Zanimljivosti o romanu “Don Kihot“
Možda niste znali, ali roman “ Don Kihot “ se smatra najviše prevođenim delom u celom svetu, odmah nakon Svete knjige svih hrišdana, “ Biblije “.
Iako pripada renesansi, Servantes se smatra tvorcem modernog romana, a njegovo delo “ Don Kihot “ mnogi smatraju osnovom zapadnoevropske književnosti, ali i “ jednim od najboljih objavljenih dela fikcije svih vremena, kao i najvažnijim delom španskog “ Zlatnog veka “”.
Roman “ Don Kihot “ je objavljen početkom 17. veka u dva dela, ali pod drugim naslovom. Naime 1605. godine je objavljen “ Veleumni plemid Don Kihot od Manče “, a 10 godina kasnije i drugi deo romana, pod nazivom “ Drugi deo veleumnog plemida Don Kihota od Manče “. Delo je objavljeno u Madridu i sadržalo je veliki broj štamparskih grešaka. Ubrzo su se pojavila mnoga nova izdanja, prvenstveno štampana u: Valensiji, Lisabonu, Aragonu, ali i Briselu. U Barseloni 1617. godine se pojavljuje prvo zajedničko izdanje prvog i drugog dela.
Tema lektire “Don Kihot“
Čak i podrobnom analizom lektire “ Don Kihot “ je prilično teško utvrditi precizno temu dela. Razlog za to je što je roman izuzetno slojevit, pa se tako namede ne samo jedna tema. U osnovi, glavnom temom dela se smatra pitanje pronalaženja ideala u stvarnosti, ali i pitanje da li realnost rađa maštu ili je obrnuto.
Iz te, da kažemo glavne teme lektire “ Don Kihot “ proističu i druge teme, odnosno pitanja, poput: da li je mogude pronadi ideal u ljubavi ili u politici, književnosti, ali i da li je mogude pronadi ideal pravde. Sve te teme zajedno i mogudi odgovori na pitanja čine srž romana “ Don Kihot “.
don kihot analiza
Analiza dela “Don Kihot“
Prvo na šta treba obratiti pažnju kada je analiza lektire “ Don Kihot “ u pitanju jeste vreme njenog nastanka. Kada se to uzme u obzir, apsolutno je jasno zašto se smatra osnovom zapadnoevropske
kulture, te jednom od najprevođenijih knjiga na celom svetu.
Do danas nije tačno utvrđeno gde je Servantes pronašao inspiraciju za ovo maestralno delo, mada postoje brojne pretpostavke.
Struktura romana na prvi pogled deluje kao da nema nekog posebnog reda, međutim tako je samo na prvi pogled. Zapravo, struktura lektire “ Don Kihot “ je pažljivo građena i vrlo je kompleksna.
Roman “ Don Kihot “ se ne može svesti ni pod jednu određenu vrstu, jer u sebi sadrži karakteristike mnogih: od ubačenih novela, preko viteških romana do ubačenih rasprava. Sve to je Servantes maestralno uklopio u tok glavne radnje.
Iako nije dokazano do sada, ved se sve zasniva na pretpostavkama, smatra se da je prvo poglavlje prvobitno trebalo da bude kratka priča i posebna literarna celina. Da li je tako ili ne, ne znamo, ali je sigurno da je pisac upravo od te celine razvio dalji tok lektire “ Don Kihot “.
U romanu su prisutni kako, da tako kažemo ozbiljni delovi, tako i oni koji u sebi sadrže komične elemente. Prisutne su i anegdote iz naroda, te poslovice, ali i ozbiljne besede.
Lektira “ Don Kihot “ obiluje takozvanim ubačenim novelama, odnosno samostalnim pričama, koje čak i ako bi se izbacile iz romana ne bi poremetile tok radnje. I to je jedna od specifičnosti Servantesovog dela.
Analiza glavnog lika romana “Don Kihot“
Glavni lik lektire “ Don Kihot “ je, naravno Don Kihot.
Osnov za tumačenje lika Don Kihota, prema mišljenju mnogih koji su se bavili analizom ove lektire je ludilo, odnosno njegova “ veleumnost “, kako je primarno i glasio naslov ovog romana. S tim što u toj
njegovoj “ veleumnosti “ postoje tri oblika, odnosno aspekta i to: on veruje da su se događaji koji su opisani u viteškim romanima zaista zbili, zatim se usled tog verovanja u njemu rađa ideja da je sasvim logično postati vitez, te u tredem aspektu se pojavljuje svojevrsna iskrivljena percepcija, jer on sada umesto obični stvari vidi ono što je njegova mašta istkala, odnosno umesto ovaca vidi vojsku, umesto mladih seljanki vidi princeze, krčme su sada dvorci i tome slično.
Međutim, kada nije u ovakvom stanju, Don Kihot je prikazan kao razborit i mudar čovek. Bez obzira da li je u stanju “ veleumnosti “ ili ne, jedno je sigurno: Don Kihoto srce je plemenito i uvek je spreman da pomogne svakome, a za dobrobit čitavog čovečanstva.
Prepričano delo “Don Kihot“ za pismeni sastav
Ukoliko mislite da možete da napišete dobar sastav iz srpskog jezika na temu lektire “ Don Kihot “ ili, pak da dobro uradite pismeni zadatak sa istom temom, samo na osnovu prepričavanja dela, bojim se da nede biti baš tako lako. Iako je roman “ Don Kihot “ prilično obiman, svakako vam preporučujem da ga pročitate, jer dete jedino tako doživeti ovo maestralno delo na pravi način. No, vaša volja…mi demo ovde pokušati da na što bolji način prepričamo lektiru “ Don Kihot “ i damo vam, barem osnovne snernice za analizu dela ili pisanje sastava iz srpskog jezika.
Ved na samom početku romana, Servantes uvodi glavnog junaka, opisujudi ga kao sredovečnog čoveka, koji živi sa svojom nedakom i domadicom kude, u jednom mirnom mestu u Manči. Alonso živi vrlo mirnim i prilično nezanimljivim životom, čitajudi mnogo, a ponajviše viteške romane. U trenutku kada je preterao sa čitanjem i kako kaže pisac “ osuši mu se mozak “ od toga, te se njegova fikcija pretvara u stvarnost. Alonso tada odlučuje da se poistoveti sa vitezovima o kojima je čitao i sam postane lutajudi vitez, koji pomaže drugima i doživljava brojne avanture. Pronašao je stari oklop i oružje, izglancao ga, odredio sebi damu, kojoj de posvedivati sve svoje pobede…dakle, sve kao da je pravi vitez.
Odabrana dama je zapravo bila seljančica iz susednog sela, po imenu Aldonsa Lorenco, ali joj Alonso nadenu drugo ime: Dulsineja od Toboza. Sebe je prekrstio u Don Kihota od Manče, a svog konja je nazvao Rosinante. Tako je krenuo u prvu avanturu, koja je trajala samo jedan dan. Ubrzo je u jednoj krčmi, za koju je on mislio da je začarani dvorac, dobio prve batine, ali i savet od krčmara da potraži štitonošu. Na putu ka kudi, srede neke trgovce koji ismevaju i njega i njegovu damu, te još jednom dobija batine. Tako prebijenog ga pronalazi njegov komšija, po imenu Pedro Krespo i vodi ga kudi.
Tokom njegovog oporavka, domadica kude u dogovoru sa njegovim prijateljima spaljuje sve viteške knjige, ali i zazida biblioteku, verujudi da su to glavni krivci za ponašanje Don Kihota.
Pa ipak, on ne odustaje od svoje ideje. Kada se oporavio, poziva svog komšiju da mu bude štitonoša i krene sa njim u nove avanture. Sančo Pansa pristaje, ali uz obedanje da de dobiti titulu guvernera ostrva. Tako oni kredu u nove avanture zajedno, te se nižu različiti događaji, od kojih je svakako najupečatljiviji onaj u kome se bore protiv vetrenjača, u kojima Don Kihot vidi zapravo strašne divove.
Drugi deo lektire “ Don Kihot “ je, naizgled drugačiji od prvog. To jest u njemu se menja odnos glavnog junaka prema avanturama. Dok je u prvom delu silno želeo da postane vitez, kao junaci njegovih romana, dotle u drugom počinje da se preispituje, te dozvoljava da ga drugi ubeđuju i pokušavaju da stvore privid, pželedi da ga ubede da treba da odustane od svoje ideje. Na kraju u tome uspeva njegov prijatelj po imenu Sanson Karasko. On je sam krenuo za svojim prijateljem želedi da mu pomogne, te se silom prilika pretvorio u Viteza od Belog Meseca i pobedio Don Kihota u dvoboju. Zatim ga je naterao da se vrati kudi, te da obeda da nede kretati u nove avanture barem godinu dana.
Lektira “ Don Kihot “ se završava potpunom transformacijom glavnog junaka, te njegovim ozdravljenjem. Međutim, on je sada potpuno razočaran stvarnošdu, rezignirano priznaje svoju zabludu, odriče se viteštva i ubrzo odlazi sa ovoga sveta.
Miguel de Cervantes Saavedra DON KIHOT
Nakon Biblije, Don Kihot je doživio najviše prijevoda. Sama ta činjenica govori nam da bi roman svakako trebalo pročitati. Na hrvatski je knjigu preveo Iso Velikanovid 1915.godine. Njegov je prijevod redigirao i napomenama popratio Josip Tabak, te je takav objavljen 1951. Bistri vitez Don Kihot od Manche smatra se jednim od najboljih prijevoda na hrvatski uopde. Radnja romana je zasidena tolikim uzbuđenjem, neočekivanim obratima te uz to i ironijom i humorom, da čitatelja doslovno "lijepi" za stolicu. Zamišljen kao satira na preživjele, ali u to doba još popularne viteške romane, Don Kihot je u toku stvaranja prerastao pišdeve intencije i postao djelom opdeljudske vrijednosti, u kojem u likovima Don Kihota i Sancha Panze oživljuju dvije razne Španjolske, dvije povijesne epohe i dvije vječne dileme čovječanstva - sukob izmedu ideala i stvarnosti.
O PISCU DON KIHOTA
Miguel de Cervantes Saavedra (1547. – 1616.) je bio pisac koji je značio najviši uspon i sintezu španjolskog duha i španjolske stvarnosti svojega vremena. Rođen je u gradidu Alcala de Henares, nedaleko od Madrida, kao četvrto od sedmero djece siromašna kirurga. Miguel de Cervantes SaavedraTijekom rane mladosti često je sa svojom obitelji mijenjao mjesto boravka. Školovao se u rodnom mijestu, Sevilli i Madridu, gdje je počeo pisati svoje prve pjesme. Sa dvadeset godina, kao član pratnje kardinala Acqavive, papina delegata u Španjolskoj, odlazi u Italiju. Tu je upoznao i talijansku književnost i život, bujniji i slobodniji nego u svojoj domovini. Sudjelovao je u mnogim borbama te je bio i zarobljen i odveden u Alžir. Nakon pet godina otkupljen je i vraden u Španjolsku. Ali, ni u domovini ga nije dočekala sreda. Nitko nije mario ni za zasluge ni za patnje isluženog vojnika. U 37. godini se ženi, a od 1582. godine se okrede literaturi, no njegovi kazališni komadi i pjesme ne nalaze izdavača. Godine 1585. izdao je pastoralni roman "Galatea". Unatoč popularnosti takvih romana, ovo Cervantesovo djelo nije polučilo slavu i novac kojima se on nadao. Tada ga stečaj novčara, kod kojega je položio svoj novac, upropaštava i dovodi u zatvor. U tamnici piše prva poglavlja "Don Kihota" koji de biti objavljen 1605. pod naslovom "Oštroumni vitez Don Kihot od Manche, prvi dio" i postiže veliki uspjeh. Cervantes razvija vrlo živu književnu djelatnost. Izdaje zbirku od dvanaest novela "Uzorne novele", kojom tu proznu vrstu uvodi u španjolsku književnost ;satiričko didaktičku poemu "Put na Parnas" i "Osam komedija i osam novih međuigri". Potaknut objavljivanjem nastavka romana "Don Kihot" Alonza Fernandeza de Avellaneda, Cervantes objavljuje svoj nastavak romana. Zadnje Cervantesovo djelo bio je herojsko-viteški roman "Persiles i Sigismunda", objavljen posmrtno. Cervantes je umro u Madridu 23. travnja 1616. godine, iste godine kada i Shakespeare.
ANALIZA DJELA
Vrsta djela:
Satirički viteški roman
Mjesto radnje:
Španjolska
Vrijeme radnje:
16. stoljede
Tema:
Pustolovine viteza Don Kihota i njegovog perjanika Sancha Panze.
Motivi:
Viteštvo, životi vitezova srednjeg vijeka, njihove osobine i karakter, te opde društveno stanje toga doba.
Problematika koja se obrađuje u djelu:
Fiktivni svijet viteštva u kojem Don Kihot vjeruje da živi, te posljedice njegovog djelovanja pod tom zabludom.
Analiza glavnih likova:
Don Kihot i SanchoDon Kihot je na početku romana Alonso Quijano, "plemid koji se po dobi hvatao pedesetih i bio je snažna rasta, suhovljav, mršav u licu, veliki ranoranilac i ljubitelj lova". Odjednom spazi čari čitanja starih viteških romana i poslije i sam, pomudenog uma od tolikog čitanja, odluči
postati vitez i odlazi u pustolovine po Španjolskoj. Postaje hrabar, nepokolebljiv i ustrajan, postavlja si cilj od kojeg ne odustaje. Iako bezuman u svojim postupcima, plemenit je u svojim namjerama. Njegova djela, koliko god mahnita, zrače veličinom. On je lud, ali to nije patološko ludilo, ved sam način njegova postojanja i djelovanja. Stoga nikada nije sveden na lakrdijašku figuru i pisac mu tijekom cijelog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo. On nije odbačen od okoline, ved uzdignut iznad nje, iako se na prvi pogled ne čini tako. Don Kihot je utjelovljenje ljudskog sna, ljudske bezumnosti, ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom, istinom i nedostižnim idealima. On je luđak, ali mudar i vidovit, na trenutke dolazi do bistrih spoznaja o sebi i svome snu. U bitkama je nemilosrdan, smion i hladnokrvan. Gotovo je nezamisliva ta promjena zanosa prisutnog u govorima kojima se obrada Dulcineji prije svakog dvoboja, a dostojan je najvedim ljubavnicima. Cervantes mu pred smrt ipak vrada razum te i sam Don Kihot odbacuje to svoje lažno ime i odlučno umire kao Alonso Quijano.
Sancho Panza je Don Kihotov perjanik. Fizički izgled mu je opisan vrlo škrto, ali istovremeno i precizno kada se kaže da je "imao golemu trbušinu, a nizak rast i tanke noge". Iako se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo "soli u glavi", u bududnosti se dokazuje suprotno. On je Don Kihotva čista suprotnost. Dok se Don Kihot uputio u traženje pustolovina idealistički nastrojen, Sancho je to napravio isključivo iz svoje koristi. Nasuprot Don Kihotu, on izbjegava fizičke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može. Pohlepan je i sebičan, ne okljeva opljačkati ni fratra. Sklon je citiranju malograđanskih poslovica i izreka, pa ga čak i sam Don Kihot traži da se odrekne te navike. S vremenom je Don Kihot Sancha pomalo uvukao u svoj svijet te de se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara. Sancho Don Kihota na samrti uvjerava da de postati pastiri. Tu njegova privrženost vladaru dolazi do izražaja više nego ikada, jer mu on više ništa ne može niti želi obedati, a Sancho ga je ipak spreman podržati u njegovoj zadnjoj ludosti.
Zaključak o likovima:
Don Kihot i Sancho Panza su dva dijametralno suprotna lika, te bi se trebali odbijati, barem u pravom svijetu. Ali začudo njih dvojica su našli neke zajedničke interese i privlače se možda čak i više nego što bi se privlačila dva kompatibilna lika. Spoj sanjara i realista daje neponovljivo djelo, koje se održalo čak 400 godina kao čvrsti primjer svoj sili suvremenih i manje suvremenih romana i novela.
Sporedni likovi:
Gazdarica, sinovica, brijač, pop, Don Roland, vojvoda, vojvotkinja, župnik, kanonik, fratri, krčmar, krčmarica, seljanke, Tome Cecial, Kiterija, Basilio, Tereza, Don Pedro Recio, Don Antonio, Sanson Carrasco, mazgari, galijaši, glumci itd.
Uz glavnu fabulu koja je poznata, pisac ovoga djela uvodi dodatnu radnju koja se ne vidi iz glavne, ved stoji u njenoj pozadini. Naime, Don Kihota kroz cijelu radnju potajno, na trenutke, prate njegovi mještani bakalar Sanson Carrasca, župnik, brijač i drugi zabrinuti za njegovo zdravlje i poljuljanu pamet. Skrivajudi se uvijek pod drugim lažnim imenima i ulogama, pokušavaju Don Kihota odvesti kudi da tamo ostane i nastavi normalno živjeti. To na kraju i uspijeva bakalar Carrasco. Osim te skrivene radnje pisac nam često daje uvid u samu ironiju djela, te u to da glavne junake mnogi "vuku za nos"; tj. pretvaraju se da ih cijene i poštuju. Ovi to, naravno, u svojoj zasljepljenosti ne vide.
Ideja:
Svijet se mijenja, a s njime se trebaju mijenjati i ljudi. Oni koji se ne uspiju prilagoditi nede modi opstati. Dokaz je Don Kihot. . Donkihotizam:
Donkihotizam označava svaki uzaludan, besmislen pothvat koji izaziva podsmjeh ; sklonost fantaziranju.
Borba s vjetrenjačama:
Pojam « Borba s vjetrenjačama» označava borbu koja je uzaludna i besmislena .
( U djelu Don Kihot nasrde na vjetrenjače uvjeren da su posrijedi krakati gorostasi, a onda, dignut u zrak zajedno s bojnim kljusetom Rocinantom i survan na tlo, objašnjava Sanchu Panzi da je čarobnjak Freston pretvorio divove u mlinove samo da mu otme slavu pobjede.)
Stil i jezik:
Prvi dio romana se po svojoj strukturi prilično podudara s viteškim romanom, ali Cervantes u njega unosi stanovite izmjene. Uz pustolovine glavnog lika, on u svoje djelo unosi nekoliko novela, od kojih su, neke više a neke manje u svezi sa tijekom glavne radnje. On sam objašnjava taj postupak kao način razbijanja jednoličnosti pripovijedanja o samoj dvojici glavnih likova. U tom djelu ima nekih nedosljednosti na koje u drugom djelu upozorava lik Sansona Carrasca. Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu; u njemu nema umetnutih novela. Po obradi građe drugi dio je složeniji i kompaktniji. U prvom dijelu on govori o pisanju romana "Bistri vitez Don Kihot od Manche", a u drugom dijelu o lažnom (Avellenadinom) nastavku romana. Često se pojavljuju latinski izrazi poput "tantum pellis et ossa fuit", poslovice kao što je "nije zlato sve što sja" i citati. Cervantes upotrebljava poredbe (skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišda i ploda i tijelo bez duše) i metafore (zatrpati provaliju straha; osvijetliti zbrku smetenosti). Služi se pripovijedanjem, dijalogom i opisivanjem.
Kritika društva:
Don Kihot je višeslojan roman sa bezbroj značenja i isto toliko tumačenja. Osim oštre kritike i parodiranja viteških i pastoralnih romana, popularnih u Cervantesovo doba, ovaj roman predstavlja također i kritiku crkve i inkvizicije, kritiku tadašnjeg španjolskog društva koja se ogledala u podjeli na stare i nove kršdane, običaja i ljudskih naravi. U Cervantesovo doba, mnoge od ovih kritika su mogle koštati autora slobode ili čak i života, a jedini način da ih izrazi bio je kroz usta mentalno poremedenih literarnih junaka. Isto de uraditi i u jednoj od svojih Uzornih noveli, Stakleni licencijat (šp. El licenciado Vidriera).
Kritika djela:
«Cervantes je prvi donio čovjeku najrjeđu, najslađu, najbolniju nasladu: suzu humora, i nije čudo što Don Kihot posta biblijom svih tužnih, ironijskih i osjetljivih duša, knjiga Heinove mladosti i evanđelje velikih humorista... Premda je najpopularnije mišljenje da je Don Kihot djelo satirično – satira na ondašnje viteštvo, parodija viteških romana – ta knjiga ne može se uvrstiti ni u koju točno ograničenu književnu vrstu. No o tome nema sumnje da je Don Kihot tip više humorističan no satiričan, uzbuđujudi uvijek našu simpatiju, nikad antipatiju: „Viteštvo je majka jednakosti kao ljubav.“ „Duh ne uništava hrabrost i junaštvo ne gasi duha.“ „Bog i Priroda dadoše im slobodu, nitko na svijetu nema prava uništiti tu slobodu“ – veli u duhu modernog proletarca, oslobađajudi robijaše, naš plemeniti šljivar Alonso Quijano, S nadimkom „Dobričina“. – Čovjek tako plemenite logike i požrtvovnog morala ne može biti junak satire, a ako je Don Kihot satira, nije satira na izvjesnu kastu i epohu, ved na život, čovjeka i ideal uopde, satira na idealiste, teoretike, doktrinare i pjesnike. Quijote je simbol jedne, Sancho Panza
druge polovine čovječanstva: one realistične, ograničene, puzave mase, što unatoč prirođenoj lijenosti klikde za Quijotima, za svojim Muhamedima, Kolumbima, Napoleonima.» Antun Gustav Matoš
ZAKLJUČAK
Vjera u ideale čini Don Kihota uzvišenim, a pustolovine u koje hrli prava su avantura, vrhunska zabava i do danas nisu izgubile na svojoj zanimljivosti i potpunoj otkačenosti. Don Kihot je ovdje kako bi nam pokazao kako nije sve u logičnosti i praktičnosti, kako nam treba nešto više od toga. Pokušati prekrojiti svijet prema svojim snovima i iluzijama nije mogude, ali svi to moramo pokušati. Don Kihot, luckasti borac za pravdu, tu je da nas čitajudi djelo podsjeti da vi čovjek bez snova, ideala, zanesenjaštva i makar zrnca ludila bio osuđen na ružan, prizeman i nezanimljiv život u realnosti koja je drugo ime za nepravdu i zlo koje nas okružuje.
