• .
•
. • : • • „ • . • , '
(
POLITIČKE TEME biblioteka suvremene političke misli
KOMUNISTI 0 FAŠIZMU (1919-1940) POLITIČKE TEME biblioteka suvremene političke misli
Izbor: Ivan Prpić
urednik Radule Knežević
CENTAR ZA AKTUALNI POLITIČKI STUDIJ NARODNOG SVEUČILIŠTA GRADA ZAGREBA
Zagreb, 1976.
ŠONJA DVORŽAK BIBLIOGRAFIJA knjiga, brošura i članaka objavljenih u Jugoslaviji 1920—1941 (Izbor)
PREDGOVOR Ekonomska i politička zbivanja u svijetu sve nas češće podsjećaju kako fašizam nije samo tragična ali dovršena epizoda u povijesti građanskog društva i države. Uspostav ljanje diktature u Grčkoj 1967. i Chileu 1973. — istaknimo samo dva najizrazitija primjera — pokazalo je koliko je nepostojan demokratski parlamentarni poredak onih gra đanskih pravnih država u kojima vojska i krupni kapital nisu pod demokratskom kontrolom. Iako je sporno mogu li se te diktature jednoznačno odrediti kao fašističke, si gurno je da su političke prilike u obje zemlje pokazivale brojne značajke klasične situacije između dva rata nakon kojih su fašistički pokreti u nekim zemljama Evrope uspjeli osvojiti vlast. Ne radi se samo o uspostavljanju neposrednih dikta tura. Brojni suvremeni autori pokazuju kako se u suvre menom kapitalističkom društvu, često unatoč ustavom ob znanjenim načelima liberalne države, zbiva transformacija klasičnih demokratskih institucija, mijenja odnos društva i države i jačaju totalitarne tendencije s jedne strane, a radnička se klasa, povišenjem standarda, ali i svjesnom manipulacijom, rastvara u masu apolitičnih individuuma, masu koja se integrira u postojeći društveni poredak, po primajući značajke nekadašnjeg »srednjeg sloja« koji je bio socijalna baza fašističkih diktatura. Ima li se na umu već na razini nivinske fraze osvije šteno protuslovlje industrijski razvijenih i nerazvijenih, bo gatih i siromašnih zemalja, koje protuslovlje trajno prijeti krizom svjetskog ekonomskog poretka i ratnim sukobom koji se opravdava argumentima što često zvuče fašistički, te iskustvo fašizma u drugom svjetskom ratu, postaje ja snije zašto se brojni suvremenici zabrinuto pitaju o moguć nostima obnavljanja fašističkih poredaka. Otuda je isto ta ko razumljivo zašto oni na ovo pitanje nastoje odgovoriti istražujući političke, ekonomske, socijalne ideološke i dru7
ge uzroke nastanka fašizmđ^te oblike njegova pojavljiva nja. Istraživanje i osvještavanje biti »klasičnog« fašizma je angažirano nastojanje da se pojme tendencije razvoja su vremenog svijeta i jedan od bitnih uvjeta borbe protiv po vijesnog obnavljanja fašizma. Osobitu pažnju istraživanju fašizma posvećuju marksi sti. Znanstveno nedovoljno utemeljeno poimanje fašizma, a politički nedovoljno kritična procjena njegove snage i razje dinjenost radničkog pokreta između dva rata, bez sumnje su olakšali pobjedu ovog do sada najmilitantnijeg protivnika radničkog pokreta i socijalizma u Italiji i Njemačkoj.
mnogo. Iako je riječ o teorijski relevantnom načinu rasprav ljanja, ova je baština gotovo potpuno zaboravljena.
Ljevičari na Zapadu danas su, osim toga prisiljeni, legi timirajući svoju kritiku društva koje pokazuje fašistoidne tendencije, razotkrivati socijalne i ideološke korijene sve če šće isticane građanske teze kako je crno jednako crvenom. 1 To su neki od najvažnijih teorijskih i političkih razloga zbog kojih je fašizam u svijetu već niz godina u središtu teorij skog interesa znanstvenika raznih struka i različitih teorij skih orijentacija.
II
U našim je društvenim i političkim znanostima situa cija bitno različita, gotovo suprotna. Posebno bi istraživanje valjalo posvetiti ispitivanju razloga zbog kojih u nas — izuzmu li se relevantne političke ocjene i vrijedne ali malo brojne historiografske i vojno-strateške studije o drugom svjetskom ratu — gotovo trideset godina fašizam nije bio sistematski proučavan. Dapače, u inače brojnoj prevodilač koj literaturi izuzetno su rijetke rasprave o fašizmu. Mi ov dje možemo utvrditi samo posljedicu: jugoslavenski su znan stvenici zanemarili potrebu da se nakon oružane pobjede nad fašizmom marksistički pojmi fašizam. Otuda izuzetno zaostajanje naših društvenih i političkih nauka s obzirom na već dosegnutu razinu istraživanja fašizma u svijetu; otu da isto tako izuzetno neznanje, osobito mlađih generacija, o fašizmu i nesposobnost da se raspoznaju i razluče even tualne fašistoidne tendencije u suvremenom svijetu. Nasuprot tome, a to svjedoči i priložena bibliografija, u nas se između dva rata o fašizmu raspravljalo izuzetno 1 Ne mislimo pri tom samo na teorije koje fašizam i staijinizam poka zuju kao oblike totalitarizma. Kritičari studentskog pokreta u Njemačkoj 1968. nazivali su taj pokret — zbog primjene nasilja u nekim demonstra cijama — »lijevim fašizmom«.
8
Objavljujući ovaj izbor željeli smo, prije svega, podstaći i u nas sve češće, osobito povodom proslave 30. godi šnjice pobjede nad fašizmom, očitovana nastojanja da se teorijski raspravlja o fašizmu, te promisle i propitaju even tualne mogućnosti njegova obnavljanja. Ovaj bi izbor isto tako trebao podsjetiti na ono što je u nas u toj raspravi već učinjeno i što tek valja kritički vrednovati.
Ovdje su uglavnom obuhvaćene rasprave koje sadrže značajke takozvane komunističke teorije o fašizmu.2 S obzi rom na moguće nesporazume ovo valja pobliže obrazložiti. Pobjedom oktobarske revolucije 1917. godine do tada uglavnom organizaciono jedinstven radnički pokret u svijetu rascijepio se, kao što je poznato, na dvije međusobno suprot stavljene struje: socijaldemokratsku i komunističku. Ta po djela nije imala samo organizaciono-političko značenje. Nai me, obje su struje isticale kako je njihov politički program utemeljen u Marzovoj teoriji. Svaka je od njih, dakako, tvr dila kako je upravo njezina interpretacija Marxova nauka autentična. Ne ulazeći ovdje u raspravu tko je s pravom pretendirao na naziv jedinog baštinika Marxove teorije, va lja reći da se danas u znanosti (i u nas i u svijetu) najeminentniji teoretičari obiju orijentacija svrstavaju među mark siste. Upravo zato što su razlike, osobito prilikom prikaziva nja političkih fenomena, očigledne, s razlogom se može go voriti o komunističkoj i socijaldemokratskoj interpretaciji Marxove teorije u to vrijeme. 2 Teorije o fašizmu u znanosti klasificiraju se na različite načine. Jedan je od tih načina i politički. Takvo svrstavanje teorija o fašizmu temelji se na značaju takozvanih duhovnih znanosti. Naime, te znanosti nisu i ne mogu biti »čisto teorijske«, ako pod teorijom podrazumijevamo puko zre nje predmeta koji je odvojen od spoznavajučeg subjekta. Kao samosvijest povijesnog zbivanja te znanosti uvijek bitno sudjeluju u konstituiranju vla stitog predmeta. U tom su smislu one uvijek praktičke, odnosno političke znanosti. Stoga s razlogom možemo govoriti o liberalnoj, konzervativnoj, socijaldemokratskoj, komunističkoj ili fašističkoj teoriji o fašizmu. Pri tom se ne misli na dnevnu politiku pojedinih političkih partija, nego na odnos pojedinih političkih stajališta spram cjeline povijesnog zbivanja kao načina čovjekova opstanka u zajednici.
9
Upozoravajući da su ovim izborom obuhvaćene raspra ve koje, po našem sudu, najbolje predstavljaju komunistič ku teoriju i kritiku fašizma između dva rata u nas, željeli smo, dakle, istaknuti dvoje: u ovaj su izbor uvršteni radovi onih autora koji su zastupali komunistički politički stav u gore naznačenom smislu tog pojma; teorijski to znači da su uvršteni radovi autora koji su prihvatili onu interpreta ciju Marxove teorije koja je (u to vrijeme dominirala u me đunarodnom komunističkom pokretu. Napisi o fašizmu obuhvaćaju, već zbog temeljnih zna čajki fašizma samoga, izuzetno širok spektar tema: od po litike i ekonomije do odnosa fašizma prema umjetnosti i religiji. U komunističkim prikazima i kritikama fašizma isti ču se, osim toga, nužnost i smjernice borbe protiv fašizma. Ovim izborom, međutim, nismo mogli obuhvatiti cjelinu pro blema komunističke rasprave o fašizmu. Dapače, to nismo ni željeli. Polazeći od činjenice da u nas gotovo i nema suvremenih rasprava koje smjeraju pojmiti bit fašizma, od lučili smo se da ponovo objavimo samo one rasprave koje nastoje iskazati formalne i sadržajne osobitosti fašizma kao društveno-političkog pokreta i poretka te, pokazujući soci jalnu genezu, socijalnu funkciju i socijalnu bazu fašizma, pridonijeti određenju pojma »fašizam« u kat egori jalnom aparatu društvenih i političkih znanosti. U razdoblju kada su ovi tekstovi prvi put objavljeni ko munisti su djelovali u politički izuzetno teškim uvjetima. Jedna je od posljedica i činjenica da svoje tekstove često uopće nisu potpisivali ili su ih potpisivali pseudonimima i inicijalima. Nastojeći objaviti teorijski najrelevantnije ras prave odlučili smo se da uvrstimo i takve tekstove. Učinili smo to i s nadom da će njihovo ponovno objavljivanje pri donijeti razrješenju nekih pseudonima i inicijala koje, una toč našim nastojanjima, nismo sami uspjeli odgonetnuti. III Autor rasprave Fašizam i industrijski kapital već je u naslovu istakao središnji problem svakog marksističkog na pora da se teorijski pojmi fašizam: odnos kapitalizma i fa šizma. Dva su međusobno povezana vida raspravljanja o tom odnosu. Prvo, to je pitanje o socijalnoj genezi fašizma. 10
U marksističkoj teoriji o fašizmu odgovor na ovo pita nje je jednoznačan: porijeklo se fašizma može teorijski va ljano obrazložiti jedino iz funkcioniranja kapitalističkog dru štvenog poretka. Ovu temeljnu tezu autori dokazuju na ra zličite načine. Od autora čije radove ovdje objavljujemo teo rijski najcjelovitije izveo ju je Edvard Kardelj. Pokazujući uzroke pojave fašizma Kardelj, oslanjajući se na marksisti čku kritiku kapitalističkog načina proizvodnje života uopće i posebno imperijalizma, osobito ističe četiri elementa trans formacije klasičnog liberalnog kapitalizma koji, kako on smatra, predstavljaju potencijalne korijene fašizma. Brz industrijski razvoj, te stvaranje trustova i koncerna koji iz konkurentske borbe na tržištu eliminiraju manja po duzeća i zadobivaju monopol u proizvodnji i određivanju cijena proizvoda određene vrsti, na socijalnom se planu ma nifestira kao osiromašenje čitavih socijalnih slojeva. Tako je »proletarizacija srednjih i malih privrednih slojeva prva posljedica monopolističke privrede. Vidjet ćemo kasnije da je ta pojava vrlo značajna 7.a nastanak fašističkog pokreta.« (Kardelj, Fašizam, (str. 70). Monopolistički položaj industrijskih trustova i kartela prouzrokuje »škare« cijena u koje dospijeva sitni i srednji seljak. On je, naime, prinuđen jeftino prodavati vlastite, a skupo plaćati gotove industrijske proizvode. Izlaz iz takve situacije u okviru kapitalističkog društva vodi seljaka »u li hvarske kandže financijskog kapitala koji ga muze u obliku kamata. U tom privrednom propadanju sitnog i srednjeg se ljaka korijeni su — kao što ćemo još vidjeti — drugih ele menata fašističkog pokreta.« (Isto, str. 71). Treći je uzrok fašistoidnih tendencija u kapitalizmu »srastanje« industrijskog i financijskog kapitala, odnosno vladavina financijskog kapitala cjelokupnom privredom. Ekonomski su interesi monopolističkog kapitala ovladavanje unutrašnjim tržištem, maksimalna racionalizacija proizvod nje i izvoz kapitala. Nije, međutim, riječ samo o ekonom skim nego i o političkim interesima: »Ta privredna strem ljenja financijskog kapitala pokazuju se na dva načina: s jedne strane monopolistički financijski kapital nastoji još jače osvojiti državnu vlast i što više onemogućiti utjecaj ostalih društvenih grupa i klasa na tu vlast a, s druge strane, pokušava se privredno i politički nametnuti u stranim zem11
ljama, podrediti svojem utjecaju što više država i pokra jina (Isto, str. 72) Ova se transformacija izvornog kapitalizma u ekonom skoj sferi očituje, četvrto, i u sferi politike. Klasična je po litička demokracija, naime, bila politički oblik koji je odgo varao uspostavljenom posjedničkom individualizmu nerazvi jenog kapitalizma. Razvojem monopoHstičkog kapitalizma i dominacijom financijskog kapitala, međutim, aparat demo kratske države postaje postepeno ali trajno »političko oruđe u rukama financijske oligarhije koja je odguravala od dr žavnog aparata sve ostale grupe građanske klase, a široke mase malo'građanstva,« /Isto, str. 77/ da bi na kraju demo kratska država postala »preuska« i nedovoljno »elastična« za ozbiljenje vitalnih interesa monopoHstičkog financijskog kapitala. Ali, »ove tendencije koje, doduše, postoje i u razdoblju konjunkture, ali se tada ne pokazuju u toliko okrutnom ob liku, jer se radi samo o diobi dobiti (a tu je kapitalist mno go manje osjetljiv nego kada se radi o diobi — gubitka), dolaze na svjetlo u posebno oštroj formi u vrijeme krize«. (Isto, str. 72) Kriza, međutim, nužno slijedi iz protivurječnosti koje su imanentne kapitalističkom načinu proizvodnje života. To je prije svega protivurječnost između društvene proizvodnje i privatnog prisvajanja, što nije uspio riješiti ni prvi svjetski rat, iako je nakon njega nastupilo razdoblje privremene sta bilizacije kapitalizma. Dapače, razvojem tehnike pospješena racionalizacija proizvodnje koja se dogodila osobito u to vrijeme samo je otvoren put još jačoj krizi. Posljedica su racionalizacije, naime, sve veći broj nezaposlenih i smanjena kupovna moć stanovništva i hiperprodukcija. »Tako su one iste snage koje su kapitalističku privredu postavile na noge i pobijedile feudalizam — tehnika i racionalizacija — po stale klice njezinog raspadanja i rasapa.« (Isto, str. 73) Me đutim, kapitalizam ne može prevladati krizu privrednim sredstvima. Monopoli pokušavaju prebaciti teret krize na radništvo, srednje slojeve i seljake. Snižavanje nadnica i smanjenje kupovne moći, otpuštanje s posla i osiromašenje seljaštva ne mogu biti pokretač nove konjunkture. Upravo stoga je nužno »tražiti politički izlaz iz te krize, a rezultat tog traženja jest — fašizam. 12.-
Kada se fašizam prvi puta ozbiljno pojavio? U vrijeme krize nakon prvog svjetskog rata (Italija). A kada drugi puta? U vrijeme krize od godine 1929. i dalje. Fašizam, cva te, dakle, samo u krizi«. (Isto, str. 74) Kakav je fašizam politički način izlaženje iz krize? Od nosno: što je fašizam? »Fašizam je policajac koji je zatvorio sve izlaze u na predak, u razvijanje, u budućnost. Fašizam je političko sred stvo kojim financijski kapital guši ekonomska i socijalna suprotstavljanja koja su u kapitalističkoj privredi postala nerazrješiva. Fašizam je zadržavanje točka napretka nasil nim političkim sredstvima. Fašizam je novi politički omot vladavine financijskog kapitala, pošto se stari — demokra cija — pokazao nesposobnim da političkim sredstvima za drži proces raspadanja i rasula u ekonomskoj i socijalnoj strukturi, da ga zatvori u lance političkog aparata.« (Isto, str. 74) Ovim je izvodom i određenjem fašizma pokazana njegova geneza iz funkcioniranja kapitalističkog načina pro izvodnje života. Istovremeno je naznačen drugi aspekt marksističkog raspravljanja o odnosu kapitalizma i fašizma: propitivanje socijalne i političke funkcije fašizma unutar kapitalističkog društvenog poretka. U svim je tekstovima istaknuto kako je fašizam otvore na diktatura građanske klase koja prije svega služi stabili zaciji kapitalističkog društvenog poretka; on je instrument čuvanja i promicanja interesa krupnog financijskog kapi tala. Takva je njegova funkcija vidljiva već iz pomoći koju predstavnici krupnog kapitala pružaju Mussoliniju i Hitleru u njihovoj borbi za vlast. Ona je, međutim, očita u mjera ma koje fašizam provodi nakon osvajanja vlasti, kako bi prevladao krizu koja mu je omogućila osvajanje vlasti. Sužavanje građanskih sloboda i političkih prava, ukida nje parlamentarne demokratske države, ekspanzionistička vanjska politika koja obećava nova tržišta, nove sirovine i novu radnu snagu u sferi politike, a smanjenje nadnica, ukidanje socijalnog osiguranja radnika, zabrana kolektivnih ugovora, gotovo potpuna likvidacija već izborenih prava rad ničkih savjeta i jačanje autoriteta poduzetnika, tih »kapeta na industrije« (Mussolini) koji svojim marom doprinose dobrobiti nacije i odgovorni su jedino državi, onemoguća13
vanje klasne borbe i ustanovljavanje institucija kojima je svrha izmirenje rada i kapitala u sferi ekonomije, jasno pokazuju pravi smisao i karakter fašističke diktature. Takvu socijalnu funkciju fašizma ne može prikriti, kako to osobito iscrpno izvodi B. Progonski, ni fašistička ideolo gija, iako se fašizam upravo u sferi ideologije predstavlja kao protivnik kapitalizma. Fašistička ideologija, prema Progonskom, nije jedin stven, cjelovit sistem, nego eklektički skup često kontradik tornih ideja. Njezin konzervativni karakter očituje se oso bito u preuzimanju kategorija koje su izražavale društveni bitak predgradanske epohe. Iz fašističke je filozofije potpuno prognan um kao ka tegorija, a središnje mjesto zauzimaju vjera, sudbina i si. U političkoj doktrini centralno mjesto zauzimaju kate gorije »nacija« i »država«. Nacija je, osobito je to naglašeno kod njemačkih fašista, pojmljena kao biološki organizam, a pojedinci su samo njegovi organi. Nacija je pojedincima nadređena i genetski i logički, te pojedinac u svojoj indivi dualnoj egzistenciji biva tek po naciji. Ona mu podaruje biološke, ali i moralne, političke, kulturne i druge osobine. Država je pak organizacija cjelokupnog narodnog života — političkog, pravnog, ekonomskog, kulturnog, ćudorednog. V unutrašnjoj artikulaciji autoritet države nije legitimiran vo ljom naroda, nego počiva na volji pojedinca-vođe i podlož nosti, vjernosti, odanosti i disciplini podanika. Fašistički ekonomisti ne odbacuju samo marksističku kritiku klasične političke ekonomije, nego isto tako radnu teoriju vrijednosti kako su je formulirali Ricardo, Smith i dr. Kritizirajući »anacionalnu« politiku financijskog kapita la i klasno raslojavanje jedinstvenog narodnog organizma koje sobom donosi razvijeni kapitalizam, fašistički ekono misti ističu argumente što su ih protiv kapitalizma iznijeli takvi apologeti feudalnog društva kakav je bio Adam Miiller. Odnose u privredi oni pokušavaju izraziti predgrađanskim kategorijama »služba«, »vjernost«, a gotovo u potpu nosti izbacuju kategoriju »rad«. Na razini institucija oni za govaraju utemeljenje korporacija koje su istovremeno i po litički i privredni organi jedinstvenog organizma — države, a svrha im je da omoguće prevladavanje temeljnih protu14
slovlja kapitalizma zadržavajući njegovu najvažniju pretpo stavku — privatno vlasništvo. »I Spannov i Hitlerov i uopće današnji ideal cjelokupne buržoazije, htjela ona to ili ne, jeste uključivanje sadržine kapitalističke ekonomije u jednu feudalnu formu, u jednu jaku državu sa ulogom uređivača, dakle, u jednu korpora tivnu državu.« (B. Progonski, Zadatci fašističke ideologije, str. 122) U svim je oblicima fašističke ideologije — filozo fiji, političkoj teoriji i političkoj ekonomiji — očigledan nje zin konzervativizam. Kakav je, međutim, značaj tog konzer vativizma? Progonski, poput ostalih autora, pokazuje kako politika što ju fašisti provode nakon osvajanja vlasti i ekonomske mjere kojima nastoje prevladati protuslovlja kapitalističkog društva svjedoče da fašizam služi očuvanju vladavine finan cijskog kapitala. Fašizam je osobito usmjeren protiv prole terskog revolucionarnog rješenja tih protuslovlja i marksi stičke kritike kapitalističkog načina proizvodnje života. On je u biti instrument kontrarevolucije. Ali izvorno fašizam nastaje — E. Kardelj, V. Masleša i B. Adžija pokazuju to osobito upečatljivo — kao pokret sred njeg sloja. Masovna baza fašizma su obrtnici, sitni trgovci, demobilizirani oficiri, dio intelektualaca, pa čak i dio prole tarijata. Taj sloj, ugrožen proletarizacijom što ju sobom nosi razvijeni kapitalizam, suprotstavlja se vladavini finan cijskog kapitala. Riječ je o suprotstavljanju koje prihvaća temeljno načelo građanskog društva — privatno vlasništvo, ali nastoji spriječiti nužne posljedice razvijenog oblika pri vatnog vlasništva — kapitala. Konzervativizam fašističke ideologije prilagođen je masovnoj socijalnoj bazi fašizma — srednjem sloju čijom pomoći krupni financijski kapital je dino i može spriječiti proletersku revoluciju. Ideologija fa šizma je tako u očiglednom protuslovlju sa socijalnom funk cijom koju fašizam vrši i služi prikrivanju pravog značaja fašizma, demagogiji kojom se privlači srednji sloj. Dapače, sam je fašistički pokret protuslovan. Ili kako to pregnantno formulira E. Kardelj: »Takva je, dakle, povijesna uloga faši stičkog pokreta: subjektivno to je otpor deklasiranih malo građanskih i seljačkih masa protiv financijskog kapitala, a objektivno to je rat financijskog kapitala protiv proletari jata«. (Kardelj, isto, str. 80) 15
Protuslovlje socijalne funkcije i socijalne baze fašizma bitna je njegova značajka. Ona proizlazi prije svega iz zna čajki klasnog položaja srednjeg sloja. Taj sloj nije jedin stven. On obuhvaća raznorodne elemente — od sitnog trgov ca i obrtnika do osiromašenog intelektualca i penzioniranog oficira. Zajedničko im je jedino trajni procjep između monopolističkog kapitala i proletariziran ja kojim gube i onaj minimum društvenih povlastica. Otuda te raznorodne gru pacije srednjeg sloja žele, kako kaže E. Kardelj, »pregra diti« kapitalizam i spriječiti razvoj kapitalizmu imanentnih protuslovlja. Rješenje svog nesigurnog položaja srednji sloj traži, dakle, pod pretpostavkama kapitalističkog dru štva. Takav položaj srednjeg sloja i strah od proleterske re volucije pružaju mogućnost demagoške prevare pristaša fa šističkog pokreta i instrumentaliziranja tog pokreta u svrhu promicanja zbiljskih interesa krupnog kapitala. IV U dosadašnjem smo izvodu istakli, po našem sudu, naj hitnije značajke teorije u fašizmu što ju zastupaju autori rasprava koje objavljujemo. Iako se naš izvod temelji pre težno na raspravama Edvarda Kardelja i B. Progonskog, ove su značajke, manje ili više eksplicitno, prisutne i u dru gih autora. Valja, međutim, upozoriti na razlike među autorima u shvaćanju i određenju fašizma. Najznačajnija je, po našem sudu, razlika u interpretaciji odnosa fašizma i građanske demokracije. Određujući fašizam autor rasprave Fašizam i industrijski kapital kaže: »Tek u poslednje vreme počela se praviti jasnija i određenija razlika između fašizma i ostalih oblika reakcije i belog terora koji se javljaju u ponekim zemljama. Dok, na primer, Hortijev režim u Mađarskoj predstavlja reakciju kapitalističkih i feudalnih elemenata posle jedne uspele revolucije proletarijata, dotle italijanski fašizam počinje besneti nad proletarijatom pre nego je ita lijanski proletarijat i pokušao stvarno da izvrši revoluciju, čim je socijaldemokratska sabotaža zaustavila proletarijat pred pragom osvojene vlasti. Pored toga, razlika između Hortijeve i fašističke reakcije sastoji se još i u tome, što prvu vrši jedan mali broj nekadašnjih oficira, a u ovoj dru id
goj uzimaju učešća veoma široke mase sitne buržoazije, poluproletarijata i sitnog ološa.« (Fašizam i industrijski kapi tal, str. 30) Autor, dakle, dosta precizno razlikuje fašizam od dru gih oblika reakcionarne građanske diktature. Na temelju to ga može se zaključiti da on građansku demokratsku državu ne shvaća kao oblik fašističke diktature. On u svom tekstu to i ne čini. Nasuprot tome, čitamo u nepotpisanom članku Monarhofašistička diktatura: »Fašizam jeste rezultat, izraz trulog buržoasko-kapitalističkog društva. Mi ne težimo k ob navljanju buržoasko-demokratske države, niti hoćemo na trag ka kapitalističkoj demokratiji. Jer to u samoj stvari ne bi bilo ništa drugo, nego nastavak iste fašističke vladavine, samo u drugoj, pritajenoj, maskiranoj formi (istakao I. P.).« (Isto, str. 45) Ne samo da ne postoji razlika između različitih tipova građanskih diktatura, nego je pojam »fašizam« toliko proši ren da obuhvaća svaki oblik građanske vladavine. Sličan smisao imaju i pojedini iskazi E. Kardelja i B. Progonskog. Građanska demokracija i fašizam dva su razli čita pojavna oblika građanske diktature, koji odgovaraju različitim stupnjevima razvoja kapitalističkog društva. Raz voj kapitalističkog društva nosi sobom transformaciju ka pitalističke »klasične demokracije« koja postaje sve više autoritarna. Zadirući sve više u nekada »privatnu« sferu ona postaje totalitarnom, da bi na kraju odbacila demokratski plašt i postala neposredna fašistička diktatura. Dapače, svi pokreti koji pokušavaju unutar kapitalističkog društvenog poretka pronaći način rješavanja njegovih protuslovlja ozna čavaju se kao oblik fašizma. U tom je smislu i socijalna de mokracija samo jedan od fašističkih pokreta — socijalfašizam. Nasuprot tome Božidar Adžija u članku Za demokra ciju ili protiv nje razlikuje građansku demokraciju i faši zam. Istakavši kako je proletarijat u predfašističkom raz doblju uvijek pomagao građanstvo u borbi za demokraciju, ali ga je građanstvo uvijek iznevjerilo usmjeravajući svoju vlast protiv proletarijata, B. Adžija kaže: »I građanska de mokracija brani kapitalizam i kapitalistički sistem, ali iz među nje i fašizma postoji bitna razlika: fašizam brani kapitalizam terorizirajući i uništavajući sve one društvene 2 Komunisti o fašizmu
17
snage (u prvom redu građansku klasu), koje narod i čitavo ljudsko društvo vode k ljepšoj i pravednijoj sutrašnjici, on izaziva i vodi ratove, dok nasuprot iskrena građanska de mokracija želi ukloniti vlast velikog kapitala, osigurava gra đanske slobode, brani svjetski mir i na taj način omogućava koncentraciju svih naprednih društvenih snaga koje su no sioci borbe za novo društvo.« (Adžija, Za demokraciju ili protiv nje, str. 155) Isto tako Adžija ne određuje socijalnu demokraciju kao socijalfašistički pokret, nego kao socijalističku partiju koja svoj program temelji u marksističkoj teoriji. Valja osobito istaknuti da Adžija, pokazavši kako je razjedinjenost prole tarijata omogućila pobjedu Hitlera u Njemačkoj, krivnju za rascjep pripisuje i njemačkim socijaldemokratima i ko munistima. Pokušamo li, na kraju, kritički vrednovati teo rijsku valjanost i aktualnost poimanja fašizma u ovim ra spravama, valja prije svega istaći da je u njima — to osobito vrijedi za teorijski nesumnjivo najznačajnije priloge E. Kardelja i B. Progonskog — vrlo plauzibilno pokazano kako je fašizam u zbiljnosti štitio i promicao interese krupnog ka pitala. Suvremena marksistička istraživanja fašizma objelo danila su niz empirijskih podataka koji potvrđuju ovu tezu. Isto je tako dobro istaknuto protuslovlje socijalne funk cije i socijalne baze fašizma, pokazan konzervativizam faši stičke ideologije i obrazložen rascjep fašističke ideologije i zbiljnosti fašističkih pokreta i poredaka. Ipak time nije dovoljno obrazložen fenomen fašizma i teorijski dovoljno strogo definiran pojam »fašizam«. O opravdanosti ovog prigovora osobito svjedoči ponekad ne dovoljno jasno lučenje različitih oblika političke organizaci je građanskog društva te, i u okviru komunističke teorije o fašizmu prije drugog svjetskog rata napušteno — identifi ciranje socijalne demokracije i fašizma. Kako objasniti ovo neopravdano proširenje pojma »fa šizam«? Analiza metodičkog postupka pokazala bi kako je ono posljedica suviše formalističkog — eksplicitnog ili im plicitnog — razumijevanja marksističke teorije države. Osim toga, očito je riječ o apstraktnom poimanju općenitih zako nitosti funkcioniranja kapitalističkog društva i mehaničkoj interpretaciji odnosa proizvodne i političke sfere u kapita li
lisličkom društvu, koja interpretacija ne vodi dovoljno ra čuna o nužnosti nove, ekonomske uloge države u monopolističkom kapitalizmu. Ipak, samo teorijskim razlozima ovakvo se suviše opće nito shvaćanje fašizma ne može u cijelosti obrazložiti. Ono postaje jasnije tek ukoliko se imaju na umu određenja faši zma koja su prevladavala u III internacionali. U Kominterni je do 1924. godine vođena dosta sadržajna i diferencirana rasprava o fašizmu. Iako je bilo pokušaja da se fašizam shvati samo kao još jedan od oblika građanske diktature i izjednači s demokracijom, raspravom je domi niralo nastojanje da se pojme osobitosti fašizma kao novog tipa društveno-političkog poretka unutar građanskog dru štva. Tek nakon V kongresa Kominterne 1924. prevladalo je shvaćanje kojim je pojam »fašizam« toliko proširen da je obuhvaćao i socijalnu demokraciju.1 Na VII kongresu Ko munističke internacionale 1935, osobito u referatu Georgi Dimitrova Fašizam i radnička klasa, ponovo je istaknuta razlika između fašizma i ostalih oblika građanske vladavine, te napušten stav da su socijaldemokrati zapravo socijalfašistV Ove se promjene odražavaju i u nas. Članak Fašizam i industrijski kapital nastao je 1923. Očito pod utjecajem Kla re Cetkin autor razlikuje Hortijevu diktaturu od fašizma i naglašava masovnu bazu fašizma.' U tekstu Monarhofašistič3 Zinovjev Je već na V kongresu Kominterne 1924. formulirao tezu da je socijalna demokracija »lijevo krilo fašizma*. Kasnije su ovu tezu na ra zličite načine primjenjivali i dokazivali brojni autori bliski Kominterni. Ipak je klasičnu formulaciju dao Staljin: »Fašizam je borbena organizacija buržoazije koja se oslanja na aktivnu potporu socijalne demokracije. Soci jalna je demokracija objektivno umjereno krilo fašizma. . . ove se organi zacije međusobno ne isključuju, nego dopunjuju. One nisu antipodi, nego blizanci.« (Citirano prema Wippermann, Faschismustheorien, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt J975. str. 14.) 4 Danas postoji golema literatura o komunističkoj, posebno Kominterninoj teoriji o fašizmu, te ovdje nije moguće navesti čak ni cjelovitiji izbor iz te literature. Spomenut ćemo samo kao kuriozitet da je referat Georgi Dimitrova na VII kongresu Kominterne pod naslovom Fašizam i radnička klasa, kojim je naznačena radikalna promjena Kominternine politike prema fašizmu, u nas preveden za vrijeme rata na slovenski i hrvatski ili srpski jezik. 5 Govoreći o borbi protiv fašizma na konferenciji proširenog Izvršnog komiteta Kominterne u lipnju 1923. Clara Cetkin kate: »Zastupano je mi šljenje, ono je čak ranije preovladavalo, da fašizam nije ništa nego nasilni građanski teror, te je on povijesno po njegovoj biti i njegovu učinku, stav ljan na istu razinu s bijelim terorom u Hortyjevoj Mađarskoj. Ali iako su krvave, terorističke metode fašizma i Hortyjeva režima jednake i na jednak se način okreću protiv proletarijata, povijesna je bit obiju pojava izuzetno različita. Teror je u Mađarskoj započeo nakon pobjedonosne, iako kratko trajne borbe proletarijata; buržoazija je privremeno drhtala pred snagom
19
ka diktatura (1929) te raspravama B. Progonskog (1936) i E. Kardelja (1934) to je razlikovanje gotovo zanemareno. Tekstovi Božidara Adžije osobito ilustriraju u kojoj je mjeri shvaćanje fašizma među našim komunistima bilo po sredovano shvaćanjem fašizma koje je prevladavalo u Ko munističkoj internacionali. Članak Za demokraciju ili pro tiv nje — u kojemu Adžija razlikuje građansku demokraciju i fašizam — napisan je 1939, dakle, u vrijeme kada je u Kominterni ponovo uvažena ova razlika. Tekst Hitlerova Njemačka u kojemu Adžija socijalnu demokraciju shvaća kao jednu od radničkih partija čija je politika teorijski obrazložena marksističkom teorijom, napisan je 1932. Ali Božidar Adžija u to vrijeme još nije bio član Komunističke partije Jugoslavije. Utjecaj Kominterninih stavova o fašizmu na neke auto re rasprava što ih objavljujemo istakli smo prije svega zbog toga jer nije riječ samo o teorijskom, nego i o političkom utjecaju. Ali i zbog toga jer tako postaje vidljiv obzor unu tar kojega je tek moguće cjelovito vrednovati teoriju o fa šizmu koja je zastupana u tim raspravama. To bi vrednova nje moralo sistematski istražiti shvaćanje fašizma u Ko minterni. To, međutim, znači osim definicija fašizma ispi tati, imajući na umu odnos SKP (b) i Kominterne, Kominterne i komunističkih partija u pojedinim zemljama, raspraviti i interpretaciju osobito Marxove političke teorije u Komin terni. Tek bi tada bilo moguće cjelovito vidjeti domašaj utjecaja na pojedine autore, te pokazati originalnost poje dinih stajališta.
fašizmu, a koji su već u vrijeme kad ove rasprave nastaju istaknuti u literaturi. To je prije svega pitanje utjecaja pobjede socijalističke revolucije u Rusiji na jačanje kontrarevolucije pa i fašizma u Evropi. Znatno bi više pažnje, osim toga, trebalo posvetiti rascjepu u međunarodnom radničkom pokretu — E. Kardelj i B. Progonski ga npr. gotovo i ne spominju — koji je, nema sumnje, u velikoj mjeri olakšao pobjedu fašizma u Italiji i Njemačkoj. Svakako da za taj rascjep nisu krivi sa mo socijaldemokrati. Kritičkoj analizi treba podvrgnuti teo rije koje na temelju nekih sličnosti (jednopartijski sistem, kult vođe, vladavina tajne policije, logori) fašizam i staljinizam obuhvaćaju općenitijim pojmom »totalitarizam« i na stoje ih pokazati kao različite, ali srodne oblike ustrojstva političke vlasti. Trebalo bi, na kraju, znatno više pažnje posvetiti argu mentima onih autora koji, oslanjajući se na Marxovu anali zu bonapartizma, fašizam shvaćaju kao poredak koji nasta je u trenutku klasne ravnoteže, te je — čak i ako promiče interese jedne klase — osamostaljen spram neposrednih in teresa bilo koje klase.6 Time su, vjerujemo, postali prezentni bar najvažniji za daci pred kojima stoji naše suvremeno istraživanje fašizma. Ovim predgovorom oni nisu mogli biti ispunjeni. Bit ćemo zadovoljni ako on, zajedno s objavljenim raspravama i bi bliografijom, pridonese osvještavanju potrebe da se oni po čnu rješavati. Ivan Prpić
Utjecaj Kominternine teorije o fašizmu istakli smo, na kraju, jer njemu, čini se, valja pripisati da u pojedinim ra spravama nije, po našem sudu, posvećena primjerena pažnja brojnim problemima s kojima se susreće svaka teorija o proletarijata. Hortyjev je teror došao kao osveta protiv revolucije. Izvrši telj je tog čina osvete mala kasta feudalnih oficira. Drugačije je kod fašizma. On ni u kom slučaju nije osveta buržoazije zato što se proletarijat digao u borbu. Dapače, objektivno historijski pro-_ matrano fašizam dolazi kao kazna zato što proletarijat nije dalje vodio i promicao revoluciju koja je započela u Rusiji. A nosilac fašizma nije mala kasta, nego su to široki socijalni slojevi, široke mase koje sežu čak u pro letarijat. Ove nam bitne razlike moraju biti jasne želimo li potući fašizam.« (Citirano prema, Ernst Nolte, Theorien uber den Faschismus,' Kiepenhauer & Witsch, Kbln 1972. str. 88. i dalje). Navodeći uzroke nastanka i pobjede fašizma u Italiji Zetkinova isto tako naglašava rasulo starog kapitalističkog društva s jedne strane, te slabost proletarijata s druge strane.
20
. Hf&u, marksistima najcjelovitije je ovu teoriju o fašizmu zastupao njemački komunist August Thatheimer. Njegov tekst Ober den Faschismus objavljen je prvi put u Gegen den Strom, Organ der KPD (Opposition) Berlin, 3. Jahrgang, 1930. Ponovo je objavljen u zborniku Faschismus und Kapitahsmus, EVA, Frankfurt/M 1967 Bliski ovom stajalištu su Otto Bauer i
Tror.kt
21
KOMUNISTI O FAŠIZMU (1919 — 1940)
BOZIDAR AD2IJA FAŠIZAM U ITALIJI Kada dosadašnji fašistički pokret u Italiji ne bi sve više postajao javnim i službenim političkim faktom, koji dobiva vodeću ulogu i u vanjskoj politici Italije, moglo bi se preko njega prijeći, ostavljajući samoj Italiji da za tu svoju muku polaže račun pred civiliziranim svijetom.* Ali budući da talijanski fašizam postaje sve više predstavnikom službene Italije i kao takav ulazi u redove organizirane svjetske reakcije, koja se u unutarnjoj politici svake poje dine države svojim socijalnoreakcionarnim ciljevima i ten dencijama, a u vanjskoj politici svojim imperijalističkim težnjama, sprema na jaku ofenzivu protiv općeg mira i de mokracije, to je potrebno, naročito nama Jugoslavenima, da budnim okom pratimo razvoj fašističkog pokreta u Ita liji, jer on može sutra-prekosutra, pobratimljen sa Horthvjevim »probuđenim Mađarima«, ugroziti mirni razvoj našeg državnog života. Osobito nam se ta dužnost nameće danas, kad je u Italiji čisto fašistička vlada sa Mussolinijem na čelu. Kako je došlo do fašizma u Italiji? — Italija je, nakon svjetskog rata, sretnim stjecajem međunarodnih odnosa, bila u redu pobjedničkih država, ali i pored sretnog slu čaja njena vojnička reputacija nije opravdavala njezine po ratne teritorijalne revindikacije, te su se njezini diplomati i državnici s pravom bojali da u pogledu proširenja svog državnog teritorija neće moći ispuniti nade i iščekivanja ta lijanske buržoazije i njenih imperijalističkih krugova. Ono što se nije moglo zadobiti ni oružjem, ni na osnovi prin cipa samoopredjeljenja naroda, pokušali su neki službeni faktori Italije nadoknaditi namještenim, vještačkim i pla ćenim iredentističkim pokretom. To je bio začetak talijan skog fašizma, koji se onda razvija pred očima i s pomoću * »Nova Evropa«, god. 1922, broj 9.
25
talijanskih vlada. Na čelo pokreta stupio je narodni posla nik Mussolini i vodio ga je u duhu krajnjeg šovinističkog nacionalizma i imperijalizma. Naročita m u je zadaća bila, da etnografski jugoslavenskim krajevima bivše Austrije (Istri, velikom dijelu Dalmacije, Primorja i Goričkoj), koje je Italija bila okupirala odmah u prevratu, oduzme slo venski karakter, te na taj način mistificira pravu volju ta mošnjeg pučanstva i prikaže te krajeve pred Evropom čisto talijanskim. Kod tog se posla fašisti nisu žacali nikakovih sredstava — ni paleža, ni umorstva, tamničenja, razaranja, izgnanstva itd. Najžilaviju su akciju u tom pravcu razvili fašisti za vrijeme političkih i općinskih izbora godine 1920. i 1921. Sve je to imalo poslužiti njihovim diplomatima i dr žavnicima, koji su zastupali Italiju na konferencijama mi ra. I mora se priznati, da je njihova metoda — hvala budi nesposobnosti i senilnosti naše vanjske politike — talijan skoj diplomaciji mnogo koristila, a najviše doprinijela da nam se oduzmu i čisto naši krajevi. U mnogim postignutim vanjskopolitičkim uspjesima na šao je fašizam svoj »raison d'etre«, te se rapidno razvijao, šireći svoje organizacije sve više i više. Osjećajući se jakim, nije se zadovoljavao samo svojim iredentističkim poljem rada, već je sve više počeo prenositi svoj utjecaj i na unu trašnje političke prilike Italije, a nalazeći potpore kod ka pitalističke buržoazije i videći glavnog neprijatelja za svoj iredentistički posao u socijalističkom pokretu, stavio se pod geslom »glasa domovine« na raspolaganje i vladi i bur žoaziji u obranu privatnog vlasništva i domovine. Ministar-predsjednik Gioliti, upotrebio je godine 1919. fašiste za ugusenje radničkih pokreta i štrajkova, koje su radničke organizacije u Italiji morale voditi radi zaštite svojih najelementarnijih prava. Ista sredstva, koja fašisti upotreblja vaju protiv jugoslavenskih manjina u Italiji, služe im i u borbi protiv radničkog socijalističkog pokreta: palež, ubistva, rušenje radničkih domova. Mnogi su radnički domovi i tiskare demolirani, radnički vođe ubijani i štrajkovi naj brutalnijim nasilnim sredstvima ugušivani. Fašistima je njihova borba i s tehničke strane omogućena, jer su — za hvaljujući najužem kontaktu s vojnim vlastima — najmo dernije oboružani. 26
Na političkim izborima godine 1920. bilo je zaleđe faši stima u parlamentu nacionalni blok; nakon tih izbora, u kojima su oni istupili samostalno, kao posebna stranka, i dobili lijep broj poslanika, istupili su njihovi vlastiti pred stavnici i u parlamentu svojom »mačjom drekom« name ćući svima ostalima svoju volju. Iskrenih pokušaja da se slomi ili čak rasprši fašistički pokret, u stvari nije nikad bilo: njih je svaka vlada ne samo tolerirala, već i potpomagala, čak i pod cijenu odgovorno sti za posljedice i najnepromišljenijih podviga te države u državi. Tek mali nesmjeli pokušaj prve Faktine vlade da se moć fašizma skuči, platila je ova odmah glavom. Ni uslijed fašističkog terora proglašeni generalni štrajk radništva nije imao uspjeha. Pod drugom Faktinom vladom fašizam je i dalje slavio orgije i ovaj drugi Faktin kabinet kapitulirao je pred fašistima: pod pritiskom fašista zaključila je vlada da raspusti parlament i raspiše nove izbore, te je to već bila potpuna kapitulacija ministarstva pred fašističkim te rorom, koji je prijetio oružanim sukobom s državnim orga nima i prepadom na Rim i ostale gradove. Poslije toga na stali su poznati događaji u Veroni, Milanu, itd., nakon ko jih su svu državnu vlast u Italiji preuzeli fašisti u svoje ruke. Prema tadanjoj izjavi samog Mussolinija, dva su glavna uvjeta za fašističku vladu bila: 1) da bude uvedena vanjska politika, koja bi u širokoj mjeri branila talijanske interese, i 2) da bude uvedena unutarnja politika, koja bi učinila nepotrebnom svaku mobilizaciju fašističkih snaga (što je značilo da će ubuduće sama vlada svaki socijalisti čki i drugi liberalni pokret ugušiti poznatim sredstvima). Tako je sa ulice fašizam prešao u vladu, da s ministarskih stolica nastavi u unutarnjoj politici vladavinu krajnje poli tičke, socijalne i ekonomske reakcije, a u vanjskoj eru gra bežljivog, osvajačkog imperijalizma. Uočimo li dobro da će sad izbori u Italiji biti provedeni pod fašističkom vladom — i to po »reformiranom« izbor nom zakonu, bez sistema proporcije — jasno će nam biti, kako će oni ispasti i koliko će preostati od onog neznatnog političkog i socijalnog demokratskog zakonodavstva, što ga Italija danas još ima. U vanjskoj politici narasla su krila nacionalno-imperijalističkoj ekspanziji, te se lako može vra titi Toretova era u pogoršanoj reformi. A sjetimo li se na27
šeg sjevernog susjeda — Mađarske — koji kao svog najbo ljeg saveznika pozdravlja fašističku Italiju, neće biti teško pogoditi, da za našu državu nastaje doba velikog iskuše nja, u kojem će biti potrebna veoma pametna vanjska poli tika, osnovana na principima demokracije i najdalekosežni je javne kontrole. Padom naše domaće reakcije i rušenjem svake vanjske politike, koja se vodi »in camera caritatis«, najefikasnije će se parirati fašističkim izazivačima, koji su već nastupili i koji će slijediti. Najveća je šteta i nesreća za Italiju, što se u ovakovim vremenima pocijepala njezina najjača stranka — socijali stička, baš kad je ona bila najpotrebnija za pobijanje faši stičke reakcije. Na zadnjem kongresu nestalo je jake i je dinstvene socijalističke stranke u Italiji i ona je sama sebe lišila utjecaja, koji joj inače po inteligenciji i broju pri pada, te time pustila državnu politiku da padne sva pod utjecaj fašističkog pokreta. I ovom su rascjepu među soci jalistima najviše doprinijeli fašisti, putem svojih agenata. Kad ovako stoje stvari, dužnost je cijelog svjetskog prole tarijata da zbije svoje redove i da utječe na izmirenje soci jalističkih frakcija, jer su zajedničke tekovine radničkih klasa u pitanju. I jugoslavensko radništvo, pošto se prikupi i preporodi samo, mora pružiti svu moralnu pomoć socija listima u Italiji. Jer, kao svaka stvar, nadajmo se, i fašizam ima svoje granice, i te mu mora prije svega staviti talijan sko radništvo i demokracija u zajednici s radništvom i de mokracijom cijeloga ostaloga svijeta. Fašizam ne ugrožava konsolidaciju samo talijanskih gospodarskih i političkih prilika, već je on danas najveća pogibelj po opći svjetski mir. U interesu ovoga mora se što prije ujediniti protiv fašizma i u Italiji i kod kuće.
V. I. S. FAŠIZAM I INDUSTRIJSKI KAPITAL
Fašizam je najopasniji neprijatelj radničke klase, naj ozbiljnija prepreka koja, u mnogim zemljama, stoji na putu proletarijata ka osvajanju vlasti.* On, van svake sumnje, predstavlja najmoćnije i najstrašnije sredstvo kojim kapi talizam pokušava da produži, pa čak i da proširi i udubi svoju vladavinu, održi svoj društveni sistem, nasuprot osudi koju je nad njim izrekla istorija. Razume se da je taj poku šaj osuđen na neuspeh, jer istorija ne dozvoljava da se tako lako menjaju njene nužne odluke, a još manje da se njen hod vraća unatrag. Ali to, ipak, ne znači da proleta rijat treba da sedi skrštenih ruku i da čeka da prođe faši stički vihor, da fašizam sam propadne, iscrpen jednim na porom koji prevazilazi snagu društvenog poretka koji hoće da održi u životu i rastrgnut suprotnostima koje nosi u sebi a koje će uzalud pokušavati da savlada. Proletarijat, naprotiv, mora sve svoje snage mobilisati i sva sredstva upotrebiti da obori i uništi fašističku opasnost. Proletarijat to mora učiniti i zbog toga što mu to nameću neposredni interesi života i opstanka, kao i zbog toga što mu to u duž nost stavlja sama istorija, koja je sav dalji napredak ljud skog društva predala u njegove ruke. Da bi proletarijat mogao izvršiti i tu nužnu odbranu svojih neposrednih interesa i tu svoju ulogu nosioca dru štvenog progresa, on mora, pre svega, dobro upoznati svoga neprijatelja. On treba da dobro upozna sve ono što fašizam čini jakim i opasnim, kao i sve ono što predstavlja njegove slabe strane. U tom pogledu, iako se o fašizmu mnogo ra spravljalo i pisalo u proleterskoj štampi, ipak još nije sve postignuto i mnoge stvari još treba postaviti na svoje pravo mesto. * Borba, knjiga I, br. 2, godina I, septembra 1923. Unatoč nastojanjima pseudonim autora nismo uspjeli
28
razriješiti.
2')
Tek u poslednje vreme počela se praviti jasnija i odre đenija razlika između fašizma i ostalih oblika reakcije i belog terora, koji se javljaju u nekim zemljama. Dok, na primer, Hortijev režim u Mađarskoj predstavlja reakciju ka pitalističkih i feudalnih elemenata posle jedne uspele revo lucije proletarijata, dotle italijanski fašizam počinje besneti nad proletarijatom pre nego je italijanski proletarijat i po kušao stvarno da izvrši revoluciju, čim je socijaldemokrat ska sabotaža zaustavila proletarijat pred pragom osvojene vlasti. Pored toga, razlika između Hortijeve i fašističke re akcije sastoji se još i u tome, što prvu vrši jedan mali broj nekadašnjih oficira, a u ovoj drugoj uzimaju učešća veoma široke mase sitne buržoazije, poluprole tari jata i gradskog ološa. No, mi ćemo te glavne odlike fašizma najbolje zapa ziti ako razmatramo kako se fašizam pojavljuje, kako se razvija i u kakvoj situaciji dolazi do vrhunca svoje moći, tj. do državne vlasti. Nema sumnje da se fašizam u raznim zemljama pojav ljuje pod raznim oblicima. Ali se, ipak, može slobodno tvr diti da je sve ono što je bitno u fašističkom pokretu naj bolje izraženo u italijanskom fašizmu. Pre svega, u Italiji su najjasnije ocrtane sve one objektivne okolnosti koje karakterišu situaciju, u kojoj se fašizam javlja kao nužna po java i u kojoj se jasno vide svi oni elementi koji omogu ćavaju njegov uspeh. Zatim, italijanski primer je najpodesniji za posmatranje i zbog toga što je italijanski fašizam najdalje otišao u svome razvoju i prošao kroz mnoge od onih faza, u koje pokreti u drugim zemljama tek počinju ulaziti, ili još nikako nisu uspeli da pođu dalje od prve faze ideološkog izgrađivanja; a, pored toga, svi od reda to liko podražavaju italijanskom fašizmu da to, vrlo često, liči na pravo majmunisanje. Posleratna kriza kapitalizma u Italiji dobila je bila naj oštrije oblike. Rat je, s jedne strane, bacio u krajnju bedu ne samo proletarijat i poluproletarijat, nego i najšire slo jeve gradske i seoske sitne buržoazije, dok je, s druge stra ne, do neverovatnosti ojačao industrijski kapital, razvio te šku industriju, koja u Italiji, zbog nedostatka gvožđa i ugljena, nema uslova za razvijanje. Čim je prekinut rat, ta industrija zapada u tešku krizu, počinje naglo opadati, iza ziva krah banaka koje su je finansirale i povećava bespo30
šlicu koja uzima sve šire razmere. Usled pada valute, sku poća raste munjevitom brzinom i sve većma otežava i ona ko težak položaj proletarijata i sitne buržoazije. Nezado voljstvo najširih narodnih masa raste iz dana u dan. To U Italiji stvara veoma oštru revolucionarnu situaciju. Jedan deo proletarijata, pod uticajem objektivnih okolnosti revo lucionarne situacije u zemlji i svetu, a ne malo i pod utica jem ruske revolucije, pokušava da mase proletarijata po krene ka osvajanju vlasti. Ta odlučna avangarda okuplja oko sebe ostale mase proletarijata, poluproletarijata i grad ske i seoske sitne buržoazije i vodi ih iz borbe u borbu. Ali se u svim tim borbama samo iscrpljuju revolucionarne energije, jer se svuda i svakom prilikom ispred revolucio narnih težnji te avangarde isprečuje kontrarevolucionarna sabotaža reformista iz partije i sindikalne birokratije. Oni gospodare i u partiji i u sindikatima i svakom prilikom, uz pomoć neodlučnih elemenata iz centra, nadvlađuju levicu, onemogućavaju joj da dobije vodstvo u partiji i sindikati ma. U jesen 1920. godine ta odlučna avangarda dovodi pro letarijat do zauzimanja fabrika, do jedne borbe u kojoj i avangarda i oko nje okupljene mase daju maksimum na pora, dolaze pred zauzimanje vlasti. Državna vlast je apso lutno nesposobna da tu navalu proletarijata zadrži i suzbije. Ali i proletarijat, na žalost, nema snage da učini još jedan korak koji ga razdvaja od vlasti. Reformisti i sindikalna birokratija još jedanput uspevaju da nadvladaju revolucio narnu avangardu, i da slome još jedan, poslednji, veliki po let radnih masa. Partija, u kojoj stvarno vladaju reformisti, nije sposobna, pored sve svoje prividne revolucionarnosti, da proletarijat povede ka osvajanju političke vlasti. Nastaje jedna tragična situacija: niti je aparat državne vlasti kapi talističke klase toliko snažan da se može uhvatiti u koštac sa proletarijatom i da ga svlada, niti proletarijat ima sve uslove potrebne da tu vlast obori i uspostavi svoju. Kapi talizam se razočarava u svoju staru, preživelu »demokrat sku« državu, ali i proletarijat gubi veru u svoju partiju. Izmoren i iscrpen dugotrajnim naporima, on gubi veru u sopstvenu moć i u mogućnost svoje pobede. Najmanje svesni delovi proletarijata, skoro sav poluproletarijat i sva sit na buržoazija okreću glavu od revolucije, a gube i svaku veru u vrednost socijaldemokratskih reformi. 31
I tek sada se stvara ona situacija u kojoj je bio omo gućen munjevit uspeh fašističke reakcije. Tek u takvoj si tuaciji prve sitne ćelije fašističkog pokreta počinju imati veliku privlačnu moć za razočarane sitnoburzoaske mase i skretati n a sebe veću pažnju krupnog kapitala. Još malo brojne i sastavljene .pretežno iz inteligencije, poluinteligencije, bankrotiranih političara bez posla i gradskog ološa, fa šističke organizacije izgrađuju jedan prividno revoluciona ran program i oko njega, pomoću demagoške frazeologije, počinju prikupljati sitnoburzoaske mase, jačaju, bujaju i svakim danom postaju mnogobrojnije i jače. U isto vreme, svojim energičnim istupanjem protivu proletarijata, odluč nim, zverskim i zločinačkim lomljenjem radničkih pokreta, koji se još nastavljaju, one stavljaju do znanja krupnom ka pitalu da mogu nadomestiti oronulu državu, koja nije u sta nju da nasilno lomi ni iscrpene snage radničkog pokreta. Krupni kapitalisti odmah shvataju situaciju i odmah stu paju u savez sa fašizmom, t j . upravo ga kupuju, stavljaju u svoju službu. I tu fašizam ulazi u onu fazu svoga razvit ka, u kojoj se definitivno izrađuje sav njegov istorijski i socijalni značaj, i u kojoj dobija određeni pravac, kojim se od tog časa ima kretati. Na t u fazu treba, zato, skrenuti naročitu pažnju, ako se hoće da se fašizam razume u pot punosti. A baš n a tu fazu, čini mi se, nisu dovoljno pažnje skrenuli čak ni oni koji su, u redovima proletarijata, naj bolje shvatili razliku između fašističkog i ostalih oblika re akcije. Od toga momenta, naime, fašističke vođe stavljaju direktno u službu krupnog kapitala sitnoburzoaske i lumpenproleterske mase koje su okupile oko svoga prividno re volucionarnog programa, i od tog časa se za fašistički po kret, kao takav ne može reći da predstavlja »težnju sitne buržoazije da se posluži krupnim kapitalom da bi ponovno zadobila vlast onamo gde se oseća uzdrmanom.« I pre toga, fašistički pokret bio je u stalnom dodiru sa industrijskim kapitalom. Ali m u kapitalisti nisu davali veću važnost, jer nisu smatrali da im može učiniti veću uslugu nego što je bilo slamanje pokreta i organizacija radničke klase. Međutim, od časa kad je fašizam počeo prikupljati sve šire mase gradskog ološa i sitne buržoazije, krupni ka pitalisti uviđaju da se fašizam može iskoristiti za važnije i dalekosežnije ciljeve. Oni, naime, uviđaju da im fašizam 32
pruža mogućnost da podmlade oronuli aparat stare državne organizacije, da prošire bazu na kojoj počiva njegova vlada vina, a koja je posleratnom krizom i navalom proletarijata stalno sužavana i podgrizana. I oni odmah stavljaju vođama fašizma na raspoloženje ogromne sume novca i sav svoj uticaj u društvu i državi, da bi samo što potpunije izveli svoju organizaciju, u koju krupni kapitalizam počinje pola gati veliku nadu. Vodeći elementi fašizma — intelektualci, oficiri i avanturistički političari — uviđaju da kapitalizam pristaje da zadovolji njihovu ambiciju za vlašću, pod uslovom da t a vlast služi jačanju i učvršćivanju državne sile kapitalizma, i oni vrlo rado primaju njegovo visoko pokro viteljstvo i obilata materijalna sredstva koja im stavlja na raspoloženje. Sitnoburzoaske mase okupljene pod zastavom fašizma, ni dotle nikada nisu imale nikakvog odlučujućeg uticaja na politiku fašističkog pokreta, a od tada još manje. Fašizam se već od tada, dakle, pre nego je došao na vlast, pre nego je i pokušao da ostvari ijedno od »revolucionar nih« i reformatorskih obećanja, u svojoj politici rukovodi isključivo interesima i ciljevima krupnog kapitala. O intere sima sitne buržoazije vodstvo vodi računa samo utoliko ukoliko je bilo nužno da se ona održi na okupu. Mase su, možda, i dalje živele u iluziji da se bore zato da poboljšaju svoj položaj i ojačaju svoj uzdržani uticaj, ali fašistički po kret, kao pokret kojim despotski gospodare »vođe«, to više nije imao za cilj. Ono što fašizam od tog časa hoće, i što u stvari sačinjava njegov istorijski značaj, jeste to da vo deće elemente dovede n a čelo državne vlasti, a da ovu ospo sobi za uspostavljanje pune diktature kapitala u zemlji, kao i da državnu i vojničku moć ojača u meri potrebnoj za sprovođenje imperijalističkih težnji krupnog kapitala, naro čito industrijskog. Zahvaljujući neprekidnoj sabotaži kontrarevolucionarnih reformista iz partije i iz sindikata, fa šizam uspeva da zločinom, ubistvom i paljevinama, u ognju i krvi slomi revolucionarne napore proletarijata, da razdro bi njegove organizacije, i time da otkloni jedinu krupnu prepreku na p u t u ka vlasti. Posle toga, nabujali fašistički pokret lako je uspeo da odgurne iz državne uprave stare predstavnike kapitalističke vladavine, a na njihovo mesto zasedaju vrhovi fašističkog pokreta. 3 Komunisti o fašizmu
33
Na vlasti, fašizam u Italiji samo je produžio politiku koju je započeo voditi od časa kad je stupio u službu krup nog kapitala. I vrlo je pogrešna tvrdnja da fašizam počinje napuštati sve svoje »revolucionarne« parole tek posle dola ska na vlast. On ih je pre toga već bio napustio i, mesto njih, sve više počeo isticati parole kapitalističke reakcije u zemlji i imperijalističkih prohteva van zemlje. Ni jednim delom on i ne pokušava da provede u život koje od obeća nja koja je sipao kao iz rukava u prvom periodu okupljanja masa. Umesto toga, fašistička vlada na najbezobzirniji na čin sprovodi sve ono što od nje traže industrijalci i drugi krupni kapitalisti. Na jednoj strani, ona je sprovela sve planove kapitalističke ofanzive protivu proletarijata: slo mila radničke organizacije, onemogućila vođenje klasne bor be, produžila radno vreme i oborila radničke nadnice za 30 i 40%. Na drugoj strani, ona je kapitalistima dala tolike povlastice da je kapital oslobođen skoro svakog fiskalnog tereta. Sitna buržoazija, kao klasa, nije dobila ništa sem . . . povećanja posrednih poreza. Međutim državni rashodi su znatno porasli, tako da će fašistička vlada biti prisiljena da i na sitnu buržoaziju prebaci jedan, i to znatan, deo onih tereta od kojih je oslobodila krupni kapital. Italijanski fašizam nam, dakle, pokazuje da on niukoliko ne predstavlja težnju sitne buržoazije da iskoristi krupni kapital za ponovno zadobijanje vlasti. Naprotiv, italijanski fašizam je, i pre dolaska na vlast, pokazao da predstavlja težnju krupnog, naročito industrijskog, kapitala da mase sitne buržoazije stavi u svoju službu da bi ojačao svoju vlast nad društvom, učvrstio svoju diktaturu nad radnim masama. U tome se i sastoji istorijski i socijalni značaj fašističkog pokreta.
VOJNOFAŠISTIČKA DIKTATURA I Epoha imperijalizma, zaoštravanje klasne borbe i jača nje, naročito posle svetskog imperijalističkog rata, revolu cionarnog i seljačkog pokreta, doveli su do bankrotstva par lamentarizma.* Zbog toga su ponikle »nove« metode i forme upravljanja. Da bi mogla održati svoju klasnu vladavinu i da bi mogla što uspešnije da sprovodi divlju ofanzivu pro tiv radnih masa, buržoazija je prinuđena posle rata da se potpuno ili delimično odriče od »demokratsko«-parlamentarnih metoda i formi upravljanja i da se prihvaća otvorene diktature. Ta ofanziva buržoasko-imperijalističke reakcije u naročito istorijskim uslovima dobija formu fašizma. Pre ma tome, uvođenje fašističke diktature pretpostavlja da je buržoaska vladavina postala veoma labilna, nesigurna, ko lebljiva, da buržoaziji nije ispalo za rukom, da stvori svojoj vladavini široku političku bazu i izvesnu stabilnost pomoću parlamentarnih partija. S druge strane, i proletarijat nije dovoljno jak da bi mogao izvojevati svoju diktaturu. Takva situacija rađa se u periodu, kada se veoma jako zaoštravaju klasne borbe, kada buržoazija živi u večitom strahu pred opasnošću revolucionarnih masovnih akcija, kada proletari jat još nema revolucionarnu partiju ili kada ta partija u odlučnom momentu nije dovoljno razvijena i dobro priprem ljena za osvajanje vlasti. Fašizam pokušava da pritaji, sakrije klasni karakter svoje diktature. U tome ga potpomaže i socijalna demokratija, predstavljajući ga kao vladavinu jedne male »razboj ničke bande«, zabašurivajući time političku ulogu fašizma i njegovu klasnu sadržinu. Ona izjavljuje da je suština faši zma — ukidanje parlamentarizma; tvrdi da se fašizam na lazi u suprotnosti sa razvitkom kapitalizma i da predstavlja * God. IV. No. 13/14 — Klasna borba, mart—april 1929. Tekst nije potpisan.
34
1
35
njegov nazadak u pretkapitalističku fazu razvitka, u »mra čan srednji vek«. Dakle, fašizam se hoće predstaviti kao da se njegova država nalazi nad klasama i kao da je nezavisna od buržoa zije. U samoj stvari »fašistička država« jeste najdosledniji, najbezobzirniji predstavnik buržoaskih interesa i oruđe vla sti u rukama jedne neznatne finansijsko-kapitalističke i monopolističke oligarhije. Fašistička država u svojim odnosima prema buržoaziji razlikuje se od parlamentarne države uto liko, ukoliko raspolaže većom nezavisnošću prema naročitim interesima pojedinih kapitalističkih grupa. Ali ta »nezavi snost« ide u prilog dalekovidnog, organizovanog i racional nog zastupništva opštih interesa celokupnog kapitala, a na ročito njegovih vladajućih grupa, krupnoburžoaskih, industrijalskih i finansijskih krugova. Glavni zadatak fašizma sastoji se u uništenju revolu cionarne avangarde radničke klase, u razoravanju sviju nje nih političkih i strukovnih borbenih organizacija, u gušenju revolucionarnih seljačkih i nacionalnooslobodilačkih po kreta. »Kombinacija socijalne demagogije, korupcije i aktiv nog belog terora uporedo s odlučnim imperijalističkim nadi ranjem u oblasti spoljne politike, jesu karakterne crte faši zma. Iskorišćavajući u naročito kritičnim za buržoaziju pe riodima antikapitalističku frazeologiju, fašizam, učvrstivši se u krmilu državne vlasti, sve više ispoljava sebe kao tero rističku diktaturu krupnog kapitala, gubeći uz put svoje antikapitalističke priveske«.*
bodilačkih pokreta. Posle deset godina svoje krvave klasne vladavine velikosrpska buržoazija otvoreno baca pod noge parlamentarizam, ustav i ostale tekovine buržoasko-demokratskih revolucija i laća se metoda fašizma. Proklamovanje vojno-fašističke diktature u Jugoslaviji 6. januara 1929. g. nije rezultat stabilizacije kapitalizma, nego naprotiv, ona izražava privredno i državno rasulo, veoma kritičan, koleb ljiv, nesiguran položaj vladajuće buržoazije. Pomoću div ljeg, bezobzirnog belog terora, buržoazija pokušava da oču va i učvrsti svoju klasnu vladavinu. Velikosrpska krupna buržoazija odbacuje parlamentar nu državu; njoj su postale smetnje — stare buržoaske par lamentarne partije; ona hoće da bude više nezavisna prema naročitim interesima pojedinih kapitalističkih grupa; ona hoće da sprovodi politiku koja više odgovara interesima međunarodnog imperijalizma i jugoslavenske krupne bur žoazije. Stoga stvara fašističke organizacije i fašističku dr žavu. Vladajuća srpska krupna buržoazija u toku deset godi na iskorišćavala je razne parlamentarne i partijske kombi nacije, ona je promenila 25 vlada samo da bi mogla spasti svoju vlast i što bolje sprovesti stabilizaciju kapitalizma i učvrstiti svoju hegemoniju. U toku ovih deset godina ona se sve više i više odricala od »demokratsko«-parlamentarnih metoda i formi upravljanja i sve više primenjivala fašističke metode i forme upravljanja. U tome se poslu poslužila mo narhijom i tajnom veliko-srpskom oficirskom, fašističkom organizacijom »Bela Ruka«, pretvorivši ih u bezobzirne i dosledne agente svoje politike. Monarhija i »Bela Ruka« rev nosno i savesno su vršili taj posao, poveren im od krupno buržoaskih, industrijskih i finansijskih krugova.
Metoda koalicije sa socijaldemokratijom i metoda faši zma nisu obične metode za normalni kapitalizam. One nose na sebi javno obeležje opšte kapitalističke krize i njih isko rištava buržoazija radi bremzanja razvitka revolucije. Posle svetskog imperijalističkog rata, u početku stvara nja jugoslavenske države, velikosrpska buržoazija je iskorišćavala metodu koalicije sa socijaldemokratijom radi guše nja revolucionarnog radničkog, seljačkog i nacionalnooslo-
Politički ograničeni pederasta Aleksandar Karađorđević, sa svojim bonapartističkim raspoloženjem, svojim uobraženjem da će postati »car sviju Slovena« aktivno je sudelovao pri obrazovanju sviju vlada, energično je sarađivao, u dono šenju »Obznane« i Zakona o zaštiti države, zajedno sa naj crnjim reakcionerima stalno se odupirao davanju bilo kakve amnestije komunistima, uporno sprovodio sistem fašizacije u Jugoslaviji i time dokazao da može biti odlično oruđe u rukama međunarodnih imperijalista i jugoslavenske krupne
* »Programa i ustav Komunističeskovo Internacionala«, str. 25.
36
37
buržoazije pri sprovođenju otvorene vojno-fašističke dikta ture. Još 1927. g. počeo je dvor da energično priprema teren za uvođenje otvorene vojnofašističke diktature. Obrazova njem vlade Velje Vukoćevića pokušala se stvarati »četvrta partija« (desno krilo radikalske i demokratske partije, Korošec, Spaho), koja je trebala da znači koncentraciju jugo slavenske krupne buržoazije pod hegemonijom srpskog finansijskog kapitala. Ta »četvrta partija« trebala je, po primeru Bugarske i Mađarske, pod maskom »prizračnog parla mentarizma« da sprovodi odozgo fašizaciju Jugoslavije. Ali pošto je taj pokušaj sa »četvrtom partijom« propao, a priv redna i državna kriza sve se više zaoštravala, proširivala i udubljivala, monarhija je požurila, u sporazumu sa francusko-engleskim imperijalistima i jugoslovenskom krupnom buržoazijom, po njihovom naređenju da objavi otvorenu vojnofašističku diktaturu, kako bi što pre ugušila nacionalnooslobodilački, seljački pokret i revolucionarnu avangardu radničke klase, koja je otpočela ozbiljnu borbu za rukovo deću ulogu u tome pokretu i kako bi mogla što bolje da se sprema za rat protiv SSSR. Klasni karakter prve vojnofašističke vlade pod predsedništvom komandanta kraljeve garde, generala P. Živkovića, nije u stanju da stvori iluzije o fašističkoj državi. Sam fakt, da u vladu ulaze najizrazitiji predstavnici krupne bur žoazije — predstavnici beogradske i zagrebačke berze, Otto Frangeš, najveći protivnik svake agrarne reforme i zaštitnik velikoposedničkih privilegija i ostali agenti finansijskog ka pitala, očigledno pokazuje, da novo fašističko stanje znači u prvom redu terorističku diktaturu krupnog kapitala. Ja sno se vidi da se vojna diktatura oslanja na krupnu buržoa ziju, finansijski kapital i veleposednike i da ima veliko srpski karakter iako je u njoj zastupljena buržoazija ugnjetenih nacija. Svi ukazi, zakoni i uredbe, objavljene posle 6. januara 1929, jasno pokazuju i dokazuju, da ta vojno-fašistička diktatura znači u samoj stvari objavu građanskog ra ta radničkoj klasi, seljaštvu i ugnjetenim narodima; ona zna či otvoreno pripremanje rata protiv jedine radničko-seljačke države na svetu — SSSR. Uvođenje te diktature jasno obelodanjuje opštu odlučnu ofanzivu međunarodnog impe rijalizma protiv sviju onih elemenata i snaga, koje smetaju 38
međunarodnim imperijalističkim razbojnicima organizovanje rata protiv SSSR. Svojim sudelovanjem u vladi vojno-fašističke diktature krupna buržoazija ugnjetenih nacija izvršila je ponovo otvo reno izdajstvo prema nacionalnooslobodilačkim pokretima. Pojedini buržoaski predstavnici ugnjetenih nacija u Zagrebu predstavljaju taj fašistički državni udar, koji je povukao za sobom i ukidanje Vidovdanskog ustava, kao neki rezultat borbe ugnjetenih nacija protiv velikosrpske hegemonije. Ra zume se da takvu karakteristiku vojne diktature treba ne milosrdno žigosati kao najveći zločin prema radnim masa ma i ugnjetenim narodima. Sve industrijske i trgovačke komore, sva finansijska udruženja u svojim telegramima kralju Aleksandru i novoj vladi odobravale su i pozdravljale »novo doba«. U tom liza nju belorukačkih čizama utrkivali su se krupnoburžoaski, privredni krugovi iz raznih pokrajina. »Obzor«, »Jutarnji list«, »Novosti« i ostali hrvatski listovi, koji su do juče vo dili borbu za federativno uređenje Jugoslavije, odjedanput su promenili ton i kao prave političke prostitutke počeli da ideološki pravdaju uvođenje vojne diktature. Evo šta pišu zagrebačke »Novosti« (10. I. 1929) u svom uvodniku: »... Jasno je označena sva velika razlika između apsolu tizma pod kojim je u prošlosti bila, od vremena na vreme, i Hrvatska i Srbija, sadašnjeg vanustavnog stanja. Apsolu tizmi prošlosti u Hrvatskoj i u Srbiji, bili su, da tako ka žemo, sistemi šikanacije. To važi jednako za vanustavna sta nja u Srbiji, pod Obrenovićima, kao i za 'komisarijate' u Hrvatskoj, za vrijeme Austro-Ugarske. Takav je bio i Cuvajev komisarijat u Hrvatskoj 1911. i 1912. godine. Sve mere što ih je poduzimao apsolutizam onda, imale su karakter šikanacija . . . Takav apsolutizam današnje novo, vanustavno stanje, nije, i nema da bude prema jasno izraženim inten cijama Nj. Veličanstva K r a l j a . . . Vanustavno stanje ima, dakle, da nas spremi za novo državno uređenje i za novi parlamentarni život. I to je njegova glavna oznaka, za razli ku od apsolutizma u našoj prošlosti...« Ne izostaje iza »Novosti« ni »Jutarnji list« (9. I. 1929), koji izjavljuje, da nova vlada Živkovića ima sve mogućno sti da današnje rđavo stanje popravi i državu izvede na pra39
vilan put. Tako isto i »Slovenec« (10. I. 1929) piše, da idemo u susret boljim vremenima. Vodstvo SDK također nosi ogroman deo političke odgo vornosti za uvođenje vojne diktature. Svojom parolom »Kralj i narod« ono je u samoj stvari pripremalo dolazak fašizma. Danas jedan od najvećih stubova SDK u privred nim krugovima M. Savčić otvoreno i aktivno sudeluje u sprovođenju vojnofašističke diktature. On je pristao da bu de postavljen za predsednika beogradske opštine i time po stao jedan od tvoraca fašističkog režima. Neki listovi SDK otvoreno brane »historički manifest kralja« od 6. januara 1929. g. Evo npr. što piše ljubljansko »Jutro« (8. II. 1929), organ SDK u Sloveniji: »Moramo reći da se p r i l i k e . . . nisu ni malo promijenile i da se klerikalne novine ponašaju, kao da se Jugoslavija nalazi još u nesretnim r u k a m a klerikalno-radikalskog hegemonističkog režima. Zato se svaki dan s najvećom bestidnošću, na podlozi raznih izmišljenih argumenata napadaju pristaše bivše SDK, oni, koji su iskušani nosioci i u najte žim časovima branioci ideje, koju je kralj u svojem histo rijskom manifestu proglasio za osnovne ideje cjelokupnog našeg državnog života.« Belorukačko, buržoasko vodstvo Saveza zemljoradnika također je, izbacujući na kongresu toga Saveza (Cačak, je sen 1928) levičare-zemljoradnike iz vrhovne instance toga Saveza, pripremalo teren za vojnu diktaturu. J. Jovanović, M. Gavrilović, U. Stajić, Voja Lazić i dr. jesu obični agenti srpske buržoazije, čiju politiku sprovode u Savezu zemljo radnika. Usled te izdajničke politike buržoaskog vodstva SDK i Saveza zemljoradnika nastupiće ubrzani proces diferencira nja u redovima SDK, osobito HSS i Saveza zemljoradnika. Dužnost j e partije da uzme u obzir t u novu situaciju i da se poveže u još jačoj meri sa seljačkim m a s a m a SDK i Saveza zemljoradnika (a naročito sa m a s a m a Radićeve par tije), da pojača rad na zaoštravanju proširivanja i udublji vanja tog procesa diferenciranja. Više nego ikada do sada, partija mora u ovoj situaciji da uporno, sistematski dosledno, odlučno i bezobzirno demaskira, razgolićava vodstvo SDK i Saveza zemljoradnika. Mi stupamo u novu fazu bor be proletarijata za hegemoniju u seljačkom i nacionalnom 40
pokretu, kada KPJ treba u ovoj novoj situaciji s obogaće nim iskustvom masa još više da pojača tu borbu za hege moniju. Mi stupamo u takvu fazu, kada avangarda radničke klase — KPJ treba da preuzme u svoje ruke rukovodstvo u borbi za rušenje vojne diktature. Što se tiče socijalista, oni su se svojim lojalnim izjava ma i svojim legalnim držanjem upregli u kola vojno-fašističke diktature i usled toga uživaju puno poverenje fašista. Dok se nezavisni sindikati zatvaraju, njihove imovine konfiskuju, a funkcioneri hapse i dok se svi listovi i sve organi zacije Republikanskog saveza radnika i seljaka zabranjuju i rasturaju, dotle se reformističkim sindikatima dozvoljava rad i ne pravi nikakva smetnja njihovim organima i funkcionerima. U novoj fašističkoj beogradskoj opštini, postav ljenoj kraljevim ukazom, nalaze se sada i reformistički predstavnici. Reformisti nisu imali ni jednog odbornika u starom opštinskom biranom odboru. Međutim, sad su ušli »po milosti božijoj i volji kraljevoj« u novi fašistički opštinski odbor dvojica reformista: B. Bračinac i N. Ilić. Te dve antiproleterske struje: reformizam i fašizam, sve se više uzajamno približuju. Ta pojava predstavlja najkarakterniju crtu današnje faze klasne borbe. Socijaldemokrati postaju sada socijal-fa=isti. Njima će biti suđeno da odi graju fašističku ulogu u najkritičnijem momentu za kapita lizam. Zato je borba KPJ protiv fašizma nerazdvojno vezana s borbom protiv reformizma, kako u radničkom pokretu, tako i seljačkom i nacionalnooslobodilačkom pokretu. U pogledu naše partije treba konstatovati da je njena politička linija u osnovi bila ispravna, kako do proglašenja vojne diktature, tako i za vreme i posle diktature. Ali isto vremeno se mora priznati da je organizaciono stanje u na šoj partiji bilo takvo, da ona ni iz daleka nije bila spremna da reagira na dogođaje od 6. januara t.g. onako kako bi to trebalo da bude. Da je organizaciono stanje naše partije bilo slabo, to n a m potvrđuje i rezolucija IV kongresa KPJ o organizacionom pitanju. Evo šta n a m veli IV kongres: »... Usprkos znatnog porasta aktivnosti i inicijative par tije za poslednje vreme, njena celokupna delatnost, poveza nost i jedinstvenost akcije i suviše je slaba i nezadovoljava41
juća. Socijalna struktura partije jako se malo popravila, tako da partija još nije u dovoljnoj meri povezana s prole tarijatom najvažnijih industrijskih grana. Industrijski pro letarijat nije postao glavni faktor, koji je jedino sposoban da odbije sitnoburžoaski uticaj na partiju. Svi dosadanji centralni komiteti partije i suviše su malo pažnje posveći vali organizacionim problemima. Umesto unošenja u par tiju kolektivnog duha, sistematskog nelegalnog rada i gvoz dene discipline sviju partijskih članova, unošen je duh frak cijske rascepkanosti, nereda i begstva od stvarnog komuni stičkog rada u radničkoseljačkim masama. Partijska je dis ciplina bila zamenjena frakcijskom solidarnošcu, zbog čega su kršeni najosnovniji principi boljševizma ...« Dakle, u prvom redu u dugogodišnjoj unutarnjepartijskoj krizi treba tražiti uzrok, zašto naša partija nije bila spremna kako treba za događaje od 6. j a n u a r a t.g. Ali po red svega toga ipak treba konstatovati, da je partija poli tički pravilno reagirala povodom uvođenja vojne diktature. To su potvrdile i više međunarodne partijske instance. Kako Centralni komitet tako i mesne organizacije u raznim obla stima izdale su letke i proglase povodom uvođenja vojne diktature. I ako uporedimo delatnost partije u 1920. g. po vodom proglašenja »Obznane« sa delatnošću partije u 1929. g. povodom proglašenja vojne diktature, mora se priznati da je naša partija učinila velik korak napred. Kada se govori o držanju naše partije posle 6. januara t.g. treba imati na umu, da je raspoloženje masa u prvo vreme posle proklamovanja diktature bilo sasvim druga čije, nego što je bilo posle 20. juna 1928. g. Kukavičko drža nje vodstva SDK, a naročito izdajnička izjava Mačeka (»pr sluk je otkopčan« i t. si.) dosta je doprinela što su mase u osnovi zauzele stav iščekivanja. III Režim vojne diktature uvodi se, nema sumnje, na duži period. Sitnoburžoaske i oportunističke iluzije o nedugotrajnosti vojne diktature, o njenim zadacima: da nas tobo že pripremi u što kraćem roku za »novo državno uređenje« i za »novi parlamentarni život«, treba najenergičnije razgo42
licavati i najbezobzirnije suzbijati. Vojna diktatura trajat će sve dotle, dok ne bude srušena putem revolucionarne naoružane borbe radničkih masa. Jedina sila koja je u sta nju da mobiliše široke radne mase i da rukovodi naoruža nom borbom tih masa za rušenje režima vojne diktature, jeste avangarda radničke klase — KPJ. Na objavljivanje građanskog rata radništvu, seljaštvu i ugnjetenim nacijama od strane vojnofašističke diktature mora doći i otpor, odbrana od strane radnog naroda. Pre svega moraće da odgovore na objavu ovog rata seljaštvo i radne mase ugnjetenih nacija, pošto će vojna diktatura u prvom redu na njih da se obori. Nema sumnje da će ko mite, kačaci, »zeleni kadar«, pojačati svoju akciju, da će biti pojedinačnih spontanih istupanja po selima, naoruža nih sukoba seljaštva sa policijom, žandarmerijom i vojskom. Dužnost je partije, da ta pojedinačna naoružana istupanja politički potpomaže, da ih dovodi u sklad, da koordinira njihovu delatnost, da ih poveže sa revolucionarnom borbom gradskog proletarijata, da ih podredi opštem planu borbe i na taj način stane na njihovo čelo; da ih iskoristi za pri premanje naoružane borbe radnih masa u cilju rušenja voj ne diktature. U ovim momentima moguća je pojava ultralevih opasnosti, koje bi se ispoljile u sprovođenju individu alnog terora, u težnji pretvaranja partije u terorističku or ganizaciju, u zanemarivanju političkog rada u masama. Ta kva ultraleva skretanja izolovala bi, izdvojila avangardu proletarijata od radnih masa. U slučaju pojave tih skreta nja partija je obavezna da ih suzbije. Dakle, potpomažući ta naoružana istupanja seljaštva i ugnjetenih nacija po selima, partija ne srne da zanemari svoj rad u masama. Ona mora težište svoga rada da prenese u mase, da aktivizira proletarijat, da vrši političku mobili zaciju radništva, seljaštva, ugnjetenih nacija i gradske sit ne buržoazije, radi naoružane borbe u cilju rušenja vojne diktature. Pri tim istupanjima sela ne sme se dopustiti da varoš ostane pasivna. Avangarda proletarijata — KPJ, aktivizirajući svoj rad, svoju delatnost, najviše će time doprineti buđenju i aktivizaciji radnih masa. Za partiju u ovoj novoj situaciji treba da bude jasno — da vojna diktatura otvara perspektivu oružanog ustanka u Jugoslaviji. Prema tome i partija mora da se upravlja 43
prema takvoj perspektivi; ona mora da uzme kurs na pri premanje masa za rušenje vojne diktature pomoću revolu cionarne, oružane borbe. Postavivši sebi tako veliki i važan zadatak, partija mora da računa s time, da će se sada, u ovome momentu izvanredno pojačati desna opasnost kao glavna opasnost u njenim redovima i to baš sada, kada je vojnička diktatura otpočela u stvari građanski rat i kada politika te diktature neizostavno vodi naoružanom ustanku. Partija se mora svim silama boriti protiv te desne opa snosti.* Naši najvažniji zadaci u ovoj novoj situaciji treba da budu ovi: rad u masama, rad na političkoj mobilizaciji rad ništva, seljaštva, ugnjetenih nacija i gradske sitne buržoa zije. Radničko-seljački jedinstveni front mora se proširiti, povezujući se odozdo sa levicama seljačkih i revolucionar nih nacionalnih organizacija. Naročitu pažnju treba obra titi na povezivanje s masama Radićeve partije i koncentrisati vatru na nemilosrdno i bezobzirno razgolićavanje vod stva SDK. Tako isto potrebno se povezati s masama Saveza zemljoradnika. Naš rad u revolucionarnonacionalnom po kretu (Makedonaca, Albanaca, Crnogoraca itd.) mora biti pojačan. Kao glavne parole ovoga časa treba istaći: Dole sa voj nom diktaturom.1 Dole sa monarhijom! Zemlja radnom se ljaštvu bez otkupa! Protiv imperijalizma! Protiv rata! Za zaštitu SSSR! Za bojkotovanje poreza! Za samoopredelenje naroda do otcepljenja! Za balkansku federaciju radničko-seljačkih republika! Za vlast radnika i seljaka! Sve ove parole treba povezivati s perspektivom dikta ture proletarijata, to jest, s perspektivom pretvaranja ne završene buržoasko-demokratske revolucije u socijalističku revoluciju. Kao organizirane parole valja istaći: Za stvaranje rad ničkih i seljačkih odbora obrane! U prvom redu treba stva rati odbore odbrane u preduzećima, u gradovima. Na taj će se način organizovati samoodbrana proletarijata, koji će se staviti na čelo opšte borbe celokupnog radnog naroda. * Vidi o tome opširnije članak u ovome broju Kominterni«.
44
»Desna opasnost u
Revolucionarna borba protiv vojne diktature mora da se povezuje sa svakodnevnim potrebama radnika, seljaka, namještenika, sitnih zanatlija i trgovaca, radne inteligen cije i ostalih slojeva radnog naroda. Svaki pokret za pove ćanje nadnica, za skraćivanje radnog vremena, treba po moći. Štrajkački pokret treba proširiti i pripremati mase za masovne političke štrajkove protiv režima vojnofašističke diktature. Masovna borba za legaliciju nezavisnih sindi kata za pravo štrajka i udruživanja mora se u svim pokra jinama organizovati i energično voditi. Masovna kampanja za nove izbore Radničke komore, za izbore radioničkih poverenika treba da se organizuje u svim preduzećima. Sve legalne mogućnosti, pa makar i najneznatnije treba iskorišćavati. Istovremeno treba najenergičnije suzbiti svaki po kušaj stupanja raspuštenih sindikata u redove reformistič kih sindikata. Naša borba protiv izdajničke i socijalfašističke uloge tih reformističkih sindikata treba da se zaoštri, proširi i udubi! Samo se po sebi razume, da se u ovoj novoj situaciji mora pojačati i produbiti konspiracija partijskog rada u svim našim organizacijama. Kršenje konspiracije u ovoj novoj situaciji jeste pravi zločin za našu partiju. Pomoću bolje konspiracije, nove raspodele rada i ljudi treba da se očuva naš partijski kadar. Samo se po sebi razume, da današnja situacija zahteva ne milosrdnu borbu protiv sektaštva i likvidatorstva. Treba težiti novim formama veza s masama (preduzeća moraju biti najvažnije polje naše delatnosti). Rad u vojsci mora biti jedan od naših najvažnijih zadataka. Obaranje i rušenje fašizma ne može se ni zamisliti bez nasilnog i potpunog razoravanja onog društvenog poretka, na čijoj je socijalnoj bazi on i ponikao. Fašizam jeste re zultat, izraz trulog buržoasko-kapitalističkog društva. Mi ne težimo k obnavljanju buržoasko-demokratske države, niti hoćemo natrag ka kapitalističkoj demokratiji. Nasuprot buržoasko-demokratskoj državi mi ističemo sovjetsku dr žavu. Naš se put razlikuje od puta onih kapitalističkih age nata, koji prodikuju natrag k buržoaskoj demokratiji. Jer, to u samoj stvari ne bi bilo ništa drugo, nego nastavak iste fašističke vladavine, samo u drugoj, pritajenoj, maskiranoj 45
formi. To nam potvrđuje primer Bugarske, gde je Cankova zamenio Ljapčev i primer Rumunije, gde je Maniu zamenio Bratiana. Stoga mi i objavljujemo: ne nazad k buržoaskoj demokratiji, nego napredak demokratskoj diktaturi radni ka i seljaka! BOŽIDAR AD2IJA HITLEROVA NJEMAČKA* I Površnom p r o m a t r a č u događaja u Njemačkoj izgleda kao da je 20. juli ove godine, kad je von Papen protjerao pruske ministre i ostale visoke državne funkcionere sa nji hovih fotelja, te jedan dio njih otpremio onkraj brave, a na njihova mjesta postavio svoje komesare, kao da je, da kle, to historijski datum za pad njemačke demokracije.** Ne, demokraciji je u Njemačkoj već davno počelo zvoniti mrtvačko zvono, koje je — kao što, na žalost, nije — svim revolucionarnim elementima trebalo da bude bojna trub lja! Ne osvrćući se na starije režime, već je Briiningova vla da u svojoj biti značila gotovo stopostotnu pobjedu reak cije nad demokracijom. Već je Briining uveo diktaturu svo jim naredbama od nužde, a parlamenat, koji u stvari već davno nije rješavao važnije državne poslove, ostavio je zbog Evrope kao izvanjsku dekoraciju. Privrednu, a osobito fi nancijsku krizu, Briining nije znao riješiti, štoviše, stojeći potpuno u službi financijskog i industrijskog velikog kapi tala, on j u je još više pogoršao. U političkom pogledu pot puno je stajao pod utjecajem Reichswehra i junkerskih ve leposjednika. Time je došao u posvemašnju unutarnju i iz vanjsku izoliranost: i prema širokim slojevima naroda i pre ma čitavom inozemstvu. Briining je bio maska nevidljive izakulisne nekolicine generala-političara i junkera velepo sjednika, koji su već tada bili faktički gospodari Njemačke. Koliko god je Briining kao građanski političar bio bi star i pronicljiv, ipak se prevario kad je u javnim i tajnim pregovorima s Hitlerom računao da će on za sebe moći * Ovaj je članak pisan prije dva mjeseca, ali u svojim glavnim konsta tacijama nije ni najmanje izgubio na aktualnosti. ** »Socijalna misao«, god. 1932.
46
47
da izrabi Hitlerov pokret, a preko Gronera, svog vojnog ministra, da će uz pomoć Reichswehra da zadrži situaciju u svojim rukama. Prevario se, jer nije računao sa zmijom koju je na vlastitim grudima othranio. Ta ga je zmija, ra zumije se, sa znanjem i blagoslovom samog Hindenburga, ugrizla; on umire, a s njim i zadnja dekoracija davno već samo prividne demokracije. Ta zmija — berlinski Herrenklub sa svojim tajanstvenim gospodarom nekim Wolfom — postavlja na upravu zemlje otvorenu diktatursku vladu baruna Papena i generala Schleichera. Može biti paradok salno, ali je istinito, da je nova vlada našla čvršći i povolj niji teren nego Briiningova; i prema u n u t r a i prema vani; Hitler je bio s njom zadovoljan, jer m u je pružala slobod nije ruke i kretanje posebice uoči predstojećih parlamen tarnih izbora; a prema vani je Papen kao izričito frankofil mnogo okretnij i nego anglofil Briining, a Schleicher kao vojnik i diplomat pokazuje već danas svoje namjere u smje ru dobrih odnosa sa Moskvom. Ta je politička situacija Njemačke u onom kratkom razdoblju od dolaska Papenove vlade do parlamentarnih izbora (1. augusta) ispunjena mnoštvom najsurovijih zlo čina i umorstava počinjenih od hitlerovaca na socijalis tima i komunistima. Prolazite li ulicama kojeg god nje mačkog grada, začudit će vas česta zvonjava i trublja veli kih automobila slična onim vatrogasne straže, ali na vaše pitanje, doznat ćete da to nije vatrogasna straža, već auto bus sa »Schupo« (tzv. Uberfallkommando) koji gradskim ulicama mahnito juri kao da će zakasniti, da negdje uga si koji ljudski život. Nekoliko dana pred same izbore pošao sam kroz neko liko gradova, varoši i sela Njemačke. Sve je bilo poplav ljeno Hitlerovim izbornim plakatima i slikama, a iz veli kih i pompoznih priprema izbornih skupština moglo se prosuditi, kako su njemačka teška industrija i junkerski veleposjed bili širokih rukava u opskrbljivanju Hitlerova pokreta financijskim sredstvima. Na selima su prozori sva ke i najsiromašnije seoske kuće okićeni zastavicama s hakenkrajelerskim znakom, te zastavice nisu manjkale ni na seoskim smetištima kao ostaci dječjih igara; po glavnim ulicama u gradovima ista pojava, dok je sva periferija bila u crvenim znakovima socijalista i komunista. Knjižare —
osim čisto radničkih — ispunjene su monarhističko-hitlerovskom literaturom: nekadanja ohola njemačka naučna literatura kapitulirala je pred glupošću i drskošću te brošurske literature. Još jedna sitnica karakteristična za pros ječnog Nijemca: kao što su nekoć poznati Vilimovi brci bili mjerodavni za modu, tako danas njemački malograđanin nosi engleski postrižene brke, kosu ulizanu i kroz nju briž ljivo napravljen puteljak. II HITLER I NJEGOV POKRET
Njemački malograđanin, koji je do jučer vrludao, ne zadovoljan politički, socijalno i ekonomski, našao je bar privredno smirenje u Hitlerovom pokretu. On smatra Hitlera političkim i rasnim predstavnikom čistokrvnog Nijem ca i traži m u oca u Fridrihu Velikom, Wagneru ili Nietzscheu. U službi tog novijeg kulta milijuna prosječnih Nije maca vjerno je stajao i jedan dio njemačke nauke tražeći njemačkog Rassenmenscha i otkrivajući nepatvorenu Germaniju; a ista nauka stavila je na raspolaganje danas Hitlerovoj »ideji« čitavu vojsku mlađih naučenjaka, koji svo jim literarnim produktima hrane i odgajaju njemačkog malograđanina. Iz kojih se redova regrutira Hitlerov pokret? Prvo m u je vrelo birokracija svih vrsta, kategorija i položaja. Hitler je namjerno gurao činovništvo u političku izolaciju proglašavajući da činovnik ima da služi državi i da se ne miješa u političko-stranački život. Time je ponov no oživljena činovnička kasta, država u državi, koja je po svom položaju siguran oslon svake reakcije. Drugi je iz vor živog materijala za svoj pokret Hitler našao u malim obrtnicima i zanatlijama. Ovaj je stalež uvijek radikalno raspoložen, voli borbene fraze, protestne skupštine, uživa u vanjskim znakovima organizacije i discipline, imponira mu uniforma, konspiratorski sastanci, na kojima se di jele zapovijedi tajnog i nevidljivog vodstva. Pridodamo li još vjeru u povoljno rješenje njihovog kritičnog ekonom skog položaja, koje ima da donese nabujali, veliki Hitle rov pokret, onda n a m je razumljivo da je taj pokret u nje-
48 4 Komunisti o fašizmu
AQ
mačkom zanatliji i obrtniku našao najoduševljenije prista še. Nadalje, njemačko selo, koje također proživljava neo bično tešku krizu i svoj spas očekuje od inflacije, tako đer je dalo Hitleru veliki broj glasačkih mašina. Konačno jedan dio proletarijata, natjeran bijedom i neuposlenošću, našao je u Hitlerovom pokretu uhljebljenje kao plaćeni kombatant i pretorijanac, inače je bez ikakvih prava i bez ikakvog idejnog i organizacionog utjecaja na pokret. Dosad nabrojeni izvori živog materijala sačinjavaju kvantitet Hitlerova pokreta — dok m u je »kvalitet«, za ko ji on radi: teška industrija, junkerski veleposjednici i hohenzollernski prinčevi. U čemu je, dakle, Hitlerova podvala i prijevara? Već u samom nazivu stranke, pa kroz čitav program. Stranka se zove socijalistička i radnička, a glavni su joj stupovi ba runi, junkeri i generali; jedan je od njezinih poslenika princ August Hohenzollern, sin kajzera Vilima; stranku financi raju vojvoda Koburg-Gotha i princ von Lippe; stranački su funkcionari general von Litzmann, general zu Epp, grof Eulenburg, general grof von der Goltz; veliki industrijski magnati, a među njima u prvom redu reprezentant najve ćeg industrijskog koncerna Herr Von Thvssen, stranački su pokrovitelji. Dok je jedna od najglavnijih tačaka stranačkog pro grama uspostava reda i mira u zemlji, dotle se baš nakon ojačanja Hitlerova pokreta dnevno povećava broj zločina i umorstava u tolikoj mjeri da je Njemačka u tom pogledu već prestigla južnoameričke države. Hitlerova je prijevara i demagogija osobito vidljiva u privrednim pitanjima njegova programa. Tako je on npr. izradio poseban poljoprivredni program, u kojem zastupa i traži autarhiju, visoke cijene žitarica, a siromašnim ze mljoradnicima i poljoprivrednim radnicima obećaje davanje zemlje putem kolonizacije. Istodobno dok to obećaje, sto ji u najintimnijoj vezi s junkerskim veleposjednicima i na izričit upit njihova predstavnika kneza Eulenburga izjav ljuje, da on nije nikada ni pomišljao n a eksproprijaciju ve leposjeda i na njihovu razdiobu siromašnim zemljoradni cima; a ukoliko je govorio o kolonizaciji, njegova će se ak cija prostirati samo izvan granica njemačke države, osobiEA
to u baltičkim zemljama, Poljskoj i Rusiji. Nadalje Hitler i njegovi ljudi u gradovima govore pred radnicima radikal no protiv financijskog kapitala, traže podržavljenje bana ka, zapljenu nepravednih profita teške industrije, kontrolu proizvodnje i prodaje; a kad kapitalisti svih vrsta i boja, uznemireni ovakvom agitacijom hitlerovaca, traže od sa mog Hitlera razjašnjenje, on ih umiruje vrlo karakteris tičnim riječima kao npr.: »kapitalisti, koji sa strahom slu šaju naše narodnosocijalističke planove, neka se ne uzne miruju, jer ti planovi neće i ne mogu biti tako brzo rea lizirani«. Hitlerovo stanovište prema sindikalnim radničkim klasnim organizacijama, kojima je on pod geslom »Hib!«, tj. »Hinein in die Betriebe, da srušimo marksizam!«, naja vio oštru borbu — osobito konvenira kapitalistima . . . Jednom riječi: čitav Hitlerov program, politički, vanjsko-politički, privredni i socijalni, upravo vrvi kontradikci jama, nemogućnosti realizacije i zločinačkom demagogijom, i kad bi bila normalna vremena, prava bi sreća bila da on čim prije dođe na upravu zemlje, jer bi to bio najjednostav niji i najbrži put da se sam u svojoj prijevari uguši. Ali da našnja je faktična situacija sasvim drukčija: Hitler ne bri ne, da na vlast dođe ustavnim i parlamentarnim sredstvi ma, on hoće da vlast ugrabi nasilno, da vlada bez naroda i protiv njega, i u takvoj situaciji ne boli njega glava za to, je li njegov program, koji je obećao provesti, istinit ili lažan, provediv ili neprovediv. A što ima da čini njemačka radnička klasa uoči takove situacije? PROLETARIJAT I NJEGOVA ZADAĆA
Razumije se: dolazi u obzir samo proletarijat organi ziran u klasnom radničkom pokretu (socijalna demokraci ja i komunistička stranka). Ne može se mimoići, a da se ne istakne, da su obje stranke činile dosada teške i sudbonos ne greške. Te su greške tako velike i teške da su ne samo skrivile, da radnička klasa nije gospodar situacije, a u tri naestogodišnjem životu njemačke republike bilo je za to nekoliko podesnih momenata, već u tim greškama treba tražiti jedan od važnih razloga današnjeg trijumfa reak cije.
«
Često sudjelovanje u vlasti sa liberalnom, a i reakcio narnom buržoazijom, upravo je petrificiralo njemačku so cijalnu demokratiju, utuklo je njezinu elastičnost, borbe nost i energiju tako da se ona lakše prilagođavala tradiciji birokracije, kojom je bila opkoljena, nego i najmanjem programatskom postulatu socijalizma. Respekt i poštova nje prema starim, ratom i poratnim prilikama iscrpenim, vođama, koji još i danas zauzimaju sva važnija mjesta, spriječili su i stranku i sindikate, da svoje kormilo dadu u ruke mladim i energičnijim elementima, kojima bi soci jalistički program bio prva i najvažnija stvar. Dok je prole terska omladina bila prepuštena svakovrsnoj demagogiji, dotle je stranka teško bolovala od senilnosti. Nije ni čudo da je u svojoj senilnosti njemačka socijalna demokracija počinila one svoje dvije najteže greške: glasanje za ratne brodove i biranje carskog maršala Hindenburga za pred sjednika republike. Svojom težinom te se greške ni naj manje ne razlikuju od one iz godine 1914. A zar su manje greške počinili njemački komunisti? Štoviše, njihove greške i njihova taktika velikim su dijelom posredni i neposredni povod i uzrok mnogih grešaka so cijalne demokracije. Knickerbocker u svojoj knjizi »Deutschland so oder so?« ispravno kaže, da su komunisti mrzili so cijalne demokrate više nego kapitaliste, potkopavali su njihov autoritet najgorim klevetama i tako direktno radili u korist zajedničkog neprijatelja. Sjetimo se samo koliko su puta njemački komunisti u parlamentu stajali uz bok i glasali sa najdesnijom reakcijom, da napakoste socijal noj demokraciji i da onemoguće neku njezinu, pa m a k a r kako ispravnu korisnu akciju. Ima se zahvaliti zdravom instinktu njemačke radničke klase, njezinoj visokoj svijesti i disciplini, da je u odluč nom momentu spasila čast marksističkog socijalizma daju ći kod zadnjih izbora svoje povjerenje i svoje glasove oba dvjema proleterskim strankama. Oko trinaest i po miliju na proleterskih glasova predanih za socijalizam u znaku krvi i unakrsne borbe sa strane njemačke reakcije znače: odlučnost njemačkog proletarijata da stupi u odlučnu bor bu za stvar socijalizma, ali i opomenu svojim stranačkim vodstvima, da je kucnuo dvanaesti čas da operu sa sebe ljagu svojih dosadanjih teških grijeha. Klasno-svjesni nje52
mački proletarijat, polažući u današnjoj vrlo teškoj i sud bonosnoj situaciji trinaest i po milijuna svojih glasova u žare socijalne demokracije i komunista, nametnuo je tim dvjema strankama veliku odgovornost pred historijom i pred radničkom klasom čitavog svijeta, u spoznaji, da se krivnjom njemačke reakcije današnja situacija ne može više riješiti ustavnim putem, kao i u spoznaji, da nasuprot nepunih 14 milijuna Hitlerovih neborbenih i konzervativ nih malograđana i seljaka stoji 13 i pol milijuna klasno-svjesnih radnika, »koji nemaju ništa da izgube, nego svoje okove«.
VESELIN MASLEŠA SOCIJALNI I EKONOMSKI USLOVI NEMAČKOG I ITALIJANSKOG FAŠIZMA (Konrad Heiden: Geburt des dritten Reichs. — Ignacio Silone: Faschismus) Fašizam je danas, za mnoge, termin za sve reakcionar ne vladavine. Govore da je sve što nije formalna demokratija — fašizam, a sve što je fašizam — nazadak je, srednji vek, mračnjaštvo, tiranija i barbarstvo.* Pa ipak sve to nije sasvim tačno, iako fašizam sadrži u sebi sve gore navedene elemente. Fašizam je pre svega politička i socijalna pojava kapi talističkog društva, i prema tome primarno istoriska ka tegorija. »Točak istorije« — taj famozni kolut na čijim ru bovima ima toliko ljudske krvi i ljudske gluposti — ne kre će se nikad nazad, jer su snage koje ga teraju stalno sve veće, sve jače i sve složenije organizovane, tako da oni ko ji pokušavaju da ga zaustave i okrenu natrag, i koji pri željkuju stara vremena, predstavljaju bedne anahronističke ostatke, koji se onda kao elementi starog, slivaju sa no vim formama. Zapravo, stare društvene snage koje u svom procesu razvoja slabe u odnosu prema novim, ali se reorganizuju i pomeraju da bi u raznim istorijskim situacijama mogle razno da reaguju na konkretne socijalne i političke potrebe, teže nesumnjivo za konzerviranjem, ali samo za takvim koje formalno predstavlja novost i koje samo žrt vuju stare konzervativne forme da bi socijalni sadržaj i su ština starog poretka ostale nedirnute. »Revolucije« se dižu »en masse«. Revolucioniše se sve što nije neposredno organski povezano određenom klasnom neophodnošću, sve što čisto psihološki može da izazove * Objavljeno pod pseudonimom Velimir Maretić u časopisu »Danas«, 1934. g. (knj. 1), broj 2, 175—183. Tekst se objavljuje prema Veselin Masleša, Dela, knjiga prva, Svjetlost, Sarajevo, 1954. str. 179—193.
predstavu o promeni. Psihologija čoveka, koji je kao indi viduum samo rezultat čitavog niza socijalnih mistikacija (one zapravo i čine kulturnu istoriju čovečanstva), podlož na je uticaju »ogromne hidre sa devet glava« koja iz svo jih ždrela siplje na sve strane: nauku, religiju, moral, etiku, umetnost, pravdu, poštenje, porodičnu sreću i zakone. Psi hološki konstituisan na taj način, čovek teže može da ot krije kauzalne veze formalnih revolucija sa stvarnim kon zervativizmom. Međutim, čovek uopšte nije i ne može biti polazna tačka analize nikakvog socijalnog fenomena, pa ni fašizma'. Svaki čovek je samo više objekt svih ovih uticaja, svih ma terijalnih i psihičkih komponenata stvaranja jedne psiho logije, koja bi, po intencijama, trebala da bude socijalno ujednačena, a koja to ne može da bude, jer svaki čovek ni je jednaka prijemna stanica. Čovek stoji u određenim dru štvenim odnosima. Ovi stvaraju opet, mimo volje i protiv volje vladajuće klase, drugu psihologiju, uslovljenu isklju čivo tim društvenim odnosom, koji je samo izražaj odre đenog odnosa ljudi prema proizvodnim sredstvima, dakle, prema materijalnim uslovima ljudskog života uopšte. Ili, kraće rečeno, klasna podvojenost stvara razne psihologije, i ove kao takve predstavljaju bazu raznih socijalno-vaspitnih faktora koji ih stvaraju; psihologije ne mogu biti nika da u svojoj sirovoj i neposrednoj formulaciji pravilne u smislu objektivnih tendencija društvenog razvoja i određe nih klasnih interesa. Klasna svest i klasni instinkt, fakto ri koji proizlaze iz materijalnih odnosa, nisu, istorijski i so cijalno posmatrani, jedino stvaraoci klasne psihologije kak va se konkretno ispoljava. Oni su nesumnjivo njena osnova, koja se može raznim drugim faktorima razno menjati, što se uistinu i događa. U toj pojavi treba tražiti i ključ za razumevanje fašiz ma. On je uspeo da za sebe pridobije, pored malograđanstva, čija je ideologija najslabija, i seljaštvo, pa čak i jedan deo radništva, koje je za razliku od svih drugih društvenih kla sa i međuklasa, sem kapitalističke, organizovano i postalo klasa »fur sich«, a ne samo »an sich«, kao što je to bilo na početku. Ali ta svest o odvojenim i podvojenim intere sima nije takve prirode ili, ako možemo tako da se izra zimo, nije u tolikoj meri organizovana i stabilna, neobo
riva i samopouzdana, da bi se mogla odupreti i razumeti čitav niz teških pojava ekonomske i socijalne stvarnosti koje celishodno i uporno iskorišćuju ideolozi raznih me đuklasa. A ideologija tih međuklasa, već samim tim što one nisu postale klasa »an und fiir sich«, nije i ne može da bu de adekvatan i istinit izražaj čak ni njihovih sopstvenih in teresa. Jedini svestran element u tome konglomeratu psi hologija i ideologija, u tom panoptikumu zbunjenosti, glu posti i neodređenosti jeste kapitalist, koji iako kvantitativ no najslabiji, ipak zna što hoće. Sve akcije, svi pokreti, sve stranke koje nisu isključivo organizovane na bazi klasne svesti, rezultat su tih haotičnih i negativnih ideologija da našnjeg društva, i logično ne mogu izaći izvan ovog okvi ra, pa čak kada bi to, u ovom ili onom vidu, i htele. Psiho ze koje se stvaraju i koje bi u svojem krajnjem efektu mo gle da dovedu do izvesnih socijalnih transformacija, likvi diraju se baš zato što podležu, zbog svoje labilnosti i ne određenosti, uticaju onih faktora koji, vodeći računa o tim psiholozima, pokušavaju da ih što duže zadrže samo u to me stanju. A to se postiže samo mistifikacijama. Fašizam je upravo takva mistifikacija. Fikcija kao rešenje socijal nog problema »a la longue«, a mistifikacija kao borba pro tiv kapitalizma. Doduše, fašizam nije direktno delo kapita lističkih ruku, što je i empirijski utvrđeno. Kapital je stvo rio novu formu vladavine, liberalizam i demokratiju. Ali, sa metamorfozama samoga kapitala, sa stvaranjem monopolističkog kapitalizma, preživele su se i stare političke for me, koje više nisu odgovarale ni ekonomskim, ni socijalnim ni političkim potrebama kapitalizma. Radnička klasa mogla je da u demokratskim zemljama proširi svoje političke i ekonomske organizacije i da time neposredno ugrozi kapi talistički poredak. Kapital je morao da traži nove političke forme i našao ih je u fašizmu, koji je nikao u datim istorijskim situacijama kao reakciju svih onih klasa i među klasa o kojima smo govorili, na sve veću opasnost koja je pretila od strane radničke klase. Kapital je u prvo vreme samo tolerirao fašizam, da ga u konkretnim situacijama, kada ovaj pokaže organizovanu i ofanzivnu snagu, prihvati, finansira i dovede na vlast. Jer prva glavna zadaća fašiz ma je da uvede »red i mir«. 57
Kako je to konkretno izgledalo u Italiji i Nemačkoj, u zemljama gdje je fašizam skoro dobio klasične oblike, pokazuju dve knjige nedavno objavljene u Švicarskoj. Jed na je knjiga Konrada Hajdena Rođenje trećeg carstva (Geburt des dritten Reiches), a drugo je studija Ignaca Silone o Fašizmu kao takvom (Faschismu). Ne ulazeći u ocenu vrednosti samih ovih knjiga, mi ćemo iz njih, uz još neke dru ge poznate činjenice, uzeti samo onaj materijal koji poka zuje konkretne uslove pod kojima je fašizam uopšte bio moguć i koji su ga doveli na vlast. 1 Nemačka je pobeđena, a Italija pobednička zemlja. Ita lija je dobila nove teritorije i primila reparacije. Nemačka je izgubila teritorije i plaćala reparacije. Ove dve činjeni ce, ogromno razlicne, ipak su dovele do istih pokreta, do istih tipova kontrarevolucije. I to, što je još interesantnije, u Italiji, pobedničkoj zemlji, mnogo ranije nego u Nemač koj, pobeđenoj zemlji. Ovu pojavu objašnjava razvoj poli tičkih formi u obema zemljama. Posle ujedinjenja, koje je bilo rezultat kompromisa monarhističko-konzervativnih i demokratsko liberalnih te žnji, Italija je postala liberalna u dvadesetom stoleću. Ve liki majstor liberalizma bio je Đoliti, 2 koji je personificirao 1 Ipak, moramo ukazati na osnovni nedostatak knjige Konrada Haj dena. Ona je pre svega, samo vanredno tačan i savestan pregled događaja iz kojeg, doduše, proizlazi i pomeranje odnosa snaga, kao i kritika politike socijalne demokratije i građanskih demokratskih stranaka, ali koja ipak ne pruža analizu onih snaga koje su dovele do fašizma. Ona samo imenu je te snage, opisuje ih, demaskira, ali ne utvrđuje njihovo poreklo. Kritika socijalne demokratije je statička i ne ulazi u ocenu istorijske uloge soci jalne demokratijej ne objašnjava, da li je ona bila uopšte sposobna da izvede »ona junačka dela« koja su trebala da onemoguće fašizam, kao na primer, otpor protiv smenjivanja pruske vlade i slično. Da je to soci jalna demokratija trebala i morala da učini, to je van svake sumnje, da je to jedan deo socijaldemokratskog radništva očekivao, i to je sigurno, ali problem je trebalo objasniti — i to pitanje leži baš u tome da li je socijalna demokratija to mogla, i ako nije, zašto nije mogla. Hteli bismo da upozorimo još na jednu grešku, koja je donekle »leitmotiv« knjige, nai me, da je Hitlerova diktatura nacionalna. Fašizam uopšte nije nacionalan, iako je nacionalistički, nije rezultat nacionalnih i rasnih osobina jednog naroda. On je socijalno-istorijska kategorija, i kao takav internacionalan. Glavna karakteristika fašizma je teror, š t o je protivnik opasniji, teror je jači, barbarski]!. Nemački ili ne, svejedno.
Siloneova knjiga rađena je drukčije. Pregled događaja nije okosnica knjige, nego ilustracija istorijskog razvoja fašizma i njegovih metamorfoza, uslovljenih objektivnim i subjektivnim faktorima njegovog stvaranja. 2 Italijanski državnik, vođ liberala. Iako je bio pristalica Trojnog sporazuma (između Nemačke, Austro-Ugarske i Italije), po izbijanju prvog svetskog rata podržavao je politiku neutralnosti Italije. Nije mogao da spreči ulazak Italije u rat na strani Antante, i zbog toga se privremeno povukao iz aktivnog političkog života. Ponovo je na sceni po svršetku rata angažujući se aktivno za realizaciju imperijalističkih prohteva Italije pre-
58
sve osobine jednog tipično liberalističkog režima. Nemačka je posle ujedinjenja, koje pada u isto doba s italijanskim, ostala antidemokratska, politički u rukama plemstva, ko je je postigavši prećutni sporazum sa građanskom klasom, zadržalo skoro svu političku vlast u svojim rukama, štiti lo svoje krupne agrarne pozicije, a u privrednom pogledu omogućilo nesmetan razvoj građanskoj klasi. Procvat i po let kapitalizma u Nemačkoj bio je pod vladom plemstva. To ih je zbližilo. Godine 1918. radništvo je sprovelo građansko-demokratsku revoluciju i postalo, preko socijaldemo kratske stranke, njen glavni organizator i protagonist li beralne građanske politike sa sporadičkim etatizatorskim (etatističkim — pr. red.) tendencijama. Ovaj faktor abdika cije socijalizma Hajden pušta iz vida a on je u stvari prvi glavni razlog stvaranja i razvijanja fašizma u Nemačkoj. Nemačka se, pod vladom socijaldemokrata, nalazila prvi put u punoj građanskoj demokratiji, i to u doba kada više ni je mogla da bude odgovarajuće političko oruđe kapitala. Ali, pošto je socijalna demokratija, sa svim svojim ogrom nim organizacionim aparatom, predstavljala tada elemenat reda i mira, kapitalizam je morao da prihvati socijalnu demokratiju iako je prividno vodio borbu protiv nje finan ciranjem svih građanskih, a naročito desničarskih strana ka. Ta borba je utoliko bila fiktivna, što je kapital bio ne moćan da prvih godina posle revolucije poduzme ma šta ozbiljno protiv Vajmarske Republike, 3 što pokazuje i neuspeh Kapovog puča. 4 Ali, ekonomska kriza, pojačana i spe cificirana položajem Nemačke kao pobeđene zemlje, učini la je da i demokratske forme vladavine u Nemačkoj izgube svoj istorijski smisao za kapitalizam, ali i za radništvo, os ma Jugoslaviji. Porast fašističke reakcije na izborima 1921. g. prinudio ga je da se 1924. g. ponovo povuče iz političkog života. Poslednji njegov po litički akt bio je 1928. g. kada je protestovao protiv izbornog zakona koji je stvorio u Italiji korporativan parlament. Umro je 1928. godine. 3 Proglašenje buržoaskodemokratskog ustava u Vajmaru posle ugušenja radničkog pokreta, ubistva njegovih vođa Karla Lipknehta i Rože Luksemburg. 4 Kap, dugogodišnji činovnik pruske administracije, generalni direk tor državnih domena, konzervativa. U zajednici sa Tirpicom 1917. g. kada se bližio slom Vilhelmovske Nemačke, osnovao je »Nemačku otadžbinsku partiju« i od februara do novembra učestvovao u Rajhstagu. U vreme ne mačke revolucije 1919/20. pomoću demobilisanih, razočaranih i dezorijentisanih vojnika organizovao je puč — kontrarevoluciju. Plan je bio da se zarobe predsednik Ebert i vlada, da se dovede generalska vlada, koja bi pripremila teren za restauraciju monarhije. Puč je propao u martu 1920. blagodareći otporu radničke klase. Kap je pobegao u Švedsku, odakle se 1922. g. vratio i prijavio sudu, ali je za vreme istrage umro.
59
tajući tako da lebde u neodređenom prostoru između tih najvažnijih savremenih političkih snaga. Versajski ugovor5 omogućio je da se u Nemačkoj održi i poveća nacionalna psihoza. To je prvi elemenat fašizma, nacionalizam kao uslov oslobođenja ne samo nacionalnog nego i ekonomskog, jer plaćanje reparacija je glavni uz rok osiromašenja Nemačke. S druge strane, ekonomska kri za je sve više gurala u prvi plan ekonomska pitanja, pita nje svakodnevnog hleba. Nemački kapitalizam izgubio je neka predratna trži šta, a nije mogao da ih kompenzira novim. Industrijalizaci ja Amerike i još nekih kolonijalnih zemalja za vreme rata samo je još povećala borbu za tržište. Ni unutrašnje nemačko tržište nije se proširilo. Nemačka je bila prisiljena na racionalizaciju posle inflacije, a to je dovelo nezapo slenosti. Istovremeno sa reparacijama, a i doonije, sprove dena je koncentracija i decentralizacija proizvodnje. Pro ces osiromašenja srednjeg staleža razvija se u brzom tem pu.* Sitna buržoazija kao međuklasa morala je doći do sa znanja da je njena egzistencija pri današnjem redu stvari, ugrožena. Ta perspektiva je bila očevidna, i svakodnevno iskustvo ju je potvrđivalo. Istovremeno je rastao stalan ka dar nezaposlenih, koji je već posle racionalizacije iznosio preko dva miliona ljudi. Sistematsko snižavanje nadnica radništva predstavlja treći momenat u poratnom procesu osiromašenja najširih slojeva nemačkog naroda. Ova tri mo menta bila su dovoljna da stvore jednu psihozu koju je Štrasser6 nazvao antikapitalističkom. I Hajden polazi od ove, i po našem mišljenju, pravilne teze u objašnjenju fenome na nacionalnog socijalizma, samo što on onda precenjuje značaj i ulogu nacionalističke propagande. Nesumnjivo je da Hajden ima pravo kad osporava potcenjivanje nacionalsocijalističke propagande, ali se iz toga ne sme izvući zaključak da je uspjeh fašizma samo rezultat veste agre sivne i uporne propagandističke akcije. Snagu jednoj pro pagandi daju objektivne prilike. Propaganda koja nema os nova u težnjama pojedinih društvenih klasa i međuklasa 5 Ugovor o miru 1919. g. * U knjizi Emila Griinberga, Mittelstand nalaze se veoma dragocem podaci o razvoju srednjeg staleža i njegovom propadanju. 6 Predsednik tobožnjeg levog krila u Hitlerovoj stranci.
60
ne može biti uspešna. Tipično za razvoj i uspeh nemačkog fašizma je baš to da je on vestom propagandom iskoristio jednu pojavu koju bismo mi nazvali socijalnim automatiz mom. Sve veća gomila nezadovoljnika, antikapitalistički orijentisanih pojedinaca, sa neodređenom psihologijom usa mljenosti i propadanja, bez svesti o izvesnim kolektivnim interesima, automatski se podvrgava, po zakonu inercije, onim organizacijama koje nude brza rešenja, bez odlaga nja, što u očima svih tih nezadovoljnika ne izgleda nemo guće. Oni bi zapravo hteli: da čuvaju bar bedne ostatke svo ga alata, ili svoju kućicu — svoju slobodicu, ili da odmah sutra, a ne prekosutra, dobiju hleba i rada. Neki pisci, a među njima i Maks Adler,7 pokušali su da kontroverzu između dveju internacionala objasne nezaposle nošću. Druga internacionala je organizacija zaposlenih, a Treća nezaposlenih radnika. Kad bi to i bilo tačno, naime, kada bi uistinu struktura obeju partija bila takva, ni onda to ne bi objašnjavalo razliku između obeju internacionala. Ona bi i tada postojala nesumnjivo, samo bi politička razmimoilaženja, kao rezultat raznolikosti socijalnog sadrža ja, bila bitno drukčija. Stranka nezaposlenih radnika, u čijem bi se okviru morao odvojiti i proces deklarisanja, bi la bi prisiljena da vodi politiku zapošljavanja ili, u jednom periodu očajanja i bezizglednosti, politiku destrukcije po svaku cenu, politiku »va banque«. Nezaposleni radnici koji, baš zbog toga što su nezaposleni, gube kontakt sa svojom klasom, postaju vrlo nesigurna politička snaga. Jednim delom pretvaraju se u fluktuirajuću masu, koja, uprkos ap surdnosti, teži da se krajnosti dodiruju, traže naizmenice utočišta u doista protivnim strankama i pokretima, a ne u susednim i srednjim. Tu činjenicu Hajden pokušava da ob jasni faktom: »Što je duže trajala nemačka privredna kri za, u najširim narodnim slojevima se sve više širilo uverenje da se ona može savladati samo političkim sredstvima.« A po Hajdenu, marksističke stranke su dogmatički visile na čisto ekonomskim pitanjima. Pored toga što je ova tvrd nja i metodološki pogrešna, jer obe radničke stranke na ziva marksističkim i time ih identifikuje, ona je i netačna, jer uproštava pojavu koja u osnovi objašnjava fašizam u Nemačkoj. Nije u pitanju, za onaj deo stanovništva koji 7
Austriski socijalista.
61
je fašizam zadobio, antiteza ekonomija — politika, nego od mah i posle, danas i sutra. Pa ipak, nacionalni socijalizam je uspeo da se u doba najveće krize kapitalizma pojavi kao spasilac, i kao rešenje — naime, za onaj deo radnika, za poslenih ili nezaposlenih, i za onaj deo pauperizovanog sred njeg staleža i seljaštva oko kojih se i vodila borba. Međutim, kada Heiden kasnije citira Štrasera i objaš njava njegovu tezu o »antikapitalističkoj čežnji«, on daje na gornje pitanje jedan drugi odgovor, koji je mnogo bliži is tini: »Najznačajnije u Straserovom govoru bilo je nešto sa svim drugo: uverljivo formulisanje narodnog mišljenja. Snažni narodni razum koji 'traži' od države da 'bude u sta nju' da stvori zaradu, Štraser je više cenio nego sve 'skeptičke' školske istine«. Naravno da je Štraser u zabludi, i da on jedino političko pitanje, uprkos Hajdenovoj tvrdnji o političkom nacionalnih socijalista, ne razume i naopako shvata, naime ulogu i objektivne mogućnosti današnje dr žave. Mislim da je to jasno. Snaga Štraserove formulacije za gladne mase, propale trgovce i zanatlije, zbunjene biro krate i nezaposlene intelektualce sastoji se baš u tome što oni, zajedno sa Štraserom, državu shvataju nepolitički, sa mo kao upravnu kategoriju, koja treba da postane i eko nomski faktor i arbitar. Kapitalisti, koji u Hitleru gledaju dar božji, prihvataju tu tezu i potpomažu je, jer je Feder (Hitlerov ekonomski ekspert, tvorac teorije »o razbijanju kamatnog robovanja«, za koju Gebels 8 misli da svaki onaj koji sluša taj Federov besmisao mora sam sebi da razbije glavu) dao umirujuću izjavu, da se svi uistinu veliki tvorci »naše teške industrije« izuzimaju ispod »socijalizacije«. Sam Hitler pak umirio je veleposednike izjavom da se tačka u programu o eksproprijaciji veleposeda, odnosi samo »na stvaranje zakonskih mogućnosti da se zemlja koja je steče na protupravnim putem, ili se njome ne upravlja sa gle dišta narodnog dobra, ako je to potrebno, ekspropriše. Pre ma tome, to je upereno protiv jevrejskih spekulativnih društava sa zemljištem.«
su imali sve, bili su sigurni da neće ništa izgubiti. To se zove nacionalni socijalizam. Nezaposlenost je omogućila slabljenje klasnog fronta i prodor hitlerizma među radničke mase. Hitlerizam, dodu še, nije uspio da po svom socijalnom sadržaju postane pri bližno radnička stranka, ali mu je to slabljenje radničkog fronta pomoglo u negativnom smislu, jer je onemogućilo jačanje glavnog protivnika. Dolaskom Hitlera na vlast čitav nacionalni socijalizam dobija sasvim drugi vid. Neorganski spoj nacionalizma i so cijalizma, koji je doduše izražaj konkretnih socijalnih od nosa u posleratnoj Nemačkoj, čim je došao na vlast počeo je da se dekomponuje. Element socijalizma naglo je zakržljavio. Mi se ograničavamo samo na to da podvučemo poz natu činjenicu, da nijedna ekonomska i socijalno-politička mera Hitlerove vlade nema socijalistički, pa čak ni etatizatorski karakter. 9 Sve se odigrava na političkom i na kultur nom planu. Italija uživa lepu slavu da je otadžbina fašizma. Posle rata, koji je u Italiji doveo do pregrupisanja društvenih snaga, i koji je izvesne latentne snage suprotnosti izbacio na površinu, nastala je u Italiji politička panika, neka vrsta socijalnog bespuća. Posleratna kriza manifestovala se u Italiji u svim njenim oblicima. Finansiska, u krizi držav nih finansija, u porastu unutrašnjih i spoljnih dugova, u ogromnom povećanju penzija za porodice poginulih i za invalide, u potrebi repariranja ratom uništenih provincija. Industrijska kriza u smanjenju proizvodnje i sledstveno u povećanju nezaposlenosti. Naime, treba znati da je italijanska industrija za vreme rata, stvaranjem novih grana in dustrije i proširenjem starih, povećala svoj kapacitet koji više nije mogla posle rata da iskorišćuje u punoj meri. I na kraju pobeda nije donela Italiji neke brze koristi, jer nove teritorije nisu mogle da odbacuju odmah neposred no neki veći prihod državi. Paralelno sa privrednom krizom, razvijala se i socijalna, delom kao njena posledica, a delom kao direktna posledica rata. Citiramo Silonea:
I tako je, naravno, sve bilo u redu. Oni koji nisu imali ništa, očekivali su da će od države sve dobiti, a oni koji
»Rat je u svim klasama izazvao vrlo teške poremećaje: obogaćenjem jednog i osiromašenjem drugog sloja, prili-
8 Ministar propagande za vreme Hitlera. Posle sloma izvršio samo ubojstvo.
* Sve ove mere bile su u sklopu razvitka najizrazitijeg državnomonopolističkog kapitalizma.
62
bi
vom seljaštva u gradove, povratkom 500.000 Italijana, koji su pre rata radili u inostranstvu, demobilisanjem vojničkih masa, koje usled industrijske krize nisu 'mogle da nađu zaposlenje, otpuštanjem ogromnog broja oficira, koji su za vreme rata naučili na zapovedanje, i nisu se mogli pomiriti s tim da se povrate svojim starim zanimanjima, svim ovim preokretima odnosi između klasa su se pokolebali i došli u opasnost«. Liberalni sistem ravnoteže između građanstva i agrarca, koji je izgradio Doli ti, krahirao je posle rata. Nove dru štvene snage i grupacije prenele su borbu iz parlamenta na ulicu. Liberalizam je tu bio nemoćan. Nova ravnoteža sna ga nije se mogla uspostaviti liberalističkim metodima, jer su ove vezane za parlament. To je sve, naravno, moralo dovesti do državne krize. Stare političke forme državne or ganizacije došle su, po Siloneu, u suprotnost sa novim so cijalnim snagama. Rešenje je bilo: ili reorganizacija drža ve po intencijama financijskog kapitala ili nova državna or ganizacija, čiji bi nosilac i organizator bilo radništvo. To je perspektiva koja je objektivno proizlazila iz italijanske kri ze 1919. godine. Ali, njene konture nisu tada bile jasne, ni ti su u prvo vreme postojale organizacije i grupe, dovoljno jake i dovoljno politički svesne, da ih sprovedu. Radništvo, politički najmoćnije, bilo je bez jedne jedinstvene volje, razbijeno u revolucionarno i reformističko krilo. Iz jedne psihologije, klasno i materijalno uslovljene, razvile su se dve glavne ideologije, koje su paralisale ofanzivnu snagu radništva, njegovu kompaktnost. Ni jedno krilo nije bilo dovoljno jako da se upusti samo u borbu za vlast, pogotovo jer je reakcija organizovala vrlo vesto ranu eventualnoj rad ničkoj najezdi, stvaranjem populističke stranke i fašistič kih bandi. U Nemačkoj je socijalna demokratija pobedila zbog toga što cepanje radničkog pokreta, do kojeg je došlo za vreme rata, nije imalo takvih posledica kao u Italiji, i jer se javlja kao reakcija kajzera i junkera. 10 Socijalna de mokratija je preuzela onu istorijsku ulogu koju je, skoro posle četverogodišnjeg političkog haosa, preuzeo italijanski fašizam: stvaranje političkog aparata, koji treba da omo gući »narodnoj privredi lakše prebrođenje krize«. 10
64
U Italiji su se preživele one političke borbe koje su u Nemačkoj tek stupile na arenu. Što se socijalna demokra tija mogla relativno održati na vlasti, uzrok je taj što je posleratnu krizu zamenio prosperitet, pa se zbog toga faši zam nije mogao da afirmiše. Ali čim je kriza ponovo izbila, počeo je i proces fašiziranja. Prvo Brining sa teorijom autoritetne države, i zatim Papen, čiji program rešenja priv redne krize predviđa dalje snižavanje radničkih nadnica, i na kraju Šlajher sa generalsko-etatističkim socijalizmom, predstavljaju već kraj demokratije i uvertiru fašizma. U Ita liji je proces bio mnogo brži. Liberalne reformističke vlade smenjivale su se filmskom brzinom. Zauzimanje fabrika, u avgustu 1920. godine, bilo je, u stvari, poslednja ofanziva radništva, ali i prvi poraz. Posle napuštanja fabrika, za koje su radnici dobili obećanje o uvođenju sindikalne kontrole nad preduzećima, put u Rim bio je otvoren. Ali, uprkos to me, Musolini i fašizam nisu prestali da paktiraju sa refor mističkim krilom radničkog pokreta, suprotno onome što je posle Hitler radio, i da naglašavaju samo borbu protiv boljševičke opasnosti. Tek dolaskom na vlast, koji je finansirao kapital, a vojnički organizovan generalštab, fašizam je stupio u borbu sa ćelom radničkom klasom.
Nemački veleposelilici. 5 Komunisti o fašizmu
65
EDVARD KARDELJ FAŠIZAM 1. GDJE S M O . . .
»Gdje smo? Naše je ponosno dvadeseto stoljeće od prošlih stoljeća naslijedilo takvu produkcionu snagu, takvu civilizaciju, ta kvu kulturu da bi čitavom stanovništvu moglo pružiti život dostojan čovjeka.* Ako uopće može u povijesti čovječanstva nastupiti trenutak ozbiljenja stare bajke o zlatnom vijeku, onda je to možda danas kada je ljudski duh nakon tisućugodišnje borbe zadobio toliko oružja za pobjedu nad pri rodnim silama, toliko sredstava za jedinstvo i sporazumi jevanje. I što vidimo? . . . Kako se ova veličana civilizacija na sve načine trudi da gurne čovječanstvo u propast. Zlat no d o b a ? . . . Ne: vijek zlata, željeza, krvi. Ljudska bijeda i patnja u poslijeratno su se vrijeme — jednako kao i prije rata — širile sve dalje i dalje silno, poput kuge. Svuda vla da nepravda, tlačenje, okrutnost: u kolonijama, na Dale kom istoku, u Sjevernoj i Južnoj Americi, Italiji, Mađar skoj, Poljskoj. A sada se u potpuno barbarstvo vratila i Njemačka i taj povratak po svojoj bestijalnosti nadilazi sve što smo ikada doživjeli. To što se događa u Njemačkoj danas nas boli više od svih nevolja zbog kojih pate, krvare i prije vremena umiru generacije našeg vremena. Veliki narod koji ni smo zavoljeli samo zbog njegovog filozofijskog i umjet ničkog genija, zbog majstorskih djela koja su obasjala svijet, već smo se divili i njegovom daru za sistematiku i organizaciju: taj je narod samo još armija robova u kojoj je odmah smlavljena svaka glava koja se pokuša uzdići. Ona njemačka sposobnost svrstavanja pojedinca u cjelinu, dar za harmoniju snaga, instinktivni socijalni duh koji je jedna od vrlina tog naroda, zlorabe se za * Objavljeno pod pseudonimom Tone Brodar »Fašizam«, Ljubljana 1934, »Mala knjižnica« št. 4.
67
to da se provede jedno antisocijalno djelo, djelo proga njanja i uništavanja. Današnji gospodari velike Njema čke prisvojili su vlast isključivo u sebične svrhe, oni su najgori neprijatelji vlastitog naroda.« (Henri Barbusse) Berlin se kupao u magli kada se tridesetog siječnja tri deset i treće godine Adolf Hitler — bivši podoficir — vra ćao iz palače Predsjednika Republike s mandatom držav nog kancelara u džepu. Točno četrnaest godina ranije — u maglovitim danima mjeseca siječnja 1919 — u Miinchenu je od razočaranih oficira, podoficira, proletariziranih obrt nika, vojničkih pustolova i lumpenproletariziranih tipova osnovana Njemačka radnička stranka koja je kasnije pro mijenila ime u Nacionalnu socijalističku njemačku radničku stranku (NSDAP). Uskoro je na njezino čelo došao »Fiihrer« Adolf Hitler koji je, uz ostale, imao i ova dva svojstva: go vornički dar i čvrstu volju da postane njemački kancelar, njemački »Fiihrer«. Bilo je potrebno samo kratko razdoblje od četrnaest godina pa da nepoznati Adolf Hitler iz 1919. go dine postigne svoj cilj. Svoje je prve govore Adolf Hitler držao u klubovima bankara, industrijalaca i veleposjednika. Odatle proizlazi NSDAP, tu je dobijala svoju financijsku podlogu i tamo je konačno dospjela. Naime, 1933. i 1934. godine Hitlera po dupiru »kralj topova« Krupp i »kralj čelika« Thvssen. Vrlo karakteristično za gospodina Hitlera — kao što ćemo vi djeti kasnije. Način na koji je Hitler postao njemačkim kancelarom bio je dosta svakidašnji, toliko svakidašnji da su Hitlerove mase bile gotovo razočarane. Parlamenat bijaše raspušten i raspisani novi izbori. Sve to nije nimalo nalikovalo na nekakvu revoluciju. Čitava je Njemačka, međutim, slutila da se iz sive magle veljače sprema nešto neobično, nešto što bi trebalo biti početak revolucije. Ono »nešto« dogodilo se u noći između 27. i 28. veljače. Počeo je gorjeti njemački parlament. Bio je to, doduše, slab trik mnogo puta u povijesti kom promitiran, ali Hitler je ipak imao povod za »revoluciju«. Počeo je ples pobješnjelog terora: umorstva, koncentracio ni logori, mučenje u podzemnim tamnicama, progoni, smje68
njivanja i imenovanja, vladavina odjeljenja SA i SS-a. Sli jedili su reakcionarni zakoni, smrtna kazna odrubljivanjem glave, raspuštanje slobodoumnih organizacija i konačno pa ljenje knjiga, umjetničkih djela, svega progresivnog što je dala njemačka kultura. U podnožju lomača »asfaltne književnosti« zgrozio se čitav kulturni svijet. U jednom od žarišta evropske kulture bestijalnim je vandalizmom počeo krčiti put barbarizam. No, ta barbarska pjesma nije nova. Godine 1922. Mussolini je poduzeo »pohod na Rim«. Taj se »pohod« zbivao u posve jednakim okolnostima kao i Hitlerov »marš« na Berlin; korištene su iste barbarske metode koje je koristio Hitler. U Rimu crne košulje, u Berlinu smeđe. U Rimu liktorski znak, u Berlinu kukasti križ. Deset godina nakon Mussolinijevog »pohoda na Rim« fa šizam je postao političkom modom. U Finskoj zeleni šeširi, u Irskoj plave košulje, u Kini plave košulje, u SAD plavi orao, posvuda naoružane napadačke jedinice, vojničke or ganizacije, zastrašivanje, ubijanje. Svuda ista »željezna pe ta« fašizma, svuda isti načini zatomljivanja progresivnih pravaca u kulturi, svuda isti put u propast. Gdje smo? Kamo plovimo? Ova dva pitanja današnji čovjek postavlja sa zebnjom u srcu. Kako se snaći u poplavi fraza, misli, ideja, laži i de magogije? Čemu uništavanje, rušenje, ubijanje, razaranje? Što je fašizam? Ova će knjižica pokušati odgovoriti na sva ta pitanja. Polazit će od današnjeg privrednog položaja u kojem ne dvojbeno leži korijen fašističkog pokreta i fašističke vlade, a nakon toga govorit će o fašističkoj ideologiji i pokazati kakav će biti povijesni put fašizma u budućnosti. Pokazat će kako fašizam mora pasti i napraviti mjesto — progresu. 2. SVJETSKA PRIVREDA
Najkarakterističniji znak kretanja kapitalističke priv rede posljednjih desetljeća jest silan razvoj monopola bilo u industriji bilo u bankarstvu. Razvoj tehnike dao je u ka-
pitalističkoj produkciji prednost onom kapitalisti ili kapita lističkom društvu koji imaju najviše kapitala, budući da takvo društvo može maksimalno iskoristiti dostignuća mo derne tehnike za povećavanje produktivnosti rada. Deset radnika, na primjer, u tvornici s najmodernijim strojevima može u istom vremenu napraviti mnogo više nego istih de set radnika u nekoj staroj radionici. Rezultat je te jedno stavne činjenice da prva tvornica može proizvoditi jeftinije, prodavati jeftinije i time privući većinu kupaca, a druga propada dok je konačno ne proguta snažnija i modernija tvornica. Taj unutrašnji poriv kapitalističke privrede pre ma koncentraciji ili usredotočenju produkcije u samo ne koliko ruku nužno vodi udruživanju većih industrijskih dru štava u jedno, u kartel, sindikat ili trust. Takvo poduzeće koje u sebi udružuje najmoćnije industrijske grupe u odre đenoj industrijskoj grani, uskoro razara sva manja podu zeća te vrsti koja barem malo dolaze u obzir u konkurent skoj borbi na unutrašnjem tržištu. Sindikat, kartel ili trust ostaje tako jedinim diktatorom u produkciji i cijenama proizvoda određene vrsti, ukratko, takva kapitalistička or ganizacija dobija monopol u određenoj grani produkcije. Sličan se pokret zbiva i u bankama. Velike banke uni štavaju male. To se djelomično događa udruživanjem, a dje lomično samostalna djelatnost malih banaka prestaje pot punim bankrotom koji vlasnika baca na ulicu. Proletarizacija srednjih i malih privrednih slojeva prva je posljedica monopolističke privrede. Vidjet ćemo kasnije da je ta pojava vrlo značajna za nastanak fašističkog po kreta. Druga je posljedica vladavine monopola brži tempo osi romašivanja (pauperizacije) seljaka. Dok, s jedne strane, karteli i trustovi pokušavaju cijene industrijskih proizvoda zadržati na što višoj razini oni, s druge strane, pokušavaju što više smanjiti cijene poljoprivrednih proizvoda koji pred stavljaju sirovinu za industriju. Američki trust klaonica ku puje na primjer živinu po smiješno niskoj cijeni, no seljaci tu ne mogu ništa učiniti budući da trust kontrolira 87% svih naprava za klanje u SAD. U industriji monopoli pomo ću ograničavanja proizvodnje zadržavaju cijene unatoč naj većoj krizi ipak na priličnoj visini ili ih čak i povećavaju. Poljoprivredna se produkcija ne može, međutim, zbog raz70
bijenosti seoskih posjeda nimalo ograničiti. Naprotiv, što niže padaju cijene to se seljak više trsi da razliku u doho cima koja nastaje zbog pada cijena nadoknadi marljivijim radom, većim trudom, većom produktivnošću. Stoga cijene, naravno, postojano padaju. Seljak mora kupovati skupo i prodavati jeftino. »Škare« — to jest razlika između cijena industrijskih i poljoprivrednih proizvoda, u vrijeme monopolističkog financijskog kapitala, još se više otvaraju, a što se one više otvaraju to je teži položaj na selu. Seljak se sve više zadužuje i pada u lihvarske kandže financijskog kapitala koji ga muze u obliku kamata. U tom privrednom propadanju sitnog i srednjeg seljaka korijeni su — kao što ćemo još vidjeti — drugih elemenata fašističkog pokreta. Monopolistički kapital ima, međutim, još jedno svoj stvo, monopolistički financijski kapital. Između industrije i banaka vlada najtješnja povezanost. Industrija više ne raspolaže vlastitim kapitalom nego kapitalom banaka u ko je se slivaju dohoci širokih masa. Industrija tako postaje sve više vezana uz banke, sve dok ne dođe i do zbiljskog udruživanja, onda kada vlasnicima banaka i industrijskih poduzeća postaju jedni te isti ljudi, jedna te ista kapitali stička društva. Morgan i Rockefeller nisu samo vlasnici divovskih industrijskih koncerna, nego i najvećih američkih i internacionalnih bankarskih trustova i upravo je u tome njihova moć. Srastanje industrijskih i financijskih monopo la stvara u današnjoj privredi tanak sloj ljudi koji daju pečat cjelokupnoj privredi, i ne samo privredi — pomoću svoje privredne nadmoći ta financijska oligarhija stavlja i politiku i kulturu u službu vlastitih ekonomskih interesa. Koji su ti ekonomski interesi? S jedne strane, monopo listički financijski kapital nastoji potpuno ovladati doma ćim tržištem pa postavlja visoke carine i druge zaštitne mjere. S druge je strane, stalna tendencija monopola da što više snize troškove proizvodnje — to jest, da što više racionaliziraju poduzeća, na nekom poslu zaposle što ma nje radnika, što više snize nadnice i što više povećaju pro duktivnost rada. S treće strane, međutim, on nastoji doći do što jačeg utjecaja na međunarodnom tržištu. A tu nje gova tendencija nije nipošto više ograničena na to da svo jim proizvodima zavlada tržištem, već želi zadobiti moguć nost izvoženja kapitala na mjesto na kojem ima sirovina i 71
među sposobnosti proizvođenja i kupovne snage širokih ma sa, ona je svakim danom postajala sve oštrija i veoma je ubrzala razvijanje produkcije u hiperprodukciju u koju ka pitalistička privreda zbog anarhije u proizvodnji ionako ne prestano juri. Tako su one snage koje su kapitalističku privredu postavile na noge i pobijedile feudalizam — tehnika i racionalizacija — postale klice njezinog raspadanja i ra sapa. Sa svakim tehničkim dostignućem, sa svakom racio nalizacijom, koja bi u drukčijim socijalnim prilikama mo gla predstavljati izvanrednu dobit za ljudsko društvo, još se više zaoštravaju razdiruće suprotnosti današnje privrede.
na kojem domaća industrija još nije dostatno razvijena. Tako financijski kapital najprije privredno zaposjeda nera zvijene države, gradeći u samoj državi tvornice, podižući industriju, a nakon toga nastoji svoj privredni plijen za štititi i politički (kolonije). Ta privredna stremljenja financijskog kapitala pokazu ju se na dva načina: s jedne strane, monopolistički finan cijski kapital nastoji još jače osvojiti državnu vlast i što više onemogućiti utjecaj ostalih društvenih grupa i klasa na tu vlast a, s druge strane, pokušava se privredno i poli tički nametnuti u stranim zemljama, podrediti svojem utje caju što više država i pokrajina. Te tendencije koje, doduše, postoje i u razdoblju ko njunkture, ali se tada ne pokazuju u toliko okrutnom obli ku, jer se radi samo o diobi dobiti (a tu je kapitalist mno go manje osjetljiv nego kada se radi o diobi — gubitka), dolaze na svjetlo u posebno oštroj formi u vrijeme krize. 3. KAKO IZAĆI IZ KRIZE...
Svjetski rat — taj divovski pokušaj financijskog kapi tala da nađe izlaz iz privredne nevolje — nije dokinuo su protnosti koje se gomilaju u kapitalističkom sistemu zato što ih jednostavno i nije mogao dokinuti. Te suprotnosti koje proizlaze iz osnovne proturječnosti u kapitalističkom načinu proizvodnje, naime, iz proturječnosti društvene pro dukcije i privatnog prisvajanja proizvoda, moguće je doki nuti samo tako da se dokine i sama osnovna proturječnost. No, ta je proturječnost bit kapitalizma i neodvojiva od nje ga. Stoga je razumljivo da je svjetski rat mogao samo zao štriti te suprotnosti, a nikako ih nije mogao ugušiti. Priv remena djelomična stabilizacija do koje je došlo odmah nakon rata bila je zato samo uvod u novu krizu, još težu od one prije svjetskog rata. Racionalizacija provedena u tim godinama, silno je povećala produktivnost ljudskog ra da. Zbog veoma smanjenih troškova proizvodnje tvornice su izbacivale na tržište goleme količine robe. No, ta je racionalizacija išla na račun ljudske radne snage i uskoro su se javile posljedice: ulice su se napunile nezaposlenima, smanjila se kupovna snaga. Jako se povećala suprotnost iz72
•
A kako monopoli utječu na razvoj krize? Oni nastoje teret krize svaliti na ramena radnog naroda. S jedne stra ne, smanjivanjem plaća i dizanjem cijena ruše životni stan dard radnika i zaoštravaju klasne suprotnosti između rada i kapitala, s druge strane, bacaju na ulicu deklasirane ma lograđanske mase koje su koliko jučer imale svoj krov nad glavom, a s treće strane, diktiranjem cijena stvaraju »ška re« između industrijskih i poljoprivrednih proizvoda što gura u propast srednje i sitne seljake. Monopolistički kapi tal, dakle, sistematski ruši kupovnu snagu radnih masa i, ukratko, onemogućava izlaz iz krize. Ukoliko pratimo liniju privrednog razvoja posljednjih godina, vidjet ćemo da ona od 1929. godine neprestano pa da i da nema ni najmanjeg izgleda za poboljšanje. Indeks svjetske produkcije koji je 1928. iznosio 100, rujna 1932. pao je na 79,3, a rujna 1933. na 63,3. Još je katastrofalniji pad u indeksu trgovine koji je 1929. iznosio 101 (1928 = 100), a krajem 1933. godine iznosi tek 34,0. Indeks se neznatno po digao iz svojeg najnižeg položaja u ožujku 1933. godine, i to na račun ubrzanog naoružavanja — vojne industrije — a inače se položaj u privredi još uvijek pogoršava. Sva opti mistička predskazivanja i proročanstva građanskih i socijal demokratskih političkih ekonomista pokazala su se ništav nima. Kriza je temeljito pomrsila teorijske račune građan ske nacionalne ekonomije i zahvaćala sve dublje i dublje. Bezuspješni su ostali svi pokušaji privrednog izlaženja iz krize. Na unutrašnjem planu započela je velika borba za svaljivanje krize na leđa radnika i seljaka, a izvana je za počela borba za diobu gubitka među imperijalistima. Kada su privredna sredstva zakazala, financijski je kapital počeo 73
tražiti politički izlaz iz krize, a rezultat je tog traženja — fašizam. Kada se fašizam prvi puta ozbiljno pojavio? U vrijeme krize nakon svjetskog rata (Italija). A kada drugi put? U vrijeme krize iz godine 1929. i dalje. Fašizam cvate, dakle, samo u krizi. Pri tom moramo razlikovati dvije stvari: fa šističku vladu kao prvo, a fašistički pokret, fašističke mase kao drugo. Fašistička vlada spašava financijski kapital od propasti, od navale ljudskih masa, pokušava mu omogućiti da krizu svali na leđa radnog naroda. Fašistički pokret, me đutim, sačinjavaju malograđanske i seljačke mase koje se bore za izgubljene položaje u kapitalističkom društvu, a koje im je oduzeo onaj isti financijski kapital, čijim soci jalnim osloncem postaju. To su mase koje više ne žele pod nositi zatomljivanje koje vrši financijski kapital, no, s dru ge strane, još se nisu razočarale u kapitalizam. A upravo ova posljednja činjenica omogućava financijskom kapitalu da ih pomoću demagogije i imperijalističkih iluzija priv remeno iskoristi za socijalnu podlogu svoje vladavine, za svoju vojsku protiv proletarijata. Što je fašizam? Fašizam je policajac koji je zatvorio sve izlaze u na predak, u razvijanje, u budućnost. Fašizam je političko sred stvo kojim financijski kapital guši ekonomska i socijalna suprotstavljanja koja su u kapitalističkoj privredi postala nerazrješiva. Fašizam je zadržavanje točka napretka nasil nim političkim sredstvima. Fašizam je novi politički omot vladavine financijskog kapitala, budući da se stari — de mokracija — pokazao nesposobnim da političkim sredstvi ma zadrži proces raspadanja i rasula u ekonomskoj i soci jalnoj strukturi, da ga zatvori u lance političkog aparata.
4. KRAJ DEMOKRACIJE
Fašizam se razvija u različitim državama na različit način, jer se ni kriza ne razvija ravnomjerno u svim drža vama. Običaj je da se svijet dijeli na fašistički i nefašistički, demokratski i nedemokratski. Ta je dioba posve pogrešna. Fašizam nije nešto dijametralno suprotno demokraciji, već se razvija kao direktni nasljednik građanske demokracije. 74
Činjenica da površni promatrač sve do nedavno u »demo kratskoj« Francuskoj nije mogao primijetiti izrazitu težnju prema fašističkoj diktaturi ne dokazuje da u privrednoj i socijalnoj strukturi Francuske nema klica fašističke vlada vine. Već i vrapci po krovovima pjevaju o tome da tako zvana demokracija već odavno nije više ona stara demo kracija kojom se oduševljavao evropski malograđanin de setljećima i desetljećima. Naime, u isto vrijeme kada se takozvani »srednji čovjek«, malograđanin, koji je nekada stvarao demokraciju, ili bolje reći neku drugu demokraciju, nakon straha što mu ga je nanio svjetski rat, lagodno uljuljkivao u prijatne demokratske iluzije, zviždeći svoju omi ljenu popijevku »Politisch Lied ein garstig Lied«, s tom se »demokracijom« nešto dogodilo. Demokracija je nastala u revolucionarnim borbama građanstva s feudalcima i uspostavljena je kao revolucio narni uspjeh te borbe u suprotstavljenosti napola feudal noj, a napola trgovačko-kapitalističkoj apsolutističkoj vla davini; ili je pak nastajala postupno kao politički kompro mis između feudalaca i građanstva, prepuna starih feudal nih elemenata. Parlament je postao mjestom na kojem su se razne grupe kapitalističkog građanstva obračunavale s ostacima tog feudalizma, a ujedno su se tu i sporazumije vale o svojim klasnim interesima. Svoj je vrhunac demo kracija dostigla istovremeno s nastankom i razvijanjem privrednog liberalizma, tog djeteta industrijskog vijeka. Po litički aparat koji se oslanjao na manufakturu, staleški si stem, kućnu radinost, postao je preuzak za industriju koja je naglo rasla. Građanstvo je državnu vlast i nadzor nad privredom osjećalo kao teški teret kojeg se na svaki način htjelo osloboditi, stoga je politički postajalo sve aktivnije. Sloboda kretanja, trgovine i konkurencije. »Laisser faire, laisser aller« — svima treba dati potpunu, neograničenu slobodu. Sve će samo od sebe doći u red. Le monde va de lui-meme — svijet se sam od sebe vrti, nije potrebna ni kakva kontrola nad njim. Takva je bila ta prvobitna građanska demokracija. Pro gresivna s obzirom na apsolutizam kasnog feudalnog raz doblja, no ipak u cjelini izraz klasnih težnji mladog indu strijskog kapitala. Tako je izgledao i francuski revolucionar ni ustav iz 1791. godine: 75
»On započinje s ljudskim pravima: svi su ljudi slobo dni i ravnopravni, cilj je društva da sačuva ova neotuđiva ljudska prava. Nakon ovog visokog principa nabraja ustav ljudska prava: slobodu, vlasništvo, sigurnost. Prve su rečenice prirodne-pravne i komunističke, ali je završetak fiziokratsko-buržoaski.«' Stoga je sasvim razumljivo da su se potlačene klase već prilikom nastajanja te demokracije digle protiv nje. Jacques Roux je tada pisao: »Sloboda je samo fantom ako jedna klasa može izgladnjeti drugu i ako bogati imaju monopolno pravo na život i smrt siromašnih. Republika je samo fantom ako se kon trarevolucija može pokazati u neprestanom podizanju cije na životnih namirnica koje dvije trećine stanovništva ne mo gu platiti bez najtežih ž r t a v a . . . Rat što ga bogati u n u t a r države vode protiv siromašnih mnogo je strasniji od onog što ga inozemstvo vodi protiv Francuske ...« Demokracije je, dakle, oduvijek bila državni oblik što ga je navlačila vladavina građanske klase. Zašto se gospod stvo industrijskog kapitala pokazivalo upravo u obliku de mokracije? Zato što je ona najbolje odgovarala socijalno-ekonomskoj strukturi tadašnjeg društva. Produkcija se di jelila u bezbroj manjih industrijskih poduzeća koja su se međusobno takmičila u slobodnoj konkurenciji. Parlament je služio za sporazumijevanja u zajedničkim klasnim inte resima. Nije bilo nikakvih monopolističkih kapitalističkih društava koja bi stremila gušenju konkurencije i kojima bi u tu svrhu bio potreban snažan državni aparat u njiho vim rukama. Demokratski državni oblik je, naravno, naj bolje odgovarao takvim socijalnim prilikama. Težnje za oslobođenjem individue u to su vrijeme, una toč svom klasnom sadržaju, bile ipak progresivne. Ta individualistička demokracija znači kraj političkog apsolutizma koji je sredstvima nasilja zadržavao točak razvoja u priv redi i u čitavom društvenom životu. Taj j e progresivni karak ter demokracije građanstvu omogućavao dugotrajno mane vriranje i skrivanje vlastitih klasnih interesa pod plastom demokracije. Uspjelo m u je za dugo vrijeme uvjeriti radni 1 Max Beer, »Povijest socijalizma i socijalnih borbi« (usp. Max Beer, »Opća historija socijalizma i socijalnih borbi«, Zagreb 1933, prev. B. Adžija i M. Durman, str. 320 — op. prev.)
76
narod da je demokracija doista demokracija, to jest: vla davina čitavog naroda, a ne samo jedne klase. Kada se, međutim, krajem prošlog stoljeća počeo razvi jati financijski kapital, demokracija je postupno, ali sve više postajala političko oruđe u rukama financijske oligar hije koja je gurala dalje od državnog aparata sve ostale grupe građanske klase, a i široke mase malograđanstva. Tog je momenta demokracija potpuno izgubila sav progre sivni karakter. Liberalne metode ustupaju mjesto nasilju. Štoviše, čak i reforme što ih je provelo industrijsko gra đanstvo dobijaju u vrijeme financijskog kapitala zapah buntovničkog znoja, te ih on jednu za drugom odstranjuju. Parlament — taj simbol demokracije — postaje kulisom iza koje financijski kapital provodi svoj nasilni utjecaj na čitav društveni život. Parlament koji je nekada bio mjesto na kojem su se sporazumijevale građanske frakcije s različi tim ekonomskim interesima, postaje sada »demokratskim« sredstvom političkog vodstva financijskog kapitala. Ta se vladavina provodi pomoću tankog vrhovnog sloja malogra đanstva koji ima u r u k a m a sve visoke položaje u državnom aparatu. Financijski kapital pokušava savijati silom, a ako ne ide silom, onda korupcijom. Stoga je razdoblje »demo kratske« vladavine financijskog kapitala razdoblje najvećih afera korupcije. Metodu reformi sada smjenjuje metoda na silja i korupcije. Kriza je pomela i posljednje oskudne ostatke nekada šnje rane kapitalističke individualističke demokracije. Fi nancijski kapital pokušava težinu krize prenijeti na radne mase, prije svega na proletarijat i na seljaka, te n a malogra đanske mase. Tim se tendencijama pridružuju i imperijali stičke težnje financijskog kapitala za novim državama, no vim tržištima, zahtijevajući jedinstvenu čvrstu naciju koju ne nagrizaju klasne suprotnosti. Demokracija postaje preu skom za sve te tendencije, njezina elastičnost nije dostatna. Mase nisu spremne da na svoja već ionako opterećena leđa preuzmu još i nove terete, nestaju iluzije o parlamentu, de mokracija ne može izdržati pritisak gladnih i izmoždenih ljudskih masa — demokratska se socijalna baza počinje raspadati, dobija sve veće pukotine i zato je nužno novo sredstvo koje će te mase zadržati. Stoga financijski kapital ukida demokraciju i neprikriveno uvodi — vladavinu faši77
zma. Za takvu je vladavinu, međutim, potrebna socijalna podloga, potrebne su narodne mase zaslijepljene demagogi jom, opijene imperijalističkim iluzijama, podsticane u svo jim reakcionarnim šovinističkim instinktima — a taj zada tak obavlja fašistički pokret. 5. FAŠISTIČKI POKRET
»Da, u Evropi se digao nerazum i progoni razum. Ljudi su se umorili od mišljenja i razmišljanja. Što je napravio, pitaju oni, razum u tim posljednjim godina ma, što su n a m koristile spoznaje i iskustva? Pa vje ruju onima koji preziru duh. Vjeruju da razum spu tava volju, razara korijene duha, ruši društvene temelje i da je čitava bijeda, i socijalna i privatna, njegovo dje lo . . . Posljedice su strašne. Ljudi su navikli govoriti 'da' svojim niskim instinktima, svojoj vojničkoj podivljalosti. Duhovne i moralne vrednote, teško i naporno skup ljane tokom stoljeća, izložene su preziru i mržnji onih koji vladaju. Sloboda i čovječanstvo, bratstvo i praved nost — otrovne fraze: bacite ih na đubrište ...« (Ernst Toller) Već smo prije vidjeli da u bit monopolističkog financij skog kapitala spada postupno razvlašćivanje takozvanog »srednjeg staleža« ili malograđanstva koje svojim primitiv nim proizvodnim aparatom nije sposobno za konkurentsku borbu sa svemogućim monopolističkim kapitalističkim dru štvima. Tu se nalazi privredni uzrok i početak fašističkog pokreta. To propadanje malograđanstva i seljaka poprima posebno oštre oblike i posebno nagli tempo u vrijeme opće privredne krize. Mase sitnih trgovaca, sitnih poduzetnika, obrtnika i sličnih malograđanskih staleža, a osim njih još i namještenika, intelektualaca itd. naglo gube privatno vla sništvo, privilegije što su ih zadobile u prošlim vremenima, pogodne položaje u političkom aparatu države i vide se na ulici, pljačkom lišeni svega što ih je svrstavalo u takozvani »bolji dio društva«. S njima ukorak ide i seljak što ga kapitalist razvlašćuje djelomično uvođenjem kapitalističke tehnike u poljoprivrednu proizvodnju, a djelomično poli tikom visokih monopolnih cijena u industriji. Razumljivo 78
je da se u tim masama javlja silan otpor protiv monopo lističkog financijskog kapitala. Ali, gdje naći oslonac? Kla sno raznoliko malograđanstvo — šareni mozaik sve od do brostojećeg poduzetnika što ga je tek počeo daviti financij ski kapital, pa do proletariziranog intelektualca što ga od proletarijata dijeli samo ideologijsko nasljeđe nekadašnjih vremena, njegov intelektualistički ponos — to heterogeno malograđanstvo nema i ne može imati nikakvu samostalnu ideologiju, nikakvu klasnu snagu. S jedne strane, bespomo ćno stoji spram monopolističkog kapitala koji ga doista razvlašćuje, a s druge strane, do kostiju ga prožima strah pred proletarijatom za koji se boji da će ga — razvlastiti! Tako malograđanin počinje tražiti neku »treću snagu«, od lučnu, poštenu i snažnu, koja bi mu vratila izgubljeni polo žaj u kapitalističkom društvu i onemogućila financijskom kapitalu da ga siše. Malograđanin vjeruje u mogućnost no vog pravednog »pregrađivanja« kapitalističkog društva koje bi mu vratilo kapitalističke profite u kojima je sudjelovao tada kada još nije bilo monopola, odnosno kada njihova moć još nije bila toliko silna, kada još nije bilo divovskih strojeva, kada je sve još teklo po demokratskim tračnica ma slobodne konkurencije, kada je malograđanski inteligent još imao privilegirani položaj u društvu pa je mogao umišljati da je njegov »vođa«. Predaje se iluzijama o »je dinstvenoj snažnoj naciji«, o državi koja će stajati »iznad klasne borbe«, koja će »odstraniti klasnu borbu« i povesti naciju u pobjednički rat, zadobiti nove kolonije, podrediti nova tržišta i nove pokrajine i stvoriti nove mogućnosti rada i djelovanja. Uporedo s tim imperijalističkim željama, malograđanski fašistički pokret bljuje i prividno protukapitalističke, a uistinu besmislene lozinke, kao »protiv izroda kapitalizma«, protiv »grabežljivog kapitala«, protiv »inter nacionalnog kapitala«, protiv »kamatnog ropstva« i slično. Malograđanin vjeruje u mogućnost takvog »pregrađiva nja« kapitalizma zato što mu, između ostaloga, posebno ko rupcija daje varljivu sliku današnje strukture kapitalistič kog sistema. Čini m u se da je ona kriva za njegovu pro past, dok bi uistinu tehnički jači financijski kapital i bez korupcije potkopavao malog poduzetnika. Korupcija samo prati trule prilike i nije njihov uzrok. 79
Ideologija tih malograđanskih i seljačkih masa, dakle, po svemu odgovara njihovom socijalnom sastavu. Prema tome, kako tu nema nikakve čvrste povezanosti, nikakvog jedinstva i klasne otpornosti, i njihova je ideologija kaoti čna, nejasna, skupljena sa svih strana, neorijentirana i ne razumna. Fašističke se lozinke protive svakom razumu, no te mase ipak hrle za njima. Tjera ih očaj, strašna sjenka proletarizacije, bijeda koja se svaki dan sve jače javlja —• a sve se to isprepliće s reakcionarnim egoizmom tih masa koje žele natrag, u razdoblje ranog kapitalizma. To se veže uz primitivne dnevne provale nezadovoljstva i bijede dekla siranih masa i te neorijentirane provale želi napuhati u ideo logiju. Svi ti uzroci omogućuju tumačenje čudne neusugla šenosti ciljeva i mišljenja koja vlada tim masama, tu je moguće tumačiti kako se mase istovremeno oduševljavaju za imperijalistički rat koji će im donijeti samo štetu i još ih jače pritisnuti uza zid, dok su s druge strane, pune pri vidno protukapitalističkih fraza. Tu se pokazuje čitava tragičnost »srednjeg staleža« koji propada. Zaslijepljen dema goškim frazama fašističkih vođa on podupire upravo onaj društveni sloj koji ga je bacio u propast. Bori se protiv financijskog kapitala, a ujedno učvršćuje njegovu vlast. Financijski kapital sjajno koristi činjenicu da malograđa nin pokušava rješavati svoj položaj još u okviru kapitali stičkog sistema. Fašističke mase šalje u borbu protiv pro letarijata. Svaki pokret, međutim, koji je uperen protiv pro letarijata, nužno postaje socijalnim osloncem vladavine fi nancijskog kapitala. Takva je, dakle, povijesna uloga faši stičkog pokreta: subjektivno to je otpor deklasiranih malo građanskih i seljačkih masa protiv financijskog kapitala, a objektivno je to rat financijskog kapitala protiv proleta rijata. Prevareni su ovdje — malograđanin i seljak. Njihova borba protiv proletarijata znači njihovu borbu protiv sebe samih, jer je jedini pravi saveznik i vođa u borbi malogra đanina i seljaka protiv financijskog kapitala upravo — proletarijat. Fašistički pokret pljuje, dakle, u vlastitu zdjelu.
6. NADLJUDI
»Neka budućnosti ostane prepušteno da li će povi jest Hitleru odrediti mjesto velikog trageda ili velike 80
lude. Izvjesno je, međutim, da će mu pripasti jedno od ta dva m j e s t a . . . Jer, taj je čovjek naj gigantski ja od svih prevara koje su ikada zaslijepile ljudski duh. Nje gova je filozofija netočna, jer je rođena u mržnji; nje gova je politika opasna, jer počiva na neznanju; a čak je i njegova uniforma obmana — kopija simbola koji nije razumio ...« (Beverlev Nichols) Kako ideološki dezorijentiran malograđanin zamišlja fašističku vladavinu? Za njega je to vlada »jake ruke po štenih muževa« koji će znati razdvojiti dobro od zla i koji će brinuti o svemu. To utopističko, bezglavo stremljenje li jepo je označio Ernst Toller u knjizi »Moskva — New York — Madrid«: »... Svuda ista luda vjera da će odnekud ustati čovjek, vođa, Cezar, Mesija i da će učiniti čuda. On će nositi odgovornost za buduća vremena, upravljati živo tom svih, otjerati strah, dokinuti bijedu, stvoriti novi narod pun sjaja. On će, štoviše, snagom svojeg nadze maljskog poslanstva pomladiti slabog starog Adama. Svuda ista luda želja da se nađe krivac za protekla vremena kojem bi natrpali vlastitu slabost, vlastite gre ške, vlastite zločine ...« Toj je malograđanskoj masi trebalo samo dati »vođu«, »ducea«, »Fiihrera«. Onaj tko je pratio povijest Hitlerovog fašizma u Njemačkoj možda se čudio kakve to namjere ima njemački financijski kapital koji je tog »revolucionar nog narodnog tribuna« čitavo vrijeme novčano podupirao, unatoč njegovim brojnim »antikapitalističkim« izlivima. Na kon svega što smo do sada utvrdili nema više nikakve tajne u toj činjenici. Hitlerov fašistički pokret bio je samo neka kva permanentna kontrarevolucija njemačkog financijskog kapitala koja je zauzela svoje bučno mjesto u državi tek tada kada su se zidovi njemačke kapitalističke društvene zgrade počeli već vrlo opasno tresti. Tko su ti »Fiihreri« i »pod-Fiihreri« ? Bivši oficiri i po doficiri, propali plemići i veleposjednici; »gospoda koja su u ratu našla svoj obrt, koja u komandiranju, gaženju čiz m a m a i strijeljanju vide sadržaj svog života. Otpaci sred6 Komunisti o fašizmu
81
njeg staleža, osuđeni na propast, naviknuti na parazitski život« (Theodor Balk). To su ljudi koje je financijski kapi tal pridobio pomoću neposrednog korumpiranja, dodjelji vanjem visokih mjesta u državi i dobro plaćenih poslova u privrednom upravnom aparatu. To su ljudi bljutave ideo logije, plitki, nesposobni, predstavnici klase koja umire, ali ambiciozni i egoistični. Megalomani koji u svojoj bestijal nosti ne znaju za granice. S tim najvišim fašističkim vrho vima tijesno je srastao gornji sloj malograđanstva koji u kompliciranom i brojnom državnom aparatu vidi jamstvo svoje egzistencije. To su činovnici, namještenici, intelektual ci svih vrsti, ukratko: fašistička birokracija. Za njima tap kaju mase obrtnika koji propadaju, sitnih trgovaca i podu zetnika i sličnih slojeva, a iza svih njih osiromašeni seljački puk koji ima slijepo povjerenje u demagoškog »Mesiju«, če ka na rješenje, čeka na sutra . . . Uzalud čeka . . . budući da fašistička birokracija koju plaća financijski kapital i koja može opstati samo pod njegovom vlašću, nema interesa da ubije svog hranitelja. U svrhu maskiranja te gigantske prevare potrebna je politika koja bi vođu izdvojila iz sredine ljudskih masa i dala mu nekakvo mitsko značenje. Fašistički vođa dobija crte egipatskog faraona kojeg su poštovali kao boga. On je utjelovljenje Nietzscheovog »nadčovjeka«. Masama su zapušena usta. 8. paragraf u »Deset zapovijedi talijanskog milicionera« glasi: »Mussolini je uvijek u pravu!« »Čovjek, misao, etika, moral — to su fraze za mase«. Iznad svih stoje 'nadljudi' — 'Duce', 'Fuhrer' koje, kao što kaže Hitler, »... ne vodi nikakav moral samilosti, već im je jasno da imaju pravo vladati na osnovi bolje rase i koji bezobzirno održavaju to gospodstvo nad širokom masom . . . »Zar to ni su riječi abnormalnog megalomana? »Fiihreri« duboko preziru »masu«. Radnici su po Hitlerovom mišljenju ološ »... koji neće ništa drugo nego kruha i igara i nema nikakvo razumijevanje za bilo kakve ideale«. Nije li to mišljenje iznenađujuće slično mišljenju propadajućeg rimskog plemstva? »Kruha i igara ...« Za shvaćanje fašista karakteristična je ova pjesma hi tlerovskog pjesnika von Selchofa koju je objavio »Volkischer Beobachter«: 82
Mrzim masu, podlu, prostačku koja pognutim vratom jede, pije i rađa djecu. Mrzim masu nejaku, krotku, koja danas još vjeruje u mene, a sutra će mi piti krv. Isti brutalni neljudski individualizam koji ima potpuno psihopatske crte, naći ćete kod talijanskog fašističkog pje snika D'Annunzija. 7. FAŠIZIRANJE SOCIJALNE DEMOKRACIJE
Naš bi pregled fašističkog pokreta ostao nepotpun kada ne bismo razmotrili i jednu posebnu vrstu fašizma koja na staje u socijaldemokratskim redovima i ima svoje korijene u radničkoj aristokraciji, te u stranačkim i strukovnim bi rokratima. Socijaldemokratske stranke su kao zastupnici radničke aristokracije i birokrata uskoro osjetile sraslost interesa s raznim malograđanskim strankama i zajedno s njima našle su se na krivudavoj liniji građanske politike. Odatle proizlazi i zanimljiva činjenica da su one uvijek surađivale s građanskim strankama na desnici, a nikada s radničkim strankama na ljevici. Gornji sloj socijaldemokratskih stranaka i strukovnih organizacija ugnijezdio se u građanskom državnom aparatu i jednostavno više nema interesa za rušenje kapitalističkog društva. Taj je sloj malograđanski po svojoj klasnoj biti, te se paralelno s raspadanjem kapitalističke privrede sve više otuđivao od proletarijata. Dok je proletarijat na udarce financijskog kapitala odgovarao borbom, socijaldemokrat sko je vodstvo nastojalo upravljati svoju barku vječitim paktovima i kompromisima. To je razumljivo, jer socijal demokratski birokrat vidi u očuvanju današnjeg društva jamstvo svojeg privrednog opstanka. Zato se socijaldemo83
kratska birokracija sve oštrije okretala protiv borbenih radnika i slala protiv njih vojnike i policajce. Umjesto bor benih radničkih parola socijaldemokratski vođe sipaju lo zinke o suradnji strukovnih radničkih organizacija i priv rednih savjeta poduzetnika i o pravednoj raspodjeli dobara. Svakome postaje jasno da se iza tih lozinki ne skriva ništa drugo nego najjednostavnija fašistička demagoška lozinka o »harmoniji između rada i kapitala«. Vrhuške socijaldemokratskih organizacija postupno se, dakle, fašiziraju. Nema više bitne razlike između fašističkih i socijaldemokratskih vođa. Jedni rješavaju kapitalističku privredu fašističkom diktaturom, a drugi socijalfašističkom demokracijom. Pri tom nikoga ne smije smetati činjenica da su fašističke vlade dosta brutalno skinule socijalnodemokratske vođe s njihovih privilegiranih mjesta u državnom aparatu. Valja razumjeti da između jednih i drugih postoji oštra konkurentska borba za mjesta. Tako se događa da fa šistička vlada dio socijaldemokratske birokracije razbije najnasilnijim sredstvima, a drugi jednostavno asimilira. Prvi je dio obično aparat stranke, a drugi su strukovni bi rokrati koji su fašistima dragocjeni zbog proletarijata što ga imaju u svojim organizacijama. Rasap u socijaldemokratskim strankama odvija se da nas mnogo brže nego u fašističkom pokretu. Proletarijat ni je nezadovoljan samo nekim crtama u današnjem kapitali stičkom sistemu, kao što su to, na primjer, malograđanske mase, već je nezadovoljan s biti kapitalizma. Zato je pred njim mnogo teže dulje vremena manevrirati demagoškim frazama, nego pred malograđanskim strankama. Toj činje nici valja pripisati to da socijaldemokratske stranke svuda proživljavaju svoje posljednje časove. 8. FAŠISTIČKA IDEOLOGIJA
»Fašizam je kapitalizam u trenutku u kojem se ra zotkriva kao zvijer. Naša današnja borba je, kao svaka kulturna borba, borba za čovjeka i protiv zvijeri.« (Martin Andersen-Nexo) 84
»Naš je program vrlo jednostavan: želimo vladati«. Ta rečenica, koju je jednom izgovorio Mussolini, zaudara na financijski kapital. »Država je etička univerzalna volja« — ove je riječi taj isti Mussolini izrekao jednom drugom pri likom. No, to Mussolini više nije govorio financijskom ka pitalu već malograđanstvu. Uzmimo još jednu takvu su protnost. Na pitanje što je država, Mussolini je odgovorio u parlamentu: »Država, to su karabinjeri«, a u enciklopediji pjeva državi himnu o »mitskom osjećaju« i »etičkoj univer zalnoj volji«. To je fašizam. S jedne strane, program finan cijskog kapitala, s druge strane, lozinke prevarenih masa. S jedne strane, brutalni teror, s druge strane, bezgranična demagogija. Fašizam računa s instinktima i potrebama malograđan skih masa i usmjerava ih u pravcu koji nije štetan za raz vijanje financijskog kapitala; borbu protiv proletarijata oblači u ruho nacionalizma, a imperijalističke težnje u ruho rasizma. Tu je smisao te brutalne ideologije. Ubiti u čov jeku ono što ga čini čovjekom; potencirati njegovu nacio nalnu svijest do te mjere da istisne ljudsku svijest i doka zati deklasiranim masama kako imaju pravo živjeti na ra čun drugoga, na račun potlačenih naroda — ova se provi dna imperijalistička misao skriva iza »rasizma«. A tamo gdje nema te fraze govori se o »dvijetisućegodišnjoj kulturi«, »poslanstvu naroda« ili nečemu sličnom. A cilj je svuda je dan te isti. Fašizam mora otupiti oštricu antikapitalističkih težnji deklasiranih malograđana. Na tome se zasniva antisemiti zam. Njegova je svrha prije svega u tome da malograđan skim i seljačkim masama da metu za te njihove težnje koje bi inače mogle postati opasne po financijski kapital. Nije to ništa drugo nego komedija koja treba zaslijepiti razjarene mase. Tamo gdje fašističke vođe nemaju pri ruci antisemitizam, na njegovo mjesto dolazi lažljiva »borba pro tiv stranog kapitala« i slične lozinke. Treća je fašistička fraza »harmonija između rada i ka pitala«, te staleška (korporacijska) država. Na temelju te stare srednjovjekovne cehovske institucije fašizam pokuša va radnika potpuno podrediti poduzetniku. Zadatak je kor poracijskog sistema da čovječanstvo postavi na osnovu ka-
sti i tako razbije jedinstvenu frontu potlačenih klasa. Po moću kasti trebalo bi dokinuti klase i klasne borbe. A fašistička kultura? Nema fašističke kulture! Jednako kao što je fašistička diktatura zadnji, ali nužan korak fi nancijske oligarhije u socijalno-ekonomskom pogledu, tako i fašističko kulturno barbarstvo predstavlja posljednji po kret građanske kulturne reakcije, brutalan napad na klice nove kulture koje takozvanoj građanskoj civilizaciji i kul turi rastu preko glave. Fašizam napada svako znanstveno otkriće, svaku slobodnu misao, svaku slobodnu umjetnost. Fašistička vladavina izgoni znanstvenike, uklanja žene iz javnog života, s posla, ukida institute za seksologiju, zabra njuje ateistička društva, ukratko: svaki napredan poriv u bilo kojoj grani života. O tome opipljivo i jasno piše američ ki pisac Michael Gold: »... Fašizam svuda predstavlja proš lost: želi sačuvati ono što je povijest odbacila. Nacisti su sa svojeg stajališta pokazali pravilan instinkt paleći knji ge Thomasa Manna, Romaina Rollanda, Siegmunda Freu da, Alberta Einsteina i drugih. Svaka velika misao, svako znanstveno ostvarenje posljednjih pedesetak godina u naj dubljoj su suprotnosti spram nacističkog 'duha' koji je u svojoj biti onaj malograđanski duh, onaj duh rentijera i trgovaca koji ne osjeća potrebu za genijima ni za otkri ćima ...« Ne smijemo misliti da to kulturno barbarstvo počinje tek dolaskom fašizma na vlast, jednako kao što ni dikta tura monopolističkog financijskog kapitala ne počinje tek fašističkom diktaturom. Ne, postupna likvidacija svih na prednih elemenata u kulturi započela je već davno, onog časa kada je kapitalizam postao preprekom daljnjeg eko nomskog i socijalnog razvoja čovječanstva. Tog se trenuttka građanska ideologija počela gubiti u idealističkoj filo zofiji i njezinim se posredstvom našla neposredno u reli giji, mistici i praznovjerju. Građanski ideolozi nisu pošli naprijed već natrag u traženju recepta za spas. Istina vodi spoznaji da je potreban temeljit prevrat u socijalno-ekonomskoj društvenoj strukturi — a građanin se tomu protivi. Za njega je štetna kultura koja vodi na prijed; tu je materijalni uzrok za »Untergang des Abendlandes«. Kada su neki engleski fizičari i biolozi »otkrili« kako novi rezultati prirodnih znanosti opovrgavaju materi86
jalizam, vrlo im je dobro odgovorio engleski filozof Russel: »... Sve ono čime su ti učenjaci poduprli tradicionalne re ligiozne predstave, oni ne tumače kao učenjaci već kao dobri građani koji strahuju za svoje privatno vlasništvo i 'vrlinu'. Rat i ruska revolucija pretvorili su sve plašljive ljude u konzervativce, a profesori su ionako, već po svojem temperamentu, kukavice.« 2 Fašističko kulturno barbarstvo je, dakle, sasvim dos ljedno nastavljanje te linije. Nema bitne razlike između prije i sada: ono što se prije rušilo perom sada se ubija ognjem i mačem. Fašističko kulturno barbarstvo je, da kle, posljedica konzekvenci u rasapu građanske kulture »... Stvorili smo svoj mit. Mit je vjera i strast. Nije potreb no da bude i istina.« To je rekao Mussolini. Tako, naime, fašist predstavlja sebi narodne mase: »Kruha i igara ...« Umjesto ideologije, umjetnosti, kulture servira im mit, šovinizam, ljubomoru na sve što je »nacionalno« pa još or ganizacije, uniforme, znakove, parade, rangove, hijerarhi ju. Nedostatak idejnosti nadomješta se organizacijskim ra dom. No, može li fašizam zatvoriti ljudsku misao u unifor mu, u lance? Ne može! . . . Knjige koje su izgorjele na lo mačama još plamte, a ljudi koji su pali u fašističkim tam nicama — žive.
9. FAŠIZAM NA VLASTI i
»Fašizam nije samo kontrarevolucionaran već je i 'kontrahistorijski'. Valja skupiti svu snagu da bi se mo glo plivati protiv struje kao što to radi Hitler i kao što je radio Mussolini. Hitler mora izvući korist iz svake predrasude, iz svake strasti koja se pojavi kako bi mo gao zaustaviti prirodne, ekonomske tokove koji stre me kraju tog sistema . . . Fašistički vođa u svakoj očaj noj situaciji koristi i razvija sve strasti, sve predrasude. Tako Hitlerovo vodstvo tjera do grubih ekscesa koji od bijaju od njega čitav svijet. No, više nego ikada svijet mora danas shvatiti da će fašizam uvijek ići tim putem Iz Fogarasi: »Kraj građanske ideologije i fašizam«
87
i da mora ići tim putem. Fašisti imaju protiv sebe po vijest — povijest i ljudsku pamet.« (Lincoln Steffens) »Evropa će kroz deset godina biti fašistička ili je neće biti.« Ovom je rečenicom, koju je izgovorio prije nekoliko godina, Mussolini rekao sve o fašizmu. Kao prvo, da je fa šizam obrana kapitalističkog privrednog sistema i, drugo, da je fašizam jedina obrana koja preostaje tom sistemu. Fašizam, dakle, ne donosi u društvo nikakav novi momenat, ne rješava nikakav konflikt, ne donosi nikakve soci jalne ili privredne promjene, već ima samo jednu svrhu — pomoću političkih sredstava brinuti za to da mnoštvo su protnosti i proturječnosti u kapitalističkom sistemu ne do vede do eksplozije. Ukoliko gledamo kroz te naočari (a po svemu što smo do sada spoznali, znamo da su to jedino is pravne naočari) neće n a m biti teško spoznati pravo lice fa šizma na vlasti. Prijelaz iz demokracije u fašističku diktaturu može se odvijati na više načina. To se zbiva ili neposredno, bez pomoći fašističkog pokreta (Austrija) ili u polaganom, pri krivenom prijelazu pomoću demokratskih sredstava (SAD), ili se odvija pomoću takozvane »nacionalne revolucije« ši rokih malograđanskih i seljačkih masa (Italija, Njemačka). Ti različiti načini na koje financijski kapital zaposjeda vlast ovise o unutrašnjoj socijalno-ekonomskoj strukturi. Prvi je pokušaj financijskog kapitala zauzimanje vlasti bez fašis tičkog pokreta. Za financijski kapital mase su — strašilo. One već same po sebi tjeraju financijskoj oligarhiji strah u kosti. Zato se toj oligarhiji ipak čini da je nekakvo »manje zlo«, ali ipak zlo kada mora pustiti fašističkog »narodnog tribuna« na kormilo države. Tu valja tražiti uzroke tako zvanog »državnog fašizma« koji se u Njemačkoj pokazao u vrijeme von Papena, Schleichera, pa već i u vrijeme Briinninga. Tome se pridružuje ništa manje važan momenat ma nevriranja, naime, namjera da se fašistički pokret što du že zadrži u »opoziciji« budući da samo tako može postati oklopom za pravi revolucionarni pokret. Fašizam se na vlasti brzo ubija. Već smo ranije govorili o fašističkom pokretu. Finan cijski kapital je, prije ili kasnije, uvijek prinuđen da traži 88
oslonac u tom pokretu. Stoga nastoji stvoriti takav pokret i tamo gdje je došao na vlast bez njega. O tome koliko će vremena fašistički vođa umjeti pri krivati svoje služenje financijskom kapitalu ovisi (bez ob zira na subjektivnu sposobnost revolucionarnog faktora o kojoj, s druge strane, ovisi brzina propadanja) koliko će dugo moći držati mase u šahu. Da li će fašistička vlast mo ći održati obećanja što ih je dala širokim masama? Ili bo lje: budući da je fašistička vlada u službi financijskog ka pitala, što će moći ponuditi masama svojih malograđanskih pristalica u okviru monopolističkog kapitalizma? Malograđanski poduzetnik (trgovac, obrtnik) vidi uzro ke svoje bijede u velekapitalu, u bankama, u visokim ka matnim stopama, u velikoj industriji, veletrgovinama, viso kim porezima, itd. Rješenje tih pitanja on dakle očekuje od svojeg »Fiihrera«. Jasno je da fašizam kao zaštitnik finan cijskog kapitala neće moći odgovoriti ni na jedno od tih pitanja. Odmah se pokazalo da je fašističko bučanje protiv ve likih trgovačkih kuća i veleindustrijskih poduzeća bluff. Hitler je dao zatvoriti nekoliko stotina sitnih trgovaca zbog »nabijanja cijena«, a istovremeno je čitav niz veleindustrij skih pogona oslobodio poreza i dažbina i djelomično ih čak podupro velikim novčanim svotama. Povoljan položaj mo nopola u fašističkoj državi vuče u monopole i one grane koje prije nisu bile monopolizirane. Ima u Njemačkoj či tav niz takvih slučajeva. A u Italiji, Poljskoj i SAD fašizam je kartelizirao industriju državnom silom. Isto priprema i Hitler. Mali trgovac, poduzetnik ili obrtnik tako je potpuno ovisan o monopolističkim dobavljačima koji su najčešće i njegovi vjerovnici. »Reorganizacija« bankarstva provedena je tako da je fašistička država narodnim novcem podupira la financijske kapitaliste. A kamatna je stopa ostala ista ili se djelomično čak povećavala. Jednako je završila i fa šistička demagogija protiv trgovačkih kuća (veletrgovine ko je same prodaju naj razlici ti ju robu na malo). U Njemačkoj je došlo do konačne likvidacije te kampanje tako što je vla da izdala naređenje da se uklone plakati iz prvih dana fa šističke vlasti, a koji su visili u svim javnim lokalima, s napisom: »Onaj tko nosi svoj novac u trgovačku kuću po maže proletariziranju širokih narodnih masa i radi protiv 89
programa NSDAP-a«. Ispraznom se pokazala i nada malo građanskih i seljačkih masa da će se smanjiti porezi i daž bine. To i nije moglo biti drukčije, jer fašizam znači teror, a za teror je potreban brojni policijski i birokratski apa rat; fašizam također znači rat, a za to je potrebno naoru žanje. I za jedno i za drugo potrebni su novi dohoci. Što može fašistička vlada ponuditi činovnicima, namje štenicima i sličnim malograđanskim pozivima? Apsolutno ništa. Njihov bi se položaj popravio samo onda kada bi se popravio opći privredni položaj, kada bi se, dakle, našao izlaz iz krize. A fašizam ne samo da nije našao taj izlaz već je još zaoštrio krizu u cjelokupnoj društvenoj zgradi. Da li će fašistička vlada pomoći seljacima? Cijene na tržištu ovise o potražnji. A zato što je kupovna snaga naj većeg potrošača poljoprivrednih proizvoda — radnika i na mještenika — jako pala, seljak prodaje malo i jeftino. Ni tu fašizam neće moći ni malo pomoći. Seljakov se položaj može popraviti samo u slučaju da se poveća kupovna sna ga gradskog stanovništva, a na to nije moguće ni pomisliti s obzirom na pritisak financijskog kapitala. No, varao bi se onaj tko bi pomislio da se fašistička vlada ne »zanima« za sudbinu seljaka. Talijanski je fašizam svojom agrarnom politikom koja se odvija po receptu talijanskih veleposjedni ka, bacio tisuće sitnih i srednjih seljaka na prosjački štap, u korist veleposjednika. Poznato je također u kakvim ne ljudskim prilikama živi talijanski poljoprivredni proletari jat. Hitler vjerno prati Mussolinijeve korake. Dare, nacis tički »specijalist« za seljačko pitanje, napravio je plan i taj je plan ozakonjen. Prema tom zakonu proizvodnja žita se karterirala što je bio davni san pruskih veleposjedničkih junkera. Određene su minimalne cijene žita i zabranjeno njegovo prodavanje po nižim cijenama. Zbog visokih cijena, naravno, pada potrošnja pa seljaci imaju još manje priho da, a dobit će izvući samo veleposjednički liferanti na veliko. Vidjeli smo da fašistička vladavina neće moći pomoći masama svojih malograđanskih i seljačkih pristalica ni u jednom od pitanja koja ih pritišću. Nekoliko mjeseci fa šističke vladavine srušilo je malograđansko utopistioko ma štanje o »zlatnim starim vremenima«. A proletarijat? On u golemoj većini nije nikada vjero vao fašističkoj demagogiji te ga fašistička vladavina ne mo90
že ni »razočarati«. Proletarijat je onaj tko stvara društve no bogatstvo (danas bogatstvo financijske oligarhije), stva ra višak vrijednosti, donosi profit, stoga je sila fašističke vladavine usmjerena prije svega na njega. Fašizam ostavlja kapitalu slobodne ruke u svaljivanju krize na radnička ple ća. Odmah nakon nastupa fašističkih vlada pale su radničke nadnice, a istovremeno se počelo lomiti i radničko socijalno zakonodavstvo. Svjetski fažizam velikom pompom priređuje »borbu protiv narodne bijede«, »protiv nezaposlenosti« itd., no is tovremeno ne može prikriti pljačkaški pohod financijskog kapitala na životne interese proletarijata. Hitler je prošle zime priredio kolosalnu akciju pod naslovom »Borba pro tiv gladi i zime«. O loj je komediji londonski »Times« pisao 15. rujna prošle godine ovo: »U cjelini svi su ti novi pri jedlozi zapravo na dosta bijedan način diletantski. Ne otva raju nikakvo novo područje rada. Ne stvaraju nikakvo no vo bogatstvo. Ni na kakav način ne mogu pomoći u pobolj šanju privrednog položaja naroda. Oni naprosto stvaraju čitav jedan veliki sistem milostinje ...« I to je istina. U vrijeme svoje vladavine fašizam nije nigdje mogao stvoriti nove mogućnosti za rad. Sav njegov rad u tom pravcu naprosto je skupljanje milodara, oduzi manje od dohotka onih koji imaju malo za one koji nemaju ništa. Očito je da se takvim postupanjem kupovna moć na roda u cjelini ne povećava ni za dlaku. No, ipak valja sma njiti nezaposlenost — budući da je fašistički vođa to godina ma obećavao. Hitler je to napravio virtuozno (ali njegov re cept nije nov; to je recept fašizma uopće). Nije, naime, sma njio nezaposlenost nego broj nezaposlenih. To se dogodilo tako da je tisućama i tisućama oduzeo potporu za nezapo slene. Nekoliko stotina tisuća radnika po zakonu o »radnoj obavezi« upregnuto je u posebna radna odjeljenja. Nezapo sleni koji služe u takvim državnim odjeljenjima bilo u Nje mačkoj, Italiji ili pod »socijalnim reformatorom« Rooseveltom ni po čemu se ne razlikuju od starovjekovnih robova. Rade za lošu hranu i prenoćište na slami pod vojničkom disciplinom — to je sve što zarađuju. U takvim uvjetima fašistički »Fiihreri« mogu, naravno, vikati po čitavom svi jetu da su dokinuli nezaposlenost. No, zapravo vidimo i u tom slučaju da fašizam ne dokida uzroke nego ubija poslje91
diče, to jest, da se ne bori protiv nezaposlenosti, nego pro tiv nezaposlenih. Fašistički vođe dobro znaju za koga vladaju. Na čelu njemačke privredne politike stoji takozvani »Generalni sa vjet njemačke privrede« čija je svrha davanje savjeta držav nom vodstvu. U tom se savjetu nalaze ova gospoda: devet veleindustrijalaca, među njima Thvssen, Siemens, Vogler — tri vođe najvećih njemačkih monopolističkih industrij skih društava, nadalje četiri bankara, među njima poznati financijski magnati Reinhart i Finck, dva veleposjednika i fašist Ley kao predstavnik »Njemačke fronte rada« koji je osim toga tijesno povezan s njemačkim bankarskim krugo vima. Ne može biti nikakve sumnje o privrednoj politici te gospode. Na čelu današnje Njemačke nalazi se cvijet nje mačke financijske oligarhije, najviši vrh njemačkog finan cijskog kapitala. Nije, dakle, nikakvo čudo da je jedan od prvih dekreta što ga je kroz usta svojeg ministra Leya iz dala njemačka fašistička vlada bio ovaj: »Zbog toga će staleška država opet vratiti vodstvo pogona njegovom prirod nom vođi, poduzetniku, koji time, međutim, preuzima i svu odgovornost. Pogonski se savjet poduzeća sastoji iz radni ka, namještenika i poduzetnika. No, taj savjet ima samo sa vjetodavni glas. Odlučivati može jedino sam poduzetnik ...« Tako izgleda staleška država koja je danas meta čež nji svih reakcionarnih elemenata u ljudskom društvu. To je napravio i Mussolini, a isto radi i Roosevelt.
rijalističkom stremljenju za novom razdiobom svijeta. Fa šizam obračunava i s posljednjim pacifističkim frazama. Naoružavanje za oslobađanje »neoslobođene domovine« od vija se grozničavom brzinom. »Svaki fašizam ima svoju Dal maciju«, rekao je talijanski sociolog Guiglelmo Ferrero. Mržnja spram stranih naroda — to je prvi princip fašistič kog odgoja. Fašizam uvodi tu r a t n u groznicu i u međunarod nu privredu. Carinski ratovi, inflacijske borbe, ograničava nje uvoza — to su prvi vjesnici rata. Kako, dakle, izgleda fašizam na vlasti? — U državi zao štrena klasna borba, još veće iskorištavanje, bijeda, glad, nasilje, u privredi inflacija, propadanje, bankroti, a u me đunarodnoj politici groznica naoružavanja, mržnja među narodima, r a t n a opasnost. Razumljivo je tada ako Egon Erwin Kisch kaže da vladi, koja je tako bez sadržaja, bez ideologije, bez programa, bez mogućnosti izlaženja iz krize, koja je sva jedna šuplja fraza kojom se prikriva vladavina financijskog kapitala, ne preostaje ništa drugo nego »priređivanje krvavih cirkuskih iga ra« i »sadističkih orgija«. Međutim, da li je fašizmom učvršćen položaj financij skog kapitala? — Naprotiv! Fašizam je, doduše, s jedne strane, doista jedini izlaz za financijski kapital da se odr ži na vlasti, no istovremeno sve izvjesnije tjera čitavu zgra du financijskog kapitala u propast. S jedne strane, doista sputava borbu potlačenog naroda ali na drugoj strani snaž no promiče razvijanje objektivnih uvjeta za borbu, promi če unutrašnje raspadanje cjelokupnog društvenog sistema. Fašizam je poput injekcije za bolesnika, kojom mu želimo produžiti život za pet minuta, iako znamo da će ga nakon toga još većom sigurnošću zagušiti.
No, ni taj probrani privredni savjet nije nigdje mogao izvući kapitalistička kola iz blata. Akcije su padale, izvoz je padao, proračun je redovno donosio gubitak, kriza i u fašističkom raju nezadrživo divlja dalje. Posljedica je tih neuspjeha luda navala financijskog kapitala na radne mase. Nikada u povijesti iskorištavanje i egoizam nisu toliko lega lizirani kao što se to dogodilo danas u fašističkoj državi.
Fašizam je, dakle, put pooštrene klasne borbe, put pri vrednog raspadanja — inflacije, put rata.
Sve posljedice što ih ostavlja takva privredna politika, fašistička vlada liječi političkim sredstvima: državnim apa ratom, zakonom, zabranom, kaznom.
10. KRAJ FAŠIZMA
Na sličan način n a koji fašizam u unutrašnjoj politici države oslobađa monopolistički kapital svih spona koje bi ga ometale pri svaljivanju krize n a radni narod, on financij skom kapitalu ostavlja odriješene ruke u njegovom impe-
»Jer, sadizmu se sada pridružilo još nešto: strah! Strah! Obećavali su, a nisu održali, činili zločine, a nisu ih znali sakriti, priređivali svečanosti i zabave, a bijeda
92
93
je postajala sve veća i veća i svuda se poziva na pobu nu ...« (Egon Erwin Kiseli)
voljstvo. U drugoj polovini 1933. godine u Njemačkoj je bi lo više od 800 štrajkova, demonstracija i pobuna. U Italiji su na dnevnom redu seljačke pobune prilikom pljenidbe. U SAD se dan za danom odvijaju radnički štrajkovi i farmerske pobune. To su prvi nagovještaji otpora radnih masa. No, to nezadovoljstvo ide još dalje. Prodire i u preto rijanske garde. Hitler je morao sagraditi poseban koncen tracioni logor za pripadnike SA i SS odreda, koji danas ima već 1500 ljudi. Prošle je godine u Berlinu raspušten čitav bataljon SA. Grupe iz tog bataljona lijepile su po Berlinu plakate o ovim sadržajem: »Hitler gib uns Brot, sonst werden wir rot!« (»Hitleru, daj nam kruha ili ćemo postati cr veni!«). Na kongresu NSDAP-a jedan je nacistički funkcioner izjavio: »Već od 1923. godine član sam stranke; želim ko načno jasnoću o tome zašto nismo proveli ništa iz našeg socijalnog programa. Gdje je ostalo podržavljenje banaka, određivanje i povećanje nadnica? Nemojte nam pričati da je 'stvaranje mogućnosti rada' neki čin; košta nas tri puta toliko koliko bi nas koštalo podupiranje nezaposlenih; osim toga nekoliko je poduzetnika opet napunilo svoje džepove.« Takve riječi isključuju svaku sumnju o putu kojim će kre nuti razvoj fašističke države. Pretorijanske garde postaju n e p o u z d a n e . . . U starom su Rimu mijenjale careve, u no vom Rimu i Berlinu možda će mijenjati fašističke v o đ e . . .
Uvjerili smo se da je fašizam na vlasti najbrutalnija dik tatura najreakcionarnijih i najimperijalističkijih elemenata financijskog kapitala. Gdje je kraj te fašističke vladavine? Što će fašizam dublje prodirati u državni aparat, to će teže prikriti svoje bratstvo s financijskim kapitalom i to će teže opravdavati odlaganje ispunjenja obećanja zadanih ma sama svojih pristalica. Demagogija na kraju krajeva uvijek ubija samu sebe i tuče vlastite gospodare. Najveća će prije vara u povijesti čovječanstva izaći na vidjelo. Mase će po četi otpadati, srušit će se socijalna baza fašističke vladavine financijskog kapitala. Ostat će samo naoružane tjelesne gar de, nekakve pretorijanske garde koje će pokušati ognjem i mačem ugušiti sve pokušaje pobune. Nestat će nimbus oko glava »vođa«. Ostat će samo gola istina: financijska oligar hija, s jedne strane — potlačeni narod, s druge. Kultura, znanost, napredak — za njih nema mjesta pod »željeznom petom« fašizma. Svijetu će zapečatiti usta i samo će smje ti šutjeti. Sve će dublje zapadati u barbarstvo. Padanje kul turnog standarda radnog naroda, porast analfabetizma, gu bitak umjetnosti, sve plići duh — to su perspektive fašistič ke vladavine. Ako . . . ako, naime, ne uzmemo u obzir subjektivni re volucionarni faktor — borbene mase. Paralelno s fašistič kim pritiskom rast će nezadovoljstvo u m a s a m a koje će u svakoj prilici pokušati pokazati svoje nezadovoljstvo. U an tifašističku frontu stupit će i malograđanske mase. Sve će više sagledavati svoju tragičnu grešku i u njima će rasti klasna svijest, ne klasna svijest malograđanstva željnog profita i privilegija nego svijest tlačenog radnog čovjeka ko ji je našao svog pravog saveznika — proletarijat. U takvoj situaciji opasnim postaje svaki mali štrajk, svaka beznačaj na korupcijska afera, svaki javni događaj, budući da sve to može postati zametkom općeg otpora koji će pod sobom pokopati fašističku vladavinu i sve što je s njom u vezi.
Nikoga ne smije smetati prividno relativno sigurniji po ložaj Mussolinija. Talijanski fašizam ima iza sebe deset go dina djelomične stabilizacije kapitalizma i u tih se deset go dina mogao nekako učvrstiti. No, taj temelj danas, nakon četiri godina divljanja krize, nije ništa manje načet od Hitlerovog. Hitler danas još manevrira, manevrira posljednjim sredstvima demagogije, a Mussolini ne može više ništa. Mussolini danas sasvim u smislu svojeg programa samo još »vlada«. Francuski novinar Sauervvein lijepo opisuje raspolože nje u fašističkoj Njemačkoj: »U podzemnim željeznicama, na uličnim uglovima, lica su puna mržnje. Strašni dugi po gledi prate smeđe figure. U Berlinu ima ulica iz kojih se ni jedan nacist ne bi vratio živ kada bi mržnja mogla ubi jati ...«
Govorimo o budućnosti, iako bismo mogli govoriti i o sadašnjosti. U fašističkim državama posvuda raste nezado-
Ta je mržnja jamstvo da čovječanstvo od oba pola al ternative: barbarstvo ili napredak, ne bi izabralo prvi pol.
94
95
Fašizam ne predstavlja, dakle, pomlađivanje današnjeg društva, već smrtnu borbu, agoniju, kraj bolesnika koji bo luje od starosti, a u toj je agoniji postao bestijalnim. Faši zam je izraz slabosti financijskog kapitala, izraz straha pred masama, a ne izraz snage. Krčag će se uskoro proliti... No, može li starost ugušiti mladi život? — Ne može! »Može li fašizam zaustaviti bujicu novih ideja? — Ne može! — Može li uništiti radničku klasu i najbolje elemente ljudskog duha? — Ne može!«3 Prijevod: Nadežda Čačinovič-Puhovski
3
96
Po Michaelu Goldu.
B. PROGONSKI ZADACI FAŠISTIČKE IDEOLOGIJE UVOD
Šta je ideologija uopće i čime je uslovljen njen razvoj?* U širem smislu riječi, ideologija je misaoni sistem, od stvarnosti (u užem smislu) odijeljeni misaoni svijet. U jed nom pismu Heinzu Starkenburgu, Engels kaže: »Ideologija je proces, koji tzv. mislilac svjesno proživljava, ali sa neis pravnom sviješću«. I pošto je to »proces«, dinamičan i u stalnom pokretu, razvoj jedne ideologije, u krajnjoj liniji, uvijek je uslovljen cjelokupnim društvenim razvojem. Tako, na primjer, jedna društveno-politička ideologija obično ni če u momentu, kada se u procesu društvenog formiranja izdvaja jedna nova društvena grupa ili klasa. A da se to do godi, potrebne su — paralelno — i ekonomske promjene, koje proizvode i izazivaju sve ostalo. Štaviše, mada su ne koje od pojava naoko daleko i bez veze sa drugim životnim i društvenim izražajima, za ekonomske promjene i pojave može se tvrditi, da one djeluju u jednoj ukrštenoj igri svih faktora, ideoloških i ekonomskih, i u uzajamnom djelova* U Zagrebu su 1937. godine objavljena dva izdanja ove rasprave. Jedno je izdanje naslovljeno Progonski, B: Zadaci fašističke ideologije, Orbis, Zagreb 1937., a drugo Dr. B. Jović: Fašizam, Zagreb, 1937. Zagrebački Radnik u broju 47 od 25. lipnja 1937. godine najavljuje skoro izlaženje iz tiska knjige B. Progonskoga Zadaci fašističke ideologije. U publicistici iz tog razdoblja objavljivanje knjige inače nije, koliko sam uspio utvrditi, zabilježeno prikazom ili recenzijom. Sudeći prema obavijesti u Radniku rasprava je prije objavljena pod imenom Progonskoga. Iz uvodne je napomene vidljivo da je autor odlomak iz rasprave ob javio u Radničko-seljačkom kalendaru za 1937. godinu. Nisam, na žalost, uspio pronaći ni jedan primjerak ove edicije. Prema usmenoj izjavi pok. Zvonimira Filipovića, jednog od urednika, policija je zaplijenila cjelokupnu nakladu Radničko-seljačkog kalendara za 1937. godinu. Autor isto tako napominje da je poglavlje Fašizam i omladina objav ljeno u Radniku. Tekst je objavljen u broju 12 od 1936. godine, ali ga je potpisao izvjesni teb. Iz Bibliografije je vidljivo kako su jednako potpisani još neki članci koji su koncem 1936. i početkom 1937. objavljivani u Radniku. Ćini se da su sva tri imena pseudonimi. Nisam, na žalost, uspio saznati tko se krije iza njih. Nadam se, ipak, da će objavljivanje ove rasprave omo gućiti da se otkrije pravi autor, te da mu se tako oda zasluženo prizna nje. I. P. 7 Komunisti o fašizmu
97
nju jednih na druge razvija se, niče i raste iz raznih druš tvenih grupa, društvena i politička misao. Svakom stepenu ekonomskog razvoja odgovara jedna nova ideološka faza. Ekonomski razlozi diktirali su — da uzmemo ideologiju nacionalizma, pored religije, kao naj bliži primjer — i stvaranje nacija: »Od kraja srednjega vi jeka — kaže Engels — radi historija na konstituiranju Ev rope iz velikih nacionalnih država« (»Neue Zeit«, Bd. XIV). A to »konstituiranje«, to oslobođenje i ujedinjenje u nacije, vršeno je ratovima, osvajanjima i nasiljima, ono, dakle, po staje »nužan uslov« za daljnji razvoj kapitalizma i industri je. U vezi s tim, Engels kaže za Njemačku: »Na svakih ne koliko milja drugo mjenično pravo, drugi uslovi za obavlja nje zanata, svuda, ali svuda, druge šikane, birokratske i fiškalske teškoće, a često i cehovske organizacije, protiv ko jih ni koncesije nisu pomagale! Uz to različita ograničenja u pogledu zavičajnosti i nastanjivanja, koja su kapitalisti ma onemogućavala da bace radnu snagu u dovoljnoj koli čini na one tačke, gdje rudače, ugalj, vodena snaga i ostale prirodne pogodnosti nalažu instalaciju industrijskih poduze ća. Nesmetana eksploatacija radne snage čitave domovine, bila je prvi uslov industrijskog razvoja; ali svuda, gdje je pa triotski tvorničar skupljao radnike sa svih strana, ustajala je policija i općina protiv pridošlica. Jedno opće njemačko građansko pravo i puna sloboda kretanja za sve državlja ne; jedno privredno zakonodavstvo — to više nisu bile pa triotske fantazije oduševljenih studenata, to su bili nužni životni uslovi za razvoj industrije« (Engels, op. cit.). I ši rom cijeloga svijeta prostrujao je refren nacionalističke ideologije: »Nacije se bude!« Revolucioniraju se odnosi, ka pitalizam uvlači, nabraja S. Marković, i najnazadnije narode u vrtlog modernog života. Dovode se u naj tješnju vezu kra jevi dotle vjekovima razdvojeni, podižu se veliki gradovi, pojavljuju se novine i knjige na nacionalnom jeziku, osni vaju se teatri, oživljavaju historijske tradicije. »Razvijaju se nacionalni osjećaji, širi se nacionalna svijest, rađaju se nacionalni ideali« (S. Marković, Nacionalno pitanje).
ževnost 20 vijeka, demokraciju, moderni proletarijat, — jed nu novu i ogromnu klasnu ideologiju, koja nam daje dija lektički materijalizam, jedino naučnu metodu za pravi po gled na prošlost, sadašnjost i budućnost društva. Ali to je tek ona vanjska, teoretska strana nacionalnih buđenja, jer dok se, na primjer, s jedne strane revolucionar na buržoazija borila protiv apsolutizma — za slobodu, pro tiv ugnjetavanja — za bratstvo, protiv privilegija — za jed nakost, dok se Njemačka oduševljavala Kantom i Schillerom, Hegelom i Fichteom, njen novi oblik, krupni kapitali zam, s druge strane, iskorišćavanjem teritorijalnih veza sa neprosvjećenijim narodima i njihovim prilivom u metropo le, obarao je nadnice, produžavao radno vrijeme, pogorša vao život najširih radnih slojeva. Tako nastaju, podgrijevane kapitalizmom, plemenske mržnje, koje kapitalizmu dono se dvostruku korist: jeftinu radnu snagu i zavađene nepri jatelje. Tržište postaje škola ideologije nacionalizma, a na cionalne mržnje dovode radničku klasu do klasnog samo ubojstva, one »odvlače pažnju proletarijata sa socijalnih, klasnih pitanja, na 'opća' nacionalna pitanja, koja buržoa zija stalno iskorišćuje, da bi proletarijat zadržala u duhov nom ropstvu« (S. Marković, op. cit.). To je jedno. A drugo, nacionalne borbe, u svojoj osnovi, nisu ništa drugo nego konkurentske borbe između kapitalizma raznih nacija. Sve veća koncentracija i centralizacija financijskog kapitala i proizvodnje u monopolizam, iziskuje životnu potrebu kapi talizma za oduškom izvan nacionalnih granica, unutar kojih ekonomska i financijska kriza uzima sve zaoštrenije oblike: na jednoj strani imamo do maksimuma centraliziran kapi tal, a na drugoj milijunske rezervne armije rada. Te dvije suprotnosti dovode do sukoba, i da bi se oni izbjegli, »ideo logiju miroljubivog kozmopolitizma zamjenjuje ideologija agresivnog nacionalnog imperijalizma«. Izvoz kapitala, uz to, ne znači samo odlaganje tih sukoba i financijsku decen tralizaciju metropole, nego i mogućnost da se tom nagomi lanom »mrtvom kapitalu« da motorna snaga, kako bi iz nova »otpočeo trku« za profitom.
U okviru te ideologije i do izvjesnog stupnja njenog raz voja, kapitalizam, dakle, znači kulturni progres, i njemu uslovljen polet tehnike doprinosi napretku znatnih kultur nih vrijednosti: razvoj prirodnih nauka, vrlo razvijenu knji-
U međuvremenu, još do jučer njegovana kultura, do momenta, dakle, dok je koristila kapitalizmu, danas se ta ista kultura baca na lomače. Tokom svog historijskog raz voja, ideologija kapitalizma modificira ideologiju naciona-
98
99
lizma po novim principima eksploatacije: želje za slobod nim kulturnim razvojem pojedinih naroda ostaju samo že lje, koje zamjenjuju nacionalne borbe. Nasilje postaje naj omiljenije sredstvo za zaštitu kapitalističke klasne vladavi ne. Nasilje — u vidu ratova protiv konkurenata izvana. Na silje — prema svom unutarnjem neprijatelju, radničkoj kla si, čiji pokret postaje sve veća opasnost za eksploatatorsku vladavinu kapitalističke klase. »Ne princip narodnosti, ne go ugnjetavanje malih naroda — to je politika moderne buržoazije. Ideal modernog kapitalizma nije više nacional na, nego imperijalistička država, u kojoj će kapitalistička klasa vladajuće nacije suvereno ugnjetavati milijune držav ljana svih nacija, koje su prinuđene da žive u granicama dotične imperijalističke države« (S. Marković, op. cit.). I tako nam se tokom svog historijskog razvoja i u okviru vla davine kapitalizma, ideologija nacionalizma, inače tako blis ka fašizmu, ukazuje tek kao vješto prikriveno sredstvo za podršku ideologije kapitalizma, ideologije eksploatiran ja ši rokih narodnih masa od strane jedne brojno neznatne gru pe financijskih magnata. Pojavom fašizma, kao najvišeg i posljednjeg oblika ka pitalističkog imperijalizma, varijabilni buržujski pojam na cionalizma opet izbija u prvi plan, kako bi se prikrile kon tradikcije nastale između kapitalističke teorije o naciona lizmu i njene praktične primjene, a prije svega da bi se op ravdala imperijalistička nasilja nad slobodnim kulturnim i ekonomskim razvojem drugih naroda. UDAR NA NARODNE SLOBODE
Opća kriza kapitalizma, nastala u periodu svjetskog ra ta 1914—1918. godine, znači naglo pojačanje sveopće reak cije. »Rat je prodrmao čitav sistem svjetskog imperijalizma, koji je tako ušao u period svoje opće krize« (Program Kl). Ali rat nije bio i jedini uzrok pojačavanja reakcije: »Poli tička nadgradnja nove ekonomije monopolističkog kapita lizma (imperijalizam je monopolistički kapitalizam), jest kretanje od demokracije ka političkoj reakciji. Slobodnoj konkurenciji odgovara demokracija, monopolu odgovara po litička reakcija« (Lenjin, Imperijalizam). Rat je, dakle, sa100
mo potpomogao — uzmimo Njemačku kao naročito pogo dan primjer — da politički avanturisti tipa A. Hitler us pješno iskoriste onu kaotičnu obezglavljenost malograđanstva, koje je — uz veliki dio carskih oficira, razočaranih i bez zanimanja — našlo utočište ispod nacionalsocijalističkih fraza o časti i rasnom njemačkom patriotizmu. Hitler je, kao i Mussolini prije njega, dobro znao šta privlači mase na velikim skupštinama; shvatio je, da bez demagogije ne može postići ništa u danima kada su sve egzistencije uglav nom klimave i skršene. Otuda mu i nije bilo naročito teš ko da oduševi za fantastične slike budućeg nacionalsocijalističkog poretka one, koji su svoje oči upirali za odbjeglim Wilhelmom. No, tih sentimentalaca ipak nije bilo dovoljno za jednu veliku partiju, za jednu moćnu organizaciju, o kak voj je sanjao Hitler. Zato je svoj rječnik i proširio: poku šao je naime, i djelomično uspio, da u vazu njemačkog ras nog nacionalizma utakne socijaldemokratske parole. I fraze su zaglušile na momenat gotovo svako trijezno rasuđivanje. Nikome, tako reći, nije ni padalo na pamet da u njima prepozna bivšeg carskog podoficira i špijuna bije lih četa, što su se formirale nakon uzaviranja bavarske re volucije; čovjeka, koji je donedavna po dužnosti dolazio u doticaj sa masom, na čijim se skupštinama grmilo protiv Židova, urlalo protiv Versaillesa, proricalo uskrsnuće sta rih njemačkih ideala. I Hitlerove su nade oživjele. Počeo je da se oporavlja od razočaranja, počeo je da vjeruje. Odlučio je, naposljetku, da u tom kompleksu fraza razvije i svoju zastavu, da se popne. Ali kako? Same fraze nisu dostatne, potrebni su neiscrpni fondovi, potreban je novac, koga ne talentirani slikar, besposleni soboslikar i ličilac, špijun bi jelih četa, Adolf Hitler, nije imao čak ni toliko da pošteno podmiri svoj preveliki apetit. Valjalo je, dakle, naći in teresente na planu destruktivizma, koji bi taj plan mogli da financiraju i kojih je, u onom času, u Njemačkoj zaista bilo dosta. Svojim »antisemitizmom« i svojom vikom na »boljševizirani« Berlin, Hitler je mogao — razmišljalo se na sup rotnoj obali — sjajno da posluži bavarskoj klerikalnoj ari stokraciji, koja je smatrala da je nadošao njen čas i koja mu je stoga rado stavila na raspolaganje sredstva za štam pu i organizaciju. A poslije fuzioniranja sa separatističkim nastojanjima Ludendorffove grupe, njegove su šanse pogo101
tovo narasle, i uskoro jedan dio teške industrije (Stinnes, Hugenberg) i ostali patrioti, pošto su isforsirali inflaciju, stavljaju m u na raspolaganje neograničena sredstva. Doga đaji se dalje nižu napadnom brzinom: pošto je oborio vla de Briininga, von Papena i Schleichera, zato jer nisu bile u stanju da povećaju pritisak na radne mase i da tako svale cio teret krize na leđa širokih narodnih slojeva, i ostali njemački krupni kapital okreće se Hitleru. Veliki rizik i nesmotrenost — pomislili su u prvi čas dovoljno neupućeni. Međutim, o nekakvom riziku i nesmo trenosti nema ni govora. Krupni kapital, kao što ćemo još vidjeti, ne samo što nije imao razloga da vjeruje Hitlerovim propovijedima masama gladnih i nezadovoljnih, nego je, naprotiv, bio taj koji je te propovijedi diktirao Hitleru i njegovim agitatorima. To je bilo samo sredstvo da se pre ko prividne smrti kapitalizma, putem nacionalsocijalizma produži i učvrsti vladavina kapitalizma. U berlinskom »Herrenklubu«, Fiink, teoretičar nacionalsocijalizma, nije bio pri moran da pravi ustupke »antikapitalističkom osjećanju koje caruje u duši njemačkog naroda« (Strasser), već je dao ja san program: »utvrđivanje najnižih nadnica, uklanjanje sis tema kolektivnih ugovora, likvidacija radničkog osiguranja« (pošto ta mjera poziva na lijenost i nerad! — op. p.), »di zanje cijena bez obzira na položaj masa i intenzifikaciju naoružanja«. Ovdje se, dakle, ne radi o nečem novom, nego tek o jednom obliku kapitalističke diktature, o jednom sred stvu da se ta diktatura prikri je i pripremi za još sitniju eks ploataciju naroda, koji zapravo tek sada počinju da se »bu de« u pravom smislu te riječi. Otuda se i »pobjeda fašizma u Njemačkoj mora promatrati kao znak da buržoazija više ne može da vlada starim metodama parlamentarizma i gra đanske demokracije, radi čega je i prisiljena da u unutraš njoj politici posegne za terorističkim metodama vladanja; to je znak, da buržoazija više ne može naći izlaza iz sadaš njeg položaja miroljubivom vanjskom politikom, radi čega je prisiljena da posegne za politikom rata« (Staljin, Izvješ taj o radu Centralnog komiteta KPSU). Po svojoj vanjskoj formi zasnovan na obrani srednjih slojeva, nacionalsocijalizam u svojoj osnovi znači neobuz danu i okrutnu ofenzivu protiv narodnih sloboda uopće, a napose protiv radničke klase. Agonija, u kojoj se danas 102
nalazi njemačka kultura, pokušaji organiziranja masovnih pokreta fašističkog karaktera i iskorištavanje malograđanstva — jednog dijela seljaštva i malograđanske inteligenci je — u borbi protiv snaga društvenog i historijskog napret ka, uspjeh nacionalsocijalizma u januaru 1933 — sve je to jasno pokazalo, čemu vodi fašizam i kako su se prema nje mu odnosili srednji slojevi. Pokazalo se, naime, da su sred nji slojevi relativno svuda (što nikako ne znači i pod svim okolnostima) pogodan teren za demagošku fašističku pro pagandu. Ali ta činjenica — kada smo pred otvorenim i veo ma aktuelnim pitanjem: kuda idu srednji slojevi? — još uvijek nije dovoljna da uputi, čak ni na privremeni zaklju čak, da taj društveni sloj bezuslovno mora da prođe kroz period vladavine fašizma, da bi konačno spoznao pravi put i povezao svoje bivstvovanje sa bivstvovanjem radničke kla se. Naprotiv, srednji slojevi su samo pod izvjesnim specijal nim okolnostima pogodan teren za fašizam; oni su prema svom društvenom položaju uopće u nemogućnosti da pove du samostalnu političku akciju, te su, stoga, ili rezervoar i saveznik vladajuće klase, ili saveznik napredne klase. Nji hovo opredjeljenje, konačno, zavisi prije svega od toga, na kojoj će strani osjetiti snagu i aktivnost, gdje će vidjeti per spektivu za izlaz iz krize i kaosa. Prvih poslijeratnih godi na činilo se da ta »snaga i aktivnost« leže najprije u talijan skom fašizmu, a zatim u njemačkom nacionalsocijalizmu. Ali već u toku prvih dana fašističkih vladavina, događajima su potvrđene dvije stvari: prvo, da fašizam uopće nije u stanju da riješi ni jedno od životnih pitanja širokih narod nih slojeva, i drugo, da će se njegove nekadašnje pristalice okrenuti od njega, prevarene i razočarane. U Njemačkoj i Italiji taj je proces u punom toku i napreduje brzinom »geometrijske progresije« , a događaji u Francuskoj i Španiji pokazuju da srednji slojevi ne moraju neminovno pro ći kroz njemački j a n u a r i juni, da bi konačno okrenuli le đa fašizmu, čija »diktatura ne predstavlja neizbježivu eta pu diktature buržoazije u svim zemljama. Mogućnost, da je se mimoiđe, ovisi o snagama borbenog proletarijata, koje su najviše osakaćene razornim utjecajem socijaldemokra cije« (Teza XIII, plenuma EKKI). Protesti seljaka iz Pomeranije, Pruske i ostalih krajeva nacionalističke Njemačke, jasno svjedoče o »popularnosti« hitlerizma u njemačkim se103
lima. Malograđanske mase također se okreću od njega, jer su ga vidjele na djelu, okreću se, dakle one iste mase, koje su u svojoj smušenosti bile zahvaćene hitlerizmom i koje su, kao takove, bile njegovo masovno uporište, sačinjavajući najbjesnije članove SA i SS trupa. Od svih obećanja, koja je davao Hitler, nije ostalo savršeno ništa: o nacionalizaciji banaka i ne sanja se, male zanatlije ne vide ni prve trago ve propasti svojih moćnih konkurenata, nego naprotiv, nji hovo subvencioniranje od strane vlade nacionalsocijalizma; 1 činovnička mjesta se ne otvaraju, plaće padaju u istom raz mjeru kao i radničke nadnice, porezi rastu, 2 a što se tiče »oslobođenja od kamatnog ropstva«, dr Schacht se defini tivno izjasnio 22. februara 1934. na sjednici financijskog vi jeća magnata kada je rekao, da »vlada Trećeg Reicha nema namjeru da primijeni nikakve prinudne mjere u cilju obaranja kamatne stope«. Napokon pogubljenjem Rohma i likvi dacijom utjecaja SA trupa, eliminirana je od aktivnog učeš ća sa službene strane masovna baza nacionalsocijalizma, po što je mogla da predstavlja prepreku krupnom kapitalu. A time je ujedno izvršen u d a r i na posljednje građanske slo bode i ostala je samo još ideologija fašizma — ideologija diktature financijske oligarhije.
fašističke ideologije, ne zaboravljajući pri tom, da se ideo logije fašizma, po svojoj vanjskoj formi razlikuju u svakoj pojedinoj zemlji, i da one ne sačinjavaju jedan zatvoreni sistem, čitav i homogen. Dvije su, međutim, stvari bitne kod svih oblika fašizma: 1. Svaka analiza i kritika fašističkih ideologija hi storijski nužno mora da ih proučava u njihovim odnošajima sa samom stvarnosti i njenom evolucijom. 2. Postoje stanoviti zadaci fašističke propagande i agitacije, koji su dostigli, može se reći, jednu »klasičnu« zajedničku vrijednost.
GLAVNE KARAKTERISTIKE FAŠISTIČKE IDEOLOGIJE
»Strah bi se osjećao hiljadu puta više, kada bi on bio jedan čisto materijalni oblik, kada se narodu ne bi dao ne ki bilo kakav ideal«. 3 I idealizam, i spiritualizam — to je opijum za narod. Fašizam je isto tako opijum, pošto hoće da bude jedna fanatička religiozna koncepcija svijeta, i mi će mo ga, vjerojatno, u njegovim daljnjim oblicima vidjeti i kao neku udruženu religiju razuma, koja bi imala da ubla ži pravdu u svoje vlastito ime i da do krajnosti mistifici ra mase, zahvaljujući proturevolucionarnom vrelu stanovi tih tradicija još iz doba građanske revolucije 1789. godine.
I talijanski fašizam i njemački nacionalsocijalizam, ta dva— kao što smo već vidjeli na primjeru Hitlerovog uspo na — tipična proizvoda kapitalizma u rasulu, uslijed njiho ve zajedničke baze posjeduju i jednu zajedničku teoretsku prtljagu, koja, uz relativno neznatna variranja, dominira kod sviju nacionalnih oblika fašizma. Preći, stoga, ležerno preko te fašističke teoretske prtljage, čiji je demagoški ka rakter ipak sposoban da tu i tamo privuče m a k a r i na momenat široke mase malograđanstva, ne shvatiti njen opći dijalektički identitet, znači — u najmanju ruku — počiniti glupost. Nju, dakle, treba poznavati, ako hoćemo da je sru šimo; treba ispitati barem glavne karakteristike i zadatke 1 Tako je, npr., firma Tietz, koja ima filijale u 70 gradova Njemačke, subvencionirana 1934. godine sa 14 milijuna maraka! 2 Godine 1933. platili su seljaci i sitno malograđanstvo 21,300000 ma raka poreza više nego u 1952. godini!
104
Mi ćemo se ovdje osvrnuti zapravo na one najglavnije i najkarakterističnije između njih, ne gubeći iz vida da svaka ideologija, bez obzira na svoju naučnu ispravnost ili neis pravnost, postaje na izvjesnom stupnju svog razvoja materi jalna snaga, sposobna da povuče za sobom mase vjernika. Kroz fašizam se provlači neki sentimentalni idealizam, njega oduševljava spiritualizam herojskog zvuka, onaj spiritualizam koji se zauzima za klasični idealizam, naročito za Hegela i njegove na j reakcionarni je momente, a njegov kult države objasnio je Hitler prilično cinično u Diisselđorfu (27. I. 1932), u Industrijskom klubu, Thvssenu Kirrdorfu i drugim rurskim magnatima:
Glavne karakteristike fašističke racionalizam i dinamizam: »Fašizam orijentacije, stil, doktrina u pokretu; vija, ali ne dopušta da bude zarobljen
ideologije jesu i — nije katekizam, već on se formira i raz u formule jednog si-
3 »Ne treba govoriti o beznadnoj situaciji«, citira Hitlera pariški T e m p s (u broju od 16. XII 1933). »Ona se može prikazivati takovom samo onima, koji o životu imaju materijalističko shvatanje . . . Sretni oni sa duhovnim shvatanjem života.«
105
stema« (Gentile, Fašizam i kultura). Dakle, analiziran sa klasnog stanovišta, cilj fašizma je jasan, njegova je misao nepovezana, on je simptom pada buržoazije. Dok klase, ko je se dižu, imaju jednu stalnu ideologiju, jednu povezanu doktrinu i dok im, ponekad, jedan stanoviti dogmatizam ni je stran, dotle su klase, koje opadaju, nemoćne da misle, one se često čak i ponose tom svojom nemoći, iz koje, mo že se reći, prave i svoje o r u ž j e / o n e dižu na stepen božan stva jednog Bergsona, Spenglera, Spanna, jednog Gentilea, i to su im figure filozofa-učitelja, vođa. Tu nepovezanost fašističke misli izdašno potpomaže i činjenica da se izvjes ne gomile malograđanstva slažu sa fašizmom, pošto će on — kako se one nadaju — barem za momenat spriječiti neiz bježnu proletarizaciju, uslijed čega fašizam i iskorištava na onako nepošten način malograđansku ideologiju, kako bi što striktnije zadovoljio zahtjevima financijskog kapitala. Tali janski marksista Ercoli ispravno je konstatirao još prije vi še od deset godina da ideologija malograđana — kao što smo već spomenuli — ima u sebi nečeg proturječnog: kon tradikciju u samoj suštini ideja, kontradikciju između iz ražaja tih ideja (teorija) i u njihovoj primjeni (praksa), jer je njihov socijalni položaj uvijek, u većoj ili manjoj mje ri, pod dominantnim utjecajem jedne druge klase: proleta rijata ili buržoazije. U razgovoru koji je Mussolini vodio sa njemačkim pu blicistom E. Ludwigom, duče je nasuprot razumu postavio čitavu jednu apologiju vjere: »Samovjera, a ne razum, pre nosi bregove. Ljudi imaju vrlo malo vremena da misle, ali su zato neizmjerna nagnuća modernog čovjeka k vjerova nju«. Buržoazija i njeni kroničari (a među njima imamo one koji barataju sa perom i one koji se vješto služe nožem) objavljuju u sve vjetrove propast nauke, onog istog instru menta koji im je donedavna tako dobro služio za ekonom sko i socijalno vladanje svijetom. A to bjekstvo od nauke u sfere duhovnog svijeta (duhovnog po svojim nazovibiološkim korijenima), u stvari je samo ideološki izraz bankrota, dakle, ne ideološki izraz onog općečovječanskog razuma, ne go razuma jedne klase, kojoj upravo izmiče i posljednja vlast nad tim svijetom. Staro društvo, u svom vrtoglavom padu, poznavalo je bjekstvo u religiozne misterije, u krš106
ćanstvo; ono je isto tako poznavalo i uskrsnuća mrtvih filo zofija prošlosti. »Fašizam se oslanja na prirodni instinkt, na duhovne aspiracije koje mu daju snagu i nepobjediv ka rakter. On je neprijatelj kulture pa stoga i daje sekundarno mjesto inteligenciji i razumu u odnosu prema kolektivu, karakteru i volji svakoga individua« (Mussolini, Fašizam). A Hitler se odaziva: »Kulturni nivo jednog naroda nije mje rodavan za kvalitet države u kojoj živi« (Moja borba). Prema Rosenbergu, upravljaču vanjske politike hitle rovske Njemačke, život jednog naroda (pošto je taj narod rezultat jedne »mistične sinteze«, jedne »duhovne aktivno sti«) ne može se spoznati putem razuma; taj život izbjega va princip kauzaliteta. Filozofija ne može biti spoznaja (Erkenntnis), već samo vjera (Bekenntnis) (Mit dvadesetog vijeka). Spengler je izjavio prije nekoliko godina, da — ho ćemo li naučno da obradimo prirodu u historiji — moramo prije svega »pustiti uzde fantaziji«. Fašizam se uvijek pro tivi racionalnoj spoznaji stvari, koju on, vjeran svojoj de magoškoj taktici, zamjenjuje onom nepotpunom, plitkom i statičkom spoznajom, koju n a m pruža tako tipično buržujski vulgarni racionalizam. Ako se ascedentna buržoazija i hvalila svojom kulturom, ako je svoje intelektualce i na zivala »svojim zvijezdama«, ako je u sebi i imala žeđ za upo znavanjem svijeta i prirodnih zakona, kako bi tim zako nima bolje vladala, danas, u svojoj dekadenci, ona se boji razuma, čak i vlastitog; ona mu, dapače, suprotstavlja i pret postavlja opskurantizam, ona danas više voli da podmuklo osudi na s m r t i čitavu nauku, i čitavu filozofiju, nego da ot počne otvorenu borbu s njima. Stvaralački elan sovjetskih masa još više ubrzava ritam ovog buržoaskog bjekstva k vjeri, k grubom mitu. Ona spaljuje knjige, u nekom čak ne shvatljivom naivnom uvjerenju da će na taj način uništiti spoznaju o suštini stvarnosti. I baš nas taj momenat pot pune buržoaske dezorijentacije upućuje na naš glavni za datak: iskorištavanje ove duboke krize buržujske ideologije za borbu protiv reakcionarnog i mističnog preobražaja, ko ga ona preživljuje, za proširenje marksizma. U onome, što se mi ne usuđujemo da nazovemo imenom fašističke filozofije, dvije stvari igraju glavnu ulogu: ono sudbinsko, mistično i u svojoj suštini (uprkos svom vanj skom izgledu i hvalisanju) pesimističko. To je ono što na107
doknađuje naučni pojam kauzaliteta, i baš ta nadoknada svjedoči, da su današnji buržujski naučenjaci izgubili sva ku vjeru u budućnost sistema koji brane. Sutrašnjica nije sigurna. Nje se boje i onih 1200 nepro bavljivih i praznih stranica, koje »pokazuju« da je optimi zam kukavičluk (Spengler, Propast Zapada). »I sami sanja ri misle na izlaz« — piše Spengler u jednom drugom spisu (Čovjek i tehnika), i njegova bučna privrženost fašizmu, koji je on pripremio i za koji je podesio svoje ideološko oružje; njegova nada u neograničenu budućnost »plavog čo vjeka«, »nordijskog barbara — ne smiju nas zavaravati: propast Zapada nije ništa drugo, nego bankrotstvo kapita lističkog načina proizvodnje, i onaj aktuelni optimizam sa mo je parola mistike, koja se pruža masama bez predaha. Fašisti i njihovi saveznici vrlo dobro znadu da igraju pos ljednji čin buržujske tragedije. Oni to ponekad čak i pri znaju: »Bile su potrebne sve snage mlade ideje jedne mislije, da bi naš narod još jednom pošao za samim sobom« (Goebbels). Fašizam je preokupiran i kultom tragičnog. Neizvje snost je tragična; partija, koja se poigrava životima ljudi, žena i djece, puna je slučajnosti, što i »opravdava« sve one brutalnosti i sva ona divljaštva fašizma. Hitler (Moja bor ba) uzdiže bestijalnost i sadizam do principa akcije i uz goja, i tako izopačuje (uz pripomoć nasilja) najnižu, naj prostiju i najsljeplju kontrarevoluciju u revoluciju. Negira jući razum Hitler apelira na intuiciju i na uzbuđenje, on u ime »nerazmjernosti« forsira i najnezdravija zadovolje nja, »pošto je potrebno obnavljanje veze sa životom«! Je dan neoromantizam, vulgaran i obolio od svoje čangrizave pretenzije na zdravlje, nagriza sve, i fašistički pisci obra đuju taj neoromantizam uz veliku pripomoć retorike, slu žeći se narodnom tradicijom (germanske šume kod Nije maca) ili historijskom tradicijom (Rim kod Talijana). Otu da je fašizam u pogledu odgoja veoma precizan: »Junacima nije potrebno da zamaraju mozak mislima. Ono što karak terizira novog njemačkog čovjeka, nije njegova duboka in teligencija, nego žestina njegovih osjećaja« (dr Bode). A neki talijanski teoretičar fašizma daje refren: »Mi smo pro tiv demokratske i inertne civilizacije, koju je stvorio Malthus i pozitivizam, a koja determinira komunizam. Mi smo 108
za kulturu duha« (Tempo nostro, 23. I 1934). I ovaj visokoučeni teoretičar fašizma kao da i ne sluti da je demo kracija odavno označila Malthusa svojim neprijateljem, da su Comteovi učenici lojalni reakcionari i da komunizam ne ma ničeg zajedničkog ni sa Malthusom, ni sa Comteom, ni sa »demokratskom inertnosti«. Izbacivanjem nauke iz života, školska politika fašizma jasno ocrtava strah od klasa. Zato su prije svega i zabra nili radničkoj i seljačkoj djeci pohađanje škola. I kao što to odgovara pristalicama jedne »bezbožničke hijerarhije«, osnovali su specijalne »škole za narod«, u kojima se dodu še uči računica i pokornost, ali ne i latinski jezik, čije je besplatno učenje zabranjeno i koji je tako postao klasna privilegija. 4 Poslijeratna kriza izopćila je broj izopćenih, od kojih je još rat stvorio čitavu armiju. A naša malograđanska omladina pati od današnje ekonomske situacije više nego pripadnici bilo koje druge generacije. Taj očajni položaj malograđanske omladine i jest razlog za sva ona fašistička zavaravanja romantičnim spiritualizmom i dubokim pesi mizmom, koji više ne može da prikrije ni onaj vanjski opti mizam, i koji odlično odgovara njihovoj bezizlaznoj situa ciji. Mistificirana od jedne mistike bez zamaha i veličine, ali zato dovoljno grlate, malograđanska omladina vidi u fašizmu sredstvo za život, ili barem jedan »trag koji vodi do zauzeća ovog sredstva za život«; ona nesvjesno pušta da bude uvrštena u stada financijskog kapitala, uvjerena da se bori protiv tog kapitala i protiv buržoazije, pošto im se — zahvaljujući lažnom tumačenju da je fašizam uopće 4 Međutim, moral kojim se podučavaju fašistička djeca, nije ni malo kompliciran. Evo izvoda iz jedne školske knjige za djecu od osam go dina: »Dječak Bruno igrao se sa djevojčicom Mariolinom. — Ja ne znam, rekao je Bruno, zašto se djevojčice igraju uvijek sa lutkama? — A zašto se dječaci uvijek igraju sa malim vojnicima, odgovori Mariolina. Tada se umiješa mama u njihov razgovor: — Slušajte generale, kaže mama. Kad djevojčice ne bi volile lutke, vi ne biste imali vojnike za rat. — Zašto?, upita Bruno. — Zato što lutke prave male vojnike, odgovori mala Mariolina umje sto mame«. Ovdje je suvišno dodati, kako je u 99% slučajeva Bruno sin jednog radnika ili seljaka, i kako će svakaKo ići u rat, ali ne kao general! Put njegovog života je jasan.
109
nezavisan od buržoaskog sistema vladavine — ideologija fa šizma čini nezavisnom od ideologija buržujskih stranaka. Ideologija fašizma, dakle, nije ništa drugo nego prikri vena ideologija kapitalističke mistike, zavaravanja i izra bljivanja. »TOTALNA NACIJA«
Jedan od najznačajnijih dokumenata njemačkog nacio nalsocijalizma prije dolaska na vlast, svakako je već spo menuti Hitlerov govor na skupštini industrijalaca u Diisseldorfu. Njemački industrijski magnati počeli su da se plaše »antikapitalističke« demagogije stanovitih nacionalsocijalističkih agitatora. Oni su osjetili potrebu da budu uvjereni u sigurnost svog položaja pod budućom vladom partije, ko ja »proždire marksiste«. Htjeli su da se upoznaju sa stvar nim sadržajem Hitlerovog programa, pa ćemo stoga i mi ispitati najhitnije stavove tog veoma značajnog ekspozea nacionalsocijalističkih principa. »Ako se misli — kaže Hitler — da je u budućnosti mo gućno očuvati ideje buržoazije i proletarijata, tada se ostaje u okviru one dosadašnje njemačke nemoći, a time i u na šoj dekadenci ili, tačnije rečeno, pomaže se pobjeda bolj ševizma«. Ovaj leitmotiv, ponavljan u svim nacionalsocijalističkim člancima, zapravo je korijen one ideje da Nijemci, odbacujući sve razlike staleža, konfesija i klasa, moraju da se osjećaju kao jedan udruženi narod. »Moja polazna tačka kao nacionalsocijaliste jest narod kao takav, narod kao rasni pojam« 5 . Polazeći od shvaćanja, uostalom sasvim ispravnog, da klasne borbe neizbježno moraju dovesti pro letersku revoluciju do pobjede, Hitler traži, uz pripomoć najgrubljeg nasilja, da klasne borbe prestanu u ime nacio nalne cjelovitosti. I to je ono (historijsko-ideološki sasvim neispravno) shvaćanje, kojim se fašizam koristi i s kojim iskorištava: pomoću tog shvaćanja fašizam prije svega pris Problem »rasizma« morao je iz tehničkih razloga nužno da ostane u ovoj knjizi neosvijetljen, što, međutim, nikako ne umanjuje njegovu važnost i što opravdava činjenica, da naša naučna literatura raspolaže relativno dovoljnim brojem spisa koji izobličuju i ovu nacionalsocijalističku mistifikaciju.
110
kriva interese svog poslodavca — monopolističkog kapita lizma, a zatim i realnu suštinu države. Međutim, izvor tog shvaćanja o »nacionalnoj cjelovito sti« nalazimo još kod idealiste Hegela, koji je državu ozna čio momentom postanka duha i prestanka svih grupacija, koje su od njega niže i njemu podvrgnute: »Individuum nema stvarnosti, i on je samo utoliko socijalno biće, uko liko je član Države«. A Spengler razvija u svom posljednjem djelu (Odlučne godine) sam cilj, koji slijedi tom kultu dr žave (uvijek veliko »d«), toj besmislenoj glorifikaciji »to talne nacije«: »Onaj, koji nastavlja da slavi radnike, nije shvatio duh vijeka. Radnik će se povući pred nacijom do posljednjeg plana«. Ofenziva protiv proletarijata, ofenziva protiv SSSR-a, imperijalizam — to je stvarna pozadina koja traži da se uzdiže i opravdava »filozofija« fašizma. Ta ideja »totalne nacije« (u stvari samo sračunati mamac sociologa, ekonomiste i imperatora nacionalsocijalizma, Ottmara Spanna) služi jedino za negiranje marksističke doktrine o kla snoj borbi. Ona je veo, kojim se prikriva, održava i učvr šćuje unutarnja kontradikcija kapitalističkog sistema. I to nije karakteristika samo Hitlera i njegovih teoretičara, ona se nalazi i u talijanskom fašizmu, kao što to pokazuje tekst prvog člana »Karte rada«: »Talijanski narod je organizam, koji ima svoje ciljeve, jedan život i ista sredstva akcije, koja nadmašuju u moći i trajnosti sve one izolirane individue ili grupe, koje oni sačinjavaju. To je moralna, politička i ekonomska zajedni ca, koja se u cijelosti ostvaruje u fašističkoj državi«. »Sve u državi, ništa protiv države, ništa izvan države« — piše Mussolini. Ali ova ideja ne dominira samo kod službenih fašističkih ideologa. Ona se nalazi i kod svih onih raznih teoretičara reformističkog socijalizma ili, tačnije, teoretičara socijalfašizma, za koje označava »logičan« us pjeh doktrine o »posvećenoj zajednici«. Put od socijalpatriotizma do socijalfašizma nije tako velik, i on ne pozna neke naročito značajne prekide, pošto je to stvarno put podvrgavanja interesima buržoazije. Karlo Renner, u jed nom članku pod rijetko nesavjesnim naslovom »Osnovna pitanja borbe austrijske socijaldemokracije protiv fašizma« (Gesellschaft, br. 2, 1930), piše: »Interesi radničkih klasa, u sadašnjim prilikama našeg ekonomskog razvoja, skoro su 111
identični sa najvišim interesima nacije . . . Bučne riječi za povijedi klasne borbe ne ojačavaju nas, već naše protivni ke, povezujući ih u jaku zajednicu. Mi u Austriji već odavno nastojimo, da održimo socijalni mir i obranu interesa čita ve ekonomije«. Razumljivo da renegat Kautskv podržava istu tezu. U svom spisu »Materijalističko shvaćanje histori je«, tvrdi da »Blagostanje proletarijata, čiji su interesi ve zani za kapitalističke klase, ovisi o blagostanju društva«. Osnovu za tu njegovu »marksističku« teoriju, koja je inače tako draga fašistima i čiju su nam praktičnu vrijednost otkrili njemački događaji, Kautskv »nalazi« u drugoj knjizi Marxovog »Kapitala«, koju je on sračunato strogo odijelio od prve i treće knjige, da bi zatim nesmetano izvrnuto pro tumačio primat cirkulacije nad produkcijom. »Tako nam se proletarijat — piše Kautskv, vjeran falsifikator Marxovog učenja — prikazuje sve više i više u jednoj naročitoj situaciji, u situaciji, naime, da ne samo što mu je palo u dio da nadmaši kapitalistički način pro izvodnje, da ga nadomjesti socijalističkim načinom, — već i da brani zakone tog načina proizvodnje protiv povreda od strane monopola velikog kapitala, vezanog za velike zem ljoposjednike, generale, birokrate, profesore itd.« (Predgo vor drugom popularnom izdanju II knjige Marxovog »Kapi tala«). Proletarijat, dakle, u ime takozvanih »zajedničkih interesa«, koje on navodno ima sa buržoazijom u sferi cir kulacije, treba da brani od kapitalizma kapitalistički način proizvodnje. I da onda Kautskv nije marksista!? Međutim ta politika »zajedničkog nacionalnog interesa« bila bi smi ješna, kada ne bi bila tragična i kada se — odvraćajući ma se od klasne borbe, zastrašujući ih »kompliciranim proble mima« koje postavlja socijalizam —• ne bi graničila sa či stim fašizmom.
rektoru (Leonu Blumu, »robu Cezara Kapitalizma«) »Populairea« od 27. jula izjavio, između ostalog, i slijedeće: »Socijalizam ima interese da izbjegava propast države (čitaj: kapitalističke): red. Socijalizam treba da afirmira svoja nastojanja, kako bi osigurao zemlji jednu vladu (to naravno nije u svemu današnja vlada Narodnog fronta — op. p.) sposobnu da zapovijeda svima u ime općeg interesa: autoritet«. I Mussolini, dobar poznavalac ove ideologije, nije se prevario, kada je u jednom članku (koga je cjelokupna talijanska štampa prenijela 23. augusta 1933. godine), nakon što je pozdravio Njemačku, »jednu drugu zemlju, koja je stvorila unitarističku, autoritativnu i totalnu državu«, po zdravio također i »opozicionu Socijalističku stranku Fran cuske«, »blijedi odjek — ako hoćete — desetgodišnjeg stva ralačkog napora fašizma«, »koja je stavila sebi u zadatak, da udalji stranku od neostvarivog dogmatizma i doktrinarskih f o r m u l a c i j a . . . i da je vodi prema novim vidicima, mi reći je sa principom: država, nacija, autoritet«. Istu pje smu intonira i nacionalsocijalistički »Volkscher Beobachter«.
Ideja »totalne nacije«, koja je danas specifično fašisti čka i koja sadrži u sebi klicu one reformističke, socijalpatriotske doktrine »općeg interesa«, tako dragog Živku Topaloviću, Josipu Bekeru, Bogdanu Krekiću i kompaniji, da vala je i veliki dio inspiracija francuskim socijalistima Deatu i Marquetu na prvom francuskom socijalističkom kon gresu 1933. godine. Uostalom na osnovu ove iste ideje bile su lansirane one dvije poznate parole, tijesno povezane jed na s drugom: »Red — Autoritet«. Marquet je u pismu di-
Na primjeru ove fašističke »totalne nacije« i socijalreformističke »posvećene zajednice«, što su u svojoj osnovi samo dva oblika iste ideologije, nalazimo konkretnu potvr du marksističkog shvaćanja historije, po kome je ona pre stala da bude samo borba klasa: nacija je također postala historijska kategorija, no tek nedavna historijska kategori ja kapitalizma u opadanju. »Proces likvidacije feudalizma i razvoj kapitalizma javlja se u isto vrijeme i kao proces spajanja ljudi u n a c i j e . . . Osnovni problem za mladu bur žoaziju je tržište. Tržište je prva škola, u kojoj se buržoa zija naučila nacionalizmu« (Staljin, Marksizam i nacionalno pitanje). Ali se ovo ne sviđa buržujskim sociolozima i pseudomarksistima. Tako je austromarksista Springer pisao 1909. godine, da su »nacije prirodni sociološki faktori; oni su postojali prije države, i postojat će i poslije nje«. O istom ovom Bauer misli, da korijeni nacionalne zajednice zadiru vrlo daleko u prošlost, upravo do zadruga primitiv nog komunizma, dakle prije podjele društva na klase. Ta kva tvrđenja zasjala su opet 1933. godine, i ona neiz bježno podstiču Hitlera, Giinthera, Federa i ostale fašisti čke pisce, koji uz najveću pompu počinju da slave stare
112
8 Komunisti o fašizmu
113
germanske »zajednice«, duh Vikinga i druge ljuljačke za uspavljivanje »intelektualnih« malograđana. Međutim »... stvaranje nacionalnih odnosa nije ništa drugo, nego stva ranje buržujskih odnosa«, piše Lenjin 1894. godine (Cjelo kupna djela, knj. I). Ideja nacije, prema tome, nikako ne može da bude shvaćena kao jedina, kao nezavisna od kla sne podjele. Naprotiv, »ima dva naroda u jednom narodu« (Lenjin), i nacionalizam otuda nema svoju osnovu u pro letarijatu, koji je, historijski nužno, podvrgnut i kao takav sve podvrgava klasnoj borbi. S ovim, prirodno, ni u čemu nije umanjena važnost nacionalnog pitanja. 6 Ali priznati na ciji vječnost, znači izdati historiju, znači ignorirati činje nicu da kontradikcija između produktivnih snaga i produk tivnih odnosa — čiji je neminovan izraz klasna borba — sačinjava pogonsku snagu historijske evolucije. Nacija, um jesto da bude ono što u svojoj suštini jeste: jedan klasni sistem u kontradikciji, ona se retorski pretvara u nekakvu imaginarnu harmoničnu cjelinu, u kojoj »korporacije«, tj. države, moraju odstraniti svaku klasnu borbu. »Država (či taj: kapitalistička) postala je savjest i sama volja naroda« (Mussolini, Fašizam — doktrine i institucije). A šta to zna či? To znači zahtijevati od proletarijata da odbaci sve svoje vlastite interese u korist kapitalizma, da se sasvim podvr gne »autoritetu«, tj. diktaturi fašističke stranke, koja je i sama podvrgnuta autoritetu jednog šefa ili grupi šefova, dakle, posrednicima potrebnim klasi velekapitalističkih magnata u njihovom eksploatatorskom općenju sa naro dom. To znači tražiti od proletarijata jednu protuhistorijsku žrtvu, i, što je još ponajljepše, žrtvu diktatima zako nitog i nezakonitog pritiska i terora sve od onog specijal nog tribunala u Rimu, pa do onog u Leipzigu. Ali jedna subjektivna (kapitalistička) negacija klasne borbe, udružena sa jednom ne manje subjektivnom kapitalističkom fikcijom (»nacija je najviši cilj«), ne odgovara historijskoj neminov6 Mi ovdje govorimo o utvrđenim kapitalističkim pojmovima. Zato Lenjin-Staljinovu tezu o nacionalnom pitanju nikako ne treba shvatiti meha nički, nego naprotiv treba proučiti svaki pojedini slučaj. Jer isto kao što na cionalni odnosi ne nastaju najedanput, oni isto tako i ne nestaju najedan put. Međutim, kada je u pitanju hrvatski narod, onda je marksistički oprav dana njegova borba protiv beogradskog centralizma. No, to je prije svega borba malograđanstva protiv krupnog kapitalizma, i ta borba nikako ne mo že da postane metoda, nego samo sredstvo radničke klase protiv kapitalistič kog eksploatiranja i njegovog rušenja.
114
nosti ništenja one objektivne kontradikcije između kapita lizma i proletarijata, čiji put jedino može da se kreće po liniji proleterske revolucije. Fašističkokapitalistički argu menti, dakle, iako potpomognuti najbestijalnijim nasiljem nad narodnim slobodama, nikako ne mogu da budu histo rijske činjenice. Oni, dapače, ne mogu ni da prikriju histo rijske činjenice, čak ni one najneznatnije. Zašto? Zato što stvarni interesi, na primjer, Thvssenovih, Citroenovih, Agnellijevih, Arkovih i Vapinih radnika ne traže ozdravljenje njemačke, francuske, talijanske, hrvatske i srpske nacije, već uništenje kapitalizma i kapitalističkog načina proizvod nje, koji ih eksploatiraju i za koje nacija predstavlja isto tako samo jednu kategoriju, osuđenu na propast. »Proleteri svih nacija, bez velikih zapreka, počinju da se brate pod zastavom Komunističke Demokracije. U stva ri oni su jedini, koji to zaista mogu učiniti; buržoazija po sjeduje u svakoj zemlji specijalne interese, i kako njeni interesi dolaze prije svega, ona ne može mimoići ideju na rodnosti . . . Ali proleteri sviju zemalja imaju samo jedan jedini i isti interes, jednog jedinog i istog neprijatelja, jednu jedinu i istu borbu« (Engels, Rheinische Jahrbiicher, II). Mi imamo svoju klasnu borbu! I stara marksistička misao osta je nedodirnuta: »Proleteri nemaju domovine!« OPĆE OSOBINE FAŠISTIČKE POLITIČKE EKONOMIJE
Ova fašistička ideja o cjelovitosti, o »totalnoj naciji« stvara polaznu tačku, ili, tačnije, mit oko koga svi oblici fašizma, bez obzira na boju njihovih košulja, nastoje da skoncentrišu posljednje snage kapitalizma na umoru. Ona treba da ovjekovječi ideju službe (Lestring), osnovnu kate goriju »univerzalističke« ekonomije Ottmara Špana, koji je jednostavno cjelokupni ekonomski sistem sveo na jedan »jedinstveni funkcionalni sistem«. A ta ideja »službe« nalazi se, više ili manje ispoljena, više ili manje jasna, u svim fašističkim teorijama. Mjesto i udio svakog pojedinca, gru pe itd., moraju, po toj ideji, da budu određeni prema službi, koju oni vrše u nacionalnoj zajednici. »Princip« toga siste115
ma je jasan: on omogućava, da se prikriju kapitalisti i nji hovi pomoćnici u socijalnoj eliti. U svom govoru u Dusseldorfu, Hitler je izjavio rajnskim industrijalcima: »sama po sebi, ekonomija nije ništa drugo, nego jedna od funkcija narodnog organizma, funkcija koja daje mogućnosti njegovom opstojanju«. Hitler je tako bio primoran da jasno ocrta kategoriju službe, određenu da stvara druge sekundarne kategorije, čije su vrijednosti i cijene zavisne od praktičnih primjena naj različiti je vrste. On je, dakle, podvukao svu onu ogromnu razliku, koja po stoji u kapitalističkom sistemu između služba vršenih od raznih individua i grupa, što i jest razlog, da službe jednog »firera« ili von Bohlena ne mogu biti upoređivane sa služ bama jednog vestfalskog rudara ili bavarskog seljaka. Ali prije nego što ispitamo razne primjene te ideje »službe«, prije nego što ispitamo ono što ona u sebi skriva, što mi stificira, potrebno je da se osvrnemo na principe današnje buržujske političke ekonomije, pošto se fašističke doktrine političke ekonomije najvećim dijelom oslanjaju na nju. Kao što su Ricardo i engleski klasični ekonomisti imali zadatak, da opravdaju postojanje buržujskog načina proiz vodnje kao progresivne snage u odnosu prema feudalizmu, isto tako i vulgarna i neovulgarna politička ekonomija ima zadatak, da opravda opstanak kapitalizma kao reakcionar ne socijalne forme u odnosu prema proletarijatu. No, Ri cardo je, bez sumnje, ipak dao jedno naučno djelo, uprkos svojih grešaka, uprkos svoje jednostranosti i uprkos svog pogrešnog ocjenjivanja »vječnih socijalnih zakona«, »pri rodnih« — kako on misli — kao i ljudski razum, odakle oni tako reći i dolaze. On je, između ostalog, priznao kao »pri rodni zakon socijalnog života« (Mara) klasne kontradikcije; on je isto tako priznao, da rad određuje vrijednost. Ali je isto tako mnoge pozicije morao prepustiti buržujskoj poli tičkoj ekonomiji, i to napuštanje objektivnih ekonomskih pozicija zadalo je smrtni udarac Ricardovoj naučnoj vri jednosti, čineći ga apologetom kapitalističkog načina pro izvodnje. »Klasična ekonomija nastoji, — da putem analize pri vede razne forme bogatsva njihovom unutarnjem jedinstvu i da ih razriješi forme tamo, gdje one žive jedna prema drugoj. Ona pokušava da razumije intimnu vezu, izdvaja116
jući je iz mnoštva čisto vanjskih fenomena . . . Sasvim je drukčije sa vulgarnom ekonomijom, koja počinje da se raz vija tek onda, kada je klasična ekonomija putem analize uništila vlastite uslove, ili ih je, u najmanju ruku, poreme tila, tako da borba postoji već pod jednom, više manje, eko nomskom formom, utopističkom, kritičkom i revolucionar nom; jer razvoj političke ekonomije i kontradikcije koje iz tog razvoja proizlaze, ide uporedo sa stvarnim razvojem socijalnih opozicija i klasnih borbi, sadržanih u kapitali stičkom načinu p r o i z v o d n j e . . . U mjeri, u kojoj se ekono mija udaljuje od same sebe, ona ne izražava svoje kontra dikcije, već se njene kontradikcije ostvaruju pred njom u isto vrijeme, kada se stvarne kontradikcije razvijaju u eko nomskom životu društva. I vulgarna ekonomija, u istoj mjeri i zbog odlučnog razloga, postaje sve apologetičnijom ...« (Mara, Historija ekonomskih doktrina, VIII). Od Sava do Bastiata, od Bastiata do historijske škole Roschea, od historijske škole do subjektivističke škole i od te subjektivističke škole do socijalne ekonomije (Ammon, Stolzman, Spannov univerzalizam), imamo stalnu društvenu de gradaciju, a naučnu degradaciju posebice. Kada je Mara pi sao da se Say činio prema Bastiatu kao nepristrani kriti čar, što bi, dakle, mi mogli da kažemo ako bismo ga upoređivali sa jednim Spannom ili Supinoom? Ništa, ili samo to, da je buržujska ekonomska nauka u stvari likvidirana, da se ona danas preliva i u psihologiju, i u etiku, i u pravo, jedino još ukorijenjena u jednom očajničkom finalizmu, tim više naglašenom, što je jasniji kraj kapitalističkog si stema. Imperijalizam, poslije sloma kapitalističkog fronta, do nio je novo »obogaćenje« vulgarne ekonomije: ne samo što kapital mora da bude opravdan, nego isto tako mora da bude opravdan i fašistički režim, potreban za njegovo pre življavanje. Prividan svijet postaje sve više i više polazna tačka savremenih buržujskih ekonomista, kontradikcije se jednostavno ignoriraju, idealizira se oligarhijski kapital, skoncentrisan u nekoliko ruku. Prirodno da svaka pojedina »škola« ima svoju naročitu formu te idealizacije, no i te raznolike forme identične su u svojoj suštini, pošto one stvarno predstavljaju definitivnu likvidaciju buržujske po117
litičke ekonomije, poplašene od sve većih kontradikcija koje se razvijaju u njoj i pred njom. Sablazan komunizma obrlatava cjelokupnu buržujsku ideologiju. Antimarksizam, tako glasi često potvrđena zapo vijest, i sadašnja buržujska politička ekonomija sačinja vaju arsenal, iz koga fašizam ima da crpe svu svoju po slušnost zapovijedima financijskog kapitala. A ideja službe, kao što ćemo to već vidjeti, jedno je od oružja, koje pro izvodi taj arsenal. J. - B. Say izgradio je od teorije triju faktora mamac vulgarne ekonomije, t j . da zajednička akcija kapitala, pri rode i rada, stvara bogatstvo. Svaki od tih faktora daje produktivnu uslugu, pa prema tome i zaslužuje odgovara juću odštetu, prihod, interes, rentu, zaradu. Marx, naprotiv, slijedeći i nastavljajući proučavanje vulgarne ekonomije, dokazuje da je to zajednička akcija kapitala, forme jedinog izvora prihoda eksploatiranih kla sa, koja se pretvara u interes, u rentu posjeda i u profit, čija nas prividna nezavisnost ne smije čuditi; zarada se, da kle, protivi tim trima formama prihoda, i na taj način pada teorija, tako labava u harmoniji interesa, kojoj je Say bio otac, a Bastiati kum. Od momenta, međutim, kada je usli jed klasnih borba temeljno razbijen »nacionalni totalitet«, ta teorija harmonije interesa (uostalom veoma draga refor mistima pod imenom »obrana općeg interesa«) postaje ne dovoljna. Potrebno je* da se upotpuni teza o produktivnosti kapitala. Nadopunjujući taj zadatak, Spann 7 »dokazuje« da je kapitalizam daleko od toga da iskorišćuje radničku kla su, pošto je sam od nje iskorišćavan. Ovaj svoj dokaz Spann krsti veoma simptomatično: »Obaranje doktrine o višku vrijednosti«. Kada na primjer neki industrijalac izjavi: Ja omogućavam život stotini radnika, — to onda, po Spannovim jednostranim argumentima, znači da ti radnici eksploatišu stvaralačku i organizatorsku djelatnost kapitala! U svim svojim spisima, a ne samo u »Greškama marksizma«, Spann nastoji da obori ekonomsku doktrinu naučnog so cijalizma. »Ekonomija nije podloga, mehanički subtrakt (!) duhovne superstrukture historije; naprotiv, njeno postoja7 Uzeli smo Spanna ne toliko kao arbitra, koliko radi toga jer se on mrgodio nad onim stanovitim, čisto austrijskim, teologizmom (Schober-Dolifus-Innitzerova Austrija), a uz to nam se čini »klasikom« neovulgarizma.
118
nje podložno je ovoj posljednjoj i ekonomija je vanjski iz raz duhovnog života. Ekonomija, na primjer, ne može da bude podloga pravu, pošto ono pretpostavlja njeno posto janje. Život, cilj, suština i oblik ekonomije određeni su pu tem prava, moralnosti, religije« (Gesellschaftslehre, str. 383). I tko je taj, koji neće priznati ovo osrednje subjektivističko i idealističko »obaranje« marksističkog shvaćanja hi storije, ovaj bijeg u duhovni svijet, tako karakterističan za naše buržujske intelektualce. Mi ga među njima ne nalazi mo, kao što medu nama ne nalazimo nikoga koji bi mogao barem da ga shvati. Za Spanna 8 je uopće sav rad — i on ovaj pojam, iako sasvim jasan, povećava do neizmjernosti — produktivan, a prije svega rad vlade, države, ukratko, svega onoga što on krsti imenom »Kapital više zapovijesti« i što znači, da na taj način pojam političkog poretka postaje najvažniji. Što se tiče produktivnog rada u marksističkom smislu ri ječi, Spann ga stavlja na posljednje mjesto: on tek prometu (Marktreife) osigurava prvenstvo nad proizvodnjom (Werkreife), i tako rad organizacije (Hervorbringungsreife i Gemeinsamkeitsreife) vlada nad svim. Tako ekonomija po staje podređena naciji, cjelina postavlja uslove dijelovima i odgovara jednom cilju. A taj pogrešni monizam tvori, u smislu jednog pedantnog rječnika i u dobrovoljno mračnoj formi povratak staroj organskoj teoriji, bajci Meneniusa Agrippae, inače veoma dragoj buržujskoj mudrosti. Ta eko nomija, konačno, mora da bude podređena naciji, njom treba da upravlja jedna »korporativna kuća« (Standehaus). U čitavoj tzv. »socijalnoj« ekonomiji nalazi se ta ista zbrka, ta ista identifikacija nacionalnog kapitala i nacije. Među tim, jedno takvo sporo koračanje za historijom dozvoljava samo enormna koncentracija kapitala i nadmoć financij skog kapitala, pošto je kapital, prividno, iznutra nacionalan po svojim odnosima prema proletarijatu, koji je po njemu besramno iskorišćavan, a izvana po svojim odnosima prema 8 Da ovdje spomenemo i »naučno« mišljenje jednog autora, Stolzmanna, bliskog Spannu; »Objava treće knjige Marxovbg 'Kapitala' prosto je samo ubojstvo. Od tog momenta Marxova teorija viška vrijednosti izvan pato loškog, ne predstavlja nikakav drugi interes. Međutim, ostavimo mrtve na miru (der Zweck)«. Što se tiče Spanna, on sasvim ozbiljno piše da je Mara povratio radniku pravo na integralni proizvod svog rada! To je, naime, i naša sveučilišna »nauka« a la dr Juraj ščetinec (Zagreb i dr Aleksandar Jovanović (Beograd).
119
ostalim imperijalističkim grupama, bez obzira na svu onu isprepletenost interesa između tih grupa. Njegova domina cija prikrivena je pod jednim socijalnim izgledom, pod onim, dakle, teoretskim univerzalizmom, suprotnim indivi dualizmu i liberalizmu, koji je okarakterizirao kapitalizam kao slobodnu konkurenciju, a teoretičari su mistificirali to dominiranje kao socijalnu harmoniju. Tu nalazimo i jedno jasno produženje Saya, a još više Bastiata, čije su teorije otvoreno uperene protiv socijalizma. Talijanski ekonomista Supino, ograničuje se, uostalom, u svom djelu, samo da ozna či »Ekonomske harmonije«. Bastiat je tvrdio da, ukoliko vi še raste kapital, utoliko se više smanjuje njegov relativni dio i time više raste dio rada. Supino piše, da u korporativ noj ekonomiji dobit ima tendencu da snizi interes i višak do one mjere, dok se ne ojača ekonomski mir (čujete li dik taturu financijskog kapitala!?). S druge strane, kao rezul tat toga, plaće rastu, a isto tako produktivnost rada; cijene opadaju, izvoz raste. Ukratko, sve je to radi boljitka u naj boljem od mogućih svjetova — uvjerava nas Panglos-Leibnitz-Supino. Ali ta idila, prepričavana hiljadama puta u pet stotina riječi i n a pet stotina stranica, jednostavno, sasvim jednostavno zaboravlja, da se u kapitalizmu ne proizvodi za proizvodnju, već se proizvodi samo za višak vrijednosti; opadanje cijena proizvoda nije posljedica ekonomskog mi ra, nego naprotiv ono proizlazi iz konkurencije na osnovu rastuće produktivnosti rada i rastuće eksploatacije prole tarijata (apsolutni i relativni višak vrijednosti). Vulgarna fašistička ekonomija, vulgarna do najnižeg stupnja i u pra vom smislu riječi, zadržava se u svijetu priviđenja i želja, jer fašistička realnost nikako ne odgovara »raju« koji opi suje Supino: ona bježi od kontradikcije, koje ne može da premosti niti da ih objasni, ona se ograničuje na pokušaj, da da teoretsku podlogu svom političkom režimu, preven tivnoj kontrarevoluciji koju rađa opća kriza kapitalizma i čineći to, ona besramno likvidira i onaj jedini atom nauke, koji je subjektivistička škola ostavila buržujskoj političkoj ekonomiji. I ne samo da se poziva na Bastiata, na Sava, od kojih je »proučila« nauku, radikalno okrenuvši leđa his toriji, već joj ni prvi vulgarni ekonomisti nisu bili dovoljni. Supino se poziva čak i na sv. Tomu Akvinskog i na Ari stotela, tj. na ljude koji — opažajući socijalne formacije 120
okarakterizirane jednim neekonomskim pritiskom, koji se izvodi na neposredne proizvođače (robove i sluge), — nisu mogli da shvate naučni red stvari, nego su morali da se odluče na istraživanja normativnog karaktera. I, konačno, obnavljanje Adama Miillera, za koga se s pravom mislilo da je zaboravljen, ali koga je opća kriza kapitalizma uskr snula. To, eto, fantomi prošlosti pritrčavaju uzglavlju kapi talizma u agoniji. I tako, dok se klasična ekonomija borila protiv feuda lizma, vidimo kako se neovulgarna politička ekonomija po ziva na feudalne kritičare, na romantičare kapitalizma. Po ziva se na ideološke oslonce Svete Alliance, na branioce vlasništva feudalnog posjeda, od kojih je Adam Miiller za ista najbolji primjer. Miiller je neprijatelj kapitalizma, i kao takav on postaje apologet feudalnog ekonomskog sistema, apologet korporativne države: najbolja ekonomija, kaže on, jeste ona, gdje su monetarni odnosi najmanje razvijeni. Dr žava mora da bude »intimna veza svih fizičkih i duševnih potreba; ona pretvara naciju u jednu živu cjelinu, veliku i energičnu«. Miillerova doktrina je, dakle, suprotna libera lizmu, koji od industrijske revolucije označava uspon kapi talizma. Ima li međutim što čudnovatoga u tome, da su danas iskopana njegova djela? Nema! Imperijalizam, i u intelektualnom, kao i u svim ostalim područjima (sjetimo se npr. šta se sve događa u kolonijalnim i polukolonijalnim zemljama, učini li mu se da će tako povećati svoju otpor nu snagu, nastoji da se veže za ono, što je još preostalo od prethodnih socijalno-ekonomskih formacija. Miillerovo djelo niskog laskavca feudalizmu, sadrži u sebi mnoge antikapitalističke stavove; on se sa jedne stopostotne reakcio narne tačke gledanja buni protiv strojeva, uslijed kojih, ka že on, čovjek postaje jednostavan dodatak, itd. Otuda su da nas njegovi članci i njegove kritike od velike koristi fa šizmu, pošto fašizam, s jedne strane i u želji da povuče ma se za sobom, sasvim prirodno mora da se »buni« protiv po stojećeg režima, a s druge strane mora, neotkriven, da bra ni feudalnim člancima kapitalističku oligarhiju, koja poči nje da kombinira, kako bi od slobodnog proletera (slobod nog utoliko, ukoliko može da prodaje u bescjenje svoju rad nu snagu) napravila običnog slugu. I Marxovo zapažnje po kazuje se sve više i više istinitim: »Stari režim je pogreška 121
prikrivena modernom državom«. »Nacionalsocijalistička karta rada oživljuje staro germansko shvaćanje feudalnog gospodstva (Schusherrschaft), i ona hoće da stvori novi so cijalni poredak na osnovu shvaćanja protekcije, koju vođa daje svojoj partiji (Gefogschaft) i vjernosti partije prema vođi. Ona je slična onoj instituciji u srednjem vijeku: od nosu između gospodara i vazala« (Volkischer Beobachter, 25. I 1934). Huber, jedan od »teoretičara« njemačkog socija lizma, koji u stvari nije ništa drugo nego »jedna duhovna ekonomska djelatnost«, »pruski duh«, »realiziran otkad je preduzimač postao nacionalsocijalista« (Figura njemačkog socijalizma, Hamburg, 1. IX 1933.), piše: »Nacija počiva na polarnoj suprotnosti između gospodstva i posluge, vođe i partije, autoriteta i naroda. Korporativni poredak je figu ra, kojoj narod mora da dozvoli ulazak u nacionalno jedin stvo, spreman da služi i da slijedi vođu«. Huber upotreblja va izraze: Furertum i Gefolschaft, Spann: Fuhring i Nachfolge, a svi ostali njihovi takmičari, pa dakle i naši, sve to krste imenom »uspostavljanja autoriteta«. Ali to je samo raznolikost riječi, pošto je osnova ista: suprotnost između »plemenitih« funkcija (koje izražavaju integralnost društva i njihovih ciljeva) i »služinskih« funkcija nije ništa drugo, nego najordinarnije nastojanje potpunog porobljavanja pro letarijata pod maskom socijalizma; to je ono dužno pošto vanje, koje buržoazija iskazuje neodložnom kraju socijalne evolucije, pošto je i sama kontrarevolucija primorana da se »smjesti« na teren revolucije. I Spannov i Hitlerov i uopće današnji ideal cjelokupne buržoazije, htjela ona to ili ne, jeste uključivanje sadržine kapitalističke ekonomije u jednu feudalnu formu, u jednu jaku državu sa ulogom uređivača, dakle, u jednu korporativ nu državu. Ukratko: fašistička ideologija, i inače, a speci jalno kada je u pitanju ekonomija, sadrži u sebi veliku slič nost sa onim, što je Marx tako tačno nazvao imenom »feu dalni socijalizam« (vidi, između ostalog, Komunistički ma nifest, III dio). Ili, kao što je Heine pisao: ovi »socijalisti nosili su straga svoj štit« (O Njemačkoj, III), pa ako su po nekad i optuživali buržoaziju, oni su s teškom mukom pri krivali reakcionarnu tendenciju svoje kritike, i »uslijed to ga pridružuju se u politici svim mjerama nasilja protiv radničke klase« (Mara). Sada su se samo promijenile ulo122
ge: kapitalizam je taj, koji, posredstvom fašizma i u borbi protiv marksističkih kritika, izvlači na svjetlo dana one iste reakcionarne kritike, koje su nekada bile uperene pro tiv njega, a koje sada treba da pripreme najogorčeniju i najbestijalniju borbu protiv radničke klase. Ali dvije udružene reakcije: fantom feudalizma i stvarnost kapitalizma, znače jedino samo još veće udaljavanje od historije. I pozivajući se na fantome prošlosti, buržoazija priznaje ono, što najma nje želi da prizna, naime: da joj više nema mjesta ni u sa dašnjosti, a još manje u bliskoj budućnosti. SLUŽBA I RAD
Hitlerizam je mnogo pozajmio od nove i novoj buržujskoj političkoj ekonomiji. Rudolf Hess, na primjer, došao je do nacionalsocijalizma prije svega kao učenik Otmara Spanna, a Hitler je — polazeći od ideje »službe« — uklju čio pojedince u jednu nužnu političku i ekonomsku neje dnakost, u potrebu ličnog autoriteta, u neku vrst specifič no fašističke stvaralačke potrebe na svim područjima. Me đutim, Mussolini je pokazao taj put svom njemačkom tak macu: »Socijalističko shvaćanje bilo je lažno, ono je predstav ljalo kapitalizam u vidu nekolicine osoba, koje su se obo gaćivale na račun siromašnog proletarijata. Sadašnji kapi talisti — to su kapetani industrije, izvanredni organizatori, ljudi, koji posjeduju jedan veoma veliki osjećaj svoje gra đanske i ekonomske odgovornosti: ljudi, o kojima zavisi plaća i dobrobit hiljada, desetina hiljada radnika« (Govori u Senatu). S druge strane, kod njemačkog nacionalsocijalizma, nalazimo ovaj očekivani zaključak: »Kapitalizam nije u opa danju, on još nije dostigao ni svoju zoru« (Hitler, Govori u Niirnbergu). Za Hitlera fašizam uskrsava kult velikih ljudi, kult, ko me buržuji tako rado prilažu žrtve: kultura je stvorena od genija i talenata, i radnici — vrijedni prezira! — služe samo za »ostvarenje«, kao što i cijela ona masa vrednota, tako proizvedena, mora da služi kao apanaža elite. A to zna či, prosto i jasno rečeno — sjetimo li se samo na časak svih onih proganjanja, koja su trpjeli i koja trpe njemački inte123
lektualci — to dakle znači služiti velikim industrijalcima i njihovoj gardi — fašističkim plaćenicima, koji u današnjoj Italiji i Njemačkoj predstavljaju onu »državu najboljih«, o kojoj je sanjao Spann. Taj austrijski ekonomist, naime, »do kazao« je isto tako, negirajući klasne kontradikcije, da je podjela društva na klase proizašla iz razlike između »du hovnih uslova«. I tko je taj, koji u ovome ne bi prepoznao ideju, koju sada razvijaju sa mnogo demagogije i neodre đenosti i stanovite grupe i grupice evropskih fašista, me đu kojima i naši slavni »nacionalisti« doktor Buć, doktor Živković-Jevtić, doktor Ljotić, doktor Hodjera i uopće svi oni, koji ispovijedaju personalizam? Isto tako — kao što ćemo uostalom već vidjeti, — i razlike između nacija ovise od razlika između ovih istih »duhovnih uslova«, i tako nam se teorija »službe«, već kod prvih koraka u život, sasvim jasno prikazuje kao vrlo određeno produženje imperijaliz ma: zemlje, u kojima je kapitalističko »stvaranje« najviše napredovalo, koje dakle »stvaraju« najveću količinu bilo kakvih produkata, moraju da budu vodiči zaostalim zemlja ma . . . koje kapitalizam, konzekventno i u duhu svoje ideo logije, mora i da eksploatira, kao što u n u t a r svojih nacio nalnih granica eksploatira vlastiti proletarijat. I to je ta »nova« ideološka odjeća, koja po fašističkim shvaćanjima »opravdava« pripremanje jednog novog rata, koja mistifici ra kult »civiliziranja Abesinije i povratak kolonija, koja fa bricira sve one »Stefani-D.N.B.« antisovjetske manevre, po što preko slobodne Sovjetske Unije, i sami priznaju, ne može tako ad hoc da se pređe i pošto SSSR »ipak« nije sasvim »zaostala zemlja«, i povrh toga — što tamo već dva deset godina radnici i seljaci raspolažu »do sada nečuve nom smjelošću« da se lišavaju kapitalističkih »genija« i »ta lenata« raznih Morozova i Putilova! No, iako je ova ideo loška odjeća skrojena po posljednjoj buržujskoj modi, ona ipak proizlazi i iz istih klasnih prijedela, pa je uslijed toga njezina »novost« samo prividna. Služba — a ne rad — sačinjava suštinu vrijednosti, i ovo fašističko tapkanje u mjestu, ovo nadomještavanje jed nog određenog pojma sa neodređenim i nemogućim za od ređivanje — sve to služi samo za opravdanje kapitalističke hegemonije u krilu »nacionalne cjelovitosti«, služi za oprav danje ukinuća i onako šturih socijalnih zakona, za sniženje 124
nadnica, plaća, pomoći nezaposlenima, služi — jednom ri ječi — za dosad zaista nečuvenu supereksploataciju prole tarijata. Ideja totalne nacije, kao što smo vidjeli, služi za prikri vanje društvene stvarnosti. A kakvo mistificiranje donosi fašistička ideja službe? Prikrivanje pojma rada! Potrebno je da se na »fašistički« način uguši marksistički pojam rada, pošto on sadrži u sebi klicu teorije o klasnoj borbi i kao takav bezobzirno primorava kapitalizam ili da »opravda« privatno vlasništvo i profite neradničkih klasa ili da pod legne oštroj marksističkoj kritici. A sa ovom mistikom, uz to, mogu se osim »socijalno korisnog rada« učiniti i bez brojne usluge kapitalizmu, kao što je npr. lov na revolucio narne radnike ili špijunaža, dok sam problem produktivnog rada, nastao borbom mlade buržoazije protiv feudalizma, ostaje i dalje aktuelan. Da bi uvjerio u aktuelnost ovog pro blema one svoje manje oduševljene pristalice kulturnog opskurantizma, fašizam se služi čak i onim komičnim negaci jama Aron-Dandieuvog »Novog poretka«.' I tako produktiv ni rad radnih klasa mora, dakle, da služi prije svega odr žanju neradničke, dokone klase u kapitalističkom društvu, a ideja »službe« treba da prikrije onaj već izvršeni prelaz iz političke u vulgarnu ekonomiju, za koju — kao što smo pokazali — Spannov univerzalizam nije ništa drugo, nego samo jedan od njenih današnjih ogranaka. Jer ukoliko kapi talizam opada, ukoliko se zaoštrava klasna borba, utoliko je sve potrebnije da se pod svaku cijenu prikrije, kako ro ba, zahvaljujući radu, posjeduje jedno jedinstveno svojstvo stvaranja više vrijednosti, nego što je potrebno da se po vrati u prijašnje stanje, čak i onda, ako je kupljena po ci9 Fašisti se, naime, pošto odbijaju svaku diskusiju o pitanju rada, bave pitanjem slobodnog vremena: »Bezbrižni rad« u Italiji, »Silom za veseljem« u Njemačkoj — to su preokupacije i grupe »Novi poredak«, time se bave i naši komoraši. Nije li živko Topalović, kao npr. i M. Jouhauh u Francuskoj, predsjednik ili barem »ugledni član« bilo kakvog odbora za organizaciju dokonosti? Sigurno jeste! Jer, denuncirati »mahinalni« rad, kao što to on čini, pretpostavljati tom radu mehaničku »dokonost« — to je ideološka pozicija, koja ni u čemu ne ometa kapitalizam, u čijem inače okrilju socijaldemokracija traži i nalazi teren za svoju »revolucionarnu« tak tiku. Da li su, međutim, to samo nezdrave ideje, da li su to uopće ideje? Ne! To je samo vojnička dresura socijaldemokracije i njena disci plinirana poslušnost prema »kapetanima industrije«. I nije onda nikakvo čudo, što se ponekad naši kaptolski furtimaši žale na »konkurenciju«. Mi ih zaista dobro razumijemo: radi se, dakle, o tome, zar te stare, vijekovima prokušane drage kaptolske kokainere, zar one —• pitaju se u očaju — nisu više najbolje skretničarke nego je potrebno zvati u pomoć razne Topaloviće. A eto, ipak je tako.
125
jeni njene stvarne vrijednosti. Potrebno je prikriti da je kapitalizam prisvojio ovaj višak vrijednosti i da taj višak sačinjava jedini izvor gomilanja kapitalističkog bogatstva. Potrebno je konačno, poricanje, da je količina robe, koja postoji u kapitalističkom svijetu, stvarno samo produkt ra da, produkt radnika zaposlenih u proizvodnji. Otuda i ona česta neshvaćanja svih onih »marksista« (tj. onih, koji se sami takvim smatraju i koji do pretjerivanja pojednostav ljuju dosta zamršen pojam rada, pretvarajući tako marksi zam u primitivni socijalizam) ne znače ništa drugo, nego stvarno potpomaganje fašističkih agitatora, da pridobiju u narodu dosta važne pozicije: tehničare, činovnike, intelek tualce, zanatlije, a ponekad čak i kvalificirane radnike, sve one — koji se plaše samovoljnog izjednačenja staleškog rada i koji se, tako, vrlo brzo podvrgavaju teoriji službe višeg na ređenja, ne primjećujući da je jedini cilj te teorije oprav danje kapitalističke eksploatacije. Postoji, uostalom, po slije pokojnog Duhringa,' 0 u okviru ovoga i jedan važan antimarksistički problem, problem, kome fašizam daje po novnu aktuelnost i koji uslijed toga traži da bude oštro i neumorno ugušivan: to je, da pojedincima treba vratiti naj veću vrijednost snage staleškog rada, pošto su — u kapita lističkom društvu u cijelosti, a u prelaznom društvu djelo mice — pojedinac ili njegova obitelj oni koji se najviše troše za ostvarenje ovog rada (vidi o tome: Engels, AntiDlihring — Ekonomija, VI). Socijalizam ne uništava, nego naprotiv ukazuje na sve razlike, koje postoje između kvalificiranog i nekvalificira nog rada, on ih i pojedinačno oslobađa ispod kapitalističkog jarma, pa prema tome i u socijalističkom društvu — koje nikako ne treba zamijeniti komunističkim društvom — sva kako postoje neke razlike u plaćama: svakom prema svom radu, a ne prema njegovim stvarnim potrebama — to je svojstvena formula ove društveno razvojne epohe. Marksi zam — i to nije nikada suvišno ponavljati — nema ničeg za jedničkog, ni sa vulgarnim socijalizmom ni s anarhistič10 Ovdje nije slučajno ime E. Duhringa. Poznato j e , naime, da se nje mačka socijaldemokracija nikada nije odrekla Duhringovog učenja, koje su ubrzo prihvatili i nacionalsocijalisti: »Ako mi ovdje govorimo o Eugenu Duhringu, to je stoga, jer se shvaćanja nacionalsocijalističkog pokreta mogu pozivati u mnogim temeljnim tačkama na ovog znamenitog čovjeka« (hitlerovska revija »Njemačka ekonomija«, br. 1.).
126
kom jednakošću. Naprotiv, on je stvoren u borbi protiv jednakosti. Od marksističke kritike Stirnera, preko Blanquiea i Proudhona, pa sve do kritike Bakunina i Lassallea — naš je pravac stalan, što međutim nikako ne sprečava buržoaziju i njene novinske i univerzitetske lakeje, da nam natovari na leđa ne znam kakvu sve maniju jednakosti, i da nas, tako, preobrazi u jednog J. Coupe-Tetea. Kod nas se jedino radi o uništenju buržoazije, koja nastoji da sve os tale klase baca u jednu zajedničku bijedu i koja, na taj na čin, vrši najzlosretniju i najstvarniju jednakost. Mi znamo da (kao i cijena robe, koja ne može ponovno da se stvara — slike, pjesme, sonate — i čija zamjena ne može da ure di nepredviđenu produkciju) ništa ne ovisi, ili barem ne od mah, o goloj vrijednosti. Babeuf je negirao umjetnost, kul turu. A Marx se svom žestinom usprotivio takvim, srećom nemoćnim negacijama. Marksizam, ni teoretski ni praktično, ne pretvara odnošaje jednakosti, koje postoje između razli čitih vrsta rada u jednakost svih radova, i mi ćemo baš tim neupućivanjem oduzeti fašizmu jednu i suviše lijepu prili ku da se postavi pred neupućenim kao branilac »srednjih slojeva«. U govoru rajnskim i vestfalskim industrijalcima, Hitler je iz ideje »službe« povukao dvije važne posljedice: jednu ekonomsku — negaciju jednakosti i opravdanje kapitaliz ma, a drugu političku — negaciju buržujske demokracije i opravdanje političke diktature. Ne smije se, ponavlja Hit ler, dirati u privatno vlasništvo, koje je »bezuvjetno po trebno, logično i pravedno«. »Ako ja pristajem na to, da su različite usluge date od različitih ljudi, tada se i samo pri vatno vlasništvo može moralno i etički opravdati«. Ovu ide ju ponovio je Hitler i u Niirnbergu: »Ideja svojine, prema tome, nerazdruživo je povezana za dokaz raznolike sposobnosti ljudske akcije, i po tome — ponovno — za razliku samih ljudi«. I ovdje se odmah, bez stida, pomišlja na 11. tačku tjednog nacionalsocijalistič kog programa od 24. februara 1930. godine: »Mi tražimo po ništenje svih prihoda, koji nemaju za osnovu rad«. Mussolini je, razumljivo, izrazio analogne ideje: »Fašistički sindikalizam razlikuje se od crvenog sindikalizma po jednom temeljnom radu; on ne stavlja sebi u 127
zadatak namjeru, da svrši sa uništenjem privatne svojine. Kada se vlasnik nalazi pred crvenim sindikatom, on pred sobom ima sindikat, koji samo na jedan neposredan na čin vodi borbu za povišenje plaća, ali koji ima za konačni cilj svoje borbe obaranje postojećeg poretka, što znači uni štavanje prava v l a s n i š t v a . . . Naš sindikalizam nastoji samo da popravi položaj onih grupa i klasa, koje se okupljaju pod njegovim zastavama, i on nema potrebe konačnih ci ljeva ...« Otuda i Njemačka nacionalsocijalistička, i Talijanska fašistička »radnička« partija, stavlja na prvo mjesto svoje usluge onima, koje sankcionira kapitalizam i kojima je bio upućen Hitlerov govor u Diisseldorfu. Ali »kapitalizam ne bi bio kapitalizam, kad ne bi stavljao na raspolaganje buržoa ziji jedan ogroman aparat laži i prevara, kako bi prevarila i oglupavila radničke i seljačke mase« (Lenjin). Kapitalizmu je potrebno, da pred masama, koje hoće da prevari, prikrije svoj značaj i svoj stvarni položaj u historiji. A fašizam je samo instrument za prikrivanje kapitalis tičke stvarnosti.
taje nezavisnija od oscilacija njezine socijalne baze, u tom se momentu javlja — s jedne strane — potreba za objav ljivanjem ekonomske diktature kapitalističke klase, dikta ture, koju je sve slabije i slabije prikrivala formalna demo kracija i — s druge strane — nužno se javlja otvorena poli tička diktatura, jedna monopolizacija političkog života, u svemu analogna sa već postojećim ekonomskim monopolizmom. Međutim, jedan od bilo kojih saradnika zagrebačke Slobodne riječi, beogradskih Radničkih novina ili isto tako socijaldemokratskog Vortvvartsa, recimo baš onaj, koji je podsjetio Hitlera na njegovo radničko porijeklo i na sva ona dobročinstva koja mu je donijela njemačka »revoluci ja« 1918. godine, on bi, bez sumnje, u jednoj takvoj objavi vidio, bez ikakvih poteškoća, priznanje historijskog materi jalizma, a jedan temeljni filozof a la Vorlander (naša so cijaldemokracija i svi naši »novi« nemaju sličnih mislilaca, i našem zastupniku Deatove filozofije, Živku Topaloviću, uopće nedostaje svako filozofsko obrazovanje), on bi otišao još dalje i vidio bi u ovom neko »moderno« priznanje »spinozizma«: Poretku (ekonomskom) stvari, odgovara i treba da odgovara poredak (politički) ideja.
Prema Hitleru, uviđanje razlike između službi vršenih od raznih ljudi, neposredno dovodi i do uviđanja razlike iz među političkih vrednota. Otuda i braniti autoritet i kapita lističku vladavinu u ekonomiji (što već samo po sebi kazu je, da klasna borba nije nikakav mit, već naprotiv socijal na stvarnost), znači priznanje autoriteta i vlade šefova, zna či priznanje »firera« u području politike. »Bilo bi apsurdno — kaže Hitler — izgrađivati ekonom ski put na ideji službe, na ideji lične vrijednosti, praktič no, dakle, na autoritetu individua, — a odbaciti u politici ovaj autoritet i nadomjestiti ga sa vladom mnoštva, sa vla dom demokracije«. Šta to znači? To znači, da u momentu, kada se buržujska demokra cija pokazala nedovoljnom da brani kapitalistički režim u raspadanju, u momentu, dakle kada vlada buržoazije pos-
Otud fašizam, kao izraz preventivne kontrarevolucije, nastoji da uništi za račun kapitalizma svaki trag čak i for malne demokracije. »Ja poznajem dva principa, koji su ap solutno suprotni jedan drugome: princip demokracije — koji svuda gdje se uvuče označava princip uništavanja, i princip autoriteta individua — kojega bih također mogao da nazovem principom »službe« (Hitler). Tako i antiparlamentarizam postaje jedna od osnovnih karakteristika fašizma. Kao što znamo, parlament je prije svega sredstvo, kojim se buržoazija služila za učvršćivanje svoje klasne vladavine i za borbu protiv preostalih tragova feudalizma, a zato ga upotrebljava kao metod, pomoću koga nastoji da proširi kod proletarijata reformističke i legitimističke iluzije. U isti mah, dozvoljavala je zakonodavna djelatnost kapitaliz mu poželjno vođenje svoje ekonomije, dozvoljavala mu je da što bolje izigra privatne interese i buržujsku politiku, da provodi sve one zakulisne poslove formalne demokraci je, kojoj je oduvijek bila svrha da zamamljuje dobroćudni i dobronamjerni narod.
128
9 Komunisti o fašizmu
AUTORITET I LIBERALIZAM
129
Ali sve ove svoje tako reći dojučerašnje potrebe, današ nji kapitalizam više ne poznaje: danas se financijski impe rijalizam vezuje prije svega za naj reakcionarni je socijalne pozicije i, pošto on do krajnosti razvija klasne kontradikci je, u njemu se neizbježno rađa potreba za najefikasnijim sredstvima u borbi protiv rastućeg narodnog bijesa. Konač no, i država je sve više i više primorana da otvoreno inter venira u korist financijskog kapitala, da osigurava obranu njegovih pozicija na vanjskom tržištu, da nadomjestava ovu ili onu tek nastalu grupu. I tako politički poslovi postaju privatni, a privatni postaju politički. Sve više se ukazuje potreba za prikrivanjem skandala," sve je veća nužnost da se uklone iz praktičnog djelovanja one plitke humanitarne i savremenom kapitalizmu nepotrebne gluposti demokrata. Jedna »dobra« izvršna moć, oslonjena na jednu iskonstrui ranu partiju (od Petra Živkovića, pa preko Uzunovića, Srškića i Jevtića, do Korošec-Stojadinović-Spahe, mi smo pri sustvovali mnogim takvim konstruiranjima) i na oružane grupe — to je novi gravitacioni centar političkog puta ka pitalističkog monopolizma. Pa zašto onda prikrivati nejednakost između proletari jata i kapitalizma sa jednakošću pred jednom općom pro pašću? Zato što je buržujska legalnost postala zapreka i za sa mu buržoaziju, i to je ono, što objašnjava, zašto takmičenja između fašizma i jednog dijela vodećih klasa, zašto ta takmi čenja mogu ponekad da postanu i vrlo oštra. I nije li, možda, borba između građanskih partija skup luksuz, naro čito otkad kriza režima pada sve dublje u nepovrat i otkad se povećava revolucionarna opasnost? Jeste, priznaju i fa šisti. A sa tog plana treba promatrati i djelatnost fašizma prema socijaldemokraciji, koja nikada nije bila ozbiljno shvaćena u radničkoj partiji i uvijek je (ma kakve bile nje ne demagoške optužbe o ovom pitanju) kritizirana i ugušivana, kao i svaka druga obična buržujska partija. Otuda joj i fašizam, kao apsolutna forma reakcije, forma, koja svje11 Naša »domaća« afera sa skupocjenim perzijskim ćilimima dra Bodia, ukršta se s ovom općom formulom savremenog buržujskog shvaćanja: političko=lićno, i obratno. Samo što je Bodi ovdje poslužio kao »žrtva« (ne i nevina, naravno) kao potrebno sredstvo da se prikriju prljavštine baš onih, koji su ovu aferu pružili malograđanskim naklonostima za sen zacijama, mada je i ona bila jedan prvoklasni »skandal« i relativno uspjela ilustracija našeg korumpiranog društveno-političkog zbivanja.
130
doči o potpunoj rasklimanosti buržujskog režima, otuda joj dakle i on — usprkos činjenici da joj je jednostavna reak cija dopuštala pravo na život — sprečava svaki legalni ži vot, jer kao što do nedavna dopuštene koncesije formalnoj burzujskoj demokraciji mogu više da budu stalne, tako te koncesije ne mogu da budu stalne ni onda, kada su u pita nju radnička aristokracija, funkcioneri i svi oni razni po ložaji, koji sačinjavaju socijaldemokratsku klijentelu, kao ogranak spekulativne i dezorijentirane buržoazije. S druge pak strane, fašizam prilično kaotično spaja ide ju buržoaske demokracije sa idejom pacifizma i internacio nalizma. Rođeni u području buržujske demokracije i nadomještavajući tu demokraciju u momentu kada ona više ni je mogla da osigura čvrstoću njihove zajedničke podloge, kapitalizam i njegova diktatura nastoje da izluče široke narodne mase iz svog kulturnog i političkog života; oni čak i preko one poznate borbe, koju inače veoma oštro vode protiv liberalizma, nastoje da uguše revolucionarne teorije i organiziranje proleterske klase.' 2 Otuda — da naglasimo — između te formalne buržujske demokracije i fašizma i ne postoji nikakvo pitanje o rješenju njihove stalnosti: za njih je jedino pitanje u tome, koje je najbolje sredstvo za obra nu postojećeg režima, koje je najsigurnije sredstvo za uni štenje komunizma. Buržujska demokracija i fašizam, dale ko su, prema tome, od međusobne suprotnosti, oni nisu — da ponovimo Lenjinovu formulaciju — ništa drugo, ne go samo mogućne forme kapitalističke superstrukture. Uo stalom i svi mi znamo, praktično koliko vrijedi ta for malna demokracija, znamo kako i ona postaje autoritativna, kako se preobražava. To također znadu i fašisti. Tako je jedan novinar u crnoj košulji, prije nekoliko godina, pisao 12 Liberalizam (sloboda = slobodna konkurencija = slobodna proletarizacija masa) skučio je svoju ulogu i državne funkcije. No, danas je potrebno ojačati postojeću državu i otuda se javlja antiliberalizam. Međutim, liberalizam, kao izraz kanitalizma slobodne konkurencije, ne smijemo meha nički suprotstavljati fašizmu kao izrazu monopolističkog kapitalizma. Mo nopol ne uništava konkurenciju, što znači da obje ove faze kapitalizma imaju istu ekonomsku bazu, one se, dakle, ne mogu suprotstavljati jedna drugoj u aspolutnom smislu. Štaviše, fašizam ne postoji poslije kapitalizma, niti u svim imperijalističkim zemljama, dok naprotiv liberalizam sve više nestaje. I, konačno, fašizam ne sačinjava jednu neizbježivu historijsku fazu.
Njegov pad, kao i njegov uspon, kao što smo vidjeli u poglavlju o Hitlerovom usponu, ovisi prije svega o revolucionarnom proletarijatu i o njego vim saveznicima.
131
u listu »Impero«: »Demokracija je luksuz, koji si mogu dozvoliti samo bogate nacije. U Francuskoj, na primjer, prtljaga demokratskih ideja služi samo za ukras i jedan kvadratni kilometar u Sahari, stvarno, više je cijenjen, nego svi demokratski ideali«. Mi znamo, konačno, i mi to mo ramo uvijek znati, da je demokratska i liberalna država glasnik fašizma: koalicija centruma i socijaldemokracije, poslužila je u Njemačkoj Hilteru kao putovođa! Antiliberalni 13 izgled fašizma zaklanja njegovu osnovnu preokupaciju — njegovu antimarksističku suštinu. Tako je izvršena naj samovoljni ja identifikacija između liberalizma i marksizma, i to u identifikaciji izražene su sve one kon tradikcije, koje postoje između ciljeva klase plaćene od fa šizma i socijalne kompozicije masa, koje fašizam povlači za sobom. Ponavljajući romantičarske kritike kapitalizma, kao što Spann ponavlja A. Muller-a, fašizam prilagođava te kritike potrebama dnevnog ukusa. Ali ne treba zaboraviti, da je razvoj kapitalizma uslovio i pojavu libe ralizma i pojavu marksizma, što znači da između ova dva pojma ipak postoji neka identičnost. Liberalizam — to je Smith, to je Ricardo. Nije li, međutim, Marx u ne kom stanovitom smislu, nastavio klasičnu političku eko nomiju? Jest. I Hubert, u već spomenutom dijelu, izjav ljuje: »Kapitalizam i marksizam u principu su slični«, i on opaža »čudnovatu sličnost između amerikanizma i bolj ševizma«. »Amerikanizam je najviša forma — kaže Huber — koju je našla liberalna ekonomija, služeći interesima po sjednika. Boljševizam je najviša forma, koju je našla mark sistička ekonomija, služeći interesima neposjednika«. Da ži vi, dakle, germanski socijalizam, koji je »prije svega jedna nova duhovna djelatnost u odnosu prema ekonomiji« — kliče razdragani Huber i navodi Herwartha, koji piše, da 15 »Smisao revolucije ieži u duhovnom. Mi ćemo izlučiti shvaćanje liberalnog svijeta, što znači obuzdavanje individua i nadomjestit ćemo to shvaćanje sa smislom zajednice, smislom koji ponovno uključuje sav narod i koji posebne interese podvrgava i integrira s općim interesima nacije. Tako će 1780. godina biti izbrisana iz historije« (Goebbcls, Govor funkcionerima, aprila 1933). »Mi razumijevamo liberalizam i demokraciju kao formu političkog izraza individualizma prirodnog prava. Liberalizam i demokracija razlikuju se samo po svom stepenu« (Spann, Der wahre Staat).
132
se »socijalizam mora shvatiti kao izraz proizišao iz želje za zajednicom, koju je neograničeni individualizam 19. vijeka rasturio, a koja je ranije postojala i koja se zove Crkva, Država ili, nešto kasnije, Korporacija«. Nije li ovo uvijek ista propovijed o suradnji klasa, o totalnoj državi, i ne pre poznajemo li ovdje i naše »neosocijaliste«, koji su u Durkheimu pronašli »korporativni antiliberalni program«, pode šavajući ga dnevnom ukusu! Politička praksa socijaldemo kracije, u svom prošlom periodu (a naročito prilikom dola ska fašizma na vlast), zadojena buržujskim liberalizmom i pod krinkom pseudomarksističke terminologije (»Prilagođi vanje radničke klase liberalizmu« — Lenjin), pomogla je i još uvijek pomaže fašizmu, da se u korist kapitalizma koristi antikapitalističkim osjećajima nezadovoljenih masa, i pošto osjeća, da je jedna od važnih marksističkih težnja nemilo srdno raskrinkavanje socijaldemokratske antiradničke po litike i ukazivanje na činjenicu, kako ona nema ničega za jedničkog sa marksizmom, fašizam tim jače vrši pritisak (u prilog svojih paradnih vođa »radničke« socijaldemokra cije) nad revolucionarnom radničkom klasom. »Apsolutni autoritet«, »Željezna disciplina« — to su te meljni pojmovi sviju buržujskih vlada i svih fašističkih par tija, svih protivnika sovjetske demokracije, autokritici ma sa, onoga, što razni Gentili, Fodori i njihovi sljedbenici na zivaju imenom »boljševistički kaos«.14 Pokornost bez ikakve kritike, to je princip po kome je organizirana fašistička par tija i n a osnovu koga moraju mase iznova da budu odga jane. Hitler je, u jednom od svojih govora u Nurnbergu, ova ko formulirao taj princip autoriteta, koji gospodari ne sa mo u nacionalsocijalističkoj partiji, nego i u svim ostalim sličnim formacijama: »Vrsta naše organizacije, koja ne po znaje ni glasače, ni glasanje, koja ne poznaje ništa drugo osim autoriteta i discipline, odgovornosti i podložnosti, ta vrsta organizacije sprečava da ju bilo tko i bilo kada nado mjesti«. Perinde ac cadaver 15 ili, drugim riječima: u svaki dašnjem životu, u radionici kao i na ulici — apsolutna po14 Zanimljivo je da je jugoslavenski Noske, doktor Korać u jedno,} novinskoj diskusiji sa doktorom Belićem, nazvao Belić-Topalović-Krekić grupu »boljševistickom bandom«, tvrdeći da u generalnom sekretarijatu radničkih komora vlada »boljševistički kaos«, čime je stvarno samo još jednom potvrdio (bez obzira šta o tome misli čika Ljuba Davidović), koliko veliki kaos vlada u njegovoj vlastitoj glavi. 15 »Mussolini ima uvijek pravo« (8. Zapovijed Balilija).
133
slušnost, što nas potpuno nedvojbeno upućuje na dokumen tirani zaključak, da je fašizam samo jedna specifična forma buržujske diktature, forma jedne općom krizom kapitaliz ma do temelja pokolebane buržoazije. Međutim, onaj pri vidni uspjeh te forme treba tražiti i u uplivu posljednjeg rata, onog famoznog »duha fronta«, koji inače objektivno nigdje nije postojao izvan mozgova profesionalnih oficira, skrivenih u pozadini, i demagoga, koji upravljaju svim onim raznim udruženjima bivših ratnika, kojima bi mnogo real nije odgovaralo ime bivših ljudi. Već smo spomenuli, kakvu su ulogu igrali bivši njemački carski oficiri u stvaranju prvih hitlerovačkih formacija, odakle i potiče ona famozna parola, da od 2. augusta 1914. godine datira nova era. Fašisti: »Konflikt svih naroda, rat 1914—1918. godine, trebao je da oživi, za sve vjekove, nove početne položaje demografskih, ekonomskih, socijalnih i univerzalnih snaga, određenih da im daju pravac u budućoj historiji« (Agestina Lanzillo, Gararchija 1922). Socijalfašisti: »Ja sam baš 1914. godine vjerovao, iskrenom i potpu nom vjerom, oslanjajući se na pojam klasa, da će se, orga nizirajući radničku klasu u internacionalnom smislu, moći da sruši kapitalistički režim. Ali se 2. augusta 1914. godine pojam klase pretvorio u pojam nacije. Šta je, dakle, taj po jam klasa, koji je nestao u periodama d r a m a ? " Ne javlja li se, u našem današnjem položaju, potreba da pronađemo neki drugi oslonac? Ovaj oslonac mi ne možemo naći nig dje izvan nacionalnog kadra« (Marquet, Govor na I kongre su Francuske socijalističke partije). I naš komentar: Ideja diktature, ideja autoriteta i nacionalne cjelovito sti, ta ideja nema nikakve veze sa marksizmom, ona nije sposobna da obnovi čak ni malograđanstvo, već i stoga, što ona raširenih ruku prihvaća ideju junaka-spasioca, ideju, dakle, koja je uvijek dominirala ideologijom malograđanstva i uopće ideologijama svih onih socijalnih slojeva, čiji ži16 Kautsky je to mnogo određenije definirao: »Internacionala je in strument za dane mira«.
134
vot u ovom momentu i na ovom mjestu, postaje nemoguć. A nerealnost fašističkih obećanja nije ništa drugo, nego sa mo jedan i suviše jasan refleks njegove vlastite nestvarnosti, nestvarnosti njegovog vlastitog položaja u okviru imperija lističkog svijeta. NACIONALIZAM I FAŠIZAM Fašizam je nužno zadojen najvatrenijim i najborbenijim nacionalizmom kao sentimentalnim izrazom ideje o »na cionalnoj cjelovitosti«, nacionalizmom, koji, kao takav, do maksimuma pojačava zapovjedničke riječi autoriteta i pod ložnosti šefovima. Mussolini, na primjer, poznaje bolje no bilo što drugo pravu vrijednost nacionalizma u okviru impe rijalizma, onaj isti Mussolini, koji je 1913. godine pisao jed nom od svojih socijalističkih drugova: »Vrlo je dobar vaš projekat da se borite protiv Maurrasa i komp. — koliko malih Maurrasa ima u Italiji poslije libij skog rata! — koji je raspalio nacionalizam idiotima, a idiote nacionalizmom!« (Izložba autografa Kra, Pariz 1924). Da bi se oborila klasna borba — ponovimo — potrebno je da se na prvom mjestu stave narodni interesi; da bi se »eliminirala« historijska kontradikcija, koja suprotstavlja kapitalizam proletarijatu, potrebno je da se stavi na prvo mjesto ono što ih združuje, tačnije ono što izgleda da ih združuje: pripadnost jednoj istoj naciji. To je s jedne stra ne. A s druge strane, nacionalizam ispoljava interese monopolističkog kapitalizma (koji tako monopolizira i nacionali zam), uslijed čega pojam »trgovanje topovima« tako drag pacifističkim i reformističkim blejanjima, ne iscrpljuje nje govu stvarnost nego je samo maskira i, kao i antisemitizam, na onaj, naime, dio, koji — u krajnjoj liniji — nije jedini zainteresiran u profitu oko pripremanja i vođenja rata. I kao što je nacionalizam koristio fašizmu da dođe do svo je ekstremne demagogije u danima preuzimanja vlasti, on mu i kasnije pomaže, tamo gdje je to potrebno, da se kori sti antikapitalističkom demagogijom: nacionalsocijalistički šefovi često su teoretski osuđivali financijski kapitalizam i njegovu »anacionalnu« politiku, zapravo isto onako kao što i socijaldemokrati »grme« protiv one famozne plutokracije, protiv spekulativnog kapitala, koji omogućava zbliženje na135
cionalnih poslodavaca sa nacionalnim namještenicima »čiji su interesi« — kažu — »zajednički«! Međutim neispravnost ovog shvaćanja ne ogleda se samo u indirektnom priprema nju masa za budući imperijalistički rat, nego i u fatalnom pojačavanju onog bolesnog, latentnog šovinizma malogra đanskih slojeva (te »piljarnice«, koja inače isto tako mnogo trpi od velekapitalističke konkurencije, kao i proletarijat od njegove eksploatacije), tehničara i članova slobodnih pro fesija, ukratko svih onih, koji su spremni da zamijene svo je porijeklo, zadojeni izrazitom superiornosti nad proleta rijatom i s jednom jedinom željom, koja glasi: red. Njih zavode obećanja, da će biti oslobođeni kapitalističke varija bilnosti; zavode ih današnje razlike, koje postoje između njih i proletarijata. I pošto im je Hitler obećao »raj« — oni su ga slijedili i slijede, ne opažajući, da je crvena zastava sa kukastim krstom samo novi znak starih gospodara. Istina je, da su seljaci i malograđani još uvijek tijesno povezani sa nacionalnim tradicijama, i u zemlji kao što je naša, ta tradicija datira uglavnom još od Gupčeve seljačke bune u Hrvatskoj protiv plemićkog feudalizma i Karađorđevog ustanka u Srbiji protiv islamskog imperijalizma. Ali ne treba zaboraviti, da malograđanstvo (a i seljaštvo, pogo tovo poslije svjetskog rata) ima dva lica: jedno okrenuto prošlosti, lice koje fašizam neskrupulozno iskorišćuje, a dru go okrenuto budućnosti — koje treba i mora da iskoristi proletarijat, putem jednog poštenog i iskrenog saveza. Sred nje klase (kao i svi oni mladi ljudi, izbačeni iz proizvodnje i kao takvi spremni da ožive vojnički romantizam i egzibicionizam), zanemarene od proletarijata i prepuštene fašiz mu, navikavaju se na eventualnost novog rata, na jednu ekspanzivnu politiku, od koje se nadaju da će ih izvući iz njihove današnje očajne situacije. Konačno, i rasturanje re volucionarnih organizacija (kao što su naši slobodni sindika ti, kojima se već duže poručuje to rasturanje), znači pripre manje pozadine za novi imperijalistički rat, jer: »Ne može se voditi rat za imperijalizam, prije nego što se pojača im perijalistički 'Hinterland'« (Staljin). Da bi potvrdio ove ri ječi, Hitler kaže u svom govoru u DiAsseldorfu: »Ako biste vi danas pozvali njemački narod da se digne u mase i ako bi ste mu stavili na raspolaganje oružje, rezultat toga bio bi sutra građanski rat, a nikako borba prema vanjskom nepri136
jatelju. Sa sadašnjim podanicima ne može da se vodi aktiv na vanjska politika«. Uostalom, tako isto misli i »viši štab«, i jedan Weygand nije toliko naivan da vjeruje, kako su kaznione, koncentracioni logori i ostala »preventivna« sredstva dovoljno efikasna za priklanjanje vladajućem sistemu, o ko me ovisi čitava fašistička formacija i kao i sve religije, igra svoju opijumsku ulogu u narodu. U Italiji je historija Rima (iako je staro društvo nesta lo, a s njim i rimski svijet) pružila teme svim mogućim fa šističkim govornicima, novinarima i režimskim lakrdijašima. »U fašizmu postoji također i jedno centralno jezgro ide ja, osjećaja i doktrina, koje se vežu sa našom daljnom hi storijskom tradicijom ...« (Mussolini). I Kartaga = Tunis postaje motiv za »operetsku povorku« fašizma, motiv, koji danas »opravdava« borbu između dva imperijalizma: fran cuskog i talijanskog. Taj isti motiv, potpomognut sutra bor bom između Geulfesa i Gibelinsa i pretenzijama svjetskog Rimsko-Germanskog carstva, učinit će sve vidljivijim anta gonizam između Italije i Njemačke. Preko mita o »bijeloj rasi« nacionalsocijalizam forsira ratne metode, a prije svega vraćanje kolonija. Tako na pri mjer Alfred Rosenberg, veliki inspirator fašističke vanjske politike, piše da su marksisti dali politici ekspanzije odvrat no ime imperijalizam, i kada je opazio (kao osvjedočni ži dovski reneget, da se njemačka socijaldemokracija borila (!!!) samo protiv njemačkog imperijalizma, a ne i protiv »židovskog financijskog imperijalizma«, on je napravio raz liku između tog gadnog, odvratnog i omraženog židovskog imperijalizma i jednog dobrog, zdravog, navodno narodnog imperijalizma, koji predstavlja »jedan vitalni zakon, koga se ne može odreći ni jedan rado ako uglavnom želi da bude spo soban za život. Narodni imperijalizam nije ništa drugo, ne go . . . ojačanje i uspjeh ličnosti i svih njegovih stvaralačkih snaga«. Primjer: »Kad prenaseljeni Japan traži proširenje svojih granica, to je onda narodni imperijalizam«. I u ime tog »dobrog imperijalizma«, Rosenberg hvali ukrajinsku po litiku, evocirajući teutonska i — geopolitičarska priviđenja: »Nacionalsocijalisti svjesno povlače crtu preko predratne politike. Mi zaustavljamo vječni hod Germana prema jugu i zapadu. Mi isto tako prekidamo sa predratnom kolonijal nom i trgovačkom politikom i prelazimo na politiku budu137
čeg sunca. I kada mi govorimo o osvajanjima, onda mi mi slimo samo na Rusiju ...« (Hitler, Moja borba). Ovo je vrlo jasan program, podvrgnut interesima njemačkog imperija lizma koji, okružen između svoja dva rivala (Engleske i Ame rike), a smješten ispred Francuske (naoružane do zuba), na stoji da skrene svoj hod prema istoku. Ali ni taj program ne sadrži u sebi ničeg specifičnog hitlerovskog: Hitler i Rosenberg, stvarno, samo uskrsavaju planove njemačkog imperi jalizma, one planove, koji su stvoreni za vrijeme rata (Hoffmann) pod udarcem poraza na zapadnom frontu poslije bit ke na Marni, i koji su, s jedne strane, skrenuli njemačku ekspanziju na jugoistok, od Hamburga do Bagdada, predvi đajući, s druge strane, germanizaciju baltičkih država sve do Lenjingrada, Poljske, Ukrajine i Kavkaza. Danas je nacio nalsocijalizam samo oživio i naročito naglasio kult te poli tike porobljavanja naroda, kult »velike Njemačke«, one Nje mačke koja bi se prostirala od Calaisa do Lenjingrada i od Holandije do Hrvatske. Ni Mussolinijev »romantizam« (Jugoslavije i put do So luna s jedne strane," francusko-talijanski antagonizam, s druge strane) nije ništa drugo. I on forsira onaj vojnički romantizam, ukorijenjen kod onih mladih ljudi, koji više ne mogu da budu od koristi ni samima sebi, ili drugim riječi ma, fašistički i uopće buržujski nacionalizam nije ništa dru go, nego mistificiranje suštine kapitalizma, mistificiranje im perijalističkog porobljavanja nezaštićenih naroda. Rosenbergov »narodni imperijalizam«, njegova bajka o »prenaseljeno sti«, koja zahtijeva proširenje »nacionalnih granica«, nije ni šta drugo, nego potreba za izvozom kapitala, za osvajanjima novih tržišta, osvajanjima — koja su se uvijek sprovodila i koja će se i nadalje sprovoditi preko nasilja i krvi. FAŠIZAM, OMLADINA I ŽENA
Koristeći se haotičnim položajem današnje omladine, položajem koji je zadnjih godina pretrpio velike promjene, vladajući buržujski sistem ulaže sve napore da putem fa šizma zamijeni omladinsku stvarnost nestvarnošću, da dak17 Sporazum između Beograda i Rima, koji je potpisan u međuvremenu između pisanja i štampanja ove brošure, u stvari je prva etapa ovog Mussolinijevog »romantizma«.
138
le, nabujale, nove i uzbudljive seksualne snage omladine okuje mistikom: »Stvoriti mistiku za omladinu«, »Boriti se protiv materijalizma omladine«, »Povratiti omladini osjeća nje dužnosti i nacionalne discipline« — agitira Mussolini. A zašto? Zato što je režim, osnovan na kultu i vjeri u novac i profit, ugrožen. Mase, koje umiru od gladi pored izobilja robe, treba odvratiti od onog promatranja stvari i pojava, promatranja, koje im pokazuje, odakle dolazi njihova bije da, i koje im — u isti mah — ukazuje na put kojim će iz nje izaći. Potrebno je, pod svaku cijenu, spriječiti, da se srednje klase, koje svakim danom sve više propadaju, ne sjedine sa izgladnjelim radništvom, jer njihova pribiranja u široki puč ki front, znače neminovnu propast reakcionarnih snaga. Za to ih treba razdvojiti, treba zakrčiti put kritičkom duhu, tre ba stvoriti gromobran, koji će kanalizirati i isprazniti atmos feru, naelektriziranu nezadovoljstvom. A takav gromobran je nacionalna mistika, mistika fašizma. I nije ništa neobič no, kada jubilarna 75-a godina stanovitog »zaslužnog pros vjetnog i kulturnog radnika«, pošto je izvukla svu korist iz tog svog »kulturnog« rada, patetično izjavljuje, kako joj je jedina želja, »da umre u svijetu, gdje je uvijek živjela«. To je u redu, kao što je u redu, ako se i 25-togodišnjem jubile ju sviđa da, i pored bijede kuda ga je gurnula kapitalistička koncentracija, nastavi ono malo preostalog života u svijetu, gdje je dosad živio. Njihova je, konačno, subjektivna stvar, hoće li da žive i nadalje u osuđenom na propast i smjenu sa proleterskom revolucijom. Pitanje je, međutim, da li om ladina ovog doba, za koju sadašnji svijet nikako ne predstav lja sredinu gdje je ona uvijek živjela, već sredinu u kojoj ona ne može da živi, da li će dakle ta omladina prihvatiti da, putem vlastitog ubistva, pruži vlastodršcima jedinu uslugu, — svoj život — koju im u ovom trenutku može dati? Vlada buržoaskog nasilja teži da se učvrsti u momentu, kada se buržoazija pokazuje totalno nesposobnom da bra ni robove svog iskorišćavanja. Njena demokracija ustupa mjesto fašizmu, u momentu, kada se kod izrabljivanih kla sa, javlja, tačnije: diže svijest protiv jednog društva, koje ih — po jednoj unutarnjoj kontradikciji, — dovodi do bes poslice, pošto ih samo više ne može izrabljivati. A fašizam nastoji da prikrije one momente, kada kontradikcije postaju totalno nemoćne. I na tom stupnju ideološkog i ekonom139
skog degradiranja civilizacije kao takove, radnička, seljačka, pa čak i malograđanska omladina počinje da uviđa, da na posljetku nije sasvim nemoguće umrijeti od gladi, i da se ipak gole riječi ne mogu pretvoriti u kruh. Apologeti crkvenih parola, novinske agencije i žuta klerofašistička štampa, fabrikanti laži i propovjednici servilno sti, usprkos svih onih »nježnih« rezerva u pogledu naše omla dine i njene »lakomislenosti«, obasipaju nas posljednjih mje seci cvijećem svoje ideologije: omladina treba da se pomi ri time, da u n u t a r nacionalnih zajednica ne može više ra čunati na uposlenje, da — jednom riječju — nestane. Cvije ćem se posipaju i mrtvački lijesovi omladinaca, samo niot kuda kruha. Nešto prije pokolja u Abesiniji, talijanski fa šist Antonio Antiante izjavio je saradniku pariškog ITntransigenta: »Fašistička omladina s nestrpljenjem čeka čas da opet prisajedini francusku omladinu, koja sada ima da ka že posljednju riječ. Digao se zastor za posljednji čin dra me: zauzmimo opet naša mjesta. Francuska omladina igra sada najglavniju ulogu u završnoj epizodi, a možda i najbolniju i najkrvaviju u suvremenoj historiji«. I zbilja, krat ko za tim pokazalo se da i fašizam ima svoj »krvni humor«. Pa koja je onda važnost i kakove su dužnosti današnje omladine uopće, a radničke i seljačke posebice? Poznato je, na primjer, koliko je bila ogromna uloga ruske omladine u oktobarskoj revoluciji i u socijalističkoj izgradnji Sovjetske Unije. A faza, u kojoj se danas nalazi klasna borba, može vrlo brzo dati omladini istu važnost. Jacques Duclos, poznati teoretičar nove omladine, pisao je u decembru 1933: »U razvoju klasnih borba adut sa omladi nom je od prvorazredne važnosti«, i dalje: omladina »igra glavnu ulogu u borbi protiv buržoazije«, i zato je za buržo aziju bitno, »da spriječi prisustvo radničke omladine na svom borbenom mjestu u velikim klasnim sudarima«. I zai sta, omladina je veoma dobro shvatila, da se više ne radi o igri i da posljednji krvavi događaji u Španiji nemaju ničeg zajedničkog sa »bombicama« koje detoniraju pod dječjim nogama. Dalje, u vezi s ovim, Duclos piše, kako su radničke organizacije uvijek prolazile rđavo sa grupiranjem omladine na bazi zabave: »Pridobivanje omladine bilo je shvaćeno u okviru organizacija za razonodu, koje su, prirodno, morale dovesti radničku omladinu u neku stanovitu izolaciju« (Les 140
Cahiers du Bolchevisme, Decembre 1933). Stoga treba, pre ma istovjetnosti njihovih zahtjeva, da se grupira omladina u momentu kada — s jedne strane — buržoaziji nije stalo do toga, da spriječi prisustvo omladine »na njenom borbe nom mjestu u velikim klasnim sudarima«, nego naprotiv, da je prisili na borbu protiv same sebe u redovima fašizma, i u momentu kada — s druge strane — radnička i seljačka klasa predstavljaju, po svojoj temeljnoj poziciji, istovjet nost interesa. Međutim, u odnosu prema centralnom ekonomskom fe nomenu, kao što su klasne borbe, veliki dio snaga omladi ne nalazi se relativno još uvijek (a naročito prije krize) u stanju ekonomskog infantilizma, gotovo u svemu analognog infantilizmu srednjeg staleža, malograđanstva, koje — u granicama svog kretanja, zahvaljujući plasmanu svoje ušte de, u jednoj prividnoj zajednici sa financijskim kapitalom — ne razumije, kako je ovaj plasman stvarno samo jedna forma eksploatacije, kojom mu kapital oduzima relativan suvišak od onoga što m u je trenutak ranije prepustio kao tr govačku dobit (za male trgovce) ili kao plaću (za namješte nike). Tako i djetinjstvo ljudi, zahvaljujući brizi porodica malograđana i one šačice bolje situiranih radnika i seljaka, prolazi u iluziji ekonomske lakoće, svojstvene srednjem sta ležu: svi oni, koji se zapletaju u izgradnji kula u zraku, ne sposobni da dostignu ekonomsku realnost, koja je ipak je dina podloga njihovoj egzistenciji, svi oni ostaju djeca. Sred nji stalež je po svojoj konstrukciji podvrgnut tom infantiliz mu, a relativna većina omladine ispoljava ga u momentu ka da dolazi u dodir sa ekonomskom realnošću. Ali u danima, kada stvarno srednji stalež sve više i više klizi iz kapitalis tičke koncentracije i ekonomske krize k proletarijatu; u mo mentu, kada se sitno seljaštvo, već posve predano na milost diktaturi spekulanata i velikih izvoznika, proletarizira pu tem ogromnog pritiska u formi najgoreg robovanja jednog izoliranog i neorganiziranog radnika; u momentu, konač no, kada jedan veliki broj omladinaca, prisiljen na rad, iz gubi — pred jednim uslijed besposlice zatvorenim gospo darstvom — svoje iluzije, onda je taj infantilizam u opasno sti da nestane u korist jedne već učvršćene klasne svijesti. Fašizam je obrana financijskog kapitala protiv ovog prvog razočaranja omladine, kao što je građanska demokracija bi141
la obrana kapitala protiv razvoja proleterske klasne svi jesti. Fašizmu, kao što znamo, nije svrha, da regrutira mase u korist neke nove stvari, nego da te mase sačuva u momen tu, kada bi se one htjele izdvojiti od već postojećeg. Na bazi jedne totalne države, gdje bi narod bio ekonomski zadovo ljan, putem posve formalne negacije onih ekonomskih kon tradikcija koje čine da ljudi umiru od gladi, fašizam nam se na toj bazi predstavlja kao ljubezan domaćin koji želi da miješa karte na način, kako bi svi igrači dobivali. Ali se us koro pokazalo, da na toj bazi može dobivati stvarno samo jedan sve manji i manji broj ljudi. Strasser i Goebbels obe ćavaju budućnost proletarijatu: »Ustanite vi drugi, mladi aristokrati jedne nove (?) radničke klase, vi ste plemstvo Trećeg Reicha; obavite demokratsku j e d n a k o s t . . . « Walter Derre postavlja na čelo njemačkog naroda seljački stalež. Rosenberg obećava srednjem staležu sreću putem istine: »Jedini stalež koji se odlučno protivi sveopćoj laži, to je srednji stalež«. A Hitler je, konačno, rezervirao sebi pravo, da zavarava omladinu i da saspe preko ovih proturječnih obećanja čitavu bujicu govorničke smušenosti. On je tuma čio narodu kako »velike banke moraju preći u državne ru ke« i u isto vrijeme razlagao predstavnicima financijskog ka pitala, kako će stvarno država preći sasvim u ruke velikih banaka, što se, uostalom, i dogodilo. Istina, svako njemačko industrijsko poduzeće, svaka banka — postala je »socijalis tička«, jednostavno zato, jer je njen vlasnik i direktor po stao nacionalsocijalist! A riječi su ostale riječi, prazne i bez načajne, i te gole riječi, te fraze, nikada neće biti u stanju da donesu materijalno rješenje ekonomskih problema. Ali najbolji primjer te besramne smušenosti pruža fran cuski fašizam, pod pokroviteljstvom slavnog predsjednika PEN-klubova, Jules Romainsa: »Naša bitna karakteristika je dobrovoljna zbrka pojmova, bilo političkih (socijalizam ili fašizam), ili socijalnih (buržoazija i proletarijat). Objek tivno, samo je zbrka poštena, jer ona odgovara poslijerat noj stvarnosti, čija su različita nacionalna iskustva mnogo manji divergent nego što se to misli; a — subjektivno — jer ona odgovara onome što naša generacija osjeća . . . Što se ti če ekonomskog plana, mi se bez rezerve izjašnjavamo za konstruktivni socijalizam, ali mi ne zamjenjujemo kapitali142
zam i b u r ž o a z i j u . . . saradnja klasa izvršit će se na račun šačice ljudi, koji predstavljaju kapitalizam« (Marianne, 18. IV 1934). I Hitler je također obećavao da će obuzdati ka pitalizam i da će »padati glave«. Što se ovog posljednjeg ti če, nije lagao: glave su padale i padaju, ali to su glave pro letarijata! Na kakav, međutim, lopovluk stvarno cilja ta fašistička »zbrka pojmova«? U našim danima, a pogotovo u bliskoj budućnosti, mi moramo — kao što je to Engels predvidio — očekivati da se kontrarevolucija »kreće po nacrtu revolucije«. Kapitalizam je primoran da, u cilju produženja života, pravi propagan du u korist svoje prividne smrti. I kada putem fašizma na stoji da izvrši još silniju koncentraciju svog nasilja, on je primoran da tu koncentraciju predstavi kao »obnovu sred njeg staleža«. On se dakle koristi relativnim nezadovoljstvom staleža, koji postaje sve osjetljiviji na njegovo izrabljivanje, ali je on isto tako spreman da potpomaže onu politiku, ko ja će pod maskom borbe protiv kapitalističke koncentraci je, stvarno nastojati da oslabi proletarijat. Razumije se sa mo po sebi, da do tog »povratka unazad« uopće neće doći. Hitler je bojkotirao velike trgovine, ali ih je već u junu 1933. stavio pod zaštitu vlade. Fašizam, dakle, u krajnjoj liniji cilja da učvrsti ono, što se bez rezerve može nazvati samouboj stvo masa: samoubojstvo starih boraca, ako samo još jed nom polože svoje živote u ruke Vrhovnog Vodstva i metalurgista; samoubojstvo nezaposlenih, ako propuste brigu za opskrbu kruhom onima, koji su ih u glad; samoubojstvo omladine ako bude povjerila svoje živote poduzetnicima kolektivnih ubistava. Nacionalsocijalistički teror u Njemač koj pokazao je kako je ovo proširenje pojma samoubojstva jedini plod fašističke ideologije. No, u pogledu tih kolektivnih samoubojstava, omladina postaje naročiti predmet fašističke brige. U la Lutte des Jeunes, jednom odvratnom papiru B. de Jouvnela, čitamo: »Danas opažamo manje radnika, koji su protiv gospodara, nego što je mladih protiv starih«. Klasna borba, dakle, ne staje u korist borbe između generacija. Ovakve izjave, ma koliko bile glupe, nisu bez interesa, s obzirom na naše Preradoviće ml., Begoviće, Nušiće — jer ipak mogu povući za sobom izvjesnu omladinu. Primjer nalazimo u francuskoj 143
»Zajednici mladih« koja je na ovoj bazi pokušala da sprije či pridruženje omladine uopće onim organizacijama, koje jedine mogu da pripreme njeno oslobođenje od kapitalistič kog jarma. Ta pozicija »mladih i starih«, to njeno forsira nje — sve to stvarno nije ništa drugo nego cilj da se oslabi opozicija prema kapitalističkom režimu i malograđanskoj porodici. Ona nikako ne može da ukloni nezaposlenost i glad, koja je prati. Ona jedino može da skrene omladinske težnje sa njenog borbenog puta ka ekonomskom, kultur nom i seksualnom oslobođenju. Proletarijat se, pisao je Mara, nalazi u ponižavajućem položaju, on se »nalazi« u stanju revolta protiv ovog poni ženja u koje je bio gurnut silom prilika od jedne kontra dikcije između njegove ljudske pirode i položaja, koji sa činjava otvorenu, čistu i apsolutnu negaciju ove prirode« (K. Mara, Sveta porodica). Ali stvarno u jednom svijetu, u kome je, zbog ratne opasnosti, čovjek od 20 godina siguran da će mnogo prije umrijeti nego čovjek od 50 godina, omla dina se — u cjelini — nalazi potpuno podvrgnuta svojoj vla stitoj egzistenciji, i ona je, kao i proletarijat i iz istih raz loga, gurnuta »u stanje revolta« koji postoji »u njihovoj ljudskoj prirodi i položaju koji sačinjava otvorenu, čistu i apsolutnu negaciju ove prirode«. Vrijeme je, dakle, da sva naša omladina pređe sa plana, gdje ju je 1884. vidio Mara, jer se njeni zahtjevi i interesi uopće, podudaraju sa zahtjevima i interesima proletarijata i jer ona također po znaje klasnu borbu ne kao razumljivi ekonomski fenomen, nego naprotiv kao samu podlogu svoje egzistencije. Sve os tale forme egzistencije odsad su, u današnjem društvu, prazne; one su čak štetne i definitivno suvišne. Jer od dana, otkad je kapitalizam posvetio descendentnu fazu svoje hi storije, on nije mogao dati ništa drugo izvan degradacije i progresivnog ograničenja čovječanstva. Otuda više nije mo guće, s obzirom na punu kontradikciju kapitalizma, a da ta žrtva neminovno ne dovede do samoubojstva tih istih lju di: onaj koji je osuđen od historije na smrt, ne može — po jednom prirodnom procesu — da ne povuče za sobom i one koje će biti dovoljno glupi, da na njoj zasnivaju svo ju egzistenciju. Nadoknaditi jedne iluzije drugim iluzijama, to je svoj stvo fašizma u odnosu prema onima, koje eksploatira. Ali, 144
kaže Mara, »tražiti da se odreknemo iluzija, koje se tiču naše vlastite egzistencije, znači odreći se položaja, koji ima potrebu iluzija (Kritika Hegelove filozofije prava). Omladi na nema čega da se odriče, ona nema razloga da se otcijepi od jednog svijeta s kojim se — već prema logici tog svijeta — ne može sastaviti. Lenjin je 1920. godine rekao da je izgradnja komunističkog društva upravo zadatak om ladine. I tek pošto će buržoazija biti uklonjena iz historije, tek onda omladina neće više imati revandikacija, ona će tek onda imati moć da izgrađuje put, koji će učiniti kraj gospodstvu jedne osuđene klase, podjednako paradoksalne i krvave. Konačno, fašizam je kategoričan i po pitanju žene. On neumorno ističe — kako je žena inferiorna, dakle, manje vrijedna od muškarca. Da li je barem to nešto novo u okvi ru fašističke ideologije! Ne! Bebel, poznati teoretičar mo dernog socijalizma, kaže, da »žena i radnik imaju zajednič ko to, što su u g n j e t e n i . . . Ali — dodaje Bebel — ma koliko bilo sličnosti u položaju žene i radnika, žena ima prema rad niku jedno preimućstvo: ona je prvo ljudsko biće, koje je lišeno slobode i samostalnosti, žena je postala robinja prije no što je i bilo robova« (Žena i socijalizam). Ovakovo potcjenjivanje žene, sasvim prirodno, nije mo glo da ostane bez posljedica. Poseban način života, koji su provodili kroz dugi niz generacija, morao je, konačno, da razvije i kod muškarca i kod žene naročiti mentalitet i ta ko se stvorila tzv. intelektualna muškost i ženskost, koja — pošto je nastala izvan bioloških procesa — nije prirodna, nego naprotiv umjetna tekovina, tradicijama utvrđena, iako se u običnom govoru rado izjednačuje sa organskom muškosti i ženskosti. »Kod čovjeka je« — kaže jedan lider na cionalsocijalizma, oslanjajući se na veoma labave i naučno neodržive postavke spolne i uporedne psihologije — »više razvijen razum, kod žene osjećaj. On ima sposobnost ap strakcije i fantazije, i zato se ističe u nauci i umjetnosti. Ona shvaća praktične svakidanje potrebe, i tako se prilago đuje prilikama i htijenjima čovjeka«. Drugim riječima, ovim se rijetko bezočno nastoji održati sugestija, kako je žena po prirodi predodređena prilagođivanju čovjekovim prohtjevi ma i njegovoj tiraniji, da dakle prema potrebi svog gospo dara treba da bude čas ponizna rodilja, a čas raspojasana JO Komunisti o fašizmu
145
Valkira. S druge pak strane, jedna veoma značajna studija njemačkog bračnog para dra M. Vertinga izrađena na broj nim statističkim podacima iz predhitlerovske Njemačke, nedvosmisleno dokazuje, da je cijela ova teorija stvarno sa mo plod mašte, kojoj nedostaje svaki oslonac u stvarnosti, plod sugestivnog uticaja muškarčeve nadvlade i njegovog subjektivnog uvjerenja o ženinoj inferiornosti. I »zato je — kažu autori spomenute studije — neophodno potrebno iz osnova preraditi seksualnu psihologiju, koja prikazuje kao aksiome često one osobine, koje su danas pia desideria iz vjesnih krugova. Ovo su riječi poštenih građanskih učenja ka i one samo još jednom potvrđuju historijski dokazanu činjenicu, po kojoj je u doba formiranja rodova (gensova), mati bila glava porodice (vidi / Bebel, op. cit.). Međutim, to sistematsko izdvajanje žene iz kulturno-privredne djelatnosti pod krinkom njene »inferiornosti«, to ubijanje težnje za samostalnošću, bez koje nema mogućno sti razvoja i napretka — ne samo što je učinilo, da svestrani rad, osjećaj slobode i samopouzdanje, budu za ženu tako reći prazni pojmovi, nego se to shvaćanje i danas potpalju je, ako ne većom, a ono barem istom žestinom. Hitler je, još u septembru 1934, na partijskom kongresu u Nurnbergu, odlučno označio kao najčvršći i nepokolebljivi princip na cionalsocijalizma u pogledu žene, slijedeće: »Obzirom na ženu, sadržava naš program samo jednu jedinu točku, a ito je dijete«. Ovo je, bez sumnlje, stara pripovijest o »vjernoj čuvari ci doma«. Ali šta ćemo sa činjenicom, kad moderna indus trija uvlači ženu u produktivni proces, kao veoma potre bnu i jeftinu radnu snagu, istiskujući na taj način muš karca iz mnogih grana industrije, razarajući tako onaj fetišizam, o »svetoj i vječnoj porodici«. Kontradikcija iz među fašističke teorije i prakse ovdje je veoma jasna, već i stoga, jer je porodica, kao takova, prestala da bude stvar ni osnov društva još u momentu raspadanja srednjevjekovnih feudalno<;ehoviskih osnova, koji su bili preuski za naglo nabujale ekonomske snage. Radnička žena, istrgnuta jednom iz porodice, u listi m a h se osvijestila i u njoj se rodila težnja za emancipacijom, dakle: za punim izjedna čenjem sa muškarcem, kako u ekonomskom i kulturnom, 146
tako i u političkom pogledu. A to izjednačenje bilo je uglav nom izvedeno praktičnim odnosima rada. Njemački nacionalsocijalizam ili talijanski fašizam, stvarno samo dva vida liste kulturne tmine, obećava ženi, da će je »osloboditi ponižavajućeg rada izvan porodi ce« i da će je sa »smetlišta političkog života« vratiti po rodici i sreći porodičnog života. Da je — realno — to tjeranje žene iz porodice proizvodnje ne samo naivno i nestvarno, nego i cinično, ne treba naročito dokazivati. Žena se nije iz svog »vjekovnog položaja« u kući ugu rala u tvornice; ona se nije ugurala u urede, gdje uz manju plaću, no što je imaju muškarci, mora uz fizički r a d često da prodaje i svoju ženskost. Ka pitalistička proizvodnja u prvoj, vrtoglavoj fazi indus trijske revolucije, uvukla je u proces proizvodnje i že nu kao jeftinu radnu snagu, a kada je u sve mehaniziranijoj i racionalnijoj proizvodnji postala sve nepotrebnija kvalifikacija, uvukla je u proces rada čak i djecu, a o tome, da se ta djeca pošalju u dom, — u sreću »porodičnog ognji šta«, — mudro se šutilo, jer to tako ležerno veličano ognji šte, taj »srećni dom«, stvarno i ne postoji. Pa ipak, pod pri tiskom fašističke ideologije, žena se u Njemačkoj udaljuje iz tvornica, iz ureda, sa univerziteta, a stvarnost ove činjeni ce djeluje tim okrutnije, što više prodire u svijet žene sa znanje, da ona nije biološki i intelektualno niže biće, i da, pod povoljnim uslovima razvoja, dostiže muškarca u svim oblastima ljudske djelatnosti. Danas se u Njemačkoj žene političkih bjegunaca zatvaraju kao taoci u nacionalsocijalističke koncentracione logore, politički sumnjive osuđuju se na smaknuće sjekirom. Mlade djevojke vode se ulicama u sramotnoj povorci, zato što su bile u vezi sa muškarcima druge rase. A koncem veljače 1935. puštena je parola: »Do sta o tipu majke, trebamo hitno Valkiru!« »I odmah su se pojavili ideolozi, koji su izvršili podjelu žena na »supruge« i »vojničke djevojke«. — Dužnost prvih je jasna, dok bi dru ge imale da služe ratniku za razonodu. Fašističko, konačno, »dostojanstvo žene« ne preza ni od najbarbarskijeg djela naših dana, od sterilizacije (onemogućenje plodnosti putem operacije). Prema službenim podacima, do kraja 1935. u Nje mačkoj je sterilizirano 40.000 žena, s motivacijom, da su u pogledu rase »manje vrijedne«. Ne upuštajući se u sve one
147
grozne posljedice te rasne fašističke ideologije, ukazat će mo samo na jedno: od toga redovno 5°/o steriliziranih žena umire od same operacije, a drugih 5% pod pritiskom psiho loške depresije vrše samoubojstvo! »Muškarcu treba prepustiti privredni rad — kaže jedan teoretičar fašizma — a on će ženu opet rado i sigurno obezbijediti i stvoriti sebi, njoj i djeci topli porodični dom«. A zatim, pošto je muškarcu prepušten privredni rad, on će, »oslobođen od ženske konkurencije, moći ranije da se že ni«, i kao rezultat svih sladunjavih i naivnih fraza, »dje vojka će imati izgled na udaju i obezbjeđenje«. Djevojke će, dakle, izbačene iz tvornica, ureda i drugih ustanova, tek »imati izgled na obezbjeđenje«, a dotle? — dotle mogu lako i poumirati gladne. U Njemačkoj je naročito savršena sli ka potiskivanja i iskorištavanja žene. Kod nacionalsocijalista ne izostaje ni najmanji rekvizit za grandioznu predstavu zavaravanja naroda, tamo nezaposlene žene i djevojke — nasuprot odredbama, koje su važile dvadeset godina prije dolaska hitlerovaca na vlast — više ne dobivaju potpore i moraju ići na »pomoć u selo«, kao neplaćene radnice i »kuć ne pomoćnice«, gdje za »hranu i stan« rade besplatno. A kao posljedica tog ženskog napola ropskog položaja prema nacionalsocijalističkim vođama i prema seljačkom gazdi i njegovim obijesnim sinovima — svakidanja je pojava, gdje veliki dio tih djevojaka dolazi natrag u grad u dru gom stanju, bolesne i spolno zaražene. Novi njemački za konski propisi protiv abortusa (pobačaja), najstrože se pri mjenjuju: žena mora da rađa, jasno — samo čistokrvne Nordijce, inače se sudi za čedomorstvo. Nacionalsocijalizam, dakle, treba živo ljudsko meso za puščane i topovske pogotke, treba krvave žrtve za izvođenje svog imperijalistič kog nasilja nad slobodom radnog naroda, nad radnicima i seljacima, nad radnicama i seljakinjama, koje također mo raju biti svjesne, da je borba protiv fašizma, borba za nji hovo vlastito dobro — za slobodan rad, mir i napredak čo vječanstva.
B02IDAR AD2IJA ZA DEMOKRACIJU ILI PROTIV NJE
Radničkoj klasi predbacuje se politička nedosljednost i neiskrenost, kad se ona danas izjavljuje za demokraciju, za demokratska prava i metode. Taj je prigovor potpuno ne točan i tendenciozan. On izvire ili iz nepoznavanja dijalek tičkog razvoja društvenih odnosa i zbivanja, jer, u duhu hi storijskog materijalizma, svaku historijsku situaciju treba posebno analizirati, ili je to hotimično izvraćanje pravog stanja. Isticanjem tobožnje neiskrenosti radničkog pokreta u njegovom pristajanju uz demokraciju i demokratske me tode, i to baš danas, kad taj pokret uistinu najaktivnije pot pomaže sve istinski demokratske režime, želi se opravdati reakcionarne mjere koje se upotrebljavaju u najgrubljoj formi protiv radničke klase i svih ostalih naprednih pokreta u unutarnjoj politici mnogih država, isto kao što se u me đunarodnom opsegu želi time opravdati imperijalističku agresivnost totalitarnih država protiv onih država, koje od lučno ustaju u obranu demokratskog principa i demokrat ske vladavinske forme. U modernom smislu riječi o demokraciji se može govo riti tek od vremena velike francuske revolucije u osamnaes tom stoljeću. U toj je revoluciji, a u znaku građansko-revolucionarnog gesla »bratstvo, sloboda i jednakost«, mlada gra đanska klasa iznijela političku pobjedu nad feudalnim si stemom i njegovim predstavnicima, da tom političkom po bjedom upotpuni svoju ekonomsku vlast, koju je ona po stepeno počela osvajati već i prije francuske revolucije na glim razvojem industrije i trgovine, a u znaku privrednog liberalizma (načela pune i neograničene ekonomske slobo de i konkurencije). Takav se ekonomski razvoj odvijao oso bito nakon engleske revolucije (polovicom 17. stoljeća). Tekst se objavljuje prema: Božidar Adžija, Članci i rasprave, Glas rada, Zagreb, 1952. str. 114—121.
148
149
U velikoj francuskoj revoluciji je najizdašniju pomoć građanskoj klasi, u njezinoj borbi protiv feudalne vladavi ne, pružio četvrti stalež, onaj društveni sloj koji se nazivao sankilotima, a u sebi je sadržavao i početak modernog pro letarijata, vjerujući da će i on biti sudionik plodova i teko vina revolucije. Sankiloti su u tim borbama dali kvantita tivno i kvalitativno najviše žrtava. Ali su se u toj vjeri pre varili odnosno bili su prevareni. Osvojivši političku vlast bur žoazija ne samo što napušta svog pomoćnika i saveznika u revolucionarnoj borbi za demokraciju, već ona oštricu svo je zadobivene prevlasti i nadmoći okreće protiv »nižih« dru štvenih slojeva, među kojima naskoro najvažniju ulogu igra proletarijat; politički ona im ne daje nikakova prava, a u svojoj trci za što većim profitom i viškom vrijednosti ona ih ekonomski i socijalno nemilosrdno izrabljuje. Pobjedonosno građanstvo preuzelo je čitavu vlast u svoje ruke. »Sloboda, bratstvo i jednakost« važili su samo za nj; ukinute su povla stice aristokracije i staleža, a gospodari su postali »les riches et les lettrees« (bogati i obrazovani) »elite proprietaire et pensante« (vlasnička i umna elita); oni su bili »nation« (na rod), a siromašni i neimućni »peuple« (puk) ostaje i nada lje bez ikakve »slobode, bratstva i jednakosti«. Marat, jed na od najmarkantnijih ličnosti francuske revolucije, u svom listu »Prijatelj puka« piše: »Bili smo svuda gdje god nas je zvala opasnost, spremni da dademo i zadnju kap svoje kr vi za vašu obranu; puna tri mjeseca snosili smo tegobe te ške borbe, po cijele dane na sunčanoj žezi, gladni i žedni, dok su bogataši, sakriveni u svojim podzemnim podrumima, izišli tek nakon krize da preuzmu vlast i upravu svih jav nih položaja i ureda. Žrtvovali smo se za vas, a kao naplatu za sve naše žrtve nemamo niti utjehe da budemo priznati članovima države, koju smo spasili«. Ovu ekonomsku i po litičku prevlast mlade francuske buržoazije uzakonio je pr vi ustav revolucije iz 1791. godine, a demokratski ustav iz 1793. godine, koji je bar donekle davao demokratska prava i širokim narodnim slojevima, nikada nije stupio na snagu. I godine 1830. opet je proletarijat, zaboravljajući na pri jevaru u velikoj revoluciji, najaktivnije pomogao građanskoj klasi da na barikadama sruši restaurirani »ancien regime«, koji je tada, u doba procvata financijskog i industrijskog ka pitala, htio da uskrisi moć, sjaj i vlast aristokracije. Nije 150
potrajalo dugo da radništvo i sitno građanstvo ponovno do živi prijevaru od strane tvorničara i bankara, koji dočepavši se vlasti nisu mislili ni na republiku, ni na socijalne re forme ni na radništvo, već samo na svoju vlast, koja će im omogućiti daljnje neograničeno obogaćivanje. »Enrichissez vous, messieurs!« (Obogaćujte se, gospodo!) tako kliče pred stavnik vladajuće buržoazije u ondašnjem pariškom parla mentu. Isto razočaranje doživljuje proletarijat i u svim revolu cionarnim pokretima devetnaestog stoljeća u Francuskoj i u ostalim zemljama Evrope, a isto tako i u godinama ne posredno iza svjetskog rata (1914—1918). Do pred svjetski rat radnička klasa gotovo u svim zemljama ili uopće nije imala ili je imala u vrlo ograničenoj mjeri izborno pravo, pravo udruživanja i slobodu svoje štampe. Sve ono što je proletarijat, bilo gradski bilo seoski, u toku čitavog devet naestog stoljeća i prvih decenija dvadesetog stoljeća izvojštio u smjeru svoje političke slobode, poboljšanja svog eko nomskog i socijalnog položaja, socijalno-političkih tekovina i zakonodavstva, a i svog kulturnog podizanja, sve je to re zultat njegove organizirane snage i borbe, koju je on morao voditi protiv buržoazije, koja je svoju vladavinu nazivala »demokratskom« vladavinom. Nije, dakle, nikakovo čudo da se radnička klasa, na kon teških iskustava i razočaranja kroz stariju i noviju po vijest, nije mogla i nije htjela oduševiti za demokraciju, koja je bila dijete kapitalističkog liberalizma. Onog libera lizma i slobodne konkurencije, koji se u doba jačanja kapi talizma pretvaraju u bahatu svemoć kartela i trustova, a za uništenje širokih narodnih slojeva, posebice radnika i se ljaka kao proizvođača i potrošača. Dovoljna je i najmanja objektivnost da se prizna, da je ta i takva demokracija bila samo plašt pune političke diktature kapitalizma u ondašnjoj njegovoj razvojnoj fazi. Pojmljivo je stoga da je radnička klasa, porastom svoje organizirane snage i podizanjem svo je klasne svijesti, dolazila u sukob i borila se protiv te gra đanske demokracije, koja je, kako smo pokazali, sve više postajala lažnom demokracijom, te je tako borba protiv nje značila borbu za pravu demokraciju. Na žalost, u nekim ze mljama i jedan se dio radničke klase pod vodstvom socijal ne demokracije slijepo poveo za tom demokracijom i tom 151
svojom pogrešnom politikom radničkoj klasi nanio ogrom ne štete. Glavni razlog rascjepa, posljedica je saradnje vod stva socijalne demokracije s nekadanjom građanskom kapi talističkom demokracijom. Građanska klasa bila je tvorac i nosilac političke demo kracije i u znaku te demokracije, a u stvari klasnom premo ći (svjedno da li umjetnom brojčanom majorizacijom ili si lom) rješavala je sva društvena pitanja. Međutim, društve ne stepenice kulturnog i brojčanog uspona građanske kla se približavaju se svome kraju, dok uspon širokih narod nih masa, kvantitativno i kvalitativno napreduje u jakoj progresiji. Buržoazija je prisiljena da proletarijatu, u okvi ru svoje demokracije, daje sve veća i šira prava. Odnos dru štvenih snaga i društvena diferencijacija naglo skreću u korist radnih masa. Uporedo s time i kapitalistički privred ni sistem sve dublje upada u strukturalne krize, nagli raz voj proizvodnih snaga dolazi u sukob s kapitalističkim dru štvenim uređenjem, a željezna zakonitost društvenog raz vitka sve brže ide u smjeru temeljitih promjena današnjeg proizvodnog sistema. Premoć građanske klase, politička i ekonomska, naglo pada i ona počinje da se boji vlastite i za nju nekad toliko korisne demokracije. U tom času dolazi do prekretnice. Građanska klasa nazrijevajući sada u političkoj demo kraciji, a još više u njezinom ekonomskom i socijalnom pro dubljivanju, do kojeg je neminovno dolazilo pod pritiskom organizirane radničke klase, opasnost za svoju prevlast u društvu, napušta i odriče se vlastite tvorevine — političke demokracije i pribjegava otvorenoj diktaturi u formi fašizma. Pad otporne snage radničke klase zbog pocijepanosti i razdvojenosti u njezinim organiziranim redovima, olakšao je buržoaziji taj prijelaz otvorenoj diktaturi; u toj okolnosti leži veliki dio odgovornosti za pobjedu fašizma na vodstvu socijalne demokracije. A u redovima same buržoazije finan cijska oligarhija, kao najizrazitiji predstavnik monopolističkog kapitalizma, glavni je nosilac protudemokratskog, auto ritativnog i totalitarnog sistema vladavine. Monopolistički kapitalizam svojom međunarodnom imperijalističkom agresivnošću, izazivanjem sve težih sukoba i u n u t a r i izvan gra nica pojedine države, sputavanjem razvoja proizvodnih sna152
ga, postao je grobar građanske demokracije i parlamenta rizma. Konačno, i razni slojevi srednjeg staleža, privrednom krizom i inflacijom ekonomski uništeni i socijalno dekla sirani, izgubivši političku i ekonomsku orijentaciju, postali su u svom dobrom dijelu lagan plijen fašističke demagogije, koja je svojom frazeologijom znala da privuče u svoje redo ve i jedan dio masa gladujućeg, besposlenog proletarijata grada i sela. U svom početku fašistički pokret sastoji se od naoruža nih odreda, plaćenih od industrijskog i financijskog kapita la, uperenih prvenstveno protiv radničke klase i njezinog pokreta, da postepenim jačanjem i umnažanjem svojih če ta, uz pomoć najjeftinije nacionalne i socijalne demagogi je, agresivnosti i izazivanja drugih naroda, dođe do pune vlasti u državi, uzimajući u raznim državama razne forme prilagođene nacionalnim i socijalnim osobinama dotične ze mlje. Došavši na vlast, glavna je zadaća autoritativnog re žima da obrani i očuva kapitalistički privredni sistem u da našnjoj njegovoj zadnjoj razvojnoj fazi. Dok su ekonomski liberalizam i politička demokracija odgovarali kapitalizmu u njegovim prvim razvojnim fazama, dotle fašizam i totali tarna država odgovaraju kapitalizmu u njegovoj staračkoj dobi, kapitalizmu monopolističkom i imperijalističkom, ali ujedno kapitalizmu koji zapada u vrtlog bezizlaznih priv rednih kriza. Autoritativni režim svojim metodama u unu tarnjoj politici, autarkijom u privrednom životu, stvaranjem ratnog raspoloženja i izazivanjem ratnih sukoba, a time upo redo podizanjem ratne industrije, umjetno i privremeno mo že spašavati kapitalistički sistem proizvodnje, ali ga spa siti ne može. Ne samo što on ne može spasiti kapitalizam, već on dijalektikom društvenog zbivanja indirektno i sam postaje njegov grobar ujedinjujući i združujući protiv sebe sve dotada rasparčane demokratske i napredne društvene snage. Fašizam nije pojava, koja se ograničava na jednu zem lju ili koja odgovara karakteru i temperamentu samo nekih naroda. To se vjerovalo u početku, dok je on kroz nekoliko godina u svojoj prvoj formi i sadržini postojao samo u Ita liji, ali njegova pobjeda u Njemačkoj, a uz pomoć tih dviju zemalja i u još nekim drugim zemljama, dokazujući da je 153
fašizam opća, univerzalna pojava, jer je sredstvo monopolističkog internacionalnog kapitalizma. Konstatirajući tu činjenicu trebamo utvrditi, da on ne mora svagdje pobije diti, da za fašističku formu vladavine nisu uvjeti svuda jed naki, pa zato ta forma nije neizbježiva, i da društveni raz voj ne mora kroz tu formu proći. Nasuprot, nadiranju fa šizma mogu se uspješno suprotstaviti i njegovu pobjedu spriječiti napredne i demokratske društvene snage; u me đunarodnom i u nacionalnom okviru. Ako smo utvrdili da je jedan od glavnih razloga pobjede fašizma akciona, organizirana i ideološka razjedinjenost i pocijepanost radničke klase, onda je jasno, da je prvi od uvjeta uspješnog suprotstavljanja nadiranju i širenju fa šizma uspostava jedinstva radničke klase. I uistinu, danas se više ne može zaustaviti ideja stvaranja tog jedinstva; ona se elementarnom snagom nameće kao najpreča potre ba današnjice, kao imperativ društvenog napretka, a ujed no kao glavni uvjet uspješne obrane opstanka i samostalno sti naroda, posebice malih. Tu ideju ne može više nitko spriječiti, pa ni onaj mali broj reakcionarnih elemenata u socijalnoj demokraciji, koji bi još uvijek želio nastaviti zlo sretnom politikom otvorene ili potajne suradnje s reakcio narnim režimima. Ali za uspješno suprotstavljanje širenja fašizma nije do voljno stvaranje samo jedinstva radničke klase. Dijalektič ki razvoj situacije ide dalje. Mora se vršiti daljnje još šire okupljanje svih istinskih demokratskih i naprednih snaga; seljačkih masa, malog građanstva, napredne i slobodne in teligencije i svih onih elemenata, koji imaju životnog inte resa da sačuvaju slobodu čovjeka i naroda. To okupljanje i zbijanje demokratskih snaga ima osobito značenje u zemlja ma (posebice seljačkim) 5a neriješenim nacionalnim pita njem, jer u današnjim prilikama borba za rješenje nacional nog pitanja nerazdvojna je od borbe za demokraciju. Naj rječitiji dokaz za ovu našu tvrdnju mogu da posluže Katalonija i Baskija u vezi s najnovijim događajima u Španjol skoj. U pretežno seljačkim zemljama osobito važno znače nje za okupljanje demokratskih snaga imaju demokratski seljački pokreti, jer od njihovog ispravnog shvaćanja i od lučnog pristajanja uz princip demokracije mnogo ovisi us pjeh nacionalnooslobodilačke borbe. 154
Ako je, dakle, radnička klasa imala opravdanog razloga da u predfašističkom razdoblju ne bude oduševljena građan skom demokracijom stoga što je ta demokracija bila krov, pod kojim su se okupljale sve reakcionarne snage, ona da nas — u doba kad se gro kapitalističkih antidemokratskih grupa izdvojio i prešao u fašizam i u doba opasnosti od fa šističke vladavine — ima isto tako puno razloga i dužnosti da se bori za demokraciju i elementarna demokratska pra va, jer je potpuno razumljivo da između fašizma i građan ske demokracije može da bira samo ovu zadnju. To više, kad se znade i vidi, da danas, u doba otvorene borbe izme đu fašizma i demokracije, napredni dio građanske klase os taje vjeran demokraciji i demokratskoj vladavini. I građan ska demokracija brani kapitalizam i kapitalistički sistem, ali između nje i fašizma postoji bitna razlika: fašizam brani kapitalizam terorizirajući i uništavajući sve one društvene snage (u prvom redu radničku klasu), koje narod i čitavo ljudsko društvo vode ka ljepšoj i pravednijoj sutrašnjici, on izaziva i vodi ratove, dok nasuprot iskrena građanska demokracija želi ukloniti monopolističku vlast velikog ka pitala, osigurava građanske slobode, brani svjetski mir i ta ko omogućuje koncentraciju svih naprednih društvenih sna ga, koje su nosioci borbe za novo društvo. Među razlozima, koji uslovljuju današnje otvoreno pri stajanje radničke klase uz demokraciju, treba još nešto na vesti. Radnička je klasa protiv rata. Ona hoće da očuva svoj narod i čitavo čovječanstvo od strahota novog krvoprolića, koje je bilo još strasnije od prošlog svjetskog rata. Fašizam, nasuprot, zaoštravajući do maksimuma suprotnosti u sa mom kapitalističkom sistemu, neizbježno vodi do nove dio be svijeta putem oružane sile. Autarkija, pravo na životni prostor, pravedna dioba sirovina i tržišta — sve su to samo nazivi za pripremne radove novog svjetskog rata. Doduše, već sam monopolističkfi kapitalizam nosi u svom sistemu neizbježnost rata, ali fašizam, pogoršavajući suprotnosti iz među pojedinih imperijalističkih država, pospješuje čas ot vorenih oružanih sukoba. Ako građanska demokracija, u is pravno shvaćenom interesu materijalnih i duhovnih dobara pojedinih naroda i čitavog čovječanstva, iskreno ulaže sve svoje snage da spriječi te oružane sukobe, onda radnička 155
klasa s puno opravdanja i najspremnije pruža svoju pomoć građanskoj demokraciji. Nalazeći saveznike u neoslobođenim narodima, u seljač kim masama i naprednoj inteligenciji, a sama okupljajući i organizirajući svoje snage, radnička klasa stiče garanciju da u današnjoj borbi protiv autoritativnih i totalitarnih re žima neće i ne može biti prevarena, kao što se opetovano događalo u historiji. Time i u borbi hrvatskog naroda naša radnička klasa dobiva posebno i važno značenje kao fak tor ujedinjene demokracije, kojoj pada u dio rješavanje na šeg najvažnijeg unutarnjeg problema. Da zaključimo: U današnje doba neizmjernog razvitka nauke, u doba visokog tehničkog napretka, velike materijal ne i duhovne kulture; dakle, sve samih tekovina koje su do bivene umom, ali isto tako i toliko trudom i naporom rad nog naroda, u takvo doba ne može se voditi demokratska politika bez radničke klase i njezinog pokreta. Borba za slobodu i ravnopravnost naroda, kao nerazdruživi dio borbe za demokraciju, ne može se ni zamisliti bez radničke klase, kojoj je ta borba zajednička sa njezinom borbom za socijalno i ekonomsko oslobođenje. Prava i istinska demokracija ne može postojati bez rad ničke klase, koja je po svom društvenom položaju izraz i izvor svih demokratskih težnji. Ovo je jasno i nedvoumno stanovište radničke klase i njezinog pokreta (političkog i sindikalnog) o pitanju demo kracije. Nitko ne može i ne smije stavljati u sumnju iskre nost ovog stanovišta, a da se ne izvrgne opasnosti rasparčavanja i slabljenja demokratskih otpornih i borbenih snaga.
156
UVOD Fašizam kao politička doktrina i praksa i antifašizam kao pokret otpora i kao način mišljenja odrazili su se u fi lozof sko-teoretskoj i književno-kritičkoj djelatnosti. Zada tak je ove bibliografije, da izborom radova jugoslavenskih autora, prikaže odraz ove djelatnosti u našoj publicistici iz među dva rata. Našli smo se pred vrlo složenim zadatkom, a ujedno i pred prvim pokušajem sistematiziranju takove građe i stva ranja jedne tematske bibliografije o fenomenu fašizma kod nas. Iz goleme heterogene i praktički neobuhvatljive građe trebalo je u jedan, koliko-toliko, reprezentativan uzorak uključiti napisane i objavljene reflekse najrazličitijih knji ževnih i političkih strujanja, koja su dolazila do izražaja u našem međuratnom periodu. Istodobno i paralelno smo mo rali voditi računa o osnovnoj temi — okosnici naše biblio grafije — fašizmu, kao fenomenu jedne određene epohe i to, u prvom redu, o marksističkoj kritici svih vidova faši stičke ideologije i propagande. U tom relativno kratkom razdoblju, nakon prvog svjet skog rata pa do Hitlerovog napada na lugoslaviju, pokrenu to je mnoštvo časopisa, almanaha, zbornika, čiji je razno liki profil bio nužno podređen društveno-ekonomskim i po litičkim prilikama u međuratnoj lugoslaviji. U njima se jasno odrazio osnovni ideološki sukob naprednih književ nika, marksista — s jedne strane i konzervativnih krugova kao i nacionalističkih i profašističkih ideologa — s druge strane. Sva ta strujanja našla su svoje mjesto na stranica ma časopisa, političkih, književnih, stručnih — lijeve i de sne orijentacije. Cilj nam je bio, da pokušamo jednim izborom prika zati vrijeme, intenzitet, učestalost i način reagiranja naše publicistike na aktuelne političke događaje u svijetu i kod nas. Prvo mjesto u našem izboru zauzeli su napredni č a s o 159
piši lijeve orijentacije — organi socijalistički orijentiranih grupa — posebno časopisi Komunističke partije Jugoslavije, koja je svoje publikacije štampala uglavnom ilegalno, vrlo neredovito, često u inostranstvu. Svi su ti časopisi bili uglav nom kratkog vijeka, pod neprekidnim pritiskom cenzure. Često su prekidali Ulaženje zbog zapljena i zabrana, a surad nici su im se javljali pod najrazličitijim pseudonimima i ši frama, od kojih su neke, nažalost, ostale nerazrješene do danas. Naš pokušaj skupljanja i obrade te, velikim dijelom nepristupačne, i razasute skupine anonimnih, šifriranih čla naka, prikaza, proglasa i najraznovrsnijih priloga, čiji su autori često ostali anonimni kritičari svog vremena, rezul tirao je jednim, u takvoj situaciji »optimalnim« izborom radova, koje smo uvrstili u našu bibliografiju. Susreli smo se sa prikazima tada vodećih totalitarističkih režima — Ita lije, Njemačke, Španjolske kao i odraza tih sistema u osta lim zemljama Evrope. Od analize pojave fašizma u Italiji — nakon 1922 — pa preko prikaza najrazHčitijih manifestacija nacionalsocijalizma Njemačke -— nakon 1933 —• i sasvim specifičnih tipova »fašizacije« u nizu evropskih zemalja, u tom materijalu posebno mjesto zauzimaju prodor i razvoj fašizma u Jugoslaviji, kao i analize povijesnih i političkih preduvjeta za njegov razvoj. Publicistička djelatnost KPJ je u tom čitavom razdoblju bila koordinirana sa etapama i akcijama njezinog ilegalnog djelovanja, što je vrlo jasno izraženo u člancima iz časopisa i dnevne štampe kao i u posebno objavljenim rezolucijama. Tridesetih godina, ka da antifašizam, nakon IV Zemaljske konferencije, postaje sastavni dio programa KPJ opaža se znatan porast članaka, što u našem izboru i pokazujemo. Iz tog niza objavljenih spisa izabrali smo, u prvom re du, članke naših marksističkih teoretičara. To su kritike fašističke ideologije, ali i najraznovrsnijih ilustracija otpo ra i protesta, koje su dolazile do izražaja u našoj sredini. U pravilu smo izostavljali, iako nismo sasvim zanemarili brojne »prikaze slučajeva« — vijesti, kraće bilješke, sta tističke podatke, opise ponašanja, koji su doduše ilustrativ ni za samu atmosferu tog perioda, ali bi u jednom ovakvom izboru nesrazmjerno povećali broj bibliografskih jedinica i zasjenili osnovnu liniju bibliografije. 160
Drugu, jednako važnu skupinu u našem izboru čine književni časopisi, kojima obiluje ovo razdoblje. I ovdje smo se zadržali na vodećim, prvenstveno naprednim, lijevo orijentiranim časopisima, predstavnicima različitih književ nih struja tog razdoblja. U njima su sve manje zastuplje ni članci, koji prelaze okvire uskog literarnog područja, a obraduju opće kulturne i društvene probleme. Kao pratioci svih važnijih političkih i kulturnih pojava svog vremena, često izrazito naglašenog političkog profila, služili su po jedincima, grupama kao sredstvo za širenje ideja. Upravo su u tim časopisima došle do izražaja razlike između mark sističkog i fašističkog pogleda na svijet, sukob naprednih i konzervativnih uvjerenja i politička diferencijacija medu našom inteligencijom. Literatura im je tu samo jedan od oblika ideološke borbe. Upravo zbog toga naša bibliografi ja ih svojim izborom brojčano stavlja u ravnopravan po ložaj sa izrazito političkom periodikom istog razdoblja. Dok na jednoj strani napredni književni časopisi (Književna re publika, Danas, Književnik i dr.) odražavaju razvoj i afir maciju antifašističke misli u nas kao i intenziviranje anti fašističke djelatnosti — naročito tridesetih godina—, časo pisi suprotne orijentacije — profašistički i klerikalni, daju nam sliku djelovanja tih grupacija kod nas, u određenom razdoblju (Hrvatska smotra). Budući da i jedni i drugi ana liziraju fašizam, sa različitih idejnih pozicija, našim smo iz borom nastojali, da prilozima i jednih i drugih dademo zao kruženu sliku oprečnosti tih analiza. Pregled društveno-političke atmosfere meduratnog raz doblja bio bi nepotpun bez priloga iz »srednje« skupine tzv. građanskih časopisa, koji, bez određene političke koncepcije »registriraju« fašizam kao fenomen određene epohe. Od stručnih časopisa izborom smo obuhvatili samo vo deće pravne (Arhiv za pravne i društvene nauke, Mjeseč nik) i ekonomske (Ekonomist, Narodno blagostanje), na či jim je stranicama analiza fašističkog sistema dobila odre đeni, izrazito stručni prizvuk. Našu prvobitnu namjeru da dnevnu štampu potpuno izostavimo iz našeg izbora izmije nili smo tokom rada. Odlučili smo, da ipak uključimo samo neke od naših dnevnih i tjednih novina (Radničku štampu) i to samo određena godišta na koja smo bili upućeni refe rencama iz sekundarnih publikacija i bibliografskih pregle1 \ Komunisti o fašizmu
161
da. Kalendari i almanasi našli su također svoje mjesto u bibliografiji, iako ih nismo mogli obuhvatiti u cijelosti. Uvrstili smo i dva priloga, koja datiraju iz međuratnog razdoblja, ali su objavljeni tek nakon rata (Krležine »Teze za jednu diskusiju iz godine 1935.« i jedan Maslešin članak.) Budući da smo željeli prikazati isključivo djela naših autora na našem tlu, u pravilu smo izostavili prijevode, ko ji u pojedinim razdobljima dominiraju na stranicama naše periodike, ili se, u skladu sa programima tadašnjih izda vačkih kuća, pojavljuju u obliku brošura. Uvrstili smo sa mo prijevode djela vodećih fašističkih ideologa (Hitler, Mussolini, Gentile...) ili nekih istaknutih antifašista (Toller). Iznimno smo uključili i jedan časopis, koji je izlazio izvan Jugoslavije — Dimitrovac—, jer smo smatrali da na šu publicističku djelatnost iz tog razdoblja moramo upot puniti i sa djelatnošću jedne grupe istaknutih naših poli tičara, koji su bili u mogućnosti da iz blizine analiziraju fašizam u Španjolskoj. Prvo poglavlje u našoj bibliografiji zauzimaju knjige i brošure, po broju priloga najmanji dio izbora, poredanog kronološki. Kronološki redoslijed nastavljamo i u drugom poglav lju — člancima iz periodike. Časopisi su poredani prema datumu pojavljivanja prvog izabranog članka, a unutar sva kog naslova časopisa kronološki su poredani prilozi tokom svih godina izlaženja, odnosno svih pregledanih godina. Na taj smo način dobili dvije paralelne slike: redoslijed pojav ljivanja određenih časopisa u tom razdoblju, a istodobno i pojava prvih reakcija u određenim sredinama. Na taj smo način vrlo detaljno — vremenski i prostorno — osvijetli li odraz fenomena fašizma u našoj sredini. Trećim smo poglavljem obuhvatili glavne rezolucije KPJ o fašizmu, koje nam daju političko objašnjenje reak cija u pojedinim razdobljima. Abecednim kazalom periodike obuhvatili smo sve pre gledane časopise, zbornike, kalendare, brošure, bez obzira na izbor njihovih priloga za bibliografiju. Uz naslov i pod naslov, za svaki je časopis označeno mjesto i vrijeme izla ženja, kao i imena urednika, gdje je to bilo moguće usta noviti. Brojem uz podatke o časopisu označili smo redne 162
brojeve uključenih bibliografskih jedinica. Podaci bez po pratnog broja označuju časopise, koji su pregledani, ali im prilozi nisu uvršteni u ovaj izbor. Samim naslovom, kao i čitavim ovim uvodom naglasi li smo da je ova bibliografija tek prvi pokušaj sistematiziranja jedne ogromne, velikim dijelom neistražene građe, če sto nedostupne, nesređene i razasute po arhivama i pri vatnim zbirkama. Ne može se dakle, ni približno govoriti o kompletnoj bibliografiji priloga o fašizmu, koji je objav ljen kod nas između dva rata. To je samo izbor iz jednog daleko opsežnijeg gradiva i kao takav, nadamo se, poslužit će kao koristan prilog za daljnja istraživanja. I na kraju evo i popisa vodiča, koji su nam kao izvori za izbor građe:
poslužili
1. Anali Leksikografskog zavoda FNRJ., Svez. 2: Građa za bibliografiju jugoslavenske periodike. — Zagreb, 1955. 2. Enciklopedija Jugoslavije, svez. 2. »Časopisi«, str. 522—546. — Zagreb, Leksikografski zavod FNRJ, 1956. 3. Krležin zbornik. — Zagreb, Naprijed, 1964: str. 341— 364: Vaupotić, Miroslav: Krležini književni časopisi 4. Rajčević, Vojo: Prilog bibliografiji naprednih novina i časopisa između dva rata. Putevi revolucije, 1964, br. 3/4, str. 530—552 5. Vaupotić, Miroslav: Časopisi 1914—1963. U: Panora ma hrvatske književnosti XX stoljeća. — Zagreb, Stvarnost, 1965., str. 769—828 6. Martinović, Niko: Razvitak štampe i štamparstva u Crnoj Gori 1493—1945. — Beograd, Inst. za novinar stvo, 1965. 7. Istorija radničkog pokreta. Zbornik — Beograd, Institut za izučavanje kreta, 1966.
radova, svez. 3. radničkog po
8. Munda, Jože: Bibliografija marksističnega tiska, 11. IV 1920. — 26. III 1941. Knjige, brošure in časopisje. — Ljubljana, Institut za zgodovino delavskega giba nja, 1969. str. 122 163
9. Vaupotić, Miroslav: Vrijednost i značenje lijevih ča sopisa i novina u hrvatskoj književnosti četrdesetih godina. Kritika, 1970, br. 11, str. 169—183 10. Iveković, Mladen: Hrvatska lijeva inteligencija, 1918 —1945. — Zagreb, Naprijed, 1910, Knj. I, 1918—1941: Vaupotić, Miroslav: Časopisi i listovi 1929—1941, str. 191—196 11. Lasić, Stanko: Sukob na književnoj ljevici, 1928— 1952. — Zagreb, Liber, 1911. 12. Jelić, Ivan: KPH 1931—1941. — Zagreb, Institut historiju radničkog pokreta Hrvatske, 1912.
za
13. Protić-Vasović-Matić: Socijalistički i radnički pokret i KPJ 1861—1941. — Beograd, Institut za savremenu istoriju, 1912. 14. Bajec, Jože: Slovenski časniki in časopisi 1931—1945. Bibliografski pregled. — Ljubljana, Narodna in univerzitetna knjižnica, 1913. Koristili
smo fondove
1. Nacionalne
slijedećih
i sveučilišne
2. Radničke biblioteke
biblioteka:
knjižnice
u
Zagrebu
u Zagrebu
3. Instituta
za historiju
4. Instituta
za savremenu
radničkog
5. Arhiva Saveza komunista 6. Narodne
biblioteke
1. Instituta ljani
za zgodovino
8. Instituta ljani
za sociologijo
pokreta
istoriju
u
Jugoslavije
SR Srbije
u
delavskega Pravnog
u Zagrebu
Beogradu u
Beogradu
Beogradu gibanja fakulteta
u Ljub u
Ljub
I. KNJIGE I BROŠURE a) Originali 1. TUNTAR, Josip: Komunisti v rimskem parlamentu. Barbarsko postupanje s prebivalstvom Julijske Benečije. Govor poslanca Josipa Tuntarja na parlamentarni seji z dne 20. VII 1921. — Gorica, Goriška sekcija K. S. Italije, Narodna tiskarna, 1921. str. VII—23 2. KRULJ, Uroš: Politika i rasa. (Rasni nacionalizam). — Sarajevo, 1925, str. 84 3. TOPALOVIĆ, Živko: Položaj u svetu i u Jugoslaviji. — Beograd, Tucović, 1927. str. 32 Govor Ž. Topalovića, vođe jugosl. soc. demokracije, po slije povratka sa sjednice II i Amsterdamske Internacionale — m a r t 1927. 4. MATOŠIĆ, Joe: Mussolini. — Studija. — Zagreb, 1928. 5. Istina o fašističkom pokretu u Jugoslaviji. Vojno-fašistička diktatura. — Izdanje Seljačke internacionale, str. 28 6. MIRKOVIĆ, Mijo: Socijalni program fašizma. La carta del lavoro. Jedna ekonomska kritika. — Beograd, Geca Kon, 1929. str. 24 7. AVAKUMOVIĆ, A. G.: O fašističkom sindikalnom ure đenju. — Beograd, Štamparija »Privrednik«, 1930. str. 30 P. o. iz »Arhiv za pravne i društvene nauke«, 1930, Knj. 20, str. 92—107, 187—209, 209—222 8. Fašizam osvaja proletarijat. — O fašizmu u Italiji. — Zagreb, Merkantile, Jutriša i Sedmak, bez god., str. 45 9. BANICA, Svetislav: Uznemirena Evropa. (Evropa posle rata. Nove struje, stare težnje. Fašizam, Hitlerizam, re vizionizam. Makdonaldov plan. Rat ili mir. — Subotica, Geca Kon, 1933. str. 23
164
165
10. KOŠIĆ, Mirko: Boljševizam, fašizam i nacionalsocija lizam. Novinarski članci. — Ćačak, 1933. Biblioteka »Čačanski glas«, God. 1, svez. 1 11. AVRAMOVIĆ, Mihajlo: Sta se dešava u svetu na zadruž nom polju. Proces opadanja zadrugarstva u fašističkim zemljama, koji autor naziva »vraćanje natrag«. Prikaz slučaja Italije, Njemačke i Austrije. — Beograd, 1934. 12. BEKER, Josip: Socijalizam ili fašizam. — Beograd, Naš front, 1934. 13. BRODAR, Tone: [pseud.] ( = Kardelj, Edvard): Fašizem. — Kočevje, Tiskarna J. Pavliček, 1934. 47 str. Ma la knjižnica, 1 14. MAGDIĆ, Milivoj: Fašizam u nastajanju. (Ciljevi i putevi talijanskog fašizma). — Zagreb, Naš front, 1934. 15. MATIJEVIĆ, A.: Zašto u Njemačkoj progone Židove. — Zagreb, 1934. Moderna soc. knjižnica, svez. 3 16. SPEKTORSKI, Evgenije: Tri deklaracije. Fašizam u Italiji. Povelja rada 1927. P. o. iz »Arhiv za pravne i društvene nauke«, Knj. 28/15/, 5, 1934., str. 373—384. 17. BOBIĆ, Đ.: Antisemitizam — židovsko pitanje. — Za greb, 1935. Popularna biblioteka 18. BOGIĆ, Bogomir A.: Demokratija, fašizam i hrvatsko pitanje. — Beograd, 1935. 19. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Antisemitizam bez maske. — Zagreb, Radnička štampa, K. Z., 1935., 32 str. 20. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Građani kod nas. — Zagreb, 1935. 21. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Laž rasizma. — Zagreb, Rad nička štampa, 1935. 32 str. 22. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: —-, Milivoj Magdić: Abesinija. — Zagreb, Merkantile, 1935. 23. MAGDIĆ, Milivoj: Fašizam i radnička klasa. — Zagreb, Radnička štampa, 1935. str. 32 24. PETROVIĆ, Branimir: Suština politike. Naučno-kritički osvrt. — Beograd, št. »Grafički institut«, 1935, str. 36—55 25. RISTIĆ, Miodrag: Italijanski nacionalizam. — Beograd, Geca Kon, 1935., str. 57 166
26. ŠĆETINEC, J u r a j : Socijalna organizacija fašizma. — Zagreb, Tiskara »Merkantile«, 1935. str. 47+1 Preštampano iz »Mjesečnika«, 60/1934, br. 9—12 27. VODETOVA, Angela: Fašizam i žene. — Beograd, Geca Kon, 1935., str. 32 28. ALEKSIĆ, Dušan: Fašizam, neprijatelj slobode. — Beo grad, 1936. 29. GREGORIĆ, Danilo: Privreda nacionalnog socijalizma. Doktrina-praksa. — Beograd, Štamparija »Đura Jakšić«, 1936., str. XVI + 331 30. JOVANOVIĆ, Slobodan: Poratna država. Dopuna djela »Država« od istog autora. Pisac obrađuje pet država, koje smatra najznačajnijim za poratnu političku evolu ciju: Englesku, Francusku, Italiju, Njemačku i Rusiju. Najinteresantniji su opisi novih sistema: fašističkog, nacionalsocijalističkog i komunističkog. Kritika fašiz ma kao idelogije. Beograd, Geca Kon, 1936. 31. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Zagreb, 1936.
Hitler? Put Njemačke. —
32. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Preko današnje stvarnosti. — Zagreb, Bez nakl., Tiskara »Merkantile«, Jutriša i Sedmak, 1936. 33. POLJAK, Marko: Antisemitizam jugoslovenskih nacio nalnih radničkih sindikata i interesi njihovih vođa. — Beograd, izd. pisca, štamparija »Privreda«, 1936., str. 24 34. RISTIĆ, Miodrag: Jedna volja. Članci o Italiji. Zbirka članaka iz vremena kada se tek pojavio fašizam i prve njegove vlade. — Beograd, 1936., str. 150 35. TASIĆ, Đorđe: Savremeni politički sistemi. — Beograd, 1936. Biblioteka Kolarčevog narodnog univerziteta, Knj. 21 36. ZVVITTER, Fran: Prebivalstvo na Slovenskem od 18. stoletja do današnjih dni. (Razprave znanstvenega dru štva v Ljubljani, 14., Historični odsek 5.) Ljubljana, 1936., str. 114 + Prilog: Karta ukinjenih šol 37. BAUER, Ernest: Današnja Njemačka. — Zagreb, Mati ca Hrvatska, 1937., str. 97 Mala knjižnica Matice Hrvat ske, N. S., Kolo II, svez. 6. 167
38. JOVIĆ, B.* (pseud.): Fašizam Zagreb, 1937. (Vidi Progonski, B.) 38.a/PROGONSKI, B.* (pseud.). Zadaci fašističke ideologi je. — Zagreb, Orbis, 1937., 80 str. (Vidi: Jović, B.) 39. KREKIĆ, Bogdan: Sindikati i fašizam. — Beograd, Os lobođenje, 1937., 38 str. 40. KRŠIĆ, N.: Četiri godine fašističke privrede u Nemačkoj. — Zagreb, Nova knjiga — mjesečnik za savremena pitanja, 1937., 45 str. 41. NEDELJKOVIĆ, Dušan: Rase i rasizam. — Skopje, 1937., 95 str. Savremena naučna biblioteka 42. ŠĆETINEC, Juraj: Nacionalni socijalizam. Idejni osno vi i socijalno-ekonomska izgradnja. — Zagreb, Nakl. vi., 1937., 110 str. 43. TOMAŠIĆ, Dinko: Kritika rasne interpretacije politič ke historije Hrvata i Srba. — Ljubljana, 1937. 44. ŽIVKOVIC, Ljubomir: Ljudsko društvo i rasna teori ja. — Zagreb, Znanstvena knjiga, 1937. 45. ŽIVKOVIC, Radomir: Radni odnosi u Trećem Rajhu. Predavanje održano u Debatnom klubu 24. m a r t a 1937. Beograd, Studentsko pravničko društvo, Debatni klub, 1937. 19 str. Studentsko pravničko društvo, Debatni klub, svez 1. 46. HRIBAR, Alfons: Fašistička Italija — korporativna dr žava. Svez. 1. Beograd, VI. nakl., 1938., 79 str. 47. NEDELJKOVIĆ, Dušan: Ideološki sukobi demokratije i fašizma. Kritička opažanja sa VIII Internacionalnog kongresa održanog u Pragu 1934. god. Skopje, Štampa rija »Južna Srbija«, 1938., str. 69 48. SIMIĆ, Vladimir Sv.: Ideološki frontovi. — Beograd, 1938., 63 str. Biblioteka »Politika i društvo«, svez. 11 49. ŠĆETINEC, J u r a j : Korporativizam i demokracija. — Zagreb, Naklada vlastita, 1938. str. 109 + 3 50. VUJOŠEVIĆ, Ivan: Fašizam i korporativizam u Italiji. — Beograd, Štamparija Drag. Gregorić, 1938., 47 str. 51. BOŠKOVIĆ, Hijacint: Filozofski izvori fašizma i nacio nalnog socijalizma. — Zagreb, 1939., 21 str. P. o. iz »Hr vatskog Socijalnog tjedna«, Knj. I I I * Dvije identične knjige (od 38 i 38a)
168
52. ŠĆETINEC, J u r a j : Korporativni sistem fašizma. — Za greb, Naklada vlastita, 1939., 24 str. 53. ŽEBOT, Ćiril: Korporativno narodno gospodarstvo. Korporativizem, fašizem, korporativno narodno gospo darstvo. — Celje, Družba sv. Mohorja, 1939., str. IV + 309 + II 54. GREGORIĆ, Danilo: Italijanski korporativizam. Istorijat, doktrina i praksa. — Beograd, 1940. 55. HITLER — GC-RING — BRAUCHITSCH. — Beograd, 1940. Rat i mir 56. Međunarodni ugovori i sadržaji. — Zagreb, Tiskara na rodnih novina, 1940. 29 str. Nacionalsocijalizam i pošti vanje ugovora. Nacionalsocijalizam i kršenje ugovora (Porajnje, Austrija, Češka, Poljska) 57. MIRKOVIĆ, Nikola: Privreda italijanskog fašizma. — Beograd, 1940., 223 str. 58. PEJČINOVIĆ, Petar: Italijanski korporativizam. — Beograd, Štamparija »Sloga«, D. T. Popovića, 1940., 60 str. 59. MAGDIĆ, Milivoj: Korporativizam kao gospodarski si stem. — Zagreb, Naš front, bez god. 60. OSTOJIĆ, Despot: Savremena tendencija korporativizma. — Bez mj., Financijsko-ekonomski život, b. g. b} Prijevodi 61. TOLLER, Ernst: Kulturna posljedica paleža Reichstaga. — Zagreb, Epoha, bez god. 62. TOLLER, Ernst: Jedna mladost u Nemačkoj. Autopor tret autora i čitave jedne generacije za vrijeme hitlerizma. — Beograd, Nolit, 1933. 63. Borba protiv fašizma i imperijalističkog rata. Proglas Međunar. biroa svjetskog komiteta za borbu protiv im perijalističkog rata i fašizma. — Bez mj., 1935., 23 str. 64. HITLER, Adolf: Govor vođe Reicha i državnog kance lara, održan pred Reichstagom 21. maja 1935. Beograd, 1935. 65. DIMITROV, Georgi: Fašizem in delavski razred. (Refe169
rat G. Dimitrova na VII Kongresu Kominterne, avg. 1935.) B. k., Agit.-propag. komisija CKKP Slovenije, 1943., 20 str.
79.
66. MUSSOLINI, Benito: O korporativnoj državi. Preveo Sv. Stefanović. — Beograd, 1937., 164 str. 67. HITLER, Adolf: Vođin govor u parlamentu 6. X 1939. — Beograd, 1939. 68. HITLER, Adolf: Istorijski govor — održan pred nemačkim Reichstagom 19. jula 1940. Beograd, 1940.
80.
69. MUSSOLINI, Benito: Doktrina VVallecchi, 1939., 62 str.
81.
fašizma. — Firenze,
82. II ČLANCI 1921. 83. 70. Mir med socijalisti in fašisti. (Tekst dogovora) Proletarec, 1 (1921), 18; 71. Stvaranje fašizma u Sarajevu, Naša pravda, 1921, 31, str. 1 Osnivanje JNNO — Jugoslovenske napredne nacional ne omladine — preteče stvaranja »jugoslovenskog fa šizma« 1922. 72. Pred akcijom jugofašista. — Borba (Zagreb), 1 (1922), 4, str. 1—2 73. Nastup hrvatskih »fašista«. Radnici na oprez. —• Borba (Zagreb), 2 (1923), 14, str. 2 74. Nova fašističko-socijalistička »nauka«, Borba (Zagreb), 2 (1923), 16, str. 4 75. Gum.: Iz fašističke Italije. Iluzije fašizma Borba (Za greb), 2 (1923), 19, str. 3—4 76. Kriza talijanskog fašizma, Borba, 2 i(1923), 23, str. 3 77. Fašistički prevrat u Bugarskoj. Borba, 2(1923), 24, str. 1 78. Cihlar, Slavko: Intervju sa jednim vođom talijanskog proletarijata. Kako i zašto je fašizam pobedio. Da li je bilo moguće spasiti pobedu reakcije u Italiji. Tko je Benito Mussolini. Prognoze o životu fašizma u Itali170
84.
85. 86. 87.
88.
89.
ji. »Movimento del Soldino«. Naročiti intervju za »Bor bu«, Borba /Zagreb/, 2(1923), 26, str. 1—2 Politička situacija i neposredni zadaci Nezavisne rad ničke partije. Projekt Rezolucije za Zemaljsku konfe renciju N. R. J. na dan 9., 10. i 11. septembra 1923. go dine. Ref. drug Triša Kaclerović. Točka 6. Rezolucije je »Fašizam u Jugoslaviji«, Borba /Zagreb/, 2(1923), 27, str. 4—6 28, str. 3—4 Protiv fašističkih napada — radnička odbrana, Borba /Zagreb), 2(1923), 33, str. 1 O fašizmu. Rezolucija proširene egzekutive Kominterne Borba /Zagreb/, 2(1923), 34, str. 4—5 Sudbonosni dani u Nemačkoj. Borba nemačkog prole tarijata protiv fašističke opasnosti, Borba /Zagreb/, 2(1923), 38, str. 1 Rezolucija o fašizmu. Za Zemaljsku konferenciju N. R. P. J.. Predlog Centralnog odbora N. R. P. J. Referent drug Rajko Jovanović. Uzroci i postanak fašizma. Fa šistički pokret i njegova ideologija. Fašizam na vlasti. Fašizam u Jugoslaviji. NRPJ i borba protiv fašizma Borba, 2(1923), 38, str. 3—4 Protiv fašizma. Protiv reakcionarne strahovlade i belog terora. Poziv za osnivanje Internacionalne antifa šističke lige, Borba /Zagreb/, 2(1923), 44, str. 1 Fašistički zakon o sindikatima u Italiji. /Komentar/ Borba /Zagreb/, 5(1926), 16, str. 2 Engleski i talijanski imperijalisti pripremaju rat, Borba /Zagreb/, 6(1927), 14, str. 1 ' VLADIMIROVIĆ, I.: Socijalna demokracija i ratna opa snost. /Reformizam i socijalšovinizam. Dvije strane jed ne iste medalje/. Borba, 6(1927), 16, str. 2 Internacionalni fašizam. Pod fašizmom se danas sma tra svako terorističko, proturadničko nastajanje raz nih buržoaskih režima. Prikazane su: Njemačka, Itali ja, Mađarska, Čehoslovačka, Litva, Poljska, Francus ka, Grčka, Bugarska, Rumunjska, SAD, Kolonije. Borba /Zagreb/, 7(1928), 13, str. 2 JADRANSKI, V. [pseud.] / = JOVANOVIĆ, RAJKO/.: Fašistička revizija Ustava, Borba /Zagreb/, 7(1928), 14, str. 1 171
90. Fašistička provokacija režima i njegovih slugu. /Naru čena »opoziciona« interpelacija o spoljnoj politici. »Balkan samo balkanskim imperijalistima«. Za »neza visnost« Albanije, a po mogućnosti i za njenu podjelu Borba /Zagreb/, 7(1928), 24, str. 1 91. Diplomatska akcija fašizma. /Sastanak ministara vanj skih poslova Mađarske, Poljske, Grčke, Turske u Mi lanu sa vođom fašističkog imperijalizma, Borba /Za greb/, 7(1928), 20, str. 1 92. Protiv fašističke vlade. /U času manevra za »neutral nom« vladom koju potpomažu sve buržoazije, naša je parola: protiv fašizma i protiv militarističko-fašističke vlade.«/ Borba /Zagreb/, 7(1928), 40, str. 1 93. Ekonomski i politički položaj u Italiji, Borba /Zagreb/, 7(1928), 48, str. 2 94. Fašizam u Bugarskoj. Novi talas fašističke reakcije u Bugarskoj. Borba /Zagreb/, 7(1928), 64, str. 3 95. Fašizem, Delavec, 9(1922), 39; 96. Fašizem in delavsko strokovno gibanje. Delavec, 13 (1926), 13, str. 1 97. Fašizem in delavstvo. /Matteotti, Fakin. Fašistovski sindikalizem/. Delavec, 13 (1926), 14, str. 1 98. MARKOVIĆ, Božidar: Naš fašizam, Nedeljni glasnik, 1(1922), 47, str. 3—4 99. DURMAN, Milan: Radnička klasa i fašizam Nova Evro pa, 6(1922), 9, str. 270—272 100. Adžija, Božidar: Fašizam u Italiji, Nova Evropa, 6(1922), 9, str. 278—281 101. ĐORĐEVIĆ, M.: Fašizam u Bavarskoj, Nova Evropa, 7 (1923), 5, str. 140—145 102. Č. /— Ćurćin, Milan/: Današnja Italija, Nova Evropa, 12(1925), 9, str. 253—256 103. RADIĆA, Bogdan: Vatikan na prekretnici. /Od likvida cije »Action francaise« do sukoba sa fašizmom/ Nova Evropa, 18 (1928), 3, str. 83—94 104. KOLBE, Ivo: Naša savest i njihova. O fašizmu u Ita liji, Nova Evropa, 20 (1929), 10, str. 293—296 105. RADIĆA, Bogdan: Današnja Italija, Nova Evropa, 22 (1930), 4, str. 199—202 172
i06. HALER, A.: Na kojoj su strani »varvari«? Moralna kri za fašističke Italije, Nova Evropa, 22 (1930), 4, str. 202— —205 107. VINAVER, Stanislav: Hegel i današnja Njemačka /Po vodom Međunarodnog Hegelova kongresa, održana u Berlinu o stogodišnjici od smrti V. F. Hegela, 18—22. oktobra/ Nova Evropa, 24 (1931), 5, str. 285—294 108. BIĆANIN, Rudolf: Kriza nacionalizma. U Evropi je za vladala koncepcija hipertrofiranog, integralnog, totalističkog nacionalizma. Nova Evropa, 25 (1932), 6, str. 302 —314 109. KIRŠNER, Slavko: Previranje u Nemačkoj, Nova Evro pa, 26 (1933), 6, str. 230—232 110. ROZOV, Vladimir: Da li su Nemci Arijevci. Savremena antropološka ispitivanja obaraju teze fašističkih ideo loga o osebinama njemačke rase i arijevskom porijek lu Njemaca. Nova Evropa, 26 (1933), 6, str. 232—239 111. RAKIĆ, Mihailo: Poreklo rasizma, Nova Evropa, 26 (1933), 9, str. 409—416 112. KIRŠNER, Slavko: Na temu o rasizmu. Odgovor na članak »Porijeklo rasizma« — Rakić, Mihailo, Nova Ev ropa, 26 (1933), 9, str. 409—416. Nova Evropa, 26 (1933), 11, str. 506—509 113. ROZOV, Vladimir: Poreklo i zablude rasizma. Idejno porijeklo rasizma. Njemački rasizam. Ideja progresa. Razlika između starog jevrejskog mesijanizma i hitle rovskog rasizma. Nova Evropa, 27 (1934), 9, str. 312— 324 114. KOLBE, Ivo: O fašizmu i hitlerizmu. I. Esej o tirani ji II Hitlerova Njemačka i naši nacionalni problemi Nova Evropa, 28 (1935), 6, str. 153—163 115. JELAČIĆ, Aleksije: Proroci savremene Nemačke. I Rozenberg /Alfred von Rosenberg/. Pogledi A. Rosenberga izloženi u njegovom djelu »Mit XX stoljeća« — Der Mvthus des 20. Jahrhunderts —. A. R. je prvi doglavnik i intimni saradnik Hitlera i uz njega je tvorac ideolo gije i filozofije Trećeg Rajha. Nova Evropa, 29 (1936), 4, str. 111—116 116. JELAĆIĆ, Aleksije: Proroci savremene Nemačke II. Adolf Hitler, Nova Evropa, 29 (1936), 6, str. 172—178 173
117.
118.
119.
120. 121.
122.
123. 124. 125. 126. 127.
Autor iznosi osnovnu ideju i srž Hitlerova djela »Mein Kampf«: mit krvi, rasna teorija ČILI GA, Ante: Kriza Evrope i radnički pokret. /Povo dom Kongresa ujedinjenja francuskih sindikata/ Nova Evropa, 29 (1936), 5, str. 141—148 Radnički kongres kao i pojava franc. Narodnog fronta uopće predstavljaju važnu etapu u borbi protiv daljnje fašizacije Evrope i protiv diktatorskih istupa Hitlera. CILIGA, Ante: Na povratku iz Rusije. Nemoć češkog fašizma i njena pozadina, Nova Evropa, 29 (1936), 6, str. 167—171 KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Hrvatsko pitanje i radnička klasa, Nova Evropa, 30 (1937), 1, str. 5—10 Autor upozorava na opasnost fašiziranja srednjih slo jeva. Zalaže se za internacionalizam klasnog radničkog pokreta kao historijske funkcije proletarijata, protiv nacionalizma kao historijske funkcije buržoazije. ŠTEDIMLIJA, S. M.: Diktatura, pseudodemokratija ili demokratija? Nova Evropa, 31 (1938), 2, str. 39—47 MEŠIĆ, Exit Austria, Nova Evropa, 31 (1938), 4, str. 126—130 Komentar o »Anschlussu« — pripajanju Austrije Nje mačkom Reichu, 12. III 1938. KOLBE, Ivo: Germani, Sloveni, Jugosloveni pri izgra đivanju države, Nova Evropa, 31 (1938), 11, str. 337— —344 RADIĆA, Bogdan: Gde je u ratu Italija, Nova Evropa, 33 (1940), 2/3, str. 63—72 AMBROZ, Oton: Putevi fašističkog imperija, Nova Ev ropa, 33 (1940), 5, str. 150—156 Italija pod fašističkom diktaturom, Radnik-Delavec, 1 (1922), 1, str. 7 Fašisti i sindikalni pokret, Radnik-Delavec, 2 (1923), 9, str. 5 Stvaranje nemačkog fašizma, Radnik-Delavec, 2 (1923), 9, str. 6
128. Rezolucija o fašizmu. Za Zemaljsku konferenciju NRPJ. Predlog Centralnog odbora NRPJ. Referent Rajko Jovanović, Radnik-Delavec, 2 (1923), 60, str. 3 174
129. JOVANOVIĆ, Rajko: Fašizam u Jugoslaviji, Slobodna reč, 3 (1922), 19, str. 4—6 Formiranje fašističkih organizacija u Jugoslaviji: 1. organizacije oko tzv. »Narodne odbrane« — u Bos ni, Hercegovini, Vojvodini, Sremu i Lici 2. omladinske organizacije oko Nacionalne napredne omladinske organizacije /J.N.N.O.O.), Split, osnova ne 1921. 1923. 130. JOVANOVIĆ, Rajko: Ka novim putevima. Pred Zemalj sku konferenciju Partije, Borba. Marksist, časopis, 1 (1923), 1, str. 30—34 Autor upozorava na sve veću opasnost od fašizma, koji se počinje sve više razvijati, kako kod srpskih, tako i kod hrv. i slov. masa, dok u Bugarskoj belogardisti do laze na vlast 131. V. I. S.: Fašizam i industrijski kapital Borba. Marksist, časopis, 1 (1923), 2, str. 63—67 132. BILBIJA, Bogdan: Nemačka na raskršću. Značaj pe togodišnje revolucionarne borbe nemačkog proletari jata, Borba. Marksist, časopis, 1 (1923), 2, str. 76—83 133. JOVANOVIĆ, Rajko: Sadašnja situacija i taktika je dinstvenog fronta u Jugoslaviji Borba. Marksist, časopis, 1 (1923), 5, str. 203—210 Opasnost od fašizma nameće potrebu izgradnje jedin stvenog fronta proleterskih masa. 134. Smrt nemačke novembarske republike Borba. Marksist, časopis, 1 (1923), 5, str. 225—226 135. LAZOVSKI, A.: Sadašnjost i najbliža budućnost sindikata i radioničkih veća Borba. Marksist, časopis, 2 (1924), 1/2, str. 86—95 Nakon što su sindikati preko svojih vođa blagoslovili fašist, diktaturu svojim pristankom na uvođenje 10-satnog radnog dana, mase su se razočarale i napuštaju sindikate. 136. CVIJIĆ, Đuro: Problemi naše strategije i taktike Borba. Marksist, časopis, 2 (1924), 6, str. 253—269 175
,
137.
138. 139.
140.
141.
Analiza rezolucija KPJ, među kojima se spominje i analizira i rezolucija o fašizmu (1924.) Borba protiv fašizma. Rezolucija Internacionalne kon ferencije u Frankfurtu Organizovani radnik, 3 (1923), 28, str. 2 (Jum, Rom): Iluzije fašizma. Iz fašističke Italije Organizovani radnik, 3 (1923), 39, str. 1—2 Protiv rata i fašizma. Pregovori za internacionalni pro leterski jedinstveni front Organizovani radnik, 3 (1923), 41, str. 1—2 Fašisti međ radnicima Organizovani radnik, 3 (1923), 40, str. 1 Jugoslavenski fašisti raznih oblika /Orjunci, Srnaovci, Hanzovci/ počinju se uvlačiti u radničke redove, da bi predobili radnike Protiv rata i fašizma. Rezolucija nezavisnih sindikata Slovenije Organizovani radnik, 3 (1923), 54, str. 2
142. Borba protiv fašizma. Rezolucija plenuma Crvene sin dikalne Internacionale o borbi protiv fašizma /juli 1923/ Organizovani radnik, 3 (1923), 63, str. 1—2 143. Fašisti i njihova organizacija Organizovani radnik, 3 (1923), 74, str. 1 Nacionalističke organizacije »Orjuna« i »Srnao« 144. Protiv fašista. Centralni radnički sindikalni odbor Ju goslavije poziva na zajedničku akciju protivu fašizma /16. IX 1923./ Organizovani radnik, 3 (1923), 74, str. 1 145. Kriza talijanskog fašizma Organizovani radnik, 4 (1924), 47, str. 1
Organizovani radnik, 7 (1927), 9, str. 1 Vojnička liga. Radna zaštita. Kubrot 149. ZARIN, Petar: Fašizam kao završna faza građanske demokratije. Beli teror u Novoj Crnji Organizovani radnik, 71 (1927), 77, str. 2 „ , 79, „ 2—3 150. Bivstvo fašizma Organizovani radnik, 8 (1928), str. 26—29 151. Petogodišnjica fašističkog prevrata u Bugarskoj Organizovani radnik, 8 (1928), 49, str. 1 152. Proti fašizmu Socialist, 1 (1923), 6, str. 1 Ob orjunaškem napadu na neodvisni Delavski dom v Ljubljani 12. IX 1923. 153. BALUGĐIC, Živojin: Fašizam i nacionalizam u Italiji Srpski književni glasnik, 1923, N. S. Knj. 9, str. 95—101 154. J.: Fašisti i njihova dela Srpski književni glasnik, 1926, N. S., Knj. 19, str. 122—131 155. JOVANOVIĆ, Jovan M.: Privredni nacionalizam /Poku šaj zadružne države/ Srpski književni glasnik, 21 (1927), 4, str. 281—286 »Radnički Ustav« u Italiji 156. KOŠIĆ, Mirko M.: Socijalno-ekonomske ideje nemačkih nacionalsocijalista Srpski književni glasnik, 36 (1932), 5, str. 365—372 157. SLUČAJNI: Ako Hitler dobije vlast Srpski književni glasnik, 37 (1932), 1, str. 36—43; „ 2, „ 119—128
147. Iz fašističke Italije. Zakon o sindikatima Organizovani radnik, 5 (1925), 87, str. 1—2
158. JOVANOVIĆ, Slobodan: Hitlerizam u državnom pravu Srpski književni glasnik, 41 (1934), 1, str. 37—42 Shvaćanje države prema doktrini nacionalnog socija lizma /Povodom knjige: Keollreuter, Otto: Grundriss der allgemeinen Staatslehre, 1933./
148. Fašističke organizacije u Bugarskoj. Kakve su fašistič ke organizacije u Bugarskoj. Kakav je njihov socijalni sastav i kakva je njihova važnost
159. GROL, Milan: Razgovori o korporativnom poretku Srpski književni glasnik, 42 (1934), 5, str. 383—390; „ 6, „ 456—463
176
12 Komunisti o fašizmu
146. Talijanski fašizam pred krahom Organizovani radnik, 5 (1925), 2, str. 1—2
177
160. ĐORĐEVIĆ, Jovan: Teorija rase Srpski književni glasnik, 44 (1935), 6, str. 454—467 161. DRAŠKOVIČ, Slobodan M.: Privredna politika nacio nalsocijalizma Srpski književni glasnik, 44 (1935), 6, str. 558—569 162. REJEC, Maks: Inkorporirana industrija ili inkorpori rana vlada? Srpski književni glasnik, 45 (1935), 1, str. 40—47 O korporativizmu u ekonomskoj strukturi Italije 163. RADOJKOVIĆ, M.: Fašistička Italija i Društvo naroda Srpski književni glasnik, 45 (1935), 7, str. 528—540 Vanjska politika Italije — smetnja za prirodnu evolu ciju poslijeratne evropske zajednice 164. BALUGDIĆ, Živojin: Pojam o rasi u međunarodnoj po litici Srpski književni glasnik, 55 (1938), 3, str. 216—219 165. GROL, Vojislav M.: Korporatizam gledan politički Srpski književni glasnik, 59 (1940), 8, str. 605—613 1924. 166. CESAREC, August: Povodom sadašnjeg zatišja u Nemačkoj Književna republika, 2 (1924), 1, str. 32—36 1925. 167. M. K. N. /Mirko Kus-Nikolajev/: Giacomo Matteotti /povodom ubistva socijalističkog poslanika/ Crveni kalendar, 11 (1925), 72—74 168. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Fašizam sakristije. Kontra revolucija u Austriji Crveni kalendar, 21 (1935), str. 19—24 1926. 169. R. P.: Fašizam Buktinja, 4 (1926), 23, str. 197—201; 24, „ 1—6 Fašistička »revolucija«. Fašističke realizacije. 178
170. Ž. T. (Živko Topalović): U znaku fašizma Crvena zastava, 2 (1926), 18, str. 1 171. Protiv fašističkih izgreda i nasilja. Akcija Izvršnog od bora Socijalističke partije Jugoslavije Crvena zastava, 2 (1926), 30, str. 1 172. Borba protiv fašizma u Austriji. Triumf organizacione snage austrijske socijalne demokracije Crvena zastava, 4 (1928), 41, str. 2 173. Protiv reakcionarnih i fašističkih metoda Crvena zastava, 4 (1928), 42, str. 1 174. B. B.: Imperijalističke intrige na Balkanu Klasna borba, 1 (1926), 1, str. 33—35 175. P.: Sadašnji položaj u Bugarskoj Klasna borba, 1 (1926), 1, str. 39—43 Nakon kapitalističko-fašističkog prevrata 1923. god. /bijeli teror/ 176. Mmg: Povodom poslednjih događaja u Albaniji Klasna borba, 2 (1927), 2, str. 31—35 177. Mmg: Topalović, Živko: Položaj u svetu i u Jugoslaviji. Klasna borba, 2 (1927), 5, str. 51—52 Kritika govora Ž. Topalovića, održanog poslije povrat ka / m a r t 1927/ sa sjednice II Amst. Internacionale 178. Politički položaj i zadaci KPJ Klasna borba, 3 (1928), 9, str. 1—4 Potreba borbe protiv talijanskog i protiv domaćeg fa šizma 179. Vojno-fašistička diktatura Klasna borba, 4 (1929), 13/14, str. 4—13 Ofanziva buržoasko-imperijalističke reakcije u naroči tim historijskim uvjetima dobiva formu fašizma 180. Rezolucija VI Plenuma CKKPJ. O međunarodnom i unutrašnjem položaju Jugoslavije i o zadacima KPJ Klasna borba, 4 (1929), 15, str. 7—85 181. M. M.: Ofanziva socijalfašizma. /Socijaldemokrati kao apostoli velikosrpskog fašizma/ Klasna borba, 5 (1930), 16, str. 40—46 182. Dvogodišnji bilans vojno-fašističke diktature Klasna borba, 6 (1931), 17, str. 1—6 179
183. MORAVAC, M.: Agrarna kriza i radno seljaštvo Klasna borba, 6 (1931), 17, str. 29 Revizija agrarne reforme. Zakoni o »likvidaciji agrar nog pitanja. Fašiziranje sela. 184. Za revolucionarni izlaz iz krize Klasna borba, 7 (1932), 18, str. 1—21 Osuda vojno-fašističke diktature i bilanca 185. Putevi obaranja veliko-srpske vojno-fašističke diktatu re Klasna borba, 8 (1933), 19/20, str. 5—16 186. HEKERT, F.: Što se događa u Nemačkoj Klasna borba, 8 (1933), 19/20, str. 46—62 187. Za osvojenje rukovodeće uloge radničke klase u borbi za svrgavanje vojno-fašističke diktature Klasna borba, 9 (1934), 21/22, str. 1—16 188. Govor druga Valeckog na 13. Plenumu IKKI Klasna borba, 9 (1934), 21/22, str. 22—31 U svim zemljama Balkana postoje različite forme faši stičkog režima ili režima koji se fašizira. Primjeri Bu garske /1923/, Jugoslavije /1929/, Rumunjske, Grčke. 189. Govor druga Rajića na 13. Plenumu IKKI Klasna borba, 9 (1934), 1 /21—22/, str. 31—40 Specifične crte fašizma u Jugoslaviji. 190. Ob.: 30 juna i grupacije u fašističkoj partiji Hitlera. Barikadne borbe holandskih radnika Klasna borba, 9 (1934), 21/22, str. 71—74 191. V. J.: Ubrzana fašizacija socijal-demokratije u Jugosla viji Klasna borba, 9 (1934), 23/24, str. 47—58 192. Daljnjoj fašizaciji suprotstavimo borbu za sovjetsku vlast Klasna borba, 8 (1934), 25/26, str. 1—7 193. NIKOLIĆ, Milan: Prodiranje hitlerizma u Jugoslaviju Klasna borba, 1937, 1/2, str. 22—38 194. DIMITROV, G : Pučka fronta borbe protiv rata i fa šizma /Proglašena od VII kongresa Kominterne/ Klasna borba, 1937, 1/2, str. 39—55 195. GORKIĆ, M. pseud. / = J o s i p Čižinskv/: Problemi i za daće Narodne fronte u Jugoslaviji. Specifičnost poli180
196.
197. 198. 199. 200.
201. 202.
tičkog položaja u Jugoslaviji Klasna borba, 1937, 1/2, str. 56—76 ŽIVOTIĆ, M.: Ugledajmo se na Francusku Narodnog fronta Klasna borba, 1937, 1/2, str. 78—93 OBAR: Čemu nas uči borba španjolskog naroda Klasna borba, 1937, 1/2, str. 127 Četiri godine Hitlerove vladavine Klasna borba, 1937, 1/2, str. 134—156 Narodni front u Nemačkoj Klasna borba, 1937, 1/2, str. 156—157 Smisao događaja u Srednjoj Evropi Klasna borba, 1937, 1/2, str. 170—173 Rumunjska, Mađarska, Austrija Absolutizem ali fašizem Naprej, 10 (1926), 19 /8. V/ ADŽIJA, Božidar: Socijalizam i inteligencija Radnički pokret, 1 (1926), 8/9, str. 231—236 Negativan odnos inteligencije prema socijalnoj demo kraciji
203. ADŽIJA, Božidar: Jugoslavija i Italija Radnički pokret, 2 (1927), 5, str. 130—133 „ , 6, „ 173 204. KOVAČ, J.: »Nova« taktika jugoslovenskih socijalde mokrata Srp i čekić, 1 (1926), 2, str. 13—14 205. ZAGORAC: Mađarsko-talijanski ugovor Srp i čekić, 2 (1927), 13/14, str. 138—139 206. Protiv »novog poretka« tatalitarnog režima Srp i čekić, 5 (1940), 3, str. 1—3 207. Novim i odlučnim putem u borbu Srp i čekić, 5 (1940), 3, str. 4—5 Jugoslovenska buržoazija se sprema da uvede totali tarni režim i da nametne fašizam radničkoj klasi. 208. Na čijoj je strani radni narod Srp i čekić, 6 (1940), str. 48—51 209. Pred godišnjicu imperijalističkog rata u Evropi Srp i čekić, 6 (1940), 4, str. 53—62 181
210. O Uredbi o lučkim radnicima Srp i čekić, 6 (1940), 4, str. 67—68 Pokušaj fašizacije po uzoru na korporativni fašist, režim 211. »Seljačka demokracija« i rat Srp i čekić, 6 (1940), 4, str. 70—73 212. Borba protiv frankovaca Srp i čekić, 7 (1941), 1/2, str. 132—136 213. Fašizem in proletarijat Ujedinjeni ielezničar, 1 (1926), 14, str. 1 214. M. O.: Fašizam. Kako je srušen parlamentarizam u Ita liji Volja, 1 (1926), 1, str. 24—29 7927. 216. Socialisti v Italiji ne klonejo Delavska politika, 2 (1927), 2, str, 1—2 217. Fašistovska revolucija v Litvi Delavska politika, 2 (1927), 15, str. 1—2 218. Naša diplomacija in italijanski imperijalizam Delavska politika, 2 (1927), 25, str. 1 219. Mussolinijevo gospodarstvo Delavska politika, 2 (1927), 63, str. 1—2 220. Italijanski fašisti v mađarskem parlamentu. Duh Matteorija Delavska politika, 3 (1928), 33, str. 1—2 221. Izid fašistovskih »volitev« v Italiji Delavska politika, 4 (1929), 27, str. 1—2 222. Zahteva po korporativnem parlamentarizmu — baro metar reakcije Delavska politika, 4 (1929), 33, str. 1 223. Boj med fašizmom in socialno demokracijo v Nemčiji Delavska politika, 4 (1929), 55, str. 1 224. Fašistični imperijalizem. Mussolini se smatra za bodočega gospodarja na Balkanu Delavska politika, 4 (1929), 92, str. 1 225. TALPA /pseud/ = TEPLY, Bogo: Njihov pravi obraz 182
226. 227.
228.
229.
Delavska politika, 9 (1934), 8 str. 1; 9, str. 1—2 O fašizmu ĆOK, Ivan Marija: Korporativni red Luč — Poljudno znanstveni zbornik, 1927, 1, str. 39—52 JURCA, Josip: Parlamentarna preuredba /Zakon od 17. V 1928/ Luč — Poljudno znanstveni zbornik, 1928, 3, str. 3—11 KUKANJA, Angelo: Veliki fašistovski svet /Gran Consiglio del Fascismo/ Luč — Poljudno znanstveni zbornik, 1929, 4, str. 5—14 9. XII 1928: »Uredba in delokrog Velikega fašistovskega sveta.« 1. Namen. 2. Sestava HERMAN, Bogomir: Socijalna demokratija i klasna borba. /Osvrt na članak iz »Radničkih novina«, Save Muzikravića: Klasna borba ili suradnja klasa/ Novi pokret, 1 (1927), 5, str. 7—10
230. Julski ustanak bečkog proletarijata /14—20. VII 1927./ Novi pokret, 1 (1927), 6, str. 2—4 231. JEKA: Fašizam u Čehoslovačkoj Pregled /Sarajevo/, 1 (1927), 33, str. 2 232. JOVANOVIĆ, Jovan M.: Korporativna država Pregled /Sarajevo/, 1 (1927), 37, str. 2—3; 38, str. 2—3 233. JOVANOVIĆ, Jovan M.: Fašistička balkanska politika Pregled /Sarajevo/, 4 (1930), Knj. V, 84, str. 791—795 234. JOVANOVIĆ, Jovan M.: Manjine pod fašizmom Pregled /Sarajevo/, 6 (1932), Knj. VIII, 107, str. 577— 579 235. ŠNAJDER, Marcel: Refleksije o Spinozi Pregled /Sarajevo/, 6 (1932), Knj. VIII, 107, str. 625—629 Povodom 300-god. Spinozina rođenja. Kritika domaćih prilika, kao i fašističkih ideologa i metoda. Protiv uspo na nacizma u Njemačkoj. 236. KRŠIĆ, Jovan: Između Marksa i Hitlera Pregled /Sarajevo/, 7 (1933), Knj. IX, 111, str. 129—131 Udar na reformističku ideologiju. Neuspjeh njem. soc. demokr. 1932. 237. JOVANOVIĆ, Jovan M.: Hitlerov primer Pregled /Sarajevo/, 7 (1933), Knj. IX, 112, str. 197—200 183
238. ŠNAJDER, Marcel: Rasni Veltanšaung hitlerizma Pregled /Sarajevo/, 7 (1933), Knj. IX, 115—116, str. 388—391 Naučna i filozofska kritika fašizma i rasističke ideo logije 239. JOVANOVIĆ, Jovan M.: Dve filozofije Pregled /Sarajevo/, 7 (1933), Knj. IX, 118, str. 563—565 Suprotnosti fašističke i anglosaksonske ideologije 240. ŠNAJDER, Marcel: Nemačka filozofija u magli i antinomijama Pregled /Sarajevo/, 8 (1934), Knj. X, 121, str. 37—41 Njemačka je nauka podređena fašističkoj ideologiji 241. ŠNAJDER, Marcel: Misli o Đordanu Brunu Pregled /Sarajevo/, 8 (1934), Knj. X, 125—126, str. 296— 299 Protest protiv Musolinijevog konkordata na temelju kojeg je uklonjen spomenik Đ. Bruna sa Campo di Fiori 1934. g. 242. JOVANOVIĆ, Jovan M.: Fašizam na probi Pregled /Sarajevo/, 10 (1936), Knj. XII, 145, str. 1—3 243. T. K. / = Todor Kruševac/: Građanski r a t u Španiji Pregled /Sarajevo/, 10 (1936), Knj. XII, 151—152, str. 442—443 244. T. K. / = Todor Kruševac/: Uvođenje diktature u Grč koj Pregled /Sarajevo/, 10 (1936), Knj. XII, 151—152, str. 443—444 Fašiziranje Grčke 245. SLIPIČEVIĆ, Fuad I.: Španska Golgota Pregled, 10 (1936), Knj. XII, 156, str. 665—667 246. KRŠIĆ, Jovan: Ruska »opasnost« Pregled /Sarajevo/, 11 (1937), Knj. XIII, 157, str. 1—4 Istup protiv fašističke propagande, koja širi famu o ruskoj komunističkoj opasnosti 247. BARUH, Kalmi: Pozadina španskog problema Pregled, 11 (1937), Knj. XIII, 157, str. 4—9 Objašnjenje aktuelne situacije u Španiji iz vremena grad. rata 184
248. ŠNAJDER, Marcel: Pacifistički front Pregled /Sarajevo/, 11 (1937), Knj. XIII, 160, str. 195— 198 249. POPOVIĆ, K.: Povodom Palme Dutt-ove knjige šizmu /Palme Dutt R.: Fascisme et revolution. 1936./ Pregled /Sarajevo/, 11 (1937), Knj. XIII, 160, str. 248 Politička uloga međuslojeva. Fašistički programi hovo ostvarenje. Teorija i praksa fašizma
o fa Pariš, 244— i nji
250. BALUGĐIĆ, Živojin: Borba između Vatikana i države u Nemačkoj Pregled /Sarajevo/, 11 (1937), Knj. XIII, 161, str. 257—260 Povodom Konkordata između Hitlera i Vatikana 1933. godine 251. ALKALAJ, Haim: Dokumenti govore Pregled /Sarajevo/, 11 (1937), Knj. XIII, 162, str. 505— 514 Kritika fašističke štampe, koja lažno iznosi tok doga đaja u Španjolskoj 252. KRUŠEVAC, Todor: Seljaštvo i fašizam Pregled /Sarajevo/, 11 (1937), Knj. XIII, 163—164, str. 452—457 253. KRŠIĆ, Jovan: Problem Srednje Evrope. Nemačka pro tiv Čehoslovačke Pregled /Sarajevo/, 11 (1937), Knj. XIII, 167, str. 689— 692 254. SLIPIĆEVIĆ, Fuad I: Posledice Anšlusa Pregled /Sarajevo/, 12 (1938), Knj. XIV, 172—173, str. 201—203 255. SELAKOVIĆ, Milan: General Franco u fašističkoj lite raturi Pregled /Sarajevo/, Knj. XIV, 172—173, str. 293—294 256. KRŠIĆ, Jovan: Posle Minhena Pregled /Sarajevo/, 12 (1938), Knj. XIV, 178, str. 617— 620 Protest protiv sporazuma u Miinchenu 185
257. JOVANOVIĆ, Jovan M.: Rasna politika Pregled /Sarajevo/, 12 (1938), Knj. XIV, 178, str. 620— 623 258. SELTMAN, R.: Socijalizam i fašizam u Italiji Letopis Matice Srpske, 1928, Knj. 315, str. 292—300 259. BANICA, Svetislav: Musolini i fašizam /Postanak i raz voj fašizma. Musolini. Fašistička država. Mi i fašizam/ Letopis Matice Srpske, 1928, Knj. 316, 2, str. 170—188 1928. 260. NIKITOVIĆ, Časlav M.: Dolazak fašista na vlast u Ita liji Misao, 10 (1928), 205—206, str. 315—327 261. ERCEG, M.: Fašistička ideologija Misao, 12 (1930), 247—248, str. 483—488 262. ŠMAUS, A.: Današnja nemačka nauka o književnosti Misao, 13 (1931), 265—266, str. 75—79; 267—268, str. 205—210; 269—270, str. 349—356 263. REZIJANEC: Fašizem »država = kapitalizem« Svobodna mladina, 1 (1928), 1—2, str. 18—21 O talijanskom fašizmu 264. SVETLIN, Anton pseud.: Ob polomu fašizma v Slove niji Svobodna mladina, 1 (1928), 6/7, str. 149—150 265. MILOJEVIĆ, Milan Đ.: Italija i Balkan Život i rad, 1 (1928), Knj. 1, 3, str. 161—164 Politika Italije u Albaniji — opasnost za mir na Bal kanu 266. GROL, Milan: »Generalska vlada« Život i rad, 1 (1938), Knj. 1, 3, str. 186—188 Usporedba jugoslavenske i fašističke vlade u Italiji 267. MILOJEVIĆ, Milan Đ.: Dve ideologije /Poenkare—Mu solini/ Život i rad, 1 (1928), Knj. 1, 6, str. 401—404 268. JANKOVIĆ, Dragutin: Papizam i fašizam Život i rad, 4 (1931), Knj. 8, 45, str. 641—644 Kršenje Čl. 43. Lateranskog sporazuma 269. M. Ć. M. / = Milojević, Milan Đ./: Mir i fašizam Život i rad, 5 (1932), Knj. 12, 74, str. 1329—1335 186
270. M. Ć. M. / = Milojević, Milan Đ./: Ideologija fašizma Život i rad, 6 (1933), Knj. 14, 83, str. 129—134 271. M. Ć. M.: / = Milojević, Milan Đ./: Kancelar Hitler Život i rad, 6 (1933), Knj. 14. 84, str. 193—198 272. M. Ć. M. / = Milojević, Milan Ć./i Utisci iz Italije Život i rad, 6 (1933), Knj. 15, 90, str. 577—579 273. M. Ć. M. / = Milojević, Milan Ć./: Položaj Austrije Život i rad, 6 (1933), Knj. 15, 91, str. 641—644 274. M. Ć. M. / = Milojević, Milan Ć.: Problem Srednje Evrope Život i rad, 6 (1933), Knj. 16, 94, str. 833—836 275. M. Ć. M. / = Milojević, Milan Ć./: Germanizam u napo nu ofanzive Život i rad, 6(1933), Knj. 16, 98, str. 1089—1094 Pitanje Austrije 276. M. Ć. M. / = Milojević, Milan Ć./: Italija i Albanija Život i rad, 7 (1934), Knj. 18, 106, str. 65—68 277. MILOJEVIĆ, Milan Ć: Spoljna politika fašizma Život i rad, 7 (1934), Knj. 18, 111, str. 385—390 278. TROJ, Fridrih: Psihička osnova antisemitizma Život i rad, 7 (1934), Knj. 19, str. 976—988 279. MILOJEVIĆ, Milan Ć.: Austrija, poprište borbe Berli na i Rima Život i rad, 7 (1934), Knj. 20, 121, str. 1025—1031 280. MITROVIĆ, Radoslav Ć.: Jugoslavija — Italija Život i rad, 7 (1934), Knj. 20, 128, str. 1473—1480 281. MITROVIĆ, Radoslav Ć.: Posleratna Nemačka i njena spoljna politika u Evropi Život i rad, 8 (1935), Knj. 21, 133, str. 262—271; 134, str. 321—337 282. DONOVIĆ, Nikola: Ideološki pravci u Evropi Život i rad, 11 (1938), Knj. 26, 6, str. 160—163 283. NEDELJKOVIĆ, Dušan: Naša rasistička zbrka i dema gogija Život i rad, 15 (1941), Knj. 32, novi tečaj, 41, str. 86—93 187
1929. 284. Z. R.: Svjetski mir i fašizam Privatni namještenik, 6 (1929), 49, str. 4—5 Analiza položaja Austrije, Poljske i Mađarske 285. Hitlerizam i radnička klasa Privatni namještenik, 10 (1933), 10/11, str. 7—8 286. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Rasizam i antisemitizam Privatni namještenik, 10 (1933), 12/13, str. 3 287. Radnički pokret u Njemačkoj i opći napadi na rad nički pokret Privatni namještenik, 10 (1933), 12/13, str. 4—5 288. BEKER, Josip: Socijalni slom Njemačke Privatni namještenik, 10 (1933), 15, str. 2—3 289. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Marksizam na lomači Privatni namještenik, 10 (1933), 16, str. 5—6 290. KREKIĆ, Bogdan: Međunarodna konferencija rada /XVII — u Ženevi/ Privatni namještenik, 10 (1933), 17/18, str. 9—10 Fašizam pred sudom radničke javnosti 291. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Hitler daje r a d a . . . Privatni namještenik, 10 (1933), 17/18, str. 11—12 292. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Putevi fašizma Privatni namještenik, 10 (1933), 21, str. 4 293. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Problem rasa i socijalna po litika Privatni namještenik, 11 (1934), 1/2, str. 8—9 294. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Fašizam danas i sutra Privatni namještenik, 11 (1934), 4/5, str. 11—12 295. MAGDIĆ, Milivoj: Privatni namještenici i fašizam Privatni namještenik, 11 (1934), 17/18, str. 2—3 296. MAGDIĆ, Milivoj: Fašizam i pitanje nazora na svijet Privatni namještenik, 11 (1934), 19/20, str. 8—9 297. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Prodor fašizma Privatni namještenik, 12 (1935), 7, str. 1—2 298. MAGDIĆ, Milivoj: Pravo koalicije Privatni namještenik, 13 (1936), 3, str. 1—2 Pravo koalicije u fašizmu 188
299. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Određenje proletarijata '< Privatni namještenik, 13 (1936), 3, str. 4—5 300. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Fašizam ratuje Privatni namještenik, 13 (1936), 6, str. 3—4 301. MAGDIĆ, Milivoj: Ka fašiziranju privatnih namješte nika Privatni namještenik, 13 (1936), 7, str. 3—4 302. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Za likvidaciju pasivnosti Privatni namještenik, 13 (1936), 10, str. 3—4 303. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Borba za ideju Privatni namještenik, 13 (1936), 12, str. 3—4 304. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Ideološki okvir reakcije Privatni namještenik, 13 (1936), 21/22, str. 3—4 305. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Filozofski prodor malogra đana Privatni namještenik, 13 (1936), 23/24, str. 3—4 306. Vojno fašistička diktatura i naši zadaci Proleter, 1 (1929), 1, str. 1—3 307. Dva mjeseca otvorene apsolutističke diktature Proleter, 1 (1929), 1, str. 5—7 Diktatura P. Živkoviča — fašizacija države 308. SALAJ, Đuro: Zadaci revolucionarnih sindikata pod vojnofašističkom diktaturom Proleter, 1 (1929), 1, str. 7—8 309. Rešenja VI Plenuma CKKPJ u mase Proleter, 1 (1929), 6, str. 1—2 Pojačana borba protiv fašističke diktature 310. I Zemaljska konferencija Revolucionarnih Nezavisnih sindikata Jugoslavije Proleter, 1 (1929), 6, str. 3 311. Socijaldemokrati kao lakaji vojno-fašističke diktature Proleter, 1 (1929), 7, str. 3 312. Rezolucija konferencije srednjeevropskih kompartija u Kostanzi, za izvođenje internacionalne političke kam panje protiv vojno-fašističke diktature u Jugoslaviji Proleter, 1 (1929), 7, str. 4 313. Generalska diktatura i socijalfašisti Proleter, 2 (1930), 10, str. 1 189
314. Likvidacija radničkog zaštitnog zakonodavstva Proleter, 2 (1930), 11, str. 1—2 315. Porast besposlice pod vojno-fašističkom diktaturom Proleter, 2 (1930), 12, str. 6—7 316. O borbi i zadacima KPJ Proleter, 2 (1930), 14, str. 1—2 Ocjena vojnofašističke diktature u Jugoslaviji od strane Kominterne 317. Jugoslovenski radnički sindikati — »crne stotine« vojno-fašističke diktature Proleter, 2 (1930), 15, str. 2 318. Kapitalisti, vojno-fašistička diktatura i socijal-fašisti Proleter, 2 (1930), 16, str. 1—2 319. Teze za 6. januar Proleter, 2 (1930), 17, str. 1—4 Dvogodišnja bilanca vojno-fašističke diktature 320. O izborima radničkih poverenika i borbi za prave rad ničke poverenike Proleter, 4 (1932), 23, str. 3 ^ t 321. Velikosrpska vojno-fašistička diktatura užurbano pri prema rat protiv Sovjetskog saveza Proleter, 4 (1932), 26, str. 6—7 322. XII Plenum IKKI i zadaće KPJ Proleter, 5 (1933), 1, str. 3—11 323. Za zajedničku borbu protiv fašizma Proleter, 5 (1933), 4, str. 1 324. O savremenom položaju u Nemačkoj. Rezolucija predsedništva IKKI povodom referata druga Hekerta Proleter, 5 (1933), 6/7, str. 3—6
329. VII Kongres Kominterne, 13. VIII 1935. Iz završnog go vora druga Georga Dimitrova. Jedinstveni proleterski front — Antifašistički narodni front Proleter, 7 (1935), 9, str. 3 330. Protiv šurovanja s Hitlerovskom Njemačkom Proleter, 8 (1936), 2/3, str. 3—4 331. ISAKOVIĆ: Za pobjedu nad fašizmom Proleter, 8 (1936), 8, str. 3—4 Fašizam u Španjolskoj 332. Protiv služenja Hitleru i Mussoliniju Proleter, 9 (1937), 3, str. 1—2 Kritika vlade Stojadinović-Korošec — agenture fašizma na Balkanu 333. VUKOVIC, P. /pseud./ = COLAKOVIĆ, Rodoljub: Po vodom konkordata Proleter, 9 (1937), 10, str. 3—4 334. ALEKSIĆ, L.: Narodi Jugoslavije neće biti Hitlerovi »Raci« Proleter, 10 (1938), 1/2, str. 3—4 Suradnja Stojadinovića sa Mussolinijem i Hitlerom 335. T. T. / = Josip Broz Tito/ Trockisti, agenti međunarodnog fašizma Proleter, 10 (1938), 1/2, str. 4—5 335.aBe / = Kardelj, Edvard/: Vjesnici odlučujućih klasnih sukoba Proleter, 12 (1940), 7/8, str. 7—9
325. Protiv imperijalističkog rata i fašizma Proleter, 5 (1933), 8/9, str. 5—7
337.
326. GORKIĆ, Milan: Zašto se stvara socijalistička partija Proleter, 5 (1933), 10, str. 4—5
338.
327. Manevar s »nedozvoljavanjem« partije Proleter, 6 (1934), 2/3, str. 5—6
obnove
336.
socijalističke
328. Protiv fašizacije Radničke komore u Dalmaciji Proleter, 7 (1935), 1, str. 6—7
339.
1930. ROSENBERG, Joel: Novi val antisemitizma u Njemač koj Hanoar, 4 (1930—31), 1, str. 85—87 PRAEGER, Hanan: Put jevrejske omladine iz nacional ne i socijalne krize Hanoar, 6 (1932—33), 2/3, str. 37—45 ROTHMULLER, Evi: Jevreji u Njemačkoj. Ogledalo jevrejske situacije i prilog sociologiji srednjega staleža Hanoar, 6 (1932—33), 6/8, str. 141—160 Fašizam u Njemačkoj Dole sa fašističkom diktaturom u Jugoslaviji. Proglas proširenog plenuma Ekzekutivnog komiteta Komunis tičke omladinske internacionale. Radničko-seljačkoj om191
340.
341.
342. 343.
344.
345.
346. 347. 348.
349. 350.
351.
ladini i omladini ugnjetenih nacija Jugoslavije. Dec 1929. Mladi boljševik, 6 (1930), 1, str. 3—4 Ofanziva fašističke diktature protiv omladine. Mladi boljševik, 6 (1930), 1, str. 4—5 Raspuštanje svih legalnih športskih i kulturnih revo lucionarnih organizacija radničke klase i stvaranje fa šističke omladine Protiv militarizacije i pripreme imperijalističkog rata Mladi boljševik, 6 (1930), 2, str. 3 ^ Za rušenje vojno-fašističke diktature ADŽIJA, Božidar: Kriza socijalne doktrine? Socijalna misao, 3 (1930), 6, str. 83—85 POLITEO, Ivo: Fašistička pravda /Povodom tršćanskog procesa/ Socijalna misao, 3 (1930), 10, str. 133—134 POLITEO, Ivo: Socijalisti bez socijalizma Socijalna misao, 3 (1930), 11, str. 150—151 Kritika »nacionalnih« socijalista u Njemačkoj i Austriji RAJKOVIĆ, Mihajlo: Talas fašizma Socijalna misao, 5 (1932), 7/8, str. 85—86 Uzroci, značenje i posljedice fašizma. Povijesni uvjeti pojave fašizma. Fašizam — reakcija na raskol u rad ničkom pokretu ADŽIJA, Božidar: Hitlerova Njemačka Socijalna misao, 5 (1932), 9/10, str. 108—110 ADŽIJA, Božidar: Historijska odluka u Njemačkoj Socijalna misao, 6 (1933), 2, str. 25—26 KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Sociološki obrisi fašizma Socijalna misao, 6 (1933), 2, str. 30—35 Srednji, malograđanski sloj — nosilac fašističke revo lucije ADŽIJA, Božidar: Još nema mogućnosti Socijalna misao, 6 (1933), 7/8/9, str. 130—133 ŠEPIĆ, Dragovan: Pitanje naših manjina pod Italijom Budućnost /Pariz/, 14 (1931), 6—12 1931. V-a: Šta je »Soko« Kraljevine Jugoslavije Mladi Lenjinist, 1931, 2, str. 17—22
352.
353.
354. 355.
356.
357.
358. 359.
360.
361. 362.
Organizacija »Soko« — kontrarevolucionarni fašistički odred Rezolucija o položaju i zadaćama S. K. O. na Balkanu i u Mađarskoj /primljena na konferenciji S. K. O. u no vembru 1930./ Mladi Lenjinist, 1931, 2, str. 40—52 Za akciono jedinstvo radničke omladine Mladi Lenjinist, 1934, 5 str, 1—8 Potreba razvijanja masovnog omladinskog pokreta protiv fašizma i rata. ML: Za boljševizaciju rada u masovnim organizacijama Mladi Lenjinist, 1934, 5, str. 24—36 Dekret o ropstvu Mladi Lenjinist, 1934, 5, str. 45—48 Schachtov dekret od 28. VIII 1934: »Dekret o raspodje li radne snage« LAPAJNE, Stanko: Pravna podloga za zaščito naših manjšin v Italiji Naša doba, 1931, 2; Za mir, odlučna borba protiv fašizma. IV Kongres II Internacionale Radničke novine, 1931, 32, str. 3 Naši Hitlerovci Radničke novine, 1932, 23, str. 2 JAKSIĆ, Jova: Kontrarevolucija u Evropi Radničke novine, 1932, 24, str. 1 Val nacional-socijalizma u Njemačkoj i njegovi odjeci u ostalim zemljama Slom fašističke iluzije Radničke novine, 1933, 3, str. 2 Rascjep u redovima njemačkog fašizma JAKŠIĆ, Sreten: Fašizam kao kontrarevolucija Radničke novine, 1933, 15, str. 1—2 Ogledalo događaja u Nemačkoj Radničke novine, 1933, 17, str. 1—2
363. Borba fašizmu. Rezolucija odbora Međunarodnog sindi kalnog saveza primljena na sjednici u Cirihu od 9—11 aprila t. g. Radničke novine, 1933, 17, str. 3 13 Komunisti o fašizmu
193
364. RAJKOVIĆ, Petar: Nemačka tragedija Radničke novine, 1933, 20, str. 1—2 365. Razaranje nemačkih sindikata Radničke novine, 1933, 20, str. 4 366. Za demokratiju Radničke novine, 1933, 21, str. 3 367. Nemački sindikati pod Hitlerovim režimom. Dokumen ti o postupanju sa sindikatima Radničke novine, 1933, 21, str. 5 368. Ekonomija i politika Radničke novine, 1933, 22, str. 1—2 Povodom pobjede fašizma u Njemačkoj 369. Ž. T.: Radnici protiv radnika Radničke novine, 1933, 23, str. 1—2 Fašizam u Njemačkoj 370. KREKIĆ, Bogdan: Fašizam i hitlerizam pred sudom široke radničke javnosti. 17. Međunarodna konferencija rada u Ženevi 8. VI 1933. Radničke novine, 1933, 25, str. 5 371. Radničko predstavništvo i mandati Hitlerovaca na 17. Međunarodnoj konferenciji rada Radničke novine, 1933, 28, str. 4; 1933, 29, str. 4—5 372. Socijalna demokratija protiv fašizma. Diskusija o do gađajima u Austriji. /Izvod iz brošure druga Emila Francela »Građanski rat u Austriji«/ Radničke novine, 1934,16, str. 5; 1934, 17, str. 4 1934, 18, str. 3 373. RAJKOVIĆ, Mih: Sindikati u zemlji fašizma Radničke novine, 1934, 21, str. 2—3 374. JAKŠIĆ, Sreten: Kriza diktatura fašizma Radničke novine, 1934, 29, str. 2 375. Fašistički ciljevi u Abesiniji. Hoće li se italijanski im perijalizam angažovati u Kolonijalnoj pustolovini Radničke novine, 1935, 2, str. 3 376. Hrvatski fašizam. Povodom proglasa kojim Mačekovci osnivaju fašističko-žuti »Hrvatski radnički savez« Radničke novine, 1935, 51, str. 1—2
377. Likvidacija fašizma Radničke novine, 1936, 9, str. 1—2 Ekonomska i psihološka neodrživost fašizma uzrokuju njegov lom 378. Socijalizam i fašizam. Uloga socijalističkog pokreta u suzbijanju fašističkog pokreta Radničke novine, 1936, 39, str. 2 379. Biće demokratije i fašizam Radničke novine, 1938, 42, 4 1938, 43, 4 380. I. M. /pseud./ = Keršovani, Otokar: Fašizam prema li teraturi Savremenik, 24 (1931), 2, str. 2 381. TOMAŠIĆ, Dinko: Rasa i kultura Savremenik, 26 (1937), 4, str. 134—138 382. GOLOUH, Rudolf: Nemški fašizem Svoboda, 3 (1931), 5, str. 165—168 383. GOLOUH, Rudolf: Vatikan in fašizem Svoboda, 3 (1931), 7, str. 257—258 384., GOLOUH, Rudolf: Polom mađarskega fašizma Svoboda, 3 (1931), 10, str. 349—350 385. Wagner, Rihard: Iz Goetherjevega leta v Hitlerjevo leto Svoboda, 5 (1933), 6/7, str. 255—257 386. BORKENAU, Fr.: Pomen fašizma Svoboda, 5 (1933), 6/7, str. 257—258 387. GOLOUH, Rudolf: 1933. Svoboda, 6 (1934), 1, str. 1—2 O zmagi fašizma v Nemčiji 388. A. M.: Zakaj cerkev podpira fašizem Svoboda, 6 (1934), 2, str. 43—46 389. GOLOUH, Rudolf: Hitlerizem in socialne težnje /Pre davanje na prosvetnem večeru ljubljanske »Svobode«, 24. III 1934./ Svoboda, 6 (1934), 5, str. 117—119 390. KLICAR, Ivan /pseud./ = ŠTUKELJ, Ciril: Fašizem in intelektualci Svoboda, 6 (1934), 6/7, str. 149—153 195
391. KLICAR, Ivan /pseud./ = ŠTUKELJ, ćiril: Obraz na šega časa Svoboda, 7 (1935), 1, str. 1 ^ 0 fašizmu v Italiji in Nemčiji 392. Izbori u Hessenu /15. XI 1931./ Evolucija, 1 (1931—32), 1, str. 52—56 Uspjeh Hitlerovaca 393. Republika Njemačka. Pregled najnovijih političkih do gađaja Evolucija, 1 (1931—32), 2, str. 129—133 394. DEVČIĆ, Krešimir: Njemački izbori Evolucija, 1 (1931—32), 9, str. 680—686 395. Republika Njemačka. Pregled najnovijih političkih do gađaja. Goringov govor u Essenu; Govor Hitlera u Reichstagu 24. III 1933.: O programu vlade — prvi Hitlerov parlamentarni govor. Analiza spomenutih govora. Evolucija, 2 (1933), 4, str. 248—252 396. Republika Njemačka. Pregled najnovijih političkih do gađaja. Govor Hitlera prigodom 1. maja: Shvaćanje na rodnih socijalista o ulozi radništva; 17. V. Njemački državni sabor: o međunarodnoj politici i stanovište Nje mačke u pitanju razoružanja; Govor Hitlera: Zabluda reparacija; Nema kršenja ugovora; Pravo Njemačke na ravnopravnost; Pristajanje na Rooslvelov plan. Ana lize događaja i govora. Evolucija, 2 (1933), 6/7, str. 362—367 397. Italija. Pregled najnovijih političkih događaja. Govor Mussolinija na sjednici korporativnog vijeća. Analiza govora. O svjetskoj krizi i drugi događaji. Evolucija, 3 (1934), 1/2, str. 113—114
400. VRGOČ, Antun: Borba za pšenicu u Italiji. /Analiza knjige Miiller, Emil: Mussolinis Getreideschlacht, Regensburg, 1933./ Evolucija, 3 (1934), 4/5, str. 231—234 Neuspjeh fašističke agrarne politike 401. Italija. Pregled najnovijih političkih događaja. Doga đaji u Abesiniji. /1935—1936/ Evolucija, 4 (1936), 4/5, str. 263—266 1932. 402. Aš.: Fašistična šola v Italiji Istra, 4 (1932), 1, str. 2 403. Situacija u Italiji. Italija proživljava teške dane Istra, 4 (1932), 1, str. 4 404. Hitler in vprašanje južnega Tirola Istra, 4 (1932), 1, str. 6 405. Užurbana asimilacija kroz školu Istra, 4 (1932), 3, str. 2—3 406. I. m. / = Ive Mihovilović/: Tri »sjajne karijere«: Opomin — policijsko nadzorstvo — konfinacija Istra, 4 (1932), 4, str. 1—2 Talijanski fašistički zakon o javnoj sigurnosti i kra ljev dekret od 6. XI 1926. 407. L. C : Situacija fašističke Italije Istra, 4 (1932), 5, str. 6—7 408. Antifasisti se ozbiljno spremaju. Pred nekoliko dana objavljen je program organizacije »Giustizia e liberta« Istra, 4 (1932), 7, str. 3 409. R-ović: Problem Dodekaneza Istra, 4 (1932), 13, str. 5—6
398. Njemačka. Pregled najnovijih političkih događaja. Go vor Hitlera 24. X 1933. Analiza govora Evolucija, 3 (1934), 1—2, str. 114—124 Izborni govor. Stanovište Njemačke prema svim pita njima svjetske politike uopće, napose svjetskog mira
410. Južni Tirol Istra, 4 (1932), 13, str. 6—7
399. Njemačka. Pregled najnovijih političkih događaja. — Evolucija, 3 (1934), 3, str. 212—215 Zakon o ust. reformi 30. I 1934. Govor Hitlera o unutr. i vanj. pol.
412. Kako je fašizam zauzeo Italiju Istra, 4 (1932), 15, str. 6
196
411. V. Ž.: Problem Malte Istra, 4 (1932), 15, str. 1
413. Š E P I ć , Dragovan: Gaetano Salvemini g o v o r i . . . Razgo197
414.
418. 416.
417.
vor našeg suradnika u Parizu s velikim Talijanom /ap ril 1932./ Istra, 4 (1932), 17, str. 3 Malta i Julijska Krajina Istra, 4 (1932), 20, str. 1 Fašizacija Malte u usporedbi sa fašizacijom Julijske Krajine ŠEPIĆ, Dragovan: Vatikan i manjine Istra, 4 (1932), 21, str. 1—2 M. R. / = Matko Rojnić): Narodne manjine i današnja situacija Istra, 4 (1932), 22, str. 4 ŠEPIĆ, Dragovan: Antifašizam i Julijska krajina /Raz govor našeg pariškog dopisnika s istaknutim republi kancem Pietrom Montasinijem/ Istra, 4 (1932), 44, str. 3
418. ŠEPIĆ, Dragovan: Antifašistička emigracija i Julijska Krajina Istra, 4 (1932), 45/46, str. 1—2 Stanovište talijanskih antifašističkih stranaka prema jugosl. manjini u Italiji 419. ŠEPIĆ, Dragovan: Mussolini diplomata. Knjiga G. Salveminija /Prikaz!/ Istra, 4 (1932), 51/52, str. 6 420. ŠEPIĆ, Dragovan: Fašizam i manjine Istra, 4 (1932), 51/52, str. 20—21 421. ROJNIĆ, Matko: K antifašizmu Istra, 5 (1933), 5, str. 1 422. ROJNIĆ, Matko: Osnovno je antifašizam Istra, 5 (1933), 11, str. 1 423. ROJNIĆ, Matko: Evropa i mi Istra, 5 (1933), 13, str. 1 424. ĆOK, Ivan Marija: Problemi Julijske krajine i posljed nji međunarodni događaji. Mi i revizionistički pokret Istra, 5 (1933), 14, str. 2 425. ŠEPIĆ, Dragovan: Smjernice manjinskog pokreta. Ne dostaci međunarodne zaštite manjina Istra, 5 (1933), 14/16, str. 4—5
426. Žib.: Italijanski iredentizam Istra, 5 (1933), 14/16, str. 18 427. (m.) / = Ive Mihovilović/: Fašizam, glavni neprijatelj manjina Istra, 5 (1933), 20, str. 1 428. ROJNIĆ, Matko: Sukob fašizama u Južnom Tirolu Istra, 5 (1933), 27, str. 1 429. Odnosi među njima Istra, 5 (1933), 30, str. 1 Odnosi među članovima četvornog pakta 430. ŠEPIĆ, Dragovan: Fašistički književnik otkriva faši zam. U povodu knjige fašističkog emigranta Antonia Amiantea »Mussolini«. Pismo »Istri« iz Pariza Istra, 5 (1933), 33, str. 4 431. ŠEPIĆ, Dragovan: Krvavi trag Rima u Africi Istra, 5 (1933), 36, str. 4 432. ROJNIĆ, Ante: Problemi naše emigracije. Naš narod u Julijskoj Krajini i naša emigracija u Jugoslaviji. Po litički i socijalni zadaci našeg pokreta. Namjera Save za u bližoj budućnosti. Pred kongres emigrantskih dru štava u Ljubljani. Intervju sa predsjednikom Saveza. Istra, 5 (1933), 37, str. 1 433. Julijska krajina v sklopu Jadranskega problema. Go vor predsednika dra I. M. Čoka na emigrantskom kon gresu v Ljubljani Istra, 5 (1933), 39, str. 1 434. A. R. / = Ante Rojnić): Malta Istra, 5 (1933), 40, str. 1 435. ROJNIĆ, Matko: Oko kongresa narodnih manjina Istra, 5 (1933), 40, str. 3 436. ŠEPIĆ, Dragovan: Dva fašizma i dvije manjine Istra, 5 (1933), 40, str. 4 437. ŠEPIĆ, Dragovan: Pitanje manjina pred Društvom na roda Istra, 5 (1933), 41, str. 4 438. ŠEPIĆ, Dragovan: Fašizam i njemački udar Ženevi Istra, 5 (1933), 43, str. 1 199
439. ŠEPIĆ, Dragovan: Nepravedan ugovor Istra, 5 (1933), 45, str. 1 Rapallski ugovor 440. MIHOVILOVIĆ, Ive: Neorevizionizam i Julijska kraji na. Da li će Francuska poduprijeti pokret za pravednu reviziju ugovora u korist manjina Istra, 5 (1933), 45, str. 3—4 441. SEPIĆ, Dragovan: Fašizam i Malta Istra, 5 (1933), 46, str. 4—5 442. ŠEPIĆ, Dragovan: Revizionizam i manjine. Dva revizionistička pokreta Istra, 5 (1933), 50/52, str. 7 443. R. C : Pregled gospodarskega položaja našega ljudstva. Fašizem je uničil gospodarstvo Julijske Krajine Istra, 5 (1933), 50/52, str. 19 444. (im.) / = Ive Mihovilović/: Oštar sukob fašizma Istra, 6 (1934), 9, str. 1 Odnosi između Italije, Austrije i Njemačke 445. Fašistički plebiscit je prošao u znaku nasilja nad čita vom Italijom, a naročito nad Julijskom Krajinom /25. III/ Istra, 6 (1934), 14, str. 1 446. (šk.): Jadransko vprašanje Istra, 6 (1934), 18, str. 1 447. PERUŠKO, Tone: Italia redenta Istra, 6 (1934), 22, str. 1 Društvo, koje u Julijskoj Krajini djeluje od 1927. sa ciljem asimilacije predškolske djece 448. PERUŠKO, Tone: Fašizam se ljulja Istra, 6 (1934), 31, str. 1 449. (žj): To je fašizam Istra, 6 (1934), 32, str. 1 Analiza članaka u talj. časopisu »Gerarchia« 450. Akka: Fašizem Istra, 6 (1934), 33, str. 1 Fašizam u Italiji 451. /t. p./ = Tone Peruško: Militarizacija Istra, 6 (1934), 46, str. 1 Fašizam u Italiji 200
452. A. R.: Dodekanez, Južni Tirol i Julijska Krajina. Kako fašizam postupa sa svojim manjinama Istra, 6 (1934), 49/51, str. 6 453. LEGIŠA, L.: Imperijalizem in demografske statistike. Furlani ne kažejo ekspanzivnosti in otpornosti ki joj je Italija pričakovala od njih na vzhodnih meji Istra, 6 (1934), 49/51, str. 8 454. VRCAN, Branko: »Confine orientale« — tuđi naš pro blem Istra, 6 (1934), 49/51, str. 10 455. (im): Imperijalizam — bitnost fašizma Istra, 7 (1935), 10, str. 2 456. VRCAN, Branko: Korporacija v imperijalistični funkci ji fašizma Istra, 7 (1935), 15/16/17, str. 457. MARKOVIĆ, Laza: Fašistička Italija prema Jugoslaviji Istra, 8 (1936), 36, str. 2 458. Fašizam i selo Istra, 9 (1937), 2, str. 6; (1937), 3, str. 4; (1937), 4, str. 4; (1937), 5, str. 4; (1937), 6, str. 4; (1937), 7, str. 4; (1937), 12/13 str. 16 459. (i. p.): Španija, Italija i neutralnost. /Događaji u Španiji u komentarima svjetske štampe/ Istra, 9 (1937), 7, str. 1 460. Događaji u Cehoslovačkoj i naš antifašizam Istra, 9 (1937), 8, str. 3 461. (t. p.): Prisilno izvlaštenje Istra, 9 (1937), 10, str. 1 Ekonomski plan Italije »Ente di rinascita agraria« — izvlaštenje njemačkih i naših seljaka pod Italijom. Na seljavanje talj. seljaka na zemlji hrv. i slov. seljaka u Julijskoj Krajini 462. Govor narodnog poslanika Karla Doberšeka u Narod noj skupštini, povodom diskusije o vanjskoj politici Jugoslavije. Istra, 9 (1937), 10, str. 3—5 O stanju našeg naroda pod Italijom 463. Fašizem in manjšine. Zadimir primer nemške fašistične nepomirljivosti na češkem Istra, 9 (1937), 12/13, str. 10 201
464. Za — Ha: Fašizam i nauka. Uz knjigu »Ljudsko druš tvo i rasna teorija« — Lj. Živkovića. Istra, 9 (1937), 12/13, str. 10 465. (t. p.): ČSR, Njemačka i manjine Istra, 9 (1937), 33, str. 1 466. Žj.: Avtarkija Istra, 9 (1937), 49, str. 1 Fašizam u Italiji 467. MIRKOVIC, Mijo: Seljačko pitanje u Italiji. /Odlomak iz knjige »Održanje seljačkog posjeda«, Zagreb, 1937./ Istra, 9 (1937), 50/51, str. 5 468. KRIŽMANČIĆ, Silvo: Pitanje privredne autarkije u Ita liji Istra, 10 (1938), 6, str. 5 Privredna politika fašizma u Italiji 469. (t.): Hrvati i Slovenci u Trećem Reichu Istra, 10 (1938), 11, str. 1 Hrvati u Gradišću i Slovenci u Koruškoj 470. vj.: Korporativni sistem v Italiji Istra, 10 (1938), 14/15/16, str. 18 471. (t.): Rasizam u Italiji. Dekalog talijanskog rasizma. Fa šizam usvaja rasističku i antisemitsku ideologiju nacio nalsocijalizma Istra, 10 (1938), 29, str. 1 472. (t.): Borba za talijanstvo Malte Istra, 10 (1938), 34, str. 1 473. ČERMELJ, Lavo: Nova šolska reforma v Italiji Istra, 11 (1939), 13/15, str. 6 »Carta della scuola« od februara 1939. 474. RADETIĆ, Ernest: Fašizam, antifašizam, nacionalizam, komunizam i svi drugi — izmi i mi. Istra, 11 (1939), 46, str. 1 475. CESAREC, August: Odgovor g. Crnjanskome Književnik, 5 (1932), 5, str. 166—177 Povodom kampanje M. Crnjanskog i Ive Nevistića pro tiv marksističke literature 476. DURMAN, Milan: Književnost, koja nije luksus, već potreba 202
Književnik, 5 (1932), str. 321—328 O socijalnoj literaturi kao o jednom obliku borbe 477. KOJIĆ, Branko: Kuda ide Njemačka. /Impresije sa pu tovanja u jeseni 1932. godine. Književnik, 5 (1932), 12, str. 447—453 478. GALIN: Predavanje dr. Hrvoja Ivekovića o savremenoj Njemačkoj održano 5. i 10. XI u »Pučkom teatru« Književnik, 5 (1932), 12, str. 458—462 479. KOJIĆ, Branko: Hitlerova vlada Književnik, 6 (1933), 3, str. 89—95 480. KOJIĆ, Branko: »Nacionalna revolucija« u Njemačkoj Književnik, 6 (1933), 4, str. 137—143 481. MIKAC, Marijan: Nacionalni socijalisti i film Književnik, 6 (1933), 5, str. 211—215 482. KORNJEV, N.: Književnik njemačkog fašizma Književnik, 6 (1933), 5, str. 223—225 483. KOJIĆ, Branko: Hitlerova vanjska politika Književnik, 6 (1933), 6, str. 246—252 484. Međunarodni kongres Pen klubova u Dubrovniku. /25. 26. i 27. V 1933./ Književnik, 6 (1933), 6, str. 264—267 Prikaz kongresa i govor Ernsta Tollera. Javna mani festacija protiv fašizma 485. KOJIĆ, Branko: Na redu je Švicarska. Razvitak i idej ne smjernice švicarskog fašizma Književnik, 7 (1934), 1, str. 12—24 486. KRAUS, Josip: Gobinizam, rasizam . . . Književnik, 7 (1934), 4, str. 141 — 487. JURIN, V.: Sistem fašističkog radničkog prava Književnik, 7 (1934), 4, str. 150—151 488. ŠIMIĆ, Stanislav: »Hrvatska smotra« Književnik, 7 (1934), 5, str. 186—191 (1934), 6, str. 271—276 489. LEVAK, L.: Odgojni principi Hitlerovog fašizma Književnik, 7 (1934), 5, str. 218—224 490. V. M. / = Veselin Masleša): Fašizam i agrarne države Književnik, 7 (1934), 6, str. 237—240 203
491. KOJIĆ, Branko: Ekonomske nevolje I I I Reicha Književnik, 7 (1934), 6, str. 240—250 492. KOJIĆ, Branko: Korporacije Književnik, 7 (1934), 7, str. 293—301 493. RIP, D.: Događaji u Njemačkoj Književnik, 7 (1934), 8, str. 361—368 494. RIP, D.: Događaji u Austriji Književnik, 7 (1934), 9, str. 393—400 25. juli 495. PRPIĆ, Ivan: Psihologija fašizma. /O ekonomskom te melju i ideološkoj nadgradnji u psihološkoj nauci/ Književnik, 7 (1934), 10, str. 429—440 Povodom knjige Wilchelma Reicha »Massenpsvchologie des Faschismus, 1933. Kritički osvrt. 496. RADEKOVIĆ, K. /pseud./ = RADEK, Karl? Dvije vrste građanskih pisaca Književnik, 8 (1935), 6, str. 231—232 O fašističkoj i proleterskoj literaturi 497. KOJIĆ, Branko: Mjesec dana rata u Africi Književnik, 8 (1935), 11/12, str. 423—438 Talijanski fašizam 498. ADŽIJA, Božidar: Radnička klasa u današnjoj situa ciji Književnik, 9 (1936), 1, str. 1—4 499. KOJIĆ, Branko: Španjolski izbori Književnik, 9 (1936), 3, str. 178—193 500. KOJIĆ, Branko: Nakon poraza Abesinije. »Imperium Romanum« — »A šta sad?« Književnik, 9 (1936), 6, str. 289—302 Talijanski fašizam 501. PRIBIĆEVIĆ, Svetozar: Hrvatski narod i fašističke dr žave u Evropi Književnik, 9 (1936), 10, str. 444—449 Pismo S. Pribičevića 30. I 1936. jednoj osobi u Zagre bu. Karakteristično je za politički stav S. Pribičevića, koji se očituje u odlučnom odbacivanju fašizma. 502. KOJIĆ, Branko: Položaj u Španjolskoj Književnik, 9 (1936), 11/12, str. 513—522 204
503. KRANJČEVIĆ, Stjepan: Stjepan Radić iza rata Književnik, 10 (1937), studeni, str. Radićev stav p r e m a fašizmu 504. KOVAĆ, Anton /pseud./ = (Kardelj, Edvard) Železna peta. / K vladi nacionalsocializma v Nemčiji/ Književnost, 1 (1932—33), 5, str. 149—163 505. BRODAR, Tone /pseud./ = KARDELJ, Edvard: Šest mesecev »tretjega cesarstva« Književnost, 1 (1932—33), 9, str. 312—320 O hitlerizmu 506. B. K. / = KREFT, B r a t k o / : Požig nemškega parlamenta — kapitalistična provokacija Književnost, 1 (1932—33), 10, str. 349—363 507. BRODAR, Tone /pseud./ = KARDELJ, Edvard: Revo lucija »demokracije« v Španiji Književnost, 2 (1934), 1/2, str. 11—20 508. BRODAR, Tone /pseud./ = KARDELJ, Edvard: Ofen ziva avstrijskega fašizma Književnost, 2 (1934), 4, str. 128—134 Ob zmagi fašizma v Austriji 509. ERENBURG, Uja: Fašizem med francoskimi pisatelji. /Odlomki iz dalj šega članka/ Književnost, 2 (1934), 6, str. 213—219 510. BRODAR, Tone /pseud./ = KARDELJ, Edvard: Meto de antifašistične borbe /Odgovor »Delavski politiki« in »Radničkim novinam«. Književnost, 2 (1934), 7/8, str. 276—285 511. KOŠTANJEVEC, Vladimir: Nekaj o antisemitizmu Književnost, 3 (1935), 1/2, str. 21—34 512. — r — š —: Hitler, Araki in dr. Derganc. /Še k ustanovitvi »Filozofskega društva« Književnost, 3 (1935), 4, str. 141—145 513. GALOGAŽA, Stevan: Rezultat jedne književne polemike Literatura, 2 (1932), 4, str. 170—174 Polemika M. Crnjanskog protiv Socijalne književnosti 514. KOSTIN, N. /pseud./ = BOGDANOV, Vaso: Prilog tu mačenju pojmova o socijalnoj književnosti Literatura, 2 (1932), 5/6, str. 193—197 205
515. KA MESARIĆ: Hitlerov uspon na frazama Vidik, 1 (1932), 1, str. 10—17 516. TEODOSIC, Branko: Evropa i fašizam Vidik, 1 (1932), 6, str. 180—182 1933. 517. GROHAR, Ivo: Ob prerezu Evrope /Iz rokopisa »Kul turna filozofija«/ Almanah savremenih problema, 1933, str. 5—18 518. NEDELJKOVIĆ, Dušan: Kriza današnje civilizacije i jedan nov sintetizam Almanah savremenih problema, 1933, str. 27—32 519. K. Š. / = Kerubin ŠEGVIĆ/: Savremene stvarnosti Hrvatska smotra, 1 (1933), 5, str. 219—223 Njemački i talijanski fašizam: korporativna država 520. STARI, Božidar: Mussolini Hrvatska smotra, 2 (1934), 1, str. 24—29 521. STARI, Božidar: Sindikalisticko-korporativni sistem Italije Hrvatska smotra, 2 (1934), 2, str. 69—77 522. BUĆ, Stjepan: Rasna teorija nacionalno-socijalnoga po kreta /Jedno mišljenje/ Hrvatska smotra, 2 (1934), 3, str. 89—94 523. MINTAS, Vladimir: Godišnjica njemačke revolucije Hrvatska smotra, 2 (1934), 3, str. 131—135 Hitlerizam u Njemačkoj 524. STARI, Božidar: Korporativizam u Italiji Hrvatska smotra, 2 (1934), 4, str. 148—158 525. ZUBČIĆ, I.: Dobrovoljna radna služba u Njemačkoj Hrvatska smotra, 2 (1934), 7, str. 264—266 526. STARI, Božidar: Politika i gospodarstvo Hrvatska smotra, 2 (1934), 7, str. 267—269 Politički sistem fašizma 527. ORŠANIĆ, Ante: Uzroci talijansko-abesinskog rata Hrvatska smotra, 4 (1936), 2, str. 46—47 528. MOSNER, Stipe: Njemačka i kolonije. Kako Njemačka sprema svoje buduće koloniste. Njemačka kolonijalna škola u Essenu Hrvatska smotra, 4 (1936), 6, str. 203—205 206
529. ORŠANIĆ, Ivan: Problem totalitarizma Hrvatska smotra, 5 (1937), 5/6, str. 297—305 530. ZAGORAC, Tomislav: Sloboda, fašizam i demokracija Hrvatska smotra, 5 (1937), 5/6, str. 325—327 531. M. L.: Tuđe ideologije i naši životni problemi Hrvatska smotra, 5 (1937), 7, str. 369—383 1. Liberalna demokracija 2. Komunizam 3. Fašizam /str. 377—383/ 532. FIRST, Božidar: Osnovi međunarodne nesigurnosti Hrvatska smotra, 6 (1938), 2, str. 105—111 Analiza državnih koncepcija: apsolutno-monarhističke, nacionalno-demokratske, socijalno-pozitivističke, fašis tičke, rasističke, marksističko-boljševičke 533. IVSIĆ, Milan: Tri revolucije Hrvatska smotra, 6 (1938), 7/8, str. 379—384 Tri suvremene velike revolucije: fašistička u Italiji, nacionalno-socijalistička u Njemačkoj i komunističko-proleterska u Rusiji 534. ORŠANIĆ, Ante: Problem suvremenog europskog te rorizma Hrvatska smotra, 6 (1938), 7/8, str. 385—397 535. L. M. / = Lehpamer, Mijo/: Sadržina narodne ideje u nacionalnih socijalista Hrvatska smotra, 6 (1938), 11, str. 546—553 Dokumenti i djelovi govora autoritativnih ličnosti 536. DUJMOVIĆ, Franjo: Srednjo-europska kriza Hrvatska smotra, 6 (1938), 11, str. 584—588 Austrijsko pitanje. Češko-njemački problem 537. SLADOVIĆ, Eugen: Nova talijanska komora i reforma nacionalnog vijeća korporacija Hrvatska smotra, 7 (1939), 7/8, str. 398—405 Cammera dei fasci e delle corporazioni 538. ORŠANIĆ IVAN: Uklapanje u novi poredak Hrvatska smotra, 8 (1940), 11/12, str. 561—565 Pod vodstvom Njemačke i Italije u svijetu se nastoji ostvariti novi poredak 539. MAGDIĆ, Milivoj: Generacija bez morala Književni krug, 2 (1933), 1, str. 16—20 207
Prikaz povijesnog trenutka jedne generacije, koja se odgaja u znaku fašizma KOJIĆ, Branko: Hitlerov ekonomski program Kultura, 1 (1933), 3, str. 165—170 Hitler i radnički sindikati Narodno blagostanje, 5 (1933), 19, str. 297 Hitlerove mere u cilju podizanja narodnog blagostanja Narodno blagostanje, 5 (1933), 24, str. 373—375 BAJKIĆ, V.: Od Tardieua do Mussolinia Narodno blagostanje, 5 (1933), 41, str. 643—644 GEMUND, K.: Korporativni /staleški/ sistem u Italiji. Kratak pregled na njegovu organizaciju i funkcionisanje Narodno blagostanje, 5 (1933), 52, str. 819—820 BAJKIĆ, V. i K. Gemiind: Od kartela do korporacija /staleža/. Stalež. Narodno blagostanje, 6 (1934), 17, str. 259—260 BAJKIĆ, V. i B. Predavec: Ekonomske sankcije prema Italiji. Prvi eksperimenat i veliko razočaranje u efika snost borbe Društva naroda za svetski mir Narodno blagostanje, 8 (1936), 13, str. 203—205
552. KRLEŽA, Miroslav: »Hrvatska smotra« Savremena stvarnost, 1 (1933), 4, str. 65—71 Polemika u kojoj Krleža raskrinkava fašističku reviju Kerubina Šegvića
553. CESAREC, August: Na čijoj je strani unikum Savremena stvarnost, 1 (1933), 4, str. 76—84 Odgovor na članak Milana Čurčina »Jedno objašnjenje Augustu Cesarcu« — Nova Evropa, 1933. 554. KRLE2A, Miroslav: Evropa danas Savremena stvarnost, 1 (1933), 5, str. 97—108 555. NIKOLIĆ, Josip: »Nacionalizam i marksizam« Savremena stvarnost, 1 (1933), 5, str. 126—128 Kritika protumarksističkih članaka u nacionalsocijalističkim časopisima 556. BLAŽETTĆ, Stanko: Fašizam i hitlerizam. Najopasniji protivnici mira i napretka Evrope Seljački glas, 4 (1933), 201, str. 3 557. JAKŠIĆ, Sreten: Fašizam kao kontrarevolucija Snaga, 6 (1933), 4, str. 1—3 558. RAJKOVIĆ, Petar: Njemačka tragedija Snaga, 6 (1933), 5, str. 1—6 559. JAKŠIĆ, Sreten: Ujedinjena reakcija i razjedinjeni pro letarijat Snaga, 6 (1933), 7, str. 1—4 560. ZON, Mojsije: Antisemitizam u »Trećem Rajhu« Snaga, 6 (1933), 7, str. 11—14 561. KREKIĆ, Bogdan: Fašizam ili demokratija Snaga, 7 (1934), 2, str. 4—7 562. JAKŠIĆ, Sreten: Kriza diktatura Snaga, 7 (1934), 7, str. \-^ 563. ZON, Mojsije: Nema zastoja Snaga, 7 (1934), 9, str. 1—5 564. ĐURIĆ, Dragomir: M. Radnička omladina želi da utre put slobodi i miru među narodima Snaga, 10 (1937), 2, str. 7—8 565. VERNER, Vilim: Antisemitizam, rasno pitanje, čovečnost Snaga, 10 (1937), 4, str. 62 566. MILOŠEVIĆ, Slobodan: Stari put nove Nemačke Snaga, 10 (1937), 7, str. 103—105; 8, str. 122—124 567. Uloga germansko-talijanskog fašizma u arapskim zem ljama Snaga, 12 (1939), 7, str. 105—106
208
14 Komunisti o fašizmu
540. 541. 542. 543. 544.
545.
546.
547. BAJKIĆ, V.: Trgovinsko-politička teorija dra Šahta Narodno blagostanje, 8 (1936), 26, str. 415—416 548. Federativni korporativizam i druge zablude naše štam pe Narodno blagostanje, 12 (1940), 28, str. 436-438 549. BILIMOVIĆ, A.: Ka pitanju o korporativnoj privredi Narodno blagostanje, 12 (1940), 33, str. 515—517 550. ŠEPIĆ, Dragovan: Duhovna kriza fašizma Novosti, 1933, 228, str. 551. CESAREC, August: Jedan nečuven unikum Savremena stvarnost, 1 (1933), 1, str. 1—4 Odgovor na članak Milana Čurćina »Front socijalne li terature« — Nova Evropa, 1932.
209
568. Zapadni Slaveni pod Hakenkrojcom Snaga, 12 (1939), 7, str. 106—107 569. ZVVITTER, Fran: K socialnemu programu hitlerjevcev Sodobnost, 1 (1933), 2, str. 84—86 570. vek.: Fašistična nevarnost Sodobnost, 1 (1933), str. 214—216 571. S. L.: Pravi obraz nemškega nacionalnega socializma Sodobnost, 2 (1934), str. 189—192 Povodom članka Trockog u »Nouvelle Revue F r a n c , 1934, febr. 572. REJEC, Maks: Od fašističnega sindikalizma do fašističnega korporativizma v Italiji Sodobnost, 2 (1934), str. 4 4 6 ^ 6 4 Sa bibliografijom 573. X.: Izgledi fašizma v Franciji Sodobnost, 3 (1935), str. 133—137 574. REJEC, Maks: Avtoritativna ali totalitarna država Sodobnost, 3 (1935), str. 453—456; str. 542—547 575. REJEC, Maks: Politika fašizma Sodobnost, 4 (1936), 1, str. 35—39 576. — d : Nemški nacionalni socializem Sodobnost, 5 (1937), str. 81—88 577. REJEC, Maks: Okno v svet Sodobnost, 5 (1937), str. 279—283 578. KRAIGHER, Vito: Slovenstvo in hitlerizem Sodobnost, 5 (1937), str. 408—414 579. MODIC, Lev: Nacionalno-socialistična propaganda med inozemskimi Nemci Sodobnost, 5 (1937), str. 463—467 580. POLJANEC, A. /pseud./ = ZIHERL, Boris: Dve razdoblji fašizma na slovenskem Sodobnost, 6 (1938), 1/2, str. 42—52 581. POLJANEC, A. pseud. / = ZIHERL, Boris: Temelji ra sne teorije Sodobnost, 6 (1938), str. 214—220 582. MODIC, Lev: Ideja poslanstva Sodobnost, 6 (1938), str. 340—345 583. KIDRIĆ, Boris: Borba francuskog naroda Sodobnost, 6 (1938), 7/8, str.
584. MODIC, Lev: Pohod fašizma. /Povodom knjige G. A. Borghese: Goliath. The March of Fascisme, 1938./ Sodobnost, 6 (1938), 9/10, str. 476—480 585. MODIC, Lev: Pripombe k mislim o fašizmu Sodobnost, 7 (1939), 5, str. 256—258 Ob članku: G. Grafenauer: Misli o fašizmu. Dejanje, 2 /1939, br. 3, str. 114—117 586. KIDRIČ, Boris: Razvoj rata i problem neutralnosti Sodobnost, 8 (1940), 587. KIDRIČ, Boris: Posle sloma francuskog imperijalizma Sodobnost, 8 (1940) 588. KIDRIČ, Boris: Razvoj rata i Balkan Sodobnost, 8 (1940) 589. ŠOKSEL: Da li je osnovana teorija rase Stožer, 4 (1933), 2, str. 53—55 590. Italijanska korporativna država Stožer, 5 (1934), 7/8, str. 263—265 591. VUKČEVIĆ, Radoje: Fašizam i rat Valjci, 1 (1933), 1, str. 37—42 592. VUKČEVIČ, Radoje: Sumrak demokratije Valjci, 2 (1934), 1/2, str. 309—317 593. BULAT, Petar: Italija u znaku fašizma Vojni vesnik, 13 (1933), str. 185—190 594. BULAT, Petar: Talijanski fašizam i nemački rasizam Vojni vesnik, 14 (1934), str. 65—70 595. MASLEŠA, Veselin: Crnac je izvršio svoju dužnost U: Veselin Masleša: Dela, Knj. II, Sarajevo, Svjetlost, 1954, str. 256—261 Ovaj članak nije objavljen. Bio je zamišljen kao uvod u jednu veću analizu poslijeratnog polit, kretanja u svijetu sa težištem na dvjema pojavama: koaliciji so cijalističkih i buržoaskih partija i pojavi fašizma. Čla nak govori o predaji vlasti Hitleru 1934. 596. JOSIPOVIČ, V. /pseud./ = BOGDANOV, Vaša: Vam piri u Matici Srpskoj. /Mali zbornik gluposti/ Danas, 1 (1934), 1, str. 118—120 Hitlerizam u djelatnosti »Letopisa Matice Srpske« 211
597. MARETIĆ, Velimir /pseud./ = MASLESA, Veselin: So cijalni i ekonomski uslovi nemačkog i talijanskog fa šizma. /Konrad Heiden: Geburt des dritten Reiches. Ignacio Silone: Faschismus/. Danas, 1 (1934), 2, str. 175—183 Kritički osvrt na knjige 598. RISTIĆ, Marko: Materijalističko i pseudo-materijalističko shvatanje umetnosti Danas, 1 (1934), 2, str. 204—219 Fašizam i nacionalsocijalizam zauzimaju vrlo važno mjesto i u literaturi, umjetnosti i filozofiji. Baš stoga, smatra autor, »socijalnu literaturu« bi trebalo poštedjeti svake stroge kritike, kada bi ona zaista bila efi kasna negacija te oportunističke i reakcionarne knji ževnosti. Ali, ona to nije i zato je autor kritizira. 599. CESAREC, August: Hitlerizam kod nas Danas, 1 (1934), 2, str. 220—226 Kritički osvrt na članke pronacionalističkog karaktera, objavljene u listu »Naša gruda«. 600. KRLEŽA, Miroslav: Bečke varijacije Danas, 1 (1934), 3, str. 357—365 Reakcija na bečke događaje 1934. god., kad je u okr šajima ugušen radnički ustanak 601. JOSIPOVIĆ, V. /pseud./ = BOGDANOV, Vaša: Pregled zagrebačkih časopisa u godini 1933. Danas, 1 (1934), 3, str. 377—382 Antimarksizam u djelatnosti Matice Hrvatske i u ne kim hrv. časopisima: Nova Evropa, Hrvatska Revija, Socijalna misao, Evolucija 602. KRLEŽA, Miroslav: M. Crnjanski o ratu Danas, 1 (1934), 4, str. 55—60 Povodom uvodnika, koji je Crnjanski objavio u »Vre menu«, 16. III 1934. »Oklevetani rat«, a u kojem glori ficira rat 603. KRLEŽA, Miroslav: Jedna brošura o socijalnom nacio nalizmu i Lendićeva savjest. /Komunizam ili Socijalni nacionalizam?, Zagreb, 1934./ Danas, 1 (1934), 4, str. 60—62 Povodom recenzije ur. »Hrv. straže« Ivana Lendića o 212
604.
605.
606.
607.
608.
609.
610. 611. 612.
3. broju časopisa »Danas«, iz koje je autor brošure prenio krive citate. CESAREC, August: »Hrvatskoj straži« Danas, 1 (1934), 4, str. 62—66 Hitlerizam u djelatnosti Matice Hrvatske RISTIĆ, Marko: Društvo za spašavanje evropske kul ture. Paul Valerv and Co. Danas, 1 (1934), 5, str. 174—183 Dekadencija evropske kulture, Kritički osvrt na »Raz govore o budućnosti kulture«, održane u Madridu od 3—7. V. 1933. Misao vodilja skupa je bila: Kulturu, ko ju želimo, ne može n a m dati neko nejasno internacionalizirano čovječanstvo, već samo one žive grupe, koje nazivamo nacijama. Zakon o »zaštiti« seljaka Komunist /Obi. kom. KPJ Srbije/, 1 (1934), 1, str. 2—3 Kritika uredbe vojno-fašističke diktature Veliko-srpska buržoazija osniva socijal-demokratsku stranku Komunist /Obi. kom. KPJ Srbije/, 1 (1934), 1, str. 5 Borba protiv socijal-fašista Socijalfašistička partija Komunist /Obi. kom. KPJ Srbije/, 1 (1934), 2, str. 1—3 Socialfašizam kao saveznik fašizma U borbu za proširenje demokratskih sloboda protivu popuštanju fašističkim klikama Komunist, 2 (1935), 9/10, str. 1—3 M. G. V.: Korporacijska država v Italiji Misel in delo, 1 (1934—35), 5, str. 95—100; 6, str. 120—123 VRCAN, Branko: Fašizem in lastnina Misel in delo, 1 (1934—35), 8, str. 165—171 IVEKOVIĆ, Mladen: Otkrića istrage u marseilleskom zločinu Pregled /Zagreb/, 1 (1934), 9, str. 1—2 Zločin je rezultat međunarodne fašističke zavjere, upe rene protiv jugosl.-francuskog zbliženja, a protiv nadi ranja talij. i njem. fašizma
613. Br.: Nacionalni socijalizam u god. 1933—34 Pregled /Zagreb/, 2 (1935), 4, str. 2 213
614. Menč.: Za mir. Izgrađivanje antifašističkog fronta Pregled /Zagreb/, 2 (1935), 10, str. 1—2 615. M. B.: Rat u Istočnoj Africi. Zbog čega Italiji treba Abesinija Pregled /Zagreb/, 2 (1935), 19, str. 1—2 616. »Bojevnik« — nov fašistični manevar Rdeči prapor, 3 (1934), 3, str. 7—9 O bojevniški organizaciji 617. Fašizem — nova ideologija? Rdeči signali, 2 (1933—34), 1, str. 4—5 618. Winkler, Otto: Nacional-socijalizam i Sloveni Ruski Arhiv, 6 (1934), 28—29, str. 115—137 1935. 619. FINCI, Eli: Istorijsko mesto fašizma Brazda, 1 (1935—36), 1, str. 11—13 620. ŽIVKOVIĆ, Ljubomir: Biologija u službi rasne teorije Brazda, 1 (1935—36), 2, str. 47—51 621. MLADENOVIĆ, Tanasije: Književnici u odbranu kul ture Brazda, 1 (1935—36), 3/4, str. 91—92 622. ROZENDORF, Rihard: Stanovište nacionalnog socija lizma spram koncerna Ekonomist, 1 (1935), 12, str. 408—413 623. ŠĆETINEC, Juraj: Idejni osnovi nacionalnoga socija lizma Ekonomist, 3 (1937), 6, str. 244—249 624. ŠĆETINEC, Juraj: Korporativni sistem u Portugalu Ekonomist, 4 (1938), 7/8, str. 295—307; 9, str. 396—404; 10/11, str. 449—454 625. BOŽIĆ, Vladimir: Ekonomske tendencije Njemačke na Balkanu Ekonomist, 4 (1938), 12, str. 546—547 626. Zaključci praškog studentskog kongresa. Kongres na prednih studenata u Pragu Glas omladine, 1 (1935), 1, str. 8 627. Sprema se rat Glas omladine, 1 (1935), 2, str. 1 Osuda priprema Italije za agresiju na Etiopiju 214
628. Sumrak fašizma Glas omladine, 1 (1935), 6, str. 1 629. Talijanski fašizam donaša civilizaciju Glas omladine, 2 (1936), 2/3, str. 3 Odgovor studenata na Mussolinijev apel studentima Evrope od 31. I 1936. 630. Apel omladini Glas omladine, 2 (1936), 4/5, str. 5 Apel Međunarodne konferencije omladine za mir u Bruxellesu, kojim se osuđuje talijanski osvajački rat u Africi, politika japanskog militarizma prema Kini, Mandžuriji i Mongoliji i hitlerizam njemačkog naroda 631. Kako fašizam rješava radnička pitanja Glas omladine, 2 (1936), 6/7, str. 3 632. Španija i hrvatska omladina Glas omladine, 2 (1936), 8, str. 2 633. Škole u I I I Reichu Glas omladine, 2 (1936), 9, str. 3 634. Madrid Glas omladine, 2 (1936), 11, str. 1 Upozorenje omladini Jugoslavije na sve veću opasnost od fašizma i upoznavanje sa istinom o Španiji 635. ob.: Naš list, naša omladina i fašizam. Povodom ne koliko članaka, koje smo primili, a nose naslov »Omla dina i fašizam« Glas omladine, 3 (1937), 4, str. 1—2 636. m. m.: Fašizmi Jadranski kalendar, 1 (1935), str. 84—88 Fašizmi se javljaju u svijetu kao neka vrst nove protureformacije, koja je u ovom slučaju više socijalne i političke, nego vjerske prirode 637. REZIJANEC: Fašizem in gospodarstvo Jadranski kalendar, 1 (1935), str. 89—92 638. Š. K.: Italijanski fašizem v borbi za Jadransko more Jadranski kalendar, 1 (1935), str. 118—119 639. NIKOLAIDIS, Kostas: Dodekanez Jadranski kalendar, 1 (1935), str. 188—193 Fašističke metode na Dodekanezu 215
640. BARTULOVIĆ, Niko: Nedeljivost Jadranskog problema Jadranski kalendar, 2 (1936), str. 25—28 641. GRAHOR, Ivo: Pogled na manjšinsko gibanje Jadranski kalendar, 2 (1936), str. 36—44 642. ARCADIS, Nontas: Internacionalni problem Dodekaneza Jadranski kalendar, 2 (1936), str. 45—48 643. GOLOUH, Rudolf: Naloga naše emigracije v današnjem položaju Jadranski kalendar, 3 (1937), str. 21—23 644. Filozofske in socialne osnove fašizma. K predavanju prof. Bizjaka v Ljudski univerzi Mariborski večernik, 9 (1935), 252, str. 2 645. ŠEPIĆ, Dragovan: Kriza manjinske zaštite. Pitanje na cionalnih manjina u suvremenoj Evropi Narodne novine, 1935, 101—192 646. LAZAREVIĆ, M. M.: Rasizam u politici Naše doba, 1 (1935), 8, str. 4—5 647. Sarski plebiscit. Njegove političke pouke i posledice Nedeljne informativne novine, 1 (1935), 1, str. 1 648. Y: Stari put nove Nemačke Nedeljne informativne novine, 1 (1935), 4, str. 1 649. M.: Vaspitanje omladine u Trećem Reichu Nedeljne informativne novine, 1 (1935), 13, str. 5 650. U. T.: Abisinija pod unakrsnom vatrom. Novi momenti u italoabisinskom sukobu Nedeljne informativne novine, 1 (1935), 15, str. 2 651. I. R. / = Ivo Lola Ribar/: Bilans vladavine nemačkog fašizma Nedeljne informativne novine, 1 (1935), 17, str. 4 Ovo je prvi — za koji se zna — članak Ive Lole Ribara. S njim je započeo analizu djelatnosti fašizma u raznim oblastima života 652. NERIVAK, Ivan: Treći rajh traži kolonije Nedeljne informativne novine, 1 (1935), 19, str. 2 653. L. / = Ivo Lola Ribar/: Šta je fašizam doneo omladini Nedeljne informativne novine, 1 (1935), 19, str. 6 Položaj omladine u fašističkoj Italiji 216
554. Uspeh Antifašističkog narodnog fronta u Francuskoj. Pola miliona pariških građana demonstriralo je 14. ju la protiv rata i fašizma. Nedeljne informativne novine, 1 (1935), 20, str. 2 655. NERIVAK, Ivan: Wilhelmovska kolonijalna politika Nedeljne informativne novine, 1 (1935), 21, str. 2 656. Pel.: Austrijski fašizam i korporativna ideja Nedeljne informativne novine, 1 (1935), 25, str. 4 KRLEŽA, Miroslav: Teze za jednu diskusiju iz go dine 1935. Nova misao, 1 (1953), 7, str. 3—81 Kao član Glavnog Inicijativnog odbora za izradu plat forme Jedinstvene radničke stranke Krleža je iznio svoje posebno mišljenje u ovim tezama, koje je pre dložio kao pitanja za diskusiju. Budući da su tada bile u suprotnosti sa uputstvima, odbačene su i skinute s dnevnog reda, a do realizacije dolazi mnogo kasnije. Zbog toga su i objavljene tek nakon rata. a/ 657. Teror krune iz desne perspektive U: Teze za jednu diskusiju iz godine 1935. Osvrt na teror šestoj anuarske diktature b / 658. Njemački primjer birokratizacije pokreta U: Teze za jednu diskusiju iz godine 1935. c/ 659. Feudalni nekritički historicizam U: Teze za jednu diskusiju iz godine 1935. 660. Bruxelleski kongres 29., 30. i 31. XII 1934. svjetski kongres studenata protiv rata i fašizma. Prikaz. Novi student, 1 (1935), 1, str. 7; 2 (1935—36), 6, str. 5—6 661. Omladina prema fašizmu Novi student, 2 (1935—36), 6, str. 3 662. ŠEPIĆ, Dragovan: Nedostaci međunarodne zaštite ma njina Obzor, 1935, 80, str. 4; 81, str. 4; 83, str. 4; 84, str. 4; 85, str. 4; 86, str. 4; 87, str. 4; 663. ADŽIJA, Božidar: Abesinija Odjek, 1 (1935), 1, str. 1 664. S.: Stvaranje protufašističkog omladinskog fronta Odjek, 2 (1936), 5, str. 2 Omladinske političke grupacije u Beogradu 217
665. TODOROVIĆ, Dragoslav: Korporativizam. Istorijski razvoj i pojam Pravna misao, 1 (1935), 9, str. 297—305 666. TODOROVIĆ, Dragoslav: Korporativizam. Doktrina so cijalnih katolika. Nastavak iz br. 9/1935. Pravna misao, 2 (1936), 1, str. 18—27 667. MASLEŠA, Veselin: Narodni front i ranije koalicione vlade Pravna misao, 2 (1936), 7/8, str. 13—23 668. DUKANAC, Ljubomir: Fašizam i privreda Pravna misao, 2 (1936), 9/10, str. 113—126 669. MIRKOVIĆ, Nikola: Ekonomska doktrina italijanskog fašizma Pravna misao, 5 (1939), 1/2, str. 63—78 670. DUKANAC, Ljubomir: Italijanska kolonizacija u Libiji »1936« — Nedeljni omladinski list, 1 (1935), 1, str. 1 671. I. R. / = Ivo Lola Ribar/: Fašizam i kultura »1936« — Nedeljni omladinski list, 1 (1935), 1, str. 1 672. Švajcarski narod protiv fašizma »1936« — Nedeljni omladinski list, 1 (1935), 1, str. 4 1936. 673. ŠTEDIMLIJA, S. M.: Formiranje modernog naciona lizma Anali naših dana, 1 (1936), 4, str. 4—8 674. KULAŠ, J.: Novo krivično pravo u Nemačkoj Arhiv za pravne i društvene nauke, 1936, Knj. I, str. 423-433; str. 529—543 675. Apel omladini celog sveta Glas mira, 1 (1936), 3, str. 1 Izrađen i predložen na I. svjetskom omladinskom kon gresu za mir u Ženevi — 31. VIII — 6. IX 1936. — Pre dložila ga je jugoslav. delegacija 676. PUSIĆ, Eugen: Ženevski kongres — uspjeh i polazna tačka Glas mira, 1 (1936), 4, str. 3 677. RIBAR, Ivan: Poslije Kongresa Glas mira, 1 (1936), 4, str. 2—3 218
678.
679.
680.
681.
682.
683.
684.
685.
686.
Mjesto i uloga Ženevskog kongresa u borbi omladine za očuvanje mira OMLADINAC: Od svjetskog rata do grozničavih pri prema za novi rat Glas mira, 1 (1936), 7, str. 1—2 Apel omladini Srbije i Vojvodine Glas mira, 2 (1937), 1, str. 4 Apel Mirovne konferencije omladine Srbije i Vojvodi ne, održane 20. XII 1936. u Beogradu KOR, M. T.: Njemačka književna nauka Književni savremenik, 1 (1936), 1, str. 4—7 Schillerova analiza sutona njemačke književne nauke, koja postaje dio fašističke ideologije JOVANOVIĆ, Đorđe: Fašizam na pozornici Književni savremenik, 1 (1936), 6, str. 211—214 Kritika drame »Državni neprijatelj br. 3« Velmara Jankovića, koja ima osnovne elemente fašističkog gle danja na društvena zbivanja JOVANOVIĆ, Đorđe: Književnost i novi realizam Književni savremenik, 1 (1936), 7, str. 18—22 Kritika fašističke umjetnosti i književnosti JOVANOVIĆ, Đorđe: Borba za mir, protiv fašizma Književni savremenik, 1 (1936), 8, str. 49—52 Protiv ratne ideologije fašizma JOVANOVIĆ, Đorđe: Karmen danas ne pjeva. /Građan ski rat u Španiji/ Književni savremenik, 1 (1936), 9, str. 97—102 ĐILAS, Milovan: Problem naše književnosti Književni savremenik, 1 (1936), 10, str. 121—126 Falsificiranje kulturne povijesti od strane fašističkih i reakcionarnih snaga JOVANOVIĆ, Đorđe: Jedan od puteva fašizma Književni savremenik, 1 (1936), 10, str. 135—138 Trockističko-zinovjevski terorizam kao jedan od obli ka fašističke ofanzive
687. G. D. / = Gregorić, Danilo/: O konkretnosti antifaši stičke akcije Književni savremenik, 1 (1936), 10, str. 145—147 688. BUJIĆ, Branko: Fašistička propaganda. /Prikaz knjige 219
689.
690. 691. 692.
693.
694.
695.
696.
697.
220
Danila Gregorića« Privreda nacionalnog socijalizma/ Književni savremenik, 1 (1936), 11, str. 157—164 JOVANOVIĆ, Đorđe: Ugrožena kultura Književni savremenik, 1 (1936), 12, str. 211—218 Kao oblik vladavine jedne nazadne klase fašizam ne može doprinjeti stvaranju novih progresivnih kultur nih tekovina KURELLA, Alfred: Fašistička kolonijalna politika Kultura, 2 (1937), 1/2, str. 14—19 Talijanska kolonija u Tripolisu S. K. Ž.: Fašizam protiv žene Kultura, 2 (1937), 7, str. 14 O. P. / = PRIČA, Ognjen/: Filozofski kongres u Pragu. Prikaz knjige Dušana Nedeljkovića »Ideološki sukob demokratije i fašizma«, Skopje, 1938/ Kultura, 3 (1938), 8, str. 2—3 A. P.: Ognjišta svjetskog rata u godini 1935—36. /Faši stička Njemačka, Italija, Japan/. Naš kalendar — Radničko seljački kalendar, 1936, str. 14—18 ČEKIĆ, P. B.: O jedinstvu radničkog pokreta. /Borba za jedinstveni front/ Naš kalendar — Radničko seljački kalendar, 1936, str. 18—22 K. M.: Granice razvitka zadrugarstva u kapitalističkom društvu Naš kalendar — Radničko seljački kalendar, 1936, str. 36—41 KOLORADIĆ, D.: Proizvodnja raste — dohodak radni ka opada. /Oživljenje svjetske konjunkture nije kori stilo radnicima/ Naš kalendar — radničko seljački kalendar, 1936, str. 42—46 Kritika nacističkog »Plana za suzbijanje nezaposleno sti«, koji je osjetno smanjio nadnice radnika KOREN, Luka /pseud./ = Iveković, Mladen: Demokra cija danas Naš kalendar — radničko seljački kalendar, 1936, str. 49—53
698. KRANJČEC, Anka: Žena maršira /Položaj žene u fa šizmu/ Naš kalendar — radničko seljački kalendar, 1936, str. 56—60 699. KRLEŽA, Miroslav: O tendenciji u umjetnosti Naš kalendar — radničko seljački kalendar, 1936, str. 72—75 Kritika propagandne umjetnosti, koju zastupa fašizam 700. BOBIĆ, Đ.: Kome služi antisemitizam Naš kalendar — radničko seljački kalendar, 1936, str. 129—133 701. SELENIĆ, Sava, P.: Seljačka omladina i fašizam Naš život, 1 (1936), 2, str. 3 702. V. M. / = Masleša Veselin/: Fašizam i zadrugarstvo Naša stvarnost, 1 (1936), 1/2, str. 115—117 703. POPOVIĆ, Koča: Uloga fašizma u savremenom dru štvenom zbivanju /Povodom jedne knjige o fašizmu: Dutt, R. Palme: Fascisme et Revolution, Pariš, 1936/ Naša stvarnost, 1 (1936), 3/4, str. 40—46 Recenzija i komentar 704. ĐORĐEVIĆ, Jovan: Sociologija vodstva u političkim strankama Naša stvarnost, 1 (1936), 3/4, str. 47—57 Pojam »vođe« u autoritativnim režimima — fašizmu i nacionalsoci j alizmu 705. MASLESA, Veselin: Realna politika Naša stvarnost, 2 (1937), 9/10, str. 34-47 706. Pav.: Crnjanski i Španija. Crnjanskove varijacije Naša stvarnost, 2 (1937), 9/10, str. 153—154 707. SEDMAK, Branko pseud. / = BUJIĆ, Branko/: Kolo nijalno pitanje Naša stvarnost, 3 (1938), 15/16, str. 125—133 708. SEDMAK, Branko pseud. / = BUJIĆ, Branko/: Eko nomski sukobi oko podjele svijeta Naša stvarnost, 4 (1939), 17/18, str. 44—52 709. RIBAR, Ivo Lola: Omladina celog sveta hoće mir. Me đunarodna konferencija omladine za mir u Bruxellesu 29. II i 1. III 1936. 221
710. 711.
712.
713. 714. 715. 716. 717. 718.
719. 720. 721.
722.
723. 724.
222
Politika, 1936, 11. I I I Skraćeni članak p r e m a rukopisu I. L. Ribara MAGDIĆ, Milivoj: Španija danas Radnik /Zagreb/, 1 (1936), 2, str. 1—2 P. D. Kako fašizam rješava ekonomsku krizu i pobolj šava položaj radnika Radnik /Zagreb/, 1 (1936), 2, str. 2; 3, str. 8 — teb — : Kako su nacionalsocijalisti »pomirili« inte rese kapitala i rada Radnik /Zagreb/, 1 (1936), 7, str. 4—5 — teb — : Položaj žene u Trećem Reichu Radnik /Zagreb/, 1 (1936), 8, str. 4 P. Šp.: Fašizam i demokracija Radnik /Zagreb/, 1 (1936), 9, str. 1—2; 10, str. 1—2 — teb — : Današnji Japan Radnik /Zagreb/, 1 (1936), 11, str. 5 — teb —: Fašizam i omladina Radnik /Zagreb/, 1 (1936), 12, str. 4 — teb — : Seljaci i malograđani u Trećem Reichu Radnik /Zagreb/, 1 (1936), 13, str. 1—2 PAVLOVIĆ, Lav: Austrijski fašizam i korporativna ideja Savremeni pogledi, 2 (1936), 1, str. 16—20 DRAINAC, Rade: Fašizam »Zbora« Slika aktuelnih događaja, 1 (1936), 10, str. 1 DRAINAC, Rade: Fašistička hipokrizija Slika aktuelnih događaja, 2 (1937), 1 ŽIVKOVIĆ, Ljubomir: Rasna teorija i njena antidemokratska uloga u društvu Učiteljska straža, 2 (1936), 3/4, str. 14—17 Da, i to je fašizam Znak, 1 (1936), 2/3, str. 1 Reakcija na profašističke članke u časopisima »Ota džbina«, »Buđenje«, »Zbor«, u kojima se glorificira iz borni uspjeh belgijskog fašističkog pokreta »Reks« ORŠANIĆ, Ivan: Zašto je marksizam protiv fašizma Život, 17 (1936), 2, str. 49—57 KOMADINIĆ, Milan J.: Fašizam i selo Život sela, 1 (1936), 1, str. 9—10
1937. 725. RADUNOVIĆ, Vukašin: Zašto su španjolski seljaci pro tiv Franka, a zašto je Hitler za Franka Dimitrovac, 1 (1937), 1, str. 4 726. Borba protiv fašizma u Španiji je borba za mir i na predak sveta Dimitrovac, 1 (1937), 2, str. 13 727. PAROVIĆ, Blagoje: Nova vlada Narodnog fronta u Špa niji Dimitrovac, 1 (1937), 3, str. 15, 22 728. PAROVIĆ, Blagoje: Bilbao je pao, ustat će slobodna Baskija Dimitrovac, 1 (1937), 4, str. 23 729. Međunarodni pregled. /Dva osnovna pravca: fašističke provokacije i otpor antifašističkih sila. U centru me đunarodnih događaja je Španija/ Dimitrovac, 1 (1937), 4, str. 26 730. [PAROVIĆ, Blagoje:] 18. jula 1937./ Što je šizam u borbi protiv njegove perspektive Dimitrovac, 1 (1937),
Pobjeda je naša. /18. jula 1936 — postigao španjolski i svjetski fa španjolskog naroda i kakove su 5, str. 31
731. MRAZOVIĆ, Dragutin: Avgust Košutić u službi fašizma Dimitrovac, 1 (1937), 5, str. 38 732. V. V. / = Vlahović, Veljko/: Japanska invazija na da lekom Istoku Dimitrovac, 1 (1937), 8, str. 59 733. ŠĆETINEC, Juraj: Novi društveni poredak u Njemač koj Mjesečnik, 63 (1937), 6/7, str. 310—330 734. ŠĆETINEC, J u r a j : Problemi suvremenoga korporativizma Mjesečnik, 64 (1938), 6/7/8, str. 289—306 735. TOMAŠIĆ, Dinko: Rasno tumačenje društva Mjesečnik, 66 (1940), 1/2, str. 19—28 736. Fašizem in demokracija Naš kovinar, 1 (1937), 18 a, str. 2 223
737. A.: »Frankovi uspesi u Španiji« i njihova pozadina Naš list, 1 (1937), 4, str. 2 738. S. D.: Lice i naličje novih kolonijalnih zahteva Naš list, 1 (1937), 5, str. 3 739. TOMAŠIĆ, Dinko: Psihička i politička pozadina rasnih teorija Nova riječ, 2 (1937), 11, str. 4 740. Korporacije u fašizmu ili u demokraciji Nova riječ, 2 (1937), 15, str. 8 Polemika sa »Hrvatskom stražom« o korporativizmu 741. KRANJČEVIĆ, Stjepan: Fašističko tumačenje hrvat skog nacionalizma Nova riječ, 2 (1937), 47, str. 2—4 742. T. / = Tomašić, Dinko/: Fašizam — rasizam Nova riječ, 3 (1938), 88, str. 3 743. T. / = Tomašić, Dinko/: Otkud i zašto antisemitizam u Italiji? Nova riječ, 3 (1938), 89, str. 3 744. Čehoslovačka nema straha. /Miran, odlučan i optimi stičan govor dra Beneša. Pismo N. R. iz Praga/ Nova riječ, 3 (1938), 92, str. 2 745. CESAREC, August: Vanjskopolitičke smjernice Hitlerove »Moje borbe« Nova riječ, 4 (1939), 147, str. 9 746. Za demokraciju Novi list, 1 (1937), 1, str. 3 Infiltracija klerofašizma u redove Hrvatske seljačke stranke 747. Razmatranja o međunarodnom položaju. Fašizam na djelu Novi list, 1 (1937), 1, str. 6 Mandžurija i Abesinija. Japan — Kina 748. Lažna neutralnost Novi list, 1 (1937), 2, str. 4 Osuđuje se pisanje reakcionarne štampe o događajima na Dalekom istoku i u Španjolskoj 749. Međunarodni događaji Novi list, 1 (1937), 2, str. 6 224
750. Demokracija se budi Novi list, 1 (1937), 2, str. 7 731. Žena u fašističkoj državi Novi list, 1 (1937), 2, str. 8 752. Njemačke kolonijalne pretenzije. Dio afričkih kolonija iz predratnog vremena. Teritorij, trgovina i proizvod nja Novi list, 1 (1937), 5, str. 5 753. Španija. Povoljni znaci za pobjedu republikanaca Novi list, 1 (1937), 7, str. 1 754. Fašističke metode Novi list, 1 (1937), 7, str. 1—2 755. »Domaći« ili hrvatski fašizam na djelu Novi list, 1 (1937), 7, str. 3 756. KULENOVIĆ, Skender: Novine i društveno zbivanje Putokaz, 1 (1937), 3/4, str. 65—79 757. KORJENIĆ, Alija [pseud.] / = KIKIĆ, Hasan/: O de mokraciji Putokaz, 1 (1937), 3/4, str. 84—86 758. HUSKIĆ, Šukrija: Kultura i društvo Putokaz, 1 (1937) 3/4, str. 89—94; 5, str. 127—136 759. Red. / = KIKIĆ, Hasan/: Ante Starčević Putokaz, 1 (1937), 3/4, str. 103—104 760. BADNJEVIĆ, Bakir: Islam i demokracija Putokaz, 2 (1938), 5, str. 121—127 761. Fašizam, kruti neprijatelj naroda Seljačka misao, 1 (1937), 6, str. 1 762. Njemačka danas Seljačka misao, 1 (1937), 7, str. 2 763. Demokracija ili fašizam. /Historijsko značenje borbe, koja se vodi u Njemačkoj Seljačka misao, 1 (1937), 7, str. 2 764. Ostavka Blumove vlade Seljačka misao, 1 (1937), 14, str. 1 765. Fašizam u janjećem ruhu. Hitler i Mussolini sastali su se u Berlinu Seljačka misao, 1 (1937), 20, str. 2
766. FRANEKIĆ, M.: Beogradsko-rimski sporazum i Hrvati. /Povodom Stojadinovićeva boravka u Rimu/ U: Seljački razgovori, Zagreb, 1937, str. 19—25 Knjižnica »Seljačke misli«, svez. 2 767. BRKLJAČIĆ, M.: Težak položaj španjolskog naroda ra đa nezadovoljstvo U: Seljački razgovori, Zagreb, 1937, str. 25—31 Knjižnica »Seljačke misli«, svez. 2 768. BAJIČ, Stojan: Novo nemško delavno pravo Slovenski pravnik, 1937, 11/12 769. RIBAR, Ivo Lola: Naš pozdrav Eduardu Benešu. Živela Čehoslovačka republika Student, 1 (1937), 2, str. 1,3 770. SEDMAK, Branko [pseud.] / = BUJIĆ, B r a n k o / : Oba vezna služba rada Znanost i život, 1 (1937), 2/3, str. 73—80 771. O. P. / = PRIČA, Ognjen/: Selo i seljaci. Osvrt na čla nak V. Bilbije »Pauperizacija našeg sela« u »Pregledu« — ljetni dvobroj Znanost i život, 1 (1937), 2—3, str. 137—142 772. O. P. / = PRIČA, Ognjen/: Zaštita umjetnina u Španiji Znanost i život, 1 (1937), 4, str. 189—191 773. ŽIVKOVIĆ, Ljubomir: Rasna nauka i rasna ideologija Znanost i život, 1 (1937), 4, str. 165—172 774. ADŽIJA, Božidar: Odnos crkve prema državi Znanost i život, 1 (1937), 5/6, str. 193—207; 2 (1938), 1, str. 2—24 Konkordati između fašističkih država i Vatikana 775. PRIČA, Ognjen: Bildungsphilister Znanost i život, 2 (1938), 1, str. 89—93 Pobijanje fašizma kao »demokracije elite« u ime pra ve demokracije 1938. 776. DEBEVEC: Mednarodni fašizem pripravlja vojno Obzornik delavske politike, 1938, 1, str. 1—2 777. O fašizmu i seljaštvu U: Što treba seljak znati, Zagreb, Seljačka misao, 1938.
Odnos fašizma prema seljaštvu na primjerima Italije, Poljske i Bugarske 778. O Hitleru i Stojadinoviću U: Što treba seljak znati, Zagreb, Seljačka misao, 1938. 779. VUK, Ivan: Nekaj besed o fašizmu /Za »Zoro« napisao po Anton Gardenovi raspravi/ Zora, 2 (1938), 2, str. 12—14 1939. 780. CEROVSKI, Božidar: Filozofija fašizma Hrvatski narod, 1 (1939), 46—47, str. 2 781. ADŽIJA, Božidar: Za demokraciju ili protiv nje Izraz, 1 (1939), 2, str. 94—101 782. CESAREC, August: Tok i ishod englesko-sovjetskih pre govora Izraz, 1 (1939), 7/8, str. 419—430 Kritika njemačko-sovjetskog pakta o nenapadanju /Mo skva, 1939/ Uzroci i posljedice. Tok pregovora 783. CESAREC, August: Poslije poljskog sloma Izraz, 1 (1939), 9, str. 495—502 Kritika poljsko-njemačkog pakta o nenapadanju 784. KERŠOVANI, Otokar: O njemačkim vojnim uspjesima Izraz, 2 (1940), 7/8 784.aLOVRIĆ, Petar /pseud./ = Kardelj, Edvard: Od Compiegna /1918/ do Compiegna /1940/. /Historijski pregled o godišnjici r a t a / Izraz, 2 (1940), 9, str. 453—465 784.bLOVRIĆ, Petar /pseud./ = Kardelj, Edvard: Iza trojnog pakta Izraz, 2 (1940), 11, str. 581—593 785. B. / = Adžija, Božidar/: Sedamnaest godina fašizma u Italiji Naše novine, 1 (1939), 17, str. 4 786. Protiv laži i podvala Naše novine, 1 (1939), 23, str. 2 Stav p r e m a sporazumu Cvetković-Maček 787. D. D. D.: Novi nemački finansijski plan Vidici, 2 (1939), 6/7, str. 195 Plan od 24. I I I 1939. 227
1940. 788. GAŠPAROVIĆ, Zlatko: Publikacije o nacionalnom so cijalizmu. Prikazi Hrvatska revija, 13 (1940), 6, str. 332—334 1941. 789. KRISTAN, Etbin: Nacizem in delavstvo Cankarjev glasnik, 5 (1941), 1, str. 10—13 Prijevodi 790. GENTILE, Giovanni: Ideje fašizma. Prijevod iz knjige »Che cosa e il Fascismo. Preveo Bogdan Radića Nova Evropa, 13 (1926), 8, str. 229—232 791. MARCOCCHIA, Giacomo: Filozofija fašizma. Sa tali janskog rukopisa preveo Hugo Verk Nova Evropa, 13 (1926), 8, str. 241—246 792. MICHELS, Robert: Šta je to fašizam Narodno blagostanje, i (1929), Knj. 2, str. 4 6 9 ^ 7 0 ; 485—486; 501—502; 517—518; 793. TOLLER, Ernst: Govor na kongresu Pen klubova u Dubrovniku. Preveo M. K. N. Socijalna misao, 6 (1933), 5/6, str. 103—105 794. SILONE, Ignazio: Ideologija fašizma Hrvatski književni almanah, 1934, str. 87—106 REZOLUCIJE KPJ 795. Rezolucija o fašizmu. Donesena na III Zemaljskoj kon ferenciji KPJ — Beograd, 1924. Borba /Zagreb/, 3 (1924), 1, str. 5—6 Radnik. Delavec, 3 (1924), 1 796. Odluke IV Zemaljske konferencije KPJ — prosinac, 1934. Bez mj., 1935., 72 str. Prva inicijativa za stvaranje »antifašističkog pokreta u Jugoslaviji. 797. Rezolucija CK KPJ — mart, 1935. Istorijski arhiv KPJ, Tom II, str. 344—351 /Preštampan original iz arhive CK KPJ/ Govori se određenije o »širokom protufašističkom na rodnom frontu« pod rukovodstvom KP 228
798. Okružnica CK KPJ. »Zadaće izgradnje protufašističke narodne fronte«, travanj, 1935. Arhiv Instituta za historiju radn. pokreta, 1935., 6 799. Pouke iz izbora i dalje zadaće KPJ. Rezolucija Plenuma CK KPJ u junu 1935. Istorijski arhiv KPJ, Tom II, str. 352 T. zv. »Splitski plenum« — od 9. doli. VI 1935. —, na kojem je donesena odluka o osnivanju protufašističke narodne fronte. Saopćenje o Plenumu: Proleter, 7 (1935), 7/8 800. Rezolucija I konferencije KP Hrvatske — 25. VIII 1940. Srp i čekić, 6 (1940), 7, str. 112—122 801. Rezolucija V Zemaljske konferencije KPJ, 19—23. X 1940. Proleter, 13 (1941), 1, str. 13—26
ABECEDNO KAZALO korištenih časopisa i drugih periodičnih publikacija
1. ALMANAH SAVREMENIH PROBLEMA. Izd. »Astra« klub. — Zagreb, 1932—1936, 517—518 Ur. Ivo Hiihn 2. ANALI NAŠIH DANA. Politika, privreda, kultura, dru štvo. Izd. Konzorcij »Anali naših dana«. Ur. Boško Vračarević. — Zagreb, 1 (1936) — 2 (1937) 673 3. ARHIV ZA PRAVNE I DRUŠTVENE NAUKE. Organ Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu. — Beograd, 1906 — pregl. 1927—1941. 674 4. BORBA. Marksistički časopis. Ur. Triša Kaclerović. — Beograd, 1 (1923) — 2 (1924) 130—136 5. BORBA. Nezavisan politički i društveni list. Radnička borba. Organ Nezavisne radničke partije Jugoslavije. * Redni brojevi bibliografskih jedinica iz tog časopisa. Podaci bez bro jeva označuju časopise, koji su pregledani, ali im članci nisu uvršteni u bibliografiju
229
6. 7. 8. 9. 10. 11. 12.
13. 14. 15.
16.
17.
18.
19.
Radničko-seljačke novine. Tjednik. — Zagreb, 1 (1922) — 8 (1929) 72—94, 795 BRAZDA. Časopis za književnost i kulturu. — Saraje vo, 1 (1935—36) 619—621 BUDUĆNOST. Ur. Milan L. Rajić. — Beograd, 1 (1920) — 3 (1923) BUDUĆNOST. Pariz, 1918 — pregl. 14 (1931) 350 BUKTINJA. Socijalno-politički časopis. Ur. Milan Bogdanovič. — Beograd, 1 (1923) — 4 (1926) 169 CANKARJEV GLASNIK. Mesečnik za leposlovje in pouk. Izd. Cankarjeva ustanova. Ur. Etbin Kristan. — Cleveland, 1 (1937—38) — 5 (1941—42) 789 CRVENA ZASTAVA. Glasilo Socijalističke partije Jugo slavije. — Zagreb, 1 (1925) — 5 (1929) 170—173 CRVENI KALENDAR. Izd. »Naša snaga« — Jugoslaven ska socijalistička nakladna zadruga. Ur. Božidar Adžija, Mirko Kus-Nikolajev, Josip Beker, Gojko Berberović. — Zagreb, 1915 — pregl. 9 (1923) — 21 (1935) 167— —168 DANAS. Književni časopis. Ur. Miroslav Krleža i Milan Bogdanović. — Beograd, 1 (1934) 596—605 DANI I LJUDI. Hrvatska književna revija. Ur. Brani mir Ivakić. — Zagreb, 1 (1935—36) DELAVEC. Glasilo Združene delavske strokovne zveze Jugoslavije. Strokovni časopis. — Ljubljana, 1914—1941. Ur. Ivan Tokan — pregl. 9 (1922) — 16 (1929) 95—97 DELAVSKA POLITIKA. Glasilo Socijalistične stranke Jugoslavije. — Maribor, 1 (1926) — 3 (1928—29) 216—225 Ur. Rudolf Golouh DIMITROVAC. List bataljona »Dimitrov« Ur. Veljko Vlahović. Pokrenuo ga je Blagoj e Paro vic, predstavnik CKKPJ u Španiji. — Madrid, 1937. 725—732 DVADESETI VEK. Književnost. Nauka. Umetnost. Dru štvo. Ur. Ranko Mladenović. — Beograd, 1 (1938) — 2 (1939) EKONOMIST. Mjesečnik za savremena ekonomska i so cijalna pitanja. Zagreb, 1 (1935) — 4 (1938) pregl. 622— 625 Ur. Jozo Tomašević
20. EVOLUCIJA. Izd. Milica Vandekar-Radić. Ur. Krešimir Devčić. — Zagreb, 1 (1931—32) — 4 (1936) 392—401 21. GLAS MIRA. Omladinski mirovni glasnik. Ur. Josip Stanojević, Andrija Čolak i Voja Matošić. — Split, 1 (1936) — 2 (1937) 675—679 22. GLAS OMLADINE. List za kulturne i ekonomske pro bleme omladine. Ur. Vladimir Mađarević i VI. Vitasović Zagreb, 1 (1935) — 3 (1937) 626—635 23. GLAS SLOBODE. Organ Socijalističke radničke partije Jugoslavije /komunista/. — Sarajevo, 1909 — Ur. Vaša Srzentić — pregl. 10 (1920) — 13 (1923) 24. HANOAR. Revija jevrejske omladine Jugoslavije. Izd. Savez židovskih omladinskih udruženja u kraljevini SHS. Ur. Hanan Prager i Meir Lowenthal. — Zagreb, 1 (1926—27) — 9 (1937) 336—338 25. HILJADU DEVETSTO TRIDESET ŠESTA. Nedeljni omladinski list. Beograd, 1 (1935) 670—672 26. HRVATSKA REVIJA. Dvomjesečnik Matice Hrvatske. Ur. Branimir Livadić i Stj. Ivšić. — Zagreb, 1 (1928) — 14 (1941) 788 27. HRVATSKA SMOTRA za književnost, umjetnost i dru štveni život. Od 1935: Nacionalni, socijalni i književni mjesečnik. Ur. Kerubin Šegvić. — Zagreb, 1 (1933) — 8 (1940) 519—538 28. HRVATSKI KNJIŽEVNI ALMANAH. Ur. Stanislav Šimič i Novak Šimić — Zagreb, uvršt. 1934. 794 29. HRVATSKI NAROD. — Zagreb, 1939—1944 Ur. Mile Budak uvršt. 1 (1939) 780 30. ISTINA. Glasilo Socijalističke radničke partije Jugosla vije i Centralnog radničkog sindikalnog vijeća za Hr vatsku i Slavoniju. Od 29. 8. 1919.: Nova istina. Ur. Slavko Kaurić Zagreb, 1 (1919) — 2 (1920) 31. ISTRA. Glasilo Istrana u Jugoslaviji. Od 1932: Glasilo Saveza jugoslovenskih emigranata iz Julijske krajine. — Ur. Ernest Radetić Zagreb, 1 (1929) — 12 (1940) 402— 474 32. IZRAZ. Časopis za sva kulturna pitanja. Mjesečnik. Izd. Hrvatska naklada. Ur. Josip Rakar. — Zagreb, 1 (1939) — 2 (1940) 781—786 231
33. JADRANSKI KALENDAR. Kalendar jugoslovenskih emigranata iz Julijske krajine. Izd. Konzorsij lista »Is tra«. Ur. Tone Peruško Zagreb, 1 (1935) — 3 (1937) 636— 643 < 34. JUGOSLOVENSKA REVIJA. Mjesečnik za kulturne probleme. Ur. Nikola Miličević i Ilija Kecmanović. — Sarajevo, 1 (1930—31) 35. KLASNA BORBA. Marksistički časopis. Organ KPJ — Sekcija Komunist. Internacionale. — Beograd, 1 (1926) — 9 (1934), 1937. 174—200 36. KNJIŽEVNA REPUBLIKA. Mjesečnik za sve kulturne probleme. Ur. Miroslav Krleža. — Zagreb, 1 (1923—24) — 4 (1927) 166 37. KNJIŽEVNI KRUG. Mjesečnik za književnost i kultur na pitanja. Ur. Tasa Mladenović, J. Putnik i Lj. Manojlović. — Beograd, 1 (1932) — 2 (1933) 539 38. KNJIŽEVNI SAVREMENIK. Časopis za sve kulturne probleme. Od 1937: Kultura. Mjesečni. Ur. Zvonimir Požgaj. — Zagreb, 1 (1936) — 2 (1937) 680—689 39. KNJIŽEVNI SEVER. Časopis za književnost, nauku i kulturu. Mesečnik. Ur. Milivoje Knežević. — Subotica, 1 (1925—26) — 5 (1929) pregl. Izlazi do 1935. 40. KNJIŽEVNI ŽIVOT. Mjesečnik za književnu informa ciju. Izd. Merkantile Ur. Slavko Ježić. — Zagreb, 1 (1928) — 5 (1932) 41. KNJIŽEVNIK. Hrvatski književni mjesečnik. Ur. Milan Durman. — Zagreb, 1 (1928) — 12 (1939) 475—503 42. KNJIŽEVNOST. Mesečnik za umetnost in znanost. Ur. B. Kreft. — Ljubljana, 1 (1932—33) — 3 (1935) 504—512 43. KOMUNIST. Organ Oblasnog komiteta KPJ za Srbi ju. — Beograd, 1 (1934) — 2 (1935) 606—609 44. KRES. Družinski list. Izd. Splošna delavska izobraževalna zveza »Sloboda«. Ur. Karlo Kocjančić. — Ljublja na, 1 (1921—22) — 2 (1923) 45. KRITIKA. Književno-umjetnička revija. Ur. Ljubo Wiesner i Milan Begović. — Zagreb, 1 (1920) — 1922, 1928. 46. KULTURA. Naučno-umjetnički mjesečni Đuro Tiljak. — Zagreb, 1 (1933) 540 232
časopis. Ur.
47. KULTURA. Vidi: Književni savremenik — nastavak. — Zagreb, 2 (1937) — 4 (1938) 690—692 48. LETOPIS MATICE SRPSKE. — Novi Sad. — pregl. Knj. 302 (1924) — 355 (1941) 258—259 49. LITERATURA. Časopis za nauku i umjetnost. Mjeseč nik. Ur. Stevan Galogaža. Zagreb, 1 (1931) — 3 (1933) 513—514 50. LUČ. Poljudno-znanstveni zbornik Književne družine »Luč«. Ur. Lavo Čermelj. — Trst, 1927 — pregl. 1 (1927) — 3 (1929), 1937. 226—228 51. LJUBLJANSKI ZVON. Leposloven in znanstven list. Mesečnik za književnost in prosveto. Od 1931: Sloven ska revija. Izd. Knjigama Tiskovne zadruge. Ur. Juš Kozak. — Ljubljana, 1 (1881) — 61 ( 1941) 52. MARIBORSKI VEČERNIK »JUTRA«. Dnevnik. Izd. Konzorcij »Jutra«. Ur. Makso Koren. — Maribor, 1927— 1941. pregl. 9 (1935) 677 53. MISAO. Književno-politički časopis. Književno-socijalni časopis. Ur. V. Živojinović i Sima Pandurović. — Beograd, 1 (1919—20) — 15 (1933) 260—262 54. MISEL IN DELO. Kulturna in socialna revija. Izd. Tisk jugoslovanskih naprednih akademskih starešin »Nasta» v Ljubljani. Ur. Fran Spiller-Muys. — Mesečnik. Ljubljana, 1 (1934—35) — 7 (1941) 610—611 55. MJESEČNIK. Glasilo Pravničkog društva. Ur. Edo Ravnić i Ivo Politeo. — Zagreb, 1875 — pregl. 52 (1926) — 66 (1940) 733—735 56. MLADA JUGOSLAVIJA. Izd. Jugoslovenski Akademski klub »Jurislav Janušić«. Ur. Đ. Glumac. — Dubrovnik, 1—2 (1922—23) 57. MLADA KULTURA. Časopis za književnost i kulturu. Ur. A. Čelebanović. Beograd, 1 (1939) — 2 (1940) 58. MLADA LITERATURA. Časopis za književnost i kul turu. Ur. Božidar Skipala i Danilo Plamenac. — Beo grad, 1 (1941) 59. MLADA POTA. Glasilo slovenske mladine. Polmesečnik. Ur. Adrijan Jane. — Ljubljana, 1 (1935) — 2 (1936) 60. MLADI BOLJŠEVIK. Organ Saveza komunističke om ladine Jugoslavije, Sekcija Komunističke internaciona233
61. 62.
63. 64.
65. 66.
le. — Zagreb, 1925—1934. pregl. 6 (1930) — 10 (1934) 339—341 MLADI ISTRANIN. Prilog novinama »Istarska riječ«. — Trst, 1 (1922) — 5 (1926) MLADI LENJINIST. Časopis Centralnog komiteta Sa veza komunističke omladine Jugoslavije. — Beograd, 1930—1934. 351—355 MLADOST. Mesečna revija za omladinska pitanja i sport. — Ur. Milutin Ivković. — Beograd, 1938—1939. NAPREJ. Glasilo Jugoslovenske socijalno-demokratske stranke. Ljubljana, 1917 — Ur. Josip Peteljan pregl. 10 (1926), 201 NARODNE NOVINE. — Zagreb, pregl. 1935. 645 NARODNO BLAGOSTANJE. Nedeljni časopis. Ur. Velimir Bajkić. — Beograd, 1 (1929) — 13 (1941) 541—549, 792
67. NAŠ KALENDAR. Radničko-seljački kalendar. Zagreb, 1936. 693—700 68. NAS KALENDAR. Svobodno glasilo delavstva K. I. D. Izd. konzorcij. Ur. Miro Jeršić, Marijan Brecelj. — Ljubljana, 1937—1939. — pregl. 1 (1937) 776 69. NAŠ LIST. Za sva društvena pitanja. — Niš, 1 (1937) 737—738. Ur. Predrag Vučković 70. NAŠ ŽIVOT. List vojvođanske omladine. Mesečnik. Novi Sad, 1 (1936) — 3 (1938) 701 71. NAŠA DOBA. Revija za javna vprašanja. — Ljubljana, 1930 — pregl. 2 (1931) 356 72. NAŠA PRAVDA. Nezavisan list autonomističkih musli mana. Tjednik. Ur. Mustafa Celić. — Sarajevo, 1921 — pregl. 1 (1921) 71 73. NAŠA STVARNOST. Časopis za književnost, nauku, umjetnost i sva društvena i kulturna pitanja. Ur. Alek sandar Vučo. — Beograd, 1 (1936) — 3 (1938) 702—708 74. NAŠE DOBA. Ur. Ž. M. Jovanović i radna grupa »Naše doba«. — Beograd, 1 (1935) — 3( 1937) 646 75. NAŠE NOVINE. Izd. Tiskara Merkantile. Ur. Velimir Turk i Božidar Adžija. Tjednik. — Zagreb, 1 (1939) 785—786 234
76. NAŠI DANI. List za kulturna pitanja i književnost. Dvomjesečni časopis. Izd. Učiteljsko udruženje Knin. Ur. Marin Franičević. — Knin, 1 (1938), 1—2 77. NEDELJNE INFORMATIVNE NOVINE. Ur. Vojislav Vučković i Svetozar Popović. — Beograd, 1 (1935) 647—656 78. NEDELJNI GLASNIK, politički, ekonomski i socijalni. Beograd, 1 (1922) 98 79. NOVA EVROPA. Ur. Milan Čurčin. — Zagreb, 1 (1920) — 34 (1941) 99—124, 790—791 80. NOVA LITERATURA. Časopis za kulturna pitanja. Ur. Oto Bihalji i B. Gavella. — Beograd, 1 (1928—29) — 2 (1930) 81. NOVA MISAO. Mesečni časopis. Ur. Skender Kulenović. — Beograd, 1 (1953) 657—659 82. NOVA RIJEČ. — Zagreb, 1 (1936) — 5 (1940). VI. i izd. Vilder Većeslav. 739—745 83. NOVI LIST. Za sva savremena pitanja. Tjednik. Ur. Miroslav Pintar. — Zagreb, 1 (1937) 741—755 84. NOVI POKRET. Obaveštajni časopis za privredna, dru štvena i politička pitanja. Ur. Branko Filipović. — Beo grad, 1 (1927) 229—230 85. NOVI STUDENT. List za studentska pitanja. Ur. Stan ko Dvoržak i dr. Zagreb, 1935—1939 pregl. 1 (1935) — 2 (1935—36) 660—661 86. NOVOSTI. Dnevnik. — Zagreb, 1907 — Ur. Mirko Dečak pregl. 1933. 550 87. OBZOR. Zagreb, Ur. M. Marović, pregl. 1935. 662 88. Obzornik delavske politike. Izd. Centralni odbor Komunistične stranke Slovenije. Edina znana št. izšla verjetno julija. 1938, 1. 776 89. ODJEK. List za sva društvena pitanja. Tjednik. Ur. Aleksandar Turković. — Zagreb, 1 (1935) — 2 (1936) 663—664 90. ORGANIZOVANI RADNIK. Centralni organ Nezavi snih radničkih sindikata Jugoslavije. Tjednik. Ur. Stje pan Magić. Beograd — Zagreb, 1 (1921) — 9 (1929) 137—151 235
91. PEČAT. Književni mjesečnik za umjetnost, nauku i sve kulturne probleme. Izd. Biblioteka nezavisnih pisa ca. Ur. Miroslav Krleža Zagreb, 1 (1939) — 2 (1940) 92. Plamen. Polumjesečnik za sve kulturne probleme. Ur. Miroslav Krleža i August Cesarec. — Zagreb, 1 (1919) 93. POLITIČKI GLASNIK. Nedeljni list. Ur. Momir Nikolić. — Beograd, 1 (1925) — 3 (1927) 94. POLITIČKO ISKUSTVO. Polumjesečnik za sva politič ka pitanja. Izd. Tiskara M. Zagota. Ur. Vaso Bogdanov. — Zagreb, 1 (1940) 95. POLITIKA. Dnevnik. — Beograd, 709
1904 — pregl. 1936.
96. PRAVNA MISAO. Časopis nove generacije. Mesečnik. Od 1938: Časopis za pravo i sociologiju. Ur. Aleksandar Vučo. — Beograd, 1 (1935) — 6 (1940) 665—669 97. PREGLED. List za umjetnost i nauku. Polumjesečnik. Izd. Pučki teater. Kasnije List Inicijativnog odbora za stvaranje Jedinstvene radničke stranke. Ur. Edo Stan čić. — Zagreb, 1 (1934) — 2 (1935) 612—615 98. PREGLED. Mjesečni časopis za politički i kulturni ži vot. Ur. Jovan Kršić. — Sarajevo, 1 (1927) — 14 (1940) 231—257 99. PRIVATNI NAMJEŠTENIK. Organ Saveza privatnih namještenika Jugoslavije. Ur. Eduard Fleischer. — Za greb, 1 (1923—24) — 15 (1938) 284—305 100. PROLETAREC. Glasilo Socijalistične zveze v Julijski Benečiji in Splošne strokovne veze v Italiji. — Gorica, 1 (1921) — 70 101. PROLETER. Organ Centralnog komiteta KP Jugosla vije. — Ur. Pero Morača Beograd, 1 (1929 — 14 (1942) 306—335a; 801, 803 102. PROLETER. Petnaestdnevni nezavisan socijalni list. — Beograd, 1 (1922) 103. PUTOKAZ. List za društvena i književna pitanja. Mje sečni časopis. Ur. Hasan Kikić. — Zagreb, 1 (1937) — 3 (1939) 756—760 104. RADNIČKA ZAŠTITA. Socijalno-politička revija. Ur. Božidar Adžija i Branimir Haberle. — Zagreb, 1919 — pregl. 7 (1925) — 21 (1939) 236
105. RADNIČKE NOVINE. Centralni organ Socijalističke radničke partije Jugoslavije. — Beograd, 1920 — pregl. 1931—1936. 357—379 106. RADNIČKI POKRET. Socijalistički mesečni časopis. Ur. Jova Jakšić i Mojsije Zon. — Sarajevo, 1 (1926) — 3 (1928) 202—203 107. RADNIK. Organ klasnog radničkog sindikalnog pokre ta za Hrvatsku i Slavoniju. Tjednik. Izd. Pokrajinski odbor URSS za Hrvatsku i Slavoniju. Ur. Juraj Bermanec. — Zagreb, 1 (1936) — 3 (1938) 710—717 108. RADNIK — DELAVEC. Centralni organ Nezavisne rad ničke partije Jugoslavije. Beograd, 1922 — pregl. 1 (1922) — 3 (1924) 125—128, 795 109. RAZVRŠJE. Časopis za savremenu umjetnost i socijal ni život. Nikšić, 1 (1932) Ur. Duža Radović 110. RDEČI PRAPOR. Revolucionarno glasilo delovnega ljudstva Slovenije. Izd. Komunistična stranka Jugosla vije — Pokrajinski komitet za Slovenije — Ur. Boris Kidrič. — Ljubljana, 1 (1932) — 3 (1934) 616 111. RDEČI SIGNALI. Revolucionarno glasilo studentov. Izd. Ljubljanski univerzitetni komitet Komunistične stranke Jugoslavije. Ur. Boris Kidrič. — Ljubljana, 1 (1932—33) — 2 (1933—34) 617 112. RUSKI ARHIV. Časopis za politiku, kulturu i privredu Rusije. Beograd, 1928—1937. pregl. 1934. 618 Ur. Pavle Stevanović 113. SAVREMENA STVARNOST. Časopis za književnost i umjetnost. Ur. Krsto Hegedušić i B. Drašković. — Za greb, 1 (1933) 551—555 114. SAVREMENI POGLEDI. Mjesečnik za književnost, nau ku i umjetnost. Ur. Josip Berković. — Slav. Brod, 1 (1935) — 2 (1936) 718 115. SAVREMENIK. Mjesečnik Društva hrvatskih književ nika. Ur. Ljubo Wiesner. — Zagreb, 1906 — pregl. 16 (1921), 21 (1928), 22 (1929), 25 (1936), 26 (1937), 28 (1940), 29 (1941) 380, 381 116. SELJAČKA MISAO. Hrvatski list za politička, gospo darska i kulturna pitanja sela. Ur. Milan Androjić i Ivan Pavletić. — Zagreb, 1 (1937) — 3 (1939) 761—765 237
117. SELJAČKI GLAS. Tjednik. Izd. Ivan Radić 1930 — pregl. 1933. 556
Zagreb,
118. SELJAČKI RAZGOVORI, brošura. — Zagreb, Knjižnica »Seljačke misli«, 2,1937. 766—767 119. SIGNALI. Mjesečnik za literarna i kulturna pitanja. Ur. Ivo Barbalić. — Zagreb, 1 (1932) 120. SLIKA AKTUELNIH događaja. Nedeljni list. Ur. Rade Drainac. — Beograd, 1 (1936) — 2 (1937) 719—720 121. SLOBODA. Omladinski demokratski list. Beograd, 1 (1925) — 3 (1929) 122. SLOBODNA REČ. Nezavisan politički i društveni list. Ur. Moša Pijade. — Beograd, 1920 — pregl. 2 (1921) — 3 (1922) — 129 123. SLOVENSKI PRAVNIK. Glasilo društva »Pravnik« v Ljubljani. Ur. Rudolf Sajovic. — Ljubljana, 1881 — 1944. pregl. 51 (1937) 768 124. SMENA. Glasnik jugoslovenskih studenata. Ur. Jovan Hađi-Stanković. — Beograd — Ljubljana — Skopje — Subotica, 1 (1930) — 3 (1932) 125. SNAGA. Socijalistički časopis. Časopis za radničku kulturu. Sarajevo, 1 (1928) — 14 (1941) 557—568 126. SOCIALIST. Glasilo Socialistične stranke Jugoslavije. Tednik. Ljubljana, 1 (1923) 152 Ur. Josip Ošlak 127. SOCIJALISTIČKI RADNIČKI KALENDAR. Izd. Soci jalistička partija Jugoslavije. Štampa »Tucović«. — Beograd, 1927—1929 128. SOCIALISTIČNI KOLEDAR. Izd. Pokrajinsko tajništvo SSJ in KDZ. — Ljubljana, 1902 — pregl. 24 (1925), 26 (1927), 28 (1929) 129. SOCIJALNA MISAO. Ur. Božidar Adžija. — Zagreb, 1 (1928) — 6 (1933) 342—349, 793 130. SOCIOLOŠKI PREGLED. Izd. Društvo za sociologiju i društvene nauke. Beograd, 1 (1938) 131. SOČA. Kalendar izbjeglica iz Istre, Trsta i Goričke. Izd. Konzorcij list »Istra«. — Zagreb, 1 (1934) — 4 (1937) 132. SODOBNOST. Neodvisna slovenska revija. Izd. Sloven ska književna zadruga. Ur. Ferdo Kozak. — Ljubljana, 1 (1933) — 9 (1941) — 569—588 238
1 (1920) — 61 (1940) 152—165 135. STOŽER. Mjesečni časopis za nauku i umjetnost. Ur. Hrvatsku /Od 1935./ Organ Središnjeg odbora KPH /od 1940/. Organ CK KPH / o d aug. 1940/. Mjesečnik. — Zagreb, 1 (1926), 2 (1927), 3 (1928), 9 (1934—35), 6 (1940), 7 (1941) 204—212, 800 134. SRPSKI KNJIŽEVNI GLASNIK. Ur. Bogdan Popović, Slobodan Jovanović, Vojislav Jovanović, Svetislav Petrović, Milan Bogdanović, Milan Predić i dr. — Beograd, 136. STUDENT. Od 1939: Naš student. Beogradski student. — Beograd, 1 (1937) — 1940. 769 Jovan Popović. — Beograd, 1 (1930) — 6 (1935) 589—590 138. SVOBODA. Mesečnik za kulturne in televodne zveze 137. STUDENTSKI ČASOPIS. Ur. Vasilije Micić. — Beograd, 1 (1929—30) — 2 (1930—31) 133. SRP i ČEKIČ. Komunistički list. Centralni organ KPJ — sekcije Kl. Organ Pokrajinskog komiteta KPJ za »Svoboda« za Jugoslaviju. Od 1930: Mesečnik za vse probleme. Od 1931: Delavski kulturni mesečnik. Od 1933: Marksistični kulturni in izobraževalni mesečnik. Od 1936: Ilustr. kulturna in družinska revija. Od 1937: Vzajemna svoboda. Ur. Josip Ošlak. — Izd. Konzorcij »Svoboda«. — Ljubljana, 1 (1929) — 8 (1936); Vzajemna svoboda: 1 (1937) — 3 (1939) 382—391 139. SVOBODNA MLADINA. Mesečnik za sodobna sloven ska kulturna vprašanja. Izd. Konzorcij »Mladine«. Od 1 (1924—25) — 4 (1927—28): Mladina. Ur. Stanko Tomšič. — Ljubljana, 1 (1928) — 2 (1929) 263, 264 140. ŠTO TREBA SELJAK ZNATI. Brošura. — Zagreb, Se ljačka misao, 1938. 777—778 141. UČITELJSKA STRAŽA. List za prosvetno-školska i kult. pitanja. — Kragujevac, 1 (1935) — 721 pregl. 2 (1936) 142. UJEDINJENI 2ELEZNIČAR. Polmesečnik. Neodvisno glasilo železničarjev, upokojencev in transportnega osobja. Ur. Adolf Jelen. Maribor, 1 (1925—26) — 16 (1941) pregl. 1 (1925—26) 213 143. UMETNOST I KRITIKA. Mesečnik za sva kulturna pitanja. Ur. Velibor Gligorić i Radovan Zogović. — Beograd, 1 (1939) 239
144. VALJCI. Časopis za savremenu umjetnost i savremeni život. — Nikšić, 1 (1933) 591—592 145. VIDICI. Polumesečni časopis za kulturna, socijalna, privredna i politička pitanja. Izd. »Zora«. Ur. Milan Marjanović. — Beograd, 1 (1938) — 3 (1940) 787 146. VIDIK. Publicistička revija. Ur. Ka Mesarić. — Zagreb, 1 (1932) 515—516 147. VOJNI VESNIK. Mesečni časopis za vojsku i književ nost. — Kragujevac, 1921—1940. pregl. 1933, 1934 593— 594 148. VOLJA. Socijalno-politički i književni časopis. Ur. Mi lan Rajić. — Beograd, 1926—1930. pregl. 1 (1926) — 3 (1928) 214—215 149. ZAŠTITA ČOVJEKA. Nezavisni glasnik za čovječja i građanska prava. Tjednik. Ur. August Cesarec. — Za greb, 1928—1929 150. ZNAK. Polumjesečnik. Zagreb, 1 (1936) — 2 (1937) 151. ZNAK. — Beograd, 1 (1936) — 4 (1939) 722 152. ZNANOST I ŽIVOT. Časopis za popularizaciju nauke. Ur. Ognjen Priča i Božidar Adžija. — Zagreb, 1 (1937) — 2 (1938) 770—775 153. ZORA. Časopis za družabno kulturo in izobrazbo. Izd. D. K. D. »Cankar«. Ur. Marjan Telatko. — Sarajevo, 1 (1937) — 4 (1940) pregl. 1 (1937) — 2 (1938) 779 154. ŽENA DANAS. Beograd, Konferencija za društvenu ak tivnost žena Jugoslavije. — 1 (1936) — 33 (1944) 155. ŽIVOT. — Zagreb, pregl. 1936. 723 156. ŽIVOT I RAD. Socijalno-književni časopis. Mesečnik. Ur. Milan Rajić, od 1936: Mihailo Arsić. — Beograd, 1 (1928) — 15 (1941) 265—283 157. ŽIVOT SELA. List za sociološko Beograd, 1 (1936) 724
proučavanje
sela.
SADRŽAJ
Božidar Adžija FAŠIZAM U ITALIJI V. I. S. FAŠIZAM I INDUSTRIJSKI KAPITAL it
*
25 .
.
.
.
29
A
VOJNOFAŠISTIČKA DIKTATURA
35
Božidar Adžija HITLEROVA NJEMAČKA
47
Veselin Masleša SOCIJALNI I EKONOMSKI USLOVI NEMAČKOG I ITALIJANSKOG FAŠIZMA
55
Edvard Kardelj FAŠIZAM
67
B. Progonski ZADACI FAŠISTIČKE IDEOLOGIJE
97
Božidar Adžija ZA DEMOKRACIJU ILI PROTIV NJE
149
Šonja Dvoržak BIBLIOGRAFIJA knjiga, brošura i članaka objavljenih u 1920—1941. (izbor) 240
7
PREDGOVOR
Jugoslaviji 157
NARODNO SVEUČILIŠTE GRADA ZAGREBA CENTAR ZA AKTUALNI POLITIČKI STUDIJ ZAGREB, Dolac 1
Za izdavača VLADO VELČIĆ
Lektor MIRA SUVAR
Likovna oprema IVAN DOROGI
Korektor DARINKA FUSS
Štampa: »Zrinski«, Čakovec
