Hiljadu Platoa Guattari Delez Hajlajtovano

Hiljadu Platoa: Kapitalizam i Šizofrenija iz Uvoda: Rizom

o  nas bio poseban, ved je bilo gužve. Ovje Nas dvojica smo napisali Anti-Edipa napisali  Anti-Edipa, zajeno. Pošto je svaki o smo iskoristili sve što je u ometu, što je najbliže i najalje. Pisali smo uhovite pseuonime a bismo očuvali rekogniciju. Zašto smo zaržali svoja sopstvena imena? Iz navike, čisto iz navike. Da bismo zauzvrat sebe učinili neprepoznatljivim. Da prikažemo neprimijetnim, ne sebe, nego ono što čini a jelujemo, osjedamo i mislimo. Takođe zbog toga što je lijepo govoriti kao svi ostali, redi a sunce izlazi, kad svi znaju da je to jedini način govorenja. Da osegnemo, ne tačku na kojoj neko može redi Ja, nego tačku gje nema značaja a li neko govori Ja. Mi više nismo mi. Svako de znati sebe. Mi smo pomagali, bili naahnuti, mnoštveni. Knjiga nema objekat niti subjekat; ona je sačinjena o različito oblikovanih premeta i veoma različitih atuma i brzina. Pripisati knjigu subjektu znači previjeti ovo jelovanje važnih stvari i eksteriornost njihovih relacija. To znači fabrikovati blagoatnog Boga a bi se objasnila geološka kretanja. U knjizi, kao i u svim stvarima, postoje linije artikulacije ili segmentarnosti, slojevi i teritorije, ali takođe i linije bijega, pokreta deteritorijalizacije i deslojevitosti. Uporedne stope protoka ovih linija proizvode fenomen relativne sporosti i viskoznosti ili, nasuprot, ubrzanja i prekida. Sve ovo, linije i m jerljive brzine,

konstituišu sklop. Knjiga je sklop ove vrste, i kao takva je nepripisiva. Ona je mnoštvenost – ali mi još ne znamo šta mnoštvenost iziskuje kaa više nije pripisana tj. nakon što je uzdignuta na status supstancijalnog. Jena strana mašinskog sklopa se suočava sa slojem, koji je bez sumnje čini nekom vrstom organizma, ili označujudeg totaliteta, ili eterminacije pripisive subjektu; on takođe ima stranu koja se suočava sa tijelom bez organakoje konstantno rasklapa organizam, izazivajudi neoznačujude čestice ili čiste intenzitete a prođu ili kruže, i pripisujudi sebi subjekte koji ga ne ostavljaju ni sa čim o sa tragom intenziteta. Šta je tijelo bez organa knjige? Postoji nekoliko, zavisno od prirode linija koje se razmatraju, njihovih partikularnih stepena ili gustina, i mogudnosti njihove konvergencije na „planu konzistencije” što osigurava njihovu selekciju. Ovje, kao i svua, mjerne jeinice su ono što je suštinsko: kvantifikovati kvantifikovati pisanje. Nema razlike između onoga o čemu knjiga govori i kako je napravljena. Stoga, knjiga takođe nema premet. Kao sklop, knjiga ima samo sebe, u vez i sa drugim sklopovima i u onosu na ruga tijela bez organa. o rgana. Nika nedemo pitati šta knjiga znači, kao označitelj ili označeno; nedemo tragati ni za čim a bismo to razumjeli. Pitademo sa čime funkcioniše, u vezi sa kojim rugim stvarima prenosi ili ne prenosi intenzitete, u koje su umetnute i izmijenjene ruge mnoštvenosti, i sa kojim tijelima bez organa konvergiraju. Knjiga postoji samo kroz vanjskost i na vanjskosti. Sama knjiga je

mala mašina; šta je relacija (takođe mjerljiva) ove književne mašine prema ratnoj mašini, ljubavnoj mašini, revolucionarnoj mašini, it. – apstraktnoj mašini koja mašini koja ih skupa br iše? Kritikovani smo zbog toga što previše citiramo književne autore. Ali ka neko piše, jeino pitanje je kojoj rugoj mašini se književna mašina može priključiti, a bi raila. Klajst i bijesna ratna mašina, Kafkai izvanrena birokratska mašina... (Šta ako neko postane životinjom ili biljkom kroz književnost, što ne znači bukvalno? Bi li bilo prvi put a

neko riječju postane životinjom?) Književnost je sklop. Ona nema ništa s ieologijom. Nema ieologije i nikada je nije ni bilo.

Svi mi govorimo o mnoštvenostima, linijama, slojevima i segmentarnostima, linijama bijega i intenziteta, mašinskim sklopovima i njihovim različitim tipovima, tijelima bez organa i njihovoj konstrukciji i selekciji, planu konzistencije, i u svakom slučaju mjernim jeinicama. Stratometrima, deleometrima,TbO  jedinicama gustine, TbO jedinicama konvergencije: Ne samo a one konstituišu kvantifikaciju pisanja, nego efinišu pisanje kao uvijek mjeru nečeg rugog. Pisanje nema ništa s označavanjem. Ono ima veze sa mjerenjem, mapiranjem, čak i svjetovima koji tek dolaze. Prvi tip knjige je korijen-knjiga. Drvo je uvijek slika svijeta, ili korijen slike svijetarveta. Ovo je klasična

knjiga, kao uzvišena, označujuda i subjektivna organska interiornost (sloj knjige). Knjiga poražava svijet, kao što umjetnost poražava prirou: putem postupaka koji su specifični onom što ispunjava ono što priroa ne može ili više ne može. Zakon knjige je zakon refleksije, Jenog koje postaje voje. Kako može zakon knjige a prebiva u priroi ka je on ono što vlaa na pojelom između svijeta i knjige, priroe i umjetnosti? Jeno postaje voje: kago se susretnemo s ovom formulom, čak i ako ju je strateški iznio Maoili je shvatimo na „najijalektičkiji” mogudi način, ono što je pre nama jeste najklasičnija i obro reflektovana, najstarija i najizrabljenija vrsta mišljenja. Priroa ne funkcioniše na taj način: u priroi, korijeni su glavni korijeni sa mnoštvenijim, lateralnijim i kružnijim sistemom razgranatosti, nego sa ihotomnim. Mišljenje zaostaje za priroom. Čak je i knjiga kao prirona realnost glavni korijen, sa svojom osnovnom kičmom i okružujudim lišdem. Ali knjiga kao uhovna realnost, Drvo ili Korijen kao slika, beskrajno razvija zakon Jenog koje postaje voje, zatim voje koje postaje četvoro... Binarna logikaje duhovna realnost korijena-rveta. Čak i isciplina toliko „naprena” kao što je lingvistika zaržava korijen-rvo kao svoju funamentalnu sliku, i tako ostaje spojena sa klasičnom refleksijom (na primjer, Čomskii njegovo gramatičko rvede, koje počinje na tački S i nastavlja ihotomijom). Ovo je, a tako kažemo, sistem mišljenja koji nika nije ostigao razumijevanje mnoštvenosti: kako bi se ošlo o vije sljeede uhovne metoe mora se pretpostaviti jak princip jeinstva. Na strani objekta j e bez sumnje mogude, slijeedi prironu metou, a se ie irektno o Jenog ka troje, četvoro ili petoro, ali samo ako postoji jaki princip dostupnog jedinstva, jedinstva glavnog korijena koje podupire sekundarno

korijenje. To nas nede aleko ovesti. Bin arna logika dihotomije je jednostavno zamijenjena binunivoknimrelacijama između uzastopnih krugova. Osnovni glavni krojen ne aje bolje razumijevanje mnoštvenosti nego što to čini ihotomni korijen. Jean ejstvuje unutar objekta, rugi u subjektu. Binarna logika i biunivokne relacije još uvijek ominiraju psihoanalizom (rvo obmane u frojovskoj interpretaciji Šreberovogslučaja), lingvistikom, strukturalizmom, čak i informatičkom naukom. Korijenski sistem, ili snopovski korijen,je druga slika knjige kojoj  je naša moernost svojom voljom

oana. Ovog puta, glavni korijen je prekinut, ili je njegov nagovještaj uništen; neposrena, neoređena mnoštvenost sekunarnih korijena nakalemljuje se na njega i poliježe naprenom razvoju.  Ovog puta, prirodna realnost je ono što prekia glavni korijen, ali jeinstvo korijena opstaje, po mogudnosti kao prošlo ili kao olazede. Moramo se zapitati a li se refleksivna, uhovna realnost za ovakvo stanje ne naoknađuje zahtijevanjem sveobuhvatnijeg tajnog jeinstva ili ekstenzivnijeg totaliteta. Uzmimo rasijecajudi meto Vilijama Barouza: sklapanje nekih tekstova s rugima, koje konstituiše mnoštvenost i čak slučajno korijenje (kao sječenje), implicira oatnu imenziju tekstovima koji su premet

razmatranja. U ovoj dodatnoj dimenziji savijanja, jeinstvo konstituiše svoj uhovni ra. Eto zašto i

najolučniji fragmentirani ra može biti prestavljen kao totalni ra ili Magnum Opus.Vedina moernih metoa za množenje nizova ili rast mnoštvenosti su savršeno valine u jenom pravcu, na primjer, u linearnom, s obzirom a se jeinstvo totalizacije samopotvrđuje čak mnogo čvršde u rugoj, kružnoj ili cikličnoj imenziji. Ka go mnoštvenost zauzima strukturu, njen rast se grana reukcijom u njenim zakonima kombinacije. Oni koji odbacuju jeinstvo su bez sumnje anđeoski učitelji, doctrines angelici , zato što potvrđuju upravo anđeosko i superiorno jeinstvo. Džojsoveriječi, precizno opisane kao one koje imaju ”mnoštvo korijena”, razbijaju linearno jeinstvo riječi, čak i jezika, a bi postavile ciklično  jeinstvo rečenice, teksta ili znanja. Ničeoviaforizmi razbijaju linearno jeinstvo znanja, a bi pozvali ciklično jeinstvo vječnog vradanja, prestavljenog kao nepoznatog u mišljenju. Ovo je takoredi snopovni sistem koji ne raskida sa dua lizmom, sa komplementarnošdu između subjekta i objekta, prironom realnošdu i uhovnom realnošdu: jeinstvo je konstantno osujedeno i opstruisano u objektu, ok novi tip  jeinstva trijumfuje u subjektu. Svijet je izgubio svoju osnovu; subjekt više ne može čak ni ihotomizovati, nego se priružuje višem jeinstvu, afirmacije ili pre -oređenosti, u uvijek imenziji dodatoj na onu njegovog objekta. Svijet je postao haos, ali knjiga ostaje slika svijeta; korijenski-haozmos prije nego korijen-kosmos. Čuna mistifikacija: previše sveobuhvatna knjiga a bi bila fragmentovana.

Bilo kako bilo, kako ogavna ieja, knjiga kao slika svijeta. Uistinu, neovoljno je redi „Neka ugo živi mnoštvenost”, teško kao zavapiti. Nisu ovoljne leksička niti sintaksička pamet a bi se čulo. Mnoštvenost mora da bude sačinjena, ne stalnim oavanjem više imenzije, nego jenostavnijim načinima, nametanjem pribranosti, s brojnim imenzijama koje su ved važede –  uvijek n-1 (jeini način a se pripaa mnoštvu: uvijek ouzeti). Ouzeti jeinstvo mnoštvenosti a bi se konstituisala; pisati na n-1 dimenzijama. Sistem ove vrste mogao bi se nazvati rizomom. Rizom kao subterenska stabljika je

apsolutno različita o korijenja i ogranaka. Lukovica i krtola su rizomi. Biljke s korijenjem ili ograncima mogu biti rizomorfične na sasvim rugi način: pitanje je a li je biljni život u svojoj specifičnosti sasvim rizomatičan. Čak su i životinje to u svojoj uvijenoj formi. Pacovi su rizomi. Jazbine takođe, u svojim funkcijama kao skloništa, snabijevanja, kretanja, odstupanja i bjekstva. Sâm rizom pretpostavlja različite forme, o razgranate površinske ekstenzije u svim pravcima o srastanja u lukovice i krtole. Ka se pacovi gomilaju jean na rugog. Rizom uključuje najbolje i najgore: krompir i pirevinu, ili korov. Životinja ili biljka, pirevina ili korov.

***

Da sumiramo glavne karakteristike rizoma: za razliku o rveda ili njihovog korijenja, rizom povezuje sve tačke s rugim tačkama, i njegova svojstva nisu nužno povezana sa svojstvima iste priro de; on uvodi u igru različite režime znakova, čak i neoznačenih oblika. Rizom nije svoiv na Jeno niti na mnoštvo. On nije Jeno koje postaje Dvoje, ili čak troje, četvoro, petoro it. On nije mnoštvo izveeno iz Jenog, ili kojem je Jedno dodato (n+1). On se sastoji ne od jedinica nego od dimenzija, ili pravaca u pokretu. On

nema kraj niti početak, nego je uvijek u sreini (milieu) iz koje raste i koju prekoračuje. On konstituiše linearne mnoštvenosti s n dimenzijama koje nemaju niti subjekat niti objekat koji se može izložiti na

planu konzistencije i od kojeg je jedno uvijek oduzeto (n-1). Kaa mnoštvenost ove vrste mijenja

imenziju, ona nužno mijenja i prirou, poliježe metamorfozi. Za razliku od strukture, koja j e definisana skupom tačaka i pozicija, sa binarnim relacijama između tačaka i biunivoknih relacija između pozicija, rizom je sačinjen samo o linija: linija segmentarnosti i slojeva kao svojih imenzija, i linije bijega ili eteritorijalizacije kao maksimalne imenzije nakon koje mnoštvenost poliježe metamorfozi, mijenjaju se po prirodi. Ove linije ili crte ne bi trebalo miješati sa roovima arborescentnog tipa, koji su puki spojevi između tačaka i pozicija, koji se mogu lokalizovati. Za razliku od drveta, rizom nije obje kt reprodukcije: niti spoljne reprodukcije kao slika-rvo, niti unutrašnje reproukcije kao rvo-struktura. Rizom je antigenealoški. On je kratkotrajna memorija, ili antimemorija. Rizom jeluje varijacijom, širenjem, osvajanjem, zauzimanjem, ograncima. Za razliku o grafičkih um jetnosti, crtanja ili fotografije, za razliku od ucrtavanja, rizom se tiče mape koja mora biti proizveena, konstruisana, mape koja je uvijek ovojiva, poveziva, reverzibilna, promjenljiva, i koja ima mnoštvo ulaza i izlaza, i ima svoje sopstvene linije bijega. On je putanja koja mora biti na mapi, ne suprotno. Nasuprot centriranim (čak policentričnim) sistemima sa hijerarhijskim načinima komunikacije i preuspostavljenim stazama, rizom  je acentriran, ne-hijerarhičan, neoznačavajudi sistem bez Opštosti i be z organizovane memorije ili centralne automatizacije, oređen samo cirkulacijom stanja. Ono o čemu se rai u rizomu jeste relacija prema seksualnosti – ali takođe prema životinji, biljki, svijetu, politici, prironim i vještačkim stvarima – koja je sasvim različita o arborescentne relacije: svih vrsta „postajanja”. Plato je uvijek u sreini, a ne na početku ili na kraju. Rizom je sačinjen o platoa. Gregori Bejtson koristi riječ „plato” a označi nešto veoma posebno: kontinuiranu, samo-vibrirajudu regiju intenziteta čiji razvoj ukia bilo kakvu orijentaciju prema tački kulminacije ili spoljnjem kraju . Bejtson navodi kulturu Balineza kao primjer: seksualne igre majka-ijete, i čak svađe između muškaraca, koje poliježu ovoj bizarnoj intenzivnoj stabilizaciji. „Neka vrsta kontinuiranih platoa intenziteta je zamjena za (seksualni) vrhunac”, rat ili tačku kulminacije. Žalosna karakteristika Zapanog uma je povezivanje izražavanja i akcija k eksteriornim ili transcendentnim krajevima, umjesto ka razvijanju istih n a planu konzistencije na osnovu

njihove intrinsične vrijenosti. Na primjer, knjiga koja je sastavljena o poglavlja ima tačke kulminacije i završetka. Šta se ovija u knjizi koja se sastoji o platoa koji komuniciraju jean s rugim preko mikrofizura, kao u mozgu? „Platoom” nazivamo bilo koju mnoštvenost povezanu s rugom mnoštvenošdu putem plitkih pozemnih stabljika na način a formiraju ili razgranavaju r izom. Pišemo ovu knjigu kao rizom. Ona se sastoji od platoa. Dajemo je u cirkularnoj formi, ali samo zbog šale. Svakog  jutra bismo se probuili, i svaki o nas bi se pitao kojeg platoa a se lati, pišudi pet reova ovje, eset tamo. Imamo halucinatorna iskustva , gleamo linije koje napuštaju jean plato i nastavljaju ka rugom kao kolone malih mrava. Pravimo krugove konvergencije. Svaki plato se može posmatrati počev o bilo gje i može biti povezan s bilo kojim rugim platoom. Da bi se ostvarila mnoštvenost, mora se imati meto koji je efektivno konstruiše; niti tipografska murost, niti leksička agilnost, niti miješanje ili stvaranje riječi, niti sintaksička rskost – ne mogu je zamijeniti. U stvari, one su više česte nego puke mimetičke proceure koje se upotrebljavaju a šire i rasipaju jeinstvo koje je zaržano u različitoj dimenziji za sliku-knjigu. Tehnonarcizam. Tipografske, leksičke ili sintaksičke kreacije su nužne samo kaa ne pripaaju formi izražavanja skrivenog jeinstva, postajudi imenzijama mnoštvenosti koje se razmatraju; znamo samo da su rijetki uspjeli u ovome. Mi nismo u stanju a to učinimo. Mi samo koristimo riječi koje, zauzvrat, za nas funkcionišu kao platoi, RIZOMATIKA = ŠIZOANALIZA =

STRATOANALIZA = PRAGMATIKA = MIKROPOLITIKA. Ove riječi su pojmovi, ali pojmovi su linije, takoredi, brojni sistemi priključeni partikularnim imenzijama mnoštvenosti (slojevima, molekularnim lancima, linijama bijega ili prekia, krugovima konvergencije it.). Nigje ne tvrimo a naši pojmovi imaju titulu nauke. Nismo bliskiji s naučnošdu nego s ieologijom; sve što znamo su sklopovi. A jeini sklopovi su mašinski sklopovi želje i kolektivni sklopovi izlaganja. Bez značenja, bez subjektifikacije: pisanje na n-tu mod (sva iniviulna izlaganja ostaju zarobljena u ominantna značenja, sve označujude želje su povezane sa dominantnim subjektima). Sklop, u svojoj mnoštvenosti, nužno jeluje na semiotičke tokove, materijalne tokove i ruštvene tokove istovremeno (nezavisno o bilo koje r ekapitulacije koja bi mogla biti sačinjena o njega u naučnom ili terapijskom korpusu). Nema više tripartitne pojele između polja realnosti (svijeta) i polja reprezentacije (knjige) i polja subjektivnosti (autora). Radije, sklop

uspostavlja veze između izvjesnih mnoštvenosti izvučenih iz svakog o ovih poreaka, tako a knjiga nema nastavak niti svijet kao objekat, niti jednog ili više autora kao svoj subjekat. Ukratko, mislimo a se ne može pisati ovoljno u ime vanjskosti. Vanjskost nema sliku, nema značenje, nema subjektivnost. Knjiga je sklop sa vanjskošdu, protiv knjige kao slike svijeta. Rizom-knjiga nije dihotomna, osnovna ili snopovska knjiga. Nika ne širi korijenje olje, niti ga sai, koliko go teško bilo izbjedi vradanje na stare postupke. „Ove stvari koje mi se ogađaju, ne ogađaju mi se iz korijena, nego negje iz njihovog sreišta. Neka neko pokuša a ih uhvati, neka neko pokuša a uhvati travku i a je čvrsto rži ka počne a raste iz sreišta.”Zašto je ovo tako teško? Pitanje je irektno pitanje perceptualne semiotike. Nije lako vidjeti stvari u sredini, radije nego g ledati ih odozdo prema gore ili odozgo prema dolje, ili slijeva

naesno ili zesna nalijevo: pokušajte, vijedete a se sve mijenja. Nije lako vijeti travu u stvarima i riječima (slično je Niče rekao a aforizam mora biti „preživljen”; plato nika nije ovojiv o trava koje ga naseljavaju, koje su takođe oblaci na nebu). Istorija je uvijek pisana sa seentarne tačke gleišta i u ime unitarnog ržavnog aparata, barem mogudeg, čak i ka su tema nomai. Ono što neostaje je Nomaologija, suprotnost istoriji. Takođe su rijetki uspjesi u ovome, na primjer, po pitanju Dječijih Krstašklih ratova: knjiga Marsela Švoba umnožava narative kao i mnogi platoi različitim brojevima i imenzijama. Ona, tu je i knjiga Anržejevskog, Les  portes du paradis (Vrata raja), sačinjena o jene neprekinute rečenice; rijeka j ece; rijeka hodanja s pauzama, lutanje, i žurenje naprije, semiotička rijeka priznanja sve jece koja iu prema starom monahu na čelu procesije a bi ali svoje izjave; rijeka želje i seksualnosti, svakom jetetu je uskradena ljubav i ono manje-više biva vođeno mračnom posmrtnom peerastijskom željom grofa o Venoma; sve ovo s krugovima konvergencije. Ono što je važno nije a li su tokovi „Jeno ili mnoštvo” – prošli smo tu tačku: kolektivni sklop izlaganja, mašinski sklop želje, jeno unutar rugog i oboje priključeni ogromnoj vanjskosti – jeste mnoštvenost u svakom slučaju. Skoriji primjer je knjiga Armana Farašija o Četvrtom Krstaškom ratu, La dislocation, u kojoj rečenice sebe isturaju i rasipaju, ili se guraju i koegzistiraju, i u kojoj slova, tipogr afija počinje a pleše kako Krstaški rat postaje eliričniji. Ovo su moeli nomaskog i rizomatskog pisanja. Pisanje ujeinjuje ratnu mašinu i linije bijega, napuštajudi slojeve, segmentarnosti, seentarnost, ržavni aparat. Ali zašto je moel još neophoan? Nisu li ove knjige još „slike” Krstaških ratova? Ne zaržavaju li one još uvijek jeinstvo, u Švobovom slučaju osnovno  jeinstvo, u Farašijevom napušteno jeinstvo, i u najljepšem primjeru, Les portes du paradis, jedinstvo sahranjenog grofa? Ima li potrebe za ubljim nomaizmom o onog Krstaških ratova, nomaizmom istinskih nomaa, ili onih koji se čak više ne kredu niti išta poražavaju? Nomaizam onih koji samo

sklapaju (agencent ). Kako knjiga pronalazi adekvatnu vanjskost s kojom se sklapa u heterogenost , prije

nego li u svijet a bi se reproukovala? Kulturalna knjiga je nužno pradenje: ved pradenje sebe same, pradenje prethone knjige istog autora, pradenje rugih knjiga ma koliko različite one mogle biti, beskrajno pradenje uspostavljenih pojmova i riječi, pradenje svijeta u saašnjosti, prošlosti i buudnosti. Čak i antikulturalna knjiga još može biti opteredena teškim kulturalnim teretom: ali ona de ga aktivno koristiti, za zaboravljanje umjesto za sjedanje, za nerazvijenost umjesto za napreak ka razvitku, za nomaizam umjesto seentarnosti, a napravi mapu umjesto pradenja. RIZOMATIKA = POP ANALIZA, čak iako ljui imaju a rae i ruge stvari osim a je čitaju, čak iako su blokovi akaemske kulture ili pseuonaučnosti u njoj još uvijek suviše bolni ili teški. Nauka bi potpuno polujela ako bi ostala na svojim sopstvenim izumima. Pogleajte matematiku: to nije nauka, ona je čuovišni sleng, ona je nomadska. Čak i u omenu teorije, posebno u njemu, bilo koji nepouzani i pragmatički okvir je bolji o pradenja pojmova, s njihovim promjenama i napretkom koji ne mijenja ništa . Neprimijetni prekid, ne označujuda promjena. Nomai su izumjeli ratnu mašinu nasuprot ržavnom aparatu. Istorija nikad nije shvatila nomadizam, knjiga nikad nije shvatila vanjskost. Država kao moel za knjigu i mišljenje, ima dugu istoriju: logos,filozof-kralj, transcendencija Ideje, interiornost pojma, republika umova, sud razuma,

funkcioneri mišljenja, čovjek kao zakonoavac i subjekt. Pretenzija ržave a bue svjetski poreak i  a ukorijeni čovjeka. Relacija ratne mašine prema vanjskosti nije rugi „moel”; ona je sklop koji samo mišljenje čini nomaskim, a knjigu ranim ijelom u svakoj pokretnoj mašini, stabljikom rizoma (Klajst i Kafka protiv Getea).

Pišite n-toj modi, n-1 modi, pišite sa sloganom: Pravite rizome, ne korijenje, nikad biljku! Ne sijte, uzgajajte izanak! Ne buite jeno ili mnoštvo, buite mnoštvenosti! Preskočite linije, nika se ne saplidite o tačku! Brzina pretvara tačku u liniju!Buite brzi, čak i kaa još stojite! Linije srede, linije kukova, linije bijega. Ne unosite Opštost u sebe! Nemajte samo ieje, samo imajte ideju (Godard).Imajte kratkoročne ideje. Pravite mape, ne fotografije ili crteže. Buite Pink Panter i vaše ljubavi de biti kao osa ili orhieja, mačka i babun. Kao što kažu o starom čovjeku na rijeci : Ne sadi krompir, Ne sadi pamuk, On je te biljke brzo zaboravio,

Ali stari čovjek s rijeke, On nastavlja da se kotrlja

Rizom nema početak niti kraj; on je uvijek u sreini, između stvari, međubivstvovanje, intermezzo. Drvo  je srostvo, ali rizom je otuđenost, jeinstvena otuđenost. Drvo namede glagol ”biti”, a materijal rizoma  je konjukcija, „i...i...i...” Ova konjukcija ima ovoljno snage a uzrma i iskorijeni glagol „biti”. Gje idete? Odakle olazite? Šta oređujete? Ovo su potpuno beskorisna pitanja. Raščišdavanje prošlosti, počinjudi ili ponovo počinjudi o nulte tačke, tražedi početak ili temelj – sve implicira lažni pojam puta i kretanja (koncepciju koja je metoička, peagoška, inicijatorska, simbolička...). Ali Klajst, Lenc i Buhner imaju rugi način putovanja i kretanja: nastavljaju o sreine, kroz sreinu, olaze i olaze prije nego li

počinju i završavaju. Američka književnost i ved engleska književnost manifestuju ovaj rizomatski pr avac u čak širem opsegu; one znaju kako a se kredu između stvari, uspostavljaju logiku I, obaraju ontologiju, iskorjenjuju temelje, anuliraju završavanja i počinjanja. One znaju kako a primijene pragmatiku. Sredina nikako nije prosjek; naprotiv, iz nje stvari skupljaju brzinu. Između stvari se ne oređuje lokalizujuda relacija koja ide od jedne stvari ka drugoj i nazad, nego normalni pravac, transverzalno kretanje koje

briše jenu i rugu, tok bez početka ili kraja koji poriva svoje nasipe i skuplja brzinu u sredini.