zraka, istražuje nekadašnje običaje. Raspored polja i način obrade. Danas je pak najpoznatiji po knjizi «Feudalno društvo» (1936), pokušaju sinteze europskoga feudalizma zapadno od Labe od sredine 9. do početka 13 st., sa širokim rasponom tema : od obrisa polja, imena mjesta, običaja, kolektivnog psih. držanja, trgovine i važnosti novca pa sve do arhitekture. Poredbenom metodom želi se baviti cjelinom feudalnoga društva, uključuje i pitanje «mentaliteta» , odnosno «način osjećanja i mišljenja». Zanimljive su pritom obavijesti o srednjevjekovnom shvaćanju vremena, odnosno o uzrocima nedostatka interesa za točno mjerenje vremena. Time je učinio prve korake prema suvremenom, složenom shvaćanju povijesnoga vremena. Kritika mu je zamjerila shematizaciju, i činjenicu da premalo pažnje poklanja političkom okviru događaja. Godine 1940. svojim spisom «Čudni poraz», daje objašnjenje slabosti vojne komande, politike i intelektualaca međuraća kao uzroka katastrofe, te pokušava sistematizirati gledište Anala, koja drži humanima i prikladnima da se franc. duhovna strujanja dignu na viši stupanj. Švabe su ga ubili 1944. Iza njega je ostao rukopis, čini se trećina teksta, nastao u najtragičnijim trenucima Europe poznat pod nazivom «Apologija historije ili zanat historičara» čime je znatno pomogao afirmaciji ideja Anala. Bloch prije svega želi obraniti historiju od onih malodušnih povjesničara koji su, razočarani što se prirodni zakoni ne mogu primijeniti na istraživanje prošlosti, poricali mogućnost spoznaje povijesne zbilje uopće. Braneći pravo historije na opstanak, uvjeren je da će ona steći svoje mjesto među spoznajama vrijednima najvećega napora ako, umjesto jednostavna nabrajanja događaja bez prave veze, dosegne racionalnu klasifikaciju činjenica i postupno sve dublje razumijevanje pojava. Za nj historija nije samo znanost u pokretu nego i znanost u embrionalnom obliku pripovijesti prikovane za površinske događaje te se muči prodrijeti u dubinu i postati racionalan, analitički pothvat. U tu svrhu mora odbaciti legendu i retoriku, ali i eruditsku rutinu kao jedini smisao svoje djelatnosti. Na kritike da povjesničar ne može spoznati prošlost jer nije bio izravan svjedok pov. događanja, odgovara da se svaka društvena spoznaja, pa i sadašnjosti temelji na «tragovima» činjenica, a ne njihovu izravnu promatranju. Ističe da istraživač mora na početku odrediti smjer svog postupka, te da kritika izvora nije samo sebi svrha, jer se u tom slučaju vezuje za beznačajne probleme. Erudicija se okreće uprazno shvati li se kao svrha umjesto kao oruđe historijske interpretacije. GEORGES LEFEBVRE ( 1874-1959) – pripadnik je prvog pokoljenja oko Anala. Za razliku od «očeva osnivača» u marksističkom duhu razrađuje klasnu borbu u francuskoj revoluciji, te je jedan od začetnika ekonomske i socijalne historije uz upotrebu statističkih i demografskih tehnika. Djelo «Veliki strah» služi kao jedan od obrazaca za historiju «mentaliteta». Riječ je strahu trećeg staleža od terora plemstva. Istraživanje tog kolektivnog mentalnog stanja uspijeva prodrijeti do važnih obilježja društvenih struktura. JOHAN HUIZINGA (1872-1945) – umnogome je blizak Blochovim i Febvreovim shvaćanjima. U djelu «Jesen srednjeg vijeka» zanima se za povijest književnosti i umjetnosti, a unutar svoje interpretacije povijesti civilizacije bavi se i temama s područja psihologije, etnologije, sociologije i filozofije. Jedan je od začetnika «nove historije» u međuraću, ali i suvremene historijske antropologije zbog svog interesa za tijelo, san,
51
imaginarno, erotsko i simbolično, za oblike u kojima se više izražava umiruće srednjevjekovno društvo nego nastajača renesansa. KRAJ FILOZOFIJE POVIJESTI Napuštene su sve varijante ideje o jedinstvenome usmjerenju povijesti, nastaju dva velika sustava interpretacije povijesti, nikli iz atmosfere prvoga svjetskog rata i međuraća, tvorci kojih su Oswald Spengler i Arnold Tonbee, možda posljednje filozofije povijesti. OSWALD SPENGLER (1880-1936)- u djelu «Propast zapada» izražava nelagodu njemačke inteligencije nakon propasti «tisućgodišnjeg njemačkog carstva». Pokušava povijest pretvoriti u carstvo iracionalnosti te historiju proglašava područjem pjesnika. Osuđuje ograničenost službenih povjesničara vezanim stranačkim i nacionalnim interesima. Isključuje iz povijesnog života svaku uzročnost te se povijest pojavljuje poput kaosa koji ne dopušta određenu filozofiju povijesti. Kulture su, po njemu, poput bioloških organizama te iz biologije preuzima pojmove homologije i analogije. Napada pravocrtnu periodizaciju i eurocentričnu ograničenost etablirane historiografije. Nepažljiv je prema točnom utvrđivanju pojedinih povijesnih činjenica. Nije prihvaćena ni njegova osnovna shema o strogo determiniranomu pov. kretanju koje se mora prihvatiti kao sudbina. ARNOLD TOYNBEE (1889-1975) – poslužio se Hegelovim i Spenglerovim idejama, za svoju konstrukciju svjetske povijesti sastavljene od kulturnih jedinaca. Bez Hegelova «svjetskog duha» i Spenglerovoga determinizma, iracionalizma i pesimizma, on pokušava povezivanjem Hegelove ideje evolucije i Spenglerove predodžbe o cikličnom kretanju stvoriti novu viziju što je izlaže u dvanaest svezaka « A study of History». Počinje kao sociolog koji nastoji istražiti činjenice bitne za uspon i propast civilizacija, na kraju je prorok koji se okreće metafizici i razmišlja o smislu povijesti. Želi povezati historiju i društvene znanosti radi obuhvatnog istraživanja ljudske djelatnosti. Smatra da je konačni cilj povijesti novo religijsko društvo utemeljeno na univerzalnoj crkvi u kojoj bi bili spojeni elementi velikih svjetskih religija, a svaka od njih je dio otkrivene istine. Povijest svijeta je zbir relativno samostalnih povijesti pojedinih civilizacija. Rast civilizacije temelji se na odgovoru niza izazova koji s vremenom postaju više duhovni i unutrašnji. Ostaje pri shvaćanju tradicionalne historije da povijest pokreću stvaralačke ličnosti. Njegov filozofski sustav odbijen je od svih kritičara kasnije. BENEDETTO CROCE ( 1866-1952) – predlaže općepoznatu filozofiju povijesti. U glavnim teoretskim djelima «Teorija i historija historiografije» i «Povijest kao misao i akcija» odbacuje Rickertovu tezu o «idiografskim» i «nomotetskim» znanostima koja se temelji na «metafizičkom dualizmu» duha i prirode, te joj suprotstavlja apsolutni idealizam u Hegelovu smislu. Svoju filozofiju naziva apsolutnim historizmom. U povijesnosti vidi samo razvoj apsolutnog duha. Povijest nije djelo pojedinih istaknutih osoba nego apsolutnog duha kao društvene svijesti čovječanstva iz kojega izviru zbilja i ljudski odnosi. Svoju koncepciju pretvaranja čovječanstva u povijest ideja naziva «etičko-političkom» historijom. Drži da je puki opis prošlih događaja samo kronika, tj. lešina i stvar, dočim je historija djelo duha. Stvari postaju izvori tek u spoznajnom procesu povjesničara, koji postavlja pitanja o značenju i smislu pojava. Njegova je doktrina da se historijom obnavlja prošlo iskustvo u duhu povjesničara. GIOVANNI GENTILE (1875-1944) – izjednačuje povijest i bavljenje poviješću. Drži kako nema objektivnih povijesnih činjenica nego one žive u čovjekovoj uspomeni. Otvara vrata fašizmu koji negira znanstvenu historiju i bavljenje poviješću pretvara u opravdanje mita skrojena prema potrebama režima.
52
Croce misli da je povijesno kretanje pozitivno i racionalno te opravdava svaki uspjeh i moć kao izraz volje duha. «Historija Italije» nastaje kao odgovor fašističkom krivotvorenju povijesti. Opravdava vladavinu građanskog liberalizma kao doba procvata, ali u obzir uzima liberalne ideje, a ne i njihovo društveno utemeljenje. U «Historiji Europe u 19 st.» razmatra suprotnosti pet pogleda na svijet ili «religija» : katolicizma, autoritarizma, demokratizma, komunizma i liberalizma. GEORGE ROBIN COLLINGWOOD (1889-1943) – ističe kako je predmet historije istraživačka djelatnost slobodnih ljudi koji je provode u skladu sa svojim razumom. Bitna je razlika između vanjske i unutarnje strane povijesne činjenice. Svaka historija je historija misli, a za nj postoji samo jedan način za istraživanje misli, a to je da povjesničar premisli o svom umu. Vanjska strana povijesne činjenice je sve što se može opisati kao vanjski događaj, a unutrašnje je ono što se može shvatiti samo kao misao. Događaji ga zanimaju kao vanjski izraz nekadašnjih misli i zato kaže da sve ljudske akcije ne mogu biti predmet istraživanja. Ponovno osmišljavanje i oživljavanje dovodi hermeneutičku tradiciju njemačkih povjesničara, Diltheya i Crocea do krajnje konsekvencije – redukcije historijskog istraživanja. AMERIČKI RELATIVIZAM Nakon prvog svjetskoga rata u Europi slabi uvjerenje u sigurnost spoznaja na svim kulturnim područjima te u postojanje općevažeće istine, koja se utvrđuje znanst. Istraživanjem. Najznačajniji predstavnici znanosti i umjetnosti (Einstein, Freud, Picasso, Stravinsky) sumnjaju u mogućnost istine o objektivnoj zbilji unutar jedinstvena, stabilna i razumna reda. «Kulturni relativizam» javlja se u vodećih američkih antropologa kao moralno i intelektualno gledište jer utječe i na sumnju u norme vlastitog društva. Za povjesničare relativiste važna je pojava američke filozofije pragmatizma čiji je glavni predstavnik Dewey. Drže da je sigurno znanje o predmetu istraživanja samo ideal i ističu da se mjerilo znanja za dosegnuće određenog cilja nalazi u sadašnjosti. U svjetskom ratu povjesničari promoviraju američki patriotizam pri čemu je pristranost neminovna. U međuratnom razdoblju jača uvjerenje da je profesija povjesničara zatajila te treba mijenjati njezine osnovne pretpostavke, pogotovo načelo objektivnosti. Beard i Becker drže da historijska interpretacija uvijek ovisi o vremenu, mjestu, vrijednostima i namjerama povjesničara, da ljudska misao ne slijedi neka bezvremena pravila racionalnosti. Beard se protivi pozitivističkom shvaćanju da postoje jednom zauvijek date činjenice. Zajedno sa Beckerom drži da među brojnim činjenicama ne postoji određen kriterij za izbor osim povjesničarevih prethodnih vrijednosti normi. Prema Beardu, povjesničar mora raditi s hipotezom i kategorijama, odabrati svoje podatke iz mnoštva činjenica i biti načistu s tim da je pristran. Beardove i Beckerove teze nailaze na žestoku kritiku povjesničara i filozofa koji brane tradicionalni postulat objektivnosti, a među njima je najvažniji Theodore C. Smith koji 1934. na skupštini Američkog historijskog društva osuđuje Bearda da ruši «plemeniti san» osnivača profesije povjesničara, tj. traženje objektivne povijesne istine koje je kao glavna zadaća historijskog istraživanja postalo obavezno nakon Rankea. Beard mu odgovara da taj «plemeniti san» u kojemu pokazuje da se «san» povjesničara u Rankeovu smislu nije ostvario, da nije službeni credo Američkoga historijskoga društva niti se uopće može provesti u praksi. Poziva se na činjenice da Rankeova dormula i «njemački» historizam leže u ruševinama svoga poraza. U članku o «plemenitom snu» Beard se brani od optužbe da je njegova ekonomska interpretacija povijesti marksistička i da zato zastupa pristrana i doktrinarna gledišta prema sukobima interesa. Napušta mišljenje o uzročnosti u povijesti, a daje i izjave o tome kako svijetom upravljaju ideje. Relativističko shvaćanje povezano je s
53
njegovim političkim uvjerenjem i knjigama protiv vanjske politike Roosevelta. Beard, se naime protivio ulasku SAD-a u drugi svjetski rat. KRIZA HISTORIZMA I NACIZAM U NJEMAČKOJ Osnovna norma «klasičnoga» njemačkog historizma , nastalog u početku 19 st., glasi da je historija znanost koja postupa po strogim metodskim pravilima usmjerenima prema spoznaji «objektivne» povijesne zbilje, što je povjesničar može, u Rankeovu smislu, opisati onakvom kakva je nekad bila .Obilježja su «klasičnog» historizma istraživanja individualnosti, «razumijevanje» kao sređena intuicija, interpretacija utemeljena na sustavnoj kritici izvora te učenje o idejama kao pravnim realnostima (ograničeno , doduše, na istaknute pojedince, državu i naciju), kao i razmatranje djelatnosti «velikih» ličnosti u svjetlu njihovih namjera. Zadaća je historiografije legitimirati ulogu wilhelmovske Njemačke kao nove svjetske sile i njezinu ekspanzionističku vanjsku politiku. «Klasični» historizma doseže vrhunac ujedinjenjem Njemačke, kada se misao o nacionalnoj državi koja će osigurati napredak građanstva pretvara u ideju o državi moći. Kriza historizma postaje očigledna kada se postavlja pitanje o održivosti tradicionalnog shvaćanja o objektivnosti i vrijednosti historijskog znanja. U atmosferi ideološkoga razgraničenja većine njemačke inteligencije sa zapadnoeuropskom građanskom kulturom, na razini političkog i znanstveno-teoretskoga samorazumijevanje stvara se ideologija o njemačkom «posebnom putu». «Historizam» se kao pojam u 19st. uglavnom nije upotrebljavao za tadašnju historiografiju. Probija se tek u dvadesetim i tridesetim godinama 20st., pojavom pisaca koji o njemu raspravljaju. Međutim, u njih taj pojam dobiva različita značenja. Za E. Troeltscha (1865-1923) historizam je načelna historizacija mišljenja o ljudskoj kulturi i njezinim vrijednostima. K. Heussi upotrebljava taj pojam za historiografiju oko 1900. ,tj. za njezino obilježje izobličene redukcije na specijalistički opis događaja. Meinecke drži da je historizam oblik mišljenja koji obilježava znanstvenu epohu. Poslije prvog svjetskog rata nastaje atmosfera za pobijanje mišljenja da je povijest objektivan proces. Lessing drži da je historija osmišljavanje besmislenog stvaranja mitova, ne znanost nego volja. Čini se da se historizmom dokazuje relativnost svih spoznaja i vrijednosti. FRIERDRICH MEINECKE –prvi svjetski rat opovrgava njegove optimistične pretpostavke o načelnoj harmoniji duha i moći u državi, pa u djelu o ideji državnog interesa drži da su država i politička moć stvaratelji i rušitelji kulturnih vrijednosti. Zadržava elemente nekadašnje pretpostavke o harmoniji duha i moći. Najviša je zadaća etičke aktivnosti moralizirati i produhoviti određenu državu u kojoj se vodi borba između prirode i kulture. Odbacuje uzročna objašnjenja, opravdava razumijevanje i umjetničko uživljavanje te povijest svodi na kretanje pojedinih duhovnih činjenica. U knjizi o historizmu želi prikazati veličinu nepolitičkog njemačkog duha i zato piše o njemačkim misliocima koji su napustili pozitivizam i stvarali novu vrijednosnu filozofiju. Historizam proglašava najvišim stupnjem spoznaje i stabilnom normom. Za nacizam okrivljuje tradiciju racionalizma i zapadnoeuropske demokracije. Kriza historizma otvara put prema relativizmu u humanističkim znanostima i filozofiji. Meinecke kaže da je vjera kao stvaralačka podloga svih vrijednosti jedina mogućnost da se izbjegne historijski relativizam. KARL MANHEIM (1893-1947) – bavi se odnosom društvene pozadine, tj. interesa i ono što se u određenom društvu prihvaća kao istina. Najpoznatije je njegovo učenje o djelomično društvenoj samostalnoj inteligenciji koja ima više mogućnosti izbjeći utjecaj posebnih društvenih interesa i može ispravno misliti. Ne vidi mogućnost objektivnog historijskog istraživanja, ali u tradiciji njemačkog idealizma još vjeruje da je povijest smislen proces. Glavnu pažnju posvećuje društvenim i ekonomskim povijesnim činiteljima. Ne želi prihvatiti mišljenje da postoje samo međusobno odvojene kulture.
54
Temeljno djelo egzistencijalne filozofije Martina Heideggera je konačna negacija klasičnog historizma i njegova učenja o vječnim vrijednostima i smislu. Njemu povijest nije objektivan proces nego samo aspekt čovjekovog postojanja. Postoji samo povijesnost, vrijeme, relativnost, te zato čovjek mora u svakoj prilici samo odlučivati sukladno objektivnim okolnostima. Većina njemačkih povjesničara za Weimarske Republike ostaje odana nazorima idealističke historiografije, konzervativnim pol. tradicijama i pogledu na svijet naslijeđenome iz wilhelmovske Njemačke. Iako se javljaju inicijative da se nadiđe političko-idejna historija i njezino slavljenje u njemačke državne moći, zbog nacističkog preuzimanja vlasti one uglavnom zamiru. Ekonomska historija ostaje u okviru političke. OTTO HINTZE (1861-1940) – drži se posrednikom između političke i socijalne historije. Kritizira neke bitne pretpostavke učenja o idejama te o individualnosti. ECKERT KEHR (1902-1933) – odlučno se protivi njemačkoj historiografskoj tradiciji što ju je uspostavio Ranke da život u određenoj državi ovisi o potrebama i interesima vanjske politike. Primatu vanjske politike suprotstavlja primat unutrašnje politike koju u Njemačkoj obilježava činjenica da kapitalistička industrija i financijski krugovi nisu mogli slomiti moć pretkapitalističkog i vojnog sustava. Većina povjesničara nije oduševljena nacizmom, ali mu se šutke prilagođavaju, i sasvim ga dobro podnosi. To je moguće i zato što ne postoji službeno nacističko učenje o povijesti nego je riječ o skupu ideoloških tvrdnji. No, bitna je dogma o povijesti kao borbi viših i nižih rasa za životni prostor. Svjetska povijest se tumači kao borba židovstva za uništenje pozitivnih vrednota kulturnog stvaralaštva viših rasa te povijest postaje statična. Nacistička ideologija načelno odbacuje historijsko istraživanje te zahtijeva mit i iracionalnost. Sveučilišni povjesničari se osuđuju zbog nihilizma i građanske degeneracije. Nasuprot tome zahtjeva se militarizacija u skladu s nacističkim odgojnim ciljevima. Većina povjesničara se ne slaže s mitom o «krvi» i «tlu» i germanskim kultom, ali se slažu s režimom u antisemitizmu i odbacivanju građanske demokracije. Nakon rata najistaknutiji među njima nastoje oživiti i ponovno opravdati osnovne zasade historizma, pokušavajući pokazati nacizam kao pojavu bez podloge u njemačkom povijesnom razvoju
SUVREMENA FRANCUSKA HISTORIOGRAFIJA O ZNAČAJU FRANCUSKE «NOVE HISTORIJE» Struja oko časopisa Annales je najprodorniji pokret u Francuskoj. Nakon rata dolazi do institucionalizacije programa grupe koja je dotad raspolagala samo časopisom Anali. Osnuje se (pod vodstvom L. Febvrea) šesta sekcija Praktične škole za visoke studije s programom interdisciplinarnosti, otvorenim prema svim društvenim znanostima. Dok su u angloameričkim zemljama moderne društvene znanosti proizišle uglavnom iz sociologije ili antropologije, u Francuskoj historija dobiva djelomičnu vodeću ulogu u društvenim znanostima upravo preko djelatnosti Šeste sekcije, kojoj je nakon Febrveove smrti na čelu Fernand Braudel. Pod njegovim vodstvom djelatnost Škole se širi te obuhvaća gotovo sve društvene znanosti s oko 40 istraživačkih centara i više od 10 sekcija s oko 150 seminara i otprilike toliko predavača. «Nova historija» prodire na francuska sveučilišta i usmjeruje francuske povjesničare, velikim dijelom preko doktorskih disertacija, a izdavačka poduzeća i mediji populariziraju djela povjesničara te struje. Godine 1975. Šesta se sekcija pretvara u Školu za visoke studije društvenih znanosti s pravima sveučilišta. Poslije rata nastaju «novi Anali» koji do danas nose naslov «Anali. Ekonomije, društva, civilizacije». Urednici žele stvoriti časopis za društvene znanosti pri čemu bi glavnu ulogu 55
imali povjesničari. Organizacijska struktura, prodornost nositelja «nove historije» i izvanredni rezultati istraživanja postupno potiču širenje ideja među profesionalne povjesničare europskih, američkih i azijskih zemalja. Oko Anala je nastala sredina pogodna za intelektualnu razmjenu ideja s time da prednost daju određenim vrstama istraživačkih pitanja. Mladi povjesničari prihvaćaju mišljenje da predmet historijskog istraživanja ne leži u gotovu stanju u izvorima nego da ga treba rekonstruirati, da se prošlost i sadašnjost međusobno osvjetljuju kada povjesničar nastoji ustanoviti genezu određene suvremene strukture. Nova historija nastoji izbjeći da bude sistematska kao društvena znanost ili empirička kao pozitivistička struja koja se smatrala objektivnom. Učvršćenje struje oko Anala prati i tendenciju hegemonije historijske prema društvenim znanostima, jer se pretpostavlja da samo ona omogućuje totalnu historiju. Riječ je o težnji da se određeni predmet ili problem što iscrpnije obuhvati te objasni šire nego što to čine druge znanstvene znanosti, ali rabeći njihova pojmovna i metodska sredstva. Povjesničari oko Anala imaju samo zajedničke intelektualne afinitete, a njihova se djelatnost može shvatiti samo kao traganje za novim problemima, metodama i predmetima istraživanja (ekonomskih i društvenih struktura s upotrebom kvantitativnih metoda). Teritorij povjesničara šire na dotad nepoznata područja ljudskog ponašanja, pogotovo na šire društvene slojeve. Literatura o struji oko Anala govori o njezine tri pa i četiri generacije. Prvoj dakako pripadaju «očevi osnivači» Febvre i Bloch, a usmjerenja druge prevladavaju nakon rata , do kraja 60-ih godina. U tom je razdoblju glavna ličnost kako organizacijski, tako i u postavljanju novih istraživačkih pitanja FERNAND BRAUDEL, kojeg gospođa Gross drži najpoznatijim povjesničarom 20 st. Obilježje «zanata» povjesničara u to doba istraživanje grupa ( a ne istaknutih pojedinaca), prije svega ekonomskih i društvenih struktura s upotrebom kvantitativnih metoda ( serijalna historija), procesa «dugoga trajanja». Obilježje treće generacije koja se javlja nakon 1968. teško je definirati zbog raznolikosti usmjerenja njezinih pripadnika. Više nema dominantnih povjesničara. Karakteristično je za treću generaciju ponovno otkriće Febvreove historije «mentaliteta», ali uz bitne dopune i izmjene, pri čemu je važna potrga za srednjim putem između historije mentaliteta utemeljene na izvorima (Febvre) i socijalne historije «druge generacije», koja se ne bavi ponašanjem i vrijednosnim normama ljudi. Interes se premješta s ekonomije na kulturu .U četvrtoj generaciji povjesničari poriču da su ekonomski i socijalni odnosi temelji ljudske prakse. BRAUDELOVO DOBA U 50-im i 60-im godinama na usmjerenje mladih koji su stasali nakon rata odlučno utječu Ernest Labrousse i Fernand Braudel. ERNEST LABROUSSE (1895-1986)- svoje je glavne radove napisao između dva rata, ali nakon toga kao profesor ekonomske historije na Sorbonnei, gotovo trideset godina stvara programe i djeluje kao mentor radova mladih povjesničara. «Nacrt kretanja cijena i prihoda u Francuskoj 18 st.» zapravo je temelj nove metode jedne «škole» ekonomske historije. U središtu su interese pravilnosti i ponavljanja, s namjerom da se ustanove trajniji povijesni odnosi. Riječ je o istraživanju krize starog režima uz pomoć fluktuacije cijena, pogotovo uoči francuske revolucije. Uvodi pojmove struktura i konjunktura. Ekonomska historija otvara vrata novim predmetima istraživanja : demografiji, lokalnoj i međunarodnoj trgovini, agrarnoj i industrijskoj proizvodnji. Njegova kvantifikacija u ekonomskoj historiji i usmjeravanje na sociološku historiju omogućuje serijalnu historiju koja obuhvaća sva društvena područja o kojima postoje obavijesti što se mogu kvantificirati.
56
FERNAND BRAUDEL (1902-1985) – zacijelo je najpoznatiji povjesničar 20 st. Bio je izvanredan animatorski talent, i kao predsjednik šeste sekcije Praktične škole za visoke studije, te profesor u Školi i na College de France, a kao glavni urednik Anala stvara od časopisa borbeno sredstvo za nastavak i razradu Blochovih i Febveovih poticaja. Njegova vlast u uredništvu završava 1969., kada odgovornost preuzimaju istaknuti predstavnici «treće generacije». Pod Braudelovim vodstvom «nova historija» osvaja sveučilište i čitalačku publiku. Braudel određuje teme istraživanja, usmjeruje mlade povjesničare, potiče razmišljanje o historiji i njezinim odnosima s ostalim društvenim znanostima, brine se za dijalog među predstavnicima različitih mišljenja. Braudel je u šali razlikovao «novu», «novu novu» i «novu novu novu» historiju, dakle različita shvaćanja i postignuća već spomenutih triju generacija. Njegova historija jest doduše ekonomska kao u Labroussea, ali je i mnogo više od toga, nastojeći biti geografskom, demografskom, kulturnom, političkom, religijskom , vojnom... Najpoznatije djelo jednog povjesničara 20 st. zacijelo je Braudelovo « Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II» (1556-1598), najprije objavljeno 1949. Braudel prije rata pristupa istraživanju vanjske politike kralja Filipa II, tj. okreta Španjolske od Sredozemlja prema Atlantiku. No, kada je 1935. radio u «čudesnom» dubrovačkom arhivu, doznao je da su brodovi Republike plovili do Crnoga mora ili kroz Gibraltar do Londona, Bruggea i Antwerpena. Tek je tada počeo doživljavati Sredozemlje kao cjelinu s «kreativnim prostorom» i mnogim različitim, ali i sličnim regijama i problemima. U skladu s Braudelovim shvaćanjem povijesnog vremena, «Sredozemlje» ima tri dijela. Prvo je vrijeme najduljeg trajanja, «gotovo nepokretno» vrijeme odnosa čovjeka i njegove prirodne okoline, vrijeme ponavljanja, «stalnih povrataka» i ciklusa koji uvijek iznova počinju. Na drugoj je razini vrijeme razmjerno polaganih promjena ekonomskih, društvenih i političkih struktura, tj. država, društava i civilizacija, te naposljetku vrijeme političkih i ratnih događaja koje ima najbrži ritam, jer je skrojeno po mjeri pojedinaca. Povijest prema Braudelu, treba stoga promatrati u tri razine, u «geografskom», «društvenom» i «individualnom» vremenu, što omogućuje pristup iz različitih kutova gledanja. No , svako pojedinačno objašnjenje mora upućivati na širu koncepciju koja obuhvaća sve tri razine, a njihova kombinacija čini povijesni ritam. To bi bila «totalna»ili «globalna» historija. Bavi se kulturama i društvima u planinskim predjelima Sredozemlja, barijerama između stanovništva planina i ravnica, te prikazuje različitost života uz more, na obali i otocima, one koji se bavi ribarstvom te trgovinom i plovidbom. Drugi dio knjige o «kolektivnim sudbinama» na Sredozemlju u 16.st bavi se ekonomskim sustavima, državama, društvima i civilizacijama te izražavanjem tih snaga pri promjenama i u vođenju ratova, a to je prema Braudelu socijalna historija različitih grupa. Treći dio knjige o događajima, politici i narodu obuhvaća samo površinske događaje. U svakom slučaju Braudel želi «totalnu historiju» kojom bi se prikazali supostojanje i proturječnosti vremenskih razina na brojnim područjima ljudskog života. Ona, među ostalim , pokazuje kako se može istraživati razvoj društava bez marksističke koncepcije o ekonomskim pojavama kao osnovnim pokretačima povijesnog razvoja. Braudel doduše cijeni Marxa, jer je on, kaže, prvi konstruirao «prave društvene metode» na temelju «dugoga trajanja», ali ih je zamrznuo u obliku krutih zakona. Za njega je čovjek zarobljenik dugotrajnih struktura koje bitno ograničavaju šanse i slobodu djelatnosti pojedinaca. Zato Braudelu nisu važni ni događaji niti konjunkture ; obuhvatne su
57
samo dugotrajne strukture, pa je njegov način rada jedan od obrazaca «strukturalne» historije. Braudel dakle ne uspijeva odgovoriti na osnovno pitanje što ga postavlja njegovo djelo, a to je povezivanje vremenskih razina. Štoviše, on u događajima vidi epizodne činjenice što ih uglavnom poistovjećuje s političkom poviješću kao površnim nizanjem događaja koji nisu važni za objašnjenje struktura. Zato Braudelov nasljednik u vođenju škole Jacques Le Goff kritizira što je u «Sredozemlju» politička historija svedena na puki dodatak te drži kako ne može biti suprotnosti i nepovezanosti između razmjerno «nepokretnih» struktura , pokretljivih «konjunktura» i brzoga ritma događaja. Napisao je i trilogiju o materijalnoj civilizaciji, ekonomiji i kapitalizmu od 15. do 18. st. I ondje inzistira na trima vremenskim razinama : u dubini je materijalna civilizacija kao ponavljanje djelatnosti i ponašanja iz davnih vremena, na srednjoj je razini ekonomski život, a na vrhu kapitalistički mehanizam. Napušta ograde ekonomske historije (poljoprivreda, trgovina, industrija) i temelje traži u «svakodnevnom životu» : prehrani, odijevanju... Tržišna ekonomija i kapitalizam za Braudela su dakle dvije različite činjenice. U tržišnoj privredi prevladava konkurencija, a razmjena je jednaka, dočim kapitalizam stvara i iskorištava monopolne oblike koji uvjetuju nejednakost razmjene, što je kaže bitan problem suvremenoga svijeta. U djelu «Identitet Francuske» bavi se različitim aspektima povijesnog života u Francuskoj. Tekst se trebao sastojati od 4 velika dijela : 1.) prostori i povijest(u znaku geografije), 2.) ljudi i stvari ( demografija i politička ekonomija), 3.)država, kultura i društvo ( na temelju rezultata politologije, istraživanja kulture i sociologije), te 4.) Francuzi izvan Francuske, ali je dovršio samo prva dva dijela. Veliku pažnju polaže na seljačku ekonomiju, a najviše ga zanima uloga gradova , značenje prometa, mjesto obrta, industrije i trgovine, oblik kredita te sam kapitalizam.
SERIJALNA HISTORIJA Francuska «nova historija» velikim je dijelom strukturalna, ali ne slijedi put strukturalne lingvistike, antropologije ili psihologije. Kod strukturalizma je riječ o nepromjenjivim apstraktnim načelima, skrivenima iza jezika kultura, društvenih struktura i načina spoznaje. Pierre Chaunu kaže da je «struktura» sve ono što u jednom društvu i jednoj ekonomiji traje dovoljno dugo da se ne može zapaziti. «Serijalna historija» je pristup istraživanju koji konstruira povijesne činjenice u vremenu, u serijama homogenih jedinica koje se mogu usporediti, a ponavljaju se u razmjerno duljem trajanju i unutar njega u određenim pravilnim intervalima. U istraživanje ulazi i kvantifikacija i upotreba kompjutera. Kod kvantitativne ekonomske historije istraživanje se svodi isključivo na nizove narodnog dohotka, na totalnu i sustavnu kvantifikaciju na temelju matematičkih modela. Prva je serijalna historija ekonomska i to historija cijena te njihovih fluktuacija duljeg ili kraćeg trajanja, a serijalni postupak se širi na demografsku i socijalnu historiju te na istraživanje mentaliteta i sustavne civilizacije. PIERRE CHAUN – predmet istraživanja u njegovom djelu je trgovački promet između Španjolske i Novog Svijeta. Bavi se historijskom geografijom te ističe važnost prostora i komunikacije. Serijalni se pristup u 50-im godinama širi na historijsku demagogiju koja uspoređuje ekonomske i demografske cikluse. Krize se istražuju na temelju demografskih podataka. Predmet interesa je uglavnom stari režim.
58
PIERRE GOUBERT – pišući o gradu Beauvaisu i njegovoj religiji spojio je historijsku demografiju i socijalnu historiju u istraživanje religija. U prvom dijelu integrira historijsku demografiju u historiju religije, a u drugome se bavi dugotrajnim i kratkotrajnim fluktuacijama cijena, kretanjem stanovništva te društvenim diferencijama od 1600-1700. kao posljedicom ekonomskih promjena. LOIUS HENRI – razradio je metodu i tehniku rekonstrukcije biološkog života obiteljske jezgre. U historiju uvodi mikroanalizu koja se temelji na povezivanju podataka. U 70-im godinama se javlja interes za mentalitet i predodžbe što ih ljudi imaju samo o sebi, vlastitome tijelu ili obitelji, tj. uopće za njihov stav prema životu i smrti. Historijska demografija se povezuje sa antropološkim pristupom. Demografsko kretanje se interpretira kao bitna akulturna pojava. «Serijalna historija» životne pojave nastoji podrediti pravilima istraživanja i skupljanju homogenih podataka koji se organiziraju u serije s nastojanjem da se upoznaju dugotrajnija povijesna kretanja. PHILIPPE ARIES (1914-1984) - najprije se bavio historijskom demografijom. Knjigom o djetinjstvu u «starom režimu» pokazuje da u srednjem vijeku ne postoji svijest o djetinjstvu kao fazi ljudskog života nego da se ona u Francuskoj javlja u 17.st. Prikazuje različite faze odnosa čovjeka prema smrti. MICHEL VOVELLE – piše o baroknoj pobožnosti i dekristijanizaciji u pokrajini Provanse u 18 st. Rezultati mu se temelje na kvantitativnoj analizi oporuka. Drži da promjene u oporukama odražavaju kretanje prema sekularizaciji i da je dekristijanizacija u doba francuske revolucije dio šireg usmjerenja. Obraća pažnju na sve društvene slojeve. Glavni su kritičari «serijalne historije» autori koji se bave duhovnim kretanjima što se danas naziva historija mentaliteta, intelektualnom ili kulturnom historijom te historijskom antropologijom. Marx je novoj historiji blizak svojim problematskim, interdisciplinarnim postupkom, praksom dugog trajanja i okretom prema totalnoj historiji. Dok Marx predlaže opću teoriju o društvenom kretanju na temelju načina proizvodnje, nova historija želi nove metode i područja istraživanja koja bi podigla znanstvenost historije na viši stupanj. HISTORIJA MENTALITETA U historiji mentaliteta sve kulture postaju jednako važne. Demografski rezultati primjenjuju se sve više na iskaze o mentalitetima. Postaju sve bitniji za tumačenje spleta uzročnosti određenih povijesnih pojava, velikim dijelom onih sfera koje su na granici biološkog i mentalnog, prirode i kulture. Demografija je postala oruđe historijske psihologije i antropologije. Historija «mentaliteta» je regionalna, tj. teži se za «totalnim» prikazom kulture ili supkulture jedne regije. Historija mentaliteta je krenula od Febvrea i njegova shvaćanja «mentalnog oruđa», tj. načina mišljenja i sjećanja ljudi u određenoj društvenoj i kulturnoj sredini u nekom razdoblju. Istraživanje se širi na područja dotad poznata samo antropolozima i nastaje vrsta socijalnokulturne historije što je obilježavala široko polje od fizičkog života čovjeka do njegovih najrazrađenijih misli. ROBERT MANDROU – kolektivnu psihologiju nastoji spoznati istraživanjem mentaliteta određenih društvenih u kulturnih grupa. EMMANUEL LE ROY LADURIE – bitno utječe na okret od kvantitativne historije prema historijskoj antropologiji, koja uglavnom napušta Braudelove poticaje, postajući velikim dijelom karakteristična za «treću generaciju» struje oko Anala. Naslijedio je Braudela kao profesor na College de France. Objavljuje doktorsku tezu o seljacima Languedoca i o povijesti klime. Knjiga o seljacima obrazac je serijalne i regionalne historije, a svoje izlaganje zasniva na trima periodima velikog agrarnog ciklusa od kraja 15. do početka 18.st., tj. na kronološkom pristupu. Među prvima je pobornicima upotrebe kvantitativnih metoda u istraživanju dugotrajnog razvoja određenog društva s promjenama obrazaca ponašanja
59
institucija i ekonomija. Iznenađuje knjigom o malom selu Montaillou u Pirenejima, a izvor istraživanja je inkvizicijski proces što ga je vodio jedan biskup. Neki autori mu zamjeraju nedovoljno kritičku upotrebu izvora. Kasnije objavljuje pripovijest o jednom krvavom društvenom sukobu u gradu Romans na Poklade i tu napušta istraživanje dugog trajanja te nastoji obuhvatiti kolektivnu svijest i polusvjesne kulturne strukture. To je temelj za strukturalnu analizu koja bi trebala sezati dalje od samog opisanog događaja. GEORGES DUBY – medievist. Kreće od Blochove tradicije ekonomske i društvene historije prema istraživanju mentaliteta, a kako ga ponajviše zanima sustav predodžbi, daje važna djela o ideologiji, kulturnoj reprodukciji i društvenom «imaginarnom». U djelu «Tri reda» istražuje odnos mentalnog i materijalnog u društvenim promjenama na primjeru kolektivnih predodžbi društva kod svećenstva, vitezova i seljaštva. Tu je riječ o ideologiji s političkom svrhom koja nije pasivna predodžba o društvu nego plan da se na njega utječe. Izvori osvjetljavaju izravno ideologiju «vladajućih klasa», a ne i one puka. Treba istraživati individualna i kolektivna ponašanja i pritom otkriti , skupiti i interpretirati brojne rasute znakove tih ponašanja. JACQUES LE GOFF – zauzima se za jedan dugi srednji vijek na temelju istraživanja imaginarnog , tj. onoga što su ljudi zamišljali i kako su doživljavali zbilju. Prikazuje promjene predodžbi o vremenu, pogotovo u vezi s rastom uloga gradova od 14.st. Važno djelo o «srednjevjekovnom imaginariju» jest rođenje čistilištva, prikaz promjenjivih predodžbi o životu nakon smrti kao dijela preobrazbe feudalnog kršćanstva u 12. i 13. st. Vraća se pisanju biografija i smatra da ona mora biti prikaz i tumačenje jednog osobnog života unutar određene povijesne epohe i društva. Drži da smisao određenog društva treba tražiti u njegovu sustavu reprezentacija i u mjestu koje one imaju u društvenim strukturama i zbilji. Istraživačka pitanja primjenjuju se na različite načine na sva razdoblja od antike do suvremenog društva. Rado se istražuju teme u vezi s definicijom normi religije, društvenog morala i spolnosti te skretanje od njih u određenim društvima. Obljubljene su teme vještica i vragom opsjednute osobe. Kolektivno imaginarno susreće se sa folklorom. Jedna od raširenih tema historijskog mentaliteta je pučka kultura, prije svega ona religiozna. Le Goff i Duby se bave odnosom učene i pučke kulture u srednjem vijeku. Nastaje historija «marginalnih» grupa ili «drugog» koji živi izvan normi običnog društva. Razmatraju se problemi postupanja prema njima i njihovim supkulturama. Novi povjesničari se zanimaju za egzistencijalna pitanja svakodnevnice. Historija običaja postojala je u Francuskoj i Njemačkoj već u 19 st. kada su opisi prizora iz svakidašnjeg života služili kao ukras velike historije s temama stanovanja, odijevanja, prehrane. NORBERT ELIAS – objavljuje djelo o civiliziranju običaja u kojem se bavi promjenama ponašanja prema tijelu u europskoj civilizaciji od 16 st. Pokazuje kako modernizacijski pritisak apsolutističkih država s njihovim odgojnim mjerama izaziva nastanak novih vrijednosti i novog sustava društvenog priznanja te naposljetku potiskuje prisutnost tijela u svakodnevici i zatvara ga u sferu privatnog i stidljivog. Pod pojmom «materijalna kultura»
60
mogu se obuhvatiti istraživanja geografskih temelja, bioloških kretanja, prehrane, medicine te kuće i pokućstva, odjeće i velikim dijelom razvoja tehnike. O DVJESTOGODIŠNJICI FRANCUSKE REVOLUCIJE Kroz cijelo 19 st. do danas pitanje povijesti i smisla francuske revolucije predmet je strastvenih sukoba, a svaka je interpretacija ovisna o vremenu kada je napisana. Francuska revolucija se doživljavala kao najveća prekretnica i oštar prijelom u modernoj povijesti koji ubrzano uništava društvenopolitički sustav starog režima. Mogu se uočiti tri faze polemika o revoluciji : između 20-ih i 80-ih godina 19.st. nastaju velike historije francuske revolucije koje stvaraju osnove za mitove o njoj ; od kraja 80-ih do 2 .svjetskog rata afirmira se republikanski sustav, a ideološki sukobi ne gube na oštrini ; uoči proslave 200 godišnjice revolucije i u vezi s njom dobivaju nov značaj s nadom da je francuska revolucija konačno dovršena. Thiers iz Migneta oblikuje opću viziju revolucije koju slavi kao buržoasku, Guignot prikazuje revolucije kao završetak jedne razvojne logike, a s Micheletom ona je uperena protiv Katoličke crkve, a pokreće je puk. Tocqueville u revoluciji vidi nastanak i završetak razvoja započeta u starom režimu. U povodu 100. godišnjice izrastaju borbe za parlamentarnu demokraciju u Trećoj republici. Jean Jauresova «Socijalna povijest francuske revolucije» želi politički aspekt revolucije dopuniti ekonomskim i društvenim razvojem te naći u njoj korijene socijalne demokracije. Soboul interpretira revoluciju kao klasnu borbu držeći kako jakobinska diktatura ima dvostruk značaj : osiguranje političke i ekonomske vlasti buržoazije i otvaranje perspektiva koje će dokrajčiti njenu prevlast. Lefebvre u revoluciji vidi socijalnoekonomsku prekretnicu naspram starom režimu kao zatvorenu feudalnom sustavu. Za rata režim maršala Petaina proklinje revoluciju uopće. Poslije 2.svjetskog rata javlja se revizionistička kritika marksističko lenjinističke interpretacije francuske revolucije. Polemike uoči 200 godišnjice počinju knjigom Fureta i Richeta koji pobijaju mit o revoluciji koji je postojao u doba Treće republike. Za Fureta revolucionarna prekretnica je u stvaranju demokratskog režima pa ga stoga zanimaju zakonodavni i ideološki aspekti, a ne i društvene promjene. Za Lynn Hunt je politička kultura revolucije simbolička praksa : u jeziku, retorici, slikama, ritualima. Jezik je izraz moći i podloga političke i društvene zbilje. Revolucija postaje tekst te izrasta iz lingvističkih metafora sudionika, a politika se svodi na simboličke predodžbe. Ističu se dvije bitne vrijednosti revolucije : Deklaracija o pravima čovjeka i građanina i proglašenje reprezentativne demokracije.
SUVREMENA (ZAPADNO) NJEMAČKA HISTORIOGRAFIJA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA Vodeći povjesničari pokušavaju spasiti što mogu od njemačke historiografske tradicije, i to upravo one koja nije imala uvjeta pobijati agresivni nacionalizam wilhelmovske ere i nacizam, jer je vjerovala u objektivan povijesni proces. Upravo ono što su povjesničari , pogotovo Meinecke, hvalili u historizmu, odbacivanje prosvjetiteljske slike svijeta se sada pokazuje kao kočnica za prihvaćanje zapadnoeuropskog demokratskog uređenja.
61
HEINRICH VON SRBIK (1878-1951) – historiju njemačke historiografije je pisao u duhu historizma s autoritativnim monarhijskih i konzervativnih pozicija. Drži se nacističke ideologije «krvi i tla». GERHARD RITTER ( 1888-1967) – postaje glavni predstavnik obrane njemačke tradicionalne historiografije. Zajedno sa Meineckom tvrdi da je nacizam proizvod diskontuiteta u njemačkoj povijesti, a korijene trebamo tražiti u modernoj europskoj civilizaciji, u materijalizmu, slomu religijskih i moralnih mjerila te masovnoj demokraciji protekloj iz francuske revolucije kao opasnosti od socijalnih nemira i manipulacije ljudima. Prema Ritteru jako industrijsko društvo može svladati jedino razumno jaka država. Poziva na povratak konzervativnoj tradiciji profesije. Žestok je protivnik struje oko Anala i okreta historije prema društvenim znanostima. WERNER CONZE ( 1910 – 1986) - krenuo prema socijalnoj historiji. Protivi se redukciji historijske znanosti na slike vrijedne uspomene i pripovijesti na podlozi razuma. Sintetizirajuća zadaća povjesničara bi bila u izgradnji strukturalne socijalne historije koju suprotstavlja tradicionalnoj događajnoj historiji. Upozorava da treba u obzir uzeti i procese koji se kreću mimo njihova nastojanja. THEODOR SCHIEDER (1908-1984) – tradicionalni instrumentarij povjesničara pokušava proširiti tipološkim., generalizirajućim i poredbenim metodama. Upozorava na potrebu za istraživanje procesa društvenih promjena, elemenata kontinuiteta u društvenim strukturama i pravilnosti u povijesnom kretanju. Želi spojiti strukturalni i generalizirajući pristup sociologije s perspektivom politike povjesničara, usmjerenom na događaje. FRITZ FISCHER – izazov zastupnicima tradicionalne državno-političke historije jest knjiga «Zahvat za svjetskom moći», iako je to još uglavnom tradicionalna diplomatska historija. Bavi se njemačkim ratnim ciljevima u 1. svjetskom ratu i dokazuje da su sve političke grupe zastupale ekspanzionizam. Njemački ciljevi u1. i 2. svjetskom ratu su slični i među njima postoji kontinuitet. Osnivaju se nova sveučilišta na kojima mladi profesori koji traže nove putove. Svladavanje nacističke prošlosti ostaje središnji problem. Dolazi do reakcija na teze da su nacistička masovna ubojstva odgovor na Staljinov teror . Nakon sjedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke u toku je novi sukob u kojem je riječ o dvostrukom nadilaženju prošlosti nacističkog i istočnonjemačkog totalitarnog sustava. HISTORIJSKA DRUŠTVENA ZNANOST Mladi povjesničari su se uputili prema istraživanju različitih društvenih područja. Mnogi povjesničari drže kako metode društvenih znanosti otvaraju historiji nova područja istraživanja i pomažu u boljem rješenju osnovnih pitanja. Okret prema društvenim znanostima u Njemačkoj je reakcija na moralni i metodski slom historizma, a u vezi s time na krizu predmeta historije u obrazovanju i javnosti. Postoji nada da će se znanstvena historija povezana s društvenim znanostima osloboditi historizma, a pogotovo određenih pojava obnove nacizma. Pobornici nove historije kritiziraju izjednačavanje strukturalne i sociološke historije jer strukturalnu historiju žele primijeniti na sva životna područja. Strukturalna historija se bavi odnosima i stanjima, nad individualnim procesima i strukturama, a manje pojedinim događajima i osobama, te se protivi tradionalnom shvaćanju da se povijesno kretanje može svesti na ljudsku motiviranu djelatnost, koju povjesničar spoznaje razumijevanjem , i na događaje. Kritičku sociološku historiju uvodi grupa povjesničara okupljenih oko novog sveučilišta u Bielefeldu.
62
HANS ULRICH WEHLER i JURGEN KOCKA – u raspravama i zbornicima predložili su program «historijske društvene znanosti» kao sociološki, ekonomski i socijalno – psihološki informirane historijske znanosti. Historijska znanost bavi se strukturama i procesima kao uvjetima i posljedicama događaja , odluka i djelatnosti kojih ljudi nisu potpuno svjesni. Za objašnjenje upotrebljavaju analitički metodski pristup i generalizirajuće sheme, a analitičko razmatranje trebalo bi zamijeniti pripovijedanje ili dopuniti pasaže pripovijedanja i opisivanja. Wehler drži kako ima moralnu obvezu zastupati društveno-političke ciljeve : emancipaciju, prosvjećivanje te kritiku tradicije i moći. Zato se historijska društvena znanost sukobljava s pobornicima jačanja nacionalnog identiteta nakon njemačke nacionalne katastrofe. Socijalna historija je poddisciplina ili «sektorska» znanost , a na veliko zanimanje nailaze problemi staleža, klasa, njihov položaj, sastav i ponašanje, institucije kao obitelj, poduzeće...Mnogo istražuju društvene odnose i sukobe , a u središtu pažnje su i procesi urbanizacije i industrijalizacije, društvena mobilnost i nejednakost. U pokušaju sinteze historijskog društva isticalo se značenje društveno-ekonomskog faktora unutar opće povijesti i tako se pokušavalo organizirati prikaz spleta određenih fenomena. Trebalo se poslužiti teorijama kao kriterijem za izbor činjenica za istraživanje, strukturiranje i sintetiziranje oko socijalnopovijesne jezgre. Djelo historijske društvene znanosti koje je najviše napadano i o kojem se najviše raspravljalo bila je Wehlerova knjiga o Bismarcku i imperijalizmu. Želi povezati strukturalnu i događajnu historiju. Društvo politiku i ideje gleda kao na međusobno ovisan sustav u kojem se promjene na jednom području protežu i na ostala. Imperijalizam nastoji objasniti iz promjena što ih izaziva industrijalizacija na svim područjima društvenog života, a pritom se služi teorijama rasta nacionalne ekonomije. Svoje viđenje opravdava dvjema knjigama. Mijenja shvaćanje da su ekonomsko-socijalni faktori bitni pri usmjerenju povijesnih procesa i da bi zato teorija koja se temelji na ekonomsko-socijalnim pokretačkim silama imala najveću snagu objašnjenja. Brani historijska društva kao regulativnu ideju, a slabost je paradigme historijskog društva u tome što se ona može primijeniti na analizu povijesnog razvoja posljednjih 200 godina. THOMAS NIPPERDEY – smatra se predstavnikom neohistorizma. Nastoji istaknuti političko obilježje društva i kulture. Njegov je ideal da svako doba ima vlastitu vrijednost i smisao u neposrednom odnosu prema Bogu. Zanimljivo pripovijeda o mnogim područjima društvenog života, a njihova međusobna povezanost razabire se neizravnim putem iz opisa brojnih činjenica. Antropološki je usmjeren. Događajna politička historija više nije predmet istraživanja najboljih njemačkih povjesničara, ali je nastala politička sociološka historija. Ona upotrebljava hipoteze koje se mogu kontrolirati, precizira pojmove i metode, bavi se odnosom politike i društva, širi svoje polje istraživanja. Biografije pripadaju socijalnoj historiji koja želi istraživati što brojnija područja ljudskog života. LOTHAR GALL – prikazao je «postignuća i slabosti, veličinu i granice, uspon i pad» njemačkog građanstva u svjetlu jedne velike obitelji u devet generacije. U opisu sudjelovanja članova obitelji u oblikovanju i razvoju južnonjemačkog građanstva su integrirani ekonomija , društvo, politika i kulturni aspekti. U Austriji socijalna historija dobiva novi oblik što se vidi u istraživanju obitelji s otvaranjem problema teorija i antropoloških modela. Drugi sklop istraživanja je historija grada. Treba spomenuti historiju radništva nastalu iz nekadašnjeg automarksizma, socijalhistorijski usmjerenu suvrememenu historiju te kulturnu historiju.
63
TEORIJA I PRIPOVIJEST U velikim historiografijama pojavilo se uvjerenje da je pripovijedanje bitan medij historijskog prikaza. U Njemačkoj se u 80-im godinama javlja kritika koja zahtijeva povratak pripovijesti. Veliki dio njemačkog socijalno-historijskog prikaza je teoretski informirana argumentacija. U diskusiji o teoriji se mogu uočiti 3 glavna pitanja : što je teorija, u čemu je pozitivna strana upotrebe teorija u historijskoj znanosti i može li historijska znanost uopće postojati bez teorije. Kocka je rekao da je teorija sustav pojmova i kategorija što služe proučavanju i objašnjenju određenih povijesnih fenomena, a ne mogu se izvesti iz izvora. U sinkronom smislu, teorije upućuju na istraživanju funkcionalnih i strukturalnih odnosa među pojedinim područjima, a u dijakronome na uzročnosti, pokretačke snage, uvjete i posljedice promjena. Teorije pomažu pri vremenskom razgraničenju istraživanih fenomena te razlikovanju razvojnih razina i tijekova, tj. omogućuju sinkronijske i dijakronijske usporedbe. Teoretske koncepcije imale bi zadaću smisleno ograničiti široko područje istraživanja, strukturirani sadržajne probleme tako da se obuhvate i analiziraju oni najvažniji, čime se omogućuje ispitivanje kontinuiteta i diskontinuiteta razvoja. Najvažnije su teorije socijalne evolucije, o konjukturnim ciklusima, modelima rasta iz ekonomije, o teorijama modernizacije , organiziranome kapitalizmu, socijalizaciji, socijalne nejednakosti, oblikovanju klasa i revolucija. Mnogi povjesničari se okreću zanimljivim , elegantnim pripovijestima iz prošlosti, odustajući od pojmovne jasnoće. Narativna historija i ona «svakodnevice» oštro napadaju kvantitativnu historiju, pripisujući joj postupni neuspjeh i izopćenje discipline historije, kritika upozorava na njezine slabosti kao da se one ne mogu prebroditi, a ne želi uzeti u obzir da se kvantifikacijom mogu razmjerno točno opisati opća obilježja goleme skupine pojedinih slučajeva. Čin pripovijedanja je bitan dio procesa spoznaje. Neki autori razrađuju posebnu koncepciju pripovijesti koja nije samo puko ustanovljavanje događaja nego i posebno oblikovanje i strukturiranje obavijesti o predmetu istraživanja.
HISTORIJSKA ANTROPOLOGIJA I SVAKODNEVICA U Njemačkoj se sa zakašnjenjem javlja historijska antropologija, a temelji se na određenom pojmu kulture. Posrijedi je komunikacija na temelju spleta znakova, normi i iskustva što grupama ljudi smisleno tumači zbilju i time utječu na njihove društvene odnose, stvaranje kolektivnih životnih oblika i mentalitete. Socijalna historija se isto bavi u posljednje vrijeme antropološki shvaćenom kulturom. Historija svakodnevice osuđuje historiju društvene znanosti zbog zaboravljanja svakodnevnog života te modernizacijom i industrijalizacijom obespravljenih, pauperiziranih slojeva koji su bili isključeni iz historijskog istraživanja. Veliki dio pisaca o svakodnevici želi se baviti pojedinostima iz predmodernog života, tvrdoglavošću i otporom žrtava modernizacije. Dominira «subjektivna» strana povijesti, istražuju se samo pojedini aspekti života onih koji su pogođeni povijesnim strukturama i procesima. Problem teorija zamjenjuje se gustim opisom pojedinosti pri čemu etnolog očekuje od svog subjekta da govori sam te se nastoji obuhvatiti upravo ono novo, «nepoznato» u tekstovima jedne kulture. Metodička pravila prema kojima bi trebalo primijeniti gusti opis dosad nisu formulirana. Glavni predmet istraživanja su čovjek i njegovo iskustvo. Historija svakodnevice drži da su društva obilježena konfliktima samo što se oni ne svode na klasne borbe. Nove spoznaje autora koji su prešli u «mikrohistoriju» želeći istraživati svakodnevni život, rad i iskustvo različitih slojeva i grupa u nekom selu ili gradu, kombinirati taj rad s analizom
64
društvenog i ekonomskog sustava, te tako steći znanje o uzrocima promjena ili stabilnosti. U tom je smislu grupa koja se bavi protoindustrijalizacijom u knjizi «Industrija prije industralizacije» objavila program razrađen u više lokalnih i regionalnih rezultata. Kocka tvrdi da se povijesno kretanje ne može rekonstruirati isključivo iz ljudskih iskustava te ocjenjuje da je spomenuta polemika stvar prošlosti.
BRITANSKA SOCIJALNA I MARKSISTIČKA HISTORIOGRAFIJA GEORGE MACAULEY TREVELYAN ( 1876-1962) – predstavlja prvu generaciju engleskih socijalnih povjesničara. Englesku je socijalnu historiju sastavio kao «ugodno čavrljanje o prošlosti». Pod pojmom socijalne historije razumije historiju iz koje je ispuštena politika, a u njegovu djelu nema statističke dokumentacije i istraživanja društvene strukture. Posrijedi je idealizirana i ideologizirana prošlost. Historija bi bila prije svega umjetnost pripovijedanja koja zabavlja i poučava građane, a pisac se mora služiti maštom i uživljavanjem. Pokazao se kao staromodni trgovac uvjeren u nadmoć engleskih ustanova i zdravog razuma nad ostalim svijetom. HERBERT BUTTEFILELD ( 1900-1979) – kritičar je kako te orijentacije, tako i snažne tendencije u engleskoj historiografiji da se engleski parlamentarizam prikazuje kao izraz neprekinuta napretka nakon «slavne revolucije». On osuđuje»interpretaciju povijesti vigovaca» ( liberali-protestanti), usklađivanu s potrebama da se opravda njihova suvremenost. LEWIS NAMIER (1880-1960) – prekida s vigovskom tradicijom, upozoravajući na besmislenost liberalne teze da su nekadašnji vigovci i torijevci analogni liberalima i konzervativcima 19 st. Zanima ga funkcija parlamentarnog sustava u vezi s donjim domom engleskog parlamenta. Uvodi prozopografiju – kolektivna biografija parlamentarnih zastupnika, njihovih društvenih i obiteljskih veza. Glavnu pažnju posvećuje osobnim ambicijama i intrigama zastupnika. Usmjeruje se na strukturalnu analizu. JOHN H. CLAPHAM (1873-1946) – izradio je na temelju kvantitativnih metoda svoju ekonomsku historiju moderne Britanije. GEORGE KITSON CLARK – sinteza o nastanku viktorijanske Engleske. To je pokušaj političkog povjesničara da prodre u dubinsku povijest društvenih procesa. Osnovni predmet istraživanja je društvena pozadina političkog života. Pažnju posvećuje kvantitativnim metodama , a zanima ga i iracionalno područje osjećaja i predrasuda. Engleska je Social History deskriptivna i ne bavi se teoretskom argumentacijom i odnosom prema društvenim znanostima. Izašle su knjige Lawrencea Stonea o krizi engleske aristokracije uoči «slavne revolucije», te Petera Lasletta o svijetu «što smo ga izgubili». S Laslettom historijska demografija dobiva središnje mjesto u socijalnoj historiji. Riječ je o istraživanju obiteljskih struktura. Važnu ulogu u razvoju socijalne historije ima historija gradova koja osvjetljava brojne aspekte društvenog života na temelju novih izvora. Nastaje «nova» socijalna historija iz različitih tradicijskih korijena ,a dopunjena je usmenom i historijom žena, te shvaćanjima pokreta radionica. Na njen razvoj utječu razvoj sociologije i antropologije. LAWRENCE STONE – osnovna kritika takve socijalne historije potekla je od nekadašnjega «apostola» soc. Historije L.Stonea, koji je postupno napušta i okreće se antropologiji te postaje jedan značajnih istraživača historije obitelji. Predlaže preporod pripovijedanja. Pod utjecajem antropologije, suvremenog romana i psihoanalize bave se nesvjesnim, a taj preporod prema Stoneu izaziva slom dogmatskih struja poput «kliometrijske» američkih ekonomista, i socijalne u povjesničara, serijalne u Francuza, te historije mentaliteta, psihohistorije i dakako marksizma. Makroekonomski model ekonomista – povjesničara drži
65
izmišljotinom , a znanstvenu historiografiju proglašava mitom. Svoj zahtjev za preporodom temelji na različitim proklamacijama znanstvenosti historije. U Britaniji djeluje grupa marksističkih povjesničara s izuzetnim utjecajem na usmjerenje socijalne historije prema antropološkim temama. Osnovali su časopis «Past and Present». Izrasla su istraživanja o prirodi apsolutizma i feudalizma, razvoju kapitalizma, značaju engleskog građanskog društva, utjecaja industralizacije na život radničke klase ili ulozi radničke aristokracije. MAURICE DOBB – u studijama o razvoju kapitalizma nastoji primijeniti marksističku ekonomsku teoriju. RODNEY HILTON – u istraživanju feudalizma revidirao je neke Marxove stavove. CHRISTOPHER HILL – englesku revoluciju je ocijenio kao buržoasku revoluciju te se zanimao za društvene interese sukobljenih strana o stvaranje kapitalističkog uređenja. ERIC HOBSBAWN – postavio je razlikovanje socijalne historije kao jedne od poddisciplina historijske znanosti , te historije društva kao koncepta sinteze, tj. usmjerenja na što obuhvatniju analizu određenog povijesnog društva. Predmet historijske znanosti shvaća kao složeno jedinstvo dimenzija što ih treba istražiti specijalnim poddisciplinama, a uvjet za uspjeh je širenje istraživanja na nova područja društvenog života i nove teme. Značajna mu je knjiga o razdoblju revolucije gdje pitanje kako «dvojna» revolucija , tj. francuska i industrijska mijenjaju društvene strukture, u kakvom su međusobnom odnosu i kako utječu na različite europske regije. Obuhvaća ekonomske , socijalne, političke i kulturne spletove, otvara nove vidike i pruža nadahnuća za inovacije. Daje važan prilog historiji odozdo , a pritom je njegovo usmjerenje antropološko. Njegova orijentacija je strukturalna jer ga najviše zanimaju ekonomske, socijalne i političke strukture, ali ne zanemaruje događaje i akcije pojedinaca i grupa. Protivi se strukturalizmu i ekonomskom redukcionizmu. EDWARD THOMPSON ( na slici) – drži se pretečom suvremene kulturne historije zbog svog pristupa povijesnim društvima kroz istraživanja pokreta masa, njihovih motivacija, zajedničkih vrednota i ponašanja. Najpoznatiji je predstavnik historije «odozdo» ( od pojedinca na gore). Bitna tema su mu klasni sukobi. U knjizi «Stvaranje radničke klase» se bavi kulturalnim oblikovanjem radničkog ponašanja svijesti. Za njega je klasa posljedica procesa na temelju zajedničkog iskustva uz pomoć kojega ljudi artikuliraju identitet svojih interesa. Glavna je pokretačka snaga povijesna promjena kultura. Želi uočiti obrasce oblikovanja kulturnih vrednota i stvaranja društvenih svijesti na temelju iskustva običnih ljudi. U predgovoru kaže da želi pripovijedati o stvaranju radničke klase. Misli da je pripovijedanje glavni element historije kao discipline, uvjet za objašnjenje uzročnih i strukturalnih odnosa. Polemizira s ekonomističkim i strukturalističkim marksizmom pod utjecajem filozofa Louisa Althussera.
SOCIJALNA I INTELEKTUALNA HISTORIOGRAFIJA U SAD SOCIJALNA HISTORIJA Od 2. svjetskog rata do danas američka historiografija je prošla 3 razdoblja : u prvom za hladnog rata u 50-im prevladava konsenzus o značaju SAD kao predvodnika slobodnog svijeta u opreci s totalitarnim sustavom u SSSR-u ; u drugom u 60-im dolazi do polarizacije među povjesničarima u vezi s vijetnamskim ratom i previranjima na sveučilištu, u trećem u 70-im i 80-im dolazi do preobrazbe profesionalne historije. Nastaje podjela između socijalne i intelektualne historije u suprotnosti s gledištima progresivnih povjesničara. Poslijeratna 66
sociologija, politologija i ekonomija nastoje doseći spoznaje izgradnjom matematičkih modela. Temelj sadržaja i periodizacije američke povijesti još čine pripovijesti, o američkim predsjednicima i središnjim vladama, a društveni problemi su dodatak pripovijedanju. U proslavi 200-godišnjice revolucije dolazi do bitnih preobrazbi profesionalne historije te nastaju nova ekonomska , nova socijalna, nova intelektualna i nova politička historija. Pokušavaju se primijeniti socijalne teorije i psihoanaliza. Nastaje historija «od dna nagore» koja se bavi fenomenima industrijalizacija. Nekadašnji američki nacionalni šovinizam je zamijenjen novom opasnošću subdisciplinarne rascjepkanosti. Nije se razvila neka dominantna škola no očevidno je kretanje od opisne prema analitičkoj historiji s interesom za metodske inovacije pri čemu se novoj socijalnoj historiji posvećuje posebna pažnja. Nova socijalna historija se proširila i istražuje društvene strukture, mobilnost stanovništva, problem žena, obitelji i spolnosti , institucije, problem gradskih naselja. Ipak, glavna pažnja ostaje na određenim ograničenim, ali ključnim problemima te u socijalnoj historiji se ne pokazuje interes za teoretske probleme. Od 60-ih šire se socijalnohistorijske teme pod utjecajem Francuske i V. Britanije, ali se brojni radovi prenose na različite teme iz 20 st. pri čemu treba istaknuti amerikaniste koji se bave američkom poviješću i europeiste među kojima ima stručnjaka za zapadnoeuropski svijet. Karakter nove socijalne historije može se prikazati na primjerima historijskih žena ili spolova te etičkih grupa. Od sredine 60-ih nije se mogla više prikrivati činjenica da je američki društveni život ispunjen rasnim, etničkim i religijskim sukobima te da historijsko istraživanje mora voditi računa o multirasnom, i multikulturalnom američkom društvu prožetom konfliktima i napetostima. Dolazi do uspona crne historije te se ranih 70-ih na brojnim sveučilištima i koledžima uvode crne studije. Crna historija zahtjeva istraživanje svakodnevice na temelju kulturne antropologije. U središtu pažnje su problemu crnog identiteta i crne rasne svijesti. Raširena grana socijalne historije je historija obitelji u kojoj su se oblikovale spoznaje u vezi s demografskim pristupom strukturama i tipovima obitelji i to u različitim etničkim grupama te o njihovim vrijednosnim predodžbama. Raširen je i interes za povijest radništva. WALT W. ROSTOW – formulirao je najpoznatiju modernizacijsku teoriju o nezadrživu rastu kapitalističke ekonomije naglim usponom, a ona se temelji na zapadnom iskustvu 18. i 19.st i očekivanju da će se ono primijeniti na treći svijet. Od sredine 70-ih razvija se historijska sociologija te se historiziraju i dotad ahistorijske antropologija i politologija. Sociolozi žele istraživati strukture šireg opsega i dugotrajnije procese. Vremenski razmaci postaju bitne pretpostavke za konačne zaključke. CHARLES TILLY – predstavnik je onih sociologa koji teorije žele povezati s povijesnom raznolikošću. Zanima ga odnos između dugotrajnih strukturalnih preobrazbi, komercijalizacije, industrijalizacije, urbanizacije, rasta kapitala i nastanka nacionalnih država te kolektivnih , pogotovo nasilnih akcija. Kritizira ekscese teorija modernizacije koje žele ustanoviti opće zakone društvenog razvoja ili bezvremenske modele. Njegov cilj je analiza utjecaja društvenih procesa na promjenjive oblike grupnih akcija koje prate europske revolucije, stvaranje država i kapitalistički razvoj. U djelu o stoljeću pobuna primjenjuje modele za obrasce kolektivnih sukoba u Francuskoj , Italiji i Njemačkoj, a u djelu o pobuni seljaka Vandeje pita se gdje su , kako i zašto te bune izbile. Služi se visokotehniziranim kvantitativnim metodama i organizator je opsežnih kvantitativnih projekata. IMMANUEL WALLERSTEIN – glavne mehanizme svjetskog kapitalističkog sustava nalazi u nekim europskim zemljama 16.st.Za modernu povijest je bitna integracija sve više dijelova svijeta u opći sustav u kojem zapadne zemlje i jezgre pomoću oružja i tržišta iskorištavaju periferije. Drži da gornje klase održavaju moć manipulacijom država jezgre kako bi obranile svoj nadzor nad periferijama i tu je riječ o jednoj verziji marksizma.
67
Historijska sociologija pokušava konstruirati teorije koje bi objasnile odnose procesa i povijesne raznolikosti pri čemu su kvantitativne metode sredstvo istraživanja. Predstavnici društveno znanstvene historije odbacuju shvaćanje kliometričara da se znanstvenost mora poistovjetiti s mjerenjem i da su kvalitativne ocjene zastarjele, nepouzdane i neupotrebljive. Kliometričari usko povezuju mjerenje s teorijom i žele uništiti kvalitativnu ili beletrističku ekonomsku historiju koja se brojevima služi samo kao ilustracijama. Žele rekonstruirati američku povijest u cjelini te prošli ekonomski razvoj pokušavaju objasniti u obliku provjerenog hipotetičko-deduktivnog modela oslanjajući se na ekonomske teorije, statistiku i primijenjenu matematiku. ROBERT W. FOGEL – konstruirao je «hipotetičko-deduktivni» model da bi usporedio stvarnu razinu nacionalnog dohotka i razinu koja bi se bila uspostavila da nisu sagrađene željezničke pruge, pomoću kojeg je na temelju zbiljskih uvjeta stvorio situacije koje nisu nikad postojale. Još veću prašinu je digla knjiga Fogela i Engermana o ropstvu crnaca u SAD-u koju su autori proglasili trijumfom kvantitativne metode na temelju ekonomske teorije. GEOFFREY R. ELTON – odbija Fogelovu interpretaciju da je «tradicionalna historija» literarna , a «kliometrija» znanstvena u nastojanju da slijedi prirodne znanosti. U metodologiji i moralnoj neutralnosti Elton istupa kao predstavnik stare političke historije. Kaže a su interesi kliometričara mnogo ograničeniji od onih tradicionalnih povjesničaraINTELEKTUALNA I KULTURNA HISTORIJA Američka intelektualna i kulturna historija pod dvostrukim je utjecajem interpretativne simboličke antropologije i liberalnih teorija. U intelektualnoj historiji su vidljiva usmjerenja koja se donekle prepliću , a to su historija ideja, tj. istraživanje određenih idejnih sustava, «prava» intelektualna historija i kulturna historija u antropološkom smislu. Kultura se drži glavnim pokretačem povijesnih promjena te se zato javljaju bitni problemi u vezi s historijskim objašnjenjem. U kulturnoj historiji je snažno prisutan relativizam. Intelektualna historija u 80-im se obraća smislu što ga ljudi sami pridaju svom životu i to pod utjecajem interpretativne, simboličke , historijske antropologije. U antropološkom smislu kultura je način na koji ljudi, grupe i društveni slojevi shvaćaju i izražavaju svoje životne oblike, društvene odnose i iskustva. Nova kulturna historija odbacuje diobu između objektivnosti društvenih struktura i subjektivnosti ljudskih prezentacija. CLIFFORD GEERTZ – prihvaća se njegova definicija kulture kao povijesno utemeljena obrasca značenja izraženih u simbolima kao sustavu naslijeđenih shvaćanja . Analiza se ne može temeljiti na potrazi za zakonitostima nego na interpretaciji smisla, tj. na razumijevanju i doživljavanju ljudskog duhovnog svijeta. Njegovi pokušaji analize simboličkog oblika temelje se na slušanju iskaza informanata o određenim događajima. Priklanja se semiotici, općoj teoriji o sustavu znakova i simbola. U interpretativnu antropologiju uvodi retoričku analizu i interpretacijom kulturnih događaja. Trdi da se ne može generalizirati obuhvaćanjem brojnih slučajeva nego samo unutar svakog pojedinog i to gustim opisom. ROBERT DARNTON – svojim prilogom o jednoj epizodi u Parizu (pokolj mačaka što su ga izveli radnici u 18 .st.) predlaže obrazac gustog opisa. ROGER CHARTIER – kritizirajući Darntona, ističe da nisu svi znakovi u jednoj kulturi odmah i obuhvatni simboli i da jedan te isti simbol ima mnogo značenja, nestalna i nesigurna zbog rascjepkanosti društva u «starom režimu» s obzirom na stalež, religiju i obrazovanje.
68
Socijalni povjesničari opiru se svođenju cijele materijalne i društvene povijesti na simbolični plan, a intelektualni povjesničari teško mogu prihvatiti mogućnost da bi određeni simboli imali isto značenje. Geertza zanima samo kulturna mreža , a njezin razvoj. NATALIE ZEMON DAVIS – antropološki pristup želi povezati s povijesnom dinamikom. Ona misli da se antropološkim pristupom pojedinim slučajevima, tj. interpretacijom simboličkih obrazaca i značenja kulturnih pojava može spoznati kultura određenih kulturnih sustava, a pogotovo način na koji sudionici sebe i vanjski svijet. Poznata je postala po esejima o društvu i kulturi u ranoj modernoj Francuskoj. U njima se bavi ritualiziranim i teatralnim aspektima izgreda svjetine za franc. vjerskih ratova u 16.st, motivacijom i opravdanjem nasilja na temelju zajedničkih biblijsko-liturgijskih i tradicionalnih vjerovanja i običaja. Zanima je samo kako nasilje svjetine daje obol jedinstvenu stvaranju smisla u zajednici, a ne uzima u obzir utjecaje društvenog položaja, moći i preobrazbi. Napisala je knjigu o «povratku Martina Guerrea», a sudjelovala je i u proizvodnji istoimenog filma. Davis je jedna od poznatih feminističkih spisateljica, pa je kritika izvora optužuje da svoje predodžbe u nedostatku svjedočanstva izvora , pripisuje seljakinji iz 16 st., naime ženi M. Guerrea. Pritom autorica izričito osporava da postoji granica između faktičnog i fiktivnoga, a svoje ispunjavanje praznina u izvorima opravdava «domišljanjem». Drži kako postoji jedinstvena seljačka kultura i kako se na temelju obavijesti o društvenim i ekonomskim odnosima među spolovima mogu rekonstruirati misli i osjećaji seljakinje, žene M. Guerrea. Jedna od najvažnijih grana američke intelektualne historije je «psihohistorija», a pojavila su se i pitanja koje psihološke teorije treba primijeniti na povijesne teme : psihoanalizu, neoanalitiku i dr. Psihoanaliza je metoda liječenja u psihijatriji i psihoterapiji no Freud se zanimao za društvene i kulturne uvjetovanosti psihičkih problema te pisao o književnosti i umjetnosti i služio se primjerima iz antropologije da bi opravdao svoje teze. ERIC ERICSON – uveo je psihohistoriju kao granu historije . Napisao je biografiju Luthera i Gandhija. Obnovio je i proširio Freudove pokušaje uvida u upotrebu psihoanalističkih tehnika za razumijevanje prošlosti. Ima koncept o 8 životnih razina čovjeka pri čemu je mladost najvažnija doba za razvoj ličnosti. Misli da je nužno teoretsko usmjerenje na odnos osobe prema društvenom uređenju. PETER GAY- misli da se psihološka teorija može primijeniti na druge povijesne metode i kulture, jer drži da je psihoanaliza disciplina koja se razvija. Ističe da psihoanaliza može biti samo pomoćna disciplina historije. Protivi se uvjerenju da se povijesni tijek može objasniti isključivo na psihološkom temelju. On bi htio psihoanalitičku historiju ideja kao potpunu historiju.
POSTMODERNA I LINGVISTIČKI OBRAT POSTMODERNISTIČKI TEORETIČARI Revolucija postmoderne izaziva uvjerenje o kraju zap. Civilizacije, o gubitku smisla svega što se sad držalo njezinim najvećim postignućima. Postmoderna počinje 50-ih u SAD-u pobunom 69
papa protiv elitne kulture u književnosti, 60-ih se širi na arhitekturu, 70-ih se pojavljuje u radovima franc. filozofa, a kasnije i u Njemačkoj. Napušta se ideologija prosvjetitelja i liberala 19 st. Postmodernu perspektivu obilježavaju radikalni pluralizam i relativizam. Najvažnije je postići korisno znanje, ne pitajući se je li istinito. Prema Lyotardu ne postoji jedna nego samo konkretne istine. Mnogi protivnici predbacuju pobornicima postmoderne da nekritički prihvaćaju beznačajne slučajne ideje i život bez humanističkih ideala. Postmodernistički relativizam preplavljuje američka sveučilišta, odjele za antropologiju, lingvistiku, literaturu i intelektualnu historiju. Postmodernistički pristup pokušava dekonstruirati profesionalnu historiju kojoj je zadaća da preko svjedočanstava i izvora traži obavijest o povijesnoj zbilji. Historija bi stoga bila igra uspomenama , riječima i tekstovima s težištem na «dekonstrukciji». FERDINAND DE SAUSSURE (1857-1913) – strukturalni lingvist. Izašlo je djelo o osnovama opće lingvistike s koncepcijom o jeziku kao zatvorenu autonomnu sustavu sintaktičke strukture koji se temelji na odnosu označitelja i označenog. Jezik bi bio sustav znakova što ga treba istražiti sinkronički, tj. u datom trenutku. Prema njemu, strukture određuju čovjeka, a ne on njih. Literarna teorija je izgubila identitet zato što želi obuhvatiti filozofiju, lingvistiku, psihologiju i kulturne studije , tj. ima imperijalističke namjere kao nekad filozofija, sociologija, antropologija i lingvistika. CLAUDE LEVI-STRAUSS – antropolog, napravio važan korak u razvoju strukturalizma , odbacujući prosvjetiteljsko uvjerenje o jazu između mitskog i razumnog. Dokazuje da mišljenje tzv. primitivnih naroda sadrži svojstvenu racionalnost. U naizgled različitim mitovima vidi varijacije određenog broja temeljnih tema te analizira dijelove mita koji imaju značenje samo onda kada su na određeni način povezani, a pravila tih kombinacija čine gramatiku. Misli kako nema kriterija za sređivanje obavijesti o pov. događajima te postoji onoliko kronologija koliko je kultura. Kronološki i pripovjedački prikaz historiografije njemu je znanstven, a u najgorem slučaju riječ je o samoobrani. ROLAND BARTHES (1915-1980) - kaže da su konstitutivne crte historije isključivo poetska imaginacija i da hvalisavo razmetanje historiografije objektivnošću ima ideološku funkciju. Vidi samo retoričku stranu historiografije i gradi lingvističke argumente isključivo na primjerima iz klasične predznanstvene historiografije. Prelazi preko odnosa jezika i historijskog istraživanja te svojom koncentracijom na tekst unaprijed isključuje problem istraživanja. Za nj je paradoksalno da bi narativna struktura bila znak i dokaz povijesne zbilje, pa zato tvrdi da se naracijom ne može postići istinit i objektivan prikaz. Jedan je od osnivača naratologije. MICHEL POUCALT (1926-1986) – filozof. Najprije se pohvalno izrazio o francuskoj novoj historiji 50-ih i 60-ih godina. No, francuski povjesničari ga prihvaćaju tek u 70-ih preuzimanjem njegovih velikih tematskih izazova od ludosti i tamnice do spolnosti. Kasnije kritizira historiju mentaliteta i najpoznatije autore oko Anala zbog toga jer svoja ispitivanja temelje toliko na duhovnom životu koliko na društvenim fenomenima. «Historija ludosti u klasično doba» odnosi se na razdoblje 16. do 18. st . kojem pripisuje konstrukciju antagonističkih figura ludosti i razuma. U knjizi «Rođenje klinike» piše o novom pristupu bolesnom tijelu i tijelu uopće, a u djelima «Riječima i stvarima» zanima ga arheologija humanističkih znanosti. Svoje opće koncepte nastoji izložiti u djelu «Arheologija znanja» . U djelu «Nadzirati i kazniti» govori o rođenju tamnice te strategijama i tehnikama moći u opreci s pučkim držanjem. Nastaju i tri sveska pod naslovom «Historija seksualnosti», negira procesualni značaj povijesti. Želi arheološki rekonstruirati strukture međusobno odijeljenih diskursa kako bi pokazao njihove unutrašnje moći u dotičnom razdoblju. Zanimaju
70
ga igre bez uzroka koje stvaraju skup dominantnih predodžbi na temelju uvijek prisutna odnosa moći i znanja. Za njega je zbilja samo kreacija jezika, a diskurs u diskontuiniranim praktikama obuhvaća sve oblike kulture. U ranijim radovima shvaća moć kao silu represije nad ljudima. Organizacijsko načelo moći je institucionalna mreža «mikromoći» koja obuhvaća sve aspekte društvenog života. Moderno društvo se temelji na anonimnim strukturama moći i stvara poopćeni tamnički sustav i opću taktiku podvrgavanja. JACQUES DERRIDA- drži se da je njegova «dekonstrukcija» glavni suvremeni oblik postkulturalizma. Iznosi tezu o nemogućnostima bilo kakve znanosti o književnosti. Njegove tvrdnje su svojstva kombinacija filozofije i bavljenja književnošću i u njega ostaje samo neidentificirana tekstovnost. Preostaje samo pomno čitanje u svrhu osvjetljavanja unutrašnjih proturječnosti što ih sadrži svaki tekst. Omiljena je tema deridanskog čitanja freudova dekonstrukcija. Deridanska dekonstrukcija je poslužila i feminističkoj historiografiji u nastojanju da otkrije unutrašnje proturječnosti tradicionalnih opravdanja muške dominacije u historijskim, filozofskim, psihoanalitičkim ili književnim diskursima. U jeziku vidi gustiš označitelja s promjenjivim značenjem, bezgraničnu igru signifikacije, jer drži da ne postoji kriterij za određivanje značenja tj. zbilje.
LINGVISTIČKI OBRAT U SAD Francuske lingviste i filozofe prve su u SAD prihvatili praktičari literarnog kriticizma. Lingvistički obrat znači da ljudska spoznaja ne izvire iz zbilje nego da je isključivo jezik uvjet svake spoznaje. U intelektualnoj historiji je rašireno mišljenje da jezik nije izraz date zbilje nego sam konstituira vlastitu zbilju. Jezik postaje središte kulture, a čovjek je samo njegov objekt, pogotovo zato što ne može kontrolirati pravila i kodove jezika. Pod utjecajem strukturalne lingvistike prevladavala je nakon 2.svjetskog rata u literarnoj teoriji «nova kritika» koja se okrenula unutrašnjoj analizi tekstova na temelju odnosa riječi «Literarni kritičari» unose nemir i nesigurnost u različite humanističke znanosti, dekonstruiraju literarnu teoriju . Na udaru je kontekstualna ortodoksija tj. uvjerenje da se događaji i ideje moraju objasniti na temelju njihova položaja u pov. kontekstu. Tvrdi se da je dioba teksta koji bi ga determinirao sama po sebi ideološki konstrukt. U američkoj literarnoj teoriji postoji i smjer «novi historizam» koji nastoji da se nadiđu granice između literature, historije, antropologije, umjetnosti, politike i ekonomije. Nova kulturna historija također napušta nekadašnje mišljenje da književni tekstovi imaju određeni smisao što ga kritičari moraju identificirati. Dolazi do pitanja uloge pripovijedanja i retorike. Tradicionalni povjesničari pripovijedaju na način klasičnog povijesnog romana 19.st. ; u suvremenoj književnosti nalazimo širok spektar vrlo različitih stilskih i izražajnih oblika. Romanom i pripovjednom historiografijom se bave teoretičari više humanističkih disciplina. Piše o odnosu ili «sporu» historiografije i književnosti, prije sve romana.
71
CARL HEMPEL – pokušao je svesti historijsko objašnjenje na nekolicinu metoda znanstvenog objašnjenja, a zatim je kritika nastojala pokazati nedostatnost ih modela s obzirom na praksu. ARTHUR DANTO – njegovo mišljenje da je pripovijedanje zapravo sredstvo spoznaje i oblik objašnjenja podupiru neki povjesničari. Diskontinuirani vremenski slijed događaja može se prezentirati kao povezanost događaja pripovijedanjem kojim se pojedini događaji dovode u vezu s cjelinom. Nastoji opravdati svoje pretpostavke za ukidanje opreke pripovijedanja i teorije. HAYDEN WHITE – historiografiji, literaturi i poeziji zajednički su temeljni oblici figurativnog jezika, a povjesničar bira koji će stilski oblik upotrijebiti. Priznaje da historiografija i književnost imaju različite predmete i polazišta i ne poriče da su se događaji prikazani u historijskoj prezentaciji doista zbili, ali misli da se svaki pokušaj njihova opisa zasniva na imaginaciji, te ističe «metahistorijsku», tj. estetsku razinu koja prethodi stvaranju pojmova i određuje karakter pripovijesti, strategiju objašnjenja i stil autora. Za Whitea postoje 3 metahistorijske narativne strategije kojima se postiže privid objašnjenja : to su 1.) četiri moguća načina zapleta : romanca, komedija , tragedija i satira ; 2.) četiri moguća ideološka pristupa : anarhistički, konzervativni, radikalni i liberalni ; 3.) četiri moguće argumentacije : formativizam, organicizam, mehanicizam, kontekstualizam. To ovisi o četirima glavnim tropima poetskog jezika - metafori, metonimiji, sinegdoti i ironiji. Ispušta empiričke dimenzije tj. problem odnosa imaginacije i obavijesti izvora, tj. historije kao verbalnog artefakta u prozi i historije kao istraživanja. Ne želi historiju priznati kao spoznaju, drugačiju od one u fikciji. On joj odriče jedino vlastiti postupak za dosezanje istine. Sustavno ignorira istraživački postupak profesionalne historije. DOMINICK LA CAPRA – pobornik je literarno-teoretske intelektualne historije. Ističe proturječnosti u tekstovima i kaže kako one sprečavaju bilo kakav cjelovit pripovjedni prikaz o povijesnoj zbilji «Kontekst» je množina tekstova te oštro osuđuje povjesničare koji u kontekstu , tj. zbilji vide bitan okvir za davanje smisla tekstovima kao svjedočanstvima o toj zbilji. Tvrdi da ne postoji predtekstualna prošla zbilja. White i LaCapra preporučuju nadahnjivanje suvremenim romanom umjesto društvenim znanostima. Za njih ne važi pravilo da je historija ograničena izvorima, a književnost načelno slobodna. Nastoje stopiti historiju, literaturu i filozofiju. Za njih, cilj jezične rekonstrukcije prošlosti sastojao bi se samo u smislenoj pripovijesti izrasloj iz poetskog čina. PAUL RICOUER – misli da povijesni događaji imaju narativnu strukturu i da se stoga povjesničarevo pripovijedanje o njima može prihvatiti kao objašnjenje. I on ističe važnost poetskog čina u historiografiji. Misli kako povjesničari ne smiju gledati pojave iz perspektive povijesnog činitelja nego moraju identificirati društvene snage. Le Goff je uvjeren da je znanje o povijesnom kretanju u vremenu moguće. Drži da se znanstvenom historijom može spoznati povijesna zbilja, što potkrepljuje prikazom važnih pojava iz nastajanja historije kao znanja o prošlosti kojim se postupno stvara profesionalna historija. Odbija tvrdnje o neznanstvenosti historije na temelju njezina izjednačavanja s književnošću, filozofijom povijesti, političkom ideologijom ili strukturalističkim ili poststrukturalističkim shvaćanjima. JOYCE APPLEBY, LYNN HUNT i MARGARET JACOB – one su praktičarke nove kulturne historije, a zauzimaju se za istinu u historiji. Protive se svođenju historijskog znanja na tekstove bez prave veze s zbiljskom prošlošću. Drže kako je nastojanje da se spozna povijesna istina, koliko god bila nesigurna, bezuvjetna zadaća profesije. Historija se po njima bitno razlikuje od fikcije, jer želi znati što se dogodilo u prošlosti. Rehabilitiraju historijsku «objektivnost» kao odnos između povjesničara i vanjskoga predmeta njegova istraživanja, te inzistiraju na ljudskoj sposobnosti razlikovanja pogrešnih od razmjerno adekvatnih prikaza
72
prošle zbilje i stvaranja standarda koji praktičarima i čitateljstvu pomažu da to uoče. Inzistiraju na znanstvenim metodama, uvjerene kako teze društvenih znanosti o strukturama, procesima i povezanim sustavima uzročnosti ostaju važno oruđe u istraživanju povijesnih društava i djelovanja. Ističu da promjenjive strukture ne determiniraju postupke ljudi, ali ograničavaju mogućnost njihova djelovanja. Stoga je poželjna pluralistička demokracija koja štiti različitost mišljenja, posreduje između društva i pojedinca, znanja i strasti , jasnoće i smučenosti, nade i sumnje. CHRISTOPHER LLOYD – drži da su društvene znanosti u stanju metodološke i teoretske konfuzije u ruhu pluralizma. Predlaže kako da se poboljšaju osnovni koncepti i oblici objašnjavanja porijekla i prirode zbiljskih struktura i njihovih preobrazbi. Protivnik je historiografije zdravog razuma te iracionalnog «razumijevanja» suprotstavljenog racionalnoj ideji istine. U svoje radove želi uključiti iskustva antropološki usmjerenih autora koji svoju zadaću vide u maštovitoj interpretaciji značenja prošlih kultura, akcija, vjerovanja i mentaliteta.
ULAZAK ŽENA U POVIJEST S naglim rastom broja studentica na sveučilištima i žena u intelektualnim zanimanjima raste intenzitet i značaj borbenosti akademski obrazovanih autorica koje se bave ženskim studijama i velikim dijelom se drže feministicama. Pojam «feminizam» se odnosi na nastojanje da se ukloni diskriminacija žena u različitim životnim područjima. Kritika je uperena protiv etabliranog znanstvenog pogona, njegovih ideologija i različitih strategija isključivanja žena. «Feministička znanost» je kritičko ispitivanje metoda i teorija koje održavaju neravnopravnost spolova, te želi potaknuti promjene ondje gdje znanstveno mišljenje pokazuje patrijarhalne crte. Danas prevladava težnja da se pokaže udio žena u povijesti u svim životnim područjima. Historija žena u 80-im prelazi u «historiju spolova». Otvaraju se vrata istraživanja spletova raznolikosti muških i ženskih oblika identiteta i opstanka te brojnim promjenjivih odnosa među spolovima. U 17 .st. u Francuskoj i Italiji žene su pisale kronike i povijesti pojedinih obitelji te vjerskog života, a ostavile su i memoare. U francuskoj revoluciji se spisateljice protive diskriminaciji žena, a Olympe de Gouges predlaže Narodnoj skupštini «izjavu o pravima žene i građanke» koja nije prihvaćena. MaryWollstonecraft izdaje spis o mehanizmu potlačenosti žena. Optužba da su u dosadašnjoj historiji žene samo spol ojačala je nakon knjige Simone de Beauvoir o «drugom spolu». U 70-im, u doba francuske treće republike, biografije velikih žena su opstale samo kao beletristika. Žene postaju «vidljive» širenjem socijalne i antropološke historije. Nastaju interdisciplinarne Women's studies uz sudjelovanje etnologije i psihologije, socijalne psihologije, sociologije, politologije i medicine. Women's studies ispituju sve što su muškarci u znanosti doprinijeli kako bi se učvrstila moć uopće, a posebno održali patrijarhalni odnosi. Velik dio historije spolova ima obilježja poststrukturalizma i postmoderne pod utjecajem lingvističkih teorija. Postoji mišljenje da je glavna zadaća historije spolova dekonstrukcija muških diskursa o ženama. Kocka se protiveći autonomnoj historiji žena kao nekoj posebnoj društvenoznanstvenoj disciplini koja bi se kretala izvan toga okvira, kaže kako društvene napetosti između ženskog i muškog iskustva ne smiju sprečavati zajedničku diskusiju. Drži da se historija žena mora kretati unutar normi socijalne historije. Želi spojiti dotad nepovezane poticaje socijalne historije koja istražuje klase i društvene slojeve i historiju žena . tj spolova. Historija žena je najprije nastala u SAD-u kao istraživanje u svakodnevici što je značilo izdvajanje žena iz općih društvenih odnosa. Zato se 70-ih pojavila historija spolova. Gender history razvija svijest o tome da su prošle i sadašnje okolnosti različite u iskustvima muškaraca i žena. 73
Najvažnije je djelo «Povijest žena na zapadu», od antike do 20 st., nastalo uz sudjelovanje više od sedamdeset autorica i autora iz različitih zemlja u okružju zanimanja francuske historije za istraživanje obitelji, mentaliteta, svakodnevice i marginalnih skupina. Prethodilo mu je opsežno izdanje iz povijesti privatnoga života.
RUSKO – SOVJETSKA HISTORIOGRAFIJA Obavijesti o ruskoj historiografiji valja početi s prosvjetiteljstvom. VASILIJ TATIŠĆEV ( 1686-1750) – piše o ruskoj povijesti s političkim ciljem te prvi predlaže njezinu periodizaciju. Povijesne pojave objašnjava psihičkim motivima istaknutih ličnosti i potrebama društva koje poistovjećuje s državom. Povijest doživljava kao napredovanje razuma i prosvjećenosti te se prvi bavi historijskom kritikom i nastoji klasificirati ruske srednjevjekovne izvore prema njihovoj vjerodostojnosti. NIKOLAJ KARAMZIN (1766-1826) – «Historija ruske države» - utječe na plemićku historiografiju i kulturnu atmosferu uopće- Njegova koncepcija postaje službeno tumačenje ruske povijesti iza kojeg stoji državna vlast. Ruska historiografija u 19. st. doživljava uspon u skladu sa usavršavanjem tehnike istraživanja na temelju kritike izvora s otvaranjem arhiva i drugih ustanova, pri čemu je posebno važna nastava historije na sveučilištima. U radovima uglavnom nalazimo sve smjerove političkog i kulturnog života : službeni, plemićki, slavenofilski, građansko-liberalni, radikalnodemokratski , narodnjački i marksistički. MIHAIL POGODIN (1800-1875) – želi istaknuti da Rusiju ne očekuju promjene koje su se dogodile u Europi nakon 1848. Tvrdi da u ruskoj povijesti nije bilo suprotstavljenih društvenih slojeva kao u Europi i propovijeda mit o ujedinjenju cara s monarhijom. Slavenofilska historiografija zastupa shvaćanje o rascjepu između države i naroda, ali odobrava samodržavlje. Mistiku «istoka», grčku kulturu, Bizant i pravoslavlje suprotstavlja nacionalnoj i proračunatoj rimskoj kulturi i katolicizmu. Dolazi do pojave državne škole pod utjecajem građanskog liberalizma, koja nakon reformi preuzima vodstvo. Ona istražuje državno uređenje, zakonodavstvo i staleže, a neki se bave i ekonomskim pitanjima. Najpoznatiji predstavnik državne škole i najbolji ruski povjesničar 19 st. je SERGEJ SOLOVJOV (1820-1879). U «Historiji Rusije od najstarijih vremena» zamjenjuje i pobija Karamzinove tvrdnje. Uzima u obzir sličnost povijesnog kretanja u Rusiji i Zapadnoj Europi, obraćajući veliku pažnju središnjem problemu ruske historije u 19 st. – odnos naroda i države. Službenoj plemićkoj i slavenofilskoj koncepciji suprotstavlja misao o odnosu i međusobnom odnosu države i naroda. Najbolji građanski povjesničar je VASILIJ KLJUČEVSKI ( 1841-1911) koji se bavi društvenim strukturama te ekonomskim i kulturnim pitanjima. Vrhunac doseže knjigom «Kurs ruske povijesti». U školi Ključevskog pripada PAVEL MILJUKOV (1859-1943), prvak konstitucionalno-demokratske stranke. Osnovne razlike između Rusije i Zapada vidi u tome što se ruska država pojavila kasnije nego na Zapadu pa je zato imala znatno veću ulogu u društvenom kretanju. Probija uske sheme državne škole. EVGENIJ TARLE ( 1875-1955) – istražuje položaj radničke klase za francuske revolucije. Zanima se za probleme u društvenom kretanju. Zanima se za probleme industrijalizacije i vanjske trgovine u Napoleonovo doba. GEORGIJ PLEHANOV (1856-1918) – otvara vrata marksizmu u Rusiji dokazujući da postojanje kapitalističkog sustava je već očigledno i da je Rusija prema tome na istom putu 74
kao zemlje Zapadne Europe. Proučava određene povijesne pojave kako bi opravdao socijalistički pokret i njegov program. Sa spisom «K pitanju o ulozi ličnosti u povijesti» utječe na na historijske interpretacije dogmatskog marksizma. Protivi se objašnjenju povijesnih pojava samo djelatnošću i idejama istaknutih pojedinaca. Moćni pojedinci mogu utjecati na sudbinu društva , ali u potpunosti ovise o organizaciji društva i odnosa društvenih snaga. VLADIMIR ILJIČ LENJIN ( 1870-1923) – nastoji objasniti važne pojave ruske povijesti kao opravdanje svoje političke prakse. Interpretacije temelji na shvaćanju zakonitosti povijesnog razvoja. Nastoji prikazati opće crte feudalizma, posebno klasnu borbu seljaka i zemljoposjednika do reforme 1861. Bavi se razvojem kapitalizma u Rusiji, pobijajući narodnjačka gledišta da taj sustav u Rusiji ne postoji. Time želi opravdati svoje uvjerenje u neminovne građanske-demokratske i proleterske revolucije u Rusiji. Marksizam je po Lenjinu posljednja riječ nauke. Ovdje se nauka mora zaustaviti jer nema više što da traži. Put ka istini je nađen i treba samo njime povesti čovječanstvo. Ukazivanje svakog drugog puta je samo „odvraćanje od apsolutne istine". Sve drugo osim marksizma samo je „bolesna fantazija i izvrdavanje filozofskog idealizma, rđav produkt rđavog društvenog poretka" , i zbog toga se Lenjin prema svakom drugom gledištu koje se ne slaže sa njegovim, odnosi kao prema ideji neprijateljske sekte. Razvoj sovjetske historiografije možemo podijeliti u 4 faze : doba od 1917. do sredine 20 –ih obuhvaća početne napore za stvaranje marksističke sovjetske historiografije ; od sredine 20-ih do 30-ih obilježena je usponom i vrlo raznolikom problematikom ; od 30-ih do 1956. moguća je jedino staljinistička historiografija ; te nakon 1956. počinje doba destaljinizacije, ali historiografija i dalje ostaje službena, zatvorena u okvirima što ih dopušta Centralni komitet. MIHAIL POKROVSKI (1868-1932) – nakon listopadske revolucije, preuzima zadaću organizacije historijske istraživačke i pedagoške djelatnosti. Brine se za teoretske rasprave, izdavanje kolektivnih radova i istraživačke planove, a organizira i Društvo povjesničara marksista. Napisao je «Pregled ruske povijesti». Ustraje u svom prijašnjem shvaćanju o bitnoj ulozi trgovačkog kapitala u ruskoj povijesti. Rusku povijest prikazuje shematski uz pomoć apstraktnih generalizacija, a ne osvrće se na ruske nacionalne osobitosti. Staljinove postavke i formulirovke se uzdižu kao neoboriva istina, a povjesničari osuđeni isključivo se baviti njihovim razrađivanjem. Staljin želi na prvo mjesto izdignuti pojedine ličnosti ili vanjske uzroke. Njegova intervencija počinje pismom «O nekim pitanjima historije boljševizma». Nastoji stvoriti podlogu za isticanje vlastite ličnosti kao najzaslužnije u svim etapama. Da bi likvidirao dotadašnju sovjetsku historiografiju. Staljin se služi političkim optužbama zbog trockizma, te provjeravanjem znanstvene proizvodnje Komunističke akademije i Društva povjesničara marksista. Promovira povijest kao djelatnost velikih ličnosti. Posebno se slavi car Ivan Grozni pa se u njegovom značaju traže uzroci društvenih promjena i ističe njegovo tobožnje jedinstvo s narodom. Također podupire kult ruskih generala iz napoleonskih ratova. Sovjetska historiografija se svodi na citiranje Staljina, odobravanje njegovih stavova i puko opisivanje događaja. Tri godine nakon Staljinove smrti počinje destaljinizacija na društvenom, kulturnom i znanstvenom području. Proglašava se povratak na učenje Marxa, Engelsa i Lenjina, a na dnevni red dolazi pitanje društvenih znanosti koje su se dotad držale nepotrebnim i buržoaskim. Nastoje se obuhvatiti sve pojave. Otvaraju se arhivi, izdaju građe, reorganiziraju ustanove i pojavljuju novi časopisi.
75
76
