01. nastavak
Oživjela ideja stvaranja sveopće hrvatske organizacije U iseljenoj Hrvatskoj HSS strogo zastupa stajalište da je on jedini od naroda u Hrvatskoj godine 1938. izabrani demokratski predstavnik hrvatskoga naroda, pa prema tome ne priznaje pravo tzv. krovnim hrvatskim emigrantskim političkim udrugama da govore u ime hrvatskog naroda u domovini i emigraciji. Smatra da je jedina politička stranka koja ima legitimitet voditi narod do prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj Piše: Ivan Čizmić
Nakon sloma »hrvatskoga proljeća« u prosincu 1971., u hrvatskoj političkoj emigraciji oživjela je ideja o stvaranju jedne sveopće hrvatske organizacije koja bi, kada to narod u domovini više ne može, štitila općehrvatske interese. Međutim, ideja o stvaranju općeg hrvatskog narodnog predstavništva, u kojemu bi se trebale okupiti sve hrvatske organizacije i skupine u izbjeglištvu, potječe iz šezdesetih godina. Prvi pokušaj ujedinjenja učinjen je u rujnu 1961. na Šestom hrvatskom saboru u Chicagu, kada je osnovan pripremni odbor pod imenom privremenog Hrvatskog narodnog vijeća, u koje su ušli predstavnici raznih hrvatskih organizacija i društava iz SAD-a i Kanade sa zadatkom da provedu organizaciju općehrvatskog kongresa, koji bi raspravio o mogućnosti osnivanja svehrvatskog tijela kao nositelja općehrvatske osloboditeljske borbe u emigraciji. Spomenuti pripremni odbor sazvo je Svehrvatski kongres u New Yorku (u kolovozu 1962.), koji su organizirali Ujedinjeni američki Hrvati, i na njega pozvao sve hrvatske 1
političke skupine, organizacije , društva i istaknute pojedince. Sudionici Kongresa, na komu su bile zastupljene sve hrvatske državotvorne političke skupine, osim Hrvatske seljačke stranke i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, prihvatili su 31. kolovoza 1962. načelnu deklaraciju i privremeni pravilnik organizacije , koja je dobila ime Hrvatsko narodno vijeće. U Središnji odbor ušli su sljedeći: Ibrahimbeg Džinić, predsjednik; Miro Gal, dopredsjednik; Tomislav Mesić, tajnik; Branimir Jelić (Njemačka), Ivan Oršanić (Argentina), Milivoj Mostovac (Kanada), Milan Blažeković (Argentina) i Srećko Rover (Australija), kao članovi. Kongres je predvidio sazivanje drugog zasjedanja najkasnije u roku od dvije godine, ali do toga nije došlo, ponajviše zbog poteškoća političke naravi, koje su onemogućile djelatni opstanak organizacije već od zasjedanja u New Yorku. Izostanak suradnje između Hrvatske seljačke stranke i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta bio je najvažniji razlog neuspjeha u djelovanju Hrvatskoga narodnoga vijeća 1962. godine. Nakon Drugoga svjetskoga rata Hrvatska seljačka stranka, najveća politička stranka u Hrvatskoj, nastavila je djelovati u emigraciji, gdje je bila aktivna i prije rata. Vladko Maček je, preko Austrije i Francuske, došao u Sjedinjene Države i nastanio se u Washingtonu. Cijelo vrijeme izbjeglištva bio je aktivan. Posjećivao je HSS-ove ogranke diljem SAD-a i Kanade, držao govore i pisao članke u tjedniku Hrvatski glas u Winipegu u Kanadi. Maček u emigraciji nije mijenjao osnove stranačkoga političkoga programa nego ih je samo prilagodio novonastalim poslijeratnim političkim prilikama. Stajalište prema političkim zbivanjima u Hrvatskoj formulirao je ovako: Nemoguće je uspostaviti demokratsko društvo ako nije zasnovano na višestranačkom političko sistemu. Poštujući to političko načelo, HSS je od samog svog početka 1904. godine započeo okupljati hrvatski narod u svoje redove, suprotstavljajući se prvo mađarskom nasilju, a iza Prvoga svjetskoga rata velikosrpskoj diktaturi.
2
Stranka nije prihvatila politiku Hitlerovih i Mussolinijevih eksponenata u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, a poslije rata odlučno se suprotstavlja komunističkoj diktaturi. Hrvatski iseljenici ne mogu djelotvorno provoditi HSS-ov program u Hrvatskoj zbog tamošnjih političkih prilika. Zbog toga je njihova dužnost da budu aktivni u političkom životu svoje nove domovine i tako pridonose borbi protiv komunističkih diktatura. Svaki iseljeni Hrvat treba biti veleposlanik svoga naroda u zemlji u kojoj živi. Tako hrvatski iseljenici daju svome narodu u domovini »neprocjenjivu moralnu pomoć u njegovoj teškoj borbi za pravednost, čovječnost i za slobodu pojedinca i hrvatskog naroda kao cjeline«. Na tim političkim načelima stranka je nastavila djelovati u iseljenoj Hrvatskoj, strogo zastupajući stajalište da je HSS jedini od naroda u Hrvatskoj godine 1938. izabrani demokratski predstavnik hrvatskog naroda, pa prema tome ne priznaje pravo tzv. krovnim hrvatskim emigrantskim političkim udrugama da govore u ime hrvatskog naroda u domovini i emigraciji. HSS-ovi ogranci u drugim zemljama ne smiju ni sudjelovati u bilo kakvim zajedničkim akcijama s tim tzv. hrvatskim organizacijama. Taj zahtjev zasnivali su na načelu legaliteta: HSS je 1938. godine na izborima u Hrvatskoj dobio opću potporu hrvatskog naroda. Prema tome, ta je stranka imala legitimitet voditi narod do prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Dr. Ante Pavelić je poslije rata nastavio akciju okupljanja svojih pristaša u emigraciji, pa je Argentina s Buenos Airesom bila glavno stjecište ustaških emigranata. Nova akcija Ante Pavelića bla je osnivanje Hrvatske državotvorne stranke. Glasilu Hrvatski domobran mijenja ime u Hrvatska. Zapravo, bilo je sve to novo ime za ustaški pokret: ono je bilo primjerenije poratnom razdoblju poslije poraza fašizma i nacizma s kojima je ustaški pokret bio povezan. No ubrzo (1956.) Pavelić nastoji proširiti svoju emigrantsku političku aktivnost pretvaranjem stranke u Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Izjavu o utemeljenju
3
HOP-a, koja je objavljena u dvotjedniku Hrvatska, osim dr. Pavelića, potpisali su dr. Džaferbeg Kulenović, dr. Vjekoslav Vrančić, ing. Ivica Frković, dr. Andrija Ilić i Josip Marković (svi pripadnici bivšeg Ustaškog pokreta), te dr. Ivan Kordić, dr. Stjepan Hefer, ing. Ivo Šarinić i Stipe Matijević, pripadnici HSS-ova desnoga krila.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 30. kolovoza 2004.)
02. nastavak
Plodna razmjena ideja, prijedloga i rasprava o potrebi ujedinjenja hrvatskih državotvornih snaga Članovi HOP-a, u interesu zajedničkog stvaranja slobodne hrvatske države, opraštaju hrvatskim komunistima, ali ne zaboravljaju da su hrvatski komunisti ti koji su svjesno rušili Nezavisnu Državu Hrvatsku i stvorili novu Jugoslaviju. Politička isključivost i nespremnost na suradnju Hrvatske seljačke stranke i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta s drugim političkim opcijama negativno su se odrazile na jedinstveno djelovanje u hrvatskoj političkoj emigraciji Piše: Ivan Čizmić
Djelatnost Hrvatskoga oslobodilačkoga pokreta (HOP) zasnivala se na načelima iz prve ustaške emigracije. Središnjica HOP-a bila je u Buenos Airesu, a imala je ogranke u zemljama Zapadne Europe, Sjedinjenim Državama, Kanadi i Australiji. Njihovi članovi bili su pripadnici bivše hrvatske vojske za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske koji su poslije rata u izbjeglištvu nastavili slijediti politička stajališta dr. Ante Pavelića. Disciplinarno i dosljedno provođenje uputa dr. Ante Pavelića bitna su obilježja članova HOP-a u tim poratnim godinama. Većina kasnije pridošlih Hrvata postali su
4
članovima HOP-a, koji je tada bio najmasovnija hrvatska politička organizacija u emigraciji. Unatoč političkim, ideološkim i ekonomskim promjenama u svijetu i domovini, HOP nije nikada zapravo promijenio svoj program rada i političko-nacionalna stajališta koja je zacrtao dr. Ante Pavelić. HOP je i dalje uživao podršku mnogih Hrvata i njegov utjecaj na politički život hrvatskih doseljenika bio je veoma velik. To je posebno važno kad se ima na umu da većinu vodećih članova HOP-a nisu više sačinjavali pripadnici bivših hrvatskih oružanih snaga, nego mladi Hrvati koji su bili rođen i odgojeni u komunističkoj Jugoslaviji, a mnogi u iseljeništvu. Članovima HOP-a i mnogim drugim Hrvatima ime dr. Ante Pavelića bilo je simbolom hrvatske državnosti, hrvatske granice na Drini, hrvatskog prkosa nadmoćnijem neprijatelju i spremnosti polaganja života za obranu Hrvatske. Članovi HOP-a, u interesu zajedničkog stvaranja slobodne hrvatske države, opraštaju hrvatskim komunistima, ali ne zaboravljaju da su hrvatski komunisti ti koji su svjesno rušili Nezavisnu Državu Hrvatsku i stvorili novu Jugoslaviju. Na tom političkom programu čelništvo HOP-a zauzelo je čvrsto stajalište kako je ta politička organizacija jedini pravi zastupnik hrvatskoga naroda. Stoga svaka suradnja s drugim hrvatskim političkim udrugama nije dopuštena. Politička isključivost i nespremnost na suradnju Hrvatske seljačke stranke i Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta s drugim političkim opcijama negativno su se odrazile na jedinstveno djelovanje u hrvatskoj političkoj emigraciji. To je bio razlog da su neki istaknuti ljudi iz HSS-a djelovali samostalno. I u HOP-u poslije Pavelićeve smrti 28. prosinca godine 1959. u Madridu jedna skupina ustaških emigranata odvojila se u posebnu organizaciju pod istim imenom, a na čelu joj je bio Vjekoslav Vrančić, koji se udaljio od tvrde politike Pavelićevih nasljednika. Glavno glasilo bilo im je Hrvatski narod.
5
Otada su, do demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990., djelovala dva HOP-a – »matični« i »reorganizirani« HOP – a što se tiče načela, ustrojstva, organizacijskog djelovanja i glavnoga cilja, između tih dvaju krila nije bilo velike razlike. Ipak članovi reorganiziranog HOP-a sudjelovali su na osnivačkoj sjednici Hrvatskoga narodnoga vijeća (HNV) u Kanadi u Torontu 1974. godine. Razvoj političkih uvjeta u Hrvatskoj, nacionalno osvješćivanje dijela hrvatskih komunista, koje je dovelo do hrvatskoga proljeća, i tragični događaji zbog odluka donesenih u Karađorđevu 171., dokazali su još jednom potrebu da ujedinjena i organizirana emigracija aktivno sudjeluje u borbi za obnovu hrvatske državnosti. Isto tako dolazak sve više Hrvata na privremeni rad u Zapadnu Europu pretvorio se u izazov političkoj emigraciji da taj dio hrvatskoga naroda, prisiljenog na pečalbu, osvijesti nacionalno i uključi prikladnim pristupom u zajedničku borbu. Sve je to pridonijelo da se putem emigrantskog tiska, te pismenih veza i osobnih dodira razvije plodna razmjena ideja , prijedloga i rasprava o potrebi ujedinjenja državotvornih snaga u jedno središnje tijelo, te o njegovu ustrojstvu i zadacima. Godine 1968. došlo je do sastanka predstavnika »revidiranog« HOP-a (R) iz Argentine i Ujedinjenih američkih Hrvata, na kojemu je zaključeno da se pristupi osnivanju kontinentalnih vijeća za uspostavu Države Hrvatske s ciljem što bržega i što lakšeg stvaranja središnje organizacije. Na temelju tog dogovora, 29. lipnja 1969. u Clevelandu dvadeset sjeveroameričkih i kanadskih organizacija osnivaju Sjevernoameričko vijeće za nezavisnost Hrvatske, dok 6. ožujka 1970. u Buenos Airesu predstavnici Hrvatskoga narodnog otpora, Hrvatske republikanske stranke, Hrvatskog domobrana i HOP-a (R) potpisuju povelju o osnutku Vijeća Hrvata Južne Amerike za uspostavu Države Hrvatske. U srpnju 1973. predstavnici Kontinentalnog vijeća Južne Amerike i Hrvatskog narodnog odbora za Europu potpisuju izjavu kojom se zagovara stvaranje kontinentalnih vijeća u Europi i Australiji kao i središnjeg hrvatskog
6
predstavništva. Zahvaljujući toj inicijativi, 25. kolovoza u Münchenu predstavnici Hrvatskoga narodnog odbora, Ujedinjenih Hrvata Njemačke, Hrvatske republikanske stranke i Radničkog centra iz Švedske potpisuju načelnu izjavu za stvaranje Europskog kontinentalnog vijeća, do osnutka kojega dolazi 4. studenoga u Karlsruhe. U međuvreenu se osniva Kontinentalno vijeće za Australiju, a izjavu o potpori središnjem predstavništvu potpisuju predstavnici Hrvatske mladeži, Hrvatskog narodnog otpora, Hrvatskog narodnog odbora, Ujedinjenih Hrvata i hrvatskih društava »Bosna« i »Sydney«.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 31. kolovoza 2004.)
03. nastavak
»Danas više nema važnijega hrvatskog političara koji bi se odricao hrvatske države ili se u tome samo kolebao« Svrha je i temeljni zadatak Hrvatskoga narodnoga vijeća kao izvanstranačkoga hrvatskog državotvornog tijela djelatno pomagati hrvatski narod svim prikladnim sredstvima i načinima borbe u njegovu zahtjevu i nastojanju da ostvari svoju slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku. Slobodna i samostalna država Hrvatska mora obuhvaćati sav etnički i povijesni prostor hrvatskoga naroda u kojoj će biti suveren jedino hrvatski narod Piše: Ivan Čizmić
Tijekom 1973. u Sjedinjenim Državama osniva se organizacija Ujedinjeni hrvatski fondovi, kojoj se priključuju brojna hrvatska društva u sjevernoameričkim gradovima Chicagu, Los Angelesu i Clevelandu. Glavni je cilj organizacije prikupljanje novčanih sredstava za borbu za oslobođenje Hrvatske.
7
Od 23. do 25. studenoga 1973. održan je Hrvatski sabor u Chicagu u zajedničkoj organizaciji Ujedinjenih američkih Hrvata i Ujedinjenih hrvatskih fondova. U skladu s duhom koji je vladao za vrijeme Sabora i s obzirom na to da su već bila osnovana kontinentalna vijeća u cijelom svijetu, predstavnici kontinentalnih vijeća Južne i Sjeverne Amerike, uvjereni u potpuno sazrijevanje ideje o stvaranju hrvatskoga središnjega predstavništva, najavili su službeno da će se saborovanje za osnutak toga predstavništva održati od 1. do 3. veljače 1974. u Torontu u Kanadi. Tim činom i osnivanjem vijeća na svim kontinentima, nije više bilo prepreka za uspješni osnutak zajedničkoga hrvatskoga političkoga tijela. Zasjedanje Osnivačkoga sabora Hrvatskoga narodnog vijeća održano je, kako je i najavljeno, u anadi od 1. do 3. veljače 1974. – u prostorijama hotela »Andora« u Torontu. Uoči zasjedanja Bogdan Radica je u Novoj Hrvatskoj (br. 2/1974.), među ostalim, napisao: »Hrvati se moraju složiti i pred svijetom istupiti kao cjelina. To je duboko opravdana i legitimna težnja. Malen smo narod, razbacani po svim kontinentima, posvuda se o nama govori, svagdje nas znaju. Ali još nismo bili kadri stvoriti tijelo koje bi nas dostojno predstavljalo. S mnogim se našim ljudima koji istupaju u inozemstvu događa ono što se zbivalo s Kvaternikom, kad su mu, u Parizu ili u Torinu, francuski i talijanski državnici govorili: 'Znamo Košuta i u čije ime on govori, ali ne znamo Kvaternika niti koga on predstavlja.' Treba ipak priznati da stanje nije tako beznadno. Danas više nema važnijega hrvatskog političara koji bi se odricao hrvatske države ili se u tome samo kolebao. To je zajednički nazivnik svih političkih struja, ma koliko suprotne bile. A to je neobično važno pred svijetom. Velike sile još nemaju alternative za Jugoslaviju, i upravo bi zato jedinstveno i odgovorno vodstvo velike i svuda cijenjene hrvatske emigracije, kako političke tako i ekonomske, moglo najviše djelovati na strane krugove. Samo dobro organizirano hrvatsko predstavništvo može druge uvjeriti da jednako tako sređena hrvatska država može osigurati mir i poredak na Balkanu bolje od Jugoslavije.« Kongres u Torontu trebao je utvrditi i analizirati
8
mnogobrojna i kompleksna pitanja kao što su: pravi sadržaj i značenje hrvatskoga proljeća i uzroci njegova neuspjeha; stanje u domovini nakon Karađorđeva; mogući razvoj situacije u domovini nakon Titova nestanka; utjecaj vojske u jugopolitici – unutrašnjoj i vanjskoj; odnosi s prečanskim pravoslavcima; odnosi i suradnja s nesrpskim narodima Jugoslavije; hrvatsko radništvo u inozemstvu; posljedice eventualne ekonomske recesije u Zapadnoj Europi na naše radništvo i na stanje u domovini; odnosi u emigraiji: organizirane političke grupe, neovisni intelektualci, neorganizirane rodoljubne mase, emigrantski tisak itd.; politika Amerike, velikih zapadnoeuropskih sila i Sovjeta koja se odnosi na Hrvatsku. Na Saboru u Torontu bili su nazočni predstavnici svih političkih stranaka i društava osim HSS-a i HOP-a, zatim predstavnici kontinentalnih vijeća, drugih društava i organizacija, i mnogo više ili manje istaknutih javnih radnika, nezavisnih intelektualaca koji su bili aktivni u raznim društvenim, kulturnim, prosvjetnim i sportskim institucijama. Štoviše, došlo je na svoju ruku i nekoliko istaknutih haesesovaca, među kojima su najpoznatiji bili dr. Dinko Šuljak i dr. Stanko Vujica. Budući da nije bilo uputno ustanoviti koji od sudionika ima pravo glasa, jer bi to značilo isključiti a priori dio na skupu prisutnih, predstavnici Sjevernoameričkog kontinentalnog vijeća, u svojstvu organizatora, pozvali su na sastanak, dan prije otvaranja saborovanja, delegacije HOP-a (R), Hrvatske republikanske stranke, Hrvatskog narodnog odbora, Hrvatskog narodnog odpora i Hrvatskog odbora za Venezuelu da izmijene ideje o ustrojstvu budućega središnjeg tijela. Nastojalo se da se izađe pred plenum sa zajedničkim prijedlogom, jer je vladalo uvjerenje da bi se tako spriječila eventualna konfrontacija i, prema tome, izbjegla potreba za glasanjem. Nakon trodnevnoga saborovanja izabran je Privremeni odbor Hrvatskoga narodnoga vijeća. Za predsjednika je izabran Ante Došen. Temeljni dokument Hrvatskoga narodnoga vijeća prihvaćen na Saboru u Torontu bio je Ustav. On je sadržavao i programska načela prema kojima je svrha i temeljni zadatak Hrvatskoga narodnoga vijeća kao izvanstranačkoga hrvatskog
9
državotvornog tijela djelatno pomagati hrvatski narod svim prikladnim sredstvima i načinima borbe u njegovu zahtjevu i nastojanju da ostvari svoju slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku. Slobodna i samostalna država Hrvatska ora obuhvaćati sav etnički i povijesni prostor hrvatskoga naroda u kojoj će biti suveren jedino hrvatski narod.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 1. rujna 2004.)
04. nastavak
»Iseljena Hrvatska ne može na sebe preuzeti ulogu naroda u domovini niti ga može zamijeniti« Proljećari koji su pobjegli iz Jugoslavije dobili su velik broj glasova i svi su izabrani u vodstvo HNV-a, ponajprije zahvaljujući rastućem raspoloženju u hrvatskom iseljeništvu za potrebom općehrvatskog pomirenja. Te mlade državotvorne Hrvate iz domovine, bez obzira na bitne ideološke razlike između njih, stari su ustaški izbjeglice objeručke prigrlili. Zato što su u njima prepoznali nasljednike u borbi za samostalnu hrvatsku državu. Argentinska, kao uostalom i ostale hrvatske sredine, dali su Bruni Bušiću i njegovim istomišljenicima snažnu potporu Piše: Ivan Čizmić
Ustavom, kao temeljnim dokumentom Hrvatskoga narodnoga vijeća, također je određeno da će Hrvatski državni sabor izabran na slobodnim izborima donijeti odluke o nazivu države, njenu političkom, društvenom i gospodarskom sustavu i demokratskom uređenju kao i o njenim međunarodnim odnosima. Svim državljanima i građanima slobodne i samostalne Države Hrvatske, bez obzira na narodnost, vjeru, političko uvjerenje, spol, rasu i stalež, uz jednake dužnosti 10
pripadat će i biti osigurana jednaka i sva ljudska i građanska prava. Tijela Hrvatskoga narodnoga vijeća jesu: Sabor, Izvršni odbor, Nadzorni odbor i Časni sud. Sabor, vrhovno tijelo Hrvatskoga narodnoga vijeća, ima isključivo pravo odlučivati o svim ustavnim činima i odredbama Vijeća. Sabor djeluje trajno, odnosno do izbora Hrvatskoga državnoga sabora u slobodnoj i samostalnoj Držvi Hrvatskoj i ne prisvaja sebi ulogu i značenje Hrvatskoga državnog sabora. To političko stajalište Hrvatskoga narodnoga vijeća izneseno je u platformi Sabora: »Iseljena Hrvatska ne može na sebe preuzeti ulogu naroda u domovini niti ga može zamijeniti. Ono što iseljena Hrvatska može učiniti jest da se politički djelatno organizira (...) sa svrhom da upozori svjetsku javnost na besmislenost podržavanja jedne razjedinjene i slabe Jugoslavije . (...) Povijesno iskustvo u bivšoj Jugoslaviji svjedoči da je demokratskoparlamentarni sustav zapadno-europskog tipa neodrživ zbog toga što demokratizacija Jugoslavije znači i njen raspad.« Osnivačima Hrvatskoga narodnoga vijeća bilo je jasno da je za uspjeh u svijetu koji se do tada oblikovao bilo potrebno prilagoditi adekvatan način djelovanja. Posebno je bilo potrebno neutralizirati prigovor da je hrvatski narod podijeljen, da ima stotine različitih organizacija koje sve govore različitim glasovima i zapravo ne znaju što hoće. Za postignuće svojega programa Hrvatsko narodno vijeće služi se svim prikladnim sredstvima, koja su u skladu sa zakonodavstvima država u kojima Hrvati žive. Ta prikladna sredstva trebala su u sredinama svoga djelovanja naći informacijski uredi, koji su neposredno nakon održavanja Osnivačkoga sabora u Torontu formirani u svim zemljama i većim mjestima gdje su Hrvati živjeli. Uz informacijske urede organizirana su u svim jačim hrvatskim zajednicama tijela za suradnju, odnosno za zajedničke nastupe pod nazivnikom međudruštveni odbori. Cilj informacijskih ureda i međudruštvenih odbora bio je suprotstaviti promidžbu za hrvatske probitke onoj jugoslavenskoj.
11
Nakon Helsinške deklaracije (1975.), koju je potpisala Jugoslavija, a koja je svim potpisnicima jamčila nepovredivost granica, kao i razvoja Europske zajednice, Hrvatskoj su u tom smislu ostala dv polja rada: ljudska prava i samoodređenje naroda. Na sljedećem, prvom redovitom Saboru Hrvatskoga narodnoga vijeća, u rujnu 1975., također u Torontu, za predsjednika Sabora izabran je dr. Dinko Šuljak, za predsjednika Izvršnog odbora – dr. Stanko Vujica, za glavnoga tajnika ing. Božidar Abjanić. Budući da je predsjednik Izvršnog odbora Hrvatskoga narodnoga vijeća prof. Stanko Vujica umro od klijenuti srca u Kanadi u rujnu 1976., predsjedničku je dužnost preuzeo potpredsjednik Janko Skrbin, i obnašao je do trećega redovitoga sabora u Londonu, kada je tu dužnost od njega preuzeo dr. Mate Meštrović. On je tu dužnost obnašao do raspuštanja Hrvatskoga narodnoga vijeća nakon uspostave hrvatske države, na zadnjem redovitom zasjedanju HNV-a sredinom ožujka 1990. u Stuttgartu. Drugi sabor održao se od 6. do 10. listopada 1977. u Hotelu »Ramada Inn« u Bruxellesu uz dozvolu tamošnjih vlasti i unatoč žestokim jugoslavenskim prosvjedima. U vrijeme osnivanja Hrvatskoga narodnoga vijeća, u emigraciji su bili aktivni proljećari koji su pobjegli iz Jugoslavije poslije izvanredne sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu ili, kao Bruno Bušić i Franjo Mikulić, nakon što su izdržali zatvorske kazne. Uoči drugoga redovitog saborovanja HNV-a i oni su se učlanili u Hrvatsko narodno vijeće i kandidirali se za sabornike. Dobili su velik broj glasova i svi su izabrani u vodstvo HNV-a, ponajprije zahvaljujući rastućem raspoloženju u hrvatskom iseljeništvu za potrebom općehrvatskog pomirenja. Te mlade državotvorne Hrvate iz domovine, bez obzira na bitne ideološke razlike između njih, stari su ustaški izbjeglice objeručke prigrlili. Zato što su u njima prepoznali nasljednike u borbi za samostalnu hrvatsku državu.
12
Argentinska, kao uostalom i ostale hrvatske sredine, dali su Bruni Bušiću i njegovim istomišljenicima snažnu potporu u izborima za Drugi sabor 1977. u Bruxellesu. Bruno Bušić dobio je najviše glaova. U Bruxellesu izabrani su u trideseteročlani Sabor na odgovorne dužnosti: Franjo Mikulić, predsjednik Sabora, Hrvoje Lun, tajnik, Bruno Bušić, pročelnik Ureda za promidžbu, Zlatko Markus, pročelnik Ureda za vanjske veze, dr. Ernest Bauer izabran je za pročelnika Političkoga ureda. U Sabor je izabran i Stipe Bilandžić iz Hrvatskoga narodnoga otpora.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 2. rujna 2004.)
05. nastavak
Protiv Jugoslavije i za hrvatsku državu Hrvati raznih političkih struja i generacija, a ne samo emigracija iz 1945. Vodstvo Hrvatskoga narodnog vijeća izabrano u Bruxellesu nije bilo politički homogeno nego pluralističko. Za predsjednika Izvršnog odbora izabran je bivši ustaški »omladinac« Janko Skrbin, dok je na mjesto predsjednika Sabora izabran bivši partizanski »omladinac« Franjo Mikulić. Iako su shvatili svu važnost uključivanja proljećara u Hrvatsko narodno vijeće, pa i u vodstvenu strukturu, dio starije generacije u emigraciji bio je spreman prihvatiti novodošle i mlađu generaciju, no s time da bude pod njihovim vodstvom, daleko u drugom planu Piše: Ivan Čizmić
Zahvaljujući izboru četvorice proljećara, Drugi je sabor predstavljao zbližavanje »stare« i »mlade« generacije i ideološki susret »desničara« s »ljevičarima«. Ta činjenica
13
davala je svima nadu u što uspješniji rad u tom saborskom razdoblju, i u tom duhu se i održalo saborovanje. Osim smjernica za budući rad, Drugi sabor donio je Poruku hrvatskom narodu i političku Rezoluciju o pravu hrvatskoga naroda na samoodređenje. Izglasana je isto tako rezolucija u kojoj se osuđuju anonimni napadaji u tisku i širenje lažnog sumnjičenja dužnosnika i članova Hrvatskoga narodnoga vijeća. Izbor proljećara na visoke dužnosti u Hrvatskom narodnom vijeću pokazao je da su protiv Jugoslavije i za hrvatsku državu Hrvati raznih političkih struja i generacija, a ne samo oni koji su otišli u emigraciju 1945. godine. Hrvatsko narodno vijeće na taj je način igralo ulogu »mosta« između novije, ostkarađorđevske i starije hrvatske emigrantske generacije. Odmah na početku Bruno Bušić, novoizabrani pročelnik Ureda HNV za promidžbu, pridaje osobitu pozornost hrvatskim radnicima po europskim zemljama (gastarbeiterima), i u tu svrhu počinje izdavati Hrvatski vjesnik u džepnom formatu i posjećivati mjesne organizacije po Europi. Istodobno radi na mnogim novim inicijativama, zahvaljujući ugledu koji je uživao i dobrim domovinskim vezama posredovanjem kojih je redovito dobivao povjerljive informacije. Godinu dana prije Sabora u Bruxellesu, nekolicina hrvatskih emigranata u Sjedinjenim Državama otela je zrakoplov. Ta je otmica bila posljedica toga što je američki tisak ignorirao hrvatski pokret u Hrvatskoj i više-manje podržavao beogradski režim. Da bi privukli pozornost svjetskoga tiska i ostalih medija, neki su članovi Hrvatskoga narodnoga otpora poduzeli očajnički teroristički korak. Za vrijeme weekenda od 10. do 12. rujna 1976. Zvonko Bušić, njegova žena Julienne, rođena u Americi, i još tri pomagača oteli su jedan TWA putnički zrakoplov, koji su, nakon polijetanja iz New Yorka, prisilili da sleti u Parizu. Otmičari su tražili da najveće američke novine objave njihov Appeal to the American People i posebnu deklaraciju. U njima su opisali hrvatsku borbu za slobodu. Tako su prisili svjetske medije da pišu o hrvatskom pitanju. Nažalost, u New Yorku na Grand Central Stationu (kolodvor), jedan je policajac poginuo od bombe što su je
14
otmičari ondje ostavili. U Parizu su otmičari uhićeni i poslije im je u New Yorku suđeno. Nakon otmice TWA-ova zrakoplova na Zapadu i u Americi mnogo se pisalo o složenom hrvatskom problemu unutar Jugoslavije . Teško je reći koliko je taj čin zračnog gusarstva (air piracy) koristio hrvatskom pitanju. To se odnosi i na kasniji hrvatski teroristički napad na jugopredstavništvo blizu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Hrvatski tisak i većina hrvatskih organizacija načelno su osuđivali i ograđivali se od terorističkih akcija. Zbog čestih otmica zrakoplova međunarodna javnost je tada oštro osuđivala svaki teroristički čin i držanje talaca. Hrvatski napad na TWA pao je u vrlo nezgodno vrijeme, ali se nije dogodio slučajno. Bilo je to 1976., kada je Amerika slavila svoju 200. obljetnicu neovisnosti. Šačica mladih hrvatskih rodoljuba, među njima i jedna Amerikanka, željeli su tako upozoriti Sjedinjene Države da se i Hrvatska bori za neovisnost i da bi je Amerika trebala u tome podržati i izvući je iz okvira Jugoslavije . Nešto kasnije, tijekom 1980. i 1981. godine, uslijedila su masovna uhićenja članova Hrvatskoga narodnoga otpora u Sjedinjenim Državama i Kanadi pod optužbom da su bili umiješani u terorizam u SAD-u, odnosno da su sudjelovali u pravljenju i podmetanju eksplozivnih naprava u prostorije jugoslavenskog konzulata, jugoslavenske banke i drugih jugoslavenskih ustanova, kao i u prostorije navodno projugoslavenski orijentiranih hrvatskih iseljenika. Radikalne aktivnosti hrvatskih emigranata neposredno su se odrazile na odnose u Hrvatskom narodnom vijeću. Vodstvo HNV-a izabrano u Bruxellesu nije bilo politički homogeno nego pluralističko. Za predsjednika Izvršnog odbora izabran je bivši ustaški »omladinac« Janko Skrbin, dok je na mjesto predsjednika Sabora izabran bivši partizanski »omladinac« Franjo Mikulić. Iako su shvatili svu važnost uključivanja proljećara u Hrvatsko narodno vijeće, pa i u vodstvenu strukturu, dio starije generacije u emigraciji bio je spreman prihvatiti novodošle i mlađu generaciju, no s time da bude pod njihovim vodstvom, daleko u drugom planu.
15
Riječ je o tzv. minimalistima, koji su zagovarali isključivo političko djelovanje Hrvatskoga narodnoga vijeća i oslonac na zapadne političke čimbenike. Među njima su bil urednici i glavni suradnici Hrvatske revije, časopisa na španjolskom jeziku Studia Croatica i londonskog polumjesečnika Nova Hrvatska. Ta skupina nije bila politički potpuno određena, ali su ipak među njima prevladavali »minimalisti«, posebice urednik Nove Hrvatske Jakša Kušan. Još na zasjedanju Osnivačkoga sabora Hrvatskoga narodnoga vijeća 1975. u Torontu izabran je za pročelnika Ureda HNV za tisak i promidžbu Jakša Kušan. Mnogi se nisu slagali s političkom linijom Nove Hrvatske, ali su priznavali da je riječ o kvalitetnom listu, pa su postojale velike nade da će taj izbor dati novi impuls zajedničkom radu na propagandističkom polju.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 3. rujna 2004.)
06. nastavak
Bruno Bušić razočaran hrvatskom emigracijom zbog toga što ona jedino legalnu borbu smatra svrhovitom Oprečna stajališta nužno su dovela do sukoba unutar Hrvatskoga narodnoga vijeća. Riječ je o sukobu u vezi sa samom koncepcijom djelovanja HNV-a: tko je važniji, vanjski svijet ili vlastiti narod u domovini, te treba li težište promidžbe biti vanjski svijet ili domovina. Unutar HNV-a tako je došlo do polarizacije s jedne strane proljećara, predstavnika Hrvatskog narodnog otpora i Hrvatske republikanske stranke kao »koalicija«, i s druge strane – saborske većine nazvane »konzervativcima« ili »minimalistima« Piše: Ivan Čizmić
16
Nakon osnutka Hrvatskoga informativnoga centra, na njegovo je čelo također došao Jakša Kušan. U Hrvatskom narodnom vijeću smatrali su potrebnim pristupanje svake političke skupine koja je za hrvatsku nezavisnost, bez obzira na poglede u pitanju unutarnje i vanjske politike, jer Hrvatsko narodno vijeće nije neki »monolitni pokret fašističkog tipa«, kao što su to zastupali Ivan Rumora i Boris Maruna u Hrvatskoj reviji, pa i Jakša Kušan u svojim uvodnicima, nego forum gdje bi se trebale izmjenjivati misli i usklađivati djelovanje različitih hrvatskih struja. Dakle, politički pluralizam u praksi, a ne samo u teoriji. Jakša Kušan branio je svoja stajališta i pisanje Nove Hrvatske: »Baš onda kad smo u našem radu bili najuspješniji, kad smo postigli to da nas citiraju najpoznatiji svjetski listovi, da naše članke prevode najugledniji instituti za komunistička pitanja i pojedina ministarstva glavnih zapadnih zemalja, kad uspijevamo da se Nova Hrvatska sve više širi ne samo među našim radnicima iz domovine koji rade u Zapadnoj Europi, nego da se putem minijaturnih izdanja širi i na tlu Hrvatske, da se tamo umnaža i time ispunjava još važniju ulogu nego što je taj list ima u emigraciji, baš tada doživljavamo da se nas najviše napada. I to, napada nas jugoslavenski tisak i radio, što je razumljivo i što nam nije žao. Takvi napadi nam dapače koriste jer time za naš rad doznaje sve veći dio našeg naroda i time se, posredovanjem stranih novinara i diplomatskih predstavništava u Beogradu upozorava mjerodavna strana javnost.« Oprečna stajališta nužno su dovela do sukoba unutar Hrvatskoga narodnoga vijeća. No nije riječ o nekom sitnom, nevažnom sukobu, nego o sukobu u vezi sa samom koncepcijom djelovanja HNV-a: tko je važniji, vanjski svijet ili vlastiti narod u domovini, te treba li težište promidžbe, sukladno tome, biti vanjski svijet ili domovina. Unutar Hrvatskoga narodnoga vijeća tako je došlo do polarizacije s jedne strane proljećara, predstavnika Hrvatskog narodnog otpora i Hrvatske republikanske
17
stranke, a koji su počeli djelovati kao »koalicija«, i s druge strane – saborske većine nazvane »konzervativcima« ili »minimalistima«. Za potonje važnost Hrvatskoga narodnoga vijeća bila je ponajprije u zastupanju hrvatskih interesa pred zapadnim čimbenicima, a tu je ulogu ta hrvatska desnica počela minirati još prije pobjede na izborima. Republikanci i njihovi saveznici digli su, na primjer, zaglušne prosvjede protiv Bogdana Radice samo zato što je, kao pročelnik Ureda za vanjske veze Izvršnog odbora HNV-a, u pismu Kissingeru od 27. travnja 1976., među ostlim, napisao: »Američka diplomacija morala bi uvjeriti Tita da vrati na vlast dr. Savku Dabčević, Miku Tripala, Šibla, Haramiju i druge koji će Hrvatima povratiti povjerenje. Više hrvatskog ekonomskog bogatstva moralo bi pravednom raspodjelom ostati u Hrvatskoj, tako da Hrvati imaju veću materijalnu budućnost, koju dijele svi narodi u Jugoslaviji. Ako je to nemoguće, američka politika bi morala pametno pripremiti diobu Jugoslavije, dajući Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini status nezavisne države, čime bi se riješila sigurnost Jadranskog mora, koje je važno za Hrvate i Italiju.« Programsku osnovu s koje je »koalicija« trebala djelovati u Hrvatskom narodnom vijeću razradio je Bruno Bušić . On polazi od toga da sve zainteresirane i odlučujuće sile svijeta u pogledu Jugoslavije stoje na stajalištu status quo, i da hrvatski interesi i želje nigdje ne nailaze na razumijevanje. Bušić je ogorčen zbog politike State Departmenta, CIA-e i drugih. No također je nepovjerljiv prema politici Moskve, koja, iz razloga različitih od onih Amerike, također stoji na stajalištu status quo u Jugoslaviji. S druge strane, Bušić počinje vjerovati da u Americi, a još više u Europi, ima krugova koji nisu suglasni s politikom State Departmenta i koji su dovoljno utjecajni da bi mogli dovesti do njezine izmjene i da bi se te krugove moglo pokrenuti i zainteresirati za hrvatsku stvar. U prvom redu su to Pentagon i neki krugovi u Senatu. Zatim NATO.
18
U Europi posebno misli na Francusku. Bio je primljen kod nekoliko utjecajnih osoba iz francuskoga političkoga i javnoga života kod kojih je, iznad očekivanja, naišao na veliko razumijevanje situacije u Jugoslaviji i shvaćanje hrvatskih težnji. U svakom slučaju, Bušić je smatrao da bi se razumijevanje za našu stvar u Americi i Europi moglo pretvoriti u praktičnu potporu samo uz temeljni preduvjt da se u Hrvatskoj dogodi i stalno događa nešto što dokazuje nemogućnost održanja status quo. Dakle, da se domovina revolucionira. Bez toga nitko neće na nas misliti, dok ne bude kasno. Revolucionarni duh i revolucionarne djelatnosti, dakle, spadaju u svakom aspektu u prvi plan. Bušić priznaje da se revolucionarne djelatnosti u domovini ne mogu teledirigirati iz emigracije, i smatra da su i on sam i neki drugi počinili pogrešku što su napustili zemlju. On sam priznaje da još nije našao, i da još traži, svoj tip hrvatske revolucionarne borbe i u tome se razlikuje od mnogih drugih, koji, bez savjesti, neodgovorno i demagoški, s nekoliko fraza i slogana tvrde da je njima sve jasno i da je revolucija u domovini već u pogonu. Bio je razočaran emigracijom, koja – prema njegovu mišljenju – legalnu borbu smatra jedino svrhovitom.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 4. rujna 2004.)
19
07. nastavak
Program HDP-a zagovarao je pomirenje hrvatske političke emigracije i hrvatskih komunista u domovini Bruno Bušić vjerovao je u program i metode gerilske revolucije. Obožavao je Ernesta Che Guearu, a kao ljevičar ushićeno je pratio djelovanje Crvenih brigada. Takvo uvjerenje dijelili su, još od prije, pripadnici Hrvatskoga revolucionarnoga bratstva, tajne urotničke organizacije osnovane u Australiji, pripadnici koje su, kao i Bruno Bušić, uostalom, pozivali na svrhovitost atentata i diverzija Piše: Ivan Čizmić
Što se tiče stanja u Hrvatskoj, Bruno Bušić optimistički zaključuje kako vodeće osobe u domovini rade s više realizma nego prije godine 1971. i rad mnogih je za pohvalu. Općenito uzevši, stanje u domovini je povoljnije. Režim je slabiji nego što izgleda, a narod jedinstveniji i odlučniji. Ako budemo, tvrdi Bušić, nizom revolucionarnih akcija, a ne samo kukanjem u svijetu i memorandumima, pokazali Zapadu neodrživost stanja – a to je naša sveta dužnost – uvidjet će to i Zapad i to će biti početak sloma. Do Titove smrti režim će još više oslabiti i stanje će se poboljšati u našu korist. Bruno Bušić vjerovao je u program i metode gerilske revolucije. Obožavao je Ernesta Che Guearu, a kao ljevičar ushićeno je pratio djelovanje Crvenih brigada. Takvo uvjerenje dijelili su, još od prije, pripadnici Hrvatskoga revolucionarnoga bratstva, tajne urotničke organizacije osnovane Australiji, pripadnici koje su, kao i Bruno Bušić, uostalom, pozivali na svrhovitost atentata i diverzija. Oružano su napadali jugoslavenska predstavništva i diplomate u inozemstvu i ubacivali diverzante u ondašnju Jugoslaviju. Bušiću je inače uzor bio francuski ljevičarski teoretičar Regis Debray, neko vrijeme savjetnik u Fidela Castra u Havani, autor knjige »Revolucija u revoluciji«. Debray je, 20
ponavljajući misli svojega zaštitnika Ernesta Che Guevare, propovijedao kako za revoluciju nije neophodno čekati da se steknu svi uvjeti, jer nju može potpaliti i malo pobunjeničko žarište. Na žalost dogodilo se da Bruno Bušić padne mučenički od zločinačke Udbine ruke u Parizu 16. rujna 1978. Njegovom tragičnom smrću Hrvatsko narodno vijeće gubi svog najdinamičnijeg dužnosnika i najbolju vezu s domovinskom oporbom, a »proljećari« lidera koji je tu skupinu činio homogenom i snažnom. Pomanjkanje njegovog autoriteta dovodi ubrzo do radikalizacije političke pozicije »proljećara« u Hrvatskom narodnom vijeću i njihova istupanja iz Vijeća. U siječnju 1981. održana je u New Yorku osnivačka sjednica Hrvatskoga državotvornoga pokreta ( HDP ), na kojoj su se okupili neki članovi Hrvatskoga narodnoga otpora i članovi uredništva Hrvatskoga lista, koji je zajedno s ostalim »proljećarima« bio pokrenuo Bruno Bušić u kolovozu 1978., tj. dva mjeseca prije njegova ubojstva. Te su skupine izašle iz Hrvatskoga narodnoga vijeća nakon trećega redovitog saborovanja u Londonu. Na osnivačkoj sjednici HDP -a za privremenog predsjednika izabran je Nikola Štedul. Na sastanku održanom u lipnju 1981. u Švedskoj, on je većinom glasova potvrđen za predsjednika i na toj dužnosti je ostao do raspuštanja te organizacije u samostalnoj Republici Hrvatskoj. Hrvatski državotvorni pokret promicao je hrvatske državotvorne ideje u Hrvatskom listu, zatim u australskom Hrvatskom tjdniku i stranačkom glasilu Pokret. Hrvatski državotvorni pokret osnovan je kao posljedica nesuglasica koje su nastale u vodstvu Hrvatskog narodnog vijeća ubrzo poslije smrti Bruna Bušića, idejnog začetnika HNV-a. Nesuglasice su bile o pitanju političkog programa i načina rada u stvaranju hrvatske države. Osobe koje su poslije osnovale HDP sačinjavale su, uvelike, radikalno krilo Hrvatskoga narodnoga vijeća. Kad spomenute nesuglasice nisu bile riješene, veći broj članova vodstva u toj organizaciji osnovao je Hrvatski državotvorni pokret.
21
Program Hrvatskoga državotvornog pokreta zagovarao je pomirenje hrvatske političke emigracije i hrvatskih komunista u domovini radi zajedničkoga rada na stvaranju hrvatske države. Bitna obilježja organizacije bila su njezina domovinska orijentacija i uspostava suradnje s Hrvatima u domovini. Hrvatski državotvorni pokret upozoravao je na opasnost poistovjećivanja hrvatske nacionalne politike sa službenom politikom Sjedinjenih Država i ukazivao na mogućnosti sukobljenosti američkih i hrvatskih nacionalnih interesa. Te iste opasnosti viđene su i u bezrezervnom nasljedovanju američke politike u ideološkom sukobu sa Sovjetskim Savezom. Stoga je HDP zagovarao uspostavu dijaloga sa Sovjetskim Savezom. Hrvatski državotvorni pokret djelovao je kroz svojih 29 ogranaka i to na području SR Njemačke (Köln, Manheim, Frankfurt, Stuttgart, Augsburg, Freiburg, Hamburg, Nürnberg, Karlsruhe, München, Zapadni Berlin), Švedske (Stockholm), Francuske (Pariz), Australije (Melbourne, Gelong, Gold Coast, Perth, Sydney, Adelaide, Gispland, Canberra), Argentine (Buenos Aires), SAD (San Hose, New York, Chicago, Los Angeles) i Kanade (Hamilton, Toronto, Vancouver). Untoč unutarnjim podjelama i poteškoćama, u razdoblju nakon Sabora u Bruxellesu Hrvatsko narodo vijeće doseže svoj najveći uspon s više od sedam tisuća doprinosnika, učlanjenih u više od 150 mjesnih odbora širom svijeta. U New Yorku počinje redovito izlaziti Informativni bilten HNV-a, dok rad Izvršnog odbora dolazi do izražaja osobito u predstavkama svjetskim državnicima i drugim važnim ličnostima (Carter, Helmut Schmitd, Anwar Sadat, Robert Fiske itd.) i organiziranju protujugoslavenskih demonstracija. Izbori za Treći sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća održani su 6. listopada 1979. godine. Novoizabrani Sabor zasjedao je od 18. do 21. siječnja 1980., u Hotelu »Tadstock« u Londonu. Značajan je osobito stoga što predstavlja prekretnicu u ideološkom sastavu Hrvatskoga narodnoga vijeća zahvaljujući izlazu »proljećara« i »otporaša« iz organizacije i stupanju na pozornicu istaknutih predstavnika mlađe generacije (Mario Dešpoja iz
22
Australije, Mirko Vidović iz Francuske i Mate Meštrović iz SAD-a).
(Nastavlja se) (Vjesnik, 6. rujna 2004.)
08. nastavak
Sabor u Londonu potvrdio pobjedu umjerene struje i poraz najtvrđe koncepcije borbe za uspostavu hrvatske države Jakša Kušan: »Nitko u svijetu ne želi nagle promjene u Jugoslaviji, jer se boji da će ih iskoristiti suprotna strana, nitko ne želi rat zbog Hrvatske i zato strani svijet, i demokratski i komunistički, ne gleda sa simpatijama na hrvatske zahtjeve za vlastitom državom. To, međutim, ne znači da nismo u stanju s vremenom postići povoljniju međunarodnu situaciju i dobiti vanjsku potporu, koja je bitna u postojećim uvjetima opće međuzavisnosti svih velikih i malih država« Piše: Ivan Čizmić
Pri samoj vertifikaciji postavilo se pitanje valjanosti mandata trojice sabornika »koalicije« (Franjo Mikulić, Stipe Bilandžić, Zlatko Markus), jer su oni prethodno bili podnijeli ostavke. Naknadno, zbog ostavke nekih od njihovih zamjenika, kao i ostavke Miljenka Barbarića, postaju sabornicima Ante Stilinović, Ivan Ćorić, Jakša Kušan i Branko Bradvica. Na Saboru Hrvatskoga narodnog vijeća 1980. u Londonu u vezi s pitanjem kako uspostaviti neovisnu hrvatsku državu mirnim – demokratskim putem ili pak borbom i terorom, prevladalo je stajalište »minimalista«. To je značilo ne oslanjati se na tradiciju NDH, nego da tu tradiciju treba što više minimizirati. Dr. Vjekoslav Vrančić, koji je na Sabor došao iz Buenos Airesa, govorio je kako je prošlo vrijeme ustašovanja i kako nije uputno 23
otvoreno slaviti Antu Pavelića. A Vrančić je bio istaknuti ustaški prvak. Prevagu »minimalista« na Trećem saboru treba zahvaliti tomu da je Jakša Kušan isposlovao od Engleza dozvolu a održavanje Sabora u Londonu . Možda je donekle točna tvrdnja da je Britanska obavještajna služba izišla u susret umjerenoj struji u Hrvatskom narodnom vijeću. Ali točno je i to da je zasjedanje Sabora samo potvrdilo izbornu pobjedu umjerene struje, a to znači da je time ujedno i potvrdilo poraz najtvrđe, suprotne koncepcije borbe za uspostavu hrvatske države. Markus i Bilandžić nisu se pojavili u Londonu , što je znatno oslabilo njihovu grupaciju. Bilandžića su Nijemci spriječili dolazak. Bivši predsjednik Sabora HNV-a Franjo Mikulić pojavio se prvoga dana zasjedanja, izgovorio pozdravno slovo i potom predao ostavku na tu dužnost. Na izborima za Treći sabor »minimalisti« su dobili šesnaest saborskih mandata, a »koalicija« dvanaest. To pokazuje da su proljećari, republikanci i otporaši ostali i dalje utjecajni u Vijeću. Međutim, Glavni ured Vijeća preuzeli su »minimalisti«. Za vanjske veze zadužen je bio Mate Meštrović, za politička pitanja puk. Babić, a Kušan je ponovno preuzeo Ured za novinstvo i informacije. Argentinska agencija La Prensa od 22. siječnja 1980. pisala je o radu Sabora: »Hrvatsko narodno vijeće, nacionalistički pokret koji je protiv Tita, sastalo se je krajem ovoga tjedna u Londonu da bi izradilo program rada u svjetlu eventualne Titove smrti. Kongres je izrazio želju za nastavljanje političke borbe za postignuće nezavisnosti Hrvatske, jedne od šest republika koje sačinjavaju Jugoslaviju. Kušan, koji je govorio s agencijom EFE u ime Vijeća, rekao je da je odlučeno usredotočiti borbu na političko područje i da je svaki nasilni rad ili teror 'odlučno odbačen'. Kad je upitan o separatističkim pokretima u Jugoslaviji, koji bi mogli dati povoda sovjetskoj intervenciji u Jugoslaviji, Kušan je rekao da 'podržavanje jedinstva te zemlje na umjetni način kao do sada nije nikakvo jamstvo protiv sovjetske intervencije'. Vijeće je odbacilo prijedlog u kojem se traži sovjetska intervencija u korist hrvatskih zahtjeva.
24
Prem onome što je rekao taj hrvatski predstavnik, hrvatski se pokret može definirati kao 'nekomunistički i sklon integraciji Hrvatske u NATO i općenito u Zapad'. 'To nikako ne znači da želimo Hrvatsku pretvoriti u njezinoj osnovi u neku kapitalističku zemlju, ali svakako u zemlju daleko od Varšavskog pakta.« Tijekom zasjedanja Treći sabor donio je Načelnu izjavu o pravu hrvatskog naroda na samoodređenje, Izjavu o biti i zadatku HNV-a, Izjavu Trećega sabora u povodu krize u Jugoslaviji i Posebnu izjavu o osobama ovlaštenim govoriti u ime HNV-a. Duh podjele između »koalicije« i pluralističke većine došao je do izražaja osobito kod izbora dužnosnika, tako da se glasovalo po listi. Bila je izabrana ona »većinska«, na kojoj nisu bili članovi »koalicije«. Tijekom 1980. HNV analiziralo je unutarnji i vanjski položaj Hrvatske izazvan Titovom smrću. Stajalište Vijeća iznio je Kušan u Novoj Hrvatskoj: »Ponovimo zato još jednom i što jasnije. Smrću jugoslavenskog diktatora ne raspada se automatski i Jugoslavija i ne stvara se sama od sebe hrvatska država. Ono što je novo i što se mijenja jesu mogućnosti u našoj borbi da dođemo do cilja. I baš zato u ovom trenutku moramo biti realni i shvaćati stvari kakve jesu, bez obzira na to koliko nam se sviđaju ili ne. Jedna od najvećih teškoća s kojima se sukobljavamo i poslije Tita jest međunarodni položaj Jugoslavije. On se tek neznatno promijenio u našu korist, jer je Jugoslavija oslabljena.« Kušan u nastavku piše: »Nijednoj svjetskoj sili, pa čak nijednoj državi u svijetu, još ne odgovara promjena stanja na tom području Europe. Istok računa da će s vremenom u Jugoslaviji prevladati prosovjetska struja, a Zapad, koji nažalost još nema čvrste koncepcije u tom pitanju, zadovoljava se za sada »nesvrstanošću« Titovih nasljednika ili, u najboljem slučaju, priželjkuje na dulji rok njihovo približavanje Zapadu. Nitko u svijetu ne želi ngle promjene u Jugoslaviji, jer se boji da će ih iskoristiti suprotna strana, nitko ne želi rat zbog Hrvatske i zato strani svijet, i demokratski i komunistički, ne gleda sa simpatijama na hrvatske zahtjeve za vlastitom državom. To, međutim, ne znači da nismo u stanju s vremenom postići povoljniju međunarodnu situaciju i dobiti vanjsku potporu, koja je bitna u
25
postojećim uvjetima opće međuzavisnosti svih velikih i malih država. I baš zbog toga potrebna nam je velika politička vještina, dalekovidnost i disciplina. Potrebno je organizirano i masovno djelovanje na svjetsko javno mišljenje neprestanim isticanjem ljudskih i nacionalnih prava.«
(Nastavlja se) (Vjesnik, 7. rujna 2004.)
09. nastavak
Hrvatsko narodno vijeće »odbacuje svako nagodbenjaštvo u sklopu jugoslavenske države« Peti sabor donio je »Poruku hrvatskom narodu u Domovini« u kojoj se zagovara »aktivni otpor« režimu iskazivanjem nezadovoljstva »poput Albanaca« i Izjavu kojom Hrvatsko narodno vijeće potvrđuje svoju ulogu zastupanja hrvatskoga naroda pred međunarodnim čimbenicima »u sklopu zakona zemalja u kojima djeluje« i zagovara politiku izvanblokovske neutralnosti buduće hrvatske države Piše: Ivan Čizmić
Izbori za Četvrti sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća održani su po hrvatskim naseobinama širom svijeta 5. rujna 1981. S obzirom na duh koji je vladao za vrijeme zasjedanja i na odluke o budućem radu, taj je opći hrvatski sastanak prozvan Saborom »zbližavanja i legaliteta«. Od 15. do 17. siječnja 1982. u prostorijama Hotela »Ramada Inn« u Torontu, Kanada, sabornici su donijeli Rezoluciju Četvrtoga sabora u kojoj se potvrđuju uloga i zadaci Hrvatskoga narodnoga vijeća, kao i njegov pluralistički karakter i »Svečanu izjavu« kojom se obvezuju na rad i stav protiv bilo kakve Jugoslavije.
26
Izbori za Peti sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća održani su 1. i 2. listopada 1983. Sabor se održao od 12. do 14. siječnja u Hotelu »Palace« na londonskom Strandu bez oporbe, jer nije bilo koalicija ili partijskih opredjeljenja bilo kakve vrste. S obzirom na prosječno nižu dob sabornika i na to da su ovaj put zastupali mjesne odbore, a ne političke organzacije, te da ih je više nego prije došlo iz Australije i Europe, može se zaključiti ne samo da je riječ o nekoj vrsti pobjede »šutljive većine« i, barem djelomično, generacijske smjene, nego isto tako da se na Petom saboru pravednije odrazila geografska zastupljenost članova HNV-a. Tijekom zasjedanja Petoga sabora sabornici su donijeli »Poruku hrvatskom narodu u Domovini« u kojoj zagovaraju »aktivni otpor« režimu iskazivanjem nezadovoljstva »poput Albanaca« i Izjavu Petoga sabora Hrvatskoga narodnoga vijeća u kojoj HNV »odbacuje svako nagodbenjaštvo u sklopu jugoslavenske države«, te potvrđuje svoju ulogu zastupanja hrvatskoga naroda pred međunarodnim čimbenicima »u sklopu zakona zemalja u kojima djeluje«, i na kraju zagovara politiku izvanblokovske neutralnosti buduće hrvatske države. Hrvatsko narodno vijeće razvilo je uspješnu informativnu djelatnost širom svijeta. Informativni uredi u Bonnu, Londonu i Melbourneu, kao i hrvatski radiosatovi djelovali su kao ispostave. Revijama na stranim jezicima (Kroatische Berichte, Studia Croatica, Journal of Croatian Studies) Hrvatsko narodno vijeće godinama je širilo istinu o Hrvatskoj. Najvažnije iseljeničke publikacije na hrvatskom jeziku također su učlanjene u Hrvatsko narodno vijeće (Hrvatska revija, Nova Hrvatska, tjednik Danica, Hrvatski vjesnik, Republika Hrvatska). Zapažen je bio i odgovor na velikosrpski program Memoranduma SANU u obliku knjižice, koja je bila naknadno prevedena na engleski, njemački i španjolski. Mjesni odbori Vijeća razasuti po svim kontinentima uključili su se u uspješnu informativnu djelatnost. Hrvatsko narodno vijeće osnovalo je 21. svibnja 1985. Hrvatski informacijski ured u Bonnu. Na čelu ureda bila je Ivona Dončević.
27
Ona je upornim i samozatajnim radom otvorila mnoga vrata u Bruxellesu, u Vijeću Europe i Europskom parlamentu u Strasbourgu, te tako utrla put za nastupe Mate Meštrovića, Mirka Vidovića i asnije prvih domovinskih predstavnika. Za taj rad Vijeće čak nije trošilo ni neka znatnija sredstva. Vijeće je u Njemačkoj bilo uspješno zahvaljujući također vezama stvorenim putem časopisa Kroatische Berichte, a ljudi iz časopisa osigurali su Informacijskom uredu besplatne prostorije i pokućstvo od Paneuropske unije Njemačke. Jugoslavija je nizom protesta, zastrašivanjem, napadima na njemačku politiku i saveznog kancelara Kohla prigodom njegova službenog posjeta Beogradu u lipnju 1985., nastojala spriječiti otvorenje ili kasnije postići zabranu ureda, što je izazvalo oštru reakciju njemačkog novinstva i time neočekivanu promidžbu za ured, Hrvatsko narodno vijeće i njegove ciljeve. Zanimljivo je spomenuti da se osim raznih službenih jugoslavenskih protesta, posebno javila i Socijalistička republika Srbija (22. lipnja 1985.), i to kod tadašnjeg ministra predsjednika Bavarske, F. J. Straussa, pozivajući se na dobre odnose Srbije i Bavarske poremećene tim događajem. Nakon što je tadašnja predsjednica vlade SFRJ Milka Planinc njemačkom kancelaru Kohlu u svom pozdravnom govoru predbacila da je dopustio osnivanje informacijskog ureda hrvatskih ekstremističkih terorističkih organizacaija, kancelar Kohl, koji dakako nije o svemu tome imao pojma, obećao je odrediti komisiju da ispita slučaj. Također je uspješan bio Ured Vijeća za novinstvo i informacije, koji je započeo radom uz »logistiku« Nove Hrvatske u Londonu. U dvogodišnjem razdoblju 1980. – 1981., sa samo četiri tisuće dolara proračuna, provedeno je nekoliko akcija, kojih bez imena Vijeća ne bi bilo ili bi imale mnogo manji učinak. Tako je u ožujku 1980. u četiri njemačka grada, Aachenu, Kölnu, Münchenu i Stuttgartu istodobno podijeljeno oko dvije tisuće anketnih listića među našim radnicima iz domovine. Pitanje je glasilo: »Ako Sovjeti napadnu Jugoslaviju i ako Vas jugoslavnske vlasti pozovu u Jugoslavensku armiju, hoćete li se dobrovoljno odazvati?«
28
Od pristiglih 838 odgovora samo je 16,47 posto odgovorilo potvrdno. Odmah nakon Titove smrti, Ured je organizirao u Bonnu 7. svibnja 1980. vrlo dobro posjećenu konferenciju za novinare s dobrim odjekom na radiju i u tisku sljedećega dana. Gotovo istodobno tiskani su posebni leci u povodu Titove smrti i šireni u Njemačkoj i Francuskoj. Stotinu separata članka Branka Franolića o hrvatskom jeziku, iz međunarodne revije Lingua, poslano je na slavističke institute, knjižnice i pojedince u svijetu. Pred madridsku Konferenciju o sigurnosti i suradnji u Europi razaslan je Memorandum Hrvatskoga narodnoga vijeća na važnije adrese. Od raznih letaka, jedan pod naslovom Kirche und Volk im Not tiskan je u 50 tisuća primjeraka i spomenut je u njemačkom novinstvu.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 8. rujna 2004.)
10. nastavak
Mirnim i demokratskim putem ostvariti neotuđivo pravo hrvatskoga naroda na narodni i državni suverenitet Svjesni da su uslijed prijelomnih događaja u svijetu, sloma komunizma, sabornici su objavili posebnu Izjavu. U njoj pozdravljaju održavanje višestranačkih izbora sa željom da se što prije donesu ustavne promjene. To će omogućiti služenje vojnog roka Hrvatima na hrvatskom teritoriju, ukidanje političke policije, oslobađanje političkih zatvorenika, ukidanje kaznenih odredbi u zakonu o verbalnim prekršajima i pravo na povratak svih političkih prognanika Piše: Ivan Čizmić
29
Uz to djelovanje vezana su i razna posebna izdanja Hrvatskoga narodnoga vijeća: članci dr. Mate Meštrovića, napisani u razdoblju od 1980. do 1986., objavljeni u knjižici »U borbi za Hrvatsku«, zatim »Temeljna načela prihvaćena na VI. saboru u Londonu 1986.«, objavljena u knjižici »Na putu hrvatske državnosti«, u kojoj se iznose stajališta Hrvatskoga narodnoga vijeća prema emigraciji, uspostavi Nezavisne Države Hrvatske, Bleiburgu, hrvatskim komunistima i Srbima u Hrvatskoj, prema tzv. muslimanskoj naciji, prema velesilama i hrvatskoj državi, za koju se Vijeće bori, promičući politiku vlastitih narodnih interesa. Mate Meštrović je preveo na engleski brošuru od 26 stranica, a to je bila kritika američke vanjske politike, naslovljena »U.S. Policy Towards Yugoslavia«, koju je napisao pukovnik Ivan Babić. Razaslana je na stotine adresa odabranih institucija i pojedinaca. Sročio je sam 1980. tekst Memoranduma, koji je prof. Mirko Vidović predao madridskoj Konferenciji o miru i sigurnosti u Europi. Freedom House, poznata američka organizacija za proučavanje i ispitivanje političkih sloboda i ljudskih prava u svijetu, organizirala je još u lipnju 1987. seminar o situaciji u Jugolaviji. Kao rezultat tog skupa i na poticaj CADDY-a (Committee to Aid Democratic Dissidents in Yugoslavia), koji je djelovao pod pokroviteljstvom Freedom House, sastavljen je »Apel Predsjedništvu SFRJ i stranim vladama«. Apel su potpisali disidenti iz Jugoslavije, među njima i dr. Franjo Tuđman. Hrvatsko narodno vijeće podržalo je Apel u kojem je stajalo: »Mi, ljudi različitih političkih i vjerskih uvjerenja kao i etničkog podrijetla, a živimo unutar i izvan Jugoslavije, slažemo se da demokratizacija Jugoslavije može mirno riješiti goleme društvene, političke i nacionalne probleme koji sve više muče zemlju. U tu svrhu upućujemo sljedeće apele jugoslavenskim vlastima i drugim vladama uz pomoć kojih se u toj zemlji održava sadašnje stanje. Jugoslavenskim vlastima:
30
– Oslobodite odmah sve političke zatvorenike, uključivši i one koji se čuvaju na psihijatrijskim odjelima. – Ukinite član 133, odredbu o takozvanoj neprijateljskoj propagandi Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. – Prestanite sa zastrašivanjem i uznemiravanjem brojnih pojedinaca i skupina koji se trude da se uspostavi vladavina zakona izvan vladajuće stranke. Uspostavite dijalog s tim skupinama i dopustite javnu raspravu o njihovim idejama i prijedlozima. – Dopustite slobodu javnog izražavanja svim pojedincima i skupinama koji se bore za ljudska prava i za demokratska rješenja, za slobodu izražavanja, tiska, okupljanja, govora i objavljivanja. Drugim vladama: – Svi krediti i pomoć koja se daje sadašnjoj vladi treba da budu u razmjeru sa stupnjem slobode koji ona dopušta svojim građanima, kao i sa stupnjem na kojem se pridržava međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima, kojih je Jugoslavija potpisnica. Progres u demokratizaciji mjerljiv je sa stupnjem do kojega budu ostvarivani prijedlozi upućeni jugoslavenskim vlastima.« Predlagači Apela išli su, očito, kao u svim sličnim akcijama, za poliičko-propagandnim učinkom. Željelo se napraviti pritisak na Jugoslaviju, i to u obliku zajedničke manifestacije raznolike skupine od 154 istaknuta disidenta i emigranta iz Jugoslavije – Hrvata, Srba, Slovenaca i Albanaca. Na izborima održanim 25. listopada 1989. izabrani su zastupnici za Osmi sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća. Sabor je zasjedao od 12. do 17. ožujka 1990. godine. Svjesni da su uslijed prijelomnih događaja u svijetu, sloma komunizma kao ideologije, društvenog poretka i sustava vlasti u istočnoeuropskim državama i Sovjetskom Savezu, sabornici su objavili posebnu Izjavu. U njoj su istaknuli nezadovoljstvo što se demokratizacija Jugoslavije razvija sporije negoli u ostalim zemljama bivšeg Istočnog bloka. Nažalost taj je proces nejednak u istočnom i zapadnom dijelu države radi sukoba nacionalnih
31
interesa, suprotstavljenih koncepcija državnog ustrojstva i pogleda u budućnost. U Izjavi sabornici pozdravljaju održavanje višestranačkih izbora sa željom da se što prije donesu ustavne promjene. To će omogućiti služenje vojnog roka Hrvatima na hrvatskom teritoriju, ukidanje političke policije, oslobađanje političkih zatvorenika, ukidanje kaznenih odredbi u zakonu o verbalnim prekršajima i pravo na povratak svih političkih prognanika. U Izjavi sabornici su solidarni s potporom što su je dale hrvatske demokratske stranke na čelu narodnoga samoodređenja do odcjepljenja i izvornom suverenitetu hrvatskoga naroda. Pozdravljaju višestranačke izbore u Bosni i Hercegovini i traže obranu njene cjelovitosti. Srbi u Hrvatskoj imaju pravo na nacionalnu ravnopravnost i ustavnopravno jamstvo za svoj jezik, kulturu, etničke i političke ustanove. U Izjavi sabornici posebno zagovaraju gospodarsku obnovu Hrvatske i njeno uključenje u ubrzane procese europske integracije. Zaključuju kako će Hrvatsko narodno vijeće i dalje pomagati hrvatsko narodu da mirnim i demokratskim putem ostvari svoje neotuđivo pravo na narodni i državni suverenitet u uvjerenju da će se iseljenim Hrvatima, pa tako i HNV-u omogućiti slobodni pristup domovinskim procesima.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 9. rujna 2004.)
32
11. nastavak
Kraj mukotrpnoga razdoblja u kojem se silom pokušalo spriječiti zajedništvo iseljene i domovinske Hrvatske Vijeće je imalo povijesnu ulogu u zbližavanju hrvatskih političkih organizacija i usmjeravanju njihovih zajedničkih snaga u radu na stvaranju slobodne hrvatske države. Ono je postalo najreprezentativnijom političkom organizacijom iseljenih Hrvata poslije Drugoga svjetskoga rata. Kada su se napokon ideali hrvatske državne nezavisnosti počeli ostvarivati 1989. formiranjem višestranačkog sustava i uspostavom neovisne Hrvatske 1990., Hrvatsko narodno vijeće je, dosljedno svom političkom programu, okončalo svoje djelatnosti Piše: Ivan Čizmić
Nakon znakovitih dostignuća u razdoblju Sedmoga i Osmoga sabora i samo korak prije ostvarenja temeljnog cilja svojega postojanja i djelovanja, uspostave neovisne, suverene hrvatske države, Hrvatsko narodno vijeće ušlo je u razdoblje krize izazvane neodgovornim izjavama predsjednika Izvršnog odbora Mate Meštrovića, kojim je prekršio Zaključke Osmoga sabora o neopredijeljenosti HNVa u višestranačkim travanjskim izborima u domovini i obećanoj potpori svim hrvatskim demokratskim strankama, čak i Savezu komunista Hrvatske – Stranci demokratskih promjena, ako odlučno počne zastupati ideje demokratizacije i nacionalnih interesa hrvatskog naroda. Javno opredjeljenje dr. Meštrovića za Koaliciju narodnoga sporazuma i vrlo oštra osuda Hrvatske demokratske zajednice bili su u očitoj protimbi sa stavom Hrvatskoga narodnoga vijeća, potvrđenim jednoglasno na Osmom saboru, objavljenim u Izjavi od 16. ožujka – Izjavi, koju je potpisao i sam dr. Meštrović kao predsjednik Izvršnog dbora. Nesuglasice su se pokušale razriješiti na Izvanrednom saboru od 25. do 27. kolovoza 1990. u Münchenu, s temeljnom temom zasjedanja: Djelovanje HNV-a u razdoblju obnovljene hrvatske državnosti.
33
Sabor u Münchenu ogradio se od dr. Mate Meštrovića i njegove potpore za Koaliciju narodnog sporazuma i njegove osude političkog djelovanja Hrvatske demokratske zajednice. Potvrđeno je već ranije prihvaćeno stajalište HNV-a: ne vezati se ni uz koju političku stranku i dati jednaku potporu svim hrvatskim političkim strankama koje se u izbornom procesu Hrvatske bore za pravo narodnog samoodređenja do odcjepljenja i izvornog suvereniteta hrvatskog naroda. Sabor je uputio čestitku predsjedniku Tuđmanu na povijesnoj pobjedi HDZ-a. U međuvremenu stigao je poziv predsjednika Tuđmana sabornicima u Münchenu da svoje saborovanje nastave u Zagrebu, što je jednoglasno prihvaćeno. Sabor je nastavio rad u hotelu »Dubrovnik« i prihvatio Izjavu: »Hrvatsko narodno vijeće, državotvorno, izvanstranačko političko tijelo Hrvata u iseljeništvu, održalo je izvanredno zasjedanje svoga Sabora od 25. do 29. kolovoza 1990. u Münchenu i Zagrebu s ciljem da razmotri razvoj događaja u domovini, uzrokovan izbornom pobjedom Hrvatske demokratske zajednice i uspostavom zakonite hrvatske vlade, te da donese potrebne zaključke o svom uključenju u novonastale demokratske procese u Hrvatskoj. (...)Zasjedanje Sabora HNV-a u Zagrebu simbolizira kraj jednoga dugoga, mukotrpnoga razdoblja , u kojem se silom pokušalo spriječiti zajedništvo iseljene i domovinske Hrvatske. (...) Tijekom naših zasjedanja došli smo do sljedećih zaključaka: Iako su učinjeni važni koraci u afirmaciji hrvatske državotvornosti i pluralističke demokracije, naši neprijatelji rade protiv oživotvorenja prava hrvatskoga naroda na samoodređenje do odcjepljenja. Rodoljubna dužnost nam nalaže potporu demokratski izabranoj lasti pod predsjedništvom dr. Franje Tuđmana za očuvanje dosadašnjih i daljnjih dostignuća hrvatske državne suverenosti. (...) Nužno je da Hrvatska bude sposobna braniti svoju zakonitu vlast, te da postane priznatim članom međunarodne zajednice država.
34
(...) Pokušaji destabilizacije Hrvatske otežavaju proces učvršćivanja demokracije i obnove gospodarstva i štete svim njenim građanima. Vjerujemo da će izborni proces postignut u Republici Hrvatskoj biti također ostvaren i u Republici Bosni i Hercegovini, te da će donijeti narodima ove republike demokratske slobode i gospodarski napredak kao i očuvati njenu cjelovitost. Ocjenjujemo, također, da će se i u ostalim krajevima, gdje žive Hrvati, izboriti slobode, koje uživaju narodi u Republici Hrvatskoj. U ovomu prijelomnom razdoblju, u kojemu još nije dovršen proces potpune državne samostalnosti Hrvatske, Sabor HNVa, dosljedno svojoj osnivačkoj povelji, drži da može pomoći na područjima informiranja i povezivanja, kako sa stranim čimbenicima, tako i s hrvatskim iseljeništvom, djelovanjem mnogih mjesnih ogranaka, informativnih ureda i sredstava javnoga priopćavanja.« Nakon Sabora u Zagrebu Hrvatsko narodno vijeće de facto je prestalo postojati. Treba istaknuti da je kao izvanstranačko političko tijelo HNV zauzelo specifično mjesto u razvoju i djelovanju hrvatske emigracije. Na temelju njegovih važnih načela prvi je put uz sve teškoće i dvojbe uspješno ostvareno političko jedinstvo u različitosti. Zbog toga je HNV predstavljao općehrvatski parlament, koji je svojim demokratskim ustrojstvom omogućavao svim iseljenim Hrvatima, bez obzira na političko uvjerenje ili stranačku pripadnost, da se aktivno uključe u borbu za nacionalno oslobođenje. S takvim obilježjima HNV bilo je djelotvorno političko sredstvo za stvaralački rad širih razmjera u emigrantskim uvjetima. Vijeće je imalo povijesnu ulogu u zbližavanju hrvatskih političkih organizacija i usmjervanju njihovih zajedničkih snaga u radu na stvaranju slobodne hrvatske države. Na taj način ono je postalo najreprezentativnijom političkom organizacijom iseljenih Hrvata poslije Drugoga svjetskoga rata. Kada su se napokon ideali hrvatske državne nezavisnosti počeli ostvarivati 1989. formiranjem višestranačkog sustava i uspostavom neovisne Hrvatske 1990. godine, Hrvatsko narodno vijeće je, dosljedno svom političkom programu, okončalo svoje djelatnosti. To je predviđao i nalagao Ustav HNV-a, odnosno da se organizacija Hrvatsko narodno vijeće raspušta
35
inauguracijom Hrvatskog sabora u Zagrebu, koji je jedini pravi predstavnik interesa i prava svih Hrvata.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 10. rujna 2004.)
12. nastavak
Bili su uvjereni da će se o sudbini i budućnosti Hrvatske odlučivati u Zagrebu, a ne u hrvatskom iseljeništvu U svom radu vodstvo i članovi hrvatskih političkih stranaka u iseljeništvu koristili su sve moguće načine i taktike kako bi privukli pozornost svjetskih moćnika i javnosti i upoznali ih s potlačenim položajem hrvatskog naroda. Svojim bi akcijama, nažalost, ponekad prekršili zakone država u kojima su živjeli i djelovali, no to je često bio jedini način kako bi se šira javnost i politički čimbenici dotičnih država upoznali s hrvatskim problemima Piše: Marin Sopta
Glavni i osnovni cilj osnivanja i rada hrvatskih političkih stranaka u emigraciji naročito poslije završetka Drugog svjetskog rata, zasnivao se na promicanju ideje slobodne demokratske suverene Republike Hrvatske. Bez obzira na retoriku, ideološke razlike koje su postojale među glavnim i najutjecajnijim strankama u iseljeništvu , kao i različite metode rada, sve su one u svom programu negirale su bilo kakvu Jugoslaviju kao možebitnu soluciju za budućnost hrvatskog naroda i domovine Hrvatske. Također je važno istaći da su njihova vodstva i mnoštvo članova bili uvjereni da će se o sudbini Hrvatske i njenoj budućnosti odlučivati u Zagrebu, a ne u hrvatskim zajednicama i središtima stranaka u Buenos Airesu, New Yorku, Torontu, Münchenu ili Melbourneu.
36
U svom radu vodstvo i članovi hrvatskih politički stranaka u iseljeništvu koristili su sve moguće načine i taktike kako bi privukli pozornost svjetskih moćnika i javnosti i upoznali ih s potlačenim položajem hrvatskog naroda. Svojim bi akcijama, nažalost, ponekad prekršili zakone država u kojima su živjeli i djelovali, no to je često bio jedini način kako bi se šira javnost i politički čimbenici dotičnih država upoznali s hrvatskim problemima. Uz dobro planirane i uspješno izvedene akcije, bilo je i akcija koje su nastale kao proizvod frustracija, nemoći, političkog neznanja i neiskustva, da i ne spominjemo one koje su organizirali i isprovocirali agenti i provokatori jugoslavenske tajne policije Udbe. Među mnogim aktivnostima u legalnom i javnom djelovanju hrvatskih političkih stranaka treba istaknuti neke koje su bile karakteristične i koje su davale ton djelovanju tih stranaka. Uz veliku publicističku djelatnost, treba na prvom mjestu istaći tradicionalne proslave 10. travnja, kao Dana hrvatske državnosti. Na tim su proslavama često bili ugledni gosti iz političkog života država u kojim su Hrvati živjeli, a na jarbolu ispred gradskih vijećnica taj dan vijorila se hrvatska zastava. Prisutnost gradonačelnika i ministara vlada svaki je put izazivala oštru reakciju jugoslavenskih veleposlanika koja je tradicionalno završavala slanjem prosvjedne note ministarstvima vanjskih poslova tih zemalja. Kada je 1968. godine tadašnji guverner američke države Kalifornije Ronald Reagan službeno proglasio 10. travnja kao Hrvatski dan nezavisnosti, službeni Beograd je bjesnio i prijetio prekidom diplomatskih veza između SAD-a i Jugoslavije, što se, dakako, nikad nije ostvarilo. Svake godine na godišnjicu Bleiburške tragedije, zahvaljujući hrabrosti, odanosti i upornosti malobrojnih članova počasnog Bleiburškog odbora organizirana je komemorativna misa na mjestu tragedije u kojoj je, prema pisanju američkoga generala Charlesa A. Willoughbyja (1968.), ubijeno više od sto tiuća nedužnih hrvatskih civila i nenaoružanih vojnika.
37
Na toj bi se godišnjoj komemorativnoj misi okupilo po nekoliko tisuća Hrvatica i Hrvata koji su za tu prigodu znali doći iz čitavog svijeta da bi odali počast članovima svojih obitelji. Zahvaljujući toj aktivnosti Bleiburškog počasnog voda, mnogi Hrvati, naročito oni koji su potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća odlazili na privremeni rad u europske zemlje, prvi put su čuli istinu o tom tragičnom razdoblju hrvatske povijesti. Koliko je ta aktivnost nekoliko ljudi smetala jugoslavenskim vlastima koje su pošto-poto nastojale spriječiti da istina o Bleiburškoj tragediji ostaje javna tajna, najbolje svjedoči i tragična smrt hrvatskoga političkog emigranta Nikice Martinovića 1975. godine. Nikica Martinović je poput stotine tisuća drugih Hrvata, kao žestok protivnik komunizma uspio pobjeći 1945. godine iz Jugoslavije. Smjestio se u Klagenfurtu gdje je s vremenom otvorio cvjećarnicu. Njegov jedini grijeh je bio što je bio Hrvat, koji je u početku sam, u sklopu svojih mogućnosti, nastojao upoznati Hrvate i čitav slobodan demokratski svijet o komunističkim zločinima nakon završetka Drugog svjetskog rata. Kasnije, uz podršku malo istomišljenika formira Bleiburški počasni vod te uz financijsku pomoć iseljenika iz čitavog svijeta kupuje zemljište na kojem postavljaju mramornu ploču. Okrutnim ubojstvom Nikice Martinovića, kojeg je ubio profesionalni Udbin ubojica, službene jugoslavenske vlasti su htjele kao i u prethodnim slučajevima poslati jasnu poruku hrvatskim političkim aktivistima u iseljeništvu da prestanu sa svojim radom. No Martinovićevo ubojstvo, iza kojeg je ostala obitelj s četvoro djece, izazvalo je ogorčenost u redovima hrvatske političke emigracije i postiglo suprotan efekt od očekivanoga. Svibanjski susreti na Bleiburškom polju poslije Martinovićeve smrti, postali su masovniji. Kao jedna od karakteristika djelovnja hrvatskih političkih stranaka bile su i organizacije javnih prosvjeda širom svijeta ispred zgrada jugoslavenskih veleposlanstava u svijetu, u povodu jugoslavenskoga državnoga praznika 29. studenoga, Dana Republike.
38
(Nastavlja se) (Vjesnik, 11. rujna 2004.)
13. nastavak
Događaji u Hrvatskoj solidarizirali hrvatsku političku emigraciju Iako ni u jednoj zemlji na Zapadu nije postojao službeni hrvatski lobi, uspješna lobiranja Hrvata širom svijeta i njihovih prijatelja i novostečenih simpatizera za hrvatsku neovisnost pridonijeli su mnogo da Njemačka, Australija i Argentina među prvima priznaju Sloveniju i Hrvatsku kao slobodne i demokratske zemlje. U Kanadi je kanadski parlament održao posebno zasjedanje o tomu da li priznati Sloveniju i Hrvatsku , što su veoma brzo i učinili Piše: Marin Sopta
Padom političkog vodstva hrvatskog proljeća na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar, Mikom Tripalom, Markom Koprtlom, Perom Pirkerom i drugima, zatvaranjem studentskih vođa Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička, Ante Paradžika, te zatvaranjem istaknutih hrvatskih intelektualaca poput dr. Marka Veselice, dr. Hrvoja Šošića, dr. Franje Tuđmana, Vlade Gotovca… izazvana je velika reakcija u hrvatskom iseljeništvu. Događaji u Hrvatskoj solidarizirali su hrvatsku političku emigraciju koja je uspjela organizirati javne prosvjede širom svijeta. Može se tvrditi bez imalo pretjerivanja da nije bilo grada u svijetu gdje žive Hrvati da nisu bili organizirani javni prosvjedi. Delegacije hrvatskih zajednica sastavljene od predstavnika svih političkih stranaka, često kulturnih i športskih društava, održavali su sastanke s glavnim urednicima najvažnijih i najutjecajnijihsvjetskih novina, televizijskih i radijskih postaja. Zajednički memorandumi u ime hrvatskih zajednica poslani su vladama država, ministarstvima vanjskih poslova, održani su sastanci na kojima su hrvatski predstavnici 39
ustrajali da vlade zemalja u kojima žive prekinu diplomatske odnose s Jugoslavijom, ili barem uvedu ekonomske sankcije i obustave svaku pomoć. Svojom aktivnošću, Hrvati u svijetu pridonijeli su da nekoliko mjeseci održe zanimanje svjetske javnosti za događaje u Hrvatskoj. Tako je, među ostalim, poznata svjetska organizacija za ljudska prava Amnesty International, zahvaljujući i uspješnom lobiranju Hrvata u svijetu, posvetila specijalno izdanje kršenju ljudskih prava u Jugoslaviji. Taj »Izvještaj o Jugoslaviji« imao je velikog odjeka u svijetu, jer je pridonio da se slika i imidž o Jugoslaviji kao zemlji gdje vlada socijalizam s ljudskim licem umnogome promijeni. Jedna od najspektakularnijih akcija pripadnika hrvatske političke emigracije je svakako otvaranje Hrvatskog poslanstva u Canberri, glavnom gradu Australije. Ta genijalna ideja Marija Dešpoje, odnosno Hrvata iz Australian Capital Territorija u početku, što je zanimljivo istaknuti, nije imala neku naročitu podršku ili pomoć australskih Hrvata. Hrvatsko poslanstvo osnovano je 29. studenoga 1977. godine kako bi upoznalo australsku javnost, a kasnije i svjetsku javnost, o volji i odlučnosti hrvatskog naroda da ostvari svoju vlastitu demokratsku i slobodnu državu, te da jugoslavenska ambasada ne može predstavljati i zastupati interese Hrvata u Australiji. Imajući u vidu da je Canberra glavni grad Australije, Hrvati su iznajmili zgradu u diplomatskoj četvrti grada i stavili natpis Hrvatsko poslanstvo i istaknuli hrvatski barjak. Djelatnicima poslanstva imenovani su Mario Dešpoja i Dinka Sidić, kao tajnica. Reakcija službene jugoslavenske vlade bila je nevjerojatna i iznad svih očekivanja. Balkansko nediplomatsko ponašanje i pritisak jugoslavenskog ambasadra i Jugoslavije na Australiju da zatvori Hrvatsko poslanstvo, izazvali su veliku reakciju ne samo među Hrvatima u Australiji nego i kod službene australske vlasti. Takvim je ponašanjem jugoslavenske vlasti Hrvatsko poslanstvo preko noći postalo simbolom hrvatske borbe za nezavisnost, i podrška i pomoć počeli su stizati sa svih strana hrvatske zajednice u Australiji, pa čak i dalje od
40
toga. Gotovo pune tri godine Hrvatsko poslanstvo okupiralo je australsku javnost, a putem diplomatskih predstavništava, čitav svijet. Napokon, savezni je parlament Australije bio primoran izglasati poseban zakon kojim je ukinuto Hrvatsko poslanstvo. Njegovim zatvaranjem završen je jedan projekt koji je imao fantastični propagandni učinak, kakav njegovi osnivači nisu mogli zamisliti niti u snu. Da bi omasovili i privukli nove članove ili simpatizere svojim strankama, hrvatske političke stranke bile su te koje su u većini hrvatskih zajednica izravno ili neizravno osnivale nogometne klubove ili folklorne skupine. Nepotrebno je dokazivati koliko su nogometni klubovi koji su većinom nosili ime Croatia, Hrvat ili slično učinili na promicanju hrvatskog imena u svijetu. HOP, HSS, HN Otpor, odnosno njihovi članovi, bili su osnivači nogometnih klubova širom svijeta. Na sastanku 1988. u Zagrebu predstavnika nogometnih klubova Croatia koji postoje u svijetu okupilo se 150 delegata. S vremenom su čelnici hrvatskih političkih stanaka shvatili da integriranjem i članstvom u različitim organizacijama, u strankama u sredinama u kojima su živjeli, kao i u različite međunarodne organizacije, donosi veće rezultate i uspjehe u promicanju ideje hrvatske borbe za neovisnost nego zatvaranjem i djelovanjem u getu hrvatskih zajednica. Višegodišnje stečeno iskustvo u organiziranju i sudjelovanju u različitim međunarodnim skupovima, lobiranjem utjecajnih političara, urednika novina, televizijskih i radijskih postaja i drugih relevantnih čimbnika moći u zapadnodemokratskom svijetu, došlo je do izražaja tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku , na početku devedesetih godina. Iako ni u jednoj zemlji na Zapadu nije postojao službeni hrvatski lobi, uspješna lobiranja Hrvata širom svijeta i njihovih prijatelja i novostečenih simpatizera za hrvatsku neovisnost pridonijeli su mnogo da Njemačka, Australija i Argentina među prvima priznaju Sloveniju i Hrvatsku kao slobodne i demokratske zemlje.
41
U Kanadi je kanadski parlament održao posebno zasjedanje o tomu da li priznati Sloveniju i Hrvatsku , što su veoma brzo i učinili.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 13. rujna 2004.)
14. nastavak
Službeni Zagreb šuti, što je u sudbonosnim danima hrvatske povijesti bilo karakteristično i kobno za hrvatski narod Dok članovi Srpske akademije nauke i umetnosti poput Milovana Danojlića, dr. Veselina Đuretića, Dobrice Ćosića, zatim Vuka Draškovića, a prije njih Mome Kapora otvoreno posjećuju srpske zajednice u Kanadi, gdje se otvoreno druže i drže predavanja na četničkim okupljanjima i klubovima o položaju srpskog naroda u Jugoslaviji, dotle nažalost režimski tisak u Zagrebu i dalje piše, ako uopće piše, o tzv. neprijateljskoj ustaškoj emigraciji Piše: Marin Sopta
Novi vjetar koji je počeo dolaziti iz istočne Europe i jugoistočne Europe početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća nagoviještao je velike promjene koje će se dogoditi u tom dijelu Europe i svijeta. Rušenje Berlinskog zida, krvavi prosvjedi u Bukureštu kulminirali su propašću komunističkog sustava u tom dijelu Europe kao i dezintegracijom bivšeg SSSR-a, Čehoslovačke i Jugoslavije. Paralelno s tim promjenama događale su se i velike promjene u redovima hrvatske političke emigracije. Proces polarizacije i jaz koji je nastao između dvaju
42
blokova u Hrvatskom narodnom vijeću nakon drugog sabora održanog u Londonu, sve više i više se produbljivao. Sukob koji je nastao između strane koju je vodio pokojni Bruno Bušić i Franjo Mikulić sa svojim istomišljenicima i simpatizerima okupljenima oko Hrvatskog lista i australskog Hrvatskog tjednika, te pristaša s članovima Hrvatske republikanske stranke i Hrvatskog nacionalnog otpora i druge strane koju su sačinjavali Nova Hrvatska i njezin glavni urednik Jakša Kušan, hrvatski franjevački tjednik "Danica" iz Chicaga, koji je uređivao dr. fra Častimir Maić, Hrvatski oslobodilački pokret (Reorganizacija) na čijem je čelu bivši ustaški ministar dr. Vjekoslav Vrančić sa sjedištem u Buenos Airesu, dr. Ivan Jelić, predsjednik Hrvatskog narodnog odbora, Janko Skrbin iz Cleavlanda, Hrvoje Lun, glavni tajnik Hrvatskoga narodnog vijeća iz New Yorka, prof. Mirko Vidović iz Francuske, te prof. Mate Meštrović, nanio je veliku političku štetu Hrvatskom narodnom vijeću od kojeg se ono nije nikada moglo oporaviti. Od brojne organizacije Hrvata u emigraciji koje je postala neslužbeni glasnogovornik zastupanja i promicanja hrvatskih nacionalnih interesa u iseljeništvu ostala je samo blijeda slika. Na vrhuncu svoje moći Hrvatsko narodno vijeće imalo je dvanaest tisuća ljudi koji su plaćali članarinu, počelo je naglo osipanje članstva i gašenje dijela ogranaka širom svijeta. U odnosu prema stanju u Hrvatskom narodnom vijeću ništa nije bilo bolje stanje u redovima drugih političkih stanaka naročito u Hrvatskom oslobodilačkom pokretu i Hrvatskoj seljačkoj stranci. Te dvije nekada najmasovnije i najutjecajnije političke stranke u hrvatskom iseljeništvu nisu se znale prilagoditi političkim promjenama koje su se odvijale u svijetu, naročito u Europi. Njihovo nesnalaženje kao i činjenica da nisu išle s vremenom, niti su imale strategiju da pridobiju nove mlađe članove u svoje redove, pa je to bio i jedan od glavnih razloga zbog čega su izgubile svoj nekada veliki utjecaj i moć u redovima hrvatske političke emigracije. Sukob u redovima HSS-a i sudski proces u vezi nekretninama koje su bile u vlasništvu stranke između dviju frakcija
43
tzv. Zorkinove i Krnjevićeve grupe u Kanadi okupirale su više-manje svu aktivnost i pozornost članova te stranke. Hrvatski oslobodilački pokret nakon velikog početnog poleta i obećanja ulazi u veliku unutrašnju krizu prouzrokovanu kontroverznim pisanjem Zlatka Markusa, glavnog urednika Hrvatskog lista ne uspijeva se nametnuti kao alternativa Hrvatskom narodnom vijeću. Hrvatski narodni otpor iscrpljen materijalno zbog nekoliko sudskih procesa, koji se vode protiv njegovih glavnih ljudi u New Yorku, nastoji konsolidirati svoje redove i ponovno uspostaviti red u organizaciji. Različite frakcije odnosno dva HNO-a nalaze zajednički jezik i postaju jedno organizacijsko tijelo. U redovima hrvatske političke emigracije još većoj konfuziji u to vrijeme pridonosi i tzv. hrvatska šutnja vodstva SK Hrvatske. Da podsjetimo, to je vrijeme kada su u bivšoj Jugoslaviji albanske demonstracije odnosno pobuna na Kosovu, glavna preokupacija komunističke vlasti. Štrajkovi u cijeloj zemlji od onog u Skopju pa do onog u Labinu gdje je 1700 rudara štrajkalo više od trideset dana u lipnju 1987., bili su dio svakodnevnog života u Jugoslaviji. Poznata afera "Agrokomerc",pojava slovenskog proljeća u političkom životu Slovenije, smjenjivanje i isključivanje iz SKJ potpredsjednika Jugoslavije, Albanca Fadila Hodže, kao i puč u SK Srbije, gdje je Slobodan Milošević došao na čelo, umjesto svog mentora i čovjeka koji ga je štitio umjerenog srpskog političara Ivana Stambolića, zaokupili su domaću i svjetsku javnost. Toj slici stanja Jugoslavije potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća treba nadodati i veliku gospodarsku i socijalnu krizu koja je još više pridonijela kaotičnom stanju u toj zemlji. I dok članovi Srpske akademije nauke i umetnosti poput Milovana Danojlića, dr. Veselina Đuretića, Dobrice Ćosića, zatim Vuka Draškovića, a prije njih Mome Kapora otvoreno posjećuju srpske zajednice u Kanadi, gdje se otvoreno druže i drže predavanja na četničkim okupljanjima i klubovima o položaju srpskog naroda u Jugoslaviji, dotle nažalost režimski tisak u Zagrebu i dalje piše, ako uopće piše, o tzv. neprijateljskoj ustaškoj emigraciji.
44
I dok jedna strana što je legitimno, odgovorno i u interesu srpskih nacionalnih interesa pod okriljem promocije svojih knjiga "Nož", "Molitva I i II", autora Vuka Draškovića ili pak "Saveznici i jugoslavenska ratna drama" dr. Veselina Đuretića zapravo propagiraju srpski nacionalni program, koji će se objaviti u Memorandumu SANU, dotle kao što sam već istakao službeni Zagreb šuti, što je tako često u sudbonosnim danima hrvatske povijesti bilo karakteristično i kobno za hrvatski narod.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 14. rujna 2004.)
15. nastavak
Nejasan pomirbeni stav prema hrvatskim komunistima Svjesni da se zajednička sudbina ne može rješavati u »zatvorenim krugovima«, u političkim strankama ili pokretima u iseljenoj Hrvatskoj, kao niti u redovima hrvatskih komunista, nego zajednički i organizirano, poznati hrvatski intelektualac Enver Mehmedagić u Obrani, glasilu Hrvatskog narodnog otpora, analizirajući događaje u Jugoslaviji, zauzima pomirbeni stav prema komunistima u Hrvatskoj Piše: Marin Sopta
Hrvatski iseljenici, onaj njihov dio koji je bio politički aktivan, a i ne samo oni, bili su svjesni da odgovornost za budućnost Hrvatske i njene istočne i zapadne granice ovisi o svim Hrvatima, o njenim građanima, u domovini i u iseljeništvu. Bez obzira na to gdje su se zatekli, svi su bili izravni ili neizravni sudionici hrvatske tragedije. Svjesni da se zajednička sudbina ne može rješavati u »zatvorenim krugovima«, u političkim strankama ili pokretima u iseljenoj Hrvatskoj, kao niti u redovima 45
hrvatskih komunista, nego zajednički i organizirano, poznati hrvatski intelektualac Enver Mehmedagić u Obrani, glasilu Hrvatskog narodnog otpora u broju 15, srpnja 1971., koji je izlazio u Madridu, analizirajući događaje u Jugoslaviji, zauzima pomirbeni stav prema komunistima u Hrvatskoj što je već nekoliko godina bila službena orijentacija organizacije kao i Hrvatskoga narodnog odbora na čelu s dr. Brankom Jelićem. Evo što, među ostalim, Mehmedagić piše: »Ima još stanovitih pojedinaca, kojima nije jasan naš pomirbeni stav prema hrvatskim komunistima , iako ovaj nije nov, već je okosnica našeg političkog pokreta unazad dosta godina. Temeljen je na političkom realizmu, temeljen je na činjenici, da hrvatsi komunisti 'postoje' i da su jedina organizirana politička snaga, koja dominira u domovini«. Još prije prigodom izlaganja Mike Tripala pred političkim aktivom SR Makedonije u Skopju, 24. studenoga 1967. godine, čije dijelove izlaganja prenosi Obrana, prof. dr. Miljenko Dabo Peranić, istaknuti član Otpora, brani stavove Mike Tripala jer se bori za ravnopravnost Hrvatske u Jugoslaviji. Davati takve komentare u redovima hrvatske političke emigracije ne samo da je bilo revolucionarno, ono je bilo pogubno. Međutim, mora se priznati gledajući iz današnje perspektive ono je bilo proračunato, da ne kažem vizonarsko. Evo kako Peranić objašnjava, odnosno brani Tripalove stavove: »Mi možemo napadati Tripala što ne odijeli Hrvatsku od Jugoslavije, to što je stoljetna hrvatska želja. Želje su pak jedno, stvarnost drugo. Da li stvarno on to danas može učiniti? Da je na njegovom mjestu uzmimo Artuković – da li bi se on upustio u otvoreni rat s Jugoslavijom? O tome bi razbijao glavu i sam Artuković, jer ne uspjeti znači stvoriti novi Bleiburg. Zato kad Tripalo kaže: 'Pokušali smo da…. pobijedi orijentacija koja će značiti odlučan kurs na samoupravljački socijalizam, to je veliki korak naprijed.' Tripalo govori u futuru, dakle priznaje da je Hrvatska bila neravnopravna u Jugoslaviji, te da će to biti – a to je za prilike u komunističkoj Jugoslaviji, doista veliki korak naprijed«. Nakon što je Hrvatski književni list, broj 6, zaplijenjen, Obrana je za svoje čitatelje i simpatizere tiskala
46
kompletan broj, a nudeći svojim čitaocima valjano objašnjenje. Nastojeći uspostaviti izravne ili neizravne kontakte s istaknutim i vodećim pojedincima iz kulturnoga, sportskoga života Hrvatske, jer iz političkog je bilo nemoguće, niti je postojala ikakva volja za suradnju, na poziv Sveučilišta York u Torontu, održao je dr. Ivan Supek nekoliko predavanjana engleskom i hrvatskom jeziku na nekoliko sveučilišta u Sjevernoj Americi. Organizator i inicijator posjeta bio je Marin Sopta, troškove putovanja i gostovanja u raznim gradovima Sjeverne Amerike snosile su diskretno hrvatske zajednice. U prepunoj sveučilišnoj dvorani York sveučilišta okupilo se više od petsto slušatelja, većinom kanadskih studenata da čuju Supekovo predavanje na temu »Europa bez granica«. Predavanje je naišlo na veliki odjek kod prisutne publike, što se vidjelo u raspravi nakon završenog predavanja. Drugo predavanje Supek je održao na hrvatskom jeziku s temom »Veliki hrvatski humanisti i njihov značaj danas«. Dr. Supek održao je još predavanja u Ottawi, koje mu je organizirao pokojni Gojko Šušak, Montrealu, Detroitu i Bostonu. No što je još važnije od predavanja koje ne želim omalovažavati, dr. Supek je bio voljan izravno se susresti i razgovarati s Hrvatima bez obzira na njihova politička uvjerenja. U tim razgovorima koji su bili veoma dinamični, konstruktivni, informativni i koji su se vodili u prijateljskom, srdačnom i veoma tolerantnom okružju izašli su na vidjelo ne samo razlike u mišljenjima o situaciji u domovini i budućnosti hrvatskog naroda, nego i veliki nepoznavanje i strah koji je postojao na relaciji možebitne otvorene suradnje između domovinske i iseljene Hrvatske. Da je taj strah bio i opravdan promatrajući iz Supekove perspektive potvrđuje i članak koji je izašao u Vjesniku, 14. rujna 1986. godine pod naslovom »Idejni zagrljaji sa zločincima«. U njemu novinar Nino Pavić, među ostalim, piše: »Da li je moguće da između jednog zloglasnog ustaškog koljača poznatog po nečuvenim zvjerstvima prema nevinom civilnom stanovništvu i jednog dugogodišnjeg člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, bivšeg rektora Sveučilišta u Zagrebu, poznatog fizičara i zakletog borca
47
za mir, humanizam, postoji neka veza ili čak suglasnost? Teško je vjerovati da između Maksa Lubrića i dr. Ivana Supeka, dviju osoba koje su se po svakoj historijskoj pameti morale naći na suprotnim političkim stranama (a u jednom razdoblju, za vrijeme Drugog svjetskog rata, doista su tamo i bili) može ikada doći do 'historijskog kompromisa'. Ono što će desetljećima poslije ratnog vihora ujediniti neke otpadnike iz komunističkog pokreta i ustaške emigrante je politika 'nacionalnog pomirenja' i pokušaji širokog okupljanja na nacionalističkoj osnovi koje, u krajnjoj liniji nema drugog cilja nego ukidanja 'druge Jugoslavije' tvorevine 'komunističkih ekstremista i uspostavljanje nacionalne hrvatske države. Polazišta s kojih su krenuli Supek i Luburić bitno su različita, ali neumoljiva politička logika dotjerala ih je, međutim, na isti cilj… Emigrantska hrvatska politička scena suviše je uska, kompromitirana i razdijeljena međusobnim borbama, a da bi mogla predstavljati bilo kakvu realnu snagu i političku alternativu sama za sebe.«
(Nastavlja se) (Vjesnik, 15. rujna 2004.)
16. nastavak
Politički se život Hrvata u Australiji drastično promijenio Šeksa je zamolio dr. Tuđman da za vrijeme svog posjeta australskim Hrvatima nastoji skupiti financijsku pomoć za kupnju prostorija HDZ-a u Zagrebu. Šeks je u kratkom razdoblju skupio sto tisuća australskih dolara, koje je uspio donijeti u Hrvatsku, jer je stavio ček na taj iznos u svoju cipelu. Na povratku u Zagreb, njega na zagrebačkom uzletištu višesatno ispituju, skidaju do kože, ali ček nije nađen Piše: Marin Sopta
48
Pripadnici hrvatskog iseljeništva nisu se obazirali na takve ili slične komentare i napise o njima. Naprotiv svoje uloge, znanje, materijalnu moć, a nadahnuti hrvatskim rodoljubljem i idealizmom oni su potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća uspjeli ostvariti još jedan pothvat na promicanju hrvatske kulture i jezika u svijetu, koji je naišao na veliki odjek i u domovini. Naime, 23. siječnja 1987. godine održan je svečani banket društva Hrvatsko-kanadskih privrednika i intelektualaca u torontskom hotelu »Triumph«, s ciljem da se skupi petsto tisuća dolara koji bi jamčili da se na jednom od kanadskih sveučilišta otvori katedra za hrvatski jezik i kulturu. Dvorana je bila prepuna uzvanika i eminentnih gostiju, od ministrice za kulturu i državljanstvo provincije Ontario dr. Lily Munro, potpredsjednika Sveučilišta York prof. dr. Toma Minnigera do gosta iz domovine, lingvista i autora desetaka knjiga o hrvatskom književnom jeziku, urednika časopisa Jezik prof. dr. Stjepana Babića – i cilj je ostvaren. Za vrijeme večere koja je trajala do kasno u noć, poznati hrvatski poduzetnici donirali su velike svote novca kako bi katedra za hrvatski jezik i kulturu ostala stvarnost. Donacijama Ivice Zdunića od sto tisuća dolara, Jure Balena pedeset tisuća, Franka Katane dvadeset pet tisuća, dr. Gamulina dvanaest tisuća, Janka Heraka pet tisuća i drugih prisutnih Hrvata skupilo se potrebnih petsto tisuća dolara. Nakon pregovaranja i nekoliko kanadskih sveučilišta napokon je odlučeno da se katedra otvori na sveučilištu Waterloo u St. Tomasu, provinciji Ontario. Katedru od prvog dana veoma uspješno vodi prof. dr. Vinko Grubišić, i na njoj je do danas mnogo istaknutih hrvatskih intelektualaca iz domovine održalo predavanje. Potkraj osamdesetih, točnije 1989. godine, hrvatske zajednice u Australiji posjećuje gospodin Vladimir Šeks. U »Spomen knjizi – deset godina Hrvatske demokratske zajednice« među ostalim je napisano: »Važnu ulogu u početnim aktivnostima na osnivanju HDZ-a u Australiji odigralo je društvo Hrvatska uzdanica – mladež, te list Hrvatski vjesnik iz Melbournea. Predstavnici hrvatske zajednice iz Australije (Zdenko Marinčić iz
49
Melbournea) sastaju se s čelnicima HDZ-a i ugovaraju prvi posjet Vladimira Šeksa Australiji . Iza toga poziva stajale su hrvatske katoličke župe u Melbournu, u organizaciji vlč. Mate Križanca. Službeni poziv za posjet Australiji bilo je otvaranje Hrvatske škole u Melbournu 'Bartol Kašić'. Za tu zgodu pozvan je i velečasni Živko Kustić te hrvatski estradni umjetnici Vera Svoboda, Đuka Čajić, Ivo Fabijan i Zoran Jašek.« Na osnovi kazivanja Zdenka Marinčića, jednog od predsjednika Uzdanice, člana uprave Croatia Melbournea te jednog od članova Glavnog stana Hrvatskog revolucionarnog bratstva, on se za vrijeme svog boravka u Stuttgartu u lipnju 1989. susreo s Vladimirom Šeksom, i s njime razgovarao o mogućem dolasku u Australiju. No imajući u vidu političke uvjete tog vremena, kao i to da bi isticanje Marinčićeva imena i imena njegove organizacije imalo dalekosežne posljedice za Šeksa i druge ljude iz Hrvatke, dogovoreno je da Šeks dođe u Australiju na poziv Hrvatskoga katoličkog centra Duha Svetog iz Melbournške četvrti Springvale, te svečano otvori hrvatsku školu »Bartol Kašić«. U to vrijeme župnik katoličkog centra bio je velečasni Mate Križanac koji je, prema njegovu pričanju, doznao putem svojih veza za Šeksov boravak u Njemačkoj, uspio s njim uspostaviti telefonsku vezu i izravno se dogovoriti za njegov posjet. Bez obzira na koji način i zahvaljujući kome je organiziran posjet, važno je da je Šeks posjetio Hrvate Australije i da je uspio naći zajednički jezik i dogovor o budućoj suradnji. Svečano otvaranje škole »Bartol Kašić« je ostvareno, a malo kasnije prvi ogranak HDZ-a u Australiji je osnovan u Hrvatskom katoličkom centru Svetog Leopolda Mandića u Sunshineu, 29. kolovoza 1989. godine. Na osnivačkoj sjednici izabrano je vodstvo u koje su ušle mlade osobe. Za predsjednika izabran je Matija Gubić, dopredsjednicima su postali Veso Jurić i Slavica Gal, rizničarka Elizabeta Gal, tajnica Snježana Krpan, a za promidžbu je bio zadužen Zvonimir Vučak. Veoma je važno istaći da se većina njih vratila u Hrvatsku 1990. godine.
50
Za vrijeme svog posjeta australskim Hrvatima, Šeksa je zamolio dr. Tuđman da nastoji skupiti financijsku pomoć za kupnju prostorija HDZ-a u Zagrebu. Šeks je u kratkom razdoblju uspio skupiti sto tisuća australskih dolara, koje je uspio donijeti u Hrvatsku, jer je stavio ček na taj iznos u svoju cipelu. Na povratku u Zagreb, njega na zagrebačkom uzletištu višesatno ispituju, skidaju do kože, ali ček nije nađen. Šeksov, kao i posjet drugih uglednih pojedinaca iz Hrvatske 1989. godine, a i sljedećih nekoliko godina drastično su promijenili politički život Hrvata u Australiji . Na početku velikosrpske agresije na Hrvatsku, Hrvatski oslobodilački pokret posredovanjem svojeg predsjednika dr. Srećka Pšeničnjaka šalje najprije sedamsto tisuća dolara, a zatim tristo pedeset tisuća dolara HDZ-u. Ne samo to, u jednom trenutkuzbog hitnosti uprava i članovi Hrvatskog doma »Kardinal Alojzije Stepinac« iz Geelonga, koji je u vlasništvu HOP-a, posuđuju od banke sto tisuća dolara i šalju u Zagreb. No pomoć Hrvatskoj australskih Hrvata nije bila samo u materijalnim donacijama. Oni lobiraju pri australskoj vladi da prizna Hrvatsku, organiziraju posjet australskih članova parlamenta Hrvatskoj, organiziraju masovne prosvjede u Canberri, mnoštvo se Hrvata vraća u domovinu...
(Nastavlja se) (Vjesnik, 16. rujna 2004.)
17. nastavak
Brutalnost, mržnja i sadizam Udbinih plaćenih ubojica Ubojstva profesionalnih Udbinih ubojica bila su dobro poznata zapadnodemokratskim vladama. Broj Udbinih žrtava u hrvatskom iseljeništvu od završetka Drugoga svjetskog rata pa do 1990. zbunjuje i izaziva čuđenje posebno ako se ima na pameti reputacija koju je Jugoslavija kao 51
zemlja s humanim licem socijalizma imala u određenim naročito ljevičarskim krugovima zapadnodemokratskog svijeta Piše: Marin Sopta
Američki novinar i politički analitičar Paul Hockenos, koji danas živi u Berlinu i radi u jednom institutu, u razdoblju između 1997. i 1990. godine radio je u Bosni i Hercegovini za Organizaciju za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE). U svojoj knjizi Homeland calling (Domovina zove) koju je 2003. tiskao Cornele University pokušava objasniti »ključnu ulogu« iseljene Hrvatske u stvaranju suverene i demokratske Hrvatske. Iako je pune dvije godine putovao po cijelom svijetu i intervjuirao mnogo relevantnih osoba, knjiga zbog svoje površnosti ima dosta netočnosti, ponajviše zbog piščevih ideoloških predrasuda prema Hrvatskoj i Hrvatima , što je najbolji dokaz o potrebi da sami na pišemo ozbiljnu i objektivnu povijest iseljene Hrvatske. U povijesti iseljene Hrvatske, posebno onog dijela iseljeništva koji se odnosi na političko djelovanje, posebno mjesto pripada njenim žrtvama koje su zbog svog idealizma i vjere i rada za slobodnu i demokratsku Hrvatsku svirepo i okrutno ubili plaćeni profesionalni ubojica zloglasne jugoslavenske tajne policije Udbe. Čitajući policijske izvještaje i novinske opise načina na koji su ubijeni uglavnom politički angažirani Hrvati od Götteborga, Pariz, Münchena, Johannesburga pa do Buenos Airesa, čovjek ima osjećaj da gleda kriminalne filmove u kojima se prikazuju scene zločina u svijetu kriminalaca i najgoreg podzemlja. Primjer ubojstva hrvatskog političkog emigranta Joze Oreča koji je ubijen 1977. godine u Johannesburgu, u Južnoafričkoj Republici, najbolje govori o brutalnosti, mržnji i sadizmu Udbinih plaćenih ubojica prema njihovim žrtvama. Jozo je Oreč kao osmogodišnji dječak vidio kako mu Titovi partizani siluju i potom ubijaju majku. Godine 1961. bježi u Trst odakle ide u Australiju, gdje veoma brzo postaje aktivan u radu političkih stranaka. Kao pripadnik Hrvatskoga revolucionarnog bratstva trenira
52
vojničke vještine u australskim kampovima, potom s grupom koju sačinjavaju članovi Hrvatskoga revolucionarnog bratstva odlazi u Saveznu Republiku Njemačku kako bi se prebacili na teritorij SFR Jugoslavije gdje bi organizirali opći hrvatski oružani otpor. U Njemačkoj upoznaje istaknutoga političkog emigranta Josipa Senića s kojim ubrzo postaje blizak. Nakon što su Udbini agenti ubili Josipa Senića, na nagovor Udbina provokatora agenta Vinka Sindičića da osvete smrt njegova prijatelja Senića, Oreč pada u postavljenu zamku i dospijeva u njemački zatvor. Nakon izdržane kazne od četiri i pol godine odlazi u Johannesburg, gdje ponovno susreće svog znanca iz Australije Vladu Pavlića koji upoznaje jugoslavensku tajnu policiju o Orečovoj prisutnosti u Johannesburgu. Nakon što su dobili zadatak od svojih šefova, Vladimir Pavlić i njegov partner Branko Čučković ubijaju Jozu Oreča. Ugledni johannesburški dnevnik The Citizen u svom izdanju od 31. prosinca 1977. godine u članku »Nevjerojatna priča o špijunskom ubojstvu«, među ostalim, piše: »The Citizen može danas objaviti da su izdati nalozi za uhićenje dvojice koja su ubila Jozu Oreča (40), jugoslavenskoga antikomunističkog borca, čije je raskomadano tijelo nađeno u plastičnoj vrećici u Vereenrgrugu prie jedanaest dana. Ti ljudi su Vladimir Pavlić (36), tajni agent, jugoslavenske tajne službe SDB koji je dobio specijalni zadatak da ubije Oreča i Branko Čučković, automehaničar, kojeg je regrutirao Pavlić da mu pomogne u ubojstvu«. Broj Udbinih žrtava u hrvatskom iseljeništvu od završetka Drugog svjetskog rata pa do 1990. zbunjuje, on izaziva čuđenje ako se ima na pameti reputacija koju je Jugoslavija kao zemlja s humanim licem socijalizma imala u određenim naročito ljevičarskim krugovima zapadnodemokratskog svijeta. Počinjena ubojstva profesionalnih Udbinih ubojica bila su dobro poznata stvar zapadnodemokratskim vladama što najbolje potvrđuje intervju koji je libijski predsjednik Gadafi dao uglednom njemačkom tjedniku Der Spiegel. Na pitanje novinara tog tjednika: »Ubojstva libijskih iseljenika koja se najvjerojatnije događaju u Njemačkoj
53
ili Italiji naručena su iz Tripolija i gruba su kršenja slobode u tim državama«. Gadafi je hladnokrvno odgovorio: »U ovom slučaju ja ću vam navesti još jedan primjer. Tito je poslao agente u Saveznu Republiku Njemačku s mandatom da likvidiraju njegove hrvatske protivnike tamo. Ali Titova reputacija u Njemačkoj, ostala je i dalje netaknuta. Zašto se Titu dopušta, a meni ne? Čak štoviše ja nisam kao što sam vam već prije rekao osobno naredio da se nekog ubije na stranom teritoriju.« Nakon ubojstva jednog od vođa Hrvatskog narodnog otpora Stipe Mikulića u rane jutarnje sate 15. prosinca 1976. godine u švedskom gradu Falkenbergu, švedska je policija uhitila Irfana Kuburu i optužila ga za Stipino ubojstvo. Među ostalim, Kubura nije mogao objasniti odakle mu četrdeset tisuća švedskih kruna koje je policija našla kod njega dva dana nakon Mikulićeva ubojstva. Da bi spriječile izbijanje svjetskog skandala, nakon što je Tito zaprijetio da će otkazati svoj najavljeni službeni posjet Švedskoj, švedske vlasti pustile su Kuburu na slobodu kako bi mogao otići u Jugoslaviju. Međutim, švedsko je javno tžiteljstvo izdalo ponovno nalog za njegovo uhićenje, jer su imali čvrste dokaze da je on ubio Mikulića.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 17. rujna 2004.)
18. nastavak
Nitko ne može odobriti da države rješavaju svoje unutarnje probleme ubojstvima izvan svojih granica Česta ubojstva hrvatskih politički angažiranih ljudi zahtijevala su od hrvatskih političkih stranaka i njihova vodstva da poduzmu sve moguće korake kako bi zaustavili jugoslavenske zločine. Među nizom akcija Hrvata širom svijeta treba istaknuti otvoreno pismo koje je Sjevernoameričko vijeće 54
za nezavisnu Hrvatsku uputilo gospodinu Willyju Brandtu, kancelaru Savezne Republike Njemačke Piše: Marin Sopta
O Udbinim atentatima na političke protivnike Jugoslavije, naročito na Hrvate u Saveznoj Republici Njemačkoj, piše svjetski tisak poput London Timesa u prvom tjednu studenoga 1969. godine; Los Angeles Times, 2. studenoga 1969.; čak i beogradska Ekonomska politika od 12. svibnja 1969. godine, koja otvoreno priznaje da jugoslavenska sigurnosna služba »ubija hrvatske emigrante i izvan državnih granica vrši egzekucije«. Za vrijeme senzacionalnog suđenja Udbinim agentima u njemačkom gradu Saarbrüchenu, koje je izazvalo veliko zanimanje njemačke javnosti i stavilo službeni Bonn u veoma osjetljivu situaciju prema Jugoslaviji, dokazano je bez imalo dvojbe planirano ubojstvo poznatoga hrvatskog političkog emigranta Franje Gorete koje, na sreću, nije uspjelo. Kao najbolje filmske scene koje prikazuju revolveraški okršaj u kriminalnom podzemlju, tako su i tri plaćena Udbina agenta Dragan Barač, Georg Huber i Adam Lapčević naoružani pištoljima silom upali u Goretin stan. Zahvaljujući Georetinoj prisebnosti, vještini i činjenici da je živio 24 sata na dan pripravan za tako nešto, u nastalom revolveraškom sukobu ranjena je Goretina sestra i jedan od atentatora. Veoma brzo nakon neuspjelog atentata na Franju Goretu, policija je uhitila ranjenog agenta Adama Lapčevića u münchenskoj bolnici. Nakon što su u policijskoj istrazi priznali planiranje antentata i ime naredbodavca, sudac im je odredio kazne od 35 godina strogog zatvora, i to optuženom Georgu Huberu 14 godina, Draganu Baraču 13 godina i Adamu Lapčeviću osam godina. To je prvi put u povijesti njemačkog pravosuđa da su tri strana agenta osuđena na izdržavanje dugogodišnje kazne zatvora. Prema riječima presjedajućeg suca, »kazna« također ima namjeru informirati njemačku javnost. Nitko ne može odobriti da strane države rješavaju svoje unutarnje probleme ubojstvima izvan svojih granica, pa ni Udbin rat protiv pripadnika hrvatske političke emigracije koji je bio sustavno planiran, bez obzira na godine ili spol.
55
Među žrtvama Udbinih profesionalnih ubojica bila je i obitelj Stjepana i Rosemarie Ševo. Ubijeni su sa svojom devetogodišnjom kćeri Tatjanom za vrijeme godišnjeg odmora u San Dana de Prave, nedaleko od Venecije. Talijanske su vlasti odmah posumnjale da je ubojstvo djelo Udbinih agenata, što je u svojoj istrazi potvrdio šef kriminalističke policije u Veneciji dr. Salvatore Barba. I pored činjenice da su svi tragovi u istražnom postupku upućivali na to da je ubojica bio Ševin znanac koji je glumio da dijeli s njim isto političko opredjeljenje – profesionalni Udbin ubojica Vinko Sindičić, jugoslavenske vlasti odbile su dati privolu talijanskim pravosudnim tijelima da ga ispitaju u vezi s ubojstvima . Naime, nakon ubojstva obitelji Ševo, Sindičić se vratio u Jugoslaviju. Česta ubojstva hrvatskih politički angažiranih ljudi zahtijevala su od hrvatskih političkih stranaka i njihova vodstva da poduzmu sve moguće korake kako bi zaustavili jugoslavenske zločine. Među nizom akcija Hrvata širom svijeta treba istaknuti otvoreno pismo koje je Sjevernoameričko vijeće za nezavisnu Hrvatsku uputilo gospodinu Willyju Bandtu kancelaru Savezne Republike Njemačke. Pismo, odnosno memorandum koji je poslan i na adrese svih vlada zapadnoeuropskog demokratskog svijeta, Svetom Ocu, vladi SAD-a i Kanade, na sve adrese poznatih svjetskih novinskih agencija, prihvaćen je odlukom delegata na Prvom hrvatskom kongresu za Sjevernu Ameriku, održanom 28. i 29. lipnja 1969. u Clevelandu. U otvorenom pismu kancelaru Savezne Republike Njemačke Willyju Brandtu koje je imalo velik odjek u svijetu, stoji: »Ekselencijo, uvjereni smo da je Vaša vlada potpuno svjesna da veći broj agenata jugoslavenske sigurnosne službe, poznate kao Udba, kriminalno djeluje u Saveznoj Republici Njemačkoj. Također je ustanovljeno da je to Udbino izvanteritorijalno djelovanje primarno upereno protiv hrvatskih izbjeglica. Od godine 1967. pa do danas, najmanje sedam Hrvata, koji žive u Saveznoj Republici, bilo je umoreno na zapovijed beogradske vlade. Većina umorenih pripadala je poslijeratnoj generaciji. Žrtve tih umorstava su kako slijedi: Marijan Šimundić, umoren 13. kolovoza 1967., nedaleko od Stuttgarta; Hrvoje Ursa, umoren 27. kolovoza
56
1968. u Fuldi; Mile Rukavina (predsjednik Ujedinjenih Hrvata Njemačke), umoren 26. listopada 1968. u Münchenu; Vid Maričić, umoren 26. listopada 1968. u Münchenu; Mirko Čurić, umoren 9. travnja 1969. u Münchenu, Naid Kulenović (urednik biltena Hrvatska straža), umoren 28. lipnja 1969. u Münchenu. Njihov jedini »zločin« bio je taj što su imali odvažnosti da se suprotstave beogradskoj diktaturi promidžbenim djelovanjem za prava i slobodu hrvatske nacije. Vaša vlada je također svjesna da je najmanje pet Hrvata i hrvatskih porodica bilo Udbinom metom pokušaja umorstva. Ti su slučajevi bili sljedeći: pokušaj umorstva dr. Berislava Deželića (predsjednika Hrvatske pomoćne službe u zapadnoj Njemačkoj), njegove supruge i kćeri 30. lipnja 1965. u Düsseldorfu; pokušaj umorstva Petra Čubraja na 20. studenoga 1968. u Frankfurtu; pokušaj umorstva Mirka Grabovca u ljetu 1969., u Frankfurtu; pokušaj umorstv Ante Vukića, predsjednika Ujedinjenih Hrvata Njemačke i njegove obitelji 28. listopada 1969., u Dortmundu (pri tom je pokušaju umorstva upotrijebljen još nepoznati vojni otrov); najnoviji pokušaj umorstva Milana Matašića, tajnika organizacije Hrvatske seljačke stranke »Radić«, 21. siječnja 1970. u Münchenu.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 18. rujna 2004.)
19. nastavak
Sljepilo, otvorena mržnja i sadistička ubojstva I druge su komunističke države, naročito one koje su pripadale Varšavskom paktu poput Poljske, Mađarske i Čehoslovačke, imale mnogobrojno političko iseljeništvo i jake organizirane lobije u zapadnodemokratskom svijetu. Oni su bili žestoki protivnici komunizma u svojim zemljama, ali ipak vlasti tih država nisu nikada ili su se veoma rijetko služile političkim likvidacijama Piše: Marin Sopta
57
U nastavku otvorenoga pisma kancelaru Savezne Republike Njemačke Willyju Brandtu piše: »Da se takva kriminalna djelatnost jedne strane sile mirno podnosi na području 'demokratski' uspostavljene vlade Savezne Republike Njemačke, uznemirujući je omen, znak koji ne govori dobro na korist slobode i pravde i koji podsjeća na nedavno doba njemačke prošlosti kada su nade čovječanstva za slobodom i pravdom iščezavale na sličan način. Još je više uznemirujuće kada se doznaje da bonnska vlada, umjesto da traži počinitelje zločina nad Hrvatima na zapadnonjemačkom području, progoni hrvatske stanovnike Savezne Republike, koje beogradska vlada optužuje da su navodno počinili zločine u 'Jugoslaviji', i da, čak više, priprema zakon o izručenju kriminalaca s Jugoslavijom u tom smislu. Jugoslavenske komunističke zločine, prije svega zločin genocida nad hrvatskim narodom nakon Drugoga svjetskoga rata, dovoljno su osvijetlili hrvatski i njemački autori, te je bonnska vlada morala već upoznati notorne kriminalne zasade vlastodržaca u Beogradu. Sramotno pregovarati s tim kriminalcima na račun života hrvatskih izbjeglica u Njemačkoj bila bi najveća pragma koju Bonn nudi a usluge istoku, pragma, koju povijest neće oprostiti.« »S obzirom na uznemirujuće i eksplozivno stanje«, nastavlja se u pismu Brandtu, »koje se razvilo zbog pomanjkanja brige za zaštitu hrvatskih stanovnika i građana Savezne Republike, Sjevernoameričko vijeće za nezavisnu Hrvatsku umoljava Vašu Ekselenciju, da poduzme potrebne djelotvorne mjere za popravak tog stanja, a za provedbu toga predlaže sljedeće akcije: Prvo, da Vlada Savezne Republike Njemačke obavijesti svoje građane o istinskim motivima umorstava i pokušaja umorstava hrvatskih građana Njemačke i da javno ustanovi da je vlada SFR Jugoslavije odgovorna za te zločine. Drugo, da se uhite ubojice i podnese optužnica protiv onih koji su još u Zapadnoj Njemačkoj; da se podnese optužba protiv ubojica koji su pobjegli u Jugoslaviju; da se od jugoslavenske vlade zatraži da ubojice privede sudu.
58
(Zapadnonjemačka kriminalistička policija otkrila je sljedeće jugoslavenske agente koji su počinili ubojstva u Njemačkoj i pobjegli u Jugoslaviju: Stefan Palfi, Ratomir Stanišić, Vinko Marvičić i Gizela Syparek u vezi s pokušajem umorstva dr. Berislava Deželića i njegove obitelji; Jozo Cvitanović zbog umorstva Marijana Šimundića; Milan Vukoja zbog umorstva Hrvoja Urse; Ivan Galić zbog umorstva Nahida Kulenovića.) Treće, da se pošalje otvoreno pismo (nota) jugoslavenskoj vladi i protestira zbog kriminalne i provokatorske djelatnosti Udbinih agenata na zapadnonjemačkom državnom području.« »Četvrto, da se odstrane svi Udbini agenti s područja Zapadne Njemačke. Peto, da se prekinu diplomatski odnosi, uključivši i radne ugovore, s Jugoslavijom ako se nastavi s Udbinim kriminalnim djelovanjem na državnom području Zapadne Njemačke. Šesto, da se prestane s diskriminirajućim akcijama protiv hrvatskih izbjeglica u Zapadnoj Njemačkoj, te da se obustavi priprema za donošenje posebnoga njemačkog zakona (Lex Croata) prema kom bi se legalno omogućilo izručivanje Hrvata iz Njemačke u Jugoslaviju, i to prema izboru (lažnoj optužbi) Beograda, čime bi se ugrozila osobna sloboda i civilna prava hrvatskih stanovnika Zapadne Njemačke. Sedmo, da se odmah puste na slobodu Ivan Kutuzović, Žarko Odak, Božidar Pašalić, Dane Šarac i Marko Uremović protiv kojih se vodi sud u Ravensburgu zbog navodnih zločina počinjenih u Jugoslaviji. Osmo, da se pruži osobna zaštita dr. Branimiru Jeliću, predsjedniku Hrvatskog narodnog odbora, i Anti Vukiću, predsjedniku Ujedinjenih Hrvata Njemačke, a također da se pruži zaštita i pravno jamči svim Hrvatima i njihovim obiteljima u Saveznoj Republici Njemačkoj protiv daljnjih napadaja stranih i domaćih neprijateljskih sila. Daljnja neaktivnost i šutnja njemačke vlade u vezi s tim kriminalom može samo značiti da Bonn potpuno surađuje s Beogradom u 'eksterminiranju nepodobnih Hrvata' (vidjeti:
59
Los Angeles Times, 2. studenoga 1969.), i da tom suradnjom postaje namjernim pomagačem u provođenju jugoslavenskog plana za potpuno uništenje hrvatskog naroda.« Otvoreno pismo njemačkom kancelaru Willyju Brandtu potpisali su Theodore Božidar Abjanić i Stephen W. Skertić, izvršni predsjednik i izvršni tajnik Sjevernoameričkoga vijeća za nezavisnu Hrvatsku . Bez ikakve dvojbe, ubojstva hrvatskih emigranata imala su političku sudbinu. Sljepilo, otvorena mržnja i sadistička ubojstva kojima su se jugoslavenske vlasti obračunavale sa svojim političkim protivnicima teško je razumjeti, a još teže objasniti. I druge su komunističke države, naročito one koje su pripadale Varšavskom paktu poput Poljske, Mađarske i Čehoslovačke, imale mnogobrojno političko iseljeništvo i jake organizirane lobije u zapadnodemokratskom svijetu. Oni su bili žestoki protivnici komunizma u svojim zemljama, ali ipak vlasti tih država nisu nikada ili su se veoma rijetko služile političkim likvidacijama. Možda objašnjenje lži u riječima prvoga partijskoga čovjeka Hrvatske Vladimira Bakarića, koji je u svom referatu na Desetoj plenarnoj sjednici CK SKH, održanoj u siječnju 1970., rekao: » Hrvatsku još nešto karakterizira. Ona ima najveću i najgoru emigraciju. Najveću po broju, pa i kad izuzmemo staru emigraciju, imade najveću političku emigraciju iz vremena ovog rata. I najgora je po tome što nitko nije tako surov, tako neprijateljski raspoložen od svih drugih emigracija prema Jugoslaviji. Razloge za tu težinu, taj karakter te emigracije, neću spominjati. Oni datiraju iz žestoke klasne borbe u toku rata, unutar same Hrvatske i raznih političkih sukoba poslije rata. Ne bi trebalo ovdje možda ni da spomenem da smo u Hrvatskoj bili u razlaganju nacije i preformiranju na nove klasne osnove vrlo žestoki, možda smo u to ulazili u najnepogodnije vrijeme i da je zato i ta ogorčenost tako velika i emigracija tako velika.«
(Nastavlja se) (Vjesnik, 20. rujna 2004.)
60
20. nastavak
Hrvatska politička scena u iseljeništvu nije bila monolitna Za političke emigrante poput Jakše Kušana, Gojka Borića, Tefka Saračevića, Tihomila Rađu, Branka Salaja kao i poznate i utjecajne hrvatske političke djelatnike poput sveučilišnih profesora Bogdana Radice, Mate Meštrovića i drugih sa sličnim političkim pogledima koji su načelno bili antiustaški nastrojeni, jugoslavenske vlasti su nastojale diskredirati i smanjiti njihov ugled u redovima hrvatskih iseljenika Piše: Marin Sopta
Zapadnodemokratski svijet doživljavao je i koristio Jugoslaviju kao pijuna u propagandnom ratu protiv Sovjetskoga Saveza, da bi na njenu primjeru pokazao kako komunistički svijet nije jedinstven i homogen. Zapadne zemlje, nastojeći očuvati »integritet i cjelovitost Jugoslavije«, išle su toliko daleko da su, poput zapadne Njemačke, 26. studenoga 1970. u Beogradu potpisale ugovor o izručenju. Reakcija na sklapanje ovog ugovora bila je u njemačkoj javnosti veoma oštra. Njemačke novine Der Donanschwale, osvrćući se na taj ugovor, donosi i tekst Rezolucije Saveza slobodnog tiska gdje, među ostalim, stoji: »... Poznato je da je jugoslavenski državni teroristički aparat Udbe organizirao na području Savezne Republike Njemačke niz političkih umorstava... Njemačko-jugoslavenski ugovor o izručenju isključuje izručenje političkih bjegunaca. Ipak bi trebalo biti poznato, da za jedan komunistički režim nije nikakav problem predložiti falsificirane dokumente, prema kojem je jedan politički bjegunac, kojeg Beograd želi dobiti u svoje šake, običan zločinac. Na temelju ugovora od 26. studenoga 1970. savezna vlada bi bila tak obvezna izručiti pravoga političkog bjegunca Beogradu.«
61
U ratu protiv pripadnika hrvatske političke emigracije Udba je koristila i druge metode osim atentata, to je bio psihološki rat. Strategija je bila vrlo jednostavna i ona je uz popustljivost često i otvorenu naklonost zapadnih vlada davala rezultate. Kako bi kompromitirala i omalovažila hrvatske političke djelatnike u njihovim novim domovinama, jugoslavenska propaganda je putem svojih diplomatskih predstavnika optuživala aktivne Hrvate kao pripadnike poraženih hrvatskih vojnih postrojbi koji su bili saveznici s fašističkom Njemačkom i nacističkom Italijom. Za one Hrvate koji su pobjegli iz Jugoslavije pedesetih godina dvadesetog stoljeća za koje se nije moglo tvrditi da su bivši ustaški vojnici ili visoki dužnosnici u vladi poglavnika dr. Ante Pavelića jugoslavenska propagandna mašinerija imala je drugu taktiku. Za političke emigrante poput Jakše Kušana, Gojka Borića, Tefka Saračevića, Tihomila Rađu, Branka Salaja kao i poznate i utjecajne hrvatske političke djelatnike poput sveučilišnih profesora Bogdana Radice, Mate Meštrovića i drugih sa sličnim političkim pogledima koji su načelno bili antiustaški nastrojeni, jugoslavenske vlasti su nastojale diskredirati i smanjiti njihov ugled u redovima hrvatskih iseljenika upotrebljavajući teze Vladimira Bakarića. Na Desetoj plenarnoj sjednici CK SKH taj komunistički prvak, govoreći o hrvatskoj političkoj emigraciji, također je rekao da »sve što je vrijedilo kao inteligencija i pokušalo nešto misliti pretvorilo se u istraživača za različite biroe različitih obavještajnih službi i oni vrlo temeljito prate naš tisak, znaju sve što se zbiva u Hrvatskoj i u Jugoslaviji, i ono što im ostane za privatnu upotrebu izvan naloga poslodavaca objavljuju u člancima. Tako postoji nekoliko časopisa te emigracije. Mislim na one deblje i kvaziozbiljnije koji su ostaci jednoga analitičkog rada za strane obavještajne službe. Naavno, da sada politički kurs te emigracije ne postoji, to je privjesak obavještajne službe.« Za one Hrvate koji su imali drukčije političke poglede i vjerovali u primjenu različitih metoda i načina borbe protiv Jugoslavije i komunističkog pokreta, optužbe
62
jugoslavenskoga propagandnoga aparata bile su da su to ustaški teroristi. No pored činjenice da su takve optužbe bile dio propagandnog rata jugoslavenskih vlasti za domaću, a dosta dugo i za stranu uporabu, može se konstatirati da hrvatska politička scena u iseljeništvu nije bila monolitna . U političkoj lepezi stranaka bilo je onih poput Hrvatske seljačke stranke – najstarije i dosta vremena najutjecajnije političke stranke medu iseljenim Hrvatima, koja je bila oštar politički protivnik i kritičar ustaškog pokreta i njihovih sljedbenika u iseljeništvu. U političkoj povijesti Hrvatske u dvadesetom stoljeću dvije stranke, dva opća hrvatska pokreta, svojom masovnošću i značenjem utjecala su na politički život Hrvatske i odredila njenu budućnost. Te dvije stranke bile su HSS I HDZ. I dok je utemeljitelj i vođa prve, Stjepan Radić, umro od posljedica atentata u beogradskoj skupštini, dotle je drugi, dr. Franjo Tuđman, uspio na čelu HDZ s drugim oporbenim hrvatskim strankama uz podršku domovinske i iseljene Hrvatske ostvariti san svakog Hrvata i uspostaviti suverenu demokratsku Republiku Hrvatsku. Nakon smrti Stjepana Radića, stranku vodi dr. Vladko Maček, koji dugo poslije Drugoga svjetskog rata djeluje u iseljeništvu gdje i umire. Rad HSS-a u iseljeništvu može se najbolje analizirati i objasniti djelovanjem njegovih predsjednika, dr. Vladka Mačeka, njegova nasljednika dr. Jurja Krnjevića i gosp. Josipa Torbara, današnjeg zastupnika HSS u Hrvatskom saboru. Poslijeratni marginalni status HSS-a bio je posljedica odluke njena čelništva o pasivizaciji stranke nakon napada Njemačke na prvu Jugoslaviju u travnju 194. godine. Predsjednik stranke Vladko Maček je tijekom rata ostao u Hrvatskoj, gdje je – zbog odbijanja bilo kakve suradnje s Nijemcima i s ustaškim režimom neko vrijeme bio zatočen u logoru Jasenovac, a potom je prebačen u kućni pritvor na svom posjedu u Kupincu nedaleko od Zagreba. Samo proglašenje NDH Maček je dočekao u Kupincu te je tadašnje događaje ovako opisao: »U Zagrebu je nastalo veliko oduševljenje, jednako onome koje je vladalo 1918. kada je bilo proglašeno odcjepljenje od Ugarske. Velika većina ljudi smatrala je velikim dobitkom što su se
63
riješili srbijanske dominacije i što su Nijemci dali svojoj okupaciji eufemistički naziv Nezavisna Država Hrvatska. Mnogi moji do tada iskreni pristaše i prijatelji smatrali su me u najmanju ruku kratkovidnim što nisam pravodobno učinio potreban sporazum s Nijemcima i dobio od njih vlast nad Hrvatskom. Tako je bilo u Zagrebu, a uglavnom i po drugim većim gradovima.«
(Nastavlja se) (Vjesnik, 21. rujna 2004.)
21. nastavak
Potpuna idejna i politička konfuzija i nesnalaženje HSS-a Šubašićeva poruka upućena 25. srpnja 1945. Mačeku da ne daje nikakve političke izjave dok se ne vidi s njim, povrijedila je Mačeka i on je odmah dao intervju »New York Timesu« u kojem je oštro napao jugoslavenskoga komunističkoga diktatora Tita i njegovu vladu. To je napokon i potpuno Mačeka i njegovu stranku pretvorilo u političke iseljenike Piše: Marin Sopta
Svoje općenito, a naročito za hrvatski nacionalni korpus i HSS, neprimjerene i problematične odluke, Vladko Maček je poslije više puta objašnjavao stavom: »Opet će biti Jugoslavija, kao što je i bila, i još veća. Sve će se poslije rata odlučivati za zelenim stolom.« Poslije rata je s drugim političarima izbjeglim iz Hrvatske dijelio naivno uvjerenje kako će zapadni svijet, osobito SAD, pomoći Hrvatima i to naročito onima koji su bili zagovornici sukoba s komunističkom diktaturom. Budući da je dio istaknutih HSS-ovaca tijekom rata bio u izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi, koja je bila u
64
britanskim rukama, Maček je također vjerovao kako će i HSS od zapadnih ratnih pobjednika dobiti velik dio moći u budućoj demokratskoj ili nekakvoj drukčijoj Jugoslaviji. Pri kraju rata ustaški general Ante Moškov upoznao je Mačeka s odlukom Pavelića i ustaške vlade o napuštanju Hrvatske pred komunističkom najezdom, te je i njemu savjetovano da s obitelji učini isto. Maček je poslušao savjet: s obitelji i drugim istaknutim HSS-ovcima koji su rat proveli u Hrvatskoj, 6. svibnja 1945. pobjegao je iz Zagreba. Za tu svrhu Pavelić je Mačeku dostavio tisuću zlatnika, dva automobila i dva vozača koji su bili pripadnici domobranskih postrojbi. Nakon Celja, Salzburga i drugi ratom razorenih europskih gradova, »Maček s dobivenim američkim dokumentima i na njihov nagovor odlazi u Pariz gdje dolazi 30. svibnja 1945. godine. U Parizu se dr. Maček uspio sastati s nekoliko veleposlanika stranih država s kojima je izmijenio političke stavove.« O poratnim Mačekovim i HSS-ovim političkim stavovima zorno svjedoči Mačekov odgovor na izravno pitanje kineskog veleposlanika u Parizu. Kinez ga je pitao: »Molim Vas, gospodine predsjedniče, recite mi iskreno, jeste li Vi za Jugoslaviju ili za samostalnu hrvatsku državu?« Maček je odgovorio: »Program pokojnog Stjepana Radića i moj, kao osnovni nauk Hrvatske seljačke stranke, zauzima se za pošten, pravedan i zajamčen sporazum Hrvata i Srba, Hrvatske i Srbije, Zagreba i Beograda. Oba naroda i obje države, kao međunarodni suvereni subjekti, moraju učiniti sporazum o njihovu zajedničkom životu u jednoj široj zajednici, odstupajući svojevoljno i jednako dio svog suvereniteta u korist te zajednice zvane Jugoslavija.« Budući da je Ivan Šubašić, visoki dužnosnik predratnog i ratnoizbjegličkog HSS-a, odmah nakon rata bio ministar vanjskih poslova komunističke Jugoslavije, stvaralo se uvjerenje o teoretski mogućoj participaciji HSS-a u vlasti. No Šubašićeva poruka upućena 25. srpnja 1945. Mačeku da ne daje nikakve političke izjave dok se ne vidi s njim,
65
povrijedila je Mačeka i on je odmah dao intervju New York Timesu u kojem je oštro napao jugoslavenskoga komunističkoga diktatora Tita i njegovu vladu. To je napokon i potpuno Mačeka i njegovu stranku pretvorilo u političke iseljenike. Tijekom dugogodišnjega iseljeničkog života Maček je vodio razgovore s istaknutim osobama političkog života zapadnih i drugih država, od kojih je neke poznavao iz prijeratnog razdoblja. Mačeka su u Parizu također posjećivali istaknuti Hrvati HSS-ovske orijentacije, među kojima Dinko Šuljak, Mladen Giunio (poznatiji pod prezimenom Zorkin), Ilija Jukić i drugi. Već 1945. posjetio ga je Eugen Lex, koji je stigao iz Zagreba te je ačeka upoznao s političkom situacijom u Hrvatskoj, posebno s likvidacijama i ostalim oblicima represije koje je komunistički režim masovno provodio nad Hrvatima. Maček je posredovanjem svojih veza o tim činjenicama odmah obavijestio vladajuće krugove u SAD-u i Francuskoj. Idejna i politička konfuzija Poratno vrijeme u iseljenom je HSS-u obilježila potpuna idejna i politička konfuzija i nesnalaženje. To najbolje pokazuje činjenica da je Maček kao nesporni vođa HSS-a bio u izbjeglištvu, a Šubašić je u rujnu 1945. (najvjerojatnije pod nadzorom jugoslavenske policije) sazivao sastanke uglednih HSS-ovaca u Zagrebu, tako da su organizacije HSS-a u iseljeništvu (naročito u SAD-u i Kanadi) bile prepuštene same sebi. U takvoj situaciji, a pod pritiskom tragičnih vijesti iz domovine i protuhrvatske propagande koju su na zapadu provodila jugoslavenska diplomatska i druga predstavništva, Hrvati u SAD-u donijeli su odluku o sazivanju sveopćega hrvatskog skupa na kojem će se dogovoriti o zajedničkom istupanju u Sjedinjenim Državama u vezi s hrvatskim pitanjem. Tako je u prosincu 1945. u Chicagu organiziran Hrvatski kongres, a na temelju njegovih zaključaka u Clevelandu je u ožujku 1946. održan sastanak predstavnika HBZ-a, HSS-a, Hrvatske katoličke zajednice, Hrvatskog kola, Prosvjetnog saveza, Pokreta američkih Hrvata za demokratske slobode Hrvatske, Hrvatske žene i Saveza hrvatskih svećenika.
66
Na sastanku su te organizacije osnovale savez kojem su dale naziv Ujedinjeni Hrvati Amerike i Kanade. Na drugi Hrvatski kongres, koji se održan u rujnu 1946. u Chicagu, organizatori su za glavnoga gosta pozvali Vladka Mačeka, koji je pred približno dvije tisuće hrvatskih izaslanika iznio svoje spomenute političke stavove, koji su se svodili na bezuvjetno zagovaranje opstanka jugoslavenske države koja je uključivala i Hrvatsku. Nakon toga Maček je posjetio više gradova u SAD-u i Kanadi u kojima su postojali dobroorganizirani ogranci HSS-a. U svim, brojnim istupima pred iseljenim Hrvatima i s predstavnicima državnih vlasti zemalja u kojim je boravio Maček je – površno previđajući niz novonastalih činjenica – uporno isticao kako je HSS i nadalje jedini legitimni predstavnik hrvatskoga naroda, jer je na dotad posljednjim demokratskim izborima u Hrvatskoj, 1938. godine, HSS dobio daleko najviše glasova. Zanesen dojmovima s gostovanja kod Hrvata u Sjevernoj Americi i na nagovor istaknutih američkih HSS-ovaca, Maček i njegov višegodišnji pratitelj i prijatelj Branko Pešelj su se 1947. s obiteljima preselili u Washington.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 22. rujna 2004.)
22. nastavak Ogranci HSS-a tražili su veću Mačekovu angažiranost u ustrojavanju i praktičnom unutarstranačkom djelovanju diljem svijeta, no Maček je glede toga iznimno malo putovao i uglavnom je pristajao pisati pojedine tekstove o političkoj problematici. Na takav nedjelatan odnos prema stranci kojoj je bio na čelu dijelom je utjecalo njegovo loše zdravstveno stanje, ali najvjerojatnije i neki drugi razlozi Piše: Marin Sopta
Mjesec dana prije Mačekova dolaska u Washington osnovana je Međunarodna seljačka unija na prijedlog jednog od vođa bugarske iseljeničke Zemljoradničke stranke. Osim njih 67
osnivači su bili HSS, mađarska iseljenička Stranka malih poduzetnika, i iseljenička Srpska zemljoradnička stranka. Kasnije su Uniji pristupile seljačke stranke iseljenih Čeha, Slovaka, te baltičkih zemalja Estonije, Latvije i Litve. Djelatnost u iseljeništvu Maček je najvećim dijelom usmjerio na dodire s predstavnicima različitih međunarodnih institucija i predstavnike vlasti zapadnih zemalja te na pisanje svojih memoara. Ogranci HSS-a tražili su veću Mačekovu angažiranost u ustrojavanju i praktičnom unutarstranačkom djelovanju diljem svijeta, no Maček je glede toga iznimno malo putovao i uglavnom je pristajao pisati pojedine tekstove o političkoj problematici. Na takav nedjelatan odnos prema stranci kojoj je bio na čelu dijelom je utjecalo njegovo loše zdravstveno stanje, ali najvjerojatnije i neki drugi razlozi. Maček je u svojim političkim člancima gotovo redovito oštro napadao komunističku vlast u Jugoslaviji i iseljeničke političke organizacije koje su predvodili bivši ustaški čelnici. Pri napadu na političke organizacije hrvatskoga iseljeništva nije pravio razlike glede njihovih političkih ideja i stavova. Na taj je način jednako napadao HOP, Hrvatski narodni odbor, Hrvatski nacionalni otpor, te različite političke skupine i tiskovine. Takvim postupanjem Maček i HSS samo su pridonosili produbljivanju različitih utemeljenih i neutemeljenih nesuglasja i suprotstavljanja koja su postojala u hrvatskom političkom iseljeništvu. Svakako treba istaknuti da je iseljenički HSS za Mačekova života bio jedina politička organizacija iseljenih Hrvata koja je – unatoč svim dotadašnjim iskustvima – čvrsto zagovarala političko utapanje Hrvatske u jugoslavenskom državnom okviru. Unutarstranački rad u HSS-u Maček je povjerio Jurju Krnjeviću, koji je 1962. obišao gotovo sve ogranke HSS-a u svijetu kako bi ujedinio djelovanje stranke, a uz to je članstvo upoznavao s političkim stavovima čelništva, odnosno Mačekovima.
68
Politička suprotstavljenost HSS-a ostalim političkim organizacijama hrvatskih iseljenika prenosila se i na druge oblike njihova organiziranog života. Naročito velik sukob odvijao se između HSS-a i HOP-a, jer su obje organizacije samo za sebe neopravdano svojatale legitimitet zastupanja i općehrvatskih i iseljeničkih interesa. To je bio glavni razlog što ni HSS niti HOP nisu poslali 1962. u New York svoje predstavnike na politički sastanak hrvatskih iseljeničkih organizacija, skupina i istaknutih pojedinaca, kojem je bila svrha ustrojiti jedinstveno političko predstavništvo iseljene Hrvatske. Budući da su HSS i HOP tada bile uvjerljivo najjače organizacije iseljenih Hrvata, taj skup nije ostvario svoj cilj. Posebno je znakovita činjenica da je HSS, u ožujku 1963., poslao svog predstavnika (B. Pešelja) u engleski grad Stansted na skup jugoslavenskih političara koji žive u iseljeništvu. Na taj sastanak Maček nije mogao osobno doći zbog bolesti, a Josip Torbar je odbio na njega otići te je Maček poslao sebi blisku osobu – Pešelja. Organizatori sastanka iseljenih političkih organizacija jugoslavenske orijentacije bili su srpski poduzetnik Vane Ivanović, zatim Desimir Tošić kao čelna osoba srpske nacionalističke organizacije Oslobođenje i Božidar Vlajić, predsjednik Srpske demokratske stranke. Na skupu je Pešelj, u ime Mačeka i HSS-a, iznio nacrt Demokratske alternative, te je taj dokument prihvaćen uz neznatne izmjene. Središnje mjesto u Demokratskoj alternativi zauzimao je stav »da se sve oporbene snage s područja Jugoslavije nađu u zajedničkoj fronti protiv komunističkog poretka u Jugoslaviji, da je potrebno da se Hrvati, Srbi, Slovenci i Makedonci svojom slobodnom voljom izjasne jesu li za svoju samostalnu nacionalnu državu ili za zajedničku državu.« Mačekovom smrću, a umro je 1964. u 85. godini života u Washingtonu, završilo je prvo poratno razdoblje HSS-a u iseljeništvu. Na čelo HSS-a došao je dugogodišnji istaknuti član HSS-a, Josip Krnjević, koji je bio bliski suradnik braće Radića, a 1929. stranka ga je kao svog predstavnika poslala u inozemstvo. Krnjević je najprije boravio u Švicarskoj a zatim u Londonu, gdje je tijekom rata bio i potpredsjednik jugoslavenske izbjegličke vlade.
69
Na početku svog mandata na čelu HSS-a Krnjević je jasno naznačio kako stranka nadalje više neće voditi neodređenu i neodlučnu politiku koja je obilježila Mačekovo razdoblje. Krnjević je redovito pisao u Hrvatskom glasu, koji je bio službeno glasilo HSS-a. Hrvatski glas izlazio je u kanadskom gradu Winnipegu. Te novine utemeljene su 1928. godine a uređivao ih je Petar Stanković. Već 1932. na prvoj Konvenciji HSS-a Hrvatski glas postao je službeno glasilo HSS-a s iznimno velikom nakladom od pet tisuća primjeraka, a tijekom hrvatskoga proljeća naklada je bila najveća – sedam tisuća primjeraka. Krnjević je veoma često objavljivao članke i u Hrvatskoj istini, mjesečniku koji je pokrenut u Australiji nakon što je prestao izlaziti Slobodni glas, koji je bio službeno glasilo HSS-a za Australiju. Slobodni glas je prestao izlaziti zbog sukoba unutar HSS-a u Australiji i odcjepljenja dijela HSS-a koji je u svojim rukama držao list. U Hrvatskom glasu se poslije Drugoga svjetskog rata najviše prostora trošilo na optužbe za događaje od 1941. do 1945. i na stereotipna izvješća o službenim sastancima. Najmasovnije i najdjelatnije članstvo iseljeni je HSS imao u Kanadi u kojoj su ogranci imali i niz svojih vlastitih domova. Najčešće kritike ostalih političkih organizacija iseljenih Hrvata na račun HSS-a odnosile su se na činjenicu da se čelništvo HSS-a (i Maček i Krnjević) ni u jednoj prigodi nije očitovalo protiv bilo kakve Jugoslavije, nego su je sustavno zagovarali.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 23. rujna 2004.)
70
23. nastavak
Šubašićev sporazum s Titom izdaja hrvatskoga naroda »Predstavnici srpskih stranaka nikako nisu mogli preboljeti udarac koji su doživjeli Beograd i Srbija u travnju 1941. godine, gdje su se baš srbijanske divizije raspale i da nisu pružile nikakvog otpora i general Nedić postao guverner Njemačke u Srbiji. I svu su krivnju bacali na Hrvate i kako sam im ja bio najbliži Hrvat, kojeg su svakog dana vidjeli, na sve moguće načine su mene napadali...«, rekao je Krnjević Piše: Marin Sopta
Tek 1969., na konvenciji HSS-a održanoj u Torontu, stranačko je čelništvo na Krnjevićev prijedlog prihvatilo Rezoluciju u kojoj se prvi put izravno navodi kako se HSS zauzima za uspostavu suverene i demokratske Republike Hrvatske, te da se protivi bilo kakvoj Jugoslaviji, bila ona komunistička ili demokratska. O svom životu i radu u iseljeništvu dr. Juraj Krnjević govori u Hrvatskom listu, koji je utemeljio Bruno Bušić, a odgovorni urednik i glavni urednik bili su mu Rudolf Arapović i Zlatko Markus. U broju 9 i 10 godine 1980. Krnjević kaže: »Ja sam u prvu svoju emigraciju otišao 1929. godine po umorstvu Stjepana Radića i po proglašenju kraljevske diktature, koja je zabranila svaku djelatnost HSS, makar joj je hrvatski narod na svim demokratskim izborima dao povjerenje. Naš je odgovor bio, mi moramo nastaviti djelovati pa makar izvan domovine. ...Mene je Radić uveo u diplomatsku djelatnost kada me je 1924. godine uzeo kao pomoćnog delegata na godišnje vijećanje Lige naroda u Ženevi. Ja sam kasnije predstavljao Stranku na tom diplomatskom polju…« Neprestani sukobi »Nakon proglašenja kraljevske diktature početkom 1929. godine i zabrane svake političke djelatnosti u domovini (vodstvo HSS je odlučilo) da ja odem u izbjeglištvo i djelovao sam od 1929. do 1938. godine u Ženevi u Švicarskoj i odande vodio akcije među Hrvatima. U tom mi
71
je radu mnogo pomoglo što su sve sjednice Lige naroda održavane u Ženevi. Tu sam sklopio uske veze s francuskim i engleskim delegacijama i tako sam otvorio vrata prema Francuskoj i Engleskoj.« Dr. Juraj Krnjević, kao doktor prava i izvrstan znalac francuskoga i engleskog jezika, govoreći o svojoj ulozi u izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi u London, u tom intervju, među ostalim, kaže: »Međutim, predstavnici srpskih stranaka nikako nisu mogli preboljeti udarac koji su doživjeli Beograd i Srbija u travnju 1941. godine, gdje su se baš srbijanske divizije raspale i da nisu pružile nikakvog otpora i general Nedić postao guverner Njemačke u Srbiji. I svu su krivnju bacali na Hrvate i kako sam im ja bio najbliži Hrvat, kojeg su svakog dana vidjeli, na sve moguće načine su mene napadali. Nastojali su meni onemogućiti svaku hrvatsku djelatnost, prisiliti me da se čak odreknem sporazuma i da u ime hrvatskog naroda kao predstavnik njegove većine, prihvatim povratak na ono stanje koje je postojalo u Jugoslaviji prije sporazuma…« Suradnja s Pavelićem Dr. Krnjević dalje govori o neprestanim sukobima unutar članova izbjegličke vlade u Londonu, o svom memorandumu koji je dao engleskoj vladi u kojem iznosi koji gradovi i zemlje pripadaju Hrvatskoj bez obzira na to da li ona slobodna i demokratska ili u sklopu Jugoslavije. U predgovoru tog memoranduma dr. Krnjević otvoreno govori da je postojala suradnja između njega u Londonu i dr. Ante Pavelića u Zagrebu i tvrdi, »da oni od NDH nisu u ovo vrijeme mene proglasili izdajicom hrvatskog naroda, nego da su se stavili sa mnom u vezu i pozvali me iz Londona da stvorimo hrvatsku vladu, i sve ono što je postojalo u okviru NDH, i da sve to padne pod okvir takve vlade...« Veoma je važno istaći još neke stavove i tvrdnje dr. Krnjevića. O svom odnosu sa Šubašićem on kaže: »Ja sam odlučno osudio i razišao sam se sa Šubašićem, kojeg su strani uplivi kao bivšeg bana Hrvatske izrabili da potpiše sporazum s Titom, kojim je, po shvaćanju oni
72
ljudi koji su slali Šubašića na razgovore s Titom, prenesen legitimitet, tj. opravdanje da Tito stvori državu, kao sporazum s jedne strane s legalnim predstavnikom Hrvatske, a s druge strane s pobjednicima u ratu, čega Tito ne bi nikako imao i bio u svijetu proglašen nasilnikom, da Šubašić toga čina nije počinio. Šubašić je bio ne samo slavohlepan, nego i politički kratkovidan. Kad se je vratio sa sastanka s Titom i slavodobitno mi u Londonu došao pokazati taj sporazum, rekao sam mu da je počinio izdaju nad hrvatskim narodom, nad predsjednikom Radićem, na čijoj je listi bio izabran za navodnog zastupnika, i nad predsjednikom Mačekom, svojim osobnim prijateljem. Čak, štoviše, javno sam ga osudio, njega i sve one koji su povjerovali u taj sporazum i vratili se u domovinu kada je Tito stvorio svoju vladu u Beogradu. Ja sam ostao gotovo sam u Londonu.«
(Nastavlja se) (Vjesnik, 24. rujna 2004.)
24. nastavak
Nemoguća pravedna zajednica s Beogradom i Srbijom Kao i sve druge političke organizacije hrvatskih iseljenika, tako je i HSS sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća bio zahvaćen unutarnjim rascjepima. Uspostavljene su dvije osnovne frakcije; jedna je podržavala Josipa Krnjevića, a druga Mladena Zorkina. Najžešći sukob bio je u čelništvima u vezi sa stranačkom imovinom Piše: Marin Sopta
Radeći pod veoma teškim uvjetima, okružen političkim protivnicima, da ne kažem neprijateljima, dr. Juraj Krnjević principijelno i beskompromisno zastupa interese svoje stranke i općehrvatske nacionalne interese.
73
U već spomenutom memorandumu koji je predao engleskoj vladi 2. lipnja 1943. godine, među ostalim, stoji: »...Hrvatska seljačka stranka traži da Hrvatska obuhvaća sljedeće: Prvo, Trojnu Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju i Bosnu i Hercegovinu. Drugo, zapadni dio Vojvodine do koja se proteže od istočnog ruba grada Subotice na sjeveru do međe kotareva Bačka Palanka i Novog Sada na Dunavu. Treće, južnu i srednju Istru do linije koju čine rijeka Dragonja – grad Soprano, granica Hrvatske s istarskim otocima Cres, Lošinj Mali i Lošinj Veliki, kao i dalmatinske otoke Lastovo i Palagruža. Hrvatska seljačka stranka također smatra Rijeku i Zadar sastavnim dijelovima hrvatskoga, odnosno dalmatinskoga teritorijalnog područja.« Kao i sve druge političke organizacije hrvatskih iseljenika, tako je i HSS sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća bio zahvaćen unutarnjim rascjepima. Uspostavljene su dvije osnovne frakcije; jedna je podržavala Josipa Krnjevića, a druga Mladena Zorkina, koji je prije toga bio isključen iz stranke. Najžešći sukob bio je u čelništvima u vezi sa stranačkom imovinom, pa je zbog toga u Kanadi pokrenut i sudski spor. Isto tako, obje frakcije tiskale su svoje glasilo Hrvatski glas i svoj godišnje kalendare. S druge strane, članstvo je prepoznavalo i osjećalo različite vrste nacionalnih, stranačkih i osobnih negativnosti koje je nosio razdor stranke pa su vršeni pritisci radi prekida tog stanja. Najviše pod utjecajem članstva u Australiji sazvan je 1980. godine u Londonu stranački kongres. Na kongresu je izabran Središnji odbor HSS-a s čak trideset članova, a za predsjednika HSS-a jednoglasno je izabran Josip Krnjević. Prema svjedočenju Ante Babića iz Australije, jednog od novoizabranih članova Središnjega odbora, Krnjević je pristao na svoj izbor jedino pod uvjetom da Josip Torbar prihvati položaj jednog dopredsjednika stranke, jer drugi
74
je dopredsjednik bio u domovini. Nakon nagovaranja mnogih izaslanika Torbar je pristao. Tijekom priprema za kongres, Ivan Tomić, istaknuti član HSS-a, dobio je privolu od Krnjevića da se po završetku kongresa održi Hrvatski demokratski zbor – na kojem su predstavnici različitih političkih organizacija hrvatskih iseljenika trebali stvoriti jedinstveni hrvatski iseljenički blok. Prema Tomićevu svjedočenju, taj je pokušaj propao ponajviše zbog stava Josipa Krnjevića da je HSS jedini demokratski predstavnik iseljene Hrvatske, i to na temelju izbora održanih u Hrvatskoj prije Drugoga svjetskog rata. U svom uvodnom izlaganju na Hrvatskom demokratskom zboru, održanom na Duhove 1980. godine u Londonu, dr. Krnjević je, među ostalim, rekao: »Zdrava pamet veli: politička borba mora se uvijek voditi da dovede do cilja. Gledamo li današnje domaće i međunarodne uvjete, vidjet ćemo da su one takve da vrijede našoj današnjoj narodnoj borbi, ali samo ako ih budemo znali korisno upotrijebiti. Sve novo vrijeme hrvatski je narod, kada god je mogao slobodno i demokratski progovoriti, tražio samostalnu demokratsku mirotvornu i čovječansku državu Hrvatsku ravnopravnu prema svim njenim državljanima, bez obzira na njihovu narodnost, vjeru i socijalni položaj. To slobodan svijet ne samo razumije nego i odobrava. To je propovijedao Stjepan Radić i na tome je temelju okupio hrvatski narod i dobio njegovo golemo povjerenje, kada god je nakon kraja Prvog svjetskog rata pa do danas mogao slobodno progovoriti. To treba jasno i glasno reći upravo danas. Uz to treba jednako glasno reći, da nakon dosadašnjeg iskustva kroz 60 i više godina razuman čovjek znade, da je nemoguća ikakva pravedna zajednica s Beogradom i Srbijom. Moguće su samo suverena država Hrvatska i suverena država Srbija, a sve ostalo bi bila laž. Bili bi slijepi kraj zdravih očiju, kada ne bi toga vidjeli.« Krnjević je umro 1988. (u 93. godini života) s čime je završilo drugo razdoblje HSS-a u iseljeništvu nakon Drugog svjetskog rata. Na čelo HSS-a došao je Josip Torbar, čiji
75
je otac bio narodni zastupnik HSS-a u međuratnom razdoblju. No zbog niza razloga, Torbar u burnim europskim i hrvatskim događanjima potkraj osamdesetih godina nije uspio postići jedinstvo organizacije HSS-a.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 25. rujna 2004.)
25. nastavak
Sve je više HSS-ovaca zapravo djelovalo u korist HDZ-a Na poticaj ogranaka HSS-a iz Australije i u dogovoru s ograncima iz Kanade i SAD-a organiziran je tzv. pomirbeni sastanak predstavnika HSS-a. Sastanak je održan 1989. u kanadskom gradu Calgariju, no do pomirenja nije došlo zbog predubokog jaza između tzv. Zorkinove i Krnjevićeve skupine Piše: Marin Sopta
U svibnju 1988. Središnji je odbor HSS-a u Bruxellesu, u povodu šezdesete obljetnice ubojstva Stjepana Radića, organizirao simpozij pod naslovom »Radićeva politička baština i budućnost Hrvatske«. Tijekom simpozija održan je sastanak Središnjeg odbora na kojem su bila nazočna 23 člana (od 30): Josip Torbar (Italija), Zvonimir Mustapić (Argentina), Stjepan Košutić i Zvonimir Kunek (Australija), Mehmed Bašić, Jure Boljkovac, Đuro Đurković i Josip Šebalj (Kanada), Stjepan Golubić i Juraj Zimmerman (SAD), Ivo Tomić i Josip Turković (Velika Britanija), Stjepan Gorički i Mirko Vidović (Francuska), Ante Brčić, Stjepan Bedeković, Krešimir Butković, Stjepan Posavec, Božo Rimac i Petar Zorica (Belgija), Vinko Orikin i Ivan Selnik (Njemačka), Milivoj Ašner i Nazir Subašić (Austrija). Torbar je tom prigodom, opisujući opće događaje i stanje u HSS-u, rekao: »Ne možemo i ne smijemo dalje stajati iznenađeni pred događajima kad oni nisu u skladu s onim što smo htjeli ili čak i očekivali.« Središnji odbor donio 76
je odluku o osnivanju svog Predsjedništva HSS-a na čelu s Josipom Torbarom. Predavači na simpoziju bili su Branko Salaj, Tihomil Rađa, Zvonimir Šulek, Zvonimir Kunek, Stjepan Gorički, Krunoslav Šulek, Gvido Saganić, Krešimir Butković, Velimir Radnić, Vinko Orikin, Mirko Vidović i drugi. Međutim, sastanak Središnjeg odbora i njegove odluke uopće se nisu osjetili u daljnjem djelovanju stranačke strukture. Na poticaj ogranaka HSS-a iz Australije i u dogovoru s ograncima iz Kanade i SAD-a organiziran je tzv. pomirbeni sastanak predstavnika HSS-a. Sastanak je održan 1989. u kanadskom gradu Calgariju, no do pomirenja nije došlo zbog predubokog jaza između tzv. Zorkinove i Krnjevićeve skupine. Međutim, zanimljivo je da je na sastanku nastupio znanstvenik iz domovine Dalibor Brozović, koji nije bio član HSS-a i koji je tada pripadao domovinskoj političkoj skupini koju je okupljao Franjo Tuđman. Istodobno je u drugim dijelovima Kanade nastupao i Franjo Tuđman koji je, kao i Brozović, zagovarao drugu, političku koncepciju. Tako se dio okupljenih HSS-ovaca namjesto unutarstranačke pomirbe priključio političkoj inicijativi Franje Tuđmana. Takva kretanja u HSS-u bila su nazočna i ranije, jer je, na primjer, Ante Beljo aktivist HSS-a u Kanadi i prije spomenutoga sastanka sudjelovao u organiziranju Tuđmanova predavanja u Kanadi, a u vrijeme pomirbenog sastanka HSS-a organizirao je sastanak Franje Tuđmana sa Stjepanom Krstinom (glavnim tajnikom HSS-a za Australiju) i Antom Babićem (urednikom australskog HSS-ova glasila). Zanimljiva je i činjenica što je mnogo HSS-ovaca koji su bili tada nazočni u Kanadi tek tada doznalo da je u domovini obnovljen HSS i da mu je na čelu Nikica Novaković. U takvoj situaciji bilo je logično što se suradnja između iseljeničkog HSS-a i HSS-a obnovljenog u domovini od samog početka nije uspijevala uspostaviti. Uzroci tome još nisu istraženi, no osim spomenutog, takvom razvoju događaja pridonijeli su i javni sukobi Ivana Zvonimira Čička (sljedećega predsjednika domovinskog HSSa) s Nedom Prpić, tadašnjom tajnicom HSS-a.
77
S vremenom je sve više HSS-ovaca, poput Belje i Babića, zapravo djelovalo u korist HDZ-a, a ne HSS-a. Stanje simbolizira podatak da je domovinski HSS od iseljeničkog HSS-a prihvatio samo posljednjeg predsjednika iseljeničkog HSS-a Josipa Torbara, koji je postao saborskim zastupnikom (domovinskog) HSS-a u Hrvatskom saboru i imenovan je doživotnim počasnim predsjednikom HSS-a. S druge strane, mnogi članovi iseljeničkog HSS-a koji su pristupili ili pomagali HDZ-u ostvarili su manje ili više uspješne političke karijere u strukturi hrvatske države za vrijeme vlasti HDZ-a. Primjerice, Ante Beljo je bio zastupnik u Hrvatskom saboru, ravnatelj Matice iseljenika, član utjecajnih predsjedničkih tijela, visoki stranački dužnosnik itd., a Ante Babić bio je pomoćnik ministra u Ministarstvu za useljeništvo, potom je radio u Veleposlanstvu Hrvatske u Kini, a danas je zamjenik hrvatskog veleposlanika u Dublinu u Irskoj. Govoreći o simpatizerima i članovima HSS iz iseljeništva, koji su bili veoma aktivni i relativno utjecajni u stranci u domovini poslije 1990. godine, svakako treba istaknuti bivšega hrvatskoga političkog emigranta, dr. Tihomila Rađu. Taj sad već pokojni izvrsni, osobito gospodarstveni analitičar bio je veoma kritičan i politički protivnik HDZ i predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. U svojim javnim istupima, a naročito u novinskim člancima u gotovo svim hrvatskim novinama, on je neprestano zastupao oporbene stavove u odnosu prema hrvatskoj vlasti. Bez obzira na to što u iseljeništvu dr. Tihomil Rađa nije bio aktivni član HSS, on je bez ikakve dvojbe bio pobornik politike braće Antuna i Stjepana Radića. Povratkom u domovinu uključuje se aktivno u rad HSS. Nažalost njegovo angažiranje u stranačkom životu završava neslavno. Zbog mimoilaženja i neslaganja s politikom i načinom na koji predsjednik stranke Zlatko Tomčić vodi stranku, dolazi do otvorenoga i javnog sukoba između njih u kojem Rađa bude izbačen iz stranke.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 27. rujna 2004.)
78
26. nastavak
Ratni bubnjevi najavili srpsku agresiju na Hrvatsku Nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske i genocida nad nenaoružanim hrvatskim vojnicima i civilima na Bleiburškom polju, koji su se predali savezničkim snagama, ostaci preživjelih hrvatskih, većinom ustaških i domobranskih postrojbi završili su u izbjegličkim logorima u Italiji Piše: Marin Sopta
Uspostavom višestranačkog života u Hrvatskoj, nisu se samo vraćali u domovinu članovi i simpatizeri HSS-ova iseljeništva. U domovinu su se bez ikakva pretjerivanja vraćali Hrvati i Hrvatice iz čitavog svijeta naročito kada su ratni bubnjevi najavili srpsku agresiju na Hrvatsku. Mladići i djevojke koji nisu nikada vidjeli Hrvatsku, napuštali su zemlje Južne Amerike, Sjeverne Amerike, Australije, Kanade i Europe kako bi branili domovinu. Hrvatski dragovoljci, njih oko pedeset, napuštaju udoban život koji im pružaju SAD i New York, te po dolasku u domovinu odlaze u Kumrovec da bi svladali vojne vještine kako bi mogli što prije na bojišnicu. Među njima je i istaknuti hrvatski politički emigrant član Hrvatske republikanske stranke gospodin Marijan Buconjić. Obiteljski čovjek ostavlja suprugu i petero djece, posao s godišnjom plaćom od 80 tisuća američkih dolara, kako bi mogao aktivno se uključiti u obranu domovine. Kao veoma utjecajna i ugledna osoba u društvenom životu hrvatske zajednice u New Yorku je bio predsjednikom međudruštvenog odbora, devedesetih je godina prošlog stoljeća često putovao na relaciji New York – Zagreb – New York donoseći, među ostalim, i novčane donacije newyorških Hrvata namijenjene obrani domovine. Zanimljivo je istaknuti da pri jednom takvom hitnom posjetu Zagrebu 1990. morao čekati tri sada u uredu jednog ministarstva, jer nije imao kome predati ček na 200 tisuća američkih dolara, jer je ministar bio na sastanku. Gospodin Buconjić je, među ostalim, radio u Ministarstvu
79
obrane, te bio pomoćnikom ministara za iseljeništvo i useljeništvo, no danas je, nažalost, bez posla. General u mirovini Hrvatske vojske Ivan Kapular devedesetih godina napušta svoj posao i obitelj u Torontu, dolazi u Zagreb i javlja se kao dobrovoljac. U razgovoru s tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova gospodinom Josipom Boljkovcem na upit »zbog čega se vratio u domovinu«, Kapular odgovara: »da se borim za obranu domovine od srpske agresije«. Nakon što je odgovorio negativno na ministrovo pitanje: »Jeste li služili Jugoslavensku narodnu armiju«, gospodin Boljkovac mu sugerira da najprije ode služiti vojni rok u JNA pa nek se onda javi. Logično da Kapular nije poslušao savjet ministra čija filozofija i odnos prema hrvatskim iseljenicima je bio: »emigraciji čast, a nama vlast«, nego je završio u hrvatskoj vojsci. General Kapular se zahvaljujući svojoj hrabrosti i sposobnosti iskazao na svim bojištima Hrvatske i stekao velik ugled među ratnim drugovima, vojnicima i nadređenima. Među ostalim, bio je zapovjednikom brigade Vukovarskih veterana, zapovjednikom Pete gardijske brigade, pročelnikom ureda za operativno upravljanje preustroja oružanih snaga itd. Nažalost, članovi generalove obitelji supruga Kanađanka talijanskog podrijetla i djeca vratili su se u Kanadu, a general je u mirovini. Legenda domovinskog rata Nijaz Batlak, poznatiji u Hrvatskoj kao Mate Šarlija, odnosno general Dajiđa, bio je članom Hrvatskoga narodnog otpora. Iako je početkom rata prešao šezdesetu godinu života, vraća se iz iseljeništva u domovinu kako bi nosio uniformu hrvatskog vojnika. Svojim dosjetkama u duhu bosanskog humora i žargona bio je omiljen među hrvatskim vojnicima na svim bojišnicama širom Hrvatske. Među relativno mnogo žena koje su se vratile u Hrvatsku 1990. godine svakako treba spomenuti današnju članicu Hrvatskog sabora gospođu Ružu Tomašić. Ta je saborska zastupnica, članica Hrvatske stranke prava, bila, kao član Ujedinjenih Hrvata Kanade, veoma poznata i cijenjena među
80
kanađanskim Hrvatima, naročito među pristašama i članovima Hrvatskog oslobodilačkog pokreta širom svijeta. Gospođa Ruža Tomašić napušta dobro plaćen posao u kanadskoj policiji, vraća se u domovinu gdje radi u sklopu osobnog osiguranja predsjednika dr. Franje Tuđmana. Ti su primjeri samo mali segmenti šire slike doprinosa pripadnika hrvatskog iseljeništva njegovoga političkog dijela stvaranju hrvatske države. Nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske i genocida na nenaoružanim hrvatskim vojnicima i civilima na Bleiburškom polju, koji su se predali savezničkim snagama, ostaci preživjelih hrvatskih, većinom ustaških i domobranskih postrojbi završili su u izbjegličkim logorima u Italiji. Dio hrvatski ministara koje nisu izručili komunističkim vlastima u Jugoslaviju, zajedno s određenim brojem ustaških časnika i izbjeglica nakon nekog vremena što su proveli u izbjegličkim logorima uspjeli su otići u Južnu Ameriku, većina u Argentinu. To da su se po svom dolasku u novu sredinu mogli odmah integrirati u dobro organizirane hrvatske zajednice, u mnogome je olakšao njihov život. Bivši visoki dužnosnici kao i časnici u ustaškoj vladi NDH kao zakleti neprijatelji komunističke Jugoslavije odmah su se uključili u već postojeće političke organizacije ili su veoma brzo počeli osnivati nove. Svakako vijesti koje su stizale do njih da njihova hrvatske braća širom svijeta osnivaju nove organizacije davalo im je još više snage i volje za njihov rad.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 28. rujna 2004.)
81
27. nastavak
Pod pritiscima Pavelić se vraća u javni politički život Da bi HOP zadržao svoju »neovisnost i punu slobodu u radu na ostvarivanju svrhe, koja mu je postavljena« čelništvo HOP-a, prema svom poslovniku, nije smjelo primiti donacije individualaca, društava ili iz nekih drugih izvora koji će ograničiti njegovu slobodu djelovanja Piše: Marin Sopta
Ostaci poraženih snaga ustaških vojnih postrojbi, njegovi bivši ministri kao i simpatizeri jako su pritiskali poglavnika dr. Antu Pavelića da se vrati u javni politički život. Svjestan svoje hipoteke iz prošlosti i da je slomom NDH prestao postojati ustaški pokret, dr. Ante Pavelić sa svojim bliskim suradnicima, koje je sam izabrao, osniva Hrvatsku državotvornu stranku. Novonastala je stranka brzo prestala djelovati više iz objektivnih nego subjektivnih razloga. Jedan od glavnih razloga njena prestanka s radom je bio taj što ona nije imala globalni nego lokalni karakter. Tome svakako treba dodati i različite metode naročito psihološkog rata koji su jugoslavenski komunistički agenti već tada provodili u hrvatskim zajednicama, sijući nepovjerenje među članovima hrvatskih zajednica šireći razne laži i poluinformacije, kao i razna tajna pisma naročito protiv dr. Ante Pavelića. Svakako su te metode imale i određenih rezultata u redovima hrvatskih zajednica, imajući u vidu traumu sloma ratnog poraza i izbjegličkog života kojem su bili izvrgnuti nakon svršetka rata. U takvim uvjetima dr. Pavelić u stalnim kontaktima sa svojim najbližim suradnicima i pristašama širom svijeta, odlučuje 8. lipnja 1956. utemeljiti Hrvatski oslobodilački pokret, kao krovnu hrvatsku političku organizaciju koja će zastupati i promicati hrvatske nacionalne interese u svijetu i domovini. Izjavu o utemeljenju Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta, uz prvi potpis dr. Ante Pavelića, potpisali su još dr. Džaferbeg Kulenović, dr. Vjekoslav Vrančić, ing. Ivica
82
Frković, dr. Ivan Kordić, dr. Stjepan Hefer, Stipe Matijević i Josip Marković. Hrvatski oslobodilački pokret u svom programu bio je zamišljen kao »općehrvatski, nadstranački i demokratski pokret... sa svrhom da u sklopu pokreta usredotoče, usklade i pojačaju rad pripadnici Hrvatskoga ustaškog pokreta, Hrvatske republikanske seljačke stranke (Stjepana Radića), Hrvatske držatvorne stranke, Hrvatskih oružanih snaga«. U novoosnovanom pokretu dobro su došli i pojedinci koji su članovi različiti društava i organizacija u drugim gradovima i zemljama u svijetu koji u svojim programima imaju isti oslobodilački cilj. U poslovniku HOP-a, među ostalim, stoje i ove točke: »Svrha je Pokreta polučenje podpune slobode cijelog hrvatskog naroda i ponovna uspostava Nezavisne Države Hrvatske na cijelom njegovom povijesnom i etničkom području između Mure, Drave, Dunava, Drine i Jadranskog mora«. Što se tiče odnosa HOP-a prema drugim narodima i narodnim skupinama, »Hrvatski oslobodilački pokret će napose surađivati s oslobodilačkim pokretima i organizacijama svih potlačenih naroda koji tu suradnju žele, a poštivaju i potpomažu hrvatsku oslobodilačku borbu«. Kao veliki pobornici antikomunizma, za svog djelovanja HOP će biti službeno primljen u Svjetsku antikomunističku ligu i postati njenim punopravnim članom. Ta svjetski poznata organizacija naročito u vrijeme hladnog rata između zemalja Zapadnog i Istočnog bloka bila je veoma respektabilna i imala je određeni utjecaj u nekim zemljama zapadnodemokratskog svijeta. Veoma je zanimljivo istaknuti da su načela na kojima je osnovan HOP i koje on mora promovirati i jedinstvena načela Stranke hrvatskog državnog prava (dr. Ante Starčevića), odnosno Hrvatske državotvorne stranke, zatim načela Hrvatske republikanske seljačke stranke (Stjepana Radića), te načela Hrvatskoga ustaškog pokreta (poglavnika dr. Ante Pavelića) što je sve hrvatski narod u toku vremena u više navrata odobrio svojom jasno izraženom i nepatvorenom demokratskom voljom«.
83
Sjedište novosnovanog HOP-a bilo je u Buenos Airesu. Osim ureda predsjedništva, HOP je imao i druge urede poput vojnoga, čija je zadaća bila upravljanje poslovima u vezi s Hrvatskim oslobodilačkim snagama. Osnovana je Hrvatska izvještajna služba, Promidžbeni ured, Spojni ured, Doprinosni ured čija svrha je bila prikupljanje novca od članarina, različitih vrsta donacija itd. Veoma je važno istaknuti da bi HOP zadržao svoju »neovisnost i punu slobodu u radu na ostvarivanju svrhe, koja mu je postavljena« čelništvo HOP-a, prema svom poslovniku, nije smjelo primiti donacije individualaca, društava ili pak nekih drugih izvora koji će ograničiti njegovu slobodu djelovanja. Na vrhu piramide ustrojstva HOP-a bio je predsjednik, zatim predsjedništvo HOP-a, pa područna vijeća. Odmah nakon svog utemeljenja, HOP je uspio osnovati svoja područna vijeća za države Južne i Sjeverne Amerike, Australije i Europe. Politička atmosfera i raspoloženje među Hrvatima u to vrijeme su bili takvi da nakon osnivanja HOP-a kao krovne političke organizacije hrvatskih iseljenika, njegove članice postaju Ujedinjeni Kanadski Hrvati; Ujedinjeni Hrvati Njemačke u Zapadnoj Njemačkoj; Ujedinjeni Hrvati Francuske; Hrvatska švedska zajednica; Društvo Hrvat u Velikoj Britaniji; Hrvatski domobran u Južnoj Americi i u SAD-u koji je nakon raspuštanja 1940. opet obnovljen 1959.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 29. rujna 2004.)
28. nastavak
HOP postaje glavni politički suparnik i konkurent HSS-u Međusobna optuživanja za propast i slom NDH, za stvaranje komunističke Jugoslavije ili prebacivanje krivnje za bleiburšku tragediju često su narušavala dobre i skladne odnose koji su vladali u raznim hrvatskim zajednicama širom svijeta. Nezdrava politička atmosfera i antagonizam 84
između vodstva HSS i HOP trajali su više-manje do uspostave demokratske Republike Hrvatske Piše: Marin Sopta
Veoma brzo HOP sa svojim mnogobrojnim članstvom, pristašama na svim kontinentima kao i dobro organiziranim ograncima postaje glavni politički suparnik i konkurent HSS-u u preuzimanju primata u hrvatskim zajednicama. Suparništvo, sasvim suprotni politički i ideološki pogledi, naročito u interpretaciji ratnih i poslijeratnih događaja bili su glavna preokupacija štiva koje se moglo pročitati u službenim glasilima tih dviju stranaka. Ta međusobna optuživanja za propast i slom NDH, za stvaranje komunističke Jugoslavije ili prebacivanje krivnje za bleiburšku tragediju često su narušavala dobre i skladne odnose koji su vladali u raznim hrvatskim zajednicama širom svijeta. Nezdrava politička atmosfera i antagonizam između vodstva HSS i HOP trajali su više-manje do uspostave demokratske Republike Hrvatske. HOP je naročito veliku podršku i materijalnu pomoć imao od svojih organizacija u SAD-u i Kanadi, među ostalim, zbog visokoga životnog standarda u tim zemljama u odnosu prema drugim zemljama u kojima su živjeli i radili Hrvati. Za potrebe svog političkog rada HOP je naročito dobivao veliku pomoć od Ujedinjenih kanadskih Hrvata i Hrvatskoga domobrana iz SAD. Ujedinjeni kanadski Hrvati osnovani su najprije kao Društvo »Kardinal Alojzije Stepinac« 1949. u kanadskom gradu Hamiltonu. Veoma brzo nakon osnivanja članstvo i upravni odbor društva dolaze do spoznaje da potrebe i program društva daleko prelaze lokalne okvire. Društvu nakon dogovora između predstavnika nekoliko zajednica u Ontariju daju ime Ujedinjeni kanadski Hrvati, koji veoma brzo osnivaju ogranke u svim gradovima Kanade u kojima žive Hrvati. Ograncima daju imena: Dr. Mile Budak u Sudburyu, Dr. Ante Starčević u Port Arthuru (kasnije Thunder Bay), Kralj Tomislav u Vancouveru, Kralj Zvonimir u Calgaryu, Dr. Ante Pavelić u Torontu, itd. Prvi predsjednik društva postaje Oto Negovetić, koji je bio izabran na saboru organizacije. Poslije njega na čelo
85
dolazi Ante Marković, koji zbog svoje popularnosti i ugleda koji je uživao u redovima članstva ostaje na čelu organizacije do današnjeg dana. Osim ostalih aktivnosti – organiziranja antijugoslavenskih prosvjeda, lobiranja kod lokalnih provincijskih i federalnih predstavnika kanadske vlasti, slanja socijalne pomoći izbjeglim Hrvatima u izbjegličkim logorima Italije, Austrije, Francuske i Njemačke, stranka je 1960. pokrenula službeno glasilo Nezavisna Država Hrvatska. Glasilo je sve do 1991. izlazilo u Torontu. List je uređivao glavni odbor a u uredništvu su bili Marijan Šola, Tomislav Balen, Marijan Čorak, Goroslav Mandić, Jure Šikić, Oto Negovetić i Nevenko Jurić. Sljedeći primjer Južne Amerike, i Hrvati u SAD-u obnavljaju Hrvatski domobran (1959.) i za starješinu biraju bivšeg natporučnika u hrvatskom domobranstvu u Habsburškoj Monarhiji Antu Došena, sina predsjednika Hrvatskoga državnog sabora u NDH Marka Došena. Hrvatski domobran u SAD-u i Ujedinjeni kanadski Hrvati uz Ujedinjene Hrvate Njemačke postaju glavni oslonci moći i utjecaja koje je HOP imao među hrvatskim iseljenicima. Ujedinjeni Hrvati Njemačke osnovani su 1952. godine i za prvog predsjednika izabran je bivši ustaški pukovnik Mirko Beljan, a tajnica društva postala je gospođa Lucija Rukavina. Društvo je svojom aktivnošću, a i samim programom okupilo mnogo članova. U prvim godinama svog djelovanja uglavnom su to bili hrvatski politički emigranti koji su po svršetku Drugoga svjetskog rata napustili Hrvatsku. Dolaskom gostujućih radnika iz bivše Jugoslavije na privremeni rad u Zapadnu Njemačku, stranka ih nastoji upoznati sa svojim djelovanjem i utjecati na njih dijeleći besplatno svoje novine i knjige. Dolaskom Mile Rukavine na predsjedničko mjesto stranke 1961. godine, Ujedinjeni Hrvati Njemačke postali su još aktivniji, a naročito među tamošnjim našim radnicima na privremenom radu, što nije ostalo nezapaženo jugoslavenskim tajnim agentima. Milu Rukavinu, zajedno s njegovim bliskim suradnicima i prijateljima Krešimirom Toljom i Vidom Maričićem, ubili su Udbini agenti 26. listopada 1968. godine u Münchenu.
86
Nakon ubojstva Rukavine, Tolja i Maričića u organizaciji dolazi do velike krize, koja traje nekoliko godina i od koje se Ujedinjeni Hrvati Njemačke neće nikada sasvim oporaviti. Jugoslavenske vlasti i njihovi plaćeni profesionalni ubojice postigle su cilj. Kulminaciju krize organizacija doživljava 1973. godine na godišnjoj sjednici održanoj u Karlsruheu gdje dolazi do rasula. Reorganizirani Ujedinjeni Hrvati Njemačke mijenjaju ime u Ujedinjeni Hrvati Europe i na tajnom glasanju za predsjednika organizacije izabran je Nikola MiličevićBeban. Samo nekoliko godina nakon njegova izbora za predsjednika, on biva također ubijen – 1976. godine. To kao i druga ubojstva Hrvata širom svijeta izazvala su velika ogorčenja i osude Hrvata u iseljeništvu, naročito ako se zna da je Miličević ostavio iza sebe obitelj sa petero djece.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 30. rujna 2004.)
29. nastavak
Političko-organizacijski razdor u redovima HOP-a Vrijeme je pokazalo da se dr. Hefer kao novi šef HOP-a nije uspio nametnuti članovima stranke, čak štoviše, što je vrijeme više odmicalo, oporba je prema njemu u redovima HOP-a bila sve jača, snažnija i glasnija. Trebalo je proći nekoliko godina da dođe do onoga čega su se mnogi članovi HOP-a bojali, a politički protivnici priželjkivali i nagovještavali Piše: Marin Sopta
U veoma složenim uvjetima za političko djelovanje, ne samo zbog učestalih Udbinih ubojstava, nego i zbog vanjske politike koju Zapadna Njemačka vodi prema Jugoslaviji, i represija prema politički aktivnim Hrvatima u Njemačkoj, obje organizacije, Ujedinjeni Hrvati Njemačke i Ujedinjeni 87
Hrvati Europe i dalje nastavljaju sa svojim radom sve do uspostave suverene i demokratske Republike Hrvatske. U međuvremenu na vrhu HOP-a, kao jedne od krovnih političkih stranaka u hrvatskom iseljeništvu, dolazi do promjena. Te promjene nisu nastale kao produkt demokratskih izbora na saboru, nego su nastale zbog atentata na dr. Antu Pavelića. U službenom glasilu HOP-a Hrvatska objavljeno je izvješće o atentatu: »Na dan 16. obljetnice uspostave Nezavisne Države hrvatske, dne 10. travnja 1957. godine počinjen je atentat na obnovitelja i Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Antu Pavelića, u 21.30 sati u Lomas del Palomar, predgrađu argentinskog glavnog grada, u neposrednoj blizini njegova boravišta. Atentator, koji osobno nije identificiran, ispalio je u Poglavnika šest hitaca od kojih su ga dva pogodila. Poglavnik, iako ranjen u leđa i prsa, stigao je vlastitim snagama kući, gdje mu je jedan susjedni argentinski liječnik pružio prvu pomoć.« O atentatu na dr. Pavelića svjetski tisak donio je opširne izvještaje, a Jugoslavija je, što se moglo i očekivati, tražila od argentinskih vlasti »hapšenje ratnog zločinca dr. Ante Pavelića«. Nakon velike diplomatske i druge kampanje, novinarskih napada na njega, dr. Pavelić sluša savjete i napušta Argentinu. Dolazi, nakon dugog putovanja, u Santiago de Chile, gdje boravi od 24. srpnja do 27. studenoga 1957. godine, u kući jednog svog pristaše. U tom gradu i državi zbog nastalih političkih uvjeta, dr. Pavelić osjeća se veoma nesigurnim za vlastiti život i odlučuje otputovati u Madrid, gdje je stigao 29. studenoga 1957. godine. Dr. Ante Pavelić bio je aktivan u Madridu koliko mu je dopuštalo njegovo narušeno zdravlje. U trenu njegove smrti uz dr. Pavelića su bile njegova kći Višnja i fra Branko Marić. U siječnju 1960. godine vijeće Hrvatskog oslobodilačkog pokreta u Buenos Airesu donijelo je priopćenje u kojem izvještava hrvatsku javnost da je zadnja poglavnikova želja, priopćena svećeniku fra Branku Mariću uz prisutnost pokojnikove supruge, bila da:
88
»Svojim opunomoćenim nasljednikom imenujem gospodina ministra dr. Stjepana Hefera u svim pitanjima i poslovima Hrvatske državne vlade, Hrvatskog oslobodilačkog pokreta i Vijeća.« Također, zbog velikih obveza i nemogućnosti da jedna osoba vodi sve poslove HOP, za njegove pomoćnike odnosno suradnike dr. Pavelić je imenovao ing. Ivana Asančarića, glavnog starješinu Hrvatskog domobrana, Josipa Markovića, državnog tajnika i predsjednika Doma d.d., obojicu iz Buenos Airesa, Antu Markovića, predsjednika UKH iz Toronta, fra Branka Marića iz Madrida, prof. dr. Andriju Ilića, ministra iz Buryja, Engleska, ing. Milana Šegu iz Clevelanda, SAD, i dr. Božidara Murgića. Poglavnikov izbor dr. Stjepana Hefera za svojeg nasljednika bio je dobar i promišljen politički potez. Imenovanjem bivšeg ministra za seosko gospodarstvo i ministra za hranu u NDH, uspješnog odvjetnika i člana Hrvatske seljačke stranke za predsjednika HOP-a, dr. Pavelić je poslao kristalno jasnu poruku. Imenovanje dr. Stjepana Hefera na osnovi Poglavnikove oporuke na smrtnoj postelji pridonijelo je političkoorganizacijskom razdoru u redovima HOP-a. Uopće nema nikakve sumnje da su se bivši ustaški časnici i ministri za vrijeme NDH, a dosadašnji članovi HOP-a našli uvrijeđeni činjenicom da na čelo HOP-a dođe istaknuti radićevac i član HSS-a. Vrijeme je pokazalo da se dr. Hefer kao novi šef HOP-a nije uspio nametnuti članovima stranke, čak štoviše, što je vrijeme više odmicalo, oporba je prema njemu u redovima HOP-a bila sve jača, snažnija i glasnija. Trebalo je proći nekoliko godina da dođe do onoga čega su se mnogi članovi HOP-a bojali, a politički protivnici priželjkivali i nagovještavali. Odnos u redovima HOP-a , naročito na vrhu, bio je takav da kada je došlo do rascjepa i osnivanja drugog HOP-a nazvanog Reorganizacija, to mnoge članove nije uopće iznenadilo. Na čelo HOP-a (Reorganizacija) došao je dr. Vjekoslav Vrančić koji je sa svojim istomišljenicima održao sastanak 5. siječnja 1966. godine u Buenos Airesu na kojem je donesen zaključak:
89
»Nakon podrobnog razmatranja političkih prilika u svijetu, teškog položaja hrvatskog naroda u zarobljenoj domovini i neskladnih prilika, koje posljednjih godina zavladaše u organizaciji Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, općenito u svijetu, a napose u Republici Argentini… podpisani članovi Hrvatskog domobrana i pristaše Hrvatskog oslobodilačkog pokreta na sastanku održanom u Buenos Airesu dne 5. siječnja 1966. jednodušno odlučiše: 1. Izabrati privremeni Radni odbor za Reorganizaciju HOPa. Izabrani privremeni Odbor preuzeo je na sebe dužnost izraditi nacrt rada, obavijestiti i stupiti u kontakt sa svim članovima HOP-a u svijetu i zatražiti njihovu pomoć.«
(Nastavlja se) (Vjesnik, 01. listopada 2004.)
30. nastavak
Čuvanje hrvatske kulturne tradicije Hrvata islamske vjere HOP sudjeluje na demokratskim izborima bez nekih spomena vrijednih rezultata. HOP u to vrijeme životari i više ga njegovi članovi i simpatizeri drže u životu zbog prošlosti, časti i ponosa nego radi nekih viših političkih ciljeva. Članovi i vrh HOP-a za Domovinskoga su se rata bez imalo zadrški uključili sa svojim donacijama i radom u obranu Domovine Piše: Marin Sopta
To je priopćenje imalo velikog odjeka i dovelo je do podjele HOP-a na svim kontinentima, a naročito u SAD i Kanadi, gdje će mnogo članova HOP-a dati podršku dr. Vjekoslavu Vrančiću. U programu, taktici javnog djelovanja i cilju nije bilo nikakve razlike između dvaju HOP-ova. Dr. Stjepana Hefera na mjestu predsjednika naslijedio je poznati hrvatski književnik i humanist prof. Ante Bonifačić. Profesor Bonifačić bio je veoma obrazovan čovjek s manirima profinjena kulturnjaka, na glasu među 90
hrvatskim iseljenicima kao veoma nepolitička osoba. Njegov dolazak na čelo HOP-a mnoge je iznenadio, a u zatvorenim je emigrantskim krugovima kružila priča da je prof. Bonifačić uvrijeđen što nije postao urednikom čikaškog tjednika Danica koji su uređivali franjevci, iz inata pristao postati šef HOP-a. Pod vodstvom prof. Ante Bonifačića HOP je nastavio sa svojim političkim djelovanjem bez nekih većih trzavica unutar organizacije. Poslije smrti prof. Bonifačića na čelo HOP-a dolazi poglavnikov zet dr. Srećko Pšeničnik. Da bi što bolje organizirao rad HOP-a dr. Pšeničnik odlazi iz Južne Amerike i sa svojom obitelji dolazi u Toronto. Postaje glavnim i odgovornim urednikom glasila Nezavisna Država Hrvatska koje izlazi u Torontu više od 25 godina. Nakon demokratskih promjena, HOP-a se registrira u Hrvatskoj, novine se tiskaju u Zagrebu. HOP sudjeluje na demokratskim izborima bez nekih spomena vrijednih rezultata. HOP u to vrijeme životari i više ga njegovi članovi i simpatizeri drže u životu zbog prošlosti, časti i ponosa nego radi nekih viših političkih ciljeva. I na kraju vrijedno je još jedanput ponoviti da su članovi i vrh HOP-a za vrijeme Domovinskog rata bez imalo zadrški uključili se sa svojim donacijama i radom u obranu Domovine. U redovima hrvatske političke emigracije a naročito u stranačkoj hijerarhiji oba HOP-a istaknute položaje zauzimali su Hrvati islamske vjere. Među relativno mnogima, veoma je važno spomenuti najistaknutije i najutjecajnije kao što su Dr. Džafer Kulenović, drugi supotpisnik osnivačke povelje HOP-a u Buenos Airesu. Ragib Avdić, predsjednik i jedan od osnivača Hrvatskog islamskog centra u Sydneyju, bio je članom Hrvatskoga narodnog odbora i jedan od osnivača i prvih članova sabora Hrvatskog narodnog vijeća. Među istaknutim članovima svakako treba spomenuti Ragiba Zukića iz Lackawane, New York, i Kerima Reisa, veoma utjecajna sabornika Hrvatskoga narodnog vijeća. Kada se spominje ime toga bivšega političkog zatvorenika koji je bio osuđen na 15. godišnju kaznu zatvora u Jugoslaviji, veoma je važno istaknuti njegov angažman u Hrvatskom islamskom centru. Naime, gospodin Kerim Reis, s
91
Taibom Čordićem, istaknutim i veoma priznatim znanstvenikom u kanadskim i američkim institucijama dr. Asafom Durakovićem početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća pokrenuo je inicijativu gradnje Hrvatskog islamskog centra. Njihova inicijativa naišla je na veliki odjek kod Hrvata katolika u Torontu i okolnim mjestima. Gradnja islamskog centra na kojem su radili dobrovoljno mnogi građevinski majstori katolici, završena je u rekordnom roku. Na otvaranju 1972. okupilo se mnogo muslimana iz islamskih i arapskih zemalja koji žive u Kanadi. Muslimani Pakistana, Indije, Irana, Saudijske Arabije, Palestine, Egipta nisu se mogli načuditi i s nevjericom su gledali okupljene Hrvate katolike koji su, kao donatori i majstori što su radili na građevini, te kao predstavnici hrvatskih političkih organizacija nazočili svečanom otvaranju. U službenom glasniku Hrvatskoga islamskog centra Novi Behar, među ostalim, stoji: »Hrvatski islamski centar kulturna je, vjerska i nacionalna institucija muslimana hrvatske narodnosti čiji je cilj poštivanje, čuvanje i širenje vjerskih, filozofskih i kulturnih zasada islama, kao i poštovanje i čuvanje hrvatske kulturne tradicije među Hrvatima islamske vjere. Zadaća je Hrvatskoga islamskog centra zadržavanje ideje unutar hrvatske islamske etničke kulture, kao i u svim aspektima kulture čovječanstva, u ime humanizma i univerzalne ideje progresa duhovnih vrijednosti svijeta.« Direktor tog centra Kerim Reis i dr. Asaf Duraković uspjeli su uspostaviti izvanredne odnose s diplomatima islamskih i arapskih zemalja, tako da bez imalo pretjerivanja može se reći kako nije bilo veleposlanika ili visoko rangiranog diplomata koji ga nije sa članovima svoje obitelji posjetio. Na osnovi poznanstva i stečenog prijateljstva Kerim Reis je počeo pisati članke u veoma uglednim muslimanskim novinama i publikacijama poput Arab News u Saudijskoj Arabiji, New Trend utjecajni muslimanski mjesečnik koji izlazi u Washingtonu, Kayhan International u Iranu, Impact International itd.
92
(Nastavlja se) (Vjesnik, 02. listopada 2004.)
31. nastavak
Protivljenje konceptu stvaranja bošnjačke nacionalnosti Kada su Alija Izetbegović i njegovi bliski suradnici osamdesetih godina posjetili Washington i susreli se s Hrvatima, Jugoslavenima, Bošnjacima i muslimanima, Kerim Reis, koji je dobro poznavao Izetbegovića još iz zatvorskih dana, prema vlastitom iskazu, rekao je za njega »da je on dobar čovjek, idealist i vjerski fanatik. ali politička luda« Piše: Marin Sopta
U svojim člancima Kerim Reis upoznavao je svoje čitatelje u muslimanskom svijetu s teškom političkom i ekonomskom krizom u Jugoslaviji, s kršenjem ljudskih prava naročito na Kosovu, ili pak s podmetnutim »požarom u zagrebačkoj džamiji koji je, prema mišljenju muslimana u Zagrebu, koordiniran od službenih jugoslavenskih tijela«. U jednom od nekoliko stotina članaka koji su tiskani u spomenutim novinama Kerim Reis opširno opisuje proces muslimanizma na čelu s Alijom Izetbegovićem koji se vodio u Sarajevu. U njima Reis apelira na muslimansku braću u svijetu »da pokažu svoju solidarnost s nevino optuženim..., da njihove vlade prave politički pritisak i da ekonomski bojkotiraju Jugoslaviju.« Reis naročito ističe Aliju Izetbegovića, čija je knjiga »Islam između Istoka i Zapada«, postala veoma popularnom među muslimanima. Izetbegovićeva knjiga i ideje izrečene u njoj imale su velik odjek »u redovima muslimanskih studenata i intelektualca koji su u privatno organiziranim sastancima vodili velike rasprave«. Potaknuti Izetbegovićevim pisanjem i raspravama, muslimanski intelektualci počeli su zahtijevati veća
93
vjerska i ljudska prava za svoje zajednice, ističe Kerim Reis u svom članku »Pisac osuđen na zatvor zbog svoje vjere«, objavljenom u Crescent Internationalu 1984. U članku »Nezadovoljstvo među bosanskim muslimanima prijeti pobunom«, objavljenom na naslovnoj stranici Arab Newsa od 23. lipnja 1983. godine, Reis ističe kako je nedavno uhićen Mustafa Spahić, imam iz Vogošća, »samo jedan od stotinu imama koji su u ožujku i travnju ove godine uhićeni«. Svakako da su takve vijesti i napisi o neravnopravnom položaju muslimana u Bosni i Hercegovini, Kosovu i u Sandžaku, kao i drugim vrstama diskriminacije koju Beograd provodi protiv muslimana imali velik odjek u islamskom svijetu. Reisovo pisanje izazvalo je oštre reakcije službene jugoslavenske vlasti i bezuspješne pokušaje da mu onemoguće pisanje i javno djelovanje u islamskim krugovima. Optužbe da je »ustaški zločinac« »ustaša koji propagira terorizam protiv Jugoslavije« samo su neki od atributa prišiveni Reisu. No zahvaljujući ustanovi Hrvatski islamski centar, koja je bila otvorena svim muslimanima u Torontu, Reisovim i Durakovićevim vezama i odnosima s veleposlanicima islamskoga arapskog svijeta u Ottawi, glavnom gradu Kanade, pokušaji jugoslavenskih vlasti da ga kompromitiraju bili su neuspješni. Kada su Alija Izetbegović i njegovi bliski suradnici osamdesetih godina posjetili Washington i susreli se s Hrvatima, Jugoslavenima, Bošnjacima i muslimanima, Kerim Reis, koji je dobro poznavao Izetbegovića još iz zatvorskih dana, prema vlastitom iskazu, rekao je za njega »da je on dobar čovjek, idealist i vjerski fanatik. ali politička luda«. Reis i Nijaz Batlak, kasnije general Daiđa, koji su bili na tom skupu, oštro su se suprotstavili Izetbegovićevu konceptu stvaranja bošnjačke nacionalnosti. Za Domovinskog rata Kerim Reis i Hrvatski islamski centar javno i beskompromisno podržavaju stvaranje suverene demokratske Republike Hrvatske. Pri službenom posjetu hrvatske vlade na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom Kanadi, Kerim Reis kao domaćin dočekuje goste u Hrvatskom islamskom centru. Tim su posjetom Predsjednika Republike Hrvatske članovi hrvatske vlade htjeli odati javno priznanje članovima i
94
upravi Hrvatskog islamskog centra za njihov dosadašnji rad i poslati poruku da Hrvati nisu samo katolici. Nažalost, nakon izbijanja muslimansko-hrvatskog sukoba, Hrvatski islamski centar, pod pritiskom muslimana vjernika iz drugih država, mijenja ime u Islamski centar. Govoreći o aktivnostima i doprinosu Hrvata islamske vjere u iseljeništvu za uspostavu suverene demokratske Republike Hrvatske svakako treba istaknuti i Memorandum Hrvata muslimana koji su uputili Sveislamskom kongresu održanom u Karachiju u Pakistan u veljači 1951. godine. Iz objektivnih razloga, »mi, Hrvati muslimani u emigraciji, žalimo što ne možemo sudjelovati u radu Kongresa«, stoji odmah na početku Memoranduma. No to nije smetalo da pred delegate Drugog sveislamskog kongresa dugački Memorandum, napisan na engleskom jeziku, pročita pakistanski državnik, koji je bio tajnik Kongresa Inamillah Klan. Za vrijeme Kongresa tajnik najveće muslimanske organizacije »Braća muslimani« Omer Bey Emir, koji je bio i član Svearapskog vijeća za Palestinu, inače sirijski opunomoćeni ministar u Karachiju, održao je veoma impresivan govor o Hrvatima islamske vjere, o njihovoj teškoj i tragičnoj povijesti, današnjem položaju i njihovim zahtjevima za slobodnu i demokratsku Hrvatsku.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 04. listopada 2004.)
32. nastavak
Najbolji tumači između bratskih naroda i srca Europe Dr. Džafer Kulenović po završetku studija u Zagrebu, gdje postaje doktorom prava, odlazi raditi kao odvjetnik u Bihać i Brčko. Postaje članom Jugoslavenske muslimanske organizacije a 1920. godine izabran je za 95
narodnog zastupnika u Jugoslaviji. Veoma blisko surađuje sa Stjepanom Radićem. Nakon smrti dr. Spahe preuzima njegovo mjesto predsjednika Jugoslavenske muslimanske organizacije Piše: Marin Sopta
U Memorandumu Hrvata muslimana pročitanom na Sveislamskom kongresu, o kojem Vincent Lateva, dopisnik AFP-a, kaže da je »od svih do sada održanih sastanaka uopće, ovaj skup islamske misli najznačajniji i najreprezentativniji«, među ostalim, stoji: »Hrvatski narod u današnje doba ima otprilike šest milijuna stanovnika, od kojih su oko jedan milijun Hrvati muslimanske vjere, dok su ostali rimokatolici. Hrvatski narod jest jedini europski narod (uz albanski) koji u svom sastavu ima jaču skupinu pripadnika islamske vjere«. U Memorandumu se zatim govori o prvim povijesnim dodirima između Hrvata i muslimana, gdje su Hrvati pomogli Arapima. »U sirijskoj vojsci Abduralimana bilo je, prema svjedočanstvima, dvadeset tisuća hrvatskih vojnika godine 677 poslije Krista, za vrijeme napada na Carigrad.« Veoma se jezgrovito i sažeto iznosi povijest Hrvata muslimana za vrijeme austrougarske okupacije Jugoslavije, govori o stvaranju države Hrvatske, o četničkim pokoljima muslimana u Plevlji, Čajničima i Foči. Na kraju Memoranduma se kaže: »Slobodi nas Hrvata muslimana u državi hrvatskoj ona jedina može biti jamstvo za slobodni razvitak i život islama u toj zapadnoj kuli naše vjere... Mi upravljamo naše molbe Motamar-el-Alam-e-Islam, a po njemu cijelom islamskom svijetu da upozna vrlo opasan položaj u kojem su Hrvati muslimani, kako smo to eto naprijed opisali. Osobito molimo svu islamsku braću, da podupru zahtjeve i potrebe milijuna svoje vjerske braće, da bi napokon i oni dobili punu vjersku slobodu. Isto tako molimo, da ih poduprete u njihovu vapaju za slobodnom hrvatskom državom, jer je država jedino jamstvo za svaki budući život, a osobito u Hrvatskoj.
96
A kada jednom dobijemo s pomoću Velikog Alaha svoju nezavisnu državu Hrvatsku mi ćemo biti sposobni ne samo održati tu najveću skupinu muslimana u Europi, nego ćemo, kao i u prošlosti, biti najbolji tumači i veza između bratskih naroda i srca Europe.« U ime Hrvata muslimana u emigraciji taj memorandum potpisali su dr. Džafer Kulenović, bivši predsjednik Hrvatske državne vlade; prof Hakija Hadžić; Hasan Čustović, utemeljitelj Društva Hrvata u Siriji 1948. godine i urednik Hrvatske volje (1949. – 1952.) i pukovnik HOS-a vitez Ibrahim Prvić-Pjanić, bivši viši dužnosnici u NDH prof. Hasan i Alija Šuljak, te ostali Hrvati na Srednjem istoku. Kao što sam već spomenuo, Memorandum je imao velikog odjeka na Kongresu zbog toga što je jedan od potpisanih bio dr. Džafer Kulenović, koji je imao dobru reputaciju i poznanstva u islamskom svijetu. Dr. Džafer Kulenović po završetku studija u Zagrebu, gdje postaje doktorom prava, odlazi raditi kao odvjetnik u Bihać i Brčko. Postaje članom Jugoslavenske muslimanske organizacije a 1920. godine izabran je za narodnog zastupnika u Jugoslaviji. Veoma blisko surađuje sa Stjepanom Radićem. Nakon smrti dr. Spahe preuzima njegovo mjesto predsjednika Jugoslavenske muslimanske organizacije. Bio je ministar u kraljevskoj vladi, a 7. studenoga 1941. godine postaje dopredsjednikom Hrvatske državne vlade. Nakon kratkog boravka 1945. u savezničkom logoru u Austriji iz kojeg uspijeva pobjeći u Italiju. Iz Italije s obitelji odlazi u Tursku, zatim u Damask, gdje umire 1956. godine u 65. godini života. Imajući u vidu događaje koji su se odigrali na ovim našim prostorima od 1990. godine do danas, naročito proces koji još traje u susjednoj Bosni i Hercegovini, veoma je zanimljivo iznijeti razmišljanja i neke od teza poznatog znanstvenika dr. Asafa Durakovića koje je on iznio u svojoj knjizi »Mjesto Muslimana u Hrvatskoj narodnoj zajednici«. U toj svojoj knjizi, bolje reći brošuri, tiskanoj 1972. god u Torontu, veoma je važno spomenuti neke osobitosti kako bismo mogli pravilno shvatiti značenje autorovih teza i poruka.
97
Odmah na početku treba istaknuti da je dr. Asaf Duraković završio visoke škole u bivšoj Jugoslaviji da bi nakon toga stekao veliku reputaciju i ugled, radeći i predavajući na poznatim i svjetski priznatim institucijama u Hamiltonu, Rochesteru i Washingtonu. Također, treba istaknuti da je za svoju knjigu obilno koristio literaturu poznatih i priznatih autora poput Happela Muriela, Settona Watsona, Ivana Mužića, Saliha Balića, Mladena Čaldarevića, Atifa Purivatra, Dominika Mandića i drugih.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 05. listopada 2004.)
33. nastavak
Austrija sustavno radila na uništenju hrvatske misli u BiH Dr. Asaf Duraković: »Bosna i Hercegovina je povijesno jedinstvena cjelina s ostalim hrvatskim zemljama, koja se razvijala u specifičnim uvjetima utjecaja dviju različitih vjera i kultura, od vremena pada Bosne pod Osmanlijsko Carstvo. Geografski Bosna i Hercegovina čini integralni dio hrvatskog područja, kojem je istočna granica na rijeci Drini, koja je bila prirodna granica između Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva« Piše: Marin Sopta
Odmah na početku svoje knjige »Mjesto Muslimana u Hrvatskoj narodnoj zajednici«, koju počinje starom latinskom izrekom Divide et impera, dr. Asaf Duraković smatra kako je »pitanje nacionalnog opredjeljenja muslimana u Bosni i Hercegovini dovedeno do današnje faze nakon dugotrajne temeljito provođene antihrvatske politike, koju je beogradska vlada provodila s dobro poznatim rezultatima.« »Upravni aparat«, piše dr. Duraković, »doveden je iz Srbije u različitim razdobljima novije povijesti, kao i famulusi tog sustava regrutirani iz redova samog stanovništva Bosne i Hercegovine, doveo je svojim sistematskim izmišljenim radom do tog stupnja, da se danas 98
već ozbiljno može postaviti pitanje nacionalnog opredjeljenja muslimanskog stanovništva. Muslimani su danas pred vitalnim pitanjem, koje se u prvi mah čini dosta zamamnim, a to je prihvatiti ili ne ponuđenu muslimansku nacionalnost, zasnovanu na novoostvarenim teorijama o muslimanskoj etničkoj posebnosti u Bosni i Hercegovini, koje ne analiziraju povijest tih hrvatski pokrajina iz predislamskog vremena.« Zbog važnosti tog pitanja za muslimane, kao i činjenice da sami muslimani zagovaraju tu teoriju a »zbog zbivanja koja se naslućuju u bliskoj budućnosti na burnoj balkanskoj vjetrometini«, Duraković upozorava: »Vrijeme je da se tome pitanju da zaslužena pozornost, prije nego nas budućnost pouči učinjenim propustima, i cijeli se hrvatski narod treba duboko zamisliti nad tim pitanjem, koje prelazi okvire muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine i ulazi u pitanje budućnosti cijelog hrvatskog naroda.« Dr. Duraković, govoreći u svojoj knjizi o povijesti Bosne i Hercegovine u njenu veoma sažetu poglavlju »Bosna i Hercegovina u sastavu stare hrvatske države« navodi niz vjerodostojnih povijesnih izvora kao, na primjer, zapis Duvanjskog sabora iz 753. godine zvan »Methodos« koji je pisan hrvatskim jezikom, a u kojemu je, među ostalim, napisano da je »Hrvatska sačinjena od Bijele Hrvatske na zapadu, Crvene Hrvatske na jugu i od Zagorja koje je obuhvaćalo današnju Bosnu, s granicom na Drini«. Među mnoštvom povijesnih dokumenata koji potvrđuju autorove teze, dr. Duraković navodi arapskog zemljopisca Idu Idrisa iz 11. stoljeća, koji »piše o hrvatskom stanovništvu Bosne i Zahumlja«. Također dr. Duraković citira iz zapisa Ivana Kinamosa, tajnika cara Emanuela ž, koji je veoma sustavno i znanstveno vodio bilješke sa svog putovanja kroz Srbiju i Bosnu i Hercegovinu u 12. stoljeću, a u kojima je zapisao da je Bosna i Hercegovina zasebna država koju dijeli od Srbije rijeka Drina i da uopće ne postoji nijedan znak da je ona pod srpskom upravom. Na temelju znanstvene i stručne literature koju je proučavao, dr. Duraković zastupa tezu da »muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine jest u 95 posto slučajeva hrvatskog podrijetla, o čemu kazuju podatci iz povijesti. O istovjetnosti bosansko-hercegovački muslimana s ostalim hrvatskim stanovništvom postoji niz dokaza iz područja
99
govora, pisma, običaja, zajedničkih ostataka stare hrvatske mitologije«. Drastične promjene u strukturi stanovništva Bosne i Hercegovine, nastaju austrougarskom aneksijom te zemlje, kada nastaju velike seobe Srba u Bosnu i Hercegovinu. Austrougarska vlast nije mogla »podnijeti ideju ujedinjenja Bosne i Hercegovine s matičnom Hrvatskom«, zato je počela zagovarati ideju stvaranja bosanske narodnosti. Prema Durakoviću, tu su ideju posebno zagovarali »Kallaj i grof Bilinski, koji su u toj ideji podijeljenosti gajili ideju trajne aneksije Bosne i Hercegovine Mađarskoj odnosno Austriji«. S jedne strane obilato pomažući Srbima u Bosni i Hercegovini »Austrija je sistematski radila na uništenju hrvatske misli u Bosni i Hercegovini, lukavom politikom uvođenja bosanskog jezika, favorizirajući nepismenost i zaostalost muslimanskog stanovništva, te sa svojom propagandom zagovarala ideju kako je njihova uloga i prisutnost u zemlji prosvjetiteljskog karaktera čiji glavni cilj je poboljšati stanje u zemlji i proglasiti Bosnu i Hercegovinu samostalnom zemljom«. Govoreći u svojoj knjizi o novijoj povijesti muslimana u Jugoslaviji, dr. Duraković piše: »U politici naziranja muslimana vlast u Jugoslaviji upotrijebila je islamsku vjersku zajednicu, staromodnim načinom korupcije, ucjene i položaja. Kako je struktura vrhovnoga islamskog starješinstva produkt demokratskog načela islama da sve predstavnike biraju osnovne zajednice određenog područja do vrhovnih vjerskih upravnih tijela, to nije bilo teško u muslimanske krugove infiltrirati suradnike vlasti koji su bili sami iz muslimanskih redova i, prema tome, imali su pravo učešća u biranju vjerskih upravnih tijela. Tako su svi vrhovni službenici imali služiti vlasti ili izgubiti položaj.« U takvim okolnostima mnogi nisu izdržali pritisak pa su pristali na kompromise gubeći tako ponos i čast kao prijašnji Reis ul-uluma Fejić i sadašnji vrhovni poglavar IVZ Hadži Sulejman Kemura. U zaključku dr. Asaf Duraković piše: »Bosna i Hercegovina je povijesno jedinstvena cjelina s ostalim hrvatskim zemljama, koja se razvijala u specifičnim uvjetima utjecaja dviju različitih vjera i
100
kultura, od vremena pada Bosne pod Osmanlijsko Carstvo. Geografski Bosna i Hercegovina čini integralni dio hrvatskog područja, kojem je istočna granica na rijeci Drini, koja je bila prirodna granica između Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva.«
(Nastavlja se) (Vjesnik, 06. listopada 2004.)
34. nastavak
Borba za goli život, ogorčenost i mržnja prema komunistima Hrvatska republikanska stranka, koja je osnovana 1951. u Buenos Airesu, bila je prva politička stranka nakon sloma hrvatske države 1945. koja je imala »izrazito politički program«. Međutim, kada se čitaju Načela i Program HRS svatko s imalo znanja hrvatske političke povijesti može doći do zaključka da su oni bazirani na temeljima Stranke prava i na ustaškim načelima Piše: Marin Sopta
Kao izvanredan govornik i svojom markantnom fizičkom pojavom za javnom govornicom dr. Asaf Duraković je u svojim javnim nastupima u hrvatskim zajednicama znao dovesti prisutne do delirija oduševljenja. Svojim govorima stekao je mnoštvo obožavatelja koji su bili spremni poslušati bilo koji njegov zahtjev. Nakon nekoliko godina nevjerojatne popularnosti u redovima hrvatske političke emigracije na svim kontinentima, zvijezda dr. Durakovića počela se polako gasiti, a njegov utjecaj među Hrvatima postao je gotovo beznačajan. Stanje u redovima hrvatske političke emigracije nakon propasti Nezavisne Države Hrvatske i bleiburške tragedije, koja znači kraj ustaškog pokreta, bilo je veoma kaotično. Borba za goli život, ogorčenost i mržnja prema komunistima, putovanje s članovima obitelji ako su preživjeli ratna vremena kroz izbjegličke logore najčešće u Južnu Ameriku, ostavili su velik trag na mnogima. Ako se 101
zna da ustaški pokret nikada nije postao političkom strankom, onda je razumljivo zašto je u demokratskim zemljama došlo do stvaranja mnoštva stranaka. Prema riječima dr. Ive Korskog, Hrvatska republikanska stranka, koja je osnovana 1951. u Buenos Airesu, bila je prva politička stranka nakon sloma hrvatske države 1945. koja je imala »izrazito politički program«. Međutim, kada se čitaju Načela i Program HRS svatko s imalo znanja hrvatske političke povijesti može doći do zaključka da su oni bazirani na temeljima Stranke prava i na ustaškim načelima. Dr. Korski to objašnjava: »Republikanski program uzima u obzir novo političko i socijalno gospodarsko stanje u zemlji i predstavlja zato modernizaciju i aktualizaciju ustaški načela, a ne neku novost u hrvatskom političkom životu.« Hrvatsku republikansku stranku osnovali su Ivan Oršanić i njegov brat Ante s nekoliko istomišljenika. Oni odmah pokreću i političku reviju Republika Hrvatska u kojoj će, osim Ivana Oršanića, stalno surađivati njegov nasljednik na mjestu predsjednika stranke, dr. Ivo Korski, glavni tajnik i pokretač stranke Kazimir Katalinić, kao i mnogi drugi istaknuti članovi i simpatizeri stranke (Šime Letin, Božo Dugeč, Malkica Dugeč, Rudolf Arapović, Vladimir Đurić, Ivica Penavić, Srećko i Rudi Tomić i dr.). Ivo Oršanić je bio profesor matematike i fizike, i jedno vrijeme radio je u Nadbiskupiji u Zagrebu. Godine 1936. postaje urednikom Hrvatske smotre. Zbog svog revolucionarnog rada biva uhićen 1940. i nakon zatvora u Lepoglavi biva prevezen u koncentracijski logor u Kruščice u Bosni. Nakon uspostave NDH postaje visoki dužnosnik u NDH, gdje je bio šef promidžbe. Zbog sukoba s Nijemcima na njihov zahtjev biva smijenjen i postaje zapovjednik Ustaške mladeži. Iz današnje perspektive zvuči nevjerojatno da, kao visoki državni dužnosnik, ne zna ništa o donesenoj odluci o povlačenju hrvatske vojske, nego to doznaje od jedne dužnosnice »koja je došla u naš stan da pita moju suprugu na koji će način napustiti Zagreb«. Nakon što se morao kriti u izbjegličkim logorima Italije zbog toga što su ga tražili Englezi, Ivan Oršanić,
102
napokon, krijući se iza lažnog imena Ivan Orlini, uspijeva 1948. otići u Argentinu i priključiti se svojoj obitelji. U svom eseju »Povijest se ne briše«, objavljenom u Republici Hrvatskoj 1951., Ivan Oršanić piše: »Povijesna je istina da je u ustaštvu bila oličena ideja države i borba do smrti za državu. Povijesna je istina da je ustaštvo bilo u ovom smislu prihvaćeno među većinom naroda. Povijesna je istina da ustaštvo nije prihvaćeno kao stranačko-politička organizacija hrvatskog naroda. Povijesna je istina da ustaštvo u svojoj borbi za državnu opstojnost nije bilo ni komunofobijsko, ni srbofilsko, ni germanofilsko, ni talijanofilsko, ni anglofilsko, ni frankofilsko, ni demokratsko, ni fašističko.« »Hrvatski je narod u ustaškom razdoblju hrvatske povijesti htio svoju državu, bio je pripravan boriti se protiv svih, bez obzira na ideologije i činio je to; borio se protiv komunizma, Srba, Nijemaca, Talijana i Engleza, jednostavno zato što su oni svaki, posebice tu državu rušili i jedni u službenom karakteru prijatelja i saveznika, drugi u službenom karakteru neprijatelja, a treći bez ikakva službena karaktera no stvarno u svim mogućim okvirima; jedni komunisti, drugi fašisti, treći demokrati«. S pravom kritizira i oštro osuđuje one koji su zaneseni svojim visokim položajima, ili su zbog svojih sebičnih interesa nastojali iskoristiti revolucionarno vrijeme. Ivan Oršanić i vodstvo Hrvatske republikanske stranke smatrali su da Hrvate odnosno članove i simpatizere treba najprije politički educirati. Ne treba se zanositi i težiti za nekim apsolutnim jedinstvom hrvatskog naroda jer, prema Oršaniću, važnije od toga je »borba za državu i za sigurnost slobode u državi«. Zbog različitih uvjeta života i sredina u kojima žive hrvatski iseljenici širom svijeta, »moramo biti svjesni da se to jedinstvo ne može ostvariti i ne smijemo se zavaravati s time da se može ostvariti«. Prema Oršanićevim riječima »borba za državu i za slobodu u hrvatskoj državi čini predmet svih osnovnih razlika u 103
emigraciji, iznad jedinstva jer jedinstvo samo po sebi nije ništa, kao što nije ništa ni pusta želja za oslobođenjem i slobodom«.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 07. listopada 2004.)
35. nastavak
»Hrvatski narod ne treba ulaziti ni u kakvu zajednicu...« U suradnji i dogovoru s predstavnicima Hrvatskoga narodnog otpora, Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta (Reorganizacija), Hrvatskoga domobrana, Hrvatska republikanska stranka zajednički 6. ožujka 1970. konstituira u Buenos Airesu Vijeće Hrvata Južne Amerike za uspostavu Države Hrvatske na čelu s njegovim predsjednikom dr. Vjekoslavom Vrančićem. To političko tijelo bilo je preteča Hrvatskog narodnog vijeća, koje je osnovano i održalo prvi svoj sabor 1974. u Torontu Piše: Marin Sopta
Uz to što su u Republici Hrvatskoj tiskani izvanredni prilozi o raznim temama iz hrvatske povijesti, o geostrateškom položaju Hrvatske, o međudržavnim odnosima, odnosima Hrvatske s susjedima, o pitanju i budućnost Hrvata Bosne i Hercegovine, potrebi aktivnog djelovanja u političkom radu stranaka u emigraciji, itd., Hrvatska republikanska stranka nije, nažalost, nikada uspjela imati mnogobrojno članstvo poput HSS-a ili HOP-a. Za to postoji mnogo razloga, ali je najbliže istini istaknuti hrvatski intelektualac koji je bio glavni urednik nekoliko značajnih hrvatskih novina u iseljeništvu, kao mjesečnika Hrvatska borba i Hrvatski list, g. Rudolf Arapović, koji je napisao da je »trebala odrasti generacija, koja će moći shvatiti veliki Oršanićev duh utisnut u novo hrvatsko republikantstvo, generacija koja se počela okupljati oko Našega puta i oko Hrvatske borbe«. 104
U načelima Hrvatske republikanske stranke, među ostalim, stoji da će osnovni temelji rada biti »pravo naroda, da ima svoju slobodu i državu, bez obzira na to je li je to bilo gdje kojem narodu na svijetu pravo ili ne. Ako opći razvitak međunarodnog života zahtijeva stvaranje najširih zajednica naroda, hrvatski narod sigurno neće biti onaj koji će tome smetati. Ali hrvatski narod ne treba ulaziti ni u kakvu zajednicu bez potpuno slobodnoga i vlastitog odlučivanja u svojim granicama, sa svojom vladom, saborom i predsjednikom države, te bez ikakve prisutnosti bilo kakvih stranih vojski, stranih misija i utjecaja.« Oršanićeva politička razmišljanja i analize stanja u domovini, iseljeništvu, o međunarodnim odnosima, budućem ustrojstvu hrvatske države tiskana su u dvije knjige, »Oslobođenje i sloboda« i »Vizija slobode«. Obje te knjige tiskane, nažalost, poslije njegove smrti, prva 1973., a druga 1979., bile su obvezno štivo za članove i simpatizere Hrvatske republikanske stranke. Jedna od zajedničkih karakteristika koje su krasile članove HRS i po kojoj su oni bili prepoznatljivi, kako u Europi tako u Južnoj i Sjevernoj Americi ili pak u dalekoj Australiji, bilo je citiranje Oršanićevih misli o bilo kojoj političkoj temi. Nakon smrti Ivana Oršanića 1967. godine u za njegova je nasljednika, odnosno novoga Hrvatske republikanske stranke izabran je koji je 1940. godine promoviran u doktora Zagrebačkom sveučilištu.
Buenos Airesu, predsjednika dr. Ivo Korsky, prava na
Rođen u Osijeku 1918. godine u uglednoj židovskoj obitelji, dr. Korsky postaje članom Ustaškog pokreta 1935. godine, povlači se iz domovine 1945. i bude zatvaran u Italiji. Nakon kratkoga zarobljeništva, uspijeva otputovati u Argentinu 1947. godine. Od samoga osnivanja Hrvatske republikanske stranke dr. Korsky je jedan od najbližih Oršanićevih suradnika. Iako konstruktivno kritični prema drugim hrvatskim političkim strankama, kao na primjer, prema HOP-u, Hrvatskom narodnom otporu, Jelićevu Hrvatskom narodnom odboru, vodstvo HRS ne bježi od zajedničke suradnje s dotičnim strankama s ciljem širenja i učinkovitijeg djelovanja u hrvatskom
105
iseljeništvu i u domovini, što joj je bilo glavnom preokupacijom. U suradnji i dogovoru s predstavnicima Hrvatskoga narodnog otpora, Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (Reorganizacija), Hrvatskoga domobrana, Hrvatska republikanska stranka zajednički 6. ožujka 1970. konstituira u Buenos Airesu Vijeće Hrvata Južne Amerike za uspostavu hrvatske države na čelu s njegovim predsjednikom dr. Vjekoslavom Vrančićem. Tajnim glasovanjem izabran je odbor Vijeća u sastavu: potpredsjednici dr. Ivo Korsky i Lukas Juričić, tajnik Kazimir Katalinić i blagajnik Božo Verić. Svrha je Vijeća, stoji u načelima i ustrojstvu novoosnovanog političkog tijela, »pomoći hrvatskom narodu da ostvari svoju slobodu i državnu nezavisnost«. Da bi se ostvario taj cilj, Vijeće će osim ostalih sebi postavljenih zadataka također: »Uspostaviti suradnju svih kontinentalnih vijeća za što skorije ostvarenje središnjega vijeća za uspostavu države Hrvatske, kao vrhovnoga političkog tijela za vođenje hrvatske politike u inozemstvu a u najužoj suradnji s hrvatskim državotvornim snagama u domovini Hrvatskoj. Širiti misao hrvatskog prava i dužnosti u borbi za ostvarenje hrvatske državne nezavisnosti, kako u stranim tako i u hrvatskim sredinama, živom ili napisanom riječi, osobnim dodirom te ostalim za to prikladnim promidžbenim sredstvima«. To političko tijelo bilo je preteča Hrvatskog narodnog vijeća, koje je osnovano i održalo prvi svoj sabor 1974. godine u Torontu.
(Nastavlja se)
(Vjesnik, 09. listopada 2004.)
106
36. nastavak
Hrvatske akcije velikoga propagandnog učinka Događaji u domovini nakon zatvaranja i progona pripadnika i simpatizera hrvatskoga proljeća još više su naelektrizirali i pojačali antijugoslavensko raspoloženje među hrvatskim iseljenicima. U takvim prigodama dva mlada hrvatska domoljuba Marijan Buconjić, član HRS-a, i Ivan Jukić, član HNO-a, oba iz New Yorka, odlučili su se na promidžbenu akciju, kako bi svratili pozornost američke i svjetske javnosti na neriješeno hrvatsko pitanje Piše: Marin Sopta
Hrvatska republikanska stranka imala je svoje podružnice i članstvo više-manje u svim hrvatskim zajednicama u iseljeništvu. Osim Republike Hrvatske, stranka je također imala svoje publikacije: Rakovica je izlazila u Buenos Airesu, Hrvatska budućnost u Los Angelesu, a Naš put, koji su uređivali braća Rudi i Srećko Tomić u Torontu. Poslije je Naš put postao neovisan list, no ipak je nastavio davati podršku idejama i programu Hrvatske republikanske stranke. Pod utjecajem ideja i programa Ivana Oršanića pokrenut je u Washingtonu mjesečnik »Hrvatska borba«. Osnivač i glavni urednik bio je prijatelj i suradnik Brune Bušića iz studentskih dana u Zagrebu Rudolf Arapović. Veoma brzo Arapović i njegovi suradnici svojim stilom pisanja i beskompromisnim političkim stavovima došli su u sukob s glavnim središtem hrvatskoga političkog estabilishmenta tog vremena u Buenos Airesu, pa je njegova suradnja i povezanost sa HRS-om službeno prestala. U pripremama za osnivanje Hrvatskoga narodnoga vijeća stranka je aktivno uključena od prvog trenutka. U prvim izborima za sabornike HNV povlači veoma lukave političke poteze. Naime, umjesto predsjednika HRS-a dr. Ive Korskog i glavnog tajnika Kazimira Katalinića, vodstvo se odlučuje da boje stranke nose mlada hrvatska majka troje djece, tada dvadesetšestogodišnja Alojzija Buconjić i glavni urednik Hrvatske borbe tridesetdvogodišnji Šime Betina. Bio je to izvrstan potez, jer su oba kandidata bila izabrana u HNV.
107
Događaji u domovini nakon zatvaranja i progona pripadnika i simpatizera hrvatskoga proljeća još više su naelektrizirali i pojačali antijugoslavensko raspoloženje među hrvatskim iseljenicima. U takvim prigodama dva mlada hrvatska domoljuba Marijan Buconjić, član HRS-a, i Ivan Jukić, član HNO-a, oba iz New Yorka, odlučili su se za jednu promidžbenu akciju, kako bi svratili pozornost američke i svjetske javnosti na neriješeno hrvatsko pitanje. Oni su u rujnu 1975. za vrijeme Opće skupštine UN-a, s balkona dvorane u kojoj je zasjedala, bacali letke na engleskom jeziku u kojima je bio sadržan prigodan tekst o hrvatskoj problematici. Bacali su ih uz uzvike na engleskom: »Živjela Hrvatska! Živjela slobodna Hrvatska!« Taj pothvat nadmašio je sva njihova očekivanja, imao je velik odjek u svjetskoj javnosti. Ugledni New York Times donio je izvještaj o toj akciji na naslovnoj stranici. U jednom svom nastupu 1975. u New Yorku s temom »Borbom do slobode« dr. Korski je rekao: »U današnjim prilikama nemoguće je da se Hrvati i Hrvatice sastanu na razmjeni misli o položaju hrvatskog naroda, a da ne iskrsne pitanje revolucije i opravdanosti takva procesa. Svaki razgovor o hrvatskoj budućnosti koji ne bi taknuo tu temu, bio bi nepotpun i zato manje vrijedan.« A osnivač HRS-a Ivan Oršanić o revoluciji piše: »Revolucije imaju samo jedno opravdanje i potrebne su samo zbog jednog cilja, da dadu život zakonima slobode. Mimo toga revolucije su zločin.« Dva mlada člana stranke, Ilija Kokotović i Mile Nekić, odlučili su se za akciju koja će imati propagandnog efekta. Za gostovanja NK Veleža iz Mostara u Australiji u veljači 1976., tijekom susreta s australskom reprezentacijom, njih dvojica utrčala su u igralište s upaljenom jugoslavenskom zastavom. Australski tisak, televizija i radiopostaje, umjesto nogometnog izvještaja, opširno su donosili izvještaj o toj akciji dvojice Hrvata i o razlozima zbog kojih su to učinili. Kada se uvidjelo da takve akcije imaju veći propagandni učinak nego stotine antijugoslavenskih prosvjeda u prigodi Dana Republike 29. studenoga, još jedan član HRS-a odlučio
108
se za sličnu akciju. U vrijeme održavanja Olimpijskih igara 1976. u Montrealu, na rukometnoj utakmici između reprezentacije Jugoslavije i Zapadne Njemačke, Petar Ivčev utrčao je s upaljenom jugoslavenskom zastavom na igralište. Utakmica je zbog toga prekinuta, a prisutni sportski izvjestitelji na sve strane svijeta objašnjavali razloge njena prekida. Godinu dana potom, 1977., članovi HRS-a, ohrabreni rezultatima svih tih akcija, odlučuju se na novu sličnu. Marijan Buconjić, Jozo Brekalo i Vlado Dizdar, u znak protesta što se Međunarodna mirovna konferencija održava u Beogradu, u lipnju 1977. nasilno su ušli u jugoslavensku misiju pri UN-u. Držeći u ruci hrvatsku i američku zastavu, zahtijevali su da se njihov već pripremljeni tekst na engleskom jeziku o teškom položaju Hrvata u Jugoslaviji, o kršenju ljudskih i političkih prava itd., pročita i objavi u američkim medijima, što je i učinjeno.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 11. listopada 2004.)
37. nastavak
»Najveći neprijatelj hrvatskoga naroda bili su Hrvati sami« Vijest o otmici istaknutoga hrvatskog književnika i bivšega političkog zatvorenika Vjenceslava Čičeka u Njemačkoj, koju su izveli Udbini agenti, šokirala je demokratski svijet na Zapadu. Vjekoslav Čiček bio je član HRS-a i redovito je objavljivao svoje priloge u stranačkom glasilu Republika Hrvatska i u Nikolićevoj Hrvatskoj reviji. Čiček je na prijevaru otet na švicarskotalijanskoj granici Piše: Marin Sopta
Takve aktivnosti članova Hrvatske republikanske stranke, a naročito njihovo djelovanje među Hrvatima na privremenom radu u Njemačkoj izazvali su reakciju jugoslavenskih vlasti. Vijest o otmici istaknutoga hrvatskog književnika i 109
bivšega političkog zatvorenika Vjenceslava Čičeka u Njemačkoj, koju su izveli Udbini agenti, šokirala je demokratski svijet na Zapadu. Vjekoslav Čiček bio je član HRS-a i redovito je objavljivao svoje priloge u stranačkom glasilu Republika Hrvatska i u Nikolićevoj Hrvatskoj reviji. Čiček je na prijevaru otet na švicarsko-talijanskoj granici. Pri opiranju Udbinim agentima, koji su upotrijebili silu, ozlijedio se. U zatvoru je mučen, od čega je potpuno oslijepio, da bi 1978., na suđenju u Sarajevu, bio osuđen na deset godina zatvora »zbog kontrarevolucionarne propagande i suradnje s iseljenicima«. Zahvaljujući lobiranju Hrvata širom svijeta, kao i poznatoj međunarodnoj organizaciji za zaštitu ljudskih prava Amnesty International iz Londona, mnogim članovima parlamenta u različitim državama svijeta, Čiček je pušten iz zatvora nakon što je izdržao deset godina robije. Po izlasku dobio je dozvolu da može otputovati u Njemačku, gdje je umro 24. studenoga 2000. u Dortmundu. Njegovo tijelo prevezeno je u domovinu u prosincu 2000. i pokopano u Sinju. Otmicu hrvatskog književnika i humanista Vjenceslava Čičeka organizirali su i proveli agenti jugoslavenske Udbe Hasan Milić, Tomislav Kokot, Ilija Sprečkić, Josip Ansić, Sabilo Dinda i Branko Pletikosa, prema direktivi šefa bosansko-hercegovačke Udbe Duška Zgonjanina. Demokratske promjene i uspostavljanje suverene Republike Hrvatske donijeli su drastične promjene u djelovanju HRSa. Svoje djelovanje stranka prenosi u domovinu gdje se registrirala kao Hrvatska republikanska zajednica sa sjedištem u Zagrebu. Za predsjednika je izabran mladi povratnik iz Argentine prof. Mario Ostojić. Izlazila je na izbore, ali bez zapaženijih rezultata. Mnogi njeni bivši članovi u iseljeništvu poput Mile Nekića, Marijana Buconjića i drugih vraćaju se u domovinu i aktivno sudjeluju u Domovinskom ratu. U širokoj lepezi političkih stranaka, organizacija i pokreta u hrvatskom iseljeništvu svakako važno mjesto zauzima Hrvatski narodni odbor.
110
Kada se piše o Hrvatskom narodnom odboru bez imalo pretjerivanja i podcjenjivanja drugih članova, te organizacije zapravo se piše o radu i političkim aktivnostima dr. Branka Jelića. On je bio narodni tribun, karzmatična politička figura, a za njega je prof. Bogdan Radica u jednom privatnom razgovoru rekao: »Pripadali smo istoj generaciji. Bio je načitaniji, inteligentno superiorniji od nas, sve djevojke u školi ludovale su za njim zbog njegova izgleda, ali većina nas nije ga prihvaćala u našu sredinu zbog njegovih naglašenih pravaških nazora i zato smo ga smatrali i tretirali kao vlaja. U to smo vrijeme osjećali i doživljavali jugoslavenske ideje kao nešto što je napredno i progresivno.« Već za vrijeme svoje prve emigracije prije Drugoga svjetskoga rata dr. Jelić je u razdoblju između 1930. i 1939. godine »bez sumnje... najvažniji organizator i pučki govornik domobransko-ustaškog pokreta«. U to je vrijeme često putovao u Južnu i Sjevernu Ameriku obilazeći hrvatske zajednice i organizirajući Hrvatski domobran. Također je s dosta uspjeha uspio uspostaviti dobre veze između Hrvatskog domobrana na oba ta kontinenta s manjim skupinama Hrvata u europskim zemljama naročito u Njemačkoj, Belgiji i Francuskoj. Zahvaljujući svojoj govorničkoj vještini i fizičkom izgledu, dr. Jelić je impresionirao široke mase svojim nastupima i uživao veliku popularnost među hrvatskim iseljenicima. Veoma je zanimljivo iz tog razdoblja Jelićeva političkog angažmana iznijeti neka njegova razmišljanja koja su možda aktualna i danas. U svom članku »Hrvatsko domobranstvo i hrvatski iseljenici« on piše: »Najveći neprijatelj hrvatskoga naroda bili su Hrvati sami. Da nije bilo izroda, a da je bilo muževa; da je narod bio pošteno vođen, da nije bilo kukavica i lažnih proroka; da je bilo junaštva, odlučnosti, a da nije bilo sebičnjaštva, zar bismo doživjeli toliko katastrofa, toliko zla i bijede? Zar bismo danas bili u tako teškom stanju u kojem smo? Ruku na srce: Ne, ne bi nikada.«
111
(Nastavlja se) (Vjesnik, 12. listopada 2004.)
38. nastavak
Složan rad za uspostavu suverene i demokratske Hrvatske Svjestan činjenice da s propašću NDH prestaje postojati Ustaški pokret i da dr. Ante Pavelić zbog svoje hipoteke nije osoba koja može povesti bilo kakav općehrvatski pokret za samostalnu Hrvatsku, a skeptičan i nepovjerljiv prema jugoslavenskoj orijentaciji dr. Vladka Mačeka, dr. Jelić organizira sastanak Hrvata u Londonu Piše: Marin Sopta
U istom tonu dr. Branko Jelić nastavlja i piše: »Naša 'gospoda' otjerala su u svijet našu sirotinju, naša 'gospoda' uživala su i poslije trud našeg iseljenika našavši već način kako da mu obitelj iseljenika uruči dio, teškim trudom i uz veliki pogibelj zarađenog iseljeničkog novca.« Koliko su te Jelićeve misli aktualne danas ako se analiziraju odnosi na relaciji domovina – iseljeništvo, naročito u nekoliko posljednjih godina, ostavljam svakom da zaključi sam, a hrvatski iseljenici to najbolje znaju procijeniti iz vlastita iskustva. Pišući o toj temi dr. Jelić kaže: »Milijarde je naš iseljenik poslao svojima u domovinu, od tih milijarda imao je korist cijeli hrvatski narod. Našoj 'gospodi' nije bilo dosta pa su htjela trajno izrabljivati iseljenika. Prema tome oni su željeli da naš iseljenik ostane u stranom svijetu nadajući se trajno slati novac za koji će oni već naći načina kako da dospije u njihove džepove.« Na osnovi uspomena samog dr. Branka Jelića, osnivači i prvo vodstvo Hrvatskog domobrana, uz njega, su bili dr. Ante Pavelić i Gustav Perčec. Nakon što se Perčecova ljubavnica vratila 1933. godine u Jugoslaviju i javno priznala da je radila za jugoslavensku obavještajnu službu, automatski je pridonijela Perčecovoj izolaciji i njegovu udaljavanju iz vodstva Hrvatskog domobrana. 112
Nakon izlaska iz engleskog zatvora u kojem je bio od 1939. do 1945. godine dr. Branko Jelić ostaje još nekoliko godina u Engleskoj, točnije do 1948. Svjestan činjenice da s propašću NDH prestaje postojati Ustaški pokret i da dr. Ante Pavelić zbog svoje hipoteke nije osoba koja može povesti bilo kakav općehrvatski pokret za samostalnu Hrvatsku, a skeptičan i nepovjerljiv prema jugoslavenskoj orijentaciji dr. Vladka Mačeka, dr. Jelić organizira sastanak Hrvata u Londonu. Njegovoj se inicijativi odazvalo dvadeset osam Hrvata i 1. svibnja 1948. godine osnovano je Društvo Hrvata u Engleskoj. Prisutni su za predsjednika inicijativnog odbora izabrali dr. Branka Jelića. Tri mjeseca poslije na glavnoj skupštini je bilo 460 osoba i za predsjednika Društva izabran je dr. Branko Jelić. Ubrzo on napušta Englesku i odlazi u Zapadnu Njemačku, a na njegovo mjesto dolazi potpredsjednik društva g. Nikola Prpić. Na drugoj glavnoj skupštini Nikola Prpić je jednoglasno izabran za predsjednika Društva koje je »zamišljeno kao nadstranačka organizacija svih Hrvata koji žive u Velikoj Britaniji, bez obzira na njihovu političku pripadnost i vjeru«. Radu druge glavne skupštine, odnosno prisutnim delegatima dr. Jelić je poslao poruku na osnovi koje je donesena rezolucija »koja zapravo predstavlja prvi inicijativni korak za osnivanje Hrvatskog narodnog odbora«. U svibnju 1950. godine Društvo Hrvata u Velikoj Britaniji poslalo je pismo s rezolucijom Hrvaticama i Hrvatima: »Pozivamo sve Hrvate u domovini i izvan domovine na složan rad za uspostavu suverene i demokratske države Hrvatske na povijesnom državnom području, u kojoj će vladati predstavnici izabrani slobodnom voljom hrvatskog naroda«. Svrha pisma je bila da se među onima kojima je ono upućeno provede anketa da se vidi koliko njih je voljno odazvati se ideji održavanja sastanka u Europi s ciljem »da napokon ostvare reprezentativni hrvatski odbor koji će voditi socijalnu skrb za hrvatske izbjeglice i provoditi hrvatsku narodnu borbu do konačnog postignuća narodne i državne samostalnosti«. Reakcija na upućeni apel bila je iznad svih očekivanja tako da je veoma ubrzo dogovoren sastanak za 21. i 22. listopada 1950. u Münchenu.
113
Na sastanku, na kojem su uz organizatora bili izaslanici iz pet zemalja, izabran je privremeni pripravni Hrvatski narodni odbor u koji su ušli: dr. Stjepan Buć, Vilim Cecelja, ing. Hamid Hromalić, dr. Branko Jelić, dr. Nikola Šušnjara (blagajnik)i Janko Vranicani. Na osnovi izlaganja i zaključaka donesenih nakon rasprave, privremeni odbor sastavio je okružno pismo koje su opet poslali mnogim istaknutim Hrvaticama i Hrvatima s pozivnicom na sastanak 10. i 11. veljače 1951. s ciljem osnivanja Hrvatskog narodnog odbora. Nakon dvodnevnog rada osnivačke skupštine, na kojoj su glavne referate podnijeli dr. Branko Jelić, dr. Stjepan Buć i velečasni Vilim Cecelja i zbog same činjenice »da još stižu pisma i poruke o konačnom ostvarenju sveopćeg Hrvatskoga narodnog odbora, prihvaća se prijedlog da ovaj odbor, kao i radni i dalje vrši dopisivanja«, stoji u jednoj od točaka zaključka održanog skupa u Münchenu.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 13. listopada 2004.)
39. nastavak
Polako i sustavno Udba ubacuje svoje agente provokatore U sklopu svoje široke javne političke djelatnosti HNO nastojao je uspostaviti dobre odnose i suradnju s predstavnicima lokalne, provincijske i savezne vlade kao i s domaćim novinarima, što je s vremenom i uspio postići. Organizirane su i proslave 10. travnja, koje su postale tradicionalnim okupljanjem Hrvata iz cijele Europe Piše: Marin Sopta
Nakon dvogodišnjeg dopisivanja, izmjena ideja i prijedloga na relaciji između Europe s jedne i Južne i Sjeverne Amerike s druge strane napokon je Hrvatski narodni odbor službeno osnovao stalni odbor.
114
Naime, na trodnevnom zasjedanju održanom od 23. do 25. kolovoza 1952. godine opet u Münchenu prisutni delegati izabrali za počasnoga predsjednika Filipa Lukasa, za dušobrižnika HNO-a velečasnog Vilima Cecelju, a za predstavnike koji će HNO predstavljati u Antiboljševičkom bloku naroda izabrani su hrvatski general Hinko Alabanda, dr. Stjepan Buć, ing. Hamid Hramalić i dr. Branko Jelić. Na toj godišnjoj skupštini konstituiran je i dio izvršnoga tijela na čelu s generalom Ivanom Brozovićem kao predsjednikom, prof. Hakijom Hadžićem kao potpredsjednikom, prof. dr. Ivom Omrčaninom kao drugim potpredsjednikom i dr. Stjepanom Bućem kao glavnim tajnikom. U izvršno tijelo izabran je i dr. Branko Jelić. Za povjerenike HNO-a u pojedinim zemljama izabrani su: Ante Došen i Rev Šuster za SAD, za Kanadu Velimir Briški, za Argentinu dr. Branko Benzon, Marko Sinovčić i dr. Drago Jelić, za Venezuelu ing. Jovan Jovičić, za Čile Blaško Štitić i za Brazil dr. Ante Bonifačić i velečasni Damjan Rodin. Na svršetku trodnevnoga zasjedanja glavne skupštine dato je priopćenje za javnost u kojem, među ostalim, stoji: »Moraju se uložiti sve snage hrvatskog naroda za njegovo oslobođenje unutar etničko-povijesnih granica, za osnutak (uspostavu) slobodne hrvatske države u zajednici ostalih suverenih država ujedinjene Europe. Hrvatski narodni odbor stoga odlučno otklanja svako političko rješenje kojim bi se ukopčala Hrvatska u Jugoslaviju, bilo koje vrsti, nakon što su događaji zadnjih desetljeća dovoljno pokazali neodrživost takve političke veze i njenu stalnu opasnost za mir u jugoistočnoj Europi«. Veoma je zanimljivo istaknuti da je za vrijeme rada skupštine donesena Deklaracija o pravu povratka njemačke narodne skupine »u svoju staru domovinu Hrvatsku nakon oslobođenja od današnje komunističke vlasti, te da u demokratski uređenoj hrvatskoj državi budu uživali potpuno jednaka prava, kao i ostali njeni građani«. Ta je deklaracija imala velik odjek u službenim njemačkim krugovima i u široj zapadnonjemačkoj javnosti. U sklopu svoje široke javne političke djelatnosti HNO nastojao je uspostaviti dobre odnose i suradnju s predstavnicima
115
lokalne, provincijske i savezne vlade kao i s domaćim novinarima, što je tijekom vremena i uspio postići. Organizirane su i proslave 10. travnja, koje su postale tradicionalnim okupljanjem Hrvata iz cijele Europe na kojem su se veličali »NDH i njen poglavnik dr. Ante Pavelić«. U propagandnom ratu protiv Jugoslavije, Hrvatski narodni odbor već je na početku svoga javnog djelovanja postigao velik uspjeh: zahvaljujući njegovu lobiranju otkazano je već najavljeno predavanje poznatoga jugoslavenskoga komunističkog prvaka Moše Pijade. Predavanje »Politika iz prve ruke«, koje je Pijade trebao održati 11. travnja 1954. na Bavarskom radiju organizatori su morali otkazati nakon što se pojavio letak na njemačkom jeziku Mosche Piade in Bayerischen Rudfunk u kojem stoji »da je Pijade među ostalim kriv za poslijeratno umorstvo 200.000 pripadnika njemačke narodne manjine u Jugoslaviji«. U toj akciji, koju je osobno financirao Mirko Šamija, aktivno su sudjelovali i izbjegli Nijemci iz Jugoslavije. U sklopu svoje aktivnosti HNO je naročito pomagao mnogim Hrvatima koji su ilegalno uspjeli pobjeći iz Jugoslavije u Zapadnu Njemačku kako bi dobili politički azil. Svojom aktivnošću naročito u Europi uspio je veoma brzo dobiti mnogo novih članova, a još više simpatizera, koji su mu pomagali na razne načine. Svakako da to nije promaklo budnim očima jugoslavenskih agenata koji su u to vrijeme bili stacionirani i u svim jugoslavenskim diplomatskim predstavništvima. Polako i sustavno, Udba je uspjela ubaciti svoje agente provokatore u organizaciju, a jedan od njih, Miroslav Vareš, postao je veoma utjecajan suradnik dr. Jelića. Zbog njegovih financijskih malverzacija, s vremenom je raskrinkan kao Udbin agent i isključen iz organizacije. U nastaloj velikoj krizi u koju je upao HNO, koja je kulminirala 1958. godine, osim spomenutog Vareša, iz organizacije su isključeni i Ante Ciliga i Veljko Mašina, što je bilo i potvrđeno 1960. godine.
(Nastavlja se)
116
(Vjesnik, 14. listopada 2004.)
40. nastavak
Poziv komunistima da se »pridruže hrvatskoj borbi za slobodu« Dr. Branko Jelić: »A mi poručujemo danas hrvatskim komunistima da će im hrvatski narod sve oprostiti što su učinili, ako nemaju zablaćene ruke pravednom hrvatskom krvi i ako se priklone svom narodu u borbi za njegovu državnu borbu... Jer za nas sve postoji samo jedan pravi put i samo jedna pravilna mogućnost to jest da vodimo politiku hrvatske domovine...« Piše: Marin Sopta
Kriza je nanijela veliku štetu Hrvatskom narodnom odboru i zbog činjenice da su i neki drugi članovi dali podršku Varešu, poput Krunoslava Draganovića, koji je u to vrijeme imao velik utjecaj u redovima hrvatske političke emigracije, zahvaljujući svojim osobnim vezama, prijateljstvima i suradnicima izvan HNO-a. Na osnovi izvještaja i pisanja u službenom stranačkom glasilu Hrvatska država, osim Miroslava Vareša prozvani su, kao jugoslavenski agenti Ivan Garmaz, Stjepan Ilovar, Rizo Dautović, Muharem Denjo..., koji nikada nisu reagirali na te javne optužbe. Nažalost, oni nisu jedini agenti Udbe koji su bili u redovima HNO-a. Iako su mnogi suradnici i prijatelji kako dr. Branka Jelića tako i njegova brata Ivana, koji ga je naslijedio na čelu HNO-a poslije njegove smrti, upozoravali na još neke osobe u redovima organizacije kao jugoslavenske agente, oni su to ignorirali. Uspostavom suverene hrvatske države i otvaranjem raznih tajnih dokumenata potvrdilo se, nažalost, da su braća Jelići bili u krivu. Je li riječ o tipičnoj hrvatskoj naivnosti ili su braća Jelići dotične dobro upotrebljavali za njihove kontakte s domovinom, teško je bez uvida u dokumentaciju iz tajnih arhiva u Zagrebu i Bonnu iz tog vremena donositi zaključke. 117
Otvaranjem granica i dozvolom da radnici iz tadašnje Jugoslavije mogu relativno lako ići na privremeni rad u Zapadnu Njemačku pružio je izvanrednu prigodu HNO-u da upozna gostujuće radnike, pretežno iz dinarskih krajeva, s hrvatskim problemima i svojim političkim programom. I novi međunarodni odnosi, osobito između tada dviju svjetskih sila SAD-a i SSSR-a, kojima je dr. Branko Jelić pridavao veliku važnost, dali su poticaj vodstvu organizacije da razmišlja o novoj političkoj taktici borbe protiv Jugoslavije koja će odgovarati vremenu i novonastaloj međunarodnoj situaciji. Kao iskusan i pronicljiv političar s velikim životnim iskustvom dr. Branko Jelić otvoreno i bez ikakva kompromisa sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća počinje u stranačkom glasilu Hrvatska država propagirati suradnju s hrvatskim komunistima. Činjenica da dr. Branko Jelić i general Vjekoslav Luburić otvoreno zagovaraju ideju pomirbe s hrvatskim komunistima zbunjuje mnoge u hrvatskom iseljeništvu. Mnogi ne mogu, niti žele zbog svoga ideološkog sljepila i mržnje prema komunistima prihvatiti tu politiku, međutim, nitko ne može negirati ili dovesti u pitanje hrvatstvo te dvojice ili dovesti u pitanje dobronamjernost njihove politike. Svakako, zbog sve veće popularnosti među tzv. gostujućim radnicima na privremenom radu, ne zanemarujući njegove izvanredne odnose s različitim utjecajnim strukturama njemačke vlasti, agenti jugoslavenske tajne policije počinili su nekoliko atentata na dr. Branka Jelića, koje je on na sreću preživio. Imajući u vidu okolnosti u kojima su članovi HNO-a i drugih hrvatskih političkih stranaka u Zapadnoj Njemačkoj djelovali, gledajući iz današnje perspektive, moramo im odati javno priznanje za njihov idealizam i ljubav prema domovini. Naime, pod neprestanom pratnjom Udbinih agenata provokatora, ili pak profesionalnih Udbinih ubojica, poput Vinka Sindičića koji je bio član HNO-a, promjena njemačke politike prema politički aktivnim Hrvatima dolaskom osobnog Titova prijatelja Willyja Brandta za kancelara Zapadne Njemačke, nedovoljna materijalna sredstava za rad i profesionalizaciju ljudi u organizaciji, sve to dovodilo je često do kriza u njenu djelovanju.
118
No to nije smetalo dr. Branku Jeliću i njegovim najbližim i najodanijim suradnicima i istomišljenicima da nastave rad. Na skupštini HNO-a 25. kolovoza 1965. u Münchenu, koju je sazvao sudski postavljen povjerenik HNO-a Nedeljko Šimundić, jednoglasno je za predsjednika izabran dr. Branko Jelić. Važnost te skupštine leži u činjenici da je po završetku svoga govora dr. Branko Jelić pročitao »Poruku domovine« i »Manifest hrvatskom narodu« domovinskog Hrvatskoga revolucionarnog vijeća, »koji traži da se istom stavimo na raspolaganje – mi i cijela emigracija, zajedno s cijelim našim narodom – naše živote i naš imetak«. Programski govor dr. Branka Jelića, »Poruka domovine« i Manifest izazvali su višesatnu raspravu prisutnih delegata, među kojima su neki bili predstavnici iz domovine. Po završetku rasprave su prihvaćeni. U svom govoru dr. Jelić javno šalje poruku hrvatskim komunistima da je napokon došlo vrijeme pomirenja pod uvjetom da se oni »pridruže hrvatskoj borbi za slobodu«. Jelić kaže: »A mi poručujemo danas hrvatskim komunistima da će im hrvatski narod sve oprostiti što su učinili, ako nemaju zablaćene ruke pravednom hrvatskom krvi i ako se priklone svom narodu u borbi za njegovu državnu borbu.« U tom govoru dr. Branko Jelić naročito daje značenje potrebi da hrvatske političke grupe, stranke i pokreti prestanu voditi usku emigrantsku politiku. Naš prioritet mora biti uspostavljenje čvrstih veza s domovinskim revolucionarnim snagama, »jer za nas sve postoji samo jedan pravi put i samo jedna pravilna mogućnost to jest da vodimo politiku hrvatske domovine, da zajedno s formiranim Hrvatskim revolucionarnim vijećem radimo na ostvarenju naših nacionalnih ciljeva«. Te i slične teze bile su srž daljnjega djelovanja dr. Branka Jelića sve do njegove smrti 31. svibnja 1972. godine.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 15. listopada 2004.)
119
41. nastavak
Hrvatski narodni odbor priključuje se HDZ-u Dr. Branko Jelić iznenada je umro, vjerojatno od atentata trovanjem. Veze i kontakte s komunističkim vodstvom SR Hrvatske, kao i s predstavnicima SSSR-a, o kojima je on otvoreno govorio i pisao, teško je objektivno analizirati i donositi zaključke i konačan sud bez uvida u arhivske dokumente i izvještaje o tome u Zagrebu, Bonnu i Moskvi Piše: Marin Sopta
Kao što je njegov cjelokupan politički rad izazivao reakcije, tako bez njih nije mogla proći ni smrt dr. Branka Jelića. Naime, on je iznenada umro, vjerojatno od atentata trovanjem. Veze i kontakte s komunističkim vodstvom SR Hrvatske, kao i s predstavnicima SSSR-a, o kojima je dr. Branko Jelić otvoreno govorio i pisao, teško je objektivno analizirati i donositi zaključke i konačan sud bez uvida u arhivske dokumente i izvještaje o tome u Zagrebu, Bonnu i Moskvi. Netko će od mladih i ambicioznih hrvatskih poviesničara i politologa imati valjda hrabrosti prihvatiti taj izazov. Tjedan dana nakon pokopa dr. Branka Jelića, na kojem su se okupili svi članovi HNO-a iz cijelog svijeta, određen je njegov nasljednik. Jednoglasno je izabrano novo stranačko vodstvo, na čelu s novoizabranim predsjednikom dr. Ivanom Jelićem, Brankovim bratom. U novi su odbor izabrani Ante Došen (počasni predsjednik), Hamid Hromalić (dopredsjednik), Nikola Prpić i Krunoslav Prates (tajnik). U izvršni odbor još su ušli Josip Krivić, dr. Mate Frković i njegov brat Ivan Frković, Mirko Šamija iz SAD, prof. dr. Dominik Šušnjara, Vilim Cecelja i drugi. Ne želeći umanjiti njegove sposobnosti, odanost i osobnu žrtvu za hrvatsku nacionalnu stvar, ipak se mora konstatirati da su »cipele« dr. Branka Jelića, koje je poslije njegove smrti naslijedio njegov brat, bile dr. Ivanu Jeliću prevelike. I koliko se god on trudio nastaviti stopama svojega brata, nekako je uvijek ostajao u Brankovoj sjeni.
120
Pod vodstvom dr. Ivana Jelića rad se HNO-a više-manje uklopio u aktivnosti Hrvatskoga narodnoga vijeća pa je organizacija gotovo potpuno izgubila vlastiti identitet. Službene novine Hrvatska država nastavile su izlaziti ali, nažalost, umjesto kvalitetnih raščlamba o hrvatskoj problematici, one su ispunjavale prostor žučnim javnim polemikama s gosp. Jakšom Kušanom, koje nisu ničem vodile. Smrću dr. Ivana Jelića godine 1986., njegovo mjesto preuzima HNO-ov dugogodišnji član i nekoć glavni urednik njegovih službenih novina gosp. Ernest Bauer, koji na položaju predsjednika ostaje do 1988. godine. Na godišnjoj skupštini HNO-a te godine izaslanici su izabrali novo vodstvo na čelu s uglednim i uspješnim hrvatskim poduzetnikom Tomislavom Krolom, koji je sa svojim bratom vlasnik šesnaest kvalitetnih restorana. Za dopredsjednika izabran je Željko Kovačić, drugi dopredsjednik postao je ing. Jerko Nekić iz Kanade, koji je tu dužnost obnašao i u prijašnjem mandatu za vrijeme dr. Ivana Jelića. Na mjestu glavnoga tajnika i urednika službenih novina ostao je gosp. Krunoslav Peres, a počasnim predsjednikom imenovan je Ernest Bauer. U izvršni odbor, među ostalim članovima, bili su izabrani braća Dominik i Krsto Šušnjara, Ante Soldić, Drago Došen i Mirko Šamija. S demokratskim promjenama u Hrvatskoj HNO se aktivno uključuje u obranu domovine od srpske agresije, a mnogi njegovi članovi i stranačko vodstvo vraćaju se u domovinu. U političkom životu u ime HNO-a njegov predsjednik gosp. Tomislav Krolo priključuje se HDZ-u, s kojim ulazi u koaliciju pri održavanju demokratskih izbora u Hrvatskoj. Tom je prigodom HDZ-ova središnjica poslala 27. ožujka 1992. zajedničko priopćenje hrvatskoj javnosti: »Još 1990. godine predložio je HDZ-ov dopredsjednik gospodin Josip Manolić da se Hrvatski narodni odbor (HNO), koji djeluje kao krovna politička organizacija Hrvata u svijetu, pridruži i ujedini s najjačom hrvatskom strankom u domovini, Hrvatskom demokratskom zajednicom, s čijim se političkim programom i ciljevima umnogome slaže. HNO je danas odlučio da i formalno svoj nemali ugled, stvaran u dugogodišnjoj bespoštednoj političkoj borbi, kao i ljude koje je okupio, te sve svoje materijalne kapacitete, stavi u funkciju zajedničkog djelovanja HNO-HDZ... S obzirom na ugled koji uživa, HNO će i dalje autonomno djelovati u
121
iseljeništvu kao dio HDZ-a, posebno na poslovima obnove naše domovine Republike Hrvatske.« Izjavu u ime HDZ-a potpisao je njezin predsjednik dr. Franjo Tuđman, a drugi put – istoga sadržaja – predsjednik Izvršnog odbora središnjice HDZ-a Stipe Mesić, dok ju je u ime HNO-a potpisao njegov predsjednik Tomislav Krolo. Nakon razlaza u HDZ-u, Tomislav Kolo priključuje se frakciji gospodina Josipa Manolića i Stipe Mesića, ali nakon kratkoga vremena razilazi se i s njima. Na taj način HNO u stvarnom životu izumire, a danas gospodin Tomislav Krolo gradi naselje od četrdeset kuća u Zagrebu, pridonoseći tako razvoju hrvatskoga gospodarstvu. Na kraju svakako treba spomenuti između velikog broja članova i simpatizera HNO-a, koji su na razne načine pomogli u stvaranju suverene demokratske Republike Hrvatske, one koji su poznati hrvatskoj javnosti, ne želeći ignorirati i podcjenjivati doprinos drugih. To su Branko Dilberović, koji u svojim već odmaklim godinama uspijeva postići čin pukovnika u Hrvatskoj vojsci; jedna od legendi hrvatske vojske, general Ante Roso, koji je svojom vojnom vještinom i hrabrošću pokazao da Hrvati, osim tamburica, znaju i ratovati; jedan od predsjednika HNO-a Ernest Bauer doživio je slobodnu Hrvatsku za koju se borio i u njoj umro. Tim istaknutim članovima HNO-a treba dodati ime velečasnog Tomislava Duke, koji je svojim osobnim angažmanom u Domovinskom ratu na raznim poljima dao svoj doprinos.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 16. listopada 2004.)
122
42. nastavak
Vizionarskim idejama protiv umjetnoga jedinstva Smisao, filozofiju, put i cilj Hrvatskoga narodnog otpora najbolje je definirao sam general Drinjanin: »Naš stav je jasan, rušiti svaku Jugoslaviju. Rušiti je s Rusima i s Amerikancima, s komunistima i neokomunistima, rušiti je sa svakim koji ju ruši. Rušiti je dijalektikom riječi i dinamita, ali rušiti je bezuvjetno, jer ako jedna država nema pravo opstojati - onda je to samo i jedino Jugoslavija« Piše: Marin Sopta
Na osnivačkoj sjednici Općinske konferencije Saveza komunista Rijeke 20. siječnja 1968. sekretar Izvršnog komiteta CKSK Hrvatske Miko Tripalo je rekao: »Isto tako i među nama, učesnicima NOB-a ima nažalost pojedinaca koji se s ničim ne slažu što se sada radi; koji za sve ono što se u Jugoslaviji dogodilo nalaze samo loše riječi; koji su ogrezli u kritizerstvu i samim tim pokazali da su potpuno demoralizirani i da nema nikakvog razloga da ostanu u Savezu komunista... Moramo više da se zamislimo nad jednom tendencijom u emigraciji koja u stvari nudi jednu antikomunističku i antijugoslavensku moderniju platformu. Ako proučavate materijale iz tih krugova primijetit ćete da oni također pričaju o decentralizaciji, o ravnopravnosti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, da još neke parole izbacuju, ali im pridaju dvije koje privlače pažnju. To je jedan krajnji nacionalizam i šovinizam koji se svodi na razbijanju Jugoslavije i odvajanje Hrvatske od Jugoslavije i s druge strane, na antikomunizam u smislu oslonca jedne takve države na Zapad, na kapitalističke zemlje. Naravno da neke od tih parola, a tu se vječito koriste i neki naši unutrašnji nedostaci, mogu da zavaraju jedan broj ljudi. Zbog toga mi moramo jasno da kažemo o čemu se radi.« I stvarno, ako se listaju službena stranačka glasila i publikacije iz toga vremena, osobito Obrana i Drina Press, publikacije koje su pripadale Hrvatskom narodnom otporu,
123
bez dvojbe se može zaključiti da je Tripalo u svojoj ocjeni hrvatske političke emigracije bio u pravu. Analize i stavovi koje su iznosili u Obrani suradnici poput prof. dr. Miljenka Dabe Peranića, poznatog pjesnika Envera Mehmedagića, Žarka Šimata, Marijana Mikca, prof. Mirka Meheša, pukovnika Ivana Štira, dr. fra Graciana Raspudića, dr. fra Kvirina Vasilja, dr. fra Otona Knezovića i mnogih drugih, a naročito generala Vjekoslava Maksa Luburića, poznatijeg kao general Drinjanin, bili su većini u hrvatskom političkom emigrantskom establišmentu više nego kontroverzni, a u biti ti stavovi i ideje bili su vizionarski i revolucionarni, što će bliža budućnost pokazati. Smisao, filozofiju, put i cilj Hrvatskoga narodnog otpora najbolje je definirao sam general Drinjanin: »Naš stav je jasan, rušiti svaku Jugoslaviju. Rušiti je s Rusima i s Amerikancima, s komunistima i neokomunistima, rušiti je sa svakim koji ju ruši. Rušiti je dijalektikom riječi i dinamita, ali rušiti je bezuvjetno, jer ako jedna država nema pravo opstojati - onda je to samo i jedino Jugoslavija.« Sama pomisao suradnje s hrvatskim komunistima ili pak s Rusima u stvaranju slobodne i suverene Hrvatske države doživljavala se u to vrijeme u redovima hrvatske političke emigracije kao »istočni grijeh«. No general Drinjanin, koliko je god to bilo moguće, izbjegavao je jalove rasprave sa svojim kritičarima o toj strategiji i pravcu u kojemu je vodio Hrvatski narodni otpor zbog toga što, prema riječima njegova bliskog suradnika Envera Mehmedagića, »Hrvatski narodni otpor ne smatramo... emigrantskom organizacijom, već budućim hrvatskim protagonistom.« Do podjele u hrvatskoj političkoj emigraciji svakako je moralo doći ne samo zbog ideoloških, generacijskih i nekih drugih objektivnih razloga nego i zbog stava Hrvatskog narodnog otpora što se tiče pitanja – je li je moguće stvoriti jedinstvo hrvatske emigracije. S tim u svezi stav Hrvatskoga narodnog otpora najbolje je definiran u odgovoru Envera Mehmedagića: »Nikada nije bilo moguće stvoriti apsolutno jedinstvo. To nije bilo moguće ni u našoj prošlosti, a to nije moguće
124
niti danas u domovini ni u emigraciji. Ali je moguće stvoriti jedinstven nastup ljudi prožetih istim idealima, a budućnost, odnosno buduća pokoljenja iznijet će svoj konačni sud tko je od nas bio u pravu, a tko ne.« Hrvatski narodni otpor nije izbjegavao suradnju s drugim političkim skupinama u hrvatskoj emigraciji, dapače njegovo vodstvo sudjelovalo je kako u osnivanju Hrvatskoga narodnoga vijeća tako i Hrvatskoga državnoga pokreta. Vodstvo je vodilo računa da ne bude rob ideje lažnog i umjetnog jedinstva, pa je zato veoma često bilo inicijatorom novih ideja i puteva u borbi za hrvatsku slobodu. Prioritet rada Hrvatskoga narodnoga otpora bila je domovina – kako uspostaviti kontakte i suradnju s domovinskim snagama hrvatskoga otpora. U tom kontekstu zanimljivo je iznijeti razmišljanja Envera Mehmedagića, koje je on iznio u glasilu Obrana broj 147 u siječnju 1971. odgovarajući na pitanje »Može li emigracija stvoriti soluciju domovini«. Rekao je: »Smatram emigraciju dijelom domovine i prema tome koliko upliva ima emigracija na domovinu, jednak upliv ima domovina na emigraciju. Radi se o 'pretakanju ideja', o traženju 'puta solucije', jer kao što nije sve negativno u emigraciji, tako nije sve negativno ni u domovini. Smatram da naš vrhovni cilj mora biti napor za postignuće potpune asimilacije emigracije s domovinom.«
(Nastavlja se) (Vjesnik, 18. listopada 2004.)
43. Nastavak »Nijedan od ustaških ministara neće ministrovati, ni ako bi se sutra Hrvatska stvorila. Niti jedan od ustaških generala ne će isplivati na površinu, kao takav, ali ja želim da naši poručnici isplivaju i prenesu ustaški duh u hrvatsku vojsku, jer samo će ona okupiti i preživjele i prevarene, i pokajnike, i nove i mlade«, pisao je prijatelju general Drinjanin Piše: Marin Sopta
125
Da bi se ostvarila potpuna asimilacija emigracije s domovinom, general Drinjanin smatrao je da najprije treba ostvariti »hrvatski narodni preporod u inozemstvu«. Da bi se taj preporod ostvario »potrebno je hrvatskom čovjeku dati u ruke hrvatsku knjigu, novine, brošuru, letak« u kojima će se pisati o povijesti hrvatskog naroda, njegovim kraljevima, banovima, biskupima, književnicima i kulturnim radnicima, o njegovim vojskovođama i ratnicima. Potrebno »je pogledati u prošlost, analizirati sadašnjost i stvoriti plan za budućnost«, u sadržaju publikacija mora se nastojati »dati jasnu sliku stanja u domovini« kako bi se moglo lobiranjem upoznati strani svijet s položajem hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji. Iznad svega treba »dati dokaze svijetle prošlosti i povezati generacije, ljude, ideje, pokrajine i događaje u jednu cjelinu«. Da bi se to ostvarilo, gospodin Stjepan Šego iz Chicaga šalje deset tisuća američki dolara koje je general Drinjanin upotrijebio kao početni kapital za kupnju tiskare i osnivanje nakladničke kuće koju je nazvao Drina Press. Nakladnička kuća Drina Press Osim što je tiskala službeno glasilo Hrvatskog narodnog otpora Obranu, tiskala je i posebne publikacije s različitim temama. Između velikog broja naslova, zanimljivo je spomenuti neke od knjiga koje je objavila Drina Press: »Elementi i metode komunističke gerile« i »Između revolucionarnosti i oportunizma« autora pukovnika Ivana Štira; »Temelji i spoznaje stvarnosti« filozofska rasprava dr. fra Kvirina Vasilja; »Socijalni eseji« dr. Felixa Nieđelskog; »Misija u Hrvatskoj«, dnevnik tajnika Vatikanske misije u Hrvatskoj 1941. – 1946. dr. Giuseppea Masuccia. Ipak najvećeg odjeka među tim i sličnim knjigama u hrvatskom iseljeništvu, osobito među članovima i simpatizerima Hrvatskoga narodnoga otpora, imala je knjiga »Temeljna načela hrvatskih boraca u emigraciji« (uvod drugom izdanju napisao je general Drinjanin), te knjige španjolskoga generala Diaza de Villegasa na hrvatskom jeziku – »Revolucionarni rat«, »Napadaj i obrana«, »Građanski ratovi« i »Politički rat«.
126
Zanimljivo je da predgovor za neke od tih knjiga, koje je preveo general Drinjanin, napisao dopredsjednik španjolske vlade admiral Carrero Blanco. No ipak Drina Press je posvetila posebne brojeve »našim hrvatskim periferijama, 'Sirotica Istra', 'Patnički Sandžak', 'Mučenička Boka kotorska', 'Hrvatski Jadran', predstavljaju prve i jedine cjeline o tim problemima ne samo u emigraciji nego uopće«. Kasnije su objavljeni i posebni brojevi koji »će obraditi skup povijesno-politički problema hrvatskog Međimurja, hrvatskog Srijema i druge pokrajine«. Bez dvojbe, najvažnija od svih spomenutih publikacija svakako je »Hrvatska Istra« u kojoj general Drinjanin najavljuje svoju politiku hrvatskog mira odnosno hrvatskog nacionalnog jedinstva. On prvi u hrvatskoj političkoj emigraciji otvoreno govori o pomirbi s hrvatskim komunistima. U pismu koje je poslao svom prijatelju i suborcu 21. studenoga 1961. general Drinjanin piše: »Pitanje je hoćemo li imati snage da Hrvatskoj spasimo one Dalmatince i Istrane koji su išli u partizane, ili bili odvedeni zato jer su se spašavali od četničkog noža i talijanske perfidije? Ovi nešto imaju vlasti u rukama u Hrvatskoj i jedini su koji nam mogu pomoći voditi hrvatsku revoluciju. Ali ako moraju ostati 'izdajicama' itd. jer nas 50 preživjelih starih ustaša moramo imati pravo i da bude svetogrđe, ako bi se samo i jedna rekla u pogledu Rimskih ugovora, ti ljudi moraju ići ili sa Srbima ili s Italijom ili s vragom... Pitanje je, imamo li snage, da vidimo da se stvara jedna nova klasa, radnička, koja je svjesna sebe, svog značenja, svojih prava koja ima. Glupo je sve skupa prišiti za rep Srbima itd., jer ima hrvatskih komunista i bit će ih...« U pismu general Drinjanin opisuje svoj životni put od dječaka koji je sa šest godina gledao kako mu jugoslavenski žandari izvode oca u dvorište, stavljaju mu cement u usta i bacaju ga u bunar, pa do njegova dolaska u iseljeništvo. Pismo završava: »Nijedan od ustaških ministara neće ministrovati, ni ako bi se sutra Hrvatska stvorila. Niti jedan od ustaških generala ne će isplivati na površinu,
127
kao takav, ali ja želim da naši poručnici isplivaju i prenesu ustaški duh u hrvatsku vojsku, jer samo će ona okupiti i preživjele i prevarene, i pokajnike, i nove i mlade.« Takva razmišljanja i stavovi »zločestog dečka« poglavnika dr. Ante Pavelića bez dvojbe uzdrmali su hrvatski politički establišment, naročito u Buenos Airesu, koji je poslije Drugog svjetskog rata dosta vremena slovio kao središte iz kojeg su dolazile sve »upute« i »naredbe« za političko djelovanje u emigraciji.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 19. listopada 2004.
44. nastavak
»Svi smo mi davno već na optuženičkoj klupi« Nakon što ga je Luburić, na nagovor i preporuke fra Branka Medića, prihvatio u svoj dom da mu pomaže u tiskari, atentator s leđa čekićem udara nekoliko puta u glavu generala Luburića i bježi na jugoslavenski brod koji je usidren u španjolskoj luci i njime odlazi u Jugoslaviju Piše: Marin Sopta
General Drinjanin i njegovi odani suradnici, članovi pa čak i simpatizeri Hrvatskoga narodnoga otpora koji su prihvaćali njegove ideje, nisu vodili mnogo računa o kritikama i napadima koji su na njega dolazili sa svih strana, što najbolje potvrđuje i objavljivanje »Proglasa« koji su hrvatski istarski partizani uputili u povodu priključenja Istre Hrvatskoj. Cijeli tekst toga »Proglasa« objavljen je u siječanjskom broju Obrane 1969. i glasi: »Istarski narode! Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje. U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će 128
hrvatska ostati. Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne, uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Nećemo više nikad dozvoliti da se našom sudbinom drugi poigrava.« »Rodoljubi Istre, talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe s naše rodne grude. Prvi put u našoj historiji uzima narod kormilo u svoje ruke. Istra se priključuje matici Hrvatskoj i proglašuje ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom! Istrani! Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo na svome. Budimo disciplinirani i slušajmo upute naše narodne vlasti: naših narodno oslobodilačkih odbora. Živjela hrvatska Istra! Živjela junačka Narodnooslobodilačka vojska! Živio ZAVNOH! Živjela Crvena armija! Živjele savezničke armije! Smrt fašizmu-sloboda narodu! 13. rujna 1943. Narodnooslobodilački odbor za Istru.« U službenom glasilu Hrvatskoga narodnoga otpora Obrana, uređivanom i tiskanom u Španjolskoj, sve više i više se piše i analiziraju aktualni događaji u domovini. Raščlambe o tome je li moguć opstanak federacije i koliko su jake snage koje zagovaraju konfederaciju Jugoslavije, o budućnosti i položaju hrvatskoga književnog jezika, o gospodarskoj krizi u bivšoj Jugoslaviji, o sukobu »tvrde i konzervativne linije« s jedne strane i »liberalni snaga« u komunističkim partijskim redovima Jugoslavije i Hrvatske, o sudbini Zlatka Tomčića i njemu sličnih slučajeva, o položaju »gostujućih radnika« na privremenom radu u Zapadnoj Njemačkoj, pridonijele su da je HNO stjecao sve više i više simpatizera. Mnogim kritičarima njegove politike pomirbe general Drinjanin odgovara u Obrani 10. travnja 1968. U članku »Put i cilj« na naslovnoj stranici on piše: »Mnogi mi znaju predbaciti da 'baš ja' koji sam bio predstavnikom radikalizma naše dinarske rase, pružam ruku hrvatskim komunistima. To čine oni koji su je pružali četničkim koljačima Dalmacije, Sandžaka, Bosne i Hercegovine. Pružalo su ruke srpskim gazdama
129
Stojadinoviću, Pašiću, niškom Ciganinu Dragiši, fašisti Ljotiću, koljačima sirotice Istre, talijanskim fašistima, najizrazitijim predstavnicima njemačkog imperijalizma i nacizma. To su oni, koji nikada nisu razmišljali o tome što je u šumu na Kordun otjeralo pjesnika hrvatskih kraljeva Vladimira Nazora i četnicima priklanog pjesnika Ivana Gorana Kovačića. To su 'profesionalni antikomunisti' koji su bili kadri navijestit rat Americi i Vatikanu zato, jer nisu dovoljno aktivni antikomunisti. Ima dosta ljudi koji su tek onda postali pravi komunisti, kada im se na to nijekalo pravo. Mi nismo komunisti. Prošlost je o tome dokaz. Ali nismo ni isključivo i samo jedino 'antikomunisti', koji nemaju drugog životnog cilja do suzbijati komunizam u bilo kojoj formi. Nema tako 'slabog Hrvata' s kojim ne bih rušio i 'najbolju Jugoslaviju' i nema tako 'dobrog Srbina' s kojim bih ja 'čuvao Jugoslaviju'. Neka ne optužuju, jer smo svi mi davno već na optuženičkoj klupi, pa iako nam se eventualno neće suditi, jer će smrt preteći ovozemaljske sudce, sudit će nam svima Bog i Povijest, i mnogi će od nas završiti na đubrištu te povijesti. Optuženi i tužitelji podjednako! Mi smo bili sudionici događaja i nismo pozvani ni sebi davati svjedodžbu pameti ni poštenja, ni drugima je nijekati!« Svjesni da su ideje i program HNO-a uzeli velikoga maha u širokim masama hrvatskog iseljeništva i da promidžbeni materijal u tisućama primjeraka putem hrvatski pečalbara na privremenom radu u Zapadnoj Njemačkoj i drugim europskim državama stiže u domovinu, jugoslavenska Udba odlučuje likvidirati generala Luburića. Uslijedile su ozbiljne pripreme i atentator je nađen u Iliji Staniću, sinu njegova bivšeg časnika. Nakon što ga je Luburić, na nagovor i preporuke fra Branka Medića, prihvatio u svoj dom da mu pomaže u tiskari, atentator s leđa čekićem udara nekoliko puta u glavu generala Luburića i bježi na jugoslavenski brod koji je usidren u španjolskoj luci i njime odlazi u Jugoslaviju.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 20. listopada 2004.)
130
45. nastavak
Smrt koja je imala velik odjek u španjolskim medijima »Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao vojnički zapovjednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko su ta djela bila dobra ili zla neće suditi komunisti niti srpski šovinisti, nego Hrvati na poštenom sudu u slobodnoj i suverenoj državi Hrvatskoj«, rekao je general Luburić Piše: Marin Sopta
Smrću generala Vjekoslava Maksa Luburića 20. travnja 1969. u mjestu njegova stanovanja Carcagenteu prestaje rad, prema ocjeni CIA-ina agenta, čovjeka koji je bio »najveći i najbolji hrvatski konspirator u dvadesetom stoljeću«. Luburićeva smrt imala je velikoga odjeka u španjolskim medijima. Tako, na primjer, u tekstu koji je donio Levente 29. travnja 1969. izvještavajući o ubojstvu piše: »General Luburić nije se nikada predao... Bio je inteligentan, odlučan i nadasve dobar poznavalac politike Balkana... Nije bio samo odličan poznavalac ratnog umijeća, nego i politike i humanističkih nauka.« Druge španjolske novine, Jornada, donose 29. travnja veliki članak u kojem se ističe da je »mučki ubijen profesionalni vojnik. Borio se uvijek za nezavisnost Hrvatske«, a Vincente Talon u El Pueblu od 26. travnja piše veliki članak o životnom putu generala Luburića. Kao zapovjednik južne bojišnice, Luburić je sa znanjem državne vlade osnovao 1944. na Ivan-planini organizaciju Hrvatski narodni otpor s ciljem da bi »vojne i ostale gerilske jedinice trebalo prebacivati u neprijateljsku pozadinu i nastaviti gerilsku borbu, jer je bilo očito da je rat izgubljen«. On se, prema zapovijedi državnoga vodstva, vraća u Zagreb i preuzima vrhovno zapovjedništvo sveukupne hrvatske vojske u povlačenju. Ne želi prijeći austrijsku granicu i predati se savezničkim snagama. Vraća se u hrvatske šume i bori do 1948. godine. U jednoj od borbi bio je ranjen, i njegovi
131
ga suborci prebacuju preko Drave u Mađarsku. Odatle preko Beča odlazi u Francusku, gdje je nekoliko mjeseci radio u rudniku. Preodjeven u svećeničko odijelo uspio se prebaciti u Španjolsku, gdje je živio u nekom samostanu. U intervjuu koji je 1960. (br. 3-4) dao Novoj Hrvatskoj (glavni urednik Jakša Kušan), na pitanje: »Kako sada nakon Poglavnikove smrti gledate na Ustaški pokret«, Luburić je odgovorio: »Ne bih bio iskren ako ne bih priznao da sam bio, da jesam i da ću uvijek ostati ustaša. Ali istodobno svjestan sam da su potrebne promjene u Ustaškom pokretu kao i u svakoj stranci ili organizaciji nakon izvjesnog vremena... Ustaški pokret ne može danas ujediniti narod, a narod treba jedinstvo duha, kako bi hrvatska akcija i borba mogla staviti sve Hrvate u službu nezavisnosti i oslobođenja.« A na pitanje: »Vjerojatno Vam je poznato koliko je komunistička i velikosrpska propaganda uspjela ozloglasiti Vaše ime. Kakav je zato Vaš odgovor na sve ono što Vam se predbacuje?«, on je tu rekao: »Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao vojnički zapovjednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko su ta djela bila dobra ili zla neće suditi komunisti niti srpski šovinisti, nego Hrvati na jednom poštenom sudu u slobodnoj i suverenoj državi Hrvatskoj.« Kada je propala »Akcija 10. travanj«, u hrvatskoj javnosti poznatija kao »Kavranova akcija«, u redovima hrvatske političke emigracije došlo je do velikih rasprava i optužbi da je jedan od vodiča Srećko Rover, koji danas živi u Australiji, izdajica. Prema kazivanju, uz Srećka Rovera još jedinoga preživjelog svjedoka »Kavranove akcije«, g. Mile Markića, koji se nakon četrdesetogodišnje emigracije vratio u domovinu, general Drinjanin svojim je autoritetom stao u obranu optuženoga, zahtijevajući da se formira povjerenstvo koje će ispitati cijeli slučaj. Zanimljivo je spomenuti da – iako je o tome bilo velikih rasprava, kako u osobnim dopisima tako i u emigrantskom tisku – povjerenstvo nije nikada osnovano. Slučaj Srećka Rovera prisilio je generala Luburića da ponovno aktivira rad Hrvatskoga narodnog otpora, kako bi pozornost i političko djelovanje hrvatskih iseljenika usmjerio prema domovini. U tome leži sva tajna uspješnosti njegova političkoga djelovanja.
132
Zato nije teško shvatiti i objasniti kako su Hrvati različitih generacija, različitog obrazovanja i, što je najvažnije, iz svih krajeva Hrvatske postali članovima Hrvatskoga narodnoga otpora ili simpatizeri njegova puta i cilja: prof. Miljenko Peranić, rođen na otoku Pagu; Enver Mehmedagić, hrvatski pjesnik, rođen u Zagrebu, supotpisnik s generalom Drinjaninom politike »Hrvatskoga mira«; nekadašnji prvoligaški igrač zagrebačkog kluba Zagreb Franjo Ivić, rođen u Zagrebu, koji je 1970. došao u New York, gdje je igrao za klub Croatia; Mile Markić, Hrvat iz Like, koji i danas priznaje da na početku nije Luburića ... nikada volio, ali da je s vremenom promijenio stav i odnos prema njemu i postao njegovim najvećim pobornikom. Tu su i pripadnici mlađe poslijeratne generacije poput Stipe Bilandžića, Zvonka Bušića, Ante Ljubasa, Marka Lončara, Ivana i Krešimira Mišetića, Velimira Suljića, Ivana Jukića, braće Luburića, Stipe Ivkošića, Mile Bobana, Miška Maslaća, Mladena Dedića, Mira Barešića i tisuće drugih širom svijeta koji također postaju članovi HNO-a. Nikola Štedul, Hrvat iz Karlovca, jedan od posljednjih neuspjelih žrtava atentata Udbinih profesionalnih agenata ubojica, prihvaća program HNO-a u Australiji, da bi poslije postao njegovim glavnim tajnikom. Istaknutih članova i visokih dužnosnika kao i suradnika HNO-a bilo je Hrvata rođenih u Slavoniji, Bosni i Hercegovini, Srijemu, Dalmaciji, naročito Zadru, Lici...
(Nastavlja se) (Vjesnik, 21. listopada 2004.)
46. nastavak
Partijske tvrdnje o povezanosti s ustaškom emigracijom Reorganizacija i pokušaji uspostavljanja novog unutarnjeg ustrojstva u HNOu nakon smrti generala Luburića odvijali su se relativno brzo, koliko su objektivne okolnosti, poput prostornih i vremenskih razlika i materijalnih
133
sredstva, dopuštale. Tome svakako treba dodati i najvažniji čimbenik: događaje i uvjete koji su vladali u Hrvatskoj, odnosno bivšoj Jugoslaviji Piše: Marin Sopta
Nekoliko tjedana nakon pokopa generala Luburića, da bi pokazali svoju odlučnost da se nisu preplašili zbog njegove nasilne smrti, te da organizacija i dalje funkcionira i da će nastaviti sa svojim djelovanjem, u američkom gradu Lakawani sastaju se najutjecajniji članovi Hrvatskoga narodnog otpora za SAD i Kanadu. Uz domaćina Stipu Glamuzinu, na sastanku su bili još Mile Markić i Stjepan Šego iz Chicaga, Ratko Gagro iz Toronta i Mate Čurić iz Hamiltona. Najvažniji zaključak bio je da se mora što prije održati svjetski kongres HNO-a, koji je, nakon provedenih organizacijski priprema i dogovora, i održan 15. i 16. studenoga 1969. u Torontu. Nakon dvodnevnog zasjedanja, na kojem su bili članovi vodstva HNO-a sa svih kontinenata, izlaganja, analiza i rasprava izabran je Glavni stožer na čelu s Rudolfom Erićem iz Clevelanda. Izaslanici su se složili da je to samo privremeno rješenje koje će dati dosta vremena Glavnom stožeru za sve potrebne pripreme za sazivanje novoga svjetskog kongresa HNO-a. Uz mnogo donesenih odluka i zaključaka koji su se odnosili na unutarnjopolitičko ustrojstvo, na prvom je kongresu zaključeno da će »Hrvatski narodni otpor... nastaviti s programom čiji je zadatak sljedeći: Prvo, pomoći stvaranju demokratske države Hrvatske: u kojoj će vladati jednakopravnost svih građana bez obzira na vjersku pripadnost ili ideološko opredjeljenje. Drugo, da će se poštivati prava čovjeka; da će se uspostaviti politička prava; sloboda štampe, te sloboda sastajanja i udruživanja. Da ćemo također humanim i socijalnim poretkom urediti društvene odnose i prava najsiromašnijih, te zajamčiti rad, kao i pravednu raspodjelu materijalnih dobara.« Odmah nakon što je završio Prvi svjetski kongres HNO-a prišlo se organiziranju kontinentalnih kongresa na kojima su se biralo novo vodstvo. Za pročelnika Južne Amerike izabran je Lukas Juričić, potpredsjednik postaje Blaž
134
Jurković i tajnik Mirko Bušić. U Australiji Jozo Matković izabran je za pročelnika tog kontinenta, Pavo Gagro, Ivan Mandić i Rade Buljibašić izabrani su kao njegovi najbliži suradnici. U Kanadi Ratko Gagro postao je pročelnikom, a za njegove najbliže suradnike izabrani su Nikola Jerković, Nikola Štokan, Abel Popović, Božo Čurlin, braća Mate i Stipe Čurić i drugi. Nažalost, kao i druge organizacije (HOP, HSS, Hrvatski narodni odbor i dr.) u kojima je nakon smrti njihovih utemeljitelja nastala kriza, i Hrvatski narodni otpor nije mogao izbjeći tu sudbinu. Prva velika kriza koja je uzdrmala redove organizacije dogodila se u Clevelandu. To nije bio samo sukob generacija i ideoloških razlika između »stare garde«, predvođene novoizabranim pročelnikom Rudolfom Erićem i njegovim istomišljenicima i bliskim suradnicima Antom Pivcem, Ivanom Džebom i drugima, i »mladih jastrebova«, koje su prevodili Zvonko Bušić, Vinko Logarušić, Branko Čorić, Ante Bevanda i drugi. Bio je to sukob koncepta budućeg rada i djelovanja HNO-a. Nastali sukob između dvije frakcije bilo je nemoguće pomiriti što iz objektivnih, što iz subjektivnih razloga. Neriješena situacija u Clevelandu kao i činjenica da Rudolf Erić, kao šef Glavnog stožera HNO-a, izbjegava sazvati kontinentalni sabor za Sjevernu Ameriku, primorale su potpredsjednika za SAD Milu Markića da sazove kontinentalni sabor. Na održanom saboru u Lansingu u američkoj državi Michigan potkraj veljače 1971. za pročelnika HNO-a sjevernoameričkog kontinenta izabran je Zvonko Bušić. Reorganizacija i pokušaji uspostavljanja novog unutarnjeg ustrojstva u HNO-u nakon smrti generala Luburića odvijali su se relativno brzo, koliko su objektivne okolnosti, poput prostornih i vremenskih razlika i materijalnih sredstva, dopuštale. Tome svakako treba dodati i najvažniji čimbenik: događaje i uvjete koji su vladali u Hrvatskoj, odnosno bivšoj Jugoslaviji. Različite vrste djelatnosti i pisanje pojedinih novina u hrvatskoj političkoj emigraciji izazvali su reakciju u redovima Saveza komunista Hrvatske, koja se najbolje očituje u ovom priopćenju CKSK Hrvatske iz 1971. godine: »Centralni komitet SK Hrvatske na 19. sjednici, koja je
135
održana 6. travnja ove godine, obaviješten je o raspravi u Izvršnom birou Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije, održanoj 23. ožujka 1971. godine o nekim pitanjima neprijateljske djelatnosti protiv SFR Jugoslavije i o zaključcima, koji su na toj sjednici doneseni.« U nastaloj raspravi na sjednici CKSK Hrvatske u kojoj je govorilo 37 sudionika »izraženo je potpuno jedinstvo u ocjeni... da se nastoji organizirano u široj javnosti kao i među članovima komunističke partije diskvalificirati političko rukovodstvo SR Hrvatske širenjem klevetničke tvrdnje o navodnoj povezanosti rukovodstva SR Hrvatske s ustaškom emigracijom, a sve to s ciljem da se izazove politička nestabilnost, međurepublička trvenja i nepovjerenje, da se oslabi političko jedinstvo i oteža daljni samoupravni socijalistički razvoj«.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 22. listopada 2004.)
47. nastavak
Prepad na jugoslavensku ambasadu u Švedskoj Plaćeni agenti ubojice jugoslavenske tajne policije od 1967. do 1974. ubili su više od trideset istaknutih hrvatskih vođa, te izveli velik broj atentata od kojih mnogi, na svu sreću, nisu završili pogubno. To još više radikalizira redove hrvatske političke emigracije. U takvoj se atmosferi organiziraju bezbrojni prosvjedi širom svijeta, šalju se peticije stranim vladama i uredništvima novina, te radijskih i televizijskih postaja Piše: Marin Sopta
Govornici koji su sudjelovali u raspravi na 19. sjednici CKSK Hrvatske 6. travnja 1971. naročito su istaknuli činjenicu s kojom su se svi prisutni složili »da je pojačana neprijateljska aktivnost iz inozemstva u neposrednoj vezi s pojačanim otporom unitarističkih, 136
centralističkih i birokratski snaga u zemlji koje su politički osuđene na IV. brionskom sastanku i koje, osobito u posljednje vrijeme organizirano djeluju s ciljem da se onemogući ili uspori daljnje jačanje samoupravnog socijalističkog kursa u Jugoslaviji... U raspravi je istaknuto da činjenice nepobitno upućuju na povezanost i djelovanje neprijateljski snaga svih boja iz inozemstva s unitarističkim i birokratskim snagama u zemlji, te na elemente međusobne podudarnosti u inicijativi. Energično je osuđeno što su dezinformacije o političkom rukovodstvu SR Hrvatske plasirane i preko nekih organa savezne uprave.« O navodnoj povezanosti članova CKSK Hrvatske s pojedinim grupama hrvatske političke emigracije predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Mitja Ribičič u izjavi agenciji Tanjug, govoreći o zaključcima sjednice SIV-a održane 23. i 24. travnja 1971., rekao je: »Sva ta neprijateljska aktivnost služi se svim sredstvima, od terorističkih atentata u zemlji i na naša predstavništva u inozemstvu i raspirivanja šovinizma među našom ekonomskom emigracijom do perfidnih provokacija, insinuacija i dezinformacija... Savezno izvršno vijeće zaključilo je na svojoj sjednici da je potrebno maksimalno pojačati našu borbu protiv svih oblika neprijateljske djelatnosti i u tom smislu predložilo saveznim tijelima uprave i svim republičkim izvršnim vijećima da kadrovski ojačaju službu sigurnosti, da stvaraju povoljnije materijalne i moralne uvjete za njezin efikasan rad.« Paralelno s tim sjednicama u travnju 1971., pripadnici hrvatske političke emigracije koji su se borili sa uspostavu neovisne slobodne hrvatske države, pretežno članovi Hrvatskoga narodnoga otpora – Miro Barešić, Anđelko Brajković, Ante Stojanov, Marinko Lemo, Stanko Miličević, Ivan Vujičević i Blago Mikulić, osmislili su plan kako da uđu u prostorije jugoslavenske ambasade u Švedskoj s ciljem da zarobe ambasadora, kojeg su poslije namjeravali zamijeniti za devet Hrvata koji su zbog političkih razloga bili zatvoreni u jugoslavenskim zatvorima. Zamišljeni je jugoslavenski jugoslavenske napadačima. U
plan propao zbog toga što je se ambasador Vladimir Rolović, visoki oficir tajne službe, fizički suprotstavio nastalom metežu, koji su hrvatski napadači
137
vjerodostojno opisali u hrvatskom iseljeničkom tisku, Rolović je smrtno ranjen. Atentatori su se predali švedskim vlastima a vodstvo Hrvatskoga narodnoga otpora, uz svesrdnu pomoć drugih hrvatskih političkih stranaka, preuzelo je na sebe financijsku brigu plaćanja odvjetnika za njihovu obranu. Akciju je smislio i bio njezinim glavnim organizatorom Stipe Mikulić, pročelnik HNO-a za Švedsku i skandinavske zemlje. Nekoliko godina poslije jugoslavenska tajna policija organizira ubojstvo Stipe Mikulića. Nakon atentata u jutarnjim satima 15. prosinca 1975. u kojem je smrtno stradao Stipe Mikulić, švedska policija uspjela je uhvatiti jednog od jugoslavenskih plaćenih ubojica agenta Irfana Kuburaša, koji nije znao objasniti odakle mu 40 tisuća švedskih kruna koje je policija našla kod njega. Pod velikim policijskim pritiskom i unakrsnim pitanjima, Kuburaš je priznao da mu je Udba za uspješno obavljen posao obećala isplatiti honorar od 20 tisuća američkih dolara i dati četverosobni stan u Jugoslaviji. Plaćeni ubojica pušten je da slobodno napusti Švedsku zbog velikog pritiska jugoslavenskih vlasti da će prekinuti diplomatske odnose sa Švedskom. Koliko je Jugoslaviji bilo stalo do njezina plaćenoga ubojice najbolje svjedoči podatak da je zaprijetila otkazivanjem već najavljena Titova posjeta Švedskoj. Slomom hrvatskog proljeća i smjenom hrvatskoga komunističkog vodstva na čelu sa Savkom Dabčević Kučar, Mikom Tripalom, Perom Pirkerom i drugima, smjenom i zatvaranjem studentskih vođa Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička, Ante Paradžika i drugih u redovima hrvatske političke emigracije izaziva se još veće ogorčenje i mržnja prema Jugoslaviji, zemlji u kojoj vlada »socijalizam s ljudskim licem«. Nastaloj političkoj situaciji u domovini treba dodati i činjenicu da su plaćeni agenti ubojice jugoslavenske tajne policije od 1967. do 1974. ubili više od trideset istaknutih hrvatskih vođa i izveli velik broj atentata od kojih mnogi, na svu sreću, nisu završili pogubno. To još više radikalizira redove hrvatske političke emigracije. U
138
takvoj se atmosferi organiziraju bezbrojni prosvjedi širom svijeta, šalju se peticije stranim vladama i uredništvima novina, te radijskih i televizijskih postaja.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 23. listopada 2004.)
48. nastavak
HNO stavlja se na raspolaganje Hrvatskom saboru »Napokon je došlo vrijeme da spoznamo sve zablude i odbacimo sva jalova očekivanja. Sloboda naše domovine Hrvatske ovisi jedino o nama i mi smo je dužni izboriti. Svaki je građanin Hrvatske sposoban da ponešto pridonese njezinoj slobodi i samostalnosti, svaki je dužan to i učiniti«, kaže se u »Pozivu na dostojanstvo i slobodu«, proglasu koji su objavile najutjecajnije svjetske novine Piše: Marin Sopta
Tri člana Hrvatskoga narodnoga otpora Rudolf Prskalo, Tomislav Rebrina i Nikola Lisac odlučuju se na radikalniji potez: u rujnu 1972. otimaju zrakoplov u švedskom gradu Götteborgu i zahtijevaju od švedskih vlasti da puste na slobodu atentatore na Rolovića. Švedske vlasti pristaju na njihove zahtjeve i otmičari s novim putnicima, osim Stanka Miličevića koji dobrovoljno ostaje u švedskom zatvoru, odlaze u Španjolsku, gdje se predaju vlastima. Na sudskom procesu u Španjolskoj otmičari su osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora, ali su brzo pomilovani i nakon odsluženih osamnaest mjeseci pušteni na slobodu. Neki od njih odmah su otišli u Paragvaj, dok su drugi ostali u Španjolskoj. Nakon početka srpske agresije na Hrvatsku u domovinu se vraća Miro Barešić, Ivan Vujičević, Tomislav Rebrina, Nikola Lisac i Rudolf Prskalo. Nedugo nakon dolaska u Hrvatsku, Miro Barešić je poginuo u akciji. 139
U nastalim okolnostima HNO je održao svoj sabor u španjolskom gradu Valenciji 1972., na kojem je zaključeno da je najbolje rješenje za usklađivanje odnosa između različiti frakcija i uspješno djelovanje organizacije da Mirko Bušić iz Argentine bude izabran za pročelnika, što je i učinjeno. Novi sabor HNO-a održan je u studenome 1974., a na njemu je za novoga pročelnika izabran Stipe Bilandžić. S obzirom na to da je mnoštvo Hrvata na privremenom radu u Europi, a naročito u Zapadnoj Njemačkoj, odlučeno je da se glasilo organizacije preseli u tu zemlju. Međutim, nakon samo jedanaest brojeva, pod velikim jugoslavenskim pritiskom, a da se ne bi poremetili dobri odnosi dviju država, zapadnonjemačke vlasti donose 1976. odluku ne samo o zabrani tiskanja novina, nego i o zabrani djelovanja organizacije. Te iste godine, 10. rujna, hrvatska petorka: Zvonko i Julienne Bušić, Pero Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić otela je avion američke zrakoplovne linije TWA na letu od Buffala do New Yorka. Nakon prisilna spuštanja na pariškom uzletištu, hrvatska petorka odlučila se predati pod uvjetom da se njihov letak, tiskan na engleskom i francuskom jeziku, »Poziv na dostojanstvo i slobodu«, objavi na naslovnoj stranici New York Timesa. Urednici, ne samo New York Timesa, nego i drugih najvažnijih i najutjecajnijih novina u svijetu, objavili su taj letak u cijelosti, čime je hrvatsko pitanje nekoliko dana okupiralo svjetsku javnost. U letku, iza kojeg stoji Glavno sjedište Hrvatskih osloboditeljskih snaga, napisano je: »Hrvatska je jedna – Hrvata su milijuni. Hrvatski muslimani i hrvatski katolici, hrvatski komunisti i hrvatski nekomunisti čine danas pouzdano i nenadvladivo zajedništvo. Hrvatska borba jest osloboditeljska nacionalna borba, a ne ideološka. Danas svaki Hrvat bez obzira na kojem dijelu svijeta bio, bez obzira na osobna politička naziranja, prijašnje zablude i promašaje, želi i hoće uspostavu svoje suverene slobodne države Hrvatske… Borimo se za jedinstvenu nacionalnu državu hrvatskog naroda u kojoj će hrvatski suverenitet biti jedan, nedjeljiv, neotuđiv i nezastariv. Za nacionalne manjine
140
koje žive skupa s hrvatskim narodom u jednoj zajednici i jednoj te istoj domovini… Pitanje Hrvatske postavljamo kao pitanje slobode, kao pitanje novog oblika zajedništva. Hrvatska je u našim zamislima zemlja slobodnih ljudi i pravednog društva, izvan svih ideoloških, političkih, gospodarskih i vojničkih blokova, radosno susretište istoka i zapada…« »Udba je godinama vješto, sustavno i smišljeno isticala i preuveličavala značenje pojedinih hrvatskih organizacija, vođa i pokreta, sugerirajući tako hrvatskom narodu potpunu pasivnost u očekivanju slobode koja nikako nije dolazila. Domovina se pouzdala u emigraciju, emigracija u domovinu, a jedni i drugi u prijateljske narode od strane vlada, koje su zbog svojih posebnih interesa ili pogrešnih procjena otvoreno ili prikriveno branile i održavale nasilni jugoslavenski integritet utemeljen na srpskoj dominaciji i imperijalističkoj prisili… Ovo su sudbonosni trenuci. Napokon je došlo vrijeme da spoznamo sve zablude i odbacimo sva jalova očekivanja. Sloboda naše domovine Hrvatske ovisi jedino o nama i mi smo je dužni izboriti. Svaki je građanin Hrvatske sposoban da ponešto pridonese njezinoj slobodi i samostalnosti, svaki je dužan to i učiniti. Čuvajući osjetljivost za uvijek nazočne neizvjesnosti, mi se ne smijemo bojati mogućih žrtava i mogućih promašaja, jer zaista - svaka pogreška vrjednija je od pustoši, svaki čin i žrtva vrjedniji su od obamrlosti, a mi nemamo što izgubiti osim ropstva, na koje ne možemo i nećemo pristati.« Hrvatska otmičarska petorka je, nakon predaje i sudskog procesa u New Yorku, osuđena na dugogodišnje kazne zatvora. Uspostavom slobodne Republike Hrvatske Julienne Bušić, Pero Matanić i Slobodan Vlašić vratili su se nakon izdržane kazne zatvora u domovinu, Frane Pešut ostao je živjeti sa svojom obitelji u SAD-u, dok je Zvonko Bušić još u zatvoru. Zbog zabrane djelovanja HNO-a u Zapadnoj Njemačkoj, uključujući i tiskanje glasila, vodstvo je sazvalo izvanredni sabor koji je, u kolovozu 1977., ponovno održan u Valenciji. Stipe Bilandžić ponovno je izabran za pročelnika HNO-a, Tomislav Kvaternik, poznat kao Nikola Štedul, izabran je za glavnoga tajnika.
141
Prihvaćena su i nova ustavna i programska načela HNO-a. Posljednja rečenica u programskim načelima glasi: »Po obnovi suverene države Hrvatske, Hrvatski narodni otpor stavlja se na raspolaganje Hrvatskom državnom saboru.«
(Nastavlja se) (Vjesnik, 25. listopada 2004.)
49. nastavak
Njemačka napokon odustala od izručivanja Hrvata Masovna zatvaranja i procesi protiv Hrvata u Australiji i naročito protiv članova HNO-a 1980. i 1981. u New Yorku, Chicagu i Los Angelesu doživljeni su u redovima hrvatske političke emigracije kao jasna poruka zapadnodemokratskih vlada da i poslije Titove smrti one jamče »teritorijalni integritet i suverenitet Jugoslavije« Piše: Marin Sopta
Zapadnonjemačke su vlasti 1978. odlučile izručiti Jugoslaviji sedam Hrvata, među njima i pročelnika HNO-a Stipu Bilandžića, kojega su jugoslavenske vlasti optužile za terorizam. Pod pritiskom njemačke javnosti, Hrvata širom svijeta i naročito akcije dvaju članova HNO-a, Mile Kođomana i Bože Kelave, koji su silom zauzeli njemačko poslanstvo u Chicagu, Njemačka je napokon odustala od izručivanja Hrvata, a koji su trebali biti zamijenjeni za članove poznate njemačke anarhističke grupe BaaderMeinhof, koji su u to vrijeme bili u Jugoslaviji. Masovna zatvaranja i procesi protiv Hrvata u Australiji i naročito protiv članova HNO-a 1980. i 1981. u New Yorku, Chicagu i Los Angelesu doživljeni su u redovima hrvatske političke emigracije kao jasna poruka zapadnodemokratskih vlada, osobito američke administracije da i poslije Titove smrti (1980.) one jamče »teritorijalni integritet i suverenitet SFR Jugoslavije«. 142
U tim sudskim procesima Ivan Čale, Stipe Ivkošić, Nediljko Sovulj, Franjo Ivić, Mile Markić, Ante Ljubas, Ranko Primorac, Ilija Bagarić i Vinko Logarušić osuđeni su na visoke kazne zatvora. Nakon uspostave suverene Republike Hrvatske Franjo Ivić, nakon izdržane kazne, vratio se u domovinu, gdje je nakon obavljanja dužnosti u Hrvatskoj vojsci umirovljen. Nediljko Sovulj i Vinko Logarušić su nakon teške bolesti umrli i pokopani u Hrvatskoj, Ilija Bagarić sa svojom obitelji vratio se u Hrvatsku, kao i Mile Markić. Jedino je Ranko Primorac još u zatvoru iz kojeg bi trebao izaći sljedeće godine. Nekoliko milijuna američkih dolara potrošeno je na odvjetničke timove koji su branili optužene članove organizacije. Vodstvo HNO-a bilo je spremno i dalje pomagati općehrvatskim projektima u svijetu. Među takve projekte spada i financiranje triju međunarodnih konferencija na sveučilištu York, koje su održane 1983., 1985. i 1989. godine. Na tim konferencijama s temama »Hrvatski nacionalizam i kultura u 19. i 20. stoljeću«, »Jugoslavija poslije Tita« i »Jugoslavija u krizi, hrvatska perspektiva«, predavanja je održalo više od sto sveučilišnih profesora i stručnjaka za jugoistočnu Europu (dr. Irene Reuter i Jens Reuter sa Sudeast-Instituta u Münchenu, dr. Leonard Cohen iz Vancouvera, dr. George Schöphlin iz Londona, School of Economics, dr. Karl Gustav Ströhm iz Beča, dr. Peter Remet, dr. George Zaninović, dr. Peter Vezilich, dr. Ante Čuvalo, dr. Joseph Bombelles, dr. Mate Meštrović, grof Nikolaj Tolstoj i dr.). Pokojni sveučilišni profesor Bogdan Radica, komentirajući završetak rada prve konferencije – na kojoj je u trodnevnom radu na kanadskom sveučilištu bilo više od dvije tisuće slušatelja – rekao je »da je ovo naš najveći pothvat u emigraciji«. Jugoslavenske vlasti htjele su spriječiti održavanje druge konferencije s temom »Jugoslavija poslije Tita«, te su poslale protestnu notu Kanadi. Odlučnost rektora sveučilišta York u Torontu prof. dr. Toma Meiningera, koji je rekao da »ovo nije Beograd ili Zagreb i nitko mi neće naređivati kakve se akademske konferencije mogu održavati na sveučilištu«, omogućila je da se konferencija održi. Organizator te vrlo uspjele konferencije bio je Marin Sopta.
143
U glasilu Otpor broj 3 iz 1986. zabilježeno je: »U kanadskom gradu Torontu održan je 15. i 16. studenoga ove godine Sabor HNO-a. Zbog samih odnosa unutar ove najelitnije hrvatske skupine u hrvatskoj dijaspori kao i sve ozbiljnije političke i ekonomske krize u Jugoslaviji za ovaj sabor vladalo je veliko zanimanje. Bez ikakve sumnje ovaj sabor jedan je od najvažnijih datuma u organizaciji HNO-a. Kao što je Sabor 1974. godine, koji je isto tako bio održan u Torontu, donio prekretnicu u radu ove organizacije, tako i ovaj nedavno završeni predstavlja još veću.« Saboru su se odazvale sve tri tadašnje frakcije. Izaslanici sa svih kontinenata jednoglasno su izabrali novo vodstvo, za pročelnika Marina Soptu, za glavnog tajnika Ivu Jolića, a za glavnog urednika glasila Otpor Vladu Glavaša. Djelujući u veoma teškim uvjetima, novoizabrano vodstvo napravilo je odmah neke zaokrete. Traži povećanje naklade glasila na 5000 primjeraka. Organizacija je platila veliki oglas u New York Timesu 5. prosinca 1988. »Jugoslavija u zagrljaju smrti« s mrtvačkim sandukom, koji je simbolizirao Jugoslaviju i prigodnim tekstom u kojem su dati razlozi zbog kojih će se Jugoslavija raspasti. Oglas je imao nevjerojatan promidžbeni uspjeh, jer je na poštanski pretinac HNO-a došlo više od pet tisuća pisama predstavnika veleposlanstava, uredništava medija, američkih kongresnika i dr. koji su povoljno na nj reagirali. Reakcija pak jugoslavenske strane bila je tipično njihova, u duhu balkanske diplomacije. Naime, tadašnji direktor Jugoslavenskog press i kulturnog kluba g. Damir Grubiša šalje uredništvu oštro pismo, koje ono objavljuje 17. prosinca 1988., u kojem ga kritizira zbog toga što je dopustilo da se objavi plaćeni oglas »nacističkih terorista« koji »otvoreno reklamiraju i propagiraju svoj đavolski program na vašim stranicama i drže lekciju američkoj vladi kako da se ponaša prema suverenoj državi«. Oglas je počinjao apelom upućenim predsjedniku SAD-a Georgeu Bushu starijem da odbaci politiku koja jamči »neovisnost, teritorijalni integritet i jedinstvo Jugoslavije«. Članovi HNO-a bili su glavni pokretači nekoliko inicijativa, poput organiziranja predavanja dr. Franje Tuđmana 1987. na York sveučilištu, uvođenja trogodišnjeg
144
programa hrvatskog jezika na istom sveučilištu 1990., gdje je predavač bio prof. Branko Franolić iz Londona, kao i pokušaja organiziranja večere 1988. čiji bi čisti prihod išao za gradnju sinagoge u Zagrebu. Tom je prigodom u jednoj od najvećih i najutjecajnijih sinagoga u Torontu Beth Shalom, za vrijeme nedjeljne molitve pred tisuću židovskih vjernika rabin Harvey W. Meirovich pozdravio je hrvatsko izaslanstvo na čelu s Marinom Soptom (glavnim inicijatorom i organizatorom večere), čestitajući na inicijativi. U prigodnoj propovijedi povukao je paralelu između židovske i hrvatske borbe za neovisnost: »Hrvati imaju malo ljubavi u svojim srcima za Jugoslaviju, zbog toga što doživljavaju Jugoslaviju kao umjetnu tvorevinu koja im negira, kao hrvatskim nacionalistima, pravo da žive u neovisnoj Hrvatskoj«. HNO je prva i jedina hrvatska politička emigracija koja je uspostavom suverene i demokratske Republike Hrvatske svojom službenom odlukom prestala s radom i o tome 19. lipnja 1990. obavijestila Sabor.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 26. listopada 2004.)
50. nastavak
»Hrvatska je danas našla svoga prvog svjedoka i tumača« »Svrha našeg sastanka je koncentracija hrvatskih naprednih snaga, prije i iznad svega koncentracija hrvatske riječi, stvaranje zajedničkog glasila, putem kojeg ćemo pokrenuti i organizirati hrvatski duh i hrvatsku mišicu – sa svrhom postizanja nacionalnog oslobođenja Hrvatske« Piše: Marin Sopta 145
Mučenička smrt Brune Bušića u Parizu, kojem je smrtna presuda izrečena odlukom tadašnjega najvišega komunističkog vodstva ne samo Jugoslavije nego, nažalost, i Hrvatske, imala je velik odjek u iseljeništvu i u domovini. Ubijen je čovjek koji je za vrijeme svoga kratkog života postao za mnoge mit, čovjek koji je održavao vezu između iseljene Hrvatske i hrvatskih rodoljuba u Hrvatskoj, naročito s ljudima okupljenim oko dr. Franje Tuđmana. Ubijen je čovjek koji je uživao neograničeno povjerenje različitih skupina u iseljeništvu i u Hrvatskoj. Njegovom je smrću nestao iz političkog života hrvatske emigracije čovjek koji je imao veliki autoritet, vođa koji nije to htio biti niti se tako ponašao. Bušić je svojim pisanjem, svojim radom i asketskim načinom života u zapadnom svijetu nametnuo svoj autoritet različitim generacijama Hrvata različitih svjetonazora koji su imali zajednički cilj, a to je bila slobodna i suverena država Hrvatska. Samo nekoliko mjeseci nakon Bušićeve smrti glavni urednik Hrvatske borbe, Rudolf Arapović šalje dopis uredniku Hrvatskog lista Zlatku Markusu i uredništvu glasila Otpor u Chicagu: »...Stanje u hrvatskoj emigraciji je više nego očajno... Političkom trenutku odgovarao bi i skup ljudi oko Hrvatskog lista, Otpora, Hrvatske borbe... Svrha našeg sastanka je koncentracija hrvatskih naprednih snaga, prije i iznad svega koncentracija hrvatske riječi, stvaranje zajedničkog glasila, putem kojeg ćemo pokrenuti i organizirati hrvatski duh i hrvatsku mišicu – sa svrhom postizanja nacionalnog oslobođenja Hrvatske. Koncentracija nam je potrebna da bi hrvatska riječ postala vjerodostojnom, dakle, djelatnijom.« I stvarno, proces koji je već prije počeo približavanjem između Odjeka iz Münchena i Hrvatskog lista, a nešto kasnije Hrvatske borbe, Otpora, Pregleda iz Australije, kao i uspostavljanje bliske suradnje s Hrvatskim tjednikom i Hrvatskom istinom iz Australije, pridonijeli su da Hrvatski list, na čelu s urednicima Rudolfom Arapovićem i Zlatkom Markusom, postane veoma utjecajnim glasilom koje je postupno počelo ulaziti u više od dvjesto sveučilišnih knjižnica širom svijeta, te dolaziti u mnogo vladinih ustanova koje su se bavile jugoslavenskim problemima. Na sastanku uredništva i suradnika Hrvatskog lista u švedskom gradu Lundu 1978. i 1979. donesena je tzv.
146
bušićevska platforma za izbore u HNV i Hrvatsku osloboditeljsku borbu. Glavne su točke programa: Nacionalno pomirenje; Općehrvatsko jedinstvo; Djelatna veza domovine i izbjeglištva; Razvoj vlastitih snaga i oslon na njih; Nadideologijska nacionalna borba; Neutralnost u prijeporu Istoka i Zapada; Korištenje svih primjerenih sredstava borbe. Nažalost, što je zajednička karakteristika svih politički emigracija pa tako i hrvatske, generacijske i ideološke razlike, osobni antagonizmi i, iznad svega, utjecaj različitih obavještajnih službi, kao i propagandni rat širenjem laži i raznih dezinformacija jugoslavenskih obavještajnih agenata u redovima hrvatske političke emigracije, postigli su željeni cilj. Unutar HNV dolazi ne samo do velike polarizacije nego i raskola. Smjena dr. fra Dionizija Lasića, glavnoga i odgovornog urednika Danice, veoma utjecajnog tjednika koji je izlazio u Chicagu, zbog toga što je, među ostalim političkim grijesima, davao previše prostora pripadnicima hrvatskoga proljeća Franji Mikuliću, Zlatku Markusu i njihovim istomišljenicima, samo je jedan od mnogobrojnih problema koji na najbolji način ilustriraju odnose koji su vladali između dva suprotna bloka u Hrvatskom narodnom vijeću. Nezadovoljni oportunističkom i, prema njihovu mišljenju, nejasnom politikom koju su propagirali dr. Vjekoslav Vrančić, dr. fra Častimir Majić, Janko Skrbin, Jakša Kušan, Hrvoje Lun i njihovi istomišljenici, kao i činjenicom da, prema njihovu mišljenju, HNV nije uspio postati općehrvatskim reprezentativnim tijelom, Franjo Mikulić, Zlatko Markus i Stipe Bilandžić sa svojim suradnicima i simpatizerima napuštaju HNV. U novonastalim uvjetima 23., 24. i 25. siječnja 1981. održan je u New Yorku seminar Hrvatskog lista koji je okupio više od pedeset sudionika iz Australije, SAD-a, Kanade, Njemačke i Švedske. Donesena je jednoglasna odluka o utemeljenju Hrvatskoga državotvornog pokreta. Izabran je privremeni izvršni odbor od pet članova (Tomislav Kvaternik, predsjednik, Ante Šuto, dopredsjednik, Marijan Gabelica, tajnik, Marin Sopta, rizničar, Zlatko Markus, pročelnik za promidžbu) i nadzorni odbor od tri člana (Drago Geoheli, Josip Kuštra, Franjo Vranković).
147
Novonastala organizacija prihvatila je programsku platformu donesenu u Lundu i »Hrvatski list kao najadekvatnija platforma programa i ideje Hrvatskog državotvornog pokreta«. Prvi sabor HDP-a održan je od 5. do 7. lipnja 1981. u švedskom gradu Malmou. Izabrano je vodstvo HDP na čelu s Nikolom Štedulom, a članovi predsjedništva postali su Mladen Schwartz, Dinko Dedić, Ante Šuto, Milan Buškain, Marin Sopta, Janko Mijatović i Franjo Vranković. U Hrvatskom tjedniku, Otporu i naročito u Hrvatskom listu sve se više piše o aktualnim događajima u Hrvatskoj. Objavljuju se posebni prilozi o Vladi Gotovcu, Dobroslavu Paragi i odgovor na optužbu koji je dr. Franjo Tuđman dao na glavnoj raspravi održanoj na Okružnom sudu u Zagrebu 17. – 20. veljače 1981. godine. U svom uvodniku glavni urednik Zlatko Markus napisao je: »Tuđmanov odgovor zagrebačkom sudu hrvatski je odgovor povijesti i svijetu. Tuđmanov odgovor jednom malom tužitelju pod velikosrpskom čizmom na zagrebačkom Zrinjevcu prerastao je u hrvatsku političku Magna Chartu. Ne, poslije Drugoga svjetskog rata, iako su mnogi pokušali, ovako i na ovaj način... nije još govorio nitko osim kardinala Stepinca. Govor dr. Franje Tuđmana... lekcija je ponašanju i djelovanju za hrvatsku budućnost. Svima onima koji žele da hrvatske budućnosti uopće bude, preporučujemo pažljiv i skrupulozan studij argumentacije dr. Tuđmana. Hrvatska je danas našla svog prvog svjedoka i tumača.« U to vrijeme HDP je naročito bio angažiran da spriječi izručenje Mire Barešića iz švedskog pritvora Jugoslaviji. Švedske vlasti su napokon udovoljile zahtjevima njegovih odvjetnika zbog straha da će umrijeti u zatvorskoj ćeliji gdje je već 45 dana odbijao hranu. Ni u slučaju HDP-a jugoslavenske vlasti ne ostaju ravnodušnima nego putem svojega plaćenoga profesionalnog ubojice šalju poruku. Neuspio atentat potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća na predsjednika HDP-a Nikolu Štedula, koji je on samo čudom preživio, bio je ipak znak nemoći i panike jugoslavenski vlasti, što će nadolazeći događaji i potvrditi. Dr. Franjo Tuđman, uz dr. Marka Veselicu, postao je veoma popularan u hrvatskoj emigraciji. Zato njegov prvi posjet
148
hrvatskoj zajednici Toronta 1987. i predavanje koje je tada održao »bez ikakve sumnje predstavlja jedan od najvažnijih ako ne i najvažniji događaj u životu Hrvata Toronta, pa čak i cijele dijaspore.« Tim susretom u Torontu a poslije i širom svijeta počinje završno poglavlje djelovanja hrvatske političke emigracije koje završava međunarodnim priznavanjem suverene i demokratske Republike Hrvatske.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 27. listopada 2004.)
51. nastavak
Djelovanje u korist hrvatskih nacionalnih interesa Hrvatsko je iseljeništvo – zbog življenja u građanskodemokratskom okruženju zapadnog svijeta – bilo jedini dio hrvatskoga nacionalnog korpusa koji je imao stvarne pretpostavke za djelovanje u korist hrvatskih nacionalnih interesa. Dodatni poticaj u tom pogledu predstavljali su poslijeratni naraštaji hrvatskih iseljenika koji su bili prinuđeni u dva velika vala napustiti Hrvatsku i Jugoslaviju Piše: Josip Jurčević
Hrvatsko iseljeništvo, naročito njegov doprinos uspostavi samostalne hrvatske države, pripada nizu iznimno važnih tema suvremene hrvatske povijesti koje su u velikoj mjeri znanstveno neistražene, te u hrvatskoj javnosti veoma rijetko i neobjektivno predstavljane. Kako bi se donekle premostila takva situacija, potrebno je uvodno istaknuti nekoliko činjenica. Hrvatska pripada skupini europskih zemalja iz kojih se tijekom cijelog 20. stoljeća događao proces iseljavanja. Tako je iseljavanje jedno od glavnih obilježja hrvatske povijesti 20. stoljeća. Iseljavanje iz Hrvatske događalo se pod izravnim ili posrednim pritiskom nepovoljnih političkih uvjeta u 149
domovini, a iseljenički valovi bili su usmjereni zapadnom svijetu koji je bio politički stabilniji i gospodarski razvijeniji. Budući da je velika većina iseljenih Hrvata odlazila iz domovine protivno svojim osjećajima, željama i vrijednosnim nazorima, razumljivo je što su nastojali zadržati svakovrsnu povezanost s domovinom. To se najjednostavnije može prepoznati u organiziranim oblicima društvenoga, kulturnoga, vjerskoga i političkog iseljeničkog života koji se temeljio na hrvatskom nacionalnom identitetu. No organizirani hrvatski iseljenički život je osim njegovanja identiteta i uspomena imao i svrhu izravnog i što intenzivnijeg djelovanja na promjenu stanja u domovini. Tako su i nepolitičke organizacije hrvatskog iseljeništva svoje glavne snage često usmjeravale na postizanje političkih učinaka u domovini. U razdobljima do 1945. političke koncepcije koje su u hrvatskom iseljeništvu zastupane u vezi s hrvatskim pitanjem idejno su i organizacijski slijedile, odnosno oponašale okvire koji su nastali i postojali u domovini. Tako se i u hrvatskom iseljeništvu u prvoj polovici 20. stoljeća raspon koncepcija kretao od zagovaranja hrvatske državne samostalnosti do zagovaranja potpuna utapanja hrvatske državnosti (pa čak hrvatskog etničkog i nacionalnog identiteta) u širim državnim tvorevinama. Posebno je znakovito istaknuti kako se u 20. stoljeću niti jedan prijelomni državnopolitički događaj na hrvatskim prostorima nije dogodio bez bitnog sudjelovanja hrvatskog iseljeništva. O tome razvidno svjedoče slijedeće činjenice. U završnim pripremam za ulazak Hrvatske u prvu Jugoslaviju jedan od glavnih aktera bio je Jugoslavenski odbor koji su u iseljeništvu ustrojili hrvatski političari (Ante Trumbić, Frano Supilo, Hinko Hinković, Ivan Meštrović i dr.), a cjelokupno djelovanje Jugoslavenskog odbora financirale su hrvatske iseljeničke organizacije iz Južne Amerike. Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) i Ustaški pokret bili su glavni nositelji promjena i događanja na hrvatskim prostorima u razdoblju Drugog svjetskog rata (1941. – 1945.). KPJ je od kraja 1920. na području Hrvatske (i prve Jugoslavije) mogla djelovati samo ilegalno te je njeno
150
rukovodstvo do pred sam rat uglavnom boravilo i održavalo partijske kongrese i konferencije u iseljeništvu; od Moskve do Pariza. Isto tako, čelništvo Ustaškog pokreta (Ante Pavelić, Branimir Jelić i dr.) je neposredno nakon osnivanja organizacije u Hrvatskoj otišlo u iseljeništvo (1929.) te se pokret dalje ustrojavao u zapadnoeuropskim državama i na američkim kontinentima, a međuratno djelovanje u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) bilo mu je ilegalno. Za čin međunarodnog priznanja nove jugoslavenske (komunističke) vlasti (početak ožujka 1945.) ključni su, među ostalim, bili pregovori Tita i Ivana Šubašića, tada iseljenoga hrvatskog HSS-ovca koji je u predratnim godinama bio ban Banovine Hrvatske. Tijekom rata Šubašić se i u javnim istupima postupno približavao jugoslavenskim komunistima te je pored drugih osoba i organizacija (primjerice, Hrvatske sekcije unutar Komunističke partije SAD-a) utjecao na povećavanje materijalne i lobističke potpore koju su jugoslavenskoj komunističko-partizanskoj strukturi davali američki Hrvati. Prema tome, ritam praktičnoga političkog događanja, teorija, dvojbi i zabluda u domovini usporedno se odvijao i u hrvatskom iseljeništvu. No ta usporednost nije se odnosila samo na političku razinu do 1945., nego cjelokupno kulturološko djelovanje hrvatskog iseljeništva i golema materijalna pomoć koja je kontinuirano u različitim oblicima iz iseljeništva stizala u domovinu tijekom cijelog 20. stoljeća, svjedoče o dubokoj povezanosti domovinske i iseljene Hrvatske. Osim spomenutih razloga, korištenje naziva iseljena Hrvatska temelji se i na procjenama stručnjaka, prema kojima danas diljem svijeta živi od četiri do pet milijuna iseljenih Hrvata i njihovih potomaka koji su očuvali obilježja hrvatskoga nacionalnog identiteta. Na temelju ukratko naznačenoga povijesnog konteksta lakše je prepoznati značenje koje je hrvatsko iseljeništvo imalo za cijeli hrvatski nacionalni korpus od 1945. do 1990. U tom razdoblju Hrvatska je bila dio Jugoslavije kojom je upravljao totalitarni komunistički režim koji je imao potpuni monopol nad svim oblicima društvenoga i državnog života.
151
Vodstvo KPJ/SKJ je svim oblicima represije onemogućavalo artikulaciju društvenih interesa koji nisu pripadali centraliziranom partijskom okviru, te su tako u Hrvatskoj ostajali nerješavani nacionalni, socijalni, kulturni, gospodarski, sindikalni i drugi naslijeđeni i novonastali problemi. U takvim, izrazito nepovoljnim okolnostima koje su prevladavale u Hrvatskoj, hrvatsko je iseljeništvo – zbog življenja u građanskodemokratskom okruženju zapadnog svijeta – bilo jedini dio hrvatskog nacionalnog korpusa koji je imao stvarne pretpostavke za djelovanje u korist hrvatskih nacionalnih interesa. Dodatni poticaj u tom pogledu predstavljali su poslijeratni naraštaji hrvatskih iseljenika koji su bili prinuđeni u dva velika vala napustiti Hrvatsku i Jugoslaviju. Prvi val iseljavanja dogodio se neposredno nakon završetka rata, kad je pred komunističkom represijom veliki broj hrvatskih civila i vojnika uspio izbjeći u zapadni svijet. Drugi iseljenički val iz Hrvatske pokrenuo se sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, jer je jugoslavenski režim bio prinuđen otvoriti granice zbog neuspješnosti svoga upravljačkog modela i nastaloga socijalnog nezadovoljstva koje se nastojalo ublažavati masovnim odlascima stanovništva na tzv. privremeni rad u inozemstvo. Tako je u hrvatsko iseljeništvo došao mladi naraštaj koji je brzo postajao nositeljem hrvatskoga svekolikog društvenog života u iseljenoj Hrvatskoj.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 28. listopada 2004.)
152
52. nastavak
Neistinite i iskrivljene slike o hrvatskom iseljeništvu Jugoslavenski je komunistički režim u iseljenoj Hrvatskoj prepoznao jednu od glavnih opasnosti za svoj opstanak. Stoga je već u poratnim godinama započeo mnogostruke djelatnosti na neutralizaciji i razbijanju potencijala hrvatskog iseljeništva. Dugotrajnost, intenzitet, raznovrsnost i sustavnost tog djelovanja jugoslavenskog režima opravdano se može nazvati ratom protiv hrvatskog iseljeništva Piše: Josip jurčević
Prema procjenama stručnjaka, u dva spomenuta iseljenička vala iz Hrvatske se nakon Drugoga svjetskog rata iselilo približno milijun osoba. Oni su se uključivali u organizacijske oblike hrvatskog iseljeničkog života koji su postojali i u prijašnjim razdobljima, ali su osnivali i veliki broj novih organizacija. Temeljna svrha cjelokupnog hrvatskog iseljeničkog života i nadalje je bila usmjerena na promjenu stanja u domovini. Zbog toga su i gotovo sve iseljeničke organizacije kojima temeljna djelatnost nije bila politička ipak bile bitno prožete politikom u idejnom i djelatnom pogledu. Međutim, za razliku od ranijih razdoblja, poslijeratni organizirani život iseljene Hrvatske bio je prinuđen prestati oponašati (idejno, koncepcijski i praktički) domovinski model, jer je komunistički režim u domovini onemogućio temeljne slobode i bilo koji oblik pluralnosti. Tako je iseljeništvo bilo jedini dio hrvatskog nacionalnog korpusa koji je nastavio njegovati identitetsku nacionalnu baštinu te je razvijati na način i u oblicima koji su postojali u građanski uređenom zapadnom svijetu. O svemu tome se može doznati iz – temama i količinom – golemog izdavačkog opusa koji je nastao u iseljenoj Hrvatskoj. Ta je činjenica jednostavno prepoznatljiva i kratkim promatranjem političkog dijela hrvatskoga iseljeničkog života, u kojem se događalo ideološko i organizacijsko višestranačje. Jedini opći konsenzus među političkim organizacijama i skupinama u iseljenoj Hrvatskoj bio je u tome što su svi smatrali kako se radi optimalnog razvoja
153
hrvatske nacije mora uspostaviti samostalna hrvatska država. Zanimljivo je i povijesno poučno istaknuti kako je to motrište posljednji prihvatio HSS, i to tek nakon smrti svog dugogodišnjeg čelnika Vladka Mačeka. Prema tome, glavno određenje političkoga, ali i cjelokupnoga organiziranog života u iseljenoj Hrvatskoj imalo je jasno osviještenu svrhu – stvarati ozračje, njegovati nadu i praktičnopolitički djelovati na programu hrvatske državotvornosti. To nije bila puka ideja, jer je hrvatsko iseljeništvo svojom brojnošću i svekolikim materijalnim i organizacijskim potencijalima predstavljalo snagu koja je bitno utjecala na ostvarivanje tog cilja. Taj brojčani i kvalitativni potencijal hrvatskog iseljeništva veoma je rano i točno procijenio jugoslavenski komunistički režim, koji je u iseljenoj Hrvatskoj prepoznao jednu od glavnih opasnosti za svoj opstanak. Stoga je komunistička Jugoslavija već u poratnim godinama započela mnogostruke djelatnosti na neutralizaciji i razbijanju potencijala hrvatskog iseljeništva. Dugotrajnost, intenzitet, raznovrsnost i sustavnost tog djelovanja jugoslavenskog režima opravdano se može nazvati ratom protiv hrvatskog iseljeništva. Posebni dijelovi jugoslavenskoga vojnoga i policijskog sustava provodili su u državama zapadnog svijeta oružane akcije protiv iseljenika i njihove imovine, a primjenjivana su i djelovanja koja pripadaju posebnim oblicima rata; špijunaža, infiltracija, prisluškivanje, praćenje kidnapiranje, potkupljivanje, inscenacije, propaganda, psihološke operacije itd. Prema dosad raspoloživim podacima, u razdoblju od 1946. do 1989. jugoslavenski režim je u zapadnom svijetu ubio 77 hrvatskih političkih iseljenika, počinio 24 atentata s teškim ranjavanjem, tri otmice i četiri neuspjela pokušaja otmice. Osim toga, u djelovanja protiv hrvatskih iseljenika bili su uključeni dijelovi niza drugih jugoslavenskih institucija, primjerice, ministarstva vanjskih poslova, prosvjete i kulture, te mediji, izdavaštvo, državna statistika itd. No najtrajnije negativne posljedice, koje su u velikoj mjeri nazočne i danas, ostavila su složena djelovanja jugoslavenskog režima koja su imala svrhu u identitetskom
154
i komunikacijskom razdvajanju domovine i iseljene Hrvatske, jer je bilo razvidno da se tako najučinkovitije može sputavati ostvarivanje hrvatskih nacionalnih interesa. Tako su, među ostalim, u cjelokupnom javnom životu (mediji, kultura, obrazovanje) u Hrvatskoj i Jugoslaviji sustavno stvarane neistinite i iskrivljene slike o hrvatskom iseljeništvu. Ti neutemeljeni stereotipi mogu se pojednostavljeno prikazati u dva osnovna oblika. Prvo, iseljeni Hrvati su u Jugoslaviji prikazivani kao politički ekstremisti prema pojednostavljenoj polarizaciji iz Drugog svjetskog rata. pa su čak su i iseljeni Hrvati koji su rođeni nakon rata nazivani neprijateljskom fašističkom emigracijom. O neutemeljenosti tog stereotipa razvidno svjedoči podatak da su sve političke organizacije hrvatskog iseljeništva – programima i djelovanjem – bile sukladne zakonima i političkim standardima građanskih država u kojima su osnovane. Drugi stereotip je iseljene Hrvate zbirno prikazivao kao dio populacije koji je bio poslovno manje sposoban te je navodno zbog toga morao otići trbuhom za kruhom. Prešućivala se istina da je velika većina hrvatskih iseljenika uspješno radila i poslovala u tržišnim uvjetima zapadnog svijeta, te da su svojim zaradama izdržavali i dijelove svojih obitelji u domovini, a deviznim doznakama osjetno popravljali jugoslavensku državnu bilancu. Tako se, s oba stereotipa nastojalo hrvatsko iseljeništvo predstaviti u domovini nepoželjnim – u političkom i gospodarskom smislu. No sudbinska povezanost hrvatskog iseljeništva s domovinom imala je duboke povijesne, interesne i emotivne korijene, te se unatoč zaprekama ostvarivala, jer je to bio izbor i odluka iseljene Hrvatske. S tog motrišta treba promatrati i golem prinos koji je hrvatsko iseljeništvo, osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća, imalo u procesu nastanka samostalne države Republike Hrvatske i njenoj obrani od srbijanske oružane agresije.
(Nastavlja se) (Vjesnik, 29. listopada 2004.)
155
53. svršetak
Solidarnost iseljeništva s domovinom dosegnula vrhunac Hrvatsko iseljeništvo raspolaže materijalnim, svjetonazorskim, vrijednosnim i upravljačkim bogatstvom i znanjem koje nedostaje Hrvatskoj. Odnosno iseljena Hrvatska je dio hrvatskoga nacionalnog korpusa koji je integralni dio zapadnog svijeta kojem se domovinska Hrvatska u svakom pogledu najbezbolnije može priključiti posredovanjem iseljene Hrvatske Piše: Josip jurčević
Nekoliko desetljeća kontinuiranoga i intenzivnoga državotvornog djelovanja u iseljenoj Hrvatskoj rezultiralo je političkom zrelošću hrvatskog iseljeništva kao zajednice koja je bila potpuno pripremljena za aktivno sudjelovanje u velikim povijesnim promjenama koje su se potkraj osamdesetih godina dvadesetog stoljeća počele sve ubrzanije događati u istočnoj Europi i na hrvatskim prostorima. To je za hrvatsku naciju bilo iznimno važno, jer na prostoru komunističke Jugoslavije nisu bila moguća organizirana i sustavna djelovanja koja bi domovinski dio hrvatske nacije učinila institucijski i politički spremnima za prijelomna vremena. Tako su u iseljenoj Hrvatskoj osamdesetih godina dvadesetog stoljeća već bili oblikovani politički programi, organiziranost, djelovanja, materijalni resursi i nedvojbena kolektivna samosvijest za stvaranje samostalne hrvatske države. U Hrvatskoj je istodobno u velike većine građana postojala golema težnja, volja i želja za promjenama, ali ona nije imala organizacijski strukturirane ni ciljeve, ni institucije niti materijalne resurse, jer je to bilo pod nadzorom jugoslavenskih komunističkih struktura. Takva se situacija nedvojbeno očitovala u načinu nastanka i djelovanja građanskih političkih stranaka u Hrvatskoj, koje su namjesto profiliranih programa i stranačke organizacije raspolagale kratkim parolama te uglavnom stihijskim primanjem i djelovanjem članstva.
156
U takvoj situaciji, većina je novih stranaka imala gotovo istu retoriku, no uvjerljivu pobjedu na prvim višestranačkim izborima postigla je stranka-pokret (HDZ) koja je u iseljenoj Hrvatskoj uspjela prikupiti golemu količinu povjerenja a s time i novčanih sredstava za sve oblike predizborne promidžbe i organizacijsko osvajanje prostora. Zanimljivo je da je i niz drugih stranaka (HDS, HSS, HSP itd.) u iseljeništvu prepoznao i potražio – s daleko manje uspjeha – ključan izvor novca koji je bio nužan za izbornu pobjedu. Hrvatskoj javnosti su iz tog razdoblja ostale nepoznate mnoge činjenice koje u iseljenoj Hrvatskoj postoje u obliku računa, dokumenata, tiskanih napisa te video, foto i tonskih zapisa. A sve skupa svjedoči o golemom novčanom prilogu koji je hrvatsko iseljeništvo uložilo u nastanak hrvatske građanske demokracije i samostalne hrvatske države. Kad je balvan revolucijom (17. kolovoza 1990. ) počela srbijanska oružana agresija na Republiku Hrvatsku u hrvatskom iseljeništvu je poistovjećivanje i solidarnost s domovinom dosegnula vrhunac kao nikad u dotadašnjoj povijesti. Zbirna veličina pomoći koja je tada iz iseljeništva upućivana Hrvatskoj može se samo kvalitativno opisati, i to kao doprinos koji je nedvojbeno dokazao kako su domovinska i iseljena Hrvatska jedan nacionalni korpus. Analitički, pomoć iseljene Hrvatske sastojala se od nekoliko osnovnih oblika: novčana, humanitarna, oružana i lobistička, te dragovoljačka, kojom se mnoštvo iseljenih Hrvata izravno i samopozvano uključio u hrvatski Domovinski rat. U hrvatskoj javnosti se o razmjerima novčane pomoći iz iseljeništva doznaje samo u rijetkim prigodama kad se spominju afere sa spornim računima kroz koje su prolazile stotine milijuna dolara. Isto tako je i s humanitarnom i oružanom pomoći koje se nijednom nisu pokušale institucijski izračunati ili procijeniti. Lobistička pomoć iseljene Hrvatske sastojala se od različitih prezentacija kojima se svjetska javnost upoznavala sa stvarnima događanjem u Hrvatskoj te od javnih i neslužbenih utjecanja na moćne međunarodne osobe, institucije i države radi priznavanja hrvatske države. Razmjere izravnog uključivanja iseljenih Hrvata u oružanu obranu Republike Hrvatske ponajbolje ilustrira podatak kako su, od početka srbijanske oružane agresije, na svim
157
bojištima u Hrvatskoj bili i dragovoljci iz iseljeništva. Ulogu iseljene Hrvatske posebno prepoznatljivo simbolizira niz hrvatskih iseljenika koji su generalske, te časničke i dočasničke činove Hrvatske vojske zaslužili u oružanoj obrani hrvatske države. Međutim, unatoč naznačenoga, institucije hrvatske države i društvenog života sustavno izbjegavaju objektivno valorizirati i predstaviti ulogu hrvatskog iseljeništva u suvremenoj hrvatskoj povijesti, te uključiti goleme hrvatske iseljeničke potencijale u razvoj hrvatskog društva. Razlozi negativnog odnosa prema iseljeništvu svoje opće ishodište imaju u tzv. tranzicijskom procesu kojim se neuspješni jugoslavenski totalitarni upravljački model – s idejnim, institucijskim i kadrovskim strukturama – u velikoj mjeri uspio zadržati i u formalno demokratskom okviru samostalne hrvatske države. Zbog toga nositelji moći u Hrvatskoj i danas hrvatsko iseljeništvo doživljavaju i javno predstavljaju u negativnom kontekstu prema stereotipima iz jugoslavenskog razdoblja, te se na sve načine praktički suprotstavljaju integracijskom procesu između domovinske i iseljene Hrvatske za koju integraciju postoje jasne pretpostavke i interesi. Pretpostavke su postojanje samostalne hrvatske države i njen geopolitički povratak u zapadni civilizacijski krug koji je građanski utemeljen. Iz toga proizlaze i konkretni politički, gospodarski i kulturni interesi Hrvatske. Objektivno gledajući, taj integracijski proces bi daleko više koristio domovini, jer hrvatsko iseljeništvo ima iskustveni kontinuitet življenja unutar zapadne civilizacije, za razliku od domovine koja je pola stoljeća (ili čak sedamdeset godina) bila iz njega uglavnom isključena. Prema tome, hrvatsko iseljeništvo raspolaže materijalnim, svjetonazorskim, vrijednosnim i upravljačkim bogatstvom i znanjem koje nedostaje Hrvatskoj. Odnosno iseljena Hrvatska je dio hrvatskoga nacionalnog korpusa koji je integralni dio zapadnog svijeta kojem se domovinska Hrvatska u svakom pogledu najbezbolnije može priključiti posredovanjem iseljene Hrvatske.
158
(Svršetak)
(Vjesnik, 30. listopada 2004.)
159
