JONATHAN CULLER: « O DEKONSTRUKCIJI «
1)DERRIDINA DEKONSTRUKCIJA TEORIJE GOVORNIH ČINOVA Teorija govornih činova mora biti kadra specificirati svako obilježje konteksta koje bi moglo utjecati na izvedbu danoga govornog čina. Derrida: « Značenje ovisi o kontekstu, ali kontekst je bezgraničan. Svaki dani kontekst dostupan je daljnjem opisu. Načelno nema nikakvih ograničenja glede onoga što bi se moglo uključiti u dani kontekst, što bi se moglo pokazati relevantnim za izvedbu pojedinoga govornoga čina. Značenje je određeno kontekstom i samim time podložno mijenjanju kada se pokrenu daljnje mogućnosti. Derrida analizira pojam potpisa: « Da bi funkcionirao tj. da bi bio čitljiv, potpis mora imati ponovljiv, iterabilan, imitabilan oblik, mora biti kadar odvojiti se od prisutne i pojedinačne namjere koja ga proizvodi. « Derrida nudi analogiju između potpisa i govornih činova. Tvrdi da im je zajedničko sljedeće: 1)ovisnost značenja o konvencionalnim i kontekstovnim čimbenicima, no 2)nemogućnost iscrpljivanja kontekstovnih mogućnosti kako bi se specificirala ograničenja ilokucijske snage, te stoga 3)nemogućnost teorije da nadzire učinke označivanja ili snagu diskursa, bez obzira poziva li se ta teorija na namjere subjekata ili na kodove i kontekste. Kontekst je bezgraničan pa prikazi konteksta nikad ne priskrbljuju cjelovita određenja značenja. Dekonstrukcija ističe kako su diskurs, značenje i čitanje skroz-naskroz povijesni, proizvedeni procesima kontekstualizacije, dekontekstualizacije i rekontekstualizacije. Kad Derrida piše da moramo pokušati promišljati prisutnost, on razjašnjava i povijesnost artikulacija i nemogućnost da se ta povijesnost učini temeljem ili fundamentom. Dekonstrukcija nije neka teorija koja definira značenje da bi nam rekla kako da ga nađemo. Kao kritičko razaranje hijerarhijskih opreka o kojima ovise teorije, ona demonstrira poteškoće svake teorije koja bi značenje definirala jednoglasno: kao ono što namjerava autor, što određuju konvencije, što iskustveno doživljava čitatelj. Derrida je često čitan kao da nas potiče na izbor druge interpretacije, na potvrđivanje slobodne igre značenja, no nije moguće jednostavno ili djelotvorno izabrati da značenje bude ili izvornim značenjem kakva autora ili kreativnim iskustvom čitatelja. Dekonstrukcija ne predlaže ukinuće distinkcija, niti neku neodredivost koja značenje čini čitateljevim izumom. Igra značenja posljedica je igre svijeta u kojoj uopćeni tekst vazda pribavlja daljnje veze, korelacije i kontekste. Važno je spomenuti i Derridin pojam cijepa – značenje se proizvodi procesom cijepljenja, a govorni su činovi, i ozbiljni i neozbiljni cjepovi.
2)DEKONSTRUKCIJSKI POJAM CIJEPA Derrida nudi analogiju među oblicima tekstovnog i biljnog cijepljenja ( presađivanje tkiva jedne biljke u drugu ). Ova teorija drži diskurs proizvodom raznolikih vrsta spajanja ili umetanja. Pokušava razvrstati različite načine umetanja jednog diskursa u drugi ili zahvaćanje u diskurs koji tumačimo. Cjepovi bi bili npr.: suplement kod Rousseaua, logocentrični i antilogocentrični elementi ili Saussureov dvojaki postupak s pismom. Cijep koji komentira drugi tekst i sebe, hineći ili pružajući objašnjenje, također je dodatak koji nadilazi to objašnjenje. Ako je tekstovni opis vlastitih postupaka cijep koji tim
postupcima ponešto pridaje, postoji srodan cijep kojim analitičar tekstovne iskaze primjenjuje na svoje vlastite procese izražavanja. Jedna od glavnih djelatnosti dekonstrukcije je pitanje raščlambe kojom se pokazuje da neki diskurs ponavlja one iste strukture koje raščlanjuje. Tamo gdje jedan tekst tvrdi da analizira i rasvjetljuje drugi, može se pokazati da bi taj odnos valjalo obrnuti = tekst koji analizira rasvjetljuje se pomoću analiziranog teksta ( koji već sadrži implicitne analitičareve poteze i razmišljanja o njima ). Ovaj cijep podloga je daljnjim cjepovima. Cijep može biti i ovakav – uzima se sporedan, nepoznat tekst i ucjepljuje se u korpus najvažnijih tekstova te tradicije ili se uzima bilješka s dna stranice i presađuje na neko vitalno mjesto. Strategija ovog cijepa je dvostruka – interpretacija i inače počiva na distinkciji između središnjeg i rubnog; interpretirati znači odrediti što je za neki tekst ili skupinu tekstova središnje. 1)rubni cijep preokreće hijerarhiju – rubno postaje središnje 2)taj preokret obično ne dovodi do prepoznavanja nekog novog središta, već do rušenja distinkcija između bitnog i nebitnog, unutrašnjeg i vanjskog Paleonimski cijep – zadržavanje starih naziva na koje se nacjepljuje novo značenje.
3)OKVIR Pojam koji u književnu teoriju uvodi J.Derrida na tragu interesa za rubne, granične zone teksta kao što su bjeline, naslovi, žanrovske klauzule, epigrafi, potpisi, bilješke. Derrida još od sredine 60-ih intenzivno propituje odnos centra i margine, unutarnjeg i izvanjskog, predmeta i oznake…kao prvog i potonjeg u kojemu potonje ne dolazi poslije prvoga, nego uopće tek omogućuje prvome kvalitetu prvosti. U analizi Kantova pojma parergona kao nečega što je po definiciji tek izvanjsko ergonu umjetničkog djela, on pokazuje da je to « izvanjsko koje je pozvano u unutrašnje da bi ga konstruiralo kao unutrašnje «. Okvir postoji samo stoga što postoji « nedostatak – stanovita unutrašnja neodredivost – unutar onoga što uokviruje «. Okvir tako funkcionira slično dometku ( supplement ): konstituira samo tako što pritom i sam potrebuje konstituciju! Derrida to uprizoruje karakteristično paradoksalnom formulacijom: « Postoji uokvirivanje, ali ne postoji okvir! « ( slična je i njegova tvrdnja « Značenje ovisi o kontekstu, ali kontekst je beskonačan! « ) Okvir se stalno premješta tj. « beskonačno umnožava « zbog svog bježnog značenja koje ne dopušta tematizaciju. « Premda vazda likom na nekoj podlozi, parergon se tradicionalno ipak nije definirao kao oblik koji nestaje, tone… rasplinjuje se upravo onda kada troši najviše svoje energije. « Po objašnjenju Cullera, « paradoks je parergonalnosti u tom što sredstvo uokvirenja, koje dokazuje ili objavljuje pripadnost klasi, nije i samo članom te klase. «
UVOD: -strukturalizam vs. New Criticism strukturalizam - odlikuje ga formalizam - zanemarivanje tematskog sadržaja djela, a posvećivanje pozornosti strukturama koje proizvode značenje – značenje i referencija su učinci jezične igre – jezik i struktura postaju važnijim izvorom tumačenja od autorove intencionalnosti – strukturalizam naširoko razvija različite teorijske diskurse – obilato se služi pojmovima iz drugih disciplina New Criticism – uzda se u zdrav razum i općeprihvaćene vrijednosti, interpretirajući književna djela kao estetska ostvarenja koja nam govore o poznatim ljudskim stvarima – čuva estetsku autonomiju obranom znanosti o književnosti od prodiranja raznovrsnih znanosti u njezino područje -strukturalizam vs. poststrukturalizam (Genette, Barthes, Jacobson vs. Derrida, De Man) strukturalizam – kao model uzima lingvistiku te pokušava razraditi «gramatike» (sustavne popise elemenata i mogućnosti njihova kombiniranja) koje bi objašnjavale oblik i značenje književnih djela – u pokušaju opisivanja književnih djela se ne usredotočuje na tematski sadržaj nego na uvjete označivanja, različite vrste struktura i procesa uključenih u proizvodnju značenja - vjeruje u mogućnost sustavnog znanja poststrukturalizam – ispituje kako se ta strukturalistička zamisao RUŠI DJELOVANJEM SAMIH TEKSTOVA – na vjeruje u mogućnost sustavnog znanja ♠DEKONSTRUKCIJA – raspoznaje se kao glavna snaga unutar strukturalizma – riječ je o specifičnoj strategiji čitanja tekstova – Culler razmatra dekonstrukciju kroz prizmu čitanja jer se većina suvremene kritike bavi upravo tim MILLER…strukturalisti i semiotičari optimistički razrađuju teorijske metajezike kako bi objasnili tekstovne fenomene ≠ poststrukturalisti skeptički istražuju paradokse koji se javljaju na tragu takvih nacrta i naglašavaju kako njihovo vlastito djelo nije znanost, već samo još jedan tekst 1)ČITATELJ I ČITANJE 1)NOVE STEČEVINE Strukturalizam i semiotika potiču zanimanje za čitatelja i čitanje. Pokušaj opisivanja struktura i kodova odgovornih za proizvodnju značenja u žarište pažnje dovodi proces čitanja i uvjete koje ga omogućuju. Barhes razlikuje: a)čitljivo – ono što se slaže s kodovima i znamo kako ga valja čitati b)pisivo – ono što se opire čitanju i što može biti samo napisano Strukturalistička potraga za kodovima navodi kritičare da djelo motre kao intertekstovni konstrukt (tj. proizvod različitih kulturnih diskursa na koje se oslanja glede svoje razumljivosti) i tako učvršćuje središnju ulogu čitatelja kao objedinjujuće točke. Za Barthesa tekst je prostor u kojem se miješa i sudara mnoštvo različitih pisama, od kojih nijedno nije izvorno, no postoji jedno mjesto gdje ta mnogostrukost nalazi svoje žarište, a to mjesto je čitatelj, a ne autor. Naglasak pada na čitatelja kao funkciju, a ne kao osobu. Čitatelj je shvaćen kao proizvod kodova. Barthes razlikuje 4 čitatelja: fetišistički, opsesivni, paranoični, histerični. Za njega je čitanje proces uspostavljanja odnosa tekstovnih elemenata s kodovima (serijama stereotipiziranih modela) koji su trag onoga što je uvijek već pročitano, viđeno, učinjeno, proživljeno. Rabinowitz razlikuje 4 vrste publike: a)zbiljsku b)autorsku – koja djelo prima kao fikcijsko priopćavanje stanovita autora c)pripovjednu – koja djelo prima kao priopćavanje pripovjedača
d)idealnu – koja pripovjedačevo priopćavanje tumači onako kako se čini da to pripovjedač želi Publike su uloge od kojih čitatelji polaze i koje djelomice preuzimaju tijekom čitanja. Zbiljski čitatelj kombinira uloge autorske, pripovjedne, pa čak i idealne publike u promjenjivim odnosima. Interpretacija književnog djela postaje prikaz onoga što se događa čitatelju. Govoriti o značenju djela znači ispričati priču o čitanju. Struktura i značenje djela izranjaju na vidjelo u prikazu čitateljeve aktivnosti. Ingarden i Iser dodjeljuju opću ulogu čitatelju – popunjati praznine, vraćati konkretnost i određenost mjestima neodređenosti djela. Barthes govori da je u interesu književnog djela pretvoriti čitatelja iz potrošača u proizvođača teksta. Strukturalističko isticanje književnih kodova, graditeljska uloga što su je čitateljima nametnuli stanoviti eksperimentalni romani, te potreba pronalaženja načina da se govori o najtvrdokornijim djelima, zajednički su pridonijeli PROMJENI ČITATELJEVE ULOGE!!! Reader-response criticism motri čitateljev sraz s književnošću kao iskustvo interpretacije. Fish govori o obaviještenom čitatelju (stanovitom hibridu apstraktnog i zbiljskog čitatelja) tj. zbiljskom čitatelju koji čini sve što je u njegovoj moći kako bi postao obaviještenim. Slatoff smješta čitatelja među dvije krajnosti – idealnog čitatelja (neosobno) i individualnog čitatelja (osobno). Ako značenje djela jest iskustvo nekog čitatelja, kakva razlika nastaje kad je taj čitatelj žena??? 2)ČITATI KAO ŽENA Žensko iskustvo, tvrde mnoge feminističke kritičarke, navest će ih da djela vrednuju različito od svojih muških parnjaka, koji probleme s kojima se karakteristično susreću žene mogu držati ograničeno zanimljivima. W.Woof to naziva «razlikom nazora, razlikom standarda». Uvjerenost da su njihova ženska iskustva izvor autoriteta njihovih čitateljskih odgovora ohrabrila je feminističke kritičarke na vlastito prevrednovanje hvaljenih i zanemarenih djela. Culler razlikuje 3 momenta feminističke kritike: 1)Na ovoj razini pojam čitateljice dovodi do tvrdnje o neprekidnosti veze između ženskog iskustva društvenih i obiteljskih struktura i ženskog čitateljskog iskustva. Javlja se pojačan interes za «slike žena» u djelima kakva autora, književne vrste ili epohe. Takva je kritika odlučno tematska – postavlja u žarište ženu kao temu književnih djela. Kritika utemeljena na povezanosti čitateljičina i ženina iskustva te na bavljenju slikama žena, pokazala se vjerojatno najsnažnijom kao kritička procjena falocentričnih pretpostavki koje ravnaju književnim djelima. C.Heilbrun ispravno upozorava kako se žensko čitanje ne javlja nužno čim kakva žena čita. Naime, žene mogu čitati, i čitale su, kao muškarci. Tražiti od žene da čita kao žena zapravo je dvojan i podijeljen zahtjev – poziva se na uvjet «biti ženom» kao da je to nešto dano i istodobno nalaže da se taj uvjet stvori ili stekne. Međutim, na 1. razini kritika se još uvijek poziva na iskustvo kao na neku danost koja može zasnovati ili opravdati kakvo čitanje. 2)Na ovoj razini čitanje postaje naučena djelatnost koja je neizbježno spolno kodirana i koja razlikuje gramatički rod. Preko postulata o čitateljici pokušava se PROIZVESTI novo iskustvo čitanja koje bi navelo čitatelje na preispitivanje književnih i političkih pretpostavki na kojima se temeljilo njihovo čitanje: čitati kao žena znači izbjeći da se čita kao muškarac, prepoznati osobite obrane i izvrtanja muških čitanja i osigurati korektive. Na ovoj razini zadaća nije izgraditi žensko čitanje, koje bi postalo punopravno s muškim čitanjem, već je prije riječ o tome da se stvori sveobuhvatna perspektiva. Ovaj se moment feminističke kritike poziva na potencijalno iskustvo čitateljice (koje bi izbjeglo ograničenja muških čitanja)
te pokušava omogućiti takvo iskustvo koje bi ženu trebalo osposobiti da čita kao žena, a ne kao muškarac. Feministička kritika ove vrste želi dokazati kako je racionalnija, ozbiljnija i promišljenija od muških čitanja koja mnogošto izostavljaju i iskrivljuju. 3)Feministička kritika istražuje način na koji se naše predodžbe racionalnog povezuju s muškim interesima ili postaju njihovim sukrivcima. Zadaća je feminističke kritike ove vrste ispitati jesu li postupci, pretpostavke i ciljevi današnje kritike sukrivci u očuvanju muškog autoriteta, te istražiti alternative – pokušaj razvijanja takvih načina kritike u kojima se pojmovi što ih je proizveo muški autoritet upisuju u širi tekstovni sustav. Javlja se radikalna snaga koja ruši pojmove, pretpostavke i strukture tradicionalnog muškog diskursa. Ženino iskustvo marginalnosti može prouzročiti izmjenu načina čitanja. Iskustvo uvijek ima podijeljen, dvojak karakter – ono se uvijek već zbilo, a opet ga tek treba proizvesti – rascjep u čitatelju i čitateljskom iskustvu u feminističkoj kritici. 3)PRIČE O ČITANJU Rascjep u čitatelju i čitateljskom iskustvu, koji se pojavljuje u feminističkoj kritici, strukturira i prikaze čitanja u muškoj kritici okrenutoj čitateljevu odgovoru. Čitati znači igrati ulogu čitatelja, a interpretirati znači postulirati iskustvo čitanja. Čitati i interpretirati književna djela znači upravo zamisliti što bi osjećao i shvatio čitatelj. Čitati znači operirati hipotezom o kakvu čitatelju, a unutar čitanja uvijek postoji rascjep ili podjela. Čitanje je uvijek u sebi podijeljeno i heterogeno, uporabivo kao točka referencije samo ako je složeno u neku priču. Te su se podjele unutar čitanja prikazivale kao razlike među čitateljima. Culler navodi sljedeće priče o čitanju: Za N.Hollanda značenje djela je razlikovno iskustvo svakog čitatelja. Iser priča o onom čitatelju koji aktivno ispunja praznine, ostvaruje mjesta koja tekst ostavlja neodređenima, pokušava sazdati jedinstvo i preinačuje konstrukciju s obzirom na daljnje obavijesti što ih donosi tekst. Riffaterre govori kako izigran u pokušaju da sve u književnom djelu pročita kao prikazbe kakva stanja stvari, čitatelj se laća drugog, retroaktivnog čitanja, u kojemu zapreke s kojima se sukobio postaju ključevi za otkrivanje. Za Bootha, čitatelji su u neprekidnu susretanju s uzorcima koji sugeriraju sklad, pa se ti čitatelji uvijek iznova osjećaju uravnoteženo na pragu razumijevanja, ne postajući nikad posve kadrima snaći se ili razriješiti mnogostruke uzorke u kakav poredak. ???pitanje nadzora??? Lakoća s kojom tekst i čitatelj mogu zamijeniti svoja mjesta – priča o čitatelju koji strukturira tekst lako postaje pričom o tekstu koji izaziva stanovite odgovore i djelatno upravlja čitateljem. U.Eco govori o «otvorenim» djelima (daju čitateljima pravo izbora) i «zatvorenim» djelima (svojom zgusnutom strukturom priječe čitateljima njihovo pravo izbora). Nema te nagodbene formulacije u kojoj nadzor dijelom pripada čitatelju, a dijelom tekstu – kretanje amo-tamo u pričama o čitanju između čitateljskih odlučujućih djelovanja i čitateljskih automatskih odgovora bitna je strukturna odlika te situacije. ???pitanje «što je u tekstu?»??? Teorije o čitanju pokazuju nemogućnost uspostavljanja valjano utemeljenih distinkcija između činjenice i interpretacije, između onoga što se može pročitati u tekstu i onoga što se u nj učitava, između teksta i čitatelja, te stoga vode u monizam. Odnos između monizma i dualizma očit je u djelu W.Isera. On odaje priznanje stvaralačkoj djelatnosti čitatelja, braneći istodobno determinirane tekstove koji zahtijevaju i pobuđuju stanoviti odgovor. Pokušava stvoriti dualističku teoriju, no ruši se razlika između teksta i čitatelja, pa njegova teorija postaje monistička. J.P.Sartre razmatra način na koji čitatelji u «isto vrijeme stvaraju i otkrivaju, otkrivaju stvarajući i stvaraju otkrivajući» - za čitatelja je djelo već dovršeno i neiscrpno!!!
???pitanje svršetka??? Posljedica čitanja je uvijek spoznaja. Završetak knjige izvodi čitatelja iz iskustva čitanja i daje mu znanje o njemu. Nasuprot tom mišljenju, javljaju se i priče o čitanju koje odbacuju idealiziranje spoznajnog svršetka te umjesto toga ističu nemogućnost čitanja/nečitljivost npr. De Man. ♣Ove teorije pokazuju kako se čitanjem teksta ne može autoritativno odrediti što u tom tekstu jest, a što nije, pa se mnoge teorije nadaju da će, okrećući se iskustvu čitatelja zajamčiti drugi temelj. No pokazalo se da nije nimalo lakše reći što je u iskustvu čitatelja negoli što je u tekstu – iskustvo je u sebi podijeljeno i odgođeno – već je za nama, kao nešto što valja ponovo prizvati, a opet još uvijek pred nama, kao nešto što tek valja proizvesti. Rezultat nije novi temelj, već priče o čitanju!!!a te priče tekst ponovo postavljaju kao agens određenih kakvoća ili osobina. Priče o čitanju naznačuju paradoksalnu situaciju u kojoj djeluje dekonstrukcija – obraćajući se značenju kao problemu čitanja, te se priče oslanjaju na tekst kao izvor uvida. 2)DEKONSTRUKCIJA Dekonstrukcija se prikazivala raznoliko: kao filozofska pozicija, politička ili intelektualna strategija te kao način čitanja. ♫Dekonstrukcija kao filozofska strategija Derrida ovako opisuje «sveopću strategiju dekonstrukcije»: u kakvoj tradicionalnoj filozofskoj opreci nemamo mirno supostojanje sučeljenih naziva, već nasilnu hijerarhiju. Jedan od naziva uzdiže se iznad drugoga, zaposjeda zapovjednički položaj. Dekonstruirati tu opreku znači preokrenuti tu hijerarhiju. Dekonstrukcija mora provesti OBRAT klasične opreke i sveopći pomak tog sustava. Dekonstruirati filozofiju znači stoga djelovati slijedeći strukturirano rodoslovlje njezinih pojmova na najobzirniji i posve imanentan način, ali istodobno i odrediti, sa stanovita izvanjskoga gledišta što ga filozofija ne može imenovati ni opisati, ono što je ta povijest možda sakrila ili isključila, konstituirajući se kao povijest kroz to potiskivanje, u kojem vidi svoj interes. Praktičar dekonstrukcije djeluje unutar naziva toga sustava, ali s ciljem da kroz njega prodre. Dekonstruirati kakav diskurs znači pokazati kako on to podriva filozofiju koju brani ili pak hijerarhijske opreke na kojima počiva. Dekonstrukcija se služi onim načelom što ga dekonstruira – ona je dvojaki postupak sustavne uporabe onih pojmova i premisa koje se podrivaju. Npr. nietzscheovska dekonstrukcija uzročnosti: načelo uzročnosti podrazumijeva logičku i vremensku prednost uzroka pred posljedicom. Međutim, pojam uzročne strukture je konstruiran. Dekonstrukcija preokreće hijerarhijsku opreku uzročne sheme. Distinkcija između uzroka i posljedice uzrok proglašava izvorom, koji prethodi i logički i vremenski. Djelujući u okviru iste opreke, dekonstrukcija zamjenom osobina preokreće tu hijerarhiju. Ako je posljedica ono što uzrokuje da uzrok postane uzrokom, tada bi izvorom valjalo držati posljedicu, a ne uzrok. Ako i uzrok i posljedica mogu zaposjesti položaj izvora, onda izvor više nije izvoran. Neizvoran izvor je pojam što ga prijašnji sustav u sebi ne može sadržavati, stoga on rascjepljuje taj sustav. Ovaj slučaj nam može poslužiti kao primjer glavnih postupaka s kojima se susrećemo u djelu J.Derride. Derridini se spisi sastoje od okršaja s nizom tekstova, poglavito velikih filozofa: Platona, Rousseaua, Kanta, Hegela, Husserla, Freuda, Genetta, de Saussura…Glavnina tih sukoba razotkriva Derridinu zaokupljenost problemom što ga jezgrovito problematizira u «Platonovom ljekarništvu» - naime, Platon osuđuje pismo!!! Filozofski diskurs definira sama sebe u opreci prema pismu, i stoga prema samome sebi, ali taj samorascjep ili ta samoopreka, tvrdi Derrida, nije pogreška ili nezgoda koja se ponekad javlja u filozofskim tekstovima. Riječ je o strukturnoj osobini samog diskursa.
1)PISMO I LOGOCENTRIZAM Za filozofiju je pismo nesretna nužnost; filozofsko pismo teži dokinuću pisma (a za Derridu, pismo uvijek dovodi do novog pisma, pa onda opet do novoga pisma i tako sve više…). Postoji misao (područje filozofije) i potom posrednički sustavi preko kojih se misao priopćuje. U tom smislu, pismo je posrednički sustav, koji djeluje u odsutnosti govornika te se mogu javiti dvosmislenosti. Stoga se javlja potreba da posrednički sustav bude koliko je god moguće proziran, transparentan. Filozofija odbacuje označitelja; odbacuje pismo kao puki nadomjestak govoru!!! Ta osuda pisma vrlo je važna zbog toga što je FONOCENTRIZAM, koji pismo drži prikazbom govora, a govor dovodi u izravni i prirodni odnos sa značenjem, nerazmrsivo povezan s LOGOCENTRIZMOM metafizike, filozofskom usmjerenošću prema jednom poretku značenja shvaćenom kao fundament, kao nešto što postoji samo po sebi. Problem koji raspoznaje Derrida ne obuhvaća samo odnos govora i pisma u filozofskom diskursu, već i tvrdnju da su suparničke filozofije verzije logocentrizma jer su sjedinjene u potrazi za fundamentom. Logocentrizam pretpostavlja prvotnost prvog naziva, a drugi shvaća u odnosu prema prvome, kao njegovu komplikaciju, negaciju, manifestaciju ili rascjep…problem je posvemašnja prisutnost logocentrizma. ♫ metafizika prisutnosti ♫ 1)Primjer leta strijele…opreka prisutnost/odsutnost…prisutnost mora posjedovati kakvoće koje po pretpostavci pripadaju njezinoj opreci, odsutnosti. Međutim, umjesto da odsutnost definiramo na temelju prisutnosti, kao njezinu negaciju, možemo prisutnost držati posljedicom uopćene odsutnosti ili posljedicom DIFFERANCE (razlikovanja). Pojam prisutnosti i prisutnoga je izveden = on je posljedica razlika. 2)U svakoj prisutnosti već prebiva razlika – razlike nikada nisu dane kao takve, one su uvijek proizvodi!!! Činovi označivanja ovise o razlikama!!! Derrida govori da ono što de Saussure kaže o jeziku možemo proširiti na sustav znakova uopće: «Da bi govorni događaj (parole) bili razumljivi i učinkoviti, nužan im je jezični sustav (langue), ali su i oni nužni sustavu da bi se izradio». Treba prepoznati sustavnu proizvodnju razlika, proizvodnju sustava razlika! Differance = razlika i razlikovanje! De Saussure jezik shvaća kao sustav razlika, a to dovodi do razvitka distinkcija o koje su se oslanjali strukturalizam i semiotika: a)distinkcija između jezika kao sustava razlika (langue) i govornih događaja što ih omogućuje taj sustav (parole) b)distinkcija između sinkronijskog i dijakronijskog proučavanja c)distinkcija između sintagmatskih i paradigmatskih odnosa d)distinkcija između dviju sastavnica znaka – označitelja i označenog Te temeljne distinkcije zajedno tvore strukturalističku i semiotičku zamisao objašnjavanja jezičnih događaja razjašnjavanjem sustava odnosa koji te događaje omogućuju. Razrađujući svoju ideju de Saussure sve više naglašava posve relacijsku narav jezičnog sustava. U jezičnom sustavu postoje samo razlike, bez pozitivnih naziva. Znakovi su proizvodi sustava razlika – nisu pozitivni entiteti, nego učinci razlika. To je snažna kritika logocentrizma!!! Zaključiti da se sustav sastoji isključivo od razlika, znači srušiti svaki pokušaj zasnivanja teorije jezika na pozitivnim entitetima, koji bi mogli biti prisutni ili u govornom događaju ili u sustavu. Svuda postoje samo razlike i tragovi tragova. Arbitrarna narav znaka i sustav bez pozitivnih naziva daju nam paradoksalnu predodžbu instituiranog traga, strukture beskonačnog odnošenja u kojem postoje samo tragovi – tragovi što prethode bilo kakvom entitetu čijim bi tragom mogli biti. Ali kod de Saussurea istovremeno postoji i potvrda logocentrizma!!! Logocentrična koncepcija znaka = pojam znaka se temelji na distinkciji između označitelja i označenog. De Saussure smatra da je pismo samo sredstvo prikazbe govora, tehnički izum ili izvanjski dodatak koji ne treba uzimati u obzir pri proučavanju jezika – pismo kao umjetna i posredna prikazba prikazbe – pismo kao iskrivljenje govora. Međutim, ako pismo može oštetiti govor, onda je odnos među njima
mnogo složeniji nego što je to isprva izgledalo. Upravo de Saussureov dokaz uzrokuje ovaj obrat: preokreće se obznanjena hijerarhija, koja pismo čini izvedenim formom govora, nametničkim načinom prikazbe pridodanim govoru, pa se sada govor prikazuje kao jedna forma pisma – to nam daje novi pojam pisma: UOPĆENO PISMO koje bi kao podvrste imalo vokalno (glasovno) i grafičko (slovno) pismo. Pismo u uopćenom smislu je ARHIPISMO koje je uvjet govora i pisma u užem smislu. Logika suplementarnosti – zakon beskonačnog povezanog niza koji neizbježno umnaža suplementarna posredovanja, koja opet daju smisao samoj onoj stvari što je odgađaju. Neposrednost je izvedena. Sve počinje s posrednikom!!! Prisutnost je uvijek odgođena, prisutnost nije izvorna, već uspostavljena. Na snazi je posvemašnja prisutnost suplemenata. Suplementacija je moguća jedino zbog izvornog nedostatka. Model teksta slijedi model suplementacije što ga tvore označujući procesi. Govor je niz označitelja baš kao što je to i pismo. Govor ovisi upravo o onim istim kakvoćama koje su se pridavale pismu, pa se dekonstruira moć govora nad pismom u tekstovima koji tu opreku potvrđuju. Teorije utemeljene na prisutnosti poništavaju same sebe tako što se pokazuje da je pretpostavljeni fundament/temelj zapravo proizvod/konstrukt nekog diferencijskog sustava ili difference. No operacija dekonstrukcije ili samodekonstrukcije logocentričnih teorija ne dovodi do neke nove teorije koja sve postavlja na pravo mjesto. Dekonstrukcija ne rasvjetljuje tekstove u tradicionalnom smislu pokušaja da se shvati središnji sadržaj ili tema; ona ispituje djelovanje metafizičkih opreka u njihovim neslaganjima i načine na koje tekstovne figure i odnosi proizvode dvojnu, aporijsku logiku. 2)ZNAČENJE I PONOVLJIVOST Prema de Saussureu značenje je proizvod jezičnog sustava, posljedica sustava razlika. Protumačiti značenje znači pokazati odnose oprečnosti i mogućnosti kombiniranja koji tvore jezik. Kao osnivač teorije govornih činova Austin zapravo na drugoj razini ponavlja ključni Saussureov potez – da bismo objasnili događaje označivanja (parole), pokušavamo opisati sustav koji ih omogućuje. Značenje nije stanje govornikova duha u trenutku izrijeka, već su to konvencijska pravila koja uključuju obilježja konteksta. Austin predlaže da posvetimo pažnju slučajevima koji su prije zanemarivani kao rubni i problematični te uvodi distinkciju između konstativnih i performativnih iskaza. Razradom svoje distinkcije dolazi do otkrivanja implicitnih performativa – logika suplementarnosti – počinjući od filozofske hijerarhije koja konstativne iskaze čini jezičnom normom, a ostale drži izobličenim iskazima ili posebnim suplementarnim oblicima, Austinovo istraživanje tih rubnih slučajeva dovodi do dekonstrukcije, preokretanja te hijerarhije: performativ nije izobličeni konstativ, konstativ je osobit slučaj performativa ( tj. implicitni performativ ). Austin potom razlikuje lokucijski, ilokucijski i perlokucijski govorni čin. Cilj je teorije govornih činova objasniti značenje ilokucijskog čina. Protumačiti ilokucijsku snagu znači izložiti konvencije koje omogućavaju vršenje raznolikih ilokucijskih činova. Da bi neki performativ glatko funkcionirao, mora postojati prihvaćeni konvencionalni postupak koji ima stanoviti konvencionalni učinak. Austin potom isključuje «neozbiljne» iskaze koji su prisutni u fikcionalnim diskursima – logika suplementarnosti: neozbiljna uporaba jezika je nešto dodatno, pridodano običnom jeziku i u cijelosti ovisno o njemu. Budući da je samo nametnik, pri razmatranju obične upotrebe jezika ne treba je uzeti u obzir. Derrida govori o neprikladnosti Austinova isključivanja neozbiljnog ( fikcionalnog ) diskursa iz razmatranja. Baš kao što se je Austin preokrenuo opreku svojih prethodnika, pokazujući da su konstativi poseban slučaj performativa, može se i preokrenuti A. opreka između ozbiljnog i nametničkog, pokazujući sa su njegovi tzv. «ozbiljni» performativi samo poseban slučaj neozbiljnog. Nešto može biti označujućim nizom samo ako je ponovljivo, samo ako se može ponavljati u raznovrsnim ozbiljnim i neozbiljnim kontekstima, ako se može citirati i parodirati. Dekonstrukcijsko se čitanje A. usredotočuje na način na koji on ponavlja potez što ga prepoznaje i kritizira u
drugih (naime, A. pokušava ovladati označivanjem tako što sve ono što izmiče njegovoj teoriji definira kao rubno – isključuje ga ). Ilokucijska snaga govornog čina je u kontekstu. Derrida: «Značenje je ograničeno kontekstom, ali kontekst je bezgraničan» !!! + «Postoje dvije interpretacije interpretacije» !!! Pokušaj da se značenje učini iskustvom čitatelja ne rješava problem značenja nego ga samo premješta na problem iskustva. Interpretacija je ipak pokušaj otkrivanja značenja teksta. (značenje…tamo-amo između značenja kao svojstva teksta i značenja kao iskustva čitatelja). 3)CJEPOVI I CIJEP Cijep je pojam koji uvodi J.Derrida kako bi ilustrirao način sudjelovanja okvira u unutrašnjosti teksta. Cijep uprizoruje da okvir «sudjeluje bez bivanja dijelom» što znači da mu je pripadnost uvijek dvojna. Derrida uvodi cijepljenje kao model za razmišljanje o logici tekstova – logici koja grafičke operacije spaja s procesima umetanja i strategijama vriježenja. Dekonstrukcija je, među ostalim, pokušaj prepoznavanja cjepova u tekstovima što ih raščlanjuje: koje su spojne točke i gdje se jedna mladica ili argumentacijska nit uzglobila u drugu?…heterogenost teksta…I Derridine bismo radove mogli opisati pomoću tehnika kojima se služe za nacjepljivanje jednih diskursa na druge – npr. u djelu «Glas» supostoje 2 stupca koji predstavljaju suprotstavljanje filozofskog i književnog diskursa. Culler navodi sljedeće primjere cjepova: a)diskurs ponavlja one iste strukture koje raščlanjuje… b)uzimanje kakvog sporednog, nepoznatog teksta i njegovo ucjepljivanje u korpus najvažnijih tekstova te tradicije, ili pak uzimanje nekog rubnog elementa te njegovo presađivanje na neko vitalno mjesto. Ta usredotočenost na ono što je očito rubno pokreće logiku suplementarnosti da djeluje kao kakva interpretativna strategija: ono što su prijašnji interpretatori prognali na margine ili ostavili postrani može biti važno upravo zbog razloga koji su do toga doveli. Strategija tog cijepa je dvostruka… Kada se usredotočuje na metafore u nekom tekstu ili na druga očito rubna obilježja, ona su ključevi do onoga što je uistinu važno. Doslovno je opreka figurativnom, ali je doslovni izraz također metafora kojoj je figurativnost zaboravljena. c)paleoni – zadržavanje starih naziva na koje se nacjepljuje novo značenje…paleonimijski cijep – oslanjanje o nazive kakve opreke pri dokazivanju, no ujedno i težnje za uklanjanjem te opreke…dekonstrukcija se ne sastoji od pomicanja s jednog pojma na drugi, već od obrtanja i premještanja pojmovnog poretka!!! Postupak dekonstrukcije naziva se «piljenjem grane na kojoj se sjedi». Dekonstruirati kakvu opreku znači razgraditi je i premjestiti, smjestiti je drukčije: demonstrira se da je ta opreka metafizička i ideološka prijevara, no ta se opreka istodobno i zadržava. Neki dekonstrukciju drže pokušajem ukidanja svih distinkcija koje ne ostavljaju ni književnost ni filozofiju, nego samo uopćenu, neizdiferenciranu tekstovnost. No distinkcija između književnosti i filozofije bitna je za snagu dekonstrukcijskog zahvata – npr. demonstriranje kako je najvjernije čitanje ono koje s filozofskim djelom postupa kao s književnošću i ono koje u književnim djelima razmatra filozofske opreke. Derrida filozofiju čini vrstom arhiknjiževnosti, rušeći onu hijerarhiju koja književnost drži neozbiljnom marginom ozbiljnog pojmovnog diskursa. Neki od ponajboljih dokaza ovog dekonstrukcijskog obrata proizlaze iz razmatranja metafore u filozofiji. Filozofskom je suđeno da bude književno po svojoj ovisnosti o figuri, čak i kad sebe definira oprečno figuri. 4)INSTITUCIJE I INVERZIJE Dekonstrukcija zahvaća institucionalne strukture koje ravnaju našim praktičnim djelovanjima. «Ne postoji ništa izvan teksta.» - zbiljnost kojima se bavi politika i oblici u kojima njima manipulira, neodvojivi su od diskursivnih struktura i sustava označavanja, ili od onoga što Derrida naziva «uopćenim tekstom». Ovisni o hijerarhijskim oprekama naše tradicije, oni su
izvrgnuti utjecaju inverzija i pomicanja tih hijerarhija. Dekonstrukcijske analize imaju potencijalno radikalne institucionalne implikacije, no te implikacije, često nepredvidive, nisu nadomjestak za neposredno kritičko i političko djelovanje, s kojim možda izgleda da su samo neizravno povezane. Jedan od najproduktivnijih intelektualnih 70-ih je proučavanje Freudovih spisa s dekonstrukcijskog gledišta – čitanja Freuda latila su se opreke koja je duboko nataložena u našem razmišljanju i čija dekonstrukcija može imati neposrednije društvene i političke posljedice: hijerarhijske opreke muškarca i žene. Neki autori tvrde da je to prvotna na kojoj se temelje sve ostale – logocentrizam je smjerao zasnovati falogocentrizam – zajamčiti logički temelj muškom poretku. Jednakost neće srušiti hijerarhiju. Samo ako uključuje i inverziju ili obrat, dekonstrukcija ima priliku dislocirati hijerarhijsku strukturu. Dekonstrukcija ove opreke zahtijeva istraživanje načina na koji su raznovrsni diskursi – psihoanalitički, filozofski, književni, povijesni – sazdali predodžbu o muškarcu obilježujući ženski spol riječima koje omogućuju da bude odgurnut u stranu. Analitičar teži lociranju točaka u kojima ti diskursi poništavaju sami sebe, otkrivajući pristranu, ideološku narav njihova hijerarhijskog nametanja i rušeći temelj hijerarhije koju ti diskursi žele uspostaviti. Ženu se prikazuje kao suplement muškarcu – pismo kao suplement govoru. L.Irigaray govori kako je žena «spol koji to nije» - negacija muškog spola – žena nije biće s vaginom, nego biće bez penisa, koje je tim nedostatkom bitno određeno. Za Freuda je ženski spol izveden. Irigaray dokazuje kako je Freud u svojim raspravama o ženi zatočenik najtradicionalnijih filozofskih i društvenih pretpostavki. S.Kofman pokazuje kako Freudova teorija dekonstruira samu sebe. Naime, ako je žena izvedena (kao što to tvrdi Freud) iz muškarca, onda je ona izvorno biseksualna. Biseksualnost žene uzrokuje obrat hijerarhijskog odnosa između M i Ž, jer se pokazuje da je Ž, sa svojom kombinacijom muških i ženskih načina i sa svoja dva seksualna organa, jednim «muškim» i jednim «ženskim», sveopći model seksualnosti, a M je samo osobita varijanta žene. Dekonstrukcijsko čitanje otkriva da ženi ne pripada rubno, nego središnje mjesto. Inverzija koja tvrdi da je svako razumijevanje poseban slučaj pogrešnog razumijevanja, da je svako čitanje djelomično. B.Johnson: «Postoji samo jedno istinito čitanje kojemu teže sva čitanja i u usporedbi s kojom će se pokazati manjkavima.» Poput drugih inverzija, obrat odnosa među razumijevanjem i pogrešnim razumijevanjem ruši strukturu na kojoj su počivale institucije. Inverzije hijerarhijskih opreka izlažu raspravi institucionalne ustroje koji počivaju na tim hijerarhijama i tako otvaraju mogućnosti mijene. 5)POSLJEDICE U KRITICI Implikacije dekonstrukcije na studij književnosti…odnos između čitanja i pogrešna čitanja može utjecati na način na koji kritičari razmišljaju o čitanju i na pitanja što ih postavljaju o interpretacijskim činovima. Rušenjem hijerarhijskih odnosa o kojima ovise kritički pojmovi i metode ona prijeći da se pojmovi i metode prihvaćaju kao dane činjenice i drže naprosto pouzdanim instrumentima. Kritičke kategorije nisu puko oruđe što ga imamo rabiti pri proizvodnji valjanih interpretacija, nego problemi koje moramo istražiti u međudjelovanju teksta i pojma. Utjecaj dekonstrukcije na književnost: 1)Utjecaj dekonstrukcije na niz kritičkih pojmova, uključivo i sam pojam književnosti – pojam književnosti i književnog diskursa uključen je u nekoliko hijerarhijskih opreka što se nalaze u središtu zanimanja dekonstrukcije: ozbiljno/neozbiljno, doslovno/metaforičko, istina/fikcija… Dekonstrukcija uvodi obrat u hijerarhijski odnos filozofija>književnost – shvaćanje filozofije kao književnog žanra pretpostavlja asimetričnu strukturu u kojoj «književnost» stoji u opreci s ostalim diskursima.
Dekonstrukcija utječe na mnoštvo kritičkih pojmova rušeći filozofske hijerarhije iz kojih ti pojmovi izrastaju. a)Inverzijom opreke doslovno/figurativno mijenja se položaj jezika književnosti – ako je «ozbiljni» jezik osobit slučaj «neozbiljnoga», ako su istine fikcije kojima je fikcionalnost zaboravljena, onda književnost nije neki devijantni, nametnički primjer jezika. Dekonstruiranje ove opreke daje veću važnost proučavanju figura, koje postaju normom, a ne iznimkom, temeljem jezičnih učinaka, a ne posebnim slučajem. Među pojedinačnim figurama, na koje je utjecalo preispitivanje filozofskih kategorija, nalažu se simbol i alegorija, koji su prethodno bili sučeljeni kao organsko prema mehaničkom, motivirano prema arbitrarnom. Paul de Mann vrši obrat koji je alegoriju učinio prvotnim načinom označivanja, a simbolom osobitim, problematičnim slučajem. b)Dekonstruiranje pojma mimeze ruši hijerarhiju originala i imitacije. Naime, mimetički se odnosi mogu motriti kao međutekstovni: kao odnosi među dvjema prikazbama, a ne kao odnosi među tekstovnom imitacijom i netekstovnim originalom. Original je već imitacija – sve počinje s reprodukcijom. c)Dekonstrukcija je slično utjecala i na pojam koji je prikazbi vrlo srodan – pojam znaka – distinkcija označitelj/označeno – razlika među njima ne može biti tvarna, ono što u jednom trenutku možda prepoznajemo kao označeno isto tako je i označitelj. d)Pojam potpisa – distinkcija unutrašnje/vanjsko – potpis ima strukturu parergona: niti je u cijelosti unutar djela, niti izvan njega. Parergon je izvanjsko koje je pozvano u unutrašnje da bi ga konstituiralo kao unutrašnje. Logika je parergona posve slična logici suplementa, u kojoj rubno postaje središnjim upravo na temelju svoje rubnosti. Paradoks parergonalnosti jest to što sredstvo uokvirenja, koje dokazuje i objavljuje pripadnost klasi, nije i samo članom te klase. Vanjski okvir može funkcionirati kao najunutrašnjiji element djela i obratno. Proces uokvirivanja je neizbježan, a pojam estetskog predmeta, kao temeljnog zakona bilo kakve estetike, o njemu ovisan. Taj je suplement esencijalan. Sve što je ispravno uokvireno postaje umjetničkim predmetom; no ako uokvirivanje i jest ono što stvara estetski predmet, to još uvijek okvir ne čini odredbenim entitetom kojemu bi se mogle izdvojiti kakvoće. Parergon se odvaja i od ergona i od okružja. Derrida za složen odnos između unutrašnjeg i vanjskog rabi naziv INVAGINACIJA!!! Ono o čemu razmišljamo kao o najunutrašnjijim prostorima zapravo su džepovi unutra savijenog izvanjskog svijeta. Izvanjski okvir može funkcionirati kao najunutrašnjiji element djela, savijajući se prema unutra…i obratno, ono što se čini najunutrašnjijim ili središnjim aspektom djela tu će ulogu steći pomoću kakvoća koje ga izdvajaju izvan djela. Pojam okvira povezan je s pojmom jedinstva. U dekonstrukciji se pojmu organskog jedinstva poriče njegova prijašnja uloga neprijepornog telosa kritičke interpretacije. Diskurs je nužno samoreferencijalan – smješta sebe i unutar i izvan onoga što uokviruje – postavlja zanimljive probleme glede parergonalnosti. Samoreferencijalnost pokazuje nemogućnost ovladavanja sobom. Učinak samorefleksivnosti su nabori, «invaginirani džepovi» u kojima izvanjsko postaje unutrašnjim, a unutrašnji se moment uzima kao izvanjska pozicija. Pokušaj teksta da uokviri sam sebe rezultira savinućima i ugibima. 2)Na svojoj drugoj razini važnosti za književnu kritiku, dekonstrukcija se ne iskazuje remećenjem kritičkih pojmova, već raspoznavanjem niza važnih tema na koje se onda mogu usredotočiti kritičari u svojim interpretacijama književnih djela. 3)Ponad preinačavanja kritičkih pojmova i raspoznavanja osobitih tema, dekonstrukcija prakticira jedan stil čitanja, potičući kritičare na prepoznavanje ili proizvodnju stanovitih tipova strukture. 4)Dekonstrukcija naposljetku ima veze s književnom kritikom stoga što kao istaknuti teorijski pokret u humanističkim znanostima utječe na našu predodžbu o naravi kritičkog istraživanja i primjerenih mu ciljeva.
@Dekonstrukciju možemo shvatiti kao vodeći pravac poststrukturalizma i staviti je u opreku sa strukturalizmom. Znanstvene se ambicije strukturalista dekonstrukcijskim raščlambama raskrinkavaju kao neostvarivi snovi, a te raščlambe u pitanje dovode binarne opozicije pomoću kojih strukturalisti opisuju kulturne proizvodnje i njima ovladavaju. Dekonstrukcija slama njihovu vjeru u razum otkrivajući onorazumsku iracionalnost tekstova i njihovu sposobnost da opovrgnu ili sruše sustav za koji se drži da ga manifestiraju. Umjesto da književna djela rabi da bi razvio određenu poetiku, književni kritičar će proučavati pojedinačna djela da bi vidio kako se ona opiru logici određene poetike i kako tu logiku ruše. 3)DEKONSTRUKCIJSKA KRITIKA Dekonstrukcija izranja iz Derridinih i de Mannovih radova samo pomoću ponavljanja: oponašanja, navoda, iskrivljenja, parodije. W.Michaels: «Waldenska lažna dna» - novokritička rasprava o Thoreanovom djelu «Walden: ili život u šumi». U djelu se pojavljuje niz hijerarhijskih opreka, ali je trik u tome što se hijerarhije permanentno ruše. Opreka između epa i putopisa modulira se u opreku između figurativnog i doslovnog te potom između pisanog i usmenog. Figurativno i pisano su povlašteni. Čitati znači odabirati, birati između doslovnih i metaforičkih čitanja, potrage za čvrstim dnom i štovanja bezdna. Hijerarhije se slamaju u proturječne alternative - poticanje na izbor. B.Johnson o romanu «Billy Budd» - opreka između pozitivca i negativca je opreka između dviju koncepcija jezika, ili između dvaju tipova čitanja. Pozitivac – čovjek koji jednostavno doslovno shvaća, koji vjeruje u prozirnost značenja, ne bavi se dvostrukim značenjima i insinuacijama, ne vjeruje da bi između oblika i značenja moglo biti nesuglasja. Negativac – personifikacija dvosmislenosti i dvoličnosti, vjeruje u nesuglasje među oblikom i značenjem. Pokazuje se da su razlike između entiteta utemeljene na potiskivanju razlika unutar entiteta, načina na koji neki entitet razlikuje od samoga sebe. $pomno čitanje$ De Mann – pomno čitanje zahtijeva obzirnu pozornost prema onome što se čini pomoćnim ili se opire razumijevanju, a retoričko čitanje (jedno od najvažnijih sredstava dekonstrukcije) usmjerava pozornost prema implikacijama figurativnosti u diskursu. De Mann tvrdi da se dekonstrukcija ne zbiva između iskaza, već između METAJEZIČNIH ISKAZA (u tekstu) O RETORIČKOJ NARAVI JEZIKA, s jedne strane i RETORIČKE PRAKSE koja te iskaze dovodi u pitanje, s druge strane. Pomno čitanje ovdje uključuje skretanje pozornosti k retoričkom modusu ili statusu važnih detalja. Pomno čitanje se usredotočuje na ključne retoričke strukture u odlomcima s metajezičnom funkcijom ili metakritičkim implikacijama. Mnoge su de Mannove raščlambe uperene protiv totalitarizma metaforičnosti (dekonstruiranje opreke između metafore i metonimije). Dekonstrukcija ruši stajalište koje na povijest književnosti gleda kao na crno-bijelu tehniku tj. smjenjivanje jednog razdoblja njemu posve oprečnim. To tradicionalno razmišljanje je djelovalo putem preoblikovanja razlike unutar u razliku između. De Mann – opreka retoričko/referencijalno – opreka nije u tome da li vjerujemo nečemu što tekst govori ili to poričemo, već je u tome da li tom momentu pripisujemo referencijalnu f-ju, tako da može biti istinit ili lažan, ili ga držimo figurom, tako da se neizbježiv moment referencijalnosti odgađa. Pomnost dekonstrukcijskog čitanja ne počiva na tumačenju riječ-po-riječ ili redak-po-redak, već na pozornosti prema onome što se opire drugim načinima shvaćanja. Budući da dekonstrukcija svako motrište, temu, izvor ili svrhu drži KONSTRUKCIJOM i RAŠČLANJUJE DISKURSIVNE SNAGE KOJE JU PROIZVODE, dekonstrukcijski radovi će pokušati dovesti u pitanje bilo što što bi se moglo činiti pozitivnom zaključkom te će nastojati da svoja vlastita stajališta učine karakteristično podijeljenima, paradoksalnima, svojevoljnima ili neodredivima. Cilj nije razotkrivanje značenja pojedinoga djela, već
istraživanje snaga i struktura koje se u čitanju i pisanju neprestano pojavljuju. Dostignuća dekonstrukcijske kritike leže u ocrtavanju logike tekstova. Posljednja os oko koje se zameću varijante dekonstrukcijske kritike jest uporaba prijašnjih čitanja – dovođenje djela u opreku s prijašnjim čitanjima kako bi se pokazalo gdje su ta čitanja griješila i težeći ispravku ili dopuni. Pokušaj ispravljanja prijašnjih čitanja jedna je verzija opće težnje da se razlika unutar pretvori u razliku između: problem unutar teksta preoblikuje se u razliku između teksta i njegove kritičke interpretacije. Kritičareva je zadaća prepoznati čin dekonstrukcije što ga je već na sebi izvodio sam tekst.
