David Grann
IZGUBLJENI GRAD Z — PRIČA O POGUBNOJ OPSESIJI AMAZONIJOM Prijevod: Igor Buljan
David Grann
IZGUBLJENI GRAD Z — PRIČA O POGUBNOJ OPSESIJI AMAZONIJOM Prijevod: Igor Buljan
Naslov origin originala ala David Grann
THE LOST CITY OF Z
mojoj neustrašivoj Kyri
...katkada dostaje procijep otvoren usred neskladna krajolika, pojava svjetala u magli, agli, razgovor razgovor dvojice prolazni prolaznika ka koji se susreću u vrevi, pa da pomislim kako ću, polazeći odande, sastaviti, komad po komad, savršeni grad, sačinjen ocl ulomaka izmiješanih s ostat-kom, od trenutaka odvojenih stankama, od signala koje netko odašilje ne znajući tko ih prima. Ako ti kažem da je grad kojemu stremi moje putovanje isprekidan u vremenu i prostoru, čas rjeđi čas gušći, ne smiješ vjerovati da potraga za njim smije stati. Italo Calvino, Nevidljivi gradovi gradov i 1
Uvod Izvadio sam kartu iz stražnjeg džepa. Bila je vlažna i zgužvana, linije koje sam nacrtao kako bih istaknuo svoju rutu izblijedjele su. Zurio sam u svoje oznake u nadi da me mogu izvesti iz Amazonije umjesto da me odvedu još dublje. Slovo Z još se vidjelo u središtu karte. No izgledalo je više kao ruglo nego kao putokaz, još jedan dokaz moje lakoumnosti. Uvijek sam se smatrao nepristranim novinarom koji se ne upleće osobno u svoje reportaže. Dok drugi često podlegnu svojim suludim snovima i opsesijama, ja sam nastojao biti nevidljivi svjedok. I uvjerio sam sebe da sam zato putovao više od 16 000 kilometara od New Yorka preko Londona do rijeke Xingu, jednog od najdužih pritoka Amazone, da sam zato mjesecima čitao viktorijanske dnevnike i pisma, i da sam zato ostavio ženu i ednogodišnjeg sina te uzeo dodatnu policu životnog osiguranja. Rekao sam sebi da sam došao samo zato da zabilježim kako su naraštaji znanstvenika i pustolova postali kobno opsjednuti rješavanjem onoga što se često opisuje kao „najveća istraživačka zagonetka XX. stoljeća” - lokacijom nestalog grada Z-a. Smatralo se da je taj drevni grad, sa svojom mrežom putova, mostovima i hramovima, skriven negdje u Amazoniji, najvećoj svjetskoj prašumi. U doba zrakoplova i satelita, to područje ostaje jednim od posljednjih praznih mjesta na kartama. Stotinama godina progonilo je geografe, arheologe, tvorce imperija, lovce na blago i filozofe. Kad su Europljani krajem XV. stoljeća prvi put stigli u Južnu Ameriku, bili su uvjereni da se u prašumi nalazi blistavo kraljevstvo El Dorado. Tisuće su ih stradale u potrazi za njim. U novije su doba mnogi znanstvenici zaključili da nikakva razvijena civilizacija nije mogla nastati u tako negostoljubivu okolišu, gdje je tlo neplodno za poljoprivredu, komarci prenose smrtonosne bolesti, a grabežljivci vrebaju u krošnjama. Ta se regija općenito smatra netaknutom divljinom, mjestom gdje „nema umjetnosti, nema pisma, nema društva; a što je najgore, [vlada] neprekidni strah i opasnost od nasilne smrti” 2, kako je Thomas Hobbes 3 opisao stanje prirode. Nemilosrdni uvjeti Amazonije pothranjivali su jednu od najtrajnijih
teorija o ljudskom razvoju: teoriju prirodnog determinizma. Prema njoj, ako su neki davni ljudi i opstali u najtežim uvjetima na planetu, rijetko su uspijevali razviti se iznad primitivnih plemena. Društvo je, drugim riječima, zatočenik geografije. Dakle, da je Z pronađen u takvu naizgled nenastanjivu okolišu, bio bi više od zlatne riznice i intelektualnog kurioziteta; „ispisao bi novo poglavlje ljudske povijesti”, kako je ustvrdio jedan list 1925. godine. Gotovo cijelo stoljeće istraživači su žrtvovali sve, čak i živote, da pronađu grad Z. Potraga za civilizacijom i za nebrojenim ljudima koji su iščezli dok su je tražili zasjenila je viktorijanske romane potrage Arthura Conana Doylea i H. Ridera Haggarda; inače, obojica su slučajno bila povezana sa stvarnim pohodom na Z. Povremeno sam se morao podsjećati na to da je sve u ovoj priči istinito: filmsku su zvijezdu doista oteli Indijanci, bilo je ljudoždera, ruševina, tajnih karti i uhoda, istraživači su umirali od gladi, bolesti, napada divljih životinja i otrovnih strijela, a za vrijeme svih tih pustolovina i stradavanja u pitanju je bila i sama predodžba o Amerikama prije nego što se Kolumbo iskrcao u Novom svijetu. Sad, dok sam proučavao svoju zgužvanu kartu, ništa od toga nije bilo važno. Gledao sam guštaru stabala i povijuša oko sebe i žestoke muhe i komarce koji su ostavljali krvave rane na mojoj koži. Izgubio sam vodiča. Nestalo mi je hrane i vode. Vrativši kartu u džep, pohitao sam naprijed pokušavajući naći put odavde dok su mi grane šibale lice. Zatim sam vidio kako se nešto miče među stablima. „Tko je to?”, povikao sam. Nije bilo odgovora. Jedna je figura šmugnula među granjem pa druga. Primicale su se, a ja sam se prvi put upitao: Kojeg vraga radim ovdje?
1
Vratit ćemo se Jednoga hladnoga siječanjskog dana 1925. godine, visok, otmjen gospodin hitao je dokovima Hobokena u New Jerseyju prema Vaubanu, 156metarskom prekooceanskom linijskom parobrodu koji je plovio za Rio de Janeiro. Imao je 57 godina i bio visok oko 185 centimetara, dugih mišićavih ruku. Premda mu se kosa prorjeđivala, a brkovi su mu bili prosijedi, bio je u takvoj tjelesnoj spremi da je mogao hodati danima s tek nešto malo odmora ili hrane, a možda i bez toga. Nos mu bijaše grbav kao u boksača, i bilo je nečega okmtnog u njegovoj pojavi, osobito u očima. Bile su smještene blizu i zurile su ispod gustih pramenova. Nitko, čak ni njegova obitelj, nije se mogao usuglasiti oko njihove boje - neki su ih smatrali plavima, drugi sivima. No gotovo sve koji su se susreli s njim dojmila se njihova prodornost: neki su ih nazivali „očima vizionara”. Često su ga fotografirali u jahačkim čizmama i sa šeširom stetson, s puškom o ramenu, ali gomila na molu mogla ga je prepoznati čak i u odijelu s kravatom i bez uobičajene razbarušene brade. Bio je to pukovnik Percy Harrison Fawcett, a njegovo je ime bilo poznato diljem svijeta. Bio je posljednji veliki viktorijanski istraživač 4, usuđivao se putovati u neistražena područja s tek nešto više od mačete, kompasa i gotovo svetačke posvećenosti cilju. Gotovo dva desetljeća priče o njegovim pustolovinama očaravale su maštu javnosti: kako je preživio u južnoameričkoj divljini bez dodira s vanjskim svijetom, kako su ga zaskočili neprijateljski raspoloženi urodenici od kojih mnogi nikad prije nisu vidjeli bijelog čovjeka, kako se borio s piranjama, električnim jeguljama, jaguarima, krokodilima, vampirskim
šišmišima i anakondama, uključujući jednu koja ga je zamalo zadavila, i kako e izradio karte područja iz kojih se nijedna prijašnja ekspedicija nije vratila. Bio je na glasu kao „amazonski David Livingstone” i vjerovalo se da mu nema premca po izdržljivosti tako da su neki njegovi kolege čak tvrdili da je otporan na smrt. Jedan američki istraživač opisao ga je kao „neustrašiva čovjeka neslomljive volje, neizmjerne snalažljivosti”; jedan je drugi rekao da e mogao „hodati i istraživati više od bilo koga”. U londonskom Geographical Joumalu, najvažnijoj publikaciji na svojem području, ustvrdili su 1953- godine da je „Fawcett obilježio kraj jednog razdoblja. Gotovo bi se mogao nazvati posljednjim individualističkim istraživačem. Dani zrakoplova, radija, organiziranih i bogato financiranih modernih ekspedicija još nisu bili stigli. U njegovu je slučaju to bila herojska priča o čovjeku protiv šume.” Godine 1916. Kraljevsko geografsko društvo dodijelilo mu je, uz blagoslov kralja Georgea V., zlatno odličje „za doprinos kartografiranju Južne Amerike”. A svakih nekoliko godina, kad bi izašao iz prašume, mršav poput pauka i blatnjav, deseci znanstvenika i istaknutih osoba nagrnuli bi u dvoranu Društva da ga čuju kako govori. Među njima je bio i sir Arthur Conan Doyle, čija se knjiga Iščezli svijet (The Lost World) iz 1912. godine navodno temelji na Fawcettovim doživljajima, a u njoj istraživači „nestanu u nepoznatom smjeru” u Južnoj Americi te na zabačenoj visoravni nađu područje gdje su dinosauri izbjegli izumiranje. 5 Dok se Fawcett toga siječanjskog dana kretao prema mostiću za ukrcaj, sablasno'je podsjećao na jednog od glavnih likova te knjige, lorda Johna Roxtona: Ima nešto od Napoleona III., nešto od Don Quijotea, a i nešto što je srž engleskog džentlmena... Ima tih glas i diskretne manire, ali iza sjajnih plavih očiju vreba sposobnost za žestok gnjev i neumoljivu odlučnost, koji su još opasniji zato što su obuzdani. Nijedna prijašnja Fawcettova ekspedicija nije se mogla usporediti s onim što je kanio ostvariti i jedva je mogao skriti nestrpljivost dok se s drugim putnicima ukrcavao na Vauban. Brod, oglašavan kao „najljepši na svijetu”, bio je dio elitne „V” klase tvrtke Lamport & Holt. Nijemci su potopili
nekoliko prekooceanskih putničkih brodova te tvrtke u Prvom svjetskom ratu, ali ovaj je preživio, sa svojim crnim, solju prošaranim tmpom, elegantnim bijelim palubama i prugastim dimnjakom iz kojega je dim sukljao u nebo. 6 Fordovi modeli T dovozili su putnike na dok, gdje su lučki radnici pomagali prenositi prtljagu u teretni prostor broda. Mnogi su putnici nosili svilene kravate i polucilindre; žene su imale krznene kapute i kape s perjem, kao da prisustvuju nekom društvenom događaju, o čemu je u neku ruku i bila riječ popisi putnika luksuznih prekooceanskih brodova navodili su se u tračrubrikama i pretraživale su ih mlade djevojke tražeći poželjne neženje. Fawcett se probijao sa svojom opremom. Kovčezi su mu bili puni oružja, konzervirane hrane, mlijeka u prahu, signalnih raketa i ručno izrađenih mačeta. Nosio je i mjerne instmmente: sekstant i kronometar za određivanje geografske širine i dužine, aneroid za mjerenje atmosferskog tlaka i glicerinski kompas koji mu je mogao stati u džep. Odabrao je svaki predmet na temelju dugogodišnjeg iskustva; čak je i odjeća koju je spremio bila od laganog i nepoderivog gabardena. Viđao je ljude kako umiru zbog najbezazlenijeg previda - poderane mreže, preuske čizme. Krenuo je u Amazoniju, divljinu veliku gotovo poput kontinentalnog dijela SAD-a, kako bi našao nestalu civilizaciju, što je nazivao „najvećim otkrićem XX. stoljeća”. Dotada je veći dio svijeta bio istražen, njegov čarobni veo podignut, ali Amazonija je ostala jednako tajnovitom kao tamna strana Mjeseca. Kako je rekao sir John Scott Keltie, bivši tajnik Kraljevskoga geografskog društva i jedan od tada najcjenjenijih geografa: „Nitko ne zna što e ondje.” Otkako se Francisco de Orellana sa svojim konkvistadorima spustio niz Amazonu 1542. godine, možda nijedno mjesto na svijetu nije tako raspaljivalo maštu - ili mamilo ljude u smrt. Gaspar de Carvajal, dominikanski redovnik koji je pratio Orellanu, opisao je prašumske ratnice koje su podsjećale na mitske grčke Amazonke. Pola stoljeća poslije, sir Walter Raleigh govorio je o Indijancima „s očima u ramenima i s ustima nasred grudi”, a tu je legendu Shakespeare utkao u Otela:, I ljudožderima, kanibalima, Što jedni druge proždiru - o ljudima Što niže pleća glave imaju. 7
Ono što je bilo točno za to područje - zmije duge poput stabala, glodavci veliki poput svinja - bilo je dovoljno nevjerojatno da se nikakvo preuveličavanje nije činilo premaštovitim. A vizija koja je izazivala najviše ushita bio je El Dorado. Raleigh je tvrdio da je to kraljevstvo, za koje su konkvistadori čuli od Indijanaca, toliko obilovalo zlatom da su ga njegovi žitelji mrvili u prah i nanosili ga puhanjem „kroza šuplje štapove na svoja gola tjelesa dok ne bi sjali od glave do pete”. No, svaka ekspedicija koja je pokušala naći El Dorado okončala se katastrofom. Carvajal, čija je skupina tragala za tim kraljevstvom, zapisao je u dnevnik: „Zadesila nas je tako velika oskudica da ne jedemo ništa osim kože, remenja i potplata čizama, skuhanih s nekim travama, zbog čega smo tako slabi da ne možemo ni stajati.” Oko 4000 ljudi umrlo je samo tijekom te ekspedicije, od gladi i bolesti, ili su ih ubili Indijanci koji su branili svoj teritorij strijelama umočenim u otrov. Dmge skupine koje su tragale za El Doradom pribjegle su kanibalizmu. Mnogi su istraživači poludjeli. Godine 1561. Lope de Aguirre vodio je svoje ljude u krvoločnom divljanju urlajući: „Misli li Bog da zato što kiši neću... uništiti svijet?” Aguirre je izbo ćak i vlastito dijete šapćući: „Preporuči se Gospodu, kćeri moja, jer kanim te ubiti.” Prije nego što je španjolski vladar poslao postrojbe da ga zaustave, Aguirre je upozorio u jednom pismu: „Zaklinjem Vam se, kralju, svojom kršćanskom riječju, ako dođe stotinu tisuća ljudi, nijedan neće umaknuti. Jer glasovi su lažni: nema ničega na toj rijeci osim očaja.” Aguirreovi drugovi na koncu su se pobunili i ubili ga, a španjolske su vlasti izložile glavu „Gnjeva Božjeg” u metalnom kavezu. Ipak, ekspedicije su nastavile tragati tri stoljeća sve dok, nakon brojnih smrti i patnje dostojne Josepha Conrada, većina arheologa nije zaključila da El Dorado nije ništa više doli tlapnja. Međutim, Fawcett je bio siguran da u Amazoniji postoji legendarno kraljevstvo, a on nije bio samo još jedan plaćenik ili čudak. Kao čovjek od znanosti, godinama je prikupljao dokaze za svoju stvar - nalazeći mkotvorine, proučavajući petroglife i razgovarajući s plemenima. A nakon žestokih borbi sa skepticima dobio je sredstva od najcjenjenijih znanstvenih ustanova, uključujući Kraljevsko geografsko dmštvo, Američko geografsko društvo i Muzej američkih Indijanaca. Novine su najavljivale da će uskoro zapanjiti svijet. Atlanta Constitution objavio je: „To je možda najpogibeljnija i
svakako najspektakularnija pustolovina takve vrste koju je poduzeo ugledni znanstvenik uz potpom konzervativnih znanstvenih dmštava.” Fawcett je zaključio da drevni, visokorazvijeni narod još postoji u brazilskoj Amazoniji i da je njegova civilizacija tako stara i kompleksna da će zauvijek promijeniti zapadnjački pogled na Amerike. Nazvao je taj nestali svijet grad Z. „Središnje mjesto, koje zovem ’Z’, naš glavni cilj, nalazi se u dolini... širokoj oko 16 kilometara, grad je na uzvisini u središtu, a prilazi mu se putovima popločanim kamenom”, ustvrdio je Fawcett ranije. „Kuće su niske i bez prozora, a postoji i piramidalni hram.” Novinari s Manhattana na drugoj strani rijeke Hudson izvikivali su na doku u Hobokenu pitanja u nadi da će saznati lokaciju Z-a. Nakon tehnoloških užasa Prvoga svjetskog rata i usred širenja urbanizacije i industrijalizacije malo je dogadaja tako očaravalo javnost. Jedan je list likovao: Još otkad je Ponce de Leon prelazio nepoznatn Floridu u potrazi za izvorom mladosti... nije planirana zamamnija pustolovina.” Fawcett je pozdravio „metež”, kako je to opisao u pismu jednom prijatelju, ali pazio je na svoje odgovore. Znao je da njegov glavni suparnik Alexander Hamilton Rice, američki liječnik i multimilijunaš koji je raspolagao golemim sredstvima, već ulazi u prašumu s nezapamćenim kompletom opreme. Mogućnost da dr. Rice pronađe Z užasavala je Fawcetta. Nekoliko godina ranije vidio je kako je Robert Falcon Smith, kolega iz Kraljevskoga geografskog društva, krenuo na put kako bi postao prvi istraživač koji je dosegnuo Južni pol, ali kad je stigao onamo otkrio je, prije nego što se nasmrt smrznuo, da ga je njegov norveški suparnik Roald Amundsen pretekao za 33 dana. U jednom novijem pismu Kraljevskom geografskom dmštvu Fawcett je napisao: „Ne mogu reći sve što znam pa čak ni biti preciziniji glede lokacije, jer te stvari znaju procuriti, a za istraživača nema ništa bolnije nego da ostane bez kmne svojega rada zato što ga je netko pretekao.” Bojao se i da će u slučaju da objavi pojedinosti o svojoj ruti, a drugi pokušaju otkriti Z ili ga spasiti, to rezultirati brojnim smrtnim slučajevima. Ekspedicija sastavljena od 1400 naomžanih ljudi prethodno je nestala na istom području. U pregledu vijesti koja se slala brzojavom diljem svijeta stajalo je: „Fawcettova ekspedicija... pred ulaskom u predio iz kojeg se nitko nije vratio.” A Fawcett, koji je odlučio stići do najnepristupačnijih područja,
nije kanio, poput drugih istraživača, ploviti; umjesto toga planirao je probijati se kroz prašumu pješice. Kraljevsko geografsko dmštvo upozorilo je na to da e Fawcett „zacijelo jedini živući geograf koji bi se mogao s uspjehom odvažiti” na takvu ekspediciju i da bi „za svakog čovjeka bilo uzaludno ići njegovim stopama”. Prije nego što je napustio Englesku, Fawcett je povjerio mlađem sinu Brianu: „Ako uza sve moje iskustvo ne budemo uspjeli, nema mnogo nade za druge.” Dok su novinari galamili oko njega, Fawcett je objašnjavao da samo mala ekspedicija ima kakve-takve izglede za preživljavanje. Njezini članovi mogli bi živjeti od onoga što nađu u prirodi i ne bi predstavljali prijetnju neprijateljski raspoloženim Indijancima. Ekspedicija, tvrdio je, „neće biti razmažena skupina istraživača s vojskom nosača, vodiča i teretnih životinja. Takve glomazne ekspedicije nikamo ne stižu; zadržavaju se na rubu civilizacije i uživaju u publicitetu. Gdje počinje prava divljina, ionako nema nosača zbog straha od divljaka. Životinje se ne mogu voditi zbog nedostatka ispaše i napada kukaca i šišmiša. Nema vodiča, er nitko ne poznaje kraj. Bitno je da se oprema smanji na apsolutni minimum, da je čovjek nosi sam i nada se kako će moći opstati sklapajući prijateljstva s raznim plemenima na koja naiđe.” Dodao je: „Morat ćemo trpjeti izloženost svakakvim vremenskim prilikama... Morat ćemo steći otpornost živaca i duha, kao i tijela, jer ljudi se u tim uvjetima često slome zato što im um podlegne prije tijela.” Fawcett je sam odabrao dvoje ljudi koji će ići s njim: svojeg 21-godišnjeg sina Jacka i njegova najboljeg prijatelja Raleigha Rimella. Premda nikad nisu bili u ekspediciji, Fawcett je smatrao da su idealni za taj zadatak: žilavi, odani, a s obzirom na to da su tako bliski, neće nakon mjeseci izolacije i patnje „mučiti i proganjati jedan drugoga” ili se, kako je bilo uobičajeno na takvim ekspedicijama, pobuniti. Jack je bio, kako je to njegov brat Brian rekao, „slika i prilika svojeg oca”: visok, izvanredno tjelesno spreman i pravi asket. Ni on ni otac nisu ni pušili cigarete ni pili. Brian je zabilježio da su Jackovih „190 centimetara činile same kosti i mišići, a tri glavna uzročnika tjelesnog propadanja - alkohol, duhan i raspušten život - bili su mu odbojni”. Pukovnik Fawcett, koji je slijedio stroga viktorijanska pravila, izrazio je to malo drukčije: „On je... pravi djevac umom i tijelom.” Jack, koji je htio pratiti oca u ekspediciji još od djetinjstva, godinama se pripremao - dižući utege, pridržavajući se stroge dijete, učeći portugalski i kako ploviti prema
zvijezdama. Ipak, malo toga mu je doista bilo uskraćeno, pa mu lice sjajne kože, pahuljasti brk i zaglađena smeđa kosa nisu pokazivali ništa od očeve tvrdoće. U svojoj otmjenoj odjeći više je izgledao kao filmska zvijezda, što se i nadao postati nakon trijumfalnog povratka. Raleigh, iako manji od Jacka, ipak je bio visok gotovo 183 cm i mišićav. („Dobro građen”, kako je Fawcett rekao Kraljevskom geografskom društvu). Otac mu je bio kirurg u britanskoj mornarici i umro je od raka 1917. godine kad je Raleighu bilo 15 godina. Tamne kose, s istaknutim rubom u obliku šiljka na čelu i s brkovima brodskog kockara, Raleigh je imao veselu, vragolastu narav. „Bio je rođeni klaun”, rekao je Brian Fawcett, „savršeni pandan ozbiljnom Jacku.” Dva su momka bila praktički nerazdvojna otkako su lutala prirodom oko Seatona u Devonshireu, gdje su odrasli vozeći bicikle i pucajući iz pušaka u zrak. U pismu jednom od Fawcettovih pouzdanika Jack je napisao: „S nama je sad i Raleigh Rimell, koji je oran baš kao i ja... On je jedini bliski prijatelj kojeg imam. Poznajem ga još otkad sam imao manje od sedam godina i otada smo manje-više zajedno. Potpuno je iskren i drag u svakom pogledu i znamo jedan drugoga u dušu.” Kad su se Jack i Raleigh uzbuđeno ukrcali na brod, naišli su na desetke stjuarda u uštirkanim bijelim odorama kako jure kroz hodnike s brzojavima i košarama voća za sretan put. Jedan je stjuard, pažljivo izbjegavajući krmeni dio gdje su bili putnici iz trećeg razreda, odveo istraživače do kabina prvog razreda, na sredini broda, daleko od štropota brodskih vijaka. Uvjeti su bili daleko bolji od onih koji su vladali na prvom Fawcettovu putovanju u Južnu Ameriku, dva desetljeća prije, ili kad je Charles Dickens, prelazeći Atlantik 1842. godine, opisao svoju kabinu kao „potpuno neprohodnu, krajnje beznadnu i posve smiješnu pregradu (Blagovaonica je podsjećala, dodao je Dickens, na „mrtvačka kola s prozorima”. Sad je sve bilo konstruirano za smještaj novog soja turista, „običnih putnika”, kako ih je Fawcett opisao, koji su slabo znali za „mjesta koja danas traže odredenu izdržljivost i životno odricanje, uz tjelesnu gradu kakva je nužna za suočavanje s opasnošću”. Prostorije prvog razreda imale su krevete i tekuću vodu, okrugli su prozori puštali Sunčevo svjetlo i svjež zrak, a na stropu su se vrtjeli električni ventilatori. Brodska je brošura hvalila Vaubanovu „savršenu ventilaciju koju osiguravaju moderni uređaji”, što pridonosi „pobijanju dojma da je tropsko putovanje neizbježno popraćeno neudobnošću”.
Fawcett je poput mnogih viktorijanskih istraživača bio profesionalni diletant; osim što je bio samozvani geograf i arheolog, bio je i nadaren umjetnik (njegovi crteži tintom bili su izloženi u Kraljevskoj akademiji) i brodograditelj (patentirao je „ihtoidnu krivulju” koja povećava brzinu brodova). Usprkos zanimanju za more, napisao je supruzi Nini, koja mu je bila najčvršća potpora i služila mu kao glasnogovornica dok je bio na putu, da smatra Vauban i putovanje „prilično zamornim”; htio je samo biti u prašumi. Dotle su Jack i Raleigh bili nestrpljivi da istraže luksuznu unutrašnjost broda. Iza jednoga ugla bio je foaje s nadsvođenim stropom i mramornim stupovima. Iza drngog bio je restoran sa stolovima prekrivenim bijelim stolnjacima i konobarima s crnim kravatama koji su posluživali pečena anjeća rebarca i vino iz vrčeva uz svirku orkestra. Brod je imao čak i gimnastičku dvoranu, gdje su mladići mogli trenirati za svoju misiju. Jack i Raleigh više nisu bili dva anonimna klinca: bili su, kako su ih novine pozdravljale, „hrabri”, „uporni Englezi”, a svaki je podsjećao na sira Lancelota. Upoznavali su dostojanstvenike, koji su htjeli sjesti za njihov stol, i žene koje su pušile dugačke cigarete i dobacivale ono što je pukovnik Fawcett nazivao „bestidno smionim pogledima”. Po svemu sudeći, Jack nije bio siguran sa ženama, čini se da su mu bile zagonetne i daleke kao Z. No Raleigh je ubrzo počeo očijukati s jednom djevojkom, jamačno se hvastajući svojim nadolazećim pustolovinama. Fawcett je znao da Jacku i Raleighu ekspedicija još nije ništa više doli pothvat iz mašte. U New Yorku mladići su uživali u neprekidnom razmetanju: tijekom noći u hotelu Waldorf-Astoria, gdje su se posljednje večeri u Zlatnoj sobi okupili dostojanstvenici i znanstvenici iz cijeloga grada kako bi im priredili zabavu „za sretan put”, prilikom zdravica u klubovima Camp Fire i National Arts, prilikom zadržavanja na otoku Ellis (službenik za useljenike zabilježio je da nitko iz skupine nije „ateist”, „poligamist”, „anarhist” ili „deformiran”) i u kinodvoranama koje je Jack danonoćno obilazio. Dok je Fawcett stekao izdržljivost u višegodišnjim ekspedicijama, Jack i Raleigh morat će je steći odjeđnom. No Fawcett nije sumnjao da će uspjeti. U svoj je dnevnik zapisao: „Jack ima prave sposobnosti.” Također je predviđao: „Dovoljno je mlad da se svemu prilagodi, a tijekom nekoliko mjeseci puta dostatno će očvrsnuti. Uvrgne li se u mene, neće ga zadesiti
svakojake boleštine... a mislim da će se u nuždi smjelo ponijeti.” Fawcett je gajio jednako povjerenje u Raleigha, koji je na Jacka gledao s gotovo ednakim poštovanjem kao Jack na oca. „Raleigh će ga svuda slijediti”, primijetio je. Posada broda počela je vikati: „Svi koji ne putuju na obalu!” Kapetanov zvižduk odjeknuo je lukom i brod je zaškripao te se stao uzdizati i spuštati dok se uđaljavao od dokova. Fawcett je mogao vidjeti siluete nebodera na Manhattanu, s tornjem Metropolitan Life Insurancea, nekoć najvišim na svijetu, i zgradom Woolworth koja ga je sad nadmašivala, metropolu koja sja od svjetla kao da je tko skupio sve zvijezde. S Jackom i Raleighem pokraj sebe, Fawcett je doviknuo novinarima na molu: „Vratit ćemo se i donijeti ono što tražimo!”
2
Nestanak Kako lako Amazona zna zavarati. Započinje tek kao rječica, ta najmoćnija svjetska rijeka, moćnija od Nila i Gangesa, moćnija od Mississippija i svih kineskih rijeka. 8 Na visini većoj od 5500 m u Andama, usred snijega i oblaka, iz pukotine u stijeni curi bistra voda. Ovdje se ne razlikuje od brojnih drugih potoka koji teku kroz Ande, neki se prelijevaju u slapovima zapadnom stranom prema Tihom oceanu, 100 kilometara daleko, drugi, poput ovoga, valjaju se niz istočnu stranu na naoko nemogućem putovanju prema Atlantiku - što je udaljenost veća nego od New Yorka do Pariza. Na toj je visini zrak prehladan za prašumu i mnoge grabežljivce. A baš je na tom mjestu rođena Amazona, hranjena otopljenim snjegovima i kišom te privučena silom teže preko litica. Od izvora se ta rijeka oštro spušta. Dok povećava brzinu, priključuju joj se stotine drugih rječica, među kojima je većina tako malena da ostaju bezimene. 2100 metara niže rijeka ulazi u dolinu s prvim treperenjem zelenila. Ubrzo se veći potoci spajaju s njom. Zahuktavajući se dolje prema nizinama, rijeka mora prijeći još 4800 kilometara da bi stigla do oceana. Nezaustavljiva je. Kao i prašuma, koja zahvaljujući ekvatorskoj vrućini i obilnim kišama postupno guta riječne obale. Sireći se prema obzoru, taj je divlji kraj po raznolikosti vrsta najbogatiji na svijetu. I tu pivi put rijeka postaje prepoznatljiva - to jest Amazona. Ipak, rijeka nije ono što se čini. Krivudajući prema istoku, ulazi u golemo područje u obliku plitke zdjele, a budući da Amazona leži na dnu tog bazena, gotovo 40 posto južnoameričkih voda, čak i iz kolumbijskih, venezuelanskih,
bolivijskih i ekvadorskih rijeka, ulijeva se u nju. I tako Amazona postaje još moćnija. Mjestimice duboka i 90 metara, više se ne mora žuriti, osvajajući vlastitim tempom. Vijuga pored Rio Negra i Rio Madeire, pored Tapajosa i Xingua, dvaju najvećih južnih pritoka, pored Marajoa, otoka većeg od Svicarske, sve dok na koncu, nakon što prijeđe 6500 kilometara i prikupi vodu iz tisuća pritoka, ne stigne do 320 kilometara širokog ušća i navre u Atlantski ocean. Ono što započinje kao mlazić, sad izbacuje 215 460 000 litara vode u sekundi - 60 puta više nego Nil. Amazonska slatka voda prodire tako daleko u more da je 1500. godine Vicente Pinzon, španjolski kapetan koji je ranije pratio Kolumba, otkrio tu rijeku dok je plovio miljama daleko od brazilske obale. Nazvao ju je Mar Dulce ili Slatko more. Teško je istraživati to područje u bilo kakvim prilikama, no u studenom ga početak kišne sezone čini praktički neprohodnim. Valovi - uključujući mjesečni plimni val oci 25 km/h znan kao pororoca ili „velika huka” razbijaju se o obale. Kod Belema se Amazona često podiže za četiri metra, kod Iquitosa šest metara, kod Obidosa jedanaest metara. Madeira, najduži pritok Amazone, može nabujati čak dvadeset metara. Nakon mjeseci poplava, mnoge spomenute i druge rijeke preliju se preko obala padajući u slapovima kroz šumu, čupajući biljke i stijene te gotovo pretvarajući južni bazen u unutrašnje more, što je i bio prije mnogo milijuna godina. Zatim izlazi Sunce i prži to područje. Zemlja puca kao nakon potresa. Močvare se isparavaju ostavljajući u isušenim mlakama nasukane piranje da jedu jedne druge. Baruštine se pretvaraju u livade, otoci postaju brda. Tako je sušno razdoblje stiglo u južni bazen Amazonije i potrajalo dulje nego što se pamtilo. U lipnju 1996. godine, ekspedicija sastavljena od brazilskih znanstvenika i pustolova zaputila se u prašumu. Tražila je tragove pukovnika Percyja Fawcetta koji je nestao zajedno sa svojim sinom Jackom i Raleighem Rimmelom prije više od 70 godina. Ekspediciju je vodio 42-godišnji brazilski bankar James Lynch. 9 Nakon što mu je jedan novinar spomenuo priču o Fawcettu, pročitao je sve što je mogao o toj temi. Saznao je da je pukovnikov nestanak 1925. godine potresao svijet - bio je to „jedan od najglasovitijih nestanaka modernog doba”, kako se jedan promatrač izrazio. Pet je mjeseci Fawcett slao dopise, koje su zgužvane i zamrljane kroz
prašumu prenosili indijanski tekliči, a zatim su se kao nekom čarolijom prenosili telegrafom i tiskali na praktički svim kontinentima; u jednom od prvih primjera moderne napete novinske priče, pozornost Afrikanaca, Azijaca, Europljana, Australaca i Amerikanaca prikovao je isti daleki dogadaj. Ekspedicija je, kako je stajalo u jednom listu, „škakljala maštu svakog djeteta koje je ikad sanjalo o neotkrivenim zemljama”. Dopisi su zatim stali. Lynch je čitao da je Fawcett upozorio kako se možda mjesecima neče moći oglasiti, no prošla je godina, a zatim i druga, a opčinjenost javnosti je rasla. Drže li Indijanci Fawcetta i dva mladića kao taoce? Jesu li umrli od gladi? Jesu li previše očarani Z-om da bi se vratili? Rasprave su bjesnjele u salonima i ilegalnim točionicama; izmjenjivali su se brzojavi na najvišim razinama vlasti. Radijske drame, romani (vjeruje se da je na roman Evelyna Waugha Šaka praha [A Handful of Dust] utjecala Fawcettova saga, pjesme, dokumentarni i igrani filmovi, poštanske marke, priče za djecu, stripovi, balade, drame, ilustrirani romani i muzejski izlošci posvećivali su se tom slučaju. Godine 1933- jedan je putopisac uskliknuo: „O toj je temi nastalo dovoljno legendi da se formira nova grana folklora.” Fawcett je zaslužio mjesto u analima istraživanja ne zbog onoga što je otkrio, nego zbog onoga što je zatajio. Zavjetovao se da će ostvariti „najveće otkriće stoljeća”, a umjesto toga stvorio je „najveću istraživačku zagonetku XX. vijeka”. Lynch je na svoje čuđenje saznao i da su brojni znanstvenici, istraživači i pustolovi prodrli u to divlje područje s nakanom da pronađu Fawcettovu družinu, živu ili mrtvu, i vrate se s dokazom o postojanju Z-a. U veljači 1955. godine u Neiv York Timesu su ustvrdili da je Fawcettov nestanak potaknuo više potraga „nego što ih je kroz stoljeća pokrenuto kako bi se pronašao legendarni El Dorado”. Neke su skupine zbrisale glad i bolesti ili su se u očaju povukle; druge su pobila plemena. Bilo je pustolova koji su otišli naći Fawcetta, a umjesto toga su nestali poput njega u šumama koje su putnici davno nazvali „zelenim paklom”. S obzirom na to da su mnogi tragači otišli bez pompe, nema pouzdane statistike o broju poginulih. Jedna novija procjena, međutim, navodi da je taj broj približan stotini ljudi. Lynch se činio otpornim na maštanje. Taj visoki, vitki čovjek plavih očiju i blijede kože koja se pržila na suncu radio je u banci Chase u Sao Paulu. Bio je oženjen i imao je dvoje djece. No u dobi od 30 godina obuzeo ga je
nemir pa bi povremeno nestao u Amazoniji probijajući se danima kroz prašumu. Uskoro je nastupio na nekoliko napornih pustolovnih natjecanja: ednom je pješačio 72 sata bez sna i prešao preko kanjona tresući se na užetu. „Cilj je iscrpiti se fizički i mentalno te vidjeti kako reagirate u takvim okolnostima”, rekao je dodavši: „Neki bi se ljudi slomili, ali meni je uvijek bilo pomalo veselo.” Lynch je bio više od pustolova. Privlačile su ga potrage koje su bile intelektualne koliko i fizičke i nadao se da će rasvijetliti neki manje poznat dio svijeta pa je često mjesecima boravio u knjižnici istražujući neku temu. Primjerice, putovao je do izvora Amazone i našao koloniju menonita koja živi u bolivijskoj pustinji. Ali nikad nije naišao na slučaj poput onog pukovnika Fawcetta. Ne samo da prethodne skupine tragača nisu uspjele otkriti sudbinu te družine, pri čemu je svaki nestanak i sam postao zagonetkom, nego nitko nije razriješio ono što je Lynch smatrao najvećom enigmom: Z. Zapravo, Lynch je otkrio da je, za razliku od drugih nestalih istraživača - poput Amelije Earhart, koja je iščezla 1937. godine dok je pokušavala obletjeti svijet - Fawcett gotovo onemogućio da mu se uđe u trag. Toliko je skrivao svoju rutu da je čak i njegova supruga Nina priznala da je i od nje tajio ključne pojedinosti. Lynch je iskopao stare novinske izvještaje, ali otkrio je malo konkretnih tragova. Zatim je pronašao primjerak raskupusane knjige Faivcettovo istraživanje (Exploration Faivceti), zbirku nekih istraživačevih zapisa koju je uredio njegov sin Brian i objavio 1953- godine. 10 (Ernest Hemingway imao e primjerak te knjige na svojoj polici.) Pokazalo se da knjiga sadrži jednu od malobrojnih indicija o pukovnikovu posljednjem smjem, navode se Fawcettove riječi: „Krenut ćemo iz Logora uginuloga konja, 11°43’ južno i 54°35’ zapadno, gdje mi je konj uginuo 1921.” Iako su te koordinate bile samo polazna točka, Lynch ih je upisao u svoj GPS uređaj. Pokazao je točku u južnom bazenu Amazonije u Mato Grossu - što znači „gusta šuma” brazilskoj državi većoj od Francuske i Velike Britanije zajedno. Kako bi se stiglo do Logora uginuloga konja, nužno je proći kroz jedan od najneprohodnijih dijelova amazonske prašume; moralo bi se ući i na područja pod nadzorom urođeničkih plemena koja su se osamila u gustoj šumi i žestoko čuvaju svoj teritorij.
Izazov se činio nesavladivim. Dok je Lynch zurio u financijska izvješća na poslu, pitao se: što ako doista postoji Z? Sto ako je prašuma sakrila to mjesto? Čak i danas brazilske vlasti procjenjuju da postoji više od 60 indijanskih plemena koja nikad nisu bila u dodiru sa strancima. „Te su šume... gotovo jedino mjesto na svijetu gdje urođenička plemena mogu opstati izolirana od ostatka čovječanstva”, pisao je John Hemming, istaknuti povjesničar brazilskih Indijanaca i bivši direktor Kraljevskoga geografskog društva. Sydney Possuelo, koji je bio na čelu brazilskog ministarstva osnovanog radi zaštite indijanskih plemena, rekao je o tim skupinama: „Nitko ne zna nedvojbeno tko su, gdje su, koliko ih ima i koje jezike govore.” Godine 2006. pripadnici nomadskog plemena zvanog Nukak-Maku izašli su iz amazonske prašume u Kolumbiji i obznanili da su spremni priključiti se modernom svijetu iako nisu bili svjesni da je Kolumbija država i pitali su kreću li se avioni u zraku nevidljivom cestom. Jedne noći Lynch nije mogao zaspati pa je otišao u radnu sobu, punu karata i uspomena s prijašnjih ekspedicija. Među tekstovima o Fawcettu naišao je na pukovnikovo upozorenje sinu: „Ako uza sve moje iskustvo ne budemo uspjeli, nema mnogo nade za druge.” Umjesto da ga odvrate, te su ga riječi samo potaknule. „Moram ići”, rekao je supruzi. Ubrzo je osigurao i partnera, Renea Delmottea, brazilskog inženjera kojega je upoznao na pustolovnom natjecanju. Mjesecima su njih dvojica proučavala satelitske snimke Amazonije, utvrđujući pravac kretanja. Lynch je nabavio najbolju opremu: terence s turbo pogonom i neprobojnim gumama, toki-vokije, kratkovalne radio-uređaje i generatore. Kao i Fawcett, Lynch je imao iskustva u konstruiranju brodova pa je s jednim brodograditeljem napravio dva aluminijska plovila od osam metara dovoljno plitka da mogu proći kroz močvare. Skupio je i medicinski pribor koji je sadržavao desetke protuotrova za zmijske ugrize. Ljude je izabrao jednako pomno. Angažirao je dva mehaničara koja su mogla popraviti svu opremu i dva terenska vozača veterana. Pridobio je i dr. Daniela Munoza, hvaljenoga forenzičkog antropologa koji je 1985. godine pomogao identificirati ostatke nacističkog bjegunca Josefa Mengelea i koji je mogao pomoći da se potvrdi porijeklo bilo kojeg predmeta Fawcettove družine što bi se mogao naći: kopče remena, odlomka kosti, metka. Premda je Fawcett upozoravao da su velike ekspedicije „sve do jedne
nastradale”, skupina je ubrzo narasla i uključivala 16 ljudi. Međutim, još je edna osoba htjela ići: Lynchov šesnaestogodišnji sin James mladi. Atletski tip i mišićaviji od oca, čupave smeđe kose i velikih smedih očiju, bio je u prethodnoj ekspediciji i dobro se držao. Tako je Lynch pristao, poput Fawcetta, povesti sina. Ekipa se okupila u Cuiabi, glavnom gradu Mato Grossa, na južnom rubu amazonskog bazena. Lynch je razdijelio majice koje je dao napraviti sa slikom tragova nogu koji vode u prašumu. U Engleskoj je Daily Mail objavio priču o toj ekspediciji pod naslovom: Jesmo li pred rješenjem dugogodišnje tajne pukovnika Percyja Fawcetta?” Danima se skupina vozila porječjem Amazone, prelazeći neasfaltirane putove ispresijecane brazdama i grmljem. Suma je postajala sve gušća, a James mladi pritiskao je lice uz prozor. Brišući paru sa stakla, mogao je vidjeti kako se razlistale krošnje stabala šire u visini, prije nego što se razmaknu, dok zrake Sunčeva svjetla zapljuskuju šumu, a zatim bi najednom postala vidljiva žuta krila leptira i are. Jednom je opazio zmiju od dva metra, napola ukopanu u blato, s dubokim uleknućem između očiju. Jararaca”, rekao je njegov otac. Bila je to otrovnica amičarka, jedna od najotrovnijih američkih zmija. (Ugriz jararace izazvat će krvarenje iz očiju i žrtva će, kako se jedan biolog izrazio, postajati „truplo dio po dio”. Lynch je zaobišao zmiju, dok je grmljavina motora nagnala tlruge životinje, uključujući majmune urlikavce, da se rasprše po krošnjama; činilo se da su ostali samo komarci koji su lebdjeli iznad vozila poput straže. Nakon što se nekoliko puta zaustavila kako bi se utaborila, ekspedicija je pratila stazu do čistine uz rijeku Xingu, gdje je Lynch pokušao dobiti očitovanja na GPS uređaju. „Što kaže?”, upitao je jedan od kolega. Lynch je zurio u koordinate na zaslonu. „Nismo daleko od mjesta gdje je Fawcett posljednji put viđen”, rekao je. Mreža povijuša i lijana prekrivala je staze koje su vodile od čistine i Lynch je odlučio da će ekspedicija morati nastaviti čamcem. Nekoliko je članova poslao natrag s najtežim stvarima; kad pronađe mjesto kamo može sletjeti avion, javit će putem radija koordinate pa će se oprema moći isporučiti zračnim putem. Preostali članovi ekipe, uključujući Jamesa mlađeg, spustili su dva čamca u rijeku i započeli putovanje niz Xingu. Stmje su ih brzo nosile, pored
bodljikave paprati i palmi buriti, puzavica i mirti - beskrajne mreže koja je rasla na objema stranama. Malo prije sutona, Lynch je prelazio još jednu okuku kad mu se učinilo da je opazio nešto na udaljenijoj obali. Podigao je obod šešira. U prostoru između granja mogao je vidjeti nekoliko pari očiju kako zure u njega. Rekao je ljudima da ugase motore; nitko nije ispustio ni glasa. Kad su čamci stigli na obalu, stružući po pijesku, Lynch i njegovi ljudi su iskočili. Istodobno su Indijanci - goli, ušiju probodenih šarenim arinim perjem - izašli iz šume. Potom je istupio muškarac snažne građe, s kmgovima crne boje oko očiju. Prema nekim Indijancima koji su govorili iskrivljeni portugalski i služili kao prevoditelji, bio je to poglavica plemena Kuikuro. Lynch je rekao svojim ljudima da izvade darove koji su uključivali perle, bombone i šibice. Činilo se da im poglavica želi dobrodošlicu i dopustio je ekspediciji da se utabori blizu njihova sela i da avion sleti na obližnju čistinu. Te se noći James mladi, dok je pokušavao zaspati, pitao je li Jack Fawcett ležao na sličnom mjestu i vidio tako čudesne stvari. Sunce ga je probudilo sutradan u zoru pa je zavirio u očev šator. „Sretan rođendan, tata”, rekao je. Lynch je zaboravio da mu je rođendan. Bile su mu 42 godine. Nekoliko pripadnika plemena Kuikuro pozvalo je Lyncha i njegova sina u obližnju lagunu kasnije tog dana, gdje su se kupali uz kornjače od 50 kilograma. Lynch je čuo kako slijeće zrakoplov s ostatkom njegovih ljudi i opremom. Ekspedicija se konačno okupila. Nekoliko trenutaka kasnije jedan je seljanin dotrčao stazom vičući nešto na svojem jeziku. Pripadnici plemena izjurili su iz vode. „Sto je bilo?”, upitao je Lynch. „Nevolja”, odvratio je jedan od njih. Indijanci su potrčali prema selu, a Lynch i njegov sin slijedili su ih dok su im se grane odbijale od lica. Kad su stigli, pristupio im je jedan član ekspedicije. „Što se dogada?”, upitao je Lynch. „Opkoljavaju logor.” Lynch je mogao vidjeti gotovo trideset Indijanaca, vjerojatno iz susjednih plemena, kako jure prema njima. I oni su čuli zvuk pristiglog aviona. Mnogi su imali crne i crvene pruge na golom tijelu. Nosili su lukove s dvometarskim strijelama, prastare puške i koplja. Petorica Lynchovih ljudi pohitala su prema avionu. Pilot je još bio u
kabini i njih su petorica uskočila unutra iako je bila namijenjena za samo četiri putnika. Vikali su pilotu da uzleti, ali čini se da on nije shvaćao što se zbiva. Zatim je pogledao kroz prozor i ugledao nekoliko Indijanaca kako jure prema njima, ciljajući lukovima i strijelama. Kad je pilot upalio motor, Indijanci su se uhvatili za krila, pokušavajući zadržati avion na tlu. Zabrinut da je avion opasno težak, pilot je bacao kroz prozor sve što je mogao naći odjeću i papire, koji su se vrtjeli od potiska propelera. Avion je zatutnjao provizornom pistom, poskakujući, grmeći i krivudajući između stabala. Malo prije nego što su se kotači podigli, poljednji je Indijanac odustao. Lynch je gledao kako avion nestaje, trag crvene prašine komešao se oko njega. Mladi Indijanac tijela prekrivenog bojom koji je, čini se, predvodio napad, zakoračio je prema Lynchu zamahujući bordunom, toljagom od 120 centimetara kojom su ratnici razbijali neprijateljske glave. Natjerao je Lyncha i jedanaest preostalih članova ekipe u malene čamce. „Kamo nas vodite?”, upitao je Lynch. „Doživotni ste zatočenici”, odgovorio je mladić. James mlađi prebirao je prstima po križu oko vrata. Lynch je uvijek vjerovao da nema pustolovine dok, kako je rekao, „ne dođe do sranja”. No ovo je bilo nešto što nikad nije predviđao. Nije imao dodatni plan ni iskustvo na koje bi se oslonio. Nije imao čak ni oružje. Stisnuo je ruku sinu. „Što god se dogodilo”, prošaptao je, „ne čini ništa dok ti ne kažem.” Čamci su skrenuli iz velike rijeke u uski potok. Dok su plovili dublje u prašumu, Lynch je razgledao okolinu - kristalno bistru vodu punu riba duginih boja, sve gušću vegetaciju. Bilo je to, pomislio je, najljepše mjesto koje je vidio.
3
Traganje počinje Svaka potraga, barem nas tako uvjeravaju, ima romantične početke. No čak ni ja sad za svoju nemam dobar početak. Da budem jasan: nisam ni istraživač ni pustolov. Ne planinarim i ne lovim. Ne volim čak ni logorovati. Niži sam od 175 centimetara i imam gotovo 40 godina, struk mi je sve širi, a crna kosa sve rjeđa. Bolujem od keratokonusa, degenerativnoga očnog poremećaja zbog kojeg noću slabo vidim. Imam užasan osjećaj za prostor i često zaboravim gdje sam kad se vozim podzemnom željeznicom pa propustim svoje stajalište u Brooklynu. Volim novine, brzu hranu, najvažnije sportske događaje (snimljene) i kad klimatizacija radi punom snagom. Svakodnevno suočen s izborom da prevalim dva stubišna kraka do svojeg stana ili da se popnem dizalom, redovito idem dizalom. Ali kad radim na priči stvari su drukčije. Odmalena me privlače priče o tajnama i pustolovinama, one koje imaju ono što je Rider Haggard nazivao „čar”. Prve priče kojih se sjećam bile su o mojem djedu Monyi. Kao 70godišnjak s Parkinsonovom bolesti, sjedio bi tresući se na našoj verandi u Westportu u Connecticutu, gleđajući prazno prema obzoru. Moja bi se baka dotle prisjećala njegovih pustolovina. Pripovijedala mi je da je bio ruski krznar i slobodni fotograf za National Geographic koji je 1920-ih godina bio edan od malobrojnih zapadnih fotoreportera kojima je bilo dopušteno ući na razna područja Kine i Tibeta. (Neki su rođaci sumnjali da je bio uhoda iako nikad nismo našli nikakav dokaz u prilog toj teoriji.) Baka se sjećala da je, nedugo prije vjenčanja, Monya otputovao u Indiju kako bi kupio neka
vrijedna krzna. Prolazili su tjedni bez glasa od njega. Konačno je poštom stigla zgužvana kuverta. U njoj nije bilo ničeg osim zamrljane fotografije: prikazivala je Monyu kako leži izobličen i blijed ispod mreže za komarce, iscrpljen malarijom. Na koncu se vratio, ali još se oporavljao pa je vjenčanje održano u bolnici. „Tada sam znala da sam nagrabusila”, rekla je baka. Rekla mi je da je Monya postao profesionalni motorist, a kad sam je sumnjičavo pogledao, razmotala je rupčić i pokazala jednu od njegovih zlatnih medalja. Jednom dok je u Afganistanu skupljao krzna, vozio se motociklom preko prijevoja Khyber s prijateljem u prikolici kad su mu kočnice otkazale. „Dok e motocikl nekontrolirano jurio, tvoj se djed pozdravio s prijateljem”, prisjećala se baka. „Zatim je opazio kako neki ljudi izvode radove na cesti; pokraj njih je bila velika hrpa zemlje i skrenuo je ravno prema njoj. Tvoj djed i njegov prijatelj bili su katapultirani u nju. Slomili su nekoliko kostiju, ništa više od toga. Naravno, to nije spriječilo tvojeg djeda da ponovno vozi.” Mene je u tim pustolovinama najviše fascinirao njihov središnji lik. Djeda sam poznavao samo kao starca koji jedva može hodati. Što mi je baka više pripovijedala o njemu, sve sam više žudio za pojedinostima koje bi mi mogle pomoći da ga shvatim; ipak, bilo je nešto u njemu što je izmicalo čak i mojoj baki. „To je Monya”, rekla bi odmahnuvši rukom. Kad sam postao novinar, privlačile su me priče koje imaju „čar”. 90-ih godina radio sam kao izvjestitelj iz Kongresa, ali i dalje sam lutao izvan svojeg podmčja kako bih istraživao priče o varalicama, gangsterima i špijunima. Iako se čini da moji članci uglavnom nisu povezani, obično imaju ednu zajedničku nit: opsesiju. Govore o običnim ljudima nagnanim da čine neobične stvari - stvari koje se većina nas ne bi usudila učiniti - kojima se u glavi zametne neka ideja pa metastazira dok ih potpuno ne obuzme. Uvijek sam mislio da je moje zanimanje za te ljude samo profesionalno: oni osiguravaju najbolju priču. No povremeno se pitam jesam li im sličniji nego što mislim. Izvještavanje uključuje beskrajno traženje kako bi se iščeprkale pojedinosti, u nadi da ćete otkriti neku skrivenu istinu. Na žalost moje supmge, kad radim na pričama, često izgubim iz vida sve ostalo. Zaboravim platiti račune ili obrijati se. Ne mijenjam rublje toliko često koliko bih trebao. Čak riskiram kako inače nikad ne bih: pužem desetke metara ispod Manhattana s kopačima tunela znanim kao „pješčari” ili se vozim u čamcu s lovcem na divovske lignje za vrijeme silovite oluje. Nakon
što sam se vratio s tog putovanja čamcem, majka mi je rekla: „Znaš, podsjećaš me na svojeg djeda.” Godine 2004., dok sam istraživao priču o zagonetnoj smrti jednog stručnjaka za Conana Doylea i Sherlocka Holmesa, nabasao sam na osvrt na Fawcettovu ulogu u poticaju za Iščezli svijet( The Lost World). Što sam više čitao o njemu, sve me više intrigirala fantastična ideja o Z-u: ideja prema kojoj je u Amazoniji mogla postojati razvijena civilizacija s monumentalnom arhitekturom. Kao, čini mi se, i kod drugih, moja jedina predodžba o Amazoniji bila su raštrkana plemena koja žive u kamenom dobu - taj pogled nije potjecao samo iz pustolovnih priča i hollywoodskih filmova nego i iz znanstvenih opisa. Ekolozi su često prikazivali Amazoniju kao „djevičansku šumu” koju, sve do nedavne najezde drvnih tvrtki i uljeza, nisu nimalo iskvarile ljudske ruke. Osim toga, mnogi arheolozi i geografi tvrde da zbog tamošnjih uvjeta, kao i u slučaju Arktika, u Amazoniji nije nastala brojna populacija nužna za kompleksna društva, s podjelom rada i hijerarhijskim staikturama kao što su kraljevstva. Betty Meggers iz Zavoda Smithsonian možda je najutjecajnija svjetska arheologinja što se tiče Amazonije. Godine 1971. nazvala je to područje „lažnim rajem”, mjestom koje je uza svu svoju floru i faunu neprijateljsko prema ljudskom životu. Kiše i poplave, kao i žestoko sunce, ispiru vitalne hranjive tvari iz tla te čine nemogućom masovnu poljoprivredu. U tako surovu krajoliku, tvrde ona i drugi znanstvenici, mogu opstati samo mala nomadska plemena. S obzirom na to da zemlja daje tako malo hrane, piše Betty Meggers, čak i kad plemena uspiju izbjeći uništenje zbog gladi ili bolesti, ipak moraju smisliti „kulturne nadomjestke” radi kontrole broja stanovnika - što uključuje i ubijanje vlastitih ljudi. Neka plemena pribjegavaju čedomorstvu, ostavljaju bolesne u šumi ili sudjeluju u krvnim osvetama i ratovima. 70-ih godina XX. stoljeća, Claudio Villas Boas, jedan od velikih branitelja amazonskih Indijanaca, rekao je jednom novinaru: „Ovo e prašuma i ubiti deformirano dijete - napustiti čovjeka bez obitelji - može biti ključno za opstanak plemena. Tek sad kad prašuma nestaje i njezini zakoni gube smisao, to nas šokira.” Kako bilježi Charles Mann u svojoj knjizi 1491, antropolog Allan R. Holmberg pridonio je tome da se kristalizira popularni i znanstveni stav prema amazonskim Indijancima kao prema primitivcima. Nakon proučavanja
pripadnika plemena Siriono iz Bolivije početkom 40-ih godina XX. stoljeća, Holberg ih je opisao kao „kulturno najzaostalije ljude na svijetu”, društvo tako obuzeto potragom za hranom da nije razvilo umjetnost, religiju, odjeću, domaće životinje, čvrsto sklonište, trgovinu, ceste pa čak ni sposobnost brojanja više od tri. „Vrijeme se uopće ne bilježi”, rekao je Holmberg, „i ne postoji nikakva vrsta kalendara.” Pripadnici plemena Siriono nisu imali čak ni „ideju romantične” ljubavi. Bili su, zaključio je, „čovjek u sirovom prirodnom stanju”. Prema Betty Meggers, jedna razvijenija civilizacija s Anda preselila se na otok Marajo na ušću Amazone, gdje se polako raspala i izumrla. Ukratko, za civilizaciju je Amazonija smrtonosna zamka. Proučavajući Z, otkrio sam da jedna skupina antropologa i arheologa revizionista sve više preispituje te ustaljene poglede vjerujući da je napredna civilizacija zapravo mogla nastati u Amazoniji. U biti, oni tvrde da su tradicionalisti podcijenili sposobnost kultura i društava da se transformiraju i nadvladaju svoje prirodno okruženje, baš kao što ljudi danas grade svemirske postaje i obrađuju usjeve u izraelskoj pustinji. Neki tvrcie da tradicionalističke ideje još nose ljagu rasističkih stavova prema američkim urođenicima, koji su nekoć poticali reduktivne teorije prirodnog determinizma. Tradicionalisti, s druge strane, optužuju revizioniste da su primjer razularene političke korektnosti i da nastavljaju staru priču koja projicira u Amazoniju zamišljeni krajolik, maštariju zapadnjačkog uma. Ova e rasprava dovela u pitanje temeljno razumijevanje ljudske prirode i starog svijeta, i taj je sukob žestoko suprotstavio učenjake jedne protiv drugih. Kad sam nazvao Betty Meggers u Zavod Smithsonian, ođbacila je mogućnost da itko otkrije nestalu civilizaciju u Amazoniji. Previše arheologa, rekla je, „još lovi El Dorado”. Jedan ugledni arheolog s Floridskog sveučilišta ističe se u osporavanju uobičajenog tumačenja Amazonije kao lažnog raja. Zove se Michael Heckenberger i radi na području plemena Xingu, gdje je Fawcett, kako se vjeruje, nestao. Nekoliko mi je antropologa reklo da je on taj s kim bih trebao razgovarati, ali upozorili su me da rijetko napušta prašumu i izbjegava sve što bi ga moglo odvratiti od rada. James Petersen, koji je 2005. godine bio na čelu Odsjeka za antropologiju Vermontskog sveučilišta i koji je predavao Heckenbergeru, rekao mi je: „Mike je sjajan i vrhunski je arheolog
što se tiče Amazonije, ali bojim se da ste na krivom tragu. Bio mi je kum na vjenčanju, a uopće mi ne odgovara ni na kakve poruke.” Uz pomoć Floridskog sveučilišta, naposljetku sam uspio dobiti Heckenbergera preko njegova satelitskog telefona. Kroz smetnje i ono što je zvučalo kao prašuma u pozadini, rekao je da će biti u selu plemena Kuikuro u regiji Xingu i da je, na moje iznenađenje, voljan naći se sa mnom ako stignem tako daleko. Tek kasnije, kad sam počeo bolje slagati dijelove priče o Z-u, otkrio sam da je to baš ono mjesto gdje su James Lynch i njegovi ljudi oteti. *** „Ideš u Amazoniju kako bi pokušao pronaći nekoga tko je nestao prije dvjesto godina?”, upitala je moja žena Kyra. Bila je siječanjska noć 2005. godine, stajala je u kuhinji našeg stana i servirala hladnu tjesteninu sa sezamom iz Hunan Delighta. „To je bilo prije samo osamdeset godina.” „Znači, tražit ćeš nekoga tko je nestao prije osamdeset godina?” „To je osnovna ideja.” „Kako ćeš uopće znati gdje tražiti?” „Taj dio još nisam smislio.” Moja žena, koja je producentica emisije 60 minuta i vrlo razborita, čeka da budem opširniji. „Neću ja biti prvi koji to čini”, dodao sam. „Stotine drugih to su učinile.” „I što im se dogodilo?” Uzeo sam malo tjestenine, oklijevajući. „Mnogi su nestali.” Dugo me gledala. „Naciam se da znaš što radiš.” Obećao sam joj da se neću žuriti u Xingu, barem dok ne budem znao odakle ću krenuti. Posljednje ekspedicije uzdale su se u koordinate Logora uginuloga konja iz Faivcettovih istraživanja, ali s obzirom na pukovnikove zamršene smicalice, bilo bi čudno da je logor tako lako naći. lako je Fawcett vodio iscrpne bilješke na svojim ekspedicijama, smatra se da su njegovi najosjetljiviji spisi ili nestali ili ih je zadržala njegova obitelj. Dio Fawcettove prepiske i dnevnici članova njegovih ekspedicija, medutim, završili su u britanskim arhivima. Stoga sam, prije nego što uronim u prašumu, krenuo u Englesku cia vidim mogu li otkriti nešto više o Fawcettovoj gorljivo čuvanoj ruti i čovjeku koji je 1925. tobože nestao s lica zemlje.
4
Zakopano blago Percy Harrison Fawcett možda se nikad nije osjećao tako raspoložen. Godine 1888. bio je 21-godišnji poručnik kraljevskog topništva. Upravo su ga pustili na mjesečni dopust iz garnizona u britanskoj koloniji Cejlonu, bio je urešen čistom bijelom odorom sa zlatnom dugmadi i kacigom sa šiljkom, zakopčanom pod bradom. Ipak, čak i s puškom i mačem izgledao je kao dječak - „najzeleniji” od mladih časnika, kako se nazivao. Išao je u svoj bungalov u utvrdi Frederick s pogledom na blistavu modru luku u Trincomaleeu. Bio je nepopravljivi ljubitelj pasa i dijelio je sobu sa sedam foksterijera, koji su tih dana često pratili časnike u bitke. Tražio je među lokalnim rukotvorinama, kojih je njegovo prebivalište bilo puno, pismo koje e spremio. Bilo je tu, s čudnim uvijenim slovima načrčkanim na licu kuverte tintom boje sepije. Fawcett je dobio tu pomku od kolonijalnog upravitelja, njemu ju je dao seoski glavar kojemu je učinio uslugu. Kako je poslije zapisao u dnevnik, poruka na engleskom pridodana zagonetnom mkopisu glasila je da se u gradu Badulli u unutrašnjosti otoka nalazi ravnica prekrivena na jednom kraju stijenama. Na singalskom se to mjesto katkad nazivalo Gallapita-Galla - „Stijena na stijeni”. U poruci je dalje stajalo: Ispod tih je stijena spilja u koju je nekoć bilo lako ući, ali danas joj je teško prići jer je ulaz prekrilo kamenje, prašuma i visoka trava. Katkad se ondje nađu i leopardi. U toj je spilji blago [...] nebrušenih dragulja i zlata u količini većoj nego što su posjedovali mnogi kraljevi.
Iako je Cejlon (danas Šri Lanka) poznat kao „dragulj Indijskog oceana”, kolonijalni upravitelj nije baš vjerovao u tako ekstravagantnu pripovijest pa e proslijedio dokumente Fawcettu misleći da će ga rnožda zanimati. Fawcett nije znao što bi s njima - lako je mogla biti rijeć o budalaštinama. Ali za razliku od većine aristokratskoga časničkog kadra, imao je malo novca. Jednom topničkom pomčniku bez sredstava”, napisao je, „ideja o blagu bila e previše zamamna da bi je napustio.” Bila je to i prilika da pobjegne od baze i njezine bijele vladajuće elite koja je odražavala visoko englesko društvo - društvo koje je ispod vanjskog sjaja dmštvenog ugleda za Fawcetta uvijek imalo nešto od đickensovskog užasa. Njegov otac kapetan Edward Boyd Fawcett bio je viktorijanski aristokrat, pripadnik dmštva princa od Walesa i jedan od najboljih udarača u kriketu u cijelom Carstvu. No kao mladić propao je zbog alkoholizma - nadimak mu je bio Gomolj, jer mu je nos od pića postao poput gomolja - a osim što je bio ženskar, potratio je obiteljski imetak. Godinama poslije jedan je rođak, tmdeći se da ga prikaže u najboljem svjetlu, napisao da je kapetan Fawcett „imao velike sposobnosti koje nisu našle pravu primjenu, bio je dobar čovjek koji je zastranio... Student koledža Balliol i sjajan sportaš... jedriličar, šarmer i šaljivac, pratitelj princa od Walesa (koji će poslije naslijediti kraljicu Viktoriju kao Edvard VII.), spiskao je dva prilična imetka na dvom, zanemario suprugu i djecu... i zbog razuzdana ponašanja i ovisnosti o alkoholu umro je od sušice u dobi od 45 godina.” Percyjeva majka Myra Elizabeth pružala je slabu zaštitu od toga „poremećenog” okruženja. „Zbog nesretnoga bračnog života bila je nezadovoljna i ogorčena, sklona hirovima i nepravdi, osobito prema djeci”, napisao je član obitelji. Percy je poslije povjerio Conanu Doyleu, s kojim se dopisivao, da mu je majka bila gotovo „mrska”. Ipak, pokušavao je štititi njezin glas, zajedno s očevim, aludirajući na njih samo neizravno u Fawcettovim istraživanjima:, „Možda je dobro što sam u djetinjstvu... bio lišen roditeljske ljubavi, jer sam se zbog toga oslanjao na sebe.” Novcem koji im je ostao, roditelji su Fawcetta slali u elitne britanske privatne škole - uključujući Westminster - ozloglašene zbog strogih metoda. Premda je Fawcett ustrajao na tome da mu česte batine „nimalo nisu promijenile nazore”, bio je prisiljen prilagoditi se viktorijanskoj predodžbi džentlmena. Odjeća se smatrala nepogrešivim pokazateljem karaktera pa je
često nosio crni salonski kaput i prsluk, a u svečanim prilikama frak i cilindar; savršeno čiste rukavice, pripremljene uz pomoć rastezala i pudera, bile su tako važne da su neki muškarci mijenjali i šest parova dnevno. Godinama poslije, Fawcett se požalio da ga „nezaboravna grozota [takvih odjevnih predmeta] obuzima još od turobnih dana u Westminsteru.” Samotni, ratoborni i preosjetljivi Fawcett morao je naučiti razgovarati o umjetničkim djelima (ali nikad se ne razmetati znanjem), plesati valcer, a da se ne okreće, i biti nepogrešivo pristojan u prisutnosti suprotnog spola. Viktorijansko je društvo, zbog bojazni da industrijalizacija podriva kršćanske vrijednosti, bilo opsjednuto vlašću nad tjelesnim nagonima. Vodile su se kampanje protiv opscene literature i „masturbacijske bolesti”, a po selu su se raspačavali pamfleti o suzdržavanju koji su opominjali majke da „budno paze na sjenokoše”. Liječnici su preporučivali „prstene za penis sa šiljcima” kako bi obuzdali nekontrolirane porive. Ta je gorljivost pridonijela Facettovu pogled na život kao na neprekidni rat protiv fizičkih sila koje ga okružuju. U kasnijim je zapisima upozorio na „žudnju za čulnim uzbuđenjem” i „poroke i želje” koji se prečesto „skrivaju”. No biti džentlmen nije značilo samo pristojno se ponašati. Od Fawcetta se očekivalo, kako je jedan povjesničar napisao o viktorijanskom džentlmenu, da bude „rođeni vođa... neustrašiv u ratu”. Sport se smatrao vrhunskom obukom za mladiće koji će uskoro pokazati svoju odvažnost na dalekim bojištima. Fawcett je poput oca postao izvrstan kriketaš. U lokalnim novinskim izvještajima neprekidno su slavili njegovu „sjajnu” igru. Visok i vitak, s iznimnom usklađenošću oka i ruke, bio je rođeni sportaš, ali gledatelji su primjećivali gotovo manijakalnu odlučnost u njegovu načinu igre. Jedan je promatrač rekao da Fawcett redovito pokazuje bacačima kako e „potrebno nešto više da bi ga se istisnulo kad mu krene”. Kad se posvetio ragbiju i boksu, pokazivao je istu nepopustljivu žestinu; u jednom se ragbijaškom susretu probijao kroz protivničke redove čak i nakon što su mu izbili prednje zube. Već izvanredno žilav, postao je još žilaviji kad su ga u dobi od 17 godina poslali u Kraljevsku vojnu akademiju u Woolwichu, ili „Radionicu”, kako su e zvali. Premda Fawcett nije želio biti vojnik, majka ga je po svemu sudeći primorala na to jer su joj se sviđale sjajne odore. Hladnoća „Radionice” zamijenila je hladnoću doma. „Snukeri” - novi kadeti poput Fawcetta -
prolazili su kroz sate vježbanja, a ako bi prekršili kodeks „džentlmena kadeta”, bili bi išibani. Stariji su kadeti često prisiljavali mlađe da „paze na vjetar”, što je značilo da satima pmžaju gole ruke i noge kroz prozor na hladnoću. Tli bi snukerima naredili da stanu na stolicu postavljenu na drugu stolicu koja je pak podignuta na stol i zatim bi im izmaknuli donju stolicu. IIi bi im prislanjali užareni žarač na kožu. „Oblici mučenja bili su domišljati i katkad vrijetlni najgorih divljačkih rasa”, ustvrdio je jedan povjesničar te akademije. Kad je Fawcett diplomirao gotovo dvije godine kasnije, naučio je, kako se jedan suvremenik izrazio, „smatrati smrtnu opasnost najzamamnijim začinom života”. Što je još važnije, obrazovao se da postane apostol zapadne civilizacije: da ode daleko i preobrati svijet na kapitalizam i kršćanstvo, da pretvori pašnjake u plantaže i kolibe u hotele, da upozna one koji žive u kamenom dobu s divotama parnog stroja i lokomotive te da se pobrine da sunce nikad ne zađe u Britanskom Carstvu. Kad je Fawcett umaknuo iz zabite baze na Cejlonu s kartom blaga u džepu, iznenada se našao među zelenim šumama, bistrim plažama i planinama te ljudima odjevenima u boje koje nikad nije vidio, ne u pogrebno crno i bijelo kao u Londonu, nego u ljubičasto, žuto i tamnocrveno, i sve to blista, zrači i isijava - što je tako zapanjujući prizor da je čak i veliki cinik poput Marka Twaina, koji je posjetio taj otok u otprilike isto vrijeme, primijetio: „Bože dragi, zaista je divno!” Fawcett je plovio skučenim jedrenjakom koji je pokraj britanskih ratnih brodova bio samo mrlja od drva i platna. Dok je brod napuštao uvalu, mogao e vidjeti utvrdu Frederick visoko na strmoj obali, s vanjskim zidovima punim otvora za topove s kraja XVIII. stoljeća, kad su Britanci pokušali oteti taj rt Nizozemcima koji su ga prethodno oteli Portugalcima. Nakon što je plovio oko 130 kilometara uz istočnu obalu, brod je pristao u luku u Batticaloi, gdje su čamci kružili oko brodova koji su pristajali. Singalski su trgovci, nadvikujući pljuskanje vesala, nudili drago kamenje, osobito sahibu s cilindrom i satom na privjesku što se njihao na prsluku čiji su džepovi bez sumnje bili puni funti. Nakon iskrcavanja, Fawcetta je okružilo još trgovaca; Singalaca, Tamila, muslimana koji su se okupili na bazaru i izvikivali imena svježih proizvoda. Zrak je bio prožet aromom suhih listova čaja, slatkim
mirisom vanilije i kakaa i nečim prodornijim - zadahom sušene ribe, ali ne s uobičajenim užeglim mirisom mora, nego zasićenim curryjem. I bilo je ljudi: astrologa, preprodavača, perača rublja, prodavača nerafiniranog šećera, zlatara, bubnjara i prosjaka. Da bi stigao do Badulle, oko 160 kilometara u unutrašnjosti, Fawcett je uzeo kola s volovskom zapregom, koja su štropotala i cviljela dok je upravljačev bič šibao volove slabine, tjerajući životinju uz planinski put, pored rižinih polja i plantaža čaja. U Badulli je Fawcett pitao ednog britanskog vlasnika plantaže je li čuo za mjesto zvano Galla-pitaGalla. „Bojim se da Vam ništa ne mogu reći”, Fawcett se sjećao da mu je odgovorio. „Gore postoji ruševina koju zovu ’Kraljevo kupalište’, koja je nekoć možda bila spremnik ili takvo nešto, ali, kvragu, sve je puno stijena!” Preporučio je Fawcettu da porazgovara s lokalnim glavešinom po imenu Jumna Das, potomkom kandyjskih kraljeva koji su vladali zemljom do 1815. godine. „Ako vam itko može reći gdje je Galla-pita-Galla, onda je to on”, rekao je Englez. Te je večeri Fawcett našao Jumnu Dasa, koji je bio visok i u godinama, s elegantnom bijelom bradom. Das je objasnio kako kruže glasine da je blago kandyjskih kraljeva zakopano na tom području. Nema sumnje, nastavio je Das, da arheološki ostaci i rudna nalazišta leže na obroncima jugoistočno od Badulle, možda blizu Galla-pita-Galle. Fawcett nije mogao locirati blago, ali nada da bi mogao pronaći dragulje oš je treperila u njemu. „Uživa li pas više u lovu ili u ubijanju plijena?”, pitao se. Poslije je opet krenuo na put s kartom. Ovaj je put uz pomoć unajmljenih radnika otkrio mjesto koje je naoko podsjećalo na spilju opisanu u poruci. Ljudi su satima kopali, dok su hrpe zemlje nastajale oko njih, ali otkrili su samo krhotine lončarije i bijelu kobru, pred kojom su se radniei užasnuto razbježali. Fawcett je unatoč neuspjehu obogatio putovanje svime što je saznao. „Cejlon je vrlo stara zemlja, a drevni su narodi imali više mudrosti nego što mi to danas znamo”, Das je rekao Fawcettu. Tog je proljeća, nakon što se nevoljko vratio u utvrdu Frederick, Fawcett saznao da nadvojvoda Franjo Ferdinand, nećak austrougarskog cara, planira posjetiti Cejlon. Najavljena je svečanost u Ferdinandovu čast i na kojoj su se pojavili mnogi iz vladajuće elite uključujući Fawcetta. Muškarci su nosili
duge crne frakove i bijele svilene kravate, a žene nadute uskomešane suknje i korzete tako stegnute da su jedva disale. Fawcett, koji je nosio svoju najsvečaniju odjeću, izgledao je impozantno i karizmatično. „Očito je ostavljao dojam na žene”, primijetio je jedan rođak. Jednom, na dobrotvornom dogadaju, jedan je izvijestitelj zabilježio da je „način na koji su mu se žene pokoravale bio dostojan kralja”. Fawcett se nije upoznao s Ferdinandom, ali opazio je nekog privlačnijeg, djevojku koja naoko nije imala više od 17 ili 18 godina, blijede kože, duge smeđe kose skupljene na vrhu glave, koja joj je isticala fine crte lica. Zvala se Nina Agnes Paterson i bila je kći kolonijalnog suca. Premda Fawcett to nikad nije priznao, zacijelo je osjetio neke od žudnji koje su ga tako plašile. (Među papirima je čuvao gataličino upozorenje: „Najveće opasnosti dolaze ti od žena, koje silno privlačiš i koje tebe silno privlače, ali ti najčešće donose žalost i beskrajne nevolje.”) Običaji mu nisu dopuštali da pride Nini i zamoli je za ples pa je morao naći nekoga tko će ga službeno predstaviti, što je i učinio. Usprkos prpošnosti, Nina je bila vrlo obrazovana. Govorila je njemački i francuski, a poučavali su je i geografiji, religiji i Shakespeareu. Dijelila je donekle Fawcettovu drskost (zagovarala je ženska prava) i neovisnu znatiželju (voljela je istraživati otok i čitati budističke tekstove). Sljedeći je dan Fawcett pisao majci kako bi joj rekao da je upoznao idealnu ženu, „jedinu kojom se želim oženiti”. Nina je živjela s obitelji na cirugom kraju otoka, u Galleu, u velikoj kući punoj posluge i Fawcett je tamo hodočastio kako bi joj se udvarao. Počeo ju je zvati „Prznicom”, dijelom zato, rekao je jedan član obitelji, što je „njezina uvijek morala biti zadnja”; ona je, s druge strane, njega zvala „Mopsić” zbog tvrdoglavosti. „Bila sam vrlo sretna i mogla sam se jedino diviti Percyjevoj naravi: bio je ozbiljan, trezven i plemenit muškarac”, Nina je poslije rekla jednom novinaru. 29. listopada 1890., dvije godine nakon što su se upoznali, Fawcett ju je zaprosio. „Moj život ne bi imao smisla bez tebe”, rekao joj je. Nina je odmah pristala, a njezina je obitelj priredila zabavu kako bi to proslavili. No, prema rođacima, neki članovi Fawcettove obitelji protivili su se zarukama i lagali Fawcettu rekavši mu da Nina nije dama kakvom je smatra - drugim riječima, da nije djevica. Nije jasno zašto obitelj nije odobravala taj brak i zašto je
iznijela takvu optužbu, no čini se da je Fawcettova majka bila u središtu tih spletki. U jednom pismu Conanu Doyleu mnogo godina poslije Fawcett je natuknuo da mu je majka bila „stara i odbojna luda jer je tako „mrzila” Ninu i da se „za mnogo toga mora iskupiti”. Ipak, u to vrijeme Fawcettov bijes nije bio usmjeren protiv majke nego protiv Nine. Napisao joj je pismo u kojemu e stajalo: „Nisi čista mlada djevojka kakvom sam te smatrao.” Zatim je raskinuo zaruke. Godinama nisu bili u kontaktu. Fawcett je ostao u utvrdi, odakle je visoko na litici mogao vidjeti stup posvećen mladoj Nizozemki koja je 1687. godine skočila u smrt nakon što ju je zaručnik napustio. Nina se u međuvremenu vratila u Veliku Britaniju. „Dugo mi je trebalo da se oporavim od tog udarca”, poslije je izjavila jednom novinaru iako je tajila pravi razlog Fawcettove odluke. Naposljetku je upoznala kapetana po imenu Herbert Christie Prichard, koji ili nije znao za optužbu protiv nje ili je nije htio ostaviti. Ljeti 1897. godine par se vjenčao. No pet mjeseci poslije on je kolabirao zbog cerebralne embolije. Kako se Nina izrazila: „Bio je to drugi okrutni udarac sudbine.” Nekoliko trenutaka prije nego što je umro, Prichard oj je navodno rekao: „Udaj se za Fawcetta. On je pravi čovjek za tebe.” Dotad je Fawcett bio otkrio obiteljsku obmanu i, prema jednom rođaku, pisao e Nini i „molio je da ga primi natrag”. „Mislila sam da u meni nije ostalo ljubavi za njega”, priznala je Nina. „Mislila sam da je svojim surovim ponašanjem ubio strast koju sam osjećala prema njemu.” Ali kad su se ponovno susreli, nije se mogla prisiliti da ga odbije: „Pogledali smo se i, taj put nesavladivo, obuzela nas je sreća. Ponovno smo našli jedno drugo!” 31. siječnja 1901. godine, devet dana nakon smrti kraljice Viktorije, kojom je završena vladavina što je trajala gotovo 64 godine, Nina Paterson i Percy Harrison Fawcett konačno su se vjenčali i naposljetku smjestili u garnizonu na Cejlonu. U svibnju 1903- godine rodilo im se prvo dijete, Jack. Sličio je na oca, samo što je imao majčinu svijetlu kožu i ljepše crte lica. „Iznimno lijep dječak”, napisao je Fawcett. Jack se činio izvanredno nadarenim, barem svojim roditeljima. „Trčkarao je sa sedam mjeseci i tečno govorio u dobi od jedne godine”, hvalisao se Fawcett. „Bio je i jest fizički i intelektualno vrlo napredan.” Iako je Cejlon postao za njegovu supmgu i sina „raj na Zemlji”, Fawcett
se počeo buniti protiv ograničenja viktorijanskog društva. Bio je usamljenik, preambiciozan i tvrdoglav („smion do nepromišljenosti”, kako se jedan promatrač izrazio), intelektualno preznatiželjan da bi se uklopio medu časnike. Premda mu je supruga donekle raspršila mrzovolju, ostao je, kako je rekao, „vuk samotnjak”, odlučan „tražiti vlastite puteve radije nego ići utabanim stazama”. Ti su ga putevi doveli do jedne od najneobičnjih osoba viktorijanskog razdoblja: Helene Petrovne Blavatsky ili, kako su je obično zvali, madam Blavatsky. Na čas se krajem XIX. stoljeća činilo da je madam Blavatsky, koja je tvrdila da je medij, na pragu osnivanja trajnoga religioznog pokreta. Marion Meade, jedna od njezinih najnepristranijih biografkinja, piše da su za vrijeme njezina života ljudi diljem svijeta žestoko raspravljali o tome je li ona „genij, čista prevarantica ili naprosto luđakinja. U to je doba bilo uvjerljivih argumenata za sve troje.” Rođena u Rusiji 1831. godine, Blavatsky je bila niska i gojazna, imala je izbuljene oči i nabori kože visjeli su joj s podbratka. Lice joj je bilo tako široko da su neki sumnjali da je muškarac. Tvrdila je da je djevica (ustvari je imala dva muža i izvanbračnog sina) i apostol askeze (pušila je i do 200 cigareta dnevno i psovala kao kočijaš). Meadeova piše: „Bila je teža od drugih ljudi, jela je više, pušila više, psovala više i zamišljala nebo i zemlju u kategorijama koje su zasjenjivale sve prijašnje ideje.” Pjesnik William Butler Yeats, kojega je očarala, opisao ju je kao „najhumaniju osobu”. Dok je putovala po Americi i Europi 70-ih i 80-ih godina XIX. stoljeća, skupljala je sljedbenike koji su bilo opčinjeni njezinim čudnovatim čaranjima, gotičkim sklonostima i povrh toga navodnim sposobnostima da pomiče predmete snagom misli i razgovara s mrtvima. Uspon znanosti u XIX. stoljeću imao je paradoksalan učinak: iako je potkopao vjeru u kršćanstvo i doslovnost Biblije, stvorio je i golemu prazninu za nekoga tko će objasniti tajne svemira koje stoje iza mikroba, evolucije i kapitalističke pohlepe. George Bernard Shaw napisao je da možda nikad prije toliko ljudi nije bilo „ovisno o spiritističkim seansama, vidovitosti, gatanju iz dlana, gledanju u kristalnu kuglu i sličnom”. Nove znanstvene sposobnosti kroćenja nevidljivih sila često tim uvjerenjima nisu oduzimale vjerodostojnost, nego su im je davale. Ako gramofon može uhvatiti ljudske glasove, ako se brzojavom mogu slati poruke
s jednog kontinenta na drugi, zašto znanost ne bi naposljetku razotkrila drugi svijet? Godine 1882. neki od najistaknutijih engleskih znanstvenika osnovali su Društvo za spiritistička istraživanja. Članstvo je ubrzo uključivalo premijera i dobitnike Nobelove nagrade, kao i Alfreda Tennysona, Sigmunda Freuda i Alfreda Russela Wallacea, koji je zajedno s Darwinom razvio teoriju evolucije. Conan Doyle, koji je u Sherlocku Holmesu utjelovio racionalistički um, godinama je pokušavao dokazati postojanje vila i vilenjaka. „Ako je itko Sherlock Holmes, pretpostavljam da sam to ja, i ja kažem da je pitanje spiritizma nedvojbeno dokazano”, ustvrdio je jednom. Dok je madam Blavatsky i dalje primjenjivala umijeće medija, postupno se okretala ambicioznijim spiritističkim područjima. Tvrdeći da je kanal za bratstvo reinkarniranih tibetanskih mahatmi, pokušala je stvoriti novu religiju pod imenom teozofija ili „mudrost bogova”. Oslanjala se uvelike na okultna učenja i istočnjačke religije, osobito budizam, i za mnoge je zapadnjake predstavljala neku vrstu kontrakulture prožete vegetarijanstvom. Kako je povjesničarka Janet Oppenheim napomenula u knjizi Drugi svijet (The Other World): „Onima koji su se htjeli žestoko pobuniti protiv ograničenja viktorijanskog etosa - kako god poimali tu neshvatljivu tvorevinu - okus krivovjerja morao je biti iznimno primamljiv kad ga je spravila tako bestidna autsajderica poput H. P. Blavatsky.” Neki su teozofi, koji su sa svojim krivovjerjem otišli korak dalje, postali budisti i priključili se religijskim vođama u Indiji i Cejlonu koji su se protivili kolonijalnoj vlasti. Među tim je teozofima bio Fawcettov stariji brat Edward, kojega je Percy uvijek poštovao. Edward, kmpni planinar koji je nosio zlatni monokl, bio je čudo od djeteta i kao 13-godišnjak objavio je epski spjev te je pomogao Blavatskyjevoj prilikom istraživanja i pisanja njezina magnuma opusa iz 1893. godine Tajni nauk (The Secret Doctrine). Godine 1890. otputovao je na Cejlon, gdje je Percy bio stacioniran, kako bi primio pansil ili pet uputa budizma, pri čemu se čovjek zavjetuje da neće ubijati, piti alkohol ili počiniti preljub. Jedan indijski list donio je prikaz te svečanosti pod naslovom „Obraćenje Engleza na budizam”: Svečanost je počela oko 8:30 ujutro u sanctum sanctorumu budističkog hrama, gdje je vrhovni svećenik Sumangala ispitao kandidata. Zadovoljan pogledima g. Fawcetta visoki je svećenik... rekao da mu je veliko
zadovoljstvo predstaviti g. Fawcetta, obrazovanog Engleza... G. Fawcett tad e ustao i zamolio vrhovnog svećenika da mu dade pansil. Visoki je svećenik pristao i pansil je udijeljen dok je g. Fawcett ponavljao za vrhovnim svećenikom. Pri posljednjem retku „pet uputa”, engleskom su budistu glasno klicale prisutne osobe iste vjere. Jednom drugom prilikom, prema članovima obitelji, i Percy Fawcett primio je pansil , po svemu sudeći na bratov poticaj - čin koji je, za kolonijalnog časnika koji je navodno trebao suzbijati budizam i promicati kršćanstvo na tom otoku, bio buntovniji. U Viktorijancima (The Victorians) britanski je romanopisac i povjesničar A. N. Wilson zabilježio: „U povijesnom razdoblju kad bijele rase nameču imperijalizam Egiptu i Aziji ima nečeg veličanstveno subverzivnog u zapadnjacima koji su podlegli mudrosti Istoka, u koliko god iskrivljenu ili promašenu obliku.” Drugi su učenjaci ukazali na to da su Europljani s kraja XIX. i početka XX. stoljeća čak i oni najdobrohotniji - smatrali Istok egzotičnim, što je samo pridonijelo opravdavanju imperijalizma. Barem u Fawcettovoj glavi, ono što su ga cijeli život učili o nadmoći zapadne civilizacije bilo je u protuslovlju s onim što je on doživio izvan njezinih obala. „Kršio sam iznova strašne zakone tradicionalnog ponašanja, no pritom sam mnogo naučio”, rekao je. Tijekom godina njegov trud da pomiri te suprotstavljene sile, da uravnoteži svoj moralni apsolutizam i kulturni relativizam, natjerat će ga na bizarna proturječja i veće hereze. No sad je ta napetost samo pojačavala njegovu očaranost istraživačima poput Richarda Francisa Burtona i Davida Livingstonea, koje je viktorijansko društvo cijenilo, pa čak i obožavalo, a oni su ipak mogli živjeti izvan njega. Fawcett je gutao izvještaje o njihovim pustolovinama u jeftinim listovima, koje su proizvodili novi tiskarski strojevi na parni pogon. Godine 1853Burton se premšen u muslimanskog hodočasnika uspio ušuljati u Meku. Četiri godine poslije, u utrci za otkrivanje izvora Nila, John Speke gotovo je oslijepio od infekcije i zamalo oglušio probovši kukca koji mu se zavukao u ušni kanal. Krajem 60-ih godina XIX. stoljeća misionar David Livingstone, također tražeći izvor Nila, nestao je u srcu Afrike, a u siječnju 1871. Henry Morton Stanley krenuo je u potragu za njim zaklevši se: „Nitko živ... neće me zaustaviti. Samo me smrt može spriječiti.” Nevjerojatno, ali deset mjeseci
poslije Stanley je uspio, uz čuveni pozdrav: „Dr. Livingstone, pretpostavljam?” Livingstone je kanio nastaviti svoju potragu i odbio je vratiti se s njim. Pateći od ugmška u arteriji, dezorijentiran, krvareći iznutra i gladan, umro e u sjeveroistočnoj Zambiji 1873- godine; u posljednjim je trenucima klečao u molitvi. Srce mu je, kako je tražio, pokopano ondje, dok su ostatak tijela njegovi sljedbenici prenijeli preko kontinenta, držeći ga u zraku kao da je riječ o svecu, i prevezli ga natrag u Englesku, gdje su mu gomile ljudi odale očast u Westminsterskoj opatiji. Fawcett se poslije sprijateljio s romanopiscem koji je najživopisnije dočarao taj svijet viktorijanskoga pustolovnog učenjaka: sirom Henryjem Riderom Haggardom. Godine 1885. Haggard je objavio knjigu Rudnici kralja Salamona (King Solomon's Mines ), koja je bila oglašavana kao „NAJNEVJEROJATNIJA KNJIGA IKAD NAPISANA”. Poput mnogih romana potrage, oblikovana je prema narodnim pričama i mitovima, poput onog o Svetom gralu. Njezin junak je čuveni Allan Quatermain, pragmatični lovac na slonove koji traga za skrivenim dijamantima u Africi pomoću karte nacrtane krvlju. V. S. Pritchett primijetio je da je „E. M. Forster nekoć govorio o romanopiscu koji spušta vedro u nesvjesno”, dok je Haggard „instalirao crpku. Iscrpio je cijeli spremnik tajnih želja publike.” Ipak, Fawcett nije morao tražiti tako daleko da vidi svoje želje iznijete na stranicama. Nakon što je napustio teozofiju, Fawcettov stariji brat Edward pretvorio se u popularnog autora pustolovnih romana, koji je neko vrijeme bio slavljen kao engleski odgovor na Julesa Vernea. Godine 1894. objavio je knjigu Nestali u potresu (Swallowed by an Earthquake), gdje pripovijeda o skupini prijatelja koji su sišli u podzemni svijet u kojem otkrivaju dinosaure i pleme „divljaka koji jedu ljude”. No Edwardov je sljedeći roman najbolje izrazio osobne maštarije njegova mlađeg brata - i po mnogočemu je jezivo prorekao Percyjevu budućnost. Objavljen 1895. godine pod naslovom Tajna pustinje (The Secret of the Deseri), taj je roman izašao s krvavo crvenim omotom i ugraviranom slikom istraživača koji nosi tropsku kacigu dok visi na užetu prebačenom preko zida neke palače. U središtu je priče amaterski kartograf i arheolog po imenu Arthur Manners - personifikacija viktorijanskog senzibiliteta. Sa sredstvima ednog znanstvenog društva, Manners, „najsmioniji od svih putnika”, napušta
slikovito englesko selo kako bi istraživao opasno područje središnje Arabije. Ustrajući na tome da putuje sam („zacijelo misleći da bi bilo baš lijepo ako ne bude morao dijeliti užitak otkrivanja znamenitosti koja ga očekuje”, Manners luta velikom crvenom pustinjom u potrazi za nepoznatim plemenima i arheološkim ostacima. Nakon što prođu dvije godine bez glasa o njemu, mnogi se u Engleskoj pribojavaju da je skapao od gladi ili da ga je neko pleme uzelo za taoca. Trojica Mannersovih kolega pokreću misiju spašavanja, služeći se oklopljenim vozilom koje je jedan od njih konstruirao riječ je o futurističkom stroju koji poput Verneove podmornice u 20 000 milja pod morem reflektira i napredak i zastrašujuće mogućnosti europske civilizacije. Ekspedicija dolazi do informacija da se Manners zaputio u smjeru legendarne Oaze gazela, koja navodno sadržava „neobične ruševine, ostatke neke nekoć nesumnjivo glasovite rase, danas potpuno zaboravljene”. Svatko tko je pokušao stici do nje ili je nestao ili je poginuo. 'Dok se Mannersovi prijatelji kreću prema njoj, ostanu bez vode i boje se da „smo mi tobožnji spasioci i sami izgubljeni ljudi”. Zatim su opazili svjetlucavu vodu Oazu gazela. A pokraj nje ruševine hrama pune blaga. „Obuzelo me divljenje prema zaboravljenoj rasi koja je podigla tu zapanjujuću tvorevinu”, kaže pripovjedač. Istraživači otkriju da je Manners zatočen u hramu i potajno ga odatle odvezu brzim vozilom. Nemajući vremena ponijeti artefakte kojima bi svijetu dokazali svoje otkriće, moraju se osloniti na Mannersa koji će uvjeriti „skeptike”. No jedan član ekspedicije, planirajući vratiti se i iskopati ruševine prije bilo koga drugog, kaže o Mannersu: „Nadam se da neće ići u potankosti glede točne geografske širine i dužine.” Jednog je dana Fawcett izašao iz utvrde Frederick, probijajući se u unutrašnjost kroz guštaru povijuša i grmlja. „Svuda oko mene bio je zvuk, zvuk divljine”, pisao je o cejlonskoj prašumi. Nakon nekoliko sati, naišao je na ono što je tražio: napola zakopani zid sa stotinama urezanih slika slonova. Bio je to ostatak drevnog hrama i posvuda oko njega Fawcett je mogao vidjeti susjedne razvaline: kamene stupove, svodove palače i stupe. Bili su dio Anuradhapure, grada sagrađenog prije više od 2000 godina. Kako se edan Fawcettov suvremenik izrazio, danas je „grad iščezao poput sna... Gdje su ruke koje su ga podigle, ljudi koji su tražili zaklon za podnevne vreline?”
Poslije je Fawcett pisao prijateljici da je „stari Cejlon zakopan pod šumom i zemljom... Postoje opeke nestalih stupa i neobjašnjivi humci, jame i natpisi.” Fawcett više nije bio mladac; bio je u tridesetima i nije mogao provesti ostatak života povlačeći se iz jednog garnizona u drugi, uronjen u svoju maštu. Htio je postati ono što je Joseph Conrad nazvao „aktivnim geografom”, netko tko „noseći u grudima iskru svetog života” otkriva na tajnim geografskim širinama i dužinama Zemlje zagonetke čovječanstva. I znao je da može ići samo na jedno mjesto: u Kraljevsko geografsko društvo u Londonu. Ono je poslalo Livingstonea, Spekea i Burtona i zaslužno je za viktorijansko doba otkrića. A Fawcett nije sumnjao da će mu pomoći ostvariti ono što je nazivao „mojom Sudbinom”.
5
Praznine na kartama „Evo ga, Kraljevsko geografsko društvo”, rekao je taksist i ostavio me ispred ulaza, nasuprot Hyde Parka, jednog jutra u veljači 2005. godine. Zgrada je podsjećala na ekstravagantni posjed, što je i bila prije nego što ju e Dmštvo, trebajući veći prostor, kupilo 1912. godine. Bila je visoka tri etaže, imala je zidove od crvene cigle, klizne prozore, nizozemske pilastare i bakreni krov s istupima koji su se spajali, zajedno s nekoliko dimnjaka, na raznim nepovezanim mjestima, kao u dječjoj predodžbi dvorca. Uz vanjski zid bili su kipovi u prirodnoj veličini koji su prikazivali Livingstonea, s njegovom prepoznatljivom kapom i štapom, i Ernesta Shackletona, istraživača Antarktike, umotanog u šalove i s čizmama. Na ulazu sam upitao čuvara za lokaciju arhiva, nadajući se da ću dodatno rasvijetliti Fawcettovu istraživačku karijeru i njegovo posljednje putovanje. Kad sam prvi put nazvao Johna Hemminga, bivšeg direktora Kraljevskoga geografskog društva i povjesničara brazilskih Indijanaca, kako bih ga ispitao o tom istraživaču Amazonije, rekao je: „Niste valjda jedan od onih Fawcettovih ludaka?” Dmštvo je po svoj prilici postalo oprezno spram ljudi obuzetih Fawcettovom sudbinom. Unatoč vremenu koje je prošlo i sve manjoj vjerojatnosti da će ga naći, fanatizam nekih ljudi kao da se nije smanjivao, nego je rastao. Desetljećima su dodijavali Društvu radi informacija, smišljajući vlastite bizarne teorije prije nego što bi se zaputili u divljinu kako bi praktički počinili samoubojstvo. Cesto su ih nazivali „Fawcettovim ludacima”. Jedna osoba koja je krenula u potragu za Fawcettom 1995. godine napisala je u neobjavljenom članku da je njegova
opčinjenost mutirala u „virus” i da je, kad se obratio Društvu za pomoć, edan „razdraženi” član rekao o lovcima na Fawcetta: „Mislim da su ludi. Ti su ljudi potpuno opsjednuti.” Osjećao sam se pomalo neozbiljno obraćajući se Dmštvu s molbom za sve Fawcettove papire, ali arhivi Društva, koji su sadržavali sekstant Charlesa Darwina i Livingstoneove originalne karte, bili su otvoreni širokoj javnosti tek posljednjih nekoliko mjeseci i mogli bi se pokazati neprocjenjivima. Čuvar na ulazu dao mi je karticu kojom mi je omogućen ulaz u zgradu pa sam krenuo prostranim mramornim hodnikom, prošavši pored starog salona za pušenje i sobe s kartama obložene orahovinom gdje su se istraživači poput Fawcetta nekoć okupljali. Prije nekoliko je godina Društvo dogradilo moderni stakleni paviljon, ali preurectenje nije moglo raspršiti anakronu atmosferu koja je vladala tom ustanovom. No u Fawcettovo je vrijeme Društvo pripomoglo da se ostvari jedan od najnevjerojatnijih pothvata čovječanstva: mapiranje svijeta. Možda nijedno djelo, čak ni izgradnja Brooklynskog mosta ili Panamskog kanala, ne nadmašuje njegov opseg i ljudski danak. Taj je trud, od doba kad su stari Grci utvrdili glavna načela napredne kartografije, trajao stotine godina, stajao milijune dolara i uzeo tisuće života, a kad je bio pred krajem, postignuće je bilo tako sveobuhvatno da su se rijetki mogli sjetiti kako je svijet prije izgledao ili kako je taj pothvat ostvaren. U jednom hodniku Kraljevskoga geografskog društva opazio sam na zidu divovsku kartu svijeta iz XVII. stoljeća. Na marginama su bila morska čudovišta i zmajevi. Stoljećima kartografi nisu mogli znati što postoji na većem dijelu Zemlje. I često su se te praznine ispunjavale fantastičnim kraljevstvima i zvijerima, kao da privid, ma koliko zastrašujući, manje plaši od istinski nepoznatog. U srednjem vijeku i renesansi karte su prikazivale perad u Kini koja je komadala ljude, pticu u Njemačkoj koja je sjala u mraku, ljude u Indiji koji su, između ostalog, imali šesnaest nožnih prstiju i pseće glave, hijene u Africi čije bi sjene natjerale pse da zanijeme i životinju zvanu „bazilisk” koja je mogla ubiti samo dahom. Najstrašnije mjesto na karti bila je zemlja Goga i Magoga, čija će se vojska, upozorava se u Knjizi Ezekijelovoj, jednog dana spustiti sa sjevera kako bi zbrisala izraelski narod, „kao što oblak prekriva zemlju”.
Istodobno su karte izražavale vječu čežnju za nečim primamljivijim: zemaljskim rajem. Kartografi su kao središnje znamenitosti uključili izvor mladosti, zbog kojega je Ponce de Leon pretražio Floridu u XVI. stoljeću, i edenski vrt, za koji je enciklopedist iz VII. stoljeća Izidor Seviljski rekao da e pun „svih vrsta drveća i voćaka te ima čak i drvo života”. U XII. stoljeću te je grozničave vizije raspirilo pismo koje se pojavilo na dvoru bizantskoga cara, a navodno ga je napisao kralj po imenu Prezbiter Ivan. U njemu stoji: ,Ja, Prezbiter Ivan, vrhovni sam vladar, ističem se bogatstvom, vrlinama i moći nad svim bićima što žive pod kapom nebeskom. 72 kralja iskazuju mi počast.” Nastavlja se: „Med teče u našoj zemlji i imamo mlijeka u izobilju. Na jednom od naših područja nijedan otrov ne može naškoditi i nema kreketanja bučnih žaba, nema škorpiona ondje i zmije ne gmižu kroz travu. Otrovnih gmazova ne može biti ondje niti se mogu služiti svojom smrtonosnom moći.” Iako je pismo vjerojatno napisano kao alegorija, uzeto je kao dokaz raja na zemlji, koji su kartografi smjestili na neistražena područja Orijenta. Godine 1177. papa Aleksandar III. poslao je svojega osobnog liječnika da „uputi najdražem sinu u Kristu, glasovitom i uzvišenom kralju Indijaca, pobožnom svećeniku, njegove pozdrave i apostolski blagoslov”. Doktor se nikad nije vratio. Ipak, Crkva i kraljevske kuće i dalje su stoljećima slale izaslanike kako bi locirali to bajoslovno kraljevstvo. Godine 1459- učeni mletački kartograf Fra Mauro izradio je ednu od najiscrpnijih karti svijeta. Konačno je mitsko kraljevstvo Prezbitera Ivana izbrisano iz Azije. Umjesto toga Mauro je u Etiopiji zapisao: „qui il Presto Janni fa residential pnncipal" - „ovdje je glavno boravište Prezbitera Ivana”. Još 1740. godine procjenjivalo se da je manje od 120 mjesta u svijetu točno mapirano. Nisu postojali precizni prenosivi satovi pa moreplovci nisu imali kako odrediti geografsku dužinu, koja se najbolje mjeri kao vremenska funkcija. Brodovi su zapinjali za stijene i pličine, dok su kapetani bili uvjereni da su miljama na pučini; potraćene su tisuće ljudskih života i teret vrijedan milijune dolara. Godine 1714. parlament je obznanio da je „otkrivanje geografske dužine od tolike važnosti za Veliku Britaniju radi sigurnosti mornarice i trgovačkih brodova, kao i radi razvoja trgovine” da je ponudilo nagradu od 12 000 funti - što je danas ekvivalent za 12 milijuna dolara - za „praktično i primjenjivo” rješenje. Neki od najvećih znanstvenih
umova pokušali su riješiti taj problem. Mnogi su se uzdali u položaj Mjeseca i zvijezda kako bi utvrdili vrijeme, ali godine 1773- John Harrison priznat je kao pobjednik sa svojim izvedivijim rješenjem: kronometrom od 1,5 kg s dijamantima i rubinima. Unatoč uspjehu, Harrisonov sat nije mogao prevladati glavni problem koji e ometao kartografe: daljinu. Europljani još nisu bili plovili do najdaljih krajeva Zemlje - Sjevernog i Južnog pola. Nisu istražili ni dobar dio unutrašnjosti Afrike, Australije i Južne Amerike. Kartografi bi načrčkali preko tih područja na karti samo jednu nezaboravnu riječ: neistraženo. Konačno, u XIX. stoljeću, kako se Britansko Carstvo sve više širilo, nekoliko engleskih znanstvenika, admirala i trgovaca smatralo je da je potrebna neka institucija koja će izraditi kartu svijeta temeljenu na promatranjima, a ne na mašti, organizaciju koja će potanko opisati i obrise zemlje i sve što je unutar njih. I tako je 1830. godine u Londonu nastalo Kraljevsko geografsko društvo. Prema izjavi o misiji, Društvo će „skupljati, urediti i tiskati... nove zanimljive činjenice i otkrića”, stvoriti spremište „najboljih knjiga o geografiji” i „potpunu zbirku karata”, skupljati najnapredniju opremu za mjerenje i pomagati istraživačima da krenu na putovanja. Sve je to bilo dio njegova zadatka da se u karte unese svaki kutak na Zemlji. „Nema nijednog četvornog metra na našem planetu kamo članovi ovog društva ne bi trebali barem pokušati otići”, obvezao se jedan kasniji predsjednik te ustanove. „To je naš posao. Zato smo ovdje.” Iako će Dmštvo biti sluga Britanskog Carstva, ono čime se bavilo odmak je od prethodnog razdoblja otkrića, kad su konkvistadore poput Kolumba slali isključivo u potragu za Bogom, zlatom i slavom. Za razliku od njih, Kraljevsko geografsko društvo htjelo je istraživati radi istraživanja - u ime najnovijeg boga, Znanosti. U nekoliko tjedana nakon osnutka, Dmštvo je privuklo gotovo 500 članova. „Bilo je gotovo u cijelosti sastavljeno od ljudi višega društvenog statusa”, primijetio je poslije jedan od tajnika ustanove dodavši: „Moglo bi se reći da se u određenoj mjeri od svakoga tko je nešto značio očekivalo da bude član tog dmštva.” Izvorni popis članova uključivao je priznate geologe, hidrografe, filozofe, astronome i časnike, kao i vojvode, grofove i vitezove. Darwin je postao članom 1838. godine, a jedan od njegovih sinova, Leonard, izabran je 1908. godine za predsjednika Društva.
Kako je Društvo slalo sve više ekspedicija diljem svijeta, privlačilo je u svoje redove ne samo pustolove, učenjake i dostojanstvenike nego i ekscentrike. Industrijska revolucija, osim što je dovela do groznih životnih uvjeta za nižu klasu, stvorila je besprimjerno bogatstvo za pripadnike srednje i više klase u Britaniji, koji su si najednom mogli priuštiti takvu komotnost da im putovanja postanu stalni hobi. Odatle je došlo do uspona amatera u viktorijanskom društvu. Kraljevsko geografsko društvo postalo je utočištem za takve ljuđe, kao i za neke siromašnije članove poput Livingstonea, čija je istraživanja pomoglo financirati. Mnogi su članovi bili čudni čak i prema viktorijanskim mjerilima. Richard Burton prigrlio je ateizam i tako gorljivo branio poligamiju da je njegova supruga, dok je on bio na istraživanju, umetnula u jedan od njegovih rukopisa sljedeću ogradu: „Žestoko prosvjedujem protiv njegovih vjerskih i moralnih nazora, koji protuslove čestitom i viteškom životu.” Ne iznenađuje da su takvi članovi činili buntovan skup. Burton se prisjećao kako se na sastanku kojemu su prisustvovali njegova supruga i obitelj toliko uzrujao nakon što je jedan protivnik „govorio neistinu” da je zamahao pokazivačem prema publici, koja e „izgledala kao da će tigar skočiti među njih ili kao da ću se poslužiti štapom kao kopljem protiv svojeg suparnika, koji je ustao s klupe. Kako bi prizor bio još živopisniji, supmgina braća i sestre borili su se u uglu kako bi zadržali svojeg oca, starca koji se nikad nije navikao na govor u javnosti i koji je polako ustao u nijemom zgražanju kad je čuo da me optužuju za iskrivljavanje činjenica.” Godinama poslije dmgi je član priznao: „Možda se ne bi trebalo previše pouzdati u istraživače prilikom izgradnje Dmštva. Neki bi zapravo mogli reći da istraživači postaju istraživačima upravo zato što imaju tu crtu nedmštvenosti i potrebu da se u redovitim intervalima što više udalje od svojih bližnjih.” Rasprave su bjesnjele u Društvu o tokovima rijeka i planinama, o granicama mjesta i gradova i o veličini oceana. Ništa manje vatrene bile su prepirke o tome tko je zaslužio priznanje te kasniju slavu i bogatstvo zbog otkrića. A rasprave su često uključivale najosnovnija pitanja morala i ljudske egzistencije: jesu li novootkrivena plemena divlja ili civilizirana? Treba li ih obratiti na kršćanstvo? Potječe li cijelo čovječanstvo od jedne prastare civilizacije ili od mnogih? U borbi kako bi se odgovorilo na ta pitanja često su se sukobljavali takozvani „salonski” geografi i teoretičari, koji su mozgali
o dobivenim podacima, sa surovim istraživačima koji su radili na terenu. Jedan dužnosnik Dmštva strogo je ukorio nekog afričkog istraživača zbog njegovih pretpostavki rekavši mu: „Možete učiniti to da točno iznesete ono što ste vidjeli i prepustite znanstvenicima u domovini da usporede podatke mnogih putnika kako bi formulirali teoriju.” Istraživač Speke, s druge strane, osudio je geografe „koji sjede u papučama i kritiziraju one koji rade na terenu”. Možda je zavada oko izvora Nila bila najžešća. Nakon što je Speke 1858. godine ustvrdio da je otkrio izvorište te rijeke na jezeru koje je nazvao Viktorijinim, mnogi članovi Društva, na čelu s njegovim bivšim suputnikom Burtonom, nisu mu povjerovali. Speke je rekao o Burtonu: „B. je jedan od onih Ijudi koji nikad ne mogu biti u krivu i koji nikad neće priznati grešku.” U rujnu 1864. godine, dva čovjeka koja su spašavala jedan drugoga od smrti u ekspediciji, trebala su se suočiti na javnoj sjednici. Londonski Times nazvao je to „gladijatorskim prizorom”. No prije početka sjednice okupljene su obavijestili da Speke neće doći: dan prije otišao je u lov i pronađen je mrtav od rane iz vatrenog omžja koju si je sam nanio. „Bože dragi, ubio se!”, navodno je Burton uzviknuo, teturajući na bini; poslije su ga vidjeli u suzama dok je neprekidno izgovarao ime nekadašnjeg suputnika. Premda nikad nije utvrdeno je li se sam ustrijelio, mnogi su sumnjali, kao i Burton, da je dugotrajna zavada nagnala čovjeka koji je osvojio pustinju da si oduzme život. Desetljeće poslije, Spekeova tvrdnja da je otkrio izvor Nila pokazala se točnom. Tijekom prvih godina Društva, nijedan član nije personificirao ekscentričnost ili odvažnu misiju te organizacije bolje od sira Francisa Galtona. Rođak Charlesa Darwina bio je čudo od djeteta, u dobi od četiri godine znao je čitati i recitirati na latinskom. Smislio je nebrojene izume. Uključuju cilindar koji se zrači, stroj za oživljavanje bistrine, koji mu je periodično vlažio glavu za vrijeme beskrajnog učenja, podvodne naočale i parni stroj s rotirajućim lopaticama. Patio je od povremenih slomova živaca „iščašenja mozga”, kako je on to nazivao - i imao je poriv da mjeri i broji praktički sve. Kvantificirao je osjetljivost životinjskog sluha služeći se štapom za hodanje koji je mogao proizvesti nezamjetljiv zvižduk, učinkovitost molitve, prosječnu dob smrti za svako zanimanje (pravnici 66, 51, liječnici 67, 04), točnu količinu užeta potrebnu da se slomi vrat zločinca
dok izbjegava dekapitaciju i stupnjeve dosade (na sjednicama Kraljevskoga geografskog društva izračunao bi stopu vrpoljenja za svakog člana). Galton, koji je poput mnogih svojih kolega bio pravi rasist, na zlu je glasu po tome što je pokušavao izmjeriti razinu inteligencije među narodima i poslije postao poznat kao otac eugenike. U nekom drugom razdoblju Galtonova monomanija kvantificiranja možda bi od njega stvorila čudaka. No kako je evolucijski biolog Stephen Jay Gould jednom primijetio: „Nitko nije izrazio opčinjenost svoje epohe brojevima tako dobro kao Danvinov slavni rođak.” I nijedno mjesto nije dijelilo tu opčinjenost više od Kraljevskoga geografskog društva. 50-ih godina XIX. stoljeća Galton, koji je naslijedio dovoljno novca da može izbjeći breme uobičajene karijere, postao je član Dmštva i uz njegovu je potporu i vođstvo istraživao južnu Afriku. „Strast za putovanjima obuzela me”, pisao je, „kao da sam ptica selica.” Mapirao je i dokumentirao sve što e mogao: geografske širine i dužine, topografiju, životinje, klimu, plemena. Vrativši se uz veliku pompu, primio je zlatno odličje Kraljevskoga geografskog Društva, najveću počast na tom području. Godine 1854. izabran e u upravno tijelo Društva, gdje je sljedeća četiri desetljeća služio u različitim svojstvima, između ostalog kao počasni tajnik i dopredsjednik. Zajedno, Galton i taj skup muškaraca - svi su bili muškarci sve do glasanja, koje je izazvalo razdor, krajem XIX. stoljeća kada je primljena 21 žena krenuli su u napad, kako se Joseph Conrad izrazio o tirn borbenim geografima, „sa sjevera, juga, istoka i zapada, osvajajući djelić istine ovdje i djelić istine ondje, a katkad bi ih progutala zagonetka koju su tako odlučno nakanili razriješiti.” „Koje materijale tražite?”, upitala me jedna od arhivistica. Bio sam sišao u malu čitaonicu u podrumu. Police osvijetljene fluorescentnim svjetlom bile su zakrčene turističkim vodičima, atlasima i uvezanim primjercima Izvještaja Kraljevskog geografskoga dništva. Veći dio zbirke od dva milijuna karata, artefakata, fotografija i ekspedicijskih izvještaja prebačen je posljednjih godina iz onog što se nazivalo „dickensovskim uvjetima” u katakombe s kontroliranom klimom pa sam mogao vidjeti osoblje kako svaki čas juri iz njih i u njih kroz sporedna vrata.
Kad sam rekao arhivistici da tražim Fawcettove spise, posprdno me pogledala. „Što je?”, upitao sam. „Pa, recimo da su mnogi ljudi koji se zanimaju za Fawcetta malo...” Glas oj je odlutao kad je nestala u katakombama. Dok sam čekao, preletio sam nekoliko izvještaja o ekspedicijama koje je poduprlo Društvo. U jednom je bila opisana ekspedicija iz 1844. godine pod vodstvom Charlesa Sturta i njegova zamjenika Jamesa Poolea, koji su u australskoj pustinji tražili legendarno unutrašnje more. „Žega je tolika... da nam je kosa prestala rasti, a nokti nam postaše krhki poput stakla”, pisao je Sturt u svojem dnevniku. „Skorbut nas je sve zahvatio. Napadaju nas silovite glavobolje, bol u udovima, desni su nam natečene i pune čireva. G. Pooleu sve je gore: na koncu mu je koža na mišićima pocrnjela i više se ne može služiti donjim ekstremitetima. 14-og je iznenada izdahnuo.” Unutrašnje more nije nikad postojalo i, zahvaljujući tim izvještajima, postao sam svjestan koliko je otkrivanje svijeta temeljeno na promašajima, a ne na uspjesima - na taktičkim greškama i pustim snovima. Dmštvo je možda svladalo svijet, ali ne prije nego što je svijet svladao njegove članove. Na dugom popisu onih koji su žrtvovani, Fawcett spada u posebnu kategoriju: nije ni živ ni mrtav - ili je, kako ga je jedan pisac nazvao, „živi mrtvac”. Arhivistica je ubrzo izašla iz spremišta noseći pet-šest zamrljanih fascikala. Kad ih je položila na stol, podigli su ljubičastu prašinu. „Morat ćete ih staviti”, rekla je pružajući mi par bijelih mkavica. Nakon što sam ih navukao na prste, otvorio sam prvi fascikl: ispala su požutjela, raspadajuća pisma. Na mnogim stranicama bile su nevjerojatno sitne, kose riječi koje su se nizale jedna za dmgom kao u nekoj šifri. Bio je to Fawcettov mkopis. Uzeo sam jednu stranicu i raširio je ispred sebe. Pismo je bilo datirano 1915. godine i započinjalo je riječima „Dragi Reevese”. Ime mi je bilo poznato pa sam otvorio jednu knjigu o Kraljevskom geografskom društvu i pretražio kazalo. Edward Ayearst Reeves bio je kustos za karte te ustanove od 1900. do 1933 - Fascikli su sadržavali više od dva desedjeća prepiske između Fawcetta i službenika Društva. Mnoga su pisma bila adresirana na Reevesa ili sira Johna Scotta Keltieja, koji je bio tajnik Kraljevskoga geografskog društva od 1892. do 1915- godine i kasnije njegov dopredsjednik. Bilo je i mnoštvo pisama od Nine, vladinih dužnosnika, istraživača i prijatelja koja se tiču Fawcettova nestanka. Znao sam da će mi trebati dani, ako ne i tjedni, da
sve prođem, a ipak sam osjećao ushit. To je bila karta Fawcettova života, kao i njegove smrti. Podigao sam jedno od pisama prema svjetlu. Bilo je datirano 14. prosinca 1921. godine. U njemu je stajalo: „Postoji vrlo malo sumnje u to da šume prekrivaju tragove nestale civilizacije krajnje neobične i neočekivane vrste.” Otvorio sam svoj novinarski blok i stao unositi bilješke. U jednom se pismu spominjalo da je Fawcett dobio „diplomu” Kraljevskoga geografskog dmštva. Nikad nisam vidio neki osvrt na to da Društvo dijeli diplome pa sam upitao arhivisticu zašto je Fawcettu dodijeljena. „Zacijelo je pohađao neki program za obuku Društva”, rekla je. Prišla je polici i počela prebirati časopise. „Evo, ovdje je. Po svemu sudeći išao je na tečaj i završio ga oko 1901.” „Želite reći da je zapravo išao u školu kako bi postao istraživač?” „Mislim da se možete i tako izraziti.”
6
Učenik Fawcett nije htio zakasniti. Bio je 4. veljače 1900. godine, i samo je morao stići iz svojeg hotela u Ređhillu u Surreyju do Savile Rowa br. 1 u Mayfairu u Londonu, ali ništa se u gradu nije kretalo - ili, točnije, činilo se kao da se sve kreće. Ljudi sendviči. Mesarski pomoćnici. Prodavači. Konjski tramvaji. I ona čudna zvijer koja je osvajala ulice, plašeći konje i pješake, kvareći se na svakom rubnjaku: automobil. Prvobitno se od vozača zakonski tražilo da se ne kreću brzinom većom od 3,5 km/h uz slugu koji hoda ispred automobila i maše crvenom zastavom, ali 1896. godine ograničenje brzine podignuto je na 22 km/h. I posvuda kamo je Fawcett pogledao kao da su novo i staro bili na ratnoj nozi: električna svjetla raštrkana po otmjenijim granitnim ulicama i plinske svjetiljke postavljene na uglovima popločenim kamenom koje su sjale u magli, metro koji se probija kroz zemlju kao jedan od znanstveno-fantastičnih izuma Edwarda Fawcetta i bicikli, prije samo nekoliko godina najmodernija stvar na pločnicima, a sad već zastarjela. Cak su i mirisi bili zavađeni: uobičajeni smrad konjske balege i noviji zadah benzina. Kao da je Fawcett najednom ugledao i prošlost i budućnost. Uzevši u obzir da je napustio Englesku i otputovao na Cejlon prije 14 godina, London se činio kao da je postao napučeniji, prljaviji, moderniji, bogatiji, siromašniji, sve. S četiri i pol milijuna stanovnika bio je najveći grad na svijetu, veći od Pariza ili New Yorka. Cvjećarice su vikale: „Friško cvijeće!” Kolporteri su se derali: „Grozno ubojstvo!” Dok se Fawcett probijao kroz gomilu, nema sumnje da se borio kako bi zaštitio odjeću od ugljena iz peći koji se miješao s maglom i stvarao
posebnu, londonsku vrstu čađe, ljepljivu crnu smjesu koja se svuda zavlačila; čak su se i ključanice na kućama morale pokrivati metalnim pločicama. Bilo e i konjskoga gnoja - „londonskog blata”, kako se pristojno nazivao - kojega e, iako su ga skupljali uličari i prodavali od vrata do vrata kao vrtno gnojivo, praktički bilo svuda kamo bi Fawcett zakoračio. Skrenuo je u jednu otmjenu ulicu u Burlington Gardensu, daleko od bordela i tvornica laštila za cipele. Na uglu je bila lijepa kamena kuća s trijemom na stupovima. Bio je to Savile Row br. 1 i Fawcett je mogao vidjeti uočljivi natpis: KRALJEVSKO GEOGRAFSKO DRUŠTVO. Kad je ušao u tu dvokatnicu - Društvo se još nije preselilo u obližnji Hyde Park - bio je svjestan da je zakoračio na čarobno mjesto. Iznaci vrata bio je prozor u obliku polukružne svjetiljke; svaka je ploha predstavljala paralele i meridijane globusa. Fawcett je morao proći pored ureda glavnog službenika i dvojice njegovih pomoćnika i pored stubišta koje je vodilo u sobu za sjednice, dok nije stigao u prostoriju sa staklenim krovom. Sunčevo svjetlo probijalo se unutra, osvjetljavajući kroz prašnjava okna globuse i stolove s kartama. Bila je to soba gdje su se držale karte, i obično je na drugom kraju na podiju sjedio čovjek kojega je Fawcett tražio: Edward Ayearst Reeves. U kasnim tridesetima, sa zaliscima, orlovskog nosa i uredno podrezanih brkova, Reeves nije bio samo kustos za karte nego i glavni instruktor geodezije - i osoba kojoj se prvoj pripisuje da je stvorila istraživača od Fawcetta. Vješt tehnički crtač, Reeves je počeo raditi u Društvu 1878. godine, u dobi od 16 godina, kao pomoćnik prijašnjem kustosu, i čini se da nikad nije zaboravio strahopoštovanje koje pridošlice osjećaju. „Kako se dobro svega sjećam”, napisao je u autobiografiji Uspomene jednog geografa (Tbe Recollections of a Geographer). „S kakvim sam ponosom i istodobno kakvim strahom i drhtanjem pivi put ušao u prostor ovog divnog mjesta o kojemu sam čitao u knjigama i iz kojega se istraživači šalju u sve dijelove svijeta te se vraćaju kako bi pripovijedali o svojim čudesnim otkrićima i unačkim pustolovinama.” Za razliku od ratobornih, neobuzdanih članova Društva, Reeves je imao topao, blag nastup. „Imao je prirođenu sposobnost poučavanja”, rekao je jedan kolega. „Znao je kako istaknuti bit tako da je i najtuplji učenici mogu shvatiti.” Fawcett i Reeves na koncu su se uspeli na drugi kat, gdje su se održavala
predavanja. Francis Galton najavio bi svakom novaku da će uskoro biti prihvaćen u „društvo ljudi čija imena već dugo poznaje i koje je poštovao kao svoje junake.” Otprilike u isto vrijeme kad i Fawcett, tečaj iz geodezije pohađali su Charles Lindsay Temple, koji je mogao zabavljati kolege pričama iz razdoblja dok je radio u javnoj službi u Brazilu, poručnik T. Dannreuther, koji je bio opsjednut skupljanjem rijetkih leptira i kukaca, i Arthur Edward Seymour Laughton, kojega su u dobi od 38 godina ustrijelili meksički razbojnici 1913 - Reeves je prešao na stvar. Ako se Fawcett i drugi učenici budu držali njegovih uputa, mogli bi postati sljedeći naraštaj velikih istraživača. Reeves će ih naučiti ono što kartografi kroz veći dio povijesti nisu mogli učiniti: bilo gdje odrediti svoju poziciju. „Kad biste čovjeku zavezali oči i odveli ga do bilo koje točke na Zemlji, recimo usred Afrike, i zatim mu maknuli povez s očiju, mogao bi vam tako je dobro obučen] za kratko vrijeme pokazati na karti na kojem se točno mjestu nalazi”, rekao je Reeves. Povrh toga, ako se Fawcett i njegovi kolege budu usudili uspeti se na najviše vrhove i prodrijeti u najgušće šume, mogli bi kartografirati preostala neotkrivena područja u svijetu. Reeves je izložio niz neobičnih predmeta. Jedan je izgledao poput teleskopa pričvršćenog na kružni metalni kotač s raznim vijcima i komorama. Reeves je objasnio da je riječ o teodolitu, koji može odrediti kut između obzora i nebeskih tijela. Pokazao je još oruđa - umjetne obzore, aneroide i sekstante - i zatim poveo Fawcetta i druge na krov zgrade kako bi iskušali opremu. Magla je često otežavala promatranje Sunca ili zvijezda, ali sad se vidjelo dovoljno dobro. Geografska širina, rekao je Reeves, može se odrediti mjerenjem kuta podnevnog sunca iznad obzora ili visine Sjevernjače, i svaki se učenik poslužio napravama kako bi odredio svoj položaj, što je iznimno težak zadatak za početnika. Kad je Fawcett došao na red, Reeves je začudeno promatrao. „Izvanredno je brzo učio sve novo”, sjećao se Reeves. „I premda se nikad prije nije služio sekstantom i umjetnim obzorom za promatranje zvijezda, sjećam še da je prve noći namjestio zvijezde na umjetnom obzoru i odmah izvrsno odredio visinu bez ikakvih teškoća. Svatko tko je pokušao zna da se to u pravilu može učiniti tek nakon mnogo prakse.” Fawcett nije naučio samo mjeriti nego i gledati - bilježiti i klasificirati sve oko sebe, postupak koji su Grci zvali autopsis. Pomagala su mu dva glavna priručnika. Jedan je bio Umijeće putovanja (The Art of Travel), koji je
Francis Galton napisao za širu javnost. Drugi je bio Savjeti putnicima ( Hints to Travellers), koji je uredio Galton, a služio je kao neslužbena Biblija Društva. (Fawcett je nosio primjerak sa sobom čak i na posljednjem putovanju.) U izdanju iz 1893- godine stoji: „Šteta je i za njega i za druge kad putnik ne zapaža.” U priručniku dalje stoji: „Upamtite da su glavni i najbolji instrumenti same putnikove oči. Neprestano se služite njima i bilježite svoja zapažanja na licu mjesta te imajte u tu svrhu bilježnicu s numeriranim stranicama i kartu... Zapišite, kako na njih nailazite, važna mjesta: potoke, njihovu veličinu i boju, gorske lance, njihove značajke, vidljivi sastav i zaledenost, boju i oblike krajolika, najčešće vjetrove, klimu... Ukratko, opišite si tada sve što vidite.” (Potreba za bilježenjem svakog zapažanja bila e tako ukorijenjena da je Robert Falcon Scott tijekom svoje utrke do Južnoga pola nastavio unositi bilješke čak i dok su on i svi njegovi ljudi umirali. Među posljednjim riječima koje je načrčkao u dnevnik bile su i ove: „Da smo preživjeli, ispripovijedao bih priču o smjelosti, izdržljivosti i srčanosti svojih drugova koja bi dirnula srce svakog Engleza. Ove nabačene bilješke i naša mrtva tijela morat će ispripovijedati tu priču.” Kako bi nadobudni istraživači usavršili sposobnost zapažanja, priručnici su, zajedno sa seminarima koje je organiziralo Društvo, nudili osnovne naputke o botanici, geologiji i meteorologiji. Učenici su se upućivali i u novo podmčje antropologije koja se tada često nazivala „znanošću o divljacima”. Unatoč mnogobrojnim kontaktima viktorijanaca sa stranim kulturama, na tom su polju gotovo u cijelosti radili amateri i entuzijasti. (Godine 1896. Velika Britanija imala je samo jednoga sveučilišnog profesora antropologije. Kao što su ga prethodno obučavali da gleda oblike Zemlje, Fawcetta su sad obučavali da gleda Druge - na koje se u Savjetima putniku aludiralo kao na „divljake, barbare i manje civilizirane narode”. Taj je priručnik upozoravao svakog učenika na „predrasude kojima je europski način razmišljanja prožet”, čak i dok je napominjao kako je „utvrđeno da su neke rase inferiorne u odnosu na druge po veličini i složenosti mozga, pa su Australci i Afrikanci u tom smislu iza Europljana”. Kao i za mapiranje svijeta, postojao je „alat” za mjerenje čovjeka: mjerne vrpce i pomične mjerke, dinamometri za određivanje mišićne snage i vage s oprugom za utvrđivanje težine, gips za izradu otisaka i kraniometar za mjerenje veličine lubanje. „Kad je to izvedivo, kosture urođenika, a osobito
lubanje, treba slati kući radi temeljitog pregleda”, stoji u priručniku. Naravno, to može biti škakljivo: „Nije baš sigurno riskirati negodovanje urođenika prilikom otpremanja mrtvih.” Smatralo se nepoznatim da „pripadnici različitih rasa različito izražavaju emocije, tako da osobito vrijedi zapaziti ako im se smiješe, smiju, mršte, plaču, crvene itd. znatno drukčije od nas.” Fawcetta i njegove kolege poučili su i osnovama planinarenja i vođenja ekspedicije - od toga kako napraviti jastuk od blata do odabira najboljih teretnih životinja. „Usprkos svojoj nepopustljivoj tvrdoglavosti, magarac je izvrsna i staložena životinja koju previše preziremo”, ukazao je Galton, izračunavši uz svoju uobičajenu opsjednutost da magarac može nositi oko 30 kg, konj do 45 kg, a deva do 135 kg. Prije ukrcavanja uputno je da istraživač zatraži od svakog člana ekspedicije da potpiše službeni ugovor, nešto poput sporazuma. Galton je ponudio uzorak: Mi, nižepotpisani, koji činimo ekpediciju koja će istražiti unutrašnjost _______, pod vodstvom g. A, pristajemo sebe, konje i opremu u cijelosti i bezrezervno staviti pod njegovo vodstvo u gore spomenutu svrhu, od današnjeg datuma do povratka u ________ ili, u slučaju neuspjeha iste, snositi sve posljedice koje mogu nastati... Svatko se od nas obvezuje da će dati sve od sebe kako bi poticao sklad družine i uspjeh ekspedicije. Kao dokaz toga prilažemo svoje potpise. (Ovdje slijede potpisi.) Učenike se upozoravalo da ne smiju zapovijedati svojim ljudima i neprekidno moraju budno paziti na klike, neslaganje i pobunu. „Što više potičite veselje, pjevanje, sviranje”, savjetovao je Galton. Valja pripaziti i na urodeničke pomagače: „Najbolje je ponašati se otvoreno, vedro, ali i odlučno, te pokazivati više povjerenja prema divljaku nego što doista osječate.” Bolesti i ozljede mogu uništiti ekipu pa je Fawcett dobio i neke osnovne medicinske savjete. Naučio je, primjerice, kako izvaditi truli zub „neprekidnim guranjem i povlačenjem”. U slučaju gutanja otrova, naučili su
ga da odmah povrati: „Poslužite se sapunicom ili barutom ako pravi emetik nije pri ruci.” U slučaju ugriza otrovnice, Fawcett bi morao zapaliti barut na rani ili odrezati nožem inficirano meso. „Nakon toga spalite [područje oko ugriza] krajem što užarenije šipke za punjenje cijevi”, savjetovao je Galton. „Arterije su duboko i treba, bez velike opasnosti, odrezati ili spaliti onoliko mesa koliko se može stisnuti prstima. Sljedeči je korak upotrijebiti što više energije, pa čak i okrutnosti, kako bi se pacijent spriječio da se prepusti onoj letargiji i pospanosti koje su uobičajene posljeđice zmijskog ugriza i prečesto završavaju smrću.” Tretiranje rane koja krvari - recimo, od strijele - bilo je ednako „barbarsko”: „Zalijte ranu kipućom masti.” Ništa se ipak nije moglo usporediti s užasima žedi i gladi. Jedan od trikova bio je „potaknuti” stvaranje sline u ustima. „To se može učiniti žvakanjem nečega, primjerice lista; ili držanjem metka u ustima ili glatkog kamena koji ne upija, kao što je oblutak kremena”, objasnio je Galton. U slučaju gladovanja, Fawcetta su uputili da pije životinjsku krv ako je dostupna. Skakavci i drugi kukci također su jestivi i mogu spasiti čovjeku život. („Kako biste ih spravili, otkinite im noge i krila te ih ispržite s malo masti u željeznoj posudi, kao kavu.” Zatim je postojala prijetnja neprijateljski raspoloženih „divljaka” i „ljudoždera”. Pri ulasku na takva područja istraživača se upozoravalo da se kreće pod okriljem noći sa zapetom puškom. Kako biste uzeli zarobljenika, „uzmite nož, stavite ga među zube i dok stojite iznad njega skinite kapicu s pištolja te ga položite pokraj sebe. Zatim mu svežite ruke najbolje što možete. Postupa se na taj način zato što brz i gibak divljak može, dok vi petljate oko užadi i gnjavite se napunjenim pištoljem, lako skočiti iza vas, zgrabiti ga i poraziti vas vašim oružjem.”' Konačno, učenicima se savjetovalo što poduzeti ako član družine nestane. Moraju napisati iscrpan izvještaj o tome što se dogodilo i zatražiti od preostalih članova da to potvrde. „Ako ste izgubili čovjeka, prije nego što krenete i prepustite ga njegovoj sudbini, okupite formalno članove ekipe i pitajte ih jesu li uvjereni da ste učinili sve što je moguće kako biste ga spasili i zabilježite njihove odgovore”, rekao je Galton. Kad član ekipe umre, njegove se stvari moraju skupiti, a tijelo dostojanstveno pokopati. „Odaberite dobro obilježeno mjesto, iskopajte dubok grob, prekrijte ga trnjem i dobro ga opteretite teškim kamenjem, kao obranom od grabežljivaca.”
Nakon više od jecine godine tečaja, Fawcetta i njegove kolege čekao je završni ispit. Učenici su morali pokazati da su svladali mjerenje, što je zahtijevalo izvrsno poznavanje složene geometrije i astronomije. Fawcett je proveo sate štrebajući s Ninom, koja je dijelila njegovo zanimanje za istraživanja i neumorno se trudila kako bi mu pomogla. Znao je da će se u slučaju neuspjeha vratiti na početak - ponovno će biti vojnik. Pažljivo je upisao svaki odgovor. Kad je završio, predao je papire Reevesu. Zatim je čekao. Reeves je obavijestio učenike o rezultatima i obratio se Fawcettu. Prošao je, pa i više od toga. Reeves je u svojim memoarima izdvojio Fawcetta napomenuvši da je položio „za pohvalu”. Fawcett je uspio; dobio je žig Kraljevskoga geografskog društva - ili, kako se on izrazio, „Društvo je stvorilo od mene istraživača”. Sad mu je trebao samo zadatak.
7
Dehidrirani sladoled i adrenalinske čarape „Ne možeš ići tek tako”, rekla je moja žena. Pogledao sam na krevet kamo sam stavio nekoliko kratkih hlača i par Adidasovih tenisica. „Imam švicarski nož”, rekao sam. „Baš i nemaš povjerenja u mene.” Sljedeći dan, na njezin poticaj, pokušao sam naći mjesto gdje bih mogao kupiti prikladniju opremu. Prijatelji su me uputili na jednu oci brojnih prodavaonica na Manhattanu koje opskrbljuju sve veći broj izletnika, biciklista koji voze u prirodi, ovisnika o ekstremnim sportovima i vikendaških ratnika. Prodavaonica je bila velika doslovno poput industrijskog skladišta pa sam se zapanjio kad sam ušao. Bilo je šatora duginih boja, kajaka boje banane te svijetloljubičastih brdskih bicikala i neonskih dasaka za snijeg koji su visjeli sa stropa i zidova. Cijeli su redovi bili puni sredstava protiv kukaca, dehidrirane hrane, balzama za usne i kremi protiv sunca. Postojao je poseban odjel za obuću ( „Guruove tenisice mogu te dovesti u savršenu formu!”, stajalo je na jednom natpisu), koji nije uključivao dodatni prostor za krplje „s povezom sa zapinjačem i oprugom”. Postojao je prostor za adrenalinske čarape i za Techwickovo donje rublje. Na stalcima su bili časopisi kao što su Hooked on the Outdoors i Backpacker: The Outdoors atyour Doorstep, koji su sadržavali članke s naslovima „Preživite napad medvjeda!” i „Posljednja američka divljina: 31 način da pronadete osamu, pustolovinu i - sebe”. Kamo god sam se okrenuo, posvuda su bili kupci ili „frikovi”. Što je manje prilika za pravo istraživanje, činilo se, više je sredstava da se ono pokuša i sve su čudnovatiji načini - bungee
skokovi, daskanje na snijegu - koje ljudi otkrivaju kako bi ponovili taj osjećaj. Istraživanje, međutim, više nije bilo usmjereno na neko izvanjsko otkriće, nego je bilo usmjereno prema unutra, prema onome što su vodiči i brošure nazivali „terapija kampiranjem i boravkom u divljini” i „osobni razvoj kroz pustolovinu”. Stajao sam smeteno ispred vitrine ispunjene napravama nalik na satove kad je mladi zaposlenik dugih, mršavih ruku izašao iza pulta. Sjao je poput nekoga tko se nedavno vratio s Mount Everesta. „Mogu li vam pomoći?”, upitao je. „Što je ono ondje?”, upitao sam. „O, to je sjajna stvar.” Otvorio je vratašca pulta i izvadio artikl. „Malo računalo. Vidite? Označit će vam temperaturu gdje god bili. I nadmorsku visinu. Ima i digitalni kompas, sat, alarm i kronometar. Nema boljeg od toga.” Pitao sam koliko stoji, rekao je oko 200 dolara, ali da neću požaliti. „A što je ovo?”, rekao sam pokazujući na drugi uređaj. „Skoro pa isto. Samo što vam taj nadzire i rad srca. Osim toga, odličan je kao dnevnik putovanja. Spremit će sve podatke koje budete htjeli o vremenu, udaljenostima, stopama uspona, što god poželite. Kakvo putovanje uopće planirate?” Kad sam mu objasnio najbolje što sam znao svoje namjere, činio se oduševljenim, pa sam se sjetio kako je jedan tragač za Fawcettom 30-ih godina klasificirao ljude na temelju njihovih reakcija na njegove planove: Bilo je razboritih koji su govorili: „To je nevjerojatno glupo.” Bilo je mudrih koji su govorili: „To je nevjerojatno glupo, ali barem ćete drugi put biti pametniji.” Bilo je vrlo mudrih koji su govorili: „To je glupo, ali ni izbliza tako glupo kako zvuči.” Bilo je romantičnih koji su vjerovali da bi se sve nevolje svijeta brzo okončale kad bi svi radili takve stvari. Bilo ezavidnih koji su zahvaljivali Bogu što sami ne idu; bilo je i onih drugih koji su uza razne stupnjeve neiskrenosti govorili kako bi sve dali da mogu ići. Bilo je korektnih koji su me pitali poznajem li ikoga u veleposlanstvu. Bilo je praktičnih koji su naširoko raspredali o cjepivima i kalibrima... Bilo je zabrinutih koji su me pitali jesam li sastavio oporuku. Bilo je ljudi koji su svojedobno radili nešto slično i koji su podijelili sa mnom razrađene smicalice za svladavanje mrava te mi rekli da su majmuni odlični za jelo kao,
uostalom, i gušteri i papige; svi imaju okus po piletini. Prodavač se činio kao romantični tip. Pitao me koliko ću dugo putovati, rekao sam mu da ne znam - najmanje jedan mjesec, vjerojatno više. „Sjajno. Sjajno. To bi trebalo biti dovoljno da doživite mjesto.” Činilo se kao da razmišlja o nečemu. Zatim je upitao je li istina da neka vrsta amazonskog soma zvana candiru, „znate...” Nije dovršio pitanje, ali nije ni morao. Citao sam o tom gotovo prozirnom stvorenju nalik na čačkalicu u Faivcettovim istraživanjima. To je jedno od malobrojnih stvorenja na Zemlji koja preživljavaju hraneći se isključivo krvlju, a izaziva više straha od piranja. (Naziva se i „vampirskom ribom iz Brazila”.) Obično se zavlači ribama u škrge i siše im krv, ali napada i ljudske tjelesne otvore - vaginu ili anus. Možda je najozloglašenija po tome što se zalijeće u penis, gdje se trajno prihvati svojim bodljikama. Ukoliko se ne ukloni, izaziva smrt, a navodno su u zabitnim dijelovima Amazonije žtrve kastrirali kako bi ih spasili. Fawcett, koji je vidio candirua izvađenog kirurškim putem iz mokraćne cijevi jednog muškarca, rekao je: „Ta riba često uzrokuje smrt, a bol koju može izazvati je grozna.” Kad sam rekao prodavaču što znam o candiruu, kao da se preobrazio iz romantičara u praktičara. Iako vas malo toga može zaštititi od takva stvorenja, govorio mi je o jednoj stvari za drugom, koje mogu stubokom izmijeniti umijeće logorovanja: o spravi koja je i digitalni toplomjer, i džepna lampa, i povećalo, i zviždaljka; o kompresijskim vrećama koje sve smanjuju; o švicarskim noževima s USB memorijom za spremanje fotografija i glazbe; o bocama za pročišćavanje vode koje služe i kao svjetiljke; o prenosivim solarnim tuševima s toplom vodom; o kajacima koji se preklapaju na veličinu putne vreće; o plutajućoj džepnoj lampi koja ne treba baterije; o parkama koje se pretvaraju u vreće za spavanje; o šatorima bez kolčića; o tableti koja „uništava viruse i bakterije za 15 minuta”. Što je on više objašnjavao, to sam ja postajao sve smioniji. Mogu ja to, mislio sam, nagomilavši u košaru nekoliko naprava po izgledu najprimjerenijih Jamesu Bondu. Na koncu je prodavač rekao: „Nikad prije niste logorovali, zar ne?” Zatim mi je pomogao pronaći stvari koje će mi doista trebati, uključujući udobne planinarske čizme, čvrstu naprtnjaču, sintetičku odjeću, suhu hranu i
mrežu protiv komaraca. Ubacio sam i ručni GPS uređaj za svaki slučaj. „Nikad se više nećete izgubiti”, rekao je. Duboko sam mu zahvalio i kad sam se vratio do naše zgrade unio sam opremu u dizalo. Pritisnuo sam tipku za prvi kat. Zatim sam, baš prije nego što su se vrata zatvorila, ispružio ruku da ih zaustavim. Izašao sam i, tegleći stvari u rukama, uspeo se stubama. Te noći, nakon što sam svojega sina Zacharyja spremio na spavanje, izvadio sam sve stvari koje sam kanio ponijeti na put i počeo ih pakirati. Medu njima je bio i dosje koji sam napravio s kopijama najvažnijih Fawcetovih dokumenata i papira. Dok sam ih listao, zastao sam na pismu koje je preciziralo nešto, riječima Briana Fawcetta, tako „tajnovito”, da otac nikad nikome „ne govori o tome”. Nakon što je dobio diplomu od Dmštva, stoji u tom pismu, Fawcettu je prvi zadatak dodijelila britanska vlada. Ići će u Maroko, ali ne kao istraživač, nego kao uhoda.
8
U Amazoniji Bila je to savršena krinka. Doći kao kartograf, s kaitama, teleskopom i akim dalekozorom. Istražiti metu kao što istražuješ zemlju. Zapažati sve: ljude, mjesta, razgovore. U dnevnik je Fawcett pribilježio popis svega što mu e njegov britanski šef - netko koga je nazivao samo ,James” - rekao da ocijeni: „kakvi su putovi... sela... voda... vojska i organiziranost... naoružanje... politika”. Nije li istraživač ustvari samo uljez, netko tko ulazi u strane zemlje i vraća se s tajnama? U XIX. je stoljeću britanska vlada često novačila agente u redovima istraživača i kartografa. Nije to samo bio način da se Ijudi prokrijumčare na tuđi teritorij uz uvjerljivu izliku nego i da se angažiraju novaci vješti u prikupljanju osjetljivih geografskih i političkih informacija za kojima su vlade najviše žudjele. Britanske su vlasti pretvorile Odsjek za mjerenja u Indiji u trajnu obavještajnu službu. Kartografe su obučavali da se služe lažnim pričama i tajnim imenima („Broj Jedan”, „Pandit”, „Glavni Pandit”) i da pri ulasku u zemlje zabranjene zapadnjacima budu dobro prerušeni. U Tibetu su se mnogi geodeti odijevali kao budistički redovnici i koristili se krunicama za mjerenje udaljenosti (svako je zrno predstavljalo 100 koraka), molitvenim kotačima za skrivanje kompasa i papirnatim trakama za bilješke. Postavljali su i tajne pretince u kovčezima za skrivanje većih instrumenata poput sekstanta i lijevali živu nužnu za rad umjetnog obzora u hodočasničke prosjačke zdjele. Kraljevsko geografsko društvo znalo je za te aktivnosti, ako nije i sudjelovalo u njima - njegovi su redovi bili puni sadašnjih i bivših uhoda, uključujući Francisa Younghusbanda koji je bio predsjednik Društva od 1919. do 1922. godine.
U Maroku je Fawcett sudjelovao u onome što je Rudyard Kipling nazivao, misleći na kolonijalno nadmetanje za prevlast nad središnjom Azijom, „velikom igrom”. Črčkajući na svojim tajnim svicima, Fawcett je napisao da je „čavrljao” s jednim marokanskim dužnosnikom „punim informacija”. Prilikom kretanja izvan glavnih pustinjskih mta, gdje su plemena otimala i ubijala strane uljeze, Fawcett je poslije zabilježio, „smatra se nužnim prerušavanje u Maura, a čak je i tada putovanje popraćeno vrlo velikim rizikom”. Fawcett je uspio uvući se na dvor kako bi uhodio samog sultana. „Sultan je mlad i slaba karaktera”, napisao je. „Osobni užitak prva mu je briga, a vrijeme provodi vozeći bicikl, u čemu je prilično vješt, igrajući se automobilima i mehaničkim igračkama, baveći se fotografijom, bilijarom, lovom na svinje na biciklu i hraneći svoju menažeriju”. Sve te informacije Fawcett je prenio Jamesu” i zatim se vratio u Englesku 1902. godine. Bio je to jedini put da je službeno radio kao uhoda, ali njegova prepredenost i sposobnost promatranja privukle su pozornost sira Georgea Taubmana Goldieja, britanskoga kolonijalnog upravitelja koji je 1905- postao predsjednik Kraljevskoga geografskog društva. Početkom 1906. godine Goldie je pozvao Fawcetta, koji je nakon putovanja u Maroko promijenio nekoliko garnizona, a posljednji je bio u Irskoj. S Goldiejem nije bilo šale. Poznat po prodornoj inteligenciji i hirovitoj ćudi, gotovo je sam nametnuo kontrolu Britanskog Carstva nad Nigerom 80ih i 90-ih godina XIX. stoljeća. Sokirao je viktorijansko društvo pobjegavši u Pariz s jednom guvernantom i bio je tvrdokorni ateist koji je branio Danvinovu teoriju evolucije. „Pomahnitao bi zbog nečije gluposti ili nesposobnosti”, napisao je jedan od njegovih biografa. „Nikad nitko nije manje od njega trpio budale.” Fawcetta su doveli u Kraljevsko geografsko društvo kako bi se sastao s Goidiejem, čije plave oči kao da su „bušile rupe u čovjeku”, kako se jednom izrazio jedan podređeni. Goldie, koji je imao skoro 60 godina, uvijek je nosio u džepu tubu otrova koji je kanio progutati ako ikad postane invalid ili oboli od neizlječive bolesti. Kako se Fawcett sjećao, Goldie ga je upitao: „Znate li išta o Boliviji?” Kad je Fawcett odgovorio niječno, Goldie je nastavio: „Obično se Boliviju smatra zemljom na krovu svijeta. Velik dio čine planine, ali iza planina, na istoku, pruža se golemo područje tropske šume i ravnica.” Goldie
e izvadio iz stola veliku kartu Bolivije, koju je raširio ispred Fawcetta poput stolnjaka. „Evo, bojniče, ovo je najbolja karta te zemlje koju imam. Pogledajte to područje! Puno je praznih mjesta.” Dok je prelazio prstom po karti, objašnjavao je da je to područje tako neistraženo da se Bolivija, Brazil i Peru nisu mogli dogovoriti čak ni o granicama: bile su naprosto spekulativne linije koje su prolazile kroz planine i prašume. Godine 1864. granični sporovi između Paragvaja i njegovih susjeda prometnuli su se u edan od najgorih sukoba u latinoameričkoj povijesti. (Poginulo je oko pola paragvajskog stanovništva.) Zbog iznimne gospodarske potražnje za kaučukom - „crnim zlatom” - kojom je ta regija obilovala, i interes za razgraničenjem Amazonije bio je jednako velik. „Moglo bi biti velike vatre oko pitanja koje područje kome pripada”, rekao je Goldie. „Sve je to vrlo zanimljivo”, prekinuo ga je Fawcett. „Ali kakve to veze ima sa mnom?” Goldie je rekao da su spomenute države osnovale graničnu komisiju i da traže nepristranog promatrača iz Kraljevskoga geografskog društva koji će mapirati sporne granice - počevši od područja između Bolivije i Brazila koje se sastoji od stotina kilometara gotovo neprohodnog terena. Ekspedicija će trajati do dvije godine i nema jamstva da će njezini članovi preživjeti. Bolesti su bile vrlo raširene na tom području, a Indijanci, koje su nemilosrđno napadali tragači kaučuka, ubijali su uljeze. Jeste li zainteresirani da to preuzmete?”, upitao je Goldie. Fawcett je poslije rekao cia je osjećao kako mu srce udara. Pomislio je na suprugu Ninu, koja je opet bila trudna, i sina Jacka, kojemu su bile skoro tri godine. Ipak, nije oklijevao: „Sudbina je htjela da idem, pa nije moglo biti drugog odgovora!” Zakrčeni, prljavi teretni prostor broda Panama bio je pun „opasnih tipova, onih koji su to htjeli biti i starih nitkova zgužvanih lica”, kako je to Fawcett rekao. Ukočen zbog uštirkanoga bijelog ovratnika, sjedio je pokraj svojega zamjenika u ekspediciji, tridesetogodišnjeg inženjera i geodeta po imenu Arthur John Chivers, kojega je preporučilo Kraljevsko geografsko društvo. Fawcett je provodio vrijeme učeći španjolski, dok su ostali putnici pijuckali viski, pljuvali duhan, kockali se i spavali s kurvama. „Svi su bili dobri momci na svoj način”, napisao je Fawcett dodavši: „Chiversu i meni bio je to
dobar uvod u jednu stranu života koju dotad nismo poznavali, i usput je nestao dobar dio naše engleske suzdržanosti.” Brod je pristao u Panami, gdje je izgradnja kanala - dotad nasmioniji čovjekov pokušaj da ukroti prirodu - bila u tijeku, i ondje je Fawcett prvi put naslutio što ga čeka: u pristaništu su bili nagomilani deseci lijesova. Od početka gradnje kanala 1881. godine, više od 12 000 radnika umrlo je od malarije i žute groznice. U Panama Cityju Fawcett se ukrcao na brod za Peru, zatim je nastavio vlakom do svjetlucavih, snijegom prekrivenih Anda. Kad je vlak stigao na visinu od oko 3600 metara, prebacio se na brod i prešao preko ezera Titicace („Kako je čudno vidjeti parobrode da prometuju ovdje na krovu svijeta!”, prije nego što se stisnuo u još jedan vlak od kojeg kvocaju zubi, koji ga je odvezao preko ravnica do La Paza, glavnog grada Bolivije. Ondje je čekao više od mjesec dana da mu vlada osigura tisuću dolara, mnogo manju svotu od one na koju je računao, za zalihe hrane i putne troškove, a njegova je nestrpljivost izazvala svadu s mjesnim službenicima koju je morao izgladiti britanski konzul. Konačno, 4. srpnja 1906. godine, on i Chivers bili su spremni za polazak. Natovarili su mazge čajem, trajnim mlijekom, Edwarđsovim gotovim juhama, sardinama u umaku od rajčice, limunadom u prahu i keksima od kola-oraha koji, prema Savjetima utnicima, „izvrsno utječu na održavanje snage prilikom napora”. Ponijeli su i geodetske instrumente, puške, planinarsku užad, mačete, mreže za spavanje, mreže protiv komaraca, staklenke za skupljanje, udice, stereoskopsku kameru, zdjelu za prosijavanje zlata i darove poput perli za susrete s plemenima. Medicinski pribor činili su zavoji od gaze, jod za ubode komaraca, hipermangan od potaše za pranje povrća ili rana od strijela, nož za rezanje mesa zatrovanog zmijskim ugrizom ili gangrenom te opijum. Fawcett e u ruksak ugurao primjerak Savjeta putnicima i dnevnik s omiljenim pjesmama kako bi ih čitao u divljini. Jedna od pjesama koju je često nosio sa sobom bila je Istraživač Rudyarda Kiplinga: „Nešto skriveno. Idi to naći. Idi i pogledaj iza Gora... Nešto nestalo iza Gora. Nestalo je i tebe čeka. Kreni!” Fawcett i Chivers prešli su Ande i počeli silaziti u prašumu. Fawcett, koji e nosio hlače od gabardena, kožne čizme, stetson i svileni šal omotan oko
vrata - svoju uobičajenu istraživačku uniformu - napredovao je uz rubove litica koje su se spuštale stotinama metara. Putujući za vrijeme mećave, nisu vidjeli dalje od nekolikp koraka iako su čuli kako se kamenje kotrlja ispod nadutih trbušina njihovih teretnih životinja i pada u gudure. Bilo je teško povjerovati, dok je vjetar šibao oko 6000 metara visokih vrhova, da su na putu prema prašumi. Zbog visine su osjećali vrtoglavicu i mučninu. Životinje su teturale naprijed, bez daha, dok su im nozdrve krvarile zbog nedostatka kisika. Godinama kasnije, krećući se kroz iste planine, Fawcett će izgubiti pola konvoja od 24 mazge. „Teret mazgi često bi zapeo za stijene koje su stršale i prevalio ih uz vrisak u ponor”, napisao je. Fawcett i Chivers povremeno su nailazili na mostiće - koje su na okupu držale daščice od patuljaste palme i kablovi - koji su se protezali više od stotinu metara iznad gudura i žestoko se njihali na vjetru, poput razderane zastave. Mazge su se previše bojale da bi prešle preko njih pa su im morali vezati oči. Nakon što su ih namamili na drugu stranu, istraživači su krenuli silaziti oko stijena i litica, opazivši prve znakove vegetacije - magnolije i zakržljala stabla. Na visini od oko 1000 metara, gdje je vrućina bila osjetna, naišli su na korijenje i povijuše kako vijugaju uz planinu. Zatim je Fawcett, natopljen znojem, pogledao u dolinu i ugledao stabla u obliku pauka i padobrana te oblake dima; vodene putove koji krivudaju na sve strane tisućama kilometara; prašumske krošnje tako tamne da su se činile gotovo crnima - Amazoniju. Fawcett i Chivers naposljetku su zamijenili svoje teretne životinje za splav napravljenu od kolaca i dretve te krenuli preko granice Amazonije, kroz niz naselja nalik na one na Divljem zapadu s posprdnim imenima kao što su Nada i Lijepo Selo, koje su u novije vrijeme u prašumi iskrčili naseljenici opčinjeni onim što se nazivalo oro negro - „crno zlato”. Kristofor Kolumbo prvi je izvijestio da je vidio Indijance kako bacaju loptu načinjenu od čudnovate, ljepljive tvari koja se cijedila s tropskog drveča, ali tek je nakon 1896. godine, kad je B. F. Goodrich proizveo prve automobilske gume u SAD-u, pomama za kaučukom zavladala Amazonijom, koja je praktički imala monopol na taj lateks visoke kvalitete. Samo je Brazil 1912. godine izveo kaučuk u vrijednosti većoj od 30 milijuna dolara, čemu danas odgovara gotovo pola milijarde dolara. Gumeni tajkuni pretvorili su Manaus, grad na Amazoni, u jedan od najdrečavijih gradova na svijetu. „Nisu zazirali ni od
kakve raskoši, koliko god apsurdne”, napisao je povjesničar Robin Furneaux u knjizi Amazona (The Amazon). „Kad bi jedan od gumenih tajkuna kupio golemu jahtu, drugi bi doveo ukroćenog lava u svoju vilu, a treći bi pojio konja pjenušcem.” A ništa nije bilo pretjeranije od zgrade opere, s njezinim talijanskim mramorom, češkim staklom, pozlaćenim balkonima, kristalnim lusterima, viktorijanskim muralima i kupolom u bojama državne zastave. Prethodno proizvedena u Europi uz cijenu od deset miljuna dolara, koju su platili porezni obveznici, zgrada opere u dijelovima je prevalila put dulji od 1600 kilometara uzvodno Amazonom, a radnici su bili danonoćno angažirani na njezinu sastavljanju, radeći noću pod prvim električnima žaruljama u Brazilu. Nije bilo važno to što gotovo nitko u Manausu nije čuo za Puccinija ili to što je više od polovine članova gostujuće operne družine poslije umrlo od žute groznice. Bila je to apoteoza gumenog buma. Mogućnost bogaćenja namamila je tisuće neukih radnika u divljinu, gdje su se brzo zadužili kod gumenih tajkuna koji su im osiguravali prijevoz, hranu i opremu na kredit. Noseći rudarsku svjetiljku kako bi bolje vidio, tragač bi še probijao kroz prašumu, mučeći se od jutra do mraka, tražeći kaučukovac; zatim bi, nakon povratka, gladan i grozničav, proveo sate pogrbljen iznad vatre, udišući otrovan dim dok bi kuhao lateks dok se ne zgruša. Često su bili potrebni tjedni da bi se dobila jedna lopta kaučuka dovoljno velika za prodaju. A to je rijetko kad bilo dovoljno za otplatu duga. Nebrojeni tragači umrli su od gladi, dizenterije i drugih bolesti. Brazilski pisac Eudides da Cunha nazvao je taj sustav „najkriminalnijom organizacijom rada ikad smišljenom”. Napomenuo je da tragač za kaučukom „zapravo utjelovljuje golemo proturječje: radi kako bi postao rob!” Prvo naselje na tom području u koje su Fawcett i Chivers stigli bio je Rurrenabaque u sjeverozapadnoj Boliviji. Premda je njegovo ime stajalo velikim slovima na Fawcettovoj karti, sastojao se tek od blatnog područja s kolibama od bambusa i strvinara koji su kružili iznad njih. „Obuzela me malodušnost”, zapisao je Fawcett u dnevnik, „i počeo sam shvaćati koliko je ustvari primitivna ova riječna zemlja.” To je područje bilo daleko od bilo kojeg centra moći ili vlasti. Godine 1872. Bolivija i Brazil pokušali su izgraditi željeznicu kroz prašumu, ali toliko je radnika umrlo uslijed bolesti i napada Indijanaca da je taj projekt postao poznat kao željeznica mrtvih. Govorilo se da je umirao jedan čovjek
po pragu. Kad je Fawcett stigao, više od tri desetljeća kasnije, željeznicu je gradila treća tvrtka; no bilo je postavljeno samo osam kilometara pmge ili, kako se Fawcett izrazio, vodila je „niotkuda nikamo”. S obzirom na to da je amazonsko podmčje bilo tako izolirano, imalo je vlastite zakone, pa se američki zapad činio, kako je jedan promatrač rekao, „doličnim kao služba Božja”. Kad je jedan britanski putnik prolazio kroz tu regiju 1911. godine, zabilježio je da mu je jedan stanovnik rekao: „Vlada? Što je to? Ovdje ne znamo ni za kakvu vladu!” Taj je kraj bio utočište za razbojnike, bjegunce i lovce na bogatstvo koji su nosili pištolje na oba boka, hvatali jaguare lasom iz dosade i ubijali bez oklijevanja. Silazeći sve dublje u taj svijet, Fawcett i Chivers stigli su do zabačenog naselja Riberalte. Ondje je Fawcett vidio brod kako se vuče uz obalu. Jedan e radnik viknuo: „Dolazi stoka!” - i Fawcett je vidio čuvare s bičevima kako tjeraju skupinu od tridesetak Indijanaca i Indijanki na obalu, gdju su ih kupci počinjali pregledavati. Upitao je carinika tko su ti ljudi. Robovi, odvratio je ovaj. Fawcett se šokirao saznavši da su gumeni tajkuni, kako bi nadopunili radnu snagu uslijed tolikog broja mrtvi, slali naoružane odrede u prašumu da otimaju i porobljavaju plemena. U jednom su slučaju kod rijeke Putumayo u Peruu zlodjela počinjena nad Indijancima postala tako zloglasna da je britanska vlada pokrenula istragu nakon što je otkriveno da su počinitelji prodavali dionice svoje tvrtke na londonskoj burzi. Postoje dokazi da je Peruanska amazonska kompanija praktički počinila genocid nastoječi pokoriti i porobiti domorodačko stanovništvo: kastrirala je Indijance i odaibljivala im glave, polijevala ih benzinom i palila, pribijala ih naglavačke na križ, premlaćivala, sakatila, izgladnjivala, utapala i hranila njima pse. Kompanijini slugani takoder su silovali žene i djevojke te razbijali djeci glave. „Na nekim se područjima podiže takav zadah trulog mesa s brojnih tijela žrtava da se ta mjesta moraju privremeno napustiti”, rekao je inženjer koji je posjetio to područje, prozvano „vražjim rajem”. Sir Roger Casement, britanski generalni konzul koji je vodio istragu, procijenio je da je oko 30 000 Indijanaca poginulo zahvaljujući samo toj tvrtki. Jedan je britanski diplomat zaključio: „Nije pretjerano reći da ta informacija o metodama koje predstavnici tvrtke primjenjuju prilikom prikupljanja kaučuka nadmašuje po užasima sve što je dosad stiglo do civiliziranog svijeta tijekom posljednjeg stoljeća.”
Mnogo prije nego što je Casementov izvještaj postao javan 1912. godine, Fawcett je osudio ta zvjerstva u uvodnicima britanskih listova i na sastancima s vladinim dužnosnicima. Jednom je trgovce robljem nazvao „divljacima” i „šljamom”. Osim toga, znao je da je gumeni procvat učinio njegov zadatak krajnje teškim i opasnim. Čak su i dotad prijateljski raspoložena plemena sad bila netrpeljiva prema strancima. Fawcettu su pripovijedali o skupini od 80 ljudi, medu kojima su „toliki bili pobijeni otrovnim strijelama da su ostali odustali od puta i povukli se”; drugi su putnici pronađeni zakopani do struka i ostavljeni da ih pojedu vatreni mravi, crvi i pčele. U časopisu Kraljevskoga geografskog društva, Fawcett je napisao da je „loša politika koja je stvorila trgovinu robljem i otvoreno poticala bezobzirni pokolj urodenika, od kojih mnogi pripadaju vrlo inteligentnim narodima” nametnula Indijancima želju za „smrtonosnom osvetom nad strancima” i stvorila jednu od „najvećih opasnosti po istraživanje Južne Amerike”. 25. rujna 1906. godine Fawcett je s Chiversom napustio Riberaltu s pratnjom od 20 očajnika i vodiča urođenika koje je angažirao na tom pograničnom području. Među njima je bio jamajkanski tragač zlata po imenu Willis, koji je usprkos sklonosti prema piću bio prvoklasan kuhar i ribar („Mogao je nanjušiti hranu i piće kao što lovački pas nanjuši zeca”, duhovito e primijetio Fawcett), i bivši bolivijski časnik koji je tečno govorio engleski pa je mogao poslužiti kao prevoditelj. Fawcett se pobrinuo da ljudi shvate u što se upuštaju. Svatko tko slomi ud ili se razboli duboko u prašumi imat će slabe izglede za preživljavanje. Kad bi pokušali iznijeti takvu osobu, to bi ugrozilo dobrobit cijele skupine; logika prašume nalagala je da se takva osoba ostavi - ili, kako je Fawcett mrko rekao: „Može birati izmedu pilula opijuma, umiranja od gladi i mučenja ako ga pronađu divljaci.” U kanuima koje su napravili od drveta, Fawcett i njegovi ljudi vijugali su prema zapadu na svojoj planiranoj ruti od gotovo 1000 kilometara duž granice Bolivije i Brazila. Rijeku su prepriječila srušena stabla i Fawcett i Chivers iz kanua su ih pokušavali sasjeći mačetama. Bilo je mnogo piranja pa su istraživači pazili da ne dotaknu prstima površinu rijeke. Theodore Roosevelt, nakon istraživanja jednog pritoka Amazone 1914. godine, nazvao e piranje „najokrutnijim ribama na svijetu”. Dodao je: „Živog će raskomadati i proždrijeti svakog ranjenog čovjeka ili životinju; od krvi u vodi pobijesne...
Glava s kratkom njuškom, buljavim zlobnim očima i razjapljenim, grozno opremljenim raljama, utjelovljenje je opake okrutnosti.” Prije kupanja Fawcett je nervozno provjeravao ima li na tijelu čireva i porezotina. Kad je prvi put preplivao rijeku, rekao je da je imao „neugodan tjeskobni osjećaj na dnu trbuha”. Osim piranja, bojao se candirua i električnih jegulja ili puraquea. Potonje - duge oko dva metra, očiju toliko razmaknutih na plosnatim glavama da gotovo leže na gornjoj usni - žive su baterije; ispuštaju struju od 650 volta u tijela svojih žrtava. Mogu spržiti žabu ili ribu u spremniku vode, a da ih ni ne dotaknu. Njemački istraživač i znanstvenik Alexander von I lumboldt, koji je pulovao uz rijeku Orinoco u Amazoniji početkom XX. stoljeća, natjerao je uz pomoć Indijanaca, koji su držali harpune, 30 konja i mazgi u baruštinu punu električnih jegulja da vidi što će se dogoditi. Konji i mazge - nakostriješenih griva, krvavih očiju užasnuto su se propinjali okruženi jeguljama. Neki su konji pokušali iskočiti iz vode, ali su ih Indijanci harpunima prisilili da se vrate. U nekoliko sekundi dva su se konja utopila, a ostali su na koncu probili indijansku blokadu i srušili se na tlo, iscrpljeni i omamljeni. Jedan je udar dovoljan da paralizira i utopi čovjeka, ali puraque ponavlja udare kako bi bio siguran” , pisao je Fawcett. Zaključio je da čovjek u tim krajevima mora činiti stvari koje „ne donose nadu u epitaf - čine se hladnokrvno i vrlo često s tragičnim posljedicama”. Jedne je noći Fawcett opazio nešto uz rub trome rijeke. Isprva je izgledalo kao srušeno stablo, ali zatim se počelo valovito gibati prema kanuima. Bilo je veće od električne jegulje, a kad su Fawcettovi pratioci to opazili, vrisnuli su. Fawcett je podigao pušku i pucao prema tom predmetu sve dok dim nije ispunio zrak. Kad se stvorenje prestalo kretati, ljudi su primaknuli kanue do njega. Bila je to anakonda. U svojim izvještajima Kraljevskom geografskom društvu Fawcett je ustrajao na tome da je bila dulja od 18 metara („Goleme zmije!”, trubio je jedan naslov u britanskom tisku) iako je dobar dio anakonde bio potopljen i sigurno je bila manja: najdulja službeno zabilježena imala je 8, 46 metara. (I s tom dužinom anakonda može težiti više od pola tone i zahvaljujući rastezljivim čeljusnim mišićima progutati cijelog jelena.) Zureći u nepomičnu zmiju pred sobom, Fawcett je izvadio nož. Pokušao joj je odrezati komad kože kako bi ga stavio u staklenku za uzorke, ali kad je zarezao, tzrnula se prema Fawcettu i
njegovoj družini, natjeravši ih da odskoče u strahu. Dok se ekspedicija probijala dalje, njezini su članovi zurili u prašumu. „Bilo je to jedno od mojih najsumornijih putovanja, jer rijeka je bila prijeteći mirna, a lagana struja i duboka voda kao da su nagoviještale da nam se sprema zlo”, napisao je Fawcett mjesecima nakon što je napustio Riberaltu. „Demoni amazonskih rijeka bili su posvuda, prisutnost im se očitovala u tmurnom nebu, prolomima oblaka i tmastim zidovima šume.” Fawcett je nametnuo strog režim. Prema Henryju Costinu, bivšem britanskom vodniku koji je išao na nekoliko kasnijih ekspedicija s Fawcettom, družina se budila nakon prvog svjetla uz budnicu neke osobe. Zatim bi se ljudi požurili do rijeke, umili se, oprali zube i spakirali, dok bi osoba zadužena za doručak zapalila vatru. „Živjeli smo jednostavno”, sjećao se Costin. „Za doručak bi obično bila kaša, mlijeko u prahu, mnogo šećera.” Za nekoliko minuta ljudi bi krenuli dalje. Prikupljanje iscrpnih podataka za Fawcettove izvještaje Kraljevskom geografskom društvu - uključujući geodetska mjerenja, skice krajolika, barometarska i termometarska očitovanja te popisivanje flore i faune - zahtijevalo je poman rad i Fawcett je naporno radio. „Neaktivnost nisam mogao podnijeti”, jednom je rekao. Prašuma kao da je naglašavala njegovu temeljnu narav: njegovu hrabrost i žilavost, zajedno s naprasitošću i nesnošljivošću prema tudim slabostima. Dopuštao je svojim ljudima samo kratku stanku za ručak - obrok od nekoliko keksa - te je putovao i po dvanaest sati dnevno. Tik prije zalaska Sunca, konačno bi dao znak ljudima da se ulogore. Kuhar Willis bio je zadužen za spravljanje večere i nadopunjivao je gotovu uhu mesom životinja koje bi dmžina ulovila. Glad je sve pretvarala u poslasticu: pasance, raže, kornjače, anakonde, štakore. „Majmuni se smatraju dobrom hranom”, ustvrdio je Fawcett. „Meso im je prilično ukusno; no isprva sam se zgražao nad tom idejom, jer kad bismo ih rastegnuli iznad vatre da im spalimo dlake, izgledali su kao ljudi, što je bilo tako jezivo.” Dok su se kretali kroz prašumu, Fawcett i njegovi ljudi bili su izloženiji grabežljivcima. Jednom je krdo pekarija pojurilo prema Chiversu i prevoditelju, koji su pucali u svim smjerovima, a Willis se uzverao na drvo kako ga kolege ne bi ustrijelili. Čak su i žabe mogle biti smrtonosne na dodir: Phyllobates terribilis, koja je otkrivena u kolumbijskoj Amazoniji, ima dovoljno otrova u sebi cia pobije stotinu ljudi. Jednog je dana Fawcett
nabasao na koraljnu zmiju, čiji otrov blokira žrtvin središnji živčani sustav, uslijed čega dolazi do gušenja. U amazonskoj je prašumi, divio se Fawcett, kraljevstvo životinja „protiv čovjeka kao nigdje drugdje u svijetu”. Ali nisu ih najviše brinuli veliki grabežljivci, nego neumorna gamad. Mravi sauba koji mogu odjeću i naprtnjače pretvoriti u niti za jednu noć. Krpelji koji se lijepe poput pijavica (još jedna pošast) i crvene dlakave buhe koje se hrane ljudskim tkivom. Stonoge koje štrcaju cijanid. Parazitski crvi koji uzrokuju sljepoću. Voćne muhe koje guraju leglice kroz odjeću i polažu aja koja se legu i skrivaju pod kožom. Gotovo nevidljive muhe koje grizu zvane piumi, zbog kojih su istraživačima tijela bila puna rana. Bilo je i „ljubećih stjenica”, koje žrtvu grizu za usne, prenoseći praživotinju zvanu Trypanosoma cruzi-, dvadeset godina poslije žrtva bi mislila da je neozlijeđena izašla iz prašume, a počela bi umirati zbog otjecanja srca ili mozga. Ipak, ništa nije bilo pogubnije od komaraca. Prenosili su sve od malarije preko denge do elefantijaze i žute groznice. „[Komarci] su glavni razlog zašto je Amazonija i dalje područje koje tek treba osvojiti”, napisao je Willard Price u svojoj knjizi iz 1952. godine Nevjerojatna Amazona (The mazing Amazon). Fawcett i njegovi ijudi zamatali su se u mreže, ali čak ni to nije bilo dovoljno. „Piumi su nas napadali u oblacima”, pisao je Fawcett. „Bili smo primorani zatvoriti oba kraja zaklona od palmina lišća [na čamcu] mrežama protiv komaraca i upotrijebiti koprene za glavu, no ipak su nam ruke i lica uskoro bili puni sitnih, svrbljivih krvavih mjehurića.” U međuvremenu su se olvorine, koje su tako sitne da podsjećaju na barut, zavukle Fawcettu i njegovin pratiteljima u kosu. Cesto su ljudi mogli razmišljati samo o kukcima. Počeli su raspoznavati visinu tona svakog kukca kad bi trljao nožice. („Tabane su dolazile pojedinačno, ali odavale su svoju pristunost pipaljkom kao ubodom igle”, rekao je Fawcett.) Kukci su dodijavali istraživačima do ludila, što dokazuje dnevnik prirodoslovca koji je išao na ednu kasniju ekspediciju s Fawcettom: 20/10: Napadi komaraca u mrežama za spavanje ne prestaju od 10/1; dugački su 2,5 cm; mreže protiv komaraca ne štite; grizu cijelu noć, nema spavanja. 21/10: Još jedna besana noć zbog krvožednih komaraca.
22/10: Tijelo puno oteklina od ugriza kukaca, zglobovi i šake natečene od ugriza komaraca. 2 noći praktički bez sna - pravi užas... Kiša u podne, cijelo popodne i veći dio noći. Cipele su mi promočene od početka... Najgori krpelji dosad. 23/10: Grozna noć s dosad najgorim ugrizima komaraca; čak ni dim ne pomaže. 24/10: Više od polovine bolesni zbog kukaca. Zglobovi i šake natečeni. Udove mažemo jodom. 25/10: Nakon buđenja otkrismo da su termiti prekrili sve ostavljeno na tlu... Krvožedni komarci i dalje su s nama. 30/10: Pčele koje privlači znoj, komarci i „polverine” (mušice krvopije), užas. 2/11: Desno mi je oko silno mutno od komaraca. 3/11: Pčele i komarci gori neko ikad; zaista „nema mira umornima”. 5/11: Moje prvo iskustvo s pčelama koje jedu meso i strvine. Oblaci komaraca - najgorih na koje smo naišli - hrana postaje bljutava od njihovih prljavih tjelešaca, crvenih trbuha odvratno nadutih od naše krvi. Šest mjeseci od početka ekspedicije većinu ljudi, uključujući Chiversa, zahvatila je groznica. Obuzele su ih neutaživa žeđ, neizdržive glavobolje i nesavladiva drhtavica. Zbog boli u mišićima, teško su hodali. Zarazili su se u većini slučajeva žutom groznicom ili malarijom. U slučaju žute groznice ljudi su se najviše bojali pljuvanja krvi - takozvanog crnog izbljuvka - što je značilo da se bliži smrt. Kad je bila riječ o malariji - kojom se, prema jednoj procjeni, zarazilo više od 80 posto ljudi koji su tada radili u Amazoniji - ljudi su katkad imali halucinacije i mogli su pasti u komu te umrijeti. Jednom je Fawcett dijelio čamac s četiri putnika koji su se razboljeli i umrli. Služeći se veslima pomogao je da im iskopaju grobove na obali. Jedini spomenik, zabilježio je Fawcett, bio im je „par ukrštenih grana povezanih travom”. Jednog je jutra Fawcett opazio tragove na blatnjavoj obali. Sagnuo se kako bi ih proučio. Bili su to otisci ljudskih stopala. Pretražio je okolnu šumu i otkrio slomljene grane i zgaženo lišće. Indijanci su ih pratili. Fawcettu su rekli da Indijanci iz plemena Pacaguara žive uz obale rijeke Abune i kako su na glasu da otimaju uljeze i odvode ih u šumu. Dva druga plemena - Parintinin, dalje na sjeveru, i Kanichana, u ravnicama južnog Moja
- navodno su bila ljudožderska. Prema jednom misionaru iz 1781. godine: „Kad [Kanichane] uzmu zarobljenike u ratu, zauvijek ih drže kao robove ili ih ispeku kako bi ih pojeli na svojim gozbama. Lubanjama onih koje su ubili služe se kao peharima.” Iako su se zapadnjaci usredotočili na kanibalizam (Richard Burton s nekim je prijateljima pokrenuo soareje zvane Kanibalski klub) i često preuveličavali njegove razmjere kako bi opravdali podjarmljivanje urođeničkih naroda, nema dvojbe da su ga neka amazonska plemena prakticirala, zbog ritualnih razloga ili iz osvete. Ljudsko se meso obično pripremalo na dva načina: peklo se ili kuhalo. Pripadnici plemena Guayaki, koje je prakticiralo ritualni kanibalizam kad bi umro neki član plemena, rezali su tijela na četvrtine nožem od bambusa, odvajajući glavu i udove od trupa. „S glavom i utrobom ne postupa se prema istom ’receptu’ kao s dijelovima s mišićima ili unutrašnjim organima”, tumačio je antropolog Pierre Clastres koji je neko vrijeme proučavao to pleme 1960-ih godina. „Glava se najprije pomno obrije... zatim skuha, kao i utroba, u keramičkom loncu. Što se tiče pravog mesa i unutrašnjih organa, oni se stavljaju na drveni roštilj ispod kojega je zapaljena vatra... Meso se polako peče, a mast koja se oslobađa na vrućini malopomalo se upija kotom [kistom], Kad se smatra da e meso ‘pečeno’, razdijeli se prisutnima. Sve što se ne pojede odmah, odloži se u ženske košare i iskoristi kao hrana sljedeći dan. Što se tiče kostiju, one se lome, a njihova se srž, koju žene osobito vole, siše.” Sklonost Guayakija Ijudskoj koži razlog je zbog kojega se nazivaju Ache Kyravwa - „Guayaki žderači ljudskog sala”. Fawcett je proučavao šumu oko sebe tražeći indijanske ratnike. Amazonska su plemena bila stručnjaci za prikradanje neprijatelju. Dok su neka voljela obznaniti svoju prisutnost prije napada, mnoga su se skrivala u šumi. Bojili su tijela i lica drvenim ugljenom i crvenim mastima dobivenim od bobica i voća. Njihovo oružje - puhaljke i strijele - udaralo je tiho, prije nego što bi itko imao priliku pobjeći. Neka su plemena iskorištavala baš one stvari zbog kojih je šuma bila tako opasna za Fawcetta i njegove ljude umakala su vrhove svojeg oružja u smrtonosne otrove raža i žaba ili se koristila putujućim mravima za šivanje rana u bici. S druge strane, Fawcett i njegova družina nisu imali iskustva s prašumom. Bili su, kako je Costin priznao za vrijeme njihova prvog putovanja, „žutokljunci”. Većina je bila bolesna, izmoždena i gladna - savršen plijen.
Te su noći Fawcett i njegovi ljudi bili vrlo nervozni. Prije nego što su krenuli, Fawcett je naveo svakog od njih da se složi s naoko samoubilačkom naredbom: neće pucati na Indijance ni pod kakvim okolnostima. Kad je Kraljevsko geografsko društvo saznalo za Fawcettove upute, jedan član koji e poznavao to područje upozorio je da će takva metoda „dovesti do propasti”. Fawcett je dopuštao da njegov nenasilni pristup uključuje „suludi rizik”. No, tvrdio je da nije riječ samo o moralnom postupku; bio je to i jedini način da mala družina koju je lako brojčano nadmašiti pokaže svoje prijateljske namjere plemenima. Dok su ležali u svojim mrežama, uz pucketanje vatrice, ljudi su osluškivali šumsku graju. Nastojali su razaznati svaki zvuk: pljusak oraha koji je pao u vodu, trljanje grana, zujanje komaraca, riku jaguara. Povremeno bi se prašuma učinila tihom, zatim bi krik proparao tamu. Ljudi su znali da nikoga ne mogu vidjeti, ali da njih mogu. „Živci su nam bili napeti, jer smo sve vrijeme znali da se promatra svaki naš pokret, a sami nismo vidjeli gotovo ništa od onih koji su promatrali”, pisao je Fawcett. Čamci su na rijeci jednog dana stigli do niza brzaca pa je peljar otišao u unutrašnjost kako bi pronašao mjesto da ih zaobiđu. Mnogo je vremena prošlo bez glasa od njega pa je Fawcett s nekoliko ljudi krenuo pronaći ga. Sjekli su put kroz šumu oko kilometar i najednom naišli na peljarevo tijelo probodeno s 42 strijele. Ljudi su počeli paničariti. Na jednom mjestu, dok ih je struja nosila prema brzacima, Willis je povikao: „Divljaci!” Stajali su na obali. „Tijela su im [bila] cijela obojana”, napisao je Fawcett, „uši su im imale obješene resice, a nosnice su im bile probušene perima”. Htio je uspostaviti kontakt, ali ostali su ljudi vikali i mahnito veslali dalje od njih. Indijanci su naciljali svojim dvometarskim lukovima i ispalili strijele. Jedna je probila bok čamca uz oštar udarac, kroz drvo deblje od tri centimetra”, rekao je Fawcett. Čamac e zatim kliznuo niz strme brzace ostavljajući za trenutak pleme iza sebe. Čak i prije tog suočenja, Fawcett je opazio kako mu ljudi, osobito Chivers, pucaju. „Primijetio sam da postupno propada”, napisao je Fawcett. Odlučio ga je razriješiti njegovih dužnosti te ga poslati natrag s još nekoliko članova družine. Ipak, dva su čovjeka umrla od groznice. Sam Fawcett čeznuo je za svojom obitelji. Kakva li je budala bio, pitao se, da zamijeni komfor prijašnjih smještaja za ovakve uvjete? Njegov drugi sin Brian rođen
e u njegovoj odsutnosti. „Bio sam u iskušenju da odstupim i vratim se kući”, napisao je Fawcett. Ipak, za razliku od svojih ljudi, bio je dobra zdravlja. Bio e gladan i bijedan, ali koža mu nije bila žuta, temperatura mu je bila normalna i nije povraćao krv. Poslije je John Keltie, tajnik Kraljevskoga geografskog društva, napisao pismo Fawcettovoj supruzi u kojemu stoji: „Osim ako nema iznimnu konstituciju, ne vidim kako može preživjeti.” Fawcett je zabilježio da se u tim krajevima „zdrava osoba smatra čudakom, iznimkom, posebnom.” Unatoč žudnji za domom, Fawcet je s Willisom i tumačem nastavio mjeriti granicu između Bolivije i Brazila, probijajući se kilometrima kroz prašumu. U svibnju 1907. godine završio je svoj put i predstavio nalaze užnoameričkoj pograničnoj komisiji i Kraljevskom geografskom društvu. Bili su zapanjeni. Redefinirao je južnoameričke granice - i to gotovo godinu dana prije plana.
9
Tajni spisi Za vrijeme boravka u Engleskoj pokušao sam pronaći Fawcettove potomke koji bi mi možda mogli reći nešto više o tom istraživaču i njegovu putu u Z. Njegova supruga i djeca davno su umrli, ali u Cardiffu u Walesu pronašao sam jednu od unuka, Rolette de Montet-Guerin, čija je majka bila edina Fawcettova kći Joan. Živjela je u prizemnici sa zidovima ukrašenim štukaturom i prozorima s drvenim okvirima - skromno mjesto koje je u raskoraku sa svom pompom koja je nekoć pratila njezinu obitelj. Bila je to sitna, graciozna, energična žena u 50-im godinama, kratke crne kose i s naočalama, koja je prisno nazivala djeda njegovim inicijalima, PHF. („Tako su ga uvijek zvali moja mama i svi u obitelji.”) Fawcettova supruga i djeca, nakon što su ih godinama proganjali novinari, povukli su se iz fokusa avnosti, ali Rolette me lijepo dočekala u svojoj kuhinji. Kad sam joj spomenuo svoje planove da krenem Fawcettovim putem, rekla je: „Ne izgledate baš kao istraživač.” „Baš i ne.” „Najvažnije je da budete dobro uhranjeni za prašumu.” Počela je otvarati ormariće, vadeći lonce i tave, i upalila je plinski štednjak. Stol je ubrzo bio krcat zdjelama s rižotom, povrćem kuhanim na pari, domaćim kruhom i vrućim kolačem s jabukama. „Sve je vegetarijansko”, rekla je. „PHF je smatrao da to daje veću izdržljivost. Osim toga, nikad nije volio ubijati životinje ako nije morao.” Kad smo sjeli jesti, pojavila se Isabelle, Rolettina 23-godišnja kći. Imala e kosu kraću od majčine i oči koje su imale nešto od pradjedove prodornosti. Bila je pilotkinja British Airwaysa. „Zapravo zavidim pradjedu”,
rekla je. „U njegovo se doba još moglo nekamo otići i otkriti neki skriveni dio svijeta. A danas?” Rolette je stavila starinski srebrni kalež na sredinu stola. „Donijela sam ovo posebno za vas”, rekla je. „Ovo je pehar kojim je PHF kršten.” Podigao sam ga prema svjetlu. Na jednoj su strani bili urezani cvijeće i pupoljci, na drugoj je bio upisan broj 1867, godina koje je Fawcett rođen. Nakon što smo pojeli i malo pročavrljali, upitao sam je nešto o čemu sam dugo razmišljao - trebam li se, utvrđujući svoju rutu, poput mnogih drugih skupina pouzdati u koordinate Logora uginuloga konja navedene u Fawcettovim istraživanjima. „Morate biti oprezni s njima”, rekla je Rolette. „Kako to mislite?” „PHF ih je napisao kako bi ljude naveo na krivi trag. Bile su varka.” Ta me novost i zapanjila i uznemirila: ako je točna, znači da su se mnogi ljudi kretali u pogrešnom smjeru, što je možda bilo i kobno. Kad sam upitao zašto bi Brian Fawcett, koji je uredio Fawcettova istraživanja, počinio tu obmanu, objasnila je da je htio poštovati očeve i bratove želje. Dok je govorila, shvaćao sam da je ono što je za mnoge bila primamljiva zagonetka za njezinu obitelj bila tragedija. Kad smo završili večeru, Rolette je rekla: „Kad netko nestane, to nije poput uobičajene smrti. Nema svršetka.” (Poslije mi je rekla: „Znate, kad mi je majka umirala, rekla sam joj: ’Barem ćeš napokon saznati što se dogodilo PHF-u i Jacku.’”) Dugo je šutjela, kao da pokušava donijeti neku odluku. Zatim je rekla: „Doista želite otkriti što se dogodilo mojem djedu?” „Da. Ako je moguće.” „Htjela bih vam nešto pokazati.” Odvela me u stražnju sobu i otvorila veliki drveni kovčeg. Unutra je bilo nekoliko u kožu uvezanih knjiga. Korice su im bile otrcane i raskupusane, uvez se raspadao. Neke su na okupu držale samo uzice vezane u čvor. „Što je to?”, upitao sam. „PHF-ovi dnevnici i bilješke.” Predala mi ih je. „Možete ih pregledati, ali morate ih pomno čuvati.” Otvorio sam jednu na kojoj je pisalo 1909- Od korica su mi ostale crne mrlje na vrhovima prstiju - smjesa viktorijanske prašine i prašumskog blata, zamišljao sam. Stranice su gotovo ispadale dok sam ih listao pa sam ih
pažljivo držao kažiprstom i palcem. Prepoznajući Fawcettov mikroskopski rukopis, osjećao sam se čudno. Imao sam nešto što je i Fawcett držao, nešto što je sadržavalo njegove najintimnije misli i što su malobrojni vidjeli. Autorica Janet Malcolm jednom je usporedila biografa s „profesionalnim provalnikom koji provaljuje u kuću, pretražuje određene ladice za koje ima dobre razloge smatrati da sadrže dragulje i novac te trijumfalno odnosi svoj plijen”. Sjeo sam na kauč u dnevnoj sobi. Postojala je knjiga za gotovo svaku godinu od 1906. (njegove prve ekspedicije) do 1921. (njegova pretposljednjeg putovanja); očito je nosio dnevnik u svaku ekspediciju, bilježeći zapažanja. Mnogi su bili puni zemljovida i geodetskih izračuna. S unutrašnje strane korica bile su pjesme koje je prepisao kako bi ih čitao u prašumi kad ga obuzmu samoća i očaj. Jedna se činila da je namijenjena Nini: Oh, ljubavi moja! Imaj sve što želiš Tvoj sam do kraja. Fawcett je načrčkao i stihove iz Samoće (Solitude) Elle Wheeler Wilcox: No, nitko ti ne može pomoći umrijeti. Ima mjesta u odajama užitka Za dugu i veličajnu povorku, Ali, jedan po jedan, svi moramo proći Kroz uske prolaze boli. Mnogi su dnevnici bili ispunjeni prozaičnim podacima, kao da ih je zapisao netko tko ništa nije očekivao od povijesti: „9-srpnja... Besana noć... Mnogo kiše i vlage sve do podneva... 11. srpnja... Jaka kiša od ponoći. Stigli [u logor] stazom, ulovili ribu... 17. srpnja... plivanje preko radi balze.” Zatim najednom usputna bilješka otkriva potresnu narav njegova života: „Osjećam se vrlo loše... Uzeo sinoć 1 [bočicu] morfija da se odmorim od bola u stopalu. Izazvao je žestoku mučninu pa sam morao gurnuti prste u grlo da je ublažim.” Začula se buka iz druge sobe pa sam pogledao što se zbiva. Isabelle se
igrala na računalu. Uzeo sam drugu knjigu. Imala je lokot kako bi se sačuvao sadržaj. „To je njegova Knjiga o blagu”, rekla je Rolette. Lokot nije bio zaključan, a unutra su bile priče o zakopanom blagu koje je Fawcett prikupio, poput one o Gallapita-Galli i zemljovidi njihovih navodnih lokacija: „U toj je spilji blago za čije postojanje znam samo ja.” U kasnijim dnevnicima, kako se razvijalđ njegovo zanimanje za Z, Fawcett je unosio više arheoloških bilješki. Bilo je crteža čudnovatih hijeroglifa. Indijanci Botocudo, danas praktički izumrli, ispripovijedali su mu legendu o gradu „strašno bogatom zlatom - toliko da je plamtio poput vatre”. Fawcett je dodao: „Lako je moguće da je riječ o Z-u.” Kako se činilo da se primiče cilju, postajao je sve tajnovitiji. U dnevniku iz 1921. godine zabilježio je šifru koju je po svemu sudeći smislio sa suprugom kako bi slao poruke: 78804 Kratzbank = Otkrića koliko god ih je opisano 78806 Kratzfuss = Bogato, važno i predivno 78808 Kratzka = Gradovi locirani - budućnost je sad osigurana Zadubivši se u dnevnik, opazio sam na marginama jedne stranice riječ „UGINULOGA”. Pogledao sam pomnije i vidio još dvije riječi pokraj nje. Pisalo je „LOGOR UGINULOGA KONJA”. Ispod njih su bile koordinate, pa sam brzo prelistao svoju bilježnicu gdje sam zapisao položaj logora iz Fawcettovih istraživanja. Značajno su se razlikovale. Satima sam pregledavao dnevnike, zapisujući bilješke. Mislio sam da se nema više što pregledati kad se pojavila Rolette i rekla da mi želi pokazati oš jedan predmet. Nestala je u stražnjoj sobi i mogao sam čuti kako prekapa po ladicama i ormarima, mrmljajući nešto. Nakon nekoliko minuta pojavila se s fotografijom iz jedne knjige. „Ne znam kamo sam ga stavila”, rekla je. „No barem vam mogu pokazati njegovu fotografiju.” Bila je to fotografija Fawcettova zlatnog pečatnjaka, u koji je bio ugraviran obiteljski moto „Nec Aspera Terrent” - što u biti znači „neka teškoće budu proklete”. Godine 1979- Englez po imenu Brian Ridout, koji je snimao dokumentarni film u Brazilu, čuo je glasine da se prsten pojavio u ednoj trgovini u Cuiabi, glavnom gradu Mato Grossa. Kad je Ridout pronašao dućan, vlasnik je bio mrtav. Međutim, supruga je pretražila njegove
stvari i našla prsten pukovnika Fawcetta. „To je posljednji konkretni predmet koji imamo s te ekspedicije”, rekla je Rolette. Rekla je da je očajnički htjela saznati više pa je jednom pokazala prsten nekom mediju. Jeste li išta saznali?”, upitao sam. Pogledala je sliku pa mene. „Bio je okupan krvlju.”
10
Zeleni pakao „Jeste li za?”, upitao je Fawcett. Vratio se u prašumu ne dugo nakon prethodne ekspedicije i pokušavao nagovoriti svojega novog zamjenika Franka Fishera da istraže Rio Verde duž brazilsko-bolivijske granice. Fisher, 41-godišnji engleski inženjer i član Kraljevskoga geografskog društva, oklijevao je. Pogranična komisija nije dogovorila s družinom istraživanje Verdea - tražila je da izvrše mjerenja u ednoj regiji u jugozaapdnom Brazilu blizu Corumbe - ali Fawcett je inzistirao da istraže i rijeku, koja je bila na tako slabo poznatom području da se nije znalo ni gdje izvire. Na koncu je Fisher rekao: „Dobro, idem.” Premda je dodao: „U ugovoru se. to sigurno ne spominje.” Bila je to Fawcettova tek druga južnoamerička ekspedicija, no pokazat će se ključnom za njegovo shvaćanje Amazonije i razvoj kao znanstvenika. S Fisherom i sedam dmgih novih članova krenuo je iz Commbe putujući sjeverozapadno više od 600 kilometara prije nego što su zaplovili dvjema improviziranim drvenim splavima. Brzaci, pojačani kišama i strmim kosinama, bili su jaki i splavi su jurile naprijed iznad strmina prije nego što bi se smšile na pjenu i stijene - uz zaglušujuću huku - dok su ljudi vikali kako bi izdržali, a Fawcett je, sijevajući očima, sa stetsonom zadignuta oboda, upravljao pomoću motke od bambusa držeći je sa strane kako mu ne bi probola prsa. Splavarenje divljim vodama još nije bilo sportom, no Fawcett je bio preteča: „Kad... poduzetni putnik mora napraviti vlastitu balzu [splav] i upravljati njome, doživjet će radost i uzbuđenje kakvo malo koji
sport pruža.” Medutim, jedna je stvar ploviti brzacima poznate rijeke, a dmga spuštati se neobilježenim strminama koje se svaki čas mogu pretvoriti u pad od više desetaka metara. Ako bi član družine pao u vodu, ne bi se mogao uhvatiti za splav, a da je ne prevrne. Jedini častan postupak bio je utopiti se. Istraživači su veslali pored brda Ricarda Franca, sablasnih pješčenjačkih platoa koji su se uzdizali 900 metara. „Vrijeme i ljuđska noga nisu dotaknuli te vrhove”, zapisao je Fawcett. „Stoje poput iščezlog svijeta, prekriveni šumom do vrha, i u mašti se mogu predočiti posljednji ostaci davno nestalog doba.” (Conan Doyle navodno je barem dijelom temeljio mjesto radnje ščezlog svijeta na tim zaravnima. Kako su Fawcett i njegovi ljudi krivudali kroz kanjon, brzaci su postali neprolazni. „Što ćemo sad?”, upitao je jedan od ljudi. „Nema pomoći”, rekao je Fawcett. „Moramo ostaviti sve što ne možemo nositi na leđima i pratiti tok rijeke na kopnu.” Fawcett je naložio ljudima da zadrže samo bitne stvari: mreže za spavanje, puške, mreže protiv komaraca i geodetske instrumente. „Što sa zalihama hrane?”, upitao je Fisher. Fawcett je rekao da će ponijeti obroke za samo nekoliko dana. Potom će morati živjeti od onoga što nađu, poput Indijanaca čije su vatre vidjeli u daljini. Unatoč sječi, rezanju, čupanju i probijanju kroz prašumu od jutra do mraka, obično ne bi prešli više od 800 metara dnevno. Noge su im tonule u blato. Cipele su im se raspadale. Oči su im se zamutile od jedne vrste sitnih pčela koje privlači znoj i koje su im napadale zjenice. (Brazilci su nazivali te pčele „lizačima očiju”.) Ipak, Fawcett je brojio svoje korake i verao se uz obale kako bi bolje vidio zvijezde i odredio svoju poziciju, kao da bi mu svođenje divljine na brojke i dijagrame moglo pomoći da je savlada. Njegovi ljudi nisu trebali takve putokaze. Znali su gdje su: u zelenom paklu. Trebali su čuvati svoje porcije, ali većina nije izdržala i brzo ih je potrošila. Deveti dan hoda ekspedicija je ostala bez hrarie. Fawcett je tada otkrio ono što su istraživači nakon Orellane saznavali i što će postati osnova znanstvene teorije o lažnom raju: u najgušćoj prašumi na svijetu bilo je teško naći ikakav zalogaj. Od svih trikova Amazonije, ovaj je možda bio najpakleniji. Kako se
Fawcett izrazio, „skapavanje od gladi zvuči gotovo nevjerojatno u šumskom kraju, a ipak će se to najvjerojatnije dogoditi”. Tražeći hranu, Fawcett i njegovi ljudi mogli su naći samo debla nalik na stupove i slapove povijuša. Kemikalijama prožete gljive te milijarde termita i mrava ogoljele su većinu šumskog tla. Fawcetta su ućili da pokupi uginule životinje, ali nijednu nisu mogli naći: svaku su strvinu odmah reciklirala živa bića. Drveće je dodatno crpilo hranjive tvari iz tla koje su već isprale kiše i poplave. Dotle su povijuše i stabla gazili jedni druge dok su nastojali doseći vrhove krošanja kako bi upili zraku sunca. Jedna vrsta lijane zvana matador, ili ubojica, kao da kristalizira to natjecanje: omota se oko stabla, kao da nudi nježan zagrljaj, zatim ga poćinje gušiti, kradući mu i život i mjesto u prašumi. Premda je ta borba za svjetlo u visini stvarala trajnu ponoć na tlu, rijetki su sisavci lutali prašumskim tlom, gdje su ih druga stvorenja mogla napasti. Cak i one životinje koje su Fawcett i njegova družina trebali moći vidjeti, ostale su nevidljive njihovim nevičnim očima. Šišmiši su se skrivali pod šatorima lišća. Pasanci su kopali jazbine u tlu. Leptiri su izgledali poput kore drveća. Kajmani su postajali debla. Jedna vrsta gusjenice služila se ezovitijom varkom: tijelo joj je poprimalo oblik smrtonosne jamičarke, s uvećanom trokutastom glavom koja se njiše i velikim svjetlucavim očima. Kako je autorica Candice Millard objasnila u Rijeci sumnje (The River o Doubt ): „Prašuma nije vrt dostupnog obilja, nego upravo suprotno. Njezine tihe, sjenovite dvorane bogate lišćem nisu utočište, već prije najveće prirodno bojno polje na svijetu, gdje se odigrava neprestana i nemilosrdna borba za opstanak kojom je svaki njezin stanovnik zaokupljen svakog trenutka svakoga dana.” Na tom su bojnom polju Fawcett i njegovi ljudi bili nadmašeni. Danima e Fawcett, prvoklasni lovac, pretraživao to područje sa svojom družinom, da bi na kraju skupili šaku oraha i palmina lišća. Ljudi su pokušali pecati, bili su sigurni, s obzirom na to koliko je piranja, jegulja i delfina bilo u drugim amazonskim rijekama, da će tako doći do hrane, ali na iznenadenje istraživača nisu mogli uloviti ni jednu jedinu ribu. Fawcett je nagađao da je nešto zagadilo vode; i doista, neka stabla i biljke proizvode tanine koji truju rijeke u Amazoniji, stvarajući ono što su biolozi Adrian Forsyth i Kenneth Miyata nazvali „vodenim ekvivalentom pustinje”. I tako su Fawcett i njegova družina bili primorani lutati gladni kroz
prašumu. Ljudi su s u se htjeli vratiti, ali Fawcett je čvrsto odlučio pronaći izvor izvor Rio Verdea. Posrtali su dalje, otvorenih usta, nastojeći uhvatiti svaku kišnu kap. Noću ih je obuzimala jeza. Tocandire - otrovni mravi koji mogu izazvati povraćanje i jaku grozn roznicu - zarazile zarazile su Fishera, Fishera, a na no nogu gu jednog jednogaa drugog drugog člana družine palo je stablo, pa su njegov teret morali rasporediti među ostalima. Gotovo mjesec dana nakon što su počeli pješačiti, stigli su do nečega što se činilo kao izvor rijeke; Fawcett je inzistirao da izvrše mjerenja iako je bio tako iscrpljen da je teško micao udove. 11 Družina je na čas zastala kako bi se fotografirala: izgledali su poput mrtvaca, obraza upalih do kosti, brada zamršenih poput šumskog raslinja, poluludih pogleda. Fisher je promumljao da će „ostaviti kosti ovdje”. Drugi su se molili za spas. Fawcett je pokušao naći lakši put natrag, ali uvijek kad bi odabrao stazu, ekspedicija bi završila na litici pa se morala okrenuti. „Koliko dugo možemo nastaviti bilo je ključno pitanje”, zapisao je Fawcett. „Ukoliko uskoro ne nabavimo hranu, bit ćemo preslabi da se izbavimo bilo kojim putem.” Hodali su više od mjesec dana gotovo bez hrane i skapavali od gladi; tlak im je pao, a tijela su im trošila vlastito tkivo. „Glasovi drugih i zvukovi šume kao da su dolazili iz velike daljine, kao kroz dugu cijev”, zapisao je Fawcett. Nesposobn Nespos obnii razmišljati razmišljati o prošlosti ili budućnosti, o bilo čemu drugom osim o hrani, ljudi su postali razdražljivi, apatični i paranoični. U oslabljenom stanju bili su podložn podložniji bolestima i infekcijama infekcijama i većina je imala imala ozbiljn ozbiljnee grozn roznice. Fawcett se bojao pobune. Jesu li počeli daikčije gledati jedni druge, ne kao suputnike, nego kao meso? Kako je Fawcett napisao o kanibalizmu, „skapavanje od gladi otupljuje istančanije osjećaje”. Rekao je Fisheru da pokupi oružje oružje od ljudi. Ubrzo je opazio da je jedan čovjek nestao. Naposljetku je naišao na njega ciok je iscrpljen sjedio oslonjen na stablo. Naredio je čovjeku da ustane, ali ovaj je molio Fawcetta da ga ostavi da umre. Odbio je krenuti pa je Fawcett izvadio nož. Sječivo je zasjalo ispred čovjekovih očiju; Fawcett je žudio za hranom. Mašući nožem, prisilio ga je da ustane. Ako umremo, rekao je, umrijet ćemo hodajući. Dok su teturali dalje, mnogi više nisu, pomirivši se sa sudbinom, udarali nesnosne komarce niti pazili na Indijance. „[Zasjeda], usprkos trenutku užasa
i agonije, brzo je gotova, i ako to razumno razmotrimo, može se smatrati milosrdnim” u usporedbi s umiranjem od gladi, napisao je Fawcett. Nekoliko dana kasnije, dok je skupina klizila klizila na granici ranici svijesti, Fawcett Fawcett e ugledao jelena, gotovo izvan dometa. Imao je jedan pokušaj, nakon toga će pobjeći. „Tako „Tako vam Bog Boga, a, nemojte nemojte promašiti, promašiti, Fawcette!” Fawcette!” prošaptao je jedan od ljudi. Fawcett je skinuo pušku s ramena; ruke su mu atrofirale i mišići su mu se napinjali kako bi držali pušku mirnom. Udahnuo je i povukao obarač. Pucanj je odjeknuo šumom. Činilo se da je jelen nestao, kao da je bio izmišljotina njihova bunila. Zatim, kaci su doteturali bliže, ugledali su ga krvavog na tlu. Ispekli su ga na vatri, pojevši svaki komad mesa, posisavši svaku kost. Pet dana poslije naišli su na naselje. Ipak, petorica Fawcettovih ljudi - više od pola njegove ekipe - bili su preslabi da bi se oporavili i ubrzo su umrli. Kad se Fawcett vratio u La Paz, ljudi su pokazivali na njega i zurili - bio je pravi kostur. Poslao je brzojav Kraljevskom geografskom društvu. Glasio je: „Pakao Verde osvojen.”
11
Logor uginuloga konja „Tamo”, rekao sam ženi, pokazujući satelitsku snirnku Amazonije na računalu. „Tamo idem.” Slika je otkrivala pukotine u zemlji gdje su golema rijeka i njezini pritoci nemilosrdno izrezbarili tlo. Poslije sam joj mogao jasnije pokazati koordinate pomoću pomoću Goog Google le Eartha, Eartha, koji je pokrenut pokrenut ljeti 2005. godine, odine, omog omogućivši ućivši svakome da zumira na nekoliko metara praktički svako mjesto na planetu. Prvo sam utipkao našu adresu u Brooklynu. Slika na ekranu, koja je prikazivala prikazivala satelitsku sliku Zemlje emlje iz svemira, približivala približivala se poput navodenog projektila kolažu zgrada i ulica, dok nisam prepoznao balkon našega stana. Oštrina je bila nevjerojatna. Zatim sam utipkao Fawcettove posljednje objavljene koordinate koordinate i gledao kako ka ko ekran juri iznad iznad slika Kariba Kariba i Atlantskog oceana, pored nejasnih obrisa Venezuele i Gvajane, prije nego što se usmjerio na zelenu mrlju: prašumu. Ono što je nekoć bilo prazno mjesto na karti sad je vidljivo za tili čas. Žena me upitala kako sam saznao kamo moram ići pa sam joj rekao za Fawcettove dnevnike. Pokazao sam joj na karti lokaciju za koju su svi pretpostavljali da je Log ogor or ug ugin inulog ulogaa kon konja ja i zatim nove koordinate, koordinate, više od 160 kilometara južnije, koje sam našao u Fawcettovu dnevniku. Zatim sam pokazao kopiju dokument dokumentaa s riječju „POVJER „POVJERL LJIVO” JIVO” otisnutom otisnutom na njemu, jemu, koji sam našao u Kraljevskom geografskom društvu. Za razliku od drugih dokumenata koje je napisao Fawcett, ovaj je bio uredno otipkan. Datiran 13. travnja 1924. godine, nosio je naslov „Razlozi za ekspediciju u porječju Amazone”.
Fawcettu je bio krajnje potreban novac pa je naoko udovoljio zahtjevu Društva da iscrpnije iznese svoje planove. Nakon dva desetljeća istraživanja, rekao je, zaključio je da u južnom dijelu porječja Amazone, između pritoka Tapajosa i Xingua, postoje „iznimni ostaci drevne civilizacije”. Skicirao je kartu tog područja i priložio je prijedlogu. „Ta je regija najveće neistraženo područje na svijetu”, napisao je. „Portug „Portugalska, alska, kao i sva kasnija geografska eografska istraživanja Brazilaca ili stranaca, bila su bez iznimke ograničena na plovne putove.” Umjesto Umjesto toga, toga, on je planirao planirao utrti put preko kopn kopnaa između između Tapajosa, Xingua i drugih pritoka, kamo „nitko nije dopro”. Priznajući da je taj put mnogo opasniji, zahtijevao je dodatni novac kako bi se „preživjeli mogli vratiti u Englesku ako ja nastradam”. Na jednu stranicu prijedloga prijedloga Fawcett Fawcett je ubacio neke koordinate. koordinate. „Što „Što predstavljaju?”, upitala je moja žena. žena. „Mislim da je to smjer kojim je krenuo nakon Logora uginuloga konja.” Iduće jutro utrpao sam opremu i karte u naprtnjaču i pozdravio se sa ženom i malenim sinom. „Nemoj biti blesav”, rekla mi je žena. Zatim sam krenuo u zračnu luku i ukrcao se u zrakoplov za Brazil.
12
U rukama bogova O, to „divno očekivanje povratka kuči”, zapisao je Fawcett u dnevnik. Popločene i lijepo poravnate ulice, seoske kučice sa slamnatim krovovima prekrivene prekrivene bršljanom, bršljanom, pašnjaci pun punii ovaca, crkvena zvon zvonaa što zvon zvonee na kiši, trgovine prepune želea, juha, limunade, voćnih pita, sladoleda i vina, pješaci koji se tiskaju na ulicama s autobusima, tramvajima i taksijima. Fawcett je mogao misliti samo na dom dok je plovio brodom natrag u Englesku krajem 1907. godine. I opet je bio u Devonu s Ninom i Jackom, koji je već bio velik, trčao je i govorio, već su mu bile četiri godine, i malim Brianom koji je zurio u čovjeka na vratima kao u stranca, što je i bio. „Želio sam zaboraviti strahote, ostaviti ropstvo, ubijanje i užasne bolesti iza sebe i ponovno gledati pristojne pristojne stare dame, čije se predodžbe o opačinama opačinama svode na brbljavost te i te sobarice”, napisao je u Fawcettovim Fawcettovim istraživanjima. istraž ivanjima. „Želio sam slušati svakodnevno brbljanje seoskog župnika, raspravljati o promjenjivom vremenu sa seljacima, uzimati novine sa svojeg tanjura za doručkom. Ukratko, htio sam biti samo ’običan’.” Kupao se u toploj vodi sa sapunom i podrezivao podrezivao bradu. Okopavao je vrt, sprem s premao ao djecu na spavanje, čitao pokraj vatre i provodio Božić s obitelji -„kao da Južne Amerike nikad nije bilo”. No uskoro više nije nije mogao mogao mirno irno sjediti. „Duboko u meni tihi tihi je glas zvao”, rekao je Fawcett. „Isprva jedva čujan, bio je uporan sve dok ga više nisam mogao ignorirati. Bio je to glas divljih mjesta, i znao sam da je sad zauvijek dio mene.” Dodao je: „Ne mogu to objasniti, a i nevjerojatno je, ali znao sam da volim onaj pakao. Njegova me okrutna moć zarobila i htio sam ga opet vidjeti.”
Tako je nakon samo nekoliko mjeseci Fawcett ponovno spakirao stvari i pobjegao od onoga što je nazvao „zatvorskim vratima koja su se polako, ali sigurno zatvarala iza mene”. Tijekom sljedećeg desetljeća i pol vodio je ednu ekspediciju za drugom, na kojima je istražio tisuće četvornih kilometara Amazonije i pridonio revidiranju karte Južne Amerike. Za to je vrijeme često zanemarivao suprugu i djecu kao što su njegovi roditelji zanemarivali njega. Nina je usporedila svoj život sa životom mornareve žene: „vrlo nesiguran i samotnički” život „bez osobnih sredstava, žalosno siromašan, osobito s djecom”. U pismu Kraljevskom geografskom društvu 1911. godine, Fawcett je tvrdio da ne želi „izvrgavati svoju suprugu neprekidnoj muci tih riskantnih putovanja”. (Jednom joj je pokazao linije na svojem dlanu i rekao: „Dobro pogledaj! - jednog će dana možda morati identificirati moje mrtvo tijelo.” No i dalje ju je izvrgavao svojim opasnim porivima. Na neki način obitelji je zacijelo bilo lakše kad je bio odsutan, jer što bi dulje ostao kod kuće, bio bi sve zlovoljniji. Brian je poslije priznao u svojem dnevniku: „Odlanulo bi mi kad bi otišao.” Što se tiče Nine, ona je spojila svoje ambicije s muževim. Fawcettova godišnja plaća od 600 funti koju je dobivao od pogranične komisije bila je nedostatna za nju i djecu pa je bila primorana seljakati obitelj iz jedne kuće za najam u drugu, živeći u gospodskom siromaštvu. No trudila se da se Fawcett ne mora previše brinuti baveći se kućanskim poslovima - kuhanjem, spremanjem i pranjem - kojima nije bila vična i odgajajući djecu u onome što e Brian nazvao „razuzdanom demokracijom”. Nina je bila i glavna zagovornica svojega muža, čineći sve što je bilo u njezinoj moći da mu poveća ugled. Kad je saznala da jedan član Fawcettove ekspedicije iz 1910. godine pokušava objaviti prikaz bez ovlaštenja, brzo je.upozorila supruga kako bi mogao to spriječiti. A kad bi joj Fawcett pisao o svojim podvizima, odmah bi im pokušala dati publicitet prosljeđujući informacije Kraljevskom geografskom društvu i posebno Keltieju, dugogodišnjem tajniku te ustanove, koji je bio jedan od najvećih Fawcettovih zagovornika. (Keltie je pristao biti kum Fawcettovoj kćeri Joan, rođenoj 1910. godine). U jednom tipičnom priopćenju Nina je napisala o Fawcettu i njegovim ljudima: „Nekoliko su puta čudesno izbjegli smrt - jednom su doživjeli brodolom i dvaput su ih napale goleme zmije.” On je pak posvetio Fawcettova istraživanja svojoj voljenoj „Prznici” - „zato što”, rekao je, „kao moja supruga dijeli sa mnom
breme breme mojega mojega posla”. pos la”. No povremeno povremeno je Nina Nina žudjela žudjela za tim da ne bude kod kuće, neg negoo u divljini. „Osobno sam posve spremna pratiti PHF-a na putovanje u Brazil”, ednom je rekla prijatelju. Naučila je očitavati položaj zvijezda poput geografa i održavala je „odlično zdravije”; godine 1910., kad je posjetila Fawcetta u Južnoj Americi, napisala je neobjavljeni dopis Kraljevskom geografskom društvu o svojem putovanju vlakom od Buenos Airesa cio Valparaisa misleći kako bi to moglo biti „zanimljivo onima koji vole putovati”. U jednom jednom je trenutku trenutku mogl moglaa vidjeti „snježn „snježnee vrhove vrhove Kordiljera Kordiljera zapljusnute ružičastim svjetlom izlazećeg Sunca” - pogled tako „divan i veličanstven da se zauvijek urezuje u sjećanje”. Fawcett nikad nije pristao povesti je sa sobom u prašumu. No Nina je povjerila jednom jednom prijatelju da čvrsto vjeruje u „ravnopr „ravnopravnost... avnost... muškaraca muškaraca i žena”. Poticala je Joan da povećava svoju izdržljivost i bude fizički aktivna, što je uključivalo i plivanje kilometrima u uzburkanom moru. Keltieju je napisala o njegovu kumčetu: ,Jednoga će se dana možda proslaviti u Kraljevskom geografskom društvu kao geografkinja i tako ispuniti amibicije kojima je njezina majka uzaludno težila - dosad!” (I Fawcett je poticao Joan da poduzima velike rizike. „Tata nam je priuštio sjajnu zabavu, jer nije shvaćao opasnost”, Joan se poslije sjećala. „Ali trebao je shvaćati. Uvijek nas je ohrabrivao da se veremo preko krovova i na stabla... Jednom sam pala i ozlijedila vratne kralješke, što me stajalo dva tjedna u krevetu uz jako bunilo bunilo i nesvjesticu. Od te mi je nezgode ezgode vrat neprekidn neprekidnoo malo pogrbljen pogrbljen.”) .”) Međutim, Jack je bio taj koji je najviše žudio za tim da bude poput oca. „Sudeći po izgledu, moj sinčić Jack proći će kroz istu fazu kao ja kad postane mladić”, jednom jednom je Fawcett Fawcett s pon ponosom osom primijetio. primijetio. „V „Već eć je očaran pričama pričama koje mu pripovijedamo pripovijedamo o Gallapita-Galli.” Fawcett je pisao i ilustrirao priče za Jacka, prikazujući ga kao mladog pustolova, a jednom kad e bio kod kuće njih su dvojica sve radila zajedno - išla na izlete, igrala kriket, jedrila. Jack mu je bio „prava zjenica oka”, prisjećala se poslije jedna članica obitelji. Godine 1910., kad je Jack krenuo u internat zajedno s Raleighem Rimellom, Fawcett mu je poslao pjesmu iz „daleke divljine”. Zvala se Jack ide u školu”, a dio je glasio ovako:
Ne zaboravi nas nikad, hrabri hrabri mali čovječe Majka i otac uzdaju se u te Budi hrabar kao lav, no blago uzvraćaj Spreman za borbu i nesklon zlu... Nikad na zaboravi da si s i džentlm džentlmen en I nikad nećeš osjetiti strah. Život je kratak, a svijet je širok Samo smo mreškanje na velikoj vodi života Uživaj u životu što više Sve će pridonijeti tomu da se obogati vrijeme Ali, nikad ne zaboravi da si džentlmen I stići će vrijeme kad ćemo svi s ponosom Sjećati se tvojih školskih dana. U posebnom pismu Nini Fawcett je pisao o karakteru i budućnosti starijeg sina: „Mislim da je rođeni vođa - možda govornik - uvijek neovisna, omiljena, nepredvidljiva osoba koja može daleko dogurati... vrlo osjetljiv neiscrpne snage živaca - momak nad momcima - sposoban za krajnosti osjetljiv i ponosan - dijete za kojim smo čeznuii i, čini mi se, rođen za neku oš nejasnu svrhu.” Vijesti o Fawcettovim istraživačkim pothvatima u međuvremenu su se počele širiti. Premda Premda je njegovim jegovim djelima djelima nedostajalo jedno jedno prepoznatl prepoznatljivo jivo postignuće, postignuće, poput osvajanja Sjevernog Sjevernog pola ili Mount Mount Everesta - Amazoni Amazonija ja nije dopuštala takve trijumfe: nitko je nikad nije mogao sam osvojiti Fawcett je, napredujući pedalj po pedalj kroz prašumu, trasirajući rijeke i planin planine, e, popisujući egzotičn egzotičnee vrste i proučavajući urođenike, urođenike, istražio to područje više od ikoga. ikoga. Kako je jedan no novin vinar ar poslije rekao: „Bio „Bio je vjerojatno najistaknutiji stručnjak za Južnu Ameriku.” William S. Barelay, član Kraljevskoga geografskog društva, rekao je o Fawcettu: „Godinama sam ga smatrao najboljim u svojoj klasi u povijesti.” Njegovi su pothvati pothvati došli u vrijeme vrijeme kad je Britani Britanija, ja, zbog sm s mrti kraljice Viktorije i uspona Njemačke, postala zabrinuta za svoje carstvo. Te je sumnje pogoršavala tvrdnja jednoga britanskog generala da 60 posto mladića
u zemlji nije sposobno zadovoljiti zahtjeve vojne službe i poplava apokaliptičnih romana - uključujući Anarhista Anarhista Hartmanna, ili propast velegrada (Hartmann the Anarchist; or, The Doom of the Great City) Fawcettova starijeg brata Edwarda. U tom se kultnom znanstvenofantastičnom romanu koji potanko opisuje kako je jedna ilegalna anarhistička skupina (bolest koju je porodio jedan iscrpljeni oblik civilizacije) izumila prototip zrakoplova zrakoplova nazvan nazvan Attila i, u prizoru prizoru koji je nagoviještao agoviještao napade u Drugom svjetskom ratu, upotrijebila ga za bombardiranje Londona. („Sa zgrade Parlamenta padali su šiljci i zidovi su letjeli u zrak od granata koje su eksplodirale unutra.”) Javnost se toliko uznemirila zbog stanja viktorijanskih muškaraca da je vlada osnovala istražno tijelo nazvano Meduodjelni odbor za tjelesno slabljen sla bljenje. je. Tisak se latio Fawcettovih postignuća opisujući ga kao jednog od junaka iz djetinjstva i prikazujući kao savršenu opreku nacionalnoj krizi samopouzdanja. Jedan je list obznanio: „’Zov divljine’ nije izgubio moć nad neustrašivim i snalažljivim tipom ljudi koji predstavlja bojnik Fawcett.” Jedan je časopis poticao djecu da se povedu za njim: „To je pravi izvidač kojega trebate slijediti! Odriče se razmišljanja o vlastitoj sigurnosti i udobnosti kako bi mogao izvršiti povjerenu mu dužnost.” Početkom 1911. godine, na predavanju u Kraljevskom geografskom društvu gdje je predstavio svoja otkrića, deseci znanstvenika i istraživača iz cijele Europe nagrnuli su u dvoranu kako bi vidjeli „amazonskog Livingstonea”. Pozivajući ga u prednji dio dvorane, Darwinov sin Leonard, koji je tada bio predsjednik Društva, opisao je kako je Fawcett mapirao „područja koja Europljani nikad prije nisu posjetili” i putovao rijekama kojima „nitko nikad nije plovio uzvodno”. Dodao je da je Fawcett pokazao da još postoji mjesto „kamo istraživač može otići i ispoljiti ustrajnost, energičnost, hrabrost, dalekovidnost i sve one kvalitete koje odlikuju istraživača razdoblja koje je na izmaku”. Iako je Fawcett volio tvrditi da „baš i ne žudi za publicitetom”, očito mu e godila pozornost. (jedan od hobija bio mu je lijepiti u album novinske članke o sebi.) Pokazujući snimke prašume pomoću lateme magice i skice svojih karata, rekao je publici: Nadam se da publicitet ovih istraživanja istraživanja može može privući dmg dmge pustolovne pustolovne
duhove u taj zanemareni dio svijeta. No valja upamtiti da su poteškoće silne, a broj nesreća velik, jer jedno od malobrojnih preostalih nepoznatih podmčja u svijetu traži žrtvu za svoje tajne. Bez ikakve želje za veličanjem samoga sebe, mogu posvjedočiti da je potreban velik entuzijazam kako bi se uspješno premostio, premostio, iz go godin dinee u godinu, odinu, širok jaz koji leži između između lagodn lagodnosti osti civilizacije i vrlo stvarnih opasnosti i neugodnosti koje prate svaki korak u neistraženim šumama tog još slabo poznatog kontinenta. Bolivijski izaslanik koji je bio ondje rekao je o novoj karti Južne Amerike: „Moram vam reći da je ovo ostvareno zahvaljujući hrabrosti bojnika bojnika Fawcetta... Kad bismo imali imali još nekoliko ljudi poput njega, siguran sam da ne bi bilo nijednog kutka neistraženih područja.” Sve veća legenda o Fawcettu temeljila se na činjenici da nije samo išao na putovanja na koja se nitko drugi nije usudio ići nego je to činio tempom koji se činio neljudskim. Postigao bi u nekoliko mjeseci ono za što bi drugima trebale godine - ili, kako se Fawcett jednom prozaično izrazio: „Brzo radim i nemam besposlenih dana.” Nevjerojatno, ali rijetko se, ako i ikad, razbolijevao. „Bio je otporan na groznicu”, rekao je Thomas Charles Bridges, tada popularni pustolovni pisac, koji je poznavao Fawcetta. Ta je osobina izazvala silna nagadanja o njegovoj fiziologiji. Bridges je pripisao tu otpornost činjenici da je imao „bilo ispod normalnog”. Jedan je povjesničar primijetio primijetio da je Fawcett Fawcett „praktički „praktički bio imun imun na tropske bolesti. Možda Možda je ta posljednja odlika najizn najiznimn imnija. Bilo je drugih istraživača, iako ne mnogo, koji su mu dorasli po požrtvovn požrtvovnosti, osti, hrabrosti hrabrosti i snazi, snazi, ali po otpornosti otpornosti na bolesti boles ti bio je jedinstven.” jedinstven.” Čak se i Fawcett počeo čuditi onom što je nazivao „savršenom konstitucijom”. Povrh toga, zapanjivala ga je njegova sposobnost da umakne grabežljivcima. Jednom kad je preskočio jamičarku zapisao je u dnevnik: „Najviše od svega zapanjilo me upozorenje mojeg podsvjesnog uma i trenutna reakcija mišića... Nisam je vidio dok mi nije promaknula između nogu, no moj ’unutarnji čovjek’ - ako ga mogu tako nazvati - ne samo što ju e vidio na vrijeme, nego je točno odredio njezinu visinu i udaljenost te u skladu s time izdao zapovijedi tijelu!” Njegov kolega iz Kraljevskoga geografskog društva William Barclay, koji je radio u Boliviji i poznavao
Fawcettove istraživačke metode bolje od ikoga, rekao je da je taj istraživač tijekom godina razvio „uvjerenje da ga nikakva opasnost ne može dotaknuti” i da su, kao u slučaju nekog mitskog junaka, „njegova djela i postupci unaprijed određeni”. Ili, kako je Fawcett volio reći: „U rukama sam bogova.” No upravo on onoo što je Fawcetta Fawcetta činilo činilo velikim istraživačem - demonska demonska žestina, fanatičnost i gotovo božanski osjećaj besmrtnosti - činilo je boravak u njegovu Društvu zastrašujućim. Ništa mu nije smjelo stati na putu prema cilju - ili sudbini. Bio je „spreman kretati se žustrije i živjeti teže nego što bi većina ljudi smatrala mogućim ili umjesnim”. U jednom pismu Društvu Nina e napisala: „Usput, nasmijat će vas kad čujete da je bojnik Fawcett razmišljao o tome da se probije kroz 160 kilometara šume... u mjesec dana! Ostali su se posve zgranuli na tu pomisao!!!” Onima koji su ga mogli pratiti bio je strašno odan. No što se tiče onih koji nisu, Fawcett je vjerovao da njihova bolest, pa čak i njihova smrt, samo potvrduje njiho njihovv skriven s krivenii kukavičluk. „Tako „Tako se s e ne može može putovati”, nehajno nehajno je Fawcett pisao Keltieju, „jer nikad nikamo ne bih stigao. Za one koji mogu, nemam ništa doli zahvalnosti i pohvala, za one koji ne mogu, nemam mnogo razumijevanja, jer posao prihvaćaju znajući što ih čeka, no lijene i nesposobne ne podnosim.” U privatnim je spisima bivšeg pomoćnika proglasio proglasio „bezn „beznadnim adnim podlacem! Tipična Tipična ništarija!” ištarija!” - te su riječi načrčkane ispod osmrtnice tog čovjeka. (Utopio se u jednoj rijeci u Peruu.) Nekoliko je ljudi bilo izbačeno iz njegovih ekspedicija ili su ga, ojađeni i ogorčeni, napustili. „Zašto ne želi stati kako bismo jeli ili spavali”, bivši član njegove družine tužio se jednom drugom istraživaču Južne Amerike. „Radili smo 24 sata dnevno i bili tjerani kao volovi bičem.” „Napor je uvijek prevelik za članove mojih družina”, obavijestio je Fawcett Keltieja dodajući: „Nemam milosti za nesposobne.” Keltie je blago korio prijatelja: „Vrlo mi je drago što tako održavaš formu. Zacijelo imaš sjajnu konstituciju kad si sve to izdržao, a da ti nije naškodilo. Bojim se da si zbog toga pomalo nesnošljiv prema ljudima koji nisu spremni poput tebe.” Keltie je bez sumnje imao na umu određenu osobu, istraživača čija se suradnja s Fawcettom 1911. godine završila katastrofom. Činilo se savršenim spojem: James Murray, veliki polarni istraživač, i Fawcett, veliki istraživač Amazonije. Zajedno će proći stotine kilometara
neistražene prašume koja okružuje rijeku Heath duž bolivijske sjeverozapadne granice s Peruom kako bi mapirali to podmčje i proučili tamošnje stanovništvo i životinjski svijet. Kraljevsko geografsko dmštvo poticalo je tu ekspediciju, a zašto i ne bi? Rođen u Glasgowu 1865. godine, Murray je bio nadareni, lutajući trgovački sin koji je postao opsjednut tada aktualnim otkrićima mikroskopskih životinja pa se, opremljen tek nečim više od mikroskopa i staklenke za skupljanje, pretvorio u praktički samoukog, svjetski poznatog stručnjaka na tom podmčju. Godine 1902. sudjelovao je u istraživanju mutnih dubina škotskih jezera. Pet godina poslije Ernest Shackleton poveo je Murrayja na ekspediciju na Antarktiku, gdje je ovaj došao do pionirskih nalaza na području pomorske biologije, fizike, optike i meteorologije. Kasnije e bio koautor knjige pod naslovom Antarktički dani (Antarctic Days), u kojoj e opisan prijevoz saonicama po snijegu: „Dok se krećete, neugodno vam je vruće, dok stojite, neugodno vam je hladno. Gladni ste uvijek. Pred vama je velika površina koja se proteže sve do obzora.” Nezasitno znatiželjan, tašt, buntovan, ekscentričan, smion, autodidakt: Murray je bio poput Fawcettova dvojnika. Bio je čak i umjetnik. A u rujnu 1911. godine, kad je Murray stigao u San Carlos, na bolivijsko-peruansku granicu, Fawcett je obznanio u pismu Kraljevskom geografskom društvu: „On je izvrstan čovjek za posao.” No da je tko obratio više pozornosti na njihove naravi, mogao je uočiti znakove upozorenja. Iako samo dvije godine stariji od Fawcetta, Murray je sa 46 godina izgledao izborano i smežurano; lice s pomno podrezanim brkovima sijedih dlaka bilo je grubo, a tijelo loše građeno. Za vrijeme škotske ekspedicije ostao je bez snage. „Imao sam reumu, upaljene oči i Bog zna što sve ne”, rekao je. U Shackletonovoj ekspediciji bio je zadužen za bazni logor i nije izdržao najsurovije uvjete. Osim toga, kvalifikacije za velikoga polarnog istraživača i amazonskog nisu nužno iste. Zapravo su ta dva oblika istraživanja po mnogočemu oprečna. Polarni istraživač mora izdržati temperature od oko - 70°C i uvijek iste strahote: ozebline, pukotine u ledu i skorbut. Sve što vidi oko sebe jesu snijeg i led - beskrajna pustoš. Psihološki je užasno znati da se taj krajolik nikad neće promijeniti, i izazov je izdržati, poput zatvorenika u samici, nedostatak osjetilnih podražaja. S druge strane, amazonskom istraživaču, uronjenom u vreli kotao, osjetila su neprekidno bombardirana. Umjesto leda
vlada kiša, i bilo kamo istraživač zakoračio, vreba neka nova opasnost: malarični komarci, koplje, zmija, pauk, piranja. Um se mora nositi s užasom trajne opsade. Fawcett je dugo bio uvjeren da Amazonija zahtijeva veći napor i ima veću znanstvenu važnost - botanički, zoološki, geografski i antropološki nego ono što je otpisivao kao istraživanje „jalovih područja vječnog leda”. I bio je ogorčen zbog utjecaja koji su polarni istraživači imali na maštu avnosti i izvanredne potpore koju su dobivali. Murray je s druge strane bio siguran da ga je putovanje sa Shackletonom - najavljivano više od bilo kojeg Fawcettovog - uzdignulo iznad čovjeka na čelu njegove nove ekspedicije. Dok su dva istraživača odmjeravala jedan drugoga, pridružio im se Henry Costin, britanski kaplar koji se 1910. godine, nakon što mu je dosadio vojnički život, javio na oglas koji je Fawcett objavio tražeći pratitelja pustolovnog duha. Nizak i zdepast, upadljivih kiplingovskih brkova i teških vjeda, Costin se pokazao kao Fawcettov najizdržljiviji i najsposobniji pomoćnik. Bio je tjelesno iznimno spreman, kao vojni instruktor gimnastike i strijelac svjetske klase. Jedan od njegovih sinova poslije ga je ovako ukratko opisao: „Žilav tip koji je mrzio sranja.” Družinu su popunili Henry Manley, 26-godišnji Englez koji je kao zanimanje naveo „istraživač”, iako dotad nije bio na mnogo mjesta, i nekolicina nosača urođenika. 4. listopada 1911. godine ekspedicija se pripremila napustiti San Carlos kako bi krenula prema sjeveru uz obale rijeke Heath. Jedan bolivijski časnik upozorio je Fawcetta da ne putuje u tom smjeru. „Neizdrživo je”, rekao je. „Pleme Guarayo je opako i toliko brojno da se usuđuje napasti čak i nas naoružane vojnike!... Zaputiti se k njima prava je ludost.” Fawcetta to nije odvratilo. A nije ni Murrayja - na kraju krajeva, koliko teško može biti u prašumi u usporedbi s Antarktikom? Na početku su ljudi imali koristi od teretnih životinja koje su Murrayju nosile mikroskop i staklenke za skupljanje. Jedne se noći zapanjio kad je vidio jata šišmiša krvosasa kako silaze s neba i napadaju životinje. „Nekoliko mazgi s gadnim ranama iz kojih curi krv”, zapisao je u dnevnik. Šišmiši su imali prednje zube oštre poput žileta koje su probijale kožu tako hitro i kirurški precizno da se usnula žrtva često ne bi probudila. Služili su se izbrazdanim jezicima da lapću krv i do 40 minuta izlučujući tvar koja sprečava zgrušavanje. Šišmiši
mogu prenositi i smrtonosne praživotinje. Ljudi bi brzo očistili i zavili rane na mazgama kako se ne bi inficirale, no to im nije bila jedina briga: krvosasi se hrane i ljudskom krvi, kako su Costin i Fawcett otkrili na prethodnom putovanju. „Sve su nas izgrizli krvosasi”, Costin se poslije sjećao u jednom pismu. „Bojnik je imao rane na glavi, a moja četiri ugriza bila su na svakom zglobu desne šake... Iznenađuje količina krvi koja se izgubi iz tako malih rana.” „Probudili smo se u mrežama natopljenim krvlju”, rekao je Faweett, „jer su nam svaki dio tijela koji je bio u dodiru s mrežom protiv komaraca ili je virio izvan nje napale te odvratne životinje.” U prašumi bi teretna životinja zapela svakih nekoliko koraka posrćući preko muljem prekrivenih debala ili tonući u blatne rupe pa su ljudi morali gurati, podbadati i udarati jadna stvorenja kako bi se kretala. „Doista je potreban izdržljiv, otporan želudac da bi se hodalo iza” tih životinja „i usmjeravalo ih”, zapisao je jedan Fawcettov pratitelj u dnevnik. „Često bi me zamrljali vlažni ugrušci smrdljive krvi i dmgih odumih tvari što im padaju s bolnih glava, koje neprekidno nadražuju kukci. Danas sam iščeprkao crve štapićem i ispunio rane mješavinom toplog loja od svijeće i sumpora, ali dvojbeno je hoće li to imati učinka.” Životinje općenito ne bi preživjele dulje od jednog mjeseca u takvim uvjetima. Jedan drugi istraživač Amazonije napisao je: „Životinje je žalosno vidjeti; krvare iz velikih, krastavih rana... pjena im se cijedi iz usta, posrću i naprežu se kroz pravi pakao na Zemlji. I za ljude i za životinje podjednako, to je bijedno stanje iako milosrdna smrt obično prekida život potonjih.” Fawcett je na koncu obznanio da će ostaviti teretne životinje i nastaviti pješke samo s parom pasa, koje je smatrao najboljom vrstom pratitelja: mogu loviti, ne tuže se i odani su do smrti. Tijekom godina Fawcett je utvrdio broj predmeta koje njegova ekipa nosi na leđima, tako da je svako breme težilo oko 27 kilograma. Kad su ljudi tovarili svoju opremu, Fawcett je zatražio od Murrayja da ponese još jednu stvar: njegovu zdjelu za prosijavanje zlata. Težina bremena zapanjila je Murrayja kad se počeo grbiti pod njim kroz gustu prašumu i blato do bokova. „Posve sam ostao bez snage pa sam hodao polako, odmarajući se tu i tamo”, zapisao je u dnevnik. Fawcett je bio primoran poslati nosača da mu pomogne nositi teret. Sljedeći dan Murray se činio još iscrpljenijim pa je zaostao za ostatkom družine dok se uspinjao na jedan vrh zakrčen smšenim stablima.
„Verao sam se preko njih jedan sat, što je ubitačno s teškim teretom, i nisam prevalio ni sto metara”, zapisao je Murray. „Svi tragovi staze su nestali, nisam mogao naprijed, nisam se mogao uspeti na strmo brdo, nisam se mogao vratiti.” Motreći šumu ne bi li vidio Fawcetta i ostale, Murray je odozdo začuo zvuk rijeke i, nadajući se da bi mogla voditi do lakšeg puta, izvadio je mačetu i pokušao stići do nje, sijekući čvrste povijuše i golemo korijenje stabala. „Bez mačete”, shvatio je, „biti izgubljen u takvoj šumi znači smrt.” Cizme su mu ogulile stopala, bacio je naprtnjaču ispred sebe, podigao je pa bacio još jedanput. Fluka rijeke bila je sve glasnija pa je požurio prema njoj, ali prebrzo je stigao do vode koja se valjala pa je izgubio ravnotežu, nešto mu je ispalo iz naprtnjače i otkotrljalo se dolje... Slika njegove supruge i njezina pisma. Dok je promatrao kako ih voda okružuje, obuzelo ga je „praznovjerno klonuće duha”. Probijao se dalje očajnički nastojeći naći ostale prije nego što noć izbriše ono malo svjetla što je prodiralo u šumu. Opazio je tragove na blatnoj obali. Pripadaju li možda Indijancima iz plemena Guarayo, o kojima su mu toliko govorili, a čije ime znači „ratoborni”? Zatim je spazio šator u daljini i zateturao prema njemu, tek da bi stigao donde i shvatio da se radi o - stijeni. Um ga je zavaravao. Hodao je od izlaska Sunca, ali napredovao je tek nekoliko stotina metara. Padala je noć, i u napadu panike pucao je puškom u zrak. Nije bilo odgovora. Stopala su ga boljela pa je sjeo te izuo čizme i čarape; koža mu se ogulila na zglobovima. Nije imao hrane osim pola kilograma karamela koje je Nina Fawcett spremila za ekspediciju. Kutiju su trebali podijeliti članovi ekipe, ali Murray je pojeo polovicu, zalivši je mutnom riječnom vodom. Ležeći sam u tami, popušio je tri turske cigarete, nastojeći potisnuti glad. Zatim se onesvijestio. Ujutro ga je družina pronašla i Fawcett ga je strogo ukorio jer je usporio napredovanje skupine. No svakim je danom Murray sve više zaostajao. Nije bio naviknut na jaku glad - neprekidno, nesnosno izjedanje koje je podjednako morilo um i tijelo. Poslije, kad su mu dali malo kukumzne krupice, lakomo ju je strpao u usta pomoću lista i pustio je da mu se otopi na eziku. „Ne želim ništa više nego da mi ovakva hrana bude osigurana ostatak života”, rekao je. Bilješke u dnevniku postale su mu nepovezanije, izbezumljenije:
Rad po velikoj žegi, posve sam iscrpljen; predlažem kratak odmor, Fawcett odbija; ostajem iza sam, dok nisam kadar probijati se dalje, užasno gusto šipražje, ne možemo proći, vraćamo se natrag na obalu rijeke, vrlo gadno... još jedna playa [plaža] na sljedećoj okuci, pokušali je pregaziti, preduboko, vratili se na blatnu playu, sad je noć; skupili nešto suhoga granja, trske i lijane i zapalili vatru da osušimo odjeću; nema hrane, nešto kuglica saharina, popušio tri cigarete, posisao nešto hladnog voća, komarci prilično opaki, ne mogu spavati od ugriza, hladnoće i umora, uzeo sedativ s opijumom, nema koristi; čudni zvukovi na rijeci i u šumi, [mravojed] sišao piti na suprotnoj strani, uz mnogo galame. Mislim da sam čuo glasove na drugoj strani rijeke, pomislio da su možda Guarayi. Sva odjeća puna šljunka, ulazi u usta, loša noć. Pokušao se baviti znanstvenim radom, ali ubrzo je odustao. Kako je jedan biolog koji je kasnije putovao s Fawcettom rekao: „Mislio sam da ću dobiti mnoge vrijedne prirodoslovne podatke, ali prema mojem iskustvu, za vrijeme teškoga fizičkog rada, um uopće nije aktivan. Čovjek razmišlja samo o određenom trenutačnom problemu ili mu um možda samo luta bez suvislog razmišljanja. Što se tiče raznih aspekata civiliziranog života, čovjek nema vremena da mu išta nedostaje izuzev hrane, sna ili odmora. Ukratko, postaje tek nešto više od razumne životinje.” Jedna noći kad su Fawcett, Murray i ostali stigli do logora, bili su tako slabi da se većina svalila na tlo ne postavivši mreže za spavanje. Fawcett je poslije, po svemu sudeći osjetivši atmosfem očaja i uzevši u obzir ono što je naučio u istraživačkoj školi, pokušao potaknuti veselje. Izvadio je blokflautu iz naprtnjače i odsvirao The Calabar, crnohumornu irsku narodnu pjesmu o brodolomu. Pjevao je: Sutradan nam nestalo mlaćenice - za sve bijaše kriv kapetan Pa posada polegnu od skorbuta, jer sleđ bijaše užasno usoljen. Naš crni kuhar reče da je meso gotovo, nema ni šnite kmha na polici; „Onda ćemo jesti sapun”, povika kapetan, „neka se nitko ne pere.” Murray nije čuo tu pjesmu 30 godina pa se pridružio zajedno s Costinom,
koji je izvadio svoju blokflautu. Manley je ležao slušajući dok su zvuk njihovih glasova i glazbala prigušivali urlikanje majmuna i zujanje komaraca. Za trenutak su se činili ako ne veselima, onda barem kadrima sprdati se s mogućnošću vlastite smrti. „NEMATE PRAVA BITI UMORNI!”, obrecnuo se Fawcett na Murrayja. Bili su na jednoj od dvije splavi koje su napravili za plovidbu uz rijeku Heath. Murray je rekao da želi pričekati čamac koji ih je slijedio, ali je Fawcett mislio da mu je to samo još jedna izlika cia se odmori. Kako je Costin napomenuo, međusobne su trzavice bile uobičajene u bijednim uvjetima i vjerojatno najveća prijetnja za preživljavanje družine. Za vrijeme prve europske ekspedicije niz Amazonu, početkom 1540-ih godina, članove su optužili da su napustili svojeg zapovjednika u „najvećoj nečovječnosti koju su izdajnici ikad iskazali”. Godine 1561. članovi jedne druge užnoameričke ekspedicije izboli su na smrt svojega vođu dok je spavao, zatim su, nedugo nakon toga, ubili čovjeka kojega su odabrali da ga zamijeni. Fawcett je imao svoj stav prema pobuni; kako ga je jedan prijatelj upozorio: „Svaka družina ima svog Judu.” Svakim je danom rasla napetost između Fawcetta i Murrayja. Bilo je nešto u čovjeku kojega je Costin s poštovanjem zvao „šefom koji je plašio Murrayja”. Fawcett je očekivao da „svaki čovjek da sve od sebe” i „prezirao e” svakoga tko bi podlegao strahu. (jednom je opisao strah kao „pokretačku snagu sveg zla” koja je „izbacila čovjeka iz rajskoga vrta”.) Svaka godina u prašumi kao da ga je učinila još bešćutnijim i fanatičnijim, poput vojnika koji e iskusio previše borbi. Rijetko bi sjekao čist put kroz šumu; češće je mahao mačetom u svim smjerovima, kao da ga bodu pčele. Mazao je lice bobicama u žarke boje, poput indijanskog ratnika, i otvoreno govorio da će postati urođenik. „Nema sramote u tome”, rekao je u Fawcettovim istraživanjima. „Naprotiv, po mojem mišljenju pokazuje hvalevrijedno poštovanje prema pravim stvarima u životu na račun lažnih.” U privatnim je spisima pribilježio misli pod naslovom „Odmetnici od civilizacije”: „Civilizacija ima razmjerno opasnu vlast nad nama i postoji nesumnjiva privlačnost u životu u apsolutnoj slobodi kad ga se iskusi. ’Zov divljine’ mnogima je od nas u kivi i nalazi svoj odušak u pustolovini.” Fawcett koji je, čini se, svakoj ekspediciji pristupao kao da je riječ o
budističkom obredu čišćenja, smatrao je da s Murrayjem nikamo neće stići. Biolog nije samo bio nespreman za Amazoniju nego je slabio moral neprekidnim žalbama. Zato što je radio za Shackletona, čini se da je smatrao kako može dovoditi u pitanje Fawcettov autoritet. Jednom, dok su prenosili splav punu opreme preko rijeke, Murrayja je povukla struja. Zanemarivši Fawcettove upute, uhvatio se za rub splavi, uz opasnost da je prevrne. Fawcett mu je rekao da je pusti i otpliva na sigurno, ali ovaj to nije htio, što e potvrdilo da je, prema Fawcettovim riječima, „sitni slabić”. Fawcett je uskoro počeo sumnjati u nešto mnogo ozbiljnije od toga da je taj znanstvenik kukavica - naime, da krade. Povrh nestalih karamela, netko je potkradao i druge zajedničke zalihe. Malo je koji prijestup bio teži od toga. „Na takvim je ekspedicijama krada hrane zločin ravan umorstvu i s pravom ga kao takvog valja kazniti”, rekao je Theodore Roosevelt o svojem amazonskom putovanju 1914. godine. Kad je Fawcett suočio Murraya s krađom, biolog je bio srdit. „Rekao sam im što sam pojeo”, zapisao je ogorčeno dodavši: „Čini se da bi bilo pohvalno kad bih skapao od gladi.” Nedugo nakon toga, Costin je uhvatio Murrayja s kukuruzom koji je, čini se, pripadao zalihama za kasniji dio puta. „Gdje ste to nabavili?”, pitao je Costin. Murray je rekao da je to višak njegovih osobnih zaliha. Fawcett je odredio da Murray ne smije jesti kruh napravljen od kukuruza, er je uzeo šaku. Murray je istaknuo da je Manley jeo kukuruz iz vlastitih zaliha. Fawcett se nije pokolebao. To je pitanje načela, rekao je. „Ako je tako”, rekao je Murray, „onda je to glupo načelo.” Raspoloženje se i dalje pogoršavalo. Kako je Murray rekao jedne večeri: „Večeras nema pjesme u logoru.” Manley je bio prvi pogoden. Temperatura mu je porasla na 40°C i nekontrolirano se tresao - bila je to malarija. „Ovo je previše za mene”, promumljao je Murrayju. „Ne mogu izdržati.” Nesposoban stajati, legao je na blatnu obalu, prepustivši suncu da mu sprži vrućicu premda nije bilo mnogo koristi. Zatim se Costin zarazio lajšmanijazom, bolešću s još strašnijim simptomima. Izaziva je parazit kojega prenose papatači, a uništava meso oko usta, nosa i udova, kao da se čovjek polako raspada. „Stvara... masu
leprozne truleži”, rekao je Fawcett. U rijetkim slučajevima vodi do kobnih sekundarnih infekcija. U Costinovu slučaju bolest je naposljetku postala tako ozbiljna da je, kako je Nina Fawcett poslije obavijestila Kraljevsko geografsko društvo, „šenuo”. U međuvremenu, Murray kao da se raspadao. Jedan mu se prst upalio nakon što se očešao o otrovnu biljku. Zatim mu je otpao nokat, kao da ga je netko uklonio kliještima. Zatim mu se na desnoj mci stvorila, kako se izrazio, „vrlo gacina, duboka gnojna rana”, zbog koje mu je čak i postavljanje mreže za spavanje bilo prava agonija. Zatim ga je zadesio proljev. Potom, kad se probudio, otkrio je nešto poput crva u koljenu i mci. Pogledao je pomnije. Bile su to ličinke koje su rasle u njemu. Izbrojio ih je 50 samo oko lakta. „Povremeno veoma boli kad se miču”, zapisao je. Zgrožen, pokušao ih je, unatoč Fawcettovim upozorenjima, otrovati. Stavljao je svašta - nikotin, korozivni sublimat, hipermangan od potaše - u rane i zatim pokušavao iščeprkati crve iglom ili stišćući meso oko njih. Neki su crvi uginuli od otrova i počeli tmliti u njemu. Neki su narasli i do 2, 5 cm i povremeno podizali glave, poput periskopa na podmornici. Kao da mu je tijelo preuzela ta vrsta sitnih stvorenja kakve je proučavao. Koža mu je zaudarala na gnjilež. Stopala su mu otjecala. Je li dobio i elefantijazu? „Stopala su mi prevelika za čizme”, zapisao je. „Koža je poput pulpe.” Samo je Fawcett izgledao netaknutim. Našao je jednu ili dvije ličinke pod kožom - jedna vrsta obada polaže svoja jaja na komarce, koji zatim odlažu izlegle ličinke na ljude - ali nije ih trovao pa se rane izazvane njihovim ukopavanjem nisu inficirale. Usprkos oslabljenom stanju dmžine, Fawcett i ljudi nastavili su bez predaha. U jednom je trenutku odjeknuo grozan krik. Prema Costinu, puma je zaskočila jednog od pasa i odvukla ga u šumu. „Bez oružja, osim mačeta, bilo je uzalud slijediti ih”, zapisao je Costin. Ubrzo nakon toga, drugi se pas utopio. Gladna, mokra, grozničava, puna ugriza komaraca, družina se počela izjedati iznutra, poput ličinki koje su se uvijale u Murrayjevu tijelu. Jedne su se noći Murray i Manley žučljivo posvađali oko toga tko će spavati na kojoj strani vatre. Dotad je Fawcett povjerovao da je Murray kukavica, simulant, lopov i, najgore od svega, rak koji se širi njegovom ekspedicijom. Više nije bilo pitanje hoće li Murrayjeva sporost uzrokovati neuspjeh ekspedicije, mislio je Fawcett, nego hoće li se zbog njega družina uopće izvući.
Murray je držao da Fawcettu jednostavno manjka empatije -„nema milosti za bolesna ili umorn'a čovjeka”. Fawcett je mogao usporiti kako bi „šepavu čovjeku dao priliku da preživi”, ali je odbio. Kako se dmžina probijala dalje, Murray se fiksirao na Fawcettovu zdjelu za prosijavanje zlata, sve dok je više nije mogao nositi. Otvorio je naprtnjaču i izbacio zdjelu, zajedno s većinom stvari, uključujući mrežu za spavanje i odjeću. Fawcett ga je upozorio da će mu trebati te stvari, ali Murray je uporno tvrdio da si nastoji spasiti život, s obzirom na to da ga Fawcett ne želi čekati. Laganija naprtnjača povećala je Murrayjevu brzinu, ali bez mreže bio je primoran spavati na tlu dok je lijevala kiša i kukci plazili po njemu. „U to je vrijeme biolog... ozbiljno trpio zbog rana i zato što se nije imao u što presvući, jer je odjeća u kojoj je bio zaudarala”, zapisao je Fawcett. „Počeo e shvaćati kako je nerazborito bilo izbaciti sve osim onog najnužnijeg iz naprtnjače i bio je sve zlovoljniji i uplašeniji.” Dodao je: „Kako smo svaki dan imali grmljavinsko nevrijeme s pravim potopom, bilo mu je sve gore, a ne bolje. Bio sam doista zabrinut za nj. Da je došlo do otrovanja krvi, bio bi mrtav, jer ništa ne bismo mogli učiniti.” „Sve su manji izgledi da ćemo se izvući; hrane je gotovo nestalo”, zapisao je Murray u dnevnik. Tijelo mu je nateklo od gnoja, crva i gangrene; muhe su lijetale oko njega kao da se već pretvorio u truplo. Ne prevalivši još ni pola puta, stigao je trenutak na koji je Fawcett upozorio svakog člana ekspedicije, u slučaju da je previše bolestan da bi nastavio: napuštanje. Premda je Fawcett bio spreman za takvu mogućnost, zapravo je nikad nije ostvario pa se posavjetovao s Costinom i Manleyjem dok je Murray mrko gledao. „U logoru se večeras vodio neobičan razgovor o pitanju mojeg napuštanja”, zapisao je Murray. „Kad se putuje kroz nenaseljenu šumu, bez drugih sredstava osim onih koje nosite sa sobom, svatko shvaća da mora snositi posljedice ako ga obori bolest ili ako ne može pratiti ostale. Ostali ne mogu čekati i umrijeti s njim.” No Murray je mislio da su dovoljno blizu granične ispostave gdje ga mogu ostaviti. „To hladno priznanje spremnosti da me se napusti... neobično je čuti od jednog Engleza iako me nije iznenadilo, er sam davno ocijenio njegov karakter.” Na koncu je Fawcett, sa svojom uobičajenom naglošću, napravio potez koji je za nj bio gotovo jednako radikalan kao i ostaviti čovjeka da umre:
preusmjerio je misiju, barem dovoljno dugo da pokušaju izbaviti Murrayja. Ogorčeno i nevoljko, potražio je najbližu naseobinu. Fawcett je naložio Costinu da ostane uz Murrayja i osigura njegovu evakuaciju. Prema Costinu, Murray je pokazivao znakove bunila. „Neću potanko opisivati metode fizičke prisile koje sam morao primijeniti prema njemu”, poslije se prisjećao. „Dostatno je reći da sam mu oduzeo revolver kako me ne bi mogao ustrijeliti... No jedina je alternativa bila ostaviti ga da umre.” Naposljetku je družina naišla na čovjeka s mazgom koji je obećao da će pokušati prevesti biologa natrag u civilizaciju. Fawcett je ponudio Murrayju nešto novca kako bi mogao platiti hranu iako je neprijateljstvo između njih oš tinjalo. Costin je rekao Murrayju da se nada kako će sve oštre riječi koje su izmijenili u prašumi biti zaboravljene. Zatim je pogledao Murrayjevo inficirano koljeno. „Znate da vam je koljeno mnogo gore nego što mislite”, rekao je. Murray je zaključio prema njegovu ponašanju da su Costin i ostali očekivali da će umrijeti - da ga nikad više neće vidjeti. Ljudi su ga natovarili na mazgu. Udovi su mu, kao i koljeno, počeli izlučivati neku nečistu tvar. „Iznenađuje količina koja izlazi iz ruke i koljena”, zapisao je Murray. „Tvar iz ruke veoma nadražuje pa je zbog nje cijela podlaktica poput upaljenog mesa i silno boli. Izlučevina iz koljena obilnija je; cijecti se u mlazovima iz pet-šest rupa i natapa mi čarape.” Jedva je mogao sjediti na mazgi. „Osjećam se lošije nego ikad, koljeno je vrlo loše, peta je vrlo loše, bubrezi su poremećeni, iii od hrane ili od otrovanja, pa često moram mokriti.” Spremao se umrijeti: „Ležim budan cijelu noć pitajući se kakav će biti kraj i je li opravdano olakšati ga, lijekovima ili drukčije” - očita aluzija na samoubojstvo. Nastavio je: „Ne mogu reći da se bojim samog kraja, nego se pitam hoće li biti jako teško.” Fawcett, Manley i Costin dotle su se i dalje s mukom vukli nastojeći završiti barem dio misije. Mjesec dana poslije, kad su napustili prašumu u Cojati u Peruu, nije bilo ni glasa od Murrayja. Iščezao je. Fawcett je kasnije u La Pazu poslao pismo Kraljevskom geografskom društvu: Sa žaljenjem moram reći da je Murray nestao... Peruanske vlasti organizirale su potragu, ali bojim se da mu se dogodila neka nezgoda na opasnim kordiljerskim stazama ili je umro na putu od gangrene. Britanski
poslanik bavi se njegovim slučajem i obitelj neće biti obaviještena dok ne bude nekih sigurnih vijesti ili dok se ne izgubi svaka nada da je živ. Napomenuvši da je i Manley zamalo umro, zaključio je: „Ja sam dobro i zdrav sam, ali treba mi odmor.” Onda se nekim čudom Murray pojavio iz šume. Ispostavilo se da je nakon više od tjedan dana stigao na mazgi s onim naseljenikom do Tambopate, granične ispostave između Bolivije i Perua koja se sastojala od edne jedine kuče; ondje su ga čovjek po imenu Sardon i njegova obitelj njegovali tjednima. Polako su istisnuli „dobar broj uginulih crva, velikih, debelih primjeraka”, iscijedili mu gnoj iz rana i nahranili ga. Kad je skupio dovoljno snage, posjeli su ga na mazgu i poslali u La Paz. Usput je „saznao za potragu za senorom Murrayjem, koji je navodno stradao na tom području”. Stigao je u La Paz početkom 1912. godine. Njegov je dolazak šokirao vlasti, koje su saznale ne samo da je živ nego i da je bijesan. Murray je optužio Fawcetta da ga je maltene pokušao ubiti i bio je ljut što je Fawcett insinuirao da je kukavica. Keltie je obavijestio Fawcetta: „Vidim da postoji mogućnost da se stvar prepusti nekom poznatom odvjetniku. James Murray ima utjecajne i imućne prijatelje iza sebe.” Fawcett je ustrajao: „Sve što je ljudski bilo moguće učiniti za nj, bilo je učinjeno... Strogo uzevši, svoje stanje mogao je zahvaliti nehigijenskim navikama, nezasitnosti i prekomjernoj sklonosti žestokim pićima - a to je sve suicidalno na takvim mjestima.” Fawcett je dodao: „Nemam mnogo razumijevanja za nj. Dobro je znao što će morati podnositi i da se na ovakvim pionirskim putovanjima ne smije dopustiti da bolesti i nezgode ugroze sigurnost družine. Svi koji idu sa mnom znaju to unaprijed. Samo to što su se on i g. Manley razboljeli nagnalo me da odustanem od zacrtanog puta. To što smo ga prilično nemilosrdno požurivali... bila je stvar zaliha hrane i potrebe da mu spasimo život, glede čega je sam bio pesimističan.” Costin je bio spreman svjedočiti u Fawcettovu korist, kao i Manley. Kraljevsko geografsko društvo, nakon razmatranja prvotnih podataka, držalo e da Fawcett „nije zanemarivao Murrayja, nego je učinio sve što je mogao za nj s obzirom na okolnosti.” Ipak, zamolilo ga je da diskretno ostavi stvar na miru prije nego što postane državni skandal. „Siguran sam da nikako ne želite naškoditi Murrayju, i s obzirom na to da ste sad obojica u umjerenoj klimi,
mislim da biste mogli poduzeti korake da se sporazumijete”, rekao je Keltie. Je li Fawcett ponudio ispriku Murrayju ili obratno, nije jasno, no sve pojedinosti te zavade nikad nisu objelodanjene uključujući i to koliko je Fawcett bio blizu toga da ostavi zemljaka u prašumi. No sad je Costin bio na rubu smrti. Njegova lajšmanijaza naglo se pogoršavala, a otežavale su je dmge moguće infekcije. „Zasad ga ne mogu izliječiti”, Fawcett je obavijestio Keltieja. „No podvrgnut je novom i naročito bolnom tretmanu na Fakultetu tropske medicine [u Londonu], Iskreno se nadam da će se oporaviti.” Nakon što je jedan službenik Kraljevskoga geografskog društva posjetio Costina, napisao je Fawcettu u pismu: „Grozno je vidjeti tog nesretnog čovjeka.” Costin je malo-pomalo ozdravio, a kad je Fawcett obznanio da planira vratiti se u Amazoniju, odlučio je ići s njim. Kako je rekao: „To je pakao, nema sumnje, ali čovjeku se nekako sviđa.” I Manley je, unatoč susretu sa smrću, obećao da će ići. „On i Costin jedini su suradnici koje sam mogao smatrati posve pouzdanima i sasvim prilagodljivima te nikad nisam poželio bolje društvo”, rekao je Fawcett. Što se tiče Murrayja, njemu je bilo dosta tropskih krajeva. Žudio je za poznatom ledenom i snježnom pustoši i u lipnju 1913. godine pridružio se kanadskoj ekspediciji na Arktik. Šest tjedana poslije, brod kojim je plovio, Karluk, okovao je led pa su ga na koncu morali napustiti. Taj je put Murray vodio pobunu protiv kapetana i s odmetničkom je skupinom pobjegao na saonicama po suhom snijegu. Kapetan je uspio spasiti svoju družinu. Međutim, Murray i njegova skupina više nikad nisu viđeni.
13
Otkupnina Kad sam sletio u Sao Paulo otišao sam sastati se s osobom za koju sam bio siguran da mi može pomoći u ekspediciji: Jamesom Lynchom. On je bio brazilski istraživač koji je 1996. godine vodio posljednju veliku ekspediciju čiji je cilj bio otkrivanje tragova Fawcettove nestale družine i kojega su zajedno s njegovim l6-godišnjim sinom i deset drugih istraživača oteli Indijanci. Čuo sam da je nakon što je uspio pobjeći iz zatočeništva i vratiti se u Sao Paulo, ostavio posao u banci Chase te osnovao vlastitu tvrtku za financijsko savjetovanje. (U njezinu se imenu prikladno spominje „Feniks”.) Kad sam ga nazvao, pristao je naći se sa mnom u svojem uredu smještenom u ednom neboderu u poslovnom dijelu grada. Činio se starijim i blažim od lika kojega sam dočarao u mašti. Nosio je elegantno odijelo, a plava kosa bila mu e uredno počešljana. Poveo me u svoj ured na osmom katu i pogledao kroz prozor. „New York se prema Sao Paulu čini gotovo malim, zar ne?”, rekao je napomenuvši da na širem gradskom području živi 18 milijuna ljudi. Odmahnuo je glavom u čudu i sjeo za stol. „Kako Vam mogu pomoći?” Iznio sam mu svoje planove da idem Fawcettovim tragom. „Zaraženi ste Fawcettom, ha?”, rekao je. Tada sam bio zaraženiji nego što sam bio voljan priznati i jednostavno sam rekao: „Čini se kao zanimljiva priča.” „O, to svakako jest.” Kad sam ga upitao kako je pobjegao iz zatočeništva, malo se ukočio na stolici. Objasnio je da su ih Indijanci, nakon što su ga zajedno s njegovom skupinom odveli uzvodno, istjerali iz čamaca pa su se popeli na veliki glineni
nasip. Na vrhu su postavili stražu i podigli privremeni logor. Lynch je rekao da je pokušao sve zapamtiti - kako bi našao slabo mjesto - no tama ih je uskoro okružila pa je otmičare mogao razabrati samo po glasovima. Čudna buka dolazila je iz šume. ,Jeste li ikad čuli zvuk prašume?”, upitao je Lynch. Odmahnuo sam glavom. „Nije ono što zamišljate”, nastavio je. „Nije glasan ni išta slično. Ali uvijek se čuje.” Sjetio se kako je rekao svojem sinu Jamesu mlađem da pokuša zaspati i kako se naposljetku srušio od iscrpljenosti. Nije bio siguran koliko je dugo spavao, rekao je, kad je otvorio oči i ugledao na jutarnjem svjetlu vrh koplja kako svjetluca u šumi. Okrenuo se i ugledao još jedan blještavi vrh, i sve je više Indijanaca, i to naomžanih, izlazilo iz šume. Bilo ih je više od stotinu. James mlacti, kojega je također probudila buka, prošaptao je: „Posvuda su.” „Rekao sam mu da če sve biti u redu iako sam znao da neće”, sjećao se Lynch. Dok su pripadnici plemena formirali kmg oko Lyncha i njegova sina, pet starijih Indijanaca, za koje se ispostavilo da su poglavice, sjelo je na panjeve ispred skupine. „Tada sam znao da će donijeti odluku o našoj sudbini”, rekao e Lynch. Mladi Inctijanac koji je predvodio napad iskoračio je naprijed i stao ljutito govoriti ispred onoga što se pokazalo vijećem; povremeno, nakon što bi iznio tvrdnju, nekoliko bi Indijanaca udarilo drvenim toljagama u znak odobrenja. Drugi su se obraćali poglavicama i povremeno je jedan Indijanac, koji je govorio nešto iskvarenoga portugalskog, prevodio Lynchu i njegovoj skupini objasnivši im da su optuženi za ometanje posjeda. Pregovori su trajali dva dana. „Rasprava bi se octvijala beskrajnim satima”, sjećao se Lynch, „a onda bi taj prevoditelj sve sažeo u jednu rečenicu. Samo bi najednom rekao: ’Svezat će vas iznad rijeke i pustiti da vas pojedu piranje.’ Ili: ’Prekrit će vas medom i pustiti da vas pčele izbodu na smrt.’” Upravo tada otvorila su se vrata Lynchova ureda i ušao je neki mladić. Imao je oblo, privlačno lice. „Ovo je moj sin James rnlacti”, rekao je Lynch. Sad mu je bilo 25 godina i bio je zamčen. Kad je saznao da razgovaramo o Fawcettovoj ekspediciji, rekao je: „Znate, imao sam mnoge romantične predodžbe o prašumi, a to ih je na neki način prekinulo.” Lynch je rekao da je pleme bacilo oko na njegova sina, dirali su ga i
rugali mu se, pa je razmišljao o tome da mu kaže da pobjegne u šumu iako ondje smrt nije bila ništa manje izvjesna. Zatim je opazio da se četiri poglavice na neki način pokoravaju petom koji se činio najmanje podložan poticajima na nasilje. Kad je nekoliko Indijanaca pokazalo namjeru da mu svežu sina i ubiju ga, Lynch je uznemireno ustao i prišao petom poglavici. Oslanjajući se na indijanskog prevoditelja, rekao je da mu je žao ako su njegovi ljudi na bilo koji način uvrijedili njegov narod. Preuzevši ulogu poglavice, rekao je Lynch, počeo je pregovarati izravno s njim i pristao je predati čamce i opremu u zamjenu za oslobađanje družine. Starješina se okrenuo i govorio viječu nekoliko minuta, pri čemu su Indijanci postajali sve zlovoljniji. Zatim je vijeće utihnulo, i glavni je poglavica rekao nešto Lynchu nepopustljivim glasom. Lynch je čekao prevoditelja, koji kao da se mučio s riječima. Na koncu je rekao: „Prihvaćamo vaše darove.” Prije nego što se vijeće moglo predomisliti, Lynch je dobio svoj radio, koje je pleme zaplijenilo, kako bi poslao poziv u pomoć i koordinate, pa je poslan zrakoplov da ih izbavi. Vrijednost otkupnine iznosila je 30 000 dolara. Lynch je rekao da je bio posljednji član dmžine kojega su pustili i da je tek kad se ukrcao u zrakoplov i bio u zraku na sigurnom pomislio opet na pukovnika Fawcetta. Pitao se jesu li Fawcett i njegov sin također bili uzeti za taoce i jesu li bezuspješno pokušali ponuditi otkupninu. Gledajući kroz prozor zrakoplova, sjećao se, mogao je vidjeti nasip gdje su on i njegova ekipa bili držani tri dana. Indijanci su skupljali njihove stvari i vidio je kako nestaju u šumi. „Mislim da nitko nikad neće riješiti zagonetku Fawcettova nestanka”, rekao je Lynch. „To je nemoguće.” Na računalu na Lynchovu stolu opazio sam satelitsku snimku neravnih planina. Na moje iznenađenje, to je bilo odredište Lynchove sljedeće ekspedicije. „Odlazim za dva dana. Idemo na vrh Anda.” „Ja ne idem”, rekao je James mlađi. „Moram isplanirati vjenčanje.” Pozdravio me i izašao iz sobe, a Lynch je govorio o svojoj nadolazećoj pustolovini. „Tražimo zrakoplov koji se srušio u Andama 1937. godine”, rekao je. „Nitko nikaci nije našao ni traga od njega.” Zvučao je uzbuđeno, a onda je usred tumačenja zastao i rekao: „Nemojte to reći mojem sinu, ali ne bih imao ništa protiv da idem s Vama. Ako nađete išta o Z-u, morate mi aviti. Molim Vas.”
Rekao sam da hoću. Prije nego što sam otišao Lynch mi je dao savjet. „Prvo, trebat će Vam vrhunski vodič, netko tko ima veze s plemenima na tom podmčju”, rekao je. „Drugo, morate se kretati što manje uočljivo. Fawcett je imao pravo: prevelika skupina samo privlači pozornost.” Upozorio me da budem oprezan. „Upamtite: moj sin i ja imali smo sreće. Većina tih ekspedicija koje tragaju za Fawcettom nikad se ne vrati.”
14
Argumenti za Z Nije bilo epifanije ni udara munje. Teorija se zapravo razvijala s vremenom, uz indiciju ovdje i indiciju ondje, na mahove, uz neočekivane obrate, a trag dokaza sezao je unatrag sve do njegova boravka na Cejlonu. U tvrđavi je Frederick Fawcett prvi put saznao da je moguće da se veliko kraljevstvo izolira u prašumi i da, nakon što vrijeme neumoljivo uzme svoj danak, njegove palače i ceste polako nestanu pod povijušama i korijenjem. No, ideja o Z-u - iščezloj civilizaciji skrivenoj u Amazoniji - istinski ga je počela obuzimati kad je naišao na neprijateljski raspoložene Indijance, koje e trebao, kako su ga upozorili, izbjegavati pod svaku cijenu. Godine 1910. plovio je u kanuima s Costinom i nekoliko drugih pratitelja, istražujući nepoznati dio rijeke Heath u Boliviji, kad su ih počele zasipati dvometarske otrovne strijele zabijajući se u bokove kanua. Jedan španjolski redovnik opisao je suputnika pogođenog takvim oružjem: „U trenu kad ga je pogodila, osjetio je veliku bol... jer je stopalo u koje je bio ranjen pocrnjelo, i otrov se postupno uspeo kroz nogu, kao nešto živo, bez mogućnosti da ga se spriječi premda su spaljivali ranu... a kad je stigao do srca, umro je, trpeći veliku bol tri dana, dok nije predao dušu Bogu, koji ju je stvorio.” Jedan član Fawcettove ekipe skočio je u vodu vičući: „Povucite se! Povucite se!” No Fawcett je inzistirao da zaustave čamce na drugoj obali, dok su ih strijele i dalje zapljuskivale s neba. Jedna mi je prošla tik uz glavu, i zapravo sam vidio lice divljaka koji ju je odapeo”, Costin se poslije prisjećao. Fawcett je naredio svojim ljudima da spuste puške, ali kiša strijela nije jenjavala. Stoga je rekao jednom od ljudi da izvadi harmoniku i zasvira
kako bi dodatno pokazao njihove miroljubive namjere. Ostatak družine, koji e dobio zapovijed da ustane i suoči se sa smrću bez prosvjeda, pridružio se Costinu koji je isprva drhtavim glasom, a zatim gorljivije, zapjevao pjesmu „Kraljičini vojnici”: „U borbi za slavu Engleske, momci/O njezinoj svjetskoj slavi zapjevajmo.” Fawcett je zatim učinio nešto što je toliko šokiralo Costina da će se toga živo sjećati čak i pod stare dane: bojnik je odvezao rupčić s vrata i, mašući njime iznad glave, zagazio u rijeku krenuvši ravno prema salvi strijela. Fawcett je tijekom godina pohvatao djeliće indijanskih narječja, črčkajući riječi u dnevnike i učeći ih noću, pa je izvikivao nekoliko fragmenata vokabulara koji je poznavao, ponavljajući prijatelj, prijatelj, prijatelj iako nije bio siguran ni da je riječ koju govori ispravna dok mu se voda popela do pazuha. Zatim su strijele stale. Na čas se nitko nije micao dok je Fawcett stajao u rijeci s rukama iznad glave, poput pokajnika koji se krsti. Prema Costinu, jedan se Indijanac pojavio iza drveta i sišao do ruba rijeke. Doveslavši na splavi do Fawcetta, uzeo mu je rupčić iz ruke. „Bojnik mu je znakovima pokazao da ga preveze na drugu stranu”, Costin se poslije prisjećao u pismu kćeri, i Indijanac je „potjerao krhku splav motkom dok je Fawcett klečao na njoj”. „Dok sam se uspinjao na suprotnu obalu”, rekao je Fawcett, „imao sam neugodan predosjećaj da ću dobiti udarac u lice ili strijelu u trbuh.” Indijanci su ga odveli. „Nestao je u šumi, a mi smo ostali u čudu!”, rekao e Costin. Družina je strepila da joj je vođa ubijen sve dok se, gotovo sat vremena poslije, nije pojavio iz prašume s Indijancem koji je razdragano nosio njegov stetson. Na taj se način Fawcett sprijateljio sa skupinom Indijanaca iz plemena Guarayo. „Pomogli su nam podići logor, ostavši u njemu cijelu noć, i dali su nam juku, banane, ribu, ogrlice, papige, zapravo sve što su imali”>, napisao e Fawcett u jednom dopisu. Fawcett nije ponio kraniometar pa se uzdao u svoje oči kako bi zabilježio opažanja. Navikao se upoznavati plemena koja su bijelci pokorili i silom asimilirali i čiji su pripadnici bili oslabljeni bolestima i okrutnošću. S druge strane, ovih otprilike 150 šumskih Indijanaca činilo se krepkima. „Muškarci su lijepo razvijeni, tople smeđe boje, crne kose, pristali, odjeveni u dobre pamučne košulje, kakve su se u velikom broju izrađivale u njihovim
kolibama”, napisao je Fawcett. Dojmila ga se činjenica da su, za razliku od izmoždenih istraživača, imali značajne izvore hrane. Jedan Guarayo razmrskao je neku biljku kamenom i pustio da joj se sok izlije u potok, gdje e formirao mliječnu mrlju. „Nakon nekoliko minuta jedna se riba pojavila na površini, plivajući u kmgovima, otvorenih usta, nakon čega se prevrnula na leđa, očito uginula”, sjećao se Costin. „Ubrzo je desetak riba plutalo s trbuhom prema gore.” Bile su otrovane. Jedan dječak zagazio je u vodu i izvadio najdeblje za jelo. Ta ih je količina otrova samo ošamutila i nije bila opasna za ljude kad se riba skuhala; jednako je iznenađujuće da su ribe koje e dječak ostavio u vodi ubrzo oživjele i otplivale neozlijeđene. Isti se otrov često koristio za zubobolju. Ti su Indijanci, otkrio je Fawcett, bili stručnjaci za farmakologiju, vješto su manipulirali okolišem kako bi odgovarao njihovim potrebama, i zaključio je da su Guarayi „izni mno inteligentna rasa”. Nakon ekspedicije iz 1910. godine, Fawcett je, sumnjajući da amazonski Indijanci imaju tajne koje su povjesničari i etnolozi dugo previdali, počeo tražiti razna plemena, neovisno o tome koliko su, prema navodima, bila nasilna. „Ovdje ima nerazriješenih problema... koji vape za nekim tko će se njima pozabaviti”, obavijestio je Kraljevsko geografsko društvo. „No iskustvo je ključno. Ludost je bez njega stupiti na neistražena podmčja - a danas je i samoubojstvo.” Godine 1911. povukao se iz pogranične komisije kako bi se bavio istraživanjima na novom području antropologije. Jednom, nedaleko od rijeke Heath, sjedio je s Costinom i ostatkom ekipe te jeo kad ih e okmžila skupina Indijanaca s napetim lukovima. „Bez oklijevanja”, napisao e Costin, „Fawcett je odbacio remen i mačetu kako bi im pokazao da je nenaoružan i krenuo prema njima s mkama iznad glave. Uslijedila je kratka, neizvjesna stanka pa je jedan od „los barbarosa” [divljaka] spustio strijele i pošao prema njemu. Sprijateljili smo se s pripadnicima plemena Echoja!” Kroz vrijeme je to postao Fawcettov prepoznatljiv pristup. „Kad god bi naišao na divljake”, rekao je Costin, „polako bi krenuo prema njima... ruku podignutih u zrak.” Kao i njegov način putovanja u vrlo malim skupinama, bez zaštite naoružanih vojnika, njegove metode uspostavljanja odnosa s plemenima, od kojih neka nikad nisu vidjela bijelca, mnogima su se činile i unačkima i samoubilačkima. „Od osoba koje su me izvijestile saznao sam kako je prešao rijeku pred cijelim plemenom neprijateljski raspoloženih divljaka, isključivo hrabrošču natjerao ih da ih prestanu gađati i ispratio ih do
njihova sela”, jedan je bolivijski dužnosnik izvijestio Kraljevsko geografsko društvo o Fawcettovu upoznavanju s plemenom Guarayo. „Moram reći da su uistinu vrlo neprijateljski raspoloženi, jer i sam sam bio mectu njima, a godine 1893- general Pando nije izgubio samo neke svoje ljude nego i nećaka, i inženjera g. Mullera, koji je, umoran od putovanja, odlučio prijeći ednu od rijeka i stići do Modeidija, i sve do danas nismo čuli ni glasa o njemu.” Fawcettova sposobnost da uspije ondje gdje su mnogi dmgi stradali pridonijela je sve većem mitu o njegovoj nepobjedivosti, u koji je i sam počeo vjerovati. Kako itko može objasniti, pitao se, „da hotimično stojite pred divljacima, a ključno je da se sprijateljite s njima, sa strijelama uperenim pokraj glave, između nogu, pa čak i između ruku i tijela, nekoliko minuta, a ipak ostanete netaknuti?” I Nina je mislila da je neuništiv. Jednom je, nakon što je pristupio neprijateljskom indijanskom plemenu svojim modus operandijem, izvijestila Kraljevsko geografsko društvo: „Njegov susret s divljacima i način na koji je postupao s njima jedna je od najherojskijih epizoda za koje sam čula - i drago mi je što se ponašao na taj način - osobno, nimalo ne strepim za njegovu sigurnost, jer sam sigurna da će u takvim prilikama učiniti pravu stvar.” Costin je napisao da je na njihovih pet ekspedicija Fawcett redovito sklapao prijateljstva s plemenima koje bi upoznao. Bila je, međutim, jedna iznimka. Godine 1914. tražio je skupinu Maricoxi u Boliviji, za koju su mu dmgi Indijanci s tog podmčja rekli da je se čuva. Nakon što im se pokušao približiti na uobičajen način, ti su Indijanci reagirali nasilno. Dok su se primicali da ih ubiju, Fawcettovi su ljudi tražili dopuštenje da upotrijebe oružje. „Moramo pucati”, vikao je Costin. Fawcett je oklijevao. „Nije želio to učiniti, jer nikad prije nismo pucali”, sjećao se Costin. No na koncu je popustio. Poslije je Fawcett rekao kako je naredio ljudima da pucaju samo u zemlju ili u zrak. Ali, prema Costinu, „mogli smo vidjeti da je barem jedan [Indijanac] pogoden u trbuh”. Ako je Costinov izvještaj točan, a malo je razloga za sumnju, onda je to edini put da je Fawcett prekršio vlastitu odredbu, i po svemu sudeći toliko se stidio toga da je krivotvorio službena izvješća Kraljevskom geografskom društvu i tajio istinu cijeli život. Jednog dana, dok je boravio kod plemena Echoja 11 bolivijskom dijelu
Amazonije, naišao je na dodatni dokaz koji je, čini se, proturječio prevlađavajućem mišljenju da je ta prašuma smrtonosna klopka u kojoj male skupine lovaca-skupljača vode bijedan život napuštajući i ubijajući vlastite ljude kako bi opstale. Fawcett je podupro tu predodžbu izvještajima o vlastitim tegobnim putovanjima pa se zapanjio kad je otkrio da, poput plemena Guarayo, i pleme Echoja gomila velike zalihe hrane. Često su u amazonskim poplavnim nizinama, koje su plodnije od terra firme, sadili usjeve i razvili su složene metode lova i ribolova. „Nikad ih nisu mučili problemi s hranom”, rekao je Fawcett. „Kad su gladni, jedan od njih ode u šumu i zove divljač; jednom sam se prilikom pridružio da vidim kako to rade. Nisam vidio znakove životinja u guštari, ali Indijanac je očito znao više od mene. Ispuštao je prodorne krikove i dao mi znak da ostanem miran. Za nekoliko minuta mala srna došla je kroz guštaru... i Indijanac ju je pogodio strijelom. Vidio sam kako privlače majmune i ptice sa stabala pomoću tih neobičnih krikova.” Costin, nagrađivani strijelac, s jednakim je iznenađenjem gledao kako Indijanci uspijevaju gdje on sa svojom puškom nikako nije mogao. I nije ga intrigirala samo sposobnost Indijanaca da stvaraju obilne zalihe hrane - što je preduvjet svake gusto naseljene, razvijene civilizacije. Iako se činilo da pleme Echoja nije imalo obranu od uvezenih europskih bolesti poput ospica, što je bio jedan od razloga zbog kojega je, kako je Fawcett sumnjao, njihova populacija i dalje bila malobrojna, otkrili su cijeli niz ljekovitih trava i razvili neuobičajene metode obrane od svakodnevnih opasnosti prašume. Čak su bili kadri ukloniti crve koji su mučili Murrayja. „[Pripadnici plemena Echoja] proizveli bi neobičan zviždeći zvuk jezikom i najednom bi ličinkina glava izvirila iz rupe”, pisao je Fawcett. „Zatim bi Indijanac brzo stisnuo ranu i uljez bi bio izbačen.” Dodao je: „Siktao sam, zviždao, vikao i čak svirao fmlu svojim ličinkama bez ikakva učinka.” Jedan zapadnjački liječnik koji je putovao s Fawcettom smatrao je te metode čarobnjaštvom, no Fawcett je držao da su, zajedno s asortimanom ljekovitih trava, vrijedne divljenja. „Uz toliki broj bolesti i teškoća nije čudno da koriste ljekovite trave”, rekao je Fawcett. „Čini se kao da svaki poremećaj ima odgovarajući prirodni lijek.” Dodao je: „Naravno, medicinska profesija ne potiče Ijude da ili upotrebljavaju. Ipak, često u značajnoj mjeri dovode do izlječenja, a to
govorim kao netko tko ih je nekoliko iskušao s potpunitn uspjehom.” Prihvativši ljekovite trave i urođeničke metode lova, Fawcett je lakše mogao preživjeti u prirodi. „U 99 posto slučajeva gladovanje je nepotrebno”, zaključio je. No, čak i ako se u Amazoniji mogla, kako je slutio, održati velika civilizacija, jesu li je Indijanci uistinu ikad stvorili? Još nije bilo arheoloških dokaza. Čak nije bilo ni dokaza velikog broja stanovnika u Amazoniji. A ideja o kompleksnoj civilizaciji proturječila je dvjema glavnim etnološkim paradigmama koje su stoljećima prevladavale i koje su nastale prilikom prvog susreta Europljana i američkih urodenika prije više od 400 godina. Iako su neki od prvih konkvistadora osjećali strahopoštovanje prerna civilizacijama koje su američki urodenici razvili, mnogi su teolozi raspravljali o tome jesu li ti tamnoputi, oskudno ođjeveni narodi uopće ljudi; jer kako bi potomci Adama i Eve mogli odlutati tako daleko i kako to da biblijski proroci nisu znali ništa o njima? Sredinom XVI. stoljeća Juan Gines de Sepulveda, jedan od kapelana cara Svetoga Rimskog Carstva, tvrdio je da su Indijanci „poluljudi” prema kojima valja postupati kao prema rođenim robovima. „Spanjolci imaju potpuno pravo vladati tim barbarima iz Novog svijeta”, obznanio je Sepulveda dodavši: Jer izmedu njih postoji tako velika razlika kao izmedu - majmuna i ljudi.” Svojedobno je najžešći kritičar te genocidne paradigme bio Bartolome de las Casas, dominikinac koji je proputovao Amerike. U glasovitoj prepirci sa Sepulvedom i u nizu rasprava nastojao je jednom zasvagda dokazati da su Indijanci ravnopravni ljudi („Zar ne pripadaju i oni ljudskomu rodu? Zar nemaju razumnu dušu?”) i osuditi one „što se prave da su kršćani” koji su ih „zbrisali s lica zemlje”. Istodobno je, međutim, pridonio predodžbi o Indijancima koja je postala podjednako važnom za europsku etnologiju, predodžbi o „plemenitom divljaku”. Prema Las Casasu, Indijanci su „najjednostavniji ljudi na svijetu”, „bez zlobe ili himbe”, „nikad svadljivi, ratoborni ili razmetljivi”, „nisu ni častohlepni ni gramzivi i nimalo ih ne zanima svjetovna moć”. Premda su u Fawcettovo doba obje predodžbe prevladavale i u stručnoj i u popularnoj literaturi, bile su filtrirane kroz novu, radikalnu znanstvenu teoriju: evoluciju. Darwinova je teorija, izložena u Podrijetlu vrsta 1859godine, pretpostavljala da ljudi i majmuni imaju zajedničkog pretka i, zajedno
s nedavnim otkrićima fosila koja su pokazala da ljudi postoje na Zemlji mnogo dulje nego što se tvrdi u Bibliji, pridonijela tome da se antropologija neopozivo odvoji od teologije. Viktorijanci su sad nastojali pojmiti ljudsku raznolikost ne u teološkom, nego u biološkom smislu. Priručnik Antropološke napomene i pitanja, koji je bio preporučena literatura u Fawcettovoj istraživačkoj školi, uključivao je poglavlja pod naslovima „Anatomija i fiziologija”, „Kosa”, „Boja”, „Miris”, „Kretnje”, „Fiziognomija”, „Patologija”, „Abnormalnosti”, „Reprodukcija”, „Tjelesna snaga”, „Osjetila” i „Nasljednost”. Medu pitanjima na koja su Fawcett i drugi istraživači trebali odgovoriti bila su i ova: Postoji li ikakva važna značajka mirisa osoba iz opisanog plemena ili naroda? Koji je uobičajen položaj prilikom spavanja? Je li tijelo uravnoteženo dok hodaju? Je li tijelo uspravno, a noge ravne? Ili stoje i kreću se lagano savijenih koljena? Zamahuju li rukama pri hodanju? Penju li se vješto na stabla? Izražava li se začuđenost širom otvorenim očima i ustima te uzdignutim obrvama? Izaziva li posramljenost rumenilo? 12 Viktorijanci su ustvari htjeli znati zašto su se neki majmuni razvili u engleske džentlmene, a neki nisu. Dok je Sepulveda tvrdio da su Indijanci inferiorni zbog religijskih razloga, mnogi su viktorijanci držali da su inferiorni zbog bioloških - da su čak možda „karika koja nedostaje” u evolucijskom lancu između čovjekolikih majmuna i čovjeka. Godine 1863. osnovano je Londonsko antropološko dmštvo radi proučavanja takvih teorija. Richard Burton, jedan od osnivača Dmštva, iznio e tezu da Indijanci, poput crnaca, sa svojom „kvazigorilolikošću” , čine „podvrstu”. (Sam Darwin, koji nikad nije pristajao uz krajnji rasizam nastao u njegovo ime, ovako je opisao stanovnike Ognjene zemlje koje je vidio u Južnoj Americi - „ti kržljavi bijednici... zaostali u razvoju, odbojnih lica zamazanih bijelom bojom, prljave i masne kože, zamršene kose, neskladna glasa i naglih kretnja bez dostojanstva” - kao da je teško „vjerovati da su to naši bližnji, žitelji istog svijeta”.) Mnogi antropolozi, uključujući Burtona, bavili su se frenologijom - proučavanjem izbočina na ljudskoj lubanji koje, kako se smatralo, ukazuju na inteligenciju i karakterne osobine. Jedan je frenolog uspoređujući lubanje dvaju Indijanaca s onima Europljana rekao da
su prve obilježene „čvrstoćom” i „zatvorenošću” te da njihov oblik objašnjava „izdržljivost koju Indijanci pokazuju kad su podvrgnuti mukama”. Francis Galton u svojoj teoriji eugenike, čiji su pristaše nekoć bili John Maynard Keynes i Winston Churchill, tvrdio je da je ljudska inteligencija nasljedna i nepromjenjiva te da urođenički narodi Novoga svijeta u biti imaju „dječje umove”. Čak su i mnogi viktorijanci koji su vjerovali u „duševno edinstvo čovječanstva” pretpostavljali da su indijanska društva na drukčijem stupnju evolucijskog razvoja. Početkom XX. stoljeća popularna difuzionistička škola antropologije smatrala je da su korijeni drevne užnoameričke razvijene civilizacije, ako je ikad postojala, ili na Zapadu ili na Bliskom istoku - medu izgubljenim izraelskim plemenima 13, primjerice, ili feničanskim moreplovcima. „Medu antropolozima postoje raznorazne teorije o širenju ljudske rase”, napomenuo je Keltie iz Kraljevskoga geografskog društva, dodavši kako difuzionistički antropolozi „drže da su Feničani oplovili cijeli Tihi ocean i da su mnogi od njih prodrli u Južnu Ameriku”. Fawcett je bio pod snažnim utjecajem tih ideja - njegovi spisi obiluju prikazima Indijanaca kao „vesele djece” i „majmunolikih” divljaka. Kad je prvi put vidio Indijanca kako plače, bio je smeten, uvjeren da Indijanci fiziološki moraju biti stoični. Borio se da pomiri ono što je zapazio sa svime što su ga naučili pa su mu zaključci bili puni iskrivljavanja i proturječja. Vjerovao je, primjerice, da u prašumi ima „divljaka najsurovije vrste, ljudimajmuna koji žive u rupama u zemlji i izlaze samo noću”; ipak, gotovo je uvijek opisivao Indijance koje bi upoznao kao „civilizirane”, često više i od Europljana. („Prema mojem iskustvu, mali je broj tih divljaka prirodno ’zao’, osim ako ih dodir s ’divljacima’ iz izvanjskog svijeta nije takvima učinio.”) Žestoko se protivio uništavanju urođeničkih kultura putem kolonizacije. U prašumi je apsolutist postao relativist. Nakon što je svjedočio kako jedno pleme jede jednog od svojih mrtvih tijekom religijske svečanosti - tijelo se „peklo iznad velike vatre” pa se „razrezalo i razdijelilo brojnim obiteljima” Fawcett je preklinjao Europljane da ne osuđuju taj „složeni obred”. Mrzio je svrstavanje neasimiliranih Indijanaca među „divljake” - što je tada bila uobičajena terminologija - i napomenuo je da su dobroćudni, pristojni pripadnici plemena Echoja „jasan dokaz koliko je neopravdano opće osuđivanje svih prašumskih naroda”. Osirri što je prihvatio indijanske
običaje, naučio je govoriti bezbroj urođeničkih jezika. „Poznavao je Indijance kao malo koji bijelac i imao je dar za jezike”, primijetio je pustolovni pisac i Fawcettov kolega Thomas Charles Bridges. „Rijetki su ljudi posjedovali tako izniman dar.” Costin je, rezimirajući Fawcettov odnos prema amazonskim urođenicima, jednostavno rekao: „Razumio ih je bolje nego itko drugi.” Ipak, Fawcett nikad nije uspio naći izlaz iz onoga što je povjesničar Dane Kennedy nazvao „duhovni labirint rase”. Kad bi otkrio visokorazvijeno pleme, često bi pokušavao naći rasna obilježja - više „bjeline” ili „crvenila” koja bi mogla pomiriti predodžbu o naprednom indijanskom društvu s njegovim viktorijanskim uvjerenjima i stavovima. „Postoje tri vrste Indijanaca”, jednom je napisao. „Prvu čine poslušni i bijedni Ijudi... Drugu, opasnu, odbojni ljudožderi koji se rijetko viđaju; treću snažni i bjeloputi ljucti koji zacijelo imaju civilizirano podrijetlo.” Ideja da u Amerikama postoji pleme „bjeloputih” ljudi ili „bijelih Indijanaca” traje otkako je Kolumbo ustvrdio da je vidio nekoliko urođenika „bijelih poput nas”. Poslije su konkvistadori govorili da su našli jednu aztečku prostoriju punu „muškaraca, žena i djece bijelih lica, tijela, kose i trepavica”. Legenda o „bijelim Indijancima” možda je najgorljivije prihvaćena u Amazoniji, gdje su prvi španjolski istraživači koji su plovili niz rijeku opisali ratnice kao „vrlo bijele i visoke”. Mnoge od tih legendi nesumnjivo imaju korijen u postojanju plemena izrazito svjetlije kože. Jedna skupina neobično visokih, blijedoputih Indijanaca u istočnoj Boliviji naziva se Yurucare, što doslovno znači „bijeli ljudi”. Amazonsko pleme Yanomami bilo e poznato i kao „bijeli Indijanci” zbog svoje bljedoće, kao i Wai-Wai iz Gvajane. U Fawcettovo vrijeme „pitanje bijelih Indijanaca”, kako se nazivalo, davalo je vjerodostojnost difuzionističkoj teoriji da su Feničani ili neki drugi zapadnjaci, poput Atlantiđana ili Izraelaca, prije mnogo tisuča godina migrirali u prašumu. Fawcett je ispi'va bio sumnjičav prema postojanju „bijelih Indijanaca” nazivajuči dokaze „slabima”, ali s vremenom kao da su mu omogućili da izađe iz osobnoga duhovnog labirinta rase: ako Indijanci potječu iz zapadne civilizacije, nema sumnje da su mogli izgraditi kompleksno društvo. Fawcett nikad nije mogao načiniti konačni pomak modernog antropologa i prihvatiti da su kompleksne civilizacije mogle nastati neovisno jedna o.drugoj. Posljedica je da, iako neki antropolozi i povjesničari
danas smatraju Fawcetta prosvijetljenim za svoje doba, drugi ga, poput Johna Hemminga, opisuju kao „ničeanskog istraživača” koji je iznosio „eugeničke budalaštine”. Ustvari je bio oboje. Koliko Koliko go godd se Fawcett Fawcett bun bunio io protiv viktorijanskih ol)ičaja - postavši budist koji je živio poput indijanskog ratnika - nikad ih nije uspio prevladati. Umaknuo je praktički svakoj vrsti bolesti u prašumi, ali nije nije se s e mogao mogao riješiti pogubne pogubne pošasti poš asti rase. Ono što je dosljedno u njegovim spisima sve je veća uvjerenost da Amazonija i njezini ljudi nisu ono što su svi pretpostavljali da jesu. Nešto je bilo pog pogrešno. rešno. Tijekom svojih s vojih autopsisa vidio je previše plemena koja nisu imala veze s uobičajenom europskom etnologijom. *** Godine 1914. Fawcett je putovao s Costinom i Manleyjem kroz jedan zabačeni dio brazilske Amazonije, daleko od velikih rijeka, kad se pred njima najednom stvorila golema čistina. U provali svjetla mogao je vidjeti niz lijepih kupolastih kuća napravljenih od slame; neke su bile visoke pet i promjera promjera trideset metara. Nedaleko su bili nasadi asa di kukuruza, kukuruza, juke, banana banana i slatkog krumpira. Cinilo se da nema nikoga u blizini pa je Fawcett signalizirao Costinu da pogleda u jednu od kuća. Kad je Costin stigao do ulaza, ugledao je osamljenu staricu nagnutu iznad vatre kako kuha jelo. Miris uke i krumpira dopro je do njega i, savladan glađu, našao se unutra usprkos opasnosti. Fawcett i Manley takoder su nanjušili miris pa su ga slijedili. Pokazali su prema svojim trbusima i zapanjena žena pružila im je zdjele s hranom. „Vjerojatno nitko od nas nikad nije kušao ništa tako ukusno”, Fawcett se poslije sjećao. Dok su istraživači jeli, ratnici isarani bojama počeli su s u se s e pojavljivati svuda s vuda oko njih. jih. „Šm „Šmug ugnu nuli li bi un unutra utra kroz razne razne ulaze koje prije nismo opazili, a kroz vrata pokraj nas mogli smo vidjeti sjene ljudi vani”, zapisao je Fawcett. Nosnice i usta bili su im probušeni drvenim štapićima; nosili su zategnute lukove i puhaljke. Fawcett je prošaptao Costinu i Manleyju: „Ne mičite se!” Prema Costinu, Fawcett je polako odvezao rupčić s vrata i stavio ga na tlo, kao dar, ispred čovjeka koji je izgledao kao poglavica. Covjek ga je podigao i proučio u strogoj tišini. Fawcett je rekao Costinu: „Morate im nešto dati.” „Napravio sam glupost”, Costin se poslije sjećao. „Ne samo da sam
pokazao žigicu, žigicu, nego nego sam s am je i zapalio.” Došlo je do paničnog komešanja pa je Fawcett brzo prekopao džep radi oš jednog dara - blistave ogrlice. Jedan član plemena zauzvrat je predao posjetiteljima posjetiteljima tikvice pun punee kikirikija. kikirikija. „Naše je prijateljstvo prihvaćeno”, prihvaćeno”, napisao je Fawcett, „i poglavica je sjeo na zavinutu stolicu te podijelio oraščiće s nama.” Sprijateljili su se s dotad nepoznatom skupinom Indijanaca koje je Fawcett klasificirao kao Maxubije. I dok su boravili ondje, otkrio je nešto što nikad prije nije vidio: veliku populaciju od nekoliko tisuća ljudi. Osim toga, selo je bilo okruženo urođeničkim naseljima s tisućama drugih ljudi. (Fawcettovo otkriće tolikog broja dotad nepoznatih Indijanaca nagnalo e predsjednika Američkoga geografskog društva da ustvrdi: „Nije nam poznato poznato ništa ništa toliko zapanjujuće zapanjujuće u povijesti novijih istraživanja.”) istraživanja.”) Fawcettu Fawcettu e sinulo da su na područjima daleko od velikih rijeka, kamo je išla većina europskih putnika i trgovaca robljem, plemena zdravija i brojnija. Tjelesno, nisu ih toliko desetkovale bolesti i alkoholizam; u kulturnom smislu, ostala su aktivna. „Možda je zato etnologija tog kontinenta izgrađena na pogrešnim shvaćanjima”, rekao je Fawcett. Poglavito je pleme Maxubi, smatrao je, pokazivalo znakove razvijene kulture. Izrađivali su prekrasnu lončariju i imali imena za planete. „Pleme je također neobično muzikalno”, napomenuo je. Opisujući njihove pjesme, dodao je: „U posvemašnjoj tišini šume, kad bi prvo dnevno svjetlo prekinulo cjelonoćno komešanje kukaca, te bi nas se himne snažno dojmile svojom ljepotom.” Točno je, napisao je, da je susreo neka plemena u prašumi koja su bila „n „neukrotivo, eukrotivo, nepopravljivo nepopravljivo okrutna”, okrutna”, ali druga, druga, poput Maxubija, Maxubija, bila su „hrabra i inteligentna”, „potpuno pobijajući zaključke što su ih izvukli etnolozi, koji su istraživali samo rijeke i nisu znali ništa o slabije dostupnim mjestima”. Štoviše, mnoga od tih plemena pripovijedala su legende o svojim precima precima koji su živjeli u još veličanstvenijim veličanstvenijim i ljepšim naseljima. naseljima. *** Bilo je i drugih tragova. Na stijenama diljem prašume, Fawcett je zapazio nešto što je izgledalo kao drevne slikarije i rezbarije ljudskih i životinjskih likova. Jednom, dok se uspinjao na samotni zemljani humak iznad naplavnih nizina bolivijske Amazonije, primijetio je nešto što je stršalo iz tla. Podigao
e to rukom: radilo se o krhotini lončarije. Počeo je strugati zemlju. Praktički svuda gdje bi zagrebao, poslije je izvijestio Kraljevsko geografsko dmštvo, pojavili bi se komadi komadi prastare, lomn lomne lončarije. lončarije. Izrada mu se činila činila kvalitetnom kao da je riječ o nečemu iz stare Grčke, Rima ili Kine. No stanovnika nije bilo stotinama kilometara uokolo. Odakle ta lončarija? Kome e pripadala? Čak i dok se činilo da je zagonetka sve veća, pojavljivale su se neke pravilnosti. pravilnosti. „Gdje god su ’alture’, to jest uzvisine uzvisine iznad iznad ravnica” ravnica” u porječju Amazone, Fawcett je rekao Keltieju, „postoje mkotvorine”. I to nije bilo sve: izneđu tih altura pružale su se nekakve geometrijski poravnate staze. Izgledale su, gotovo se mogao zakleti, kao „ceste” i „nasipi”. Dok je razvijao svoju teoriju o drevnoj amazonskoj civilizaciji, Fawcett e bio svjestan sve veće konkurencije drugih istraživača koji su hitali u unutrašnjost Južne Amerike kako bi istražili jedno od posljednjih neistraženih područja. Bila je to raznolika, raznolika, svadljiva, opsjedn ops jednuta uta družina, družina, u kojoj je svatko imao svoju omiljenu teoriju i opsesiju. Bio je ondje, primjerice, Henry Savage Landor, koji je stekao svjetsku slavu putopisima u kojima je pripovijedao kako su ga zamalo zamalo pog pogubili ubili u Tibetu, kako se uspeo na Himalaju bez užadi i spona i kako je prešao pustinje Perzije i Baludžistana na devama, a sada je lutao kroz dijelove Amazonije odjeven kao da ide na ručak na Piccadilly Circus („nisam se maskirao u pomodna odijela kakva, kako se misli, nose istraživači”), dok mu se ljudi nisu pobunili i zamalo ga ustrijelili. Bio je tu i brazilski pukovnik i siroče djelomično indijanskog podrijetla Candido Mariano da Silva Rondon, koji je pomogao da se provedu telegrafske linije kroz prašumu, i izgubio nožni prst zahvaljujući piranjama te pokrenuo pokrenuo Službu Službu za zaštitu Indijanaca. dijanaca. (Njezin (Njezino geslo, kao i njegovo, njegovo, bilo je: „Umri ako moraš, ali nikad ne ubijaj.”) Bio je tu i Theodore Roosevelt, koji e nakon poraza na predsjedničkim izborima 1912. godine potražio utočište u Amazoniji i istraživao s Rondonom Rijeku sumnje. (Na kraju putovanja bivši e predsjednik, koji je zagovarao „naporan život”, oslabio gotovo do smrti od gladi i groznice te je neprekidno ponavljao uvodne riječi pjesme Samuela Taylora Coleridgea Kublaj-Kan. „U Ksanaduu Kublaj - Kan/Palaču Kan/Palaču sazda saz da a svoj hir.” 14 ). No suparnik kojega se Fawcett najviše plašio bio je Alexander Alexander Hamilton Hamilton
Rice, visoki, ugladeni američki liječnik kojega je, kao i Fawcetta, obučavao Edwards Ayearst Reeves u Kraljevskom geografskom društvu. U ranim tridesetim godinama, širokih prsa i čupavih brkova, Rice je diplomirao na Medicinskom fakultetu na Harvardu 1904. godine. Zanimanje za tropske bolesti dovelo ga je u Amazon Amazoniju, iju, gdje je proučavao smrtonosne smrtonosne nametni nametnike ke secirajući majmune i jaguare i gdje je uskoro postao opsjednut geografijom i etnologijom tog područja. Godine 1907., dok je Fawcett vodio svoju prvu mjerničku ekspediciju, dr. Rice prelazio je Ande s tada nepoznatim amaterskim arheologom po imenu Hiram Bingham. Poslije se dr. Rice spustio u sjeverno porječje Amazone tragajući za izvorima nekoliko rijeka i proučavajući urođenike. U pismu jednom prijatelju, napisao je: „Idem „Idem vrlo polako, sve pomn pomno proučavajući i izvodeći izvodeći zaključke tek nakon dugotrajnog razmišijanja. Ako imam sumnje glede bilo čega, ponovno se vraćam tomu.” Nakon te ekspedicije, shvativši da mu manjka tehnička obuka, dr. Rice upisao se u Skolu astronomije i mjerništva pri Kraljevskom Kraljevskom geog geografskom rafskom društvu. Nakon što je završio školu 1910. godine („Smatrali smo ga u vrlo velikoj mjeri djetetom našega Društva”, zabiiježio je jedan kasniji predsjednik), vratio se u Južnu Ameriku kako bi istraživao porječje Amazone. Dok je Fawcett bio nagao i odvažan, dr. Rice je pristupio svojem zadatku s hladnom hladnom preciznošću preciznošću kirurga. kirurga. Nije toliko htio nadvladati surove uvjete, koliko promijeniti ih. Skupljao je ekipe od stotinjak ljudi i bio obuzet opremom - novim čamcima, novim čizmama, novim generatorima - i primjenom najnovijih metoda moderne znanosti u divljini. Za vrijeme jedne ekspedicije napravio je stanku kako bi izvršio hitan kriruški zahvat na urođeniku koji je bolovao od bedrenice i na Indijanki s apscesom blizu blizu jetre. Kraljevsko Kraljevsko geografsko eografsko društvo zabilježilo zabilježilo je da je potonji potonji zahvat zahvat bio „vjerojatn „vjerojatnoo prva kirurška operacija s kloroformom kloroformom izvršena izvršena u toj netaknutoj divljini”. Iako dr. Rice nije tjerao svoje ljude poput Fawcetta, u namjanje jednoj prilici pobunili su se protiv njega napustivši ga u prašumi. Tijekom te iste ekspedicije noga mu je bila tako inficirana da je izvadio kirurški nož i zarezao si meso kako bi odrezao dio tkiva, operirajući sam sebe dok je još bio pri svijesti. Kako je Keltie rekao Fawcettu: „On je čovjek od medicine i vrlo je vješt u svojem poslu.” Fawcett je možda bio siguran da nitko ne može nadmašiti njegove istraživačke sposobnosti, ali znao je da njegov glavni suparnik ima prednost
kojoj on nije dorastao: novac. Dr. Rice, koji je bio imućni unuk bivšega bostonskog gradonačeln gradonačelnika ika i guvernera uvernera Massach Massac hussettsa, usse ttsa, oženio oženio je Eleanor Eleanor Widener, udovicu philadelphijskog tajkuna koji je bio jedan od najbogatijih ljudi u Americi. (Njezin prvi suprug i sin bili su na Titanicu kad je potonuo.) S bogatstvom vrijednim milijune dolara, dr. Rice i njegova supruga - koja je donirala Knjižnicu Widener na Sveučilištu Harvard u spomen na njezina pokojnog pokojnog sina - pomog pomogli li su financirati financirati novu predavaonicu predavaonicu Kraljevskoga Kraljevskoga geografskog dmštva. U SAD-u dr. Rice često je dolazio na sastanke u plavom Rolls-Royceu s vozačem, vozačem, odjeven u dug dugačku ačku bun bundu. du. Bio je, kako je stajalo u jednom listu, „podjednako na domaćem terenu u otmjenom vrtlogu newportskog dmštva kao i u sparnim brazilskim prašumama”. S neograničenim količinama novca za financiranje svojih ekspedicija, mogao si e priuštiti najnapredniju opremu i najbolje obučene ljude. Fawcett je dotle neprekidno eprekidno prosjačio prosja čio financijsku financijsku potporu od zaklada i kapitalista. „Istraživači „Istraživači često nisu oni veseli i neodgovorni lutalice koji vole šminku”, požalio se ednom u pismu Kraljevskom geografskom društvu, „i nisu rođeni pod sretnom sre tnom zvijezdom.” zvijezdom.” Unatoč svom golemom prostranstvu, čini se da Amazonija nije bila dovoljno velika za ega i ambicije tih istraživača. Često su pomno motrili edan drugoga, ljubomorno skrivajući svoje rute iz straha da ih suparnik ne pretekne pretekne nekim otkrićem. Čak su izviđali izviđali aktivnosti aktivnosti jedni drugih. drugih. „Držit „Držitee uši naćuljene za svaku informaciju o Landorovom kretanjima”, savjetovalo je Kraljevsko geografsko društvo Fawcettu u jednom priopćenju iz 1911. godine. Fawcetta nije trebalo poticati: bio je paranoičan poput špijuna. U isto vrijeme, istraživači su uvijek bili spremni iznijeti sumnju u suparnikova postignuća, pa čak ih i ocrniti. Nakon što su Roosevelt i Rondon obznanili da su prvi istražili gotovo 1600 kilometara dugu rijeku preimenovan preimenovanuu u Rio Roosevelt u predsjednikovu čast čas t - Landor je izjavio izjavio novinarima kako je nemoguće da takav pritok postoji. Nazivajući Roosevelta „šarlatanom”, optužio je bivšega predsjednika da je plagirao događaje iz priče o Landorovim andorovim putovanjim putovanjima: a: „Vidim „Vidim da ga je čak morila ista bolest kao i mene i, što je još neobičnije, na istoj nozi s kojom sam ja imao teškoća. Takve se stvari vrlo često događaju velikim istraživačima koji pomno čitaju knjige nekih skromnih putnika koji su im prethodili.” Roosevelt je odbmsio da je Landor „čisti prevarant na kojega ne treba obraćati pozornost”. (To nije
bilo prvi put da su Landora nazvali prevarantom: nakon što se ovaj uspeo na edan vrh na Himalaji, Douglas Freshfield, jedan od najistaknutijih alpinista svojega doba i budući predsjednik Kraljevskoga geografskog društva, rekao e da „nijedan planinar ne može priznati čudesne pothvate koje g. Landor smatra da je ostvario uz veliku brzinu i izdržljivost” i da njegova „vrlo senzacionalistička priča” škodi „ugledu engleskih putnika, prosudivača i znanstvenih društava i u domovini i u Europi”.) Dr. Rice pak isprva je smatrao Rooseveltove izvještaje „nejasnima”; ali nakon što mu je Roosevelt iznio više pojedinosti, ispričao se. Iako Fawcett nikad nije sumnjao u Rooseveltovo otkriće, zajedljivo ga je otpisao kao dobro putovanje „za starijeg čovjeka”. „Ne želim omalovažavati istraživački rad drugih u Južnoj Americi”, rekao e Kraljevskom geografskom društvu, „nego samo ukazati na golemu razliku između riječnih putovanja, koja nisu popraćena velikim problemima s hranom, i šumskih putovanja pješice, kad se čovjek neizbježno mora pomiriti s uvjetima i hotimice ulaziti u indijanska naselja.” Nije ga se dojmio ni Landor, kojega je smatrao „prevarantom od samoga početka”. Rekao je Keltieju kako ne želi da ga se „ubraja sa Savage Landorima i Rooseveltima u takozvano istraživačko bratstvo”. Često je izražavao divljenje prema Rondonu, ali poslije je i spram njega postao sumnjičav. Tvrdio je da je Rondon žrtvovao previše života putujući u velikim družinama. (Godine 1900. Rondon se zaputio u ekspediciju s 81 čovjekom i vratio se sa samo njih 30 - ostali su ili umrli, ili hospitalizirani, ili su ga napustili.) Rondon, ponosan čovjek velikog domoljublja, nije shvaćao zašto Fawcett - koji je Kraljevskom geografskom društvu rekao da u svojim družinama preferira engleske „džentlmene, zbog veće izdržljivosti i entuzijazma za pustolovinu” - nikad nije htio povesti brazilske vojnike u ekspediciju. Jedan je Rondonov kolega rekao da se pukovniku nije sviđala „ideja da stranci dolaze ovamo kako bi napravili ono što Brazilci sami mogu napraviti”. Unatoč tome što nije mario za najsurovije uvjete u prašumi, Fawcett je bio preosjetljiv na najmanju osobnu kritiku. Jedan službenik Kraljevskoga geografskog đruštva savjetovao je Fawcettu: „Mislim da se previše brinete oko toga što ljudi govore o Vama. Ja se time ne bih zamarao na Vašem mjestu. Uspjeh rađa uspjehom.”
Ipak, kako je Fawcett prikupljao dokaze o nestaloj civilizaciji u Amazoniji, brinuo se da bi netko poput dr. Ricea mogao biti na istom tragu. Kad je natuknuo Kraljevskom geografskom društvu novi smjer svojih antropoloških istraživanja, Keltie mu je odgovorio da će dr. Rice „sigurno opet otputovati” i da bi mogao „preuzeti zadatak na koji ukazujete”. Godine 1911. društvo južnoameričkih istraživača, zajedno s ostatkom svijeta, prenerazila je objava da je Hiram Bingham, bivši suputnik dr. Ricea, uz pomoć peruanskog vodiča otkrio ruševine Inka u Machu Picchuu u Andama, na gotovo 2500 metara nadmorske visine. Iako Bingham nije otkrio nepoznatu civilizaciju - carstvo Inka i njihova monumentalna arhitektura bili su dobro dokumentirani - pridonio je tome da se u velikoj mjeri rasvijetli taj drevni svijet. U National Geograpbicu, koji je cijeli jedan broj posvetio Binghamovu otkriću, navedeno je da bi se kameni hramovi, palače i fontane Machu Picchua - koji je najvjerojatnije bio odmaralište plemstva Inka u XV. stoljeću - mogli „pokazati kao najvažnija skupina ruševina pronađenih u Južnoj Americi”. Istraživač Hugh Thomson poslije ih je nazvao „slikom za poster dvadesetostoljetne arheologije”. Bingham se vinuo do vrhunaca slave; čak je bio izabran u američki Senat. To je otkriće raspalilo Fawcettovu maštu. Nesumnjivo ga je i zapeklo. No vjerovao je da dokazi koje je prikupio upućuju na nešto potencijalno značajnije: ostatke dotad nepoznate civilizacije u srcu Amazonije, gdje su konkvistadori stoljećima tragali za drevnim kraljevstvom - mjestom koje su zvali El Dorado.
15
El Dorado Ljetopisi su bili zakopani u prašnjavim podrumima starih crkava i knjižnica te raštrkani diljem svijeta. Fawcett je, zamijenivši istraživačku uniformu doličnijom odjećom, posvuda tražio te svitke, u kojima se izvještavalo o putovanjima prvih konkvistađora u Amazoniju. Spisi su često bili zanemareni i zaboravljeni; neki su, Fawcett se bojao, bili nepovratno izgubljeni pa kad bi neki otkrio, prepisao bi ključne dijelove u svoje bilježnice. Taj je postupak oduzimao mnogo vremena, ali polako je sastavio legendu o El Doradu. „Veliki vladar... kreče se neprekidno prekriven zlatnom prašinom finom poput sitne soli. Smatra da ne bi izgledao tako divno kad bi nosio neki drugi ures. Bilo bi nezgrapno i uobičajeno da stavi oklop od kovanih zlatnih ploča, er ih i drugi bogati vladari nose kad požele. Ali, posuti se zlatnim prahom nešto je egzotično, neuobičajeno, novo i skuplje - jer svake noći ispere ono što stavi na sebe ujutro, tako da je odbačeno i izgubljeno, i to čini svaki dan u godini.” Tako je, prema šesnaestostoljetnom ljetopiscu Gonzalu Fernandezu de Oviedu, počela priča o El Doradu. Ime znači „pozlaćeni”. Indijanci su govorili Spanjolcima o tom vladaru i njegovoj slavnoj zemlji, i kraljevstvo je postalo sinonim za tog čovjeka. Drugi je ljetopisac zabilježio da se kralj posipao zlatom i plutao na jezeru, „sjajeći poput zrake sunca”, dok su njegovi podanici nudili „darove koje su činili zlatni nakit, fini smaragdi i dmgi uresi”. Ako ti izvještaji nisu bili ciovoljni da pobude gramziva srca konkvistadora,
vjerovalo se da su velika područja toga kraljevstva prekrivena cimetovim stablima - a taj je začin tada bio dragocjen gotovo poput zlata. Koliko god se te priče činile fantastičnima, postojali su prethodni slučajevi otkrića veličanstvenih gradova u Novom svijetu. 15 Godine 1519Hernan Cortes umarširao je preko nasipa u aztečku prijestolnicu Tenochtitlan, koja je stajala nasred jezera puna blistavih piramida, palača i ukrasa. „Neki od naših vojnika čak su pitali jesu li stvari koje smo vidjeli san”, zapisao je ljetopisac Bernal Diaz del Castillo. Četrnaest godina poslije Francisco Pizarro osvojio je Cuzco, glavni grad Inka, čije se carstvo prostiralo na gotovo dva milijuna četvornih kilometara i uključivalo je više od deset milijuna ljudi. Ponavljajući Diazove riječi, Gaspar de Espinosa, namjesnik Paname, rekao je da je bogatstvo civilizacije Inka bilo „kao iz snova”. U veljači 1541. godine pivu ekspediciju koja je tražila El Dorado pokrenuo je Gonzalo Pizzaro, Franciscov mladi polubrat i namjesnik Quita. U pismu španjolskom kralju napisao je: „Zbog brojnih izvješća koje sam dobio u Quitu i izvan toga grada od uglednih i vrlo starih poglavica, kao i od Španjolaca, čije se priče podudaraju, o tome da su pokrajina La Canela [cimet] i jezero El Dorado vrlo napučena i vrlo bogata područja, ođlučio sam otići onamo, osvojiti ih i istražiti.” Odvažan, naočit i pohlepan sadist - pravi konkvistador - Gonzalo Pizarro bio je tako uvjeren u uspjeh da je uložio praktički sav imetak u prikupljanje ljudstva koje je nadmašilo čak i ono koje e zarobilo cara Inka. U povorci je bilo više od dvjesto vojnika na konjima, opremljenih poput vitezova, s kacigama, mačevima i štitovima; i 4000 porobljenih Indijanaca odjevenih u životinjske kože koje je Pizzaro držao u okovima sve do dana polaska. Pratila su ih drvena kola koja su vukle ljame natovarena s otprilike 200 svinja koje su skvičale, s pratnjom od gotovo 2000 lovačkih pasa. Urođenike je taj prizor morao zapanjiti poput bilo koje vizije El Dorada. Ekspedicija se zaputila istočno iz Quita preko Anda, gdje je stotinu Indijanaca umrlo od hladnoće, pa u porječje Amazone. Probijajući se kroz prašumu pomoću mačeva, znojeći se pod oklopima, žedni, gladni, mokri i bijedni, Pizzaro i njegovi ljudi naišli su na nekoliko cimetnjaka. Ah, priče su bile istinite: „Cimet najbolje vrste.” No stabla su bila raštrkana na tako golemom području da bi bilo uzaludno pokušati ih uzgajati. Bila je to još edna amazonska bešćutna prevara.
Ubrzo nakon toga, Pizzaro je sreo nekoliko Indijanaca u prašumi i zahtijevao od njih da mu kažu gdje je kraljevstvo El Dorado. Kad su ga Indijanci blijedo pogledali, Pizzaro ih je dao svezati i mučiti. „Krvolok Gonzalo Pizzaro, nezadovoljan zapaljenim Indijancima, koji nisu ništa zgriješili, potom je zapovjedio da ostale Indijance bace psima, koji su ih rastrgali i proždrli” , zapisao je šesnaestostoljetni povjesničar Pedro de Cieza de Leon. Dotle je ekspedicija, manje od godinu dana nakon polaska, bila u dronjcima. Lame su uginule od vručine, a ubrzo su svinje, konje, pa čak i većinu pasa, pojeli izgladnjeli članovi ekspedicije. Povrh toga, gotovo svih 4000 Indijanaca koje je Pizzaro natjerao u prašumu umrlo je od bolesti ili gladi. Kod jedne goleme vijugave rijeke, Pizzaro je odlučio podijeliti preživjele članove u dvije skupine. Dok je većina nastavila s njim pretraživati obalu, njegov zamjenik Francisco de Orellana poveo je 57 Španjolaca i dvojicu Indijanaca niz rijeku brodom koji su sagradili u nadi da će pronaći hranu. Dominikanac Gaspar de Carvajal, koji je bio s Orellanom, zapisao je u dnevnik da su pojedinci bili tako slabi da su puzali na sve četiri kroz prašumu. Mnogi su, rekao je Carvajal, bili „poput luđaka i nisu imali razuma”. Umjesto da se vrate kako bi našli Pizzara i ostatak ekspedicije, Orellana i njegovi ljudi odlučili su nastaviti niz golemu rijeku dok, kako se Carvajal izrazio, „ne umru ili ne vide što se nalazi uz nju”. Caivajal je izvijestio o selima pored kojih su prošli i napadima tisuća Indijanaca uključujući Amazonke. Tijekom jednog napada strijela je pogodila Carvajala u oko i „zabola se sve do šupljine”. 26. kolovoza 1542. godine brod je konačno dopro do Atlantskog oceana te su ti ljudi postali pivi Europljani koji su preplovili cijelu Amazonu. Bio je to istodobno i nevjerojatan istraživački pothvat i fijasko. Kad je Pizzaro otkrio da ga je Orellana ostavio, što je bio čin koji je smatrao pobunom, bio je primoran okrenuti se i pokušati se vratiti sa svojim izgladnjelim ljudima preko Anda. Kad je stigao u Quito u lipnju 1542. godine, bilo je preživjelo samo 80 ljuđi od njegove nekoć raskošne vojske, i bili su gotovo goli. Jedna je osoba navodno pokušala ponuditi Pizzaru odjeću, ali konkvistador je odbio vidjeti i njega i bilo kog drugog te je naprosto otišao u svoju kuću i osamio se.
Premda se Orellana vratio u Španjolsku, El Dorado mu je i dalje treperio u mislima pa je 1545. godine došao red na njega da potroši sav novac na ekspediciju. Španjolske su vlasti smatrale da njegova flota, s posadom od nekoliko stotina ljudi - uključujući njegovu suprugu - nije sposobna za plovidbu pa mu je uskratila dopuštenje, ali Orellana se ipak iskrao iz luke. Kuga je ubrzo poharala posadu ubivši gotovo stotinu ljudi. Zatim se jedan brod izgubio na moru, s dodatnih 77 duša. Nakon što su stigli do ušća Amazone i plovili jedva stotinu liga, još 57 članova posade umrlo je od bolesti i gladi. Zatim su Indijanci napali njegov brod ubivši još 17 Ijudi. Na koncu se Orellana srušio na palubi u groznici i promrmljao zapovijed za povlačenje. Srce mu je stalo, kao da više nije mogao podnijeti razočaranje. Supruga ga je zamotala u španjolsku zastavu i pokopala na obali Amazone gledajući, prema riječima jednog pisca, „kako smede vode koje su mu dugo obuzimale um sad obuzimaju tijelo”. Ipak, primamljivost toga zemaljskog raja bila je prevelika da bi joj se odoljelo. Godine 1617. elizabetanski pjesnik i istraživač Walter Raleigh, uvjeren da ne postoji samo jedan pozlaćeni čovjek, nego tisuće njih, krenuo e brodom po imenu Destiny s 23-godišnjim sinom pronaći, kao se izrazio, „još više bogatih i lijepih gradova, još više hramova urešenih zlatnim slikama, oš više grobnica ispunjenih blagom nego što je Cortez našao u Meksiku ili Pizzaro u Peruu”. Njegov sin, „željniji počasti nego sigurnosti”, kako je Raleigh rekao, odmah je poginuo u sukobu sa Španjolcima uz rijeku Orinoco. U pismu supruzi Raleigh je napisao: „Bog zna, dosad nisam znao što je prava tuga... Izgubio sam razum.” Vratio se u Englesku bez dokaza za svoje kraljevstvo, a pogubio ga je kralj Jakov 1618. godine. Supruga mu je balzamirala lubanju i povremeno je pokazivala posjetiteljima - zoran podsjetnik na to da je El Dorado, ako ništa dmgo, smrtonosan. Druge ekspedicije koje su tragale 2a tim kraljevstvom predale su se kanibalizmu. Jedan preživjeli iz družine u kojoj je 240 ljudi stradalo priznao e: „Neki su, protivno prirodi, jeli ljudsko meso: jedan je kršćanin pronaden kako kuha četvrtinu djeteta zajedno s nekakvim zelenjem.” Kad je čuo da su trojica istraživača ispekla Indijanku, Oviedo je zavapio: „O, paklenskog li plana! No platiše za svoje grijehe, jer ta se tri čovjeka nikad ne vratiše: Bog htjede da ih Indijanci poslije pojedu.” Financijska propast, oskudica, gladovanje, kanibalizam, umorstvo, smrt:
čini se da su to bila jedina stvarna očitovanja El Dorada. Kako je jedan ljetopisac rekao o nekolicini tragača: „Hodali su poput ludaka od jednog mjesta do drugog, sve dok se svladani iscrpljenošću i nedostatkom snage više nisu mogli micati, pa su ostali ondje gdje god ih je taj tužni zavodnički zov doveo, uobraženi i mrtvi”. *** Što je Fawcett mogao naučiti iz takva ludila? Početkom XX. stoljeća većina povjesničara i antropologa nije samo negirala postojanje El Dorada nego i veći dio onoga što su konkvistadori tvrdili da su vidjeli tijekom svojih putovanja. Stručnjaci su smatrali da su te kronike bile plod bujne mašte i da su bile ukrašene kako bi monarsi imali opravdanje za strahote tih ekspecticija - odatle mitske ratnice. Fawcett se slagao s time da je El Dorado sa svojim preobiljem zlata „preuveličana izmišljotina”, ali nije bio spreman u cijelosti odbaciti te ljetopise ili mogućnost drevne amazonske civilizacije. Carvajal je, primjerice, bio ugledan svećenik, i drugi članovi ekspedicije potvrdili su njegovo izvješće. Čak su i Amazonke imale neku osnovu u stvarnosti, smatrao je Fawcett, jer je susreo ženske poglavice uz rijeku Tapajos. A ako su neke pojedinosti u izvješćima bile uljepšane, to ne znači da su bile sve. Zapravo je Fawcett gledao na ljetopise kao na općenito točne prikaze Amazonije prije europske agresije. A to što su konkvistadori opisivali bilo je, po njegovu mišljenju, otkrivenje. U Fawcettovo doba na obalama Amazone i njezinih glavnih pritoka nalazilo se tek nešto više od malih, raštrkanih plemena. Konkvistadori su, međutim, jednoglasno izvještavali o golemoj i brojnoj urođeničkoj populaciji. Carvajal je zabilježio da su neka mjesta bila tako „gusto napučena” da je bilo opasno spavati na kopnu. („Cijelu smo noć prolazili pored brojnih i vrlo velikih sela, sve dok nije svanulo, kad smo putovali više od 20 liga, jer kako bismo izašli iz naseljenog područja, naši su drugovi neprekidno veslali, i što smo dalje išli nailazili smo na sve gušće naseljenu zemlju.”) Kad su se Orellana i njegovi ljudi iskrcali, vidjeli su „mnoge putove” i „lijepe ceste” koje vode u unutrašnjost, od kojih su neke bile „poput kraljevskih cesta pa i šire”.
Ti izvještaji kao da su opisivali ono što je vidio Fawcett, samo u većim razmjerima. Kad su Španjolci nahrupili u jedno selo, rekao je Carvajal, otkrili su „veliku količinu kukumza (a bila je i velika količina zobi), od kojega Indijanci prave kmh, i vrlo dobro piće koje podsjeća na pivo, a i ono je bilo dostupno u izobilju. U selu je pronadeno i mjesto gdje se dijeli to vino, [što e toliko neuobičajeno] da su naši suputnici bili itekako razdragani, a našlo se i vrlo kvalitetne pamučne robe.” Sela su obilovala maniokom, jamom, grahom i ribom. I bilo je na tisuće kornjača koje su se za prehranu uzgajale u oborima. Činilo se da Amazonija sađrži velike civilizacije, i to vrlo kompleksne. Konkvistadori su zapažali „blistave bijele gradove” s hramovima, javnim trgovima, palisadama i predivnim mkotvorinama. U ednom naselju, zapisao je Carvajal, „postojala je vila u kojoj su bile mnogobrojne... plitice, zdjele i svijećnjaci izradeni od najboljeg porculana na svijetu”. Dodao je da su svi ti predmeti bili „premazani i ukrašeni svim bojama i tako sjajni da su zapanjivali, štoviše, crteži i slikarije koje prave na njima tako su precizno izrađeni da se [čovjek pita kako su samo] prirodnim vještinama proizvodili i ukrašavali sve te stvari [da su izgledale baš] poput rimske [robe]”. Budući da viktorijanski istraživači i etnografi nisu uspjeli pronaći nikakva slična naselja, proširilo se uvjerenje da su izvještaji konkvistadora „puni laži”, kako je jedan povjesničar ranije opisao Carvajalov prikaz. No zašto je toliko kroničara imalo tako slične iskaze? Prepričavajući tijek jedne njemačke ekspedicije, primjerice, jedan je povjesničar iz XVI. stoljeća napisao: I general i svi ostali vidjeli su grad neobične veličine, posve blizu... Bio e zbijen i dobro strukturiran, a u sredini je bila kuča koja je uvelike nadmašivala ostale veličinom i visinom. Upitali su poglavicu koji im je bio vodič: „Čija je to kuća, tako izuzetna i istaknuta u odnosu na ostale?” Odgovorio je da je to kuća poglavice zvanog Qvarica. Imao je neke zlatne kipove ili idole veličine dječaka i ženu svu načinjenu od zlata koja je bila njihova boginja. On i njegovi podanici imali su i dmga bogatstva. Ali malo dalje bilo je dmgih poglavica koji su nadmašivali tog po broju predmeta i količini bogatstva. ***
Jedan se vojnik iz druge ekspedicije poslije prisjećao da su „vidjeli vrlo velike gradove, takvih razmjera da su bili zaprepašteni”. Fawcett se pitao kamo su svi ti ljudi nestali. Nagadao je da su „velike boginje i dmge europske bolesti zbrisale milijune urođenika”. No čini se da se broj stanovnika Amazonije smanjio tako brzo i u tolikoj mjeri da je razmišljao o tome nije li se možda dogodilo nešto dramatičnije, čak i neka prirodna katastrofa. Amazonija je, počeo je vjerovati, skrivala „najveće tajne prošlosti, koje su se očuvale i u našem današnjem svijetu”.
16
Zaključana kutija „Mislim da nema načina da vidite taj dokument. Zaključan je u trezom.” Stigao sam u Rio de Janeiro i razgovarao telefonski sa studentom koji mi e pomogao ući u trag još jednom mkopisu, što ga je Fawcett smatrao konačnim dokazom svoje teorije o nestaloj civilizaciji u Amazoniji. Rukopis se nalazio u Brazilskoj nacionalnoj knjižnici u Riju i bio je tako star i u tako lošem stanju da su ga čuvali u sefu. Ispunio sam službene zahtjeve i predao molbe putem elektronske pošte. Nije imalo učinka. U posljednjem sam pokušaju doletio u Rio kako bih sam sredio stvar. Smještena u središtu grada u lijepoj neoklasičnoj zgradi s korintskim stupovima i pilastrima, ta knjižnica sadržava više od devet milijuna dokumenata, što je najveći arhiv u Južnoj Americi. Odveli su me gore u odjel rukopisa, prostoriju punu knjiga koja se uzdizala nekoliko katova do stropa s vitrajima kroz koji je dopiralo slabo svjetlo, otkrivajući usred raskoši te odaje tragove zapuštenosti - rasklimane drvene stolove i prašnjave žarulje. Prostor je bio tih, i mogao sam čuti kako mi potplati lupkaju o pod. Dogovorio sam sastanak s voditeljicom odjela rukopisa Verom Faillace, obrazovanom ženom s tamnom kosom do ramena i naočalama. Dočekala me na sigurnosnim vratima, a kad sam je upitao za dokument rekla je: „Riječ je, bez ikakve sumnje, o najpoznatijem i najtraženijem predmetu koji imamo u odjelu mkopisa.” „Koliko mkopisa imate?”, upitao sam iznenađeno. „Oko 800 000.” Rekla je da znanstvenici i lovci na blago iz svih krajeva svijeta žele
proučiti baš taj dokument. Nakon što se pročulo da je Fawcett temeljio svoju teoriju na tom mkopisu, rekla je, njegovi se pristaše odnose prema njemu gotovo kao prema relikviji. Po svemu sudeći, bio je to Sveti gral fanatika opsjednutih Fawcettom. Uvježbavao sam sve što sam kanio reći kako bih je uvjerio da mi dopusti vidjeti izvorni dokument uključujući i to koliko mi je važno procijeniti njegovu autentičnost i kako ću joj obećati da ga neću dirati - govor je započinjao prilično staloženo, ali je postajao općenitiji i pompozniji, zbog čega sam bio očajan. No prije nego što sam mogao početi, Faillaceova me pozvala kroz sigurnosna vrata. „Ovo vam je sigurno vrlo važno kad ste prevalili toliki put, a da niste znali hoćete li moći vidjeti dokument”, rekla je. „Pripremila sam ga za vas.” I samo nekoliko koraka dalje, otvoren poput Tore, nalazio se rukopis dimenzija otprilike 40 puta 40 centimetara. Stranice su mu postale gotovo zlaćano-smeđe; rubovi su mu se mrvili. „Ovaj papir nije pergament”, objasnila je Faillaceova. „Potječe iz vremena prije nego što se drvna celuloza dodavala papiru. Riječ je o nekoj vrsti tkanine.” Stranice su bile ispunjene lijepim krasopisom u crnoj tinti, ali mnogi su odjeljci izblijedjeli ili su ih progrizli crvi i kukci. Pogledao sam naslov na vrhu prve stranice. Pisalo je na portugalskom: „Historijski izvještaj o velikom, skrivenom i vrlo starom gradu... otkrivenom 1753- godine.” „Možete li razabrati sljedeću rečenicu?”, upitao sam je. Odmahnula je glavom, ali malo niže bilo je više čitljivih slova, pa mi je knjižničarka koja je tečno govorila engleski pomogla da ih polako prevedem. Napisao ih je jedan portugalski bandeirante, ili „tragač blaga”. (Ime mu više nije bilo odgonetljivo.) Opisao je kako su on i njegovi ljudi, „potaknuti nezasitnom pohlepom za zlatom”, krenuli u unutrašnjost Brazila u potrazi za blagom: „Nakon dugotrajna i tegobna putovanja... i gotovo izgubljeni mnogo godina... otkrili smo planinski lanac tako visok da se činilo kako doseže nadzemaljske predjele, a služio je kao prijestolje vjetra ili samih zvijezda”. Naposljetku su, rekao je bandeirante, on i njegova družina našli put između planina koji je izgledao kao cia je „usječen umjetnim putem, a ne prirodno”. Kad su stigli na vrh puta, pogledali su uokolo i ugledali čaroban prizor: ispod njih su bile ruševine drevnoga grada. U zoru su napunili oružje i spustili se. Među jatima šišmiša otkrili su kamene slavoluke, kip, ceste i hram.
„Ruševine su dobro otkrivale veličinu i raskoš koja je nekoć zacijelo vladala ovdje te kako je napučeno i bogato bilo to mjesto na svojem vrhuncu”, napisao je bandeirante. Nakon što se ekspedicija vratila u civilizaciju, bandeirante je poslao dokument s tim „podacima” potkralju, „u spomen na sve što Vam dugujem”. Poticao je „Ekscelenciju” da pošalje ekspediciju koja će pronaći i „iskoristiti to bogatstvo”. Nije poznato što je potkralj učinio s tim izvještajem ni je li bandeirante ikad ponovno pokušao stići u taj grad. Fawcett je našao mkopis kad je tražio dokumente u Brazilskoj nacionalnoj knjižnici. Više od stoljeća nakon što je nastao, rekao je Fawcett, bio je „pohranjen” u birokratskim arhivima. „Administraciji prožetoj ograničenom zadrtošću svemoćne Crkve bilo je nezgodno vjerovati u nešto poput stare civilizacije”, napisao je Fawcett. Knjižničarka je pokazala na dno mkopisa. „Pogledajte ovo”, rekla je. Bila e riječ o nekoliko čudnih dijagrama koji su podsjećali na hijeroglife. Barideirante je rekao da je opazio slike uklesane u neke od mševina. Izgledali su mi poznato i shvatio sam da su bili jednaki crtežima koje sam zapazio u jednom od Fawcettovih dnevnika - zacijelo ih je kopirao kad je vidio dokument. Knjižnica se zatvarala, i Faillaceova je došla vratiti drevni spis. Dok sam gledao kako ga pažljivo nosi natrag u trezor, shvatio sam zašto je Brian Fawcett, vidjevši taj dokument godinama nakon nestanka svojeg oca i brata, uskliknuo: „Cini se autentičnim! Mora biti autentičan!”
17
Cijeli je svijet poludio Fawcett je suzio lokaciju. Bio je siguran da je našao dokaz arheoloških ostataka uključujući nasipe s putovima i lončariju, raštrkane diljem Amazonije. Čak je vjerovao da postoji više od samo jednog drevnoga grada onaj koji je opisao bandeirante bio je najvjerojatnije, s obzirom na teren, blizu istočne brazilske države Bahije. No Fawcett je, nakon što je pregledao arhivske zapise i razgovarao s Indijancima, zaključio da se monumentalni grad, možda čak zajedno s ostacima njegova stanovništva, nalazi u prašumi oko rijeke Xingu u brazilskom Mato Grossu. U skladu sa svojom zatvorenom naravi, dao je tom gradu tajnovito i zavodljivo ime koje nikad nije objasnio ni u jednom spisu ili razgovoru. Nazvao ga je jednostavno „Z” U rujnu 1914. godine, nakon cjelogodišnjega preliminarnog putovanja s Manleyjem i Costinom, bio je spreman krenuti u ekspediciju u potrazi za izgubljenim gradom. No, kad je izašao iz prašume, dočekala ga je vijest da je dva mjeseca prije austrijski nadvojvoda Franjo Ferdinand - koji je bio slučajni povod pivog susreta Fawcetta i Nine na Cejlonu - ubijen u atentatu. Počeo je Prvi svjetski rat. Fawcett i njegova dva britanska pratioca odmah su otplovili u Englesku. „Naravno da su iskusni ljudi poput vas vrlo traženi: imamo veliki manjak obučenih časnika”, javio je Keltie Fawcettu u pismu tog prosinca. „Imali smo goleme gubitke, kao što vidite, na bojištu, razmjerno daleko više, čini mi se, nego ikad prije među časnicima.” Premda je Fawcett imao 47 godina i bio „odmetnik” od europskog života, smatrao je dužnim prijaviti se kao dobrovoljac. Obavijestio je Keltieja da je „na tragu važnog otkrića” u
Amazoniji, ali ga obvezuje „domoljubna želja svih sposobnih muškaraca da zgromi Teutonce”. Velik dio Europe zahvatio je sličan žar. Conan Doyle, koji je propagirao sliku rata kao sukoba plemenitih vitezova, napisao je: „Ne bojte se, jer naš se mač neće slomiti niti ćemo ga ikad ispustiti iz ruku.” Nakon kratka posjeta obitelji, Fawcett se zaputio na zapadno bojište, gdje će, kako je rekao Keltieju, ubrzo biti „u jeku borbe”. Kao topnički bojnik, postavljen je za zapovjednika bitnice s više od stotinu ljudi. Cecil Eric Lewis Lyne, 22-godišnji zastavnik, sjećao se kad je istraživač Amazonije stigao u tamnoj kaki odori noseći revolver. Bio je, zapisao je Lyne u dnevnik, „jedna od najživopisnijih osoba koje sam sreo” čovjek „izvrsne tjelesne grade i velikih stručnih sposobnosti”. Kao i uvijek, Fawcett je bio izazovna figura koja je stvarala razdor pa su se njegovi ljudi podijelili u dva tabora: Costinove i Murrayjeve. Costinovi su mu bili skloni, svidala im se njegova odvažnost i elan, dok su Murrayjevi prezirali njegovu bezobzirnost i nepomirljivost. Jedan časnik iz redova Murrayjevih rekao je da je Fawcett „vjerojatno najneugodniji čovjek na svijetu kojega sam upoznao i njegovu odbojnost prema meni nadmašivala je samo moja odbojnost prema njemu”. No Lyne je spadao medu Costinove. „Fawcett i ja postali smo, unatoč različitoj dobi, veliki prijatelji.” Zajedno sa svojim ljudima, Fawcett i Lyne kopali su rovove - katkad samo nekoliko stotina metara od Nijemaca - na području oko Ploegsteerta, zaselka u zapadnoj Belgiji blizu francuske granice. Jednog je dana Fawcett spazio sumnjivu osobu u selu koja je nosila dugačku bundu, francusku kacigu tri broja premalu i pastirsku halju - „čudnovatu odjeću”, kako se Fawcett izrazio. Slučajno je čuo kad je taj čovjek grlenim glasom rekao kako bi to mjesto bilo idealno za promatračnicu iako se Fawcettu činilo „vrlo groznim mjestom”. Govorkalo se da se njemačke uhode ubacuju u britanske redove odjeveni kao belgijski civili pa je Fawcett, koji je znao što znači biti tajni agent, pohitao natrag u stožer te izvijestio: „Imamo uhodu u našem sektoru!” Prije nego što je poslan odred za uhićenje, daljnjom je istragom utvrđeno da taj čovjek nije nitko drugi doli Winston Churchill koji se dobrovoljno avio za zapovjednika jednog bataljuna na zapadnom bojištu nakon što je bio primoran odstupiti s dužnosti ministra ratne mornarice poslije katastrofalne
invazije na Galipolje. Dok je bio u posjetu rovovima južno od Fawcetttova položaja, napisao je: „Posvuda blato i smeće, grobovi ugrađeni u utvrde i posvuda raštrkani bez reda, noge i odjeća propadaju kroz tlo, voda i kal sa svih strana; i oko tog prizora na blistavoj mjesečini gomile šišmiša gmižu i lebde, uz neprekidnu pratnju pušaka i strojnica te pakosno fijukanje i zujanje metaka koji prolaze iznad glave.” Fawcett, koji je bio naviknut na neljudske uvjete, sjajno je držao svoj položaj pa je u siječnju 1916. godine promaknut u potpukovnika i postavljen za zapovjednika brigade s više od 700 ljudi. Nina je i dalje obavještavala Keltieja i Kraljevsko geografsko društvo o njegovim aktivnostima. U pismu datiranom 2. ožujka 1916. godine, napisala je: „On je vrlo dobro unatoč tome što je tri mjeseca neprekidno pod topovskom paljbom.” Nekoliko tjedana kasnije, rekla je da nadzire devet bitnica, daleko više nego što čini uobičajenu brigadu. „Stoga možete zamisliti koliko je izmoren”, rekla je dodavši: „Dakako da mi je drago što ima prigodu primijeniti svoje organizacijske i zapovjedničke sposobnosti, jer sve to pomaže u borbi za pobjedu.” Nina nije bila jedina koja je hvalila njegove vještine. Opetovano su ga hvalili u službenim dopisima zbog „hrabre” i „istaknute” službe pod vatrom. Čak i u rovovima, Fawcett se nastojao informirati o zbivanjima u Amazoniji. Doznao je za ekspedicije koje su vodili antropolozi i istraživači iz Amerike, koja još nije bila ušla u rat, i ta su izvješća samo pojavačavala njegov strah da će netko otkriti Z prije njega. U pismu svojem starom mentom Reevesu povjerio se: „Kad biste samo znali kakav tjelesni napor zahtijevaju te ekspedicije, uvjeren sam da biste uvidjeli koliko bi mi značilo da dovršim svoj rad.” Imao je razloga gristi se osobito zbog dr. Ricea. Šokirao se kad je Kraljevsko geografsko dmštvo 1914. godine dodijelilo dr. Riceu zlatno odličje za njegov „hvalevrijedan rad na gornjem toku Oinoca i sjevernim pritocima Amazone”. Razbjesnilo ga je to što njegovi napori nisu dobili ednako priznanje. Zatim je 1916. godine saznao da dr. Rice priprema još ednu ekspediciju. U priopćenju u Geographic Journalu stajalo je da će „naš nositelj odličja” ploviti uzvodno Amazonom i Rio Negrom „s nakanom da dodatno produbi naše znanje o toj regiji koju je ranije istraživao”. Zašto se vraćao na isto podmčje? U priopćenju se nije spominjalo mnogo više od toga da dr. Rice gradi 12-metarsko motorno plovilo koje se može kretati kroz
močvare i nositi 700 galona benzina. Zacijelo stoji pravo bogatstvo, ali što je to za jednog milijunaša? Tog je proljeća, usred žestokih borbi, Fawcett dobio pismo od Kraljevskoga geografskog društva. U njemu je stajalo da je, kao znak priznanja za njegovo povijesno mapiranje Južne Amerike, i njemu dodijeljeno zlatno odličje. (Društvo je davalo dva zlatna odličja, jednaka po prestižu: Fawcettovo je bilo osnivačko, a Riceovo pokroviteljsko.) Ta je nagrada predstavljala istu čast kakva se ukazivala ljudima poput Livingstonea i Burtona - „njegov životni san”, kako je Nina rekla. Čak ni izgledi Riceove ekspedicije ni nastavak rata nisu mogli umanjiti Fawcettov ushit. Nina, koja e rekla Keltieju da se takva prilika ukazuje „samo jednom u životu”, brzo se prihvatila planova za dodjelu nagrade 22. svibnja. Fawcett je dobio dopust kako bi mogao prisustvovati. „Imam odličje i zadovoljan sam”, komentirao e. Nakon svečanosti požurio se natrag na bojište: dobio je upute da britansko zapovjedništvo pokreće nezapamćen napad, s ciljem okončanja rata. Početkom lipnja 1916. godine Fawcett i njegovi ljudi zauzeli su položaje uz jednu mirnu rijeku u sjevernoj Francuskoj, štiteći desetke tisuća britanskih vojnika koji su se verali uz ljestve podignute u blatnjavim rovovima i stupali na bojno polje zamaluijući rukama dok su im bajunete sjajile kao na smotri. Fawcett je sa svojeg uzvišenja vidio njemačke topnike koji su trebali biti uništeni višetjednim bombardiranjem. Izlazili su iz prostranih jama uz paljbu iz strojnica. Britanski su vojnici padali jedan za drugim. Fawcett ih je pokušavao štititi, ali nije bilo načina da obrani ljude koji su upadali u kišu metaka, granata od osam kilograma i vatre iz bacača plamena. Nijedna prirodna sila u prašumi nije ga pripremila za ovu ljudsku agresiju. Djelići pisama i fotografija koje su ljudi ponijeli u bitku lepršali su iznad njihovih trupala poput snijega. Ranjeni su puzali u rupe od granata vrišteći. Fawcett je to nazvao „Armagedonom”. Bila je to bitka na rijeci Somme - ili, kako su je Nijemci, koji su takoder pretrpjeli goleme gubitke, nazivali u pismima koje su slali kući, „krvava kupka”. Prvog dana ofenzive poginulo je gotovo 20 000 britanskih vojnika i gotovo 40 000 ih je ranjeno. Bili su to najveći gubici u povijesti britanske vojske, i mnogi su na zapadu počeli kao „divljake” prikazivati Europljane, a ne nekakve prašumske urođenike. Fawcett je citirajući jednog suborca
napisao da kanibalizam „barem ima razumnu pobudu za ubijanje čovjeka, što se baš i ne može reći za civilizirano ratovanje”. Kad se Ernest Shackleton, koji je gotovo godinu i pol putovao Antarktikom, pojavio 1916. godine na otoku Južnoj Georgiji, odmah je upitao nekoga: „Recite mi kad se završio rat?” Čovjek je odgovorio: „Rat nije gotov... Europa je poludjela. Cijeli je svijet poludio.” Dok se sukob otezao, Fawcett je često ostajao na prvim crtama, živeći među truplima. Zrak je zaudarao na krv i isparine. Rovovi su postali kaljuže pune mokraće, izmetina, kostiju, uši, crva i štakora. Zidovi su se umšavali zbog kiša i povremeno bi se ljudi utapali u mulju. Jedan je vojnik danima tonuo u blatnu jamu, a nitko nije mogao doći do njega. Fawcett, koji je uvijek nalazio utočište u svijetu prirode, više nije prepoznavao pustoš izbombardiranih sela, ogoljena stabla, kratere i suncem spržene kosture. Kako e Lyne zapisao u dnevnik, „Dante nikad ne bi osudio izgubljene duše da lutaju takvim užasnim čistilištem”. S vremena na vrijeme Fawcett bi začuo zvuk nalik na gong, što je označavalo plinski napad. Granate su izbacivale fozgen, klor ili iperit. Jedna e bolničarka opisala pacijente „izgorjele i posvuda opečene, s velikim gnojnim opkelinama boje senfa, slijepih očiju... svi ljepljivi i slijepljeni, neprekidno se boreći za zrak, glasajući se samo šaptom, govoreći da im se grla stežu i da znaju kako će se ugušiti”. U ožujku 1917. godine Nina je poslala pismo Kraljevskom geografskom dmštvu s viješću da joj je muž „otrovan plinom” nakon Božića. Tako je i Fawcett jednom bio ozlijeđen. „Neko su ga vrijeme morile posljedice otrova”, Nina je rekla Keltieju. Neki su dani bili gori od drugih: „Osjeća se bolje, ali još nije posve dobro.” Posvuda oko Fawcetta umirali su ljudi koje je poznavao ili s kojima je imao veze. U ratu je izgubilo život više od 130 članova Kraljevskoga geografskog društva. Najstariji sin Conana Doylea Kingsley umro je od rana i gripe. Geodet s kojim je Fawcett radio u južnoameričkoj pograničnoj komisiji poginuo je. („Bio je dobar svat, svi to mislimo”, Fawcett je izvijestio Keltieja. „Žao mi je.”) Jedan prijatelj iz njegove brigade odletio je u zrak kad e pohitao pomoći nekome - čin, napisao je Fawcett u službenom izvješću, „čiste nesebične samopožrtvovnosti”. Pred kraj vrata Fawcett je opisao dio krvoprolića kojemu je svjedočio u pismu objavljenom u jednom engleskom listu pod naslovom „Britanski
pukovnik u pismu govori o strašnom pokolju”. „Zamislite bojišnicu od 100 kilometara, dubine između jednog i pol i trideset kilometara, doslovno prekrivenu mrtvima, često u malim hrpama”, pisao je Fawcett. „To je mjerilo plaćene cijene. Mase ljudi idu na klanje u beskrajnim valovima, prelaze žice i pune rovove mrtvima i umirućima. To je nesavladiva sila vojske mrava, gdje pritisak uzastopnih valova tjera mnoštvo naprijed, hotimično ili nehotice, u klaonicu. Nijedan rov ne može se oduprijeti ljudskom plimnom valu ili zauvijek nastaviti ubijati. Mislim da je to najstrašniji dokaz stravičnih posljedica neobuzdanog militarizma.” Zaključio je: „’Civilizacija!’ Vi ste bogovi! Jedina riječ za ono što je viđeno jest besmisao. To je sumanuta provala najnižih ljudskih emocija.” Usred te agresije, Fawcetta su i dalje hvalili u dopisima zbog hrabrosti pa mu je, kako je London Gazette objavio 4. siječnja 1917. godine, dodijeljeno odlikovanje za istaknutu službu. No ako mu je tijelo ostalo čitavo, čini se da mu je um povremeno bio uzdrman. Kad e došao kući za vrijeme dopusta, često je sjedio satima ništa ne govoreći, držeći glavu u rukama. Tražio je utjehu u spiritualizmu i okultnim obredima koji su nudili načine za komunikaciju s nestalim voljenim osobama - čemu su mnogi Europljani pribjegavali u svojoj tuzi. Conan Doyle opisao je jednu seansu na kojoj je čuo glas: Kazao sam: Jesi li to ti, momče?” Rekao je vrlo prodornim šaptom i svojim tonom: „Oče!” A zatim nakon stanke: „Oprosti mi!” Rekao sam: „Nikad ti nisam imao što oprostiti. Bio si najbolji sin kojeg čovjek može imati.” Snažna ruka spustila mi se na glavu koja se lagano nagnula naprijed, i osjetio sam poljubac odmah iznad čela. Jesi li sretan?”, zavapio sam. Nastala je stanka, a nakon nje vrlo blago: „Vrlo sam sretan.” Fawcett je pisao Conanu Doyleu o vlastitu iskustvu s medijima. Ispripovijedao je kako je njegova grozna majka razgovarala s njim tijekom edne seanse. Medij koji je kanalizirao njezin duh rekao je: „Toliko Vas je voljela kao dječaka i kaje se što se loše odnosila prema Vama.” I: „Htjela bi Vam izraziti svoju ljubav, ali boji se da neće biti prihvaćena.” Ranije je Fawcettovo zanimanje za okultno bilo uglavnom izraz mladenačkog buntovništva i znanstvene znatiželje te je doprinijelo njegovoj
spremnosti da se suprostatvi ortodoksnim mišljenjima što su prevladavala u društvu čiji je bio član i da poštuje plemenske legende i religije. No sad njegov pristup nije bio ograničen na strogu obuku Kraljevskoga geografskog društva i izvanrednu sposobnost zapažanja. Usvojio je najčudnovatija učenja Madame Blavatsky o Hiperborejcima, astralnim tijelima, bogovima tamnih lica i ključevima za otvaranje svemira - drugom svijetu primamljivijem od ovoga. (U Zemlji magle\The Land of Mist\, Conan Doyleovu nastavku ščezlog svijeta iz 1926. godine, John Roxton, lik koji se navodno djelomice bazira na Fawcettu, prihvaća spiritualizam i istražuje postojanje duhova.) Kružile su glasine među nekim časnicima da se Fawcett služi pločom za primanje poruka od duhova, popularnom alatu medija, kako bi mu pomogla pri donošenju taktičkih odluka na bojnom polju. „On i njegov obavještajni časnik... povukli bi se u zamračenu prostoriju i stavili svoje četiri ruke, ali ne i laktove, na ploču”, napisao je Henry Harold Hemming, koji je tada bio kapetan u Fawcettovoj postrojbi, u neobjavljenim memoarima. „Fawcett bi zatim glasno upitao ploču je li to točan položaj [neprijatelja], i ako bi ta nesretna ploča kliznula u desno, ne samo da bi uvrstio taj podatak na popis potvrđenih lokacija nego bi često zapovjedio da se ispali na to mjesto 20 plotuna iz haubice od 240 mm.” No više od svega Fawcett je bio obuzet vizijom Z-a, koja je usred ratnih grozota postajala sve zamamnija - blistavo mjesto naizgled slobodno od pokvarenosti zapadne civilizacije. Ili je, kako je rekao Conanu Doyleu, nešto od „Iščezlog svijeta” doista postojalo. Prema svim izvještajima, Fawcett je mislio na Z kad je pucao iz haubica, kad su ga gađali u rovovima, kad je pokapao poginule. U članku objavljenom 1934. godine u Washington Postu edan vojnik iz Fawcettove postrojbe prisjetio se kako je „često u Francuskoj, dok se čekalo između napada, zapovjednik pripovijedao o svojim istraživanjima i pustolovinama u južnoameričkim prašumama - o jakim kišama i o gustoj šikari trave i grmlja koja se spaja s povijušama i granama što vise - i dubokoj nepomućenoj tišini unutrašnjosti”. Jedan časnik iz njegove brigade napisao je u pismu da je Fawcett već bio „obuzet skrivenim gradovima i blagom... za kojima je kanio tragati”. Fawcett je zasipao pismima Costina i Manleyja, koji su se također borili na zapađnom bojištu, nastojeći osigurati njihove usluge u budućnosti. I tražio e sredstva od Kraljevskoga geografskog društva.
„Malo nam je nezgodno, kao što i sami možete shvatiti, u sadašnjem trenutku išta obećati glede toga što bi se moglo učiniti nakon rata”, odgovorio e Keltie na jednu od njegovih molbi. „Bilo bi dobro da pričekate.” „Starim i, usuđujem se reći, nestrpljiv sam zbog izgubljenih mjeseci i godina”, Fawcett se požalio Keltieju početkom 1918. godine. Kasnije iste godine, izjavio je za časopis Travel: „Znajući što ta putovanja u nepristupačne šume zahtijevaju od ljudi kudikamo mlađih od mene, ne želim odgadati akciju.” 28. lipnja 1919- godine, pet godina nakon Fawcettova povratka iz Amazonije i ubrzo nakon njegova 52. rođendana, Njemačka je napokon potpisala kapitulaciju. Poginulo je oko 20 milijuna ljudi i najmanje 20 milijuna ih je ranjeno. Fawcett je opisao „cijelu stvar” kao „samoubojstvo” zapadne civilizacije i mislio: „Zacijelo su tisuće nakon četiri godine blata i krvi na sličan način razočarane.” Vrativši se kući u Englesku, prvi je put nakon mnogo godina redovito viđao ženu i djecu. Zapanjio se koliko je Jack narastao, kako su mu ojačala ramena i ruke. Nedavno je proslavio šesnaesti rođendan i bio je „za cijeli palac, ako ne i više, viši od oca!”, napisala je Nina obiteljskom prijatelju Haroldu Largeu, koji je živio na Novom Zelandu. Jack se razvio u snažnog atletu i već je pripremao tijelo za dan kad će biti dovoljno star cia otputuje s ocem u divljinu. „Svi smo išli na sportsko natjecanje u subotu i vidjeli kako je osvojio drugu nagradu u skoku u vis i dizanju utega”, rekla je Nina. Fawcett i Jack bavili šu se svojim uobičajenim sportovima, samo što je sin nadmašivao oca po vještini. Jack je napisao Largeu hvastajući se: „Imao sam kolosalnu sezonu kriketa, bio sam dokapetan [školskog] tima i bio najučinkovitiji igrač te drugi najbolji udarač. Također, nikad nisam ispustio loptu.” Pisao je mješavinom mladenačke drskosti i nevinosti. Napomenuo je da se prihvatio fotografije i snimio „neke kolosalne fotke”. Povremeno bi u pismo uključio karikaturu brata ili sestre u olovci i tinti. Unatoč izazovnosti i atletskom stasu, Jack je ostao po mnogočemu nespretan mladić koji se, nesiguran kako postupati s djevojkama i sa željom da se pridržava očevih redovničkih odredbi, čini se, osjećao najugodnije u društvu prijatelja iz djetinjstva Raleigha Rimella. Brian Fawcett rekao je da
e Raleigh bio Jackov „sposobni i spremni pomoćnik”. Za vrijeme rata dva su prijatelja pucala u čvorke na krovovima okolnih kuća izazivajući strku među susjedima i mjesnom policijom. Jednom je Raleigh skršio poštanski sandučić, privela ga je policija i naredila mu da plati deset šilinga za zamjenu. Kad god bi prolazio pored novog sandučića ulaštio bi ga rupčićem i obznanio: „Znate, ovo je moje!” U rijetkim prilikama kad Raleigha nije bilo, Brian Fawcett bio je taj koji e slijedio Jacka. Brian je bio drukčiji od starijeg brata - zapravo, drukčiji od većine muških Fawcetta. Manjkale su mu atletske sposobnosti i često su ga, kako je priznao, druga djeca zlostavljala „do boli”. Trpeći u bratovoj sjeni, Brian se prisjećao: „U školi je Jack uvijek bio taj koji se isticao u igrama, u tučnjavama i po hrabrom suočavanju s ravnateljevom tvrdom šibom.” Premda je Nina mislila da njezina djeca ne „osjećaju skriveni strah ili nepovjerenje” prema roditeljima, Brian se činio uznemirenim zbog očeva držanja. Fawcett kao da se uvijek želio igrati s Jackom i pripremao ga je za budućeg istraživača; čak mu je dao svoju cejlonsku kartu blaga. Brian je ednom spomenuo u pismu majci da barem „nema mezimaca” u kući kad je otac odsutan. Jednog je dana Brian došao s Jackom u sobu gdje je otac držao svoju zbirku artefakata. Sadržavala je mač, kamene sjekire, koplje s kosti na vrhu, lukove i strijele te ogrlice od školjaka. Momci su prethodno progutali vrećicu kikirikija koju je poglavica Maxubija dao Fawcettu na dar; Jack je izvadio predivnu ručno izradenu mušketu zvanu jezail, koju je Fawcett nabavio u Maroku. Upitavši se može li pucati, Jack je odnio jezail van i napunio ga barutom. S obzirom na zahrdalost i starost oružje se lako moglo razletjeti, sa smrtonosnim posljedicama, a Jack je rekao da on i Brian trebaju bacati novčić da vide tko će povući obarač. Brian je izgubio. „Moj stariji brat dobrano se odmaknuo i poticao me da izvršim svoju časnu dužnost i riskiram samoubojstvo”, sjećao se Brian. „Povukao sam obarač, prah je bljesnuo i zacvrčao - i čini se da se ništa više nije događalo. Prilično vremena nakon povlačenja obarača čuo se glasni, astmatični kašalj i cijev je izrigala veliki oblak crvene prašine!” Puška nije opalila, ali Brian je pokazao, barem na trenutak, da je jednako smion kao stariji brat. Fawcett je u međuvremenu pomamno nastojao organizirati ono što je
nazivao svojim „putem u Z”. Njegova dva najpouzdanija pratitelja nisu više bila na raspolaganju: Manley je umro od srčane bolesti ubrzo nakon rata, a Costin se oženio i odlučio smiriti. Gubitak te dvojice ljudi bio je udarac koji e možda samo Costin u cijelosti uvidao. Rekao je svojoj obitelji da je Fawcettova jedina Ahilova peta kao istraživača to što je mrzio usporavati pa mu je trebao netko kome će dovoljno vjerovati i pokoriti mu se kad ta osoba kaže „Dosta je!” Bez njega ili Manleyja, bojao se Costin, nitko neće moći zaustaviti Fawcetta. Fawcett je zatim pretrpio teži udarac: Kraljevsko geografsko društvo i mnoge druge ustanove odbile su njegove molbe za financiranje. Zbog rata je bilo teže doći do novca za znanstveno istraživanje, ali to nije bio jedini razlog. Akademski obrazovani antropolozi i arheolozi istiskivali su amatere koji su se služili Savjetima putnicima; zbog subspecijalizacije su postali suvišni muškarci ili žene koji pokušavaju izvršiti autopsis cijele Zemlje. Još edan istraživač Južne Amerike i Fawcettov suvremenik potužio se ogorčeno kako se „istraživač opće prakse potiskuje u današnjem svijetu”. I premda je Fawcett ostao legenda, većina novih specijalista osporavala je njegovu teoriju o Z-u. „Ne mogu navesti ljude od znanosti da prihvate čak ni pretpostavku kako postoje tragovi stare civilizacije” u Amazoniji, pisao je Fawcett u svojim dnevnicima. Kolege su nekoć sumnjale u njegovu teoriju o Z-u velikim dijelom zbog bioloških razloga: Indijanci su bili fizički nesposobni sagraditi kompleksnu civilizaciju. Sad su mnogi od nove vrste znanstvenika sumnjali zbog razloga koji se tiču okoline: amazonski je okoliš previše negostoljubiv, a da bi primitivna plemena bila kadra stvoriti ikakav oblik razvijenog društva. Biološki determinizam sve je više uzmicao pred prirodnim determinizimom. A Amazonija - taj veliki „lažni raj” - najzorniji je dokaz maltuzijanskih ograničenja koje okoliš nameće civilizacijama. Ljetopisi prvih tragača za E1 Doradom koje je Fawcett citirao samo su potvrdivali mnogima iz znanstvene elite da je on „amater”. U jednom članku u Geographical Revietvu zaključuje se da u porječju Amazone ima tako malo ljudi da je „poput jedne od velikih svjetskih pustinja... usporedivo sa Saharom”. Istaknuti švedski antropolog Erland Nordenskiold, koji je upoznao Fawcetta u Boliviji, priznao je da je Fawcett „iznimno osebujan čovjek, posve neustrašiv”, ali da pati od „bujne mašte”. Jedan dužnosnik
Kraljevskoga geografskog društva rekao je o Fawcettu: „On je zanesenjak koji katkad govori prave besmislice” , te dodao: „Ne mislim da mu je bavljenje bavljenje spiritualiz s piritualizm mom povećalo sposobn spos obnost ost prosudivan pros udivanja.” ja.” Fawcett je prosvjedovao Keltieju: „Upamtite da sam ja razboriti entuzijast, a ne neki ekscentrični lovac na snarka” - što je aluzija na izmišljeno stvorenje iz pjesme Lewisa Carrolla. (Prema pjesmi, lovci na snarka često „iznenada iščeznu/i nikad više ne budu viđeni”.) Unutar Kraljevskoga geografskog društva Fawcett je imao odanu frakciju pristaša, uključujući Reevesa i Keltieja Keltieja koji je 1921. godine odine postao potpredsjednik potpredsjednik Društva. „Ne obazirite obazirite sa na on onoo što ljudi govore o Vama i Vašim takozvanim ’nevjerojatnim pričama’”, Keltie je rekao Fawcettu. „To nije važno. Mnogi ljudi vjeruju u Vas.” Fawcett je mogao uvjeriti svoje klevetnike obzirnošću i taktom, ali nakon toliko godina provedenih u prašumi, postao je jedno od njezinih stvorenja. Nije se s e odijevao otmjeno, otmjeno, a u kući kuć i je radije spavao s pavao u mreži. mreži. Oči su mu upale duboko u duplje, kao proroku Sudnjega dana, pa su se čak i čudaci iz Kraljevskoga geografskog društva pomalo pribojavali njegova, kako je jedan dužnosnik rekao, „prilično čucinog” ponašanja. Nakon što su u Društvu počeli kolati glasovi da je neumjeren i neobuzdan, eobuzdan, prigovorio prigovorio je članovima članovima skupštine: Ja ne gubim svoju smirenost. Nisam po naravi temperamentan” iako su njegovi prosvjedi ukazivali na to da se opet zbog nečega ljuti. 1920., nakon Nove godine, iskoristio je ono malo ušteđevine što je imao da preseli obitelj na Jamajku izjavivši kako želi da mu djeca imaju „priliku odrastati u poticajnom ambijentu Novoga svijeta”. Iako je šesnaestogodišnji Jack morao napustiti školu, bio je oduševljen, jer se i Raleigh Rimell nakon očeve smrti naselio ondje s obitelji. Jack je radio kao govedar na ranču, a Raleigh je crnčio na plantaži tvrtke Uniteci Fruit. Noću bi se dva momka često sastala i snovala o sjajnoj budućnosti: kako će iskopati blago u Gallapita-Galli na Cejlonu i probijati se kroz Amazoniju u potrazi za Z-om. Te je veljače Fawcett ponovno otputovao u Južnu Ameriku, u nadi da će osigurati sredstva od brazilske vlacie. Dr. Rice, čije se putovanje 1916. godine prijevremeno okončalo zbog ulaska SAD-a u rat, također se vratio u prašumu, blizu blizu Orinoca Orinoca - na područje sjeverno od on onog ogaa na koje je ciljao Fawcett, za koje se stoljećima nagađalo da je moguća lokacija El Dorada.
Kao i obično, dr. Rice krenuo je s velikom, dobro naomžanom družinom, koja e rijetko skretala daleko od glavnih rijeka. Kao i uvijek opsjednut opremom, konstruirao je brod od dvanaest metara da bi svladao, kako je rekao, „teške, neugodne brzace, jake stmje, podvodne stijene i plićake”. Brod je u dijelovima dopremljen u Manaus, baš kao i zgrada gradske opere, pa su ga sastavili radnici koji su radili po cijeli dan. Dr. Rice nazvao je brod Eleanor I, prema svojoj supruzi, koja ga je pratila na manje opasnoj etapi puta. Ponio e i zagonetnu crnu kutiju od dvadesetak kilograma iz koje su virili brojčanici i žice. Zaklinjući se da će preobraziti istraživanja, ukrcao je tu napravu na brod i ponio je u prašumu. Jedne večeri u logoru pažljivo je iznio kutiju i stavio je na improvizirani stol. Navukavši slušalice i vrteći brojčanike dok su mu mravi gmizali pod prstima, prstima, mogao mogao je čuti nejasne pucketave zvukove, kao da tko šapuće iza drveća - samo što su signali stizali čak iz SAD-a. Dr. Rice hvatao ih je pomoću pomoću bežičnog bežičnog brzojava brzojava - preteče radija - specijalno opremljen opremljenog og za ekspediciju. Uređaj je stajao oko 6000 dolara, što je svota kojoj danas odgovara 67 000 dolara. Svake noći, dok je kiša kapala s lišća i majmuni mu se njihali iznad glave, dr. Rice postavio bi napravu i slušao vijesti: kako je predsjednik Woodrow Wilson pretrpio moždani udar i kako su Yankees kupili Babea Rutha od Red Soxa Sox a za 125 000 dolara. lako naprava nije mogla slati pomke, primala primala je signale signale koji su ukazivali na vrijeme vrijeme na različitim različitim meridijan meridijanim imaa diljem svijeta pa je dr. Rice mogao preciznije odrediti geografsku dužinu. „Rezultati su... daleko nadmašili očekivanja”, istaknuo je John W. Swanson, član ekspedicije koji je pomagao rukovati radijom. „Vremenski signali primljen primljenii su na svakoj lokaciji gdje je bilo poželjno poželjno i zahvaljujući zahvaljujući svakodnevnim novostima, prikupljenim iz izvještaja primljenih s radijskih postaja u SAD-u, Panami Panami i Europi, članovi ekspedicije bili su u cijelosti informirani o trenutačnim zbivanjima.” Ekspedicija je pratila Casiquiare, prirodni kanal od 320 kilometara koji povezuje riječne sustave s ustave Orinoca Orinoca i Am A mazone. azone. Na jednom jednom su mjestu dr. dr. Rice i njegovi ljudi napustili čamce i krenuli pješice istražiti dio prašume gdje je, prema prema glasinama, glasinama, bilo indijanskih indijanskih artefakata. Nakon što su s u se s e probili oko 800 metara kroz šumu, naišli su na nekoliko visokih stijena s neobičnim znakovima. Brzo su sastrugali mahovinu i povijuše. Površine stijena bile su
oslikane likovima koji su podsjećali na ljude i životinje. Bez modernije tehnologije (radiokarbonsko datiranje nije bilo dostupno prije 1949-godine) nije bilo moguće odrediti njihovu dob, ali bili su slični naizgled drevnim slikarijama na stijenama koje je vidio Fawcett i čije je prikaze unio u dnevnik. Uzbuđena se ekspedicija vratila u čamce i nastavila ploviti uzvodno. 22. siječnja 1920. godine dva člana ekipe dr. Ricea pretraživala su obalu kad im se učinilo da su vidjeli kako ih netko motri. Odjurili su u logor proglasivši uzbunu. U trenu su se Indijanci raštrkali na suprotnoj obali. „Krupna, snažna, strašna osoba žestoko je gestikulirala i neprekidno ljutito vikala”, napisao je dr. Rice poslije u izvještaju Kraljevskom geografskom društvu. „Guste, kratke dlake ukrašavale su mu gornju usnu, a veliki zub visio je s donje. Bio e voda družine od nekih isprva šezdesetak viciljivih ljudi, ali kao da su se svaki čas pojavljivali novi, sve dok nisu bili postrojeni na obali dokle god nam je sezao pogled.” Nosili su dug dugačke ačke lukove, strijele, s trijele, toljage toljage i puhaljke. Međutim, Međutim, najviše je zaprepaštavala njihova koža. Bila je gotovo „bijele boje”, rekao je dr. Rice. Bilo je to pleme Yanomami, jedna od skupina takozvanih bijelih Indijanaca. Na prijašnjim prijašnjim je ekspedicijama dr. dr. Rice imao imao oprezan, oprezan, paternalistički paternalistički pristup prilikom kon kontakta takta s plemenim plemenima. a. Dok je Fawcett smatrao da bi Indijanci uglavnom trebali ostati „neokaljani” zapadnjacima, dr. Rice mislio e da ih treba „civilizirati” pa je sa suprugom utemeljio školu u Sao Gabrielu uz Rio Negro i nekoliko ambulanti s kršćanskim misionarima. Nakon jednog posjeta školi, dr. dr. Rice je rekao Kraljevskom Kraljevskom geog geografskom rafskom društvu da je promjen promjenaa u „odijevanju, „odijevanju, pon ponašanju ašanju i općoj pojavi” djece i „ozračje „ozračje reda i radinosti u zapanjujućoj suprotnosti s prljavim selom punom golih malih divljaka” koje je nekoć prevladavalo. Sad, dok su im se pripadnici plemena Yanomami približavali, ljudi dr. Ricea stajali su i gledali s cijelom zbirkom oružja uključujući pušku, sačmaricu, revolver i nabijaču. Dr. Rice stavio je darove u obliku noževa i zrcala na tlo, gdje se svjetlo odbijalo od njih. Indijanci su, možda vidjevši oaižje upereno u sebe, odbili primiti đarove; umjesto toga, neki su se primaknul primaknulii istraži is traživačima vačima s uperenim uperenim i zategnutim zategnutim lukovima. lukovima. Dr. Dr. Rice nareciio e ljudima da ispale hitac upozorenja iznad njihovih glava, ali taj je potez samo izazvao Indijance koji su počeli ispuštati strijele, a jedna je pala pokraj
noge dr. Ricea. Dr. Rice zatim je izdao zapovijed da otvore vratu i pucaju u njih. Nije poznato koliko je Indijanaca poginulo u tom napadu. U pismu Kraljevskom geografskom društvu dr. Rice je napisao: „Nije bilo izbora, s ozbirom na to da su oni bili napadači, odbijajući sve pokušaje pregovora ili primirja, primirja, izazvavši izazvavši obranu obranu koja je završila pog pogubn ubnoo po njih i mene duboko razočarala”. Dok su se Indijanci povlačili pod paljbom, dr. Rice i njegovi ljudi vratili su se u čamce i pobjegli. „Mogli smo čuti njihove jezive krikove dok su nam bili za petama”, rekao je dr. dr. Rice. Kad je ekspedicija naposljetku izašla izašla iz prašume, istraživače su slavili zbog njihove jihove hrabrosti. Fawcett Fawcett je, međutim međutim, bio zaprepašten i rekao je Kraljevskom geogr geografskom afskom društvu da je nasumično nasumično pucanje po Indijancima dijancima vrijedno vrijedno osude. Također, nije mogao mogao odoljeti a da ne ukaže na to da je dr. Rice „zbrisao” u trenutku kad je uočio opasnost i da je „premekan za pravu igru”. No vijesti da je dr. dr. Rice otkrio drevne drevne indijan indijanske ske slikarije i da kani ponovn ponovnoo krenuti u prašum praš umuu s još više opreme opreme razbješnjavale razbješnjavale su s u Fawcetta dok e pokušavao skupiti sredstva u Brazilu. U Riju je ostao dobar prijatelj s britanskim britanskim veleposlanikom sirom Ralph Ralphom om Pagetom, Pagetom, koji koji je lobirao u njegovo njegovo ime pred brazilskom vladom. Iako je Kraljevsko geografsko društvo odbilo dodijeliti svoja iscrpljena sredstva ekspediciji, preporučilo je svojega slavnog učenika brazilskoj vladi, ustvrdivši u brzojavu kako je „posve točno da je na glasu kao osoba s kojom se teško slagati... ali istodobno ima izuzetnu sposobnost da nadvlada teškoće koje bi odvratile svakog drugog”. 26. veljače dogovoren je sastanak s brazilskim predsjednikom Epitaciom Pessoom i čuvenim istraživačem i čelnikom Službe za zaštitu Indijanaca Candidom Rondonom. Fawcett se predstavio kao pukovnik iako je nakon rata umirovljen s činom potpukovnika. Nedavno je bio poslao molbu britanskom Ministarstvu rata da mu odobri promjenu čina, s obzirom na to da se vraća u Južnu Ameriku kako bi prikupio novac i da je „to stvar od određene važnosti”. U kasnijem je zahtjevu izričitiji: „Viši čin donosi stanovitu važnost prilikom kon kontaktiran taktiranja ja s lokalnim lokalnim dužn dužnošnicim ošnicima, a, ’potpukovnik’ ’potpukovnik’ nije samo ekvivalent lokalnog ’commandantea’, stupnja ispod pukovnika, već je i kao čin izgubio mnogo mjesnog ugleđa zahvaljujući velikom broju pričuvnih časnika koji su ga zadržali.” Ministarstvo rata odbilo je njegov zahtjev u oba navrata, ali on si je ipak podigao čin - tu je smicalicu izveo tako
nepokolebljivo da su ga naposljetku svi, uključujući obitelj i prijatelje, znali samo kao „pukovnika Fawcetta”. U predsjedničkoj palači Fawcett i Rondon srdačno su se pozdravili. Rondon, kojega su promaknuli u generala, nosio je odoru i kapu sa zlatnim obrubom. Isticao se prosijedom kosom i stajao je uspravno poput motke. Kako je jedan engleski putnik primijetio, odmah je privlačio „pozornost zračio je svjesnim dostojanstvom i snagom, što ga je odmah izdvajalo”. Osim predsjednika, nikog nikog više nije nije bilo u prostoriji. Prema Rondonu, Fawcett je postupno iznio svoje argumente za Z ističući važnost njegovih arheoloških istraživanja za Brazil. Činilo se da predsjednik ima razumijevanja pa je upitao Rondona što misli o „tom vrijednom projektu”. Ron Rondon don je posumnjao posumnjao da njegov njegov suparnik, koji je ostajao tajnovit tajnovit glede svoje rute, možda ima neki skriveni motiv - možda želi iskorištavati prašumsko mineraln mineralnoo bogatstvo za Eng Englesku. Bilo je i glasina, koje su s u poslije pos lije proširili Rusi putem Radija Moskve, da je Fawcett Fawcett i dalje uh uhoda oda iako za to nije bilo dokaza. Rondon je ustrajao na tome kako nije nužno „da nam stranci vode ekspedicije u Brazilu, jer imamo civilne i vojne osobe koje su vrlo sposobne za takav posao”. Predsjednik je napomenuo kako je obećao britanskom veleposlaniku da će pomoći. Rondon je rekao da je onda nužno da potraga za Z-om uključuje zajedničku zajedničku britansko-brazil britansko-brazilsku sku ekspediciju. Fawcett je bio uvjeren da ga Rondon pokušava sabotirati pa ga je obuzeo gnjev. „Kanim ići sam”, odrezao je. Dva su se istraživača probadala pogledima. Predsjednik je isprva stao na sunarodnjakovu stranu i rekao je da bi ekspedicija trebala uključivati Rondonove ljude. No ekonomske poteškoće nagnale su brazilsku vladu da se povuče iz ekspedicije iako je dala Fawcettu Fawcettu dovoljno dovoljno novca da pokrene pokrene najosnovnije operacije. Prije nego što je otišao s njihova završnog sastanka, Rondon mu je rekao: „Molim se za pukovnikovu sreću.” Fawcett je angažirao za ekspediciju britanskog časnika i člana Kraljevskoga geografskog društva kojega je Reeves preporučio, ali časnik se u posljednji čas povukao. Nepokoleban, Fawcett je dao oglas u novine i regrutirao australskog boksača visokog 195 cm Lewisa Browna i 31godišnjeg američkog ornitologa Ernesta Holta. Brown je bio razuzdan do krajnjili granica, i prije nego što je krenuo na ekspediciju, zadovoljio je svoje
seksualne apetite. „Od krvi sam i mesa kao i svi!”, rekao je Fawcettu. Holt e, s druge strane, bio senzibilan mladić koji je, odrastajući 11 Alabami, skupljao guštere i zmije te dugo težio tome da postane prirodoslovacistraživač po uzoru na Darwina. Poput Fawcetta, zapisivao je pjesme u dnevnik kako bi ih recitirao u prašumi uključujući Kiplingove riječi: „Sanjar čiji se san ostvario!” Holt je otisnuo na koricama svojeg dnevnika, masnim slovima, adresu jednog rođaka, „U SLUČAJU FATALNE NESREĆE”. Trojac se okupio u Cuiabi, glavnom gradu Mato Grossa. Tijekom šest godina koliko Fawcett nije bio u Amazoniji, procvat kaučuka je splasnuo, a središnju ulogu u njegovoj propasti igrao je bivši predsjednik Kraljevskoga geografskog društva sir Clements Markham. 70-ih godina XIX. stoljeća Markham je organizirao krijumčarenje sjemena amazonskog kaučukovca u Europu, odakle se potom slalo diljem britanskih kolonija u Aziji. U usporedbi s bezobzirnim, neučinkovitim i skupim dobivanjem kaučuka u prašumi, uzgajanje kaučukovca na azijskim plantažama bilo je lagano i eftino, a urod obilan. „Električna rasvjeta ugasila se u Manausu”, napisao je povjesničar Robin Furneaux. „Zgrada opere utihnula je, a dragulji koji su je nekoć ispunjavali nestali su... Kivosasi kruže oko lustera propale palače i pauci trčkaraju po njezinim podovima.” Fawcett je opisao Cuiabu kao „osiromašenu i zaostalu”, mjesto koje se prometnulo u „tek nešto bolje od grada duhova”. Ulice su bile prekrivene blatom i travom; samo je glavna cesta bila osvijetljena električnim žaruljama. Dok je Fawcett skupljao zalihe za ekspediciju, bojao se da ga uhode. Ustvari se general Rondon zakleo da neće Engleza ispuštati iz vida dok ne otkrije svoje prave namjere. Fawcett se u pismima počeo služiti šifrom kako bi sakrio svoju rutu. Kako je Nina objasnila u pismu jednom pouzdaniku: „Šir x + 4 do x + 5 i duž y + 2, gdje je ’x’ dvaput broj slova u imenu grada u kojem e odsjeo s nama, a ’y’ je broj zgrade u Londonu gdje sam ga posjećivala.” Dodala je: „Nikome ne govori ključ ove šifre.” Fawcett je dobio oproštajnu poruku od sina Jacka, u kojoj je napisao da e „sanjao” kako ulazi u neki drevni hram u gradu poput Z-a. Budi „siguran na svim etapama svojeg putovanja”, rekao je Jack ocu i zaželio mu sretan put. Fawcett je zamolio lokalnog posrednika da ako se obitelj ili prijatelji „uzbude zbog izostanka vijesti, neka ih umiri povjerljivom tvrdnjom da nas ne čeka neugodan kraj i da ćemo se javiti u dogledno vrijeme”. A u pismu
Keltieju zakleo se: „Stići ću do tog mjesta i vratiti se iz njega.” Uz pratnju dvojice suputnika, dva konja, dva vola i para pasa, potom se zaputio sjeverno prema rijeci Xingu, držeći mačetu kao što vitez stišće svoj mač. Ubrzo je sve krenulo po zlu. Kiše su im poplavile put i uništile opremu. Brown je unatoč surovoj vanjštini pretrpio slom živaca pa ga je Fawcett, bojeći se katastrofe kao u Murrayjevu slučaju, poslao natrag u Cuiabu. I Holt e iznemogao; rekao je da je terenski rad nemoguć zbog užasnih uvjeta i manijakalno je katalogizirao kukce koji su ga napadali, sve dok mu dnevnik nije sadržavao gotovo nikakve druge pojedinosti. „Više sam nego napola bolestan od kukaca”, nadrljao je dodavši: „Naporni dani, mučne noći istraživački život! Gdje je sad romantika?” Fawcett je bio bijesan. Kako da ikamo stigne s „ovim bogaljem”, zapisao e u dnevnik. Ali ni Fawcett u dobi od 53 godine nije više bio imun na prirodne sile. Noga mu je natekla i inficirala se, „zadajući mi noću toliku bol da mi je teško spavati”, priznao je u dnevniku. Jedne je noći uzeo pilule s opijumom i silno mu se smučilo. „Vrlo je neuobičajeno da mene nešto obori pa sam se veoma stidio”, zapisao je. Nakon mjesec dana putovanja, životinje su počele ugibati. „Silno vas razdražuje kad vidite kako vam teretne životinje polako ugibaju”, zapisao je Holt. Vol kojega su napali crvi legao je i više nikad nije ustao. Jedan je pas skapavao od gladi pa ga je Holt ustrijelio. Jedan se konj utopio. Potom se dmgi konj srušio na mjestu pa ga je Fawcett metkom izbavio muka - to je bilo mjesto koje je postalo poznato kao Logor uginuloga konja. Na koncu se Holt srušio i rekao: „Ne obazirite se na mene, pukovniče. Nastavite, mene samo ostavite ovdje.” Fawcett je znao da bi ta ekspedicija mogla biti posljednja prigoda da dokaže svoju teoriju o Z-u pa je prokleo bogove što su se urotili protiv njega - optuživao ih je zbog vremena, suputnika i rata koji ga je zadržao. Shvaćao e da će Holt umrijeti ako ga ostavi. „Nije bilo druge”, pisao je poslije Fawcett, „nego ga odvesti natrag i ođustati od tog putovanja jer je neuspješno - mučan, bolan neuspjeh!” Nije htio priznati da je zbog njegove vlastite inficirane noge nastavak bio gotovo nemoguć. Dok se ekspedicija s mukom probijala do najbliže naseobine, izdržavši 36 sati bez vode, Fawcett je rekao Holtu: „Izlazak iz pakla uvijek je težak.”
Kad su se pojavili u Cuiabi u siječnju 1921. gociine, veleposlanik Paget poslao je brzojav Nini u kojemu je stajalo samo: „Muž Vam se vratio.” Nina e upitala Harolda Largea: „Što to znači, što mislite? Ne bih rekla da je riječ o neuspjehu! Možda nije pronašao ’izgubljene gradove’, ali mislim da je našao nešto važno, inače se sigurno ne bi vratio.” Ipak, vratio se bez ičega. General Rondon poslao je zluradu izjavu za tisak u kojoj je stajalo: „Ekspedicija puk. Fawcetta je prekinuta... unatoč svom njegovom ponosu kao istraživača... Vratio se mršav i, naravno, razočaran što je bio primoran povući se prije nego što je zašao u najtežio dio oko Xingua.” Smožden, Fawcett je planirao povratak u prašumu s Holtom, koji je još bio pod ugovorom i čije si je usluge jedino mogao priuštiti. Supruga američkog potkonzula u Riju, koja je bila ornitologova prijateljica, poslala je Holtu pismo u kojemu ga preklinje da ne putuje: Ti si čvrst, snažan mladić, zašto onda... namjerno odbacuješ svoj život, a upravo to ćeš učiniti ako se vratite u Mato Grosso?... Svi shvaćamo da te iznimno zanima znanost i da je voliš, ali što ćeš dobra donijeti sebi ili svijetu ako se besciljno zaputiš usred ničega?... Što s tvojom majkom i sestrom? Zar one nisu važne?... Jednom će te netko od njih, ili obje, trebati, a gdje ćeš ti biti? Nemaš prava žrtvovati svoj život samo zato što to želi čovjek kojega ne poznaješ. Mnogo je života izgubljeno radi boljitka čovječanstva, to je istina, ali kako će taj jalovi pothvat išta pridonijeti svijetu? Ipak, Holt je bio odlučan i htio je završiti ekspediciju pa je otputovao u Rio prikupljati zalihe. Fawcett je dotle razmatrao svaku značajku Holtova držanja: svaku žalbu, svaki krivi potez, svaku pogrešku. Čak je počeo sumnjati, iako nije imao dokaza, da je Holt Juda koji šalje informacije dr. Riceu ili nekom drugom suparniku. Poslao je Holtu poruku u kojoj je stajalo: „Na žalost, mi živimo i razmišljamo u dva različita svijeta i ne možemo se spojiti kao ni ulje i voda... A budući da je cilj ovog putovanja na prvom mjestu, a osobni motivi na posljednjem, završit ću ga sam radije nego da nepotrebno dovodim rezultate u pitanje.” Holt je osupnut zapisao u dnevnik: „Nakon bliskog druženja s puk. Fawcettom u razdoblju od jedne godine... shvatio sam da je lekcija koja mi
se najjasnije usjekla u pamćenje ova: nikad ni u kakvim okolnostima ne stupaj ni u kakvu vezu s bilo kojim Englezom.” Jadikovao je kako je, umjesto da je stekao slavu, ostao „lutajući ornitolog - ili bi možda ’ptičar skitnica’ bilo bliže točnijem nazivu”. Zaključio je: „Sto se tiče moga pristranog zapažanja, [Fawcett] ima samo tri odlike kojima se divim: odlučan e, sklon životinjama i brzo zaboravlja svađu.” Fawcett je rekao prijateljici da je otpustio još jednog suputnika koji je bio „uvjeren da sam luđak”. Sad ga je prvi put počela obuzimati misao: kad bi barem moj sin mogao doći. Jack je bio snažan i odan. On se ne bi žalio kao škiljavi slabić. Ne bi tražio veliku plaću ili pobunu. I, što je najvažnije, vjeruje u Z. „Žudio sam za danom kad će moj sin moći raditi sa mnom”, napisao je Fawcett. U tom trenutku, ipak, Jack, još uvijek samo 18-godišnjak, nije bio spreman, a Fawcett nije imao nikoga. Logičan izbor bio bi ođgoditi putovanje, ali umjesto toga dao je pola svoje vojne mirovine za zalihe - uloživši i ono malo ušteđevine što je imao - i smislio novi plan. Ovaj će put pokušati stići do Z-a sa suprotne strane, putujući s istoka na zapad. Krenuvši iz Bahije i prolazeći onuda gdje je, kako je mislio, bandeirante 1753. godine otkrio grad, hodat će stotine kilometara u unutrašnjost prema prašumi u Mato Grossu. Plan se činio luđačkim. Čak je i Fawcett priznao Keltieju da ako krene sam, „izgledi za povratak su smanjeni”. Ipak, u kolovozu 1921. godine krenuo je bez pratnje. „Usamljenost nije nepodnošljiva kad je um obuzet entuzijazmom prema potrazi”, napisao je. Žedan i gladan, izvan sebe i smeten, neprekidno je hodao. U jednom je trenu ugledao stijene na dalekom obzoru i pomislio da je vidio obrise grada... ili mu se um pomračivao? Zalihe su mu bile iscrpljene, noge izmoždene. Nakon tri mjeseca u divljini suočen sa smrću, nije imao izbora nego povući se. „Moram se vratiti”, zakleo se. „I vratit ću se!”
18
Znanstvena opsesija „O tebi ovisi, Jack”, rekao je Fawcett. Razgovarali su nakon što se Fawcett vratio s ekspedicije 1921. godine. Dok ga nije bilo, Nina je preselila obitelj s Jamajke u Los Angeles, kamo su otišli i Rimellovi i gdje su se Jack i Raleigh zanijeli Hollywoodom, mažući kosu, puštajući brkove poput Clarkea Gablea i motajući se oko hollywoodskih setova u nadi da će dobiti ulogu. (Jack je upoznao Mary Pickford i posudio joj svoju palicu za kriket za snimanje Malog lorda Fauntleroyja [Little Lord Fauntlero}].) Fawcett je imao prijedlog za sina. Pukovnik T. E. Lawrence - proslavljeni pustinjski uhoda i istraživač poznatiji kao Lawrence od Arabije - prijavio se za sljedeće Fawcettovo putovanje u potrazi za Z-om, ali Fawcett je bio sumnjičav prema odabiru suputnika s tako akim egom koji je nenaviknut na Amazoniju. Kako je napisao jednom prijatelju: „[Lawrence] možda žudi za istraživanjem Južne Amerike, ali kao prvo, vjerojatno zahtijeva plaću koju mu ne mogu dati, a kao dmgo, njegov izvrstan rad na Bliskom istoku ne podrazumijeva da je kadar ili voljan grbiti se pod 30-ak kilograma tereta, živjeti godinu dana u šumi, trpjeti mnoštvo kukaca i prihvatiti uvjete koje bih ja nametnuo.” Fawcett je rekao Jacku da, umjesto Lawrencea, on može sudjelovati u ekspediciji. Bit će to jedna od najtežih i najopasnijih ekspedicija u povijesti istraživanja - vrhovni test, prema Fawcettovim riječima, „vjere, hrabrosti i odlučnosti”. Jack nije krzmao. „Želim ići s tobom”, rekao je. Nina, koja je prisustvovala tim razgovorima, nije se protivila. Dijelom je bila uvjerena da će Fawcettove naoko nadljudske moći zaštititi njihova sina,
a dijelom je vjerovala da će Jack, kao očev prirodni nasljednik, imati slične sposobnosti. No čini se da su njezini motivi bili dublji: sumnjati u svojega supruga nakon tolikih godina žrtvovanja značilo bi sumnjati u vlastito životno djelo. Ustvari joj je Z bio potreban koliko i njemu. I premda Jack nije imao istraživačkog iskustva, a ta je ekspedicija bila iznimno opasna, nikad nije razmišljala o tome, kako je rekla jednom novinaru, da pokuša „zadržati” sina. Naravno, i Raleigh je morao putovati. Jack je rekao da ne može učiniti najvažniju stvar u životu bez njega. Raleigheva majka Elsie nije bila sklona dopustiti najmlađem sinu svojem „dečku”, kako ga je nazivala - da se priključi tako opasnom pothvatu. Ali Raleigh je bio uporan. Njegove filmske težnje propale su i obavljao je teške fizičke poslove u drvnoj industriji. Kako je rekao starijem bratu Rogeru, osjećao se „nezadovoljno i nemirno”. Ovo je bila prigoda ne samo da zaradi „hrpu love” nego i da si poboljša život. Fawcett je obavijestio Kraljevsko geografsko društvo da sad ima dva idealna suputnika („oba su snažna kao konji i puni zanosa”) i još jednom pokušao osigurati financije. „Mogu reći samo da sam nositelj osnivačkog odličja... te stoga zaslužujem povjerenje”, tvrdio je. No neuspjeh njegove prethodne ekspedicije - premda je bio prvi u njegovoj sjajnoj karijeri - dao je njegovim kritičarima još streljiva. I bez potpore, nakon što je potrošio ono malo ušteđevine što je imao na prethodnu ekspediciju, ubrzo je bankrotirao poput svojeg oca. U rujnu 1921. godine, budući da više nije mogao snositi životne troškove u Kaliforniji, bio je primoran opet preseliti obitelj i vratiti se u Englesku u Stoke Canon, gdje je unajmio staru, trošnu kuću bez tekuće vode i struje. „Sva se voda morala crpsti, a golemi trupci morali su se piliti na klade, što je sve dodatan napor”, pisala je Nina Largeu. Rad je bio zamoran. „Posve sam smalaksala prije otprilike pet tjedana i bila sam ozbiljno bolesna”, rekla je Nina. Dio nje htio e pobjeći i umaknuti svim žrtvovanjima i opterećenjima - ali, rekla je, „obitelj me trebala”. „Situacija je teška”, Fawcett je priznao Largeu. „Čovjek malo nauči iz laganog života, ali ne volim druge zamarati teškoćama koje su me tako uporno proganjale... Nije da žudim za luksuzom. Nije mi mnogo stalo do takvih stvari - ali mrzim neaktivnost.”
Percy Harrison Fawcett smatrao se „posljednjim individualističkim istraživačem” - jednim od onih koji su se usuđivali putovati u neistražena podmčja s tek nešto više od mačete, kompasa i gotovo svetačke posvećenosti cilju. © R. de Montet-Guerin
Stoljećima su Europljani gledali na Amazoniju kao na nestvaran krajolik, a Indijance zamišljali s glavama nasred prsa, kao što pokazuje ovaj crtež iz XVI. stoljeća. Uz dopuštenje Američkoga hispanističkog društva, New York
Legendarno kraljevstvo El Dorado prikazano na ilustraciji iz XVI. stoljeća otisnutoj u Njemačkoj. Uz dopuštenje Američkoga hispanističkog društva, New York
Sa 18 gociina Fawcett je završio Britansku kraljevsku vojnu akademiju, gdje je naučio kako biti „pravi, neustrašivi vođa”. Zbirka Sandhurst, Royal Military Academy Sandhurst
E. A. Reeves, kustos za karte Kraljevskoga geografskog društva, smatra se zaslužnim za to što je Fawcett postao istraživač. Uz dopuštenje Kraljevskoga geografskog društva
Fawcett mapira granicu između Brazila i Bolivije 1908. Uz dopuštenje Kraljevskoga geografskog društva
„Koliko dugo možemo izdržati?” bilo je ključno pitanje; Fawcett (sprijeda desno) i njegovi ljudi skapavali su od gladi tijekom potrage za izvorom Rio Verdea 1908. Uz dopuštenje Kongresne knjižnice
Binghamovo otkriće Machu Picchua 1911. godine raspalilo je Fawcettovu maštu. Nesumnjivo ga je i zapeklo.
Dr. Alexander Hamilton Rice, Fawcettov najveći suparnik, bio je multimilijunaš, „podjednako na domaćem terenu u otmjenom vrtlogu newportskog društva kao i u sparnim brazilskim prašumama”. Uz dopuštenje Kmljevskoga geografskog društva
Član ekspedicije dr. Ricea iz 1919/1920. godine postavlja bežični brzojav - preteču radija - koji je omogućio ekipi primanje vijesti iz izvanjskog svijeta. Uz dopuštenje Kmljevskoga geograjškog društva
Ekspedicija dr. Ricea iz 1924/1925. godine uključivala je stroj koji će stubokom izmijeniti istraživanja - zrakoplov. Uz dopuštenje Kraljevskoga geografskog društva
Istaknuti biolog James Murray bio je članom Shackletonove Britanske antarktičke ekspedicije, a poslije se pridružio Fawcettu na groznom putovanju kroz Amazoniju. Zavod za polarna istraživanja Scott, Sveučilište u Cambridgeu
„Snažni kao konji i puni zanosa”; Jack Fawcett i njegov najbolji prijatelj Raleigh Rimell na ekspediciji 1925. godine. Uz dopuštenje Kraljevskoga geografskog društva Percy Fawcett s Raleighom Rimellom i jednim od vodiča neposredno prije nego što je ekspedicija nestala. Uz dopuštenje Kraljevskoga geografskog društva
Fawcettov stariji sin Jack, koji je sanjao o tome da postane filmska zvijezda, pratio je oca u njegovoj kobnoj potrazi za Z-om. © R. de Montet-Guerin
„Nikad se nisam osjećao tako dobro”, napisao je Jack Fawcett majci za vrijeme kobne ekspedicije. Uz dopuštenje Kraljevskoga geografskog društva
Godine 1928. George M. Dyott pokrenuo je prvu veliku misiju za Fawcettovo spašavanje. Uz dopuštenje Kraljevskoga geografskog društva
I Fawcettov sin Brian, koji nije bio član ekspedicije 1925. godine, naposljetku je završio u prašumi. Bettmann/Corbis
Brian je čitao očeve dnevnike i crtao ilustracije koje prikazuju njegove pustolovine. Crteži poput ovog objavljeni su u knjizi Exploration Fawcett 1953. te su pridonijeli legendi o Fawcettu. U potrazi za bilo kakvim tragom o sudbini svoga oca Brian je 1955. unajmio malen zrakoplov i bacio tisuće letaka koji su lepršali iznad drveća poput snijega. © R. de Montet-Guerin
Indijanac u Xinguu lovi ribu lukom i strijelom 1937. godine. Mnogi znanstvenici smatraju da u Amazoniji nije bilo dovoljno hrane za postojanje velike, kompleksne civilizacije. Uz dopuštenje Kraljevskoga geografsk.og društva
Smatralo se da Indijanci iz plemena Kalapalo - uključujući ove koje je fotografirao jedan misionar 1937. godine - znaju što se doista dogodilo s Fawcettom i njegovom družinom. Uz dopuštenje Kraljevskoga geografskog društva
Godine 1951. Orlando Villas Boas, ugledni brazilski istraživač, mislio je da je našao dokaz Fawcettove sudbine. Fotografija Edivarda A. Gourleyja, reproducirano uz dopuštenje Douglasa A. Gourleyja
Izvještaj brazilskih novina iz veljače 1952. o ekspediciji P. H. Fawcetta i Villas Boasovu „otkriću” njegovih posmrtnih ostataka.
U nadi da će konačno razriješiti Fawcettovu zagonetku James Lynch se sredinom 90-ih zaputio u amazonijsku prašumu.
Autor (sprijeda) prolazi s Indijancima iz plemena Bakairi kroz prašumu istim putem kojim je išao i Fawcett prije 80 godina. Uz dopuštenje Paola Pinagea
Dva Indijanca iz plemena Kuikuro tijekom proslave duha „vrtloga”. Uz dopuštenje Michaela Heckenbergera
Indijanci iz plemena Kuikuro sudjeluju u jednom od svojih najsvetijih obreda, koji se zove Kuarup, a njime se odaje počast mrtvima. Uz dopuštenje Michaela Hecken bergera Zračna snimka naselja plemena Kuikuro s njegovim kmžnim trgom i nadsvođenim kućama duž njegova ruba. Uz dopuštenje Michaela Heckenbergera Nije si mogao priuštiti da pošalje Jacka na fakultet, a Brian i Joan prestali su pohađati školu kako bi pomagali u kući i radili usputne poslove da zarade novac. Prodavali su fotografije i slike po kućama, dok je Fawcett rasprodao obiteljske stvari. „Moj je muž natuknuo prije nekoliko dana kako
on misli da bi bilo mudro prodati one stare španjolske stolice, ako bi... donijele dobru cijenu”, Nina je pisala Largeu. Godine 1923. Fawcett je toliko osiromašio da nije mogao platiti godišnju članarinu od tri funte za Kraljevsko geografsko društvo. „Molio bih Vas da mi dadete savjet glede toga bih li mogao odstupiti... a da ne dođe do kakva skandala zato što sam nositelj osnivačkog odličja”, Fawcett je pisao Keltieju. „Činjenica je da su me prisilna pasivnost i... odlazak obitelji u Kaliforniju ostavili u novčanoj stisci. Nadao sam se da ću je prebroditi, ali čini se da su te nade uvenule i mislim da neću izdržati.” Dodao je: „To je doista grubo budenje iz snova.” Iako je skucao dovoljno novca da plati pristojbu za još jednu godinu, Nina je bila zabrinuta za supmga. „PHF je u najdubljem očaju”, povjerila je Largeu. „Očeva nestrpljivost da odmah krene na svoje posljednje putovanje sve ga je jače izjedala”, Brian se poslije sjećao. „Od mučaljivog postao je gotovo osoran.” Fawcett se okomio na znanstvenu elitu smatrajući da mu je okrenula leđa. Rekao je prijatelju: „Arheološko i etnološko znanje temelji se na nesigurnom tlu nagađanja, a znamo što se može dogoditi takvim konstrukcijama.” Prijavljivao je neprijatelje u Kraljevskom geografskom dmštvu i posvuda otkrivao „izdaju”. Jadikovao je zbog „novca potraćenog na beskorisne antarktičke ekspedicije”, zbog „ljudi od znanosti” koji su „svojedobno prezirno odbacivali postojanje Amerika - i poslije ideju Herkulaneja, Pompeja i Troje”, govorio kako „sva sumnjičavost kršćanskog svijeta neće ni milimetar pokolebati” njegovu vjeru u Z i kako će „uspjeti na ovaj ili onaj način pa makar morao čekati još jedno desetljeće”. Sve se više okruživao spiritistima, koji nisu samo potvrđivali nego i uljepšavali njegovu viziju Z-a. Jedan mu je vidovnjak rekao: „Dolina i grad puni su dragulja, i to duhovnih, ali obiluju i pravim draguljima.” Fawcett je objavljivao eseje u časopisima poput Occult Revieiva, u kojima je govorio o svojoj duhovnoj potrazi i o „blagu nevidljivog svijeta”. Jedan drugi istraživač Južne Amerike i član Kraljevskoga geografskog društva rekao je da mnogi ljudi misle kako je Fawcett postao „pomalo neuravnotežen”. Neki su ga nazivali „znanstvenim manijakom”. Spiritističkom časopisu Light priložio je esej pod naslovom „Opsesija”. Ne spominjući vlastitu fiksnu ideju, opisao je kako „duhovne oluje” mogu
ispuniti neku osobu „strahovitim mukama”. „Nema sumnje da je opsesija dijagnoza mnogih slučajeva ludila”, zaključio je. Mozgajući danju i noću, smišljao je razne nedovršene ideje - da kopa nitrate u Brazilu, da traži naftu u Kaliforniji - kako bi skupio novac za ekspediciju. „Rudarski je konzorcij propao” jer bio je „leglo lopova”, napisao je Largeu u listopadu 1923. godine. Jack je rekao jednoj obiteljskoj prijateljici: „Kao da nam neki zloduh postavlja sve moguće prepreke na put.” Ipak, Jack je nastavio vježbati za slučaj da se novac iznenada pojavi. Bez Raleigheva bezbrižnog utjecaja, prihvatio je očevu askezu, izbjegavajući meso i alkohol. „Donedavno sam imao ideju da si moram zadati neku iznimno tešku kušnju koja zahtijeva strahovit duhovni napor”, pisao je Esther Windust, obiteljskoj prijateljici i teozofkinji. „Uz veliki napor bio sam uspješan i već sam osjetio korist.” Dodao je: „Silno uživam u životu i učenjima Bude [koja me] pomalo iznenađuju svojom posvemašnjom sličnošću s mojim vlastitim idejama. Primjećuje se njegova nesklonost vjerovanju i dogmama.” Jednog se posjetitelja dojmila Jackova pojava: „Sposobnost za ljubav - i lagana asketska suzdržanost - navodi čovjeka na pomisao o vitezovima grala.” Fawcett je u meduvremenu nastojao zadržati vjeru da će ga prije ili kasnije „bogovi primiti u službu”. Jednom je prijatelj Rider Haggarđ rekao istraživaču da ima nešto važno što mu želi dati. Bio je to kameni idol visok oko 25 centimetara bademastih očiju i s hijeroglifima uklesanim na prsima. Flaggard, koji ga je držao na stolu dok je pisao knjigu iz 1919- godine Kad se svijet zatresao (When the World Shook), rekao je da je kip dobio od nekoga iz Brazila tko je smatrao da potječe od Indijanaca u u unutrašnjosti. Fawcett e uzeo idol i dao ga pregledati nekolicini muzejskih stručnjaka. Većina je posumnjala da je lažan, ali Fawcett ga je u očaju čak pokazao jednom mediju i zaključio da bi mogao biti ostatak iz Z-a. U proljeće 1924. godine saznao je da dr. Rice, oslanjajući se na svoj neiscrpni bankovni račun, pokreće jednu od najneobičnijih ekspedicija ikad okupljenih. Formirao je ekipu koja je odražavala novu potrebu za specijalizacijom. Uključivala je stručnjake za botaniku, zoologiju, topografiju, astronomiju, geografiju i medicinu, kao i jednog od najistaknutijih svjetskih antropologa dr. Theodora Kocha-Griinberga i Silvina Santosa koji
se smatra prvim amazonskim snimateljem. Još je više zastajao dah od opreme za ekspediciju. Bili su tu Eleanor II i još jedno elegantno plovilo; i novi bežični radijski sustav, koji je mogao ne samo primati signale nego ih i slati. Međutim, nisu te stvari izazvale najveće komešanje. Kako je izvijestio New York Times, doktor je imao hidroavion trosjed sa 160 konjskih snaga, šest cilindara, propelerom od hrastovine i kompletnim priborom zračnih kamera. Fawcett je smatrao da će oprema dr. Ricea imati ograničenja u Amazoniji: postojeći radijski uredaji bili su tako glomazni da će ograničili ekspediciju na čamce, a ne mora značiti da će se promatranjem iz zraka i fotografiranjem probiti kroz krošnje. Postojala je i opasnost od slijetanja na neprijateljska područja. Times je izvijestio da je hidroavion dr. Ricea pun „zaliha bombi” za „plašenje ljudožderskih Indijanaca” - što je taktika koja je Fawcetta užasavala. Ipak, Fawcett je znao da hidroavion može dovesti čak i nesposobne istraživače do najudaljenijih mjesta. Dr. Rice obznanio je da će se „cijela metoda istraživanja i geografskog mapiranja stubokom izmijeniti”. Ekspedicija - ili barem film koji je Santos kanio snimiti - zvala se No rastro do Eldorado ili Na tragu El Dorada. Premda je Fawcett vjerovao da njegov suparnik i dalje traži Z previše sjeverno, bio je osupnut. Tog rujna, dok su Rice i njegova ekipa kretali u Amazoniju, Fawcett je upoznao razmetljivoga britanskoga ratnog dopisnika i nekadašnjeg člana Kraljevskoga geografskog društva Georgea Lyncha. S dobrim vezama i u SAD-u i u Europi, često je posjećivao Savage Club u Londonu, gdje su se pisci i umjetnici okupljali na piću ili radi pušenja cigara. Fawcettu se Lynch, koji je imao 56 godina, učinio „vrlo čestitim čovjekom besprijekorne naravi i visokog ugleda”. Štoviše, Lyncha je očarala ideja o pronalaženju Z-a. U zamjenu za postotak od profita koji će ekspeđicija donijeti, Lynch se kao mnogo sposobniji trgovac od Fawcetta ponudio da pomogne prikupiti novac. Fawcett je svoja nastojanja da dobije potpom usmjerio na financijski oslabljeno Kraljevsko geografsko dmštvo. Sad će uz Lynchovu pomoć tražiti potpom u SAD-u, tom novom poduzetnom imperiju koje je neprekidno širilo granice i bilo puno kapitala. 28. listopada Jack je napisao Windustovoj da je Lynch otputovao u Ameriku „kako bi stupio u kontakt s milijunašima”. Shvaćajući moć Fawcettove legende i komercijalnu vrijednost njegove priče „po meni, najljepše istraživačke priče napisane u naše doba”, kako se
Fawcett izrazio - Lynch je prvo iskoristio svoje kontakte u medijima. Za nekoliko je dana osigurao tisuće dolara prodavši prava na priču o Fawcettovoj ekspediciji Sjevernoameričkoj novinarskoj udruzi ili NANA-i konzorciju tiskovina prisutnom u gotovo svakom većem gradu u SAD-u i Kanadi. Konzorcij, koji je uključivao New York World, Los Angeles Times, ouston Chronicle, Times-Picayune i Toronto Star, bio je poznat po tome što e davao novinarske akreditacije neprofesionalnim izvjestiteljima koji su mogli slati napete dopise s najegzotičnijih i najopasnijih lokacija. (Konzorcij e poslije angažirao Ernesta Hemnigwayja kao stranog dopisnika za vrijeme Španjolskoga građanskog rata i financirao ekspedicije poput prelaska Tihog oceana na splavi Thora Heyerđahla 1947. godine.) Dok istraživači obično pišu o svojim pustolovinama nakon zbivanja, Fawcett će slati indijanske tekliče s dopisima tijekom svojega putovanja - čak i, ako bude moguće, iz „samoga zabranjenoga grada”, kako je izvijestio jedan list. Lynch je prodao prava na Fawcettovu ekspediciju novinama diljem svijeta, tako da će deseci milijuna ljudi praktički na svakom kontinentu čitati o njegovu putovanju. Iako je Fawcett bio oprezan prema trivijaliziranju njegovih znanstvenih težnji „žurnalizmom”, kako se izrazio, bio je zahvalan za svaku potporu, da ne spominjemo zajamčenu slavu. Međutim, najviše ga je razveselio Lynchov brzojav kojim ga je obavijestio da njegov prijedlog izaziva jednako oduševljenje u uglednim američkim znanstvenim ustanovama. Ne samo što su te institucije imale više novca od mnogih svojih europskih pandana, nego su bile i otvorenije prema Fawcettovoj teoriji. Direktor Američkoga geografskog društva dr. Isaiah Bowman bio je članom ekspedicije Hirama Binghama koja je otkrila Machu Picchu, što je bilo posve neočekivano za tadašnje znanstvenike. Dr. Bowman rekao je jednom novinaai: „Poznajemo pukovnika Fawcetta godinama kao čovjeka krajnje čvrstoga karaktera i najvećeg poštenja. Gajimo potpuno povjerenje i u njegove mogućnosti i u njegove sposobnosti i pouzdanost kao znanstvenika.” Američko geografsko društvo dalo je ekspediciji potporu od tisuću dolara; Muzej američkih Indijanaca dodao je još tisuću. 4. studenog 1924. godine Fawcett je napisao Keltieju: „Sudim po Lynchovu brzojavu i pismima da se cijela stvar... počinje sviđati Amerikancima. Pretpostavljam da je riječ o romantičnoj crti koja je stvarala carstva i nesumnjivo će ih i dalje stvarati.” Upozorivši kako će ispasti da je
„moderni Kolumbo odbijen u Engleskoj”, ponudio je Društvu posljednju priliku da podupre misiju. „Kraljevsko geografsko društvo stvorilo je od mene istraživača, i ne želim da bude izvan ekspedicije koja će jamačno biti povijesna”, rekao je. Na koncu, s Keltiejem i drugim pristašama koji su lobirali u njegovo ime i sa znanstvenicima diljem svijeta koji su bili skloni mogućnosti postojanja Z-a, Društvo je izglasalo potporu ekspediciji i pridonijelo njezinu opremanju. Ukupna prikupljena svota iznosila je otprilike 5000 dolara - manje od cijene jednog od raciijskih uređaja dr. Ricea. To nije bilo dovoljno novca za plaću Fawcettu, Jacku ili Raleighu, a dobar dio financija od novina bit će uplaćen tek nakon završetka putovanja. „Ako se ne vrate, neće biti ničega” od čega bi obitelj mogla živjeti, Nina je poslije pisala Largeu. „Nije baš svota koja bi potaknula većinu istraživača”, Fawcett je rekao Keltieju. Ali, dodao je u drugom pismu, „na neki mi je način vrlo drago što nitko od nas neće zaraditi ni centa ukoliko putovanje ne bude uspješno, jer nitko neće moći reći da smo radi novca pokrenuli ovu krajnje pogibeljnu potragu. Riječ je o časnom znanstvenom istraživanju koje pokreću vlastita iznimna zanimljivost i vrijednost.” Fawcett i Jack posjetili su Kraljevsko geografsko društvo, gdje kao da je nestala sva zla krv i sve frustracije. Reeves, kustos za karte Društva, poslije se prisjećao kako je Jack bio „pristao mlaciić”: „dobro građen, visok i snažan, vrlo nalik ocu”. Fawcett je izrazio zahvalnost Reevesu i Keltieju, koji se nikad nisu pokolebali u svojoj potpori. „Radujem se što ću vam ispripovijedati cijelu priču za tri godine”, rekao je. Nakon povratka u Stoke Canon, Fawcetta, Jacka i ostatak obitelji obuzelo je uzbuđenje pakiranja i planiranja. Odlučeno je da će se Nina i Joan, kojoj je tada bilo 14 godina, preseliti na portugalski otok Madeiru, gdje su životni troškovi manji. Brian, koji je bio shrvan time što otac nije odabrao njega za ekspediciju, posvetio je pozornost izgradnji željeznica. Uz Fawcettovu je pomoć našao posao u jednoj željezničkoj tvrtki u Peruu i prvi e otputovao u Južnu Ameriku. Obitelj je ispratila Briana, kojemu je tada bilo samo 17 godina, na željezničku postaju. Fawcett je rekao Brianu da će on biti odgovoran za brigu oko Nine i sestre tijekom ekspedicije i da će svaka financijska potpora koju im bude mogao pružiti pomoći da prežive. Obitelj je imala planove za povratak
Fawcetta i Jacka kao junaka. „Za dvije će se godine vratiti, i kad dobijem prvi dopust svi ćemo se naći u Fngleskoj”, poslije se sjećao Brian. „Nakon toga mogli bismo osnovati Obiteljski dom u Brazilu, gdje će se bez sumnje raditi idućih godina.” Brian se pozdravio s obitelji i ukrcao na vlak. Dok su vagoni odmicali, zurio je kroz prozor gledajući kako rnu otac i brat polako nestaju s vidika. 3. prosinca 1924. godine Fawcett i Jack rekli su zbogom Joan i Nini te se ukrcali na Aquitaniju koja je kretala za New York, gdje su se trebali naći s Raleighem. Put do Z-a konačno se činio sigurnim. Međutim, kad su stigli u New York tjedan dana poslije, Fawcett je otkrio da se Lynch, njegov poslovni suradnik „besprijekorne naravi”, osamio u hotelu Waldorf-Astoria, pijan i okružen prostitutkama. „Podlegao je primamljivosti sveprisutne boce u ovom gradu prohibicije”, napisao je Fawcett Kraljevskom geografskom društvu. Rekao je da Lynch „zacijelo pati od alkoholnog zastranjenja. Možda i od još nečega, jer bio je seksualno poremećen.” Ta je aberacija stajala više od tisuću dolara namijenjenih ekspediciji pa se Fawcett uplašio da bi misija mogla biti u opasnosti da propadne prije nego što je i počela. No taj je pothvat već postao međunarodnom senzacijom, što je nagnalo Johna D. Rockefellera, potomka milijardera i osnivača Standard Oila i saveznika dr. Bowmana, da istupi s čekom na 45 000 dolara, kako bi se „plan mogao odmah ostvariti”. - S ponovno čistim putem do Z-a, Fawcetta više nije mogla uznemiriti ni njegova zloglasna srdžba prema Lynchu koji se osramoćen vratio u London. „Ubrzao je ovu ekspediciju, za što mu treba odati priznanje, a bogovi katkad odabiru neobične posrednike za svoje ciljeve” , napisao je Fawcett Kraljevskom geografskom društvu. K tome, rekao je, „ja čvrsto vjerujem u zakon kompenzacije”. Bio je siguran da je žrtvovao sve što je morao dati kako bi stigao do Z-a. Nadao se da će sad steći ono što je zvao „čast besmrtnosti”
19
Neočekivani trag „Da, čuo sam za Fawcetta”, rekao mi je brazilski vodič koji je nudio obilazak Amazonije. „Nije li on nestao dok je tragao za El Doradom ili nešto slično?” Kad sam spomenuo da tražim vodiča koji će mi pomoći ući u trag Fawcettovoj ruti i tražiti Z, odvratio je da je „muito ocupado”, što se činilo kao lijep način da kaže: „Niste pri sebi.” Bilo je teško naći nekoga ne samo voljnog putovati u prašumu nego i s vezama s urođeničkim zajednicama u Brazilu, koje funkcioniraju gotovo kao autonomne zemlje, s vlastitim zakonima i upravljačkim vijećima. Povijest kontakata između brancosa i indiosa - bijelaca i Indijanaca - u Amazoniji često izgleda kao opširni epitaf: plemena su zbrisali bolesti i pokolji; jezici i pjesme su zatrti. Jedno je pleme zakopalo živu djecu kako bi ih poštedjelo stida podjarmljivanja. No, neka su se plemena, uključujući desetke onih s kojima nije uspostavljen kontakt, uspjela izolirati u prašumi. Posljednjih desetljeća, kad su se mnogi urođenički narodi politički organizirali, brazilske su vlasti prestale pokušavati „modernizirati” ih i učinkovitije su radile na tome da ih zaštite. Posljedica je da su se neka amazonska plemena, osobito ona na području Mato Grossa, gdje je Fawcett nestao, razvila. Njihovo se stanovništvo, nakon što je desetkovano, opet povećava; njihovi su se jezici i običaji održali. Osoba koju sam na koncu sklonuo da me prati bio je Paolo Pinage, 52gođišnji bivši profesionalni plesač sambe i direktor kazališta. Iako Paolo nije bio indijanskog podrijetla, prije je radio za FUNAI, agenciju koja je naslijedila Rondonovu Službu za zaštitu Indijanaca. Dijelio je njezino geslo
„umri ako moraš, ali nikad ne ubijaj”. Tijekom našega prvoga telefonskog razgovora upitao sam ga možemo li se probiti na isto područje kao i Fawcett uključujući dio onoga što je danas Nacionalni park Xingu, prvi indijanski rezervat u Brazilu, osnovan 1961. godine. (Park je zajedno sa susjednim rezervatom velik poput Belgije i jedno je od najvećih prašumskih područja pod kontrolom Indijanaca na svijetu.) Paolo je rekao: „Mogu Vas odvesti onamo, ali nije lako.” Ulazak na inciijanski teritorij, objasnio je, zahtijeva opširne pregovore s plemenskim vodama. Tražio je da mu pošaljem medicinske dokumente koji potvrđuju da ne nosim zarazne bolesti. Potom se počeo obraćati raznim poglavicama u moje ime. Mnoga su prašumska plemena sad imala kratkovalne radijske uredaje, moderniju verziju onoga kojim se služio dr. Rice, i mjesecima su se naše pomke prenosile amo-tamo dok ih je Paolo uvjeravao da sam novinar, a ne garimpero ili „tragač blaga”. Godine 2004. 29 rudara koji su tragali za dijamantima neovlašteno je upalo u jedan rezervat u zapadnom Brazilu i članovi plemena Cinta Larga ustrijelili su ih ili zatukli drvenim toljagama. Paolo mi je rekao da ćemo se naći u zračnoj luci u Cuiabi. Premda nijedno pleme nije pristalo na moj posjet, činio se optimističnim kad me dočekao. Nosio je nekoliko velikih plastičnih posuda, umjesto kofera ili naprtnjače, i cigareta mu je visjela s usne. Imao je maskirni prsluk s bezbroj džepova popunjenih stvarima: švicarskim nožem, japanskim lijekom protiv svraba, džepnom svjetiljkom, paketićem kikirikija i cigaretama. Podsjećao je na nekoga tko se vraća s ekspedicije, a ne kreće u nju. Prsluk mu je bio odrpan, lice ispijeno i prekriveno prosijedom bradom, a ćelava glava opržena suncem. Engleski izgovor bio mu je nesiguran, a ipak je govorio jednako brzo kao što je pušio. „Hajde, hajde, idemo sad”, rekao je. „Paolo se pobrine za sve.” Uzeli smo taksi do središta Cuiabe, koja više nije bila „grad duhova” kako ju je Fawcett opisao, nego je imala dašak modernosti, s asfaltiranim cestama i nekoliko skromnih nebodera. Brazilske su naseljenike nekoć u unutrašnjost privlačili kaučuk i zlato. Danas je glavno iskušenje bilo visoka cijena stočarske i poljodjelske robe pa je grad služio kao polazna postaja za te nove pionire. Odsjeli smo u hotelu pod imenom El Dorado („Smiješna podudarnost, zar
ne?”, rekao je Paolo) i počeli s pripremama. Prvi je zadatak bio pobrinuti se da smo dobro pogociili Fawcettovu rutu. Informirao sam Paola o svojem putovanju u Englesku i svemu što je Fawcett učinio - uključujući ostavljanje lažnih tragova i uporabu šifri - kako bi sakrio smjer kojim se kretao. „Taj pukovnik ide jako daleko kako bi sakrio nešto što nikad nitko nije našao”, rekao je Paolo. Raširio sam relevantne dokumente koje sam nabavio u britanskim arhivima na drveni stol. Među njima su bile kopije nekoliko Fawcettovih izvornih karata. Bile su pedantne, podsjećale su na poentiiističke slike. Paolo e podignuo jednu i proučavao je nekoliko minuta pod svjetlom. Fawcett je otisnuo riječ „NEISTRAŽENO” masnim slovima na vrhu jedne slike koja je prikazivala šume izmedu rijeke Xingu i druga dva velika pritoka Amazone. Na drugoj je karti dodao neke bilješke: „mala piemena... vjeruje se da su prijateljska”; „vrlo opaka indijanska plemena - imena nepoznata”; „vjerojatno opasni Indijanci”. Jedna od karata izgledala je pomalo grubo iscrtana pa je Paolo upitao e’li je izradio Fawcett. Objasnio sam da oznaka na karti - koju sam pronašao među nekoliko starih dokumenata Sjevernoameričke novinarske udruge ukazuje na to da je pripadala Raleighu Rimellu. Ucrtao je na karti rutu ekspedicije i dao je majci. Iako mu je obećala da će je uništiti nakon što ode, zadržala ju je. Paolo i ja složili smo se da dokumenti potvrduju kako su Fawcett i njegova ekipa, nakon Cuiabe, krenuli prema sjeveru, prema teritoriju plemena Bakairi. Odatle su stigli do Logora uginuloga konja, a zatim, po svoj prilici, zašli duboko u ono što je danas Nacionalni park Xingu. U ruti koju je povjerljivo dostavio Kraljevskom geografskom društvu, Fawcett je napisao da će se s družinom okrenuti ravno prema istoku oko jedanaeste paralele užno od ekvatora i nastaviti uz Rijeku smrti i rijeku Araguaiu, dok ne stignu do Atlantskog oceana. Fawcett je napomenuo u svojem prijedlogu da je poželjno držati se istočnog smjera, prema obalnim područjima Brazila, jer bi „to očuvalo višu razinu entuzijazma nego da prodiru sve dalje u divljinu”. No čini se da jedan dio rute koju je Raleigh ucrtao proturječi tomu. Na rijeci Araguai, prema Raleighu, ekspedicija će skrenuti oštro prema sjeveru, umjesto da nastavi istočno, i prijeći će iz Mato Grossa u brazilsku državu Para prije nego što izađe na ušće Amazone.
„Možda je Raleigh pogriješio”, rekao je Paolo. „To sam i ja mislio”, rekoh. „Ali onda sam pročitao ovo.” Pokazao sam mu posljednje pismo koje je Jack poslao majci. Paolo je pročitao rečenicu koju sam istaknuo: „Sljedeći ću put pisati vjerojatno iz Pare.” „Mislim da je Fawcett tajio taj posljednji dio rute čak i Kraljevskom geografskom društvu”, rekao sam. Paolo se činio silno zainteresiranim za Fawcetta, čak je počeo crnom olovkom crtati njegovu rutu na čistoj karti, uzbuđeno označavajući svako oci naših planiranih odredišta. Na koncu je izvadio cigaretu iz usta i rekao: „Idemo u Z, ne?”
20
Ne trebaš se bojati Vlak je škripao prema zabačenom području. 11. veljače 1925. godine Fawcett, Jack i Raleigh krenuli su iz Rija dejaneira na putovanje dulje od 1600 kilometara u unutrašnjost Brazila. U Riju su odsjeli u hotelu Internacional, gdje su iskušavali opremu u vrtu i praktički sve što su radili bilo je popraćeno u novinama diljem svijeta. „Barem 40 milijuna ljudi već zna za naš cilj”, napisao je Fawcett sinu Brianu uživajući u „strašnoj” popularnosti. Objavljivaie su se fotografije istraživača s naslovima poput „Tri čovjeka suočavaju se s ljudožderima u potrazi za drevnim ostacima”. U jednom je članku stajalo: „Nikad nijedan olimpijski natjecatelj nije bio bolje uvježban od ove trojice suzdržanih, trezvenih Engleza, čiji put do zaboravljenog svijeta otežavaju strijele, pošasti i zvijeri.” „Zar nisu prikazi ekspedicije u engleskim i američkim novinama zabavni?”, Jack je napisao bratu. Brazilske vlasti, u strahu od pogibije tako glasovite družine na svojem teritoriju, tražile su da Fawcett potpiše izjavu koja ih oslobađa od odgovornosti, što je on bez krzmanja učinio. „Ne žele biti pod pritiskom... ako se ne pojavimo”, Fawcett je rekao Keltieju. „Ali pojavit ćemo se sigurno pa makar to bilo sve što mojih 58 godina može izdržati.” Unatoč takvim brigama, vlast i građani toplo su primili istraživače: družina će imati besplatan prijevoz do zabačenih predjela u vagonima rezerviranim za dostojanstvenike - raskošnim kolima s privatnim kupaonicama i salonima. „Dočekani smo s neizmjernim simpatijama i dobrohotnošću”, obavijestio je
Fawcett Kraljevsko geografsko društvo. Ipak, Raleigh se činio pomalo potištenim. Na putu iz New Yorka zaljubio se, po svemu sudeći, u kćer jednoga britanskog vojovde. „Upoznao sam ednu djevojku na brodu, i s vremenom je naše prijateljstvo jačalo dok nije, moram priznati, zaprijetilo da postane ozbiljno”, priznao je u pismu Brianu Fawcettu. Htio je reći Jacku za svoje uzburkane osjećaje, ali njegov najbolji prijatelj, koji je živio još više svećenički otkako se spremao za ekspediciju, progunđao je da radi „budalu od sebe”. Dok je prije bio usredotočen na svoju pustolovinu s Jackom, Raleigh je sad mogao razmišljati samo o toj... eni. „[Pukovnik] i Jack postaju vrlo zabrinuti, boje se da bih mogao pobjeći ili nešto slično!”, napisao je Raleigh. Ustvari je razmišljao o tome da se oženi u Riju, ali su ga Fawcett i Jack odgovorili. „Priveo sam se pameti i shvatio da trebam biti član ekspedicije i da ne smijem voditi ženu”, rekao je Raleigh. „Morao sam je obzirno ostaviti i latiti se posla.” „[Raleigh] je sad mnogo bolje”, napisao je Jack. Ipak, zabrinuto ga je upitao: „Kad se vratimo, pretpostavljam da ćeš se oženiti unutar godinu dana?” Raleigh je odgovorio da ne bi davao nikakva obećanja, ali kako se kasnije izrazio: „Ne kanim cijeli život biti neženja, čak i ako Jack kani!” Tri su istraživača stala na nekoliko dana u Sao Paulu i posjetila Instituto Butantan, jednu od najvećih zmijskih farmi na svijetu. Osoblje je izvelo niz demonstracija za istraživače pokazujući kako razni grabežljivci napadaju. U ednom je trenu jedan zaposlenik gurnuo dugačku kuku u kavez i premjestio smrtonosnu pjegušu dok su Jack i Raleigh zurili u njezine očnjake. „Štrcnula e vrlo mnogo otrova”, poslije je Jack napisao bratu. Fawcett je bio upoznat s amazonskim zmijama, ali ipak je demonstracije smatrao poučnima pa je podijelio svoja zapažanja u jednom dopisu Sjevernoameričkoj novinarskoj udruzi. („Zmijski ugriz koji izaziva krvarenje nije otrovan. Dvije rupice, plus modrikast trag bez krvi, znak su otrova.”) Prije odlaska Fawcettu su dali ono što je najviše želio: petogodišnju zalihu seruma protiv zmijskog otrova, spremljenim u bočice s oznakama „čegrtuše”, „jamičarke” i „nepoznate” vrste. Dobio je i injekciju za ubrizgavanje. Nakon što su lokalni dužnosnici u Sao Paulu priredili istraživačima ono
što je Jack opisao kao „lijep ispračaj”, tri su se Engleza ponovno ukrcala na vlak zaputivši se na zapad do rijeke Paraguay na granici Brazila i Bolivije. Fawcett je putovao istim pravcem 1920. godine s Holtom i Brownom, i poznati vidici samo su pojačali njegovu kroničnu nestrpljivost. Dok su iskre letjele s tračnica Jack i Raleigh gledali su kroz prozor, promatrajući kako prolaze močvare i guštara, zamišljajući na što će uskoro naići. „Vidio sam neke vrlo zanimljive stvari”, zapisao je Jack. „Na stočarskoj zemlji bilo je mnogo papiga, i vidjeli smo dva jata... mladih nandua [ptice nalik na noja] visokih 120-150 centimetara. Ugledali smo načas paukovu mrežu na stablu, s paukom u sredini velikim otprilike poput vrapca.” Spazivši aligatore na obali, on i Raleigh zgrabili bi puške i pokušali ih pogoditi iz jurećeg vlaka. Golemo je prostranstvo zapanjilo Jacka, koji je povremeno skicirao ono što bi vidio kao da će mu to pomoći pri razumijevanju, što je navika koju mu e usadio otac. Za tjedan dana stigli su u Corumbu, grad blizu bolivijske granice, nedaleko od područja gdje je Fawcett izvršio dobar dio svojih pivih istraživanja. To je značilo kraj putovanja željeznicom i raskošnog smještaja istraživača pa su te noći odsjeli u jednom bijednom hotelu. „Sanitarne prilike ovdje su vrlo primitivne”, napisao je Jack majci. „Kombinirani [zahod] i kupaonica tako su prljavi da treba paziti kuda se hoda; no tata kaže da možemo očekivati još gore u Cuyabi. Jack i Raleigh začuli su metež izvan hotela i ugledali figure na mjesečini kako paradiraju jedinom dobrom cestom u gradu pjevajući i plešući. Bila je posljednja noć karnevala. Raleigh, koji je volio ostati dokasna vani i ispiti „nekoliko izvrsnih koktela”, priključio se lumpanju. „Inače, trenutno sam veoma zanijet plesom”, ranije je obavijestio brata. „Zacijelo ćeš me smatrati lakomislenim, ali shvatio sam da ću imati vrlo malo prilika za bančenje sljedećih 20-ak mjeseci.” 23. veljače Fawcett je rekao Jacku i Raleighu da ukrcaju opremu na gualemi, prljavu brodicu koja je pristajala na rijeci Paraguay i plovila prema Cuiabi. Raieigh je prozvao brod „kadicom”. Bio je predviđen za 20 putnika, ali više nego dvostruko naguralo se na nj. Zrak je zaudarao na znoj i zapaljeno drvo iz kotla. Nije bilo privatnih prostorija, a kako bi objesili mreže za spavanje ljudi su se morali gurati za mjesto na palubi. Kad se brod otisnuo skrećući prema sjeveru, Jack je vježbao svoj portugalski s drugim putnicima, ali Raleigh nije imao sluha ni strpljenja da pokupi više od faz
avor („molim”) i obrigado ('hvala”). „Raleigh je smiješan momak”, zapisao e Jack. „Naziva portugalski ’taj vražji blebetavi jezik’ i ne trudi se naučiti ga. Umjesto toga na sve se ljuti jer ne znaju engleski.” Uvečer bi temperatura naglo pala pa su istraživači spavali s dodatnim košuljama, hlačama i čarapama. Odlučili su ne brijati se pa su im lica ubrzo bila prekrivena čekinjama. Jack je mislio da Raleigh izgleda kao „očajni zlol vor, kakvi se viđaju u uzbudljivim vesternima”. Kad je brod skrenuo u rijeku Sao Lourengo pa zatim u rijeku Cuaibu, mladići su upoznali cijeli niz amazonskih kukaca. „U srijedu navečer došli su na brod u oblacima”, napisao je Jack. „Krov mjesta gdje jedemo i spavamo bio je crn - doslovno crn - od njih! Morali smo spavati s košuljama navučenima preko glave, bez rupe za disanje, nogu omotanih drugom košuljom i s kišnom kabanicom preko tijela. Termiti su bili druga pošast. Opsjedali su nas oko dva sata, lepetajući oko svjetiljki dok im krila ne bi otpala, i zatim bi se u milijunima koprcali na podu.” Raleigh je tvrdio da su komarci bili „gotovo dovoljno veliki da te zadrže”. Iguatemi se vukao rijekom krećući se tako sporo da ga je jednom čak i kanu prestigao. Momci su htjeli vježbati, ali nije bilo mjesta na palubi pa su mogli samo zuriti u beskrajne močvare. „Cuyaba će se činiti kao raj nakon ovoga!”, Jack je napisao majci. Dva dana poslije dođao je: „Tata kaže da mu e ovo najgluplje, najdosadnije riječno putovanje.” 3. ožujka, osam dana nakon polaska iz Corumbe, Iguatemi je uklizao u Cuiabu koju je Raleigh nazvao „zabačenom rupom... gdje je najbolje zatvoriti oči!” Fawcett je zapisao da su stigli do „polazne točke” za prašumu i da su čekali nekoliko tjedana da kišna sezona popusti radi „ostvarivanja velikog cilja”. Premda je Fawcett mrzio otezati, nije se usudio krenuti prije dolaska sušne sezone, kao što je pogubno učinio s Ftoltom 1920. godine. A bilo je i oš stvari koje je valjalo obaviti - prikupiti zalihe i proučiti karte. Jack i Raleigh pokušali su razgaziti nove čizme krećući se kroz okolnu guštaru. „Raleigheva stopala prekrivena su flasterima, ali gorljiviji je nego ikad sad kad se bliži dan polaska”, rekao je Jack. Nosili su puške i vježbali gađanje pucajući u predmete kao da je riječ o jaguarima ili majmunima. Fawcett ih je upozorio cia čuvaju streljivo, ali bili su tako uzbuđeni da su potrošili 20 naboja u prvom pokušaju. „Paklene li buke!”, uskliknuo je Jack. Raleigh se hvalio da je dobar strijelac - „čak i ako ja to kažem”. Za
vrijeme obroka, mladići su uzimali dodatne porcije. Jack je čak prekršio svoju vegetarijansku odluku i jeo je piletinu i govedinu. „Sad se gojimo”, pisao je majci, „i nadam se da ću nabaciti 4-5 kilograma prije polaska, jer treba nam dodatno meso da prebrodimo razdoblja gladi tijekom ekspedicije.” Jedan američki misionar koji je boravio u Cuaibi imao je nekoliko brojeva Cosmopolitana, popularnog mjesečnika u vlasništvu Williama Randolpha Hearsta. Raleigh i Jack zamijenili su ih za neke stare knjige, što im je prizvalo svijet koji ti mladići, znali su, neće vidjeti barem dvije goctine. Brojevi iz tog razdoblja imali su oglase za limenke Campbellove juhe od rajčica za 12 centi i tvrtku American Telephone &Telegraph Company („Umjesto razgovora preko membrane, možete razgovarati preko kontinenta.”), i takvi podsjetnici na dom kao da su Jacka činili „sentimentalnim”, kako se izrazio. Casopisi su sadržavali i nekoliko napetih pustolovnih priča uključujući „Ushit suočavanja s vječnošću”, u kojoj se pripovjedač pitao: „Što znam o strahu? Što znam o hrabrosti?... Sve dok se ne suoči s krizom, nijedan čovjek ne može znati kako će se ponašati.” Umjesto da se suoče s vlastitom količinom hrabrosti, Jack i Raleigh kao da su se radije zadržavali na tome što će raditi nakon povratka iz ekspedicije. Bili su sigurni da će ih putovanje učiniti bogatima i slavnima, ali njihovi su snovi ostali više dječački nego muški. „Kanimo kupiti motorkotače i uživati u dobrom odmoru u Devonu obilazeći sve prijatelje i posjećujući stara okupljališta”, rekao je Jack. Jedno su jutro otišli s Fawcettom kupiti teretne životinje od mjesnog stočara. Iako se Fawcett tužio kako je „prevaren” na svemu, nabavio je četiri konja i osam magaraca. „Konji su prilično dobri, ali mazge su vrlo fraco (slabe)”, napisao je Jack u pismu kući razmećući se svojom najnovijom portugalskom riječi. Jack i Raleigh odmah su dali životinjama imena: jedna ogunasta mazga bila je Gertruda; jedna s glavom u obliku metka bila je Dumdum; jedna životinja jadna izgleda bila je Gunđalo. Fawcett je nabavio i par lovačkih pasa koji su, kako je rekao, „uživali u imenima Pastor i Chulim”. Dotaci su gotovo svi u tom zabačenom gradu čuli za slavne Engleze. Neki su stanovnici zabavljali Fawcetta legendama o skrivenim gradovima. Jedan je čovjek rekao da je nedavno doveo Indijanca iz prašume koji je nakon što je vidio crkve u Cuiabi rekao: „Nije to ništa, u mojoj šumi ima
građevina daleko većih i uzvišenijih od ovih. Imaju vrata i prozore od kamena. Unutrašnjost je osvijetljena velikom kristalnom kockom na stupu. Sja tako žarko da zasljepljuje oči.” Fawcett je bio zahvalan na svakoj viziji, koliko god apsurdnoj, koja može potvrditi njegovu. „Ne vidim nijedan razlog da ni za dlaku odstupim od teorije o Z-u”, pisao je Nini. Otprilike u to vrijeme Fawcett je čuo prve novosti o ekspediciji dr. Ricea. Nekoliko tjedana nije bilo vijesti od družine koja je istraživala jedan pritok Rio Branca, oko 2000 kilometara sjeverno od Cuiabe. Mnogi su se bojali da su ti ljudi nestali. Zatim je jedan radijski amater u Caterhamu u Engleskoj ulovio bežičnim prijamnikom Morseove signale koji su stizali iz unutrašnjosti Amazonije. Pribilježio je poruku: Napredovanje sporo, zbog iznimno teških prirodnih uvjeta. Osoblje ekspedicije broji više od pedeset. Trenutno nije moguća uporaba hidroaviona zbog niskog vodostaja, ekspedicija postiže uspjehe. Svi su dobro. Poruka poslana s bežičnog telegrafa. Rice. U drugoj je poruci stajalo da se dr. Theodor Koch-Griinberg, istaknuti antropolog, zarazio malaričnom groznicom i umro. Dr. Rice obznanio je putem bežičnog telegrafa da će pokrenuti hidroavion iako su ga morali očistiti od mrava, termita i paukovih mreža koji su prekrili kontrolnu ploču i kabinu poput vulkanske prašine. Ljude je brinulo što će se dogoditi ako budu morali sletjeti u nuždi. Albert William Stevens, istaknuti letač balonom i zračni fotograf u ekspeđiciji, rekao je Kraljevskom geografskom društvu: „Skakanje s padobranom bilo bi preporučljivo, ako ne iznad vodenih tokova, onda prije nego što se zrakoplov skrši o masivna šumska stabla; zatirn bi jedina nada za letače bila da nađu olupinu letjelice i osiguraju hranu. S mačetom i kompasom možda bi se mogli probiti do najbliže rijeke, sagraditi splav i pobjeći. Slomljena mka ili noga značila bi, naravno, sigurnu srnrt.” Ljudi su konačno napunili spremnik gorivom - dovoljno za otprilike četiri sata - i tri člana ekspedicije ukrcala su se u zrakoplov; pilot je pokrenuo propeler i letjelica je zatutnjala niz rijeku, dižući se u nebo. Stevens je opisao
prvi pogled istraživača na prašumu s visine od 1500 metara: Palme pod nama raštrkane širom šume izgledale su kao stotine morskih zvijezda na dnu oceana... Osim spirala, plahti i oblaka isparina nalik na maglu koje su se uzdizale iznad brojnih skrivenih potoka, na vidiku nije bilo ničega osim mrke, naoko beskrajne šume, prijeteće u svojoj tišini i golemosti. Obično bi pilot i još jedan član dmžine letjeli oko tri sata svako jutro, prije nego što bi sve viša vanjska temperatura mogla izazvati pregrijavanje motora. U nekoliko tjedana dr. Rice i njegova ekipa premjerili su tisuće četvornih kilometara Amazonije - što je nezamislivo pješice ili čak brodom. Otkrili su, između ostalog, da rijeke Parima i Orinoco ne dijele isti izvor, kako se nagađalo. Jednom se pilotu učiniio da je vidio kako se nešto miče među stablima pa e stao ponirati prema krošnjama. Riječ je bila o skupini Indijanaca iz plemena Yanomami. Kad je zrakoplov sletio, dr. Rice je pokušao uspostaviti kontakt nudeći Indijancima kuglice i rupčiće; za razliku od njegove prehodne ekspedicije, urodenici su ovaj put primili ponudu. Nakon što' je proveo nekoliko sati s plemenom, dr. Rice je s družinom napustio prašumu. Kraljevsko geografsko društvo zamolilo je radijskog amatera iz Caterhama da prenese „čestitke i najbolje želje Društva”. Ekspedicija je unatoč nesretnoj smrti dr. Koch-Grunberga bila povijesno postignuće. Osim kartografskih otkrića, uzdignula je povoljan položaj čovjeka u Amazoniji s tla iznad krošanja, poremetivši ravnotežu moći koja je uvijek išla na ruku prašumi u odnosu na uljeze. „Područja gdje su urođenici tako neprijateljski raspoloženi iii su prirodne prepreke tako velike da praktički onemogućuju put” pješice, pojasnio je dr. Rice, „zrakoplov nadlijeće brzo i s lakoćom.” Štoviše, bežični radio omogućio mu je da ostane u kontaktu s vanjskim svijetom. („Brazilska šuma prestala biti pustom”, obznanio je New York Times.) Kraljevsko geografsko društvo u biltenu je pozdravilo prvu „komunikaciju putem radija između Društva i ekspedicije na terenu”. Istodobno je Društvo sjetno uvidjelo da je Rubikon prijeđen: „O pitanju dobiva li se išta uklanjanjem glamura s ekspedicija putem svakodnevnog izvještavanja, mišljenja će se razilaziti.” Zbog golemih troškova opreme, nezgrapnosti radija i nedostatka sigurnih mjesta za slijetanje
u Amazoniji, metode dr. Ricea neće biti široko prihvaćene još barem desetljeće, ali on je pokazao put. No Fawcettu je samo jedna novost bila važna: njegov suparnik nije pronašao Z. Izjurivši iz hotela jednog travanjskog jutra, Fawcett je osjetio žarko sunce na licu. Stigla je sušna sezona. Nakon što je pao mrak, 19- travnja poveo je Jacka i Raleigha kroz grad, gdje su se odmetnici s puškama Winchester kalibra 44 zadržavali ispred ulaza u mutno osvijetljene kantine. Razbojnici su ranije napali skupinu tragača dijamanata koja je odsjela u istom hotelu kao Fawcett i njegova družina. „[Jedan tragač] i jedan razbojnik poginuli su, a dvojica su teško ranjena”, Jack je rekao majci. „Policija je počela raditi na slučaju nakon nekoliko dana, i uz kavu su upitali ubojice zašto su to učinili! Ništa se više nije dogodilo.” Istraživači su stali u domu Johna Ahrensa, njemačkog diplomata s tog područja s kojim su se sprijateljili. Ahrens je ponudio gostima čaj i kekse. Fawcett je upitao diplomata bi li prenosio Nini i ostatku svijeta pisma ili novosti s ekspedicije koji bi mogli stići iz prašume. Ahrens je dao do znanja da bi rado to učinio i poslije je pisao Nini da su razgovori s njezinim suprugom o Z-u tako divni i zanimljivi da nikad nije bio sretniji. Sljedeće jutro, pod Fawcettovim budnim okom, Jack i Raleigh odjenuli su istraživačku odjeću, uključujući lagane, nepoderive hlače i stetsone. Napunili su puške kalibra 30 mm i oboružali se mačetama od pola metra koje je Fawcett dao izraditi kod najboljeg majstora za čelik u Fngleskoj. Izvještaj koji je poslala NANA nosio je naslov: Jedinstvena odjeća za istraživače... proizvod dugogodišnjeg iskustva u istraživanju prašume. Težina opreme reducirana do posljednjega grama.” Fawcett je unajmio dva urođenička nosača i vodiča da prate ekspediciju do opasnijeg terena, oko 160 kilometara sjeverno. 20. travnja okupilo se mnoštvo kako bi ispratilo družinu. Uz prasak bičeva i trzaj, karavana je krenula, a Jack i Raleigh pucali su od ponosa. Ahrens je pratio istraživače oko jedan sat na svojem konju. Zatim je, kako je rekao Nini, promatrao kako odmiču prema sjeveru, „u svijet dosad posve neciviliziran i ljudima posve nepoznat”. Ekspedicija je prešla cerrado, ili „suhu šumu”, što je najmanje težak dio
putovanja - teren se sastoji uglavnom od niskih, vijugavih stabala i trave kao u savani, gdje su rijetki stočari i tragači osnovali naseobine. Ipak, kako je Fawcett rekao supruzi u pismu, bio je to „sjajan uvod” za Jacka i Raleigha koji su se kretali polako i oprezno, nenaviknuti na kamenito tlo i žegu. Bilo je tako vruće, napisao je Fawcett u jednom osobito strastvenom dopisu, da su u rijeci Cuiabi „ribe bile doslovno žive skuiiane”. Do sumraka su prošli 11 kiiometara i Fawcett je singalizirao da podignu logor. Jack i Raleigh naučili su da to znači kako se moraju požuriti, prije nego što ih okruži tama i komarci ih počnu gristi, da svežu mreže za spavanje, očiste posjekotine kako bi spriječili infekcije, skupe drvo za ogrjev i osiguraju teretne životinje. Za večeru su bile sardine, riža i keksi - gozba u usporedbi s onim što će jesti kad budu morali živjeti od onoga što nađu. Te noći, dok su spavali u mrežama, Raleigh je osjetio kako se nešto češe o njega. Probudio se u panici, kao da ga je napao jaguar, ali to je bila samo edna od mazgi koja se oslobodila. Nakon što ju je svezao pokušao je ponovno zaspati, ali ubrzo je svanula Zora i Fawcett je vikao da kreću, svatko je progutao zdjelu kaše i pola šalice kondenziranog mlijeka, svoju porciju do večere; zatim su krenuli dalje žureći se kako bi pratili vođin korak. Fawcett je pojačao tempo s 11 kilometara dnevno na 16, a zatim na 24. Jednog poslijepodneva, dok su se istraživači približavali rijeci Manso, oko 65 kilometara sjeverno od Cuiabe, ostatak ekspedicije odvojio se od Fawcetta. Kako je Jack poslije napisao majci: „Tata je odmicao naprijed takvom brzinom da smo ga potpuno izgubili iz vida.” Baš kao što se Costin bojao: nije bilo nikoga tko bi zaustavio Fawcetta. Staza se račvala, a brazilski vodiči nisu znali kojim je putem Fawcett krenuo. Na koncu je Jack opazio usjeke kopita na jednoj stazi i dao znak ljudima da ih slijede. Spuštala se tama i Ijudi su morali paziti da se međusobno ne izgube. Mogli su čuti prigušenu huku iz daljine. Svakim je korakom bila sve glasnija, i ubrzo su mogli razabrati bujicu vode. Stigli su do rijeke Manso. Ipak, Fawcettu nije bilo ni traga. Jack je, preuzevši zapovjedništvo nad družinom, rekao Raleighu i jednom vodiču da pucaju iz pušaka u zrak. Nije bilo odgovora. „Tata”, vikao je Jack, ali mogao je čuti samo kreštanje šume. Jack i Raleigh objesili su mreže za spavanje i zapalili vatru plašeći se da su Fawcetta možda ugrabili Indijanci iz plemena Kayapo, koji su umetali
velike diskove u donju usnu i napadali neprijatelje drvenim toljagama. Brazilski vodiči, koji su se prisjetili živih prikaza indijanskih prepada, nisu učinili ništa da smire Jackove i Raleigheve živce. Ljudi su ležali budni osluškujući prašumu. Kad je svanulo, Jack je svima naredio da ispale još hitaca u zrak i pretraže okolno područje. Potom, dok su istraživači doručkovali, pojavio se Fawcett na konju. Dok je tražio slikarije na stijenama izgubio je trag skupine pa je prespavao na tlu upotrijebivši sedlo kao jastuk. Kad je Nina čula što se dogodilo, uplašila se koliko su se zacijelo svi „brinuli”. Dobila je Jackovu fotografiju na kojoj izgleda neuobičajeno mrko koju je pokazala Largeu. „[Jack] očito razmišlja o velikom poslu koji ga očekuje”, rekao joj je Large. Poslije je napomenula da bi Jacka njegov ponos tjerao naprijed, jer bi si govorio: „Otac me izabrao za ovo.” Fawcett je dopustio da ekspedicija ostane još jedan cian u logoru kako bi se oporavila od kušnji. Šćućuren pod mrežom za komarce, pisao je svoje dopise koje su od te točke „civilizaciji prenosili indijanski tekliči prelazeći dug i pogibeljan put”, kako se kasnije objašnjavalo u uredničkim osvrtima. Fawcett je opisao to područje kao „prepuno krvopija”; kukci su se rojili iznad svega poput crne kiše. Nekoliko ih je ugrizlo Raleigha za stopalo i nadraženo se meso inficiralo - „otrovalo”, prema Jackovu izrazu. Dok su se probijali dalje sljedeći dan, Raleigh je bio sve zlovoljniji. „Kaže se da čovjeka dobro upoznaš jedino kad si s njim u divljini”, Fawcett je rekao Nini. „Raleigh je pospan i tih umjesto veseo i energičan. Jack je za razliku od njega bio u sve većem zanosu. Nina je imala pravo: čini se da je naslijedio Fawcettovu neobičnu konstituciju. Napisao je da je nabacio kilogram-dva mišića, „usprkos mnogo manjim obrocima. Raleigh je izgubio više nego što sam ja dobio, i čini se da je on taj koji najviše osjeća posljedice putovanja. Nakon što joj je suprug javio za Jacka, Nina je rekla Largeu: „Mislim da ćete se radovati sa mnom znajući da se Jack pokazao tako sposobnim te da je i dalje zdrav i snažan. Vidim da je otac vrlo zadovoljan njime, a ne treba reći da sam i ja! Zbog Raleigheva stanja i oslabljenih životinja, Fawcett, koji je bio oprezan pa nije previše odmicao naprijed, stao je na nekoliko dana na ranču u vlasništvu Hermenegilda Galvaoa, jednog od najbezobzirnijih zemljoposjednika u Mato Grossu. Galvao se probio u zabačeno područje dalje od većine Brazilaca i navodno je imao odred bugueirosa, „lovaca na
divljake”, koje su optuživali da ubijaju Indijance koji zaprijete njegovu feudalnom imperiju. Galvao nije bio naviknut na posjetitelje, ali primio je istraživače u svoju veliku kuću od crvene cigle. „Bilo je posve očito iz njegova držanja da je pukovnik Fawcett džentlmen i čovjek privlačne osobnosti”, poslije je Galvao rekao jednom novinaru. Nekoliko dana istraživači su ostali ondje, hraneći se i odmarajući se. Galvao je bio znatiželjan što je to namamilo Engleze u takvu divljinu. Dok je Fawcett opisivao svoju viziju Z-a, izvadio je iz svojih stvari neobičan predmet prekriven krpom. Pažljivo ga je razmotao, otkrivši kameni idol koji mu je dao Haggard. Nosio ga je sa sobom kao amajliju. Tri su Engleza uskoro opet bila na putu krećući se istočno, prema vojnoj postaji Bakairi, gdje je 1920. godine brazilska vlada smjestila garnizon - „zadnju točku civilizacije”, kako su ga naseljenici nazivali. Povremeno bi se šuma otvorila pa su mogli vidjeti zasljepljujuće Sunce i mociro osjenjene planine u daljini. Put je postao teži, i ljudi su se spuštali niz strme, od blata ljepljive klance i prelazili brzace s razbacanim stijenama. Jedna je rijeka bila preopasna da bi e životinje preplivale s teretom. Fawcett je spazio napušteni kanu na suprotnoj obali i rekao da bi ga mogli upotrijebiti da prenesu opremu, ali da netko mora otplivati prijeko i dovesti ga - što je pothvat koji uključuje, kako e Fawcett rekao, „priličnu opasnost, koji otežava i iznenadno žestoko grmljavinsko nevrijeme”. Jack se dobrovoljno javio i počeo se svlačiti. Iako je poslije priznao da se „ukočio od straha”, provjerio je ima li na tijelu posjekotina koje bi mogle privući piranje i uskočio u vodu, mlatarajući rukama i nogama dok ga je struja bacakala uokolo. Kad se pojavio na drugoj obali, popeo se na kanu i veslao na drugu stranu - a otac mu je ponosno čestitao. Mjesec dana nakon što su istraživači napustili Cuaibu i nakon onoga što e Fawcett opisao kao „test strpljenja i izdržljivosti za veće kušnje” koje ih očekuju, ljudi su stigli u vojnu postaju Bakairi. Naseobina se sastojala od dvanaestak klimavih baraka okruženih bodljikavom žicom radi zaštite od agresivnih plemena. (Tri godine poslije jedan drugi istraživač opisao je tu postaju kao „ubod igle na karti: izolirana, samotna, primitivna i Bogu iza leda”.) Pleme Bakairi bilo je jedno od prvih na tom području koje su vlasti pokušale „aklimatizirati” i Fawcett je bio zgranut onime što je nazvao „brazilskim metodama civiliziranja indijanskih plemena”. U pismu jednom od
sponzora u SAD-u, istaknuo je: „Pleme Bakairi izumire otkako je civilizirano. Tma samo oko 150 pripadnika.” Nastavio je: „Dio njih doveden e ovdje da sadi rižu, manioku... koje se šalju u Cuaibu, gdje trenutno postižu visoke cijene. Nisu plaćeni, nose dronjke, uglavnom kaki vladine odore, a vladaju opća nećistoća i manjak higijene, zbog čega su svi bolesni.” Fawcett e bio obaviješten da se nedavno razboljela jedna djevojčica iz plemena Bakairi. Cesto je pokušavao liječiti urođenike pomoću svojega medicinskog pribora, ali za razliku od dr. Ricea, njegovo je znanje bilo ograničeno pa ništa nije mogao učiniti da je spasi. „Kažu da Bakairy izumiru zbog uroka [čarobnih čini], jer u selu ima čovjek koji baca uroke i koji ih mrzi”, napisao e Jack. Jučer je umrla djevojčica - zbog uroka, kažu!” Brazilski zapovjednik postaje Valdemira smjestio je istraživače u novosagrađenu školu. Ljudi su se okupali u rijeci spravši sa sebe prljavštinu i znoj. „Svi smo podrezali brade i osjećamo se bolje bez njih”, rekao je Jack. Pripadnici dmgih udaljenih plemena povremeno su posjećivali postaju Bakairi kako bi nabavili potrepštine, i Jack i Raleigh ubrzo su ugledali nešto što ih je zaprepastilo: „oko osam divljih Indijanaca, posve golih”, kako je Jack napisao majci. Nosili su dvometarske lukove i strijele. „Na Jackovu veliku radost vidjeli smo prve divlje Indijance ovdje - gole urodenike iz Xingua”, Fawcett je napisao Nini. Jack i Raleigh požurili su van upoznati ih. „Dali smo im malo sira od guave”, napisao je Jack, i „strašno im se svidio”. Jack je pokušao provesti elemantarni autopsis. „Riječ je o niskim ljudima, visine oko 157 centimetara, vrlo dobro građenim”, napisao je o Inđijancima. Jedu samo ribu i biljke - nikad meso. Jedna je žena imala vrlo lijepu ogrlicu od malih diskova od izrezanih puževih kućica, za čiju je izradu zacijelo bilo nužno strašno strpljenje.” Raleigh, kojega je Fawcett naznačio za ekspedicijskog fotografa, postavio je kameru i snimio Indijance. Na jednoj slici Jack stoji uz njih kako bi pokazao „usporedne veličine”; Indijanci su mu dosezali do ramena. Navečer su tri istraživača otišla u kolibu od blata gdje su boravili Indijanci. Jedino svjetlo unutra bilo je od vatre, a zrak je bio ispunjen dimom. Fawcett je izvadio ukulele, a Jack pikolu koje su donijeli iz Engleske. (Fawcett je govorio Nini da je „glazba velika utjeha ’u divljini’ i da čak može spasiti osamljenog čovjeka od ludila”.) S Indijancima okupljenima oko sebe,
Jack i Fawcett svirali su do kasno u noć, dok su se zvuci pronosili kroz selo. 19- svibnja, svježeg, prohladnog dana, Jack se probudio veseo - bio mu je 22. rođendan. „Nikad se nisam osjećao tako dobro”, pisao je majci. Za tu je priliku Fawcett povukao svoju zabranu alkohola pa su tri istraživača slavila s bocom pića brazilske proizvodnje. Sljedećeg jutra spremili su opremu i teretne životinje. Sjeverno od postaje ljudi su mogli vidjeti nekoliko impozantnih planina i prašumu. Bio je to, napisao je Jack, „posve neistražen kraj”. Ekspedicija je krenula ravno prema terri incogniti. Pred njima nije bilo asnih staza i malo je svjetla prolazilo kroz krošnje. Nisu s naporom gledali samo ispred sebe, nego i iznad, odakle vreba većina grabežljivaca. Noge su im tonule u blatne rupe. Ruke su im gorjele od baratanja mačetom. Koža im e krvarila od komaraca. Čak je i Fawcett priznao Nini: „Godine se osjećaju, unatoč entuzijastičnom duhu.” Iako je Raleighu stopalo zacijelilo, drugo mu se inficiralo, i dok je skidao čarapu ogulio je velik dio kože. Čini se da se slamao; već je patio od žutice, mka mu je bila natečena, i osjećao se, kako je rekao, „mrzovoljasto”. Poput oca, Jack je bio sklon prezirati tuđu slabost i tužio se majci kako mu prijatelj nije sposoban dijeliti breme rada - jahao je na konju izuvenih cipela - i kako e sve vrijeme uplašen i mrk. Prašuma je proširila pukotine koje su bile očite još od Raleigheve romanse na brodu. Raleigh, shrvan kukcima, žegom i boli u stopalu, izgubio e zanimanje za „potragu”. Više nije mislio o tome kako će se vratiti kao unak: sve što želi, mrmljao je, jest otvoriti malu tvrtku i smiriti se s obitelji. („Fawcettima neka pripadne moj dio slave, neka im!”, pisao je bratu.) Kad je Jack govorio o arheološkoj važnosti Z-a, Raleigh je slegnuo ramenima i rekao: „To je predubokoumno za mene.” „Volio bih da je [Raleigh] pametniji, jer o tome uopće ne mogu razgovarati s njim, s obzirom na to da ništa ne zna”, pisao je Jack. „Možemo ragovarati samo o Los Angelesu ili Seatonu. Što će raditi godinu dana u Z-u, ne znam.” „Užasno bih volio da si ovdje”, Raleigh je rekao bratu dodajući: „Znaš da ima izreka za koju vjerujem da je istinita: ’Dvoje trećega ne trebaju.’ To se sad vrlo često vidi u mom slučaju!” Jack i Fawcett, rekao je, izazivali su „osjećaj inferiornosti u drugima. Uslijed toga se katkad osjećam vrlo
’neupućenim’. Naravno da to ne pokazujem... ali ipak, kao što sam rekao, osjećam se ’užasno osamljenim’ za pravo prijateljstvo.” Nakon devet dana, istraživači su se probili do Logora uginuloga konja, gdje su još mogli vidjeti „bijele kosti” jedne stare Fawcettove teretne životinje. Približavali su se teritoriju ratobornih plemena Suya i Kayapo. Jedan je Indijanac opisao novinam zasjedu kojemu su njegovu plemenu postavili pripadnici plemena Kayapo. On i nekoliko drugih seljana, zapisao je novinar, pobjegli su preko rijeke i „cijelu noć svjedočili mrtvačkom plesu neprijatelja oko tijela njihove pobijene braće”. Napadači su ostali tri tjedna svirajući drvene frule i plešući među truplima. Nakon što su pripadnici plemena Kayapo napokon otišli, malobrojni seljani koji su pobjegli preko rijeke požurili su natrag u svoje naselje: nitko nije bio živ. „Žene, za koje su mislili da će ih poštedjeti, ležale su na ledima, tijela im u uznapredovalom stadiju raspadanja, noge im raširene drvenim prečkama između koljena.” U ednom je dopisu Fawcett opisao pleme Kayapo kao „skupinu bacača štapova koji tamane zalutale osobe... Jedino im je oružje kratka toljaga nalik na policijsku palicu”, kojom, dodao je, barataju vrlo vješto. Nakon što prođe teritorij plemena Suya i Kayapo, ekspedicija će skrenuti istočno i suočiti se s plemenom Xavante, koje je možda još groznije. Krajem XVIII. stoljeća, s mnogima iz plemena stupili su u kontakt Portugalci i preselili ih u sela, gdje su se masovno pokrštavali. Poharani epidemijama i maltretirani od strane brazilskih vojnika, naposljetku su pobjegli natrag u prašumu blizu Rijeke smrti. Jedan njemački putnik iz XIX. stoljeća napisao je da „otada pleme [Xavante] ne vjeruje više nijednom bijelcu... Ti su se zlostavljani ljudi stoga promijenili iz zemljaka u najopasnije i najodlučnije neprijatelje. Općenito ubijaju svakog koga mogu lako uloviti.” Nekoliko godina nakon Fawcettova putovanja, članovi Službe za zaštitu Indijanaca pokušali su stupiti u kontakt s plemenom Xavante, da bi se vratili u bazu i našli gola trupla četvorice kolega. Jedan je još držao u ruci darove za Indijance. Usprkos rizicima, Fawcett je bio pun samopouzdanja - na kraju krajeva, uvijek je uspijevao gdje bi drugi zatajili. „Očigledno je opasno prodirati mectu velika tradicionalno neprijateljski raspoložena plemena”, napisao je. „Ali vjerujem u svoju misiju i njezinu svrhu. Ostalo me ne brine, jer vidio sam dobar broj Indijanaca i znam što činiti, a što ne.” Dodao je: „Vjerujem da
će se naša mala skupina od tri čovjeka sprijateljiti sa svima njima.” Vodiči, koji su već bili grozničavi, libili su se ići dalje pa je Fawcett odlučio da je došlo vrijeme cta ih pošalje natrag. Odabrao je šest-sedam najsnažnijih životinja da ih zadrži još nekoliko dana. Zatim će istraživači morati nastaviti s preostalim zalihama na leđima. Fawcett je odveo Raleigha u stranu i poticao ga da se vrati s vodičima. Kako je napisao Nini: „Sumnjam da je slabe konstitucije pa se bojim da bi nam bio smetnja.” Nakon te točke, objasnio je Fawcett, više neće biti načina da izade. Raleigh je inzistirao da će izdržati do kraja. Možda je ostao odan Jacku, unatoč svemu. Možda nije htio da ga smatraju kukavicom. Ili se možda jednostavno bojao vraćati bez njih. Fawcett je dovršio posljednja pisma i dopise. Rekao je da će pokušati slati druga priopćenja u sljedećih otprilike godinu dana, ali dodao je da je to slabo vjerojatno. Kako je istaknuo u jednom od svojih posljednjih članaka: „Kad se ovaj dopis otisne, mi ćemo već odavno nestati u nepoznato.” Nakon što je presavio poruke, dao ih je vodičima. Raleigh je već prije pisao „najdražoj majci” i obitelji. „Radujem se što ću vas opet vidjeti u dobroj staroj Kalifomiji kad se vratim”, rekao je. „Budite veseli i sve će se svršiti dobro po mene kao i dosad.” Istraživači su posljednji put mahnuli Brazilcima, zatim se okrenuli i zašli dublje u prašumu. U svojim posljednjim riječima supruzi Fawcett je napisao: „Ne trebaš se bojati nikakva neuspjeha.”
Karta koja prikazuje rutu posljednje Fawcettove istraživačke ekspedicije. © David Cain
21
Posljednji očevidac „Možete li uključiti GPS?”, upitao je Paolo. Bio sam na zadnjem sjedištu Mitsubishijeva teretnog vozila s pogonom na četiri kotača, prčkajuči po GPS-u u nastojanju da dobijem očitovanja naših koordinata. Vozili smo se prema sjeveru - toliko sam znao - s vozačem kojega smo angažirali kad smo unajmili vozilo. Paolo mi je rekao da će nam trebati jak terenac kako bismo imali ikakve izglede da završimo putovanje, osobito za vrijeme kišne sezone. „Ovo je najgore doba godine”, rekao je. „Ceste su... Kako ono kažete na engleskom? Sranje.” Kad sam objasnio naš zadatak vozaču, upitao me kad je britanski pukovnik nestao. „1925.”, rekao sam. „I želite ga pronaći u prašumi?” „Ne baš.” Jeste li vi jedan od njegovih potomaka?” „Nisam.” Izgledao je kao da dugo razmišlja o tome, zatim je rekao „u redu” i počeo veselo ukrcavati našu opremu, koja je uključivala mreže za spavanje, užad, mreže protiv komaraca, tablete za pročišćavanje vode, satelitski telefon, antibiotike i pilule protiv malarije. Na putu iz Cuiabe pokupili smo i Paolova prijatelja, potomka poglavice plemena Bakairi po imenu Taukane Bakairi. (U Brazilu Indijanci nose prezimena koja su obično ime njihova plemena.) Taukane je bio u 40-im godinama i imao je privlačno, zaobljeno lice, nosio je traperice i bejzbolsku kapu. Obrazovali su ga misionari i premda je sad živio
uglavnom u Cuiabi, i cialje je zastupao političke interese svojeg plemena. Ja sam ono što biste mogli nazvati izaslanikom”, rekao mi je. U zamjenu za „dar” u obliku dviju guma za traktor, pristao je povesti nas do sela gdje je Fawcett neosporno viđen. („Da se ja pitam, poveo bih vas besplatno”, rekao e Taukane. „Ali svi Indijanci danas moraju biti kapitalisti. Nemamo izbora.”) Nakon izlaska iz grada, ušli smo u središnje ravnice Brazila, koje označuju prijelaz iz suhe u kišnu šumu. Nakon nekog vremena, na vidiku se pojavila visoravan: marsovski crvene boje, prostire se na više od 520 000 četvornih kilometara, beskrajna površina koja seže do oblaka. Stali smo u njezinu podnožju i Paolo je rekao: „Dođite, pokažem vam nešto.” Izašli smo iz terenca i uspeli se strmom, kamenitom kosinom. Tlo je bilo vlažno od nedavne oluje pa smo se služili rukama i koljenima kako bismo se uspeli, gmižući iznad rupa koje su izrovale zmije i pasanci. „Kamo idemo?”, upitao sam Paola, koji je držao novu cigaretu među zubima. „Vi Amerikanci uvijek ste nestrpljivi”, rekao je. Munja je proparala nebo i spustila se rijetka magla, učinivši tlo klizavijim. Kamenje nam se izmicalo pod nogama padajući uz tresak na zemlju 50-ak metara niže. Još malo”, rekao je Paolo. Pomogao mi je prijeći izbočinu i kad sam se uspravio, prekriven blatom, pokazao je na drugi greben, nekoliko metara dalje, i rekao: „Sad pogledajte!” Prema nebu je stršao ispucani kameni stup. Trepnuo sam na kiši - ustvari nije bio samo jedan, nego više stupova u nizu, kao na grčkim ruševinama. Bio e tu i veliki luk, netaknut s obiju strana, a iza njega vrtoglavo visok toranj. Izgledali su kao ono što je bandeirante opisao 1753. godine. „Što je to?”, upitao sam. „Kameni grad.” „Tko ga je sagradio?” „To je, kako ono vi kažete? Privid.” „Ovo?", rekao sam pokazavši na jedan od stupova. „Nastali su prirodnim putem, erozijom. No mnogi ljudi koji ih vide misle da je to izgubljeni grad poput Z-a.” Godine 1925. dr. Rice vidio je slične erodirane stijene u Roraimi u Brazilu i pomislio da izgledaju kao „uništena arhitektura”.
Kad smo se vratili kolima i krenuli prema sjeveru, prema prašumi, Paolo e rekao da ćemo uskoro doznati je li Z takva tlapnja. Naposljetku smo skrenuli na BR-163, jednu oci najnesigurnijih cesta u Južnoj Americi. Sagradila ju je 1970. godine brazilska vlada u pokušaju da otvori unutrašnjost zemlje, a proteže se više od 1600 kilometara od Cuiabe do Amazone. Na našoj je karti bila označena kao glavna autocesta, ali gotovo sav asfalt dviju traka isprao se tijekom kišne sezone, nakon čega su ostale rupe i kaljuže. Vozač bi katkad odlučio potpuno ignorirati cestu i voziti preko kamenitih obala i polja, gdje su nam se povremeno uklanjala krda stoke. Kad smo prošli rijeku Manso, gdje se Fawcett odvojio od ostatka skupine i gdje su Raleigha izgrizli krpelji, neprekidno sam gledao kroz prozor očekujući da ću vidjeti prve znakove strašne prašume. Umjesto toga, krajolik e izgledao kao u Nebraski - beskrajne ravnice koje nestaju iza obzora. Kad sam upitao Taukane gdje je šuma, rekao je jednostavno: „Nestala.” Trenutak poslije pokazao je na kolonu kamiona dizelaša koja se kretala u suprotnom smjeru prevozeći trupce od 20 metara. „Samo Indijanci poštuju šumu”, rekao je Paolo. „Bijelci je samo sijeku.” Mato Grosso, nastavić je, pretvoren je u pripitomljeno poljoprivredno zemljište, dobrim dijelom namijenjeno soji. Samo u Brazilu Amazonija je u posljednja četiri desetljeća izgubila oko 700 000 četvornih kilometara svoje prvobitne šume - područje veće od Francuske. Unatoč nastojanjima vlasti da smanje raskrčivanje, u samo pet mjeseci 2007. godine uništeno je čak 7000 četvornih kilometara, što je područje veće od američke države Delaware. Nebrojene životinje i biljke, mnoge s potencijalno medicinskom koristi, nestale su. Budući da Amazonija stvara pola svojih oborina putem vlage koja se uzdiže u atmosfem, pustošenje je počelo mijenjati okoliš tog područja pridonoseći sušama koje uništavaju sposobnost prašume da se održava. A rijetke su regije poharane poput Mato Grossa, čiji je guverner Blairo Maggi edan od najvećih proizvođača soje na svijetu. „Ne osjećam ni najmanju krivnju zbog ovog što radimo ovdje”, Maggi je rekao za New York Times 2003. godine. „Govorimo o području većem oci Europe koje je jedva dotaknuto, tako da razloga za brigu nema.” Istodobno, posljednji gospodarski procvat izazvao je još jedne nasilne nemire u Amazoniji. U brazilskom Ministarstvu prometa rekli su da drvne tvrtke uz cestu BR-163 imaju „najveću koncentraciju robovskog rada na
svijetu”. Indijance se često tjera sa zemlje, porobavlja ili ubija. 12. veljače 2005. godine, dok smo Paolo i ja putovali u prašumu, nekoliko plaćenika, navocino na platnom popisu jednog stočara iz države Para, prišlo je 73godišnjoj američkoj redovnici koja je branila prava Indijanaca. Dok su ljudi ciljali iz oružja, izvadila je Bibliju i počela čitati odlomak iz Evanđelja po ateju:, „Blago gladnima i žednima pravednosti; jer, oni će biti nasićeni!” Plaćenici su ispucali šest metaka u nju ostavivši tijelo da leži s licem u blatu. James Petersen, istaknuti znanstvenik s Vermontskog sveučilišta koji je predavao Michaelu Heckenbergeru i bio od velike pomoći pri planiranju mojeg putovanja, rekao mi je, kad smo posljednji put razgovarali nekoliko mjeseci ranije, da je uzbuđen zato što putuje u Amazoniju kako bi proveo istraživanje blizu Manausa. „Možda biste me mogli posjetiti nakon Xingua”, rekao je. „To bi bilo divno”, odvratio sam. No ubrzo sam saznao da je u kolovozu, dok je bio s brazilskim arheologom Eduardom Nevesom u restoranu u jednom selu uz Amazonu, par razbojnika koji navodno rade za ednoga bivšega policijskog službenika banulo unutra radi pljačke. Jedan od pljačkaša otvorio je vatru pogodivši Petersena u trbuh. Pao je na pod i rekao: „Ne mogu disati.” Neves mu je rekao da će biti dobro, ali kad su stigli u bolnicu, Petersen je bio mrtav. Imao je 51 godinu, S ceste BR-163 skrenuli smo na manju, zemljanu cestu koja je vodila istočno, prema vojnoj postaji Bakairi. Prolazili smo blizu mjesta gdje je Fawcett bio odsjeo kod stočara Galvaoa pa smo odlučili vidjeti možemo li naći njegov posjed. U pismima je Fawcett rekao da je ranč bio poznat kao Rio Novo i da je to ime bilo zabilježeno na nekoliko tadašnjih karata. Nakon gotovo četiri sata poskakivanja od kojeg kosti škripe, naišli smo na zahrđali znak na jednom račvanju - „Rio Novo” - sa strelicom koja pokazuje ulijevo. „Gle ovo”, rekao je Paolo. Prešli smo preko klimavog, drvenog mosta iznad rijeke. Škripao je pod teretom terenca i pogledali smo dolje na bujicu vode 15 metara niže. „Koliko je mazgi i konjeva imao pukovnik?”, upitao je Paolo nastojeći si predočiti Fawcettov prelazak. „Dvanaestak”, rekao sam. „Prema njegovim pismima, Galvao je zamijenio neke od najslabijih životinja i dao mu psa... koji se navodno vratio na posjed, nekoliko mjeseci nakon Fawcettova nestanka.” „Sam je dolutao natrag?”, upitao je Paolo.
„To je rekao Galvao. Rekao je i nešto o lastavicama koje je vidio kako uzlijeću iz šume na istoku misleći da je to nekakav znak od Fawcetta.” Prvi smo put ušli na područje guste šume. lako nije bilo farme na vidiku, naišli smo na kolibu od blata sa slamnatim krovom. U njoj je stari Indijanac sjedio na panju s drvenim štapom u ruci. Bio je bos i nosio je prljave hlače, bez košulje. Iza njega su na zidu visjele jaguarova koža i slika djevice Marije. Taukane ga ja upitao na jeziku bakairi postoji li stočarska farma po imenu Rio Novo. Čovjek je pljunuo kad je čuo ime i mahnuo štapom prema vratima. „Onamo”, rekao je. Pojavio se drugi, mladi Indijanac i rekao da će nam pokazati put. Vratili smo se u vozilo i krenuli zaraslom stazom dok su nam grane udarale o vjetrobran. Kad više nismo mogli dalje, vodič je iskočio pa smo ga slijedili kroz šumu dok je sjekao povijuše i raslinje mačetom. Nekoliko je puta zastao, razgledavao vrhove stabala pa krenuo nekoliko koraka istočno ili zapadno. Na koncu se zaustavio. Obazreli smo se - nije bilo ničega osim čahure stabala. „Gdje je Rio Novo?”, upitao je Paolo. Naš je vodič podigao mačetu iznad glave i zario je u zemlju. Pogodila je nešto tvrdo. „Točno ovdje”, rekao je. Pogledali smo dolje i uz nevjericu ugledali niz popucanih cigala. „Ovdje je bio ulaz na posjed”, rekao je vodič dodavši: „Bio je vrlo velik.” Raštrkali smo se po šumi, dok je opet počelo kišiti, tražeći tragove Galvaove farme. „Ovamo!”, povikao je Paolo. Bio je udaljen 30-ak metara. Stajao je pokraj raspadajućeg zida od cigala skrivenog medu povijušama. Farmu je za samo nekoliko desetljeća progutala prašuma pa sam se upitao kako su se stvarne drevne ruševine uopće mogle sačuvati u tako neprijateljskom okolišu. Prvi sam put donekle imao predodžbu o tome kako ostaci civilizacije jednostavno mogu nestati. Kad smo se vratili na cestu, Sunce je počelo zalaziti. U svojem uzbuđenju izgubili smo pojam o vremenu. Nismo jeli od pola šest ujutro, a u vozilu nismo imali ništa osim boce tople vode i nešto krekera. (Ranije tijekom putovanja pojeli smo moje pakete dehidrirane hrane, a Paolo je rekao:
„Astronauti doista jedu ovo?”) Dok smo se vozili kroz noć, munja je sijevnula u daljini osvijetlivši tamu oko nas. Taukane je naposljetku zadrijemao, a Paolo i ja prepustili smo se onome što nam je postalo omiljenom razonodom - pokušavali smo zamisliti što se dogodilo Fawcettu i njegovoj družini nakon što su napustili Logor uginuloga konja. „Vidim ih kako skapavaju od gladi”, rekao je Paolo čineći se usredotočenim na svoju glad. „Vrlo sporo i vrlo bolno.” Paolo i ja nismo jedini nastojali predočiti si rasplet sage o Fawcettu. Deseci pisaca i umjetnika zamišljali su svršetak o kojemu se ništa nije znalo, poput starih kartografa koji su izmislili dobar dio svijeta, a da ga nikad nisu vidjeli. Bilo je radijskih i kazališnih drama o toj zagonetki. Postojao je scenarij pod naslovom „Nađite pukovnika Fawcetta” koji je kasnije poslužio kao vrlo labav predložak za film iz 1941. godine Put u Zanzibar (Road to Zanzibar ) s Bingom Crosbyjem i Bobom Hopeom. Bilo je i stripova uključujući jedan iz serije Tintinove pustolovine, u toj priči nestali istraživač utemeljen na Fawcettu spašava Tintina od otrovne zmije u prašumi. („Svi misle da ste mrtvi”, Tintin kaže istraživaču, koji veli: „Odlučio sam da se nikad više ne vratim u civilizaciju, ovdje sam sretan.”) Fawcett je nastavio nadahnjivati i autore romana o potragama. Godine 1956. popularni belgijski pustolovni autor Charles-Henri Dewisme, koji se služio pseudonimom Henry Verne, napisao je knjigu Bob Moran i Faivcettova agonetka. U romanu junak Moran istražuje nestanak istraživača Amazonije i premda ne uspije ustanoviti što mu se dogodilo, otkriva izgubljeni grad Z, „ostvarivši Fawcettov san”. Fawcett se čak pojavljuje u rofnanu iz 1991. godine Indiana Jones i sedam velova Undiana Jones and the Seven Veils), jednoj iz niza knjiga napisanih kako bi se kapitalizirao senzacionalni uspjeh filma Otimači izgubljenog kovčega. U zamršenoj radnji romana Indiana Jones, iako inzistira da je „arheolog, a ne privatni istražitelj”, kreće u potragu za Fawcettom. Otkriva fragmente Fawcettova dnevnika s njegove posljednje ekspedicije u kojima stoji: „Moj sin, šepav zbog ozlijeđenoga gležnja i grozničav od malarije, krenuo je natrag prije nekoliko tjedana i poslao sam našega posljednjeg vodiča s njim. Neka ih Bog čuva. Slijedio sam rijeku uzvodno... Ostao sam bez vode, i sljedeća dva ili tri dana jedini izvor tekućine bila mi je rosa koju sam lizao s lišća. Kako sam preispitivao iznova i iznova svoju
ociluku da idem sam! Nazivao sam se budalom, idiotom, luđakom.” Jones locira Fawcetta i otkriva da je istraživač Amazonije pronašao svoj čudesni grad. Nakon što dvojicu arheologa amatera zarobi neprijateljsko pleme, Jones i Fawcett bježe skokom u Rijeku smrti. Paolo i ja prošli smo nekoliko fantastičnijih scenarija - tijela Fawcetta i njegove družine opsjeli su crvi kao Murraya, zarazili su se elefantijazom, otrovali se smrtonosnim žabama - prije nego što smo obojica zaspali u kolima. Sljedeće jutro vozili smo se uz mali planinski obronak kako bismo stigli do postaje Bakairi. Fawcettu je trebalo mjesec dana da stigne onamo iz Cuiabe. Nama su trebala dva dana. Postaja Bakairi je narasla i saci je više od 800 Indijanaca živjelo na tom području. Obišli smo nekoliko sela, gdje je nekoliko desetaka prizemnica bilo organizirano u redove oko prašnjava trga. Većina kuća bila je sagrađena od gline i bambusa te je imala slamnate krovove iako su neke novije imale betonske zidove i limene krovove, koji su zveckali na kiši. Iako je još bilo očigledno siromašno, selo je sad imalo bunar, traktor, satelitske tanjure i električnu energiju. Kad smo stigli, gotovo svi muškarci, mladi i stari, bili su u lovu pripremajući se za obred proslave žetve kukuruza. No Taukane je rekao da nekoga moramo upoznati. Poveo nas je u jednu od kuća koja graniči s trgom, blizu niza miomirisinih mangovih stabala. Ušli smo u sobičak sa samo ednom električnom žaruljom na stropu i nekoliko drvenih klupa uz zidove. Ubrzo je sitna, pogurena žena ušla kroz stražnja vrata. Držala je dijete za ruku radi oslonca i polako išla prema nama, kao da se opire jakom vjetru. Nosila je pamučnu haljinu s cvjetnim uzorcima i imala dugu sijedu kosu, koja oj je uokvirivala tako isušeno lice da su joj oči bile gotovo nevidljive. Imala e širok osmijeh otkrivajući divan niz bijelih zubi. Taukane je objasnio da je ta žena najstarija u selu i da je vidjela Fawcetta i njegovu ekspediciju kad su prolazili. „Ona je vjerojatno posljednja živa osoba koja ih je srela”, rekao je. Sjela je na stolicu, bose noge jedva su joj dosezale pod. Uz Taukaneovu i Paolovu pomoć pri prevođenju s engleskog na portugalski pa zatim na bakairi, upitao sam je koliko joj je godina. „Ne znam svoju točnu dob”, rekla e. „Ali, rođena sam oko 1910. godine.” Nastavila je: „Bila sam tek djevojčica kad su tri došljaka stigla u naše selo. Sjećam ih se zato što nikad nisam vidjela tako bijele ljude i s tako dugim bradama. Moja je majka rekla:
’Gle, stigli su kršćani!”’ Rekla je da su tri istraživača podigla logor u novoj seoskoj školi koja više ne postoji. „Bila je to najljepša građevina”, rekla je. „Nismo znali tko su, ali znali smo da moraju biti važni jer su spavali u školi.” Dođala je: „Sjećam se da su bili tako visoki. I jedan od njih nosio je smiješan teret. Izgledao je kao tapir.” Upitao sam je kakvo je tada bilo selo. Rekla je da se u vrijeme kad su Fawcett i njegovi Ijudi stigli sve mijenjalo. Brazilski vojni dužnosnici, sjećala se, „rekli su nam da moramo nositi odjeću i svakome su dali novo ime”. Dodala je: „Pravo mi je ime bilo Comaeda Bakairi, ali rekli su mi da sam otada Laurinda. Pa sam postala Laurinda.” Sjetila se raširene bolesti koju je Fawcett opisao u pismima. „Ljudi iz plemena probudili bi se uz kašalj i otišli do rijeke očistiti se, ali nije pomagalo”, rekla je. Nakon nekog vremena Laurinda je ustala i izašla. Prateći je, mogli smo vidjeti u daljini planine koje je Jack zadivljeno promatrao. „Trojica su otišla u onom smjeru”, rekla je. „Iznad onih vrhova. Ljudi su govorili da nema bijelaca iza tih planina, ali rekli su da idu onamo. Cekali smo ih da se vrate, ali nikad se nisu vratili.” Upitao sam je li čula za ikakve gradove s druge strane planina koje su Indijanci možda sagradili prije mnogo stoljeća. Rekla je da nije, ali pokazala e na zidove svoje kuće i rekla da su njezini preci govorili o kućama plemena Bakairi koje su bile mnogo veće i uzvišenije. Bile su napravljene od palmina lišća sa stabala buritija, dvostruko više i vrlo lijepe”, rekla je. Neki od lovaca vraćali su se noseći trupla jelena, mravojeda i veprova. Na trgu je vladin službenik postavljao veliko filmsko platno. Rekli su mi da će se prikazivati dokumentarni film koji će pripadnike plemena Bakairi naučiti značenju obreda žetve kukuruza koji će uskoro proslaviti, a što je dio njihova mita o stvaranju. Dok su ih vlasti nekoć pokušavale lišiti njihovih predaja, danas su ih pokušavale očuvati. Starica je promatrala pripreme sa svojega praga. „Novi naraštaj i dalje izvodi neke stare ceremonije, ali nisu tako bogate ili lijepe”, rekla je. „Ne mare za zanate ili plesove. Pokušavam im pripovijedati stare priče, ali ih ne zanimaju. Ne shvaćaju da je to ono što nas čini.” Prije nego što stno se oprostili, sjetila se još nečega o Fawcettu. Godinama su, rekla je, drugi ljudi stizali iz daleka kako bi se raspitali o
nestalim istraživačima. Zurila je u mene, oči su joj se raširile. „Što su ti bijeli ljudi učinili?”, upitala je. „Zašto je njihovu plemenu tako važno da ih nađe?”
22
Živ ili mrtav Svijet je čekao novosti. „Svakog bi dana mogao stići brzojav od mojega supruga u kojemu obznanjuje da je na sigurnom i da se vraća s Jackom i Raleighem”, rekla je Nina Fawcett jednom novinaru 1927., dvije godine nakon što se družina posljednji put javila. Elsie Rimell, koja se redovito dopisivala s Ninom, imala je iste osjećaje: „Čvrsto vjerujem da će se moj dečko, i oni s kojima jest, vratiti iz one divljine.” Nina, koja je živjela na Madeiri sa 16-godišnjom kćeri Joan, zaklinjala je Kraljevsko geografsko društvo da ne gubi vjeru u njezina supruga i s ponosom je pustila u optjecaj jedno od Jackovih posljednjih pisama koje opisuje njegovo putovanje u divljinu. „Mislim da je vrlo zanimljivo, jer je to prvo takvo iskustvo viđeno očima 22-godišnjeg momka”, rekla je. Jednom kad se Joan natjecala u plivanju na duge staze u oceanu, rekla je Nini: „Majko! Osjećam da moram uspjeti, jer ako ja danas uspijem, tata će uspjeti naći ono što traži, a ako ne uspijem, neće ni oni.” Na iznenađenje sviju, pobijedila je. Brian, koji je tada imao 20 godina i radio je za željezničku tvrtku u Peruu, uvjeravao je majku da nema razloga za brigu. „Otac je postigao svoj cilj”, rekao je, „i ostat će ondje koliko god može.” Do proljeća 1927. godine, međutim, zabrinutost se proširila; kako je stajalo u biltenu Sjevernoameričke novinske udruge: „Povećava se zabrinutost zbog Fawcettove sudbine”. Sve je vrvjelo od teorija o tome što se moglo dogoditi istraživačima. ,Jesu li ih ubili ratoborni divljaci, od kojih su neki ljudožderi?”, pitao je jedan list. Jesu li nestali u brzacima... ili su skapali od gladi u toj regiji gdje gotovo i nema hrane?” Popularna je bila
teorija prema kojoj jedno pleme drži istraživače kao taoce - što je bio razmjerno čest slučaj. (Nekoliko desetljeća poslije, kad su brazilske vlasti prvi put stupile u vezu s plemenom Txukahamei, našli su pet-šest bijelih zarobljenika.) U rujnu 1927. godine francuski inženjer Roger Courteville obznanio je da e, dok je putovao blizu izvora rijeke Paraguay u Mato Grossu, otkrio Fawcetta i njegove drugove kako žive ne kao taoci, nego kao pustinjaci. „Istraživač nasamaren prašumskim čarobnjaštvom: Fawcett zaboravlja svijet u raju ptica, stoke i divljači”, izvijestio je Washington Post. Iako su neki simpatizirali Fawcettovu očitu želju da „pobjegne od mehaničkog doba i... vlažnih i hladnih platformi metroa te neosunčanih stanova”, kako je stajalo u uvodniku jednog američkog lista, drugi su tvrdili da je istraživač izvršio ednu od najvećih prevara u povijesti. Brianu Fawcettu, koji se žurno sastao s Courtevilleom, činilo se da je „točno opisao tatu”. No sa svakim novim kazivanjem Courteville je mijenjao i priču i način pisanja vlastita imena pa je Nina vatreno branila Fawcettov ugled. „Kipjela sam od zgražanja nad blaćenjem časti mojega supruga”, pisala je Kraljevskom geografskom društvu i obavijestila Courtevillea: „Kako je priča rasla i mijenjala se, pojavio se element opačine i zluradosti u njoj. No, hvala Bogu, ja [Fawcettova] supruga, vidjela sam nesuglasja u objavljenim izjavama.” Kad je završila svoj napaci na Francuza, više gotovo nitko nije vjerovao ni njemu ni njegovoj priči. Ipak, ostalo je pitanje: gdje su Fawcett i njegovi mladi pratitelji? Nina je bila uvjerena da joj je suprug, preživjevši godine u prašumi, bio živ. Ali, poput Elsie Rimell, sad je shvaćala da se zacijelo nešto strašno dogodilo ekspediciji - najvjerojatnije su ih oteli Indijanci. „Ne može se ni zamisliti kakvo beznade i očaj vladaju medu momcima”, rekla je Nina. Baš dok joj je zabrinutost sve više rasla, visoki, besprijekorno odjeveni čovjek pojavio se na njezinim vratima u Madeiri. Bio je to Fawcettov dugogođišnji suparnik dr. Alexander Hamilton Rice. Došao ju je utješiti i uvjeriti da čak i ako su istraživače uzeli za taoce, Fawcett će naći načina da pobjegnu. Jedina osoba za koju se ne morate brinuti u prašumi jest pukovnik, rekao je dr. Rice. Nina se dotad opirala slanju spasilačke ekipe, ističući kako bi Fawcett i njezin sin radije umrli nego da drugi izgube život, ali sad je, u sve većoj
panici, upitala doktora bi li bio voljan ići. „Nema boljeg izbora za vođu takve ekspedicije”, posiije je rekla. Međutim, šokiravši sve svoje kolege, dr. Rice e odlučio povući se iz istraživanja. Možda se u dobi od 50 godina osjećao prestarim, osobito nakon što je vidio što se dogodilo njegovu naoko neranjivu suparniku. Možda ga je supruga, koja je izgubila prvog muža i sina u tragičnoj nesreći, nagovorila da se ne vraća onamo. Ili je možda naprosto smatrao da je kao istraživač postigao sve što je mogao. Kraljevsko geografsko društvo u međuvremenu je obznanilo 1927. godine da „smo spremni pomoći svakoj kompetentnoj i pouzdanoj” tragačkoj ekipi. Iako je Društvo upozorilo da ako se Fawcett „nije mogao probiti, onda to još manje može netko drugi”, bilo je zasuto stotinama pisama dobrovoljaca. Jedan je napisao: „Imam 36 godina. Praktički sam otporan na malariju, visok 180 cm, i čvrst kao čelik.” Drugi je rekao: „Spreman sam sve žrtvovati uključujući svoj život.” Nekoliko je dobrovoljaca htjelo pobjeći od jednoličnoga obiteljskog života. („Moja supruga i ja... zaključili smo da će nam nekoliko godina odvojenosti donijeti mnogo dobra.”) Neki su se nadali da će steći slavu i bogatstvo, poput Henryja Mortona Stanleyja, koji je našao Livingstonea pet desetljeća prije. Neke je naprosto privlačio junački karakter potrage - da vide, kako je jedan od njih rekao, „jesam li čovjek ili samo glina”. Jedan mladi Velšanin koji je ponudio svoje usluge zajedno s prijateljima napisao je: „Smatramo da postoji veća mjera junaštva u ovoj jednostavnoj pustolovini nego, primjerice, u Lindberghovu spektakularnom trijumfu”. U veljači 1928. godine George Miller Dyott, 45-godišnji član Kraljevskoga geografskog društva, pokrenuo je prvi veliki pokušaj spašavanja. Rođen u New Yorku - otac mu je bio Britanac, a majka Amerikanka - testirao je pokusne zrakoplove nedugo nakon braće Wright i među prvima je letio noću. Nakon što je služio kao zapovjednik eskadrile u Prvom svjetskom ratu, odustao je od letenja kako bi postao istraživač i premda se nije baš uklapao u sliku kršnog pustolova - bio je visok samo 170 cm i težio 64 kg - proputovao je Ande sedamosam puta i odvažio se proći kroz neke dijelove Amazonije. (Plovio je Rijekom sumnje kako bi potvrdio nekoć osporavane tvrdnje Teddyja Roosevelta.) Nekoliko je tjedana bio i zarobljenik jednoga amazonskog plemena koje skuplja neprijateljske glave kao trofeje.
Za medije je Fawcettov nestanak samo pridonio onome što je jedan pisac nazvao „romantičnom pričom koja stvara novinske imperije” - a rijetki su tako vješto podgrijavali priču kao Dyott. Taj bivši direktor tvrtke Travel Films bio je jedan od prvih istraživača koji je sa sobom nosio filmske kamere i nagonski je znao zauzeti pozu i govoriti kao lik iz filma B produkcije. Sjevernoamerička novinska udruga sponzorirala je njegov pokušaj spašavanja, koji je reklamirala kao „pustolovinu od koje krv uzavire... Romantika, zagonetka i opasnost!” Unatoč prosvjedima Kraljevskoga geografskog društva da publicitet škodi cilju ekspedicije, Dyott je planirao slati svakodnevne dopise putem kratkovalnog radija i snimati svoje putovanje. Jednom je bio sreo Fawcetta i tvrdio je da će mu za uspjeh trebati „intuicija Sherlocka Holmesa” i „vještina lovca na krupnu divljač”. Zamišljao e Fawcetta i njegove pratitelje „ulogorene u nekom zabačenom dijelu prvobitne šume, nemoćne da krenu dalje ili se vrate. Zacijelo su davno iscrpili pričuvne zalihe hrane; odjeća im se razderala ili istrunula u dronjke”. U tako dugotrajnoj borbi „prsa o prsa” s divljinom, dodao je Dyott, samo Fawcettova „iznimna hrabrost može održati družinu na okupu i uliti u nju volju za životom”. Poput Fawcetta, Dyott je tijekom godina razvio vlastite osebujne metode istraživanja. Vjerovao je, primjerice, da sitni ljudi - što znači, ljudi gradeni kao on - mogu najbolje podnijeti prašumu. „Kmpan čovjek mora uložiti toliko energije u nošenje svoje mase tako da ne bi mogao nositi dodatni teret”, rekao je Dyott novinarima, i „teško bi se ukrcao u kanu.” Dyott je objavio oglas u nekoliko američkih listova kojim traži dobrovoljca koji je „nizak, mršav i žilave građe”. Los Angeles Times objavio e njegov poziv pod naslovom „Dyott traži neoženjena mladića za pogibeljan put kroz prašumu u potrazi za znanstvenikom: kandidat mora biti samac, smiren i mlađahan”. Za nekoliko dana dobio je ponude 20 000 ljudi. „Stigle su iz svih krajeva svijeta”, Dyott je rekao novinarima. „Engleska, Irska, Francuska, Njemačka, Nizozemska, Belgija, Švedska, Norveška, Danska, Peru, Meksiko, svi su zastupljeni. Stigla su pisma i iz Aljaske.” Istaknuo je: „Ima kandidata iz svih društvenih slojeva... Imamo pisma od pravnika, liječnika, trgovaca nekretninama, krovopokrivača... Iz Chicaga su pisali jedan akrobat i hrvač.” Dyott je angažirao tri pomoćnika za sortiranje prijava. U američkom tjedniku Independentu čudili su se: „Možda kad bi bilo dovoljno
dostupnih prašuma i dovoljno ekspedicija za sve, vidjeli bismo kako naše cjelokupno stanovništvo odlazi u potragu za nestalim istraživačima, drevnim civilizacijama i nečim za što su nejasno osjećali da im nedostaje u životu.” Nina je rekla Kraljevskom geografskom društvu da je ta poplava pisama „veliki kompliment” trajnom ugledu pukovnika Fawcetta. Jedan od onih koji su se prijavili za ekspediciju bio je Roger Rimell, Raleighev brat kojemu je tada bilo 30 godina. Ja sam, naravno, najgorljiviji obavijestio je Dyotta, „i smatrajte da imam pravo ići kao i svatko drugi.” Elsie Rimell tako je očajnički htjela pronaći Raleigha da se suglasila rekavši: „Ne znam kako bih im više mogla pomoći nego da ponudim usluge svojega jedinoga preostalog sina.” Dyott je, međutim, ne želeći voditi nekoga s tako malo iskustva, pristojno odbio. Prijavilo se i nekoliko pustolovnih dama, ali Dyott je rekao: „Ne mogu voditi ženu.” Na koncu je odabrao nekoliko okorjelih ljubitelja prirode koji su znali služiti se bežičnim radiom i filmskom kamerom u prašumi. Dyott je strogo isključio angažiranje oženjenih ljudi tvrdeći da su navikli na „tjelesne užitke” i da „uvijek misle na svoje supruge”. No uoči polaska družine iz New Yorka, prekršio je svoju odluku i oženio se gotovo dvostruko mladom ženom, Persis Stevens Wright, koju su novine opisivale kao „djevojku iz otmjenog društva s Long Islanda”. Par je planirao da putovanje u Rio bude istodobno i svadbeno. Gradonačelnik New Yorka Jimmy Walker, koji je došao kako bi se oprostio od ekspedicije, rekao je Dyottu da je to što mu je nevjesta pristala na to da riskira svoj život kako bi spasio život drugima „izraz nesebične hrabrosti na koju bi cijela zemlja trebala biti ponosna”. 18. veljače 1928. godine, za vrijeme mećave, Dyott i njegova družina dovezli su se na isto pristanište u Hobokenu u New Jerseyju odakle je Fawcett otputovao s Jackom i Raleighem tri godine prije. Dyottova skupina spremala se ukrcati na brod Voltaire kad se pojavila uznemirena sredovječna žena, sva zamotana zbog mećave. Bila je to Elsie Rimell. Doletjela je iz Kalifornije kako bi se sastala s Dyottom, čija je ekspedicija, rekla je, „ispunjava novom nadom i hrabrošću”. Uručila mu je mali svežanj - dar za njezina sina Raleigha. Za vrijeme puta u Brazil posada broda prozvala je istraživače „vitezovima okruglog stola”. Održao se banket u njihovu čast i otisnuli su se
posebni jelovnici na kojima su bili navedeni nadimci svih istraživača, kao što su „kralj Artur” i „sir Galahad”. Brodski je ekonom obznanio: „Dopustite mi da vašoj plemenitoj družini vitezova zaželim pozdrav, sreću i sretan put.” Nakon što je Voltaire stigao u Rio, Dyott se oprostio od supruge i krenuo sa svojim ljudima prema zabačenom području. Ondje je angažirao malu vojsku brazilskih pomagača i indijanskih vodiča, pa je družina ubrzo narasla na 26 članova i bilo je potrebno 74 vola i mazgi za prijevoz više od tri tone hrane i opreme. Jedan je novinar poslije opisao tu družinu kao „safari Cecila B. De Millea”. Brazilci su je počeli nazivati „klubom samoubojica”. U lipnju je ekspedicija stigla u postaju Bakairi, koju je skupina pripadnika plemena Kayapo nedavno napala i ubila nekoliko žitelja. (Dyott je opisao tu ispostavu kao „talog civilizacije pomiješan s otpacima divljine”.) Dok su logorovali ondje, Dyott je došao do, kako je smatrao, otkrića: upoznao je Indijanca po imenu Bernardino koji je rekao da je bio Fawcettov vodič niz rijeku Kurisevo, jedan od manjih pritoka Xingua. U zamjenu za darove, Bernardino je pristao voditi Dyotta dokle je vodio Fawcettovu družinu i, ubrzo nakon što su krenuli, Dyott je opazio znakove u obliku slova Y urezane u stabla - mogući znak nekadašnje Fawcettove prisutnosti. „Fawcettov trag uvelike se pomaljao pred nama te smo poput čopora lovačkih pasa koji su osjetili miris bili krajnje uzbuđeni”, zapisao je Dyott. Noću je slao dopise putem radija i često ih je NANA-i prosljeđivao Radijski relejski savez, mreža radijskih amatera iz SAD-a. Svaka nova vijest razglašavala se u medunarodnim izvještajima: „Dyott se bliži prašumskim iskušenjima”, „Dyott ide Fawcettovim tragom”, „Dyott našao novi trag”. John J. Whitehead, član ekspedicije, zapisao je u dnevnik: „Koliko bi drukčije bila napisana priča o Stanleyju i Livingstoneu da su imali radio.” Mnogi su ljudi diljem svijeta opčinjeno slušali. „Prvi sam put čuo [za tu ekspediciju] na svojem uređaju kad mi je bilo samo 11 godina”, poslije se prisjećao Loren McIntyre, Amerikanac koji je i sam postao istaknuti istraživač Amazonije. Slušatelji su se posredno suočavali s nenadanim grozotama na koje je družina nailazila. Jedne noći Dyott je izvijestio: Naišli smo na tragove na mekom tlu, tragove ljudskih nogu. Stali smo i proučili ih. Bilo je zacijelo 30 ili 40 ljudi u jednoj skupini. Nakon nekoliko trenutaka jedan od naših Indijanaca iz plemena Bakairi okrenuo se i rekao
bezizražajnim glasom: „Kayapo.” Nakon što je putovala gotovo mjesec dana iz postaje Bakairi, družina je stigla do naselja plemena Nahukwa, jednog od mnogih koja su potražila utočište u prašumama oko Xingua. Dyott je napisao o plemenu Nahukwa: „Ti novi stanovnici šume bili su primitivni poput Adama i Eve.” Nekoliko pripadnika plemena toplo je pozdravilo Dyotta i njegove ljude, ali poglavica Aloique činio se neprijateljski raspoloženim. „Motrio nas je ravnodušno svojim očicama”, zapisao je Dyott. „Prepredenost i okrutnost vrebali su iza njihovih vjeda.” Dyott je bio okružen Aloiqueovom djecom i opazio je nešto svezano komadom uzice oko vrata jednoga dječaka - mjedenu pločicu s ugraviranim riječima „W. S. Silver and Company”. Bilo je to ime britanske tvrtke koja je opremala Fawcetta. Uvukavši se u poglavičinu mračnu kolibu, Dyott je zapalio baklju. U kutu je spazio metalni sanduk nalik na vojnički. Bez usluga prevoditelja, Dyott je pokušao ispitati Aloiquea služeči se složenim znakovnim jezikom. Aloique je također gestikulirao i činilo se kako ukazuje na to da je sanduk dar. Zatim je pokazao da je vodio tri bijelca do susjednog teritorija. Dyott je bio sumnjičav pa je nagovarao Aloiquea i neke njegove ljude da ih povedu istim putem. Aloique je upozorio da krvoločno pleme Suya živi na tom području. Svaki put kad bi pripadnici plemena Nahukwa izgovorili riječ „Suya”, pokazali bi si na zatiljak, kao da im odrubljuju glavu. Dyott je ustrajao pa ih je Aloique, u zamjenu za noževe, pristao voditi. Te noći, dok su Dyott i njegovi ljudi spavali među Indijancima, mnogi iz družine bili su nemirni. „Ne možemo predvidjeti postupke [Indijanaca] jer ne znamo ništa o njima osim - a to je važno - da je u ovim predjelima nestala Fawcettova družina”, zapisao je Whitehead. Spavao je s puškom Winchester kalibra 38 mm i mačetom pod pokrivačem. Dok se ekspedicija probijala kroz prašumu sljedeći dan, Dyott je i dalje ispitivao Aloiquea, i poglavica je ubrzo dodao novi element svojoj priči. Fawcetta i njegove ljude, sada je tvrdio, ubilo je pleme Suya. „Suya! Bum bum-bum!” povikao je poglavica padajući na tlo kao mrtav. Aloiqueova promjenjiva objašnjenja pobudila su Dyottove sumnje. Kako je poslije napisao: „Čini se da prst krivnje pokazuje na Aloiquea.”
U jednom trenutku, dok je Dyott izvještavao o svojim posljednjim otkrićima putem radija, uređaj je prestao raditi. „Prašumski glas ušutkan”, stajalo je u NANA-inu pregledu vijesti. „Dyottov radio prekinut u presudnom trenutku.” Dugotrajni muk potaknuo je tmurna nagađanja. „Tako se bojim”, rekla je Dyottova supruga novinarima. Ekspediciji je, u međuvremenu, uzmanjkalo hrane i vode, a nekim je ljudima bilo tako loše da su jedva hodali. Whitehead je napisao „ne mogu esti, groznica je prejaka”. Kuharu su natekle noge i iz njih se cijedio gangrenozni gnoj. Dyott je odlučio nastaviti sa samo dvojicom ljudi, u nadi da će pronaći Fawcettove ostatke. „Upamtite”, Dyott je rekao Whiteheadu, „ako mi se išta dogodi, sve moje vlasništvo ide mojoj supruzi.” Noć prije nego što je mala skupina otišla, jedan Indijanac iz Dyottove ekspedicije javio je da je krišom čuo kako Aloique kuje zavjeru s pripadnicima plemena da ubiju Dyotta i ukradu mu opremu. Dyott tada više nije sumnjao da je pronašao Fawcettova ubojicu. Kako bi ga odvratio, Dyott e rekao Aloiqueu da kani povesti cijelu družinu sa sobom. Sljedeće jutro Aloique i njegovi ljudi su iščezli. Ubrzo nakon toga, mnoštvo Indijanaca iz različitih plemena na području Xingua izlazilo je iz šume noseći lukove i strijele i zahtijevajući darove. Svakog bi sata sigao novi kanu s još Indijanaca. Neki su nosili zapanjujuće dragulje i imali izvanrednu lončariju, što je nagnalo Dyotta na pomisao da su Fawcettove priče o drevnoj razvijenoj civilizaciji možda istinite. Ali bilo je nemoguće dalje se raspitivati. Kako je Whitehead rekao: „Urođenici iz plemena s cijelog tog područja, možda njih dvije tisuće, postupno su nas okružili sa svih strana.” Dyott je iscrpio zalihu darova i Inđijanci su postajali sve više neprijateljski raspoloženi. Obećao im je da će im sljedeće jutro svakom dati po sjekiru i noževe. Poslije ponoći, dok se činilo da Indijanci spavaju, Dyott e tiho skupio ljude pa su se ukrcali na čamce. Otisnuli su se i plovili niz riječnu struju. Nitko se nije usudio zaveslati. Malo kasnije čuli su kako skupina kanua uzvodno dolazi prema njima s još Indijanaca, koji su očito krenuli prema logoru. Dyott je signalizirao ljudima da primaknu čamce obali i legnu. Ljudi su zadržavali dah dok su Indijanci veslali pored njih. Dyott je konačno izdao zapovijed i istraživači su počeli mahnito veslati. Zahvaljujući jednom tehničam, radio je profunkcionirao dovoljno dugo da
prenesu kratku poruku: „Žalim što izvještavam da su Fawcettovu ekspediciju umorili neprijateljski Indijanci. Naša je situacija kritična... nema vremena čak ni da pošaljemo sve pojedinosti putem radija. Moramo se spustiti niz Xingu bez odlaganja ili ćemo i sami biti uhvaćeni.” Ekspedicija je zatim odbacila radio, zajedno s drugom teškom opremom, kako bi ubrzala bijeg. Novine su raspravljale o izgledima ekipe. „Dyottovi izgledi za bijeg nepredvidljivi”, glasio je jedan naslov. Kad su Dyott i njegovi ljudi napokon izašli iz prašume mjesecima poslije - bolesni, izmoždeni, bradati, izbodeni komarcima pozdravljeni su kao junaci. „Želimo uživati u ugodnom i opojnom ozračju slave”, rekao je Whitehead, koji je poslije reklamirao laksativ po imenu Nujol. („Budite uvjereni da ću, bez obzira na to koju vrijednu opremu moram odbaciti, u sljedeću pustolovinu ponijeti mnogo Nujola.”) Dyott je objavio knjigu Potraga za Ijudima u prašumi (Man Hunting in the Jungle) i glumio u hollywoodskom filmu iz 1933- godine o svojim pustolovinama pod naslovom Zlato divljaka (Savage Gold). No tada je Dyottova priča počela padati u vodu. Kako je istaknuo Brian Fawcett, teško je povjerovati da bi njegov otac, koji ie toliko pazio da tko ne sazna njegovu rutu, ostavio znakove u obliku slova Y na stablima. Oprema koju je Dyott pronašao u Aloiqueovoj kući mogla je lako biti Fawcettov dar, kako je Aloique tvrdio, ili je mogla potjecati s Fawcettove ekspedicije 1920. godine kad su Holt i on bili primorani odbaciti dobar dio tereta. Ustvari, Dyottove su činjenice počivale na njegovoj procjeni Aloiqueove „podmukle” naravi - sudu koji se uvelike temeljio na sporazumijevanju pomoću znakovnog jezika i Dyottovu navodnom poznavanju „indijanske psihologije”. Godinama poslije, kad su misionari i drugi istraživači ušli u to" područje, opisivali su Aloiquea i pleme Nahukwa kao uglavnom miroljubive i prijateljski raspoložene. Dyott je ignorirao mogućnost da je Aloiqueovo okolišanje, uključujući i njegovu želju da pobjegnu, potjecalo od njegova vlastita straha od bijelog stranca koji predvodi naoružani odred. Na koncu, tu e i Bernardino. „Dyott... je zacijelo progutao do kraja sve što mu je rečeno”, napisao je Brian Fawcett. „To kažem zato što nije bilo Bernardina u družini mojeg oca 1925. godine.” Prema Fawcettovim posljednjim pismima, iz postaje Bakairi poveo je samo dva brazilska pomagača: Gardeniju i Simaoa. Ne mnogo nakon ekspedicije, Nina Fawcett dala je izjavu u kojoj je tvrdila: „Prema tome, i dalje nema dokaza da su tri istraživača mrtva.”
Elsie Rimell tvrdila je da „nikad neće prestati” vjerovati da će joj se sin vratiti. No privatno je očajavala. Prijateljica joj je napisala da je prirodno da e tako „potištena”, ali poticala ju je: „Ne gubite nadu.” Uvjeravala ju je da će se prava sudbina istraživača ubrzo saznati. 12. ožujka 1932. godine čovjek teška pogleda i tamnih brkova pojavio se pred britanskim veleposlanstvom u Sao Paulu zahtijevajući da vidi generalnog konzula. Nosio je sportski kaput, prugastu kravatu i vrećaste hlače uvučene u jahaće čizme do koljena. Rekao je da se radi o hitnoj stvari koja ima veze s pukovnikom Fawcettom. Čovjeka su uveli kako bi se našao s generalnim konzulom Arthurom Abbottom koji je bio Fawcettov prijatelj. Godinama je Abbott uporno vjerovao da bi se istraživači mogli pojaviti, ali prije samo nekoliko tjedana uništio je svoja posljednja pisma od Fawcetta smatrajući da je „sva natla da će ga ikad više vidjeti nestala”. U kasnijoj izjavi, na koju je prisegao, posjetitelj je rekao: „Zovem se Stefan Rattin. Švicarski sam državljanin. Došao sam u Južnu Ameriku prije 21 godinu.” Objasnio je da je prije otprilike pet mjeseci s još dva druga lovio blizu rijeke Tapajos, u sjeverozapadnom dijelu Mato Grossa, kad je susreo pleme s kojim je bio stariji bijelac duge žućkaste kose. Poslije, kad su se mnogi pripadnici plemena napili, rekao je Rattin, bijelac, koji je bio odjeven u životinjske kože, tiho mu je prišao. Jeste li prijatelj?”, upitao je. „Da”, odvratio je Rattin. Ja sam engleski pukovnik”, rekao je ovaj i zamolio Rattina da ode u britanski konzulat i kaže „bojniku Pagetu” da ga drže kao zarobljenika. Abbott je znao da je bivši britanski veleposlanik u Brazilu, sir Ralph Paget, bio Fawcettov pouzdanik. Ustvari je Paget bio taj koji je lobirao pri brazilskoj vladi da financira Fawcettovu ekspediciju 1920. godine. Te su činjenice, istaknuo je Abbott u jednom pismu Kraljevskom geografskom društvu, bile „poznate samo meni i nekoliko bliskih prijatelja”. Kad su Nina Fawcett i Elsie Rimmel prvi put čule Rattinov izvještaj, mislile su da zvuči vjerodostojno. Nina je rekla da se ne „usuđuje previše ufati”; ipak, poslala je brzojav jednoj novinskoj podružnici u Brazilu u kojemu kaže da je sad uvjerena da joj je suprug „ŽIV”.
Drugi su ostali sumnjičavi. General Rondon, nakon što je ispitivao Rattina tri sata, istaknuo je u izvješću kako je mjesto gdje je švicarski lovac naznačio da je pronašao Fawcetta bilo 800 kilometara daleko od mjesta gdje e ekspedicija posljednji put viđena. Sam Paget, kad su ga obavijestili u Engleskoj, pitao se zašto bi Rattinu bilo dopušteno napustiti pleme dok je Fawcett bio primoran ostati zarobljenik. Abbott je, međutim, bio uvjeren u Rattinovu iskrenost, osobito stoga što e tvrdio da će spasiti Fawcetta ne tražeći nagradu. „Obećao sam pukovniku Fawcettu da ću dovesti pomoć i to će obećanje biti izvršeno”, rekao je Rattin. Švicarski je lovac na krzno uskoro krenuo s dvojicom ljudi, od kojih e jedan bio novinar koji je slao članke konzorciju United Press. Nakon što je tjednima hodala kroz prašumu, trojka je stigla do rijeke Arinos, gdje su sagradili kanue od kore drveća. U dopisu datiranom 24. svibnja 1932. godine, kad je ekspedicija bila pred ulaskom na teritorij neprijateljski raspoloženih Indijanaca, izvjestitelj je napisao: „Rattin jedva čeka da krenemo. Viče: ’Ukrcavanje!’ Krećemo.” Nitko više nije čuo za te ljude. Nedugo nakon toga 52-godišnji engleski glumac po imenu Albert de Winton stigao je u Cuiabu zaklevši se da će pronaći Fawcetta živa ili mrtva. Nedavno je bio imao manje uloge u nekoliko hollywoodskih filmova, uključujući Kralja divljine (King of the Wild). Prema Washington Postu, Winton je „odustao od patvorenih uzbuđenja filmova u korist stvarnih uzbuđenja u prašumi”. Noseći kmtu odoru za safari, pištolj pričvršćen za pojas i pušeći lulu, pohitao je u divljinu. Jedna žena iz Orangea u New Jerseyju, nazivajući se Wintonovom „američkom zastupnicom”, prenosila je novosti Kraljevskom geografskom društvu na papim sa suhim žigom riječima „Albert de Winton EKSPEDICIJA U NEISTRAŽENU BRAZILSKU PRAŠUMU U POTRAZI ZA PUKOVNIKOM P. H. FAWCETTOM”. Devet mjeseci nakon što je stupio u džunglu, Winton se pojavio s odjećom u dronjcima, upalih obraza. 4. veljače 1934. godine u novinama se pojavila njegova fotografija s tekstom: „Albert Winton, glumac iz Los Angelesa, nije stvoren za ulogu u filmskoj drami. Ovo mu je učinilo devet mjeseci užnameričke divljine.” Nakon kratkog odmora u Cuiabi, gdje je posjetio muzej u kojemu je bila izložba posvećena Fawcettu, Winton se vratio u regiju Xingu. Protekli su mjeseci bez glasa od njega. Zatim se u rujnu indijanski teklič pojavio iz prašume sa zgužvanom porukom od Wintona. U njoj je
napisao da ga je zarobilo jedno pleme te je preklinjao: „Molim vas, pošaljite pomoć.” Wintonova kći obavijestila je Kraljevsko geografsko društvo o tom „ozbiljnom razvoju događaja” i molila se da joj netko iz Društva spasi oca. Ali ni Winton nikad više nije viđen. Tek su godinama poslije brazilski dužnosnici saznali od Indijanaca s tog područja da su dva pripadnika plemena Kamayura našla Wintona kako pluta u kanuu gol i napola lud. Jedan mu je razmrskao glavu toljagom i uzeo mu pušku. Takve priče baš i nisu odvraćale brojne dinge istraživače od toga da pokušaju pronaći Fawcetta ili grad Z. Bilo je njemačkih, talijanskih, ruskih i argentinskih ekspedicija. Bila je jedna postdiplomantica antropologije s Kalifornijskog sveučilišta. Bio je američki vojnik koji je služio s Fawcettom na zapadnom bojištu. Bio je Peter Fleming, brat Iana Fleminga, tvorca Jamesa Bonda. Bila je jedna skupina brazilskih razbojnika. Godine 1934. brazilska je vlada, zaprepaštena brojem tragača, donijela odredbu kojom se traganje zabranjuje ukoliko družine ne dobiju posebno dopuštenje; ipak, istraživači su nastavili ići, s dopuštenjem ili bez njega. Iako nema pouzdanih statistika, prema nedavnoj procjeni te su ekspedicije odnijele čak stotinu života. Postdiplomantica s Kalifornijskog sveučilišta, koja je 1930. godine bila jedna od prvih antropologinja koja se odvažila stupiti na to područje radi znanstvenog istraživanja, umrla je samo nekoliko godina poslije od infekcije koju je zaradila u Amazoniji. Godine 1939- jedan drugi američki antropolog objesio se u prašumi. (Ostavio je poruku koja je glasila: „Indijanci će mi oduzeti bilješke... Vrlo su vrijedne, mogu se dezinficirati i poslati u muzej. Želim da moja obitelj misli kako sam umro u indijanskom selu prirodnom smrću.”) Jedan tragač izgubio je brata zbog groznice. „Pokušao sam ga spasiti”, rekao je Nini. „Ali, nažalost, nisam ništa mogao učiniti pa smo ga pokopali uz Araguayu.” Poput Rattina i Wintona, i drugi istraživači kao da su nestali s lica Zemlje. Godine 1947., prema velečasnom Jonathanu Wellsu, misionaru iz Brazila, golub pismonoša izletio je iz prašume s porukom koju je napisao 32godišnji učitelj s Novog Zelanda Hugh Mc Carthy, čija je fiks-ideja bila pronaći Z. Wells je rekao da je susreo Mc Carthyja u njegovoj kršćanskoj misiji, na istočnom rubu divljine Mato Grossa, i upozorio ga da će umrijeti ako nastavi sam kroz šumu. Kad se Mc Carthy odbio vratiti, rekao je Wells, dao mu je sedam golubova pismonoša za slanje poruka, koje je Mc Carthy
smjestio u pletene košare u svojem kanuu. Prva je poruka stigla šest tjedana poslije. Glasila je: Još sam vrlo slab zbog nezgode, ali noga mi je postupno sve manje natečena... Sutra krećem nastaviti misiju. Rekli su mi da su planine koje tražim udaljene samo pet dana. Neka vas Bog čuva. Hugh.” Nakon mjesec i pol, drugi je pismonoša stigao do Wellsa s novom porukom. „U groznoj sam situaciji”, napisao je Mc Carthy. „Davno sam napustio kanu i odbacio pušku jer je nepraktična u prašumi. Iscrpio sam zalihe hrane pa živim od. bobica i divljeg voća.” Posljednji Mc Carthyjev trag bila je treća poruka koja je glasila: „Moj je posao završen i umirem sretan znajući da moja vjera u Fawcetta i njegov Grad zlata nije bila uzalvidna.” Nina je pomno pratila razvoj svih tih događaja nazivajući to „Fawcettovom zagonetkom”. Pretvorila se u neku vrstu detektiva prebimći dokumente i žudno čitajući Fawcettove stare dnevnike uz pomoć povećala. Jedan ju je posjetitelj opisao kako sjedi ispred karte Brazila s olovkom u ruci; okolo su bila raštrkana posljednja pisma njezina supruga i sina te fotografije, kao i ogrlica od puževih kućica koju je Jack poslao iz postaje Bakairi. Na njezin zahtjev, Kraljevsko geografsko društvo obavještavalo ju je o svim prijavljenim viđenjima ili glasinama koje se tiču ekipine sudbine. „Uvijek ste imali srčan stav da Vi sami možete bolje od ikoga procijeniti vrijednost takvih dokaza”, rekao joj je jedan službenik Kraljevskoga geografskog društva. Tvrdeći da se „obučila” ostati nepristranom, iz slučaja u slučaj djelovala je kao arbitar bilo kojeg dokaza. Jednom, nakon što je neki njemački pustolov ustvrdio da je vidio Fawcetta, ogorčeno je napisala kako taj čovjek ima „više od jedne putovnice, najmanje tri lažna imena i k tome je o njemu pronađen čitav snop novinskih izrezaka!” Unatoč nastojanjima da ostane nepristrana, priznala je prijatelju Haroldu Largeu nakon što su se proširile glasine da su Indijanci masakrirali družinu: „Srce mi se kida zbog groznih priča koje moram čitati i u mašti mi nastaju stravične slike onoga što se moglo dogoditi. Potrebna mi je sva snaga volje da istisnem te strahote iz misli, napor je golem i strahovit.” Jedan drugi Ninin prijatelj obavijestio je Kraljevsko geografskcj društvo da „gospoda Fawcett pati svom dušom”. Nina je otkrila medu svojim spisima svežanj pisama koje je Fawcett slao Jacku i Brianu sa svoje prve ekspedicije 1907. godine. Dala ih je Brianu i
Joan, rekla je Largeu, „tako da oboje upoznaju pravi ego čovjeka od kojega su potekli”. Dodala je: „Danas mnogo mislim na njega - rođendan mu je.” Do 1936. godine većina ljudi, uključujući Rimellove, zaključila je da je družina stradala. Fawcettov stariji brat Edward rekao je Kraljevskom geografskom društvu: „Postupat ću u skladu s uvjerenjem, kojega se dugo držim, da su poginuli prije mnogo godina.” Ali Nina je odbijala prihvatiti da oj se suprug možda neće vratiti i da je pristala poslati sina u smrt. Jedna sam od rijetkih koji vjeruju”, rekla je. Large ju je nazivao „Penelopom” koja čeka „Odisejev povratak”. Poput Fawcettove potrage za Z-om, Ninino traganje za nestalim istraživačima postalo je opsesija. „Suprugov povratak sve je radi čega danas živi”, jedan je prijatelj rekao generalnom konzulu u Riju. Nina gotovo nije imala novca, osim dijela Fawcettove mirovine i sitne svote koju joj je Brian slao iz Perua. Kako su godine prolazile, živjela je poput siromašnog nomada lutajući sa svežnjem dokumenata o Fawcettu od Brianova doma u Peruu do Švicarske, gdje se Joan naselila sa suprugom Jeanom de Montetom, koji je bio inženjer, i četvero djece, uključujući Rolette. Što je više ljudi sumnjalo u opstanak istraživača, to je žešće Nina posezala za materijalima kako bi dokazala svoju stvar. Kad se jedan od Fawcettovih kompasa pojavio u postaji Bakairi 1933- godine, uporno je tvrdila da ga je njezin suprug ostavio ondje kao znak da je živ premda je bilo jasno, kako je Brian ukazao, da je riječ o nečemu što je njegov otac ostavio prije nego što je otišao. „Imam dojam”, napisala je jednoj osobi u Brazilu, „da je u više navrata pukovnik Fawcett pokušao dati znak svoje prisutnosti, ali nitko - osim mene - nije shvatio njihovo značenje.” Katkad je potpisivala pisma riječima „Vjerujte mi”. 30-ih godina počela je dobivati izvješća iz novog izvora: od misionara koji su prodirali na područje Xingua, posvećeni tome da obrate one koje je edna misionarka nazvala „najprimitivnijima i najneprosvijetljenijima od svih užnoameričkih Indijanaca”. Godine 1937. Martha L. Moennich, američka misionarka, pješačila je kroz prašumu, kapaka natečenih od krpelja, i recitirala Božje obećanje - „I, evo, ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta!” - kad je, kako tvrdi, došla do izvanrednog otkrića: u selu plemena Kuikuro srela je dječaka blijede puti i svijetloplavih očiju. Pripadnici plemena rekli su joj da je to sin Jacka Fawcetta, kojega je dobio s jednom
Indijankom. „U njegovoj dvojnoj vanjštini ima upadljivih tragova britanske suzdržanosti i vojničkog držanja, dok ga s indijanske strane pogled na luk i strijelu ili rijeku čine prašumskim dječakom”, poslije je napisala Moennichova. Rekla je kako je predložila da povede dječaka sa sobom kako bi mogao dobiti priliku „ne samo naučiti očev jezik nego i živjeti među očevom rasom”. Međutim, pleme je odbilo pustiti ga. I drugi su misionari imali slične priče o bijelom djetetu u prašumi - djetetu koje je bilo, prema ednom svećeniku, „možda najslavniji dječak u cijelom Xinguu”. Godine 1943- Assis Chateaubriand, brazilski multimilijunaš koji je bio vlasnik konglomerata novina i radijskih postaja, poslao je novinara jednog tabloida, Edmara Morela, da nađe „Fawcettova unuka”. Mjesecima poslije Morel se vratio sa 17-godišnjakom kože bijele poput Mjeseca po imenu Dulipe. Pozdravili su ga kao unuka pukovnika Percyja Harrisona Fawcetta ili, kako ga je tisak nazivao, „bijelog boga Xingua”. To je otkriće izazvalo medunarodnu strku. Stidljivi i nervozni Dulipe fotografirao se za časopis Time i paradirao po Brazilu poput karnevalske atrakcije - „nemani”, kako je pisalo u Timeu. Ljudi su nahrupljivali u kinodvorane, redovi su vijugali ulicama kako bi vidjeli njegove snimke u prašumi, golog i blijedoputog. (Kad su Kraljevsko geografsko društvo pitali o Dulipeu, iz Dmštva su flegmatično odgovorili da su takve „stvari prilično izvan znanstvenog djelokruga našega Društva”.) Morel je telefonirao Brianu Fawcettu u Peru i upitao žele li on i Nina posvojiti mladića. Međutim, kad su proučili Dulipeove fotografije, Nina se prenerazila. „Primjećuješ li nešto u očima tog djeteta?”, upitala je Briana. „Izgledaju kao da su zaslijepljene.” „To mi dijete izgleda kao albino”, rekla je. Ispitivanja su poslije potvrdila njezinu procjenu. Mnoge legende o bijelim Indijancima ustvari potječu od albinizma. Godine 1924. Richard O. Marsh, američki istraživač koji je poslije tragao za Fawcettom, obznanio je da na ekspediciji u Panami nije samo opazio „bijele Indijance” nego vodi sa sobom tri „živa čeljadeta” kao dokaz. „Imaju zlaćanu kosu, plave oči i bijelu kožu”, rekao je Marsh. „Tijela su im prekrivena dugim, pahuljastim bijelim dlakama. Izgledaju kao vrlo primitivni nordijski bijelci.” Nakon što mu je brod pristao u New Yorku, Marsh je doveo troje djece - dva preplašena bijela indijanska dječaka od 10 i 16 godina i 14-godišnju blijedoputu Indijanku po imenu Marguerite - pred
mnoštvo znatiželjnika i fotografa. Znanstvenici iz svih krajeva zemlje - iz Ureda za američku etnologiju, Muzeja američkih Indijanaca, Muzeja Peabody, Američkoga prirodoslovnog muzeja i sa Sveučilišta Harvard - uskoro su se okupili u prostoru hotela Waldorf-Astroia kako bi vidjeli izloženu djecu pipajući i bockajući im tijela. „Pipnite djevojčin vrat”, rekao je jedan od znanstvenika. Marsh je nagađao da su „ostatak paleolitskog tipa”. Nakon toga je u New York Timesu pisalo: „Znanstvenici proglasili bijele Indijance pravima.” Indijance su držali u jednoj kući u ruralnom području oko Washingtona tako da budu „bliže prirodi”. Tek je poslije konačno utvrđeno da su ta djeca, poput mnogih Indijanaca iz San Blasa u Panami, albini. Dulipeova sudbina bila je tragična. Otet iz svojeg plemena i nakon što je prestao biti isplativa atrakcija, ostavljen je na ulicama Cuaibe. Ondje je „bijeli bog Xingua” navodno umro od alkoholizma. Krajem 1945. godine Nina, kojoj je tada bilo 75 godina, patila je od iscrpljujućeg artritisa i anemije. Trebao joj je štap, a katkad i dva, za kretanje i izjavila da „nema doma, nikoga da mi pomogne ili me dočeka”! Brian joj je ranije napisao pismo u kojemu je stajalo: „Od svega što si prošla klonuo bi duh tucetu ljudi. Ali što god te zadesilo... sve si pretrpjela s osmijehom i prihvatila teškoće koje ti je Sudbina obilato udjeljivala kroz tako dugo vrijeme na način zbog kojega sam strašno ponosan na to što sam ti sin. Ti si zacijelo neko uzvišeno biće, ili te bogovi ne bi podvrgnuli takvim kušnjama, i tvoja će nagrada bez sumnje biti vrlo velika.” Godine 1946., kad je isplivala još jedna priča prema kojoj su tri istraživača živa u Xinguu - taj se put tvrdilo da je Fawcett i „zarobljenik i poglavica Indijanaca” - Nina je bila sigurna da je njezina nagrada konačno stigla. Zaklela se da će voditi ekspediciju koja će ih spasiti, čak iako „to znači sigurnu smrt za mene!” Međutim, i ta se vijest pokazala izmišljotinom. Još 1950. godine Nina je ponavljala da je ne bi iznenadilo kad bi istraživači svaki čas banuli na vrata - njezin suprug tada 82-godišnjak, a sin 47-godišnjak. No, u travnju 1951. godine, Orlando Villas Boas, vladin dužnosnik poštovan zbog zaštite amazonskih Indijanaca, obznanio je da su pripadnici plemena Kalapalo priznali da su njihovi suplemenici ubili trojicu istraživača. Štoviše, Villas Boas je tvrdio da ima dokaz: kosti pukovnika Fawcetta.
23
Pukovnikove kosti „Poglavica plemena Kalapalo sastat će se s nama”, rekao mi je Paolo prenoseći poruku koja je poslana radijom iz prašume. Pregovori će se održati, rekao je, nedaleko od postaje Bakairi, u Canarani, gradiću u zabačenom području na južnoj granici Nacionalnog parka Xingu. Kad smo stigli te večeri, grad je bio usred epidemije denge i mnoge telefonske linije bile su prekinute. Bila je i 25. godišnjica Canarane pa je grad slavio vatrometom koji je zvučao kao sporadična pucnjava. Početkom 80-ih godina brazilska je vlada, u sklopu daljnje kolonizacije indijanskih teritorija, slala zrakoplove sa stočarima - mnogima njemačkog podrijetla - da nasele to udaljeno područje. lako je grad bio pust, glavne ulice bile su zbunjujuće široke kao da je riječ o autocestama. Tek kad sam vidio fotografiju jednoga gosta kako parkira svoj zrakoplov ispred mjesnog hotela, shvatio sam razlog: godinama je grad bio tako nepristupačan da su ulice služile i kao piste. Čak i danas, rekli su mi, zrakoplov može sletjeti nasred ceste, a na glavnom se trgu nalazio putnički zrakoplov, jedina vidljiva gradska znamenitost. Poglavica Kalapala Vajuvi pojavio se u našem hotelu zajedno s dva čovjeka. Imao je preplanulo, duboko izbrazdano lice i činilo se da je u kasnim 40-ima. Kao i dva pratitelja, bio je visok oko 167 cm i imao je mišićave mke. Kosa mu je bila tradicionalno podšišana u obliku kacige visoko iznad ušiju. U regiji Xingu Indijanci obično ne nose odjeću, ali za ovaj posjet gradu Vajuvi nosio je pamučnu majicu s V-izrezom i traperice izblijedjele od sunca koje su mu visjele na bokovima. Nakon što smo se predstavili i nakon što sam objasnio zašto želim
posjetiti Xingu, Vajuvi je upitao: „Jesi li član pukovnikove obitelji?” Navikao sam se na to pitanje iako se ovaj put činilo težim: pripadnici plemena Kalapalo bili su optuženi da su ubili Fawcetta, što je čin koji bi mogao zahtijevati od člana obitelji da osveti njegovu smrt. Kaci sam objasnio da sam novinar, Vajuvi se činio susretljivim. „Kazat ću ti istinu o kostima”, rekao je. Zatim je dodao da selo želi svotu od 5000 dolara. Objasnio sam da nemam toliki novac i pokušao uzdizati vrline kulturne razmjene. Jedan od njih zakoračio je prema meni i rekao: „Duhovi su mi rekli da dolaziš i da si bogat.” Drugi je dodao: „Vidio sam slike vaših gradova. Imate previše automobila. Trebaš nam dati auto.” Jedan je Indijanac napustio hotel i vratio se ubrzo s još trojicom. Svakih nekoliko minuta pojavio bi se novi pripadnik plemena Kalapalo i soba je uskoro bila krcata s više od 12 ljudi, neki su bili stari, neki mladi, a svi su okružili Paola i mene. „Odakle dolaze?”, upitao sam Paola. „Ne znam”, rekao je. Vajuvi je pustio druge ljude da se prepiru i pogađaju. Kako su se pregovori nastavljali, sve je više Indijanaca postajalo neprijateljski raspoloženo. Pritisnuli su me i nazvali lašcom. Na koncu je Vajuvi ustao i rekao: „Razgovaraj sa svojim poglavicom u New Yorku pa ćemo ponovno razgovarati za nekoliko sati.” Izašao je iz sobe, a pripadnici njegova plemena su ga pratili. „Ne brinite”, rekao je Paolo. „Vrše pritisak, a mi se opiremo. Tako to ide.” Malodušno sam se uspeo u svoju sobu. Dva sata poslije Paolo me nazvao na hotelski telefon. „Moliin vas, siđite”, rekao je. „Mislim da sam postigao sporazum za nas.” Vajuvi i ostali stajali su na ulazu. Paolo je rekao da je Vajuvi pristao povesti nas u Nacionalni park Xingu ako platimo prijevoz i potrepštne u vrijednosti od nekoliko stotina dolara. Stisnuo sam poglavici ruku i uskoro su me njegovi ljudi tapšali po ramenima, raspitivali se o mojoj obitelji, kao da se vidimo prvi put. „Sad razgovaramo i jedemo”, rekao je Vajuvi. „Sve je dobro.” Sljedeći dan pripremili smo se za odlazak. Kako bismo stigli cio jednog od najvećih pritoka Xingua, rijeke Kuluene, trebali smo još jače vozilo pa
smo se poslije ručka oprostili od našeg vozača, kojemu je, čini se, laknulo što ide kući. „Nadam se da ćete naći taj Z koji tražite”, rekao je. Nakon što je otišao, unajmili smo kamion s traktorskim gumama. Kako se širio glas da kamion kreće za Xingu, Indijanci su pristizali iz svih četvrti, noseći djecu i svežnjeve robe, žureći se da se ukrcaju. Svaki put kad bi se kamion činio pun, još bi se jedna osoba ugurala, i dok je lijevala poslijepodnevna kiša započeli smo svoje putovanje. Prema karti, rijeka Kuluene bila je udaljena samo 100 kilometara. Ali cesta je bila gora od ijedne kojom smo se Paolo i ja vozili: lokve su dosezale do poda vozila i kamion se povremeno svom težinom opasno naginjao u stranu. Nismo se vozili brže od 25 km/h, katkad bismo stali, vozili unatrag pa opet tjerali naprijed. I ovdje su šume bile ogoljene. Neka su područja nedavno bila spaljena i mogao sam vidjeti ostatke stabala raštrkane kilometrima, njihovi pocrnjeli udovi stršali su prema otvorenom nebu. Napokon, dok smo se približavali rijeci, šuma se počela pokazivati. Stabla su nas postupno okružila, grane su im stvorile mrežu koja nam je prekrivala vjetrobransko staklo. Čulo se neprekidno lupkanje jer je drvo bubnjalo po bokovima kamiona. Vozač je upalio svjetla koja su poskakivala na tlu. Nakon pet sati, stigli smo do žičane ograde: granica Nacionalnog parka Xingu. Vajuvi je rekao da ima samo 800 metara do rijeke, a zatim ćemo putovati čamcem da sela plemena Kalapalo. No kamion je ubrzo zapeo u blatu, primoravši nas da privremeno maknemo opremu kako bismo smanjili teret, i dok smo stigli do rijeke bilo je mračno kao u rogu pod krošnjama. Vajuvi je rekao da ćemo morati pričekati da prijeđemo. „Preopasno je”, rekao e. „Rijeka je puna trupaca i grana. Ne smijemo je podcjenjivati.” Komarci su mi boli kožu, a are i cvrčci su se glasali. Iznad naših glava urlikala su neka stvorenja. „Ne brinite”, rekao je Paolo. „To su samo majmuni.” Hodali smo još malo i stigli do neke kolibe: Vajuvi je gurnuo vrata koja su zaškripala dok su se otvarala. Uveo nas je unutra i pipkao okolo dok nije zapalio svijeću koja je otkrila malu sobu s krovom od valovitog lima i blatnim podom. Nasred prostorije bila je drvena motka, i Vajuvi je pomogao Paolu i meni da svežemo mreže za spavanje. Iako mi je otljeća još bila vlažna od znoja i blata s putovanja, legao sam nastojeći zaštititi lice od komaraca. Nakon nekog vremena svijeća se ugasila i njihao sam se lagano u mraku
slušajući žamor cvrčaka i graktanje majmuna. Pao sam u lagan san, ali iznenada sam se probudio osjetivši nešto kod uha. Trznuvši se otvorio sam oči: pet golih dječaka s lukovima i strijelama zurilo je u mene. Kad su vidjeli da sam se pomaknuo, nasmijali su se i pobjegli. Sjeo sam. Paolo i Vajuvi stajali su kod vatre kuhajući vodu. „Koliko je sati?”, upitao sam. „Pola šest”, rekao je Paolo. Dao mi je nešto krekera i limenu šalicu s kavom. Još je dug put pred nama”, rekao je. „Morate nešto pojesti.” Nakon brzog doručka, izašli smo i na dnevnom svjetlu mogao sam vidjeti da smo u malom taboru koji gleda na rijeku Kuluene. Na obali su bila dva aluminijska čamca s ravnim dnom, u koja smo ukrcali opremu. Svaki je čamac bio dug oko čedri metra i imao je izvanbrodski motor - izum uveden u Xingu tek nedavno. Paolo i ja ukrcali smo se u jedan čamac s vodičem iz plemena Kalapalo, dok su Vajuvi i njegova obitelj putovali u drugom. Oba čamca jurila su uzvodno, jedan do drugoga. Sjevernije su bili brzaci i slapovi, ali ovdje je voda bila mirno, maslinastozeleno prostranstvo. Stabla su prekrivala obale, grane su im se savijale poput staraca, lišće im je doticalo površinu vode. Nakon nekoliko sati čamci su pristali uz obalu. Vajuvi nam je rekao da skupimo opremu pa smo ga slijedili uz kratku stazu. Zastao je i ponosno zamahnuo rukom ispred sebe. „Kalapalo”, rekao je. Stajali smo na rubu kružnog trga promjera većeg od stotinu metara s raštrkanim kućama nalik na one koje je opisala starica u postaji Bakairi. Podsjećajući na prevrnute trupove brodova, izgledale su kao da su istkane, a ne izgrađene, od lišća i drva. Izvana su bile prekrivene slamom, osim vrata sprijeda i straga, koja su bila dovoljno niska, kako su mi rekli, da zadrže zle duhove vani. Nekoliko desetaka ljudi hodalo je trgom. Mnogi su bili neodjeveni, a neki su ukrasili tijela izvanrednim ukrasima: ogrlicama od majmunskih zubi, vijugama crnog pigmenta od genipapa i prugama crvenog pigmenta od bobica uruku. Žene u dobi između 13 i 50 godina nosile su široke pamučne haljine, gornji dio visio im je s bokova. Većina muškaraca koji nisu bili goli nosila je kupaće kostime od elastina, kao da su olimpijski plivači. Dobra tjelesna kondicija očito je bila cijenjena značajka. Neka su djeca, opazio sam, imala
platnene trake čvrsto stegnute oko listova i bicepsa, poput podvezica, kako bi im se istaknuli mišići. „Za nas je to znak ljepote”, rekao je Vajuvi. Pleme je i dalje počinjavalo čedomorstvo nad onima koji su se činili nakaznima ili začaranima iako ta praksa nije uobičajena kao prije. Vajuvi me uveo u svoju kuću, veliku prostoriju ispunjenu dimom od vatre. Predstavio me dvjema zgodnim ženama duge, kao ugljen crne kose koja im se širila niz gola leđa. Starija je imala tetovirane tri okomite pruge na nadlakticama, a mlađa je nosila ogrlicu s blistavim bijelim školjkama. „Moje žene”, rekao je Vajuvi. Ubrzo je još ljudi iskoračilo iz sjena: djeca i unuci, zetovi i snahe, tetke i tetci, stričevi i strine, ujaci i ujne, braća i sestre. Vajuvi je rekao da gotovo 20 ljudi živi u kući. Više se činilo kao da je riječ o samostalnom selu, nego o domu. U središtu prostorije, blizu motke koja je podupirala krov na kojoj se sušio obješeni kukuruz, jedna od Vajuvijevih kćeri klečala je ispred velikog drvenog razboja i tkala mrežu za spavanje, a pokraj nje bio je dječak s pojasom od modrih kuglica, držeći ribu u zamršeno ukrašenom, jarko obojanom keramičkom loncu, a pokraj njega je vremešni lovac sjedio na velikoj drvenoj klupi izrezbarenoj u obliku jaguara, oštreći 150 cm dugu strijelu. Fawcett je napisao o južnom porječju Amazone: „Cijela ova regija obiluje vrlo zanimljivim indijanskim predajama” koje se „ne mogu temeljiti ni na čemu” i koje upućuju na nekadašnje postojanje „velike civilizacije”. Selo je imalo oko 150 žitelja i bilo je strogo stratificirano. Ti ljudi nisu bili lutajući lovci-skupljači. Poglavice se biraju prema krvnom podrijetlu, kao i europski kraljevi. Ima prehrambenih tabua zbog kojih je zabranjeno jesti crveno meso uključujući tapira, jelena i vepra - prehrambena ograničenja koja su medu najstrožima u svijetu i čini se da proturječe predodžbi o Indijancima koji neprekidno gladuju. Tijekom puberteta, dječaci i djevojčice na dulje se vrijeme odvajaju i za to ih vrijeme imenovana starija osoba poučava obredima i odgovornostima odraslih. (Sin koji je određen da postane poglavica odvaja se na četiri godine.) Dyott je za vrijeme putovanja u Xingu s Aloiqueom prošao kroz selo plemena Kalapalo i tako ga se dojmilo videno da je napisao: „Ima razloga za vjeru da su Fawcettove priče o zaboravljenoj civilizaciji utemeljene na činjenicama.” Upitao sam Vajuvija zna li jesu li ljudi s tog područja, poznati kao Xinguanci, potekli iz neke veće civilizacije ili ima li kakvih značajnih
ruševina u okolnoj prašumi. Odmahnuo je glavom. Prema legendi, međutim, duh Fitsi-fitsi sagradio je divovske jarke na tom području. („Kad god bi došao na neko mjesto koje se činilo prikladnim da se na njemu ostane, Fitsifitsi bi napavio dugačke, duboke jarke i ostavio dio svojih ljudi ondje, a on sam nastavio bi putovanje.”) Dok smo Vajuvi, Paolo i ja razgovarali, čovjek po imenu Vanite Kalapalo ušao je u kuću i sjeo pored nas. Cinio se malodušnim. Zadatak mu je, rekao e, stražariti na jednom mjestu u rezervatu. Neki dan prišao mu je jedan Indijanac i rekao: „Slušaj, Vanite. Moraš poći sa mnom niz rijeku. Bijeli ljudi grade nešto u Afasukuguu.” Riječ „Afasukugu” znači „mjesto velikih mačaka”; Xinguanci vjeruju da su na tom mjestu stvoreni prvi ljudi. Vanite je uzeo štap i iscrtao kartu na zemljanom podu. „Ovdje je Afasukugu”, rekao je. „To je kod slapa.” „To je izvan parka”, dodao je poglavica Vajuvi. „Ali je sveto mjesto.” Sjetio sam se da je Fawcett spomenuo u jednom od posljednjih pisama da e saznao od Indijanaca za sveti slap na tom području nadajući se da će ga posjetiti. Vanite je nastavio svoju priču: „Pa sam rekao: ’Poći ću s tobom do Afasukugua, ali lud si. Nitko ne bi ništa gradio na mjestu jaguara.’ No kad sam stigao onamo, slap je bio uništen. Digli su ga u zrak s 30 kilograma dinamita. Mjesto je bilo tako lijepo, a sad ga nema. Upitao sam čovjeka koji e radio onde: ’Što to radite?’ Rekao je: ’Gradimo branu za hidroelektranu.’” „Na sredini je rijeke Kuluene”, rekao je Vajuvi. „Sva voda odanle teče ravno u naš park i na naš teritorij.” Vanite, koji je postajao nemiran, kao da nije čuo poglavicu. Rekao je: Jedan čovjek iz vlade Mato Grossa dođe u Xingu i kaže nam: ’Ne brinite se. Ta vam brana neće naškoditi.’ I ponudi svakom od nas novac. Jedan poglavica iz drugog plemena uzeo je novac i plemena se sad bore jedna protiv drugih. Meni novac ništa ne znači. Rijeka je ovdje tisućama godina. Mi ne živimo vječno, ali rijeka živi. Bog Taugi stvorio je rijeku. Daje nam našu hranu, naše lijekove. Vidjet ćete, nemamo bunar. Pijemo vodu iz rijeke. Kako ćemo živjeti bez nje?” Vajuvi je rekao: „Uspiju li, rijeka će nestati, a s njom i sav naš narod.” Naša potraga za Fawcettom i gradom Z-om najednom se učinila beznačajnom - čini se da je još jedno pleme na rubu izumiranja. No kasnije te
noći, nakon što smo se okupali u rijeci, Vajuvi je rekao da mora Paolu i meni reći nešto o Englezima. Sljedeći dan, obećao je, odvest će nas čamcem do mjesta gdje su otkrivene kosti. Prije odlaska na spavanje dodao je: „Ima mnogo stvari o tim Englezima koje zna samo pleme Kalapalo.” Sljedeće jutro, kad smo se spremili za odlazak, jedna od djevojčica iz naše kuće maknula je komad tkanine s velikog predmeta u kutu sobe, blizu niza maski. Pod njim je bio televizor, koji se napajao iz jedinog generatora u selu. Djevojčica je stisnula tipku, sjela na zemljani pod i počela gledati crtani film sa živahnom pticom nalika na Peru Djetlića. Za nekoliko minuta najmanje dvadesetero druge djece i nekoliko odraslih iz sela okupilo se oko televizora. Kad je Vajuvi došao po nas, upitao sam ga koliko ga dugo ima. „Tek nekoliko godina”, rekao je. „Isprva su svi neprekidno zurili u nj kao u transu. Ali sad ja kontroliram generator pa je riječ o samo nekoliko sati tjedno.” Neki muškarci koji su gledali televižiju uzeli su lukove i strijele i otišli u lov. Dotle smo Paolo i ja slijedili Vajuvija i jednog od njegovih sinova, kojemu je bilo pet godina, do rijeke. „Mogli bismo uloviti svoj ručak, kao što to pleme Kalapalo inače radi”, rekao je Vajuvi. Ukrcali smo se u jedan motorni čamac i krenuli uzvodno. Magla koja je prekrivala šumu polako se raspršivala kako se Sunce dizalo. Tamna i mutna rijeka povremeno se sužavala u tako usku brzicu da su nam grane stabala visjele iznad glava poput mostova. Na koncu smo ušli u uvalicu prekrivenu plutajućim zapletenim lišćem. „Zelena laguna”, rekao je Vajuvi. Ugasio je motor i čamac je tiho klizio po vodi. Čigre žutih kljunova lepršale se među palisandrovim i cedrovim stablima, a lastavice su krivudale iznad lagune bacajući bijele, blistave točkice na zeleni prekrivač. Par ara kvocao je i kreštao, a na obali je stajao jelen, mirno poput vode. Mali kajman hitao je uz obalu. „Uvijek morate biti oprezni u prašumi”, rekao je Vajuvi. Ja slušam svoje snove. Ako sanjam opasnost, ostanem u selu. Mnoge se nesreće događaju bijelim ljudima zato što ne vjeruju svojim snovima.” Xinguanci su bili čuveni po ribolovu pomoću luka i strijele, tijela su im se tiho uzdizala na pramcima kanua - poza koju su Jack i Raleigli uzbuđeno
snimili kamerom i poslali slike Američkom muzeju Indijanaca. Međutim, Vajuvi i njegov sin izvadili su povraze i stavili meku na udice. Zatim su zamahnuli povrazima iznad glava kao lasom i bacili udice u središte lagune. Dok je povlačio povraz, Vajuvi je pokazao na obalu i rekao: „Gore je mjesto gdje su iskopane kosti. Ali, nisu bile Fawcettove, nego kosti mojeg djeda.” „Vašeg djeda?”, upitao sam. „Da. Mugika, tako se zvao. Bio je mrtav kad se Orlando Villas Boas počeo raspitivati o Fawcettu. Orlando nas je htio zaštititi od dolaska svih tih bijelih ljudi i rekao je plemenu Kalapalo: ’Ako nadete veliki kostur, svima ću dati po pušku.’ Moj je djed bio jedan od najviših ljudi u selu. Pa je nekoliko ljudi iz sela odlučilo iskopati njegove kosti i zakopati ih ovdje kod lagune te reći da su Fawcettove.” Dok je govorio, povraz njegova sina se napeo. Pomogao je dječaku da je izvuče i srebrnasta bijela riba iskočila je iz vode, divlje se lamatajući na udici. Nagnuo sam se kako bih je proučio, ali Vajuvi me odgurnuo i stao je mlatiti štapom. „Piranja”, rekao je. Pogledao sam ribu kako leži na aluminijskom podu čamca sa svojim obješenim raljama. Vajuvi joj je otvorio usta nožem, otkrivši niz oštrih isprepletenih zuba - zuba kojima su se Indijanci katkad koristili za struganje tijela u obredima pročišćavanja. Nakon što je maknuo udicu, nastavio je: „Mojeg oca Tadjuija nije bilo u to vrijeme pa je pobijesnio kad je saznao što su ljudi učinili. Ali kosti su već odnijeli.” Drugi su dokazi potvrđivali njegovu priču. Kao što je Brian Fawcett svojedobno napomenuo, mnogi su pripadnici plemena Kalapalo iznosili proturječne verzije kako su istraživači zapravo ubijeni: neki su rekli da su premlaćeni, drugi su tvrdili da su bili pogođeni strijelama iz daljine. Povrh toga, pleme je inzistiralo na tome da je Fawcett ubijen zato što nije donio nikakve darove i zato što je ošamario jednog dječaka iz plemena, no to je bilo u raskoraku s Fawcettovim uobičajenim blagim ponašanjem prema Indijancima. Što je još značajnije, poslije sam pronašao interni dopis u arhivima Kraljevskoga antropološkog zavoda u Londonu, koje je analiziralo kosti. U njemu je stajalo:
Gornja čeljust nudi najjasniji mogući dokaz da ti ljudski ostaci ne pripadaju pukovniku Fawcettu, čiji je rezervni gornji dio zubala srećom raspoloživ za usporedbu... Tvrdi se da je pukovnik Fawcett bio visok 187 cm. Procijenjeno je da je visina čovjeka čiji su ostaci dovezeni u Englesku oko 170 cm. „Htio bih vratiti te kosti i pokopati ih ondje gdje pripadaju”, rekao je Vajuvi. Nakon što smo ulovili šest piranja, otplovili smo prema obali. Vajuvi je skupio nešto pruća i zapalio vatru. Ne ogulivši kožu piranjama, polegao ih je na drvo, pekući jednu pa drugu stranu. Stavio je pocrnjelu ribu na postelju od lišća i otkinuo nekoliko komada s kosti. Zamotao je ribu u beiju, neku vrstu palačinke od maniokina brašna, i dao svakom od nas sendvič. Dok smo jeli rekao je: „Reći ću vam što su mi roditelji rekli što se doista dogodilo s Englezima. Točno je da su bili ovdje. Bilo ih je trojica i nitko nije znao tko su ili zašto su došli. Nisu imali životinja i teret su nosili na leđima. Poglavica je bio star, a ostala dvojica bila su mlada. Bili su gladni i umorni od tolikog hodanja i ljudi u selu dali su im ribu i beiju, Zauzvrat su im Englezi ponudili udice kakve nikaci nisu vidjeli. I noževe. Naposljetku je stari rekao: ’Sad moramo ići.’ Ljudi su ih upitali: ’Kamo idete?’ Rekli su: ’Onuda. Prema istoku.’ Rekli smo: ’Nitko ne ide tim putem. Ondje su neprijateljski raspoloženi Indijanci. Ubit će vas.’ Ali stari je bio uporan. Pa su otišli.” Vajuvi je pokazao prema istoku i odmahnuo glavom. „Tada nitko nije išao onamo”, rekao je. Nekoliko dana, nastavio je, ljudi iz plemena Kalapalo mogli su vidjeti dim iznad stabala - Fawcettovu logorsku vatru - ali petog je dana nestao. Vajuvi je rekao da je skupina pripadnika plemena Kalapalo, bojeći se da im se dogodilo nešto loše, pokušala naći njihov logor. Ali Englezima nije bilo traga. Poslije sam saznao da je to što su roditelji podijelili s njim bila usmena predaja koja se naraštajima prosljeđivala s iznimnom dosljednošću. Godine 1931. Vincenzo Petrullo, antropolog koji je radio u Muzeju Pennsylvanijskog sveučilišta u Philadelphiji i bio jedan od prvih bijelaca koji je đošao u Xingu, rekao je da je čuo za sličan izvještaj iako je između svih senzacionalističkih priča malo tko obraćao pozornost na nj. Pedesetak godina poslije Ellen Basso, antropologinja s Arizonskog sveučilišta, zabilježila je iscrpniju '
verziju pripadnika plemena Kalapalo po imenu Kambe koji je bio dijete kad su Fawcett i njegova družina stigli u selo. Prevela je njegov izvještaj izravno s jezika Kalapalo, zadržavši epske ritmove usmenih predaja tog plemena: Jedan od njih ostade sam. Uz pjesmu, sviraše na glazbalu. Glazbalo mu zvučaše ovako, ovako... Pjevao je i pjevao. Zagrlio me ovako. Dok on sviraše, mi gledasmo kršćane. Dok on sviraše. Oca i ostale. Zatim reče: „Moram krenuti.” Kambe se sjećao i kako su mogli vidjeti njihovu vatru: „Eno vatre kršćana”, rekosmo jedni drugima. To bijaše dok Sunce zalaziše. Sljedeći dan dok Sunce zalaziše, opet se uzdigla njihova vatra. Idući dan opet, samo malo dima raspršilo se nebom. Na ovaj dan, mbouk, vatra im je nestala... Činilo se kao da vatra Engleza više nije bila živa, kao da je ugašena. „Kakva šteta! Zašto je ustrajao na tome da odu?” Kad je Vajuvi završio svoju verziju usmene predaje, rekao je: „Ljudi uvijek govore da je pleme Kalapalo ubilo Engleze. Ali nismo. Mi smo ih pokušali spasiti.”
24
Drugi svijet Soba je bila mračna. Nina Fawcett sjedila je na jednom kraju stola; na drugom je sjedila žena koja je zurila u kristalnu kuglu. Nina je, nakon godina traganja na ovom svijetu, supruga i sina počela tražiti u drugoj dimenziji. Okružila se medijima i gatarama, od kojih su joj mnogi slali duga pisma u kojima su iscrpno opisivali svoje pokušaje da stupe u kontakt s istraživačima. Jedna vidovnjakinja rekla joj je da je svjesna nečije prisutnosti u prostoriji i da je pogledavši gore ugledala Fawcetta kako stoji kod prozora. Rekla je da ga je upitala: Jeste li živi ili mrtvi?” Fawcett se nasmijao i odvratio: „Zar ne vidite da sam živ?” Dodao je: „Pozdravite Ninu i recite joj da smo svi dobro.” Drugom je zgodom jedna vidovnjakinja izvijestila da je mladi lik duge brade lebdio pred njom. Bio je to Jack. „Vidjet ćemo se ednog dana”, rekao je. Zatim je iščezao ostavivši „predivan miris iza sebe”. Fawcettov brat Edward rekao je Kraljevskom geografskom društvu o Nininu utjecanju okultnom: „Život joj tako lakše teče.” Nije bila jedina koja se okrenula vidovnjacima kako bi našla odgovore koje je vidljivi svijet tvrdoglavo odbijao otkriti. Reeves, Fawcettov mentor u Kraljevskom geografskom društvu, pred kraj je života šokirao svoje kolege postavši spiritistom - ili onim što se katkad nazivalo „istraživač spiritualnog”. 30-ih godina prisustvovao je seansama tražeći indicije o Fawcettovoj sudbini. Lsto kao i Fawcettov prijatelj sir Ralph Paget, bivši veleposlanik u Brazilu. Početkom 40-ih godina, dok je prisustvovao jednom okupljanju u Seafordu u Engleskoj, u kući medija Nell Montague, Paget je stavio Fawcettovo pismo na kristalnu kuglu. Montagueova je rekla da je vidjela tri bijela lika kako
trepere. Jedan je nepomično ležao na tlu. Drugi, stariji, borio se da dođe do zraka i držao se za čovjeka duge kose i brade. Kristalna kugla najednom je pocrvenjela, kao da je preplavljena krvlju. Zatim je Montagueova rekla da vidi Indijance s kopljima i strijelama kako odnose tri bijela čovjeka. Ljudi u sobi teško su disali. Prvi je put Paget osjetio da mu je prijatelj mrtav. Godine 1949. Geraldine Cummins, slavna korisnica „automatizma”, gdje osoba tobože zapada u trans i zapisuje poruke od duhova, opisala je kako su Jacka i Raleigha masakrirali Indijanci. „Boli me - dosta mi je!”, dahtao je Raleigh prije smrti. Fawcett je, rekla je Cumminsova, naposljetku pao u stanje delirija: „Glasovi i zvukovi sad postaju đaleki mrmor dok se suočavam sa sivilom smrti. To je trenutak nadzemaljskog užasa... vrijeme kad se svemir čini neumoljivim, a trajna usamljenost kao očita sudbina čovjeka.” Premda je Nina odbacivala takve izvještaje, znala je da se suočava s vlastitom smrtnošću. Čak i prije proročanstva Cumminsove, Brian Fawcett, koji se brinuo za Ninu u Peruu, napisao je Joan: „Doista mislim da neće još dugo!... Sama će prva potvrditi da se slama.” Jednom se Nina probudila u dva u noći i napisala je Joan kako je imala viziju da „mora biti spremna za ’Poziv’ svakog časa”. Mislila je: Jesi li se doista i istinski upitala: bojim li se imalo smrti i onog svijeta?” Nadala se da će lako preminuti - „možda ću otići na spavanje i više se ne probuditi”. Brian je rekao sestri: „Na neki bi način za nju bilo dobro da ovdje premine. Vrlo je privlačna ideja da ostavi svoje ostatke na istom kontinentu kao njezin suprug i... sin.” Dok joj se zdravlje pogoršavalo, Nina je rekla Brianu da mu mora nešto važno dati. Otvorila je kovčeg, pokazavši sve Fawcettove dnevnike i bilješke. „Došlo je vrijeme da ti predam sve dokumente u mojem posjedu”, rekla je. Iako je bio tek u kasnim tridesetima, smrt je već zagorčala Brianov život: ne samo da je izgubio oca i brata nego mu je i prva supruga umrla od dijabetesa u sedmom mjesecu trudnoće. Poslije se ponovno oženio, ali nije imao djece pa je trpio ono što je nazivao „neobuzdanom, očajničkom tugom”. Brian je pregledao očeve papire, koje je opisao kao „dirljive uspomene na nesreću čiju narav nismo kactri spoznati”. Sljedećih nekoliko tjedana nosio je te papire sa sobom na posao. Nakon više od dvadeset godina rada kao željeznički inženjer, dodijalo mu je i osjećao je nemir. „Osjećam da tratim život, idem u prokleti ured svaki dan, potpisujem gomilu glupih papira
i vozim se natrag!”, povjerio je Joan. „To ne vodi nikamo.” Nastavio je: „Drugi ostvaruju besmrtnost u svojoj djeci. Meni je to uskraćeno, a to želim postići.” Tijekom stanke za ručak čitao bi očeve papire zamišljajući Fawcetta „na njegovim ekspedicijama, dijeleći s njim teškoće, videći njegovim očima veliki cilj”. Kivan zato što nije bio izabran za ekspediciju, Brian je nekoć slabo mario za očev rad. Sad je bio obuzet njime. Odlučio je ostaviti posao i skupiti fragmentarne zapise u knjigu Faivcettova istraživanja. Dok je neumorno radio na rukopisu, rekao je majci: „Cini mi se da mi je tata vrlo blizu, kao da me svjesno upućuje na suradnju. Naravno, to me ponekad snažno dira u srce.” Kad je dovršio koncept u travnju 1952. godine, dao je edan primjerak Nini rekavši joj: „Uistinu je riječ o ’monumentalnom’ djelu i mislim da bi se tata ponosio njime.” Ležeći u krevetu, Nina je počela listati stranice. Jednostavno je nisam mogla odložiti!”, napisala je Joan. „Zamotala sam se u svoju noćnu odjeću nakon večere i čitala tu knjigu do četiri ujutro.” Kao da joj je suprug bio tik do nje; preplavila su je sva sjećanja na njega i Jacka. Nakon što je pročitala rukopis uskliknula je: „Bravo! Bravo!” Ta knjiga, objavljena 1953- godine, postala je međunarodnom senzacijom i pohvalili su je Graham Greene i Harold Nicolson. Nedugo nakon toga, Nina e umrla u dobi od 84 godine. Brian i Joan više se nisu mogli brinuti za nju pa e živjela u trošnom pansionu u Brightonu, dementna i praktički bez prebijene pare. Kako je jedan promatrač istaknuo, „žrtvovala je” svoj život za supruga i uspomenu na njega. Početkom 50-ih godina Brian je odlučio pokrenuti vlastitu ekspediciju radi potrage za nestalim istraživačima. Sumnjao je da mu je otac, koji bi sad imao blizu 90 godina, mrtav, a da je Raleigh, zbog svoje slabosti, stradao ubrz.o nakon odlaska iz Logora uginuloga konja. No Jack je bio uzrok sumnje koja je grizla Briana. Što ako je preživio? Na kraju krajeva, Jack je bio snažan i mlad kad je družina nestala. Brian je poslao pismo britanskom veleposlanstvu u Brazilu tražeći pomoć kako bi dobio dopuštenje za izvršavanje takvog pokušaja. Objasnio je kako pravno nitko nije proglasio njegova brata mrtvim i da ni on to ne može učiniti „a da se ne uvjeri da je sve učinjeno”. Osim toga, takva bi misija mogla dovesti do „povratka u domovinu osobe nestale prije 30 godina”. Britanski su dužnosnici smatrali Briana „suludim poput oca”, kako se jedan diplomat izrazio u privatnom
dopisu, i odbili su pomoći mu u „samoubojstvu” . Ipak, Brian je napredovao sa svojim planovima i ukrcao se na brod za Brazil; njegov dolazak onamo izazvao je medijsku strku. „Britanac u lovu na oca i brata nestale u prašumi”, obznanio je Chicago Daily Trihune. Brian je kupio istraživačku opremu i ponio sa sobom blok za skiciranje i dnevnik. Jedan Brazilac koji je bio prijatelj njegova oca ostao je bez daha kad je vidio Briana. „Ali... ali... mislio sam da si mrtav!”, rekao je. Brian je rekao sestri da postaje istraživač usprkos samom sebi, ali da zna kako nikad ne bi preživio pješačenje kroz divljinu. Umjesto toga je, oslanjajući se na sredstva koje je desetljećima prije uveo dr. Rice i koja su sad bila dostupnija, unajmio mali zrakoplov s propelerom te je s pilotom pretraživao prašumu iz zraka. Bacio je tisuće letaka koji su lepršali iznad drveća poput snijega. Na lecima je stajalo: Jeste li vi Jack Fawcett? Ako je odgovor potvrdan, načinite ovaj znak držeći ruke iznad glave... Možete li kontrolirati Indijance ako sletimo?” Nikad nije dobio odgovor ni našao ikakav Jackov trag. No na drugoj je ekspediciji tražio cilj bratove i očeve potrage: grad Z. „Sudbina me jamačno vodila ovim putem sa svrhom”, napisao je. Gledajući kroz dalekozor, opazio e na dalekim brdima propali grad s ulicama, kulama i piramidama. „Čini se da je to to!”, povikao je pilot. Ali, kad se zrakoplov približio, shvatili su da e riječ samo o obrisima hirovito erodiranog pješčenjaka. „Iluzija je bila izvanredna, gotovo nevjerojatna”, rekao je Brian. I kako su se dani vukli, počeo je strahovati od onoga što si nikad nije dopustio razmatrati - da nikad nije bilo Z-a. Kako je poslije napisao: „Cijela romantična struktura varljivih vjerovanja, koja se već opasno njihala, srušila se oko mene, ostavivši me ošamućena.” Brian je počeo preispitivati neke čudne papire koje je našao u očevoj zbirci, nikad objelodanjene. Isprva je Fawcett opisivao Z strogo znanstvenim izrazima i s oprezom: „Ne pretpostavljam ni da je ‘grad’ velik ni da je bogat.” No do 1924. godine Fawcett je ispunio svoje papire kilometrima deliričnih zapisa o kraju svijeta i mističnom kraljevstvu Atlantide, koje podsjeća na edenski vrt. Z se preobrazio u „kolijevku svih civilizacija” i središte jedne od „bijelih loža” Madame Blavatsky, gdje skupina viših duhovnih bića usmjerava sudbinu svemira. Fawcett se nadao da će otkriti bijelu ložu koja postoji od „vremena Atlantide” i da će postići transcendenciju. Brian je zapisao u dnevnik: Je li cijela tatina ideja ‘Z-a’ bila
duhovni cilj, a način njegova dosezanja religijska alegorija?” Je li moguće da su tri života izgubljena radi „cilja koji nikad nije postojao”? Sam Fawcett nadrljao je u pismu prijatelju: „Onima koje naume uništiti, bogovi prvo pomute razum!”
25
Z „Spilja je gore u onim planinama”, rekao je brazilski biznismen. „Ondje je Fawcett sišao u podzemni grad i još je živ.” Prije nego što smo Paolo i ja krenuli u prašumu, stali smo u gradu Barra do Gargas, blizu gorja Roncador, u sjeveroistočnom dijelu Mato Grossa. Mnogi su nam Brazilci rekli da su se posljednjih desetljeća na tom području pojavili religijski kultovi koji štuju Fawcetta kao neku vrstu boga. Vjerovali su da je ušao u mrežu podzemnih tunela i otkrio da je Z povrh svega portal za drugu stvarnost. lako je Brian Fawcett sakrio očeve bizarne zapise krajem života, ti su se mističari uhvatili za Fawcettove rijetke tajnovite aluzije, u časopisima poput Occult Reviewa, na njegovu potragu za „blagom nevidljivog svijeta”. Ti zapisi, zajedno s Fawcettovim nestankom i dugogodišnjim neuspjesima da se otkriju njegovi ostaci, podupirali su ideju da se nekako odupro zakonima fizike. Jednu sljedbu, zvanu Čarobna jezgra, pokrenuo je 1968. godine čovjek po imenu Udo Luckner, koji je sebe nazivao Vrhovnim svećenikom Roncadora. Nosio je dugu bijelu halju i valjkasti šešir s Davidovom zvijezdom. 70-ih godina brojni Brazilci i Europljani, uključujući Fawcettova pranećaka, nagrnuli su pridružiti se Čarobnoj jezgri u nadi da će pronaći taj portal. Luckner je sagradio religijski kompleks uz gorje Roncador, gdje je obiteljima bilo zabranjeno jesti meso ili nositi dragulje. Predvidio je da će doći do kraja svijeta 1982. godine i rekao da se njegovi ljudi moraju pripremiti da siđu u šuplju zemlju. No, kad je planet nastavio postojati, Čarobna jezgra postupno se raspala.
Mnogi su mističari nastavili dolaziti u gorje Roncador u potrazi za tim drugim svijetom. Jedan od njih bio je brazilski biznismen kojega smo Paolo i a sreli u tom gradiću. Nizak i debeljuškast, u kasnim četrdesetima, rekao je da mu je nedostajala „životna svrha” kad je upoznao medija koji ga je poučio spiritizmu i podzemnom portalu. Rekao je da sad uči pročistiti se u nadi da će naposljetku sići u zemlju. Nevjerojatno, ali i drugi su se pripremali na sličan način. Godine 2005. edan grčki istraživač obznanio je planove na jednoj internetskoj stranici Mreži Percyja Harrisona Fawcetta - za ekspediciju za otkrivanje „istog portala ili prolaza do Kraljevstva kroz koji je prošao pukovnik Fawcett 1925. godine”. Pohod, do kojega tek treba doći, uključivat će medije kao vodiče i oglašava se kao „ekspeđicija bez povratka u eterično mjesto nevjerojatnog”. Obećavala je sudionicima da više neće biti ljudi, nego „bića iz druge dimenzije, što znači da nikad nećemo umrijeti, nikad se nećemo razboljeti, nikad nećemo odrasti”. Kako su prazna mjesta na karti svijeta nestajala, ti su ljudi gradili vlastitu trajnu zemlju iz snova. Prije nego što smo Paolo i ja otišli, biznismen nas je upozorio: „Nikad nećete pronaći Z sve dok ga tražite u ovom svijetu.” Nedugo nakon što smo se Paolo i ja našli s pripadnicima plemena Kalapalo, prvi sam put pomislio na prekid naše potrage. Obojica smo bili umorni i puni uboda komaraca te smo se počeli prepirati. Još su me zadesili i ozbiljni probavni problemi, najvjerojatnije zbog nametnika. Jednog sam jutra šmugnuo iz sela sa satelitskim telefonom koji sam ponio. Paolo me savjetovao da ne pokazujem da ga imam pa sam ga nosio u maloj torbi u prašumu. Čučeći medu lišćem i povijušama, izvadio sam telefon i pokušao dobiti signal. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, dobio sam ga i nazvao kući. „Davide, ti si?”, rekla je Kyra javivši se. „Da. Da. Ja sam”, rekao sam. „Kako si? Kako je Zachary?” „Ne čujem te dobro. Gdje si?” Pogledao sam gore prema krošnjama. „Negdje u Xinguu.” ,Jesi li dobro?” „Malo sam bolestan, ali sam dobro. Nedostaješ mi.” „Zachary ti želi nešto reći.” Trenutak kasnije mogao sam čuti svojega sina kako tepa. „Zachary, tata
ovdje”, rekao sam. „Dada”, rekao je. „Da, dada.” „Počeo je zvati telefon dada”, rekla je moja žena uzveši ponovno slušalicu. „Kad dolaziš kući?” „Uskoro.” „Nije mi lako.” „Znam. Žao mi je.” Dok sam govorio, čuo sam kako se netko približava. „Moram ići”, rekao sam iznenada. „Što se događa?” „Netko dolazi.” Prije nego što je mogla odgovoriti isključio sam telefon i vratio ga u torbicu. Istog trena pojavio se mladi Indijanac pa sam ga slijedio natrag u selo. Te noći, dok sam ležao u mreži, pomislio sam na ono što je Brian Fawcett rekao o svojoj dmgoj ženi nakon ekspedicije. Ja sam sve što ima”, rekao je. „A do ove situacije nije moralo doći. Izabrao sam je namjenro sebično - zaboravljajući što bi to njoj moglo značiti u želji da provedem svoju ideju do kraja.” Tada sam znao da sam skupio dovoljno materijala cia napišem priču. Saznao sam za kosti Vajuvijeva djeda. Cuo sam usmenu predaju plemena Kalapalo. Rekonstruirao sam Fawcettovu mladost, obuku u Kraljevskom geografskom dmštvu i njegovu posljednju ekspediciju. No bilo e praznina u priči koje su me i dalje proganjale. Mnogo sam puta čuo za biografe koje je toliko obuzela neka osoba da su ih, nakon godina istraživanja njezina života, pokušaja praćenja njezinih koraka i života u njezinu svijetu, hvatali napadi bijesa i očaja, jer na određenoj su razini ti ljudi bili nespoznatljivi. Neke strane njihova karaktera, dijelovi njihovih priča, ostali su nedokučivi. Pitao sam se što se dogodilo Fawcettu i njegovim pratiteljima nakon što su pripadnici plemena Kalapalo vidjeli da im se logorska vatra ugasila. Pitao sam se jesu li istraživače ubili Inciijanci, i, ako jesu, koji. Pitao sam se je li Jack stigao do točke kad je počeo sumnjati u oca i je li se sam Fawcett, vidjevši možda kako mu sin umire, upitao: „Što sam to učinio?” I pitao sam se najviše od svega je li Z doista postojao. Je li bio, kako je Brian Fawcett strahovao, samo plod mašte njegova oca ili možda mašte sviju nas? Završena priča o Fawcettu nalazi se vječno iza obzora: skrivena metropola od riječi i pasusa, moj vlastiti Z. Kako je rekla Cumminsova prenoseći
Fawcettove riječi: „Moja je priča izgubljena. No zbog taštine Ijudske duše pokušava se iznijeti na vidjelo i prenijeti svijetu.” Logično bi bilo sve pustiti i vratiti se kući. No bila je još jedna, posljednja osoba, mislio sam, koja bi mogla znati više: Michael Heckenberger, arheolog s Floridskog sveučilišta kojega mi je preporučio James Petersen. Tijekom kratkoga telefonskog razgovora Heckenberger mi je rekao da je voljan naći se sa mnom u selu plemena Kuikuro, koje je sjeverno od naselja plemena Kalapalo. Čuo sam glasine od drugih antropologa da je Heckenberger proveo toliko vremena u Xinguu da ga je posvojio poglavica plemena Kuikuro i da ima vlastitu kolibu u selu. Ako je itko mogao nabasati na neki fragmentarni dokaz ili legendu o Fawcettovim posljednjim danima, to je bio on. I zato sam odlučio ići dalje iako je Brian Fawcett upozorio druge da prestanu „odbacivati svoje živote radi tlapnje”. Kad sam to rekao Paolu, upitno me pogledao - to znači da krećemo prema istom mjestu gdje su James Lynch i njegovi ljudi bili oteti 1996. godine. Možda zbog osjećaja dužnosti ili rezignacije, rekao je „kako hoćete” i počeo ukrcavati opremu u aluminijski kanu plemena Kalapalo. S Vajuvijem kao vodičem, krenuli smo rijekom Kuluene. Kišilo je veći dio prethodne noći pa se rijeka izlila u okolnu šumu. Obično smo Paolo i ja živo razgovarali o svojoj potrazi, ali sad smo samo šutke sjedili. Nakon nekoliko sati, čamac se približio nasipu na kojemu je pecao mladi Indijanac. Vajuvi je skrenuo čamac prema njemu i isključio motor kad je čamac kliznuo na obalu. „Jesmo li stigli?”, upitao sam Vajuvija. „Selo je u unutrašnjosti”, rekao je. „Dalje morate hodati.” Paolo i ja iskrcali smo svoje torbe i kutije s hranom te se pozdravili s Vajuvijem. Gledali smo kako mu čamac nestaje iza okuke rijeke. Bilo je previše prtljage da bismo je nosili pa je Paolo upitao dječaka može li posuditi njegov bicikl, koji je bio naslonjen na drvo. Dječak je pristao i Paolo mi je rekao da pričekam dok on ode potražiti pomoć. Kad se odvezao, sjeo sam pod stablo buritija i promatrao kako dječak baca povraz i povlači ga. Prošao je jedan sat, a nitko se nije pojavljivao iz sela. Ustao sam i pogledao niz put - bila je to samo blatna staza okružena divljom travom i grmljem. Bilo je prošlo podne kad su se pojavila četiri dječaka na biciklima. Svezali su teret otraga na bicikle, ali nisu imali mjesta za veliku kartonsku
kutiju, koja je težila 20-ak kilograma, ni za moju torbu s računalom pa sam ih sam ponio. Mješavinom portugalskog, jezika kuikuro i pantomime objasnili su mi da ćemo se naći u selu, mahnuli i nestali niz stazu na svojim klimavim biciklima. S kutijom položenom na jedno rame i s torbom u ruci, krenuo sam za njima pješice, sam. Staza je vijugala kroz djelomice poplavljenu šumu mangrova. Upitao sam se bih li trebao izuti cipele, ali nisam ih imao gdje nositi, pa sam ih ostavio, dok su mi gležnjevi tonuli u blato. Tragovi staze ubrzo su nestali pod vodom. Nisam bio siguran kojim putem krenuti pa sam skrenuo desno, gdje sam, činilo mi se, vidio nešto ugažene trave. Hodao sam edan sat, i još nije bilo nikoga na vidiku. Kutija na ramenu postala je težom, kao i torba s računalom, koje se među mangrovima činilo kao apsurd modernog putovanja. Palo mi je na pamet da ih ostavim, ali nigdje nije bilo suhog mjesta. Povremeno bih se okliznuo na blatu, padajući do koljena u vodu. Trnovita trska derala mi je kožu na rukama i nogama pa sam krvario. Viknuo sam Paolovo ime, ali nije bilo odgovora. Iscrpljen, našao sam travnati humak koji se izdizao nekoliko centimetara iznad površine vode i sjeo. Hlače su mi se punile vodom dok sam slušao žabe. Sunce mi je peklo oči i ruke pa sam se obrisao blatnom vodom u uzaludnom pokušaju da se rashladim. Tada sam izvadio iz džepa kartu Xingua na kojoj smo Paolo i ja skicirali svoju rutu. Z u središtu najednom se učinio smiješnim pa sam počeo proklinjati Fawcetta. Prokleo sam ga zbog Jacka i Raleigha. Prokleo sam ga zbog Murrayja, Rattina i Wintona. I prokleo sam ga zbog sebe. Nakon nekog vremena, opet sam ustao i pokušao naći pravi put. Hodao sam i hodao; na jednom mjestu voda mi je dosezala do struka, pa sam podigao torbu i kutiju na glavu. Svaki put kad bih pomislio da sam stigao do kraja šume mangrova, novi bi se pojas otkrio preda mnom - velike površine visoke, vlažne trske s oblacima mušica i komaraca koji su me grizli. Pljesnuo sam komarca na vratu kad sam čuo buku u daljini. Stao sam, ali ništa nisam vidio. Kad sam načinio još jedan korak, buka je postala glasnija. Još sam jednom zazvao Paola. Zatim sam opet začuo ono čudno blebetanje, gotovo kao smijeh. Taman predmet poletio je u visokoj travi, pa još jedan, pa još jedan. Približavali su se. „Tko je to?”, upitao sam na portugalskom.
Još jedan zvuk odjeknuo je iza mene pa sam se okrenuo: trava je šuštala iako nije bilo vjetra. Hodao sam brže, posrćući, pokušavajući se probiti kroz trstiku. Voda je postajala sve dublja i šira dok nije počela podsjećati na ezero. Gledao sam zabezeknuto u obalu, dvjestotinjak metara naprijed, kad sam spazio aluminijski kanu skriven u šikari. Iako nije bilo vesala, stavio sam kutiju i torbu u nj i dašćući se uspeo u nj. Zatim sam opet začuo buku i uz trzaj se uspravio. Iz visoke trstike jurnuli su deseci gole djece. Uhvatili su se za rub kanua i stali plivati s njim preko jezera, vrišteći od smijeha cijelim putem. Kad smo ponovno stigli na obalu, isteturao sam iz kanua, a djeca su me slijedila putem. Stigli smo do sela plemena Kuikuro. Paolo je sjedio u sjeni najbliže kolibe. „Ispričavam se što se nisam vratio po Vas”, rekao je. „Činilo mi se da neću izdržati.” Prsluk mu je bio naboran oko vrata i pijuckao je vodu iz zdjele. Pružio ju e meni i, premda voda nije bila prokuhana, pohlepno sam je pio, puštajući je da mi se slijeva niz vrat. „Sad donekle imate pravu predodžbu o tome kako je bilo Fawcettu”, rekao je. „Sad idemo kući, ne?” Prije nego što sam stigao odgovoriti, došao je jedan muškarac iz plemena i rekao da ga pratimo. Na trenutak sam nesigurno oklijevao, a zatim krenuo s njim preko prašnjavoga središnjeg trga, koji je imao oko 23 metra u promjeru - najveći u Xinguu, kako su mi rekli. Dva su požara nedavno poharala kolibe uz rub trga, plamen je prelazio s jednog slamnatog krova na cirugi ostavivši dobar dio naselja u pepelu. Indijanac je zastao ispred jedne od preostalih kuća i rekao nam da uđemo. Blizu vrata mogao sam vidjeti dva izvanredna glinena kipa - jedan žabe, drugi jaguara. Divio sam im se kad je golemi čovjek iskoračio iz sjene. Bio je građen poput Tamakafija, mitskog xinguanskog borca koji je, prema legendi, imao divovsko tijelo, s rukama debelim poput bedara i nogama širokim poput grudi. Nosio je tanki kupaći kostim i imao frizuru u obliku kacige koja je njegovo ozbiljno lice činila još impozantnijim. „Ja sam Afukaka”, rekao je iznenadujuće blagim, odmjerenim glasom. Bilo je očito da je riječ o poglavici. Ponudio je Paola i mene ručkom zdjelom ribe i riže - koji su nam poslužile njegove dvije žene, inače sestre. Činilo se da ga zanima izvanjski svijet pa mi je postavljao brojna pitanja o New Yorku, neboderima i restoranima.
Dok smo razgovarali ugodan, pjevan zvuk dopirao je u kolibu. Okrenuo sam se prema vratima kad je ušla skupina plesačica i muškaraca sa sviralama od bambusa. Gola tijela muškaraca bila su prekrivena zamršenim slikama riba, kornjača i anakonda, čiji su obrisi krivudali njihovim rukama i nogama, a narančasta, žuta i crvena boja sjale su od znoja. Većina je oko očiju imala crno obojane krugove, što je podsjećalo na maske na balu. Na glavama su nosili veliko, šareno perje. Afukaka, Paolo i ja stajali smo dok je gomila ulazila u kolibu. Muškarci bi dvaput zakoračili naprijed, pa natrag, pa opet naprijed, cijelo vrijeme pušući u svirale, od kojih su neke bile duge tri metra - prekrasni komadi bambusa koji su ispuštali brujeći zvuk, kao vjetar na otvorenom grliću boce. Nekoliko mladih djevojaka duge crne kose plesalo je uz muškarce, mku podignutih iznad ramena osobe ispred sebe, oblikujući lanac; i one su bile gole, nosile su samo niti s puževim kućicama oko vrata i trokute od kore drveta, ili ulurije, koji su im pokrivali međunožje. Neke spolno zrele djevojke donedavno su živjele odvojene pa su im tijela bila bljeđa od tijela muškaraca. Ogrlice su im zveckale dok su toptale nogama, pridonoseći neprekidnom ritmu glazbe. Skupina je kružila oko nas nekoliko minuta, zatim e prošla kroz vrata i nestala na trgu, zvuci svirala stišavali su se dok su glazbenici i plesačice ulazili u sljedeću kolibu. Upitao sam Afukaku o kakvom je obredu riječ, rekao je da se radi o festivalu za duhove riba. „To je način komuniciranja s duhovima”, rekao je. „Imamo stotine ceremenija, sve su predivne.” Nakon nekog vremena spomenuo sam Fawcetta. Afukaka je ponovio gotovo navlas isto što mi je rekao poglavica plemena Kalapalo. „Zacijelo su ga ubili nasilni Indijanci”, rekao je. Zapravo je vrlo vjerojatno da je neko od ratobornijih plemena u toj regiji - najvjerojatnije Suya, kako je Aloique natuknuo, Kayapo ili Xavante - pobilo družinu; čini se slabo vjerojatnim da su sva tri Engleza skapala od glađi uzevši u obzir Fawcettov dar za dugotrajno preživljavanje u prašumi. No dokazi su me vodili samo dotle pa sam iznenada osjetio rezignaciju. „Samo šuma sve zna”, rekao je Paolo. Dok smo razgovarali, pojavio se čudan lik. Koža mu je bila bijela iako su dijelovi bili crveni od sunca, a plava kosa bila mu je raščupana. Imao je kratke vrećaste hlače, bez majice, i nosio je mačetu. Bio je to Michael Heckenberger. „Znači, uspjeli ste”, rekao je s osmijehom, gledajući u moju
mokru, prljavu odjeću. Bilo je točno ono što su mi rekli: posvojio ga je Afukaka, koji mu je sagradio kolibu odmah do svojeg doma. Rekao je da ovdje provodi istraživanja uz povremene prekide posljednjih trinaest godina. U tom se razdoblju borio protiv svačega od malarije do opasne bakterije zbog koje mu se gulila koža. I njemu su tijelo jednom opsjeli crvi, kao i Murrayju. „Bilo je to pomalo zastrašujuće”, rekao je. Zbog prevladavajuće predodžbe o Amazoniji kao lažnom raju, većina je arheologa davno napustila zabačeni Xingu. „Pretpostavili su da je riječ o arheološkoj cmoj mpi”, rekao je Heckenberger dodavši da je Fawcett iznimka. Dobro je poznavao priču o Fawcettu i čak je sam pokušao provesti istragu o njegovoj sudbini. „Očaran sam njime i onime što je učinio u tom razdoblju”, rekao je. „Bio je iznimna osoba. Svatko tko bi uskočio u kanu ili dopješačio ovamo u vrijeme kad znate da će neki Indijanci pokušati...” Zastao je u pola rečenice, kao da razmišlja o posljedicama. Rekao je da je Fawcetta lako otpisati kao „čudaka”; nedostajao mu je alat i disciplina modernog arheologa i nikad nije preispitivao mantru prema kojoj je svaki izgubljeni grad u Amazoniji morao imati europsko podrijetlo. No, iako je Fawcett bio amater, nastavio je, mogao je vidjeti stvari jasnije od mnogih profesionalnih stručnjaka. „Želim vam nešto pokazati”, rekao je Heckenberger u jednom trenutku. Držeći mačetu ispred sebe, poveo je Paola, Afukaku i mene u šumu, sijekući mlado vijugavo granje, koje se pružalo uvis boreći se za sunčev sjaj. Nakon otprilike kilometar i pol hodanja stigli smo na područje gdje se šuma prorjeđivala. Heckenberger je pokazao na tlo mačetom. „Vidite kako se zemlja spušta?”, upitao je. Zaista, širok pojas zemlje naginjao se dolje, a zatim se opet uspinjao, kao da je netko iskopao golemu jamu. „To je jarak”, rekao je. „Kako to mislite - jarak?” Jarak. Obrambeni opkop.” Dodao je: „Otprije gotovo 900 godina.” Paolo i ja pokušali smo slijediti obrise jarka koji je zavijao u gotovo savršen krug kroz šumu. Heckenberger je rekao da je izvorni jarak bio dubok između tri i pol i pet metara te širok oko devet. Promjer mu je bio oko kilometar i pol. Pomislio sam na „duge, duboke jarke” koje je duh Fitsi-fitsi
navodno sagradio oko naseobina. „Pleme Kuikuro znalo je da postoje, ali nije shvaćalo da su ih sagradili njihovi preci”, rekao je Heckenberger. Afukaka, koji je pomagao prilikom iskapanja, rekao je: „Mislili smo da su ih napravili duhovi.” Heckenberger je otišao do pravokutne rupe u zemlji, gcije je iskopao dio arka. Paolo i ja zavirili smo preko ruba s poglavicom. Iskopana zemlja, za razliku od ostalih dijelova šume, bila je tamna, gotovo crna. Pomoću radiokarbonske metode Heckenberger je datirao rov u otprilike 1200. godinu n. e. Pokazao je vrhom mačete na dno aipe, gdje se činilo da je jarak unutar arka. „Onamo su postavili palisadu”, rekao je. „Palisadu?" upitao sam. Heckenberger se nasmiješio i nastavio: „Svuda oko jarka mogu se vidjeti ti ljevkasti oblici, jednako udaljeni. Samo su dva objašnjenja. Ili su imali zamke na dnu ili se nešto zabadalo u njih, poput debala.” Rekao je da ideja o zamkama u koje bi upadali napadači nije vjerojatna, er bi ljudi koje je jarak trebao štititi i sami bili u opasnosti. Osim toga, rekao e, dok je proučavao jarke s Afukakom, poglavica mu je ispripovijedao legendu o pripadniku plemena Kuikuro koji je pobjegao iz drugog sela preskočivši „veliku ogradu i jarak”. Ipak, kao da ništa od toga nije imalo smisla. Zašto bi itko sagradio jarak i ogradu od stupova usred divljine? „Ovdje nema ničega”, rekao sam. Heckenberger nije odgovorio; umjesto toga sagnuo se i rovao po zemlji, uzevši komad otvrdnule gline s brazdama duž rubova. Podigao ga je prema svjetlu. „Razbijena lončarija”, rekao je. „Posvuda je ima.” Dok sam gledao ostale krhotine na tlu, sjetio sam se kako je Fawcett tvrdio da na određenim visokim područjima u Amazoniji „malo čeprkanja otkriva obilje” drevne lončarije. Heckenberger je rekao da stojim nasred golemoga drevnog naselja. Jadni Fawcett, bio je tako blizu”, rekao je Paolo. Naselje je bilo upravo na području gdje je Fawcett mislio da če biti. Ali, razumljivo je zašto to možda nije mogao vidjeti, nastavio je Heckenberger. „U prašumi nema mnogo kamena, i većina naselja sagrađena je od organskih materijala - drveta, palmi, zemljanih nanosa - koji se raspadaju”, rekao je. „No kad počnete mapirati ovo područje i iskapati, zapanjite se onim što vidite.”
Još jednom je počeo hodati kroz šumu pokazujući na ono što su očito bili ostaci golemog krajolika koji je stvorio čovjek. Nije postojao samo jedan arak, nego tri, poredana u koncentričnim krugovima. Postojao je divovski kružni trg gdje je raslinje bilo drukčije nego u ostatku šume, jer jednom je bila raskrčena. A u susjedstvu su bila brojna boravišta, što dokazuje još gušća crna zemlja koja se obogaćivala trulim smećem i ljudskim otpadom. Dok smo hodali okolo, spazio sam nasip koji se pružao u šumu u ravnoj liniji. Heckenberger je rekao da je to bio rub ceste. „Imali su i ceste?”, upitao sam. „Ceste, nasipe sa stazama, kanale.” Rekao je da su neke ceste bile široke gotovo 45 metara. „Čak smo pronašli mjesto gdje cesta završava na jednoj strani rijeke rampom koja se uzdiže i zatim se nastavlja na dmgoj strani rampom koja se spušta. Što može značiti samo jedno: morao je postojati nekakav drveni most koji ih je povezivao, iznad područja širokog 800 metara.” Bila je riječ o istoj vrsti nasipa s fantastičnim cestama i naseljima o kojima su govorili španjolski konkvistadori kad su boravili u Amazoniji, u koje je Fawcett tako gorljivo vjerovao i koje su dvadesetostoljetni znanstvenici odbacivali kao mitove. Upitao sam Heckenbergera kamo te ceste vode i rekao je cia se pružaju do drugih, jednako kompleksnih mjesta. „Odveo sam vas do najbližeg”, rekao je. Ukupno je otkrio dvadeset pretkolumbovskih naselja u Xinguu, koja su bila naseljena izmedu 800. pr. n. e. i 1600. n. e. Bila su međusobno udaljena izmedu tri i pol i pet kilometara i povezana cestama. Još više zapanjuje to da su trgovi bili postavljeni duž strana svijeta, od istoka prema zapadu, i ceste su bile pod istim geometrijskim kutovima. (Fawcett je rekao da su mu Indijanci pripovijedali legende koje su opisivale „brojne ulice koje se sijeku pod pravim kutovima”.) Posudivši moju bilježnicu, Heckenberger je stao skicirati golemi krug pa oš jedan i još jedan. Ovo su bili trgovi i sela, rekao je. Zatim je nacrtao krugove oko njih, što su bili jarci, rekao je. Na koncu je dodao nekoliko paralelnih linija koje su stršale iz svakog naselja pod pravim kutovima ceste, mostovi i nasipi. Svaki oblik kao da se uklapao u složenu cjelinu, poput apstraktne slike čiji elementi imaju smisla samo iz daljine. „Kad smo ekipa i ja počeli sve mapirati, otkrili smo da ništa nije napravljeno slučajno”,
rekao je Heckenberger. „Sva su ta naselja bila podignuta prema složenom planti, sa smislom za gradnju i matematiku koji je nadmašivao sve što se tada događalo u velikom dijelu Europe.” Rekao je da je, prije nego što su zapadnjačke bolesti poharale stanovništvo, svaka skupina naselja imala između dvije i pet tisuća ljudi, što znači da je veća zajednica bila velika poput mnogih srednjovjekovnih europskih gradova. „Ti su ljudi imali kulturnu estetiku monumentalnosti”, rekao je. „Voljeli su imati lijepe ceste, trgove i mostove. Njihovi spomenici nisu bile piramide, zbog čega ih je tako teško naći; bile su to horizontalne atrakcije. Ali nisu ništa manje izvanredne.” Rekao mi je da je upravo objavio svoje istraživanje u knjizi pod naslovom Ekologija moći (The Ecology of Power). Susanna Hecht, geografkinja s Fakulteta za javnu upravu pri Kalifomijskom sveučilištu u Los Angelesu, nazvala je Heckenbergerova otkrića „izvanrednima”. Drugi arheolozi i geografi poslije su mi ih opisivali kao „kolosalna”, „transformativna” i „epohalna”. Heckenberger je prevrnuo naglavce pogled na Amazoniju kao na lažni raj u kojem nikad ne bi moglo opstati 0110 što je Fawcett zamišljao: uspješna, veličanstvena civilizacija. Otkrio sam da i drugi znanstvenici pridonose toj revoluciji u arheologiji koja osporava praktički sve u što se nekoć vjerovalo o Amerikama prije Kolumba. 16 Ti arheolozi često imaju pomoć naprava koje nadmašuju sve što e dr. Rice mogao zamisliti. Uključuju radar koji prodire kroz tlo, satelitske slike za mapiranje nalazišta i daljinske senzore koji mogu otkriti magnetska polja u zemlji kako bi se došlo do zakopanih rukotvorina. Anna Roosevelt, praunuka Theodorea Roosevelta, arheologinja sa Sveučilišta Illinois, vršila je iskapanja u jednoj pećini punoj slikarija po stijenama kod Santarema u brazilskoj Amazoniji - prikazivale su životinjske i ljudske figure slične onima koje je Fawcett opisao nakon što ih je vidio u raznim dijelovima Amazonije i koje su podupirale njegovu teoriju o Z-u. U spilji su bili zakopani ostaci naseobine stare barem 10 000 godina - što je dvostruko više od znanstvene procjene ljudske prisutnosti u Amazoniji. Ustvari, to je naselje toliko staro da e bacilo sjenu na dugo prihvaćenu teoriju o prvom naseljavanju Amerika. Godinama su arheolozi vjerovali da su najstariji stanovnici Amerike bili ljudi iz kulture Clovis, koja je dobila ime po šiljcima kopalja pronađenih u
Clovisu u Novom Meksiku. Mislilo se da su ti lovci na krupnu divljač prešli preko Beringovog prolaza prije otprilike 11 000 godina i zatim postupno migrirali do Srednje i Južne Amerike. Međutim, amazonsko je naselje možda staro koliko i prvo naselje kulture Clovis u Sjevernoj Americi. Stoviše, prema Rooseveltovoj, znakovita obilježja kulture Clovis - poput kopalja s osebujno ižlijebljenim kamenim šiljcima - nisu bila prisutna u amazonskoj spilji. Danas neki arheolozi vjeruju da su možda neki ljudi prethodili kulturi Clovis. 17 Drugi, poput Rooseveltove, misle da su se isti ljudi iz Azije istodobno širili diljem Amerika i razvijali vlastite različite kulture. U pećini u obližnjoj obalnoj naseobini, Rooseveltova je došla do još ednoga zapanjujućeg otkrića: 7500 godina stara lončarija, koja prethodi više od 2000 godina najstarijoj lončariji pronađenoj u Andama ili Mezoamerici. To znači da je Amazonija možda bila regija s najstarijom proizvodnjom keramike u objema Amerikama i da je, kako Rooseveltova radikalno navodi, možda čak izvorište civilizacije diljem Južne Amerike - da se napredna kultura širila prema vani, a ne obratno. Koristeći se zračnom fotografijom i satelitskim snimkama, znanstvenici su počeli otkrivati i goleme umjetne zemljane humke često povezane nasipima s cestama diljem Amazonije - osobito u bolivijskim poplavnim ravnicama gdje e Fawcett prvi put našao krhotine lončarije i izvijestio da „gdje god ima altura, to jest uzvišenja iznad tla... ima i rukotvorina”. Clark Erickson, antropolog s Pennsylvannijskog sveučilišta koji je proučavao te zemljane tvorevine u Boliviji, rekao mi je da su ti humci omogućavali Indijancima da i dalje obrađuju zemlju za vrijeme sezonskih poplava i da izbjegnu proces ispiranja zbog kojeg tlo može ostati bez hranjivih tvari. Kako bi ih se napravilo, rekao je, bio je nužan izvanredan rad i tehnika: morale su se prenijeti tone zemlje, promijeniti tokovi rijeka, iskopati kanali i sagraditi naselja i ceste koje ih povezuju. Po mnogočemu, rekao je, ti humci „nadmašuju egipatske piramide”. Možda najviše zaprepaštava to da su Indijanci preobražavali krajolik čak i ondje gdjej'astbila riječ o lažnom raju - to jest, ondje gdje je tlo bilo previše neplodno da bi podržavalo velik broj stanovnika. Znanstvenici su otkrili diljem prašume velika područja onoga što se naziva terra preta do Indio ili „indijanska crna zemlja”: tlo koje se obogaćivalo organskim ljudskim
otpadom i drvenim ugljenom koji se dobivao paljenjem, tako da je bilo iznimno plodno. Nije jasno je li indijanska crna zemlja bila slučajni nusproizvod ljudskog naseljavanja ili je, kako neki znanstvenici misle, bila planski proizvedena - pomnim i sustavnim „pougljenjivanjem” tla paljenjem vatri, kao što to prakticira pleme Kayapo u Xinguu. Kako god bilo, čini se da su mnoga amazonska plemena iskorištavala to bogato tlo za sijanje usjeva ondje gdje se poljoprivreda nekoć smatrala nezamislivom. Znanstvenici su otkrili tolike količine crne zemlje u drevnim naseljima u Amazoniji da danas smatraju kako je prašuma možda prehranjivala milijune ljudi. I prvi put stručnjaci ponovno procjenjuju ljetopise o El Doradu kojima se Fawcett služio kako bi složio svoju teoriju o Z-u. Kako se Rooseveltova izrazila, ono što je Carvajal opisao ni u kojem slučaju „nije bilo tlapnja”. Znanstvenici, doduše, nisu našli dokaz čudesnog zlata o kojemu su konkvistadori sanjali. No antropolog Neil Whitehead kaže: „Uz određene ograde, El Dorado je doista postojao.” Heckenberger mi je rekao da znanstvenici tek otpočinju proces razumijevanja toga drevnog svijeta - i, poput teorije o tome tko je prvi naselio Amerike, sve se tradicionalne paradigme moraju prevrednovati. Godine 2006. čak su se pojavili dokazi da su u nekim dijelovima Amazonije Indijanci gradili pomoću kamena. Arheolozi i Institut za znanstvena i tehnološka istraživanja u Amapi otkrili su u sjevernoj Amazoniji u Brazilu astronomski opservatorij napravljen od golemih granitnih stijena: svaka je težila nekoliko tona, a neke su bile visoke gotovo tri metra. Ruševine, za koje se vjemje da su stare između 500 i 2000 godina, nazivaju se „amazonskim Stonehengeom”. „Antropolozi su”, kaže Heckenberger, „pogriješili kad su stigli u Amazoniju u XX. stoljeću, vidjeli samo mala plemena i rekli: ’To je sve čega ovdje ima.’ Problem je taj što je dotad dobar dio indijanskog stanovništva bio zbrisan u onome što je u biti bio holokaust zbog europskog kontakta. Zato su prvi Europljani u Amazoniji opisivali tako velika naselja koja poslije nitko nije mogao naći.” Dok smo hodali natrag prema selu plemena Kuikuro, Heckenberger je zastao na rubu trga i rekao mi da ga dobro pogledam. Rekao je da je civilizacija koja je sagradila ta divovska naselja bila gotovo uništena. Ipak, mali broj potomaka je preživio i sad smo bez sumnje bili među njima.
Tisućama godina, rekao je, Xinguanci su održavali umjetničke i kulturne tradicije te visokorazvijene i visokoorganizirane civilizacije. Naveo je primjer današnjeg sela plemena Kuikuro koje je i dalje poravnato u smjem istok-zapad, a njegovi su putevi poravnati pod pravim kutovima iako njegovi stanovnici više ne znaju zašto se tom obrascu daje prednost. Dodao je da je uzeo komad lončarije s ruševina i pokazao ga mjesnom izrađivaču keramike. Bila je tako slična današnjoj lončariji, sa svojom obojanom vanjštinom i crvenkastom glinom, da je lončar tvrdio da je nedavno napravljena. Dok smo Paolo i ja išli prema poglavičinoj kući, Heckenberger je podigao jedan današnji keramički lonac i prešao rukom po njegovu rubu, gdje su bile brazde. „Nastaju iskuhavanjem toksina iz manioke”, rekao je. Otkrio e isto obilježje na drevnoj keramici. „To znači da su prije tisuću godina ljudi u ovoj civilizaciji imali istu osnovnu hranu”, rekao je. Počeo je hodati kroz kuću, nalazeći paralele između drevne civilizacije i njezinih današnjih ostataka: glinene figure, zidovi i krovovi od slame, pamučne mreže. „Da budem posve iskren, mislim da nigdje u svijetu gdje nema pisane povijesti kontinuitet nije tako očit kao ovdje”, rekao je Heckenberger. Neki glazbenici i plesačice kružili su oko trga, i Heckenberger je rekao da se posvuda u selu plemena Kuikuro „može vidjeti prošlost u sadašnjosti”. Stao sam zamišljati svirače i plesačice na nekadašnjim trgovima. Zamišljao sam kako žive u katnicama u obliku humaka koje nisu raštrkane već se nižu u beskrajnim redovima, gdje žene pletu mreže i peku s brašnom od manioke i gdje se tinejdžeri drže odvojeni dok uče obrede svojih predaka. Zamislio sam plesačice i pjevače kako prelaze jarke i prolaze kroz visoke palisade, krećući se od jednog sela do drugog širokim bulevarima, mostovima i nasipima. Glazbenici su nam se približavali i Heckenberger je rekao nešto o sviralama, ali više mu nisam mogao čuti glas od zvukova. Na čas sam mogao vidjeti taj iščezli svijet kao da je preda mnom. Z.
sken: Mmelita obrada: BABAC
Zahvale Brojnim sam ljudima zahvalan što su pridonijeli ovom projektu. Fawcettova unuka Rolette de Montet-Guerin i praunuka Isabelle velikodušno su mi dale pristup Fawcettovim dnevnicima, pismima i fotografijama. 95godišnji nećak Percyja Fawcetta dr. Peter Fortescue dao mi je primjerak svojih neobjavljenih memoara; živo se sjećao kako je kao dječak vidio Percyja i Jacka Fawcetta na oproštajnoj večeri prije njihova putovanja u Amazoniju. Dvoje djece Henryja Costina, Michael i Mary, podijelilo je sa mnom sjećanja na svojega oca i dopustilo mi da pročitam njegova privatna pisma. Ann Macdonald, rođakinja Raleigha Rimella, dala mi je posljednja pisma koje je slao kući. Robert Temple, koji vodi računa o književnoj ostavštini Edwarda Douglasa Fawcetta, i njegova supruga Olivia, bacili su svjetlo na čudesan život starijeg brata Percyja Fawcetta. Sin kapetana Georgea Millera, Dyotta Mark i nećak dr. Alexandera Hamiltona Ricea, John D. Farrington, dali su ključne pojedinosti o svojim rođacima. James Lynch pripovijedao mi je o vlastitom šokantnom putovanju. Zahvalan sam i brojnim znanstvenim zavodima i njihovu nevjerojatnom osoblju. Posebno želim zahvaliti Sari Strong, Julie Carrington, Jamieju Owenu i svima drugima iz Kraljevskoga geografskog društva; Mauriceu Paulu Evansu iz Muzeja britanskog topništva; Peteru Lewisu iz Američkog geografskoga društva; Veri Faillace iz Brazilske nacionalne knjižnice; Sheili Mackenzie iz Skotske nacionalne knjižnice; Norwoodu Kerru i Mary Jo Scott iz Alabamskog odsjeka za arhive i povijest; i Elizabeth Dunn iz Knjižnice rijetkih knjiga, rukopisa i posebnih zbirki pri Sveučilištu Duke. Nikad se ne bih izvukao iz prašume bez svojega divnog i veselog prijatelja Paola Pinagea. Zahvalan sam i Indijancima iz plemena Bakairi, Kalapalo i Kuikuro što su me lijepo primili u svojima naseljima i razgovarali
sa mnom ne samo o Fawcettu već i o vlastitim bogatim kulturama i povijesti. Prilikom učenja o arheologiji i geografiji Amazonije, oslanjao sam se na znanje nekoliko stručnjaka - Ellen Basso, Williama Denevana, Clarka Ericksona, Susanne Hecht, Eduarda Nevesa, Anne Roosevelt i Neila Whiteheada, izmedu ostalih - iako ih ne treba držati odgovornima za moje riječi. Posebno bih priznanje odao Jamesu Petersenu, koji je ubijen u Amazoniji nedugo nakon našeg razgovora, pri čemu je svijet ostao bez jednog od najboljih arheologa i najplemenitijih osoba. I, nepotrebno je reći, ova bi knjiga imala posve drukčiji svršetak da nije bilo arheologa Michaela Heckenbergera, sjajnog i neustrašivog učenjaka koji je toliko toga učinio kako bi se rasvijetlile drevne amazonske civilizacije. William Lowther, Misha Williams i Hermes Leal proveli su opsežna istaživanja o Fawcettu i strpljivo odgovarali na moja pitanja. U SAD-u mi je nekoliko izvrsnih mladih novinara pomagalo u raznim fazama kao istraživači, uključujući Waltera Alarkona, Davida Guru i Todda Nealea. U Brazilu su mi Mariana Ferreira, Lena Ferreira i Juliana Lottmann pomogle pronaći niz dokumenata, dok je u Engleskoj Gita Daneshjoo dobrovoljno nabavila jedan važan dokument. Nana Asfour, Luigi Sofio i Marcos Steuernagel pomogli su prvoklasnim prijevodima; Ann Goldstein dešifrirala je jedan drevni talijanski rukopis. Andy Young uvelike mi je pomogao pri provjeri činjenica i prevođenju s portugalskog. Nani Rodrigo revno je provjeravao činjenice i davao izvrsne uredničke prijedloge. Nikad neću moći dovoljno zahvaliti Susan Lee, izvanrednoj mladoj novinarki koja je radila na ovom projektu mjesecima izvještavajući, istražujući i provjeravajući činjenice. U njoj su utjelovljene najbolje odlike profesije - strast, inteligencija i ustrajnost. Mnogi su mi prijatelji pristigli u pomoć dajući mi uredničke uvide i tjerajući me prema cilju. Osobito želim zahvaliti Burkhardu Bilgeru, Jonathanu Chaitu, Warrenu Cohenu, Jonathanu Cohnu, Amy Davidson, Jeffreyju Franku, Lawrenceu Friedmanu, Tadu Friendu, Davidu Greenbergu, Raffiju Khatchadourianu, Larissi Mac Farquhar, Katherine Marsh, Stephenu Metcalfu, Ianu Parkeru, Nicku Paumgartenu, Alexu Rossu, Margaret Talbot i Jasonu Zengerleu. Imam i tu sreću da sam okružen tako darovitim urednicima u The New Yorkeru. Daniel Zalewski jedan je od najpametnijih i najtalentiranijih
urednika u branši i brižno je uredio tekst koji se pojavio u časopisu i zatim neprocjenjivo pridonio knjizi. Dorothy Wickenden, koja je nosila rukopis čak i na odmor, svojim uobičajenim ispravkama i prepomkama neizmjerno je poboljšala tekst. Elizabeth Pearson-Griffiths jedna je od onih urednica koje svakog autora s kojim rade neprimjetno čine boljim, i svaka je stranica imala koristi od njezina nepogrešiva oka i njezina uha za jezik. I nikad neću moći u cijelosti izraziti zahvalnost Davidu Remnicku, koji je pristao poslati me u prašumu u potragu za Z-om i koji je, kad je projekt počeo rasti i obuzimati mi život, učinio sve Sto je mogao kako bi mi omogućio da ga dovršim. Ove knjige ne bi bilo bez njega. Kathy Robbins i David Halpern iz Agencije Robbins te Matthew Snyder iz CAA više su od odličnih agenata; oni su mudri savjetnici, strastveni saveznici i više od svega prijatelji. Zelim zahvaliti i svima ostalima iz Agencije Robbins, osobito Kate Rizzo. Jedna od najboljih stvari prilikom pisanja ove knjige bila je prilika za rad s izvanrednom ekipom iz Doubledayja. William Thomas ono je o čemu autor svake knjige sanja: pronicav i pažljiv urednik, kao i neumoran borac, koji je sve dao za ovaj projekt. Stephen Rubin, koji je pratio nastanak knjige od začetka do objavljivanja, činio je to sa svojim nesavladivim duhom i mudrošću. Ustvari je cijela ekipa iz Doubledayja - uključujući Bette Alexander, Mariju Carellu, Melissu Danaczko, Todda Doughtyja, Patriciju Flynn, Johna Fontanu, Catherine Pollock, Ingrid Sterner i Kathy Trager - bila divna. John i Nina Darnton nisu mi samo savršena rodbina nego i prvoklasni urednici. Moja sestra Alison, zajedno sa svojom obitelji, i brat Edward neprekidno su me poticali. Isto vrijedi i za moju majku Phyllis, koja mi je godinama bila izvrsna mentorica za pisanje. Moj otac Victor nije me samo podržavao na svaki način nego mi je nastavljao pokazivati divote pustolovnog života. Nadam se da će jednog dana moj sin Zachary i kći Ella, rođena nakon putovanja, pročitati ovu knjigu i pomisliti kako im otac možda ipak nije bio takav stari gnjavator. Na koncu želim zahvaliti i svojoj supruzi Kyri, koja je ovoj knjizi dala više nego što riječi mogu opisati i koja mi je sve i uvijek će to biti. Ona se zajedno sa Zacharyjem i Ellom pobrinula za najvrednije i najnepredvidljivije putovanje.
Opaska o izvorima Unatoč Fawcettovoj nekadašnjoj golemoj slavi, mnoge pojedinosti njegova života, poput onih o njegovoj smrti, obavijene su tajnom. Sve donedavno Fawcettova je obitelj držala glavninu njegovih spisa u tajnosti. Osim toga, sadržaj mnogih dnevnika i prepiska mnogih njegovih kolega i suradnika, poput Raleigha Rimella, nikad nisu objavljeni. Nastojeći razotkriti Fawcettov život, u velikoj sam se mjeri oslanjao na te materijale koji uključuju Fawcettove dnevnike i bilješke, prepisku njegove supruge i djece, kao i njegovih najbližih suradnika u ekspedicijama te najljućih suparnika, dnevnike pripadnika njegove postrojbe u Prvom svjetskom ratu i Rimellova posljednja pisma s ekspedicije 1925. godine, koja su proslijedena jednoj rođakinji. Sam Fawcett strastveno je pisao i ostavio je golemu količinu informacija iz prve ruke u znanstvenim i ezoteričnim časopisima, a i njegov sin Brian, koji je uredio Fawcettova istraživanja, pokazao se plodnim autorom. Imao sam koristi i od bezbrojnih istraživanja drugih autora, osobito pri rekonstruiranju povijesnih razdoblja. Bio bih izgubljen, primjerice, bez trosveščane povijesti brazilskih Indijanaca Johna Hemminga ili njegove knjige Potraga za El Doradom (The Search for El Dorado). Knjiga Charlesa Manna 1491, objavljena nedugo nakon mojeg povratka s putovanja, poslužila je kao odličan vodič kroz znanstvene spoznaje koje pobijaju brojne nekadašnje predodžbe o tome kako su Amerike izgledale prije dolaska Kristofora Kolumba. Naveo sam te i druge važne izvore u bibliografiji. Ako sam posebno zahvalan nekom izvoru, trudio sam se navesti ga i u bilješkama. Sve što se u tekstu pojavljuje pod navodnicima, uključujući razgovore u prašumi nestalih istraživača, dolazi izravno iz dnevnika, pisma ili nekoga drugoga pisanog dokumenta i navedeno je u bilješkama. Našao sam manja proturječja u citatima izmedu objavljenih verzija pisama, koje su uređene, i njihovih izvornika; u takvim slučajevima okretao sam se izvorniku. Nastojeći držati bilješke što sažetijima, nisam uključio citate za potvrđene ili neprijeporne činjenice, ili kad je očito da neka osoba govori izravno meni.
Arhivski i neobjavljeni izvori Alabamski odsjek za arhive i povijest, ADAH Američko geografsko društvo, AGS Arhivi Nacionalnog muzeja američkih Indijanaca, Institut Smithsonian, NMAI Centar Harry Ransom, Teksaško sveučilište u Austinu, HRC Državni arhivi, Kew, Surrey, TNA Fundafao Biblioteca Nacional, Rio de Janiero, Brazil, FBN Kraljevski antropološki zavod, RAI Kraljevsko geografsko društvo, RGS Muzej imperijalističkih ratova, IWM Povijesni trust kraljevskog topništva, RAHT spisi obitelji Costin, privatna zbirka Michaela Costina i Mary Gibson spisi obitelji Fawcett, privatna zbirka Rolette de Montet-Guerin spisi obitelji Rimell, privatna zbirka Ann Macdonald spisi Percyja Harrisona Fawcetta, Knjižnica rijetkih knjiga, rukopisa i posebnih zbirki, Sveučilište Duke, PHFP Škotska nacionalna knjižnica, NLS
Odabrana bibliografija Adamson, Jack H. I H. F. Holland, The Shepherd ofthe Ocean: An ccount of Sir Walter Raleigh and His Times, Gambit, Boston, 1969. Američko geografsko društvo, „Correspondence”, Geographical Revieiv 15, br. 4 (1925.) Babcock, William H., „Early Observations in American Physical Anthropology”, American Joumal of Physical Anthropology 1, br. 13 (1918.) Baker, Samuel White, Eight Years in Ceylon, Tikara Prakasakayo, Dehiwala, 1966. Balee, William i Clarke L. Erickson, ur., Time and Complexitiy in istorical Ecology: Studies in Neotropical Loivlands, Columbia University Press, New York, 2006. Basso, Ellen B, Thc Last Cannibals: A South American Oral History, University of Texas Press, Austin, 1995. Bates, Henry Walter, The Naturalist on the River Amazons, Narrative Press, Santa Barbara, 2002. Bergreen, Laurence, Over the Edge of the World: Magellan's Terrifying Circumnavigation of the Globe, William Morrow, New York, 2003. Berton, Pierre, The Arctic Grail: The Quest for the North West Passage and the North Pole, 1818-1909, Lyons Press, New York, 2000. Bingham, Hiram, Across South America: An Account of a fourney from Buenos Aires to Lima by Way of Potosi, ivith Notes on Brazil, Argentina, Bolivia, Chile, and Peru, Da Capo Press, New York, 1976. Bingham, Hiram, Lost City of the Incas: The Story of Machu Picchu an ts Builders, novo ilustrirano izdanje, s uvodom Hugha Thomsona, Phoenix, New York, 2003. Bodard, Lucien, Green Hell: Massacre of the Brazilian Indians, prevela Jennifer Monaghan, Outerbridge &Dienstfrey, New York, 1972. Bowman, Isaiah, „Remarkable Discoveries in Bolivia”, Bulletin o merican Geographical Society Al, br. 6 (1915.) Brantlinger, Patrick, Rule of Darkness: British Literature an mperialism, 1830-1914, Cornell University Press, Ithaca, 1988.
Brehaut, Ernest, An Encyclopedist of the Dark Ages: Isidore of Seville, Columbia University Press, New York, 1912. Brinton, Daniel Garrison, The American Race: A Linguistic Classification and Ethnographic Description of the Native Tribes of North and South merica, David McKay, Philadelphia, 1901. Bristow, Edward J., Vice and Vigilance: Purity Movements in Britain Since 1700, Rowman &Littlefield, Totowa, 1977. Bristow, Joseph, Empire Boys: Adventures in a Man's World, Unwin Hyman, London, 1991. Britansko društvo za promicanje znanosti, Notes and Queries on nthropology, for the Use of Travellers and Residents in Uncivilized Lands, Edward Stanford, London, 1874. Brookes, Martin, Extreme Measures: The Dark Visions and Bright Ideas of Francis Galton, Bloomsbury, New York, 2004. Brown, Lloyd A., The Story of Maps, Dover, New York, 1979 - Burke, Thomas, The Streets of London Through the Centuries, B. T. Batsford, London, 1940. Burton, Richard Francis, Explorations of the Highlands of the Brazil; with a Full Account of the Gold and Diamond Mines, Greenwood Press, New York, 1969 - Cameron, Ian, 7o the Farthest Ends of the Earth: 150 Years of World Exploration by the Royal Geographical Society, E. P. Dutton, New York, 1980. Campbell, Lady Colin, Etiquette of Good Society, Cassell, London, L893. Carvajal, Gaspar de, The Discovery of the Amazon, uredio Jose Toribio Medina, preveli Bertram T. Lee i H. C. Heaton, Dover, New York, 1988. Cave, Henry, Golden Tips: A Description of Ceylon and Its Great Tea ndustry, S. Low, Marston &Co., London, 1900. Childress, David Hatcher, Lost Cities and Ancient Mysteries of South merica, Adventures Unlimited Press, Stelle, 1980. Church, George Earl, „Dr. Rice's Exploration in the North-Western Valley of the Amazon”, Geographical Joumal 31, br. 3 (1908.) Clastres, Pierre, „Guayaki Cannibalism”, u: Native South Americans: Ethnology of the Least Known Continent, ur. Patricia J. Lyon, Little, Brown, Boston, 1974. Sveučilište Columbia, Introduction to Contemporary Civilization in the
West, Columbia University Press, New York, 1960. Conklin, Beth A., Consuming Grief Compassionate Cannibalism in mazonian Soicety, University of Texas Press, Austin, 2001. Conrad, Joseph, „Geography and Some Explorers”, u: The Collecte Works of Joseph Conrad, Routledge, London, 1995. Cook, Emily Conatsnce Baird, Highways and Byways in London, Macmillan, London, 1903 - Cowell, Adrian, The Heart of the Forest, Alfred A. Knopf, New York, 1961. Cowell, Adrian, The Tribe That Hides from Man, Stein &Day, Briardif Manor, 1974. Crone, G. R., „Obituary: Alexander Hamilton Rice, A. M., M. D.”, Geographicalfournal 122, br. 3 (1956.) Cummins, Geraldine, The Fate of Colonel Fawcett, Aquarian Press, London, 1955. Cutright, Paul Russell, The Great Naturalists Explore South America, Macmillan, New York, 1940. Davis, Shelton H., Victims of the Miracle: Development and the Indians of Brazil, Cambridge University Press, Cambridge, 1977. Davson, H. M., The History of the 35th Division in the Great War, Sifton Praed, London, 1926. De Camp, L. Sprague, and Willy Ley, Lands Beyond , Rinehart, New York, 1952. Denevan, William M., Cultivated Landscapes of the Native Amazonia and the Andes, Oxford University Press, New York, 2001. Diacon, Todd A., Stringing Together a Nation: Candido Maiiano da Silva Rondon and the Construction ofa Modern Brazil, 1906-1930, Duke University Press, Durham, 2004. Diamond, Jared, Guns, Germs, and Steel: The Fates of Human Societies, W. W. Norton, New York, 1999 - Dickens, Charles, American Notes; an Pictures from Italy, Macmillan, New York, 1903 - Dillehay, Tom D., ur., onte Verde: A Late Pleistocene Settlement in Chile, Smithsonian Institution Press, Washington, 1989- - 97. Doyle, Arthur Conan, The Lost World: Being an Account of the Recent mazing Adventures of Professor George E. Challenger, Lord fohn Roxton, Professor Summerlee, and Mr. E. D. Malone ofthe „Daily Gazette”, ur. Ian
Duncan, Oxford University Press, New York, 1998. Driver, Felix, Geography Militant: Cultures of Ibcploration and Empire, Blackwell, Oxford, 2001. Dyott, George Miller, Man Hunting in the Jungle: Being the Story of a Search for Three Explorers Lost in the Brazilian Wilds, Bobbs-Merrill, Indianapolis, 1930. Dyott, George Miller, On tbe Trail oftbe Unknoivn: In tbe Wilds o Ecuador and the Amazon, Thornton Butterworth, London, 1926. Dyott, George Miller, „The Search for Colonel Fawcett”, Geographical ournal 74, br. 6 (1929-) Ellis, John, Eye-Deep in Hell. Trench Warfare in World War I, Pantheon, New York, 1976. Farwell, Byron, Burton: A Biography of Sir Richard Francis Burton, Penguin, New York, 1990. Fawcett, Brian, Ruins in the Sky, Hutchinson, London, 1958. Fawcett, Edward Douglas, Hartmann the Anarchist; or, The Doom of the Great City, Arno Press, New York, 1975. Fawcett, Edward Douglas, The Secret of the Desert; or, How We Crosse rahia in the Antelope, E. Arnold, London, 1895. Fawcett, Edward Douglas, Swallowed by an Eartbquake, E. Arnold, London, 1894. Fawcett, Percy Harrison, „At the Hot Wells of Konniar”, Occult Review, srpanj, 1925. Fawcett, Percy Harrison, „Bolivian Exploration, 1913-1914”, Geographical Joumal A5, br. 3 (1915.) Fawcett, Percy Harrison, Exploration Fawcett, Hutchinson, London, 1953. Fawcett, Percy Harrison, „Explorations in Bolivia”, Geographical oumal$5, br. 5 (1910.) Fawcett, Percy Harrison, „Further Explorations in Bolivia: The River Heath”, Geograpbical journal 37, br. 4 (1911.) Fawcett, Percy Harrison, „Gold Bricks at Badulla”, Blackwood 's qgazine, ožujak 1965. Fawcett, Percy Harrison, „In the Heart of South America”, Wide Worl agazine, srpanj - listopad 1912. Fawcett, Percy Harrison, ,Journey to Morocco City”, Geographical
ournal 19, br. 2 (1902.) Fawcett, Percy Harrison, „The Lost City of My Quest”, Blackwood's agazine, siječanj 1903 - Fawcett, Percy Harrison, „A New Touring Ground: Morocco: The Country of the Future”, Pall Mall Magazine, rujan 1902. Fawcett, Percy Harrison, „Obsession”, Ligbt, 29- srpnja 1922. Fawcett, Percy Harrison, „The Occult Life”, Occult Review, kolovoz 1923. Fawcett, Percy Harrison, „The Passing of Trinco”, Blackivood's agazine, veljača 1959 - Fawcett, Percy Harrison, „The Planetary Control”, Occult Review, prosinac 1922. Fawcett, Percy Harrison, „The Source of the River Heath", Geograpbical ournal 47, br. 4 (1916.) Fawcett, Percy Harrison, „South American Forests”, Geographical ournal 40, br. 6, 1912. Fawcett, Percy Harrison, „Survey Work on the Bolivia-Brazil Boundary”, Geographical Journal 35, br. 2 (1910.) Fawcett, Percy Harrison, „Survey Work on the Frontier Between Bolivia and Brazil”, Geographical Journal 33, br. 2 (1909.) Ferguson, John, Ceylon in 1893: Describing the Progress of the Islan Since 1803, Its Present Agricultural and Commercial Enterprises, andlts Unequalled Attractions to Visitors, ivith Useful Statistical Infromation, Specially Prepared Map, and Upivards of One Hundred Illustrations, John Haddon, London, 1893. Fifer, J. Valerie, Bolivia: Land, Location, and Politics Since 1825, Cambridge University Press, Cambridge, 1972. Fifer, J. Valerie, „Bolivia's Boundary with Brazil: A Century o Evolution”, Geographicalfournal 132, br. 3 (1966.) Fifer, J. Valerie, „The Empire Builders: A History of the Bolivian Rubber Boom and the Rise of the House of Suarez”, Journal of Latin American Studies 2, br. 2 (1970.) Flanders, Judith, Inside the Victorian Home: A Portrait of Domestic Life in Victorian England, W. W. Norton, New York, 2003 - Fleming, Peter, Brazilian Adventure, Grosset &Dunlap, New York, 1933. Flint, John E., Sir George Goldie and the Making of Nigeria, Oxford University Press, London, 1960.
Forsyth. Adrian i Kenneth Miyata, Tropical Nature, Charles Scribner's Sons, New York, 1984. Fraser, Robert, Victorian Quest Romance: Stevenson, Haggard , Kipling, and Conan Doyle, Northcote House, Plymouth, 1998. Freshfield, Douglas W. i W. J. L. Wharton, ur., Hints to Travellers, Scientific and General, 7. izdanje, Royal Geographical Society, London, 1893 - Furneaux, Robin, The Amazon: The Story of a Great River, Hamish Hamilton, London, 1969 - Galton, Francis, Tbe Art of Travel; or, Shifts an Contrivances Available in Wild Countries, Stackpole Books, Harrisburg, 1971. Gilbert, Martin, Churchill: A Life, Henry Folt, New York, 1991 - Gilbert, Martin, The Somme: Heroism and Horror in the First World War, Henry Holt, New York, 2006. Gillham, Nicholas W., A Life of Sir Francis Galton: From African Exploration to the Birth of Eugenics, Oxforđ University Press, New York, 2001. Girouard Mark, The Return to Camelot: Chivalry and the English Gentleman, Yale University Press, New Haven, 1991. Glass, Frederick C., Adventures ivith the Bible in Brazil , Loizeaux Brothers, New York, 1943 - Glendinning, Victoria, Leonard Woolf A Biography, Free Press, New York, 2006. Gott, Richard, Land Without Evil: Utopian Journeys Across the South merican Watershed, Verso, New York, 1993 - Goulding, Michael, Ronaldo Barthem i Efrem Ferreira, The Smithsonian Atlas of the Amazon, Smithsonian Institution Press, Washington, 2003. Green, Martin Burgess, Dreams of Adventure, Deeds of Empire, Basic Books, New York, 1979 - Greenblatt, Stephen, Marvelous Possessions: Tlje Wonder of the Neiv World, University of Chicago Press, Chicago, 1991. Guggisberg, F. G., The Shop: The Story of the Royal Military Academv, Cassell, London, 1900. H. E., „The Rio Negro, the Casiquiare Canal, and the Upper Orinoco, September 1919-April 1920; Discussion”, Geographical fournal 58, br. 5 (1921.) Haggard, H. Rider, King Solomon's Mines, Oxford University Press, New York, 1989.
Halstead, John P., Rebirth of a Nation: TJje Origins and Rise o oroccan Nationalism, 1912-1944, Harvard University Press, Cambridge, 1967. Hambloch, Ernest, Here and There: A Medley of Memoires, Johnson, London, 1968. Hankey, Donald, A Student in Arms, E. P. Dutton, New York, 1917. Hardenburg, W. E., The Putumayo, the Devil's Paradise; Travels in the Peruvian Amazon Region and an Account of the Atrocities Committed upon the Indians Therein, T. F. Unwin, London, 1912. Hart, Peter, The Somme, Weidenfelđ &Nicholson, London, 2005. Haskins, Caryl, The Amazon: The Life History of a Mighty River, Doubleday, Garden City, 1943 - Heath, Jeffrey M., The Picturesque Prison: Evelyn Waugh and His Writing, McGill-Queen's Univeristy Press, Kingston, 1982. Heaton, Paul Michael, Lamport &Holt , Starling Press, Newport, 1986. Hecht, Susanna, „Indigenous Soil Management and the Creation o Amazonian Dark Earths: Implications of Kayapo Practices”, u: Amazonian Dark Earths: Origins, Properties, Management, ur. J. Lehmann i dr., Kluwer Academic, Nizozemska, 2004. Heckenberger, Michael J., The Ecology of Povuer: Culture, Place, an Personhood in the Southern Amazon, A. D. 1000-2000, Routleđge, New York, 2005. Heckenberger, Michael J. et al, „Amazonia 1492: Pristine Forest or Cultural Parkland?”, Science 301 (2003.) Heckenberger, Michael J. et al, „Of Lost Civilizations and Primitive Tribes, Amazonia: Reply to Meggers”, Latin American Antiquity 12, br. 3 (2001.) Heckenberger, Michael J. et al, „Village Size and Permanence in Amazonia: Two Archeological Examples from Brazil”, Latin American ntiquity 10, br. 4 (1999-) Hefferman, Michael, „Geography, Cartography, and Military Intelligence: The Royal Geographical Society and the First World War”, Transactions o the Institute of British Geographers 21, br. 3 (1996.) Hemming, John, Atnazon Frontier: The Defeat of the Brazilian Indians, Harvard University Press, Cambridge, 1987.
Hemming, John, Die If You Must: Brazilian Indians in the Tiventieth Century, Macmillan, London, 2003. Hemming, John, Red Gold: The Conquest of the Brazilian Indians, Harvard University Press, Cambridge, 1978. Hemming, John, 'ihe Search for El Dorado, Michael Joseph, London, 1978. Hobbes, Thomas, Leviathar^, ur. i predgovor C. B. Macpherson, Penguin, London, 1985. Hobhouse, Henry, Seeds of Wealth: Four Plants That Made Men Rich, Shoemaker &Hoard, Washington, 2004. Holmberg, Allan R., Nomads of the Long Bow. The Siriono of Eastern Bolivia, Natural History Press, Garden City, 1969. Honigsbaum, Mark, The Fever Trail: In Search of the Cure for Malaria, Farra, Straus &Giroux, New York, 2002. Hopkirk, Peter, The Great Game: The Struggle for Empire in Central sia, Kodansha International, New York, 1992. Hopkirk, Peter, Trespassers on the Roof of the World: The Secret Exploration of Tibet, Kodansha International, New York, 1995. Houghton, Walter E., The Victorian Frame of Mind, 1830-1870, Yale University Press, New Haven, 1957. Huddleston, Lee Eldridge, Origins of the American Indians: European Concepts, 1492-1729, University of Texas Press, Austin, 1967. Humboldt, Alexander von i Aime Bonpland, Personal Narrative o Travels to the Equinoctial Regions of America, During the Years 1799-1804, prevela i uredila Thomasina Ross, sv. 2, George Bell &Sons, London, 1885. Huntford, Roland, Shackleton, Carroll &Graf, New York, 1998. Huxley, Elspeth, Scott of the Antarctic, Atheneum, New York, 1978. Jeal, Tim, Livingstone, Yale University Press, New Haven, 2001. Johnson, Donald S., Phantom Islands of the Atlantic: The Legends o Seven Lands Ihat Never Were, Walker, New York, 1996. Johnson, J. H., Stalemate! The Great Trench Warfare Battles of 19151917, Arms and Armour Press, London, 1995. Kelly, John, ur., The Collected Letters of W. B. Yeats, sv. 1, Oxford University Press, New York, 2005.
Keltie, J. Scott, „Thirty Years' Work of the Royal Geographical Society”, Geographical Journal 49, br. 5 (1917.) Kennedy, Dane, The Highly Civilized Man: Richard Burton and the Victorian World, Harvard University Press, Cambridge, 2005 - Kigar, Paul Donovan, „The Phantom Trail of Colonel Fawcett”, Americas, travanj 1975 Knox, Robert, A n Historical Relation of Ceylon, Tisara Prakasakayo, Colombo, 1966. Kricher, John C., A Neotropical Companion: An Introduction to the nimals, Plants, and Ecosystems pf the New World Tropics, Princeton University Press, Princeton, 1997. Kuklick, Henrika, The Savage Within: The Social History of British nthropology, 1885-1945, Cambridge University Press, Cambridge, 1991. Landes, David S., The Wealth and Poverty of Nations: Why Some Are So ich and Some So Poor ; W. W. Norton, New York, 1998. Landor, A. Henry Savage, Across Unknoum South America, Hodder 6 Stoughton, London, 1913 - Landor, A. Henry Savage, Everywhere: The emoirs of an Explorer ; Frederick A. Stokes, New York, 1924. Larson, Erik, Thunderstruck, Crown, New York, 2006. Las Casas, Bartolome de, A Short Account of the Destruction ofthe ndies, preveo i uredio Nigel Griffin, Penguin, New York, 1992. Lathrap, Donald W., The Upper Amazon, Thames &Hudson, London, 1970. Leal, Hermes, Coronel Fawcett: A Verdadeira Histćria do Indiana fones, Geracao Editorial, Sao Paulo, 1996. Lestringant, Frank, Mapping hte Renaissance World: The Geographical Imagination in the Age of Discovery, preveo David Fausset, University of California Press, Berkeley, 1994. Lightman, Bernard V., ur., Victorian Science in Context, University o Chicago Press, Chicago, 1997. Lovell, Mary S., A Rage to Live: A Biography of Richard and Isabel Burton, W. W. Norton, New York, 1998. Lyon, Patricia J., Native South Americans: Ethnology of the Least Knoivn Continent, Little, Brown, Boston, 1974. MacGregor, Rob, Indiana fones and the Seven Veils, Bantam Books, New York, 1991 - MacKenzie, John M., ur., Imperialism and Popular Culture,
Manchester University Press, Manchester, 1986. Malcolm, Janet, The Silent Woman: Sylvia Plath and Ted Hughes, Vintage Books, New York, 1995. Mann, Charles, „The Forgotten People of Amazonia”, Science 297 (2002.) Mann, Charles, „1491”, travanj 2002. Mann, Charles, 1491: New Revelation of Americas Before Columbus, Vintage Books, New York, 2006. Mann, Charles, „The Good Earth: Did People Improve the Amazon Basin?”, Science 287 (2000.) Mann, Charles, „The Real Dirt on Rainforest Fertility”, Science 297 (2000.) Marsh, Richard O., „Blond Indians of the Darien Jungle”, World's Work, ožujak 1925. Marsh, Richard O., White Indians of Darien, G. P. Putnarn's Sons, New York, 1934. Matthiessen, Peter, The Cloud Forest: A Chronicle of the South American Wilderness, Penguin, New York, 1996. Maxtone-Graham, John, The Only Way to Cross, Macmillan, New York, 1972. McCullough, David, The Path Between the Seas: The Creation of the Panama Canal, 1870-1914, t Simon &Schuster, New York, 1977. McIntyre, Loren, „The Commander and the Mystic”, South American Explorer, proljeće 1996. McNiven, Ian J. i Lynette Russell, Appropriated Pasts.- Indigenous People and the Colonial Culture of Archaelog)\ Alta Mira Press, Lanham, 2005. Meade, Marion, Madame Blavatsky: The Woman Behind the Myth, G. P. Putnam's Sons, New York, 1980. Meggers, Betty J., Amazonia: Man and Culture in a Counterfeit Paradise, Smithsonian Institution Press, Washington, 1996. Meggers, Betty J. i Clifford Evans, Archaeological Investigations at the outh of the Amazon, Government Printing Office, Smithsonian Institution, Bureau of American Ethnology, Washington, 1957. Metraux, Alfred, l'be Native Tribes of Eastem Boliviaand Westem Matto
Grosso, Government Printing Office, Washington, 1942. Mill, Hugh Robert, The Record of the Royal Geograpbical Society, 18301930, Royal Geographical Society, London, 1930. Millard, Candice, The River of Doubt: Theodore Roosevelt's Darkest oumey, Doubleday, New York, 2005. Moennich, Martha L., Pioneering for Christ in Xingu fungles, Zondervan, Grand Rapids, 1942. Moorehedad, Alan, The White Nile, Harper's Perennial, New York, 2000. Muffett, D. J. M., Empire Builder Extraordinary: Sir George Goldie, Shearwater Press, Isle of Man, 1978. Murray, James i George Marston, Antarctic Days: Sketches of the Homely Side of Polar Life by Two of Shackleton 's Men, Andrew Melrose, London, 1913- Neves, Eduardo G. et al, „Historical and Socio-Cultural Origins o Amazonian Dark Earths”, u: Amazonian Dark Earths: Origins, Properties, and Management, ur. J. Lehmann i dr., Kluwer Academic, Nizozemska, 2004. Neves, Eduardo G. et al, „The Timing of Terra Preta Formation in the Central Amazon: Archaeological Data from Three Sites”, u: Amazonian Dark Earths: Explorations in Space and Time, ur. Bruno Glaser i William I. Woods, Springer, New York, 2004. Nicholl, Charles, The Creature in the Map: A fourney to El Dorado, J. Cape, London, 1995. Niven, Jennifer, The Lce Master: Tbe Doomed 1913 Voyage of tbe Karluk, Hyperion, New York, 2000. Oppenheim, Janet, The Other World: Spiritualism and Psychical esearch in England, 1850-1914, Cambridge University Press, New York, 1985. Pagden, Anthony, European Encounters with the New World, Yale University Press, New Haven, 1993- Picchi, Debra, The Bakairi Indians o Brazil: Policy, Ecology, and Cbange, Wareland Press, Prospect Heights, 2000. Pickover, Clifford A., Strange Brains and Genius: Tbe Secret Lives o Eccentric Scientists and Madmen, Harper-Collins, New York, 1999. Price, Willard, 'ihe Amazing Amazon, John Day Co., New York, 1952. Pritchett, V. S., The Tale Bearers: Literary Essays, Random House, New
York, 1980. Raleigh, Walter, The Discoverie of the Large, Rich, and the Beivtiful Empyre of Guiana, transkripcija, bilješke i uvod Neila Whiteheada, Manchester University Press, Manchester, 1997. Reeves, Edward Ayearst, Maps and Map-Making, Roxal geographi-cal Society, London, 1910. Reeves, Edward Ayearst, The Recollections of a Geographer, Seeley, Service and Company, London, 1935. Revkin, Andrew, The Buming Season: The Murder of Chico Mendes an the Fightfor the Amazon Rain Forest, Island Press, Washington, 2004. Rice, Alexander Hamilton, „Further Explorations in the North-West Amazon Basin”, Geographicalfoumal 44, br. 2 (1914.) Rice, Alexander Hamilton, „The Recent Expedition of Dr. Hamilton Rice”, Geographicalfoumal 65, br. 1 (1920.) Rice, Alexander Hamilton, „The Rio Branco, Uraricuera, and Parima”, Geographicalfournalll, br. 2 (1928.) Rice, Alexander Hamilton, „The Rio Branco, Uraricuera, and Parima (Continued) ”, Geographical Journal 71, br. 3 (1928.) Rice, Alexander Hamilton, „The Rio Branco, Uraricuera, and Parima (Continued) ”, Geographicalfournalll , br. 4 (1928.) Rice, Alexander Hamilton, „The Rio Negro, the Casiquiare Canal, and the Upper, Orinoco, September 1919-April 1920”, Geographical fournal 58, br. 5 (1921.) Riffenburgh, Beau, Nimrod: Emest Shackleton and the Exlraordinary Story of the 1907-1909 British Antarctic Expedition, Bloomsbury, London, 2004. Roosevelt, Anna C., „Dating a Paleoindian Site in the Amazon in Comparison with Clovis Culture”, Science 275 (1997.) Roosevelt, Anna C., Moundhuilders of the Amazon: Geophysical rchaeology on Marajo Island, Brazil, Academic, San Diego, 1991. Roosevelt, Anna C., „Secrets of the Forest: An Archaeologist Reappraises the Past. and Future - of Amazonia”, Sciences 32 (1992.) Roosevelt, Anna C., ur., Amazonian Indians form Prehistory to the Present: Anthropological Perspectives, University of Arizona Press, Tucson, 1994.
Roosevelt, Anna C. et al, „Paleoindian Cave Dwellers in the Amazon: The Peopling of the Americas”, Science 272 (1996.) Roosevelt, Anna C., John Douglas i Linda Brown, „The Migrations and Adaptations of the First Americans: Clovis and Pre-Clovis Viewed from South America”, u: The First Americans: The Pleistocene Colonization of the New World, ur. Nina G. Jablonski, California Acadmey of Science, San Francisco, 2002. Roosevelt, Theodore, Througb the Brazilian Wildemess, Charles Scribner's Sons, New York, 1914. Kraljevsko geografsko društvo, „Colonel Fawcett's Expedition in Matto Grosso”, Geographical Journal 71, br. 2 (1928.) Kraljevsko geografsko društvo, „Dr. Hamilton Rice on the Rio Branco”, Geographical Journal 65, br. 3 (1925.) Kraljevskogeografskodruštvo, „The Monthly Record”, Geographical ournal 54, br. 2 (1919.) Kraljevsko geografsko društvo, „The Monthly Record”, Geographical ournal 48, br. 4 (1916.) Kraljevsko geografsko društvo, „The Monthly Record”, Geographical ournal 41, br. 6 (1913.) Ryan, Simon, The Cartographic Eye: How Explorers Saw Australia, Cambridge University Press, Cambridge, 1996. Schurz, W. L., „The Distribution of Population in the Amazon Valley”, Geographical Review 15, br. 2 (1925.) Semple, Ellen C., Influences of the Geographic Environment on the Basis of Ratzel's System of Anthropogeographv, Henry Holt, New York, 1911. Shackleton, Ernest Hemy, The Heart of the Antarctic: Being the Story o tbe British Antarctic Expedition, 1907-1909, W. Heinemann, London, 1909Simon, Pedro, Ihe Expedition of Pedro de Ursua &Lope de Aguirre in Search of El Dorado and Omagua in 1560-1, ur. William Bolaert, Hakluyt Society, London, 1861. Sims, George R., ur., Living London: Its Work and Its Play, Its ' Humour and Its Patbos, Its Sights and Its Scenes, Cassell, London, 1901. - 03. Slater, Candace, Entangled Edens: Visions of the Amazon, University o
California Press, Berkeley, 2002. Smith, Anthony, Explorers of the Amazon, Viking, New York, 1990. Sobel, Dava, Longitude: The True Story of a Lone Genius Who Solve the Greatest Scientific Prohlem of His Time, Walker, New York, 1995. Staden, Hans, Hans Staden: The True History of His Captivity, preveo i uredio Malcolm Letts, George Routledge, London, 1928. Stanley, Henry M., How I Found Livingstone: Travels, Adventures, an Discoveries in Central Africa, Including Four Months' Residence with Dr. Livnigstone, Sampson Low, Marston, Low &Searle, London, 1872. Stashower, Daniel, Teller of Tales: The Life of Arthur Conan Doyle, Henry Holt, New York, 1999- St. Clair, David, The Mighty, Mighty Amazon, Souvenir Press, London, 1968. Stepan, Nancy, T'he Iciea of Race in Science: Great Britain, 1800-1960, Archon Books, Hamden, 1982. Stevens, Albert William, „The Hydroplane of the Hamilton Rice Expedition, 1924-25”, Geographicalfournal 68, br. 1 (1926.) Steward, Julian H., ur., Handhook of South American Indians, sv. 3, The Tropical Forest Tribes, Smithosnian Institution, Washington, 1948. Steward, Julian H. I Louis C. Faron, Native Peoples of South America, McGraw-Hill, New York, 1959- Stocking, George Jr., Race, Culture, an Evolution: Essays in the History of Anthropology, University of Chicago Press, Chicago, 1968. Stocking, George Jr., Victorian Anthropology, Free Press, New York, 1987. Suarez, Pedro, M. Eduardo Lembcke i Percy Harrison Fawcett, „Further Explorations in Bolivia: The River Heath: Discussion”, Geographicalfournal 37, br. 4 (1911.) Swanson, John W., „The Radio-telegraphy of the Hamilton Rice Expedition, 1924-25”, Geographicalfoumal 67, br. 6, (1926.) Swanson, John W., „The Wireless Receiving Equipment of the Hamilton Rice Expedition, 1919-20”, Geographical foumal 60, br. 3 (1922.) Temple, Robert, „E. Douglas Fawcett: The English Jules Verne”, British eritage, veljača/ožujak 1985. Todorov, Tzvetan, The Conquest of America, University of Oklahoma Press, Norman, 1999- Trevelyan, Raleigh, Sir Walter Raleigh, Henry Holt,
New York, 2004. Twain, Mark, Folloiving the Equator: A fourney Around the World, American Publishing, Hartford, 1897. Ure, John, Trespassers on the Amazon, Constable, London, 1986. Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a, Slavery in Peru: Message from the President of the United States Transmitting Report ofthe Secretary of the State, with Accompanying Papers, Concerning the Alleged Existence o Slavery in Peru, Government Printing Office, Washington, 1913- Verne, Henry, Bob Moran and the Fawcett Mystery, Roy Publishers, New York, 1956. Villas Boas, Orlando i Claudio Villas Boas, Xingu: The Indians, Their ytbs, Farrar, Straus &Giroux, New York, 1973- Viveiros de Castro, Eduardo Batalha, From the Enemy's Point of Vieu>: Humanity and Divinity in an Amazonian Society, prevela Catherine V. Howard, University o Chicago Press, Chicago, 1992. Waldman, Carl, i Alan Wexler, Who Was Who in World Exploration, Facts on File, New York, 1992. Walker, Lynne, „The Royal Geographical Society's House: An Architectural History”, Geographical Journal 146, br. 2 (1980.) Wallace, Alfred Russell, A Narrative of Travels on the Amazon and Rio egro, with an Account of the Native Tribes, and Observations on the Climate, Geology, and Natural History ofthe Amazon Valley, Greemvood Press, New York, 1969- Walters, Alan, Palms and Pearls; or, Scenes in Ceylon, Bentley, London, 1892. Washington, Peter, Madame Blavatsky's Baboon: A History of the ystics, Mediums, and Misfits Who Brought Spiritualism to America, Schocken Books, New York, 1995. Weinstein, Barbara, 7he Amazon Rubber Boom, 1850-1920 , Stanford University Press, Stanford, 1983- Whitmore, Timothy Charles, An ntroduction to Tropical Rain Forests, Oxford University Press, Oxford, 1998. Wilford, John Noble, The Mapmakers, Vintage Books, New York, 2000. Williams, Misha, Amazonia, Misha Williams, London, 2004. Willis, J. C., Ceylon: A Handbook for the Resident and the Traveller, Colombo Apothecaries, Colombo, 1907.
Wilson, A. N., The Victorians, W. W. Norton, New York, 2003- Wilson, David J., Indigenous South Americans of the Past and Present: An Ecological Perspective, Westview Press, Boulder, 1999. Winter, Denis, Death 's Men: Soldiers of the Great War, Penguin, New York, 1979. Wolf, Howard i Ralph Wolf, Rubber: A Story of Glory and Greed, Covici, Friede, New York, 1936. Wood, Michael, Conquistadors, University of California Press, Berkeley, 2000. Woods, William I. i Joseph M. McCann, „The Anthropogenic Origin and Persistence of Amazonian Dark Earths”, Yearbook. Conference of Latin merican Geographers 25 (1999.) Woolf, Charles M., „Albinism (OCA2) in Amerindians”, Yearbook o Physical Anthropologv 48 (2005.) Zweig, Paul, The Adventurer , Akadine Press, Pleasantville, 1999.
Bilješka o autoru David Grann (1967.) poznati je američki novinar i stalni zaposlenik tjednika New Yorker, a povremeno objavljuje i za druge časopise i listove, primjerice New York Tim.es, Washington Post, Wall Street Joumal, The New epublic te mnoge druge. Izgubljeni grad Z (2009.) njegova je prva objavljena knjiga, a već tjedan dana nakon objavljivanja ušla je na top-listu najprodavanijih knjiga New York Timesa gdje se zadržala punih godinu dana. Godine 2010. objavio je i svoju drugu knjigu The Devil and Sherlock Holmes: Tales of Murder , Madness, and Obsession. Živi sa suprugom i dvoje djece u New Yorku.
1 Prevela Tatjana Peruško, Ceres, Zagreb, str. 141.nap. prev. 2 Los Angeles Times, 28. siječnja 1925. 3 Hobbes, Leviathan, str. 186. 4 Premda su mnoge Fawcettove ekspedicije izvršene nakon smrti kraljice Viktorije 1901. godine, često ga se kategorizira kao viktorijanskog istraživača. Nije samo sazrio u viktorijanskom razdoblju, nego je utjelovio, gotovo u cijelosti, viktorijanski etos i duh istraživanja. 5 Doyle, bilješke uz The Lost World,str. 195; Percy Harrison Fawcett, \1Exploration Fawcett, str. 122. Malo se zna o počecima odnosa između Percyja Fawcetta i Conana Doylea. U knjizi \1Exploration Faivcettstoji da je Conan Doyle prisustvovao jednom predavanju koje je Fawcett održao u Kraljevskom geografskom društvu. U jednom pismu Conanu Doyleu Fawcett se prisjetio kako je pisac pokušao stupiti u kontakt s njim tijekom rada na djelu\1'Ihe Lost World, ali morala mu je odgovoriti Nina, Fawcettova supruga, jer Fawcett je bio u prašumi. U knjizi \1The Annotated Lost World, objavljenoj 1996. godine, Roy Pilot i Alvin Rodin ističu da je Fawcett bio „dobro poznat Conanu Doyleu” i navode mnoge sličnosti između Fawcetta i fiktivnog istraživača iz romana Johna Roxtona. Zanimljivo je da Percy Fawcett možda nije bio jedini član svoje obitelji koji je utjecao na slavno književno djelo Conana Doylea. Godine 1894., gotovo dva desetljeća prije nego što je Conan Doyle objavio \1The Lost World, Fawcettov brat Edward tiskao je \1 Nestale u potresu (Swallowed by an Earthquake), roman sa sličnom pričom o ljudima koji otkrivaju skriveni svijet prapovijesnih dinosaura. U časopisu \1British Heritage1985. godine, pisac Robert K. G. Temple, koji je bio odgovoran za književnu ostavštinu Edwarda Fawcetta, optužio je Conan Doylea da je „bestidno” posuđivao iz Edwardova danas uglavnom zaboravljena romana. 6 Moji opisi \1Vaubana i života na prekooceanskim brodovima potječu, između ostalog, iz brošure Lamporta & Holta „South America: The Land o Opportunity, a Continent of Scenic Wonders, a Paradise for the Tourist”,
Heatonove knjige \1Lamport Holti Maxtone-Grahamova djela \1Only Way to Cross. 7 William Shakespeare, \1Tragedije, preveo Milan Bogdanović, Globus media, Zagreb, 2004., str. 323-\1nap. prev. 8 Moji opisi Amazone potječu iz nekoliko izvora. Uključuju: Goulding, Barthem i Ferreira, \1Smithsonian Atlas of the Amazon; Revkin, \1Burning Season; Haskins, \1Amazon; Whitmore, \1Introduction to Tropical Rairi Forests; Bates, \1 Naturalists on the River Amazons; Price, \1Amazing Amazon. 9 Opisi ekspedicije iz 1996. godine temelje se na mojim intervjuima s Jamesom Lynchom i članovima njegove ekipe, kao i na podacima iz Lealove knjige \1Colonel Fawcett. 10 U nas je ta knjiga objavljena 1956. godine u izdanju zagrebačke Kulture pod naslovom \1Kroz prašume Južne Amerike,u prijevodu Konstantina Milesa. \1nap. prev. 11 38 godina poslije otkriveno je da su Fawcett i njegovi ljudi ustvari bili nekoliko kilometara od glavnog izvora. Brian Fawcett napomenuo je da bi „rnoj otac bio gorko razočaran”. 12 Britansko društvo za promicanje znanosti, Notes and Queries on nthropology, str. 10-13. Ti rasistički stavovi prema američkim urođenicima nipošto nisu bili ograničeni na viktorijance. Godine 1909. znanstveni direktor Muzeja Sao Paula dr. Hermann von Ihering ustvrdio je da, s obzirom na to da Indijanci ne pridonose ,,ni radu ni napretku”, Brazil „nema izbora nego istrijebiti ih”. 13 Prema Bilbiji, 722. godine pr. Kr. asirska je vojska odvela deset plemena iz sjevernoga izraelskog kraljevstva i raspršila ih. Učenjake je dugo zbunjivalo što se dogodilo s njima. Sredinom XVII. stoljeća Antonio de Montezinos, sefardski Židov koji je umaknuo inkviziciji, tvrdio je da je
