Političke ideologije NOVI PRIKAZ
uredio Michael Freeden
Michael Freeden (ur.) Političke ideologije: novi prikaz Naslov izvornika Reassessing Political Ideologies: The Durability of Dissent Copyright © 2001 Michael Freeden for selection and editorial matter; individual chapters, the contributors All rights reserved Authorised translation from the English language edition published by Routledge, a member of the Taylor & Francis Group. Prevela s engleskoga Rajka Rusan Urednica Irena Miličić Lektura Biserka Sinković
Zahvaljujemo dr. Slavenu Ravliću na korisnim sugestijama u hrvatskom prijevodu. Uredništvo
Sadržaj
A u t o r i eseja
1.
Sadržaj i m e t o d a političkih ideologija: p r o c j e n a transformacije
Michael 2.
7
9
Freeden
Ideološka dominacija uz p o m o ć filozofske konfuzije: liberalizam u dvadesetom stoljeću
25
Gerald F. Gaus 3.
Je li ideologija pala zajedno sa " z i d o m " ? M a r x , m a r k s i z a m , post m a r k s i z a m
55
Terrell Carver 4.
S o c i j a l i z a m u d v a d e s e t o m stoljeću: povijesna refleksija
Donald 5.
Djelo konzervativizma
Robert
7.
119
Pombeni
Fašizam
Zeev
101
Eccleshall
Ideologija kršćanske demokracije
Paolo
75
Sassoon
Sternhell
135
8.
I n t e r r e g n u m ili k o n a č n i c a ? Radikalna desnica u postfašističko d o b a
167
Roger Griffin 9.
M o ć i praznina: nacionalistička ideologija u dvadesetom stoljeću
189
Andrew Vincent 10.
N i t i i p l e t e n i c e , ili n e z a v r š e n p r o j e k t ? F e m i n i z a m u dvadesetom stoljeću
219
Diana Coole 11.
Političke perspektive zelenih u osvit dvadesetprvog stoljeća
James 12.
247
Meadowcroft
Zaključak
271
Michael Freeden Kazalo
293
7
Autori eseja
Autori eseja Terrell C a r v e r je profesor političke teorije na Sveučilištu u Bristolu. D o k t o r i r a o je na Sveučilištima C o l u m b i a i O x f o r d a objavio više radova ο M a r x u i Engelsu. Njegova posljednja knjiga je The Postmodern Marx ( M a n c h e s t e r University Press, 1 9 9 8 . ) a napravio je i novi prijevod M a r x o v i h kasnih političkih spisa (Cambridge University Press, 1 9 9 6 . ) . D i a n a C o o l e je profesorica političke teorije i predstojnica odsjeka na koledžu Q u e e n M a r y and Westfield Sveučilišta u L o n d o n u . Autorica je knjige Women in Political Theory (Harvester-Wheatsheaf, 1 9 9 3 . ) i Negativity in Politics (Routledge, 2 0 0 0 ) . T r e n u t n o radi na knjizi ο političkoj misli Merleau-Pontyja. R o b e r t E c c l e s h a l l je p r o f e s o r p o l i t o l o g i j e i dekan na P o l i t o l o š k o g fakulteta Sveučilišta Q u e e n ' s u Belfastu. Autor je knjige English Conservatism Since the Restoration ( 1 9 9 0 ) i koautor knjige Political Ideologies ( 1 9 9 4 . ) . Surađivao je i kao urednik
knjige
Research
(1995),
Political
Discourse
Western
Political
Thought: A
Biographical Dictionary in
Seventeenth
and
Bibliographical
of British
Eighteenth
Guide
to
Century
Ireland
Post-War
(1998.)
Prime Ministers
i
(2001.).
Michael Freeden je profesor politologije na Sveučilištu O x f o r d i član profesorskog zbora oksfordskog Koledža Mansfield. M e d u ostalima, objavio je i knjige The New Liberalism: A New Ideology of Social Reform (Clarendon Press,
1 9 7 8 . ) , Liberalism
Divided: A Study in British Political Thought 1914.-1939. (Clarendon Press, 1 9 8 6 . ) , Reapprasing J. A. Hobson (ur., Unwin H y m a n , 1 9 9 0 ) , Rights ( O p e n University Press,
1 9 9 1 . ) , Ideologies and Political Theory: A Conceptual Approach
(Clarendon
Press, 1 9 9 6 . ) Utemeljio je i uređuje časopis Journal of Political Ideologies. G e r a l d F. G a u s je profesor filozofije i političkih znanosti na Svučilištu T u l a n e u N e w Orleansu. B i o je istraživač-suradnik na Australskom n a r o d n o m sveučilištu i gost-predavač u Centru za socijalnu filozofiju i politiku na Sveučilištu Bowling G r e e n State. Autor je knjiga The Modem Liberal Theory of Man ( 1 9 8 3 . ) , Value and Justification,
( 1 9 9 0 . ) , justificatory
Liberalism
(1996.),
Social
Philosophy
( 1 9 9 9 . ) i Political Theories and Political Concepts ( 2 0 0 0 . ) . Surađivao je u ure đivanju knjige Public and Private in Social Life ( 1 9 8 3 . ) , Public Reason ( 1 9 9 8 . ) i The
Philosophical Theory
(2000.).
of the
State and Related Essays
Bernarda
Bosanqueta
Profesor Gaus je urednik časopisa Australasian Journal of Philosophy.
Političke ideologije
R o g e r Griffin je profesor povijesti ideja na Sveučilištu B r o o k e s u Oxfordu. Autor je knjige The Nature of Fascism ( 1 9 9 1 . , 1 9 9 3 . ) i urednik knjiga Fascism i Inter national Fascism:
Theories,
Causes and the New
Concensus
(1998.).
M n o g o je
objavljivao ο međuratnom fašizmu, neofašizmu i n o v i m oblicima radikalne misli, nacionalizmu, rasizmu, modernitetu i globalizaciji. T r e n u t n o radi na velikoj studiji ο odnosu moderniteta, modernizma i fašizma. J a m e s Meadowcroft je lektor na Odsjeku za politologiju Sveučilišta u Sheffieldu. Njegovi znanstveni interesi usmjereni su na političke ideologije i politiku očuva nja okoliša. M e d u njegovim objavljenim publikacijama su i Conceptualizing the State:
Innovation
and Dispute
University Press,
1995.),
in British
Political Thought
1880.-1914. (ur.
Democracy and the Environment
(Oxford
s Williamom
Laffertyjem, Edward Elgar, 1 9 9 7 . ) , i Planning Sustainability (ur. s M i c h a e l o m Kennyjem, 1 9 9 9 . ) . Paolo P o m b e n i je profesor europske povijesti na Fakultetu političkih znanosti u Bologni. Urednik je časopisa Ricerche di Storia Politica. Glavni radovi su mu Demagogia e tirannide. 1984),
Partiti
e
Uno studio sulla forma partito del fascismo,
sistemi politici
Autorita sociale e potere politico
nella
storia
contmporanea
nell Italia contemporanea
(II M u l i n o ,
(II Mulino,
(Marsilio,
1994.),
1993.),
Lo
stato e la politica (II M u l i n o , 1 9 9 7 . ) . Upravo dovršava knjigu The Democracy of Afflue?ice. Politics in Europe Leaders.
The
Backbone
i radi na novoj
1945.-1969.
of Western
studiji People and its
Constitutionalism.
D o n a l d S a s s o o n je profesor usporedne europske povijesti na Koledžu Q u e e n M a r y and Westfield Sveučilišta u L o n d o n u . Autor je brojnih knjiga, eseja i čla naka ο europskoj povijesti i politici dvadesetog stoljeća (osobito talijanskoga). Njegova knjiga One Hundred Years of Socialism dobila je nagradu D e u t s c h e r za 1997-i prevedena je na n e k o l i k o jezika. Z e e v Sternhell je povjesničar ideja koji se bavi devetnaestim i dvadesetim sto ljećem. Profesor je političkih znanosti na katedri L e o n a B l u m a , H e b r e j s k o g a sveučilišta u J e r u z a l e m u . A u t o r je knjiga na nekoliko svjetskih j e z i k a , m e d u ostalim i Neither Left nor Right: Fascist Ideology in France ( 1 9 8 6 . ) , The Birth of Fascist
Ideology:
Founding
Myths
From
Cultural Rebellion
of Israel:
Nationalism,
to
Political Revolution
Socialism
and
the
(1994.)
Making
i
The
of the Jewish
State ( 1 9 9 7 . ) . A n d r e w Vincent je profesor političke teorije na Sveučilištu u Sheffieldu, doži votni član društva C o l l i n g w o o d i C e n t r a za istraživanje humanističkih znanosti Australskog (1992.)
narodnog
sveučilišta.
Autor
je
i kaoutor knjiga A Radical Hegelian:
knjige Modem
Political Ideologies
The Social and Political Philosophy
of Henry Jones ( 1 9 9 3 . ) i British Idealism and Political Theory ( 2 0 0 0 . ) . Surađivao je u uređivanju izdanja G. W. F. Hegel's Propaedeutic ( 1 9 8 6 . ) i Political Theory: Tradition
and Diversity
(1987.).
Sadržaj i m e t o d a političkih ideologija
9
1 Sadržaj i metoda političkih ideologija PROCJENA
TRANSFORMACIJE
Michael Freeden Razvoj i sporovi Dolazak novog tisućljeća bio je dobar izgovor za niz inventura, a ova se knjiga koristi tom prigodom kako bi usmjerila retrospektivni, ali i oprezno prospektivni pogled na neke od glavnih ideoloških struja prošlog stoljeća, te da bi ih procijenila u skladu s najnovijim akadem skim shvaćanjima. U ovom uvodu neću se povoditi za uobičajenom praksom komentiranja poglavlja. Taj komentar je ponuđen na kraju cijele knjige, u obliku nekoliko neobveznih misli. Čitatelji će vjerojatno, posve opravdano, radije dopustiti autorima da sami govore u svoje ime, uživajući u njihovim raznovrsnim i refleksivnim argumentima koje nije moguće nadomjestiti ni jednim komentarom. Osnovni pristup, zajednički svim autorima jest locirati ideologije u srži političkih procesa, gdje čine glavno uporište političke vještine, i prepoznati da njihov divovski utjecaj na tijek prošlih i sadašnjih događaja iziskuje podrobnu analizu sa stajališta koje je iz temelja blagonaklono, a ne neprijateljski nastrojeno spram njihove prirode i uloge. Kao sredstva neslaganja,
10
Michael Freeden
ideologije su nezamjenjiv izvor inteligentnog vođenja i novog osmiš ljavanja politike u njezinim raznolikim oblicima. Kao obitelji političke misli koje iskazuju jasan konsenzualni obrazac i kontinuitet, ideologije su vitalan i energičan sastojak oblikovanja grupnih identiteta i politika. U oba ta oblika, one teško da su neuspio pokušaj, nego prije svega trajan i neuklonjiv element društvenog života, istodobno kreativan i konsolidativan. Prije nekoliko godina, Karl Dietrich Bracher napisao je knjigu ο političkoj misli dvadesetog stoljeća pod naslovom Doba ideologija1. Taj naslov sažima nekoliko različitih pitanja: u kojoj je mjeri to uisti nu bilo takvo doba, a uz to, možemo li uopće zamisliti doba bez ideologija? Bracher je na umu imao posebnu koncepciju ideologije: grandioznu, apstraktnu i prijeteću. Nesumnjivo, stoljeće je doživjelo sukobe upravo takvih titana, praćenih pojavom masovne politike i sofisticiranih načina regrutiranja narodne potpore i aktivizma. Ono je također doživjelo uspon i pad ideologije kakva je bio fašizam te nešto dulji sličan proces s obzirom na komunizam, premda bi objaviti njihovu smrt bilo preuranjeno. Dvadeseto je stoljeće bilo fascinirano snagom totalitarnih ideologija, koje su poput lavina uspijevale pred sobom pomesti sve zapreke i oporbena suprotstavljanja. Ali upravo su te ideologije izazvale golem otpor i odbojnost. Takve su reakcije u Zapadnom svijetu stvorile koaliciju iz nužde s marksističkim kritičarima ideologije - koaliciju što je težila svijetu koji će biti imun na pogubna ideološka iskrivljavanja, ali ga i transcendirati. No kad prevladamo moguće opasnosti ideologije, kao prakse ali i kao same riječi, zaštita nam više neće biti potrebna. Ako su ideologije normalni i prošireni oblici misli, a ne njezina zastranjenja, i ako se pojave u umjerenijem - premda ni u kojem slučaju manje utjecajnom - obliku, mogli bismo početi i tragati za nekima od dobrobiti koje one mogu podariti vlastitim društvima. Moramo ih shvatiti ozbiljno; možda se prema njima moramo čak odnositi s poštovanjem. Dakle, gdje smo onda na početku novog stoljeća? To se pitanje treba kretati uzduž dviju usporednih, premda međusobno povezanih osi: kakvo je stanje konkretnih ideologija i kakvo je stanje proučavanja ideologija? Dvaput smo, sredinom i potkraj dvadesetog stoljeća, čuli da 1
K. D. Bracher, The Age of Ideologies, London, Methuen & Co., 1 9 8 5 .
Sadržaj i m e t o d a političkih ideologija
11
je doba ideologija završilo. Dvaput se to pokazalo netočnim. Ali ovdje su izučavatelji ideologija pogriješili jer nisu identificirali kao ideolo gije određene fenomene koji su im bili pred očima i jer su ideološku konvergenciju pogrešno shvatili kao nepostojanje, dok su istodobno samouvjereno predviđali kraj radikalnih ideacijskih neslaganja. No kraj ideologije bi - jednostavno rečeno - bio ništa manje nego kraj politike, što je cilj kojem su iskreno težili Saint-Simon i Engels i koji neobično privlači neke suvremene političke liberale. No tu mogućnost možemo odbaciti pa opet tvrditi da se politika znatno izmijenila tijekom stoljeća i da se ta promjena odražava u njezinu simbiotskom odnosu s ideolo gijom. Obratno, možemo zanemariti opće poznatu istinu da, premda oblici strukturiranja, predstavljanja i širenja ideologija možda variraju tijekom vremena, neke od tih varijacija ne odražavaju izmijenjenu stvarnost. One su prije funkcije različitih pitanja i novih perspektiva na koje su se usredotočili proučavatelji ideologija. Gledajući unatrag, što možemo reći ο ideologijama dvadesetog stoljeća? Jesu li nam se u njemu, iz svojih maglovitih i ponekad mi stičnih srednjoeuropskih izvorišta u osamnaestom i devetnaestom stoljeću prišuljali svi ti populistički, čak vulgarni socijalizmi, fašizmi i religijski konzervativizmi, kako bi se suočili s ponosnim engleskim (i poslije američkim) liberalizmom, čiji su stijeg visoko isticali mudri čuvari civilizacije umjerenosti? Jesu li ove starije ideološke obitelji nadalje prihvatili pokreti u Trećem svijetu, gdje su ih dodani lokalni sastojci transformirali u oruđa modernizacije i tlačenja istodobno? Je li sav taj metež bio samo privremena cijena uvođenja "naroda" na pozicije moći i vlasti, postupnog širenja demokracije od središta prema periferiji svakog društva, pa i cijeloga svijeta? Svakako, postoje glasni zastupnici svih tih gledišta, ali su njihove pripovijesti netočne zbog pojednostavljivanja i pogrešnih shvaćanja. Na početku dvadesetog stoljeća glavne ideologije - konzervativizam, liberalizam i socijalizam - bile su na točki transformacije. Konzervati vizam je prihvaćao, sa znatnim uspjehom, uspon moćnih sila sa svoje lijeve strane, a u isto vrijeme je skupljao nezadovoljnike iz liberalnog tabora i posezao daleko izvan svoje tradicionalne klasne i religijske baze. Liberalizam i socijalizam doživljavali su dramatičan rast, ali različite vrste. Kao politički pokret, liberalizam je bio u teškoćama; za razliku od toga, kao ideologija je bio inovativan i dinamičan, otkrivajući svoja
12
M i c h a e l Freeden
načela zajedništva i upuštajući se u projekt reformulacije utilitarizma koji je kulminirao u socijalnoj državi. Socijalizam je, nasuprot tomu, brzo ekspandirao kao politički pokret, ali je od najranije dobi bio pritiješnjen centrifugalnim tendencijama i ideološkim frakcionaštvom - marksističkim, evolucijskim, sindikalističkim, baš kao i prepirkama unutar tih kategorija - što je slabilo njegovu učinkovitost i privlačnost. Ipak, bila je to era koja je bila svjedokom snažnog javnog natjecanja svih ovih ideoloških grupacija oko formiranja javne politike, u kojem su politički argumenti i rasprave bili izrazito istaknuti; uistinu, za uzimali su znatan dio u intelektualnim preokupacijama obrazovanih i društveno svjesnih. Nije slučajno da je ugledna edicija Home University naručila tri knjige, objavljene 1911.-12., pod naslovom Liberalizam, Konzervativizam i Socijalistički pokret - od kojih je prvu sastavio L. T. Hobhouse da bi poslije postala vrlo utjecajni klasik dvadesetog stoljeća. Posljednja je ilustrirala amalgam teorije i prakse, tipičan za ideološko mišljenje2, u osobi svog autora J. Ramsaya MacDonalda, prvoga britanskog laburističkog premijera. Najbolje riječi koje opisuju ove skupine ideja mogle bi biti doktrine, programi ili jednostavno ideje, ali - barem na progresivnoj strani spektra - malo tko bi mogao prigovoriti njihovu nazivanju ideologijama da je taj termin u svom ne-marksističkom smislu tada bio u uporabi. Meduratne godine doživjele su dolazak totalitarizma s lijeva i s desna, novog i okrutnog političkog oružja, dotad nepoznatog u ovakvim razmjerima, u kojem su se krute i obvezujuće dogme, koje su nametnule autoritarne diktature, rabile kao instrument mobilizacije čija je svrha bila ne samo prisiliti nego i oduševiti masovnu publiku za uništavanje ljudi, pri punoj racionalnoj i moralnoj svijesti. Politički su protivnici brzo prozreli te fenomene do njihove srži kao ideologije u njihovu obliku manipulativnih i sveprisutnih ideja, pokretača kataklizmičkih promjena, snažnijih i učinkovitijih od pušaka ili tenkova, koji odbacuju prirodno razilaženje ljudske misli. U svojem htijenju da zauzdaju tu epidemiju kontrole misli, njezini su klevetnici pobrkali moć namet nutih idejnih sustava s nužnom proizvodnjom političkih ideja kao komunalnog resursa, pa su se čak i odupirali nastojanjima reformiranih demokratskih država da se međusobno udruže u alternativnim vizijama 2
Ο nekim od posebnih pitanja teorija-praksa, bitnih za ideologiju vidi M. Freeden, "Practising ideology and ideological practices", Political Studies, 2000., vol. 48., str. 3 0 2 . - 2 2 .
Sadržaj i m e t o d a p o l i t i č k i h ideologija
budućnosti koja bi bila blagotvorna za sve. Ideologije su bile čvrsto stavljene izvan zabrana prihvatljive politike. Ali naravno da su ideologije bile tu cijelo vrijeme, i to ne samo u nekom apstraktnom i sistemskom ruhu. Karl Mannheim učinio je važan pomak u tom smjeru kad je identificirao ideologije kao susta ve koji podupiru status quo, nasuprot braniteljima statusa quo koji su prigovarali što se ideologijom naziva nešto za što su tvrdili da je pragmatičan i ad hoc pristup 3 . Čineći tako, Mannheim je prilagodio marksističko shvaćanje ideologije kao pojave koja odražava socijalnu i klasnu bazu posebnih skupina, i sve takve poznate konstrukte nazvao je ideologijama. Štoviše, Mannheim je nastavio podupirati marksovsko-engelsovski pojam ideologije kao nečeg namjerno ili nenamjerno lažnog, u svojoj kategoriji partikularnog pojma ideologije. Popratio je to totalnim pojmom koji je bio sličniji Weltanschauungu, no taj je patio od stigme relativizma - što je etiketa kojom su se određeni filozofski puristi uobičajeno koristili kako bi ocrnili kontekstualnu analizu. Zureći da izbjegne relativistička ograničavanja ideologije, Mannheim je obdario intelektualce naddruštvenom sposobnošću transcendiranja perspektive vlastite skupine, perpetuirajući tako marksistički progon ideologija u temporalnu efemernost, racionalnu inferiornost i grupni egoizam koji služi vlastitom interesu. Mannheim je ipak ostavio otvoren put za nadilaženje ideologija, ali je već njihovo predstavljanje svijetu socijalnog razumijevanja bilo posebne vrste. Ideologije su se nastavile smatrati licemjerjem, u najgorem slučaju očito lažnim, a u najboljem nužnim pratiteljem političke ambicije u liku neobvezujuće retorike, sve nužnije za prikupljanje novih glasača onom brzinom kojom im politički sustav može podariti puno pravo građanstva. Ideologije su se također smatrale blokovskim građevinama, masivnim i obuhvatnim u svom djelovanju, izrazito monolitnima u svojoj internoj strukturi (uz gore spomenutu iznimku socijalizma, podijeljenog na socijalizam : u liku-socijaldemokracije i komunizam), i zapaženih u malom broju: velika trojka s početka stoljeća plus dva međuratna totalitarizma, unatoč manjim pojavama poput anarhizma! Implicitno je bilo shvaćanje ο jedinstvenom paketu u kojem se svaka ideologija pojavljuje te ο jasno definiranim i čvrstim granicama koje ih 3
K. Mannheim, Ideology and Utopia, London, Routledge &c Kegan Paul, 1 9 3 6 .
14
Michael Freeden
dijele. Implicitno je bilo i shvaćanje da su liberalizam i konzervativizam prilično različite vrste paketa, praćeno njihovim otporom da budu nazvani ideologijama. Prvi se činio prefleksibilnim i otvorenim da bi inzistirao na krutim i totalnim idejnim rješenjima političkih problema, dok je drugi vješto zaobilazio cijeli problem tvrdeći da je potpuno očistio svoju nutrinu od političkih ideja i da se umjesto toga bavi pojedinačnim i neplaniranim institucionalnim reakcijama na povijesne kontingencije. Ako liberalizam nije bio ideologija, onda je to bilo zato što se ideologija definirala kao nešto zatvoreno i doktrinarno; ako to nije bio konzervativizam, bilo je to zbog definicije ideologije kao nečeg apstraktnog i neempirijskog. Nije čudno da je kraj ideologije za mnoge bio poruka nade, ako već i nije bio znanstveno precizan. U međuvremenu američki su politolozi usmjerili hladan pogled empirizma na nedavno otkriven, ili nedavno zapažen, socijalni fenomen i počeli primjenjivati termin "ideologija" kako bi ga označili. Politička stajališta, mišljenja i procjene bili su ono što je činilo neku ideologiju, a što je najvažnije, nisu bili lažni. Nije se pokušavalo tvrditi da je istina koja leži u njima, primjerice, moralno ispravna ili racionalno valjana. Umjesto toga smatralo se da se njihova istinitost sastoji u tome da su oni pouzdani nositelj i reprezentant onoga što njihovi posjednici uistinu misle i žele. Istina je postala pitanje empirijske točnosti. Robert Lane i Philip Converse bili su među pionirima koji su primjenjivali bihevioralni pozitivizam na ove "prizemne" pozicije pojedinaca i po kušavali ih okupiti u funkcionalne instrumente političke participacije, potpore ili neodobravanja. Lane je želio proširiti ideologiju tako da ne označava samo artikulirane političke argumente nego i "labavo strukturirane, nereflektirane tvrdnje" običnih ljudi4, udaljujući se tako od kohezije koju mnogi filozofi očekuju od političkog mišljenja, baš kao i od asociranja ideologije s interesima vladajuće klase. Converse je rafinirao studij masa tragajući za pravilnostima, kompatibilnostima i ograničenjima u njihovim ideologijama i istražujući njihov odnos spram sustava vjerovanja elita 5 . Tako je počeo proces raspakiravanja ideologija 4
R. E. Lane, Political Ideology: Why the American Common Man Believes What He Does, New York, Free Press, 1 9 6 2 . , str. 16.
5
P. E. Converse, "The nature of belief systems in mass publics" u d. A. Apter (ur), Ideology and Discontent, New York, Free Press, 1 9 6 4 . , str. 206.-61.
Sadržaj i m e t o d a p o l i t i č k i h ideologija
15
i promatranja njihovih unutarnjih komponenti, često na način koji je loše uklapao dijelove u cjeline kojima su navodno pripadali. Jedan od glavnih rezultata takvog pristupa bio je predstaviti ideo logije kao nešto što je nastalo demokratskim putem, što je bio proces čiji se embrijski počeci mogu zapaziti u spisima Antonija Gramscija. On je repozicionirao ideologiju unutar normalnih misaonih procesa pojedinaca lociranih u socijalnim skupinama. Ali ta su popularna vjerovanja, tvrdio je, još rudimentarna i u početnim stadijima pa trebaju vodstvo elita koje im nude koheziju, smjer i rafiniranje u misaonu struk turu koja je u svojem konačnom obliku homogeno oruđe revolucije. Ideologija se, smatrao je, tada može preobraziti u istinu 6 . Nasuprot tomu, individualistička koncepcija ideologije, koju su predložili ame rički politolozi sredinom dvadesetog stoljeća, uzvisivala je ideološku fragmentaciju, prožimajući ideologiju atomiziranim, u osobi centriranim i pluralističkim vrijednosnim sustavom. To je bio samo jedan element promjene u konkretnim zapadnim ideologijama koje su, zbog svojeg formativnog oblikovanja u političkim strankama ili ključnim interesnim skupinama, uključujući novine i televiziju, još sadržavale hegemonijska sredstva one vrste što je identificirao Gramsci. Ali politički diskurs, proizvodnja i rasprostiranje ideologija svakako su se širili, pri čemu su glavne ideološke obitelji postajale interno kompleksnije i varijabilnije zbog raznolikijeg ulaznog sadržaja iz kojeg su crpile. Posljedica toga bilo je ponovno svjesno uvođenje ideologije u libe ralizam, ali pod promijenjenim imenom - ne kao totalni sustav ideja instaliran iz neke nedodirljive "racionalističke" ili političke stratosfere, nego kao manifestacija pluralističke množine shvaćanja koja djelu ju na zamjenjivu elitu, proizlaze iz metodološkog individualizma i pretpostavljaju spoznaje kognitivne psihologije. Protustrategija bila je prijeko potrebna kako bi se teorijska kohezija i analitička moć ponovno ubrizgala u granu političkih studija koje se više nisu mogle oslanjati na marksističku uporabu pojma ideologije, irelevantnog za shvaćanje zapadnih političkih misaonih manifestacija. Ovdje su u pomoć priskočile antropologija i lingvistika, sa svojim pojmovima mapiranja, mitova i simbola, snažno oslonjene na interpretativne okvire dekodi ranja, u znatnoj mjeri netransparentnih, oblika mišljenja-ponašanja. ć
A. Gramsci, Selections from Prison Notebooks, London, Lawrence and Wishart, 1 9 7 1 .
16
M i c h a e l Freeden
Prijelazom, posredovanim također hermeneutikom, u smjeru težišta na konstruiranim i izmišljenim stvarnostima kao nužnim oblicima reproduciranja znanja i razumijevanja, koncepcija ideologije ponovno je stekla akademski status i intelektualnu težinu. Mogla se utvrditi trajnost ideologije, nasuprot njezinoj prolaznosti u marksističkim pristupima.
Ponovno otkriće zajedničkog No jesu li ti ljudi govorili ο istom? Nije li kraj totalnih i lažnih sustava bio nešto potpuno različito od semantičkog i kulturalnog shvaća nja raznolikih obrazaca socijalnog značenja i komunikacije u raznim društvima? Takvo shvaćanje ο "dva koncepta ideologije" umnogome je pogrešno. Ono što se zapravo dogodilo jest rafiniranje i križanje jedne poddiscipline koja još ima kao svoj, u najširem smislu riječi, jedinstven cilj objasniti i procijeniti političko mišljenje usmjereno na upravljanje - ili koje, naprosto, upravlja - javnim aktivnostima u nekom društvu. Umjesto da doživimo kraj ideologija, bili smo svjedoci pojave kolo pleta novih ideologija (ideologija zelenih je jedan primjer), a istodobno su starije ideologije prolazile kroz stalne procese slamanja i regrupiranja (za što je dobar primjer razvoj situacije na radikalnoj desnici). Naša osjetljivost na ta rođenja i ponovna rođenja ideja znatno je poboljšana ne samo zbog glasne prisutnosti političkih pokreta koji djeluju uime tih ideologija, nego i time što vidimo istinsku eksploziju primjene ideologija koja u isto vrijeme uključuje znatne modifikacije vlastite konceptualizacije. Postignut je pomak, i dalje se ostvaruje, od analitičke koncentracije politologa i povjesničara ideja na makroideologije, u smje ru istraživanja njihovih mikrosastojaka; od otkrivanja velikih, potpunih ideologija prema otkrivanju malenih, djelomičnih ili eklektičnih; od studija pretežito objavljenih ideologija koje se koriste konvencionalnim političkim jezikom u smjeru psihoanalitičkih i simboličkih modusa interpretacije; te od naglaska na političkim vrijednostima ideologi ja prema fokusiranju na medij jezika, oblike ljudske komunikacije i sveprisutnost stila. Problem je u tome što se većina tih zbivanja kreće uzduž različitih osi, naizgled međusobno odvojeno. Ali to nije isto kao i tvrditi da ona nemaju isti zajednički nazivnik na temelju kojeg je
Sadržaj i m e t o d a p o l i t i č k i h ideologija
17
moguće okupiti, možda čak i konsolidirati, bogat korpus teorije koja služi, medu ostalim, kao suptilan detektor neotkrivenih, premda već postojećih, baš kao i tek nastajućih, ideoloških fenomena. Sad kad se prašina počela slijegati možemo primjereno ocijeniti jedno važno naslijeđe pojave totalitarnih ideologija, naime, to da su mnogi od njihovih atributa bili jednostavno preuveličani i iskrivljeni oblici svojstava evidentnih u svim ideologijama. Pomoću kritike totalitarizma - i unatoč suprotnim tvrdnjama njegovih promicatelja - ideologije su razotkrivene kao nekonzistentne, neharmonične, iracionalne i ne fleksibilne, dok su "pristojne" skupine političkih ideja ponuđene na javnu uporabu tvrdile da su logički konzistentne, etički harmonične, intelektualno racionalne i politički fleksibilne. Ali ta kritika nije poku šala otkriti neodrživost ideologije, nego njezinu stvarnu kompleksnost. Značajke koje su se prvo pojavile u pristupu koji je odbacivao ekstremne i neljudske ideologije sada su zapažene u svim ideologijama, premda naravno u njima nisu uvijek prevladavale ili imale znatniju težinu. Posebno se iracionalnost prije nije shvaćala kao svojstvo glavnih po litičkih doktrina. Umjesto da odvajaju čisti svijet političkih teorija i doktrina od ideoloških zastranjenja, nekonzistentnost, neharmoničnost, iracionalnost i nefleksibilnost bile su uvučene u taj svijet. Pupčana je vrpca, primjerice, povezivala liberalizam s fašizmom - ne u smislu da bi oni imali zajedničke ključne vrijednosti ili moralne kodove, nego u eklektičkoj pravilnosti koju je političko mišljenje iskazivalo u svojoj stvarnoj uporabi i manifestacijama, kao dio socijalne i lingvističke kulture. Nije tu najmanje važno bilo, unutar liberalizma, postojanje skupa vjerovanja ο kojima se ne može pregovarati, pojave koja je bila odjek poznatog Rousseauova naloga koji se odnosio na njegovu građansku religiju: "A što se tiče negativnih dogmi, ograničit ću ih na 7
jednu jedinu: netolerantnost nije dopuštena!" Posljedica toga je da se sada smatra kako su političke ideologije u svojem središtu zaokupljene novim temama: izlaženjem na kraj s nekonzistentnošću i neodredivošću (što je posljedica bitne osporivosti koncepata i neuhvatljivosti predmeta koji označuju); priznanjem emocije kao motivirajuće sile u konstrukciji političkog argumenta (to potvrđuje ponovno zanimanje za blagotvorno formiranje grupnog identiteta pomoću nacionalizma, te ')
J. J. Rousseau, The Social Contract, Harmondsworth, Penguin books, 1 9 6 8 . , str. 1 8 6 .
18
Michael Freeden
za racionalne hibride kakvo je npr. ustavno domoljublje); plovljenjem kroz unutarnju disharmoniju (danas se smatra da je čista nepatvorena harmonija istodobno nemoguća i nepoželjna u ideologijama zasno vanima, kakve već jesu, na višestrukim internim konfiguracijama u kojima se disonantnost i konsonantnost stalno nadmeću za prevlast); te (re)osporavanjem i zaključivanjem značenja i argumenta (barem što se tiče ključnih koncepata) unutar različito ograničenih vremenskih i prostornih odsječaka. No razvoj konkretnih ideologija tijekom prošlog stoljeća ne može se obuhvatiti kroz slijed uzastopnih povijesnih stadija, budući da ve ćina prije spomenutih oblika i shvaćanja još postoji kao paralelan ili kumulativan fenomen. Ono što se iz postmoderne perspektive čini kao proces fragmentacije možda je, sa stajališta političkih ideja, zapravo proces diferencijacije. Ta diferencijacija blisko je povezana s usponom masovne politike i njezina pratitelja, masovnih medija, ali je također jednostavna refleksija na ulazak novih članova, često u neprivlačan krug modernosti. Afrički socijalizmi, indonezijska vođena demokracija i južnoamerička teologija oslobođenja primjeri su novih političkih ideologija iz 60-ih i 70-ih godina dvadesetog stoljeća koje su niknule nakon intenzivnijih veza trećeg i prvog svijeta, ili starog svijeta s novim, i oni opovrgavaju navodnu stagnaciju koja je spopala ideološko izražavanje. U Europi su pak, a u manjoj mjeri i SAD-u, novi socijalni pokreti epitomizirali sve veći odmak, koji su prvotno inicirali socijalisti, spram formiranja i širenja ideologije od političkog establishmenta. Konzervativizam, liberalizam, komunizam i fašizam pozorno su konstruirale i kontrolirale političke, kulturne i intelektualne elite. Sad je, pak, otvaranje, ako ne i ekstenzivna demokratizacija, mnogobrojnih grupnih diskurza omogućila novim snagama da se natječu za legitimizaciju javnog jezika i vrijednosti: ekologisti, feministi, nova ljevica, neofašisti. Za početak, prva tri od tih novih idejnih proizvoda stvorili su nezadovoljni intelektualci, ali su ih vrlo brzo preuzeli širi socijalni krugovi, ne kao puki konzumenti, nego kao oni koji oblikuju mnijenje, programski su poduzetnici i začetnici novih političkih poruka. Sudbina zelene ideologije u Njemačkoj je najpoznatiji slučaj, zasnovana
Sadržaj i m e t o d a p o l i t i č k i h i d e o l o g i j a
19
na različitim skupinama koje sve vuku u različitim smjerovima, a imaju izvorište u jednoj eklektičnoj bazi osnovnih vjerovanja.
8
Naposljetku je sve veća masovna politizacija ideologije prouzročila pad njezine artikuliranosti, jer njezina javna proizvodnja više nije bila monopol takozvane inteligencije, čiji su se mnogi članovi povukli u poluprivatne - krajnje specijalizirane i tehničke - političke jezike. Ona je također izazvala napuknuće na javnom licu ideologije, u nje zinim modusima ekspresije i labavom jedinstvu, što je bila posljedica centrifugalnog udaljavanja od pripadnosti obitelji velikih ideologija. I dok je s jedne strane stil masovnih medija konstruirao poruku, a ideološke suptilnosti se reducirale na pretjerano pojednostavljene i prema potrošačima orijentirane (ili prema potrošačima pokroviteljske) slogane, s druge su strane ideološki argumenti i njihove izvedene analize postajale sve kompleksnije. Intelektualni ideološki proizvođači - na pamet nam odmah padaju postmarksisti i rawlsovci - odmaknuli su se od prakse i jezika politike i upustili u privatne diskurze. Oni su odbacili borbu za javno značenje riječi i umjesto toga počeli težiti stjecanju legitimnosti svojih interpretacija profesionalnim priznanjem. Lutanja pojma "liberalan" u SAD-u bogato ilustriraju taj jaz između popularnih značenja i tehničkih formulacija intelektualnih elita. Uistinu, većina pripadnika takvih elita izgubila je povjerenje u vlastitu sposobnost da djeluje kao intelektualna prethodnica u samosvjesnijim i egalitarnijim demokratskim kulturama koje su se razvile proteklog stoljeća.
Najnoviji razvoj Danas nije neuobičajeno čuti da se liberalizam opisuje kao povijesni pobjednik a da se mnogo ne razmišlja ο varijanti liberalizma koja je navodno pobijedila, ο proširenom razočaranju industrijskim svijetom i troškovima liberalnog kapitalizma (što je staro-nova tema), ο drugim vrstama ideologija koje prevladavaju većim dijelom Azije ili haraju muslimanskim svijetom ili, neizbježno, ο kriterijima "pobjeđivanja" u ideološkom natjecanju. Nije li ta navodna pobjeda suprotna pojavi češkog "tačerizma" ili novih vrsta američkog konzervativizma te 8
Vidi G. Talshir, "Modular ideology: the implications of Green theory for a reconceptualization of ideology", journal of Political Ideologies, 1 9 9 8 . , Vol. 3., str. 1 6 9 . - 9 2 .
20
Michael Freeden
suvremenim nacionalizmima i feminizmima? J e r pobjednik mora stajati na pobjedničkom postolju, a ni jedan od njegovih protivnika još se nije srušio usred trke. Uistinu, trenutačno stanje natjecanja upućuje upravo na suprotno: da su ideologije, proteklog desetljeća otprilike, prošle kroz dezintegraciju ali i reformaciju. To zapažanje podupire razvoj snažnih (i povremeno ezoteričnih) teorijskih oruđa za analizu ideologije. Najistaknutiji među njima jesu postmodernizam i poststrukturalizam u čijem je središtu - barem što se tiče ideologije - proširenje marksi stičkog projekta ideološke kritike, ali bez onih ključnih elemenata marksističkog konceptualnog okvira koji omogućuju transcendiranje ideologije. Za mnoge istraživače tog uvjerenja, ideologija je moderni stički ostatak koji zahtijeva razotkrivanje kako bi se otkrile fikcije koje proizvodi socijalni poredak iskrojen po mjeri samoočuvanja ili, kako je to kod lakanovaca, radi prikrivanja praznine koja zjapi ispod egzi stencije takvog poretka 9 . Ona je sredstvo koje i dalje ima hegemonijsku funkciju artikuliranja značenja konstruirajući jedinstvo društva upravo iz njegova nepostojanja, iz njegovih antagonizama i izmještenosti 10 . To je postmarksističko shvaćanje ideologije u smislu da se neiskrivljena stvarnost više ne može otkriti jer možda i ne postoji. Tako ideologija zapravo nema ulogu iskrivljavanja stvarnosti, a svrha kritike ideologije nije pružiti istinu, nego istaknuti ono što je zapravo postalo efemernost i kontingencija kojima je nemoguće umaknuti i koje same preuzimaju odlike permanentnosti. To shvaćanje se mimoilazi s modernizmom jer se njegov pojam ideologije ne poziva na racionalnost, nego ideologiju smatra nečim što preživljava na prikrivanju socijalnog kaosa, a time i na netransparentnosti kao temelju društvenog poretka. Ta podvodna struja iracionalne neintencionalnosti sjedinjuje se, s vrlo različitog i znatno racionalnijeg polazišta, s hermeneutičkim inzistiranjem na višestrukosti značenja ugrađenih u jezičnim aktima i tekstovima. Prema toj školi, intencionalnost je nadvladana polisemijom misli i izraza, kako ih shvaćaju čitatelji i slušatelji. Jezik kojim se ideje izražavaju zahtijeva stalnu interpretaciju i reinterpretaciju kako bi smjestio promjenjive vremenske i prostorne perspektive. To 9
S. Žižek, "The spectre of ideology" u S. Žižek (ur) Mapping Ideology, London, Verso, 1 9 9 4 .
10
Ε. Laclau i C. Mouffe, Hegemony and Socialist Strategy, London, Verso, 1 9 S 5 .
Sadržaj i m e t o d a političkih ideologija
21
hermeneutičko shvaćanje ideologije kombinira identifikaciju empirij skih mišljenja-praksi s naglaskom na njihovoj potrošnji. Zbog stalne varijabilnosti u skupnoj potrošnji ideologija, uvodi se dinamizam koji osigurava kontinuiranu trajnost ideološkog života. Učinak postmodernističkih stajališta bio je ekspandiranje ideologije označitelja na pokrivanje mirijada tipova kulturnog ponašanja i praksi, a posljedično tome i njezino uklanjanje iz ekskluzivne političke sfere te istodobno - što je možda ista stvar - proširivanje sfere političkog tako da obuhvati jednu, u konačnici osuđenu na propast, borbu za kontrolu nad riječima i jezikom te njihovim značenjima. Odnos takvih analiza prema konkretnom svijetu političkih ideologija je tako višestruk: one ih ne osuđuju na beznačajnost (budući da su ideologije očito vitalne u tome da uspijevaju očuvati privid poretka, čak i utjehe, u fragmentiranom svijetu), nego na površnost, na ocaklinu jedne nedokučive stvarnosti, nužnu ali inherentno krhku. One također predstavljaju svijet političkih ideja kao nešto što je moguće rekonstituirati u beskonačnost, a time je i lišeno moralnog sidrišta: epska borba među velikim ideologijama sada je zamijenjena protočnošću efemernih ideoloških kombinacija, trajnim patchworkom jednog pokrivača koji vječito puca po svojim šavovima. Iznutra, ideologije su ponuđene kao strukturalno sumnjive, budući da je i sama struktura konstruirana kao artefakt, svjestan ili nesvjestan, a tradicije političkog mišljenja interpretiraju se kao kontingentna pomagala, slučajni povijesni kontinuumi. A kako se smatra da sve ideologije plešu na istu glazbu, njihove pojedinosti i razlike izlaze iz fokusa, umjesto da budu predmet temeljite analize koju inače politički teoretičari primijenjuju na potankosti i predmete svojih analiza. Premda su, dakle, ideologije shvaćene kao konfiguracije političke misli, ipak nije uvijek najkorisnija strategija nijekati ili zaobilaziti važnost ideologijske strukture. Problem je u tome što je nepotrebno odabirati između trajnog i slučajnog, ili između istinitog i simboličnog. Nijedna dihotomija ne može se održati sama po sebi. Ideologije konstruiraju prolazne, privremene i striktno ograničene konzistentnosti od fundamentalnijih, apstraktnijih i purističkih nekonzistencija. No prolazno se može držati na okupu u nizu kombinacija koje, premda nepermanentne, mogu biti dugotrajne. Vremensko nastaje zbog partikularnosti okolnosti, ali kulturne sile su u stanju reproducirati te partikularnosti u prostoru i u različitim društvima, stvarajući razaznatljive obrasce. A ograničeno
I
22
Michael Freeden
je jedna osobito zanimljiva lukavština. Za razliku od metodoloških i supstancijalnih aspiracija nekih političkih filozofa, ono otklanja pokušaj da ostvari medupovezane lance konzistetnosti od osnovnih postulata sve do perifernih zaključaka, tako da osnovne premise vode preko sekundarnih do tercijarnih u jednom logički besprijekornom sustavu. Umjesto toga, ideologije djeluju odričući se punog dometa internog rezoniranja na točki političke relevantnosti, točki koju zahtijeva po litička akcija i ono što je prijeko potrebno da bi se optimizirale, a ne maksimizirale, dane vrijednosti. Za ilustraciju, logička maksimizacija slobode je socijalno destruktivna; njezina ograničena optimizacija, ma kakav bio idejni kontekst, nužna je za njezino društveno ukroćivanje. S onu stranu točke optimizacije moguće je da leže konceptualna zbrkanost i neodržive kontradikcije, ali one su irelevantne za argument koji je pred nama. Teza ο esencijalnoj osporivosti sugerira da je ekstenzivna interna koherencija uvijek himerična. Ideologije nude jedino koherenciju koja ima vjerojatnost da će biti realizirana u praksi, jednu krnju i proizvedenu koherenciju, koja je upravo razlog zbog kojeg su one središnji proizvod političkog poprišta i tako vrijedan resurs za politiku. Oakeshott je zapazio tu funkciju "kraćenja" kao dio tehnike ideologije, ali za njega je to bila falsifikacija političke aktivnosti11. Nema potrebe zauzimati takvo sumorno shvaćanje ideologije kao ograničenog i artificijelnog sredstva. Svaki diskurz postaje inteligibilan tek pomoću "artificijelnih" provjera svog značenjskog potencijala. Ako se pojavi konstruirana ideološka harmonija sposobna za kulturalno preživljavanje, ona postaje bogatstvo u svakom društvu, povećavajući njegov komunikacijski kapacitet, ocrta vajući granice medu alternativnim ideološkim obrascima, i time nudeći ideološke izbore koji se klone poststrukturalističkog pristupa. Uistinu, kroz spoznaje hermeneutike moguće je fenomenu ideologije podariti stimulativnu funkciju uvođenja uvijek novog ideacijskog bogatstva i vitalnosti u političko mišljenje skupina i društava. Tako, ako su poznavanje i identifikacija fenomena refleksija ne samo novih činjenica na području nego i konceptualne senzitivnosti za koju smo dosad bili nepristupačni, kakvo je onda danas mjesto konkretnih ideologija? Prvo, otrežnjenje s državom (u domaćoj politici socijalnom državom, a u međunarodnoj je ta ista pojava vidljiva u usponu blizanač11
M. Oakeshott, Rationalism in Politics, Methuen & Co, London 1 9 6 2 . , str. 1 2 5 .
Sadržaj i m e t o d a p o l i t i č k i h i d e o l o g i j a
23
kih protivnika, ekologizma i globalnog kapitalizma) upućuje na moguće udaljavanje ideologija od nacionalnih država. To ni u kojem slučaju nije u suprotnosti s ponovnom pojavom nacionalizama i subnacionalizama raznih vrsta, koji su se pojavili da bi ponovno zatražili svoje mjesto u svijetu respektabilnih ideologija. Drugo, na teorijskoj razini, danas smo bolje ugođeni za opažanje različitosti između potpunih i tankih ideologija, od kojih prve još nude uobičajeni raspon takozvanih rješenja središnjih problema redistribucije, granice između javnog i privatnog, te statusa i dobara koji se stječu političkim članstvom; dok druge - sam nacionalizam je primjer - raskidaju sa širim ideacijskim programom, namjernim uklanjanjem i zamjenom koncepata. U drugom slučaju, njih često nalazimo kao dio neke druge, šire ideologije-domaćina, čije ideje i argumente one moraju posuđivati 12 . Treće, pomoću postmodernizma stekli smo osjećaj fragmentarnosti i neuhvatljive prirode političkih ideologija, a pomoću pojma esencijalne osporivosti navještaj ο tome kako se osporeni koncepti ideologijama rekonfiguriraju u nove, premda prolazne, cjeline. Ali u isto nam je vrijeme nemoguće zamisliti svijet bez političkih ideologija, s obzirom na teorije koje su nam trenutačno na raspolaganju. Sada smo konceptualno spremni za svijet ideologija u kojem su rekombinacije normalne i česte i u kojemu granice postoje zato da bi bile prijeđene. Nedavni pokret libertarijanizma, prerušen u "novu desnicu", koji se kreće amo-tamo između utvrđenih porodica liberalizma i konzervativizma, a da ne spominjemo njegove veze sa starijim verzijama anarhizma, ilustrira tu gipkost. Sama opsjednutost "novih laburista" modernizmom i milenarizmom upućivala je na njihovu ovisnost ο vremenskoj dimenziji, dok interne komponente njihove ideologije pokazuju hibridna svojstva koja potječu iz niza glavnih ideoloških obitelji 13 . Nove varijante i križanja postojali su oduvijek, ali danas imamo aparat za njihovo prepoznavanje kao važnih ideoloških permutacija, a ne devijantnih zastranjenja od stabilne ideološke obitelji. Je li to prijezira vrijedna fragmentacija ili poželjan pluralizam, već je i samo po sebi ideološko pitanje. U svakom slučaju, ideološki fenomeni koji su se pojavljivali prošlog desetljeća čine se sve krhkijima. Uistinu, implozija nekih od većih ideoloških obitelji 12
Za razliku između punih i tankih ideologija vidi M. Freeden, "Is nationalism a distinct ideolo gy?", Political Studies, 1998., vol. 46., str. 7 4 8 . - 6 J .
13
Vidi Μ. Freeden, "The ideology of New Labour", Political Quarterly, 1999., vol. 70., str 42.-51.
24
Michael Freeden
ne može isključiti neke buduće totalizirajuće konstrukte, premda se socijalna diferencijacija u društvu totalizama ne osjeća ugodno. Četvrto, sada shvaćamo da ideologije mogu poprimiti mnoge raz ličite kulturne forme, u književnosti, filmu, reklami i svakodnevnom govoru, pa je otud i naše shvaćanje dosega političkog mišljenja i njegove simbolizacije znatno velikodušnije nego u prošlosti. A od hermeneutike smo naučili da nova shvaćanja ne podrazumijevaju nužno i nove ideološke obitelji, nego nova dekodiranja tih obitelji, te da se obrasci argumentiranja mogu ponovno pojaviti u modificiranom, ali ne nužno i transformiranom obliku. Uistinu, stare forme ideologije, nasuprot nekim postmodernistima, ne samo da su nadmašene drugim oblicima slanja poruka, budući da će pitanja pravde, slobode, prava, političkih dužnosti i suvereniteta i dalje biti u središtu političke rasprave, barem u skoroj budućnosti, tako da politički moral još nije postao polje otvoreno svim prolaznicima. Ako se zadovoljimo karakterizacijom ideologije kao moći, reducirat ćemo je na samo jednu od njezinih komponenti i previdjeti njezinu ulogu u oblikovanju obrisa moralnosti. Isto tako ne možemo ni napustiti logiku i razum kao odlike ideološkog diskurza i komunikacije, istodobno kao sredstva uvjeravanja i kriterija za procjenu njegove valjanosti, koji pristaju kao ključni oblik političke misli. Ipak, moramo težiti izvan tih ograničenja, jer testovi logike i razumnosti ne uspijevaju izići na kraj s ideologijom kao sveprisutnim oblikom političkog argumenta i mišljenja-prakse koje je u stanju davati značenja, ili, pak, s multidimenzionalnošću njezinih sadržaja. Premda stoljeće koje je tek osvanulo možda neće više biti doba ideologija u Bracherovu doktrinarnom smislu riječi, ipak ono i dalje ostaje doba ideologija i nastavit će i biti takvo.
Liberalizam: d o m i n a c i j a uz p o m o ć filozofske konfuzije
25
2 Ideološka dominacija uz pomoć filozofske konfuzije L I B E R A L I Z A M U DVADESETOM S T O L J E Ć U
Gerald F. Gaus Iznenađujuće liberalno stoljeće Kad vrednujemo uspjeh liberalizma u ovom stoljeću, bilo bi dobro prisjetiti se ukratko liberalizma otprije stotinu godina. Na početku dvadesetog stoljeća, mnogi su se ozbiljni promatrači, i s lijevog i s desnog krila liberalizma, pribojavali da su njegovi dani odbrojani. Godine 1 8 9 1 . Herbert Spencer upozorio je da socijalisti i komunisti, koji odvode civilizaciju natrag u ropstvo, dovode u pitanje teško stečene liberalne slobode. 1 Prema L. T. Hobhouseu, devetnaesto je stoljeće bilo "doba liberalizma, ali je na kraju tog stoljeća sreća toga velikog pokreta spala na niske grane".
2
K o d k u ć e ili u inozemstvu, o n i koji zastupaju liberalne ideje doživ ljavaju b o l n e poraze. Ali to je najmanje važan razlog za zabrinutost. 1
Herbert Spencer, "From freedom to bondage", u Η. Spencer, The Man Versus the State, with Six Essays on Government, Society and Freedom, Indianapolis IN, Liberty Fund, 1 9 8 2 . , str. 487.-518.
2
L. T. Hobhouse, Liberalism, London, Williams and Norgate, 1 9 1 1 . , str. 2 1 4 .
26
Gerald F . G a u s
Premda su liberali poraženi, čini se da je j o š nešto puno gore snašlo liberalizam. Njegova vjera u sebe s a m o g k a o da se ohladila. Čini se da je obavio svoj posao. On je bio n e š t o p o p u t vjere koja se sada fosilizirala poput neke iščezle vrste; p o s t a o je fosil koji zauzima, štoviše, nezgodan položaj između dvaju vrlo aktivnih i energičnih mlinskih kamena - od kojih je gornji plutokratski imperijalizam, a donji
socijaldemokracija. 3
Pišući 1911. Hobhouse se nadao da bi revidirani liberalizam, koji je naučio nešto od socijalizma, ne samo mogao preživjeti nego i rasti zajedno s demokracijom, premda je također mislio kako je moguće da bi liberalizam mogao "postupno potonuti". 4 A izgledi liberalizma nisu se brzo popravljali. Pišući godine 1927. Guido de Ruggiero je analizirao "krizu liberalizma".5 Tijekom 30-ih godina naveliko se smatralo da je liberalizam pod opsadom fašizma zdesna, a socijalizma i komunizma s lijeva. 1935. John Dewey je zapazio da je liberalizam "već dugo naviknut na napade" zdesna, ali da su oni blagi u usporedbi s novim napadima slijeva. U mislima mnogih ljudi, rekao je Dewey, "liberalizam je propao između dvaju stolaca, tako da ga se smatra utočištem za one koji ne žele zauzeti čvrsto stajalište u trenutnim društvenim sukobima". 6 Dewey je također vidio "krizu liberalizma" i mislio je da liberalizam "tamni". 7 Uistinu, činilo se da je Dewey uvjeren da je socijalizam, a ne liberalizam, stvar budućnosti: "mi idemo u smjeru neke vrste socijalizma, nazovite ga kako hoćete, jer nije važno kako će se zvati kad se bude ostvario." 8 Godine 1958. jedan je komentator još mislio da su izgledi liberalizma loši: dok se, prema njegovu mišljenju, "na početku dvadesetog stoljeća budućnost liberalizma činila svijetlom", 30-e i 40-e značile su napad na liberalizam, dok je ruski komunizam bio najsnažniji i najneumoljiviji neprijatelj s kojim se liberalizam ikad suočio. 9 3
Ibui
4
Ibid, str. 2 2 6 .
5
Guido de Ruggiero, The History of European Liberalism, preveo R. G. Collingwood, Boston MA, Beacon Press, 1 9 5 9 . , dio II, poglavlje 6.
6
John Dewey, Liberalism and Social Action, New York, G. P. Putnam's Sons, 1 9 8 0 . [ 1 9 3 5 . ] , str. 1.-2.
7
Ibid, poglavlje 2., str. 9 0 .
8 9
John Dewey, Individualism, Oldand New, London, George Allen and Unwin, 1931., str. 111.-112. J. Sahvyn Schapiro, Liberalism: Its Meaning and History, Princeton NJ, D. Van Nostrand, 1958., str. 88.-9.
Liberalizam: d o m i n a c i j a uz p o m o ć filozofske konfuzije
27
U pogledu uznemirenosti - zapravo obeshrabrenosti - liberala u većem dijelu prve polovice dvadesetog stoljeća, razumljivo je da libe rali dolaskom novog stoljeća smatraju kako smiju slaviti. Dvadeseto stoljeće bilo je iznenađujuće liberalno stoljeće. Liberalizam je očito pobijedio socijalizam, suparnika koji je tako privlačio, ali i zabrinjavao Hobhousea i Deweya. Konsenzus ο nadmoći liberalnih ideja slobode i tržišta gotovo da je univerzalan. Uvelike je ono što se danas naziva "socijalizmom" neka vrsta liberalizma lijevog usmjerenja. Današnji demokratski socijalisti, zauzimajući se za velikodušnu socijalnu državu i zdrav demokratski život u okvirima bitno tržišnog društva zasnovanog na privatnom vlasništvu, puno su bliži novom liberalizmu Hobhousea i J. A. Hobsona nego li socijalizmu Karla Marxa, pa čak i G.D. H. Colea. Uistinu, liberalna misao je tako dominantna da mnogi socijalisti prihvaćaju neku verziju liberalne teorije socijalne pravde Johna Rawlsa. Razliku između "egalitarnih liberalnih" i socijalističkih teorija pravde često je nemoguće utvrditi. 10 Pobjeda liberalizma nad konzervativizmom nije tako jasna ni potpu na. Konzervativizam i dalje ostaje glavna alternativa liberalizmu, a neki su uvjerljivo tvrdili da su neke verzije klasičnog liberalizma, poput one F. A. Hayeka, i same pod dubokim utjecajem konzervativne misli. 11 Ipak, i konzervativna alternativa otišla je daleko u smjeru liberalizma: "plutokratski imperijalizam" više nije u igri, niti je to odbacivanje plu ralističkoga tržišnog društva. Noviji konzervativni kritičar liberalizma govori na izrazito liberalan način kad nas uvjerava da konzervativizam "ne pretpostavlja dogovor ο koncepcijama dobrog života." 12 Naravno da kritike liberalnog projekta - točnije projekata - ne samo da još postoje, nego gotovo da su odlika suvremene političke filozofije. Feministice, komunitaristi, zeleni i različiti "liberacionisti" pridružuju se konzervativcima, socijaldemokratima, kritičkim teoretičarima i masi drugih konstantno kritizirajući gotovo svaki oblik liberalne teorije i politike. Kao što je to ustvrdio Stephen Holmes, podcjenjivanje 10
Argumentiram u prilog ovoj tezi u mojoj knjizi Political Concepts and Political Theories, Boulder
11
Vidi Michael Freeden, Ideologies and Political Theory: A Conceptual Approach, Oxford, Cla
12
John Kekes, A Case for Conservatism, Ithaca NY, Cornell University Press, 1 9 9 8 . , str. 19.
CO, Westview Press, 2 0 0 0 . , poglavlje 8. rendon Press, 1 9 9 6 . , 7. poglavlje.
28
Gerald F. Gaus
liberalizma je trajna aktivnost u zapadnoj kulturi, koja i danas cvate. 13 No za razliku od početka prošlog stoljeća, na početku ovoga takve se kritike ne čine konačnim napadima na fosil koji je pregazila povijest, nego kao napadi na dominantnu političku doktrinu onih koji žele dovesti u pitanje njezinu nadmoć.
Nepostojanje napretka u liberalnoj teoriji dvadesetog stoljeća Moj cilj u ovom poglavlju nije slaviti očitu pobjedu liberalizma, ili čak izraziti olakšanje što je preživio u dvadesetom stoljeću i to u prilično dobroj formi, s obzirom na predviđanja otprije stotinu godina. Upravo suprotno. Želim upozoriti da, ma koji razlog za slavlje liberali mogu izvesti iz svojih političkih pobjeda nad tradicionalnim suparnicima, u jednom važnom pogledu dvadeseto je stoljeće bilo razočaravaj uče za liberalnu teoriju. Pišući usred velike depresije, Dewey je zabilježio da su "liberali podijeljeni u pogledima i djelovanju... i to je gotovo općepoznato." 1 4 U prvom dijelu stoljeća liberalizam je bio razjedinjen što se tiče mnogih fundamentalnih pitanja: bio je podijeljen na nepo kolebljive zagovornike privatnog vlasništva i na one koji su bili voljni prihvatiti neki oblik socijalizma, na individualiste i kolektiviste, na one koji su htjeli planirati društvo i one koji su inzistirali na nemogućnosti socijalnog planiranja. Dewey se nadao da će se te podjele prevladati, i da će se pojaviti "ponovno rođeni liberalizam" koji će karakterizirati "organizirano jedinstvo djelovanja postignuto konsenzusom vjerova nja." 1 5 No takva ujedinjena liberalna teorija nije se pojavila. Razdori koji su obilježavali liberalizam na kraju devetnaestog stoljeća zapravo ga progone i danas. U ovom ogledu želio bih, kao prvo, potpunije objasniti i obraniti tu kontroverznu tvrdnju - prema kojoj liberalna teorija u mnogo čemu nije znatnije napredovala tijekom stoljeća koje je netom završilo. Do pustite mi naglasiti da nemam namjeru umanjivati važnost i inovativne 13
Stephen Holmes, The Anatomy of Antiliberalism, Cambridge MA, Harvard University Press, 1993., p. xi.
14
Dewey, Liberalism and Social Action, str. 9 1 .
15
Ibid.
Liberalizam: d o m i n a c i j a uz p o m o ć filozofske konfuzije
29
doprinose liberalizmu mislilaca poput Τ. H. Greena, Hobhousea, Bernarda Bosanqueta, Deweya, Hayeka, Rawlsa, Roberta Nozicka i Isaiaha Berlina. Moja poenta je da unatoč izdašnosti liberalnog teoretiziranja prošlog stoljeća, današnji liberalizam karakteriziraju u biti iste antinomije ili napetosti koje su ga obilježavale i na kraju devetnaestog stoljeća. Rascijep između individualista i komunitarista, prava i općeg blagostanja, racionalista i antiracionalista, socijalnih evolucionista i konstruktivista, nisu ni više ni manje odlika današnjeg liberalizma, nego što su to bili na njegovu početku. Kao politička teorija liberalizam je napustio prošlo stoljeće na gotovo jednak način na koji je u njega kročio - nesposoban riješiti trajne napetosti između suparničkih formulacija. I dok smo bili svjedocima novih i sofisticiranih izraza tih formulacija, rasprava se nije znatnije pokrenula naprijed. Nakon što pokušam potkrijepiti tu tvrdnju, u zadnjem dijelu ogleda okrenut ću se analizama važnosti liberalizma, ili nepostojanju te važnosti, i tome što bi nam to moglo reći ο prirodi liberalizma i političke teorije.
Tri trajne antinomije liberalizma16 Individualizam protiv kolektivizma Tijekom prošlog stoljeća, liberalizam su mučile kontroverze između, s jedne strane, onih koje se široko identificira kao "individualiste" i, s druge strane, "kolektivista", "komunitarista" ili "organicista". Te neodređene i sumarne oznake primjenjivale su se na mnoge rasprave. Ovdje ću se usredotočiti na kontroverze koje se tiču (1) prirode društva; (2) prirode jastva; i (3) relativne težine prava i zahtjeva pojedinca ili društva. Priroda društva Liberalizam se često povezuje s individualističkim analizama druš tva. Shvaćanje Jeremyja Benthama dobro je poznato: "zajednica je fiktivno tijelo, sastavljeno od pojedinačnih osoba koje se smatraju 16
Ovdje se nadovezujem na Edwarda Shilsa, "The antinomies of liberalism", u Zbigniew Brzezinski et al. (ur), The Relevance of Liberalism, Boulder, CO, Westview Press, 1 9 7 8 . , str. 1 3 5 . - 2 0 0 .
30
Gerald F . Gaus
tako konstitutivnima kao da su njegovi dijelovi".
17
Za individualista,
kakav je bio Bentham, "zajednica" je naprosto ime kojim se koristimo kako bismo opisali djelovanja, odlike i interakcije pojedinaca koji su jedino stvarni. Društvene osobine se na kraju mogu sresti na stvarne, individualne, osobine. Spencer se s time slagao: "osobine mase ovise ο atributima njezinih sastavnih dijelova."
18
U posljednjim godinama
devetnaestog stoljeća to individualističko shvaćanje je sve više postajalo metom napada, osobito onih koji su bili pod utjecajem idealističke filozofije. D. G. Ritchie, kritizirajući Spencerovu filozofiju 1891., eksplicite je odbacio ideju da je društvo jednostavno "hrpa" pojedinaca, naglašavajući da je ono sličnije organizmu, sa složenim unutarnjim životom.
19
Ova antiindividualistička koncepcija društva dosegnula je
svoj najčišći oblik u Bosanquetovu liberalizmu. "Promatramo li moje jedinstvo sa samim sobom u različita vremena kao poseban slučaj", pisao je Bosanquet, "otkrit ćemo da je vrlo teško utvrditi različitost između načela jedinstva onoga što nazivamo jednim umom, i onog svih "umova" koji ulaze u jedinstveno društveno iskustvo."20 Jedinstvo pojedinca se, u načelu, nimalo ne razlikuje od jedinstva pojedinaca koje čini društveni um. Uistinu, prema Bosanquetovu idealizmu, ono što je koherentnije i potpunije jest stvarnije, a time je i društvo, stoga što je potpunije i koherentnije od bilo kojeg pojedinaca, stvarnije od osoba koje ga tvore. 21 Liberali poput Hobhousea i Deweya odbijali su 17
Jeremy Bentham, Introduction to the Principles of Morals and Legislation, ur. J. H. Burns i Η. L. A. Hart, London Athlone Press, 1 9 7 0 . , poglavlje 1., dio 4. Usporedi J. S. Mill, A System of Logic: Ratiocinative and Inductive: "Ljudi u društvu nemaju osobina do onih koje se mogu izvesti, i koje se mogu ponovno razriješiti u zakonima prirode pojedinih ljudi." The Collected Works of John Stuart Mill, ur. J. M. Robson, Toronto, University of Toronto Press, 1 9 6 3 . , vol VOL, str 8 7 9 .
18
Herbert Spencer, Social Statics, New York, Robert Schalkenback Foundation, 1 9 9 5 . [ 1 8 5 1 . ] , str. 1. Vidi i njegovo djelo First Principles, London, Williams and Norgate, 1 8 6 2 . , poglavlje 10., ulomak 85.
19
D. G. Ritchie, The Principles of State Interference: Four Essays on the Political Philosophy of Herbert Spencer, ] . S. Mill and Τ. H. Green, London, George Allen and Unwin, 1902., str. 13. Ovo shvaćanje je bliže Spenceru no što se to čini na prvi pogled. Spencer je kritizirao Benthama jer nije dovoljno cijenio "složenost društvenog organizma", premda je Spencerovo shvaćanje društvenog organizma bilo izrazito individualističko: Spencer, Social Statics, str. 12.
20
Bernard Bosanquet, The Philosophical Theory of the State and Related Essays, ur. Gerald F. Gaus i William Sweet, Indianapolis IN, St Autustine Press, 2 0 0 1 . , str. 1 7 5 .
21
Vidi Gerald F. Gaus, "Green, Bosanquet and the philosophy of coherence", u c. L. Ten (ur.), The Routledge History of Philosophy, vol. 7., The Ninetenth Century, glavni urednici S. G. Shanker i G. H. R. Parkinson, London, Routledge, 1994., str. 4 0 8 . - 3 6 .
Liberalizam: d o m i n a c i j a uz p o m o ć filozofske konfuzije
31
prihvatiti takvo radikalno kolektivističko shvaćanje22, ali su i odbacivali radikalni individualizam Benthama i Spencera. 2 ' Tijekom većeg dijela prve polovice dvadesetog stoljeća "organske" analize društva prevla davale su u liberalnoj teoriji, uključujući i veći dio ekonomije. A. F. Mummery i J. A. Hobson inzistirali su na tome da je "shvaćanje prema kojem zajednica ne znači ništa više od zbroja individualnih jedinki, te da se interes društva može postići zbrajanjem interesa individualnih članova, uzrokovalo je teške pogreške u ekonomiji i u drugim gra nama sociologije." 2 4 Čak je i John Maynard Keynes, u svojoj kritici laissez-faire individualizma isticao važnost "organiziranog društva kao cjeline." 2 5 Unatoč dominaciji kolektivističke analize društva u liberalizmu ranog dvadesetog stoljeća, individualistički su pogledi opstali. Tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata oni su doveli u pitanje, a čini se i na neko vrijeme zasjenili, kolektivističke prikaze. Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji Karla Poppera predstavljalo je potkrijepljenu kritiku hegelovske i marksističke teorije te njihova kolektivističkog i historicističkog, a za Poppera inherentno neliberalnog, razumijevanja društva.26 Ponovno pojavljivanje ekonomske analize u liberalnoj teoriji istaknulo je u prvi plan temeljit metodološki individualizam. Pišući početkom 60-ih godina, James Buchanan i Gordon Tullock nepopustljivo su branili "individualistički postulat" nasuprot svim oblicima "organicizma". O r g a n s k a država ima postojanje, vrijednosne o b r a s c e i motivaciju nezavisne od individualnih ljudi, njezinih č l a n o v a . Uistinu, sam po jam "individualnog" ima malo mjesta u istinski organskoj koncepciji: p o j e d i n a č n i čovjek postaje i n t e g r a l n i m dijelom većeg i smislenijeg organizma... 22
Vidi L. T. Hobhouse, The Metaphysical Theory of the State, London, Allen & Unwin, 1926., str. 61 ff; John Dewey, "Time and individuality", u John Dewey: The Essential Writings, ur. David Sidorsky, New York, Harper and Row, 1 9 7 7 . , str. 137.
23
Ο Hobhouseu, vidi Michael Freeden, The New Liberalism: An Ideology of Social Reform, Oxford, Clarendon Press, 1 9 7 8 . ; ο Deweyu, vidi Alfonso J . Damico, Individuality and Community: The Social and Political Thought of John Dewey, Gainesville FL, University Press of Florida, 1978.
24
A. F. Mummery i J. A. Hobson, The Phisiology of Industry, New York, Kelly and Millman,
25
John Maynard Keynes, "The end of laissez faire", u njegovim Essays in Persuasion, London,
26
Karl Popper, The Open Society and its Enemies, vol. 2., London, Routledge, 1 9 4 5 .
1956., str. 1 0 6 . Macmillan, 1 9 7 2 . , str. 2 7 5 .
32
Gerald F . Gaus
Ovaj pristup ili teorija k o l e k t i v n o s t i . . . je ipak u b i t n o m suprot stavljen zapadnoj filozofskoj tradiciji u k o j o j je čovjek pojedinac primarni f i l o z o f s k i e n t i t e t . 2 7
Buchanan i Tullock nastavili su dokazivati da "nakon što odbaci mo organsku koncepciju države, ostajemo s čisto individualističkom koncepcijom kolektivnosti." Ljudi jedini stvarno odlučuju i odabiru, a njihove preferencije determiniraju i javno i privatno djelovanje.28 Ponovno rođeni individualizam liberalizma s kraja dvadesetog stoljeća bio je blisko povezan s uvođenjem Hobbesa kao člana liberalnog panteona. Hobbesov neumoljivo individualistički prikaz društva, i način na koji je njegova analiza prirodnog stanja dopuštala modeliranje u teoriji igara, dovodio je do krajnje individualističke, formalne analize liberalne države i liberalnog morala. 29 Priroda
jastva
Naravno, kao što je dobro poznato, posljednjih smo godina doživjeli obnovljeno zanimanje za kolektivističku analizu liberalnog društva - premda je pojam "kolektivistički" napušten u prilog "komunitarni". Amy Gutman je 1985. zapazila da "smo svjedoci povratka komunitarne kritike liberalne političke teorije. Poput kritičara iz 60-ih godina, i oni iz 80-ih optužuju liberalizam jer je pogrešno i nepopravljivo individualističan." 30 Počevši s poznatom kritikom Rawlsa Michaela Sandela, mnogi su kritičari optužili liberalizam da se zasniva na apstraktnoj koncepciji individualnog jastva kao čistog odabirača (chooser), čija su opredjeljenja, vrijednosti i preokupacije u posjedu jastva, ali ga ne konstituiraju.31 Premda je, sada već poznata, da ne kažemo ozloglašena 27
James M. Buchanan i Gordon Tullock, The Calculus of Consent: Logical foundations of Con stitutional Democracy, Ann Arbor MI, The University of Michigan Press, 1 9 6 5 . , str. 1 1 . - 1 2 .
28
Ibid, str. 1 3 . i vi.
29
Sam Buchanan razvija hobbesovski individualistički liberalizam u The Limits of Liberty: Between Anarchy and Leviathan, Chicago, University of Chicago Press, 1 9 7 5 . Djelo Jean Hampton Hobbes and the Social Contract Tradition, Cambridge, Cambridge University Press, 1 9 8 6 . , bilo je također utjecajno u tom pogledu, kao i Hobbesian Moral and Political Theory, Princeton NJ, Princeton University Press, 1986., Gregoryja S. Kavke. Za kritičku evaluaciju vidi Jody S. Kraus, The Limits of Hobbesian Contractarianism, Cambridge, Cambridge University Press,
1993.
30
Amy Gutmann, "Communitarian critics of liberalism", Philosophy and Public Affairs, Vol. 14., str. 3 0 8 .
1985.,
31
Vidi Michael Sandel, Liberalism and the Limits of Justice, Cambridge, Cambridge University Press, 1 9 8 2 .
Liberalizam: d o m i n a c i j a uz p o m o ć filozofske konfuzije
33
rasprava "liberalno-komunitarno" na kraju uključila i dalekosežne moralne, političke i sociološke rasprave ο prirodi zajednica te ο pravima i odgovornostima njihovih pripadnika,
32
u samom srcu rasprave bila
su suprotstavljena različita shvaćanja jastva. Za Sandela je pogreška u srži Rawlsova liberalizma bila njegova neprihvatljivo apstraktna teorija jastva, čistog autonomnog odabirača. Rawls, optuživao je, u konačnici pretpostavlja da ima smisla identificirati nas s čistom sposobnošću odabira i da takvi čisti odabirači mogu odbaciti bilo koju ili sve svoje vezanosti i vrijednosti, a svejedno zadržati vlastit identitet. Will Kymlicka, u duhu ovih novih komunitarista, pokušao je ponovno uvesti u liberalnu teoriju elemente Greenova, Hobhouseova i Deweyeva "novog liberalizma", opet tvrdeći da su ključne liberalne vrijednosti konzistentne i uistinu tek mogu cvasti u zajednicama koje karakterizira kulturno zajedništvo: "pripadnost kulturnoj strukturi omogućuje individualnu slobodu, koja omogućuje smislen izbor kako živjeti vlastiti život." 33 Tijekom 90-ih razni su liberali pokušavali pokazati kako liberalizam može konzistentno zagovarati teoriju jastva koja nalazi prostor za pripadnost kulturi i drugim ne-odabranim vezanostima i obvezama, koji barem djelomice tvore jastvo. Dobar dio liberalne teorije počeo se usredotočivati na pitanje ο tome kako možemo biti društvena stvore nja, pripadnici kultura, odgajani u različitim tradicijama, a istodobno autonomni odabirači koji se koriste slobodom kako bi konstruirali vlastiti život.
34
Guttman je mislio da ovaj novi val komunitarne kritike liberalnog individualizma nije "puko ponavljanje stare kritike. Dok su stariji kritičari bili nadahnuti Marxom, noviji su inspirirani Aristotelom i Hegelom." 3 5 Pod "starijima" je Gutmann imao na umu kritičare s "nove ljevice" iz 60-ih godina. Pobliže ispitivanje otkriva da se u prošlom stoljeću liberalna teorija neprestance borila s problemima koje su iznijele Hegelova i Aristotelova filozofija: u mnogim slučajevima prije su liberalne teorije bile znatno sofisticiranije u tom pogledu, od 32
Ovaj aspekt "komunitarijanske kritike" je evidentniji u Robert Ν. Bellah, Richard Madsen, William Μ. Sullivan, Ann Swidler i Steven M. Tipton, Habits of the Heart: Individualism and Commitment in American Life, Berkeley CA, University of California Press, 1 9 8 5 .
33
Will Kymlicka, Liberalism, Community and Culture, Oxford, Clarendon Press, 1991., str. 2 0 8 .
34
Najsofisticiraniji noviji pokušaj je S. 1. Benn, A Theory of Freedom, Cambridge, Cambridge University Press, 1 9 8 8 .
35
Gutmann, "Communitarian critics of liberalism", str. 3 0 8 .
34
Gerald F. G a u s
novijih formulacija.36 Početna točka Greenova idealizma bila je kritika asocijacionističkih teorija jastva koje su zagovarali individualistički liberali devetnaestog stoljeća poput Benthama i Johna Stuarta Milla: umjesto da "jastvo" smatra apstraktnim čistim egom - za što Sandel optužuje Rawlsa - Green je tvrdio da sve te teorije inspirirane Humeom uopće nemaju stvarnog objašnjenja jastva. Oni su pokušavali analizirati jastvo jednostavno kao niz želja, osjećaja ili misli povezanih zakonima asocijacije (poput sličnosti, kontinuiteta i tako dalje). Premda, tvrdio je Green, jastvo nije "nešto odvojeno od osjećaja, želja i misli", njega ne treba s njima poistovjećivati - ono je "to što ih ujedinjuje". 37 Može se činiti kao da Green zagovara takozvani "čisti ego" ali, dopunjujući se na Aristotela, i posebice Hegela, Green naglašava da je jastvo također sustav sadržaja. Kao što će poslije naglasiti Bosanquet, jastvo je sustav organiziranog sadržaja; on pretpostavlja i sadržaje - tvorbena opre djeljenja, vrijednosti, vjerovanja i tako dalje - te sposobnost njihova organiziranja.38 No, kako se ova dva aspekta jastva - supstancijalna opredjeljenja i organizirajući ego - kombiniraju, zbunjivalo je liberale cijelo dvadeseto stoljeće. Prava i zahtjevi pojedinca i društva Trajna rasprava između individualista i kolektivista ο jastvu i društvu bila je tako tvrdokorna ne samo zato što je uključivala tako složena filozofska pitanja, nego i zato što se smatrala relevantnom za određiva nje relativnih težina moralnih zahtjeva pojedinaca i društva. Svakako, Buchanan i Tullock su se pobrinuli da se njihove individualističke analize društva razlikuju od "individualizma" - "organizacijske norme koja pretpostavlja eksplicitno prihvaćanje određenih vrijednosnih 39 kriterija". No, unatoč njihovu pokušaju da svoju analizu oslobode takvih vrijednosnih opredjeljenja, čini se nespornim da teorija kon36
Ο relevantnosti liberalnih teorija s početka dvadesetog stoljeća za suvremene "komunirarijanske kritike" vidi Alan Ryan, "The Liberal community" u John W. Chapman i Ian Shapiro (ur), NOMOS X X X V : Democratic Community, New York, New York University Press, 1 9 9 3 . , str. 9 1 . - 1 1 4 . ; Avital Simhony i David Weinstein (ur) The New Liberals, Cambridge, Cambridge University Press, u tisku.
37
Vidi Τ. Η. Green, Prolegomena to Ethics, ur. A. C. Bradley, Oxford, Clarendon Press, 1890., str. 104.: Works of Thomas Hill Green, ur. R. L. Nettleship, London: Longmans, 1 8 9 3 . , Vol L, str. 339.-41. Za potpuniju analizu Greenovih i Bosanquetovih teorija jastva, vidi moj članak "Green, Bosanquet and the philosophy of coherence", str. 4 1 4 . - 1 6 .
38
Vidi naročito Bosanquetovu Psychology of the Moral Self, London Macmillan, 1 9 0 4 .
39
Buchanan and Tullock, The Calculus of Consent, str. vii
Liberalizam: dominacija uz p o m o ć filozofske konfuzije
35
stitucionalne demokracije, koja proizlazi iz njihova rada, predstavlja snažnu obranu individualnih prava nasuprot kolektivnom odlučivanju. To slijedi tradiciju liberalnog individualizma; Spencer je, primjerice, smatrao da je njegova individualistička analiza društva povezana sa snažnom obranom individualnih moralnih prava. Svaki društveni f e n o m e n m o r a i m a t i svoje p o d r i j e t l o u n e k o m posjedu p o j e d i n c a . I baš k a o što privlačenja i afiniteti, latentni u odvojenim atomima, postaju vidljivi tek kad se ti atomi približe, tako i sile koje spavaju u izoliranim ljudima postaju aktivne sučeljavanjem s bližnjima. O v o r a z m a t r a n j e . . . upućuje na put k o j i m m o r a m o ići u našoj potrazi za p r a v o m s o c i j a l n o m filozofijom. O n o upozorava na to da ideja m o r a l n o g zakona društva, p o p u t njegovih drugih zakona, ima svoje podrijetlo u atributu ljudskog bića. O n a nas upozorava da ne prihvatimo bilo koju fundamentalnu doktrinu koja se, p o p u t o n e ο "najvećoj sreći najvećeg broja ljudi" ne može izraziti a da se ne pretpostavi n e k o stanje agregacije. S druge strane, o n a upućuje na to da se prvo n a č e l o k o d a za ispravno upravljanje čovječanstvom u njegovu stanju mnoštva, m o ž e otkriti u čovječanstvu u njegovu stanju jedinstva, da m o r a l n e sile ο k o j i m a ovisi društvena ravnoteža postoje u društvenom a t o m u - č o v j e k u . 4 0
Tako za Spencera "u čovjeku postoji ono što bismo mogli nazvati instinktom za osobna prava - osjećaj koji ga vodi da zahtijeva onoliko velik udio u prirodnim privilegijama koliko traže i drugi.
41
Naravno da nisu samo liberalni individualisti uočili vezu izme đu svoje analize jastava-u-društvu i morala. Bosanquetov idealizam i organska koncepcija društva navela ga je da bude kritičan spram "moralnog individualizma" onog što je shvaćao kao "materijalistički ili epikurejski svjetonazor" - i da umjesto toga daje prednost "moralnom socijalizmu" - "koje čini društvo moralnom biti pojedinca." 4 2 Ipak, premda su liberalni politički teoretičari svih usmjerenja pretpostavljali da (a)individualistički (ili kolektivistički) prikazi društva i jastva na neki način podupiru (b) individualistički (ili kolektivistički) moral, priroda 40
Spencer, Social Statics, str. 18.
41 Ibid, str. 87. 42 Vidi Bosanquet, "The antithesis between individualism and socialism philosophically considered", u The Philosophical Theory of the State and Related Essays, str. 3 2 4 . - 4 6 .
36
Gerald F . Gaus
veze medu njima je često nejasna, i sve samo ne sigurna. Prisjetimo se da je Spencer odbacio benthamovski utilitarizam baš zbog toga što načelo kakvo je "najveća sreća najvećeg broja ljudi" inherentno pretpostavlja "stanje agregacije". Klasični utilitarizam je stoga bio mo ralno kolektivističan unatoč Benthamovu radikalno individualističkom shvaćanju društva. Tu optužbu su, naravno, usmjerili kasniji moralni individualisti koji su, primjerice, tvrdili da utilitarno moralno gledište shvaća društvo kao "neku vrstu jedinstvene divovske osobe". 4 3 Povijest liberalne teorije dvadesetog stoljeća imala bi mnogo toga za reći ο različitim obranama moralnog individualizma, kritikama više kolektivno ili komunalno usmjerenih liberala te ο pokušajima da se to dvoje pomiri. Green i Hobhouse možda su najvažniji od pomiritelja; prema njima, zajedničko dobro nužno uključuje i dobro za pojedince. Green je pisao: Jastvo kojim čovjek ostvaruje svoje ispunjenje, nije apstraktno ili prazno jastvo. To je jastvo zahvaćeno višestrukim interesima, medu kojima je i interes za druge osobe. O v o nisu s a m o interesi koji ovise ο drugim o s o b a m a k a k o bi bili zadovoljeni, n e g o interesi za d o b r o tih drugih osoba, interesi koji ne mogu biti zadovoljni bez svijesti da su i te druge o s o b e zadovoljne. Čovjek ne m o ž e zamisliti sebe u boljem stanju, ili na putu p r e m a boljem stanju, a da ne zamisli druge, ne s a m o k a o sredstva za postizanje tog boljeg stanja n e g o kako dijele to stanje s njim." 4 ' 1
Tako Green daje analizu prava za koju se, premda je usmjerena na stvaranje uvjeta za razvoj osobnosti, također može reći da proizlazi iz zajedničkog dobra. Reći da je "pravo moć koju se zahtijeva i prepoznaje kao onu koja pridonosi zajedničkom dobru" 43 ne znači nijekati da je ono ključno za pojedinčev razvoj, nego skrenuti pozornost na to da je "savršenstvo ljudskog karaktera" i "savršenstvo društva". 46 Pokušaj Greena i njegovih sljedbenika da pomire moralni individualizam s 43 44 45 46
John W. Chapman, "Justice and fairness", u Carl J. Friedrich i John W. Chapman (ur) NOMOS VI: Justice, New York, Atherton, 1 9 6 4 . , str. 153. Green, Prolegomena to Ethics, str. 2 1 0 . Za Hobhousea, vidi njegovo djelo The Rational Good, London, Watts, 1 9 4 7 . [ 1 9 2 1 . ] . Τ. H. Green, Lectures on the Principles of Political Obligation and Other Writings, ur. Paul Harris i John Morrow, Cambridge, Cambridge University Press, 1 9 8 6 . , str. 7 9 . Green, Prolegomena to Ethics, str. 4 2 9 .
Liberalizam: d o m i n a c i j a uz p o m o ć filozofske konfuzije
37
moralnošću kolektivnog dobra, premda je bio neko vrijeme dominan tan u Velikoj Britaniji, ustuknuo je u posljednjem dijelu dvadesetog stoljeća pred obnovljenom, dapače sve intenzivnijom, svađom između zastupnika individualnih prava i onih koji su inzistirali da se liberalizam može utemeljiti jedino na pozivima na kolektivno dobro. Konstruktivizam protiv antikonstruktivizma Liberalizam je u svojoj srži vjeran racionalnosti. "Sve što čovjek jest i što ga uzdiže iznad životinja", rekao je Ludwig von Mises, "on duguje svom razumu. Zašto bi se lišio uporabe razuma... u društvenoj politici i prepustio se neodređenim i mračnim osjećajima i impulsima?" 4 7 Kao što je Holmes upozorio, kritičari liberalizam često povezuju s "hiperracionalizmom". Tako Holmes piše: Kaže se da racionalisti vjeruju da je ljudski razum dovoljno m o ć a n da bi konstruirao izvediv nacrt najboljeg društvenog p o r e t k a i da se ljudi r a c i o n a l n i m a r g u m e n t i m a m o g u navesti da prihvate taj nacrt. Kritičari takvog hiperracionalizma tvrde da je razum preslab za takvu zadaću, s o b z i r o m na složenosti društvenog života. 4 8
Kako je Holmes uočava, liberali nisu sljedbenici hiperracionalizma. Liberalizam, premda se oslanja ο prosvjetiteljsku vjeru u razum, jest također pod utjecajem skepticizma glede - ili je barem oprezan prema - moći ljudskog razuma.
49
Von Mises ne samo da je isticao važnost
vođenja razumom nego je skrenuo našu pozornost na njegova ograni čenja: "naše moći razumijevanja su ograničene. Ne možemo se nadati da ćemo ikad otkriti konačne i najdublje tajne univerzuma." 50 Uistinu, Popperovo Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji nije jednostavno kritika kolektivizma, nego i kritika krajnje racionalističkih filozofija, među ostalim, Platona i Marxa. Premda je liberalizam svakako puno 47
Ludwig von Mises, Liberalism in the Classical Tradition, San Francisco, Cobden Press, 1 9 8 5 . , str. 7.
48 49
Holmes, The Anatomy of Antiliberalism, str. 2 4 7 . Ovaj aspekt liberalne tradicije je naglašen kod D. Manninga, Liberalism, London, Dent, 1 9 7 6 . , str. 4 3 . - 5 0 . Cf. J. Roland Pennock, Liberal Democracy: Its Merits and Prospects, New York, Rinehart and Co., 1950., str. 24.-32.
50
Von Mises, Liberalism in the Classical Tradition, str. 7.
38
Gerald F . G a u s
racionalističniji od konzervativizma,51 on uvelike zaostaje za gotovo potpunim hiperracionalizmom mnogih socijalizama. Riječima jednog suvremenog socijalista, Ljudska rasa, smatra racionalizam, sada je odrasla i naposljetku se oslobodila od starodrevnog j a r m a neznanja i praznovjerja. Posje dujemo " z n a n o s t " , racionalno, sređeno znanje ο zakonima prirode: m o ž e m o progresivno domestificirati, oblikovati prirodu tako da služi našim svrhama, i m o ž e m o primijeniti ovo znanje na ljudsko društvo. Budući da u nama sreću izaziva prvenstveno materijalno bogatstvo (predmeti stečeni p r o c e s o m potčinjavanja p r i r o d e ) , m o ž e m o or ganizirati naše živote, naše o d n o s e , tako da osiguramo maksimum t e h n i č k e , e k o n o m s k e i administrativne učinkovitosti u svim našim društvenim aktivnostima. Racionalistička kritika kapitalizma, stoga, osuđuje većinu kaosa i gubitaka koji su dio kapitalističke proizvodnje, te njegovo k o n t i n u i r a n o ustoličavanje neznanja i praznovjerja... Socijalizam, racionalna organizacija društva... je o č i t o kruna vri jednosti i aspiracija prosvjetiteljstva: njemu treba samo zdrav razum i prava vrsta obrazovanja da ga ljudi prihvate i djeluju u smjeru njegova
ostvarenja. 5 2
Malo je liberala bilo toliko uvjereno u sposobnost razuma ne samo da shvaća nego i da oblikuje i kontrolira prirodu i društvo u skladu s ljudskim planovima. Dewey, za kojeg smo vidjeli da je vjerovao kako nas očekuje neka vrsta socijalizma, došao je najbliže što liberal može tom ekstremnom racionalizmu. Njegov poziv na "socijalnu kontrolu ekonomskih sila" bio je primjer duboke vjere u sposobnost ljudske inteligencije da dođe do izvedivih socijalnih i ekonomskih planova. 53 Deweyu i njegovim pragmatičnim sljedbenicima u Americi bilo je dosta "priručnih improvizacija kako bi se izašlo na kraj s izvanrednim situacijama". 54 Obaviještenost i eksperimentalna kontrola bili su nužni. U istom stilu je pisao i Keynes da će "prijelaz iz ekonomske anarhije u režim koji ima za cilj kontrolu i upravljanje ekonomskim silama u interesu socijalne pravde i stabilnosti, biti prepun izvanrednih tehničkih 51
Vidi Michael Oakeshott, Rationalism in Politics, prošireno izdanje, Indianapolis MI, liberty Press, 1991., str. 5.-42. Za izvrstan sažetak Oakeshottova antiracionalizma vidi Kirk F. Koerner, Liberalism and its Critics, London, Croom Helm, 1985., str. 2 7 2 .
52
R. N. Berki, Socialism, London, Dent, 1975., str. 27.-8.
53
Dewey, Liberalism and Social Action, str. 87. ff.
54 Ibid, str. 87.
39
Liberalizam: d o m i n a c i j a uz p o m o ć filozofske konfuzije
i političkih teškoća. Ipak sugeriram da je prava svrha Novog liberalizma tražiti njihovo rješenje." 55 Svakako, današnji su liberali napustili vjeru u svjesnu i relativno temeljitu kontrolu ekonomije, koja je 30-ih godina dvadesetog stoljeća "posvuda stjecala priznanje" 5 6 . To je možda bio glavni napredak u liberalnoj političkoj teoriji u prošlom stoljeću: sav liberalizam je danas tržišni liberalizam. Ipak, liberalizam se još koleba između pristupa koji je jedna verzija socijalističkog racionalizma i antiracionalizma koji ga gura bliže konzervativizmu. Tijekom prošlog stoljeća liberali su branili dva suprotstavljena shvaćanja prirode liberalnog poretka - jedan je isticao spontani, neplanirani poredak tržišnog društva, a drugi je naglašavao ključnu ulogu namjernog, promišljenog nacrta. Prvi je bio od fundamentalne važnosti za klasični liberalizam. Kako je zapazio i Lord Robbins: B i t klasičnog liberalizma je vjerovanje da ć e , u p o g o d n o m sustavu o p ć i h pravila i institucija, n a s t a t i s p o n t a n i o d n o s i koji t a k o đ e r zaslužuju i m e " p o r e t k a " , ali k o j i sami sebe održavaju i, u n u t a r g r a n i c a p r o p i s a n i h pravilima, ne zahtijevaju nikakvu detaljnu i specifičnu regulaciju. 5 7
Najsofisticiraniju artikulaciju ove koncepcije liberalnog društva i in stitucija, naravno, nalazimo u Hayekovu djelu. "Nije", kaže Hayek, "pretjerano reći da socijalna teorija počinje s otkrićem - i ima predmet proučavanja samo zbog njega - da postoje strukture koje su proizvod 58
djelovanja mnogih ljudi, ali nisu posljedica ljudskog nacrta". Nasuprot konstruiranom ili dizajniranom društvenom poretku, kompleksnost spontanog poretka "nije ograničena na ono čime je ljudski um u stanju ovladati... A budući da on nije napravljen, ne može se ni legitimno reći 59
da ima neku posebnu svrhu." Budući da takvi poretci mogu biti krajnje kompleksni, Hayek je duboko skeptičan u pogledu sposobnosti ljudskog 55
Keynes, 'Am I a liberal?', u njegovim Essays in Persuasion, str. 3 0 5 .
56
J. A. Hobson, The Science of Wealth, četvrto izdanje, revidirao R. F. Harrod, London, Oxford University Press, 1950., str. 2 0 0 .
57 58
Lord Robbins, Political Economy: Past and Present, London, Macmillan, 1977., str. 9. F. A. Hayek, Law, Legislation and Liberty, Vol. I: Rules and Order, London, Routledge and Kegan Paul, 1973., str. 37.
59
Ibid, str. 3 8 .
40
Gerald F . Gaus
razuma da ih shvati i kontrolira. Za Hayeka to ne znači da su oni statični ili - kako je to Dewey mislio - besciljni. Poput Spencera prije njega, i Hayek se poziva na evolucijsko objašnjenje spontane prilagodbe, jer je evolucija model kako individualne odluke mogu generirati dalekosežne promjene i adaptacije, koje nitko nije namjeravao stvoriti. Premda se Hayekova koncepcija spontanog reda može pratiti unatrag do, barem, Smithove analize tržišta u Bogatstvu naroda60, pogrešno je koncepciju liberalnog poretka smatrati nužno individualističkom. Iznenađuje da Bosanquet, pišući potkraj devetnaestog stoljeća, razvija vrlo slično shvaćanje društvenog poretka. Na način izvanredno sličan Hayekovu, Bosanquet tvrdi da zbog kompleksnosti društvenog života "nitko, čak ni najveći državnici ili povijesni filozofi, ne mogu u svom umu imati, čak ni u teoriji, a kamo li kao praktični predmet, stvaran razvoj u kojem se njihove zajednice kreću". 6 1 Već sama kompleksnost i sustavni karakter društva i njegove volje isključuju obuhvatno ekonom sko planiranje. Bosanquet eksplicite kritizira "ekonomski socijalizam" jer ne uspijeva shvatiti da je društvena cjelina sačinjena od komplek snih interakcija krajnje diferenciranih dijelova, a ne u biti identičnih modula koji se mogu premještati i smještati u skladu s nekim planom. "Želite li se odnositi prema vašim društvenim jedinicama kao prema ciglama u zidu, ili kotačićima u stroju, ne možete ih istodobno smatrati elementima organizma... Ekonomski socijalizam ne treba pretpostav ljati društveni organizam. On je, u svojoj pojavi, nadomjestak života tog organizma." 62 Tako, zaključuje Bosanquet, socijalizam prozlazi iz "sljepila spram ključnih elemenata društvenog organizma, koji mogu postojati jedino kao struktura slobodnih individualnih volja, od kojih svaka ima socijalnu svrhu u individualnom obliku primjerenom njezinoj strukturalnoj poziciji i organskim funkcijama."63 Bosanquet sumira svoju spontanu, nekonstruktivističku koncepciju društva govoreći nam: 60
Vidi moj ogled "Public and private interests in liberal political economy, old and new", u S. I. Benn i G. F. Gaus (ur) Public and Private in Social Life, London, Croom Helm, 1 9 8 3 . , str. 186ff.
61
Bernard Bosanquet, "The reality of the general will", u njegovu djelu Aspects Of The Social Problem, London, Macmillan, 1 8 9 5 . , str. 3 1 9 . - 3 2 . Istražujem odnos Bosaquetovih i Hayekovih koncepcija društva i ekonomije u ogledu "Bosanquet's communitarian defence of economic individualism", u Simhony i Weinstein (ur), The New Liberals.
62
Bosanquet, "The anthithesis between individualism and socialism", str. 3 3 0 .
63
Ibid, str. 3 3 4 .
Liberalizam: dominacija uz p o m o ć filozofske konfuzije
41]
U cijelosti, mi s m o spram strukture pravne, političke i e k o n o m s k e organizacije, p o p u t koraljnih k u k a c a na koraljnom grebenu. Sve te stvari, i tijelo same znanosti, s jedne su strane prirodni produkti - to znači da, p r e m d a u njima djeluje svjesna svrha, učinak koji proizvode je uvijek dio sustava koji je više od onoga što je bilo koji posebni djelatnik namjeravao. 6 4
Zanimljivo je da Bosanquet, poput Spencera ili Hayeka, identificira evolucionarno natjecanje kao put spram socijalnog poboljšanja. Za društvene životinje, tvrdi Bosanquet, "borba za egzistenciju je, ukratko, postala borba za mjesto u zajednici; a ta su mjesta rezervirana za poje dince koji u najvećoj mjeri posjeduju suradničke kvalitete koje okolnosti zahtijevaju."65 Društveni napredak, čini se, postiže se uglavnom tim natjecanjem koje prozvodi uspješne socijalne suradnike. T o m starom liberalnom shvaćanju suprotstavlja se koncepcija društva što je Hayek opisuje kao "konstruktivističku", koja "smatra da će ljudske institucije služiti ljudskim svrhama samo ako su bile promišljeno konstruirane u te svrhe; često je sama činjenica da neka institucija postoji dokaz da je bila stvorena s nekom svrhom, a uvijek moramo tako rekonstruirati društvo i njegove institucije da će sve naše aktivnosti biti potpuno vodene poznatim svrhama." 66 Bentham je, u tom smislu, svakako bio konstruktivist, jer je izvanrednu vjeru polagao u moć razuma da konstruira racionalne i humane socijalne institucije. Suvremeni konstruktivisti uglavnom su oprezniji i od Benthama i od Deweya pa priznaju da neke socijalne institucije ne može rekonstruirati (redizajnirati) en masse neki vrhunaravni dizajner/konstruktor. Prema suvremenom utilitaristu R. E. Goodinu: M i t ο i n t e n c i o n a l n o m dizajneru (a j o š manje mit ο i n t e n c i o n a l n o m dizajnu) uvelike se mora izbjegavati u teorijama institucionalnog dizajna. T i p i č n o , ne postoji jedan jedini dizajn, ili dizajner. Postoji mnoštvo lokaliziranih pokušaja parcijalnog dizajniranja, koji se me đusobno isprepleću, i svaka smislena shema institucionalnog dizajna m o r a uzeti u obzir tu činjenicu. T a k o , č a k i unutar područja naše i n t e n c i o n a l n e intervencije, o n o na što t r e b a m o ciljati nije izravno 64
Bosanquet, "The reality of the general will", str. 328.-9.
65
Bosanquet, "Socialism and natural selection" u Aspects Of The Social Problem, str. 2 9 4 .
66
Hayek, Law, Legislation and Liberty, str. 8.-9.
42
Gerald F . G a u s
dizajn institucija. Umjesto toga, mi t r e b a m o ciljati na dizajnerske sheme za dizajniranje institucija - sheme koje će se isplatiti s obzirom na mnoštvenost dizajnera i neizbježivo isprepleću prirodu njihovih intencionalnih intervencija u p r o c e s u dizajniranja. 6 7
Unatoč Goodinovu oprezu, ovdje smo svjedoci fundamentalno različitog odnosa prema prirodi liberalnog socijalnog poretka i moći razuma da shvati, dizajnira i redizajnira, oblikuje i preoblikuje, socijalne institucije kako bi ostvario ljudske svrhe. Tako, premda gotovo dva stoljeća razdvajaju Benthama od Goodina - a u tim su stoljećima izblijedjele nade u postojanje svemoćne društvene znanosti koja bi nam omogućila da svjesno kontroliramo društvo - Goodin ponovno ističe Benthamovo shvaćanje vlasti kao "centralizirane koordinirajuće agencije koja izdaje 68 naredbe... kako bi maksimizirala društvenu korisnost." Racionalizam protiv vrijednosnog skepticizma Tijekom prošlih stotinu godina liberalizam je bio rastrgan između, s jedne strane, inačica vrijednosnog subjektivizma i pluralizma i, s druge strane, objektivističkih i monističkih shvaćanja vrijednosti. U suprotnosti spram antinomije između zagovornika spontanog reda i konstruktivista, ovaj razdor obuhvaća manje raspravu između dviju dobro definiranih pozicija, a više mnoštvo teorija koje su sklone svrstati se u dva labavo povezana tabora. "Skeptični" tabor uključuje sve one liberalizme koji počivaju na pretpostavci da su moći ljudskog razuma nedostatne za davanje javnih, definitivnih odgovora na trajna pitanja koja se tiču onoga zbog čega vrijedi živjeti i kojim se svrhama trebamo posvetiti. Skeptični tabor svoje prethodnike vidi u Hobbesu i Lockeu. Prema Lockeu: Ljudski duh ima različite ukuse, baš kao i n e p c e ; a vi ć e t e isto t a k o besplodno pokušavati o č a r a t i sve ljude bogatstvom ili s l a v o m (u kojima o p e t neki drugi ljudi nalaze svoju sreću), k a o što biste uzalud pokušavali zadovoljiti glad svih ljudi sirom ili l o s o s o m ; k o j i su, 67
R. E. Goodin, "Institutions and their design", u R. E. Goodin (ur), The Theory of Institutional Design, Cambridge, Cambridge University Press, 1996., str. 2 8 .
68
R. E. Goodin, Utilitarianism as a Public Philosophy, Cambridge, Cambridge University Press, 1996., str. 62. i 76. Za kritiku, vidi moj ogled "Why all welfare states (including laissez-faire ones) are unreasonable", u Ellen Frankel Paul, Fred D. Miller i Jeffrey Paul (ur), Problems of Market Liberalism, Cambridge, Cambridge University Press, 1 9 9 8 . , str. 1.-33.
Liberalizam: d o m i n a c i j a u z p o m o ć f i l o z o f s k e konfuzije
43
premda vrlo ugodna i slasna hrana za neke, drugima krajnje odvratni i uvredljivi: a m n o g i ljudi bi s r a z u m o m radije odabrali stisak gladnog želuca n e g o ta j e l a , k o j a su s v e t k o v i n a za druge. K a k o b i l o , mislim da su stari
filozofi
uzalud istraživali sastoji li se Summum bonum u
bogatstvu, ili tjelesnim u ž i c i m a , ili vrlini, ili k o n t e m p l a c i j i : isto su t a k o mogli raspravljati je li najbolji okus jabuka, šljiva ili o r a h a ; i podijeliti se u sljedbe p r e m a t o m e . 6 9
Takve subjektivističke teorije vrijednosti - koje izjednačavaju vrijednosti s ukusima ili sklonostima - imaju istaknuto mjesto u liberalnoj teoriji dvadesetog stoljeća. Subjektivna koncepcija vrijednosti bila je integralna za austrijsku školu; Carl Menger i njegovi sljedbenici, poput von Misesa eksplicitno su željeli integrirati subjektivističku teoriju vrijednosti u ekonomiju. 7 0 Naravno, ako je ekonomski liberalizam zasnovan na pretpostavci da jedino zadovoljavanje sklonosti determinira vrijednost, onda je on također subjektivistički. Subjektivistička shvaćanja vrijed nosti branili su i filozofi i ekonomisti: uistinu, moguće je da je neki oblik subjektivizma - koji locira vrijednost u željama, ili osjećajima, ili djelatnicima - dominantno shvaćanje vrijednosti u filozofiji dvadesetog stoljeća. 71 Prednost tih subjektivnih shvaćanja je da, povezujući vrijed nost sa željama, osjećajima ili sklonostima individualnog djelatnika, oni umanjuju tezu prema kojoj bi država trebala ostvarivati summum bonum. Liberalna politika, prema tom gledištu, ne može biti racionalno zasnovana na ostvarivanju onog što je uistinu vrijedno jer je vrijednost pitanje ukusa, a naši se ukusi razlikuju. Tako shvaćena, liberalna država mora, da upotrijebimo kontroverzni pojam, biti neutralna u smislu da (1) ne može opravdati svoju politiku pozivajući se na ispravne vrijednosti i (2) da liberalna država nužno tolerira različite vrijednosti. Ova ideja ni u kojem slučaju nije izum kasnog dvadesetog stoljeća. Ona je implicitna u ideji Edwarda Westermarcka da priznanje subjektivne 69
John Locke, An Essay Concerning Human Understanding, ur. Peter H. Nidditch, Oxford, Clarendon Press, 1975., str. 2 6 9 . (knjiga IL, poglavlje X X I . , odjeljak 55.). Za Hobbesa, vidi Leviathan, ur. Michael Oakeshott, Oxford, Blackwell, 1 9 4 8 . , poglavlje 6.
70
Vidi Carl Menger, Principles of Economics, preveli James Dingwall i Bert F. Hoselitz, Grove City PS, Libertarian Press, 1994., poglavlje III; Subjectivism, Ineligibility and Economic Understanding, ur. Israel M. Kirzner, New York, New York University Press, 1 9 8 6 . ; Ludwig von Mises, Human Action: A Treatise on Economics, treće izdanje, Chicago, Contemporary Books, 1 9 6 6 .
71
Vidi G. Gaus, Value and justification: The Foundations of Liberal Theory, Cambridge, Cambridge University Press, 1 9 9 0 . , poglavlje 3.
44
Gerald F . G a u s
prirode vrijednosnog suda posve ispravno vodi do tolerancije različitih 72 vrijednosti drugih. Tako shvaćeni, Berlinov pluralizam, baš kao i pretpostavke "racio nalnog pluralizma" "političkih liberala", kakvi su Rawls i Charles Larmore, zagovaraju sličnu poziciju: ljudski razum nam ne kazuje jednoznačno što stvarno ima vrijednost, tako da se liberalna država ne poistovjećuje s promicanjem bilo koje od tih spornih vrijednosti. Prema Berlinu, razum nam ne govori koje vrijednosti da izaberemo jer su vrijednosti po sebi pluralne i u sukobu, i jednostavno među njima nema jedinog i ispravnog izbora; za Rawlsa i Larmorea pitanja vrijednosti su tako kompleksna i prijeporna da, čak i kad bi postojao jedinstveno ispravan odgovor, naš 73 nam razum ne govori nedvosmisleno koji je on. Konačni učinak svih tih shvaćanja jest da se zajednički javni racionalni diskurz ο odgovarajućem funkcioniranju liberalne države ne može pozivati na naše kontroverzne vrijednosti. "Agonistički liberali" 74 , poput Rawlsa i Larmorea, bili su poglavito zaokupljeni idejom "javnog razuma" - artikulacijom zajed ničkog temelja političkog rezoniranja u društvu u kojem je isključeno pozivanje na ono što je istinski dobro ili vrijedno.75 No, ponovno, premda je suvremena politička misao samosvjesnije istraživala ideju javnoga razuma, zapravo je to bio stari problem, i možemo ga pratiti unatrag do Kanta i Hobbesa. 76 Prema Hobbesu, koji je zastupao subjektivističku teoriju vrijednosti je dobro objašnjavala naprosto u smislu onoga što neka osoba želi, ključni politički problem stvarao je pojam javnog razuma (public reason). Prema Hobbesu, sukob u prirodnom stanju proistječe iz suprotstavljenih osobnih prosudbi; privatna rezoniranja ljudi stvaraju suprotstavljene sudove ο tome što je dobro i loše, ispravno i pogrešno, baš kao i ο činjenicama, a to 72
Vidi Edward Westermarck, Ethical Relativity, London, Kegan Paul, 1932., str. 5 9 . - 6 0 .
73
Vidi, primjerice, Isaiah Berlin, "Two concepts of liberty", u njegovoj knjizi Four Essays on liberty, New York, Oxford University Press, 1 9 6 9 . , John Rawls, Political Liberalism, New York, Columbia University Press, 1 9 9 3 . , str. 5 7 . ; Charles Larmore, The Morals of Modernity, Cambridge, Cambridge University Press, 1996., poglavlja 6. i 7.
74
Ovaj pojam posuđujem od Johna Graya, Berlin, London, Fontana, 1 9 9 5 . , str. 8. Jon Riley je tvrdio da Berlinov prikaz nadvladava racionalističko-agnostičku podjelu. Vidi njegov ogled ο Berlinovu agnostičkom liberalnom racionalizmu u American Political Science Review.
75
Za pregled, vidi moju natuknicu "Public reason" u The International Encyclopedia of the Social and Behavioural Sciences, Oxford, Elsevier Scientific Publishers, u pripremi.
76
Ο Kantovu shvaćanju općeg dobra (public reason), vidi Fred D'Agostino i Gerald F. Gaus, "Public reason: why, what and can (and should) it be?" u Fred D'Agostino i Gerald F. Gaus (ur) Public Reason, Aldershot, Ashgate, 1 9 9 8 . , str. xi.-xxiii.
Liberalizam: d o m i n a c i j a uz p o m o ć filozofske konfuzije
45
izaziva manje intelektualni konflikt koji karakterizira prirodno stanje. Hobbesovo rješenje je imenovanje "arbitra". Ovaj "sudac", kaže Hobbes, stvara "javni razum" kojemu se privatni razum mora "pokoriti". Arbitrator određuje što svatko treba činiti i tako definira jedinstvenu, koherentnu koncepciju razuma. A stoga, prema Hobbesovu shvaćanju, što smo ovlastili suca (to jest suverena) da definira javni razum za nas, suverenove objave znače zajednički javni razum ο kojem postoji konsenzus.77 Suprotni tabor dugo je ustrajao na tome da se vitalni liberalizam ne može zasnivati na tako skeptičnim temeljima. "Ni jedan oblik političkog života", izjavio je William Galston, "ne može se opravdati bez nekog shvaćanja ο tome što je dobro za pojedince". 78 Skepticizam i subjektivizam nedavno su bili napadnuti; kao što je to rekao jedan noviji kritičar suvremenog liberalizma: "Zbog nekog važnog razloga - nisam siguran zašto - mnogi su liberali zaključili da je doseg razuma znatno ograničen79. Ni liberalni vrijednosni skepticizam, ni liberalizam zasnovan na čvrstoj teoriji ο tome što je dobro za pojedince - koja se često zove "perfekcionizam" - nisu izumi kasnog dvadesetog stoljeća. Greenova Prolegomena to Ethics izgrađena je na teoriji ljudske samorealizacije ili perfekcije (usavršavanja), na teoriji koja je bila temeljem njegova prikaza pozitivne slobode. 80 Uistinu, John Stuart Mill, Hobhouse, Bosanquet i Dewey, svi su zastupali teorije ljudskog razvoja a, kako su to shvaćali, zadaća legitimne liberalne države je poticati ljudski rast. 81 "Temelj 82 slobode", rekao je Hobhouse, "jest ideja rasta.". 77
Vidi Hobbes, Leviathan, str. 2 9 1 . (poglavlje 3 7 . ) . Vidi također Lawrence Β. Solum, "Construc ting an ideal of public reason", San Diego Law Review, Fall 1993., vol. 3 0 . , str. 7 5 4 . ; David Gauthier, "Public reason", Social Philosophy and Policy, Winter 1 9 9 5 . , vol. 12., str. 25.-6.
78
William Galston, Liberal Purposes: Goods, Virtues and Diversity in the Liberal State, Cambridge,
79
George Sher, Beyond Neutrality: Perfectionism in Politics, Princeton, NJ, Princeton University
80
Prisjetimo se da je za Greena osoba u pozitivnom smislu neslobodna kad su "predmeti spram kojih su njezine djelatnosti upravljene, predmeti u kojima, prema zakonima njezina bića, ona ne nalazi svoje zadovoljenje. Ako njezina volja da dođe do samozadovoljenja nije prilagođena zakonu koji određuje gdje se to samozadovoljenje može pronaći, može se smatrati da je ona u poziciji kmeta koji provodi volju drugog, a ne vlastitu". Green, "The different senses of free dom", u Lectures on the Principles of Political Obligation and Other Writings, str. 2 2 8 .
Cambridge University Press, 1 9 9 1 . , str. 7 9 . Press, 1 9 9 7 . , str. ix.
81
Kao što sam tvrdio u Modern Liberal Theory of Man, London, Croom Helm, 1 9 8 3 . Također, tamo tvrdim da je Rawlsova A Theory of Justice, Cambridge MA, Harvard University Press, 1 9 7 1 . , zastupala takvu koncepciju "usavršavanja". U tom smislu je njegova kasnija knjiga Political Liberalism uočljivo više agonistička.
82
Hobhouse, Liberalism, str. 122.
Gerald F. Gaus
Zašto antinomije? Skicirao sam tri fundamentalne antinomije liberalizma dvadesetog stoljeća: individualizam-komunitarizam, konstruktivizam - antikonstruktivizam, racionalizam - skepticizam glede vrijednosti. Naravno da postoje i druge, poznatije, antinomije, poput onih između klasičnog i socijalnog liberalizma, između slobode i jednakosti te između negativne i pozitivne slobode. Moj cilj je bio istodobno pokazati da te antinomije uistinu obilježavaju liberalnu teoriju i da su to činile cijelo dvadeseto sto ljeće, pa čak i prije. Premda mnogi suvremeni politički filozofi smatraju "komunitarnu kritiku individualizma", raspravu između konstruktivista i antikonstruktivista ο institucionalnom dizajnu i "perfekcionističku kritiku skepticizma i neutralnosti" posebnim značajkama liberalnog mišljenja kasnog dvadesetog stoljeća, to je svakako pogrešno. Sve su to bile ključne rasprave u prvom, kao i posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća. Ali zašto liberalizam karakteriziraju te trajne antinomije? Zašto je toliko rasprava iz posljednjih nekoliko godina u fundamentalnom - premda, očito ne i u svakom - smislu repriza rasprava otprije stotinu godina? Kritičari liberalizma tvrde da te trajne antinomije dokazuju psihološku, logičku i političku nemogućnost liberalnog projekta. 83 Želio bih ukratko komentirati tri druga moguća objašnjenja antinomične prirode liberalizma.
Liberalizam kao politička teorija kompromisa U jednom ranijem radu zapazio sam da je "jedna od izrazitih značajki evolucije liberalne teorije u posljednja dva stoljeća njezina sposobnost integriranja novih ideologija, premda u znatno modificiranom obliku, unutar revidiranoga liberalnog okvira. Iako osnivači liberalne teorije nisu bili feministi, socijalisti ili ekologist, sve te novije ideologije danas su dio javnog morala liberalnog društva".84 U to mi se vrijeme činilo 83
Vidi Roberto Mangabeira Unger, Knowledge and Politics, New York, Basic Books, 1 9 7 5 . Za liberalne odgovore na Ungera, vidi Holmes, The Anatomy of Antiliberalism, str. 141.-75.; Gerald F. Gaus i John W. Chapman, "Anarchism and political philosophy: an introduction" u J. Roland Pennock i John W. Chapman (ur), NOMOS X I X : Anarchism, New York, New York University Press, 1 9 8 7 . , str. xxii.-xl.
84
Gaus, Value and Justification, str. 4 6 5 .
Liberalizam: dominacija uz p o m o ć filozofske konfuzije
47]
da je jedinstvena, i privlačna, značajka liberalne teorije upravo ta da je karakteriziraju trajne antinomije jer je to indikacija njezine sposobnosti da se opravda pred individualistima i komunitaristima, subjektivistima i objektivistima, zastupnicima tržišta i socijalistima. Svakako, tvrdio sam da će oni koji su skloni radikalnim rješenjima morati postići kompromis s drugima u liberalnom režimu, ali sam svejedno smatrao da upravo ta obilježenost liberalne teorije antinomijama zapravo upućuje na njezinu jedinstvenu snagu. Tako je, s obzirom na moje ranije analize, prethodni dio ovog teksta pokazao snagu, a ne slabost liberalne teorije. Ipak, moramo razlikovati (1) liberalizam kao političku doktrinu koja je u stanju uključiti različite i suprotstavljene vrijednosti i sklonosti od (2) liberalizma kao doktrine s inkompatibilnim teorijskim orijentaci jama. Vrlina je liberalizma da može uključiti one čije su vrijednosti sukobljene; neki traže individualnost a drugi teže zajednici, neki vjeruju da su vrijednosti objektivne, dok drugi tvrde da su subjektivne, neki su egalitaristi, dok drugi inzistiraju da sloboda mora doći na prvo mjesto. Štoviše, barem ο nekim spornim političkim pitanjima, liberali mogu zagovarati kompromis od kojeg će imati koristi sve strane. Ali sve se to prilično razlikuje od toga kad se kaže da je, prema liberalizmu, društvo istodobno i sustav pojedinaca pokretanih vlastitim subjektivnim vrijednostima, i organski kolektivitet u kojem zajedničke vrijednosti definiraju prirodu individualnog jastva. Prihvatiti taj tip antinomije teško bi bila vrlina političke teorije, ako političke teorije shvaćamo kao argumentirane pokušaje da se shvati socijalni i politički svijet. Jer socijalni svijet ne može biti istodobno i onakav kakvim ga shvaćaju individualisti, i onakav kakvim ga shvaćaju kolektivisti. Stvoriti okvir koji će uključiti suprotstavljene vrijednosti i ciljeve je katolički; zastupati teoriju koja obuhvaća kontradiktorna shvaćanja pojedinca, vrijednosti i društva je konfuzno.
Razum, pluralnost i ambivalencija Liberalizam se čini, vidjeli smo, rastrganim između polarnih suprotnosti. Smatramo li da su ove antinomije temeljne za liberalnu teoriju, čini se da ćemo biti navedeni zaključiti da je liberalizam nekonzistentan. Kao pokret, on je istodobno individualističan i komunitaran, konstruktivističan i antikonstruktivističan, racionalističan i skeptičan. No ako je
48
Gerald F . G a u s
politička teorija racionalna, ona ipak teži konstrukciji koherentnog shvaćanja ljudi, kao i njihova socijalnog i političkog svijeta. John W. Chapman je pretpostavljao da je naš razum, shvaćen kao poriv da konstruiramo koherentno iskustvo, možda u tenziji s našom ambiva lentnom prirodom. 85 Berlin uvijek tvrdi da su vrijednosti pluralne i nepomirljive. Vjernost individualnosti, primjerice, isključuje intenzivne oblike zajedništva.86 Ako smo ipak duboko skloni individualnosti i zajednici, ili privučeni pluralizmom i izborom koji nam on nudi, dok istodobno čeznemo za onim što Berlin naziva "konačnim rješenjem" u kojeme su vrijednosti napokon pomirene, mogli bismo otkriti da je svaka konzistentna politička teorija neprihvatljiva, budući da isključuje neke aspekte vrijednosti i ljudske egzistencije koje cijenimo. Lekcije ο troškovima oportunizma mogu biti teške i možda nisu privlačne; ako ćemo biti konzistentni, pristati uz određeno gledište obuhvaća i trošak napuštanja onih pozicija koje su s tim gledištem nekonzistentne. Ali ako Chapman ima pravo, onda je naša priroda ambivalentna, a ako Berlin ima pravo kad kaže da se sve trajne vrijednosti ne mogu harmonično integrirati, onda se čini neizbježnim da svako, u širokim krugovima privlačno shvaćanje - upravo zato da bi bilo privlačno mnogima - mora biti nekonzistentno. Zanimljivo, jedno nedavno istraživanje stajališta Amerikanaca slaže se s tom analizom: Amerikanci su, čini se, istodobno privučeni i vlastitom individualističkom interesu i žrtvovanju uime zajednice. "Amerikanci vole žaliti zbog svoje individualističke crte, ali se stalno za njom povode 8 7 ." Dopustite mi sada da razlikujem političku teoriju od političke ideo logije. 88 Politička teorija je usmjerena na koherentan i argumentiran prikaz ljudi, društva i političkog svijeta. Glavna odlika političke teorije 85
Vidi John W. Chapman, "Toward a general theory of human nature and dynamics", u J. Roland Pennock i John W. Chapman (ur), N O M O S XVII: Human Nature in Politics, New York, New York University Press, 1 9 7 7 . , str. 2 9 2 . - 3 1 9 . vidi i J . Roland Pennock, Democratic Political Theory, Princeton NJ, Princeton University Press, 1979., poglavlje 3.
86
Dokazivao sam ovo u The Modem Liberal Theory of Man. Vidi također moju Social Philosophy, New York, Μ. E. Sharpe, 1 9 9 9 . , str. 39.-46. Za odličnu analizu, vidi S. I. Benn, "Individuality, autonomy and community" u Eugene Kamenka (ur), Community as a Social Ideal, London, Edward Arnold, 1 9 8 2 . , poglavlje 3.
87
Andrew J . Cherlin, "I'm OK, you're selfish", N « f York Times Magazine, 1 7 listopad 1999., str. 50.
88
Dubinski sam se pozabavio ovim kontrastom u Political Concepts and Political Theories, poglavlje 2. Kritičko suvremeno djelo ο ovoj temi je Freeden, Ideologies and Political Theory.
Liberalizam: d o m i n a c i j a uz p o m o ć filozofske konfuzije
49
je njezino rezoniranje i konzistentnost; nekonzistentna politička teorija je nužno manjkava. Nasuprot tomu, ideologiju možemo shvatiti kao skup vjerovanja kojima se vodi djelovanje, koji je istodobno privlačan mnogima i pomaže dati smisao glavnim značajkama socijalnog i poli tičkog iskustva onima koji ga prihvate. S filozofskog stajališta, naravno, nekonzistentna doktrina ne može osmisliti svijet. Ali ako shvatimo da "osmišljavanje" znači objašnjavanje glavnih vrijednosti i davanje mjesta svim stvarima koje nas privlače, onda će uspješna ideologija gotovo neizbježno biti kontradiktorna. Bilo koji tako čvrst, dobro obrazložen i potpuno konzistentan pogled na svijet neće biti široko popularan jer će se većini nas činiti da izostavlja previše od ljudskog iskustva. Premda težimo konzistentnosti, težimo i tome da naše težnje budu zadovoljene, čak i kad su te težnje međusobno kontradiktorne. Ta koncepcija ideologije nju ne shvaća kao "intenzivno teoretsku" i sistematičnu 89 ; zapravo, njezina osnovna značajka je nepostojanje stvarnog sustava. Ideologije traže emocionalno i psihološki uvjerljiv paket vjerovanja, orijentacija i vrijednosti; uistinu je neuvjerljivo da bi ikoja filozofska teorija mogla biti tako fleksibilna. To objašnjenje antinomija liberalizma objašnjava i uspjeh i ne uspjeh liberalizma u posljednjem stoljeću. Kao politička ideologija on je bio izvanredno uspješan; našao je mjesta i za individualizam i za komunitarizam, za planere i zagovornike tržišta, za vrijednosne skeptike i perfekcioniste. Ali taj uspjeh kao ideologije upravo je korijen neuspjeha liberalizma kao političke teorije da razriješi svoje antinomije; sami razmjeri njegove privlačnosti osigurali su da ni jedna potpuno konzistentna liberalna teorija ne iziđe kao pobjednica nad svojim suparnicama.
Liberalna politička teorija protiv liberalne ideologije Prethodno upućuje na to da će se s obzirom na našu inherentno am bivalentnu narav i pluralnost vrijednosti svaka uspješna ideologija, kako bi bila zadovoljavajuća, nužno morati pozivati na kontradiktorna shvaćanja. Alternativni prikaz - kojemu sam, moram priznati, sklon 89
Usp. Kenneth Minogue, Alien Powers: The Pure Theory of Ideology, London, Weidenfeld and Nicholson, 1 9 8 5 . , str. 3. i 15.
50
Gerald F . G a u s
- preuzima velik dio te ideje, ali odbija jake teze ο ljudskoj prirodi ili inheretnoj pluralnosti vrijednosti. Prema tom umjerenijem - premda i pomalo pesimističkom - shvaćanju, liberalizam kao argumentirana i konzistentna politička teorija neizbježno je u konfliktu s liberalizmom kao vladajućom ideologijom jer, premda je liberalna politička teorija u mnogo čemu vrlo privlačna, ona je ipak previše principijelna i stroga doktrina da bi imala široko rasprostranjenu političku privlačnost. Plauzibilno je, premda naravno kontroverzno, identificirati jezgru liberalne političke teorije s nečim kao što je klasični liberalizam, osobito s onim što bismo mogli nazvati "ekonomskim liberalizmom". Premda, naravno, liberalna tradicija u politici seže puno dalje u prošlost od Bogatstva naroda, Smithovo djelo moglo bi se shvatiti kao početak jedne linije razmišljanja koja je transformirala liberalizam od labavog skupa whigovskih opredjeljenja što se tiče važnosti konsenzusa, slobode savjesti, vlasništva i tolerancije, u sustavno shvaćanje individualnih svrha, socijalnih odnosa i uloge države. Ta teorija, naravno, ne izranja potpuno razvijena iz Smithove, ali se razvija, tijekom dvaju stoljeća, iz njegova djela.90 Teorija koja iz toga proizlazi jest, u većini, odlučno i radikalno individualistička; ona shvaća društva kao nenamjerno nastale sustave pojedinaca, koje su stvorili pojedinci težeći ostvarenju svojih subjektivnih vrijednosti i ukusa. Svakako, ograničene mogućnosti intencionalne intervencije dugo su se opravdavale; ali analiza vrlina tržišta, ujedinjena s teorijom "neuspjeha vlasti", ne ostavlja puno mjesta za ekstenzivno intencionalno planiranje i intervencije vlasti 91 . Jedini konzistentan neindividualistički element ove teorije je utilitaran moralni kolektivizam, premda je čak i on uvelike modificiran i individualiziran. Prema reinterpretaciji ekonomskog liberalizma Samuela Brittana, "tra dicionalni ekonomski dokaz za neki oblik tržišne ekonomije zasnivao se na nečem što bismo mogli nazvati liberalnim utilitarizmom. To je vjerovanje da individualne želje trebaju biti normalno zadovoljene 90
Posebice, treba naglasiti da i sam Smith, osobito kad se The Wealth of Nations čita u svjetlu njegovih drugih djela, polazi od ovog shvaćanja, na mnogo načina. Za pregled Smithove filozofije, vidi Stephen Danvall, "Sympathetic liberalism: recent work on Adam Smith" Philosophy and Publtc Affairs, proljeće 1 9 9 9 . , Vol. 2 8 . , str 139.-64.
91
Ideja "neuspjeha vlasti" nije izum suvremenih teoretičara javnog izbora. Za shvaćanja klasičnih liberalnih ekonomista ο neuspjehu vlasti, vidi moj ogled "Public and Private interests in liberal political economy, old and new". Vidi također Alan Peacock, Public Choice Analysis in Historical Perspective, Cambridge, Cambridge University Press, 1 9 9 2 .
Liberalizam: dominacija uz p o m o ć
filozofske
konfuzije
51
u maksimalnom mogućem stupnju a da pritom ne interferiraju sa željama drugih. Takav utilitarizam je krajnje kvalificiran."92 Štoviše, ako paretovski kriterij93 zamjenjuje klasični utilitarizam kao mjera socijalnog poboljšanja, društvo se više ne shvaća kao "jedna velika osoba". Moja sugestija - koja očito nije neki veličanstveni argument - jest da je klasični liberalizam jedinstven, konzistentan i sustavan pogled na pojedince, vrijednosti, društvo i vlast. Stoga što podupire individuali zam, antikonstruktivizam i vrijednosni skepticizam, on je konzistentna doktrina, i odgovoran za većinu inovacija koje su jedinstveno liberalne. U nekim svojim oblicima on je privlačna doktrina: on oslobađa ljude da djeluju u skladu s vlastitim subjektivnim vrijednostima ili sklonostima i detronizira elite koje pokušavaju tvrditi da imaju poseban uvid u prirodu valjanog života te kako ga valja ostvariti. Također, on daje razloge u prilog tržišnoj ekonomiji koja je u posljednjih sto pedeset godina gene rirala neviđen rast bogatstva. Pa opet, premda je privlačna po mnogo čemu, ona je za mnoge i duboko neprivlačna. Većina ljudi je smatra previše ograničenim shvaćanjem socijalnog poretka. Klasični liberalizam civilnom društvu kao takvom ne pripisuje ni neke posebne zajedničke svrhe, ni neke veličanstvene i plemenite projekte, niti uvjerava svoje građane da će njihovi životi teći na najbolji mogući način. Ljudi moraju ići za vlastitim vizijama veličine i plemenitosti, u vlastitim životima i dobrovoljnim asocijacijama, jer naprosto ne postoji jedno ispravno ili zajedničko shvaćanje što je to dobro, veličanstveno i plemenito. Ne postoje nikakve objektivne vrijednosti kojima svi moraju služiti, nikakvi zajednički projekti u kojima svi možemo sudjelovati i doživljavati solidarnost. Premda njegov individualizam oslobađa svakoga da se posveti svojim sklonostima, većina ljudi želi više od društva i politike. Čak i Nozick, tako dugo bete noire antilibertarijanaca, sada želi više: U n u t a r djelovanja demokratskih institucija... želimo izraze vrijed nosti koje nas zaokupljaju i povezuju. Libertarijanska pozicija koju sam n e k o ć zastupao sada mi se čini ozbiljno n e d o s t a t n o m . . . Postoje 92
Samuel Brittan, A Restatement of Economic Liberalism, Atlantic Highlands NJ, Humanities Press, 1 9 8 8 . , str. 4 3 .
93
Grubo rečeno, društveni sustav S2 je paretovski nadmoćan SI ako i samo ako su svi isto tako dobrostojeći u S2 kao i u SI, a barem je jedna osoba još bogatija nego u S I .
52
Gerald F . G a u s
neke stvari koje odlučujemo činiti zajedno, p r e k o vlade, kao ozbiljnu oznaku naše ljudske solidarnosti.' 4
Razmjerno malo ljudi smatra da je klasična liberalna teorija udobna ili uzbudljiva vizija pojedinaca, društva i politike. Kako je jedan zagovornik priznao, ona nije "uspjela zaokupiti popularnu maštu kao prihvatljiv oblik civilnog društva".95 Ludwig von Mises zapazio je da, premda su dijelovi klasičnog liberalnog programa naširoko prihvaćeni, ona nigdje nije bila prihvaćena u cijelosti. "Liberalizmu nikad nije bilo dopušteno da se razvije do punog cvata". 9 6 Ako liberalizam želi biti uspješan kao politička ideologija - ako želi biti široko prihvaćen medu političarima i medu građanima - mora biti inkluzivniji, prihvatiti oblike zajedništva, vrijednosne objektivnosti, racionalnog planiranja i institucionalnog dizajna. Prisjetimo se Hobhouseove primjedbe da liberalizam, ako želi preživjeti, mora učiti od socijalizma. Čini se da je imao potpuno pravo; liberalizam je to učinio, preživio je i procvao kao ideologija.
Zaključak: liberalna teorija i liberalna ideologija Ovaj sam ogled počeo jednom zagonetkom. Na početku dvadesetog stoljeća liberali su bili pesimistični u vezi s budućnosti liberalizma, no na kraju stoljeća liberalizam je očito pobijedio, ili je barem nadjačao svoje tradicionalne suparnike. Pa opet, politički teoretičari liberalizma završili su stoljeće svađajući se zbog većine stvari u kojima su se mimoilazili i na njegovu početku. Isprva sam pokušao obraniti tu nepovoljnu evaluaciju liberalne teorije, pokazujući kako su tri antinomije (individualizam-kolektivizam, konstruktivizam-antikonstruktivizam, vrijednosni racionalizam-skepticizam) karakterizirale liberalne rasprave tijekom većeg dijela prošlog stoljeća. Posebice sam htio raspršiti ideju da su sve te rasprave novijeg datuma. Zatim sam se okrenuo trima mogućim objašnjenjima tog paradoksa političkog uspjeha i teorijske slijepe ulice. Nakon što sam razmotrio i odbacio mogućnost da je prisutnost tih 94
Robert Nozick, The Examined Life, New York, Simon and Schuster, 1 9 8 9 . , str. 2 8 6 . - 7 .
95
Vidi Jonathan R. Macey, "On the failure of libertarianism to capture the popular imagination", u Paul, Miller i Paul (ur), Problems of Market Liberalism, str. 3 7 2 - 4 1 1 . Vidi također i ogled Lorena Lomaskyja u istom izdanju, "Libertarianism as if (the other 99 per cent) people matte red", str. 350.-71.
96
Von Mises, Liberalism in the Classical Tradition, str. 1.
Liberalizam: d o m i n a c i j a uz p o m o ć filozofske konfuzije
53
napetosti ili antinomija zapravo snaga, a ne slabost liberalne teorije, istražio sam dvije međusobno povezane teze. Kao prvo, razmotrio sam hipotezu prema kojoj naša ambivalentna priroda zahtijeva da svaka doktrina za koju se stvarno vezujemo bude i sama ambivalentna i kontradiktorna; otud se uspjeh liberalizma objašnjava upravo trajnim antinomijama koje priječe napredak njegove teorije. Zatim sam razmo trio ponešto različitu, a vjerojatno i kontroverzniju tezu da je u središtu liberalizma klasično shvaćanje - konzistentna teorija koja je krajnje individualistična, skeptična glede vrijednosti i antikonstruktivistička, ili barem vrlo oprezna kad je riječ ο ideji "institucionalnog dizajna". Naravno, shvaćam da drugi zastupaju suprotna shvaćanja liberalizma, koja marginaliziraju klasičnu i ekonomsku tradiciju. Svakako nisam pobio takve analize 97 . Ipak, upozorio sam da, ako se klasično shvaćanje shvati kao sama jezgra liberalizma - i sadržava istinski posebne/različite teze i spoznaje - onda je njegov neuspjeh da zaokupi popularnu maštu moguće objasniti trajnim napetostima unutar liberalne ideologije. Li beralizam može postati vladajuća ideologija jedino spajanjem klasičnog liberalizma s nekonzistentnim doktrinama.
97
Ali vidi Von Mises (Liberalism in the Classical Tradition, str. 198. ff) ο tome što je jedinstveno za liberalizam i što ga razlikuje od ostalih doktrina.
55
M a r x , marksizam, p o s t m a r k s i z a m
3 Je li ideologija pala zajedno sa "zidom"? MARX,
MARKSIZAM,
POSTMARKSIZAM
Terrell Carver Marksizam nije samo raznolik kao ideologija, on ponajprije u sebi utjelovljuje raznolika shvaćanja ο tome što ideologija jest. Neka od shvaćanja unutar ideologije, i unutar marksističkih teorija ο samoj ideologiji, ne samo da se međusobno razlikuju nego su i kontradik torna. To čini izlaganje "marksizma" prilično kompliciranim i teško shvatljivim.1 Kako jedna ideologija, navodno jedinstven i prepoznatljiv entitet, može sadržavati kontradikcije, a ipak nadahnjivati intelektualce i praktične političare? Odgovor glasi da je ova raznolikost unutar marksizma nastajala tijekom 150 godina teorijskih i praktičnih doprinosa različitih ljudi, u različitim okolnostima. Marksizam je, dakle, neobično produktivan politički i intelektualni resurs, i prihvaćao je adaptacije i inovacije, mimo svih - čak i logičnih - granica. Unutar njegova protejskog kon ceptualnog okvira uspio je preživjeti, i to vrlo stroge intelektualne i povijesne provjere, niz prepoznatljivih pristupa političkom djelovanju, 1
Za izlaganje koncepta ideologije od 1 7 9 0 . nadalje, vidi moj rad "Ideology: the career of a concept", u Terence Ball i Richard Dagger (ur), Ideals and Ideologies: A Reader, drugo izdanje, New York, HarperCollins, 1995., str. 2.-11.
56
Terrell Carver
te odnos između ideja i djelovanja. U nekom smislu pogreške su znakovi uspjeha. Marksizam je obuhvaćao mnoge pozicije ο teoriji i praksi u politici, ili je barem bio kompatibilan s njima. Marksistička tradicija je tako dobro razvijena da se ovi dugovi spremno priznaju u literaturi, bili oni za ili protiv marksizma, i mogu se lako uočiti kadgod se raspravlja ο ideologiji. Zbog toga je marksizam izdržljiv i fundacijski sustav ideja. Cak ni postmarksizam zapravo nije nešto što je došlo "poslije marksizma", nego samo još jedanput reinterpretirani marksizam. Tijekom dvadesetog stoljeća marksizam se smatralo ideologijom. Sto se mislilo da on jest, i da govori, bilo je pod dubokim utjecajem ovog konceptualnog okvira. To znači, vaš pogled na marksizam je barem donekle bio determiniran vašim shvaćanjem što je to ideologija; time što ste znali da se marksizam smatra ideologijom govorilo vam je na što da obratite pozornost, i kakve stvari tražite. Tako je shvaćanje ideologije kao dogmatskog sustava povezanog s totalitarnom politikom pronalazilo varijante marksizma koje su se, svjesno ili ne, približavale ovome sindromu (npr. staljinizam ili maoizam). Shvaćanje ideologije, nasuprot tomu, naprosto kao ideja orijentirana na djelovanje, otkrivalo je prilično različitu vrtu marksizma (npr. trockističku ili gramscijevsku misao). A shvaćanje ideologije kao teorije znanja opet je davalo drukčiji marksizam (to jest dijalektički materijalizam ili kritički realizam). I premda se povremeno može činiti da marksizam uključuje prilično pedantnu egzegezu tekstova, mora se zapamtiti da je velik dio publici teta koji okružuje marksizam potekao od neprijateljskih ili distanciranih prikaza. Oni koji su sebe definirali kao marksiste reagirali su na to, pozivajući se na fundacijske ideje i figure, a time su konstruirali prilično raznovrsne i politički prilagođene marksizme, koje smo malo prije spomenuli, kao odgovore na kritike i progone. Svaki prikaz marksizma ne samo da je uokviren određenim razumijevanjem ideologije nego i političkim okolnostima u kojima je pisao određeni autor te njegovim shvaćanjima.2 2 Za enciklopedijski pristup marksizmu vidi Tom Bottomore (ur), A Dictionary of Marxist Thou ght, drugo izdanje, Oxford, Blackwell, 1 9 9 1 . Za odabrane spise glavnih marksističkih svjetskih mislilaca, vidi David McLellan (ur), Marxism: Essential Writings, Oxford, Oxford University Press, 1 9 8 8 .
M a r x , marksizam, p o s t m a r k s i z a m
Možda je način najbliži sinoptičkom, da se marksizam vidi koncep tualno i povijesno, gledati ga kao eksplicitni i kritički način povezivanja liberalizma i ekonomije, to jest povezivanje ideja ο individualnim pravima i demokratskom odlučivanju s natjecateljskim individualiz mom zasnovanom na privatnom vlasništvu i kapitalističkim odnosima proizvodnje i razmjene. I dok liberali tu povezanost priznaju kao nešto što povijesno postoji, međusobno se razilaze u tome u kojoj mjeri liberalizam ili kapitalizam impliciraju i validiraju jedan drugog. Neki liberali tvrde da demokratska politika iziskuje "slobodno" tržište kapi tala, roba i usluga; drugi zauzimaju restriktivnije stajalište, smatrajući da je nejednakosti i neizvjesnosti kapitalističke ekonomije moguće izbjeći upravo stoga što liberalni politički sustav pretpostavlja nužan minimum kolektivnog upravljanja. Svaka vrsta marksizma čini ovu podvojenost među liberalima još puno problematičnijom. Marksisti vrlo oštro dovode u pitanje, a ponekad izravno i poriču sposobnost liberala da upravljaju takvim ekonomijama i da ostvare konstitutivna prava i slobode, prikazujući liberale kao ljude koje su nasamarili, ili još nešto gore, veliki ekonomski interesi koji konsti tuiraju nacionalni i globalni kapital. Sposobnost takvih ekonomija da tijekom vremena ostvare prihvatljiv životni standard, umjesto sve gorih kriza i klasnog rata, marksisti općenito osporavaju, tvrdeći da je ono što se proglašava slobodom u biti eksploatacija. Prema tom sinoptičkom shvaćanju, postojat će jedno područje intelektualnog i političkog preklapanja "lijevih" liberala, socijalista i "gradualističkih" marksista. Ili, pak, to u praksi nije jako važno, pa se marksisti mogu razlikovati s obzirom na to koliko poštuju fundacijske, utemeljiteljske tekstove (što vrijedi i za "lijeve" liberale i socijaliste, samo u svezi s drugim autorima). Za razliku od liberala i socijalista, marksisti su prisvojili koncept ideologije. Čak i u slabom smislu ideologije (kao "ideja orijentiranih na djelovanje") mnogi bi se liberali i socijalisti ustezali koristiti tim pojmom, i bilo je mnogo polemika i filozofija koje su stvorili liberali i socijalisti upravo da bi porekli istinu i učinkovitost snažnog smisla toga pojma ("vrhunska znanost ο idejama") . Karl Marx zauzimao je kritičko 3
3
Za izniman primjer, vidi Karl Popper, The Open Society and its Enemies, u dva dijela, peto izdanje, London, Routledge & Kegan Paul, 1966.
58
Terrell Carver
stajalište s obzirom na ideologiju kao koncept, rabeći je kao pogrdan naziv u svojem rukopisnom radu (kojemu je suautor bio i Friedrich Engels) Njemačka ideologija. Premda se tijekom Marxova života to polemičko djelo uglavnom nije objavljivalo, ideje tog rada kružile su u doba kad je ono nastajalo (1845.-6.) i ponovno se pojavljivale u kasnijim djelima, sve do Marxove smrti 1883. 4 Ideolozi su, prema tom shvaćanju, intelektualci koji izriču iluzije, dogme, snove i iskrivljavanja. Politički se kaže da je to problem jer, htjele one to ili ne, te iluzije često služe interesima klasa ili interesima u društvu, dok se prilično licemjerno pretvaraju da izriču deskriptivne istine i preskriptivne norme. Takva klasna pozicija je za Marxa često objašnjavala zašto su takve iluzije uopće iskazane, i zašto ih se smatralo istinitima. Specifični autori koje su Marx i Engels napali kao "njemačke ideo loge" bili su također, slučajno, filozofski idealisti (ili su ih barem Marx i Engels kao takve opisivali). Filozofski idealisti smatraju da su ideje jedina stvarnost, ili jedina učinkovita stvarnost te da je egzistencija, i bilo koja promjena u njoj, pretežito stvar ideja i misli, ili da je barem veza između ideja i djelovanja izravna i neproblematična. Tako je prigovor u Njemačkoj ideologiji bio taj da je određena škola pisaca ("kritičkih kritičara") ne samo nesvjesni sluga interesa srednje klase (suprotstavljenih interesima osiromašene radničke klase) nego da oni i podcjenjuju ili negiraju važnost ekonomskih interesa u životu i potrebu za učinkovitom promjenom u proizvodnji i distribuciji bogatstva. Naravno da se može raspravljati ο tome jesu li te optužbe bile istinite ili važne, ili nisu, a tako je i bilo u ono vrijeme. Povijesno je to bila važna epizoda u davanju važnosti "ideologiji" kao kritičkom pojmu i posebnom smjeru kritike, u tom smislu da se zahtijevalo da se diskurz ο društvenoj promjeni usmjeri prema eksplicitnom angažmanu u klasnoj politici, ekonomskim interesima i radikalnoj ekonomiji, te u političkim promjenama. Štoviše, Njemačka ideologija nudila je i sociološku tezu, razlikujući između "aktivnih" ideologa i onih koji samo pasivno reproduciraju ideologiju tijekom svojih običnih aktivnosti i radnoga života: 4
Usp. Karl Marx, Early Political Writings, Cambridge University Press 1 9 9 4 . , str., prev. Jospeh O'Malley i Richard Davis; str. 1 1 9 - 8 1 .
M a r x , marksizam, p o s t m a r k s i z a m
59
Unutar ove klase j e d a n s e g m e n t stupa naprijed kao mislioci klase (njezini aktivni, konceptivni ideolozi, čiji život proizlazi v e ć i n o m iz kultiviranja iluzija te klase ο samoj sebi), d o k su drugi segmenti s t i m idejama i iluzijama p o v e z a n i više pasivno i r e c e p t i v n o , jer su u stvarnosti o n i aktivni č l a n o v i te klase i imaju manje v r e m e n a formulirati iluzije i ideje ο sebi samima. 5
Asocijacija između utjecajnih intelektualaca i ideologa bila je prirodna, s tim da je koncept, kako ga je formulirao Destutt de Tracy 90-ih godina osamnaestog stoljeća, polazio od te pretpostavke, premda prikazane u povoljnom svjetlu. Marxov pojam demokratske politike nasuprot tomu je po svojoj retorici bio neelitistički, a u njegovoj praksi intelektualca gotovo nepostojeći. Činilo se da je on zadovoljan time što može zagovarati klasnu borbu na razini gotovo spontane klasne akcije, umjesto da teži bilo kakvoj vrsti vodstva koja bi imala bilo kakvu višu ulogu od savjetodavne. Čak je i koncept političke stranke u njegovim spisima bio problematičan, baš kao i bilo kakva vodeća uloga intelektualca u politici radničke klase.6 Marx je tako bio dvostruko neprijateljski raspoložen prema ideolo giji, čak i kao "idejama orijentiranima na djelovanje", jer je imao dva problema s "idejama". Prvo, "ideje" su zastupali intelektualci, dok je klasna politika za Marxa bila portretirana, možda prilično naivno, kao djelatnost koja koincidira s klasnim interesima, a ne kao ispunjenje neke istine ili sustava, kao što su to intelektualci obično mislili. Drugo, "ideje" su za Marxa uvijek imale prizvuk filozofskog idealizma, nazora koji je prikrivao stvarnost politike i revolucionarne promjene besko načnom retorikom i ratovima riječi, intelektualne i općenito gledano bezvrijedne djelatnosti. Marx je, naravno, bio intelektualac koji je bio glasnogovornik ideja (često vrlo složenih, i ο filozofiji i ekonomiji) koje su trebale služiti interesima radničkog naroda, ili, u konačnici, svakome tko je hendikepiran modernim ekonomskim odnosima. Ako je gledao na vlastite ideje i njihovo širenje, govorio je ο njima kao ο kritici ili gledanju na svijet, i karakterizirao ih kao wissenschaftlich, znanstvene ili sustavne u širem smislu valjanog znanja ο bilo čemu 5 6
Ibid, str. 145-6. Za pojašnjenje Marxovih političkih stajališta i aktivnosti, v. Alan Gilbert, Marx's Politics: Comunists and Citizens, Oxford 1 9 8 1 .
60
Terrell Carver
konkretnom ili apstraktnom, i svakako ne ograničenom na fizičke znanosti, ili zasnovanom na njima. I dok se, površno gledano, Marxova shvaćanja ο propasti kapitalizma i neizbježnosti revolucije radničke klase mogu klasificirati formalno kao svojevrsna ideologija (intelektualni sustav koji služi interesima klase), jasno je da je u svom mišljenju on povukao oštru crtu između pomaganja pokretu za koji je rekao da se već razvija i zagovaranja jedne ideologije, koja je za njega prema definiciji bila elitistička i iluzorna. No ne zna se kako je Marx u stvarnosti mogao razlikovati svoju misao kao nešto istodobno neelitističko i neiluzorno, od misli ideologa i misli u ideologijama koje je kritizirao. Njegovi argumenti ostavljaju dojam tvrdnji, prije nego li konvencionalnije filozofske demonstracije. Marxovu ontologiju i epistemologiju hipotetski su konstruirali drugi, na niz različitih načina, uz pretpostavku da će to razlikovati njegov rad od obične ideologije i pokazati njegovu istinu. Marx to nije sam učinio, ali je jasno da je pretpostavio kako postoji takva linija razdvajanja između njegovih pogleda i kritika te sustava koji služe sami sebi ili nekoj klasi, a ističu ih ideolozi. Ovdje je dio problema u tome da bi zastupanje te vrste filozofske prolegomene na neki način bilo u kontradikciji s političkom biti njegovih spisa. Čini se da je zamislio spojiti bez šavova svoju misao i djelovanje u spontanoj politici radničke klase. Od 1 8 5 9 . nadalje Engels je preuzeo posao predstavljanja svog prijatelja Marxa i njegove novoobjavljene kritičke studije moderne političke ekonomije, svijetu. Predstavio je Marxa kao velikog sustavnog mislioca Hegelova kova, koji, za razliku od Hegela, predlaže ideje u skladu (dapače, objašnjavaju je) s razvojem fizičke znanosti koja se pojavila poslije 1 8 4 0 . Engels je poistovjetio Marxa s filozofskim materijalizmom, shvaćanjem prema kojem se egzistencija može objas niti jedino, i obuhvaćena je jedino, materijom u kretanju. Marxova misao tako je bila predstavljena kao koherentna i obuhvatna cjelina, usklađena s najnovijim, očitim uspjesima prirodne znanosti. I dok je Marx bio zainteresiran za modernu fizičku znanost, to je zanimanje općenito bilo usmjereno na funkciju znanošću potaknutih tehnologija u ekonomskom razvoju, a manje na filozofske sustave koji su tvrdili da su "materijalistički", a time i u skladu s fizikom i kemijom, kako
61
M a r x , marksizam, p o s t m a r k s i z a m
su ih shvaćali u ono vrijeme. Možda ne bi bilo nepravedno, pa čak ni neprimjereno anakronistički okarakterizirati Engelsovu prezentaciju Marxa i njegova djela na taj poseban način, kao "spin".
7
Marxovo djelo se tako čitalo u svjetlu Engelsova shvaćanja Marxa kao autora sistematske znanosti ("znanstvenog socijalizma", fraze koju Marx nije koristio) kojoj je svojstvena univerzalna metodologija ("zakoni dijalektike", još jedna fraza kojom se Marx nikad nije koristio). Prema Engelsovu shvaćanju, Marxova su djela nudila neosporive istine ο povijesti kao ο slijedu ekonomskih epoha, ο prirodi i budućnosti globalnog kapitalizma, i ο izvjesnosti pobjede radničke klase u svjet skoj političkoj borbi. Engelsovim riječima, Marx je tako bio začetnik "materijalističkog tumačenja povijesti" ili "historijskog materijalizma", mislilac koji je "izokrenuo" Hegelov idealizam kako bi stvorio "ma terijalističku dijalektiku" (ili "dijalektički materijalizam", kao što su ga nazvali kasniji marksisti, i teoretičar koji je formulirao "specijalni zakon kretanja" primjenjiv na kapitalističko društvo (teoriju "viška vrijednosti"). Engelsovo uglačavanje Marxova djela bilo je začetak marksizma.8 Engels je također tvrdio da postoji razlika između znanosti, s ko jom je u njegovu duhu Marx bio čvrsto identificiran, i ideologije, koju je Engels na poznati način odbacio, u nadaleko rasprostranjenoj korespondenciji, kao "lažnu svijest" (Marx nikad nije upotrijebio tu frazu).9 Koncept lažnosti, u suprotnosti spram znanstvenosti, dobro se poklapao s Engelsovim shvaćanjem znanosti kao istine, ali ne i s Marxovim shvaćanjem ideologije kao iluzije, zapravo iluzije koja služi klasnim interesima. Ako skup ideja funkcionira u društvu kako bi dao valjanost i očuvao važne interese neke posebne klase, kako se onda i u kojem smislu taj skup ideja može proglasiti lažnim? Kakvu silu "svijest" dodaje tvrdnji ο idejama? Implicira li to da postoje takve razine svijesti da kretanje od lažnosti do istine uključuje nešto više od razuma? Ako je tako, što? Promjenu okolnosti? Ličnosti? Ili se možda 7
Ο ovim temama raspravlja se u mojoj knjizi Engels, pogl. 5-7, Oxford University Press, 1 9 8 1 .
8
Ο ovim temema raspravlja se u mojoj knjizi Marx i Engels: The Intellectual Relationship, Brigh ton, Harvester/Wheatsheaf, 1 9 8 3 .
9
Engelsovo pismo Franzu Mehringu od 14. srpnja 1 8 9 3 . , u Karl Marx i Friedrich Engels, Selected Correspondence, ur. A. Rjazanskaja, Moskva, 1 9 6 5 . , str. 4 5 9 .
62
Terrell C a r v e r
jednom formirana svijest ne može mijenjati? Koji su procesi uključeni u promjenu "svijesti" od lažne do istinite? Fraza je prilično tipična za Engelsa, loše promišljena i zbrkana. Implicirani individualizam (Engels je rekao "lažna svijest", a ne "lažna društvena svijest") ionako se dosta kosi s Marxovom općenitijom razinom teoretiziranja. Koncept lažnosti, premda naizgled oštar i specifičan, u kritičkoj se konceptualizaciji društvenih fenomena može iskoristiti puno manje nego što bi se to možda moglo očekivati. Iluzija je zapravo analitički snažnija i vjernija životu. Svejedno je sve od kraja devetnaestog stoljeća "marksističko shvaćanje ideologije" bilo strogo usklađeno s Engelsovom frazom. Bio je mali pomak za marksiste, poput V. I. Lenjina, prenijeti funkcionalnu definiciju ideologije kako ju je vidio Marx (sustavi ideja koji promiču klasne interese) na karakterizaciju Marxova djela kao obuhvatne znanosti koju je promicao Engels. S obzirom na to da je marksizam, kako ga je Engels prikazivao, nužno objašnjavao ulogu industrijske radničke klase u povijesti, dokazao valjanost njezine poli tičke borbe, i jamčio neizbježnost njezine pobjede, iz toga je slijedilo da je marksizam bio sustavni misaoni korpus koji služi interesima radničke klase. Otud je on u tom funkcionalizmu i bio poput neke ideologije, a time je - elizijom - i postao ideologijom. Čini se da je ta elizija uklonila distinkciju između ideologije i znanosti za koju je Engels tvrdio da postoji te distinkciju između ideološke iluzije i činjenične istine kojom se koristio Marx. Ili, možda nije? U očitom pokušaju da izbjegnu ponor relativizma (u kojem su ideologije čiste funkcije posebnih klasa i ne postoji nikakav kriterij istinitosti kojim bi ih se moglo razlikovati), Lenjin i drugi su "marksističku ideologiju" poistovjetili sa "znanstvenim znanjem". Tako se "znanstvena ideologija" pojavila kao marksistički koncept. On je bio u jasnoj kontradikciji s prijašnjom distinkcijom između toga dvojeg, kako su je dokazivali na svoje različite načine i Marx i Engels. Nema sumnje da je marksizam, shvaćen kao "znanstvena ideologija", u dvadesetom stoljeću bio politička snaga neusporedive snage, igrajući vidljivu ulogu u socijalističkoj, nacionalističkoj i antikolonijalnoj revo lucionarnoj politici, sve od 1 9 0 0 . pa do danas. I dok se prilagođavao prilično labavim shvaćanjima ideologije koja bi mogli prihvatiti čak i
M a r x , marksizam, p o s t m a r k s i z a m
Überall (ideje usmjerene na djelovanje koje promiču interese grupne po litike), marksizam je u tom raspoloženju često pokazivao i totalizirajuće pretenzije na istinu, univerzalnost i učinkovitost koje su nadahnjivale obične ljude i njihove vode na hrabra djela oslobođenja, ali i bezumne čine nečovječnosti. Ne može se cjelokupna politika te vrste promatrati ili sumirati preko samoproglašenih marksističkih režima, premda je potrebno spomenuti Sovjetski Savez i njegove satelite, Kinu, nekadašnji Sjeverni Vijetnam, Sjevernu Koreju i Kubu. Marksistička politika u lokalnim varijantama postoji u cijelom svijetu, i to što se ne pojavljuje uvijek u obliku marksističkog režima ne znači da ne postoji. 10 U politici je uvijek riječ ο borbi, čak i ako povijest pišu pobjednici. U smislu načina na koji se marksizam prikazivao kao intelektualni i politički pokret, treba biti jasno da je odnos između marksizma kao "znanstvene ideologije" i režima koje smo nabrojili, problematičan na dva načina. Prvo, individualno ili kolektivno, njihove različite varijante marksizma ne sumiraju, čak ni na formalan način, osnovne teze marksizma, a pogotovo ne same Marxove misli, i to ne samo zato što su povijesni, politički i filozofski konteksti bili tako različiti. Tako su pokušaji da se pođe od "znanstvenih ideologija" spomenutih režima, unatrag kroz povijest marksizma, pa sve do Marxa, promašena vježba koja počiva na pretpostavci da postoji neka značajka ili kvaliteta totalitarne ili ideološke misli koja se može izolirati, koja je svojstvena marksizmu ili čak posebice povezana s njim, i da je nju najbolje na pasti intelektualnom kritikom. Taj tip intelektualne aktivnosti je na neki način bio sudionik najgorih aspekata spomenutih režima. Ta je vrsta hladnoratovske kritike bila najsnažnija kad se usredotočivala na najuskogrudnije, dogmatske i neprihvatljive aspekte marksizma kao "znanstvene ideologije". 11 Ako je u marksizmu bilo više od toga, kritika je počela gubiti svoju oštrinu, ali iz toga nije slijedilo da su manje oštri 10
Predodžbu ο rasprostranjenosti marksizma, poput "obitelji" političkih pokreta diljem svijeta, moguće je dobiti od Roberta Gormana koji je uredio Biographical Dictionary of Marxism, London 1 9 8 6 . i Biographical Dictionary of Neo-Marxism, London, 1 9 8 5 .
11
U tu zamku povremeno upada i Leszek Kolakowski, u svojoj trosveščanoj studiji Main Currents of Marxism (Oxford University Press, 1978). Bertram Wolfe, u knjizi Marxism: 100 Years in the Life of a Doctrine, (New York, 1 9 6 5 ) i Alfred Meyer u knjizi Marxism: The Unity of Theory and Practice, (Harvard University Press 1 9 6 5 ) iskazuju isključivo kritičnost hladnoratovskog poretka.
Terrell C a r v e r
64
kritičari marksizma bili posebno zainteresirani za njega kao za fleksibilan i uspješan način društvene transformacije. Drugo, vrlo je nejasno kako bi marksistička politika trebala izgledati. Marx je djelovao u okvirima revolucionarnog liberalizma (i u političkom i ekonomskom smislu riječi) 30-ih i 40-ih godina devetnaestoga stoljeća. Njegova politička djelatnost upućivala je na kontingentnu i pomoć nu ulogu intelektualaca u tom pokretu, i on nije postavljao nikakve autoritarne zahtjeve za njihove ideje ili njihovu ulogu u interpretaciji tih ideja. To je upravo suprotno onomu što su revolucionarni kadrovi zahtijevali za nacionalno oslobođenje, a birokrati i vojnici tražili kao preduvjet za implementaciju ekonomskih i političkih transformacija širokih razmjera. Marksizam je kao "znanstvena ideologija" igrao golemu ulogu u politici ove vrste, ali je li to imalo bilo kakve veze s Marxovom teorijom i praksom, čak i na nekoj razrijeđenoj razini konceptualne logike, vrlo je upitno. Marx, Engels i drugi u marksističkoj tradiciji dobili su u ovim političkim zbivanjima jednu neželjenu osobnu ulogu kao ikone, bili su "oci osnivači", čije su slike evocirale nužnost i neizbježnost. U svojim kasnijim godinama Engels je postao određena ikonička figura u socijalističkoj internacionali, pojavljujući se na taj način na međunarnodnoj konferenciji prije svoje smrti ( 1 8 9 5 . ) , ali Marx nije bio nikad ništa više od "Doktora crvenog terora" kako su ga demonizirali u javnosti u doba Pariške komune (1871.). "Pad zida" 1989. ne samo da je izbrisao velik dio marksizma kao "znanstvene ideologije" nego je i jednim potezom izbrisao i velik dio hladnoratovske kritike marksizma. Nije posebno jasno da je kritika igrala bilo kakvu ključnu ulogu u slijedu događaja koji su tako korjenito izmijenili glavne svjetske velesile. Uistinu, nedavno se pojavilo pitanje nije li i sam liberalizam ideologija, i nije li 1989. počelo novo doba, doba u kojem povijest završava, u onom smislu u kojem ju je proizvodila ideološka politika. 12 . Sada se čini neprihvatljivim bilo koji sustav ideja smatrati totalizirajućim na onaj način na koji su to činili staljinizam i fašizam sredinom dvadesetog stoljeća. Ne iznenađuje da se i koncept ideologije udaljio od tog uskog i povi jesno specifičnog fenomena u smjeru opuštenijeg shvaćanja ideja koje su 12
Članak Francisa Fukuyame "The End of History'* u časopisu The National Interest pokrenuo je 1 9 8 9 . važnu kontroverziju ο ovim temama.
M a r x , marksizam, p o s t m a r k s i z a m
65
političke, sustavne i orijentirane na djelovanje. Tako bi se i liberalizam mogao proglasiti ideologijom, i većina bi liberala s lakoćom prihvatila gledati na vlastitu politiku u tom svjetlu, poglavito liberali koji se bave ljudskim pravima i autoritativnom primjenom univerzalnih normi na vlade. Nije vjerojatno da će liberali dokazivati da je njihov pogled valjan jer je na neki specifičan način znanstven, ili je, pak, njegova suprotnost (to jest "fundamentalizam", osobito u "ne-zapadnim" religijama) iluzo ran i time efemeran. Liberalni pogledi umjesto toga uglavnom nastaju iz filozofskih argumenata koji čine etički individualizam, a liberali su skloni smjestiti suprotstavljene poglede unutar doktrina ο toleranciji i osobnoj slobodi uravnoteženima s pravima drugih. Sto je onda sa suvremenim marksistima? Intelektualne i praktične kritike ideologije kao "lažne svijesti" i "znanstvene ideologije" kao nepogrešivog vodiča za klasnu politiku bile su uvelike uvjerljive i učinkovite, premda tek nakon angažmana u 60-im i 70-im godinama dvadesetog stoljeća i zbog tananih apstrakcija djela Louisa Althussera i njegovih "althusserovskih" učenika.13 Odbacujući lenjinističko shvaćanje marksizma kao "znanstvene ideologije", Althusser je zahtijevao ponov no kritičko iščitavanje Marxa kao znanstvenika. Za to je bila nužna poznata podjela njegova djela, pomoću "prijeloma", na predznanstvene poglede (pod utjecajem Hegela, za kojeg je Althusser posebno isticao da nije bio znanstvenik), i znanstvene poglede, sustav u kojem društveni "aparati", vlastitom praktičnom logikom, čvrsto definiraju pojedince. S obzirom na suptilnu razinu društvene i političke analize koja je u to bila uključena, bilo je teško vidjeti ovu vježbu kao znanstvenu u smislu formuliranja empirijskih stajališta ili kao političku, u smislu ohrabrivanja ili vrednovanja individualnog izbora i djelovanja. U nekom je smislu "althusserovski trenutak" bio posljednji izdisaj engelsovske ortodoksije, s obzirom na ekonomizam i determinizam. "Kritički realizam", njegov filozofski nasljednik, učinkovito je pre formulirao Althusserove prilično slabo potkrijepljene tvrdnje ο znanosti i stvarnosti u smislu gotovo neokantovske vježbe u specificiranju toga kakva mora biti misao kako bi se izražavala stajališta ο društvu i društve13
Vidi Louis Althusser, For Marx (London 1969.)
Terrell Carver
nom razvoju, koja će biti istinita u načelu i učinkovita u praksi.14 Drugim riječima, ortodoksije koje se tiču ekonomskog primata bile su odvojene od bilo kakvoga grubog utemeljenja u navodnim "materijalnim" činje nicama prirodnih znanosti, kako ih je zamišljao Engels, i umjesto toga skrenute u područje pretpostavki potkrijepljenih povijesnim i očitim argumentima i izvodima. Pod uvjetom da je vjernost istini tako ostala netaknuta, iz toga slijedi da je ideologija također zadržala poziciju kao izraz ideja, istodobno lažnih i iluzornih. I premda postoje oni koji i dalje podupiru shvaćanja koja potječu otprije 1989. (ili prije 1956., ili prije 1939., ili 1923.) u filozofskom i političkom smislu, ma koliko dobro bile modernizirane, glavni razvojni aspekt marksističke teorije nakon 70-ih bilo je ponovno iščitavanje Marxa kroz djela Antonija Gramscija. 15 Kako se ono razvijalo, ciljevi marksističke ortodoksije su se smekšavali, posebice oni koji se tiču materijalizma prirodne znanosti, formulaičnog i kauzalnog prikaza povijesnog slijeda tehnološkog napretka i oblika klasne vladavine, te uloge elita koje razabiru kada i gdje se klasna borba treba, a gdje ne treba voditi. Gramsci je antifašističku talijansku politiku komentirao kako bi se izrazio kompleksniji prikaz političkog ponašanja, više po vezan s kulturom i tradicijom, a manje određen klasnom pozicijom. Gramscijeva čvrsta politička vjernost politici radničke klase tako je dopustila rekonceptualizaciju marksističke ideologije koja je bila manje nepopustljivo znanstvena i ekonomska, a puno više fleksibilnija prema popularnoj svijesti i nacionalnim borbama. Takvo je shvaćanje marksizma na kraju znatno približilo liberale i marksiste, osim što su posljednji ustrajali na klasnoj dimenziji progresivne politike. Ideologija je na toj točki postala skup ideja orijentiranih na aktivizam radničke klase u proizvodnji političkih promjena velikih razmjera. Ipak, bilo je prilično nejasno kakva se tu vrsta tvrdnje izriče u smislu potpore politici radničke klase, osim jedne čisto egzistencijalne tvrdnje koja se derivira iz okolnosti individualnog izbora. Povijesni, filozofski i znanstveni aparat koji je prethodno uporabljen kako bi se postigao takav zaključak bio je 14
15
Vidi: Roy Bhaskar, A Realist Theory of Science, Leeds, Leeols Books, 1 9 7 5 . , i Possibility of Naturalism: A Philosophical Critique of the Contemporary Human Sciences, Brighton, Harvester 1979. Kao uvod u Gramscijev rad, vidi James Martin, Gramsci's Political Analysis: A Critical Intro duction, Basingstoke, 199,8.
M a r x , marksizam, p o s t m a r k s i z a m
67
uvelike diskreditiran, ali nije bilo nikakvog razvijenog prikaza koji bi podupirao politiku radničke klase kao neku vrstu premise koja može učiniti individualni odabir racionalnim ili neizbježnim. Ernesto Laclau i Chantal Mouffe to su pokušali ostvariti rekonceptualizacijom klase kao diskurzivnog a ne "materijalnog" ili objektivnog fenomena, kao što su to prijašnji marksizmi shvaćali.16 S time su ostaci marksističke ideologije (klasa kao "materijalni" ili fundacijski fenomen) nestali, a shvaćanja ο idejama orijentiranima na djelatnost (koje se tiču nacionalnih ili etničkih skupina, spolnih ili seksualnih skupina, klasa ili bilo koje druge vrste skupina) više se nisu smatrala ideologijom nego samo kulturom. To se shvaćalo kao derivativ Gramscijeva koncepta "hegemonije", deskriptivnog za strukture u kojima dominira gornja klasa, a niža u tome sudjeluje. Slijedeći "lingvistički obrat" u filozofiji, Laclau i Mouffe zastupali su tezu prema kojoj se primat ili prioritet "klase" ili "ekonomije" ili "sredstava proizvodnje" ili bilo kojeg drugog skupa pojmova, koji navodno odražavaju "primarne" ili "konstitutivne" fenomene povijesti i društvene egzistencije, ne može održati jer su svi takvi argumenti reflektivni, ne potječu iz neke izvanjezične stvarnosti, nego iz povijesno i kulturno kontingentnih "jezičnih igara" koje ljudi igraju.17 Tako se čini da je bez određenog shvaćanja ekstra-lingvističke validacije malo nade da će ideologija biti koristan koncept, ili će, pak, upravo pokušaji da se rabe tradicionalni koncepti ideologije, kako bi se ljude navelo na političko djelovanje, postati plijenom ove vrste skepticizma, kao što se događa i s liberalnom univerzalističkom etikom. Laclau i Mouffe time su se svjesno svrstali uz postmodernističku neizvjesnost i kontingenciju i tako se u svojim filozofskim pogledima razišli s fundacionalizmom i marksizmom (u "materiji" i ekonomiji) i liberalizmom (u individualnoj vrijednosti i ljudskim pravima koje je moguće univerzalizirati). Politički su Laclau i Mouffe zagovarali gramscijevsku potrebu da se radi kroz, i unutar, kulturalno konstrui ranih političkih shvaćanja i "momenata" borbe, dok su također branili aparat liberalnih prava, sloboda i participatornu politiku, premda bez 16 17
Vidi Ernesto Laclau i Chantal Mouffe, Hegemony and Socialist Strategy: Towards a Radical Democratic Politics, Loindon, 1 9 8 5 . Kao kratak i jasan nacrt može poslužiti Richard Rorty i prvo poglavlje njegove knjige Contigency, Irony and Solidarity, Cambridge University Press, 1 9 5 5 .
68
Terrell Carver
univerzalizirajuće etike. Nakon što su otvorili doba sporenja zbog ideologije, i borbe medu ideologijama, čini se da su marksisti, u smislu zagovornika određene verzije klasne borbe kao politički privilegirane, sada zaključili s ideološkom borbom, i svakom teorijom ideologije kao politički učinkovitom. Istodobno, postoje područja svijeta gdje su i znanstvena ideologija u marksističkom smislu riječi i ideološka politika još uvijek u punom zamahu. Kina, Kuba, Vijetnam i Sjeverna Koreja, u vrijeme pisanja ovog teksta, i dalje imaju sustave znatno više nalik na političke oblike iz sredine dvadesetog stoljeća, iz razdoblja prije pada zida, nego na liberalizirajuće režime nasljednike u istočnoj Europi i srednjoj Aziji. I premda su autoritarni nacionalizmi izvanredno važni u tim režimima nasljednicima - nacionalizmi su de facto učinkovite ideologije u smislu sustava misli orijentiranih na djelovanje (što uključuje snažne simbole i povijesti) - ti režimi nasljednici ipak se nastoje razlikovati od komu nističkih ideologija koje su im prethodile. Nasuprot tome, preostali "ortodoksni" marksistički režimi to ne čine, budući da su ondje još na vlasti komunističke elite. Tako u istočnoj Aziji i na Kubi hladni rat još nije završio, a kako bi izbrisali tu činjenicu, lokalni senzibiliteti s obaju strana istočno/zapadne političke razdjelnice su krajnje kritični spram sebi suprotnih političkih tendencija. Kina je, naravno, glavna sila u regiji, kako povijesno tako i danas, a Sjeverna Koreja je u tom području odigrala osobito važ nu i agresivnu ulogu. Vijetnam i Kuba su prilično drukčiji slučajevi, ekonomski i strateški, budući da su vrlo siromašni i povremeno pod sankcijama. Ni jedna od tih zemalja ne može tvrditi da je model za druge nacionalističke i antikolonijalne režime na onaj način na koji je to bila prije pedeset godina, a čini se očitim da inercija, gerontokracija i status parije imaju velik utjecaj u održavanju režima koji utjelovljuju ortodoksiju marksističkih ideologija staroga kova. Teorijski i praktični odnos između ideja i prakse Marxa i Engelsa, s jedne strane, te ideja i prakse revolucionarnih nacionalističkih stranaka, s druge strane, u tim su, ali i drugim zemljama bili krajnje problematični od samoga početka. Kao što smo već napomenuli, mislioci koji su bili u manjini upozoravali su - otprilike od 1900. - da se osnovne filozofske premise Marxa i Engelsa međusobno razlikuju, dok su autori koji su
M a r x , marksizam, postmarksizam
69
pripadali srednjoj struji prilično žestoko branili jedinstvo marksizma. Obrana tih stajališta postala je pitanje praktične politike u revolucio narnim nacionalističkim pokretima i režimima kad je "ispravna teorija" bila definicijski povezana s ispravnom praksom, a ispravna praksa s partijskom disciplinom. Ovi koncepti i poteškoće nisu nepoznati u nemarksističkoj politici, a povremeno su i liberali koji se zauzimaju za "otvoren" ili čak za naivni pristup snazi ideja u politici, znali izgubiti bitku s odlučnijim protivnicima, raspoloženim za provedbu partijske discipline pozivanjem na filozofsku izvjesnost. Marksizam, shvaćen kao "znanstveni socijalizam" i zasnovan na doktrinama povijesnog i dijalektičkog materijalizma, bio je izvanredno (premda teško da i jedinstveno) utjecajan u politici dvadesetog stoljeća, u građanskim ratovima, svjetskim ratovima, hladnom ratu i izgradnji nacija. Cak i na razini marksističke ortodoksije, veza između posebnih situacija, vođa, politika i određeno shvaćanje ο tome što jest a što nije "marksističko" prilično je slaba. Dok su Marx i Engels nedvojbeno zagovarali kolektivno vlasništvo radničke klase nad sredstvima za proizvodnju, i kraj zaostalosti "sela" u usporedbi s civiliziranošću i uslugama "grada", teško iz toga može slijediti da su na bilo koji način bili autori Staljinove prisilne kolektivizacije u Sovjetskom Savezu, ili da bi se s njom složili, ili da ona ne bi nikad bila ostvarena da nije bilo njihovih ideja (tj. da je, alternativno, kapitalistička modernizacija ostvarena uz puno poštovanje ljudskih prava i blagostanja pojedinca, uz poštovanje zakona i konsenzus). Pomak u boljševičkoj stranci Rusije od internacionalizma i radničke demokracije prema nacionalizmu i autoritarnoj vladavini utvrđen je jasno već više puta. Ali, s obzirom na to kako se čini da ni Marx ni Engels nisu mogli zamisliti političke i ekonomske procese socijalističke tranzicije na bilo kakav jasan način, niti su ikada sami razmišljali ο golemim praktičnim poteškoćama s kojima su bili suočeni, recimo, Lenjin, Staljin, Mao ili Fidel Castro, teško je oteti se zaključku da je marksizam kao politička snaga koja je izmijenila svijet bila uvelike ekstrapolirana iz samo nekoliko rečenica, kako bi se prilagodila potre bama i politikama nacionalnog oslobođenja, u najmanju ruku onako kako su ga jedan čovjek, ili mala skupina ljudi, zamišljali.
70
Terrell C a r v e r
Unutarnja koherencija bilo koje od ovih ideologija, da ne ulazimo u njihovu međusobnu koherentnost, rasla je i padala usporedno s potrebama svjetske politike, previranjima unutarnje politike te bijesom unutarnjih i vanjskih protivnika. Politika velikih sila u toj je povije sti igrala izvanrednu ulogu, u tom smislu da su varijante marksizma prihvaćene unutar (ili oštro kritizirane izvana) režima s imperijalnim pretenzijama poput Rusije i Kine, zadobile mnogo više pozornosti od antiimperijalističkih varijanti maloga dosega koje su se provodile na Kubi i u Vijetnamu. Sjeverna Koreja je možda reductio i epitom svih ovih kontradikcija, a istočna Europa je specifičan slučaj povezan i s izgradnjom imperija i položajem obrambene tamponske zone Sovjet skoga Saveza. I dok su marksističke stranke imale priličnu snagu u istočnoj Europi prije i poslije Drugoga svjetskog rata, teško je zamisliti da bi jednostranačka vladavina i politika sovjetskoga stila tu bila tako temeljito ustoličena da nije bilo ruske intervencije. Kad je postalo očito da takva intervencija više nije izgledna, slom ovih satelitskih režima razvijao se brzinom koja je oduzimala dah. Svejedno među svim tim režimima postoje određene sličnosti zbog kojih su se oni činili marksističkima, u nekom smislu riječi koji je moguće utvrditi. No sličnosti su zasnovane na onome što se bez mnogo refleksije pretpostavlja da je nemarksističko, tako da svaka prosudba zahtijeva pozorno preispitivanje. Brza industrijalizacija, čak i kad je ponekad bila malog dometa i zahvaćala samo selo, središnje planiranje i ukidanje tržišta kapitala, jednostranačka vlast i totalitarno nepoštivanje ljudskih prava bili su uobičajene značajke koje su se, štoviše, definirale i branile unutar i izvan tih zemalja kao ispravna marksistička praksa. Ali kako sam već spomenuo, postignuća čak i liberalnih demokratskih režima (ili onoga što je kao takvo moglo proći u devetnaestom stoljeću) rijetko su se kad preispitivala, a više dezinficirala u smislu povijesti pobjednika, dok su u stvarnosti postojali mnogi nemarksistički reži mi koji su bili totalitarni i represivni, pa opet nisu uspjeli proizvesti modernizaciju koju su ostvarile neke od glavnih marksističkih sila. Gotovo većina današnjih najsiromašnijih zemalja na svijetu nikada nije bila marksistička, niti su marksisti u njima bili jedini ili čak glavni zagovornici iscrpljujućih građanskih ratova kojima su te zemlje bile izvrgnute. Ako tu postoji neki endemski i sustavni problem, vjerojatno je riječ ο nečemu drugome.
M a r x , marksizam, postmarksizam
71
Ni jedan od "realnopostojećih" marksističkih režima jedva da je ikada pokušao ukinuti novac (što su objavili Marx i Engels u Komu nističkom manifestu iz 1848.), ni izgraditi demokraciju na najnižim razinama društva koju je Marx opisao u svojim komentarima ο neo stvarenim potencijalima Pariške komune {Građanski rat u Francuskoj 1871.). Ako marksistički režimi nisu stvorili klasičnu komunističku ekonomiju i distribuirali robe u skladu s potrebama (a rad u skladu sa sposobnostima), oni ipak su položili temelje neke vrste socijalne demokracije koju su Marx i Engels ponekad bili spremni zagovarati pro tem. Kao revolucionarni socijalisti iz 40-ih godina devetnaestog stoljeća, obojica su radili u skladu s revolucionarnim liberalima, boreći se protiv autoritarizma, podupirući proces kojim se predstavnička vlast institucionalizirala i demokratizirala i zagovarajući internacionalizam "naroda" unutar nacionalnih država i medu njima. Možda naivno, ali ni jedan od njih nije se spustio do okrutne stranačke politike uključene u stvarno bavljenje ovim stvarima u praksi, čak i kad se 1 8 4 9 . nadvila propast nad revolucionarnim pokušajima. Možda je to crta razdjelnica, ne medu liberalima i marksistima, nego medu praktičnim političari ma, koji su spremni pretočiti ideju u doktrinu kako bi uhvatili pravi trenutak, i teoretskim piscima spremnim čekati neko drugo vrijeme kad će više ljudi biti u stanju shvatiti njihovu ideju. Prije spomenuti gramscijevski i poststrukturalistički marksizmi asoci rali su se s "novim socijalnim pokretima", i u liberalnim demokracijama diljem svijeta i u nekima od borbi koje su se u istočnoj Europi vodile u doba pada zida, gdje je građanski prosvjed bio instrumentalan u uspostavi i održavanju na životu nasljedničkih režima. Ovi pokreti se svrstavaju različito: kao egalitarni pokreti, ili pokreti za oslobođenje koji su okupljali narodne sile oko problema rase, etničke pripadnosti, jezika, religije, seksualnosti ili nekog drugog manjinskog statusa, ili pak žena kao većinske ali zakinute skupine. Ono što je ovdje očito jest razmjer u kojem su ti pokreti konstituirani kao "novi", nasuprot klasnoj politici "staroga kova" koja je, naravno, bila raison d'etre marksizma kao pokreta i Marxova izravno političkog angažiranja 40-ih godina devetnaestog stoljeća. Ovdje postoji zajednička crta s Marxom i marksizmom, kako su predstavljeni na početku ovog poglavlja, naime, kroz vezu između liberalizma i ekonomije, jer su ti pokreti za pobolj šanje statusa (neke manjine) morali mjeriti svoju zakinutost prema
72
Terrell Carver
nečemu, a u tome su ekonomski pokazatelji odigrali svoju ulogu. No pokreti su također bili zaokupljeni uspostavom identiteta i zahtjevom za (vlastitim) poštovanjem u socijalnim i političkim kontekstima, često na načine koji se ne mogu otprve mjeriti ekonomskim mjerilima, nego prije argumentima i dokazima koji se tiču dostojanstva i priznanja u društvenim odnosima i društvenoj reprezentaciji. Novim socijalnim pokretima zajednička je briga prisiliti liberale da u praksi dopuste ostvarenje konstitutivnih prava u puno širem opsegu no što ih je većina isprva zamišljala, te da redefiniraju, pa čak i izbrišu određene, navodno dogovorene, granične crte (npr. između javnog/privatnog, političkih odnosa/osobnih odnosa, većinske naklo nosti/osobne želje, itd.). Poput marksista, novi socijalni pokreti su ponekad išli znatno iznad liberalnih ciljeva, prema sveobuhvatnim i suptilnim shemama socijalnog i osobnog oslobođenja. Za marksiste su oslobođenje i carstvo slobode bili izgrađivani nad ekonomskom bazom, u prilično maglovitom području društvene kooperacije i racionalnog planiranja proizvodnje i distribucije materijalnih dobara i usluga. "Novi" socijalni pokreti pokušavali su razviti druga shvaćanja oslobođenja, manje povezana s materijalnim stvarima, a bliskije vezana za osobna iskustva i intersubjektivne evaluacije. Tako se crta između marksista i postmarksista može povući pomoću pitanja: koliko su ključna ekonomska pitanja u razumijevanju socijalnog i osobnog oslobođenja. Koliko je fundamentalna klasna politika? Mar ksisti su se upustili u žestoku raspravu s postmarksistima, inzistirajući da su ovi zadnji napustili klasnu politiku a time i svako sustavno objašnjenje "ideja orijentiranih na djelovanje" koje je marksizam ostavio u baštinu za suvremenu prilagodbu 18 . Postmarksisti su smatrali klasu "socijalno imaginarnom", kao i svaki drugi "novi" socijalni pokret s potencijalom da razvija ideje i prakse koje bi mogle biti politički uvjerljive u masovnom djelovanju. Priznanje da "novi" socijalni pokreti i politika identiteta, kakvi se prakticiraju u suvremenom svijetu, nisu zasnovani na klasi i ne slijede teme koje bi se mogle identificirati kao klasna politika u ekonomskom smislu riječi, naprosto utvrđuje problem kojim se postmarksisti žele baviti u teoriji i praksi. Njihova se politika 18
Vidi razmjene mišljenja, primjerice Ellen Meiksins Woods i Normana Gerasa ili Ernesta Laclaua i Chantal Mouffe u New Left Review od 1 9 8 5 . do danas.
M a r x , marksizam, postmarksizam
73
često sastoji u privlačenju pozornosti na ekonomske niti klasne analize koje bi mogle među novim socijalnim pokretima stvoriti koalicije, a time ponovno izvesti karakteristično marksistički projekt napada na liberale tamo gdje su osjetljivi, naime, u njihovoj ambivalenciji glede natjecateljskog individualizma kapitalističkih ekonomskih sustava. U tim sustavima učinci natjecateljske ekonomije pritišću pojedince koji imaju prava, ali čija su ljudska prava nedostatni oklop za zaštitu od ekonomske zakinutosti, bespomoćnosti i tlačenja. Kao što je poznato, politika individualnih prava i natjecateljskih izbora jednostavno, u simbiotskim ekonomijama privatnog i javnog sektora, može podlegnuti ekonomskim interesima velikih razmjera. Postmarksisti su našli inspiraciju u vlastitim Marxovim prikazima ideo logije kao carstva iluzije, koja služi interesima klasa i "klasnih frakcija" koje izvlače moć i prednost za sebe iz liberalnih demokracija i kapita lističkih ekonomija. I dok je jednostavno reći da je postmarksistička politika neučinkovita upravo stoga što nije sustavna i univerzalizirana, tj. onakva kakva je ideološka politika, moglo bi se također dokazivati da ritmu globalne promjene političkih ideja i učinkovite akcije treba puno vremena da se pokrene od jedne vrste politike do druge. Prema tom shvaćanju, još će trebati proći nekoliko desetljeća prije nego što se ideološka politika raspline, a učvrste manje samouvjereni načini uvjeravanja. Teza da sam liberalizam znači "kraj" ideologije nije izdržala pomnije preispitivanje. Postoji previše univerzalizirajućih teza u liberalizmu i previše dokaza ο liberalnom sljepilu za lokalnu i osobnu "različitost" u njihovoj političkoj praksi, koja je i predugo surađivala s imperijaliz mom i hladnoratovskom realpolitikom. Postmarksisti su u neobičnom položaju u kojem žele napustiti ideologiju, onakvu kakvom se ona predstavljala i u liberalnoj i marksističkoj poziciji, pa opet da tvrde kako žele utjecati na politiku, i to znatno. Oni također tvrde da od liberala žele ostvarenje konstitutivnih vrijednosti za koje se zauzimaju, a od marksista ostvarenje postkapitalističke ekonomije. Moguće je da je ta postmarksistička politika sve u svemu samo kritika u teoriji, a nikakva akcija u praksi, ali su u svakom slučaju barem njezine linije kritike jasne. U tom smislu - u odnosu prema liberalima i marksistima - postmarksisti mogu tvrditi da su dospjeli s onu stranu ideologije.
75
Socijalizam u d v a d e s e t o m stoljeću
4 Socijalizam u dvadesetom stoljeću POVIJESNA
REFLEKSIJA
Donald Sassoon Uvod Svi koji se upuštaju u raspravu ο značenju socijalizma suočeni su s dvjema različitim, premda ne inkompatibilnim strategijama: esencijalističkom i povijesnom. Esencijalistička strategija provodi se na konvencionalni weberovski način. Socijalizam je idealni tip, empirijski reduciran iz djelatnosti ili ideja ljudi koje se obično smatra socijalistima. Jednom kad je koncept konstruiran, može se koristiti povijesno za procjenjivanje konkretnih političkih organizacija, njihovih aktivista i mislilaca, za određivanje koliko se oni uklapaju u idealni tip, zašto i kada se međusobno razlikuju, i da bi se objasnilo ponašanje koje odudara od norme. Ova procedura, znatne heurističke vrijednosti, još je uvelike prihvaćena i u širokoj uporabi, premda je njezina teorijska rigoroznost krajnje dubiozna budući da analiza počiva na ponešto proizvoljnoj selekciji "socijalističkih" organizacija i pojedinaca koji su korišteni kako bi se izradio idealnotipski koncept socijalizma. Ta procedura ima i dodatnu nepogodnost da, ako je se čvrsto držimo, ne dopušta povijesnu promjenu. Jednom kad je idealni tip definiran, novi se elementi ne mogu jednostavno integrirati u njega. No, život ide dalje, čak i u sociologiji. Tako, kad se pojavi nešto novo, primjerice
76
Donald Sassoon
neka revizionistička interpretacija, potrebno je samo smjestiti idealni tip na operacijski stol, maknuti - ako je potrebno - dijelove koji se više ne uklapaju i ubaciti nove. Tako pomlađen, koncept socijalizma može marširati dalje, obogaćen novim značenjima; društveni znanstvenici, oboružani uredno prepakiranim idealnim tipom, stječu produženje dozvole na život, proizvode nove knjige ο novom socijalizmu i usrećuju akademske izdavačke kuće. U alternativnoj varijanti, sociolozi mogu braniti stari idealni tip, proglasiti nove revizije inkompatibilnima s njim, i objaviti smrt socijalizma. Oni tad mogu pisati nove knjige ο smrti socijalizma, a akademski izdavači su ponovno sretni. Aktivisti, nesvjesni weberovci, ponašaju se na isti esencijalistički način, uzvisujući novi revizionizam i njegovu inteligentnu prilagodbu na stvarnost vječno promjenjivog svijeta, ili ogorčeno optužujući promjene koje su nastale, navodeći ih kao dokaz još jedne kukavičke izdaje starih uvjerenja. Time oni održavaju "socijalizam" (to jest svoju ideju socija lizma) na životu, priključen na uređaje za umjetno održavanje životnih funkcija, čekajući bolja vremena. Takav sraz između modernizatora i fundamentalista je regularni dio inventara političkih pokreta, osobito tamo gdje ideologije i vrijednosti imaju središnju važnost - kao što je kod socijalističkih i religijskih pokreta. Očito je iz tona upravo iznesenih primjedbi da sam ja opredijeljen za drugu strategiju, povijesnu, premda je i ona opterećena proble mima. Njezin početni potez je isti kao i onaj esencijalista: odabiru se organizacije i mislioci koji su sami sebe proglasili socijalistima i pripovijedaju svoje priče na konvencionalni empirijski način, ističući sličnosti i razlike. Ipak, definicija socijalizma se ne zahtijeva: socijalizam je ono što socijalisti čine. Ne može se ni predviđati: smrt socijalizma - poput one feudalizma - može se proglasiti tek kad je univerzalno prihvaćena i nije više predmet rasprava; to znači, kad više nije preostao ni jedan socijalist, osim uobičajenih ekscentrika koji - skupa s ljudima koji tvrde da je zemlja ravna ploča - zanimaju još samo antropologe. I dok je esencijalistička strategija pretežito zaokupljena pitanjem definicije, povijesna je opsjednuta promjenom i kauzalnošću - zašto se socijalisti ponašaju tako kako se ponašaju? - i time kontekstom unutar kojih organizacije i mislioci djeluju onako kako djeluju. Ta metoda ne umanjuje ideologije, smatrajući je integralnim dijelom povijesti pokreta.
Socijalizam u dvadesetom stoljeću
77
Ono što je ovdje zanimljivo je veza između posebnog etičkog shvaćanja svijeta koji zagovaraju socijalisti i njihova djelovanja na polju praktične politike. Tako glavnom preokupacijom povijesnog pristupa postaje pitanje kako se takva teorija i praksa modificiraju tijekom vremena. Ta je procedura, sa svojim naglaskom na neizbježnosti povijesne promjene, očito manje "moralno prosudbena" od esencijalističke. No poput svih povijesnih priča, ona pati od trajne opasnosti upadanja u determinističku verziju događaja: sve što se dogodilo, moralo se dogo diti. To je korisno osvijestiti i biti svjestan da su se, unutar utvrđenih okolnosti (što nije mali preduvjet), stvari mogle događati i drukčije. Posebno je vrijedno podsjetiti se da, premda je istina da se socijalistički pokret pojavljuje usporedno s početkom industrijskog društva i slijedi njegov razvoj, on nikad nije njegova nužna komponenta. Postojala su, postoje, i najvjerojatnije će postojati, industrijska društva u kojima ne postoji važan socijalistički pokret. Slično tome, postojala su društva sa snažnim socijalističkim pokretom u kojima je proces industrijalizacije jedva počeo.
Dva socijalizma Na početku dvadesetog stoljeća socijalisti su znali da su njihovi pokreti kontingentni kapitalističkom društvu. Istina je da je verzija Marxove teorije, uz koju je većina njih pristajala, implicirala da je socijalizam stanje koje će naslijediti kapitalizam, ali su zapazili da najbrže rastuće kapitalističko društvo na svijetu, Sjedinjene Američke Države, nisu imale socijalistički pokret. Bili su također svjesni da u najrazvijenijoj kapitalističkoj zemlji Europe, Velikoj Britaniji, domu moćnih sindikata, postoji socijalistička stranka tek u embrionalnom stadiju. S njihova sta jališta, Velika Britanija bila je napredno kapitalističko društvo sa slabo razvijenim socijalističkim pokretom. Obratno, neka od još većinom agrarnih društava Europe - poput Italije i Finske - imala su prilično snažne i izborno uspješne socijalističke stranke. U Rusiji se pokret činio podijeljenim - poput cijele ruske inteligen 1 cije - između prozapadnih i slavenofilskih tendencija. Prozapadni su 1
Klasični tekst je još uvijek Franco Venturi, Roots of Revolution, New York, Grosset and Dunlap, 1960.
78
D o n a l d Sassoon
pretpostavljali da je dužnost socijalista ubrzati razvoj kapitalizma jer samo kapitalizam može omogućiti pripremu terena za daljnji napredak prema socijalizmu. Slavenofili su pretpostavljali da će Rusija biti u stanju preskočiti kapitalizam zapadnog tipa. Populistički antikapitalisti - poput V. Bervija-Flerovskog, autora Situacije radničke klase u Rusiji (1869.), knjige koju je Marx jako hvalio - smatrali su da mir, ruska seoska općina, počiva na načelima koja mogu i trebaju biti univerzalna. Rusija može izbjeći nepravde kapitalizma i ponuditi ostatku svijeta primjer su periornoga društvenog sustava zasnovanog na solidarnosti nacionalnih razmjera i kooperaciji. Ova tlapnja ο prestizanju i nadmašivanju Zapada ostat će fundamentalna značajka gotovo svih revolucionarnih ruskih vjerovanja. Stoljeće kasnije, napuštanje ove "Velike ideje" koincidirat će s urušavanjem cijelog komunističkog sustava. Prozapadna i slavenofilska pozicija konvergirale su u smjeru važnog konsenzusa: stvaran problem s kojim je suočeno rusko društvo jest modernizacija, koju se u ono vrijeme smatralo jednakom industrijaliza ciji. Problem je bio treba li to prepustiti samim kapitalistima ili se time izravno trebaju baviti socijalisti. Oni koji su zastupali drugo stajalište bili su neizbježno gurnuti prema prijedlogu koji tvrdi kako je, da bi se pod vodstvom socijalista ostvarila industrijalizacija, nužno upravljati samim političkim aparatom, to jest državom. Iz toga nije slijedilo da država mora nužno posjedovati sredstva za proizvodnju. Postojale su razne mogućnosti: država sama može supstituirati klasu kapitalista koji su vidljivo nesposobni obaviti svoju povijesnu zadaću; ili, država može ohrabrivati kapitaliste i pomagati im da industrijaliziraju zemlju; ili, ponovno, može stimulirati neke poduzetnike, primjerice u poljoprivredi tj. u novim ili/i manjim poslovima, ili pak može osigurati financijske poticaje menadžerskoj klasi koja će djelovati na kvazitržištu, čak i ako privatno vlasništvo bude ukinuto. Primjerena mješavina države i tržišta nije nikad bila jednom zauvijek riješeno pitanje i nedvojbeno je da nije ni neizbježno slijedila iz Oktobarske revolucije. Napokon, velik dio kasnije povijesti Rusije - od ratnog komunizma, Nove ekonomske politike, Staljinovih petogodišnjih planova, do ograničene i neodgovarajuće ekonomske reforme iz 60-ih i 70-ih godina dvadesetog stoljeća - može se shvatiti kao svađa zbog odnosa između tržišta i politike. Ta verzija socijalizma ili razvojnog socijalizma može se opisati kao ideologija modernizacije ili razvoja. Premda je njezin konačni cilj
Socijalizam u d v a d e s e t o m stoljeću
79
bio socijalističko društvo, njezine praktične zadaće sastojale su se u razvijanju industrijskog društva pod uvjetima za koje se mislilo da ih neće nitko ostvariti ako ne budu socijalisti (a zemlja će stagnirati), osim možda stranaca (a tada će zemlja nalikovati na koloniju). Ta vrsta socijalizma - u iskušenju smo definirati ga kao socijalizam za izgradnju kapitala - koincidira, više ili manje, s komunizmom i njegovim državnim socijalističkim varijantama. Druga varijanta socijalizma - glavna preokupacija ostatka ovog ogleda - može se shvatiti kao oblik regulacije kapitalizma. 2 Njezina zadaća nije razviti industrijsko društvo; time su zaposleni kapitalisti. Ne samo da traže bilo kakvu "pomoć" od socijalista, oni rade bolje i brže bez njih - kao što su to ekstenzivno pokazali Velika Britanija u devetnaestom stoljeću, ili Amerika i Japan u dvadesetom. Ovo se poklapa s onim što će postati poznato pod imenom so cijaldemokracije. Suprotnost između razvojnog ili modernizirajućeg socijalizma i socijalizma kao regulatora kapitalizma je, naravno, puno dublja od toga. Prvi je, neovisno ο tome je li u SSSR-u, Kubi, Kini ili Sjevernoj Koreji, iskazivao uočljiva autoritarna svojstva i netoleranciju spram neslaganja i pluralizma koji su bili ravni, a u nekim slučajevima i nadmašivali, one kapitalističkih autoritarnih režima. Druga vrsta socija lizma je koegzistirala, u svim slučajevima, s demokracijom, pluralizmom i ljudskim pravima. Takvu usporedbu često, posve legitimno, spominju sami socijaldemokrati, koji upozoravaju da razvojni socijalizam (to jest komunizam) nije nikad bio liberalan, dok socijaldemokracija nikad nije bila diktatorska. Iskušenje je složiti se, slijediti konvenciju razlikovanja komunizma i socijalizma, i zaustaviti se na tome. Nažalost, ovo bi neriješenim ostavilo niz problema. Prijelaz iz predmodernog u moderno društvo, barem u njegovoj incijalnoj fazi, rijetko kad su pratili demokracija i ljudska prava u svome dvadesetostoljetnom značenju. Čak i u Velikoj Britaniji ili Sjedinjenim Američkim Drža vama, a da Njemačku i Japan i ne spominjemo, obrazac je bio taj da (univerzalno) pravo glasa nije postojalo ili je bilo krajnje restriktivno, slobode su bile ozbiljno ograničene, a sindikati ukinuti ili podvrgnuti 2
Ovo je glavna teza moje knjige One Hundred Years of Socialism. The West European Left in the Twentieth Century, London, Fontana, 1 9 9 7 .
80
D o n a l d Sassoon
strogoj kontroli.3 U nekim slučajevima proces je koegzistirao s ropstvom i genocidom (SAD), rasizmom, kolonijalizmom, rigidnom autoritarnošću (primjerice u Japanu) i jednostranačkim sustavom (primjerice na Tajvanu i u Južnoj Koreji, sve do nedavno). Puna demokracija i ljudska prava uvedeni su poslije. Oni su, drugim riječima, bili rezultat političke igre, a ne imperativni pratilac prve faze procesa modernizacije. Socijaldemokracija, tamo gdje je uopće postojala, bila je u prvim redo vima političke borbe za demokraciju i ljudska prava, potičući liberalne stranke, tada puno manje demokratske, pa čak i konzervativne stranke, tada jedva demokratske, na političke reforme. No socijaldemokrati su, u vrijeme kad kapitalizam nije bio potpuno razvijen, obično bili u oporbi. Modernizacija zemlje, razvoj kapitalizma, njegove profitabilnosti i produktivnosti, nisu bili njihova briga. Oni su dolazili na vlast tek kad je prva faza industrijalizacije bila završena, za razliku od komunista koji su došli na vlast i odmah bili suočeni s problemom industrijalizacije zemlje (s nekoliko važnih iznimaka, kakve su Cehoslovačka i Istočna Njemačka). Iz toga ne slijedi da je stupanj autoritarnosti komunističkih vlasti bio opravdan ili neizbježan. U načelu su mogle biti korištene druge, manje oštre i okrutne, forme moderni zacije. Bit je da dva oblika socijalizma koji su karakterizirali dvadeseto stoljeće nije moguće uspoređivati. Ideologije se oblikuju onom vrstom društva unutar kojeg djeluju i odnosom koji imaju spram političke moći, to jest, države. Socijaldemokrati su vladali tek kad je kapitalizam bio uspostavljen, a demokracija je postala zajedničko vlasništvo glavnih političkih stranaka. Komunisti su mogli razviti industrijsko društvo. Socijaldemokrati (ili socijalisti; rabit ću ta dva termina ravnopravno) su trebali njime upravljati. Komunisti su prevladavali u manje razvijenim društvima, socijalisti u razvijenim tržišnim ekonomijama.
Individualizam i kolektivizam Jedan od mnogih paradoksa s kojima se suočava povjesničar socija lizma jest da pojam upravljanja tržišnim društvom uopće nije bio dio ideološke opreme socijalista, premda je upravo to ono čime su se na 3
Ο slabim korijenima europske demokracije u prvoj polovici dvadesetog stoljeća vidi Mark Mazower, Dark Continent, New York, Knopf, 1 9 9 9 .
Socijalizam u d v a d e s e t o m stoljeću
81
kraju svi oni bavili. Na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće socijalistička ideologija je razlikovala krajnje ciljeve od kratkoročnih ili srednjoročnih zahtjeva. Konačni cilj bio je socijalističko društvo koje je bilo neodređeno definirano kao ukidanje privatnog vlasništva. Kratkoročni su zahtjevi bili različiti ali su, u cijelosti gledano, svi bili usmjereni na postignuće triju ciljeva: prvi je bio demokratizacija kapi talističkog društva, drugi regulacija tržišta rada (primjerice, osmosatni radni dan), a treći socijalizacija troškova reprodukcije rada: besplatni lijekovi, mirovine, nacionalno osiguranje - ukratko, troškovi koje bi inače morali pokriti radnici sami. Taj treći cilj danas nazivamo socijalnom državom. Vrijednosti koje su oblikovale ovu politiku bile su jednakost, druš tvena solidarnost i uspostava minimalnog životnog standarda. Ako svi građani imaju jednaku vrijednost, onda svi (uključujući žene) moraju imati pravo glasa, jednak tretman i ista prava. Bolest, nezaposlenost i starost trebali su biti zaštićeni zajedničkom zakladom, koja će se finan cirati i kojom će se upravljati. Definicija toga što je minimalni standard civiliziranog života nije se mogla prepustiti području civilnog društva, to jest proizvoljnostima tržišta. Ona je trebala postati dio politike. Država će biti pozvana da ostvari sustav zaštite koji ne bi postojao, ili bi postojao u rudimentarnom obliku, kad bi ga se prepustilo tržišnim silama. Ovo je bio temelj podvrgavanja uvjeta rada državnoj regulaciji: zdravstvene i sigurnosne procedure trebalo je ojačati i provoditi, a duljinu radnoga dana ograničiti. Da bi se državu prisililo da djeluje na taj način, bilo ju je nužno demokratizirati, to jest, dominantnim klasama oduzeti ekskluzivnu kontrolu nad njom. 4 Proširenje demokracije koje su zagovarali socijalisti nije bilo za snovano na klasnim načelima, nego na načelima individualnih prava. Univerzalno pravo glasa, naposljetku, pretpostavlja da svi pojedinci imaju posve jednaku vrijednost kad glasuju: svaki se, doslovce, broji kao jedan. Glasački listić u tajnosti ubacuje osamljeni pojedinac koji je donio individualni izbor. U politici su socijalisti bili nepokolebljivi individualisti, daleko od klasne svijesti. Vrijedno je podsjetiti se ovih shvaćanja, povijesno dobro dokumentiranih, u vrijeme kada se socija4
Smatram da je ovo bitno značenje djela Τ. H. Marshalla, Citizenship and Social Class and Other Essays, Cambridge, Cambridge University Press, 1 9 5 0 .
82
D o n a l d Sassoon
liste kritizira (i kad oni to pokorno prihvaćaju) zbog njihove navodno klasno kolektivističke pozicije. Oni koji su, na početku dvadesetog stoljeća, branili klasnu koncepciju demokracije bili su liberali i konzervativci, a ne socijalisti. Liberalne ili konzervativne stranke branile su izborni sustav koji je raspodjeljivao glasove na temelju bogatstva koje je neki pojedinac posjedovao ili zaradio. U cijeloj Europi oni su također prihvatili i branili tip gornjeg doma koji je ili nerazmjerno predstavljao ili predstavljao samo članove gornjih klasa. Dok ovo pišem, takva institucija još postoji, teško je povjerovati, u Velikoj Britaniji, tzv. majci demokracije. Nadalje, liberalne i konzervativne stranke nisu bile krive samo zbog "klasizma" nego i zbog seksizma. Ne samo da su se suprotstavljali proširenju prava glasa na radničku klasu nego i proširenju toga prava na žene. Njihovo suprotstavljanje pravu glasa radničke klase možda se zasnivalo na oportunizmu: radnici bi, mislili su, uvećali izbornu težinu opasnih socijalista. Za žene se, pak, mislilo da će vjerojatno glasovati za konzervativne i tradicionalne stranke, pa opet su se upravo one odupirale ženskom pravu glasa - rijedak slučaj kad su ideologija i načela nadvladali vlastiti interes. Socijalisti se, naravno, često nisu borili za žensko pravo glasa vrlo žestoko, ali to nije imalo ništa s načelima. Neki su bili pokretani svojom vjernošću gradualizmu i umjerenosti (što je moderan zahtjev da svi budu sretni, veseli, da se nikog ne uzrujava i da svi ostanu jedinstveni). Tako je bilo od ključne važnosti da se napreduje postupno i da se, prije no što se pravo glasa proširi na žene, prvo postigne pravo glasa za sve muškarce. Druge je socijaliste pokretao, jednostavno rečeno, politički oportunizam: bilo je jasno da bi pravo glasa za žene dalo izrazitu prednost religioznim strankama. Ipak, kad se radilo ο načelima i vrijednostima, sve su socijalističke stranke čvrsto stajale na strani stvarnog univerzalnoga prava glasa. Tako su socijalisti bili puno konzistentniji branitelji individualnih demokratskih prava od liberala i konzervativaca. No u ostvarivanju svog drugog cilja, regulacije radnog dana, i općenitije, regulacije uvjeta rada, socijalisti su zauzeli jasnu kolektivističku poziciju. Ugovorni odnos koji je povezivao kapitaliste i radnike bio je odnos pojedinca s pojedincem. Za dogovorenu nadnicu, svaki je individualni radnik prihvatio da će obavljati određenu djelatnost, u određenim uvjetima i tijekom odre đenog vremena - situacija koju su Marx i njegovi sljedbenici opisali
Socijalizam u dvadesetom stoljeću
83
kao "formalnu" jednakost, što je značilo da je takav dogovor postignut između pravno gledano jednakih strana, da je to ugovorni odnos među jednakima koji prikriva golemu nejednakost u moći. Nadalje, kapitalisti su imali znatne prednosti, osobito u uvjetima znatnog viška radne snage - što je, u inicijalnim stadijima industrijalizacije, bilo pravilo. Stvaranje sindikata bilo je kolektivno sredstvo ophođenja s tom nejednakošću moći. Izgledi za uspjeh ovisili su ο raznovrsnim čim benicima, od kojih je najvažniji bio nepostojanje pravnih zapreka za njihovo učinkovito funkcioniranje. Ovdje su sindikati zagovarali ograničavanje države i mogli su već tada prihvatiti kasniji slogan "skinite nam državu s vrata". No kad je bila riječ ο političkom provođenju minimalnog standarda, sindikati su zagovarali povratak države kako bi se stvorio (da se poslužimo ponovno modernom terminologijom) teren za ravnopravnu igru među poduzetnicima, koji će ih spriječiti da se natječu na štetu radnika. Treći cilj, stvaranje onog što je kasnije nazvano socijalnom državom ili državom blagostanja, obuhvatilo je socijalizaciju nekih troškova re produkcije radničke klase. Kolektivni porezni fond (za koji se očekivalo da će u njega srednje klase prilagati više) ili prisilno izvlačenje doprinosa od kapitalista mogli su se iskoristiti za pomoć u financiranju mirovina, osiguranja i zdravstvenih troškova. Ovo bi imalo očito blagotvorno djelovanje na radnike i njihove obitelji, ali bi također dopuštalo podu zetnicima da ih manje plaćaju. I dok su nadnice nužne za reprodukciju radničke klase, razvoj dodatnih beneficija uz nadnicu značio je da novčani dio nadnice (u suprotnosti spram stvarnog dohotka) može biti manji nego što bi bio kad povlastica ne bi bilo. Uspjeh u postizanju ovih ciljeva razlikovao se od zemlje do zemlje. Mnogo je toga ovisilo ο relativnoj snazi dviju suprotstavljenih klasa, kapitalista i radnika, bogatstvu ekonomije, snazi i dominaciji zemljoposjedničkih aristokratskih interesa, prevladavajućem političkom etosu, poziciji Crkve. Primjerice, na početku dvadesetog stoljeća, SAD je imao ekonomiju koja se razvijala najbrže na svijetu, ali je val za valom novih imigranata djelovao kao kočnica oblikovanju snažnih politiziranih sindikata, a konkurencija među kapitalistima je omogućavala nekima da se opredijele za strategiju visokih nadnica (fordizam) koja je pripomogla stvaranju većeg tržišta potrošnih roba nego što bi to bio slučaj da je bilo
84
Donald Sassoon
drukčije. I dok su američke političke elite bile uvelike nepopustljive pred sindikalnim pritiscima, ipak su bile manje otporne na one koji su potjecali od velike klase malih farmera. Polarizacija koja je iz toga proistekla više je ili manje izolirala sindikalni pokret i oslabila njegov politički razvoj; otud i razvoj posebne vrste američkog populizma usmjerenog protiv "velikih korporacija". Velika Britanija išla je drugim putem. U devetnaestom stoljeću njezina je radnička klasa bila velika i dobro organizirana i imala je, prema standardima onog vremena, dugu povijest borbi i militantnosti. Ni jedna prava stranka nije mogla zanemariti radnike. Religijska frag mentacija zemlje, a posebice radničke klase, pridonijela je sprječavanju stvaranja konfesionalne stranke koja bi nalikovala na neku kontinen talnu demokršćansku. Posljedica toga bila je da su se u drugoj polovici devetnaestog stoljeća liberali'i konzervativci međusobno natjecali za potporu radničke klase i uvrštavali u vlastite programe neke aspekte socijalnodemokratske platforme i prije no što su oni mogli pronaći svoj izraz u nekoj organiziranoj političkoj stranci. Ovo je pripomoglo odgodi oblikovanja i rasta velike britanske socijalističke stranke koja bi nalikovala na njemački SPD. Na kontinentu se događao sličan proces kooptacije: izgradnja nacija iziskivala je inkorporaciju zahtjeva koji su potjecali iz nižih klasa i preuzimali oblik onog što je u Njemačkoj bilo nazvano "državnim socijalizmom" - koji je izgradio Bismarck, a podržao socijalistički vođa Ferdinand Lasalle. Liberalne, konzervativne i nacionalističke stranke bile su u prvim redovima ovog pokreta. Njima su se poslije pridružile stranke bliske Crkvi, osobito kad je rimokatolička crkva napustila svoju nepomirljivu obranu starog režima i prihvatila novu poziciju spram, kako se to govorilo, "socijalnog pitanja", objavivši 1 8 9 1 . encikliku Kerum novarum pape Leona XIII.
Socijalisti, liberali i država Početkom dvadesetog stoljeća bilo je moguće, u nekom obliku, pronaći tri ključna aspekta srednjoročnog programa socijaldemokracije i u drugim strankama. Iz toga slijedi da više nije bilo moguće, ako je ikada bilo moguće, utvrditi jasnu i trajnu distinkciju između socijalista i nesocijalista u smislu praktične politike. Bilo je, naravno, i golemih
Socijalizam u d v a d e s e t o m stoljeću
85
razlika: socijalisti su i dalje bili vjerni dugoročnom cilju ostvarenja postkapitalističkog društva, imali su svoje posebne simbole, iznosili su svoje zahtjeve na radikalniji način, služili su se i novim oblicima borbe, poput političkog štrajka, i dalje su se suprotstavljali pretjeranoj suradnji s drugim strankama i, s iznimkom Velike Britanije, iskazivali antiklerikalizam. Drugim riječima, socijalisti su se pokušavali razlikovati na sve moguće načine od onog što su i dalje smatrali monolitnim buržujskim blokom. Trajna nastojanja antisocijalističkih snaga da inkorporiraju socija lističke zahtjeve treba smatrati dokazom uspjeha socijalista i njihove sposobnosti da oblikuju i utječu na politički razvoj. Ali, to također onemogućuje konstrukciju neoborive definicije socijalističke politike. Proširivanje demokracije, institucija socijalne države i kontrola radnog dana bili su socijalistički ciljevi i politika, moguće je uvijek pronaći, u bilo kojem trenutku, slične zahtjeve koje zastupaju i provode nesocijalističke stranke, desne, centrističke, konzervativne, liberalne, kršćanske ili nacionalističke. Od početka "socijalizam" nije bio pre rogativ socijalista.5 Istina je da su socijalisti u svojoj svakodnevnoj praksi bili prisiljeni smanjiti zahtjeve i prihvatiti kompromise, ali na to su bili prisiljeni i konzervativci i liberali. Proširenje demokracije i napredovanje masovnog društva značilo je da se više ni jedna stranka ne može nadati da će steći dovoljno potpore bilo braneći status quo in toto (bitno konzervativna pozicija) ili predlažući povratak na status quo ante (bitno reakcionarna pozicija). Reformizam je trijumfirao. Prihvatile su ga najraznovrsnije snage: u Njemačkoj Bismarck i kasniji wilhelmovski nacionalisti, baš kao i "socijalni" kršćani stranke Zentrum; u Italiji većinsko krilo Liberalne stranke (Giovanni Giolitti) i tada tek nastajući politički katolicizam; u Francuskoj radikali Treće Republike; u Britaniji i Disraelijevi i Salisburyjevi konzervativci baš kao i Joseph Chamberlain, Gladstone, Novi liberali, Asquith i Lloyd George; u Austriji antisemitski socijalni kršćani Karla Lügera, a u Nizozemskoj nove konfesionalne stranke u savezu s prosvjećenijim liberalima. 5
Peter Baldwin, The Politics of Social Solidarity. Class Bases of the European Welfare State 1875.1975., Cambridge, Cambridge University Press, 1 9 9 0 .
86
D o n a l d Sassoon
Utjecaj ovog obrata u smjeru socijalnog bio je vidljiviji na lokalnoj razini nego na nacionalnoj. Lokalne su vlasti bile zaposlene smišljajući maštovite sheme kojima će se poboljšati socijalni položaj urbanih sta novnika programima javnog zdravstva, izgradnjom stanova, čišćenjem slamova, pomoći siromašnima - to jest, razvijajući važan lokalni javni sektor. Ovaj "municipalni socijalizam" koji se razvijao bio je rijetko kad, ako ikada, djelo socijalista. Uspjeh reformističkog socijalizma, kao i uspjeh svih političkih ideologija, leži u činjenici da nije imao monopol na ono što je predstavljao. U politici se uspjeh sastoji u postignuću da ono što je za nekoga normalno ili poželjno ili moguće, postane zajedničko stajalište, zajedničko vlasništvo cijele političke zajednice. Kako bi se to postiglo, nužno je formulirati zahtjeve koje je moguće odvojiti od pratećeg ideološkog omotača (simbola i jezika). Ovo se može ostvariti kad je veza između ideoloških vrijednosti i praktične politika neodređena i labava, a time i podobna da se ο njoj beskonačno pregovara. Upravo stoga je savršeno moguće zagovarati odgovarajuće mirovine a da se ne potpisuju i krajnji ciljevi socijalizma, za što su se zauzimali i liberali i konzervativci. Konzistentnost i koherentnost mogu omogućiti malim političkim sektama beskonačno preživljavanje unedogled, ali svakako su u stanju biti razorni po stranke i pokrete sa stvarnim hegemonijskim ambicijama. Pristup socijalizmu kao političkom programu koji se preklapa s onima drugih stranaka pomaže nam istaknuti važnost dugoročnih ciljeva te simbola koji privilegiraju posebnu klasu. Socijalističke stranke, poput svih drugih, moraju zastupati kontradiktorne pozicije. S jedne strane one ističu realistični program koji će privući onoliko mnogo ljudi koliko je to moguće, a s druge naglašavaju ono što je apsolutno posebno i jedinstveno. Oni znaju kako je vjerojatno da će uspješne politike drugi slijediti, i da će se popularni zahtjevi preuzimati i drugdje. Da bi se spriječila vjerojatna disperzija podrške, socijalisti su sebe prikazivali kao autentične zagovornike reformi. U isto vrijeme, oni su naglašavali da to nisu bili ciljevi po sebi, nego pomaci u smjeru situacije - socijalizma - u kojoj oni više neće biti potrebni jer će socijalni problemi biti prevladani. Tako inzistiranje na konačnom cilju nije bilo samo dio regrutacijske strategije usmjerene na intelektualce i druge s milenarističkim aspiracijama. Ono je također bilo i uvjerljiv način pojačavanja privlačnosti onoga što bi se inače moglo činiti kao reforma
Socijalizam u d v a d e s e t o m stoljeću
87
s ograničenim dometom. Slično, inzistiranje na radničkoj klasi nije bilo derivirano samo iz marksističke teorije - nemarksistička britanska Laburistička stranka bila je znatno žešći zagovornik "proleterske" svijesti od većine svojih kontinentalnih pandana. Bilo je to priznanje da upravo ta posebna socijalna skupina predstavlja najvjerojatniji izvor potpore za socijalne i ekonomske reforme. Borba za demokraciju, za socijalnu državu i regulaciju radnoga tjedna tako je stvorila širok prostor za borbe u kojima su sudjelovale sve glavne stranke. Ona je također pridonijela osnovnoj odlici socijalizma dvadesetog stoljeća: njegovu etatizmu. Razmjerno je novija pojava da su je sami socijalisti počeli dovoditi u pitanje. Rast izvanredno snažne centralizirane države u SSSR-u i razvoj, između dvaju ratova, takozvanih totalitarnih država ponudio je onima koji su se suprotstavljali socija lizmu idealnu platformu. Fašizam, nacizam i staljinizam možda su bili ekstremni oblici obožavanja države, ali nije li joj se i sama socijalistička misao opasno približila? Nisu li socijalisti razvili "ljubavni odnos" s centraliziranom kontrolom? Nije li sama socijalna država - često oslikavana kao proizvod suosjećajne i socijalno usmjerene ideologije - bila samo umjereno lice opsjednutosti nadzorom, birokracijom i upravljanjem odozgo prema dolje? Nije li ona zapravo bila sustavni napad na individualne slobode i inicijative? 6 Socijalisti su danas prihvatili, dijelom iz političkog oportunizma, dijelom iz uvjerenja, a dijelom iz kroničnog neznanja ο vlastitoj povijesti koje uništava moderne političke pokrete, da u takvoj kritici postoji element istine. U biti je etatizam bio neodvojiv i neizbježiv dio soci jalističke (to jest, reformističke) prakse, ali ne i njezine ideologije (to jest, njezine revolucionarne vjernosti socijalističkom konačnom cilju). U devetnaestom stoljeću, kad su socijalisti bili u oporbi, a pokret još u mladenačkoj dobi, socijalizam je bio protiv države. Razlozi su tako očiti, i bili su tako temeljito istraženi da se ovdje mogu samo ponovno ustvrditi: država je bila - za marksiste i nemarksiste - buržujska država koja je lišavala radnike prava glasa i stvarala zakonodavstvo koje je naveliko favoriziralo poduzetnike, aristokraciju i srednje klase, puno više od radnika. Antidržavna pozicija socijalista imala je određenu 6
Za klasičnu kritiku socijalizma kao kolektivističke i antiliberrarijanske ideologije vidi Ludwig von Mises, Socialism, Indianapolis IN, Liberty Fund, 1 9 8 1 .
88
Donald Sassoon
težinu. Iz sličnih razloga su i europske konfesionalne stranke, ondje gdje su postojale, te Rimokatolička crkva, također gledale na državu kao na stranu silu. Ona je, naposljetku, bila u rukama nevjernika i racionalista (npr. u Francuskoj i Italiji) ili "vjernika države" (Bismarcka i njemačkih nacionalista). Crkva je savršeno shvaćala ono što je liberalna propaganda uvijek pokušavala prikriti, naime, da je moć države nei zbježni protivnik kulta individualnog. U devetnaestom stoljeću liberali su smatrali državu bitnim sredstvom kojim je moguće slomiti otpor tradicionalnih privilegija ili lokalnih moćnika i raščistiti put za razvoj nacionalnih tržišta, a time i akumulaciju kapitala. Slično, konzervativci su gledali na državu kao na glavni instrument koji se može koristiti za usporavanje napretka liberalnih reformi. Pravi etatisti, u devetnaestom stoljeću, bili su liberali i konzervativci. Postupno, prvo nevidljivo na početku dvadesetog stoljeća, a zatim otvorenije između dva rata, i naposljetku sasvim očito poslije Drugoga svjetskog rata, socijalisti su počeli priznavati da je država najbolje postojeće političko oružje za implementaciju triju komponenti izvornog političkog programa - demokracije, blagostanja i regulacije tržišta rada. Prilično iznenađuje da je ovo prihvaćanje države - ne samo države kao koncepta, nego države kao stroja, aparata prisile - došlo tako kasno u razvoju socijalizma dvadesetog stoljeća. U godinama prije Prvoga svjetskog rata postojalo je optimističko shvaćanje mogućnosti da se buržujsku državu prisili da implementira socijalistički program reformi. U načelu, oni nisu imali krivo. Bez države ne bi bilo socijalizacije nekih troškova reprodukcije radničke klase (tj. socijalne države) ni regulacije radnoga dana. Snažni sindikati, bez političke stranke, mogli su se boriti sami i pregovarati s poslodavcima ο duljini radnoga dana, uvjetima rada, plaćenim slobodnim danima itd. Mogli su djelovati kao skupina za pritisak i isposlovati ustupke od vladajućih političkih stranaka. Ovo je, prije Drugoga svjetskog rata, bilo britansko iskustvo. Na vidjelo su isplivala dva obrasca: na kontinentu su se duljina radnog dana i slične regulacije tržišta rada postizali djelovanjem države; u Velikoj Britaniji oni su prepušteni "klasnoj borbi", to jest, konfrontaciji sindikata i
89 Socijalizam u dvadesetom stoljeću
poslodavaca.7 Kontinent je slijedio načelo univerzalnih prava: tamo gdje je prihvaćen osmosatni radni dan, prihvaćen je za sve građane. U Velikoj Britaniji svaki je dobitak bio ograničen samo na članove sindikata. Potpora snažnoj državi, dakle, nije bila dio socijalističke ideologije. Ona je bila sredstvo za postizanje njihovih srednjoročnih i kratkoročnih ciljeva. Vezanost socijalista za državu rasla je usporedno s tim kako su ti ciljevi postajali sve važniji, a konačni cilj postkapitalističke države se pomicao dalje u budućnost. Univerzalno pravo glasa učinilo je državu receptivnijom za zahtjeve koje su socijalisti iznosili uime svih građana. Ono ju je također učinilo legitimnijom, a time i moćnijom. Omogućilo je socijalistima da steknu političku moć "osvajanjem državnog stroja". To je olakšavalo provedbu ostatka njihova reformističkog programa - regulaciju radnog dana i socijalizaciju nekih od troškova proizvodnje i reprodukcije. Transformiralo je industrijsko društvo. Socijalisti i liberali dijelili su jednako pozitivne pretpostavke ο industrijalizmu, ali su imali različita shvaćanja ο tome kakav bi odnos između političkog sustava i industrije trebao biti. A što se tiče liberalne teorije, kao suprotnosti liberalne prakse, cilj države je bio prevladati prepreke napredovanju industrijskog društva. Jednom kad se to postiglo, industriji - kao dijelu civilnog društva - treba dopustiti da se razvija bez upletanja. Vrijedno je spomena da je ovo bila upravo ona pozicija do koje su došli neki od ranih socijalista, osobito Saint-Simon. Socijalisti su bili ambivalentni što se tiče civilnog društva. S jedne strane oni su željeli biti maksimalno slobodni u organiziranju i kori štenju kolektivne akcije kako bi ostvarili svoje zahtjeve, pridružujući se tako liberalima koji su željeli opsežne tržišne slobode. S druge strane, smatrali su civilno društvo prostorom gdje je distribucija moći i novca tako nejednaka da znatno razvodnjava jednakost prava stečenih na političkom poprištu.
7
Gary Cross, A Quest for Time. The Reduction of Work in Britain and France, 1 8 4 0 . - 1 9 4 0 . , Berkeley CA, University of California Press, 1 9 8 9 .
90
Donald Sassoon
Poslije Prvoga svjetskog rata Socijalisti su tako državu smatrali stranom silom ili strojem koji se može iskoristiti za redistribuciju moći. Nadali su se da bi mogli kontrolirati kapitalizam i naposljetku ga zamijeniti. Ono što nisu pretpostavljali jest da bi mogli upravljati kapitalizmom. A tu leži druga važna zona sporazumijevanja između socijalista i liberala. Prije Prvoga svjetskog rata, ni jedan socijalist, marksistički ili nemarksistički, umjeren ili au toritaran, nije razmišljao ο planskoj ekonomiji. Kako treba organizirati socijalizam, bilo je pitanje ο kojem su socijalističke stranke uglavnom šutjele, ili su se utjecale neodređenim generalizacijama bez praktične vrijednosti. Intelektualci nisu bili od pomoći. Marx je mislio da će se socijalistička ekonomija nekako sređivati sama po sebi: ona će biti "upravljanje stvarima", ma što to značilo. Lenjin je skromno rekao da će i kuhar biti u stanju upravljati njome. Kautsky, poput većine socijaldemokrata onog doba, jednostavno je vjerovao da će se to pitanje razriješiti tek kad se kapitalizam razvije potpuno i kad radnička klasa stekne nadmoćnu kulturu i intelekt. Bernstein je više puta objavio da ga socijalističko društvo previše ne zanima, i da se više voli boriti za poboljšanje uvjeta radničke klase pod kapitalizmom. Nije bilo planova ο stvaranju velikoga javnog sektora, ili ο nacionalizaciji ekonomije. 8 Rat je izmijenio stvari, i ne samo za socijaliste. Politički je slomio izolaciju socijalista od buržujskih stranaka u svim zaraćenim zemljama, kad su socijalisti u Francuskoj i Njemačkoj stavili obranu "svoje" države ispred međunarodne solidarnosti. U ekonomiji, države su bile prisiljene upravljati ekonomijom, te regulirati tržišta rada, proizvod nju i distribuciju u dotad neviđenim razmjerima. Ideja upravljanja kapitalističkom ekonomijom učvrstila se u programima i liberala i konzervativaca i socijalista. U Rusiji su propast carističkog sustava i vojni poraz stvorili vakuum koji je omogućio boljševicima da zauzmu vlast. Čak i tada automatska reakcija boljševika nije bila ukidanje privatnog vlasništva i konstrukcija planske ekonomije. Tijekom građanskog rata prisilna kontrola cijele ekonomije odozgo nadolje bila je posljedica zahtjeva vojne situacije, ne 8
Ο Kautskom vidi Dick Geary, Karl Katusky, Manchester, Manchester University Press, 1987. Ο široj raspravi vidi Η. Tudor i J. Μ. Tudor (ur), Marxism and Social Democracy. The Revisionist Debate 1 8 9 6 . - 1 8 9 8 . , Cambridge, Cambridge University Press 1 9 8 8 .
Socijalizam u d v a d e s e t o m stoljeću
91
ideoloških pretpostavki. "Korak unatrag" u smjeru prihvaćanja Nove ekonomske politike (NEP) smatrao se povratkom tržišnoj ekonomiji, a ne pretečom novih oblika ekonomskog upravljanja. Mehanizmi planiranja koje je uveo Staljin potkraj 20-ih godina dvadesetog stoljeća nisu bili neizbježna posljedica boljševičke pobjede (deset godina nakon dolaska na vlast!), nego ishod živog političkog sukoba u kojem su planeri pobijedili svoje gradualistički orijentirane suparnike. Drugim riječima, čak i u onom što je postalo SSSR-om, socijalizam se nije uvijek identificirao s ukinućem tržišnih sila ili s državnim monopolom nad ekonomijom. Drugdje u Europi ispostavilo se da su socijalisti oprezni ekonomski intervencionisti. Jedan od učinaka ruske revolucije bio je uklanjanje iz socijalističkih stranaka radikalnijih članova, koji su zatim osnivali komunističke stranke. Nigdje nisu bili u stanju osigurati potporu većine socijalističkog izbornog tijela, čak ni tamo gdje su - kao u Francuskoj - bili u stanju okupiti većinu stranačkih aktivista. Ishod je bio da su neke socijalističke stranke, premda radikalizirane ratom, bile slobodnije slijediti pomirljiviju politiku u odnosu prema strankama centra i lijevog centra. Prije rata sve su socijalističke stranke, bez iznimke, prihvaćale političko načelo da ni pod kojim uvjetima neće surađivati s "buržujskim" strankama. Tijekom rata, a još više poslije njega, to načelo je napušteno. Dvadesetih i tridesetih godina socijalisti su napokon bili u stanju osvojiti političku vlast i formirati vlade. U svim slučajevima bili su to u stanju tek u savezu s drugim strankama: u Švedskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Španjolskoj. 9 Neke od ideoloških barijera, podignute da bi se socijalisti razlikovali od svih ostalih, srušene su. Kao što smo vidjeli, u smislu praktične poli tike, te su zapreke oduvijek bile fleksibilne. Poslije rata, a osobito 30-ih godina, ključne aspekte reformističkog programa socijaldemokracije 9
Ο njemačkoj Socijaldemokratskoj stranci vidi Susanne Miller i Heinrich Potthoff, A History of German Social Democracy. From 1848. to the Present, Leamington Spa, Berg Publishers, 1 9 8 6 . Ο Švedskoj vidi Steven Koblic (ur), Sweden's Development from Poverty to Affluence, 1750.-1970., na engleski prevela Joanne Johnson, Minneapolis, University of Minnesota Press, 1 9 7 5 . Ο Velikoj Britaniji vidi Robert Skidelsky, Politicians and the Slump. The Labour Govern ment of 1929.-1931., London, Macmillan, 1 9 6 7 . i Ben Pimlott, Labour and the Left in the 1930.s, Cambridge, Cambridge University Press, 1 9 7 7 . Ο Francuskoj vidi Julian Jackson, The Popular Front in France, Defending Democracy, 1934.-38., Cambridge, Cambridge University Press, 1 9 8 8 .
92
D o n a l d Sassoon
postupno su preuzele druge političke snage. Radikalne organizacije desnice (fašisti i desničarski populisti), inkorporirale su neke od soci jalnih zahtjeva ljevice, uključujući glavne odlike socijalne reforme, ali su odbacile demokratsku politiku koja ih je pratila. Liberalne, katoličke i centrističke snage prihvatile su načelo univerzalnog prava glasa, premda je u nekim slučajevima (Francuska, Belgija i Švicarska) ženska polovica populacije još bila isključena. Načelo regulacije radnoga dana prihvaćeno je gotovo univerzalno. Inkorporacija nekih aspekta socijalne države, a istodobno represija političkih snaga koje su je najsnažnije zagovarale, postala je glavna značajka populističkih autoritarnih režima koji su prevladavali u sred njoj, južnoj i istočnoj Europi, poput onih fašističke Italije i nacističke Njemačke. U nekim od preostalih demokratskih država Zapadne Europe meduratno razdoblje karakteriziralo je doba nategnutog kompromisa između rada i kapitala. Postojanje komunističkog pokreta prisililo je socijalističke stranke da stvore ideološke barijere na svojoj lijevoj strani. Učinili su to na glašavajući važnost političke demokracije. Ovu nisu više smatrali samo najboljom političkom ljušturom za implementaciju svojih ekonomskih i socijalnih zahtjeva nego i nešto po čemu su se fundamentalno razli kovali od komunista. Socijalisti su ipak bili i pod utjecajem ključnih aspekata nove komunističke ideologije, poglavito važnosti proširenja državnog vlasništva. Redovita reinterpretacija poznatog Članka četiri statuta britanske Laburističke stranke je amblematska. Prihvaćen 1918. gotovo usput, on je neodređeno spominjao "zajedničko vlasništvo" nad sredstvima za proizvodnju, distribuciju i razmjenu. Kako bi to izgledalo u praksi, bilo je nejasno. Za neke, to se jasno odnosilo na socijalističku budućnost. Za druge je postalo dijelom postupnog procesa u smjeru socijalističkog društva: kapitalizam će na kraju biti ukinut dok će tvrtke i cijele industrije biti apsorbirane u sve obuhvatnijem javnom sektoru. Za treće je, pak, to značilo da će društveno vlasništvo kompenzirati nedostatke tržišta, eliminirati neučinkovite tvrtke, sprječavati nastanak privatnih monopola. Proces osmoze između ljevice i desnice, koji je počeo prije Prvoga svjetskog rata, nastavio se i ubrzao nakon krize 1 9 2 9 . Liberali više nisi bili tako sigurni da je država koja se najmanje miješa, najbolja.
Socijalizam u dvadesetom stoljeću
93
Nezaposlenost koja je destabilizirala Njemačku i ugrožavala Francusku i Veliku Britaniju smatrala se dokazom da su socijalisti imali pravo barem u jednom: tržišne snage ne vode prirodnom stanju ravnoteže, nego kroničnoj nestabilosti. U Italiji je fašistički režim reagirao na krizu preuzimanjem glavnine bankarskog sustava, a ograničena državna intervencija postala je prihvatljivom čak i u liberalnoj i konzervativnoj Britaniji. Međutim, staro shvaćanje koje je potjecalo otprije Prvoga svjetskog rata da se kapitalizam i socijalizam mogu kruto razdvajati - zadržalo se gotovo posvuda i između dvaju svjetskih ratova. Kad su socijalisti došli na vlast, odricali su se proširenja javnog sektora i nisu pokušavali upravljati ekonomijom. Kapitalizmom, vjerovali su, ne može upravljati nitko drugi do kapitalisti - otud i poštovanje spram ortodoksne eko nomije koje su pokazivali socijalisti u Weimarskoj Njemačkoj poslije 1928., u Velikoj Britaniji kad su laburisti bili na vlasti 1929.-31., i drugdje, primjerice u Belgiji i skandinavskim zemljama. Najviše što se moglo učiniti bilo je ustrojiti sustave pomirbe i pregovora između kapitalista i sindikata, neke od mnogih shema "partnerstva" između dviju strana industrije koje se još - na početku dvadesetprvog stoljeća - pozdravljaju kao dernier eri socijalističkog modernizma: od StinnesLegien pakta iz 1918. koji je u Njemačkoj uspostavio zajedničko vijeće rada i menadžmenta za ekonomsku regulaciju, pa do "Whiteleyevih vijeća" u Britaniji, od Matignonovih Accorda iz 1936. koji su uslijedili nakon pobjede Narodnog fronta u Francuskoj, pa do Wagnerova zakona i Zakona ο nacionalnom oporavku iz 1 9 3 3 . u SAD-u, do dogovora Saltsjöbaden u Švedskoj (1938.) i Glavnog sporazuma u Norveškoj (1935.). No za većinu socijalista, tada kao i poslije, praktični socijalizam značio je zaštitu radnika i njihovih obitelji razvijanjem iskušanih i provjerenih politika socijalne države i regulacijom uvjeta rada. Pobjeda vlade Narodnog fronta u Francuskoj bila je jasan znak da gdjegod mogu, socijalisti trebaju "zauzeti vlast" - i provesti potrebne reforme - čak i ako još nije došlo vrijeme za "obnašanje vlasti", da upotrije bimo poznatu distinkciju Leona Bluma. U oporbi, neki su socijalisti zagovarali sheme za planiranje ekonomije - kao u Belgiji s Planom de travail Hendrika de Mana, ili da upotrijebimo primjereniji flamanski naziv Plan van den Arbeid - i zagovarali miješani ekonomski sustav
94
Donald Sassoon
koji je uključivao, uz privatni sektor, i nacionalizirani sektor koji se sastojao od kreditnih institucija i nekadašnjih privatnih monopola.
10
Ovo je očito iziskivalo snažnu i učinkovitu državu. U ovoj su točki konvergirali konzervativizam, desničarski autoritarizam, tehnokratski liberalizam Keynesa i Lloyda Georgea, i sve nijanse socijalizma. Jedi na veća ideologija koja je još branila minimalističku državu, klasični liberalizam, bila je u povlačenju nakon sloma 1929., čak i u svojoj anglosaksonskoj postojbini.
Poslije Drugoga svjetskog rata Poslije Drugoga svjetskog rata, europski socijaldemokrati postali su vodeći kandidati za vlast u gotovo svim demokratskim zemljama Za padne Europe. Od njihove trostrane platforme, prva je - univerzalno pravo glasa - postala neupitan temelj svih politika s nekoliko važnih iznimaka koje su se sve pojavile tamo gdje socijalističke stranke nisu imale nikakvu moć: u južnjačkim državama SAD-a koje su, sve do početka 70-ih sprječavale da Afroamerikanci ostvare svoje pravo glasa na gotovo svim izborima; Švicarska u kojoj su mnogi kantoni (u kojima su socijalisti bili slabi) ograničili pravo glasa na muškarce sve do 1 9 7 1 . ; i Južna Afrika gdje je - sve do sloma apartheida - višestranački sustav isključivao crnce iz stvarne političke participacije. Načelo univerzalnog prava glasa bilo je tako snažno priznato da je prihvaćeno - premda samo u načelu - u većini novih dekoloniziranih zemalja i u svim komu nističkim državama; diktatorska vlast nije se osiguravala oduzimanjem prava glasa, nego eliminacijom svake učinkovite političke oporbe. Načela socijalne države i pune zaposlenosti nisu nikad imala takvu univerzalnu legitimnost. Ona su postala državna politika pretežito u Zapadnoj Europi i tamo gdje su socijalističke stranke bile jake, primjerice u Australiji. Što se tiče javnog sektora, on se širio cijelom Zapadnom Europom, ali je između širenja javnog sektora i snage socija lista bilo malo veze. Poslijeratne nacionalizacije su se razvijale na poticaj konzervativaca (gaullizam), kršćanskih demokrata u Austriji i Italiji, i 10
Erik Hansen, "Hendrik de Man and the theoretical foundations of economic planning: the Belgian experience, 1 9 3 3 . - 1 9 4 0 . " , European Studies Review, 1 9 7 8 . , vol 8, No. 2.
Socijalizam u dvadesetom stoljeću
95
socijalista (u Velikoj Britaniji). Neki od najmanjih sektora u državnom vlasništvu bili su u socijaldemokratskim nordijskim zemljama. U poslijeratnom razdoblju nije prihvaćeno ni jedno zajedničko međunarodno političko načelo. Retorička opredijeljenost za pacifizam koja je potjecala otprije Prvoga svjetskog rata ostala je, poslije Drugoga svjetskog rata, samo supkultura unutar socijalističkih stranaka. One su bile podijeljene između atlantista i neutralista te između onih koji su bili za političku integraciju Europe i onih koji su ostali vjerni nacionalnoj koncepciji socijalizma. Tek 90-ih godina dvadesetog stoljeća europejstvo je postalo ujedinjujući čimbenik za sve socijalističke stranke - za razliku od atlantizma koji, čak ni nakon raspada SSSR-a i proširenja NATO saveza na istok, nisu prihvatile glavne socijalističke stranke poput onih u Švedskoj, Finskoj i Austriji. Međunarodna organizacija, koju su stvorile socijalističke stranke, nikad nije bila ništa više od simboličnog foruma. Njegove su prokla macije samo odražavale, općenito, neodređeni konsenzus ο načelnim pitanjima. Zapravo se svaka socijalistička stranka ponašala striktno kao nacionalna organizacija čiji je prioritet čuvati vlastitu nacionalnu političku zajednicu i, u skladu s tim, zahtjeve vlastitog nacionalnog kapitalizma. Kao što smo vidjeli, sveza između modernog socijalizma i njegove države, a time i vlastitog kapitalizma počela se uspostavljati potkraj devetnaestog stoljeća. Tako jedva iznenađuje da su se socijalisti, kad su dokazali vlastitu uspješnost u reformiranju svojih kapitalističkih društava, oklijevali odreći postojećih regulatornih institucija: velikog javnog sektora, snažne središnje banke, mehanizma kontrole razmje ne, složenog sustava subvencija i regionalnih politika te zamršenog mehanizma kontrole tržišta rada. Taj regulatorni aspekt postao je fundamentalnim odnosom između socijalizma i kapitalizma i dalje je umanjivao važnost starijeg cilja ukidanja kapitalizma. Ovaj je uglavnom imao simboličku vrijednost. Trebao je značiti to da su, ma koliko nužna bila vitalna ekonomija za postignuće svih drugih socijalističkih ciljeva srednjega dometa, i ma koliko bili udaljeni izgledi postkapitalističkog društva, socijalisti još u antagonističkom odnosu prema kapitalizmu. Ipak, privlačnost u narodu ove simboličke poruke znatno se smanji la. Blagostanje povezano s kapitalističkim rastom, uspostava pune
96
Donald Sassoon
zaposlenosti, zaštitni aparat socijalne države, poznata nesposobnost komunističkih država da stvore potrošačka društva usporediva s onima na Zapadu, gotovo su eliminirali duboko usađeni antagonizam spram kapitalizma koji je prije postojao. Druge političke stranke, poput onih vjernih kršćanskim i konzervativnim vrijednostima koje u prošlosti nisu bile glavni zagovornici kapitalizma, otkrile su njegove vrline. Sa socijalistima je bilo isto. Tako su, postupno ali stalno, različitim brzinama, ovisno ο različitim političkim konjunkturama, i ponajviše, ο izbornoj sreći, stranke ljevice napustile svoje radikalne antikapitalističke simbole. Taj proces, koji općenito nazivamo revizionizmom, ubrzao se potkraj 50-ih, s kongresom njemačkog SPD-a u Bad Godesbergu. Nastavio se u svim strankama, dijeleći i aktiviste i vođe usred uvelike nezainteresiranih birača, čija je izvanredna izborna stabilnost jedan od najvažnijih faktora poslijeratne zapadnoeuropske povijesti. Pobjeda revizionizma bila je gotovo neizbježna. Upravo smo upozo rili na jedan od razloga: izborno tijelo ljevice nikad nije bilo ozbiljno zaokupljeno dugoročnim ciljem ukidanja kapitalizma. Ono je bilo znatno više zainteresirano za srednjoročne ciljeve i za opću socijalnu pravdu, posebice u obrazovanju i zdravstvu. Posljedica toga bila je da su revizionisti, čak i kad su bili slabi unutar svojih stranaka, uvijek imali prilično snažnu potporu među biračima. Nije bilo moguće da to ne utječe na one radikalne aktiviste koji su htjeli da njihove stranke maksimiziraju mogućnosti izborne pobjede. No postojali su i drugi razlozi za pobjedu revizionizma. U gotovo svim slučajevima, socijalisti su se mogli samo nadati da će doći na vlast koalirajući sa strankama centra. Takvi dogovori bili bi otežani da su socijalisti ustrajavali na svojoj antikapitalističkoj retorici i na radikalnim shemama redistri bucije (koje bi iziskivale visoke stope oporezivanja). Bilo je, naravno, situacija kada su socijalisti mogli osvojiti vlast samo dogovorom sa strankama ljevice - primjerice, u Francuskoj 70-ih godina dvadesetog stoljeća, u slučaju socijalista i komunista. Ovdje je dogovoreni manifest bio radikalan, ali su francuski socijalisti bili u stanju iskoristiti druge simboličke događaje kako bi signalizirali da će oni biti dominantni partner i da će znati držati komuniste pod kontrolom - što se uistinu i dogodilo. Općenitije, revizionisti su uvijek bili u prednosti pred komunistima zbog jedne značajke: mogli su biti sigurni da će njihovi konzervativni protivnici (stranke desnice), te mediji i strukture moći
Socijalizam u dvadesetom stoljeću
97
koji su ih podupirali, stigmatizirati radikalnu ljevicu kao orijentaciju koja je u beznadnom nesporazumu s modernom stvarnošću. Drugim riječima, revizionizam je imao onu prednost koju centrističke pozicije uvijek imaju: mogu igrati na dva fronta. Kao dio ljevice, oni mogu denuncirati kapitalističke nejednakosti; kao dio centra, mogu se dis tancirati od radikalizma. Ovo ističe glavno ideološko postignuće modernog socijalizma, ali i njegov neuspjeh. Uspjeh leži u činjenici da se slobodni nesputa ni tržišni kapitalizam nije nikada uspio nametnuti kao dominantna ideologija europske politike. On to očito nije uspio diljem katoličke Europe (Španjolska, Portugal, Italija, Austrija i južna Njemačka) gdje su vodeće nesocijalističke ideologije uvijek preuzimale tradicionali stički oblik (kršćanska demokracija), nacionalno-narodni (gaullizam), ili autoritarno-populistički (fašizam). Nije se uspio nametnuti ni u protestantskim, nordijskim zemljama gdje su seljačke stranke aktivno surađivale na uspostavi socijalno demokratske hegemonije. Jedino je u Velikoj Britaniji - pravom domu laissez-faire ideologije - slobodni tržišni konzervativizam stekao poziciju relativne hegemonije tijekom osamdesetih. Pa i tu je, gotovo bismo mogli reći, to učinio krađom, uz pomoć izbornog sustava koji je radio u prilog najveće stranke, zbog nereda na ljevici i u centru, te povlačenja tradicionalnog konzervati vizma "jedne nacije". Glavni ideološki neuspjeh socijaldemokracije povezan je s jednim od uzroka njezina izvornog uspjeha: nakon što je ispravno identificirala državu kao glavni regulator kapitalističke ekonomije, ona ju je pokušala - uspješno - demokratizirati i iskoristiti. Sve dok je država imala tu poziciju, socijaldemokratska strategija zadržala je svoju koherentnost. Ali kad su se razni aspekti kapitalizma (posebice njegove financijske organizacije) razvili u globalnom pravcu, strategija orijentirana na državu počela se raspadati. Socijaldemokrati i veće komunističke stranke Zapada ostale su vezane za nacionalističku koncepciju politike i stalno je jačale, utvrđujući svoja postignuća (socijalnu državu, obrazovanje, građanska prava) unutar teritorijalnih državnih granica, dok je isto dobno kapitalizam uputio pokoriti cijeli globus.
98
Donald Sassoon
Zaključak Predvidjeti ima li socijalizam budućnost, jalova je vježba kojom se sve jedno, iznenađujućom pravilnošću, i dalje bave inteligentni i obrazovani ljudi. Kao što smo vidjeli, ono što socijalizam "stvarno" jest uvijek je bilo sporno; budući da se njegovo precizno značenje može beskonačno redefinirati i uvijek dogovarati, nema razloga zašto se pojam ne bi koristio beskonačno dugo - ili barem, sve dok kapitalizam postoji. Jedini uvjet njegova preživljavanja je postojanje važnih političkih snaga spremnih da se s njim povezu. Sve dok se pojam "socijalizma" koristi kako bi denotirao bilo kakav oblik političke regulacije kapitalizma, socijalizam će živjeti, plašeći jedne, tješeći druge, redovito umirući, ali i oživljavajući, kao beskonačno središte rasprava i svađa. Socijalizam - kao antikapitalistička sila, usmjerena na nadilaženje trenutačnog ekonomskog ustroja društva i uspostavu alternativnog socijalnog poretka u kojem bi se resursi raspodjeljivali na temelju potreba - stagnirao je na Zapadu desetljećima. Tvrdnje ο tome da je socijalizam modernizirajuća sila (socijalizam u svom komunističkom ruhu), sposobna parirati kapitalističkim industrijskim društvima, bila je potpuno poražena posljednjih dvadeset godina. Slom Sovjetskog Saveza najuvjerljiviji je dokaz tog poraza. Razvoj događaja u Kini, gdje se komunistička partija trudi uspostaviti kapitalističke odnose, nadalje potvrđuje povijesni slom ideje komunizma. Na početku novog stoljeća, socijalizam kao distributivna sila usmjere na na alokaciju vitalnih resursa, poput zdravstva, kulture i obrazovanja, mimo tržišnih mehanizama i na temelju socijalnoga građanstva, a to znači da se nikoga ne isključuje, još preživljava i ne gubi potporu. Njegovi nedavni izborni uspjesi mogu se smatrati svjesnim ili nesvjesnim priznanjem većine birača ο nužnosti neke vrste ponovnog pregovaranja s novom vrstom kapitalizma, koji je zahtjevniji, samopouzdaniji, jači, globalni, te implicitno priznanje da je bolje pregovore povjeriti politič kim snagama koje su, povijesno govoreći, uvijek bile sumnjičave, ako ne i neprijateljski raspoložene spram ideologije neobuzdanog tržišta. Teškoća s kojom se suočavaju oni koji se još nazivaju socijalistima jest u tome što oni trebaju kapitalizam, kao i ekonomski rast i blagostanje koje je on u stanju stvarati, ali kapitalizam ne treba njih. Kapitalistička
Socijalizam u dvadesetom stoljeću
99
se društva mogu organizirati na ekonomski održiv način nudeći samo minimalnu zaštitu nekim marginalnim skupinama (SAD) ili delegirajući socijalne aktivnosti organizacijama civilnog društva kakve su velike tvrtke, obitelji i socijalne skupine (Japan). Ti su alternativni modeli, osobito američki, čija je sposobnost da svaku krizu iskoristi za vlastito jačanje, zapanjujući i imaju dobre izglede za konačnu pobjedu. Ovakva su očekivanja uvelike ojačana sve većim oklijevanjem socijalističkih voda i njihovih sljedbenika da se identificiraju s pojmom socijalizma. To je oklijevanje odraz množine značenja koja su izišla izvan svake kontrole i kojima je pojam bio sputan, ali i nesposobnošću socijalista da stvore vlastito dominantno značenje pojma. To je kao da su prihvatili da je "hegemonijska" definicija socijalizma upravo ona koju su mu dali njegovi neprijatelji, koja optužuje socijalizam zbog navodnog neliberalizma, etatizma, antiindividualizma i dogmatizma, te da nagrađuje neučinkovitost i umrtvljuje incijativu. Ni jedna ideologija ne može dugo preživjeti ako je njezinim sljedbenicima neugodno poistovjetiti se s njom.
Djelo konzervativizma
101
5 Djelo konzervativizma Robert Eccleshatt Uvod Postoji li neodoljiva privlačnost odlaska? To je ona vrsta pitanja koju je - premda je ponekad vole autori koji tragaju za efektnim naslovom u stilu "je li taj i taj -izam mrtav?", "ima li taj i taj -izam budućnost?", i tako dalje - najbolje izbjegavati, osobito u poglavlju koje pokušava baciti pogled stotinu godina unatrag na ideologiju čiji su sljedbenici često bili ponosni na svoj oprez u predviđanju budućnosti. Postavljam to pitanje jer je argument većine novijih spisa taj da je konzervativizam, poglavito u Velikoj Britaniji, na izdisaju. Čineći tako, nije mi namjera skicirati mnogobrojne nijanse konzervativnog mišljenja, ni razmatrati hoće li stoljeće pred nama, poput prethodnoga, biti "konzervativno" stoljeće u kojem će na vlasti najveći dio vremena provesti vlade desnog centra. Skromnije je reći da većina novijih prognoza sudbine konzervativizma počiva na klimavoj analizi načina na koji je ideologija funkcionirala u prošlosti te da možda potcjenjuju sposobnost samoobnove konzervativaca. John Gray pripisuje "uništenje konzervativizma" križarskom pohodu nove desnice, koji je uime buržujske modernizacije poharao veći dio Zapadne Europe u posljednjim desetljećima prošlog stoljeća. Posljedice projekta radikalnog individualizma bile su posebice razorne za britanski konzervativizam jer su njegovi pristaše obično tvrdili da su čuvari ancien regimea. Neumorno provodeći neoliberalni program minimalnog
102
R o b e r t Eccleshall
upletanja vlasti, tačerijanci su se otisnuli od "šire tradicije europske konzervativne filozofije koje je britanska konzervativna misao uvijek bila dio" 1 , i umjesto toga se svrstali uz američku desnicu prihvaćajući strani oblik prosvjetiteljskog racionalizma. Učinivši tako, oni su "prošupljili" kulturu u kojoj je prije toga cvjetao koherentni konzervativizni diskurz i politička praksa. Tržišne su sile rastočile tradicionalne institucije, a s njima su nestala i ona smjerna stajališta koja su podupirala tezu torijevskih patricijskih državnika da vladaju evolucionarnom adaptaci jom, a ne školujući se u tehnikama permanentne revolucije koja vodi slobodnotržišnoj brutopiji. Gray, konvertit koji se odmetnuo od projekta nove desnice, sklon je intelektualnom saltu, pa njegovim apokaliptičnim izjavama ο istrošeno sti konzervativizma treba pristupiti oprezno. No i drugi komentatori, možda razboritiji u svojim prosudbama, smatraju da je konzervativizam u krizi zbog ideološke iscrpljenosti. 2 Uobičajeno je stajalište da su se konzervativci udaljili od svojih ideoloških i kulturnih sidrišta, u nategnutom pokušaju da ujedine izvjesne antinomije ο kojima se obično govori uz predikat "neo", premda je malo složnosti ο kojim se točno sastojcima te neobične ideološke mješavine radi. I dok većina komen tatora, prema Andrewu Gambleu, portretira Novu desnicu kao napetu međuigru neoliberalnog individualizma i neokonzervativnog socijalnog autoritarizma3, drugi tvrde da su već same ove struje kontradiktorne. U Trećem putu, intelektualnoj predvodnici novih laburista u Velikoj Britaniji, Anthony Giddens tvrdi da je "neoliberalizam u nevolji" jer su "njegove dvije polovice - tržišni fundamentalizam i konzervativizam - u međusobnoj napetosti". Zapravo je Giddensov argument sličan Grayevu, čiji utjecaj i priznaje: K o n z e r v a t i v i z a m j e uvijek z n a č i o o p r e z a n , p r a g m a t i č a n p r i s t u p socijalnoj i e k o n o m s k o j promjeni - stajalište koje je prihvatio B u r k e suočen s mesijanskim zahtjevima Francuske revolucije. K o n t i n u i t e t tradicije je glavni za ideju konzervativizma. Tradicija sadržava aku1
John Gray, End Games: Questions in Late Modern Political Thought, Cambridge, Polity Press, 1997., str. 6. vidi i "The undoing of conservatism" u John Gray, Enlightenment's Wake: Politics and Culture at the Close of the Modern Age, London, Routledge, 1 9 9 5 . , str. 8 7 - 1 1 9 .
2
Andrew Gamble, "The crisis of conservatism" New Left Review, 1 9 9 5 . , broj 2 1 4 . , str. 2 4 .
3
Andrew Gamble, "Legacies and meanings of the New Right", ECPR News: The News Circular of the European Consortium for Political Research, 1999., Vol. 10., No. 2., str. 9-10.
Djelo
konzervativizma
103
muliranu mudrost prošlosti i t i m e nas može voditi u budućnost. Filo zofija slobodnog tržišta zauzima sasvim drukčije stajalište, povezujući svoje nade u budućnost s b e s k o n a č n i m e k o n o m s k i m r a s t o m koji će osloboditi tržišne sile... D i n a m i z a m tržišnih društava p o t k o p a v a tradicionalne strukture a u t o r i t e t a i lomi lokalne zajednice, pa tako neoliberalizam stvara n o v e rizike i nesigurnosti za koje od građana traži da ih jednostavno ignoriraju. Štoviše, on zanemaruje socijalni temelj samih tržišta, koji ovisi ο samim o n i m oblicima zajedništva koje
tržišni fundamentalizam indiferentno prepušta olujama. 4
Komentatori, dakle, nisu sasvim jasni glede toga je li kriza konzer vativizma izazvana nezadovoljavajućim pokušajem da se spoje dvije "neo" ideologije, inkompatibilnošću nadrilijekova političke ekonomije i tradicionalnog skepticizma što se tiče obećanja u beskonačni društve ni napredak, ili inherentnim kontradikcijama unutar neoliberalizma samog. Problem te vrste pristupa jest u tome što karakterizirajući suvremeno konzervativno mišljenje kao ponajprije cerebralnu aktivnost na nezadovoljavajući, podhegelijanski način, pokušava sintetizirati definitivno nepomirljive intelektualne trendove. Pa opet, konzervativizam se oduvijek sastojao od različitih tendencija čija konzistentnost, interna ili u međusobnom odnosu, nije nužno zadovoljavala standarde intelektualne strogoće. U cijelom prošlom stoljeću su konzervativce slobodnog tržišta u Velikoj Britaniji optuživali, često i njihovi stranački protivnici, da podliježu onome što se danas naziva neoliberalizmom. Godine 1 9 1 2 . Pierse Loftus bojao se da će se stranka udaljiti od programa društvenog poboljšavanja jer unutar nje postoje oni koji "zadojeni načelima laissez-fuirea manchesterske škole" rabe "kao glavni argument protiv poboljšanja uvjeta života ljudi 5 staru frazu 'preživljavanje najsposobnijih'. Pa opet, socijalni darvinisti koje je imao na umu nisu bili u cijelosti klasični liberali. Poput Nove desnice sedamdeset godina poslije i oni su željeli pridati konzervativni glamour temi self-help društva, zagovarajući disciplinarnu državu koja će zauzdati pojedince koji su propustili reagirati na imperative tržišta. Konzervativci slobodnog tržišta obično su vodili križarske pohode, 4
Anthony Giddens, The Third Way: The Renewal of Social Democracy, Cambridge, Polity Press, 1998., str. 15.
5
Piers Loftus, The Conservative Party and the Future: A Programme for Tory Democracy, London, Stephen Swift, 1912., str. 110.
104
R o b e r t Eccleshall
dogmatski u svojem pristajanju uz zakone političke ekonomije, bučni u svojim zahtjevima za radikalnim mjerama koje će spriječiti klizanje u kolektivizam. Ono što je bilo novo kod Nove desnice nisu bila ni njezina uvjerenja ni gorljivost, nego izborna prilika koja joj je pružena da od "autoritarnog individualizma" stvori održiv politički projekt. Konzervativni kritičari razuzdanog kapitalizma obično su sami sebe uvrštavali u onu patricijsku tradiciju "jedne nacije" koja je stvorena nakon pokušaja Benjamina Disralija 80-ih godina devetnaestog stpljeća da preustroji stranku u skladu s demokratskim vremenima. Neki su sigurno izražavali ona mišljenja koje Giddens i drugi smatraju bitnim odlikama konzervativizma: sklonost poboljšavanju društvenih uvjeta odmjerenim potezima državne vlasti i postupnom reformom, radije nego li velikim potezima i nacrtima, te davanjem prednosti urednom produživanju istom onom sigurnom stazom koja prolazi između ne ravnih terena socijalizma i čistog kapitalizma. Pa opet, povremeno su neki - primjerice, porezni reformatori Josepha Chamberlaina na početku prošlog stoljeća i keynesijanski konzervativci 30-ih godina dvadesetog stoljeća - također tvrdili da je potrebno nešto dramatičnije od tihe vještine opreznog državništva da bi se zemlju odvratilo od revolucionarnog socijalizma, ili nečeg još goreg. A ponekad su kam panje za prigrabljivanje vlasti nad strankom - primjerice, ona poreznih reformatora - izazivale one vrste unutarnjih podjela i izbornih poraza za koje se kaže da su bili posmrtno zvono modernog konzervativizma. Dojam koji pokušavaju stvoriti Gray i drugi jest da su konzervativci nekoć bili jedinstveni u artikulaciji izvjesnih prvotnih ideja na uvjerljiv način, ali da je uspon Nove desnice ubrzao potonuće u intelektualnu baruštinu jer je doktrina kontaminirana nekim " n e o " ideologijama koje su joj sasvim sigurno strane, a mogu biti i kobne za izborne rezultate. Slabost ove vrste analize je povijesna perspektiva. Između izbornog uspjeha i intelektualne čistoće je slaba korelacija, budući da je konzervativizam u svojim različitim oblicima oduvijek bio neka vrsta patchworka. Bolji je pristup razmotriti što je bilo posebno u djelovanju konzervativizma kao ideološke, a ne intelektualne aktivnosti.
Djelo konzervativizma
105
Diskretni osporavatelji Ono što je bilo zajedničko raznim vrstama konzervativizma je afirmacija potrebe za sređenim, discipliniranim i neravnopravnim društvom koje profitira zahvaljujući primjerenom vodstvu. Razlike su se obično vrtjele oko toga kako se to vodstvo treba ostvarivati. Za konzervativce slo bodnog tržišta primjereno konstituirano društvo je hijerarhija talenata i postignuća u kojoj poduzetnička manjina ubire nagrade svojih pothvata, a time dobiva poticaj da nastavi stvarati blagostanje od kojeg će mnogi imati koristi. Tačerijanci nisu bili prvi koji su veličali učinak "kapanja" pri stvaranju bogatstva. Socijalizam će, kako su to rekli sindikalistički zagovornici slobodne trgovine 1908., "naštetiti umjesto pomoći siro mašnima. Počnete li zavrtati slavinu na cijevi koja vodi do cisterne, nikad nećete biti u stanju za toplog vremena dati svakom čovjeku što veću čašu vode." 6 Za patricijske konzervativce društvo je više jedna hijerarhija privilegija i obveza koje se manifestiraju u zakonodavstvu kako bi se većina očuvala od ekscesa kapitalizma. Zajedničko obima je afirmacija potrebe za čvrstim okvirima zakona i poretka kako bi se na odgovarajući način odgovorilo na slabosti ljudske prirode koje bi, ako ih se ne obuzda, mogle uništiti društvo. Konzervativci su često bili glasni i nedvosmisleni u opravdavanju ne jednakosti. David Stelling je tijekom Drugoga svjetskog rata u svom djelu usporedio politički poredak s vojnom zapovjednom strukturom. M o ž d a samo jedan čovjek od desetorice ima sposobnost vođenja, ili poduzetnosti da vlastite sposobnosti podupre svojim i m e t k o m . Drugih devet su radilice u košnici. Demokracija treba svoje više i niže časnike, ništa manje u civilnom životu nego li na v o j n o m polju. K a o dobar torijevski demokrat, čvrsto sam protiv ideje jednakosti koja se p o n e k a d pogrešno shvaća zdravom d e m o k r a t s k o m d o k t r i n o m . 7
Godine 1978. je cerebralna Salisburyjska skupina, nepotrebno zabrinuta da će tržišna retorika tada tek nastale nove desnice skrenuti pozornost s potrebe za mjerama koje mogu očuvati discipliniranu, organsku zajednicu, objavila zbirku eseja inzistirajući da je konzervativizam više 6 7
J. St. Loe Strachey, Problems and Perils of Socialism: Letters to a Working Man, London, Macmillan, 1 9 0 8 . , str. 2 0 . David Stelling, Why I am a Conservative, London, Conservative Headquarters, 1 9 4 3 . , str. 8.
106 Robert E c c l e s h a l l
zainteresiran za održavanje uređene hijerarhije nego za proširivanje slobode. Jedina "vrsta slobode" koju konzervativci "žele", prema jednom suradniku, jest ona vrsta koja će "održavati postojeće nejedna 8
kosti ili ponovno uspostaviti one izgubljene" , dok je drugi izjavio da bi "izvanredna manjina" koja postoji u svakom društvu "trebala imati više utjecaja na politiku nego li netalentirana većina; ona bi, znači, trebala oblikovati vladajuću klasu." 9 Drugi su konzervativci više oklijevali razmetati se onim što je ključno u njihovoj koncepciji zdravog društva. Poželjnost nejednakosti baš nije najjača izborna poruka koja se može odaslati u demokratsko doba. Raphael Samuel, u svom sjajnom ogledu ο tačerizmu, upozorava da su upravo "viktorijanske vrijednosti" bile onaj idiom pomoću kojeg su se 80-ih godina dvadesetog stoljeća iščitavale unutarstranačke razlike između tržišnih individualista i torijevaca "jedne nacije" spomenutih godina. Prizivanje viktorijanske Britanije poslužilo je svakoj frakciji kao sredstvo za prisvajanje plašta autentičnog konzervativizma. "Re torika viktorijanskih vrijednosti može se smatrati primjerom onog što postmodernisti nazivaju 'dvostrukim kodiranjem'... to jest riječi koje kazuju jedno, ali znače drugo, te kamufliraju, ili prikrivaju, treće". 1 0 Uz to što je pospješilo unutarnje prepirke, dvostruko kodiranje omogućilo je konzervativcima da povuku veo diskrecije koji je prikrivao osnovnu poruku što su je željeli prenijeti široj publici. Između eufemizama, koji su se rabili da bi se izrazila potreba za nejednakošću, bili su i "kultura poduzetništva", "odgovorno društvo", "država mogućnosti", "imovinsko vlasnička demokracija", pa čak i "besklasno društvo". "Dvostruko kodiranje" je još jedan način da se izrazi ono što je svojstveno za svu ideološku aktivnost: proces borbe zbog zajedničkih koncepata političkog diskurza time što im se pridaju ideološki specifična značenja. Michael Freeden opisao je kako se značenje raznih koncepata fiksira njihovim međusobnim ideološkim povezivanjem. Ono po čemu se ideologije razlikuju jest njihova posebna konfiguracija ključnih, 8
Maurice Cowling, "The present position", in M. Cowling (ur), Conservative Essays, London, Cassell, 1978., str. 9.
9
Peregrine Worsthorne, "Too much freedom", ibid, str. 1 4 1 .
10
Raphael Samuel, "Mrs Thatcher and Victorian values", u Alison Light, Sally Alexander i Gareth Stedman Jones (ur), Theatres of Memory, vol. IL, Island Stories: Unravelling Britain, London, Vers, 1998., str. 3 4 2 .
Djelo konzervativizma
107
pridruženih i perifernih koncepata. 11 No konzervativci ne funkcioniraju potpuno jednako svojim suparnicima. Drugi su skloni isticati svoja osnovna vjerovanja, čak i kad se koriste sekundarnim vrijednostima kako bi izrazili njihovu važnost. Jednakost zauzima središnje mjesto u, primjerice, jeziku socijalizma, premda se istodobno uz mnogo tru da pokazuje da za njezino ostvarivanje nije potreban revolucionarni prevrat. Konzervativci su, nasuprot tomu, skloni koristiti se okolnim konceptima kako bi prikrili svoju vjernost nejednakosti. Ako nam je dopušteno posuditi jednu Freedenovu sliku sobe u kojoj značenje svake konceptualne jedinice proizlazi iz njezina općeg uređenja, konzervativci su skloni razmještati svoje pokućstvo tako da prikriju glavne predmete u sobi. Prilično slično onim kićenim viktorijancima, koji su prikrivali neke od osnovnih funkcija time što su u neke sobe stavljali slikovite paravane, konzervativci su spremni biti diskretni sudionici političke borbe. Njihova diskrecija otkriva se u sklonosti da se na istaknuto mje sto stavlja neki predmet ili tema koji nisu jednakost, dok se uokolo užurbano razmješta konceptualni namještaj kako bi se priopćilo što im je zapravo na umu. Omiljeni koncept za izlaganje bio je "uređena sloboda". Nova desnica ispovijedala je svoju vjernost onoj vrsti slobode koja prevladava prepreke natjecateljskom individualizmu, dok istodobno obnavlja temelje organske zajednice. Prema njihovu prikazu, slobodno društvo potiče poduzetničke ambicije, no poduzima i čvrste mjere protiv svojih neposlušnih članova koji nisu skloni prihvatiti buržujske vrline. Oni koji ustrajavaju u navikama ovisnosti ο socijalnoj pomoći, ili su iskvareni permisivnim vrijednostima, trebaju biti zauzdani strožim režimom društvene discipline. Kao što je to 1 9 8 5 . objavio Norman Tebbit, bučni eksponent tačerovskih vrijednosti: K o n z e r v a c i v n a stranka dijeli s b r i t a n s k i m n a r o d o m privrženost slobodi. Mi smo vjerni sljedbenici s l o b o d n o g društva. To je društvo u k o j e m su na najmanju moguću mjeru svedena neizbježna ograni čenja individualne slobode i provode se isključivo p o d n a d z o r o m zakona. 11
Michael Freeden, Ideologies and Political Theory: A Conceptual Approach, Oxford, Clarendon Press, 1996.
108
R o b e r t Eccleshall
N a r a v n o , mnogi naši protivnici isto tvrde da su prijatelji slobode, ali je sloboda koju oni nude u najboljem slučaju približna. O n i ne shvaćaju ili ne priznaju da se p o l i t i č k a s l o b o d a ne bi mogla dugo održati ako ju se razdvoji od e k o n o m s k e s l o b o d e . . . I, prije svega, oni odbijaju suočiti svoje sljedbenike s n e u g o d n o m istinom da se u m o r a l n i m i materijalnim plodovima s l o b o d e ne može uživati bez rizika i teškoća slobode, i tereta o s o b n e o d g o v o r n o s t i . . . Vjerujem da ć e m o do 1 9 9 0 - i h vidjeti u č i n k e reakcije protiv bez vrijednih vrijednosti permisivnog društva. J a v n o s t zahtijeva strože kazne za k r i m i n a l c e . . . znam da će na čelu te kampanje za povratak v r i j e d n o s t i m a pristojnosti i reda biti K o n z e r v a t i v n a stranka j e r s h v a ć a m o , kao što to ni jedna druga stranka ne čini, da o b r a n a s l o b o d e uključuje i obranu vrijednosti k o j e slobodu o m o g u ć u j u , bez njezine degeneracije u puko dopuštenje.' 2
Uređena sloboda značila je natjecateljski individualizam unutar okvira snažne države. Postojale su i druge varijante te teme. Bernard Braine, je 1948. bio kritičan prema socijalističkom egalitarizmu. No kao torijevac "jedne nacije" vjerovao je da nesputano tržište izručuje neke pojedince krajnjoj bijedi. I tako, odražavajući keynesijansko raspoloženje poslijeratne stranke u Britaniji, nije toliko inzistirao na neizbježnosti nejednakosti koliko na odgovornosti konzervativaca "da pronađu srednji put koji će zahtjeve za poretkom i slobodom dovesti u primjerenu ravnotežu." 13 To je bio jedan izraz whigovskog shvaćanja politike. Konzervativna diskrecija otkriva se i u tendenciji da se vlastita doktrina prikaže kao jedan oblik naturalizma. Konzervativci slobodnog tržišta oduvijek su tvrdili da društvo ekonomski i moralno stagnira kadgod se vlast upleće u prirodni ekonomski poredak. Još općenitije, konzervativci su dali do znanja da su više od svojih protivnika svje sni suptilnosti ljudskog postojanja. F. E. Smith, koji se prije Prvoga svjetskog rata bojao da će njegova stranka izgubiti potporu radničke klase ako ne pronađe neku drugu osnovu progresivnog socijalnog zakonodavstva od diskreditirane porezne reforme, bio je kritičan i 12
Norman Tebbit, Britain's Future: A Conservative Vision, London, Conservative Political Centre, 1 9 8 5 . , navedeno u R. Eccleshall, English Conservatism Since the Restoration, London, Unwin Hyman, 1990., str. 2 4 6 . - 8 .
13
Bernard Braine, Tory Democracy, London, Falcon Press, 1948., str. 8 4 .
Djelo konzervativizma
109
spram individualista i socijalista jer konstruiraju svoje doktrine na pogrešnim pretpostavkama ο ljudskom ponašanju. Malo je ljudi spremno sudjelovati u neprestanoj borbi za vlastito usavršavanje, ili u nekom veličanstvenom projektu ο eliminaciji privatnog vlasništva. "Nasuprot tomu, većina ljudi kroči poznatim stazama i traži od života da im pruži sigurnost i blagostanje u državi u kojoj se Bogu svidjelo da se rode." Bit "torijevske socijalne reforme" naravno, bila je njezina osjetljivost na "stvarne ljudske sklonosti" 1 4 . Konzervativci su također tvrdili da tijek povijesti shvaćaju na jedin stven način. Njihovo veličanje britanskog ancien regimea, primjerice, ocrtava malu otočnu rasu pustolovnih pojedinaca, oslonjenih na vlastite snage koji su, nepobijeđeni tisuću godina, razvili takva administrativna rješenja da su naposljetku izvezena u velik dio ostalog svijeta. U tom su smislu konzervativci legitimni čuvari imperijalne države: u doticaju s kulturnim preostacima tisuću slavnih godina jer znaju, za razliku od svojih protivnika, da vlast "treba postupati tako da nam dopusti da budemo mi sami. I što smo u ovoj zemlji", nastavio je whigovski Bernard Braine, "ako nismo neobično uporan, individualistički narod koji ne podnosi ograničenja i prezire ropstvo." 1 5 Margaret Thatcher, u govoru održanom gotovo desetljeće nakon što je bila svrgnuta s čela Konzervativne stranke, priznala je utjecaj koji su na politiku njezine vlade imali ekonomisti slobodnog tržišta, poput Friedricha Hayeka i Miltona Friedmana. Ali korijen pristupa koji s m o slijedili 1 9 8 0 - i h leži duboko u ljudskoj prirodi, a posbno u prirodi britanskog naroda. Ako stvarno vjerujete, ako ste strastveno uvjereni u talente i karakter vlastite nacije, naravno da je želite osloboditi. A mi B r i t a n c i i m a m o stvarnu vokaciju za slobodu - i cijela naša povijest to dokazuje. 1 6
Postoje dvije nim vrlinama preispitivanje elizabetansko 14
konzervativne verzije ove junačke pripovijesti ο traj naroda ove zemlje nadanja i slave. U slobodnotržišnoj, tisućljetne povijesti razotkriva epske trenutke - prvo doba, primjerice, i doba "viktorijanskih vrijednosti"
F. E. Smith, Unionist Policy and Other Essays, London, Williams and Norgate, 1 9 1 3 . , str. 4 4 .
15
Braine, Tory Democracy, str. 84.
16
Margaret Thatcher, Govor na međunarodnoj večeri za slobodno poduzetništvo 20. travnja 1999.
110 Robert Eccleshall
- izvanrednih postignuća kad su vladari davali dovoljno prostora živahnim vrlinama predaka, odbijajući gušiti prirodne zakone ponude i potražnje. Whigovska verzija govori ο neumornoj prilagodljivosti napredujuće organske zajednice u kojoj se institucije i slobode pojav ljuju neplanirano, iz prikupljenog iskustva, a ne smišljeno, političkom alkemijom. Svaka verzija omogućila je konzervativcima da tvrde kako su pripadnici "nacionalne" stranke jer ona ima osobitu sposobnost da čuva ili obnavlja odlike tih velikih tradicija. U objema verzijama, soba konceptualnog namještaja bila je raskošno ukrašena muralima i tapiserijama koji su prikazivali epizode iz pobjedničke procesije stare Britanije.
Tradicionalizam Diskrecija konzervativaca pri obavljanju svoje ideološke aktivnosti pomaže nam objasniti neke od zabluda ο čemu je tu zapravo riječ. Jedna pogreška je pretpostaviti da whigovsko podupiranje opreznog vođenja politike otkriva bit njihove doktrine. Sto se toga tiče, kon zervativizam bi trebalo shvatiti kao "obranu suzdržanog političkog stila, zasnovanog na ideji nesavršenstva" 17 . Za konzervativce država nije pothvat kojim se promiče socijalistička jednakost, kapitalistička učinkovitost, fundamentalna prava čovječanstva, ili bilo koji drugi utopijski projekt. Skeptični spram bilo koje sheme za sveobuhvatnim poboljšavanjem uvjeta ljudskog bivstvovanja, konzervativci su navodno sumnjičavi prema onoj vrsti programatske politike koja tvrdi da je usidrena u univerzalnim smjernicama za ljudsko ponašanje. Odbacujući racionalizam društvenog inženjera, oni radije pronalaze svoj put kroz složenosti praktičnog svijeta, hvatajući signale političkih aranžmana koji su se sami izgradili tijekom povijesti. Oni shvaćaju, za razliku od svojih protivnika, da je zadaća političara slijediti ono što je Michael Oakeshott nazvao "aluzijama" utvrđenog načina života umjesto da se bave planiranjem nekog utopijskog svanuća. "Politika nije znanost organiziranja trajno amorfnog društva, ona je vještina spoznavanja u kojem smjeru krenuti pri istraživanju već postojeće, tradicionalne 17
Noe! O'Sullivan, Conservatism, London, J. M. Dent, 1976., str. 13.
Djelo
konzervativizma
111
vrste društva."' 8 U toj koncepciji političke aktivnosti, društvo ne nudi nikakva nedvosmislena pravila postupanja, ne postoji jedna jedina linija koju valja slijediti, ni bilo kakav konačni cilj koji treba ostvariti. Umjesto toga, u politici se radi ο pravodobnom smještaju unutar jedne organske zajednice čiji su upravljači osjetljivi na društvene opasnosti slabe ljudske prirode. Whigovska verzija konzervativizma ima određenu rezonanciju u britanskom ancien regimeu. Ona je također otkrila svoju iznenađujuću sposobnost da prelazi granice države u kojoj su neki skloni hvaliti njezino feudalno podrijetlo. Čak i u relativno novoj zemlji kakve su Sjedinjene Američke Države, koje su navodno potpale pod utjecaj racionalizma time što su povjerovale u to da je budućnost bezgranična, komentatori su bili skloni tvrditi da konzervativizam savjetuje vještinu mudrog državništva. Prema Clintonu Rossiteru, u njegovu klasičnom premda nepotpunom prikazu američkog konzervativizma: Pravi konzervativac nije vitez križarskog rata, on ne odlazi u svoju misiju zbog fanatizma, n e g o po dužnosti... Konzervativac je uvijek z a t o č e n i k društvenog p r o c e s a o n a k v o g kakav postoji u tradicija ma, institucijama, p o t r e b a m a i težnjama njegove zemlje - a time i zatočenik ljudi koji, svjesno ili nesvjesno, održavaju taj proces na životu. Oni djeluju, on s a m o reagira. 1 9
The Conservative Mind Russella Kirka, objavljen prvi put 1953., glasna je potpora politici recepata kakve je zagovarao Edmund Burke, a knjiga ostavlja dojam da bi autor najviše uživao u životu medu engleskom gospodom iz osamnaestog stoljeća. Vjernost nekih konzervativaca politici nesavršenstva je navela na tezu da se konzervativizam kvalitativno razlikuje od drugih ideologija. U svom najsmješnijem obliku, i obično unutar britanskog konteksta, izjednačavanje doktrine s tradicionalizmom potaknulo je mišljenje da konzervativci uopće nisu ideolozi, što na prvi pogled implicira da nisu sposobni za koherentno mišljenje ο prirodi zdrave političke zajednice. Poruka je naravno da se ideolozi bave jednom "stranom" 18
Michael Oakeshott, Rationalism in Politics, and other Essays, London, Methuen, 1962., str. 5 8 .
19
Clinton Rossiter, Conservatism in America: The Thankless Persuasion, drugo izdanje, New York, Alfred Knopf, 1966., str. 53.-4.
112
R o b e r t Eccleshall
vrstom znanja zbog toga što vjeruju da se politički poredak može 20
analizirati, a prema tome i transformirati, znanstvenom izvjesnošću . Ideolozi od kontengencija utvrđenog načina života pokušavaju pobjeći u racionalizam. A zbog svoje osjetljivosti na hrapavo drvo čovječnosti, konzervativci su sumnjičavi spram obećanja da se državni brod koji je od njega napravljen može usmjeriti prema nekom otočnom raju. Njihov skepticizam spram utopijskih projekata skreće ih prema neprogramatskom, ne-ideološkom obliku politike koja se orijentira prema posebnostima konkretne kulture, a ne nekoj dogmi ο univerzalnim potrebama čovječanstva. Izvan britanskog konteksta, skepticizam u pogledu obećanja no vog svitanja naveo je na tezu da konzervativci, premda jesu ideolozi, ipak djeluju ponešto različito od svojih suparnika upravo zbog toga što nisu skloni predočiti nacrt idealnog društva. Konzervativizam se karakterizirao kao "pozicionalna" ideologija, koja se artikulira tek onda kad se drugi istrče s obećanjima ο nekom zlatnom dobu 21 i koji raspolaže s fiksnim katekizmom osnovnih ideja koji se recitiraju kad netko izađe s nekom novom formulom za eliminiranje nesavršenosti postojećeg poretka 22 . Pretpostavka onih koji smatraju da britanski konzervativizam kopni jest da je Nova desnica zastranila, kapitulirajući pred racionalizmom. Time je napustila skepticizam svojih prethodnika pokušavajući "upreg nuti konzervativizam, možda prvi put u povijesti, u prosvjetiteljsku utopiju." 23 Zahtijevajući "poduzetničku revoluciju" tačerijanci su bili skloni oslikati svoj projekt kao križarski rat za obnovu odlika jednog zlatnog trenutka iz prošlosti, onog viktorijanskog doba u kojem su se preklopila institucionalna rješenja i urođene osobine naroda i iznjedrila raskošnu veličanstvenost nacije. No istodobno su otkrili i vlastitu sklonost za dogmatsku izvjesnost, nadrilijekove političke ekonomije, koje pravi konzervativci navodno mrze. 20
Kenneth Minogue, Alien Powers: The Pure Theory of Ideology, London, Weindenfeld and Nicolson, 1985.
21
S. P. Huntington, "Conservatism as and ideology", American Political Science Review, 1 9 5 7 . , Vol. 51., str. 4 5 4 . - 7 3 .
22
Albert O. Hirschman, The Rhetoric of Reaction: Perversity, Futility, Jeopardy, Cambridge MA,
23
Gray, "The undoing of conservatism", str. 1 0 0 .
Harvard University Press, 1 9 9 1 .
Djelo
konzervativizma
113
Ako je Nova desnica bila heretična po tome što je radije prihvatila vodstvo nepogrešivih zakona ponude i potražnje, umjesto vještine mudrog vođenja politike, oni ipak nisu bili prvi "konzervativci" koji su zahtijevali dramatične mjere kako bi se oduprli nasrtajima na minimalnu državu. Pojavi Nove desnice kao ozbiljnoga političkog projekta pretho dilo je stvaranje raznih organizacija i think-tankova radi zaustavljanja plime kolektivizma, promicanjem filozofije slobodnog tržišta. Na počet ku dvadesetog stoljeća nastajale su slične organizacije kako bi zaustavile ono što se tada shvaćalo kao udaljavanje od individualizma. Jedna od njih bila je Udruga za britanski ustav, osnovana 1905. pod utjecajem socijalnog darvinizma Herberta Spencera, s namjerom da se suprotstavi "političkom socijalizmu", među čijim su manifestacijama, kako je bilo rečeno, bili prijedlozi ο minimalnoj nadnici, starosnim mirovinama i besplatnim obrocima za siromašnu školsku djecu. Jedan od njihovih članova nadzornog odbora tvrdio je da takve mjere imaju svoje podrijetlo u zabludjeloj filantropskoj želji da se poboljšaju uvjeti života siromašnih. Ali, zdrava politika proizlazi iz znanstvenog shvaćanja ljudskog ponašanja koje upućuje na opću korist od nejednakosti: Danas postojeća nejednakost bogatstva često uzrokuje duboku bol u sućutnih duhova, ali ako ć e m o popustiti pred osjećajima, m o r a m o biti svjesni opasnosti da ć e m o budućim naraštajima natovariti još puno veća zla. N e m a iznimke od pravila da t a m o gdje osjećaji ulaze, znanost izlazi... S l o b o d a i j e d n a k o s t m e đ u s o b n o se isključuju i ne m o g u živjeti zajedno. R a z l o g je vrlo jasan. Ljudi nisu rođeni j e d n a k i ; nejedna ki su po fizičkoj snazi, intelektualnoj snazi i m o r a l n o j snazi. Ako z a n e m a r i m o činjenice ljudske prirode, i k a ž e m o "Svi ljudi trebaju biti j e d n a k i " , taj ć e m o cilj metoda
postići samo d u b o k i m narušavanjem
Prirode.24
Članovi Udruge bili su sigurni da moraju biti borbeni u obrani mini malne države. Konzervativizam Lorda Hugha Cecila, objavljen 1912., klasični je prikaz doktrine kao oblika skepticizma koji je oprezan spram prosvjetiteljskih obećanja ο novoj svijetloj sutrašnjici. No kao pred24
Hugh Eliot, "Man v e r s u s the State", u Mark Ε. Judge ( u r ) , Political Socialism: A Remonstrance, London, P. S. King, 1908., str. 166.-7.
R o b e r t Eccleshall
114
sjednik Udruge, ohrabrivao je njezine članove da se snažno angažiraju kako bi se oduprli opasnostima svog vremena: Sile s kojima se m o r a m o suočiti su z n a t n e , ali a k o pogledamo na dugi tijek povijesti, vidjet ć e m o da su n a č e l a za koja se borimo i prije bila ugrožena na ovaj ili onaj n a č i n , pa su ipak preživjela. Z n a m o da je načelo slobode dugo bilo naslijede engleskog naroda i da se m o r a l o braniti od nekih vrlo jakih napada - uspješno, te da je preneseno sve do naših vremena. Sada je ugroženo božanskim pravom Države... Ali m o r a m o se pouzdati da će prevladati engleski duh prošlosti, sada kao i nekada. 2 5
Postoje mnogi primjeri konzervativaca u križarskom i znanstvenom raspoloženju. Između 1880. i 1920. W. H. Mallock pokušao je u kolo pletu knjiga formulirati "znanstveni konzervativizam" koji će prikazivati ludost ideje ο konfisciranju bogatstva jedne posebne manjine, bez čije bi poduzetničke aktivnosti svi bili siromašniji. Ernest Benn postao je vatreni zagovornik minimalne države 1 9 2 1 . , nakon onoga što bi John Gray bez sumnje smatrao nesretnim posjetom Sjedinjenim Američkim Državama. Nekoliko godina kasnije preusmjerio je svoju lojalnost od Liberalne prema Konzervativnoj stranci, a zatim četvrt stoljeća vodio kampanju vlastitim publikacijama i organizacijskim aktivnostima kako bi se ponovno vratila prirodna sloboda koja je cvjetala u viktorijansko zlatno doba neobuzdanog poduzetništva. "Opasnost zbog sve većeg osjećaja ovisnosti je golema i neće biti prevladana sve dok u svačijim grudima ne obnovimo stari duh individualizma i neovisnosti." 2 6 A to zahtijeva križarski pohod za povlačenje države i oslobođenje urođenih osobina britanskog naroda. Umjesto da stigmatiziramo one koji su bili skloni znanstvenoj iz vjesnosti i križarskoj gorljivosti kao heretike, trebali bismo razmotriti onu vrstu društva koju konzervativci imaju na umu kad pozivaju na sređenu slobodu ili prikazuju svoju doktrinu kao neki oblik naturalizma. Konzervativci nisu ništa više nego njihovi protivnici neskloni pružiti nacrt društva, premda su, kao diskretni sudionici borbe za zajedničke 25 Ibid, str. 4 9 . 26
Ernest J. P. Benn, The Return to Laisser Faire: The Case for Individualism, London, Ernest Benn, 1928., str. 2 0 .
Djelo
konzervativizma
115
koncepte političkog diskurza, u pogledu svojih pravih težnji komen tatore često zavodili na krivi put. Sklonost evolucionarnoj adaptaciji nije ključna značajka konzervativizma. Whigovska vještina mudrog državništva bila je samo jedna od strategija koje su se preporučivale za održavanje dobrog društva, i njoj se obično davala prednost kad se smatralo da su stupovi uređene hijerarhije u dobrom stanju. No kad se smatralo da su ti stupovi u opasnosti od erozije, konzervativci su često bili isto tako raspoloženi kao i drugi ideolozi pozivajući na dramatične mjere, kojima bi se ili očuvao ili ponovno uspostavio njihov ideal valjano organiziranog društva.
Britanska iznimnost? Odbacujući ulogu čuvara nacionalnog kontinuiteta, prema Johnu Grayu, britanska je Nova desnica napustila sklonost europskih konzervativaca da budu oprezni u politici, i tako se svrstala uz američki san ο beskonačnom društvenom napretku. Gray neobično sugerira da su britanski konzervativci u posljednjih stotinu godina bili skloni europskoj desnici. Tipičnija procjena, koju više vole oakeshottijanci, jest da britanski konzervativci imaju malo što zajedničkog sa svojim pandanima u Europi, ili u Americi. U tom je smislu Britanija bila iznimka u izbjegavanju racionalizma u politici. Njezine institucije, za razliku od onih u mnogim drugim zemljama, evoluirale su na temelju povijesnog iskustva, umjesto da budu stvorene pomoću dogme nekog utemeljiteljskog dokumenta. "Nije slučajno", prema besprijekornom whigovcu Bernardu Braineu, "da britanski ustav nije pisan i da je preživio test vremena, dok su gotovo savršeno napisani ustavi drugih zemalja bili kratkoga vijeka. Naš ustav je preživio test vremena upravo stoga što je on prirodna pojava, puno 27 manje ovisna ο izvanjskoj formi, nego li ο duhu u kojem djeluje." Michael Oakeshott istaknuo je isto kad je opravdavao organsku za jednicu koja se razvijala u Britaniji (ili, zapravo, Engleskoj). U SAD-u i kontinentalnoj Europi političke institucije su se pojavljivale "isto kad i krv racionalističke politike." 2 8 Ali Englezi, sumnjičavi prema "šupljim 27
Braine, Tory Democracy, str. 74.
28
Michael Oakeshott, "Scientific politics", Cambridge journal, 1947./48., vol. 1., str. 3 5 2 .
116
R o b e r t Eccleshall
29
inozemnim frazama" koje bi ponekad doplovile preko Kanala, bili su sve u svemu imuni na utopijska obećanja. Znali su da su se njihove ustanove pojavljivale postupno, premda se engleska vezanost za slobodu drugdje često transformirala u opsjednutost univerzalnim potrebama čovječanstva. "Ono što je odlazilo u inozemstvo kao konkretno pravo Engleza, vraćalo se kući kao apstraktno pravo Čovjeka." 30 Oakeshottijanska akademska industrija proizvela je apsurdne teze ο specifičnosti engleske sklonosti za prikladan smještaj. Gordon Graham, primjerice, smatra da je skeptični prijezir spram utopijskih projekata "specifično engleska doktrina koja ima malo privlačnosti i nimalo sljedbenika u drugim zemljama" zato što su samo "britanske institucije bile dovoljno pristojne da omoguće pristojnom čovjeku da bude konzervativan." 31 Ima neke istine u tezi da engleski skepticizam ne vrijedi previše u drugim zemljama. Buntovni američki kolonisti u osamnaestom stoljeću bili su pod utjecajem ideja oblikovanih u doba Engleske zajednice naroda, koje je razradio John Locke, dok im je Deklaracija neovisnosti osigurala ulazak u ideološku maticu. Ali u Engleskoj zajednici naroda te su ideje ostale marginalne budući da je njihovo dopuštanje mogućnosti uspostave demokratske republike plašilo čak i najveće whigovce. Otud tendencija Amerikanaca da tragaju za ideološkim podrijetlom separa tističkog nacionalizma vlastite zemlje u nekom području Britanskog otočja koje nije Engleska; i da ga nadu u Irskoj sedamnaestog stoljeća gdje su, kaže se, te ideje proizišle iz sraza s vladom u Westminsteru stvorile "ključnu kariku" u "razvoju radikalnog lanca mišljenja koji je na 32 kraju naveo Amerikance da se otcijepe od imperijalne monarhije. Ali, je li ideološki jaz između američkog utemeljiteljstva i engleskog divljenja ancien regimeu uistinu tako širok kako to misli Gray? On, poput drugih komentatora, tvrdi da ideali Deklaracije neovisnosti povezuju sve Amerikance s projektom klasičnog liberalnog racionaliz ma. No osnutak američke republike oduvijek je bio sporni ideološki 29
Oakeshott, Rationalism in Politics, str. 5 0 .
30
Michael Oakeshott, "Contemporary British politics", Cambridge Journal 1 9 4 7 . / 4 8 . , vol. 1.,
31
Gordon Graham, Politics in its Place: A Study of Six Ideologies, Oxford, Clarendon Press, 1986., str. 1 8 8 .
32
Nicholas Canny, Kingdom and Colony: Ireland in the Atlantic World, 1 5 6 0 . - 1 8 0 0 . , Baltimore
str. 4 9 0 .
MD I London, Johns Hopkins University Press, 1988., str. 22.
Djelo
konzervativizma
117
teritorij, a konzervativci su dobro pazili da ga uglačaju na svoj način. U jednoj verziji, ono je bilo stanje čistoće nalik na ono prije prvoga grijeha - nešto slično viktorijanskom dobu koje je slavila britanska Nova desnica - božansku zajednicu za čiju se ponovnu uspostavu svi pristojni građani moraju boriti. J e d i n a opcija koju imaju tradicionalist i konzervativac, dakle, jest da se nikad ne prestanu boriti - sve dok nismo p o n o v n o stvorili vlast i Ameriku koji odgovaraju, k o l i k o je to blisko m o g u ć e , našoj slici D o b r o g a društva, ili a k o baš želite, Božje države. 3 3
U drugoj verziji utemeljenje američke republike nije toliko utjelovljavalo ideje Engleske zajednice naroda koliko antičkih republika u kojima se, mudrom politikom, vodilo računa ο ophođenju sa slabostima ljudske naravi. Oci osnivači Amerike su, poput antičkih republikanaca, znali da su društva sklona degeneraciji ako ne vode računa ο kultiviranju građanskih vrlina. "Vrlina se definirala prema strogim rimskim vrijedno stima, uz nešto trezvenih engleskih koje su im se dodavale" 34 . U objema verzijama poruka je da će se američka nacija iskvariti ne budu li se poduzele mjere za ukorjenjivanje vrlina štedljivosti, samodiscipline i domoljublja u vlastitom narodu. Je li ta poruka toliko različita od one britanskih konzervativaca koji su svi na svoje različite načine pozivali na sređenu slobodu?
Zaključak Naposljetku, što da kažemo ο tvrdnji da je britanski konzervativizam na izdisaju? Mišljenje je da je projekt buržujske modernizacije Nove desnice uništio suptilnosti klasnog društva, poštivanje tradicije i druga svojstva ancien regimea u kojima je whigovska koncepcija politike imala odjeka. Konzervativci su, kao što smo upozorili, bili skloni oslikavati same sebe kao čuvare nacionalnog kontinuiteta u zemlji slave i nadanja. Postoji također, među komentatorima na ljevici, tendencija 33
Patrick J. Buchanan, Right from the Beginning, Washington DC, Regnery Gateway, 1990., str. 342.
34
Clyde N. Wilson, "Citizens or subjects?", u Robert W. Whitaker (ur.), The New Right Papers, New York, St. Martin's Press, 1982., str. 108.
118
R o b e r t Eccleshall
da se sugerira kako je duga povijest Britanije bila ideološki rezervat konzervativaca: da su se ostaci "imperijalne države" preobrazili u artikulaciju kulture podaništva u kojoj se mase ljudi poziva da se pokore mudrom vodstvu. No duga povijest Britanije predstavlja golem ideološki resurs za stranke cijelog političkog spektra. Laburistički političari, uključujući Tonyja Blaira, nisu bili ništa manje od konzervativaca spremni prizivati tisuću slavnih godina, obećavajući da će očuvati ili obnoviti naciju kao globalnog vodu uprezanjem trajnih kvaliteta njezina naroda, suočenog s novim izazovima. Njihovo obećanje, kao i ono Nove desnice, bilo je da će iskoristiti britanski inat kako bi ulili nov život drevnoj zemlji 35 . Cak i ako tačerovski projekt uništi zapleteno britansko feudalno ko rijenje, ο čemu bi se moglo raspravljati, nema nikakvog razloga za pretpostavku da su konzervativci bili lišeni konteksta za konstrukciju prihvatljivih narativa jedne zdrave politike. U ovome stoljeću, kao i u prošlom, oni će vjerojatno nastaviti pozivati na neku vrstu sređene slobode koja nagrađuje one koji su skloni preuzeti rizik, a ograničava socijalnu nedisciplinu, te i dalje prikazivati svoju doktrinu kao jednu vrstu naturalizma koji proizlazi iz urođenih karakteristika tvrdokorne individualnosti.
35
Vidi R. Eccleshall, "Party ideology and national decline" u Richard English i Michael Kenny (ur), Rethinking British Decline, London, Macmillan, 2 0 0 0 . , str. 1 5 5 . - 8 3 .
119
Ideologija kršćanske d e m o k r a c i j e
6 Ideologija kršćanske demokracije 1 Vaolo Vombeni Tijekom predavanja emitiranog na BBC-ju u studenome 1945., povjes ničar A. J. P. Taylor je ponudio zanimljivu, u ono vrijeme potpuno originalnu analizu ideološke panorame poslijeratne Europe (u koju, slučajno, nije uključio Veliku Britaniju) 2 . Ali najveća novost nije bila Taylorov opis promjena koje su se zbivale u političkim strankama mark sističke, socijalističke ili komunističke inspiracije, za koje je smatrao da sada nude široki spektar prijedloga: O n i žele snažnu vlast koja će upravljati e k o n o m s k i m ž i v o t o m ; ali žele također m o g u ć n o s t da se b u n e protiv nje. Ž e l e državu koja će raditi u korist pojedinaca; ali ne žele da pojedinci rade za d o b r o Države. D r u g i m riječima, žele socijalizam, ali i Prava Čovjeka.
Percepcija ove transformacije već je bila prilično rasprostranjena, i počivala je - na što je i sam Taylor upozorio - na doprinosu ovih stranaka u borbi protiv fašizma. Ali, novina Taylorove analize jest u njegovu shvaćanju važnosti koju su dobile kršćanskodemokratske stranke u kontekstu gdje je, vjerovao je on, ideologija kapitalizma sada bila marginalizirana, svedena ni na što drugo do li na ratnu mamurnost: "Nitko u Europi ne vjeruje u američki način života - to jest, u privatno 1
Autor zahvaljuje Adrianu Beltonu, koji je ovaj članak preveo s talijanskoga na engleski.
2
Tekst radijskog predavanja bio je poslije tiskan: A.J. P. Taylor, 'The European revolution', The Listener, 22. November 1945., vol. 34., str. 575.-6.
Paolo Pombeni
120
poduzetništvo; odnosno oni koji vjeruju u njega sad su u poraženoj stranci, i u stranci za koju se čini da nema ništa više budućnosti nego što su to imali jakobiti u Engleskoj poslije 1 6 8 8 . " Za Taylora, novost je bila kršćanska demokracija, premda ju je smjestio u kategoriju "konzervativnih" i "seljačkih" stranaka (sud koji se, kako ćemo vidjeti, povijesno ne može opravdati). Premda su katoličke stranke pobrale glasove stare desnice, Taylor ih je smatrao antikapitalističkim strankama koje se ne protive nacionalizaciji. One su obuhvaćale dio narodnih klasa, omeđenih granicom koja nije bila "socijalna, nego vjerska". Upravo se ta značajka najsnažnije dojmila Taylora, koji je s pravom upozorio da je Rimska crkva u ratu bila na strani fašističkih diktatora. Sad, s k o r o prvi put u m o d e r n o j povijesti, čini se, o n a zauzima demokratsku, čak revolucionarnu liniju. Umjesto da za sebe traži privilegiran položaj, R i m s k a crkva počinje braniti toleranciju za sve; pokušava se pomiriti sa svim što se prije na cijelom k o n t i n e n t u smatralo antiklerikalnom, ateističkom doktrinom - načelima slobode i Pravima Čovjeka.
Kad se promatra s današnjim spoznajama, Taylor je imao dobar osjećaj, barem u smislu događaja koji su uslijedili u velikim područjima Europe i Latinske Amerike. Premda u svojim zaključcima nije dalje spominjao kršćansku demokraciju, problem koji je načeo obuhvatio je ulogu koju je ta ideologija ispunjavala u mnogim zemljama povezanim s kulturom Zapadnog svijeta. To je točka na koju se vraćam kad razmišljam i ο k o m u n i s t i m a i političkim katolicima. I jedni i drugi kreću od totalitarnih doktrina, i jedni i drugi tvrde da imaju ekskluzivnu inspiraciju, ali kad traže masovnu potporu, o n d a moraju priznati da većina Europljana želi individualnu slobodu, i to ne s a m o slobodu nego i socijalizam. M o žete li imati slobodu bez kapitalizma? M o ž e t e li pomiriti e k o n o m s k i kolektivizam i intelektualni individualizam? To je pitanje u temelju europske revolucije. S t o se m e n e tiče, ako u išta vjerujem, vjerujem u ovo: kontinent koji je b i o mjesto rođenja i Rousseaua i M a r x a , k o j i je stvorio i Deklaraciju ο pravima čovjeka i Komunistički manifest, dat će odgovor na glavni p r o b l e m našeg vremena.
Ideologija kršćanske d e m o k r a c i j e
121
Tako je Europa trebala biti kontinent koji će spojiti liberalizam i socijalizam. Ali zašto je Taylor uključio ideologiju katoličkih stranaka koje su se sad omotale u zastavu kršćanske demokracije - naziv koji je nekoć mirisao na herezu? Za ortodoksnog britanskog intelektualca (sa stajališta akademske naobrazbe) kakav je bio Taylor, Katolička je crkva bila "totalitarna" po svojoj ideologiji, a odlika koju je smatrao najpozitivnijom u političkom postojanju katolika bila je njihova sklonost nacionalizaciji i anti-kapitalizmu: čimbeniku koji je bio pokretački motiv općenitog kretanja prema socijalizmu. Oni koji imaju na umu dvije kršćanskodemokratske stranke koje su najdulje bile na vlasti poslije 1 9 4 5 . - one u Njemačkoj i Italiji - možda će posumnjati u točnost Taylorove analize, s obzirom na to da su i Christliche Demokratische Union/Christliche Soziale Union i Democrazia Cristiana povijesni istraživači ocrtali kao protagoniste rekonstrukcije zapadnog kapitalizma u svojim zemljama. Pa opet Taylorova teza obuhvaća i više od jedne važne točke. Kako bismo temeljito analizirali tu ideološku perspektivu, prvo moramo nametnuti neku vrstu reda konfuznoj panorami religijski utemeljenih političkih ideologija. Sekularizacija i općenite antireligiozne predrasude karakteristične za znatan dio akademskog istraživanja, često onemogućuju shvaćanje različitih slojeva ovog fenomena. Krš ćanska demokracija je u biti bila konačni rezultat procesa koji ni u kojem slučaju nije bio linearan: i bila je uz to tipična "ideologija tranzicije". Njezin cilj nije bio toliko dati novo objašnjenje (a možda i novu organizaciju) javnog prostora koliko pokrenuti jednu kulturnu zajednicu (u ovom slučaju vjersku zajednicu) u smjeru nove organizacije javnog prostora koji je spram nje neprijateljski raspoložen; i to učiniti tako da ta zajednica ne samo na tom novom terenu pronađe zaštitu svog identiteta nego da može djelovati tako da joj se prizna njezina tradicija, te da tako potencijalno preuzme i vodstvo. Ako se ne uzme u obzir ovaj kontekst, teško je shvatiti i točan položaj ideologije u općenitoj panorami ili povijesni proces njezina rasta odnosno današnjeg nazadovanja (koje je, prema mojem shvaćanju, ireverzibilno). Prvo je nužno ispitati odnos između denominacije kršćanske demo kracije - koja se teorijski odnosi na cjelokupno kršćanstvo - i specifičnog položaja koji unutar nje zauzima katoličanstvo. To je važna točka jer
122
Paolo Pombeni
je u poslijeratnom razdoblju u Njemačkoj nastao jedan "interkonfesionalni" oblik kršćanske demokracije koji je jednako privlačio i katolički svijet i reformirane crkve. Kao što ćemo vidjeti, ovakav je razvoj bio iznimka, dok je u strogom smislu riječi fenomen kršćanskodemokratske ideologije blisko povezan s katoličanstvom. U izvorištu problema, očito, leži traumatski odnos Katoličke crkve s modernom političkom organizacijom. Kad je pisao ο Azione Cattolica, Antonio Gramsci je zapazio da ona nalikuje na "monarhistički legitimizam". Tek kad se monarhistički ideal više nije mirno prihvaćao kao politički oblik, bilo je prijeko potrebno stvoriti "monarhističku stranku" koja će ga braniti. 3 Ovo objašnjenje, izraženo u različitim oblicima, dugo je koristio velik dio moderne kulture kako bi objasnio fenomen katoličkih stranaka: one su bile, tvrdilo se, stvorene kako bi branile društveni prostor Katoličke crkve, i omogućile joj da ponovno stekne utjecaj koji je izgubila u društvu. Naravno, u tom objašnjenju ima velik dio istine, ali to ipak nije puna istina. Danas se čini još teže odbaciti ga nego u prošlosti, jer se suvremeno stajalište svih kršćanskih crkava - a ne samo Katoličke crkve - uvelike priklanja njihovoj transformaciji u neku vrstu organizacije "lobija" koji će promicati njihovu političku prisutnost. Štoviše, većinom u Europi ali i drugdje, iskustvo velikih dik tatura između dvaju ratova, kombinirano s definitivnom sekularizacijom javnog područja, gotovo je potpuno razorilo iluziju da bi ne-katoličke kršćanske crkve mogle imati "prirodan" odnos s državom - pa bio on zasnovan na njihovoj prirodi kao nacionalnih javnih servisa (državne crkve poput Anglikanske ili reformirane Njemačke crkve prije 1945.) ili na njihovu udjelu u liberalnoj sferi slobodnog individualnog izbora 4 (razni oblici non-konformizma). No ovo nije bio izvorni kontekst. Velika liberalna konstitucionalna revolucija u bitnom je uništila "komunitarijansko" tkivo na kojem se zasnivala europska politika. Srednjovjekovna ideja ο političkoj sferi kao ο communitas communitatum povukla se pred slavnom definicijom 3
Vidi A. Gramsci, Quaderni dal Carcere, ur. V. Gerratana, vol. III., Torino, Einaudi, 1 9 7 5 . , str. 2081.-6.
4
U ovom ogledu neću razmatrati Pravoslavnu crkvu. Kao proučavatelja zapadnih političkih sustava, moje se djelo tiče onoga što bi se moglo nazvati "liberalnim konstitucionalizmom", kao kulturnim sustavom koji dubinski zastupaju zapadne političke kulture (čak i u ekstremnim reakcijama, koje preuzimaju oblik tiranije). Područja u kojima uglavnom djeluje Pravoslavna crkva (rusko-slavenski dio svijeta) leže, čini mi se, izvan ovog konteksta.
Ideologija k r š ć a n s k e d e m o k r a c i j e
123
Le Chapelierova zakona koji je ukinuo svaku vrstu korporacija (lipanj 1791.): "sada kad nema ničeg osim posebnog interesa i općeg interesa... između države i građanina ne stoji ništa." 5 Treba imati na umu da izgubljeno komunitarno tkivo nije bilo ono koje se danas obično tako naziva: u biti, nije bilo nikakvog problema da bilo koja asocijacija pojedinaca (kako ih zamišlja i uistinu štiti svaki liberalni ustav) postoji na zakonit način. Zajednica koja je dovedena u pitanje novim ustavnim poretkom bila je pravni entitet sposoban diktirati vlastita pravila i zahtijevati suglasnost s njima neovisno ο volji vlastitih pripadnika, koji više nisu imali kontrolu nad postojanjem "korpusa" kojemu su pripadali. Liberalni konstitucionalizam u svojoj originalnoj formi smatrao je da je s ovim konceptom teško, ako ne i nemoguće, izići na kraj,; sjetite se njegove averzije i prema političkim strankama u njihovu "modernom" obliku (kao nečeg što je više i različito od generičkih idealnih pokreta s kojima se pojedinci mogu identificirati po želji) i spram sindikata kao općih predstavnika radničkih interesa. Katoličkoj je crkvi bilo teže nego reformiranim kršćanskim crkvama djelovati u svijetu nastalom poslije liberalne revolucije: u biti, Katolička crkva je tvrdila da je upravo ona, jezikom njezinih jurista, societas perfecta, izvorni pravni entitet ravnopravan s drugim izvornim pravnim 6 entitetima (dotad svedenim samo na države). Papa je bio "suveren" kao i svaki drugi (zbog čega nikad nije prihvatio gubitak svog prava na "teritorij" kao na bitnu pretpostavku suvereniteta); i stajao je na čelu sustava diplomatske i pravne vlasti koja se ni po čemu nije razlikovala od one bilo koje druge države. Naravno, postojanje toga suvereniteta usporedno sa sustavom država koje su također zahtijevale ekskluzivnu lojalnost svojih pripadnika, stvaralo je gotovo nerješive probleme. Upravo je ovaj model podupirao javno političku nazočnost katolika, a njegovo je kasnije odbacivanje djelovalo u prilog i crkava i država - što je bio djelotvoran i ideološki vrijedan prilog kršćanske demo kracije. No proces je bio dug i mukotrpan. Poslije inicijalne faze u kojoj je papinstvo usmjerilo svoju energiju na jednostavnu restauraciju 5
6
Problem je, naravno, krajnje kompleksan i ovdje ga se može samo naznačiti. Za detaljniji prikaz, vidi moju Partiti e sistemi politici nella storia contemporanea, Bologna, U Mulino, 1994. Cf. Francuski prijevod tog izdanja, Introduction a l'histoire des partis politiques, Paris, PUF, 1 9 9 2 . Ο ovoj evoluciji vidi P. Prodi, // sovrano pontifice, Bologna, II Mulino, 1982.; engleski prijevod, P. Prodi, The Papal Prince, Cambridg, Cambridge University Press, 1 9 8 7 .
124
Paolo Pombeni
sustava odnosa kakvi su navodno vladali između države i crkve prije Francuske revolucije (gdje su države priznavale crkvenu strukturu kao autonomni pravni entitet i kao ravnopravnog partnera u upravljanju javnim prostorom), ono se koncentriralo na obranu papina suvereniteta, poslije događaja u Italiji koji su izazvali nestanak nekadašnje Papinske države. Takav je razvoj, skupa s doktrinom ο papinoj nepogrešivosti predloženoj u isto vrijeme (1870.) na Prvom Vatikanskom koncilu, radikalno umanjio utjecaj organiziranih političkih sila koje su zahtijevale društvenu nazočnost katolika. Jedine dvije znatnije iznimke, u Belgiji i novom Njemačkom carstvu, mogu se objasniti lokalnim posebnostima. U Belgiji je katolički pokret stvorio de facto savez s liberalima tijekom revolucije 1830., kako bi spriječio uniju s Nizozemskom, koja je bila protestantska monarhija. U Njemačkoj, kao posljedica nacionalnog uje dinjenja, katolicizam - koji je prije imao privilegirani status u mnogim od federalnih država - sada je bio manjina pod vlašću protestantske dinastije koja je imala vlastitu državnu crkvu (u nekadašnjoj Njemačkoj konfederaciji postojanje katoličke Habsburške monarhije značilo je da su okolnosti za Crkvu bile vrlo različite). U skladu s time, u tim dvjema zemljama postojanje katoličke stranke kao instrumenta obrane od protestantske dominacije imalo je posebno značenje. U drugim zemljama, očito, cilj nije bio osnovati katoličku stranku koja će sudjelovati u ustavnom poretku, nego stvoriti katoličku druš tvenu snagu koja će podupirati i legitimirati papin položaj. Budući da je Crkva nekako morala objasniti vjernicima kako je nastala takva situacija, odlučila je iskoristiti tradicionalnu apokaliptičku poruku ο "neurednim vremenima". "Moderna država", konstitucionalizam i liberalizam nisu bili ništa drugo do vidljive manifestacije propasti načela koja su podupirala koegzistenciju, i morala su nestati u konačnoj tragediji koja će se neizbježno dogoditi zbog tog narušavanja načela koja uređuju društveni život. Maksimalni izraz ovog "društvenog nereda" bilo je isključivanje religije, skupa s njezinom institucionalnom strukturom koja je regulirala ljudsko društvo. Na tom je temelju Katolička crkva razvila vlastitu socijalnu doktrinu koja je u određenom smislu bila radikalna kritika liberalnog društva. Budući da je konačna svrha bila skupiti sve dostupne dokaze "nereda" i "raspada" koji su slabili konstitucionalizam koji je prekinuo sve veze s Crkvom, koja je sad bila spremna raskrinkati sve nedostatke sustava
Ideologija kršćanske d e m o k r a c i j e
125
na način koji je često vrlo blisko sličio onome socijalističkih ideologija.7 Upravo je ova sklonost antikapitalističkim prigovorima često privlačila simpatije socijalista i radikalnih mislilaca, kao što je i nepovjerenje u vrijednosti liberalnog sustava i njegova konstitucionalizma navelo Katoličku crkvu da ne vidi ništa loše u fašističkim revolucijama. No na toj je pozadini povijesni razvoj dubinski promijenio upravo opisani ideološki svijet. Prvo, politički su se događaji u Belgiji i Njemač koj pokazali osobito povoljnima za katolike. Posebno je u Njemačkoj liberalni parlamentarizam omogućio jednom od svojih konstitutivnih dijelova, stranci Zentrum, da dobije svoju bitku premda je cijela moć pruske birokratske države bila usmjerena protiv nje. Ne samo da je Bismarck izgubio svoju Kulturkampf (koju je, slučajno, u početku podupirala liberalna ljevica) nego je Zentrum stalno povećavao svoju političku težinu. U sustavu u kojem zakone, svidjelo se to nekome ili ne, prije no što stupe na snagu mora odobriti parlament, i u kojem vlast, unatoč svoj retorici koja želi dokazati suprotno, ne može funkcio nirati bez većine," parlamentarna stranka sa stotinu i nešto zastupnika imala je znatan utjecaj. S druge strane, iskustvo oporbenih socijalnih pokreta - primjerice u Francuskoj i Italiji - pokazalo je da liberalni konstitucionalni sustav nudi dovoljno prostora za manevriranje i znatne mogućnosti djelovanja organiziranim pokretima koji su operirali na terenu političke agitacije. Tako se otvorio procijep između doktrinarne orijentacije Katoličke crkve i ideologije koju su primjenjivali katolički politički pokreti. Još je dugo Crkva nastavila odbacivati liberalni politički sustav, premda su njezini pogledi na ustavni pravni sustav postali umjereniji. Umjesto toga naglašavala je svoju antipatiju prema kapitalizmu, koji je smatrala ekonomskim oblikom organizacije upravo liberalnoga političkog su stava. Sto se njega tiče, pokazalo se da "vladavina zakona" može biti povoljna i za Crkvu, kad je bila u manjini ili marginalizirana. Kako 7
8
Premda je tu bilo malo afiniteta. Zapravo, socijalisti su vjerovali da je lijek za zla industrijskog drušrva "radikalizacija" razvoja i njegove dinamike. Nasuprot tomu, katolička socijalna misao je dugo vjerovala da se ova zla mogu liječiti restauracijom političkog života u smislu arhetipskih odnosa karakterističnih za ruralno društvo (uvelike impliciranih u kulturi Svetog pisma). Da bih preduhitrio prigovore koji se uvijek pojavljuju kad iznosim ovu tezu, ukazat ću da činje nica što njemački kancelar nije trebao "parlamentarno povjerenje" nije značila da je on mogao djelovati bez parlamentarne većine. Poraz nekog prijedloga zakona nije prisiljavao vladu na ostavku, ali nije dopuštao da zakon prođe i stupi na snagu.
Paolo P o m b e n i
bi izišla na kraj s problemom izazvanim prijašnjim osudama, nakon događaja koji su okruživali poznat slučaj katoličkog ralliementa u Francuskoj, Crkva je u osobi Leona X I I I . objavila da je neutralna s obzirom na političke režime i da će ih prosuđivati samo na temelju njihove sposobnosti da djeluju za opće dobro. Sto se toga tiče, stvari su bile zamršenije. Takozvano "socijalno pitanje" - neravnoteža koja je u europskim društvima nastala između participacije u proizvodnom procesu i mogućnosti da se stekne dohodak koji će osigurati prihvatljiv životni standard - bilo je univerzalno zapažen problem. Danas se možemo sporiti ο tome je li ta situacija nastala zbog liberalnih načela 9 , no, "socijalna doktrina Crkve", izražena u enciklici Kerum novarum iz 1891., polazila je od te pretpostavke. Papinska antikapitalistička kritika razlikovala se od one socijalistič kog tabora jer joj referentni socijalni model nije bila mitska zajednica jednakih koja je postojala u prvotnim stadijima čovječanstva - i koju je sad trebalo ponovno uspostaviti na tehnološkim osnovama - nego isto tako mitska zajednica redova i društvenih korporacija koja je navodno postojala u kršćanskom srednjovjekovlju. U ovom se slučaju uvelike manipuliralo tim mitom (i učinkovito ga se minimiziralo) u svjetlu realističnijih shvaćanja društvene evolucije. Bez obzira na to, on je ostao u pozadini kao temelj pogleda na društveni poredak zasnovanog na etici koja je puno više komunitarijanska nego li individualistička. Prema tom ideološkom razvoju možemo se odnositi na dva različita načina: možemo smatrati da je on posljedica zaostalosti katoličke religijske kulture, ili ga možemo shvatiti kao intuiciju krize koja je tada zahvaćala europsko društvo (dostatno je razmotriti Tönniesa u djelu Gemeinschaft und Gesellschaft ili Maitlanda i njegovu "politiku tijela"). Čak i oni koji su smatrali da su u tom ideološkom kontekstu sadržane obje komponente moraju priznati da su ove kontaminacije pothranjivale dijalog s drugim kulturama onoga vremena: nostalgija 9
Ne samo da Velika Britanija, od radikala do Gladstones, pokazuje da se ta reekvilibrirajuća intervencija javnih snaga (barem poreznim sredstvima) smatra potrebnom nego je također po kazano da je jedan od najistaknutijih zastupnika političkog liberalizma, Alexis de Tocqueville, prihvatio ekonomsku doktrinu koja je bila krajnje kritična spram slobodnog tržišta i zaokupljena uspostavom ravnoteže između društvenih klasa: Eric Keslassy, Le Liberalizme de Tocqueville ä l'epreuve du pauperisme, paris, L'Harmattan, 2 0 0 0 .
Ideologija kršćanske d e m o k r a c i j e
127
za načelom koje bi bilo u stanju obnoviti unitarnu teksturu političko-socijalnog tkiva bila je vrlo snažna. No u tom je razdoblju rimsko svećenstvo bilo vrlo distancirano spram koncepta demokracije. Pojam je počeo cirkulirati unutar različitih katoličkih intelektualnih skupina (većinom onih izravnije angažiranih u politici) na prijelazu stoljeća, osobito u Francuskoj i Italiji. Za ove skupine je koncept demokracije - prema kojem je službeni liberalizam bio neprijateljski raspoložen - nudio mnoge prednosti: ne samo da se oštrije vezao za koncept "naroda" kao totaliteta političkih subjekata (i unutar kojeg je stoga katolička komponenta bila numerički mnogobrojnija) nego je i štitio socijalne artikulacije alternativne državi kojoj je davao puno pravo građanstva i otvarao znatan prostor katoličkim snagama za djelovanje (nije slučajno da su te skupine postale vrlo bliske s određenim aspektima socijalističke teorije). Ipak, Crkva je čvrsto odbacivala takvu interpretaciju i cenzurirala je kršćansku de mokraciju u mnogim prigodama, od kojih je najvažnija bila kad je, u smislu opće doktrine, ideologija kršćanske demokracije uključena u osudu modernizma izraženu enciklikom Pascendi (1907.) a politički kad je 1910. pokret Sillon (brazda) u Francuskoj optužen da zaobilazi "zakone doktrinarne i direktivne moći crkvenog autoriteta, prelaženjem na politički plan" tako da "unosi konfuziju između evangelizacije i 10 promicanja demokracije". Ta je optužba imala svoju vlastitu posebnu priču unutar opće povije sti odnosa između rimske ortodoksije i katoličkih pokreta (u posljednje ju je vrijeme Ivan Pavao II. usmjerio protiv "teologije oslobođenja" u Latinskoj Americi), ali ona nam trenutno nije zanimljiva. Umjesto toga ovdje ću pokušati objasniti zašto je ta optužba dosegnula točku na kojoj je teorija kršćanske demokracije postala uporištem povratka sreće političkog katolicizma. Da bismo razumjeli taj fenomen s ideološkog stajališta, ne moramo toliko ispitati povijest katoličkih pokreta koliko povijest papinstva i njegova odnosa spram politike modernih država.11 Sve veća sekulariza10
Vidi E. Poulat, Integrisme et catholicisme integrale, Tournai, Casterman, 1 9 6 9 . ; J . Caron, Le Sillon et la democratie chretienne, Pris, Pion, 1 9 6 7 .
11
Za novo svjetlo bačeno na ovu sekularnu evoluciju, kao i njegovu točnu interpretaciju, vidi noviju knjigu Paola Prodija, Una storia della giustizia: dal pluralismo dei fori al moderno dualismo tra coscienza e diritto, Bologna, U Mulino, 2 0 0 0 .
128
Paolo Pombeni
cija i rast liberalne hegemonije (čija je radikalna varijanta, s određenog stajališta, bila i socijalistička ideologija) dugo su priječili sposobnost papinstva da intervenira u politici. No jednom kad je dokinuta antimodernistička opsesija pape Pija X . , i kad se povukla plima Prvoga svjetskog rata, novi je papa (Pio XI., 1922.-39.) shvatio da se kulturna scena promijenila: nesigurnost glede vrijednosti napretka bila je sve veća, sumnjalo se u racionalnost političkog poretka, a potražnja za doktrinama spasenja ponovno se pojavila. Od svoje prve enciklike (Ubi arcano, 1922.) pa nadalje, Pio je iznio tezu ο povratku civilnog društva "Kristovom kraljevstvu" što se manifestiralo "u civilnom društvu kad priznaje i štuje vrhunski i univerzalni suverenitet Boga" i kad "se Crkvi Isusa Krista daje ono mjesto u ljudskom društvu koje joj je On sam namijenio". Središnjost moći Crkve, ne samo kao repozitorija Kristove poruke nego i kao praktičnog sredstva za postignuće spasenja, usred krize društva i politike, inicijalno je navelo Vatikan da se kompromitira potporom autoritarnim ili diktatorskim režimima raspoloženim da daju određene (i obično čisto formalne) ustupke ovoj poziciji. Odnosi su bili napeti (sjetimo se enciklika protiv fašističkog etatizma, Non abbiamo bisogno iz 1931., i Mit Brennender Sorge iz 1937. protiv poganskih koncepcija države, a time i protiv nacizma) ali je stajalište Crkve spram Druge Španjolske Republike i službena pozicija izražena, također 1937., protiv ateističkog komunizma i crkvene politike meksičke vlade, ponovno uspostavilo ravnotežu. No najvažniji tekst za potrebe našeg članka je bila enciklika Quadragesitno anno objavljena 1 9 3 1 . kako bi se obilježila četrdeseta obljetnica Kerum novarum. U ovoj enciklici papa je još jedanput istaknuo problem najboljega socijalnog poretka koji je ocrtao kao onaj koji se zasniva na "propisima ispravnog razuma, tj., kršćanske socijalne filozofije" i kojim upravlja težnja "zajedničkom dobru". Skupa s tim općim načelom bilo je iskazano i ono koje je poslije postalo poznato kao "dopunsko": "Nije pravedno uzeti pojedincima ono što su u stanju postići svojim trudom i marljivošću kako bi se dalo zajednici, nepravedno je dati u zadatak većem i višem društvu ono što mogu ostvariti manje i niže 12 zajednice". Ovo je stajalište počivalo na dvama ključnim načelima: (i) ekvivalenciji prirodne racionalnosti i socijalne doktrine katoličkog 12
Za tretman subsidijarnosri sa stajališta blisko povezanog s tradi cionalnom doktrinom Crkve, vidi G. Morra, Teologia politico e Religione civile, Bologna, Barghigiani, 2 0 0 0 . , str. 1 1 9 . - 4 3 .
Ideologija kršćanske demokracije
129
magisteriuma (derivirane iz teologije Tome Akvinskoga); (ii) obrana, nasuprot etatizmu onog vremena, sposobnosti civilnog društva da se samoorganizira, što država treba poticati a ne ukidati kako bi zauzela njegovo mjesto. Te direktive bile su napadnute s boka razvojem u samoj katoličkoj misli tijekom meduratnih godina, poglavito u Francuskoj u djelima Jacquesa Maritaina i Emmanuela Mouniera, koji su istaknuli pozitivnu viziju suvremene političke krize. Posljednjeg ne treba interpretirati kao zabranjeno voće "ispravnog razuma" ancien regimea koji je ujedinja vao religiju i politiku; više ga treba shvatiti kao pozitivno potomstvo vremena koje je pokušavalo ostaviti "nered" liberalnog kapitalizma iza sebe i koje je - možda čak i odlaskom u ekstreme prihvaćajući potpuno zabludjele ideologije poput komunizma - svjedočilo ο čežnji čovječanstva za povratkom u sretnu ravnotežu društva zasnovanog na zajedničkom dobru, a ne na recipročnoj eksploataciji. Nova verzija kršćanske demokracije koja je prevladavala poslijeratnih godina u mnogim europskim zemljama, a zatim se proširila na nekoliko latinskoameričkih, bila je ukorijenjena u tom prijelazu od negativnog prema pozitivnom shvaćanju krize modernog čovjeka. Sada su, zapravo, postale očite neke važne novosti. Veza između "prirodne" političke filozofije zasnovane na razumu ("dobrom" razumu, naravno) i političke teorije Crkve omogućavala je katolicima da sudjeluju u općem razvoju političkog društva a da odmah ne moraju istaknuti "konfesionalne" pozicije, prema kojima se svaki politički poredak i sustav ispravno shvaćen u skladu s razumom smatrao i prilogom stvaranju kraljevstva Božjeg. Štoviše, katolici su vjerovali da su našli nov kompas uz čiju će pomoć biti u stanju locirati svoju orijentaciju u krizi modernosti: ideju "osobe". Malo je koncepata bilo tako kontroverzno poput ovog, ali u širim crtama on se može definirati ovako: moderna filozofska revolucija poslije Descartesa, a zatim i liberalna ideologija, skrenuli su pozornost na središnju važnost pojedinca, ali su također istaknuli njegovu/njezinu krhkost. To se dogodilo zbog gubitka centralnosti one kompleksnosti pojedinca koja svoj korijen ima u interakciji između socijalnih korijena pojedinaca i njihove više potrebe da nadiđu materijalnu sferu. Posljedica toga je bila da se nije više trebalo govoriti ο "pojedincu" - nepostojećoj monadi (što je bila kritika liberalizma) - nego ο "osobi". To je bio jedini predmet koji se nije razmatrao u njegovoj/njezinoj individualnosti, u
130 Paolo P o m b e n i
odvojenosti njegove/njezine egzistencije kao monade, nego u smislu subjektova odnosa prema društvu, shvaćenog istodobno kao odnos s formativnim korijenima subjekata, i kao projekcija njihovih prava da se razviju na način koji ispunjava njihov potencijal i blagotvoran je za socijalni kontekst kojemu pripadaju. Pomoću te formulacije ostvaren je niz teških zadataka: ponovno je lansiran humanizam, u oštrom kontrastu spram totalitarizma; pružena je obrana sposobnosti elementarnih socijalnih, i općenito ne-državnih organizama (poput Crkve) da osiguraju okoliš nužan ljudskoj osobi da se razvije; izražena je kritika sve veće težine i važnosti državnih aparata, te gubitka kontrole nad ekonomskim razvojem, koji je postao očito u posljednjim desetljećima (time se stvorila i veza sa socijalističkom misli i novijom ekonomskom analizom). Ova ideologija, koja je snagu izvlačila iz pontifikata Pija X I . , ali se ne može potpuno s njim poistovjećivati, dobila je određenu potporu novog pape, Pija X I I . (1939.-58.). Papa Pacelli bio je diplomat po naobrazbi koji je obnašao dužnosti od ključne važnosti u Njemačkoj tijekom Weimarske krize i dolaska nacizma, a zatim u Vatikanu kao glavni kreator politike (policy maker) uoči Drugoga svjetskog rata. S vremenom je promijenio svoje stajalište: više nije dijelio iluziju Pija X I . da se Crkva može lišiti katoličkih političkih pokreta i izravno ophoditi s državama; sada je vjerovao da su u političkoj strukturi, kojom dominira masovna organizacija, jedini važni akteri upravo oni koji su u stanju mobilizirati masovne političke stranke i ideologije koje imaju snažnu moć nad ljudima. No kako bi se upustila u tu novu misiju, Crkva je morala stvoriti jezik koji će biti u stanju prodrijeti u društvo u krizi, još zatrovano anticrkvenim predrasudama. Ne iznenađuje da nalazimo te elemente prosudbe u ranim stadijima papinstva koji su kulminirali u neobičnoj mješavini krutih teokratskih pozicija i ponovnog lansiranja katoličkog samoshvaćanja kao skupine ratnika preživjelih u utvrdi pod opsadom. U godinama između 1 9 4 3 . i 1947, Pacelli je pokušao nametnuti vod stvo Katoličke crkve kao preduvjet za restauraciju istinske "kršćanske civilizacije" koja se sve više identificirala s idealnom vizijom obnove "Zapadnog" svijeta (u koji je čak uključivao SAD). Tim svijetom su dominirale zajedničke vrijednosti kojima je poslijeratna rekonstrukcija signalizirala povratak "prirodnom poretku" koji je liberalizam - na
Ideologija kršćanske d e m o k r a c i j e
131
koji se još gledalo sa znatnim neprijateljstvom - uzaludno pokušavao nijekati. Na tom je temelju Pio X I I . legitimirao demokraciju (službeno u radijskom govoru emitiranom na Božić 1944.) kao prirodnu poli tičku formu najbližu Crkvenom mišljenju: s jedne strane, zato što je bila alternativa komunizmu time što je jamčila slobodu društvenih organizama (a time sljedstveno i Crkve); s druge strane, jer su njom istodobno upravljala načela nametnute volje većine i zaštite manjina, pa je time išla u prilog katolicizmu ma u kojoj se od dviju pozicija našao. Ta je evolucija omogućila ponovno rođenim katoličkim političkim pokretima u poslijeratnim godinama ulazak na političku scenu sa znatno većim mogućnostima utjecaja. U nekim zemljama - Francuskoj, Italiji i Njemačkoj primjerice - oni su bili protagonisti prvih pokušaja da se ponovno promisle liberalni ustavi; u drugima su - poput Belgije i Nizozemske - usprkos svemu dali znatan doprinos poslijeratnoj rekonstrukciji. Na konstitucionalnoj razini, kršćanska je demokracija bila u stanju uvesti u razne ustave - francuski iz 1946.-7., talijanski iz 1948., nje mački iz 1949. - upravo naznačena načela: središnje mjesto "osobe" s njezinim novim i važnim značenjem kao pravnog subjekta, shvaćenog kao društveni entitet u posjedu konkretnih atributa i prava koja se mogu uživati kao dio procesa socijalne i kulturne evolucije; 13 pretežito "socijalno" shvaćanje ekonomije s umjerenom količinom kontrole nad kapitalističkim sustavom; obranu ne-državnih socijalnih entiteta, od obitelji do crkava; te konzekventnu valorizaciju oblika organizacije, i političkih (stranaka) i korporativnih (sindikati). Ta se ideologija često prikazivala kao prekid s prethodnim liberalnim sustavom. To je bio neobičan kulturni fenomen, s obzirom ne samo na to da su liberalne skupine, primjerice u Britaniji, izišle s prilično sličnim prijedlozima,14 koji su se potpuno ignorirali, nego i s obzirom na to što su ovi teoretičari prihvatili na razini ustavne pravne teorije doktrinu 13
Ο ovome vidi P. Pombeni, "Individuo/persona nella costituzione italiana: il contributo del dossettismo", Parole Chiave, 1996., vol 10., No. 1., str 197.-218.
14
Premda su kršćansko demokratske skupine, nisu bile toga svjesne. Ovaj neobični fenomen može se ilustrirati ponašanjem talijanske katoličke ljevice koju je između 1 9 4 5 . - 1 9 5 1 . predvodio Giuseppe Dossetti: premda je bio žarki pristaša keynesovih teorija, bio je potpuno nesvjestan njegova uvjerenog podupiranja liberalizma, vjerujući umjesto toga da je on neka vrsta nemarksističkog socijalista.
132 Paolo Pombeni
zrelog liberalizma koju je europska politička misao prigrlila u njezinoj cijelosti (razdvajanje moći /vlasti, vladavina zakona, parlamentarizam, jurisdikcijske kontrole i tako dalje). No upravo je ovaj mit ο navodnom prekidu s prošlošću omogućio katoličkom svijetu da prilično brzo apsorbira odlike moderne liberalne države u njezinu konačnom stadiju evolucije, čiji su najuvjereniji zagovornici postali upravo katolički političari. Nasuprot tomu, antiliberalna ideologija još živa u katoličkoj socijalnoj doktrini omogućila je katoličkim pokretima da prihvate planski ekonomski sustav koji je u svim zemljama proistekao iz ratnih iskustava. Izvjesna količina centralizirane ekonomske regulacije naizgled je podupirala onu preeminentnost "općeg dobra" nad individualnim stjecalačkim apetitima koju je propovijedao, primjerice, Vatikan. Naposljetku, crkveni temelj ovih ideologija favorizirao je "neokomunitarne" ideje koje su tako iskreno priželjkivali mnogi Europljani u razdoblju nakon 1945. Pozivajući se u prvoj instanciji je na crkvenu zajednicu kao na vlastiti spremnik konsenzusa, kršćanske demokratske stranke zasnivale su se na ideji naroda kao onog koji je potporanj političke zajednice. U suglasnosti s jezikom nalik na marksizam onog vremena, oni su se koristili pojmom "među-klasne stranke" kako bi naglasili da se pozivaju na spremnik konsenzusa koji obuhvaća različite socijalne slojeve. Ponovno, ideologija "općeg dobra" i spominjanje su-života u istom kulturnom spremniku (katolicizmu) omogućili su racionalizaciju ovog pojma, uzdižući ga kao model moderne politike čija je svrha stopiti klase u kulturni i socijalni entitet. Čineći tako, Crkva i katolički pokreti reducirali su crkveno članstvo na čistu formu za promicanje prosječnih kulturnih vrijednosti zajedničkih društvu kao cjelini; to je bila jedna vrsta sekulariziranog i minimalnog kršćanstva koju su mase spremno prihvatile iz tradicionalnih razloga, ali također potpuno lišenog militantnosti koja je inicijalno galvanizirala kršćansku demokraciju. Ovaj nivelirajući proces uvelike je poboljšao socijalni utjecaj katoličkih stranaka u zemljama koje su imale dobro izgrađenu tradiciju; ali ih je također transformirao u laičke grupacije, odvajajući ih od njihova utemeljenja u autentičnim religijskim pokretima. Iz ovog kratkog prikaza očito je da je ideologija kršćanske demokra cije pomogla uklopiti velik dio europskog stanovništva u politički sustav stvoren poslije rata. Ne vjerujem da je prijeko potrebno pokazivati kako se taj proces sekularizirao postupnim uklanjanjem njegovih religijskih
Ideologija kršćanske d e m o k r a c i j e
133
afilijacija, tako da se na kraju spojio s maticom onoga što možemo nazvati "europskom socijaldemokracijom". No mislim da bi bilo po grešno podcijeniti povijesnu vrijednost ove ideologije u osiguravanju uspjeha europskog liberalnog konstitucionalizma koji je, alternativno, mogao pokušati i poraziti. Inicijalno je Katolička crkva bila još jedna od vodećih snaga socijalne akulturacije u kontinentalnoj Europi, a država (usudio bih se reći i civilno društvo općenito) nisu imali one instrumente masovne socijalizacije koji su postali potpuno dostupni tek u posljed njim desetljećima (masovno obvezatno obrazovanje, standardizirana potrošnja, televizija). Dok je išla ovim zavojitim putem, ne samo da je Katolička crkva, preko sebi pridruženih političkih pokreta, podupirala konačno i nesporno ustoličenje liberalne demokracije (ili, ako vam se više sviđa, post-liberalne demokracije) kao jedinog legitimnog političkog sustava jer je bio zasnovan na zaštiti "socijalnog čovjeka" nego su katolički intelektualci dali važan doprinos u uspostavi konsenzusa na kojem se zasniva "nova demokracija", a kojim se politička teorija, možda nesvjesno, i danas koristi kao standardnom referencijom. No u ovom se procesu kršćanska demokracija rasplinula kao ideo logija svojstvena suvremenom sustavu. Ona je donekle ostvarila svoju zadaću prevođenja znatnog dijela europske populacije u novi politički poredak koji je izrastao na ruševinama ancien regimea. Pitanje političkog poretka bilo je riješeno jednom i zauvijek (barem u onim posebnim povijesnim okolnostima) s oblikom koji je tipično poprimila Zapadna demokracija 50-ih i 60-ih godina dvadesetog stoljeća i koji je bio mješavina socijalne demokracije zasnovane na određenom stupnju ravnopravnog pristupa potrošnim robama koje na raspolaganje stavlja društvo izobilja, te na individualnim i socijalnim pravima proizvedenim neviđenim rastom regulatorne snage države u relacijskoj i moralnoj sferi. U tom kontekstu nije bilo mjesta za preoblikovanje sustava silama koje bi se distancirale od nekih njegovih temeljnih vrijednosti. Jedine alternative bile su postati dio establišmenta ili se vratiti u čisto religijski problem pronalaženja "utjehe" za "zlo" inherentno povijesti.
135
Fašizam
7 Fašizam R E F L E K S I J E Ο SUDBINI IDEJA U POVIJESTI
DVADESETOG
Zeev
STOLJEĆA
Sternhell
Refleksija ο ekstremnoj desnici nije samo refleksija ο katastrofi europ skog dvadesetog stoljeća nego i ο kulturi našeg vremena. 1 Ali unatoč tomu što se danas sve više smatra da je devetnaesto stoljeće završilo tek početkom Prvoga svjetskog rata, dvadeseto stoljeće ο kojem ja govorim nije takozvano "kratko" stoljeće koje je počelo s Prvim svjetskim ratom, propašću multinacionalnih carstava i ruskom revolucijom, nego dvadeseto stoljeće koje je nastalo skupa s intelektualnom, znanstvenom i tehnološkom revolucijom osamdesetih i devedesetih godina devet naestog stoljeća. 2 Ideja da dvadeseto stoljeće počinje Prvim svjetskim ratom možda ima neku logiku - premda vrlo ograničenog dosega - kad je riječ ο Rusiji ili Austro-Ugarskoj, ali se na Zapadnu Europu zapravo ne može primijeniti. Devetnaesto stoljeće nije završilo onoga dana kad 1
2
Ovo poglavlje je dio većeg projekta koji financira izraelska Akademija znanosti i umjetnosti. Zahvalan sam Akademiji što mi je omogućila istraživanje. Izvorni članak na kojem se zasniva ovo poglavlje napisan je u rujnu 1 9 9 9 . , kad sam imao sreću boraviti u Centru za studije i kon ferencije Bellagio. Htio bih zahvaliti Rockefellerovoj zakladi za to što mi je omogućila rad u idealnim uvjetima koje pruža predivno osoblje Ville Serbelloni. Ovo nije mišljeno kao globalna kritika Erica Hobsbawma i njegove knjige The Age of Extremes: The Short Twentieth Century, važnim djelom.
1914.-1989., London Michael Joseph, 1 9 9 4 . , koju smatram
136
Zeev Sternhell
je Lenjin sišao s vlaka na finskoj postaji, nego onda kad je konstruirana prva električna centrala, izumljen automobil, telefon, bežični telegraf, kinematograf, otkrivene rendgenske zrake i kad je otvoren pariški Metro. Završilo je kad je londonskim ulicama krenuo prvi autobus na motorni pogon, kad je otkriven bacil tuberkuloze i cjepivo protiv difterije i tifusa. Devetnaesto stoljeće umrlo je kad je europski radnik, tegleće kljuse koje je živjelo u uvjetima puno gorim od onih u kojima su živjeli robovi na američkom Jugu, postao građaninom koji uživa opće pravo glasa, zna čitati i pisati, i čija djeca, umjesto da odlaze u rudnik kad navrše osam godina, idu u školu gdje je - kao što je to bilo u Francuskoj - obrazovanje besplatno i obvezatno. Stoljeće Fenomenologije duha, Kapitala i Demokracije u Americi završilo je kad je, usred razdoblja dotad neviđenog znanstvenog i tehnološkog napretka, odbacivanje baštine prosvjetiteljstva, raciona lizma, univerzalizma i ideje progresa - drugim riječima, odbacivanje ideološkog modernizma - dosegnulo vrhunac i, nakon što je postalo masovnim fenomenom, steklo razornu moć. Dvadeseto stoljeće je počelo kad su Nietzsche i Bergson, Le Bon i Freud, Pareto, Mosca, Dürkheim i Dilthey stvorili nove koncepcije morala, čovjeka i društva, kad su impresionisti, koje su slijedili kubisti i futuristi, stvorili novu estetiku, i kad su M a x Planck i Albert Einstein iznijeli drugačiju viziju svemira. Tako je već u posljednjim godinama devetnaestog stoljeća postojala većina misaonih sustava i najveći dio političkih i društvenih sila koji čine naš suvremeni svijet. Ideologije koje će, četvrt stoljeća kasnije, tako snažno pridonijeti promjeni lica svijeta, već su tada dostizale svoju zrelost. Posljednja četvrtina devetnaestog stoljeća bilo je doba velikog bogatstva i intenziteta upravo stoga što je bilo razdoblje inkubacije i jer je, na polju intelektualne evolucije, imalo sve značajke revolucionarne epohe. Godine između Darwinove i Marxove smrti i početka Prvoga svjetskog rata bile su među najplodnijima u intelektualnoj povijesti Europe. Ovaj jedinstveni procvat nije samo odražavao kvalitetu znan stvene, književne i umjetničke proizvodnje tog razdoblja nego i njezinu raznovrsnost, kontraste i kontradikcije. Dalekovidniji i osjetljiviji ljudi onog vremena bili su svjesni da žive u izvanredno doba i svaki je na svoj posebni način izrazio taj osjećaj
Fašizam
137
novine i previranja. "Rođenje novih bogova oduvijek je bilo obilježje početka nove civilizacije, a njihov nestanak je uvijek obilježavao njezinu propast. Mi smo u jednom od onih povijesnih razdoblja kad je, na trenutak, nebo prazno. Upravo zbog toga, svijet se mora promijeniti", pisao je Gustave Le Bon 1 8 9 4 . 3 Trideset godina kasnije, osvrćući se unatrag na prve godine stoljeća, Virginia W o o l ! će reći: Otprilike, ili upravo u prosincu 1 9 1 0 . izmijenio se ljudski karakter. Ne kažem da je n e t k o izašao, kao što se izlazi u vrt, i t a m o vidio da je procvala ruža, ili da je k o k o š snijela jaje. Promjena nije bila tako iznenadna i jasna. Ali, svejedno, bila je p r o m j e n a ; a budući da m o r a m o biti proizvoljni, smjestit ć e m o je u godinu 1 9 1 0 . 4
Uistinu, svijet se mijenjao kao nikad prije. Tehnološka revolucija, dok je transformirala lice kontinenta, uvelike je mijenjala i prirodu postojanja. Stvoren je dotad neviđen ritam života, proizvod urbanizacije kojoj nije bilo kraja. Znanstvena revolucija odbacila je shvaćanje koje su dotad ljudi imali ο sebi i univerzumu u kojem žive. Stvarna intelektualna revolucija pripremala je konvulzije koje će uskoro izazvati europsku katastrofu prve polovice dvadesetog stoljeća. Tako treba objasniti i začetak fašizma: ekstremna desnica, predfašistička i ponegdje već potpuno fašistička desnica, bile su izravni produkt civilizacijske krize dotad neviđenih dimenzija. To je objašnjenje privlač nosti različitih inačica fašizma, i za neobrazovane slojeve stanovništva i za neke od najvećih osoba intelektualnog života dvadesetog stoljeća. To je razlog zbog kojeg je fašizam mogao istodobno biti i masovni pokret i elitistički intelektualni fenomen, koji je bio u stanju privući neke od najnaprednijih elemenata ondašnje avangarde. Ovdje moramo postaviti određena osnovna pitanja: može li nas ova fascinacija fašizmom naučiti nečemu ο našoj civilizaciji, ili ćemo reći, nasuprot tomu, da fašizam nije bio ništa više od epizode u povijesti 3
G. Le Bon, Les Lois psychologiques de i evolution des peuples, Paris, Alcan, 1 8 9 4 . , str. 1 7 0 .
4
V. Woolf, "Karakter u književnosti", u The Essays of Virginia XVoolf ur. Andrew McNeille, vol. III., 1 9 1 9 . - 1 9 2 4 . , London, The Hogarth Press, 1 9 8 8 . str. 421.-2.
138
Zeev S t e r n h e l l
našeg vremena, kao što je to mislio Benedetto Croce? 5 Ima li smisla reći, što još mnogi čine, da je fašizam bio tek nesretni događaj koji se zbio poslije Prvoga svjetskog rata, fenomen strogo ograničen na međuratno razdoblje, povezan s ekonomskom katastrofom, nezaposlenošću i depresijom, rođen 1918. i umro 1945? Je li bio jednostavno sjenka koju je bacio marksizam, obrambena reakcija na komunizam, neodređena imitacija staljinizma?6 To je jednostavno objašnjenje, vjerojatno prejednostavno. Fašizam je privukao maštu ljudi jer se bavio stvarnim problemom: prirodom društvenih odnosa. Fašizam je dao privlačne odgovore na neka od pitanja koja su zaokupljala ljude u posljednja dva stoljeća: kao prvo, kad skupina ljudi počinje biti društvo? Kakva je priroda odnosa između pojedinca i kolektiva, a time i što je temelj političke legitimacije? Sto čini naciju? Je li to slobodno izražen izbor pojedinaca s jednakim pravima, kao što je to smatrala francuska revolucija u svojim prvim godinama, ili naciju stvara povijest, kultura, religija, etnička skupina? Sto je stvarni temelj kolektivne egzistencije? Kakva je, točno, priroda zajedničkog faktora koji omogućuje da ljudi razviju minimum solidarnosti koji omogućuje zajednički život? Sto daje značenje životu u društvu? Na ta pitanja postoje mnogi odgovori, ali, kad ih se reducira na bitno, oni pripadaju dvjema osnovnim kategorijama. Postoji odgovor koji potječe iz tradicije prosvjetiteljstva, i postoji historicistički odgovor. Privlačnost rješenja koja je ponudila radikalna desnica bila je to veća što je fašistička ideologija bila jednostavno tvrda jezgra i najradikalnija varijanta puno proširenijeg i starijeg fenomena: sveobuhvatne revizije ključnih vrijednosti humanističkog, racionalističkog i optimističkog naslijeđa prosvjetiteljstva. Na kraju devetnaestog stoljeća, odbacivanje prosvjetiteljstva poprimilo je istinski katastrofalne razmjere i pomelo je velik dio kulturne Europe. Upravo je to odbacivanje prosvjetiteljstva, prilagođeno uvjetima života u masovnom društvu na kraju devetnaestog 5
Ο Croceu i fašizmu vidi D. Mack Smith, "Benedetto Croce: history and politics", Journal of Contemporary History, 1 9 7 3 . , vol. 1., str. 4 1 . - 6 1 . ; G. Stasso, Per invigilare me stesso: i tacuini di lavoro di Benedetto Croce, Bologna, II Mulino, 1 9 8 9 . ; S. Zeppi, 17 pensiero politico dell idealismo italiano e it nazionalfascismo, Firenze, La Nuova itaiia, 1 9 7 3 . ; M. Abbae, La ßlosoßa di Benedetto Croce e la crisi della societa italiana, Torino, Einaudi, 1 9 5 5 .
6
To je jedan od najproblematičnijih aspekata "fenomenološkog pristupa" fašizmu Ernsta Noltea. Vidi njegovu knjigu Three Faces of Fascism: Action Francaise, Italian Fascism, National Socialism, New York, Holt, Rheinhart & Winston, 1 9 6 5 .
Fašizam
139
stoljeća proizvelo fašističku ideologiju. Tako je, prije no što je postao politička sila, fašizam bio kulturni fenomen. Posvuda u Europi, kulturna je pobuna prethodila političkoj i bila je bitni preduvjet političke pobu ne. Fašizam nije bio samo kulturni fenomen nego primarno kulturni fenomen. 7 Želim istaknuti ovo: fašistička se ideologija razvila puno prije Prvoga svjetskog rata. 8 Rat je omogućio da se kulturna pobuna prevede u političke pojmove, ali nije stvorio fašizam kao takav. Rat je stvorio povoljne uvjete: pružio je intelektualnoj pobuni, nakon pola stolje ća inkubacije, priliku i sredstva da postane politička sila, ali temelj uspona fašizma nećemo pronaći u poslijeratnoj krizi nego u borbi protiv ideološkog modernizma, što znači, protiv francuske i kantovske tradicije prosvjetiteljstva. U biti, korijeni fašizma leže u reakciji protiv načela koja je Kant iznio u svojem, opravdano glasovitom, odgovoru na pitanje "Sto je prosvjetiteljstvo?" (Was ist Aufklärung?) u prosincu 1784: "Prosvjetiteljstvo je čovjekov izlazak iz samonametnute nezrelosti. Nezrelost je nesposobnost služenja vlastitim razumom, bez pomoći drugog... Moto prosvjetiteljstva je stoga, napere audeV. Imaj hrabrosti da se služiš vlastitim razumom". 9 Reakcija protiv prosvjetiteljstva je počela u doba samog prosvjeti teljstva. Baš kao što je prosvjetiteljstvo bilo politički pokret, tako je i pokret protiv prosvjetiteljstva bio politički pokret. Kao što je bilo dobro poznato još od Herdera i Burkea, najsnažnija prijetnja "Aufklärungu" potjecala je iz uspona historicizma, a Johann Gottfried Herder bio je intelektualni otac historicizma, i posljedično tome, nacionalizma. Njegova filozofija povijesti, njegova obrana prošlih kultura, njegov 7
Z. Sternhell, Μ. Sznajder i M. Asheri, The Birth of Fascist Ideology: From Cultural Rebellion to Political Revolution, Princeton, M J , Princeton University Press, 1 9 9 5 .
8
Za posljednje povijesti i najnovije definicije fašizma vidi S. G. Payne, A History of Fascism, 1914.-1945., Madison WI, The University of Wisconsin Press, 1 9 9 5 . ; R. Griffin,The Nature of Fascism, London, Pinter Publishers, 1 9 9 1 ; R. Eatwell, Fascism: a History, London, Vintage, 1 9 9 6 . Griffin je također uredio jednu važnu hrestomatiju, Fascism, Oxford, Oxford University Press, 1 9 9 5 . Ο fašizmu kao ideologiji, vidi vrlo poticajni članak R. Eatwella "On defining the 'fascist minimum': the centrality of ideology", Journal of Political Ideologies, 1996., Vol 1. str 3 0 3 . - 1 9 . Vidi također A.J. Gregor, The Ideology of Fascism, New York, Free Press. 1 9 6 9 . , i G. L. Mosse, The Fascist Revolution: Toward a General Theory of Fascism, New York, Howard Fertig, 1 9 9 9 . Ο pitanjima povezanim s konceptom ideologije, Cf. Μ Freeden, "Political concepts and ideological morphology", Journal of Political Philosophy, 1 9 9 4 . , Vol. 2. str 1 4 0 . - 6 4 .
9
I. Kant.
Zeev Sternhell
povijesni relativizam koji ga je također odveo u druga područja i aktivnosti, poput estetike, bili su prije svega zamišljeni kao snažni napad na modernu civilizaciju. Njegovo djelo poricalo je svaku racionalističku interpretaciju društvenog razvoja. Njegova glavna svrha je bila rekonstruirati vrijednosti kulture, duh nacije i njezin karakter, instinkte i osjećaje koji ljude drže na okupu, koji su duhovna bit zakona i običaja, i koji čine "sreću naroda". 10 Sve osnovne teze historicizma mogu se smatrati posljedicom pri mjene organske metafore na društvo: pritom se društvo smatra živim organizmom. Stoga se historicizam često i primjereno povezuje s organicizmom, shvaćanjem prema kojemu se društvo može objasniti zakonima primjenjivim na živa bića. Očito, fašizam nije moguće shvatiti bez historicizma: ne tvrdi da postoji izravni odnos uzroka i posljedice između historicizma i fašizma, ali oblikovanje fašističkog ideološkog korpusa ne može se shvatiti bez uzimanja u obzir golemog utjecaja i izvanredne privlačnosti historicizma. Koristim se pojmom "historicizam" u njegovu doslovnom smislu, kako ga je definirao Friedrich Meinecke 1932., u svome poznatom članku Die Entstehung des Historismus: "Bit historicizma je zamjena procesa individualizirajućeg zapažanja generalizirajućim pogledom 11 na sile u povijesti." Kao što je to slučaj sa svim širokim konceptima postojali su različiti tipovi historicizma, a oni su bili ili nacionalne vrste ili su se razlikovali u stupnju. Sve te varijante historicizma ipak su imale zajednički temelj. Iznad i s onu stranu pozitivne vrijedno sti dane povijesti koja se shvaća kao ljudsko napredovanje u svojoj imanentnoj stvarnosti, iznad i s onu strane rehabilitacije povijesti, historicizam je zauzimao neprijateljski odnos prema prirodnom zakonu, intelektualizmu i racionalizmu. Posljedica je bila da je historicizam uništio ideju zajedničke ljudske prirode, univerzalnoga razuma koji omogućuje nastanak univerzalnog prirodnog zakona, i da je smatrao takva shvaćanja praznim, apstraktnim, i ponajprije, hipokritskim. Od 10 11
R. Pascal, The German Sturm und Drang, Manchester, Manchester University Press, 1 9 5 3 . , str. 2 2 2 . Friedrich Meinecke, Historicism: The Rise of a New Historical Outlook, s njemačkog preveo J. Ε. Anderson, s predgovorom Sir Isaiaha Berlina, London, Routledge and Kegan Paul, 1 9 7 2 . , p. lv. Vidi i originalni tekst: F. Meinecke, Die Entstehung des Historismus, München, r. Oldenbourg Verlag, 1959., str. 2.: "Der Kern des Historismus besteht in der Ersetzung einer generalisierenden Betrachtung geschichtlich-menschlicher Kräfte durch eine individualisierende Betrachtung."
Fašizam
141 [
Herdera do Rankea i Meineckea, historicizam je, prema Meineckeovim riječima, tako bio pobuna protiv ideje da je čovjek u osnovi bio isti u svim razdobljima za koja z n a m o . . . p o s e b i c e je ideja prirodnog zakona, potekla iz antike, potvrđivala ovo vjerovanje u s t a b i l n o s t ljudske p r i r o d e , i iznad svega, ljudskog r a z u m a . U skladu s t i m e , s m a t r a l o se da r a z u m . . . govori istim glasom, i izriče iste b e z v r e m e n e i a p s o l u t n o valjane istine, koje su bile u skladu s o n i m a koje vladaju s v e m i r o m u cijelosti.
12
Dakle, historicizam je bio globalni napad na racionalizam, univerzalizam i ideju napretka francuskog prosvjetiteljstva. Prema Meineckovu mi šljenju, on je bio specifičnost njemačke kultute, njezin najvažniji prilog Zapadnoj kulturi i temelj velike razlike u intelektualnom i političkom razvoju Njemačke i Francuske, poslije francuske revolucije. Meinecke nije sumnjao da njemački historicizam predstavlja "dosad najvišu ikad dosegnutu razinu razumijevanja čovječanstva". 13 Ovdje se postavlja pitanje na koje Meinecke nije odgovorio kad je, poslije Drugoga svjetskog rata, razmatrao "Njemačku katastrofu" u knjizi istog naziva.14 Pitanje je: nije li taj Sonderweg, taj "posebni put" koji je odabrala njemačka povijest, glavni razlog propasti nje mačkog liberalizma s početka devetnaestog stoljeća pa nadalje? Nema 11 dugotrajni otpor Njemačke spram univerzalnih vrijednosti, spram ideje prirodnog zakona, veze s tim da u Njemačkoj nikad nije bilo liberalne revolucije, i da je do druge polovice dvadesetog stoljeća njezinim elitama ideja demokracije bila strana? Nisu li, napokon, taj kult posebnog nasuprot univerzalnom, to shvaćanje nacije kao etničkog i rasnog entiteta, koje je upravo pridonijelo stvaranju Njemačke, bili instrumenti par excellence rata protiv prosvjetiteljstva? 12
Meinecke, ibid. Pp. Lv-lvi (sr. 2.-4. njemačkog teksta). Ο historicizmu i njegovu kontekstu vidi izvrsnu knjigu F. C. Beisera Enlightenment, Revolution and Romanticism: The Genesis of Mo dern German Politica Thought, 1790.-1800., Cambridge MA, Harvard University Press, 1 9 9 2 . , str. 30.-3. i 3 7 . i G. G. Iggers, The German Conception of History: The National Tradition of Historical Thought from Herder to the Present, Middletown CT, Wesleyan University Press, 1983., str. 124.-228.
13
Ibid, str. lvii.
14
F. Meinecke, The German Catastrophe: Reflections and Recollections, preveo S. Bradshaw, Boston MA, Beacon Press, 1963.
142
Zeev S t e r n h e l l
Historicizam tako nije samo legitimacija i nedužno divljenje vrijed nostima raznovrsnosti i mnogostrukosti; on nije samo snažno razvio ideju - poznatu ideju koju dugujemo Vicou - da ljudski duh ne zna ni za kakvu drugu stvarnost osim povijesne, budući da ju je sam stvorio, nego je također proizveo određena načela čiji je utjecaj na dvadeseto stoljeće bio od ključne važnosti i, općenito gledano, katastrofalan. Nasilje, razmjeri i dubina reakcije bili su sumjerljivi s veličinom fenomena na koji su bili reakcija: čovjek prosvjetiteljstva nije želio ništa manje do li ponovno oživjeti mit ο Prometeju. Njegovi neposredni neprijatelji odgovorili su pozivanjem na providnost, sudbinu, povijest i duboke korijene kolektivnog podsvjesnog. Njemačka je bez sumnje bila mjesto gdje je historicizam stekao glavnu i dominantnu poziciju, gdje je dosegnuo pun razvoj i odakle je zračio prema van. Ali, premda je historicizam bio dominantna struja u njemačkoj misli, premda je bio njemačka ideologija par excellence, historicizam ni u kojem slučaju nije bio ograničen na Njemačku. On je bio europski fenomen koji se također zakorjenio u Francuskoj i Italiji te imao golem utjecaj tijekom dvaju stoljeća, od francuske revolucije do danas. Herder je dao Europi ideju ο nepromjenjivoj individualnosti nacije, koja norme života nalazi unutar sebe same, transcendirajući univer zalne zakone. Poučavao je da je nacija živi organizam, a ne zbroj pojedinaca; vjerovao je da ima dušu, i da je ta duša istovremeno i potpuno individualna i prirodni fenomen. Sve kulture su organski i jedinstveni totaliteti, s jedinstvenim jezicima, vrijednostima, tradicijama, institucijama, običajima, koje je nemoguće oponašati. Sve vrijednosti su stoga individualne i povijesne: one su relativne. Herderovska ideja da postoji nacionalna "bit" čiju čistoću valja štititi i čiji specijalni karakter treba promicati, bila je fundamentalna za cjelokupnu revolucionarnu desnicu u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Taj se koncept spojio s jednom idejom, koju je još zanesenije razvio Justus Moser: idejom 15
ο drevnoj, barbarskoj i čistoj naciji. U devetnaestom stoljeću, kult nacionalne povijesti uključivao je rehabilitaciju srednjeg vijeka: po15
Carlo Antoni, L' Historisme, traduit d e I' Italien par Alain Dufour, Geneva, Librairie Croz, 1 9 6 3 . , str. 54.-5. Vidi također C. Antoni, From History to Sociology: The Transition in German Historical Thinking, preveo s talijanskog H.V. White, Westport CT, Greenwood Press, 1 9 7 6 .
143
Fašizam
novno rođenje nacije zahtijevalo je da se klasično naslijeđe nadomjesti srednjovjekovnim.
16
Zaključak prvog vala romantizma i, poslije, generacija od 1890. i 1930. oslanjao se na herderovsku koncepciju povijesti i kulture, prema kojoj se u obitelj ne može ući onako kako se kupuju dionice na burzi. Kult nacionalnog genija, organska koncepcija nacije, shvaćanje nacije kao izvora svekolike istine značili su, prvo, da članstvo u tom tijelu nije pitanje izbora, i drugo, da je govoriti ο univerzalnim vrijednostima čista besmislica. Možda svi ljudi jesu braća, ali oni koji govore istim jezikom, mole se u istoj crkvi i čiji su preci pokopani na istom groblju, dijele zajedničke vrijednosti koje su za njih posebne, a posljedica toga je da su beskonačno bliži jedni drugima no ikome drugom. Individualno, shvaćeno na taj način, jest proizvod jedinstvenog okoliša, različitog od svakog drugog. Iz toga slijedi da ljudi koji su proizvod istog ze mljopisnog okoliša, iste klime, koji su slušali iste bajke i legende na majčinu koljenu, imaju mentalitet jedinstven u svojoj vrsti. Tako postoje prirodni kolektivi s jedne strane, i umjetni s druge. Zajednica građana, društvo zasnovano na društvenom ugovoru ili, jednostavno, na nekim utilitarnim načelima, mora nužno biti artificijalno i, stoga, inferiorno. U stvarnosti ideja ο građaninu može biti korisna jer je u stanju ljudima omogućiti više slobode, ali ona nije ništa više od pravne fikcije. Herder je na svaku naciju gledao kao na manifestaciju kolektivnog duha koji se troši vlastitom ekspresijom; taj kolektivni duh stari, ali ipak ostaje isti. Upravo stoga što stari nije se sposoban obnoviti. Genij naroda, zato što je neizmjenjiv ne može se ni mijenjati ni pomladiti, nego se može samo ostvarivati i iscrpljivati se. U tom kontekstu, Herder se koristio slikom koja je postala klasična: slikom biljke koja niče, cvjeta i vene. 17 Stoljeće i pol prije Oswalda Spenglera, i više od stoljeće prije refleksija Hippolytea Tainea i Ernesta Renana, te generacije 90-ih godina devetnaestog stoljeća, Herderovi spisi ο dekadenciji dali su oblik određenoj vrsti kulturalnog pesimizma, određenoj viziji povijesti čiji 16
M a x Remene, "Introduction" u dvojezično kritičko izdanje J. G. Herdera, Auch Eine Philosophie der Geschichte zur Bildung der Menschheit, Beytrag zu vielen Beyträgen des JahrhundertslUne Autre Philosophie de Ϊ histoire. Pour contribuer ä /' education de ΐ humanite. Contribution ä beaueoup de contributions du siede, Paris, Aubier, 1 9 6 4 . , str. 19.-23. Francuski tekst je s nje mačkog preveo i prikazao Max Rouche.
17
Rouche, "Introduction", str. 6 0 .
144
Zeev Sternhell
će se utjecaj osjetiti tek na mijeni devetnaestog u dvadeseto stoljeće, i koji je naposljetku pridonio stvaranju nove hijerarhije vrijednosti. Uz to, taj pojam ο nizu različitih nacionalnih karaktera nužno je razorio ideju ο univerzalnoj ljudskoj prirodi zasnovanoj na razumu. Povijest, bilo je rečeno, nije područje razuma, budući da razum nije u stanju shvatiti život. Upravo stoga iracionalizam je već bio osnovica raz mišljanja ove škole. "Zar razum, kad se koristi nepažljivo i nepotrebno, ne slabi - i zar već nije oslabio? - sklonost, instinkt, aktivnost? 18 Ovdje je Herder bio veliki prorok vitalizma: razum, tvrdio je, slabi instinkte. Herderovska estetika pretpostavlja superiornost kreativne vitalnosti nad refleksivnošću, spontanosti nad izučavanjem. Osamnaesto stoljeće, mislio je Herder, karakterizirala je sudbonosna prevlast inteligencije nad vitalnošću. Njegov velik argument protiv "duha moderne filozofije" tvrdio je da ideje rađaju ideje, a ne život. 19 Takav je bio Herderov prilog pokretu Sturm und Drang, njemačkom i francuskom romantizmu te filozofiji povijesti nekih od glavnih figura devetnaestog stoljeća. "Njemačka mu duguje više nego bilo kojem drugom čovjeku koji je živio između Luthera i Bismarcka", pisao je još prije mnogo godina jedan od njegovih najboljih biografa na engleskom govornom području. 20 Ovdje treba istaknuti da je Herderov utjecaj, uz to što je bio dominantan u Njemačkoj, bio izvanredno velik i u Francuskoj. Ernest Renan zvao je Herdera "le penseur-roi". Smatrao je Herdera, kojega je na francuski preveo Edgar Quinet i kojemu se jako divio Quinetov prijatelj Jules Michelet, "jednim od najistančanijih 18
Herder, Auch Eine Philosophie der Geschichte/Une Autre philosophie de ΐ histoire, str. 2 4 9 .
19
Ibid, str. 242.-5. Za vjerojatno pristupačnije njemačko izdanje, vidi Johann Gottfried Herder, Werke, Vol I.: Herder Und Der Sturm und Drang, 1764.-1774., München, Carl Hanser Verlag, 1984., str. 639.-41.
20
A. Gillies, Herder, Oxford, Bladkwell, 1 9 4 5 . , str 133. Gillies naglašava Herderov prilog po kretu Sturm und Drang, dok R Τ. Clark nasuprot tome smatra Herdera puno više Auklärer-om prave vrste: Herder: His Life and Thought, Berkeley CA, University of California Press, 1 9 5 5 . Ovu liniju je slijedilo prijateljsko, ako ne i selektivno, čitanje Herdera Isaiaha Berlina. Vidi Vico and Herder: Two Studies in the History of Ideas, London, John Murray, 1 9 9 0 . , str. 70.9 0 . vidi također F. Μ. Barnard, Herder's Social and Political thought: From enlightenment to Nationalism, Oxford, Oxford University Press, 1965. Ο Berlinu kao uglednom predstavniku protuprosvjettteljskog liberalizma, vidi G. Garrardov sjajni ogled "The counter-Enlightenment liberalism of Isaiah Berlin", Journal of Political Ideologies, 1997., vol. 2., str. 2 8 1 . - 9 6 .
Fašizam
145
genija modernog doba": većim od Kanta, Hegela ili Fichtea. 21 Svakako, Renanu nije trebao Herder da bi osudio "ideju ο jednakosti ljudi i jednakosti rasa" što je učinio 18 7 1 . 2 2 Ali, nesumnjivo je od Herdera preuzeo, a da nije govorio ο Volku, svoju organsku viziju kulture i društva. No sve dok napad na prosvjetiteljstvo nije sišao s kulturnih visina u pučku arenu, političko značenje tog fenomena u Francuskoj je bilo ograničeno. To, s druge strane, nije bio slučaj s Njemačkom. Tu su oslobodilački ratovi protiv Napoleona, koji se nisu vodili samo protiv francuske vojske nego i protiv francuskog prosvjetiteljstva, prvi put omogućili intelektualnom korpusu povezanom s osnovnim načelima historicizma da postane politička sila. Francuska je politički bila zahvaćena puno kasnije, u kontekstu in dustrijalizacije i brze demokratizacije europskog društva. Afera Dreyfus bila je prvi čin drame, nastavljene i završene četrdeset godina kasnije s višijevskim rasnim zakonima. Na mijeni devetnaestog u dvadeseto stoljeće uočavamo crtu podjele između aristokratskog, konzervativnog odbacivanja prosvjetiteljstva i prevođenja tih istih stajališta u istinski pučke, revolucionarne pojmove nacionalizma tipa la Tene et lesMorts, što je bio francuski ekvivalent ideje Blut und Boden. Koncepcija društva kao tijela, ideja ο naciji kao živom organizmu, velikoj obitelji kojom vlada novi moral, vodila je etnički i rasno zatvorenoj koncepciji na 23 cionalizma. Upravo su antidreyfusovski intelektualci pretvorili kulturnu pobunu u masovni proizvod. Kad su odbacivanje univerzalnih vrijednosti i prirodnih prava, herderovska kritika modernosti, filozofija povijesti izražena u knjigama Histoire de la litterature anglaise i Les Origines de la France contemporaine Hippolytea Tainea, ili V Avenir de la science Ernesta Renana, sišli na razinu ulice, refleksije ο egalitarnoj dekaden21
E. Renan, "Lettre ä Μ. Strauss", u Oeuvres completes de Ernest Renan, edition definitive etablie par henriette Psichari, Paris, Calmann-Levy, 1947., Vol. I., str 4 3 7 . - 8 . ; Ε. Richard, Ernest Renan, penseur traditionaliste, Aix-en-Provence, Presses Universitäres d' Aix-Marseille, 1996., str 5 7 . Cf, također Η. Tronchon, Ernest Renan et t Etranger, Paris, Les Belles Lettres, 1928., str. 2 0 5 . i 2 1 7 . Još jedno Tronchonovo djelo od interesa je njegova La Fortune intellectuelle de Herder en France, Paris, F. Rieder, 1920.
22
Renan, "Nouvelle lettre ä M. Strauss", u Oeuvres completes de Ernest Renan, str. 4 5 4 .
23
Cf. Ζ. Sternhell, Maurice Banes et le nationalisme jranqais, novo prošireno izdanje, Paris, Fayard, 2000.
I 146
Zeev S t e r n h e l l
čiji, objašnjenja povijesti prvo pomoću kulturalnih a zatim i rasnih pojmova, postali su neočekivano učinkovit ratni stroj. Nedvojbeno, upravo su antidreyfusovski intelektualci obavili posao vulgarizacije i popularizacije, ali i u slučaju Renana i Tainea ta je vulgarizacija priopćavala barem neke aspekte osnovnih učenja te dvojice divova koji su dominirali drugom polovicom francuskoga devetnaestog stoljeća, jer Taine je bio uvjereni socijalni darvinist, a Renan je definitivno imao i antisemitsku stranu. U posljednjih trideset godina devetnaestog stoljeća, odbacivanje prosvjetiteljstva i francuske revolucije eksplodiralo je u kontekstu sveobuhvatne i rapidne demokratizacije europskog društva. Tad je nadošao novi val odbacivanja "modernih vrijednosti" koje je Nietzsche, najveći od svih antiprosvjetiteljskih likova svog vremena, definirao tako jasno: univerzalizam, humanizam, progres, utilitarizam, egalitarizam.24 "U svim ključnim točkama", pisao je Nietzsche govoreći ο S onu stranu dobra i zla, "ova knjiga je kritika modernosti, uključujući modernu znanost, modernu umjetnost, čak i modernu politiku." 25 Upravo tad su Renan i Taine, kojeg je Nietzsche smatrao "najistaknutijim živim povjesničarem" 2 6 , opisali francusku revoluciju kao pravu kulturnu katastrofu i gledali na intelektualni korpus koji ju je omogućio kao na izvorište moderne dekadencije općenito, a propasti vlastite zemlje posebno. Šifra koja se najčešće rabila kako bi se opisalo ovo apsolutno zlo bila je"materijalizam": što je značilo utilitarizam, egalitarizam, prava čovjeka. Prevedeno u političke pojmove, materijalizam je značio demokraciju, liberalizam i socijalizam. "Materijalizam" je bio pojam koji se najčešće upotrebljavao sve do kraja Drugoga svjetskog rata kako bi se opisala bolest koja izjeda Europu. To je bio istinski opći europski fenomen, a ne specifična reakcija na neki poseban događaj, ma koliko on bio važan. Ali, neka ο ovome ne bude nimalo dvojbi: uspon fašizma bio je mo guć samo zato što liberalna buržoazija nije uspjela stvoriti novi duhovni temelj i potpuno zadovoljiti emocionalne i intelektualne potrebe ljudi. 24
F. Nietzsche, Beyond Good and Evil: Prelude to a Philosophy of the Future, preveo W. Kauf mann, New York, Vintage Books, 1 9 6 6 . , str 1 5 3 . i 2 0 6 . Cf. Također str. 13., 4 9 . i 6 1 .
25
F. Nietzsche, Ecce Homo, u The Philosophy of Nietzsche, New York, Modern Library, n.d., str.
26
Nietzsche, Beyond Good and Evil, str.
114. 193.
Fašizam
147
Emocionalna praznina, intelektualna boljetica izazvana supremacijom razuma i znanosti mogli su se razabrati usred osamnaestog stoljeća: Herder, njegov prijatelj i učitelj Hamann, Burke, Maistre i njemački romantičari bili su najpoznatiji predstavnici toga novog trenda. Ovaj osjećaj nedostatnosti produbljivao se kako se europski kontinent sve više industrijalizirao, a skupa s tim su se sve više širila i društvena zla. I samu demokraciju su počeli smatrati zlom: nju se optuživalo da zamišlja društvo kao agregat pojedinaca, koji nemaju zajedničkih vjerovanja, niti ih povezuje emocionalna solidarnosti. Optuživalo ju se da potiče otuđenje. Upravo je ova praznina na kraju devetnaestog stoljeća pridonijela rođenju fašizma. Na vrhuncu stoljeća, u svijetu transformiranom tehnološkom i znanstvenom revolucijom, trideset ili četrdeset godina prije Prvoga svjetskog rata, s obvezatnim osnovnim obrazovanjem, širenjem znanja i sve obuhvatnijim sudjelovanjem u političkom životu, dogodio se ovaj pomak s filozofske refleksije na ideologiju. U tom kontekstu možemo najjasnije vidjeti sve po čemu se razlikuje rad nekih od naj većih likova stoljeća od njegove primjene u politici, a u isto vrijeme sve što povezuje filozofsku refleksiju i politiku. Kad je pobuna protiv naslijeđa prosvjetiteljstva sišla na ulicu, postala je - u rukama Sorela, le Bona, Barresa, Drumonta i Maurrasa, Langbehna i Lagardea, a poslije Spenglera, Moellera van den Brucka ili pak Marinettija, Corradinija, D'Annunzija ili Hulmea, i mnogih drugih - izvanredno učinkovito oruđe rata. Ne smijemo zaboraviti da su na mijeni stoljeća Langbehnovo djelo Rembrandt als Erzieher i Drumontova La France Juive bili među najvećim bestselerima tog vremena, i da su Gustavea Le Bona preveli na šesnaest jezika. Drumontov i Langbehnov uspjeh kasnije je ostvario 27 samo Spengler. Na ovoj se točki mora ustrajati: s jedne strane, Nietzscheov, Renanov ili Taineov juriš na modernost već je uključivao nesmiljenu osudu demokracije - ili, drugim riječima, jednakosti - i davao prednost 27
Ο njemačkoj i francuskoj školi "konzervativne revolucije" ili predfašizmu, vidi klasično djelo F. Sterna The Politics of Cultural Despair: A Study in the Rise of Germanic ideology, Berkeley CA, University of California Press, 1 9 6 3 . ; L. Dupeux (ur), La Revolution conservatrice dans 1' Allemagne de Weimar, Paris, Kime, 1 9 9 2 . ; i Ζ. Sternhell, Neither Right nor Left: Fascist ideology in France, Princeton NJ, Princeton University Press, 1 9 9 6 . Ο Spengleru, vidi glavno djelo G. Merlia, Oswald Spengler, temom de son temps, Stuttgart, Heinz, 1 9 8 2 .
148
Zeev Sternhell
hijerarhiji. Ali, s druge strane, jasno je da se aristokratsku, krajnje individualističko i često konzervativno odbacivanje prosvjetiteljstva dubinski razlikovalo od prevođenja tih istih ideja u stvarno revolu cionarne pojmove, čega se prihvatila generacija 1 8 9 0 . Jasno je da su kad je Nietzscheova, Renanova, Taineova, pa čak i Gobineauova filozofija sišla na ulicu, kad su refleksije ο ropskom moralu, kršćanskoj i egalitarnoj dekadenciji, bile prevedene u pojmove koji su odgovarali potrebama čitatelja popularne literature i dnevnih novina, ova zapažnja dobila potpuno novu dimenziju i prilično drugačije značenje. U sumrak devetnaestog stoljeća te refleksije ο sudbini civilizacije spojile su se s rasističkim nacionalizmom, autoritarizmom, kultom države i vođe, i s novom vrstom politike: koja manipulira ljudima u kontekstu političke demokracije. Kulturna je pobuna dala političkoj pobuni konceptualnu dubinu i izazvala političku pobunu čim su to okolnosti dopustile. No naraštaj 1890., uzeo je od Nietzschea samo one elemente koje je htio i koji su mu trebali. " J a se borim protiv svega tog modernizma, modernizma koji je definirao Nietzsche", rekao je glavni intelektualni vođa francuskog nacionalizma Maurice Barres, otac francuskog poli tičkog romana i jedan od najinteligentnijih osnivača fašističke sinteze. 28 Njegov cijeli opus je posvećen borbi protiv "racionalističke ideje" koju je smatrao "oprečnom životu i njegovim spontanim oblicima"; on je prekoravao Rousseaua što je sterilizirao život pokušavajući ga racionalizirati. Četvrt stoljeća Barres je vodio ničeansku borbu protiv francuskog prosvjetiteljstva, kartezijanskog racionalizma, kantovskoga kategoričkog imperativa, prava čovjeka, humanizma, liberalne demo kracije, ideje napretka i demokratskog obrazovanja. Ali, tamo gdje se Nietzsche priklanjao ekstremnom individualizmu, Barres je zagovarao potpuno pokoravanje pojedinca zajednici; tamo gdje je Nietzsche priznavao da se užasava masa i veličao aristokraciju misli i volje, primat kulture, intelektualnu neovisnost i nonkonformizam, Barres se stavljao na stranu mnoštva, jedinog stovarišta velikih kolektivnih vrijednosti. Ništa nije bilo stranije Nietzscheu od ovog Barresova povijesnog, kulturnog i rasnog determinizma, njegova plemenskog nacionalizma, kulta snažne države. Ništa nije bilo draže nacionalistima generacije 28
M. Barres, Mes Cahiers, Paris, Plön, 1 9 3 1 . , str. 139.
Fašizam
149
1890. od nacionalne, katoličke, prudonovske, ksenofobične, autoritarne i često antisemitske države. Glavno mjesto antisemitizma proizlazilo je iz njegove uloge u borbi protiv prosvjetiteljstva: antisemitizam je bio sastavni dio intelektualne revolucije na prekretnici prošlog stoljeća. On nije bio nužni preduvjet rasta fašizma. U ono je vrijeme u Italiji, Španjolskoj ili Portugalu, bio gotovo nepoznat, ali je igrao ulogu od prvorazredne važnosti u Njemačkoj, Francuskoj i u Austro-Ugarskom carstvu. Kroz cijelo devet naesto stojeće, emancipacija Zidova bila je u Francuskoj i Njemačkoj simbol prosvjetiteljstva. Sljedstveno tome nije bilo boljeg načina koji bi simbolizirao smrt prosvjetiteljskih vrijednosti od izbacivanja Zidova, čija je sposobnost preživljavanja u Europi ovisila ο sudbini liberalizma, iz nacionalne zajednice. Zanimljivo je zapaziti političku funkciju ili sličnost uloga koje je imao antisemitizam u Njemačkoj i francuskoj, nacionalnoj državi par excellence. U Njemačkoj, nacija je prethodila državi: kulturni identitet postojao je prije političkog identiteta. U Francuskoj, naciju su iskovale pravne i administrativne strukture, koje je stvorila snažna monarhija. Tu je država stvorila naciju, a politički identitet je prethodio kulturnom identitetu. Unatoč ovoj bitnoj razlici, na kraju devetnaestog stoljeća obje su zemlje imale problem s vlastitim identitetom. Njemački nacionalisti su smatrali da se nacionalno jedinstvo tek treba postići, dok su francuski smatrali da ga valja ponovno steći. U Francuskoj, jednoj od triju zemalja na svijetu koje su proživjele liberalnu revoluciju, nacionalisti su s očajem gledali kako su prosvjetiteljstvo i revolucija uzdrmali jedinstvo građeno 7 0 0 godina. Kako bi ponovno stekli to izgubljeno jedinstvo, kako bi premostili jaz između stare Francuske i postrevolucionarne Francuske, između Francuske kraljoubojica i restauracije, između katoličke i laičke Francuske, nacija se trebala očistiti od svih uzroka nesuglasica; univerzalizma, kategoričkog imperativa, ljudskih prava, ideje ο nadmoći razuma. S nacionalističkog stajališta, istina i pravda ne postoje po sebi. Pravda postoji samo unutar iste vrste. Za teoretičare, novinare i kolovođe nacionalizma s obiju strana Rajne, samo ljudi iste krvi, koji imaju istu zajedničku povijest, mogu participirati u istom kulturnom naslijeđu. Nacija, mislili su, nije zbroj građana, ona je Volk,
150
Zeev S t e r n h e l l
tijelo, obitelj, proizvod specifičnog krajolika. Herder, a nakon njega Renan, sada su se prevodili u jezik politike, vrlo sofisticirana filozofija povijesti se vulgarizirala, a zaključak je bio da ništa ne može pretvoriti srce, um i duh Židova u srce, um i duh Francuza ili Nijemca. Svatko može dobiti francusku ili njemačku putovnicu, ali nije svatko Francuz ili Nijemac. Antisemitizam, kao što je pokazao Charles Maurras, bio je metodološka nužnost. Tako su se, unatoč različitim povijestima, na mijeni stoljeća dva nacionalizma našla na istoj točki. Oko 1910. isto je počelo vrijediti i za talijanske nacionaliste, re volucionarne sindikaliste, futuriste: i za njih je, često kao posljedica francuskog i njemačkog utjecaja, nacija bila trajna povijesna, fizička i moralna stvarnost. Za Mussolinija je 1915. nacija, ujedinjena u kulturi i tradiciji, sadržavala i pretpostavke dugoročnog preživljavanja. Ona je bila "veliki proizvod povijesti" 29 , a rat je otkrio da je ona primarni objekt lojalnosti za veliku većinu nacionalnoga proletarijata. Ovdje moramo ukratko spomenuti još jedan element pobune pro tiv naslijeđa prosvjetiteljstva, sorelovski revolucionarni revizionizam. Kao što je to rekao Τ. E. Hulme, pravi ideolog vorticizma, engleski prevoditelj Bergsona i Sorela, obožavatelj Maurrasa, teoretičar koji je stajao iza T. S. Eliota, Ezre Pounda i Wyndhama Lewisa, Sorel je - kao antiprosvjetiteljski revolucionar, antiracionalistički klasicist - bio ključna osoba europskog intelektualnog života na početku dvadesetog stoljeća.30 Slijedeći Sorela, na kraju prvog desetljeća dvadesetog stoljeća, talijanski i francuski revolucionarni sindikalisti došli su do zaključka da radnička klasa u velikim industrijskim središtima zapadne Europe odgovara onome kako ju je opisao Le Bon: ona je bila samo gomila, a gomila je konzervativna. Proletarijat s općim pravom glasa, koji radi osam sati na dan, koji je prošao obvezatno osnovno obrazovanje i vojnu službu (zaključio je on) nije više, i nikad više neće biti, sposoban za antiburžujsku revoluciju. Svi ti socijalisti koji su htjeli uništiti humanističku, racionalističku buržujsku civilizaciju nisu mogli slijediti proletarijat u 29
Gregor, The Ideology of Fascism, str. 1 4 4 .
30
Τ. Ε. Hulme, Speculations: Essays on Humanism and the Philosophy of Art, London, Routledge and Kegan Paul, 1954., str. 2 5 0 . , 2 5 4 . - 6 0 . Ο Hulmeovu andracionalističkom i antihumanističkom revolucionarnom konzervativizmu, vidi str. 47., 55.-8-, 60.-2. i 68.-71. ο Sorelu kao "ključu za svu suvremenu političku misao" vidi W. Lewis, The Art of Being Ruled, London, Chatto and Windus, 1926., str. 1 2 8 . Cf. Također str. 4 0 7 . - 9 .
Fašizam
151
socijalnu demokraciju: svi oni koji su ostali revolucionari, ali su izgubili vjeru u logiku marksističke ekonomije, morali su pronaći alternativnu revolucionarnu silu sposobnu da spasi svijet od propasti. Sorelijanci su trebali proletarijat sve dok su vjerovali da je on sposoban ispuniti svoju ulogu revolucionarnog agensa. Poslušajte Lagardellea, urednika časopisa Le Mouvement socialiste, koji će trideset godina poslije postati Petainov ministar rada, kako u ljeto 1912. piše: "Radnički nas pokret zanima samo ako je sposoban biti nositeljem nove kulture. Ako proletarijat zapadne u demagogiju ili egoizam, on više nema privlačnosti za one koji traže način na koji se može transformirati svijet." 31 Kad su morali odabrati između proletarijata i revolucije, odabrali su revoluciju: priklonili su se neproleterskoj revoluciji, nacionalnoj revoluciji. Tako je bilo posve prirodno da je nastala sinteza između revolucio nara koji su otkrili naciju kao revolucionarnu silu, i nacionalističkoga pokreta koji se također bunio protiv starog buržujskog svijeta i koji je vjerovao da nacija neće nikad biti cjelovita ne bude li integrirala proletarijat. Socijalizam za naciju kao cjelinu, revolucija za naciju kao cjelinu, nacionalizam koji je prezirao buržujski svijet, koji je vjerovao u civilizaciju redovnika i vojnika, spojili su se i stvorili privlačnu, snažnu i uspješnu ideološku sintezu. Toj je kombinaciji Marinetti, objavljujući Futuristički manifest, dodao entuzijastičnu potporu kulturne avangarde. Teško je preuveli čati značenje avangardističkog elementa u izvornom fašizmu, važnost revolucionarne estetike koju je ovaj sadržavao. Futurizam je bio, u tom razdoblju, prva intelektualna struja koja je jednoj estetičkoj koncepciji dala političku formulaciju. 32 Objasnit ćemo privlačnost fašizma za 31
H. Lagardelle, "Les revues", Le Mouvement socialiste, srpanj-kolovoz 1 9 1 2 . , br. 2 4 3 . , str.
32
Vidi F. T. Marinetti, Enquete internationale sur le vers libre et Manifeste du futurisme, Milano,
153. Edizioni del "Poesia", 1 9 0 9 . ; F. T. Marinetti, "Manifesto del partito politico futurista", u M. D. Gambillo i t. Fiori (ur), Arcbivi del Futurismo, Roma, De Luca, 1 9 5 8 . , str. 34.-7.; G. Lista (ur), Marinetti et le futurisme, Lausanne, L Age d homme, 1 9 7 7 . ; E. Gentile, "II Futurismo e la politica: dal nazionalismo modernista al fascismo ( 1 9 1 9 . - 1 9 2 0 . ) , u R. De Felice (ur) Futurismo, cultura e politica, Torino, fondazione G. Agnelli, 1 9 8 8 . ; W. L. Adamson, Avant-garde Florence: From Modernism to Fascism, Cambridge MA, Harvard University Press, 1 9 9 3 . ; m. Affron i Μ. Antliff (ur), Fascist Visions: Art and Ideology in France and Italy, Princeton NJ, Princeton University Press, 1997.
152
Zeev Sternhell
velike segmente europske inteligencije tek kada budemo shvatili da su u njemu oni pronašli izraz vlastitog nonkonformizma, i da je uz to što je predlagao koncepciju odnosa pojedinca i društva, fašizam bio i nov ideal lijepog i divljenja vrijednog. To je odgovor na pitanje zašto je fašizam, posvuda u Europi, od Londona Ezre Pounda, Wyndhama Lewisa i Τ. S. Eliota, do Bukurešta Mircea Eliade i Emilea Gorana, Lisabona Fernanda Pessoe i Bruxellesa Hendrika de Mana, i naravno u Njemačkoj, Italiji i Francuskoj, imao takav snažan učinak na ljude od formata? Zašto je tako duboko fascinirao tako mnogo kultiviranih ljudi? Tako je trideset godina koje su prethodile Prvom svjetskom ratu predstavljalo laboratorij fašističke misli. Intelektualna kriza s kraja devetnaestog stoljeća pokazala se konkretno kao kriza liberalne demo kracije. Naravno, kriza je prvo pogodila najnaprednije liberalno društvo na kontinentu, ono čiji je režim ponosno upozoravao na svoje srodstvo s prosvjetiteljstvom i francuskom revoluciju. Upravo je u društvu u kojem je liberalna demokracija, stoga što je bila opipljiva stvarnost, imala vremena izazvati mnoga razočaranja i animozitete, kulturna pobuna postala masovna ideologija i počela preuzimati oblik političkog revolta. U tome je pravo povijesno značenje afere Dreyfus. Nakon prologa 80-ih godina devetnaestog stoljeća u liku boulangizma, afera Dreyfus bila je izvanredni pokušaj potkopavanja intelektualnog temelja režima i njegove legitimnosti. To je bio prvi put da je napad na liberalnu demokraciju formuliran uime naroda. Boulangisti i antidreyfusovci su zagovarali destrukciju demokracije uime masa. Svi su osuđivali i liberalizam koji je, prema njihovu mišljenju, međusobno suprotstavljao pojedince te ih smatrao običnom robom na tržištu rada, i marksizam koji je, uime klasne borbe, prezirao prirodnu solidarnost nacije. Marksizam i liberalizam bili su oblici materijalizma, a fašizam je bio antimaterijalizam u svojem najčišćem obliku: on je bio odbacivanje racionalističkog sadržaja liberalizma i marksizma, tih dvaju nasljednika osamnaestog stoljeća. Ali, fašizam se ne može definirati samo na nega tivan način: on je bio treća revolucionarna opcija između liberalizma i marksizma. Premda idealni prototip razorne ideologije, fašizam je nudio vlastitu viziju svijeta i stvorio je novu političku kulturu. Fašizam je bio originalni, nonkonformistički odgovor na pitanje kako riješiti neke, naizgled nerješive, društvene konflikte.
153
Fašizam
Liberalna demokracija nije nikad tvrdila da ima globalni, jasni odgovor na ta pitanja. Ona je mogla ponuditi samo vrlo djelomična i ograničena rješenja i bila je zaokupljena posljedicama društvenih fenomena, a ne njihovim uzrocima. Liberalna demokracija nije nikad pokušavala sprečavati sukobe koji razdiru društvo - ekonomski, soci jalno, ideološki - nego ih je jedva pokušavala kontrolirati. Od sedamnaestog stoljeća nadalje, konflikti su se smatrali integralnim dijelom biti ljudskog društva. Cijela liberalna misao zasnivala se na prihvaćanju konflikta kao trajnog fenomena. U tome su se liberalizam i njegovi nasljednici, demokracija i demokratski socijalizam, slagali: razlikovali su se samo u pitanju kako regulirati konflikte. Sve do danas, cijelo pitanje državnog intervencionizma u ekonomiji i društvu svodi se u stvarnosti na problem reguliranja sukoba. Fašizam je, nasuprot tomu, izričito želio eliminirati konflikt kao takav. U tom su počivali njegova velika originalnost i specifično obilježje, i naravno, njegove konačne katastrofalne posljedice. U tom pogledu, njegovi su začetnici vjerovali da je fašizam izum genija. Dok se komunizam, uništavajući socijalne strukture, način života i stoljetne tradicije, upuštao u avanturu divovskih razmjera, fašizam je tvrdio da može unijeti razmjernu harmoniju u društveno tkivo ne dirajući ni na koji način socijalnu i ekonomsku stvarnost. Kako bi se to postiglo, bilo je dostatno društvo ne smatrati skupinom pojedinaca ili suprotstavljenih skupina, nego jedinstvenim entitetom čije organsko, biološko i kulturno jedinstvo, uništeno modernizacijom ili, u najmanju ruku, snažno ugroženo modernizacijom, može i treba biti obnovljeno. Fašizam je mogao nastati kad se počela probijati ideja prema kojoj čovjek, u konačnoj analizi, zapravo nije homo economicus liberalizma i marksizma. Fašističko gledanje na svijet se ukorijenilo onda kad se zaključilo da je moguće izmijeniti ljudski život a da se ne dira u socijalne i ekonomske strukture. Na takvu ideju revolucionari osamnaestog i devetnaestog stoljeća nikad nisu pomišljali. Zasnivala se na pretpostavci, kako je to formulirao Hendrik de Man, da je "koncept eksploatacije etički a ne ekonomski." 33
33
Η. De Man, Au-delä du Marxistne, Pris, Seuil, 1 9 7 4 . , str. 3 2 9 . Izvorno njemačko izdanje, Zur Psychologie des Sozialismus, bilo je objavljeno 1927., a engleski prijevod 1 9 2 8 . pod naslovom The Psychology of Socialism, London, G. Allen and Unwin. Uslijedilo je još deset prijevoda.
154
Zeev S t e r n h e l l
Jednom kad se prihvati ideja da su socijalni i ekonomski problemi psihološki fenomeni, moguće je mijenjati odnose medu ljudima, trans formirati život a da se ne dira u društveni i ekonomski sustav. Ako je eksploatacija psihološki a ne ekonomski fenomen, dovoljno je, za njezino okončanje, svakome dati osjećaj da radi za dobro zemlje, da je u službi nekog višeg razloga, višeg od vlastitih osobnih interesa. Nekim čudom nestaju eksploatacija i otuđenje. Tomu još treba samo dodati fašističko druženje, uniforme i velike parade, kako bi se izazvao osjećaj pripadnosti i jednakosti. Moguće je uništiti moralni i intelektualni sadržaj liberalizma, a istovremeno očuvati kapitalističku ekonomiju i njezine socijalne strukture, zajedno sa svim koristima modernizacije i tehnologije. Fašizam je pokazao da je svijet moguće izmijeniti vlastitom voljom, da je dostatna moralna i politička revolucija, revolucija koja uključuje naciju u cijelosti, kako bi se cijeloj generaciji dao osjećaj da ulazi u novo doba. Bilo je dostatno smatrati vođu novim Kristom, i biti u zajedništvu s njim, pa da se nacija obnovi i ponovno stekne svoje prirodno jedinstvo. To je bio bitni aspekt novine u fašizmu, i njegove privlačnosti. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova, pobuna protiv osnovnih vrijednosti osamnaestog stoljeća vrlo se malo izmijenila u odnosu prema godinama prije Prvoga svjetskog rata. Kad je Mussolini pokušao definirati fašizam 1932., opisao ga je kao pobunu protiv "materijalistič kog pozitivizma devetnaestog stoljeća."
34
Godinu dana kasnije, kad je
fašistički pokret osnovan u Španjolskoj, njegov vođa Jose Antonio Primo de Rivera počeo je svoj pozdravni govor napadom na Rousseaua. 35 Godine 1940., Drieu La Rochelle je objavio da je "Francusku uništio racionalizam".
36
Fašistička pobuna osjećaja i instinkata, energije, volje i primarnih sila, ta potraga za novim vrijednostima koje mogu osigurati integritet zajednice, to odbacivanje materijalizma, uzbuđivali su, impresionirali i utjecali na mnoge Europljane. Njih je služiti društvu, a istovremeno biti jedno s njim, identificirati vlastite interese s onima nacije, štovati 34
B. Mussolini, "La dottrina del fascismo", Opera Omnia, ur. Ε. I D. Susmel, Firenze, la Fenice, 1961., Vol. 34., str. 118.
35
J. A. Primo de Rivera, Selected Writings, urednik i pisac uvoda Η. Thomas, London, Jonathan Cape, 1972., str. 4 9 .
36
P. Drieu La Rochelle, Notes pour comprendre le Steele, Paris, Gallimard, 1 9 4 1 . , str. 171.
Fašizam
155
kult herojskih vrijednosti zajednice, kao način sudjelovanja u životu zajednice zadovoljavalo puno više od pukog ubacivanja glasačkog listića u kutiju. Za cijelu tu generaciju, širenje fašizma Europom bio je dokaz da se kultura može zasnivati na duhu skupine, a ne na privilegijama stečenim rođenjem i bogatstvom. Rat protiv "buržujskog duha", suprotstavljenog duhu zajednice, bio je fundamentalni aspekt fašističkog iskušenja. Protuprosvjetiteljska kultura elite je učinila ranjivijima od običnih ljudi: propast liberalizma i demokracije u Europi je ponajprije bila propast elita. Spengler i Jünger, primjerice, prezirali su austrijskog kaplara koji je preuzeo njihovu zemlju, ali su ipak i oni i njihovi pri jatelji iz "revolucionarno konzervativne" škole mišljenja dali nacizmu legitimaciju koja mu je bila potrebna u očima više srednje klase.37 Alfred von Martin je pisao: "Spengler je sposoban za nešto što Nietzsche još nije bio u stanju postići: prikloniti se barbarizmu, a istodobno ga ne smatrati fontanom mladosti." 3 8 Carl Schmitt je vjerno služio režimu, a Heidegger je govorio ο "velikoj unutarnjoj istini nacizma". U svezi s tim, Jürgen Habermas je imao pravo kad je rekao da postoji samo jedan razlog što nacistička inteligencija nikad nije nastala, a taj je što nacističko vodstvo nije bilo u stanju cijeniti intelektualce, a time i nije bilo u stanju iskoristiti njihovu spremnost da služe režimu. 39 Isto je vrijedilo za Italiju i Francusku. U Italiji je liberalni establišment, koji su vodili nekadašnji premijeri Giolitti i Salandra, uz potporu glavnih intelektualaca poput Crocea, Marinettija, DAnnunzija, Pirandella, Michelsa i Mosce, predao zemlju Mussoliniju. Da nije 1923. umro Pareto, čije je cijelo djelo izražavalo dubok prijezir spram demokracije, bio bi u prvim redovima fašista. Želimo li razumjeti razloge uspona fašizma u Italiji, moramo se okrenuti čovjeku kojeg se s pravom smatra najvažnijim talijanskim intelektualcem poslije Vicoa. Croce je reprezentativna osoba, jer je u svoje vrijeme bio živi simbol svih dvosmislenosti fašizma. 37
Cf. F. Stern, Dreams and Delusions, New York, A. Knopf, 1 9 8 7 . , str. 156.-7. i 164.-5.
38
G. Medio, "The Critique of liberal democracy in the works of Oswald Spengler", u Ζ. Stern hell (ur.), The Intellectual Revolt Against Liberal Democracy, Jerusalem, the israel Academy of Sciences and Humanities, 1 9 9 6 . , str. 188.
39
J. Habermas, Profils philosopbiques et politiques, Paris, Gallimard, 1 9 7 4 . , str. 90.-1. Ο Carlu Schmittu i općenito ο antiliberalnoj tradiciji, vidi sjajnu knjigu Stephena Holmesa The Anatomy of Antiliberalism, Cambridge MA, Havard University Press, 1 9 9 6 .
156 Zeev Sternhell
Nakon što je, skupa s mnogim drugim vodećim ličnostima talijanskog liberalizma, pridonio usponu fašizma, senator Croce nije oklijevao 1924., poslije ubojstva socijalističkog poslanika Giacoma Matteottija, kad je postojala prilika da se zbaci Mussolinija, što bi podržao i kralj, da podigne svoju ruku u znak potpore vladi. Nakon što je doživio vlast fašista, senator Croce svejedno je dao svoj glas povjerenja njihovu vodi. Unatoč tomu što je Mussolini javno preuzeo odgovornost za zločin, najveći živi Talijan je svejedno mislio da fašizam, spašavajući Italiju od demokracije i socijalizma, još treba odigirati svoju važnu ulogu. Malo prije no što je kralj pozvao Mussolinija da sastavi novu vladu, Croce nije oklijevao reći da je, kad se sve zbroji i oduzme, fašizam kompatibilan s liberalizmom. 40 Tek je kasnije Croce ušao u oporbu, a od 1930. povijest je počeo smatrati poviješću slobode. Ali, prije no što je došao do točke na kojoj je odlučio da u njegovu sustavu mišljenja više nema mjesta za fašizam, Croce je - sve od po četka stoljeća - dugo ustrajavao u svome suprotstavljanju demokraciji. Njegovo ponašanje nije bilo posljedica oportunizma, baš kao što ni njegova stajališta nisu proizlazila iz pograšnog shvaćanja fašizma. Upravo suprotno, nitko nije shvaćao fašizam bolje od Crocea; nitko nije imao točniju ideju ο njegovu intelektualnom sadržaju i političkim svrhama. U svibnju 1924., Croce je napisao članak u svezi s ubojstvom Matteottija, toga junaka antifašističke oporbe. Objavljen u časopisu La Critica, i velikim dijelom reproduciran u torinskom dnevniku La Štampa, on govori više ο razlozima uspona fašizma od dugačkih i mukotrpnih objašnjenja u godinama nakon Mussolinijeva pada: M o j a odbacivanja, p o p u t onih bilo kojeg razumnog čovjeka, uvijek su secundum quid, i ne isključuju mogućnost da stvari koje zaslužuju prijekor u j e d n o m smislu, m o g u biti divljenja vrijedne u drugom, i da stvari koje nisu valjane s o b z i r o m na neke svoje posljedice, m o g u biti valjane s o b z i r o m na neke druge. Nijekao sam da futurizam, voluntaristički, bukački i vulgarni pokret, može stvoriti poeziju, koju stvaraju osamljeni i kontemplativni duhovi, u sjenkama i tišini. Ali nisam nijekao, pa čak sam i priznao praktične prednosti futurističkog pokreta. Stvarati poeziju je j e d n o ; koristiti se šakama, čini se da je drugo, i nema razloga za pretpostavku da netko tko ne uspijeva u 40
Payne, A History of Fascism, str. 1 07.
Fašizam
157
prvoj aktivnosti n e ć e uspjeti u drugoj, niti da se šakama ne m o ž e u n e k i m slučajevima udariti na k o r i s n i m i p o g o d n i m m j e s t i m a . " 4 '
Ova razmišljanja su jedinstven primjer načina na koji se filozofija povijesti može prevesti u shvaćanja pristupačna čitatelju dnevnih novina, odnosno načina na koji se povijesni relativizam može primijeniti na običnu politiku. Croce, kojeg se obično smatra talijanskim Meineckeom, imao je istu historicističku viziju kao i njemački povjesničar: Croceov moto, "protiv osamnaestog stoljeća", točno opisuje ciljeve njegova intelektualnog kriticizma. Njegova povijesna vizija se zasnivala na ideji da su humanitarne "predrasude" glavna prepreka moći države i samozaštiti domovine, a time i povijesnom napretku. 42 Poput Mussolinija i njegovih sindikalističkih kolega, on je izvukao klasičan zaključak iz Velikog rata: "Stvaraoci svjetske povijesti su narodi i države, a ne klase." 43 Croce je bio blizak njemačkoj školi povjesničara i po svom smislu za individualnost i po svom antipozitivizmu. Od posljednjeg desetljeća devetnaestog stoljeća je inzistirao, slično Nijemcima, na neotuđivoj individualnosti povijesnih činjenica. Nema sumnje da je u to vrijeme njemački povijesni relativizam imao velik utjecaj na Croceovo mišljenje. U isto vrijeme, zanimao ga je Marx, ali je poput Sorela od Marxa preuzeo prvenstveno njegovo suprotstavljanje buržujskoj demokraciji i pojmu prirodnih prava. Ono što je Croce smatrao važnim u Marxa bila je, da se poslužimo Sorelovim izvanrednim izričajem, "sociologija nasilja". Godine 1917. Croce, koji se već odavno udaljio od marksizma, izrazio je svoju zahvalnost Marxu što mu je pomogao da "postane neosjetljiv na Pravdu i Humanost". 4 4 Vjeran tom načelu, dvadeset godina uoči uspona fašizma, Croce je svakodnevno polemizirao protiv demokracije, filozofije prosvjetiteljstva, prirodnog zakona i humanističkih ideologija. "Definitivno, demokracija je jedno veliko ništa! Ona je stado koje vodi pastira, svijet izokrenut 41
42
Navedeno u Pier Giorgio Zunino, "The weakness of the democratic tradition in Europe: the case of Italy ( 1 9 2 0 . - 1 9 4 0 . ) " , u Ζ. Sternhell (ur) V Eternel retour: contre la democratie, I' Ideologie de la decadence, Paris, Presses de la Fondation nationale des sciences politiques, 1 9 9 4 . , str. 2 3 8 . Β. Croce, Pagine sulla guerra, drugo izdanje, Bari. Laterza, 1 9 2 8 . , s t r . 105.-7.; Materialismo storico ed economia marxista, uvod iz 1912., Bari Laterza, 1 9 6 8 . , Str. Xiv.
43
Croce, Pagine sulla guerra, str. 1 0 9 .
44
Navedeno kod Antonia u L' Historisme, Str. 120.
158
Zeev S t e r n h e l l
naglavačke, ona je nered, ispraznost i organizirana glupost!" 45 To je navod iz časopisa Mercure de France od rujna 1915. Croceu se toliko dopao da ga je reproducirao takvog kakav je, na francuskom, u jednom svom članku napisanom u listopadu. Bio je tipičan za Croceov način razmišljanja, i toliko ga je smatrao vrijednim reproduciranja da ga je ponovno tiskao verbatim u Vagine sulla guerra 1928., usred razdoblja "fašizacije" talijanske države. Štoviše, u ranim godinama stoljeća, autor Historijskog materijalizma je bio uvjereni socijalni darvinist.46 Trebale su sve one duge godine diktature da uvjere Crocea da rat protiv intelektualizma, apstraktnih i općenitih načela, historijskog materijalizma i naslijeđa francuske revolucije ne može voditi nekažnjeno. Croce je naposljetku shvatio da rat protiv demokracije ima svoju cijenu i stvarne posljedice. Zato je njegovo glasovanje ο povjerenju bilo tako simbolično: ništa ne može jasnije potvrditi dvosmislenost stajališta koja su tijekom međuratnog razdoblja zastupali toliki europski intelektualci suočeni s fašizmom. I ne samo da ništa ne može bolje ilustrirati njihovo ponašanje u doba krize nego ništa ne može bolje objasniti njihova a posteriori objašnjenja. U Francuskoj je bilo isto. Podrijetlo takvog stanja, što je na slučaju Italije tako dobro pokazao Pier Giorgio Zunino 4 7 , bilo je razlikovanje koje su intelektualci međuratnog naraštaja činili između moralne svijesti i povijesnog shvaćanja. Privlačnost fašizma bila je upravo u mogućnosti razlikovanja između fašizma, koji je bio negativan s moralnog stajališta, i fašizma, koji je bio pozitivan s povijesnog stajališta. Meinecke je bio užasnut nacizmom kao sustavom neljudskog tlačenja, a istovremeno je bio ispunjen ponosom zbog pobjeda njemačkih vojnih postrojbi. Od aneksije Austrije do pada Berlina, njegova lojalnost Njemačkoj, i vladi koja je branila njezine interese - ekspanziju, rat protiv komunizma 48 - nikad nije došla u pitanje. To što je nacija postala velika pod cijenu nacističkog barbarizma bila je nesretna okolnost, ali nije li se upravo na to mislilo izrazom "lukavstvo povijesti"? Slično je i Spengler, jedan 45
Croce, Pogine sulla guerra, str. 6 6 . Cf, također Zunino, "The weakness of the democratic tra dition" u Sternhell, Intellectual Revolt, str. 2 3 9 .
46
D. Gasman, Haeckel's Monism and the Birth of Fascist Ideology, New York, Peter Lang, 1 9 9 8 . , str. 4 8 .
47
Zunino, "The weakness of the democratic tradition", u Sternhell, Intellectual Revolt, str. 2 4 4 .
48
U vezi s time, cf. Iggers, The German Conception of History, str. 222ff.
Fašizam
159
od najboljih predstavnika povijesnog relativizma prethodnog stoljeća, više od ikog drugog omogućio uspon nacizma. U toj perspektivi treba vidjeti i francuske disidente iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća, jer ako je historicizam bio izum koji je Europa dugovala Herderu, ako je njegovu neposrednu primjenu na politiku dugovala prije svega njemačkom romantizmu, u razdoblju između napoleonskih ratova i Drugoga svjetskog rata filozofija povi jesti luteranskog pastora i njegovih sljedbenika proširila se europskim kontinentom poput šumskog požara. Svakako, Francuska u tim godinama između dvaju ratova - zasjenje nim godinama otprije 1914. - nije imala Troeltscha ili Meineckea koji bi mogli formulirati načela povijesnog relativizma pomoću modernih pojmova, odgovarajućih vremenu. Nije imala Maxa Webera koji je također bio vrlo podvojen u svom odnosu spram zapadne demokracije. Ali, neprijatelji prosvjetiteljstva koji su stalno potkopavali temelje francuske demokracije, od nacionalističkih krugova i velikog broja katolika, uključujući one koji su se 30-ih godina dvadesetog stoljeća suprotstavljali pokretu Action frangaise, pa sve do najekstremnijih elemenata revolucionarne desnice, zastupali su moralni relativizam koji nije uvijek bio totalno različit od onog u Njemačkoj. Upravo je taj relativizam igrao tako dominantnu ulogu u "njemačkoj katastrofi", u dolasku fašizma na vlast u Italiji i u prihvaćanju višijevskog režima u Francuskoj. Taj moralni relativizam, skupa s iracionalizmom koji su zastupali teoretičari anti dreyfusizma 80-ih godina devetnaestog stoljeća, u Fran cuskoj je bio široko prihvaćen. Rat protiv liberalne demokracije bio je rat protiv francuskog racionalizma i engleskog utilitarizma. Odbacivanje Republike bilo je nadahnuto koncepcijom nacije kao samodostatnog individualnog entiteta koji ima vlastiti duh, te nijekanjem prirodnog zakona za koji se mislilo da je apstraktna ideologija. Dugi put u smjeru Vichyja, uništenje slobode, diktatura, lokalni koncentracijski logori i rasni zakoni, počeli su s moralnim relativizmom teorije ο zemlji i mrtvima, s ratom protiv jakobinske koncepcije nacije i odbacivanjem univerzalnih normi, Istine i Pravde, koje su se uvijek prijezirno pisale 49 velikim slovom. 49
Za detaljnu demonstraciju ovog, vidi nova izdanja mojeg Maurice Barres et le nationalisme francais, i La Droite revolutionnaire: les origines franqaises du fascisme, Paris, Fayard, 2 0 0 0 .
160
Zeev Sternhell
No kontinuitet ne mora nužno značiti i determinizam. Uspon fašiz ma ili nacizma ili francuska nacionalna revolucija od 1940. nisu bili neizbježna sudbina, niti su bili puki proizvod okolnosti. Kontinuitet je dinamični proces koji u vrijeme krize doživljava ubrzanje. Ne postoji kontinuitet bez promjene, ali ideologija revolucionarne desnice na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće bila je više od obične pozadinske scenografije višijevskog režima. Ta je ideologija bila sama bit nacionalne revolucije. Ubrzanje je postignuto poslije Prvog svjetskog rata, a još se jedno dogodilo poslije poraza 1 9 4 0 . U Francuskoj, kao i u Italiji, pobuna protiv prosvjetiteljstva, ili konkretnim političkim jezikom rečeno, protiv liberalizma, demokracije i socijalizma, bila je zajednički nazivnik svih disidenata privučenih nacionalnoj revoluciji, od ekstremnih fašista koji su smatrali da je novi režim previše umjeren, do onih kojima se nije sviđao totalitarni karakter "petainizma", ali se nisu bili u stanju oduprijeti privlačnosti spiritualističkih i idealističkih aspekata dugo iščekivane revolucije. Tako višijevski režim nije bio ništa manje fašistički od Mussolinijeve Italije, a u mnogim elementima bio je brutalniji; imao je rasno zakonodavstvo oštrije od nurnberških zakona, koje se primjenjivalo beskonačno strože nego u Italiji. Taj je režim imao potporu elita, a većina stanovništva ga je općenito prihvaćala. Velika većina intelektual ca i utjecajnih dijelova društva - upravni kadrovi, pravnička struka, nastavnici, akademici, sve od provincijskih sveučilišta do Collegea de France, pisci i umjetnici, poslovni i industrijski sektori - entuzijastično su se stavili u službu režima i ideologije koja ne samo da je namjeravala uništiti sve institucije demokracije nego je odlučila i ubiti njezin duh. Slučaj Francuske je vrlo važan, osobito danas kad europska eks tremna desnica ne samo da pokazuje znakove vitalnosti nego i to da nije jednostavna reakcija na komunizam, te sadržava lekciju na koju se moramo osvrnuti. Poglavito je važno prisjetiti se onih značajki fašističke revolucije, njezina podrijetla, a prije svega razloga njezina dolaska na vlast, sada kad novi val antikomunizma, ohrabren padom Sovjetskog Saveza, iskrivljava naš osjećaj povijesne perspektive. Teorija da su fašizam i komunizam blizanci, saveznici i neprijatelji istovremeno, te da je nacizam bio imitacija staljinizma, razumljiv pa čak i prirodan odgovor
Fašizam
161
na boljševičku opasnost, i jednostavan proizvod Prvoga svjetskog rata, nije samo banalizacija fašizma i nacizma nego iskrivljavanje prave prirode europske katastrofe u dvadesetom stoljeću. Ta ideja, koju je iznio Ernst Nolte 60-ih godina dvadesetog stoljeća, imala je neobičnu sudbinu. Premda je stručnjaci smatraju zastarjelom, slično teoriji ο "fašizmu kao epizodi", u sferi intelektualnih rasprava nju danas prihvaća velik dio europske konzervativne desnice. 50 Baš kao što su 40-ih godina antikomunizam i hladni rat bili prolaz kroz koji su se na političko i kulturno polje mogli vratiti kolaboratori i fašisti. Tako je u 90-ma novi val antikomunizma nastao nakon pada Sovjetskog Saveza bio onaj čimbenik koji je omogućio ponovno oživljavanje ove njemačke obrambene teze. Takvo shvaćanje fašizma ponovno se snažno pojavilo nedavno jer ga je preuzeo Frangois Furet. Propast jedne iluzije je izvanredna knjiga, ali čak ni talent toga velikog povjesničara, stručnjaka za francusku revoluciju, čija je nedavna smrt ostavila veliku prazninu, nije mogao dati težinu teoriji koja ne samo da nije stajala nego se općenito, posvuda osim u njemačkim konzervativnim krugovima, smarala još jednim pokušajem da se nacizam izuzme iz njemačke povijesti. Nije točno da je fašizam "nastao kao reakcija na komunizam" i teško je, zbog više od jednog razloga, zamisliti da je moglo postojati zajedništvo fašizma i komunizma. 51 Fašizam i komunizam su bez sumnje imali zajedničkog neprijatelja - demokraciju - a Veliki rat je stvorio psihološke predu vjete koji su omogućili njihov dolazak na vlast. No dva su pokreta bila spremna na međusobnu borbu do istrijebljenja, jer su polazili od totalno različitih koncepcija čovjeka i društva. Uz nacionalizam, drugi glavni element fašizma je bio antiracionalistička revizija marksizma, a 52 ne lenjinistička verzija postmarksizma. Velika razlika dviju ideologija bila je u njihovim ciljevima. Fašizam je pripadao historicističkoj tradiciji i bio je najdramatičniji i ekstremni 50
51
Moja kritika Nolteove teze sada je već stara četvrt stoljeća: Z. Sternhell, "Fascist ideology", u W. Laqueur (ur), Fascism: A Reader s Guide. Analyses, Interpretations, Bibliography, Eerkeley CA, University of California Press, 1 9 7 6 . , str. 3 6 8 . - 7 1 . Cf. F. Furet, Le passe d une illusion. Essai sur I idee communiste au XXe siecle, Paris, Robert Lffont/Calmann-Levy, 1 9 9 5 . , str. 3 9 . , 195.-9, 2 1 3 . i cijelo 6. poglavlje. Na engleskom: The Passing of an Illusion: The Idea of Communism in the Twentieth Century, Chicago, University of Chicago Press, 1 9 9 9 .
52
Vidi Sternhell, Sznajder i Asheri, The Birth of Fascist Ideology, str. 12.-25. i poglavlje 1.
162
Zeev S t e r n h e l l
primjer primjene partikularističkih načela - nacionalizma, historicizma - te najradikalniji oblik odbacivanja univerzalnih i apstraktnih načela: prava čovjeka, jedinstvenosti ljudskog roda i klasne borbe. Zajedničko primijenjenom komunizmu i fašizmu bili su voluntarizam i vjera u moć mobilizacije mitova te u čovjekovu sposobnost da mijenja svijet u kojem živi, ali su promjene koje su zamišljali bile potpuno različite. Komunizam (a u tome i samo tome je bio vjeran svome marksističkom podrijetlu) je želio izmijeniti društvo promjenom njegove ekonomske strukture. Kako bi to učinio, kako bi izmijenio oblik egzistencije za koji se činilo da je dio prirodnog poretka stvari, on se upustio u herkulovsku avanturu koja je nužno uključivala barbarsku represiju. Komunistička revolucija je bila ona vrsta revolucije kakvu je zamišljalo devetnaesto stoljeće: ekonomska i socijalna revolucija. Fašistička revolucija je bila potpuno drugačija: prava dvadesetostoljetna revolucija je bila kulturna, moralna, psihološka i politička revolucija, koja nikad nije ni taknula kapitalizam, temelj postojećeg ekonomskog poretka. Ta se revolucija nije vodila uime društvene klase koja govori uime cijelog napaćenog čovječanstva, nego uime nacije i ničeg drugog. Tako je stvoren novi poredak, ali društvene i ekonomske nepravde i nejednakosti nisu nestale. To prihvaćanje kapitalizma kao prirodnog temelja društva bilo je osnovna karakteristika fašizma, jer se kapitalizam može sporazumjeti s najgorim tiranijama isto tako lako kao i s demokracijom. Cisti fašisti su bez sumnje prezirali buržujski poredak, ali su mislili da mogu kontrolirati buržoaziju i preusmjeriti je da služi naciji. Mi slili su kako je mogu natjerati da radi u interesu zemlje. Sorelovski sindikalisti i njihovi neposredni sljedbenici, uključujući Mussolinija i tvrdu jezgru osnivača talijanskoga fašističkog poretka, nacionaliste i futuriste, nisu mogli ponuditi alternativu kapitalizmu. Razlog je bila ideologija: za razliku od boljševika, nisu vjerovali da je kapitalizam uzrok zla buržujskog fenomena. To objašnjava zašto Mussolini nije bio Lenjinov učenik, i (zašto je) suprotno tvrdnji Frangoisa Fureta, 5 3 raskrstio s marksizmom poslije 1912. Lenjin je potekao iz malene skupine ruskih i poljskih revolucionara od kojih su mnogi, poput Rose Luxemburg, Trockog i Parvusa (pseudonim Alexandera Israela Helphanda, izumitelja teorije permanentne revolucije), bili Zidovi, što 53
Füret, Le passe đ ime illusion, str. 1 9 7 . - 2 1 3 .
Fašizam
163
znači u većini slučajeva antinacionalisti, i koji su između 1900. i 1914. ostali vjerni ideji proleterske revolucije. Istodobno, u Zapadnoj Europi je taj tip revolucionara već odavno bio nestao, a jedini preostali nasilni protivnici utvrđenog poretka bili su sorelijanci. Tako se, u godinama prije rata, Mussolini počeo okretati njima: tim revizionistima koji su mrzili marksistički "materijalizam" i racionalizam, i marksistički koncept revolucije koja je bila zamišljena kao kulminacija dugog, i općenito govoreći, misterioznog procesa. To se dogodilo bez ikakve veze s eksplozijom 1914. Mussolini se u tim godinama približio sindikalističkoj revolucionarnoj ljevici, čiji odnos s proletarijatom nije bio osobito bitan, i koja je samo iskorištavala proletarijat pod uvjetom da će se radnici složiti i žrtvovati svoje klasne interese kako bi postali instrument velike moralne revolucije. Oko 1910. ovi disidenti francuskog i talijanskog socijalizma već su stvorili nacionalističko-socijalistički front iz kojeg će se pojaviti fašizam. Suprostavljujući se prosvjetiteljstvu, racionalizmu i utilitarizmu, ili drugim riječima liberalnom i marksističkom "materijalizmu", univerzalnim vrijednostima i liberalizmu i demokratskom socijalizmu, sorelovska ljevica je htjela spasiti civilizaciju time što će prožeti društvo junačkim vrijednostima. Tako će nastati civilizacija redovnika i ratnika, nadali su se, na ruševinama prosvjetiteljske modernosti. Kako bi se to dogodilo nije bilo potrebe, smatrali su, dirati u temelje kapitalizma: zlo nije bilo u kapitalizmu, nego u liberalnom i marksističkom individualizmu, u racionalističkoj, hedonističkoj i utilitarističkoj dekadenciji zajedničkoj liberalizmu i marksizmu, i u liberalnoj odnosno marksističkoj koncepciji pojedinca kao konačne vrijednosti i konačnog cilja svih političkih i socijalnih akcija. Tako, ako je prijezir spram aristokracije po rođenju ili novcu bio zajednički i komunizmu i fašizmu, ako su i fašisti i komunisti jednako omalovažavali parlamentarnu demokraciju, njezina pravila i institucije, postojao je cijeli svijet razlika koji ne samo da je razdvajao te dvije ideologije nego i ta dva režima, jer premda je fašizam izazivao strah i prijezir u liberala i konzervativaca, on nije ugrožavao kapitalizam. Upravo stoga što nije imao za cilj iskorijeniti postojeći ekonomski i socijalni sustav, talijanski fašizam je bio režim koji se nikad ne može usporediti sa staljinističkim terorom. Kako bi postigao ciljeve koje si je zacrtao, Mussolini i njegovi pristaše nisu imali potrebu posezati za
164
Zeev Sternhell
pretjeranom brutalnošću.54 U studenome 1926., Italija je ukidanjem svih civilnih sloboda i jamstava ljudskih prava, postala policijska država, ali diktatura monolitne partije tamo nikad nije uspostavljena.53 Vrijedno je prisjetiti se ovih bitnih činjenica, posebice kad je riječ ο totalitarizmu. Više od bilo kojeg drugog koncepta, totalitarizam definiraju njegove aktivnosti. Fašizam, nacizam i staljinizam su bili jednostranački režimi, ali i međusobno vrlo različiti diktatorski sustavi, a svijetovi su dijelili ciljeve koje su si postavili. Ovdje će biti dobro vratiti se u prošlost malo više od četrdeset godina i pogledati jedan izvanredan ulomak iz Domocratie et totalitarisme Raymonda Arona u kojem autor upozorava na bitno: "Kako bi procijenili relativni stupanj sličnosti ili različitosti, ne možemo se zadovoljiti usporednom, sociološkom analizom. Moramo biti svjesni drugih dvaju sredstava razumijevanja: povijesti i ideologije." I dodaje: "Zato bih, prelazeći s povijesti na ideologiju, ustvrdio da postoji bitna razlika između komunizma i nacizma, i to u idejama koje su im u pozadini. U jednom slučaju, ishod je radni logor, u drugom, plinska komora." 5 6 Zapravo, povijesno je apsurdno a moralno nepravedno prozivati staljinizam odgovornim za nacističke užase. Ne samo da nacizam nije bio jednostavna reakcija na komunizam (premda je tema komunističke opasnosti igrala važnu ulogu u Hitlerovu dolasku na vlast) nego ni pad nacističkog sustava u barbarizam nije bio odraz staljinizma, nego posljedica najtemeljitijeg ikad smišljenog napada na zapadnu civili zaciju. Komunizam je napadao kapitalizam i njegov politički izraz, liberalizam; fašizam je napadao prosvjetiteljstvo. Samo je nacizam napadao koncepciju čovjeka koja se prenosila još od židovskog i grčkog antičkog doba, i koju je obnovilo rano kršćanstvo. Samo je nacizam napadao ljudsku rasu. Komunizam je pokušavao iskorijeniti kapitalizam i napraviti vrtoglavi skok naprijed potpunom transformacijom socijalnih i ekonomskih odnosa. Posljedica je bila ljudska katastrofa sumjerljiva veličini tog pothvata. 54
Payne, A History of Fascism, str. 1 1 2 . - 1 7 .
55
A. Lyttleton, The Seizure of Power: Fascism in Italy, 1 9 1 9 . - 1 9 2 9 . , drugo izdanje, London,
56
R. Aron, Democratic et totalitarisme, Paris, Gallimard, 1965., str. 2 9 4 . i 3 0 2 . ; str. 1 9 8 . i 2 0 3 . 4. engleskog prijevoda, Democracy and totalitarianism, London, Weidenfeld and Nicolson, 1968.
Weidenfeld and Nicolson, 1 9 8 7 . , str. 2 9 7 .
165 Fašizam
Ako se moralo ići sve do Hitlerova bunkera da bi se porazio nacizam, to je bilo prije svega zato što je nacistički režim bio precizna provedba svoje ideologije. Ili, ako je pad komunizma bio posljedica procesa u kojem se režim poslije smrti diktatora dubinski transformirao, bilo je to zato što je jaz između ideologije i prakse postao nepodnošljiv. Trebamo li iz sudbine komunističke avanture zaključiti da bi svako preispitivanje društvenog poretka zasnovanog na privatnom vlasništvu i motivu profita uvijek i nužno proizvelo jednak rezultat? Za tu pretpo stavku ne postoji metodološki razlog, baš kao što ne postoji metodološki razlog da kažemo da je ekstremna, fašistička ili fašistoidna desnica pokopana jednom i za sva vremena 1 9 4 5 . Ta desnica, svejedno da li petainističke, mussolinijevske ili hitlerovske vrste, ta desnica uz koju su se svrstavali najveći intelektualci onih dana kao i jednostavni puk velikih europskih gradova, nije rođena u rovovima Prvoga svjetskog rata i nije umrla u ruševinama Berlina. Ma kako zamišljali njezinu budućnost, ta desnica je još dio našeg svijeta.
167
R a d i k a l n a desnica
8 Interregnum ili konačnica? RADIKALNA
DESNICA
U
POSTFAŠISTIČKO
DOBA
Truplo pougljenjeno do neprepoznatljivosti na podu podzemnog bunke ra u Berlinu, predobro poznato tijelo obješeno naglavačke na milanskoj benzinskoj crpki: vrijede li neke slike više od povjesničarskih analiza, onda sudbine Hitlera i Mussolinija u travnju 1945. izvrsno pokazuju dramatičan zaokret u povijesti radikalne desnice. Duceova proročanstva prema kojima će njegov režim inaugurirati "stoljeće desnice, fašističko stoljeće" i Fiihrerove tvrdnje da je zasnovao tisućljetni Reich, pokazali su se katastrofalno promašenim tumačenjima političke stvarnosti. Uskoro su i gerijatrijske osobne diktature Franca i Salazara izgledale kao groteskni anakronizmi. Godine 1 9 9 4 . najstariji i najuspješniji neofašistički pokret, Movimento Sociale Italiano, postao je "desnom strankom", objavljujući na svojem prvom kongresu u Fiuggiju da je slom realnog socijalizma pet godina prije značio kraj doba obilježenog borbom antifašizma i fašizma, te da je parlamentarna demokracija sada "jedino rješenje borbe političkih sila radi osvajanja konsezusa, bez negativnih popratnih posljedica." 1 Na parlamentarnim izborima 1
Pensiamo l'Italia: U domani će giä. Valori, idee e progetti per l'Alleanza Nazionale. Tesi Politiche approvate dal congresso di Piuggi, Roma, On Line System, 1995., str. 11. Više ο dvosmislenom prihvaćanju demokracije AN-a, vidi R. Griffin, "The post.-fascism of the Alleanza nazionale: a casestudy in ideological morphology", Journal of Political Ideologies, 1996., Vol. 1., str. 107.-46.
168
Roger Griffin
u prosincu 1993. vođa MSI Gianfranco Fini rekao je da je "fašizam nepovratna stvar povijesti, koju treba prepustiti njezinim prosudbama... 2
Poput svih Talijana mi nismo neofašisti nego postfašisti." Barem na simboličkoj razini, Fiuggi je bio Bad Godesberg europske radikalne desnice. Liberalna demokracija je pobijedila. Svojim faustovskim porivom da ispituje ispod površine ljudskog fenomena kako bi pronašla "što održava svijet na njegovoj najdubljoj razini" 3 , jasno je da se politička znanost ne može zadovoljiti takvim isprekidanim fabulama i kinematografskim denouementsima. Ipak, jednom kad ju se upita što je to "zapravo bilo" s radikalnom desnicom poslije 1945., u igru ulazi niz čimbenika koji čine riskantnom ponudu bilo koje vrste scenarija, pa čak i u obliku grube skice. Jedan od razloga tome je što, čak i kad se pitanje ograniči na Europu, iza neuspjeha radikalne desnice da ostvari hegemoniju u svakoj zemlji stoji različita priča.4 Štoviše, s tim povezani konceptualni problemi dopunjuju one koji nastaju već samom kvantitetom empirijskog materijala. Neovisno ο sve spornijoj prirodi fundamentalnog pojma "desnice" 5 , koncept "radikalne desnice" može se definirati i razgraničiti na nekoliko kontradiktornih načina 6 , pri čemu je u svakom slučaju moguće supsumirati određen broj različitih organizacijskih oblika i njihovih ideoloških načela. Uz to, specifične konotacije pojma u različitim jezicima (kad ga je moguće prevesti doslovce) i njegova značenja, kako povijesna tako suvremena, znatno variraju od zemlje do zemlje, i od jednog dijela svijeta do drugog (npr. u njemačkom se još smatra da je "radikalna desnica" unutar legitimne političke debate, dok s "ekstremnom desnicom" to nije slučaj). U nekim anglo-saksonskim uporabama pojam obuhvaća 2
Navedeno u C. De Cesare, // Fascista del Duemila, Milano, Kaos Edizioni, 1 9 9 5 . , str. 106- Za skeptičniji pogled na iskrenost MSI-jeve konverzije na demokraciju, vidi Piero Ignazi, Postfascistif, Bologna, II Mulino, 1 9 9 4 .
3
Fraza iz Faustova monologa u prvoj sceni Goetheova Urfausta.
4
Vidi osobito impresivno isrraživanje po zemljama u S. U. Larsen i B. Hagtvet (ur), Modem Europe after Fascism, New York, Columbia University Press, 1 9 9 8 .
5
Jedno od najboljih istraživanja konceptualne kompleksnosti koju postavlja pojam "desnice" još je R. Eatwell (ur), The Nature of the Right, London, Pinter, 1 9 8 9 .
6
Vidi, primjerice, raspravu ο relativnim vrijednostima termina "fašizam" i "radikalna desnica", u D. Prowe, "Classic" fascism and the new radical right in Western Europe: comparisons and contrasts", Contemporary European History, studeni 1994., vol. 3 . , str. 2 8 9 . - 3 1 3 . za drugu perspektivu ο verbalnom polju koje se asocira s radikalnom desnicom, vidi Herbert Kitschelt, The Radical right in Western Europe: A Comparative Analysis, Ann Arbor MI, University of Michigan Press, 1 9 9 5 . , poglavlje 1.
Radikalna desnica
169
tisuće individualnih skupina, pokreta i stranaka u cijelom svijetu, koje 7 sežu od velikih i poznatih do efemernih i sićušnih. Uz to, nesvjesne političke vrijednosti, povijesne pretpostavke i magloviti teleološki zamišljaji društvenog znanstvenika koji pokušava skicirati "veliku sliku" ne mogu a da ne utječu na način na koji je ona komponirana, koje je empirijske karakteristike istaknula, i do kakvih je zaključaka za budućnost došla. Srećom, na djelu su tri faktora koji nam omogućuju da sadržaj ovog poglavlja zadržimo u granicama unutar kojih je njime moguće upravljati. Prvo, ono je pisano kao jedan u nizu ogleda primarno zaokupljenih općenitim obrascima razvoja koje je moguće razaznati tijekom dvadesetog stoljeća unutar nekih od glavnih modernih politič kih ideologija, a ne specifičnim političkim formacijama i događajima koje su one pripomogle oblikovati. Drugo, dihotomija lijevo-desno je proizvod francuske revolucije, a pojam "radikalne desnice" dobiva svoje najpreciznije konotacije u kontekstu ideološki elaboriranog odbacivanja parlamentarnog liberalizma one vrste koji se pojavio u Europi početkom devetnaestog stoljeća. Stoga se nećemo zadržavati na razmatranjima tradicionalističkih snaga koje djeluju izvan europeiziranih društava u ne-parlamentarnom kontekstu, kakve su, primjerice, islamski fundamen talizam ili ideološki prazne diktature vojnog ili personalnog tipa. Treće, moguće je da se jedan od najznačajnijih događaja u novijoj povijesti radikalne desnice uopće ne tiče predmeta istraživanja, nego leće kroz koju ga se promatra. Poslije nekoliko desetljeća u kojima nije postojala ni najosnovnija složnost ο definiciji fašizma, pojavila se važna jezgra konsenzusa ο osnovnim definicijskim konturama tog pojma. Ovakva konjunktura faktora omogućuje da se područje empirijskih podataka koji čine nesvladive definicijske i taksonomske probleme svede na razumnu mjeru. U heurističke svrhe namjeravam razmatrati, unutar relativno nespornog konceptualnog okvira "novog konsenzusa", one aspekte poslijeratne radikalne desnice koji se mogu smatrati ventilima ili odvodima za one iste ideološke energije koje su pothranjivale međuratni fašizam. Nakon što raskrčimo dio terena, moći ćemo upozoriti u nešto spekulativnijem duhu da je važniji razvoj poslije rata u radikalnoj desnici tekao izvan parametara fašizma: riječ je ο širenju "etnokratskog liberalizma". Antiliberalne ideološke struje koje on pothranjuje možda 7
C. O'Maolain, The Radical Right: A World Directory, London, Longman, 1 9 8 7 .
170
R o g e r Griffin
će se u svojem liberticidnom (slobodoubilačkom) djelovanju pokazati podmuklijima od moderniziranih oblika međuratne fašističke desnice, budući da ih je tako lako apsorbirati u krvotok samog liberalizma. Danas se postiže sve veći konsenzus ο tome da je fašizam najbolje smatrati revolucionarnim oblikom populističkog nacionalizma koji se pojavio u meduratnom razdoblju u vrijeme kad se mnogima unutar europeiziranog svijeta činilo da sistemska kriza ne zahvaća samo nacionalni život nego civilizaciju u cijelosti.8 Nužni preduvjet uspona fašizma bilo je kulturno ozračje zasićeno apokaliptičkim proročanstvima i nadama u neposrednu ili nešto kasniju obnovu, iskazanima u djelima poput Spenglerove Propasti Zapada i H.G. Wellsova Oblika budućih stvari. Ona su izražavala, poticala i kanalizirala nerazvijene, ali izvanredno proširene čežnje za novim tipom političkog poretka, novom elitom, novim tipom čovjeka, novim odnosom između pojedinstva i društva, bolje planiranom ekonomijom, za revolucionarnom promjenom u vrijednostima modernog života, novim iskustvom samog vremena. 9 Mobilizirajući mit koji se može idealnotipski smatrati definicijskom jezgrom fašizma ("fašističkim minimumom") smatra da je intervencijom herojske elite cijela nacionalna zajednica sposobna ponovno uskrsnuti, poput feniksa, iz pepela starog dekadentnog poretka ("palingeneticki ultranacionalizam"). Upravo ovaj mit koji spaja opsesivnu preokupa ciju nacionalnom/etničkom dekadencijom i mogućnost regeneracije u novom postliberalnom poretku, danas je naširoko priznat kao obilježje svih fašizama.10 Poslije 1945. ultranacionalizam se naširoko identificirao s ratom, destrukcijom, genocidom i proračunatom nehumanošću stravičnih razmjera, dok istovremeno liberalna demokracija nije doživjela nikakvu ozbiljnu sistemsku krizu, te je za glavninu svojih građana čak ojačala i legitimirala se (kroz mit ο "slobodnom svijetu") pojavom Sovjetskog 8
Za puniji prikaz, vidi "General introduction" u R. Griffin, International Fascism: Theories, Causes and the New Consensus, London, Arnold, 1 9 9 8 . Posljednji (nedobrovoljni) konvertit na novi konsenzus je A. J. Gregor, kao što to pokazuje njegova posljednja knjiga ο generičkom fašizmu, Phoenix, New Brunswick, Transaction Publishers, 1 9 9 9 . , u kojoj ο njemu govori kao ο "'izmučenom, ljutitom i strastvenom zahtjevu za nacionalnom obnovom" (str. 1 6 2 . ) . Za neovisnu potvrdu postojanja ovog nužno djelomičnog i osporavanog konsenzusa, vidi pregledni članak Stanleya Paynea "Historical fascism and the radical right", journal of Contemporary History, 2 0 0 0 . , vol 35., str. 109.-11.
9
Vidi R. Griffin, "Party time: Nazism as a temporal revolution", History Today, 1 9 9 9 , vol. 4 9 .
10
Vidi naročito R. Griffin, Fascism, Oxford, Oxford University Press, 1 9 9 5 .
Radikalna desnica
171
Carstva, koje je na vlastitom teritoriju sveobuhvatno uskraćivalo po litički prostor kako liberalnoj tako i desničarskoj agitaciji. Nekoliko godina nakon poraza sila osovine, postalo je svim oštroumnijim fašis tičkim aktivistima jasno da je vrijeme masovnih naoružanih stranaka na čelu s karizmatičnim vodama prošlo, i da se - žele li da njihova ideologija preživi u uvjetima nepostojanja značajnije palingenetičke klime - moraju sveobuhvatno redizajnirati. Osnovni je problem bio adaptirati revolucionarni oblik populističkog nacionalizma koji djeluje pod pretpostavkom da je kolaps zapadnog liberalizma blizu, a opasnost od komunističkog napada opipljiva i stvarna, u Zapadnom svijetu koji je sad bio podijeljen na dinamični kapitalizam u ekspanziji i naizgled neprodorni komunistički državni sustav, i čije stanovnike više nije bilo moguće masovno mobilizirati retorikom ekstremnog nacionalizma, rasizma i rata. Ne bi bilo ispravno sugerirati da su svi fašisti shvatili razmjere u kojima su događaji diskreditirali njihovu viziju i prihvatili potrebu za korjenitom promjenom svoje ideologije i taktike u svjetlu nove internacionalne situacije. Psihotropna moć palingenetičkog mita da transformira očaj u nadu navela je mnoge, koji su vjerovali u fašizam na vrhuncu rata, da prijeđu u trajno stanje poricanja. Tako su se još desetljećima u Europi mogli naći džepovi, nalik na blatnjave lokvice na dnu isušenog jezera, u kojima je preživljavao čisto nostalgičarski i mimetički fašizam. Ali dramatični nestanak povijesne klime koja je stvorila fašizam prisilio je njegove fleksibilnije aktiviste, desetkovane događajima i akutno marginalizirane unutar vlastitih političkih kultu ra 1 1 , da razviju dvije osnovne strategije kojima će održavati na životu san ο ponovnom nacionalnom, makar i hiberniran, u sumornoj zimi liberalne i (do 1989.) komunističke hegemonije u Europi. Ove dvije strategije je idealnotipski moguće sumirati kao "internacionalizaciju" i "metapolitizaciju". 11
Jedina stvarna iznimka ove generalizacije je eksplozija radikalno desnih skupina, i izvansistemskih (nekih fašističkih) i drugih, navodno demokratskih (etnokratskih), koje su osnovane u Rusiji devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Premda ih je sustav sigurno marginalizirao, njihova raznovrsnost, kao i dramatični, premda predvidljiv kratkotrajni uspon Liberalno demokratske stranke Žirinovskog, ističu ovisnost ο uvjetima akutne sistemske krize palingenetičkih i etno kratskih oblika desnice pri stjecanju popularnosti. Čak i u Njemačkoj poslije ujedinjenja i Južnoj Africi prije uvođenja demokracije radikalna je desnica, premda nasilna, ipak bila sigurno mar ginalizirana, jer su se u oba slučaja populističke palingenetičke nađe u ponovno rođenje zemlje projicirale na liberalnu demokraciju/kapitalizam i kanalizirale kroz parlamentarni sustav.
172
Roger Griffin
Internacionalizacija fašizma Cak i prije kraja Drugoga svjetskog rata neki su nacisti stvarali planove ο tome kako očuvati osnovne vrijednosti Trećeg Reicha, nakon njegova neumitnog poraza. Jedna od bizarnijih osnova zamišljala je uspostavu tajnoga međunarodnog poretka djelovanjem sigurnosne službe SS Reichsfiirera. 12 Premda iz spomenutoga projekta nije bilo ništa, on je bio rani simptom europeizacije fašizma koja je postala tako uočljiva značajka fašističke radikalne desnice poslije 1 9 4 5 . 1 prije rata je postojalo nekoliko različitih fašističkih shema za uspostavu federalne Europe 13 , osobito u Italiji 14 , a stvarnost nacističkih osvajanja učinila je "Novi europski poredak" predmetom znatnih špekulacija i planiranja u nekim ministarstvima Trećeg Reicha, u trenutku kad je pobjeda izgledala kao gotova stvar15. Jedna nacistička inicijativa, Mlada Europa, oživljena je poslije rata kao Jeune Europe. Nacistički suputnici, poput Drieu la Rochellea u Francuskoj i Szalasija, vode mađarskog Streličastog križa, također su zagovarali vizije ο panfašističkoj Europi, pod nacističkom dominacijom. Kad je Njemačka izgubila rat, jedno od objašnjenja koje su neki bili u iskušenju ponuditi a da ne moraju napustiti fašistička načela bilo je optužiti Mussolinija i Hitlera da su bili previše usko nacionalistički orijentirani, da bi shvatili pravu povijesnu svrhu fašizma, a ta je spasiti europsku civilizaciju od uništenja u obliku boljševizma i amerikanizacije. Simptomi eurofašizma nastalog poslije 1945. bili su objava periodike ο toj temi, poput časopisa The European, Europa Nazione i Nation Europa; objavljivanje glavnih tekstova Oswalda Mosleya 1 6 , Juliusa 17 18 19 Evole , Mauricea Bardechea i Francisa Yockeya koji su pozivali 12
Kevin Coogan, Dreamer of the Day, New York, Autonomedia, 1 9 9 9 . , str. 3 1 7 . - 2 4 .
13
"Europe for the Europeans: the fascist vision of the new Europe", Humanities Research Centre Occasional Paper, No. 1, Oxford, Oxford Brookes University, 1994., dostupan na http://www. hrookes.ac.uk/schools/humanities/staff/europ.txt.
14
Μ. A. Ledeen, Universal Fascism, New York, Howard Fertig, 1 9 7 2 .
15
R. E. Herzstein, When Nazi Dreams Come True, London, Abacus, 1 9 8 2 .
16
Oswald Mosley, The Alterntive, Wiltshire, Mosley Publications, 1 9 4 7 .
17
E. g. "Sui presupposti spirituali e strurturali dell'unita europea" u Europa Nazione, siječanj 1951., vol. 1., No. 1. Z a zbirku Evolinih krajnje utjecajnih ogleda ο europskom carstvu, vidi prvi dio Evoline knjige Saggi di Dottrina Politica, Genova, Dioscuri, 1 9 8 9 .
18
Maurice Bardeche, Qu'est-ce que le fascisms, Pris, Les Sept Couleurs, 1 9 6 1 .
19
Francis Yockey, Imperium, η. ρ, Truth Seeker Press, 1962. Vidi Coogan, Dreamer of the Day, koji locira knjigu u njezin kontekst fašističke internacionale i projekata ο novoj Europi.
173
Radikalna desnica
na Europsku federaciju ili Carstvo fašističkih nacija i na stvaranje paneuropskih fašističkih organizacija kakve su, primjerice, Le Nouvel Ordre Europeen, The European Social Movement i Faisceaux Nationaux et Europeens.
20
Ipak, svaka ideja ο tome da je radikalna
desnica pronašla u eurofašizmu učinkovitu strategiju koordiniranog napada na citadele moći raspršit će se istog časa kad shvatimo koliko je iz njega proisteklo međusobno inkompatibilnih shema: poganskih i katoličkih, ničeanskih i okultističkih, pronacističkih i antisemitskih, profašističkih, probritanskih, profrancuskih i promađarskih. Neki su smatrali da novu Europu jednako ugrožavaju i Rusija i Amerika, i stoga vidjeli Afriku kao kolonijalno zaleđe koje je u stanju opskrbljivati autarkičnu Europu sirovinama (ideja "Eurafrike" je prvi put formulirana u Republici Salo, posljednje ratne godine). Drugi su povezivali njezinu sudbinu sa Sjedinjenim Američkim Državama kao dijelom antikomu nističke alijanse, ili pak s Rusijom kako bi se fotmirao kontinentalni blok protiv dekadentnog materijalizma i individualizma ("nacionalni boljševizam"). Akutne taksonomske poteškoće koje postavlja poslijeratna faši stička radikalna desnica postaju jasne kad spoznamo, primjerice, da je nacistička varijanta eurofašizma istovremeno i primjer jedne druge forme koju je poprimila njezina internacionalizacija. Jednom kad ga se ogoli od njegovih specifično njemačkih konotacija Trećeg Reicha, nacizam postaje ideologija bijelih supremacista koji se bore za spas civilizacije od njezinih navodnih neprijatelja (Zidova, komunista, rasno inferiornih, liberala, itd.) ponekad na striktno europskoj (Nouvel Ordre Europeen, Circulo Espanol de Amigos de Europa) ponekad na planetarnoj (World Union of National Socialists, League for Pan-Nordic Friendship) razini. 21 U oba slučaja, kao i s eurofašizmom općenito, nacionalna ili etnička dimenzija borbe za regeneraciju nije napuštena, nego uklopljena u širi kontekst, tako da švedski ili američki nacisti mogu misliti da je borba za ponovno rođenje njihove nacije ili domovine samo još jedno poprište međunarodnog rata među rasama. Do 70-ih godina nova generacija Univerzalnih Nacista razmišljala je globalno i djelovala 20
Vidi Coogan, Dratncr of the Day, poglavlja 30.-36.
21
Vidi ibid., poglavlja 45.-48. Vrlo utjecajni izraz ideologije Univerzalnog nacizma je The Turner Diaries, napisani (pod pseudonimom) Wilüama Piercea, vode neonacističke Nacionalne alijanse; za primjer, vidi Griffin. Fascism, str 372.-4.
174
Roger Griffin
lokalno, a činili su je prije svega marginalizirani rasisti podrijetlom iz radničke klase, koji su bili pod dojmom propagande usmjerene na poluobrazovane slojeve, rasističku varijantu heavy metalaca ili punk rockera. Sirila se - barem u Europi - i preko mreža organiziranih, rasistički orijentiranih nogometnih huligana. Među njima su postojale ekstenzivne međunarodne veze, i to ne samo u obliku ritualnih kon gresa (npr. godišnji sajam u belgijskom gradu Dijksmuide, proslave Hitlerova ili Hessova rođendana), nego posebice na razini distribucije propagande, literature ili sitne robe. T h e White Noise CD kompanija je multinacionalna industrija po sebi čiji se profiti preusmjeravaju u financiranje političkih aktivnosti. 22 Univerzalni nacizam je zadržao svoje izvorno fanatično vjerovanje u genij Adolfa Hitlera i urođeno pravo arijevskih naroda da poduzmu sve mjere koje su nužne za zaštitu i jačanje nacionalne zajednice, što u praksi znači boriti se protiv opasnosti od Zidova, komunista, crnaca i drugih navodnih neprijatelja rasnog zdravlja. Ali, razračunavanje između kulturnog zdravlja i degeneracije tijekom prilagodbe novom habitatu generiralo je i nove varijante nacizma. Tako američki nacisti predstavljaju federalnu državu kao Z O G (Zionist Occupation Go vernment - Cionističku okupacijsku vlast), a Ujedinjene narode kao agenciju koja se bavi prisilnim miješanjem rasa radi stvaranja novog homogeniziranoga, genocidnog svjetskog poretka. Specifične skupine spajaju elemente preuzete od Ku Klux Klana, heterodoksnog kršćan stva23, ili nordijske mitologije 24 , u duhu koji podsjeća na Njemački vjerski pokret koji se pojavio pod Hitlerom, premda fuzija radikalne politike s "novim religijama" ima svoje korijene duboko u bazičnim mitovima koji tvore nacionalni identitet tradicionalno usmjerenih bijelih Amerikanaca. Još originalniji ideološki oblik međunarodnog fašizma je tzv. Treći pozicionizam, koji pod utjecajem nekih struja talijanskog neofašizma traga za trećim putem između kapitalizma i komunizma i povezuje se s onima u Trećem svijetu (osobito Ghadaffijevom Libijom, PLO-om, 22
Vidi N. Lowles i Steve Silver (ur), White Noise, London, Searchlight, 1 9 9 8 .
23
Najpoznatiji primjer je pokret Kršćanskog identiteta, koji se obilato koristi Internetom. Karak teristična mješavina kršćanstva s etosom univerzalnog nacizma se također može vidjeti na web stranicama "Kingdom Identity Ministries" na http://www.kingidentity/com.
24
Vidi Jefrey Kaplan, Radical Religion in America, New York, Syracuse University Press, 1 9 9 7 .
R a d i k a l n a desnica
175
i - dok je još bio na vlasti - Husseinovim Irakom) koji se bore protiv globalnog tržišta i "međunarodne zajednice" kojom dominiraju SAD i Izrael, odnosno protiv "cionističkog" kapitalizma i kulturne hegemonije SAD-a. Engleska trećepozicionistička skupina, Nacionalna revolucio narna frakcija, primjerice, promiče vlastitu alternativnu ekonomiju ("distribucionizam") i poziva sastavne dijelove Britanije (uključujući Cornwall i Isle of Man) da ostvare poluautonomiju unutar ujedinjene (ali posve sigurno ne u smislu Europske zajednice) Europe. Ova kom binacija regionalističkog separatizma (etnopluralizma) s nadnacional nim federalizmom odražava u nekim područjima moderne europske radikalne desnice izrazitu tendenciju napuštanja nacionalne države kao osnovne jedinice homogenizirane kulturne energije i propagiranja ideje posebnih etničkih skupina ili etnija (načelo koje nam je već poznato od nacističkog izjednačavanja nacije s Volkom). Ovo dovodi do koncepta "Europe stotinu zastava" koji podupire i engleski N R F (Nacionalna revolucionarna frakcija). Premda se predstavlja kao avangardni pokret "političkih vojnika", N R F je tipičan za trećepozicionizam zbog znatne energije koju troši na rafiniranje svoje ideološke alternative spram klasičnog fašizma i potiče na zdravu naviku čitanja među svojim sljedbenicima. Knjige koje se prodaju preko njegova časopisa The English Alternative (prije The Crusader) pokrivaju raspon od nacizma, naročito njegova antisemitizma i rasne politike, Željezne garde i Falange, do ekologije i ideja engleskih vizionara kakvi su bili Hilaire Belloc i William Morris. Vrlo važna je njegova promocija socijalističkog, proruskog i europejskog tipa fašizma koji je razvio Otto Strasser i (u nešto blažem obliku) njegov brat Gregor prije no što je postao nacistički vođa. Stvarno, trećepozicionizam se ponekad naziva strasserizmom kako bi ga se razlikovalo od neona cizma, koji odbacuje jer je pretjerano kompromitiran kapitalizmom, demagogijom i uskogrudim šovinizmom. NRF je neformalno povezan sa skupinama trećeg pozicionizma u cijelom svijetu, od kojih svaka ima jedinstvenu idejnu sintezu.25 25
Za dojam ο trećepozicionističkoj ideologiji i njezinoj vještoj uporabi Interneta vidi NRF-ove web stranice na www.nationalbolshevik.com/nrf/nrfindex.html. Još jedna trećepozicionistička groupuscule je Groupe Union Defense, ο čijoj se ideologiji raspravlja u R. Griffin, "GUD reacti ons: the patterns of prejudice of a neo-fascist groupuscule", Patterns of Prejudice, travanj 1 9 9 9 . , Vol. 3 3 . , No. 2. Tendencija spram krajnjeg eklekticizma toliko tipična za fašističku ideologiju istražuje se u R. Eatwell, "Towards a new model of generic fascism", Journal of Theoretical Politics, 1 9 9 2 . , vol.4., No. 2
176
Roger Griffin
Metapolitizacija fašizma Za fašističku radikalnu desnicu još je važniji ideološki razvoj od nje zina odbacivanja nacije kao jedinog ili glavnog fokusa revolucionarne energije, također proizašao iz poraza sila Osovine 1945. Izvanredna značajka fašizma i nacizma koju su fašistički organizatori pokušali oponašati i drugdje jest da su bili u stanju preuzeti državu kao novu vrstu sile u modernoj politici koja kombinira četiri sastavnice: političku stranku, paramilitarne postrojbe, masovni socijalni pokret te plodnu umjetničku i intelektualnu subkulturu. Ideološki diskurz, koji je pod dva spomenuta režima postao ortodoksija a time i temelj društvenog inženjeringa vrijednosti i ponašanja, omogućili su mnogi tekstovi inte lektualaca, umjetnika i artikuliranih aktivista (među njima čak i sami vođe), koji su osjećali afinitet spram pokreta koji je obećavao da će okončati propadanje nacionalnog života i potaknuti proces obnove. Ne samo da su potpuno zaokružene doktrine, ideologije obaju pokreta bile su saveznici (u fašističkom slučaju, vrlo labavi) heterogenih političkih, intelektualnih i kulturnih strujanja i ideja konvergentnih sa slikom ponovno rođene nacije. Poslijeratna politička klima, hladna spram svih "ekstremizama" spriječila je da fašizam bilo gdje u svijetu privuče masovno sljedbeništvo dostatne veličine, momentuma i gravitacijske privlačnosti koje bi bilo u stanju povezati sve te četiri komponente pod vodstvom karizmatičnog vođe, na način koji bio moguć jedino u izvanrednim prilikama 20-ih i 30-ih godina dvadesetog stoljeća. Posljedica toga je bila da su se otvoreno antisistemski pokreti revolucionarnih paramilitanata i radi kalnih ideologija odvojili od navodno demokratskih političkih stranaka s fašističkim programima, pa je tako postalo moguće da ideološka produkcija fašističkog diskurza djeluje relativno autonomno, bez ikakvih formalnih sveza s organiziranom politikom. Situacija koja je time nastala podsjećala je na francusku ili njemačku radikalnu desnicu iz razdoblja prije 1914. kad stranačka politika, narodne strasti, izvanparlamentarni aktivizam i ideološka agitacija još nisu bili koordinirani unutar kohe zivnih unificiranih populističkih pokreta. Zbog fragmentacije, moderna fašistička desnica u Europi pruža prizor malog broja političkih stranaka s fašističkim predznakom koje postoje usporedno s mnogo većim brojem organizacija, od kojih neke imaju vrlo malo članova (grupuskularna
Radikalna desnica
177
desnica) 26 , a čine ih militantni aktivisti posvećeni isključivo idejama. Radikalno desničarski planeti europskog meduratnog političkog sustava raspršili su se u bezbroj asteroida. Kombinacija ove situacije s univerzalizacijom nacizma u poslije ratnom je radzoblju stvorila cijeli novi sektor međunarodne kulturne produkcije posvećen održavanju na životu nacizma kao ideologije, i to knjigama koje glorificiraju nacističko razdoblje (memoari, biogra fije), ili, suptilnije, akademskim časopisima, monografijama, člancima prezentiranim na konferencijama i "znanstvenim" izvještajima koji su "revizionistički" u tom smislu što nude povijesne prikaze nacizma poričući, relativizirajući ili minimizirajući zločine i ljudske katastrofe koji su bili izravna posljedica nacističkog pokušaja stvaranja rasnog carstva u srcu Europe. Najnotorniji proizvod revizionizma je "poricanje holokausta" koje nalazimo u različitim stupnjevima pornografske sirovosti i prividne sofistikacije u manipulaciji povijesnom stvarnošću.27 Njegov uspjeh u preuređivanju povijesti i pokušaj da se pripadnicima poslijeratnih naraštaja činjenice ο nacističkoj rasnoj državi prikažu kao dubiozne, ključni su za dugoročnu strategiju elemenata unutar među narodne radikalne desnice kojom se želi normalizirati i rehabilitirati nacizam do točke gdje njegove ideje neće više izazivati odbojnost u javnosti i gdje će se nešto od antinacističke energije zapravo preusmjeriti prema samim Zidovima (koje se optužuje za vulgarni revizionizam jer "izmišljaju laži" ο holokaustu kako bi im se dala država na račun Palestinaca). Neki od sofisticiranijih primjera revizionizma 28 mogle bi biti fasci nantne i uznemiravajuće "studije slučaja" uvjerljive psihološke moći koju je u stanju imati forma nad sadržajem. Namjerno oponašajući diskurz i format akademske produkcije (konferencije i javna preda vanja, članci u časopisima i knjigama opremljeni fusnotama, striktno analitički lingvistički registar, pozivanje na dokumentarne dokaze, akademske kvalifikacije itd.) koji su izvorno evoluirali kao dio liberalno humanističke potrage za istinom, revizionisti su odlučili istovremeno 26
Vidi Griffin, "GUD reactions".
27
Deborah Lipstadt, Denying the Holocaust, New York, Free Press, 1 9 9 3 .
28
E.G, Ernst Nolte, Der Europäische Bürgerkrieg, Berlin, Propyläen Verlag, 1 9 8 7 . ; David Irving, Hitler's War, London, Hodder and Stoughton, 1 9 7 7 . , tekst u središtu parnice koju je Irving pokrenuo protiv profesora Lipstadta je tako sramotno izgubljen u travnju 2 0 0 0 .
178
R o g e r Griffin
izokrenuti povijesne podatke i svladati psihološke zapreke koje svaki humanist ima prema fašizmu. Može se pokazati da je revizionistička literatura, koja se bavi poricanjem holokausta, dio obvezatne hrane "fašistoidnih" i "nacistoidnih" sljedbenika u cijelom svijetu, a njezini najplodniji proizvođači gotovo uvijek imaju veze s poznatim nacističkim aktivistima. Ipak, velik dio njihove podmukle moći proizlazi iz činjenice da revizionizam postoji kao slobodnolebdeći diskurz sam po sebi, i nije dio ideološke prtljage bilo kojeg posebnog pokreta, stranke ili "škole" fašizma. U tom smislu revizionizam je "metapolitički". Pronacistički podtekst revizionista je barem očit. No najsofisticiranija krinka za kojom je posegnula fašistička radikalna desnica poslije rata je (europska) nova desnica. U početku elaborirana kao odgovor na pozive za stvaranjem "modernijeg" fašističkog diskurza, koji su bili sve češći na francuskoj radikalnoj desnici 60-ih godina 29 , La Nouvelle Droite je postala odgovornom za izvanrednu proizvodnju ideološkog materijala visoke kvalitete povezanog s "think-tankom" G R E C E i časopisima kakvi su Nouvelle Ecole i Elements, u kojima samo iskusno oko (koje gleda kroz leću "novog konsenzusa") može otkriti da postoje tragovi fašističkog naslijeđa. Metapolitička kritika Nove desnice usmjerena na liberalnu demokraciju preuzeta je u nekoliko drugih zemalja, osobito Italiji (gdje se fuzionirala s fascinacijom fantazijskom literaturom, npr. Tolkienom, i s ezoteričkim elementima deriviranima iz totalno alternativne "tradicionalističke" filozofije povijesti, ostavštinom Juliusa Evole); Njemačkoj (gdje je utjecaj Konzervativne revolucije vrlo jak), i Rusiji (gdje je omogućila nastanak nove verzije eurazijanizma). Postoji čak i engleska grana Nove desnice koja dodaje nešto od keltskih i anglosaksonskih perspektiva viđenjima svijeta koja su dužna Evoli baš kao i GRECE-u'°. Europska Nova desnica obuhvaća velik broj ljudi iz akademske struke ali i slobodnih autodidakta, novinara, pisaca i intelek tualaca, od kojih su neki povezani s određenim časopisima, studijskim skupinama, ili strankama, a drugi su slobodni strijelci. Neki su otvoreno fašistički, kao kad jedan od njihovih brojeva poziva na regenerirajuću 29
Vidi Pierre-Andre Taguieff, Sur la Nouvelle Droite, Paris, Descartes & Cie, 1 9 9 4 . ; R. Griffin, "Between metapolitics and apoliteisa: the New Right's strategy for conserving the fascist vision in the "interregnum", Modern and Contemporary France, 2 0 0 0 . , Vol. 8., str. 3 5 . - 5 3 . ; R. Grif fin, "Plus ca change! The fascist pedigree of the Nouvelle Droite", in Eward Arnold (ur), The Development of the Radical Right in France,
30
1890.-1995., London, Routledge, 2 0 0 0 .
Vidi web stranice The Scorpiona na http://www.stormloader.com/thescorpion.
Radikalna desnica
31
eksploziju mitske energije one vrste koju je već prizivao Hitler , dok su drugi evoluirali u takvim idiosinkratskim smjerovima udaljenim od bilo kakve razaznatljive revolucionarne pozicije da se čini kao da su se njihova fašistička očekivanja ponovnog rođenja rastopila u difuznom kulturnom pesimizmu glede trenutnoga svjetskog poretka. 3 2 Premda je nemoguće generalizirati ο preciznom ideološkom sadržaju Nove desnice, njezine trajne karakteristike misli jesu: "desničarski gramscizam" koji smatra da kulturna hegemonija mora prethoditi političkoj hegemoniji; obilato korištenje intelektualaca povezanih s "konzervativnom revolucijom", posebice Nietzschea, Ernsta Jüngera, Martina Heideggera i Carla Schmitta, kao artikulatora načela glavnih nenacističkih varijanti njemačkog fašizma koje su se pojavile u doba Weimara; ideja ο Europi kao jedinstvenoj kulturnoj postojbini koja se još može revitalizirati obnovi li kontakt sa svojim predkršćanskim mitskim korijenima; krajnji eklekticizam koji potječe od vjerovanja da se dihotomija lijevog i desnog može transcendirati u novom sa vezu intelektualnih energija suprotstavljenih dominantnom sustavu liberalnog egalitarizma, kapitalističkog materijalizma i američkoga konzumerističkog individualizma (sažetog pod pojmom sve većeg širenja "McDonaldizacije" svijeta, što se također veže za idiosinkratsku brigu ο ekologiji); te slavljenje etničke različitosti i raznolikosti ("diferencijalizam") koje treba braniti od kulturnog imperijalizma i "totalitarnog" mondijalizma (unifikacije svijeta), masovnih migracija i liberalnog promicanja multirasnog društva (prikazanog "genocidnim"). Istaknuta odlika Nove desnice je njezino vjerovanje da trenutačni svjetski sustav nije samo dekadentan, nego da će naposljetku ipak ustuknuti pred novim tipom civilizacije zasnovane na zdravim mitskim snagama (premda se čini da je danas dolazak novog tisućljeća odgođen na neodređeno vrijeme). Suvremena povijest je tako interregnum za duhovno probuđene (što je koncept koji se derivira iz konzervativne revolucije). Novi desničari evolijanskoga kova koriste se alternativnom 3]
Horacio Cagni, "Assenza di Dio e vitalismo tragico nel tascismo", Trasgressiom, siječanj-kolovoz 1 9 9 5 . , vol. 2 0 . , str. 3.-29.
32
Ovo vrijedi za dva intelektualca koji su u prošlosti neumorno radili na uspostavi Nove desnice kao glavne struje radikalnodesne misli u svojim zemljama: Alaina de Benoista (Francuska) i Marca Tarchija (Italija), čak i ako se još povezuju s publikacijama koje odaju ustrajnost vjerovanja u "interregnum" i njegovo kasnije razrješenje u novom dobu.
180
R o g e r Griffin
slikom "Kali Yuge" ili Crnog doba iz hinduističke cikličke filozofije povijesti, koje prethodi novom zlatnom dobu. Budući da sile Osovine nisu iskoristile jedinstvenu priliku koju im je nudila međuratna kriza kako bi uspostavile europsko carstvo zasnovano na tradicionalnim vrijednostima, oni s intuitivnim osjećajem za ove vrijednosti nemaju nikakve druge mogućnosti nego se povući u "apoliteiu" (što ne isklju čuje politički aktivizam, pa čak i terorizam) sve dok moderni svijet naposljetku ne kolabira. Znatnu vitalnost i originalnost suvremene fašističke radikalne desnice kao ideološkog fenomena nalazimo u bogatstvu publikacija europske metapolitičke Nove desnice, baš kao i najsofisticiranije izraze njezine europeizacije. 3 3 No ipak je možda konačni oblik, koji je preuzela metapolitizacija fašizma, danas obilato korištenje interneta. Pomoću mreže, sheme ο spašavanju nacija, etničkih skupina, Europe, Zapada ili bijele rase od njihove sadašnje propasti, prestaju biti locirane u pokretu, stranci, ideologiji ili vizionarnom vodi, pa čak i u nekoj posebnoj zemlji ili etničkoj zajednici: sekularni Jeremije i evangelici su svuda i nigdje, simultano, u nadpovijesnoj elektroničkoj stvarnosti koja održava najoskudniju vezu s materijalnim svijetom. U "cyber-fašizmu" zenit metapolitizacije se preklapa s najvećim mogućim stupnjem internacionalizacije. Slijedi li linkove prema srodnim organizacijama koje se spominju na svakoj web-stranici radikalnih desničara, pohlepni istraživač može završiti na virtualnom putovanju kroz doslovce tisuće "siteova" lociranih po cijelom europeiziranom svijetu, koji svi čine različite permutacije palingenetskog ultranacionalizma. Ono što pro izlazi iz svega je paradoks da se fašizam sve više diverzificira u mrežu frakcija i sljedbi, dok istovremeno prolazi kroz sve intenzivniji proces ekumenizacije.34
33
Izvanredni primjer bogatstva i raznovrsnosti kulturne proizvodnje nove desnice je Italija se damdesetih i osamdesetih godina: vidi naročito M. Revelli, "La nuova destra", in F. Ferraresi (ur), La destra radicate, Milano, Feltrinelli, 1 9 8 4 . ; i P. Bologna i e. Mana (ur), Nuova destra e cultura reazionaria negli anni ottanta, Notiziario dell'lnstituto storico della Resistenza in cuneo, No. 23., 1983.
34
Vidi Coogan, Dreamer of the Day, za impresivno istraživanje samo jedne "priče" u internacionali zaciji poslijeratnog fašizma, njezine izvanredne ideološke raznolikosti i ozbiljnosti, kao i bizarnog svijeta fantazije u kojem još prebivaju neki fašisti, iščekujući svršetak "interregnuma".
Radikalna desnica
181
Demokratski fašizam, etnokratski liberalizam i izgledi radikalne desnice Sama kvantiteta groupusculesa, organizacija i publikacija koja upućuje na žilavost fašizma u njegovim mnogim modulacijama mogla bi neo preznog promatrača navesti na pretpostavku kako fašizam jača i još predstavlja izazov demokraciji. Srećom, u trenutačnoj situaciji varijante glavnih ideologija upućuju na to da ne postoji središte i dinamični pokret koji bi ih mogao pretvoriti u međusobno razumljive dijalekte istog jezika (lingua franca). Fašistički ekumenizam nije dubok, a članci koji izražavaju radikalne ideološke razlike uništili bi još u povojima bilo koju vrstu fašističke internacionale (kao što su to učinile i kad se fašizam pokušao formalno "univerzalizirati", u puno povoljnijim 30-im godinama dvadesetog stoljeća). Slično, njegova metapolitika prikriva fundamentalnu nemoć vizija koje preživljavaju samo zato što njihov bitno utopijski karakter nikad nije bio izvrgnut otrovnom testu implementacije. Stvoriti europsko carstvo prema diferencijalističkim zamislima, primjerice - ako i zanemarimo besmisleno nadrealne uvjete koji bi trebali biti zadovoljeni da se takva fantazija uopće ostvari - pretpostavljalo bi i proces prisilnog preseljenja i etničkog čišćenja koji bi brzo natopio krvlju "stotinu zastava" nove Europe. Najznakovitiji indikator strukturalne nemoći revolucionarne ra dikalne desnice danas je možda pojava političkih stranaka koje su, unatoč tomu što eufemiziraju svoje fašističke programe za javnu upo rabu, ostale temeljito marginalizirane posvuda u svijetu poslije 1945. Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei ili Partito Nazionale Fascista koristile su se paramilitarnom silom kako bi ojačale svoje izborne promidžbe i pregovore s državom, i nisu skrivale svoj prijezir spram liberalizma. Moderne parlamentarne fašističke stranke (tj. British National Party, Nationaldemokratische Partei Deutschlands) su više bezuba, iscrpljena, stara gunđala nego li moćni trojanski konji sposobni uvesti revolucionare u citadele moći. Razmjeri u kojima je "pravi fašizam" mrtvo slovo na papiru najbolje pokazuju posljedice Finijeve odluke da MSI pomakne s desnice prema centru, kako bi iskoristio talijansku državnu krizu s početka 90-ih. Cijena postanka legitimnim igračem u političkoj igri bila je službeno odricanje od pristanka uz postliberalni novi poredak, a to je značilo isto što bi značilo izbaciti
182
Roger Griffin
Knjigu postanka iz Biblije, ili ono što je za britansku krajnju ljevicu značilo izbacivanje članka 4 iz statuta Laburističke stranke. U oba slučaja preostala je mala grupica nepomirljivih (Scargillova Prava laburistička stranka i Rautijeva MSI Fiamma Tricolore) kako bi održavala plamen ideološke čistoće koji gori kao praktički nevidljiva točkica svjetlosti u političkom spektru. Unatoč povremenoj pojavi panike u medijima glede mogućnosti masivnog pomaka u desno, izazvanog neonacističkim nasiljem usmjerenim protiv azilanata ili, primjerice, stoga što je BNP osvojila jedno mjesto na lokalnim izborima, jednostavno ne postoje strukturalni uvjeti koji bi omogućili bilo kojoj fašističkoj stranci da "uzleti" kao masovna sila u nacionalnoj politici bilo gdje na svijetu, sve dok globalizacija kapitalizma napreduje brzim korakom. Fašisti si ne mogu dopustiti da to priznaju a da ne prestanu biti fašisti. Baš kao što su i komunisti, kad su se suočili s pojavom fašizma 20-ih, morali fašizam klasificirati kao još jedan proturevolucionarni oblik kapitalizma, kako bi "spasili" svoju teleologiju, tako i fašisti moraju vjerovati da žive na pragu novog doba, u produženom interregnumu (ili "Kali Yugi"), kako bi zadržali vjernost svojem političkom cilju netaknutom. Oni su po temperamentu nesposobni izaći na kraj s jed nom od psihološki uznemiravajućih kozmoloških implikacija liberalne modernosti: idejom povijesti kao bitno besmislenom, neutralnom mediju u kojem se - barem onako dugo koliko će preživjeti naša vrsta - kontinuirano razvija beskonačni lanac događaja koji generiraju uvelike slučajne interakcije života milijardi ljudi, događaja koji otkrivaju izvjesne obrasce i trendove, ali ne i neku sebi svojstvenu svrhu ili kontinuiranu priču. U tom smislu presahnutost fašizma na Zapadu obilježava pobjedu, ne "otvorenog" nad "zatvorenim" društvom, nego otvorenog, amorfnog, nefabuliranog vremena nad estetskim oblicima i mitskim dramama koje se projiciraju na događaje kao palijativ za "teror povijesti" - pojam koji je iskovao Mircea Eliade, koji je prije no što je postao svjetski stručnjak za palingenetske kozmologije, i sam podlegnuo potrebi da vjeruje u mit ο političko-kulturnom ponovnom rođenju koje slijedi nakon dekadencije. 35 Ipak, bilo bi akademski neodgovorno dati ovom kratkom prikazu tzv., barem iz liberalne perspektive, sretan kraj. Kao mnogi drugi, i ovaj 35 Ο Eliadeovu vremenu kao ideologu Željezne garde vidi Coogan, Dreamer of the Day, str. 3 1 8 . - 2 6 .
R a d i k a l n a desnica
183
članak je nestrpljivo očekivao da upozore na jedan drugi tip radikalne desnice koji se uvukao u europsko društvo, potencijalno vrlo snažan i opasan, i to ne po svojoj sposobnosti da uništi liberalizam izvana, nego da ga onečisti iznutra. Ponekad nazvan "radikalnim desnim populiz mom", ili jednostavno "radikalnom desnicom" 36 , njegove paradoksalne kvalitete možda se jasnije pojavljuju ako ga se nazove "etnokratskim liberalizmom." 3 7 To je tip stranačke politike koja tehnički gledano nije oblik fašizma, čak ni njegov prikriveni oblik, budući da joj u jezgri nedostaje palingenetička vizija "novog poretka" koji bi trebao potpuno zamijeniti liberalni sustav. Umjesto toga, on entuzijastički prihvaća liberalni sustav, ali smatra da samo jedna etnička skupina može biti punopravni član civilnog društva. Kao što slučaj apartheida u Južnoj Africi ilustrira i predobro, država zasnovana na etnokratskom liberalizmu prisiljena je vlastitom logikom stvarati institucije, uključu jući aparat za provođenje terora, kojima nameće dubinski neliberalni režim svima koji, na rasnim osnovama, nisu kvalificirani da ih se u društvu smatra ljudskim bićima. Takva onečišćena, restriktivna forma liberalizma čini znatni taksonomski problem jer, premda želi zadržati liberalne institucije i procedure, i ostati ekonomski i diplomatski dio međunarodne liberalne demokratske zajednice, njezino je aksiomatsko poricanje univerzalnosti ljudskih prava predisponira da se protiv etnič kih skupina-izroda ponaša isto onako nasilno kao i fašistički režim. Činjenica da je etnokratski liberalizam hibrid ideološkog ekstremizma i demokratskog konstitucionalizma, radikalne desnice i centra (zbog toga pojam "radikalno desni populizam" zavarava), te da je paradoks a ne oksimoron, također ga čini opasnim. On je savršeno usklađen s poslijeratnim svijetom neprijateljski raspoloženim spram nepatvorenog fašizma, onome u kojem činovnici 38 sada entuzijastički pomažu naseliti ideološku Maginotovu crtu koja je konstruirana kako bi se otvoreno revolucionarnu vrstu neliberalizma spriječilo da ikad više stekne kre dibilitet. On govori jezikom "prava" - prava etničkih naroda, prava 36
E.G. Hans-George Betz, Radical Right-Wing Populism in Western Europe, London, Macmillan, 1 9 9 4 . ; Herbert Kitschelt, The Radical Right in Western Europe, Ann Arbor MI, University of Michigan Press, 1 9 9 5 .
37
Više ο ovom konceptu, vidi R. Griffin "Last rights?", in S. Ramet (ur.), The Radical Right in Central and Eastern Europe, Pemisylfania PA, Pennsylvania State University Press, 1 9 9 9 .
38
Aluzija na klasičnu studiju Juliana Bende ο europskoj inteligenciji i njezinoj izdaji humanističke tradicije u meduratnom razdoblju, La Trahison des Clercs, Paris, Grasset, objavljeno 1 9 2 7 .
184
R o g e r Griffin
na kulturu - koji se obraća dubokousađenim i razumljivim strahovima zbog erozije identiteta i tradicije koje mogu prouzročiti globalizirajuće (ali samo djelomice homogenizirajuće) sile visoke modernosti. To je diskurz čija je sofisticiranost porasla zahvaljujući teoretičarima komunitarijanizma 39 , etnopluralizma i diferencijalizma, a porasla je i njegova legitimnost u kontekstu opravdane zabrinutosti zbog kulturne globalizacije. Temelj za njegovu proširenu prihvaćenost kao poznatog i istinskog (premda nedobrodošlog) člana liberalne ideološke obitelji, a ne kao potomka krajnje plodne antiliberalne kukavice, bio je dobro pripremljen dugom poviješću onečišćenja liberalizma predrasudama koje su cijelim skupinama odricale pristup pravima koja smatra "svetima": ženama, siromašnima, djeci, hendikepiranima, nomadima, alofonima, urođenicima, "primitivnima". Ako je borbeni poklič liberalizma u teoriji Rousseauovo "Svi su ljudi rođeni jednaki, a posvuda su u okovima", onda je njegov slogan u praksi bilo Orwellovo "Svi su ljudi jednaki ali su neki jednakiji od drugih" (fraza koja se često i zgodno poistovjećuje s autoritarnom "tuđom", a ne "našom" vrstom totalitarizma). Front National, FPÖ, Lega Nord, Vlaamsblok, Republikaner, Centrumpartei, skandinavske Progress stranke i čete drugih otvoreno ksenofobnih stranaka koje su se pojavile u zemljama bivšega Sovjetskog 40 carstva , razlikuju se znatno po svojim programima i težnjama, a većina može iskreno tvrditi da nema nikakve veze s povijesnim fašizmom u konvencionalnom smislu riječi. Pa opet, u svijetu cijepljenom protiv otvoreno revolucionarnih varijeteta palingenetičkog ultranacionalizma, njihovo aksiomatsko odbacivanje multikulturalizma, čežnja za "čistoćom", nostalgija za mitskim svijetom rasne homogenosti i jasno određenim granicama kulturne diferencijacije, njihovo slavljenje krvnih i povijesnih veza nasuprot razumu i općoj humanosti, njihovo odbaciva nje ius soli u korist ius sanguinis, njihova otrovna zlouporaba povijesti danas je ozbiljnija opasnost za liberalnu demokraciju od fašizma jer je sposobna zamaskirati se, baš kao hvataljka za kukce koja izgleda poput neke grančice, kako bi uhvatila svoj plijen. Vjerojatno je Liberalno demokratska stranka Vladimira Zirinovskog imala takav utjecaj na rusku politiku 1993. zato što je ponudila mješavinu fašizma i etnokratskog 39
Za izvrstan ogled koji ističe antiliberalni naboj komunitarijanskih shvaćanja kulture, vidi Z. Bauman,
40
Vidi Ramet, The Radical Right.
uvod u ponovno izdanje njegove Culture as Practice, London, Sage, 1999., str. xxxiii.-xiv.
Radikalna desnica
185
liberalizma, premda su kasniji događaji pokazali da tamo hegemoniju i dalje ima militarističko/imperijalistički pervertirani liberalizam poznat iz devetnaestostoljetne Europe. Upravo je ova eksploatacija etnokratskog liberalizma, a ne fašizma, omogućila Miloševiću da godinama provodi etničko čišćenje pred očima međunarodne zajednice začarane (proceduralno govoreći) demokratskim konsenzusom na kojem je zasnivao svoje djelovanje. Ukupni broj žrtava proračunatih zločina protiv nesrba koji je iz toga proizašao uvelike nadmašuje broj žrtava svih zločina koje su počinili svi poslijeratni fašisti zajedno, upozoravajući tako da je kao oblik radikalne desnice najbolje prilagođene stvarnosti modernoga svijeta etnokratski liberalizam zamijenio fašizam. Zakon ο pravu građanstva u Trećem Reichu razlikovao je Nijemce od nenijemaca, ali nacisti barem nikad nisu tajili svoj prijezir prema onom što je jedan od njihovih pripadnika odbacio 1 9 2 5 . kao "židovsko-liberalno-demokratsko-marksističko-humanitarni mentalitet". I nastavio je: "tako dugo dok postoji i jedna vitica koja povezuje naš program s tim korijenom, on je osuđen na trovanje, a time sušenje do smrti." 4 1 Etnokratski liberali su genetički modificirali radikalnu desnicu tako da ona sad uspijeva na istom onom tlu koje bi nekoć za nju bilo otrovno. Kakvi su njihovi dugoročni izgledi na uspjeh, suočeni s "ekološkim" puristima unutar liberalizma koji ga neprestance pokušavaju očistiti od otrovnih aditiva? Razmislite ο načinu na koji su Tuđmanovu etnokratsku liberalnu stranku u Hrvatskoj na kraju ipak istisnule centrističko-lijeve snage.
42
Fukuyamini pristaše bi ovo mogli
shvatiti kao znak da je povijest još na putu ostvarivanja nesporne hegemonije liberalnog kapitalizma koji će napokon izroditi bezdani ennui "posljednjeg čovjeka". Vojske manje punokrvnih društvenih znanstvenika poput Anthonyja Giddensa i Zygmunta Baumana umjesto toga nudi manihejsku viziju koja suvremenu povijest smatra trajnim poprištem borbi između sila koje pokušavaju ostvariti liberalni projekt globalne humanosti (globalnog čovječanstva) i onih koji taj projekt žele spriječiti i izopačiti. I dalje ćemo živjeti u zanimljivim vremenima. 41
Vidi Griffin, Fascism, str. 118.-19.
42
Otkad je ovaj članak napisan, uspjeh Jörga Haidera u manevriranju (etnokratskom, ali ne faši stičkom) Austrijskom slobodarskom strankom pri dolasku na vlast, u sklopu koalicijske vlade iz veljače 2 0 0 0 . , izazvao je impresivan val međunarodnih i nacionalnih prosvjeda.
186
R o g e r Griffin
Ja moram stati na stranu manihejaca. Moderni svijet nije interregnum, nego je konačnica koja se igra bez prestanka, poput nekog vječnog odigravanja svjetskog prvenstva u bilijaru ili nogometnog Kupa na televiziji, namećući tako ciklični obrazac rektilinearnoj povijesti. "Samo nas naš pojam vremena navodi da se koristimo frazom Posljednjog suda: zapravo je riječ ο sudu koji trajno zasjeda." 43 Sad kad se milenijska histerija povukla, možda će biti lakše vidjeti da posljednji čin drame koji se konstatno izvodi u naše doba nema nikakve veze s nekim posebnim datumom ili tehnološkim kvarom, pa čak ni s konačnim obračunom između liberalizma i prigodno stranih ideoloških "drugih" kojima nas opskrbljuju fašizam, komunizam ili fundamentalizam. Umjesto toga, on se događa između istinski liberalnih verzija demokracije otvorenih globalnim humanitarnim i ekološkim perspektivama, s jedne strane, i radikalno desnih verzija, s druge strane koje eksploatiraju duboku dvosmislenost koncepta "demosa". Nije nužna pobjeda radikalno desnih političkih formacija, kakve su National Front ili Liberalno demokratska stranka Rusije, pa da liberalizam korodira zbog etnocentrizma koji one zastupaju. S obzirom na dokaze ο trajnom sudjelovanju suvremene Eu rope u silama koje, prema monitoringu nekih pouzdanih humanitarnih agencija, generiraju sve veće strukturalno siromaštvo "Juga" i ekološki ga pljačkaju, moguće je vidjeti "aktualno postojeću" liberalnu Europu ne samo kao socio ekonomsku tvrđavu nego i kao etno kulturnu, zaštićenu zidinama koje se stalno ojačavaju. Upravo koncentracija etnocentrične moći, premda liberalna u svojoj unutarnjoj domaćoj politici, nastavlja djelovati pretežito kao radikalna desničarska sila, po svom ukupnom utjecju na globalnu zajednicu. Propagandni učinak etnokratskih ideologa i stranaka može ovu ten denciju samo ojačati, bez obzira na to koliko ih marginalizira aktualna vlast, budući da političare dodatno onemogućavaju da - zbog straha od masovnih prosvjeda - građanima predoče politike koje bi uključivale i važan transfer bogatstva i resursa (natrag) sa Sjevera na Jug, ili da progovore ο strukturalnim razlozima sve većeg imigracijskog pritiska. Sljedećih nekoliko desetljeća odlučit će hoće li zdravi liberalizam prevladati ili će se, zbog propadanja okoliša i eskalacije demografske 43
Franz Kafka, "Betrachtungen ü b e r Sünde, Leid, Hoffnung und den wahren Weg" (No 4 0 ) , u Hochzeitsvorbereitungen auf dem
Lande und andere Prosa aus dem
Frankfurt am Main, fischer Verlag, 1 9 8 0 . , Str. 3 3 .
Nachlass Betrachtungen,
Radikalna desnica
187
eksplozije koje novo tisućljeće nasljeduje od starog, dogoditi to njegovo trajno onečišćenje. U međuvremenu, jedna od poruka što su je odaslali prosvjednici protiv Svjetske trgovačke organizacije u Seattleu ujesen 1999. godine onima koji se obično odnose prema radikalnoj desnici kao da je "negdje drugdje" bila je da je ona možda već i među nama. Ako se radikalna desnica zasniva na nekoj pogreški u funkcioniranju ljudske empatije, na jednoj osjećajnoj neplodnosti, onda je možda legitimno prisvojiti srihove koje je u vrlo različitom kontekstu napisao T. S. Eliot, jedan od onih koji su se uspjeli transformirati od suputnika radikalno desnih kozmologija u mudraca "visoke", liberalno-humanističke kulture: Pustinja nije samo iza ugla. Pustinja je stiješnjena u p o d z e m n o j , p o r e d tebe, Pustinja je u srcu tvog brata. 1 "
44
T. S. Eliot, Choruses from "The Rock", Selected Poems, London, Faber and Fabet, 1961., str. 109.
Nacionalizam: m o ć i praznina
189
9 Moć i praznina NACIONALISTIČKA u
DVADESETOM
IDEOLOGIJA STOLJEĆU
Andrew Vincent Tijekom dvadesetog stoljeća nacionalistička je ideologija bila u muč nom i složenom odnosu s politikom. I dalje je ključna pokretačka sila koja vodi u dvadesetprvo stoljeće. Ipak, kad u osvit novog stoljeća retrospektivno raspravljamo ο njoj, važno je shvatiti da naslijede na cionalističke ideologije još od početka devetnaestog stoljeća izaziva trajno napetu raspravu i praksu. Tako je iskustvo nacionalizma u dvadesetom stoljeću dijelom konfigurirano u devetnaestom stoljeću. Procjenjujući nacionalizam, obično na vlastitu štetu, ignoriramo ovu dugotrajnu povijest. Većina nacionalističkih kontroverzi i političkih praksi, koje su se pojavile potkraj dvadesetog stoljeća, bila je odjek onih iz devetnaestog stoljeća. Mnogi suvremeni nacionalistički pokreti nisu nadrasli moćne mitove i aspiracije poznate iz prijašnjih rasprava koje su se vodile u devetnaestom stoljeću. Žestoki nacionalni mitovi, fantazije i težnje - s mnogo ljubavi utjelovljeni u leksikografiji, povijesnim spisima, slikarstvu, poeziji, književnosti i spomenicima devetnaestog stoljeća - koji su u mnogim slučajevima proključali u požaru Prvoga svjetskog rata, izdigli su se ponovno, poput feniksa u plamenu (u mnogim sluča jevima doslovnom) tijekom posljednjeg desetljeća dvadesetog stoljeća. U 80-im i 90-im mnogi su stari projekti još postojali u stvarnosti. Stare
190
Andrew V i n c e n t
nacionalne bitke devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća ponovno su se vodile, s oživljenom mržnjom. Isto vrijedi i za mnoge anti- i postkolonijalne nacionalizme dvade setog stoljeća. Nacionalna obnova postkolonijalnih režima u Africi ili Aziji tijekom dvadesetog stoljeća bila je, dijelom, i posljedica oživljavanja nacionalnih mitova proširenih, ili u nekim slučajevima nametnutih, u ranijoj prošlosti. Jezik nacionalne obnove, u postkolonijalnom smi slu, bio je i sam djelomice preuzet iz europskog političkog rječnika kolonijalne i imperijalističke ere. U nekom smislu nacionalizam uvijek sadržava i vlastito povijesno proročanstvo koje samo sebe ispunjava, kad se god pojavi. Zapravo, on upravlja poviješću i tradicijom kako bi uspostavio vlastitu egzistenciju i neopisivi kontinuitet s prošlošću. Tako sva povijest postaje doslovce povijest nacije. Tijekom dvadesetog stoljeća postojala su dva široka pristupa nacio nalizmu, oba unutar političkih i povijesnih istraživanja, ali i u shvaćanju običnih građana većine zemalja. Jedan pristup se, općenito govoreći, osjećao nelagodno u svezi s nacionalizmom. Taj osjećaj nelagode je u većini europskih država (kao i u nekim azijskim, poput Japana) bio - na teorijskom i praktičnom planu - pod dubokim utjecajem događaja iz Drugoga svjetskog rata. Tako su, za mnoge, nacionalsocijalizam, fašizam i ekstremni autoritarizam pridonijeli osobitoj odbojnosti nacionalizma s početka i iz sredine dvadesetog stoljeća. Mnogi komentatori, sve od 30-ih godina do 1989., zbog toga su nacionalizam smatrali neoprav dano uskom, tribalističkom, potencijalno totalitarnom, inherentno iracionalnom i ratobornom doktrinom. Nadalje, liberalne, marksističke i socijaldemokratske teorije istog razdoblja (a posebice poslije 1945.), svjesno su razvijale internacionalistička ili kozmopolitska stajališta. To je bilo doba stvaranja, znakovito nazvanih, Ujedinjenih naroda. Jedina iznimka u ovom antinacionalističkom procesu za neke su bili razni antikolonijalni nacionalizmi, koji su imali emancipatorno obilježje. Drugi pristup nacionalizmu izvorno potječe iz ranog devetnaestog stoljeća iz vremena prvotnog formiranja ideologije. On u nacionalizmu vidi pozitivne socijalne, političke i ekonomske vrijednosti. U pisaca devetnaestog stoljeća, poput Mazzinija, Renana i J. S. Milla, među ostalim, nacionalizmu se pridavao snažan osjećaj građanskog oslobo đenja. Nacionalizam je implicirao emancipaciju kultura od golemih
N a c i o n a l i z a m : m o ć i praznina
carstava i tlačiteljskih političkih struktura. No, kasnije u devetnae stom stoljeću, a poglavito početkom dvadesetog stoljeća narasla je autoritarna, konzervativna, ekstremna i radikalna desnica, a poslije i fašistički oblici nacionalizma. Takav razvoj je, na razne načine, zadao težak udarac "liberalnoj" ili prostodušnoj emancipacijskoj građanskoj patini ranije nacionalističke ideologije. Oslobođenje i samoodređenje još su bili dijelom argumenta, ali težište se pomaknulo na nešto znatno neprozirnije i politički nepredvidljivije. Posljednjih su godina dva dodatna čimbenika istaknula profil nacio nalizma u suvremenoj politici. Paradoksalno, većina trenutnih pozitivnih tvrdnji koje idu u prilog nacionalizmu sada priznaje da on sadržava mnoge perspektive. U tom smislu, većina protagonista dvadesetostoljetnog nacionalizma prihvaća da postoje njegove ideološke inačice, kako građanske i liberalne tako i rasističke, izolacionalističke i ratoborne. Ove složene varijante ideolozi nacionalizma iz ranog i iz sredine dvadesetog stoljeća nisu uočavali. Tako se nacionalistička ideologija u dvadesetom stoljeću pojavljuje kao raznolikiji i složeniji obrazac mišljenja no što se to prije zamišljalo. Drugo, mnogi su također spoznali da postoji veza između nekih oblika nacionalizma i liberalnih ideoloških vrijednosti kakve su sloboda, demokracija i narodni suverenitet. U skladu s tim, poslije pada berlinskog zida 1 9 8 9 . i izmijenjenog političkog krajolika međunarodne i unutarnje politike mnogih zemalja, u Zapadnom je akademskom okolišu ponovno poraslo teorijsko i praktično zanimanje za nacionalizam. Ne samo da je ο njemu napisan velik broj knjiga i članaka, i iz empirijske i ideološke perspektive, nego je on ponovno postao glavnim igračem svjetske politike. Osnovna mana i problem tog postkomunističkog interesa, probuđenog 1989., za nacionalizam jest da je on rijetko kad u praksi bio civilan ili liberalan. Glavnina nacionalizma viđenog, primjerice, u Europi proteklih deset godina, bila je po karakteru izrazito izolacionalistička i duboko ksenofobična. Ova povijesna praksa tako je u potpunoj suprotnosti s većinom opti mističnijim, liberalnijim akademskim spisima ο nacionalizmu. No to je samo jedan od mnogih dubokih paradoksa koji presijecaju nacionalističku ideologiju u dvadesetom stoljeću. Povijesno gledano, nacionalizam je relativno noviji povijesni fenomen. Obratno, jedna od njegovih glavnih bitnih tvrdnji bila je njegova dugovječnost i starodrevnost. Nadalje, nacionalisri često otkrivaju korijene nacionalizma u
192
Andrew Vincent
prirodi. Ovo potječe iz semantike riječi nacija. Pa opet jasno proizlazi, čak i iz najpovršnijeg studija predmeta, da je nacionalizam razmjerno moderan artefakt. U biti, neki izjednačavaju nacionalizam s modernošću. On je uvelike fenomen kasnog devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Uz to, nacionalizam je u posebnom položaju kad za svoje ideje zahtijeva univerzalnost, budući da ideologija ima smisla jedino u smislu njezine partikularnosti i lokalnosti. Naposljetku, i najznačajnije, postoji pro blem, s jedne strane, goleme moći nacionalizma u ovom i prethodnom stoljeću u stvarnoj političkoj praksi, povezanog, s druge strane, s često uočljivom teorijskom naivnošću nacionalizma. Ti paradoksi će se pojavljivati u cijelom ovom ogledu.
Ideologija i terminologija Bilo kakva diskusija ο nacionalizmu implicira neki oblik identifikacije ili minimalne definicije ο čemu točno raspravljamo. Kako bi drugačije mogli razlikovati nacionalistički od nekog drugog tipa društvenog pokreta. Ovdje se suočavamo i s prvim velikim problemom. Od njegova ulaska u europski politički Vokabular početkom devetnaestog stoljeća, bilo je malo čvrstog ili konsenzusnog slaganja ο čemu se tu zapravo radi. Svakako, gotovo svi politički koncepti se osporavaju, pa ipak, u problemu s konceptualnim identitetom nacionalizma ima nešto više što treba objasniti. Ovdje postoji, u biti, konstelacija medupovezanih problema koji otežavaju svaku raspravu ο nacionalizmu. U kratkom op segu ovoga ogleda, većinu tih problema zabilježit ću samo usputno. Prvi problem tiče se semantike riječi nacija. Riječ nacija potječe iz latinskih pojmova nasci (roditi se) i natio (ono što pripada zajedno po rođenju ili mjestu rođenja). Inicijalni uobičajeni smisao riječi natio se time tiče ljudi povezanih rođenjem ili mjestom rođenja. Važna konota cija ovoga je da tako mjesto rođenja čini osnovu za osjećaj "prirodnog" oblika ljudske zajednice. Prima facie, odmah možemo shvatiti poteškoće s kojima se suočava kategorizacija nacija - etimološki tako povezanih s prirodom ili prirodnim - kao ljudskih artefakata. Kritičar koji smatra da su nacije politički artefakti ili fikcije borit će se na više bojišta, i to ne samo semantičkih. Veza između nacije i prirode najbolje je vidljiva u kvazibiološkoj patini nekih rasprava ο nacionalizmu, osobito etničkom
N a c i o n a l i z a m : m o ć i praznina
193
nacionalizmu. Sociobiolozi nisu oklijevali prihvatiti se ove teme. 1 Ipak, spram toga su neki drugi komentatori izrazili duboku skepsu. Zapravo, neobičnost ovog posljednjeg zaključka može se i dalje izvoditi pomoću često korištenog sinonima za naciju, to jest kulture. Noviji akademski komentatori koji su se bavili nacionalizmom, poput Willyja Kymlicke, Josepha Raza, Avishaija Margalita i Kaija Nielsena, medu ostalima, svi raspravljaju ο nacionalizmu kao "kulturi". Uistinu, za Kaija Nielsena "svi nacionalizmi su kulturalni nacionalizmi ove ili one vrste". 2 Kymlicka također zapaža da je "kultura sinonim" za "naciju". 3 Ovo korištenje kulture, qua nacija, neobično je usko i uvjetno. Sam pojam kulture također ostaje duboko nejasan. Ipak, minimalno, kultura se obično ne povezuje izravno s prirodom. U biti, nju se obično smatra primarno ljudskim artefaktom, odvojenim od prirodne uzročnosti. U tom smislu, napraviti od kulture i nacije sinonime, potpuno potkopava bilo kakvu vezu između nacije i prirodnog smisla ljudske zajednice. Za neke tu nema problema, za druge nacionaliste to je od ključnog značenja. Pitanje koje se tiče semantike i prirodnosti nacionalizma je blisko povezano s drugim problemom, koji se tiče podrijetla nacionalističke ideologije, što je bilo predmetom dugotrajne rasprave tijekom dvade setog stoljeća. Logično, ako se prihvati pretpostavka da je nacija na neki način prirodna tvorevina, onda iz toga slijedi da njezino podrijetlo leži u dalekoj pretpovijesti čovječanstva. Nacija postaje sinonimom za udaljenu plemensku ili srodničku skupinu. Ne treba dugo gledati većinu nacionalističkih tvrdnji nastalih u dvadesetom stoljeću da se uoči kako se ova teza uvijek ističe. Pretenzije određenih nacionalnih skupina ο pravu na određeni teritorij, kao dijelu njihova drevnog spiritualnog naslijeđa, bile su voda na mlin nacionalističkim konfliktima u dvadesetom stoljeću. Tako se nacija vidi kao koncept pradavne starosti, koji se zapravo, u nekim slučajevima, može identificirati s genetski utemeljenim društvenim instinktom ljudi. 1
Vidi J. C. Kellas, Politics of Nationalism and Ethnicity, New York, St Martin's Press, 1 9 9 1 .
2
Kai Nielsen, "Cultural nationalism, neither ethnic nor civic", u R. Beiner (ur), Theorizing Na tionalism, Albany NY, State University of New York Press, 1999., str. 127.
3
Posljedično tome, društvo je multikulturalno ako i samo ako "njegovi članovi pripadaju različirim nacijama (multinacionalna država), ili su emigrirali iz različitih nacija (polietnička država), te ako je ova činjenica važni aspekt osobnog identiteta i političkog života", vidi W. Kymlicka, Multicultural Citizenship: A Liberal Theory of Minority Rights, Oxford, Clarendon Press, 1995., str. 18.
194
Andrew V i n c e n t
Rasprava ο podrijetlu nije ni u kojem slučaju razriješena ovom pretpovijesnom tezom, budući da je, ironično, velika većina komenta tora nacionalističke ideologije u biti ne prihvaća. U najboljem slučaju, neki dokazuju da je nacionalizam predmoderna, a ne pretpovijesna ideologija. Ovo sa svoje strane slabi nacionalističke teze. Tako se, pokušavajući identificirati podrijetlo nacionalizma, neki komentatori koncentriraju na srednjovjekovnu Europu, premda obično samo u smi slu etimologije riječi nacija.4 Drugi smatraju da se nacionalni identitet razvija u petnaestom ili šesnaestom stoljeću u Velikoj Britaniji. 5 Jedan noviji nacionalistički eksponent zapazio je da se "Različitost nacija, još davno prije 1789., isticala kao razlog zbog čega one moraju živjeti pod vlastitim kraljevima i podređene vlastitim zakonima." Tako je "potpuno irelevantno da je pojam 'nacionalizam' kao tehnički pojam političke teorije ušao u opću uporabu tek u devetnaestom stoljeću." 6 Doajen poslijeratnih komentatora nacionalizma, Hans Kohn, usredotočio se na početak sedamnaestog stoljeća kao na klijalište nacionalističkih ideja, premda ga je smatrao više nesvjesnim oblikom nacionalne svijesti.7 Prosvjetiteljstvo osamnaestog stoljeća je druga omiljena interpretacija.8 Lord Acton je upozoravao na podjelu Poljske iz 1772. kao na temelj poljskog, ali i europskog nacionalizma. 9 Još popularniji početak je razdoblje neposredno prije Francuske revolucije i neposredno poslije 4
Studij vještina na mnogim srednjovjekovnim sveučilištima bio je administrativno podijeljen na "nacije", rzbog glasovanja, prema mjestu rođenja, vidi Louis Snyder, Meaning of Nationalism, New Bruswick NJ, Rutgers University Press, 1954., stf. 29.; Boyd Shafer, Faces of Nationalism: New Realities Old Myths, New York, Harcourt Brace Jovanovich, 1 9 7 2 . , str. 1 4 . ; Anthony Black, Political Thought in Europe 1250.-1450., Cambridge, Cambridge University Ptess, 1 9 9 3 . , str. 9 1 .
5
Liah Greenfeld u izvanredno detaljnoj i studioznoj knjizi usredotočuje se na nacionalizam kao fenomen elite nastao u Engleskoj početkom šesnaestog stoljeća, za vladavine Henrika VIII. U Francuskoj, Rusiji i Njemačkoj on je također prethodio industrijalizaciji i modernizaciji, vidi Liah Greenfeld, Nationalism: Five Roads to Modernity, Cambridge MA, Harvard University Press, 1992.
6
Neil MacCormick, Legal Rights and Social Democracy: Essays in Legal and Political Philosophy, Oxford, Clarendon Press, 1 9 8 2 . , str. 2 5 6 . i 2 6 0 .
7
Hans Kohn, The Idea of Nationalism: A Study in its Origins and Background, New York, Macmillan, 1945., str. 4.
8
Vidi Andrzej Walicki, Enlightenment and the Birth of Modern Nationhood, Notre Dame, Indiana, University of Notre Dame Press, 1 9 8 9 .
9
Vidi Lord Acton, "Nationality", u J.E.E.D. Acton, History of Freedom and Other Essays, London, Macmillan, 1 9 0 7 .
195
Nacionalizam: m o ć i praznina
nje. 10 Drugi su, poput Elieja Kedourieja, slijedili nacionalizam unatrag sve do revolucija u njemačkoj filozofiji osamnaestog stoljeća, naročito do mislilaca poput Kanta, Fichtea, Schlegela, Schleiermachera i Arndta. Naposljetku, neki su povjesničari tvrdili da je nacionalizam uvelike proizvod ranog devetnaestog stoljeća. Hobsbawm, primjerice, tvrdi da je moderna uporaba nacionalizma, koja se razlikuje od etničke pri padnosti, u biti relativno novija pojava. Vjerojatno potječe iz tridesetih godina devetnaestog stoljeća, premda se neki aspekti populističkog značenja riječi mogu slijediti unatrag sve do američke i Francuske revo lucije. Ovo stajalište manje više korespondira s utjecajem djela Ernesta Gellnera i Benedicta Andersona, koji također prikazuju nacionalizam kao moderni pojam koji korespondira s rastom i modernizacijom država u devetnaestom stoljeću. 11 Djelo Anthonyja Smitha je neki oblik srednjeg puta između predmodernista i modernista, i tvrdi - ukratko - da se rana svijest ο etničkoj pripadnosti nezapaženo transformirala u moderni nacionalizam. Smith tako dokazuje da je svijest ο etničkoj pripadnosti bitna pretpostavka procvata modernog nacionalizma. Nacije su iskoristile i razvile načine na koje su se pripadnici etnija povezivali i komunicirali. Za razliku od naglaska Ernesta Gellnera i Benedicta Andersona na modernosti nacionalizma, Smith ističe njegov kontinuitet, neprekinutu vezu s prošlošću, premda priznaje da su određene duboke 12 promjene transformirale etniju u nacionalizam. Općenito, malo je ili nimalo konsenzusa ο povijesnom podrijetlu nacionalizma. Treći problem se usredotočuje na koherentnost terminologije nacije i nacionalizma. Primjerice, nitko ne može poreći da se riječ nacija, 10
Vidi Anthony Smith, Nationalism in the Twentieth Century, Canberra, Australian National University, 1979., str. 1.; Kohn, The Idea of Nationalism, str. 3, premda Kohn ne vidi snažne elemente onoga što naziva "nesvjesnim nacionalizmom" koji prethodi Francuskoj revoluciji; Snyder, Meaning of Nationalism, str. 2 9 ; Kedourie također stavlja snažni naglasak na Francusku revoluciju u svezi s izvjesnim ključnim filozofskim idejama, u Ehe Kedourie, Nationalism, drugo izdanje, London, Hutchinson, 1 9 7 4 . , str 12.; J. Mayall, Nationalism and International Society, Cambridge, Cambridge University Press, 1 9 9 0 . , str. 4 3 ; Ε. Kamenka, uvod u Nationalism; The Nature and Evolution of an Idea, London, Edward Arnold, 1 9 7 6 . , str. 4.; I. Berlin, The Crooked Timber of Humanity, London, John Murray, 1 9 9 0 . , str. 2 4 4 .
11
Ε.
Hobsbawm, Nations and Nationalism since
1780.:
Programme,
Myth and Reality,
Cam
bridge, Cambridge University Press, 1 9 9 2 . ; Ernest Gellner, Nations and Nationalism, Oxford, Blackwell, 1 9 8 3 . 12
Vidi Β. Anderson, Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism, London, Verso, 1 9 8 3 . ; Gellner, Nations and Nationalism, i Anthony Smith, The Ethnic Origins of Nationalism, Oxford, Blackwell, 1 9 8 6 .
196
Andrew V i n c e n t
kao imenica, prvi put pojavila u engleskom i francuskom otprilike u četrnaestom stoljeću. Njezina uporaba je bila razmjerno uobičajena u nekim više literarnim krugovima, premda joj značenje ne možemo odrediti sa sigurnošću. Ipak, kao što zapaža većina komentatora, pojam inicijalno nije bio neposredno povezan s onime što bismo mogli nazvati političkom ideologijom. Tako se nacionalizam - koji denotira ideologiju - često razlikuje od pojma nacija. Nacionalizam, kao ideologija, probio se u europske rječnike u kasnom osamnaestom i ranom devetnaestom stoljeću, često, premda ne i uvijek u svezi s državom.13 Tako mnogi inzistiraju na jasnom razdvajanju "ideje nacije" i "ideologije nacionalizma". Pojam nacije se smatra manje protejskim, a više deksriptivnim pojmom od nacionalizma - oblikom "zabilježene antropološke činjenice", a ne eksplicitnom političkom ideologijom. Nacija stoga može postojati kao empirijska ljudska zajednica, ali se ne mora preklapati s eksplicitnim prizivanjem ideologije nazvane nacionalizam. Nacionalizam, kao ide ologija za neke je, ipak, znatno smušeniji i nerazvijeniji pojam koji se odnosi na "proces, vrstu osjećaja ili identiteta, oblik političke retorike... načelo ili skupinu načela, neku vrstu socijalnog ili političkog pokreta."14 Ovaj argument ne samo da zagovaraju akademski tumači nacionalizma nego i mnogi ideološki zagovornici nacionalizma. On može, primjerice, spasiti argument i dodati mu veći sjaj kada govori ο drevnosti nacije - suprotstavljene modernim racionalizacijama nacionalizma. 15 Drugi ponovno odbacuju uporabu i nacionalizma i nacije. Tako je devedesetih godina dvadesetog stoljeća David Miller izravno slijedio J. S. Milla iz 60-ih godina devetnaestog stoljeća, i zagovarao pojam nacionalnosti kao pojam različit od drugih. Nacionalnost, za Millera, ne nosi sa sobom velik dio zbunjujućeg ideološkog tereta kao što je to s drugim pojmovima. 13
14
16
Nacionalizam je, iz ovog razdoblja, upozoravao da postoji nešto kao oblik kolektivne svijesti usađene u zajednici ljudi, koja je nastala na temelju kulturnog ili lingvističkog (i kasnije etničkog) identiteta. Ovu kolektivnu svijest su neki povezivali s državom, premda, kao što je spomenuto, u ranih utjecajnih pisaca kakav je Herder, nije bilo takve sveze. Vidi Wayne Norman, "Theorizing nationalism (normatively): first steps", u Beiner (ur.) Theo rizing Nationalism, str. 5 6 .
15
To je, primjerice, omiljeni argument u mnogih konzervativnih pisaca koji ne žele naglašavati racionalnu ili ideološku prirodu nacionalizma.
16
David Miller, On Nationality, Oxford, Clarendon Press, 1995.
Nacionalizam: m o ć i praznina
197
To posebno pitanje konzistentnosti terminologije povezano je s četvrtom točkom, koja se tiče tipologija nacija i nacionalizama. Ovo se pitanje može uvesti preko već spomenutog problema sinonima. Jedan od niza mogućih sinonima za naciju je etnička pripadnost - koja uklju čuje srodstvo, obiteljske, krvne ili biološke veze. Etnička pripadnost je temelj tradicije koja smatra da je nacionalna pripadnost zasnovana na ius sanguinis, kao što je to u njemačkom zakonu ο pravu građanstva iz dvadesetog stoljeća. Građani se identificiraju pomoću etničke ili krvne pripadnosti. Ipak, mnogi nacionalisti su se potrudili razlikovati naciju od etničke zajednice. U terminologiji građanskog prava, distinkcija je temelj za suprotnu, građansku ili pravnu koncepciju građanina zasnovanu na ius soli, koja odbacuje etnički argument. Povjesničari poput Hobsbawma i Anthonyja Smitha, kako smo već vidjeli, također različito ocrtavaju te pojmove. Ipak, nacionalni su ideolozi, općenito gledano, potpuno iskoristili tu distinkciju kako bi identificirali svoje teorijske korijene. Ovo nas uvodi u temu tipova nacionalizma, pitanja koje je postalo središnjim za sve ideološke diskusije ο nacionalizmu u dvadesetom stoljeću. Ono je bilo vrlo važno za autore u poslijerat nom razdoblju koji su željeli jasno pokazati da se razlikuju od više etnički zasnovanih fašističkih i nacionalsocijalističkih ideologija. Ova vrsta tipologije koncentrira se na različite ideje i načine mišljenja. Tako je sada u ekstenzivnoj ideološkoj literaturi dvadesetog stoljeća postalo općim mjestom pronalaziti razlike između etničke pripadnosti i nacionalizma, etničkog i građanskog (domoljubnog) nacionalizma, liberalnog i etničkog, liberalnog i kulturnog, građanskog i kulturnog, ili, grublje rečeno, građanskog i ratobornog, pa čak i dobrog i lošeg nacionalizma. Unatoč zanimanju, tijekom 90-ih godina, za liberalni i građanski nacionalizam, za mnoge druge je rasnoorijentirani etnički nacionalizam bio privlačnija opcija. Ovo bi uključilo mnoge od iska za, u devedesetima, srpskog, hrvatskog, kosovarskog nacionalizma (između mnogih drugih), baš kao i radikalne i ekstremno desne iskaze nacionalizma tijekom istog razdoblja. U mnogo čemu je, iz političkih razloga, ovaj posljednji, više izolacionistički, etnički i rasni pogled bio popularnija varijanta nacionalizma tijekom posljednjih desetljeća dvadesetog stoljeća. Naravno, nacionalizme ne moramo razlikovati uzduž upravo spome nutih linija. Tipologije nacionalizma mogu, primjerice, biti zasnovane
198
Andrew V i n c e n t
na različitim nacionalističkim strategijama. U tom kontekstu, možemo razlikovati unifikacijski od secesionističkog nacionalizma, premda teoretski sastav, recimo, dvaju secesionističkih nacionalizama može biti posve suprotan. Ili, možemo se usredotočiti na povijesne faze u rastu nacionalizma, koje onda i indiciraju različite tipove i tako dalje. Hobsbawm, primjerice, identificira tri faze: inicijalnu (1830.-1880.), kojom je dominirao liberalni nacionalizam; fazu između 1880.-1914. u kojoj je postignut pomak prema konzervativnom nacionalizmu. Konačno, apogej nacionalizma se identificira s razdobljem između 1918. i 1 9 5 0 . 1 7 Bilo bi proizvoljno sada zaključiti da su trenutačne ideološke rasprave sklone prihvatiti tipologiju zasnovanu na "vjerovanjima", koje obično razlikuju građanski od ostalih oblika nacionalizma. U svakom slučaju, kraj dvadesetog stoljeća nije bio obilježen općim konsenzusom ο pitanju tipologije. Peto pitanje tiče se različitih metoda nacionalističkog pisanja. Spisi ο nacionalizmu su posljednja dva stoljeća mutirali u tri glavne faze. Početkom i sredinom devetnaestog stoljeća, autori poput J. S. Milla, Mazzinija ili Renana, naglašavali su političku i moralnu dimenziju nacionalističke ideologije. 1 8 To je bilo doba procvata pozitivnog, emancipatornog i liberalnijeg izraza ideologije. Ozbiljne sumnje glede destruktivnih socijalnih i političkih učinaka nacionalizma počele su se pojavljivati tijekom kasnog devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća, osobito u kontekstu Prvoga svjetskog rata. Nacionalizam je za neke bio izjednačen sa šovinizmom i masovnom psihozom. No u razdoblju između 1920. i 1945. ponovno je naraslo zanimanje za nacionalističku misao. Oni koji su širili snažan ideološki nacionalizam većinom su se fokusirali na njegove autoritarne i fašističke oblike. To je djelovalo, kako smo već zapazili, odbojno na mnoge refleksivnije promatrače. Tako se većina akademskog pisanja ο nacionalizmu distancirala i postala više povijesnog karaktera, ali je ipak zadržala određeno zanimanje za 17
Hobsbawm, Nations and Nationalism since 17HO.
18
Jedina djelomična iznimka su Karl Marx i Friedrich Engels, odnosno tradicija koja je iz njih proizišla. Marksistički interes za nacionalizam je prvenstveno potaknut brigom za političku ekonomiju. Nacionalizam se shvaća kao kontingentni fenomen koji se pojavljuje na posebnom stadiju ekonomskog razvoja. No paradoks dvadesetog stoljeća je da su mnogi navodno marksi stički i antikolonijalni pokteti - poput onih u Vijetnamu - zapravo bili nacionalistički pokreti po svemu osim po imenu, nešto što zapravo hladnoratovski marksistički um nikad nije mogao razriješiti.
Nacionalizam: m o ć i praznina
199
ideološki sadržaj. Razdoblje Drugog svjetskog rata, 1939.-45., naročito je utjecalo na cijeli karakter bavljenja nacionalizmom. Povjesničari poput Hansa Rohna, Hugha Setona Watsona, Carltona Hayesa, Alfreda Cobbana i Louisa Snydera dominirali su tim razdobljem. Poslije 1950. američka politička znanost je zasjenila ranija povijesna djela, a glavna tema istraživanja je proizlazila iz opredjeljenja za empi rijsko istraživanje, pokušavajući shvatiti kauzalne ili empirijske obrasce koji podupiru nacionalizam, a manje neke ideološke ili povijesne argumente. Ključne metode istraživanja bile su teorija modernizacije, funkcionalizam, strukturalni funkcionalizam i teorije razvoja. S nekim rijetkim iznimkama, varijante teorije modernizacije utjecale su na glavninu istraživanja ο nacionalizmu sve do relativno nedavno. Ključni autori, tijekom 60-ih i 70-ih, bili su akademičari poput Davida Aptera, Karla Deutscha, Luciena Pyea i Clifforda Geertza. Ovaj oblik više empirijski orijentiranog istraživanja, usredotočenog na modernizaciju, također je utjecao na pozadinu djela novijih istraživača, poput Ernesta Gellnera, Anthonyja Smitha i Petera Altera. Također je uvelike utjecao na pisanje ο dekolonizaciji qua nacionalizmu. Eksplicitna ideologija nacionalizma u tom razdoblju postala je relativno beznačajna; ono što je bilo zanimljivije bile su socijalne i ekonomske funkcije nacionalizma. Konačno, poslije događaja iz 1989., ponovno su se pojavili argu menti u prilog ideologiji nacionalizma. U tom smislu je 90-ih godina došlo, u jednu ruku, do djelomičnog povratka pozitivnim, civilnim, emancipatornim aspiracijama liberalnih nacionalista iz 40-ih godina devetnaestog stoljeća. Za niz akademskih komentatora, ideologija nacionalizma u posljednjim desetljećima dvadesetog stoljeća smatrala se nečim što treba pozdraviti i prihvatiti. Istodobno, glavnina naciona lističke političke prakse, u tim istim završnim desetljećima dvadesetog stoljeća, usredotočila se na više izolacionalističke, iracionalističke i ksenofobne oblike ideologije, osobito na Balkanu i u istočnoj Europi. Također je spomena vrijedno da je od 1945. pa sve do danas posto jala trajna i živahna podzemna struja uzduž i poprijeko cijele Europe radikalnih i ekstremno desnih varijanti rasnog i etnički zasnovanog ideološkog nacionalizma. Ipak, ova podzemna struja nije bila među
200
Andrew Vincent
glavnim političkim igračima. Nigdje nije postigla ni političko jedinstvo ni privlačnost u narodu, koje je imala 20-ih godina. 19
Ideologija i ideološka praksa Postoje još dva problema povezana s identifikacijom nacija i naciona lizma u dvadesetom stoljeću, koje moramo raspraviti. Prvi je taj da se ideološko pisanje ο nacionalizmu često razlikovalo od njegove stvarno djelujuće prakse. Hvaliti etničku ili kulturnu čistoću u ideološkom tekstu razlikuje se od prljavog i krvavog pogroma u stvarnosti, premda tekst može praksi pružiti moralni imprimatur. Takoder je često zapažena paradoksalna pojava da je nacionalistička ideologija, u posljednja dva stoljeća, često bila teoretski naivna, ali u isto vrijeme i izvanredno moćna u političkoj praksi. Tako se ideološka inkoherentnost može kombinirati s političkom snagom. Moguće je da se ovdje krije jedna ideološka arogancija prema kojoj samo suvisle, ideološki koherentne pozicije mogu imati politički efekt. Moguće je da vrijedi i obratno. Druga, s time povezana poenta - koja proširuje i objašnjava prvu - jest da se nacija i nacionalizam možda, zapravo, u ideološkom smislu uopće ne mogu "ugurati" u teoriju. Ova misao obuhvaća pitanja koja se tiču iracionalnosti nacionalističke ideologije. Ironično, dvadesetostoljetni ideolozi nacionalizma dali su svoj prilog tom shvaćanju. Primjerice, korijeni ideje ο neteorijskoj naravi nacije leže u romantičnim, vitalističkim i intuitivističkim filozofijama i psihologijama devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća. Konzervativne ideologije i ideologije radikalne desnice još nalaze uporište u tim istim idejama. Navodna misterija Volka koju je nemoguće pretočiti u teoriju nije izolirani slučaj u nacionalističkoj literaturi. Mnoge su se ideologije koristile sličnim 20 mitskim konceptima, koje per definitionem nije moguće analizirati. Ipak, kad je koriste ideolozi, u toj "an ti teorijskoj" tezi implicitan je kompleksni niz problema. Kao prvo, ideja da je nacionalizam u osnovi neteorijski može izazvati dvije reakcije, pozitivnu i negativnu. Pozitivna reakcija, ona ideologa 19
Vidi poglavlje Rogera Griffina "Interregnum ili konačnica? Radikalna desnica u postfašističkoj eri", u ovoj knjizi.
20
Primjerice, "generalni štrajk" u sindikalizmu ili "nezaboravna tradicija" u konzervativizmu.
Nacionalizam: moć i praznina
201
nacionalizma, shvaća ikoničku misteriju nacije kao nešto privlačno i plodonosno, jer izmiče svakoj definiciji. Primjerice, kvazi religiozna misterija srpske (ili bilo koje druge) puno je slasnija kad transcendira naše slabašne pokušaje da je racionaliziramo. Nacija je oduvijek i od pamtivijeka.21 Jedina opomena na koju ovdje treba skrenuti pozornost je da neteoretsko ne mora nužno značiti iracionalno, u istom smislu kako neracionalno ne mora biti iracionalno. Nešto od čega nije moguće napraviti teoriju ili što nije lako ugurati u racionalne kategorije nije nužno iracionalno. Prema Margaret Canovan, primjerice, "pripadnost naciji je teško definirati ne stoga što je to nešto smušeno i besmisle no, nego zato što je krajnje suptilno, i štoviše jer... je za nju bitan element mita". Tako je, nastavlja ona, "fenomen kompleksan poput ovog izvanredno teško analizirati." 22 Stoga jasnoća nije dovoljna, a neodređenost se možda mora prihvatiti unutar ideologije. Sve orga nizacije, naročito država, iziskuju neku vrstu kolektivnog identiteta ili socijalnog cementa. Tako, iza velikog dijela politike kao da je neka vrsta "duhovne prisutnosti". Nacije se smatraju snažnom prisutnošću, u biti, bezuvjetnom nužnošću za države, pa opet su konceptualno nevidljive.23 Nacije su stoga nužne, premda ih je konceptualno teško obuhvatiti. U biti, Canovanova sugerira da bi nacionalistička ideologija možda mogla biti stadij u evoluciji same nacije; prisutnost nacionalizma može čak i značiti odsutnost nacije per se. Ovo shvaćanje prima facie iznenađuje, s obzirom na to da drugi nacionalistički ideolozi smatraju da je neteorijsko obilježje nacionalizma ozbiljna mana. Druga, negativna, reakcija ima dvije moguće dimenzije, jednu eksternu, a drugu internu nacionalizmu. Eksterni sud smatra da je nacionalizam jednostavno utemeljen na bezumnim strastima i iracio nalizmu, nasuprot ideologijama poput liberalizma, koje su zasnovane na razumu. Liberalni teoretičari, poput Elieja Kedourieja, Friedricha Hayeka i Karla Poppera, između mnogih drugih u razdoblju poslije Drugoga svjetskog rata, priklanjaju se tom shvaćanju. Drugim riječima, 21
Vidi primjerice, Tim Judah, The Serbs, New Haven CT, Yale University Press, 1997., str. 43.-7.
22
Vidi Margaret Canovan, "The skeleton in the cupboard: nationhood, patriotism and limited loyalties", u Beiner (ur) Theorizing Nationalism.
23
M. Canovan, Nationalism and Political Theory, Cheltenham, Edward Elgar, 1 9 9 6 . , str. 6 8 . Prema Canovanovi, da bi liberalna pravda i distribucija mogle cvjetati, moraju se pretpostaviti granice, sile i jurisdikcije. Za cijelu teoriju Johna Rawlsa tako se smatra da počiva na implicitnim pretpostavkama.
202
Andrew V i n c e n t
nacionalizam se odbacuje kao iracionalni tribalizam. Kad su stvarali ovaj sud, svakako su na umu imali fašiste, nacionalsocijaliste i autoritarne nacionalizme. Interno iščitavanje šire sami nacionalistički ideolozi, koji se također osjećaju izrazito neugodno suočeni s prigovorom da je nacionalizam "neteorijski". Ovo shvaćanje poriče taj prigovor i ističe potrebu za raci onalnom teorijom nacionalizma. Novija liberalna autorica Yael Tamir, primjerice, dosta inzistira na tome. 2 4 Za nju se nacionalizam može i treba pretvoriti u teoriju. Tako bi se teorija nacionalizma za Tamirovu strukturirala sama "nezavisno od svih kontingencija. Njezin temelj bi morao biti sustavni pogled na ljudsku prirodu i svjetski poredak, a istodobno bi morao biti i koherentni skup univerzalno primjenjivih vrijednosti."25 Ovom mišljenju ne pomaže činjenica da ne postoje veliki teoretičari nacionalističke ideologije. Postoje počasne osobe, poput J. G. Fichtea, Gottfrieda Herdera, Ernesta Renana, Juliena Bende, među ostalima, ali njih oklijevamo nazvati potpuno samosvjesnim nacionalističkim misliocima. Nacionalistička "naljepnica" je nešto što proizlazi iz retrospektivne prosudbe. Unatoč tomu, generalnoj poziciji Tamirove priklanja se i većina suvremenih političkih teoretičara koji se zanimaju za nacionalističku ideologiju, poput Briana Barryja, Davida Millera, Neila MacCormicka i Kaija Nielsena. Tako, čak i Barryjevo mlako instrumentalno i subjektivističko shvaćanje nacionalizma ipak sebe vidi kao jasno ukorijenjeno u teoretskoj koncepciji opće povijesti i sudjelovanju u uobičajenom načinu života. Nacionalizam se smatra važnim za stabilno i demokratsko civilno društvo, jer stvara povjerenje 26 i privrženost. Miller i Tamirova otkrivaju znatno jače, objektivnije teoretske komponente nacionalističke ideologije od Barryja. Prije no što ukratko raspravimo neke od ovih teoretskih komponenti, moramo proučiti još jedan problem. On se usredotočuje na pitanje: može li nacionalizam, po definiciji, ponuditi opću ili univerzalnu teo riju politike dvadesetog stoljeća? Jedna od glavnih tvrdnji, internih nacionalističkom argumentu, jest da su sva značenja i sve vrijednosti 24
Yael Tamir, "Theoretical difficulties in the study of nationalism", u Beiner (ur) Theorizing Nationalism, str. 6 7 .
25
Yael Tamir, Liberal Nationalism, Princeton NJ, Princeton University Press, 1 9 9 3 . , str. 82.
26
Vidi Brian Barry, "Self-government revisited" u David Miller i Larry Seidentop (ur) The Nature of Political Theory, Oxford, Clarendon Press, 1983., str. 121.-54.
Nacionalizam: m o ć i praznina
203
za naciju partikularna. Ovo je ključna pretpostavka pod kojom na cionalizam fukcionira. Pa kako onda ideologija može ponuditi opću ili univerzalnu teoriju ako polazi od početne pretpostavke koja je po definiciji potpuno partikularna? Ako je sva teorija (samo ako je to jedina iznimka u nacionalističkoj teoriji značenja, a time i jedina metateorijska istina na svijetu) partikularna, onda ni jedna teorija - pa čak ni teorija nacionalizma - ne može iz toga biti logički izuzeta. U tom smislu, mogu li nacionalisti uopće imati univerzalno shvaćanje ljudske prirode? Takva teorija ne može logički postojati. U praksi ovo je hendikepiralo sve snažno nacionalistički orijentirane pokrete. Tako su se, primjerice, neki pokušaji 1935. da se stvori fašistička internacionala brzo nasukali upravo na ovu stijenu partikularnosti. Ovdje sve ovisi ο našem shvaćanju "teorije". Sociološke, ekonomske ili tradicionalnije antropološke teorije većinom su tragale za kauzal nim uvjetima nacionalizma u praksi. U tom smislu može postojati univerzalna teorija nacionalizma - ali operativna poenta je u tome da je to teorija "nečega" ili "o nečemu". Nacionalizam je socijalni objekt koji se može objasniti, recimo, njegovom ekonomskom ili socijalnom funkcijom. U tom smislu, nacionalizam može biti univerzalan jer, bez obzira na njegovu praznu internu retoriku, u stvarnosti obavlja druge univerzalne funkcionalne uloge u partikularnim društvima koja se razvijaju. Ovaj pristup nacionalizmu prevladavao je u većini radova iz sredine i druge polovice dvadesetog stoljeća. No drugi su tvrdili da nacionalizam nije socijalni objekt, nego socijalni subjekt koji ima važnu konstitutivnu ulogu u karakterizaciji političke stvarnosti. U ovom posljednjem slučaju, nacionalistička ideologija je normativizmom nadahnuta vizura koja ne samo da daje deskriptivni prikaz političke stvarnosti nego i propisuje što bismo "trebali" ili "ne bismo trebali" činiti. U tom smislu, ideologija je oblik mišljenja-ponašanja koje nam omogućuje i razumijevanje empirijsko ga političkog svijeta, i pruža pretpostavke političke akcije. Problem svih ovakvih ideoloških teoretiziranja je njihova razina apstrakcije. Podizanje razine apstrakcije može postrožiti logičnost i proširiti mre žu eksplanacije, ali time zanemaruje neurednije i kaotičnije aspekte svakodnevne politike. No pretjerano pridavanje pozornosti nečistim i nesređenim partikularnim aspektima znači obično i razvodnjavanje strogoće i konzistentnosti ideologije. Tako nametanje neke apstraktne
204
Andrew Vincent
ideologije nekom političkom događaju može u biti značiti iskrivljavanje. Primjerice, postoje mnogi oblici socijalne i kolektivne egzistencije u kojima pojedinci prebivaju. Zašto bi nacionalizam imao prioritet u bilo kojem takvom objašnjenju? Jasno je da on nije predominantan u većini ljudskih života, osim u ekstremnim situacijama kakve su rat ili građanski konflikt. Pa kakav se onda razlog može ponuditi za nametanje nacionalističke ideologije nečemu što je znatno kompleksnije i nijansiranije? Razuman odgovor, koji smo već razmotrili, jest da nepostojanje nacionalizma u našoj svakodnevnoj svijesti može biti znak uspješnog ili zrelog nacionalizma; naime, on postoji podsvjesno. Pa opet je teško vidjeti kako se to može znati ili dokazati. Poziv na intuiciju, zdrav razum ili nesvjesno nikad nije baš uspješna strategija u bilo kojem procesu racionalne argumentacije. Ipak, pretjerana posvećenost pojedinostima partikularnog može razvodniti teorijsku snagu ideologije. Većina nacio nalističkih spisa obično obiluje partikularnim empirijskim detaljima političkih događaja. Zapravo, nacionalizam je teorijski vezan za važnost partikularnog. Partikularno je ključni rekvizit cijele ideologije. Pa opet, često je vrlo teško odrediti liniju koja razdvaja rigorozne apstraktne ideologije od partikularnih empirijskih činjenica. Politička ideologija je općenito suočena s tim endemskim problemom. Ali nacionalisti, budući da su ontološki ukorijenjeni u partikularnosti, više su opterećeni ovim pritiskom od drugih ideologija, primjerice liberalizma ili marksizma. Nacionalistička ideologija je tijekom dvadesetog stoljeća bila konstantno opterećena tim problemom. Još jedna refleksija ο problemu nacionalističke ideologije kao "so cijalnog subjekta": ako ideološka vjerovanja u praksi konstituiraju naciju, onda slijedi da zajedničke nacionalne karakteristike ne mogu biti urođene. Ako je nešto urođeno, onda po definiciji nije intencionalno konstituirano. Ako nacionalistička ideologija djeluje konstitutivno, onda bi populacija uvijek ovisila ο ideolozima koji kreiraju i hrane ih njihovom nacionalističkom kašicom. Sam nacionalizam bio bi čisti artefakt nametnut indiosinkratičnim političkim aktivnostima, čak i kad tvrdi da je prirodan. Nacionalizam je, prema tom shvaćanju, apstraktna teorija, ali unutar njezine apstraktnosti krije se lažna, premda učinkovita teza ο važnosti prirodno urođenih posebnosti. U tom smislu, nacionalistička ideologija je u dvadesetom stoljeću bila elaborirana, premda krajnje uspješna, šarada.
N a c i o n a l i z a m : m o ć i praznina
205
Alternativno se može reći da su nacionalistička vjerovanja već du boko usađena u zajednici, a u tom bi slučaju pozivanje na ideologiju zvanu nacionalizam bilo krajnje suvišno. Ovo je uistinu snažan argument koji podupire već prije spomenuto razdvajanje nacije i nacionalizma, baš kao i one snažne tvrdnje ο navodno neoteoretskom karakteru nacije. Ovo posljednje shvaćanje su zastupali mnogi konzervativni, radikalni i ekstremno desni ideolozi dvadesetog stoljeća. Također su ga ironično istaknuli nezainteresirani akademski teoretičari. 27 Problem s tim shvaćanjem ο "usađenosti" je upravo prije spomenut problem partikularnosti. Kako jedna neteoretska, usađena prirođena partiku larnost postaje univerzalnom teorijom? Osobno nisam uvjeren da su nacionalistički ideolozi tijekom dvadesetog stoljeća ikada riješili tu za gonetku. Pokušavali su je riješiti oblicima kakav je, primjerice, liberalni nacionalizam, ili njegov blizak rođak "ukorijenjeni kozmopolitizam", ali na kraju ipak nisu uspjeli dati adekvatan prikaz.
Ideologija nacionalizma? Vratimo se prijašnjem pitanju ο tome sadržava li nacionalistička ide ologija konačan korpus vjerovanja? Koja su to vjerovanja? Formalna ili regulativna vjerovanja koja se obično artikuliraju jesu: prvo, na najopćenitijoj zamislivoj razini, smatra se da je čovječanstvo prirodno podijeljeno na posebne kulturne ili etničke skupine, od kojih svaka ima vlastiti povijesni kontinuitet, tradiciju i jezik. Takve se grupe valoriziraju ili smatraju važnima. U ovom kontekstu postoji i potencijalna veza s rasnom teorijom. Drugo, ideja neovisnih valoriziranih grupa vezuje se uz snažan osjećaj identiteta. Svaka nacija sebe izražava (kako je to rekao jedan autor) "prvim licem množine" ili "mi iskazima". 28 Treće, nacija se također često identificira s teritorijem, mjestom ili Heimatom koji imaju utvrđene granice. Četvrto, nacija je također suverena nad bilo kojom drugom skupinom, a time i konačni temelj legitimnosti i lojalnosti. Ovaj suverenitet može biti nesvjesna moć, ali je svejedno temeljan i utemeljiteljski. Peto, ljudi se moraju identificirati sa svojom nacionalnom kulturom da bi imali smislenu egzistenciju. Druge vrijed27
Vidi M. Canovan, "Is there an Arendtian case for the nation state?" u Contemporary Politics,
28
Vidi Roger Scruton, "First person plural" u Beiner (ur.) Theorizing Nationalism, str. 279.-94.
1999., Vol 5., No. 2., str. 103. ff.
206
Andrew V i n c e n t
nosti, poput slobode ili autonomije, imaju smisla samo u tom kulturnom kontekstu. Šesto, nacije moraju biti samoodređujuće. Ova se lista može modificirati, s nje se može nešto oduzimati ili dodavati, ali ona ipak obuhvaća većinu osnovnih ideoloških tema. Vrlo je važno naglasiti u ovoj točki da su te teme čisto formalne i prazne. Svaki nacionalist, od najliberalnijeg, pa do najekstremnijeg fašista, može interpretirati ove teme iz vlastite perspektive. Drugim riječima, spomenuta nacionalistička vjerovanja samo su prazan kostur koji čeka na to da mu se doda meso. Ona su samo obris. To se može ilustrirati analiziramo li ove teme kroz tri ideologije dvadesetog stoljeća koje su se koristile nacionalizmom: liberalizam, konzervativizam i fašizam. Pogledajmo prve dvije teme, prema kojima se smatra da je čo vječanstvo podijeljeno na jasne dijelove, od kojih svaki ima vlastiti povijesni kontinuitet, tradiciju i jezik, što zauzvrat potiče snažan osjećaj identiteta. Jezgra nacionalističke teze ovdje je da smo svi socijalno kontekstualna bića. Pripadnost naciji omogućuje pojedincima da transcendiraju ograničenja vremena i mjesta. Također, pruža konceptualni okvir koji im dopušta da shvate vlastitu egzistenciju unutar zajednice. Ne možemo prethoditi društvu. Želim upozoriti da se sve to, jednom rečeno, mora dalje objasniti. Gornje formalne teme sadržavaju mnoge logički moguće puteve. Razmotrimo, kao prvo, pitanje identiteta: za većinu liberalnih na cionalista je bilo važno da su individualizam i druge slične liberalne vrijednosti, usađene u nacionalnim zajednicama. Posljedica toga je za liberale bila da zagovaraju socijalni ili kontekstualni individualizam - suprotan atomističkom individualizmu. Drugo, za liberale nacionalne zajednice postoje zbog vjerovanja, a ne rase ili etničke pripadnosti. Za njih nije bilo ključno da su te vrijednosti pretpolitičke. Premda neki liberalni nacionalisti imaju rezidualni osjećaj da nešto mora po stojati, većina prihvaća da u nacionalističkoj misli postoji element artificijelnosti.29 Treće, vjerovanja koja su konstitutivna za identitet trebaju biti liberalna i demokratska. Tako su nacionalni identiteti 29
Ipak, za Davida Millera, da bi nacionalizam postojao moraju postojati neka zajednička bitna vjerovanja, i to nije nešto što nastaje iz zraka. Tako Miller još vidi pretpolitički element u na cionalizmu, koji je i preduvjet politike. No također smatra da se nacionalne vrijednosti mogu namjerno promicati u javnome školstvu i obrazovnim institucijama. To može oblikovati kulturni identitet u smjeru jedinstvenog građanstva.
N a c i o n a l i z a m : m o ć i praznina
207
liberalni identiteti. U kontekstu zajedničkog identiteta, ključne su upravo liberalne vrijednosti. Zajednički identitet je također bio iznimno važan u konzerva tivnim teorijama nacionalizma tijekom dvadesetog stoljeća. Nacija je bila sinonim za kontinuitet i sudbinu jedinstvene zajednice. Ovaj argument je pothranjivao nelagodu konzervativaca glede Europske unije u posljednjim desetljećima dvadesetog stoljeća. Pobožnost spram postojećeg poretka je nužno bila u skladu s priznavanjem važnosti tradicije. Tradicija utjelovljuje više mudrosti od bilo kojeg pojedinca, budući da je utjelovljena u konkretnom načinu života tijekom mnogih generacija. Nacionalnim se tradicijama stoga može vjerovati, za razliku od apstraktnih teorija. Nacionalna zajednica je definirana pretpolitičkim objektivnim prirodnim poretkom. Ona se ne može izumiti ili nametnuti. Ovaj osjećaj pred-utemeljenja, nedostupan "racionalnoj alteraciji", bio je središtem tradicionalne konzervativne ideologije. Konzervativne ide ologije su ipak prirodu toga poretka iščitavale različito. Religioznije su njezinim stvoriteljem smatrale Boga. Za prošle naraštaje konzervativaca, revolucija je bila kršenje objektivnog božanskog poretka. Religiozna shvaćanja mogu se naći i u nekim konzervativnim interpretacijama iz dvadesetog stoljeća. Ipak, argument koji je prevladavao u dvadesetom stoljeću identificirao je sekularnu nacionalnu tradiciju kao smisleni poredak. Mnogi konzervativni teoretičari su smatrali da je nacionalni identitet organski. Organska analogija skrivala je u sebi ideju da je društvo međuodnos međusobno ovisnih dijelova. Promjena ili reforma moraju biti konsonantne s polaganim kompleksnim tempom cijelog organizma. Svaki pojedinac ima svoje mjesto u organizmu. To je, za većinu kon zervativaca, impliciralo postojanje prirodne hijerarhije i nejednakost u položajima i statusima. Nejednakost nije nešto čega bi se trebalo stidjeti. Organska analogija je također implicirala snažan inkluzivni i izolacionistički osjećaj zajednice koja prema van gleda sa strahom i nepovjerenjem. Suvremen konzervativan autor Roger Scruton koncizno je izrazio tu tezu, argumentirajući protiv modernih komunitarijanaca. On je ustvrdio da "nitko od njih nije spreman prihvatiti stvarnu cijenu zajednice: a to je svetost, nesnošljivost, isključenje drugih i
208
Andrew V i n c e n t
osjećaj da smisao života ovisi ο poslušnosti, ali i ο budnosti spram neprijatelja." 30 Konzervativna ideja snažne nacionalne zajednice stoga implicira netolerantan i izolacionistički identitet. Roger Scruton, koristeći se organskom analogijom, sumnja da uopće može postojati država bez tog prirodnog osjećaja nacionalnog identiteta. Zato i smatra da se pri padnost nacionalnoj zajednici treba svrstati u pretpolitička vjerovanja. Prema tome, konstruirao je tri čimbenika ove pripadnosti: vezanost, domoljublje i ideologiju. Pritom je primijenio distinkciju ο kojoj smo prije govorili, između nacije i nacionalizma. Ideologija nacionalizma se tako opisuje kao "neka vrsta izvanredne mjere, odgovora na izvanjsku opasnost... Ideologije se mogu koristiti radi novačenja ljudi za neko artificijelno jedinstvo; ali one nisu ni zamjena za, ni prijatelj lojalnosti u čiju korist posreduju." 31 Istinska nacionalna privrženost ne može se vratiti jednom kada je izgubljena. U potezu potpuno svojstvenom za konzervativne autore, Scruton je inzistirao na tome da nacionalni osjećaj nastaje otganski. Gornji argument koristio se implicitnom distinkcijom između nacije i nacionalizma, pri čemu je nacija duboko usađena i nemoguće ju je konceptualno istraživati, dok se ideologiju smatra nečim površnijim i ispraznijim.32 Sve u svemu, konzervativno shvaćanje zajedničkog identiteta je pretpolitičko. Ono je organsko, inertno i izolacionističko, zasnovano na hijerarhiji nejednakosti i neprijateljsko spram liberalnog individualizma. Zajednički identitet također je bio ključni motiv u ideologiji eu ropskog fašizma i nacionalsocijalizma dvadesetog stoljeća. Zajedničke značajke fašističkog nacionalizma su bile, kao prvo, inzistiranje na tome da su ljudi najistaknutiji produkt snažnih nacionalnih zajednica. Ne postoji nikakav čovjek per se, postoje samo Nijemci, Francuzi ili Talijani, i tako dalje. U mnogo čemu, to izolacionističko i ksenofobično shvaćanje nacionalizma već je bilo dijelom nekih konzervativnih teorija. Drugo, kao i u konzervativizmu, i tu se ustrajalo na inkluzivnim zajed nicama. Pravi identitet se može naći samo u nacionalnoj zajednici, a nacija prethodi pojedincu i bilo kojem pravu koje on može imati. Kao 30
Roger Scruton, "In defence of the nation" u R. Scruton, The Philosopher on Dover Beach,
31
Ibid, str. 3 1 8 .
32
Ο ovom smo argumentu raspravljali prije u ovom ogledu.
London, Carcanet Press, 1 9 9 0 . , str. 3 1 0 .
Nacionalizam: m o ć i praznina
209
što je ustvrdila talijanska fašistička Povelja rada: "Talijanska nacija je organska cjelina koja ima život, svrhe i sredstva djelovanja nadmoćne po snazi i trajnosti onima pojedinaca... od kojih je sastavljena." 33 Treće, nacionalizam su koristili fašisti kao protutežu marksističkoj koncepciji klasne borbe i liberalnoj koncepciji civilnog društva. Faši stički nacionalizam je pripremao naciju za heroizam, samožrtvovanje i, naposljetku, rat. Liberalna percepcija potkopava takve ambicije i slabi ljudska djela skrećući ih prema materijalističkim težnjama i ispraznoj parlamentarnoj politici. Ipak, postojale su neke istaknute razlike između njemačke i talijanske varijante nacionalnog ideniteta. Za talijanski fašizam, nacionalni iden titet je bio tradicionalnija ksenofobična doktrina, ne znatno različita od ekstremne varijante konzervativizma. U nacionalsocijalizmu, identitet je izražavao duh Volka i bio potkrijepljen biološkom doktrinom ο rasnoj čistoći. Biti Nijemcem značilo je pripadati posebnoj biološkoj rasnoj vrsti. Jedno objašnjenje ovih razlika je idiosinkratsko intelektualno naslijede koje je bilo u pozadini nacionalsocijalizma. Njegovi najvažniji intelektualni elementi su bili rasne teorije Arthura de Gobineaua i Houstona Stewarta Chamberlaina. 3 4 Ove rasne ideje su nacistički autori povezali s puno starijim romantičnim folklornim tradicijama. Nacionalsocijalistički autor Alfred Rosenberg osobito se usredotočio na centralnost naroda (Volka) u nordijskih naroda, u svojoj knjizi Mit 33
"Charter of Labour", u Michael Oakeshott (ur.) The Social and Political Doctrines of Contem porary Europe, New York and Cambridge, Cambridge University Press, 1 9 5 3 , str. 184.
34
Gobineau je smatrao da postoji hijerarhija triju osnovnih rasa, od kojih svaka ima specifične karakteristike, vidi Gobineau: Selected Writings, uredio Μ. Biddiss, London, Jonathan Cape, 1 9 7 0 . Baš kao što su Marx i Engels smatrali da je pokretač povijesti klasna borba, Gobineau i Houston Stewart Chamberlain su mislili da je taj pokretač borba rasa. Gobineauov Essay on the Inequality of the Human Races (1853.-5.), bio je izravan napad na liberalizam. Prema Gobine au, jednakost ljudi je suprotstavljena naizgled nepromjenjivoj znanstvenoj činjenici postojanja različitih i nejednakih rasa. Gobineauova poruka nije se ticala samo rasne tipologije. Naime, ljudski je rod snašla velika tragedija, a to je miješanje rasa. To znači propadanje i entropiju u civilizacije. Gobineau se pridavalo malo pozornosti sve do kraja njegova života kad se sprijateljio s kompozitorom Richardom Wagnerom 1876. Poslije smrti obojice, Wagnerova udovica Cosima je osnovala Gobineauovo društvo 1 8 9 4 . Zapaženi član ove skupine je bio Houston Stewart Chamberlain čija je knjiga Foundation of the Nineteenth Century ( 1 8 9 9 . ) iznijela temu rasne nejednakosti. Nastavljajući se na Gobineaua, on je zapazio središnju ulogu rase u nacionalnosti. Za razliku od Gobineau, kod njega je dominantni motiv bio antisemitizam, skupa sa superiornošću arijevske rase. Ponovno za razliku od Gobineaua, Chamberlain je gledao optimistički na ulogu Nijemaca u održavanju čistoće i sprječavanju miješanja rasa, odnosno u sprječavanju Vo/£-kaosa u Europi. Chamberlain se pridružio nacističkoj stranci kratko prije svoje smrti 1 9 2 7 . [ Hitler i nacionalsocijalistički ideolog Alfred Rosenberg divili su se njegovu djelu.
210
Andrew V i n c e n t
dvadesetog stoljeća (1930). 3 5 Istom se rasnom povijesti koristio i Hitler kako bi opravdao svoju doktrinu Lebensrauma.36 Ukratko, fašistički i nacionalsocijalistički osjećaji zajedničkog na cionalnog identiteta bili su snažno organicistički, neegalitarni, a u nacionalsocijalističkom slučaju, i rasno zasnovani. Obje doktrine su bile antiliberalne i antiindividualističke. Treća i četvrta nacionalistička tema tiču se suvereniteta i teritorija. Ovdje ću, zbog kratkoće, pretpostaviti da su suverenitet i teritorijalni prostor blisko povezani. Suverenitet obično implicira dominaciju nad određenim prostorom i populacijom. Za liberalne nacionaliste su verenitet ipak nije nužno slijedio iz nacije, bile su moguće varijante: primjerice federalna, konfederalna ili neka druga politika združivanja. Suverenitet i teritorij stoga nisu bili fetiši. Zapravo, mnogi liberalni nacionalisti kasnog dvadesetog stoljeća, poput Yael Tamirove i Neila MacCormicka, klonili su se čvrstog povezivanja nacionalizma i suvereni teta. Nadalje, međunarodni pravni poredak može ograničiti nacionalni suverenitet. Uz to, većina liberalnih nacionalista smatra svršenom činjenicom esencijalno liberalno vjerovanje u međusobno poštivanje nacija.37 Argument je da su nacije dio našeg identiteta. Identitet zaslužuje poštovanje. Načelo poštivanja nas obvezuje da poštujemo ono što u drugima čini dio njihova osjećaja vlastitog identiteta. Stoga mora postojati međusobno poštivanje između nacija. 38 35
Kako bi se pružili dokazi u prilog tezi ο postojanju nordijskog Herrenvolka (gospodarske rase), zajedno su se u jedan koš trpali krajnje sumnjiva povijest, klasične studije, antropologija, frenologija, filologija, religijski misticizam Meistera Eckharta, pa čak i mitologija Nibelunga i Edde.
36
Ova rasna i Volkisch verzija nacionalizma dovela je do doktrina ο rasnoj čistoći i eugeničkim vjenčanjima. Nacionalsocijalizam se zauzimao protiv miješanih brakova. I medicina je bila posvećena istim rasnim ciljevima. Jedan od sistematičnih nacističkih autora koji je pisao ο ovoj temi bio je školovan kao agronom. Richard Water Darre je u djelima poput The Peasantry as the Life-Source of the Nordic Race (1928.) i A New Aristocracy out of the Blood and Soil ( 1 9 3 0 . ) predložio obuhvarni eugenički program u Njemačkoj usporediv s uzgojem životinja, što je bila njegova akademska specijalnost. Seljaštvo se smatralo idealnim eugeničkim supstratom za uzgoj Volka. Rasna Volk perspektiva je također idolizirala seljaštvo i zemljoradničke zajednice. Sma tralo se da urbanim životom dominiraju liberali i Zidovi. Pravi Volk je ruralan. Ovo je dovelo do toga da su nacionalsocijalisti prihvatili politiku spram zemljoradničkih zajednica koja je ih je oslobađala od poreza i dodjeljivala subvencije, vidi G. L. Mosse, The Crisis of German Ideology, London, Weidenfeld and Nicolson, 1 9 6 6 , str. 19 ff.
37
David Miller, "The nation-state: a modest defence", u C. Brown (ur), Political Restructuring in
38
Tako, kao što jedan noviji liberalno nacionalistički pisac zaključuje: "Smatram načelom da treba poštivati nacionalne razlike i da treba prihvatiti oblike vlasti primjerene takvim razlikama", vidi MacCormick, Legal Rights and Social Democracy, str. 261.-2.; također Tamir, Liberal Nationalism, str. 73.-4.
Europe, London, Routledge, 1 9 9 4 . , str. 1 4 5 .
Nacionalizam: m o ć i praznina
211
Konzervativni i fašistički nacionalizmi su se također usredotočili, iz drugačijih razloga., na samoodređujuću suverenu naciju. No za razliku od liberalnog nacionalizma, fašizam i nacionalsocijalizam bili su samo svjesno imperijalistički, iracionalni, agresivni, militaristički, i zasnovani na premisi ο superiornosti posebnih nacija. Teritorij je u tom kontekstu zadobio sakrosanktnu kvalitetu. No malo se poštovanja iskazivalo teri toriju ili suverenitetu drugih nacija. Kao što je zabilježio talijanski fašist Papini "da biste nešto duboko voljeli, morate mrziti nešto drugo", a time pravi nacionalist nikako ne može biti internacionalist u bilo kojem smislu riječi. 39 Nacionalizam, za fašiste i konzervativce nije implicirao respekt, nego sumnjičavost, prijezir ili mržnju. Drugim riječima, takav nacionalizam je bio zasnovan na hijerarhijskom ili neravnopravnom shvaćanju nacija. Suverenitet i teritorijalni integritet nacije ne smiju se ugroziti. Ili, u sirovu darvinističkom smislu riječi, slabije nacije moraju ustuknuti pred jačima. Slični obrazac argumentacije pojavljuje se i kod pete teme kul ture. Liberalni nacionalizam je zastupao većinu osnovnih liberalnih vrijednosti. 40 Za liberalne nacionaliste, individualna autonomija nije u sukobu s nacionalizmom. Liberalna nacija osigurava kontekst koji pojedincima omogućuje slobodu. Samoodređenje nacija se povezuje sa samoodređenjem pojedinaca unutar tih nacija. No u konzerva tivnoj i fašističkoj misli, sklonost organskim analogijama i snažno konsenzualno shvaćanje zajednice izaziva duboko nepovjerenje spram liberalne autonomije. Pojedinac je dio organske cjeline i ne može se shvatiti nikako drugačije osim preko cjeline. Ta tema se kontinuirano pojavljuje u konzervativnim spisima Charlesa Maurrasa, T. S. Eliota, Christophera Dawsona, Russella Kirka i Rogera Scrutona. Primjerice, Scruton je argumentirao da je "liberalna država... razrjeđivač jedinstva i stoga sadržava sjeme njegova uništenja." Dodao je da liberalizam pruža samo prostodušne asocijalne temelje, poput individualne autonomije, koji u konačnoj analizi slabe nacionalni poredak. Stoga je zapazio da "dok predrasude iščezavaju, tolerancija ostaje bez zaštite... i postaje 39
Giovanni Papini u A. Lyttelton (urj, Italian Fascisms: From Pareto to Gentile, London, Jonathan
40
U mnogo čemu Četrnaest točaka predsjednika Wilsona, formulirane nakon Prvog svjetskog rata, čine, barem simbolički, vrhunac liberalnog nacionalizma, budući da naglašavaju suvere nost nacionalne države, premda pokušavaju ograničiti implikacije ovog načela naglašavanjem individualnih prava i sloboda.
Cape, 1 9 7 3 . , str. 101.-3.
212
plijenom fanatika koji nikad ne spavaju."
Andrew Vincent
41
Tako su konzervativni
teoretičari skloni iskazivati prijezir prema liberalnom individualizmu i njegovu korelativu, individualnoj autonomiji, suprotstavljenih vrlinama tradicionalnije shvaćene zajednice i hijerahijskog poretka. Vrsta nacionalne zajednice koju su zamišljali konzervativci, unatoč njezinoj homogenosti, također je duboko neravnopravna. Konzervativni teoretičari smatraju naciju uređenom hijerarhijom vođa i podanika, naglašavajući da ona nije korpus jednakih građana. Vodstvo i političko prosuđivanje su vještine dostupne samo manjini i trebaju se povezati s odgovornostima vlasništva nad imovinom. Poštivanje poretka znači poštivanje postojeće prirodne hijerarhije i nejednakosti. Nacionalni poredak uvijek pretpostavlja vlast, vlast pretpostavlja nejednakost i prirodne elite. I dok su se prijašnje generacije konzervativaca, poput Edmunda Burkea i De Maistrea, usredotočivale na fiksnije hereditarnu i zemljoposjedničku aristokraciju, konzervativci dvadesetog stoljeća su razmišljali ο šire shvaćenim elitama - koje su uključivale i kulturnu inteligenciju. Za fašiste, sloboda se preklapala s nacijom. Sloboda nije nikad bila individualistička i nikad nije mogla biti u sukobu s ciljevima nacije. Sto je snažnije nacionalno jedinstvo, to je bogatija sloboda. Slo boda se tako smatrala "spiritualnom" idejom, obično suprotstavljenom lažnom "prljavom materijalizmu" liberalno shvaćene slobode. Prava sloboda je unutarnje stanje djelatnika, koji teži višim ciljevima skupine. Nacistički ideolog Rosenberg bio je prilično eksplicitan, usredotočujući se na rasnu temu unutar njemačkog nacionalizma: sloboda, zapazio je, doslovce znači "bratstvo rase". 4 2 Okrenimo se šestoj temi: liberalni nacionalizam se također koncentri rao na vrlo specifična politička uređenja. Nacionalne zajednice moraju osigurati političke uvjete koji vode do sigurnog i slobodnog razvoja pojedinačnih građana. Jednom kad je liberalna nacija valorizirala prava i slobode pojedinca, ovo logički pretpostavlja demokratsko i ustavno uređenje. Nacionalizam tako implicira liberalnu demokraciju. Može se reći da to slijedi iz načela samoodređenja. Formalno, svaka nacija može imati svoju vlastitu državu, ali ona mora imati vlast zasnovanu na ustavu, demokraciju i prava pojedinca. Liberalni nacionalizam je u 41
Scruton, "In defence of the nation", str. 3 1 2 .
42
Vidi Rosenberg: Selected Writings, ur. Robert Pois, London, Jonathan Cape, 1 9 7 1 . , str. 9 8 .
Nacionalizam: m o ć i praznina
213
biti pretpostavljao da svaka nacija, dovoljno velika da preživi, treba biti neovisna, ali i imati slobodnu ustavnu demokratsku vlast. Vrhunac ovog izvornog izraza liberalnog nacionalizma može se vidjeti u Versajskom sporazumu (1918.), a opširnije u Četrnaest točaka predsjednika Wilsona, nastalih u isto vrijeme. No on je bio također trajni motiv među liberalnim nacionalistima tijekom cijelog dvadesetog stoljeća. Za liberalnog nacionalista s kraja dvadesetog stoljeća Davida Millera, nacionalno samoodređenje je stoga vrlo važno jer korespondira s idejom ο nacijama kao aktivnim zajednicama. Samoodređenje slijedi iz prethodno objašnjenog argumenta ο identitetu. Ako ljudi imaju zajednička bitna vjerovanja, koja reflektiraju njihovi politički pred stavnici, onda se može reći da nacija djeluje i samu sebe determinira. Nacionalizam i demokracija su stoga povezani. 43 A za državu je zato "vjerojatnije da će biti sposobnija ostvarivati svoje ciljeve tamo gdje njezini podanici oblikuju sveobuhvatnu zajednicu, i obratno, nacionalne zajednice su sposobnije čuvati svoju kulturu i ostvarivati svoje aspiracije tamo gdje imaju kontrolu nad političkom mašinerijom na relevantnom području." 44 Ipak, veze između nacionalizma i demokracije, odnosno demokracije i samoodređenja u dvadesetom stoljeću bile su, najblaže rečeno, slabaš ne. Naglasak na hijerarhiji i vodstvu naveo je većinu konzervativaca i radikalno desnih ideologija da duboko sumnjaju u demokraciju, unatoč tomu što su se koncentrirali na nacionalizam qua samoodređenje. Nacija u konzervativnoj i radikalno desnoj ideologiji može biti samoodređujuća, pa opet nedemokratska. Za konzervativce, karakteristično, savršena demokracija je implicirala savršeni despotizam. Ironično, strah od masovnog mediokritetstva demokracije nalazimo i u liberalnim spisima Alexisa de Tocquevillea, J. S. Milla i Friedricha Hayeka, te mnogih europskih pisaca, poput Jacoba Burkhardta, Friedricha Nietzschea i, možda najistaknutije, u Pobuni masa (1930.) Ortege y Gasseta. Tako bi vezu, u koju su neki dovodili nacionalizam i demokraciju tijekom dvadesetog stoljeća, valjalo strogo preispitati. Za konzervativce, ljudi ne mogu upravljati sami sobom, nego trebaju mudro, nacionalno osviješteno vodstvo vladajuće elite. Sloboda se ne stječe demokraci43
Miller, "The Nation-state", str. 144.
44
Ibid, str. 1 4 5 .
214
Andrew V i n c e n t
jom. Autoritet i hijerarhija su imkompatibilni s vladavinom naroda. Demokracija i individualno samoodređenje impliciraju galopirajući egoizam i konzumerizam, destrukciju nacionalne zajednice koja prelazi u otuđenu atomiziranu masu te kraj autoriteta i civilizacije.45 Ovo je istovremeno i korijen slične nelagode koja se potkraj stoljeća osjeća zbog multikulturalizma. Početkom dvadesetog stoljeća, konzervativni nacionalisti poput Charlesa Maurrasa u Francuskoj, Christophera Dawsona i T. S. Eliota u Britaniji te Carla Schmitta u Njemačkoj vodili su se istom logikom kad su kritizirali čak i ograničenu predstavničku parlamentarnu de mokraciju. Dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljeća taj je put slijedila većina konzervativaca u Njemačkoj i Italiji, premda je on imao vrlo različite konzekvencije u Francuskoj i Britaniji. Fašisti i nacionalsocijalisti također su izražavali dubok prijezir spram liberalne demokracije. Ipak, služili su se nacionalizmom kako bi dali legitimnost nekim iskrivljenim značenjima demokracije i socijalizma. Ο tome se obično u fašističkim spisima govorilo kao ο "plemenitijoj demokraciji" i "plemenitijem socijalizmu" (qua nacionalsocijalizmu). Socijalizam i demokracija, kad su bili posvećeni primatu integralne nacije ili Volka, smatrali su se nadmoćnijima liberalnoj demokraciji. Najgori od svih svijetova za fašiste je bio onaj u kojem su međusobno kontaminirani socijalizam i liberalna demokracija. U zaključku stoga ideja, koju su promicali liberalni nacionalisti tijekom cijelog dvadesetog stoljeća, da postoji bitna sveza između indi vidualnog samoodređenja, demokracije i nacionalnog samoodređenja, ispada očito pogrešnom. Premda su je liberalni nacionalisti zagovarali, ona ima malo ili nimalo smisla za druge, njoj suvremene ideologije. Gornja rasprava predstavlja samo isječke iz nacionalističkih argu menata izlaganih tijekom posljednjeg stoljeća. Analiza bi mogla biti znatno šira i potpunije ilustrirana. Ipak, i iz ove analize je moguće izvući jedan važan zaključak ο nacionalizmu u dvadesetom stoljeću. Formalne teme koje su se koristile kao tematska oruđa za analizu nacionalističke ideologije u dvadesetom stoljeću same su po sebi prazne. Ono što ih 45
Detaljno i iskrivljeno preispitivanje ovih teza može se naći u John Carey, The Intellectuals and the Masses: Pride and Prejudice among the Literary Intelligentsia 1880.-1939., London, Faber and Faber, 1 9 9 2 .
Nacionalizam: m o ć i praznina
215
čini smislenima i važnim jest ulazak drugih, gušćih ideologija, koje izvode argumentaciju do kraja. Tako smo, preispitujući sve gornje teze, uzalud tražili nešto distinktivno u nacionalizmu po sebi. Drugi način da se kaže isto je da je nacionalizam, od njegova ulaska u europski politički rječnik u devetnaestom stoljeću sve do danas, parazitirao na drugim ideologijama kako bi imao bilo kakvog smisla i kako bi se uspio probiti. Nacionalizam per se nije imao nikakvih odgovora na bilo koji bitni politički problem. On, zapravo, uopće nije sposoban odgovoriti na njih. Druge forme misli (konzervativizam, liberalizam i fašizam) davale su odgovore ili nudile načine bivstvovanja i djelovanja u svijetu. Liberalizam je na kraju dvadesetog stoljeća bio u stanju znatno napredovati zbog nacionalističkog diskurza, dijelom stoga što je i sam bio hegemonijski. Ali to je bilo samo malo više od kontingentne veze s nacionalizmom; u svakom slučaju to nije bila ontološka veza. Nacio nalizam je zato u dvojbi, u smislu svoje uloge u sljedećem stoljeću. Ako se osjeća nelagodno zbog svoje intelektualne praznine, uvijek se može pozvati na tezu ο svojoj "neteoretičnosti" - koja je, može se lako pokazati, teoretski slaba i politički nepredvidljiva. Ili se može pozvati na racionalni teorijski sadržaj; pa opet, ispostavlja se da taj sadržaj nema nikakve nužne, nego samo kontingentne veze s nacionalizmom.
Zaključak Čak i najneobvezniji promatrač dvadesetog stoljeća zapazit će da je nacionalizam bio izvanredno snažna sila. Ipak, unatoč porastu anti- i postkolonijalnih nacionalizama poslije 1945. u Aziji, Africi, Indiji i na Bliskom istoku, neki su još uvijek, između 1945. i 1989., mislili da je nacionalizam prošao svoj vrhunac. To razdoblje je nesporno inhibiralo nacionalističku ideologiju i pokrete. Povijesna asocijacija nacionalizma s fašizmom i nacionalsocijalizmom utišala je većinu pokušaja, osim onih najodlučnijih entuzijasta, poglavito u Europi. Poslijeratna liberalna demokracija i komunizam bili su u neprincipijelnom internacionali stičkom savezu protiv nacionalizma. Liberalne demokracije su također pokušavale usporiti (a to i danas čine) učinke nacionalizma, svojim naglašavanjem pluralizma, tolerancije i raznolikosti unutar civilnog društva. Nadalje, hladnoratovske vojne, ekonomske i političke konfron tacije između SAD-a i SSSR-a ograničavale su nacionalističke aktivnosti
216
Andrew V i n c e n t
unutar vlastitih utjecajnih sfera. Naposljetku, relativno materijalno i ekonomsko blagostanje mnogih liberalno demokratskih režima u poslijeratno doba otupili su privlačnost nacionalizma kao sredstva prosvjeda. No događaji poslije 1989. u Europi i drugdje nisu baš potvrdili nade onih koji su smatrali da se nacionalizam povlači. Mnogi strahovi iz ranog dvadesetog stoljeća, kritike i sumnje u nacionalizam iznenada su se pojavili i ponovno postali relevantni. Nacionalizam u mnogim istočnoeuropskim kontekstima izgleda poput ponovno otkrivenog tribalizma, koji budi užasne sablasti ekstremnog rasizma, pogroma i vojnog avanturizma. No paradoksalno, za razliku od svih drugih ideologija dvadesetog stoljeća, nacionalizam još nema nikakvu potkrijepljenu doktrinu. On je sklon apsorbirati ethos oko sebe. On je ideološki Janus par excellence. Može istovremeno biti liberalan i tolerantan, ali i izolacionistički i ksenofobičan, u različitim idejnim okolišima. Uloga nacionalizma u politici dvadesetprvog stoljeća ostaje nejasna. Postoje dva ključna pritiska koji će odrediti oblik i karakter nacionalis tičke ideologije u neposrednoj budućnosti. To su pritisci globalizacije i lokalizma. U smislu globalizacije, brzi rast međunarodnih trgovačkih organizacija i sporazuma nakon 60-ih (poput GATT-a); međunarodnih financijskih organizacija (poput IMF-a i Svjetske banke); međunarodnih pravnih, političkih i vojnih organizacija (poput Ujedinjenih naroda, konvencija ο ljudskih pravima, Međunarodnog suda za ljudska prava i NATO-a; golem porast broja međunarodnih putovanja i migracija; rast međunarodne elektroničke komunikacije u smislu interneta i elektroničke pošte; i izvanredno velik porast broja međudržavnih i nedržavnih agencija, svi su suptilno mijenjali karakter nacionalne države.46 Nacionalizam suočen s ovim globalizirajućim tendencijama može krenuti u dva smjera. Kao prvo, on je idealno sredstvo za iskazivanje straha. Noviji porast nacionalizma u industrijaliziranim zemljama, kao i u zemljama u razvoju, mogao bi biti više posljedica čimbenika 46
"Broj međudržavnih internacionalnih organizacija narastao je sa 123 u 1 9 5 1 . više od 2 8 0 u 1 9 7 2 . , na 3 6 5 u 1 9 8 4 . ; broj međunarodnih nedržavnih organizacija je rastao sa 8 3 2 , više od 2 1 7 3 u 1 9 7 2 . , na više nego dvostrukih 4 6 1 5 u sljedećih dvanaest godina", Hobsbawm, Nations and Nationalism, str. 1 8 1 .
Nacionalizam: m o ć i praznina
217
kakvi su osjećaj iskorijenjenosti zbog brzih globalnih socioekonomskih promjena. Drugim riječima, nacionalizam još može funkcionirati kao reaktivno stajalište, kojim izražava osjećaje nelagode zbog disruptivnih ekonomskih i socijalnih promjena, za koje se čini da ih države nisu u stanju u potpunosti kontrolirati. Drugi smjer bi mogao biti da nacio nalizam postane sve irelevantnije, anakrono i neprimjereno sredstvo izražavanja takvih osjećaja. Ta posljednja mogućnost bi mogla biti pothranjena drugim, lokaliziranim, pritiskom multikulturalizma i novih socijalnih pokreta. I multikulturalizam i novi socijalni pokreti, posebice prvi od njih, stvaraju najnezgodniji problem za nacionalizam, dijelom stoga što izra staju interno iz same one generičke strukture misli kao i nacionalizam. Ista logika koja pokreće nacionalizam, i sve njegove oblike, također po kreće pokrete kakav je multikulturalizam. Unutar nacionalizma postoji pretpostavka ο potrebi i ključnoj ulozi zajedničke kulture, jezika i/ili osjećaja identiteta. Unatoč važnosti te tvrdnje, njegova se koherentnost, qua multikulturalizma i multinacionalizma, tako implicitno potkopava iznutra. Tako samo postojanje i priznanje secesionističkih pokreta unutar nacionalnih država, kao i jednostavna činjenica postojanja multinacionalnih i polietničkih država u cijelome svijetu, uzdrmava jedini konsenzualni nacionalistički argument u njegovim temeljima. Činjenica je da unutar gotovo svih država na svijetu postoje mnoge kulturalne skupine i podnacije za koje se može reći da imaju neku vrstu prava grupe, zasnovanog na jeziku ili kulturi. Čak i unutar takvih subnacionalnih ili etničkih skupina nadalje postoje manjine koje bi ponovno mogle zahtijevati - prema istoj logici - prava za svoju skupinu, zaštitu, snošljivost, pa čak i pravo na otcijepljenje. Ta se tema proteže na nove socijalne pokrete. Tu možemo vidjeti sjeme dalje fragmentacije, premda je ponovno važno spoznati da se logika argumenta u prilog socijalnoj i kulturnoj imploziji derivira iz nacionalizma. Nacionalizam ima malo sredstava na raspolaganju da izađe na kraj s tim argumentom, jer su ta sredstva ista kao i ona multikulturalizma. U tom kontekstu, nacionalizam se čini krajnje ranjivim.
219
Feminizam u X X . stoljeću
10 Niti i pletenice, ili nezavršen projekt? FEMINIZAM
U
DVADESETOM
STOLJEĆU
Diana Coole Slično većini glavnih političkih pokreta dvadesetog stoljeća, i feminizam ima podrijetlo u velikim socijalnim promjenama povezanim s moder nim dobom. Premda je podređenost žena (kao i mnogih kategorija muškaraca) bila prilično uniformna duž tradicionalnih kultura, činilo se da je sankcioniraju bog ili priroda i rijetko se dovodila u pitanje. Transformacija socijalnih, proizvodnih i obiteljskih odnosa nastala u Velikoj Britaniji u sedamnaestom stoljeću, te s njom povezana individualistička i samorefleksivna kultura, bila je temelj na kojem su žene same sebe počele identificirati kao nepravedno potlačenu kategoriju osoba. Feminizam kao diskurzivni odgovor na to duguje svoj nastanak prosvjetiteljstvu osamnaestog stoljeća, ali njegova pojava kao masovnog pokreta bila je fenomen devetnaestog stoljeća. Zgodno je stoga razmi šljati ο njegovu ulasku u dvadeseto stoljeće pomoću dviju blisko premda kontingentno povezanih komponenti: kao ženskog pokreta oboružanog feminističkom ideologijom. Uloga ideologije je bila obrazložiti žensko pravo na emancipaciju. U liberalnim kulturama, navodno posvećenima razumu, pravdi i društvenoj koristi, argumenti koji otkrivaju neoprav danu diskriminaciju žena trebali bi imati znatnu težinu. Ipak, bilo je očito da sami racionalni argumenti neće biti dostatni za stjecanje spolne jednakosti tamo gdje su u pitanje bili dovedeni utvrđeni patrijarhalni
220
Diana
interesi, pa su žene u skladu s tim bile motivirane da se politički organiziraju radi ostvarenja svojih ciljeva. Unatoč mnogim promjenama koje će dvadeseto stoljeće donijeti njihovoj politici, njihovu identitetu kao žena i njihovim težnjama, primarni cilj feminizma je bio i ostao ukidanje diskriminacije ili isključivanja na temelju spola. Povijest uspjeha i poraza ženskog pokreta, u ostvarenju tog cilja rekonstruirala se često i brižno, osobito u britanskom i američkom kontekstu. 1 Uistinu, ona je postala dio ideološkog arsenala feminizma, njegova mitologija podrijetla i pobjeda u sukobu s nedaćama, jamac njegova kontinuiteta i identiteta tijekom vremena. To je povijest koju pregledi poput ovog svakako moraju ponovno prikazati. Pa opet, to je povijest koja se na početku dvadesetprvog stoljeća ne može prezentirati nedužno ili jednostavno, zbog toga što prikazi prošlosti neizbježno prolaze kroz preokupacije sadašnjosti. Danas se moramo pitati tko govori i iz koje perspktive, baš kao što moramo priznati političke implikacije za budućnost feminizma koje svaki prikaz njegove povijesti nosi sa sobom. Medu ideološkim pokretima, feminizam je bio neuobičajeno samo kritičan i refleksivan glede vlastitih temelja i vrijednosti, budući da je morao konstantno izvlačiti, kritizirati i dekonstruirati svoje neproči šćene patrijarhalne ili falocentričke pretpostavke. U skladu s tim on sebe preispituje isto onako rigorozno kao što to čini s kulturom muške dominacije i društvom unutar kojeg djeluje. U isto vrijeme feminizam je bio atipično otvoren prema utjecajima promjenjivih intelektualnih para digmi, koristeći se njima za produbljavanje vlastitih analiza rodne moći, istodobno evaluirajući njihove implikacije po žene. Kritički je asimilirao kako velike ideologije - posebno libralizam, socijalizam i marksizam, a manje anarhizam, ekološki pokret, pa čak i teologiju oslobođenja 1
Vidi, primjerice, R. Strachey, The Cause: A Short History of the Women's Movement in Great Britain, London, Virago, 1 9 7 8 . , prvo izdanje 1 9 2 8 . ; J. Mitchell, Woman's Estate, Harmondsworth, Penguin, 1 9 7 1 . ; V. Bryson, Feminist Political Theory: An Introduction, London, Macmillan, 1 9 9 2 . ; S. Rowbotham, Women in Movement: Feminism and Social Action, London Routledge, 1 9 9 2 . Naravno, prepričavale su se i druge nacionalne povijesti. Vidi medu mnogim primjerima R. Stites, The Women's liberation Movement in Russia, Princeton NJ, Princeton University Press, 1 9 7 8 . ; C. Corrin, Magyar Women: Hungarian Women's Lives, 1960s-1990s, London, Macmillan, 1 9 9 4 . Manje poznate povijesti britanskih žena također postoje. Vidi primjerice B. Bryan, S. Dađzie i S. Scafe, The Heart of the Race: Black Women's Lives in Britain, London, Virago, 1 9 8 5 .
F e m i n i z a m u X X . stoljeću
221
- tako i pomodne metodologije poput dijalektike, egzistencijalističke fenomenologije, strukturalizma, poststrukturalizma, dekonstrukcije, empirizma, kritičkog realizma i analitičke filozofije. Štoviše, njegovi politički interesi su ga povukli u duboka filozofska pitanja ontologije (što znači postati žena ili biti rodno svrstan), epistemologije (postoji li poseban ženski način spoznaje? Ima li um rod?) i etike (što znači odnositi se prema drugima i sebi kao žena ili kao rodno obilježeni subjekt?). 2 Posljedica ovog promiskuiteta je perspektiva zbog koje feminizam na svoju prošlost gleda prilično različito od načina koji je bio utkan u toj prošlosti onako kako je bio doživljen u svoje vrijeme. Tamo gdje su feministice nekoć smatrale da participiraju u progresivnom napre dovanju modernosti, težeći njezinim obećanjima osobne autonomije i slobode za sve žene, sada se taj projekt, kao i njegovo samoshvaćanje, podvrgavaju sveobuhvatnoj kritici. To se dogodilo u okvirima općenitije antipatije spram prosvjetiteljstva i njegovih racionalističkih odnosno univerzalističkih orijentacija. Unatoč vlastitom dugu prosvjetiteljstvu, feministice su spoznale maskulinističke pretpostavke utkane u njegovu koncepciju racionalnih pojedinaca i njegove težnje jednakosti. 3 To je utjecalo na njihovo shvaćanje vlastite povijesti. Živo i dobrovoljno sudjelovanje ženskog pokreta u racionalističkom projektu modernizma, poslije prepričavano pomoću Velikih Priča (kao priča ο napretku i kontinuitetu koji se kreću prema specifičnom emancipatornom cilju), počinje biti problematično. Njegova poznata povijest možda je nenamjerno podupirala dublje strukture tlačenja, a moguće da je 1 njegovo monolitno prepričavanje te povijesti perpetuiralo logiku isključivanja. 2
Vidi primjerice C. Battersby, The Phenomenal Woman: Feminist Metaphysics and the Patents of identity, Cambridge, Polity Press, 1 9 9 8 . ; S. Harding i Μ. Hintikka (ur), Discovering Reality: Feminist Perspectives on Epistemology, Metaphysics, Methodology and Philosophy of Science, Dordrecht, Reidal, 1 9 8 3 . ; L. Alcoff i Ε. Potter (ur), Feminist Epistemologies, New York, Rou tledge, 1 9 9 3 . ; C. Gilligan, In a Different Voice: Psychological Theory and Women's Development, Cambridge MA, Harvard University Press, 1 9 8 2 . Judith Squires je nedavno ponudila izvanredni sažetak i analizu konceptualnih i metodoloških debata unutar feminizma u knjizi Gender in Political Theory, Cambridge, Polity Press, 2 0 0 0 .
3
Vidi primjerice G. Lloyd, The Man of Reason: "Male" and "Female" in Western Philosophy, London: Methuen, 1 9 8 4 . ; D. Coole, Women in Political Theory, Brighton, HarvestersterWheatsheaf, 1 9 8 8 . , 1 9 9 3 . ; L. Irigaray, Speculum and the Other Woman, Ithaca, NY, Cornell University Press, 1 9 8 5 .
222
Diana C o o l e
Konvencionalni prikazi ženskog pokreta nadalje iznose prilično pesimističnu, čak paralizirajuću političku prognozu za suvremeni femi nizam i njegovu budućnost, budući da privilegiraju model masovnog pokreta određenog zajedničkim identitetom i kolektivnim ciljevima. Pritom razina solidarnosti sudionika, njihova organizacija i aktivnost jamče učinkovitost potrebnu da bi se postigle znatne političke i ma terijalne promjene. Prema takvim kriterijima, čini se da suvremeni ženski pokret ne postoji. Ako neki njegovi ostaci još postoje, oni su jedva povezani s teorijskim trendovima unutar feminizma, pa se čini da je ključni odnos teorije i prakse utjelovljen u kolektivističkoj paradigmi fatalno rascijepljen.41 dok je feminizam kao studij problema povezanih s rodom bez dvojbe cvao kao akademsko polje istraživanja, njegov politički utjecaj danas je općenito nejasan i neizravan. Čak i tamo gdje je feminizam ostao eksplicitno politički, njegov naglasak na raznolikosti i dekonstrukciji čini se da isključuje samu ideju jedinstva koju zahtijeva politička efikasnost. Jedna posljedica ovakvog razvoja bila je često spominjanje postfeminističke ere, gdje bi feminizam otišao istim putem kao i druge ideologije i masovni pokreti čiji su ciljevi (navodno) bili ostvareni ili odbačeni. Većina feministica ipak je oprezna u svojoj reakciji na takvu tezu. Tipična angloamerička reakcija je bila lamentirati nad gubitkom prepoznatljivoga ženskog pokreta ali ohrabrivati različite žene, skupa s drugim autsajderima i potlačenima, da stvaraju nestalna savezništva u kojima se pojavljuju (i dezintegriraju) zajednički interesi. Prema ovoj vrsti modernističkog pragmatizma, u prolaznim uvjetima kasnog moder nizma ili postmodernizma još je moguće simulirati kolektivnu akciju, dok se žene iz političkih razloga potiče da naglašavaju svoj zajednički identitet unatoč priznavanju njegove krhkosti.5 Neizbježno, postoje 4
Ovaj prekid između teorije i prakse bio je tema konferencije Radical Philosophy 1996., s naslo vom "Torn Halves: Theory and Politics in Contemporary Feminism". Za eksplicitne razloge ove teme u povijesnoj, naročito britanskoj perspektivi, vidi L. Segal, Generations of feminism" i D. Coole, "Feminism without nostalgia", Radical Philosophy, svibanj/lipanj 1 9 9 7 . , str. 6.-16. i 17.-24.
5
Primjerice, vidi Ν. Fräser i L. Nicholson, "Social criticism without philosophy" u L. Nicholson (ur) FeminismiPoslmodernism, London i New York, Routledge, 1 9 9 0 . , str 1 9 . - 3 8 .
Feminizam u X X . stoljeću
223
velike sumnje u izvedivost, poželjnost i učinkovitost takve politike. 6 U skladu s tim su drugi - čak i ako možda izbjegavaju feminističko ime zbog njegovih identitetnih i univerzalizirajućih implikacija - entuzijastično prihvatili postmodernu sociologiju i poststrukturalističke pristupe, inzistirajući da je danas potrebna radikalno nova vrsta politike i da, ukoliko ona treba biti efikasna i relevantna, utoliko "feminizam" mora izbjegavati nostalgiju spram svojih totalitarnijih diskurza i mo dela kolektivne akcije i okrenuti se kvalitativno različitim načinima političke intervencije. 7 Iz ove posljednje perspektive bilo bi važno ne gledati na suvremene feminizme kao na nešto što je manje cjelovito od nekog prijašnjeg, egzemplarnog modela, budući da politika uvijek uključuje eksperimentalne, kreativne strategije koje se mijenjaju zajedno s kontekstom. U ovome sam poglavlju strukturirala svoje refleksije ο feminizmu dvadesetog stojeća imajući na umu sve upravo rečeno. One se opre djeljuju za prilično riskantnu strategiju koja uključuje istovremeno prepričavanje i osporavanje načina na koji se povijest feminizma obično prikazuje. Sad kad je stoljeće završeno, svakako je važno podsjetiti se, i zapravo proslaviti goleme političke dobitke stečene ženskim bor bama; sjetiti se njihovih žrtava i strategija. Ali, u isto vrijeme nije od pomoći prikazivati ih kao etape u jednom razvojnom putu, prema čijim kriterijima suvremeni feminizam zaostaje za prethodnim fazama. U skladu s tim ću tvrditi da je vrsta intervencija provedenih u svakoj etapi bila primjerena specifičnoj situaciji na koju se odnosila, ali ne i fazama jednog kontinuiranog projekta. To znači da polje povijesnih sila, osobito način shvaćanja politike, mjesta osporavanja koja su smatrana bitnima, vrste prihvaćenih čina i djelovanja, identitet i identifikacija sudionika: svi oni oblikuju konstelaciju koja je povijesno specifična i 6
Judith Butler zapaža izazove koji se ovdje pojavljuju: "Ono što je potrebno je dinamična i difuznija koncepcija moći, vjerna poteškoćama kulturnog prevođenja, te potrebi da se ponovno artikulira 'univerzalnost' u neimperijalističkom smjeru. To je težak posao i više nije moguće utjecati se jednostavnim i paralizirajućim modelima strukturnog tlačenja... ne može postojati čisto suprotstavljanje moći, samo preoblikovanje uvjeta pod kojima ona postoji, uz pomoć redovito nečistih resursa". "Gender as performance", intervju s P. Osborne i L. Segal, u P. Osborne (ur), A Critical Sense, London i New York, Routledge, 1 9 9 6 . , str. 1 2 5 .
7
Vidi primjerice razne priloge u J. Dean (ur), Feminism and the New Democracy: Resiting the Political, London, Sage, 1997. i A. Yeatman, Postmodern Revisionings of the Political, London and New York, Routledge, 1 9 9 4 .
224
Diana C o o l e
ne smije se postvarivati kao model za čijim gubitkom trebamo osjećati nostalgiju (ili zbog čijeg nestanka osjećamo olakšanje) i prema kojem bi se suvremeni feminizmi možda mogli prosuđivati kao nedostatni (ili pak kao superiorni). Ovo me dovodi do naslova poglavlja i alternative na koju on upućuje između dvaju načina razmišljanja ο povijesti feminizma. Tu je ideja, sukladna načinu na koji su feministice najčešće predstavljale svoju prošlost, ο ženskom pokretu kao nezavršenom emancipacijskom pro jektu. Iz te je perspektive moguće prepričavati sada već poznatu priču, a feminizam se može prikazivati kao dio Velike Priče modernizma. Ali, to je i pristup koji izaziva trostruku opasnost nostalgije, postvarenja i političkog pesimizma, koje smo već spomenuli. Valja upozoriti na prilično različit pristup, koji smo u naslovu (ovog poglavlja) spomenuli kao "niti i pletenice". To feminizmu pridružuje više pluralističnu, hete rogenu i kontingentnu povijest, ističući diskontinuitete među njegovim različitim fazama ili konstelacijama, baš kao što se i opredjeljuje za više genealoško razumijevanje promjenjivih permutacija moći u odnosu prema rodu. Ključno pitanje koje se ovdje postavlja jest, dakle, ovo: je li feminizam nezavršeni emancipacijski projekt (možda i takav koji nikad i ne može biti završen), ili je oduvijek splet labavo povezanih zahtjeva, inovacija, perspektiva, savezništava, otpora, kojima je bila nametnuta jedna (možda dubiozna) Priča, ali koji svejedno i dalje postojano opstaju.
Veliki narativni prikazi feminizma kao nedovršenog emancipacijskog projekta Tipični način na koji je ženski pokret shvaćao sam sebe u skladu je, smatram, s određenom narativnom tradicijom koju je Lyotard sumirao u svojoj glasovitoj formulaciji kao Veliku Priču, i odbacio je jer je izgubila kredibilitet. Sam Lyotard je identificirao dvije Velike Priče modernosti: liberalnu, emancipacijsku, povezanu s Kantom; i spekulativnu, koja ima podrijetlo u Hegelu. U oba slučaja pripovijeda se samolegitimizirajuća priča ο napredovanju povijesti spram razuma
Feminizam u X X . stoljeću
225
i slobode, uz pomoć akumuliranog znanja i samosvijesti racionalnih 8
subjekata. Feminizam su privukle obje Velike Priče. Prvo se shvaćao, kako to zapravo često i čini, kao dio emancipacijske Priče. Spolna jednakost (koja može ili ne mora obuhvaćti i priznanje ženske različitosti) postaje ovdje jedna dimenzija u razvoju racionalnog, pravednog društva. Zato su se feministice i mogle oslanjati na iste liberalne i socijalističke diskurze kao i druge skupine koje su osporavale poredak ili obrasce distribucije dobara koje nije bilo moguće braniti pred sudom razuma i pravde. U tom smislu se feminizam često kate gorizira pomoću dva vala: prvi, liberalni val je svoj vrhunac doživio oko 1930., drugi, više socijalistički i radikalniji val uzdignuo se između kasnih 60-ih i ranih 80-ih godina dvadesetog stoljeća, kad su dotaknute materijalne, kulturalne, psihoseksualne i političke prepreke spolne jednakosti. Ova putanja se lijepo slaže s Marshallovom definicijom prava građanstva kao jamčenja građanskih, političkih i socijalnih prava pojedincima, poglavito ako im se dodaju noviji zahtjevi za društvenim uključivanjem.9 Istina, kad druge društvene skupine za sebe redom počnu tražiti prava, resurse i priznanja koja su žene već stekle (primjerice, tamo gdje su rasa ili etnička pripadnost izvori diskriminacije) postaje teže inzistirati na posebnom statusu ženskog pokreta. To je čak navelo neke suvremene feministice na zaključak da rodna pripadnost ne može više biti privilegirana kao glavni izvor isključivanja (čak i kod nekih žena), unatoč pratećim poteškoćama koje to može imati za feminističku politiku (premda se može i tvrditi da je ova antidiskriminatorska otvorenost tipična za feminističku etiku). Ali drugi su tvrdili da tlačenje roda ostaje i dalje najuniverzalnije, najsveprisutnije i najdublje budući da je Žena kvintesencijalno Drugo. U to se mogu uvrstiti klasična studija ο drugom spolu Simone de Beauvoir, psihoanalitički naglasak na 8
J-F. Lyotard, The Postmodern Condition, Manchester, Manchester University Press, 1 9 8 4 . Ra sprava ο Velikim Pričama i emancipacijskom projektu izazvala je specifično polemiku između Lyotarda i Habermasa, ali su i feministkinje ekstenzivno komentirale ideju ο Velikim Pričama i njihovu navodnom propadanju, u odnosu prema feminizmu. Vidi primjerice, S. Benhabibi, Situating the Self. Gender, Community and Postmodernism in Contemporary Ethics, Cambridge, Polity Press, 1 9 9 2 . , poglavlje 7.; Ν. Fräser i L. Nicholson, "Social criticism without philosophy", vidi bilješku 5.; D. Coole, "Master narratives and feminist subversions" u J. Good i 1. Velody (ur) The Politics of Post modernity, Cambridge, Cambridge University Press, 1 9 9 8 . , str. 107.25.
9
Τ. Η. Marshall, Citizenship and Social Class, Cambridge, Cambridge University Press, 1 9 5 0 .
Diana C o o l e
226
nesvjesnoj i tjelesnoj spolnoj različitosti, kao i najradikalniji feminizmi, skupa s problemima esencijalizma i prednostima za žensku politiku koju takva pozicija obuhvaća. 10 U tom je kontekstu, sada u već klasičnom liku radikalnog feminizma iz 70-ih, feminizam počeo izgledati više kao spekulativna verzija Velike Priče, s poviješću ženskog tlačenja i oslobođenja koje su postajale samostalne metapriče, umjesto da budu jednostavno jedna strana mo dernog napretka. Modelirana na dijalektičkoj filozofiji povijesti, ovdje je zadaća bila ustanoviti podrijetlo spolnog tlačenja, obično lociranog u pretpovijesnim, kvazibiološkim odnosima; rekonceptualizirati samu povijest kao mnoge oblike spolnog tlačenja i identificirati, a zatim galvanizirati materijalne sile i strategije koje će izazvati prekid s cjelo kupnom patrijarhalnom prošlošću. Takvi su zahtjevi stajali u temeljima solidarnosti i militantnosti svojstvenih za Pokret za oslobođenje žena (Women' s Liberation Movement), kad se univerzalno sestrinstvo suprotstavljalo isto tako univerzalnom patrijarhatu. The Dialectic of Sex Shulamith Firestone primjer je takvog pristupa: Pretpostavka d a . . . feministice govore ο promjeni fundamentalnoga b i o l o š k o g stanja - j e iskrena. T o što s e t a k o d u b o k a p r o m j e n a ne m o ž e lako svrstati u tradicionalne kategorije mišljenja, tj. k a o " p o l i t i č k o " , nije zato što se te kategorije ne m o g u primijeniti n e g o stoga što nisu dovoljno velike: radikalni feminizam ih nadrasta. Kad bi postojala druga riječ sveobuhvatnija od revolucije, mi b i s m o je upotrijebile.
Nastavlja identificirati razvoj reproduktivnih tehnologija kao ključni materijalni preduvjet oslobođenja i poziva žene da "senzitiviziraju svoju napuklu svijest" solidarizirajući se i analizirajući sve dublje i dublje slojeve spolne diskriminacije. Takav proces, dodala je, "predstavlja probleme koji su puno gori od nove svijesti crnačkih militanata ο rasizmu: feministice moraju dovoditi u pitanje ne samo cijelu Zapadnu kulturu nego i organizaciju same kulture, i dalje, čak i samu organi zaciju prirode". U tu svrhu ona je predlagala korištenje marksističke metodologije ali zato da bi se "razvio materijalistički pogled na povijest 10
S. de Beauvoir, The Second Sex, Harmondsworth, Penguin, 1 9 7 2 . Osobito feministice pod Lacanovim utjecajem govore ο ženi kao ο Drugom.
F e m i n i z a m u X X . stoljeću
227
zasnovan na spolu." 11 Feminizam je sada iskrsnuo kao najveća Priča od svih, zamjenjujući proletarijat ženama kao primarnim i kolektivnim čim benikom povijesne transformacije. Takve totalne metapovijesti poslije su napali poststrukturalisti, dok ih je puka raznovrsnost i kompleksnost različitih vrsta tlačenja učinila neodrživim. Malo bi feministica s početka dvadesetprvog stoljeća pristalo uz ovu vrstu Velike Priče. Ipak, liberalna Velika Priča je još snažna u mnogim prikazima po vijesti feminizma kao trajnog projekta. Primjer liberalne Velike Priče iz devetnaestog stoljeća je J. S. Mili, prema kojemu je podređenost žena, jednostavno, naslijeđe predmodernih običaja. On je govorio ο "primitivnom stanju ropstva koje i dalje traje" i predviđao da će, dok modernost napreduje, "zapovijedanje i potčinjenost postati iznimke medu životnim činjenicama, dok će ravnopravno udruživanje biti pravilo". Pa opet, zbog snažnih osjećaja koje izazivaju spolni odnosi "ne bismo se trebali čuditi ako oni budu manje oslabljeni i rastočeni od ostatka napredujućih velikih modernih duhovnih i socijalnih mijena." 12 Umjesto da prepozna mnogo načina na koji se spolne nejednakosti i različitosti reproduciraju i u moderno doba, potčinjenost žena je za njega bila samo znak povijesne inercije. Upravo je ta vjera u moderni napredak podloga poznate priče ο dva stoljeća ženske politike. Obično počinje s prabakama feminizma iz osamnaestog stoljeća, posebice Mary Wollstonecraft; bilježi borbu žena za građanska prava u devetnaestom stoljeću, i njihovu pobjedu u osvajanju prava glasa, nakon čega slijedi slabljenje feminizma iz među dva svjetska rata, i njegovo ponovno rođenje u radikalnijem obliku tijekom 60-ih godina. Tu su ponovno njegova dva vala, ali nakon toga priča se raspleće. Kao posljedica produbljivanja njegovih kritičkih analiza, naročito kad se ove okreću protiv emancipacijskih, egalitarnih vrijednosti i samog razuma, feminizam je osjetio da se mora konfrontirati sa sablastima relativizma i nihilizma. U isto vrijeme ženski politički pokret je zapao u krizu, kasnih 70-ih, jer je inzistirao na diferencijalnim identitetima - prvo onima koji se tiču rase, klase i spolne orijentacije, a poslije i spleta dodatnih distinkcija i opredje11
S. Firestone, The Dialectic of Sex, London, The Women's Press, 1 9 7 9 . , str. 11.-16.
12
J. S. Mill, The Subjection of Women, London, Everyman, 1 9 2 9 . , str. 2 5 9 . ff, 2 1 9 .
228
Diana C o o l e
ljenja - što je rascijepilo sestrinstvo i poljuljalo njegovu vjeru u bilo koju Veliku Priču modernosti. Nakon toga postaje teško konstruirati povijest feminizma jer se čini da se razvija u tako mnogo smjerova, ali i retrospektivno problematizira Priče svojih prethodnica, budući da one počinju nalikovati na priču ο jednoj posebnoj skupini - ponajprije bijelih, anglofonih pripadnica srednjeg sloja - odnosno žena koje sada postaju privilegirane drugi put. Jedna reakcija je bila poticati onu vrstu malih, lokalnih priča koje je preporučivao Lyotard, u kojima su žene mogle ispričati mnoge različite priče ο svome tlačenju i otporu, čija se heterogenost odupirala uvlačenju u bilo koji totalizirajući prikaz. Mnoge novije feminističke antologije svjedoče ο ovoj produkciji mikropovijesti koje su napisale žene ο silno različitim situacijama, a to odaje puno bogatiju, gušću pojavnost feminizma dvadesetog stoljeća od shematizma koji ga prikazuje kroz dva ili tri vala. U isto vrijeme ipak je važno shvatiti da mnoge od tih priča, baš kao i ona vrsta postupne, lokalne i svakodnevne ženske politike u cijelome svijetu, još uvijek uključuju borbu za jednakost i prava. Ovdje treba donijeti tešku odluku između priznavanja specifičnosti različitih ženskih borbi i lociranja točki identiteta ili sinteze koja upućuje na prepoznatljivo feministički proces. 1 3 Suočene s takvim pitanjima ο različitosti, mnoge feministice upiru onu vrstu procedura koje povezujemo s deliberativnom demokracijom ili diskurznom etikom. 14 No i ovo habermasovsko rješenje je samo jedna verzija liberalnog, emancipatornog projekta, premda je u ovom, nešto novijem odijelu on - uvodeći paradigmu intersubjektivne komunikacije - uspješnije obuhvatio i diverzitet i neke kritike racionalne subjektiv nosti. Iz njegove perspektive modernost, uključujući feminizam, još izgleda kao nezavršeni emancipacijski projekt. Upravo je s ovog stajališta zabrinutost zbog pridruživanja feministica takvom projektu, isto kao i njihova sposobnost da ga ostvaruju u svjetlu postmodernističkog relativizma, izrodila izvjesne zebnje nalik na one s fin de sieclea. 13
Vidi primjerice C. Corrin, Feminist Perspectives on Politics, London i New York, Longman,
14
Vidi primjerice Benhabib, Situating the Self; I. Young, Justice and the Politics of Difference,
1999., srr. 7. Princeton NJ, Princeton University Press, 1 9 9 0 .
F e m i n i z a m u X X . stoljeću
229
Ali, diskurzna etika postavlja i neka teška pitanja feminističkoj u
politici. Je li militantnija politika tipična samo za nedostatno mo dernizirana društva, u kojima žene traže pristup javnoj sferi, i trebaju li se feministice stoga pomiriti samo s racionalnim, diskurznim proce durama? S obzirom na to da ni jedan danas postojeći politički sustav nije u stanju ostvariti racionalne, egalitarne prakse koje komunikativno habermasovsko djelovanje idealizira, ni idealnu govornu situaciju, nisu li (naročito marginaliziranim) ženama potrebne militantnije strategije kako bi to ostvarile, osobito u svjetlu one vrste patrijarhalnih, pravnih, kapitalističkih i birokratskih prepreka, koje ionako ograničavaju de mokratsku moć? Nisu li, naposljetku, upravo ograničenja racionalnog diskurza i kritike navodila prethodne naraštaje žena da organiziraju a ponekad i primjenjuju alternativne strategije? Ali, s druge strane, možda je anakrono fantazirati ο onoj vrsti izravne akcije koja je bila tipična za žensku politiku prošlog stoljeća? Čak i da je to tako, jesu li to jedine alternative? Kad feministice identificiraju dublje, neracionalnije razine rodne moći, ne ostaju li ove nedotaknute pukim intelektualnim promišljanjem, i ne zahtijeva li to stoga drugačiju vrstu intervencije: možda neke estetičke i performativne strategije koje se povezuju s postmodernizmom?
Niti i pletenice: feminizmi i genealogija roda Naslov ovog ulomka odnosi se na ono što se ponekad opisuje kao treći, postmoderni val feminizma. To implicira daljnji stadij u njegovu razvoju, novo poglavlje u njegovoj Priči koje se poistovjećuje, naro čito u kasnim ili postmodernim kulturama s posljednjim desetljećima dvadesetog stoljeća. Uistinu postoje razlozi za naglašavanje takvog kontinuiteta. Unatoč napadima na prosvjetiteljstvo zbog njegove za15
Postoji mnogo feminističkih kritika Habermasa, čak i među njegovim pristašama. Vidi primje rice N. Fraser, Unruly Practices: Power, Discourse and Gender in Contemporary Social Theory, Minneapolis, University of Minneapolis Press, 1 9 8 9 ; M. Felming, Emancipation and Illusion: Rationality and Gender in Habermas's Theory of Modernity, Pennsylvania, Pennsylvania State University Press, 1 9 9 7 . ; 1. Young, "Communication and the Other: beyond deliberative demo cracy" in S. Benhabib (ur) Democracy and Difference: Contesting the Boundaries of the Politi cal, Princeton NJ, Princeton University Press, 1 9 9 6 . ; D. Coole, "Habermas and the question of alterity" u Μ. P. D'Entteves and S. Benhabib (ur), Habermas and the Unfinished Project of Modernity, Cambridge, Polity Press, 1996., str. 2 2 1 . - 4 4 .
230
Diana Coole
snovanosti na racionalnoj, maskulinoj subjektivnosti, postmodernisti nastavljaju feminističku tradiciju kritičkog preispitivanja, ulazeći u trag efemernostima i pipcima rodne moći, koji se kriju iza svojih vidljivih društvenih potpornja, u skrovištima želje i fantazije, gesta i tijela, jezika i logike, znanja i razuma. Na drugi način, i upravo kao posljedica takvih preispitivanja, očito oksimoronski postmoderni feminizam znači prekid, pa čak i odbacivanje onoga što se prije događalo. Uistinu se može tvrditi da je feminizam moderni pokret po sebi: budući da je po definiciji zaokupljen eman cipacijom žena ili njihovim oslobođenjem, ako odbaci te pojmove, zajedno s pojmovima racionalnog, autonomnog subjekta koji želi biti oslobođen, to će biti kraj prepoznatljivoga feminističkog projekta. Štoviše, dekonstrukcija ženskog identiteta, zajedno s postmodernom dezintegracijom ženske solidarnosti, otima feminizmu mogućnost individualnog ili kolektivnog djelovanja, tako da sveza između kritike i socijalne transformacije, koja je uvijek bila u srcu feminizma, po staje teško razaznatljiva. Ukratko, prema modernističkim kriterijima političke akcije i svrhe, postmodernizam i feminizam su pojmovi u kontradikciji. Istovremeno se mora priznati da bi se mnoge feministice složile s tom prosudbom, i da postmodernisti slobodno priznaju kontradikcije vlastite pozicije. Ako su postmodernizirajući socijalni faktori i logika kritike izrodili postmoderne paradokse (a kako smo vidjeli, upravo su vlastita interna fragmentacija ženskog pokreta i logika feminističke kritike rodne pripadnosti razuma gurnuli feminizam u tom postmodernom pravcu), može se plauzibilno tvrditi da je pravi izazov feminizma u dvadesetprvom stoljeću prilagoditi se ovom novom socijalnom i diskurzivnom konteks tu, a istodobno i dalje istraživati labirinte rodne moći te izumiti nove političke strategije učinkovite intervencije. U tom smislu ovaj "treći val" feminizma je istodobno obilježen kontinuitetom i prekidom s prošlošću. Kako se takvo što može zamisliti? Sugeriram da bi za početak bilo zgodno ponovno promisliti povijest feminizma - na koju sam nekoliko puta u prethodnim ulomcima već upozorila kao na kontinuirani emancipacijski projekt - i to u genealoškom smislu. Da bismo objasnili što to
231
F e m i n i z a m u X X . stoljeću
sve obuhvaća, bit će korisno ukratko pogledati nekoliko Foucaultovih komentara (čiji je utjecaj na feminizam bio važan).
16
Postoji niz načina na koji se povijest ženskog pokreta može uskladiti s Foucaultovim primjedbama. Prvo, on je sugerirao izvjesnu kronologiju modernih borbi kao konzekutivnog suprotstavljanja dominaciji, eksplo ataciji, te upravljanju i proizvodnji subjektivnosti. 17 Liberalni, marksi stički i radikalni/postmoderni feminizmi prilično se dobro uklapaju u tu tipologiju, pri čemu posljednja vrsta istražuje i osporava prirodu ženske subjektivnosti, premda bi bilo korisnije misliti ο svima trima kategorijama kao ο nečemu što postoji i djeluje istovremeno (kao što je to učinila Kristeva u svojoj raspravi ο trima generacijama feminizma). 18 Drugo, Foucault je razlikovao situacije dominacije i situacije moći: primijenjeno na žensku situaciju ovo bi upućivalo na nešto različitu povijesnu periodizaciju. U stanjima dominacije, asimetrični odnosi su relativno nepokretni. Ono što dominaciju skupine, kaste ili klase, zajedno s o t p o r o m i p o b u n o m na koje ta d o m i n a c i j a nailazi, čini glavnim f e n o m e n o m u povijesti društava jest to da oni na razini cijelog društvenog tijela manifestiraju golemu i univerzalizirajuću formu, isprepleću o d n o s e m o ć i i o d n o s e strategije, i posljedice k o j e proizlaze iz njihove i n t e r a k c i j e .
19
U takvim slučajevima, zaključuje Foucault, akteri će s pravom težiti totalnijoj politici oslobođenja. No naivno je i opasno ako protagonisti vjeruju da im je cilj nemoguća transcendencija moći (primjerice, patri jarhata). U najboljem slučaju, oni će steći pristup situaciji moći koja, za razliku od dominacije, otvara mobilno i "vrlo kompleksno polje" unutar kojeg moć, sloboda i otpor cirkuliraju, međusobno se potičući. Iz takve perspektive mogli bismo shvatiti feministice prvoga, pa čak i drugoga vala kao one koje se bore protiv patrijarhalne dominacije: 16
Vidi primjerice L. Mc Nay, Foucault and Feminism: Power, Gender and the Self, Cambridge, Polity Press, 1 9 9 2 . Moguće je spomenuti i mnoge dodatne navode feministica izravno zaoku pljenih Foucaultovim djelom, ali osim toga postoje i mnoge druge koje pišu pod utjecajem šire foucaultovske perspektive - od kojih je možda najpoznatija Judith Butler.
17
Μ. Foucault, "The subject and power", pogovor u Η. Dreyfus i P. Rabinow, Michel Foucault:
18
J. Kristeva, "Women's time", u Τ. Moi (ur), The Kristeva Reader, Oxford, Blackwell, 1 9 8 6 .
19
Foucault, "The subject and power", str. 2 2 6 .
Beyond Structuralism and Hermeneutics, Brighton, Harvester Press, 1 9 8 2 . , str. 2 1 2 .
232
Diana C o o l e
ne (kako se to često tvrdilo u ono doba) kako bi postale slobodni (aseksualni, bez roda ili androgini) ljudski subjekti u nekom apsolut nom, ali apstraktnom smislu riječi, nego kako bi ušle u antagonističku igru moći. Može se reći da je upravo to ono što su građanska prava i općenitiji putevi prilaza javnoj sferi ženama omogućili. Feminizam kasnijeg dvadesetog stoljeća tada se može razumjeti kao nešto kvali tativno različito od svojih prethodnika: kao participacija u gustom tkivu pokretnih rodnih odnosa koji uključuju postupni, kontingentni i višestruki otpor a istodobno i nešto afirmativnije eksperimentiranje s različito rodno svrstanim "praksama slobode" 2 0 . Ova posljednja aktivnost je ponovno u skladu s politikom subjek tivnosti, a istovremeno i u skladu s općenitijim poststrukturalističkim inzistiranjem da subjektiviteti, identiteti, politički djelatnici (Žena, utjelovljene ženske ili ženstvene psihologije, politička biračka tijela, racionalni pojedinci, itd.) nisu prirodne ili ontološke danosti koje čekaju na mobilizaciju ili oslobođenje, nego se konstituiraju diskurzivno, bez prestanka (re)produciraju u različitim formama. Ako su se tradicio nalni ili moderni ženski identiteti proizvodili i održavali disciplinom i normalizacijom, upravo ulaskom u ovo kompleksno diskurzivno polje oni se bore i rekreiraju. Iz te perspektive "postmoderni" feminizmi nisu apolitični, nego participiraju u politici i na terenu koji je jednostavno različit od onog relevantnog za borbe protiv dominacije ili eksploatacije. Žene pitaju: tko smo mi? Kako smo konstituirane kao rodno svrstani subjekti i kako možemo biti različite? To ne može biti sve politika, ali bez toga žene su uvijek u opasnosti da će reproducirati identitete i ostvarivati interese koji su posljedice faličke moći. No povijesno istraživanje se ipak mora "testirati u stvarnosti, su vremenoj stvarnosti, kako bi istovremeno shvatilo mjesta na kojima je promjena moguća i poželjna i bilo u stanju determinirati precizni oblik koji bi ta promjena trebala poprimiti". 21 Ono ne zahtijeva, prema Foucaultu, nikakav globalni projekt nego pažnju spram specifičnih, parcijalnih, lokalnih transformacija koje su uvijek u tijeku, nikad definitivne. To nije pitanje liberalnog voluntarizma i neograničenog 20
M. Foucault, "The erhic of care of the self as a practice of freedom", Philosophy and Social Criticism, proljeće 1 9 8 7 . , Vol. 12. broj I, str. 1 1 3 . ff.
21
Μ. Foucault, "What is Enlightenment?", u P. Rabinow (ur), The Foucault Reader, Harmondsworth. Penguin, 1 9 8 4 . , str. 4 6 .
F e m i n i z a m u X X . stoljeću
233
izbora, nego ponovno zaokupljenosti promjenjivim, gustim tkanjem sila koje proizvode i potkopavaju, ostvaruju i nadilaze, rod. Vrsta povijesnog istraživanja koju Foucault ovdje priziva, u skladu je s tim i genealoška i arheološka. Genealog neće misliti ο ženskoj povijesti kao ο kontinuiranoj priči ili projektu, nego kao ο matrici mnogih intervencija - niti i pletenica, moći i otpora - koje mogu biti prilično heterogene. "Izolacija različitih točki pojavljivanja ne može se prilago diti sukcesivnim konfiguracijama nekog idealnog značenja; one su prije posljedice supstitucija, razmještaja, prikrivenih osvajanja, i sustavnih 22 preobrata." Naglasak je na diskontinuitetima i kontingencijama, gdje povijesne strukture izranjaju iz mnogih slučajnih i nepovezanih poje dinosti i događaja, baš kao i iz širih procesa kolonizacije i višestrukih strategija moći. To ne znači da je povijest bez trajnih formi. Genealog mora izbjeći njihovo postvarenje ili pretpostavku da su uvijek imale isto značenje; on traži ono ο čemu je Nietzsche rekao da je njihov "cjelovit, dug, teško razaznatljiv zapis". 23 Ali, gledano arheološki, on također prepoznaje diskurzivne režime ili konstelacije koji obuhvaćaju i pospješuju povijesne čine, determinirajući što se može ili ne može reći ili učiniti. Primjerice: opreka javno/privatno je konceptualni indeks koji je definirao feminizam, i kao izvor teoretske kritike i kao objašnjenje ženske isključenosti 24 iz važnih društvenih sfera. U svojoj masivnoj binarnoj formi ona ima izvanrednu političku težinu. No u isto vrijeme je važno tu opreku ne postvariti: javno i privatno, baš kao i njihovi odnosi i granice, uključuju niz značenja i praksi koji počivaju na mnošt vu diskurza (poput klasičnog, liberalnog, kapitalističkog). Implikacije i povijesne manifestacije ove podjele su u skladu s tim mnogobrojne i kompleksne, one s vremenom kližu unutar raznolikih konteksta. Stoga je nužno genealoški ući u trag mobilnim osjećajima javnog i privatnog kako bi bilo moguće učinkovito i pluralistički reagirati unutar dinamike 22
M. Foucault, "Nietzsche, genealogy, history" u Language, Counter-Memory, Practice, Ithaca
23
F. Nietzsche, The Genealogy of Morality, Cambridge, Cambridge University Press, 1994., str. 9.
24
Za eksplicitno inzistiranje na središnjoj važnosti za feminizam opreka javno/privatno, vidi primjerice A. Phillips, "Universal pretensions in political thought", u A. Philips i Μ. Barrett (ur), Destabilizing Theory: Contemporary Feminist Debates, Cambridge, Cambridge University Press, 1992., str. 17. Za moje genealoško iščitavanje odnosa javno/privatno vidi D. Coole, "Cartographic convulsions: public and private reconsidered", Political Theory, 2 0 0 0 . , vol. 2 8 . , str. 337.-54.
NY, Cornell University Press, 197., str. 1 5 1 .
234
Diana Coole
rodno svrstanog prostora, priznavajući također načine na koje su same žene bile konstituirane, baš kao i isključivane iz njega. Dakle, ne postoji jedna jedina golema podjela na javno/privatno od koje se treba emanci pirati, nego politička regija višestrukih borbi, gdje u nekim kontekstima (primjerice, sloboda da se odlučuje ο vlastitom reproduktivnom izboru) žene zapravo žele i obraniti tu distinkciju. Sličan se argument može iznijeti s obzirom na dualizam jednakost/različitost. To se koristilo kako bi se razlikovali različiti feminizmi i teorijske pozicije, pri čemu su se tri povijesna vala također identificirala s jednakošću, različitošću i raznovrsnošću. Ali u biti, tu je na djelu složenija genealogija; ona koja ponovno poziva na pluralističku analizu i reakciju. 25 Gledajući unatrag na posebne, možda privilegirane, trenutke ženske politike, valja biti svjestan posebnih konfiguracija takvih indeksa, budući da oni oblikuju dio kompleksnog polja sila na kojem djeluju.
Povijest ženskog pokreta Nemoguće je u prostoru koji nam je preostao, pozabaviti se svim metodološkim imperativima koje smo upravo opisali; osobito je nužno usredotočiti se na jednu posebnu povijest, a ja ću se ovdje koncentrirati na britansku. Važno je priznati njezinu specifičnost baš kao i njezinu sve veću povezanost s drugim nacionalnim feminizmima. Ali, postoje određeni razlozi za privilegiranje britanskih ili američkih priča, budući da su se ključni događaji u razvoju feminizma pojavljivali upravo u tim društvima, kao avangardi modernizacije. Ukoliko će se feminizam pojaviti u drugim kulturama, ili tamo biti izvezen, utoliko će se tamo nužno manifestirati na drugačiji način, tako da ο njegovim prvim pojavnim oblicima ne treba misliti kao ο nekom egzemplarnom modelu ο kojem se drugim kulturama može reći, kao što je to Marx rekao, "De te fabula narratur!". Ali prvi feminizmi su otvorili diskurzivno polje čiji će ideološki i strateški izumi utjecati na sve buduće feminizme, i davati im resurse (baš kao što će mu biti i ograničenja). 25
Vidi npr. A. Phillips (ur), Feminism and Equality, Oxford, Blackwell, 1 9 8 7 . ; G. Bock i S. James (ur). Beyond Equality and Difference:
Citizenship, Feminist Politics and Female Subjectivity,
London i New York, Routledge, 1 9 9 2 . ; Squires, Gender in Political Theory, 4. poglavlje.
Feminizam u X X . stoljeću
235
Borba za prava Britanski feminizam se uvijek sastojao od mnogih feminizama. Njegove različite faze i aspekti su zauzimali različite konstelacije ili polja sila koja imaju sebi svojstvene specifične političke strategije, mjesta borbe i djelovanja. U svakom slučaju, upravo u prva dva desetljeća dvade setog stoljeća na ženski se pokret može najtočnije primijeniti oznaka emancipatornog projekta. Prema foucaultovskoj shemi, ovo obilježava borbu pokreta protiv dominacije. Jednom kad su žene dobile pristup javnoj sferi, imat će više slobode da se upuštaju u raznolikije strategije koje se okreću pitanju rodne moći. Početne godine dvadesetog stoljeća bile su dokaz sve veće agitacije u korist nezavršenog posla koji je naelektrizirao žene tijekom devetna estog stoljeća. Borba za građanska prava je obuhvaćala niz aktivnosti i ciljeva, motiviranih dijelom zahtjevima za doslovnim oslobođenjem od zatupljujućih ograničenja buržujskog doma. Pristup obrazovanju i zaposlenju, baš kao i zaštita od obiteljskog nasilja i priznanje pred zakonom, bili su aspekti zahtjeva za ulaz u javnu sferu, premda je na prijelazu stoljeća bitka za pravo glasa postala najvidljiviji oblik ženskog pokreta. Osvajanje prava glasa imalo je snažno simboličko značenje za žene u smislu njihova priznanja kao ravnopravnih građana, baš kao i vitalnu instrumentalnu vrijednost u onom smislu u kojem se politička repre zentacija smatrala nužnom pretpostavkom za borbu za druga prava (i njihovo osvajanje). Sto su više vlasti oklijevale ženama davati pravo glasa, to su se žene više osjećale navedenima da se identificiraju kao potlačena klasa sa zajedničkim interesima. Premda je većina aktivistica bila buržujskog podrijetla, opće pravo glasa je bilo i cilj socijalističkih stranaka, i žena iz proletarijata, premda su oni naravno imali i druge političke ciljeve. Unatoč različitoj prirodi i stupnju njihovih političkih sklonosti, stotine tisuća žena bile su motivirane zajedničkom stvari budući da im je bila zajednička situacija u kojoj nisu imale pravo glasa i bile su smatrane građanima drugoga reda. Njihova identifikacija nije izrastala iz nekog zajedničkog ontološkog statusa, iskustvene homo genosti ili esencijalističkog vjerovanja da su sve žene jednake, nego iz činjenice da ih je zakon definirao kao isključenu, inferiornu kategoriju bez obzira na njihove različitosti. Posljedica toga bila je uspostava specifičnog feminističkog identiteta tijekom ove posebne borbe. Ako su
236
Diana Coole
se zauzimale za jednakost i zajednički cilj, to nije bilo stoga što su žene več postojale kao latentna politička skupina s određenim interesima koja naprosto čeka da dobije svoj glas. Njihovo jedinstvo, interesi i egalitarizam su proizlazili iz specifičnoga političkog konteksta. Njihovo postajanje političkim akterima pospješilo je liberalno shvaćanje djelo vanja prema kojem upravo racionalni pojedinci stvaraju povijest, ali je taktički bilo modulirano socijalističkim lekcijama ο tome da bespomoćni stječu učinkovitost tek kad postanu kolektivni djelatnici. Osjećaj za politiku koji su imale ove rane feministice bio je primjeren liberalizmu: smatrale su da politika uključuje aktivnosti koje imaju veze s vlašću i državom. Upravo je ovo shvaćanje diktiralo koje su femini stičke aktivnosti i ciljevi politički primjereni, i definicijski i strateški. Ženske aktivnosti ovdje se mogu podijeliti u dvije kategorije. Prvo, diskurzne intervencije. 26 Na jednom kraju spektra one su uključivale snažan propagandni stroj, stvoren za osvajanje srca i umova. Drugo, postojalo je sofisticirano bavljenje političkom teorijom, što je pružalo i Vokabular za borbu protiv ženske potčinjenosti kao nepravde i razloge za njezinu legitimnost, čemu su se opirali njihovi protivnici. Ova vrsta diskurzne aktivnosti bila je u skladu s prosvijećenim kulturama racionalnog argumenta, premda se rijetko kad približavala idealnoj govornoj situaciji ideološki neiskrivljene komunikacije. Uz to je postojala i druga vrsta više aktivistički orijentirane strategije. Ovdje je prikladno istaknuti nekoliko točaka. Prvo, tip aktivnosti koja se primjenjivala bio je istodobno izazvan, ali i primjeren razumijevanju politike raznih liberalnih feministica. Drugo, te aktivnosti su imale dvije strane: one su bile i ona vrsta legitimnih aktivnosti koje je ohrabrivala liberalna država, ali budući da ona nije priznavala legitimnost žena ma da sudjeluju u tim aktivnostima imale su i militantniju strategiju koja se usmjeravala na građansku neposlušnost, prizvanu neuspjehom konvencionalnih metoda borbe. Treće, želim naglasiti ove militantnije aktivnosti budući da danas postoji tendencija prikazivanja feminizma prvoga vala kao prilično pitome i pristojne stvari; ali četvrto, baš kao što je ove aktivnosti moguće romantizirati kao idealne modele 26
Na nesreću, pojmovi diskurz i diskurzivan su postali prilično dvosmisleni u feminističkoj teo riji, i važno je imati na umu distinkciju između više habermasovskog smisla tih pojmova (koji se koristi u ovom posebnom kontekstu), gdje se diskurz odnosi na racionalne, lingvističke, komunikativne akte, i šireg foucaultovskog smisla diskurzivnih polja ili režima koji obuhvaćaju materijalne strukture, akte i norme, kao i jezik, i koji su neizbježno isprepleteni s moći.
Feminizam u X X . stoljeću
237
kolektivne političke akcije, važno ih je vidjeti kao odgovore na posebnu konfiguraciju političkih sila i specifičnog, prilično uskog, shvaćanja političkog.
27
Dva tipa političke akcije koje ovdje razlikujemo pojavili su se tije kom borbe za pravo glasa u Britaniji, u raskolu između legalističkih, reformističkih sufražetkinja (koje su stvorile Nacionalnu uniju društava za žensko pravo glasa) i militantnijih sufražetkinja. Obje su se strane koristile tipično liberalnim političkim postupcima: govorile su na sastancima, skupljale novac, organizirale izborne kampanje, prodavale novine, išle od vrata do vrata promičući svoje ideje. Postojali su "sa stanci koji su se održavali u dvoranama i dnevnim sobama, u školama i kapelicama, na uličnim uglovima i seoskim okupljalištima" i koji "nisu izgledali kao dosadna i ukočena politika". 2 8 Održavali su se golemi javni prosvjedi i marševi sa zastavama i parolama, čije su sudionice već po sebi bile shvaćene kao izvor skandala. Jer, čak su i ove legalne aktivnosti sadržavale subverzivniju dimenziju budući da su u kontekstu viktorijanske kulture djelovale po sebi transgresivno. Uistinu su to i bile, budući da su dovodile u pitanje glavno konvencionalno shvaćanje ženstvenosti kao nečeg pasivnog i pokornog. Već samim time što su bile aktivne u javnosti, žene su rekonstituirale svoje identitete i dovodile u pitanje svojim postupanjem ono što je dotad izgledalo kao prirodna ženska skromnost. Posljedica toga je bila da su izazvale protuotpor: sudionice su često prekidali u govoru, gađali trulim voćem, ismijavali u tisku pa čak i napadali. To im je donekle pomagalo budući da je prvi zadatak bio učiniti žensko pitanje vidljivim, kako bi se njegovi zahtjevi stavili na politički raspored, i politizirale same žene. Sjećajući se 1928., Ray Strachey je dao jasnu sliku uspjeha koji su postigle sufražetkinje. D a n za d a n o m , dok su militantne žene n o v i n a m a pružale svježe naslove, svakog se jutra za d o r u č k o m po cijeloj E n g l e s k o j živo raspravljalo, a komentari su izvirali s kućnog ognjišta, iz željezničkih vagona, s o b a za pušenje, klubova, i kavana, posvuda gdje su se muškarci
okupljali. 2 9
27
U ovom kontekstu je zanimljiva povijest feminističkog revolucionarnog naslijeđa Sheile Rowbotham. Vidi njezinu knjigu "Women, Resistance and Revolution, Harmondsworth, Penguin, 1972.
28
Strachey, The Cause, str. 3 0 5 .
29 Ibid. Str. 3 0 3 .
238
Diana C o o l e
Takve su aktivnosti bile učinkovite u vrijeme koje se još moglo pohvaliti 30 da ima nešto poput živahne, kritične javne sfere - premda onakve u koju su si žene bile same prisiljene prokrčiti put. U isto vrijeme one su izmišljale političke strategije za borbu protiv ograničenja liberalne političke kulture i nepopustljivosti njezine vlasti. Ove aktivnosti nisu bile samo instrumentalne: u doba kad je ženski javni otpor već sam po sebi bio uvredljiv za uobičajeni senzibilitet, samo njegovo postojanje imalo je značenje koje danas jedva možemo zamisliti. Neki drugi pothvati sufražetkinja izgledali su - a tako su bili i zamišljeni - još šokantnije. Neki od teatralnijih, spektakularnijih, karne valskih aspekata njihovih aktivnosti već su anticipirali situacionističku i avangardnu uličnu politiku kasnijih desetljeća, dok je njihova sklonost izravnoj akciji više podsjećala na socijalističke i anarhističke strategije. Njihov moto je bio "djela, ne riječi". Zauzimale su se za moralno nasilje, koje se prelilo u nasilje protiv vlasništva: vikale su na državne ministre, sudilo im se zbog ometanja vlasti, borile su se s policijom, lancima vezivale za željezničke tračnice i provaljivale u parlament. Bacale su kamenje, razbijale prozore na javnim zgradama, ulijevale kiselinu u poštanske sandučiće, uništavale igrališta za golf, razrezivale slike u galerijama, spaljivale kuće i presijecale telegrafske žice. 3 1 Takav javni neposluh prvih godina prošlog stoljeća bio je reakcija na sukce sivne prijevare kojima im je država pokušavala uskratiti pravo glasa, a zauzvrat su agitatorice uhićivane, zatvarane, prisilno hranjene. Smatralo ih se kriminalcima, žrtvama. Nepopustljivost i prisila države, i izravna akcija (manjine) feministica, tako su se međusobno izazivali u vrenju političke improvizacije. Zatvoreni krug nije slomila logika kolektivne akcije ni rasprava, nego nužda Velikog rata. Poslije 1 9 1 4 . žene su se bacile u ratni napor, koji je bez sumnje donio veće i dalekosežnije promjene u rodnim odnosima (primjerice, glede ženskog pristupa javnom životu, njihovih identiteta i uloga, odjeće i općenitog načina ponašanja) nego li same političke aktivnosti. Čak i uz to, trebalo je još 30
J. Habermas, The Social Transformation of the Public Sphere, Cambridge, Polity Press, 1 9 8 9 .
31
Strachey, The Cause, str. 3 0 9 . - 3 0 . Juliet Mitchell je ipak posebno željela okarakterizirati ovu radikalnu politiku spram one iz I 9 6 0 . : "Slogani današnjih feministica možda se ne čine radikal nijima od onih glasnogovornica iz prošlosti, alt kontekst mijenja značenje." Posebno je inzistirala da su "sudionice ranijih feminističkih borbi bile pretežito iz srednje klase, što ih je limitiralo: između ostalog, usmjeravalo ih je (unatoč akutnoj svijesti nekih članica ο problemima radničke klase ili crnih ljudi i žena) da se pretežito bave buržujskim problemima". Mitchell, Woman's Estate, str. 2 0 . , 36.
F e m i n i z a m u X X . stoljeću
239
deset godina da britanske žene steknu pravo glasa, pod istim uvjetima kao i muškarci. 32 Ovdje vrijedi navesti zaključak Stracheyeve u njezinoj povijesti The Cause budući da je, pisan istodobno s ovom pobjedom, simptomatičan za Veliku Priču, emancipacijski optimizam s početka dvadesetog stoljeća. I dok je proročki uočavala ograničenost pravnih promjena, te moralne i ekonomske probleme koji će odsad motivirati feminističku borbu, ona je ipak tvrdila da je glavna bitka gotova, i glavna pobjeda dobivena. S obrazovanjem, pravom glasa i pravnom jednakošću, budućnost žena leži u njihovim rukama; a ženskim p o k r e t o m je prošireno fundamentalno vjerovanje da je ona u tim r u k a m a sigurna. 3 3
Drugim riječima, žene su osvojile pravo da postanu igrači na agonističkom polju odnosa moći. U mnogim drugim društvima naravno, borba za političku jednakost još nije bila ni počela, ali bi bilo sasvim pogrešno reći da je u Velikoj Britaniji 1930. ostvarena emancipacija od dominacije ili čak potpuna jednakost. Uistinu, sljedeća desetljeća će karakterizirati razdoblje reakcije, dok će sljedeći naraštaj feministica inzistirati na tome da je patrijarhalno tlačenje i dalje sveprisutno. Ali, sljedeće borbe će se pojaviti unutar potpuno drukčije konfiguracije snaga.
Bitke za civilno društvo, osobni život i rodnu subjektivnost Kad se ženski pokret ponovno pojavio potkraj 60-ih godina dvadesetog stoljeća, mnogi su bili u iskušenju shvatiti ga kao pokret koji nastavlja ali i produbljava prethodni egalitarni projekt. Naravno, spona je postojala, ali novi naglasak na oslobođenju, prije nego li na emancipaciji, već je navještao znatno ambiciozniju ideju socijalne transformacije. Osjećaj političkog već je ekspandirao i počeo uključivati odnose u civilnom društvu. Dok su raniji marksisti očijukali sa "ženskim pitanjem", obično zadržavajući kritički odmak od njega, sad se javio živahan - premda na 32
Tablicu je reproducirala Corrin, Feminist perspectives on Politics, str. 2 3 1 . - 3 . , i pokazuje kako su se globalne bitke za žensko pravo glasa nastavile kroz dvadeseto stoljeće.
33
Strachey, The Cause, str. 3 8 5 .
240
Diana Coole
kraju ipak besplodan - pokušaj sinteze marksizma i feminizma.34 Fokus koji je bio postavljen na materijalnoj, a ne više pravnoj ili političkoj jednakosti, ovdje bi se mogao identificirati s Foucaultovim shematskim pomakom prema borbi protiv eksploatacije. Ali uvijek je bilo jasno da nejednakost žena ne može biti reducirana na eksploataciju koja se pojavljuje u proizvodnoj sferi. Na kocki je bio pristup zaposlenju, njihova iskustva iz svijeta rada, te artikulacija ovih posljednjih unutar ideologije i obiteljskih struktura moći. U skladu s tim u prvi je plan došlo žarište koje je premješteno na područje spolnih odnosa, osobito spolne podjele rada i ekonomije želje. Na to je navodio niz razvojnih trendova, od kojih su neki bili: nove mogućnosti za zaposlene žene koje je otvarao poslijeratni kapitalizam (sa svim pratećim tenzijama s obzirom na tradicionalne spolne uloge); utjecaji kontrakulture 60-ih godina i njezinih zahtjeva za seksualnim oslobođenjem; dostupnost sigurne kontracepcije; korozivno djelovanje na tradicionalne obiteljske strukture čimbenika kakvi su rat, veće blagostanje i mobilnost, i slobode koje su stekle same žene. Za početak, novi feminizam je ostao primarno strast bijelih žena iz srednje klase. Skicirajući povijest feminizma od njegova vrhunca 1971., i koristeći se onom vrstom strukturalističke analize koja je tada bila u modi, Juliet Mitchell je ipak implicirala da povezanost feminizma s naprednim industrijskim društvima i ženama srednje klase ipak nije bila zapadnjačka pristranost ni lažni univerzalizam. Prije je to bio odgovor na posebne uvjete kapitalizma čije su ideološke bitke i kontradikcije bile u prvom planu borbe buržujskih žena. "Ekonomske promjene koje su u revolucionarnu prominenciju bacile novu "obrazovanu", mladu srednju klasu, koja je provocirala radikalne napade na ideološke institucije, bile su uzrokom nastanka Pokreta za oslobođenje žena." 3 5 Pa opet su takve ženske preokupacije uskoro nadmašile svoje ograničene ciljeve i socijal nu bazu, tvrdi Mitchellova, jer su ih navodile da se udružuju s drugim potlačenim skupinama na čije su se ideološke resurse također pozivale. U skladu s tim ona je locirala ponovnu pojavu feminizma unutar šireg konteksta kontrakulture obilježenog pokretom za građanska prava i pokretom "Black Power", studentskom militantnošću, anarhizmom 34
Vidi primjerice M. Barrett, Women's Oppression Today, London, Verso, 1 9 8 8 . , prvo izdanje
35
Mitchell, Woman's Estate, str. 38ff.
1980.
Feminizam u X X . stoljeću
241
i terorizmom, sektaštvom, radničkim pokretom i antipsihijatrijskom politikom iskustva. U tom kontekstu ideje ο oslobođenju isprepletale su se s antikapitalističkim osjećajima, baš kao i s idejama ο nadvladavanju patrijarhata. Već prije spomenute spekulativne Velike priče bile su u sedamdesetima zajedničke i marksizmu i radikalnom feminizmu, a mnogo kreativnih napetosti medu njima proizlazilo je iz poteškoće da se pomire dvije totalizirajuće verzije, jedna koja je privilegirala klasu i proizvodnju, a druga spol i reprodukciju. U biti je korisno razlikovati, u tom drugom valu, više marksističku, materijalističku i egalitarnu orijentaciju (koja se, gledano unatrag, čini bliža liberalizmu po svojim osnovnim pretpo stavkama), ili orijentaciju koja je više isticala psihokulturu i različitost, i povezivala se s radikalnim feminizmima, koji su već djelovali na terenu politike subjektiviteta što ju je identificirao Foucault. I dok su se marksisti i liberali mimoilazili u važnim političim i ekonomskim pitanjima, imali su zajedničke, široko modernističke, prosvjetitelj ske ciljeve, posebice s obzirom na važnost jednakosti i racionalnosti. Radikalnim i postmodernim feministicama bio je zajednički izvjesni skepticizam u vezi s ovom posljednjom, ali su se mimoilazile u pitanju perspektive i identiteta. Radikalni feminizam je tragao za konceptima i metodologijama koji imaju u svojem središtu ženu, i identificirao je žene kao posebnu socijalnu skupinu, suprotstavljenu muškarcima, muškim interesima i maskuliniziranim identitetima. Njegovi predstav nici su većinom isticali različitost, umjesto jednakosti. Postmodernisti su dekonstruirali opreke, tipa muško/žensko (muževno/ženstveno), ili jednakost/različitost, naglašavajući umjesto toga fluidne nestabilnosti i raznovrsnosti rodno karakteriziranih identiteta. U posljednja četiri desetljeća feminizma pokazalo se da postoji daleko prevelik broj struja da bi se mogle svesti pod zajednički projekt i ako ih je moguće označiti feminističkima, tada je to samo stoga što sve sudjeluju u složenoj genealogiji roda. Načini shvaćanja politike i političkog djelovanja - i shodno tome način na koji su se razvijale strategije političkog djelovanja - znatno su se promijenili i usredotočit ću se upravo na te čimbenike. Sto se tiče politike, znatno su se promijenile definicije i praksa vladanja, tako da država općenito zauzima sve manje mjesta unutar
242
Diana C o o l e
poslijeratnog feminizma.36 Marksisti su državu uvijek smatrali epifenomenom, budući da se bitne promjene pojavljuju u ekonomiji. Premda su joj strukturalističke verzije bile spremne dati relativnu autonomiju, feministice su je bile spremne shvatiti na sličan način: kao patrijarhalnu instituciju koja odražava i podupire šire strukture patrijarhata koje je učinkovitije dovoditi u pitanje drugdje. Otkad su stekle pravo glasa, žene su se bez sumnje borile za određene zakone (poput legalizacije pobačaja) i politike (osobito na polju socijalnih prava i prava na jednake mogućnosti), dok su se organizirale za promjenu ciljeva i vlastitu veću zastupljenost. Ali žene su uvijek smatrale da im maskulini etos parlamentarne politike nije primjeren, jer su se istodobno shvaćale kao nešto znatno više od obične grupe za pritisak. Postmodernisti su, pak, tvrdili da su ženski interesi već sami po sebi jedan učinak državne politike, a sumnje u zajednički ženski identitet postavljale su i neugodna pitanja ο političkoj reprezentaciji. 37 Feminističke koncepcije politike ionako su se sve češće radije fokustrale negdje drugdje. Jedna od njihovih najtrajnijih tvrdnji je bila da je osobno političko, budući da su i najintimniji odnosi ovisni ο javnim strukturama patrijarhata. 38 Dok su se kapilare rodne moći otkrivale na sve dubljim i dubljim strukturama, tako su se usporedno s tim širili i obzori političkog, i množila se mjesta političkih borbi. Takav razvoj je dubinski utjecao na feminističko razumijevanje političkog djelovanja. Tijekom 70-ih godina dvadesetog stoljeća žene su još težile kolektivnoj akciji, a naglasak na sestrinstvu vodio je etosu solidarnosti. Tijekom ovog desetljeća masovna politika je bila utjelov ljena u Pokretu za oslobođenje žena, i održavala se snažna veza teorije i prakse. Kako se pokret fragmentirao, a pozornost pomicala prema osobnijoj i kulturnoj politici, takvo kolektivno djelovanje više nije bilo ni moguće, a možda ni nužno. U osobnom životu je ο svakoj ženi ovisilo hoće li se boriti protiv spolnih i kućnih uloga koje njihovi muški partneri očekuju, dok su relativno malene skupine mogle inicirati subverzivne kulturalne eksperimente koji su otvarali prostore što su ih drugi mogli 36
Premda je Squires zapazila u novije vrijeme povratak politici više orijentiranoj na državu, i sugerira da su feministice možda deziluzionirane alternativnim strategijama: Squires, Gender in Political Theory, str. 1 9 9 .
37
Ο postmodernističkim dvojbama, vidi R. Pringle i S. Watson, "Women's interests and the poststructuralist state", u Barrett i Phillips (ur), Destabilizing Theory; ο zagonetkama reprezentacije, vidi Α. Phillips, The Politics of Presence, Oxford, Clarendon Press, 1 9 9 5 .
38
K. Milieu, Sexual Politics, London, Virago, 1977., 2. poglavlje.
Feminizam u X X . stoljeću
243
istraživati. Strukturalisti i postrukturalisti su u svakom slučaju bacili sumnju na individualistička, voluntaristička shvaćanja djelovanja, baš kao što su i upozoravali da su identiteti previše nestabilni da bi bili u stanju podupirati bilo kakvu trajniju masovnu politiku. Premda su takve sumnje mučile feminističke teoretičarke, i premda je teško danas zamisliti bilo kakvo uskrsnuće masovnoga ženskog pokreta, ovo nije spriječilo mnoge žene da politički djeluju individualno i kolektivno, iako na parcijalniji način, u smislu odgovora na različite potrebe vlastitih situacija. Naposljetku, koje su vrste političkih strategija bile karakteristične za kasni i postmoderni feminizam? Ovo ovisi, naravno, ο načinu na koji se shvaćaju politika i djelovanje, kao i ο mjestima borbe kako ih definiraju trenutačni diskurzi i konfiguracije moći. Tamo gdje je marksizam bio utjecajan, feministice su prihvaćale dijalektičke i strukturalističke analize kako bi iščitavale povijesnu situaciju i stjecišta sila na kojima bi žene mogle učinkovito djelovati. Cilj je bio generirati teoriju iz vlastitog ženskog iskustva, a ne nametati je izvana. Žene su razmjenjivale iskustva preko skupina za podizanje svijesti i shvaćale da su njihove prividno individualne patnje dio jednog općenitijeg sindroma. To ih je zauzvrat motiviralo da pokušaju intervenirati na političkoj a ne samo indivi dualnoj razini. U isto vrijeme, teoretičari su povezivali razne indekse patrijarhata s još širim strukturalnim kontradikcijama kako bi shvatili na kojoj bi točki žene mogle najučinkovitije dovoditi sustav u pitanje. Proces razumijevanja njihove zajedničke podređenosti također je među ženama trebao stvoriti solidarnost potrebnu za učinkovitu praksu. Poput sufražetkinja i Pokret za oslobođenje žena imao je određenu sklonost izravnoj akciji i masovnoj politici. Možda su najdomljivije taktike iz 70-ih veliki marševi i prosvjedi, simbolički i teatralni po stupci, građanska neposlušnost. Njih su pratili događaji i na drugim područjima djelovanja nove ljevice - pokreta za građanska prava, protiv rata u Vijetnamu, CND i tako dalje - koji su bili indikativni za revolucionarnu vjeru da je fundamentalna promjena još moguća. Postojao je i utopijski naglasak na prefigurativnoj politici. Neke su radikalne feministice, posebno, sumnjale da je moguće potpuno svrgnuti patrijarhat, ali su svejedno zaključile da postoji dovoljno mjesta u njegovim međuprostorima za separatističku politiku. Ovo je davalo prednost organizacijama iz kojih su muškarci bili isključeni; njihova
244
Diana C o o l e
predisponiranost za političko lezbijstvo obuhvaćala je i izravno odba civanje heteroseksualnosti i demonstraciju njegove suvišnosti, a etos isključivo ženskih skupina trebao je biti primjer različite vrste etike, od one koja je dominantno maskulina. Druge su žene eksperimentirale s raznim vrstama kućnih zajednica koje su također bile smišljene kako bi otkrile potisnute mogućnosti kreativnog odgajanja djece. Poput utopijskih socijalista jedno stoljeće prije, one su se nadale da će svojim primjerom pokazati potencijal alternativnih životnih stilova, koji su se sada vrtjeli oko ženskih zajednica. Donekle su ove instrumentalisticke i prefigurativne strategije bile kombinirane sa strpljivim radom znatnog broja žena koje su se orga nizirale na lokalnoj, svakodnevnoj razini. Njihov način organizacije (antihijerarhijski i nebirokratski, kooperativan a ne konfrontacijski itd.), također je trebao pokazati više sestrinski način prakticiranja politike (i time bio komplementaran teoretskim interesima koji su pokušavah uvesti etiku brige spram bližnjih u javni život). Telefonska pomoć, centri za žrtve silovanja, među ostalim mogu se shvatiti kao inovativni odgovori na pojavnost patrijarhalne moći u njezinim mnogim manifestacijama, baš kao i pokušaji da se ojačaju same žene. Kako se tijekom 80-ih pozornost sve više usredotočivala na kulturna pitanja, počele su se pojavljivati nove simboličke strategije borbe, eksperimentiranja i otpora. Žene su prosvjedovale protiv izložbi ili filmova koji su prikazivali ponižavajuću sliku ženskog roda; bojkoti rale su proizvode koji su se reklamirali pomoću rodnih stereotipova; odašiljale su vlastite nove i afirmativne slike sebe samih; pokazivale su nestabilnost i kontingentnost rodno svrstanih identiteta. U mnogo čemu su postmodernisti nastavili s takvom simboličkom politikom, ali su se radikalnije fokusirali na dekonstrukciju roda i identiteta, promičući estetske i performativne strategije koje razotkrivaju svaki identitet kao maskeradu. Tvrdeći da su i spolno svrstana tijela, i rodno svrstani subjekti učinci moći, tamo gdje su ponavljanje izvedbe baš kao i masa mikroskopskih tehnika normaliziranja i discipliniranja one koje održavaju takve učinke, oni su se angažirali u transgresivnim postupcima koji zamagljuju granice i čine ono što izgleda kao čvrsta
F e m i n i z a m u X X . stoljeću
245
distinkcija neodrživim, neodlučnim. 3 9 Takve strategije su dijelom odgovor na shvaćanje da se rod i seksualnost proizvode i održavaju pomoću neracionalnih procesa kakvi su nesvjesna želja, tjelesni akti ili retorika. Svaka racionalna, deliberativna politika mora barem stoga biti dopunjena neracionalnim strategijama koje djeluju na toj razini.
Zaključak U prethodnim refleksijama ο feminizmu u dvadesetom stoljeću zapazila sam kako je intimna veza između feminističke teorije i ženskog pokreta, kojom je stoljeće počelo, na njegovu kraju znatno oslabjela. Dijelom je to bila jednostavna posljedica diferencijalnih ritmova političkog i teorijskog napredovanja, gdje trajne blokade i interesi u materijalnom ili institucionalnom životu znače i dugačke, ponavljane borbe za jednakost koje jednostavno djeluju dosadno i neoriginalno ako se prečesto događaju u teoriji. Ali feministice su također počele ponešto drugačije gledati na odnos između teorije i prakse, dok su sudjelovale u općenitijem premještanju prema naglasku na teorijskoj praksi, udaljavajući se od kolektivističke politike. U isto vrijeme, feminističke strategije i identiteti su popucali, ali se i namnožili. Premda se sve to čini problematičnim iz perspektive masovnog pokreta i Velike Priče, ja sam upozorila na to da će usredotočivanje na genealogiju roda zabilježiti načine na koji su se feminizmi uvijek pojavljivali kao odgovor na posebnosti konteksta i da su promjena političke taktike ili djelovanja bili općenito primjereni polju sila u koje su žene intervenirale. S takvog stajališta sam sugerirala da je možda najvažnija distinkcija, koja se treba istaknuti gledajući unatrag na ženske borbe, ona između njihove borbe protiv dominacije - tipično iskazana jezikom emancipacije i zahtjevima za pristup javnoj sferi - i njihove participacije u agonističkim prostorima rodne moći koji su se tom borbom otvarali. Ukoliko je ovo posljednje izazvalo pojavu niza novih i eksperimentalnih intervencija, utoliko su ove još opravdane trajnim prosvjetiteljskim procesom kritičkog preispitivanja, baš kao što su i dio njega, čak i kad strategije koje se rabe nisu uvijek i same racionalne. Iz te perspektive feminizam je, možda jedinstven među velikim ideologijama modernosti, u zdravoj poziciji koja mu omogućuje da se suoči s izazovima novoga tisućljeća. 39
Najslavniji primjer ove analize i politike svakako ostaje djelo Judith Butler Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity, New York, Routledge, 1990., s njegovim istraživanjem roda kao predstave i njegovoj strategiji prerušavanja.
247
Političke perspektive zelenih
11 Političke perspektive zelenih u osvit dvadesetprvog stoljeća James Meadowcrofi Kao dobro definirana ideološka struja, "zelena" perspektiva je relativno novija pojava. Najveći dio dvadesetog stoljeća, varijante liberalizma, socijalizma i konzervativizma (kombinirane s primjesama nacionalizma), i kratko razdoblje fašizma, zauzimale su središnje mjesto na političkoj pozornici. Važni događaji posljednjih stotinu godina - uključujući svjetske ratove, kraj kolonijalnog doba, uspon i pad sovjetskog eksperi menta, genezu države blagostanja te difuziju demokratskih mehanizama - bili su blisko povezani s konfliktima između ovih glavnih političkih tradicija, ali i s njihovom međusobnom oplodnjom i hibridizacijom. U usporedbi s feminizmom, pa čak i s takvim manifestacijama ideološke kreativnosti s kraja dvadesetog stoljeća kakve su nova desnica, religij ski fundamentalizmi i novi nacionalizmi, neposredni utjecaj zelenih može se činiti skromnim. Ali, u nekoliko desetljeća svoga postojanja zelena perspektiva je ostavila početni trag i čini se vjerojatnim da će u budućnosti preuzeti i važniju ulogu.
Zelena perspektiva Kao i druge ideološke trendove, zelene karakterizira raznovrsnost; tako je zelena perspektiva više obitelj povezanih i bliskih pristupa nego li jedno integrirano stajalište. Priloge ovoj tradiciji političke argumentacije
248
James
u nastanku - koja nudi ubitačnu kritiku modernog društva, poglavito s obzirom na štetu koju industrijska civilizacija nanosi planetarnoj ekosferi - dali su ekološki aktivisti, antinuklearni pokret i borci za prava životinja, politički organizatori i radikalni novinari, filozofi ekologije i akademski teoretičari. 1 Ministri u njemačkoj koalicijskoj vladi, borci za očuvanje američke netaknute prirode, zagovornici alternativnih tehnologija i životnih stilova - svi se imaju pravo identificirati sa zelenim političkim projektom. A "socijalna ekologija", "ekosocijalizam", "bioregionalizam, "ekofeminizam" i "dubinska ekologija" samo su neke od varijanti i hibrida povezanih sa zelenom politikom. 2 No unatoč raznovrsnosti, zelenima je zajedničko nekoliko stvari.3 U srcu zelene perspektive je duboka zaokupljenost odnosom između ljudi i prirode. Zeleni rutinski osuđuju onečišćenje zraka, vode i zemlje, rastrošnu potrošnju resursa, uništenje prirodnih habitata i divlje prirode, pad bioraznovrsnosti i opasnost od klimatskih promjena. Ali, za zelene ekološka pitanja ne čine samo niz posebnih problema koje je moguće riješiti specifičnim tehnologijama. Umjesto toga, ona se shvaćaju kao simptomatične ili fundamentalne manjkavosti suvremene civilizacije. Ona, naime, proizlaze iz vrijednosnog sustava koji se prema prirodi od1
Reprezentativni prilozi jesu: R. Bahro, Building the Green Movement, London, Heretic, 1 9 8 6 . ; Η. Wiesenthal, Realism in Green Politics: Social Movements and Ecological Reform in Germany, New York, St. Martin's Press, 1 9 9 3 . ; J. Porritt, Seeing Green: The Politics of Ecology Explai ned, Oxford, Blackwell, 1 9 8 4 . ; P. Kemp i D. Wall, A Green Manifesto for the 1990., London, Penguin Books, 1 9 9 0 . ; L. Johnson, A Morally Deep World, Cambridge, Cambridge University Press, 1 9 9 1 . ; i L. Martell, Ecology and Society, Cambridge, Polity Press, 1 9 9 4 .
2
Ο "socijalnoj ekologiji" vidi Μ. Bookchin, The Philosophy of Deep Ecology: Essays on Dialectical Naturalism, Montreal, Black Rose, 1 9 9 0 . ; ο "ekosocijalizmu" piše D. Pepper, Eco-Socialism: From Deep Ecology to Social Justice, London, Routledge, 1 9 9 3 . ο "bioregionalizmu" vidi Κ. Sale, "Bioregionalism: a new Way to treat the land", The Ecologist, 1 9 8 4 . , vol. 14. str. 167.7 3 . ; ο "ekofeminizmu" preporučujem A. Collard i J. Contrucci, Rape of the Wild, London, the Women's Press, 1 9 8 8 . ; ο "dubinskoj ekologiji" vidi A. Naess, "The shallow and the deep, long-range ecology movement: a summary", inquiry, 1973., Vol. 16., str. 9 5 . - 1 0 0 .
3
Za razne prikaze zelene ideologije vidi: J. Barry, "The limits of the shallow and the deep: green politics, philosophy and praxis", Environmental Politics, 1994., vol. 3., str. 3 6 9 . - 9 4 . ; Β. Baxter, Ecologism, Edinburgh, Edinburgh University Press, 1999.; M. Clark, "Environmentalism" u r. Bellamy (ur), Theories and Concepts of Politics, Manchester, Manchester University Press, 1 9 9 3 . ; M. Kenny, "Ecologism", u Ε. Eccleshall, V. Geoghegan, R. Jay, M. Kenny, lan MacKenzie i R. Wilford (ur), Political Ideologies, London and New York, Routledge, drugo izdanje, 1 9 9 4 . ; Μ. Smith, Ecologism: Towards Ecological Citizenship, Buckingham, Open University Press, 1 9 9 9 . ; Y. Stavrakakis, "Green Ideology: a discursive reading", Journal of Political Ideologies, 1997., Vol. 2., str. 2 5 9 . - 7 9 . ; Μ. Wissenburg, "A taxonomy of green ideas", Journal of Political Ideologies, 1997., vol. 2., str. 2 9 . - 5 0 . ; S. Young, "The different dimensions of green politics", Environmental Politics, 1 9 9 2 . , vol. 1., str. 9.-44.
Političke perspektive zelenih
249
nosi kao prema materijalu koji se može podrediti ljudskim ambicijama, iz pogleda na svijet koji ne vodi računa ο složenoj međuovisnosti eko loških procesa, iz ekonomskog sustava ovisnog ο ekspanziji, rasipanju i nejednakosti, te iz političkog sustava kojim manipuliraju oni koji imaju najviše koristi od postojeće prakse. Ono što razlikuje ovaj nazor od perspektiva drugih koji su također zabrinuti zbog ekološkog razaranja jest to da za zelene socioekološka problematika znači privilegirani teren za definiranje političkog identiteta i orijentaciju političke akcije. Drugim riječima, bolesti suvremenog društva su takve da je za njih od najveće važnosti politička podjela na one koji zagovaraju radikalan prekid sa suvremenim praksama, i one koji brane postojeći industrijski poredak. Tako, premda zeleni (implicitno ili eksplicitno) prihvaćaju spoznaje koje preuzimaju od postojećih političkih perspektiva, oni ističu potrebu da se izgradi izričito "zeleni" politički pokret. U zelenim kritikama ekološke delinkventnosti suvremenog društva obično su prisutna četiri elementa. Prvo, tu je afirmacija fundamen talne vrijednosti prirode, prirodnih procesa i okoliša. Prema zelenima, industrijsko društvo obezvrjeđuje prirodni svijet, zanemaruje razmjere u kojima su ljudi ovisni ο prirodnim sustavima i niječe neovisnu vri jednost neljudskih, prirodnih entiteta. Pa opet, priroda je dar ο kojem ljudsko društvo ovisi - ne samo u materijalnom nego i u estetskom, psihološkom i duhovnom smislu. Štoviše, valja shvatiti da priroda ima vrijednost nezavisnu od ljudskih svrha. Prirodni entiteti zaslužuju pošto vanje i obzirnost, i ne smije im se pristupati samo sa stajališta njihove potencijalne korisnosti. Instrumentalni i neinstrumentalni razlozi za vrednovanje prirode poprimaju različite naglaske u skladu s različitim zelenim pristupima: neki inzistiraju na tome da je priznanje zasebne vrijednosti prirode oznaka pravih zelenih; drugi ističu važnost prirode za procvat čovječanstva; a treći privilegiraju živu iskustvenu sponu između ljudi i prirodnog svijeta. Među filozofski orijentiranim zelenima najčešći su argumenti ο vrstama prirodnih entiteta koji imaju vrijednost, ο odnosu između moralnog djelovanja i moralnog promišljanja, ο egalitarnim ili hijerarhijskim pristupima u rješavanju suprotstavljenih zahtjeva te postoji li vrijednost neovisno ο onima koji vrednuju. Svaka perspektiva koja se može s pravom nazvati zelenom oslanja se na neke od tih elemenata i tvrdi da moramo ponovno preispitati način na koji gledamo prirodu.
250
James Meadowcroft
Drugo, tu je ideja ο realnosti prirodnih ograničenja - ο konačnosti ekosfere, povezanosti fizičkih i bioloških sustava, te vjerovanje da će društvo koje trajno ekspandira (njegova ekonomija, populacija, kori štenje resursa, proizvodnja otpada) na kraju nastradati. U konačnom svijetu, eksponencijalni se rast ne može nastavljati unedogled. Prema zelenima, industrijska društva već prelaze ove granice jer troše resurse i odbacuju otpad u neprihvatljivoj mjeri. A ako se taj rastrošni način života proširi po cijelom svijetu, opterećenje globalne ekosfere postat će neizdrživo. Premda su se predviđanja s početka 70-ih godina dvadesetog stoljeća ο neposrednom ekološkom kolapsu pokazala preuranjenima, pojam prirodnih ograničenja i dalje je glavna tema zelenog argumenta. Iscrpljenje obnovljivih sustava resursa (primjerice, izlov ribljih jata), zagušenje gradova, cesta i zračnih putova, stalno uništenje prirodnih habitata i opasne klimatske promjene - služe kao ikone sveprisutnih ekoloških granica. Ne obazirati se na te granice ne samo da jamči trajno uništenje prirode nego priziva i potencijalnu katastrofu ljudskog društva. Treće je odbacivanje općenite razvojne putanje suvremene industrij ske civilizacije. Zeleni tvrde da je obrazac razvoja, koji je prihvatilo moderno društvo, katastrofalno loš. Ljudi su izgradili civilizaciju zasno vanu na trajnom pljačkanju prirodnih sustava. Napredak se pogrešno identificirao s beskrajnim rastom i potragom za materijalnim zadovolj stvima. I dok se zeleni razlikuju u svojim dijagnozama glavnih uzroka ove pogreške (prosvjetiteljski način mišljenja, hijerarhija, kapitalizam i tako dalje) i različito procjenjuju relativnu prihvatljivost specifičnih tehnologija ili obrazaca ekonomske i društvene aktivnosti, svi ipak vjeruju da se društvo kreće u pogrešnom smjeru. Ono što je potrebno da se taj smjer ispravi jest radikalna preorijentacija društvenog razvoja prema "održivom" društvu - onom koje živi u harmoniji s prirodnim sustavima, ne postavlja na ekosferu terete koje ona ne može izdržati i ostavlja dovoljno mjesta za procvat prirode. Napokon, postoji i ono što se može opisati kao emancipatomi impuls zelene vizije. Nije riječ samo ο tome da će nas prirodne granice na kraju spriječiti da nastavimo živjeti našim rastrošnim životnim stilom, nego također ο tome da nam zelena alternativa obećava mnogo bolji svijet od onoga koji poznajemo danas. I to u dva smisla. S jedne strane, u zelenom društvu, teret nametnut okolišu korjenito će se smanjiti:
Političke perspektive zelenih
251
ljudi će ponovno "lagano hodati po Zemlji". Priroda će, u nekom smislu, biti oslobođena bezobzirnoga ljudskog zahtjeva za apsolutnom dominacijom. S druge strane, dolazak zelenog društva će također osloboditi ljude. Oslobođeni od pritisaka komercijalne civilizacije, imat ćemo sretniji i zdraviji život, smisleniji, i u većem skladu s prirodom. I dok se zeleni možda mimoilaze u preciznom opisu budućeg društva, svi obećavaju da će zelena budućnost biti i svijetla budućnost. Sve u svemu, ove četiri točke čine okvir osude ekoloških grijeha suvremenog društva: ali također i upozoravaju da zelena perspektiva utjelovljuje i višestruku kritiku, i skup pozitivnih vrijednosti i pro pisa, koji se ne mogu izravno deducirati iz "ekoloških" postulata. Zeleni osuđuju socijalne i ekonomske nejednakosti, centralizaciju i birokratizaciju, eroziju lokalne kontrole, militarizam i tlačenje žena. Nasuprot tomu, tvrde da su u središtu njihove socijalne vizije jednakost, participacija, demokracija do najnižih razina društva, lokalna kontrola, vitalnost zajednica i ženska prava. Ti se elementi u različitim zelenim perspektivama iskazuju na vrlo različite načine - ali su svejedno glavna odlika argumenata zelenih. Oni su utkani u ekološku kritiku, ali njihovo značenje se ne iscrpljuje u ekološkoj dimenziji. Militarizam, primjerice, uzrokuje ekološko razaranje, ali se osuđuje zbog izravne štete koju nanosi ljudskim društvima. Relokalizacija ekonomskog i društvenog života smanjila bi ekološko opterećenje, a istovremeno i oživjela veze unutar zajednice. Interakcija ekoloških preokupacija s takvim kriti kama postojećeg stanja, ali i pozitivnim vrijednostima, daje zelenom diskurzu njegov poseban okus: argumenti zelenog antimilitarizma rezoniraju različito od onih iz ranijih pacifističkih pokreta, dok život u zamišljenim zelenim zajednicama nije baš onaj isti kakav priželjkuju druge komunitarijanske vizije. Premda su četiri upravo spomenute ideje - "prirodne vrijednosti, "prirodna ograničenja", odbacivanje prevladavajuće "razvojne putanje", i "zelena emancipacija" - bile predstavljene u svom odnosu spram ekološke dimenzije, one su potencijalno u stanju međusobno povezati mnoge pravce zelenih vjerovanja. Vrednovanje prirode, primjerice, može se interpretirati i kao ozbiljna opomena da valja "učiti od prirode" - prihvaćati ono što nas priroda može naučiti ο načinu ponašanja u svijetu. Tako se načela za koja se smatra da karakteriziraju prirodne sustave mogu preporučiti kao norme prema kojima se može orijentirati
252
James Meadowcroft
ljudska praksa. "Međuovisnost", "raznovrsnost" i "jednakost" često se navode u tom smislu: međuovisnost vrsta u ekosustavima upućuje na važnost kooperacije i zajedništva među ljudima; raznovrsnost živih oblika tipičnih za zrele i zdrave ekosustave uzima se kao razlog za poticanje raznovrsnosti unutar ljudskih društava; dok se odsutnost stabilnih hijerarhija u prirodi priziva kako bi se opravadala egalitarna socijalna organizacija. Pojam granica može se primijeniti ne samo da bi denotirao "ekster na" ograničenja koja konačna ekosfera nameće ljudskim pothvatima nego i da bi implicirao kako su ljudski kapaciteti ograničeni, i/ili da bi upozorio na kontrolu koju bismo morali odabrati i nametnuti našem ponašanju. Mnogi zeleni odbacuju redukcionističko stajalište moderne znanosti i arogantne pretpostavke ο tehnološkoj civilizaciji: toliki dio povijesti industrijskog društva je povijest pogrešnih kalkulacija i nenamjeravanih posljedica. Oni sugeriraju da je nemoguće potpuno shvatiti kompleksne, jedinstvene i trajno evoluirajuće prirodne sustave. Umjesto toga bismo trebali priznati ograničenja ljudskog razumijevanja i biti oprezni kad se miješamo u prirodne procese. Usporedno s tom idejom ο ljudskoj pogrešivosti, zeleni mogu također tvrditi (donekle paradoksalno) da je jedna od sposobnosti ljudi sposobnost refleksije ο vlastitom ponašanju i njegove modifikacije. Možemo reći "dosta", i odabrati ograničavanje zahtjeva prema prirodi, prihvatiti skromniji dio zemaljskih resursa i manje rastrošno živjeti. Drugim riječima, samonametnuta ograničenja mogu zadržati naše ponašanje unutar meda propisanih razboritošću i/ili moralom. Pojam ο patološkoj razvojnoj putanji ne mora se odnositi samo na ono što su ljudi učinili prirodi nego i na ono što čine jedni drugima. Neopravdane krajnosti siromaštva i bogatstva, eksploatacija i izrablji vanje jedne skupine od druge, brutalni sukobi koji bjesne u mnogim dijelovima svijeta pripisuju se iskrivljenom obrascu razvoja koji moć i profit stavlja ispred etike i općeg blagostanja. Tako je "emancipatorni impuls" zelenih povezan s raznim borbama za suprotstavljanje nepravdama i za obranu slabih od tlačenja. Iskorištavanje siromašnih, ljudi u nerazvijenim zemljama, žena, radnika, umirovljenika, urođenika i tolikih drugih, mogu se prikazati kao daljnja optužba postojećeg sustava. U nekim se slučajevima čak i skupine proizvođača - poput poljoprivrednika, ribara i drvosječa (koji su izravno odgovorni za
Političke perspektive zelenih
253
ekološki destruktivno ponašanje), mogu prikazati kao žrtve sustava koji im ne nudi nikakvu alternativu. Emancipacija svake takve grupacije može se shvatiti kao sukladna općenitom cilju demontiranja modernog industrijalizma radi stvaranja okolišu prijateljskog, ljudima bliskog, "zelenog" društva. Ideja poput one ο "primjerenoj veličini", koja igra važnu ulogu u zelenim argumentima, također je povezana s ta četirima elementima. Već na prvi pogled veličina ima veze s granicama - jer granica je crta iza koje se pravila koja vrijede za jednu veličinu više ne mogu primije niti. Ako veličina razaranja nekog danog ekosustava prijeđe određene granice, sustav će kolabirati; ako razmjeri ljudske ekonomije prijeđu granice koje im postavlja okoliš, dogodit će se katastrofa. Ali veličina se također odnosi na prirodne vrijednosti: jer može se shvatiti da priroda "sugerira" primjerene veličine za mnoge aktivnosti. Zajednice bi trebale biti zasnovane na ekološkim mjerama, a prirodne značajke i procesi (planine, riječni sljevovi, i tako dalje) mogu upućivati na prikladne političke granice. Patološka razvojna putanja dovela nas je do kulta "mega" i "globalnog", a istovremeno su zanemarivane institucije lokalnih razmjera (gdje ljudi najbolje funkcioniraju). Emancipacija stoga ovisi ο promjeni razmjera ljudskoga svijeta, prema harmoniji s prirodnim i ljudskim potrebama.
Analitičke kontroverze Da bih dopunio ovaj prikaz, nakratko ću se pozabaviti četirima pi tanjima koja su mučila istraživače zelene perspektive: prvo se tiče određivanja točke u kojoj se ona zgušnjava u neovisni ideološki pristup; drugo se tiče razumijevanja u kakvom su položaju zeleni u odnosu prema tradicionalnom političkom kontinuumu koji seže od ljevice do desnice; treće, procjene mjesta ekološke kritike unutar zelenog pogleda na svijet, i četvrto, koje se tiče raznovrsnosti unutar obitelji zelenih pristupa. Premda je moguće pratiti unatrag sve do antike ideje ili nazore povezane s današnjim zelenim misliocima (kao što su poštovanje pri rode, briga ο blagostanju životinja, dragovoljna jednostavnost i tako dalje), općenito se prihvaća da je kao koherentna alternativa zelena
254
James Meadowcroft
perspektiva razmjerno moderna pojava. U literaturi prevladavaju dva shvaćanja: jedno locira podrijetlo struje ο kojoj se obično govori kao ο "političkoj ekologiji" na kraju devetnaestog stoljeća i početku dva desetog; drugo povezuje nastanak zelenih perspektiva s turbulentnim sedmim desetljećem dvadesetog stoljeća. Prvi pristup ističe filozofske temelje: da se "ekologizam" pojavio u posljednjoj trećini devetnaestog stoljeća, kao dio intelektualnog odgovora na darvvinovske izazove tradicionalnom mišljenju. On je kombinirao znanstvene, evolucijske i materijalističke ideje s organicističkim, holističkim, naturalističkim i vitalističkim kozmologijama koje su prirodi davale duboko duhovno značenje. 4 Dualizam između čovjeka i prirode (i između znanosti ο čovjeku i znanosti ο prirodi) bio je razriješen time što su ljudi dobili svoje mjesto unutar prirode, a oboje su bili podređeni istom evolucijskom procesu. Vjera u tradicionalnu religiju je zamijenjena obožavanjem prirode i prirodnog. "Holistička biologija" i ideje "ekonomista energije" zaokupljenih oskudnošću resursa pomogli su da se izoštri neodređena nelagoda izazvana modernim svijetom, i čežnja za jednostavnom ruralnom egzistencijom.3 Imena mislilaca kakvi su Peter Kropotkin, Ernst Haeckel (koji je iskovao riječ "ekologija"), Konrad Lorenz, Patrick Geddes, Lewis Mumford i Frederick Snoddy glavna su u ovoj vrsti prikaza. Od svojih početaka u devetnaestom stoljeću ekološka misao se grana kroz dvadeseto stoljeće, a njezini predstavnici su povezani s najrazličitijim strujama, među kojima su, primjerice, pristaše kampanje "Povratak zemlji", članovi pokreta za planiranje gradova, skauti, sve do zagovornika organske poljoprivrede. Dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljeća, postojala je osobito snažna veza s konzervativnim, nacionalističkim i fašističkim pokretima. U tom smislu, zelene perspektive s kraja dvadesetog stoljeća izgledaju kao najnovija reinkarnacija ideja koje su s nama već barem stotinu godina. Premda ovakav pristup baca nešto svjetla na veze među različitim misaonim okružjima devetnaestog i dvadesetog stojeća, on malo pri4
Klasični izraz ovog pristupa može se naći u A. Bramwell, Ecology in the Twentieth Century: A History, New Haven CT i London, Yale, University Press, 1 9 8 9 . Za posebno nijansiran pristup preporučam A. Vincent, "The character of ecology", Environmental Politics, 1 9 9 3 . , Vol. 2., str. 248.-76.
5
Bramwell, Ecology in the Twentieth Century.
Političke perspektive zelenih
255
donosi razumijevanju zelenih kao političkog fenomena. On je bitno apovijesni, unatoč mnoštvu povijesnih detalja, jer malo pozornosti pridaje specifičnim kontekstima unutar kojih se ideje pojavljuju, i artikulaciji tih ideja unutar vizija individualnih mislilaca i pokreta. Sličan organicistički ili evolucijski rječnik, zajedničke metafizičke pretpostavke i potpora sličnih projekata ili tehnologija brkaju se s dokazima ο političkoj odnosno ideološkoj srodnosti. Alternativni prikaz smješta politiku u središte pozornice. On vidi sedamdesete godine dvadesetog stoljeća kao formativni trenutak u kojem se zelena perspektiva zgusnula kao nova ideološka struja, koja je samosvjesno objavila svoj posebni identitet i pokazala sposobnost da se neovisno organizira. Ideologije su, naposljetku, fenomeni doba masovne politike; one nisu samo teorije nego idejne konstrukcije vezane za političku praksu. Da se poslužimo Freedenovim riječima, one ne iziskuju samo kreatore nego i potrošače. 6 A napetost između ideja i političke prakse potiče njihovu evoluciju. Upravo tijekom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća rođena je masa novih ekoloških pokreta (suprotstavljenih konzervativističkim - koji se bore za očuvanje pri rode) i stvorene su prve zelene političke stranke. Usporedno s takvim pokretima, politički mislioci i publicisti artikulirali su posebnu viziju; u tom trenutku je prihvaćena oznaka "zeleni" kako bi se okarakterizirala upravo nastala perspektiva. Ova ideološka kreacija bila je originalna, ne stoga što nitko nikad prije još nije sugerirao slične misli ili zagovarao slične ciljeve nego zato što su ovdje takve ideje okupljene - stekle politički fokus, kritičnu masu i praktično utjelovljenje - i tako izrodile novu ideološku tradiciju. Mnogo se pisalo ο faktorima koji objašnjavaju procvat moderne ekološke svijesti tijekom 60-ih i 70-ih godina dvadesetog stoljeća. Skrenuta je pozornost na brzi tehnološki i industrijski razvoj u drugoj polovici dvadesetog stoljeća koji je dramatično povećao razmjere ljud skog utjecaja na ekosferu. Istaknute su promjene u klasnoj i socijalnoj strukturi koje su izazvale nastanak "postindustrijskog društva", pomaci u vrijednostima i vjerovanjima koji su postignuti usporedno s poras tom "postmaterijalnih" preokupacija; i transformacija tipova rizika s 6
M. Freeden, Ideologies and Political Theory: A Conceptual Approach, Oxford, Clarendon Press, 1 9 9 6 .
256
James Meadowcroft
kojima smo danas suočeni. 7 Ma kakvu relativnu težinu pridavali tim čimbenicima, jasno je da se dogodila radikalna promjena u političkoj prominentnosti ekoloških pitanja. Ovo se može dokumentirati medij skim pokrivanjem tematike i podacima iz medijskih istraživanja;8 ali manifestiralo se i znatnom institucionalnom promjenom: između kasnih šezdesetih i kraja sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća osnovane su nove ekološke organizacije i ministarstva, a sve zemlje sudionice OECD-a uvele su nove zakone ο kontroli onečišćenja.9 Ekološki pokreti Činili su pritisak da se provode reforme, ali i znatno profitirali od spomenute legitimizacije ekološke problematike. Zeleni su pošli od pretpostavke da je novi administrativni odgovor na ekološke izazove nedostatan, da je nužan radikalniji oblik socijalne rekonstrukcije te da borba za takvu transformaciju mora biti temelj novog političkog identiteta. Ali konsolidacija zelene alternative je paradoksalno ovisila upravo ο istovremenom prihvaćanju ekološke tematike u svim sferama društva. Zelena alternativa se pojavila u epohi u kojoj je briga za okoliš postala dijelom dominantnoga socijalnog diskurza. Drugi politički trendovi koji su predodredili kontekst za pojav ljivanje zelenih uključivali su naslijede kontrakulture i nove ljevice, protestnih pokreta iz šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, te borce iz antinuklearne kampanje, iz novih socijalnih pokreta, svojstvenih za sedamdesete godine dvadesetog stoljeća. Iznenadni rast cijena nafte i razdoblje visoke inflacije i ekonomske nestabilnosti ojačali su percepciju ο izvrgnutosti postojećeg sustava krizama. Oslabjela je vjera javnosti u veliku znanost, veliki biznis i veliku državu. A medu onima koji su bili skloni kritici statusa quo, izgubljene su iluzije ο ortodoksnim mar ksističkim i socijaldemokratskim varijantama socijalističkog projekta, a istovremeno su ojačale frustracije zbog krutosti istočno/zapadnog ideološkog rascjepa. 7
Vidi, primjerice: D. Bell, The Corning of Post-industrial Society, New York, Basic Books, 1 9 7 3 . ; R. Ingelbart, The Silent Revolution: Changing Values and Political Styles Among Western Publics, Princeton NJ, Princeton University Press, 1 9 7 7 . ; U. Beck, Ecological Politics in an Age of Risk, preveo A. Weisz, Cambridge, Polity Press, 1 9 9 5 .
8
R. Dunlap, "Public Opinion and Environmental Policy", u J. Lester (ur) Environmental Politics and Policy: Theories and Evidence, drugo izdanje, Durham NC i London, Duke University Press, 1 9 9 5 .
9
Μ. Janicke i Η. Weidner (ur), National Environmental Policies, Berlin, Springer, 1 9 9 7 . ; i Κ. Hanf i A. Jansen (ur), Governance and Environment in Western Europe: Politics, Policy and Administration, Harlow, Longman, 1 9 9 8 .
Političke perspektive zelenih
257
Razmotrimo glasoviti slogan "misli globalno, djeluj lokalno". Taj pojam se potpuno može shvatiti samo u eri u kojoj je "globalno" već rezoniralo u masovnoj kulturi: u doba satelita i interkontinentalnih balističkih raketa, transnacionalnih korporacija i izravnih televizijskih prijenosa događaja iz cijeloga svijeta. Slično se može reći i za drugi slo gan važan u osvajanju inicijalnog prostora za zelene stranke: "ni lijevo ni desno, nego naprijed". Ideja ο transcendiranju utvrđenih ideoloških opozicija nije nova, ali je stekla naročitu težinu pri kraju stoljeća tijekom kojeg je nacionalna i internacionalna politika bila obilježena trajnim rascjepom na lijevo i desno. A služila je kako bi se definirao poseban politički prostor koji nije mogao biti izdvojen na taj način četrdesetih, pedesetih ili šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. To upozorava na još jedan važan, ali teško rješiv problem: lijevu ili desnu orijentaciju zelene politike. Premda neki zeleni i dalje tvrde da se njihova politička perspektiva ne može locirati na kontinuumu lijevo/desno, većina promatrača (kao i mnogi zeleni) danas se slažu da je gravitacijsko središte suvremene zelene politike na ljevici. Zeleni su skloni podupirati hendikepirane socijalne skupine i zagovarati veću socijalnu jednakost. Oni kritiziraju postojeću distribuciju ekonomske i političke moći i političku participaciju sve do najniže razine. Naravno, ta je identifikacija daleko od potpune: neki su zeleni više tradicionali stički orijentirani; mnogi zeleni podupiru specifične politike, općenito povezane s desnicom (oštrija kontrola useljavanja, primjerice); a oprez koji pokazuju svi zeleni, kad je riječ ο upletanju u prirodu i prihvaćanju novih tehnologija (i s time povezanih obrazaca života), daje njihovoj perspektivi ponešto konzervativnu kvalitetu, stranu uvjerenom raci onalizmu koji je dugo bio karakterističan za ljevicu. Pa opet, zeleni su većinom u savezništvu s političkim formacijama lijevog centra i zagovaraju politike koje su, povijesno gledano, više privlačile ljevicu. Ta "lijeva pristranost" zelene politike teško da je slučajna i čini se da će se nastaviti u predvidljivoj budućnosti. Njezino utemeljenje je intelektualno i praktično. Moderni zeleni pokret crpio je svoje ideje i aktiviste ponajprije iz oporbenih pokreta ljevice. U vrijeme kad se perspektiva zgusnula u posebnu političku struju, otpor utvrđenim eko nomskim i političkim praksama dolazio je većinom s ljevice. Povijesni projekt ekstremne desnice bio je diskreditiran u očima naraštaja koji je iznjedrio zelene, a konzervativni projekti restrukturiranja regulatorne
258
James Meadowcroft
države ili države blagostanja koji su se počeli oblikovati u to vrijeme nisu bili posebno privlačni. Štoviše, sile koje zeleni smatraju da su usmjerene protiv njih - osobito snažni ekonomski interesi (agroindustrijski, graditeljski, transportni i vojni kompleksi) čije postojanje počiva na trajnom orobljavanju prirode i perpetuiranju socijalne nejednakosti - bliže su povezane s desnicom. Zeleni žele promjenu, promjenu koja će neizbježno zadirati u postojeća prava i ovlasti te u postojeću raspodjelu moći. U kontekstu trenutačnog rasporeda političih i ideo loških sila, čini se da ljevica ima više razumijevanja za ovaj projekt od konzervativnih stranaka. Da to kažemo na drugi način, ekološka pitanja su supstancijalno pitanja distribucije, a to uspostavlja izvjesni afinitet s ljevicom. Ne želimo reći da zelene stranke ne bi mogle biti i u koaliciji s konzervativcima, ili da neki zeleni ne bi mogli skrenuti i desno, ali ipak tvrdimo da će u skoroj budućnosti gravitacijsko središte zelenih perspektiva ostati na ljevici. Problematičan je i međuodnos ekoloških i ostalih političkih vri jednosti utjelovljenih u uvjerenjima zelenih. Široko govoreći, zeleni filozofi i politički teoretičari ističu primat ekološkog elementa - kao jezgre zelene misli, glavnog impulsa iz kojeg prirodno proistječu sta jališta ο svim drugim pitanjima. 10 Nasuprot tomu, zeleni političari i aktivisti često pružaju polivalentni]u sliku, na kojoj se uvelike ispre pleću teme socijalne pravde i jednakosti, demokracije i participacije, ženske emancipacije i suprotstavljanja militarizmu. Nema sumnje da se tu radi ο profesionalnim deformacijama budući da teoretičari teže intelektualnoj rigoroznosti i logičkoj konzistenciji, dok političare više zanima privlačenje što raznovrsnijih skupina birača. No čini se da je tu na djelu još jedna prikrivena napetost: naime, ako se ekologiji u ideologiji zelenih pridaje uloga prvobitnog pokretača, kakav je onda status političkih zaključaka koji, navodno, iz tog primata slijede? A ako se okoliš reducira na samo još jedno pitanje od mnogih koja zanimaju zelene, kako da zelena perspektiva izbjegne svoje svođenje na eklektičnu kašu oporbenjačkih stajališta? 10
Primjerice, R. Goodin, Green Political Theory, Cambridge, Polity Press, 1 9 9 2 . ; ili A. Dobson, Green Political Thought, London, Routledge, drugo izdanje 1 9 9 5 .
Političke perspektive zelenih
259
Jedan pristup ovom pitanju ponudio je Robert Goodin koji predlaže rekonstrukciju zelene teorije na temelju "zelene teorije vrijednosti".
11
On kaže da je u jezgri svake ideologije teorija dobra koja definira moralnu viziju što dotičnoj perspektivi daje koherenciju. Goodin tvrdi da zeleni trebaju istaknuti svoju vrijednosnu teoriju - prema kojoj su, grubo rečeno, stvari vrijedne razmjerno svojoj "prirodnosti", i prema kojoj postojanje svijeta koji nadilazi ljudsko društvo omogućuje poje dincima da smjeste svoje živote u širi kontekst. Zelena shvaćanja drugih pitanja, naročito "djelatnosti" (uključujući stajališta ο demokraciji, decentralizaciji, participaciji i tako dalje) i promjeni životnog stila, trebala bi biti rigorozno podređena njihovoj teoriji vrijednosti. Tako će zeleni ostati usredotočeni na svoju središnju ekološku preokupaciju, izbjeći sporedne stvari koje bi mogle udaljiti potencijalne pristaše i razotkriti nekoherentnost pokušaja drugih stranaka da preuzmu elemente programa zelenih. Goodinov prikaz funkcionira istovremeno kao opis teorije zelenih (u što bi zeleni vjerovali kad bi bili potpuno konzistentni s logikom vlastitih načela) i kao eksplicitni pokušaj da se njihova ideologija preobrazi u snažniju konfiguraciju. Sto se tiče prvog, problem je u tome što se velika većina zelenili ne bi prepoznala u Goodinovu portretu. Ako i pustimo sa strane prijeporni prikaz "zelene teorije vrijednosti", njegovo shvaćanje odnosa ekoloških i političkih elemenata u zelenom programu ne bi dobro prošlo. Primjerice, Goodin prihvaća bitno instrumentalni pristup demokraciji, naglašavajući distinkciju između sredstava i ciljeva. On objašnjava "da zastupati demokraciju znači zastupati procedure, zastupati brigu ο okolišu znači zagovarati stvarne rezultate" i pita "kakva jamstva imamo da će određene demokratske procedure potaknuti željene rezultate?". 1 2 Nasuprot tomu, većina zelenih ne pristupa politici na taj način. Oni smatraju demokraciju i participaciju temeljnim političkim vrijednostima; a gotovo isto se može reći za decentralizaciju i egalitarizam. Njih smatraju važnima ne samo stoga što mogu dovesti do određenih rezultata za okoliš nego također zato što pokazuju pravi način na koji ljudi trebaju živjeti. Drugim riječima, oni su važni sami po sebi i pomažu osigurati druge instru11
Goodin, Green Political Theory.
12
Ibid, str. 1 6 8 .
James Meadowcroft
260
mentalne, esencijalne i ekspresivističke vrijednosti. Čak i ako netko može pokazati da bi u specifičnoj situaciji demokracija ili participacija mogle izazvati nepovoljne posljedice za okoliš, vjerovanje većine zelenih u te vrijednosti ne bi se uzdrmalo. Jer oni su uvjereni da bi, kad bi ljudi imali primjeren skup vrijednosti i odgovarajući institucionalni kontest, demokracija djelovala, te bi se donosile ispravne (ekološki osjetljive) odluke. Sto se tiče druge točke Goodinova prikaza (jačanje pozicije zelenih), Goodion misli da snaga ideologije ovisi ο njezinoj artikulaciji jedin stvene teorije vrijednosti i uspostavi čvrstih lokalnih veza između toga moralnog načela i političkog programa. U biti, ideologije imaju složene jezgre: liberalizam nije povezan samo sa slobodom, nego i s jednakošću i racionalnošću, a svaki od tih elemenata može se interpretirati i povezivati na različite načine u raznovrsnim liberalnim varijantama. Veze između moralnih perspektiva i političkih prijedloga su obično labave, višestruke i povijesno - isto koliko i logički - determinirane. Uistinu, sposobnost ideologije da preživi promjenjive intelektualne mode i političke okolnosti izravno je povezana s njezinom unutarnjom kompleksnošću i pluralnošću izvora na koje se oslanja. U evoluciji ideologija, dvosmislenost i redundantnost mogu nadjačati jezgrovitost i besprijekornu logičnost. Tako bi, ne samo da bi ojačala zelenu gra đevinu, Goodinova redukcija njezinih temelja na jedan jedini moralni stup mogla oslabiti otpornost zelene tradicije na napade. Znatno drugačiji način razumijevanja jedinstva zelene ideologije 13
predložila je Gayil Talshir. Istražujući različite pristupe zelenih, ona odbacuje mišljenja prema kojima zeleni nemaju ideologije, da je zelena misao samo inačica neomarksizma, da je treba smatrati "neopolitičkom" ideologijom, ili da je ona "ekološka" ili "environmentalna" ideologija. Poput Freedena i mnogih drugih analitičara, Talshirova tvrdi da zaokupljenost prirodom ne može sama po sebi biti temeljem koherentnog političkog svjetonazora. Okoliš čini kompleks problema, a ne političko rješenje. Ali dok Freeden 1 4 to povezuje s mišljenjem da zelena ideologija ima nerazvijenu jezgru, Talshirova to smatra 13
G. Talshir, "Modular ideology: the implications of green theory for a recortcepmalizacion of
14
Freeden, Ideologies, str. 5 4 5 .
'ideology', Journal of Political Ideologies, 1 9 9 8 . , Vol. 3., str. 169.-92.
Političke perspektive zelenih
261
dokazom da političke vrijednosti, kojima se zeleni najčešće bave, nemaju fiksne vrijednosti. Ona inzistira na tome da su "tolerancija, stabilnost, demokracija, jednakost, tradicija i feminizam... neovisni glavni koncepti zelene ideologije u nastajanju, koji se ne mogu derivirati iz ekoloških shvaćanja". l j Ali Talshirova također tvrdi da su zeleni posebni po količini različitih perspektiva - koje sve razvijaju svoje kritike ekonomije rasta i jednodimenzionalnosti suvremenog društva na različitim terenima - koje postoje unutar jedne ideološke formacije. Ona tvrdi da je "ekologizam" obitelj ideologija, ali je to svejedno jedna ideološka obitelj "koja koegzistira unutar skupine poznate kao "zelena ideologija", skupa s obitelji feminizma, nizom organizacija za prava manjina i raznim drugim radikalnim koncepcijama". 1 6 Naglasak Talshirove na neovisnom utemeljenju važnih zelenih političkih vrijednosti i na višedimenzionalnom obilježju zelene kritike je važan, ali nije nužno postulirati novi tip "modularne" ideologije kako bismo objasnili raznolike perspektive unutar stranaka kakve su, primjerice, njemački Zeleni. Znatna ideološka raznolikost, hibridizacija i napetosti obično se manifestiraju u političkim strankama većine ideoloških orijentacija; ali različite vizije i naglasci koegzistiraju s određenim shvaćanjem zajedničkog identiteta i svrhe. Unutar britanske Konzervativne stranke, primjerice, uvijek su koegzistirale razne vrste konzervativizma, premda stranačko vodstvo nije uvijek bilo oduševljeno takvom raznovrsnošću. Neki zeleni ističu feminizam ili antimilitarizam, ali ako se njihova politička perspektiva treba označiti kao "zelena", nasuprot običnoj feminističkoj ili antimilitarističkoj, to je stoga što kod njih postoji bitan afinitet s perspektivama drugih zelenih, te unutar i izvan određene stranke. Vratimo se općenitijem pitanju uloge ekološke kritike u ideologiji zelenih: najpravilnije je ne smatrati ju jedinim pokretačem, nego više denominatorom koji nije moguće eliminirati. Drugim riječima, perspek tiva koja ne stavlja zaštitu okoliša i vrijednosti prirode u središte svojih političkih preokupacija ne može se kvalificirati kao "zelena". Nasuprot tomu, ona koja se ne poziva na demokraciju na najnižim razinama (ili na decentralizaciju, egalitarizam, feminizam ili antimilitarizam) kao 15
Talshir, "Modular ideology", str. 182.
16
Ibid, str. 1 8 3 .
262
James Meadowcroft
na ključnu političku preokupaciju, ne bi nužno bila "odbačena" na isti način. Uistinu, neki pristup možda nema gotovo ništa za reći ο nekom od ovih elemenata, ali se još može prihvatiti kao "zeleni". Pa opet, perspektivu koja ne uključuje bilo koji od tih elemenata u svoje ključne vrijednosti također ne bi bilo pravilno nazvati "zelenom". Nije riječ ο tome da je ova skupina koncepata logički obuhvaćena brigom za okoliš, ali se oni ipak povijesno i praktički povezuju s političkom perspektivom koju nazivamo "zelenom". Drugim riječima, ekološka komponenta zelene misli je "posebna", ne u smislu da logički determinira fizionomiju vjerovanja, nego stoga što bez nje ideološka manifestacija ο kojoj govorimo ne bi bila prepoznatljiva kao zelena. Naposljetku, postoji i problem raspona perspektiva koje se mani festiraju unutar zelene ideološke obitelji. Uobičajeno je pristupiti ovoj raznolikosti u smislu osnovnih dihotomija: "mračnih" i "svijetlih" zelenih gledanja, "radikalnih" i "reformističkih", "dubinske" i "plitke" ekologije, "fundamentalizma" i "realizma", "ekocentrizma" i "antropocentrizma", ili "ekologizma" i "zaštite okoliša". Kao što je rasprava u literaturi utvrdila, ovi pojmovi pokrivaju različite (premda dijelom i konvergentne) opozicije koje imaju različitu važnost za karakterizaciju različitih zelenih strujanja. Većina termina ima svoje podrijetlo u nastojanjima jednog segmenta zelenog pokreta da diferencira svoje pozicije od onih svojih suparnika; ali ni jedna opozicija ne čini ništa više do li samo upućuje na kompleksnost konkurentnih strujanja. Primjerice, polarnost "ekocentrizma" nasuprot "antropocentrizmu", koju Robyn Eckersley pozicionira kao fundamentalnu podjelu u svojem 17 vrijednom djelu ο političkoj teoriji zelenih , prije svega je filozofska i etička distinkcija; ona nije nužno korisna za stvaranje političkih podjela, to više što (kako su zapazili Dobson 18 i ostali) u svojim javnim izjašnjavanjima većina zelenih naglašava instrumentalne argumente u korist zaštite okoliša. Podjela "fundamentalisti" nasuprot "realistima" je eksplicitnije politička, odnosi se na razmjere u kojima bi zeleni trebali prihvatiti konvencionalne političke oblike kako bi promicali svoja stajališta u zastupničkoj demokraciji; ali ona se samo labavo vezuje za drugu podjelu. Dobsonov naglasak na "ekologizmu" nasuprot "zaštiti 17
R. Eckersley, Environmentaltsm and Political Theory, Albany NY, State University of New York Press, 1 9 9 2 .
1X
Dobson. Green Political Thought.
Političke perspektive zelenih
263
okoliša" počiva na mjeri u kojoj određena perspektiva zastupa radifalni prekid s "postojećim načinom socijalnog i političkog života". Zapravo, prema Dobsonu "zaštita okoliša" (premda ju je moguće uključiti u diskusiju ο "zelenom političkom mišljenju") zapravo nije dio zelene ideologije, jer se - budući da mu nedostaje bitan sadržaj - može pomiriti s drugim postojećim ideološkim perspektivama (primjerice, mogu postojati liberalni environmentalisti) i zastupa "menadžerski pristup problemima okoliša, siguran u vjerovanju da se oni mogu riješiti bez fundamentalnih promjena u postojećim vrijednostima ili obrascima proizvodnje i potrošnje". 1 9 Ovo nas, naravno, odvodi natrag do naše prijašnje rasprave ο tome što zelenu perspektivu čini "zelenom"; a problem je što Dobson ističe stupanj priželjkivanih promjena, a ne definiciju političke privrženosti u smislu zelenog identiteta. Ali "stupanj radikalnosti" je teško specificirati: u nekim stvarima države OECD-a već nadmašuju Dobsonovu "zaštitu okoliša" (budući da eksplicitno tvrde kako treba izmijeniti vrijednosti i izvesti znatne pomake u obrascima proizvodnje i potrošnje kako bi se riješili problemi okoliša); istovremeno vođe nekih europskih zelenih stranaka ne mogu se okvalificirati kao "ekologisti" jer ne prihvaćaju "ekocentrične", "holističke" vrijednosti koje Dobson povezuje s pravim "ekologizmom". Zeleni pogledi se razlikuju u više od jedne dimenzije, a podjele koje se nekome izvan pokreta čine akutnima, možda nisu one koje se ljudima unutar pokreta čine najznačajnijima. Za početak, trebamo razlikovati varijacije na tri područja: prvo se odnosi na vrednovanje prirodnog svijeta (koji entiteti zaslužuju moralno razmatranje? zbog čega?); drugo se tiče kritike postojećih društvenih institucija (koji su izvori današnje krize? koja vrsta institucija bi trebala zamijeniti današnje manjkave strukture?); i treće se odnosi na strategiju koja je u stanju generirati promjene (koje organizacije i akcije će najvjerojatnije izazvati promje ne?). A na svakom od ovih područja varijacije su mnogobrojne.
Budućnost zelenih? Tijekom kratkog razdoblja svog postojanja zeleni su imali određeni utjecaj na politički život u industrijaliziranim zemljama. U nekim 19 lbid. Str. 1.
264
James Meadowcroft
državama oni su postigli znatan izborni uspjeh, i (obično u koaliciji s drugim političkim snagama) sudjelovali u vlasti na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini. Općenitije, zeleni su artikulirali perspektivu na koju su postojeće političke struje morale reagirati. Sigurno je da poruke zelenih danas dosežu do šireg auditorija no ikad prije. Posebno se ističu četiri razvojne faze. Prvo se pokret proširio zem ljopisno. Zelena politika je stekla pristaše u cijelom razvijenom svijetu, a u Europi tijekom devedesetih godina dvadesetog stoljeća zelene su se stranke sve više pojavljivale u zemljama na jugu i isto ku kontinenta. Tamo gdje zelene stranke nisu osnovane, ili su bile neuspješne na izborima, ipak je zabilježen porast broja skupina koje podupiru zeleni projekt. Čak i u Sjedinjenim Državama se povećala nazočnost zelenih na lokalnoj razini i, neovisno ο tome što je postigla, predsjednička promidžba Ralpha Nadera je uzdigla profil pokreta na nacionalnu razinu. Drugo, zabilježeno je izrazito jačanje institucionalne potpore zagovornicima zelenih. Ideologijama je potrebna materijalna infrastruktura; njima su, ako žele napredovati i preživjeti, potrebni resursi i organizacije. Sindikati su tradicionalno osiguravali potporu socijalističkim pokretima, a ptkraj dvadesetog stoljeća liberalizam se oslanjao na baze u akademskom svijetu kad je izborna sreća stranaka s liberalnim imenom pala. Za zelene, uvećana snaga zelenih stranaka i pokreta (koji u mnogim europskim zemljama primaju državnu potporu) očito je važna. Ali takav je i rast "zelenog civilnog društva", mreža kooperativa, stručnjaka i tvrtaka povezanih s okolišem, i druge teme zelenih. Treće, danas su zeleni i postojeće strukture moći u proširenoj i složenoj interakciji. Najuočljiviji je bio izbor zelenih na političke dužnosti i njihov dolazak na mjesta u vladi; ali i općenitije, zeleni pokreti su blisko surađivali s državnim dužnosnicima i uredima, s vodećim ličnostima i organizacijama poslovnog svijeta. Umjesto da samo prosvjeduju "izvana", ekološke skupine i zeleni političari su se ponekad angažirali i u pozitivnijoj politici kooperacije kako bi oblikovali praktična rješenja za neposredne probleme. Ne želimo reći da su zeleni aktivisti bili dobrodošli u uredima i upravnim odborima. Samo želimo upozoriti da su se neki zeleni pomaknuli s rubova prema središnjici zbivanja. I dok postoje analitičari koji to smatraju znakom slabosti i kooptiranja, sve u svemu se ipak čini da ta pojava znači proširenje utjecaja zelenih. Naposljetku, postignut je umjereni napredak
Političke perspektive zelenih
265
u teoretskoj sofisticiranosti argumentacije zelenih. Obično su se zelene perspektive ocjenjivale nepovoljno u usporedbi s tradicijama poput liberalizma ili feminizma. Naravno, teoretska sofisticiranost nije sve; ali može osigurati intelektualni temelj i biti izvorištem revitalizacije neke ideologije. U protekla dva desetljeća zelene filozofske perspektive su se uvelike razvile, a u smislu političke teorije potaknule su zanimljive rasprave ο zelenoj demokraciji, održivom rastu, pravdi i okolišu, te ο 20 strukturi zelene misli općenito. Sto se tiče smjerova pokreta, upravo su reformistički orijentirani, zeleni "srednje struje" - koji su se usredotočili na "ozelenjivanje" posto jećih institucija i prihvatili norme današnje političke utakmice - uspjeli osvojiti najviše sljedbenika. U izbornom smislu, više fundamentalitičke, "antistranačko stranačke" orijentacije su se pokazale neuspješnima; skupine koje su naročito isticale svoju ekocentričku čistoću također nisu uspjele osvojiti glasače. Zeleni djelatni u velikim aktivističkim organizacijama (ekološkim nedržavnim organizacijama, ENGO-ima) mogu se ponešto utješiti činjenicom da je ο nekim specifičnim pita njima (dobrobit životinja, genetički modificirana hrana, i tako dalje) svijest javnosti narasla. Izvan "glavnog toka" stalno izviru prosvjedne skupine i mreže sklone izravnim akcijama, čije je postojanje olakšala pojava mobitela i interneta. Ali je li djelovanje bilo koje od tih struja pridonijelo općenitom projektu zelene društvene transformacije, još nije jasno. Odvažne socijalne vizije radikalnijih zelenih teoretičara - onih koji pozivaju na temeljitu preobrazbu svijeta kakav poznajemo - bile su nadahnuće mnogih aktivista i održavale su na životu tradiciju zamišljanja alternativne budućnosti. Ali, njihova relativna nepovezanost s postojećim ekonomskim i političkim obrascima i njihovo odbijanje da se znatnije pozabave golemom količinom teorijskih nalaza i akumulira nim praktičnim iskustvom koji bacaju sumnju na mogućnost opstanka malenih komunističkih i anarhističkih socijalnih projekata, znači da je trenutačni politički utjecaj njihova pristupa snažno ograničen. Uistinu 20
Razmotrite, primjerice: B. Dohery i M. De Geus, Democracy and Green Political Thought: Democracy, Rights and Citizenship, London, Routledge, 1996.; W. Lafferty i J. Meadowcroft, Democracy and the Environment: Problems and Prospects, Cheltenham, Edward Elgar, 1 9 9 6 . : A. De-Shalit, The Environment Between Theory and Practice, Oxford, Oxford University Press, 2 0 0 0 . ; A. Dobson, justice and the Environment, Oxford, Oxford University Press, 1 9 9 8 . : D. Torgerson, The Promise of Green Politics, London, Duke University Press, 1 9 9 9 . : J. Barry, Rethinking Green Politics: Nature, Virtue and Progress, London, Sage, 1 9 9 9 .
266
James Meadowcroft
je nejasno hoće li, na dulji rok, strujanja poput ekokomunalizma, bioregionalizma ili ekofeminizma ostati išta drugo do li intelektualni kurioziteti. Općenitije rečeno, zeleni svih uvjerenja imaju razloga biti zabrinuti za budućnost. U osvit dvadesetprvog stoljeća politički i ekonomski trendovi snažno su usmjereni protiv zelenih. Unatoč beskonačnim državnim inicijativama, uistinu velika ekološka pitanja poput globalnog zatopljenja i smanjivanja bioraznovrsnosti jedva da su i dotaknuta. Danas je na dnevnom redu "globalizacija", a ne lokalizacija. Čini se da se tempo tehnološkog razvoja (naročito u bioznanostima) ubrzava. A ekonomske brige, ponovno pojavljivanje nacionalizma i međuna rodnih napetosti obično zasjenjuju onu vrstu pitanja koju zeleni žele istaknuti. Ako su zeleni zadovoljni time da ne čine ništa više do li artikuliraju trajnu socijalnu kritiku, onda mogu biti mirni - jer ništa nije privlačnije od jasne mete. Ali ako stvarno žele izmijeniti tok društvenog razvoja, onda bi ih trenutačni trendovi morali zabrinuti; jer postojeći model razvoja širi se u svaki kutak svijeta, ekonomija i politika su povezuju međusobno još čvršće no ikad prije, a sa svakom godinom koja prolazi sve je manje "prirode" koja se još može očuvati. Zeleni se možda nadaju da će pretjeranosti trenutačne orijentacije (socijalni, ekonomski i ekološki utjecaj razuzdane slobodne trgovine, nedolična utrka da se što prije unovče mogućnosti genetičke manipulacije, itd.) izazvati krizu i revolt. Ali, čak i ako se pokaže da je to točno, još nije jasno hoće li od toga najviše politički profitirati zeleni. Ispod toga se krije pitanje: koliko široku publiku se zeleni mogu nadati da će privući? Potpora zelenim strujama varira u razvijenom svijetu, ali u nekim državama su osvojili i do 10 % glasova na državnim izborima. Premda, kad je riječ ο posebnim pitanjima (suprotstavljanje genetički preinačenoj hrani ili atomskoj energiji, primjerice) stajališta zelenih uspijevaju osvojiti širu naklonost publike, udio birača koji pristaju uz njihov projekt u cijelosti i dalje ostaje malen. I dok bi neki bili zadovoljni da vide zelene kao slabijeg koalicijskog partnera - koji drži do određenih vrijednosti i pazi na postupke dominantnih stranaka - malo je glasača spremno potpuno povjeriti svoju ekonomsku i političku budućnost zelenima. I to u zemljama gdje su zeleni bili najuspješniji. Drugdje, oni ostaju na marginama, a nigdje to nije istinitije nego u zemljama u razvoju. Uistinu, nesposobnost zelenih da razviju
Političke perspektive zelenih
267
ideološke varijante koje će se obraćati problemima tri četvrtine ljudske populacije koja živi u siromašnijim regijama svijeta mora se shvatiti kao znak slabosti pokreta. Ako zeleni projekt želi biti koherentan, on ne smije ostati luksuz koji privlači samo one koji uživaju u bogatim plodovima industrijalizma. Zelena ideologija nudi višestruku kritiku suvremene društvene prakse i obećanje da stvari ne moraju biti takve kakve jesu. I dok je kritika temeljita i konkretna, slike alternativne budućnosti nemaju preciznosti i često su neuvjerljive. One ili previše pojednostavljeno, kao polaznu točku pretpostavljaju da je moguće idilično pomiriti sve dobre stvari, ili pretjerano drakonski zahtijevaju prekid s postojećim obrascima života. Donekle je s ovim problemom suočena svaka ideologija koja se radikalno razilazi s postojećim obrascem društvene organizacije: društvena kritika dobro se prodaje u svijetu koji je ovdje i sada, ali društvena vizija ovisi ο prizivanju moguće budućnosti. Ozbiljnija slabost u strukturi postojećih zelenih varijanti odnosi se na nepostojanje uvjerljivih prikaza koji bi premostili jaz između (odbačene) sadašnjosti i željene (ali nerazaznatljive) budućnosti. Drugim riječima, njima nedostaju odgovarajuće teorije upravljanja društvenom promjenom. Prečesto zeleni ne nadilaze razinu aspiracija, njihova vizija se sastoji otprilike u tome da "mi znamo što nam se ne sviđa u suvremenom društvu, a kad uvjerimo ljude u valjanost naše perspek tive (izbornim promidžbama, raspačavanjem letaka, sukobljavanjem s onečišćivačima, i tako dalje) implementirat ćemo zeleni program". Unatoč tomu što se žale zbog korporacijske moći i državne birokracije, malo su pozornosti pridali ispitivanju strukturalnih mogućnosti za korjenitu promjenu. Stvar nije u tome da treba elaborirati veliku teoriju "zelenog društvenog djelovanja", nego sugerirati konkretne putove kojima se promjena može ostvariti u kratkom, srednjem ili duljem roku. Adekvatnije zelene teorije društvene promjene morat će se pozabaviti pitanjima kakva su materijalni i idealni faktori koji podupiru postojeće društvene prakse, potencijali i ograničenja "društvenog upravljanja", te prioritetima, stupnjevima i potencijalnim političkim savezništvima. Uzmimo, recimo, ekološko pitanje: zeleni moraju utvrditi koje su prakse najštetnije, koje su društvene snage najdublje povezane s tim praksama, kako se ta povezanost može oslabiti i koje bi vrste politič kih savezništava mogle izolirati tvrdokorne protivnike. Ideja ključnih
268
James Meadowcroft
reformi je također važna - riječ je ο iniciranju procesa koji mogu otvoriti put daljnjim promjenama, umjesto da se stimuliraju sile koje sprječavaju napredovanje. U blisko povezanom smislu, zeleni bi trebali na sofisticiraniji način shvatiti moć države. Dosad su zelena shvaćanja uglavnom parazitirala na postojećim socijaldemokratskim, anarhističkim i marksističkim teorijama, i tek su počela razmatrati potencijale (i ograničenja) državne uloge u zelenom društvu. Štoviše, države stoje na raskrižju lokalne politike koju zeleni tako entuzijastički podupiru i transnacionalne politike koja je nužna za posredovanje u internacionalnom odgovoru na globalne probleme. Još jedna poteškoća leži u reakciji zelenih na znanstvene i tehnološke inovacije. Premda zeleni kritiziraju znanstveni i tehnološki establišment i hegemoniju instrumentalnog razuma, oni nisu nužno tehnofobi. Zeleni često prizivaju nova znanstvena otkrića kako bi doveli u pitanje službene tvrdnje, i spremno prihvaćaju određene tipove tehnologije (obnovlji vu energiju, primjerice) - naročito kad se čini da su kompatibilni s "održivim" životom i lokalnom kontrolom. Pa opet, zeleni sustavno odbacuju "tehnicistička" rješenja - prijedloge za koje se čini da nude tehnološki izlaz iz suvremene ekološke dvojbe. Za zelene, bitna je promjena društva i životnog stila. Štoviše, među nijma su mnogi sretni što mogu eksploatirati emotivne i antiracionalističke impulse, te širiti strah od promjena općenito, kako bi dobili javnu potporu za zelene kampanje. Ali pridonosi li sve to održivom pristupu neumornom ritmu tehnološkog napretka? Poput drugih političkih sila, i zeleni su suočeni s konstantnom strujom tehnoloških inovacija i mogućnosti, koje podupiru snažni ekonomski čimbenici, na što moraju reagirati. Ali za zelene to nije periferno pitanje, i odgovor na takav razvoj situacije (drugačiji od onog "negatora" koji sjede po strani) čini stvaran izazov. Primjerice, sudionici ekoloških kampanja imali su određen uspjeh u stimulaciji otpora javnosti na genetički modificiranu hranu: prokazali su ko mercijalne lobije koji stoje iza motiva da se uvede GM tehnologija, upozorili na sukobe interesa (gdje oni koji očekuju dobit od novih procesa sjede u državnim tijelima koja se bave sigurnošću hrane) i otkrili znatne manjkavosti u postojećim regulatornim propisima.
Političke perspektive zelenih
269
Prijedlozi za označavanje GM hrane dobili su široku potporu ali (kao što pokazuju izvještaji ο oplodnji biljaka genetički prinačenim i nepreinačenim sjemenom) već je prekasno da se spriječi utjecaj na okoliš koji proizlazi iz ove tehnologije. Prag brzog razvoja genetičke manipulacije (uključujući svjesnu manipulaciju ljudskim genomom) već je prijeđen, baš kao i točka na kojoj bi sve zabrane bile prihvatljive. U sljedećem stoljeću će gospodarske, socijalne, političke i vojne konzekvence ove tehnologije biti goleme - ona sigurno ima potencijal donijeti pozitivnije, ali i negativnije posljedice (i namjerne i nenamjerne) nego što to danas možemo zamisliti. Ali kakvu vrstu odgovora na to mogu ponuditi zeleni? Najjednostavnija pozicija je potpuno odbaciti takvo upletanje u prirodu; ali držati se takve pozicije može značiti osudu vlastite perspektive na irelevantnost, budući da tehnologija prodire u svakodnevni život i transformira prirodni i društveni svijet. Ili bi zeleni ipak trebali sugerirati nijansiniranije stajalište, u nadi da će moći utjecati na uvjete pod kojima se prihvaća ova tehnologija u nastanku? Sa sličnim dvojbama se zeleni suočavaju i u odnosu spram drugih tehnologija i drugih problema, primjerice politike koja se predlaže u svezi s klimatskim promjenama. Ubrzavanje internacionalne ekonomske i političke integracije "globalizacije" - još je jedna poteškoća za zelene. Ponovno, oni nisu sami jer su pitanja povezana sa slobodnom trgovinom i međunarodnim poretkom posljednjih stotinu i pedeset godina unosila nemir i u eta blirane ideološke tradicije. Ali zelena sklonost lokalnom djelovanju i njihovo usredotočivanje na posljedice za okoliš uvode nove elemente u ovu spornu temu. Ponovno, daleko je od jasnog koji bi odgovor - osim prigovaranja sa strane i priželjkivanja boljeg svijeta - zeleni mogli predložiti. Gledajući unaprijed na politiku u novom stoljeću pred nama, čini se vjerojatnim da će ekološka pitanja zauzimati sve važniju ulogu u političkom prosuđivanju i sukobljavanju. Daljnji rast bogatih zemalja, nastavak industrijalizacije siromašnijih regija svijeta i intenzivno uvo đenje egzotičnih tehnologija (naročito u bioznanostima) pogoršat će postojeće terete nametnute okolišu i generirati nove probleme. U načelu ovo bi trebalo biti plodno tlo za razvoj zelenih: naposljetku, to je perspektiva koja je u središte svojih interesa stavila interakciju čovjeka i prirode. Svakako, neće nedostajati etičkih i političkih dvojba koje bi
270
James Meadowcroft
mogle zaokupiti zelene teoretičare; i nije vjerojatno da će praktičnije orijentirani elementi u pokretu imati poteškoća u identifikaciji meta za svoje kampanje. Reformistički zeleni izazvati će određene prilagodbe u ponašanju dominantnih političkih i ekonomskih aktera; a njihova radikalnija braća nastaviti će nuditi snove ο alternativnoj budućnosti, sugerirajući ideje koje se ni jedan ugledan političar ne bi usudio za stupati. U cijelosti, zeleni pokret će nastaviti s kritikom ekoloških i ljudskih posljedica puta kojim je napredovala naša civilizacija. No hoće li zeleni biti u stanju pružiti nešto više od permanentne kritike i poziva na beznadne, unaprijed izgubljene bitke, ostaje otvoreno pitanje.
Ideologija - r a v n o t e ž e i p r o j e k c i j e
12 Zaključak IDEOLOGIJA
-
RAVNOTEŽE
I
PROJEKCIJE
Michael Freeden Ideologija i kontrola Jedna od najkreativnijih napetosti u procjenjivanju ideologija prošlog stoljeća bila je ona između studija njihove "imanentne vrijednosti" - "intencionalističkog" pristupa ideologijama kao pričama lociranima u vremenu i prostoru, pri čemu nam se naprosto govori što nam ideologije žele reći - i kritičkog pristupa ideologijama, koji nam govori znatno više no što su one namjeravale, ili koji ističe pitanja što se izvode iz samog čina pripovijedanja priče. Sjeme sumnje je posijao već Marx, a naročito Engels, koji je vjerovao da se ništa konzekventno ne može reći korpusom ideja koje su proizvod iluzija jedne otuđene, dehumanizirane i parcijalne materijalne egzistencije.1 Ipak, oni su iz korita izbacili dijete onoga što je bilo rečeno, dok su zadržali vodu sačinjenu od onoga kako je i zašto to bilo rečeno. Ta se voda, koja je pročišćavala prijašnju plitkoću misli, sada ipak počela prečesto reciklirati. Ne obazirući se na težinu takvih epistemoloških nedoumica, američki su bihevioristi zacementirali vezu između studija ideologija i prikaza onog što su one izricale kao školsku vježbu u preciznom opisu. Ovo žarište interesa 1
K. M a r x i F. Engels, The German Ideology, uredio C. J. Arthur, London, Lawrence & Wishart, 1974.
Michael Freeden
koje je dominiralo prvom polovicom i sredinom dvadesetog stoljeća ustupilo je svoje mjesto obnovljenom naglasku na dekodiranju ideologija i njihovoj socijalnoj konstrukciji, bez marksističkih zaključaka koji su iz toga mogli biti izvučeni. Poglavlje Diane Coole pomaže nam doživjeti to izmijenjeno shvaćanje. Feminizam je pridonio novoj perspektivi pridružujući se identifikaciji velikih priča kao organizacijskog oruđa, a ne reprezentacije stvarnosti. Tako je bilo moguće baciti drugačije svjetlo na prirodu ideologija predstavljanjem ideoloških obitelji poput liberalizma i socijalizma kao načina kontrole samog pripovijedanja. Priča je postala zavisna varijabla, jedan od proizvoda ideologije, ne više ruho u kojem se ideologije pojavljuju. A stoga što su priče bile istaknuti proizvod ideologija, ove posljednje su se mogle razdvojiti od priče koju su pripovijedale. Feminizam, često optuživan - skupa s drugim oblicima postmodernog mišljenja - za intelektualni vandalizam počinjen nad poštovanja vrijednim sveobuhvatnim teorijama, zapravo je otkrivao (ponekad usprkos sebi) domišjatu, gipku, pluralističku prirodu sociopolitičke misli, koja se još kretala unutar granica racionalističkog modernizma. Otkrivanje ideacijske fragmentacije, ispostavilo se, nije bilo znak urušavanja sustava i poretka, nego afirmacije mikrostrukture i kontingencije političke misli. S ovim novim znanjem na raspolaganju, ljudima je ponovno dana mogućnost da budu oni koji kontroliraju, umjesto da ostanu eksploatirani subjekti ideološke luđačke košulje iz koje je bijeg nemoguć. Umjesto da povlači za sobom monotonu univerzalnost, racionalnost je razotkrila različito pronalaženje reda i svrhe u riječi i djelu. Kontrolirati materijalne uvjete uskrsnućem ljudske svijesti bilo je, naravno, rano obećanje marksizma. Usporedimo to s averzijom zelenih prema kontroli prirode i s njihovim propovijedanjem bioraznolikosti u kojoj fragmentacija nije znak socijalne dezintegracije (ili propasti interpretativnih paradigmi koje su pretpostavljale mogućnost soci jalne kohezije), nego socijalne politike koja upućuje na sveobuhvatni pluralizam, koji nadilazi čak i maštu liberala. Marksizam je, pak, inzistirao na isključivom promatranju ideološke makrostrukture i u tom smislu je detalje ideologija lišio ozbiljnog ispitivanja. Kako objaš njava Terrel Carver, ideologija je za marksizam obavljala identifikaciju socijalne problematike, i na materijalnoj i na epistemološkoj razini, koja je zahtijevala iskorjenjivanje kako bi jasno mišljenje i djelovanje
Ideologija - ravnoteže i projekcije
postali mogući. Koncept ideologije je stoga bio negativan ne samo u primjenjivanju pejorativne konotacije na ono na što se ona odnosila nego i u svojoj epistemološkoj uvjerenosti u to da je narav ideologije istovremeno prolazna i kontingentna. U toj dvostrukoj epistemologiji leži ključna razlika između - s jedne strane - postmarksizma koji s postmodernizmom i feminizmom dijeli određene afinitete i - s druge strane - njegova marksističkog pretka. Postmarksizam je napustio uvjerenje u prolaznost ideologije, dok je zadržao uvjerenje u njezinu kontingentnost. Drugim riječima, ideologija je zadržala prostornu funkciju objašnjavanja svijeta kao simulirane i segmentirane socijalne konstrukcije, ali je izgubila temporalnu funkciju brige ο značajnim promjenama u načinu objašnjavanja svijeta. Posljedica je bila nova impotencija jedne od glavnih koncepcija ideologije. Napušten je ra dikalno transformativni potencijal ideologije, koji će zauvijek biti povezan s Marxovim imperativom protiv distancirane interpretativne uloge filozofije. To napuštanje proizlazi iz novog epistemološkog očaja zasnovanog na uvjerenju da ideologija zapravo prikriva nepojmljiv ponor. 2 Za postmarksiste, ideologija ne prikriva istinu ili stvarnost, nego snažnu vjerojatnost, čak izvjesnost, da zapravo ne postoji nikakav socijalni svijet koji je moguće konceptualizirati i koji bi nam uopće bio na raspolaganju da bude reprezentiran. Ako je tome tako, stvarnost definitivno nije moguće podvrgnuti radikalnoj, čovjekom izazvanoj, promjeni.
Fragmenti i forme Ponovno oživljena zebnja prema naravi ideologije u suprotnosti je i s aurom grube i neupitne političke izvjesnosti kojom zrače totalitarne ideologije, ali i s mirnom uvjerenošću u plodove razmotrenih argume nata, logike i moralne izvjesnosti koju izražavaju mnogi politički filozofi srednje struje. Kako zapaža Cooleova, ova vrsta zebnje, s njezinim slomom svjetonazora, izazvala je nesigurnost u sposobnost ideologije da realizira projekte. Ali također je navela na veće eksperimentiranje s novim oblicima, koje je moguće procijeniti vrlo različito. Novom 2
Vidi S. Zižek, "invisible ideology: political violence between fiction and fantasy", Journal of Political Ideologies, 1996., Vol. 1., str 15.-32.
274
Michael Freeden
stoljeću je kao rješenje problema fragmentacije ponuđen globalizam, odnosno multikulturalizam kao, ponajprije, sredstvo pobijanja proble matičnog. Jedna je posljedica ovih pojava hitna potreba da se promisle konceptualne granice glavnih ideoloških obitelji. Je li globalizam nova ideologija, ili on uopće nije ideologija nego samo uži podskup ideja koji se ne uspijeva uspeti na razinu obuhvatnog sustava političkih pravila? To što i globalizam i multikulturalizam nalaze mjesta pod kišobranom liberalizma svjedoči ο internoj morfološkoj fleksibilnosti tog sustava vjerovanja, sustava u kojem podstrukture mogu zauzimati svoje mjesto a da ne izazovu kaos u složenoj, generalnoj strukturi. Ali ovo može i upućivati na to da su ideološke granice koje nam je dvadeseto stoljeće ostavilo u naslijeđe i same proizvod ideologiziranog shvaćanja. Primjerice, kako kaže Donald Sassoon, klasa nije bila glavna analitička kategorija socijalizma, kao što su to tvrdili i socijalisti i nesocijalisti. Drugim riječima, izvanjske percepcije ideologije djeluju kao ozbiljno ograničenje opcija, koje su na raspolaganju njezinim pristašama, kao i njezinih mogućnosti vlastite promjene i razvoja. Tako jedna mogućnost postaju hibridne ideologije - odmah se prisjećamo mjesta libertarijanstva u kasnom dvadesetom stoljeću, između liberalizma i konzervativizma, s F. A. Hayekom kao glavnim primjerom tog žanra.3 Ideologije ne samo da se međusobno preklapaju, nego se i u mnogim slučajevima komponente njihova konceptualnog repertoara prelijevaju u druge ideologije, ili ih ove čak namjerno prihvaćaju. Svakako, varijante evolucijskog socijalizma asimilirale su značajke liberalizma kao nešto nužno, premda nedostatno za ostvare nje socijalističkih ciljeva.4 Naravno, prisutnost identičnih značajki u različitim ideologijama ne pretpostavlja i da te osobine obavljaju isti zadatak u svakoj ideologiji, ili da je njihova važnost i interpretacija slična. Slične konceptualne kombinacije i argumenti mogu biti glavni za jednu ideologiju, a sporedni u drugoj. U isto vrijeme, što je očito i iz Gausove i Sassoonove analize, ideologije koje same smatraju da su u prisnoj ideološkoj blizini, sklone su međusobnom omalovažavanju. Primjerice, što je dobro poznato iz socijalističkog diskurza, socijalisti su često kritički portretirali liberale, tvrdeći da brane pozicije koje je 3
Vidi posebice F. A. Hayek, The Constitution of Liberty, London, Routledge & Kegan Paul, 1 9 6 0 .
4
Vidi E. Bernstein, The Preconditions of Socialism, Cambridge, Cambridge University Press, 1993., str. 147.-59.
Ideologija - r a v n o t e ž e i p r o j e k c i j e
275
liberalizam odavno napustio. Zauzvrat, klevetnici socijalizma stvarali su dimne zavjese - poput opsesije birokratskom nacionalizacijom - koje su otuđivale mnoge varijante te ideologije od glavnine progresivnog mišljenja čiji su, pobliže gledano, bile integralni dio. Drugu vrstu hibridne ideologije, kršćansku demokraciju, proučio je Paolo Pombeni. Ona postavlja pitanje zanimljivo istraživačima ideologi je, naime, jesu li religijska vjerovanja sastojak političke ideologije. Tu je religijska doktrina s povišenom socijalnom sviješću, čiji su promicatelji djelovali onako kako bi djelovala neka stranka - kao politička organi zacija. Snaga kršćanske demokracije - nekoć ideologije znatne jakosti na europskom kontinentu, ideologije koju su skloni podcijeniti prikazi centrističkih i lijevo-centrističkih ideologija - izvorno je ležala u fluidnosti njezina konceptualnog sastava koji je presijecao druge ideološke obitelji na način koji je istovremeno diferencirao te obitelji, ali ih i međusobno privlačio. Njezina kasnija propast kao političkog pokreta podsjeća nas da je dvadeseto stoljeće također područje s mnoštvom ideoloških ruševina. Ideološka materija rijetko kad odumire potpuno, a sekularnije verzije kršćanske demokracije zauzele su njezino mjesto, u trenutku mobilizirajuća funkcija osiguranja konstrukcije novog so cijalnog poretka više nije bila relevantna. Alternativno, nove su grupacije, poput "zagovornika socijalne dr žave", redistribuirale postojeći ideološki prostor. One su poprijeko presijecale dominantne ideološke obitelji koje su sad postale neade kvatnima zbog svoje nesposobnosti da zadovolje suvremenija shvaćanja, što znači novija i ponovna iščitavanja ideacijskih i političkih uspjeha i neuspjeha posljednjih desetljeća. "Zagovaranje socijalne države", kao poseban spoj razumijevanja ljudskih potreba i zdravlja, socijalnih prava i međusobnih odgovornosti, udružuje dijelove liberalizma, socijalizma, socijaldemokracije, pa čak i konzervativizma, dok istovremeno izostavlja druge važne značajke svake od ovih tradicionalnih obitelji. 5 Čak i prije no što nam zatrebaju bodljike feminizma kako bismo doveli u pitanje epistemološke distinkcije koje su u osnovi političkog mišljenja kao takvog, trebamo, možda umjerenije, periodički ispitivati kategorije što smo ih naslijedili iz naše ideološke prošlosti i razmotriti što bi 5
M. Freeden, "The coming of vhe welfare state", u Τ. Ball i R. Bellamy (ur), The Cambridge History of Twentieth-Century Political Thought, Cambridge, Cambridge University Press, u tisku.
M i c h a e l Freeden
276
mogla uzrokovati promjena stajališta. Dvadeseto stoljeće se u prošlosti prilagodavalo kategorijama rata i mira, Istoka i Zapada, diktature i demokracije, planiranja i tržišta. Sve te kategorije još zadržavaju znatnu vrijednost, ali možda bi morale podijeliti svoj prostor s drugim kategorizacijama, čija funkcija nije istisnuti prijašnja grupiranja, nego proširiti multidimenzionalnost našeg političkog shvaćanja. Pad ber linskog zida je, u najmanju ruku, potaknuo takvu rekategorizaciju; ali možda nas je i učinio trajno sumnjičavima - kako to implicira Carver - glede čvrstoće tradicionalnih ideoloških kategorija. Nedostatak čvrs toće, ipak, daleko je od izjednačavanja s krajem ideologije; priznanje njegova postojanja samo znači da je za pročešljavanje ideologija nužna veća suptilnost te da su permutacije koje one nude - beskonačne. Sve ovo je dokaz trajne vitalnosti ideološkog konflikta i raznolikosti, nasuprot tvrdnjama ο takozvanom "postideološkom" dobu, frazi koja je zamijenila "kraj ideologije" kao mantra skeptika, harmonizatora ili antiintelektualaca.
Misli i osjećaji Politički teoretičari puno više vole raspravljati ο tekstovima i izjavama, budući da su ideje i strogost argumenata u svojoj biti verbalne vještine. Za njih će studij jezika i logike u obliku konceptualnih mapa, njihova podrijetla i strukture, uvijek imati prednost. Ipak, oni će morati uzeti u obzir da je jedan aspekt ideologija dvadesetog stoljeća bio sve veće utjecanje neverbalnoj slikovitosti i ikonografiji, čiji su se komunikativ6
nost i trenutačni utjecaj pokazali vrlo učinkovitima. Ni jedna ideologija u tome nije bila učinkovitija od fašizma. Već je i sama slabašnost fašističkog argumenta izazvala posezanje za alternativnim sredstvima komunikacije, ali tu su bila i dva druga faktora. Prvo, potreba da se na brz način dobije potpora javnosti, mimo demokratskog procesa, zaobilaženjem njegovih vremenskih i obrazovnih ograničenja. Drugo, porast cijene političke strastvenosti kao socijalno-psihološke potrebe grupnog ponašanja u javnoj domeni i kao sredstva da se zadobije pot pora skupina od kojih se traži da djeluju na način koji ukida političku 6 Vidi, primjerice, J. M. Balkin, Cultural Sofitvare: A Theory of Ideology, New Haven and London, Yale University Press, 1 9 9 8 . , str. 1 0 2 . - 2 1 .
Ideologija - ravnoteže i p r o j e k c i j e
277
prosudbu. Studij ideologije je sada bio pozvan da se distancira od filozofske analize teorija ljudske prirode i socijalnih svrha da se umjesto toga okrene kulturalnom razumijevanju tekstova, u kombinaciji sa 7 širom koncepcijom uloge simbola u potrošnji političkih poruka. Kao što zapaža Zeev Sternhell, premda je fašizam bio i intelektualni pokret unutar određenih krugova, on je bio kulturna sila prije no što je postao političkom; on je bio pobuna osjećaja, instinkata i primarnih sila; i bio je, neuobičajeno, ideologija lišena aktivnog udvaranja intelektualcima. Da bi se podražile sve te žice, valjalo je razviti drugačiji jezik. Interne bitke fašizma vodile su se, i privremeno dobivale, filmovima Leni Riefenstahl i nirnberškim sletovima, baš kao i na ulicama, djelovanjem eskadrona smrti. Istovremeno, fašizam nije proizveo ni jedan tekst koji bi se i približno mogao usporediti, po opsegu ili suptilnosti, sa središnjim djelima koja su u jezgri drugih velikih ideologija. Fašizam daje još jednu lekciju istraživačima ideologije općenito. Ideologija ima izrazitu emocionalnu dimenziju upravo zato što je proizvod i manifestacija politike. Politika se nikad ne može reducirati na studij najboljeg ili valjanog društva, ili na racionalnu eliminaciju konflikta. Ona uvijek, također, uključuje uporabu moći i manipulacije, ulogu osobnosti, projekciju socijalne imaginacije. Dobro je poznato da se sve to može opasno oteti kontroli. Fašizam, kao i mnogi oblici nacionalizma, nisu samo aracionalni nego često i duboko iracionalni u svojoj nesposobnosti razlikovanja između mita i mišljenja vođenog željama, odnosno stvarnosti, te u svom napuštanju umjerenosti i samokritičnosti. Ne iznenađuje da postoji znatan otpor mišljenju da su emocije i imaginacija - u manje ekstremnim ili odbojnim oblicima - normalna značajka ideologija. Otud su i pojave nacionalizma i fašizma bile djelotvorne za istraživanje ideološkog mišljenja i - zbog druge vrste emocionalnog razloga - odvratile istraživače ideologije od bestrasnog proučavanja ideologija koje zapravo posjeduju znatan emocionalni sadržaj.
7
Vidi pionirsku analizu C. Geertza "Ideology as a cultural system", u D. A. Apter (ur), Ideology and Discontent, New York, The Free Press, 1964., str. 4 7 . - 7 6 .
278
M i c h a e l Freeden
Neuspjesi i uspjesi? Sudbine fašizma, i u manjoj mjeri, komunizma, navode nas na spekulacije ο životnom vijeku ideologija. Sternhell nas snažno podsjeća da je za razumijevanje postojećih ideologija prijeko potrebna, a ne samo moguća, duboka povijesna analiza te da su mnoge ideologije dvadesetog stoljeća sazrijevale tijekom devetnaestog. Ali neke su sazrele i zatim propale većom brzinom od drugih. Brzo povlačenje fašizma možda leži u razlozima suprotnim onima njegova uspona, naime, u odsutnosti ozbiljne intelektualne refleksije. Ta odsutnost ga je lišila trajnijih argumenata koji su mogli preživjeti kontingentnosti i omogućiti mu univerzalnu proširenost. Snaga preživljavanja ideologija jest ili u njihovu obuhvaćanju političkih praksi koje su stabilne u prostoru ilivremenu - što je razlogom zašto su se neke varijante nacionalizma pokazale trajnima - ili u proizvodnji tekstova koji nadrastaju neke od svrha i namjera vlastitih izvornih formulatora. Štoviše, i fašizmu i komunizmu je nedostajala još jedna važna odlika za preživljavanje. Oni su poricali da suparnički sustavi mišljenja imaju čak i ograničeno pravo na pluralnu egzistenciju. To ih je smjestilo na putanju sudara s drugim ideologijama i gotovo u potpunosti onemogućilo totalitarnim vjerovanjima da osvoje jedan prostor u kojem će se moći održati na dulji rok. Nije čudo da ekstremne ideologije stoga uspijevaju trajnije opstati unutar pluralističkih političkih sustava, premda se u tom slučaju moraju natjecati s drugima na osnovi vlastite moći uvjeravanja i isticanjem svojih sumnjivih zasluga. Masovna politika, koja je omogućila uspon doktrinarnih ljevičarskih i radikalnih desničarskih ideologija, također je olakšala njihovo povlačenje. Već su Mill i Tocqueville znali da širenje političke sfere donosi i opasnost i povoljne mogućnosti. Roger Griffin zapazio je da su poslije 1945., barem na Zapadu, masovne ideologije poražene. Tomu se mora dodati da su mase naučile transformirati sebe u javnost, s naglaskom ne samo na narodnom suverenitetu nego i na novootkrivenoj raznovrsnosti socijalnih skupina. Je li, onda, liberalizam glavna priča ο uspjehu iz prošlog stoljeća? Ili je ta nekoć slavna ideologija detronizirana, ili su je kanibalski kon zumirali njezini suparnici? Gaus je dvadeseto stoljeće ispravno nazvao iznenađujuće liberalnim. Kako to da je ideologija siromašna simbo likom i emocionalnim potencijalom tako dugo preživjela u stoljeću
Ideologija - ravnoteže i projekcije
279
izvanrednih vizualnih stimulusa i manipulativnih poruka? I, postaje li liberalizam sve zrelijim, ili su njegovi dani uspjeha odbrojeni? I - kao što je sugerirano prije - ο kojem liberalizmu zapravo govorimo: ο onom povezanom s novim razuzdanim globalnim kapitalizmom, ili ο onom koji je u srcu socijalne države? Jedna natuknica leži u Gausovoj distinkciji između liberalizma kao političke filozofije i liberalizma kao ideologije. Kao politička teorija, zapaža on, liberalizam je prestroga i previše principijelna doktrina da bi imao široku političku privlačnost. Drugim riječima, u tom obliku on se usredotočuje na niz epistemoloških i konceptualnih problema, koji se tiču djelovanja, pravde, subjektivnosti i prirode jastva, ο kojima interno raspravlja. Ali, kao politička ideologija on ima niz ciljeva koji se tiču primata individualne slobode, autonomije, razvoja i racionalnosti, za čiju zaštitu propovijeda ograničavanje moći i stvaranje poticajnih socijalnih i političkih institucija. Osim marksizma, ni jedna ideologija nije pokazala takvu metodološku bifurkaciju. To ne treba pomiješati s jednostavnom distinkcijom na teoriju i praksu; prije bismo mogli reći da postoje dva konceptualna pristupa liberalizmu koji su, unatoč znatnom preklapanju, proizveli dvojna tijela političke misli. U posljednjoj trećini dvadesetog stoljeća liberalizam se sve više počeo, među političkim teoretičarima, izjednačavati s diskurzivnim mjestom angloameričke političke i moralne filozofije. Jedan način da se to kaže jest utvrditi ono što je očito istraživačima ideologije, premda ne i svim filozofima, naime, da i sama politička filozofija pripada ideološkoj borbi i da su njezine filozofske rasprave istovremeno i ideološke. Ali ta je činjenica vukla i u drugom smjeru. Visok stupanj intelektualizacije smjestio je liberalizam izvan dosega običnih građana, ali je ipak isticao neka filozofska načela koja su kombinirala tehnike modeliranja s ame ričkim interpretacijama prirode političkog. Transformirajući postavke liberalizma u kvaziuniverzalnu teoriju zakonima obvezane pravde, idealnotipski preskriptivni pristup liberalizmu kombinirao se s davanjem prednosti, prvo, autonomnom individualizmu nesklonom skupnom i zajedničkom, i drugo, vjeri u fundamentalnu konstitucionalnu pra vednost koja je u stanju proizvesti državnu neutralnost. Alternativno, filozofsko razumijevanje perfekcionizma ponovno je otkrilo nespornu vjernost liberalizma pluralističkim verzijama dobrog života, ali je kroz "perfekcionizam" odabralo pojam koji je upućivao na jedno konačno
280
M i c h a e l Freeden
stanje. Kanadske varijante su dodale važnost skupinama, ali su te skupi ne bile ograničene uglavnom na kulturne i etničke, s naznakom rodne svijesti. Socijalne i ekonomske skupine, nasuprot tomu, percipirale su se kroz tradicionalne individualističke naočale, koje su ih vidjele kao potencijalno nedopuštene smetnje jednakosti pristupa i mogućnosti. Zanimljivo da se ova filozofska verzija liberalizma proširila preko Atlantika, dok je politički liberalizam u SAD-u interno bio u silaznoj putanji i imao malo učinka u inozemstvu. M o ć američkih sveučilišta i izdavaštva jamčila je izvoz na sveučilišta, a neizravno i na neka od poprišta visoke politike u cijelom zapadnom svijetu, dok je zauzvrat SAD bio glavni uvoznik europskih liberalnih ideologija. Slab otpor otom trendu u Europi moguće je objasniti na nekoliko načina. Prvo, golem ugled spomenutih varijanti političke filozofije jednostavno je asimilirao, ako ne i monopolizirao, liberalni intelektualni argument, pa su mnogi britanski i neki kontinentalni filozofi ili otplovili s tom strujom, ili, naročito na kontinentu, razvili profesionalni interes za političku teoriju koji se hranio izvan liberalne tradicije. Drugo, europski liberalizmi qua ideologije nisu uspjeli održati istaknuti poli tički identitet od kojeg je liberalizam imao koristi prije u dvadesetom stoljeću. Djelomice je to zasluga uspjeha liberalizma u prodiranju u socijalnu demokraciju i u umjerene forme konzervativizma u Zapadnoj Europi. Dijelom, to odražava snažnu kontinentalnu averziju spram liberalizma - shvaćenog bilo kao ideologija koja se očito nije uspjela suprotstaviti ekstremizmu iz sredine stoljeća, bilo kao ideologija koja još pati od posljedica uvjerljive i žive marksističke i socijalističke kritike koja je dovodila u sumnju njezin intelektualni kredibilitet. Budući da su europski intelektualci - posebice nam na um padaju francuski i njemački - zadržali visok stupanj upletenosti u politiku, kod njih je linija razgraničenja između liberalne filozofije i ideologije zamagljenija. Prividna beznačajnost liberalizma prelila se u nedostatak interesa za angloameričko težište na skolastičkom logičkom argumentu i njegov potencijal univerzalne racionalne privlačnosti. U skladu s tim, europski politički filozofi, s nekoliko važnih iznimaka poput Habermasa, nisu poticali autonomnu liberalnu raspravu.
Ideologija - ravnoteže i projekcije
281
Preobazbe liberalne ideologije Siri pregled liberalizma tijekom proteklog stoljeća ipak će identificirati niz odlika koje se uvelike razlikuju od onih svojstvenih filozofskom liberalnom pristupu. Filozofska je tendencija išla u smjeru socijalne statike, koja se postizala kvazilegalnom koncepcijom prava, oruđima modeliranja koja dopuštaju izvansocijalnim i izvanvremenskim pojedin cima da se pojavljuju pod velom navodnog neznanja, transcendirajući odnose moći. Nasuprot tomu, liberalnu ideologiju je karakteriziralo dubinsko vjerovanje u razvojnost i vlastitu vitalnost. Uistinu, jedna od snaga liberalizma jest u koncepcijama vremena i prostora, u narativu koji on priopćava i u horizontima koje širi; druga leži u njegovoj moralnoj i emotivnoj privlačnosti (odlika koja mu je zajednička s mnogim drugim ideologijama); a treća se odnosi na fleksibilnost njegova konceptualnog aparata. Prvu je odliku odavno zapazio L. T. Hobhouse, kad je liberalizam opisao kao "pokret oslobođenja, raščišćavanja zapre ka... slobodnom protoku oslobođene, vitalne, spontane aktivnosti" 8 . Evolucijski pokret liberalizma liberalna je inteligencija zamislila kao trostruk: kao razvoj individualnih sposobnosti, trajni progres društava u smjeru sve veće zrelosti te kao prostornu ekspanziju liberalizma diljem globusa, potpomognutu mirom i slobodnom trgovinom. Ova zarazna narav liberalizma pronosila se socijalnim osjećajima, baš koliko i razumom, i uključivala je poziv da se privatna energija ulaže u javnu suradnju, koja će zauzvrat donijeti privatne i socijalne beneficije. I ako je filozofski liberalizam ciljao na konvergenciju oko jednog pravednog skupa procedura, liberalizam kao ideologija ciljao je na konvergenciju oko jednog unificiranog shvaćanja civilizacije, a sam je sebe vidio kao vrhunsko postignuće i izraz civiliziranog načina života. A ako je filozofski liberalizam argumentirao u prilog apstraktnog univerzalizma zasnovanog na razumnosti pojedinaca u potrazi za moralizacijom političkog područja, liberalizam kao ideologija anticipirao je ono što bi se moglo nazvati kontingentnim, ekspandirajućim univerzalizmom zasnovanim na privlačnom primjeru postojećih liberalnih društava i sve većoj snazi uvjerljivosti, i racionalne i emocionalne, jednog već uspješnoga političkog poretka. Nasuprot tomu, iskrivljena varijanta univerzalizma koja je sada u modi, a poznata pod imenom globalizacije, 8
L. T. Hobhusc, Liberalism, London, Williams & Norgate, 1911., str. 4 7 .
282
Michael Freeden
nije ništa više do kapitalističke ljušture tog poriva za ekspanzijom, u kojoj je kvalitativna civilizirajuća snaga liberalizma, sa svim njezinim sljepilom spram nekih oblika društvene isključenosti žena, nebjelačkih društava i siromašnih, zamijenjena reduciranim i kvantitativnim eko nomskim individualizmom u kojem su konstitucionalna ograničenja usmjerena na maksimiziranje osobne slobode koja se unovčava u obliku poduzetništva. Pojava tog pristupa unutar konzervativne Nove desnice svjedoči ο tome da ga je podobnije klasificirati kao oblik konzervativiz ma, premda mnoge njegove teme uistinu nalazimo u starijim verzijama klasičnog liberalizma9. Filozofski liberalizam zasnovan na himeri državne neutralnosti i na premisi fundacijskog preklapajućeg konzenzusa, pak, propada kao politička doktrina koju je moguće implementirati. On nudi oslabljenu ulogu države, slabo pripremljenu za ophođenje s kompleksnostima moderne i postmoderne politike - što može postići jedino politizacijom sudova, to jest, premještanjem po definiciji nepristranih političkih odluka u drugi odjel političke zajednice. On nije u stanju uravnotežiti odnose među inkompatibilnim pluralnim koncepcijama ο dobru, možda čak i ο pravednom, koje nije moguće razriješiti privatno, nego ih je nužno urediti na razini središnjega političkog odlučivanja, poput onih koja, primjerice, proizlaze iz sukobljenih pogleda na svetost života, ili na svezu politike i religije. Kao ideologiju, pak, korisnije je vidjeti liberalizam kao nešto što sadržava vjerovanja ο kojima nije moguće pregovarati - jednu jezgru koju nije moguće eliminirati - baš kao bilo koja druga ideologija, i on se mora natjecati s drugim ideologijama za kontrolu političkog jezika i političkih svrha. Liberalizam koji je uspijevao u Britaniji većim dijelom dvadesetog stoljeća, i pokušao prevladati u SAD-u, prihvatio je politiku socijalne brige kao ključni dodatak individualnoj slobodi. Na kontinentu se, zbog već spomenutih razloga, pojavljivao u odori umjerene socijalne demokracije ili, kao u Francuskoj, solidarizma, premda se nije nominalno svrstavao pod liberalizam. Pad socijalne države omogućio je ponovno pojavljivanje libertarijanskih teorija koje su se sad politički svrstavale uz oblike kon zervativizma. Napetost koju je Gaus otkrio između filozofije i ideologije liberalizma nametnula je liberalizmu niz tereta sličnih onima što ih je 9
Lkp. A. Gamble, The Free Economy and the Strong State, London, Macmillan, 1 9 8 8 . ; K. Hoover i R. Plant, Conservative Capitalism in Britain and the United States, London, Routledge, 1 9 8 9 .
Ideologija - r a v n o t e ž e i p r o j e k c i j e
283
iskusio marksizam. Intelektualni zahtjevi koji su se obojima postavljali zahtijevali su više konzistencije no što je ikoji od njih mogao dati. A kao politička ideologija, ni jedan nije mogao proizvesti formulacije ο tome koja je praksa najbolja, čemu filozofi često teže. Pa premda liberalizam možda više ne stoji tako dobro u organizira noj stranačkoj politici, ipak nije posve izgubio svoju oštricu. Uistinu, inkluzivnost i dominacija liberalne ideologije postignuta je, kako tvrdi Gaus, upravo prihvaćanjem nedosljednosti. Drugim riječima ideologija - a to se ne odnosi samo na liberalizam nego i na njega - mora pronaći razinu političkog jezika koji je u stanju optimizirati njezinu privlačnost i terminologiju koja će nedosljednost uglačati dvosmislenošću. Netotalitarne ideologije općenito posjeduju sposobnost da svojim ključnim konceptima pripišu više od jednog značenja. Ta je naročito uočljivo u liberalizmu, budući da njegova unutarnja morfološka fleksibilnost, odnosno tolerancija višestrukih rješenja, dopušta da unutar njegove orbite koegzistiraju različita shvaćanja slobode. Ono što je Laclau nazvao ekvivalencijom 10 - izostavljanje značenja nekog pojma dok on putuje od riječi do riječi - obavlja središnju funkciju zamagljivanja, koja je nužna kako bi se neka ideologija obratila, kao što to ideologije moraju, velikim sociopolitičkim skupinama čiji će pripadnici neizbježno interpretirati, i htjeti interpretirati, iste fraze i ideje prilično različito a da istovremeno ne budu prisiljeni napustiti zajedničke ideološke redove.
Vremena i prostori Trenutačno uvjerenje koje prevladava medu suvremenim istraživačima jest da je ideologija, u nekim od svojih priznatih inkarnacija, sveprisutna. To znači da sve preskriptivno i interpretativno političko mišljenje ima ideološku dimenziju, premda se sve političko mišljenje ne može redu cirati na ideologiju. Ali kako same ideologije zamišljaju pretpostavku univerzalnosti? Vrijeme i prostor su općenito rasvjetljavajući kriteriji pomoću kojih je moguće procjenjivati ideologije. Jer ideologije su bez sumnje oruđe pomoću kojeg se organizira društveno vrijeme. Nije 10
E. Laclau, "The death and resurrection of the theory of ideology", Journal of Political Ideologies, 1996., Vol. 1., str. 201.-20.
284
M i c h a e l Freeden
bit samo u tome da su progresivne ideologije iz prošlih dviju stotina godina izlazile s planovima za korjenite društvene promjene. Problem ο kojem govorimo općenitije se okreće oko ideološke eksploatacije vremena kao sredstva socijalne kontrole, namjerne ili drugačije, postig nute prisilnom intimnošću s reinterpretacijom povijesti i projekcijom razvojnih putanja. Kontrola vremena-kao-narativa također pridonosi proizvodnji unutarnje harmonije koja bi inače nedostajala kompleksnim ideologijama. Štoviše, temporalna dimenzija je tako prilagođena da nudi optimalne uvjete za ostvarenje glavnih svrha ideologije ο kojoj je riječ. Sassoon je upozorio na to kako je za socijaliste shvaćanje da povijest kulminira u finalnom ali udaljenom konačnom stanju bio važan taktički potez. Ideologije se koriste različitim metodama strukturiranja vremena. Ono može biti zaleđeno, repetitivno, akumulativno, rastuće, radikalno okrenuto naprijed, ili imaginarno (čemu, opširnije govoreći, odgovaraju reakcionarni konzervativizam, tradicionalizam, prosvije ćeni konzervativizam, liberalizam i socijaldemokracija, socijalizam, i utopizam). Svako od ovih rješenja ključno je za političku sferu, jer se politika tiče donošenja odluka s posljedicama za javnu politiku, a odluke se uvijek odnose za budućnost. Marksistički je dogmatizam, primjerice, pretpostavljao rigoroznu kontrolu vremena. To se inicijalno trebalo postići ostvarenjem epistemološke istine poduprte revolucijom u stvarnim materijalnim odnosima proizvodnje. Vrijeme kao povijest došlo bi do kraja, premda bi individualni razvoj ostao nedirnut. Ali u iskrivljavanju koje su počinile komunističke ideologije što su djelovale uime marksizma, vrijeme je bilo zamrznuto nametanjem svjetovne sile značenjima riječi i ideja, što je umanjilo njihovu bitnu plastičnost. Liberalizam nije bio, kako to misle neki filozofi, perfekcionistički, ali je inkorporirao teoriju otvorenog vremena, a to je ponudilo niz budućnosti koje je socijalna demokracija, kao što zapaža Sassoon, brzo prihvatila. Zelena ideologija prihvaća neposrednost s obzirom na donošenje odluka koje nameće hitnost ekoloških problema i potreba za brzim rješenjima. Dugoročno planiranje nije njezin modus operandi. I dok je ona također u prvim redovima teorija koje ističu odgovornost 11 prema budućim generacijama, njezina koncepcija budućeg vremena je neobično statična, nerazvojna i nesposobna razlikovati blisko i udaljeno II
Vidi primjerice, A. De-Shalit, Why Posterity Matters: Environmental Policies and Future Gene rations, London, Routledge, 1 9 9 S .
Ideologija - ravnoteže i projekcije
285
vrijeme. Drugim riječima, ona podcjenjuje mogućnost zaoštravanja vremenske odgovornosti koja bi davala prioritet bližim generacijama pred udaljenim, iz razloga sličnih onima koji navode društva da daju prednost odgovornosti za one u neposrednoj prostornoj blizini (obitelj, ili susjedstvo) pred onima koji su udaljeniji u prostoru. Za ideologiju, koja u središte stavlja prirodne procese, zeleni prezervacionistički impulsi je čine neobično suzdržanom spram čimbenika koji djeluju na prirodnu smrt i propadanje, ljudi baš kao i ekosustava. Kako smo već vidjeli, postoji i prostorni univerzalizam. Neke ideologije, poput liberalizma, socijalizma i komunizma, očito imaju aspiraciju da budu prihvaćene u svim društvima. Ali druge ideologije ne pretendiraju ni na prostorni ni na vremenski univerzalizam. Tako konzervativizam nije obično potaknut dinamičnim načelom promjene, nego uzmicanjem pred promjenom koju nije moguće kontrolirati. Stoga se on odriče jedne od važnih političkih sfera - one transformativne. On se povlači u specifični prostor, umjesto da pokušava naseliti sav prostor. On se razvio spontano, ali s malo svjesnih veza između svojih različitih oblika. Zelena ideologija ima posebice složen odnos prema prostornom univerzalizmu. Ona tvrdi da ne postoje ekološke granice i identificira globalni ekosustav koji dubinski djeluje na ljudska društva. Pa opet, u cijelosti ona se više voli povlačiti u lokalizam zasnovan na održivim zajednicama; kao što kaže James Meadowcroft, ona želi ponovno uskladiti svijet s prirodnim vrijednostima i potrebama. Odgovor na globalizam prirode je kloniti se ljudskoga globalizma, kako je izraženo u sloganu "misli globalno, djeluj lokalno". Razlozi za to leže većinom u dubokom nepovjerenju spram ljudske inicijative kad je ona upregnuta u industriju i trgovinu koje su bile osnovna odlika ekonomske aktivnosti modernog svijeta, a to je nepovjerenje inkarnirano u pokretima koji su bili nazvani postmaterijalističkima. Ni nacionalizam nije svojom internom logikom naveden na univerzalističke aspiracije, pa opet može signalizirati općenito rješenje specifičnoga političkog problema. Prema Andrewu Vincentu, nacio nalizam pokazuje napetost između univerzalizma i partikularizma u drugom obliku. On je partikularistička ideologija koja može biti bilo reformistička ili konzervativna s obzirom na to koje vrijednosti veliča u pogledu želje za političkom neovisnošću velike socijalne skupine, koja tvrdi da je povezana kulturom, jezikom i teritorijem. Povijesno,
286
Michael Freeden
nacionalizam je tražio promjenu kao odgovor na pitanja nacionalnog i etničkog samoodređenja i, poput progresivnih ideja svog vremena, bio je motiviran aktivnim načelom koje je stvaralo međusobnu udahnuće i širilo se poput zaraze. Njegovo pojavljivanje na europskoj sceni prizvalo je usporedni premda kontingentni univerzalizam. Neobično, nacionalizam danas prolazi kroz dvojni proces ponovnog jačanja i propadanja. Dok oblici internacionalizma i ekonomskoga globalizma ugrožavaju nacionalnu državu i slabe njezin utjecaj kao jedinice političke moći, postoje znakovi kulturne pobune protiv takvih oblika dominacije, često u obliku uprezanja ekonomskog prosvjeda u aktivni kulturni i religijski separatizam. Kao ideologija, nacionalizam je neposrednije povezan s ključnim političkim fenomenima kakvi su pokazivanje moći u obliku živog i fokusiranog uvjeravanja, često fizičke sile. Upravo ovdje, kako zapaža Vincent, on svojom funkcionalnom ulogom može postići dublji univerzalizam. Ali u isto vrijeme on ga karakterizira kao teoretski naivnog. Uistinu, nacionalizam je uska ideologija, ograničena na raz doblja izgradnje nacije, zaštite nacionalnog suvereniteta ili, u svojim ekstremnim i neprihvatljivim oblicima, valorizacije nacije u agresivnom natjecanju s drugima. Stoga ju je bolje smatrati "tankom" ideologijom koja ne sadržava puni ili široki niz koncepata i političkih pozicija koje normalno nalazimo u glavnim ideološkim obiteljima, nego parazitira na domaćinskim ideologijama koje joj pružaju utočište, a kakve su liberalizam, konzervativizam ili fašizam.12 Pretežitost niza "tankih" ideologija svojstvo je suvremenog doba, pri čemu feminizam i zelena politička misao pokazuju slična obilježja ovisnosti ο većim ideološkim obiteljima.
Umjerenost i zrelost Ideja "tankih" ideologija sukobljava se s postmarksističkim stajalištima ο ideološkoj fragmentaciji. Za početak, ona dovodi u pitanje pret postavku postideološkog doba koju su prihvatili neki postmarksisti, pozivajući da siđemo s Olimpa sveobuhvatnih Weltanschauunga i priznamo manje pretenciozne likove u kojima se pojavljuju ideologi12
Vidi poglavlje 1. "Sadržaj i metoda političkih ideologija", str. 10.-11.
Ideologija - ravnoteže i p r o j e k c i j e
287
je. Njezin mikrostrukturalni fokus u suprotnosti je s tradicionalnim izbjegavanjem marksista i postmarksista da se pozabave sitnicama ideološke argumentacije. Ove upravo spomenute škole smatraju da su ideologije važnije zbog onog što čine - proizvode subjektivni socijalni poredak koji maskiraju kao objektivni - nego zbog onog što one jesu - kulturne i logičke borbe za političke koncepte izvučene iz indefinitnog bazena značenja koja ti koncepti mogu obuhvatiti. Ona također nudi jasan pojam ο morfologiji, u kojoj je neizbježna nedeterminiranost konceptualnih kombinacija na koje se ideologije nadovezuju ipak konfigurirana u obiteljske sličnosti određene trajnosti. 13 To znači da se fragmentacija - pojam koji nosi negativnu konotaciju - može također smatrati normalnom manifestacijom množine i gipkosti u svojoj biti spornih koncepata koji su uvučeni, radi istovremenog interpretiranja i promjene svijeta, u specifične obrasce koji postaju ideološkim obiteljima, podobiteljima ili, ako baš treba reći, mutantima ideoloških obitelji. Postmarksizam je sklon smatrati ovakve mozaike oblika kao nešto puno plastičnije i kraćega vijeka, kao nešto manje uspješno u stvaranju održivog pogleda na socijalni svijet, i kao nešto što znatno više djeluje na razini nesvjesnih i neverbalnih rješenja problema socijalnog nereda i individualnog identiteta. S obzirom na ove nove oblike ideološke ekspresije, možda najvažnija distinkcija leži u mimoilazećim pogledima na to je li ideologija uvijek politička ideologija, kojoj je moguće prići analizom političkih koncepata, pogleda na društvo i formaciju javne politike; ili je ideologija širi amalgam objekata, simbola i identiteta. 14 Postmarksistička sumnjičavost spram paradigmi ne dovodi u pitanje samo naša razumijevanja socijalne i indivudalne stvarnosti nego tvrdi i da otkriva da je sama "stvarnost" labilna, fluidna i nekonkluzivna, te da se održava jedino diskurzivnom praksom. Druga posljedica takvog shvaćanja bilo je uvlačenje diskurzne analize u studij ideologije. b Ovdje se obrasci obične konverzacije i govora ispituju s obzirom na njihov ideološki sadržaj, ali taj je pristup nadahnut biheviorizmom isto koliko i kulturalnim i postmarksističkim studijama. 13
Za detaljno izlaganje ovog shvaćanja vidi M. Freeden, Ideologies and Political Theory: A Con ceptual Approach, Oxford, Clarendon Press, 1 9 9 6 .
14
Za lucidnu raspravu ο ovim razlikama, vidi A. Norval, "The things we do with words - con temporary approaches to the analysis of ideology", British Journal of Political Science, 2 0 0 0 . , vol. 30., str. 313.-46.
15
Vidi Τ. A. van Dijk, Ideology: A Multidisciplinary Approach, London, Sage, 1 9 9 8 .
288
M i c h a e l Freeden
Mora li ovo svakog obrazovanog promatrača višestrukog svijeta ideologija i podideologija dovesti do neizbježnog relativizma? Je li to razlog zbog kojeg moralisti i filozofi trebaju odbaciti bljutavu i nediferenciranu usputnost kojom razne ideologije manipuliraju ljudskim vrijednostima u svojim zabarikadiranim vremenskim i prostornim rezervatima? Izbor, ipak, nije između moralnog apsolutizma - što je u mnogim dimenzijama već samo po sebi zastrašujuća mogućnost - i moralnog relativizma u kojem svako ideološko rješenje stječe valjanost, zbog odsutnosti bilo kakvog autoritativnog pogleda. Između to dvoje leži područje moralnog pluralizma, područje gdje su legitimne mnoge, premda ne i sve, moralne pozicije. Usporedno s time, velike ideologije uspijevaju stvoriti područja grubog konsenzusa čak i kad prihvaćaju raznovrsna konceptualna i vrijednosna rješenja za niz ljudskih i so cijalnih izazova, od kojih neka ne zadovoljavaju obveze razmotrene pristojnosti. Samo ekstremni moralni relativizam može biti neutralan medu ideologijama, socijalnim istinama i etičkim načelima. Svejedno, interpretativna zavjetrina je i sama dio odmjerenog i kritičkog morala. Ta zavjetrina će biti omeđena utvrđivanjem nekih neporecivih grubih socijalnih činjenica, kakve su tortura i ponižavanje, potiskivanje i ušutkivanje, korupcija i diskriminacija, što su sve dubinski uznemiravajuća iskustva za one koji se s njima suočavaju. Ali postoje i druge, mekše činjenice - pa čak i različiti podnošljivi odgovori na one tvrde - koje ne dopuštaju da se na temelju njih konstruira jednoznačna interpretacija i koje opravdavaju i iziskuju ne samo ideološki pluralizam nego i ideološko eksperimentiranje i inovaciju. Srž problema je da ideolozi kao politički djelatnici imaju odgovor nost proizvoditi valjane teorije, budući da je sirovina koju proizvode - u oba smisla riječi, povremeno - namjerno smišljena tako da ima utjecaj na skupinskoj, zajedničkoj, državnoj i internacionalnoj razini. Ta uloga kvalitetnih proizvođača zajednička im je s filozofima morala, premda ne uvijek na zadovoljstvo ovih zadnjih. Proizvodnja valjane teorije ipak nije zadaća istraživača ideologije: ovdje se oni razilaze s političkim filozofima. Naposljetku, istraživanje ideologija se odlikovalo potrebom, što i prilozi ovoj knjizi svjedoče, da se solidna analiza stavi ispred evaluacije i prosudbe, a potreba da se zna kakvi su obrisi nekog ideološkog polja ispred izražavanja stajališta ο vlastitoj preferiranoj poziciji unutar ili izvan tog polja. Gledajući unatrag na proteklo stoljeće,
Ideologija - ravnoteže i projekcije
289
taj razvoj te pojava istraživača ideologije ispod životodajnog pa opet povremeno zagušljivog krila političkih filozofa, bili su važan znak zrelosti polja ideoloških studija. Rekonfiguracija fenomena ideologije, u njegovoj mirijadi oblika, kao inventivnog i plodnog oblika političke misli, u isto vrijeme tipičnog i normalnog, nije bila medu najneznatnijima od njegovih postignuća.
Priroda i transparentnost Postoji još jedan način dekodiranja ideologija koji se zagubio u kon vencionalnoj distinkciji koja razdvaja teoriju i praksu. Ali, kako zapaža Robert Eccleshall, i kako nas podučava studij konzervativizma, i same političke prakse mogu se dekodirati kao konstelacije ideološke ak tivnosti. Štoviše, možda ćemo morati sve više tražiti ideologije kroz vizualne izvore koji nas, premda im nedostaje relativna preciznost jezika, opskrbljuju simbolima i reprezentacijama ideja, pretpostavki i aspiracija koji tjeraju društvo u jednom radije nego u nekom drugom smjeru. Važnost političkih praksi leži u tome što su one kristalizacija normi, vrijednosti i vjerovanja koji se pojavljuju tijekom vremena i diljem prostora; što znači, bihevioralna i institucionalna manifestacija šireg ideološkog kompleksa čiji su jedan dio prakse. Neke idologije imaju odbojnost prema teoriji. To ne znači da one nemaju nikakvog konceptualnog aparata. I ne samo to, one često posjeduju suptilne premda nenamjeravane, čak i nesvjesne, obrasce misli, ali njihovi pro micatelji ih radije interpretiraju kao nešto što se zasniva na konkretnom iskustvu, dopuštajući postojećem ljudskom ponašanju da se izražava običajima, pravilima i, kao što je Oakeshott govorio, predstavama. Eccleshall vidi konzervativce kao "diskretne borce", koji se često utječu riječima obloženima višestrukim značenjima zbog retorike ili zbog manipulacije - slučajno je to osobina koja je očita i u mnogim totalitarnim ideologijama. Eccleshall također uvelike ističe ulogu naturalizma u konzervativ nom argumentu. U Platonovu mitu ο različitim metalima od kojih su načinjeni ljudi, grčki je filozof već znao nešto što su ideologije sve otad očajnički pokušavale postići, naime, da će onaj diskurz koji kolonizira riječ "prirodan" kao vlastitu biti u stanju navući preko svojih ideoloških
290
M i c h a e l Freeden
pretpostavki i motiva plašt netransparentnosti te zaštititi postojeći poredak od kritike. Konzervativizam svoje najveće uspjehe duguje upravo epistemološkoj tvrdnji prema kojoj on odražava stvarnost na "samoevidentan" način, da pripovijeda priču "onakvu kakva jest". Istina, Sternhellova analiza nam omogućuje shvatiti da je i fašizam bio dijelom netransparentan u svom oklijevanju da problematizira ekonom ske odnose, pa je transformacija na koju je pozivao bila čvrsto usađena unutar dane kapitalističke ideologije. Čak se i filozofski liberalizam zamatao u moralni konsenzus koji nije bilo moguće napadati, prikazu jući se tako nadideologijom čije je mjesto izvan dometa svake sumnje. Ali, za konzervativizam je plauzibilnost sadašnjosti, koja emanira iz nekomplicirane prošlosti, poduprta univerzalnom činjenicom ljudske socijalizacije. Ako pridamo primjerenu težinu nalazima psihoanalize, svi ljudi imaju jedinstveno rano političko iskustvo jer se rađaju u svijetu u kojem njihove prve percepcije socijalnih odnosa uključuju hijerarhiju, autoritet i nejednakost. Ovim konceptualnim nosačima glavnine konzervativne ideologije odgovaraju posvuda prvi svjesni dojmovi djeteta koje se prilagođava svijetu odraslih koji ga, bez obzira na svoje dobre namjere, natkriljuju, neprestance mu naređuju i ističu svoj viši položaj. U tom smislu, progresivne ideologije kakve su liberalizam i so cijalizam, imaju zadaću djelovati protiv struje, resocijalizirati svoje pripadnike u smislu samokritičnog života u kojem neprozirnost povre meno zamjenjuje transparentnost i u kojem ono što se čini da jest nije identično s onim što bi moglo biti, ili čak s onim što jest. Dvadeseto je stoljeće bilo zasićeno ideološkim sustavima spremnim da se potrude, preuzmu rizik i uvjere državu da potkopa tradicionalne stabilnosti koje su je održavale. Uistinu, prisutnost takvog konflikta je indikator ideološkog zdravlja i poticaj trajnoj ideacijskoj regeneraciji, dok njegova odsutnost signalizira atrofiju ili potiskivanje. Naravno, samo to nije jamstvo ideološkog trijumfa. U pluralističkom svijetu, i u svijetu gdje su razumna prosudba i procjena norme javnog mišljenja, opravdavajuća funkcija ideologija je dio procesa kojim se vode sporenja i utvrđuje prednost vrijednostima, dok je legitimizirajuća funkcija ideologija dio njihova uspješnog natjecanja glede statusa tih sporenja. To je još jedan razlog zbog kojeg ideologije nastanjuju, i fuzioniraju, navodno dvojne svjetove političke teorije i političke prakse. Test ideologija je uvijek bila
291 Ideologija - ravnoteže i projekcije
ne samo njihova intelektualna i ideacijska uvjerljivost nego i njihova učinkovitost u političkim natezanjima. Uistinu, fragmentacija mnogih suvremenih ideologija, kako tvrdi Griffin, pridonosi delegitimizaciji i slabljenju upravljačke snage, nužnih ideologijama u njihovoj težnji da osvoje bastione politike.
Trajnost i diferencijacija Sad nam se otvaraju mogućnosti razumijevanja ideologija dvadesetprvog stoljeća. U budućnosti ćemo možda odbaciti neke od velikih priča, u korist krhkijih, suptilnijih ali i neuhvatljivijih ideologija. Jedan razlog tomu je da u svijetu otvorenih komunikacija, organizacije koje u ponešto artificijelnom amalgamu održavaju na okupu ideologije - naročito političke stranke - više nemaju toliko dominantnu političku ulogu. Urušavanje te funkcije je, s jedne strane, odraz disocijacije stranaka od proizvodnje i implementacije egzaltiranih ideacijskih nacrta, a s druge strane, raspršivanja nedemokratskog monopola sile koja je nekoć ljudima bila u stanju nametnuti vjerovanja. U kombinaciji s time, razumijevanje nesvjesnog i povijesno kontingentnog oblikovanja ideologija nužno će igrati sve veću ulogu kako će ih njihova krhkost i nestalnost - koje su i same dijelom proizvodi sve znatnijeg prihvaćanja ljudske raznovrsnosti, a dijelom metodološkog pluralizma evidentnog u interpretiranju ideologija - činiti znatno manje uporabljivima kao silama masovne mobilizacije sposobnih ponuditi zavodljive socijalne vizije. Razna poglavlja ove knjige također su uvjerljivo ilustrirala da se analiza bilo koje ideologije ne može zadržati unutar njezinih imaginar nih granica, nego uključuje i razmatranja obrazaca drugih srodnih ili pak suprotnih ideoloških grupacija, te interideoloških paralelizama i asimilacije. Proizvod valja pozornije pogledati, uzdići se iznad umjetnih meda koje su tako često posljedica brzopletih i nepouzdanih ideoloških klasifikacija. Nadalje, kao što pokazuju izvori kojima se Griffin koristio u svojem poglavlju, internet danas služi kao ispušni ventil za najdelikat nije, najnerazumljivije i ekscentrične varijante neke ideološke obitelji. Nikad prije takve varijante nisu dosezale izvan privatne sfere, premda se danas teško mogu natjecati s javnom politikom, dok svakako uvelike
292
M i c h a e l Freeden
nadmašuju ideologije kakve su nacionalizam ili konzervativizam, u njihovoj partikularističkoj provenijenciji i uskoći. Ova nova tehnologija možda ima dubok učinak ne samo na formaciju ideologija i njihovo širenje prema središtu odlučivanja nego i na paradigme kojima smo se koristili kako bismo ih identificirali, svrstali i organizirali. "Tanke" ideologije možda neće potrajati dugo, ali dok priznajemo njihovu efemernost, što čine postmarksisti, možda ćemo biti voljni preispitati što nam to žele reći ο sebi i političkim svjetovima koje nastanjujemo. Naravno, bilo bi dobro prisjetiti se sposobnosti društava da iznenade sama sebe, baš kao i nas - njihove promatrače - pa se ponovna pojava u budućnosti ideologije nekog velikoobiteljskog formata ne može potpuno isključiti. Ali, sada znamo dvije stvari koje su nam prije stotinu godina bile skrivene. Prvo, manifestacije ideologija su neizbježno raznovrsne i njihovo otkrivanje može zahtijevati detektivski posao, i od vlastitih korisnika i od istražitelja. Drugo, u osnovi ovakvih nerazmjera, forme, funkcije i uporabe ideologije ponovno se identificiraju kao trajni i istaknuti sastojci političkog.
293 Kazalo
Kazalo
A
Aron, Raymond 164
Acton, Lord 194 Afrika 171, 173, 190, 215 • socijalizmi 18 Akvinski, Toma 129
Asquith, Herbert Henry 85 Australija 94 Austrija 85, 94, 95, 97, 158 Azija 19, 190, 215 • srednja 68
Alter, Peter 199
• istočna 68, 190
Althusser, Louis 65 američki liberalizam 11 anarhizam 13, 23, 220, 241
Β
Anderson, Benedict 195
Bardeche, Maurice 172
anglikanska crkva 122
Barres, Maurice 147, 148
antikonstruktivizam 46, 51, 52
Barry, Brian 202
antisemitizam 149, 150, 175, 205
Bauman, Zygmunt 185
antropologija 15
Belgija 92, 93, 124, 125, 131
apartheid 94, 183
Benda, Julian 202
apartheid 94, 183
Benn, Ernest 114
Apter, David 199
Bentham, Jeremy 29, 30, 3 1 , 34,
aristokratski interesi 83, 145, 148 Aristotel 33, 34
36,41,42 Bergson, Henri 136, 150
Političke ideologije
294
Berlin, Isaiah 29, 44, 48
Converse, Philip 14
Bervi-Flerovski, V. 78
Coole, Diana 272, 273
bioraznolikost 272
Croce, Benedetto 138, 155, 156, 157, 158
birokracija 87 Bismarck, Otto von 84, 85, 88, 125, 144
ν
c
Blair, Tony 118
Češki "tačerizam" 19
Blum, Leon 93
Češkoslovačka 80
boljševizam 172, 173 Bosanquet, Bernard 29, 30, 34, 35, 40, 4 1 , 45 Bracher, Karl Dietrich 10, 24 Braine, Bernard 108, 109, 115
D D'Annunzio, Gabriele 147, 155 darvinizam, socijalni 103, 113, 146, 158
Brittan, Samuel 50
Darwin, Charles 136
Buchanan, James 31, 32, 34
Dawson, Christopher 211, 214
Burke, Edmund 102, 111, 139, 147, 212 Burkhardt, Jacob 213
de Beauvoir, Simone 225 de Gobineau, Arthur 209 de Man, Hendrik 93, 152, 153 de Rivera, Jose Antonio Primo 154
c
Canovan, Margaret 201 Carver, Terrell 272, 276 Castro, Fidel 69 Cecil, Lord Hugh 113 centrističke stranke 85, 9 1 , 92, 96, 97, 101, 257 Chamberlain, Houston Stewart 209 Chamberlain, Joseph 85, 104
de Tocqueville, Alexis 213, 278 Descartes, Rene 129 Deutsch, Karl 199 Dewey, John 26, 27, 28, 29, 30, 33, 38, 39, 4 1 , 45 dijalektički materijalizam 56, 6 1 , 69, 226 dijalektika 61, 220 diktature 12, 122, 158, 159, 164, 167, 169, 276
Chapman, John W. 48
Disraeli, Benjamin 85, 104
Cioran, Emile 152
doba ideologija 10, 11, 24
civilizacija 163, 248, 2 7 0
Dobson, Α. 262, 263
Cobban, Alfred 199
Dreyfus, afera 145, 146, 152,
Cole, G. D. H. 27
159
295 Kazalo
država 22, 23, 3 1 , 3 2 , 39, 4 3 , 78,
• nacionalizam 194, 196, 207, 213
80, 83, 87, 92, 108, 129, 148, 175, 2 1 , 275
• nova desnica 101, 115, 178, 180, 186
• stajalište socijalista 88-90, 93,
119,
• istočna 68, 70, 71
dvostruko kodiranje 106
• socijalizam 77, 91, 97
Ε
• fašizam 92, 135, 137, 139, 152, 171, 173
Eccleshall, Robert 289 Eckersley, Robyn 262 ekologija 175, 179, 248, 254, 258, 262 Eliade, Mircea 152, 182 Eliot, Τ. S. 150, 152, 1 8 7 , 2 1 1 , 214 elite 14, 15, 66, 84, 141, 155, 160, 170, 194, 212 • intelektualne 18, 19 • komunističke 68 Engels, Friedrich 11, 58, 60, 6 1 , 62, 64, 66, 68, 69, 70, 271 esencijalizam 226 estetika 136, 140, 144, 151 etatizam 87, 99, 128, 129 etničko: čišćenje 181, 185 • pripadnost 7 1 , 145, 170, 173, 175, 1 8 0 , 1 9 3 , 1 9 5 197, 205, 225, 286 •skupine 67, 138, 141, 180, 183, 205, 217, 280 • raznolikost 179 • ideologije 197, 200 Europa 92, 94, 120, 122, 132, 136, 142, 146, 149, 159 • kršćanska demokracija 120, 129,133 • demokratizacija 82
• europejstvo 95 Evola, Julius 172, 178
F fašizam 18, 64, 137-139, 149, 152, 153 158, 170, 1 8 1 , 2 0 9 • i liberalizam 17, 26 • i komunizam 161 • i nacionalizam 161, 162, 163, 277, 278 • internacionalizacija 172-175, 180 feminizam 219-245, 248, 261, 272, 275, 286 feudalizam 76, 111, 118 Fichte, Johann Gottlieb 145, 195, 202 Finska 77, 95 Firestone, Shulamith 226 fordizam 83 Foucault, Michel 231, 232, 233, 240, 241 fragmentacija 15, 18, 23, 176, 217, 230, 272, 274, 291 • religijska 84 Franco, Francisco 167 Francuska 92, 124, 127, 136, 145, 148, 160, 176, 282 • radikali 85
Političke ideologije
296
• socijalisti 90, 93, 96
Green, Thomas Hill 28, 33, 34, 36, 45
• fašizam 145, 149, 152, 159 Freeden, Michael 106, 107, 255, 260 Freud, Sigmund 136
Griffin, Roger 278, 291 Gutmann, Amy 32, 33
Friedman, Milton 109
Η
fundamentalizam 186, 247, 262 • tržišni 102
Habermas, Jürgen 155, 228, 229, 280
• islamski 169
Haeckel, Ernst 254
funkcionalizam 62, 199 Furet, Francois 161, 162 futurizam 151, 156
Hayek, Friedrich August von 27, 2 9 , 3 9 , 4 0 , 4 1 , 109, 201, 213, 274 Hayes, Carlton 199
G Galston, William 45 Gamble, Andrew 102 Gasset, Ortega y 213 gaullizam 94, 97 Gaus, Gerald F. 274, 278, 279, 282, 283 Geddes, Patrick 254 Geertz, Clifford 199 Gellner, Ernest 195, 199 genetički preinačena hrana 265, 266,269 genocid 80, 170, 174, 179 Giddens, Anthony 102, 104, 185 Gladstone, William Ewart 85 globalizacija 182, 184, 216, 266, 269, 281 Goodin, Robert 4 1 , 42, 259, 260 građanska neposlušnost 243
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich 3 1 , 33, 34, 60, 6 1 , 65, 145, 224 hegemonija 67, 97, 128, 185 • komunistička 171 SAD 175 Heidegger, Martin 155, 179 Herder, Johann Gottfried 139, 141, 142, 143, 144, 145, 147, 150, 159, 202 hermeneutika 16, 22, 24 hibridne ideologije 23, 274, 275 hiperracionalizam 37, 38 historicizam 139-142, 159, 162 Hitler, Adolf 164, 165, 167, 172, 174, 179, 210 hladni rat 68, 69, 161 Hobbes, Thomas 32, 42, 44, 45 Hobhouse, Leonard Trelawney 12, 25, 26, 27, 28, 30, 33, 36, 45, 52, 281
Graham, Gordon 116
Hobsbawm, Eric 195, 197, 198
Gramsci, Antonio 15, 66, 67, 122
Hobson, John Atkinson 27, 31
Gray, John 101, 102, 104, 114, 115,116
holokaust: poricanje 177, 178
Holmes, Stephen 27, 37
Kazalo
Hrvatska 185, 197 Hulme, Τ. E. 147, 150 humanizam 130, 146, 148, 271 Hume, David 34
I idealizam 30, 34, 35, 59, 61, 2 2 9 identitet 72, 149, 206, 220, 256, 280, 287 • grupni 10, 241 • nacionalni 18, 174, 194, 196, 205, 207, 210 imperijalizam 26, 27, 73 • kulturni 179
297
J jakobiti 120 Japan 79, 80, 99, 190 jastvo 29, 32-34, 36, 47, 210, 279 jednakost 81, 105, 107, 113, 145, 209, 221, 239, 251, 257, 261, 280 • spolna 219, 225 Jünger, Ernst 155, 179 Južna Afrika 94, 183 Južna Amerika 18
Κ
Indija 215
Kant, Immanuel 44, 139, 145,
individualizam 15, 3 1 , 33, 34, 35, 46, 49, 5 1 , 52, 57, 62, 73, 80, 99, 104, 107, 114, 148, 163, 206, 212, 279, 282
kapitalizam 57, 60, 77, 78, 79, 80, 90, 93, 95, 97, 125, 162, 164, 171, 182, 240,
Indonezija 18 industrijalizacija 70, 77, 78, 80, 83, 145, 194, 269 indusrrijska civilizacija: kritika zelenih 248, 250 intelektualci 13, 18, 55, 59, 86, 90, 121, 133, 158, 165, 179, 277 intelektualna revolucija 137, 149 • kriza 152 internacionalizam 69, 71, 171, 173, 180 Irska 116 Italija 77, 85, 88, 92, 124, 125, 142, 155, 159, 164, 179, 180,214
148, 195, 224
250, 279. katolička crkva 84, 88, 122, 123, 124,133 • stajališta, stranke i pokreti 47, 92, 120, 121, 122, 124, 125, 126, 127, 129-132, 149, 173 Kautsky, Karl 90 Kedourie, Elie 195, 201 Keynes, John Maynard 3 1 , 38, 94, 104, 108 Kina 63, 68, 70, 79, 98 Kirk, Rüssel 111, 211 klasna borba 59, 66, 68, 88, 152, 162, 209 Kohn, Hans 194, 199 kolektivizam 37, 50, 52, 69, 80, 1 0 4 , 1 1 3 , 120
298
Političke ideologije
kompromis 46, 47, 85, 92
Latinska Amerika 120, 127, 129
komunitarizam 46, 49
lažna svijest 62, 65
komunizam 10, 13, 18, 79, 98, 129, 131, 1 6 4 , 2 1 5 , 278,
Le Bon, Gustav 136, 137, 147,
285
150 Lenjin, Vladimir Iljič 62, 69, 90,
• ruski 26, 78 • odnos prema fašizmu 138, 153, 160, 161, 162, 164,
136, 162 Lewis, Wyndham 150, 152 liberalizam 11-12, 14, 17, 33,
koncentracijski logori 159
37, 39, 47, 53, 64, 88, 153,
konstitucionalizam 122-124, 133,
154, 155, 169, 186, 236,
183
260
konstruktivizam 46
• kao povijesni pobjednik 19,
konzervativizam 11, 14, 27, 94,
25, 52
97, 101-119, 208, 275, 280,
• kriza "novi" 33, 85
2 8 9 , 2 9 0 , 292
• klasični 5 1 , 96 • odnos fašizma 156, 164, 170,
• pobjeda liberalizma 27
181, 185
• kriza 102-103
• odnos marksizma 26, 57, 69,
• i nacionalizam 206, 247,
73, 152
Koreja, Sjeverna 63, 68, 70, 79
• odnos socijalizma 26, 27,
Kosovo 197
121
Kristeva, Julia 231
• antinomije 29-32, 46, 49
Kropotkin, Peter 254 kršćanska demokracija 97, 120, 121,133 Ku Klux Klan 174 Kuba 63, 68, 70, 79
• etnokratski 183, 185 • blagostanje 275 libertarijanizam 28, 5 1 , 87, 274, 282
Kymlicka, Will 33, 193
lingvistika 15
L
Locke, John 42, 116
La Rochelle, Drieu 154, 172 laburistička stranka 12, 87, 92, 93, 118,182 Laciau, Ernesto 67, 283 lakanovci 20 Lane, Robert 14
Lloyd George, David 85, 94 Loftus, Pierse 103 Lorenz, Konrad 254 Lüger, KArl 85 Luxemburg, Rosa 163 Lyotard, Jean-Frangois 2 2 4 , 228
Larmore, Charles 44
Μ
Lassalle, Ferdinand 84
MacCormick, Neil 2 0 2 , 2 1 0
Kazalo
299
MacDonald, J. Ramsay 12
militarizam 251, 258, 261
makroideologije 16
Mill, John Stuart 34, 190, 196,
Mallock, W.H. 114
198, 213, 227, 278
Man, Hendrik de 93, 152, 153
Miller, David 196, 202, 213
Mannheim, Karl 13
Mitchell, Juliet 240
Mao Tse-tung 69
moć 12, 73, 80, 83, 88, 89, 90, 94, 173, 2 3 1 , 233, 240, 244,
maoizam 56
258, 277, 286
Margalit, Avishai 193
Moser, Justus 142
Marinetti, Fillippo Tommaso 147, 151, 155
Mosley, Oswald 172
Maritain, Jacques 129
Mouffe, Chantal 67
marksizam 10, 13, 20, 55-73, 87, 119, 132, 152, 161-163, 198, 209, 220, 2 3 1 , 241, 2 4 3 , 2 7 2 , 279 • postmarksizam 19, 56, 7273, 161, 273, 287, 292
Mounter, Emmanuel 129
Marshall, Τ. H. 225 Marx, Karl 27, 33, 37, 55, 57, 58, 59, 60, 6 1 , 62, 63, 64, 65, 66, 68, 69, 70, 71, 77, 78, 82, 90, 120, 136, 157, 198, 209, 234, 271, 273 materijalizam 35, 56, 60, 6 1 , 66, 146, 152, 152, 154, 158, 163, 209, 212, 226, 241, 254,285 Matteotti, Giacomo 156 Maurras, Charles 147, 150, 211, 214 Mazzini, Giuseppe 190, 198 Meadowcroft, James 285 Meinecke, Friedrich 140, 141, 157, 158, 159 Meksiko 128
multikulturalizam 184, 214, 217, 274 Mumford, Lewis 254 Mummery, Α. F. 31 muslimanski svijet 19 Mussolini, Benito 150, 154, 155, 156, 157, 160, 162, 163, 164, 165, 167, 172
Ν nacija 69, 84, 97, 104, 106, 108, 109, 112, 118, 1 3 8 , 1 4 1 143, 145, 149, 150, 151, 154, 158, 159, 175, 192, 196, 205, 208, 211-213 • razlika spram etničke zajednice 197, 200-201 nacionalizacija 90. 94, 120, 121, 275 nacionalizam: 18, 23, 68, 148, 151, 171, 189, 190-195, 197-198, 203, 204, 208, 211, 215, 217
Menger, Carl 43
• i demokracija 213
Michelet, Jules 144
• kao ideologija 196, 200-202, 205-208 286
milenarizam 23, 86
300
• mitovi 189-190 • Herder 139 • palingenetički ultranacionalizam 180, 184 nacizam 87, 161, 164-165, 173, 177 Nader, Ralph 264 natjecanje, evolucionarno 41 NATO 95, 216 nejednakost 57, 83, 97, 105, 251, 290 • konzervativcima poželjna 105-107, 113, 207, 212 • spolna 227, 240 neslaganje: ideologije kao sredstvo 9-10 Nielsen, Kai 193, 202 Nietzsche, Friedrich 136, 146, 147, 148, 155, 1 7 9 , 2 1 3 , 233 Nizozemska 85, 124, 131 nogometni huligani 174 Nolte, Ernst 161 Norveška 93 nova ljevica 18, 33, 243, 256 novi laburisti 23, 102 Nozick, Robert 29, 51
Nj Njemačka 58, 79, 124, 149 • Istočna 80
Političke ideologije
Ο Oakeshott, Michael 22, 110, 115, 116, 289 obitelj, ideološka 23, 24, 184, 253, 2 6 1 , 262, 272, 274, 275, 286, 287, 291 održivo društvo 250, 265, 268 organicizam 3 1 , 140 Orwell, George 184 otuđenje 147, 154
Ρ pacifizam 95, 251 pape 84, 128, 130 Pariška komuna 64, 71 perfekcionizam 45, 46, 49, 279, 284 Pessoa, Fernando 152 planiranje socijalno 28 • ekonomsko 40, 50, 52, 72, 91, 93, 172, 276 Platon 37, 289 pluralizam 15, 23, 27, 42, 44, 79, 215, 224, 272, 278, 288, 291 • etnopluralizam 175, 184 politička filozofija 27, 129, 279, 280 politička teorija 29, 46, 48-50, 133, 279 Poljska 194 Pombeni, Paulo 275
•radikalna desnica 161, 171
Popper, Karl 31, 37, 201
• fašizam 141, 142, 161, 179
populizam 11, 78, 84, 92, 97,
• kršćanska demokracija 121
170, 171, 176, 183, 195
• zeleni 18, 261, 280
Portugal 97, 149
• socijalisti 84, 85, 9 1 , 93
postfašizam 168, 200
301
Kazalo
postkolonijalizam 190, 215 postmodernizam 20, 2 1 , 23, 24, 67, 106, 222, 228, 229-230, 241-244, 273 poststrukturalizam 22, 7 1 , 2 2 1 , 223, 227, 232 Pound, Ezra 152 povijest 63, 67, 109, 138, 156, 157, 182, 184, 190, 284 • filozofija 61, 139, 140, 145, 146, 159, 226 mikropovijest 228 prava 24, 29, 33, 35, 37, 57, 65, 67, 69, 73, 120, 133, 138, 145, 184, 216, 227 • ženska borba 82, 227, 235 • životinjska 248 pravda 24, 96, 149, 2 0 1 , 225, 279 • socijalna 27, 38, 258 privatno vlasništvo 27, 28, 57, 78, 81, 90, 109, 165 prosvjetiteljstvo 38, 136, 139, 141, 145, 147, 219, 221, 229, 250 • odbacivanje 138, 145, 149, 150, 159-160, 194 Pye, Lucien 199
radikalna desnica 138, 167-169, 173, 175, 178, 183, 186, 187, 191, 200 rasizam 8, 80, 148, 171, 174, 191, 216, 226, 249 Rawls, John 27, 29, 32, 33, 34, 44 rawlsijanci 19 Raz, Joseph 193 reformizam 85, 87, 89, 237, 270, 285 relativizam 13, 62, 227 • povijesni 140, 157, 159 • moralni 159, 288 religijski pokreti 76, 132 Renan, Ernest 143, 144, 145, 146, 147, 148, 150, 190, 198, 202 revizionizam 76, 96, 97, 150, 163, 177-178 revolucija 15, 60, 112, 122, 129, 149, 151, 163, 207 • fašistička 125, 160, 162 • Francuska 102, 124, 138, 141, 142, 146, 152, 158, 169, 1 9 4 , 1 9 5 • Ruska 78, 91, 135 • znanstvena 137, 147 • tehnološka 137 • feministička 226, 284
Q Quinet, Edgar 144
R racionalizam 37, 38, 42, 46, 52, 102, 110-112, 116, 136, 141, 148, 1 5 9 , 1 6 3 , 2 5 7
Riefenstahl, Leni 277 Ritchie, D. G. 30 Robbins, Lord 39 rod, rodno 220, 2 2 1 , 225, 229, 230, 232, 234, 238, 242, 244, 2 4 5 , 2 8 0 Rosenberg, Alfred 209, 212 Rossiter, Clinton 111
I
Političke ideologije
302
Rousseau, Jean-Jacques 17, 120, 148, 1 5 4 , 1 8 4
Sorel, Georges 147, 150, 151, 157, 162
Ruggiero, Guido de 26
Sovjetski Savez 63, 69, 70, 160,
s
Spencer, Herbert 25, 30, 3 1 , 35,
170, 184, 247 SAD 77, 79, 111, 114, 173, 264 Saint-Simon, Claude Henri de 11, 89 Salysburyjska skupina 85, 105 Samuel, Raphael 106 Sandel, Michael 32, 33, 34 Sassoon, Donald 274, 284 Schmitt, Carl 155, 179, 214 Scruton, Roger 207, 208, 211 seksizam 82 seljačke stranke 97, 120 sile Osovine 180 sindikati 77, 79, 83, 88, 89, 93, 1 2 3 , 1 3 1 , 264 sloboda 22, 27, 33, 45, 47, 72, 106, 108, 113-114, 143, 156, 211-212, 282 Smith, Adam 40, 50 Smith, Anthony 195, 197, 199 Smith, F. Ε. 108 Snoddy, Frederick 254 Snyder, Louis 199 socijaldemokratske stranke 2779, 80, 90, 9 1 , 94, 97, 190, 256,268 socijalizam 11, 13, 26, 27, 35, 40, 76, 79, 84, 9 1 , 95, 98, 146 • i marksizam 69 • razvojni 78, 79
36, 39, 4 1 , 113 Spengler, Oswald 143, 147, 155, 158, 170 Srbija 197, 201 Staljin, Josif Visarionovič Džugašvili 69, 78, 91 staljinizam 56, 64, 87, 138, 161, 164 Stelling, David 105 Sternhell, Zeev 277, 278, 290 Strachey, Ray 237, 239 Strasser, Otto 175 subjektivizam 42, 43, 45, 47, 202, 232, 241 subjektivnost 228, 229, 2 3 1 , 232, 279 sufražetkinje 237, 238, 243 suverenitet 24, 123, 124, 210 211-278, 286 svemir 136, 141 Španjolska 9 1 , 97, 128, 149, 154 Švedska 91, 93, 95, 173 Švicarska 92, 94
Τ tačerizam 19, 102, 105, 106, 107, 112, 118 Taine, Hippolyte 143, 145, 146, 147, 148 Talshir, Gayil 260, 261
• i feminizam 82
Tamir, Yael 202, 210
• i liberalizam 89, 90
Taylor, A. J. P. 119, 120, 121
303
Kazalo
Tebbit, Norman 107 teologija oslobođenja 18, 127 teritorij 123, 193, 205, 210, 2 1 1 , 285 Thatcher, Margaret 109 tolerancija 44, 50, 65, 79, 120, ' 211,215,261,283 Tracy, Destutt de 59 Treći pozicionizam 174 Trocki, Leon 163 tržište 27, 40, 47, 49, 50, 57, 70, 78, 83, 88, 92, 95, 98, 103, 108, 126, 152, 175, 276 Tullock, Gordon 3 1 , 32, 34 Ujedinjeni Narodi 190, 216 utopija 110, 112, 116, 181, 243, 244
Vico, Giambattista 142, 155 Vijetnam, sjeverni 63, 68, 70 viktorijanske vrijednosti 106, 109 Vincent, Andrew 285, 286 Volk 145, 149, 175, 200, 209, 210, 214 von Mises, Ludvig 37, 43, 52, 53, 87 vorticizam 150 w
Watson, Hugh Seton 199 Weber, Max 159 Wells, H. G. 170 Westermarck, Edward 43 Wollstonecraft, Mary 227 Woolf, Virginia 137
V Velika Britanija 79, 82, 101, 102, 108, 115, 194, 220, 234, 235, 282
Y Yockey, Francis 172
• Udruga za britanski ustav 113,114
Ζ
• socijalisti 77, 79, 84, 89, 97
zeleni 16, 27, 247-270
• radikalna desnica 115 velike priče: modernizma 224 • feminizma 224, 226 • liberalizma 227 Vichyjevski režim 159
• kritika obrasca razvoja 250251 • odnos prema ljevici i desnici 257-258, 263 Zunino, Giorgio 158
