STJEPAN II. KOTROMANIĆ (1314. – 1353.) - Kotromanići su bili vladarska obitelj u srednjovjekovnoj Bosni koja je vladala približno od 1250. do 1463.; porijeklo im nije razjašnjeno, a pretpostavlja se da su iz krajeva oko Kutine - prvi poznati član ove dinastije bio je ban Prijezda I. - Stjepan II. Kotromanić bio je jedan od najznačajnijih bosanskih banova, stric prvog bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića - za njegove vladavine Bosna je doživjela do tada najveću teritorijalnu ekspanziju - Stjepan II. uključio je Bosnu u tokove balkanske politike - u to vrijeme na ugarsko-hrvatsko prijestolje dolaze Anžuvinci, a Mlečani drže Dalmaciju - Stjepan II. iskoristio je nemire u Srbiji između Milutina i Dragutina kako bi proširio državu na istok - bosanskoj državi pripojio je donje krajeve, Završje, Usor, Soli i Hum - 1326. nakon borbe sa srpskom vlastelom Branivojevića svojoj tituli pridodaje i naslov "Gospodar Huma" - osvajanjem Huma, dolina Neretve i zemljište oko njenog ušća došle su u ruke bana, a Bosna je po prvi put izašla na obalu jadranskog mora te je dobila jedan od najprometnijih trgovačkih putova iz primorja u unutrašnjost - Stjepan II. držao je zemlju "od Save do mora i od Cetine do Drine" - teritorij zemlje je udvostručen, a svoj ugled ban je potvrdio 1353. udajom kćeri Elizabete za ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca - u njegovo vrijeme počinje jačati bosanska vlastela - ban Stjepan II. umro je 1353. te je pokopan u franjevačkom samostanu u Milama kod Visokog TVRTKO I. KOTROMANIĆ (1353. – 1391.) - bosanski ban od 1353. do 1377., a zatim i prvi bosanski kralj do 1391. god. - bio je sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić - postao je bosanskim banom nakon smrti strica Stjepana II. Kotromanića - u početku je bio vjerni vazal Ludovika I. Anžuvinca - sukobio se s Ludovikom oko Huma, jer je ovaj tražio tu zemlju kao miraz za Elizabetu - taj spor je izglađen 1357., no 1363. ugarsko-hrvatski kralj poveo je križarsku vojnu na Bosnu pod izgovorom akcije protiv bosanskih heretika - ipak, Ludovik je poražen te se morao povući
25
- Tvrtko je vodio borbe i s feudalcima; 1366. izbila je buna na čelu s Tvrtkovim mlađim bratom, Vukom, tako da su se Tvrtko i majka Jelena morali sakriti u ugarsko-hrvatsko kraljevstvo - 1367. Ludovik ga je vratio na bansko prijestolje - nakon smrti cara Uroša, potkraj 1371. godine, on se javio kao pretendent za upražnjenu srpsku krunu imajući i direktno srodstvo preko bake Jelisavete sa dotadašnjom vladarskom lozom Nemanjića - zajedno sa srpskim knezom Lazarom Hrebljanovićem 1373. porazio je župana Nikolu
Altomanovića i proširio se na područje Drine i Lima - početkom 1377. od Balšića je preoteo Trebinje, Konavle i Dračevicu - 26. 10. 1377. Tvrtko I. je u mjestu Mile, nedaleko od Visokog u središnjoj Bosni, okrunjen za kralja Srbije, Bosne, primorja i zapadnih strana - Dubrovčani su priznali Tvrtka I. te su mu počeli isplaćivati tribut u iznosu od 2000 perpera na dan sv. Dimitrija, kao i ranijim srpskim vladarima - ne postoje izvori da su srpski oblasni gospodari prihvatili Tvrtkovu vlast - smrt hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. 1382. god. dala je povod Tvrtku, kao sinu Jelene – kneginje Bribirske – da se umiješa u hrvatske poslove - priključio se hrvatskim feudalnim buntovnicima (Ivan Paližna, braća Horvati), koji su zajedno s mađarskim ustali protiv Ludovikove kćeri Marije, nove ugarske kraljice - Tvrtkova vojska pod zapovjedništvom vojvode Vlatka Vukovića Kosače 1388. dobiva bitku kod Bileće protiv nadirućih osmanskih snaga - u boju na Kosovu isti je vojvoda predvodio bosansku vojsku na strani kršćanskih saveznika - postoji samo jedan povijesni izvor iz prve ruke o kosovskoj bitci, a to su Tvrtkovi dokumenti iz druge polovine 1389. - poslije bitke na Kosovu Tvrtko pojačava pritisak na Dalmaciju, tako da su mu e 1390. pokorili Split, Trogir, Šibenik te Brač, Hvar i Korčula - sada se nazivao kraljem Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i primorja - svoj ugled proširio je i ženidbom za bugarsku princezu Doroteju 1347. - Tvrtko I. umro je 1391., a u njegovom kraljevstvu započelo je razdoblje bezvlašća i političkih nemira; tada počinju jačati velikaške obitelji, a ugled kraljevske osobe je opao - za vrijem Tvrtka I. u Bosni se širi pismenost, javlja se gotička arhitektura, razvija rudarstvo (trgovina s Dubrovnikom!), započinje urbanizacija, dolazi do dodira zapadne i orijentalne kulture,… - prepoznatljivi stećci kao nadgrobni spomenici vjerni su izvori ondašnje bosanske kulture
26
HRVOJE VUKČIĆ HRVATINIĆ (1350. – 1416.) - hrvatski ban, veliki vojvoda bosanski i herceg splitski - najstariji sin Vukca Hrvatinića - spominje se prvi put u ispravi iz 1376. kao knez i vjerni vitez ugarskog kralja Ludovika I. - 1380. dodijelio mu je naslov velikog vojvode i darovao posjede u župi Lašvi - nakon smrti kralja Ludovika I. sudjelovao je u dinastičkim borbama kao protivnik kralja Žigmunda
Luksemburškog te je bio pristaša Ladislava Napuljskog , koji mu je povjerio na upravu banovine Dalmaciju i Hrvatsku 1391. - utjecao je na izbor bosanskog kralja Stjepana Ostoje 1398. - nakon krunidbe u Zadru za ugarskog kralja (1403.), Ladislav Napuljski postavio je Hrvoja za glavnog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni te ga je imenovao hercegom Splitskim, darovavši mu za to otoke Brač, Hvar i Korčulu - otada je Hrvoje nosio titulu herceg Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda Bosanski i knez donjih krajeva - došavši u sukob s kraljem Ostojom , utjecao je na njegovo svrgavanje s prijestolja i izbor novog bosanskog kralja, Tvrtka II. Kotromanića 1404. - Ostojino svrgavanje izazvalo je napade Ugarske - u Bosni se pod Hrvojevim vodstvom stvorio pokret protiv Ugarske i kralja Žigmunda - nakon Žigmundove vojne intervencije 1408. i pokolja bosanske vojske kod Dobora, Hrvoje je prešao na Žigmundovu stranu - pritom je zadržao dotadašnje časti, upravu nad Splitom, naslov hercega te upravu nad mnogim gradovima, među njima i Požegom - Hrvoje je bio prisutan na turniru europskih vladara i velikaša u Budimu 1412.; tamo je ostavio snažan i upečatljiv dojam na suvremenike - bio je član Zmajevog Reda, kojeg je ustanovio Žigmund Luksemburški 1408. - došavši u sukob sa Sandaljem Hranićem , bosanskim vojvodom i velikašem, pao je u nemilost kod ugarskih vladara - nakon toga Žigmund je Hrvoju oduzeo župu Sanu, otoke Hvar, Brač i Korčulu, a Split uzeo pod svoju zaštitu - nakon toga je Hrvoje u pomoć pozvao bosanske velikaše i Osmanlije - Hrvoje je umro 1416., a Hrvatinići više nisu imali takvog dominantnog predstavnika u Bosni
27
- Hrvoje je kovao vlastiti novac, naručio je iluminirani ćirilski rukopis te glagoljaški misal poznat pod nazivom "Hrvojev misal" – jedan od najznačajnijih spomenika bosanske srednjovjekovne kulture - nastao je između 1404. i 1407. te ga je sastavio pop glagoljaš Butko - sastoji se od 247 pergamentnih listova, 94 minijature i oko 380 raskošnih inicijala - danas se čuva u Carigradu TVRTKO II. KOTROMANIĆ - bosanski kralj koji je živio i vladao u vrlo burnom razdoblju bosanske povijesti, kada su se smjenjivali utjecaji dvaju regionalnih sila – Ugarske i Osmanskog carstva - vladao je u tri perioda:
1404. – 1409.
1421. – 1433.
1435. – 1443.
- godine 1404. bosansko plemstvo skida s vlasti prougarski orijentiranog kralja Stjepana Ostoju, a na njegovo mjesto postavlja Tvrtka I. - ovo ljuti Žigmunda Luksemburškog, koji pokreće vojnu na Bosnu te im 1409. ponovno postavlja Stjepana Ostoju za kralja - kao novi snažni vojnopolitički element, Osmansko carstvo podržava bosansko plemstvo i Tvrtka II. te tako ulazi u sukob s Ugarskom i Stjepanom Ostojom - iako je 1415. god. Stjepan Ostoja zajedno sa svojim ugarskim pomagačima poražen u središnjoj Bosni, još nekoliko godina održao se na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić postao je kraljem Bosne - 1421. Tvrtko II. postao je po drugi put bosanski kralj; tada je prihvatio savezništvo s Ugarskom, jer su mu bili potrebni saveznici protiv pobune bosanskih plemića Sandalja Hranića i Radivoja Ostojića, sina bivšeg kralja Ostoje - oni su uz osmansku pomoć vladali većim dijelom Bosne od 1433. do 1435. - Tvrtko ponovno dolazi na vlast 1435. i tu ostaje sve do svoje smrti 1443. - njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca u Bosni - na prijestolju ga je naslijedio Stjepan Tomaš Kotromanić
28
STJEPAN TOMAŠ (1443. – 1461.) - propast bosanske države - porast moći feudalaca i njihovi međusobni sukobi – centralna vlast slabi - Kosače i Pavlovići (gospodari južnih i istočnih oblasti) sve više zavise o Turcima koji se počinju uplitati u bosanske unutarnje prilike - posljednji bosanski vladari pokušavali su otkloniti tursku prijetnju oslanjajući se na Ugarsku i papu; ali "bosanski heretici" ipak nisu voljeli katolike te su prije željeli Turke - kralj Tvrtko I. nastojao je povećati broj katolika u Bosni štiteći franjevce i potičući ih da podižu samostane i šire katoličku riječ (1436.) - na koncilu u Baselu 1433. god. se raspravljalo o tome da se Bosna privede katolicizmu, no to nije ostvareno - moć bosanske crkve ostala je gotovo netaknuta - prije pataren, Stjepan Tomaš je kao novi kralj postao katolik te je počeo dosljedno provoditi politiku svog prethodnika - postao je ugarski vazal te se obvezao plaćati godišnji iznos od 3000 zlatnika Ivanu Hunyadyju, kako bi dobio njegovu pomoć protiv Turaka - Turci su za kralja Bosne pokušali postaviti svoga štićenika, Tomaševa brata Radivoja - budući da je vlastela uglavnom bila na strani Tomaša, plan im nije uspio - Stjepan Tomaš ne može državu okrenuti katolicizmu - papa 1446. šalje svoju krunu da se Stjepan Tomaš okruni njome, no bosanska vlastela je to blokirala - pod pritiskom pape Stjepan Tomaš počinje progoniti patarene - Turci slabe Bosnu desetljećima: - pljačkaški pohodi - miješanje u unutarnju politiku - raspirivanje sukoba među feudalcima i njihovo dovođenje u vazalni položaj – plaćanje danka - podupiranje određenih pretendenata na prijestolje
29
STJEPAN TOMAŠEVIĆ KOTROMANIĆ (1461. – 1463.) - posljednji bosanski kralj - pokušavao je pripremiti zemlju za borbu protiv Turaka - nakon pada Bizanta (1453.) i Srbije (1459.) bilo je očito da sultan Mehmed II. Osvajač sprema uništenje bosanske države - feudalci koji su nekoć bili uz Turke sada staju uz kralja - kralj se okrunio krunom poslanom iz Rima, što je značilo otvoreno pristupanje Bosne zapadu - oslanjajući se na pomoć kršćanske koalicije koju je organizirao papa Pio II., Stjepan Tomašević je otkazao plaćanje danka sultanu (1462.) - Turski napad se očekivao 1463. god. te je bosanski kralj nastojao osigurati pomoć izvana - u nemogućnosti pronalaska saveznika Stjepan Tomašević predlaže Turcima 15-godišnje primirje - sultan je to prihvatio, no samo kako bi sakrio svoje prave namjere i osigurao si iznenadan napad - kada je turska vojska započela invaziju, neki se velikaši nisu odupirali, već su se predali bez borbe (Pavlovići i vojvoda Tvrtko Kovačević) te su po naređenju sultana pogubljeni - u zemlji je zavladao kaos; osvojena je kraljevska prijestolnica Bobovac - kralj je pokušao pobjeći iz zemlje, ali ga je stigla turska vojska te se morao predati u gradu Ključu - Stjepan Tomašević je pogubljen; udovica Stjepana Tomaša, Katarina Kosača-Kotromanić, pobjegla je u Rim, a njezino dvoje djece, Šimun i Katarina, odvedeni su u Istanbul – ugasila se loza Kotromanića - samo nešto više od mjesec dana bilo je potrebno Turcima da unište bosansku feudalnu državu - ugarski kralj Matijaš Korvin nije mogao priteći Bosni u pomoć budući da ga je po naredbi sultana napao smederevski sandžak-beg i tako spriječio slanje ugarske vojske u Bosnu - taj je manevar u potpunosti uspio budući da se Korvin nadao puno dužem otporu Bosne Turcima - Matijaš Korvin oslobađa sjevernu Bosnu te ustrojava dvije banovine:
Jajačka banovina (1463. – 1527.) - najisturenija točka obrambenog sustava ugarsko-hrvatskog kraljevstva - mađarski povjesničar Thalloczy Jajce je prozvao "vratima jugozapada" i "ključem Dalmacije, Istre i Njemačke" - Gazi Husref-beg 1527. zauzima Jajce, čijom je obranom zapovijedao Petar Keglević
Srebrenička banovina (1461. – 1512.) - obrambena zona od Beograda do Banja Luke; na čelu hrvatski velikaš Nikola Iločki
30
- kako bi stvorili iluziju opstanka bosanske države te tako pridobili domaće stanovništvo, Osmanlije su u sjeverne dijelove bosanskog sandžaka (sjeverno od Lašve), gdje je bilo potrebno stvoriti koridor između osmanskog i ugarskog posjeda u Bosni, postavljali domaće velikaše: Matija Kotromanić, Matija Sabanić, Matija Vojslavić - budući da oni nisu ispunili očekivanja Osmanlija, minijaturno osmansko-bosansko kraljevstvo prestalo je postojati 1476. - činjenica da je sultan u pokorenoj Bosni uz uvedenu tursku upravu bio prisiljen da pridobiva narod fiktivnim obnavljanjem stare države pokazuje da turska vlast nije bila na čvrstim osnovama te da je protiv nje bilo otpora u narodu - 1465. god. počinje osmanska ofenziva na Hercegovinu - Isa-beg Isahović zauzima veći dio Hercegovine i prodire do dubrovačke granice - 3. 6. 1466. Osmanlije zauzimaju Blagaj, staru hercegovu prijestolnicu - iste je godine umro herceg Stjepan te ga je naslijedio sin Vlatko - hercegovačka zemlja bila je podijeljena između hercega Vlatka, Vlatkova brata Stjepana, kneza Vladislava, Mlečana, Ugra te Osmanlija - "hercegovu zemlju" Osmanlije su osvojili 1482. god. POSTANAK HERCEGOVINE - Hercegovina je povijesna regija u BiH koja se prije nazivala Humska zemlja, Zahomlje ili Hum - kao povijesni i geografski pojam prvi put se javlja pod tim imenom 1454. u pismu bosanskog sandžak-bega Isa-bega Isahovića - krajem 14. st. feudalna anarhija sve je više zahvaćala bosansku državu, a posebno južne krajeve - Sandalj Hranić , bosanski vojvoda, zavladao je prostranim područjem između Drijeva na Neretvi, rijeke Lima te Boke Kotorske na jugu - njega je naslijedio nećak Stjepan Vukčić Kosača , koji 1448. godine uzima titulu hercega, po kojoj je Hercegovina i dobila ime - pod Stjepanom Vukčićem ubrzava se proces izdvajanja južnih oblasti iz bosanske države – one postaju posebna politička jedinica zavisna od Turaka - Dubrovčani gledaju na Stjepana kao na "sumnjivog čovjeka" budući da se želi riješiti dubrovačke posredničke uloge u trgovini - tako 1451. god. izbija rat između Stjepana Vukčića i Dubrovnika, te on traje do 1454.
31
SRBIJA - ''Srbi'' – prema Konstantinu VII. servi – sluge, oni koji nose opanke - postoje različite hipoteze o srpskome imenu - Šafarik: ser = narod (zajedničko ime svih Slavena?) - Daničić: ser = borac - u antičko doba rimska provincija Mezija - u 7. st. Srbi naseljavaju ovo područje STVARANJE SRPSKE DRŽAVE - kao država, Raška (JZ Srbija) se nalazila na području rijeke Lima, gornje Drine, Ibra i zapadne Morave - u 10. st. proširila se na područje Travunje, Zahumlja, Neretve i Konavla - ime Raška javlja se u 9. st. i vezano je s episkopijom grada Rasa - Srbi primaju kršćanstvo oko 870. god. posredovanjem klera iz bizantskih gradova na Jadranu - krajem 9. st. bore se s Bugarima (knez Vlastimir odbija napade kana Presijana) - Vlastimirovi sinovi Mutimir, Stojimir i Gojnik potukli su vojsku bugarskog kana Borisa između 852. i 867. - 924. bugarski car Simeon pokorio je Rašku - nakon smrti cara Simeona, srpski knez Časlav Klonimirović obnovio je srpsku državu i proširio ju na račun Travunje - 971. u sastavu Bizanta - 976. – 1018. pod Makedoncima - opet pod Bizantom - od 1168. ističu se knezovi Uroš I., Uroš II. i Desa
32
DINASTIJA NEMANJIĆA (1180. – 1371.) - veliki župan Stefan Nemanja (1166. – 1196.) - kralj Stefan Prvovjenčani (1217. – 1228.), župan 1196. – 1217. - kralj S. Radoslav (1228. – 1234.) - kralj S. Vladislav (1234. – 1243.) - kralj Stefan Uroš I. (1243. – 1276.) - kralj S. Dragutin (1276. – 1282.) - kralj S. Uroš II. Milutin (1282. – 1321.) - kralj Vladislav II. (1321. – 1325.), kralj Srijema i nepriznati kralj Srbije - kralj S. Uroš III. Dečanski (1321. – 1325.) - Stefan Uroš IV. Dušan, kralj (1331. – 1346.); car Srba, Bugara i Grka (1346. – 1355.) - car Stefan Uroš V. Nejaki (1355. – 1371.) VELIKI ŽUPAN STEFAN NEMANJA (1166. – 1196.) - osnivač srpske srednjovjekovne dinastije Nemanjića i nezavisne srpske države - za prijestolje se borio s bratom Tihomirom, a kada je došao na vlast, uz pomoć Ugarske i Venecije, pokušao se osloboditi bizantske prevlasti - ipak, morao je pristati na vazalski odnos prema Manuelu I. Komnenu - nakon vazalske prisege bizantskom caru u Carigradu, Nemanja se vratio u Rašku i ustoličio na čelu države kao veliki župan - 1180. god. nakon smrti Emanuela I. Komnena oslobodio se i proširio državu na račun Bizanta - uz pomoć križara i Mađara Nemanja je osvojio područja između zapadne i velike Morave, Kosovo, Metohiju, … - Izak Angel poduzima uspješni vojni pohod protiv raške vojske koju je porazio na Moravi - ipak, Bizant nije bio dovoljno jak da to iskoristi, a Raška je bila u usponu - sklopljeno je primirje bez teritorijalnih promjena, a županov sin Stefan Nemanjić oženio se bizantskom princezom - 1196. se povlači sa prijestolja, zaređuje se i uzima ime Simeon Mirotočivi - upravu nad Raškom dao je sinu Stefanu, dok je Zetu (središnji dio sadašnje CG) dao sinu Vukanu - umire 1200. - o njegovom životu biografije su napisali sinovi, a crkva ga je proglasila svecem
33
KRALJ STEFAN PRVOVJENČANI (župan 1190. – 1217., kralj 1217. – 1228.) - drugi sin velikog župana Stefana Nemanje - 1190. oženio se za bizantsku princezu Eudokiju (kasnije se oženio Anom Dandolom , unukom mletačkog dužda E. Dandola) - uz pomoć ugarskog kralja Emerika, Vukan je svrgnuo mlađeg brata s prijestolja velikog srpskog kneza; državom je vladao od 1202. do 1204., a kada su Bugari počeli osvajati srpski teritorij, 1205. je posredstvom Save potpisao primirje sa Stefanom - Vukan je postao knezom JZ Srbije, a Stefan veliki župan - sukobio se opet s Bugarskom - dobri odnosi s Ugarskom - Stefan je tražio od pape Honorija III. krunu kako bi Srbija postala kraljevina - prvi zahtjev za krunom odvio se još 1204., ali tome se suprotstavio Vukan Nemanjić, koji je u Duklji nosio krunu zetskih kraljeva, te je želio da upravo on bude jedini srpski knez - zbog toga je došlo do sukoba među braćom koji je završio Vukanovim porazom - prilikom drugog traženja krune 1217. papa je odgovorio pozitivno i poslao krunu - Sava je 4. 1. 1217. u manastiru Žiča okrunio Stefana za kralja te je Srbija tako postala međunarodno priznata država i k tome još nezavisna - 1219. Sava se uspeo do položaja patrijarha u Nikeji (?) - Stefan je umro 24. 9. 1228., a neposredno prije smrti se zaredio i dobio ime Simon - na prijestolju ga je naslijedio najstariji sin, Stefan Radoslav SVETI SAVA (1169. – 1236.) - srpski prosvjetitelj, prvi srpski arhiepiskop - rodio se kao Rastko Nemanjić 1169. - bio je najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje koji ga s 15 god. postavlja za humskog župana, gdje ostaje manje od godinu dana - sa 16 godina odlazi na Svetu Goru (u Grčkoj) i postaje monah 1191. - nakon što abdicira u korist srednjeg sina Stefana, tamo će mu se pridružiti i otac - u Srbiji dolazi do borbe za vlast između Savine braće, a on se vraća u Srbiju kako bi ih zaustavio - istovremeno Sava se bavi prosvjetiteljskim radom nastojeći svojim sunarodnjacima približiti osnove vjerske i svjetovne poruke
34
- 1217. Sava je okrunio brata Stefana za prvog srpskog kralja - 1217. vraća se na Svetu Goru - 1219. Savu imenuje nikejski patrijarh za prvog srpskog arhiepiskopa – tim činom srpska crkva je postala autokefalna (nezavisna) - ostaje na položaju arhiepiskopa sve do 1233., a zatim ga nasljeđuje učenik Arsenije - od tada Sava često odlazi na hodočašća u Palestinu, a 1236. smrt ga zatiče u bugarskoj prijestolnici Velikom Trnovom - Savina najznačajnija djela za srpsku nacionalnu povijest bila su crkvenog, književnog i pravnog karaktera; "Žitije" (spomen na pokojnog oca), "Tipikon" (pravila ponašanja u manastiru Hilandar kojeg je osnovao), "Nomokanon" (prvi srpski zbornik zakona) UROŠ I. (1243. – 1276.) - u vrijeme njegove vladavine dolazi do sukoba s Dubrovnikom - barska i dubrovačka nadbiskupija se sukobljavaju oko vlasti nad katolicima - barska nadbiskupija izborila se za jurisdikciju nad katolicima u srpskoj državi - 1252. Uroš I. napao je Dubrovnik no uspjeli su se nagoditi - Dubrovnik sklapa savez s bugarskim carem Mihajlom Asenom u slučaju da ovaj zarati sa Srbijom; Dubrovčani u slučaju bugarskog ratnog uspjeha traže Cavtat, crkvenu jurisdikciju i nove trgovačke povlastice - Bugari su napali Srbiju, no bez težih posljedica po Uroša I., pa je ovaj prisilio Dubrovnik plaćati ratne odštete - Uroš želi proširiti svoj teritorij prema Savi i Dunavu, no ne uspijeva - u ugarskoj vlada Bela IV. te on nastoji proširiti svoju vlast na Srbiju i Bosno - kada je izbila borba između Bele i njegovog sina Stjepana, Uroš je želio iskoristiti situaciju te je provalio u Mačvansku banovinu - poražen je te je morao obećati da će pola kraljevstva dati na upravu sinu Dragutinu - Uroš je želio približiti Srbiju Bizantu udajom kćeri Mihajla Paleologa za svog sina Dragutina, no pregovori su se odužili te je Srbija ostala u neprijateljskom položaju prema Bizantu - Mihajlo je Srbiji osporavao pravo na arhiepiskopiju te je obnovio povlastice ohridskoj arhiepiskopiji kojoj je Srbija sve do 1219. bila podvrgnuta - na crkvenom saboru u Lyonu 1275. Bizant je tražio ukidanje srpske arhiepiskopije
35
MILUTIN I DRAGUTIN - Urošev sin Dragutin (1276. – 1282.) tražio je na upravu pola zemlje – u građanskom ratu pobijedio je oca te je zavladao Srbijom, a svojoj majci Jeleni prepustio je Zetu i Trebinje - Dragutin je stao na kraj sukobima s Dubrovčanima te im je obnovio povlastice - i za vladanja Dragutina Srbija je ostala neprijatelj Bizanta i na strani Anžuvinaca - Dragutin je prijestolje prepustio mlađem bratu Milutinu (1282. – 1321.) - s Milutinom započinje trajno učvršćivanje Srba u Makedoniji, jer Bizant više nije imao snage to spriječiti - 1283. Milutin prodire duboko u bizantski teritorij - 1297. Bizant je poražen te je prisiljen nagoditi se s Milutinom - Milutin zadržava osvojene teritorije te su uspostavljeni dobri odnosi s Bizantom - budući da Francuzi namjeravaju osvojiti Bizant, Milutin sklapa savez s Karlom Valois - ipak, nakon kraćeg neprijateljstva, Milutin se opet približio Bizantu te je pomogao u borbi protiv Turaka koji su protjerani iz Galipolja - Milutin otvara brojne rudnike i podiže velebne manastire - odnos Dragutina i Milutina u početku je bio dobar; Dragutin je pomagao u obrani od Bizanta, a Milutin je pomagao Dragutinu ovladati Braničevom na sjeveru - Dragutin je imao utjecaja i na prilike u Ugarskoj te je održavao veze s papom, budući da su obojica željeli preobratiti patarene u Bosni - nepovjerenje između Dragutina i Milutina pretvorilo se u otvoren sukob početkom 14. st. jer se nisu mogli dogovoriti čiji će potomci vladati državom - osim toga, Dragutin je bio nezadovoljan bratovim savezom s Bizantom te je tražio da se osloni na zapad, Ugarsku i katoličku crkvu - srpska je crkva zazirala od Dragutinovih veza sa zapadom i bila je na Milutinovoj strani - iako Milutinov život nije bio u skladu s crkvenim pravilima, nakon smrti će biti proglašen svecem - kada je Dragutin 1316. umro, započela je borba oko oblasti koje su mu pripadale - dio osvaja Karlo I. Anžuvinac (1319. osvaja i Beograd) - Milutina s prijestolja želi zbaciti sin Stefan - Milutin je ugušio bunu te je dao oslijepiti svog sina i poslati ga u Carigrad, gdje je ovaj proveo sljedećih sedam godina
36
- tek pred svoju smrt Milutin je Stefanu dozvolio da se vrati u Srbiju te mu je na upravu dao dio župe Budimlje - Milutinova smrt 1321. bila je uzrokom teških unutarnjih sukoba u zemlji STEFAN DEČANSKI (1321. – 1331.) - upravljao zetom od 1309. do 1314. - ustao protiv oca Milutina te ga je ovaj poslao u Bizant - po dolasku u Srbiju bori se za prijestolje s bratom Konstantinom i Dragutinovim sinom Vladislavom - uz pomoć Bizanta pobijedio je Bugare te si je osigurao prevlast u Makedoniji - s vlasti ga je srušila ratoborna vlastela na čelu sa Stefanom Dušanom CAR STEFAN DUŠAN (kralj 1331. – 1345., car 1346. – 1355.) - sin kralja Stefana Dečanskog - izvršio je dinastički prevrat i svrgnuo oca s prijestolja - 21. 9. 1331. okrunjen je za kralja svih srpskih zemalja (tada nije imao više od 22 godine) - susjedne zemlje odmah su počele ugrožavati granice srpske države - oženio se Jelenom, sestrom bugarskog cara Ivana Aleksandra (u početku nisu imali djece, pa se Stefan želio rastati, no tada mu je Jelena rodila Uroša) - uspješno je potukao ugarsku vojsku te je granicu postavio na rijeci Savi - jedno vrijeme je u sastav njegove države ulazio i Beograd (kao dio Srijema dolazi pod vlast Srba 1284. za Stefana Dragutina) - prelaskom Helesponta 1342., Turci stupaju na europsko tlo - sredinom svibnja 1344. Srbi su se prvi puta sukobili s Turcima u bitci kod Stefanijane i doživjeli težak poraz - osvajanja na jugu (Halkidika, Sveta Gora, …) i slabljenje Bizanta omogućili su Stefanu Dušanu da se oko Božića 1345. god. proglasi za cara - srpska arhiepiskopija uzdignuta je tada na rang patrijaršije (Joanikije je postao prvim srpskim patrijarhom) jer ni carigradski patrijarh ni rimski papa nisu htjeli okruniti Stefana - 16. 4. 1346. Stefana Dušana je patrijarh Jonikije okrunio za cara Srba i Grka - Stefan Dušan tada je pokazao svoju jasnu namjeru da uništi Bizant
37
- 1350. carigradski je patrijarh bacio prokletstvo na Stefana Dušana, patrijarha i sve Srbe te ih je isključio iz crkve (ta anatema je skinuta tek za kneza Lazara 1375.) - za vrijeme Stefana Dušana, Hilandar je postao najveće manastirsko vlastelinstvo u Srbiji - 1348. pandemija kuge; srpsko osvajanje Epira i Tesalije - srpsko carstvo se tada prostiralo između Dunava, Jadranskog mora i Korinta na jugu - Dušan je u savezu sa Venecijom namjeravao napasti Carigrad - Dušan silom pokušava zauzeti Hum, koji mu je bosanski ban Stjepan II. Kotromanić preuzeo, ali ne uspijeva - Dušan je tražio da ga rimski papa imenuje za kapetana kršćana u borbi s Turcima - želio je i dalje ostati pravoslavac i osigurati se od upada drugih katoličkih vladara (prvotno ugarskih) - 1355. došli su papini poslanici u Skoplje, no Dušan ih je odbio shvativši da ga papa neće obraniti - 20. 12. 1355. Dušan je umro (u 43. god.), a uzrok smrti je ostao nepoznat (trovanje, moždani udar, epilepsija, …) - carstvo se počelo raspadati - naslijedio ga je Stefan Uroš V. Nejaki – posljednji Nemanjić - "Dušanov zakonik", 201 članak, crkveno pravo, prava i obveze vlastele KNEZ LAZAR (1329. – 1389.) - rođen je u gradiću Prilepcu, njegov otac bio je logotet cara Dušana - Lazar je već za Dušana postao ugledna ličnost - Dušan ga je oženio Milicom, čiji je otac Vratko bio iz roda Nemanjića - nakon smrti cara Dušana, u zemlji je zavladao kaos zbog sukoba među feudalcima - knez Lazar se sukobljava sa Nikolom Altomanovićem, jednim od najmoćnijih ljudi u Srbiji - njegov najvažniji i najbogatiji grad bio je Rudnik - do Maričke bitke 1371. svoju je vlast proširio sve do Dubrovnika - Marička bitka - odigrala se 25. 9. 1371. na rijeci Marici (današnja Grčka) između Osmanskog carstva pod vodstvom sultana Murata II. i srpskih snaga predvođenih Serom Uglješom i Vukašinom Mrnjačevićem - Uglješa i Mrnjačević su poginuli, a njihov brat kraljević Marko priznao je suverenitet osmanskog carstva; Osmanlije su dobili jug Srbije i dio Makedonije
38
- Turcima je otvoren put prema osvajanju ostatka Srbije – pustošenje, strah, … - Lazar se u svim intitulacijama počinje nazivati vladarom srpske zemlje te počinje upotrebljavati kraljevsko ime Stefan Lazar - Lazar energično počinje raditi na obrani zemlje i ženidbenim vezama sklapa saveze (Brankovići, Balšići, Mačva, … – obiteljski savez na čijem se čelu on nalazi) - udružene snage kneza Lazara i bosanski ban Tvrtko 1373. pobjeđuju i zarobljavaju Nikolu Altomanovića te ga osljepljuju - budući da je bio potomak Nemanjića po ženskoj liniji, Tvrtko se 1377. okrunio za kralja Bosne i Srbije – pravi gospodar srpske zemlje bio je Lazar, pa je to pomutilo njihov odnos - kako bi osnažio crkvu, knez Lazar izmiruje pećku i carigradsku patrijaršiju - iako se bojao da neće imati muškoga nasljednika, kneginja Milica mu je 1377. rodila sina Stefana (kasnije je rodila još Vuka i Dobrivoja) - Turci 1386. provaljuju u Srbiju i zauzimaju Niš, ali Lazar ipak poražava Murata I. - Lazar želi osigurati ugarsku pomoć te preko svog zeta Nikole Gorjanskog prima vazalne obaveze - bosanski ban šalje Lazaru svoju vojsku predvođenu Vlatkom Vukovićem, a u Srbiju dolazi i jedan odred Hrvata koje predvodi hrvatski ban Ivan Paližna - Lazaru je vojno pomogao i Vuk Branković - Kosovska bitka, 15. 6. 1389. SRPSKA DESPOTOVINA – od osnutka do pada - osnovana 1389. nakon poraza srpske vojske na Kosovom polju i pogibije kneza Lazara - despotovinom vlada Lazarev sin Stefan Lazarević (1389. – 1427.) - u vazalnom odnosu s turskim sultanom - ratuje protiv ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog - 1396. Žigmund je teško poražen na Nikopolju - kad se Stefanov brat Vuk odmetnuo od sultana, ovaj ga je razbaštinio i njegove zemlje dao Stefanu - 1402. sudjeluje u bitci kod Angore protiv Mongola - po dolasku u zemlju zatiče pobunjene Brankoviće kod Tripolja, no on ih poražava - zbog dinastičkih nemira u Osmanskom carstvu Stefan Lazarević 1403. postaje ugarski vazal i na upravu dobiva Beograd, Mačvu i jug Ugarske
39
- pod njegovom upravom našle su se i prostrane oblasti koje su se prostirale od Save i Dunava na sjeveru do južnog Jadranskog mora - njegova vladavina predstavlja kratkotrajnu obnovu na području kulturnih djelatnosti (podizao je crkve i manastire) - despotovina je bila relativno mirna od Turaka, a zemlja se obogatila otvaranjem brojnih rudnika (Kopaonik, Novo Brdo, Srebrenica, …) - uspostavljena je trgovina s Dubrovnikom i Ugarskom - budući da Stefan Lazarević nije imao muških potomaka, nakon njegove smrti na vlast dolazi Đurađ
Branković (1427. – 1456.) - period vladavine Đurađa Brankovića predstavlja posljednje pokušaje da se očuva srpska feudalna država u vrijeme kad su opći politički uvjeti bili vrlo nepovoljni i kada je bila pojačana turska eksploatacija na Balkanskom poluotoku - unutrašnji odnosi u srpskoj državi bili su vrlo nesređeni, krupni feudalci željeli su se osamostaliti,… - raspolažući izvanredno velikim novčanim sredstvima (rudnici, posjedi u Mađarskoj,…) despot Đurađ mogao je izdržati teške krize koje su pogodile njegovu državu te se uspio do smrti održati na vlasti - da bi se oslobodio turskog pritiska i opasnosti, despot je pristao priznati vrhovnu vlast turskog sultana Murata II. te se obvezao na plaćanje godišnjeg danka od 50,000 dukata (uz davanje pomoćnog odreda od 2,000 konjanika) - tako je despotovina imala dva gospodara – ugarsko-hrvatskog kralja i turskog sultana - poslije gubitka Beograda, Golupca i Kruševca, u despotovini gotovo da i nije bilo utvrđenih gradova, pa je Đurađ podigao novu utvrđenu prijestolnicu – Smederevo - neprijateljski odnosi između Bosne i Srbije olakšali su Turcima osvajanje despotovine 1439., a Đurađ je tada pobjegao u Ugarsku - nakon križarskog pohoda 1443., sultan Murat je bio prisiljen sklopiti mir te obnoviti despotovinu u njenim ranijim granicama s tim da bude u vazalnom odnosu prema Turskoj i Mađarskoj - Đurađ se vratio u despotovinu; u sukobu između Ugarske i Osmanskog carstva ostaje neutralan - novi sultan Mehmed II. odlučio je pokoriti cijeli Balkan - po dolasku na vlast osvojio je Carigrad (1453.), ali je uzaludno nastojao zauzeti Beograd (1453.) kao jedno od glavnih uporišta obrane Panonske nizine
40
- nakon smrti Brankovića u Srbiji nastaju dvije stranke – jedna zahtjeva savezništvo s Mađarskom, a druga s Turskom - 1459. pada Smederevo i cijela Srbija - posljednji plan očuvanja Srbije bila je ženidba bosanskog prijestolonasljednika Stjepana Tomaševića i Lazareve kćeri Jelače te sjedinjenje Srbije i Bosne - vjenčanje je održano, ali srpsku državu to nije spasilo - ugasila se i srpska patrijaršija
CRNA GORA / DUKLJA - današnja Crna Gora, odnosno veći dio rimske provincije Prevalitane, nazivala se do 10. st. Dioklitija - naziv potječe od rimskog grada Dokleje koji se nalazio blizu današnje Podgorice - u 11. st. javlja se i drugo ime, Zeta, po imenu desnog pritoka Morače - Porfirogenet naziva stanovnike Duklje Dioklićanima - drugi bizantski pisci identificiraju Dukljane kao Srbe ili Hrvate - Duklja je bila nazivana i "Crvenom Hrvatskom", iako nikada nije bila sastavni dio hrvatske države - do druge pol. 10. st. jedina poznata ličnost među dukljanskim vladarima bio je knez Petar (spominje se na grčkom olovnom pečatu kao "arhont Dioklije") - tek od vremena kneza Vladimira , koji je vladao potkraj 10. st. i na početku 11. st., a prijestolnica mu je bila u krajini na zapadnoj obali Skadarskog jezera, dopuštaju izvori da donekle utvrdimo povijesni razvoj Duklje - makedonski car Samuilo provalio je 998. u Duklju i cijelu ju pokorio osim primorja sjeverno od ušća Bojane - Samuilo je zarobio Vladimira, ali nakon što ga je učinio svojim zetom vratio mu je Duklju na upravu - Vasilije II. pokorio je Samuilovu državu te uspostavio bizantsku vlast u Duklji (1018. – 1025.) - nakon Vasilijeve smrti opada moć Bizanta te u Duklju izbijaju ustanci za oslobođenje od Bizanta - 1035. Vojislav podiže prvi ustanak, no bezuspješno - šalju ga u Carigrad, a uprava nad Dukljom povjerena je bizantskom vojskovođi - iduće godine Vojislav bježi iz Carigrada te ovlada čitavom Dukljom, Tavunijom i Zahumljem
41
- došao je i do znatnih financijskih sredstava nakon što je zaplijenio novac iz razbijene bizantske lađe - Bizant se želi osvetiti dukljanskom knezu te car Konstantin IX. Monomah naređuje dračkom patriciju Mihailu da napadne Vojislava, ali Mihailo biva teško potučen - Vojislava je naslijedio Mihailo (1050. – 1082.) - Vojislavovi sinovu su među sobom podijelili Duklju, a Mihailo je sam vladao Zetom i Travunijom - poboljšao je odnose s Bizantom - 1054. crkveni raskol – raste ugled pape, a postepeno opada ugled Bizanta - Mihailo je iskoristio nerede u Bizantu te je osvojio Rašku, koja je bila pod bizantskom vlašću - Mihailo pomaže i ustanak u Makedoniji te postavlja svog sina za makedonskog cara; ipak, ustanak je ugušen, a Bizant je vratio i Rašku - da bi papa Grgur VII. pridobio za Rim što više balkanskih zemalja i tako oslabio utjecaj carigradskog patrijarha, a osim toga okupio što više država protiv njemačkog cara Henrika IV., svoga glavnog protivnika, on se odazvao na Mihailovu molbu i poslao mu 1077. kraljevske znakove, kao što je dvije godine ranije poslao hrvatskome kralju Zvonimiru (Rex Sclavorum) - iako je Duklja tada bila nezavisna država, nedostajala joj je pravna osnova za nezavisnost, a ona se tada mogla dobiti jedino iz Rima ili Carigrada - Duklja je međunarodno priznata - želio je osigurati i samostalnost barske crkve, no u tome nije uspio - barska biskupija smatrala se nasljednicom biskupije u Dokleji - za vrijeme Bodinove vladavine (1082. – 1108.) Duklja je postala najmoćnijom južnoslavenskom državom tog vremena - Bodin je još kao mladić sudjelovao u bojevima skupa s bratom Vladimirom - godine 1072. pobijedio je Srbe i okupirao Rašku, a po naredbi je svoga oca Mihaila pomagao ustanike u Makedoniji protiv bizantske vojske - bizantski kroničar i vojskovođa Nikifor Vrijenije piše kako Bodin predvodi vojsku Dukljana i Hrvata te da zajedno "zlostavljaju Ilirik" - Bizantinci su porazili Bodina te je on poslan u ropstvo u Carigrad - nekoliko godina proveo je u samostanu sv. Srđa i Vakha u Carigradu, a potom u Antiohiji - uspio je otuda pobjeći 1078. - od oca Mihaila je, po povratku u Duklju, dobio na upravu župu Grbalj s Budvo
42
- 1081. ženi se Jakvintom, kćeri normanskog vladara Arhiriza iz Barija (Italija) - nakon smrti Mihaila, Bodin se za prijestolje bori sa stricem Radoslavom, koji je na kraju pobjegao u susjednu Travuniju - Bodin je sukob nastavio s Radoslavovim sinom Branislavom, ali je spor izglađen uz posredovanje biskupa iz Bara - 1083. i 1084. Bodin je poduzeo nove vojne na Rašku te ju je pokorio, a pokorio je i Bosnu - svoja dva župana, Vukana i Marka, postavio je za upravitelje Raške, a župana Stevana upravitelja Bosne - od Normana je preoteo Drač (1085.), no ubrzo ga je predao Bizantu - u Rimu je 8. 1. 1089. izdana papinska bula kojom je barska biskupija izdignuta na rang nadbiskupije - tzv. "dukljanska crkva" dobila je sufraganstvo nad sljedećim biskupijama: barskom, kotorskom, ulcinjskom, svačkom, skadarskom, drivaskom, polatskom, srpskom, bosanskom i tavunjskom - između 1096. i 1097. kroz dukljansko kraljevstvo prolazili su križari koje je Bodin gostio u svojoj prijestolnici Skradinu - unutarnje borbe postaju učestale - kao opozicija Bodinu postavlja se njegov drugi stric, Branislav, i njegova djeca, no on ih poražava - mnogi su se urotnici skrili u Dubrovniku i stoga je Bodin 1104. zauzeo grad i protjerao ih od tamo; Dubrovnik je vratio Dubrovčanima na upravljanje - podigao je jednu utvrdu, a benediktincima je darovao crkvu sv. Martina na Lokrumu - nakon 26 godina vladavine umro je Bodin - pokopan je u samostanu sv. Srđa i Vakha pokraj rijeke Bojane - nakon njegove smrti moć dukljanskog kraljevstva je trajno opala - od Bodinove smrti do potpunog uključenja u sklop Nemanjine Raške države (oko 1183.), Duklja je naglo opadala i teritorijalno i u svom političkom utjecaju - Raška, Hum i Bosna definitivno su se od nje odvojili - Bizant opet želi pokoriti Duklju - Bodina je naslijedio njegov brat Dobroslav , a njega je brzo svrgnuo velik raški župan Vukan, te je na mjesto kralja postavio Kočapara – pretpostavlja se da se ovaj želio osloboditi Vukanovog utjecaja, pa je Vukan za kralja postavio Bodinova brata Vladimira - Vladimir je učvrstio svoje odnose s Raškom oženivši se s Vukanovom kćeri - iako je Vukan napao Bizant i bio pobijeđen, Vladimir je ostao neutralan u sukobu
43
- u Duklji jača pokret otpora prema Raškoj - Bodinova udovica Jakvinta otrovala je Vladimira i na položaj kralja je postavila svoga sina
Đuru (oko 1113.); a u Raškoj na vlast stupa Uroš I. - Đuro je neprijateljski nastrojen prema Bizantu i stoga ga ovi nakon upada u zemlju svrgavaju te na prijestolje postavljaju Grubešu (Branislavljev sin kojeg je Đuro bacio u tamnicu) - Đuro stvara koaliciju protiv Grubeše te oko 1125. upada u Duklju i povraća vlast (1125. – 1131.) - po stupanju na prijestolje Đuro se miri s Grubešinom braćom te im daje neke župe na upravu, sve to kako bi učvrstio svoju vlast - ipak, tijekom novog bizantsko-ugarskog rata nastoji uništiti Branisavljeviće, što mu samo djelomično uspijeva - Grubešina braća primaju vojnu pomoć i osvajaju neke gradove, a nakon što izbije ustanak protiv Đure, na prijestolje dolazi Gradihna (1131. – 1142.) - dugotrajne borbe gotovo su razorile državu - nakon Gradihnine smrti njegov sin Radoslav odlazi u Bizant te caru Manuelu obećaje biti vjerni vazal; za razliku od oca, Radoslav se nazivao samo knezom - kada je koalicija Rogera II. Sicilskog ugrozila Bizant, u Duklji se javlja pokret protiv bizantskih štićenika - 1148. na prijestolje iz Raške dolazi Desa, sin Uroša I. - nakon uspješnog rata s Ugarskom (1166.), car Manuel je na obali Duklje od primorskih gradova sastavio posebnu administrativnu jedinicu na čijem je čelu stajao "Dux Dalmatiae et Diocliae" sa sjedištem vjerojatno u Kotoru, Baru ili Skadru - Dukljanskom vladaru ostala je samo okolna zemlja oko tih gradova, a nju je 1183. Stefan Nemanja pripojio Raškoj
44
BUGARSKA - prva slavenska država formirana na balkanskom poluotoku - područje Bugarske Slaveni su naselili još u 7. st. - na čelu svake plemenske zajednice (župe) Slavena stajali su župani koje je birala rodovska aristokracija - Bugari su bili nomadsko pleme turansko-tatarskog porijekla, a bavili su se stočarstvom i svojim načinom života podsjećaju na Hune - njihov vođa zvao se kagan ili kan, a okruživala ga je vojno-rodovska aristokracija (kasnije bojari) PRVO BUGARSKO CARSTVO
- Asparun (681. – 702.) – kan bugarske horde koji je porazio Bizant i zauzeo Meziju gdje su živjeli Slaveni formirani u savez od sedam plemena - Bugari nameću Slavenima svoju vlast i potpuno se asimiliraju među njima (do 9. st. potpuno preuzimaju slavenski jezik i običaje) - Bugari osvajaju i Trakiju i Makedoniju - bizantski car Konstantin IV. ne može zaustaviti bugarsko nadiranje te im se 680. obvezuje plaćati danak - Bugarska je nezavisna – prva priznata barbarska država na tlu Balkana - pod kanom Krumom, početkom 9. st., Bugari uspješno ratuju s Bizantom (dolaze čak do Carigrada) - Krumov nasljednik Omurtag Francima oduzima Srijem - granice su se na jugu protezale do Soluna, a na zapadu preko Ohrida - Boris (852. – 888.) uspostavlja dobre odnose s Bizantom i prima kršćanstvo - Boris se i sam pokrstio, a krsni kum bio mu je bizantski car Mihajlo III. - Klement i Naum, učenici Metoda, organiziraju bugarsku autokefalnu crkvu sa sjedištem u Ohridu - Carigrad želi bugarsku crkvu podvrgnuti svojoj patrijaršiji; Boris se stoga okreće papi Nikoli I. koji mu daje obećanje da može osnovati bugarsku biskupiju - zbog zategnutih odnosa pape i Carigrada, Bugari prihvaćaju kršćanstvo istočnog tipa - kristijanizacija ubrzava raspadanje rodovskih zajednica, ali i ojačava centralnu vlast kanova nad boljarima - patrijaršija popušta pred Borisom i daje Bugarima arhiepiskopiju
45
- Boris se obračunavao s poganima, a baš je njegov sin Vladimir pokušao obnoviti poganstvo - zato Boris na kneževsko prijestolje postavlja svog drugog sina, Simeona - Simeon (893. – 927.) je bio bizantski odgojen i u Bugarskoj je želio uvesti kulturu - na svom dvoru okupljao je učenjake - Simeon često ratuje protiv Bizanta - 913. dolazi pred carigradske zidine - 917. uništava veliku bizantsku vojsku na rijeci Aheloj te postiže iznimnu slavu i moć - 919. uzima titulu cara, a bugarski arhiepiskop proglašen je patrijarhom - 920. zauzima Tesaliju - 923. uz posredovanje pape sklapa primirje sa carem Romanom Lapkapenom - 926. doživljava težak poraz od hrvatskog kralja Tomislava - 927. Simeon umire, a nasljeđuje ga sin Petar koji je sklopio mir s Hrvatskom i Bizantom (iste godine Bizant kanu konačno priznaje titulu cara, a poglavaru bugarske crkve titulu patrijarha) - u sastavu Bugarske su istočna Rumelija, veći dio Makedonije i Albanije - slabljenje bugarske države započinje sa jačanjem bogumilskog pokreta čije je učenje bilo u opreci sa moćnim nositeljima vlasti (materijalni svijet djelo je Sotone) - Bugari gube nadzor nad Srbijom gdje Ćaslav Klonimirović organizira srpsku kneževinu - na poticaj Bizanta kijevski knez Svjatoslav 968. napada i osvaja Bugarsku te ju uzima za sebe - tek bizantski car Ivan Cimiskije ponovno osvaja Bugarsku i pripaja ju Bizantu - na teritoriju koji nije bio okupiran, formiran je slobodni teritorij, jednako nezavisan i od zapadne Bugarske i od Bizanta – njega su vodili sinovi Komesa Nikole Komitopulija koji prvo priznaju vlast Bizanta, a nakon smrti cara Cimiskija 976. dižu novi ustanak i oslobađaju se svake tuđinske vlasti - jedini preživjeli brat, Samuilo, osvaja Makedoniju, Trakiju i zapadnu Bugarsku te stvara Makedonsko carstvo (trajalo je do 1018. kada ga je srušio Bazilije II., do 1186. cijeli je taj teritorij pod Bizantom, a nakon toga započinje razdoblje drugog Bugarskog carstva) DRUGO BUGARSKO CARSTVO (1186. – 1396.) - nastaje 1186. kada su na sjeveru ustali boljari pod vodstvom Petra i Asena – oni su u pomoć pozvali Kumane i sklopili savez sa srpskim velikim županom Stefanom Nemanjom - obnovljeno je bugarsko carstvo oslobođeno od Bizanta - sjedište u Trnovu (grad u sjevernoj Bugarskoj, prijestolnica od 1186. do 1393.)
46
