1.> •
• • • ME • MEN.1
Effi IN 1111
MUSLIMAISKA BIBLIO1
PRVA MUSLIM. NAKIADNA KNJIŽARA,
SPAS jE NA§ (SLAMSKOJ PROSVInta
ŠTAMPARIJA, KNJIGOVEŽ, Spomeni čka grada (MUHAMEI)
FRANJE JOSIPA ULICA
I 74/13
39 .411.21
0118410
1
D
ri
1
11VANREDNO 1/DANJE.
• KAKAV JE .•. NAROD ARAPSKI
COBISS
Snabdjevena knjižarsku struku, te se prenoru čttie svim školama, uredima, mektehi-iptidaliama, vak.ifskim povjerenstvima, kao i svima op činskim noglavarstvima, trgovcirrta i ostalim kancelarijama zi nahavu školskog i kancelarliskog pritywa. Veliki izbor knjiga iz sviiu podru čja naše š strane krjiževnosti. Nadalje imade sve kiiige (kitabel štampane arebicom. lzragjule sve u štamparsku i knjigoveža čku struku sradalu če poslove, kao i sve vrsti štampilja (muhural od kau č uka vrlo ukusno uz najumierenije cijene.
Kupuie i prolajp, nave iantl:Ivarne škokke I druze knlize. Va.nske se naru čbe obavljaju brzoi ta č no
Broj 13.
NAPISAO
A. KADI Ć, PROFESOR SARAJEVSKE GININ AZIJE.
C1JENA SO
uz vrto povoloe cljene kujima »e prilažu besplatno prikladni darovi.
1ZDAJE..
IZDA.VATE:LJICA :
„BISENA" i SKE BIBLIOTEKE".
1915.
PRVA MUSLI4ANSI(A NAKLADNA VIJIŽARA (MUHAMD BEKIR KALAJDŽi Ć )
U MOSTARL
M011.11111fill 81RIDI[n
MUSLIMANSKA B1BLIOTEKA,
IZDALA JE DO SADA KAO Redovna izdanja slijede ć e knjige 1. BORBA POLUMJESECA I KRSTA, oci Hal i 1 H a l i d a, s turskog preveo M. C. Ć ati č. Cijena K 3*—. 2. NO V A VR EMEN A,* pripovjest od Edhema Mulabdi ć a. Cijena K2 .—. 3. PJESME M. C. CA TIC A, I. dio. Cijena K 2--. 4. TEMELJ1 ISLAMSKOG MORALA od Allmeda Naim a, s turskog M. Č. Č at Ć. Cijena K 1 .50. 5. A LMAS A. Pripovjest od Ek re m a. 6. PJESME M. Č. C ATICA, II. dio.
1(111(1111 JE 11111100 11111111 1(1 NAPISA0 :
A. KADI Ć , PROFESOR SARAJEVSKE GIMNAZIJE.
7. PANISLAMIZAM i PANTURC1ZAM, s francuskog preveo S. Ba kam o v i ć. K 8O. 8. POD DR UG1M SUNCEM, pripovjest od A. Hifzije Bjelevca. Cijena K 2•— 9. S 0 S M ANLIJSKOG PARNASA, pjestne od M. C. C a t i ć a. 10.MUSLI . MANSKA ŽENA od Ferida Vežddije, s arapskog preveo M. C. Ćati ć. K 1•51 —
11. TEISTE I ATEISTE (VJERNICI [ BEZVJERCI) od dra Osmana Namika, preveo M. C. Cati ć. Cijena K 1•50. 12. T A R I K, drama u VI. &nova od A b d u I H a k Ha mid a, preveo S. Bak a ov ć. K 1•50 13. OSNOVNA NA Č ELA ISLAMA Cijena K 1•—
14. PANISLAMIZAM I EVROPA. K 1•—. 15. GLAVN1 DOGAGJAJI 1Z ISLAMSKE P RO ŠLOST I, od profesora A. Kadi ća. K • . 16. PRIMIENA 1SLAMA NA O SN 0 V E K U L T1.1 R E od Multamed- Furid Vedžie, preveo prof. A. Kadi ć. Cijena K
-
17. R AZ G 0 VO R, roman iz lurskog života, od Fatime-Alijje hanume, preveo M E. Di7dar. K 4 - -
T1SAK I NAKLADA:
PRVE MUSLIM. NAKL. KNJIŽARE t ŠTAIYIPARIJE (MUHAMED-BEK1R KALAJDŽI Ć)
U MOSTARU.
N
Spomeni čka grada fl
I 74/13
39 =4
011841
D
COBISS
e mislim opširno opisivati život i obi čaje Arapa, nego samo istak nuti zajedni čka svojstva i obilježja narodna. Govore ć i o ovim svojstvima imam pred o č ima prave Arape, i to prije Muhameda (alejhiselam) i nekoliko stolje ča poslije njega, jer nije sve prava arapština, što danas arapski govori. Danas se n. pr. arapski govori u Egiptu, Tunisu, Alžiru, Maroku i t. d., ali su ovo šamo poarapljeni Egip ćani ili Berberi. S druge je strane razlika megju današnjim Arapima i u samoj Arabiji i megju negdašnjim njihovim slavnim djedovima. I Arape pod starost ostavlja snaga kao i druge narode. Osim toga su današnji Arapi isklju čeni iz svakoga javnoga djelovanja i utakmice sa drugim svijetom, te životare sasvim posebnim životom. Na pošljetku i po okolnim mjestima u Arabiji živi samo mješavina od Arapa i drugih naroda, osobito Crnaca iz Afrike. Samo je putuju ći Beduin potpuno sa čuvao stara narodna svojstva i obilježja, i on i danas kao i prije tisu ću godina živi svoj tegobni ali juna č ki i slobodni
- 4 -
- 5 -
život. Mene je potaklo na pisanje ovih crtica to, što mi karakter arapskoga naroda osobito pada u oči. Sigurno je malo naroda, koji se toliko razlikuju od ostaloga svijeta kao Arapi i čija je narodna slika tako jasna, kao njihova. Ova je slika za svakoga stranca zanimiva i uprav privlačiva. Osim toga su Arapi sa svojim životom dosta i na druge narode uplivali i to neposredno ili posredno, te je mogu će, da su oni i naše koje svojstvo barem pojačali. Na pošljetku kad se upoznamo sa naravi naroda arapskoga, lakše čemo razumjeti i kulturu
sobnosti Arapa, te upoznao neke manjkavosti kOd njih, rekao bez ikakva zatezanja, da je to najdarovitiji narod. Po književnosti, koja je napisana na arapskom jeziku, teško je prosuditi sposobnosti Arapa u pojedinim strukama znanja, jer su na ovoj književnosti radili ne samo Arapi, nego i ostali islamski narodi, a nije se pitalo, ko je č ijega roda. Ima pisaca koji vele, da su znanosti ve ć inom obragjivali drugi narodi, a osobito Perzijanci. I Ibni Chaldun se u tom uprav nepovoljno izrazuje o Arapima, pak osobito hvali Perzijance. On navagja tomu uzrok, što su se Arapi već inom bavili državnim i vojni čkim poslovima. I zbilja Arap je skroz viteški narod. Njemu je nada sve bila vojna slava i državni čka čast, uz to pjesništvo, a i uživanje. Ali su uz to imali i neobi čne sposobnosti, a nekoji i neobič ne Ijubavi i za knjigom.
njihovu. Što se tiče vanjštine Arapa, kod nas mnogi drže, du su Arapi crni, a to je pogrešno. Koji je Arap crn, postao je od mješavine Arapa i Crnaca, a Arapi spadaju megju bijele Ijude. Ta još se stari Arapi hvale, da su najljepši ljudi. Istina lice im je još ozbiljnije i dostojanstvenije nego i u Osmanlije, a osobito ih rese o č i, te crna i često kovrčasta kosa. Tijela mora da su stari Arapi bili vrlo krepka i žilava, a osobito Beduini, koji žive na čistu i otvorenu zraku i neprestano jašu i ratuju megju sobom, U tako zdravu i krjepku tijelu naravno da je i duh i um zdrav. I zbilja bi čovjek na prvi pogled, dok još nije prou č io umne spo-
•
Koliko su samo nekoje halife cijenili na učenjake, koje su oko sebe Da su Perzijanci darovit, miran i za znanost sposoban narod, to je istina, ali Perzijanaca nije bilo u Španjolskoj, a i lamo su Arapi najljepše napredovali. Mi da upoznamo umne sposobnosti Arapa, najlakše je da pogledamo njihovo narodno blago. Pogledajmo n. pr. duhovite pjesme,
- 7 -
koje su spjevali prosti Beduini, koji su bez ikakva školovanja, kao naši seljaci, pa da vidimo kako imadu zdrave misli o stvarima i životu. Pjesnik Zuhejr (živio prije Muhameda alejhiselam) pjeva : „Tegobe života meni su doteš čale, a i ako drugi, ko doživi osamdeset godina, neka zna, da će mu doteščati ! Ja znam kako je ju č e bilo i kako je rdanas, ali šta ć e sjutra biti, ja sam u tom slijep. Ja vidim, da je smrt kao slijepa deva, na koga nabasa, toga i zgrabi, a mimo koga progje taj živi i ostari. Ko se na više mjesta ne pretvara, taj bud kopitama zgažen i izgrižen. Ko živi u izobilju, ali od toga izobilja ne da drugomu, svijet od njega pobjegne i zlo o njemu govori. Komu je u naravi, da drugom dobro čini, taj ne osje ć a nikakve tegobe čine ći ga. Ko se smrti boji, opet će ga stignuti, pa da bježi uza stepenice u nebeske visine. Ko č ini dobro onomu, ko nije za toga, kaja će se i imać e mjesto zahvalnosti nezahvalnost. Ko sa oružjem ne brani svoj bunar, bunall če mu biti porušen, a ko svijetu zla r,e č ini; svijet ć e ga njemu č initi.
Ko je u tugjini, č esto drži neprijatelja za prijatelja, a ko sam sebe ne štuje, ni drugi ga ne štuju. Kakvo god č ovjek ima svojstvo, svijet mu za njega zna, pa makar on mislio da nezna. Cesto ti se dopada č ovjek, koji šuti, ali je njegova vrijednost u njegovu jeziku. Pola je č ovjeka jezik, a pola srce, ostalo je samo oblik od mesa i krvi. Ako č ovjek pod starost zabasa, izbasati he ć e, a mlad ako i zabasa, do ći ć e pameti".
Neki Beduin, po imenu Kajs ibni Hajtam pjeva : u mjestu, gdje čovjeka ponizuju, prava je nesre ća. Neka su svojstva kao suha bolest, od koje e se nikad ne izlije či. Č ovjek gleda, da postigne što on- hoć e, ali Bog daje, samo što on ho će. Č ija je duša bogata, taj je bogat i bez imanja, a ko je u svojoj duši siromah, taj je nesretan do smrti. Mnoga se bolest da izlije čiti, ali od bolesti, koja se zove glupost, nema lijeka i t. d. Pjesnik Ibni Adijj pjeva slave ći svoje pleme:
—s—
—9—
„Ako č ovjek ne okalja svoju č ast sramotom, svaki mu ogrta č lijepo stoji. Nema slave ni imena, dok č ovjek ne nač era svoju dušu na mnoge teško će. Našemu plemenu prigovaraju, da je maleno, a ja velim da je plemenitih ljudi uvijek malo bilo. Nije maleno ono pleme, čiji se mladi ć i starac za slavom otimaju. Siguran je onaj, koji potraži zaštite n našoj tvrgjavi, do koje dok oko dopre, umori se. Njezin je temelj pod zemljom, a vrh pod zvijezdama.
Naši su dani vigjeni i poznati i megju na šim neprijateljima, vigjeni kao cvjetasti i putonogasti atovi. Naše su sablje bile i na istoku i ria , zapadu i prigovora im nema, osim što su krnjaste od udaraca po dušmanima. Nau č ene su da se u korice ne vra ćaju prije pobjede. Ko nas ne poznaje, neka pita za nas našega neprijatelja, neka pita, jer nije jednak ko zna i ko ne zna. Doista mi smo sinovi Dejjanovi stožer, oko kojega se druga plemena kreć u". Spomenimo sada nekoliko drugih arapskih govora, da i iz toga još bolje upoznamo kako Arapi misle. Evo na prvom mjestu jednoga od Numani ibni Munzira, jednoga vladara iz ku č e Lahmija, koja je vladala prije Islama u Hiri blizu Basre. Ovi su vladari bili vazali Perzijanaca i ovi su ih upotreb ► javali protiv Bizanta. Jedan put je bio, kako priča Numan na perzijskom dvoru u Medainu, kad se je ovdje sastalo i poslanstvo iz Bizanta, Indije i Kitaja. Tad da je rekao šah perzijski : „Numane, nešto sam mislio o Arapima i drugim narodima, pa gledam Bizantince i uregjenost njihove države i silu
Ljubav za smrti (u boju) naš život pokrač uje i naš prvak ne mre na poste)ji (nego u boju) niti mre neosve ćen. Naše se duše cijede niza sablje, ali se ne cijede ni za šta drugo. Mi smo čisti od č istih otaca i matera, č isti kao voda iz oblaka, i megju nama tupa ni tvrdice. Presiječemo rije č , komu hoćemo, a ko bi je nama presjekao?! Kad nam jednoga prvaka nestane, drugi ga nadoknadi, rje č it i radin u onomu, što mu plemenite glave savjetuju.
-
10 -
i ravnaju ; samo kod Arapa ne vidim od 9 sre ća ni jedne, niti u vjeri i imanju, niti u umje ću i moć i. Najve ć i je dokaz njihove neznatnosti i neodlu č nosti taj, što živu sa divljim životinjama i grabežIjivim pticama, ubijaju djecu zbog siromaš'tva, a izjedaju jedan drugoga zbog nejmanja. Oni ne poznaju, šta je hrana, pi će i odjeća čovječ ija i šta je užitak i naslada ovoga svijeta. Prvo je jelo njihova bogataša deve ćije meso, kojega ćesto ne č e ni proždrljiva životinja zbog neugodnosti i boje ći se bolesti. A ako jedan od njih pogosti putnika, to broje plemenitoš ć u, o kojoj pjevaju njihovi pjesnici i ponose se njihovi ljudi".
roda (perzijskoga), od kojega je vladar, velika i stepen visok, ali ja ć u odgovoriti na sve, što je vladar rekao, bez da bi ga pobijao ili. u laž ugonio. 0 prednosti tvoga naroda vladare ne može biti prepora zbog njegova razurna i prijatnosti, zbog obilja u njegovoj zemlji i zbog njegove moć i, a osim toga što ga je Bog odlikovao tvojom vladavinom i vladavinom tvojih djedova. Ali koji se od drugih naroda, vladare, može mjeriti sa Arapima ? I to zbog njihove snage, ustrajnosti, ljepote, odlu č nosti, darežljivosti, rječ itosti, oštroumlja, ponosa i vjernosti. Za njihovu snagu i ustrajnost najbolji je dokaz to, što su tvoji djedovi, koji su toliku državu uč vrstili i taku bojnu silu uspostavili, tolike narode uništili, ali uije ni jedan pošao, da upokori narod arapski, niti je za njim ruku pružio, jer su arapski gradovi ple ća njihovih konja, njihova je postelja zemlja, a krov nebesa, štit sablja, a oprema ustrpljenje; a snaga je drugih naroda kamen i kao (gradovi). A ko je na o či kao Arapin ? Zar rogljasti Indijanac ili mršavi - Kinez, ili zar ružahni Turk ili oblizani Bizantinac?
Tada se diže Numan i re č e: „Da Bog dobro da vladarit! .Pravo je, da je prednost
Isto tako u plemstvu. Nema. naroda, koji poznaje svoje djedove i svoju starinu kao Arap,
njihove vojske, mnoštvo njihovih gradova i ljepote gragjevina u njima, osim toga njihovu vjeru, koja ih u či, šta je dopušteno i zabranjeno i koja im popravlja nevaljaloga, a pou čava neznaloga ; s druge strane gledam lije čništvo i mudrost Indijanaca, mnoštvo njihovih rijeka i plodova i č arobnost njihovih gragjevina, a opet u Kitaju izradu željeza i nebrojne zanate njihovih ruku, vojnu spremu i konjani čku vještinu ; pa i kod Turaka, u koliko su god lošu stanju r odetvimlar,kjhosebpiula
1
-
12 -
a drugi ne znaju iza oca dalje, dok Arapi znaju nabrojiti djeda po djeda, te kod njih ne može niko dospjeti u tugji rod, niti se zvati č iji nije sin. Što se ti č e darežljivosti, najsiromašniji če Arap, koji ima jednu jedinu devu, koja ga hrani, poji i prenaša, zaklati zakasnilomu putniku i obilno ga pogostiti, i ako bi mu dosta bilo komad mesa i napitak mlijeka. r
f
A istom kakva je mudrost i okretnost njihove rij2 ć i! U pjesništvu, gipkosti, milozvu č nosti i srč anosti njihova jezika, u jasnom poznavanju i živoj prispodobi i npisu stvari Bog je Arapima već i dio podario, nego drugim narodima. Osim toga su Arapski konji najbolji, a žene najpoštenije. Što se ti če njihove vjernosti, Arapu vrijedi rije č koliko i život, i to taka rije č, na koju je može biti pristao samo jednim znakom ili pogledom. Što vladar veli, da Arapi ubijaju svoju (žensku) djecu, to ako je ko u činio, u činio je boje ći se sramote i ne žele ć i ih udavati. Na pošljetku, što im vladar prigovara megjusobne borbe i da nemaju stalne vladare, jedan narod pokoravao se jednom čovjeku, kad vidi svoju slabost i boji se dušmanina i kad se nagje megju njima čovjek vrijedan i okretan i narod mu dadne svoj povodac u ruke radi zgodnijega rada. Kod Arapa to ne može biti, jer ih je
bezbroj, koji bi za toga posla bili, i svi bi htjeli, da budu vladari. Osim toga ne ć e nam se, da budemo raja za hara ča. Kad je osvojitelj Španjolske Tarik prešao u Španjolsku, držao je ovaj govor vojnicima: Ljudi ! Kuda možete bježati? Za Vama je more, a pred vama dušmanin. Ovdje vam je tješnje nego siromahu za sofrom (na stolu) tvrdice. Uza se imate samo istinu i strpljivost. Pred vama je dušmanin sa obilnom hranom i opremom, a vi imate samo sablje i što od njega otmete. Ako vam se posao odulji, vaš je vjetar prestao puhati, a ako vam dušman dadne straha, za njega će vam odnijeti pobjedu. Dušmanina Vam za vas drže njegovi gradovi, ali ćete do njega doći, samo ako smrt obilno nadarite svojim dušama. Nije da vas same gonim u posao, u kojemu je život najjeftinija stvar, ili da vam pokazujem pogibelj, koja do mene cloči ne može. Ne, ja prvi u nju gazim, i vi ako se malo strpite u zlu, dugo čete uživati u dobru. Ne cijenite vaš život više nego ja svoj, ta ni vi od svoga ne ć ete imati više koristi, nego ja od svoga. Č uli ste kakva silna dobra ima ova zemlja, a vladar je Velid vas izabrao mladoženjama, za ćeri ovih vladara, znaju ći kako vam se mili, kad kre ćete vitkim kopljem i kako vam
- 14 -
- 15 -
je lahko na mejdan izi ći. Vi ćete mu isposlovati nagradu kod Boga; jer će on Božju rije č u ovoj zemlji razglasiti. Ovom momu pozivu ja se prvi i odazivam, i ako ja panem, ne će vam faliti čovjek uman i junačan, s kojim će te dovršiti, što ste sa mnom zapo čeli”,
Druge godine iza hidžre bila je poznata bitka na Badru megju Muhamedom (alejhiselam) i Medinelijama s jedne strane i Mekkelijama s druge strane. Mekelije su bile silno potu čeni. Megju njima je bio i prvak Ebu Sofijan, otac halife Muavije. Kad je kašnje Muavija posto halifa i jedan put došao iz Damaska (gdje je tada bila vlada) u Medinu, doseljenici kurejški dočekaše ga daleko izvan grada, a Medinlije istom na gradskim vratima. To je Muaviji palo u oči i zapita ih, za što oni nijesu izišli izvan grada? „Nemamo na čem vladaru" rekoše mu. „A kamo vam konji?" upita Muavija. Tad re če neki Omer ibni AdžIan „Umorili smo ih na Badru traže ći tvoga oca". Halifa Mensur (zavladao 136. ili 754 ) re če nekom Arapu iz Sirije : ,Treba da Bogu zahvaljujete, evo od kako ja vladam, još nije bilo kolere". „Ta Bog je merhametli (milostiv), ne će nam zar poslati zajedno i tebe i koleru" re č e čovjek.
Umna okretnost može se viditi i iz brzih i zgodnih odgovora. Kako veli lkdul-Ferid, ovo je najteža vrsta rije či, jer, veli, kao da se čovjek nalazi megju više kopalja, koja su na njega okrenuta, a ne zna, odaklen će ga ošinuti i mora da jednim potezom rasplete, sto je drugi može biti dugo pleo. Kod Arapa je brz i zgodan och ovor sasvim obi čna stvar i oni ga malo komu ostanu dužni. Ja ću ovdje navesti samo nekoliko takih odgovora, koji su se dogodili megju ljudima, koji su barem doneklen iz povijesti, ili koji bi barem rnorali biti poznati, samo na žalost povijesti islamskih naroda ne poznaju ni oni, koji se bave naukom. Jedan put se pred halifom Muavijom (umro 60. ili 670.) povela rije č o njegov. 0 sinu Jezidu, koji nije baš najurednije živio, ali ga opet naravno svi hvalili. Muavija upita prvaka A h n e f a, šta on misli o Jezidu. „Ako o njemu re čem istinu, bojim se tebe, a ako slažem, bojim se Boga", odgovori Ahnef.
Ebu Jusuf Hadžadž, zvani „zalim" (silnik) bio je valija u Kufi od 75. (604). Poznat je zbog svoje neumoljive strogosti, te se i danas na istoku kaže, kad gdje treba jaka ruka, tu bi trebao Hadžadži-zalim. Jedan put mu dogje neki Arap i zamoli ga za nov čanu pomoć . Hadžadž saspe na njega vatru, za što ne ide ra-
— 17 —
— 16 —
diti, a na pošljetku ga upita : zna li kakav zanat. „Znam i šta ptice govore" re če čovjek, „ali šta mi koristi". Hadžadž se osmjehne i mirnije reče : „E pa šta ima novo kod njih? „Pa nema ništa" po če čovjek, „samo sino ć slušah, a jedna jejina prosi k ćer od druge za svoga sina. Ali ona ne da k ćeri bez četrdeset pustih sela. Lahko je veli sad za pusta sela, jer ako ovdje Hadžadž uzvlada, sva će ova zemlja opustjeti. Glasoviti pjesnik Ebu Firas Ferezdek živio je u prvom stolje ć u po hidžri i bio na istoku dobro poznat. Nau čenik Hišam ibni Hašim pripovijeda, da se je jedan put sastao u društvu. sa Ferezdekom i napravio se da ga ne poznaje, te od šale zapitao, ko je. Perezdek re če: „Ja sam Ebu Firas". Hašim : „A ko je Ebu Firas?" A ovaj če : „Pa Ferezdek !" Hašim : „A ko je to Ferezdek?" Ferezdek : „Pa ti ne poznaješ Ferezdeka?!" Hašim : „Ferezdek se u nas zove jedna prismoka, koju naše žene često grade". Ferezdek : „E drago mi je, što sam vašim ženama toliko drag". Ove njihove govore i odgovore ja nijesam mnogo pobirao po arapskoj književnosti. I druge su im narodne umotvorine sli čna sadržaja. Iz njih se vidi, da su Arapi izvanredno oštrouman narod, kao što je bistar zrak u kome živu. Po
svomu su shva ćanju najve će realiste. Oni opisuju i opjevavaju samo ono, što ima i što gledaju, ali što gledaju, to dobro vide. Isto čne pri če, u kojima je onako mašta razvijena, večinom su perzijskoga i indijskoga porijekla, a tako isto i misticizam (dervišluk). Arapu ni na. pamet ne padaju stihovi, kao što su n. pr. naš i ćeni svatovi, — go- narodi:„Gmjezk rica se s listom razgovara, kud iiete ki čeni svatovi i t. d., ili „Dvore gradi bjela vila, — ni na nebu ni na zemlji, — ve ć na grani od oblaka i t. d., jer' ko je čuo goru da se razgovar3, ili vidio vilu, gdje gradi dvore na oblaku?! Arap, kako rekoh opisuje i pjeva samo ono, što doista ima, ali sa najve ćom živahnoš ću i u najve će tanč ine, i to obi čtio sa vještim povečavanjem (hiperbolom) ili sa zgodnom prispodobom. Imreul-Kajs n. pr. opjevava svoje no ćno putovanje: .Mnogu sam noć proputovao, koja je izgledala kao val morski. Čije su se crne zavjese i mnoge nepogode na me spuštale, da okušaju moju duratnost. Čija su (no ćna) prsa davno prošla, a trup joj daleko zaostao (bila je duga). Kakav je narod arapski.
2
- 18 -
Zvijezde joj nijesu tonule, kao da su sa č etenovim konopcima privezane za tvrde stijene. U takoj sam no ć i putovao, dok su još ptice u gnijezdima bile. Na klisku konja, koji zvijer stiže, a izgleda kao kip . U jednom se vremenu može krenuti na sve č etiri strane, a u skoku je kao stijena, koj u je povodanj iz visine zavitlao. Strane su mu kao u srne, a noge kao u noja (devekuš), let kao u vuka, a kas kao u lisice. Pokrovac se s njega sklizne, kao što se sklizne kap sa uglagjenoga kamena. Okretan je kao zvrk, kojega je dje čačka ruka zavrtjela" i t. d. Zbog njihova skroz realististi čnog shvač anja za Arape tvrde, da im nedostaje izumijevajuć ega dara. Osim toga oni obi čno obragjuju dijelove jedne stvari ili. misli kao posebne predmete, a ne s obzirom na tu stvar ili misao ili kao njihove dijelove (bez zgodne kompozicije). Pregjimo na druge osobitosti Arapa. Izmegju ostalih osobina junaštvo je, čim su se Arapi odlikovali, kao malo koji narod. Junaštvo arapskih Beduina uzrok je nain njihova života. Poznato je da je, po č
- 19
-
srednjoj . Arabiji živio, a i sad živi narod podijeljen na mnoga plemena, koja ve ć inom ne živu na jednom mjestu, nego koja se kad im stada, koja su im glavno imanje, opasu jedno mjesto, presele na drugo. Nema toga, ko bi megju njima uveo državni zakon, nego tu, kako oni govore, sam,5 Allah sudi. Pleme ima svoga izabranoga vogju ili šejha, ali ne, da im ovaj svojevoljno zapovijeda, nego u sporazumu sa drugim starješinama uzdržava red u plemenu, predvodi ga u boju i predstavlja pred drugim plemenima, odregjuje kad će se pleme preseliti na drugo mjesto i t. d., ali uz to treba da obilno podupire svoje suplemenike sa svojim izobiljem, jer Arapi ne trpe tvrdice. Ne treba mnogo, pa da nastane krvav boj megju ovaka dva plemena, koji bi katkad trajao po cijeli život č ovječ iji. Evo za primjer kako su lahko nastajali taki bojevi : Poslije rogjenja Muhamedova (alejhiselamova) živjeli su u srednjoj Arabiji dva rodbinska plemena Absi i Zuhjani. Absima je tada bio šejh Kajs a Zubjanima Husejfe. Jedan put je bio jedan Abs megju Zubjanima, i ovi pokazuju ći mu kakve imadu dobre konje osobito su mu hvalili bedeviju svoga šejha zvanu Gabra. Ali Abs je opet držao, da je Dahis (ime konja) njihova šejha
- 20 -
- 21 -
bolji i brži. Tako dogje do oklada i Abs stavi ispred njihova šejha deset deva na obdulju (trku). Kad se vratio u svoje pleme i to kazao Kajsu, ovaj se odma poboja, da tu može do či do zla, jer je znao, kakve su Zubjani kavgadžije. Za to se uputi megju njih i pokuša, da oklad prekine, a kad to ne može izraditi, metne na oklad stotinu deva, nek se barem ima zašto natjecati. Tada uitmale konje i ne dadnu im za više dana vode. Onda iskopaju jednu jamu i naliju je vodom, pa koji se prvi konj otale napije, uteko je, a obdulju odrede stotinu hitaca strjelicom (tri milje). Kad su konji potekli i Zubjani vidjeli, da će izgubiti oklad i da će Dahis ute ći, izagju neki pred njega i smetu ga. Otalen je nastao rat izmegju ova dva plemena i zove se Dahis ,(po spomenutom konju). Jedna je krv vukla drugu i tako je ovo krvarenje trajalo oko četrdeset godina, dok se ne nagjoše dva bogata i plemenita muža megju Zubjanima, te dadoše mnogo blago, da izmire zavagjenu bra ću. Osim bojeva, koji su nastajali iz ovakih zagjevica, moralo se je u neplodnoj srednjoj Arabiji na sušnoj godini često poslužiti pravom ja čega. U takim je dakle prilikama junaštvo prva stvar, bez koje se skoro ni živjeti ne može. Najviše se cijeni onaki konj, kao što ga je
gore opisao Imreul-Kajs, ili brza deva, „lagja pustinje", sablja „u Jemenu kovana" koplje, „izragjivano u selu Huttu" i pancir „kao zmijska košuljica". Kakav se je juna čki duh zbog toga razvio megju Arapima, najbolje ćemo vidjeti iz njihovih junačkih pjesama. Pjesnik Find pjeva : „Prošli smo se sinova Zuhlovi, vele ći braća su nam. Nadali smo se, da če ih dani u činiti, kao što su nam i bili (prijatelji). Ali kad se zlo razgrnu i sasvim se golo pokaza. I kad ne bi druge osim boja ljuta. tad smo im platili, kao što oni nama pla ćaju. Na njih smo se digli, kao što se jutrom diže gladan i ljut lav. I ponijeli im udarce, koji tijelo mekšaju i kosti mrve. I rane sa kopljima, iz kojih krv hlopti, kao voda iz puna i naghuta mijeha. Ier blagost je kadkad poniženje i kad ti ne pomaže dobrota, prihvati se zla". Jedan je put hirski vladar Amr bio nagovoren na pleme Taglib i htio na njega povesti vojsku. Iz pjesme, koju je o tom spjevao Ibni Gjulsum iz gornjega plemena, vadim ove stihove o junaštvu :
•
— 22 —
— 23 —
„Amre, ne hiti o nama suditi, pri čekaj; ja ć u ti kazati kakvi smo. Naši barjaci u boj polaze bijeli, ali se vrać aju crveni. krvlju napojeni. Proživjesmo dosta slavnih dana, koji se vide kao cvjetasti atovi i kad se ni vladaru podložiti ne htjedosmo. Na mnogome su (tugjemu) vojvodi, kojega su njegovi krunom krunili, naši konji na tri noge stajali i odmarali se. Č esto su se naši psi na nas razjarili fier ih nijesu poznali u bojnoj opremi) i sa mnogoga smo trnovu koru ogulili (t. j. pokorili ga). Kad se naš bojni mlin prenese do kojega naroda, taj i bude samliven i brašno (ispod toga mlina) pada po svem isto čnom Nedždu, a on se zasipa sa cijelim plemenom Kuzaovim. Ovi su nam u goste dolazili i mi smo ih ljudski pogostili, pogostili vru ćim bojem, da ne bi prigovarali.
Nego kad ga metneš u sikaf, *) od velike se žestine nakostruši, i sikaf se (od njegova straha) uznemiri kao haruma (žestoka) deva, te udara majstora po glavi. A na nama su prostrani glatki panciri, koji izgledaju, kad pogjemo, kao jezero, na koje vjetar popuhuje. Tad se sablje po č nu nad glavama vijati, kao usukane ture u rukama igra ča. I tikve se juna č ke zavaljaju kao zavežljaji po ledini. I kotrljaju se kao što valjan dje čko kotrlja kugle po ravnici. U takom se boju sazna za mnogu staru mržnju i u srcu se raspali neprijateljstvo, koje je tu dugo tinjalo. I č ini ti se, da smo mi cijeli svijet izrodili (tako naime njim raspolažu). Nama pripada svijet i ljudi i kad udaramo, udaramo dobro znaju ći za svoju snagu. Dok se naš dje č ak od sise odbije, njemu se moraju silnici da poklone". junač ina 1 pjesnik Antar (živio prije Muhameda alejhisselam) pjeva : „O kć eri Malikova (pjesnikova draga) ako ne znaš kakav sam, pitaj junake, oni če ti kazati.
Dok od nas svijet i miruje, dobro mu nije, a kad nas još dirne, tad se fatimo britkih i bijelih sabalja ; mrkog i vitkog koplja, izragjivanoga u (mjestu) Huttu. To se koplje, o Amre, ni prije tebe još. pred dušmaninom uvilo nije.
2
*) Sprava za ispravljanje kopalja.
đl
- 24 -
95
Kazaće ti, da sam uvijek u se đ lu brzoga i izrasloga konja, koji ti se u l&u č ini, kao da pliva. Katkad se na njemu odvojim, da sam boj bijem, a katkad ga pritjeram nebrojenoj vojsci, iz koje su kuplja gusto izrasla. Kazać e ti, da u boj dolazim, ali da se kod plijena ljudski vladam. Mnogomu li je oklopniku, koji je izgledao kao jež i od kojega su se i junaci klonuli, moje vitko koplje zadalo brzih rana. 1 prenio sam ga kao žrtvu gladnoj zvjeradi, koja grize njegove ruke. A sablja mi je raskrojila mnogi pancir na (stranom) vojvodi. Koji brani prava svojih suplemenika i čije su ruke onako hitre u igri „mejsiru" za zimskih dokonih dana. Koji je često mejhanu zatvorio (jet je iskupovao sve vino časte ći) i kojemu njegovi č esto prigovaraju (zbog rasipnosti i prevelike darežljivosti). Koliki je, na njemu se čini njegov bijeli ogrtač , kao da si ga bacio na kakvo stablo i vidi se, da se nije blizancem rodio. Ali kad je mene vidio, da na njega idem, zubj mu se pokazali, ali ne da se smije.
Prije sam mu dao brzih rana kopljem svojim, a onda ga poklopio oštrom sabljom indijanskom. Ja se u boju držim savjeta, koji sam primio od svoga strica Kad se usne pokupe i bijeli se zubi pokažu ; kad ne č uješ, da se ko tuži, nego samo č uješ nerazumljivu graju, tada se mnogi za me zakloni od kopalja, a ja se ne plašim naprijed poči, makar da je mjesto tijesno. Kad vidim ljude, kako jedni druge u boj poti ču : tad ja prvi natjeram, da mi prigovora nema. I krčim put prsima svoga konja, dok ne postane, da je u crvenom ogrta č u. Tad mi okrene glavu i tuži mi se od teških rana sa suzom u oku i sa tihim pohrzivanjem. Da zna što je rije č , govorio bi i od boli se tužio Ali moja je žegj utrnuta, i bol izlije čeua, kad. sam č uo dozivanje : naprijed, Antare! Samo se bojim, da ne umrem, prije nego se bojno kolo ne okrene prama sinovima Damdamovim. Oni moju č ast vrijegjaju i meni prijete, kad ja ne čujem.
-- 26 -
- 27 -
Neka vrijegjaju, jer ja sam njihova Damdarna spremio staromu orlu na ve čeru". Ovako su se Arapi hvalili svojim junaštvom, dok su još megju se krv lili a ostali svijet nije za njih skoro ni znao. Kad je islam „ujedinio njihova srca", došlo je vrijeme, da se okušaju i sa drugim svijetom. I pokazalo se je da su gornje pjesme istinite. istoku su tada vladale dvije starinske države Bizant i Perzija. Arapa se ra čuna, da je bilo oko nekih 10 milijuna. Oni u jedno isto vrijeme zapo češe ljuti rat sa ove obje države. Jedna im je vojska donosila jednu po jednu pobjedu protiv Perzijanaca, a druga protiv Bizanta. Stara se Perzija sruši od ovih žestokih udaraca i obistini se, da se je Nuši Revanov dvor one no ći potresao, kad se je prije šezdeset godina megju Arapima rodio Muhamed (alejhiselam) i da se je utrnula sveta vatra, koju su palile č iste djevojke hiljadu godina. Bizant sačuvaše samo tvrdi zidovi Carigrada, koje onda Arapi nijesu č im imali rušiti. Ostale im zemlje, do kojih su doprli, padoše jedna za drugom u ruke. U ovo je vrijeme teško bilo stati naprama ovim strahovitim ljudima u bijelim ogrta čima na brzim konjima i devama. Istom godine 732. (110. godine po hidžri) izgubiše prvi put ve ću bitku u Francuskoj.
Kakvom su se snagom ovi prvi ratovi vodili, može se donekle vidjeti i iz prelaza vojskovogje Halid Ibni Velida iz Mezopomije u Siriju. Samo što se ti če toga, kako se je Halid na ovom putu opskrbio vodom, ja se ne bih primio. da to dokazujem, nego to samo prevodim iz Taberije. Hazreti Halid, nazvani Sejfullah (Božja sablja), bio je najodli čniji vojskovogja u ovim ratovima, a u vojsci je imao najviše Beduine. Kao što je spomenuto, u jedno -se je doba vodio rat i sa Perzijom u Iraku (Mezopotamiji) i sa Bizantom u Siriji. Kad je Halid nekoliko bitaka odnio Perzijancima i istom se spremio da navali na prestolnicu Medain, dogje mu nalog iz Medine, da što brže prite če u pomo ć vojsci u Siriji sa 3000 konjanika. Da se dogje iz Ajni- Temra u Iraku u Siriju, trebalo je i ći niz Eufrat do druma, koji ide iz Hka u Medinu ili uz Eufrat do glavnoga damas ćanskoga puta u Siriju. U oba se je slu čaja mnogo vremena trošilo, a Halid ga nije imao. Za to se odluči udariti poprijeko preko pustare od AjniTemra prema Palmiri u Siriji, kuda nije nikakav put vodio, nili se je pamtilo, da je ko putovao. Kad su mu doveli Beduina Rafi lbni Umejra, koji je dobro poznavao pustinju i koji ć e ga voditi, Rafi tresaše glavom : „Halide, tuda se može provrti samo pojedini putnik, ali je strah
,
- 28 -
- 29 -
zavesti vojsku u to more pustinje, gdje se ne zna put ni staza, a do prvog je bunara, zvanoga Suva blizu Palmire, punih pet dana i pet noć i putovanja. Prije Suve nemamo ni kapi vode, a ako malo skrenemo u ovome moru i i izbijemo uprav na Suvu, propali smo". Ali Halid je bib čovjek, „ čije srce i ruka nijesu podrhtavali". Osim toga bila je tu zapovijed od halife i on ju je htio što prije izvršiti. Tad (po povjesni čaru Taberiji) Nafi naredi, da mu prije polaska dovedu više najve ćih deva, koje su dobro ožednjele, a tad ih dobro napoji. Tada im izosijeca jezike i priveza vilice jednu uz drugu, da ne preživaju. U putu klahu po nekoliko ovih deva, te napajahu po malo konje, a vojnici su baška sebi nosili vodu. Pošto su sretno i bez velikih gubitaka prevalili najteži dio ovoga puta do Palmire, upute se prarna Damasku, gdje Bizantinci nijesu ni sanjali o njima ovdje u sjevernoj Siriji. Kad su vidjeli položaj Damaska, koji su kašnje imali osvojiti, upute se na jug, gdje je bila arapska vojska, koja je prije otišla na Siriju. Kod Edžnadejna blizu Jerusalima odnio je Halid glavnu bitku Bizantincima.
lahko predstaviti, koliko je mjesto kod njih poezija zauzimala. Uprav je nevjerojatno, šta se pripovijeda, po kolike su nagrade darovale halife ili drugi mogu ć nici za jednu izvrst u pjesmu ili samo za jedan stih, Ali poezijom su se zanimali ne samo pojedini Ijudi, nego može se re ći cijeli narod. I onaj, ko nije bio pjesnik, imao je po prirodi smisla za ljepotom i znao je, da prccijeni vrijednost i ljepotu stihova. Tako je pjesnik č esto citirao svoju pjesmu pred izabranim svijetom, a svijet bi tada izrekao svoj sud o njoj. I sad se zajedno nalazi sedam pjesama od sedam najboljih pjesnika prije rogjenja Muhamedova (alejhisselam), koje se zovu „Muallekat" (obješene) i za koje se pri ča, da ih je narod na godišnjim sastancima u Meki izabrao kao najljepše i da su tada bile obješena u Ćabi. Kako su Arapi prakti čan narod, mnoge su pjesme spjevali skroz prakti č noga sadržaja. Za to se svaka zgoda i nezgoda po čima u stihovima. Ako se dolazi vladaru ili drugomu mogućniku, stihovi često igraju veliku ulPgu, ako treba koga pohvaliti ili nagrditi ili strašiva ohrabriti ili tvrdici srce omekšati, opet stihovi to najbolje čine, ako se s kim prepire o kakvoj (osobito plemenskoj) prednosti, naravno to se
Osim junaštva pjesništvo je jedna od glavnih crta arapskoga karaktera. Ne može se
— 30 —
— 31 —
mora u stihovima re ći itd , itd. Obi č ni govor malo kad prolazi bez stihova. I najve ći i najozbiljniji ljudi poslužuju se u razgoVoru zgodnim stihovima, ili da svoje mnijenje podupru, ili da razgovoru dadnu života i ljepofe, ili da izraze svoje shva ćanje svijeta. Ovo i danas vlada na cijelom istoku i sigurno se na taj nač in održava u ljudima mnoga uzvišena misao uvijek gotova u pameti. Kako je u živoj rije č i, tako je i u pisanju. — Arapsku ćeš knjigu malo koju na či, da nije izmiješana stihovima, a to ne samo recimo povjesnič ku ili putopisnu, u koju se lahko daju uplesti stihovi, koji se odnose na koje mjesto ili koji dogagjaj, nego i sam n. pr. pravnik č esto nagje zgodu, da u svoje djelo uplete po koji stih. Kako Arapi drže pjesnika, to se doneklen vidi i iz tiječi za pjesn ka. Oni za to imaju riječ šair, što doslovce zna č i : čovjek, koji opaža. Kod njih ni12 pjesnik nekakav osobenjak, nego č ovjek, koji dublje osje ća i nešto više opaža nego drugi svijet, pa to zna da iskaže ki ćenom riječju, ali je ujeno i čovjek od djela. Za to je u stara vremena pjesnik često odlu č ivao o prepornim pitanjima, a ako je gdje trebalo pleme zastupati, tu je i on bio, ta on je
čovjek razurnan i U iunaštvu, odlu č nosti, darežljivosti i drugim kod Arapa cijenjenim svojstvima ne zaostaje za drugima, nego se hvali, da ih nadmašuje. Svomu je plemenu ures i . ponos, ali je s druge strane strah i trepet lju dima, jer je satira njegovih 8tihova nepodnosive žestine. A da im je malo trebalo, pa da se na č ovjeka obore, najbolji je dokaz to, što se je sač uvala sva sila pjesama, koje su spjevali proti svojim vlastitim ženama. .Uz ovaku naklonost naroda za poezijom razumije se, da je kod Arapa moralo biti mnogo pjesnika. Književni povjesni čar Hammer naveo ih je oko tri hilfade, megiu koiima je mnogo ženskih. Jedan arapski nau čenjak veli, da je kod njih pravljenje stihova obi č na stvar za svakoga priuba nau čena čovjeka! Istina je, da su se njihovi naučenjaci obi čno uza svoju struku ujedno bavili jezikoslovljem i lijepom književnosti (edebijjatom). Sam je Imami 'Safi rekao : „Da je pjesma za u č enu gIavu, Ja bih bio ve ći od Lebida. Da mi nije Božijega straha, Svi bi ljudi moje roblje bili".
4
Kakva je ta poezija, kojom se je zanimao jedan cijeli tako narovit narod, i doklen je ona
-
32 -
dotjerala, to pitanje ne spada u ovu raspravu, jer ja sam samo htio, da spomenem arapsko preveliko zanimanje za poezijom. Toliko se može re ć i, da ih je od gore navedenog broja (3000) svakako mnogo bilo, koji su bili pravi majstori; ostali su preživali njihove misli, kao što je to i kod drugoga svijeta. Naravno, da je i u arapskoj poeziji ljubav jedan od glavnih motiva za pjesmu. I slika arapskog života ne bi bila potpuna, ako se ne bi napose spomenuli njihovi ljubavni, ženidbeni i prijateljski odnošaji. I u ovomu Arapi imaju svoju mjeru. Nije da je sve istina, što pjevaju i pripovijedaju, kako su mnogi ljubavnici, kao Medžnun i Lejla, izguili pamet ili azdišu ći č ak i dušu izdahli, nego je ovo granica, do koje su držali, da mogu doć erati. Kao što nijesu nikad zaboravljali neokajanu uvredu i kao što im je srdžba, kad bi se odriješila, bila strašna, tako im je ljubav i prijateljstvo, prelazilo obi čne 'mjere drugoga svijeta. Što se ti č e ženidbe, prije Islama je bio obi č aj, da jedan uzima po koliko je htio žena. Kako je poznato, Islam je ovo ograni čio i odredio, da muž može imati najviše po četiri žene. Ljudi imu ć ni imali su obi čno do četiri vjen č ane žene osim robinja. Tako nije rijetkost •
33
-
bila, da č ovjek ima po 15 i više sinova N: pr. halifa Velid (od 86.) imao je osamnaest sinova. Pjesnik Džerir prispodablja ga megju njegovim sinovima mjesecu megju zvijezdama Za velidava sina Amra bilježe, da je jahao uz svojih ništa manje nego šezdeset sinova. Na ovaj su na č in poarapljene cijele zemlje. Pregjimo sada na jednu stvar, na koju su Arapi veliku važnost polagali i koja je za njih imala velikih pošljedica. To je rodoslovje. Dok se je kod drugoga svijeta bilježilo rodoslovje samo vladarskih i znamenitih porodica, Arapi su htjeli, da svaki zna' svoje rodoslovje. Hazreti Omer bi govorio: u č ite djecu roduslovje, da nijeste kao drugi narodi : kad ga upitaš ko je, umije ti samo kazati : iz toga sam i iz toga sela. Već je spomenuto, da se je cijeli arapski narod dijelio na plemena. Ova su se plemena zvala po nekom svom poznatom pradjedu. Jednoplemenici su najprije redom pamtili djedove do onoga pradjeda, po kojemu su se zvali. Onda su iza njega pamtili pradjedove sve do zajedni č kih otaca sviju Arapa, a držali su, da su svi Arapi od dvojice Ijudi, Adnana, od kojega su sjeverni, i od Kahtana, od kojega su južni ili jemenski Arapi. Osim toga se je rač unalo, kako je koje pleme kojemu u rodu i u Kakav jc narod arapski.
- 34 -
kojemu se djeca sastaju. Gore je spomenuto, kako su lahko nastajali bojevi megju ovim plemenima prije lslama. Islam je sjedinio cijeli narod i megjusobne su se borbe sigurno dosta utišale, a išlo se je složno u boj proti drugim narodima. Ali ni kašnje č esto nije mnogo trebalo, pa da uskipi na novo stari i nezaboravljeni dušmanluk. Osobito megju doseljenim jemenskim plemenima Kelb u Siriji i megju sjevernim plemenom zvanim Kajs vladalo je neprekidno neprijateljstvo, i č esto se je do boja dolazilo. Isto je tako i u dalekoj Španjolskoj dosta zajednič ke krvi proliveno. Ovaj dušmanluk megju se bio je glavni uzrok arapskoj propasti i na istoku i na zapadu. S druge je strane u č enje rodoslovlja dosta uč inilo, da se je kod Arapa razvio onoliki ponos, koji ih i danas op ć enito odlikuje. Sve mahane i vrline jednoga plemena pamtile su se, a jednoplemenici su se ponosili slavnim djelima svojih djedova, koje su znali redom nabrajati do preko dvadeset koljena. Pjesnici su na prvom mjestu ova djela opjevavali, naravno poveć avana i poljepšana. Tako su nastale posebne pjesme „fahr", u kojima pjesnik hvali ili svoje pleme ili sama sebe. Evo jedne take pjesme od Ebu Tammama (umro 231.), iz koje
- 35 -
č emo ujedno vidjeti, č im se Arapi najviše ponose. „Sin sam onih ljudi, megju kojima je darežljivost sisu sisala, a kad je odrasla onda im je zavladala. Koji su kao zvijezde, kad se ukažu i kao visoka brda i oblaci, iz kojih kiša lijeva, i kao povodnji koji su nabujali. Koji su pomrli, a plemenitost kao da je njihov obič aj, jer su na nju mnogo napu ćivani. Kad je ruka njima pružena na sušnoj godini, pa da je prazna vra ć ena od njihove darežIjivosti !?! Osim blaga ostavili su nam i darežljivosti, mi smo blago trošili, ali darežljivost čuvali. Bili su prvaci bez prigovora i da si vidio davanje njihove ruke, rekao bi, da na zemlji ima izobilja. U miru su bili kao blag vjetar izmiješan sd,gambrinim mirisom, ali je taj vjetar bivao na dan bitke kao žestoka bura. I bivao je kao otrov, od kojega se ne preboljeva i koji se cijedi sa njihovih kopalja. Kosa im nije bijelila od straha, od ne.3re če, nego bi i nesre ć a od njihova straha pobijelila. Što su oni od dušmanina stekli, to je opet od_njih otela njihova darežljivost.
- 36 -
- 37 -
Što im je pribavila svijetla sablja i vitko , koplje,tim razdvežljiuk. Oni su redili Sirsku zemlju, kad je trebalo, a u Nedždu probudili ljuti boj, čije je oko bilo zaspalo. Ako su roblje robili, njihova dobrota nije bila zarobljena niti im je sužanj željan sužnjevao. Kad su mu svrgli bukagije teške, njihove su mu dobrote i na dalje stezale ruke. Mnogi se je pjesnik na meni okušo, kojega sam na pjesmu do čeko i zarekao se je, da se sa mnom mejdaniti ne će"• Ne vidi se samo iz pjesništva, nego osobito iz povijesti, a i iz drugih spisa, koliko su Arapi ponositi. Ovdje ć emo spomenuti nekolike stvari iz njihove prošlosti. Halifa Omer Ibni Abdul-Aziz (vladao od 99.) re če jedan put jednomu svomu rogjaku, kojega je mati bila Beduinka iz plemena Murzovi ća: ,Bog ga ubio, koliko ti nali č iš na Murzoviće !" To čuli Murzovič i i starac Ukajl digne se č ak iz srednje Arabije, pa u Damask. Kad je bio pušten pred Omera, nije još ni selama nazvao, nego če : „Vladaru, čujem, da ti nije drago, što je tvoj rogjak a naš sestri ć na nas
nalik, pa da si rekao, da Bog ubije tu sli č nost, a ja velim : da mu Bog ubije cijelu onu stranu (oč inu ili materinu), koja mu je manje plemenita". Kad je Ukajl izašao, halifa se je čudio, koliki je put taj čovjek prevalio bez ikakva posla, .nego samo da ga uvrijedi. Tu se je desio neki drugi Murzović , koji reče : „Vladaru, nije tebe uvrijedio, nego sebe, jer je poznato, da su Umejjevi ći plemenitiji nego Murzovi ći". Kad je Jezid postao halifa godine šezdesete po hidžri, njegova je protivna stranka izabrala u Mekki Abdullaha Ibni Zubejra. Ovoga je nasilnik Hadžadž opsjedao dulje vremena. Pa kad je Abdullah vidio, da se ne može obraniti, pftao je mater, ho će li se predati, jer je znao, šta ga č eka od Hadžadža „Ne" re č e stogodišnja starica, „to bi za te sramota bila, ti si živio gospodski i umri gospodski". Na halifi Muaviji vidilo se je, dok je još dje čak bio, da će biti veliki čovjek. jedan .put gledaju ći ga neki Arap re če : „Ovaj će jedan put upravljati svojim plemenom". Muavijina mati Hinda, koja je to čula reče „Ne bilo ga, ako bude upravljao svojim plemenom a ne i drugim svijetom". Kad je jedan put pjesnik Ferezdek. izašao pred halifu Sulejmana (u 1. stolje ću), Sulejman :
— 39 --
— 38 —
kao da ga ne zna, upita ga, od kojega je plemena. Ferezdek re če : „Ja sam iz plemena, od kojeg je jedan najpoštovaniji, drugi najdarežIjiviji, tre ći najprijazniji, jedan opet najvjerniji, drugi najviteškiji, a tre ći najveći arapski pjesnik". „Ako mi to ne posvjedo čiš" reče Sulejman, ,drži se". „Ho ću", reče Ferezdek : „najpoštovaniji je Arap moj pradjed Kajs, kojemu je sam Muhamed (alejhisselam) prostro svoju haljinu, da na nju sjedne i rekao mu : „Ovo je gospodar Beduina" ; a najprijazniji je Arap bio naš Attab Ibni Verka, a najviteškiji Haris Ibni Abdullah, a najvjerniji Hadžib Ibni Zerare, a najve ći sam pjesnik arapski evo ja Ferezdek". „Kad je tako" re če Sulejman, „onda ti nemaš šta od nas tražiti". Ferezdek izagje ponavljaju ći stih : „Nijesam ti došao od nevolje ljute Jer nevolje nema u plemenu Mudžaša".
Ovaj ponos Arapa ostao je dugo i kad su pokorili druge narode, pa i danas Arap i iz niže klase odlu čno brani svoje dostojanstvo. Kašnje hidžre na nekoliko stotina godina nastala je stranka, koja se je zvala Šuubijja i to najviše megju Perzijancima, koja je pisala cijele knjige i nije priznavala absolutne prednosti arapskome rodu. Oni su pisali, da čovjek mora po sebi dobar biti i da je najbolji onaj, ko je kod Boga najbolji, kao što i vjera u či, a da se ne gleda, ko je čiji sin. Megju Arapima je tada bilo umjerenih ljudi prama drugim islamskim narodima, a bilo ih je i pre ćeranih. Ovaki je bio i neki Nafi Ibni Džubejr, poznat čovjek u haku On je imao svoga privatnoga imama Nearapa, da se što više ponizi pred Bogom klanjaju ći za takim neznatnim čovjekom. Isto bi tako kad bi sreo da nose mrtvaca, ako bi mrtvac bio Kurejškovi ć , uzdahnuo i rekao : „Ah žalosti moja!" Ako bi bio koji drugi Arap, rekao bi: „Ah rode moj" a ako mrtvac nije bio Arap, tad bi Nafi mirno rekao : „Bog ga dao, Bog ga uzeo".
Jedan je put Hadžadž zahtijevao od jednoga novo imenovanoga namjesnika za, Perziju, koji je bio starinom Perzijanac, da se odre če svojih negdašnjih stihova, u kojima je slavio svoje peržijske pregje. „Odri čem se tvoje časti" re če čovjek „a ne svojih stihova, jer su moji stari bili gospoda, još dok si ti pou čavao tajifsku djecu abecedu". (Hadžadž je bio nekad u čiteli u Tajifu).
Uza sav ovaj veliki ponos Arapa treba znati, da je Arap opet najprijatniji čovjek u društvu, jer drugo je ponos, a drugo budalasta oholost i naduvenost ( ćibur).
J
- 40 -
- 41 -
Ko je pro č itao gornje pjesme, koje do sad prevedoh, često je naišao na rije č „darežIjivost" (džomerdluk), a na tako će što sigurno teško nabasati u pjesništvu drugoga svijeta Ta dosta svijeta nema možda ni zgodne rije či za to, a i ako je ima, malo je kad govori, da kamo li da ima smisla za stvar, koju ta rije č ozna č uje. Arapi imaju za to desetak rije či i govore kad koju hoće i razumiju se, jer je kod njih darežIjivost poznata stvar, kao što je n. pr. poznato, šta je re ć i bogatstvo, siromaštvo, itd. Oni i danas drže, da su čovjeku izgovorili najgore rije či, ako mti kažu ,tvrdica", „strašivica". A kako je istom bilo za vremena njihove slave i bogatstva. Kad čovjek čita, kolike su darove i nagrade davali njihovi vladari, namjesnici i drugi mogućnici i bogataši, a kad vidi, kako današnji vladari i bogataši nadaruju, onda se vidi, da su ovo sasvim štecIljivi ljudi, a po mjeri negdašnjih Arapa i tvrdice. Arapi su pobilježili sve svoje vladare, koji su bili po njihovu mnijenju tvrdice, kao da bi bili recimo strašivi, neodlučni i t. d. Tako n. pr. bilježe za halifu Abdullah Ibni Zubejra, za Abdul-Melika, za Mensura, da su bili tvrdice. Ali nisu ovi ljudi bili tvrdice. I oni su davali i carski na,gragjivali. Abdul-Melik je, kad je pobjedio
protu-halifu Ibni-Zubejra, dao pjesniku deset hiljada dirhema za dva uspjela stiha. Ali opet su ga držali tvrdicom prema njegovu položaiu, jer ko ho će biti gospodar, mora gospodski i trošiti, ali trošit za dru£oda, jer ko samo za se rasipno troši, to je najve ća tvrdica. Bez trošenja i darivanja nema kod Arapa gospodstva ni časti. Kad je jedan put došlo jedno pleme Muhammedu (alejhisselam), zapita ih, ko im je prvak (šejh). Oni rekoše: Hurr Ibni Kajs, i ako je č ovjek baš tvrdica". Muhamed (alejfiisselam) re če : „Ima li gore bolesti od te". Kao što je bilo ljudi, čije je ime ostalo u pameti naroda zbog junaštva, rje čitosti, šaIjivosti itd., tako ih je bilo, čije je ime ostalo zbog velike darežljivosti, i njihova se imena spominju kao primjer darežljivosti. Takovih je bilo č etrnaest ljudi, a megju njima je najpoznatije ime Hatemi-Taji. Na drugi opet stepen stavljaju Aadija, Mana itd. Da ovdje spomenemo nekoliko primjera, koji su pobilježeni o ovoj arapskoj darežljivosti. Evo šta se pri č a za Kurejšiju Seid Ibni Aasa (jednoga od četrnaest najdarežljivijih Arapa). Seid je bivao valija u Medini (u I. stolje ću), a kad je ostario i obolio življaše u Damasku. Jedan put ga obigje halifa Muavija sa trojicom
ffi
— 42 —
pratioca, i slušaju ći prepiranje trgovca sa Seidovim upraviteljem ku će i gledajući njegovo pokučstvo i odijelo na slugama zaklju či, da gospodarstvo staroga državnika i plemi ča ne stoji baš najbolje. Za to mu pošalje po istim pratiocima tri stotine hiljada dirhema. Seid razdijeli ovu svotu megju donosioce govore ći : „Kod Božijega izobilja i u zdravlju halife Muavije mogu vam pokloniti ovaj dar, a moje su sluge malo zamazane, jer mnogo rade, a trgovac se katkad porje č ka sa mojim upraviteljem, jer imaju veliki promet megju sobom. Što se ti če moga poku ćstva, nisam čovjek, koji se pokazuje pred svijetom sa svojom ku ćom, nego sa svojim djelima". Ako je gornja svota zbilja onolika bila, biće, da se je Seid malo našao uvrijegjen u svom ponosu, te je nije htio primiti. Na dalje se pripovijeda, da mu je Muavija jedanput darovao petdeset hiljada dirhema, da kupi dobro (zemljište). Seid je ovaj dar primio, ali mjesto zemljišta kupovao je, kako je on govorio, čast i ime i za nekoliko mjeseci razdavo cijelu svotu. Valija Basre (u 1. stolje ću) Ziad naigje kraj nekoga Dabbovi ća, koji je . baš ručao, a jeo je, što se re če, kao metlom. Osim toga bio
— 43 —
čovjek ružan i šaren kao kapurica. Zijad se svrati k njemu, pa će mu : „Imaš li familiju prijatelju?" „Imam ti gospodaru sedam djevojaka, i svaka može bolje jesti nego ja". ,Živio" re če Zijad „ovaj mi zna zaiskati, kako treba" i dadne mu na svaku ljepoticu po stotinu dirhema. I u nas se u jednoj pjesmi pjeva HaruniRešid i mladi mu vezir Džafer Bermeki. Bermekije su bili jedna starinom perzijska porodica, koji su od po četka vladanja Abbasija (od godine 132) kroz 50 godina zauzimali sva važnija miesta u državi. Gospodstvu, darežljivosti, kavalirstvu i rasipanju blaga ove plemenite ku ć e nije bilo kraja ni konca. Jedan je n. pr. pjesnik dobio od Jahja-a (Džaferova oca) pet hiljada dirhema (više od hiljadu forinti) za nekoliko stihova, koji imaju ovaj sadržaj: Pitao sam darežIjivost, ili je robinja ili je slobodna: 1 reče mi. da je robinja Jahja Bermekije, Koju nije kupio, nego od otace naslijedio.
Glasoviti opet pjeva č lbni Ibrahim Musili pripovijeda za Bermekije : Jedan put me pozna jahja Bermekija, i nagjem ga sa sinovima Fadlom i Džaferom. Jahja mi re če : pjevaj mi hvali : „Kunem se Bogom, ako ti nijesi Abdullah,.
—
44
— —
45
—
'
što god Ibrahime, jer sam neveseo, ne ćeš me razveseliti. Ja im zapjevam stihove : Kad se Jahja i njegovi sinci pomole u dolinu mećansku, Dolina se razasja kao od žarkoga sunca. Njihova je ruka stvorena za davanja, A noga za konja (jahanja) i za govornicu.
Za ove sam stihove, pripovijeda Ibni Ibrahim, dobio od Jahja-a sto hiljada dirhema. Mnoge se stvari pripovijedaju o ovim Bermekijama i njihovoj darežIjivosti. Kad ih je kašnje Harun na jedan put sviju uništio, jer se pobojao, da će mu i prijesto preuzeti, tad je na istoku mnoga suza prolivena za ovom izvanrednom porodicom. Megju ono četrnaest najdarežljivijih Arapa spada i jedan stri čević Muhamedov (alejhiselam), Abdullah Ibni Abbas. Za njega se pripovijeda, da mu je došao prosjak, koji ga nije poznavao, i reče mu : daruj me, ali ne malo, jer čuo si zar, da je Abdullah dao prosjaku hiljadu dirhema. „E moj prijatelju", re če Abdullah „gdje sam ja, a gdje je Abdullah". — ,Po čemu gdje si,, ili po plemstvu ili po bogatstvu ?" ,Pa po oboma" re če Abdullah. „Boga mi ti si plemič, ako si plemenit od sebe, a to možeš biti, ako ho ćeš, Abdullah mu na to dadne dvije hiljade dirhema, a prosjak se ovako ki ćeno za-
• jesi bolji od njega, a ako si Abdullah, danas
si bolji, nego što si ju če bio". Ovakih primjera darežljivosti moglo bi se navesti, koliko ti drago. Arapske su ih zbirke pune. Samo da ovdje spomenemo nešto, što se doduše ne ti če karakteristike Arapa, nego što će razjasniti gornja pripovijedanja, to jest treba se sjetiti, u kakvu su gospodarstvenom stanju bili onda Arapi. Oni su onda vladali od Indije do Spanjolske. s Neizbrojivo blago ovoga svijeta palo je tada u njihove ruke. Osim neprocjenjenoga plijena kod osvajanja i osim danaka, koliko se je samo pojedinaca obogatilo, dok su se osobito onda unosna državni č ka i vojni čka mjesta popunila u svima osvojenim zemljama. Sam plijen u Medainu, u staroj perzijskoj prijestolnici, koja je onda bila najbogatija na svijetu, iznosio je oko devet stotina milijona dirhema. Ve ć odmah iza Muhameda (alejhisselam) u Medini se je i u Mekki počelo nagomilovati neizmjerno bogatstvo. Megju Arapima je bilo više milijonera i polumilijonera (ra čunaju ć na dirheme). Pobožni hazreti Ebu Zer digao se protiv sakupljanja blaga, ali ko će zastaviti svijet, kad se dukati prospu, da ih ne kupi. Blago se sve više nagomilavalo u arapskim
-
- 46 -
rukama, a Ebu Zer se skloni u selo Rebzu blizu Medine, gdje je proživio svoje pošljednje dane. Stari su Arapi držali svoju vjeru nada sve i pronijeli je svijetom, ali su bili prakti č ni i veseli ljudi, te su uživali slasti i ljepote i ovoga svijeta na dostojan na čin.
NAJTOPLIJE SE PREPORU Č UJE :
„BISEPP, \"I.GODIŠTE LIJEPO UVEZANO, KOJE SADRŽAJE MNOGO BIRANIH POU Č NIH I ZA:: BAVNIH RADOVA,
CIJENA K
MOŽE SE DOBITI U : PRVOJ MUSLIMANSKOJ NAKLADNOJ KNJIŽARI U MOSTARU.
•••••••••••••••••••••••••••••• • •
•• ♦ • •• ••• •• ♦♦ • •• •• •• • • • •• •♦ • • •• • Kupujte č itajte •• •• ♦ • ♦ • •♦• • ♦ ♦• ♦♦• ♦♦• ♦ ♦ ♦ •♦ •• • •♦ •• •• •• • * • • ♦•• ••♦ ♦ • • * •• •• kojoj je zada ć a • * ♦ • •• •• • • • • širiti islamsku • • •♦• •♦• •♦ * ♦ •• •• prosvjetu. * ♦ * •♦ •• # * 41> 4>4) ♦•* ••• ••• <> ♦• •• •• ♦ ♦• ••••••••••••••••••••••••••• •• • •
1,111S111.1111111
me •
••
•
♦ ♦ ♦• ♦♦ ♦ ♦ • ♦• ♦ ♦ ♦ •♦ ♦• •♦ ♦• •♦ ♦ ♦ •
11111SIIIMS1(11 BIBIIUiENA 1
11DALA JE DO SADA KAO I lzvanredna lzdanja slijede će brojeve: iz ŽIVOTA Z A Ž I V O T, poučne pričice za islamsku mladež, od H a m d i j e Muli č a (Ata Ner ć es). Cijena K 1•—. 2. NEKOLIKO ISLAMSKIH USTANOVA, od M. C. Cati č a. Cijena K —'30. 3. ISLAMSKE DUŽNOSTI sa gledišta higlgijenskog, od Dr. Ahmedbega Džejhuna, s francuskog preveo S. B a k a m o v i Ć. K 4 R AMAZANSKI POST, napisao Dr. Huse i n H u 1 k i, preveo M. Ć č ati č . K —.30.
5. KRATAK PREGLED PERZIJSKE KNJIŽEVNOST I. Napisao H. Gjog o. K 6. UL EMA i N ARO D. Prevedeno iz „Sfrati iMustekima". Cijena K —.80. 7. DEDINI MENAKIRI (doživljajf). K 8. STAMBOLSKI SOFTA f SADRI-AZAM VA K C I, od 1-k.zima Muffi č a. K 9. JEDAN VAZ, od Mehmed Akifa, sa turskog prevco M. Č. Ca t i č. K —.30. 10. JEDAN HADISI ŠERIF. Napisao Muhamed Seid Serdarevi č . K —.80. 11. DVIJE OPASNESOCIIALNE BOLESTI PROSTITUCIJA I ALKOHOLIZAM). Napisao: Muhamed Seid-Serdarević. Cijena K —60. 1 0. ISTINITOST BOŽ1JEG BISTVA MUHAMMEDOVA POSLANSTVA od Mohamed-Seida Serdarevi ć a. Cijena K — .50 13. KAKAV JE NAROD ARAPSKI, napisao profesor A. Kadi Ć . Cijena K — .80. 14. T E M E, crtice od Nafije Sarajli ća.
7
