OGRANIČENOST MORALNIH PRAVILA Svi sretni na isti način Još je Platon, planirajući svoju idealnu državu, zapisao: »Tako će ista država i isti građani uživati na isti način ista zadovoljstva, svi treba da budu po mogućnosti jednaki j ednaki i da vode dobar i sretan život.« (Platon, 1990., 242)
ista država, isti građani, isti način, ista zadovoljstva, svi jednaki = sretni
Campanella za to ima i objašnjenje: »Jer sve teži ka sebi sličnom.« (Campanella, 1964., 52) Stoga se njemu najprirodnijim čini da kao načelo moralnog, a ovdje to sada znači i odgojnog, djelovanja ponudi inačicu biblijske maksime poznate kao »zlatno pravilo«:
»Što ne želiš da se tebi desi, ne čini, i što želite da vam ljudi čine, činite i vi njima.« (Campanella, 1964., 56). 56).
Tommaso Campanella
Pod pretpostavkom puke općenitosti to bi značilo da drugima ne treba činiti zlo, jer ga ne želimo sebi, nego da im treba činiti dobro, budući da ga i sebi želimo. No problem i jest u tome što se dobro i zlo određuju tek po onom što mi želimo ili ne želimo sebi. Pa dakle ono što mi želimo sebi postaje dobro, a ono što ne želimo sebi postaje zlo. Samim tim i Campanellin Grad Sunca postaje dobro, a sve što se prepriječi na putu njegova ostvarenja postaje zlo.
Pitanje je sada: može li jedno načelo, koje počiva na pretpostavci da su potrebe drugoga iste kao i moje, biti osnovom istinskog odgoja? Što naime odgajatelj može u odgojnom pogledu pružiti djetetu, ukoliko očekuje da ono želi isto što i on sam? Može li on dozvoliti djetetu da se razvije u bilo što drugo osim u ono u što isključivo on želi da se razvije? Je li, i kakav je
Prikaži SADRŽAJ
24
odgoj tu još uopće moguć? Nije li zamisao da se sretnu harmonijsku ličnost izgradi planski promišljenim metodičkim putovima upravo izraz vjere d a se unaprijed zna što je svakom čovjeku u svakom trenutku potrebno? Ne radi li se tu o apsolutiziranju onoga što se na jedan način, na sebi samom, u jednom trenutku, prepoznaje, iako ne nužno istinski, kao (vlastita) ljudska potreba.
Čovjek koji drugima čini samo ono što bi sam htio da mu se čini, i koji drugima ne čini ništa što sam ne želi da se čini njemu, čovjek je bez sluha za druge ljude kao drukčije od njega samog. A upravo kao drukčiji, dakle tek u svojoj posebnosti i osobnosti, ljudi se potvrđuju kao ljudi, ukoliko čovjek nije tek kreatura koju netko stvara samo zato da bi se mogao radovati sebi sličnome, odnosno sebi samome u drugome kao vlastitoj multiplikaciji.
Istina, ne bi se moglo reći da Campanella ne dozvoljava i izvjesne razlike među pojedincima, ali one su ipak samo funkcionalne naravi i u okvirima koji ne ugrožavaju zamišljenu sliku društva (države). »A kako se većinom rađaju pod istim sazviježđem, vršnjaci su slični među sobom i po sposobnostima, i po karakteru, i po liku, otuda proistječe velika i čvrsta sloga u državi, jer se održavaju međusobnom ljubavlju i pomaganjem.« (Campanella, 1964., 24)
Što međutim s onima koji ni po sposobnostima, ni po karakteru, ni po liku nisu slični ostalima? Jesu li oni u Gradu Sunca uopće mogući i kako, kad već: »Rasplođivanje, dakle, ima u vidu državu, a ne ličnosti, osim ukoliko su one dijelovi države.« (Campanella, 1964., 25) S Campanellom se dakle samo još jednom potvrđuje da odgoj potpuno podređen interesima države postaje manje ili više spretna manipulacija »ljudskim materijalom«, ali da kao istinski odgoj pod tim uvjetima nije moguć. Jednako tako pokazuje se i to da se ta manipulacija javlja u obliku odgojne moralizacije ili »moralnog odgoja«, naravno u skladu s moralnim opredjeljenjima onih koji taj »odgoj« planiraju i organiziraju. Stoga njegova
odlučnost da ustraje pri svojim stavovima i pored dugotrajnih, čestih i teških mučenja, tijekom dvadesetsedmogodišnje robije na kojoj se našao upravo zbog svojih ideja, istovremeno pobuđuje divljenje i tjeskobu. Načelo: čini drugima ono što hoćeš da drugi čine tebi, i ne čini drugima ono što sam nećeš da ti drugi čine, svakako zaslužuje još malo pozornosti:
Ja dakle drugima trebam činiti ono što hoću da oni čine meni. Što ja hoću da drugi čine meni? Hoću da mi čine ono »što je po mojoj volji«. Dakle, i ja njima trebam činiti ono »što je po mojoj volji«. Odnosno, ja njima trebam činiti ono što i hoću da im činim . Jednako tako ja drugima ne smijem činiti ono što neću da oni čine meni. Što ja neću da drugi čine meni? Neću da mi čine nešto »protiv moje volje«. Dakle i ja njima ne smijem činiti ništa »protiv moje volje«. Odnosno ja njima ne smijem činiti ono što niti neću da im činim . Moja volja dakle jest moralna sama po sebi.
Ako pak to što ja hoću da drugi meni čine ono »što je po mojoj volji« treba značiti da ja drugima treba da činim ono »što je po njihovoj volji«, a to da ja neću da mi drugi čine nešto » protiv moje volje«, treba značiti da ja drugima ne smijem činiti ništa »protiv njihove volje« onda bi spomenuto načelo moralo glasiti: Čini drugome ono što on hoće da mu se čini, i ne čini drugome ono što on neće da mu se čini .
Naravno to pretpostavlja da se zna što drugi hoće, odnosno neće, da mu se čini. To dakako nije uvijek moguće znati, ali ni tada nemamo pravo pretpostavljati da on hoće, ili neće, ono što hoćemo, ili nećemo, mi sami. Problem je dakle u tome što ukoliko hoćemo činiti ono što drugi hoće, a nećemo činiti ono što drugi neće, onda to zahtijeva da se potrudimo čuti drugoga, osjetiti ga, a ne komotno ga svesti na vlastitu mjeru. Iako bi dakle ovo načelo bilo mnogo primjerenije suživotu u zajednici, ni ono nije bez mane. Što ako npr. netko želi nešto što je za njega loše jer ne zna što je za njega dobro ili je čak autodestruktivan. Ma koliko načela i pravila, moralna ili zakoni, u životu bili potrebni, život je uvijek jedan korak ispred njih i zato ih uvijek treba primjenjivati kritički i odgovorno, vodeći računa o tome da se mogu izvrgnuti u izvor zla.
Proučite ponovno Radionicu 3
