Jonathan Culler- Vrlo Kratak Uvod

Jonathan Culler – Književna teorija – Vrlo kratak uvod 1 Teorija – Što je to? Pojam teorija upućuje na dva smjera: 1. „TEORIJA RELATIVNOSTI“ ustanovljena na skupu teorema 2. SVAKIDAŠNJA UPORABA RIJEČI TEORIJA Teorija mora biti više od puke hipoteze – ne smije biti očita; uključuje kompleksne i sustavne odnose između većeg broja čimbenika; nije ju lako potvrditi niti opovrgnuti TEORIJA KAO ŽANR: U proučavanju književnosti teorija nije prikaz prirode književnosti niti metoda za njezino proučavanje već područje mišljenja i pisanja čije je granice teško odrediti. Pojam TEORIJA uveo je Richard Rotry u 19.st. -počeo se nadijevati radovima koji su doveli u pitanje i preusmjerili mišljenje izvan područja kojem na prvi pogled pripadaju u ovom smislu teorija nije skup metoda proučavanja književnosti, nego beskonačno mnoštvo radova od sasvim tehničkih problema akademske filozofije do promjenjivih načina na koje su ljudi govorili i razmišljali o ljudskom tijelu Žanr „teorije“ uključuje radove s područja: ANTROPOLOGIJE, POVIJESTI UMJETNOSTI, TEORIJE FILMA, RODNIH STUDIJA, LINGVISTIKE, FILOZOFIJE, POLITIČKE TEORIJE, PSIHOANALIZE I ZNANSTVENIH STUDIJA, DRUŠTVENE I DUHOVNE POVIJESTI TE SOCIOLOGIJE  ti su radovi postali „teorijom“ jer su njihovi pogledi i argumenti potakli i utjecali i na one koji se ne bave navedenim disciplinama Radovi koji postanu „teorijom“ daju prikaze korisne za promišljanje značenja, prirode i kulture, djelovanja psihe... UČINCI TEORIJE Glavni učinak teorije je osporavanje „zdravog razuma“, tj. zdravorazumskog pogleda na značenje, pismo, književnost, te iskustvo npr. teorija dovodi u pitanje:  ZAMISAO PREMA KOJOJ JE ZNAČENJE NEKOG ISKAZA ILI TEKSTA ONO ŠTO JE GOVORNIK „IMAO NA UMU“  POIMANJE KAKO JE PISMO IZRAZ ČIJA SE ISTINITOST NALAZI DRUGDJE, U NEKOM DOŽIVLJAJU ILI STANJU STVARI KOJE IZRAŽAVA  SHVAĆANJE ZBILJE KAO NEČEG ŠTO JE U DANOM TRENUTKU „PRISUTNO“

Primjeri teorije koji sadržavaju kritiku zdravorazumskog shvaćanja „seksa“, „pisma“ i „iskustva“:

 FOUCAULT O SEKSU: - Michael Faucault u knjizi Povijest seksualnosti razmatra ono što se naziva „represivnom hipotezom“ - on tvrdi da je „seks“ složen pojam proizveden velikim rasponom društvenih praksi, istraživanja, govora i pisanja koje su se okupile u 19.st. - sve vrste govora (liječnika, svećenika...) koje povezujemo s pojmom represija seksualnosti, zapravo su načini na koje tvorimo ono što nazivamo „seksom“ - u kategorije „seks“ možemo svrstati niz potencijalno sasvim različitih stvari: određene činove koje nazivamo spolnima, biološke različitosti, cijelove tijela, psihičke reakcije, društveno značenje .

.

.

„GENEALOGIJSKA“ KRITIKA – teži otkriti kako su kategorije koje se uzimaju kao osnovne, poput „seksa“ zapravo proizvedene „diskurzivnim praksama“ takva nam kritika ne pokušava reći što seks „stvarno“ jest, nego teži objasniti kako je taj pojam proizveden  DERRIDA O PISMU: GOVOR neposredni izraz; prisutnost same misli PISMO djeluje u odsutnosti govornika; potencijalno varljiv znak znaka Russeau piše: „ Jezici su stvoreni da bi se njima govorilo, pismo služi samo kao suplement živoj riječi.“ SUPLEMENT – je ono što upotpunjuje ili je dodatak (pismo-dodatak govora)

Četiri glavna zaključka što je teorija?: 1. TEORIJA JE INTERDISCIPLINARNA – ONA JE DISKURZ S UČINCIMA IZVAN SVOJE PRVOTNE STRUKE 2. TEORIJA JE ANALITIČKA I SPEKULATIVNA – ONA JE POKUŠAJ RAZUMIJEVANJA ONOGA ŠTO SE OBUHVAĆA NAZIVIMA SEKS, SPOL, JEZIK, PISMO, ZNAČENJE ILI SUBJEKT

3. TEORIJA JE KRITIKA ZDRAVOG RAZUMA, POJMOVA KOJI SE SHVAĆAJU KAO PRIRODNI 4. TEORIJA JE REFLEKSIVNA, MIŠLJENJE O MIŠLJENJU, I ISTRAŽIVANJE KATEGORIJA KOJE RABIMO U RAZUMIJEVANJU, U KNJIŽEVNOSTI I U OSTALIM DISKURZIVNIM PRAKSAMA 2 Književnost – Što je to i je li to bitno? Moderan pojam književnosti star je jedva dvjesto godina. Prije 1800. godine literatura i odgovarajući pojmovi u drugim europskim jezicima značili su „spise“ ili „znanje iz knjiga“ Književnost je ono što dano društvo doživljava kao književnost – skup tekstova koje kulturalni arbitri prepoznaju kao dio knjiženosti Opisati „književnost“ značilo bi analizirati skup prepostavaka i interpretativnih postupaka koje čitatelji primjenjuju prilikom čitanja takvih tekstova. Ono po čemu se književna djela razlikuju od pripovjedno izloženih tekstova jest da su prošla postupak odabira – objavljena su, recenzirana i ponovno tiskana, pa im čitatelji mogu pristupiti sa sigurnošću, znajući da su ih drugi procijenili kao dobro načinjena i „vrijedna“. Književnost je govorni čin ili tekstualni događaj koji privlači određenu vrstu pozornosti; ona je u opreci s drugim vrstama govornih činova, kao što su priopćavanje informacija, postavljanje pitanja ili davanje obećanja - u najvećem broju slučajeva ono što navodi čitatelje na to da nešto dožive kao književnost jest kontekst u kojem ga nalaze–u knjizi pjesama ili u prilogu časopisa, u knjižnici ili knjižari Pet zaključaka o prirodi književnosti: 1. Književnost kao „isticanje“ jezika“ Književnost je jezik koji „sam sebe ističe“ – očuđuje, napada nas: „Gledaj! Ja sam jezik!“ – pa ne možemo zaboraviti kako imamo posla s jezikom oblikovanim na neobičan način. Isticanje jezične pravilnosti i neobični izričaji ukazuju na to da je riječ o jeziku ustrojenom tako da privuče pozornost baš na samu jezičnu strukturu. U velikom broju slučajeva ne zamjećujemo jezičnu pravilnost sve dok nešto ne počnemo doživljavati kao knjiženost. (rima, ritam) 2. Književnost kao integracija jezika

Književnost je jezik u kojem su različiti elementi i sastavnice teksta dovedeni u komplelsan odnos. U književnosti postoje odnosi - pojačavanja ili opreke i nesklada – između struktura različitih jezičnih razina, između zvuka i značenja, između gramatičkog ustrojstva i sadržajnih obrazaca. Da bismo djelo proučavali kao književnost, moramo najprije promotriti ustroj njegova jezika, a ne čitati ga kao izraz autorove psihe ili kao odraz društva u kojem je nastalo.

3. Književnost kao fikcija Književno je djelo jezični događaj koji donosi fikcionalan svijet s govornikom, likovima, događajima i predmijevanom publikom (publikom koju djelo oblikuje svojim odlukama o tome što joj se treba objasniti, ili što joj je već poznato). Iako u djelima češće nailazimo na imaginarne nego na povijesne osobe, fikcionalnost književnosti nije ograničena isključivo na likove i događaje. Deiktici, pokazivački segmenti jezika, upućuju na smještaj iskaza, poput zamjenica ili mjesnih i vremenskih priloga.. npr. u pjesmi se „sada... laste, seleć', cvrkuću na svodu“, sada ne odnosi na trenutak kada je pjesnik zapisao tu riječ ili objavio pjesmu, nego na vrijeme u pjesmi, tako se i „ja“ u „Ja samotan sam ko oblak luto...“ odnosi na govornika u pjesmi koji može biti sasvim različit od autora, stvarne osobe U fikciji je odnos onoga što pripovjedač kaže i onoga što autor misli uvijek stvar interpretacije. 4. Književnost kao estetski objekt Estetikom se nazivala teorija umjetnosti zaokupljena pitanjem je li ljepota objektivno svojstvo umjetničkog djela ili subjektivni odaziv gledatelja, kao i odnosom lijepog prema istinitom i dobrom. Za Immanuela Kanta, estetika je naziv za pokušaj da se premosti jaz između materijalnog i duhovnog svijeta, između svijeta sila i veličina i svijeta pojmova. Književno je djelo estetski objekt jer čitatelja potiče na razmatranje odnosa forme i sadržaja. Tekst se pojma kao književan kada postavimo pitanje o doprinosu njegovih dijelova, učinku cjeline, a ne kad ga prohvaćamo kao ponajprije namijenjenog ostvarenju neke svrhe poput objašnjavanja ili ujeravanja čitatelja.

5. Književnost kao interteksualna ili autoreferencijalna tvorevina „intertekstualnost“ – djelo postoji između i unutar drugih tekstova – u odnosu s njima „autoreferencijalnost“ – npr. romani su na određenoj razini romani o romanima, o problemima i mogućnostima predočivanja, oblikovanja ili tumačenja iskustva  tako se Gospođa Bovary može čitati kao uvid u odnos „stvarnog života“ Emme Bovary i načina na koji romani koje ona čita, kao i sam Flaubertov roman, tumače iskustvo. Možemo se zapitati kako se ono što roman (ili pjesma) posredno kazuje o tumačenju odnosi prema tumačenju njega samog.

FUNKCIJE KNJIŽEVNOSTI meni tu niš nije bilo važno, ak ima šta dodajte ;) ??????????????????????? PARADOKS KNJIŽEVNOSTI: Književnost je paradoksalna institucija, jer stvarati književnost znači pisati prema postojećim formulama – proizvoditi nešto što slijedii konvencije romana ili je nalik sonetu – ili ih prezirati i nadilaziti. Književnost je institucija koja živi od izlaganja i otkrivanja vlastitih ograničenja, od iskušavanja drugačijih načina pisanja. Tako je književnost istodobno naziv za nešto potpuno konvencionalno – budnica se rimuje s ludnica i sudnica, djeve su bajne, a vitezovi su bez mane.

3 Književnost i kulturalni studiji „kulturalni studiji“  istaknuta struja u humanistici 1990-ih godina Teorija je teorija „označiteljskih praksi“, proizvodnje i reprezentacije iskustva, kao i konstituiranja subjekta – nešto poput teorije kulture u najširem smislu. Teorija je teorija, a kulturalni studiji su praksa. Kulturalni studiji teže razumijevanju funkcioniranja kulture, osobito u suvremenom svijetu; uključuju i obuhvaćaju proučavanje književnosti kao posebne kulturalne prakse * pojam interpelacije razvio je francuski marksistički teoretičar Louis Althousser Kulturalni studiji pitaju u kojoj mjeri nama manipuliraju kulturalne norme i u kojoj mjeri i na koje smo ih načine u stanju rabiti u druge svrhe, kako bismo izvršili ono što se naziva „djelatna ovlast“.

Oni se održavaju na napetosti između analitičareve težnje za analizom kulture kao skupa kodova i praksi koje otuđuje ljude od njihovih interesa i stvara želje koje bi trebali usvojiti te, s druge strane, analitičareve želje da u popularnoj kulturi nađe izvorni izraz vrijednosti. Budući da su se kulturalni studiji razvili iz proučavanja književnosti, često se može čuti odgovor kako su oni „u opreci prema tradicionalno zamišljenom proučavanju književnosti“.  nastali su kao primjena načina književne analize na druge kulturalne materijale; pristupaju kulturalnim artefaktima kao „tekstovima“ koje treba čitati, a ne kao predmetima koje je dovoljno popisati i obrnuto, studij književnosti može se obogatiti proučavanjem književnosti kao posebne kulturalne prakse i njezinim uspoređivanjem s drugim diskurzima Sporovi između proučavanja književnosti i kulturalnih studija mogu se rasporediti oko dvaju općenitih pitanja: 1-što nazivamo književnim kanonom? (kanon čine djela koja se obično poučavaju u školama i fakultetima te koja su proglašena našom „književnom baštinom“, 2 – koje su metode prikladne za analizu kulturalnih predmeta? 1. Književni kanon ???? 2. Načini analize ????

4 Jezik, značenje i interpretacija Književnost obuhvaća i svojstva jezika i usmjeravanje osobite vrste pozornosti na jezik. ZNAČENJE U KNJIŽEVNOSTI: Postoje najmanje tri različite dimenzije ili razine značenja: 1. značenje riječi 2. značenje rečeničnog iskaza 3. značenje teksta DE SAUSSUREOVA TEORIJA JEZIKA: - jezik je sustav razlika - ono što svaki element jezika čini onim što jest, ono što mu određuje identitet, jesu opreke između njega i drugih elemenata unutar jezičnog sustava - jezik je sustav znakova - arbitrarni proizvod jezičnog znaka znak je kombinacija (označitelja) i značenja (označenika) i veza između forme i značenja počiva na konvenciji, a ne na prirodnoj podudarnosti (iznimka su onomatopejske riječi); označenik i označitelj su konvencionalne diobe plana zvuka i plana misli

JEZIK I MISAO: Na koji se nači jezik odnosi prema misli? 1) jezik nudi načine na koje možemo izraziti već postojeće misli 2) „Sapir-Whorfova hipoteza“  jezik kojim govorimo determinira što uopće možemo mislit - svaki jezik ima „prirodne“ ili „uobičajene“ misli koje bi u ostalim jezicima zahtjevale poseban trud - jezik nije „nomenklatura“ koja lijepi etikete već postojećim pojmovima – jezik proizvodi vlastite kategorije LINGVISTIČKA ANALIZA: De Saussure razlikuje sustav jezika od pojedinačnih ostvarenja govora ili pisma. Zadaća lingvistike je rekonstrukcija dubinskog sustava jezika koji omogućuje govorne događaje ili parole. To uključuje i daljnje razlikovanje između sinkronijskog proučavanja jezika (usmjerenog na jezik kao na sustav u određenom trenutku, prošlom ili sadašnjem) i dijakronijskog proučavanja koje promatra promjene određenog jezičnog elementa kroz povijest.

Noam Chomsky – utemeljitelj transformacijsko-generativne gramatike, tvrdi kako je zadatak lingvistike rekonstrukcija „jezične kompetencije“ izvornih govornika nekog jezika – implicitnog znanja ili sposobnosti koje govornici stječu i koji im omogućuju da govore i razumiju čak i one rečenice s kojima se prije nisu susreli. Zadaća lingvistike je opis strukture pojedinog jezika.

POETIKA NASUPROT HERMENEUTICI: Temeljne razlike između dviju vrsta pristupa: 1. zasnovan je na lingvistici i prema značenjima se odnosi kao prema nečemu što je već dano te pokušava iznaći što ih je omogućilo 2. polazi od formi koje teži interpretirati – otkriti njihovo stvarno značenje Na razini književnosti to je razlika između poetike i hermeneutike. Poetika polazi od ovjerenih značenja ili učinaka pitajući se kako su oni postignuti. (zašto se odlomak romana doima ironičnim? zašto je završetak ove pjesme višeznačan? ...) Hermeneutika polazi od tekstova i pita što oni znače – teži otkriti nove i bolje interpretacije. Hermeneutički model potječe iz prava i religije, gdje su ljudi interpretirali pravni ili sveti tekst da saznaju kako bi trebali postupati.

Prema lingvističkom modelu proučavanje književnosti trebalo bi krenuti prvim, poetičkim pravcem – pokušati razumjeti kako djela postižu svoje učinke. Ta dva pristupa su ipak udaljena – imaju različite ciljeve i različitu argumentaciju. Uzimati značenje ili učinak kao polaznu točku (poetika) u osnovi je različito od težnje za otkrivanjem značenja (hermeneutika). Poetika ne zahtijeva da znamo značenje nekog djela – njezina je zadaća prikaz svih učinaka u koje smo se mogli uvjeriti – npr., zašto je jedan završetak primjereniji od drugog ili zašto neke pjesničke slike imaju smisla, a druge ne. Za poetiku je ključno razmatranje čitateljeve interpretacije književnog djela. ČITATELJ I ZNAČENJE: Razmišljanje o čitatelju i o načinu na koji on razumijeva književnost dovelo je do „kritike čitateljskog odgovora“ koja tvrdi da je značenje teksta u čitateljevu doživljaju. Ako književno djelo pojmi kao slijed događaja u čitateljevu razumijevanju, sa svim njegovim usponima i padovima – igrom različitih konvencija ili očekivanja, pretpostavljanjem veza te predviđanjima koja mogu opovrgnuti ili ispuniti. Interpretirati djelo znači ispričati priču o čitanju. Priča koju netko može ispripovjediti o danom djelu ovisi o „horizontalnom očekivanju“. Djelo se interpretira kao odgovor na pitanja postavljena tim horizontom očekivanja. Na čitateljev horizont očekivanja može utjecati cijeli niz čimbenika. ZNAČENJE, INTENCIJA I KONTEKST: -značenje nekog iskaza je ono što je netko time htio reći, kao da intencija govornika određuje značenje - značenje je proizvod samog jezika -značenje određuje kontekst -značenje teksta je u doživljaju čitatelja -značenje djela nije ono što je pisac imao na umu u određenom trenutku stvaranja, niti ono što pisac smatra značenjem dovršenog djela, nego ono što je on/ona uspio/uspjela utkati u djelo -značenje je neizbježan pojam jer nije nešto jednostavno, niti jednostavno odredivo -ono je istodobno doživljaj subjekta i svojstvo teksta -ono je ono što razumijemo i ono što u tekstu pokušavamo razumjeti -značenje je određeno kontekstom budući da kontekst uključuje jezična pravila, autorove i čitateljeve okolnosti te sve ostalo što bi moglo biti relevantno -značenje je omeđeno kontekstom, ali kontekst je neomeđen Prikazi hermeneutike obično razlikuju hermeneutiku obnove, koja teži rekonstrukciji izvornog konteksta stvaranja, od hermeneutike sumnje, koja teži izložiti nepropitane pretpostavke na kojima se tekst možda temelji.

Važnija je razlika između: 1) Interpretacije koja smatra da nam tekst i njegov značaj nešto važno govore (hermeneutika obnove ili hermeneutika sumnje) 2) interpretacije koja tekst smatra simptomom nečeg netekstualnog, potencijalno „dubljeg“ – stvarnog izvora zanimanja, bio to duševni život autora ili društvene suprotnosti nekog doba ...

5 Retorika, poetika i pjesništvo POETIKA – pokušaj da se književni učinci objasne tako da se opišu konvencije i čitateljski postupci koji ih omogućuju RETORIKA – nauka o jezičnim sredstvima uvjeravanja i izražavanja – jezičnim i misaonim tehnikama koje se mogu upotrijebiti kao bi se ustrojila učinkovita izlaganja Aristotel je razlikovao retoriku od poetike, smatrajući retoriku umjećem uvjeravanja, a poetiku umijećem oponašanja ili prikazivanja. U srednjovjekovnoj i renesansnoj tradiciji, retorika je postala umijećem rječitosti, a pjesništvo višim stupnjem tog umijeća. Pjesništvo je povezano s retorikom – ono je jezik koje se često figurativno izražava i jezik koji teži biti jako uvjerljiv. Aristotel je istaknuo vrijednost pjesništva usredotočivši se na oponašenje, a ne na retoriku. Dokazao je da pjesništvo služi kao odušak za oslobađanje snažnih čuvstava. Tvrdio je kako pjesništvo prenosi dragocjeno iskustvo prelaska iz neznanja u znanje. RETORIČKE FIGURE: Retorička se figura općenito određuje kao promjena ili otklon od „obične“ uporabe – npr. „Moja je ljubav ruža“ ne rabi ružu u smislu cvijeta, nego nečeg prelijepog ili dragocjenog (metafora) -„Sjedi Tajna“ (personifikacija) -aliteracija – ponavljanje suglasnika

-apostrofa – obraćanje nečemu što ne može biti uobičajeni slušač; „Miruj, miruj, srce moje!“ -asonanca – ponavljanje samoglasnika -metonimija - proizvodi red povezujući stvari u prostorni i vremenski niz krećući se s jedne stvari na drugu unutar zadanog područja - sinegdoha- zamjena cjeline njezinim dijelom; „deset ruku“ = „deset radnika“ -ironija – uspostavlja predodžbu i zbilju; ono što se događa suprotno je od očekivanog ŽANROVI: Za čitatelja je žanr skupina konvencija i očekivanja. Grci su podijelili djela 1)prema tome tko govori: a)POETSKU ILI LIRSKU pripovjedač govori u prvom licu b)EPSKU ILI PRIPOVJEDNU pripovjedač govori u svoje ime, ali prepušta likovima da govore u svoje c)DRAMSKUgovore samo likovi 2) odnos govornika prema publici: a) EP pjesnik je izravno suočen s publikom koja sluša b) DRAMA autor je skriven od publike, a govore likovi na pozornici c) LIRIKA pjesnik pjevajući ili skandirajući okreće leđa svojim slušateljima i govori sam sa sobom ili s nekim drugim (muzom, prijateljem...) Ovim trima glavnim žanrovima možemo dodati moderni žanr romana koji se obraća čitatelju kroz knjigu. PJESNIŠTVO KAO RIJEČ I ČIN: -pjesma je struktura sastavljena od riječi i događaj -lirika je fikcionalno oponašanje iskaza neke osobe, kao da svaka pjesma započinje s nevidljivim riječima -interpretirati neku pjesmu značilo bi predočiti si prirodu govornikova položaja iz indikacija u tekstu i našeg općeg znanja o govornicima i uobičajenim okolnostima EKSTRAVAGANTNOST LIRIKE: Ekstravagantnost pjesništva uključuje njegovu težnju prema onome što su teoretičari od antike nazivali „uzvišenim“ – odnos prema onome što nadilazi ljudsku sposobnost razumijevanja, užasava ili pobuđuje najburnija čuvstva, daje govorniku značaj nečeg s one strane ljudskosti. Ta je transcedentna težnja povezana s retoričkim figurama poput apostrofe, personifikacije, prozopopeje (davanje sposobnosti govora neživim predmetima) Lirika je, prema Frye-u, žanr koji najjasnije predočuje hipotetsku srž književnosti, priču i značenje u njihovim doslovnim aspektima kao red riječi i obrazac riječi. ona nam pokazuje značenje ili priču koja proizlazi iu jezičnog obrasca RITMIČKE RIJEČI: -Frye osnovne elemente lirike naziva brbljarijom i črčkarijom čiji su korijeni bajalica i

zagonetka -temelj poezije je isticanje i očuđivanje jezika kroz metrički ustroj i ponavljane zvukova INTERPRETACIJA PJESAMA: -Nova kritika povlači analogiju između pjesme i organizma: svi dijelovi pjesme trebaju se uklapati u harmoniji -postrukturalistička čitanja ukazuju na neizbježne napetosti između onog što pjesme postižu i kažu, na nemogućnost pjesme ili bilo kojeg drugog dijela jezika da čini ono što govori Novija shvaćanja pjesama kao interteksualnih konstrukata naglašavaju kako pjesme svoju snagu crpe iz jeke prošlih pjesama, jeke kojom ne mogu ovladati. Jedinstvo gotovo da prestaje biti svojstvom pjesme i pretvara se u ono za čim interpretator traga, bilo da želi naći harmonični spoj ili nerazriješenu napetost. Kako bi to postigli, čitatelji moraju prepoznati opreke u pjesmi i razmotriti kako se ostali elementi pjesme slažu sa spomenutim oprekama. Interpretacija pjesama ne počiva samo na konvenciji jedinstva, nego i na konvenciji značenja

6 Pripovijest -nekad se riječ književnost odnosila na pjesništvo, ali je u 20-om stoljeću roman zasjenio pjesništvo, a pripovijesti su, kao ono što pisci pišu i kao ono što čitatelji čitaju, od 1960-ih zagospodarile i književnim obrazovanjem -priče su osnovni način na koji razumijevamo stvari, bilo da razmišljamo o našem životu kao o slijedu koji nekao vodi, bilo da si objašnjavamo zbivanja u svijetu Teorija pripovjednog teksta je djelatni odvjetak književne teorije, pa proučavanje književnosti počiva na teorijama strukture pripovjednog teksta. Poetika pripovjednog teksta podjednako pokušava razumjeti opće sastojke pripovjednog teksta te analizirati kako pojedini pripovjedni tekstovi postižu svoje učinke. ZAPLET: Aristotel kaže kako je zaplet temeljno svojstvo priče, kao dobre priče uvijek moraju imati početak, sredinu i svršetak te da pričinjaju zadovoljstvo zbog ritma njihova redosljeda. -Zaplet pretpostavlja neku preobrazbu -mora postojati neko početno stanje, zatim promjena koja uključuje neku vrstu preokreta te rasplet kojim se označuje važnost promjene -ako je teorija pripovjednog teksta prikaz pripovjedne kompetencije, onda bi se ona morala

usredotočiti i na čitateljevu sposobnost da prepozna zaplet -za razliku od poezije, koja se u prijevodu gubi, zaplet se može sačuvati u prijevodu s jednog jezika na drugi ili jednog medija na drugi (nijemi film ili strip mogu imati isti zaplet kao i pripovijetka) Postoje dva poimanja zapleta: 1) zaplet je način na koji se događaji uobličuju u pravu priču 2) zaplet je ono što se oblikuje pripovjednim tekstovima, prikazivanjem iste „priče“ na različite načine Zaplet ili priča je građa koja se prikazuje uređena s određene točke gledišta pomoću diskurza (različitih inačica „jedne te iste priče“). PRIKAZBA: Temeljna je razlika u teoriji pripovjednog teksta ona između zapleta i prikazbe, priče i diskurza. Kada je suočen s tekstom , čitatelj ga tumači nalazeći u njem priču i zatim tekst poima kao jednu posebnu prikazbu te priče. Ključna pitanja koja pomažu pri prepoznavanju smislenih varijacija: *tko govori? a) pripovijedanje u 1.licu „ja“ b) pripovijedanjene postoji „ja“, pripovjedač nije prepoznatljiv kao lik u priči, dok se o svim likovima govori u 3.licu Pripovjedači u 1.licu mogu biti protagonisti priče koju pripovijedaju, mogu biti sudionici, manje važni likovi u priči, ili mogu biti promatrači *tko kome govori? -Pripovjedačevu publiku često nazivaju naslovljenikom pripovijedanja -pripovjedni tekst implicitno konstruira publiku onime što njegovo pripovijedanje podrazumijeva i onime što objašnjava *kada tko govori? -pripovijedanje može biti smješteno u vrijeme u kojem se zbivaju događaji -kazivanje se može odvijati neposredno nakon određenih događaja, kao u epistolarnim romanima -pripovijedanje se može odvijati poslije završnog događaja u pripovjednom tekstu, kada se pripovjedač osvrće na cijeli niz *kakvim jezikom tko govori? -bit romana je u njegovu uprizorenju različitih glasova i diskurza čime se postiže sraz društvenih nazora i gledišta

*s kojom ovlasti tko govori? -kazivati priču znači uzeti određenu ovlast koju bi slušatelji trebali priznati -ponekad se pripovjedači nazivaju nepouzdanima kada pružaju toliko podataka o situacijama i vlastitoj naklonosti da počnemo sumnjati u njihovu interpretaciju događaja, ili kada imamo razloga sumnjati da pripovjedač ne dijeli iste vrijednosti kao i autor -Teoretičari govore o samosvjesnom pripovijedanju kada pripovjedač rasšravlja o vlastitom kazivanju priče, dvoji o tome kako da je iskaže, ili se čak razmeće svojim utjecajem na tijek priče -samosvjesno pripovijedanje naglašava problem pripovjedne ovlasti FOKALIZACIJA: *tko vidi? -rasprave o pripoviejdnim tekstovima često govore o „točki gledišta s koje se priča prikazuje“ *tko govori i čijii je pogled prikazan? -pitanje „tko govori?“ je različito od pitanja „tko vidi?“ -iz čije su perspektive događaji smješteni u fokus i prikazani? -fokalizator se može, ali i ne mora podudarati s pripovjedačem; ovdje postoje brojne varijable: 1) VREMENSKA  pripovijedanje može fokalizirati digađaje iz vremena u kojem su se zbili, nedugo zatim ili mnogo poslije toga detektivske priče, npr., prikazuju samo ono što fokalizator zna u određenom trenutku istrage čuvajući znanje o krajnjem ishodu za vrhunac 2) UDALJENOST I BRZINA priča može biti fokalizirana kroz mikroskop, onakva kakva je bila, i kroz teleskop, odvijajući se polagano sa svim pojedninostima ili ukratko kazujući što se događa Genette “pseudoiterativnošću“ naziva ono gdje je nešto toliko posebno da se ne može više puta dogoditi prikazano kao da se događa učestalo 3) GRANICE ZNANJA u jednoj krajnosti pripovjedno djelo može prikazati djelovanje nekog lika, a da ne ulazi u njegove misli priče fokalizirane ponajprije kroz svijest jednog lika pojavljuju se i u pripovijedanju u prvom licu, gdje pripovjedač kazuje što on ili ona misli ili zapaža, te pripovijedanju u trećem licu, gdje se to često naziva „ograničenom točkom gledišta trećeg lica“ ŠTO PRIČE MOGU? -pružaju zadovoljstvo kroz oponašanje života i kroz ritam -pripovijesti imaju ulogu zabaviti slušatelje obrčući uobičajene situacije -zadovoljstvo pripovjednim tekstom povezano je sa žudnjom -zapleti kazuju o žudnji i o onome što je snalazi, no pomake u samome pripovjednom tekstu

pogoni želja u obliku „epistemofilije“, žudnje za znanjem – želimo otkriti tajne, saznati svršetak, iznaći istinu -priče poučavaju o svijetu tako što nam pokazuju kakav je, osposobljavaju nas da s pomoću fokalizacije vidimo stvari s drugih polazišta i da razumijemo motive drugih ljudi koji su nam općenito nedokučivi -kroz znanje koje donose, pripovijesti nadziru -roman je snažno sredstvo za internalizaciju društvenih normi -pripovijesti su također i vid društvene kritike; one razotkrivaju plitkost ovozemaljskog uspjeha, iskvarenost svijeta, njegovu nesposobnost da udovolji našim najplemenitijim težnjama

7 Performativni jezik Problem „performativnog“ jezika u žarište postavlja značenje i učinke jezika te naposljetku dovodi do pitanja o identitetu i pritodi subjekta. AUSTINOV PERFORMATIV: - zamisao o performativnosti iskaza razvio je 1950-ih godina britanski filozof J.L.Austin -predložio je razlikovanje dviju vrsta iskaza: a)KONSTATIVNIH ISKAZA – nešto tvrde, opisuju neko stanje stvari, istiniti su ili lažni b)PERFORMATIVNI ISKAZI/PERFORMATIVI – nisu niti istiniti niti lažni te u zbilji izvode radnju na koju referiraju -performativni iskazi ne opisuju, već izvode radnju koju označuju PERFORMATIVI I KNJIŽEVNOST: Književni iskaz na nekoliko načina stvara stanje stvari na koje referira 1)proizvodi likove i njihove postupke 2)književna djela sama proizvode ideje, pojmove koji se dalje razvijaju -performativ u prvi plan dovodi uporabu jezika koja se nakada samtrala marginalnom – aktivnu, svjetotvornu uporabu jezika koja nalikuje jeziku književnosti – i pomaže nam pojmiti književnost kao čin ili događaj -performativi su povezani s književnosšću u na još jedan način  oni raskidaju vezu između značenja i govornikove intencije budući da čin koji riječima izvodim nije određen mojom itencijom, već društvenim i jezičnim konvencijama DERRIDIN PERFORMATIV: Austin pravi razliku između ozbiljnih performativa koji nešto ostvaruju, primjerice obećanje ili vjenčanje, i „neozbiljnih“ iskaza njegova se analiza odnosila na riječi izgovorene ozbiljno: „Ne smijem se, primjerice, šaliti ili pisati pjesmu. ; taj performativni iskaz, posrećen ili ne, ima se razumijevati kao da je izjavljen u uobičajenim okolnostima“ -Derrida tvrdi da Austin utječući se „uobičajenim okolnostima“ zapravo previđa brojne načine na koje se čestice jezika mogu ponavljati – „neozbiljno“, ali i ozbiljno, kao primjer ili kao citat

-Derrida kaže kako bi „opću literarnost“ trebalo smatrati jezičnom zakonitošću -„opća“ ili temeljna, jer da bi nešto bilo znak, ono mora biti podobno za citiranje i ponavljanje u raznim okolnostima, uključujući i one „neozbiljne“ -jezik je performativan – ne prenosi samo informacije, nego i izvodi činove svojim ponavljanjem ustanovljenih diskurzivnih praksi ili načina na koji činimo „stvari“ ODNOS PERFORMATIV – KONSTATIV: -konstativ je jezik koji tvrdi da prezentira stvari onakvima kakve jesu te da imenuje stvari koje već postoje -performativ je retorički postupak, jezični čin koju tu tvrdnju potkopava namećući jezične kategorije – on proizvodi, ustrojava, a ne tek reprezentira svijet -„aporija“ je „bespuće“, jedna nerješiva nedoumica – što je prije, kokoš ili jaje BUTLERIN PERFORMATIV: -javlja se performativna teorija roda i seksualnosti -u djelu Nevolje s rodom, Butler predlaže performativno shvaćanje roda – rod nije određen onim što netko jest, već onim što netko čini -ženom ili muškarcem postajete ponavljajući činove koji ovise o društvenim konvencijama -biti uopće subjektom znači dobiti tu zadaću ponavljanja

PITANJA I NJIHOVE POSLJEDICE: -za Butler performativ je model za razumijevanje temeljnih društvenih procesa u kojima se radi o čitavom nizu pitanja: 1.priroda i proizvodnja identiteta, 2.funkcioniranje društvenih normi, 3.temeljni problem onoga što danas zovemo „djelatna ovlast“(koliko i u kojoj mjeri ja mogu biti odgovorni subjekt koji odlučuje o vlastitim postupcima), 4. odnos između pojedinca i društvenih promjena

Dakle, velika je razlika između Austinovih i Butlerinih pitanja. Čini se kako oni uglavnom imaju u vidu različite vrste činova. Austina zanima na koji način ponavljanje formule omogućuje da se u određenoj prilici nešto dogodi. Butler zanima performativ kao osobit slučaj neprestanog i obvezatnog ponavljanja koje proizvodi povijesnu i društvenu zbilju. 8 Identitet, identifikacija, subjekt Četiri temeljne niti moderne misli: 1) pristupa jastvu, onome „ja“ – kao nečemu unutrašnjem i jedinstvenom što prethodi činovima koje izvodi, kao unutrašnjoj jezgri koja se na različite načine izražava (ili neizražava) riječju i djelom 2) spajajući danost i društvo, naglašava kako je jastvo određeno svojim podrijetlom i

društvenim značajkama- muškarac ste ili žena, bijelac ili crnac ... i to su temeljne činjenice, danosti subjekta ili jastva 3)spajajući pojedinca i proizvedeno, naglašava promjenjivu prirodu jastva koje postaje onim što jest svojim pojedinim činovima 4)spoj društvenog i proizvedenog ističe kako ono što jesam postajem kroz različite subjektne položaje koje zauzimam, kao šef, a ne kao radnik, kao bogataš, a ne siromah. Glavnina moderne tradicije proučavanja književnosti pristupala je individualnosti pojedinca kao danosti. U marksističkoj teoriji subjekt je određen svojim klasnim položajem – on ili iskorištava rad drugih, ili radi u korist drugih. Feministička teorija naglašava utjecaj društveno konstruiranih rodnih uloga pri stvaranju subbjekta kakvim on ili ona jest. Nastrana teorija tvrdi kako je heteroseksualni subjekt konstruiran represijom izvorne mogućnosti homoseksualnosti. KNJIŽEVNOST I IDENTITET: -Književna djela nude veliki raspon implicitnih modela o tome kako se tvori identitet -postoje pripovijesti u kojima je identitet u osnovi određen rođenjem -u drugim pripovijestima likovi se mijenjaju sukladno svojim usponima i padovima, ili se pak njihov identitet zasniva na osobnim kvalitetama koje se otkrivaju za životnih nedaća -temeljni identitet likova nestaje kao posljedica njihovih postupaka, borbe sa svijetom, no taj se identitet zatim postavlja kao osnova, čak i uzrok tih postupaka -književna djela obično reprezentiraju pojedince, pa je borba za identitet borba u pojedincu ili borba između pojedinca i grupe – likovi se suprotstavljaju ili pokoravaju društvenim normama i očekivanjima -kada se romani bave grupnim identitetima oni često istražuju kako zahtjevi grupnog identiteta ograničuju mogućnosti pojedinca -književna djela potiču identifikaciju s likovima prikazujući svijet s njihove točke gledišta -pjesme i romani obraćaju nam se tako da zahtijevaju identifikaciju, a identifikacija stvara identitet – postajemo ono što jesmo poistovjećujući se s osobama o kojima čitamo

PSIHOANALIZA: -prema Freudu, idetifikacija je psihički proces u kojem subjekt asimilira jedan vid drugoga i transformira se, u cijelosti ili djelomično, prema modelu kojeg mu drugi daje -osobnost ili jastvo ustanovljava se nizom identifikacija -temelj spolnog identiteta je identifikacija s roditeljem – dijete žudi za onim za čime roditelj

žudi -Lancan začetke identiteta smješta u trenutak kada se malo dijete identificira sa svojim odrazom u zrcalu opažujući seve kao cjelinu, kao ono što on/ona želi bit -identitet je proizvod niza djelomičnih identifikacija, nikada dovršen