HILJADU I JEDNA NOC I. SVEZAK OD PRVE DO TRIDESET I PRVE NOÆI Preveo Antun Slavko Kaleniæ
SADRŽAJ PRIÈA O KRALJU SEHRIJARU I NJEGOVU BRATU .... 1 Prièa o biku i magarcu 10 PRIÈA O TRGOVCU I DŽINNU
17
Od prve do treæe noæi. Pripovijest prvog šeiha . 21 Pripovijest drugog šeiha 28 Pripovijest treæeg šeiha33 PRIPOVIJEST O RIBARU I DŽINNU
38
Od treæe do devete noæi. Prièa o veziru kralja Junana
.49
Pripovijest o kralju es-Sindibadu 55 Pripovijest o nevjernom veziru 58 Pripovijest okamenjenoga princa
82
POVIJEST NOSAÈA I TRIJU DAMA
99
Od devete do devetnaeste noæi. Pripovijest prvog redovnika-prosjaka
133
Pripovijest drugog redovnika-prosjaka 144 Pripovijest o zavidniku i onome kojemu je taj zavidio
157
Pripovijest treæeg redovnika-prosjaka 178 Pripovijest najstarije dame
205
Vratarièina pripovijest 218 PRIPOVIJEST O TRIMA JABUKAMA
236
Od devetnaeste do dvadesetièetvrte noæi. Povijest vezira Nur ed-Dina i Sems ed-Dina
248
GRBAVÈEVA POVIJEST 332 Od dvadeset i èetvrte do tridesetiprve noæi. Pripovijest prekupca kršæanina 343 Upraviteljeva pripovijest
367
Pripovijest lijeènika Židova
382
Krojaèeva pripovijest
398
X
PRIÈA 0 KRALJU ŠEHRUARDI NJEGOVU BRATU. Neka je slava Allahu, gospodaru svjetova! Blagoslov i pozdrav gospodaru Allahovih poslanika, našemu vladaru i gospodaru, Muhammedu - blagoslovio Ga i pozdravio Allah! - blagoslov i pozdrav, koji trebaju trajati navijeke sve do Sudnjega Dana. Sada gledaj, život starih je uputa za vladanje potonjih, kako bi èovjek gledao sudbine, koje su drugima bile dodijeljene, i da bi dopustio da one njemu služe za opomenu, kako bi povijest prošlih naroda i ono, što ih je snašlo, razmatrao i sebe držao na uzdama. Slava Njemu, koji je povijest starih uèinio opomenom za kasnija pokoljenja! Takve su opomene prièe, koje su bile nazvane "Tisuæu noæi i jedna noæ", sa svojima èudnovatima životnim sudbinama i svojim poredbama. Izvješæuje se — Allah je sveznajuæi glede svojih sakrivenih stvari i nad svima vladar i od svih poštovan i prema svima milostiv i prema svima prijazan i prema svima milosrdan! — u prièama iz staroga vremena i iz prošlosti naroda, da je u ranijim danima, koji se protežu daleko u išèezlo vremensko razdoblje, živio jedan kralj iz roda Sasanida u otoèkoj državi Indije i Kine, gospodar ratnika i ljudi, slugu i robova. On je za sobom ostavio dva sina, jednoga u muževnoj dobi, a drugoga u mladiækoj. Oba su bila neustrašivi vitezovi, ali je stariji bio još hrabriji nego mlaði. Tako je on postao kraljem zemlje i vladao podanicima u pravednosti, i volio ga je narod njegove zemlje i države. On se zvao Kralj Sehrijar. Njegov se mlaði brat meðutim zvao Kralj Sahzaman, i taj je bio kralj Samarkanda u perzijskoj zemlji. Obojica su stalno boravili u svojim zemljama, i svaki je pojedini od njih
u svojoj državi pravedno vladao nad svojim podanicima, u velikoj radosti i blaženstvu. U takvom su stanju oni živjeli neprekinuto dvadeset godina. Tu obuzme èežnja starijeg brata za svojim mlaðim bratom, i tako on naredi svom Veziru, neka otputuje bratu i neka ga dovede. Vezir mu odgovori: 1
Uvod "Slušam i pokoravam se!" Zatim on otputuje, dok nije sretno došao na cilj. On uðe k bratu, prenese mu kraljevski pozdrav i obavijesti ga, da njegov brat èezne za njim i želi njegov posjet. Ovaj odvrati: "Slušam i pokoravam se!" Uskoro se on spremi za putovanje, dadne da se uzmu na put njegovi èadori, deve i mazge, sluge i ljudi i u svojoj je zemlji kao vladara postavi svojega Vezira. Zatim se otputi, ususret zemlji svojega brata. Ali o ponoæi mu padne na pamet, da je u svome dvoru nešto zaboravio. Zato se okrene i otiðe u svoj dvorac. Tu on naðe svoju ženu, gdje leži u njegovoj postelji, i drži u svom zagrljaju crnoga roba, koji je ovamo dojurio na njezin poziv. Kada je on to vidio, svijet mu je postao crn pred oèima, i on u sebi rekne: "Ako se to dogodilo, dok ja još nisam napustio grad, što æe ta prokletnica tek raditi, kada ja dugo budem boravio kod svojega brata u daljini?" Nato on isuèe svoj maè i oboje ih na postelji ubije. Istoga se èasa vratio natrag, izdao zapovijed za polazak i otputovao, dok nije stigao do grada svojega brata. Èim se približio gradu, poslao je preteèu svojemu bratu s viješæu o svom dolasku. Taj mu izaðe ususret, pozdravi ga i vrlo mu se obraduje. I dadne da se okiti grad njemu u èast. Zatim s njime sjedne, kako bi naklapali i bili u dobru raspoloženju. Ali je Kralj Sahzaman mislio na to, što mu se dogodilo s njegovom suprugom. Obuzela ga je duboka žalost, njegova je boja postala blijeda, njegovo je tijelo postalo bolesno. Kada gaje brat gledao u takvu stanju, on je u sebi pomislio, da je to zbog rastanka sa svojom zemljom i svojom državom. Zato ga on pusti na miru i nije ga o tome pitao. Potom mu meðutim jednoga dana rekne: "Brate, gledam kako je tvoje tijelo bolesno i tvoja boja blijeda." Ovaj mu odgovori: Prièa o kralju Sehrijaru i njegovu bratu "Brate, ja imam ranu u svojoj nutrini." Ipak ga on nije izvijestio, što je doživio sa svojom suprugom. Sehrijar nastavi: "Želio bih, da ti sa mnom poðeš u lov na visoku i sitnu divljaè. Možda æe se onda tvoje srce oraspoložiti."
Ali Sahzaman to odbije, i tako njegov brat sam ode u lov. Bili su meðutim u Kraljevu dvoru prozori, koji su gledali na vrt, i gle, tada se otvore dvorska vrata, i izaðu dvadeset robinja i dvadeset robova, i žena njegova brata, divna po ljepoti i ljupkosti, išla je posred njih, dok nisu došli do jednoga šadvrvana1. Ondje oni svu-ku svoju odjeæu, i robinje sjednu k robovima. Kraljica meðutim vikne: "Mas'ud!" Tada doðe neki crni rob i zagrli je, i takoðer ona uzme njega u zagrljaj, i on legne k njoj. Isto su tako uèinili robovi s robinjama, i nije bilo kraja ljubljenju i milovanju, bludnièenju i jebanju, sve dok dan nije došao kraju. Kada je dakle to vidio Kraljev brat, on u sebi rekne: "Tako mi Allaha! Moj je jad lakši nego ovaj jad." Tada se on oslobodi svoje ljubomore i svoje tuge, i sebi rekne: "To je još zloèestije nego ono, što se meni zbilo." Zatim je on opet jeo i pio. Nato se vrati njegov brat s izleta u lov, i obojica pozdrave jedan drugoga. Kralj Sehrijar je pogledao svoga brata, Kralja Sahzama-na, i vidio, da se ovomu vratila njegova boja i da je njegovo lice postalo rumeno i kako je on sada sa zadovoljstvom jeo, dok je ranije jeo tako malo. Njegov mu brat, stariji kralj, rekne: "Brate, ja sam te gledao ranije blijeda lica, ali se sada vratila tvoja boja. Zato me izvijesti, kako s tobom stoji!" 1 Šadyrvan je vodoskok. Ovaj odgovori: "O izbljeðenju æu te svoje boje ja obavijestiti. Ali mi dopusti, da ti ne kažem, kako je došlo do toga, da mi se boja vratila!" Ipak drugi nastavi: "Prvo mi ispripovijedaj, kako je došlo do toga, da je tvoja boja postala blijeda i tvoje tijelo bolesno, da to poslušam!" Sahzaman mu sada isprièa: "Brate, znaj, kada si ti poslao k meni svog Vezira, koji me je trebao pozvati k tebi, ja sam se tada spremio na putovanje, i upravo sam bio pošao iz svog grada, kad li sam se iznenada sjetio bisera u svome dvoru, koje sam ti htio pokloniti. Tako sam se vratio u svoj dvor i našao svoju ženu kako s jednim crnim robom leži u mojoj postelji. Tada sam ih oboje ubio. Zatim sam došao k tebi. Ali sam morao uvijek misliti na taj doživljaj, i to je bilo razlogom, da je moja boja bila blijeda i da sam se razbolio. Ali da s tobom govorim o povratku svoje boje, za to mi daj otpuštenje!"
Kada je njegov brat cuo njegove rijeci, on mu rekne: "Zaklinjem te Allahom, obavijesti me, kako stoji s povratkom tvoje boje!" Tada ga on obavijesti o svemu, što se dogodilo. Šehrijar meðutim rekne svojemu bratu Sahzamanu: "Ja to želim vidjeti svojima vlastitim ocima!" Sahzaman odvrati: "Ucini tako, kao da si otišao u lov na visoku i sitnu divljac, i sakrij se kod mene. Onda æeš ti to sam sa mnom vidjeti i vlastitim ocima o tome steæi izvjesnost." Istoga je casa Kralj dao pozvati na polazak. Vojnici su izašli sa cadorima pred grad. Tada se on zaputi u kraljevski cador i rekne svojim paževima: "Nitko ne smije ulaziti k meni!" 4
Prica o kralju Sehrijaru i njegovu bratu Nato se preobuce i krišom ode u dvor, u kome se nalazio brat, i sjedne uz prozor koji je gledao u vrt, kratko vrijeme. Tada izaðu robinje i njihova gospodarica s robovima, i cinili su onako, kako je kazao njegov brat, sve do poziva na popodnevnu molitvu. Kada je Kralj Sehrijar vidio to poslovanje, bio je kao van pameti, i svojemu je bratu Šahzamanu rekao: "Hajdemo, dopusti da se zaputimo, ovakvi kakvi jesmo. Mi ne trebamo više nikakvoga kraljevskog dostojanstva, sve dok ne vidimo nekoga, tko je prošao tako kao mi! Inace bi za nas bila bolja smrt nego život." Zatim su obojica izašla kroz jedna tajna vrata palace i putovali, dan i noæ, dok nisu došli do jednog drveta posred neke livade i do izvora slatke vode blizu slanoga mora. Napili su se s tog izvora i sjeli, da otpocinu. Kada je prošao jedan sat dana, oni ugledaju, kako se more komeša i kako se iz njega diže neki crni stup, koji se ispružio sve do neba i dolazio na tu livadu. Kada su oni to vidjeli, prestrašili su se i popeli na krošnju drveta, koje je bilo vrlo visoko, da gledaju, što ce se sada dogaðati. I gle, to je bio neki džinn silne velicine, široka cela i golemih grudiju. Taj je na svojoj glavi nosio neki kovceg. On se popne na kopno i doðe do drveta, na kome su se nalazili njih dvojica. Pod njim on sjedne, otvori kovceg i digne iz njega neku škrinju. Nju on otvori, i tada iz nje izaðe neka djevojka, vitka stasa, zraceci, kao da je svijetlo Sunce, kao što je tako lijepo pjevao pjesnik 'Atija: Podiže se u tami — dan se budi, I lugovi se žare u zracecoj raskoši.
Od njezina blještavila sjaji sunceva svjetlost. Njezino žarom2 nepokrito lice posramljuje Mjesece. 2 Velom. 5
Uvod Ako se pojavi i skine zar, Svemir se klanja pred njezinim pogledom. Ali ako iz nje zasjaju munje, Tada oblaci suzama otvaraju svoja vrata. Kada ju je džinn pogledao, on rekne: "O gospodarice nevinosti, koju sam ja oteo u svadbenoj noci, želio bih malo podrijemati." Nato džinn stavi svoju glavu u djevojcino krilo i zaspe. Djevojka meðutim podigne svoju glavu prema krošnji drveta i ugleda obojicu kraljeva, kako sjede gore na drvetu. Tada ona digne džin-novu glavu iz svojeg krila i stavi je na zemlju. I ona se uspravi pod drvetom i dadne dvojici znak, koji je kazivao: "Siðite dolje i ne bojte se džinna!" Ipak joj oni odvrate: "Za Allahovu volju, oslobodi nas toga!" Tada im ona rekne: "Ako vi ne siðete dolje, tada cu vam probuditi džinna, i taj ce vam donijeti bijednu smrt." Sada su oni još više dospjeli u strah i sišli su k njoj. Tada ona legne pred obojicom na leða i, raširivši noge, rekne: "Ubadajte jakim ubodima, inace cu vam probuditi džinna!" U svome strahu rekne Šehrijar svojemu bratu, Kralju Sahza-manu: "Brate, ucini to, što ti je ona zapovijedila!" Taj meðutim odgovori: "Ja to necu uciniti, ti ceš to najprije uciniti!" Tako su kimajuci davali znakove jedan drugomu, neka joj ucini po volji. Tada ona rekne: Prica o kralju Sehrijaru i njegovu bratu
"Sto ja to vidim, da vi jedan drugom kimajuci dajete znakove? Ako obojica ne pristupite i ne jebete, tada cu vam ja probuditi džinna." I u svome strahu pred džinnom oni je pojebu. I kada su joj obojica ucinili po volji, ona im rekne: "Doðite k sebi!" Zatim ona izvadi iz svojega džepa neku kesu, i iz nje izvadi neku vrpcu, na kojoj se nalazilo petstoisedamdeset prstenova, i rekne im: "Znate li vi, što ovi znace?" Oni odvrate: "Ne, to mi ne znamo." Ona nastavi: "Posjednici su me svih ovih prstenova pojebali i ovom džinnu nabili rogove. Sada mi dajte takoðer vas dvojica brace svoje pecatnjake!" I oni joj dadnu svoje prstenove sa svojih ruku. Tada im ona rekne: "Zbilja, ovaj me je džinn oteo u noci mojega vjencanja. Zatim me je stavio u jednu škrinju i škrinju u kovceg, i na kovceg je stavio sedam jakih lokotova, i tako me je stavio na dno šumecega, valovitog mora. Ali on nije znao, da se svaka od nas žena, ako nešto želi sprovesti, nicim ne da zadržati, kao što je spjevao jedan pjesnik: Nemoj vjerovati ženama, Nemoj se uzdati u njihove zakletve! Njihova srdžba i njihova naklonost Ovise o njihovu prohtjevu. Ljubav pokazuju za oko, A u sebi posve skrivaju prevaru. Jusufa si uzmi za pouku, Sve više ceš nalaziti njihovih lukavština. Vec je otac Adam, gledaj, Iz raja bio protjeran zbog žene. A jedan je drugi pjevao: Jao, ti odvec koriš grešnike.
Moj prijestup, tako kako sam odrastao, nije težak. Kada sam ljubio, tada nisam cinio ništa drugo, Nego ono što je prije mene jednom cinio vec poneki muškarac. Jer samo je onaj muškarac vrijedan divljenja, Koji je nepovrijeden ženskim lukavštinama." Kada su dva kralja culi od nje takve rijeci, silno se zacude, i reknu jedan drugomu: "Buduci da je taj ipak jedan džinn, onda se njemu dogodilo vece zlo nego nama dvojici. To je nešto što se nikada nikomu nije dogodilo." Na to oni istoga casa požure od nje i vrate se u grad Kralja Sehrijara. On meðutim ode u svoj dvor i svojoj suprugi i robovima i robinjama odsijece glave. I od tada je k sebi uzimao Kralj Sehri-jar svake noci po jednu djevicu. Uzeo bi joj djevicanstvo, i zatim bi je ubio, kako bi bio siguran u svoju cast, i tako je on to radio tri godine. Tada je meðu narodom zavladao nemir i bježali su sa kcerima, sve dok u gradu nije više bilo nijedne djevojke za udaju. Ipak je Kralj zapovijedio Veziru, neka mu kao obicno naðe neku djevicu. I Vezir poðe da traži, ali nije našao nijednu djevicu. Tako se on tužan i potišten uputi kuci, jer bojao se za svoj život zbog Kralja. Imao je meðutim Vezir dvije kceri. Starija se zvala Šehrezad, a mlaða Dinazad. Starija je bila procitala sve knjige, godišnjake i životopise ranijih kraljeva i price o minulim narodima. Da, pripovijeda se, daje ona sabrala tisucu knjiga, povjesnickih knjiga, koje su obraðivale o išcezlim narodima i o negdašnjim kraljevima, a i pjesnicka djela. Ona rekne svojem ocu: "Sto te vidim tako tužna i opterecena jadom i brigama? Ipak je jednom neki pjesnik o tome pjevao: Reci onomu, koga tište brige, Da brige nikada ne traju dugo! Kako doista prolazi radost, Tako takoðer prolazi tuga." Kada je Vezir cuo te rijeci svoje kceri, isprica joj, što mu se glede Kralja dogodilo, od pocetka do kraja. Tada ona odvrati: "Tako ti Allaha, moj tatice, udaj mene za tog Kralja! Tada cu ja ili ostati na životu, ili cu biti žrtva za kceri muslimana i sredstvo za njihovo izbavljenje iz njegovih ruku." On meðutim uzvikne: "Ja te zaklinjem Allahom, nikada se ne upuštaj u takvu opasnost!" Ipak mu ona odvrati: "To se tako mora dogoditi!" On nato:
"Ja se bojim za tebe, da ce ti se isto tako zbiti kao i magarcu i biku sa zemljoradnikom!" Ona upita: "Sto je to, što se dvojici dogodilo?" Tada on pocne ono što se pripovijeda kao Prica o biku i magarcu "Znaj, moja kceri, bio je jednom jedan trgovac, koji je bio bogat imetkom i stokom. Imao je takoðer ženu i djecu, a Uzvišeni mu je Allah poklonio dar, da može razumjeti govor životinja i ptica svake vrste, ali uz kaznu smrcu, ako oda taj dar. Taj je trgovac imao svoje obitavalište na poljskom imanju, a u svojoj je staji imao magarca i bika. Jednoga dana doðe bik do magarceva odjeljka i vidi, kako je taj odjeljak pometen i poprskan, kako se u magarcevim jaslama nalazi ovršen jecam i ovršena sjecka, kako on sam leži i pociva, jer ga je gospodar samo ponekad jahao, ako je što morao obaviti, i zatim ga je ponovo dovodio u njegovu staju. I tu cuje jednog dana trgovac bika kako kazuje magarcu: -
Blago si ga je tebi! Ja se moram muciti, a ti se možeš
otpocinuti, ti možeš žderati ovršeni jecam, i on te daje posluživati, jaši na tebi samo povremeno i ponovo se vraca doma. A ja moram uvijek orati i okretati mlin! Magarac mu odgovori: — Kada budeš išao na njivu i kada ti budu htjeli staviti jaram na tvoju šiju, ti se baci na zemlju. Pa ako te budu htjeli takoðer tuci, ti ne ustaj, nego pokušaj stajati, i padni ponovo. Kada se oni potom s tobom vrate doma i bace pred tebe grahovinu, ti je ne jedi. Pravi se kao da si bolestan, neckaj se jesti i piti, jedan do dva ili tri dana. Zatim ceš imati mir od muke i rada. Trgovac je meðutim razumio njihov razgovor. I kada je gonic donio biku njegovu hranu, ovaj tada pojede samo posve malo. Sljedecega jutra gonic htjedne bika dici na oranje, ali ga naðe bolesna, i on se sažali nad njim i rekne: —
To je razlog, zbog kojega je on jucer slabo mogao raditi.
Potom on ode k trgovcu i rekne mu: —
O gospodaru, bik je bolestan. Jucer nije jeo nikakvu hranu,ništa od nje nije dotakao!
No trgovac je znao u cemu je stvar, i tako on rekne:
—
Otiði, uzmi magarca i ori s njim umjesto s onim citav dan!
Kada se magarac o predvecerju vratio, nakon što je cijeli dan morao orati, zahvali mu bik za njegovu ljubaznost, što mu je tog dana pribavio pocinak od napora. Ali mu magarac ništa ne odgovori, nego je osjecao najgorce kajanje. Kada je svanulo sljedece jutro, došao je zemljoradnik, uzeo magarca i orao s njime do predvecerja. I magarac se vrati oderane šije i napol mrtav od umora. Bik ga je promatrao i zahvaljivao mu je i hvalio ga. Ali magarac odgovori: —
Ja sam živio u zadovoljstvu, i to sam upropastio svojom brbljavošcu.
Potom nastavi: — Znaj, dajem ti jedan dobar savjet! Jer cuo sam, kako je naš gospodar rekao: "Ako taj bik ne ustane sa svoga loga, odvedite ga mesaru, da ga zakolje i da iz njegove kože izreže propisane ko made!" Ja se bojim za tvoj život. Dao sam ti svoj savjet, i s time ti Allah pomogao! Kada je bik cuo magarceve rijeci, on mu zahvali i rekne: —
Sutra cu s ljudima na rad ici ja.
Zatim bik poždere svoju hranu do kraja i jezikom cak obliže jasle. Sve se to zbilo dok je gospodar slušao razgovor. I kada je osvanuo sljedeci dan, poðu trgovac i njegova žena k staji i ondje sjednu. Potom doðe gonic, da digne bika. Ovaj izaðe, i kada je ugledao svog gospodara, on podigne svoj rep, prdne i pocne skakati. Tada se trgovac tako jako nasmije, da je pao na leða. Njegova ga meðutim žena upita: —
Zbog cega se ti tako smiješ?
On joj odgovori: —
To je tajna, što sam ja vidio i cuo! To ti ne mogu otkriti,inace cu morati umrijeti.
Ona nato: — Moraš me o tome bezuvjetno obavijestiti i isto tako o razlogu svojega smijanja, pa cak i ako bi trebao umrijeti! On odvrati: — Ja ti to ne mogu otkriti iz straha pred smrcu. Sada ona ustvrdi: — Ti se smiješ samo nada mnom. I zatim ona nije prestajala, da na njega navaljuje i da ga muci, dok joj on nije popustio i bio sit te stvari. Stoga je on dao pozvati svoju djecu i poslao po kadiju i svjedoke, kako bi napisao svoju oporuku i njoj otkrio tajnu i
potom umro. Jer on ju je cak vrlo ljubio, jer je bila njegova sestricna i njegova vjencana žena i mati njegove djece. I on je takoðer živio vec stodvadeset godina. Potom pošalje po svu svojtu i susjede, i ispripovijeda im o svojoj povijesti i da on, ako ikomu objelodani svoju tajnu, mora umrijeti. Sada su joj svi, koji su kod njih bili prisutni, dovikivali: — Zaklinjemo te Allahom, odustani od te namjere, kako ne bi tvoj suprug, otac tvoje djece, morao umrijeti! Ali je ona na tome ustrajala: -
Ja necu od toga odustati, dok mi on to ne kaže. Sto se mene tice, neka umre!
Tada ušute. No trgovac se digne i poðe u prostoriju za pranje u staju, kako bi obavio abdest4, potom se vratio k njima, njima rekao i umro. Imao je on meðutim jednog pijetla, a taj je imao pod sobom pedeset kokoši. Imao je takoðer psa. Tada zacuje trgovac kako pas vice na pijetla i grdi ga, tim što mu kazuje: - Ti si tako zadovoljan, dok naš gospodar mora umrijeti! Tada pijetao upita psa: - O cemu se tu zapravo radi? I pas mu isprica citavu pripovijest. Tada pijetao uzvikne: Tako mi Allaha, naš je gospodar male pameti! Gledaj, ja imam pedeset žena. S jednom prolazi dobro, s drugom loše. Ali naš gospodar ima samo jednu jedinu ženu i ne može s njome raspravi ti svoju stvar! Zašto onda on za nju ne uzme par prutova s dudova drveta, ne ode s njome u svoju riznicu i ne izmlati je, sve dok ona ili ne bude mrtva ili se ne pokaje i nikada ga ponovo ni o cemu ne pita! Kada je trgovac cuo razgovor pijetla sa psom, tada je on ucinio sa svojom ženom" tako je govorio Vezir svojoj kceri Sehrezadi "ono, što cu ja uciniti s tobom." Ona upita: "Što je dakle ucinio?" On nastavi: "Otišao je s njome u riznicu. To znaci, nakon što je odsjekao za nju par prutova s dudova drveta i sakrio ih u riznici, išao je njome onamo, i rekao joj je: -
Doði, ja cu ti unutra u riznici ispricati i zatim umrijeti, a da me nitko ne gleda.
4 Muslimansko ritualno pranje prije molitve.
Tada je ona ušla s njime unutra. Nato je on za njome zakljucao vrata prostorije i tukao je, sve dok nije bila gotovo onesviješcena i uzviknula: - Kajem se! Zatim mu je ljubila ruke i noge i kajala se i izašla s njim napolje. Tada se veselio skup i njihova svojta, i poživjeli su u najljepšoj radosti do svoga konca." Kada je Vezirova kci cula pricu svoga oca, rekla mu je: "To se ipak mora dogoditi!" Tako ju je on uresio kao mladenku i pošao ka Kralju Sehrijaru. Pa ipak je ona vec dala uputu svojoj mlaðoj sestri i rekla joj: "Kada ja budem otišla ka Kralju, tada cu poslati po tebe. I kada ti zatim doðeš k meni i vidiš, daje Kralj sa mnom obavio potpun ljubavni snošaj, tada reci: 'O sestro, ispripovijedaj mi neku pripovijest za zabavu, kako bismo mi njome sebi skratili budne nocne sate' - i potom cu ti ja ispricati neku pripovijest, zahvaljujuci kojoj ce, ako tako hoce Uzvišeni Allah, doci spasenje." Njezin je meðutim otac, Vezir, otišao s njome ka Kralju. Kada ga je ovaj ugledao, obraduje se i rekne: "Dovodiš li mi, ono što ja želim?" Ovaj odvrati: "Da!" Uskoro ju je Kralj htio obljubiti, ali ona pocne plakati. Tada je on upita: "Što ti onda nedostaje?" Ona odvrati: "O Kralju, gledaj, ja imam jednu malu sestru, i od nje bih se željela oprostiti." Kralj pošalje po malu, i ona doðe k svojoj sestri i zagrli je i sjedne uz noge kraljevske postelje. Zatim Kralj Sehrezadu obljubi 14
Prica o biku i magarcu
i uzme svojoj nevjesti djevicanstvo. Nato su svi sjeli, kako bi naklapali. A mlaða sestra rekne Sehrezadi: "Ja te molim, tako ti Allaha, o sestro, ispricaj nam neku pripovijest, kojom bismo mogli skratiti budne sate ove noci!" Ova odvrati: "S najvecom radošcu, ako mi preplemeniti Kralj to dopušta!" Cim je Kralj, koji je takoðer bio besan, cuo te rijeci, obradovao se izgledu, da cuje neku pripovijest, i dadne joj dopuštenje.
Tako zapocne Šehrezad u
prvoj noci
pricu koja se zove PRICA 0 TRGOVCU IDŽINNU. "Pripovijeda se, o sretni Kralju, da je jednom živio neki trgovac, koji je posjedovao veliko bogatstvo i trgovao po raznim gradovima. Uzjaši on dakle jednoga dana konja i odjaši, kako bi u nekim gradovima zaprimio novac.
Tada ga odvec žestoko pritisne vrucina. Zato on sjedne pod neko drvo, posegne rukom u torbu na sedlu i izvuce iz nje komad kruha i datulju. Pojede komad kruha i datulju, i kada je pojeo datulju, odbaci košcicu. I gle, tada se pojavi džinn silne velicine, koji je u svojoj ruci držao isukan mac. On se ustremi na trgovca i rekne: —
Ovamo s tobom, da ja tebe ubijem, onako kako si ti ubio
mog sina! Trgovac upita: -
Kako sam ja ubio tvog sina?
Ovaj odgovori:
Prva noc —
Kada si pojeo datulju i odbacio košcicu, ona je pogodila mog
sina u grudi, dok je tuda prolazio, i on je odmah umro. Tada trgovac uzvikne: —
Zaista, mi smo Allahova stvorenja, i k njemu se vracamo.
Nema nikakve uzvišenosti i nikakve moci osim u Allaha, Uzvišenoga, Svemogucega! Ako sam ja ubio tvojega sina, onda sam ga ubio samo iz zabune. Sada te molim, oprosti mi! Ali džinn povice: —
To ništa ne pomaže, ja te moram ubiti.
Nato ga on pograbi i baci na tlo i podigne mac da ga pogodi. Tada trgovac zaplace i rekne: —
Ja se sa svojom stvari utjecem Allahu - i izgovori stihove:
Vrijeme ima dvije vrste dana: jedni su sretni, drugi puni briga: A život je razdijeljen na dvoje: danas vedro, sutra mracno. Tko nam se podruguje zbog mijene vremena, njega ti trebaš upitati: 'Nije li samo plemenit covjek taj, kojega muce nenaklonjena vremena?' Zar ne vidiš, kada snažno zaore olujni vjetrovi, Da su jedino visoka drveta ona, oko kojih oni bruje. I zar ne vidiš, kako se u moru leševi dižu prema gore, Ali skupocjeni biseri ostaju duboko dolje na dnu?
Pa ako ruke vremena izvršavaju na nama svoj okrutan cilj, I ako nas u vjecnoj nesreci jedino žalost hoce pratiti, 18
Prica o trgovcu i džinnu Onda znaj: na nebu stoje bezbrojne cete zvijezda; Ipak jedino Suncu i Mjesecu prijete opasnosti pomrcine. Koliko se drveta, zelenih i sasušenih, nalazi na kugli zemaljskoj; Pa ipak su samo drveta s plodovima ono, na što se baca kamenje. U vedrim si danima živio samo u radosnim mislima I nisi se bojao zlog udesa nadolazecih patnji. Kada je trgovac izgovorio te stihove, džinn mu rekne: -
Skrati svoje rijeci. Tako mi Allaha, ja te moram ubiti.
Ali trgovac rekne: -
Znaj, o 'ifrite5, ja imam još poravnati stanoviti dug, imam
veliko bogatstvo i djecu i jednu ženu i zaloge. Stoga mi dopusti da odem kuci i da svakomu pojedinomu, koji ima neko pravo, dopus tim da mu njegovo pravo pripadne. A ja cu ponovo k tebi doci o pocetku nove godine. Allah neka ti bude moje svjedocanstvo i moje jamstvo, da cu ponovo doci k tebi. I tada ti možeš sa mnom uciniti, što hoceš — Allah je jamac za to, što ja kažem! Džinn uzme od njega obvezujuce obecanje i pusti ga da ode. Tako se trgovac vrati u svoj grad, obavi sve svoje poslove, dadne svakomu pojedinomu ono, što mu je pripadalo. I on izvijesti o svemu svoju ženu i svoju djecu, imenuje upravitelja i ostane s njima do kraja godine. Potom meðutim poðe, obavi abdest6, uzme pod ruku svoj mrtvacki pokrov, rekne svojoj obitelji i svojim susjedima i svima svojim roðacima zbogom i nevoljko se otputi. Tada oni 5
'Ifrit je naziv za zlog demona, odnosno za zlog džinna.
6
Ritualno pranje.
19
Prva noc pocnu za njim plakati i jadikovati. On je meðutim išao, sve dok nije stigao do onoga vrta, a taj je dan bio pocetak nove godine. I dok je on tu sjedio i plakao nad svojim udesom, kad li prispije do njega neki vrlo star šeih, koji je vodio sa sobom jednu gazelu na lancu. I on ondje pozdravi trgovca i zaželi mu dug život i upita ga: —
Zašto sjediš tu posve sam na tom mjestu, koje je ipak prebi
valište zlih duhova? Trgovac mu meðutim isprica, što mu se dogodilo s onim džinnom. I šeih, covjek s onom gazelom, se zaprepasti i rekne: —
Tako mi Allaha, o brate, tvoja je vjernost zaista iznimno
velika vjernost, i tvoja je pripovijest posve cudna pripovijest. I kada bi bila iglama zapisana u kutovima ociju, to bi bila opomena za svakoga, tko se dade opomenuti. Zatim on sjedne kraj njega i rekne: -
Tako mi Allaha, o brate, ja te necu više napuštati, sve dok
ne vidim, što ce biti s tobom i onim džinnom. Kada je on dakle sjeo kraj njega, i dok su obojica jedan s drugim razgovarali, tada obuzme trgovca strah i jeza i duboka žalost i sve veca briga. I dok je tako tik uz njega sjedio covjek s gazelom, gle, tada k njima priðe neki drugi šeih, koji je uza se imao dva psa, koji su oba bili crni lovacki psi. Pošto ih je on pozdravio, raspita se i izvijesti o njima i rekne: -
Zašto vi sjedite na tom mjestu, koje je ipak obitavalište zlih
duhova? I oni mu ispripovijedaju pripovijest od pocetka do kraja. I još nisu dugo zajedno sjedili, kad li im pristupi treci šeih, koji je imao sa sobom neku svjetlosmeðu mazgu. I on ih pozdravi i upita, zašto oni sjede na tom mjestu. Oni mu dakle ispripovijedaju pripovijest od pocetka do kraja - ipak dvaput objašnjavati, to ništa ne vrijedi, vi gospodo, koja ovo slušate! Tada on sjedne k njima, i gle, podigne se silan oblak prašine, ondje usred pustinje. I oblak se slegne, i gle, to je bio džinn. On je držao u ruci isukan mac, A iz njegovih su oci sukljale varnice. I on im pristupi, i istrgne trgovca iz njihove sredine i povice: 20
Pripovijest prvog šeih a
-
Ovamo s tobom, da te ja ubijem, kao što si ti ubio mog sina,
krv mojega srca! Tu trgovac zakuka i zaplace, i tri šeiha pocnu plakati i kricati i jadikovati. I prvi šeih, covjek s gazelom, istupi naprijed, poljubi džinnu ruku i rekne: -
O džinne, kruno kraljeva džinnova! Ako ti ja ispricam svoje
doživljaje s ovom gazelom i ti ih naðeš za cudesne, hoceš li mi onda pokloniti trecinu krvi ovoga trgovca? Tada džinn rekne: -
Da, o šeihu, ako mi ti ispripovijedaš pricu i ako je ja naðem
za cudesnu, tada cu ti pokloniti trecinu njegove krvi. Tada od staroga bude zapoceta PRIPOVIJEST PRVOG ŠEIHA. 'Znaj, o džinne, ova je gazela moja sestricna, od mojega mesa i moje krvi. Ja sam se njome oženio, dok je ona bila još mlada djevojka, a živio sam s njome otprilike trideset godina. Ali nisam bio od nje blagoslovljen djecom. Tako sam sebi uzeo inocu, od koje sam dobio djecaka, ljupka poput puna mjeseca, ociju i obrva savršene ljepote. On je odrastao i postao velikim i postao je momkom od petnaest godina. Tada je bilo potrebno da ja otputujem u neke gradove, i ja se otputim s velikom zalihom robe. Ali je moja sestricna, ova gazela, vec od svoje mladosti bila izucila umijece caranja i magiju. I tako je ona zacarala onog djecaka u tele i onu robinju, njegovu mater, u junicu, i predala ih je pastiru na cuvanje. Kada sam se ja nakon dugog vremena vratio sa svog putovanja doma i pitao za svojega sina i njegovu mater, ona mi odvrati: - Tvoja je priležnica mrtva, a tvoj je sin pobjegao, i ja ne znam kamo je on otišao. 21
Prva noc Tako sam ja proveo cijelu jednu godinu zabrinuta srca i uplakanih ociju, sve dok nije došao veliki Allahov blagdan. Tada ja pošaljem po pastira i naredim mu da mi dovede jednu debelu junicu. I on mi dovede debelu junicu, koja je bila ona moja robinja, koju je bila zacarala ova gazela. I ja zasucem rukave i skutove, uzmem u ruku nož i htjednem joj prosjeci vrat, ali ona glasno zaruce i zaplace gorkim suzama. Ja se nad tim zacudim, i obuzme me sucut. I ja odustanem od nje i reknem pastiru: -
Dovedi mi neku drugu ovamo.
Tada moja sestricna povice: -
Zakolji ovu, jer za mene nema nijedne ljepše i deblje nego
što je ta! Još jednom ja odem, da je zakoljem, ali ona ponovo glasno zaruce, našto ja odustanem i zapovijedim onom pastiru, da je zakolje i odere joj kožu. On ju je zaklao i oderao, ali nije u njoj našao niti loja ni mesa, samo kožu i kosti. I ja sam se kajao, što je ona bila zaklana, kada mi kajanje nije ništa više koristilo. Dadnem je pastiru i reknem mu: -
Dovedi mi neko debelo tele.
I on mi dovede mojega vlastitog sina. Ali kada me je to tele ugledalo, potrga ono svoje uze i dotrci k meni, i trljalo je o mene svoju glavu i tužilo se i plakalo, tako da me je obuzela sucut prema njemu i da sam rekao pastiru: -
Dovedi mi neku junicu i pusti tele da ode! Tada moja sestricna, ova gazela, glasno na mene povice i rekne: -
Ti moraš o ovome danu zaklati to tele. Jer to je svet dan i
blagoslovljen, o kome se kolje ono, što je posve bez mane. A mi nemamo meðu našom teladi nijedno niti deblje ni ljepše od ovoga! Ali ja reknem: -
Pogledaj, kako je stajalo s junicom, koju sam na tvoju
zapovijed dao zaklati! Ipak smo se u njoj razocarali, i nismo ni u 22
Pripovijest prvog seiha kom pogledu imali od nje koristi. Ja se gorko kajem zbog toga, što sam je dao zaklati. Zato ne želim glede žrtvovanja ovog teleta prihvatiti od tebe nijednu rijec. Tada ona meni rekne: — Tako mi Allaha Svemogucega, Milosrdnoga, Premilosti-voga: ti ga moraš o ovome svetom danu ubiti, a ako ga ne ubiješ, tada ti više nisi moj muž, a ja nisam više tvoja žena. Kada sam ja dakle cuo od nje te teške rijeci i ipak nisam poznavao njezin cilj, pristupim ja teletu, s nožem u ruci'..."
Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. Ali njezina sestra rekne: "Kako je lijepa tvoja prica i kako ushicujuca, i kako dražesna i kako ocaravajuca!" A Sehrezad joj odvrati: "Sto je sve to prema onomu, što bih vam ja u sljedecoj noci mogla ispricati, kada bi se Kralj udostojao da mi poštedi život." Tada Kralj rekne sebi samomu: "Tako mi Allaha, necu je dati ubiti, sve dok ne cujem kraj njezine price." 23 Zatim su proveli ostatak te noci u uzajamnim zagrljajima, sve dok nije potpuno svanuo dan. Potom otiðe Kralj u Vijecnicu, i ondje je stajao vezir s mrtvackim pokrovom pod rukom. Zatim je Kralj sudio, postavljao je i otpuštao, sve dok se dan nije primaknuo kraju. Veziru se meðutim nije udostojao reci o onome što se zbilo. Zbog toga se dakle Vezir u najvecoj mjeri cudio. I naposljetku se sjednica završi, i Kralj Šehrijar se vrati natrag u svoju palacu.
Pripovijest prvog kiha Ali kada je zapocela
#?wwwwww$$wwwwww^ druga noc
rekne Dinazad svojoj sestri Šehrezadi: "Draga sestro, ispricaj nam ipak svoju pricu o trgovcu i džinnu do kraja." I ona odvrati: "S najvecom radošcu, ako mi to Kralj dopušta." Kralj rekne: "Samo ispricaj!" I Sehrezad zapocne ovim rijecima: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju i pravovjerni vladaru, kada je dakle trgovac htio zaklati tele, da mu je srce obuzela sucut, i da je rekao pastiru: —
Pusti to tele da ostane u stadu!
Sve je to pricao šeih džinnu, koji je bio zaprepašcen nad tima neobicnim rijecima. I covjek s gazelom nastavi: 'O gospodaru svih kraljeva džinnova, sve se to dogaðalo, dok je moja sestricna, ova gazela, gledala i kazivala: -
Zakolji tele, jer ono je debelo!
Ali to nije moglo podnijeti moje srce, da ubijem životinju, i zapovijedim pastiru da ga odvede. I on ga odvede i s njime ode.
25
Druga noc Kada sam ja dakle sljedeceg dana ondje sjedio, gle, doðe pastir, pristupi mi i rekne: -
O gospodaru, ja ti hocu nešto reci, cemu ceš se ti obradovati
i što meni treba donijeti nagradu za veselu vijest. -
Dobro - reknem ja.
A on ce nato: - O trgovce, ja imam kcer, koja je u svojoj mladosti od jedne stare žene, koja je kod nas živjela, naucila umijece caranja. Jucer, kada si mi ti dao tele, otišao sam k njoj u kucu. Moja ga je kci pogledala i zastrla7 svoje lice. Zatim je naizmjence plakala i smijala se, te naposljetku rekla:
- Tatice, zar je tebi moja cast postala tako jeftinom, da ti uvodiš k meni strane muškarce? Ali je ja zapitam: -
Gdje su strani muškarci, i zbog cega si se ti smijala i plakala?
A ona odvrati: -
Uistinu, to tele, koje imaš kod sebe, je sin našega gospodara.
Ali je on zacaran, jer je njegova maceha njega i njegovu mater pre obrazila. To je razlog moga smijanja, razlog je moga plakanja meðutim njegova mati, jer je nju njegov otac dao ubiti. Zato sam se ja u najvecoj mjeri zacudio i jedva sam mogao docekati osvit dana, sve dok nisam došao k tebi, kako bih ti to rekao. Cim sam ja sada, o džine, cuo od pastira te rijeci, izašao sam s njime napolje, pijan bez vina od neizmjerne radosti i srece, koja me je obuzela, sve dok nisam prispio do njegove kuce. Ondje me je pastirova kci pozdravila i poljubila mi ruku. I ubrzo je došlo tele i trljalo o mene svoju glavu. Tada ja reknem pastirovoj kceri: -
Je li to istina, što ti kazuješ o ovome teletu?
A ona odgovori: 7 Muslimanke pred odraslima stranim muškarcima velom (žarom, odnosno feredžom) prekrivaju lice. 26
Pripovijest prvog seihtt -
Da, o gospodaru, to je doista tvoj sin, krv tvojega srca.
Sada ja uzviknem: -
O djevojko, ako ga ti oslobodiš, tada mora biti tvoje sve ono,
što od moje stoke i imetka stoji pod upravom tvojega oca. Ipak se ona nasmiješi i rekne: -
O gospodaru, ne težim za tvojim posjedom, nego ja imam
samo dva uvjeta. Prvi je, da me ti vjencaš sa svojim sinom, a drugi,
da smijem zacarati onu, koja je njega bila zacarala, i da je mogu staviti u zarobljeništvo. Inace necu biti sigurna od njezinih spleta ka. Kada sam ja sada, o džinne, cuo rijeci pastirove kceri, odvratio sam: -
Osim onoga što ti tražiš, sva moja stoka i sav moj posjed pod
upravom tvoga oca pripadaju tebi, a krv moje sestricne je po pravu tvoja. I cim je ona cula moje rijeci, uzme neku zdjelu, napuni je vodom, izgovori nad njom stanovitu carobnu formulu i poprska tele tom vodom, tim što rekne: -
Ako si ti tele, i kao takvo stvoreno od Allaha Uzvišenoga,
tada ostani u tome oblicju i nemoj se preobražavati. Ali ako si zacaran, vrati se na zapovijed Allaha Uzvišenoga u svoje negdašnje oblicje. I gledaj, ono zadršce i postane covjekom. Tada mu ja padnem oko vrata i uzviknem: -
Ja te molim, tako ti Allaha, ispricaj mi sve, što je ucinila
moja sestricna tebi i tvojoj materi. Tada mi on isprica što se njima oboma dogodilo, i ja reknem: -
O moj sine, Allah ti je poslao jednu, koja te je mogla oslo
boditi od zacaranosti, i pomoci ti da doðeš do svojega prava. I zatim sam ga, o džinne, vjencao s pastirovom kceri, a ona je preobrazila sestricnu u gazelu, tim što je rekla: 27
Druga noc -
To je gizdavo oblicje, nikakvo nakazno, od kojega ljudi
okrecu poglede.
Potom je živjela pastirova kci kod nas dan i noc, noc i dan, sve dok je Allah nije uzeo k sebi. Ipak, kada je ona preminula, otputi se moj sin prema zemlji Hind, i to je zemlja ovog covjeka, od kojega ti se dogodilo ono, što se zbilo. I ja sam zatim uzeo ovu gazelu, svoju sestricnu, i išao sam od mjesta do mjesta, ogledavajuci se za izvješcem o svome sinu, dok me udes nije doveo na ovo mjesto, gdje sam vidio trgovca kako sjedi u suzama. To je moja pripovijest.' Tada džinn rekne: —
To je cudna pripovijest, i zato ti poklanjam trecinu njegove
krvi. Sada istupi drugi Seih, covjek s dva lovacka psa, i rekne džinnu: -
Ako ti ispripovijedam, što sam doživio od svoje brace, ova
dva psa, i ti vidiš, da je to još cudnija i u vecoj mjeri zapanjujuca pripovijest, hoceš li i meni pokloniti trecinu krivice ovoga covjeka? Ovaj odvrati: —
Ako tvoja pripovijest bude još cudnija i u vecoj mjeri zapa
njujuca, bit ce ti to poklonjeno. I od njega onda bude zapoceta PRIPOVIJEST DRUGOG 'Znaj, o gospodaru kraljeva džinnova, da su ova dva psa moja braca, a ja sam treci. Kada je moj otac umro i nama ostavio nasljedstvo od tritisuce zlatnika, ja sam otvorio ducan, u kojem sam prodavao i kupovao, i isto su tako otvorila ducane oba moja brata. Ali nisam se još dugo bavio svojim poslom, kada je moj stariji brat, jedan od ova dva psa, prodao zalihu svog ducana za tisucu dinara. I pošto je kupio robu i dobra za trgovanje, on je otputovao. ?c 28
Pripovijest drugog šeiha Cijelih je godinu dana bio daleko od nas. Ali jednoga dana, dok sam ja sjedio u svome ducanu, gle, stupi pred mene neki prosjak, i ja mu reknem: — Allah ti pomogao! Tada on placuci upita:
— Zar me ti više ne poznaješ? I ja ga tek sada pažljivo pogledam, i gle, to je bio moj brat. Tada ja ustanem i zaželim mu dobrodošlicu. Zatim mu ponudim mjesto u svom ducanu i upitam ga, kako mu je išlo. -
Ne pitaj me — odvrati on - moja roba i moje blagostanje su
išcezli! Tada ga odvedem u hammam8, odjenem ga u jedno od svojih vlastitih odijela i dopustim mu da kod mene stanuje. Pa kada sam ja utvrdio svoj racun i dobitak u svome poslovanju, našao sam da sam stekao tisucu dinara, tako da se osnovni kapital popeo na dvi-jetisuce. I podijelio sam ga izmeðu svoga brata i sebe i rekao mu: —
Uzmi to, nemoj ici na put i ne odlazi u daljinu!
On uzme dio u velikoj radosti i otvori takoðer sa svoje strane ducan. I tako je prošlo nekoliko dana i noci. Ali potom ustane moj drugi brat, ovaj drugi pas, i proda svoju robu i sva svoja dobra i htjedne ici na put. I nije se dao više zadržati, premda smo ga mi takoðer nastojali zadržati. Kupio je robu za trgovanje i pošao s putnicima. I on je bio daleko od nas citavu godinu dana. Zatim doðe k meni, onako kako je došao k meni njegov stariji brat. I ja mu reknem: -
Moj brate, zar te ja nisam odvracao od toga da putuješ?
Tada on zaplace i povice: -
Moj brate, to je neki stjecaj sudbine. Ovdje ja stojim, osiro
mašio, bez jednoga jedinog dirhema u ruci, i gol, bez košulje na tijelu. Hammam je istocnjacka kupelj. 29
\ Druga noc Tako ga ja uzmem, o džine, odvedem ga u hammam, obucem mu novo odijelo od svoje vlastite odjece i dovedem ga u svoj ducan. Zatim smo jeli i pili. Na to mu ja reknem: —
Moj brate, ja obicavam ispostavljati svoj racun o pocetku
svake godine. I što naðem kao dobit, to treba biti podijeljeno
izmeðu mene i tebe. Tako sam se dao, o džine, na proracunavanje svog poslovanja, i kada sam našao prihod od dvijetisuce dinara, zahvalio sam Stvoritelju — neka mu je slava, Uzvišenomu - dao sam svojem bratu tisucu i zadržao tisucu za sebe. Tada on ode i otvori ducan, i tako smo živjeli mnogo dana. Nakon nekoga meðutim vremena pocnu moja braca navaljivati na mene, da ja trebam s nima putovati. Ipak ja to odbijem i reknem: —
Sto ste vi to stekli zahvaljujuci svom putovanju, da bih ja
zahvaljujuci njemu trebao to steci? I buduci da ih nisam htio poslušati, ostanemo svaki u svom ducanu i prodavali smo i kupovali kao i prije. Ali su me oni silili na putovanje svake godine, a da ja na to nisam pristajao, sve dok nije prošlo šest godina. Tada sam im napokon popustio, tim što sam rekao: —
O moja braco, dobro, ja cu dakle s vama putovati. Sada dajte
da vidimo, koliko novaca vi posjedujete! Našao sam meðutim, da oni nemaju više ni prebijenog novcica, nego da su sve spiskali, jer su se bili odavali žderanju i picu i užitci-ma. Ali im ja ne reknem nijedne rijeci, nego uspostavim još jednom racun svog poslovanja i prodam sva svoja dobra i svu svoju robu. I kada sam vidio da posjedujem šesttisuca dinara, obradovao sam se i podijelio sam ih na dvije polovice i rekao svojoj braci: —
Ove tritisuce dinara su za mene i za vas za trgovanje. Druge
cu tritisuce zakopati, za slucaj, da proðem onako, kako ste vi prošli. Zatim cu se vratiti i dici te tritisuce, i mi time možemo ponovo otvoriti naše ducane. Time su obojica bili zadovoljni. I ja dadnem svakomu od njih 30
Pripovijest drugog kih'a njegovu tisucu dinara i zadržim za sebe jednaku svotu, naime tisucu dinara. Zatim pokupujemo prikladnu robu, pripremimo sve za putovanje, iznajmimo jedan brod, i pošto smo ukrcali našu robu, isplovimo i plovili smo dan za danom, cijelih mjesec dana, sve dok nismo prispjeli u neki grad, gdje smo prodavali svoju robu. I za svaki šmo zlatnik mi zaraðivali deset. Pa kada smo opet okrenuli na put, naðemo na morskoj obali neku djevojku u razderanoj i potrganoj odjeci. I ona mi poljubi ruku i rekne: —
O gospodaru, žive li u tebi ljubaznost i dobrota, koje ja tebi
mogu uzvratiti? I ja odvratim: -
Zacijelo. Gledaj, ja volim dobrocinstvo i dobra djela, tako
ðer ako ih ti i ne uzvracaš. Ona nato: —
Uzmi me za ženu, o moj gospodaru, i odvedi me u svoj grad,
jer sam ti se predala. Zato budi ljubazan prema meni, ja sam od onih koje su valjane za dobra djela i dobrocinstvo. Ja cu ti to uzvratiti, i neka te moj izgled ne dovede u zabludu! Kada sam ja saslušao njezine rijeci, moje joj se srce priklonilo, jer tako je htio Allah, Svemocni i Preslavni. I ja je uzmem i odje-nem je i pripremim joj u brodu lijepu postelju i ukazem joj pažnju i poštovanje. Tako smo jedrili dalje, i moje je srce prionulo uz nju s prisnom ljubavlju, i nisam se odvajao od nje ni danju ni nocu, i mislio sam više na nju nego na svoju bracu. Ali su oni postali ljubomorni i zavidili su mi na mom bogatstvu i obilju robe, koje sam imao, i njihove su oci žudno gutale cijeli moj posjed. Tada su vijecali o tome, da me umore u k sebi uzme moj posjed, i reknu: -
Mi cemo svojega brata ubiti, i sve ce njegovo dobro biti naše.
I sotona im je prikazao taj cin u tako lijepim bojama, da su me pograbili, dok sam ja spavao kraj svoje žene, i oboje nas podigli i bacili u more. Kada se meðutim moja žena probudila iza sna, stresla se je, i smjesta postala džinnicom. I ona me je podigla i odnijela me na neki otok i ostavila na kratko vrijeme. Potom se ujutro vratila i rekla: 31
Druga- noc —
Ovdje sam ja, tvoja robinja, koja te je s pomocu Allaha
Uzvišenoga podigla i spasila od smrti. Znaj, ja sam džinnovo dijete. Cim sam te ugledala, zavoljelo te je moje srce po volji Allaha, jer ja vjerujem u Allaha i njegova Proroka — blagoslovio ga i poz dravio Allah9! Zato sam prišla k tebi, onakva kakvu si me vidio, i ti si se sa mnom vjencao, i gle, sada sam te spasila od utapljanja. Ali
sam se ja rasrdila na tvoju bracu, i to je moja cvrsta odluka, da ih ubijem. Kada sam ja sada cuo njezinu povijest, zapanjio sam se i zahvalio joj za ono, što je ucinila, i zatim joj reknem: —
Moja braca meðutim ne trebaju poginuti.
Nato sam joj ispripovijedao sve, što mi se s njima dogodilo, od pocetka do kraja. I pošto je to cula, ona rekne: —
Danas cu obnoc preletjeti preko broda i potopiti ga, i pusti
ti da poginu. Ali ja reknem: —
Ja te molim, tako ti Allaha, ne cini to, jer poslovica kaže: 'O
ti, koji ciniš dobro onomu, koji je tebi ucinio zlo, znaj! — zlocinac je dovoljno kažnjen svojim cinom.' A oni su ipak još uvijek moja braca. Ona odgovori: —
Tako mi Allaha, to je moja cvrsta odluka, da ih ubijem.
A ja sam je usrdno molio. Nato me ona podigne i odleti sa mnom, sve dok me naposljetku nije spustila na krov moje kuce. Zatim ja otvorim vrata i izvadim van ono, što sam zakopao u zemlju. I pošto sam pozdravio ljude, ponovo sam otvorio svoj ducan i kupio robu. Kada je dakle došla vecer, vratio sam se kuci. Ondje sam našao privezana ova dva psa, i cim su me ugledali, skakali su na mene i cvilili i vješali se o mene. Ali prije nego što sam još znao, što se dogodilo, rekne mi moja žena: 9 Time mu daje do znanja, da nije 'ifritkinja. 32
Pripovijest treceg šeiha —
To su tvoja braca!
Tada ja upitam: -
A tko im je to ucinio?
A ona odvrati:
-
Ja sam svojoj sestri poslala poruku, i ona ih je tako preo
brazila, i oni trebaju biti osloboðeni tek nakon deset godina. I sada sam ja prispio ovamo na putu k onoj sestri, koja ce ih osloboditi, pošto su u ovome stanju proveli deset godina. Tu sam ugledao ovoga mladog covjeka, koji mi je ispripovijedao, što mu se dogodilo. I ja sam zakljucio, da ne idem dalje, dok ne vidim, što ce se dogoditi izmeðu njega i tebe. Takva je moja pripovijest.' Tada džinn rekne: —
Zaista, to je cudna pripovijest, i zato ti poklanjam trecinu
njegove krvi i njegove krivice. Tada treci šeih, covjek s mazgom, pocne: -
Ja ti mogu ispripovijedati jednu pripovijest, cudesniju od te
obje. Hoceš li mi onda pokloniti ostatak njegove krvi i njegove krivnje, o džinne? Ovaj odvrati: —
Dakako.
Tada od staroga bude zapoceta PRIPOVIJEST TRECEG 'O sultane i poglavaru džinnova, ova je mazga bila moja žena. Dogodilo se dakle, da sam išao na put i da sam cijelu jednu godinu bio daleko od nje. Kada se potom završilo moje putovanje, došao sam obnoc k njoj i vidio kako kod nje u krevetu leži stanoviti crni 33
rob. I oni su brbljali i šalili se i smijali se i ljubili i izvodili ljubavnu igru. Cim me je meðutim ugledala, ona skoci i pritrci mi s vrcem vode, izgovori nad njim carobne izreke i poprska me, tim što je rekla: -
Izaði iz ovog oblicja u oblicje psa.
I ja smjesta postanem psom. Zatim me istjera iz sobe, i ja pobjegnem kroz vrata, i nisam prestajao trcati, dok nisam stigao do ducana nekog mesara. Ondje sam ušao unutra i poceo žderati, ono stoje uokolo ležalo od kostiju. Kada me je ugledao vlasnik ducana, uzeo me je i odveo u svoju kucu. Ali cim me je ugledala njegova kci, lice si je pokrila velom i uskliknula: - Zar mi dovodiš muškarca i ulaziš s njim k meni? Njezin otac upita:
- Gdje je taj muškarac? A ona odgovori: -
Taj pas je muškarac, kojega je zacarala njegova žena, a ja
sam ga u stanju osloboditi. Kada je njezin otac cuo te rijeci, on rekne: -
Ja te molim, tako ti Allaha, o moja kceri, oslobodi ga! Tada ona uzme vrc vode, promrmlja nad njim i poprska po meni nešto vode, tim što je rekla:
-Izaði iz tog oblicja u svoje prijašnje oblicje! Ubrzo sam se vratio u svoje prijašnje oblicje. Tada sam joj poljubio ruku i uzviknuo: -
Htio bih, da zacaraš moju ženu, onako kako je ona zacarala
mene. I ona mi dadne nešto od te vode i rekne: -
Cim je naðeš na spavanju, poprskaj je ovom vodom i izgo
vori nad njom izreku prema svojoj želji, tada ce ona postati, što god ti hoceš. 34
Pripovijest treceg seiha Tada ja uzmem vodu i odem k svojoj ženi i naðem je na spavanju. Smjesta je poprskam s ovim rijecima: —
Izaði iz ovog oblicja u oblicje mazge!
I ona je istoga casa postala mazgom. To je ova ovdje, koju vidiš vlastitim ocima, o sultane i poglavaru kraljeva duhova! Tada je džinn upita: -
Je li to istina?
I ona kimne glavom i odvrati znakom, koji je znacio: 'Da, tako mi Allaha, to je moja povijest i ono, što sam doživjela.'" Kada je dakle starac završio svoju pricu, džinn se strese od zadovoljstva i pokloni mu trecinu trgovceve krvi..."
Tada primijeti Sehrezad, da je zapocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je zapocela po Kraljevu dopuštenju. Ali Dinazad rekne: "O sestro, kako je ipak lijepa tvoja prica, i kako je ushicujuca i kako ljupka i ocaravajuca!" Ona odvrati: "Sto je sve to prema onomu, što bih vam ja naredne noci mogla ispricati, kada bi se kralj udostojao da mi poštedi život!" Tada Kralj pomisli: "Tako mi Allaha, necu dopustiti da bude ubijena, dok ne cujem kraj pripovijesti, jer zbilja, ona je divna." 35 Nato su ostatak te noci proveli u uzajamnom grljenju, sve dok nije potpuno svanuo dan. Zatim ode Kralj u Vijecnicu. I cete i Vezir stupe unutra, i napuni se dvor. Kralj je donosio presude, postavljao je i otpuštao, izdavao zabrane i zapovijedi, sve dok se dan nije poceo smrkavati. I naposljetku sjednica završi, i Kralj Sehrijar se vrati natrag u svoju palacu.
Ali kada je zapocela
i pošto je Kralj kod Vezirove kceri udovoljio svojoj želji, rekne Dinazad, njezina sestra: "Ispricaj nam, sestro, pricu do kraja." A ona odvrati: "S najvecom radošcu! Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, kada je treci šeih demonu ispricao svoju pripovijest, još cudesniju od obiju ranijih, da je džinn tada ocitovao najvece divljenje. I tim što se on stresao od zadovoljstva, uzviknuo je: - Gledaj, poklanjam ti ostatak trgovceve krivnje, i dajem vam ga slobodna. Tada trgovac pristupi šeihovima i zahvali im, i oni mu zažele srecu za njegovo spasenje i otpute se, svaki u svoj grad. Pa ipak to sve nije cudnije od ribarove price." Tada Kralj upita:
"Kakva je to prica?" Tada ona pocne pricati 37
Treca noc PRIPOVIJEST 0 RIBARDIDŽINNU. "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je nekoc bio neki ribar, u poodmaklim godinama, koji je imao ženu i troje djece i živio u velikom siromaštvu. Bio je to dakle njegov obicaj, da cetiriput u danu baci svoju mrežu, ali ne cešce. Jednoga dana on ode oko podneva i doðe na morsku obalu, gdje odloži svoju košaru. I tim što je zasukao svoju košulju, uðe u vodu, baci svoju mrežu i priceka, sve dok nije potonula na dno. Zatim je dohvatio užad i povukao, ali je osjetio, daje mreža vrlo teška. I ma koliko da ju je snažno povlacio, nije je mogao izvuci. Tada on krajeve mreže izvuce na kopno, i zabije u zemlju kolac, te o njega zaveže mrežu. Zatim se razodjene i zaroni u vodu, i zaranjao je okolo mereže, i nije je prestajao vuci, sve dok je nije izvadio. Opet se radostan uspne na kopno, obuce svoje haljine i priðe k mreži. Ali u njoj naðe samo nekoga crknutog magarca, koji mu je bio pokidao petlje. Kada je to vidio, on ožalošcen uzvikne: —
Nema nikakve visosti i nema nikakve moci osim u Allaha,
Uzvišenoga, Svemocnoga! Zatim ribar rekne: -
To je neka neobicna vrsta svagdašnjeg kruha.
I on pocne govoriti u stihovima: O ti koji zaranjaš u nocnu tminu i u propast, Skrati svoju muku. Jer ti poslom neceš steci nikakav kruh. Ti vidiš more, i vidiš ribara, kako se muci oko kruha, Kada se nocna sazviježða zažare u drhtavom svjetlu. On posred njega zaranja, i valovi ga divlje šibaju. Ali on vazda pazi na mrežu, kako se ona krece gore dolje. 38
Pripovijest o ribaru i džinnu
Pa ako on napokon jedanput nocu sjedne veseo zbog ulova Neke ribe, kojoj je kuka boli prodrla u nepce — Otkupit ce je potom od njega netko, koji je cijelu svoju noc Zašticen od hladnoce ugodno proveo u najljepšoj udobnosti. Slava neka je Njemu, Gospodu, koji može davati i uzimati: Jedan ulovi ribu, drugi je zatim pojede. Nato on rekne: -
Na noge i na posao! Morat ce se dogoditi neko cudo, ako
tako ushtjedne Allah Uzvišeni. I on nastavi: Ako te muci nesreca, tada se protiv nje naoružaj Strpljivošcu Svedobrostivoga. To ce te ojacati glede svega. Ne tuži se ljudima. Jer bi se tada ipak samo tužio na Presucutnoga onima, koji uskracuju sucut. Sada on iz mreže oslobodi crknutoga magarca, iscijedi mrežu, pa je potom raširi. I on iznova siðe u more i pritom rekne: —
U Allahovo ime!
I on izbaci mrežu i priceka, sve dok se nije spustila na dno. Nato je povuce, ali je ona bila još teža i još je cvršce prionula o dno nego prvi put. Sada je meðutim povjerovao, da se u njoj nalaze ribe, i on pricvrsti mrežu, razodjene se, uðe u vodu, zaroni i pocne se truditi i trzati mrežu, sve dok je nije oslobodio i izvukao na suho.
39
Treca noc Tada u njoj naðe veliki zemljani krcag pun pijeska i mulja. Pa kada je to vidio, on postane zabrinut, i izrekne ove stihove: O zla kobi, prestani! A ako ne prestaneš, onda barem dopusti doci do daha!
Pošao sam i tražio svoju srecu. Tada sam našao, da je moja sreca zaostala. Poneki glupan ima svoju zvijezdu. A mudracima ona ostaje dalekom. Nato on iscijedi mrežu, ocisti je, pomoli se Allahu Uzvišenomu za oproštenje, i opet po treci put priðe k moru, kako bi izbacio mrežu. I priceka, sve dok se nije spustila, i povuce je i naðe u njoj krhotine razbijena stakla i kosti. Tada on postane vrlo gnjevan, zaplace i izrekne ove stihove: Takva je sreca: ti je nisi umio niti odriješiti ni privezati. Niti naobrazba niti znanja ne dopuštaju da ti naðeš srecu. Sreca su i bogatstva odreðeni jedino od udesa, Na ovome svijetu postoji poneka plodna zemlja, poneka jalova. Promjenjivi hirovi sudbine kadkada potapaju pravednika. Ali onoga, tko ne zaslužuje srecu, ona uzdiže do neba. O smrti, doði k meni, život ne vrijedi više ništa, Kada sokol tone, a patak se diže nebu pod oblake. 40
Pripovijest o ribaru i Azinnu Nikakvo zato cudo, ako vidiš plemica gola i bosa, A obicnoga skitnicu, kako pliva u lasti i masti. Jedna ptica prelijece svijet od Istoka do Zapada, Dniga stjece svaku srecu, makar nikada nije napustila gnijezdo. Nato on podigne oci k nebu i rekne: —
O Allah! ti ipak znaš, ja izbacujem svoju mrežu samo
cetiriput dnevno. Sada sam je bacio triput, i ništa mi nije palo u dio. Daj mi dakle ovajput, o Allah, dnevni kruh. I pošto je bio zaz vao ime AUahovo, on još jednom baci mrežu u more i priceka, sve dok nije potonula. Zatim je povuce, ali je opet nije mogao dignuti, jer se bila cvrsto zakvacila za dno. Tada on uzvikne: -
Nema nikakve visosti i nema nikakve moci osim u Allaha!
I zatim izgovori: Fuj na svijet, koji se tako ponaša! Ja u njemu proživljavam samo bijedu i jad. Iako je covjekov život jutrom još vedar, Svijet mu navecer pruži kalež žuci. Pa ipak je to tako jednom bilo: Kada su se ljudi pitali: 'Tko živi u sreci?', tada su pokazivali na mene. Tada se on razodjene i zaroni dolje prema mreži i pocne se truditi, sve dok je nije iznio na kopno. Zatim otvori mrežu i naðe u njoj neku dugogrlu bocu od mjedi, koja je bila necim napunjena. 41
Treca, noc Otvor je bio zapecacen olovnim zatvaracem, a taj je nosio na sebi pecat našega gospodara Sulaimana ibn Dauda10 — neka je nad obojicom mir! Kada je ribar to vidio, on se obraduje i rekne: —
Nju cu ja prodati na tržnici bakrenih proizvoda, jer ona vri
jedi deset zlatnih dinara. Zatim je prodrma. Uvidi da je teška i cvrsto zacepljena, i tako on nastavi: —
Nebo zna, što se možda može nalaziti u ovoj boci! Otvorit cu
je i vidjeti, što je unutra, i zatim cu je prodati. Nato on izvuce svoj nož i pocne zasijecati u olovo, sve dok ga nije olabavio od boce. Zatim je stavi postrance na zemlju i protrese je, kako bi iscurio njezin sadržaj. Ali iz nje nije ništa izašlo. Tada se on zacudi u najvecoj mjeri. Pa ipak iz boce odjednom prodre neki dim, koji se podigao visoko sve do neba i koji se rasplazio po zemljinoj površini. Kada je dim dosegao svoju punu visinu, skupio se i zgusnuo, i dospio u pokret i postao džinnom, cije je tjeme doticalo oblake, dok su mu noge stajale na zemlji. Njegova je meðutim glava bila poput neke kupole, njegove ruke kao vile, njegove noge tako dugacke kao jarboli i usta velika poput spilje. Zubi su mu bili nalik velikim kamenovima, nozdrve bocama, oci dvjema svjetiljkama, a pogled mu je bio divlji i mracan. Kada je dakle ribar ugledao džinna, njegovi mišici pocnu drhtati, njegovi zubi cvoko-tati, slina mu se osuši, i on nije znao, što treba poceti. Tada ga džinn primijeti i uzvikne: — rok.
Nema nijednog boga osim Allaha i Sulaiman je Allahov pro
I on još doda: —
O Allahov proroce, nemoj me ubiti. Gledaj, nikada ti necu
rijecju protusloviti niti protiv tebe ustajati djelom. 10 Sulaiman ibn Daud = Salamun sin Davidov (zato obvezno slijedi Sehrezadino: "neka je nad obojicom mir"). Salamun je u islamskome svijetu osobito na glasu zbog svoje moci nad kraljevstvom duhova. 42
Pripovijest o ribaru i džinnu Ribar meðutim rekne: -
O marid11, ti nazivaš Sulaimana Allahovim prorokom?
Sulaiman je meðutim mrtav od prije tisucuiosamstotina godina, a mi sada živimo u posljednjem vremenu! Kakva je tvoja povijest i tvoj doživljaj, i zbog cega si dospio u ovu bocu? No kada je marid cuo ribarove rijeci, on rekne: - Nema nijednoga boga osim Allaha! Vesela vijest, o ribaru! Tada ribar upita: - Kakvu mi veselu vijest donosiš? A on odvrati: -
Da cu ti ja još u ovome trenutku dopustiti da umreš jadnom
smrcu. Sada ribar uzvikne: -
Ti zaslužuješ za tu veselu vijest, o poglavaru džinnova, da ti
nebo uskrati svoju zaštitu, o ti prokletnice! Zbog cega ceš ti mene ubiti, i poradi cega ja zaslužujem smrt, ja, koji sam te oslobodio iz boce i spasio te iz morske dubine i donio na suho? Ali džinn rekne: -
Samo sebi izaberi, kojom smrcu želiš umrijeti i na koji nacin
hoceš skoncati svoj život.
Ribar upita: - Koji je moj zlocin, i cemu takva kazna od tebe? Nato džinn: - Cuj moju povijest, o ribaru! Ribar rekne: -
Govori i budi kratak sa svojim rijecima, jer zbilja, duša mi se
nalazi u nosu! 11 Marid je silan demon, koji se obicno pojavljuje u oblicju maglenog obla43
Treca noc Tada rekne džinn: — Ja sam jedan od krivovjernih džinnova, i ja sam se digao protiv Sulaimana ibn Dauda - nad obojicom neka je blagoslov! -zajedno sa Sachrom, džinnom. Nato je prorok poslao k meni svojega ministra Asafa, Barachijina sina. I taj me je odvukao protiv moje volje i predveo me u okovima, pri cemu sam ja ocitovao strah, a da to nisam htio. I stavio me je pred njega. Kada me je Sulaiman ugledao, izgovorio je nada mnom zakletvene formule i zapovijedio mi da prihvatim pravu vjeru i da se pokoravam njegovim zapovijedima. Ja sam se meðutim sustezao, te je on zatim zatražio ovu bocu, u nju me zatvorio i zapecatio je olovom, u koje je utisnuo najuzvišenije ime, pa je dao džinnovima zapovijed, da me odnesu i da me bace posred mora. Ondje sam ležao sto godina, dok sam u svome srcu govorio: — Tko me ikada oslobodi, njega cu zauvijek uciniti bogatim. Ali je proteklo cijelo stoljece, a da me nitko nije oslobodio. Pa kada je zapocelo drugo stoljece, ja reknem: —
Tko me ikada oslobodi, tomu cu otvoriti blaga pod zemljom.
Ali me opet nitko nije oslobaðao, i tako je proteklo cetirista godina. Tada ja reknem: —
Tko me ikada oslobodi, tomu cu ispuniti tri želje.
Ali me nitko nije oslobaðao. Tada sam dospio u veliki bijes i sebi samomu rekao: —
Tko me odsada još oslobodi, njega cu ubiti, i dati mu izbor,
kojom smrcu želi umrijeti. Pa buduci da si me dakle sada ti oslo bodio, dajem ti na izbor, kojom smrcu hoceš umrijeti. Kada je ribar cuo džinnove rijeci, on uzvikne:
—
Allahovo cudo, da sam ja upravo sada morao doci do tvoje
ga osloboðenja! Zatim on zamoli džinna: —
Poštedi mi život, tako ce Allah tebi poštedjeti život. I nemoj
me ubijati, kako Allah ne bi nekomu dao moc nad tobom, koji ce zatim ubiti tebe! 44
Pripovijest o ribaru i dzinnu Tada marid odvrati: -
To ništa ne pomaže, ti moraš umrijeti. Zato si kao milost od
mene izaberi onaj nacin smrti, na koji ti hoceš umrijeti! Ali unatoc tomu što je ribar uviðao, da je džinn odlucan u tome, on mu se još jednom obrati, tim što rekne: -
Odustani od mene kao nagradu za to, što sam te oslobodio.
Džinn odgovori: - Ja cu te ipak ubiti upravo samo zbog toga, jer si me ti oslobodio. - O šeihu džinnova - rekne ribar - ja tebi cinim dobro, a ti mene nagraðuješ zlom! Zaista, stara izreka ne laže, kada kazuje: Mi smo cinili dobro. Ipak je protivno bila naša nagrada. Tako mi moga života, tako postupa samo kurvin sin! A tko nedostojnim ljudima pruža dobrotvornu pomoc, Tomu ce biti uzvraceno kao onomu, tko je izbavio hijenu. ,i i' Kada je dakle džinn cuo te rijeci, on odgovori: -
Ne oteži tako dugo. Jer ti moraš umrijeti! Tada ribar u samome sebi rekne: I
-
Taj je džinn, a ja sam covjek, i Allah mi je dao zdrav razum.
Tako cu ga ja dakle pomocu svoje lukavosti i svojega razuma dovesti do njegove propasti, upravo onako kako se on dao voditi od svoje prepredenosti i svoje zloce. Nato on džinna upita: -
Jesi li ti zbilja odlucio da me ubiješ?
Pa kada je taj odgovorio: 45
Treca noc —
Sigurno — on uzvikne: —
U ime najpreuzvišenijeg imena, urezanoga u pecatnjak
Sulaimana ibn Dauda- nad obojicom neka je blagoslov - ako te ja nešto upitam, hoceš li mi ti dati istinit odgovor? Džinn odgovori: —
Da - ali jer je cuo izgovorenim najuzvišenije ime, dospio je
u uzbuðenost i dršcuci rekao: —
Pitaj, i budi kratak!
Tada ribar rekne: —
Ti hoceš reci da si ti bio u toj boci, koja ipak nije dovoljno
velika niti za tvoju ruku ni za tvoju nogu. Kako je ona mogla biti dovoljno velika, da tebe cijeloga sakrije? Nato džinn: —
Ti dakle ne vjeruješ, da sam ja bio u njoj?
A ribar uzvikne:
—
Ne, ja to nikada necu povjerovati, sve dok te u njoj ne vidim
vlastitim ocima..." Tada primijeti Sehrezad, da je pocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je zapocela po Kraljevu dopuštenju.
-
5»S8&S ww i' ?'&»? š m4mm!S ::: .??? ... ti.-:"\i
.
'?;.
^Mmmmmm JI
mi .i . ii2ž
-JF'
46
Ali kada je zapocela
.
rekne joj njezina sestra: "Ispripovijedaj nam ipak svoju pricu do kraja, ako nisi pospana!" I tako Sehrezad nastavi dalje: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, kada je ribar rekao džinnu: -
Ne, ja to nikada necu povjerovati, sve dok te svojim ocima
ne vidim unutra — da se tada džinn stresao i postao dimom nad morem, koji se je zgušnjavao i polako, polako uvlacio u bocu, sve dok cijeli nije bio u njoj. I gledaj, tada ribar u najvecoj žurbi pograbi olovni zaklopac, na kome se nalazio pecat, i njime zacepi grlo boce, i dovikne džinnu ove rijeci: -
Izaberi si kao milost od mene nacin smrti, na koji želiš umri
jeti! Tako mi Allaha, ja cu te baciti u more, i ovdje cu si sagraditi kolibu. I tkogod ikada ovamo doðe, njega cu opomenuti, neka ne ribari, i reci cu mu: 'Ovdje u moru leži džinn, koji svakoga, tko ga izvuce, stavlja pred izbor, kako želi umrijeti i kako hoce biti ubijen. Kada je dakle džinn cuo ribara da tako govori i vidio sebe zarobljena, htjedne izaci, ali to više nije mogao, jer ga je prijecio 47
CePprta noc Sulaimanov pecat. Tada shvati, da ga je ribar nadmudrio, i on rekne: -
Ja sam se s tobom samo šalio.
Ali ribar odgovori: -
Lažeš, ti najbesramniji, najprostackiji, najbjedniji od svih
džinnova! I zatim on požuri s bocom prema morskoj obali. Pa kada je džinn uzvikivao:
- Ne, ne! - tada je ribar uzvikivao: - Da, da! I zao je duh izgovarao lijepe rijeci, ponižavao se i govorio: - Sto ceš uciniti sa mnom, o ribare? - Ja cu te opet baciti u more — odgovorio je taj. — Ako si ti proveo unutra tisucuiosamstotina godina, ja cu te sada pustiti da ostaneš unutra do Sudnjega Dana. Nisam li ti.govorio: poštedi me, poštedit ce te Allah. Ne ubijaj me, inace ce Allah tebe ubiti? Ali ti nisi slušao moj glas i nisi htio ništa drugo nego loše na meni raditi. Sada te je Allah predao u moje ruke, i ja sam te nadmudrio. Kada je džinn zamolio: - Otvori mi, da ti ucinim dobro - ribar je uzviknuo: - Lažeš, prokletnice, ja i ti, mi stojimo kao vezir kralja Junana i mudri Duban. - A što je to posrijedi s vezirom kralja Junana i mudrim Dubanom? I kakva je njihova povijest? — rekne 'ifriL I od ribara bude zapoceta 48
PRICAO VEZIRU KRALJA JUNANA.
'Znaj, o džinne, u prijašnjim danima, koji sežu daleko u minula vremena, vladao je stanoviti kralj po imenu Junan nad gradom Fars u zemlji Ruman12. On je posjedovao bogatstvo i vojske i silan ugled, i njegove su straže bile iz svih zemalja gospodarica. Ali je njegovo tijelo bilo zahvaceno gubom, koju nisu mogli izlijeciti niti lijecnici ni mudri ljudi. Ispijao je ljekovite napitke i gutao praške i upotrebljavao masti, ali mu ništa nije pomagalo, i nijedan ga meðu gomilom lijecnika nije mogao osloboditi zaraze. Naposljetku doðe u grad kralja Junana stanoviti glasoviti mudri covjek, koji je bio u visokim godinama. Taj se zvao mudri Duban. Taj je starac bio nacitan u knjigama, grckim, perzijskim, rimskim, arapskim i sirijskim: i on je bio iskusan u umijecu lijecenja i zvjezdoznanstvu, poznavao je temeljne istine tih znanosti kao i pravila njihove primjene, na korist i na štetu. Takoðer je poznavao svo raslinje, trave i biljke, štetne i korisne. I razumijevao je filozofiju, i obuhvatio je cijelo podrucje lijecnicke znanosti i svih drugih. Kada je dakle taj mudrac došao u grad i u njemu proveo tek samo malo dana, docuo je, kako je kralj zahvacen gubom, kojom ga je posjetio Allah, i kako ga nijedan od lijecnika i ljudi od znanosti ne može izlijeciti. Kada je to mudracu bilo ispripovijedano, on je jednu noc ostao sjediti u
dubokim mislima. Ali kada je osvanulo jutro i kada je svijet jasno zasjao njegovom svjetlošcu 13 tada on odjene svoje svecane haljine, poðe ka kralju Junanu i pred njime poljubi tlo. Zatim se pomoli nebu u najljepšem govoru za trajnost njegove moci i njegove srece, i on mu se predstavi i rekne: - O kralju, ja sam docuo o tvojoj patnji, koja te je napala time, što je na tvome tijelu. I kako su se mnogi od lijecnika pokazali nemocnima, da to svladaju. Sad gledaj, ja te mogu izlijeciti, o
12
Bizant.
13
Ovdje je u arapskom izvorniku posrijedi rimovana proza.
49
Cetvrtci noc kralju. A ipak ti necu dati piti nikakvu ljekariju niti cu te mazati nekakvom mašcu. Kada je dakle kralj Junan cuo njegove rijeci, on mu zapre-pašcen rekne: -
Kako ceš to uciniti? Tako mi Allaha, ako me ti izlijeciš, tada
cu te ja uciniti bogatim sve do djece tvoga djeteta i pretrpat cu te milostima. I što god ti uopce zaželio, treba biti tvoje, a ti trebaš biti mojim drugom za stolom i mojim prijateljem. Zatim mu kralj pokloni pocasnu haljinu i druge poklone i upita: -
Možeš li me ti zaista izlijeciti od ove patnje bez lijekova i
masti? A mudrac odgovori: -
Da, ja te mogu izlijeciti.
Kralj dospije u najvece cuðenje i rekne: -
O lijecnice, za koliko vremena treba to biti, o cemu ti meni
govoriš, i za koliko se dana to treba dogoditi? Požuri, moj sine! A Duban odgovori: -
Slušam i pokoravam se! To treba biti sutra.
S tim rijecima on siðe u grad i iznajmi sebi u gradu kucu, u koju donese svoje knjige i ljekarije i aromaticno korijenje. Zatim izabere potrebne ljekarije i bilje i proizvede neki bat. Njega on izbuši i ucini na njemu dršku, i ktomu s velikim umijecem nacini loptu. Sljedeceg dana, kada je sve napravio i zgotovio, on poðe ka kralju. I on pred njim poljubi tlo i naredi mu neka izjaše u jahalište, kako bi se ondje igrao loptom i batom. Pratili su ga emiri, komor-nici, veziri i velikaši njegove države. I prije nego što se društvo smjestilo na jahalištu, priðe mudri Duban ka kralju, pruži mu bat i rekne: -
Uzmi ovaj bat i uhvati ga za ovu rucku! Tako! Sada jaši po
jahalištu i naginji se dobrano preko konja i udaraj loptu tako dugo, 50
Prica o veziru kralja Junana dok ti ruka i tijelo ne postanu vlažnima: zatim ce ljekarija prodrijeti kroz tvoj dlan i proci kroz citavo tvoje tijelo. Pa kada se dovoljno naigraš i ljekarija prodre u tvoje tijelo, vrati se u svoj dvorac, otiði zatim u hammam14, cijeli se operi i lezi na spavanje, tako ceš postati zdrav. I s time ti pomogao Allah! Tada kralj Junan uzme od mudraca bat i cvrsto ga uhvati. Zatim se popne na konja i udari loptu preda se i pojasi za njom, sve dok je nije dostigao, i zatim udari ponovo svom snagom, a pri tome je držak bata cvrsto držao u svojoj ruci. I nije prestajao tjerati loptu, sve dok njegova ruka i cijelo njegovo tjelo nisu bili vlažni i dok ljekarija nije iz drška prodrla. Tada je mudrac znao, da je ljekarija prošla kroz njegovo tijelo, pa mu je naredio da se vrati doma u svoj dvorac i da neodložno ode u hammam. Tako se kralj Junan ubrzo vrati doma i izda zapovijed, da se hammam posve oslobodi za njega samoga. Tada za njega bude osloboðen hammam. Sluge pohitaju, i robovi požure, i pripreme za kralja svježu odjecu. On je ušao u hammam i dugo se i temeljito prao. Zatim je u hammamu obukao svoje haljine, izašao napolje i odjahao u svoju palacu, gdje je legao na spavanje. Tako se dogaðalo s kraljem Junanom. Mudri Duban meðutim otiðe kuci i ondje ostane preko noci. Pa kada je došlo jutro, on se uputi u palacu i zamoli za audijenciju. Kralj naredi neka ga se pusti da uðe. I pošto je ušao, on poljubio je pred njim tlo i zatim svecanim glasom izgovori sljedece stihove upucene kralju: Gordo bi krepost podigla glavu, kada bi ti bio nazvan njezinim ocem. I ako bi se ikada nazvalo nekoga drugoga, on bi se odvratio. O gospodaru lica, cije zracece svjetlo Prodire cak kroz duboku tminu protivnog udesa, u Istocnjacka kupelj. 51
Cetvrta noc Uzmoglo tvoje lice vazda sjati i zraciti, Cak i kada bi lice udesa uvijek bilo neprijazno! Ti si mi u svojoj naklonosti poklonio takve darove, Kako ih kišni oblak pjeskovitim visovima daruje. Ti si poklonio svoja dobra, kao kada voda padne na pustinju. I tako si ti sada na cilju i za uzvišenost covještva. Kada je dakle mudrac svršio, skoci kralj brzo na noge i padne mu oko vrata. I on mu naredi da zauzme svoje mjesto kraj njega i odjene ga u najskupocjenije pocasne haljine. Jer kada je kralj napuštao hammam, on je promatrao svoje tijelo i nije više našao nikakva traga od gube: njegova je koža bila cista kao svijetlo srebro. Zbog toga je osjecao vrlo veliku radost, a grudi su mu se raširile od velikog blaženstva. Kada je zatim osvanuo jasan dan, otišao je u svoju dvoranu za vijecanje i sjeo na prijestolje svojega gospodstva, i pritjecali su ovamo njegovi komornici i velikaši njegove države, i meðu njima mudri Duban. Cim je on dakle saslušao mudraca, kralj brzo ustane, njemu u cast, i dopusti mu da kraj njega zauzme mjesto. Zatim postave stolove s najukusnijim jelima, i pocnu zajedno jesti. I kralj ga cijeli dan nije puštao od sebe. Navecer meðutim on dadne mudrom Dubanu dvijetisuce zlatnika, osim pocasnih haljina i drugih poklona u izobilju. I on mu dopusti da odjaši kuci na njegovu vlastitu konju. Ali je kralj bio još uvijek zacuðen nad svojim ozdravljenjem pa rekne: — Taj je covjek postupao s mojim tijelom izvana i nije me uopce mazao nikakvim mastima. Tako mi Allaha, zaista, to nije ništa drugo nego najviša mudrost! Jednomu takvom covjeku prilici nagrada i odlikovanje, i ja cu ga uzeti za suputnika i prijatelja za ostatak svojih dana. 52
Prica o veziru kralja Jun Ana Tako je kralj Junan proveo noc u radosti i veselju, jer je njegovo tijelo ozdravilo i jer je bio osloboðen od svoje bolesti. Sljedecega je jutra došao kralj Junan i sjeo na svoje prijestolje. I okruže ga velikaši njegove države, a emiri i veziri sjednu do njega s desna i s lijeva. Tada on zapita za mudrog Dubana, i taj pristupi i poljubi pred njim tlo. Ali kralj pred njim ustane i naredi mu da zauzme mjesto kraj njega i jeo je s njim i zaželio mu dug život. I on mu je davao pocasne haljine i poklone, i nije prestajao, da se s njime zabavlja, sve dok se nije približila noc. Tada mu kralj dadne kao nagradu pet pocasnih haljina i tisucu dinara. I mudrac se, pun zahvalnosti prema kralju, vrati k svojoj kuci. Kada se dakle kralj sljedeceg jutra ponovo dao u dvoranu za vijecanje, okruže ga emiri i veziri i komornici. Medu svojima je meðutim vezirima kralj imao jednoga, nakaznoga za pogled, stanovitu pojavu lošeg predznaka. Taj je bio zao, pohlepan, zavidan i pun zlobe. Pa kada je taj vezir vidio, kako kralj iskazuje mudrom Dubanu toliku naklonost i kako mu daje sve te darove, postane na njega ljubomoran i pocne razmišljati o tome, kako bi mu mogao naškoditi. Ipak poslovica kazuje: 'Zavist vreba
u svakom tijelu.' I jedna druga: 'Nasilništvo se krije u svakoj duši. Moc ga pokazuje, ali ga slabost prešucuje.' Tako dakle vezir stupi pred kralja Junana, poljubi pred njim pod i rekne: —
O najmocniji kralju ovoga vijeka, ti, pod cijim sam
dobrocinstvima ja narastao, ja ti imam ponuditi važan savjet, i ako bi njega zadržao za sebe, tada bih ja bio obicno kopile. Ako ti meni dakle zapovijediš, da ti ga kažem, tada cu ti ga ja odmah reci. Tada rekne kralj, koga su uznemirile vezirove rijeci: —
I kakav je tvoj savjet?
Ovaj nato: —
O uzvišeni kralju, stari su rekli: 'Tko ne misli na kraj, nema
sudbinu za prijatelja.' Ja meðutim vidim kralja na pogrešnu putu. Jer on je pun naklonosti prema svojemu neprijatelju, koji ima na umu propast njegova gospodstva. Toga covjeka on obasipa svojom naklonošcu i iskazivanjima pocasti bez granica i cini ga svojim najbližim pouzdanikom. Stoga se ja bojim za kraljev život. 53
Cetvrtu noc Kralj, koji je postao vrlo nemiran i promijenio boju, upita: - Koga ti sumnjiciš, i na koga ciljaš? A vezir odgovori: - Ako spavaš, tada se probudi! Ja mislim na mudrog Dubana. Tada kralj uzvikne: -
Fuj! To je moj vjerni prijatelj, koji mije draži nego svi ljudi,
jer me je izlijecio putem necega, što sam držao u ruci, i jer me je oslobodio od moje bolesti, protiv koje svi lijecnici ništa nisu mogli. Da, njemu se ravnoga u našim danima ne može naci — niti na Zapadu ni na Istoku, niti na cijelom svijetu! I o jednome takvom
covjeku ti govoriš tako grube stavari! Pocevši od danas ja cu mu utvrditi uzdržavanje i prihode, svaki mjesec tisucu zlatnika. I kada bih ja htio s njime dijeliti svoju državu, to bi još uvijek bila mala nagrada. Ja jamacno moram vjerovati, da ti tako govoriš samo iz zavisti, kao što su mi pripovijedali o kralju es-Sindibadu'..." 54 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
peta noc ##WWOT WW W? ?W???? W????^
°o° r~ njezina joj sestra rekne: "Ispricaj nam ipak svoju pricu do kraja, ako nisi pospana." I Sehrezad nastavi: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, 'da je kralj Junan rekao svojemu ministru: —
O veziru, tebe je obuzela zavist prema tomu mudracu, i ti bi
želio da on bude ubijen. Ali bih se ja poslije toga kajao, upravo kako se kajao kralj es-Sindibad zbog toga, što je ubio sokola. Tada rekne vezir: —
Oprosti mi, o kralju našega vremena, kako je to bilo?
Tako zapocne kralj PRIPOVIJEST 0 KRALJU ES-SINDIRADU. 'Pripovijeda se — Allah je meðutim sveznajuci! - da je jednom meðu kraljevima Perzijanaca bio jedan, koji je volio užitak i zabavu i lov na visoku i sitnu divljac. On je odgojio jednog sokola, od kojega se nije nikada rastajao, niti po danu ni po noci, i kojega je on cijelu noc držao na ruci. I kada god bi išao u lov, uzimao je sa 55
Peta noc sobom tu pticu. Dao mu je takoðer napraviti zlatni loncic, koji mu je objesio oko vrata, kako bi ga iz njega napajao. Jednoga dakle dana, kada je kralj sjedio u svojoj palaci, kad li doðe veliki sokolar i rekne: —
O najveci kralju našeg vremena, ovo je dan za izlazak u lov.
Nato kralj izda zapovijed za pokret i uzme sokola na pesnicu. I oni su išli, dok nisu stigli do stanovite rijecne doline, gdje su zatvorili krug za tjeranje hajke. I gle, tu je bila jedna gazela, koja se našla unutar kruga, i kralj povice: —
Tkogod uopce pusti tu gazelu da mu umakne preko njegove
glave, toga cu dati ubiti. Kada su dakle oni tješnje zatvorili krug oko gazele, ona doðe onamo, gdje je bio kralj. I tim što je ostala stajati na stražnjim nogama, ona stavi prednje noge na grudi, kao da želi pasti pred kraljem i poljubiti tlo. Tada kralj sagne glavu, gazeli na pozdrav. Ona meðutim preskoci preko njegove glave i odjuri odatle u pustinju. Tada je kralj stajao i gledao, kako vojnici jedni drugima namiguju i pokazuju na njega, i on upita: —
O veziru, što kazuju vojnici?
Taj odgovori: —
Oni kažu, da si ti objavio, da, tkogod uopce pusti tu gazelu
da mu umakne preko njegove glave, taj treba biti ubijen. Tada kralj uzvikne: —
Tako mi života moje glave! Ja cu je slijediti, sve dok je ne
donesem natrag. Tako kralj odjaši, na tragu gazele, i nije prestajao s gonjenjem, sve dok nije došao do jednog brežuljka u brdskome kraju. Tada gazela htjedne upuzati u svoje skrovište. Kralj meðutim baci za njom svog sokola, i taj joj
zabije kandže u oci i ucini je slijepom i bespomocnom. Nato kralj pograbi svoj buzdovan i udari gazelu u grudi, tako da je pala na zemlju. Zatim sjaši, presijece gazeli grlo, odere joj kožu i objesi je o rog sedla. Sada je bilo vrijeme pod56
Pripovijest o kralju es-Sindibddu nevnog pocinka. Alije zemlja bila pusta, i nigdje se nije moglo naci vode. Tada kralj postane žedan i isto tako konj. Tako je on obilazio naokolo i ugledao neko drvo, iz kojega je tekla voda poput rastopljena maslaca. Kralj je dakle nosio rukavice od kože, tako da ga nijedna kap nije dodirivala. On uzme loncic sa sokolova vrata, napuni ga vodom i stavi pred sebe. Ali gledaj sada, sokol udari po loncicu i prevrne ga. Tada on uzme loncic po drugiput i uhvati u njega tekucinu koja je kapala, sve dok nije bio pun. Jer on je povjerovao, da je sokol žedan. I tako ga on stavi pred njega. Ali on opet udari po njemu i prevrne ga. Tada kralj postane ljut na sokola, i poðe treciput i napuni loncic. Stavi ga dakle pred konja, ali ga sokol prevrne svojim krilima. Kralj uzvikne: -
Allah te kaznio, ti zlosretna ptico! Ti si mene i sebe samoga
i konja lišio pica! I on sokola udari macem i odsijece mu krila. Ali ptica podigne glavu i rekne s pomocu znaka: -
Gledaj, što je na drvetu!
Tada kralj podigne oci, ugleda na drvetu zmijsko leglo i spozna, da je tekucina koja je kapala bila njihov otrov. Sada se on kajao, što je sokolu odsjekao krila. I on uzjaši konja i odjaši odatle s gazelom, sve dok sa svojim plijenom nije stigao u logor. Gazelu dadne kuharu, tim što je viknuo: -
Uzmi je i ispeci!
Zatim se kralj spusti sa sedla, dok je sokol još sjedio na njegovoj ruci. Tada sokol uzdahne - on se rastajao sa životom. Ali kralj krikne u boli i jadu, jer je ubio sokola, koji ga je ipak bio spasio od propasti. To je ono, što se dogodilo kralju es-Sindibadu.' 'Kada je sada vezir cuo rijeci kralja Junana, on mu rekne: -
O velemocni kralju, nije li to, što je on ucinio, bila stanovita
nužnost? Ja kod njega ne vidim ništa loše. A ja ovo cinim samo z~?g brige za tebe, i kako bi ti to spoznao kao istinito. Inace ceš rropasti, kao što je propao vezir, koji je nevjerno postupao prema stanovitomu kralju.
57
Peta noc Tada kralj Junan upita: — Kako je to dakle bilo? I ministar pocne PRIPOVIJEST 0 NEVJERNOM VEZIRU. 'Znaj, o kralju, bio je jednom jedan kralj, koji je imao jednog vezira i jednog sina, koji je bio preko mjere predan jahanju i lovljenju. I pri tome ga je pratio taj vezir — kojemu je njegov otac, kralj, zapovijedio, da uvijek bude uz njega - kamo god se on uopce okrenuo. Jednoga dakle dana izaðe mladic da jaši i lovi, i s njime izaðe vezir njegova oca. Dok su oni zajedno dalje kasali, ugledaju neku veliku divlju životinju. Tada vezir dovikne princu: -
Tu imaš divljac, ulovi je!
Princ požuri za njom, sve dok nije drugomu išcezao s ociju, a takoðer je divljac pred njim išcezla u pustinji. Sada on nije znao, kamo mora ici niti kamo se treba okrenuti, kad li se iznenada pred njim pojavi neka djevojka, koja je bila u suzama. Kraljevic je zapita: -
Tko si ti?
Ona odgovori: -
Ja sam kci jednoga od kraljeva od Indije, i putovala sam u
pustinji, kad li me je obuzeo umor, i, a da to nisam primijetila, pala sam sa svoje životinje. Tako sam odsjecena od svojih ljudi i u velikoj nevolji. Kada je princ cuo njezine rijeci, imadne sucuti s njezinim stanjem, podigne je na leða svoje životinje i dadne joj da iza njega jaši. Zatim on poðe dalje, dok nije došao do neke ruševine. Tada mu djevojka rekne: -
O gospodaru, željela bih obaviti nuždu!
58
Pripovijest o nevjernom veziru On je dakle spusti kraj ruševine, ali je ona toliko dugo izbivala, da je kraljevic pomislio, kako ona rasipnicki trati njihovo vrijeme. Stoga on poðe za njom, a da nije znao, tko je ona stvarno bila. Ali gle, ona je bila ghula15, koja je govorila svojoj djeci:
- Vi djeco, danas vam dovodim jednoga masnog mladica. Nato oni odgovore: - Dovedi ga brzo, o majko, da si njime napunimo trbuh! Kada je princ cuo njihove rijeci, bio je siguran u svoju smrt. Njegovi mišici zadršcu od straha za život, i on htjedne uteci. Tada ghula izaðe napolje. Pa kada ga je vidjela kako stoji u blijedom strahu i dršcuci, ona uzvikne: - Sto je tebi, da se bojiš? On odgovori: - Imam jednog neprijatelja, kojega se bojim. Tada ghula upita: - Ne kažeš li ipak, da si ti kraljevic? A on odgovori: - Dakako. Ona nato: -
Zbog cega ne dadneš svom neprijatelju nešto novca i tako ga
zadovoljiš? Ali on: -
Taj se nece zadovoljiti novcem, nego samo dušom. Ja se
bojim pred njim i izdan sam. Tada ona rekne: -
Ako si ti izdan, kao što misliš, tada pozovi Allaha u pomoc,
on ce te sigurno zaštititi od nevolje od neprijatelja i od posljedice nevolje, pred kojom se ti plašiš! 15 Vještica. 59
Peta noc Tada princ digne svoju glavu prema nebu i uzvikne: -
O ti, koji uslišuješ pritiješnjena, ako te on zaziva, i koji
iznosiš zlocu na vidjelo, o Allah, daj mi pobjedu nad mojim neprijateljom, i odvrati ga od mene. Jer Ti možeš sve, što Ti hoceš.
Kada je ghula cula njegovu molitvu, ona se odvrati od njega. Princ se meðutim vrati k svojemu oca i isprica mu pricu o veziru. Tada kralj pošalje po vezira i dadne ga pogubiti.' -
Takoðer ceš ti, o kralju, ako budeš i dalje vjerovao tomu
lijecniku, kroz njega pretrpjeti najgoru smrt. Jer ce on, kojemu si ti ukazao dobrocinstva i kojega si ucinio pouzdanikom, ostvariti tvoju propast. Zar ti ne vidiš, kako je on bolest tvojega tijela izli jecio izvana, posredstvom necega, što si ti držao u svojoj ruci? Nemoj biti previše siguran, da on tebe nece usmrtiti posredstvom necega, što ceš ti isto tako uzeti u ruku! Tada rekne kralj Junan: -
Ti govoriš istinu, o veziru, to zacijelo može biti tako, kako ti
kazuješ, moj dobrosvjetujuci ministre. A možda je taj mudrac došao samo kao uhoda u namjeri, da mene usmrti. Jer ako je on mene izlijecio posredstvom necega, što sam ja držao u svojoj ruci, tada on može mene usmrtiti posredstvom necega, što ja udahnem. I kralj Junan upita svog vezira: -
O ministre, što se treba s njime dogoditi?
A vezir odgovori: -
Pošalji odmah po njega i zatraži ga pred sebe. Pa kada on
bude stajao pred tobom, odrubi mu glavu. Zatim ceš sebe zaštititi od njegove lukavštine i imati od njega mir. Izdaj ti njega, prije nego što on izda tebe! Kralj Junan rekne: -
Ti imaš pravo, o veziru.
Zatim kralj pošalje k mudracu. Taj doðe u radosnu raspoloženju, a da nije slutio udes, koji mu je odredio Milosrdni, tako kako to kazuje neki pjesnik:
60
Pripovijest o nevjernom veziru O ti, koji strahuješ pred udesom, nemoj ocajavati! Preporuci onomu, koji je stvorio svijet, to što te muci! Ono što udes dosudi, samo to ima stalnosti. Pred onim, što nije suðeno, možeš biti siguran. Kada je lijecnik ušao ka kralju, on izgovori sljedece stihove: Ako bi se jednom zbilo da te ja ne hvalim prema zasluzi, Tad reci: Komu sam ja u prozi i stihu pjevao svoje napjeve? Ti si me obasuo, prije nego sam zatražio, darovima, Koji su bez odlaganja i otezanja bili meni predani. Zar bi to bilo zamislivo, da ti ja ne ocitujem primjerenu hvalu, Kada ja ipak i u sebi i otvoreno vazda pjevam hvalospjeve tvojim poklonima ? Vazda sam zahvalan za to, što si mi ti poklonio u milostima. Oni su lak teret na usni, cak ako i opterecuju leda. A tako to dalje glasi u pjesmi: Nikada sebe ne muci svojim brigama, Udesu povjeri sav trud! Raduj se dobru, koje imaš, zaboravi kroz to prošli teret. 61
Petci noc Poneka se stvar cini najprije mucnom, Ali kasnije imaš u njoj radost. JerAlldh cini, štogod On hoce, A njegovoj se volji tiho podvrgni! I dalje: Povjeri svoju stvar Dobrostivomu, Mudromu, I pusti svoje srce, da svijet drži daleko od sebe! I znaj, da kako ti hoceš, ništa ne uspijeva, Ne, samo kako hoce Alldh, gospodar stvari! I naposljetku: Budi veseo i raduj se i pusti sve brige. Jer brige same nose cvrst temelj za nevolje. Sto koristi slabom robu mar prepun briga? Ostavi se toga: živjet ceš u vazdašnjem blaženstvu!
Tada kralj rekne mudrom Dubanu: — Znaš li ti, zbog cega sam te ja dao pozvati? Mudrac odgovori: — Allah Uzvišeni jedini zna skrivene stvari! 62
Pripovijest o nevjernom veziru Ali kralj nastavi: -
Dao sam te pozvati, da te dadnem ubiti i da dadnem tvoje
mu životu postaviti cilj. Poradi toga mudri Duban dospije u najvece cuðenje, i on rekne: -
O kralju, zašto me dakle hoceš dati ubiti, i kakav bi prijestup
0
meni mogao biti objavljen?
Kralj mu odgovori: -
Bilo mije receno da si ti uhoda, i da si došao da mene ubiješ.
1
gledaj, sada cu ja tebe ubiti, prije nego što ti ubiješ mene.
Potom kralj pozove krvnika, tim što rekne: -
Odsijeci ovom izdajniku glavu i oslobodi me od njegova zla!
Ali mudrac rekne kralju: - Poštedi me, tada ce Allah tebe poštedjeti, i ne ubijaj me, inace ce Allah tebe ubiti! - I on je pred njim ponavljao te rijeci, upravo onako kako sam ja tebi bio govorio, o džinne. Ali ti nisi htio od mene odustati, nego si ustrajao na tome, da me ubiješ. Kralj Junan odgovori mudrom Dubanu: -
Ja ne mogu biti siguran, ako te ne dadnem ubiti. Jer kako si
ti mene izlijecio posredstvom necega, što sam ja držao u ruci, tako ja nisam siguran, da ti mene neceš ubiti posredstvom necega, što cu ja pomirisati, ili inace necega.
Tada lijecnik uzvikne: -
To je dakle, o kralju, moja nagrada od tebe. Ti mi dobro
uzvracaš zlom. Ali kralj odgovori: -
To ništa ne pomaže, ti moraš umrijeti, i to neodložno.
Kada se dakle lijecnik bio uvjerio, da ce ga kralj posve sigurno dati ubiti, on pocne plakati i kajati se, što je ucinio dobro nekomu, tko to nije zaslužio. O tome ovako glasi u pjesmi: 63
Peta noc Maimuna nije imala uopce nikakva razuma, Dok se njezin otac nalazio meðu pametnima! Ako tko hoda po suhu ili sklisku polju — Neka stupa oprezno, jer ce inace pasti. Zatim krvnik stupi naprijed, zaveže mudracu oci i ogoli svoj mac, tim što rekne kralju: -
S tvojim dopuštenjem!
Dotle je mudrac plakao i uzvikivao: -
Poštedi me, tada ce Allah tebe poštedjeti, i ne ubijaj me.,
inace ce Allah tebe ubiti! I on izgovori stihove: Ja sam bio pošten i nisam ništa stekao — oni su varali i stekli. Moje mi je poštenje priskrbilo, da me je zlo odnijelo odatle. Ako preživim, necu više biti pošten. Umrem li, tada morate prokleti Sve, koji jednom nakon mene još pokušaju gajiti poštenje. Zatim mudrac, okrenut prema kralju, nastavi: -
Ta nagrada od tebe, koju si dao da mi padne u dio, je
krokodilova nagrada. Tada kralj upita:
-
Kakva je to povijest s krokodilom?
Ali mudrac rekne: 64
Pripovijest o nevjernom veziru -
Meni je nemoguce, da je tebi pripovijedam u ovome stanju.
Ja te preklinjem Allahom, poštedi me, tada ce Allah tebe poštedjeti! Zatim pocne srceparajuce plakati. Tada progovori jedan od kraljevih pouzdanika i rekne: -
O kralju, pokloni meni krv toga mudraca. Jer mi ga nikada
nismo vidjeli da griješi protiv tebe, nego smo samo vidjeli, da te je on izlijecio od tvoje bolesti, koja je prkosila svim lijecnicima i mudrim ljudima. Kralj meðutim odgovori: -
Vi ne znate razlog, zbog kojega ja dajem pogubiti tog
lijecnika. Taj je meðutim ovaj: ako ga ja poštedim, tada sam ja po svecen sigurnoj propasti. Jer netko, tko me je izlijecio od moje bo lesti posredstvom necega, što sam ja držao u svojoj ruci, može me sigurno takoðer ubiti posredstvom necega, što cu ja pomirisati. I ja se bojim, da ce me on ubiti za kakav krvavi novac, jer on je samo obicna uhoda, koja je došla ovamo, da mene ubije. To dakle ništa ne pomaže: on mora umrijeti. Potom cu ja biti siguran za svoj život. I ponovo mudrac uzvikne:
-
Poštedi me, tada ce Allah tebe poštedjeti, i ne ubijaj me,
inace ce Allah tebe ubiti! Kada se dakle mudrac, o džinne, uvjerio, da ce ga kralj sigurno ubiti, on rekne kralju: -
O kralju, ako to nije drugacije moguce, nego da me ti dadneš
ubiti, tada mi odobri neki kratak rok, kako bih mogao sici k svojoj kuci, kako bih svojima i svojim susjedima ostavio u zadatak, da me pokopaju, i kako bih razriješio svoje obveze i oporucno ostavio svoje knjige o umijecu lijecenja. Meðu tima imam jednu, najrjeðu rijetkost, koju bih želio tebi dati kao poklon, kako bije ti kao blago cuvao u svojoj riznici. Kralj upita mudraca: -
A što stoji u toj knjizi?
65
Peta noc Mudrac odgovori: —
Stvari bez broja. Najmanja je meðutim od tajni u njoj ova:
odmah, cim mi dadneš odrubiti glavu, okreni tri lista i procitaj tri retka s lijeve stranice, a moja ce glava govoriti i odgovoriti na sve, što je ti budeš izvolio upitati. Kraj dospije u najvece cuðenje, strese se od radosti i rekne: —
O lijecnice, kada ti ja odrubim glavu, hoceš li ti potom
stvarno sa mnom razgovarati? A on odgovori: — Da, o kralju! Tada kralj rekne:
— To je stvarno nešto rijetko! Zatim ga on pošalje pod stražom u njegovu kucu, i mudrac toga dana obavi svoje obveze. Sljedeceg dana on opet stupi u kraljevu dvoranu za vijecanje, gdje su se okupili emiri i veziri, komor-nici, namjesnici i velikaši države. I dvorana postane slicna šarenom cvijecu u vrtu. I gledaj, lijecnik uðe u dvoranu, i on stupi pred kralja sa svojim stražarima, a držao je u ruci neku staru knjigu i neku metalnu kutijicu s praškom. Zatim on sjedne dolje i rekne: —
Dajte mi neki pladanj!
Tada mu donesu pladanj, pa on istrese u njega prašak, izgladi ga i naposljetku rekne: —
O kralju, uzmi ovu knjigu, ali je nemoj otvarati, sve dok ne
padne moja glava. Kada ona meðutim padne, tada je stavi na ovaj pladanj i daj je pritisnuti na prašak. Kada to uciniš, krv ce smjesta prestati curiti. Zatim otvori knjigu! Nato kralj izda zapovijed, da njegova glava treba biti odrubljena, i uzme od njega knjigu. I krvnik priðe i presijece ovomu vrat. Tada padne njegova glava nasred pladnja, i on je pritisne u prah. I krv prestane teci, a mudri Duban otvori oci i rekne: —
Otvori knjigu, o kralju!
66
Pripovijest o nevjernom veziru Kralj otvori knjigu i naðe, da su listovi prionuli jedan uz drugi. Tada prinese prst k ustima, ovlaži ga svojom slinom, i tada okrene prvi list, i isto tako drugi i treci, ali su se listovi dali samo s mukom okretati. Pa kada je okrenuo šest listova, pogleda ih, a kada na njima nije našao ništa napisano, on rekne: - O lijecnice, ovdje ne stoji ništa napisano! Mudrac meðutim odgovori: - Okreni još više! I on na isti nacin okrene još tri. Ali jedva je bio prošao jedan trenutak, tada smjesta kroz njega prodre otrov, kojim je knjiga bila otrovana. I ubrzo obuzmu kralja jaki grcevi, i on uzvikne: —
Otrov je prodro kroz mene!
Tada izrekne glava mudroga Dubana sljedece stihove: Oni su vladali nepravedno. Tako su vladali dugo vremena. Alije uskoro potom njihova moc dospjela u zaborav.
Za pravednost bi oni takoðer iskusili pravednost, ipak je došla Na njih, nepravedne, patnja i jad vremena. Tako se skobilo, da glas udesa njima kazuje: Ovo je nagrada za ono! Neka se ne kori udes! Jedva da je mudraceva glava prestala govoriti, kad li se kralj sruši na pod mrtav.' —
Znaj dakle, o džinne, da je kralj Junan poštedio mudrog
Dubana, Allah bi takoðer njega bio poštedio. Ali on je od toga uzmicao i ustrajao na tome, da ga ubije, i tako je Allah njega ubio. Pa takoðer ti, o džinne, da si bio mene poštedio, tada bi Allah tebe poštedio..." 67
Peta, noc Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. !^yj^^VJ\^\^\J)^^KJ^KJKJ^KJ\JKSKJKJ\J\JKJ\S^\J^J^>KJ
68
Ali kada je pocela
njezina sestra Dinazad rekne: "Ispricaj nam ipak svoju pricu do kraja." A ona odgovori: "Ako mi to dopusti Kralj." "Pricaj!" rekne kralj. A Sehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da, kada je ribar rekao džinnu:
— Da si ti mene bio poštedio, ja bih takoðer tebe poštedio, ali ti si ustrajao u tome, da mene ubiješ. Tako cu ja tebe sada ostaviti da umreš, tim što cu te zadržati zarobljena u ovoj bocu i zavitlati te u ovo more... Tada 'ifrit glasno zaruce i krikne: Preklinjem te Allahom, o ribaru, nemoj to uciniti! Poštedi me i oprosti mi ono, što sam ucinio. I ako sam ja ucinio zlo, ti ucini dobro, jer u izrekama koje kruže u narodu, to glasi: 'O ti, koji ciniš dobro tomu, koji je ucinio zlo, zlocinitelj ima dovoljno u svome cinu.' I nemoj mi ciniti onako, kako je Urnama ucinila Atiki. Tada ribar upita: 69
Šesta noc -
Što je dakle Urnama ucinila 'Atiki?
Ali džinn odgovori: -
Ovo nije vrijeme za pricanje, dok ja sjedim u ovome zatvoru.
Ali pusti me na slobodu, i ja cu ti pripovijedati! Nato ribar: -
Ostavi se takvih govora. To ti sve ništa nece pomoci, ti ceš
biti bacen u more, i ne preostaje nikakva puta, na kojem bi ti mogao ponovo biti izvucen. Gledaj, ja sam se stavio pod tvoju zaštitu i ponižavao sam se pred tobom, ali si me ti htio bezuvjetno ubiti, bez neke krivice, kojom bih ja to od tebe zasluživao. Da, ja ti ipak nikada nisam ucinio nikakvo zlo, nego jedino dobro, jer sam te oslobodio iz zatvora. Buduci da si ti tako htio sa mnom postupi ti, ja sam spoznao, da si ti zlocinitelj. I znaj, kada te bacim natrag u ovo more, tada cu - da te svatko, tko te možda izvuce, opet baci natrag - njemu ispripovijedati, što se meni od tebe dogodilo, i opomenut cu ga. Tako ti moraš ostati ovdje ležati u tome moru, sve
dok kraj vremena ne ucini s tobom kraj! Ali džinn uzvikne: -
Pusti me na slobodu! Ovo je prilika za plemenitost, a ja ti se
kunem, da ti nikada necu uciniti nikakvo zlo. Da, ja cu ti pomoci, da se oslobodiš svoje neimaštine. Tada ribar uzme od njega zakletvu, da mu on, kada bude bio osloboðen, nece uciniti ništa zlo, nego samo dobro. Pa pošto se osigurao njegovim svecanim obecanjem, i pošto je bio od njega uzeo u ime AUaha Svemogucega jednu svecanu zakletvu, ribar mu otvori bocu. Tada se podigne stup dima, dok nije cijeli stajao u zraku, i on još jednom postane džinnom odvratna izglega. I on smjesta boci dadne udarac nogom, tako da je odletjela daleko u more. Kada je meðutim ribar vidio, da je džinn bocu poslao da odleti u more, on sa sigurnošcu pocne vjerovati u svoju smrt. Njegova mokraca pocne kapati po njegovoj haljini, i on rekne u sebi samome: -
To nikako nije dobar znak.
70
Pripovijest o nevjernom veziru Ali se sabere u srcu i povice: -
O džinne, Allah Uzvišeni kazuje: 'Držite svoje obecanje, jer
jednom ce se o ispunjavanju obecanja tražiti polaganje racuna.' Ti si svecano obecao i zakleo se, da neceš izvršiti nada mnom nikakvu izdaju, kako ne bi Allah nad tobom izvršio nikakvu izdaju. Jer zbi lja, On je ljubomoran bog, koji grešniku daje rok, ali mu ne dopušta da umakne. Ja tebi kazujem, kako je mudri Duban rekao kralju Junanu: 'Poštedi me, tada ce Allah tebe poštedjeti!' Džinn meðutim prasne u smijeh, priðe ribaru i rekne mu: -
Slijedi me!
I ribar je koracao za njim, ali još uvijek nije bio siguran u svoje izbavljenje. Tako je on koracao, dok nisu stigli izvan grada. Zatim se on popne na neko brdo i opet dolje u neku prostranu stepu, i gle, tu su stajali pred nekim jezerom. Džinn zagazi unutra i dovikne ribaru:
-
Slijedi me!
Taj ga je slijedio sve do u sredinu jezera. Ondje džinn ostane stajati i naloži ribaru neka izbaci mrežu i lovi ribu. Ribar sada pogleda u jezero i ugleda u njemu ribe cetiriju boja, bijele i crvene, plave i žute, i nad time se zacudi. Zatim uzme mrežu, izbaci je i podigne i naðe u njoj cetiri ribe, od svake boje po jednu. Kada ih je ribar ugledao, obraduje se. Džinn mu meðutim rekne: -
Odnesi ove sultanu i ponudi mu ih! On ce ti dati dovoljno,
da te ucini bogatim covjekom. Ali, tako ti Allaha, sada me ispricaj. Jer ja danas ne znam nikakav drugi nacin, da ti ucinim dobro, pogotovo jer sam tisucuiosamstotina godina ležao u onome moru i tek u ovome casu ponovo ugledao lice zemlje. Ali na ovome jezeru ribari samo jednom na dan! I on uzme oproštaj od njega, tim što rekne: -
Neka Allah dadne, da se ponovo vidimo! Tada udari jednom nogom po tlu, a zemlja se rastvori i proguta gaBog je ildh, a rijec Allah dolazi dodavanjem clana el-: kontrakcijom i asimilacijom od el-ilah.
71
Šesta noc Zapanjen nad time, što mu se dogodilo s džinnom, i nad time, kako se to dogodilo, ribar uzme ribe i dadne se na put prema gradu. A cim je došao kuci, uzme on neku zemljanu zdjelu, napuni je vodom i baci u nju ribe, koje su se odmah u vodi te zdjele pocele pracakati. Zatim zdjelu na glavi odnese u palacu, kako mu je naredio džinn. Kada je dakle ušao ka kralju i ponudio mu te ribe, ovaj dospije u krajnje zaprepašcenje nad njihovim izgledom. Jer još nikada u svome životu on nije ugledao ribe poput tih, po vrsti i obliku. Tako on rekne: —
Daj te ribe robinji kuharici!
Tu mu je robinju prije tri dana bio poklonio kralj od Grcke, i on je još nije bio iskušao u umijecu kuhanja. Vezir joj naredi, neka ribe ispece, tim što rekne: —
O djevojko, kralj nalaže da ti se kaže: 'Mi te iskušavamo, o
moja suzo, samo u vrijeme naše nužde16'. Pokaži nam danas svoje umijece i svoju sposobnost, da dobro kuhaš! Jer sultanu je danas
donesen poklon. I pošto joj je vezir dao tocne upute, vrati se on ka kralju, koji mu zapovijedi, neka dadne ribaru cetirista dinara. Vezir mu ih dadne, a ribar ih uzme, stavi ih u svoja njedra, i žurno poðe kuci. Pri tome je padao, i opet ustajao i ponovo se spoticao, jer je on sve držao za nekakav san. Kupovao je meðutim svojima, sve što su trebali, i naposljetku ode u velikoj radosti svojoj ženi. Toliko o ribaru! Sto se pak tice robinje, ona je uzela ribe, ocistila ih je, stavila tavu na vatru, i pustila da se ribe peku, sve dok jedna strana nije bila ispržena. Zatim ih je okrenula na drugu stranu. I gledaj, kuhinjski se zid rastvori, i iz njega izaðe neka djevojka, lijepa po liku, okruglih obraza, savrešene ljupkosti, s dubokpcrno obojanim trepavicama. Na glavi je nosila svilenu maramu s plavim resama. O njezinim su ušima visjele naušnice. Pregibe je ruku obuhvacalo par 16 To znaci: nešto se iskušava samo u ono vrijeme, kada za to stvarno postoji potreba. 72
Pripovijest o nevjernom veziru grivni, a na njezinim su se prstima nalazili prstenovi s neprocjenjivim draguljima. Ona zabode prut u tavu i rekne: —
Vi ribe, jeste li vi vjerne ugovoru?
Kada je kuharica to vidjela, ona padne u nesvijest. Djevojka meðutim ponovi svoje rijeci po drugi put i po treci put, i naposljetku ribe podignu glave iz tave i reknu u razgovijetnom govoru: -
Da, da!
I pocnu kazivati ovaj stih17: Ako se ti vratiš, mi cemo se vratiti. A ako si ti vjerna, tada cemo mi biti vjerne. Ako pak ti iznevjeriš obecanje, tada smo mi kao i ti od njega slobodne. Tada djevojka prevrne tavu i izaðe na onome mjestu, na kome je ušla, i zid se za njome zatvori. Kada se zatim kuharica probudila iz svoje nesvijesti, ugleda ribe crnoizgorene kao drveni ugljen i uzvikne: -
U prvome se oružanom plesu vec slomilo njegovo koplje
— i ona opet padne onesviješcena.
Dok je ona tu tako ležala, došao je vezir. I kada je nju, crnu perlu18, ugledao kako tu leži - nju, koja nije bila u stanju razlikovati šabbat19 od cetvrtka - on je gurne nogom. Tada se ona probudi, i zaplace, i isprica mu sve, onako kako se dogodilo. Vezir se vrlo zaprepasti i uzvikne: —
To je zbilja krajnje neobicno!
17
Jedan stih u 1001 noci redovito obuhvaca po dva polustiha.
18
Dakako: crni biser.
19
Židovski neradni dan: subota.
73
Šesta noc On smjesta pošalje po ribara. Taj bude doveden, i vezir ga nazove imenom, tim što mu rekne: -
O ribaru, donesi nam cetiri ribe, jednake onima, koje si prije
donio. Ribar se otputi na jezero i izbaci mrežu. Pa kada ju je povukao, gledaj, u njoj su bile cetiri ribe jednake prvima. Njih on uzme i odmah ih odnese veziru, a on ih odnese k robinji i rekne: -
Hajde, isprži ove u mome prisustvu, kako bih ja tu pripovi
jest vidio zajedno s tobom. Robinja pocne i ocisti ih, stavi tavu na vatru, i stavi u nju ribe. Ali tek što su se one našle u tavi, kad li se rastvori zid, i izaðe djevojka, u istome oblicju kao i prvi put, a u ruci je držala prut, koji je opet gurnula u tavu, te rekne: - Vi ribe, vi ribe, jeste li vi vjerne starom ugovoru? I gledaj, sve ribe podignu glave i reknu: - Da, da! I tada one izgovore isti stih kao i prije, a taj je glasio: Ako se ti vratiš, mi cemo se vratiti. A ako si ti vjerna, tada cemo mi biti vjerne. Ako pak ti iznevjeriš obecanje, tada smo mi kao i ti od njega slobodne. Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. V^NV
74
Ipak, kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, kada su ribe progovorile i djevojka prutom prevrnula tavu i izašla na istome onom mjestu, na kome je bila ušla unutra, i zid se za njome zatvorio, da je tada vezir došao do rijeci i uzviknuo: —
Ovo je nešto, što pred kraljem ne smije ostati skriveno.
Zatim on ode ka kralju i isprica mu, što se zbilo i dogaðalo pred njegovima vlastitim ocima. Na to pak kralj rekne: -
To ja moram bezuvjetno vidjeti svojima vlastitim ocima.
On smjesta pošalje po ribara i zapovijedi mu, da donese cetiri ribe, jednake prvima, pa pošalje s njim tri covjeka za stražu. Ribar otiðe i ubrzo donese ribe. I kralj naredi, neka se njemu dadne cetirista zlatnika, okrene se prema veziru i rekne: —
Na noge, ispeci mi ove ribe ovdje pred mojim ocima!
Vezir rekne: -
Slušam i pokoravam se!
I on dadne da mu se donese tava, propisno pripravi ribe, stavi tavu na vatru i u nju položi ribe. I gledaj, zid se rastvori, i iz njega iskoci neki crni rob, nalik nekoj golemoj stijeni ili nekom pre75
Sedma noc ostatku od plemena 'Ad20, a u ruci je držao granu nekakvoga zelenog drveta. I on povice u glasnom tonu: —
Vi ribe, vi ribe, jeste li vi vjerne starom ugovoru?
A ribe podignu glave iz tave i reknu: -
Da, da! Mi se cvrsto držimo ugovora.
Ako se ti vratiš, mi cemo se vratiti. A ako si ti vjeran, tada cemo mi biti vjerne.
Ako pak ti iznevjeriš obecanje, tada smo mi kao i ti od njega slobodne. Tu crnac pristupi tavi, prevrne je granom, koju je nosio u ruci, i izaðe na onome istom mjestu, na kome je i ušao. Tada su vezir i kralj gledali ribe i vidjeli, da su one crnospaljene poput drvenog ugljena. Kralj se silno zaprepasti i rekne: -
To je nešto, o cemu se ne može podržavati šutnja, a s tima
je ribama posrijedi nekakva osobita okolnost. Zatim on zapovijedi, da mu bude doveden ribar. Pa kada je taj došao, on ga upita: -
Ti tu, reci, odakle dolaze te ribe?
Taj odgovori: —
Iz stanovitog jezera izmeðu cetiriju visoravni, ispod ovoga
gorja, koje leži pred tvojim gradom. Tada rekne kralj, okrenuvši se prema ribaru: —
Koliko je dana hoda ono udaljeno?
20 Posrijedi su legendarni prastanovnici sjeverozapadne Arabije, koji se cešce spominju u Kur'anu. Ovdje se misli na njihove goleme graðevine, o kojima je rijec u Kur'anu 26,128.129: "Dižete li vi na svakom brežuljku znak [= spomenik] ismijavajuci se [dakako: vjernicima-namjernicima], i uzimate li graðevine, da biste se ovjekovjecili?" 76
Pripovijest o nevjernom veziru A taj odgovori: —
O naš gospodaru sultane, ono je udaljeno samo pola sata
daleko. Tada se kralj zaprepasti i smjesta zapovijedi svojoj pješadiji da marširaju i svojim konjanicima da uzjašu. I on se otputi s ribarom, koji ga je vodio i proklinjao 'ifrita, sve dok se nisu popeli na goru i sišli u neku veliku pustinju, koju niti sultan ni bilo koji od vojnika još nikada u svom životu nisu vidjeli. I oni se vrlo zacude, kad su ugledali tu pustinju, i u njezinoj sredini jezero izmeðu cetiriju visoravni, i u njemu ribe u cetiri boje, u crvenoj i bijeloj i žutoj i plavoj. Kralj tu stane, obuzet zaprepašcenjem, i upita svoje trupe i sve, koji su bili prisutni: —
Je li tko meðu vama ikada prije vidio ovo jezero?
I svi dadnu kao odgovor: —
Nikada, najveci kralju našeg vremena, sve odonda otkada
živimo. Oni nato upitaju najstarije stanovnike, ali ti takoðer odgovore: —
Nikada u svome životu nismo na ovome mjestu vidjeli ovo
jezero! Kralj meðutim povice: — Tako mi Allaha, ja se necu vracati natrag u svoj glavni grad niti sjediti na prijestolju svojega gospodstva, prije nego što saznam, kakva je okolnost posrijedi s ovim jezerom i s ovim ribama. — Zatim on zapovijedi ljudima, da se ulogore uokolo onih visoravni. I oni to ucine. Na to on dadne da mu doðe vezir. To je bio stanoviti covjek od iskustva, razuma i uvida, i vrlo snalažljiv u svim poslovima. Taj sada stupi pred kralja, a ovaj mu rekne: — Gledaj, ja želim nešto uciniti, o cemu te želim izvijestiti. Palo mi je na pamet, da se ove noci sam otputim, i da uðem u trag tajni ovoga jezera i ovih riba. Ti zauzmi mjesto na vratima mojega cadora i kazuj emirima i vezirima, komornicima i namjesnicima i svima, koji te o meni budu pitali: Sultan se ne osjeca dobro, i on mi 77
Sedma noc je zapovijedio, da nikomu ne dajem dopuštenje da ulazi. Ipak nemoj nikomu odavati moj plan! I vezir ga nije mogao od toga odvratiti. Nato se kralj preobuce, opaše se svojim macem i uspne se na jednu od visoravni. I on je išao naprijed preostali dio noci sve do jutra. Zatim je hodao dalje tijekom cijeloga dana, premda ga je vrucina teško ometala, jer je ipak hodao dan i noc. A išao je dalje i tijekom cijele druge noci sve do jutra.Tada iznenada u velikoj daljini izroni pred njim neka crna tocka. I on se obraduje i sam sebi rekne: -
Možda cu naci nekoga, tko me može izvijestiti, što je posri
jedi s tim jezerom i s tim ribama. Pa kada je došao bliže onamo, naðe neku palacu, izgraðenu od crnoga kamena i obloženu željeznim plocama. I jedno je od vratnih krila stajalo široko otvoreno, dok je drugo bilo zatvoreno. Silno obradovan, kralj priðe vratima i lagano pokuca. Ali pošto nije cuo nikakav odgovor, on pokuca po drugi put i po treci put. Ali ni potom nije cuo nikakva odgovora. Tada on pokuca vrlo glasno, ali mu još uvijek nitko nije odgovarao. Tako on sebi rekne:
-
Ona bez sumnje stoji prazna. On dakle prikupi srcanosti i stupi kroz vrata palace u veliko predvorje i ondje glasno vikne: -
Vi stanari palace, ovdje je jedan stranac i putnik. Imate li
malo hrane za put? I on ponovi uzvik po drugi i treci put, ali nije cuo nikakva odgovora. Ohrabri dakle svoju dušu i osokoli srce i proðe kroz predvorje, sve do sredine palace, i ne naðe u njoj nijednog covjeka. Pa ipak je ona bila opremljena svilenim sagovima i zlatom protkanim tkaninama. A zavjese su bile spuštene. U sredini se meðutim dvorca nalazilo jedno prostrano dvorište, prema kojemu su se otvarale cetiri dvorane — s povišenom estradom — jedna nasuprot drugoj. Na sredini se dvorišta nalazio bazen sa šadyr-vanom. Na njemu su stajala cetiri lava od crvenog zlata, koji su iz svojih ralja bljuvali vodu, sjajnu poput bisera i dragulja. Unaokolo 78
Pripovijest o nevjernom veziru su po palaci lepršale ptice, i u tu je svrhu bila razapeta mreža od zlatne žice, koja ih je prijecila da ne izlete. Ali on ne ugleda ni jednoga jedinog covjeka. Kralj se zaprepasti i ipak postane žalostan, jer nikoga nije vidio, tko bi mu mogao dati obavijest o onoj pustinji i jezeru, o ribama, visoravnima i palaci. Zatim sjedne zamišljen izmeðu vrata, i gledaj, tu je odzvanjao neki glas pun boli kao iz nekoga jadom izjedana srca, a taj je glas pjevao neku pjesmu: Krio sam ono, što mi se od tebe dogodilo, ali je to došlo na svjetlo dana. San je uzmaknuo s mojega oka, tako da sam ležao besan. 0
sudbo, nemoj me uvijek muciti, nemoj ranjavati!
Gledaj ipak, kako se moje jadno srce slama u nevolji i opasnosti! Vi nemate nikakva smilovanja prema mocnomu, kojega je ljubav Ponizila, niti prema bogatomu, kojega je ona otjerala u siromaštvo. Zefiru, koji vas zapahnjuje, ja sam jednom uskratio njegovu srecu. Ali otkada se spustila kob, pogled je postao slijepim. Sto strijelcu pomaže jakost, ako se on mjeri s neprijateljem,
1
pri odapinjanju mu se strijele pokida tetiva.
Pa ako mu dolaze mnoge od briga i na njega se gomilaju, Kamo junak može uteci udesu i kobi? 79
Sedma, noc Cim je dakle sultan poslušao taj žalosni glas, on skoci na noge. I dok je išao prema zvuku, naðe neku zavjesu, koja je bila spuštena pred nekima sobnim vratima. On podigne zavjesu i ugleda iza nje nekoga mladog covjeka gdje sjedi na stolici, koja se uzdizala od poda odprilike za jedan lakat visoko. Bio je to cudesno lijep mladic po liku ljubak za pogled glasa cista poput zvona cela nježna i fina crveno sjajna obraza s madežom posred svojega obraza malenim poput kuglice od ambre kao što kazuje pjesnik: Vitak mladic, zbog cijega se cela i kovrcave kose Covjecanstvo našlo u tmurnoj žalosti i vedroj radosti! Ne grdite lijepi madež, koji resi njegov obraz, Koji dvojako crnom piknjicom zacarava poglede svih! Kralj se obraduje, cim ga je ugledao, i pozdravi ga. Mladic meðutim ostane sjediti u svom kaftanu od svilene tkanine, protkanome egipatskim zlatom, i sa svojom krunom na glavi, koja je bila optocena skupocjenim draguljima. Ali su se na njegovu licu nalazili tragovi jada. On uzvrati na najuglaðeniji nacin kraljev pozdrav i rekne: -
O moj gospodaru, tvoje dostojanstvo zahtijeva od mene, da
ja pred tobom ustanem. Ali ja te molim da me ispricaš. Kralj odgovori: —
Ti si isprican, o mladicu. Ja sam tvoj gost, koji je došao k tebi
u jednoj važnoj stvari. Želio bih, da me ti izvijestiš, što je posrijedi s onim jezerom i onim ribama i ovom palacom, i zašto ti u njoj sjediš tako sam i zašto placeš. Kada je mladic cuo te rijeci, poteku mu njegove suze preko obraza, i on pocne gorko plakati, dok mu njegove grudi nisu bile mokre od suza. Zatim izgovori stihove: 80
Pripovijest o nevjernom veziru Onomu, koji spava, dok oko njega bjesne oluje udesa, Recite: Koliko su mnoge one ponizile, koliko mnoge uzvisile! Ako ti i spavaš, oko Alldhovo ne drijema nikada. Koga su usrecili udes i svijet? Komu su se trajno osmjehivali? On u dubokoj ožalošcenosti opet uzdahne i nastavi: Pusti samo u svim stvarima da vlada Gospodar ljudi! Odbaci od sebe sve misli, koje te drže u brigama! Ne pitaj pri svakoj zgodi, kako se to dakle zbilo: Jer se ipak sve stvari tu nahodepo udesu i kobi! Kralj se zaprepasti i upita ga: — Sto to cini da placeš, o mladicu? Ovaj odgovori: — Kako ne bih morao plakati, kada sa mnom ovako stoji? I on ispruži ruku prema skutu svoje haljine i podigne ga, i gledaj, donji je dio njegova tijela bio sve do stopala od kamena, od pupka meðutim pa do tjemena njegove glave bio je od mesa. Kada je kralj ugledao mladica u tome stanju, obuzme ga velika bol, i on duboko ožalošcen uzvikne: —
Jao! O mladicu, ti gomilaš jad na moj jad. Ja sam bio u
potrazi za ribama i njihovom poviješcu: sada meðutim moram pitati o njihovoj povijesti i o tvojoj. Ali nema nikakve visosti i nema nikakve moci osim kod Allaha, Uzvišenoga, Svemocnoga! Požuri se, o mladicu, i izvijesti me odmah o toj povijesti! 81
Sedma noc Ovaj rekne: — Posudi mi svoje uho i svoje oko. Kralj odgovori: — Moje uho i moje oko su spremni! Tada mladic pocne: —
Zbilja, te ribe i ja imamo imamo jednu cudesnu povijest, i
kada bi ona bila iglama pobodena u kutove ociju, bila bi opomenom za svakoga, tko se dade opomenuti. —
I kakva je ona? — upita kralj.
Tada mladic zapocne PRIPOVIJEST OKAMENJENOGA PRINCA. 'Znaj, visoki gospodaru, moj je otac bio kralj ovoga grada. On se zvao Mahmud, Gospodar Crnih Otoka, a njegova se država nalazila u podrucju ove cetiri uzvisine. On je vladao sedamdeset godina. Pa kada je zatim on otišao k Allahovoj milosti, ja sam postao sultanom na njegovu mjestu. Oženio sam se svojom sestricnom, i ona me je tako silno voljela, da, kada sam ja izbivao daleko od nje, nije jela i nije pila, sve dok me nije opet vidjela uza se. Pet smo godina dugo živjeli u usrdnom zajedništvu. Tada, jednoga dana, otiðe ona u hammam. I ja naredim da se kuhar pobrine za to, da za nas pripremi nocnu zakusku. Zatim sam ušao u ovu palacu i legao ondje, gdje sam obicavao spavati, tim što sam dvjema djevojkama zapovijedio, neka me hlade pahalicom. Jednoj sam naredio da sjedi meni uz glavu, a drugoj uz moje noge. Ali sam bio zabrinut zbog odsutnosti moje žene, i san mi nije dolazio. Moje su oci bile doduše zatvorene, ali je moj duh bio budan. Tada cujem kako robinja uz moju glavu onoj, koja je sjedila do mojih nogu, kazuje: —
O Mas'uda, to je bijeda za našega gospodara i bijeda za nje
govu mladost! Kako mu žalosno ide s našom bijednom gospodari com, kurvom! 82
Pripovijest okamenjenoga princa A druga joj odgovori: -
Da, zaista. Allah prokleo sve nevjerne i brakolomne žene!
Ali jedan muškarac poput našega gospodara u njegovoj mladosti je ipak stvarno daleko predobar za tu kurvu, koja svaku noc spava vani. Tada rekne ona uz moju glavu: -
Naš je gospodar ipak nijem, poput nekoga, komu se ulilo
carobni napitak, da on nju ne poziva na odgovornost!
A druga: -
Stidi se! Zna li naš gospodar što o tome, ili napušta li ona
njega s njegovom privolom? Da, ne miješa li ona njemu svaku vecer pice, koje mu daje piti prije odlaska na spavanje, i ne stavlja li mu u pice uspavljujucu buniku? Tako on zaspe i ne zna, što se dogaða, niti doznaje, kamo ona ide u usmjerava svoje korake. Cim mu ona dakle pruži vino s uspavljujucim napitkom, stavlja na sebe svoje haljine, škropi se miomirisima i ostavlja ga i izbiva sve do osvita dana. Zatim meðutim dolazi k njemu i spali pod njegovim nosom nešto kada, i on se budi iz svojega sna. Kada sam ja cuo taj razgovor djevojaka, postala je svjetlost pred mojim ocima tminom, i jedva sam mogao cekati, dok nije pocela noc. Cim se moja sestricna vratila iz hammama, rasprostrli smo stoljnjak i jeli. Nato smo sjedili još neko vrijeme zajedno i zabavljali se, onako kako smo to bili navikli. Zatim ona zatraži vino, koje sam ja obicavao piti prije spavanja, i pruži mi pehar. Ja sam ga ispraznio i cinio, kao da ga ispijam kao obicno, ali sam ga izlijevao u džep na mojim grudima. U istome sam trenutku legao i pravio se kao da spavam. I gledaj, ona povice: -
Spavaj kroz noc i nikada opet ne ustaj! Tako mi Allaha,
zgražam se nad tobom, i zgražam se nad tvojim likom, i mojoj se duši zajedništvo s tobom zgadilo. Ja ne mogu više cekati na trenu tak, kada ce Allah ugrabiti tvoj život. Zatim ona ode i stavi na sebe svoje najljepše haljine, okadi se miomirisima, uzme moj mac i njime se opaše. I ona otvori vrata 83
Sedmu noc palace i izaðe napolje. Ja meðutim ustanem i pocnem je slijediti, kako je napustila palacu i išla kroz gradske ulice, sve dok nije stigla do gradskih vrata. Ondje ona izgovori rijeci, koje ja nisam razumio. Zapori padnu, a vrata se otvore. Ona izaðe, dok sam je ja slijedio, a da ona to nije primijecivala, dok nije naposljetku prispjela do gomila ruševina i došla do nekog zabrana od trske, u kojem se nalazila okrugla koliba, sagraðena od opeka i
opskrbljena malim vratima. Ona uðe u nju, ja se meðutim popnem na krov kolibe i pogledam u unutrašnjost. I gledaj, moja je sestricna prišla nekomu crnom robu, cija je jedna usna bila kao poklopac od lonca i cija je druga usna bila kao ðon od cipele. Da, njegova je usna bila tako dugacka, da bi on njome mogao pobirati pijesak sa šljuncane pretkucnice te kolibe. On je bio gubav i ležao na nekoj postelji od otpada šecerne trske, umotan u nekakvu staru ponjavu i u dronjke i krpe. Ona poljubi pred njim pod. Tada taj rob okrene svoju glavu prema njoj i rekne: -
Ha, ti! Reci, zašto si bila odsutna sve do sada? Ovdje su bili
kod mene par mojih crnih bratica, koji su popili svoje vino, a svaki je tu imao sa sobom svoju ljubljenu. Ja meðutim zbog tebe nisam mogao piti. Ali ona uzvikne: -
Moj vladaru i gospodaru, ti radosti mojih ociju, zar ti ne znaš
da sam ja udata za svojega bratica, ciji mi se lik gadi i cije društvo mrzim? Pa kada se ja ne bi strašila poradi tebe, ja bih dala da Sunce ne izlazi opet, prije nego što ja ovaj grad ne pretvorim u gomilu ruševina, u kojoj bi kliktali sova i gavran i obitavale lisice i šakali. Da, cak bih ja i njegovo kamenje otpremila iza planine KaPi. Tada rob povice: -
Lažeš, prokletnice! Ja se dakle zaklinjem zakletvom koja se
tice casti crnaca - i nemoj misliti, da je naš osjecaj za cast tako 21 Ta se planina - zapravo: planinski lanac prema bajkovitoj arapskoj koz-mografiji - nalazi na kraju svijeta i iza nje nema više nicega. 84
Pripovijest okamenjenoga princa malen kao što je malen osjecaj za cast kod bijelaca — ako ti od danas još jednom budeš izbivala sve do ovoga vremena, tada ja necu više htjeti s tobom njegovati prisne odnose, niti cu htjeti svoje tijelo priljubljivati uz
tvoje, ti prokletnice! Ti tjeraš sa mnom šegu. Jesam li ja ovdje samo za tvoj hir? O ti smrdljiva kujo! Ti najprostija od bjelkinja! Kada sam ja od njega slušao te rijeci, i vidio i gledao i cuo, tada svijet postane taman pred mojim ocima, i ja sam nisam znao, gdje se nalazim. Ali je moja sestricna placuci i ponizno stajala pred robom i uzvikivala: -
O moj ljubljeni, plode mojega srca, ako se ti na mene budeš
srdio, tko ce me onda primiti k sebi? I ako me ti otjeraš, tko ce mi onda pružiti utocište, o moj ljubljeni, o ti svjetlosti mojih ociju? I ona nije prestajala plakati i pred njim se ponižavati, sve dok se on nije s njome pomirio. Tada ona postane veselom, ustane, odloži svoje haljine, cak svoje šalvare22, i rekne: - O moj gospodaru, nemaš li ti što za jelo za svoju robinju? - Skini poklopac sa zdjelice - mumljao je on - unutra su kosti kuhanih miševa, njih pojedi. A potom otiði do glinenog krcaga, unutra je ostatak piva, njega popij! Ona dakle pojede i popije, zatim si opere ruke i usta i poðe i legne pokraj roba na postelju od šecerne trske. I ona se posve razgoliti i upuže k njemu unutra na prljavu ponjavu i pod dronjke. Kada sam ja meðutim svoju ženu, svoju sestricnu, vidio da tako cini, tada sam gotovo izgubio svijest. Sišao sam s krova kolibe, ušao unutra i uzeo mac, koji je moja sestricna donijela sa sobom, trgnuo ga i htio ih oboje smaknuti. Najprije uputim jedan udarac prema zatiljku roba i povjerujem, da je s njime gotovo!'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. Široke hlace istocnjackog kroja. 85
Ali kada je pocela Šehrezad nastavi:
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je zacarani mladic pripovijedao kralju: 'Kada sam ja roba pogodio macem, da mu odsijecem glavu, tada mu nisam rasjekao obadvije vratne žile, nego samo dušnik i kožu i meso. Ja sam meðutim povjerovao, da sam ga ubio, i on je teško krkljao. Tada se pomakne moja sestricna. Ja ustuknem, gurnem mac natrag u korice, odem u grad i uðem u palacu i odspavam na svojoj postelji sve do jutra. Tada doðe moja žena i probudi me. I gledaj, ona si je odsjekla kosu i stavila na sebe crninu. I ona rekne: -
O moj mužu, nemoj me koriti zbog ovoga što cinim! Upravo
mi je bilo javljeno, da je moja mati preminula, da je moj otac pao u džihadu23, i da je jedan od moje brace umro od zmijskog ujeda, drugi pak da je izgubio svoj život padom u provaliju. Zato mi dolikuje, da placem i tugujem. A kada sam ja cuo njezine rijeci, pustio sam je neka to izvoli, tim što sam rekao: —
Ucini, kako hoceš! Ja te necu sprecavati.
23 Džihad je borba za islamsku vjeru - sveti rat. 87
Osma noc Tako je ona sjedila tugujuci i placuci i naricuci cijelu jednu godinu dana dugo od pocetka do kraja. A nakon isteka te godine ona mi rekne: —
Ja bih si željela u tvojoj palaci sagraditi jedan grob, s
kupolom, koji cu ja odrediti samo za tugovanje, i nazvat cu ga Kucom Naricanja. Ja opet reknem: —
Ucini, kako hoceš!
I ona si izgradi kucu za tugovanje. Preko sredine postavi kupolu, a ispod nje u zemlji dadne urediti grobnicu. Zatim dadne da se onamo donese rob i da ondje stanuje. Ali on nije više bio u stanju da joj bude na usluzi. Samo je još pio vino i nije od onoga dana, kada sam ga ranio, više progovorio nijednu rijec a ipak je dalje živio, jer još nije bio došao njegov suðeni cas.
Moja je žena dan za danom išla o jutru i o veceri u mauzolej, plakala i naricala nad njim, i davala mu vino i uvarke, ujutro i obvecer, i nije od toga odustajala tijekom cijele druge godine. I ja sam to podnosio pun širokogrudnosti i nisam na nju obracao pažnju. Ali jednoga dana uðem bez neke namjere k njoj. I naðem je kako place, i cujem je kako zaziva: —
Zbog cega si se uklonio mojim pogledima, o milino mojega
srca? Govori mi, o moj živote! razgovaraj sa mnom, o moj ljubljeni! I ona izgovori stihove: Puna sam nestrpljenja ja za tvojom ljubavlju. Ako me ti zaboraviš, Ipak moje srce i cijela moja nutrina ne ljubi nikoga drugoga osim tebe. Uzmi moje tijelo i moju dušu, kamo god da ti žuriš, Sahrani me pokraj mjesta, gdje se ti zadržavaš i boraviš. Ako zazoveš moje ime nad mojim grobom, tada ce ti odgovoriti Jecaj mojih kostiju. One ce te cuti, ako me ti zazoveš. 88
Pripovijest okamenjenoga princa I ona rekne dalje u suzama: Dan cežnje je taj dan, kada ti stojiš preda mnom: Dan je pak nesrece taj dan, kada ti od mene odlaziš. Makar ja provodila cak i noc u strahu i pod prijetnjom nesrece, Tvoja je blizina ipak slada nego sloboda od svake nevolje. I još jednom ona pocne: Makar ja posjedovala cak i sva dobra svijeta i ktomu bogatstvo perzijskih kraljeva: A moje oko ne bi moglo gledati tvoje lice — sve bi mi to bilo nalik komarcevu krilu. Pa kada je ona utihnula sa svojim rijecima i sa svojim plakanjem, ja joj reknem: — O moja sestricno, pusti da to tvoje žalovanje bude dostatno. Ta plakanje ništa ne koristi! — Nemoj me sprecavati — odgovori ona — u onome, što Cinim! Jer ako me budeš sprecavao, tada cu ja sebi oduzeti život!
Tada je pustim, neka cini kako hoce, i neka ide svojim vlastitim putem. I ona nije još jednu daljnju godinu prestajala tugovati i plakati i naricati. No nakon isteka te trece godine, kada sam ja upravo zbog izvjesne stvari, koja mi se dogodila, bio gnjevan, i kada mi je ta bijeda puna zavijanja vec predugo trajala, ja uðem i naðem je u mauzoleju do grobnice, i cujem je, kako govori: —
O moj gospodaru, nikada ne cujem ni jednu jedinu rijec od
tebe! Zbog cega mi ne daješ nikakav odgovor, moj vladaru? 89
Osma, noc I ona rekne: 0
grobe! O grobe! Zar je dakle sada izcezla njegova ljepota?
1
zar je izcezao tvoj sjaj, koji se inace pokazuje u divnoj
svjetlosti? O grobe, ti ipak nisi za mene ni zemlja ni nebo. Kako dolazi do toga, da se u tebi Mjesec sjedinjuje sa Suncem? Ali kada sam ja poslušao njezine rijeci i cuo njezine stihove, u meni se nagomila bijes na bijes, i ja povicem: -
Jao! Koliko dugo treba trajati to tugovanje?
I reknem: 0
grobe! O grobe! Zar je sada dakle izcezla njegova nakaznost?
1
zar je izceznuo tvoj sjaj, koji se inace pojavljuje u odurnoj
svjetlosti? O grobe, ti ipak nisi niti bara ni kazan za mene. Kako dolazi do toga, da se u tebi sjedinjuje caða sa glibom? Ali cim je ona saslušala moje rijeci, skoci na noge i povice: -
Jao tebi, ti pseto, koji si mi sve to ucinio! Ti si ljubljenoga
mojega srca ranio, i meni nanio bol, i ti si uništio njegovu mladost, tako da on vec od prije tri godine nije više niti mrtav ni živ!
Tada meðutim ja na nju povicem: -
O ti od svih najprostija djevojcuro, ti od svih najprljavija
razvratnice, ljubavnice obicnoga crnog roba, na koji si položaj spustila ti sama sebe! Dabome, ja sam to ucinio! 90
Pripovijest okamenjenoga princa Pa u tom casu pograbim svoj mac, isucem ga i zamahnem prema njoj, da je pokosim. Ali kada je cula moje rijeci i vidjela mene da sam odlucan, da je ubijem, ona se nasmije i rekne: —
Natrag, pseto, koje ti vec jesi! Dakako, ono što je prošlo,
nikada se opet ne vraca, a mrtvi ne dolaze natrag. Sada mi je meðutim Allah predao u moju ruku onoga, koji mi je sve to uradio: cin, koji mije srce spalio vatrom, koja se ne da ugasiti, i plamenom, koji se ne da ugušiti! Zatim ona ustane, izgovori par rijeci, koje ja nisam razumio, i rekne: -
Snagom mojega carobnjackog umijeca postani napol ka
menom, napol covjekom! Nato ja postanem ovakvim, kakvim me ti vidiš, nesposoban ustajati i sjediti, niti mrtav ni živ. Pošto sam ja zatim bio tako pre-obražen, ona je zacarala taj grad sa svima njegovim ulicama i vrtovima u jedno jezero. No bile su u našem gradu cetiri vjerske zajednice: muslimani, kršcani, Židovi i poklonici vatre. Te je zacarala u ribe, i bijele su muslimani, crvene poklonici vatre, plave kršcani, a žute Zidovi. A cetiri je otoka zacarala u cetiri uzvisine, koje okružuju jezero. Otada me tuce i bicuje svaki dan sa sto udaraca, tako da tece moja krv i da moja ramena imaju modrice. I naposljetku mi odijeva gornju polovicu košuljom od kostrijeti, napravljenom od tkanine za šalvare, a zatim preko nje nabacuje ove raskošne haljine.' Mladic iznova pocne plakati, i on izgovori ove stihove: Strpljenje prilici tvojoj izreci, o Allah, o udesu svijeta. Ja se strpljivo tomu podvrgavam, ako se to Tebi tako sviða. Oni su vježbali na meni nasilje i neprijateljstvo i groznu porugu.
Ali ce mi možda jednom biti raj nagradom. 91
Osmu noc Ja sam živio zahvaljujuci udesu, koji mi je pao u dio, u muci. Ipak cisti prorok, koji se sviða Alla.hu, za mene posreduje. Sada se kralj obrati mladicu i rekne: - O mladicu, ti si mi nagomilao jad na jad, nakon što si mi oduzeo jednu brigu. Ali sada, o prince, gdje je ona? I gdje je taj mauzolej, u kome leži ranjeni rob? - Rob leži pod onom kupolom u svojoj grobnici - rekne mladic — a ona sjedi u onoj sobi nasuprot. Svakoga dana sa osvitom sunca dolazi ona ponajprije k meni i svlaci mi moje haljine i udara me sa sto udaraca bicem, i ja placem i kricim. Ali ja više nemam nikakve snage za pokretanje, kako bih je od sebe odvratio. Zatim, pošto je s mojim mucenjem završila, nosi ona dolje k robu vino i uvarke, i daje mu piti. Takoðer ce sutra rano ona biti ovdje. Tada kralj rekne: -
Tako mi Allaha, o mladicu, ja cu sigurno na tebi izvršiti
jedno dobro djelo, koje ce se o meni slaviti, i o kome ce se pricati sve do kraja vremena. Potom kralj sjedne pokraj mladica, i s njime je razgovarao sve do pocetka noci, a zatim obojica zaspu. Kada se meðutim ukazao osvit jutra, kralj ustane, i on odloži svoje gornje haljine, isuce svoj mac i požuri na ono mjesto, gdje je ležao rob. Tu on opazi upaljene svijece i svjetiljke, i miris tamjana i masti. I on poðe ravno na roba i sasijece ga jednim udarcem, koji ga ubije. Leš meðutim podigne na svoja leða i baci ga u neki bunar dvorskog dvorišta. Odmah se meðutim vrati natrag, obuce si robove haljine i legne dolje u grobnicu, sa isukanim macem uzduž svojega boka. A nakon stanovitog vremena doðe prokleta vještica. Najprije ode k svojemu suprugu, svuce mu haljine, uzme neki bic, i bicevala ga je, dok on nije poceo kricati: -
Ah! Neka ti bude dovoljno to, što se nalazim u ovakvome
stanju, o moja sestricno! Imaj sucuti prema meni, o moja sestricno! 92
Pripovijest okamenjenoga, princu Ona je meðutim uzvikivala: —
Jesi li ti imao sucuti prema meni, i jesi li mi poštedio moje
ga ljubljenoga? I ona ga je tukla, sve dok nije bila umorna, i dok s njegovih bokova nije potekla krv. Zatim mu je navukla košulju od kostrijeti i preko nje lanenu haljinu. Potom siðe, s peharom vina i zdjelom punom uvaraka u ruci, k robu u mauzolej. Placuci i naricuci ona uzvikne: —
O moj gospodaru, govori mi! O moj vladaru, razgovaraj sa
mnom! I ona izgovori ove stihove: Koliko ce još dugo trajati ta krutost i ta neljubaznost? Zar te poplava mojih suza još uvijek nije razmekšala? Koliko ceš ti još dugo namjerno produžavati rastanak? Ako je to cilj mojega zavidnika, on je svoj cilj vec odavno postigao. I ona ponovo zaplace i rekne: —
O moj gospodaru! Govori mi! Razgovaraj sa mnom!
I kralj priguši glas i zavrne jezik, i progovori na nacin crnaca i rekne: —
Ah! Ah! Nema nikakve visosti i nema nikakve moci osim u
Allaha, Uzvišenoga, Svemocnoga! Kada je ona meðutim cula te rijeci, zakliktala je od radosti, i pala bez svijesti na pod. Cim se zatim opet vratila k svijesti, ona upita: —
O moj gospodaru, je li to istina?
93
Osma noc A kralj odgovori tihim glasom: -
O ti vražja djevojko, zaslužuješ li ti, da itko s tobom govori i
razgovara? -
Zbog cega to? - rekne ona.
A on rekne: -
To 'zbog cega' je, da ti svakoga dragoga dugackog dana
muciš svojega supruga. I on stalno zove u pomoc, tako da mi je od veceri do jutra oduzeo san, i on preklinje za pomoc i proklinje mene i tebe, tako da me je ucinio uznemirenim i da mi je mnogo naškodio. Da nema toga, ja bih vec ozdravio, i zato ti nisam mogao odgovarati. Tada ona uzvikne: -
Ja cu ga s tvojim dopuštenjem osloboditi od te zacaranosti,
koja na njemu pociva. A kralj odgovori: -
Oslobodi ga i pribavi nam malo mira! S rijecima: — Slušam i pokoravam se! — ona ustane i izaðe iz mauzoleja u palacu.
Ondje ona uzme neku zdjelu, napuni je vodom i izrekne nad njome izvjesne rijeci, tako da je zdjela uzavrela i prokljucala, kao što prokuha kotao iznad vatre. I time ona poškropi svojega muža, tim što je rekla: -
Posredstvom snage onoga, što sam promrmljala i izgovorila,
izaði, ako si takvim postao putem moje carolije i mojega umijeca, iz ovoga oblicja i vrati se u svoje prijašnje oblicje! I gledaj sada, mladic se strese, poskoci i obraduje se svojemu osloboðenju, i uzvikne: -
Svjedocim, da nema drugoga boga osim Allaha, i svjedocim,
da je Muhammed njegov poslanik - blagoslovio ga i pozdravio Allah! Zatim mu ona rekne: 94
Pripovijest okamenjenoga, princa -
Odlazi i nikada se ovamo ne vracaj! Inace cu te ubiti. To mu je zakricala u lice. Tako on pred njome ode. Ona se meðutim vrati u mauzolej, siðe dolje i rekne: -
O moj gospodaru, izaði ipak van k meni, da gledam tvoj
lijepi lik! Tada kralj rekne tihim rijecima: -
Sto si ti ucinila? Zar si me oslobodila grane i ne želiš me
osloboditi korijena? A ona upita: -
O moj ljubljeni, o moj crncicu! Sto je to korijen?
On pak rekne: -
Jao tebi, ti vražja djevojko! To su stanovnici ovoga grada i
cetiriju otoka! Svake noci, oko ponoci, podižu ribe svoje glave i preklinju za pomoc i proklinju mene i tebe. I to je razlog, zbog kojega je mojemu tijelu uskraceno ozdravljenje. Otiði i žurno ih stavi na slobodu. Zatim doði k meni. i uzmi me za ruku i uspravi me, jer se malo moje snage vec povratilo. Pa kada je poslušala te kraljeve rijeci — ona je njega još uvijek držala za roba — u radosti uzvikne: -
O moj gospodaru, od srca rado! U Allahovo ime! Zatim poskoci, te u punoj radosti odjuri i doðe k jezeru. Ondje ona uzme malo od njegove vode..."
95 Tada primijeti Sehrezad, da je pocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Meðutim, kada je pocela
deveta noc
Šehrezad rekne: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, kada je mlada žena, carobnica, uzela nešto od vode iz jezera i nad time izgovorila rijeci, koje se ne mogu razumjeti, da su tada ribe poskocile i podigle gore svoje glave, te da su u tili cas postale ljudima. Jer carolija je s tih ljudi iz grada bila skinuta, i grad je bio ponovo nastanjen. Trgovci su prodavali i kupovali, svatko je išao za svojim pozivom, a cetiri su uzvisine postale ponovo kao i prije cetvorma otocima. Odmah potom doðe mlada žena, carobnica, ka kralju i rekne mu: - O moj gospodaru, pruži mi svoju divnu ruku i ustani! - Priði mi bliže — rekne kralj prepravljenim glasom. Pa kada je ona prišla, da je dotakne, tada kralj uzme u ruku svoj mac i probode je kroz grudi, tako da joj je šiljak bliješteci izašao kroz leða. Zatim on udari po njoj i raskoli njezino tijelo, tako da je ona u dvije polovice pala na pod. Potom izaðe i naðe nekoc zacaranog mladica, kako stoji i ceka na njega. On mu cestita na njegovu spasenju, a princ mu poljubi ruku i zahvali mu. Kada ga je kralj upitao: - Hoceš li ostati ovdje u svome gradu ili poci sa mnom u moj grad? — mladic rekne: -
O najveci kralju našega vremena, znaš li ti, kolika udaljenost
leži izmeðu tebe i tvojega grada? 97
Devetci noc —
Dva dana hoda - odgovori on.
Ali tada mladic uzvikne:
-
O kralju, ako spavaš, probudi se! Izmeðu tebe i tvojega
grada leži putovanje od jedne pune godine dana za jednoga cvrstog putnika, i ti ne bi stigao ovamo za dvaipol dana, da nije taj grad bio zacaran. Ja se meðutim, o kralju, ne želim nikada više rastajati od tebe, ni na jedan trenutak. Tada se kralj obraduje i rekne: -
Neka je hvala Allahu, koji mi je tebe podario! Ti ceš odsada
biti moj sin. Jer tijekom citavoga svojeg života ja nisam bio blagoslovljen potomstvom. Nato se usrdno pocnu grliti i radovati. Zatim krenu zajedno u palacu. Ondje kralj, koji je bio zacaran, zapovijedi velikašima svoje države, da se pripreme za putovanje, i da spreme zalihe hrane i sve potrebno. Oni se dadnu na opremanje deset dana dugo. Zatim on krene na put sa sultanom, cije je srce gorjelo od cežnje za svojim gradom, iz kojega je on još tako dugo morao izbivati. I oni poðu odatle s velikom pratnjom od pedeset mameluka24 i sa skupocjenim poklonima. Putovali su bez zaustavljanja dalje, dan i noc, jednu punu godinu dana, i Allah im je omogucio, da doðu nepovri-jeðeni do sultanova glavnoga grada. Tada oni pošalju glasnika i izvijeste vezira da je sultan stigao nepovrijeðen. Smjesta se vezir uputi s trupama njemu ususret. Oni su dakako vec bili izgubili nadu, da ce opet vidjeti kralja. Sada meðutim poljube trupe pred njim tlo i cestitaju mu na njegovu spasenju. Zatim on uðe i uzme mjesto na svome prijestolju. Vezir stupi pred njega, i kralj ga izvijesti o svemu, što se dogodilo onomu mladom knezu. Kada je vezir to sve cuo, cestitao je strancu na njegovu spasenju. Pa kada je dakle sve opet došlo u mirno stanje, sultan podijeli mnogima od svojih podanika darove i rekne veziru: —
Dovedi mi ribara, koji nam je onda bio donio ribe!
24 Mameluci (mamluci) su bijeli robovi. 98
Povijest nosaca i triju dama Vezir smjesta pošalje po ribara, koji je bio prvi uzrok osloboðenja grada i njihovih stanovnika. Pa kada je on došao, pokloni mu sultan pocasnu haljinu, i zapita ga o njegovu zdravlju, i ima li on djece. Ovaj ga obavijesti, da ima dvije kceri i jednoga sina. Tada kralj pošalje po njih, i uzme jednu od kceri za ženu, i drugu dadne mladomu knezu, a sina ucini svojim riznicarom. Zatim opunomoci vezira te ga pošalje kao sultana u grad mladoga princa, koji je ležao na Crnim Otocima, i pošalje s njime pedeset mameluka, koji su odande došli s njima, i dadne mu pocasne haljine za sve emire. Vezir mu poljubi ruke, stavi se u pokret, i uskoro otputuje onamo, dok su sultan i
mladi knez ostali doma. Ribar je meðutim postao najbogatijim covjekom svojega vremena, a njegove su kceri po-živjele kao supruge kraljeva, sve dok im nije došla smrt. A ipak to nije cudnovatije nego POVIJEST NOSACA I TRIJU DAMA. Bio jednom jedan nosac u gradu Baghdadu. Taj je bio neoženjen. Sada se dogodi - kada je on jednog dana besposleno stajao na ulici i oslonio se na svoju košaru - da je, gle, k njemu prišla neka dama, odjevena u ogrtac od muslina, svilenu odjecu, obuvena u cipele od brokata, sa zlatom izvezenim obrubom, i s tkanicom koja joj se slobodno spuštala dolje. Ona prozraci svoj zar25, a pod njim se pokažu dva crna oka, s prekrasnim trepavicama i ocnim kapcima, nježna pogleda i savršene ljepote. I ona se obrati nosacu i rekne ljupkim i biranim govorom: —
Uzmi svoju košaru i slijedi me!
Cim je nosac cuo te rijeci, on žurno uzme košaru na glavu i rekne u sebi samome: -
O dane srece! O dane Allahove milosti!
25 Veo. 99
Deveta noc I on je išao za njom, sve dok se ona nije zaustavila pred vratima neke kuce. Pokucala je na vrata, u ubrzo siðe k njoj stanoviti kršcanin. Ona mu dadne zlatnik i dobije od njega za to neku tam-nozelenu bocu. Nju ona stavi u košaru i rekne: -
Diži je i slijedi me!
Nosac meðutim rekne: -
To je, tako mi Allaha, blagoslovljen dan, dan sretan zbog
uspjeha! — i podigao je košaru na glavu i slijedio ju je, dok se nije zaustavila pred ducanom trgovca vocem, od kojega je kupila siri jske jabuke, osmanske gunje, breskve iz Omana, jasmin i lopoc iz Sirije, nježne male jesenje krastavce, limunove, sultanske narance, mirisne mrce, tamarinde, krizanteme, crvene vjetrenke, ljubice, narove cvjetove i bijele mirisne ruže.
Sve to ona stavi u nosacevu košaru i rekne: -
Nosi to! Tako je on to nosio i išao za njom, dok se ona nije zaustavila kod nekog mesara i rekla mu:
-
Odsijeci mi deset funti mesa! Mesar odsijece, i ona plati cijenu, zamota meso u bananin list, i stavi ga u košaru, tim što rekne:
-
Nosi to, o nosacu!
On podigne košaru i poðe za njom. Ona je išla dalje i stala kod trgovca živežnim namirnicama. Od njega je kupila ono, što pripada nocnom obroku, ocišcene klokocike, arapskih grožðica i badema. Zatim rekne nosacu: -
Nosi to i slijedi me!
Tako je on uzeo svoju košaru na glavu i slijedio ju je, dok se ona nije zaustavila kod slasticareva ducana. I ona kupi jedan pladanj, i natrpa na nj svakojake slastice iz ducana, pletenica, tor-tica pripremljenih s mošusom, kolaca od badema, medenjaka s limunom od kojekakve vrste, i marcipana i biskvita i pogacica. Ukratko, ona je uzela na pladanj od svih vrsta kolaca, i stavila ga u košaru. Tada joj nosac rekne: 100
Povijest nosaca i triju dama -
To si mi trebala dati na znanje. Tada bih ja doveo sa sobom
svoga tegleceg konja, na kojega bi ti mogla natovariti sve te dobre stvari. Ona se nasmiješi i lako ga udari svojom rukom po potiljku, tim što rekne: -
Požuri se hodati i nemoj puno pricati. Placa ti je sigurna, ako
tako ushtije Uzvišeni Allah! Zatim se ona zaustavi kod nekog trgovca mješovitom robom. I uzme od njega deset razlicitih voda, meðu njima ružinu vodu, vodu od narancinih cvjetova, vodu od lopoca i ivovine. I kupi takoðer dvije glave šecera, bocu ružine vode s mošusom, nekoliko komadica tamjana, alojeva drveta, ambre, mošusa i aleksandrijskih svijeca. I ona sve to stavi u košaru i rekne: -
Uzmi svoju košaru i slijedi me!
Tada on uzme košaru i poðe za njom, dok ona nije došla do stanovite lijepe kuce, pred kojom se nalazilo prostrano dvorište, do visoke zgrade s golemim stupovima. Njezina su vrata imala dva krila od ebanovine,
optocena plocama od crvena zlata. Dama stane pred vratima, podigne zar sa svoga lica, i lagano pokuca. Nosac je meðutim stajao iza nje i neprestano mislio na njezinu ljepotu i ljupkost. Vrata budu otvorena, i oba se krila naglo razmaknu, Tada nosac pogleda, tko ih je otvorio. I gle, to je bila neka dama pristala stasa, nešto oko pet stopa visoka, nabreklih sisa, lijepa i ljupka, savršene privlacnosti i ravnomjerne tjelesne graðe. Njezino je celo bilo bijelo poput cvijeta, njezini obrazi svijetlocrveni poput anemone, njezine oci kao one u divlje junice ili gazele, a njezine obrve kao mlaðak blagoslovljenog Ramadana26. Njezina su usta bila poput Salamunova pecata27, njezine usne koraljnocrvene a njezini zubici poput kakve biserne ogrlice ili poput latica krizan26 Ramadan, sveti mjesec muslimanskog posta, je deveti mjesec arapske lunarne godine. 27 Salamunov (Sulaimanov) pecat = pokosnica (Polygnatum), biljni rod iz porodice ljiljana (Liliaceae). 101
Deveta noc temina cvijeta. Njezin je vrat bio nalik onomu od antilope, njezine grudi mramornom bunaru, a njezine su sise bile kao dva nara. Njezin je trbuh bio mekan kao baršun, a udubina bi njezina pupka mogla primiti uncu orahova ulja. Ukratko, bila je ona nalik onoj, o kojoj kazuje pjesnik: Pogledaj je, cini da izblijede Sunce i Mjesec, Nju, peruniku u zracecoj cvjetnoj raskoši. Nikada tvoje oko nije vidjelo crno i bijelo tako lijepo u udruzi Poput njezine tamne kose prema tako cistom licu. Ružicasti su njezini obrazi; a njezina ljepota pripovijeda Vazda o njezinu imenu, makar joj takoðer nedostajalo bogatstvo. Nasmiješim se zbog njezinih bokova, kada se oni u hodu ljuljaju; O cudo, i placem zbog vitkoga stasa, koji se gotovo krši. I kada ju je nosac ugledao, njegov su razum i osjetila bili osvojeni, tako da mu je skoro pala košara s glave. Zatim on rekne u sebi samome: -
Nikada u svom životu ja nisam vidio blagoslovljeni)eg dana
od ovoga! A vratarica rekne domacici: —
Uði na vrata, i oslobodi jadnog nosaca njegova tereta! Tada
domacica uðe i vratarica ju je slijedila, i nosac takoðer. I išli su dalje, sve dok nisu došli do jedne lijepe, prostrane dvorane, koja je bila sagraðena cudesnom umješnošcu, sa svakojakim ukrasima, s arkadama, svodovima, estradama, nišama i ogradama, pred kojima su visjeli zastori. A u sredini se dvorane nalazio velik bazen pun vode, i u njemu se nalazio mali hangar za camce. U stražnjem se 102
Povijest nosaca i triju dama meðutim dijelu dvorane nalazila postelja od smrekovine, optocena draguljima, nad kojom se nalazio baldahin od crvena atlasa, koji je bio protkan biserima, tako velikim kao lješnjaci, i još vecima. U njoj se ukazala neka dama, iznimne ljepote, divnoga lica, ocaravajucih ociju i mudra izgleda, po liku tako lijepa kao Mjesec. A njezine su obrve bile savijene kao lukovi, njezin stas uspravan kao alif28, njezin je dah mirisao na ambru, a njezine su usne bile crvene poput karneola i slatke poput šecera. Sjaj je njezina lica posramlji-vao zracece Sunce. Ona je bila poput nebeskog planeta, ili poput neke pozlacene kupole, ili poput neke nevjeste u najprobranijem nakitu, ili neke plemenite djevojke od Arabije. Ovako je o njoj pjevao pjesnik: To je, kao da je njezin smiješak pokazao sniježno bijele redove bisera, Poput cvjetova krizantema, ili poput zrna tuce. Ona ima uvojke, koji padaju dolje poput crne noci. Ona, cija ljepota cini da problijedi jutarnje svjetlo. Tu ustane treca dama s postelje i priðe, lagano ljuljajuci u hodu svojim bokovima, sve dok nije došla u sredinu dvorane k svojim sestrama. I ona rekne: -
Sto tu stojite? Uzmite s glave jadnog nosaca teret!
Odmah mu sprijeda priðe domacica, i straga mu priðe vratari-ca, i treca dama objema pomogne, i dignu košaru s nosaceve glave, isprazne je i sve postave na svoje mjesto. I naposljetku dadnu nosacu dva zlatnika i reknu: —
Otiði svojim putem, o nosacu!
Ali on pogleda dame i njihovu veliku ljepotu i fine crte lica. Jer 28 Alif je prvo slovo arapske abecede, a ima oblik uspravne crte. 103
Devetci noc on nije vidio nikada ništa ljepše od njih - pa ipak se kod njih nije nalazio nijedan muškarac. A nadalje je pogledavao na vino, voce, cvijece i sve druge dobre stvari, koje su se kod njih nalazile. Tako je on dospio u najvece zaprepašcenje i oklijevao s odlaskom. Tada rekne jedna od dama: -
Sto je tebi? Zašto ne odlaziš? Držiš li ti možda zaradu odvec
malom? Nato se ona okrene k svojoj sestri i rekne: -
Daj mu još jedan dinar!
Ipak nosac odvrati: -
Tako mi Allaha, gospodarice, ja ne držim zaradu odvec
malom. Moja zasluga iznosi jedva dva dirhema. Ne, moje srce i moja duša misle samo na vas. Kako dolazi do toga, da ste vi tako same, a da nemate kod sebe nekog muškarca ili bilo koga, tko bi vam pravio društvo? Vi znate da minaret29 može stajati samo na cetiri noseca zida. Ali vama nedostaje crtvrti! Zadovoljstvo žena postaje savršenim tek zahvaljujuci muškarcima, onako kako to glasi u pjesmi: Zar ne vidiš, da je za užitak potrebno cetvero: Harfa, lutnja, citra i flauta! I cetiri ga mirisa moraju draga ti: Mrce, klincici, vjetrenke i ruže. Sve to postaje milim samo zahvaljujuci drugima cetvorma: Vinu i mladosti, ljubavi i zlatu. Vi ste tri, i potreban vam je netko cetvrti, koji mora biti razuman i pametan covjek, oštroumna duha i sposoban, da cuva tajne. 29 Toranj džamije. 104
Povijest nosaca i triju dama
Kada su one cule njegove rijeci, obradovale su im se, i one mu se nasmiju i reknu: —
I tko je to za nas? Mi smo djevojke, i bojimo se, da ikomu
povjerimo našu tajnu, tko je nece cuvati, jer mi smo procitale u stanovitoj prici, što je rekao pjesnik Ibn eth-Thumam: Cuvaj revno svoju tajnu! Nikoga o njoj ne izvješcujl Jer tko odaje svoju tajnu, istoga je casa gubi. A ako tvoje vlastite grudi ne mogu skrivati tvoju tajnu, Kako nju mogu skrivati grudi onoga, komu si je priopcio. A takoðer je izvrsno rekao Abu Nuvas30: Tko ljudima pripovijeda svoju tajnu, Zaslužuje, da mu se na celo utisne goruci pecat. Kada je meðutim nosac cuo njihove rijeci, on odvrati: —
Tako vam vašega života! Ja sam razuman i pouzdan covjek.
Ja sam procitao knjige i proucio kronike. Ja pokazujem ono lijepo a skrivam ono ružno, kako to glasi u pjesnikovim rijecima. I on izgovori stihove: Tajnu cuva samo pouzdan covjek. I tajna je kod najboljeg covjeka zapecacena. Kod mene se tajna nalazi u zakljucanoj kuci. Kljucevi su za nju izgubljeni, a vrata su zasunuta. 30 Jedan od najpoznatijih arapskih pjesnika, ubijen oko 810. godine.
105
Deveta noc Kad su dame cule te stihove, i ono što im on priopcuje, one reknu: -
Ti znaš, mi smo za ovu graðevinu potrošile veliku svotu
novca. Imaš li ti što za nas kao odštetu? Jer mi ti necemo dopusti ti, da ti kod nas sjediš kao naš drug za stolom i da gledaš u naša dražesna, lijepa lica, a da nam ne platiš stanovitu svotu novca. Zar ne poznaješ izreku: 'Ljubav bez ijednog novcica ne vrijedi ni jednog novcica'? A vratarica priklopi: -
Ako što donosiš, moj prijatelju, onda si ti nešto. Ako ne
donosiš ništa, odlazi s ništa! Tada meðutim domacica rekne: -
Sestre, ipak ga se okanite. Jer, tako mi Allaha, on nas danas
nije ostavio u neprilici, a da je bio drugaciji, ne bi s nama imao str pljenja. Kakve god ga se uopce obveze ticale, ja ih uzimam na sebe. Tada se nosac razveseli, poljubi pod pred njome, zahvali joj i rekne: - Tako mi Allaha, danas sam svoj prvi novac primio od tebe. Tada one reknu: - Sjedni i budi nam dobrodošao! A dama s prijestolja rekne: -
Tako mi Allaha, mi te možemo samo pod jednim uvjetom
pustiti da kod nas sjediš, a taj je, da ne postavljaš nikakva pitanja o stvarima, koje te se ništa ne ticu. Pa ako se ipak umiješaš, dobit ceš batina. Tada nosac uzvikne: -
Sporazuman, o moja gospodarice, s najvecom radošcu.
Pogledajte, više uopce nemam jezika! Zatim ustane domacica, podvrne svoju haljinu, poslaže boce u redove, procijedi vino i stavi zelen oko vrca i sve pripremi, što su 106
Povijest nosaca i triju dama trebali. Potom stavi pred njih vino i sjedne na pod, ona sa sestrama. Takoðer nosac sjedne k njima, ali je on mislio da je u snu. Sada domacica uzme bocicu s vinom i napuni prvi pehar i ispije ga, i isto tako drugi i treci. Zatim ga ponovo napuni i pruži nosacu s rijecima: Pij za blagodat, za radost, za zdravlje! Ovo pice cini, da bolest odžuri. I on uzme pehar u ruku uz dubok naklon i bez pripreme izrekne stihove: Pehar se pije samo s pouzdanim prijateljem, Zajedno s covjekom plemenita podrijetla i stare loze, Vino je kao vjetar: ako puše preko mirisa, On miriši; ipak on zaudara kada prelazi preko lešine. I on k tomu dometne: Nemoj piti vino nikada drugacije nego iz Ijepotanovih ruku, Koji tebi govori finim govorom, i koji mu je nalik. Pošto je izgovorio taj stih, poljubi im ruke, i ispije, i postane pijan, i teturajuci nastavi izgovarati stihove: Sve je stvari, u kojima je krv, zabranjeno Piti, izuzevši jedino krv vinove loze. 107
Devetci noc Napoji me, ja cu za tvoje oci, gazelo, Svoj imetak, svoja dobra, sebe samoga dati kao otkupninu. Tada domacica napuni pehar i dadne ga vratarici, koja joj ga uzme iz ruke, zahvali i ispije. Zatim ona natoci ponovo i pruži dami s prijestolja, i opet natoci pehar i pruži ga nosacu. Ovaj pred njome poljubi pod, zahvali i ispije i izgovori stihove: Donesi ga, tako tiAllaha, donesi — iz punih pehara Daj mi pehar da pijem — to je izvor života. Sada stupi nosac pred gospodaricu kuce i rekne: —
O gospodarice, ja sam tvoj rob, tvoj mameluk31, tvoj sluga.
I on pocne: Pred vratima stoji jedan od tvojih robova i slavi Vazda, što mu je tvoja milost u darovima poklonila. Smije li on, o gospodarice darova, uci i gledati
Tvoju ljepotu? Jer ja i ljubav, mi se nikada ne rastajemo. Ona meðutim rekne: —
Ucini sebi dobrostivo, pij za dobrobit, i krepkost neka tece
u žilama zdravlja! Tada on uzme pehar, poljubi joj ruku i izrekne u pjevnome tonskom padu ove stihove: 31 Mameluk (mamluk) je bijeli rob, kasnije pripadnik garde egipatskog sultana, u prenesenu znacenju pokoran sluga. 108
Povijest nosaca i triju dama Dadnem joj preslik obraza, vino, tako bistro, Staro, cije je svjetlo bilo poput vatrenih plamenova. Ona ga dotakne usnama, i zatim smiješeci se rekne: 'Kako ti nudiš covjeku da pije ljudske obraze?' Ja reknem: 'Ipak ispij! To su moje suze, krv mojega srca takoðer, Od toga su postale crvenima; smiješao ih je u peharu moj dah.' A ona odvrati ovim stihom32: Ako si ti zbog mene isplakao krv, Tada mi donesi i napoji me, od srca rado, o prijatelju! Tada dama uzme pehar i ispije ga u zdravlje svojih sestara. Tako nisu prestajale piti s nosacem u svojoj sredini. Pritom su plesale i smijale se i pjevale pjesme, stihove i strofe. Nosac se meðutim pocne s njima šaliti. Ljubio ih je, grickao, milovao, štipkao, opipavao, i zbijao svakakve šale. I jedna bi mu je gurnula slasticu u usta, a druga bi ga pomilovala. I ova bi ga pljusnula po obrazu, a ona bi mu dobacila cvijet. I obuzimala ga je meðu njima najviša slast, kao da sjedi u raju meðu crnookim djevojkama33. To su oni cinili tako dalje, dok im se vino nije popelo u glavu i omami-lo im osjetila. A kada je njima ovladala opijenost, ustala je vratarica, i svlacila svoje haljine, sve dok nije ostala posve gola. I pustila je da joj kosa padne oko tijela poput neke zavjese, i bacila se u bazen, i igrala se 32
Stih se u 1001 noci redovno sastoji od dva polustiha.
33
Posrijedi su rajske djevice - džennetske huri (hurije).
109
Deveta noc u vodi, ronila poput neke patke i istraživala, uzimala u usta vodu i prskala po nosacu. Zatim si opere svoje udove i ono meðu bedrima. Tada iskoci iz vode i baci se nosacu u krilo i rekne: -
O moj gospodaru, kako se zove ovo? — pri cemu je uprla
prstom u svoju picku. On odgovori: - Tvoja picka. Ali ona uzvikne: - Kako? Zar te nije sram? - i pograbi ga za vrat i udari ga. Zatim on rekne: - Tvoja pizda. I ona ga udari još jedanput i povice: - Fuj, fuj, kako ružno! Zar se ti još ne sramiš? On meðutim rekne: - Tvoja pica34. A ona povice: -
Kako? Zar se ne stidiš iz osjecaja poštovanja? - i ona ga
odgurne rukom, i udari. Tada nosac uzvikne: 34 Hrvatski jezik spada u indogermanske jezike, koji su u poreðenju sa semi-tskim jezicima preapstraktni, da bi imali za spolne organe dovoljan broj jednostavnih vulgarnih sinonima. Tako za naše "picka" i "pizda" arapski pjesnik ovdje s lakocom nabraja - "rahim", "nudul", "fardž", "kuss", "zunbur", a za naše "kurac" "chazflk", "air", "zubb", dok je prevoditelj, u nedostatku boljih rješenja, morao pribjeci i rijecima od milja kao što su "pica", "piša", "pimpek" i "pišek". U rijeci se kurac (= pjetlic) prvotno deminutivno znacenje ipak izgubilo. No, ako dodamo da je picka ono cime se piški, a pizda ono na cemu se sjedi (od indogermanskog korijena pezd-), onda vidimo da ništa zapravo nije vulgarno vec samo po sebi, nego tek u kontekstu. 110
Povijest nosaca i triju dama -
Tvoja popišura.
Ali ga sada napadne najstarija dama s udarcima i uzvikne: -
To ne smiješ tako kazati!
Ali ma koje god da bi on ime uopce imenovao, one su ga tukle sve više, sve dok mu od svih tih batina nije otekao vrat. I tako su ga one ucinile predmetom meðusobnog smijanja. On meðutim naposljetku upita: - Pa kako se to kod vas zove? A dama odvrati: - Rutava metvica smionoga! Tada nosac uzvikne: -
Neka je hvala Allahu za spasenje. Dobro, o rutava metvice
smionoga! Tada oni puste da kruže pehari i caše, i ustane druga dama, odloži svoje haljine, baci se u bazen, i ucini onako, kako je ucinila prva. I ona izaðe iz vode i baci se nosacu u krilo, pokaže na svoje spolovilo i upita: - O svjetlosti mojih ociju, kako se ovo zove: On odvrati: - Tvoja pizda. A ona odgovori: -
Nije li to ružno od tebe? - i tako ga je udarala, da je dvo
rana odjekivala od udaraca. Pri tome je uzvikivala: - Fuj, fuj, zar se ti zbilja ne stidiš? On nato: - Rutava metvica smionoga. A padale su batine i udarci po njegovu potiljku, dok je on uzvikivao: 111
Deveta noc - Tvoja picka! Tvoja pica! Tvoja pizda! Tvoja piša! A djevojke su uvijek odgovarale: - Ne, ne! Tako on ponovi: - Rutava metvica smionoga. I sve su se tri smijale, sve dok nisu pale na leða, i udarale su ga i govorile:
- Ne, tako se to ne zove. On meðutim povice: - O moje sestre, kako se to onda zove? A one odvrate: - Otvoreni sezam!
">
Nato domacica ponovo obuce svoje haljine, i oni pocnu ponovo piti. Ali je nosac neprekidno stenjao zbog svojeg potiljka i svojih ramena. I ponovo je neko vrijeme kod njih kružio pehar. Ali potom ustane najstarija i najljepša od dama i svuce sa sebe svoju odjecu. A nosac obuhvati rukom svoj potiljak, te ga protrlja i rekne: -
Neka se mojemu potiljku i mojim ramenima smiluje Allah!
Kada je potom dama bila razodjevena, baci se ona u bazen, zaroni u vodu, poigra se i opere. Nosac je promatrao njezino golo tijelo. Ono je bilo poput Mlaðaka, a lice joj je slicilo Uštapu, ili uzlazecemu jutarnjem rumenilu. I on je promatrao njezin stas i njezine sise i te okrugle guzove, koji su podrhtavali. Jer ona je bila gola, onako kako ju je stvorio Gospod. I on povice: -
Ah! Ah! - i izgovori u stihovima:
Ako ja tvoje tijelo usporeðujem sa zelenom granom, Sam sebe opterecujem grijehom i teškom krivicom. 112
Povijest nosaca- i triju dama Grana je najljepša, kada je nalazimo u haljini, Ali si ti najljepša, kada te gledamo golu. Kada je dakle dama cula te stihove, popne se van iz bazena, pristupi mu, i sjedne mu u krilo, i pokaže mu svoju stvar i rekne: - O moj gospodarcicu, što je to? - On odgovori: - Rutava metvica smionoga. Tada ona uzvikne: - Ma daj! On nato: - Otvoreni sezam. Ali ona: - One! Zatim on rekne: - Tvoja picka! Sada ga je ona grdila: - Fuj, fuj! Zar se ne stidiš? - i tukla ga je po potiljku.
I ma koje da je uopce ime on kazivao, ona ga je udarala i uzvikivala: - Ne, ne! - sve dok on naposljetku nije rekao: - Sestre, kako se to onda zove? A ona odvrati: - Abu Mansurovo konacište!. Nato nosac uzvikne: -
Neka je hvaljen Allah za sigurno spasenje! Ha, Abu
Mansurovo konacište! 113
Devetci noc I dama ode i obuce svoje haljine. Sada se oni vrate svojem poslovanju i meðu njima je neko vrijeme kružio pehar. Ali naposljetku ustane nosac, svuce svoje haljine, skoci u bazen, i one su gledale kako on u vodi pliva. I on si opere bradati podbradak i ispod pazuha, kao što su se i one oprale. Potom se popne van i baci se u krilo prve dame, osloni ruke na vrataricino krilo i stavi svoje noge i bedra u gospodaricino krilo. Zatim pokaže na svoj kurac i rekne: -
O moje gospodarice, kako se ovo zove? Sve su se smijale njegovim rijecima, sve dok nisu pale na leða, i jedna rekne:
- Tvoj kurac! Ali on odvrati: - Ne! - i svaku pojedinu za kaznu ugrize. Zatim one reknu: - Tvoj pimpek! Ali on uzvikne: - Ne! - ijednu za drugom zagrli..." 114 Tada primjeti Sehrezad, daje pocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
^®.&&&&&&&&&ft&&fi&ftft&&&ft&&ftfi&&®$~^ \ deseta noc ' ^$ W !?W W ?W? ?? W W?? W W WS#^"
njezina sestra Dinazad rekne: "Ispricaj nam svoju pricu do kraja." I Sehrezad odgovori: "S najvecom radošcu. Došlo mi je do ušiju, o sretni Kralju, da su dame neprestano nosacu govorile: —
Tvoj kurac! tvoj pimpek! Tvoj pišek!
I on ih je pritom ljubio i grizao i grlio, sve dok se nije na njima zadovoljilo njegovo srce, i oni su se svi jedno s drugim smijali. Naposljetku one reknu: -
O naš brate, kako se to onda zove?
A on zapita: —
Zar vi ne znate, kako se to zove?
A one reknu: -Ne! On odgovori: -
To je mulac, koji prodire kroza sve, kojemu kao ispaša nami
guje rutava metvica smionoga, koji kao hranu proždire otvoreni sezam i nocuje u Abu Mansurovu konacištu. 115
Desetu noc Tada su se one smijale, sve dok nisu pale na leða. I oni se vrate gozbi i nisu prestajali, sve dok se nije nad njima spustila noc.
Sada one reknu nosacu: —
Bog ti pomogao, prijateljcicu, podigni se i obuj svoje san
dale. Otiði i pokaži nam širinu svojih ramena! Ipak on rekne: — Tako mi Allaha, ja bih se mogao lakše rastati od svoje duše nego od vas. Hajdete, pustite da nadovežemo noc na dan, a sutra ce svatko od nas otici svojim vlastitim putem! — Tako vam moga života — rekne domacica — pustite ga neka ostane kod nas, da mu se možemo smijati: tko ce tako dugo ostati na životu, dok ponovo ne sretnemo njemu slicnoga? Zbilja, on je veseo i šaljiv drug u društvu. Na to one reknu: —
Ti smiješ ostati s nama kroz noc samo pod uvjetom, da se
podvrgavaš našim zapovjedima i da, što god uopce vidio, o tome niti ne pitaš, niti istražuješ razloge. — Dobro - odgovori on. I one zapovijede: — Otiði i procitaj natpis na vratima. Tada on ode do vrata i naðe ondje u zlatu ispisane rijeci: 'Tko bude govorio o onome, što ga se ništa ne tice, cut ce ono, što mu nece biti ugodno!' I nosac rekne: —
Vi trebate biti svjedokom, da ja necu govoriti o onome, što
me se ništa ne tice. Sada ustane domacica i stavi pred njih jelo, i oni su jeli. Zatim su one zapalile svijece i svjetiljke i stavile na svijece ambre i aloje-va drveta. I pošto su onu dvoranu zamijenile drugom i donijele svježega voca i pica, svi zajedno posjedaju da piju i da vode ljubavne razgovore. I nisu prestajali piti i naklapati i hrskati suho voce i smijati se i šaliti, pun sat vremena. Ali tada, gle, odjekne 116
Povijest nosaca i triju dama neko kucanje na vrata. Ipak to nije ni na koji nacin poremetilo njihovo dobro raspoloženje. Samo jedna ustane i ode k vratima. Ubrzo se vrati i rekne: - Zaista, naše zadovoljstvo ove noci mora postati savršenim.
- Sto je dakle posrijedi? - zapitaju je. A ona odvrati: -
Na vratima stoje tri perzijska redovnika-prosjaka, cija su
brada i kosa i obrve obrijani, i sva su trojica slijepi na lijevo oko, a to je zaista neki neobican slucaj. Oni su upravo sada došli s puta i na sebi nose vidljive tragove putovanja. Oni su tek netom dospjeli u Baghdad, a to je njihova prva posjeta u našem gradu. I da su kucali na naša vrata, dogodilo se samo zato, jer nisu našli nijedno mjesto za nocenje. Oni su cak rekli: 'Možda ce nam vlasnik ove kuce dati kljuceve od svoje staje, ili neku kolibu, u kojoj bismo mogli provesti noc', jer vecer ih je iznenadila, a buduci da su stran ci, nisu znali nikoga, kod koga bi našli krov nad glavom, i, o moje sestre, svaki od njih ima na svoj nacin komican izgled. I ona nije prestajala moliti, sve dok joj one nisu rekle: -
Pusti ih neka uðu i izloži im uvjet, da ne govore o onome, što
ih se ništa ne tice, da ne bi culi ono, što im nece biti ugodno! Tada se ona obraduje, ode i ubrzo se vrati s tri jednooka, cije su brade i brkovi bili obrijani. Oni izgovore pozdrav muslimana, iskažu svoje strahopoštovanje i odstupe. Ali dame ustanu i izreknu im dobrodošlicu i zažele im srecu za sigurno prispijece i pozovu ih da sjednu. Tek sada ugledaju redovnici pred sobom lijepo mjesto, ureðenu dvoranu, ukrašenu cvijecem. Ugledaju zapaljene svijece, kadionicu koja se dimila i poslastice, voce, vino i tri djevicanske dame, i kao u jedan glas uzviknu: -
Tako vam Allaha, ovdje je lijepo!
Tada se okrenu prema nosacu i uvide, da se on nalazi u zadovoljnom raspoloženju, ali da je ošamucen i pijan. I oni pomisle da je on jedan od njihovih, i uzviknu: 117
Deseta, noc —
To ne neki redovnik—prosjak poput nas! Neki Arabljanin, ili
neki stranac. Cim je meðutim nosac cuo te rijeci, pogleda ih širom razro-gacenih ociju i rekne im: — Tiho sjedite i ne upuštajte se ni u kakvo znatiželjno brbljanje! Niste li procitali, što stoji napisano iznad vrata? Toga nigdje nema, da prosjaci kao vi, koji dolaze k nama, povrh toga još i svoje jezike huškaju protiv nas. — Mi te molimo za oproštenje, o fakiru - odvrate oni. - Naša glava leži u tvojim rukama. Dame se meðutim nasmiju i uspostave mir izmeðu redovnika--prosjaka i nosaca, i stave pred prosjake jelo. I ovi su jeli. I tako su zajedno sjedili, a vratarica im je davala piti. Kako je sada meðu njima kružio pehar, rekne nosac prosjacima: —
A vi, moja braco, nemate li vi nikakvu pripovijest ili
dogodovštinu, da nam je možete ispricati? Buduci da im se vino vec popelo u glavu, oni zatraže glazbala. I vratarica im donese tamburin, lutnju i perzijsku harfu. I svaki od prosjaka uzme jedan od instrumenata i ugodi ga, jedan tamburin, drugi lutnju a treci harfu. Hvatali su za žice i pjevali, a dame su ih snažnim glasom pratile, tako da je kod njih sve glasno odjekivalo. I dok su oni tjerali svoju zabavu, gle, ponovo je netko pokucao na vratima, a vratarica otiðe, da pogleda o cemu se radi. Sada, o Kralju" tako je govorila Sehrezad "povod je toga kucanja bio ovaj: Kalif Harun er-Raschid35 je izašao iz svoje palace, da razgleda i cuje što ima novoga. S njime su bili Dža'far, njegov vezir, i Masrur, nositelj maca njegove osvete. Ali se on sam obicavao kod takvih prilika preoblaciti u trgovca. Kada je on dakle u toj noci sišao i prolazio kroz grad, put ga navede takoðer do one kuce, iz koje su culi glazbu i pjevanje. Tada kalif rekne Dža'faru: —
Želim, da mi uðemo u ovu kucu i slušamo te pjesme, i da
vidimo, tko ih pjeva. 35 Baghdadski kalif iz obitelji Abasida (764-809. godine). 118
Povijest nosaca i triju dama Dža'far odgovori: - O gospodaru pravovjernih, to su ljudi koje je vec obuzelo pijanstvo, i ja se bojim da nam se od njih ne dogodi kakvo zlo. - Ja hocu bezuvjetno uci unutra — priklopi kalif — i želim, da ti naðeš neki izgovor, kako bismo mogli unutra uci.
Dža'far odgovori: -
Slušam i pokoravam se!
Potom on priðe i pokuca na vrata. Tada izaðe vratarica i otvori. Dža'far meðutim pristupi, poljubi tlo pred njome i rekne: -
O moja gospodarice, mi smo trgovci iz Tiberijade, a stigli
smo u Baghdad prije deset dana, i dok smo stanovali u trgovackom chanu36, prodali smo našu robu. Pozvao nas je pak stanoviti trgo vac veceras na gozbu. Došli smo u njegovu kucu, on je iznio pred nas jelo, i mi smo jeli. Potom smo još neko vrijeme zajedno s njime sjedili i pili, dok se nismo rastali. Tako smo mi izašli u noc, a jer smo stranci, izgubili smo put prema chanu, u kome stanujemo. Možda cete vi biti tako ljubazni, da nas ovu noc primite k sebi, kako bismo imali krov nad glavom. Nebo ce vam se za to odužiti! Tada ih vratarica pogleda, i primijeti da su obuceni kao trgovci, i da imaju uljudno držanje. Ona se vrati k svojim sestrama i isprica im Dža'farovu pripovijest. One tada osjete sucut prema strancima i reknu joj: -
Pusti ih, neka uðu!
Ona im ponovo otvori vrata, a ovi upitaju: - Smijemo li s tvojim dopuštenjem uci? - Uðite! - odvrati ona. I kalif uðe s Dða'farom i Masrurom. Kada su ih djevojke ugledale, ustale su, ponudile im da sjednu i poslužile ih, tim što su rekle: 36 Karavanseraj, istocnjacko svratiste, koje odgovara suvremenom motelu - motor-hotelu. 119
Desetci noc - Srdacna dobrodošlica gostima, ali samo pod jednim uvjetom. - Koji je taj? - upitaju oni, a one odgovore:
- Ne govorite o onome što vas se ništa ne tice! Inace cete cuti ono, što vam nece biti ugodno! - Dobro — reknu oni. Zatim sjednu uza zajednicko pice. Tada kalif ugleda tri redovnika-prosjaka, pa kada je primijetio da su oni svi slijepi na lijevo oko, on se nad time zaprepasti. Zatim pogleda djevojke, kako su one lijepe i ljupke, i obuzme ga zbunjenost i cuðenje. A ove nastave pijancevati i zabavljati se, i reknu kalifu: -
Pij!
On meðutim odgovori: -
Odlucio sam ici na haððiluk37.
Tada ustane vratarica i rasprostre pred njim stolnjak, protkan srebrom, te stavi na njega zdjelu od porculana, u koji nalije vrbova soka, i stavi u njega grudicu snijega i kockicu šecera. A kalif joj zahvali i samomu sebi rekne: -
Tako mi Allaha, ja cu joj dobro djelo, koje je ucinila, sutra
uzvratiti. Ostali su meðutim ponovo poceli sa svojim pijenjem u krug. A kada je vino nad njima zadobilo vlast, gospodarica ustane, nakloni se pred njima, uzme za ruku domacicu i rekne: - Ustani, moja sestro, mi moramo izvršiti svoju dužnost. A obje sestre odgovore: - Dakako! Smjesta vratarica otkrije stol, baci komadic za obnovu kadiva i raspremi sredinu dvorane. Potom poðe i redovnike-prosjake 37 Hodocašce u Mekku. Posve je razumljivo, da gospodar pravovjernih ne pije, jer to vjera brani. 120
Povijest nosaca i triju dama odvede na estradu na jednoj strani hale, a kalifa i Dža'fara i Masrura odvede do estrade na drugoj strani, pa pozove nosaca i rekne: -
Kako je mala tvoja privrženost! Ti ipak nisi nikakav stranac!
Ti pripadaš kuci. Tada se on digne, opaše se i upita: - Sto zapovijedaš? A ona odgovori:
- Ostani stajati na svome mjestu! Zatim ustane domacica i stavi u'sredinu dvorane malu stolicu, otvori jednu odaju i dovikne nosacu: -
Doði, pomozi mi! Tada on ugleda dvije crne kuje s lancima oko vrata. A ona mu rekne:
-
Pridrži ih!
I nosac ih pridrži i odvede ih posred dvorane. Tada ustane gospodarica kuce, i zasuce si rukave do iznad laktova, pograbi bic i rekne nosacu: -
Dovedi ovamo jednu od kuja!
I on je dovede, tim što ju je vukao na lancu. Ali je kuja plakala i tresla glavom prema dami. Tada je dama pocne udarati po glavi, i unatoc tomu što je kuja zavijala, ona nije prestajala udarati, sve dok joj nije otkazala ruka. Zatim odbaci iz ruke bic, pritisne kuju na svoje grudi, otirala joj je vlastitom rukom suze i ljubila joj glavu. Zatim rekne nosacu: -
Odvedi je i dovedi drugu!
Pa kada ju je on doveo, ona s njome ucini kao s prvom. Kad je kalif to vidio, ganulo mu se srce, i u grudima mu je postalo tjesko-bno, i pun je nestrpljenja želio saznati, kakva je okolnost zapravo posrijedi s tim kujama. I on dobaci Dža'faru jedan pogled, ali ovaj se okrene i rekne znakom: 121
Desetci noc -
Šuti!
Zatim se dama okrene vratarici i rekne joj: - Ustaj, ucini takoðer ti svoju dužnost! - a ona odgovori: - Dakako! Sada sjedne dama na postelju od smrekovine, koja je bila optocena zlatnima i srebrnim plocicama, i rekne vratarici i domacici: -
Donesite vaše stvari!
Tada vratarica sjedne kraj nje na malu klupicu. Ali domacica stupi u stanovitu odaju i iznese iz nje navlaku od atlasa, sa zelenim vrpcama i dva mala zlatna sunca. I ona stupi pred gospodaricu kuce, odmota navlaku i iz nje
izvadi lutnju. Ugodi žice i zategne vijke za ugaðanje. I kada je bila dobro ugoðena, ona uz nju otpjeva ove stihove: Ti si moja želja, ti si moj cilj. 0
ti moj najmiliji, ako te gledam,
To je vjecno blaženstvo, Ipak daleko od tebe je za mene pakao. Zahvaljujuci tebi dolazi do moje mahnitosti i zahvaljujuci tebi Do moje duboke boli za dugo vremena. 1
kakav na meni pociva prijekor,
Ako sam tebi posvetila svoju ljubav? Razderan je bio moj zar, Kada sam tebi poklonila svoju ljubav: 122
Povijest nosaca i triju dama, Da, vazda razdire ljubav Cast i gomila sramotu na nju. Obukla sam odjecu bolesti: Jasno se to pokazalo, kako sam pogriješila. Tako je onda u mojoj cežnji Moje srce tebe sebi izabralo. Niz obraze su mi tekle suze. Tada je moja tajna postala ocitom i jasnom. Tako je moja nutrina postala objavljenom Posredstvom mojih suza, koje su bile proljevene. Izlijeci moju tešku patnju: Jer ti si bolest i lijek. Ali ciji se lijek nalazi kod tebe, Taj ipak nece biti slobodan od patnji. Svjetlost tvojih ociju je meni mucenje. Moja smrt dolazi posredstvom maca moje ljubavi.
Koliki su mnogi posredstvom maca ljubavi Umrli, oni nekoc visokopoštovani! Ja ne odustajem od svoje cežnje, Niti se utjecem rastrojenosti. Ljubav me lijeci, moj je zakon, Moj tajni i javni nakit. 123
Desetci noc O blaženo je oko, koje dugo Tebe gleda i uživa u tvom izgledu. I, ah, to je moje srce, Koje se ipak rastace u tjeskobi i nevolji. Kada je vratarica ovu pjesmu cula, ona uzvikne: -
Ah! Ah! Ah!
Zatim ona razdere svoju haljinu i padne onesviješcena na pod. I kalif na njoj ugleda rane od udaraca bicem i modrice, i on dospije u krajnje zaprepašcenje. Tada ustane domacica, i poškropi je vodom, i donese joj lijepu haljinu, i obuce joj je. Kada su meðutim gosti sve to vidjeli, bili su smeteni u duši. Jer nisu slutili, kako se to zbiva, i u kakvoj se to suvislosti nalazi. Tada kalif rekne Dža'faru: -
Zar ti ne vidiš djevojku s ranama na tijelu? Ja necu nikako
moci naci mira, dokle god ne saznam istinu o povijesti te djevojke i povijesti dvjeju crnih kuja. Ali Dža'far odgovori: -
O naš gospodaru, one su nam to postavile kao uvjet, da ne
smijemo pitati o onome, što nas se ništa ne tice. Da cemo inace cuti ono, što nam nece biti ugodno. Tada rekne vratarica: -
Tako ti Allaha, moja sestro, ispuni na meni svoju dužnost i
doði k meni! Nato domacica rekne: -
S najvecom radošcu — i ona uzme lutnju i osloni je o svoje
grudi. Prebirala je vrhovima prstiju po žicama i pjevala: Ako se tužimo zbog rastanka, što trebamo reci? Ili ako nas muci cežnja, kamo da se otputimo? 124
Povijest nosaca i triju dama Ili ako šaljemo glasnika kao tumaca za nas, Ne donose tumaci zaljubljenikove tužbe. Ili ako sam strpljiva, zaljubljenik išcezava Poslije gubitka ljubljenoga cak brzo. Njemu ništa ne cvate osim patnji i bolova I suza, koje mu teku na obraze. 0
taj koji je sada daleko pogledu mojega oka
1
koji mi ipak vazda boravi u srcu, —
Hoce li te se vidjeti? Spominješ li se saveza? Ah, on traje kao voda, koja brzo odžuri. Ili si ti zaboravio robinju ljubavi, cije su sve suze i uzdasi bili za tebe? Ako me ljubav s tobom ujedini, Dugo cu na tebi koriti tvoju krutost. Kada je vratarica poslušala tu drugu pjesmu, glasno povice i -ekne: —
Tako mi Allaha, kako lijepo!
I ona segne rukama za svojim haljinama i razdere ih kao prvi put. Zatim onesviješcena padne na pod. Domacica joj meðutim opet obuce novu haljinu, nakon što ju je poškropila vodom. Tada >e ona oporavi i uspravi se. Potom rekne svojoj sestri, domacici: -
Nastavi dalje, i ispuni svoju dužnost prema meni. Jer sada
preostaje samo još ta jedna pjesma. I iznova uzme domacica u ruku lutnju i pocne pjevati ove stihove: 125
Deseta noe Kako još dugo treba trajati ta okrutnost i grozota?
Zar ti nisu. dostatne suze, od kojih je preplavljeno moje oko? Kako dugo ti želiš meni marljivo odugovlaciti rastavljenost? Ako je tvoja namjera bila ona mojeg zavidnika, onda je ona ispunjena. Kada bi za zaljubljenika bio pravedan grozan udes, On ne bi morao bdjeti, bolestan od ljubavi prema njoj. Imaj sucuti prema meni! Okrutnost ce me satrti, 0
moj gospodaru, došlo je vrijeme za sažaljenje prema meni.
Komu moram objaviti svoju ljubav, o ti koji me ubijaš, Ti koji ne obracaš pažnju na tužbe, ako vjernost tako prohuji? Umnaža se moja ljubav prema tebi s mojim suzama, 1
dugackim mi postaje vrijeme krutosti, dok prolazi.
0
muslimani, ispunite osvetu robinje ljubavi,
Nesane, kojoj je razoreno obitavalište njezina strpljenja! Je li to dopušteno prema ljubavnom pravu, o ti moja cežnjo, Da sam ja daleko, i da jedna druga doživljava naklonost? 1
kakvu bih radost mogla ja kod njega uživati?
Kako se on ipak trudi, on, koji poštuje rasipništvo! 126
Povijest nosaca i triju dama Kada je meðutim vratarica poslušala ovu trecu pjesmu, glasno je kriknula. I ona posegne rukom za haljinama i razdere ih sve do skuta. I po treci put padne onesviješcena na pod, i opet je pokazala ožiljke od bica. Tada redovnici-prosjaci reknu jedan drugomu: -
Kamo srece daje nebo htjelo, da nikada nismo stupili u ovu
kucu i da smo radije prenocili na gomili ruševina! Jer zaista, naš je boravak pomucen stvarima, koje razdiru srce. A kalif se okrene k njima i upita: -
Zbog cega? - a oni odvrate:
- Naša je nutrina uznemirena zbog ovih stvari. Kada je zatim kalif upitao: - Zar vi onda niste iz ove kuce? - oni odgovore: -
Ne. Mi takoðer nismo nikada vidjeli ovo mjesto prije ovoga
casa. Tada se kalif zaprepasti i zapita: -
Je li taj covjek, koji ondje kod vas sjedi, možda poznaje
tajnu? Sada on kimne prema nosacu, i oni ga upitaju o tim stvarima. Taj odgovori: - Tako mi Allaha Svemogucega, mi smo svi u ljubavi jednaki! Ja sam odrastao u Baghdadu. Ali nikada u svom životu nisam stupio u ovu kucu do današnjeg dana. A kako sam ja dospio k njima, to je neobicna pripovijest. - Tako ti Allaha - priklope oni - mi smo te smatrali za jednoga od njih. A sada vidimo, ti si kao mi. Zatim kalif rekne: -
Mi smo sedam muškaraca, a one su samo tri žene i nemaju
nikoga cetvrtoga. Zato ih zapitajte o njihovu udesu. I ako nam ne dadnu dobrovoljno nikakav odgovor, tada ce morati odgovoriti protiv volje. Svi su se s njime složili, samo Dža'far rekne: 127
Deseta noc —
To nije moje mišljenje, pustite ih! Mi smo njihovi gosti, a
one su nam postavile jedan uvjet, i mi smo prihvatili njihov uvjet, kao što znate. Zato je bolje da šutimo o toj stvari. I buduci da preostaje još samo malo od noci, svaki od nas može poci svojim vlastitim putem. Zatim on kimne kalifu i prišapne mu:
-
Ima zbilja samo još sat vremena. Ujutro ih ja mogu dovesti
k tebi. Tada ih možeš upitati o njihovoj povijesti. Ali kalif podigne svoju glavu i razbiješnjen povice: —
Ja nemam više nikakva strpljenja cekati na izvješce o njima!
Pusti neka ih redovnici smjesta upitaju! Pa ipak Dža'far rekne: -
To nije moj savjet.
Zatim su se prepirali i govorili ovamo i onamo, tko bi ih prvi trebao pitati. I složno su se zaustavili na nosacu. Ali ih dama upita: -
Vi ljudi, o cemu vi tako glasno govorite? Tada nosac ustane
pred gospodaricom kuce i rekne joj: -
O moja gospodarice, ovi ovdje ljudi vrlo žele, da im ti
ispripovijedaš o dvjema kujama i njihovoj povijesti, i zbog cega ti njih tako okrutno kažnjavaš a zatim placeš i ljubiš ih. Nadalje, da ih izvjestiš o svojoj sestri i o tome, zašto je ona kao neki muškarac bila bicevana palminim štapom. To su njihova pitanja tebi. I o tome više nijedne rijeci! Tada rekne dama, koja je bila gospodarica kuce, gostima: —
Je li to istina, što on o vama kaže?
I svi odgovore: -Da! Samo je Dža'far šutio. Kada je dama cula njihov odgovor, ona uzvikne: —
Tako mi Allaha, o naši gosti, vi ste nam nanijeli najopakiju
uvredu. Jer mi smo vam stavili kao uvjet, da ce, tko uopce bude 128
Povijest nosaca i triju dama vorio o onome, što ga se ništa ne tice, morati cuti ono, što mu nece biti ugodno. Zar vam nije bilo dovoljno, što smo vas mi primile u svoju kucu i što smo vas poslužile svojim jelom? Ali krivica nije u tolikoj mjeri vaša, u kolikoj onoga, koji vas je k nama doveo. Zatim si ona zasuce rukave do iznad laktova, udari triput o tlo i povice: -
Brzo doðite ovamo!
I gle, otvore se vrata stanovite odaje, i kroz njih izaðe sedam crnih robova s isukanim macevima u rukama. I ona im rekne: -
Okujte ove brbljavce i povežite ih leða o leða!
Oni to ucine i reknu: -
O dobro branjena damo, zapovijedi nam, da im mi
: asijecemo glave! Ali ona rekne: - Pricekajte s njima još koji trenutak, da ih ja pitam, tko su oni, prije nego što im budu odsjecene glave! - Neka me štiti Allah, o gospodarice - uzvikne nosac -nemoj me ubijati zbog grijeha drugih! Svi su ovi pogriješili i na sebe natovarili krivicu, samo ja ne. Jer, tako mi Allaha, naša bi noc rila lijepa, samo da smo bili ostali pošteðeni od ovih prosjaka! Kada bi oni uputovali u neki mnogoljudan grad, tada bi ga oni ucinili ruševinom. Potom on izgovori ove stihove: Kako je ipak lijepo mocnikovo praštanje, Pogotovo kada je ono za onoga, koji je bespomocan! Tako vam saveza ljubavi, koji nas je ovdje opleo, Ipak nemojte kvariti pocetak krajem! 129
Deseta noc Kad je nosac završio svoje stihove, djevojka se morala nasmijati..." 130
Tu primijeti Sehrezad, da je pocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je zapocela po Kraljevu odobrenju.
Ali kada je zapocela
^ '#&??????????????????????????5?^°
jedanaesta noc
te.
Šehrezad nastavi ovako: "Doprlo mi je do ušiju, o sretni Kralju, kada se dama, unatoc svojoj srdžbi, morala nasmijati, da se tada obratila društvu i rekla: -
Ispripovijedajte mi, tko ste vi! Jer imate još samo sat vreme
na za življenje. Kada vi ne biste bili ljudi od položaja i ugleda, ili vladari nad svojim narodom, tada vi ne biste ništa govorili tako drsko. Tada kalif povice: -
Ti tu, Dža'far, reci joj, tko smo mi. Inace ce nas ona ubiti iz
neznanja. Ipak dobrostivo govori s njome, prije nego što nas >popadne nesreca! -
To je ono, što ti zaslužuješ - odvrati vezir.
Ali kalif na njega povice: -
Sala ima svoje vrijeme, a ozbiljnost ima svoje vrijeme. A ono
je sada. Gospodarica kuce meðutim pristupi k trima redovnicima i upita ih: - Jeste li vi braca? - Ne, tako mi Allaha, mi smo samo fakiri i stranci. 131
Jedanaesta noc Zatim jednomu od njih ona rekne: —
Jesi li ti roðen slijep na jedno oko?
On pak rekne: —
Ne, tako mi Allaha, to je bila posrijedi stanovita neobicna
okolnost i cudan udes, kada mi je bilo izbijeno oko. A moja je pri povijest takva, da bi, kada bi bila iglama poubadana u kutove ociju, bila opomenom za svakoga, tko se daje opomenuti. Ona upita takoðer drugoga i treceg redovnika, i obojica odgovore kao prvi. Zatim oni nastave: —
Tako nam Allaha, o gospodarice, mi dolazimo svaki pojedi
ni iz druge zemlje, a sva smo trojica bili sinovi kraljeva, koji su vladali nad zemljama i podanicima. Tada ih dama pogleda i rekne: —
Neka svaki od vas ispripovijeda svoju pripovijest i razlog,
zbog kojega je došao ovamo. Zatim može za rastanak podici ruku k celu i otici svojim putem! Ali najprije pristupi nosac i rekne:
—
O moja gospodarice, ja sam obican nosac. Ova mi je
domacica dala da nosim stanovit teret. Ona me je prvo odvela do kuce stanovitoga trgovca vinom. Potom do ducana nekog mesara. I od mesarova ducana do trgovca vocem. I od njega do trgovca živežnim namirnicama. I od trgovca živežnim namirnicama do slasticara i trgovca mješovitom robom. I od njega ovamo, i ja sam s vama doživio ono, što sam doživio. To je moja pripovijest, i o tome više nijedne rijeci! Tada se dama nasmije i rekne mu: —
Podigni svoju ruku k celu i odlazi!
On meðutim uzvikne: —
Tako mi Allaha, ja necu otici, prije nego što cujem pripovi
jest svojih suputnika. Tada istupi jedan od redovnika i zapocne 132
PRIPOVIJEST PRVOG REDOVNIKA-PROSJAKA. 'Znaj, o gospodarice, uzrok, zbog kojega sam ja obrijao bradu i zbog kojega mi je bilo izbijeno oko, je ovaj: Moj je otac bio kralj, i on je imao jednog brata. Taj je njegov brat bio kralj u stanovitome drugom gradu. I dogodilo se je, da je ~ _ ;a mati mene rodila istoga dana, kojega je bio roðen moj bratic, sin brata mojega oca. Vremena su prolazila s godinama i danima, dok nismo bili odrasli. Zatim sam ja s vremena na vrijeme obicavao r 3sjecivati svog strica i odreðen broj mjeseci ostajati kod njega. Moj me je bratic vazda primao s velikim poštovanjem. On je davao da se za mene kolju ovce, procjeðivao je za mene vino, i mi smo zajedno sjedili uz pice. Kada je dakle jedanput vino nad nama steklo vlast, sin mi moga strica rekne: -
Moj braticu, ja imam na tebe jednu važnu molbu, i ja bih
volio, da me ti ne odvracaš od toga, što ja namjeravam uciniti. Ja odvratim:
-
Ja cu ti s najvecom radošcu biti na usluzi.
Tada on pusti da se ja zakunem najsvetijom zakletvom, i istoga me casa ostavi. Pošto je bio kratko vrijeme odsutan, vratio se natrag s nekom damom iza sebe, prekrivenom žarom38, koja je mirisala od miomirisa i nosila skupocjene svilene haljine. On se okrene prema meni, dok je dama stajala iza njega, i rekne: -
Uzmi ovu damu sa sobom i idi preda mnom prema tomu i
:om groblju! I on mi ga tako opiše, da sam ga upoznao. Zatim on nastavi: -
Uði s njome u grobnicu i ondje me cekaj!
Ja mu se nisam mogao suprotstaviti, niti mu odbiti njegovu molbu zbog zakletve, kojom sam se zakleo. Tako sam dakle uzeo 38 Velom. 133
Jedanaesta noc ženu sa sobom i otišao, dok nisam s njome ušao u grobnicu. Jedva da smo sjeli, kad li doðe sin moga strica sa zdjelom vode, vrecom punom žbuke i pijukom. Sa sjekirom u ruci priðe on ka grobu u sredini svoda, polomi ga i položi kamenje na stranu svoda. Zatim pocne kopati pijukom u zemljano tlo groba, dok nije u zemlji oslobodio jednu vodoravnu plocu velicine malih vratiju. Pa kada ju je podigao, pokažu se ispod nje zavojite stube. Tada se on okrene k dami i rekne joj: -
Sada se susretni sa svojim posljednjim izborom! Tada dama siðe niz one stube. On se meðutim obrati meni s rijecima: -
O sine moga strica, da bi svoju dobrotu ucinio savršenom,
zakljucaj, cim ja siðem, preklopna vrata i na njih natrpaj zemlju upravo onako, kako je prije bila na vratima. I da bi posve usavršio svoju dobrotu, izmiješaj neugašeno vapno, koje se nalazi u toj vreci, s tom vodom, koja se nalazi u zdjeli. Zatim prekrij grob, kako je bio prije, kamenim obzidom, tako da nitko, tko ga vidi, ne kaže: To je neki novi otvor, ali je unutrašnjost stara. Citavu sam se go
dinu dana trudio oko necega, o cemu zna samo Allah. To je moja molba na tebe. I on još doda: -
Ne dao Allah da nam dugo nedostaješ, o braticu!
Potom on siðe niza stube. Kada je on dakle išcezao pred mojim pogledom, ja opet zakljucam preklopna vrata, i ucinim ono, što je on od mene želio, sve dok grob nije bio opet kao prije. No pri svemu sam tome ja još uvijek bio pod utjecajem vina i pijan. Potom sam se vratio u palacu svog strica. Ali je moj stric bio izjahao u lov. Kada je meðutim osvanulo jutro, sjetim se ja predhodne veceri, i što se o njoj dogodilo s mojim braticem. I kada kajanje nije više ništa koristilo, pokajem se ja zbog onoga, što sam zajedno s njim ucinio, i da sam ucinio sve u skladu s njegovom željom. I želio sam si zamišljati, da je to sve bio samo neki san, i poceo sam se raspitivati o sinu svojega strica. Ali mi nitko nije bio u stanju dati izvješce. Zatim sam izašao ka grobovima i groblju i bio u potrazi za onim 134
Pripovijest prPBg redovnika-prosjaka grobnim svodom, ali ga nisam mogao iznova prepoznati. Neprestano sam išao od grobnice do grobnice, od groba do groba, dok nije pocela noc, a da ga nisam našao. Ali nisam mogao niti jesti ni piti, jer su moje misli vazda bile kod mojega bratica, zato što nisam znao, što je bilo s njim. I bio sam za njega vrlo zabrinut. Zatim sam legao. Ali sam proveo noc u brizi do jutra. Tada sam ponovo otišao \ groblje, premišljajuci o tome, što je ucinio rnoj bratic, i kajao sam se, što sam ga poslušao. I vec sam ponovo obilazio oko svodova, ali onaj svod i onaj grob nisam prepoznao. Opet me je zbog svega spopalo kajanje. I na taj je nacin prošlo sedam dana, a da nisam pronašao put ka grobu. Tada su me svladale mracne misli, sve dok nisam postajao gotovo mahnitim. I nisam se mogao drugacije od njih spasiti nego time, da sam otputujem, kako bih se vratio k svojemu ocu. Ali u trenutku, kada sam prispio do glavnoga grada mog oca, kod gradskih se vrata digne protiv mene ceta i okuje me. Zbog toga dospijem u krajnje zaprepašcenje, jer sam ja ipak bio sin sultana toga grada, a ljudi su bili sluge mojega oca i moji vlastiti robovi. I mene obuzme veliki strah pred njima, i ja reknem u svojoj duši: -
Sto se to moglo dogoditi mojemu ocu?
Kada sam ja sada te, koji su me tako pograbili, upitao, zbog cega tako cine, nisu mi dali nikakav odgovor. Nakon nekog vremena mi ipak jedan od njih, i to jedan, koji je kod mene bio sluga, rekne: -
Gledaj, sreca je iznevjerila tvojega oca. Trupe su ga izdale,
vezir ga je dao ubiti i sada vlada na njegovu mjestu. Mi smo meðutim na njegovu zapovijed morali tebe uvrebati. Zatim me odvuku dalje, dok sam ja bio gotovo izvan sebe zbog žalosne vijesti,
koju sam cuo o svome ocu. I sada sam stajao pred vezirom. Izmeðu vezira je meðutim i mene vladalo jedno staro neprijateljstvo, a razlog je tog neprijateljstva bio ovaj: Ja sam vrlo volio gaðati lukom i strijelom, i dogodilo se jednog dana, kada sam stajao na krovnoj terasi palace, da se na krov vezirove kuce, dok je on ondje stajao, spustila neka ptica. Htio sam odapeti prema ptici, ali 135
Jedanaesta, noc je strijela promašila svoj cilj, zabila se veziru u oko i išcupala mu ga, kako je to bilo udesom odreðeno. Tako to glasi u jednoj staroj' izreci: Mi krocimo stazom, koja je za nas unaprijed odreðena, A komu je staza unaprijed propisana, taj mora njome krociti. I komu treba pasti u dio na stanovitome mjestu njegova propast, Taj nece umrijeti ni na kojem drugom mjestu nego upravo na tome. Kada je dakle veziru bilo išcupano oko' tako je nastavio redovnik-prosjak 'on mi nije mogao reci nijedne rijeci, jer je moj otac bio kralj grada. Tako je došlo do toga, da je izmeðu njega i mene vladalo neprijateljstvo. Cim sam ja meðutim stajao pred njim svezanih ruku, on zapovijedi, da mi se odsijece glava. Tada ga ja zapitam: -
Za koji me zlocin daješ ubiti?
On meðutim odgovori: -
Koji je zlocin veci od ovoga? - i on pokaže na svoju praznu
ocnu duplju. Ja odgovorim: - To sam ja nehotice ucinio. On meðutim odvrati: - Ako si ti to ucinio nehotice, ja cu to uciniti hotimice. Zatim on povice: - Dovodite ga ovamo! I oni me dovedu tik pred njega, i on mi zabije prst u lijevo oko i išcupa ga. Od toga sam vremena ja jednook, kakvoga me vi vidite. Na to me on dadne položiti okovana u sanduk i rekne nositelju maca: 136
Pripovijest prvog redovnika-prosjaka — Uzmi ovoga i izvuci svoj mac. Uzmi ga i iznesi pred grad. Ondje ga ubij i ostavi ga ležati, divljim zvijerima i pticama grabljivi-cama za žderanje! Tako maconoša sa mnom izaðe. Kada je vani pred gradom bio posred slobodnog polja, on me uzme iz sanduka, okovanih ruku i svezanih nogu, kakav sam vec bio, i htjedne mi povezati oci, kako bi me tek zatim ubio. Ali sam ja gorko plakao, sve dok on nije morao plakati zajedno sa mnom. I ja ga pogledam i reknem ove stihove: Ja sam vas držao za cvrst oklop, da odvratite Od mene neprijateljske strijele. Ali ste vi bili njihovi šiljci. Ja sam se obicavao u vas pouzdavati u svim opasnostima, Ako bi se moja desna ruka morala poslužiti takoðer lijevom. Držite se ipak daleko od kuditeljeva pricanja, I pustite da neprijatelji sami svoje strijele upucuju na mene! Ako me sami ne želite štititi pred neprijateljima, Tada nemojte poslovati niti za njih, ni usuprot mojemu dobru. I nastavim: Braco, koju sam ja držao za oklop! Vi ste to bili, ali za moje neprijatelje! Ja sam vjerovao, da ste vi strijele koje sigurno pogaðaju. Vi ste to bili, ali ste me pogodili u srce. Kada je maconoša, koji je vec bio maconoša mojega oca i koje137
Jedanaesta noc mu sam ja ukazao dobrocinstva, cuo moje stihove, on uzvikne: —
Ah, Gospodaru, što ja mogu uciniti, jer sam ja ipak samo
rob, koji je primio zapovijed? I on priklopi: —
Bježi zbog svog života, i nikada se ne vracaj u ovu zemlju.
Inace ceš propasti i mene sa sobom odvesti u propast, onako kako kazuje neki pjesnik: Spašavaj svoj život, kada ti se smracilo od nevolje! Ostavi da kuca oplakuje onoga, tko ju je sagradio! Ti ceš vec naci neko obitavalište na drugome mjestu: Za svoj život neceš naci nikakav nadomjestak. Mene cudi, koga to još nešto zadržavau u kuci rugla, Tako je ipak širok i slobodan Allahov svijet! Ne pouzdavaj se u važnoj stvari u glasnike. U istini duša pomaže jedino sama sebi. Lavlja šija nije tako snažna, Dokle god mu je slomljeno samopouzdanje. Tada mu ja poljubim ruke, jer ja sam jedva još vjerovao u svoje spasenje. I gubitak mi mojega oka postane lakim, jer sam bio izbjegao smrti. Ja pak odem, dok nisam stigao u glavni grad svojega strica, ušao k njemu i ispricao mu, što se dogodilo mojemu ocu, i kako mi je izbijeno oko. Tada on gorko zaplace i rekne: —
Doista, ti si mi natovario jad na moj jad i žalost na moju
žalost. Jer tvoj je bratic vec od prije mnogo dana išcezao, i ja ne 138
Pripovijest prvog ndovnika-prosjaka znam, što mu se dogodilo, a nitko mi o njemu ne može dati obavi-jest I on je plakao, sve dok se nije onesvijestio. Ja sam meðutim bolno tugovao poradi njega. I on htjedne staviti lijek na moje oko. Ali uvidi, da je to prazan orah. Tada on rekne: -
O moj sine, bolje izgubljeno oko nego život!
Sada meðutim' tako je nastavio redovnik-prosjak 'ja više nisam mogao šutjeti o svome braticu, koji je ipak bio njegov sin. I tako sam mu ispripovijedao sve, što se bilo zbilo. Tada se moj stric cak vrlo obraduje, i on rekne: -
Doði, pokaži mi grobni svod.
Ja meðutim odgovorim: -
Tako mi Allaha, moj strice, ja ne znam njegovo mjesto. Ja
sam doduše tada mnogoput išao i tražio ga, ali nisam mogao pre poznati mjesto.
Pa ipak smo ja i moj stric otišli na groblje, i ja sam istraživao desno i lijevo. Naposljetku sam prepoznao mjesto, i mi se obojica cak vrlo obraðujemo. Ja stupim s njime u grobnicu, uklonimo žbuku i podignemo preklopna vrata. Tada siðemo odprilike pe-ceset stupnjeva, i kada smo prispjeli do podnožja stubišta, gle, podigne se pred nama neki dim, koji je pomracivao naše poglede. Tada izrekne moj stric recenicu, koja nikoga, tko je izgovori, ne ostavlja u nevolji: -
Nema nikakve uzvišenosti i nema nikakve moci osim u
Allaha, Uzvišenoga i Svemocnoga! Nato se mi probijemo naprijed, dok nismo iznenada dospjeli u neku dvoranu, koja je bila puna brašna, žita i živežnih namirnica svake vrste. A u sredini ugledamo baldahin, pod kojim se nalazila postelja. Moj stric pogleda na postelju i naðe svojega sina i damu, koja je bila s njim sišla, kako leže meðusobno zagrljeni. Ali su oni bili postali crnima poput pougljenjena drveta. I kada je sada moj stric to vidio, on pljune svomu sinu u lice i uzvikne: 139
Jedanaesta noc — To ti zaslužuješ, ti gade! To je kazna na ovome svijetu. Ali preostaje još kazna na onome, okrutnija i teža'..." Tada primijeti Sehrezad da je pocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je zapocela po Kraljevu dopuštenju.
2$?~%^ v ^%3^^^ yijSty -v. ?-'/ . : .? . ". "? ; V . '-'-.:••- X--.. ? "./ 3fe\ Sð"::';"'' '??"??????:'?'???? y»i«::s:i-»«i .". ,;"X MMwi 2»V.
-i.«'
:-,,.' .• . 5al?v 140
Ali kada je zapocela
3? «7 «3
dvanaesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je redovnik-prosjak pred damom, dok su njegovi suputnici i Dða'far i kalif slušali, ovako dalje pricao: 'Moj je stric udario svojega sina cipelom, dok je on tu tako ležao poput hrpe crnog ugljena. I ja se zaprepastim nad njegovim cinjenjem, i bio sam tužan sbog svojega bratica i zbog toga, što su on i dama postali crnim ugljenom. I ja reknem: —
Tako ti Allaha, o moj strice, oslobodi svoje srce od gnjeva!
Moja nutrina i moje misli su ispunjene samo žalošcu zbog toga, što ?e dogodilo tvojemu sinu, kako su on i ova dama postali hrpom crnog ugljena. Zar to sve još nije dovoljno za njih, da ga ti još moraš udarati cipelom. On odgovori: -
O sine mojega brata, ovaj je moj sin bio od svoje mladosti
raspaljen ljubavlju prema svojoj vlastitoj sestri. I vazda sam ga
držao daleko od nje, premda sam sebi govorio: oni su još djeca. Kada su ipak odrasli, zapoceo je meðu njima grijeh, i ja sam o tome docuo. I unatoc tomu što sam ja to jedva mogao vjerovati, pogra bio sam ga i izgrdio — tim što su mu takoðer sluge prigovarali — žestokim rijecima: 'Cuvaj se grešnih cini, koje prije tebe još nitko nije pocinio, i nitko poslije tebe nece pociniti. Inace ce tvoje ime 141
Dvanaesta noc meðu onima kneževskima biti pokriveno pogrdom i sramotom sve do kraja vjekova, i vijest ce se o nama preko karavana proširiti •? posvuda. Zato se cuvaj, da od tebe ne proizlazi takvo cinjenje! Inace cu te prokleti i dati te ubiti!' I otada sam ih zatvorio odvojene jedno od drugoga. Ali bezbožna ga je djevojka ljubila strasnom ljubavlju, i sotona je nad oboma stekao vlast, i njihovo im je cinjenje prikazao u lijepim bojama. I kada je moj sin sada vidio, da sam ih razdvojio, izgradio je on ovu izdubinu pod zemljom, uredio je i dopremio ovamo živežne namirnice, kao što vidiš. I iskoristio je moju odsutnost, kada sam ja izašao u lov, i došao je ovamo sa svojom sestrom. Ali je stanovita Božja presuda njega i nju preduhitrila, i oboje ih spalila, a kazna ce na onome svijetu biti još kruca i teža! Zatim je on zaplakao, a ja sam plakao zajedno s njime. I on me pogleda i rekne: - Ti si moj sin na njegovu mjestu. Ja sam neko vrijeme razmišljao o svijetu i njegovima promjenjivim slucajevima: kako mi je vezir ubio oca i sebe postavio na njegovo prijestolje i meni izbio oko, i kako je moj bratic po neobicnom udesu morao naci smrt. I ja ponovo zaplacem, a moj je stric plakao sa mnom. Nato se popnemo, stavimo mjedenu plocu ponovo na njezino mjesto i preko nje nabacamo zemlju. Pa kada smo ponovo napravili grob, vratimo se u svoju palacu. Ali jedva da smo sjeli, kad li zacujemo buku truba, trublji i cimbala. I vitlala su se bo-jovnicka koplja, ljudi su vikali, i zveckali ðemovi, rzali konji, i svijet je bilo pokriven prašinom i pijeskom, koji su bili uzvitlani konjskim kopitima. Naš je razum dospio u pometenost, i mi nismo znali, o cem se radi. Upitali smo tako, i bude nam receno, da je vezir, koji je sebi prigrabio vlast mojega oca, opremio vlastitu ratnu spremu, i k tomu još uzeo u službu divlje beduine, i da se on nalazi na putu s vojskama, brojnima kao pijesak u moru. Da se njihovo mnoštvo ne može izbrojati, i da im se nitko ne može oduprijeti. Sada se oni iznenada sjure na grad, a buduci da graðani nisu bili u stanju, da im se suprotstave, predali su mu grad. Moj stric padne, a ja pobjegnem izvan grada, jer sam sebi rekao: ako ti padneš u njegove ruke, tada ce te on zasigurno ubiti. Tada je iznova za142
Pripovijest prvog redovnika-prosjaka pocela moja žalost. Premišljao sam o stvarima, koje su se dogodile mojemu ocu i mojemu stricu, i o tome, što ja trebam ciniti. Jer ako se pokažem, tada ce me prepoznati ljudi iz grada i vojnici mojega oca, i moja ce bijedna smrt biti sigurnom. I nisam našao nikakav drugi put spasenja nego taj, da sebi glatko izbrijem bradu i usne. To dakle ucinim, navucem druge haljine i napustim grad. I putovao sam prema ovomu gradu, u nadi, da ce mi možda netko ispo-v ?vati pristup ka gospodaru pravovjernih, zastupniku Gospodara Svjetova, i da cu mu moci ispricati i izvijestiti ga o svojoj povijesti, i što mi se zbilo. Tek sam jucer s veceri prispio u ovaj grad, i tada sam stajao u nedoumici, kamo bih se trebao uputiti, kad li se iznenada tu naðe taj drugi redovnik-prosjak. Ja ga pozdravim i reknem mu: - Ja sam stranac — a on odgovori: - Ja sam takoðer stranac. Dok smo mi još tako razgovarali, gle, priðe nam taj naš treci suputnik i pozdravi nas i rekne: -
Ja sam stranac.
I mi mu odgovorimo: -
Mi smo takoðer stranci.
Zatim poðemo dalje, dok nas nije uhvatio mrak, a udes nas je doveo k vama. To je dakle razlog, zbog kojega su moja brada i moje usne obrijane, i zbog kojega sam izgubio svoje lijevo oko.' Tada rekne gospodarica kuce: -
Podigni svoju ruku ka glavi i odlazi!
On meðutim rekne: Necu otici, dok ne cujem povijest drugih. Svi su pak bili zaprepašceni njegovom pricom, a kalif rekne Dža'faru: -
Tako mi Allaha, nešto slicno, kao što se dogodilo tomu
dervišu-prosjaku, ja nisam nikada cuo ni vidio. Sada istupi drugi redovnik-prosjak. I on poljubi pod i pocne 143
Dvanaesta noc PRIPOVIJEST DRUGOG REDOVNIKA-PROSJAKA.
'O gospodarice, ni ja nisam roðen s jednim okom, a moja je pripovijest takoðer neobicna. Kada bi ona bila iglama poubadana u kutove ociju, bila bi opomenom za svakoga onoga, tko se daje opomenuti. A ovo je ona: Ja sam kralj, sin stanovitoga kralja. Ja sam citao Kur'an prema sedam predaja, i citao sam ucene knjige i tumacio ih ljudima od znanosti. Proucavo sam zvjezdoznanstvo i pjesnicka djela, i vježbao sam se na svim podrucjima ucenosti, sve dok nisam sve ljude svojega vremena ostavio daleko iza sebe. Ljepota je mojeg rukopisa nadmašivala onu svih pisara, a moja se slava proširila po svim zemljama i državama, i kod svih kraljeva. Tako je takoðer o meni cuo kralj od Indije, i on je poslao k mojemu ocu, da me pozove na svoj dvor. Ujedno je poslao mojemu ocu darove i skupocjenosti, onako kako to dolikuje kraljevi-ma.Tada otac opremi za mene šest brodova. I mi smo plovili cijeli mjesec dana po moru i zatim dospjeli do kopna. Ondje iskrcamo konje, koje smo imali sa sobom na brodovima, i natovarimo darovima deset deva. Odatle smo proputovali dalje samo jedan mali dio puta: gle, uzvitlao se prema nama neki oblak prašine, sve dok oko nije izgubilo pogled u daljinu. Ali nakon stanovitog vremena bude zemlja osloboðena oblaka prašine, i pod njime se ukaže pedeset jahaca, kao lavovi, ciji pogled zastrašuje, i koji su bili pokriveni blještecim celikom. Mi pogledamo prema njima, i gle, to su bili beduini39, drumski razbojnici. Cim su uvidjeli, daje nas samo malo ljudi, i da imamo kod sebe deset deva s darovima za kralja od Indije, sjure se oni na nas s uperenim kopljima. Mi smo im meðutim rukama dali znak, koji je trebao kazati: 39 Beduin (arapski: badavi) je u izvornom znacenju te rijeci stanovnik pustinje, dakle: covjek bez stalnog boravišta, pa potom i - skitac. Odatle ta rijec ima cesto i negativnu konotaciju. 144
Pripovijest drugog redovnika-prosjaka — Mi smo glasnici velikog kralja od Indije, stoga nam nemojte uciniti ništa nažao! Pa ipak su nam oni naznacili: — Mi se ne nalazimo na njegovu podrucju, niti smo pod njegovom vlašcu. Zatim oni pobiju neke od robova, drugi pobjegnu, a tako takoðer ja, nakon što sam bio teško ranjen. Beduini meðutim nisu na mene obracali pažnju, jer su bili zaposleni blagom i darovima, koje smo nosili sa sobom. Sada ja nisam znao, kamo bih se trebao okrenuti. Nekoc sam bio mocan, sada sam postao bespomocnim. Tako sam hodao dalje, dok nisam stigao do vrha nekoga brijega. Ondje naðem zaštitu u nekoj pecini, sve dok nije svanuo dan. Zatim sam putovao sve dalje, dok nisam prispio do nekoga sigurnoga, dobro utvrðenog grada. Upravo se ondje uklonila zima sa svojom hladnocom, i bilo se uselilo proljece sa svojom raskoši punom ruža. Cvijece je ondje pocinjalo pupati, a potocici su ondje pocinjali teci, dok su ptice puštale da odzvanja njihov pjev, kako je pjesnik pri opisivanju stanovitoga grada rekao: Mjesto, u kojem nema straha,
S kojim se kao prijatelj sjedinjuje sigurnost, Koje se, svojemu narodu lijepa zaštita, Ukazuje sa svojim svijetom cudesa. Razveselio sam se, što sam prispio onamo. Jer bio sam umoran od puta, a moje je lice bilo blijedo od jada. Ipak je moj položaj bio ocajan, i ja nisam znao, kamo se trebam uputiti. Tako sam prišao k nekom krojacu, koji je sjedio u svom ducanu, i pozdravio ga. On mi je uzvratio pozdrav, s radošcu mi nazvao dobrodošlicu, bio ljubazan prema meni i zapitao me o povodu mojega putovanja u tuðinu. Ja sam mu ispripovijedao sve, što mi se dogodilo, od pocetka do kraja. Tada se on ražalosti poradi mene i rekne: —
O mladicu, nikomu ne otkrivaj svoju tajnu. Jer ja se bojim za
145
Dvanaesta noc tebe zbog opasnosti od strane kralja ovoga grada. On je najveci neprijatelj tvojega oca, i meðu njima lebdi krvna osveta. Zatim on stavi pred mene jelo i pice, i mi smo zajedno jeli. I ja sam s njime caskao tijekom cijele veceri. Tada mi on oslobodi dobrovoljno mjesto na jednoj strani svojega ducana i donese mr ono, što mi je bilo potrebno: sag i pokrivac. I ja sam tri dana boravio kod njega, dok mi nije rekao: —
Ne poznaješ li ti nikakav zanat, kojim bi sebi mogao
zaraðivati za život? —
Ja sam ucen u pravu — odgovorim ja — i književnik, pisar,
majstor u racunanju i krasnopisac. On meðutim odgovori: —
Tvoja umijeca u ovoj zemlji ne donose nikakva prihoda. U
našem se gradu ne nalazi nitko, tko bi nešto znao o znanostima, ili cak samo o pisanju, osim o zaraðivanju novca. Tada ja reknem: —
Tako mi Allaha, ja ne znam ništa, osim onoga što sam ti
imenovao. A on odvrati:
—
Opaši se, uzmi sjekiru i uže, i sijeci u stepi drva za loženje,
kako bi se mogao prehranjivati, dok ti Allah ne pošalje spasenje. I nikomu ne kazuj, tko si, inace ce te ubiti. Zatim mi je on kupio sjekiru i uže, odveo me k drvosjecama i njima me preporucio. Tako sam ja s njima izašao, i sjekao sam drva za loženje, tijekom cijeloga dana, i vratio sam se sa svojim zavežljajem na glavi. To sam prodao za pola dinara. Za jedan sam dio od toga priskrbio sebi jelo, a ostatak sam stavio na stranu. U takvu sam poslu proveo punu godinu dana, i kada je ona bila na kraju, izaðem ja jednoga dana kao obicno u stepu. I pošto sam napustio svoje suputnike, dospijem u neku gusto obraslu udolinu, u kojoj je raslo mnogo drveta. Uðem u udolinu i naðem korijen jednoga debelog drveta. Tu sam kopao uokolo njega i uklonio na stranu 146
Pripovijest irugog redovnika-prosjaka zemlju. Iznenada meðutim udari moja sjekira o neku bakrenu alku. Nju ja ocistim od zemlje, i gle, alka je bila pricvršcena na neka drvena preklopna vrata. Njih ja podignem, i ugledam ispod -:ube. Sada ja siðem sve do podnožja stubišta i ugledam ondje neka vrata. Ja proðem kroz njih i ugledam dvorac, izveden u najljepšoj gradnji i urešen visokim stupovima. I unutra naðem stanovitu djevojku, ravnu nekomu skupocjenom biseru, koja je oslobaðala srce od brige i jada i patnje. Njezin je glas lijecio svaku :eskobu, i porobljavao pametne i mudre. Njezin je stas bio od kicene vrste, sparene su sise cvrsto stajale, njezini su obrazi bili nježni, sjajno cistih boja i tako cudesno fine kože. Njezino je lice zracilo kroz noc uvojaka, a preko divnih se ramena blistala raskoš r.iezinih zubi. Tako kako pjesnik kazuje o njoj slicnoj: S crnim uvojcima i vitkim tijelom, Koje se uzdiže na uskom struku poput kakve vrbove grane. I jedan drugi: Još nikada raznoliko nije bilo tako sjedinjeno kao kod nje, Za koju bih ja rado prolio svu krv svojega srca: Svijetli sjaj cela i noc uvojaka, Ruže obraza i vitki ures tijela. Kada sam ja nju ugledao, bacio sam se nicice u obožavanju pred njezinim Stvoriteljem, jer ju je on oblikovao u takvoj ljepoti i ljupkosti. A ona me pogleda i rekne: —
Jesi li ti neki covjek, ili netko iz svijeta duhova?
-
Ja sam covjek - odgovorim ja.
Tada ona upita:
147
Dvanaesta noc —
Tko te je doveo na ovo mjesto, na kome ja živim vec dvade-
setipet godina, a da nikada nisam vidjela nekog covjeka? I ja njezin glas naðem cudesno slatkim, i on mi se utisne duboko u srce, i tako ja reknem: —
O moja gospodarice, mene su dovele moje sretne zvijezde,
kako bi otjerale od mene brigu i jad. I ja joj ispricam što mi se dogodilo, od pocetka do kraja, i moj je udes rastuži. Ona se rasplace i rekne: —
Tako cu ja takoðer tebi ispripovijedati svoju povijest. Ja sam
kci kralja Ifitamusa, gospodara Otoka Ebanovine. On me je vjencao s mojim braticem. Ali me je u mojoj svadbenoj noci pogra bio džinn po imenu Džardžaris ibn Radžmus, sin sestre po materi Iblisa, vraga, i on je odletio sa mnom i spustio me ovamo na ovo mjesto, i donio ovamo sve što trebam: svilene haljine, nakit, fino rublje, zalihe u jelu i picu, i mnogo toga drugoga. Svakih deset dana dolazi on po jedanput k meni i ovdje prospava jednu noc. Zatim ponovo odlazi svojim putem. On me je naime uzeo bez pris tanka svojih, i on se sa mnom dogovorio, ako ikada što zatrebam, po danu ili po noci, tada samo moram rukom prijeci preko ona dva redka, koja su urezana povrh izdubka, i još prije nego što opet podignem prste, vidjet cu ga kod sebe. Sada su prošla cetiri dana,
otkako je on bio ovdje. I buduci da ima još šest dana, dok on ne doðe, reci, hoceš li pet dana ostati kod mene i otici na dan prije njegova dolaska? Ja odgovorim: —
Da, kako rado! Ako snovi postaju istinom.
Tada se ona obraduje, i poskoci, i uhvati me za ruku, povede me kroz lukom nadsvoðena vrata i uðe sa mnom u lijepu, sjajnu kupelj. Kada sam ja to vidio, odložio sam svoje haljine. I ona takoðer odloži svoje haljine, uðe u kupelj, opet iz nje izaðe i sjedne na divan, pozove me da sjednem pokraj nje, i donese šerbet s mošusom i dadne mi da pijem. Tada me posluži jelom, i mi smo jeli i zabavljali se. Potom mi ona rekne: 148
Pripovijest drugog redovnika-prosjakci -
Sada legni i otpocini! Jer doista, ti mora da si umoran!
Ja sam bio vec posve zaboravio, što mi se dogodilo, o gospodarice. I ja joj zahvalim i legnem. Kada sam se probudio, osjetim, kako mi ona trlja i masira noge. Tada ja zazovem na nju Allahov blagoslov, i mi sjednemo, kako bismo neko vrijeme procaskali. Ona rekne: -
Tako mi Allaha, grudi su mi bile tako tijesne tijekom tih
dvadesetipet godina, u kojima sam bila sama ovdje pod zemljom, a i j. nisam nikoga nalazila, tko bi sa mnom govorio. Ipak, hvala neka je Allahu, koji te je poslao k meni! Zatim ona upita: - O mladicu, imaš li želju za vinom? A ja odgovorim: - Ucini, kako ti hoceš! Tada ona priðe jednomu zidnom ormaru, i izvadi zapecacenu bocu starog vina, ukrasi stol zelenilom i zapjeva: Da smo mi slutili tvoj dolazak, mi bismo krv srca I crnocu ociju radosno rasprostrli. Mi bismo takoðer opremili svoje obraze za tvoj docek, Kako bi te tvoj put vodio preko vjeðd.
Kad je završila svoju pjesmu, ja joj zahvalim. I vec je ljubav prema njoj uhvatila korijen u mome srcu, i prošli su mi briga i jad. Sada smo mi zajedno sjedili uz vino do navecer. I noc sam proveo s njome — nikada ja nisam doživio jednu takvu noc! I sljedecega mi dana povežemo veselje na veselje sve do podneva. Tada sam ja meðutim bio tako pijan, da nisam više bio gospodarom svoje pameti. I ja ustanem, zateturam na lijevo i na desno, i reknem joj: -
Doði, moja ljepotice, ja cu te ponijeti napolje iz ovoga
podzemnog zatvora, i osloboditi te od džinna! 149
Dvanaesta noc Ona se meðutim nasmije i rekne: —
Budi zadovoljan i šuti! Od deset dana džinnu pripada samo
jedan dan, a tebi pripada devet dana. Tada ja - jer pijanost me je bila posve svladala - povicem: —
Još ovoga cu trenutka razoriti izdubak, povrh kojega je ure
zano ono pismo, i pozvati ovamo džinna, da ga ubijem, jer sam ja to vec navikao, da ubijam džinnove! Kada je ona meðutim cula moje rijeci, postane blijedom i rekne: —
Tako ti Allaha, ne cini to!
Pa izgovori stih: Od cina, koji ce tebe samoga uništiti, Moraš ti sebe samoga vazda cuvati. Potom izrekne ove stihove: Ti, koji tražiš rastanak, suspregni Konja, koji hoce odvec brzo juriti! Strpljenja! Udes vježba izdaju: Na koncu se moraju prijatelji rastajati.
Pošto je ona izrekla te stihove, ja se ipak nisam obazirao na njezine rijeci. Da, podigao sam nogu i njome snažno udario o izdubak'..." Tada primijeti Šehrezad da je pocelo jutro, i ona prekinje pricu, koju je zapocela po Kraljevu dopuštenju. 150
Ali kada je zapocela
f
f \
?? Ž>
trinaesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju da je drugi redovnik-pro-ovako nastavio pripovijedati dami: Cim sam ja meðutim, o gospodarice, nogom snažno udario o izdubak, gle, zrak je odjednom postao tamnim, grmilo je i sijevalo. Tlo je podrhtavalo, i sve je postalo nevidljivim. Ubrzo je pijanost : cietjela iz moje glave, i ja joj doviknem: -
Što je?
Ona odgovori: -
Džinn je kod nas! Nisam li te pred time opomenula? Tako
mi Allaha, ti si me sunovratio u propast! Ti spašavaj svoj život i
r : žuri opet onuda napolje, kuda si i ušao! Ipak sam u prekomjernosti svog straha ostavio ležati svoju cipelu i svoju sjekiru. I kada sam se popeo dvije stube, okrenem se i htjednem se prema njima obazreti. Ali gle, zemlja se rastvori, i iz nje se uspne džinn odvratna izgleda i povice: - Sto treba znaciti ta buka, kojom me uznemiruješ? Sto ti se dogodilo? - Meni se ništa nije dogodilo - odgovori ona — samo su mi grudi postale tijesnima, pa, jer sam htjela popiti nešto vina, da si
Trinaesta noc raširim grudi, tako sam si dakle malo uzela. Ali kada sam ustala, da se popiškim, glava mi je postala teškom, i pala sam u izdubak. -
Lažeš, ti razvratna kurvo - povice džinn. I on se ogleda po dvorcu nadesno i nalijevo. Tada ugleda cipelu i sjekiru i rekne: -
Što su ove stvari drugo nego predmeti nekog covjeka? Tko ?
je bio kod tebe? Ona odgovori: -
Nikada ih do ovoga trenutka nisam vidjela. Te su zacijelo s
tobom došle ovamo. Ali džinn povice: -
To je glupi izgovor, koji na mene ne ostavlja nikakav dojam,
ti razvratnice! " ? Zatim je on svuce do gola. Sveže je rukama i nogama za cetiri željezna klina. Zatim ju je mucio i nastojao ju je prisiliti na priznanje. Ali meni nije bilo moguce ni podnošljivo slušati njezin plac. Stoga sam se uspeo, dršcuci od straha, uza stube, pa kada sam prispio gore, ponovo sam postavio preklopna vrata, onako kako su bila, i pokrio ih zemljom. Gorko sam se meðutim kajao zbog onoga, što sam ucinio. Mislio sam na djevojku i na njezinu ljepotu i na to, kako ju je taj prokletnik mucio, takoðer na to, da je dvade-setipet godina bila tako sama. A sve što joj se zbilo, bilo je zbog mene. Mislio sam na svojega oca i njegovo kraljevstvo i na to, da sam ja postao drvosjecom. I kako je moj život, nakon što mi se osmjehnula sreca, sada opet postao žalosnim. Tada zaplacem i izgovorim stih:
Ako ti udes jednog dana donese nesrecu, Sjeti se, jedan ti dan donosi radost, drugi patnju. Zatim poðem, dok nisam došao k svojemu prijatelju, krojacu. I ja ga zateknem gdje zbog mene kao da je sjedio na užarenom ugljenu, jer me je sa strahom išcekivao. On uzvikne: 152
Pripovijest drugog redovnika-prosjaka, —
Tijekom je cijele noci moje srce bilo kod tebe. Jer bio sam
zabrinut za tebe zbog kakve divlje životinje ili neke druge nesrece. v.:ia meðutim - hvala neka je Allahu za tvoje spasenje! Ja mu zahvalim zbog njegove ljubazne brige o meni i povucem se u svoj kut i pocnem razmišljati o tome, što mi se zbilo. I grdio ::: sebe poradi velike budalaštine, što sam stupio prema onomu zdubku. I dok sam ja sebe još pozivao na polaganje racuna, gle, :::ee mi moj prijatelj, krojac, i rekne mi: -
Vani stoji neki starac, neki Perzijanac, koji tebe traži. On
ima tvoju sjekiru i tvoju cipelu, koje je on odnio k drvosjecama, tim što im je rekao: "Ja sam izašao o vremenu, kada je muezzin40 poceo pozivati na jutarnju molitvu, i tada sam našao ove dvije stvari. No ne znam, komu one pripadaju. Pokažite mi dakle njihova vlasni ka!" Drvosjece su prepoznale tvoju sjekiru i uputile ga k tebi. On sjedi pred ducanom, pa otiði i zahvali mu i uzmi svoju sjekiru i svoju cipelu. Kada sam ja meðutim cuo te rijeci, postao sam blijedim od straha i bio sam kao izvan sebe. I dok sam ja tako tu sjedio, gle, tu se rastvori pod moje sobe, i uspne se Perzijanac, koji je bio džinn. On je djevojku mucio najgorim mucenjima, ali mu ona nije ništa : ::znala. Tada je on uzeo sjekiru i cipelu i rekao joj je:
-
Ako sam ja Džardžaris, iz sjemena Iblisova, tada cu ti
dovesti onoga, komu pripadaju ta sjekira i ta cipela! Zatim je preobucen u spomenutu odjecu otišao k drvosjecama i došao k meni. On mi nije dao nikakve odgode, nego me je pograbio i uzletio sa mnom. Nato se ponovo spustio i prodro sa mnom pod zemlju, dok sam ja stalno bio bez svijesti, i naposljetku me doveo u podzemnu palacu, u kojoj sam bio. Ondje ugledam djevojku, golu, udova okovanih o cetiri klina, a s njezinih je slabina kapala krv. Tada mi se oci preplave suzama. Džinn je meðutim pograbi i rekne: —
Sada, bludnice, nije li to tvoj ljubavnik?
40 Mejzin (mujezin, muezzin) je vjerski službenik kod muslimana. On naime s minareta (džamijskog tornja) uci Kur'an, zapravo: izgovara molitvu - citajuci ili napamet - iz Kur'ana. 153
Trinaesta noc Ona me pogleda i rekne: -
Ja ovoga ne poznajem i nisam ga nikada vidjela do ovoga
casa! Tada džinn povice: -
Što! Ovo mucenje, i još nikakva priznanja?
Ona mirno rekne: - Ja toga covjeka nisam nikada u svome životu vidjela. A to je nepravedno pred Allahovim ocima, da o njemu kazujem laž. - Ako ti njega ne poznaješ - odvrati džinn — onda uzmi ovaj mac i probodi mu vrat. Ona uzme mac u ruku, priðe i stane tik pred mene. A ja sam joj dao znak obrvama, dok su mi se suze slijevale na obraze. Ona je meðutim razumjela moj znak i kimnula mi ocima kao daje htjela reci: - Kako si mogao sve ovo svaliti na nas? Tada sam joj ja dao razumjeti: - Ovo je cas praštanja. A to je bilo, kao da bi moj jezik govorio: Moj pogled je za moj jezik tumac. Ti to dobro znaš. On javlja o ljubavi, koju ja moram skrivati u srcu.
Pa kada smo mi jedno drugo sreli i tekle su suze, Tada sam ja šutio, dok su pogledi poceli govoriti o tebi. Ona mi kimne, a ja znam, što ona kazuje svojim pogledom. Dadnem joj prstima znak, ona miga uzvrati. Ako naše obrve to, što mi želimo, ocituju, Tada mi šutimo, a ljubav govori prema našoj volji. 154
Pripovijest drugog rciovnika-prosjakn I tada, o gospodarice, baci djevojka mac iz ruke i uzvikne: -
Kako moram probosti vrat nekomu, koga ja ne poznajem i
:ko mi nije ucino nikakvo zlo? To prema mojoj vjeri nije dopušteno, Zatim ona odstupi. Džinn rekne: -
Biva ti teško ubiti ljubavnika. I samo zato što je on kod tebe
:: veo jednu noc, ti podnosiš ova mucenja i ne daš se skloniti na rr:znanje o njemu. Sada mi je to jasno, da samo isto s istim ima sucuti. Tada se džinn okrene k meni i rekne: -
O covjeculjce, zar ti ne poznaješ ovu ovdje?
Nato ja upitam: - Tko bi ona zapravo mogla biti? Ja je do ovoga trenutka nika-da nisam vidio. - Onda - rekne on - uzmi ovaj mac i probodi joj vrat, pa cu te ja pustiti da odeš i necu ti ništa uciniti. Jer onda cu biti siguran, daje ti uopce ne poznaješ. Ja odgovorim: -
Dakako!
I uzmem mac, poðem hitro na nju i podignem ruku. Ona mi je lutim davala znakove obrvama, kao da bi kazivala:
- Ja tebe nisam ostavila na cjedilu. A ti se meni tako odužuješ. Tada ja shvatim njezine poglede, i ocima joj objasnim: - Ja cu žrtvovati svoju dušu za tebe. A to je bilo, kao kada bi naš jezik izricao ove pjesnikove rijeci: Kako poneki zaljubljenik objavljuje svojim obrvama Svojoj ljubljenoj sve, što mu leži na srcu. Otvoreno joj progovara pogled iz njegova oka: Gledaj, ja sada sve znam, kako je to spravila sudba. 155
Trinaesta noc Ah, kako je to ipak lijepo, samo gledati u njezino lice! I kako se divno sja pogled, ako je shvatio! Dok jedan svojim vjeðama još piše, Drugi je vec svojom ocnom jabucicom prepoznao smisao. I moje su oci bile prepune suza, i ja bacim mac iz ruke i reknem: —
O ti mocni džinne, o ti junacino i junakov sine, ako vec jedna
žena, koja posjeduje malo razuma i vjere, drži to za nepravedno, da meni probode vrat, kako bi to za mene trebalo biti pravedno, da ja njoj probodem vrat, jer je ja ipak nikada u svome životu nisam vidio? Ne, to ja necu nikada uciniti, pa makar mi ti takoðer dao ispiti pehar smrti i propasti. Tada rekne džinn: —
Vas dvoje pokazujete stanoviti meðusobni sporazum. Ali cu
vam ja pokazati, kako ce vaše cinjenje biti kažnjeno. I on uzme mac, udari po djevojcinoj ruci i odsijece je. Zatim udari po drugoj ruci i odsijece je, i on joj s cetiri udarca odsijece ruke i noge. Ja sam za vrijeme svega toga gledao i bio siguran u smrt, nakon što mi je ona umirucim ocima dala znak zbogom. Džinn meðutim na nju povice: -
Ti si bludnicila svojim ocima! I on je pogodi tako, da joj je odletjela glava. Zatim se meðutim okrene k meni i rekne: -
O covjeculjce, to je pravedno prema našim uredbama, ako
neka žena povrijedi brak, da je se ubije. Ovu sam ja djevojku oteo u njezinoj prvoj bracnoj noci, kada je ona bila stara tek dvanaest godina. I ona nije nikoga upoznala, nego samo mene. Svakih sam deset dana dolazio k njoj na jednu noc u oblicju stanovitoga per zijskog muškarca. Cim sam meðutim sada postao sigurnim, da me je ona prevarila, ubio sam je. Ja nisam posve siguran, jesi li me ti s njome prevario. Ali se to ne pristoji, da te pustim otici bez kazne. Izmoli dakle od mene neku milost. 156
Pripovijest o zavidniku i onome kojemu je taj zavidio
Tada seja, o gospodarice, u najvecoj mjeri razveselim i upitam: - Kakvu milost trebam ja sebi od tebe izmoliti? On odgovori: - Zaželi si, u koje te oblicje trebam preobraziti! U oblicje psa :'.: magarca ili majmuna. Buduci da sam se nadao, da ce mi on oprostiti, ja odvratim: -
Tako ti Allaha, poštedi me, kako bi Allah tebe poštedio, jer
si ti poštedio muslimanskog muškarca, koji ti nikada nije ucinio r.epravdu! I ja ga ponizno zamolim, ostanem stajati pred njim i reknem: -
Meni se dogaða nepravda.
Om meðutim povice:
-
Ne izgovaraj sada preda mnom nikakve dugacke govore!
Meni je nešto lako tebe ubiti. Ipak ti dajem izbor. Tada ja reknem: -
O džinne, tebi bi bolje pristajalo meni oprostiti. Stoga mi
oprosti. Kao što je onaj kojemu se zavidjelo oprostio zavidniku. On upita: -
Kako je to onda bilo?
Tada ja zapocnem
PRIPOVIJEST 0 ZAVIDNIKU I ONOME KOJEMU JE TAJ ZAVIDIO. 'Pripovijeda se, o 'ifrit41, da su u nekome gradu živjela dva covjeka, koji su nastavali susjedne kuce s jednim zajednickim zidom. Jedan je od te dvojice zavidio drugomu i pogodio ga zlim 41 Naziv za zlog demona, odnosno zlog džinna. 157
Trinaesta noc pogledom i uložio svoje krajnje napore, kako bi mu naškodio. Postojano mu je zavidio, i njegova je zavist tako narasla, da je uzimao malo jela i da mu je još jedva dolazio na oci slatki san. Ali je ovomu kojemu je taj zavidio sreca bila sve naklonjenijom. I što mu je više taj drugi nastojao naškoditi, toliko je više on dobivao, rastao i uspijevao. Ali je on saznao o zlobnosti svojega susjeda prema njemu i o njegovu nastojanju, da mu ucini štetu. Zato je on otišao iz njegove blizine i napustio svoju zemlju, tim što je rekao: -
Tako mi Allaha, ja se moram zbog njega odreci svijeta!
On se nastani u stanovitome drugom gradu i ondje si kupi komad zemlje, na kome se nalazio neki stari bunar. Zatim si sagradi kucu za molitvu, pokupuje si sve potrebno i posveti se u svojoj celiji samo molitvi i služenju Allaha Uzvišenoga. Uskoro su iz svih zemalja k njemu dolazili fakiri i siromasi. I njegova se slava u toj zemlji proširila. Takoðer je do njegova prijašnjeg susjeda, zavidni-ka, stigla vijest o tome, kakva je njemu pala u dio sreca i kako mu hodocaste velikani te zemlje. Tako on ode i uðe u samostan. Onaj, kojemu je taj zavidio, ga primi s pozdravom dobrodošlice i s pri-jaznošcu i ukaže mu sve pocasti. Tada zavidnik rekne:
-
Ja ti imam reci jednu rijec, i to je razlog mojega putovanja
ovamo. Jer ja bih ti želio donijeti dobru vijest, doði dakle i poði sa mnom u svoj samostan. Taj kojemu se zavidjelo uzme sada zavidnika za ruku, i oni uðu u unutrašnjost samostana. Ali zavidnik rekne: -
Reci svojim fakirima, da se povuku u svoje celije. Jer ja bih
želio samo u tajnosti s tobom govoriti, gdje nas nitko ne može cuti. Tada taj kojemu se zavidjelo rekne svojim fakirima: -
Povucite se u svoje celije!
Pa kada su svi ucinili, što im je on bio zapovijedio, poðe on sa svojim gostom još malo dalje, dok nisu došli do starog bunara. Ondje gurne zavidnik toga kojemu je zavidio, ni od koga viðen, u bunar. Zatim izaðe i ode svojim putem a vjerovao je da ga je ubio. No meðutim je bunar bio nastanjen dobrim duhovima. Oni ga 158
Pripovijest o zavidniku i onome kojemu je taj zavidio puste da posve pomalo sklizne dolje i stave ga na kameno tlo. I jedni od njih upitaju druge: — Znate li vi, tko je on? A ti odgovore: — Ne. Tada rekne jedan od njih: — Taj je covjek onaj kojemu se zavidjelo, koji je pobjegao pred svojim zavidnikom, naselio se u našem gradu i sagradio ovaj ^mostan. A on nam je donosio radost svojim litanijama i svojim ucenjem Kur'ana. Ali se zavidnik dao na put k njemu, dok nije bio -. :>d njega. Tada ga je nadlukavio i bacio ga odozgor k vama. Ipak je njegova slava veceras stigla do sultana ovoga grada, koji je zakljucio, da ga sutra posjeti zbog svoje kceri. — Sto dakle nedostaje njegovoj kceri? — upita jedan od njih, a jedan drugi odvrati: — Ona je opsjednuta nekim duhom. Jer je demon Maimun, Damdamov sin, u nju zaljubljen. Ako bi meðutim taj pobožnik znao sredstvo, to bi bilo ono najlakše, da je se oslobodi i izlijeci. — Kakvo je to sredstvo? - upita jedan od njih, a onaj odvrati: —
Crni macak, koji se nalazi kod njega u njegovoj kuci za
molitvu, ima na vrhu svojega repa bijelu pjegu velicine jednog
dirhema. Iz nje on mora išcupati sedam bijelih dlaka, i njih on mora spaliti iznad bolesnice. Tada ce marid42 od nje uzmaknuti i nikada se nece vratiti k njoj. Ona ce istoga casa postati zdravom. Cijeli je taj razgovor, o džinne, bio voðen, dok je onaj kojemu se zavidjelo slušao. Kada je dakle nastalo jutro i povukao se sumrak i postalo svjetlije, doðu fakiri, da potraže šeiha, i zateknu ga, kako se uspinje iz bunara. I on postane još vecim u njihovim ocima. Xo jer je jedino crni macak imao ljekovito sredstvo, on mu išcupa sedam dlaka iz bijele pjege na repu i uzme ih sa sobom. I jedva da 42 Zao džinn, zloduh. 159
Trinaesta noc se uspelo sunce, kad li doðe kralj sa svojom pratnjom. Uðe on sam i velikani njegove države, ali on zapovijedi preostaloj pratnji, da ostanu stajati napolju. I kada je kralj ušao k covjeku koji je izazivao zavist, ovaj mu ponudi pozdrav dobrodošlice i zamoli ga, da sjedne pokraj njega, i upita: -
Trebam li ti reci, zbog cega ti dolaziš?
Onaj odvrati: -Da. Tada on nastavi: -
Ti dolaziš pod izlikom, da me posjetiš. Ali je želja tvojega
srca, da me upitaš o svojoj kceri. Kralj odgovori: -
To je tako, sveti šeihu.
A covjek kojemu se zavidjelo nastavi: . -
Pošalji nekoga da je dovede. I ja se nadam, ako tako ushtije
Uzvišeni Allah, ona ce još u ovome satu biti zdrava. Tada se kralj razveseli i pošalje po svoju kcer. I ona bude dovedena svezana i okovana. Covjek je meðutim kojemu se zavidjelo pusti da sjedne, navuce pred nju zavjesu, uzme dlake i nad njome ih spali. I taj, koji je bio u njoj, krikne i uzmakne od nje. Tada djevojka smjesta postane prisebnom, prekrije lice žarom43 i rekne:
-
Sto ovo sve znaci, i tko me je ovamo doveo?
Tada obuzme kralja takva radost, da ne može biti vece, i on je ljubio kcerine oci a svetom covjeku ruke. Zatim se obrati velikanima svoje države i rekne: - Sto vi mislite? Sto zaslužuje taj, koji je izlijecio moju kcer? A oni odgovore: - On je zaslužuje za ženu. « Velom. 160
Pripovijest o zavidniku i onome kojemu je taj zavidio Kralj nato rekne: -
Imate pravo!
Zatim je on vjenca s njim, i tako je covjek kojemu se zavidjelo postao kraljevim zetom. Nakon nekoga je vremena umro vezir. Tada kralj upita: - Koga trebam staviti za vezira namjesto njega? - Svojega zeta — odgovore velikani. Taj koji je izazivao zavist postane dakle vezirom. I opet nakon nekoga vremena umre kralj. Tada upitaju velikani: - Koga trebamo uciniti kraljem? I svi povicu: - Vezira. Tako je vezir postao sultanom i vladajucim kraljem. Jednoga dakle dana uzjaši kralj svojega konja, upravo kada je zavidnik prolazio putem. Kako je taj kojemu se zavidjelo tako u gospod-jrvenosti svojega kraljevskog dostojanstva jahao posred svojih emira i vezira i velikana svoje države, tako njegov pogled padne na svojega zavidnika. I on se obrati jednomu od ministara i rekne: -
Dovedi mi onoga covjeka ovamo! Ali ga nemoj strašiti!
Taj ode i dovede zavidnog susjeda. Tada rekne kralj: -
Dajte mu tisucu zlatnika iz moje riznice, natovarite mu
dvadeset deva robom za trgovanje, i pošaljite s njim jednog stražara, koji ce ga odpratititi do njegova grada.
Nato on ponudi zavidniku zbogom pa se okrene od njega, a da ga nije kaznio za sve, što mu je on ucinio. Gledaj, o džinne, kako je taj koji je izazivao zavist oprostio zavidniku, koji mu je od pocetka zavidio! Taj mu je ipak ucinio mnogo štete, bio je doputovao k njemu i izveo svoje djelo nad njim, tim što ga je bacio u bunar i htio ubiti. Pa ipak mu nije taj uzvratio njegovo zlo poslovanje, nego mu ga je odpustio i oprostio.' Potom, o gospodarice, pocnem tako gorko plakati, kako neki covjek uopce samo može plakati, i izreknem stihove: 161
Trinaesta, noc Oprosti grešniku, jer mudraci obicavaju Za grešnikov grijeh vazda njegovati oprost. Ja sam doduše pocinio mnoge greške: Uzmogao ti obuhvatiti plemenito umijece praštan)'a! Tko želi, da onaj koji je iznad njega njemu poželi pokloniti oprost, Mora greške onih, koji se nalaze ispod njega, praštati. Ipak džinn povice: -
Ja te necu niti ubiti niti ti oprostiti. Ali cu te ja zasigurno
zacarati. - Zatim me pograbi s tla i poleti sa mnom u zrak, dok nisam vidio zemlju samo još kao zdjelu posred vode. Zatim me položi na nekoj planini, uzme nešto prašine u ruku i nad njome promrmlja carobne rijeci, pospe me njome i rekne: -
Napusti ovo oblicje i prijeði u oblicje majmuna!
I u istome trenutku ja postanem majmunom, koji je bio star sto godina. Kada sam sebe vidio u tome nakaznom oblicju, zaplakao sam nad sobom. Ipak sam se pomirio s grozotom udesa, jer sam znao da sudbina nikomu ne ostaje vjernom. Tako siðem s vrha planine do njezina podnožja. Ondje naðem prostranu pustinju. Njome sam prolazio tijekom jednoga mjeseca, sve dok nisam dospio do ruba slanog mora. Nakon što sam ondje stajao neko vrijeme, ugledam usred mora neki brod, koji je plovio pod povoljnim vjetrom i kormilario prema obali. A ja sam se sakrio iza neke stijene na obali i cekao, dok brod ne doðe bliže, a zatim sam na njega uskocio. Tada jedan od putnika povice: - Bacite nesretnu beštiju preko palube! A kapetan: - Mi cemo je ubiti!
I jedan drugi: -
Ja cu je dokrajciti ovim macem.
162
Pripovijest o zavidniku i onome kojemu je taj mvidio Ja sam meðutim pograbio skut kapetanove odjece i plakao, a moje su suze tekle. Tada kapetana obuzme sucut prema meni i on rekne: -
Vi trgovci, ovaj je majmun zamolio za moju zaštitu, i ja cu ga
::::i. On stoji pod mojim nadzorom. I zato mu nitko ne smije -ciniti neko zlo niti ga povrijediti! Potom je on sa mnom prijazno postupao. I što god je on uopce _ orio, ja sam razumio, i ja sam se brinuo za sve njegove potrebe i bio sam na brodu njegov poslužitelj. Tako me je on poceo voljeti. Brod je pak imao tijekom pedeset dana povoljan vjetar. Zatim smo bacili sidro kod jednoga velikog grada, u kome se nalazilo tako ~nogo ljudi, da bi samo Allah mogao izbrojati njihov broj. Kada smo meðutim prispjeli i kada je naš brod bio cvrsto usidren, gle, tada doðu k nama mameluci44, poslani od kralja toga grada. Oni se uspnu na naš brod, zažele trgovcima srecu za dobro prispijece i reknu: -
Naš vam kralj naziva dobrodošlicu i šalje vam ovaj svitak
papira, da svaki od vas na njem ispiše po jedan redak. Kralj je naime imao stanovitog vezira, koji je bio krasnopisac, i taj je umro. Tada se kralj zakleo svecanom zakletvom, da ce on samo onoga „ciniti vezirom, tko tako lijepo piše kao onaj. Potom oni trgovcima uruce svitak papira, koji je bio deset laktova dugacak i lakat širok, ; svi su trgovci, koji su znali pisati, svi do zadnjega, napisali na njega svaki po jedan redak. Tada ja skocim, ja, koji sam bio u oblicju eðnoga majmuna, i istrgnem svitak iz njihovih ruku. Oni su se meðutim prestrašili, da cu ga poderati, te me htjednu odatle otjerati. Ipak im znakom dadnem razumjeti, da ja znam pisati. Tada im kapetan dadne do znanja: -
Pustite ga neka piše. Ako bude loše drljao, otjerat crmo ga
odavde. Ali ako bude lijepo pisao, ja cu ga prihvatiti kao sina. Jer zaista, ja nikada nisam vidio razumnijeg majmuna od njega. Zatim ja uzmem trsku, umocim je u crnilo u posudici za crnilo i napišem u kurzivnom pismu: 44 Mameluk (mamluk) je izvorno bijeli rob. 163
Trinaesta noc Vec je vrijeme zabilježilo dobrotu svih plemenitih, Dok samo tvoja dobrota još nije zabilježena. Neka ne dopusti Alldh da ljudi budu osiromašeni tvojim gubitkom, Jer si ti ipak za dobrotu mati i otac. I zatim ja napišem u vitkom pismu: On ima trsku, koje korist ispunjava zemlje, I koje darovi stjecu sav svijet. Nikada neka zemlja nije bila obdarena kao tvojim darovima, Koje tvoje ruke svim zemljama pružaju. Nato napišem u strmom pismu: Nema ni jednoga jedinog pisara, koji jednom ne proðe, Ali što je njegova ruka napisala, postoji navijeke. Zato nikada nemoj pisati svojom rukom ništa drugo nego što ti o posljednjem danu, kada to vidiš, donosi radost. Nato u oblome spomenickom pismu: Kada smo culi o rastanku i kada su nam oboma Odredili takav udes promjenjljivi slucajevi vremena, Tada smo pustili da se zbilja crnilo za nas tuži jezicima trske o patnji rastanka. 164
Pripovijest o zavidniku i onome kojemu je taj za-vidio Nato u velikome dokumentskom pismu: Gospodstvo ipak nikomu ne ostaje vjernim. Ako ti to ne priznaješ, reci, gdje su stari? Neka ti se drveta rasploðuju od dobrih cina. Ako ti odatle odlaziš, oni ipak ostaju zadržani. Nato u velikome kicenom pismu:
Otvaraš li bacvu bogatstva i milosti, Uzmi si crnilo velikodušnosti i plemenitosti. Dokle god to možeš, piši dobre stvari, Zatim neka ti ostane tvoj poziv i tvoje pero dobro.
Nato predam prenositeljima svitak. Oni ga uzmu i odu s njime kralju. Pa kada je kralj pregledao svitak, nijedno mu se pismo nije svidjelo tako dobro kao moje. I on rekne okupljenim velikanima: -
Otiðite k piscu ovih redaka, odjenite ga u pocasnu odjecu,
stavite ga na mazgu, dopratite ga ovamo uz glazbeni zbor i dovedite ga pred mene. No kada su oni culi kraljeve rijeci, nasmijali su se. Ali se kralj na njih razljuti i povice: - Vi bijednici! Ja s vama govorim o jednoj zapovijedi, a vi se meni smijete? - O kralju — odgovore oni — naš smijeh ima razloga. -
A kakav je to razlog? - upita on.
Oni odgovore: 165
Trinaesta noc -
O kralju, ti nam zapovijedaš, da ti pred tebe dovedemo
onoga, koji je izpisao te redke. No meðutim je taj, koji ih je napisao, majmun i nikakvo ljudsko bice. A on pripada kapetanu broda. Tu on rekne:
- Je li to istina, što mi vi kazujete? Oni odgovore: - Da, tako nam tvoje visosti! I kralj se zaprepasti nad njihovim rijecima, strese se od zadovoljstva i rekne: -
Želio bio toga majmuna zadobiti od kapetana.
Zatim on pošalje na brod svojega glasnika, s mazgom, s pocasnom odjecom i sa glazbenim zborom. I on rekne: -
Odjenite ga unatoc tomu u pocasnu odjecu, i posadite ga na
mazgu! Uzmite ga s broda i dovedite pred mene! Tako se oni upute k brodu i uzmu me od kapetana, odjenu me u pocasnu odjecu i posade me na mazgu. A narod je bio zapanjen, i grad je bio u pokretu zbog mene. Jer svi su me htjeli vidjeti. Kada su me meðutim doveli ka kralju, i kada me on primio, ja pred njim triput poljubim pod. Zatim me on pozove da sjednem, i ja se spustim na koljena i cjevanice. A narod je, koji je bio prisutan, bio zapanjen zbog moje uglaðenosti, a najviše se od svih cudio kralj. Nato on narodu zapovijedi, neka se povuce. Kada su se svi povukli i nitko više nije bio prisutan osim kraljeve uzvišenosti, uško-pljenika i jednoga maloga bijelog roba, on zapovijedi da se donese stol s jelima. Na njemu se našlo što god skace i leti i što se od parova u gnijezdima leže, jarebice i prepelice i druge vrste ptica. Sada mi kralj kimne da snjime jedem. Tako sam ja ustao, poljubio pred njim tlo, sjeo i s njime jeo. I kada se odnijelo, sedam sam si puta oprao ruke, uzeo bocu s crnilom i pisacu trsku i napisao ove stihove: Navrati kod peradi na mjestu canaka I tuži se, da su pecenja i jarebice odatle otišle! 166
Pripovijest o zavidniku i onome kojemu je taj zavidio Oplakuj kceri prepelica, kako ih ja vazda oplakujem, S pecenim pilicima i prženim mesom ujedinjene! Kako je ipak tužno moje srce zbog dvije vrste riba, Koje se na kriškama kruha u slojevima obicavaju posluživati! Ah, kako je obilna nekoc bila pecenka! O, kakvo zadovoljstvo Ako je mast utonula u ocat iz krcaga! — Nikada me nije potresala glad osim u jednoj noci, Koju sam moleci uz kašu proveo u svjetlosti kamenja. I ja sam pri tome mislio na jelo s njegovim mirisom, Koji se izdizao u zrak s obilno pristavljena stola. O moja dušo, strpljenja! Cudesna je stvar vrijeme:
Ako nam je nekoga dana donijelo jad, sljedecega nam donosi radost.45 Zatim ustanem i sjednem na udaljenosti koja iskazuje poštovanje. Kralj pogleda na ono što sam bio napisao, i kada je to procitao, on se zapanji i uzvikne: — O cuda! Majmun, obdaren takvom rjecitošcu i umijecem pisanja! Tako mi Allaha, to je najvece cudo! Nato iznesu pred kralja probrano vino u staklenoj boci, i on je pio. Pružio je od toga takoðer meni, a ja sam poljubio pod i ispio i zatim napisao: 45 Ova je pjesma parodija na staroarapske kaside, koje pocinju tužaljkom za dalekom dragom, zatim cesto pripovijedaju o nocnima junackim djelima i završavaju s nekom mudrom izrekom. 167
Trinaesta noc
Palili su me vatrom, kako bi me naveli da govorim. Ali su našli, da sam ja u patnjama strpljiv. Zbog toga bivam ja takoðer od vas nošen na rukama, I uzeo sam poljubac s Ijepoticinih usana. I dalje: Jutro dovikne noci: Daj mi da pijem njega, Koje mudraca cini budalom, bistro vino! Oboje su tako nježni, tako bistri, da ja ne prepoznajem: Je li ono u caši, ili je caša u njegovu prividu? Tu kralj procita stihove i s uzdahom rekne: —
Kad bi se ta fina naobrazba nalazila u nekoga covjeka, taj bi
nadmašivao sav narod svojega vremena i svojega stoljeca. Zadim on dadne donijeti šahovsku plocu i upita: —
Hoceš li igrati sa mnom?
I ja kimnem glavom jedno da, priðem, poredam figure i odigram s njime dvije partije, koje obje dobijem. Tada je kralj ostao bez rijeci od zaprepašcenja. Ali ja uzmem posudicu s crnilom i pisacu trsku i napišem na ploci ove stihove: Dvije su se vojske borile jedna protiv druge cijeli dan. I sa svakim je satom njihova borba bivala žešcom, Sve dok nisu zatim, kada ih je obavila tama, Spavale na istome krevetu u prisnom savezu.
168
Pripovijest o zavidniku i onome kojemu je taj zavidio
Kada je kralj procitao ta dva stiha, cudio seje i bio ushicen i do najvece je mjere bio zapanjen, i on rekne svom uškopljeniku: -
Otiði k svojoj gospodarici, k Sitt46 el-Husni, i reci joj: Kralj
:e daje pozvati, neka izvoliš doci i pogledati si ovoga cudesnog majrrmna! Uškopljenik ode i ubrzo se vrati natrag s gospodaricom. Tek što me je ona pogledala, odmah je prekrila svoje lice i uzviknula: - O moj oce! Kako dolazi do toga, da se tvojemu srcu dopada, da šalješ po mene i da me daješ gledati stranim muškarcima? - O Sitt el-Husn — odvrati on — ovdje se ne nalazi nitko osim maloga mameluka47, uškopljenika, koji te je doveo, i mene, tvojega oca. Pred kime dakle zastireš svoje lice? Tada ona uzvikne: -
Gledaj, ovaj je majmun mladic, sin jednoga kralja. Ali je on
zacaran, jer zacarao ga je džinn Džardžaris, iz plemena Iblisova,
nakon što je ubio svoju vlastitu ženu, kcer kralja Ifitamusa, gospo dara Otoka Ebanovine. Taj pak, koga ti držiš za majmuna, je rametan i razuman muškarac! A kralj se zaprepasti nad rijecima svoje kceri i upita, tim što je mene pogledao: -
Je li to istina, što ona o tebi kazuje?
Ja kimnem glavom jedno da i zaplacem. Tu kralj zapita svoju •:;er: -
Odakle ti znaš, da je on zacaran?
I ona odgovori: ^ 46 Sitt zapravo znaci - princeza. Zato se ta rijec cesto pojavljuje kao inte gralni dio imena kraljevskih kceri, koji se zadržavao i nakon vjencanja. Tako se najuglednija zacijelo žena kalifa Harun er-Rašida, njegova sestricna, zvala Sitt Zubaida. 47 Mameluk je naziv za bijelog roba. Pred djecom i uškopljenicima ženske ne zastiru lice. 169
Trinaesta noc — Moj mili oce, u mojoj se mladosti nalazila uz mene stanovita stara žena, stanovita pametna vještica, i ona me je poucavala u carobnjaštvu i u njegovu izvježbavanju. Njega sam ja prihvatila i temeljito ga izucila, i držim u pamcenju stoisedamdeset kapitela carobnih formula, od kojih bi s pomocu najmanje mogla kamenove tvojega grada premjestiti iza planine Kaf48, zatim bih ga mogla preobraziti u morski bezdan a njegove stanovnike u ribe, koje u njemu plivaju. — O moja kceri - uzvikne njezin otac - ja te zaklinjem svojim životom, oslobodi nam toga mladica od zacaranosti, kako bih ga mogao uciniti svojim vezirom. Jer on je zaista jedan fin i pametan mladic. — S najvecom radošcu - odvrati ona. Zatim ona uzme u ruku nož i opiše neki krug'..."
Tada primijeti Sehrezad, da je pocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je zapocela po Kraljevu odobrenju. 48 Posrijedi je prema bajkovitoj arapskoj kozmografiji planinski lanac koji okružuje zemlju, pa u prenosnici oznacuje ujedno i kraj svijeta - ono iza cega nema više nicega. 170
Ali kada je zapocela
cetrnaesta noc
Šehrezad rekne: "Došlo mi je do ušiju, o sretni Kralju, da je redovnik-prosjak . ako nastavio dalje pricati dami: ?0 moja gospodarice, kraljeva je kci uzela u ruku nož, i opisala neki široki krug u sredini hale palace. U njega je upisala tajanstvena imena i talismane. I mrmljala je carobne formule i izgovarala veci, od kojih se neke moglo razumjeti, druge meðutim ne. Poslije stanovitoga kratkog vremena svijet postane tamnim pred našim : rima, i gle, pred nama se uspne džinn u vlastitu oblicju. Imao je ruke kao vile, noge kao jarbole i oci kao ognjene žeravice. Mi smo bih pred njim u velikom strahu. No kraljeva kci povice: -
Za tebe nikakva dobrodošlica i nikakav pozdrav!
Tu se džinn preobrazi u oblicje lava i rekne: -
Izdajnice, ti si prekršila zakletvu! Zar se nismo jedno drugo
mu zakleli, da nijedno od nas ne smije drugomu stati na put? -
Prokletnice — odvrati ona - može li postojati ugovor
izmeðu mene i tebi slicnoga? Tada džinn uzvikne: -
Uzmi ono, što ce te sustici.
I lav jurne rastvorenih ralja na princezu. Alije ona bila brža od njega, išcupala si je jednu vlas sa svoje glave, zavitlala je rukom i
171
Cetrnaesta noc promrmljala k tomu svojim usnama. Vlas ubrzo postane oštrim macem. Njime ona posijece lava, i on se razdvoji na dvije polovice. Njegova se meðutim glava preobrazi u štipavca. Tu princeza postane golemom zmijom i obori se na prokletnika, koji se nalazio u oblicju štipavca49.1 oboje su se jedno s drugim ogorceno hrvali. Tu se preobrazi štipavac u orla, a zmija postane jastrebom. Taj je progonio orla cijeli sat vremena. Nato orao uzme oblicje crnog macka, djevojka meðutim iz jastreba postane vucjim psom. I opet su se jedno s drugim borili ondje u palaci cijeli sat vremena. Sada uvidi macak da ce biti pobijeðen, i tu se on preobrazi i postane velikim crvenim narom, koji se spusti posred šadvrvanskog50 bunara u palaci. Vucji pas pojuri na njega, ali se nar podigne u zrak, padne na poplocenje hale, tako da se raspukao i da su se njegova zrna raspršila. Posvuda je za sebe ležalo pojedino zrno, i pod se hale prekrije narovim zrnjem. Ali se tu vuk strese i postane pijetlom. Taj je pokljucao zrna, kako više ne bi preostalo niti jedno jedino zrno. Ali se stjecajem udesa jedno zrno ipak sakrilo ispod ruba bunara. Pijetao pocne kukurikati i udarati krilima i nama kljunom davati znakove. Ali mi nismo shvacali što on misli, a on nam je tako glasno kukurikao, da smo pomislili, da ce se palaca strovaliti na nas. I on je trcao ovamo i onamo po podu hale, dok nije ugledao zrno, koje se sakrilo pod rubom bunara. I on žudno pojuri na njega, da ga kljucne. Ali gle, zrno odskoci posred vode šadvrvana, postane ribom i zaroni do dna vode. Tada se takoðer pijetao preobrazi neku veliku ribu, zaroni prema drugoj, i neko vrijeme išcezne. I gle, zacujemo, kako se podigla vika i urlik, i pocnemo drhtati. Nato se džinn uspne iz vode kao goruca baklja. On otvori usta i ispljune vatru, a iz njegovih su ociju i njegova nosa sukljali oganj i dim. Ubrzo izaðe takoðer princeza kao veliki ognjeni ugalj. I oboje su se jedno s drugim borili, sve dok njihove vatre nisu preko njih ušle jedna u drugu i dok dim nije ispunio 49 Književna je obradba ovakvih obracuna zauzela znacajno mjesto i u djelu E. T. A. Hoffmanna, u Zlatnome loncu (Der goldne Topf), na primjer, ali i drugdje. 50
Sadvrvan je vodoskok.
172
Pripovijest o zavidniku i onome kojemu je taj zavidio palacu. Mi smo išceznuli u njemu i od straha smo se htjeli baciti u vodu, kako ne bismo bili spaljeni i propali. Tada kralj uzvikne: -
Nema nikakve uzvišenosti i nema nikakve moci osim u
AIlaha, Uzvišenoga i Svemocnoga! Zaista, mi smo Allahovi i k
r.;erau se vracamo! O kamo srece da nisam tražio od svoje kceri, da rokuša oslobaðanje od zacaranosti ovog majmuna! Jer tako sam r priskrbio svu tu golemu muku s tim prokletim džinnom, protiv kojega svi drugi džinnovi, koji postoje na svijetu, ne mogu ništa. O Kamo srece da nisam nikada upoznao toga majmuna! Ne htio ga blagosloviti Allah, niti cas njegova prispijeca! Mi smo mislili uciniti dobro djelo na njemu za volju Uzvišenoga AIlaha i osloboditi ga carolije, a sada zamiremo od tjeskobe u srcu. Ja sam meðutim, o moja gospodarice, bio nijem i nemocan, da mu kažem neku rijec. I odjednom, prije nego što smo mi sebi toga postali svjesni, zaurla džinn pod plamenovima, i on se naðe uz nas, dok smo mi stajali u hali sa stupovima, i puhne nam vatru u lice. Princeza ga meðutim pograbi i puhne mu u lice. I pogode nas iskre od nje i od njega. Njezine nam iskre nisu ucinile nikakvu štetu, ali je jedna od njegovih iskri pogodila mene u oko i razorila ga, dok sam ja još bio u oblicju majmuna. I jedna druga iskra pogodi kralja u lice i spali mu polovicu njegova lica, njegovu bradu i podbradak i išcupa mu donji red zubi. I jedna treca iskra padne na uškopljenikove grudi. Taj izgori i istoga trenutka umre. Tada smo mi cvrsto vjerovali u svoju propast i ocajavali zbog života. I dok smo mi bili u toj stisci, gle, tu povice neki glas: -
Allah je najveci! Allah je najveci! On je poklonio spas i po
bjedu i uništio onoga, koji porice vjeru Muhammeda Prosvjetitelja! I gle, tu je pred nama stajala kraljeva kci. Ta je spalila džinna, : on je postao gomilicom pepela. Ona sada priðe k nama i rekne: - Pružite mi zdjelu vode! - Kad joj je ona bila donesena, izgovori ona nad njome rijeci, koje mi nismo razumjeli. Zatim mene poprska vodom i uzvikne: - Posredstvom snage jedinoga pravog Boga i posredstvom snage iznad svega najljepšeg imena Allahova! Vrati se natrag u svoje negdašnje oblicje! -
173
Cetrnaesta, noc Tu se ja stresem, i gle to, ja sam bio covjek kao prije, samo što mi je jedno oko bilo posve izgubljeno. Ona meðutim povice: -
Vatra! Vatra! O moj oce, ja necu ostati na životu, jer se
nisam navikla boriti s džinnovima. Da je on bio neki covjek, tada bih ja njega odmah na pocetku bila ubila. Ja se nisam nalazila u nevolji, sve dok se nije raspukao nar i dok nisam kljucala zrnje. Jer zaboravila sam jedno zrno, u kome se krila džinnova duša. Da sam njega kljucnula, on bi odmah umro. Ali je udes odredio, da ga ne ugledam. Tako me je on napao, i zmeðu njega se i mene razbuk tala ogorcena borba pod zemljom i u zraku i u vodi. Koliko sam god puta ja protiv njega proizvela jednu caroliju, on je protiv mene proizveo neku drugu, sve dok protiv mene nije primijenio caroliju vatre. Rijetko izaðe netko, protiv koga je bila primijenjena caroli ja vatre, na kraj sa životom. Ali je udes bio na mojoj strani protiv njega. Tako sam ga preduhitrila i spalila ga, nakon što sam ga prisilila, da prizna islamsku vjeru. Ja meðutim moram umrijeti, i neka vas Allah utješi poradi moje smrti! Zatim je od neba zazivala pomoc i nije prestajala moliti za pomoc protiv vatre. Ali gle, neka se crna iskra podigne prema njezinim grudima, i zatim se uzdigne sve do njezina lica. Kada joj je dosegnula lice, ona zaplace i povice: -
Svjedocim, da nema nijednoga Boga osim Allaha, i da je
Muhammed Allahov prorok. Zatim smo meðutim mi od nje vidjeli samo još to, da je postala gomilicom pepela, kraj gomilice pepela, koja je bila džinn. Tada mi postanemo vrlo ožalošceni zbog nje. I ja poželim, da sam ja bio na njezinu mjestu i da nisam vidio, kako onaj mili lik, koji mi je ucinio tako mnogo dobra, postaje pepelom. Ali nema nikakva protuslovljenja Allahovoj volji. Kada je kralj to vidio, daje njegova kci postala gomilicom pepela, on si išcupa ono, što je još ostalo od njegove brade, udari se u lice i razdere si svoje haljine. I ja ucinim isto. I obojica smo zbog nje plakali. Tada doðu komornici i državni velikani, I oni ugledaju kralja u nesvijesti i dvije gomilice pepela. Oni se prestraše i stajali su kratko vrijeme oko kralja. Kada se on 174
Pripovijest o z&vidniku i onome kojemu je taj zavidio
probudio, ispripovijedao im je, što se njegovoj kceri dogodilo od demona, i njihov je jad bio vrlo velik. Žene su meðutim i robinje kricale i udarile u naricanje za pokojnicom sedam dana vremena. Ali je kralj dao iznad pepela svoje kceri podici veliku nadsvoðenu grobnicu, i unutra budu zapaljene voštane svijece i kandila za pokojnu. Džinnov su meðutim pepeo razasuli svuda po zraku u sve vjetrove i zažvali na njega Allahovu kletvu. Zatim se kralj razboli od neke bolesti, koja ga je dovela na rub smrti. Bolest potraje mjesec dana, ali mu se zatim povrati njegovo zdravlje, i njegova brada ponovo izraste. Sada me on dadne pozvati i rekne mi: —
O mladicu, mi smo provodili svoje dana u najsretnijem živ
ljenju i sigurni od promjenjljivih slucajeva vremena, sve dok ti nisi došao k nama. O kamo srece, da te nikada nismo ugledali, niti takoðer vidjeli dan tvojega nesretnog prispijeca! Mi smo zbog tebe sve izgubili. Najprije sam ja izgubio svoju kcer, koja mi je bila vri jedna kojiko sto muškaraca. Kao drugo mi se dogodila nesreca od vatre, i ja sam izgubio svoje zube, i zatim je takoðer umro još moj sluga. I pri tome ipak ja nikada prije nisam nešto od tebe vidio! Ali sve dolazi od Allaha, tebi i meni, i On neka je slavljen! Ti si taj, kojega je moja kci oslobodila, ti, koji si izazvao njezinu smrt. Moj sine, otputuj iz ovoga mjesta! Dovoljno je to, što se zbog tebe dogodilo. Ali je sve to nama odreðeno od udesa, meni jednako tako kao tebi. Tako otputuj u miru. Ali ako te ja ikada ponovo ugledam, tada cu te dati ubiti. I on se izdere na mene. Zatim ja otiðem od njega, o gospodarice! Ali sam jedva vjerovao u svoje spasenje i nisam znao, kamo se trebam uputiti. Sve mi je bilo stajalo pred ocima, što mi se dogodilo: kako me se na putu ostavilo i kako sam se na taj nacin mogao spasiti; kako sam zatim mjesec dana hodao i kao stranac dospio u onaj grad; kako sam sreo krojaca i pod zemljom našao djevojku; kako sam potom umakao džinnu, unatoc tomu što je on bio odlucio da me ubije - sve što je moje srce bilo doživjelo od pocetka do kraja. I ja zahvalim Allahu i reknem: -
Moje oko, ipak ne moj život!
175
Cetrnaesta noc Prije nego što sam napustio taj grad, odem u hammam i dad-nem si obrijati bradu. Takoðer obucem crno, od dlake napravljeno odijelo, i zatim se odmah uputim na haððiluk51, o gospodarice! Svaki meðutim dan placem i mislim na udarce sudbine, koji su me bili pogodili, i na gubitak mojega oka. I svakiput, kada ja na to mislim, što mi se dogodilo, placem i izgovaram ove stihove: Smeten sam. Tako miAlldha, nema nikakve sumnje o mome položaju. Naokolo je žalost. Ja ne znam, cemu ona na mene nadire. Strpljiv sam, sve dok se strpljivost zbog moje strpljivosti ne zamori. Strpljiv sam, sve dokAllah moju stvar ne dovede kraju. Strpljiv sam, svladan, a da se ipak ne tužim, strpljiv, Tako kako je strpljiv ožednjeli putnik u vreloj dolini. Strpljiv sam, sve dok sama strpljivost ne shvati, da sam ja Bio strpljiv u stanovitoj nevolji, koja gorce grize od aloja. Nema nicega, što bi bilo tako gorko kao strpljivost, pa ipak To je gorce nego oboje, ako mi se strpljenje slomi. Misli su mojega srca tumac moje savijesti, Ako nutarnji glas zbori u tebi tako kao u meni. Da su brda imala nositi, što sam ja nosio, ona bi pala pod teretom. Vatra bi se ugasila, vjetar ne bi više puhao. 51 Hodocašce u Mekku. 176
Pripovijest o zavidniku i onome kojemu je taj zavidio / tko to kaže: "Gledaj, život ima u sebi ipak mnogo slatkih stvari", Zbilja, taj ce vidjeti stanovit dan gorci od aloja.
Zatim pocnem putovati od jedne zemlje do druge i ici od grada do grada, i ja se dam na put prema obitavalištu mira52, Baghdadu, ne bih li ondje možda zadobio pristup ka gospodaru pravovjernih i njemu ispripovijedao, što mi se dogodilo. Stigao sam danas na-rcer u Baghdad i namjerio se na ovoga mojega prvog suputnika, .-:.:ko stoji u nedoumici. I ja mu reknem: -
Mir bio s tobom!
I pocnem s njime caskati, kad li nam priðe naš treci suputnik i rekne: -
Mir bio s vama! Ja sam stranac.
Mi odgovorimo: -
Mi smo takoðer stranci i ovamo smo stigli u ovoj blagoslo
vljenoj noci. Tada poðemo dalje utroje, a da nijedan od nas nije bio upoznao povijest drugoga, dok nas udes nije doveo na ova vrata i dok nismo ušli k vama. Sada ti znaš razlog, zbog cega su moja brada i moje usne obrijani i jedno oko izgubljeno.' Tada gospodarica kuce rekne: -
Zaista, tvoja je pripovijest cudnovata. Prinesi svoju ruku ka
glavi i poði svojim putem! Ali on uzvikne: -
Ja necu otici, sve dok nisam cuo pripovijest svojih suputni
ka. Tada istupi naprijed treci redovnik i rekne: 52 Uobicajen naziv za Baghdad, a nalazi se i na novcu abasidske dinastije (Grad Mira). 177
Cetrnaesta noc — O presvijetla gospodarice! Moja povijest nije kao što su te tih suputnika, nego još cudesnija i u vecoj mjeri zaprepašcujuca. A ona je razlogom, zbog kojega je moja brada obrijana i moje oko izgubljeno. Ove je pogodila sudbina i kob, ali ja sam udes navukao na sebe vlastitom rukom i na svoju dušu doveo žalost. I to je moja pripovijest:
PRIPOVIJEST TRECEG REDOVNIKA PROSJAKA. 'Ja sam kralj, sin stanovitoga kralja. Kada je moj otac umro, ja sam poslije njega preuzeo vlast. I ja sam upravljao u pravednosti i dobrostivosti prema podanicima. No ja sam imao osobitu sklonost prema tomu, da brodom plovim po moru. Jer moj je grad ležao na moru, i odande se naširoko protezala pucina. Oko nas su ležali mnogi veliki otoci usred mora. I ja sam imao na vodi pedeset trgovackih brodova, pedeset manjih brodova za plovidbu iz razonode i stoipedest galija spremljenih za rat i za džihad53. Jednom sam zaželio otici na plovidbu za zabavu prema otocima, i tako sam isplovio s deset brodova i uzeo sa sobom zalihe za cio mjesec dana. Vec sam se oko dvadest dana nalazio na plovidbi, kad li se, jedne noci, podignu protiv nas nepovoljni vjetrovi, i more se protiv nas ustoboci s golemim valovima. Valovi su šibali jedan o drugi, i mi smo se vec vidjeli izgubljenima, Kada se dakle takoðer nad nama još nadvila gusta tmina, tada ja uskliknem: — Tko se upusti u opasnost, nece biti pohvaljen, cak niti ako bude spašen. I mi smo se molili Allahu Uzvišenomu i zazivali ga. Ali vjetrovi nisu prestajali bjesniti protiv nas, niti su nas valovi prestajali šibati, sve dok nije svanulo jutro. Tada se stišao vjetar, more se umirilo, i zasjalo sunce. Zatim smo pristali uz neki otok. Iskrcamo 53 Borba za islamsku vjeru, sveti rat. 178
Pripovijest treceg redovniket-prosjaka se na kopno, skuhamo nešto malo za jelo, to pojedemo i dva se dana odmorimo. Zatim se opet otisnemo na pucinu i opet smo jedrili oko dvadeset dana. Tada nam protivna struja potece usuprot, i kapetanu postane more stranim. Mi meðutim reknemo stražaru: -
Popni se u jarbolsku košaru i obazri se po moru! Stražar se smjesta popne na jarbol i istraživao je i doviknuo kapetanu: -
O kapetane, vidim sebi s desna ribe na površini vode, a usred
mora vidim nešto tamno, što se sjaji cas crno cas bijelo. Kada je kapetan cuo stražarove rijeci, on baci svoj turban na pod, pocne si cupati bradu i dovikne momcadi: -
Slušajte veselu vijest o propasti nas sviju! Niti jedan jedini
: d nas nece odavde otici sa životom! I on pocne plakati, i mi smo svi plakali za svojim životom. I ja reknem:
- O kapetane, objasni nam, što je stražar vidio. - O moj gospodaru - odvrati on — znaj, da smo mi izgubili kurs toga dana, kojega su se protiv nas podigli vjetrovi i puhali cijelu noc sve do jutra. Zatim smo se dva dana zadržali usidreni, no izgubili smo naš put po moru. Sada mi plovimo vec jedanaest dana od one noci u pogrešnom pravcu, i nemamo nikakva vjetra, koji bi nas vratio onamo, kamo želimo ploviti. Sutra cemo navecer doploviti do jednoga brda od crnoga kamena, koje se zove Magnetsko Brdo. Struje ce nas silom odvuci, htjeli mi to ili ne, do njegova podnožja. Ondje ce se brod polomitii, i svaki ce brodski cavao odletjeti k brdu i uz njega se prilijepiti. Jer je Allah Uzvišeni magnetski kamen obdario tajanstvenom snagom, tako da sve stoje željezo, doleti k njemu. Na tome brdu visi toliko željeza, da to nitko ne može izbrojati, osim Allaha Uzvišenoga. Jer su se od pradavnih vremena o to brdo razbijali mnogi brodovi. Iznad mora se meðutim izdiže kupola od mjedi, podignuta na deset stupova. I na kupoli stoji stanoviti jahac, ciji je konj od bakra. U rukama je tog 179
Cetrnaestu noc konjanika bakreno koplje, a na njegovim grudima visi olovna ploca, u koju su urezana imena talismana. I dalje mi on rekne:
L
- O kralju, nitko drugi ne upropašcuje ljude nego onaj konjanik na konju, i nema nikakve mogucnosti da se izbjegne propast, sve dok se taj konjanik ne sunovrati s tog konja. Na to je, o moja gospodarice, kapetan broda gorko zaplakao, i mi smo bili sigurni, da se nalazimo pred neizbježivom propašcu. Mi smo stoga rekli, svaki pojedini svojem prijatelju, zbogom, i povjerili mu svoju oporuku, za slucaj da on možda bude spašen. Tijekom cijele te noci nismo spavali. A kada je svanulo jutro, mi smo vec bili došli bliže brdu, i vode su nas silom tjerale prema njemu. Kada su se zatim laðe našle u njegovu podnožju, one se raspadnu, cavli izlete, a svo je željezo u njima prionulo k magnetskoj stijeni i za nju se zalijepilo. A pred smiraje smo dana tumarali uokolo po brdu. Neki su se od nas utopili, drugi su se spasili. Ali je onih, koji su se od nas utopili, bilo više. Ali takoðer ti, koji su se iz toga izvukli sa životom, nisu znali ništa jedni o drugima, jer su ih valovi i protivni vjetrovi razbacali na razne strane. Mene je meðutim, o moja gospodarice, Allah Uzvišeni poštedio za svu muku, nevolju i trpljenje, koje mi je On namijenio. I ja se uzverem na jednu od dasaka koje su uokolo plivale, vjetar je potjera, i ja se uzmognem uhvatiti za brdo. Ondje naðem put, koji je vodio prema vrhu, slican stubama, usjecenima baš u stijenu. I ja zazovem ime Allaha Uzvišenoga'..." Tu primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, pa ona prekine pricu, koju je zapocela po Kraljevu dopuštenju. Jmk,
180
Jm
Ipak, kada je pocela
petnaesta noc
3 o°e>
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je treci redovnik-pro-sjak - dok su tu sjedili ostali gosti cvrsto svezani i uz njih stajali robovi s isukanim macevima iznad njihovih glava - dami ovako dalje pricao: 'Nakon što sam ja pozvao Allahovo ime i usrdno mu se molio, hvatao sam se za stube, koje su bile usjecene u kamen, i polako se penjao. Allah zapovijedi, da se toga trenutka vjetrovi smire, i On mi pomogne pri uspinjanju, tako da sam nepovrijeðen dosegao vrh. No ondje nisam imao više nikakvoga drugog puta osim toga prema kupoli. Bio sam vrlo radostan poradi svojega spasenja, ušao sam u kupolu, obavio abdest54 i dvaput se moleci poklonio iz zahvalnosti prema Allahu, koji me je spasio. Zatim u kupoli zaspem i zacujem u snu glas, koji je govorio: - O ibn Chadibe55! Kada se probudiš iz svojega sna, kopaj kod svojih nogu, i naci ceš luk od mesinga i tri strijele od olova, u koje su usjeceni talismani. Uzmi luk i strijele, i odapni prema jahacu, koji stoji na kupoli, i oslobodi ljude od te velike nesrece! I kada budeš pogodio konjanika, on ce se surva ti u more. Takoðer ce ti 54
Religiozno pranje.
55
Chadibov sine.
Petnaesta noc ispasti iz ruke luk, ali ga podigni i zakopaj ga na njegovu mjestu! Potom ce more nabujati i uspinjati se, sve dok ne dosegne vrh brda, i na njemu ce se pojaviti camac sa covjekom od bakra, jednim drugim od onoga, kojega si ustrijelio. On ce ti doci s veslom u ruci, i ti se uspni k njemu, ali ne imenuj ime Allaha Uzvišenoga. On ce veslati
i s tobom ploviti deset dana dugo, dok te ne dovede u More Spasenja. Kada stigneš onamo, vec ceš naci ondje nekoga, tko ce te odvesti u tvoj zavicaj. Sve ce ti se to ispuniti, ako ne imenuješ Allahovo ime. Potom se ja probudim, hitro ustanem i ucinim onako, kako mi je rekao tajanstveni glas. Odapnem na konjanika i pogodim ga. Tada on padne u more, ali luk padne kraj mene. Uzmem ga i zakopam ga. I ubrzo uzavre more i penjalo se, dok nije doseglo vrh brda oko mene. I ja nisam imao dugo cekati, dok nisam ugledao camac gdje dolazi k meni s debelog mora. Tada zahvalim Allahu Uzvišenomu. I kada je camac doplovio bliže, ugledam u njemu covjeka od bakra i na njegovim grudima plocu od olova, ispisanu carobnim imenima i talismanima. I šuteci se, a da nisam rekao nijednu rijec, ja ukrcam k njemu. Sada je covjek sa mnom odves-lao, i veslao je prvi dan, i drugi i treci, dok se nije ispunilo deset dana. Tada ja pogledam i ugledam pred sobom Otoke Spasenja. Bio sam se vrlo obradovao, i u prekomjernosti svoje radosti imenujem ja Allaha. Ja kliknem: - U ime Allaha! Nema nijednoga Boga osim Allaha! Allah je najveci! Cim sam ja to ucinio, izvrne se camac i baci me u more. I on se opet uspravi i potone u more. Ja sam meðutim umio plivati, i tako sam plivao tijekom cijeloga tog dana do pocetka noci. Tada otkazu moje ruke i moja ramena omlitave. Bio sam iscrpljen i blizu kraja, i jer sam pred ocima vidio sigurnu smrt, ja izgovorim ocitovanje vjere. Još se uvijek nadimalo more pod snagom vjetra, i odjednom doðe val, tako visok kao neka mocna tvrðava. Taj me podigne uvis i baci me kroz zrak — tu se naðem na kopnu, po Allahovoj volji. Sada uspužem na obalu i iscijedim svoje haljine i raširim ih da se suše. Zatim ondje provedem noc. Kada je zadanilo, obucem svoje 182
Pripovijest treceg redovnikn-prosjaka haljine i ustanem, da istražim, kamo trebam ici. Tada naðem neku udolinu, poðem prema njoj i okolo nje i vidim, da je mjesto, na kome se nalazim, mali otok, uokolo okružen morem. I ja reknem sebi samomu: - Dolazim ipak uvijek iz jedne nevolje u drugu! Ali dok sam još razmišljao o svome udesu i sebi priželjkivao >mrt, gle, kad li ugledam daleko neku laðu, u kojoj su se nalazili ijudi i koja je plovila prema otoku, na kome sam se nalazio ja. Tada ustanem i uzverem se na neko drvo. Jer laða je vec pristajala uz ralu i iz nje je izlazilo deset crnih robova, koji su nosili sa sobom željezne pijuke. Oni su išli, dok nisu došli na sredinu otoka. Ondje su kopali po zemlji i oslobodili jednu plocu. Plocu su podigli, i to su sada bila otvorena vrata. Zatim se vrate k laði i donesu odande ?; .;h. brašno, maslac, med, ovce i posuðe, sve, što je potrebno za neku nastambu. Neprestance su dotrcavali robovi i opet se vracali k laði, vracali se s laðe i silazili u jamu, sve dok nisu onamo bili odnijeli sve, što se nalazilo na laði. Nato konacno doðu u prelijepim haljinama, a meðu njima se nalazio neki vrlo star i prastar covjek. Taj je bio postao onim, što je od njega još ostalo. Jer vrijeme ga je kruto potrošilo, i on je izgledao, kao da je vec mrtav. On je nosio odijelo, koje se sastojalo od plavih dronjaka, kroz koje je vjetar profuckavao i prema zapadu i prema istoku. O njemu kazuje pjesnik:
Vrijeme zastrašuje, o kakve li jeze! Vrijeme ima snagu i ostaje postojano. Jednom sam mogao hodati i nisam bio bolestan, Danas sam bolestan i ne mogu hodati. Ruka je starceva ležala u ruci nekoga mladica, koji je izgledao, kao daje bio izljeven u kalupu ljupkosti, ljepote i savršenosti, tako da je njegova ljepota bila nadaleko i naširoko postala poslovicom. 183
Petnaesta noc Kao kakva grancica, tako je nježna bila njegova graða, on je ocaravao svako srce svojim ljupkim likom, i svojim je nježnim pogledom zadobivao svako osjetilo pod svoju moc. Onako, kako je pjesnik o njemu govorio, kada je pjevao: Dovedena je ljepota, da se usporeðuje s njime. Tu je ljepota posramljeno pognula glavu. Govorilo se: 'O ljepoto, jesi li vidjela njemu slicna?' Ona klikne: 'Nikada ne bih vjerovala da cu to vidjeti!' Oni su dakle išli dalje, dok nisu došli do preklopnih vrata i bili su sat vremena ili još dulje išcezli. Naposljetku su meðutim robovi i starac opet izašli, ali mladic nije bio s njima. Zatim su opet položili plocu, onako kako je bila prije, ukrcali se u laðu i išcezli mi s ociju. Kada su pak oni otišli, ja siðem s drveta, odem do zasuta mjesta, pocnem otkopavati zemlju i uklanjati je nastranu. Tada se ukazu preklopna vrata. Ona su bila od drveta i velicine kakvoga mlinskog kamena. Pa kada sam ih podigao, dolje se ukazu kamene stube na zavoj. Ja sam se nad time zapanjio i silazio sam niza stube, sve dok nisam došao do njihova kraja, i našao lijepu dvoranu, opremljenu svakojakim sagovima i svilenim tkaninama. Ondje je na povišenoj postelji sjedio mladic, oslonjen na okrugao jastuk, s lepezom u ruci, sa cvijecem i mirisnim biljem pred sobom, ali je bio posve sam. Kada je ugledao mene, problijedio je. Ja ga meðutim pozdravim i reknem mu: — Budi mirna srca i bezbrižan, nikakvo se zlo tebi ne smije približiti! Ja sam covjek poput tebe i sin stanovitoga kralja. Udes me je doveo k tebi, da te razveselim u tvojoj samoci. Ipak, što ti se dogodilo, što te je snašlo, da ti stanuješ pod zemljom tako sam? Cim je on postao sigurnim, da ja kao i on pripadam ljudskom rodu, obraduje se, i njegova se boja vrati. I on me zamoli da priðem, i rekne: 184
Pripovijest treceg redovnika-prosjaka -
Moj brate, moja je povijest neobicna, i ona je ova: Moj je
? . trgovac draguljima i ima veletrgovinu i crne i bijede robove.
Trgovci plove za njega na brodovima s robom sve do najudaljenirh zemelja, s karavanama deva i obilnim dobrima. Ali nikada nije rio blagoslovljen djetetom. No jednom je usnuo, da ce mu biti iarovan sin, ali da taj nece dugo živjeti. I sljedecega se jutra moj : :: probudi placuci i tugujuci. U sljedecoj me noci moja mati ricne, i moj otac zapiše sebi dan njezina zaceca. Kada je zatim - ezino vrijeme bilo ispunjeno, ona me rodi. Moj se otac obraduje i davao je gozbe i hranio fakire i siromahe, jer je o koncu svojega :;-. ota još bio blagoslovljen mnome. Zatim on okupi zvjezdare i ? ljude, koji su poznavali položaje planeta, i mudrace toga doba i takve, koji su bili iskusni u proracunavanjima i horoskopima. Oni postave moj horoskop i reknu mojemu ocu: 'Tvoj ce sin živjeti do e petnaeste godine, ali mu zatim prijeti opasnost: u Moru Opasnosti se uzdiže Magnetsko Brdo. Na njegovu se vrhu nalazi •:: njanik na konju od bakra, a na konjanikovim grudima visi ploca : d olova. Pedeset dana, nakon što taj konjanik padne s konja, tvoj ce sin umrijeti, a ubit ce ga taj, koji ce odstrijeliti jahaca, knez po rr.enu 'Adžib ibn Chadib.' Tada je moj otac bio vrlo tužan. Zatim me je odgojio i dao mi izvrsnu naobrazbu, sve dok nisam bio star retnaest godina. No prije deset mu je dana stigla vijest, da je konjanik pao u more i da se taj, koji ga je odstrijelio, zove 'Adžib, sin kralja Chadiba. Tada se moj otac prestrašio, da ja moram umrijeti, i meo me na ovo mjesto. To je moja povijest i razlog zbog kojega sam sam. Kada sam ja cuo njegovu povijest, bio sam zaprepašcen i sam sebi reknem: -
Ja sam dakako sve to ucinio. Ali tako mi Allaha, ja ga nika-
ia i ni pod kojim uvjetima necu ubiti. Zatim reknem njemu: -
Moj gospodaru, daleko bila bolest i nesreca, pa ako tako
ushtjedne Uzvišeni Allah, ti ne smiješ patiti ni od kakve brige, a jad te i nemir moraju minuti! Ja cu ostati kod tebe i biti tvoj sluga i 185
Petnaesta noc zatim otici svojim putem. Ako ti ja dakle tijekom ovih dana budem pravio društvo, ti mi možeš dati mameluke56 za pratnju, s kojima cu ja otputovati natrag u svoju zemlju. Potom sam sjedio s njime do veceri. I zatim sam ustao, zapalio veliku svijecu i postavio svjetiljke. Zajedno smo sjedili, uzimali ponešto od jela i jeli. Zatim sam donio nešto od poslastica, i takoðer smo od toga jeli. Sada smo sjedili u razgovoru jedan s drugim, sve dok nije prošao veci dio noci. Zatim je on legao na pocinak, i ja sam
ga pokrio, i sam sam otišao spavati. I sljedecega jutra ustanem, zagrijem vodu i tiho ga pozovem, tako da se on probudio. Zatim mu donesem toplu vodu, i on si umije lice i rekne mi: —
Bio nagraðen dobrotom, o mladicu! Tako mi Allaha, ako
umaknem toj opasnosti i budem spašen od toga, koji se zove 'Adžib ibn Chadib, tada cu zamoliti svojega oca, da te nagradi. Ako meðutim umrem, neka na tebi leži moj blagoslov. Ja mu odgovorim: —
Ne bilo nikada dana, o kojemu bi ti se dogodilo zlo! I ushtio
AUah dopustiti da se moj posljednji dan ukaže prije tvojega posljednjeg dana! Potom mu donesem ponešto od jela, i mi smo jeli. Zatim mu pripravim kadionicu, i on se okadi. Takoðer spravim za njega igru kamencicima, pa smo se igrali jedan s drugim. Poslije toga smo pojeli nešto od poslastica i opet igrali sve do veceri. Zatim sam upalio svjetiljke, donio ponešto od jela, sjeo i pricao mu price, sve dok nije preostalo samo još malo od noci. Naposljetku on legne na pocinak, i ja ga pokrijem i sam odem spavati. I tako sam nastavio, o moja gospodarice, dan i noc. Od srca sam ga zavolio i tješio sebe glede svojih briga, tim što sam u sebi govorio: —
Zvjezdari su slagali. Tako mi Allaha, ja ga necu ubiti.
Vazda sam ga posluživao, jeo sam s njime i pricao mu price, tridesetidevet dana dugo. O veceri prije cetrdesetog dana mladic se obraduje i usklikne: 56 Mameluci (mamluci) su bijeli robovi. 186
Pripovijest treceg redovnika-prosjaka -
Moj brate, hvala neka je Allahu, koji me je spasio od smrti,
i to zahvaljujuci tvojem blagoslovu i blagoslovu susreta s tobom. A ja se molim Allahu. da te on opet odvede u tvoj zavicaj. Ali sada, moj brate, želio bih, da mi zgriješ nešto vode, kako bih se mogao rrati i okupati!
Ja kliknem: -
S velikom radošcu!
I ja zagrijem mnogo vode, istresem je po njemu, cijelo mu tijeD cestito operem pjenušavim brašnom od vucjeg boba, namažem _:: i ostružem, promijenim mu njegove haljine i rasprostrem za rga mek krevet, kako bi poslije kupanja otpocinuo. I on mi rekne: -
Moj brate, izrezi nam jednu lubenicu i rastopi u njoj malo
smog kandisa. Ja odem u spremnicu, ugledam ondje jednu lijepu lubenicu, koja je ležala na zdjeli, i doviknem mu: -
O moj gospodaru, zar ti nemaš nikakav nož? -
Ovdje je — odgovori on - na visokom gajtanu meni do
glave. Ja požurim i uzmem nož, tim što sam ga primio za dršku. Ali, • :.da sam silazio, zapne mi noga, i ja padnem svom težinom na -iladica, s nožem u ruci. I tako je nož ispunio ono, što je bilo stajalo zapisano u vjecnosti, i prodro je u mladicevo srce. On smjesta umre, njegov se život ugasi. Kada sam vidio, da sam ga ubio, -; cnem se udarati po licu, razderem svoje haljine i reknem: -
Zaista, mi smo Allahova stvorenja, i k njemu se vracamo, o
muslimani! Ovaj je mladic od trenutka opasnosti, koji su zvjezdari i mudraci naveli za cetrdeseti dan, bio odvojen samo vremenom od edne noci. A unaprijed je odreðena smrt ovoga ljepotana trebala doci od moje ruke. Kamo srece da je nebo htjelo, da nisam -okušao rezati lubenicu. Kakva nesretna zvijezda! Kakva bol! Ali r.eka Allah dovrši ono, što se moralo zbiti!'..." 187
Petnaesta noc
188 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je zapocela po kraljevu odobrenju.
Ali kada je pocela
i:
-
šesnaesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je 'Adžib ovako dalje rripovijedao: 'Pa kada sam bio siguran, da sam ga ubio, ustanem i uspnem se uza stube, natrag položim preklopna vrata na njihovo mjesto i pokrijem ih zemljom. Zatim pogledam prema moru i ugledam laðu kako sijece kroz vodu i drži pravac prema otoku. I ja se prestrašim i reknem: - Sada ce oni doci i zateci mladica mrtva. Onda ce znati da sam ga ja ubio, i posve ce me sigurno ubiti. Zato ja odem do nekoga visokog drveta, uzverem se na njega i sakrijem se u njegovu :>cu. I jedva što sam sjeo na drvo, kad li se iskrcaju robovi sa starcem, mladicevim ocem, i doðu do tog mjesta. Razmaknu zemlju ustranu, naðu preklopna vrata, siðu dolje i ugledaju mladica, gdje leži, lica još sjajnoga od kupanja, obucena u cistu odjecu, i s nožem duboko u grudima. Tada glasno kriknu i zaplacu, pocnu se udarati po licu i uzvikivati jao i propast. Starac meðutim padne u dugotrajnu nesvijest, i robovi povjeruju, da on nece nadživjeti svojega sina. Zatim umotaju mladica u njegovu odjecu i rokriju ga svilenim mrtvackim pokrovom. Sada se spreme, da se vrate k laði, a takoðer se podigne starac. Kada je meðutim ugledao svojega sina kako leži, padne na zemlju i pocne se posipati prašinom po glavi, udarati se po licu i cupati si bradu. I samo je 189
Šesnaesta noc jacim postao njegov plac, kada je pomislio na umorena sina, i on još jednom padne u nesvijest. Tada doðe neki rob i donese svileni pokrivac. I starca polože na jastuk i sjednu do njegove glave. Sve se to zbivalo, dok sam ja iznad njih sjedio na drvetu, i gledao što se dogaða. 1 srce mi postane od žalosti i boli, koju sam pretrpio, sijedim, prije nego što je moja glava osijedjela. I ja izreknem ove stihove: Kako je poneka Allahova milost tako duboko skrivena, Da je sam mudracev razum ne otkriva! Kako poneko jutro pocinje za tebe sa žalošcu, Pa ipak: navecer ti potom dolazi radost! Kako se poneka sreca ipak pojavljuje tek nakon boli, Zatim oslobaða brigom pritiješnjeno srce! Ali se stari, o moja gospodarice, nije budio iz svoje nesvijesti sve do kratko prije zalaska sunca. Kada je on zatim došao k sebi i pogledao svojega sina i pomislio na to, što se dogodilo i cega se bio bojao, Tada se on baci na njega, i pocne se udarati po licu i glavi i izgovarati ove stihove: Srce je od casa rastanka s dragim slomljeno, Uviðate ipak, kako mi moje suze teku iz ociju! S njime je išcezla u daljinu cežnja i, ah, moja patnja! Ja ne znam: što trebam sada reci, što trebam poceti? O kamo srece da ga ipak nikada u svome životu nisam vidio! Sada je moja snaga otišla, svi su mi putovi zatvoreni. 190
Pripovijest treceg redovnika-prosjakaKako ja onda mogu još naci neku utjehu, kada je vatrena stihija Ljubavi u mome srcu potekla buktavim plamenom? 0
kamo srece da ga je smrtni udes tako spopao,
Da medu nama ne bude nikakva rastanka za sva vremena! 1
a te molim, o Allah, budi tako dobrostiv s nama,
Sjedini me s njime na sve vijekel Kako nam je lijepo išlo, dok nas je obuhvacao isti krov I dok smo u bezbrižnoj sreci živjeli prisno povezani, Sve dok nismo bili pogoðeni strijelom rastanka, koja nas je rastavila! I tko je to, kojega strijele rastanka nisu ranile?
Da, tu je najdražega od ljudi zatekla zla kob, ledini je svojega doba tu ležao proslavljen u ljepoti. I a sam mu govorio, ipak me je govor sudbine pretekao: Moj sine, o kamo srece da nam nikada ne bude poklonjen takav cilj! Gdje je put, na kome te ja žurno mogu sresti? O kada bih mogao za tebe, moj sine, dušom platiti kao otkupninom! Da te nazovem Mjesecom? Ipak ne: Mjeseceva svjetlost prolazi. Ili da te nazovem Suncem? Ipak ne: Sunce gubi svoje zrake. 191
Šesnaesta noc jacim postao njegov plac, kada je pomislio na umorena sina, i on još jednom padne u nesvijest. Tada doðe neki rob i donese svileni pokrivac. I starca polože na jastuk i sjednu do njegove glave. Sve se to zbivalo, dok sam ja iznad njih sjedio na drvetu, i gledao što se dogaða. I srce mi postane od žalosti i boli, koju sam pretrpio, sijedim, prije nego što je moja glava osijedjela. I ja izreknem ove stihove: Kako je poneka Alldhova milost tako duboko skrivena, Da je sam mudracev razum ne otkriva! Kako poneko jutro pocinje za tebe sa žalošcu, Pa Ipak: navecer ti potom dolazi radost! Kako se poneka sreca Ipak pojavljuje tek nakon boli, Zatim oslobaða brigom prltlješnjeno srce! Ali se stari, o moja gospodarice, nije budio iz svoje nesvijesti sve do kratko prije zalaska sunca. Kada je on zatim došao k sebi i pogledao svojega sina i pomislio na to, što se dogodilo i cega se bio bojao, Tada se on baci na njega, i pocne se udarati po licu i glavi i izgovarati ove stihove: Srce je od casa rastanka s dragim slomljeno, Uviðate Ipak, kako ml moje suze teku Iz ociju! S njime je Išcezla u daljinu cežnja l, ah, moja patnja! Ja ne znam: što trebam sada reci, što trebam poceti? O kamo srece da ga Ipak nikada u svome životu nisam vidio! Sada je moja snaga otišla, svi su ml putovi zatvoreni. 190
Pripovijest treceg redovnika-prosjaku
Kako ja onda mogu još naci neku utjehu, kada je vatrena stihija Ljubavi u mome srcu potekla buktavim plamenom? 0
kamo srece da ga je smrtni udes tako spopao,
Da meðu nama ne bude nikakva rastanka za sva vremena! Ja te molim, o Alldh, budi tako dobrostiv s nama, Sjedini me s njime na sve vijekel Kako nam je lijepo išlo, dok nas je obuhvacao isti krov 1
dok smo u bezbrižnoj sreci živjeli prisno povezani,
Sve dok nismo bili pogoðeni strijelom rastanka, koja nas je rastavila! I tko je to, kojega strijele rastanka nisu ranile? Da, tu je najdražega od ljudi zatekla zla kob, Jedini je svojega doba tu ležao proslavljen u ljepoti. Ja sam mu govorio, ipak me je govor sudbine pretekao: Moj sine, o kamo srece da nam nikada ne bude poklonjen takav cilj! Gdje je put, na kome te ja žurno mogu sresti? O kada bih mogao za tebe, moj sine, dušom platiti kao otkupninom! Da te nazovem Mjesecom? Ipak ne: Mjeseceva svjetlost prolazi. Ili da te nazovem Suncem? Ipak ne: Sunce gubi svoje zrake. 191
Šesnaesta noc Ah, moja žalosti za tobom, i ah, moja boli zbog vremena! Tebe meni nitko ne može nadomjestiti! Tko bi ti ikada bio ravan ? Tvoj otac cezne za tobom, i ipak, otkada te je smrt Uzela pod svoje, ja te ne mogu, ah, nikada i nikako zadobiti! Oko je zavidnikd to, što nas je danas pogodilo. Ti su poželi ono, što su posijali. Jao, sramna li cina!
Zatim on ucini jedan jedini uzdah, i njegova duša napusti njegovo tijelo. Tada robovi glasno kriknu: - Jao, naš gospodaru! I oni su si glave posipali prašinom i još glasnije plakali. I ponesu bok uz bok svojega gospodara i njegova sina na laðu. Potom podignu jedra i išceznu mi s ociju. Ja se meðutim spustim s drveta, siðem kroz preklopna vrata i pocnem razmišljati o mladicu. Vidio sam, što se još nalazilo ondje od njegovih stvari, i izgovorim stihove: Gledam njihove tragove, i ginem od cežnje, Na njihovima napuštenim prebivalištima prolijevam svoje suze. I molim onoga, koji je moj odlazak od njih odredio, Neka mi jednoga dana milostivo dopusti povratak u zavicaj. I zatim, o gospodarice, izaðem kroz preklopna vrata napolje. Obdan sam tumarao naokolo po otoku, a obnoc sam se vracao u podzemnu dvoranu. Tako sam živio mjesec dana i cesto sam istraživao onu stranu otoka, koja je ležala prema zapadu. Jer ondje je svakoga dana, koji je prolazio, more obicavalo postajati suhljim, sve dok vode na zapadnoj strani nije bilo posve malo i dok stru192
Pripovijest treceg redovnika-prosjakajanje nije prestalo. A kada je mjesec protekao, more je u tome pravcu bilo posve isušeno. Tada se razveselim i osjetim se sigurnim u svoje spasenje. Tako sam ustao i koracao kroz plitku vodu, koja je još preostala, i prispijem do kopna. Ondje se meðutim namjerim na gomilu živoga pijeska, u koji bi cak i deva utonula do koljena. Ipak sam prikupio hrabrost i gazio kroz pijesak, i gle, u daljini ~i zasvijetli zasljepljujucim svjetlom neka vatra. Ja se uputim prema njoj, jer sam se nadao, da cu naci pomoc, i izgovorim ove stihove: Moguce je, da udes još okrene svoje uzde I donese ipak još dobro unatoc zavisti vremena, Meni pospješi moju nadu, ispuni moju želju, I da još proklije iz stare patnje nova radost. Išao sam dakle dalje prema vatri, i kada sam joj bio blizu, gle, bila je posrijedi neka palaca, koje su vrata bila od mjedi. Pa kada je sunce na njih sjalo, ona su odsijavala, tako da ih se moglo držati za vatru. Razveselio sam se prizoru i sjeo na zemlju, nasuprot vratima. Ali jedva što sam sjeo, kad li doðe do mene deset mladica, odjevenih u skupocjene haljine, a s njima se nalazio neki prastari starac. Ali su sva desetorica mladica bili slijepi na lijevo oko. Ja se nad time zacudim, kakva je to s njima mogla biti posrijedi okolnost i zašto su svi bili tako jednakomjerno slijepi. Cim su me ugledali, oni su me pozdravili i zapitali me o meni i o mojoj povijesti. I ja im ispricam sve, što mi se dogodilo i kakva se mjera nesrece na meni bila ispunila. Tada su se oni zaprepastili zbog moje price i odveli me u palacu. Ondje ugledam uokolo dvorane poredanih deset postelja, a svaka je postelja
imala po jedan sag od plave tkanine. U sredini je izmeðu tih kreveta stajao neki manji krevet, na kome je kao i na drugima sve bilo plavo. Kada smo ušli unutra, svaki je od mladica zauzeo svoje mjesto na svojoj postelji, a stari je sjeo na manji krevet u sredini i rekao mi: 193
Šesnaesta noe -
O mladicu, smjesti se u ovoj palaci i ne pitaj o nama, niti o
našoj jednookosti. Zatim stari ustane i stavi pred svakoga mladica malo jela u jednoj zdjeli i pica u jednom peharu, a pred mene stavi na isti nacin. Zatim se oni naslone i ponovo me zapitaju o mojim pustolovinama i o svemu što mi se dogodilo. I ja sam im pripovijedao do dugo u noc. Tada mladici reknu: - Stari, zar nam neceš donijeti ono, što nam dolikuje? On odvrati: - Od srca rado. Zatim on ustane, uðe u neku sobu od dvorca i išcezne. Ubrzo se vrati i donese na glavi deset ploca, od kojih je svaka bila pokrivena plavim rubcem. Pred svakoga pojedinog mladica stavi jednu plocu. Zatim zapali deset svijeca i na svaku plocu pricvrsti jednu svijecu. Potom ukloni pokrivala, i gle, ispod njih nije na plocama bilo nicega osim pepela, ugljenoga praha i kotlene caði. Tada svi mladici zavrnu svoje rukave sve do lakata i pocnu plakati i jadiko-vati. I nacaðe si lica, razderu svoje haljine i pocnu se udarati po celu i po grudima i pri tome uzvikivati: -
Mi smo tu sjedili u svome spokoju, ipak nam je naša pro-
htjevnost bila odvec blizu! To su oni cinili neprestano, sve dok se nije približilo jutro. Tada meðutim stari ustane i zagrije za njih vode. I oni sebi operu lica i obuku druge haljine. Dok sam ja to gledao, o moja gospodarice, ostavljao me je razum, moja je pamet bila smetena, a moja mi je nutrina bila puna misli, sve dok nisam zaboravio što se prije toga zbilo, i nisam bio u stanju dalje šutjeti. Morao sam govoriti i pitati ih, i tako im dakle reknem: -
Sto je povod za to, nakon što smo bili veseli i postali
umorni? Vi ipak imate, Allahu hvala, još zdrav razum, ali takvo što cine samo poludjeli. Ja vas zaklinjem svim, što vam je najmilije, ispripovijedajte mi svoju povijest i recite mi razlog, zbog kojega je svaki od vas izgubio jedno oko i zbog kojega sebi crni lice pepelom
i caðom? 194
Pripovijest treceg redovnikcL-prosjaka Tada mi se oni obrate i reknu mi: -
O mladicu, nemoj se dati zaludjeti svojom mladošcu, nego
odustani od ispitivanja! Zatim mi poustajemo, stari nam meðutim donese nešto malo za jelo. Pošto smo jeli i pošto je suðe bilo odneseno, sjeli smo zajedno i razonodili se do pocetka noci. Tada stari ustane, zapali ?štane svijece i svjetiljke i iznese pred nas jelo i pice. Pa kada smo s time bili gotovi, ponovo smo zajedno sjeli, zabavljali se i caskali sve do ponoci. Tada mladici reknu staromu: -
Donesi nam ono, što nam prilici! Jer sat je spavanja tu.
Stari ustane i donese im ploce s crnom prašinom. I oni ucine onako, kako su bili cinili u predhodnoj noci. Na taj sam ja nacin ostao kod njih punih mjesec dana, i oni su si svake noci crnili lica pepelom i zatim su se prali i mijenjali svoje haljine. Ipak sam se ja romu sve više cudio, a sve me je više pritiskivala napast, da sam se cak suzdržavao od jela i pica. I ja im reknem: -
Vi mladici, ipak ucinite kraj mojemu nemiru i kažite mi,
zbog cega vi sebi tako crnite lica? Ipak oni odvrate: -
Bilo bi bolje, da cuvamo svoju tajnu. Ali sam ja bio u nedoumici zbog njihovog cinjenja i suzdržavao sam se od jela i pica, i na koncu im reknem: -
Ništa ne pomaže, vi me morate izvijestiti o tome, što to sve
znaci! Oni odgovore: -
To ce na tebe donijeti nesrecu. Jer ti ceš postati kao mi.
Pa ipak ja ponovim: -
To ništa ne pomaže. A ako ne želite, tada me pustite da
odputujem i da se vratim k svojemu vlastitom narodu, da imadnem
mira od pogleda na takve stvari. Jer poslovica kaže: 'Zaista je bolje, ako sam daleko od vas, da oko ne gleda, srce se ne žalosti.' 195
Šesnaestu noc Tada oni uzmu jednog ovna, zakolju ga, ogule ga i reknu mi: -
Uzmi ovaj nož i lezi u tu kožu, tako cemo te mi ušiti. I ubrzo
ce doci stanovita ptica, zvana Ptica Roch, koja ce te podici i spusti ti te na stanovitoj planini. Potom prorezi kožu i ispuži iz nje. Ptica ce te se meðutim prestrašiti i odletjeti i ostaviti te samoga. Zatim hodaj pola dana dugo, tako ceš pred sobom naci stanovitu palacu, koja je cudesnog izgleda. Ondje uði, i tvoja je želja ispunjena. Jer to što smo mi ušli u palacu, to je razlog, zbog kojega sebi crnimo lica i zbog kojega smo izgubili jedno svoje oko. Ako bismo ti sada htjeli pripovijedati svoju povijest, to bi predugo trajalo. Jer svako mu se od nas pri gubitku njegovoga lijevog oka dogodilo nešto posebno. Ja se obraðujem njihovim rijecima, i oni sa mnom ucine ono, što su bili rekli. Ptica me odatle odnese i odloži me na nekome brdu. Ja meðutim izaðem iz kože, i hodao sam, sve dok nisam stigao u palacu. Gle, tu je bilo cetrdeset djevojaka, lijepih kao Mjesec, od pogleda na koje se covjek ne bi mogao zasititi. Cim su me ugledale, one sve zajedno reknu: -
Od srca dobro došao, budi nam pozdravljen, o naš gospo
daru! Mi na tebe cekama vec cijeli mjesec dana. Hvala neka je Allahu, koji nam je poslao jednoga, vrijednog nas, kao što smo mi njega vrijedne! Zatim me puste da sjednem na jedan visok divan i reknu: -
Danas si ti naš gospodar i vladar, mi smo tvoje sluškinje i
tebi podreðene. Zapovijedaj nam dakle po svojoj volji! Ja sam se meðutim zapanjio nad njima. Potom mi one donesu jelo, i ja sam s njima jeo. Zatim stave pred mene vino. Zatim su sve stale oko mene, da me poslužuju. Naposljetku se njih pet dadne na to, da rasprostru hasuru. Na nju stave uokolo cvijece i voce i slastice svakojake vrste, i zatim donesu ovamo vino. Sada ponovo sjednemo uz pice. One uzmu lutnju i uz nju su pjevale pjesme. Kod nas su kružili pehari i caše, i mene obuzme takva neka radost, da mi je dopustila da zaboravim sve brige ovoga svijeta. I ja reknem: -
To je istinski život!
196
Pripovijest treceg redovnika-prosja-ka I ja ostanem kod njih, sve dok nije došlo vrijeme spavanja. Tada one reknu: - Uzni sa sobom, koju od nas želiš, da dijeli tvoju postelju! Tako ja izaberem jednu od njih, koja je imala lijepo lice i tamne oci, njezina je kosa bila crna, divno su joj bile sparene usne, zajedno srasle obrve, sve je na njoj bilo divno za pogled, bila je ravna svježoj grani ili stabljici mirhine biljke. Ona je zaludivala srce i porobljavala ga, onako kako je jednom pjesnik o njoj pjevao: Ako bih je usporeðivao sa svježom granom, to bi bila ludost! Daleko to bilo, da bih ja njezin pogled poreðivao s onim u srne! Odakle bi nježna srna mogla imati njezine vitke udove? Ili medni napitak njezinih usana, tako bogat slašcu? Ili njezino široko oko, koje izaziva smrtonosnu ljubav I zaljubljeno srce baca u okove smrti? Ja joj se obratim s divljom, poganskom ljubavlju, Nije to nikakvo cudo, ako se u bolesniku budi bjesneca strast. I ja joj ponovim pjesnikove rijeci: Moje oko uvijek treba promatrati samo tvoju ljepotu, Nijedna slika osim jedino tvoja ne smije lebdjeti u mome srcu. I sve moje misli obožavaju samo tebe, o gospodarice, U ljubavi cu prema tebi umrijeti i uskrsnuli u život. 197
Šesnaesta noc
Tako sam dakle onu noc proveo uz nju. I nikada nisam doživio neku ljepšu od te. Kada je meðutim svanulo jutro, odvedu me djevojke u kupelj, dadnu mi da se okupam i obuku me u najraskošnije haljine. Postave za nas jelo i pice, i mi smo jeli i pili, i kod nas su kružili pehari sve do pocetka noci. Zatim opet izaberem jednu izmeðu njih, bogatu ljepotom, mekih oblina, kako ju je opisao pjesnik, kada je pjevao: Na njezinim prsima ugledam dvije škrinje, koje su bile zapecacene Mošusom, kako ih zaljubljenik ne bi taknuo i povrijedio. Ona obje štiti strijelama iz svojih pogleda, Pogaða svojim strijelama onoga, koji joj se suprotstavlja. I takoðer s njome ja provedem najljepšu noc sve do jutra. I, da se kratko izrazim, o moja gospodarice, ja sam ostao kod njih u najdivnijem življenju cijelu godinu dana. Ali mi pocetkom druge godine one reknu: —
Ah, kamo srece da te nikada nismo upoznale! Ali, ako nas
poslušaš, možeš zahvaljujuci tomu biti spašen. I one pocnu plakati. Ja sam meðutim bio zapanjen i upitam ih: —
Sto to znaci?
Tu one odgovore: —
Gledaj, mi smo kceri kraljeva, i mi smo vec godinama ovdje
sjedinjene. Odsutne smo smo odavde cetrdeset dana a godinu smo dana ovdje, jedemo i pijemo, naslaðujemo se i radujemo, ali zatim moramo otici. To je naša navada. No mi se bojimo, da ceš ti, dok mi budemo odsutne, postupiti mimo našu zapovijed. Gledaj sada, mi cemo ti predati kljuceve dvorca. U njemu je cetrdeset soba. Ti smiješ otvarati tih tridesetidevet vrata. Ali cuvaj se, da ne otvaraš cetrdeseta vrata, inace ceš nas morati napustiti. 198
Pripovijest treceg redovnika-prosjaka Ja uzviknem:
-
Necu ih otvarati, ako to znaci rastanak s vama! Potom mi priðe jedna od njih, zagrli me i zaplace i izgovori ove stihove:
Neka nas opet sjedini blizina poslije rastanka, Tako se obraz vremena osmjehuje, pošto je visio nabrana cela. Pa ako bude zahvaljujuci pogledu od tebe moje oko ukrašeno, Vremenu cu oprostiti grijehe koje je na meni pocinilo. I ja još izgovorim ove stihove: Kada se približila za oproštaj, jadnoga srca tako ispunjena dubokom cežnjom i ujedno divljom patnjom, Plakala je jasnim biserjem, a iz mojih su ociju strujali Dijamanti, na njezinim su se grudima sjedinili u dragocjenosti. Kada sam je gledao kako place, ja reknem: —
Tako mi Allaha, nikada ja i nipošto necu otvarati ona vrata!
I ja se s njome oprostim. One sve izaðu napolje, i zatim odlete odatle. Ja meðutim ostanem u palaci sam. Kada se pak približila vecer, ja otvorim vrata prve sobe, i uðem unutra i naðem se u prostoru, koji je bio nalik raju. Unutra je bio vrt, u kome su se nalazile svakojake vrste zelena drveca, na kojima je visjelo posve nježno i zrelo voce. Male su pticice pjevale, a bistri su potoci poskakivali. Nad time se obraduje moje srce, i ja sam krocio izmeðu redova drveta, udisao sam miris cvijeca i slušao cvrkut pticica, kako one slave Njega, koji je jedini svemocan. Gledao sam takoðer boju jabuka crvenožuta sjaja. Onako kako kaže pjesnik: 199
Šesnaesta noc Jabuka, koja u sebi sjedinjuje dvije boje, koje su nalik Obrazu ljubljene i plahu kraljevstvu cežnje. Zatim sam gledao gunje i udisao njihov miris, koji zastiduje mošus i ambru, kako kazuje pjesnik: Gunja u sebi sjedinjuje ljudske radosti, ona je Kraljica voca u snazi svoje ljepote: Njezin okus je kao vino i njezin miris kao oblak mošusa, Njezina boja kao zlato i njezin lik okrugao kao uštap. Zatim sam gledao još marelice, kojih je ljepota ocaravala oko poput izglacana safira. Potom sam napustio to mjesto i zakljucao vrata te sobe, onako kako su prije bila. Sljedecega sam dana otvorio neku drugu sobu i ušao u nju. Unutra se nalazilo prostrano zemljište, na kome se nalazio gaj visokih palmi. Tamo je svježe žuborio neki potocic, njegova je obala bila pokrivena grmljem ruža i jasmina, mažurana i eglantina57, narcisa i šeboja. Dah je vjetra milovao sve mirisno cvijece, a taj se divni miomiris širio i nadesno i nalijevo. To me je ispunjavalo
savršenom radošcu. Potom «am napustio ovo mjesto i zakljucao vrata te sobe, onako kako su bila prije. Zatim sam otvorio vrata trece sobe i u njoj ugledam jednu prostranu dvoranu, koje je pod bio poplocen šarenim mramorom i raznovrsnima skupocjenim raskošnim kamenim plocama. Ondje su se nalazili kavezi od sandalova i alojeva drveta, puni ptica pjevi-ca, slavuja, golubova grivnjaša, kosova, kanarinaca i nubijskih pjevacica. Nad time se razveselilo moje srce, i moje su brige umi-nule. I ja sam odspavao na tome mjestu sve do jutra. Zatim sam otvorio vrata cetvrte sobe. U njoj pronaðem neku veliku salu, a uokolo se nje nalazilo cetrdeset odaja, kojih su vrata stajala otvore57 Posrijedi je vrlo mirisna vrsta divljih ruža. 200
Pripovijest treceg redovnika-prosjaka na. Ulazio sam u njih, i ondje sam vidio bisere, safire, topaze, smaragde i tako dragocjene dragulje, kako ih ne može opisati nijedan jezik. Tu je zbog pogleda na to moj razum bio zbunjenim, i ja sebi reknem: —
Ove se stvari, cini mi se, ne mogu naci cak ni u riznici neko
ga stvarnog kralja. Taj put se moja duša razveseli, i moje brige išceznu, i ja reknem: —
Ja sam sada najveci kralj svojega vremena, jer su mi
AMhovom milošcu sve te stvari pale u dio. I ja vladam nad cetrde set djevojaka, koje nemaju nikakvoga drugog gospodara osim mene. Sada sam si ja uvijek dalje gledao jednu sobu za drugom, sve dok nije proteklo tridesetidevet dana. U tome sam vremenu ja otvorio sve sobe osim te jedne sobe, koje su mi vrata princeze bile zabranile otvarati. Ipak, o moja gospodarice, moja je pamet vazda mislila na tu sobu, koja je cetrdeset cinila potpunim, a sotona me je na moju propast htio prisiliti, da ih ja otvorim. Tako ja nisam imao nikakva strpljenja da se svladam, unatoc tomu što je preostajao samo još jedan jedini dan, dok se ne ispuni vrijeme. Tada ja dakle poðem k onoj sobi, otvorim vrata i stupim unutra. U njoj je
bio neki tako jak miris, kakav ja još nikada nisam udahnuo, i taj omami moja osjetila. Padnem onesviješcen na pod i ostanem neko stanovito vrijeme ležati. Poslije toga sam si meðutim osokolio srce, ušao sam u sobu i vidio, da je njezino tlo posuto šafranom. I nada lje ugledam svjetiljke od zlata i sa cvjetovima, koji su širili mirise -mošusa i ambre, i od njih je dolazila jasna svjetlost. Ugledam takoðer dvije velike kadionice, koje su obje bile napunjene alojem, ambrom i mednim miomirisom. A dvorana je bila ispunjena nji hovim mirisom. I tu, o moja gospodarice, ugledam jednoga ple menitog konja, crnoga poput nocne tame, kada je noc najtamnija. Pred njime su se nalazila dva korita od jasnog kristala, u jednome je bio oljušten sezam, i u drugome ružina voda pripremljena s mošusom. Konj je bio osedlan i zažvaljen, a njegovo je sedlo bilo od crvena zlata. Kada sam to vidio, zaprepastio sam se i rekao sebi iamomu: 201
Šesnaesta noc -
S tom životinjom mora biti neka posve osobita okolnost.
I sotona me navede, i izvedem ga napolje i uzjašim. Ali se on nije htio maknuti s mjesta. Tada ga udarim ostrugama o bokove, ali se on ne pokrene. Uzmem dakle bic i udarim ga njime. No tek što je osjetio taj udarac, on tako glasno zanjice poput gromoglasne grmljavine, pa razvije par krila i odleti sa mnom visoko prema nebu, višlje nego što bi ikoji covjek bio u stanju vidjeti. Pa ipak se nakon stanovitoga vremena spusti sa mnom na neku krovnu terasu, zbaci me s leða, osine me repom po licu i izbije mi lijevo oko, tako da mi se otkotrljalo niz obraz, i odleti od mene. Tada ja siðem s krova i naðem se kod deset jednookih mladica. Ti mi doviknu: -
Ne budi dobrodošao i ne budi pozdravljen!
Ja meðutim reknem:
- Vidite, ja sam postao kao vi. I ja želim, da mi vi dadnete jednu plocu punu crnila, da si pocrnim lice, i da me prihvatite u svoje društvo. - Tako nam Allaha - reknu oni - ti ne smiješ kod nas ostati, tornjaj se odavde! I buduci da su me tjerali unatoc mojoj stisci, pri cemu sam morao misliti na sve, što je prešlo preko moje glave, ja ih napustim ožalošcena srca i sa suzama u oku. I tiho reknem: -
Ja sam tu sjedio u svome spokoju, ali mi je moja pro-
htjevnost bila odvec blizu. Zatim sam si obrijao bradu i usne i obilazio naokolo po Allahovoj zemlji. I Allah je odredio, da sam trebao dobro i sretno prispjeti u Baghdad pocetkom ove noci. Ovdje meðutim sretnem ovu dvojicu, kako stoje u nedoumici. Tu ih ja pozdravim i reknem: - Ja sam stranac! A oni odvrate: - Mi smo takoðer stranci! Tako smo se susreli, mi, tri redovnika, svi trojica slijepi na lijevo oko. To je, o moja gospodarice, razlog, zbog kojega sam sebi obrijao bradu i zbog kojega sam izgubio svoje oko.' 202
Pripovijest treceg redovnika-prosjaka Tada mu dama rekne: -
Podigni svoju ruku ka glavi i odlazi!
On meðutim uzvikne: -
Tako mi Allaha, necu otici, sve dok nisam cuo povijest osta
lih. Nato se dama okrene prema kalifu i prema Dža'faru i Masruru i rekne im: -
Ispricajte mi svoju povijest!
Sada Dža'far stupi naprijed i isprica joj istu pripovijest, koju je bio ispripovijedao vratarici, kada su oni stupili u kucu. I kada je poslušala njegove rijeci, ona rekne: -
Svima vam poklanjam život. Tada svi izaðu. I kada su stajali na ulici, kalif rekne redovnici-ma:
-
Vi ljudi, kamo sada idete, jer ipak jutro još ne svice?
Oni odgovore: -
Tako nam Allaha, o naš gospodaru, mi ne znamo, kamo tre
bamo ici. -
Doðite i provedite ostatak noci kod nas! - rekne im kalif.
I Dža'faru: -
Uzmi ih sa sobom ka kuci, a sutra ih dovedi pred mene, kako
" :>mo zapisali ono što im se zbilo! Dža'far ucini onako, kako mu je kalif zapovijedio. Potom se salif uspne u svoju palacu. Ali mu u toj noci san nije htio doci. No kada je došlo jutro, on sjedne na prijestolje svojega gospodstva. Pa pošto su se sakupili državni velikani, on se obrati Dža'faru i rekne mu: -
Dovedi mi tri dame i obje kuje i redovnike-prosjake.
Tada dža'far otiðe i dovede ih pred njega. Dame dovede pokrite žarom58. Ovima se on obratio, tim što je rekao: 58 Velom. 203
Šesnaesta noe -
Mi vam opraštamo, jer ste se vi prije toga pokazale prijaz
nima, a da nas niste poznavale. Sada bih vam meðutim htio dati do znanja, da vi stojite pred petim 'Abbasovim potomkom, pred Harun er-Rašidom, bratom kalifa Muse el-Hadija, sinom Muhammeda el-Mahdija, sina Abu Dža'fara el-Mansura, sina Muhammeda, brata es-Saffaha ibn-Muhammeda. Ne pripovjedajte mu dakle ništa osim ciste istine! Kada su dame cule Dža'farove rijeci u ime gospodara pravovjernih, pristupi najstarija i rekne:
—
O gospodaru pravovjernih, meni se to tako zbilo, da bi moja
povijest, kada bi bila iglama zapisana u ocne kutove, bila opomenom za svakoga, koji se dade opomenuti, i sadržavala dobar savjet za onoga, koji se dade svjetovati.'..." Tada primijeti Sehrezad, da je pocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je pocela po Kraljevu dopuštenju. ffp
ili
ilirci
^- '-} &
204
Ali kada je bila zapocela
sedamnaesta noc
Šehrezad nastavi: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je najstarija dama, kada je stupila pred gospodara pravovjernih, pocela pricati PRIPOVIJEST NAJSTARIJE DAME. 'Ja imam neobicnu povijest, a ovo je ona: Ove dvije crne kuje su moje sestre. Jer mi smo bile tri roðene sestre, od istoga oca i iste matere. Dvije su meðutim druge djevojke, jedna s ožiljcima i druga, domacica, moje sestre od stanovite druge matere. Kada je naš otac umro, svaka je pojedina uzela svoj dio nasljedstva. Poslije nekog vremena umre takoðer moja mati i ostavi za sobom tri tisuce žinara. Svaka je pojedina dobila kao svoj dio nasljedstva tisucu dinara. Ja sam meðutim bila najmlaða meðu njima. Moje su se ses-::e opremile i obje su se udale. I nakon nekog vremena oba muža sebi nabave robu, pošto je svaki dobio od svoje žene tisucu dinara. Zatim svi zajedno otputuju i ostave me samu. Bili su odsutni tijekom pet godina. Kroz to su vrijeme muževi spiskali novac i pali rod stecaj, i oni napuste svoje žene u tuðoj zemlji. Nakon pet go205
Sedamnaesta noc dina doðe moja najstarija sestra k meni kao prosjakinja, u izderanim haljinama i prljavome starom ogrtacu. I nalazila se u najbjed-nijem stanju. Kada sam je ugledala, bila mi je posve strana, i ja je nisam prepoznala. Ali kada sam je zatim prepoznala, ja je upitam: -
Sto to znaci?
A ona odgovori: - O sestro, rijeci sada više ništa ne koriste. Jer je udes izveo ono, što nam je namijenio! Tada je ja pošaljem u kupelj, obucem je u novu haljinu i reknem joj: - Draga sestro, ti mi nadomiještaš oca i mater. Allah je nasljedstvo, koje mi je istovremeno s vama palo u dio, blagoslovio, i ja živim od njega u blagostanju. Ja imam veliko bogatstvo; njega cu dijeliti s tobom. Tako joj ja iskažem mnogo dobra, i ona ostane kog mene cijelu godinu dana. Naše su meðutim misli vazda bile kod naše druge sestre. Posve kratko vrijeme nato, gle, ona iznenada doðe. Ali se nalazila u još jadnijem stanju od onoga, u kakvom je došla starija sestra. Ja joj iskažem još više dobra nego prvoj, a obje su imale svoj dio u svemu, što je bilo moje. Pa ipak mi one nakon stanovitog vremena reknu: -
O sestro, mi se želimo opet udati. Jer mi ne možemo to pod
nijeti, da živimo bez muževa. Tada im ja odvratim: -
Vi moje oci, vama do sada nije dobro išlo u braku. Jer danas
se rijetko nalazi neki izvrstan muž. Stoga ja ne vidim u vašem go vorenju nikakve koristi. Pa vi ste brak vec i iskusile. Ali one ne htjednu prihvatiti moj savjet i udadu se bez mog pristanka. Unatoc tomu im ja dadnem od svojega novca miraz i opremu. I one odu odatle sa svojim muževima. Ipak ih poslije stanovitoga kratkog vremena njihovi muževi izdaju i uzmu im ono, što su posjedovale, odu i ostave ih na cjedilu. Tu one posramljene doðu k meni, i ispricavale su se i govorile: 206
Pripovijest najstarije dame —
Nemoj se srditi na nas! Ti si doduše po godinama mlaða od
nas, ali si savršenija po uvidu. Mi ubuduce necemo nikada opet govoriti o udaji. Ucini nas dakle svojim sluškinjama, kako bismo mogle jesti svoj zalogaj. Tada ja uzviknem: —
Dobro došle, moje sestre! Meni nije ništa milije od vas.
Ja ih prihvatim i budem sada dvostruko prijazna. I ostanemo tako zajedno punu godinu dana. Tada meðutim ja odlucim opremiti jedan brod za Basru. I ja iznajmim veliko plovilo i natovarim ga robom i dobrima i živežnim namirnicama, koje su bile potrebne za putovanje. I ja reknem svojim sestrama: —
Hocete li ostati kod kuce, dok se ja ne vratim sa svog puto
vanja, ili cete me radije pratiti? One odgovore: —
Mi hocemo s tobom putovati. Jer mi ne možemo podnijeti
rastanak od tebe. Tako im ja dopustim da poðu sa mnom. Svoj sam meðutim novac podijelila na dva jednaka dijela, od kojih sam jedan uzela sa sobom, dok sam drugi ostavila pohranjenim. Jer sam sebi rekla: —
Možda brod snaðe neka nesreca, a mi ipak ostanemo na
životu, onda cemo naci pri povratku ono, što ce za nas biti od koristi. Plovili smo dakle neprekidno nekoliko dana i noci. Ali je brod s nama otišao u pogrešnom pravcu, jer kapetan nije pazio na put. I tako smo prispjeli u neko more, razlicito od onoga koje smo tražili. Neko vrijeme to nismo primjecivali. Jer vjetar nam je tijekom deset dana bio povoljan, i kada se zatim stražar popeo, da razgleda uokolo, on povice: —
Dobra vijest!
Obradovan siðe dolje i rekne: —
Vidio sam nešto poput nekoga grada. Ali to izgleda poput
kakvoga goluba. 207
Sedamnaesta noc Tada se i mi obraðujemo, i još prije nego što je protekao sat vremena, ukaže nam se u daljini neki grad. Mi upitamo kapetana: -
Kako se zove taj grad, koji mi vidimo pred sobom?
Ali on odvrati: —
Tako mi Allaha, ja to ne znam. Jer ja ga još nikada prije
nisam vidio, niti sam ikada uopce jedrio u ovome moru. Ali je sada sve došlo dobrom svršetku, i vi trebate samo uci u taj grad. Iskrcajte svoju robu. Pa ako je možete prodati, onda je prodajte i kupite za to ono, što se ondje uopce može nalaziti! Ako meðutim ne možete prodavati, tada cemo ostati samo dva dana ležati usi dreni, uzeti zalihe i zatim odjedriti dalje. Ubrzo smo uplovili u luku, i kapetan ode u grad i bude neko vrijeme odsutan. Kada se vratio k nama, rekne: -
Na noge! Otiðite u grad i cudite se Allahovu djelu glede svo
jih stvorova i molite, da budete ocuvani od Njegova gnjeva! Tako mi dakle poðemo prema gradu, pa kada sam ja došla pred gradska vrata, ugledam ondje ljude sa štapovima u rukama. Cim sam meðutim prišla bliže, pokazalo se, da su oni bili poradi Allahova gnjeva pretvoreni u kamen. Zatim mi uðemo u grad i naðemo sve njegove stanovnike pretvorene u crni kamen. U njemu nije bilo nijednoga nastanjenog mjesta niti ikoga, tko bi raspirio vatru. Jeza nas obuzme pri tome prizoru, i mi smo prolazili kroz bazare. Ondje smo našli robu kako još leži, i takoðer zlato i srebro, tako kako je sve bilo ostavljeno. Sve si to pogledamo i reknemo: —
Sa svim tim je posrijedi jamacno neka osobita okolnost.
Sada se mi podijelimo po gradskim ulicama, i svaki je pojedini izgubio drugoga s ociju pri skupljanju bogatstva, novca kao i skupocjenih tkanina. Ja sam se meðutim sama uputila prema tvrðavi i našla, da je ona jako utvrðena. Zatim uðem u kraljevski dvor i naðem svu opremu od zlata i srebra. Ugledam takoðer kralja kako sjedi usred svojih komornika, svojih namjesnika i svojih ministara. On je nosio haljine, koje su svojom skupocjenošcu zbunjivale um. Pa kada sam prišla kralju bliže, vidim ga kako sjedi na pri208
Pripovijest najstarije dame estolju, koje je bilo urešeno biserima i draguljima. Njegova je odjeca bila od zlatne tkanine, a na njoj je svaki dragulj bljestao poput neke zvijezde. Uokolo je njega stajalo pedeset mameluka59, odjevenih u svakovrsnu svilu, isukanih maceva u svojim rukama. Kada sam to vidjela, ja sam bila ukocena od zaprepašcenosti. Ipak poðem dalje i uðem u harem, ciji su zidovi bili obloženi zastorima od zlatom protkane svile. I ovdje ugledam kraljicu gdje leži u nekoj odjeci, koja je bila optocena staklenim biserima. Na njezinoj se glavi nalazio dijadem sa svakojakim draguljima, a oko njezina su vrata visjele ogrlice i dragocjenosti. Sve što je nosila, odjeca i nakit, bilo je netaknuto, ali je ona sama poradi Allahova gnjeva bila postala crnim kamenom. Sada ugledam neka otvorena vrata, prema kojima poðem. Ona su vodila u stubište od sedam stuba. Niz njih siðem i dospijem u neku dvoranu, poplocenu i opremljenu zlatom protkanim sagovima. U sredini je stajalo prijestolje od smrekovine, optoceno biserima i ukrašeno sa dva posve golema smaragda. I ondje se nalazila takoðer neka niša, koje je zastor bio obješen na uzici s nanizanim biserima. I ugledam neko svjetlo kako zraci iz niše, popnem se u nju, i naðem jedan dragulj, tako velik, kao nojevo jaje, koji je ležao na gornjem kraju niše na nekome malom prijestolju. Od njega je dolazila jasna, nadaleko sjajeca svjetlost. To je meðutim prijestolje bilo obloženo svakojakima svilenim tkaninama, koje su svojom ljepotom zbunjivale gledatelja. Kada sam sve to vidjela, vrlo sam se zaprepastila. Ali sam zatim ugledala na tome mjestu još goruce svijece, i ja sebi reknem: — Mora biti da je netko, bilo tko, zapalio te svijece. Potom poðem dalje i doðem u jednu drugu prostoriju. I ja sam istraživala i obilazila po svim prostorijama. Pri tome sam zaboravila na sebe samu od zaprepašcenosti nad svima ovim stvarima, koja me je spopala. I tako sam utonula u misli, sve dok se nije spustila noc. Sada htjednem izaci. Ali buduci da nisam znala vrata, izgubila sam bila put, pa sam se vratila natrag prema niši, gdje su se nalazile goruce svijece. Sjednem na postelju i zamotam se u neki
59
Bijelih robova.
209
—ii
Sedamnaesta noc pokrivac, nakon što sam izgovorila par stihova iz Kur'ana. Zatim htjednem spavati, ali to nisam mogla. Jer me je mucila besanica. Kada je nastala ponoc, zacujem neki mio glas, kako pjeva Kur'an. Ali je glas bio posve tih. Obradovana poðem prema glasu, sve dok nisam došla do stanovite odaje, koje sam vrata našla pritvorenima. Otvorim vrata i pogledam unutra: bila je posrijedi kapela s nišom za molitvu, koja je bila osvijetljena visecim svjetiljkama i dvjema svijecama, unutra je bio raširen jedan sag za molitvu, na kome je sjedio neki mladic, lijep za pogled. I pred njim je ležao na svom stalku prijepis Kur'ana, iz kojega je on citao. I ja se zaprepastim, da je on sam izmeðu naroda u gradu bio na životu, uðem i pozdravim ga. A on podigne oci i uzvrati moj pozdrav. Tada mu ja reknem: —
Ja te zaklinjem onim, što si bio procitao iz Allahove Knjige,
odgovori mi na moje pitanje! Mladic me meðutim pogleda, nasmiješi se i rekne: —
O Allahova sluškinjo, obavijesti me, zbog cega si ti došla
ovamo. Zatim cu ja tebe obavijestiti o tome, što se dogodilo kako meni tako i narodu ovoga grada i kako sam ja bio spašen. Ja mu dakle ispripovijedam svoju povijest, i on se nad njome zaprepasti. Zatim ga ja zapitam o povijesti naroda toga grada, a on odgovori: —
Imaj sa mnom jedan cas strpljenja, o moja sestro!
Potom zaklopi Svetu Knjigu i spremi je u neku vrecu od atlasa. Zatim mi dopusti da zauzmem mjesto pokraj njega, a ja ga pogledam: gle, on je bio poput Mjeseca, kada on stoluje na nebu u punoj ljepoti, tako bogat krasotom, tako mekih oblina. Bio je sladak za pogled poput neke glave šecera, ravnomjeran po oblicju, kao što je pjesnik o njegovoj vrsti spjevao u ovim stihovima: Tumac zvjezda je jednom promatrao, kad li mu se u noci ukaže Ljupkodražesni mladic u raskoši svoje ljepote. 210
Pripovijest najstarije dame
Njemu je dao Saturn njegovu cudesno crnu kosu,
I njemu je poklonjena boja mošusa za njegov par sljepoocnica. Mars se bio požurio, da mu obraze ukrasi crveno, A Strijelac mu je poslao strijele iz njegovih pogleda. Merkur mu je darovao od sviju najoštriji razum, Veliki Medvjed je odvratio od njega poglede zavidnika. Tu tumac ostane zbunjen zbog onoga, što je ugledao, A Uštap poljubi zemlju pred njim, koji ga je posve zbunio. Da, zaista, Allah ga je Uzvišeni bio odjenuo u odjecu savršenosti i bio ju je zaokružio na njegovim obrazima zracecom Ijupkošcu, onako kako je o njemu spjevao pjesnik: Ja se kunem mirisom njegovih kapaka i njegovim vitkim stasom, I strijelama, koje on odašilje carobnom snagom, Njegovima mekim oblinama, nježnom svjetlošcu njegova pogleda, Njegovim bijelim celom, njegovim uvojcima, tako crnima i gustima, I obrvom, koja mi krade ocnu jabucicu, Koja me svladava, bilo da zabranjuje ili zapovijeda, Njegovima ružicastim obrazima, maljama, tako cudesno finima, I koraljnim usnama, bisernim redovima zubi, 211
Sedamnaesta noc
Njegovim vratom i njegovim tijelom, koje se lijepo sagiba, I koje na njegovim grudima pokazuje narove cvjetove, Njegovima teškim bedrima, koja podrhtavaju, bilo da hoda Ili takoðer miruje, i njegovim trbuhom, tako vitkim i lijepim, Njegovom svilenom kožom i njegovim dahom, tako mekim, Da, svim onim, što ga je ucinilo tako bogatim ljepotom, Njegovom blagotvornom rukom, rjecitošcu njegova jezika, I njegovim plemenitim roðenjem, njegovom moci, tako visokom i širokom, Mošus ima, ako je spravljen, samo od njega svoj miris, Od njegova miomirisa dolazi zracni oblak od ambre. Tako takoðer zracece Sunce: pred njime ono mora izblijedjeti, Da, ono ne može biti nalik cak niti iveru njegova nokta! I ja ga pogledam pogledom, koji je u meni probudio tisucu uzdaha cežnje. I moje srce bude obuzeto ljubavlju prema njemu. Ja ga dakle zapitam: —
O moj gospodaru, Obavijesti me o onome, o cemu sam te
pitala. On odgovori: -
Slušam i pokoravam se! Znaj, o Allahova sluškinjo, ovaj je
grad bio prijestolnica mojega oca, kralja, kojega si ti vidjela na pri jestolju, pretvorena poradi Allahova gnjeva u crni kamen. I kralji ca, koju si ti vidjela u niši, je moja mati. Ona i sav narod u gradu bili su magi, i molili su se vatri umjesto Kralju, kojemu je sve 212
+
Pripovijest najstarije dame
/ podreðeno. Oni su se zaklinjali vatrom i svjetlošcu, sjenom i suncevim ognjem, i kružecim nebeskim svodom, koji obuhvaca svijet. Moj meðutim otac nije imao nijednoga sina, sve dok nije pred kraj svojega života bio blagoslovljen mnome. I on me je odgajao, sve dok nisam bio odrastao, a sreca mi je u svemu izlazila ususret. No živjela je kod nas neka žena u vrlo poodmakloj dobi, muslimanka, koja je u nutrini vjerovala u Allaha i
njegova Proroka, premda se izvana prikljucivala takoðer mojem narodu. Moj je otac u nju imao puno povjerenje, jer ju je upoznao kao pouzdanu i cestitu, i postupao je s njome sa sve vecom Ijubaznošcu. Jer je on zbilja mislio, da je ona njegove vjere. Kada sam ja dakle bio skoro odrastao, preda me otac pod njezin nadzor i rekne: 'Uzmi ga i odgoji i pouci ga u pravilima naše vjere. Dobro ga obrazuj i brižno ga njeguj!' Tada me stara uzme k sebi i pouci me u islamskoj vjeri i Allahovim propisima cišcenja, abdesta i molitve, takoðer mi dadne da napamet naucim Kur'an i rekne: 'Nemoj služiti nikomu osim Allahu Uzvišenomu!' Pa kada sam ja to sve primio u sebe, ona mi rekne: 'Moj sine, skrivaj te stvari pred svojim ocem i ništa mu ne objavljuj, da te on ne bi ubio.' Tako sam ja to pred njim skrivao i ostao pri tome, dok malo dana potom stara žena nije umrla. Narod je meðutim u gradu postajao u svojoj bezbožnosti i drskosti i svojoj zabludi samo još gori. Jednoga pak dana, dok su oni još uvijek nastavljali tako živjeti, kad li zacuju jednoga glasnika, koji je silnim glasom nalik na gromku grmljavinu povikao, da su to culi svi blizu i daleko: 'Vi ljudi ovoga grada, odustanite od obožavanja vatre i molite se Allahu, premilostivom Kralju!' Ljude u gradu spopadne strava, i oni se okupe kod mojega oca, jer je on bio kralj grada, i upitaju ga: 'Sto znaci taj glas jeze, koji smo culi? On nas je potresao prekomjernošcu svoje grozovitosti.' On im meðutim odvrati: 'Nemojte dopustiti da vas glas ispunjava strahom i jezom ili da vas ucini odmetnicima od svoje vjere!' Tada se pognu njihova srca pred rijecima mojega oca, i oni ne odustanu od toga da obožavaju vatru, nego ostanu tvrdokorni u svome idolopoklonstvu, dok nije prošla cijela godina dana, nakon što su culi prvi glas. Tada im odjekne drugi poziv, i oni su ga culi i još jedan treci pocetkom trece godine. Tako su ga culi u svakoj od tri godine jednom. Ipak su još 213
Sedamnaestu noc uvijek ustrajali u svome svetogrðu, sve dok jednoga dana s osvitom zore nije na njih došla srdžba i gnjev neba. Tada su svi bili pretvoreni u crni kamen, oni skupa sa svojima kucnim životinjama, velikima i malima. I od stanovnika ovoga grada nitko ne bude pošteðen osim mene jedinoga. Od toga dana, o kome se zbio taj užas, ja dakle živim tako, kako me vidiš, vazda u molitvi i postu, i zabavljen citanjem Kur'ana. Ali tu osamljenost, u kojoj nemam nikoga za društvo, sada više ne mogu podnositi. Na to ja reknem njemu, koji je zarobio moje srce: — O mladicu, hoceš li sa mnom otputovati u grad Baghdad i posjecivati ucenjake i poznavatelje prava, kako bi porastao u mudrosti, razumu i poznavanju vjere? I znaj, da je sluškinja, koja pred tobom stoji, gospodarica naroda i da zapovijeda ljudima, uškopljenicima i slugama. Imam kod sebe jedan brod, natovaren robom, i zacijelo me je sudbina natjerala u ovaj grad, da o tim stvarima dobijem izvješce. Jer to je bilo unaprijed odreðeno, da se mi moramo sresti. I ja ga nisam prestajala nagovarati na putovanje i blagim rijecima na njega navaljivati, sve dok on nije bio spreman i pristao'..." 214 Tada primijeti Sehrezad, da je pocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
#? W W W w W$ W ?????? WW??W^ osamnaesta noc
Šehrezad nastavi: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da dama nije odustajala od toga, da mladica nagovara, da s njome putuje, sve dok on nije na to pristao. 'Ja sam dakle spavala' - tako je ona govorila kalifu — 'u onoj noci kraj njegovih nogu, i od veselja sam jedva znala, gdje sam bila. Kada je meðutim osvanulo jutro, mi ustanemo, uðemo u riznicu i uzmemo sve što nije teško nositi a ipak je od velike vrijednosti. Zatim siðemo od dvorca ka gradu, gdje sretnemo robove i kapetana, koji su bili u potrazi za mnom. Kada su me oni ugledali, obradovali su se, i ja ih izvijestim o svemu, što sam bila vidjela. Ispripovijedala sam im takoðer povijest mladoga princa i razlog preobrazbe ovoga grada: ukratko sve, što im se bilo dogodilo. Oni se svi nad time zaprepaste. Kada su meðutim moje sestre, ove dvije kuje, ugledale mene uz bok onoga mladica, postanu ljubomorne i gnjevne i pocnu smišljati protiv mene zlo. Mi dakle u radosti poðemo na palubu. Bili smo silno obradovani, jer smo stekli golema dobra, ali je uzrokom moje najvece radosti bio mladic. Zatim smo pricekali, sve dok nam nije bio povoljan vjetar, razvili smo jedra i zasjekli u more. Moje su sestre sjele k meni i mi smo caskale. Tada me one upitaju: - O sestro, što ceš ti uciniti s tim lijepim mladicem? 215
W
Osamnaesta, noc A ja odgovorim:
-
Ja ga kanim uzeti za supruga!
Potom se ja okrenem k njemu, priðem mu i reknem: -
O moj gospodaru, ja cu ti dati jedan prijedlog, tim što ne bih
željela od tebe doživjeti nikakvo odbijanje. On je meðutim ovaj: kada stignemo u Baghdad, moj zavicajni grad, tada nudim kao tvoja robinja sebe samu tebi u sveti brak, i ti meni trebaš biti suprug i ja hocu biti tvojom suprugom. On dadne kao odgovor: -
Slušam i pokoravam se!
I ja se obratim svojim sestrama i reknem im: -
Meni je ovaj mladic dovoljno. Svatko, tko posjeduje od
mojega dobra, može to zadržati! One mi odvrate: - Ti si ispravno postupila. - Ali su smišljale protiv mene zlo. Mi smo dakle stalno jedrili dalje uz povoljan vjetar, sve dok nismo iz Mora Opasnosti uplovili u More Sigurnosti. Zatim smo samo još malo dana bili na putu, dok se nismo našli blizu kod grada Basre. Njegove su zidine vec vidljivo ležale pred nama, kada se nad nama spustila vecer. Cim nas je dakle svladao san, dignu se moje sestre, ponesu mene s mojim krevetom i bace me u more. I isto ucine s mladim princem. On meðutim nije znao dobro plivati i utopio se. I Allah ga primi meðu svjedoke vjere60. A ja, kamo srece da sam se ja ipak s njime utopila! Alije Allah odredio da ja budem spašena. Jer kada sam se našla u moru, On dopusti da mi padne u dio neka daska, na koju sam se uzverala. I valovi su me bacali ovamo i onamo, sve dok me nisu izbacili na obalu nekog otoka. Ostatak sam te noci tumarala naokolo po otoku. Pa kada je svanulo jutro, ugledam neku stazu, To jest: medu mucenike. 216
Pripovijest najstarije dame tako usku, da je po njoj upravo mogla stupati ljudska noga. Ta je tvorila vezu otoka s kopnom. Cim je sada izašlo sunce, ja na suncevoj toplini osušim svoje haljine, pojedem od otockoga voca i popijem od njegove vode.
Zatim sam hodala stazom i išla tako dugo, dok se nisam našla blizu kopna. Kada je meðutim izmeðu mene i grada bilo još samo dva sata puta, gle, tu se iznenada ustremila na mene neka velika zmija, tako debela kao stablo da-tuljine palme. Dok je tako dolazila prema meni, vidjela sam da sklizi cas^ia desno cas na lijevo, sve dok mi nije bila posve blizu. A njezin je jezik visio pedalj daleko iz njezinih usta prema tlu i cijelom se dužinom vukao kroz prašinu. A iza nje se nalazio neki zmaj, koji ju je progonio. On je bio dugacak i tanak, otprilike dužine jednog koplja. Ona je pred njim bježala i okretala se nadesno i nalijevo, ali ju je on vec pograbio za rep. Tada joj poteku suze i jezik joj se još duže izvjesi, jer je tako žurno bježala. Mene obuzme sucut prema njoj, i tako zgrabim neki kamen i bacim ga prema glavi zmaja, koji na mjestu skonca. Tada zmija razvije dva krila i letjela je prema nebu, sve dok mi nije išcezla s ociju. Ja meðutim sjednem puna zaprepašcenja nad ovom pustolovinom. Jer bila sam umorna i pospana, i tako na neko vrijeme zaspem. Ali kada sam se probudila, ugledam neku djevojku kako mi sjedi do nogu. Ona je imala sa sobom dvije kuje i trljala moje noge. Tada se ja pred njom zastidim, uspravim se i upitam je: -
Sestro, tko si ti?
A ona odgovori: -
Kako si me brzo zaboravila! Ja sam ona, za koju si ti izvela
jedno dobro djelo. Ti si posijala usjev zahvalnosti i ubila mojega neprijatelja. Jer ja sam ta zmija, koju si ti oslobodila od zmaja. Ja sam džinnica, a taj je zmaj bio džinn. On je bio moj neprijatelj, i moje je spasenje došlo jedino zahvaljujuci tebi. Cim si me meðutim ti od njega oslobodila, odletjela sam na vjetru prema brodu, iz kojega su te bacile tvoje sestre, i prenijela sam sve, što je bilo unutra u tvoju kucu. Brod sam potopila, a tvoje sam sestre pretvo rila u ove dvije kuje. Jer ja znam sve, što si ti od njih doživjela. Mladic se meðutim utopio. 217
Osamnaesta noc Zatim mene i obje kuje podigne uvis i odnese nas na krov moje kuce. U unutrašnjosti meðutim kuce pronaðem sva dobra, koja su se bila nalazila na brodu, a da se ništa nije izgubilo. Zatim ona, koja je bila zmija, meni rekne: -
Tako mi znakova, koji su urezani na prstenu našega gospo
dara Sulaimana61 — mir bio s njim! — ako ti svakoga dana ne udjeliš svakoj pojedinoj od ove dvije kuje trista udaraca, tada cu ja doci i tebe zacarati jednako tako kao i njih. Ja odvratim: -
Slušam i pokoravam se!
I otada, o gospodaru pravovjernih, ja nikada nisam propustila, da njima dodijelim taj broj udaraca. Ali imam sucuti prema njima, i one znaju da to nije moja krivnja, kada bivaju bicevane, i to mi opraštaju. To je moja povijest i moja prica!' Kalif dospije zbog nje u zaprepašcenost. Zatim on rekne drugoj dami: -
A ti, kako si ti došla do ožiljaka na svome tijelu?
Tada od nje bude zapoceta VRATARICINA PRIPOVIJEST. 'O gospodaru pravovjernih, imala sam oca, koji mi je kod svoje smrti ostavio za sobom veliko bogatstvo. Ja sam poslije njegove smrti ostala još kratko vrijeme neudatom a zatim sam se vjencala s jednim covjekom, koji je važio kao najblaženiji meðu svojim suvremenicima. Godinu sam dana dugo živjela s njime. Tada umre i on, i moj je udio u njegovu nasljedstvu iznosio prema svetom zakonu 61 Sulaiman ibn Daud (Salamun sin Davidov) je u islamskom svijetu osobito na glasu zbog svoje moci nad kraljevstvom duhova. 218
Vmtaricina pripovijest >amdesettisuca dinara u zlatu. Tako sam ja postala prebogatom, .-. glas se o meni proširio posvuda. I ja dadnem sebi napraviti deset haljina, od kojih je svaka pojedina stajala tisucu dinara. No jednoga dana, kada sam sjedila kod kuce, gle, uðe k meni neka stara :-:-na. obraza, koji su bili upali, obrva siromašnih dlakama. Njezine su oci bile izbuljene, a njezini su zubi bili ispali. Puno je mrlja bilo r.; ezino lice, svjetlost njezinih ociju mutna, a njezina je glava bila '.. edno zamazana smolom. Njezina je kosa bila pepeljastosiva, : ezino tjelo šugavo, njezina se boja neprestano mijenjala. Njezin je stas bio pogrbljen, njezin nos povij en, kako je jednom pjesnik o njoj povikao: Nesretne li starice! Njoj nece oprostiti njezina mladost, A o svome se smrtnom casu nece obradovati nikakvoj milosti.
Ona jamacno može tisucom mula, koje su se dale u bijeg, zahvaljujuci snazi svojih lukavstina ovladati s pomocu kakve paukove niti. Cim je stara ušla, pozdravila me je, poljubila preda mnom tlo i rekla mi: - Ja kod kuce imam jednu kcer siroce, a spremila sam za danas nanoc njezinu svadbu i nevjestinsku povorku. Mi smo meðutim u ovome gradu stranci i ne poznajemo nijednoga njegovog stanovnika, pa je naše srce slomljeno. Tako ti sebi zasluži nagradu neba i budi prisutna kod njezine nevjestinske povorke. I kada dame našega grada cuju, da si ti došla, tada ce se pojaviti takoðer one. A ti ceš izlijeciti njezin jad, jer je ona ožalošcena srca, i nikoga nema osim Allaha Uzvišenoga! I ona je plakala i ljubila mi noge i izgovarala je ove stihove: Tvoj nam je dolazak cast, I to cemo mi objelodaniti. 219
-
Ja cu, ako tako ushtjedne Allah Milostivi, za nju uciniti još
ponešto više. Ja cu je sa svojim haljinama, svojim nakitom i svojom opremom dovesti k njezinu suprugu.
Tada se stara obraduje, pa sagne glavu sve do mojih nogu, poljubi ih i rekne:
-
Allah ti uzvratio dobrim i utješio tvoje srce onako, kako si ti
utješila moje! Ali, o gospodarice, nemoj se brinuti, da mi tu uslugu ciniš u ovaj sat. Predvecer budi spremna, zatim cu ja doci i povesti te. I ona mi poljubi ruku i ode svojim putem. Ja se dakle uredim. I zatim stane vec i starica, koja se bila vratila, pred mene i rekne:
-
O moja gospodarice, gledaj, gradske su dame stigle. Jer ja
sam im rekla, da ceš ti biti prisutna, i tada su se obradovale. Sada te ocekuju i išcekuju tvoj dolazak.
Tada ja prebacim oko sebe svoj ogrtac i uzmem sa sobom svoje djevojke. I ja sam išla, dok nismo došli u neku ulicu, dobro poprskanu i cisto pometenu, a zrak je u njoj bio pokretan svježim dahom. Zatim uðemo na neka vrata, nadsvoðena kupolom od mramornog kamena, cvrste gradnje, i doðemo do vrata palace, koja se uzdizala uvis od zemaljskog tla, sve dok se nije gubila u oblacima. A povrh su vrata stajali ispisani ovi stihovi:
Ja sam kuca, izgraðena za radosti, Svo je moje vrijeme za užitak i veselje.
U mome dvorištu tece jedan izvor S vodom, koja oslobaða od briga. 220
Vrataricina pripovijest Na njemu pociva oprava od anemona I mrca, od narcisa i krizantema. Cim smo prispjele do vrata, stara pokuca, i bude nam otvoreno. Mi uðemo i naðemo stanovito predvorje, koje je bilo obloženo sagovima. Ondje su visjele goruce svjetiljke, i ondje su stajali svijecnjaci, optoceni draguljima i biserjem. Prošle smo kroz predvorje i zatim ušle u neku dvoranu, koja nema sebi ravne. Ona je bila zastrta i pokrivena svilenim sagovima. Ondje su visjele goruce svjetiljke, i ondje su stajali svijecnjaci u dvostrukim redovima. Na gornjem je kraju dvorane stajala neka postelja od smrekovine, koja je bila ukrašena biserima i draguljima i natkrovljena baldahinom od atlasa s ušivenim biserima. Jedva da smo to vidjele, kad li izaðe iz baldahina neka mlada djevojka. Ja je pogledam, o gospodaru pravovjernih, i gle, ona je bila savršenija nego Mjesec, kada postane Uštapom, i njezino je celo bilo nalik jutarnjoj svjetlosti, kada zasja na nebu, tako kako je rekao pjesnik, kada je pjevao: Ti bi jamacno bila odreðena za šahovu nevjestinsku odaju, Medu izabranicama kralja Perzijanaca najpristalija djeva! Ona nosi na svojim obrazima crvene ružine latice. Kako su ipak lijepi ti obrazi u odjeci boje zmajeve krvi! Ona je vitka, a njezini pogledi sjaju tamno i sanjarski. Ona ujedinjuje u samoj sebi raskoš svih ljepota. To je kao da joj njezini uvojci lebde preko cela, Kao preko jutra radosti noc puna briga. Tada djevojka siðe iz baldahina i rekne mi:
221
Osamnaesta noc —
Dobrodošla i srdacan pozdrav mojoj sestri, obljubljenoj,
presvijetloj! Zatim ona izgovori ove stihove: Da je kuca znala, tko ce je posjetiti, ona bi se obradovala I blažena bi poljubila mjesto, na koje si ti stupila. Ona bi nijemim jezikom govorila i glasno objavljivala: Neka si od srca dobrodošla plemenita, velikodušna gošco! Potom ona sjedne i rekne mi: —
Moja sestro, gledaj, ja imam jednoga brata, koji je tebe
povremeno viðao na svadbama i o blagdanima. On je mladic, ljepši nego ja, a njegovo se srce rasplamsalo u žarkoj ljubavi prema tebi, jer je dobrostivi udes u tebi sjedinio svaku ljepotu i ljupkost. On je docuo, da si ti gospodarica meðu svojim narodom, a on je takoðer gospodar meðu svojim narodom. Stoga bi on želio svoj život sveza ti o tvoj. I tako je on smislio ovu lukavštinu, da mene dovede u dodir s tobom. On se želi s tobom vjencati prema propisima Allaha i njegova Proroka. A u onome, što je ispravno, ne leži nikakva sramota. Kada sam ja meðutim cula njezine rijeci i vidjela, da sam u kuci zarobljena, odvratila sam: —
Slušam i pristajem!
Ona se obraduje i pljesne rukama. I otvore se stanovita vrata, i izaðe neki mladic, u cvijetu mladosti, obucen u predivno ruho. Lik, posvecen ravnomjernosti, ljepoti i dopadnosti, ljupkosti i savršenosti, najnježnijoj prijaznosti, obrva ravnih kakvom luku, koji je spreman za odapinjanje strijele, i ociju, koje sva srca opcinjuju carolijom, koju im je poklonila dopuštena magija62, tako kako neki pjesnik o njemu ravnom kaže: >
62 Bijela magija, za razliku od crne (grešne) magije. 222
Vmtaricina, pripovijest Njegovo je lice ravno Mladomu Mjesecu, Poput bisera je bogat zracecom ljepotom. A kako ipak divno kazuje onaj pjesnik: Nagrada za ljepotu je njegova. Slavljen je Allah I Uzvišen, jer ga je On stvorio i dao mu oblicje. On je darove svake ljupkosti samo u njemu sjedinio. Svi su ljudi zbunjeni poradi snage njegove ljupkosti. Sama mu je ljepota napisala na njegove obraze: 'Svjedocim, da nema nijednoga ljepotana osim njega jedinoga.'
Kada sam ga ugledala, moje se srce priklonilo njemu, i ja ga zavolim. On sjedne pokraj mene, i ja sam neko vrijeme s njim govorila. Zatim djevojka ponovo pljesne rukama, i gle, otvore se neka pokrajnja vrata, i pojavi se kadija sa cetiri svjedoka. Oni nas pozdrave, sjednu i sastave bracni ugovor izmeðu mene i mladica i odu. Tada se mladic obrati meni i rekne:
- Zakuni se, da nikada neceš pogledati nekoga drugoga osim mene, niti mu pokloniti svoju naklonost! - Neka bude blagoslovljena naša noc! Zatim nastavi: - Moja gospodarice, ja ti moram postaviti jedan uvjet. Ja ga upitam: - Moj gospodaru, kakav to uvjet? Tada se on digne, donese mi jedan prijepis Svete Knjige i m
Osamnaesta noc
r
To mu se ja zakunem, i on se silno obraduje i zagrli me, dok je ljubav prema njemu obuzela cijelo moje srce. Tada budu pred nas postavljeni stolovi, i mi smo jeli i pili, dok se nismo zasitili. Pa kada je došla noc, on me odvede u nevjestinsku odaju, i ljubio me je i grlio neprestano sve do jutra. Tako sam s njime živjela životom srece i radosti punih mjesec dana. Tada ga meðutim zamolim za dopuštenje, da odem na bazar i da si kupim neke tkanine, i on mi za to dadne dopuštenje. Tako ja navucem na sebe ogrtac, uzmem sa sobom staru i jednu robinju, odem na bazar i sjednem ondje u ducan nekoga mladog trgovca, kojega je stara poznavala. Jer ona mi je rekla: -
Otac je ovoga mladica umro, kada je on bio dijete, i ostavio
mu je za sobom golemo bogatstvo. On ima golemu zalihu roba, i kod njega ceš naci ono, što tražiš, jer nitko na citavome bazaru nema ljepše tkanine od njega. Potom njemu ona rekne: —
Pokaži ovoj dami najskupocjenije tkanine, koje posjeduješ!
A on odgovori: -
Slušam i pokoravam se!
Sada ona pocne pjevati o njegovoj slavi. Ali ja reknem: —
Mi ne želimo od tebe slušati o njegovoj slavi. Mi cemo to, što
mi trebamo, od njega uzeti i vratiti se kuci. On mi dakle donese sve, što sam tražila. I ja mu ponudim njegov novac, ali se on sustegnuo, da bilo što uzme, i rekne: — Ovo danas neka bude od mene vaš gostinski dar! Ja meðutim reknem staroj: — Ako on nece novac, tada mu vrati tkanine! -
Tako mi Allaha - uzvikne on - ja od tebe necu ništa uzeti.
Ali sve to poklanjam za jedan jedini poljubac. Jer taj mi je skupo cjeniji od svega, što se nalazi u mome ducanu. Stara upita: 224
Što bi ti koristio taj poljubac?
Vmturicina pripovijest Ali meni prišapne: -
Moja kceri, cuješ li što taj mladic kaže? Sto bi ti to uopce
naškodilo, ako bi on zadobio od tebe jedan poljubac a ti dobila ono, što želiš? Ja meðutim reknem: -
Zar ti ne znaš, da sam ja obvezana zakletvom?
Ona dadne kao odgovor: -
Pusti ga da te poljubi, ali nemoj s njime govoriti. Tako te ne
pogaða nikakva krivnja, a ti ceš zadržati svoj novac! I nije odustajala od toga, da mi stvar prikazuje lijepom, sve dok ja nisam turnula glavu u zamku i na to pristala. Zatim zažmirim i sakrijem od ljudi svoje lice iza jedne strane svog ogrtaca. On dakle ispod moga žara položi svoja usta na moj obraz. Ali kada me je poljubio, tako me je žestoko ugrizao, da mi je otkinuo s obraza komad mesa. Tada se ja onesvijestim. Ali me stara prihvati u svoje ruke. I kada sam došla k sebi, vidjela sam da je ducan zakljucan, a stara mi posvjedoci svoje žaljenje i rekne: -
Allah je odvratio još gore!
Zatim ona nastavi: - Doði, daj da idemo kuci! Prikupi srcanosti, prije nego što postaneš predmetom ogovaranja. A kad prispiješ kuci, lezi i pravi se bolesnom, ja cu preko tebe pružiti pokrivac i donijeti neki lijek, kojim ceš izlijeciti taj ugriz i ubrzo ponovo biti zdravom! Tako ja nakon nekog vremena ustanem, u krajnjoj zabrinutosti. I spopadne me strah, ali sam polako išla dalje, sve dok nisam stigla kuci. Ondje sam odmah legla kao da sam bolesna. Kada je meðutim pala noc, doðe moj muž i upita: - Sto je to, što ti se dogodilo, moja gospodarice, na tom izlasku? Ja mu odvratim: -
Nije mi dobro, boli me glava.
225
Osamnaesta noc
On pak zapali svijecu, priðe mi blizu, pogleda me i rekne: -
Kakva je to rana, koju vidim na tvome obrazu, i baš na naj-
nježnijem dijelu? Nato ja reknem: - Kada sam danas izašla s tvojim dopuštenjem, da kupim tkanine, udarila me neka drvima za loženje natovarena deva, razde-rala moj zar i ranila mi obraz, kao što ti to vidiš. Jer zaista, ulice su ovoga grada uske. - Sutra cu - povice on - otici k namjesniku ovoga grada i reci mu, da mora sve prodavace drveta ovoga grada objesiti na vješala. - Za volju Allahovu - reknem ja — ne tovari na sebe nikakvu krivnju! U istini sam jahala na nekome magarcu, i on se sa mnom spotaknuo, tako da sam ja pala na zemlju. A udarila sam o komad drveta, koji mi je razderao obraz i nanio ovu ranu. - Onda cu - rekne on - sutra otici Dža'faru Barmekidu i ispripovijedati mu pricu, pa ce on dati ubiti sve gonice magaraca u ovome gradu. - Hoceš li ti - reknem ja - za volju mene sve te ljude uništiti? To što mi se dogodilo, ipak se zbilo po volji i odluci Allahovoj. Ali on priklopi: -
To ne ide drugacije.
Pa pošto je skocio na noge, navaljivao je na mene rijecima tako dugo, dok se ja nisam zgrozila i uporabila žestoke rijeci protiv njega. Tada meðutim, o gospodaru pravovjernih, on spozna, kako je to sa mnom stajalo, i uzvikne: -
Ti si pogazila svoju zakletvu.
I on istisne jedan glasan krik. Tada se otvore neka vrata, i iz njih izaðe sedam crnih robova, tima on zapovijedi da me pograbe s kreveta i da me bace nasred sobe. Nato on naredi jednom robu, da me uhvati za ramena i da mi sjedne do glave. I jednomu drugomu, da sjedne na moja koljena i da mi cvrsto pridrži noge. Zatim doðe treci s macem u ruci. Tomu on rekne: 226
Vmtaricina pripovijest —
Moj prijatelj cicu, pogodi je i rasijeci je na dva dijela, i svaki
neka uzme jedan dio i baci ga u Tigris, da ga pojedu ribe! To je
r.agrada za onoga, koji gazi zakletvu i ljubav. I njegov bijes još više poraste, i on rekne ove stihove: Ako bih ja morao svoju ljubav dijeliti s nekim drugim, Išcupao bih je sebi iz duše, smjesta bih umro od patnje. I rekao bih joj: 'O dušo, moja je smrt plemenita! Ništa dobro ne donosi ljubav, ako se s protivnikom nalazi u zavadi.' Nato on još jednom rekne robu: —
Pogodi je Sa'd!
Kada je rob na taj nacin bio siguran u zapovjed, on se nagne k meni i rekne: — O moja gospodarice, izgovori ocitovanje vjere, i ako želiš još bflo kakve odredbe poluciti, tada mi ih imenuj. Jer zaista, ovo je :voj posljednji cas. — Dobri robe - reknem ja - pricekaj sa mnom još koji casak, da ti mogu izreci svoje posljednje želje! Zatim ja podignem glavu i vidim, kako to sada sa mnom stoji, i kako sam ja iz najvece srece bila sunovracena u najdublju sramotu. Tada poteku moje suze i ja gorko zaplacem. Moj me meðutim muž pogleda ocima gnjeva i rekne stihove: Reci njoj, koja je našu ljubav prezrela i odbila, I koja je jednomu drugom prijatelju dala da padne u dio njezina naklonost: V,. 'Dosta nam je tebe, prije nego što si nam ucinila tako nešto. Sto se izmeðu nas dogodilo, vec odavno mi se gadi!' 227
Osamnaesta noc Kada sam ja to zacula, o gospodaru pravovjernih, zaplakala sam, pogledala ga i izrekla ove stihove: Ti si me odvojio od ljubavi i mirno si se opustio. Ti si mi ucinio ranjene kapke besanima i zatim si spavao.
Ti si pustio da k mojemu oku svracaju budne noci. Ipak te moje srce nije zaboravilo, a moje suze teku. Ti si sklopio sa mnom savez, da ceš cuvati vjernost. Ipak kada si zaposjeo moje srce, tada si me izdao. Ljubila sam te kao kakvo dijete a ništa nisam znala o ljubavi. Stoga me ne ubijaj. Ja sam u ljubavi ucenik! Molim te za volju Allaha, ako umrem, tada napiši Na mome grobu natpis: 'Ovdje pociva rob ljubavi.' Možda pristupi neki ožalošceni, koji poznaje ljubavne patnje, k srcu nekoc zaljubljene i imadne za mene smilovanja. Kada sam završila svoju pjesmu, iznova sam zaplakala. Ali kada je on poslušao pjesmu i vidio mene plakati, uhvati ga bijes nad bijesom, i on izgovori ove stihove: Ljubimicu srca nisam napustio od dosade u samovolji. Ne, ona je pocinila zlocin, koji je doveo do raskida. Ona je željela imati u našoj ljubavi još jednoga suputnika: Ali vjera mojega srca nije sklona mnogoboštvu. ) 228
Vratariana pripovijest
Kada je on završio svoje stihove, ja sam opet zaplakala i pred njim se ponižavala. Jer ja sam govorila sebi samoj: -
Rijecima cu djelovati na njega. Tada ce mi on možda ipak
otpustiti smrt, makar mi i sve uzeo, što posjedujem. Zato mu se potužim, što sam podnijela, i izreknem stihove: Tako ti tvoga života, kada bi bio pravedan, pustio bi me da živim. Ali ako je rastanak odlucen, nece biti nikakva pravednika. Ti si muku ljubomore natovario na mene, ipak dopusti da ti se kaže: Ja sam preslaba ipreumorna da nosim vlastitu košulju. Ja nisam zaprepašcena time, što moram umrijeti. Mene bi samo
Zaprepastilo jedino to, ako bi se moje tijelo bez tebe moglo prepoznati. Kada sam završila svoju pjesmu, opet sam plakala. Ali me je on pogledao, povikao je na mene i grdio me je i izrekao ove stihove: Ti se okreceš od mene prema ljubavi jednoga drugoga, Ti si prouzrocila rastanak. Ja ipak nisam tako postupao. Ja cu te napustiti, kao što si ti mene prva napustila. I živjet cu bez tebe, tako kako ti živiš bez mene. Neku cu drugu ljubiti, kao što si ti nekoga drugoga ljubila. Ljubavni lom nisam ja natovario na sebe, nego na tebe. JKada je završio svoje stihove, on robu još jednom dovikne: —
Raskoli je i oslobodi nas od nje! Jer ona nam ništa više ne
vrijedi!
229 ^^^ ^^F
Osamnaesta noc r Ali dok smo mi još, o gospodaru pravovjernih, jedno drugomu naizmjence govorili u stihovima i kada sam se ja vec pripremila za smrt, oprostila se sa životom i svoju stvar povjerila Allahu, gle, tada strmoglavo uðe stara, baci se mojemu mužu pred noge, poljubi mu ih, zaplace i povice: -
O moj sine, tako ti moje negdašnje njege i tako ti moje
službe tebi, oprosti ovoj ženi! Jer zaista ona nije pocinila nikakvu krivnju, koja bi zasluživala takvu sudbinu. Ti si još vrlo mlad covjek, i ja se bojim, da ceš njome na sebe natovariti krivnju. Jer kaže se: 'Tko ubija, taj treba biti ubijen.' Sto ima za tebe na toj
razvratnici? Pusti je od sebe da ode i prognaj je iz svoje pameti i svojega srca! Zatim je plakala i nije odustajala od toga da na njega navaljuje, sve dok on nije popustio i rekao: -
Ja joj opraštam. Ali ja moram na njoj ispisati trag, koji ce joj
na njoj ostati za citav njezin život. Tada zapovijedi robovima da me povlace po podu, da mi žderu haljine i da me ispruže. Pa dok su me robovi cvrsto držali, donese mladic granu gunje, navali njome na moje tijelo i neprestano je udarao po leðima i bokovima, sve dok od siline udaraca nisam izgubila svijest i posumnjala u život. Zatim on zapovijedi robovima, da me moraju odmah nakon pocetka sumraka odnijeti, sa sobom uzeti staru, koja im može pokazati put, i mene baciti u kucu, koju sam ranije nastavala. I oni ucine prema naredbi svojega gospodara, bace me u moju kucu i odu svojim putem. Ja meðutim ostanem ležati u svojoj nesvijesti, sve dok nije svanuo dan. Zatim sam obraðivala svoje rane flasterima i lijekovima i nastojala izlijeciti svoje tijelo. Ali su moji bokovi zadržali ožiljke od pruta, kao što si ih vidio. Ipak sam cetiri mjeseca dugo ležala bolesna i prikovana za ) krevet, sve dok se naposljetku nisam oporavila i postala zdrava. Potom sam pošla ka kuci, u kojoj mi se to sve dogodilo, i naðem je opustošenom. Ulica je bila od pocetka do kraja porušena, a na mjestu je kuce ležala gomila krša od ruševine. Kako se to dogodilo, nisam mogla saznati. Tada sam otišla k ovoj svojoj sestri s oceve strane i kod nje našla ove dvije crne kuje. Pozdravila sam je i izvi230
Vrataricina pripovijest jestila je o tome, što mi se dogodilo, i ispricala joj cijelu moju povijest. Ona odgovori: - Draga sestro, tko je taj, koji je izbjegao nemilostivost vremena? Hvala neka je Allahu, da si odatle umakla sa životom. I ona rekne: Udes je uvijek takav. Podnosi ga sa sti~pljivošcu, Ako izgubiš svoje dobro ili se moraš rastati od ljubljenoga! Zatim mi ona ispripovijeda svoju vlastitu pricu i sve, što joj se dogodilo s njezinim sestrama i kako su bile pretvorene u kuje. I mi smo živjele zajedno, a da nikada opet nismo govorile o braku. Nakon nekoga nam se vremena meðutim prikljucila ova dama, domacica, koja svako jutro izlazi i kupuje nam sve stvari, koje trebamo za dan i noc. I tako smo živjele sve do jucerašnjega dana. Toga je dana naša sestra izašla kao obicno, da za nas kupuje. I zatim se dogodilo ono, što nam se dogodilo, zahvaljujuci dolasku nosaca i ova tri redovnika-prosjaka. Mi smo s njima brbljale, pustile smo ih da uðu k nama i izdašno smo ih castile. Ali to je bio tek jedan mali dio noci minuo, kad li stignu k nama tri poštovanja dostojna trgovca iz Mosula i ispricaju nam svoju povijest. Mi
smo s njima caskale, ali samo pod jednim uvjetom, koji su oni povrijedili. Tada smo s njima postupile primjereno njihovu gaženju povjerenja. Ali smo ih sve upitale o njihovim doživljajima. I oni su nam ispricali svoje povijesti i što im se bilo dogodilo. Potom smo im oprostile. Tako su oni od nas otišli, a danas smo ujutro bile neocekivano dovedene od tebe. I to je naša povijest!' Kalif se meðutim nad time zaprepasti i naredi, da pripovi-jedanjebude zabilježeno i pohranjeno u njegovu pismohranu..." Tu primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je pocela po Kraljevu dopuštenju. ^^Y 231
Ipak, kada je zapocela
n ss devetnaesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Doprlo mi je do ušiju, o sretni Kralju, da je kalif naredio, da se cijela ta povijest zabilježi u godišnjake i da se pohrani u kraljevskoj pismohrani. Zatim meðutim upita najstariju djevojku: —
Znaš li gdje se nalazi džinnica, koja je zacarala tvoje sestre?
Ona odgovori: —
O gospodaru pravovjernih, ona mije dala jedan uvojak svoje
kose i rekla: 'Ako ti ikada poželiš da se ja pojavim, tada spali jednu od ovih vlasi, i ja cu bez odgaðanja biti kod tebe, pa makar se nalazila i s onu stranu planine Kaf63.' Tada kalif rekne: —
Donesi mi vlas!
Dama je donese. I kalif je uzme i spali je. Cim se meðutim podigao miris goruce vlasi, kad li palaca zadršce. Cula se buka i tresak, i gle, tu se pojavi džinnica. Buduci da je bila muslimanka, ona rekne:
63 Ta se planina nalazi na kraju svijeta i iza nje nema više nicega —
Mir neka je s tobom, o Allahov zastupnice!
Devetnaesta noc A on odgovori: —
Neka je mir takoðer s tobom i Allahova milost i Njegov
blagoslov! Zatim ona nastavi: —
Znaj, ova djevojka je posijala za mene usjev dobrote, i ja joj
to ne mogu dovoljno uzvratiti, jer ona me je spasila od smrti i ubila mojega neprijatelja. No ja sam vidjela kako su njezine sestre s njome postupile, i ja sam na to gledala kao na svoju obvezu, da izvršim nad njima osvetu. Najprije sam htjela obje ubiti, ali sam se zabrinula, da ce joj to biti odvec teško podnijeti, pa sam ih tako zacarala u kuje. Sada meðutim, ako ti želiš njihovo osloboðenje, o gospodaru pravovjernih, tada cu ih ja tebi i njoj za ljubav oslobo diti. Jer ja pripadam muslimanima. Kalif odgovori:
—
Oslobodi je, a poslije toga cemo se pozabaviti stvarju tucene
žene i sve tocno istražiti. Ako se ona ispostavi kao istinita, tada cu ja na onome, koji joj je ucinio nepravdu, obaviti za nju naplatu. Džinnica nastavi: —
O gospodaru pravovjernih, ja cu njih osloboditi, a tebi cu
takoðer otkriti onoga, tko je s ovom djevojkom tako postupao i njoj ucinio nepravdu i uzeo joj ono, što je posjedovala. Jer on tebi stoji najbliže od svih ljudi! Potom džinnica uzme zdjelu vode i izgovori nad njome stanovitu caroliju i promrmlja rijeci, koje ja nisam razumjela. I ona poškropi njuške tih kuja i rekne: —
Vratite se u vaše prijašnje ljudsko oblicje!
Tada se one povrate u oblicja, koja su imale prije. Zatim džinnica rekne: —
O gospodaru pravovjernih, zaista, taj koji je istukao ovu
djevojku, to je tvoj sin el-Amin, el-Ma'munov brat. On je cuo o njezinoj ljepoti i ljupkosti i uporabio prema njoj stanovito lukav stvo, i vjencao se s njome prema zakonu. Njemu se ne može pred234
Vmtaricina pripovijest
bacivati nikakva krivnja, ako ju je istukao. Jer on joj je postavio uvjet i uzeo od nje svecanu zakletvu, da jedno nece ciniti. Ona je meðutim prekršila zavjet, i tada ju je htio ubiti. Ipak se je pobojao \llaha Uzvišenoga, izbicevao ju je na ovaj nacin i poslao ju je natrag u njezinu kucu. To je povijest druge djevojke. Ali Allah zna najbolje. V Kada je kalif cuo te džinnicine rijeci, on dospije u krajnje za-epašcenje i rekne:
- Neka je hvala Allahu Uzvišenomu i Svemocnomu, koji mije bio milostiv i koji je izvršio, da ove dvije djevojke budu osloboðene i^caranosti i mucenja, i koji me je u svojoj milosti upoznao s povi-:->cu ove djevojke! Sada cu ja, tako mi Allaha, uciniti jedan cin, koji ce biti zabilježen poslije moje smrti. Nato on dadne dovesti svojega sina el-Amina i upita ga o prici druge djevojke. I on isprica sve u skladu s istinom. Zatim kalif dadne pozvati pred sebe kadije . svjedoke, isto tako tri redovnika i prvu djevojku s njezinim sestrama, koje su bile zacarane. I on vjenca te tri sa tri redovnika-pro->;aka, koji su bili izvijestili, da su oni bili kraljevi, i ove imenuje komornicima na svojem dvoru i dodijeli im prihode i sve, što su trebali, a dadne im stanove u palaci u Baghdadu. I djevojku s ožiljci-ma vrati on svojemu sinu el-Aminu, i obnovi izmeðu njih brak i njoj dadne bogatstvo i naloži da se iznova izgradi kuca još ljepše :ego prije. Ali on sam uzme za ženu domacicu i u istoj noci s njome odspava. I sljedecega joj dana odredi jednu kucu i robinje za posluživanje, ustanovi za nju prihode i dadne joj mjesto meðu svojim suprugama. Narod se zaprepasti nad kalifovom veliko-cušcu, njegovom prirodnom dobrotvornošcu i njegovom mudrošcu. Kalif meðutim ponovi zapovijed, da se sve te povijesti unesu u anale." Tu rekne Dinazad svojoj sestri Šehrezadi: "O sestro, tako mi Allaha, to je jedna lijepa i ljupka prica, kakva se još nikada nije cula. Ipak, molim, ispricaj mi sada još neku novu pricu, da nam skratiš ostatak budnih sati ove noci!" Ona odgovori: "S najvecom radošcu, ako mi Kralj to dopusti." 235
Devetnaesta noc Kralj meðutim rekne: "Ispricaj svoju pricu, i ispricaj je brzo!" Tako Sehrezad pocne PRIPOVIJEST 0 TRIMA JABUKAMA. "Pripovijeda se, o najveci Kralju sadašnjeg vremena, koji svoje ime daje stoljecu i vijekovima, da je kalif Haran er-Rašid jedne noci dao pozvati svojega vezira Dža'fara, i da mu je rekao: -
Želio bih sici u grad i ljude iz naroda pitati o onima, kojima
je povjerena vlast nad njima. I svakoga cemo, zbog kojega se budu tužili, smijeniti s njegove službe, a kojega budu hvalili, mi cemo ga unaprijediti.
Dža'far odgovori: —
Slušam i pokoravam se!
Tako izaðe izaðe sa Dža'farom i Masrurom dolje u grad, i oni su prolazili kroz bazare i ulice. I kada su išli kroz neku usku ulicicu, ugledaju vrlo starog covjeka s ribarskom mrežom i košarom na glavi, i sa štapom u ruci. I dok je polako tuda prolazio, on izrekne stihove: Oni mi dabome govore: 'Ti si u svijetu Zahvaljujuci svojemu znanju baš kao noc obasjana mjesecinom.' Ja kažem: 'Pustite me na miru sa svojim pripovijestima! Znanje bez moci ipak ništa ne znaci! Kad bi se založilo mene i sa mnom moje znanje, Ktomu svaka knjiga i pribor za pisanje 236
Pripovijest o trima jabukama Za jednodevni kruh — zalog bi se vratio, Bacilo bi ga se za papir, na kome stoji odbijenica, Siromašnomu — o vidite, udes siromaha, Život siromaha, kako je ipak žalostan! U ljetu, tada mu nedostaje svagdašnji kruh, U zimi se on grije još uz lonac za ugalj. Psi skitnice ustaju protiv njega, I svaki prostak vice na njega grdeci ga. Ako se on kod koga potuži na svoj položaj, Tada ga svako stvorenje izopcuje. Ako se takva sudbina spušta na siromaha, Tada bi bilo najbolje, da leži u grobu!'
Kada je kalif cuo njegove stihove, on rekne Dža'faru: —
Pogledaj toga siromašnog covjeka i poslušaj njegovu pjesmu.
Jer zaista, ona ukazuje na njegovu neimaštinu! Zatim se kalif obrati staromu i upita:
—
O šeih, koje je tvoje zanimanje?
Ovaj odgovori: —
O gospodaru, ja sam ribar, i imam doma ženu i dijete. Oko
podneva sam izašao iz kuce, i do sada sam na putu. Ali mi Allah nije ništa udijelio, cime bih svojima mogao priskrbiti kruh. Zgadio mi se život i ceznem za smrcu. Tada kalif rekne: 237
Devetnaesta noc -
Hoceš li se s nama vratiti do Tigrisa, stati na obalu i na moju
srecu izbaciti svoju mrežu? Ma što da nato doðe, to cu ja kupiti od tebe za sto zlatnika. Stari se obraduje, kada je cuo te rijeci, i uzvikne: -
Rado cu s vama poci natrag.
Nato se ribar s njima vrati do rijeke, baci svoju mrežu, i neko vrijeme priceka. Kada je zatim užad povukao k sebi i izvukao mrežu na obalu, u njoj se nalazio neki sanduk, zakljucan i težak po teretu. Kada ga je kalif ugledao, uzeo ga je, i našao, da je vrlo težak. Tada on dadne ribaru sto dinara, i taj otiðe svojim putem. Masrur i Dža'far meðutim podignu sanduk i ponesu ga za kalifom u palacu. Ondje oni zapale svijece. I kada je dakle taj sanduk stajao pred kalifom, priðu mu Dža'far i Masrur i obiju ga. Oni u njemu naðu košaru od palmina lišca, koja je bila zašivena crvenim vunenim koncem. Njega prosijeku i ugledaju u njoj komad saga. a kada su taj podigli, pronaðu neki ženski ogrtac, i u njemu ugledaju mlado žensko tijelo, koje je bilo lijepo kao grumen srebra, ali mrtvo i rasjeceno na dva komada. Kada je kalif to ugledao, bio je duboko ožalošcen, a na obraze mu pocnu teci suze. On se meðutim obrati Dža'faru i rekne: -
Ti pseto od vezira, zar tu ljudi moraju pod mojom vlašcu biti
ubijani i bacani u rijeku, tako da ja o Sudnjem Danu budem zbog njih pozvan na odgovornost? Tako mi Allaha, ja moram ovu ženu osvetiti na njezinu ubojici, i dati cu da taj umre najgorom smrcu! I on dalje rekne Dža'faru:
-
Onako kao što je istina da ja potjecem od kalifa iz 'Abbasove
kuce, ako ti meni ne dovedeš onoga, koji je nju umorio, kako bih se ja mogao na njemu osvetiti, tada cu te dati objesiti na vratima svoje palace, tebe i tvojih cetrdeset bratica64. 64 Da je Hanin er-Rašid bio vrlo uspješan politicar i državnik, vidi se i po tome što je opcio i izmjenjivao darove cak i s Karlom Velikim. No premda je njemu do prijestolja najviše pomogao upravo Dža'far - kalif ga je potom postavio za svojega velikog vezira - jer je posumnjao u njegovu vjernost, Harun ga je ipak dao ubiti 803. godine, i istovremeno je dao okrutno iskorijeniti svu porodicu Barmekida. Ovdje dakako dolazi do rijeci sjecanje na udes Dža'farov i udes svih njegovih. 238
Pripovijest o trima jabukama I kalif je bio raspaljen žestokim gnjevom. Tada Dža'far pred njim ustukne, i zamoli ga: - Daj mi rok od tri dana! Kalif odgovori: - Dopuštam ti ih. Sada Dža'far side ožalošcen u grad, tim što je u sebi samome govorio: -
Kako ja mogu doci do saznanja, tko je umorio tu ženu? Ako
mu dovedem nekoga drugog covjeka umjesto ubojice, tada cu jed nom za njega biti pozvan na odgovornost. Ne znam, što trebam ciniti. Zatim on ostane tri dana kod kuce. I cetvrtog dana kalif pošalje jednog komornika, da ga dovede. Pa kada je on stupio pred kalifa, ovaj upita: -
Gdje je ubojica te žene?
Dža'far odgovori:' -
O gospodaru pravovjernih, jesam lija cuvar ubijenih, da bih
mogao poznavati njihove ubojice? Tada je kalif postao bijesnim i zapovijedio, da ga se objesi pred palacom. Nadalje zapovijedi jednom izvikivacu, da izvikuje po ulicama Baghdada: 'Tko bude želio gledati, kako ce pred vratima kalifove palace biti
obješen Dža'far, Barmekid, kalifov veliki vezir, sa cetrdeset Barmekida, svojih bratica, taj neka doðe i neka si to pogleda!' Narod je iz svih dijelova grada pritjecao ovamo, da vidi, kako ce Dža'far i njegovi bratici biti obješeni. Ali nitko nije znao, zašto oni trebaju biti pogubljeni. Dotle su podigli vješala, i pod njih su bili dovedeni osuðenici na pogubljenje. Cekalo se samo još na to, da kalif putem odreðenoga znaka izdade zapovijed. Narod je meðutim plakao zbog Dža'fara i njegovih bratica65. 65 Barmekidi su zapravo bili na glasu kao plemeniti i velikodušni ljudi. 239
Devetnaesta noc Tada iznenada doðe neki mladic, lijep po izgledu i odjeven u sniježnobijele haljine. njegovo je lice bilo nalik Mjesecevu sjaju njegove oci crnom dragulju njegovo je celo bilo sjajece cisto crveni su bili njegovi obrazi obrasli nježnosivim maljama na njima se vidio gdje blješti jedan madež poput košcice od ambre 66. On si je neumorno krcio put kroz mnoštvo, sve dok nije sjao pred Dža'fara. Tu on uzvikne: -
Ti si spašen od ove muke, o ti gospodaru emira braniku
i zaštito siromaha ! Ja sam taj, koji je ubio onu, koju ste vi našli mrtvu u sanduku. Neka se mene ubije, i neka se nju okaje na meni! Kada je Dža'far cuo mladiceve rijeci i to priznanje, on se obraduje nad svojim vlastitim spasenjem, ali se ražalosti zbog lijepog mladica. A dok je je on to još govorio, gledaj, tu se progura kroz mnoštvo neki prastari, oronuli starac, sve dok nije došao do Dža'fara i mladica. On ih pozdravi i rekne: -
O ti veziru uzvišeni uresu kneževa ne vjeruj rijecima s
ovoga mladica jer nitko drugi nije ubio tu ženu nego ja . Okaj je na meni! Ako pak to ne uciniš tako, ja ce te pred Allahom Uzvišenim pozvati na polaganje racuna. Ali mladic rekne: -
O vezire, to je jedan oronuli starac, koji bulazni i ne zna što
govori. Ja sam taj koji ju je ubio, dakle: okaj je na meni. Stari uzvikne: -
O moj sine, ti si mlad i voliš svijet, ja sam meðutim star i svi
jet mi je dosadio. Ja želim prinijeti svoj život kao otkupninu za tebe i za vezira i njegove bratice. Nitko drugi nije ubio tu ženu nego ja. Zato vas zaklinjem Allahom, odmah me objesite! Jer meni ne preostaje nikakav život, kada više nema njezinoga. Kada je vezir sve to doživio, zaprepasti se, pa uzme mladica i staroga, i obojicu ih odvede pred kalifa. Poljubi pod i rekne: -
O gospodaru pravovjernih, dovodim ti ubojicu te žene!
Kalif upita: 66 Gdje god je ovdje tekst rastavljan zvjezdicama (), u izvorniku je posrijedi rimovana proza. 240
Pripovijest o trima jabukama -
Gdje je on?
Dža'far odgovori: -
Ovaj mladic kaže: Ja sam ubojica. Ali ga ovaj stari tjera u laž,
i kaže: Ja sam ubojica. I gledaj, ovdje obojica stoje pred tobom! Tada kalif pogleda na staroga i na mladica, i upita: -
Koji je od vas ubio onu ženu?
^- Mladic odgovori: -Ja. A stari: - Nitko je drugi nije ubio nego ja. Tada kalif zapovijedi Dža'faru: - Uzmi ih, i dadni ih obojicu objesiti. Ali sada Dža'far prigovori: -
Buduci da je samo jedan od njih ubojica, bila bi to neprav
da, da se objesi drugoga. Mladic meðutim uzvikne: -
Tako mi onoga, koji je podigao nebeski svod, i rasprostro
zemlju poput nekoga saga, ja sam taj, koji je ubio ženu! I to je taj nacin, kako je ona otišla u smrt. Kada je on zatim opisao ono, što je kalif bio našao, ovaj je bio uvjeren, da je mladic ubojica te žene. Cudio se meðutim nad time, kako bi to s obojicom moglo stajati, pa je zapitao: -
Zbog kojega si ti razloga tu ženu tako neljudski poslao u
smrt? I zbog kojega si ti razloga priznao to umorstvo bez batina po tabanima, zašto si sam došao ovamo, i zašto govoriš: okajte je na meni? Tada mladic odgovori: -
Znaj, o gospodaru pravovjernih, ta je žena bila moja supru
ga i moja sestricna. A taj je stari njezin otac, on je brat mojega oca. Ja sam se njome oženio, dok je ona još bila djevica, i Allah me je preko nje blagoslovio s tri muška djeteta. Ona me je ljubila, i posluživala me je, i ja nisam vidio ništa zlocesto na njoj, jer ja sam joj takoðer bio odan u srdacnoj ljubavi. Prvoga dakle dana ovoga 241
Devetnaesta noc _< mjeseca zapadne ona u neku tešku bolest, i ja k njoj pozovem lijecnike. Ali je ozdravljenje dolazilo samo posve polako. Zatim je htjednem odvesti u hammam67, ali ona rekne: 'Želim si nešto, prije nego što odem u hammam, i za tim imam veliku žudnju.' Ja reknem: 'Slušam i pokoravam se! Sto je to?' Ona odgovori: 'Obuzela me žudnja za nekom jabukom, da je pomirišim i da mali komadic od nje odgrižem.'
Smjesta poðem u grad i pocnem tražiti jabuke, ali ne mognem naci nijednu. A ipak, da je cak jedna jedina stajala jedan zlatnik, ja bih je bio kupio. Tada postanem žalostan, otiðem kuci i reknem: 'O kceri mojega strica, tako mi Allaha, ne mogu naci nijednu!' I ona se vrlo razocara, jer je bila još slaba, i njezina se slaboca u toj noci jako poveca. Tako sam proveo noc u brigama. Kada je svanulo jutro, otišao sam ponovo van iz kuce, išao od vrta do vrta, ali nigdje nisam nalazio jabuke. Naposljetku sretnem nekoga starog vrtlara, toga upitam za jabuke, a on mi odgovori: 'Moj sine, to se voce rijetko može naci, a sada ono ovdje posve nedostaje. Ono se nalazi jedino još u vrtu gospodara pravovjernih u Basri, gdje ga vrtlar drži za kalifa.' Vratio sam se dakle kuci. I moja me velika ljubav prema svojoj ženi natjera na to, da se odlucim na put i da se opremim. Stavio sam se u pokret i putovao sam punih petnaest dani i noci, onamo i natrag kuci, i donio sam tri jabuke, koje sam uspio kupiti od vrtlara u Basri za tri dinara. Ali kada sam ušao k njoj, i pružio ih joj, ona nije u njima imala nikakve radosti, i ostavila ih je da leže po strani. Jer su se njezina slabost i njezina groznica povecali, i njezina je bolest nesmanjeno trajala punih deset dana, a zatim je pomalo Posrijedi je istocnjacka kupelj. 242
Pripovijest o trima, jabukama, postajala zdravom. Tako sam napustio kucu i uputio se u svoj ducan, i sjedio sam ondje zaposlen svojim trgovackim poslom. Dok sam ja dakle oko podneva tu sjedio, gledaj, kad li proðe pokraj mene neki crni rob. Taj je u svojoj ruci držao jednu od te tri jabuke i njome se igrao. Ja ga nazovem: 'Moj dobri robe, odakle imaš tu jabuku? Želio bih sebi kupiti jednu slicnu.' Tada se on nasmije i rekne: 'Ovu sam dobio od svoje ljubavnice. Jer ja sam izbivao iz grada, i kada sam se opet vratio, našao sam je bolesnu, i uz nju tri jabuke. Tada mi ona rekne: 'Moj je muž, rogonja, zbog njih poduzeo putovanje u Basru i uspio ih kupiti za tri dinara.' Tako sam ja uzeo jednu od njih.' Kada sam ja cuo od roba te rijeci, o gospodaru pravovjernih, tada mi je svijet pred ocima postao crnim. Ustao sam, zakljucao svoj ducan, i otišao sam kuci, izvan sebe od divljega gnjeva. I pogledam prema jabukama, ali naðem samo dvije. Tada upitam svoju ženu: 'Gdje je treca?' Ona odgovori: 'Ja to stvarno ne znam!'
Tada se uvjerim, daje rob rekao istinu. I uzmem nož, i priðem joj odostraga, ne progovorim nijednu rijec, skocim joj na grudi, zabodem joj nož u grlo, i odsijecem joj glavu, Zatim je žurno položim u košaru, pošto sam je prekrio ženskim ogrtacem, nju zašio, i takoðer na nju još stavio komad saga. To sam sve stavio u sanduk, zakljucao ga, i natovario ga na mulu. I bacio sam ga vlastitim rukama u Tigris. Ja te zaklinjem AUahom, o gospodaru pravovjernih, daj me smjesta objesiti! Jer ja se bojim, ona ce me pozvati na odgovornost o Sudnjem Danu. Kada sam naime ja njega bacio u Tigris, a da nitko o tome nije znao, uputio sam se kuci, i našao svojega najstarijeg sina u suzama, a ipak on nije znao ništa o tome, što sam ja pocinio s njegovom materom. Ja ga upitam:
243
Devetnaesta noc 'Zbog cega ti placeš, moj sine?' On odgovori: 'Ja sam si uzeo jednu od onih jabuka, koje su ležale kod majke, i sišao s njome na ulicu, da se igram s bracom. Tada doðe neki visoki crni rob, i otme mi je iz ruke, i rekne: 'Odakle je imaš?' Ja reknem: 'Moj je otac zbog nje poduzeo putovanje, i donio ju je iz Basre za moju majku, a ona je bolesna. On je kupio tri jabuke za tri dinara.' On meðutim zadrži jabuku, i nije se obazirao na moju molbu. Zatim sam ga molio po drugi i po treci put. Ali se on nije obazirao na mene, da, on me je istukao, i otišao odatle s jabukom. No prestrašio sam se, da ce me majka zbog te jabuke tuci, i tako sam iz straha pred majkom izašao s bracom u grad, i ostao ondje, dok nije nastala vecer. I ja imam još uvijek strah pred njome. Tako ti Allaha, moj oce, nemoj joj o tome ništa reci. Inace ce njezina patnja jamacno biti još veca!' Kada sam ja meðutim saslušao, što govori djecak, tada sam saznao, da je rob prostacki oklevetao moju ženu. I sada mi je postalo posve izvjesno, da sam ja njezinim umorstvom pocinio golemu nepravdu. Nato ja pocnem gorko plakati, i ubrzo uðe k meni ovaj stari, brat mojega oca i njezin otac. Ja ga izvijestim o tome, što se dogodilo. I on sjedne pokraj mene, i pocne plakati, i mi nismo prestajali plakati sve do ponoci. Mi vec od prije pet dana naricemo za njom, i tugujemo nad time, što je ona toliko nepravedno ubijena. Sve to dolazi samo od tog roba, i on je uzrokom njezine smrti. Alija te zaklinjem cašcu tvojih otaca, ubij me smjesta! Ja poslije njezine smrti ne želim više živjeti. Okaj je na meni! Kada je kalif cuo mladiceve rijeci, zaprepastio se i rekao: — Tako mi Allaha, ja necu nikoga drugoga dati objesiti nego prokletoga roba, i hocu uciniti djelo koje treba bolesnomu donijeti zdravlje i naci svoje dopadanje kod svepreslavnoga Kralja ..." Tata primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 244
Ali kada je pocela
« dvadeseta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se kalif zakleo, da on r.ikoga drugoga nece dati objesiti nego toga roba. Jer da se mladicu može oprostiti. Nato se on obrati Dža'faru i rekne mu: -
Dovedi mi ovamo toga prokletog roba, od kojega je potekla
ta zla kob! Ako mi ga ne dovedeš ovamo, ti ceš umrijeti umjesto njega. Dža'far ode placuci odatle, tim što u sebi rekne: -
Dvije su mi smrti vec zaprijetile, ali vrc ide na vodu dok
se ne razbije . U toj stvari biva ljudska mudrost izigranom. Samo me On, koji me je prvi put spasio, može takoðer spasiti po drugi put Tako mi Allaha, ja necu tri dana vremena napuštati svoju kucu. Tada neka Allahova Visost ucini, kako joj se bude svidjelo. Tako on ostane tri dana u svojoj kuci, a o cetvrtom danu dadne pozvati kadije i svjedoke, stavi na papir svoju posljednju volju i uzme oproštaj od svoje djece. Ali ubrzo uðe k njemu kalifov glasnik i rekne: -
Gospodar se pravovjernih nalazi u najžešcem gnjevu. On je
poslao po tebe i zakleo se, da nece dopustiti da protekne ovaj dan, a da ne vidi tebe obješena. Kada je Dža'far cuo tu vijest, on 245
Dvadeseta noc zaplace, i njegova djeca i robovi i svi, koji su se nalazili u kuci, pocnu s njime plakati. Pa kada je od svih uzeo oproštaj, osim od svoje najmlaðe kceri, on joj priðe, da takoðer od nje uzme oproštaj. Nju je on volio više nego svu svoju drugu djecu. Pritisne je na svoje grudi, i ljubio ju je i plakao, što se od nje mora rastati. I pri tome osjeti u njezinu džepu nešto okruglo, i upita je: - Sto to ti imaš u svome džepu? - Tatice - odgovori ona - to je jedna jabuka, na kojoj stoji zapisano ime našega gospodara, kalifa. Raihan, naš rob, mi ju je donio prije cetiri dana, i nije mi je htio dati, sve dok nije od mene dobio za nju dva dinara. Cim je Dža'far cuo o ovome robu i o toj jabuci, on se obraduje, i posegne rukom u džep svoje kceri, izvadi jabuku, i prepozna je, i uzvikne: -
O Ti, cija je pomoc bila tako blizu! Nato zapovijedi, da dovedu roba, i kada je taj došao, on mu rekne:
- Hej ti, Raihan! Odakle si ti došao do ove jabuke? - Tako mi Allaha, gospodaru - odgovori on - ako laž može pomoci, tada može istina ipak pomoci još mnogo bolje! Ja tu jabuku nisam ukrao iz tvoje palace, niti iz kraljevske palace, ni iz vrta gospodara pravovjernih. Stvar stoji ovako: Izašao sam prije pet dana, i kada sam došao u jednu od ulicica, vidio sam djecake u igri, i jedan je od njih imao tu jabuku. Ja sam mu je oteo iz ruke, i udario ga, a on je plakao i vikao: 'Ti covjece, ta jabuka pripada mojoj materi, a ona je bolesna. Ona si je od mojega oca zaželjela jabuku. Tada je on otputovao u Basru, i donio joj tri jabuke za tri dinara. Jednu sam od njih uzeo ja, da se s njome igram.' Zatim je opet poceo plakati, ali ja nisam na to obracao pažnju, i uzeo sam jabuku i došao ovamo. I moja ju je mala gospodarica otkupila od mene za dva zlatna dinara. To je cijela povijest. Kada je Dža'far saslušao te rijeci, zaprepastio se je, da je umorstvo djevojke i sva ta bijeda mogla biti prouzrocena posred246
Pripovijest o trima jabukama stvom njegova roba. I to mu je bilo žao, da je to bio upravo njegov rob, ali se ipak obradovao vlastitu spasenju i izrekao stihove: Kada neka nesreca dolazi preko nekog roba, Odvedi ga umjesto sebe na sud!
Jer ti ceš naci još mnoge sluge, Ali neki drugi život neceš naci.
Zatim on uzme roba za ruku, i odvede ga pred kalifa, i isprica mu pripovijest od pocetka do kraja.Tada kalif dospije u najvece zaprepašcenje, i pocne se smijati, sve dok nije pao na leða, i zapovijedi, da se ta povijest zapiše, i da bude objavljena narodu. Dža'far meðutim rekne: -
Nemoj biti zaprepašcen, o gospodaru pravovjernih, nad tom
poviješcu, jer ona nije cudnovatija od povijesti vezira Nur ed-Dina 'Alije od Egipta. Tada kalif rekne: -
Ovamo s njome! Ali što bi moglo biti neobicnije od ove pus
tolovine? Dža'far odgovori:
-
O gospodaru pravovjernih, ja cu ti je ispripovijedati samo
pod tim jednim uvjetom, da ti mojega roba pomiluješ od smrti. Kalif nato:
-
Ako je ona cudnovatija nego to, što smo mi sada doživjeli,
tada ti ja poklanjam njegovu krv. Ali ako ne, onda cu ja dati ubiti tvojega roba. Tada Dža'far pocne
Dvadeseta noc POVIJEST VEZIRA NM ED-DlNA IŠEMS ED-DlNA. 'Znaj, o gospodaru pravovjernih, živio je u staro vrijeme u zemlji Egiptu jedan sultan, pravi uzor pravicnosti. Siromašnima je on bio otac uceni su bili njegovi savjetodavci imao je jednoga razumnoga i pametnog vezira koji je za vladanje pokazivao mudru brigu 68. Taj je vezir bio vrlo star covjek, a on je imao dva sina, koji su bili
kao dva Mjeseca. Nikada nisu bili viðeni njinia slicni po ljepoti i ljupkosti. Stariji se zvao Sems ed-Din Muhammed, a mlaði Nur ed-Din 'Ali. Ali je mlaði nadmašivao starijega po nježnosti i ljupkosti, tako da su stanovnici udaljenih zemalja o njemu culi i dolazili, da gledaju njegovu ljepotu. Dogodilo se dakle daje njihov otac umro. Tada se sultan zbog njega ražalosti, i on iskaže prema obojici sinova svoju dobrohotnost, pozove ih k sebi, odjene ih u pocasne haljine i rekne im: -
Vi trebate stajati na mjestu i položaju vašega oca. Nemojte
biti ožalošceni u svojim srcima! Oni se zbog toga obraduju, i poljube pred njim tlo, i pocnu održavati svecanosti u cast pokojniku jedan pun mjesec dana. Zatim meðutim stupe u svoju službu kao veziri, i moc preðe u njihove ruke, kao što se bila nalazila u rukama njihova oca. Kada bi god sultan želio putovati, jedan bi od dvojice putovao s njime. Jedne dakle veceri, kada je na starijem bio red, da putuje sa sultanom, dogodilo se, da su oni jedan s drugim sjedili u razgovoru. Tada stariji rekne mlaðemu: —
Moj brate, to je moja želja, da se nas dvojica, ja i ti, u istoj
noci oženimo. 68 Ovdje je u izvorniku — kao i drugdje gdje su dijelovi izricaja rastavljeni zvjezdicama - posrijedi rimovana proza, i to takva, da po dva clana, koji slijede jedan za drugim, imaju istovetan zvucni završetak. Prevoditelj se ipak nije htio, na štetu prenošenja samoga smisla, upuštati ni u kakvo prepjevavanje. 248
/ V Povijest vezir A Nur ed-Dina i Sems ed-Dina -
Ucini, kako želiš, moj brate - odgovori mlaði - gledaj, ja se
slažem sa svim tim, što ti kažeš. Tako su se o tome sporazumjeli. Nadalje meðutim stariji svojemu bratu rekne: -
Ako Allah tako odredi, da se mi zarucimo s dvije djevojke -
_-da-se njima iste noci oženimo, i da one istoga dana rode - i ako po ?'-.. ih ovoj volji tvoja žena rodi sina, a moja žena kcer, tada cemo ih mi vjencati jedno s drugim, jer ce oni biti djeca od brace.
Sada upita Nur ed-Din: -
Moj brate, što ceš tražiti od mojega sina, kao jutarnji dar69
za svoju kcer? Ovaj odgovori: -
Tražim od tvojega sina za svoju kcer tritisuce dinara, i tri
vocnjaka, i tri oranice. To bi bilo vrlo nedolicno, ako bi mladic zakljucio bracni ugovor za manju svotu. Kada je meðutim Nur ed-Din cuo ovaj zahtjev, on rekne: -
Takav jedan dar za nevjestu ti sebi ipak ne možeš uvjetovati
od mojega sina! Zar ti ne znaš da smo mi braca i po Allahovoj volji veziri u istoj službi? Tebi bi prilicilo, da mojemu sinu ponudiš svoju kcer bez jutarnjeg dara. A ako na svaki nacin mora biti poklonjen neki jutarnji dar, tada utvrdi bilo koju prividnu vrijednost za oci svijeta. Jer ti znaš cak dobro, da je muški potomak vredniji od ženskoga. Moje je dijete muško dijete, i uspomena ce na nas biti dalje presaðivana preko njega, ne preko tvoje kceri. .
— Sto je s njome? - upita Šems ed-Din.
Nur ed-Din odgovori: -
Uspomena na nas meðu emirima nece biti dalje presaðivana
preko nje. Ali ti hoceš prema meni postupiti kao onaj covjek, o 69 Jutarnji dar je zapravo otkup za mladu. Dvije trecine utvrðene svote placaju se prije sklapanja braka, a ostatak se mora isplatiti ženi u slucaju muže-vljeve smrti ili rastave braka. 249
Dvadeseta noc
kome se pripovijeda, daje svojemu prijatelju, koji je došao k njemu i obratio mu se s nekom molbom, rekao: 'U ime Allahovo, ja hocu ispuniti tvoju molbu, ali sutra!' A molitelj je kao odgovor izrekao stih70: Ako se na 'sutra' odgaða ispunjenje molbe, To je za onoga, koji razumije, jednako odbijanju. Tada Sems ed-Din rekne: —
Ja vidim, da kod tebe nedostaje poštovanja prema meni, i da
ti držiš svojega sina vrednijim od moje kceri. Kod tebe postoji stanoviti manjak u razumu i lijepom ponašanju. Ti mene podsjecaš na zajednicku službu, a ipak sam ti ja samo iz sažaljenja dopustio da uzmeš dijela u ministarskoj službi — da mi budeš neki pomocnik i suradnik - i da te ne uvrijedim. Ali buduci da ti tako govoriš, tako mi Allaha, ja necu nikada i nikako svoju kcer udavati za tvo jega sina, cak ni onda, kada bi ti za nju izvagao toliko zlata koliko je ona teška. Kada je Nur ed-Din cuo rijeci svojega brata, on se razgnjevi i rekne: —
Ni ja necu nikada i nikako svojega sina ženiti tvojom kcerju.
Sems ed-Din meðutim nato uzvikne: —
Ja necu nikada dati svoj pristanak na to, da on bude njezi
nim mužem! Da ja nisam upravo pred time da, odlazim na put, ja bih vec na tebi dao primjer što u takvim slucajevima ljudi zaslužuju. Ali cim se vratim sa svojega puta doma, tada ti trebaš vidjeti, i ja cu ti pokazati, što iziskuje moje dostojanstvo. Kada je Nur ed-Din cuo od svojega brata takve rijeci, on bude ispunjen gnjevom i kao izvan sebe. Ali on sakrije svoje osjecaje. Dva brata provedu noc odvojeno jedan od drugoga. Kada je zatim 70 Stihovi se ovdje redovito pojavljuju kao dva polustiha. 250
Povijest vezira Nur ed-Dina i Sems ed-Dina svanulo jutro, otputi se sultan u raskošnome sjaju, i prijeðe put od Kaira do Gize, i stavi se u pokret prema piramidama, pracen od vezira Sems ed-Dina. Sto se pak tice njegova brata Nur ed-Dina, on provede onu noc u najljucem gnjevu. Pa kada je osvanulo jutro, on se digne, izgovori jutarnju molitvu, i uputi se u svoju riznicu. Ondje on uzme neke male bisage71, i dok je razmišljao o rijecima svojega brata, i o preziru koji je pokazao prema njemu, on izgovori ove stihove: Putuj! naci ceš nadomjestak za za onoga, od kojega se rastaješ. Potrudi se! Jer slast se života sastoji od truda. Sjedenje na mjestu, izgleda mi, ne donosi ni ugled ni uvid, Ne, samo bijedan život. Zato ostavljaj zavicaj, i krecil Ja sam uvidio kako mirovanje vode njoj donosi loša svojstva. Ali ako tece, ona je svježa. Ondje gdje ne, ostaje mutna stajati. Kada se Mjesec ne bi manjio, tada ne bi ljudsko oko vazda njega gledalo, da vidi njegove mijene. Kada lav ne bi napuštao svoj log, on ne bi nalazio nikakva plijena. Kada strijela ne bi napuštala svoj luk, ona nebi dostizala svoj - cilj. Kada bi zlato ostajalo u žili, ono bi ipak slicilo prašini. A aloj se u zemlji može poredivati s drvom za loženje. 71 Dvanjke. 251
Dvadesetu noc Ali ako zlato ide u daljinu, tada je ono skupocjeno po vrijednosti, A aloj biva u dalekom svijetu poštovan još više od zlata. Kada je završio svoju pjesmu, on zapovijedi jednomu od svojih mladih slugu, da treba nubijsku mulu-kobilu pokriti njegovim napunjenim sedlom. Ta je kobila bila celicnosiva životinja a njezina su se leða mogla poreðivati s visokom kupolom koja se uspravlja u vis njezini su stremenovi bili donijeti iz Indije na njoj je ležalo pokrivalo perzijske raskoši a ona je bila nalik nekoj nevjesti ukrašenoj za prvu bracnu noc . Takoðer mu zapovijedi, da na sedlo stavi svileni pokrivac, i preko njega sag za molitvu, bi-sage meðutim tako, da one ispod saga za molitvu vise s obje strane. Zatim on rekne slugi i robovima:
- Namjeravam otici na izlet izvan grada, i to kanim odjahati u okolicu el-Kaljuba72. Tri cu noci nociti na otvorenome, i neka me nijedan od vas ne slijedi, jer se moje grudi osjecaju stješnjenima. Žurno uzjaši mulu-kobilu, i izjaši - obskrbljen s nešto jela za put — iz Kaira, i zaputi se u otvorenu zemlju. Jedva da je bilo podne, kada je vec ušao u grad Bilbais73, gdje je sjahao, odmorio se, dao takoðer svojoj muli da otpocine, i uzeo sebi ponešto od svoje hrane. I zatim on kupi u Bilbaisu jela za sebe, i krme za kobilu, i ponovo izjaši u pustinju. I jedva da je bila pala noc, a vec je on došao u stanovito mjesto, koje se zove esSa'dije74. Ondje provede noc. Uzme malo od svoje hrane za putovanje, i to pojede. Zatim postavi bisage kao jastuk za glavu, rasprostre pokrivac, i prespava na otvorenome, još uvijek obuzet gnjevom. Tako je proveo noc. Kada je meðutim svanulo jutro, on uzjaši, i dalje je jahao na svojoj muli tako dugo, dok nije prispio u grad Haleb75, 72
Grad el-Kaljub se nalazi desetak kilometara daleko od Kaira.
73
Taj je grad putnicka postaja na putu iz Kaira u Siriju.
74
Posrijedi je takoðer putnicka postaja na putu iz Kaira u Siriju. 75 Haleb (Aleppo) je grad u Sjevernoj Siriji, a osobito je važnu ulogu odi
grao u povijesti Križarskih ratova. 252
Povijest vezira Nur ed-Dina i Sems ed-Dina gdje je odsjeo u jednome karavanseraju76, i ondje je ostao tri dana, kako bi dao pocinka sebi i muli, i uživao u podneblju. Zatim se odluci na to, da putuje dalje, ponovo uzjaši svoju mulu, i uputi se odatle, a da nije znao kamo se je zaputio. Putovao je bez zadržavanja, sve dok nije dospio u grad Basru, ali nije znao, gdje se -nalazi. On se zaustavi u jednome chanu, uzme s mule bisage, i rasprostre sag. Životinju je zajedno s opremom prepustio vrataru, da je tu i tamo unaokolo prošece. Taj je s njome unaokolo šetao. Sada se meðutim dogodi, da je vezir od Basre sjedio kraj prozora svoje palace. I on ugleda mulu i na njoj skupocjenu opremu, i povjeruje, da je to neka paradna mula, onakva kakve jašu veziri i kraljevi. I razmišljao je o tome, i njegova je duša bila posve ocarana. Naposljetku on rekne jednomu od svojih slugu: —
Dovedi mi toga vratara!
Sluga ode i dovede vratara. Taj uðe, i poljubi tlo pred vezirom, koji je bio covjek u visokim godinama. Nato ovaj upita vratara: r — Tko je vlasnik one mule, i kakav je on covjek?
Ovaj odgovori: —
O gospodaru, vlasnik je te mule neki mlad covjek ugodne
naravi, ozbiljan i fin. Zacijelo neki od trgovackih poglavara. Kada je vezir cuo vratarove rijeci, on hitro ustane, uzjaši svojega konja, i odjaši u chan, da posjeti mladica. Kada je meðutim Nur ed-Din ugledao vezira gdje dolazi, on ustane, poðe mu ususret i pozdravi ga. Vezir mu nazove dobrodošlicu, sjaši sa svojega konja, zagrli ga, dadne mu da sjedne kraj njega, i upita ga: — Moj sine, odakle ti dolaziš, i što tražiš? — Visoki gospodaru - odgovori Nur ed-Din - ja dolazim iz grada Kaira, gdje je moj otac svojevremeno bio vezir. Ali je on otišao k milosrdnosti Allaha Uzvišenoga. 76 Istocnjacko svratiste - chan, koji odgovara suvremenom motelu (mo-tor-hotelu). 253
Dvadeseta noc I on mu ispripovijeda sve, što mu se bilo dogodilo, od pocetka do kraja, i ktomu doda: -
Ja sam u sebi odlucio, da se nikada opet ne vracam doma,
dok ne posjetim sve gradove i zemlje. Kada je dakle vezir cuo njegove rijeci, on mu rekne: -
Moj sine, nemoj slušati glas strasti, da te on ne bi sunovra-
tio u propast! Jer doista, mnoge su zemlje pustinjski predjeli, i ja sam zabrinut za tebe zbog promjenjivih slucajeva vremena. Nato on dadne bisage, pokrivac i sag natovariti na mulu, i uzme sa sobom Nur ed-Dina u svoju vlastitu kucu. Ondje mu on dadne jednu lijepu sobu, i ukaže mu pocasti i dobrocinstva, jer ga je vrlo zavolio. I on mu rekne: -
Moj sine, ja ovdje živim, star covjek, i nemam nijednoga
sina, ali me je Allah blagoslovio kcerju, koja je po ljepoti tebi ravna. I ja sam mnoge prosce, koji su je prosili, odbio. Ali je ljubav prema tebi osvojila moje srce. Hoceš li ti dakle primiti moju kcer kao svoju sluškinju, i postati njezinim mužem? Ako si ti na to spre
man, tada cu se ja uputiti gore k sultanu od Basre i reci mu, da si ti sin mojega brata, i tebe cu njemu predstaviti, kako bi tebe postavio za vezira na mome mjestu. Ja cu meðutim sam potom mirno ostati u svojoj kuci, jer sam postao starim covjekom. Kada je Nur ed-Din cuo te vezirove rijeci, odlucno je pognuo glavu, i rekao: -
Slušam i pokoravam se!
Tada se vezir obraduje, i naredi svojim slugama da pripreme svecanu gozbu, i da ukrase veliku dvoranu za primanje, u kojoj su se obicavale slaviti svadbe emira. Zatim on okupi svoje prijatelje, i pozove državne uglednike i trgovce iz Basre. Pa kada su svi pred njim stajali, on im rekne: -
Ja sam imao brata, koji je bio vezir u zemlji Egiptu, i Allah
ga je blagoslovio dvama sinovima, dok je On meni, kao što vi zaci jelo znate, darovao jednu kcer. Moj mi je dakle brat stavio na srce, 254
Povijest vezira Nur ed-Dina i Sems ed-Dina da svoju kcer udam za jednoga od njegovih sinova, i ja sam mu to obecao. I kada je zatim došlo vrijeme za vjencanje, on mi je poslao jednoga od svojih sinova, ovoga ovdje mladica. Buduci dakle daje on sada došao k meni, ja sam spreman sastaviti bracni ugovor izmeðu njega i moje kceri, i u svojoj kuci proslaviti njegovu svadbu -s njome. Jer on meni stoji bliže nego neki stranac. A kasnije on treba, ako hoce, ostati kod mene, ili ako želi putovati, tada cu ja njega i njegovu ženu poslati k njegovu ocu. Tada svi odgovore: - Izvrsna je tvoja odluka. Oni se nato ogledaju za mladoženjom, i kada su ga pogledali, on im se dopadne. Tako dakle vezir pošalje po kadije i svjedoke, i oni napisu ugovor. I sluge okade goste tamjanom, iznesu pred njih šecerni77 šerbet, i škropili su ih ružinom vodom. Zatim su svi pošli svojim putem. Vezir meðutim zapovijedi svojim slugama, da odvedu Nur ed-Dina u hammam, i on mu dadne jednu od svojih vlastitih skupocjenih haljina, pošalje mu rucnike i zdjele i kadionice, i sve, što mu je bilo potrebno. Kada je mladic izašao poslije kupanja, i stavio na sebe haljinu, izgledao je poput Uštapa u cetrnaestoj noci. Napolju ispred zgrade hammama uzjaši on svoju mulu, i odjaši ravno sve do vezirove palace. Ondje on sjaši, uðe k veziru i poljubi mu ruke, a ovaj mu nazove dobrodošlicu'..." Tada primijeti Šehrezad, da je pocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju.
Nije posrijedi pleonazam, jer se šerbet isto tako pravi i od meda. 255
Ali kada je pocela
dvadesetiprva noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir ustao, nazvao mu dobrodošlicu i rekao: —
Hajde, otiði ove noci k svojoj ženi. A sutra cu te ja odvesti k
sultanu. Molim Allaha svako dobro za tebe. Nur ed-Din nato ustane, i uðe k svojoj ženi, vezirovoj kceri. Ostavimo sada Nur ed-Dina i okrenimo se k njegovu bratu! Taj se dugo vremena zadržao sa sultanom na putovanju, i pošto se vratio, nije više našao u kuci svojega brata. Tada on zapita sluge za njega, a oni odgovore: —
O onome je danu, o kojem si ti otišao sa sultanom na put,
tvoj brat uzjahao svoju mulu, koja je bila opremljena kao za parad nu povorku, i rekao: 'Idem u okolicu el-Kaljuba i bit cu odsutan jedan do dva dana. Jer meni su stiješnjene grudi. Ne treba me meðutim nitko slijediti.' I od toga dana, kada je odjahao, pa sve do danas mi nismo o njemu primili više nikakvu obavijest.
Šems ed-Din je meðutim bio u velikoj brizi zbog otputovanja svojega brata, i on je bolno tugovao zbog njegova gubitka, i samomu je sebi govorio:
H •m !? ^?1
m ™ m257
Dvadesetiprva noc —
Do toga je došlo samo zato, što sam ja njega u onoj noci pso
vao. On si je to uzeo k srcu, tako da je otputovao u daljinu. Ali ja moram nekoga poslati za njime. Nato on poðe k sultanu, i izvijesti ga o tome. I taj napiše pisma, koja preko svojih glasonoša pošalje svojim namjesnicima u svim pokrajinama države. Ali je Nur ed-Din u dvadeset dana, tijekom kojih su oni izbivali, vec došao u daleke zemlje. Tako su oni njega tražili, ali nisu od njega našli nikakva traga, i vratili su se doma. I Sems ed-Din pocne gubiti nadu u to, da ce naci svojega brata, i rekne: —
Ja sam ipak prema svojemu bratu otišao predaleko u tome,
što sam mu rekao o vjencavanju naše djece. Samo da se to nije dogodilo! Sve to dolazi od moje nerazumnosti i moje neopreznos ti. Ubrzo pak potom on zaprosi kcer jednoga trgovackog poglavara u Kairu, i on zakljuci bracni ugovor i uðe k njoj. To se dakle dogodilo tako, da je ta noc, u kojoj je Šems ed-Din obljubio svoju suprugu, bila takoðer noc u kojoj je bio izvršen prvi spolni snošaj izmeðu Nur ed-Dina i njegove supruge, kceri vezira od Basre. Jer to je
Allah Uzvišeni tako odredio, kako bi On nad svojim stvorenjima ispunio svoju volju. A dogodilo se takoðer to, onako kako su rekla oba brata: njihove su dvije žene zacele u istoj noci; i supruga Sems ed-Dina, vezira od Egipta, donese na svijet kcer, ljepšu nego što je u Kairu ikada ikoja bila viðena; supruga Nur ed-Dina meðutim rodi djecaka, ljepšega nego što je u njegovo vrijeme ikada ikoji bio viðen; kao što jedan od pjesnika kazuje o njemu slicnome: Vitak mladic, zbog cijega se cela i kovrcave kose Covjecanstvo našlo u tmurnoj žalosti i vedroj radosti! Ne grdite lijepi madež, koji resi njegov obraz, Koji dvojako crnom piknjicom zacarava poglede svih! 258
Povijest vezim Nur ed-Dina i Sems ed-Dina I neki drugi: Dovedena je ljepota, da se usporeðuje s njime. Tu je ljepota posramljeno pognula glavu. Govorilo se: 'O ljepoto, jesi li vidjela njemu slicna?' Ona klikne: 'Nikada ne bih vjerovala da cu to vidjeti.' Nazvali su djecaka Bedr ed-Din Hasan, a njegov se djed, vezir od Basre, obradovao nad njime. I on je ustanovio svecanosti i gozbe, kakve bi prilicile sinovima kraljeva. Zatim on uzme Nur ed--Dina sa sobom i odvede ga sultanu. Pa kada je taj stupio pred kralja, on pred njime poljubi pod. Posjedovao je on meðutim veliku govornicku sposobnost njegov je cvrst duh donosio brze odluke on je bio dobar na djelu i lijep po liku i tako on izrekne ove stihove: Dugo tipotrajale tvoje radosti, o moj gospodaru! Poživio tako dugo kao noc i dnevna svjetlost! Svijet pleše, vijek pljesce rukama, Kada se govori o tebi i o tvome velikom maru. Tada sultan ustane, kako bi obojicu pocastio. On zahvali Nur ed-Dinu na njegovim rijecima, i upita svojega vezira: —
Tko je taj mladic?
Tada mu je morao vezir ispricati njegovu povijest od pocetka do kraja. On mu najprije odgovori: —
To je sin mojega brata.
Zatim sultan upita dalje: —
A kako dolazi do toga, da je on tvoj necak, i da mi nikada
nismo o njemu culi? 259
Dvadesetiprvci noc Vezir odgovori: -
O naš gospodaru i sultane, ja sam imao jednoga brata, koji
je bio vezir u zemlji Egiptu. Pa kada je on umro, ostavio je za sobom dva sina, od kojih je stariji postao vezirom na njegovu mjes tu, dok je ovaj, njegov mlaði sin, došao k meni. No ja sam se zak leo, da svoju kcer ni za koga drugoga necu udavati, nego za njega. I kada je on došao, ja sam ga dakle oženio svojom kcerju. On je još mlad, ja sam meðutim postao starcem. Moj je sluh oslabio, i moja je radinost došla kraju. I zbog toga sam htio zamoliti našega gospo dara i sultana, da njega postavi na moje mjesto, jer on je sin moje ga brata i suprug moje kceri. On zaslužuje vezirstvo. Jer on je covjek od uvida i obazrivosti. Sultan pogleda Nur ed-Dina, i on mu se svidi. I tako mu on dadne službu, koju ga je vezir za njega zamolio. I on ga imenuje uza sav propisani postupak, i pokloni mu raskošnu pocasnu haljinu i jednu mazgu iz svoje vlastite pastušnice78. Nadalje mu dodijeli uzdržavanje i prihode. Nur ed-Din pak poljubi sultanu ruku. I oni otiðu vrlo obradovani kuci, on i njegov punac, i reknu: -
Sve to dolazi zahvaljujuci sreci novoroðenoga Hasana! Nato Nur ed-Din stupi sljedeceg dana pred kralja, poljubi pod, i izgovori stihove:
Sreca se obnavlja sa svakim danom, Dobra zvijezda pobjeðuje zavidnikovo lukavstvo. Neka vazda budu bijeli tvoji dani, Ali neka je crn dan toga, tko je tebi neprijatelj. 78 Mazga je bastard - križanac, koji dolazi od pastuha (ždrijepca) i magarice.
260
Povijest vezir A Nur ed-Dina i Setns ed-Dina Tada mu sultan zapovijedi, neka sjedne na vezirsku stolicu. I on sjedne, i preuzme obveze svoje službe, i pocne istraživati pojedine slucajeve i sporne predmete podanika, kako je to vec obicaj vezira. Sultan je gledao kako on to radi, i divio se nad time, kako je on tako odlucno i razumno pogaðao njegove uredbe i odluke. Zato ga on zavoli i stekne u njega povjerenja. Kada je meðutim sabor bio raspušten, poðe Nur ed-Din kuci, i ispripovijeda svojemu puncu, što se zbilo. Ovaj je bio zbog toga vrlo obradovan. Od tada je pa nadalje Nur edDin obavljao svoj vezirski posao vazda tako, da se sultan dan i noc više nije htio od njega odvajati. I sultan je povisio njegove prihode i uzdržavanja, sve dok Nur ed-Din nije postao bogatim covjekom, i dok mu nisu vec pripadali brodovi, koji su po njegovoj zapovijedi obavljali trgovacku plovidbu. Imao je takoðer crne i bijele robove, i ustanovio je mnoga zemljišna dobra s napravama za navodnjavanje, i vrtove. Kada je meðutim njegov sin Hasan bio star cetiri godine, umre stari vezir, otac njegove supruge. I on održi za svojega punca raskošnu svecanost u cast pokojniku, prije nego što gaje položio u prah. Potom se lati odgoja svojega sina. Pa kada je djecak postao veci i bio sedam godina star, on mu dovede ucitelja, da ga obrazuje u njegovoj vlastitoj kuci. I on tomu naloži, da ga poucava, i da dadne da mu padne u dio fina naobrazba i dobar odgoj. Tako je taj majstor poducavao djecaka u citanju, davao mu da nauci poneko korisno znanje, i ponovljeno je s njime u tijeku nekoliko godina citao Kur'an. Ali je Hasan takoðer još uvijek dobivao sve više na ljupkosti i ravnomjernoj savršenosti. Onako kako kazuje pjesnik:
Savršen poput Mjeseca na nebu njegove ljupkosti! Sunce zraceci uzlazi iz cvata njegovih obraza.
On je u sebi sjedinio svu ljupkost, i to je, kao da su sva stvorenja od njega primila svoju ljepotu.
I ucitelj ga je odgajao u palaci njegova oca. Jer on sve od svojega roðenja nije napuštao ministarski dvorac. Ali ga jednoga dana
Dvadesetiprva noc uzme njegov otac, vezir Nur ed-Din, stavi na njega njegove najbolje haljine, posjedne ga na jednu izabranu mulu, i povede ga k sultanu. Kada je on onamo ušao, pogleda kralj Bedr ed-Dina Hasana, sina Nur ed-Dina, i on naðe u njemu svoje dopadanje, i zavoli ga. Narod se države meðutim divio, kada je on po prvi put sa svojim
ocem prolazio pokraj njih - na putu ka kralju - zbog njegove ljepote. I oni su posjedali po putu i cekali na njegov povratak, kako bi se njemu radovali, njegovoj ljepoti i ljupkosti, i njegovoj ravnomjernoj savršenosti. Onako kao to kazuje pjesnik u svojim stihovima: Tumac zvijezda je jednom promatrao, kad li mu se u noci ukaže Ljupkodražesni mladic u raskoši svoje ljepote. Njemu je dao Saturn njegovu cudesno crnu kosu, I njemu je poklonjena boja mošusa za njegov par sljepoocnica. Mars se bio požurio, da mu obraze ukrasi crveno, A strijelac mu je poslao strijele iz njegovih pogleda. Merkur mu je darovao od svih najoštriji razum, Veliki Medvjed je odvratio od njega poglede zavidnika. Tu tumac ostane zbunjen zbog onoga, što je ugledao, A Uštap poljubi zemlju pred njim, koji ga je posve zbunio. Kada ga je sultan pogledao, postupao je s njime s osobitom naklonošcu. Jer on ga je zavolio. I on rekne njegovu ocu: — O vezire, ti ga moraš bezuvjetno uvijek dovoditi sa sobom. Nato ovaj odgovori: — Slušam i pokoravam se! 262
Povijest vezira Nur ed-Dina i Sems ed-Dina Vezir zatim otiðe sa svojim sinom kuci, i otada ga je stalno dovodio k sultanu, sve dok djecak nije dosegao svoju petnaestu godinu. Tada se meðutim razboli njegov otac, Vezir Nur ed-Din. I on dadne pozvati svojega sina k sebi, i rekne mu: — Znaj, o moj sine, Zemaljski je svijet kuca prolaznosti, ali je nebeski svijet kuca vjecnosti. Tebi bih ja sada želio staviti na srce neke opomene. Obrati pažnju na ovo, što cu ti reci, i prema tomu usmjeravaj svoju pamet! Zatim mu on dadne upute o najboljem nacinu opcenja s ljudima i o nacinu, da se vode vlastiti poslovi. Nato se meðutim Nur ed-Din sjeti svojega brata, i svojega zavicaja i svoje zemlje, i on pocne plakati zbog svojeg rastanka od prijatelja. Ali on obriše suze, i izgovori stihove: Ako mi tugujemo zbog rastanka, što trebamo reci? Ili ako nas muci cežnja, kamo da se odlucimo? Ili da šaljemo glasnika kao tumaca za nas? Ne donose glasnici tugu zaljubljenikovu. Ili ako sam ja strpljiv, zaljubljenik išcezava, Poslije gubitka ljubljenoga cak ubrzo odavde. Njemu sada ne preostaje ništa više osim patnje i uzdisanja I suza, koje mu teku na obraze.
O ti koji su sada daleko od pogleda mojih ociju, A koji mi još uvijek borave u srcu! Hoce li vas se moci vidjeti? Ali znajte, moje prijateljstvo se nikada ne može, i unatoc dugotrajnom rastanku, razdijeliti.
Dvadesetiprva noc Ili jeste li vi pri dugotrajnom izbivanju zaboravili ljubav? Cemu vam ipak vrijede suze i uzdasi? Ako me još život s vama sjedini, Tada cu vas ondje još dugo vremena karati! Kada je završio svoju pjesmu i svoju tužaljku, on se okrene prema svojemu sinu i rekne: -
Prije nego što ti priopcim svoju posljednju volju, saznaj da ti
imaš jednoga strica. On je vezir od Egipta, i ja sam se od njega ras tao i napustio ga bez njegove suglasnosti. Uzmi dakle list papira i na njega zapisi ono, što cu ti reci! Tada Bedr ed-Din Hasan uzme list papira i pocne na njemu zapisivati, onako kako mu je govorio otac. On mu je govorio u pero sve, što mu se bilo dogodilo, od pocetka do kraja. Takoðer mu je dao da zapiše vrijeme njegova vjencanja i svadbe s vezirovom kcerju, i vrijeme njegova prispijeca u Basru i njegova susreta s vezirom. Nadalje, da on sam još nije bio star cetrdeset godina u vrijeme te svaðe sa svojim bratom. I on ktomu doda: -
Sve je to napisano za njega na temelju mojega govorenja u
pero, i neka Allah ushtjedne da bude s njime, kada ja napustim ovaj svijet! Nato on savije papir, zapecati ga i rekne: -
O Hasane, moj sine, cuvaj ovo pravno svjedocanstvo. Jer ce
ono što na njemu stoji napisano, dokazivati tvoje podrijetlo, i tvoj društveni položaj, i tvoje rodoslovno stablo. Pa ako ti se dogodi zlo, poði na put u Egipat, upitaj za svojega strica, pusti da te odvedu k njemu, i izvijesti ga, da sam ja umro kao tuðinac i pun cežnje za
njim. Tada uzme Bedr ed-Din Hasan pismeno pravno svjedocanstvo. I on ga ušije izmeðu podstave i tkanine svojega tarbuša79, i oko 79 Tarbuš je vrsta istocnjacke kape. 264 /
Povijest vezir A Nur ed-Dina i Sems ed-Dina njega savije svileni turban, tim što je plakao, jer se vec tako mlad morao rastati od svojega oca. Nur ed-Din meðutim rekne: - Ja ti sada upucujem pet opomena. Prva je opomena: Nemoj se ni sa kim tijesno vezivati, tako ceš biti siguran od njegove lukavome! Jer sigurnost leži u zatvorenosti, i u tome, da izbjegavaš zajedništvo i prisno opcenje. Ja sam cuo nekog pjesnika kako kazuje: Nema nikoga u tvome životu, na cijem bi ti prijateljstvu mogao što graditi. Nikada nije neki prijatelj dokazao vjernost onomu, kojega je pogodila nesreca. Tako živi sam za sebe^ ne prepuštaj se nikojemu covjeku. Ja te svojom izrekom dobro svjetujem. To neka je dovoljno! Druga je opomena ova, o moj sine: Nemoj biti ni prema komu okrutan, kako ne bi udes bio okrutan prema tebi! Jer udes je jednoga dana za tebe, a drugoga dana protiv tebe. Jer zemaljski je svijet samo stanovita posudba, koja se mora otplatiti. A ja sam cuo jednoga pjesnika kako kazuje: Promisli, i ne žuri se ni sa kakvim planom, Imaj sucuti prema ljudima, tada ceš biti usrecen kroz sucut. Nema na svijetu nikakve moci, nad kojom ne bi stajala Allahova moc. A svaki ce tlacitelj biti još tlacen od nekog tlacitelja. Treca je opomena ova: Vježbaj se u šutnji, i brini se o svojima vlastitim greškama prije nego o greškama drugih ljudi! Jer poslovica glasi: 'Tko vježba šutnju, dobiva.' A o tome sam takoðer cuo stihove stanovitog pjesnika: 265
Dvadesetiprvci noc Šutnja je nakit, a strpljivost donosi dobit. Ali ako jednom moradneš govoriti, tada izbjegavaj, da budeš brbljavac. Jer ako se ti zbog šutnje samo jedan jedini put pokaješ, Tada ceš se zbog svojega govora još mnogo put kajati. Cetvrta opomena, o moj sine, je sljedeca: Ja te opominjem, da ne piješ vino! Jer vino je izvor svake bahatosti, i vino cini da razum išcezava. Zato se cuvaj, cuvaj se, da ne piješ vino! O tome sam takoðer cuo jednoga pjesnika kako kazuje: Ja izbjegavam vino, i takoðer onoga koji ga pije. A tko ga proklinje, s njime sam ja suglasan. Vino odvodi s puta spasenja, I vrata za zlo cini širokima i slobodnima. A peta je opomena, o moj sine, sljedeca: Održavaj svoj posjed, i on ce tebe održavati. Cuvaj svoj posjed, i on ce tebe cuvati. I ne rasipaj ono, što imaš, kako ne bi morao prosjaciti od najmanjega od ljudi. Ako štediš sitniš imaš lijek '! A takoðer sam tu opet cuo stanovitoga pjesnika kako govori: Ako nemam nikakva novca, tada takoðer nemam nikakva prijatelja za pratitelja. Ako meðutim imam mnogo novaca, tada ce naci prijatelja u svakome. Kako mi je poneki prijatelj htio pomoci kod izdavanja novca! Kako me je pokoji pratitelj pri manjku novca ostavio na suhom! 266
Povijest vezira Nur ed-Dina i Sems ed-Dina Tako je Nur ed-Din davao svojemu sinu Bedr ed-Dinu Hasanu mnoge mudre opomene, dok ga nije napustio život. Tada je u njegovoj kuci pocela vladati žalost, i za njime su žalili takoðer sultan i svi emiri, i sahranili su ga. Bedr ed-Din meðutim ostane u koroti za svojim ocem dva mjeseca dana, za vrijeme koje nije izjahavao, nije odlazio na vijecnicke sabore, niti se uopce približavao sultanu. Tada sultan postane na njega bijesan, imenuje na njegovo mjesto jednoga od svojih komornika i ucini ga vezirom, tim što je ujedno izdao zapovijed, da se zaplijeni sve, što je pripadalo Nur ed-Dinu, njegov imetak, njegova kuca, i njegova poljska dobra. Tako se otputi taj novi vezir, da to ucini i da Bedr ed-Dina Hasana, sina preminuloga, pograbi, kako bi ga doveo pred sultana, koji bi trebao zatim s njime postupiti prema svom nahoðenju. No meðu vojnicima se nalazio stanoviti mameluk80 preminulog vezira. Kada je cuo za tu zapovijed, podbode on ostrugama svojega konja i odjaši u
punoj brzini k Bedr ed-Dinu Hasanu. On ga naðe, gdje sjedi na vratima, u tuzi i slomljena srca. Brzo skoci s konja, poljubi mu ruku i rekne: -
O moj gospodaru i sine mojega gospodara, brzo se spremi
na odlazak inace ce te sustici ruka propasti ! Tada Hasan pocne drhtati i upita: -
Sto se dogodilo?
Ovaj odgovori: —
Sultan se razljutio na tebe i izdao protiv tebe nalog za
uhicenje. Nevolja dolazi ovamo k tebi neposredno iza mene. Zato skaci na noge, da spašavaš svoj život! Hasan zapita dalje: —
Preostaje li mi još vremena, da uðem u svoju kucu, i da si
uzmem malo svjetovnog dobra, kako bi u njemu kod svojeg borav ka na putovanju, mogao imati svoje pribježište? Mamluk (ili: mamluk) je zapravo bijeli rob. 267
Dvadesetiprva noc Ali rob uzvikne: - O moj gospodaru, smjesta ustaj, ostavljaj kucu za sobom, i požuri se! Zatim on izrekne stihove: Spašavaj svoj život, kada ti se smracilo od nevolje! Ostavi da kuca oplakuje onoga, tko ju je sagradio!
Ti ceš vec naci neko obitavalište na drugome mjestu: Za svoj život neceš naci nikakav nadomjestak. Mene cudi, koga to još nešto zadržava u kuci rugla, Tako je ipak širok i slobodan Alldhov svijet. Ne pouzdavaj se u važnoj stvari u glasnike. U istini duša pomaže jedino sama sebi. Lavlja šija nije tako snažana, Dokle god mu je slomljeno samopouzdanje. Pri tima si mamelukovim rijecima Bedr ed-Din pokrije glavu skutom svoje haljine, pa se ustane i uputi, sve dok se nije našao stojeci pred gradskim vratima. I ondje zacuje ljude kako govore: —
Sultan je poslao novog vezira u kucu preminulog vezira,
kako bi njegov imetak i njegov posjed stavio pod zaplijenu, i uhva tio njegova sina Bedr ed-Dina Hasana, i kako bi ga doveo k njemu, da ga dadne ubiti.. A svi su uzvikivali: -
Jao žalosti zbog njegove ljepote i ljupkosti!
268
Povijest vezim Nur ed-Dinti i Sems ed-Dina Kad je on cuo takve govore od ljudi, utekne on odatle glavom bez obzira, a da nije znao kamo se uputio. I žurio je dalje bez zadržavanja, sve dok ga udes nije doveo do mjesta, gdje je bio pokopan njegov otac. On uðe u groblje i potraži put meðu grobovima. Naposljetku sjedne na zemlju uz grob svojega oca, i skine sa svoje glave skut svoje haljine, koji je imao zlatom izvezen obrub, na kome su stajali stihovi: O ti, cije lice vedro zraci, Nalik zvijezdama, tako bistro kao rosa: Zauvijek trajala tvoja moc, Tvoja velika slava bila vjecnom! Dok je on tako sjedio kraj groba svojega oca, gledaj, tada doðe k njemu neki Židov, koji je izgledao kao mjenjac novca, i koji je nosio par bisaga, u kojima se nalazilo puno zlata. Židov pristupi Hasanu el-Basri81 i rekne mu: - O gospodaru, zašto te vidim tako promijenjena?
- Ja sam spavao još prije nepun jedan sat - odgovori Hasan - kad li mi se u snu javi moj otac i izgrdi me, zato što ja još nisam posjetio njegov grob. Odmah sam se uputio, dršcuci od straha, da ne protekne dan, a da ga ja nisam posjetio, jer to bi mi bilo nepodnošljivo. - Mladi gospodaru - priklopi Židov — tvoj je otac imao mnoge trgovacke brodove, pa buduci da neki sada doplovljavaju, moja je želja, da od tebe otkupim tovar prvoga broda, koji uplovi u luku, za ovih tisucu zlatnih dinara. I Židov uzme jednu kesu punu zlata, odbroji iz nje tisucu dinara, dadne ih Hasanu, vezirovu sinu, i rekne: 81 Junak se odsada zove "el-Basri" (= Basranski, Basorski, ili naprosto: od Basre), dakako: prema Basri, gradu svojega oca i svojemu rodnom gradu. 269
Dvadesetiprvu noc — Napiši mi jednu potvrdu o prodaji i zapecati je! Tako Hasan, Vezirov sin, uzme list papira i na njemu napiše: 'Pisac, Bedr ed-Din Hasan, sin vezira Nur ed-Dina, je za tisucu dinara prodao Isaaku, Židovu, sav tovar prvoga od brodova svojega oca, koji uplovi u luku. I on je cijenu od njega primio unaprijed.' Tada Židov uzme od njega potvrdu. Hasan meðutim pocne plakati, kada je pomišljao na to, na kako se visoku položaju on sve još do nedavno nalazio. I on izrekne stihove: Kuca, otkada si ti, o gospodarice, iz nje otišla, nije uopce nikakva kuca. Susjed mi više ne može, otkada si otišla, biti nikakav susjed. Takoðer prijatelj, s kojim sam nekoc bio prisno povezan, Mi nije više nikakav prijatelj, da, Mjesec je izgubio svoj sjaj. i Ti si otišla i za sobom ostavila pri rastanku svijet u žalosti. Pa ga je potom nadaleko i naširoko prekrila tama. Neka zlosretnog gavrana, koji je graktao pri našem rastanku, Nikada više ne zaštiti neko gnijezdo! Neka izgubi svoju pernatu haljinu! \ Sada me izdaje strpljenje, oproštaj mi izjeda tijelo. Kako je poneka zavjesa pri rastanku pala razderana!
Hoceš li ti nekadašnje noci, kakve smo ih zajedno proziv jeli, još vidjeti kako se vracaju? Hoce li nas kuca ikada opet sjediniti? 270
Povijest vezira Nur ed-Dina i Sems ed-Dina Zatim on gorko zaplace. Pa kada se nad njim spustila noc, on osloni glavu na grob svojega oca, i utone u san. Nije se budio cak ni onda, kada je izašao Mjesec. Ali se njegova glava spustila sa groba, i on je tu ležao na svojim leðima, a njegovo je lice jasno sjalo na mjesecevoj svjetlosti. To je pak groblje bilo stanovito prebivalište pravovjernih džinnova. I naskoro izaðe neka džinnica, i ugleda usnuloga Hasa-na. Pri tome se prizoru ona zapanji nad njegovom ljepotom i ljupkošcu, i uzvikne: -
Neka je cast Allahu! Taj je mladic nalik nekomu od rajske
djece! Na to ona uzleti prema nebu, kako bi prema svojemu obicaju kružila zracnim prostorima. Ondje ona susretne u letu stanovitog džinna. Taj je pozdravi, a ona mu rekne: - Odakle ti dolaziš? A on odgovori: - Iz toga kraja. -
Hoceš li poci sa mnom i promotriti ljepotu izvjesnog
mladica, koji spava ondje na groblju? - upita ona. A on odgovori: -
Rado. Tada oni polete dalje, i naposljetku se kod groba spuste na zemlju. Ona ga upita:
-
Jesi li ikada u svome životu vidio njemu ravna?
Džinn ga pogleda i uzvikne: -
Slava neka je Njemu, koji nema sebi ravna! Ali, o moja ses
tro, trebam li ja tebi reci, što sam ja bio vidio? Ona upita: - Što je to?
- Ja sam vidio — odgovori on - sliku i priliku toga mladica u zemlji Egiptu. To je kci vezira Sems ed-Dina. Ona je gotovo dvadeset godina stara, ravnomjerna stasa, prava slika ljepote i ljupko271
Dvadesetiprva, noc sti, i zraceceg savršenstva. Kada je ona dosegnula tu dob, cuo je o njoj sultan od Egipta, poslao je po vezira, njezina oca, i rekao mu: 'Znaj, o vezire, došlo mi je do ušiju, da ti imaš jednu kcer, i ja je želim od tebe izmoliti za ženu.' Vezir meðutim odgovori: 'O naš gospodaru i sultane, budi milostiv i prihvati moju molbu za oproštenje, i imaj sažaljenja prema mojemu jadu! Jer ti znaš, da nas je napustio moj brat Nur ed-Din, i da mi ne znamo, gdje se on sada nalazi. On je bio moj sudrug u vezirskoj casti. Ali je razlog, da je u gnjevu otišao odavde, bio sljedeci: Sjedio sam jednom zajedno s njime u razgovoru, i mi smo razgovarali o ženidbi i o djeci. Tada smo se porjeckali, i on je dospio u gnjev. Ali sam se ja zakleo, da necu ni za koga drugoga udati svoju kcer, osim za sina svojega brata. To se dogodilo onoga dana, kada ju je njezina mati rodila, i sada je otada otprilike osamnaest godina. No nedavno prije sam cuo, da se moj brat u Basri oženio vezirovom kcerju. Ona mu je meðutim rodila sina, i ja svoju kcer necu udati ni za koga drugoga, nego za njega, kako bih iskazao poštovanje svojemu bratu. Ja sam takoðer zapisao datume svoje svadbe, i zaceca svoje žene, i roðenja svoje kceri. Ona dakle pripada svojemu braticu. Za našega pak gospodara, sultana, ima djevojaka u izobilju.' Ali kada je kralj cuo vezirove rijeci, silno se razbjesnio i uzvik-
V Povijest vezira- Nur ed-Dinct i Sems ed-Dina
baklje, i ismijavali ga pred vratima hammama83. Vezirova meðutim kci sjedi meðu svojim komorkinjama i sobaricama i place, ona, koja je ipak meðu svim ljudima najviše nalik ovomu mladicu! Cak Su pristup k njoj zabranili takoðer njezinu ocu. Nikada, o moja sestro, nisam vidio neko odvratnije stvorenje od toga grbavca. Djevojka je meðutim još ljepša od ovoga mladica..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 83 Hammam je istocnjacka kupelj. 273
i
Ipak, kada je pocela
si dvadesetidruga noc U
Šehrezad rekne: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da - kada je džinn džinni-ci bio ispripovijedao, kako je kralj dao sastaviti bracni ugovor izmeðu grbavoga sluge i djevice, koja je zbog toga bila duboko žalosna, i kako joj po ljepoti nalikuje samo taj mladic - da je džinnica uzviknula: -
Ti lažeš! Ovaj je mladic najljepši covjek svojega vremena.
Ipak joj to džinn pocne osporavati, tim što rekne: —
Tako mi Allaha, moja sestro, djevojka je ljepša nego ovaj.
Ali je ne zaslužuje nitko drugi osim njega, jer oni su nalik jedno drugomu kao brat i sestra, ili kao djeca od brace. Kakva šteta za nju, da ona mora pripasti tom grbavcu! Tada džinnica rekne: —
Moj brate, daj da ipak podpužemo pod mladica, i da ga
dignemo u zrak, i da ga odnesemo k djevojci, o kojoj ti govoriš.
Zatim cemo tek moci vidjeti, tko je od njih dvoje ljepši. Džinn joj odgovori: -
Slušam i pokoravam se! To je ispravna rijec i najbolji pri
jedlog. Ja cu ga sam nositi. 275
Dvadesetidru0a noc Nato on njega podigne sa tla, i odleti s njime odatle u zracne visine. Džinnica se u letu držala tik do njega, rame uz rame, sve dok ga on nije u gradu Kairu spustio dolje, položio na neku kamenu klupu, i probudio. Tada se Hasan probudi iza sna, i kada je vidio, da više ne leži na grobu svojega oca u basorskoj zemlji, on pogleda oko sebe na desno i lijevo, i spozna, da se nalazi u nekome drugom gradu. Umalo da je povikao, ali ga demon gurne. Taj mu je donio sa sobom jednu raskošnu haljinu, i on ga u nju odjene, zapali mu neku baklju i rekne: —
Znaj, ja sam te ovamo donio, i hocu za Allahovu volju na
tebi uciniti jedno dobro djelo. Uzmi dakle ovu baklju, otiði do onoga hammama, i umiješaj se meðu ljude. Zatim hodaj s njima sve dalje, dok ne stigneš do nevjestine kuce. Tamo stupaj ravno, i uði u veliku dvoranu. I nemoj se nikoga bojati, nego se, kad uðeš, postavi s desna od grbavoga mladoženje! Kadgod zatim neka od sobarica, komorkinja i pjevacica pristupi k tebi, posegni u svoj džep, koji ceš naci pun zlata, uzimaj punu šaku, i dobacuj im, i budi bez brige. Jer kolikogod ti cesto budeš posezao u džep, uvijek ceš ga iznova naci punim zlata. Podaj svakomu, tko k tebi doðe, jednu cijelu punu šaku, i nicega se ne boj, nego se pouzdavaj u Onoga, koji te je stvorio! Jer sve se ovo zbiva ne zahvaljujuci tvojoj vlasti toj snazi, nego po Allahovoj zapovijedi. Kada je Bedr ed-Din poslušao ove džinnove rijeci, on sebi samomu rekne: -
Ja bih zbilja htio znati, kakva je to djevojka, i što znaci ova
prijaznost! Zatim se on uputi odatle sa zapaljenom bakljom, i doðe do hammama, gdje zatekne grbavca gore na konju. On se probije kroz mnoštvo, onakav kakav je bio, divnoga stasa i lijepo odjeven, kako smo vec ispripovijedali: nosio je tarbuš i turban, i zlatom prošivenu haljinu s dugim rukavima. I hodao je sa svadbenom povorkom sve dalje, pa kada bi god pjevacice zastale, da od naroda prime poklone, on je posezao u svoj džep. I buduci da bi ga nalazio punim zlata, vadio bi iz njega punu šaku, bacao bi ga na def84, koji je Daire, obruc s praporcima, na koji je nategnuta koža. 276
Povijest vezira Nur ed-Dinti i Sems ed-Dina pjevacica pružala, i punio ga dinarima. Pjevacice su bile posve zbunjene, a narod se divio nad njegovom ljepotom i ljupkošcu. On je meðutim nastavio, sve dok nisu prispjeli do vezirove kuce, gdje su sobarski sluge zadržali i odbili narod. Ali nevjestine pocasne voditeljice reknu: -
Tako nam Allaha, mi necemo uci, ako s nama ne uðe
takoðer ovaj mladic. Jer on nas je svojom darežljivošcu ucinio bogatima, i mi cemo nevjestu kititi, samo ako je on nazocan. I one ga smjesta uzmu sa sobom u nevjestinsku dvoranu, i ondje ga ostave da sjedi, premda je grbavi mladoženja napravio mrzovoljno lice. Sve su žene emira, vezira i komornika stajale u dvostrukom redu, i svaka je nosila u ruci veliku upaljenu svijecu, i sve su pred licem nosile tanke žarove85. A oba su se reda protezala s desne i s lijeve strane od svadbenoga nevjestina prijestolja sve do gore u drugi kraj dvorane, pokraj sobe, iz koje je mladenka trebala izaci. Kada su meðutim dame ugledale Bedr ed-Dina Hasana, vidjele njegovu ljepotu i ljupkost, i izgled njegova lica, koje je svijetlilo poput Mlaðaka, sva se srca priklone njemu, a pjevacice reknu damama, koje su bile nazocne: -
Znajte, taj nam je ljepotan punio ruke cistim crvenim
zlatom. Zato nemojte dopustiti, da mu išta uzmanjka, dok ga poslužujete, i poslušajte ga u svemu, što vam rekne! Sada se sve žene pocnu sa svojim bakljama natiskivati oko njega, pa su gledale njegovu ljupkost, i zavidjele mu na njegovoj ljepoti. I svaka bi pojedina rado jedan sat, ili još rade jednu godinu, bila ležala na njegovim grudima. Da, one su puštale da im žarovi padaju s lica, jer su njihova srca bila tako pogoðena, i kazivale: -
Sretna ta, koja posjeduje ovog mladica, ili koje je on gospo
dar! Zatim su izvikivale kletve na grbavog momka, i na onoga, koji je bio zapovijedio njegovu svadbu s lijepom djevojkom. I koliko su 85 Zar je veo, kojim muslimanke pred odraslim muškarcima - to se naravno ne odnosi na oca, muža itd. prekrivaju lice. 277
Dvadeseti&ntga noc god puta sada blagoslivljale Bedr ed-Dina Hasana, toliko su puta proklinjale grbavca. Tada pjevacice pocnu udarati u defove i puhati u frule. I ubrzo stupi unutra vezirova kci, okružena svojim sobaricama. One su je okrijepile mirisnim mirodijama, njezinu kosu okadile tamjanom, i lijepo je okitile, pokrile je dragocjenostima i haljinama, kakve bi prilicile perzijskim kraljevima. K njezinim je meðutim haljama pripadala jedna haljina, koja se spuštala preko drugih. Ta je bila protkana crvenim zlatom i ukrašena slikama divljih životinja i ptica. Oko njezina su vrata stavile ogrlicu armenske izradbe: ona je bila vrijedna na tisuce, a sastojala se od samih dragulja, kakve još nijedan kralj od bogate Arabije86 i nijedan car nije nazivao svojima. A nevjesta je bila lijepa poput punoga Mjeseca, kada on stoluje na nebu u cetrnaestoj noci. Kada je ušla, bila je nalik nekoj džennet-skoj huriji87 - slava neka je Njemu, koji ju je stvorio u takvu sjaju i ljepoti! Dame su je okruživale kao zvijezde Mjesec, kada on prosijava kroz oblake. Sada je sjedio Hasan el-Basri pred ocima svih njih, dok je nevjesta dolazila njišucim hodom. Grbavi joj sluga htjedne poci u susret, da bi je primio k sebi. Ali se ona okrene od njega, i poðe dalje, sve dok nije stalajala pred svojim braticem Hasanom. Tada mnoštvo prasne u smijeh, pa kada su vidjele, da je nevjesta došla k Bedr ed-Dinu, one podignu viku uz glasno odobravanje, a pjevacice pocnu pocikivati. On meðutim segne rukom u džep, izvadi iz njega punu šaku zlata, i bacao je posred defova djevojaka, a te su se radovale i uzvikivale: - Mi želimo, da ta nevjesta postane tvojom. Tada se on nasmiješi, a sva se je ženskadija natiskivala oko njega. Grbavi je meðutim sluga ostao sam, a izgledao je poput kakvog majmuna. Koliko bi god puta za njega one upalile neku svijecu, ona bi se ugasila, i on je tako sjedio u tami, jadan i bez i 86
Misli se na legendarne kraljeve Južne Arabije.
87
Džennetska hurija (huri) je rajska djevica.
278
Povijest vczim Nur ed-Dina i Sems ed-Dina
—
jedne jedine rijeci, i vidio je samo samoga sebe. Pred Bedr ed-Dinom su meðutim sjale baklje u rukama žena. Kada je on dakle vidio mladoženju kako sam sjedi u mraku, i zatim pogledavao samoga sebe, kako se taj ženski svijet natiskivao oko njega i kako tu gore baklje, on postane zbunjen i vrlo se zacudi. Ali kada je ugledao svoju sestricnu, obradovao joj se i razveselio. Zatim je gledao njezino lice, kako u svjetlosti sjaji i zraci, pogotovo jer je nosila onu haljinu od crvene svile. To je bila prva nevjestinska haljina, u koju su je odjenule sobarice, dok su se Hasanove oci napasale na tome prizoru. A ona se njihala u hodu i otmjeno se naginjala i plijenila ženama i muškarcima razum kao što je pjesnik smislio rijeci koje su se proslavile kao izvrsne : Sunce na nekoj šibi, zasaðenoj na brežuljku, Tako se ona ukazala pogledima, u tamnocrvenu stezniku. Ona mi dadne da pijem slatko vino njezinih usana, i ukrasi obraz ružicastim plamenom, i opet ga ugasi. Zatim one promijene onu odjecu, i obuku joj plavu haljinu. Tada se ona ukaže kao pun Mjesec kada uzlazi preko obzora. Njezina je kosa bila nalik ugljenu njezin obraz tako mek i neki je drazesan osmijeh igrao na njezinim ustima njezine su se dojke tako okruglo podizale iznad nabreklih bokova i bedara . One je pokažu u ovoj drugoj haljini, a izgledala je, onakOKako je neki majstor uzvišenih misli o njoj slicnoj pjevao: f Ona je došla u nekoj plavoj haljini, Kao nebo u plavetnoj raskoši boja. Pogledao sam haljinu: u njoj se ukazao Ljetni Mjesec u zimskoj noci. 279
Dvadesetidruga noc Zatim one zamijene takoðer tu odjecu jednom novom. I one pokriju njezino lice obiljem njezine kose, i raspuste joj dugacke, crne uvojke. Njihova je crnoca i dužina bila poput najtamnije noci, i ona prostrijeli srca carobnim strijelama svojega oka. Tako je one pokažu u toj trecoj haljini, a ona je bila onakva, kako o njoj kazuje pjesnik: Preko obraza joj se spuštaloMosa poput žara. U meni je ona budila žudnju, divlju poput plamena žara. Ja reknem: 'Ti si jutro umotala u noc. 'Ali ona rekne: 'Ne, samo sam pun Mjesec umotala u tamu.' I one je pokažu u cetvrtoj nevjestinskoj haljini. Tada ona izaðe poput izlazeceg Sunca, i njihala se ovamo i onamo u bokovima s dražesnom ljupkošcu, i pogledavala na desno i na lijevo, kako to cine gazele. Ona je pogaðala sva srca strijelama svojih ociju. Onako kako je to spjevao pjesnik, kada je opisivao njoj slicnu:
Ona je ljudima zasjala poput Sunca ljepote, kada su je ugledali. Zracila je u dražesnoj ljupkosti, uljepšana sramežljivošcu. Kada je sa svojim licem i osmijehom prišla ususret nebeskom Suncu, ono se umotalo u svoju haljinu od oblaka. I ona nastupi u petoj nevjestinskoj haljini, ljupka djevica. Bila je nalik kakvoj vrbovoj grani, ili kakvoj žednoj gazeli. Njezine su se kovrce valovito spuštale niz obraze a njezine su draži jasno dolazile do izražaja njezina su bedra drhtala a njezini su uvojci lelujali . Onako kako je spjevao neki pjesnik, kada je opisivao njoj slicnu: 280
Povijest vezir A Nur ed-Dina i Sems ed-Dina
L,
Ona zraci poput Uštapa u nekoj noci srece. Njezin stas ima mekane obline, njeno je tijelo vitko i nježno. Ona ima oko, koje ljude osvaja ljepotom. Crvenilo na njezinim obrazima je od vrste rubina. A na bedra joj odozgor pada tama kose. Budi na oprezu pred zmijama u njezinim uvojcima! Bokovi su joj doduše tako meki, ali je njezino srce ipak, Unatoc njihovoj mekoci, kruce nego kakva kamena stijena. Ona odašilje strijelu pogleda ispod svojih obrva, Ta pogaða. Pa bilo to takoðer iz daljine, njezin pogled nikada ne promašuje. Kada grlimo jedno drugo, a ja rukom obgrlim njezino tijelo, Tada me njezine pune dojke odbijaju iz zagrljaja. Da, njezina se ljepota izdiže iznad svega lijepoga. Da, njezino je tijelo vitkije od najnježnije trske.
Sada je uvedu u šestoj nevjestinskoj opravi, u zelenoj haljini i ona posrami svojim stasom vitko koplje ona je svojom ljup-košcu nadmašivala ljepotice u cijelome svijetu a njezino se zra-cece lice blistalo cišce od Uštapa kada zasja na nebu svojom je dražešcu kod svih budila žudnju i nadmašivala je grane svojom mekocom i savitljivoscu svime što je na njoj divno srcima je donosila mnogo patnje kako je tomu neki pjesnik dopustio da doðe do rijeci :
281
Dvadesetidruga noc Djevojka, obdarena finocom i pamecu. Vidiš, kako Sunce posuðuje njezin obraz. Ona je došla ovamo u zelenoj haljini I bila je nalik naru okruženu lišcem. Postavili smo pitanje: 'Kako se zove ta haljina?' Tada ona izgovori s mnogo pameti i razuma rijeci: 'Ona je najsrcanijim ljudini slomila srca, Stoga je ja nazivam srcolomkom.' Naposljetku je one pokažu u sedmoj haljini, koje je boja bila po sredini izmeðu narance i šafrana, kako jedan od pjesnika o njoj kazuje: U haljini, boje šafrana i narance, ona se gordo pojavi, Mirišuci na mošus i ambru i skupocjenu sandalovinu, Vitka — kada joj mladost svjetuje: 'Hodaj!' Tada govore ipak njezina bedra: 'Sjedni, i ne hodaj više!'
A ako je zamolim da mi dadne, tada cujem, kako ljepota govori: 'Dadni mu!'Ali njezina plahost kiceno svjetuje: 'Ne cini to!' Koliko bi god puta dakle nevjesta otvarala oci, ona bi kazivala: - O Allah, ucini ovoga mojim suprugom, i oslobodi me od toga tu grbavoga stajskog sluge!
282
Povijest vezim Nur ed-Dinct i Sems ed-Dina Tako su one Bedr ed-Dinu Hasanu el-Basri pokazale nevjestu u svih sedam haljina, dok je grbavi sluga ondje sjedio osamljen. Pa kad je taj dio svecanosti bio okoncan, oni otpuste mnoštvo. Svi koji su bili nazocni kod svadbe, žene i djeca, otiðu, i tu nitko ne ostane, osim Bedr ed-Dina Hasana i grbavog sluge. Nato komorkinje uvedu nevjestu u neku unutrašnju odaju, gdje joj skinu nakit i haljine, te je pripreme za mladoženju. Grbavi pak sluga priðe Bedr ed-Din Hasanu i rekne: -
O moj gospodaru, ti si nas veceras obradovao svojim
društvom, i svladao svojom dobrostivošcu. Ali zar neceš sada usta ti, i otici odavde? Ovaj odgovori: -
U Allahovo ime, neka bude tako! Tada on ustane i izaðe kroz vrata. Ondje mu meðutim doðe u susret džinn i rekne:
- Ostani, o Bedr ed-Dine! Pa kada grbavac izaðe na zahod, tada ti uði unutra, nemoj oklijevati, nego sjedni u sobu. Ali kada doðe nevjesta, ti joj rekni: - Ja sam tvoj suprug. Jer je kralj smislio to lukavstvo samo zato, što je bio zabrinut za tebe zbog urokljivog oka. Taj, kojega si ti vidjela, je samo jedan od naših stajskih slugu. Tada priði k njoj, i skini joj zar s njezina lica. Jer briga za tebe u toj stvari nas ispunjava oduševljenjem! Dok je još Hasan razgovarao s džinnom, gledaj, izaðe sluga van, i uðe u zahod, i sjedne na stolicu za obavljanje nužde. Ali tada iz korita, u kome se nalazila voda, izaðe džinn u oblicju miša, i zaci-juce: - Ciju! Grbavac uzvikne: - Sto je s tobom? Tada miš pocne rasti, sve dok nije postao mackom, i ta zami-jauce: 283
Dvadesetidmga noc -
Mijau! Mijau!
I ona je još uvijek rasla, sve dok nije postala psom, i taj zalaje:
-
Vau! Vau!
Kada je meðutim sluga to vidio, on se prestraši i povice: -
Gubi se odatle, ti necastivi! Ali je pas rastao i nadimao se, sve dok nije postao magarcem.
Taj zanjace i povice mu u lice: -
\
Njak! Njak!
Tada Grbavac pocne drhtati, i uzvikne: -
Doðite mi u pomoc, vi ljudi iz kuce!
Ali gledaj, magarac je rastao i postao tako velik kao kakav bivol, i on mu preprijeci put i rekne ljudskim glasom: -
Teško tebi, o ti grbavce, ti smrdljivce!
Slugu je meðutim pritisnula nužda, i on sjedne sa svojim haljinama na zahodsku rupu, a njegovi su zubi cvokotali cegrtajuci jedni o druge. Tada mu džinn rekne: -
Je li svijet tako tijesan, da ti nijednu drugu nisi našao za
ženu, nego upravo moju ljubljenu gospodaricu? Kada je ovaj šutio, džinn nastavi: - Odgovori mi, ili cu zemlju uciniti tvojim prebivalištem! - Tako mi Allaha — uzvikne grbavac — to nije moja krivnja. Mene su na to prisilili. Ja nisam znao, da ona ima ljubavnika meðu bivolima. Ali se sada kajem, najprije pred Allahom, a zatim pred tobom. Nato džinn rekne: -
Ja ti se kunem: ako ti sada napustiš ovo mjesto, ili prije
Sunceva izlaska progovoriš samo jednu rijec, tada cu te ubiti. Kada meðutim izaðe Sunce, tada otiði svojim putem, i nikada se ne vracaj natrag u ovu kucu. 284
Povijest vezira Nur ed-Dina i Sems ed-Dina
Nato džinn pograbi grbavog momka, gurne ga naglavce prema dolje u u zahodsku rupu, s nogama prema gore, i rekne: -
Ja te ovdje ostavljam, ali cu do Sunceva izlaska stražariti nad
tobom! Toliko o grbavcu! Sto se pak tice Bedr ed-Dina Hasana, on je dvojicu prepustio njihovu gloženju, ušao je u kucu, i sjeo nasred sobe. I gledaj, nevjesta uðe unutra, dopracena od neke stare žene, koja je ostala stajati na vratima, i rekne: -
O oce uspravna stasa88, digni se, i uzmi ono, što ti je Allah
zavjetovao! Na to stara otiðe, a nevjesta, zvana Sitt el-Husn, to jest Gospodarica89 Ljepote, uðe u unutrašnji dio sobe, slomljena srca, i rekne: -
Tako mi Allaha, ja mu necu podati svoje tijelo, pa makar mi
on trebao cak i život oduzeti! Kada je meðutim pošla dalje, ona ugleda Bedr ed-Dina Hasana i rekne: -
Ljubljeni, zar ti još uvijek sjediš ovdje? Ja sam vec rekla sebi
samoj, da bih u najmanju ruku željela pripadati tebi i grbavomu stajskom momku istovremeno. On odgovori: -
Kako/bi uopce smio sluga imati pristup k tebi? I kako bi
njemu oopce moglo padati na pamet, da bi on tebe smio sa mnom dijeliti? Tada ona upita: -
Pa tko je onda zapravo moj suprug, ti ili on? 88 Ovakve šokantne - i u isto vrijeme vrlo duhovite metafore - daju svo
jim svecanim tonom štivu osobitu ljepotu. 89 285
Rijec sitt prvotno znaci gospodarica, ali potom i princeza.
Dvadesetidmjja noc —
Sitt el-Husn — odgovori Bedr ed-Din — to se dogodilo samo
za šalu, i kako bi mu se narugali! Kada su sobarice i pjevacice i svadbeni gosti trebali pri skidanju žara preda mnom dobiti na uvid tvoju ljepotu, tvoj se otac pobojao urokljiva oka, pa ga je on iznaj mio za deset dinara, kako bi ovaj takvo oko od tebe odvratio. Sada je on meðutim otišao svojim putem. Kada je Sitt el-Husn cula od Bedr ed-Dina ove rijeci, om? se nasmiješi i obraduje, i pocne se veselo smijati. I ona mu rekne: —
Tako mi Allaha, ti si ugasila moju vatru, i za volju Allahovu,
uzmi me i pritisni me na svoje grudi! Buduci da nije više imala na sebi nikakve druge haljine, ona, podigne dugacku košulju sve do ramena, i tu se ukazu picka i obline bedara. Kada je Bedr ed-Din to ugledao, probudi se njegova požuda, i on smjesta odloži svoje haljine. Kesu sa zlatom, koju je bio primio od Zidova, i u kojoj se nalazilo tisucu dinara, zamota u svoje gace, i turne ih pod rubni dio kreveta. Isto tako skine turban, i položi ga na neku sjedalicu. Na sebi je zadržao samo finu, zlatom protkanu košulju. A Sitt el-Husn ga povuce na sebe i on nju isto tako. I on je uzme u svoj zagrljaj, i pusti je da ga obgrli nogama. On nabije top, i obori tvrðavu. I on naðe da je ona neprobušena perla90 i još neobjahana ždrebica . On joj oduzme djevicanstvo, i naužije se njezine mladosti, koju joj je zauvijek ugrabio. I izvadi metak, i opet ga zabije, pa pošto je svršio, pojebe je još mnogo puta, i ona zatrudni od njega. I naposljetku stavi Bedr ed-Din svoju ruku pod njezinu glavu, i isto tako ona ucini njemu, i oni su ležali jedno drugomu u zagrljaju, i tako zaspu. Onako kako o njima pjeva pjesnik u ovoj pjesmi: Otiði k onoj, koju ljubiš, i izbjegavaj zavidnikove rijeci. Jer zavist ipak ne može nikada biti pomocnik ljubavi! 90 Dakako: biser. To napominjem zato, što se u nekima našim krugovima uobicajilo pod perlom pomišljati samo na umjetni biser. 286
Povijest vezird Nur ed-Dina i Sems ed-Dina Nikada Premilosrdni nije stvorio nekoga ljepšeg prizora Od zaljubljenoga para, koji pociva na istom krevetu. Ležali su prisno zagrljeni, pokriveni haljinom radosti A kao jastuk služi jednomu ruka drugoga.
Kada su srca jedno s drugim povezana u vjernoj ljubavi, Ona su skovana poput celika. Tu vezu ne razbija nijedan covjek. Pa ako se na tebe u tvome životu ikada namjeri neki vjerni, Izvrstan je takav prijatelj! Zatim živi samo za njega! O ti, koji poradi ljubavi koriš narod zaljubljenih, Možeš li ti bolesnu srcu donositi lijek i spasenje? Ostavimo sada Bedr ed-Dina Hasana i Sitt el-Husnu, njegovu sestricnu, i vratimo se opet k džinnu! Taj je govorio džinnici: -
Hajde, sklizni pod mladica, i daj da ga ponovo odnesemo na
njegovo mjesto, prije nego što nad nama zasja jutro. Jer vrijeme požuruje. Tada ona odlebdi, i sklizne pod skut njegove košulje, dok je on spavao, podigne ga i poleti s njime odatle, onakvim kakav je bio, odjevenim samo u košulju, i bez druge odjece. Ona je s njime letjela dalje, dok je džinn letio uz nju bok uz bok, sve dok ih na pola puta nije iznenadilo jutro, i dok nisu muezzini91 zapjevali: —
Pohitajte k uspjehu!
Tada Allah pusti da se dogodi, da njegovi anðeli bace na džinna vatrenu zvijezdu, tako da je on izgorio. Ali džinnica 91 Muezzin (mujezin) je muslimanski vjerski službenik. 287
Dvadesetidru0a noc umakne, i ona se s Bedr ed-Dinom spusti na onome mjestu, gdje je bila zvijezda pogodila džinna, i nije dalje nosila mladica, zbog brige za njegov život. A kako je to od udesa bilo unaprijed odreðeno, oni su došli u Damask u Siriji. Tu ga džinnica spusti na zemlju kod stanovitih gradskih vrata, i odleti dalje. -o Kada je dakle svanuo dan, i kada su se otvorila gradska vrata, ugledaju ljudi, koji su izašli napolje, nekoga lijepog mladica u košulji i kapi, bez ikakve druge odjece. A on je bio, umoran od dugoga bdijenja, utonuo u san, Kada su ga pak ljudi ugledali, OBIj reknu: -
O sretne li te, s kojom je ovaj mladic proveo noc!
A neki drugi rekne: -
Jadan lije mladi gospodar! Možda je on upravo samo izašao
iz krcme zbog obavljanja nužde, pa mu je onda vino udarilo u glavu, on promašio mjesto koje je tražio, i otišao u krivome smjeru, dok nije došao do gradskih vrata92. Njih je našao zatvorenima, i potom se spustio na spavanje. Dok su ljudi o njemu razgovarali ovamo i onamo, iznenada preko Bedr ed-Dina dahne jutarnji lahor i podigne skut njegove košulje sve do iznad trbuha. I ukazu se trbuh i pupcana jamica, bedra i stegna poput kristala. Tada narod uzvikne: -
Tako nam Allaha, kako lijepo!
Bedr ed-Din se meðutim probudi, i uvidi da leži pred nekima gradskim vratima, i da se tu nalazi mnogo naroda. On zacuðeno upita: -
Gdje se ja nalazim, vi dobri ljudi?
Oni odgovore: -
Mi smo te našli ovdje o pozivu na jutarnju molitvu, kako
ležiš u snu, i mi ne znamo ništa drugo. Gdje si meðutim ti ove noci spavao? 92 Krcme se cesto nalaze u kucama na osami izvan grada. 288
Povijest vezira Nur ed-Dina i Sems ed-Dina Bedr ed-Din Hasan uzvikne: — Tako mi Allaha, vi ljudi, ja sam ove noci spavao u Kairu. Jedan rekne: — Ti si se zacijelo najeo hašiša. A neki drugi: —
Je si li ti poludio? Zar ti noc provodiš u Kairu, a ujutro ležiš
pred gradom Damaskom? On meðutim uzvikne:
—
Tako mi Allaha, moji dobri ljudi, ja vam zaista ne lažem. Ja
sam bio ove noci u zemlji Egiptu, a jucerašnjega sam se dana nalazio u Basri. Tada jedan rekne: —TMa, to je meðutim dobro! A neki drugi: —
Ovaj je mladic opsjednut!
I oni pocnu nad njime pljeskati, i razgovarali su jedan s drugim, tim što su govorili: —
Kakva šteta za njegovu mladost!
— Tako mi Allaha, nema nikakve sumnje, on je lud! Oni ga tada opomenu: — Priberi svoju pamet, i postani opet razuman! Ali je Bedr ed-Din Hasan ustrajavao na tome: — Ja sam bio jucer mladoženja u zemlji Egiptu. —
Ti si jamacno sanjao - odgovore oni - i to si, što pripovije
daš, vidio u snu. Tada se Hasan pocne zbunjivati sam nad sobom, ali im on ipak rekne: —
Tako mi Allaha, to ne može biti nikakav san! I ono, što sam
ja doživio, nije nikakav privid! Ja sam sigurno ondje bio, i tada su 289
Dvadcsetidru0a noc preda mnom otkrivali nevjestu, i tu se nalazio još neki treci, grbavac, koji je pri svemu tome ondje sjedio. Tako mi Allaha, moja braco, to nije nikakav san. Jer, ako bi to bio san, gdje bi se onda nalazila kod mene kesa sa zlatom, i gdje bi onda bio moj turban, i moja haljina, i moje gace? Zatim se on stavi u pokret, uðe u grad, i pocne hodati kroz ulice i kroz hodnike bazara. Oko njega se natiskivao narod, i trcali su za njime, sve dok on nije ušao u ducan stanovitog pecenjara.
Bio je meðutim taj kuhar razuman i okretan covjek, to znaci: bio je kradljivac. Ali mu je AUah bio oprostio te grijehe, i on je otvorio pecenjarnicu. Sav se narod iz Damaska njega bojao zbog njegove silovite jarosti, pa kada su vidjeli, da je mladic ušao u pecenjarov ducan, oni se raziðu iz straha pred njime. Kuhar meðutim ugleda Bedr ed-Dina. A kada je primijetio njegovu ljepotu i ljupkost, on ga odmah zavoli. Upita ga: -
Odakle ti dolaziš, o mladicu? Ispripovijedaj mi svoju povi
jest! Jer ti si mi vec draži od mojega života. Tada mu Hasan ispripovijeda sve, što mu se bilo dogodilo. Kuhar na to rekne: -
O moj gospodaru Bedr ed-Dine, to je jedna cudnovata povi
jest, i to su neobicna izvješca. Moj sine, skrivaj to, što ti se dogodi lo, sve dok Allah ne skine s tebe tvoj teret, a kroz to vrijeme ostani ovdje kod mene. Jer ja nemam nijednog sina, a tebe cu prihvatiti na mjesto vlastitog djeteta. Bedr ed-Din odgovori: -
Rado, dragi strice!
Nato kuhar ode na bazar, i ondje mu kupi raskošne haljine, i dadne mu ih, neka ih obuce. I on poðe s njime ka kadiji, i proglasi ga prema svim propisima svojim sinom. Bedr ed-Din dakle postane na taj nacin u gradu Damasku poznat kao pecenjarov sin. I on je kod njega sjedio u ducanu, i uzimao je novac, i tako je neko vrijeme živio zajedno s kuharom. 290
Povijest vezir A Nur- ed-Dina i Sems ed-Dma, Ostavimo sada Bedr ed-Dina i njegove doživljaje, i okrenimo se k njegovoj sestricni Sitt el-Husni! Kada je pocelo svanjivati jutro, i kada se ona probudila iza sna, nije više našla Bedr ed-Dina Hasana. Ona pomisli, da je on otišao na zahod, i cekala je na njega sat vremena. Tada k njoj uðe njezin otac. On se nalazio u neutješnom stanju zbog svega onoga, što mu se dogodilo po sultanovoj odluci: da je nad njime izvršio prisilu, i da je njegovu kcer nasilno udao za jednoga od svojih slugu, i još ktomu za nekoga bijednoga grbavoga stajskog momka. I on rekne samomu sebi: -
Ja cu svoju kcer zatuci, ako je pristala na spolni snošaj s tim
prokletnikom. Tako on otiðe do nevjestinske odaje, stupi k vratima i pozove: x- O Sitt el-Husn! Tada ona odgovori: -
Ovdje sam, o moj gospodaru!
Zatim ona izaðe, još nesigurnih nogu poslije svih onih nocnih radosti. I ona poljubi pod, a njezino je lice još više dobilo na sjaju i ljupkosti, otkada je onaj gazeli slican mladic došao k njoj u sobu. Kada ju je meðutim otac ugledao u takvu stanju, on je upita: -
O ti prokletnice, zar se to ti tako raduješ poradi onoga
konjušara? Kada je Sitt el-Husn cula rijeci svojega oca, ona se nasmiješi i rekne: -
Tako mi Allaha, meni je dosta vec to, što se jucer zbivalo,
kada su me gosti ismijavali, i kada su mene poravnavali s momkom, koji nije vrijedan cak ni toliko, koliko vrijedi crno ispod nokta mojega supruga! Tako mi Allaha, nikada još u svome životu nisam provela neku tako lijepu noc, kao što je bila ova jucerašnja. Zato mi se nemoj dalje izrugivati, tim što me podsjecaš na onoga grbav ca. 291
Dvadesctidruga noc Kada je njezin otac od nje cuo te rijeci, on se raspali od gnjeva, njegove oci promijene boju93, i on povice:
— Jao tebi, kakve su to rijeci! Grbavi je momak kod tebe proveo noc! — Ja te zaklinjem Allahom — odgovori ona - nemoj više imenovati njega, cijeg oca neka prokune Allah! I nemoj se i dalje šaliti! Jer taj je momak bio zakupljen za deset dinara, i on je uzeo svoju nagradu i otišao svojim putem. Ja sam meðutim stupila u svoju nevjestinsku odaju, i ondje sam našla svojega supruga kako sjedi, njega, kojemu su me prije toga pjevacice otkrivale. To je bio onaj, koji je bio meðu njih dijelio crveno zlato, sve dok i siromašni meðu gostima nisu postali bogatima. Ja sam provela noc na grudima svojega nježnog supruga crnih ociju i sraslih obrva. Pa kada je njezin otac saslušao te rijeci, svjetlo se pred njegovim ocima rasprši u tamu, i on na nju zavice: — O ti bludnice, što to ti tu pripovijedaš? Gdje je ostao tvoj razum? — Tatice — odgovori ona — ti mi kidaš srce! Dosta je bilo to, da si bio tako okrutan prema meni! Zaista, taj moj suprug, koji mi je oduzeo nevinost, on je otišao samo na zahod. A ja osjecam da sam od njega zatrudnjela. Tada otac u velikom cuðenju ode do zahoda, i ondje naðe grbavoga stajskog slugu, s glavom u jami i nogama u zraku. Pri tome prizoru se vezir posve zbuni i rekne:
c
— Pa to je zbilja on, grbavac! I on na njega povice: — Hej, grbavce! Ali momak pocne roktati: —
Digni se odatle! Digni se odatle! - jer on pomisli, da je taj,
koji to govori, džinn. 93 Dakako: u crveno, jer su crvene oci znak srdžbe. 292
Povijest vezir A Niir ed-Dina i Sems ed-Dina A vezir još jednom povice i rekne: ~ — Govori, ili cu ti ovim macem odrubiti glavu. Tada grbavac rekne: -
Tako mi Allaha, o šeihu džinnova, od onoga casa, kada si me
ovamo utaknuo, ja nisam još podizao glave. Ja te preklinjem Allahom, imaj saželjenja prema meni! Cim je pak vezir cuo te grbavceve rijeci, on upita:
-
Što ti to pricaš? Ja sam nevjestin otac, ja nisam nikakav
džinn! Onaj odvrati: -
Dovoljno je to da si mi htio oduzeti život! Otiði sada svojim
putem, prije nego što te spopadne onaj, koji je mene doveo u ovaj položaj. Zar me niste mogli baš s nikim drugim vjencati nego upra vo s ljubavnicom bivola i miljenicom džinnova? Prokleo Allah onoga, koji me je s njome vjencao, i onoga, koji je to zapovijedio!..." 293 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela s I dvadesetitreca noc I s Šehrezad nastavi ovako: "Došlo mi je do ušiju, o sretni Kralju, da je grbavi sluga ovako kazivao nevjestinu ocu: - Prokleo Ali ah onoga, koji je dao povod za ovo! Tada mu vezir rekne: - Ustaj i napuštaj ovo mjesto! -
Zar sam ja poludio - uzvikne momak - pa da odlazim s
tobom bez džinnova dopuštenja, kada mi je on rekao: 'Kad Sunce izaðe, izaði odavde i poði svojim putem.' Je li Sunce izašlo, ili nije? Ja ne mogu napuštati ovo mjesto, prije nego što izaðe Sunce. Vezir ga upita: -
Tko te je doveo ovamo?
On odgovori: -
Prošle sam veceri došao ovamo, da obavim nuždu, koja me
snažno pritisnula. I gledaj, kad li iz vode doðe neki miš, i zacijuce, i taj je postajao sve veci, sve dok nije zadobio oblicje nekog bivola. Taj izgovori rijeci, koje su mi ušle u uho. Zatim me ovako ovdje ostavi, i ode odatle. Allah prokleo nevjestu, i onoga, koji me je njome oženio! 295
Dvctdesetitreca noc Tada mu vezir priðe, i izvuce ga van iz zahodske jame. On žurno pobjegne odatle, a još je uvijek jedva vjerovao u to, da je Sunce izašlo, i on se otputi sultanu, kojega izvijesti o svemu, što mu se dogodilo s džinnom. Ali se vezir, nevjestin otac, vrati natrag u kucu, u velikoj brizi za svoju kcer, i rekne: -
Draga kceri, objasni mi, kako stoji s tobom.
Ona odgovori: -
Mladoženja je, pred kojime sam ja jucer bila otkrivana,
proveo kod mene noc i oduzeo mi djevicanstvo, i ja sam od njega zatrudnjela. Ako mi ti to ne vjeruješ, eto ti ondje njegova turbana, gdje leži ondje na stolici onako savijen, kako ga je ostavio. I pod krevetom leže njegove gace, i u njih je nešto umotano, o cemu ja ne znam, što je to.
Kada je njezin otac poslušao te rijeci, on uðe u nevjestinsku sobu i naðe turban Bedr ed-Dina Hasana, sina svojega brata. Smjesta ga uzme u ruke, okrene ga i rekne: -
To je takav turban, kakav nose upravo veziri. Jer on je
napravljen od mosulske tkanine94. Zatim on ugleda nešto kao nekakvu hamajliju, koja je bila ušivena u tarbuš. On ga uzme i raspori ga. Podigne takoðer gace, i naðe kesu s tisucu zlatnika, i otvori je, i u njoj ugleda jedan ispisan papir. On ga procita, i otkrije da je posrijedi priznanica Isaaka Židova o otkupu. Ta je glasila na ime Bedr ed-Dina Hasana, sina Nur ed-Dina 'Alije Egipatskoga. I u njoj se takoðer nalazilo tisucu dinara. Jedva meðutim da je Sems ed-Din procitao taj list, kad li je glasno kriknuo i pao onesviješcen na pod. A kada se probudio i poceo shvacati cjelinu, zaprepasti se i uzvikne: -
Nema drugoga Boga osim Allaha, koji je svemocan nad svim
stvarima! Znaš li ti, o moja kceri, tko je postao tvojim pravovalja nim suprugom?
\ 94 To jest: od muslina. Mosul je grad na Tigrisu, a ta je tkanina dobila ime upravo prema tom gradu. 296
Povijest vezira Nur ed-Dina i Sems ed-Dina —,' Ne — rekne ona. Aon: - Zaista, on je sin mojega brata, tvoj bratic, a ovih su tisucu dinara jutarnji dar za tebe. Slava neka je Allahu! Samo kada bih mogao znati, kako je do svega toga došlo! Nato otvori ušivenu hamajliju i u njoj naðe neki ispisan papir, i na njemu potpis u rukopisu svojega brata Nur ed-Dina, Egipatskoga, oca Bedr ed-Dina Hasana. Kada je ugledao rukopis, on izgovori stihove: Ja gledam njihove tragove, i venem od cežnje, Na njihovima ostavljenim mjestima prolijevam svoje suze. Alija molim njega, koji mije donio rastanak od njih, Neka mi milostivo htjedne jednoga dana dopustiti povratak u zavicaj.
Kada je završio, procita dokument, i naðe u njemu navedene datume vjerenja svojega brata s kcerju vezira od Basre i njegove svadbe s njome, i datum roðenja Bedr ed-Dina Hasana, i cijelu životnu povijest svojega brata sve do dana njegove smrti. Tada se on vrlo zaprepasti, i zadršce od radosti, i pocne usporeðivati ono, što je njegov brat doživio, s onim, što se dogodilo njemu samomu. Tada ustanovi da se sve jedno s drugim slagalo: vrijeme njegovih zaruka sa zarukama njegova brata, isto tako vrijeme njegove svadbe, a takoðer se i vrijeme roðenja Bedr ed-Dina poklapalo s vremenom roðenja njegove kceri Sitt el-Husne. Tada on uzme dokument, otiðe s njime k sultanu, i ispripovijeda mu od pocetka do kraja ono, što se dogodilo. I kralj se zapanji i zapovijedi, da to treba odmah biti zabilježeno. Zatim je vezir tijekom cijeloga dana išcekivao dolazak sina svojega brata. Ali on nije dolazio. I cekao je cijeli drugi dan i cijeli 297
Dvadesetitreca noc treci, i tako je cekao sve do sedmoga dana, a da nije o njemu dobivao nikakve obavijesti. Tada on rekne: -
Tako mi Allaha, ja cu uciniti stanovito djelo, takvo kakvo
prije mene još nitko nije ucinio! On uzme tintarnicu i pisaljku od trske, i nacrta na papiru nacrt cijele svoje kuce. I on je pokazivao, kako je smještena soba i gdje je visjela zavjesa, i tako sa svim stvarima, koje su se nalazile u kuci. I on presavije taj nacrt. I naredi da mu donesu ostavljene stvari. Uzme Bedr ed-Dinov turban i tarbuš, haljinu i kesu, odnese sve zajedno u jednu sobu, zakljuca je željeznom bravom i stavi na to svoj pecat, da se to cuva, ako bi možda došao njegov necak Hasan el-Basri. Vezirova meðutim kci rodi, kada je njezino vrijeme bilo ispunjeno, jednoga sina. Taj je bio poput Uštapa, slika i prilika svojega oca po ljepoti i savršenosti, i zracecoj ljupkosti. Presijeku mu pupcanu vrpcu, i kapke mu namazu rastokom, i predaju ga njego-vateljicama. I nazovu ga 'Adžibom, to jest Cudesnim. On se meðutim razvijao, kao da bi kod njega bio jedan dan kao jedan mjesec, i jedan mjesec kao jedna godina. I kada je preko njega proteklo sedam godina, njegov ga djed prepusti stanovitom ucitelju-školniku, te njemu naloži, neka ga odgaja, neka ga nauci citati i pisati, i neka mu osigura najbrižniju naobrazbu. On ostane u školi šest godina dugo. Tada se on pocne sa svojim suucenicima svaðati i njih grditi, i on im je obicavao govoriti: -
Tko je meðu vama kao ja? Ja sam sin vezira od Egipta!
Naposljetku se djecaci odluce, i zajedno se upute k ucitelju, kako bi mu se potužili zbog toga, što su od 'Adžiba morali trpjeti. Tada im rekne ucitelj: -
Ja cu vas nešto pouciti, što vi njemu trebate reci sutra, kada
on doðe u školu. Zatim ce on odustati od toga, da dolazi u školu. Kada on naime sutra doðe u školu, tada sjednite uokolo njega i govorite jedan drugomu: 'Tako nam Allaha, ovu igru ne smije s 298
Povijest vezir A Nur ed-Dina i Sems ed-Dina nama igrati nitko, osim onoga tko nam imenuje ime svojega oca i svoje matere. Jer onaj, koji ne zna ime svojega oca i svoje matere, taj je kopile, i taj se ne smije s nama igrati.' Kada je zatim došao sutrašnji dan, djeca doðu u školu, i meðu njima 'Adžib. I oni se sjate oko njega, i reknu: -
Igrat cemo izvjesnu igru, ali u njoj nitko ne smije uzeti dijela,
tko nam ne može imenovati ime svojega oca i svoje matere. I svi su uzvikivali: -
Allaha mi, dobro!
I jedan rekne: —
Ja se zovem Madžid, i moja se mati zove 'Alavija, a moj otac
'Izz ed-Din. I jedan drugi rekne na isti nacin, a potom neki treci, sve dok nije došao red na 'Adžiba, i dok on nije rekao: -
Ja se zovem 'Adžib, i moja se mati zove Sitt el-Husn, a moj
se otac zove Sems ed-Din, vezir od Egipta. Tada svi povicu: -
Tako nam Allaha, taj vezir nije tvoj otac.
'Adžib meðutim odgovori: —
Taj je vezir zaista moj otac.
Tada ga djecaci pocnu ismijavati, i pljeskati rukama, u uzvikivati: —
On ne zna tko je njegov otac! Odlazi od nas, jer se s nama
nitko ne smije igrati, osim onoga, tko zna ime svojega oca!
Djecaci odmah otrce od njega dalje, i ostave ga ismijana. Njemu se meðutim stegne srce, i on se pocne gotovo gušiti od suza. Tada mu ucitelj rekne: —
Mi znamo da je taj vezir tvoj djed, otac tvoje matere Sitt el-
-Husne, ali ne tvoj otac. Ali svojega oca ne poznaješ niti ti, niti ga mi poznajemo. Jer sultan je udao tvoju mater za grbavog slugu. Ali 299
Dvadesetitreca noc je došao stanoviti džinn i s njome proveo noc, pa ti nemaš nikakva poznata oca. Zbog toga prestani s time, da uzdižeš sebe iznad djece ove škole, sve dok jednom tek ne saznaš, da takoðer ti imaš nekoga zakonitoga oca. Inace ceš meðu njima važiti za dijete razvrata! Zar ti ne znaš, da cak i sin jednoga piljara poznaje svojega oca? Tvoj je djed cak vezir od Egipta. Ali tvojega oca mi ne poznajemo, i zato mi kažemo, da ti nemaš nikakva oca. Postani dakle opet razuman! Kada je meðutim 'Adžib cuo, što su rekli ucitelj i djeca, i kakvu su mu sramotu prisili, on smjesta otrci odatle, uðe k svojoj materi Sitt el-Husni i potuži joj se placuci na svoju patnju. Ali su ga suze ometale u govorenju. Kada je njegova mati cula, kako on grca i place, srce joj pocne izgarati zbog njega, kao od vatre. I ona rekne: -
Moj sine, zašto placeš? Reci mi, što ti se dogodilo. Tada joj 'Adžib isprica, što je cuo od djecaka i od ucitelja, i upita:
- Mati, tko je zapravo moj otac? Ona mu odgovori: - Tvoj je otac vezir od Egipta. On meðutim uzvikne: -
Ne laži mi! Vezir je tvoj otac, ne moj. Tko je zapravo moj
otac? Ako mi ti ne rekneš istinu, tada cu se ubiti ovim bodežom. Ali kada ga je njegova mati cula kako govori o svome ocu, ona zaplace. Jer ona se sjetila svojega bratica i toga, kako je Bedr ed--Dinu Hasanu el-Basri bila prikazivana u svadbenim haljinama, i svega, što su tada jedno s drugim bili doživjeli, i ona izrekne ove stihove: Oni su zasadili u moje srce strast i otišli, Sada su tako daleko cadori s mojom ljubavlju! Takoðer je išcezlo moje strpljenje, otkada su oni išcezli. Izbjegla mije, postala mije teškom cvrstoca. 300
Povijest vezird Nur ed-Dina i Sems ed-Dina '" ?
l
Oni su se otputili, a mene su napustile radosti. Ah, ja nikada necu naci neko obitavalište spokoja. Oni su pri oproštaju bili povodom da mi suze s oka poteku, 1 vazda ih prolijevam za njihove odsutnosti. Ako žudim za time, da ih jednom opet vidim, I ako mi dugotrajnim biva uzdisanje za njima i cekanje, Tada se sjecam njihova lika, i u mojem srcu stanuje tako tjeskobno ljubav i vjerno sjecanje i cežnja. Ah, sjecanje na vas mije ogrtac, Iz ljubavi prema vama mije što više odjeca. Kako ce još dugo trajati ta odsutnost i to umaknuce, O moji ljubljeni, koliko još dugo ova muka? Tada ona zaplace i glasno krikne, a njezin sin ucini isto. I gledaj, k njima uðe vezir, pa kada ih je oboje vidio kako placu, srce mu pocne gorjeti u grudima, i on upita: - Poradi cega vi placete? Tada mu ona isprica, što se dogodilo izmeðu njezina sina i djece u školi. I on takoðer zaplace. On se pocne sjecati svojega brata, i onoga, što im se obojici dogodilo, i onoga, što je doživjela njegova kci, i kako on nije mogao prodrijeti u tajnu svega toga. Smještaje ustao, i otišao u Vijecnicu, pa stupi pred kralja, o svemu ga izvijesti i zamoli ga za dopuštenje, da putuje na Istok, prema gradu Basri, kako bi tražio sina svojega brata. Zamoli takoðer sultana, da mu napiše pisma za druge gradove, kako bi mogao pograbiti svojega necaka, gdje ga god uopce naðe. 301
Dvudesetitrecn noc I on pred sultanom pocne plakati. Ovoga obuzme prema njemu sažaljenje, i on mu dadne pisma za sve zemlje i gradove. Zbog toga se vezir razveseli, i on pocne moliti blagoslov za sultana. Zatim uzme od njega oproštaj, odmah se vrati svojoj kuci i opremi se za putovanje, tim što je sa sobom uzeo sve, što može zatrebati njemu i njegovoj kceri i njegovu posvojenom sinu 'Adžibu.
I on krene na put, i putovao je prvi dan i drugi i treci, sve dok nije stigao u grad Damask. I on ga pogleda pred sobom, bogata drvecem i tekucim vodama, onakva kako o njemu kazuje pjesnik: Poslije mojih dana i mojih noci provedenih u Damasku, Zakleo se udes: 'Ondje je ostvareno jedno divno cudo!' Spavali smo. Duboka nas je noc oslobodila od svih briga. Tada je s osmijehom na licu došlo jutro u sivobijeloj kosi. I ondje je zasjala rosa na svim granama poput biserja, koje je palo na njih streseno od Zefira. Jezero je bilo poput nekog lista, a ptice su odlijetale I citale u njemu pismo vjetra s tockama oblacja. Vezir se zaustavi na trgu Maidan el-Hasa. I on dadne da se podignu cadori i rekne svojim slugama: - Ovdje cemo ostati dva dana! Tada sluge krenu u grad, da obave svoje poslove, jedan, da prodaje, drugi, da kupuje, jedan ode u hammam, drugi u džamiju Omaijada95, kojoj nema ravne na svijetu. I 'Adžib sa svojim slugom takoðer poðe u grad, kako bi si ga pogledao, a sluga je išao za njim 95 Jedan od najljepših spomenika muslimanske arhitekture, sagraðen o samom pocetku VIII. stoljeca. \ 302
Povijest vezira Nur ed-Dina i Sems ed-Dina s toljagom tako teškom, da ni neka deva ne bi mogla opet ustati na noge, ako bije on njome udario. Tada narod iz Damaska ugleda 'Adžiba savršenost njegove skladnosti i zracecu dražesnost jer je on bio djecak tako fin i ljubak tako nježan i dopadljiv mekši od Zefirova vjetra na Sjeveru slaði od cistoce bistre vode za ožednjeloga i donosio je vecu radost od zdravlja za nekoga koga muci bolest . I njima se prikljuci silno mnoštvo - jedni su trcali iza njih, drugi ispred njih, kako bi sjeli na put, dok oni ne proðu mimo. I naposljetku rob -kako je to udes odredio - zastane pred ducanom Bedr ed-Dina Hasana, koji je bio 'Adžibov otac. Njegova je dakle brada narasla, i njegova je pamet sazrela tijekom tih dvanaest godina. A buduci da je kuhar preminuo, naslijedio je Bedr ed-Din Hasan njegov ducan i posjed, jer je od sudskih službenika i svjedoka bio prema propisima priznat kao njegov sin. Kada je meðutim toga dana došao pred njega njegov sin sa slugom, on pogleda djecaka, pa kada je vidio, kako je on cudesno lijep, srce mu zakuca, i krv ga pocne tjerati ka krvi, i njegovo se srce prikloni k njemu. Imao je meðutim upravo zgotovljeno ušecereno narovo zrnje, i u njemu se snažno uzbudi od neba usaðena ljubav. I on dovikne svojemu sinu Adžibu i rekne:
-
Mladi gospodaru, ti koji si stekao vlast nad citavim mojim
srcem i prema kojemu cezne cijelo moje najnutarnije bice, hoceš li uci u moju kucu i obradovati moje srce, tim što pojedeš od mojega jela? Tada mu se oci preplave suzama, a da on to nije htio, i on se podsjecao na to, što je bio, i na to, što je poslije toga postao. Kada je Adžib cuo rijeci svojega oca, njegovo srce pocne takoðer ceznuti za njim. On pogleda slugu i rekne mu: —
Moje srce cezne za ovim kuharom. On je poput nekoga, tko
se morao rastati od svojega sina. Dopusti dakle da uðemo k njemu, i da mu obraðujemo srce, tim što prihvatimo njegovo gostoprim stvo! Ako to ucinimo, možda ce me Allah sjediniti s mojim ocem. 303
Dvadesetitreca noc Kada je sluga cuo 'Adžibove rijeci, on uzvikne: -
Tako mi Allaha, to je zgodno! Zar se smije sinove vezira vi
djeti kako jedu u nekoj pecenjarnici? Ja ovom toljagom držim ljude na odstojanju od tebe, da te nitko ne bi gledao, i ja nipošto ne mogu dopustiti da ti ulaziš u ovaj ducan. Kada je meðutim Bedr ed-Din Hasan cuo slugin govor, on se zapanji, i okrene se prema njemu, dok su mu niz obraze lijevale suze. Tada 'Adžib rekne: - Gledaj, moje ga srce ljubi. Sluga meðutim priklopi: - Ostavi se tog brbljanja! Ti ne smiješ ulaziti unutra. Sada se 'Adžibov otac obrati slugi i rekne: -
Casni gospodaru, zašto mi neceš obradovati dušu, tim što
uðeš u moj ducan? O ti, koji si poput nekoga kestena, taman izvana, ali iznutra bijela srca! O ti, o komu slicnome pjesnik kazu
je... Tada se rob nasmije i upita: V -
Sto ti kazuješ? Govori, tako ti Allaha, i budi kratak!
Bedr ed-Din smjesta izgovori ove stihove: Kada ne bi bilo njegove fine obrazovanosti i njegove lijepe vjernosti, Tada on u kraljevskoj kuci ne bi imao zapovjednicku moc. I za haremske odaje, o kakav jedan izvrstan sluga! Zbog njegove su ga ljepote uskoro posluživali nebeski anðeli! Eunuh se zapanji zbog tih rijeci, i on uzme Adžiba za ruku i uðe u kuharov ducan. Bedr ed-Din meðutim napuni jednu zdjelu narovim zrnjem, koje je bilo pripravljeno s bademima i šecerom, 304
Povijest vezira Nur ed-Dtna, i Sems ed-Dina i oni su obojica od toga kušali. Nato im Bedr ed-Din Hasan rekne: -
Vi ste me pocastili vašim ulaskom, zato dakle jedite, za srecu
i zdravlje. 'Adžib meðutim rekne svojemu ocu: -
Sjedni i jedi s nama. Možda ce nas Allah sjediniti s onim,
koga mi tražimo. Tada Bedr ed-Din Hasan upita: -
O moj sine, jesi li ti vec u svojima nježnim godinama iskusio
jad rastanka od onih, koje ljubiš? 'Adžib odgovori: -
To je tako, moj strice. Meni srce izgara zbog gubitka jedno
ga ljubljenoga, koji nije nitko drugi nego moj otac. Da, ja i moj
djed, mi smo upravo sada pošli na put, da za njime pretražujemo zemlje. O, kamo srece kada bih opet mogao biti sjedinjen s njime! I on gorko zaplace, a zaplace takoðer njegov otac, kada ga je vidio kako place u svojoj boli zbog rastanka, pogotovo zato, što se istovremeno podsjecao na to, da on živi rastavljen od milih, i daleko od oca i matere. Takoðer je sluga osjetio tugu zbog njega. Oni su dakle zajedno jeli, sve dok se nisu zasitili. Nato 'Adžib i rob ustanu i napuste ducan Bedr ed-Din Hasana. Njemu je meðutim bilo tako, kao da je njegova duša izletjela iz njegova tijela i pocela slijediti njih. I buduci da on to nije mogao podnijeti, da djecaka tako u trenutku izgubi ispred svojih ociju, zakljucao je ducan i pošao za njima, unatoc tomu što nije znao, da je 'Adžib njegov sin. Hodao je tako brzo, da ih je stigao, prije nego što su izašli kroz Velika vrata. Tada se uškopljenik okrene i upita ga: -
Sto je s tobom?
Bedr ed-Din Hasan odgovori: -
Kada ste vi otišli od mene, bilo mi je pri srcu tako, kao da je
s vama otišla moja duša. Pa buduci da sam imao upravo obaviti 305
Dvadesetitreca noc poslove izvan grada, u prigraðu96 pred gradskim vratima, mislio sam da vam pravim društvo, dok ne obavim te poslove, pa da se zatim vratim kuci. Uškopljenik meðutim postane ljutit i rekne 'Adžibu: -
Upravo je to bilo ono, cega sam se bojao! Mi smo pojeli zlo
sretni zalogaj, koji je bio zamišljen kao iskazivanje pocasti nama, a sada nas momak slijedi od mjesta do mjesta. Tada se 'Adžib okrene, pa kada je tik iza sebe ugledao kuhara, razbjesni se, i njegovo lice postane crveno od srdžbe, i on rekne slugi: —
Pusti ga neka ide ulicom muslimana! Ali kada mi skrenemo
prema našim cadorima i vidimo, da nas još uvijek slijedi, onda
cemo ga otjerati. On nato pogne glavu i poðe dalje, a uškopljenik ga je slijedio. Ali je Bedr ed-Din išao za njima sve do Maidan el-Hase. Pa kada su se se oni približavali cadorima, osvrnu se i ugledaju njega tik iza sebe. Tada 'Adžib postane gnjevan, jer se plašio, da ce uškopljenik o svemu izvijestiti njegova djeda. I on bude ispunjen srdžbom zbog toga, što bi ovaj mogao reci, da je on ulazio u neku pecenjarnicu, i da ga je kuhar poslije toga slijedio. On se dakle okrene i ugleda Hasanove oci prikovane za njegove vlastite oci, jer onaj je bio postao poput tijela bez duše. I 'Adžibu se to ucini, kao da bi njegovo oko bilo oko nekog razvratnika, i kao da bi on bio neko kopile. Buduci dakle da se njegov gnjev još više bio povecao, pograbi on neki kamen i baci ga na svojega oca. Bedr edDin se sruši onesviješcen na zemlju, a preko njegova je lica tekla krv. 'Adžib pak i sluga krenu prema cadorima. Kada je zatim Bedr ed-Din Hasan došao k sebi, on si obriše krv, otkine trak turbana i zavije si glavu. I on pocne koriti samoga sebe i rekne: 96 Prigraðe je naseljen prostor izvan grada, pogodan takoðer za obavljanje trgovackih poslova. 306 Povijest vezira Nur ed-Dina i Sems ed-Dina -
Ja sam djecaku ucinio nepravdu, tim što sam zakljucao svoj
ducan i što sam ga slijedio, jer on je morao povjerovati, da sam ja neki razvratnik. I on pocne ceznuti za svojom materom, koja se nalazila u Basri, i pocne za njom plakati i izricati ove stihove: Ne traži nikakvo pravo od udesa, ipak bi mu time samo cinio nepravdu. I ne kori ga, jer on nema nikakva posla s pravicnošcu. Uzmi što ti se nudi, i ostavi brige nastranu! Cas je na svijetu tmurno, cas vedro. Stvari dakle tako stoje. Bedr ed-Din Hasan dakle ostane pri tome, da prodaje svoja jela. Ali vezir, njegov stric, ostane tri dana u Damasku, zatim odjaši dalje u pravcu prema Homsu97 i stigne onamo. I on je na svome putu posvuda istraživao, kamo god bi upravio svoj pogled, sve dok nije stigao do Dijar Bekra98, i do Maridana, i do Mosula. Zatim je putovao sve dalje, dok nije prispio do Basre i ušao u nju. Smjesta je ondje udario svoj logor, otišao tamošnjem sultanu i s njime se sastao. Taj dadne da mu padne u dio velika pocast i upita ga o povodu njegova dolaska. Tada mu ovaj ispripovijeda svoju povijest, kao i to da je vezir Nur ed-Din 'Ali bio njegov brat. Sultan uzvikne: -
Neka mu se smiluje Allah!
A zatim doda:
-
O gospodaru, on je bio moj vezir, i ja sam ga vrlo volio. On
je umro prije petnaest godina, i ostavio je za sobom jednoga sina, koji je poslije oceve smrti ovdje ostao samo još jedan jedini mjesec. 97
Homs (ili: Hims) je grad na desnoj obali Tigrisa na putu prema Basri
(el-Basrah). 98
Dijar Bekr, Maridin i Mosul su takoðer gradovi na putu prema Basri.
307 r
Dvddesetitreca noc Otada je išceznuo, i mi o njemu nikada ništa nismo saznali. Ali njegova mati, kci mojega ranijeg vezira, živi još meðu nama. Kada je vezir Sems ed-Din cuo od kralja, da je mati njegova necaka još na životu, on se obraduje i rekne: - O kralju, ja bih se rado volio s njome susresti! Sultan mu odmah dadne za to dopuštenje. I on se uputi k njoj u kucu svojega brata Nur ed-Dina. I on pusti ondje svojim pogledima da posvuda lutaju i poljubi prag. I dok je pomišljao na svojega brata Nur ed-Dina, kako je taj umro u tuðini, on pocne plakati, i izgovori ove stihove: Prolazim mimo mjesta, ta mjesta drage djevojke, I ljubim ovdje jedan zid, i uskoro ondje neki drugi. Ljubav prema mjestima nije ta, koja mene raspaljuje, Ne, samo ljubav prema njoj, koja je obitavala na tom mjestu. On zakorakne kroz vrata prema prostranom dvorištu i prema nadsvoðenom putu k vratima, Taj je bio izgraðen od asuanskog granita i obložen mramornim plocama svih vrsta i boja. Ondje on uðe, i prolazio ja naokolo po kuci, i pusti da mu pogled obilazi posvuda oko nje. Tada naðe ime svojega brata Nur ed-Dina gdje je na zidu naslikano u zlatnim slovima. I on pristupi k natpisu i poljubi ga, i zaplace, i sjeti se toga, kako je on od njega bio rastavljen. I on izgovori stihove: Ja pitam Sunce o tebi, kadgod zraceci izlazi. Ja pitam munju o tebi, kadgod bljesne na nebu. U nocnim me casovima svojim rukama smata cežnja, I razmata me. Ali se ne tužim, što sam osuðen na boli. 308
Povijest vezira Nur ed-Dina i Sems ed-Dina Ljubljeni moj, ako vrijeme toliko dugo traje i ako rastanak bude takav, potom cu ja zbog tvojega gubitka biti rastrgan na komade. Ali kada bi ti mojemu oku dopustio samo da tebe ugleda, Ah, kako bi to onda bilo lijepo, ja bih pao na tvoje grudi! Ipak nemoj vjerovati, da sam našao nekoga drugoga. U mome srcu za drugu ljubav nema mjesta! Zatim on poðe dalje, sve dok nije došao do dvorane, u kojoj je boravila udovica njegova brata, mati Bedr edDina Hasana el--Basri. Ona od vremena, kada je njezin sin bio izcezao, nije prestajala kroz cijele dane i noci plakati i jadikovati. Kada su joj godine pocele bivati predugima, tada je ona sagradila za svojega sina usred dvorane mramorni grob, i sada je ondje obicavala za njim plakati, dan i noc, i uvijek je samo kod groba spavala. Kada je vezir došao onamo, gdje je ona boravila, on zacuje njezin glas. I on ostane stajati iza vrata, dok je slušao gdje ona ovako govori obracajuci se grobu: Tako tiAllaha, o grobe, zar je daleko sada išcezla tvoja ljepota? I je li izblijedio onaj pogled, koji inace tako zraceci sja? O grobe, ti ipak nisi za mene ni zemlja ni nebo. Kako dolazi do toga, da se u tebi vrbova grana sjedinjuje s Mjesecom? Dok je ona tako jadikovala, gledaj, tada uðe k njoj vezir Sems ed-Din, pozdravi je i dadne joj do znanja, da je on brat njezina supruga. I zatim joj on ispripovijeda sve, što se dogodilo, i razmo309
Dvadesctitreca noc ta joj cijelu povijest, kako je njezin sin Bedr ed-Din Hasan prije više od deset godina jednu cijelu noc bio proveo kod njegove kceri i ujutro išceznuo. I on zakljuci s rijecima: -
Moja je kci meðutim od tvojega sina bila zacela i rodila
djecaka, koji se sada nalazi kod mene, i on je ipak takoðer tvoje dijete, sin tvojega sina od moje kceri. Kada je ona meðutim cula, da njezin sin Bedr ed-Din Hasan
još živi, i kada je vidjela svojega djevera, tada ona ustane i baci mu se pred noge, poljubi ih i izrekne stihove:
;
Tako miAlldha, kakav izvrstan glasnik, koji objavljuje njihov dolazak, I koji je k meni došao s od svih najveselijom viješcu! Kada bi on bio zadovoljan s razdrtim poklonom, poklonio bih Mu srce, koje se pri rastanku bilo razdrlo od jada. Tada vezir dadne dovesti 'Adžiba, pa kada je on došao, padne mu njegova baka oko vrata i pocne plakati. Sems ed-Din meðutim rekne: -
Ovo nije vrijeme za plakanje. Ovo je vrijeme, da se spremiš,
kako bi s nama putovala prema zemlji Egiptu. Možda Allah mene i tebe sjedini s tvojim sinom i mojim necakom. Ona odgovori: -
Slušam i pokoravam se!
I ona smjesta ustane, pokupi svoju prtljagu i svoja blaga i svoje robinje i odmah se spremi za putovanje. Vezir Šems ed-Din ode kroz to vrijeme k sultanu od Basre, da se od njega oprosti, i taj mu preda poklone i dragocjenosti za sultana od Egipta. On se istoga casa stavi u pokret i otputuje odande, sve dok nije došao do grada Damaska. Ondje se on zaustavi u el-Kanunu", i dadne podici cadore. I on rekne svojoj pratnji: 99 El-Kanun, malo mjesto u kome su se zaustavljale putnicke karavane, nalazi se sjeverno od Damaska. 310
! -
Povijest vezira Nur ed-Dina i Sems ed-Dina
Ovdje cemo ostati tjedan dana, i kupiti za sultana poklone i
dragocjenosti. 'Adžib meðutim izaðe napolje i rekne uškopljeniku: -
O Laik, želio bih otici u šetnju. Doði, daj da siðemo na bazar
i da prošecemo po Damasku i da pogledamo, što se dogodilo s onim kuharom, kod kojega smo jeli one poslastice, i kojemu smo
poslije toga ranili glavu. On je ipak bio prijazan prema nama, a mi smo s njime loše postupili. Uškopljenik odgovori: -
Slušam i pokoravam se!
Nato 'Adžib s uškopljenikom napusti cadore. Jer krvna ga je veza privlacila k njegovu ocu. Ubrzo su ušli u grad i išli sve dalje, sve dok nisu prispjeli do pecenjarnice. I oni ugledaju kuhara kako stoji u svome ducanu. Bilo je to otprilike o vremenu popodnevne molitve, a posve je slucajno on upravo bio zgotovio baš narovo zrnje. Kada su dakle dvojica došli bliže i kada gaje 'Adžib ugledao, tada njegovo srce pocne za njim ceznuti. On ugleda takoðer ožiljak od kamena bacenog na njegovo celo, i on rekne: -
Mir bio s tobom, ti tu! Znaj, da je moje srce s tobom!
Kada je meðutim Bedr ed-Din ugledao svojega sina, tada zadršce njegova najdublja nutrina, i njegovo srce pocne lupati. On sagne glavu prema zemlji i pokuša svoj jezik u ustima staviti u pokret, ali to ne uzmogne. Poslije toga opet podigne glavu prema svojemu djecaku — ponizno i molecivo — i izrekne stihove: Ceznuo sam za njim, kojega ljubim, ali kada sam ga ugledao, Otkazao mi je jezik i pogled, i nisam znao kako mi se to dogodilo. U dubokom poštovanju prema njemu ja sam oborio svoje lice. Htio sam sakriti ono, što je u meni, a ipak to nisam sakrio. 311
Dvadesetitreca noc Nato im on rekne: — Izlijecite mi slomljeno srce i jedite od mojih jela. Jer tako mi Allaha, ja te ne mogu pogledati, a da moje srce ne pocne udarati! Ja te zaista tajput ne bih slijedio, da nisam bio izvan sebe. — Tako mi Allaha, ti me zaista ljubiš - odgovori 'Adžib. — Mi smo kod tebe tajput pojeli zalogaj, ali si nas ti slijedio, i htio si nam nanijeti sramotu. Zato cemo mi sada s tobom jesti samo pod tim uvjetom, da se ti zakuneš, da neceš ici za nama niti nas slijediti. Inace te necemo više posjecivati, doklegod se budemo nalazili u ovome gradu. Jer mi cemo ovdje boraviti tjedan dana, sve dok moj djed ne pokupuje darove za kralja. Tada Bedr ed-Din Hasan odgovori: —
To vam obecajem.
Tako Adžib i sluga uðu u ducan, i njegov im otac pred njih iznese narovo zrnje. Adžib rekne:
—
Jedi s nama, možda ce Alah otjerati našu tugu.
Bedr ed-Din se meðutim obraduje, i pocne s njima jesti. Ali je on njemu ukoceno gledao u lice. Jer su njegovo srce i cijelo njegovo bice visjeli o njemu. Naposljetku mu Adžib rekne: —
Misli na to! Nisam li ti ja rekao, da si ti neki dosadni
zaljubljenik? Zato me dakle ipak prestani tako uporno gledati u lice! Kada je meðutim Bedr ed-Din cuo rijeci svojega sina, on izgovori ove stihove: Ti za srca imaš tajanstvenu caroliju, Skrivenu, duboko utisnutu. Nikada ona nece biti otkrita. O, ti koji sjajni Mjesec posramljuješ svojom ljepotom, I cija je ljupkost tako jasno nalik jutarnjoj svjetlosti: 312
Povijest vezira Nur ed-Dina i Sems ed-Dina Nedostižne su želje u svjetlosti tvojega lica I znakovi vjecne ljubavi, koji se brzo umnažaju i rastu. Moram li ja propasti od vrucine, premda je tvoje lice moj Eden100? I moram li prežednjeti, premda je tvoja usna izvor života? Bedr ed-Din je davao zalogaj cas 'Adžibu, caš uškopljeniku. I oni su jeli, sve dok se nisu zasitili. Zatim oni ustanu, a podigne se :akoðer Hasan el-Basri, i on im izlije po rukama vode, odriješi sa svojeg pojasa svileni rubac, njime ih obriše, i poškropi ih ružinom vodom iz neke boce, koju je imao uza se. Zatim izaðe iz ducana, i vrati se s vrcem punim šerbeta, pomiješana s ružinom vodom i mošusom. Taj on stavi pred sebe i rekne: — Ucinite svoju dobrotu savršenom! Tada uzme 'Adžib, otpije, i pruži slugi. I oni su pružali jedan drugomu, sve dok njihov želudac nije bio napunjen, i dok nisu bili tako siti, kao što nisu bili još nikada prije. Zatim poðu i požure, kako bi prispjeli do cadorova. I 'Adžib uðe k svojoj baki, materi svojega oca Bedr ed-Dina Hasana. Ona ga poljubi, i sjeti se svojega sina Bedr ed-Dina Hasana, i ona pocne uzdisati i plakati, i izgovori stihove: Ja sam se ipak još uvijek nadao, da cu se s tobom sjediniti. Inace poslije tvojega gubitka život ne bi za mene imao nikakve draži.
Kunem se: U mome se srcu ne nalazi ništa drugo osim ljubavi prema tebi, A Allah Gospod zaista vidi tajne u grudima. 100 Zemaljski raj. 313
Dvadesetitreca noc Zatim ona upita 'Adžiba: - Moj sine, gdje si bio? On odgovori: - U gradu Damasku. Zatim ona ustane i donese mu zdjelu s jelom od narova zrnja, koje je bilo malo zaslaðeno, i rekne slugi: - Sjedni sa svojim gospodarom! Sluga rekne u samom sebe: - Tako mi Allaha, mi nemamo više nikakve želje za jelom. Pa ipak on sjedne. Isto je tako bilo 'Adžibu, kada je sjeo, trbuha još puna od onoga, što je vec bio pojeo i popio. Unatoc tomu on uzme komad, umoci ga u jelo od narova zrnja i pocne jesti. Ali on naðe, da ono nije dovoljno slatko, jer je bio vec presit, i rekne: -
Fuj! Kakvo je to loše jelo!
- O moj sine! - uzvikne njegova baka - ti kudiš ono, što sam ja skuhala? Ja sam ovo jelo sama zgotovila, a nijedan ga covjek nije u stanju tako dobro skuhati kao ja, osim tvojega oca Bedr ed-Dina Hasana! - Tako mi Allaha, bako — odgovori 'Adžib - ovo je jelo loše. Mi smo još malo prije vidjeli u gradu Damasku stanovitog kuhara, koji tako priprema narovo zrnje, da se njegovu mirisu otvara srce. Njegovo je jelo pobuðivalo žudnju za jedenjem, ali je tvoje jelo, u poreðenju s onim, niti puno niti malo vrijedno. Kada je njegova baka cula te rijeci, ona dospije u žestok gnjev, i ona pogleda roba..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 314
i ', Ali kada je pocela s I dvadeseticetvrta noc I Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je 'Adžibova baka, kada je cula njegove rijeci, postala gnjevnom, i da je pogledala slugu i rekla mu: -
Jao tebi! Zar si ti zaveo mojega sina i odveo ga u prostu
pecenjarnicu? Tada se uškopljenik prestraši, i zataji, i rekne: - Mi nismo ušli u ducan, mi smo samo prošli uza nj. - Tako mi Allaha - uzvikne 'Adžib - mi smo ipak ušli. I mi smo ondje jeli, i to je jelo prijalo bolje nego tvoje! Njegova dakle baka otiðe, ispripovijeda to svojemu djeveru, i potakne njegov gnjev protiv roba. On ga dadne pozvati i upita ga: - Zbog cega si ti vodio mojega sina u nekakvu pecenjarnicu? Rob u strahu odgovori: - Mi nismo ulazili. Ali 'Adžib rekne: -
Mi smo ipak ušli, i jeli smo od narova zrnja, sve dok nismo
bili siti. I kuhar nam je takoðer dao, da pijemo zašecerene vode sa snijegom. 315
Dvadeseticetvrtci noc Tada vezirov gnjev prema robu postane još vecim, i on ga iznova pocne ispitivati. Pa kada je on i dalje nastavljao poricati, vezir rekne: -
Ako ti govoriš istinu, sjedni i jedi pred našim ocima! Nato rob istupi, i pokuša jesti. Ali on to nije mogao, pa pusti da mu ispadne zalogaj iz usta, i uzvikne:
-
O gospodaru, ja sam sit još od jucer.
Sada je vezir bio uvjeren, da je on jeo u pecenjarovu ducanu. I on zapovijedi robovima, neka ga bace na pod. Oni to ucine, i on ga pocne tako žestoko tuci, da je rob zvao u pomoc i vikao: - O gospodaru, ne tuci me više, ja cu ti reci punu istinu! Tada on prestane s mlacenjem i rekne: - Sada kazuj istinu! Uškopljenik odgovori: -
Znaj, mi smo ušli u kuharov ducan, kada je on upravo bio
pripremio narovo zrnje, i on je nešto od toga stavio pred nas. I tako mi Allaha, ja nikada u svome životu nisam jeo nešto, što bi se s tim dalo usporediti. Ali isto tako nikada nisam kušao ništa lošije od ovoga, što sada stoji pred nama. Mati pak Bedr ed-Dina Hasana postane ljutitom i rekne: -
Ti moraš otici k tom kuharu i donijeti nam zdjelu od njego
va narova zrnja i pokazati ga svojemu gospodaru, kako bi on rekao, koje je bolje i finije. Sluga odgovori: -
Dakako! Ona mu smjesta dadne jednu zdjelu i pola dinara. A on se uputi u ducan i rekne kuharu: -
Mi smo sklopili stanovitu okladu o jelu u kuci mojega gospo
dara. Jer oni imaju takoðer narovo zrnje. Daj mi od tvojega za ovih pola dinara. Ali obrati pažnju na to, da sam ja za volju tvojega kuharskog umijeca dobio jedan bolan obrok batina. 316
...
y Povijest vezir A Nur ed-Dina- i Sems ed-Dina
Hasan se nasmije i rekne:
-
Tako mi Allaha, nitko nije u stanju to jelo spraviti tako
dobro kao ja i moja mati. Ona se meðutim sada nalazi u dalekoj zemlji. On nato napuni zdjelu, uzme je, i doda još k tomu mošusa i ružine vode. Zatim je sluga uzme i s njome odžuri odatle, sve dok ne prispije do cadorova. Hasanova dakle mati uzme zdjelu i pojede iz nje. Cim je meðutim zapazila fin okus i izvrsnu pripravu, ona je znala tko je to zgotovio. I ona krikne i padne u nesvijest. Vezir se prestraši i smjesta je poškropi ružinom vodom. Nakon nekoga se vremena ona oporavi i rekne: -
Ako se moj sin još nalazi na ovome svijetu, tada je samo on
sam osobno pripremio ovo narovo zrnje. To je moj sin Bedr edDin Hasan glavom. O tome ne može biti nikakve sumnje, niti bilo kakve zabune. Jer to je stanovito jelo, koje znamo prirediti samo on i ja, a ja sam ga naucila, kako da ga kuha. Kada je vezir cuo njezine rijeci, on se vrlo obraduje i rekne: -
Oh, kako ceznem za pogledom na svojega necaka! Želio bih
znati, hoce li me dani ikada opet s njime sjediniti! Mi se možemo samo moliti Allahu Uzvišenomu, da me on s njime sastavi! Još u istome trenutku izaðe vezir napolje k ljudima, koji su se nalazili kod njega, i rekne im: -
Dvadeset ljudi od vas moraju otici u pecenjarnicu. Razrušite
ducan, kuharu svežite ruke njegovim turbanom, i silom ga dovucite k meni, ali tako da mu se ne dogodi ništa nažao! Oni odgovore: -
Dakako!
Zatim vezir smjesta odjaši u palacu i stupi pred namjesnika od Damaska i pokaže mu pisma, koja je imao uza se napisana od sultana. Ovaj ih poljubi, stavi ih na svoju glavu i rekne: 317
Tko je tvoj dužnik?
Dvadeseticetvrta noc Vezir odgovori: —
Stanoviti kuhar.
Tada namjesnik smjesta zapovijedi svojim stražarima, neka odu do ducana. I oni to ucine, naðu ga vec razorena i sve u njemu porazbijano. Jer kada je vezir došao u palacu, njegovi su ljudi bili izveli njegovu zapovijed. Sada su sjedili i cekali vezirov povratak iz palace. Bedr ed-Din Hasan meðutim rekne: —
Sto li su oni samo našli u narovu zrnju, da se ovo dogaða?
Kada se meðutim vezir vratio iz svoje posjete, u kojoj je bio kod namjesnika, koji mu je dao dozvolu, da svojega dužnika pograbi i da s njime odatle otputuje, i kada se ponovo našao u cadorskom logoru, on naredi, da mu dovedu kuhara. Izvedu ga pred njega, svezana njegovim turbanom. Kada je Bedr ed-Din Hasan ugledao svojega strica, on gorko zaplace i upita: — Visoki gospodaru, u cemu se sastoji moj prijestup prema tebi? — Jesi li ti taj covjek, koji je priredio ovo narovo zrnje? - upita vezir. A on odgovori: —
Da! Jesi li ti dakle u njemu našao nešto, što cini nužnim, da
se meni odrubi glava? Vezir nato rekne: —
To bi bila najbolja i najmanja od tvojih kazni!
Tada kuhar zamoli: —
Visoki gospodaru, zar me neceš obavijestiti o mome prije
stupu? Vezir odvrati: — Dakako, smjesta! Zatim on dovikne slugama: — Dovedite ovamo devu! 318
Povijest vezir A Nur ed-Dina i Sems ed-Dina I oni uzmu sa sobom Bedr ed-Dina Hasana, uguraju ga u neki sanduk i stave na nj bravu. Zatim krenu na put, i putovali su sve dalje, dok se nije spustila noc. Tada se zaustave i pojedu nešto hrane. Bedr ed-Dina Hasana izvade iz njegova sanduka i takoðer njemu dadnu, da jede, i zatim ga opet zakljucaju u sanduk. Potom su putovali dalje, dok nisu prispjeli do Kamre. Ondje izvade iz sanduka Bedr ed-Dina Hasana, i vezir ga upita: -
Jesi li ti onaj, koji je pripravio to narovo zrnje?
On odgovori: - Da, dospodaru. Vezir povice: - Svežite ga! Tada ga oni svezu i opet ga uguraju u sanduk i poðu dalje na put, sve dok nisu prispjeli do Kaira. Ondje se zaustave u cetvrti er-Raidanije. Vezir izda zapovijed, da Bedr ed-Dina Hasana izvade iz sanduka, dadne da mu dovedu nekoga stolara i rekne mu: - Ucini mi nekakvu drvenu figuru za ovoga momka! Tada Bedr ed-Din Hasan povice: - I što hoceš s njome ciniti? Vezir odgovori: -
Objesit cu tebe o tu figuru i na nju te dati cvrsto prikovati,
pa cu te zatim voditi unaokolo po gradu. Ovaj nato: -
Zbog cega mi ti to hoceš uciniti?
Vezir: -
Zbog tvoje bijedne pripreme narova zrnja. Kako si ga mogao
pripraviti bez papra? Ovaj: -
I zato što je u tome nedostajao papar, ti ceš meni sve to
uciniti? Zar ti to nije dovoljno, što si me zakljucao, i što si mi samo po jednom na dan dopuštao dati jesti? 319
Dvadeseticetvrtci noc Vezir povice: —
Papar je nedostajao! Zbog toga ti možeš biti kažnjen jedino
smrcu. Tada se Bedr ed-Din Hasan naðe u nedoumici, i pocne žaliti za svojim životom. Vezir ga meðutim upita: -
O cemu razmišljaš?
On odgovori: —
O takvim glupanima, kao što si ti. Jer kada bi ti posjedovao
razuma, tada ne bi tako sa mnom postupao! Vezir rekne: —
Naša je dužnost, da te kaznimo, kako ne bi opet cinio nešto
slicno! Bedr ed-Din Hasan meðutim uzvikne: —
Zaista, ono najmanje, što si ti meni bio ucinio, bila bi za
mene dovoljna kazna! Ali vezir odgovori: -
To ne ide drugacije, ja te moram dati objesiti!
Sve se to zbivalo, dok je stolar obraðivao drvo, i dok ga je Hasan gledao. I tako je to išlo, sve dok nije pala noc. Tada ga uzme njegov stric, dadne ga baciti u sanduk i rekne: -
Sutra mora biti izvedena zapovijed!
Zatim je pricekao, sve dok nije opazio, da je Bedr ed-Din zaspao, natovario je sanduk, i sam sa sandukom pred sobom ujahao u grad i dalje, sve dok nije stigao u svoju kucu. Ondje on rekne svojoj kceri Sitt el-Husni: -
Slava neka je Allahu, koji te je opet sjedinio s tvojim
braticem! Poði i uredi kucu, onako kako je izgledala u nevjestinskoj noci. Tada budu zapaljene svijece. Vezir meðutim uzme nacrt, u kojemu je on bio nacrtao svadbenu sobu, i dadne da sluge svaki
320
-
V Povijest vezird Nur ed-Dina i Sems ed-Dina-
komad pokucstva gurnu na svoje mjesto, tako da, ako bi tko to vidio, ne bi mogao posumnjati u to, da je posrijedi upravo noc prvoga spolnog snošaja. Takoðer dadne da turban Bedr ed-Dina Hasana stave na stolicu, kako ga je on svojevremeno bio odložio vlastitom rukom, i isto tako njegove gace i kesu, koju su bili stavili pod krevet. Nato rekne svojoj kceri, da se ona mora razodjeti onako, kako se razodjevena nalazila u toj noci svojega prvoga spolnog snošaja. I on ktomu doda: -
Kada tvoj bratic uðe k tebi u sobu, ti mu reci: 'Ti si mi pre
dugo izbivao na zahodu!' i pozovi ga neka legne pokraj tebe, i zadrži ga u razgovoru sve do osvita dana. Zatim cemo mu mi sve to objasniti. Zatim on dadne izvaditi Bedr ed-Dina Hasana iz sanduka, skine mu uze s njegovih nogu, svuce s njega njegove haljine, tako da je zadržao na sebi još samo finu košulju i da je bio takoðer bez gaca. Sve se to dogaðalo, dok je on spavao, i dok ništa od toga nije primjecivao. Dogodilo se sada, kako je to vec bio odredio udes, da se on legao na drugu stranu i probudio. Tu se on nade u nekoj osvijetljenoj dvorani i rekne u sebi samome: —
Ja boravim zacijelo u bludnjama i snovima. Zatim on ustane
i korakne malo dalje prema nekima nutarnjim vratima, i pogleda kroz njih, i gledaj, to je bila baš ta dvorana, u kojoj mu je bila otkri vana nevjesta. I ondje ugleda nevjestinsku odaju i stolicu i svoj tur ban i sve svoje haljine. Kada je to vidio, bio je u nedoumici. On stupi jednom nogom naprijed i drugom natrag i rekne: -
Spavam li ja ili sam budan?
Zatim si pocne trljati celo i zacuðen rekne: —
Tako mi Allaha, ovo je stvarno soba one nevjeste, koju su
ženske preda mnom otkrivale! Gdje sam ja dakle? Ja sam se još
malo prije nalazio u nekom sanduku! Dok je on tako sa samim sobom razgovarao, podigne iznenada Sitt el-Husn okrajak zavjese i rekne mu: 321
Dvadcseticetvrta noc —
O moj gospodaru, zar neceš doci? Ti si zbilja dugo ostao na
zahodu. Kada je cuo njezine rijeci i ugledao njezino lice, on prasne u smijeh i rekne: —
Zaista, ja boravim u bludnjama i snovima!
Zatim on uðe uzdahnuvši, i pocne misliti na ono, što mu se zbilo, i bio je u nedoumici glede svojega stanja, i njegov mu položaj postane samo još neobjašnjivijim, kada je ugledao turban, i svoje gace i kesu sa tisucu dinara. Tada on promrmlja: —
AUah je sveznajuci! Ja se uistinu krecem u bludnjama od
snova. Sitt el-Husn mu meðutim rekne: V —
Sto je tebi, da si tako zaprepašcen i da se nalaziš u nedoumi
ci? I ona ktomu doda: - Ti nisi bio takav za vrijeme prvog dijela ove noci! On se meðutim nasmije i upita je: - Koliko sam dugo bio odsutan od tebe? Ona odgovori: -
Neka te sacuva Allah, i neka te zaštiti njegovo ime! Ti si
upravo izašao napolje, da obaviš nuždu, i htio si se odmah vratiti. Cini se da te je napustio razum. Kada je Bedr ed-Din Hasan poslušao njezine rijeci, on se opet nasmije i rekne: -
Ti imaš pravo. Ali, kada sam te bio napustio, zaboravio sam
se na zahodu, i usnuo sam san, da sam pecenjar u Damasku, i da ondje stanujem vec od prije deset godina. I da k meni dolazi stanoviti djecak, neko dijete uglednih ljudi, s nekim uškopljenikom. Potom ovlaš prijeðe rukom preko cela, pa kada je osjetio ožiljak, on uzvikne: 322
Povijest vezira Nur ed-Dina i Sems ed-Dina -
Tako mi Allaha, o moja gospodarice, mora da je to bila isti
na. Jer on je pogodio moje celo kamenom i raskolio mi ga je. Mora da je to ipak bilo na javi. Zatim on opet rekne: -
Ali možda sam ja to ipak usnuo, kada sam zaspao u tvome
zagrljaju. Usnulo mi se, da sam bez tarbuša i gaca otputovao u Damask, i da sam ondje postao kuharom. Zatim dospije opet neko vrijeme u nedoumicu i rekne: — Tako mi Allaha, meni se takoðer tako cini, kao da sam pripremio narovo zrnje bez papra. Tako mi Allaha, mora da sam usnuo na tihom mjestašcu, i sve to doživio u snu. — Za ime Allaha - klikne Sitt el-Husn - i što si ti još inace bio vidio? Tada joj Bedr ed-Din Hasan sve ispripovijeda. I on naposljetku rekne: —
Tako mi Allaha, da se nisam probudio, oni bi me prikovali o
neku drvenu figuru! —
Zašto? — upita ona.
On rekne: -
Zato što u narovu zrnju nije bilo nikakva papra. I izgleda mi
tako, kao da su mi bili porušili ducan, porazbijali mi pribor, i ugu
rali me u neki sanduk. I zatim su dali dovesti stolara, da izdjelja za mene neku drvenu figuru, jer su me oni htjeli objesiti. Ali sada, neka je hvala Allahu, što se sve to zbilo samo u snu, a ne na javi! Tada se Sitt el-Husn nasmije i povuce ga na svoje grudi, i on nju na svoje. Zatim on iznova pocne premišljati, i rekne: —
Tako mi Allaha, to je moglo biti samo na javi. Ja zaista ne
znam, što je u svemu tome posrijedi. Potom on legne, ali je bio u nedoumici. Cas je kazivao: - Sanjao sam. Cas opet: - To je bilo najavi! 323
Dvadeseticetvrta noc I tako je to išlo sve do jutra. Tada doðe k njemu njegov stric Sems ed-Din, vezir, i pozdravi ga. Kada ga je Bedr ed-Din Hasan ugledao, on uzvikne: —
Tako ti Allaha, zar ti nisi taj, koji mi je dao svezati ruke i
porušiti moj ducan, i koji me je htio dati pribiti na drvo zbog naro va zrnja, jer je ono bilo pripravljeno bez papra? Vezir mu rekne: —
Znaj, moj sine, istina je sada postala ocitom, i ono što je bilo
skriveno, to je došlo na svjetlo dana: ti si sin mojega brata. Ja sam sve to ucinio samo zato, da bih se do kraja uvjerio, da si ti stvarno taj, koji je u onoj noci ušao k mojoj kceri. Ja nisam mogao u to biti siguran prije nego što sam se uvjerio, da ti prepoznaješ tu sobu, i svoj turban, svoje gace, svoje zlato i te papire u tvome rukopisu i u tome tvojega oca, mojega brata. Jer ja te nikada prije nisam bio
vidio, i nisam te poznavao. Tvoju sam meðutim mater doveo ovamo sa sobom iz Basre. Zatim se on svojemu necaku baci na grudi i zaplace. Kada je meðutim Bedr ed-Din Hasan cuo od svojega strica te rijeci, on dospije u skrajnje cuðenje, i on mu padne oko vrata, i pocne plakati u prekomjernosti svoje radosti. Nato mu vezir rekne: —
Moj sine, jedini je povod za sve to bilo ono, što se bilo
dogodilo izmeðu mene i tvojega oca. I on mu ispripovijeda, što je to bilo, i zašto je njegov otac otputovao u Basru. I naposljetku dadne vezir dovesti djecaka 'Adžiba. Kada ga je njegov otac ugledao, on uzvikne: — Pa to je taj, koji me je pogodio kamenom! Vezir meðutim rekne: — To je tvoj sin! Tada se Bedr ed-Din Hasan baci na sinovljeve grudi, i on izrekne stihove: 324
Povijest vezir A Nur ed-Dina i Sems ed-Dina Ja sam dugo plakao, jer nas je udes bio rastavio. I uvijek su mi iz mojih ociju tekle suze. Zavjetovao sam se, ako bi nas ikada udes trebao opet sjediniti, Da rastanak nikada opet necu spomenuti svojim jezikom. K meni je iznenada došla radost i preko noci Me u svojoj prekomjernosti navela na plac. Pošto je on dovršio te stihove, gledaj, kad li unutra uðe njegova mati. Ona se baci na njegove grudi i izgovori stihove: Kada se sretnemo, tužimo se. Jer izvješcujemo o velikim patnjama. Tužba meðutim nije lijepa, Ako dolazi iz usta nekog glasnika. Tada mu njegova mati ispripovijeda, kako joj je bilo od njegova odlaska. A on je njoj ispripovijedao, stoje on bio pretrpio. Tada oni zahvale Allahu Uzvišenomu za svoje ponovno sjedinjenje.
Dva dana poslije svojega dolaska vezir Šems ed-Din otiðe k sultanu, a kada je ušao k njemu, on pred njim poljubi pod i pozdravi ga pozdravom, kakav dolikuje kraljevima. Sultan se obraduje nad njegovim dolaskom, i njegovo se lice premilostivo osmjehivalo. On mu dopusti da sjedne tik pokraj njega i upita ga o svemu, što je doživio na svome putovanju i što mu se dogodilo na njegovu putu. Tada mu vezir isprica sve od pocetka do kraja. A sultan mu rekne: — Neka je hvala Allahu za ispunjenju tvoje želje i za siguran povratak u zavicaj k svojoj djeci i k svojemu narodu! Ja meðutim 325
Dvadeseticetvrtd noc moram vidjeti takoðer sina tvojega brata, Hasana el-Basrija. Dovedi ga sutra sa sobom u dvoranu za prijeme. Sems ed-Din odgovori: -
Tvoj rob mora sutra stajati pred tobom, ako tako ushtjedne
Allah Uzvišeni. Zatim ga on pozdravi i ode. Cim se vratio natrag kuci, on izvijesti svojega necaka o sultanovoj želji, da njega upozna. Hasan el-Basri nato rekne: -
Rob se pokorava zapovijedi svojega gospodara.
Tako on poðe sa svojim stricom Sems ed-Dinom k njegovoj visosti sultanu. Pa kada je stao pred njega, on ga pozdravi najprobranijim i najuglaðenijim pozdravnim rijecima, i izrekne stihove: Neka pred tobom ljubi tlo, tko je mocan položaj dobio zahvaljujuci tebi, i tako našao ispunjenje svojih želja. Ti si gospodar slave. Ima srecu, tko u tebe polaže nade u onome, što želi. On u svijetu ima visoko mjesto. Sultan se osmijehne i kimne mu glavom, neka sjedne. Tada on zauzme mjesto tik uza svojega strica Sems edDina. Zatim ga sultan upita o njegovu imenu. A on odgovori: -
Najneznatniji od tvojih robova je poznat kao Hasan el-Basri,
i on neprestano za tebe moli, dan i noc. Sultanu se dopadnu te rijeci. Pa buduci da je htio iskušati njegovu ucenost i njegov dobar odgoj, on ga upita: - Znaš li što u pohvalu madeža na obrazu? On odgovori: - Dakako.
326
Povijest vezir A Nur ed-Dina i Sems ed-Dina I rekne: Ah, taj ljubljeni! Uvijek kada mislim na njega, Teku mi suze, uzdiše moja cežnja. On ima madež, koji je nalik po ljepoti i boji zvijezdi u oku ili cvatu na vocki. Kralj se zadivi tima dvama stihovima i rekne mu: —
Navedi još neke. Allah pušta da tvoj otac progovara u sinu!
Ushtio On nikada ne polomiti tvoje zube! Tada Hasan izrekne stihove; Mrlja je madeža bila usporeðena s košcicom Od mošusa. Nemoj se cuditi onomu, tko je tako rekao. Ne, divi se licu, koje je sjedinilo svaku ljepotu, A kojemu je od svega toga ljepoti pridonijela i ne jedna košcica. Tada kralj zadršce od radosti i rekne: -
Govori dalje! Neka Allah blagoslovi tvoje dane!
I on nastavi: O ti, na cijem obrazu cudesno Ijubak madež slici košcici mošusa na nekom rubinu, Dopusti mi, da doðem k tebi, i ne budi tako krut, O ti najceznutljivija željo, ti hrano mojega srca! 327
Dvadeseticetvrta noc Tada kralj uzvikne: -
Lijepo si rekao, lijepi Hasane! Ti si premašio nenadmašnost!
Sada nam objasni, koliko znacenja ima rijec el-chal101.
On odgovori: -
Neka Allah podupre kraljevu moc! pedesetiosam znacenja.
Neki meðutim kažu pedeset. Kralj rekne: - Kazuješ istinu. A zatim doda: - Umiješ li ti opisati ljepotu? -
Svakako - odgovori Bedr ed-Din Hasan. - Ljepota se sa
stoji u sjajnosti lica, u svijetlosti puti, u dobroj oblikovanosti nosa, u slatkom pogledu ociju, u ljupkosti ustiju, u profinjenosti govora, i u dražesnoj vitkosti tijela, i u savršenosti svih svojstava. Ali se dovršenost ljepote nalazi u kosi. Kako je dakle eš-Šihab, pjesnik iz Hidžaza, sve to ujedinio u jambskoj mjeri, koja glasi ovako: Sjaj pripada licu, a puti Pripada svijetlost, koju tvoj pogled rado gleda. Nos je ispravno ocrtan valjanim oblikovanjem. A po slatkom se pogledu ubrzo prepoznaju oci. Ustima pripada ljupkost, izvrstan je tko tako zbori. Dobro shvati te moje rijeci. Neka ti ne ponestane mira. Finoca pripada govoru, tijelu kicenost, I savršenost svih lijepih svojstava. 101 El-chal znaci madež, ali ta rijec ima u arapskome i mnoga druga znacenja.
328
Povijest vezira Nur ed-Dina- i Sems ed-DinaAli dovršenost svake ljepote leži u kosi.
Obradi pažnju na moju pjesmu. Oslobodi me prijekora! V
Sultan se vrlo obraduje njegovim rijecima, i on ga uvuce u razgovor, i upita ga: - Koji se smisao nalazi u izreci: 'Suraih102 je lukaviji od lisice'? j
- Znaj, o kralju — Allah Uzvišeni održao tvoju moc! - kadija Suraih je u danima kuge putovao za Nedžef103. I kada bi se god nalazio stojeci pri molitvi, dolazila bi neka lisica, postavila bi se prema njemu, u svemu bi ga oponašala, i odvracala bi ga od njegove pobožnosti. Kada mu je to postalo odvec tegobno, on jednoga dana svuce svoju košulju, objesi je na neku trsku, izvuce rukave, stavi povrh toga svoj turban, po sredini metne opasac, i sve namjesti ondje, gdje je obicavao moliti. Kada je dakle došla lisica po svom obicaju i pocela oponašati taj lik, Suraih joj se prišulja odostraga i uhvati je. Tako je nastala uzrecica. Kada je sultan cuo objašnjenje Bedr ed-Dina Hasana, on rekne njegovu stricu Sems ed-Dinu: -
Zaista, ovaj je sin tvojega brata savršen u finoj naobrazbi, i
ja ne vjerujem, da on u Egiptu nalazi sebi ravnoga. Hasan el-Basri meðutim poljubi pred njim pod i sjedne dolje, onako kako mora sjediti neki mameluk pred svojim gospodarom. Pošto se tako sultan osvjedocio o svemu tome, što je Hasan el-Basri posjedovao u pogledu svoje fine naobrazne, on se u najvecoj mjeri obraduje, odjene ga u raskošnu pocasnu haljinu i dadne mu stanovitu službu, putem koje je stjecao dostatne prihode. Hasan se meðutim podigne, poljubi pred njime pod, zaželi 102
Taj je glasoviti sudac (kadi) iz Kufe umro pocetkom VII. stoljeca.
103 U Nedžefu se, zapadno od Donjeg Eufrata, blizu stare Kufe, nalazi grob 'Alije, cetvrtog kalifa i glavnoga šijitskog sveca. Perzijski su hodocasnici cesto donosili sa sobom kugu, pogotovo zato što su sa sobom nosili i svoje preminule, i ondje ih sahranjivali. 329
Dvadeseticetvrta noc mu trajnu moc i zamoli ga za dopuštenje, da se povuce sa svojim stricom, vezirom Sems ed-Dinom. Sultan mu dadne dopuštenje, i tako se on sa svojim stricom otputi kuci. Ondje postave pred njih jela, i oni su jeli ono, što im je dao Allah.
Po završetku objeda ode Hasan u sobu svoje supruge Sitt el--Husne, i on joj ispripovijeda, kako je prošao kod njegove visosti sultana. A ona rekne: —
On ce te sigurno uciniti svojim pouzdanikom, i obasut ce te
poklonima i darovima. I ti ceš, zahvaljujuci Allahovoj milosti, nalik vecem svjetlilu104, izašiljati zrake svoje savršenosti, gdje god se nalazio, na kopnu ili na moru. On nato rekne: —
Ja cu sastaviti za njega jednu pjesmu pohvalnicu, kako bi
njegova ljubav prema meni u njegovu srcu još porasla. —Ti si u svojoj namjeri pogodio ono pravo — odgovori ona. — Zato biraj lijepe misli i brižljivo slazi rijeci, tada cu izvijesno gledati, kako te on prima u milost. Zatim se Hasan el-Basri zatvori u sobu, i napiše stihove od fine izgradnje i lijepih misli, koji su onda glasili: Imam stanovitog junaka, koji se uspeo na najvišu visinu. On ide putem, kojim dolaze plemici i mocnici. Zemlje je uokolo osigurala pravicnost njegova maca, I svima je svojim neprijateljima on preprijecio putove. r: Ako govoriš o nekome lavu, koji je spario snagu s pobožnošcu, Govoriš o kralju ili o anðelu — on je od iste vrste. 104 Dva su nebeska svjetlila - Sunce i Mjesec, a vece je svjetlilo dakako Sunce. 330
Povijest vezira Nur ed-Dina i Sems ed-Dina Prosjak se od njega vraca kao bogat covjek. On je tako dobrostiv, da ga ne može opisati nijedna tvoja rijec. On je svijetlo jutro, kada daje poklone. Alije u vrijeme rata poput mracno prijetece noci. Njegova dobrostivost nakitom oblaže naš vrat. Svojom je dobrotvornošcu on za slobodne kralj svega.
Neka nam ga Alldh ushtjedne uzdržati još mnogo godina, Neka ga štiti od opasnosti mracnih sila! Cim je napisao te stihove, on ih pošalje sultanu preko jednoga od robova svojega strica, vezira Sems ed-Dina. Kralj ih procita i njegovo se srce nad njima obraduje. Zatim ih on procita pred onima, koji su kod njega bili prisutni, i svi ih vrlo pohvale. Zatim dadne dovesti pisca i rekne mu: —
Ti si odsada moj pouzdanik, i ja za tebe odreðujem, osim
onoga što sam ti prije darovao, još i mjesecni prihod od tisucu dirhema. Hasan el-Basri poljubi triput pred njim pod i pomoli se za njega za trajnu moc i dug život. Tako se dakle Hasan el-Basri visoko popeo u pocastima, a njegova se slava proširila po mnogim zemljama, i on je ostao u svakoj radosti postojanja i miru življenja kod svojega strica i svojih, dok mu se nije približila smrt.' Kada je kalif Harun er-Rašad cuo iz Dža'farovih usta ovu povijest, on se vrlo zaprepasti i rekne: —
Dolikuje se, da takve povijesti budu zabilježene zlatnom tin
tom. I on oslobodi roba i zapovijedi, da se mladicu odredi mjesecni prihod, od kojega bi mogao dobro živjeti. Dadne mu takoðer jednu od svojih vlastitih robinja i prihvati ga u krug svojih prijatelja. 331
Dvttdeseticetvrta noc Pa ipak ta prica nije cudesnija od price o krojacu i grbavcu i Židovu i upravitelju i kršcaninu i onome, što im se dogodilo." Kralj upita: "A kako je to bilo?" I Sehrezad zapocne ovim rijecima ono što se naziva GRBAVCEVA POVIJEST. "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je u drevnim vremenima i davno minuloj prošlosti u nekome kineskom gradu živio jedan covjek, krojac, široke ruke, koji je volio šalu i veselje, i koji si je rado sa svojom ženom s vremena na vrijeme priušcivao gledanje javnih zabava. Jednoga dana oni izaðu van o ranome jutru, a navecer su se nalazili na povratku u svoj stan, kad li su usput susreli nekoga grbavca ciji je izgled ožalošcenoga navodio na smijeh i brigama tužnoga cinio kraj 105. Tada
krojac i njegova žena pristupe k njemu, kako bi ga bolje pogledali, i zatim ga pozovu, da poðe s njima njihovoj kuci, i da im tijekom noci pravi društvo. On pristane, i uputi se s njima do njihove kuce. Krojac meðutim otiðe na bazar, kada je upravo pocela vecer, i kupi jednu pecenu ribu, kruh, limunove i mlijecnoga peciva za zakusku. Cim se vratio doma, on stavi pred grbavca ribu, i oni su jeli. Krojaceva meðutim žena uzme velik komad ribe i ugura ga grbavcu u usta, rukom mu ih zatvori i rekne: - Tako mi Allaha, ti moraš progutati ovaj komad jednim jedinim ham, i ja ti nikako necu dati vremena, da ga žvaceš! 105 Ovdje je - kao i drugdje, gdje su recenicni clanovi rastavljeni zvjezdicama — u izvorniku posrijedi rimovana proza. 332
Grbavceva, povijest
On ga tako proguta, ali je u njemu bila jedna debela kost, koja mu zastane u grlu, i, jer je došao njegov suðeni cas, on umre..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
?III
:;
<>-9.s>'
m
?:???..??.
'
333
Ali kada je pocela
• I dvadesetipeta noc 1
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da - kada je krojaceva žena gurnula grbavcu u usta komad ribe, koji je trebao postaviti cilj njegovim danima - dakle: da je on tada u istome trenutku umro. Ali krojac uzvikne: -
Nema nikakve visosti i nema nikakve moci osim u Allaha!
Siromah! Da je njegova smrt morala doci iz naših ruku! Žena meðutim rekne: -
Kakvo je to beskorisno naklapanje! Zar ti nisi cuo pjes
nikovu rijec: Svoju dušu ipak ne mogu tješiti onim što nije moguce! Necu naci nikakve prijatelje, koji ce nositi moju žalost. Cemu sjedenje na vatri, ako ona još nije ugašena? Sjedenje na vatri donosi opasnu neugodu. Tada je njezin muž upita:
-
A šta ja moram s njime poceti?
335
Dvadesetipeta noc Ona odgovori: -
Ustani, uzmi ga na ruke, i prostri preko njega svileni rubac!
Izaci cemo još ove noci, ja naprijed a ti iza mene. Zatim moraš kazivati: 'Ovo je moj sin a to je njegova mati. Idemo k lijecniku, da ga pregleda'. Kada je krojac cuo te rijeci, on uzme grbavca na ruke, a njegova žena pocne uzvikivati: -
O moj sine, neka te zaštiti Allah! Sto te boli, i gdje su te
pograbile kozice? Svi su, koje su susretali, govorili: -
Ovi imaju kod sebe dijete oboljelo od kozica.
Oni su meðutim išli sve dalje i raspitivali se o lijecniku, sve dok ih nisu odveli do kuce stanovitoga židovskog ranarnika. Ondje oni pokucaju na vrata, i siðe dolje neka crna robinja i otvori im. Pa kada je ugledala muškarca s djetetom na rukama i uz njega ženu, ona upita: - O cemu se radi? - Mi imamo sa sobom dijete - odgovori krojaceva žena - i željeli bismo, da ga lijecnik pregleda. Uzmi dakle ovu cetvrtinu dinara i predaj je svojemu gospodaru, i reci mu neka siðe dolje i pogleda našega sina, jer on je vrlo bolestan! Robinja se opet popne. Krojaceva žena meðutim uðe u predvorje stubišta i rekne svojemu mužu: -
Ostavi grbavca ovdje, pa hajde da spašavamo svoj život!
Tada ga krojac nasloni uspravno na zid i odjuri odatle sa svojom ženom. Kroz to je vrijeme robinja ušla k Židovu i rekla mu: -
Pred vratima stoji neki covjek sa ženom i bolesnim djetetom,
i dali su mi za tebe cetvrtinu dinara, da ti siðeš, i da si pogledaš
dijete, i da mu propišeš odgovarajuci lijek. Kada je Židov ugledao cetvrtinu dinara, on se obraduje, žurno skoci na noge i siðe dolje u tamu. Ali jedva da je bio ucinio jedan korak, kad li posrne preko grbavca. A taj je bio mrtav. Tada on uzvikne: 336
Grbavceva povijest —
O Esra! O Musa i deset zapovijedi! O Aaron! O Jošua ibn
Nun! Ja sam posrnuo preko ovog bolesnika, i tada je on pao, i sada je mrtav! Kako da s ubijenim covjekom izaðem iz svoje kuce? Tako on uzme les, odnese ga u kucu i sve ispripovijeda svojoj ženi. Ova uzvikne: —
Sto ti još cekaš? Ako budeš tu cekao do osvita dana, mi smo
oboje mrtvi, ja i ti! Odnijeti cemo ga na krovnu terasu i baciti ga u kucu našega susjeda, muslimana. Taj je pak susjed bio stanoviti upravitelj, nadzornik sultanove kuhinje, i on je cesto kuci donosio masno meso. Ali su od toga žderale macke i štakori, ili ako bi donio kakav dobar komad masnoga ovcjeg repa, tada bi sa susjednih krovova silazili psi i to bi odvlacili odatle. I tako su mu životinje od svega onoga, što je donosio, vec mnogo toga uništile. Židov dakle i njegova žena odnesu grbavca na krov. Ondje ga za ruke i noge spuste na zemlju, tik uzduž zida. Pošto su to ucinili, oni odu odatle. Jedva meðutim da su oni bili spustili grbavca dolje, kad li se kuci vrati upravitelj. On otvori, i kada se poceo uspinjati s upaljenom svijecom, ugleda nekog covjeka kako stoji u kutu pod oknom za provjetravanje. Tada upravitelj sam sebi rekne: —
Ah! Tako mi Allaha, izvrsno! Taj je, koji mi stalno krade
moje zalihe, dakle covjek! I on se njemu obrati, i rekne: —
Ti mi dakle uvijek odnosiš meso i mast! Ja sam mislio, da su
to macke i psi! Neke sam vec od macaka i pasa iz ove gradske
cetvrti na smrt prebio, i na njima ogriješio svoju dušu. To si dakle ti, i ti silaziš s krova. Zatim on pograbi neki teški cekic, skoci prema covjeku, visoko podigne cekic i pogodi ga posred grudi. Tada ga pogleda, i shvati, da je mrtav, pa prestrašen rekne: —
Nema nikakve visosti i nema nikakve moci osim u Allaha,
Uzvišenoga i Svemocnoga! 337
Dvadesetipeta noc Buduci da se prestrašio za svoj život, on nastavi: —
Prokleo Allah mast, i ktomu bravlje repove! Zašto se udes
ovoga covjeka morao ispuniti upravo mojom rukom? Nato on pogleda leš, i naðe, da je posrijedi neki grbavac, i rekne: —
Zar nisi imao dosta sa svojom grbom, pa si morao biti još i
lopov i krasti meso i mast? O Svezaštitnice, zaštiti me svojom milostivom zaštitom! Zatim ga on uprti sebi na rame, i odnese ga pred kraj noci iz svoje kuce. I vukao gaje sve dalje donde, gdje pocinje bazar. Ondje ga postavi na njegove noge pokraj nekoga ducana, na kraju stanovite mracne ulice, tu ga ostavi, i ode odatle. Gledaj, tada doðe ovamo neki Nazarecanin106, sultanov prekupac, koji je bio pijan. On je naime htio ici u hammam107, jer mu je njegovo pijanstvo govorilo da je blizu Mesijin dolazak. Tako je on išao teturajuci, dok nije došao do grbavca. I on cucne upravo pred njim, da se popisa. Predhodno meðutim baci oko sebe jedan pogled, i gledaj, tu je netko stajao. Kršcaninu je meðutim o pocetku te noci netko maznuo turban. Pa kada je sada ugledao grbavca kako tu stoji, on povjeruje da mu taj takoðer hoce ukrasti njegov turban. Tada on stisne pesnicu, udari grbavca po šiji, tako da on padne na tlo. Dok je sada kršcanin poceo dozivati hazarskog stražara, on u svome velikom pijanstvu navali na grbavca, pocne ga tuci pesnicama, i daviti ga. Ovamo doðe stražar, pa kada je vidio kršcanina kako kleci na muslimanu, i kako ga udara pesnicama, on upita: — Sto je s njime? Prekupac odgovori: — Taj mi je htio ugrabiti turban.
106
Uobicajen naziv za kršcanina, jer je Isus Krist roðen u Nazaretu.
107
Istocnjacka javna kupelj.
338
Grbavceva povijest -
Ustani s njega! — zapovijedi stražar. Tako on ustane. I kada je stražar prišao grbavcu i vidio, da je mrtav, on uzvikne: -
Tako mi Allaha, to je zbilja krasno! Kršcanin, koji ubija
muslimana! On smjesta pograbi prekupca, i sveže mu ruke na leðima, i odvuce ga ka kuci nacelnika gradske straže. A tijekom je cijeloga tog vremena Nazarecanin govorio sebi u brk: -
O Mesija! O Djevice! Kako je to uopce moguce, da sam ga
ja ubio? I kako je to uopce došlo tako brzo, da je on umro od jednoga jedinog udarca? Njegovo je pijanstvo sada išcezlo, i došli su casovi brige. Kršcanski dakle prekupac ostane s grbavcem u nacelnikovoj kuci sve do jutra. Tada doðe nacelnik i izda zapovijed, da ubojicu objese, i naredi krvniku da se to razglasi po gradu. I ubrzo za kršcanina podignu vješala, i stave ga pod njih. Krvnik doðe, i nabaci mu uže oko vrata, i upravo ga htjedne povuci u vis, kad li, gledaj, tuda je prolazio upravitelj i ugledao Naza-recanina, kako treba biti obješen. I on se progura kroz narod i dovikne krvniku: - Stani! Ja sam taj, koji je ubio grbavca! Nacelnik ga upita: - Zašto si ga ubio? Ovaj odgovori: -
Jucer sam obnoc došao kuci i našao ovoga covjeka, pošto je
bio sišao kroz okno za provjetravanje, da krade moje zalihe. Udario sam ga cekicem po grudima, i tada je bio mrtav. Zatim sam ga podigao, odnio ga na bazar, i ostavio ga na mjestu tom i tom, kod ulicice te i te.
Zatim upravitelj rekne: -
Zar to nije dosta za mene, da sam ubio jednoga muslimana,
zar trebam takoðer još usmrtiti nekog kršcanina? 339
Dvctdesetipetd noc Kada je nacelnik cuo upraviteljeve rijeci, on pusti na slobodu kršcanskog prekupca i rekne krvniku: -
Objesi toga tu na temelju njegova priznanja!
Tada taj skine uže s Nazarecaninova grla, i nabaci ga oko upraviteljeva. I on ga pusti da stupi pod vješala, i htjedne ga upravo povuci u vis, kad li, gledaj, židovski se lijecnik pocne gurati ovamo kroz narod, i povice na krvnika, tim što je uzviknuo:
—
Stani! Nitko ga drugi nije ubio nego ja! Ja sam jucer navecer
sjedio kod kuce. Tada su došli neki muškarac i žena, koji su poku cali na vrata, i koji su imali sa sobom ovoga grbavca, koji je bio bolestan. Oni su mojoj robinji dali cetvrtinu dinara. Ta mije to ja vila, i predala mi novac. Ti su ga meðutim muškarac i žena unijeli u kucu, posjeli ga na stubu, i otišli odatle. Ja sam izašao napolje, da ga pregledam. Ali buduci da sam se nalazio u mraku, spotaknuo sam se o njega. On je pao niza stube, i bio je na mjestu mrtav. Tada smo ga podigli, ja i moja žena, i odnijeli ga na krovnu terasu. Pa buduci da se kuca ovog upravitelja naslanja na moju, spustili smo grbavcev leš kroz okno za provjetravanje dolje. Kada je taj došao kuci i našao grbavca u svojoj kuci, on ga je držao za nekog lopova i udario ga cekicem, tako da je ovaj pao na zemlju, i da je on po vjerovao, da ga je on dotukao. Zar to nije dovoljno za mene, da
sam bez svojega znanja ubio jednog muslimana, i zar sebi trebam svjesno natovariti na savjest još i smrt jednoga drugog muslimana? Kada je nacelnik cuo Židovljeve rijeci, on rekne krvniku: -
Pusti upravitelja i objesi Zidova! Krvnik ga uzme, i stavi mu uže oko vrata, kad li, gledaj, kroz narod se ovamo progura krojac i dovikne krvniku: —
Stanite! Nitko ga drugi nije ubio nego ja, i to se ovako
dogodilo. Po danu sam bio izašao da se zabavim. Pa kada sam s veceri išao kuci, sreo sam toga grbavca, koji je bio pijan i pjevao uza svoj def108 o nekom pozivu. Tada sam ga ja pozvao, uzeo ga sa 108 Daire, glazbalo koje je zapravo - obruc s praporcima, na koji je nategnuta koža. Jednom se rukom pokrece, a slobodnom se po njemu udara. 340
Grbavceva, povijest sobom u kucu, kupio jednu ribu, i mi smo sjeli za stol. Moja žena meðutim uzme komad od ribe, jedan zalogaj, i turne ga njemu u usta. Ali njemu dospije jedan dio od toga u naopako grlo, tako da se na mjestu ugušio. Tada smo ga podigli, ja i moja žena, i odnijeli ga u Židovljevu kucu, gdje je sišla neka robinja i otvorila nam vrata. Njoj sam ja rekao: 'Reci svojemu gospodaru: na vratima stoje muškarac i žena s nekim bolesnikom, doði i pogledaj si ga!' I dao sam joj cetvrtinu dinara, i ona je otišla gore k svojemu gospodaru. Ja sam meðutim ponio grbavca sve do gornje stube, i naslonio ga na zid, i otišao odatle sa svojom ženom. Kada je zatim Židov silazio, zapeo je o njega i povjerovao, da ga je on ubio. Nato krojac upita Zidova: — Je li to tocno? A Židov odgovori: — Dakako! Sada se krojac obrati nacelniku i rekne: —
Pusti Židova na slobodu i objesi mene!
Kada je nacelnik cuo krojacevu pricu, on se zaprepasti nad grbavcevom poviješcu i uzvikne: —
Zaista, to je pustolovina, o kojoj bi se moralo izvijestiti u
knjigama! Zatim on rekne krvniku: —
Pusti Židova na slobodu, i objesi krojaca na temelju njego
va priznanja! Krvnik meðutim stupi naprijed i rekne: —
Meni je ta stvar dojadila. Jednoga moram izvlaciti, i opet
postavljati drugoga na njegovo mjesto, i naposljetku ipak nitko nece biti obješen! Pa ipak on stavi krojacu uže oko vrata. Toliko dakle, što se tice ovih! Što se pak tice grbavca, pripovijeda se, da je on bio sultanova dvorska budala, a da sultan nije mogao podnijeti, ako ga nije vidio. 341
Dvadesetipeta noc
Kada se dakle grbavac opio, i izostajao te noci i sljedecega dana sve do podneva, tada sultan upita o njemu neke prisutne, a oni odgovore: -
O naš gospodaru, on je bio donesen mrtav k nacelniku
gradske straže, i taj je izdao zapovijed, da objese njegova ubojicu. Kada je meðutim nacelnik došao na stratište, kako bi dao da se ubojica objesi, pojavio se neki drugi i neki treci, i svaki je od njih kazivao: 'Nitko ga drugi nije ubio nego ja.' I svaki je takoðer davao opširno izvješce o tome, na koji ga je nacin ubio.
Kada je kralj to cuo, on glasno dovikne komorniku koji je upravo obavljao službu: -
Siði dolje k nacelniku gradske straže, i dovedi mi preda me
svu cetvoricu! Komornik smjesta siðe dolje i ugleda krvnika, kako upravo hoce objesiti krojaca. Tada mu on dovikne: -
Stani!
I on javi nacelniku kraljevu zapovijed, i povede ga s grbavcem, kojega su nosili, i krojacem, Židovom, kršcaninom i upraviteljem, njih sve zajedno, gore k sultanu. Kada je nacelnik stao pred sultana, on poljubi pod i izvijesti ga o cijelome toku dogaðaja — ali dvaput objašnjavati nije ni od kakve vrijednosti ! Kada je kralj cuo tu povijest, on se zaprepasti, i moradne se nasmijati, i zapovijedi, da se sve mora zapisati zlatnom tintom. On takoðer upita prisutne: -
Jeste li ikada culi neku cudnovatiju povijest od povijesti
ovoga grbavca? Tada naprijed istupi kršcanin i rekne: -
O najmocniji kralju našega vremena, s tvojim cu ti dopušte
njem ja ispricati nešto, što se meni dogodilo. A to je nešto još cudnovatije i neobicnije i krasnije od grbavceve povijesti. Kralj rekne: -
Ispricaj to, što imaš ispricati!
I on zapocne ovim rijecima 342
PRIPOVIJEST PREKUPCA KRŠCANINA. 'O najmocniji kralju našega vremena, kada sam stupio na tlo ove zemlje, došao sam po trgovackom poslu. Ali me je udes cvrsto zadržao ovdje kod vas. Ja potjecem iz Egipta, i pripadam Koptima. Ondje sam odrastao, a ondje je prekupac bio isto tako moj otac. A kada sam ja odrastao u muškarca, rastane se moj otac od ovozemaljskog života, i ja na njegovu mjestu postanem prekupcem. Jednoga dakle dana, dok sam ja tako sjedio, gledaj, kad li doðe k meni neki mladic, divne ljepote, koji je nosio na sebi raskošne haljine i jahao na magarcu. Kada me je ugledao, on me pozdravi, a ja ustanem, njemu u cast. Tada on izvadi rubac, u kome se nalazio uzorak sezamova zrnja, i upita:
—
Koliko vrijedi ardebb109 ovakvoga?
Ja odgovorim: -
Sto dirhema.
On nato: -
Uzmi pretovarivace i mjerace, i doði u Chan110 el-Džavali
kod Vrata Pobjede. Ondje ceš me naci. On me ostavi i otiðe, pošto mi je bio dao uzorak sezama u rupcu. Ja meðutim obiðem svoje mušterije, i za svaki ardebb postignem cijenu od stoidvadeset dirhema. Zatim uzmem cetiri pretovarivaca i uputim se s njima u onaj chan, gdje naðem mladica, kako me išcekuje. Cim me je ugledao, on poðe u skladište i otvori ga, i mi smo mjerili zrnje, sve dok dno nije bilo prazno. I to je bilo pedeset ardebba, što je cinilo pettisuca dirhema. Mladic rekne: —
Kao nagrada za posredovanje tebi za svaki ardebb pripada
deset dirhema. Podigni dakle novac i ostavi kod sebe cetiritisuce109
Ardebb iznosi otprilike dva hektolitra.
110 Chan je osobita vrsta istocnjackoga trgovackog svratišta: karavanseraj, koji odgovara suvremenomu našem motelu (motor-hotelu). 343
Dvadesetipeta noc ipetstotina dirhema za mene! Kada iz svojih skladišnih kuca rasprodam preostalu robu, ja cu doci k tebi i podici taj novac. Ja sam bio rado s time sporazuman, poljubio sam mu ruku i otišao odatle. I tako sam o tome danu zaradio preko tisucu dirhema. On se meðutim nije pojavljivao cijeli jedan mjesec dana. Zatim doðe k meni u upita me: -
Gdje su dirhemi?
Ja ustanem, pozdravim ga i upitam: -
Zar ne želiš u mojoj kuci nešto pojesti?
Ali on to odbije i rekne: -
Drži mi novac u pripravi, ja cu se odmah vratiti i uzeti ga od
tebe. Zatim on odjaši odatle. Ja dakle pripremim za njega dirheme, sjednem i pricekam ga. Ali je on opet izostao cijeli jedan mjesec dana. Naposljetku on doðe i upita me: -
Gdje su dirhemi?
Ja ustanem, pozdravim ga i upitam: - Zar ne želiš nešto u mojoj kuci pojesti? On to ponovo odbije i ktomu priklopi: - Pripremi mi novac, ja cu ubrzo opet doci i podici ga od tebe. Zatim on odjaši odatle. Ja dakle prikupim za njega dirheme, sjednem i pocnem ga cekati. Ali se on ponovo citav treci mjesec dana ne pojavi, a ja reknem: -
Taj je mladic doista sušta darežljivost.
A o koncu toga mjeseca on doðe, jašuci na nekoj mazgi, odjeven u raskošne haljine. I on je bio popu Mjeseca kada stoluje na nebu u noci svoje punine kao da dolazi svjež iz ham-mama tako je njegovo lice nalik Mjesecu njegov obraz ružicast i mek njegovo celo svijetlosjajno za pogled i imao je madež poput košcice od ambre smeð onako kako o njemu slicnome kazuje pjesnik: 344
Pripovijest prekupca kršcanina, U istome je zvjezdanom liku njihova ophodnja sjedinila Mjesec i Sunce. Oni su izlazili u najvecem savršenstvu ljepote i ljupkosti. I vrela je ljubav ispunila onoga, tko je ugledao njihovu ljepotu. I o, kako je poneki molitelj tu stajao usrdno moleci radost! Njihov je preslik zracio od ljepote i dražesti. I pamet je to još poljepšavala, i smjernost je blago sjala. Slavljen neka je Allah, koji je izveo takvo cudo, Gospodar visina, koji svoje stvorove cini onakvima, kakvima On hoce! Kada sam ga ja ugledao, ustanem pred njim, poljubim njegove ruke, zazovem na njega blagoslov i upitam: - O moj gospodaru, zar neceš uzeti svoj novac? - Cemu žurba! - odgovori on. - Pricekaj ipak, dok ja ne završim svoje poslove, zatim cu ga podici od tebe.
Nato on opet odjaši. Ja meðutim reknem samomu sebi: -
Tako mi Allaha, kada on doðe sljedeci put, tada mora biti
moj gost. Jer ja sam s njegovim dirhemima obavljao trgovacke poslove i pri tome zaradio mnogo novaca. On opet doðe o koncu godine, odjeven još raskošnije nego prije. Pa kad sam ga ja poceo preklinjati, da svrati u moju kucu i da kod mene jede kao moj gost, on rekne: -
Samo pod tim uvjetom, da ti to, što za mene izdaš, uzmeš od
mojega novca, koji se nalazi kod tebe. Ja odgovorim: -
Neka bude tako!
345
Dvadesetipeta noc I ja ga zamolim, neka sjedne, i spremim ono, što je trebalo u jelu i pilu i svemu ostalome. Zatim sve iznesem pred njega i pozovem ga s rijecima: —
U ime Allahovo!
On se primakne stolu, ispruži svoju lijevu ruku i pocne sa mnom jesti. Ja sam se nad time zacudio. Kada smo bili gotovi, ja mu po ruci izlijem vodu i dadnem mu rucnik da se obriše. Zatim sjednemo, da porazgovaramo, pošto sam pred njega stavio poslastice, i ja reknem: -
O moj gospodaru, oslobodi me od jedne brige i reci mi, zbog
cega si jeo lijevom rukom! Imaš li možda bolove u svojoj drugoj ruci? Ali kada je saslušao moje rijeci, on izgovori stihove: Moj prijatelju, ne pitaj me o tome, što u mome srcu stanuje o žežucoj patnji. Ne objavljuj moje boli! Nisam dobrovoljno izabrao neljubljenu djevu umjesto ljubljene — nužda je ta koja donosi odluku. I on iz svojega rukava ispruži desnu ruku, i gledaj, ruka je bila odsjecena, i to je bio badrljak bez šake. Kada sam se ja zbog toga naježio, on rekne:
-
Nemoj se ježiti, i nemoj dakle misliti, da sam ja iz bahatosti
jeo kod tebe svojom lijevom rukom. Gubitak je moje desne ruke proizvela jedna neobicna stvar. Tada gaja upitam: -
Kako je to bilo?
A on odgovori: -
Znaj, ja sam baghdadsko dijete, i moj je otac pripadao
uglednicima toga grada. Pošto sam izrastao u muškarca, slušao 346
Pripovijest prekupca kršcanina sam haððije111, putnike i inozemne trgovce kako govore o zemlji Egiptu, i to sam zadržao u pameti, sve dok nije umro moj otac. Zatim sam meðutim uzeo stanovitu veliku svotu novca, dao spako-vati robu — tkanine iz Baghdada i Mosula - pokupovao sve potrebno i otputovao iz Baghdada. I Allah mi podari sigurnost, sve dok nisam ušao u ovaj, vaš grad. Zatim on zaplace, i izgovori stihove: Slijepac ide mimo jarak bez opasnosti. Onaj, koji ima svjetlost ociju, upada u njega, makar još i tako jasno vidio. Budala umakne svojim rijecima, makar još i bio tako glup, Pametni i mudri meðutim zbog njih propadnu. I vjernik trpi gorku oskudicu u gladi, Ali nevjerni grešnik nalazi obilan kruh. Sto da pocne jadan covjek? Sto da ucini? Udes je to odlucio, i to je prema tomu tako. Kada je izrekao te stihove, on nastavi: - Tako sam ja dakle ušao u Kairo, i istovario svoje terete i uskladištio svoju robu u Chan Masruru. I dao sam slugi par dirhe-ma, da nam kupi nešto za jelo, i malo prilegao, da odspavam. Kada sam se probudio, otišao sam u ulicu, koja se zove Bain el-Kasrain. Ali sam se ubrzo vratio natrag i ondje prospavao noc. A kada je došlo jutro, otvorio sam jedan svežanj tkanine i rekao sebi samomu: 'Proci cu kroz neke bazare i pogledati, kako ovdje stoji s trgovanjem.' 111 Hadðija je hodocasnik, dionik hodocašca u Mekku.
347
Dvadesetipeta noc Izvadim dakle nešto tkanine, natovarim njome par svojih robova i otputim se, sve dok nisam došao do Džaharkasove robne burze. I prekupci mi, koji su vec saznali o mome dolasku, izaðu ondje ususret. Oni uzmu od mene moje tkanine te ih pocnu izvikivati na prodaju. Ali nisu mogli postici cak ni kupovnu cijenu. To me je bacilo u brige. Tada mi šeih izvikivaca rekne: 'O moj gospodaru, ja cu ti reci nešto, od cega ceš ti moci imati koristi. Ti bi trebao uciniti ono, što cine trgovci, i prodavati svoju robu za neki odreðeni broj mjeseci na zajam uza suradnju jednog pisara, jednog svjedoka i jednog mjenjaca. Na taj ceš nacin svakog ponedjeljka i svakog cetvrtka zaprimati svoj novac i na svakom dirhemu zaraðivati dva ili više. I pritom ceš imati vremena da si pogledaš Kairo i Nil' Ja reknem: 'To je dobar savjet.' I povedem posrednike sa sobom u chan. Ti uzmu moje tkanine i otiðu s njima na burzu, a ja sam ih prodavao, tim što sam pustio da mi se daju ugovori. Te sam ugovore pohranio kod stanovitog mjenjaca, koji mi je izdao o tome priznanicu. I naposljetku sam se vratio u chan. Tu sam ostao stanovito vrijeme. Svaki sam dan za dorucak pio po jedan pehar vina i jeo janjetinu i poslastice, sve dok ne bi došlo vrijeme, u koje su padala placanja. Zatim sam meðutim svakoga ponedjeljka i cetvrtka odlazio na burzu i sjedao u ducan ovoga ili onoga trgovca, dok su pisar i mjenjac obavljali ophodnju, kako bi od trgovaca zaprimili novac. Zatim sam ja brojao novac, pecatio kese i vracao se s njima natrag u chan. Jednoga meðutim dana - bio je to ponedjeljak - ja otiðem u hammam i vratim se odatle natrag u svoj chan. I uðem u svoju sobu, i popijem za dorucak pehar vina i potom malo odspavam. I kada sam se probudio, pojedem jednu kokoš, poškropim se miomirisima i uputim se u ducan stanovitog trgovca, koji se zvao Bedr edDin el-Bustani. Cim me je ugledao, on mi nazove dobrodošlicu, i mi smo neko vrijeme caskali, sve dok se nije otvorio 348
Pripovijest prekupca kršcanina bazar. I gledaj, kad li doðe neka dama pristala stasa, ljupko se njišuci u hodu. Na glavi je nosila prelijep rubac i mirisala je najslaðim miomirisima. Ona podigne zar112, tako da sam ugledao njezine divne crne oci. Zatim pozdravi Bedr ed-Dina, i on uzvrati njezin pozdrav, ustane i pocne s njome razgovarati. I cim sam ja poceo slušati njezin glas, moje srce obuzme ljubav prema njoj. Ona rekne Bedr ed-Dinu: 'Imaš li ti u svom ducanu komad svilene tkanine, protkan nitima cistog zlata?'
Tada on iznese pred nju neki komad od onih, koje je bio kupio od mene. I on joj ga proda za tisucuidvjesta dirhema. Ona meðutim rekne trgovcu: 'Ja cu taj komad odnijeti sa sobom kuci, a tebi cu svotu poslati.' 'To nije moguce, moja gospodarice' odgovori trgovac 'jer taj tu je vlasnik tkanine, i ja mu dugujem stanovit dio u dobitku.' 'Fuj!' povice ona 'Zar ja od tebe ne uzimam uvijek velike komade skupocjenih tkanina za mnoge dirheme, i zar te ne puštam da na njima zaraðuješ više nego što ocekuješ, i zar ti ne šaljem novac?' 'Da' rekne on 'Ali ja baš danas trebam odmah novac' Tada ona uzme komad i baci mu ga na njegove grudi i uzvikne: 'Vaša staleška udruga nikoga ne cijeni prema njegovoj vrijednosti.' I ona se okrene, da ode. Ali je meni bilo tako, kao da s njome odlazi moja duša. I ja ustanem, zadržim je i reknem joj: 'O moja gospodarice, ukazi mi milostinju svoje dobrote i okreni natrag k meni svoj poštovani korak!' Tada se ona, nasmiješivši se, okrene prema meni, i rekne: 'Vracam se tebi za volju.' 112 Veo. 349
Dvadesetipeta noc I ona sjedne u ducan nasuprot meni. Ja dakle reknem Bedr ed-Dinu: 'Za koliko ti je prodan ovaj komad?' On nato: 'Jedanaeststotina dirhema.' Ja nastavim: 'Ti trebaš na njemu zaraditi još sto dirhema. Donesi mi komad papira, pa cu ti ja na njemu zapisati cijenu!' Tada ja od njega uzmem tkaninu, napišem mu vlastitom rukom priznanicu, dami dadnem tkaninu i reknem:
'Uzmi je sa sobom, pa ako hoceš, donesi mi cijenu o sljedecem hazarskom danu. Ili ako se to umilostivljuješ prihvatiti, neka tkanina bude od mene gostinski dar za tebe!' Ona odgovori: 'Neka ti se Allah oduži blagoslovom, neka te obdari mojim dobrom, i neka te ucini mojim suprugom i gospodarom!' — I Allah je uslišio njezinu molitvu. — Nato joj ja reknem: 'O moja gospodarice, Dopusti da taj komad tkanine bude tvojim vlastitim. I još jedan drugi, slican, leži pripravan za tebe, samo mi jednom dopusti da pogledam tvoje lice!' Cim sam ja samo jednim pogledom pogledao njezino lice, spopalo me tisucu uzdisaja cežnje, i moje srce postane tako zarobljeno ljubavlju prema njoj, da nisam bio više gospodarom svojega razuma. Nato ona pusti da joj zar opet padne, uzme tkaninu i rekne: 'O moj gospodaru, ne dopusti da budem odvec dugo lišena pogleda na tebe!' I tada mi je vec bila išcezla s ociju. Ja meðutim ostanem na burzi, sve dok nije prošlo vrijeme popodnevne molitve, kao odsutan duhom, jer me je ljubav tako 350
Pripovijest prekupca kršcanina svladala. A silovitost me moje strasti natjera, da ispitujem o njoj tog trgovca, i on mi rekne: 'Ona je bogata dama i kci nekog emira. Njezin je otac umro i ostavio joj iza sebe velik imetak.' Zatim ja uzmem od njega oproštaj i vratim se natrag u chan. Ondje stave pred mene moju veceru, ali ja nisam mogao jesti, jer sam uvijek morao misliti na nju. I ja legnem na pocinak. Ipak mi se ne približi nikakav san, nego sam bdio sve do jutra. Zatim se dignem, obucem si jednu drugu haljinu, popijem pehar vina i uzmem neki mali jutarnji zalogaj. Zatim odem u ducan onoga trgovca, pozdravim ga i sjednem k njemu. I kao obicno doðe dama, ali u nekoj još raskošnijoj odjeci nego dan prije, a slijedila ju je stanovita robinja. Ona me pozdravi, a da nije obratila pažnju na Bedr ed-Dina, i rekne u biranim rijecima i nekim tako slatkim i dražesnim glasom, kakav ja još nikada nisam slušao:
'Pošalji nekoga sa mnom, da on zaprimi tisucuidvjesta dirhe-raa, cijenu tkanine!' 'Cemu žurba?' upitam ja. Ali ona odgovori: 'Uzmogli mi, da tebe nikada ne izgubimo!' I ona naredi, neka mi se uruci novac. Sjedio sam dakle i razgovarao s njome. Zatim sam joj davao nijeme znakove, i ona shvati, da ja žudim za tim, da je pojebem. Ali ona žurno ustane, kao da mi je to bila uzela za zlo. Buduci da je moje srce visjelo o njoj, ja napustim bazar i poðem za njezinim tragom. Iznenada doðe k meni robinja i rekne: 'O moj gospodaru, doði i razgovaraj s mojom gospodaricom!' Bio sam zatecen i reknem: 'Mene ovdje ipak nitko ne poznaje.' Ali robinja odgovori: 351
Dvcidesetipetci noc 'O moj gospodaru, kako sije ti brzo zaboravio! Moja je gospodarica ona ista, koja je danas bila u ducanu trgovca toga i toga.' Tako sam je ja slijedio do mjenjaca. Kada me je dama ondje ugledala, ona me povuce da sjednem uz nju i rekne: 'O moj ljubljeni, ti ispunjavaš moje misli, i ljubav je prema tebi obuzela moje srce. Od onoga casa, kada sam te ugledala, ne prija mi niti san, ni jelo, ni pice.' Ja joj odgovorim: 'Moja je patnja udvostrucena tvoja, i moje se stanje ruga svakoj jadikovki.' Tada ona šapne: 'O moj ljubljeni, u tvojoj kuci ili u mojoj?' 'Ja sam ovdje stranac, i nemam nikakvo mjesto, koje bi mi pružalo krov nad glavom, osim chana. Tako to treba, ako ti to dopuštaš, biti kod tebe.' Ona potvrdi. Ali takoðer rekne:
'Danas je noc uoci petka, pa se tako ne može ništa dogoditi prije sutra nakon molitve. Pošto se dakle pomoliš, uzjaši svog magarca i pitaj za cetvrt el-Habbanija. A kada budeš ondje, tada upitaj za kucu nadnadzornika Barakata, koji je poznat pod imenom Abu Sama113, jer ondje stanujem ja. Ali nemoj doci prekasno, ja cu te cekati!' Tada moja radost postane još vecom. Ja se rastanem od nje i vratim se u svoj chan, gdje provedem besanu noc. Tek što sam meðutim bio svjestan, da se pojavilo jutro, ja ustanem i promijenim svoju haljinu, poškropim se slatkim miomirisima, uzmem sa sobom u neki rubac pedeset dinara i poðem iz Masrurova chana prema vratima Zuvaila, gdje sam uzjahao nekog magarca. Gonicu reknem: 113 Abu Sama znaci: Sdmin otac. Odatle se ujedno vidi da se naša kairska ljepotica zove — Sama. 352
Pripovijest pnkupca kršcanina 'Odvedi me u cetvrt el-Habbanija.' On požuri sa mnom i u trenutku me dovede u neku ulicu, koja je poznata pod imenom Darb el-Munkari. Ondje mu ja reknem: 'Uði unutra i raspitaj se o nadzornikovoj kuci!' I pošto je posve kratko bio odsutan, on rekne: /Sjaši!' Ja mu meðutim reknem: 'Ti idi ispred!' I ktomu dodam: 'Sutra rano ujutro doði opet ovamo, da me odvedeš kuci!' Gonic odgovori: 'U ima Allahovo.' Tada mu ja dadnem cetvrtinu zlatnog dinara, on je uzme i ode svojim putem. Ja meðutim pokucam na vrata, i tada k meni izaðu dvije mlade djevojke visokih djevicanskih sisa, slicne Mjesecima. I one mi reknu: 'Uði! Naša te gospodarica išcekuje, i ona nocas nije spavala, jer se tako silno tebi radovala.' Ja dakle uðem u stanovitu dvoranu sa sedam vrata. Uokolo nje su se nalazili prozori, koji su gledali na neki vrt s vockama svakojake vrste u kome su poskakivali potocici i cvrkutale ptice . Sama je meðutim dvorana bila
tako sjajno izbijeljena es-sul-tani114 vapnom, daje covjek u njemu mogao vidjeti svoje lice. Strop je bio ukrašen zlatnim ukrasima, a unaokolo je bio povezan slijed natpisa od dragulja boje ultramarin mnogostruke ljepote, koji je zasljepljivao gledatelja. Pod je bio pokriven bijelim mramorom, u koji je bio umetnut šareni mozaik. U sredini se nalazio šadvrvan115. Na uglovima su se bunara nalazile ptice, koje su bile optocene bi114
Sultansko je vapno naravno - vapno vrhunske kvalitete.
115
Vodoskok.
353
Dvadesetipeta noc serima i draguljima. Dvorana je bila obložena sagovima i šarenima svilenim pokrivacima, a na zidovima su bile klupe s jastucima. Pa kada sam ja ušao i sjeo'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 354
Ali kada je pocela
dvadesetišesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je mladi trgovac kršcaninu rekao: . — Kada sam ušao i sjeo, tada takoðer odmah uðe dama, okrunjena dijademom, koji je bio optocen biserima i draguljima. Njezine su ruke bile ukrašene crvenom kanom, njezine obrve i trepavice obojane crnim olovnim
sjajnikom. Kada me je ugledala, ona mi se nasmiješi, uzme me u zagrljaj i pritisne na grudi. I ona stavi svoja usta na moja usta u pocne sisati moj jezik, kao što sam i ja njezin, i rekne: 'Jesi li ti stvarno došao k meni?' Ja uzviknem: 'Ja sam tu, tvoj rob.' Ona mi od srca zaželi dobrodošlicu i rekne: 'Tako mi Allaha, od onoga mi dana, kada sam te ugledala, san više nije bio sladak, niti mi je prijalo jelo.' Ja reknem: 'Tako je bilo takoðer meni.' 355
Dvadesetišesta noc Zatim sjednemo i pocnemo razgovarati, tim što sam ja glavu pun srama oborio prema podu. Ona meðutim ubrzo postavi pred mene stol, pun najizvrsnijih jela: meso s grožðicama, toplu paštetu od lisnata tijesta s ribom, koja je bila prireðena s pcelinjim medom, i punjene pilice. I ja sam zajedno s njome jeo, sve dok se nismo zasitili. Zatim mi donesu posudu za umivanje i bakreni vrc za vodu, i ja operem svoje ruke. Zatim se poškropimo ružinom vodom i mošusom i opet sjednemo, da razgovaramo. Ona meðutim pocne govoriti ove stihove: Da smo slutili tvoj dolazak, mi bismo krv srca I crninu oka radosno rasprostrli. Takoðer bismo svoje obraze opskrbili, Kako bi te tvoj put pratio preko ocnih kapaka. Zatim smo se uzajamno tužili na svoju patnju. I tako ljubav prema njoj uhvati korijen u mojemu srcu, da mi u poreðenju s njome cjelokupno moje bogatstvo nije vrijedilo ništa. Nato pocnemo zbijati šale i milovati se i ljubiti, sve dok se nije spustila noc. Robinje pak postave pred nas jela i vino, savršenu gozbu, i mi smo pili sve do polovice noci. Zatim legnemo, i ja sam spavao s njome sve do jutra, i nikada u svome životu nisam doživio neku noc poput te. Ali kada je došlo jutro, ja ustanem, bacim rubac, u kome su bili dinari, pod jastuke i uzmem od nje oproštaj. Kada sam izlazio, ona zaplace i rekne: 'Moj gospodaru, kada trebam opet gledati to milo lice?' Ja joj odgovorim:
'Navecer cu biti kod tebe.' Kada sam bio napolju, sretnem gonica magarca, koji me je bio ovamo doveo dan prije, kako me ceka pred vratima. Tako se pop356
Pripovijest prekupca kršcanina nem na njegova magarca i odjašim u Chan Masrur. Ondje sjašim, dadnem gonicu pola dinara i reknem mu: 'O zalasku sunca budi opet ovdje!' On to obeca. Ja doruckujem i izaðem, da zaprimim novac za tkanine. Poslije toga se vratim natrag. Nabavio sam dakle za nju peceno janje, kupio nešto slatkiša, pozvao nekog nosaca, stavio mu sve nabavljeno u košaru i dao mu njegovu zaradu. Opet sam sve do smiraja dana išao za svojim poslovima. Zatim meðutim iznajmim gonica magarca. Opet uzmem pedeset dinara, stavim ih u rubac i pojašim k njezinoj kuci. Ondje naðem obrisan mramorni pod, ocišcenu mjed, pripravljene svjetiljke, upaljene svijece, postavljena jela i procijeðeno vino. Kada me je ugledala, ona mi obavije ruke oko vrata i uzvikne: 'Ispunio si me cežnjom za sobom.' Zatim ona postavi pred mene stolove, i mi smo jeli, sve dok se nismo zasitili. Tada uzmu robinje jedaci stol i donesu vino. Pili smo dakle bez prestanka sve do ponoci. I zatim odemo u spavacu sobu i ondje smo ležali sve do jutra. Zatim ja ustanem i ostavim joj pedeset dinara kao i prije toga. Izaðem napolje i naðeni gonica magarca, odjašim u chan i neko vrijeme prospavam. Zatim izaðem i kupim veceru. Uzmem par gusaka, zapaprenu rižu, pržene kolokazije, voce, slastice i cvijece, i sve to pošaljem k njoj. I vratim se kuci, uzmem u jednome rupcu pedest dinara i odjašim s gonicem kao i uvijek k toj kuci. Ondje uðem, i mi smo jeli i pili, i zajedno ležali sve do jutra. Zatim sam se digao, bacio joj rubac, i po obicaju odjahao natrag u chan. Tako sam neko vrijeme živio dalje, sve dok jednoga jutra poslije jedne takve noci nisam vidio, da ja više ne posjedujem nijedan dinar i nijedan dirhem. Tada ja sebi reknem: 'Sve je to sotonino djelo!' I izgovorim stihove: Ako bogataš postane siromašnim, tada odlazi njegov sjaj Kao pri zalasku Suncevo svjetlo. 357
Dvadesetiksta noc Ako se nalazi u daljini, biva zaboravljen od ljudi. Ali ako je blizu, njihova mu sreca ne cvjeta.
Krišom se on šulja po bazarima. I gorke isplakuje suze, ako je sam. Tako mi Allaha, covjek može medu vlastitim narodom, ako ga pritišce siromaštvo, biti samo tudinac. Zatim napustim chan i proðem kroz ulicu Bain el-Kasrain, sve dalje, dok nisam došao do vrata Zuvaila. Ondje naiðem na neku veliku gužvu, i vrata su bila zakrcena od mnoštva naroda. Sudbina je dakle htjela, da sam ondje ugledao nekoga placenika, koji je jahao, i da sam ga protiv svoje volje pritisnuo. Tada moja ruka dodirne njegov džep. Opipam ga i primijetim, da se neka kesa nalazi u džepu, na kojemu je ležala moja ruka, i postanem svjesnim, da je moja ruka blizu toj kesi. Ja je brzo uzmem iz džepa. Ali placenik primijeti, daje njegov ðep postao lakim, turne svoju ruku u džep i naðe ga prazna. Tada se okrene prema meni, digne svoju ruku s batinom i udari me po glavi. Ja se srušim na zemlju, a narod oko nas zatvori krug, pograbi placenikovu životinju za uzde i povice: 'Zar si ti ovom mladicu zadao jedan takav udarac samo zato, što te je on pritisnuo?' Ali im placenik zavice: 'To je neki prokleti kradljivac!' Nato ja opet doðem k sebi i zacujem, kako narod kazuje: 'To je jedan lijep mladic, koji nije ništa ukrao.' Jedni su to povjerovali, drugi ne. I nastane velika prepirka ovamo i onamo. Narod me pocne vuci i htjedne me od njega osloboditi. Ali buduci da je udes to tako odredio, kroz vrata uðe vali358
Pripovijest prekupca kršcanina ja116 s nadzornikom i gradskim stražarima. Pa kada je on ugledao narod oko mene i vojnika, tada on upita: 'Sto se ovdje dogaða?' 'Tako mi Allaha, senor' uzvikne placenik 'to je neki lopov! Imao sam u džepu plavu kesu s dvadeset dinara, koju je on ukrao, kada sam bio u gužvi.' Tada valija upita; 'Je li tko bio pokraj tebe?' Placenik odgovori: 'Ne.'
Tada valija dovikne nadzorniku, neka me pograbi. I sada je sve moralo doci na svjetlost dana. Dalje valija zapovijedi, neka me razodjenu. Pa kada su oni to ucinili, naðu u mojim haljinama kesu. Kada su dakle bili našli kesu, valija je uzme, otvori je i prebroji. I on u njoj naðe dvadeset dinara, onako kako je to naveo placenik. Tada on postane gnjevnim i zapovijedi straži, neka me izvedu pred njega. Zatim mi on rekne: 'O mladicu, govori istinu: jesi li ti ukrao ovu kesu?' Ja sam pognuo glavu k zemlji i sam sebi rekao: 'Ako kažem, da je nisam ukrao, tada ipak ne mogu poricati to, da su je kod mene našli. Ako kažem, da sam je ukrao, tada cu loše proci.' Zatim podignem glavu i reknem: 'Da, ja sam je uzeo.' Kada je meðutim valija cuo od mene te rijeci, on se zaprepasti i dadne da pristupe svjedoci, da poslušaju moje priznanje. - Sve se to dogaðalo pred vratima Zuvaila. - Zatim valija zapovijedi krvniku, neka mi odsijece desnu ruku, i on to ucini. I bio bi mi uzeo takoðer još lijevu nogu117, ali placenikovo srce postane mekim, i on za mene uloži zagovor. Tako valija odustane od mene i ode odatle. 116
Valija (vali) je zapovjednik gradske straže.
Po plavoj se boji može predpostaviti da je placenik kršcanin, a po oslovljavanju "senor" da dolazi iz Španjolske. 117 Ulicna se kraða kažnjava prema muslimanskim zakonima odsijecanjem desne ruke i lijeve noge. 359
Dvadesetiksta noc Narod me meðutim okruži i dadnu mi da popijem pehar vina. Da, placenik mi cak dadne kesu i rekne: 'Ti si lijep mladic, i tebi se ne prilici, da budeš razbojnik.' Tada ja izgovorim stihove: O ti koji si mi poklonio povjerenje, tako iniAlldha, ja nisam nikakav razbojnik, O ti najbolji od ljudi, ja nisam neki od lopova! Ne, promjenjivi slucajevi udesa su me brzo pogodili. Briga, iskušenje i siromaštvo su bili ti, koji su me tjerali. Ne iz moje ruke, iz Allahove je došla strijela, Koja je s moje glave skinula krunu bogatstva.
Ostavi me takoðer placenik i uputi se odatle, pošto mi je darovao kesu. Ja sam meðutim pošao svojim putem, zamotao sam svoju ruku u komad platna i stavio je na svoje grudi. Citav se moj izgled izmijenio, moja je boja postala blijeda zbog toga, što se sa mnom dogodilo. Polako sam hodao dalje ka kuci svoje ljubljene, i ondje se onako poremecen bacim na postelju sa sagovima. Kada me je meðutim ugledala tako promijenjena i blijeda, ona me upita: 'Sto te tišti, i zbog cega te ja moram gledati u tako promijenjenu stanju?' Ja odgovorim: 'Boli me glava, i nije mi dobro.' Tada ona postane tužna, i pocne je zbog mene tištiti briga, i rekne: 'Nemoj mi sažižati srce, moj gospodaru, nego sjedni i digni glavu i ispricaj mi, što ti se danas dogodilo. Jer tvoje mi lice govori stanovitim vlastitim jezikom.' 360
Pripovijest prekupca kršcanina 'Ostavi me s tim naklapanjem!' reknem ja. Ali ona pocne plakati i rekne: 'Meni se cini, da sam ti ja dosadila. Jer ja te vidim drugacijega nego inace.' Ja sam meðutim šutio. I ona mi se obracala na razne nacine, iako joj nisam davao nikakav odgovor, sve dok se nad nama nije spustila noc. Tada ona stavi pred mene jela. Ja ih ipak nisam dotakao, jer sam bio u brizi, da ce ona vidjeti, da jedem lijevom rukom. I ja reknem: 'Nemam sada nikakve želje za jelom.' Ali ona zamoli: 'Ispripovijedaj mi, što ti se danas dogodilo i zašto si tako tužan, slomljen u srcu i u duši!' . Ja odgovorim: 'Uskoro cu ti sve u dokolici ispripovijedati.' Zatim mi ona donese vino i rekne: 'Pij, to ce ti otkloniti brige. Da, ti moraš piti i pricati mi što je s tobom posrijedi!' Ja upitam:
'Moram li zaista pripovijedati?' A ona odgovori: 'Dabome!' Nato ja reknem: 'Ako to dakle mora biti, daj mi piti svojom vlastitom rukom.' Ona napuni pehar i ispije ga, opet ga napuni i pruži ga meni. Ja ga od nje uzmem lijevom rukom, i dok su iz mojih ociju tekle suze, ja reknem: Ako je Alldh jednom covjeku namijenio nesrecu, Pa makar taj i posjedovao sluh i vid i razum, 361
Dvadesetiksta noc Tada mu On ucini uši gluhima, i srce mu ucini slijepim, I brzo iz njega išcupa razum kao neku vlas, Sve dok mu, pošto je On izvršio svoju volju, ponovo ne vrati razum. Zatim taj dolazi sam k sebi. Kada sam ja završio te stihove, pocnem plakati, držeci pehar u svojoj lijevoj ruci. Ona meðutim glasno krikne i rekne: 'Sto je povod tvojim suzama? Ti mi sažižeš srce! I zbog cega uzimaš pehar lijevom rukom?' Ja joj odgovorim: 'Imam na desnoj cir.' Ona uzvikne: 'Pokaži ga, ja cu ti ga otvoriti!' 'Još je prerano, da se otvara' odgovorim ja 'stoga me nemoj muciti, sada još ne mogu izvlaciti ruku!' Nato ja ispijem pehar, i ona mi je sve više davala piti, sve dok me nije svladalo pijanstvo i dok nisam zaspao, ondje gdje sam sjedio. Zatim ona ugleda moju ruku bez šake. Tada je obuzme jedna takva bol, kakva inace nikada ne obuzima covjeka, i jadikovala je nada mnom neprestano sve do jutra. Kada sam se meðutim ja probudio, vidim, da mi je pripremila uvarak. Ona mi ga pruži, i gledaj, u njemu su bila cetiri pileta. I dadne mi takoðer da popijem pehar vina. Ja pojedem i popijem, i odložim joj kesu i htjednem otici. Ona meðutim upita: 'Kamo hoceš otici?'
A ja odgovorim: 'Kamo me vodi moj put.' Ali ona zamoli: ^ 'Ipak nemoj odlaziti, sjedni!' 362
Pripovijest prekupca kršcanina Tada ja sjednem, a ona pocne: 'Zar te je ljubav prema meni dovela dotle, sa si ti poradi mene izdao sav novac i izgubio svoju ruku? Ja te pozivam kao svjedoka protiv sebe — ali je Allah sveznajuci svjedok — da se nikada necu od tebe rastajati. I ti trebaš vidjeti, da su moje rijeci istinite.' Ona smjesta pošalje po svjedoke. Ti doðu i ona im rekne: - Napišite moj bracni ugovor s ovim mladicem i posvjedocite, da sam primila jutarnji dar118!' Nakon što je s njima sastavila moj bracni ugovor, ona rekne: 'Budite moji svjedoci, da cjelokupan moj novac, koji se nalazi ovdje u škrinji, i da svi robovi i robinje, koje ja posjedujem, pripadaju ovomu mladicu!' Oni to takoðer službeno stave na papir, i ja primim darovnicu. Zatim oni odu, pošto su dobili tomu primjerenu nagradu. Moja me meðutim gospodarica primi za ruku i odvede me u stanovitu odaju, otvori neku veliku škrinju i rekne mi: 'Pogledaj, što se nalazi u škrinji.' Ja pogledam, i gledaj, ona je bila puna rubaca. Tada ona rekne: 'Ovo je tvoj novac, koji sam dobila od tebe. Svakiput, kada si mi davao rubac sa pedeset dinara, ja sam ga umatala i stavljala u ovu škrinju. Zato uzmi ono, što pripada tebi, jer se to samo vraca tebi, i ti si danas postao bogatim covjekom! Zbog mene te je stigla ta sudbima, da si izgubio svoju desnu ruku. Ja ti se nikada ne mogu dovoljno odužiti. Da, cak i ako bih za tebe dala svoj život, to bi bilo samo malo, i ja bih još uvijek ostajala tvojim dužnikom.' Zatim ona ponovi: 'Uzmi to, što ptipada samo tebi!'
118 Jutarnjim se darom zove otkup za mladu. Dvije se trecine utvrðene svote placaju prije samog potpisivanja bracnog ugovora. Teca se pak trecina mora isplatiti ženi u slucaju rastave braka ili u slucaju muževljeve smrti. 363
Dvadesetiksta noc Ja dakle stavim sadržaj njezine škrinje u svoju škrinju, i tako moj imetak i njezin imetak, koji sam joj ja bio dao, postanu jedno. Sada se obraduje moje srce, i išcezne moja bol. Zatim ja ustanem, poljubim je i zahvalim joj. Ona meðutim rekne: —
Ti si iz ljubavi prema meni žrtvovao svoju ruku, i kako bih ti
se ja mogla za to odužiti? Tako mi Allaha, kada bih ti ja iz ljubavi prema tebi svoj život prinijela kao žrtvu, to bi bilo samo malo, i ne bi izbrisalo moj dug prema tebi. Zatim ona oporucno prepiše na mene sve, što je posjedovala u haljinama, nakitu i ostalome posjedu. I tek nakon što sam je ja o svemu, što mi se bilo dogodilo, tocno izvijestio, ona legne, ožalošcena zbog moje tuge. I ja kod nje provedem noc. Ali još prije nego što smo zajedno poživjeli jedan mjesec, ona se razboli, i njezina je bolest sve više uzimala maha. Vec se nakon pedeset dana ona ubrajala u narod onozemaljskog svijeta. I ja je opremim, pokopam njezino tijelo u zemlju, naredim za nju citanja iz Kur'ana i izdam njoj za ljubav mnogo novaca siromasima. Zatim napustim grobnicu. Potom ustanovim, da je ona iza sebe mnogo toga ostavila, u novcu, poljskim dobrima i imanjima. Meðu njezinima se skladišnim zgradama nalazila takoðer zgrada puna seza-ma, iz koje sam ti ga prodao. Da se meðutim tako dugo nisam mogao za tebe pobrinuti, razlog je ležao u tome, što sam najprije morao prodavati ostatak zaliha i sve, što se nalazilo u skladištima. No nemoj mi protivurijeciti u onome, što cu ti reci: ja sam jeo od tvojega kruha, i zato bih ti želio novac za sezam, koji se još nalazi kod tebe, dati na poklon. To je dakle razlog, zbog kojega jedem ljevicom, jer mi je desnica odsjecena. —
Zaista - reknem ja - ti mi ukazuješ rasipnicku dobrotu.
Zatim me on upita: —
Ne želiš li putovati sa mnom u moju zavicajnu zemlju?
Nakupovao sam robe iz Kaira i Aleksandrije. Reci, želiš li putovati sa mnom?
Ja pristanem i dogovorim se s njime, da o koncu mjeseca krenemo na put. Zatim prodam sve, što sam imao, i za to pokupujem 364
Pripovijest prekupca kršcanina drugu robu, i mi doputujemo, ja i taj mladic, u ovu vašu zemlju. Ovdje on rasproda svoju robu, kupi za taj novac drugu iz vaše zemlje i opet otputuje prema zemlji Egiptu. Moja je sreca tako htjela, da sam ja ostao ovdje i da mi se jucer nanoc dogodilo ovdje u tuðini onako, kako mi se dogodilo. Zar to nije, o najveci kralju našeg vremena, još cudnije od povijesti toga grbavca?' Kralj meðutim uzvikne: - Vi ipak morate svi zajedno visjeti..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. ?v
365
A
Ali kada je pocela
dvadesetisedma noc
Sehrezad nastavi: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je, kada je kralj od Kine objasnio: - Vi ipak morate biti obješeni — stupio naprijed upravitelj kraljeve kuhinje i rekao: - Ako mi ti to dopustiš, ja cu ti ispripovijedati povijest, koja mi se dogodila u vrijeme, kratko prije nego što sam našao ovoga grbavca. Pa ako je ona cudesnija od njegove povijesti, hoceš li nam tada pokloniti naš život? - Kralj odgovori: - Dabome. I od njega bude zapoceta UPRAVITELJEVA PRIPOVIJEST. 'Znaj, o kralju, ja sam jucer bio na jednome skupu, na kojemu se citao Kur'an i na kojemu su se okupili ucenjaci. Kada su citaci bili sa svojim citanjem na kraju, bude prostrt stol, a meðu ostalim stvarima bude pred nas stavljen takoðer paprikaš s kuminom. Mi 367
Dvadesetisedma noc
smo ostali sjeli i od toga jeli, samo se jedan sustezao i nije htio od toga jesti. Mi smo ga preklinjali, neka jede, ali se on kleo, da to nece uciniti. Ali mi navalimo na njega, sve dok on nije rekao: -
Nemojte pokušavati, da me na to prisilite! Meni je dosta
ono, što mi se jednom dogodilo, zato što sam jeo od toga jela. Zatim on izgovori stih119: Uzmi nekog gospodara na svoja ramena i poeni s hodom. Ako ti se dopada takvo licilo za lice, samo ga nanosi. Kada je on završio, mi mu reknemo: -
Za volju Allahovu, zbog kojega se razloga suzdržavaš od
toga, da jedeš od paprikaša s kuminom?
Ovaj odvrati: -
Ako ja zaista od toga moram jesti, tada to mogu ciniti jedi
no, pošto sam si oprao ruke cetrdeset puta sapunom, cetrdeset puta sodom i cetrdeset puta lužinom, sve u svemu stoidvadeset puta. Tada domacin, koji je pred goste iznio gozbu, zapovijedi svojim slugama, da donesu vodu i sve, što mu je trebalo, i ovaj si opere ruke na taj nacin, kako je bilo receno. Tada mladi covjek doðe protiv volje, sjedne, ispruži ujedno svoju ruku kao u strahu, umoci je u paprikaš i pocne jesti, tim što si je nametao veliku prisilu. Mi smo zbog toga dospjeli u krajnje zaprepašcenje. Njegova je ruka drhtala, i mi uvidimo, da mu je palac odsjecen, i da on jede samo sa cetiri prsta. Tada mu mi reknemo: - Za volju Allahovu, što se dogodilo s tvojim palcem? - Moja braco — odgovori on - nije to tako samo s ovim palcem, nego takoðer i s drugim, a isto je tako na mojima objema nogama, kao što trebate vidjeti. 119 Stih ovdje predstavljaju dva polustiha. 368
Upraviteljeva, pripovijest Nato on pokaže svoju lijevu ruku, i mi uvidimo, da je ona bila kao desna. Na isti nam nacin pokaže svoje noge, koje su bile bez nožnih palceva. Kada smo ga tako pogledali, tada poraste naša zaprepašcenost, i mi mu reknemo: — Mi jedva imamo strpljenja cekati, da nam ispripovijedaš svoju pripovijest i da cujemo, kako si izgubio svoje palceve i zbog cega si sebi stoidvadeset puta oprao ruke. — Znajte dakle - pocne on pripovijedati - moj je otac bio veletrgovac, i on je bio najstariji clan trgovackog ceha u gradu Baghdadu, u vrijeme kalifa Haran er-Rašida. On je strasno volio piti vino i slušati svirku lutnje i drugih glazbenih instrumenata. A kada je umro, on ne ostavi ništa iza sebe. Ja ga pokopam i dadnem za njega citati Kur'an, a tugovao sam za njim dane i noci. Poslije toga otvorim njegov ducan i naðem, da je ostavio malo robe, dok su tu meðutim bili mnogi od njegovih dugova. Ipak sam se s njegovim vjerovnicima sporazumio o stanovitom roku odgode i pobudio kod njih samilost. Poceo sam se dakle baviti trgovanjem i odplacivao vjerovnicima od tjedna do tjedna po stanovite svote. Na taj sam nacin nastavio raditi neko vrijeme, sve dok nisam otplatio dugove i mogao poceti umnažati svoju glavnicu. Tako sam poslovao dan i noc. Jednoga meðutim dana, dok sam ja sjedio u svojemu ducanu, pojavi se iznenada preda mnom neka mlada dama, od koje moje oko još nikada nije vidjelo ljepše. Ona je na sebi nosila nakit i raskošne haljine i jahala neku mazgu,
pred njome je išao jedan crni rob, a jedan je drugi slijedio za njom. Na ulazu u burzu ostavi životinju da stoji i uðe, a za njome je slijedio uškopljenik, koji joj rekne: 'O moja gospodarice, poði odavde, i ne daj nikomu da te prepozna, inace ceš pod nama zapaliti vatru.'" I on stupi pred nju i pocne je štititi od pogleda, dok se ona ogledala za trgovackim ducanima. Ali nijedan ducan ne naðe otvorenim osim mojega, i tako ona s uškopljenikom uðe k meni, sjedne u mome ducanu i pozdravi me. Nešto ljepše od njezina govora i slaðe od njezina glasa ja još nikada nisam slušao. Nato ona skine zar sa svojega lica, i ja vidim, da je ono poput Mjeseca. Ja je meðutim pogledam jednim pogledom, koji je u meni izazvao tisucu 369
Dvadesetisedma noc uzdaha. Moje je srce bilo zarobljeno u ljubavi prema njoj, i ja pocnem uvijek iznova pogledavati njezino lice i izgovarati stihove: Razgovaraj s lijepom djevom u žaru golublje boje: Zbilja, samo ce me smrt osloboditi moje patnje! Ucini mi ljubav, da ozdravim od svoje bolesti, Ja pružam svoju ruku prema onomu, što mi poklanja tvoja ruka. A pošto je cula moje rijeci, ona odvrati: Pun sam strpljenja u odnosu na tvoju ljubav. Ako me ti zaboraviš, Ipak moje srce i cijela moja nutrina ne ljubi nikoga osim tebe. Ako ikada moje oko gleda nešto drugo osim tvoje ljepote, Tada se to zbiva, ako boraviš daleko, nikada zbog tvoje blizine. Zakleo sam se zakletvom, da ljubav prema tebi nikada ne smije izblijediti. Moje je srce tužno, i ne može odustati od svoje cežnje. Ljubav me je poslužila peharom ljubavnog žara: O kad bi on mogao opiti tebe, onako kako je mene opio! Zato uzmi sa sobom od mene tijelo, kamo god uopce hitao. Pokopaj me pokraj mjesta, na kome se ti zadržavaš i boraviš.^
Zazovi moje ime nad mojim grobom, tada ce ti odgovoriti Uzdisaj mojih kostiju. One te cuju, ako zoveš za mnom. 370
Upraviteljeva pripovijest A ako bi me se trebalo pitati o mojoj želji upucenoj Allahu, 'Milost Milosrdnoga i zatim tvoja!' rekao bih. Kada je završila te stihove, ona upita: 'O mladicu, imaš li lijepih tkanina u svojemu ducanu?' Ja odgovorim: 'O moja gospodarice, tvoj je rob siromašan. Ali imaj strpljenja, dok trgovci ne otvore svoje ducane, pa cu ti ja onda donijeti, štogod uopce zaželiš.' Zatim pocnem s njome razgovarati, potonuo u moru ljubavi prema njoj i smeten strašcu prema njoj, sve dok trgovci nisu otvorili ducane. Tada ja ustanem i pokupujem joj sve, što je željela. Ali je cijena za to iznosila pettisuca dirhema. Ona pruži tkanine uškopljeniku, i ovaj ih uzme, i oboje izaðu iz burze. Ondje joj dovedu mazgu, i ona odjaši, a da mi nije rekla cak ni samo to, odakle dolazi, a mene je bilo stid, da o toj stvari razgovaram. Kada su me meðutim trgovci opomenuli za cijenu, ja za nju zajamcim pettisuca dirhema i odem kuci, pijan od ljubavi prema njoj. Pred mene postave veceru, i ja pojedem jedan zalogaj, ali sam samo mislio na njezinu ljepotu i ljupkost. Zatim sam pokušao spavati, ali mi se san nije htio približiti. U tome stanju ostanem citav jedan tjedan, sve dok trgovci nisu od mene zatražili svoj novac. Ja ih meðutim nagovorim, neka se strpe još tjedan dana. O koncu se tog tjedna ona opet pojavi, jašuci na svojoj mazgi, pracena od jednog uškopljenika i dva roba. Ona me pozdravi i rekne: 'O gospodaru, mi smo te ostavili da dugo cekaš na cijenu tkanine. Ali sada pozovi mjenjaca i uzmi novac' Tada doðe mjenjac, uškopljenik mu izbroji novac, a ja ga zaprimim. Zatim pocnem opet s njome caskati, sve dok bazar nije bio otvoren. Pa kada mi je ona rekla: 'Nabavi mi ovo i ono!', tada joj ja uzmem od trgovaca ono, što je željela. 371
Dvadesetisedma noc
Ona to uzme i ode, a da nije sa mnom govorila o cijeni. Ipak, tek što se ona otputila, ja se pokajem zbog toga. Jer sam ono, što je ona željela, bio kupio za tisucu dinara. Kada je zatim posve išcezla s mojih ociju, ja sebi samomu reknem: 'Kakva je to ljubav? Ona mi je donijela pettisuca dirhema i uzela robe za tisucu dinara.' Sada sam se pobojao, da cu postati prosjakom zbog dugova, koje sam napravio kod trgovaca, i rekao: 'Ta je dama neka prevarantica, koja me je obmanula svojom ljepotom i ljupkošcu. Ona je uvidjela, da sam još mlad. I ona me je sigurno ismijala, zato što je ja nisam pitao o njezinu stanu.' Ta me je sumnja bez prestanka opsijedala, pogotovo što je ona bila odsutna više od jednoga mjeseca. Trgovci su od mene zahtijevali svoj novac i pravili na mene pritisak, tako da sam raspisao na prodaju sav svoj posjed i razmišljao o svojoj propasti. Dok sam tako jednoga dana sjedio utonuo u misli, ona iznenav da sjaši na hazarskim vratima i uputi se ravno prema meni. Cim sam je ugledao, išceznu brige, i ja zaboravim svoj nevoljni položaj. Ona uðe, pozdravi me svojim dražesnim glasom i nato rekne: 'Pozovi mjenjaca i daj da ti se odvaže tvoj novac' Tada mi ona dadne cijenu za svu tu robu, koju sam joj bio nabavio, i još više. Zatim je ona sa mnom zadovoljno caskala, dok sam ja pomišljao da cu umrijeti od radosti i ushicenja. Naposljetku me ona upita: 'Imaš li ti kakvu ženu?' I ja odgovorim: 'Ne, zbilja, ja ne poznajem nikakvu ženu.' I ja pocnem lijevati suze. Tada me ona upita: 'Zbog cega ti placeš?' Ja pak odgovorim: 'Pusti to kako jest!'
372
Upraviteljeva, pripovijest Nato ja uzmem par dinara, dadnem ih uškopljeniku i zamolim ga, da igra posrednicku ulogu. On se meðutim nasmije i rekne: 'Ona tebe više ljubi, nego ti nju. Ona nema uopce neke stvarne potrebe za tkaninama, koje je od tebe kupila, i sve je to ucinila samo iz ljubavi prema tebi. Zahtijevaj dakle od nje, što god uopce hoceš, i ona ti ništa nece uskratiti.' Kada je vidjela, da sam dao dinare uškopljeniku, ona se okrene, i opet sjedne na pod. Ja meðutim reknem: 'Pokloni svom robu milostinju svoje dobrote i oprosti mu zbog onoga, što on hoce reci.' Zatim sam s njome govorio o onome, što me je pokretalo. Ona mi dadne do znanja o svome pristanku i rekne uškopljeniku: 'Ti trebaš prenijeti moju poruku.' I meni: 'Ucini, štogod ti rekne uškopljenik!' Nato se ona podigne i otiðe, a ja trgovcima isplatim njihov novac. Ti su imali svoju zaradu, no meni ostane jedino žaljenje zbog prekida našega zajednickog druženja. I cijele one noci ne uzmognem spavati. Ali vec nakon malo dana doðe k meni njezin uškopljenik, i ja ga uglaðeno pozdravim i upitam ga o njegovoj gospodarici. On odgovori: 'Zaista, ona je bolesna od ljubavi.' Zatim ga ja zamolim, da mi dadne obavijest o njoj. On rekne: 'Sitt120 Zubaida - žena kalifa Haruna er-Rašida121 - ju je odgojila u svojoj kuci, i ona pripada njezinim robinjama. Ona je zamolila svoju gospodaricu, da smije slobodno izlaziti i ulaziti, i ona je sada kao kakva nadzornica. Ona je takoðer svojoj gospo120 Naslov Sitt, koji se pravilno pojavljuje ispred imena znaci najprije gospo darica, a potom i — princeza. 121 Sitt Zubaida je bila sestricna, i neprijeporno najuglednija žena ovoga znacajnoga baghdadskog kalifa iz obitelji Abasida (764-809. godine). 373
Dvadesetisedma noc darici govorila o tebi i zamolila je, da tebe njome oženi. Gospodarica je meðutim rekla: 'To ja ne mogu uciniti, sve dok nisam vidjela tog mladica. Ako je on tebe dostojan, tada cu ga oženiti tobom.' Zbog toga cemo te sada mi otpremiti u palacu, i ako ti poðe za rukom, da doðeš u nju, tada ceš ti svoju želju, da nju posjeduješ, postici. Ali ako tvoja stvar postane javnom, tada ce ti biti odrubljena glava. Pa što ti kažeš na to?' Ja uzviknem: 'Ici cu s tobom i sve, što pripovijedaš, pustiti da prijeðe preko mene.' Tada uškopljenik nastavi: 'Cim danas padne noc, otiði u džamiju, koju je Sitt Zubaida izgradila na Tigrisu, pomoli se, i ostani ondje preko noci.' 'Od srca rado' odgovorim ja. Cim se dakle bila spustila vecer, ja odem u džamiju, pocnem ondje moliti, i ostanem tijekom cijele noci. Cim je meðutim zarud-jela prva dnevna svjetlost, kad li, gledaj, doðu dva uškopljenika s praznim sanducima, koje su donijeli u džamiju. Zatim je jedan otišao, dok je drugi zaostao. Kada sam ga pažljivije promotrio, gledaj, tu se nalazio naš posrednik. Poslije stanovitoga kratkog vremena uðe robinja — moja ljubljena — i priðe k meni. Tada ja pojurim prema njoj i zagrlim je, i ona mene poljubi u suzama radosnicama. Pošto smo neko vrijeme porazgovarali, ona mi naredi da se popnem u jedan od onih sanduka i zakljuca ga iznad mene. Zatim se okrene prema uškopljeniku, koji je sa sobom donio mnogo robe. Nju ona dadne napuniti u sanduke, i zatim jedan za drugim zakljuca, dok nije sa svima bila gotova. Uškopljenici ih odnesu dolje u camac i prevezu nas veslajuci do palace Sitt Zubaide. Ipak me u meðuvremenu pocnu muciti misli, i ja reknem sam sebi: 'Ja cu poginuti za volju svoje požude. Hocu li ja postici svoj cilj ili ne?' I ja pocnem plakati, ondje u sanduku, i motiti se Allahu, da me ushtjedne spasiti iz moje nevolje. Ali su oni plovili dalje, sve dok sa 374
Upraviteljeva, pripovijest sanducima nisu dospjeli do vrata palace, i dok nisu ondje istovarili sanduke napolje, a meðu njima takoðer onaj, u kome sam bio ja. Zatim ih oni kroz cetu uškopljenika, stražara i haremskih službenika unesu unutra, dok nisu došli do naduškopljenika, koji se trgnuo iz svojega drijemeža i doviknuo djevojci: 'Sto je ovdje u ovim sanducima?' 'Oni su puni robe za Sitt Zubaidu!'
'Otvarajte jedan za drugim, da ja vidim, što je u njima!' 'A zbog cega ih ti hoceš dati otvarati?' Tada on na nju povice: 'Ne sastavljaj nikakve dugacke govore! Ovi sanduci moraju biti otvoreni.' I on skoci na noge. Najprije htjedne otvoriti taj sanduk, u kojemu sam bio ja. Cim ga je dotakao, ja izgubim svoj razum, i u svome se strahu popišam, i moja mokraca potece iz sanduka van. Ona meðutim rekne naduškopljeniku: 'Majstore, ti si skrivio moju smrt, i takoðer svoju, jer si oštetio stvari, koje su vrijedne desettisuca dinara. Ovaj sanduk sadrži obojane haljine u cetiri vrca vode iz Zemzema122. I sada su se oni prelili, i voda curi po haljinama, koje su u sanduku, i upropastit ce njihove boje.' Uškopljenik odgovori: 'Uzmi svoje sanduke i tornjaj se k vragu!' Tada robovi moj sanduk žurno ponesu dalje, a drugi su sanduci slijedili. Ali dok su oni odatle odlazili, iznenada do mojega uha prodre neki glas: 'Jao! Jao! Kalif! Kalif!' Kada sam to cuo, tada zamrem u svojoj koži, i izgovorim recenicu, koja nikoga, tko je izgovori, ne ostavlja u zabuni: 'Nema nikakve visosti i nema nikakve moci do u Allaha, Uzvišenoga i Svemocnoga! Ovu sam nesrecu sam na sebe navalio.' Zemzem je sveti bunar u Mekki. Njegova je voda na glasu kao ljekovita. 375
Dvadesetiprvci noc Zatim cujem kalifa kako robinji - mojoj ljubljenoj - govori: 'Hej ti! Što je tu u tvojim sanducima?' Ona odgovori: 'U mojim su sanducima haljine za Sitt Zubaidu.' On zapovijedi:
'Otvori ih preda mnom!' Kada sam to cuo, tada ja povjerujem, da sam potpuno mrtav, i sebi reknem: 'Tako mi Allaha, ovo je zadnji od mojih dana na ovome svijetu! Ako ovo sigurno nadživim, tada cu se njome oženiti, bez okolišanja. Ali ako sada budem otkriven, tada ce mi s vrata odletjeti glava!' Tada pocnem izgovarati ocitovanje vjere: 'Svjedocim, da nema nijednog boga osim Allaha, i da je Muhammed Allahov prorok!'..." 376 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ipak, kada je pocela
Šehrezad nastavi: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je mladic, pošto je bio izgovorio ocitovanje vjere, ovako dalje pripovijedao: — Cuo sam sada robinju kako kaže: 'U ovim je sanducima meni povjereno dobro, i neke haljine za Sitt Zubaidu, a ona ne želi, da to bilo tko pogleda.' 'Svejedno' rekne kalif 'oni moraju biti otvoreni, i ja hocu vidjeti, što je unutra.' Zatim on dovikne uškopljeniku: 'Donesi te sanduke ovamo pred mene!' Tada postanem posve siguran u svoju smrt, i utonem u nesvijest. Uškopljenici mu meðutim prinesu sanduke, jedan za drugim, i on u njima ugleda esencije, i tkanine, i lijepe haljine. Oni nastave otvarati sanduke, dok je on u njima gledao haljine i druge lijepe stvari, sve dok nije još preostao samo taj sanduk, u kojemu sam se nalazio ja. Oni su vec ispružili ruke, da ga otvore. Ali tada robinja žurno priðe kalifu i rekne mu: 'Ovaj, koji stoji pred tobom, trebaš vidjeti tek u prisustvu Sitt Zubaide. Jer je to, što je u njemu, njezina tajna.' 377
V
Kada je on cuo njezine rijeci, izdade zapovijed, da se sanduci unesu. Tada doðu uškopljenici, i unesu me sa sandukom, u kome sam se nalazio, i postave me s drugim sanducima posred haremske dvorane. Ali se meni osušila slina u ustima. Napokon me moja ljubljena pusti van i rekne: 'Budi bez brige i bez straha! Raširi svoje grudi, i budi dobre volje, i sjedni, dok ne doðe Sitt Zubaida. Vjerojatno cu ja tebi pasti u dio! Ja sjednem, i poslije nekog vremena uðe dest robinja — djevice - kao Mjeseci za pogled. One se postave u dva reda, pet prema pet. Poslije njih doðe dvadeset daljnjih djevojaka, djevicanski visokih sisa, a u njihovoj se sredini nalazila Sitt Zubaida, koja je jedva mogla hodati od težine svojega nakita i svojih haljina. Kada je ona ušla, robinje se raziðu, a ja stupim pred nju, i pred njome poljubim pod. Ona mi kimne glavom, neka sjednem. Pa kada sam pred njom sjedio, ona me pocne ispitivati o mome podrijetlu. Ja sam odgovarao na njezina pitanja, i ona se nad time obradovala. Tako ona rekne mojoj ljubljenoj: 'Naš nas odgoj nije u tebi razocarao, o djevojko!' I zatim meni: 'Znaj, nama je ova robinja kao naše dijete, i ona je stanoviti zalog, koji ti povjerava Allah.' Ja još jednom pred njome poljubim pod, a ona je bila sporazumna s našim vjencanjem. Nato ona zapovijedi, da ja trebam deset dana ostati kod njih. Ja dakle ostanem tijekom tog vremena ondje, i kroz to vrijeme nisam viðao svoju ljubljenu, nego samo neke robinje, koje su mi donosile dorucak i veceru. Potom se Sitt Zubaida posavjetuje s kalifom o vjencanju svoje robinje, i on ga odobri, i dadne joj svadbeni dar od desettisuca dinara. Tada Sitt Zubaida dadne dovesti kadiju i svjedoke, koji napisu moj bracni ugovor s njome. Nato oni prirede poslastice i fina jela, i razdijele ih po svim odajama. Pri tome ponovo protece deset dana. 378
Upraviteljeva pripovijest A poslije dvadesetog dana ode moja ljubljena u hammam. Zatim oni postave pred mene stol s jelima. Meðu njima se takoðer nalazila jedna zdjela, u kojoj je bio paprikaš s kuminom; taj je bio spravljen sa šecerom, preljeven mošusom i ružinom vodom, i u njemu su se nalazila prsa od pecenih pilica. Ktomu budu postavljena još i sva druga jela, koja opcinjavaju um. I tako mi Allaha, ja sam pricekao samo toliko dugo, dok ne bude izgovorena molitva za stolom. Zatim se meðutim bacim na paprikaš s kuminom, i pocnem jesti, toliko mnogo koliko sam bio u stanju. Obrišem si ruke, ali sam ih ipak zaboravio oprati. I ja ostanem sjediti, dok se nije smracilo, i dok nisu bile upaljene svijece. I tada doðu pjevacice s defovima, i one su mi pokazivale nevjestu i išle s njome unaokolo, tim što su posvuda bile
darivane zlatnicima, sve dok nisu prošle kroz cijelu palacu. Potom su mi je dovele, i razodjenule ju. Cim sam se ja s njome našao sam na postelji, i zagrlio je, a da još nisam ni mogao pravo povjerovati da cu je pojebati, namiriši ona na mojim rukama miris paprikaša s kuminom. Cim je to namirisala, ona ispusti glasan krik, i robinje se strce sa svih strana. Ja sam meðutim drhtao od straha, jer nisam znao, što se dogodilo. Djevojke upitaju: 'Sto ti nedostaje, o sestro?' A ona povice: 'Maknite od mene ovoga luðaka! A ipak sam ja njega držala za covjeka od razuma!' Ja upitam: 'Kakav si znak ludila na meni primijetila?' Ona odgovori: 'Bezumnice, kako možeš jesti paprikaš s kuminom, i sebi poslije toga ne oprati ruke? Tako mi Allaha, ja cu te kazniti za takav cin. Zar se smije tebi slican usuditi k meni slicnoj dolaziti u krevet?' Zatim ona pograbi sa svoje strane neki pleteni bic, i spopadne me njime po leðima, i po onome mjestu, na kojemu ja sjedim, sve 379
V
dok se od mnogih udaraca nisam onesvijestio. Nato rekne robinjama:
'Uzmite ga i odvedite k nacelniku gradske straže, da mu on odsijece ruku, kojom je jeo paprikaš s kuminom, i koju poslije toga nije oprao.' Kada sam meðutim to cuo, ja reknem:
'Nema nikakve visosti i nema nikakve moci do u Allaha! Zar mi ti hoceš odsjeci ruku, jer sam jeo paprikaš s kuminom i jer se nisam oprao?' Takoðer je robinje pocnu moliti i govoriti joj: 'O sestro, daj mu za ovajput oprost za njegovo cinjenje!' Ali ona odgovori: 'Tako mi Allaha, ja mu moram nešto na stranama podrezati.'
Nato ona otiðe, i izbivala je deset dana, a da je ja nisam mogao vidjeti. Pošto je meðutim proteklo tih deset dana, ona opet doðe k meni i rekne:
'O covjece crnoga lica! Ja cu te nauciti, kako ceš jesti paprikaš s kuminom, a da si ne opereš ruke!'
Nato dovikne robinjama, da me moraju svezati. Pošto su one to ucinile, ona uzme neki oštar nož za brijanje, i odsijece mi jednako tako palceve na rukama kao i nožne palceve, kako to.na meni vidite, vi gospodo! Ja utonem u nesvijest. Ona mi je meðutim posipala rane nekim praškom od ljekovitoga bilja, sve dok krv nije stala. Tada ja reknem:
'Nikada više necu ponovo jesti paprikaš s kuminom, a da si ne operem ruke cetrdeset puta sodom, cetrdeset puta lužinom, i cetrdeset puta sapunom!'
I ona uzme od mene zakletvu, da nikada ponovo necu jesti paprikaš s kuminom, a da si poslije toga ne operem ruke onako, kako sam rekao. Kada ste mi vi dakle donijeli paprikaš s kuminom, ja sam promijenio boju i sam sebi rekao: 380
Upraviteljeva pripovijest .— Upravo je to jelo bilo krivo, što su mi bili odrezani palcevi na rukama i nožni palcevi. Pa kada ste vi na mene navaljivali, rekao sam: - Moram se držati zakletve, kojom sam se zakleo.
- I što ti se - tako upitaju drugi gosti - dogodilo zatim? On odgovori: -
Kada sam ja izgovorio tu zakletvu, njezino se srce opet
umilostivilo, i ja sam smio kod nje spavati. Tako smo živjeli neko vrijeme, sve dok mi ona nije rekla jednoga dana: 'Gledaj, kalifova palaca nije nikakva lijepa nastamba za nas. Nitko u nju još nije stupio osim tebe, a ti si takoðer došao ovamo samo zahvaljujuci milosti Sitt Zubaide.' Nato mi ona dadne pedeset tisuca dinara i rekne: 'Uzmi ovo, i otiði, i kupi nam neku prostranu kucu za stanovanje.' Tako ja otiðem i kupim jednu lijepu, prostranu kucu. Onamo ona dadne dopremiti svo svoje bogatstvo, sve, što je nakupovala u zlatu, tkaninama i dragocjenostima. To je dakle taj povod, da su mi bili odsjeceni palcevi na rukama i nožni palcevi.' -
Mi smo dakle jeli — tako je govorio upravitelj - i zatim smo
se vratili kuci. Zatim se s grbavcem dogodilo to, što se dogodilo. To je dakle moja pripovijest, i ja sam s time na kraju!' Ali kralj rekne: -
Ta pripovijest nije zanimljivija od grbavceve povijesti. Ne,
grbavceva je povijest zanimljivija nego ta. To dakle ne ide dru gacije, vi svi morate visjeti. Tada istupi Židov, poljubi pod i rekne: - O najveci kralju našega vremena, ispricati cu ti jednu povijest, cudnovatiju od te grbavceve. - Ovamo s time, što znaš! - rekne kralj od Kine. 381
Dvadesetiosma noc I od njega bude zapoceta PRIPOVIJEST LIJECNIKA ŽIDOVA.
'Cudesan je bio jedan doživljaj, koji sam doživio u svojoj mladosti. Živio sam tada u Damasku, i ondje sam izucavao nauk o lijecenju. Kada sam jednoga dana tako sjedio, gledaj, kad li mi doðe neki mameluk123, koji je pripadao kucnoj posluzi namjesnika od Damaska, i rekne: -
Razgovaraj s mojim gospodarom!
Ja sam ga slijedio, i otišao s njime u vicekraljevu kucu, ušao u nju, i ugledao na gornjem kraju velike dvorane neku postelju od smrekovine, obloženu zlatnim plocicama. Na njoj je ležao bolestan covjek, cudesno lijep mladic, od kojega nikada nije bio viðen ljepši. Ja sjednem uz njegovu glavu i pocnem moliti za njegovo izljecenje. On mi meðutim dadne znak ocima, i tada mu ja reknem: -
O gospodaru, pruži mi svoju ruku, tebi za ozdravljenje!
On mi ponudi lijevu ruku, a ja se nad tim zapanjim, i reknem: -
Cudo Allahovo! To je lijep mladic, on potjece iz velike kuce,
ali je u pogledu odgoja oskudan. To je neka zacuðujuca stvar! Ali mu ja opipam puls i napišem neki recept, i posjecivao sam ga tijekom deset dana, sve dok on nije ozdravio, i dok se nije uputio, da uzme kupelj. Državni mi namjesnik pokloni lijepu pocasnu haljinu, i imenuje me voditeljem bolnice, koja je u Damasku. Kada sam ja s mladicem došao u hammam, koji su za njega bili zatvorili, i kada su zatim ušli poslužitelji, da ga u nutarnjoj ham123 Mameluk (ili: mamluk) je naziv za bijeloga roba. 382
Pripovijest lijecnika Židova mamskoj prostoriji razodjenu, tako daje on bio gol, tada ja uvidim, da je njegova desna ruka bila kratko prije toga odsjecena, i da je upravo to bilo razlogom njegove slabosti. Pri tome sam se prizoru zapanjio, i rastužim se poradi njega. A kada sam pogledao njegovo tijelo, ugledam na njemu ožiljke od bicevanja, koji su bili lijeceni mastima. Zbog svega sam se toga posve zbunio, i to se pokazivalo na mome licu. Tada me mladic pogleda, shvati, što se u meni dogaða, i rekne: -
O najveci lijecnice našega vremena, nemoj biti zapanjen! Ja
cu ti ispripovijedati svoju povijest, cim napustimo kupelj. Kada smo zatim napustili hammam, vratili se kuci, uzeli objed i otpocinuli, on me upita: -
Zar si necemo pogledati doksat124?
I ja rado pristanem na to. Zatim on zapovijedi robovima, da odnesu gore jastuke i sagove, da nam ispeku janje, i da nam donesu voce. Robovi ucine ono, što je on zapovijedio. Tako smo zajedno jeli, on lijevom rukom. Zatim ga ja zamolim, neka mi isprica svoju povijest. I on pocne: -
Polušaj dakle, o najveci lijecnice našega vremena, što mi se
dogodilo. Znaj, ja pripadam sinovima Mosula125, u kojemu je umro moj djed, i iza sebe ostavio deset sinova, od kojih je bio najstariji moj otac. Svi su odrastali i uzimali si žene. Tada ja budem roðen svojemu ocu, dok njegovih devetero brace nisu bili blagoslovljeni djecom, Tako sam odrastao meðu svojim stricevima, koji su u meni nalazili veliku radost. Kada sam zatim postao veci i izrastao u muškarca, poðem jednoga dana, o jednom petku, sa svojim ocem u Džamiju od Mosula126, i mi izmolimo molitvu koja se cita petkom. Zatim se sav narod raziðe, ali moj otac i moji stricevi 124 Posrijedi je osobita vrsta orijentalnoga izbocenog balkona na procelju kuce, pod krovom, i s prozorima na sve tri strane. 125
Mosul je znacajan trgovacki centar na Tigrisu.
126 Najveca je mosulska džamija takozvana Saborska džamija — Džamija od Mosula. 383
A
Dvadesetiosma noc ostanu ondje sjediti, i razgovarati o cudesnim stvarima u stranim zemljama, i o znamenitostima dalekih gradova. I naposljetku oni spomenu Kairo, a jedan od mojih striceva rekne: 'Putnici pripovijedaju, da na citavoj zemlji ne postoji ništa ljepše od Kaira i Nila.' Kada sam ja cuo te rijeci, obuzme me cežnja za Kairom.
Zatim moj otac rekne: 'Tko još nije vidio Kairo, taj još nije vidio svijet. Njegova je zemlja ispunjena zlatom njegov je Nil carobna slika njegove sU žene drage poput hurija127 njegove su kuce izgraðene poput dvoraca njegov je zrak nježan i mek cak ni tamjan nije ravan njegovu mirisu . Kako to i ne bi bilo tako, kada on u sebi obuhvaca baš cijeli svijet?' Izvrsno je rekao pjesnik: Zar ja moram otici iz Kaira i njegovih divnih milina? Koje bi to mjesto bilo ono, koje ce mi zatim još donositi radost? I zar trebam napustiti mjesto, na kome one koji udišu zapahuju cisti zrakovi, a ne ono, što se natiskuje iz uskih ulicica? Pa kako onda? Svojom ljepotom je on nalik raju. Ondje su uzglavci i jastuci rasprostrti u nizovima. Grad, koji svojim sjajem raduje oci i srca. Sto si priželjkuju kreposni i grešnici, to on nudi u zajedništvu. 127 Hurije su džennetske (rajske) djevice. 384
Pripovijest lijecnika Židova A ta zasluga ondje sjedinjuje vjerne prijatelje. Dražesni im vrtovi nude mjesta za pocinak. O vi narode od Kaira, ako Allah zakljuci moje izbivanje, Obecanja ce me i zakletve vazda voditi k vama. Ne spominjite ime Zefir128! Tako mek miris vrtova je upravo takav kao i njegov. On ga zatim smjesta zarobi. Zatim moj otac još rekne: ' Pogledajte si kairske vrtove kada Sunce klizi pred smiraje i kada se preko njih rasprostiru sjene vi biste tada posvjedocili cudo i u radostima se priklonili k njemu .' Tako je on izgovorio, a svi pocnu oslikavati Egipat i Nil. Kada su oni završili, i kada sam ja saslušao ovakva opisivanja Kaira, moje su misli prionule uz te opise. Pa kada su oni ustali, i kada je svaki pojedini otišao u svoje obitavalište, ja sam doduše legao na pocinak, ali te noci nisam mogao spavati od puste cežnje za Egiptom, a jelo i pice mi otada pa nadalje nisu više prijali. Poslije malo se dana opreme moji stricevi za putovanje u Egipat,
i ja stupim pred svojega oca i pocnem plakati, sve dok on nije za mene nabavio robu, i dopustio mi da poðem s njima na put. Ali on rekne: 'Nemojte mu dozvoliti da putuje sve do Kaira, nego ga ostavite u Damasku, neka ondje proda svoju robu!' Mi se dakle stavimo u pokret, ja uzmem oproštaj od svojega oca, i mi krenemo iz Mosula. Putovali smo sve dalje, dok nismo prispjeli do Haleba129, gdje smo se zadržali nekoliko dana. Zatim se otputimo dalje prema Damasku, i ugledamo grad zelen od 128
Anticka personifikacija vjetra: zephyrus je zapadnjak, ali i vjetar uopce.
129 Haleb (= Aleppo) je grad u Sjevernoj Siriji, a u povijesti je Križarskih ratova odigrao vrlo važnu ulogu. 385
Dvcidesetiosma noc drveca u kojemu cvatu vocke gdje poskakuju potocici i cvrkucu ptice nalik raju i bogat svim vrstama plodova . Mi odsjednemo u nekome od karavanseraja, i moji stricevi stanovito vrijeme ostanu ondje, kako bi prodavali i kupovali. Oni su takoðer prodavali moju robu, i pri tome se ispostavljao dobitak, koji je za svaki dirhem donosio pet dirhema, zbog cega sam ja bio vrlo radostan. Moji su me dakle stricevi ostavili samoga, i otputovali prema Egiptu, dok sam ja ostao ondje. Iznajmio sam sebi svoje mjesto stanovanja u nekoj kuci tako lijepo sagraðenoj da se ni jedan jezik ne bi usudio da je opisuje . Nju sam bio iznajmio za dva dinara na mjesec. Ondje sam ostao, jeo i pio, sve dok nisam taj novac, koji sam posjedovao, gotovo posve potrošio. Jednoga dakle dana, kada sam sjedio pred kucnim vratima130, doðe prema meni neka dama, odjevena u najskupocjenije haljine, od kojih moje oci nikada nisu vidjele raskošnije. Ja sam joj namignuo, a ona je bez oklijevanja ušla na vrata. Cim je ona ušla unutra, ja sam pošao za njome i zakljucao za nama vrata. Tada ona podigne sa svojega lica svoj zar i odbaci ogrtac. Ja meðutim primijetim, da je ona zracece ljepote, i ljubav prema njoj obuzme moje srce. Tako ja odem i donesem stol, sa skupocjenim jelima i svim onim, stoje okolnost zahtijevala. Stavim ga pred nju, i mi pocnemo jesti, piti, zatim se šaliti, sve dok nam se vino nije popelo u glavu. A potom ja s njome provedem najljepšu noc sve do jutra. Ja joj dakle htjednem dati deset dinara. Ali me ona mracno pogleda i nabere obrve, i dršcuci od gnjeva uzvikne: 'Fuj na vas, Mosulci! Zar ti misliš, da ja hocu tvoj novac?' Zatim ona iz džepa svoje haljine izvadi petnaest dinara, i njih stavi pred mene, i rekne: 'Tako mi Allaha, ako ih ti ne uzmeš, ja nikada necu opet doci k tebi.'
130 Na Istoku je to posve uobicajeno - a isto tako i kod nas u Bosni - da, kada covjek "nema pametnijeg posla", naprosto sjedne pred kucu i promatra, što drugi svijet radi. 386
Pripovijest lijecnika Židova
Kada sam ih ja bio od nje uzeo, ona mi rekne: 'O moj gospodaru, ocekuj me za tri dana. Izmeðu vremena sunceva zalaska i vecere ja cu biti kod tebe. Ti nam meðutim od ovoga novca pripremi isti objed kao i jucer.' I ona od mene uzme oproštaj i ode. Ali s njome takoðer ode moj razum. Pošto su bila prošla tri dana, ona opet doðe, odjevena u tkanine od svile, protkane zlatnim koncem, i u još ljepšem nakitu i haljinama, nego što ih je bila nosila prije. Ja sam meðutim sve bio pripremio, prije nego što je ona došla. Jeli smo i pili i proveli noc kao prvi put sve do jutra. Zatim mi ona dadne petnaest dinara i obeca, da ce opet doci k meni nakon tri dana. Ja sam za nju sve držao u pripravnosti, i ona se pojavi u ocekivano vrijeme, ponovo raskošnije obucena nego prvi i takoðer drugi put, i ona rekne: 'Zar nisam lijepa, moj gospodaru?' 'Da, tako mi Allaha!' odgovorim ja. A ona nastavi: 'Hoceš li mi dopustiti, da ja sa sobom dovedem stanovitu djevojku, ljepšu od mene, i mlaðu po godinama, da se s nama igra, i da se ti s njome šališ, da se obraduje takoðer njezino srce? Jer ona je bila tužna vec od prije dugo vremena, i zamolila me je, da je uzmem sa sobom, da sa mnom provede noc.' Kada sam cuo njezinu molbu, ja odgovorim: 'Da, tako mi Allaha!' Zatim smo pili, sve dok nam se nije vino popelo u glavu, i spavali smo sve do jutra. Tada mi ona ponovo dadne petnaest dinara i rekne: 'Priskrbi nam nešto više prostora, jer ce ta djevojka takoðer doci sa mnom!'
Nato ona ode, a cetvrtoga sam dana ja kao uvijek sve pripremio, i poslije sunceva smiraja, gledaj, kad li dolazi ona, 387
Dvcidesetiosmct noc pracena od izvjesne djevojke, koja je bila umotana u neki ogrtac. Cim su ušle, one sjednu, i dok sam ih gledao, ja izreknem stihove: Kako je divno naše vrijeme, kako je lijepo, Dok je koritelj daleko, i dok nas ne gleda! Kada su nam ljubav i radost i opijenost Blizu, i kada odbjegne razum. Kada Uštap zazraci u svome žaru I kada se naginje grana u nježnoj haljini, Ruža se svježa kao rosa pokazuje na obrazima, Perunika se u oku pokazuje tamnosjajna. Onako kako ja to želim, tako jasno svijetli život, U jedinstvu s najdražom, tako predivno! Ja se obraðujem pri pogledu na njih, zapalim svijece, i pozdravim ih pun radosti i ushicenja. One odlože svoje gornje haljine, a nova djevojka skine zar sa svojega lica, i ja se osvjedocim, da je ona poput Mjeseca u njegovoj punini. Nikada nisam ugledao neku vecu ljepoticu od nje. Zatim stavim pred njih jelo i pice, i mi smo jeli i pili. A ja sam toj drugoj djevojci vazda davao najbolje zalogaje, i punio sam joj pehar, i s njome sam pio, sve dok prva nije u svojoj nutrini postala ljubomornom, i dok me nije upitala: 'Tako ti Allaha, zar nije ta cura ljepša od mene?' A ja uzviknem: 'Da, tako mi Allaha!' 388
Pripovijest lijecnika Židova Ova nato: 'To je moja želja, da je ti nocas pojebeš.' Ja odgovorim:
'Ja cu to uciniti od srca rado.' Nato ona ustane i rasprostre za nas postelju. Ja meðutim poðem k mladoj djevojci, i otpocinem s njome sve do jutra. Tada se probudim i osjetim, da sam posve vlažan, kako sam pomislio, od znoja. Sjednem, i pokušam probuditi djevojku. Ali kada sam potresao njezina ramena, s jastuka se otkotrlja njezina glava. Napusti me prisebnost, i ja glasno kriknem, tim što sam rekao: 'O ti izvrsni Zaštitnice, podari mi svoju zaštitu!' Uvidim, da je ona umorena, i skocim na noge. Svijet postane crnim pred mojim ocima. Sada pocnem tragati za svojom prvom ljubljenom, ali je nisam mogao naci. Tada mi je postalo jasno, da je ona ovu djevojku ubila iz ljubomore, i ja reknem: 'Nema nikakve visosti i nema nikakve moci do u Allaha, Uzvišenoga i Svemocnoga! Sto ja trebam ciniti?' Neko sam vrijeme premišljao, skinuo sam sa sebe svoje haljine, 1 iskopao posred dvorišta jamu. Zatim sam uzeo djevojku zajedno sa svim njezinim nakitom, položio je u iskopanu raku, i pokrio je zemljom i mramornim poplocenjem. Potom se operem, obucem na sebe ciste haljine, i uzmem ono, što mi je još preostalo u novcu. Napustim kucu i zakljucam je, poðem k njezinu vlasniku, prikupim srcanosti, i platim mu najam za godinu dana, i reknem: 'Otputovat cu k svojim stricevima u Kairo.' Zatim se dadnem na put, i otputujem za Egipat, i sretnem svoje striceve, koji mi se obraduju. Oni su bili upravo rasprodali svu svoju robu, pa me upitaju: 'Sto je razlog tvojega putovanja?' Ja odgovorim: 'Osjetio sam cežnju za vama.' 389
Dvadesetiosma noc Ali im nisam dao znati, da ja imam kod sebe još novaca. Zatim sam ostao kod njih godinu dana, pri cemu sam si razgledavao Kairo i njegov Nil. I ja položim svoju ruku na ostatak svojega imetka, i pocnem od toga izdavati za jelo i pice, sve dok za moje striceve nije došlo vrijeme polaska na put. Tada ja pobjegnem, i sakrijem se pred njima. Oni me pocnu tražiti, ali kada nisu ništa o meni culi, oni sebi reknu: 'On se zacijelo vratio natrag u Damask.'
Cim su oni otišli, ja se opet pojavim pred svijetom i ostanem u Kairu još tri godine, sve dok ništa više nije ostalo od mojega novca. U meðuvremenu sam svake godine slao novac za najamninu vlasniku kuce u Damasku, ali mi je poslije tri godine postalo tjeskob-no pri duši, jer sam imao kod sebe dovoljno novaca samo još za najamninu od jedne godine dana. Tada krenem na put, sve dok nisam stigao u Damask, i sjašim u svojoj kuci. Vlasnik me s radošcu opet ugleda, a ja naðem sobu u onakvu stanju, u kakvu sam je bio zakljucao. Otkljucam je, i uzmem si iz nje stvari, koje su se u njoj nalazile. Pritom naðem pod posteljom, na kojoj sam one noci pocivao s ubijenom djevojkom, zlatnu ogrlicu s ugraðenim draguljima. Podignem je, ocistim je od krvi umorene djevojke, neko je vrijeme promotrim, i pocnem pri tome plakati. Zatim tijekom dva dana ostanem u kuci, a trecega otiðem u hammam i promijenim svoje haljine. Nisam meðutim imao kod sebe više nikakva novca. A kada sam se jednoga dana htio uputiti na bazar, sotona mi u uho došapne napast, kako bi se ispunila sudbina. Tako ja uzmem ogrlicu s draguljima, odem na bazar, i predam je stanovitomu prekupcu. Taj me zamoli, da zauzmem mjesto domacinu uz bok, i da pricekam, dok se tržnica ne napuni svijetom. Ali on bez mojega znanja i krišom uzme ogrlicu, te je ponudi na prodaju. Nakit bude procijenjen na dvijetisuce dinara. Ali se prekupac vrati k meni i rekne:
390
Pripovijest lijecnika Židova 'Ova je ogrlica od bakra, i krivotvorena je, franacka131 izrada. Za cijenu je ponuðeno tisucu dirhema132. Ja odvratim: 'Dabome! Mi smo je dali napraviti za neku djevojku, s kojom smo se htjeli našaliti. Moja ju je dakle žena naslijedila, pa je mi zato hocemo prodati. Otiði, i uzmi tih tisucu dirhema!'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 131 Franak je u 1001 noci uobicajeni naziv za ma kojeg pripadnika zapad noeuropskoga kršcanskog svijeta. 132 Taj je srebreni novac u prvo vrijeme vrijedio dvadesetinu dinara (= zlat nika), dok se pred kraj vladavine mameluka u Egiptu (XV. st.) za dinar moglo
dobiti i po nekoliko stotina dirhema. U vremenu kada se zbiva ova pripovijest tisucu je dirhema jedva predstavljalo vrijednost od pedeset dinara. 391
Ipak, kada je pocela
t i dvadesetideveta noc I t
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je, kada je mladic rekao prekupcu: — Uzmi tih tisucu dirhema! — i kada je prekupac to cuo, dakle: da je on tada primijetio, da je posrijedi neka sumnjiva povijest. Tako on odnese tu ogrlicu predstojniku bazara, i dadne mu je. Taj je odnese valiji, i rekne mu: 'Ova mi je ogrlica ukradena iz moje kuce, i mi smo pronašli lopova u haljini jednog trgovca.' Tako me je, prije nego što sam se snašao, opkolila straža. Oni me uhvate i odvuku valiji, koji me pocne ispitivati o toj ogrlici. Ja mu ispricam ono, što sam ispripovijedao prekupcu. On se meðutim nasmije i rekne: 'To nije istina.' Ali još prije nego što sam znao, što mi se dogaða, haljine mi budu strgnute s tijela, te me bicevima pocnu udarati po bokovima. Pod žežucim. bolovima ja priznam: 'Ukrao sam je.' Jer — reknem sebi: 'Bolje je, da kažeš: - ukrao sam je - nego da kažeš: — vlasnica je u mojoj kuci umorena — jer bi te oni tada pogubili.' 393
Dvcidesetideveta noc
Oni napisu zapisnik, da sam je ja ukrao, odrežu mi ruku133, i na badrljak izliju kipuce ulje. Tada padnem u nesvijest. Ali mi oni dadnu da pijem vino, sve dok se nisam oporavio. Zatim ja uzmem svoju ruku, i odem kuci. Doðe mi meðutim vlasnik i rekne: 'Buduci da ti se to dogodilo, moraš napustiti moju kucu, i ogledati se za nekim drugim stanom. Jer ti si okrivljen za kraðu.' 'O gospodaru' odgovorim ja 'imaj sa mnom strpljenja još samo dva do tri dana, dok sebi ne potražim neko drugo mjesto!' On se s time složi, ode, i ostavi me. Tada ja sjednem, i zaplacem, i reknem: 'Kako da se vratim doma k svojima, kada mi je odsjecena ruka, i kada oni ne znaju, da sam ja nedužan? Ali možda Allah nakon svega toga još ucini nešto za mene.' Gorko sam plakao, a buduci da se takoðer vlasnik kuce bio otuðio od mene, progonio me je dubok jad, i tako sam tijekom dva dana ostao u opakoj nevolji. Ali trecega dana doðe iznenada'k meni domacin, i s njim ljudi iz straže, i predstojnik bazara, koji me je okrivio, da sam ukrao ogrlicu. Ja izaðem k njima napolje i upitam, što je posrijedi. Oni me meðutim svezu, i bace mi lanac oko vrata, i reknu: 'Ispostavilo se, da ta ogrlica pripada namjesniku od Damaska, veziru, koji upravlja gradom.' I oni ktomu nadovežu: 'Ona je nestala iz njegove kuce prije tri godine, zajedno s njegovom kcerju.' Kada sam od njih cuo te rijeci, klone mi srce, i ja reknem samomu sebi: 'Za tvoj život više nema spasa! Tako mi Allaha, moram namjesniku ispripovijedati svoju povijest. Ako on hoce, ubit ce me, a ako mu se svidi, može mi oprostiti.' 133 Po nekima se muslimanskim zakonima poslije prve kraðe odsijeca samo desna ruka. 394
— Pripovijest lijecnika Židova Cim smo stigli k namjesniku, oni me izvedu pred njega. Pa kad me je vidio, on me pogleda jednim dugim pogledom, i upita te, koji su bili pred njim: 'Zbog cega ste vi ovomu odsjekli ruku? On je jedan nesretnik, ali na njemu ne leži nikakva krivica. Zaista, vi ste njemu ucinili nepravdu, kada ste mu odsjekli ruku.' Kada sam saslušao ove rijeci, ojaca moje srce i osnaži se moja duša, i ja tako reknem:
'Tako mi Allaha, visoki gospodaru, ja nisam nikakav lopov. Oklevetali su me tom teškom sumnjom, nasred su me tržnice tukli bicevima, i prisilili me na priznanje. Tako sam ja sam sebe lažno optužio, i priznao, da sam pocinio kraðu, premda sam u tome nedužan.' Namjesnik rekne: 'Tebi se ne smije dogoditi ništa nažao.' Zatim on zapovijedi, da predstojnik bazara bude bacen u tamnicu, i rekne mu: 'Daj ovomu covjeku krvarinu za ruku. Inace cu te dati objesiti, i oduzeti ti sve što posjeduješ.' Zatim pozove stražare. Oni ga pograbe i odvuku odatle, i tako ja ostanem kod namjesnika. Zatim oni na njegovu zapovijed razriješe lanac s moje šije, i oslobode mi ruke. A on me pogleda i rekne: 'Moj sine, reci mi istinu, i ispripovijedaj mi, kako je ova ogrlica došla do tebe!' I on izrekne stih: Ocituj istinu, pa makar te takoðer Istina palila prijetnjom vatre! Nato ja reknem: 'Visoki gospodaru, ja cu ti reci istinu.' 395
Dvadesetideveta noc Zatim mu ispripovijedam sve, što se zbivalo izmeðu mene i prve djevojke, i kako je ona k meni dovela drugu, i kako je nju iz ljubomore ubila, i ja mu ispripovijedam sve pojedinosti. Kada je saslušao moje rijeci, on kimne glavom, udari desnom rukom o lijevu, stavi rubac preko svoje glave, i pocne plakati. I naposljetku on izgovori stihove: Vidim kako me patnje ovoga svijeta stižu u velikom broju. A tko je njima pogoðen, boluje sve do svojega skoncanja. Ako su dva prijatelja sjedinjena, moraju se ipak opet rastajati. Samo malo ima onih, koje bol rastanka ne spopada. Potom se on obrati meni i rekne: 'Znaj, moj sine, ta je starija djevojka bila moja kci, koju sam vazda držao pod strogom prismotrom. Kada je odrasla, poslao sam je u Kairo, i vjencao je sa sinom svojega brata. Ali je on umro, i ona se vratila natrag k meni. No od kairskoga se naroda naucila na razvrat. I tako te je cetiriput tražila, i naposljetku je k tebi dovela takoðer svoju mlaðu sestru. Njih su dvije bile roðene sestre, i bile su vrlo ovisne jedna o drugoj. Pa kada se
starija upustila u onu pustolovinu, ona je tu tajnu otkrila svojoj sestri, koja je dakle poželjela, da je prati. Ali se ona natrag vratila sama. Tada sam je ja upitao o njezinoj sestri, ali je ona samo pocela za njome plakati. Zatim ona potajno ispripovijeda svojoj materi — dok sam ja ipak bio prisutan — kako je umorila svoju sestru. I ona je uvijek plakala i govorila: — Tako mi Allaha, ja cu neprestano za njome naricati, sve dok ne umrem. — A onda se tako takoðer dogodilo. Gledaj dakle, moj sine, što se dogodilo! A sada tebe molim, da mi ne pro-tivurijeciš u onome, što namjeravam uciniti. Ja cu te oženiti svojom najmlaðom kcerju. Ona nije roðena sestra drugih dviju, i još je djevica. Ja isto tako necu od tebe uzimati nikakav jutarnji dar134, nego 134 Tako se zove otkup za mladu, koji se placa na dan vjencanja, neposredno prije samog potpisivanja bracnog ugovora. 396
Pripovijest lijecnika Židova
cu vam štoviše dati stanoviti godišnji prihod od mojega imetka, a ti trebaš ostati sa mnom u mojoj kuci na mjestu sina.' Ja odgovorim: 'Neka bude tako! Kako sam se ja još mogao nadati takvoj sreci?' - Zatim on odmah pošalje po kadiju i po svjedoke i dadne napisati moj bracni ugovor sa svojom kcerju, i ja uðem k njoj. Da, on utjera za mene od predstojnika bazara veliku svotu novca, i ja kod njega zadobijem visok položaj. Ove je meðutim godine preminuo moj otac, i namjesnik je sa svoje strane odaslao glasnika. Taj mi je donio novac, koji je za sobom ostavio moj otac, i tako ja sada živim u svoj životnoj radosti. To je dakle razlog, zbog kojega mi nedostaje desna ruka.' - Nad time sam bio vrlo zaprepašcen - tako dalje nastavi Židov — i tri sam dana ostao uz njega. Zatim mi on dadne mnogo novaca. Ja meðutim otputujem od njega i doðem u ovaj vaš grad. Imao sam ovdje dobar život, ali mi se s grbavcem dogodilo ono, što ti je poznato.' Tada rekne kralj od Kine: -
To nije cudnovatije od grbavceve povijesti. Ne ide drugacije,
vi morate visjeti. Preostaje dakako još krojac, koji je izazvao cijelu tu nevolju.
I on ktomu nadoveže: -
Krojacicu, ako mi ti možeš ispripovijedati nešto, što je
cudnovatije od grbavceve povijesti, tada cu vam ja svima otpustiti vašu krivicu. Tada krojac istupi, i od njega bude zapoceta 397
Dvadesetideveta noc KROJACEVA PRIPOVIJEST. 'Znaj, o najveci kralju našeg vremena, najcudnovatije je ono, što se meni zbilo i dogodilo. Jucer sam ujutro, prije nego što sam sreo toga grbavca, bio prisutan kod svadbene svecanosti jednoga svojeg poznanika, koji je u svojoj kuci okupio dvadeset ljudi ovoga grada. Mi smo svi bili zanatlije, izmeðu ostalih krojaci, tkalci, stolari i još više od iste branše. Kada se Sunce popelo, postavili su pred nas jela, da jedemo. I gledaj, uðe k nama kucedomacin, i s njim neki stran i ljubak mladic iz naroda od Baghdada. Taj je mladic nosio na sebi cudesno lijepe haljine. I on je sam bio tako lijep, kako je to samo moglo biti, ali je bio hrom. On uðe k nama, pozdravi nas, i mi ustanemo, njemu u cast. Ipak, baš kada je htio sjesti, on ugleda meðu nama jednoga, koji je bio brijac. Tada on odbije, da sjedne, i htjedne nas napustiti. Ali smo ga mi silom poceli zadržavati. Naš ga domacin takoðer pokuša zadržati, i pocne ga preklinjati, pa ga upita: -
Koji je razlog za to, da ti ulaziš, i smjesta hoceš opet otici?
Ovaj odgovori: -
Tako ti Allaha, moj gospodaru, nemoj mi stajati na put!
Razlog, zbog kojega se želim vratiti, je ovaj brijac zle kobi. Kada je kucedomacin cuo od njega te rijeci, on dospije u najvece zaprepašcenje i rekne: -
Kako može ovaj mladic iz Baghdada zapasti u takvu zbu
njenost poradi ovoga brijaca? Zatim mi pogledamo stranca i reknemo: - Objasni nam razlog svojega gnjeva prema ovomu brijacu.
- Vi plemenita gospodo — rekne mladic — meni se u Baghda-du, mojemu zavicajnom gradu, dogodila s ovim brijacem stanovita pustolovina. On je bio kriv, što sam ja slomio svoju nogu i postao hromim, a zakleo sam se, da nikada više necu s njime sjediti u istoj 398
t Krojaceva pripovijest prostoriji, i da necu ostajati cak ni u istome gradu, u kome on prebiva. Napustio sam Baghdad i odande otputovao, kako bih se nastanio ovdje u vašem gradu. Ali ovdje više necu provesti nijednu noc, nego cu otputovati dalje. Tada ga mi zamolimo: -
Za volju Allahovu, ispricaj nam svoju povijest.
Mladic dakle pocne, dok je brijac problijedio: - Vi plemenita gospodo, znajte, da je moj otac bio jedan od trgovackih prvaka grada Baghdada, a Allah mu Uzvišeni nije poklonio nijedno drugo dijete osim mene. Kada sam ja dakle odrastao i bio sazreo u muškarca, otiðe moj otac k milosti Allaha Uzvišenoga i ostavi mi za sobom novac, uškopljenike i sluge. I ja sam se obicavao dobro odijevati i dobro jesti. Allah me je meðutim ucinio mrziteljem žena. - I jednoga dana, dok sam prolazio baghdadskim ulicama, doðe mi na put, ravno meni ususret, cijelo jedno jato žena. Ja pobjegnem, i uðem u neku ulicicu, koja nije imala nikakva izlaza, i sjednem na gornjem kraju ulicice na neku kamenu klupu. - Jedva da sam koji trenutak bio sjedio, kad li se nasuprot tomu mjestu, na kome sam se nalazio ja, otvori neki prozor, a iz njega pogleda stanovita mlada dama, lijepa poput Uštapa, kada je najljepši. Nikada još u svome životu nisam vidio njoj ravnu. Imala je cvijece na prozorskoj daski, i zalijevala ga je. Zatim se osvrnula na desno i na lijevo, zatvorila prozor i udaljila se od njega. U mojemu se meðutim srcu rasplamsa neocekivana vatra. Moja duša bude od nje zarobljenom, a mržnja se preobrazi u ljubav. Ja ostanem ondje sjediti — izgubljen za svijet — sve do sunceva zalaska. - I gledaj, kad li doðe kadija toga grada, projahavši mimo, i ispred njega robovi, a iza njega uškopljenici. On sjaši, i uðe u kucu, iz koje je djevojka izgledala napolje. Tada ja shvatim, da je on njezin otac. Zatim žalostan otiðem kuci, i bacim se u svome jadu na postelju. Moje robinje uðu unutra i posjedaju oko mene, i nisu znale, što me tišti. Ja im meðutim isto tako ništa nisam kazivao, i one pocnu plakati nada mnom i jadikovati. 399
Dvadesetideveta noc — Tada iznenada unutra uðe neka žena. Ta me pogleda, i moje joj stanje nije ostalo skriveno. Ona mi sjedne do glave i pokuša me smiriti, tim što rekne: 'Moj sine, sve mi ispripovijedaj, i ja cu te s njome sjediniti!' Tako joj ja ispripovijedam svoj doživljaj. A ona nastavi: 'Moj dragi sine, ona je kci kadije od Baghdada, koji nju drži u strogoj iskljucenosti od ostalog svijeta. A mjesto se, na kojemu sije ugledao, nalazi na njezinu katu, dok njezin otac nastava jednu veliku dvoranu u prizemlju. Ona sjedi ondje gore sama, a ja mnogo zalazim u tu kucu. Ti je dakle možeš zadobiti samo preko mene. Zato budi vedra srca!' Ja se dakle razveselim, kad sam cuo njezine rijeci, i moji se nad time obraduju, da sam o tome danu postao zdravim. Stara ode i opet doðe, ali ožalošcena lica. I ona rekne: 'Moj sine, nemoj me pitati, što sam od nje doživjela! Kada sam joj ja to rekla, ona je uzviknula: — Ako ne umukneš s takvim pripovijestima, ti zlosretna starice, tada cu ja s tobom postupiti onako, kako ti to i zaslužuješ. - Ali cu se ja bezuvjetno još jednom k njoj vratiti.' Kada sam ja to od nje cuo, to je pridodalo patnju na moju patnju. Ali nakon ponovnih nekoliko dana opet doðe stara i rekne: 'Moj sine, zahtijevam od tebe nagradu za dobru vijest.' Kada sam ja to od nje cuo, vrati mi se natrag moj život, i ja joj reknem: 'Ti trebaš dobiti sve najbolje.' Sada ona pocne: 'Jucer sam otišla k toj dami. I kada je vidjela, da sam ja slomljena srca, i da mi iz ociju naviru suze, ona upita: — Draga tetko, zašto ja moram gledati tako stegnutima tvoje grudi? — A ja joj placuci odgovorim: — O gospodarice, dolazim upravo od kuce stanovitog mladica, koji te ljubi, i koji je poradi tebe blizu smrti. ;— Tada ona rekne, dok joj je srce postajalo mekim: - Odakle je taj mladic, o kojemu ti govoriš? - A ja odgovorim: — On je za mene 400 i
Krojaceva pripovijest kao sin, i plod mojega srca. On te je vidio prije nekoliko dana na prozoru, kada si ti zalijevala svoje cvijece, i pošto je ugledao tvoje lice, poceo te je strasno ljubiti. Ja sam mu dala do znanja, kako sam ono prvi put prošla
s tobom, i tada se pogoršala njegova patnja. On leži u krevetu i na samrti je, o tome nema nikakve sumnje. — Problijedivši, ona upita: - Sve to zbog mene? - Ja odgovorim: — Da, tako mi Allaha! Sto ti hoceš? Ja cu to uciniti! - Ona rekne: — Otiði mu, i pozdravi ga od mene, i reci mu, da sam ja dvaput tako bolesna kao on. U petak, prije molitve, on treba doci ovamo k mojoj kuci. I kada doðe, ja cu sama sici i otvoriti vrata. Odvesti cu ga u svoju odaju, i neko vrijeme kod njega ostati, i njega odatle odaslati, prije nego što se moj otac vrati s molitve.' Kada sam ja cuo te staricine rijeci, prestanu boli, od kojih sam trpio, i vesela srca uzmem sve haljine, koje sam nosio, i dadnem ih njoj. Zatim ona ode s rijecima: 'Budi u dobru raspoloženju!' Ja odgovorim: 'Nije mi ostao nikakav trag od bolova.' I moja se porodica i moji prijatelji obraduju mojemu ozdravljenju, i tako ja pricekam sve do petka. Gledaj, kad li k meni uðe stara i upita me, kako sam, i ja joj odgovorim, da sam zdravo i dobro. Zatim obucem svoje haljine, i poškropim se miomirisima, i sada pocnem cekati, dok drugi ne poðu na molitvu, kako bih mogao požuriti k njoj. Ali stara rekne: 'Imaš dovoljno vremena. I stoga bi dobro ucinio, da odeš u hammam, i da si dadneš ošišati kosu, narocito poslije svoje teške bolesti.' 'To je u redu' odgovorim ja. 'Ali cu si prvo dati ošišati glavu, pa zatim otici u hammam.' Nato ja pošaljem po brijaca, koji me je trebao ošišati, tim što sam rekao sluzi: 'Otiði na bazar i dovedi mi nekog brijaca, nekoga razumnog momka, koji se ne miješa u stvari, koje ga se ništa ne ticu, i koji mi nece raskalati glavu svojim prekomjernim brbljanjem!' 401
Dvadesetideveta noc Sluga ode, i ubrzo se vrati natrag s ovim bijednim starcem. Kada je ušao, on me pozdravi, i ja mu uzvratim njegov pozdrav. I on rekne: 'Zbilja, vidim te omršavjela tijela.' A ja: 'Bio sam bolestan.' Tada on nastavi:
'Neka Allah odagna tvoje brige i tvoj jad, nevolja i tuga moraju od tebe uzmaknuti!' 'Allah uslišio tvoju molitvu' odgovorim ja. Aon: 'Raduj se, o gospodaru, jer je ozdravljenje vec došlo k tebi! Želiš li biti ošišan, ili ti trebam pustiti krv? Ne izvješcuje li se ipak posredstvom ibn 'Abasa - neka ga Allah ima meðu blaženima — da je Prorok rekao: - Tko dadne da mu se u petak reže kosa, od njega ce Allah odvratiti sedamdeset bolesti. - A takoðer se pripovijeda, da je on rekao: — Tko dadne da mu se u petak stavljaju pijavice, taj je siguran od gubitka vida i od mnogih bolesti.' 'Pusti ta naklapanja' uzviknem ja. 'Doði sada i šišaj mi glavu. Ja sam bolestan covjek!' Tada on ispruži svoju ruku, izvadi neki rubac i razmota ga, i gledaj, na njemu se nalazio zvjezdomjer135 sa sedam diskova136, koji je bio presvucen srebrom. I on ga uzme, poðe u sredinu dvorišta, digne glavu prema suncevim zrakama, i dugo je vremena gledao kroza nj. Zatim mi rekne: 'Znaj, od ovoga je našeg dana — koji je petak, i to petak desetog safarima137 šeststotinaipedesetitrece godine od hidžreta138 Pro135
Astrolabium.
136 Prema babilonskoj se predaji oko Zemlje obrce sedam bogova - to jest: pokretnice Mjesec, Venera, Merkur, Sunce, Mars, Jupiter i Saturn. Neki misle da je posve vjerojatno, da odatle i naš tjedan ima upravo sedam dana. 137
Mjesec muslimanske lunarne godine.
138 Posrijedi je datum Muhammedova bijega iz Mekke u Medinu, koji po u nas uobicajenom kalendaru pada u petak, 16. srpnja 622. godine. 402
Krojaceva pripovijest rokova — neka nad Njim bude divan blagoslov i svako dobro! — i u sedamtisucatristaidvadesetoj godini prema aleksandrinskom racunanju vremena139, cije je dnevno sazviježðe prema pravilima izracunavanja u vlasti Marsa - od toga je dakle dana proteklo osam stupnjeva i šest minuta. Sada se meðutim to poklapa tako, da Merkur stoji u konjunkciji s Marsom, i iz toga proizlazi jedan povoljan trenutak za rezanje kose. Meni je meðutim takoðer ocigledno, da ti želiš da se s sjediniš s nekim, koji ce time biti usrecen. Ali ce poslije toga doci do neke prepirke, koja ce se sama po sebi nametnuti, i do stanovite stvari, koju ti ja ne želim imenovati.'
Ja meðutim uzviknem: 'Za volju Allahovu, ti me zamaraš, i skracuješ mi moj život, i prorokuješ mi još ktomu nesrecu. Dao sam te dovesti, da mi ošišaš glavu, i ni u koju drugu svrhu. Zato na posao, ošišaj mi glavu, i ne govori dalje!' On nato: 'Tako mi Allaha, kada bi ti samo znao, što ce ti se dogoditi, ti ne bi ništa poduzimao, i ja ti svjetujem, ucini onako, kako ti ja kazujem na temelju preracunavanja položaja zvijezda!' Ja reknem: 'Tako mi Allaha, nikada još nisam vidio nekoga brijaca, izu-cenoga u astrologiji, kao što si ti. Ali pouzdano znam, da se ti mnogo šališ. Ja sam te pozvao samo zato, da mi ošišaš glavu, ali ti dolaziš k meni s tim žalosnim brbljenjem.' Tada brijac odgovori: 'I što ti hoceš više? AUah ti je u svojoj dobrostivosti doveo jednog brijaca, koji je astrolog, izucen u alkemiji i hiromantiji, u sintaksi, gramatici i leksikologiji. U nauku o tumacenju, retorici i logici. U aritmetici, astronomiji i geometriji. U teologiji, Proro-kovim predajama i izlaganju Kur'ana. Ja sam procitao knjige i Ovaj datum, naravno, kao ni onaj predhodni, ne treba uzimati ozbiljno. 403
Dvadesetideveta noc proucio ih, i u tim sam se stvarima izvježbao, i kapirao ih. Ja sam u sebe upio znanosti, i temeljito ih svladao, i izucio sam praksu, i sebe na taj nacin svestrano izobrazio. Ukratko, ja sam sve te stvari shvatio, i njih u sebi ujedinio. Tvoj me je otac volio zbog mojega manjka u nametljivosti, i zato je to meni jedna sveta dužnost, da tebe poslužim. Ja cak uopce nisam nametljiv — kao što ti jamacno predpostavljaš - i zbog toga sam razloga poznat pod imenom: Šutljivac pun dostojanstvenosti. I tebi zato dolikuje, da zahvaljuješ Allahu i da me ne ometaš. Jer ja tebi savjetujem dobro, i imam prema tebi suosjecanja. Htio bih, da se nalazim punu godinu dana u tvojoj službi, kako bi mi ti dopustio da mi moje pravo padne u dio. I ne bih zatim od tebe zahtijevao nikakvu placu.' Kada sam sve to od njega morao saslušati, ja reknem: 'Zbilja, ti ceš me danas sigurno dotuci.'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 404
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi: "Pripovijedali su mi, o'sretni Kralju, da je — kada je mladic rekao: 'Zbilja, ti ceš me danas sigurno dotuci' brijac odgovorio: 'Mladi gospodaru, mene ljudi nazivaju Sutljivcem, zato što ja tako malo pripovijedam u protivnosti prema svojoj šestorici brace. Jer najstariji se zove el-Bakbiik140. Drugi meðutim el-Haddar141. A treci el-Fakik142. Ali je ime cetvrtoga el-Kuz el-Usvani143. Peti se zove el-Faššar144. Šesti se zove Šakašik145. Ali se sedmi zove es-Samit146, i to sam ja sam!' Dok je brijac tu još sve više brbljao, ja pomislim da ce mi se rasprsnuti žuc. Stoga reknem robu: 'Daj mu cetvrt dinara, i pusti ga neka ode u Allahovo ime. Ja necu više dati da mi se danas šiša glava.' 140
Brbljavac.
141
Kricalo.
142
Pricalo.
143
Asuanski krcag (s vazda otvorenim ustima).
144
Lupetalo.
»5 Blebetalo. 146 Šutljivac. 405
Trideseta noc Tada rekne ovaj brijac, kada je cuo moju zapovijed robu: 'Kakve rijeci, o moj gospodaru! Tako mi Allaha, ja necu uzeti od tebe nikakvu placu, prije nego što te poslužim. Ja te ipak moram poslužiti. Da, to je moja obveza, da tebe poslužujem, i da ispunjavam tvoje želje. I ja takoðer necu ništa pitati o tome, ako nikada od tebe ne dobijem novac. Makar ti i ne poznavao moju vrijednost, ja ipak poznajem tvoju vrijednost. I ja zahvaljujem tvojemu pokojnom ocu - neka bi mu se smilovao Allah Uzvišeni! - cak poneko dobrocinstvo, jer on je bio darežljiv covjek. Tako mi Allaha, tvoj me je otac dao jednoga dana pozvati, a to je bio dan poput ovoga blagoslovljenog dana, i ja sam došao k njemu, i našao kod njega društvo prijatelja. Tada mi je on rekao: — Pusti mi krv! — Ja sam meðutim izvadio svoj zvjezdomjer, uzeo za njega visinu Sunceva položaja, i utvrdio, da je sazviježðe nepovoljno i da otvaranje žile u tome casu nije
pogodno. I o tome sam ga izvijestio, i on je slijedio moj savjet i pricekao. Tada sam ja njemu u cast spjevao ove stihove: Došao sam k plemenitom covjeku, da mu istocim krvi, I našao da taj cas nije povoljan tjelesnom zdravlju. Sjeo sam i ispricao mu poneku cudesnu zgodu. Podastro sam pred njega znanje iz svoje pameti. I to mu se dopalo, da mene sluša, pa je rekao: 'Ti si se uspeo do visina znanja, o izvore mudrosti!' Ali sam ja rekao: 'Da mi nisi ti, o gospodaru ljudi, Podario taj razum, moj bi brzo posustao. Ti si gospodar milosti, dobrostivosti i darežljivosti, Branik i znanje ljudi, razum i odlucnost.' 406
Krojaceva- pripovijest 'Tvoj je otac bio posve ushicen i doviknuo je robu, tim što je rekao: - Daj mu stoitri dinara i pocasnu haljinu! — Tada mi taj sluga dadne to sve, i ja sam pricekao, sve dok nije došao povoljan trenutak, i pustio sam mu krv. On mi nije protivurijecio, ne, on mi se štoviše zahvaljivao. I svi su mi prijatelji, koji su bili nazocni, zahvaljivali i hvalili su me. Ali kada je puštanje krvi bilo obavljeno, ja više nisam mogao šutjeti, nego sam ga upitao: — Tako ti Allaha, moj gospodaru, što te je potaklo, da kažeš robu: — Daj mu stoitri dinara? - Tada on odgovori: - Jedan dinar je bio za astrološko promatranje, drugi za tvoj razgovor sa mnom, treci za puštanje krvi, a ostalih sto i pocasna haljina za tvoje pohvalne stihove o meni.' 'Ne htio se Allah smilovati mojemu ocu!' uzviknem ja 'zato što je poznavao takvoga kao što si ti!' Ovaj se meðutim brijac nasmiješi, i rekne: 'Nema drugoga Boga osim Allaha, i Muhammed je Allahov prorok! Slava neka je Njemu, koji mijenja, ali Sam ne podliježe promjeni! Ja sam te držao za covjeka od razuma, ali ti sada benaviš u svojoj bolesti. Allah je rekao u svojoj presvetoj knjizi: - Koji svoj gnjev drže na uzdi i ljudima opraštaju147. - A u svakome ti je slucaju oprošteno. Ali ja si ne mogu zamisliti, zbog cega ti tako žuriš. A ti moraš znati, da tvoj otac i tvoj djed nisu cinili ništa, a da mene prije toga nisu pitali za savjet. I to u izreci glasi: - Tko udijeli savjet, zaslužuje povjerenje. Tko prima savjet, nece biti razocaran. — I u poslovici to dalje glasi: - Tko ne poštuje starost, nije vrijedan starosti. Takoðer je rekao pjesnik: Ako si odlucio neku stvar, pitaj Za savjet iskusnoga, i vazda ga slijedi. 'Nikada neceš naci nekoga, tko je u stvarima ovoga svijeta iskusniji od mene, a ja ovdje stojim na svojim nogama, kako bih te
147 Kur'an 3,128. 407
Trideseta, noc poslužio. Ja nisam ljut na tebe. Zašto bi ti onda trebao biti ljut na mene? Ja cu imati s tobom strpljenja, za volju dobrostivosti, koju je prema meni iskazivao tvoj otac.' 'Tako ti Allaha' uzviknem ja 'o ti magareci kurce, zar ceš me još uvijek muciti sa svojim brbljanjem, i sve više me oblijevati svojim blebetanjem, a pri tome ja od tebe hocu samo to, da mi ošišaš glavu i odeš svojim putem!' Nato mi on nasapuna glavu i rekne: 'Vidim da si na mene ljut. Ali ti ja to necu uzeti za zlo. Jer tvoj je razum slab, i ti si još gotovo dijete. Još sam te jucer uzimao na ramena i nosio te u školu.' 'Brate' povieem ja 'za volju Allahovu, ostani samo toliko, da obaviš svoj posao, i odlazi svojim putem!' I ja sebi razderem haljinu. Kada je vidio, što sam ucinio, on uzme nož i pocne ga brusiti, i nije ga prestajao oštriti, sve dok me zamalo nije napustila prisebnost. Naposljetku meðutim on priðe, i obrije mi jedan dio glave. Zatim zastane i rekne: 'Moj gospodaru: — Žurba nam dolijece od sotone, ali smirenost dolazi od Premilostivoga.' Zatim on izgovori ove stihove: Saberi se i ne žuri nikada ni sa kojim planom. Imaj sucuti prema ljudima, pa ceš zahvaljujuci sucuti biti usrecen. Nema nikakve moci na tom svijetu, nad kojom ne bi stajala Allahova moc. A svakoga tiranina tlaci još jedan tiranin. Nato on nastavi: 'Moj gospodaru, ja cak vjerujem, da ti ne poznaješ moj društveni položaj. Jer zaista, moja ruka pociva na glavama kraljeva, i 408
Krojaceva- pripovijest emira, i vezira, i mudraca, i ucenjaka. A pjesnik o nekome meni slicnom kazuje:
Svaki je obrt poput komada nakita. Ali je ovaj brijac biser na ogrlici. On stoji iznad svakoga, tko posjeduje mudrost. Glave su kraljeva pod njegovom rukom. Tada ja reknem: 'Pusti to, što te se ništa ne tice! Ti mi sapinješ grudi, i uzbuðuješ moje srce.' On meðutim rekne: 'Meni se cini, da si ti covjek, kojemu se žuri.' Ajauzviknem: 'Da! Da! Da!' On nastavi: 'Strpi se, jer žurba je stvar koja pripada vragu, ona donosi kajanje i nesrecu. A Prorok je - neka na njemu pociva blagoslov i pozdrav! - rekao: - Najbolje je od djela ono, u kojemu leži promišljenost. - Ja meðutim, tako mi Allaha, gajim sumnju u pogledu tvoje namjere, i zato bih htio, da mi dadneš znati, što to imaš na umu uciniti. Jer bojim se, da to nije ništa manje nego dobro.' Bila su preostala još tri sata do molitve. Ali on rekne: 'Ja ne želim, da u tom pogledu budem u dvojbi. Da, ja moram posve tocno znati to vrijeme, jer zaista: — Tko govori samo u slutnjama taj nece umaknuti pokudi - osobito covjek kao ja, cije su prednosti kod ljudi poznate i na glasu. I tako meni ne prilici, da govorim nasumce, kako to cine obicni astrolozi.' 409
Tridesetu noc Zatim on baci iz ruke nož, i uzme zvjezdomjer. I izaðe napolje na sunce, i ostane ondje stajati dugo vremena. I naposljetku se vrati k meni, i rekne: 'Do vremena molitve preostaju još tri sata, ne više, i ne manje.' Tada ja uzviknem: 'Za volju Allahovu, zacepi usta, razdrti ceš mi srce!' I on opet uzme nož, pocne ga oštriti, onako kako je to bio ucinio prije, i opet mi pocne brijati glavu i govoriti: 'Ja sam u brizi zbog tvoje žurbe, i doista, ti bi u toj stvari dobro ucinio, kada bi mi dao znati razlog za tu žurbu, jer ti dakako znaš, da niti tvoj otac, ni takoðer tvoj djed nikada nisu poduzimali cak ni ono najneznatnije, a da nisu predhodno mene pitali za savjet.'
Kada sam vidio, da mi nema nikakva uzmaka, ja reknem u sebi samome: 'Približava se vrijeme molitve, a ja bih htio otici k njoj, prije nego što se ljudi vrate s molitve. Ako me bude još duže zadržavao, tada više ne znam, kako da uðem k njoj.' I ja glasno reknem: 'Ucini to brzo, i okani se svojega brbljanja i svoje nametljivosti! Hocu otici u stanovito društvo u kuci jednoga od svojih prijatelja.' Kada me je cuo kako govorim o nekom društvu, on povice: 'Ovaj je tvoj dan za mene blagoslovljeni dan! Upravo sam jucer pozvao k sebi stanovito društvo prijatelja, a zaboravio sam spremiti za njih jelo. Sada se opet podsjecam na to. O jao, sramote!' 'Zbog toga sebi nemoj praviti nikakve brige' odgovorim ja. 'Nisam li ti rekao, da cu danas biti u stanovitome društvu? Sve dakle što se može piti i što se jestivo u mojoj kuci treba biti tvoje, ako hoceš završiti svoj posao, i ako se požuriš, da mi obriješ moju glavu.' Tada on rekne: 'Allah ti uzvratio dobrim! Opisi mi ipak, što imaš za moje goste, kako bih ja to znao!' 410
Krojaceva pripovijest Ja odgovorim: 'Cetiri vrste mesa, deset pecenih pilica, i jedno peceno janje.' 'Daj da mi ih donesu' rekne on 'da ih vidim!' Tada ja dadnem da mu se sve to donese. Pa kada je on to vidio, uzvikne: 'Ali nedostaje još vino.' Aja: 'Njega takoðer imam!' On nato: 'Daj, neka ga donesu!' Ja naredim da ga iznesu, a on uzvikne: 'Neka te Allah blagoslovi za tvoju darežljivost! Ali nedostaju još kadivo i esencije.'
Tada ja naredim da mu donesu kutiju, s naddom, alojem, ambrom i mošusom, sve to u vrijednosti od pedeset dinara. Sada je meðutim vrijeme pritiskivalo, a takoðer sam se ja osjecao priti-ješnjenim, i tako mu ja reknem: 'Uzmi sve, i obrij mi glavu do kraja, tako ti života Muhammedova — blagoslovio ga i pozdravio Allah!' Ali brijac rekne: 'Tako mi Allaha, ja to necu uzeti, dok ne vidim sve, što je unutra.' Tako ja zapovijedim robu, neka otvori sanduk. Brijac odloži zvjezdomjer iz ruke, cucnuvši se dolje sjedne na pod, i pocne okretati ovamo i onamo esencije, i kadivo, i alojevo drvo u kutiji, dok sam ja bio posve pritiješnjen. Naposljetku priðe k meni, opet uhvati nož, obrije nešto malo moju glavu i pocne izgovarati stihove: Sin je izrastao baš onakav, kakav mu je bio otac. Jer gledaj, iz korijenja nice drvo u vis. 411
Trideseta noc I on nastavi: 'Tako mi Ali aha, moj sine, ja ne znam, moram li zahvaljivati tebi ili tvojemu ocu. Jer danas sve, cime cu poslužiti svoje goste, dolazi samo od tvoje dobrostivosti, i dobrotvornosti. Pa iako nijedan od mojih gostiju nije toga vrijedan, ipak imam za goste citav niz muškaraca vrijednih poštovanja: Naprimjer Zaituna, hammamdžiju, i Sali'ja, trgovca žitom, i Silata, prodavaca boba, i 'Ikrišu, piljara, i Humaida, smetlara, i Sa'ida, gonica deva, i Suvaida, nosaca, i Abu Makariša, hammamskog poslužitelja, i Kasima, stražara, i Karima, stajskog slugu. A meðu njima nema nijednoga, koji bi bio tupoglav ili kricalo, ili zatucan od pijanstva, niti takoðer nekoga koji ide za trgovanjem, ili koji remeti radost. I svaki pojedini od njih ima neki vlastiti ples, koji on pleše, i par stihova koje pjeva. I što je na njima najbolje, oni su, baš kao tvoj sluga, tvoj rob ovdje, i ne umiju puno govoriti niti takoðer biti nametljivi. Hammamdžija pjeva uz def jednu ocaravajucu pjesmu. On ustane, pleše i pjeva: Otici cu svojoj materi i napunit cu svoj krcag. 'Trgovac žitom stoji više u svojoj umjetnosti nego bilo tko inace. On pleše i pjeva: O vrišteca ženo, o gospodarice, ti to možeš tako dobro. 'On nikomu ne ostavlja utrobu citavom, tako mu se covjek mora smijati. Ali smetlar pjeva, da ptice zanijeme. I on pleše i pjeva: ^ Ono što moja žena zna, krije se u jednom sanduku!
'I on uživa poštovanje, jer je pristojan momak. I ja uvijek govorim o njegovim prednostima: 412
Krojaceva pripovijest Svoj bih život dao za cistaca ulica, kojemu sam naklonjen u ljubavi. U svome je slatkom liku nalik njišucoj grani.
Udes mi ga je darovao jedne veceri, tada sam rekao — A izjedala me je uvijek rastuca cežnja i rastakala me — 'Ti si mi položio vatru u srce!' Nato mi covjek rekne: 'To nije nikakvo cudo, da cistac ulica naloži takoðer i pec.
'Svaki je pojedini od njih savršen u svemu, što može ocarati pamet radošcu i vedrinom.' I on k tomu nadometne: 'Ali cuti još nije vidjeti. Kada bi se ti odlucio da doðeš k nama, to bi bilo poželjnije za tebe i za nas. Zato propusti to, da ideš svojim prijateljima, s kojima si se dogovorio! Na tebi još leže tragovi bolesti, a možda ti cak odlaziš meðu ljude, koji su veliki brbljavci, i koji govore o stvarima, koje ih se ništa ne ticu. Ili se možda meðu njima nalazi neki nametljiv momak, koji ce ti toliko nagovoriti da te zaboli glava, a ti si pri tome tek napola ozdravio od bolesti!' 'Nekom se drugom prilikom to treba dogoditi' reknem ja, i iz gnjevnoga se srca nasmijem. 'Ucini na meni svoj posao! Zatim cu ja otici u zaštiti Allaha Uzvišenoga, a ti se možeš uputiti k svojim prijateljima. Jer ce oni vec cekati na tebe.' 'O moj gospodaru' odgovori on 'ja bih te samo želio upoznati s tim momcima, s tima skroz naskroz plahima, sinovima otmjenih ljudi, meðu kojima nema nijednoga nametljivog brbljavca. Jer nikada, otkada sam odrastao, nisam mogao podnijeti, da opcim s nekim covjekom, koji ispituje o onome, što ga se ništa ne tice, i nisam se nikada sprijateljivao s drugima osim s onim ljudima, koji su kao ja, ljudi od malo rijeci. Zaista, kada bi ti s njima opcio, ili ih cak samo jednom vidio, ti bi napustio sve svoje prijatelje.' 413
Trideseta noc
Ja mu reknem: 'Neka ti Allah ucini savršenim tvoje zadovoljstvo s njima! Zaista moram jednoga dana otici k njima.' On meðutim rekne: 'Ja želim, da to bude danas! Ako se ti možeš odluciti, da ideš sa mnom k mojim prijateljima, daj da s tvojim darovima poðemo k njima! Ali ako si ti danas na svaki nacin odlucio otici k svojim prijateljima, tada cu ja ove dobre stvari, kojima si me pocastio, odnijeti k svojim gostima, i reci im, da oni trebaju jesti i piti, i da ne moraju na mene cekati. Zatim cu se vratiti k tebi, i tebe pratiti k tvojim prijateljima. Jer izmeðu mene i mojih prijatelja nema nikakvih sustezanja, koja bi me prijecila, da ih napustim. Ja cu uskoro biti natrag i s tobom otici, kamogod ti uopce išao.' Tada ja kriknem: 'Nema nikakve visosti i nema nikakve moci do u Allaha, Uzvišenoga i Svemocnoga! Otiði k svojim prijateljima i uživaj s njima. I, molim, pusti me da odem k svojim prijateljima, i da danas ostanem kod njih, jer oni me ocekuju!' Brijac meðutim uzvikne: 'Ja te ne puštam da ideš sam!' Aja: 'Na to mjesto, na koje ja odlazim, ne smije uci nitko osim mene.' On nato: 'Ja vjerujem, da ti imaš danas sastanak s nekom ženom. Inace bi me uzeo sa sobom. Pa ipak bih ja to zasluživao najprije od svih ljudi, i ja bih ti mogao pomoci do tog cilja, za kojim ti težiš. Ali se ja bojim, da ceš ti otici nekoj tuðoj ženi, i prokockati svoj život. Jer u ovome se gradu Baghdadu ne može ništa uciniti od takvih stvari, pogotovo ne o jednome danu, kao što je ovaj. Taj je valija148 od Baghdada jedan vrlo strog covjek.'
148 Vali (valija) je nacelnik gradske policije.
414
Krojaceva pripovijest 'Hola!' povicem ja 'ti šugavi šeihu! Gubi se odatle! Kakve su to rijeci s kojima mi dolaziš?' 'O ti budalo' uzvikne on 'ti govoriš nešto, cega bi se covjek morao stidjeti, i ti preda mnom skrivaš svoju namjeru. Ali sam ja to primijetio, i ja znam tocno o cemu se radi. Ono što ja hocu, to je ipak samo, da ti danas prema snagama pomognem.' Sada se ja pocnem plašiti, da bi moja porodica149 i moji susjedi mogli osluškivati brijacevo naklapanje, i zato sam dugo šutio. U meðuvremenu je došlo vrijeme molitve i propovijed je morala vec uslijediti. Kada je on do kraja obrijao moju glavu, ja mu reknem: 'Otiði s jelom i picem k svojim prijateljima. A ja cu pricekati, dok se ne vratiš! Zatim trebaš ici sa mnom.' Grcevito sam se trudio da ušutkam toga prokletog momka, i da ga nadmudrim, kako bi me naprosto ostavio. Ali on rekne: 'Ti me hoceš nadmudriti, i sam otici na svoj sastanak. I ti ceš se upustiti u opasnost, iz koje nema za tebe nikakva spasa. Ali tako ti Allaha, tako ti Allaha! Ne odlazi, dok ne budem bio kod tebe natrag, da te mogu otpratiti, i da vidim, kako ce ispasti tvoja stvar! 'Neka bude tako' odgovorim ja 'i nemoj mi dugo izbivati!' Tada on uzme sve, što sam mu bio dao, jela i pica i ostale stvari, i ode iz moje kuce. Ali taj prokleti momak to preda nekom nosacu, da to odnese u njegovu kucu, a on se sam sakrije u jednoj od ulicica. Ja meðutim smjesta skocim na noge. Jer muezzini150 su vec izvikivali salam151 od petka, to jest blagoslov Proroku. I ja se u žurbi obucem, izaðem sam, doðem do one ulice i postavim se uz kucu, u kojoj sam bio ugledao tu djevojku. Tada ugledam staru kako stoji na vratima i ceka na mene, i s njome se popnem na gornji kat, u kome je stanovala djevojka. Ali jedva da sam ja onamo 149 Porodicu ovdje — kao i u daljnjem tekstu — cine sluge i robovi, a ne rod bina, kao što je to kod nas uobicajeno podrazumijevati. 150
Muezzin (mujezin, mejzin) je muslimanski vjerski službenik.
151
Pozdrav, pola sata prije podnevne molitve, o kojemu se polazi u džamiju.
415
Trideseta noc
ušao, kad li se iznenada gospodar kuce vrati s molitve natrag u svoj stan, uðe u veliku dvoranu, i zakljuca vrata. I ja pogledam s prozor ra dolje, ugledam ovoga od Allaha prokletog brijaca kako sjedi na vratima i pomislim u sebi: 'Kako me je ta sotona ovdje pronašla?' I upravo se u tom trenutku dogodilo - po volji Allaha, koji je odlucio, da razdere zar s moje tajne — da je kucedomacinova robinja pocinila prema njemu neki prijestup, za koji ju je on poceo tuci. Ona pocne glasno kricati. Tada dotrci u sobu njegov rob, kako bi joj pomogao, a kadija pocne tuci takoðer njega, i on isto tako pocne kricati. Prokleti brijac meðutim povjeruje, da ja bivam tucen, i on pocne kricati, razdere si haljine, i pocne si sipati prašinu po glavi, i sveudilj urlikati, i dozivati u pomoc, sve dok se oko njega nije okupio narod. A on je pri tome vikao: 'Moj je gospodar ubijen u kadijinoj kuci!' Zatim on kriceci otrci odatle k mojoj kuci, i sav taj narod za njim, i on to rekne mojoj porodici i robovima, i prije nego što sam ja još znao, što se dogaða, upute se oni onamo poderanih haljina i raspuštene kose, i pocnu naricati: 'Jao, naš gospodaru!' A ovaj je brijac trcao pred njima u razderanim haljinama, i on i narod su kricali. Moja je porodica stalno kricala, i on ispred njih, i vrištali su, tim što su uzvikivali: 'Jao za ubijenim! Jao za ubijenim!' I svi oni dotrce do te kuce, u kojoj sam bio ja. Kada je kucedomacin cuo buku i kriku pred svojim vratima, on rekne jednomu svojem sluzi: 'Pogledaj, stoje to! A sluga izaðe, i vrati se k svom gospodaru i rekne: 'O moj gospodaru, na vratima se natiskuje više od desettisuca duša, muškaraca i žena, i krice: — Jao za ubijenim! — I pritom pokazuju na našu kucu. 416
Krojaceva pripovijest Kada je kadija to saslušao, tada mu se stvar ucini ozbiljnom. Tako on ustane, otvori vrata, i ugleda veliko mnoštvo. I on se zaprepasti, i rekne: 'Vi ljudi, što je to?'
'Prokletnice! Psu! Svinjo!' pocnu vikati moje sluge. 'Ti si ubio našega gospodara!' On upita: 'Vi ljudi, što je dakle ucinio vaš gospodar, da sam ga ja trebao dati ubiti?'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ipak, kada je pocela Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da, kada je kadija rekao slugama: - Sto je ucinio vaš gospodar, da sam ga ja trebao ubiti? Moja vam kuca ovdje stoji otvorena! - dakle: da je tada brijac uzviknuo: 'Ti si njega u tom trenutku tukao bicem, i ja sam ga cuo kako -krici!' Kadija ponovi: 'Sto je on dakle ucinio, da bih ga ja trebao tuci? I tko ga je doveo u moju kucu? Odakle je on došao, i kamo je išao?' 'Ne budi stari zlikovac!' povice brijac. 'Ja znam tu povijest. A cijela je stvar u tome, da tvoja kci njega ljubi, i on nju. Pa kada si ti doznao, da je on u tvojoj kuci, tada si pozvao svoje robove da ga tuku, i oni su to ucinili. Tako mi Allaha, izmeðu nas i tebe ne smije nitko drugi presuditi nego kalif. Ili izvedi našega gospodara napolje, da ga njegovi ljudi prime k sebi, prije nego što ja silom provalim i istrgnem ga iz tvoje kuce, i ti navuceš na sebe sramotu!' Tada rekne kadija, tim što je pun stida pred narodom svoj jezik zadržao na uzdi: 'Ako ti govoriš istinu, tada uði unutra i izvedi ga!' Sada se brijac progura naprijed, i uðe u kucu. Pa kada sam ja vidio brijaca kako ulazi, pocnem tragati za nekim sredstvom za bijeg i umaknuce, ali nisam našao ništa, osim nekoga velikog sanduka u toj gornjoj sobi, u kojoj sam se nalazio. Uskocim u njega, poklopac povucem dolje, i zadržim dah. Ovaj uðe u kucu, ali jedva je bio u njoj, a vec je dotrcao k meni, ogledao se po sobi, u kojoj sam bio, okrenuo se na desno i na lijevo, prišao sanduku, u kome sam se nalazio, i podigao ga sebi na glavu. Tada sam gotovo izgubio prisebnost. Zatim on potrci u velikoj žurbi. Buduci dakle da sam znao, da on nece od mene odustati, prikupio sam srcanosti, otvorio sanduk, i iskocio van na zemlju. Pri tome sam si slomio nogu. A buduci da su vrata bila otvorena, ugledao sam napolju golemu vrevu naroda. Nosio sam pak u rukavu uza se mnogo zlata, koje sam predvidio za jedan takav dan i jednu takvu priliku. To bacim meðu narod, kako bi odvratio od sebe njihovu pažnju, pa dok su oni grabili za tim i time se bavili, odšepao sam, koliko sam brzo mogao, kroz baghdadske ulicice, i skretao cas desno cas lijevo. Ali se ovaj prokleti brijac nalazio iza mene. I kamo god bih uopce pošao, taj je brijac trcao za mnom i glasno kricao: 'Oni su mi htjeli ugrabiti mojega gospodara! Slava neka je Allahu, koji mi je podario pobjedu nad njima i oslobodio mojega gospodara iz njihovih ruku!'
r A meni: 'Ti si me trajno ražalostio svojim cinjenjem, sve dok naposljetku nisi to navukao na sebe samoga! Da ti Allah nije poklonio mene, ti nikada ne bi umakao iz te nevolje, u koju si dospio. Jer oni bi te tako survali u nesrecu, da ti nikada ne bi mogao sebe osloboditi. Koliko dakle dugo ti zahtijevaš, da ja još moram za tebe živjeti, kako bih te spašavao? Tako mi Allaha, ti si me svojim budalastim postupanjem umalo dotukao, kada si htio onamo otici sam. Ali ja ti tvoju neupucenost necu uzeti za zlo. Jer ti si siromašan pamecu, i sklon si prenagljivanju!' Ja ga napadnem: 420
Krojaceva pripovijest 'Zar ti još nije dosta ono. što mi se vec od tebe dogodilo, da moraš još i trcati za mnom, i u bazarskim ulicama voditi ovakve razgovore protiv mene?' I gotovo sam ispustio dušu od bijesa prema njemu. Zatim sam se sklonio u ducan stanovitog tkalca, usred bazara, i potražio od vlasnika zaštitu. Taj je držao brijaca na udaljenosti od mene. Dok sam ondje sjedio u nekoj skladišnoj odaji, sam sam sebi rekao: 'Ja se od toga prokletog brijaca nikada necu opet osloboditi, jer ce me on dan i noc opsijedati. A ja ipak ne mogu više podnijeti pogled na njega ni jednoga jedinog trena.' Stoga sam smjesta poslao po svjedoke i napisao svoju posljednju volju za svoju porodicu. Razdijelio sam svoju imovinu, i imenovao jednog nadzornika nad svojim ljudima, kojemu sam dao nalog, da proda moju kucu i moja zemljišta. I na njega sam prenio skrbništvo za mlado i staro. Zatim sam se ubrzo stavio u pokret i otputovao, kako bih se oslobodio toga svodnika. I skrasio sam se naposljetku u vašem gradu, gdje živim vec od nekog vremena. Kada ste me vi dakle bili pozvali, i kada sam došao ovamo, tu sam ugledao kod vas ovoga prokletog svodnika, koji sjedi na pocasnom mjestu. Kako bi dakle moglo moje srce biti veselo i moj boravak vedar u društvu toga momka, koji je sve to navalio preko mene, i koji je bio uzrokom, da sam si slomio nogu?' Nato mladic još jednom odbije, da sjedne. Pa kada smo mi bili culi njegove doživljaje s brijacem — tako je nastavio krojac — tada reknemo brijacu: - Je li to istina, što ovaj mladic o tebi pripovijeda? - Tako mi Allaha - odgovori on - ja sam s njime postupio tako zahvaljujuci svojemu iskustvu, i svojemu razumu, i svojoj velikodušnosti. Da nije bilo mene, on bi bio zaglavio, a nitko nije bio uzrokom njegova spasenja nego jedino ja. To je ipak bilo dobro, da je on stradao samo u nozi, a ne u životu! Kada bih ja bio covjek od mnogo rijeci, ne bih s njime tako dobro postupio. Ali gledajte, sada cu vam ispripovijedati jednu povijest, koja se meni
421
Tridesetiprva noc dogodila, da biste vi bili posve sigurni, da sam ja covjek, koji rabi malo rijeci, da nisam nametljiv, nego da sam posve drugaciji nego mojih šestero brace. A ta je pripovijest ova. Brijaceva pripovijest i brijacevih šest prica o šestorici njegove brace, i svršetak krojaceve pripovijesti slijede u drugome od dvanaest svezaka ovog izdanja 1001 noci. No da naklonjeni citatelj ne bi dugo ostajao u neizvjesnosti glede grbavceve sudbine, koja ujedinjuje ovaj oveci pripovjedni blok, prevoditelj mu unaprijed kaže: Brijac ce na kraju grbavcu izvaditi kost iz grla, i taj ce uz rijeci: - Svjedocim, da nema drugoga Boga osim Allaha, i da je Muhammed Allahov prorok! — skociti na noge živ i zdrav.
HILJADU I JEDNA NOC II. SVEZAK OD TRIDESET I PRVE DO STO I ŠESTE NOCI
SADRŽAJ NASTAVAK GRBAVCEVE POVIJESTI
1
Od trideset i prve do trideset i cetvrte noci. Brijaceva pripovijest
1
Brijaceva prica o svome prvom bratu
4
Brijaceva prica o svome drugom bratu 10 Brijaceva prica o svome trecem bratu
18
Brijaceva prica o svome cetvrtom bratu 22 Brijaceva prica o svome petom bratu
27
Brijaceva prica o svome šestom bratu
39
ZAVRŠETAK GRBAVCEVE POVIJESTI
46
PRIPOVIJEST O NUR ED-DINU I ENISI EL-DŽELiS 52
Od trideset i cetvrte do trideset i osme noci. PRIPOVIJEST O GHANIMU IBN AIJUBU, ZBUNJENOM ROBU LJUBAVI
121
Od trideset i osme do cetrdeset i pete noci Pripovijest uškopljenika Buchaita
127
Pripovijest uškopljenika Kafura
129
POVIJEST KRALJA 'OMARA IBN EN-NU'MANA I NJEGOVIH SINOVA SARKANA I DAU EL-MAKANA I ONOGA, ŠTO IM SE DOGODILO U ZNAMENITOSTIMA I NEOBICNIM ZGODAMA
172
Od cetrdeset i pete do sto i šeste noci
NASTAVAK GRBAVCEVE POVIJESTI BRIJACEVA PRIPOVIJEST. 'Ja sam živio u Baghdadu1 u vrijeme tadašnjeg kalifa al-Musta-nsir-billaha2, sina al-Mustadi-billaha, kneza, koji je ukazivao ljubav siromašnima i potrebitima i koji je davao da k njemu dolaze ucenjaci i pobožni ljudi. Jednoga se meðutim dana dogodilo, da se on razbjesnio na desetoricu ljudi i da je bagdadskom nacelniku zapovijedio, neka ih o danu stanovitog blagdana dovede pred njega. To su naime bili razbojnici, koji su putove ucinili nesigurnima. Tada gradonacelnik izaðe, pohvata ih u zarobljeništvo i dovede ih na neku laðu. Cim sam ih ugledao, ja sebi reknem: — Ovi su se sigurno okupili, kako bi išli na neki izlet. Vjerujem, da ce citav ovaj dan provesti na toj laði uz jelo i pilo. Tada sam ja za njih upravo pravi dionik blagovanja. Tako ja ustanem, vi gospodo, i iz puke se uljudnosti i razumne skromnosti ukrcam k njima na laðu, i umiješam se meðu njih. Oni pocnu veslati preko na drugu obalu i ondje pristanu. Ali onamo doðu stražari i cuvari s lancima i stave ih razbojnicima oko vrata. I zajedno s ostalima oni stave lanac oko vrata takoðer meni. 1 Pripovijest ovoga baghdadskog brijaca je zapravo nastavak njegova pripovijedanja u prvome našem svesku, a umetnuta je u Krojaceva pripovijest -koja je umetnuta u Grbavcevu povijest, koju Sehrezad pocinje pripovijedati u svojoj dvadeseticetvrtoj noci. Sam se pak brijac i njegova braca zovu redom: es--Samit ( = Sutljivac) je on sam, a prvi je njegov brat el-Bakbuk Brbljavac),drugi el-Haddar Kricalo), treci el-Fakik Pricalo), cetvrti Kuz el-Usvani Asuanski Krcag), peti el-Faššar Lupetalo) i šesti Sakašik Blebetalo).
2 Taj je kalif vladao od 1226. do 1242. godine. On meðutim nije bio sin, nego praunuk al-Mustadi-bilaha, koji je vladao od 1170. do 1180. godine.
Tridesetiprva noc I sada, zar nije, vi gospodo, jasan dokaz o mojoj uljudnosti i o mojoj škrtosti na rijecima to, što sam ja šutio i što nisam prozborio nijedne rijeci? Oni nas odvedu u lancima i dovedu nas pred al-Mustansir-bil-laha, gospodara pravovjernih, i on zapovijedi, da se toj desetorici razbojnika odrubi glava. Pošto nas je dakle krvnik sve postavio pred sebe na kožnati krvnicki sag, on istupi, isuce svoj mac i pocne jednomu za drugim odrubljivati glave, sve dok njih deset nije smaknuo i dok nisam preostao samo ja. Tada me kalif pogleda i upita krvnika: - Što je tebi, da si odrubio samo devet glava? - Ne dao Allah - odgovori on - da bih ja odrubio samo devet glava, ako bi mi ti zapovijedio, da ih odrubim deset! Nato kalif: — Meni se cini, da si ti samo devetorici odrubio glavu, a taj tu koji se nalazi pred tobom, da je upravo deseti. — Tako ti tvoje milosti! — odgovori krvnik — Tu se meðutim ipak nalazi deset odrubljenih glava. Tada ih prebroje, i gledaj, bilo ih je deset. Kalif me sada pogleda i rekne: — Što te je potaklo na to, da u jednome takvom casu šutiš, I kako to da si dospio u društvo kažnjenika na smrt? Što je svemu tomu razlog? Ti si doduše star covjek, ali je tvoj razum oskudan. Kada sam saslušao te rijeci gospodara pravovjernih, ja mu reknem: Znaj, o gospodaru pravovjernih, ja sam šeih es-Samit, Šutljivac. I ja imam šestero brace. Ja sam covjek od velike mudrosti. I moja razborita skromnost i moja izvrsna umnost i oskudnost moje ga govora, sve je to bez granica, i po pozivu sam brijac. Kada sam jucer rano ujutro izašao van, ugledao sam ovu desetoricu, kako se ukrcavaju na neku laðu. Pa buduci da sam pomislio, da se oni nalaze na nekakvome izletu, ja sam se umiješao meðu njih, i s njima se ukrcao na laðu. Nakon stanovitoga meðutim kratkog vremena doðu stražari i stave im lance oko vrata, a zajedno s ostalima lanac oko vrata stave takoðer meni. Ja sam meðutim u prekomjernosti svoje uljudnosti šutio, i nisam rekao nijedne rijeci. I to s moje strane nije bilo ništa drugo nego uljudnost. Oni nas uzmu sa sobom i dovedu nas pred tebe. Ja sam meðutim ostao sjediti pred krvnikom, a da vam nisam davao da me prepoznate. A to se zbivalo samo iz moje prevelike uljudnosti, kako bih njima pri njihovu smaknucu pravio društvo. Ali sam ja tijekom cijeloga svojeg života s ljudima tako plemenito postupao, a oni su mi se za to oduživali na najsramotniji nacin!
Kada je dakle kalif cuo moje rijeci i doznao, da sam ja tako bogat uljudnošcu i siromašan na rijecima, i da posve i u potpunosti nisam uopce nimalo nametljiv - kao što to tvrdi ovaj mladic, kojega sam ja ipak spasio od smrtne jeze — on se pocne grohotom smijati, sve dok nije pao na leða. Zatim mi kalif rekne: —O Sutljivce, jesu li tvojih šestero brace nalik tebi u pogledu mudrosti i znanja i škrtosti na rijecima? A ja odgovorim: - Ne živjeli i ne bili zdravi, ako su oni nalik meni! Ti mi nanosiš sramotu, o gospodaru pravovjernih, i tebi to ne dolikuje, da me stavljaš u istu ravninu s mojom bracom. Jer je svaki od njih usljed prekomjernosti u svome pripovijedanju i usljed manjka u svojoj uljudnosti izvukao odatle neku tjelesnu manu. Jedan je od njih grbav, drugi kljast, treci slijep, cetvrti corav, petomu su odsjecena oba uha, šestomu obje usne. I nemoj misliti, o gospodaru pravovjernih, da ja puno pripovijedam. Ali ti to moram objasniti, zašto sam uljudniji nego oni. Svaki od njih ima svoju povijest, koja mu je donijela doticnu manu, i ja cu ti te povijesti ispripovijedati. Tridesetiprva noc BRIJACEVA PRICA 0 SVOME PRVOM BRATD. 'Znaj dakle, o gospodaru pravovjernih, da je moj prvi brat, grbavac, izucio u Baghdadu krojacki zanat, i da je šivao u stanovitome ducanu, koji je iznajmio od nekoga vrlo dobro stojeceg covjeka. Taj je meðutim covjek stanovao iznad ducana, a dolje se u kuci nalazio još i mlin za žito. Jednoga dakle dana, dok je moj brat, taj grbavac, sjedio u ducanu i bavio se krojackim poslom, podigne on jednom glavu i ugleda na nekom prozoru te kuce izvjesnu damu, nalik izlazecemu Mjesecu, kako promatra prolaznike. Pa kada ju je moj brat ugledao, njegovo srce bude obuzeto ljubavlju prema njoj, te je tijekom cijeloga toga dana piljio u nju, i zbog nje zaboravio na krojenje, sve dok se nije spustila vecer. Sljedecega je meðutim jutra rano otvorio svoj ducan, da šije. Ali koliko bi god puta ucinio neki ubod iglom, pogledao bi gore prema prozoru, i ugledao bi je kao i prije toga. A njegova su ljubav i strast prema njoj sve više rasli. Pa kada je trecega dana opet sjedio na svome uobicajenom mjestu i piljio u nju, ta ga dama ugleda, a jer je opazila, da je on zarobljen ljubavlju prema njoj, ona mu se nasmiješi, i on joj uzvrati osmijehom. Nato ona išcezne i ubrzo pošalje k njemu svoju robinju s nekim rupcem, u kome se nalazio komad tkanine sa crvenim cvjetovima. Ta ga nazove imenom i rekne: -
Moja te gospodarica pozdravlja i nareðuje da ti kažem, da
ushtjedneš iz ove tkanine okretnom rukom skrojiti košulju i fino je sašiti. On odgovori: -
Slušam i pokoravam se!
Istoga dakle dana on skroji za nju košulju i šasije je. A kada je svanulo jutro, djevojka vec zarana opet doðe k njemu i rekne:
-
Moja te gospodarica pozdravlja i pita, kako si proveo noc, jer
ona nije našla nikakva sna, zato što joj se srce bavilo tobom. 4
Brijaceva prica o svome prvom bratu Nato ona stavi pred njega neki komad žutog atlasa i rekne: - Moja mi gospodarica nareðuje da ti kažem, da joj ushtjedneš od ovoga atlasa skrojiti jedan par gaca i sašiti ih još danas. - Slušam i pokoravam se! — odgovori on. — Mnogo je pozdravi od mene i reci joj: 'Tvoj je rob obvezan tvojom zapoviješcu, i zato mu zapovijedaj ono, što ti hoceš!' Zatim se on dadne na krojenje i revno joj sašije gace, a nakon stanovitoga se vremena dama pojavi na prozoru, i pocne ga pozdravljati putem znakova, i cas je obarala pogled, a cas mu se osmjehivala. Tada on pocne vjerovati, da ce od nje dobiti. Zatim ona išcezne s njegova pogleda, ali doðe robinja, i on joj preda gace. Ona ih uzme i ode svojim putem. A kada je pala noc, on se baci na svoju postelju, i vrtio se na njoj ovamo i onamo sve do jutra. A s osvitom dana ustane i sjedne na svoje mjesto. Tada doðe k njemu djevojka i rekne: -
Moj gospodar zahtijeva da doðeš. Kada je to cuo, on dospije u velik strah. Sluškinja meðutim rekne, kada je primijetila njegov strah: -
Nemaj nikakva straha! Ondje te ne ceka ništa osim dobro.
Moja je gospodarica vec upoznala s tobom mojega gospodara. Tomu se moj brat cak vrlo obraduje i odmah poðe s njome. Pa kada je stupio pred njezina gospodara, damina supruga, on poljubi tlo. Ovaj mu uzvrati njegov pozdrav i pruži mu velik komad lanenog platna i rekne: - Skroji mi i sašij iz ovoga košulje. Moj brat odgovori: - Slušam i pokoravam se! I neprekidno je krojio, sve dok nije do vremena nocnog obroka skrojio dvadeset košulja. Jer si nije uzeo nijednu stanku za jelo. Zatim ga kucedomacin upita: 5
Koja je placa za to?
Tridesetiprva noc A on odgovori: —
Dvadeset dirhema.
Tada gospodar dovikne robinji: —
Donesi ovamo dvadeset dirhema!
Moj brat ne rekne nijednu rijec, ali mu ta mlada žena dadne stanoviti znak, koji je znacio, neka ništa ne uzme od gospodara. Stoga dakle on rekne: —
Tako mi AMha, ja necu ništa od tebe uzeti.
On pokupi stvari za šivanje i izaðe van, premda mu je vrlo nužno trebao novac. I sada on ostane tijekom tri dana - tim što je samo posve malo jeo i pio - marljivo pri poslu, koji je imao obaviti za te ljude. Zatim doðe robinja i rekne mu: — Što si obavio? On rekne: — Gotove su. Uzme ih dakle i poðe s njima gore k tim ljudima. I on preda košulje daminu mužu i odmah opet ode odatle. —
Ta je pak mlada žena rekla svojemu suprugu, kako stoji s
mojim bratom, a da taj o tome nije ništa slutio. I oboje su se dogo vorili, da ga puste da za njih besplatno obavlja krojacke poslove i da ga ismijavaju. — Sljedeceg jutra on doðe u svoj ducan. Tada doðe sluškinja i rekne mu: —
Moj te gospodar daje pozvati.
On smjesta poðe s njome, pa kada je stao pred njega, ovaj mu rekne: —
Želio bih, da mi skrojiš pet haljina s dugim rukavima.
I on ih skroji, uzme tkanine sa sobom i ode. Zatim on šasije te haljine i donese ih gospodaru, a ovaj pohvali njegov rad, i vikne da 6
Brijaceva prica o svome prvom bratu
mu se donese kesa sa srebrom3. Ali kada je on ispružio ruku, dadne mu dama - koja je stajala iza svojega supruga - znak, da ne treba ništa uzeti, i tako on covjeku rekne: -
O moj gospodaru, nema nikakve žurbe. Za to još uvijek ima
vremena. I on napusti tu kucu bjedniji od magarca, jer se u njemu bilo ujedinilo pet stvari: ljubav, siromaštvo, glad, golotinja i umor. Ali se on uspravi, pa kada je dovršio sve njihove poslove, oni mu prirede ednu nepodobštinu, i ožene ga svojom robinjom. I kada je nocu htio uci k njoj, oni mu reknu: -
Ostani ove noci u mlinu do sutra ujutro, to ce donijeti srecu!
A buduci da je moj brat povjerovao, da je to istina, pocne u mlinu sam provoditi noc. Sada muž te dame otiðe i naredi mlinaru, neka pusti da krojac okrece mlin. Oko ponoci dakle uðe mlinar k njemu i pocne govoriti: -
Taj tu vol je lijen! On stoji na miru i ne želi nocas okretati
mlin, a ipak je kod nas mnogo žita! Zatim on priðe k mlinskom stroju i lijevak napuni žitom. Zatim s uzetom u ruci priðe k mojemu bratu, sveže nu ga oko vrata i povice: -
Hija! Potrci oko žita! Ti ocito samo hoceš uvijek žderati i
srati i pišati! Zatim on uzme u ruku neki bic, pocne njime tuci mojega brata, a ovaj pocne plakati i kricati. Ali nije našao nikakvoga zaštitnika, pa je na taj nacin kratko prije osvita dana pšenica bila smljevena. Tada doðe kucedomacin, i ugleda mojega brata upregnuta u jaram, i opet ode. A o ranome jutru doðe robinja, i odveže ga, i rekne: -
Meni i mojoj gospodarici leži to, što se tebi dogodilo, vrlo na
srcu, i mi smo zajedno s tobom podnosile tvoj jad. Dirhemi su se kovali od srebra, a dinari od zlata. 7
Tridesetiprvct noc
Ali je njemu poslije svih tih udaraca i rada otkazao jezik, da odgovori. Nato moj brat ode u svoj stan, i gledaj, uðe majstor, koji je bio napisao njegov bracnu ugovor4, i pozdravi ga s rijecima: —
Mir bio s tobom!
Zatim rekne: — Allah ti poklonio dug život! Tvoje mi lice kazuje, da si noc od veceri do jutra proveo u milinama i šalama i milovanjima. — Allah lažljivcu ne poklonio nikakva mira! — povice moj brat. — Tako mi Allaha, ja sve do jutra nisam radio ništa drugo nego na mjestu vola okretao mlin! Ovaj zamoli: —
Ispripovijedaj mi svoju povijest.
I moj mu brat ispripovijeda sve, što mu se bilo dogodilo, na što majstor rekne: —
Tvoja se zvijezda ne slaže s njezinom zvijezdom, ali, ako ti
hoceš, ja cu za tebe izmijeniti ugovor. I on još ktomu doda: —
Drži se na oprezu, ako te ceka neka nova prevara!
Zatim ga on napusti. Moj brat meðutim ode u ducan, i pocne cekati, da mu netko donese posao, kojim bi mogao zaraditi svagdašnji kruh. Ali odjednom k njemu doðe robinja i rekne: Moja mi gospodarica nareðuje da te pozovem. —
Otiði od mene, o moja dobra djevojko - odgovori on -
izmeðu mene i tvoje gospodarice nema više nikakvih odnosa! I djevojka otiðe i izvijesti svoju gospodaricu o tim rijecima. Ali prije nego što se moj brat u tome snašao, pomoli dama glavu kroz prozor, i sva u suzama rekne: —
Zbog cega, o moj ljubljeni, treba izmeðu mene i tebe ne biti
nikakvih odnosa? 4 Posrijedi je uobicajena posjeta u ocekivanju nekog poklona. 8
Brijaceva prica o svome prvom bratu On joj meðutim ne dadne nikakva odgovora. Tada mu se ona pocne zaklinjati, da se to, što se njemu dogodilo u mlinu, dogodilo protiv njezine volje, i da je ona u svemu tome bez krivnje. Pa kada je moj brat poceo gledati njezinu ljepotu i dražesnost i slušati njezin slatki glas, uzmakne od njega tuga, koja gaje bila spopala, on dopusti da važi njezino ispricavanje, i uzraduje se pogledu na nju. Zatim je pozdravi, i pocne s njome razgovarati, i opet prosjedi neko vrijeme uza svoj krojacki posao. I naposljetku k njemu doðe robinja i rekne: —
Moja te gospodarica pozdravlja i priopcuje ti, da njezin
suprug ima namjeru, da provede ovu noc kod svojih prijatelja. Ka da on dakle ode onamo, tada ti doði k nama i provedi noc s mojom gospodaricom u najdivnijim užicima sve do jutra. Sada je meðutim njezin suprug upita: —
Kako mi to trebamo poduzeti, da ga od tebe otjeramo?
A ona rekne: —
Pusti me da mu priredim još jednu drugu podvalu, i da o nje
mu proširim glas po gradu! Ali moj brat ništa nije znao o ženskome lukavstvu. Pa kada se spustila vecer, doðe k njemu robinja i odvede ga sa sobom natrag. A cim je dama ugledala mojega brata, ona uzvikne: —
Tako mi Allaha, moj gospodaru, ja sam vrlo ceznula za
tobom. —
Za Allahovu volju - odvrati on - brzo me poljubi prije svega
drugoga! Jedva meðutim da je on to bio izrekao, kad li uðe unutra iz najbliže sobe suprug te dame i na njega povice: —
Tako mi Allaha, ja cu te opet osloboditi tek kod satnika
gradske straže! Tada ga moj brat pocne preklinjuci moliti. Ali ga on ne htjedne slušati, nego ga odvede pred nacelnika, koji ga dadne izbicevati i 9
Tridcsetiptva noc posjesti na neku devu, na kojoj su ga vodili kroz cijeli grad, dok su ljudi uzvikivali: -
To je kazna za onoga, koji upada u hareme ljudi dostojnih
poštovanja! On bude prognan iz grada i otputi se, a da nije znao, kamo bi se okrenuo. Ja sam se meðutim za njega zabrinuo i pošao u potragu za njim, pokupio sam ga i doveo natrag i prihvatio ga u svoju kucu, u kojoj on još uvijek živi. —
Kalif se pocne smijati mojoj pripovijesti i rekne:
-
Ti si dobro postupio, o Sutljivce, o škrti na rijecima! I on naredi, da mi se dadne dar, i zapovijedi mi, da odem odatle. Ja meðutim reknem: —
Ja necu ništa od tebe uzeti, osim pod uvjetom, da ti pred-
hodno ispripovijedam, što se dogodilo mojoj drugoj braci. Ali nemoj vjerovati, da sam ja nekakav covjek od mnogo rijeci! BRIJACEVA PRICA 0 SVOME DRDGOM RRATU. 'Znaj, o gospodaru pravovjernih, moj se drugi brat zove Brbljavac, a to je taj kljasti. Dogodilo se jednoga dana, kada je on izašao po nekome poslu, da mu je došla ususret neka stara žena i da mu je rekla: -
Covjece, stani malo, kako bih ti dala jedan prijedlog. Ako ti
on odgovara, ti mi ga izvedi, i moli Allaha za dobar uspjeh! Tada moj brat stane, a ona nastavi: -
Ja cu ti o necemu ispripovijedati i onamo te odvesti, ali ti ne
smiješ govoriti mnogo rijeci! -
Izjasni se! — rekne on.
A ona: 10
Brijaceva prica o svome drugom bratu
-
Što ti misliš o jednoj lijepoj kuci, i jednome dražesnom vrtu
s tekucim vodama, vocem i vinom, i stanovitim lijepim licem, koje smiješ ljubiti od veceri sve do jutra? A ako uciniš ono, što ti ja sa vjetujem, doživjet ceš svoju srecu. Kada je moj brat cuo njezine rijeci, on joj rekne: -
O moja gospodarice, kako dolazi do toga, da ti upravo meni
izmeðu svih ljudi to nudiš, i što se tebi na meni sviða? Ona meðutim mojemu bratu odgovori: -
Zar ti nisam rekla, da ne smiješ govoriti puno rijeci? Šuti i
poði sa mnom! Nato se stara okrene, a moj ju je brat slijedio, pun žudnje za onim, što mu je stara opisala, sve dok nisu ušli u neku prostranu kucu s mnogim slugama. Kada ga je iz doljnjega kata dovela na gornji, moj brat primijeti, da je to jedan otmjen dvorac. A kada su ga ljudi, koji su pripadali toj kuci, ugledali, oni ga upitaju: -
Tko te je ovamo doveo?
Ali im stara odgovori: -
Ostavite ga na miru i nemojte ga zbunjivati. On je stanoviti
zanatlija, i mi ga trebamo! Zatim ga ona odvede u neku ukrašenu odaju, tako lijepu, kako je njegovo oko još nikada prije nije bilo vidjelo. Kada su ušli u tu odaju, žene ustanu i nazovu mu dobrodošlicu, i dadnu mu da kraj njih sjedne. Jedva da je ondje proveo jedan trenutak, kad li zacuje glasnu buku, i unutra uðe cijelo jedno jato robinja, koje je okruživalo stanovitu damu, nalik Mjesecu u noci njegove punine. Moj brat usredotoci svoj pogled na nju, ustane, i pred njome se pokloni. I ona mu nazove dobrodošlicu i kimne mu, neka sjedne. Pošto je sjeo, ona mu priðe i rekne mu: -
Neka te Allah dovede do pocasti! Jesi li dobro?
-O moja gospodarice - odgovori on - ja sam vrlo dobro. Nato ona zapovijedi da se donesu jela, i pred njega postave fina jela. I ona sjedne na pod, kako bi jela. Pri svemu se tome dama nije 11
Tridesetiprva noc prestajala smijati. Ali koliko bije god puta moj brat pogledao, okretala bi glavu prema svojim robinjama, kao da se njima podsmijava. Mojemu meðutim bratu dadne ljubavni znak i pocne se s njime šaliti. A on, magarac, nije ništa primjecivao. Što više, buduci da ga je strast tako posve svladala, on sebi pocne uobražavati, da je dama u njega zaljubljena i da ce mu dati jebati. Kada su se bili najeli, donesu im vino. Zatim doðe deset djevojaka - lijepih kao Mjesecevi - koje su nosile u rukama dobro ugoðene lutnje, i one pocnu pjevati tugaljivo lijepim glasovima5. Tada mojega brata svlada ushicenje, i on uzme iz damine ruke pehar, i ispije ga stojeci pred njome. Nato takoðer ona ispije jedan pehar vina, a moj brat rekne: -
U tvoje zdravlje! - i nakloni se.
Zatim mu ona pruži drugi pehar, a on takoðer njega ispije. Ona mu meðutim zadade jedan udarac po šiji. Pošto je to moj brat od nje doživio, on žurno otrci odatle. Ali je za njim slijedila stara i svojima mu ocima dala znak, da se treba vratiti. Tako on opet doðe, a dama mu naredi neka sjedne. I on sjedne na pod, i ostane sjediti, a da nije progovorio nijedne rijeci. I ona ga opet udari po zatiljku. I nije joj bilo dovoljno cak ni to, nego zapovijedi takoðer svima svojim robinjama, neka ga udaraju, dok je on staroj govorio: - Ja nisam nikada doživio nešto ljepše od toga. Stara je meðutim neprestano kazivala: - Ah tako ti tvojega života, o moja gospodarice! Ali su ga djevojke udarale, sve dok on nije bio gotovo onesvi-ješten. Zatim moj brat ustane, kako bi obavio nuždu, ali ga stara sustigne i rekne mu: -
Strpi se još malo, tako ceš zadobiti ono, što želiš! -
Koliko još dugo ja moram cekati? - upita moj brat. - Od tih
sam se udaraca umalo onesvijestio. 5 Takvima se sjetnim glasovima pjevaju naravno sevda'linke - ljubavne pjesme. 12
Brijaceva prica o svome drugom bratu —
Kada se ona opije - odgovori ona - ti ceš postici svoj cilj.
Zatim se moj brat vrati na svoje mjesto i sjedne. Robinje meðutim ustanu sve do posljednje, a dama im zapovijedi, da ga okade tamjanom, i da mu lice poškrope ružinom vodom. One izvedu tu zapovijed. Dama mu meðutim rekne:
— Neka te Allah dovede do pocasti! Ti si stupio u moju kucu, i pridržavao si se mojih uvjeta. Jer tko postupa protivno mojim zahtjevima, njega ja šaljem napolje. Ali onaj tko je strpljiv, taj postiže svoj cilj. — O moja gospodarice — rekne moj brat - ja sam tvoj rob, i nalazim se u tvojoj vlasti! — Onda znaj — nastavi ona — mene je Allah ucinio strasnom prijateljicom veselih šala. A onaj tko se meni pokorava, taj zadobije, ono što želi. Zatim ona zapovijedi djevojkama, neka pjevaju zvonkim glasom, tako da je cijelo društvo bilo ushiceno. A zatim rekne jednoj od robinja: —
Uzmi sa sobom svojega gospodara, i ucini ono, što je potreb
no, i ubrzo mi ga dovedi natrag! Tada djevojka povede mojega brata, a da on nije znao, što ona s njime hoce poceti. Ali je za njim slijedila stara i rekla: —
Budi strpljiv! Još samo malo preostaje da se ucini.
I njegovo se lice razvedri, i on se opet okrene prema dami, dok je stara neprestano govorila: — Budi strpljiv, sada ceš ti uskoro postici ono, što želiš! Tada on nju upita: — Reci mi, što ova djevojka treba uciniti sa mnom! —
Ondje te ne ceka ništa osim dobro — odgovori ona — toliko
se zaista ja za tebe zalažem! Ona ti treba samo obojati obrve i išcupati brkove. 13
Tridesetiprva noc — Boja se na obrvama spere pri pranju, ali ako mi se budu cupali brkovi, to boli. — Drži se na oprezu — uzvikne stara — da ne postupaš protiv njezina nareðenja! Jer je njezino srce priraslo uza te. I tako si moj brat strpljivo dopusti obojati obrve i išcupati brkove. A robinja se vrati k svojoj gospodarici, i rekne joj kako stoji stvar. Ova joj rekne: —
Sada preostaje još jedno da se ucini. Moraš mu ošišati bradu,
da bude glatka.
Robinja se potom vrati k njemu i rekne mu, što joj je zapovi-jedila njezina gospodarica. A moj joj brat, blesan, odgovori: —
Sto ja trebam poceti, ako meðu ljudima budem na ruglo?
Ali stara rekne: —
Ona ce to uciniti samo pod tim uvjetom, da ti postaneš poput
golobrada mladica i da ništa ne ostane na tvome licu, što bi je grebalo i bolo. Jer njezino je srce raspaljeno strasnom ljubavlju prema tebi. Zato budi strpljiv, pa ceš postici svoj cilj! I moj je brat bio strpljiv, pokorio se djevojci i pustio je da mu se obrije brada. A kada je bio opet izveden pred damu, gledaj, obrve su mu bile natopljene bojom, i brkovi su mu bili išcupani, brada obrijana i obrazi crveno našarani. Ona se najprije nad njime zaprepasti. Zatim se pocne smijati, sve dok nije pala na leda, pa sada rekne: —
Moj gospodaru, zaista, ti si svojom dobrom naravi osvojio
moje srce! I ona ga pocne zaklinjati svojim životom, da pred njom zapleše, i on pocne plesati, dok ona u sobi nije ostavila nijedan jastuk, koji mu nije bacila u glavu. A isto su se tako na njega nabacivale sve robinje, jedna narancom, druga limunom, treca citronom6, sve dok 6 Kiselija vrsta limunova, za koju mi nemamo posebno ime.
Brijaceva prica o svome drugom bratu
on nije pao, napol onesviješcen od udaraca i batina po svojoj šiji i od bacanja jastuka i plodova. —
Sada si postigao svoj cilj - rekne mu stara - znaj, da te sada
ne cekaju više nikakvi udarci, a samo je još jedno preostalo da se ucini. A to je sljedece: ona se obicava u pijanstvu tek onda podati
nekom muškarcu, kada odloži svoje haljine i gace, i kada ostane gola golcata. Ona ce ti zapovijediti, da takoðer ti odložiš svoje haljine, i da trciš, dok ce ona trcati ispred tebe, kao da hoce od tebe pobjeci. Ti nju meðutim slijedi od mjesta do mjesta, sve dok ti se ne nadigne tvoj kurac. Zatim ce ti ona dati, da je pojebeš. I ona ktomu doda: —
Samo odmah svuci svoje haljine!
I on, ukraden svijetu, odloži svoje haljine, i ostane posve gol'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
:
-.?:-/:
**; :
';X.'J.f'yt
15
Ali kada je zapocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je brijac o svome drugom bratu ovako dalje pripovijedao: 'Kada je stara rekla mojemu bratu, da on mora svuci svoje haljine, i kada je on, ukraden svijetu, odložio svoju odjecu i tu stajao gol, dama mu rekne: — Sada se pripremi za trk. Ja cu takoðer trcati! Nato se ona isto tako razodjene do gola i dovikne mu: — Ako nešto hoceš, ti me slijedi! I ona potrci ispred njega, a on potrci za njome, i ona je trcala od sobe do sobe, sve dalje, a moj brat za njom, kao kakav pomah-nitali, svladan pohotom i nadignuta kurca. I ona naposljetku utrci u jednu mracnu prostoriju, i on za njom u bijesnecem trku. Ali iznenada nagazi na stanovito mekano mjesto, koje se pod njim prolomi. I prije nego što se uopce mogao snaci, naðe se on nasred ulice u bazaru trgovaca kožom, koji su izvikivali svoje kože, i kupovali i prodavali. Kada su ga ugledali u tome stanju - gologa, a kurac mu nadignut, brada obrijana, obrve obojane, lice crveno našarano -oni povicu i ispljeskaju ga, i pocnu ga tuci kožama po njegovu golu
Tridesetiðruga* noc tijelu, sve dok nije pao onesviješcen. I natovare ga na nekog magarca i odvedu ga nacelniku. Taj im rekne: - Što je to? Oni odgovore: — Ovaj je u tome stanju iznenada pao na nas iz vezirove kuce. Tada nacelnik naredi da mu se odbroji sto udaraca bicem i progna ga iz Baghdada. Ja meðutim poðem za njim, i potajno ga dovedem u grad i dadnem mu dnevnicu, kako bi mogao preživjeti. Kada ja ne bih bio tako širokogrudan, tada njemu slicnoga ne bih mogao podnositi.' BRIJACEVA PRICA 0 SVOME TRECEM RRATU.
'Što se pak tice mojega treceg brata, on se zove el-Fakik7, i on je taj slijepac. Jednoga ga dana natjeraju udes i kob pred neku veliku kucu, i on pokuca na vrata, jer je htio govoriti s vlasnikom, kako bi od njega nešto isprosio. Gospodar kuce povice:
—
Tko stoji na vratima?
Ali moj brat ne izgovori nijednu rijec, i uskoro ga cuje kako ponavlja snažnim glasom: -
Tko je tu? Ali mu on iznova ne dadne nikakav odgovor, i sada zacuje, kako kucedomacin dolazi na vrata, otvara ih i pita:
-
Što ti hoceš?
A moj brat odgovori: —
Nešto za volju Allaha Uzvišenoga.
7 Pricalo. 18
Brijaceva prica o svome trecem bratu - Jesi li ti slijep? — upita ga ovaj. A moj brat odgovori: - Da. Kucedomacin rekne: - Pruži mi svoju ruku! I moj mu brat pruži ruku, jer je vjerovao, da ce mu ovaj nešto dati. On ga meðutim uhvati za ruku, odvede ga u kucu i vodio ga je gore od stubišta do stubišta, sve dok nisu došli na terasu. I moj je brat u meðuvremenu vjerovao, da ce mu ovaj sigurno dati novac, ili nešto da pojede. Kada je dakle bio gore, on zapita: - Sto ti želiš, o slijepce? A moj brat odgovori: - Nešto za volju Allaha Uzvišenoga. - Neka ti Allah otvori neka druga vrata! - Covjece! Zbog cega mi to nisi rekao, dok sam bio dolje?
- Ti prljavce, zašto ti meni nisi davao nikakav odgovor, kada sam te po prviput upitao?
- I što ti sada hoceš sa mnom uciniti? - Ja neman ništa za tebe. - Onda me vodi niza stube dolje! - Put leži pred tobom. I moj brat krene, i pipao si je stube, sve dok nije bio dvadeset stuba do vrata. Tada se meðutim osklizne njegova noga, i on padne niza stube prema vratima i razbije si glavu. On dakle izaðe napolje i nije znao, kamo bi se trebao okrenuti. Tada sretne dva druga slijepca, svoje sudrugove, i oni ga upitaju: -
Sto si danas nažicao?
On im dakle isprica, što mu se dogodilo, i ktomu dometne: 19
Tridcsctidruga noc -
O moja braco, htio bih uzeti nešto od onoga novca, koji imam
kod kuce, i potrošiti ga za svoje potrebe. Gospodar je one kuce meðutim slijedio za njim i cuo to, što je on rekao. Ali niti moj brat ni takoðer njegovi sudrugovi nisu primijetili toga momka. Tako se moj brat zaputi u svoj stan, a taj ga je kucevlasnik neopazice slijedio. Zatim moj brat sjedne na pod, da priceka svoje sudrugove. Kada su oni ušli, on im rekne: -
Zakljucajte vrata zasunom i pretražite kucu, da znamo, nije
li nas slijedio takoðer kakav stranac. Pa ipak, kada je stranac cuo te rijeci, on se uzvere po nekom užetu, koje je visjelo sa stropa, dok su ovi obilazili po cijeloj kuci, ali nisu nikoga našli. Zatim se oni vrate, sjednu kraj mojega brata, izvade novac i prebroje ga, i gledaj, bilo je dvanaesttisuca dirhema8. Njih oni stave u kut sobe. Svaki pojedini uzme, koliko je trebao, a ostatak zakopaju u zemlju. Zatim donesu nešto za jelo i sjednu, da jedu. I iznenada moj brat zacuje pokraj sebe neko tuðe žvakanje, i rekne svojim prijateljima: -
Meðu nama je neki stranac.
I on ispruži ruku i udari o ruku toga kucevlasnika. Tada oni svi navale na njega, i pocnu ga tuci. A kada su se umorili, uzmu vikati: -
O vi muslimani, meðu nas je došao kradljivac, da nam ukrade
naš novac! I oko njih se skupi golemo mnoštvo. Uljez se meðutim držao tik" uz njih, i zapomagao s njima onako, kako su oni zapomagali. I on zatvori oci, tako da je izgledalo, da on bez sumnje pripada k njima, i pocne vikati: -
O muslimani, zovem u pomoc Allaha i sultana, zovem u
pomoc Allaha i nacelnika, imam mu dati jedan važan savjet! 8 Unatoc postojanoj inflaciji dirhema, to je u drugoj cetvrtini trinaestog stoljeca bila vrlo velika svota. 20
Brijaceva prica o svome trecem bratu Tada vec doðu takoðer stražari, uhite cijelo društvo, meðu njima i mojega brata, i potjeraju ih ka kuci nacelnika, koji naredi da doðu pred njega i upita: -
Sto je s vama?
Uljez povice: -
Pogledaj sam! Ali ceš ti to od nas zadobiti tek putem
mucenja. Zapocni samo najprije sa mnom, i naredi neka me muce. Zatim meðutim neka muce ovoga tu, mojega voðu! I on je pri tome pokazivao rukom na mojega brata. Tada oni povale stranca, i udare mu po njegovoj guzici cetirista udaraca. A kako su ga udarci boljeli, on otvori jedno oko, pa kada su ga još snažnije udarali, otvori on takoðer drugo. Tada nacelnik povice na njega: -
Sto ti to izvodiš, prokletnice?
A on zamoli: -
Smiluj mi se! Nas se cetvorica pravimo slijepima, i mi pod
valjujemo ljudima na taj nacin, što provaljujemo u njihove kuce, i dobivamo priliku da gledamo žene, i putem zavoðenja izmamljuje mo od njih novac. Na taj smo nacin skupili vec jednu veliku svotu, koja se penje do dvanaesttisuca dirhema. Ja sam rekao svojim sudrugovima: 'Dajte mi moj udio, tritisuce.' Ali su oni navalili na
mene udarcima, i oduzeli su mi novac, i ja zovem u pomoc Allahovu i tvoju zaštitu. Rade da ti imaš moj udio nego oni. Ako ti želiš saz nati, jesu li moje rijeci istinite, istuci svakoga pojedinoga od ostalih, još više nego što si mene istukao, tako ce on otvoriti oci. Tada nacelnik izda zapovijed, da mucenje zapocne s mojim bratom. I oni ga zavežu na dasku za mucenje, a nacelnik im rekne: - Vi nitkovi, vi poricete da posjedujete dobrostive Allahove darove i pravite se, kao da ste slijepi? - Allah! Allah! - uzvikivao je moj brat - Allah, meðu nama nema nijednoga, koji vidi. A oni su ga udarali, sve dok nije pao u nesvijest. Tada nacelnik uzvikne: 21
Tridesetidru0a noc —
Ostavite ga, dok ne doðe do svijesti, a zatim ga udarajte
iznova! I on dadne svakomu od sudrugova odbrojati više od trista udaraca bicem, dok je onaj koji je vidio neprestano kazivao: —
Otvorite oci, inace ce vas iznova bicevati!
I stranac naposljetku rekne nacelniku: —
Pošalji nekoga sa mnom, da taj ovamo donese novac. Jer ti
ljudi nece otvoriti oci iz straha od sramote pred ljudima. Tada nacelnik pošalje, da se uzme novac. I on dadne od toga strancu njegov navodni udio, tritisuce dirhema, ostatak zadrži za sebe, a tri slijepca progna iz grada. Ja se meðutim, o gospodaru pravovjernih, otputim iz grada, uzmem svojega brata i zapitam ga o njegovu doživljaju. I on me izvijesti o onome, što sam ti ispripovijedao. I ja ga krišom dovedem u grad, i dadnem mu stanovitu dnevnicu, kako bi mogao u svoj skrovitosti jesti i piti. Kalif se nasmije nad mojom pripoviješcu i rekne: —
Dajte mu neki poklon i pustite ga da ode!
Ja meðutim uzviknem:
—
Tako mi Allaha, ja necu ništa uzeti, dok ne objasnim gospo
daru pravovjernih, što se je dogodilo drugoj mojoj braci. Jer zaista, ja sam covjek od malo rijeci. 'I zatim je on dalje govorio.' BRIJACEVA PRICA 0 SVOME CETVRTOM BRATU. 'Sto se pak tice mojega cetvrtog brata, o gospodaru pravovjernih, jednookoga, on je u Baghdadu bio mesar. I on je prodavao meso i uzgajao janjad, i velikaši su i bogataši kupovali od njega njihovo meso, tako da je on stekao veliko bogatstvo. Tako je on živio 22
Brijaceva prica o svome cetvrtom bratu dugo vremena, dok jednoga dana, kada je on sjedio u svome ducanu, nije k njemu ušao neki starac s dugom bradom, koji mu je dao nekoliko dirhema i rekao mu: —
Daj mi za ovo mesa!
I on mu dadne mesa za njegov novac, i stari ode svojim putem. Moj meðutim brat iskuša šeihovo srebro9, pa kada je vidio, da su dirhemi bijeli i sjajni, on ih pohrani na posebnom mjestu. Starac je redovno tako dolazio tijekom pet mjeseci, a moj je brat sav novac, koji je od njega dobivao, odlagao u jednu posebnu škrinju. Naposljetku je htio taj novac izvaditi, da za njega kupi ovce. Otvorio je tu škrinju, ali u njoj nije našao ništa osim okruglo izrezanih komadica papira. Tada se on pocne udarati po licu i glasno kricati, tako da se oko njega skupio narod, i on im ispripovijeda svoju povijest, i svi su nad time bili zapanjeni. Moj se meðutim brat dadne na svoj uobicajeni posao, zakolje jednoga ovna i objesi ga u svoj ducan. I on odsijece malo od toga mesa i objesi to vani, tim što je u sebi rekao: —
O Allah, kada bi samo došao onaj nesretni stari!
I nije to dugo trajalo, kad li doðe šeih, sa srebrom u ruci. Tada moj brat skoci na noge, pograbi ga i pocne vikati: -
Doðite mi u pomoc, vi muslimani, i pocujte, što mi se dogodi
lo od ovoga nitkova. Kada je stari cuo njegove rijeci, on mu rekne: -
Sto ti je draže? Da ti od mene odustaneš, ili da te ja pred svim
narodom razotkrijem? —
U cemu ti mene možeš razotkriti?
- U tome, što ti prodaješ pod bravetinu ljudsko meso! - Ti lažeš, prokletnice! —
Ne, samo je taj prokletnik, u cijemu je ducanu obješen covjek.
9 Dinari su zlatnici, a dirhemi srebrenjaci. 23
Tridesetidru0Pi noc —
Ako je tako, kako ti kažeš, tada ti trebaju pripasti moj novac
i moja krv. Tada stari povice: —
Vi ljudi, ako se hocete uvjeriti u istinitost mojih rijeci, uðite
u njegov ducan. Tada se sruci narod u ducan mojega brata, i ondje svi ugledaju kako visi obješen neki covjek, u kojega se bio pretvorio ovan. Pri tome prizoru oni spopadnu mojega brata i pocnu na njega vikati: —
O ti nevjernice, ti nitkove!
I njegovi ga najbolji prijatelji pocnu tuci i udarati i govoriti: —
Zar nam ti daješ da jedemo meso od djece ljudi?
A stari ga udari cak po jednome oku, tako da mu je ono iscurilo. Ljudi dakle odnesu onoga zaklanog covjeka pred satnika gradske straže, a stari mu rekne: —
O emire, ovaj momak kolje ljude i prodaje ih kao bravetinu,
zbog cega smo ga doveli pred tebe. Hajde, izvrši pravdu Allaha, Svemogucega i Preslavnoga! Moj se brat htjedne braniti. Ali ga satnik ne sasluša, nego ga osudi na petstotina udaraca batinom. Uzmu mu takoðer sav njegov novac. A da nije bilo tog novca, zasigurno bi ga ubili.
Tada se moj brat stavi u pokret, i odmah pocne putovati, sve dok nije došao u neki veliki grad, gdje je držao za najbolje, da se skrasi kao postolar. I on otvori ducan, i u njega sjedne, i pocne raditi toliko, da je od toga mogao živjeti. Ali jednoga dana, kada je izašao po poslu, on zacuje konjski topot, i upita za razlog i dobije kao odgovor, da kralj izlazi u hajku i lov. Tada moj brat ostane stajati, kako bi si pogledao kraljevsku raskoš. Sada se meðutim dogodi, daje kraljevo oko palo na prazno oko mojega brata. Kralj smjesta pogne glavu i rekne: 24
Brijaceva prica o svome cetvrtom bratu -
Uzimam svoje utocište kod Allaha pred nesrecom današ
njega dana! On okrene uzde svojega konja, i sa svom se svojom pratnjom vrati natrag. Zatim izdade zapovijed svojim stražama. Ovi pograbe mojega brata i spopadnu ga tako bolnim udarcima, da je bio napol mrtav, a da nije slutio, zbog cega se to sve dogaða. Nato se vrati, posve slomljen, natrag kuci. Zatim on ode k jednomu iz kraljeve okoline i ispripovijeda mu, što mu se dogodilo. Drugi se pocne smijati, sve dok nije pao na leða, i rekne: -
Moj brate, znaj, da taj kralj ne može podnijeti, da vidi neko
ga jednookoga, a osobito ne u slucaju, ako je taj slijep na desno oko. Zatim ga on ne pušta da ode, a da ga nije dao izbatinati. Kada je moj brat cuo te rijeci, on smjesta odluci pobjeci iz toga grada. Tako se on pripremi za put, otputuje odatle i okrene se prema jednomu drugom kraju, gdje ga nitko nije poznavao, i ondje nastanjen provede dugo vremena. Potom pak izaðe moj brat u mislima o svome položaju da bi se rastresao. Iznenada meðutim zacuje iza sebe konjski topot i uzvikne: -
Nada mnom je Allahov sud!
I ogleda se oko sebe za nekim skloništem, ali ne naðe nikakvo. Naposljetku primijeti neka zakljucana vrata i upre se tijelom o njih. Pa kada su ona pala, on uðe i ugleda neki dugacak hodnik, u kome on potraži pribježište. Ali prije nego što se u tome snašao, napadnu ga dva muškarca i povicu na njega: -
Neka je hvala Allahu, koji te je predao u naše ruke, ti Allahov
neprijatelju! Tri si nam pune noci oduzimao pocinak i san, tako da si nas skoro pustio da kušamo smrt!
Tada moj brat upita: -
O vi ljudi, što je to s vama?
A oni odgovore: 25
Tridesetidrugci noc -
Ti nas obmanjuješ i želiš nam nanijeti sramotu, i ti pleteš
lukavštine, kako bi umorio gospodara ove kuce! Zar ti nije dovoljno to, što si ga ucinio prosjakom, ti sa svojim drugovima? Ali nam daj sada nož, kojim nam svaku noc prijetiš. I oni ga pretraže i naðu o njegovu pojasu neki nož. Ali on rekne: - O vi ljudi, bojte se Allaha u mojoj stvari! Jer znajte, moja je povijest krajnje neobicna! - A kakva je tvoja povijest? - upitaju oni. Tada im on ispripovijeda, što mu se bilo dogodilo, u nadi, da ce ga oni pustiti da ode. Ali oni nisu slušali rijeci mojega brata i nisu se brinuli za njega, nego ga pocnu tuci i derati mu haljine s tijela. Pa kada su na njegovim bokovima pronašli ožiljke od batine, oni reknu: -
Prokletnice, ovi te ožiljci odaju! Zatim ga odvedu pred nacelnika, dok je on kroz to vrijeme sam sebi govorio: -
Sada bivam kažnjavan za svoje grijehe, i nitko me ne može
izbaviti osim Allaha Uzvišenoga! Nacelnik meðutim rekne mojemu bratu: -
Ti nitkove, što te je tjeralo na to, da provaljuješ u onu kucu,
s namjerom da pociniš ubojstvo? A moj brat odgovori: -
Preklinjem te Allahom, o emire, saslušaj moje rijeci i nemoj
preuranjeno izricati presudu!
Ali nacelnik povice: -
Zar mi trebamo slušati rijeci jednog razbojnika, koji je ove
ljude ucinio prosjacima, i koji na leðima nosi tragove udaraca? I on ktomu doda: -
To su tebi zasigurno ucinili samo zbog nekoga teškog zlocina.
26 \
Brijaceva prica o svome petom bratu I on ga osudi na sto udaraca bicem. Nato moj brat primi sto udaraca bicem, a zatim ga posjednu na devu i pred njime pocnu izvikivati: -
Ovo je kazna, i to najmanja kazna za onoga, koji provaljuje u
kuce ljudi! Potom ga na nacelnikovu zapovijed protjeraju iz toga grada, a moj brat nasumce odatle otputuje. Pa ipak, cim sam ja docuo o njegovu udesu, otputio sam se za njim, i upitao sam ga o njegovim doživljajima. On mi je ispripovijedao svoju povijest i sve ono, što mu se bilo dogodilo. I ja sam s njime putovao uokolo, dok su se ljudi njemu izrugivali, sve dok nas nisu napokon pustili na miru. Zatim sam ga potajno vratio natrag u ovaj grad, i dao mu dnevnicu, da može jesti i piti.' BRIJACEVA PRICA 0 SVOME PETOM BRATO. 'Sto se pak tice mojega petog brata, onoga, kojemu su odsjecena obadva uha, o gospodaru pravovjernih, on je bio siromašan covjek, koji je obicavao obvecer isprositi ono, od cega je preko dana živio. Kada se dakle naš otac u visokim godinama, pošto je postao prastar, razbolio i umro, ostavio nam je u naslijeðe sedamstotina dirhema, i svaki je pojedini od nas dobio sto dirhema. Ali kada je moj peti brat primio svoj dio, bio je u nedoumici, i nije znao, što da s time pocne. A u takvome mu raspoloženju doðe na pamet misao, da za taj novac kupi staklenu robu svake vrste i da na tome zaradi. Tako on kupi za tih sto dirhema stakleninu, stavi je na jedan veliki pladanj i sjedne na stanovitom mjestu na zemlju, kako bi je prodavao. Kraj toga se nalazio neki zid, na koji se naslonio. Dok je ondje tako sjedio u mislima, on sam sebi rekne: -
Gledaj, moja glavnica u ovoj staklenoj robi iznosi sto dirhe
ma. Nju cu ja prodati za dvjesta dirhema. Zatim cu za dvjesta dirhe27
Tridcsctidruga noc ma kupiti staklenu robu, i nju opet prodati za cetirista dirhema. Tako cu sve dalje prodavati i kupovati, sve dok ne budem imao posve mnogo novaca. Za njega cu zatim nakupovati svu mogucu robu, takoðer dragulje i ružino ulje, i time cu steci još mnogo više novca. Zatim cu sebi meðutim kupiti neku lijepu kucu, i bijele robove i konje sa zlatnim sedlima. I ja cu jesti i piti, i necu nijednoga pjevaca i nijednu pjevacicu u gradu preostaviti, nego cu ih sve pozivati u svoju palacu. Zatim cu imati, ako tako ushtjedne Allah, glavnicu od stotisuca dirhema! Sve je on to premišljao u svome duhu, dok je pred njim stajao pladanj sa stakleninom. I dalje on rekne u sebi: -
A kada se moja glavnica popne na stotisuca dirhema, tada cu
odaslati žene, koje obicavaju posredovati u prošenju nevjeste, neka mi za žene prose kceri kraljeva i vezira. Isprosit cu si vezirovu kcer. Jer pripovijedali su mi da je ona savršene ljepote i divne ljupkosti. Kao nevjestinski cu joj poklon10 dati tisucu dinara. Pa ako je njezin otac spreman na to, dobro. Ali ako nije, uzet cu si je silom, njemu unatoc. I kada se ona zatim bude nalazila u mojoj kuci, tada cu kupiti deset malih uškopljenika, a za sebe jednu takvu haljinu, kakvu nose kraljevi i sultani. I dat cu si napraviti zlatno sedlo, koje ce biti ukrašeno skupocjenim draguljima. —
Zatim cu uzjahati na svojega konja, i jahat cu — pracen od
svojih mameluka11, koji ce trcati ispred mene s obje moje strane i iza mene - kroz grad, dok ce me narod pozdravljati i blagoslivljati. Zatim cu uci k veziru, koji je otac te djevojke, ispred sebe i iza sebe i s moje desne i lijeve strane opkoljen bijelim robovima. Pa kada me ugleda, vezir ce preda mnom ustati, dat ce mi da sjedim na njegovu mjestu, i sam ce sjesti niže od mene, jer ja trebam postati njegovim zetom. Sada cu meðutim ja imati kod sebe dva uškopljenika, koji ce 10 Posrijedi je jutarnji dar za nevjestu, koji se daje neposredno prije potpi
sivanja bracnog ugovora. Dvije se trecine utvrðene svote placaju odmah, a treca se trecina mora isplatiti ženi u slucaju muževljeve smrti ili u slucaju rastave braka. 11
Mameluk (ili: mamluk) je naziv za bijelog roba.
28
Brijaceva prica o svome petom bratu nositi kese, i svaka ce sadržavati tisucu dinara. I od njih cu mu _, tisucu dati kao jutarnji dar za njegovu kcer, a drugu cu mu tk dati dobrovoljno na poklon, kako bi spoznao, da sam ja velikoduš i darežljiv i uzvišena duha i da svjetovno dobro ništa ne znaci u mojim ocima. I na deset rijeci, koje mi bude upucivao, ja cu mu samo dvije davati kao odgovor. -
Zatim cu se vratiti natrag u svoju kucu, pa kada zatim doðe
k meni netko po nevjestinu nalogu, ja cu mu dati neki poklon u novcu i bacit cu mu preko ramena pocasnu haljinu. Ali ako mi on donese neki dar, ja cu mu ga vratiti i odbiti cu, da ga od njega pri mim, kako bi se shvatilo, da ja imam gordu dušu i da se mogu zado voljiti samo sa sebi dolicnim mjestom. Zatim cu im napomenuti, da me divno ukrase. I kada to ucine, zapovijedit cu im, da onamo dove du nevjestu u svadbenoj povorci, a kucu cu dati blještavo iskititi. I kada zatim doðe vrijeme ukrašavanja nevjeste, ja cu staviti na sebe svoje najraskošnije haljine, i sjediti cu u odjeci od zlatnoga brokata, i necu gledati niti na desno ni na lijevo, u uzvišenosti svojega duha i dostojanstvu svojega razuma. —
Tu, preda mnom, stoji moja supruga u svojim haljinama i
svome nakitu, dražesna kao Uštap. I ja bacam na nju samo jedan pogled, pun gordosti i uzvišenosti, dok mi svi, koji su prisutni, govo
re: 'O gospodaru, pred tobom stoji tvoja supruga i robinja. Pokloni joj jedan pogled, jer je to zamara, da tako tu stoji!' Zatim oni ljube preda mnom pod, mnogo puta. Ja meðutim podižem oci i bacam jedan jedini pogled na nju i spuštam lice k zemlji. I oni je odvode u nevjestinsku odaju, a ja ustajem i zamjenjujem svoju haljinu jednom daleko ljepšom odjecom. I kada mi po drugi put dovedu nevjestu, tada seja ne umilostivljujem da joj podarim svoj pogled, sve dok me ne zamole mnogo puta. I zatim je pogledam i ponovo spuštam pogled. I tako to svakiput, sve dok se ukrašavanje nevjeste nije završilo.'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po kraljevu dopuštenju. 29
Ali kada je pocela
tridesetitreca noc ^W?WW?WW?W??WW?W??^
Šehrezad nastavi ovako:
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je brijacev peti brat ovako govorio: -
I ja spustim glavu, i tako cinim svakiput, sve dok se
ukrašavanje nevjeste nije završilo. I zatim zapovijedam jednomu od svojih uškopljenika, neka mi donese kesu s petstotina dinara. I kada ju je on donio, dajem je komorkinjama i zapovijedam im, neka me vode u nevjestinsku odaju. Cim su me one ostavile s njome nasamo, ja ne bacam na nju nijedan pogled, niti joj izgovaram ijednu rijec, zato da bih pokazao svoj prezir, kako bi se o meni znalo, da imam ponosnu dušu. —
I dolazi njezina mati, ljubi mi glavu i ruku, i govori mi: 'Moj
gospodaru, pogledaj svoju robinju, koja cezne za tim, da ti se prib liži. Zato joj izlijeci slomljeno srce!' Ja meðutim ne dajem nikakav odgovor. I kada ona to vidi, ljubi mi noge mnogo puta, i kazuje: 'Moj gospodaru, gledaj, moja je kci lijepa djevojka, i ona nije upoz nala još nijednoga muškarca. I kada ona kod tebe nalazi tu nenaklonjenost, njoj se kida srce. Zato postani naklonjenim prema njoj i prozbori joj koju rijec!' Zatim ona odlazi i donosi za mene pehar vina. Njega uzima njezina kci i prinosi mi ga. Ali kada mi se ona približila, jaje ostavljam preda mnom stajati, dok se opušteno 31
Tridesetitreca- noc leðima oslanjam o neki zlatom prošiveni jastuk, a da nju ni ne pogledam, u uzvišenosti svojega duha, tako da me ona zaista pocinje držati za nekoga velemocnog sultana. —
Zatim mi ona govori: 'Moj gospodaru, za volju Allahovu,
nemoj odbijati, da primiš ovaj pehar iz ruke svoje robinje, jer gledaj,
ja sam tvoja sluškinja!' Ja joj meðutim ništa ne progovaram, a ona me uporno moli, da ga ipak zaista ispijem. I ona mi ga drži pred usnama. Ja joj meðutim odgurnem ruku od lica, i udarim je nogom i ucinim ovako! Tada on udari nogom, i - staklenina zajedno s pladnjem, koji je ležao na jednome uzvišenju, padne na zemlju, i sve se, što se na njemu nalazilo, porazbija u paramparcad. A moj brat krikne: -
Sve to dolazi od moje oholosti!
Nato se, o gospodaru pravovjernih, on udari po licu, razdere svoje haljine, pocne plakati i sam sebe tuci. I ljudi su ga, koji su išli na molitvu petkom, pogledavali. I njih ga je par pogledalo s naklonošcu, i imali su sucuti prema njemu, ali se drugi nisu za njega brinuli. Sada je moj brat tu sjedio u takvu raspoloženju, jer je izgubio novac i zaradu. Pošto je neko vrijeme bez prestanka plakao, gledaj, kad li doðe neka lijepa dama, okružena mnogim slugama. Jahala je na nekoj muli sa zlatnim sedlom, od nje je strujao miris mošusa i nalazila se na putu k molitvi petkom. Kada je ugledala sitne komadice stakle-nine i mojega uplakanog brata, u njezinu se srcu probudi sucut prema njemu, i ona upita, što mu nedostaje. Tada joj bude receno: -
Ovaj je posjedovao pladanj pun staklenine, prodajom koje se
nadao da ce si zaraditi svoje uzdržavanje. Alije ona sada razbijena, i tako je on dospio u takvo raspoloženje, u kakvome ga vidiš. Ona meðutim pozove jednoga od svojih slugu i rekne mu: —
Daj to, što imaš kod sebe, tomu jadnom momku!
I on dadne mojemu bratu kesu, u kojoj se nalazilo petstotina dinara. Cim ju je on osjetio u svojoj ruci, zamalo je umro od preve32
Brijaceva prica o svome petom bratu like radosti, te je na nju poceo zazivati sve moguce blagoslove. Zatim se vrati u svoj stan kao dobrostojeci covjek. Ali dok je još sjedio u mislima, netko pokuca na vrata. On ustane i otvori, i ugleda neku staru ženu, koju nije poznavao. -
Moj sine — rekne ona - znaj, blizu je vrijeme molitve, a ja
još nisam predhodno uzela abdest12. Željela bih dakle, da mi ti staviš na raspolaganje svoj stan, da mogu izvršiti malo pranje13. Moj brat odgovori: -
Slušam i pokoravam se!
I on uðe unutra, i pozove je neka ga slijedi. Tako ona uðe, i on donese ibrik s vodom, da se može prati. On sam sjedne, još uvijek posve izvan sebe od radosti zbog dinara. Zatim ih zauzla u svoj pojas. Kada je s tim bio gotov, i kada je stara dovršila svoje pranje, doðe ona do mjesta, na kome je sjedio, izmoli dvije rak'ae14 i zazove s neba na mojega brata lijep blagoslov. I dok joj je za to zahvaljivao, on posegne rukom za dinarima i dadne joj od njih dva, i u sebi rekne: -
Ovo je moja dobrovoljna milostinja.
Kada je meðutim ugledala zlato, ona uzvikne: - Neka je hvaljen Allah! Zbog cega ti na ljude, koji te vole, gledaš tako, kao da bi bili prosjaci? Uzmi svoj novac, ja ga ne trebam, i stavi ga natrag u svoj pojas! Ali ako želiš, da budeš sjedinjen s onom, koja ti je dala taj novac, tada te ja mogu s njome sjediniti. Jer ona je moja gospodarica. - O majcice — upita moj brat - Kako ja mogu dospjeti do nje? 12
Religiozno pranje, koje je kod muslimana obvezno obaviti prije molitve. 13 U iznimnim je okolnostima dopušten i reducirani abdest. Puni naime
abdest obuhvaca pranje lica, ruku do laktova, nogu do gležanja, ispiranje usta i nosa, te napokon prelaženje mokrom rukom po vratu, ušima i tjemenu. 14 Rak'a je posve odreðen slijed formula i pokreta, koji sacinjavaju tu liturgijsku molitvu. 33
- Tridesetitreca noc A ona odgovori: —
Moj sine, nju je obuzela naklonost prema tebi, ali je ona žena
jednoga bogatog covjeka. Uzmi sav svoj novac sa sobom i slijedi me, da te ja odvedem do cilja tvojih želja. Pa ako se ti s njome sjediniš,
tada ceš - ukoliko joj se obratiš sa svima mogucim ljubaznostima i lijepim rijecima - od njezinih draži i njezina blaga postici sve, što god zaželiš. Moj brat uzme sav taj novac, spremi se na odlazak i uzme slijediti staru, a da u to nije mogao vjerovati. Ona je išla naprijed, a moj ju je brat slijedio, sve dok nisu došli do nekih velikih ulaznih vrata, gdje je ona pokucala, i na koja je došla neka grcka robinja i otvorila im. Stara uðe i pozove mojega brata da uðe s njome. Tako on dakle uðe u veliku kucu i potom u neku veliku stambenu odaju, koje je pod bio pokriven predivnim sagovima, i koja je bila opremljena zavjesama. On sjedne, i stavi zlato pred sebe i svoj turban na koljena. Ali prije nego što se on u tome snašao, uðe unutra stanovita mlada dama, tako lijepa, kakvu još nikada nitko nije ugledao, odjevena u najraskošnije haljine. Tada moj brat ustane, a kada ga je ona ugledala, nasmiješi mu se, pokaže mu svoju radost i glavom mu dadne znak, da sjedne. Zatim zapovijedi, da se zakljucaju vrata, a kada se to dogodilo, ona priðe k mojemu bratu i uzme ga za ruku. Išli su zajedno, dok nisu dospjeli do jedne postrance smještene odaje. Onamo oboje uðu, i gledaj, ona je bila opskrbljena svakojakim vrstama zlatom prošivenih svilenih sagova. On sjedne, ona sjedne pokraj njega i uzme se neko vrijeme s njime šaliti. Naposljetku ustane i rekne: —
Nemoj se micati sa svojega sjedišta, dok ne budem natrag!
I ona išcezne. A dok je on tako tu sjedio, gledaj, kad li uðe ravno prema njemu neki crni rob divovskog stasa, s isukanim macem u ruci, i povice: —
Hej ti tu, tko te je ovamo doveo, i što ti ovdje radiš?
34
- Brijaceva prica o svome petom bratu Kada ga je moj brat ugledao, nije mu mogao dati nikakav odgovor, jer je zbog straha ostao bez rijeci. Tada ga crnac pograbi, svuce mu haljine i pocne ga bez prestanka pljoštimice udarati svojim macem, sve dok on, onesviješcen od bolova, nije pao na pod. Kada je bijedna crncina pomislila, da je s njime gotovo, moj ga brat zacuje kako vice: -
Gdje je solilja?
Tada uðe neka robinja, koja je imala u ruci veliki poslužavnik s mnogo soli. I crnac je pocne postojano utrljavati u rane mojega brata, koji se ipak nije micao iz straha, da bi rob mogao primijetiti, da je on još živ, i zatim ga potpuno dotuci. Djevojka solilja ode, a crnac povice: —
Gdje je podrumarka?
Tada k mojemu bratu priðe stara, odvuce ga za noge u podrum i baci ga na hrpu ubijenih muškaraca. Ondje je on ležao na istome mjestu tijekom dva puna dana. Ali je Allah sol ucinio sredstvom, koje mu je sacuvalo život, jer je zaustavila krvarenje. Kada je moj brat zatim osjetio, da je u stanju, da se opet mice, krenuo je iz podruma, sa strahom otvorio okance i ispuzao van na slobodno. I Allah ga je zaštitio, tako da se u tami kretao naprijed, i da se mogao sve do jutra skloniti u dvorani. O osvitu dana poðe ona prokleta stara napolje u potragu za novim lovackim plijenom. On je slijedio njezine tragove, a da ona to nije primjecivala, i stigao je u svoj stan, gdje je povezao svoje rane i poceo se lijeciti, sve dok nije postao zdrav. Kroz to je vrijeme promatrao staru, i gledao ju je u svako doba dana, kako ona sa sobom uzima jednoga muškarca za drugim, i kako ih odvodi u onu kucu, a da o tome nije izgovorio nijednu rijec. Zatim, kada je opet postao zdravim i snažnim, on uzme komad tkanine i nacini od njega vrecu, napuni je sitnim komadicima stakla i sveže je o svoj pojas. I dadne si strani izgled, tako da ga nitko nije mogao prepoznati. Ocijene si perzijsku odjecu, uzme mac i 35
Tridesetitreca noc sakrije ga ispod svojih haljina. Kada je ugledao staru, on joj rekne s perzijskim izgovorom: — Stara, imaš li kakav kantar15, da mogu odvagati devetstotina dinara? Par od njih cu dati tebi. — Imam jednoga sina - odgovori stara — mjenjaca, koji posjeduje sve vrste kantara. Doði sa mnom, prije nego što on napusti svoj duCan, i on ce ti odvagati tvoje zlato! Moj brat zamoli: —
Vodi me!
Tada ona poðe naprijed, moj brat za njom, sve dok nisu došli do onih vrata. Ona pokuca, i doðe sama mlada dama i otvori vrata. Stara joj se pritom osmijehne i rekne: —
Danas vam donosim masno meso.
Dama meðutim uzme mojega brata za ruku i odvede ga u istu sobu kao i prije. Ona posjedi neko vrijeme uz njega, zatim ustane i rekne mu: —
Nemoj se micati, dok ne budem natrag!
I ona ode, ali prije nego što se moj brat u tome snašao, ovamo iznenada stane prokleta crncina s isukanim macem i povice: —
Ustaj nesretnice!
On ustane. A kada je rob pošao pred njim, on pograbi rukom mac, koji je bio skriven pod njegovim haljinama, i robu odvoji glavu od tijela. I on ga pocne vuci za noge u podrum i vikati: —
Gdje je solilja?
Tada doðe robinja s poslužavnikom i solju, i kada je ugledala mojega brata s macem u ruci, ona ucini zaokret, da pobjegne. On ju je meðutim slijedio i odrubio joj je glavu. Zatim glasno povice: —
Gdje je podrumarka?
5 Kantar je osobita vrsta vage sa dvije kuke, izmeðu kojih se nalazi jezicacr 36
Brijaceva, prica o svome petom bmtu Tada doðe stara, a on joj dovikne: - Prepoznaješ li me opet, ti zlosretna babetino? - Ne, moj gospodaru — odgovori ona. A on joj rekne:
- Ja sam onaj covjek s dinarima, u cijoj si kuci ti bila, i obavila abdest, i molila, i kojega si ti ovamo namamila. - Boj se Allaha i poštedi me! - uzvikne ona. On se meðutim nije na nju obazirao, nego joj je poceo zadavati udarce, sve dok je nije rasjekao na cetiri komada. Zatim on poðe, i pocne tragati za mladom damom. Kada ga je ova ugledala, postane izbezumljenom od straha i pocne ga preklin-jati za milost. Tada je on poštedi i upita: -
Što te je nagnalo u zajednicu s tim crncem?
A ona odgovori: -
Ja sam bila sluškinja kod stanovitoga trgovca, a ova me je
starica cesto posjecivala, i ja sam se priklonila k njoj. Jednoga mi meðutim dana ona rekne: 'Imamo u našoj kuci svadbenu svecanost, tako lijepu, kakvu još nikada nitko nije doživio, i ja bih željela, da si je ti pogledaš.' S rijecima: 'Slušam i pokoravam se!' ja se podignem
i stavim na sebe svoje najljepše haljine i svoj nakit. Uzmem takoðer sa sobom jednu kesu, koja je sadržavala sto dinara. Zatim se uputim s njome, sve dok me nije uvela u ovu kucu. Cim sam ušla unutra, pograbi me, prije nego što sam se uopce snašla, ovaj crnac, i morala sam tako provesti ovdje tri godine zahvaljujuci podmuklosti te proklete babetine. Moje je brat dalje upita: -
Ima li on u ovoj kuci ikakav posjed?
A ona odgovori: -
On ima veliko bogatstvo. Ako ga ti možeš otpremiti, ucini to,
i pomoli se Allahu za njegov blagoslov! 37
Tridcsetitreca noc Zatim moj brat poðe s njome, i ona mu pocne otvarati sanduke, u kojima su ležale kese s novcem, tako da je on ostao bez rijeci od zaprepašcenosti. A ona mu rekne: —
Sada otiði, i mene ostavi ovdje, i dovedi ljude, da odavde
otpreme novac! Tako on otiðe i iznajmi deset nosaca. Ali kada se vratio natrag k vratima, naðe ih širom otvorenima. Tu damu nije ugledao, a nije ugledao ni kese s novcem, nego samo malo sitniša i tkanina. Tada spozna, da gaje djevojka bila nadmudrila. I tako on uzme taj novac, koji je još bio tu, pootvara skladišne prostorije i pouzima ono, što se u njima nalazilo, i ništa ne ostavi u kuci. I on u radosti provede noc. Ali kada je svanulo jutro, naðe on pred vratima dvadeset gradskih stražara, koji polože na njega ruku i reknu: —
Traži te nacelnik!
Moj ih brat pocne preklinjati, da ga puste da ode kuci, ali mu oni ne dopuste da se onamo vrati. Zatim im on obeca stanovitu svotu novca, ali oni to odbiju, cvrsto ga svezu uzetom i odvuku ga odatle. Usput susretnu izvjesnog prijatelja mojega brata. On se uhvati za njegov skut i pocne ga preklinjati i moliti ga, da bude uz njega i da mu pomogne, da se izvuce iz njihovih ruku. Tada prijatelj stane i zapita ih, o cemu se radi, a oni odgovore: —
Nacelnik nam je zapovijedio, da ga dovedemo pred njega, i
tako ga mi sada vodimo. Sada ih takoðer pocne moliti prijatelj mojega brata, da ga puste na slobodu, i ponudi im petstotina dinara i rekne: —
Kada doðete k nacelniku, recite mu, da ga niste mogli naci!
Ali oni nisu obracali pažnju na njegove rijeci, nego su uzeli mojega brata, tim što su ga vukli, dok je on ležao licem prema zemlji, sve dok ga nisu doveli pred nacelnika. Kada gaje taj ugledao, on ga upita: —
Odakle ti imaš te tkanine i taj novac?
Moj brat uzvikne: 38
Brijaceva, prica o svome šestom bratu —
Molim za milost!
Tada mu nacelnik pruži rubac milosti16, i tako mu on ispripovijeda sve, što mu se dogodilo od njegova susreta sa starom sve do damina bijega. I on zakljuci: —
Što sam uzeo, uzmi od toga toliko mnogo, koliko hoceš. Ali
mi ostavi ono, cime mogu održavati svoj život! Ali nacelnik uzme tkanine i novac sve zajedno za sebe. A buduci da se pobojao, da bi ta pripovijest mogla doci do sultanovih ušiju, on pozove k sebi mojega brata i rekne mu: — Otputuj iz ovoga grada, inace cu te dati objesiti. — Slušam i pokoravam se! — rekne moj brat i krene na putovanje u neki drugi grad. Na putu ga meðutim napadnu razbojnici, svuku ga, i istuku, i odsijeku mu oba uha. Kada sam ja zatim docuo o njegovu zlu udesu, pošao sam za njim, tim što sam uzeo sa sobom za njega haljine. I ja ga potajno dovedem u ovaj grad, i dadnem mu dnevnicu, da može jesti i piti.' BRIJACEVA PRICA 0 SVOME ŠESTOM BRATD. 'Što se napokon tice mojega šestog brata, o gospodaru pravovjernih, toga, kojemu su bile odsjecene obje usne, on je bio dospio u siromaštvo. Jednoga dakle dana on izaðe, kako bi nešto isprosio, cime bi mogao održavati svoj život. I usput odjednom ugleda neku lijepu kucu sa širokim i visokim trijemom. A na ulazu su sjedili uškopljenici, koji su puštali unutra i odbijali. Tako upita moj brat jednoga od onih, koji su ondje stajali, i taj mu rekne:
16 Ono što se svlaci s vlastitoga tijela i pruža optuženomu, to predstavlja uvijek svojevrsno obecanje milosti. 39
Tridesetitreca noc —
Ova palaca pripada jednom odvjetku Barmekida17.
Tada on priðe k vratarima i zamoli ih za neki dar. Oni meðutim reknu: —
Uði kroz velika kucna vrata, i naš ce ti gospodar dati, što
želiš! On dakle ude u predvorje, i neko vrijeme poðe dalje, i doðe u stambenu zgradu najvece ljepote i sjaja, poplocenu mramorom i zastrtu sagovima, a u sredini je bio cvjetni vrt, kojemu slicna on još nikada nije vidio. Tada moj brat zastane neko vrijeme bez rijeci od zaprepaštenja i nije znao, kamo da usmjeri svoje korake. Ali on zatim poðe prema gornjem kraju dvorane, i ondje naðe nekog covjeka lijepa lica i brade. Kada je taj ugledao mojega brata, on ustane, nazove mu dobrodošlicu i upita ga, kako je. A on ga izvijesti, da se nalazi u nuždi. Pošto je ovaj saslušao rijeci mojega brata, on mu izrazi svoju srdacnu sucut, pograbi svoju haljinu, razdere je i povice: —
Kako to! Zar sam ja u nekom gradu, u kojemu tebe muci
glad? Tako nešto ja ne mogu podnositi! I on mu obeca svako dobro i rekne: — Ti moraš bezuvjetno sa mnom dijeliti moj stol. — Dobri gospodaru - odgovori moj brat - ja ne mogu više cekati, jer zaista, ja sam strašno gladan. Tada on uzvikne: — Hej, Decko! Donesi umivaonik i ibrik18! A okrenut k mojemu bratu: — Priði, o moj goste, i operi si ruke! 17 Barmekidi su bili na glasu zbog svoje plemenitosti i širokogrudnosti, a od njih se u 1001 noci najcešce spominje Dža'far, veliki vezir baghdadskog kalifa Harun er-Rašida, pogubljen od samoga kalifa 803. godine. 18 Bakreni vrc za vodu.
Brijaceva prica, o svome šestom bratu
I moj brat poðe, da si opere ruke, ali ne ugleda niti ibrika ni umivaonika. Alije gospodar kuce pravio pokrete, kao da si pere ruke, a zatim povice: -
Donesite stol! Ali moj brat ponovo ništa ne ugleda. Tada ovaj rekne mojemu bratu:
-
Molim, uzimaj od ovoga jela, i nemoj se stidjeti! I on je pokretao ruke ovamo i onamo, kao da jede, tim što je rekao mojemu bratu: -
Zaprepašten sam, da ti tako malo jedeš. Ti se ne smiješ sus-
tezati od jela, ja ipak znam, kako si gladan. I moj brat pocne ciniti, kao da jede, dok je domacin govorio: -
Uzmi, i osobito obrati pažnju na ovaj lijepi kruh i na njegovu
bjelinu! Ali moj brat još uvijek nije vidio ništa. Zatim on u sebi rekne: -
Ovaj covjek voli, da od ljudi pravi budale.
I on odgovori: -
Dobri gospodaru, ja u citavome svom životu nisam vidio ništa
ljepše od ovoga bijelog kruha, i nisam takoðer ništa slaðe okusio. Onaj rekne: -
Taj je kruh ispecen od jedne od mojih robinja, koju sam ja
kupio za petstotina dinara. Zatim kucedomacin povice: -
Hej decko! Donesi kao prvu zdjelu mesnatu paštetu, i stavi u
nju prilicno mnogo masti! A mojemu bratu rekne: -
O moj goste, jesi li ti vidio nešto bolje od ove paštete? Tako
ti mojega života, jedi, i ne budi stidljiv. I on ponovo vikne:
41
Tridesetitreca noc - Hej, decko! Donesi nam paprikaš od tovljena pileta. I rekne mojemu bratu: - Hajde, jedi, o moj goste, jer ti si gladan, i to ti je potrebno! Moj brat pocne micati celjustima, i cinio je, kao da žvace, dok je gospodar kuce narucivao jedno jelo za drugim i njemu ipak nije ništa iznosio osim ponuda, neka jede. I naposljetku on vikne: -
Hej, decko! Donesi nam pilice nadjevene pistacijom19.
A mojemu bratu rekne: - Tako ti tvojega života, o moj goste, ja sam ove pilice tovio takoðer pistacijama. Jedi zato nešto, što još nikada u svome životu nisi jeo! - O moj gospodaru - odgovori moj brat - to je nešto dobro. I domacin ucini rukom pokret, kao da ugurava mojemu bratu zalogaj u usta, i bez prestanka je gladnomu nabrajao jela i opisivao ih, sve dok njegova glad nije postala tako žestokom, da je najžudnije ceznuo za kakvim komadom jecmena kruha. Onaj meðutim upita: - Jesi li ti vidio što bolje od zacina u ovim jelima? Moj brat rekne: - Nikada, o moj gospodaru! - Jedi koliko ti srce želi, i nemoj biti stidljiv! - rekne onaj. Ali gost odgovori: - Dovoljno sam se najeo. Tada taj covjek vikne: - Odnesite to, i donesite poslastice! A mojemu bratu rekne: -
Jedi od ovoga, to je izvrsno! Jedi od ovih hurmašica. Tako ti
mojega života, jedi te tu hurmašice, prije nego što iz njih iscuri šerbet! 19 Pistacija (pistac) je tršlja. 42
Brijaceva prica o svome šestom bratu
- Nikada ja ne bio lišen tebe, dobri gospodaru! - odgovori moj brat, i zapita ga o kolicini mošusa u hurmašicama. - Tako ih ja dajem uvijek pripravljati - odgovori on. — U svaku se hurmašicu stavlja pola miksala mošusa i cetvrtina miksala ambre. Za vrijeme je svega toga moj brat stalno pokretao glavu i usta i celjusti ovamo i onamo. Onaj još rekne: -
Jedi od ovih mandula, i ne budi stidljiv!
Ali moj brat odgovori: -
O moj gospodaru, ja sam stvarno sit, i ne mogu više pojesti ni
jedan komad. Na to kucedomacin: -
O moj goste, ako ti hoceš jesti i istovremeno si gledati ove
lijepe stvari, tada ipak - o Allah! o Allah - nemoj ostati gladan! Ali moj brat odgovori: -
O moj gospodaru, tko pojede od svih tih jela, kako bi taj
mogao ostati gladan? Nato on promisli, i rekne sebi samomu: -
Pripremit cu mu neku podvalu, kojom cu ga odvratiti od
takva cinjenja! Sada domacin povice: -
Donesite nam vino! I sluge su pokretale rukama u zraku, kao da donose vino. Zatim on pruži mojemu bratu pehar i rekne:
- Uzmi ovaj pehar, pa ako ti se ono svidi, dadni mi to do znanja! - O moj gospodaru - odgovori on - ono je izvrsno. Ali sam ja navikao piti samo dvadeset godina staro vino. - Tada pokucaj na ova vrata — rekne domacin — jer boljega vina ne možeš piti! 43
TridcsctitreM noc — S tvojim dobrostivim dopuštenjem - rekne moj brat, i pokretao je svoju ruku kao da pije. — Za tvoje dobro i zdravlje! — uzvikne domacin te kuce, i ucini pokret, kao da pije. Nato pruži mojemu bratu još jedan pehar, a taj ga prinese k ustima i ucini, kao da se opio. I on neocekivano pograbi domacina, podigne ruku, tako da mu se mogla vidjeti golota njegovih pazuha, i zadade mu udarac po šiji, da je prostorija od njega odjeknula. Zatim ga pogodi drugim udarcem. Ali domacin gromko povice: —
Sto to treba znaciti, ti zemaljski otpade?
. — Dobri gospodaru, ti si svojemu robu ukazao toliko mnogo dobra, pustio si ga u svoju kucu, i dao si mu jesti od svojih jela. I dao si mu da pije staro vino, sve dok on nije postao pijanim i razuzdanim u svom ponašanju prema tebi — ali si ti odvec plemenit, a da mu ne bi oprostio njegovu budalastost i njegov ispad. Kada je ovaj cuo rijeci mojega brata, on se grohotom nasmije i rekne: —
Ja sam se dugo šalio s ljudima i prijateljima spremao podvale,
ali još nikada nisam susreo nekoga, koji bi imao dovoljno strpljenja i smisla za šalu, da pristane na sve moje hirove, osim tebe. Stoga ti sada opraštam, i ti sada trebaš stvarno postati mojim drugom za stolom, i nikada me ne napuštati. Nato on zapovijedi, neka se zbilja iznesu te prije toga spomenute vrste jela. I on je jeo s mojim bratom, dok se obojica nisu zasitili. Zatim su prešli u odaju za pice i ondje našli djevojke, slicne Mjesecima, koje su pjevale svakojake pjesme i svirale na svakojakim glazbalima. Ondje ostanu pri picu, sve dok pijanstvo nije steklo nad njima vlast, i dok gospodar kuce nije poceo postupati s mojim bratom kao s nekim prisnim prijateljem, tako da je on postao poput njegova brata. Onaj ga je vrlo zavolio i poklonio mu je pocasnu haljinu. Sljedeceg jutra njih dvojica pocnu iznova rasipati i pijancevati, i tako su dalje živjeli tijekom dvadeset godina. 44
Brijaceva prica o svome šestom bratu Tada onaj covjek umre, i sultan prigrabi u svoj posjed svo njegovo bogatstvo i pocne iz mojega brata cijediti njegove ušteðevine, sve dok nije postao prosjakom, koji ne posjeduje više ništa. Moj brat meðutim napusti grad, i pobjegne iz njega nasumce. Na putu ga spopadnu Beduini20, svezu ga, i odvuku ga u svoj logor. A taj, koji ga je zarobio, ga pocne muciti i govoriti:
—
Otkupi od mene svoj život svojim novcem, inace cu te ubiti!
Moj brat pocne plakati i uzvikivati: —
Tako mi Allaha, ja nemam ništa. Ali ja sam tvoj zarobljenik.
Ucini dakle sa mnom, kako hoceš! Beduin ubrzo potegne nož, odsijece mojemu bratu usne, i sve nasrtljivije pocne zahtijevati novac. No taj je meðutim Beduin imao lijepu ženu. Ona se u odsutnosti svojega supruga zadržavala u blizini mojega brata, a htjela gaje — sablažnjavajuci ga - navesti na jebanje. Ali se on suzdržavao od nje. Jednoga ga dana ona opet pocne zablažnjavati. Tada se on s njome pocne šaliti, i pusti je da mu sjedne na njegovo krilo, kad li iznenada uðe taj Beduin. Cim je ugledao mojega brata, on na njega povice: —
Jao tebi, prokleti nitkove, hoceš li mi sada još zavoditi moju
ženu? I on izvuce nož, i odsijece mojemu bratu kurac. Zatim ga natovari na devu, odvede ga u planine, i ostavi ga samoga. Ondje su pokraj njega prolazili putnici. Oni ga prepoznaju, dadnu mu jesti i piti, a meni donesu izviješce o njegovu stanju. Ja odmah poðem k njemu, dadnem mu da uzjaši, i dovedem ga natrag u grad. Ondje mu izdam toliko mnogo, da od toga mogne živjeti. Sada sam došao k tebi, o gospodaru pravovjernih, i nisam se htio opet vratiti, prije nego što sam ti sve ispricao. To bi bilo dakako neuljudno, jer ja imam na vratu šestero brace, za koju se brinem!' 20 Beduin (arapski: badavi = pustinjski) je u izvornom znacenju te rijeci stanovnik pustinje, dakle covjek bez stalna boravišta, a potom i skitac. Odatle ta rijec ima cesto i negativnu konotaciju - skitnica. 45
Tridesetitreca noc Kada je gospodar pravovjernih cuo moju povijest, i sve ono, što sam mu ispricao o svojoj braci, on se tada nasmije i rekne: - Ti govoriš istinu, o Sutljivce, Ti si zaista covjek od malo rijeci, i kod tebe se ne može naci nikakve nametljivosti. Sada se meðutim iseli iz ovoga grada, i skrasi se u nekome drugome! Zatim me progna, i dadne da me se otpravi pod stražom. Zatim se ja otputim u tuðinu, i pocnem putovati po zemljama, sve dok nisam tlocuo o njegovoj smrti, i o stupanju na prijestolje jednoga drugog kalifa. Tada se ja vratim u prijestolnicu, i naðem svoju bracu mrtvu, i namjerim se na ovoga mladica, kojemu sam ucinio najljubaznije usluge. Jer da nije bilo mene, on bi bio ubijen. Ali mi on sada pripisuje nešto, što uopce ne leži u mojoj naravi. Jer to, o vi gospodo, što on o meni govori o nametljivosti, su prazne rijeci. Da, upravo sam poradi
toga mladica proputovao kroz mnoge zemlje, sve dok nisam došao u ovaj kraj i susreo ga kod vas. Zar to nije, vi cijenjena gospodo, znak mojega casnog postupanja?' A ovo je ZAVRŠETAK GRBAVCEVE POVIJESTI. Tada rekne krojac kralju od Kine: — Kada smo saslušali brijacevu pripovijest i upoznali njegovu brbljavost, i sada vec saznali, daje on ovomu mladicu vrlo naškodio, položimo ruke na njega i zatvorimo ga, a zatim u miru sjednemo, i pocnemo jesti i piti, i svecana gozba poprimi lijep tok, sve dok nije odjeknuo poziv na popodnevnu molitvu. Moja me meðutim žena primi kisela izraza lica, i rekne: 'Ti sebi uvijek prireðuješ radosti i zadovoljstva, a ja sjedim ovdje turobna. Ako me ti sada ne izvedeš, i ako mi za ostatak dana ne pribaviš nešto razonode, ja cu presjeci vrpcu izmeðu nas, a to znaci moju rastavu od tebe.' Stoga sam je izveo, i mi smo se zabavljali sve do vremena nocnog obroka. I na 46
Završetak grbavcevc povijesti putu ka kuci sretnemo ovoga grbavca, koji je bio prepun vina i pjevuckao ove stihove: Bistra je casa i bistro je vino. Cini se da su jedno drugomu posve nalik. Prvo je to vino, a ne pehar. Zatim je to pehar, a ne vino. I tako ga ja pozovem, da s nama objeduje, i izaðem da kupim pecene ribe. Zatim sjednemo, da jedemo. I moja žena uzme komad kruha i zalogaj ribe, i gurne mu oboje u usta. On meðutim proguta naopako, i umre. Tada ga ja ponesem, i donesem ga na lukav nacin u kucu ovoga lijecnika, toga Židova. I lijecnik ga na lukav nacin ubaci u kucu toga upravitelja. A upravitelj ga na lukav nacin baci na put toga kršcanskog prekupca. To je moja povijest i povijest onoga što mi se jucer dogodilo. Pa zar ona nije cudnovatija od grbavceve povijesti?' Kada je kralj od Kine saslušao krojacevu pricu, on pocne kimati glavom od radosti, pokaže svoje zaprepaštenje, i rekne: -
Pripovijest je o tome mladicu i nametljivome brijacu stvarno
zabavnija i ljepša od pripovijesti o tome grbavom obmanjivacu. Nato on zapovijedi jednomu od svojih komornika, da ode s krojacem i da oslobodi brijaca iz zatvora, i rekne: -
Želim ga cuti kako govori, i to treba biti spasenje za sve vas.
Zatim cemo meðutim pokopati grbavca..."
Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 47
/<$\
Ali kada je zapocela s I trideseticetvrta noc 1 s Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje kralj od Kine zapovi-jedio: —
Dovedite mi toga brijaca, i on treba biti vaše spasenje. Zatim
cemo pokopati ovoga grbavca, koji je od jucer mrtav, i podici cemo mu spomenik. Istoga trenutka odu komornik i krojac u zatvor, izvedu iz njega brijaca, i vrate se s njime pred kralja. Taj ga pogleda ispitivackim pogledom, i gledaj, to je bio neki prastar covjek od preko devedeset godina, tamna lica, bijele brade i bijelih obrva, malih ušiju i dugacka nosa, i lica glupava i umišljena izraza. Kralj se nasmije nad tim prizorom i rekne: —
O Sutljivce, ja želim, da mi ti malo pricaš o svojoj povijesti.
Tada brijac rekne: O najveci kralju našeg vremena, kakva je to povijest ovoga kršcanina i ovoga Zidova i ovoga muslimana i ovoga grbavca, koji leži pred vama mrtav? I zašto ste se svi vi ovdje okupili?
Tada mu kralj od Kine rekne: —
A zašto ti pitaš o svemu tome?
Ovaj odgovori: 49
Trideseticetvrta noc -
Ja pitam o njima, kako bi kralj spoznao, da ja nisam
nametljiv, i da su me oni s nepravom potvorili za brbljavost. Jer ja sam taj, koji je nazvan Sutljivcem, i zaista, ja imam srecu sa svojim imenom, kako to kazuje pjesnik: Rijetko gledaju, ako istražuješ, tvoje oci nekog covjeka, Cije ti ime ne može objasniti njegovo nutarnje bice. Sada kralj rekne: -
Objasnite brijacu povijest ovoga grbavca i što mu se pri noc
nom objedu dogodilo, nadalje takoðer ono, što su ispricali kršcanin, Židov, upravitelj i krojac! * Ali ako bih sve to ovdje još jednom pripovijedala, * to bi znacilo samo muciti slušatelje. *21 Kada je brijac sve saslušao, on zakima glavom i rekne: -
Tako mi Allaha, to je jedna krajnje neobicna stvar! Sada mi
meðutim otkrijte ovoga grbavca. Tada oni uzmu s njega ponjavu, i ovaj mu sjedne do glave, uzme njegovu glavu u svoje krilo i pogleda mu u lice. I on se pocne smijati, sve dok nije pao na leða, i rekne: -
Svaka je smrt cudo, ali bi smrt ovoga grbavca morala biti
zabilježena slovima od tekuceg zlata! Tada su svi prisutni bili zaprepašteni zbog brijacevih rijeci, a nad njima se takoðer zacudi kralj i rekne: -
Stoje to Šutljivce? Ispricaj nam!
Brijac meðutim uzvikne:
21 Ovdje je - kao i drugdje, gdje su dijelovi izricaja odvojeni zvjezdicama -u izvorniku posrijedi rimovana proza. Sama se pak ovakva Šehrezadina primjedba u 1001 noci na razne nacine cesto javlja, bilo da je, kao što je ovdje slucaj, izgovara ona sama, bilo da je izgovara neki od njezinih junaka. 50
Završetak grbavceve povijesti -
O najveci kralju našega vremena, u tome se grbavom obma
njivacu još nalazi život! Nato on uzme sa svojega opasaca neku vrecicu, otvori je, i iz nje izvadi loncic s mašcu, te njome namaze grbavcev vrat i njegove vratne žile. Zatim izvadi neka željezna kliješta, i gurne ih grbavcu u grlo, i izvuce iz njega komad ribe zajedno s ribljom košcu. I kada je taj bio vani, gledaj, on je bio natopljen krvlju. Grbavac meðutim kihne, poskoci, pogladi se rukom po licu, i rekne: -
Svjedocim, da nema nijednoga Boga22 osim Allaha i da je
Muhammed Allahov prorok. Kralj se i svi prisutni zaprepaste nad time, što su vidjeli, i o cemu su se osvjedocili vlastitim ocima. I zatim se kralj od Kine pocne smijati, sve dok nije pao u nesvijest, i isto tako ucine svi drugi. Tada rekne sultan: -
Tako mi Allaha, zaista, ovo je jedna cudesna povijest! Nikada
ja nisam doživio ništa cudnovatije! O vi muslimani, o vi svi placenici23, jeste li ikada u svome životu vidjeli nekog covjeka, koji je umro, i zatim opet postao živim? Zaista, da mu Allah nije poslao ovog brijaca, koji gaje ucinio živim, on bi bio mrtav! Oni reknu: -
Tako nam Allaha, ovo je jedno cudesno cudo.
Zatim kralj od Kine zapovijedi, da ta povijest treba biti zabilježena i pohranjena u kraljevskoj pismohrani. Zatim on pokloni Židovu, kršcaninu i upravitelju skupocjene pocasne haljine i naredi im da otiðu odatle. Oni dakle otiðu. Potom se sultan okrene ka krojacu, dadne mu pocasnu haljinu, imenuje ga svojim dvorskim krojacem, i ispostavi mu cvrst godišnji novac. I on uspostavi mir izmeðu njega i grbavca, a ovomu takoðer pokloni skupocjenu pocasnu haljinu i cvrst godišnji prihod, i ucini ga svojim drugom za 22 Bog je ildh, a od te je rijeci ir zajednici sa clanom, el-ilah, jednacenjem i
stezanjem nastala za jedinoga Boga rijec Allah. 23
Dakako: placeni inozemni vojnici, koji nisu muslimani.
51
Trideseticetvrta noc stolom. Naposljetku takoðer brijacu iskaže svoju milost, tim što mu je poklonio pocasnu haljinu i uzdržavanje, i što ga je ucinio državnim brijacem i svojim drugom za stolom. I oni požive najljepšim i najveselijim životom, sve dok im nije došao rušitelj radosti i rastavitelj prijatelja24." "Pa ipak, o sretni Kralju" tako je nastavila Šehrezad "ta pripovijest nije cudnovatija od one o dvojici vezira i Enisi el-Dželis." k
Tada joj njezina sestra rekne:
"A kakva bi ona zapravo mogla biti?" I ona pocne pripovijedati PRIPOVIJEST 0 NHR ED-DlNU I ENlSI EL DŽELlS. "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je nekoc u Ðasri živio jedan kralj, koji je volio siromahe i prosjake i koji je bio dobrostiv prema svojim podanicima i od svojega bogatstva poklanjao svima, koji su vjerovali u Muhammeda - Allah ga blagoslovio i pozdravio! Ali je takoðer bio onakav, kakvim ga oslikava jedan od pjesnika: Ako podu u juriš protiv kralja guste cete, Tada on na neprijatelje udara britkim macem. Zatim on upisuje na njihove grudi pismo jurišne uzavrelosti O danu, kada ga ugledaš, kako je jurnuo na jahace. On se zvao kralj Muhammed ibn Sulaiman ez-Zaini, a imao je dva vezira, od kojih je jedan bio el-Mu'in ibn Sava, drugi meðutim 24 Dakako: Asrael, anðeo smrti, i u prenosnici — smrt.
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi d-Dželis el-Fadl ibn Chakan. Bio je meðutim el-Fadl ibn Chakan najveliko-dušniji covjek od svih ljudi svojega vremena, * muž od ispravnih postupaka u životnim promjenjivostima, * tako da su se sva srca bila usuglasila * u ljubavi prema njemu * i da su se ljudi oko njega natiskivali, * da ga pitaju za savjet, * i da su podanici molili za njegov dug život, * jer je on bio odan dobru, * a prognao je zlo i neva-ljalštinu. * Vezir je el-Mu'in ibn Sava nasuprot tomu mrzio ljude i nije volio dobrotu i bio je svojevrstan izložak nevaljalosti. O njemu se kazuje:
Otiði k plemicu, plemicevu sinu! Jer plemici, Sinovi plemica, su oni, koji ce opet roditi plemice. A okani se prostaka, sinova prostaka! Jer ti prostaci, Sinovi prostaka, su oni, koji opet raðaju prostake. I koliko je god narod vrlo ljubio el-Fadla ibn Chakana, toliko je vrlo mrzio el-Mu'ina ibn Savu. Dogodilo se dakle jednoga dana prema odluci Svemogucega, da je kralj Muhammed ibn Sulaiman ez-Zaini sjedio na prijestolju svojega gospodstva, okružen svojim dostojanstvenicima, i da je dao pozvati svojega vezira el-Fadla ibn Chakana i da mu je rekao: —
Želio bih jednu robinju tako lijepu, kakve sada nema nijedne
druge, * savršenu u ljupkosti, * ravnomjerne savršenosti, * i izvrsnos ti svih dobrih darova. * Tada dvorjani reknu: —
Takva se jedna djevojka može imati samo za desettisuca
dinara. I kralj pozove svojega riznicara i rekne: —
Odnesi desettisuca dinara u kucu el-Fadla ibn Chakana.
53
Trideseticetvrta noc Riznicar ucini, kako je sultan zapovijedio. I ministar otiðe odatle, pošto mu je dao nalog, da se svakoga dana upucuje na trg za trgovanje robljem i da prekupcima stavi stvar na srce. Takoðer izdade zapovijed, da nijedna djevojka, koje se cijena penje preko tisucu dinara, ne smije biti prodana, prije nego što su nju pokazali veziru. Tako prekupci nisu više prodavali nijednu robinju, a daje predhodno nisu pokazali ministru. Ali mu se nije dopala nijedna od svih robinja, koje su se nalazile kod njih, sve dok jednoga dana nije neki trgovac došao do kuce vezira el-Fadla ibn Chakana, kada je ovaj upravo uzjahao konja, kako bi odjahao u palacu. I taj trgovac uhvati njegov stremen i rekne: O ti, koji si kraljevsko dostojanstvo doveo do novoga sjaja, Ti si vezir, kojemu se uvijek osmjehuje Sunce srece. Ti si probudio meðu ljudima izumrlu plemenitost. Tvoja ce revnost biti nagraðena, zauvijek posredstvom Allahove moci! 1 on nastavi: —
Visoki gospodaru, to, što je bilo traženo po najvišoj zapovi
jedi, je konacno naðeno. Vezir zapovijedi: -
Dovedi mije!
Tada trgovac išcezne na kratko vrijeme i zatim dovede neku djevojku, * koja je bila plemenita stasa, * i nabreklih grudiju, * njezin je pogled imao tamnu silinu, * obao je bio lik njezinih obraza, * njezino je tijelo bilo tanko, * ali bedra baš teška. * Nosila je predivnu haljinu, * a slaði je od medene vode bio rub njezinih usana. * Njezin je lik bio ravnomjerniji nego onaj naklonjene grane, a njezin je govor bio nježniji nego onaj u jutarnjeg Zefira, onako kako je jedan od onih, koji su je opisivali, rekao o njoj: 54
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Dželis Ona je cudo od ljepote. Njezino je lice poput Uštapa. I ona je slaða ljudima od grožða i vocnoga soka25. Njoj je dao Gospodar prijestolja dostojanstvo i visok položaj, Dražest i pametnu narav, tijelo tako vitko kao neko koplje. Na nebu njezina lica stoji sedam zvijezda Kao stražari za obraze koji odande uhode u daljinu. Ako bi neki covjek nastojao da si uvreba jedan pogled: Njega bi džinnovi njezina oka spalili jednom zvijezdom26. Kada ju je vezir ugledao, ona mu se iznimno dopadne, i on se okrene k trgovcu i upita: -
Koliko je visoka cijena ove robinje?
Taj odgovori: -
Njezina tržišna vrijednost iznosi desettisuca dinara. Ali se
njezin vlasnik zaklinje, da desettisuca dinara ne pokrivaju cak ni troškove za one pilice, koje je ona pojela, za ono vino, koje je popi la, za one pocasne haljine, koje su bile poklonjene njezinim ucitelji ma. Jer ona je izucila umjetnost lijepog pisma, gramatiku, nauk o rijecima, izlaganje Kur'ana, temeljne postavke pravne znanosti i teologije, nauka o lijecenju i racunanja vremena, i ona se razumije
u sviranje na glazbenim instrumentima. 25 - Cini se da je cijela ova pjesma loše komponirana i da nam je loše predana — napominje Littmann. Ovoj meðutim Littmannovoj primjedbi treba dodati i to, da se od takva djela, kao što je 1001 noc vec i poradi samoga njego va obima ne može zahtjevati ujednacenost umjetnicke kvalitete. 26
Vidi predhodnu bilješku.
55
Trideseticetvrta noc Tada vezir rekne: -
Dovedi ovamo njezina gospodara!
Trgovac ga istoga casa dovede, i gledaj, to je bio neki Perzijanac, * od kojega je ostalo još samo malo, * kojega je vrijeme istrošilo, i sacuvalo još za poneku godinu. * Onako kako kazuje pjesnik: Vrijeme zastrašuje, o kakve li jeze! Vrijeme ima snagu i ostaje postojano. Jednom sam mogao hodati i nisam bio bolestan. Danas sam bolestan i ne mogu hodati. Vezir ga dakle upita: -
Jesi li zadovoljan, da ovu robinju prodaš sultanu Mu-
hammedu ibn Sulaimanu ez-Zainiji za desettisuca dinara? Tada Perzijanac odgovori: -
Tako mi Allaha, ako bih je ja kralju ponudio zabadava, to bi
bila samo moja obveza. Vezir smjesta zapovijedi, da se donese novac. I on bude dopremljen i odvagan pred Perzijancem. Tada trgovac robljem priðe k veziru i rekne mu: - S dopuštenjem našega gospodara, vezira, ja imam nešto reci. Tada vezir uzvikne: - Ovamo s time, što hoceš reci! -
Ja držim - nastavi trgovac - da ti ne bi trebao ovu robinju
još danas dovoditi ka kralju, jer ona dolazi upravo s puta. Naškodi la joj je promjena zraka, a putovanje ju je iznurilo. Nego je ti zadrži tijekom deset dana na miru u svojoj palaci, da se ona oporavi i opet 56
Pripovijest o Niir ed-Dinu i Enisi el-Dzelis bude onakvom, kakva je bila. Zatim je pak pošalji u hammam27 i odjeni je u najljepše haljine i odvedi je k sultanu. To ce ti donijeti više srece! Vezir promisli o trgovcevim rijecima i naðe, da bi tako bilo ispravno. Tako je on odvede u svoju palacu, odredi joj njezinu vlastitu sobu i naredi da joj se svakoga dana daje ono, što bi joj bilo potrebno u jelu i picu i drugim stvarima. Tako ona ondje ostane neko vrijeme. Imao je meðutim vezir e-Fadl ibn Chakan sina, * koji je bio poput Uštapa, * kada izlazi u punoci svojega svjetla. * Imao je svijetlo zracece lice, * obraz ružicasta sjaja, * na njemu madež malen poput zrnceta ambre, * kroz malje prosijavajuci se i fin, * onako kako je o njemu pjevao pjesnik * u stanovitoj pjesmi visoke zvucnosti *: Neki Mjesec — ushicuje on svojim ocima, kada gleda. Neku granu — ocarava on svojim stasom, kada se sagiba. Poput ebanovine su njegovi uvojci, njegova je boja poput svijetloga zlata. Njegovo je tijelo nalik nekoj trsci: svaka mu je ljepota prijatna. O ti, cije je srce tako tvrdo i cije je tijelo tako nježno, Zašto se nije dogodilo, da su svojstva obrnuta? Jer kad bi se nježnost tijela nalazila u tvome srcu, Ti prema zaljubljeniku ne bi više pokazivao nikakvu tvrdocu niti okrutnost. Istocnjacka kupelj.
Trideseticetvrta noc A ti, koji me koriš zbog ljubavi — ispricaj me! Jer bijeda je svladala onoga, koji tako pati kao ja. Krivica pogaða samo moje oci i moje zaljubljeno srce: Zato prestani s predbacivanjima i prepusti me mojoj boli. i Mladic dakle nije znao, kako to stoji s ovom robinjom. Njegov ju je meðutim otac opomenuo i rekao joj:
- Znaj, moja kceri, ja sam te kupio kao družicu u krevetu za kralja Muhammeda ibn Sulaimana ez-Zainiju. A ja imam jednoga sina, koji nijednu djevicu u ovoj gradskoj cetvrti ne ostavlja nepoje-banom. Budi dakle na oprezu pred njim i nemoj mu dopustiti da ugleda tvoje lice, pa cak niti da cuje samo tvoj glas! - Slušam i pokoravam se! - odgovorila je djevojka. I on je ostavi i ode odatle. Jednoga se meðutim dana dogodi po odluci udesa, da se djevojka uputila u hammam, koji se nalazio u kuci28, gdje ju je okupalo par robinja. Zatim se ona odjene u raskošne haljine, tako da su njezina ljepota i ljupkost još divnije dolazile do izražaja, i uðe ka gospodarici, ministrovoj suprugi, i poljubi joj ruku. A ova joj rekne: - Uzmogla ti kupelj uciniti dobro, o Enis el-Dželis! Zar nije lijep naš hammam? - O moja gospodarice - odgovori ona - meni ondje nije ništa nedostajalo osim tvoje prisutnosti. Tada gospodarica rekne robinjama: - Na noge, hajde da odemo u hammam! One odgovore: - Slušamo i pokoravamo se! Takav hammam odgovara našoj kupaonici. 58
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Dželis I sve s njome ustanu. Bila je dakle naložila dvjema malim robinjama, da stražare na vratima sobe, u kojoj se nalazila Enis el--Dželis, i rekla im: -
Ne puštajte nikoga k djevojci!
I one je uvjere u svoju pokornost. Ali jedva da se Enis el-Dželis smirila u svojoj sobi, kad li tuda proðe vezirov sin, cije je ime glasilo Nur ed-Din 'Ali, i upita o svojoj materi i familiji29, a te dvije robinje odgovore: -
One su u hammamu. Djevojka je meðutim, Enis el-Dželis, cula iznutra glas Nur ed--Dina 'Alije, i ona rekne sebi samoj:
- Ja bih ipak željela saznati, što je zapravo posrijedi s tim mladicem, o kome mi je rekao vezir, da on ne ostavlja u ovoj gradskoj cetvrti nijednu djevicu nepojebanom. Tako mi Allaha, imam veliku želju, da ga vidim! - Zatim ona skoci na noge, dok je odisala svježinom kupelji, priðe k vratima i pogleda Nur ed-Din a 'Aliju, i ugleda mladica, nalik mjesecu u njegovoj punini, i taj prizor probudi u njoj tisucu uzdaha. Ali takoðer mladic baci na nju jedan pogled, i ugleda je, i taj jedan pogled probudi takoðer u njemu tisucu uzdaha. I oboje budu upleteni u mrežu ljubavi jednoga prema drugomu. Tada se on uputi prema dvjema malim robinjama i povice
na njih, tako da su one pred njim pobjegle i ostale stajati na razdaljini, kako bi gledale i vidjele, što ce on poduzeti. I gledaj, on priðe k vratima odaje, otvori ih, uðe unutra k robinji i upita je: -
Jesi li ti ta, koju je moj otac kupio za mene?
Ona odgovori: -Da! Tada joj mladic, koji se nalazio u stanju pijanstva, pristupi, i uzme njezine noge, i stavi ih sebi oko pasa, i ona obavije svoje ruke 29 Za razliku od naše rijeci porodica, rijec familija ovdje podrazumijeva takoðer služincad i robove, to jest: sve pripadnike jednog domacinstva. 59
Trideseticetvrta noc oko njegova vrata, i primi ga uz poljupce, i uz uzdahe i ljubavnu igru. I on je sisao na njezinu jeziku i ona na njegovu, i on joj naposljetku ugrabi djevicanstvo. Kada su meðutim dvije male sluškinje vidjele, da je njihov mladi gospodar ušao k robinji Enisi el Dželis, one pocnu kricati i dozivati. Mladic ju je meðutim vec bio pojebao, i sada žurno otrci odatle, i potrudi se da umakne iz straha od posljedica svojega cina. Kada je vezirova supruga cula kako robinje krice, ona skoci i trkom doðe iz kupelji, dok joj se znoj slijevao preko lica, i povice: -
Sto treba znaciti ta vika u kuci? I kada je došla do dvije male robinje, koje je bila posjela pred vrata odaje, ona upita:
-
Hej vi, što je to?
Te dvije odgovore: -
Gledaj, naš gospodar Nur ed-Din 'Ali je prišao k nama,
istukao nas je, i mi smo pred njim pobjegle. On je meðutim prišao k Enisi el-Dželis i zagrlio ju je, a mi ne znamo što je on još dalje ucinio. Ali, kada smo mi pocele vikati, on je pobjegao. Potom dama ode k Enisi el-Dželis i rekne joj: - Što se dogodilo?
- O moja gospodarice - odgovori ona - dok sam ja ovdje sjedila, gledaj, kad li uðe neki lijep mladic i upita me: 'Jesi li ti ta, koju je moj otac kupio za mene?' I ja odgovorim: 'Da!' Jer tako mi Allaha, o moja gospodarice, ja sam povjerovala, da su njegove rijeci istinite. I on je smjesta prišao k meni i zagrlio me je.
- Je li ti se inace približio još sa cime drugim?- upita dama. I ona odgovori: - Jest. Ukrao mi je tri poljupca. -
On te nije mogao tako napustiti, a da te nije obešcastio! -
uzvikne vezirova supruga. 60
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Džðis I ona pocne plakati i udarati se po licu, a to su s njome cinile sve robinje. Jer one su se bojale, da ce Nur edDina njegov otac ubiti. Dok su one tako plakale, stigne vezir i upita, što je posrijedi. Tada mu rekne njegova supruga: -
Zakuni mi se, da ceš uvažiti ono, što god ti uopce kažem!
On rekne: -
Hocu.
Tada mu ona ispripovijeda, što je ucinio njegov sin, i on dospije u veliku brigu, razdere si haljinu, pocne se udarati po licu i cupati si bradu. Njegova mu meðutim supruga rekne: -
Nemoj se ubijati, ja cu ti dati njezinu cijenu, desettisuca
dinara, od vlastitoga novca! Tada on podigne glavu prema njoj i povice: - Jao tebi! Ne trebam ja njezinu kupovnu cijenu. Ali se bojim, da ce propasti moj život i moj novac. - O moj gospodaru, kako bi to onda trebalo biti? - Zar ti ne znaš, da na nas vreba onaj neprijatelj, koji se zove el-Mu'in ibn Sava? On ce, cim docuje o toj stvari, otici k sultanu..." 61 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju.
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir rekao svojoj suprugi: —
Zar ti ne znaš, da na nas vreba onaj neprijatelj, koji se zove
el-Mu'in ibn Sava. On ce, cim docuje o toj stvari, otici k sultanu i reci mu: 'Tvoj ti je vezir, o kome ti vjeruješ, da te on ljubi, uzeo desettisuca dinara i kupio stanovitu robinju, kojoj slicne nikada nitko nije vidio. Ali, buduci da mu se ona svidjela, on je rekao svo jemu sinu: 'Uzmi je! Ti si nje više vrijedan nego sultan.' I tako ju je taj uzeo, i ugrabio joj djevicanstvo, i sada se ta robinja nalazi kod njega.' Kralj ce doduše reci: 'Lažeš!' Ali ce on kralju odgovoriti: 'S tvojim cu ga dopuštenjem ja uloviti na prepad i nju cu dovesti k tebi.' I kralj ce mu dati punomoc, i on ce izvesti napad na kucu i uzeti robinju i odvesti je sultanu, koji ce je ispitati. Zatim ona nece moci poricati. I moj ce neprijatelj reci: 'Visoki gospodaru, ti znaš, da sam ja uvijek bio ispravan prema tebe, ali nisam našao kod tebe nikakve milosti.' Zatim ce me sultan uciniti primjerom za opomenu, i ja cu postati predstavom za sav narod i izgubiti život. Tada mu rekne njegova supruga: —
Nemoj dopustiti da itko sazna o toj stvari. Ona se potajno
dogodila. Sve u ovoj okolnosti povjeri Allahu! 63
Tridesetipeta noc Tada se vezirovo srce umirilo. Toliko vezir! Okrenimo se sada k Nur ed-Dinu 'Aliji. Taj je iz straha od posljedica te stvari ostao tijekom cijeloga dana u vrtu. Tek se pred kraj noci vratio u odaje svoje matere, gdje je odspavao, i opet ustao prije Sunceva izlaska i otišao u vrt. Tako je on cinio tijekom cijeloga jednog mjeseca, i nikada se nije pokazivao pred ocem, sve dok naposljetku nije njegova mati rekla njegovu ocu: -
Moj gospodaru, moramo li mi izgubiti ne samo tu djevojku,
nego takoðer našega djecaka? Ako bude još dugo dalje išlo na taj nacin s mladicem, on ce nam pobjeci. Vezir je upita: -
Sto onda treba uciniti?
A ona odgovori: -
Ostani nocas na nogama, i kada on doðe, pograbi ga, sklopi
s njime mir i dadni mu curu za ženu! Jer ona njega ljubi, kao što on ljubi nju. Ja cu ti meðutim platiti njezinu cijenu. Tada vezir priceka sve do noci, a kada je njegov sin ušao, on ga pograbi, kao da mu hoce prerezati grlo. Ali ovamo doðe njegova mati i upita svojega muža: - Sto ti hoceš s njime poceti? On odgovori: - Ubit cu ga. Tada sin rekne svojemu ocu: -
Zar je dakle za tebe moja smrt tako laka?
Sada iz ocevih ociju poteku suze, i on uzvikne: -
O moj sine, kako je za tebe bio lak gubitak mojega imetka i
mojega života! Nato mladic odgovori: 64
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Dždis -
Poslušaj, o moj oce, što kazuje pjesnik:
Oprosti! Ja sam pogriješio! Mudri ljudi vazda obicavaju Davati grešniku potpuno oproštenje. Cemu se dakle treba nadati tvoj neprijatelj, doklegod Se nalazi u najdubljoj bijedi, ti pak u visokoj casti? Sada vezir odustane od grudiju svojega sina i rekne: -
O moj sine, ja ti opraštam. Jer njegovo se srce bilo razmekšalo. I mladic poljubi ruku svojemu ocu, koji mu rekne: — Moj sine, kada bih ja bio siguran, da bi ti ispravno postupao s Enisom el-Dželis, ja bih ti je tada dao.
— O moj oce, kako ja ne bih s njome trebao ispravno postupati? — Ja ti nareðujem, moj sine, da ne uzimaš osim nje nijednu drugu ženu, niti da uzimaš inocu, i da je ne prodaješ. -
O moj oce! Zaklinjem ti se, da necu uzimati nijedne druge
žene osim nje, i da je necu prodavati. Kada se on bio tako zakleo, ušao je u robinjinu sobu i živio s njome tijekom godine dana. Kralja je meðutim Allah Uzvišeni pustio, da posve zaboravi onu stvar s robinjom. A što se tice el-Mu'ina ibn Save, njemu je doduše bilo o tome donijeto izvješce. Ali on o tome nije smio govoriti, jer je el-Fadl kod sultana uživao tako visoku naklonost. Kada je ta godina bila na kraju, otiðe vezir Fadl ed-Din ibn Chakan u hammam. Kada je zatim, još znojeci se, izašao van, na oštrome se zraku prehladi. Tako bude vezan za bolesnicki krevet, i slijedili su dugi besani sati, i njegova je bolest sve više uzimala maha. Tada on dakle pozove svojega sina Nur ed-Dina 'Aliju, a kada je taj stao pred njega, on mu rekne:
Tridesetipeta noc —
Moj sine, znaj, * covjeku je dodijeljen njegov posjed, * i
odreðen mu je udes koji ga sustiže, * i svako covještvo mora ispiti kalež smrti. Zatim on izgovori stihove: Ja sam smrtan. Preuzvišen je On, koji je besmrtan. I znam, da sada sigurno moram umrijeti u kratkome roku. Nema nijednoga kralja, koji još i u smrti zadržava državu. Neprolazna je država samo Onoga, koji je besmrtan. Zatim on nastavi: — Moj sine, nemam za tebe nikakvu drugu opomenu, osim da se bojiš Allaha, da vazda imaš na umu kraj, i da si prigrliš robinju Enisu el-Dželis. — O moj oce — uzvikne sin — tko je tebi ravan! Zaista, ti si slavljen poradi svojih dobrih djela, i propovjednici se mole za tebe na propovjedaonicama! Zatim el-Fadl još rekne: —
O moj sine, ja se nadam, da ce Allah Uzvišeni dopustiti da
budem primljen! Zatim izgovori obje recenice ocitovanja vjere30 i ode k narodu blaženih. Palaca meðutim pocne odjekivati od tužaljki, a vijest o njegovoj smrti stigne do kralja. I narod je u gradu slušao o rastanku vezira el-Fadla ibn Chakana sa svijetom, i djeca su u školi za njime prolijevala suze. Njegov se sin Nur ed-Din 'Ali dao na posao, i opremao je sve za njegov sprovod, a na sprovodnoj se svecanosti pojave emiri i veziri i državni velikaši i narod toga grada, i meðu njima vezir el-Mu'in ibn Sava. Kada je bilo iz kuce izneseno pokojnikovo tijelo, pocne netko iz mnoštva pjevati ove stihove: 30 Ocitovanje se vjere u muslimana sastoji od dva clana: "Tvrdim da nema drugoga Boga osim Allaha i daje Muhammed Allahov poslanik." 66
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Dzdis 0
petome sam se danu31 rastao od od svojih prijatelja.
1
tada su me oprali na kamenu na vratima.
Svukli su s mene moje haljine, koje sam tako dugo nosio, I dali su mi takve, kakve još nikada nisam nosio. Lijes sa mnom su nosila na svojim ramenima cetiri muškarca Prema kuci molitve, i ondje se ponetko za mene molio.
Molili su molitvu, a da se nisu klanjali prema zemlji. Nju su na tome mjestu molili za mene svi prijatelji. Na to su me položili u nadsvodenu graðevinu: Vrijeme prolazi. Ali ah, moja se vrata nece više nikada otvoriti! Kada ga je zatim sakrila zemlja, i kada su se narod i prijatelji razišli, tada se takoðer Nur ed-Din vrati kuci, i pocne u suzama naricati. I jezik njegove nevolje izgovori ove stihove: On je o petome danu32 pred vecer otišao odavde. Rekli smo si zbogom. I tada me on ostavi da stojim. Ali kada se on okrenuo od mene, s njime je otišla njegova duša. Ja reknem:'Vrati se natrag!', ali ona: 'Kamo bih trebala ici? 31 Peti je dan cetvrtak, koji opcenito važi za sretan dan. No u cetvrtak se ne smije polaziti ni na kakvo putovanje. 32
Vidi predhodnu bilješku!
Tridesetipeta noc U tijelo, u kome ne boravi više nikakav život i takoðer nikakva krv, u kome sada nema nicega više osim cegrtava kostura?' Od obilna su plakanja moje oci postale slijepima, A moje su uši gluhe, nikakav glas u njih ne prodire. Na to on ostane dugo vremena u dubokoj tugi za svojim ocem, sve dok nije jednoga dana, kada je sjedio u kuci svojega oca, netko pokucao na njegova vrata. Tada Nur ed-Din 'Ali ustane, i otvori vrata. I gledaj, stupi unutra neki covjek od drugova za stolom i prijatelja njegova oca, poljubi mu ruku i rekne: —
O moj gospodaru, tko je za sobom ostavio takvoga kao što si
ti, taj nije umro. A to je taj put, kojim je išao takoðer Prorok, gospo dar prijašnjih i buducih pokoljenja. Dragi gospodaru, budi opet dobre volje i okani se tugovanja! Nur ed-Din 'Ali meðutim ustane, ode u primacu dvoranu, i ondje dopremi sve, što mu je bilo potrebno. Njegovo se društvo opet pocne kod njega okupljati, i on opet uzme k sebi svoju robinju. A njegovo se društvo sastojalo od desetorice trgovackih sinova. On pocne jesti i piti, davati gozbu za gozbom i razasipati poklone i dokaze naklonosti. Naposljetku mu meðutim doðe jednoga dana njegov upravitelj i rekne: —
O moj gospodaru Nur ed-Dine 'Ali, zar ti nisi cuo izreku: *
'Tko izdaje a da o tome ne vodi racuna, * taj postaje siromašnim a da to i ne primjecuje.' *? A pjesnik govori: Ja štedim svoj novac i brižljivo ga cuvam. Jer zbilja, ja znam, on mije štit i mac. Jer kada bih ga rasipao za najgore od neprijatelja, Tada bi na ovome svijetu preobrazio svoju srecu u nesrecu. 68
Pripovijest o Nur ed-Dmu i Enisi cl-Dželis Ja dakle od njega jedem i pijem od njega u zdravlje, I ne dajem od njega ni prebijeni novcic. Da, ja cuvam svoj novac pred svakim pojedinim momkom. Koji nije vrijedan mojega prijateljstva i koji je niska znacaja. To mije ipak draže, nego da ja traljavcu kažem: 'Posudi mi do sutra jedan dirhem, vratit cu ti natrag pet', I da on od mene odvrati svoje lice i okrene se A da ja ostanem nalik psu ožalošcena pogleda. Kako to jadno ipak ide covjeku bez novca, Makar cak i poput Sunca na tome svijetu zracila njegova cestitost! —
O moj gospodaru — nastavi on — ti obimni izdatci i veliki
pokloni uništavaju blagostanje. Kada je Nur ed-Din 'Ali saslušao te rijeci svojega upravitelja, on ga pogleda i uzvikne: -
Od svega toga, što si mi ti rekao, ja necu obratiti pažnju ni na
jednu rijec, jer sam cuo pjesnikovu izreku, koja kazuje: Ako moja ruka ima novca i ja od njega ne poklanjam, Neka mi se sasuši ruka, neka mi noga više ne kroci! Naðite mi nekoga škrtca, koji je stekao slavu svojom škrlošcu, Naðite mi, i dajte mi da vidim darovatelja, koji je umro zbog darežljivosti. 69
Tridesetipeta noc
Zatim on nastavi: -
Znaj, o upravitelju, to je moja želja, da me ti, dokle god imaš
novca za moj dorucak, ne muciš brigom o mojoj veceri! Tada upravitelj ode svojim putem. Nur ed-Din 'Ali se meðutim prepusti radostima u najljepšem življenju i ostane pri svome cinjenju. I koliko bi mu god puta neki od njegovih staleških drugova rekao: 'To je jedna zgodna stvar', on bi uzvikivao: 'To je poklon za tebe!' Ili ako bi neki drugi rekao: 'O gospodaru, kuca ondje je zgodna', on bi uzvikivao: 'To je poklon za tebe!' I on je prireðivao jednu gozbu ujutro, drugu gozbu navecer, sve dok na taj nacin nije proveo citavu jednu godinu. Nato, baš kada se bilo skupilo društvo, doðe robinja Enis elDželis i izgovori ove stihove: Ti si mislio dobro o danima, dokle su ti god oni bili dobri. Na prijetecu nesrecu udesa nisi obracao pažnju. Davao si se obmanjivati od mira noci. Ali cesto dolazi tama takoðer u noci obasjanoj zvijezdama. Kada je ona završila svoje stihove, gledaj, tada netko pokuca na vrata. Nur ed-Din ustane, i, a da to nije primijetio, slijedio ga je jedan od njegovih staleških drugova. Kada je otvorio, našao je svojega upravitelja, i upitao ga je, što je posrijedi. Taj odgovori: - O gospodaru, ono, cega sam seja bojao, sada se dogodilo! - Kako to? - Znaj, da u mojoj ruci nije preostalo ništa vrijedno jednoga dirhema, niti više ni manje. Ovdje imaš moje knjige, u kojima ceš naci izdatke, koje sam ucinio, i popis svojega negdašnjeg posjeda. Kada je Nur ed-Din 'Ali cuo te rijeci, on obori glavu i rekne: -
Nema nikakve visosti i nema nikakve moci do u Allaha!
70
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi d-D?elis Ali kada je taj prijatelj - koji gaje kriomice slijedio, i izašao, da uhodi — cuo te upraviteljeve rijeci, on se vrati k svojim prijateljima i rekne im: -
Pogledajte si, što cete uciniti, jer Nur ed-Din 'Ali nema više
nijednog novcica.
A kada se zatim sam Nur ed-Din vratio k njima, ukaže im se zbunjenost na njegovim crtama lica. Nato se digne jedan od njegovih drugova za stolom, pogleda Nur ed-Dina i rekne mu: -
O moj gospodaru, dopuštaš li mi da se povucem?
-
A zašto danas tako rano? - upita on.
A drugi odgovori: -
Moja žena ceka svoj poroðaj, zato ne smijem ostajati daleko
od nje. Moram se vratiti doma i na nju paziti. Tako ga on napusti, a ustane jedan drugi i rekne: -
O moj gospodaru Nur ed-Dine, sada bih želio otici k svoje
mu bratu, jer on danas obrezuje svojega sina. Ukratko, svaki je pojedini pod bilo kojim izgovorom zamolio za dopuštenje, da ode, sve dok sva desetorica nisu ostavila Nur cd--Dina 'Aiju samoga. Tada on pozove svoju robinju i rekne joj: -
Enis el-Dželis, vidiš li ti u kakvome se ja nalazim položaju?
I on joj ispripovijeda, što mu je rekao upravitelj. Ona odgovori: -
Moj gospodaru, ja sam se vec mnoge noci nosila s time, da s
tobom govorim o tim stvarima, ali sam cula kako si govorio: Dokle ti god sreca daje darove, daj od njih Svim ljudima, prije nego što ona ode odatle! Jer davanje je ne tjera od tebe, ako ti se ona približuje. A škrtost je ne zadržava stalnom, ako ona bježi od tebe. 71
Tridesetipeta noc - Kada sam cula od tebe te rijeci, ušutila sam, i nisam ti ti se usuðivala uputiti nijednu rijec. - Enis el Dželis — rekne Nur ed-Din 'Ali — ti znaš, da sam ja svoje bogatstvo potrošio samo na svoje prijatelje, koji su me sada napustili kao prosjaka, ali mislim, da me nece ostaviti na cjedilu bez potpore. -
Tako mi Allaha - odgovori ona - ti ti nece ništa koristiti.
Ali Nur ed-Din rekne: -
Ja cu smjesta ustati i otici k njima i kucati na njihova vrata.
Možda cu od njih dobiti nešto, što ce mi poslužiti kao glavnica, kako bi njome mogao voditi trgovinu, ako šalu i igru ostavim po strani. Zatim on bez oklijevanja ustane i otputi se, sve dok nije došao u ulicu, u kojoj su stanovala sva desetorica. Ondje on pristupi k prvim vratima i pokuca. Izaðe neka robinja i upita: -
Tko si ti?
On odgovori: -
Reci svojemu gospodaru, da Nur ed-Din 'Ali stoji pred vrati
ma i da mu porucuje: 'Tvoj ti rob ljubi ruku i ceka na tvoju dobrostivost'. Tada robinja uðe unutra i izvijesti o tome svojega gospodara. Taj meðutim povice na nju: - Vrati se i reci mu: 'Moj gospodar nije kod kuce!' Robinja se vrati k Nur ed-Dinu i rekne mu: - Moj gospodaru, gledaj, moj gospodar nije kod kuce. Tada se ovaj okrene odatle i rekne sebi samomu: -
Ako ovaj i jest kurvin sin i daje se zatajiti, možda ipak neki
drugi nije nikakav takav kurvin sin. Nato on poðe do sljedecih vrata i rekne onako kao prvi put, ali se takoðer taj dadne zatajiti. Tako Nur ed-Din izrekne u stihu: 72
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Dzelis Otišli su oni, koji su te, ako si stao pred njihova vrata, Nekoc darivali mesom i pecenjem. I potom on rekne: -
Tako mi Allaha, moram ih ipak sve iskušati. Možda, da ce
neki meðu njima stupiti na mjesto njih svih. I tako on napravi obilazak kod sve desetorice. Ali nije bilo meðu njima nijednoga, koji bi otvorio vrata, ili mu se pokazao, ili s njime podijelio jedan zalogaj kruha. Tada on izgovori ove stihove: V Covjek je u razdoblju srece nalik drvetu:
Svi stoje oko njega, dokle god je bogato plodovima. Ali odlaze od njega, ako je izgubilo voce i krošnju, I grubo ga prepuštaju žegi i prašini. Neka je propast nad svima vama, koji ste djeca našega doba! Nijedan meðu desetoricom ne posjeduje više casti. Zatim se vrati natrag k svojoj robinji, još žalosnija srca, a ona mu rekne: -
Moj gospodaru, zar ti ja nisam rekla, da ti to nece ništa koris
titi? On odgovori: -
Tako mi Allaha, nije bilo medu njima nijednoga, koji bi mi
pokazao svoje lice, i nijedan me nije htio poznavati! -
Moj gospodaru - rekne ona - pocni pomalo prodavati
namještaj i pokucstvo i živi od utrška, dok nam ne pomogne Alah Uzvišeni. 73
,-..
Tridesetipeta noc
Tada on pocne prodavati sve, što se nalazilo u kuci, sve dok nije preostalo više ništa. Zatim on pogleda Enisu el-Dželis i upita je: -
Sto da sada pocnemo?
Ona mu odgovori: -
Moj gospodaru, moj je savjet taj, da ti smjesta ustaneš, da me
odvedeš na bazar, i da me prodaš. Ti znaš, da me je tvoj otac kupio za desettisuca dinara: možda, da ce Allah dopustiti, da ti padne u
dio neka slicna cijena. A ako je to Njegova volja, da nas ponovo sas tavi, tada cemo se ponovo vidjeti. On meðutim uzvikne: -
O Enis el-Dželis, tako mi Allaha, nece to meni biti lako, da
se od tebe rastavljam cak ni samo na jedan sat! Ali ona rekne: -
Tako mi Allaha, moj gospodaru, takoðer ni meni to nece biti
lako, * ali nužda ima * svoj vlastiti zakon *, onako kako kazuje pjesnik: Životne nužde zacijelo sile covjeka na to, Da udari izlazom, koji ne poštuje dobar obicaj. A tko se dovodi do toga, da poseže za nekim sredstvom, To cini samo zbog stanovite stvari, koja je vrijedna takvoga sredstva. Tada on skoci i uhvati je, dok su mu se suze, nalik na kišu, slijevale niz obraze. I jezikom svoje nužde on izgovori stihove: Ostani! Podaj mi još za put jedan pogled, prije nego što se ras-taneš. Ja cu ojacati srce, koje se pri rastanku lomi. 74
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Dželis Ali ako u svem tome osjecaš makar kakvu muku, Pusti me da umrem u bolima, ti se meðutim ne muci! Zatim on s njome siðe na bazar, i preda je prekupcu, i rekne mu: - O Haðð Hasane, prepoznaj vrijednost onoga, što trebaš izvikivati! - O moj gospodaru Nur ed-Dine - odgovori prekupac -podrijetlo je neprepoznatljivo! A zatim on nastavi:
- Zar to nije Enis el Dželis, koju je nekoc tvoj otac zadobio od mene za desettisuca dinara? - To je ona — odgovori Nur ed-Din. Tada se prekupac uputi k trgovcima, i uvidi, da se još nisu svi sakupili. Zatim je pricekao, sve dok nisu došli svi, i dok se tržnica nije napunila robinjama svih naroda, Turkinjama, Frankinjama, Cerkeskinjama. Abesinijkama, Nubijkama i crnkinjama iz Tekrura33. Grkinjama, Tatarkama, Gruzijkama i mnogima drugima. Kada se dakle trg napunio, on istupi, stane i povice: O vi svi trgovci! Vi gospodari novca! Nije sve, što je okruglo, orah, Nije sve, što je duguljasto, banana, Nije sve, što je crveno, komad mesa, Nije sve, što je bijelo, gruda masti! Naziv za središnju Zapadnu Afriku. 75
Tridesetipcta noc O vi trgovci, dovodim vam ovu skupocjenu perlu34, za koju nijedna cijena ne bi bila dostatna! Za koliko je trebam izvikivati? -
Izvikuj je za cetiri tisuceipetstotina dinara! - odgovori jedan
trgovac. Kada je dakle prekupac za pocetak izvikao ponudu od cetiri-tisuceipetstotina dinara, gledaj, upravo je prolazio kroz bazar vezir el-Mu'in ibn Sava, pa pošto je ugledao Nur ed-Dina 'Aliju kako stoji na jednome kraju bazara, on u sebi rekne: -
Sto ovdje stoji u krugu Chakanov sin? Zar taj klipan ima još
dovoljno, da si kupuje robinje? Zatim pogleda unaokolo, i zacuje prekupca, koji je na trgu izvikivao, a oko kojega su stajali svi trgovci, i on u sebi rekne: -
Siguran sam, da on nema više ni prebijenog novcica, i da je
doveo ovamo robinju Enis el-Dželis, kako bi je prodao. Ah, ta stvar cini dobro mojemu srcu! Nato dadne pozvati prekupca, taj mu priðe i pred njim poljubi tlo. Tada mu vezir rekne:
- Ja želim ovu robinju, koju ti izvikuješ na prodaju. Prekupac se meðutim nije mogao protiviti, nego rekne: - O moj gospodaru, neka to bude, u ime Allahovo. Zatim on dovede robinju i pokaže mu je. Ona mu se svidi, i on upita: - O Hasane, koliko je za nju ponuðeno? - Cetiritisuceipetstotina dinara kao pocetna ponuda! 34 Perla ovdje, kao i drugdje u ovome prijevodu, oznacuje pravi biser, a toj je rijeci data prednost samo zbog ženskoga roda.
76
r
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Dželis El-Mu'in rekne: -
Cetiritisuceipetstotina dinara su moja ponuda.
Kada su trgovci to culi, nijedan se od njih nije usuðivao ponuditi nijedan dirhem više, nego su se svi suzdržavali, jer su poznavali vezirovo silništvo. Zatim el-Mu'in ibn Sava pogleda prekupca i rekne: -
Sto ti ovdje stojiš? Otiði, i ponudi za mene cetiritisuce dinara,
a petstotina trebaju biti za tebe! Tada trgovac ode k Nur ed-Dinu i rekne: -
O moj gospodaru, tvoja ti robinja odlazi zajedno ništa.
-
Kako to? — upita on.
A trgovac odgovori: -
Otvorili smo ponudu sa cetiritisuceipetstotina dinara. Tada
je došao ovaj silnik, el-Mu'in ibn Sava, i prolazio je kroz bazar, i kada je ugledao robinju, ona mu se dopala, i meni je doviknuo:
'Ponudi za mene cetiritisuce dinara, a petstotina trebaju biti za tebe.' Ja meðutim ne sumnjam u to, da on zna, da djevojka pripada tebi, pa ako bi on tebi smjesta isplatio cijenu, tada bi sve bilo dobro. Ali ja poznajem njegovo silništvo. On ce ti dati uputnicu na jedno ga od svojih mjenjaca, i poslati nekoga za tobom, i dati reci ljudima: 'Ništa mu nemojte platiti!' I koliko god puta budeš odlazio, da tražiš taj novac, oni ce govoriti: 'Platit cemo ti uskoro!' Tako ce s tobom postupati dan za danom, unatoc tomu što si ti ponosna duha! I naposljetku, kad budu umorni od tvojega pritiskivanja, reci ce: 'Pokaži nam mjenicu!' Ali cim je samo budu imali u rukama, razderat ce je, i ti si izgubio cijenu za djevojku! Kada je Nur ed-Din 'Ali cuo te prekupceve rijeci, on ga pogleda i upita ga: -
Sto trebam sada uciniti?
Taj mu odgovori: -
Dat cu ti jedan savjet, i ako ga ti budeš slijedio, on ce ti biti
od velike koristi. 77
Tridesetipeta noc —
A taj je? — upita Nur ed-Din.
Na što prekupac odgovori: —
Priði odmah k meni, dok ja buden stajao nasred trga, uzmi iz
mojih ruku robinju, i zadaj joj jak udarac i reci joj: 'Ti kurvo, ja sam održao svoju zakletvu i dovukao te na tržnicu robljem, jer sam se zakleo, da cu te dovesti na bazar i pustiti da te prekupac izvikuje na
prodaju.' Ako to uciniš, lukavština ce možda ostaviti dojam na vezi ra i narod, pa ce oni povjerovati, da si je ti doveo na tržnicu samo zato, da bi ispunio svoju zakletvu. Tada Nur ed-Din rekne: -
To je najbolje. Prekupac ga ostavi, vrati se na sredinu trga, uzme robinju za ruku i kimne veziru el-Mu'inu ibn Savi i rekne:
-
O moj gospodaru, ovaj je ovdje njezin vlasnik! U meðuvremenu Nur ed-Din priðe trgovcu, otme mu robinju iz ruke, udari je po licu i povice: —
Hej, ti kurvo! Ja sam te dovukao na bazar, da se razriješim
svoje zakletve. Sada odjebi kuci i više mi se ne suprotstavljaj! Hej ti! Zar ja trebam tvoju cijenu, da bih te trebao prodavati? Kada bih rasprodavao svoje pokucstvo, ono bi mi donijelo višestruku tvoju vrijednost! Ali kada je el-Mu'in ibn Sava ugledao Nur ed-Dina, on uzvikne: —
Hola! Imaš li ti uopce još što za prodaju ili kupnju?
Sada ga vezir htjedne nasilnicki napasti, ali tada trgovci pogledaju Nur ed-Dina, kojega su svi vrlo voljeli. A mladic im rekne: - Ja se ovdje nalazim u vašim rukama. Vi dakako poznajete njegovo silništvo. - Tako mi Allaha - povice vezir - da nema vas, ja bih ga ubio! Sada svi pocnu pogledavati Nur ed-Dina znacajnim pogledima, kao da su htjeli reci: 'Obracunaj s njim! nijedan od nas nece stupiti 78
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Dzelis medu vas.' Tada Nur ed-Din poðe prema veziru, i srcan, kakav je vec bio, povuce ga dolje s njegova sedla i baci ga na zemlju. Ondje se pak nalazila neka jama s ilovacom35. Vezir padne posred nje. Nur ed-Din ga meðutim izudara i istuce, a jedan ga od tih udaraca pogodi u njegove zube, tako da mu se brada obojala krvlju. Uz vezira
se nalazilo deset mameluka, pa kada su oni vidjeli, što se dogaða s njihovim gospodarom, oni stave svoje ruke na balcake maceva i htjed-nu potegnuti maceve, da napadnu Nur ed-Dina, i da ga sasijeku. Ali im ovi, koji su stajali uokolo, doviknu: -
Jedan je od njih vezir, a drugi je vezirov sin. Oni ce se možda
jednoga dana opet pomiriti, i vi cete zatim uživati naklonost obo jice. Ili ako neki udarac macem pogodi vašega gospodara, tada cete svi umrijeti najgorom smrcu. Zato bi bilo bolje, da se vi ne miješate meðu njih. Kada je zatim Nur ed-Din izmlatio vezira onoliko, koliko mu je srce htjelo, on svoju robinju povede kuci. Vezir takoðer otiðe svojim putem, a njegova je odjeca bila obojana u tri boje: crna od ilovace, crvena od krvi, i pepeljasta. Kada se vidio u tom stanju, on uzme hasuru i stavi si je oko šije. Takoðer uzme u ruku dvije kite kovilja i otiðe, sve dok se nije zaustavio pred palacom, u kojoj se nalazio sultan, i dok nije poceo uzvikivati: -
O najveci kralju našega vremena, nada mnom je izvršeno
nasilje, nada mnom je izvršeno nasilje! Tada ga odvedu pred kralja. Taj ga pogleda, i gledaj, to je bio njegov veliki vezir. On ga odmah upita: -
O vezire, tko ti je ucinio takvo što?
Tada vezir zaplace, i pocne grcati, i izgovori ove stihove: Zar me treba svijet tištiti, dok ti u njemu boraviš? Zar me trebaju vukovi žderati, a ti, lav, si ovdje? 35 Ilovište, u koje se sipao i pepeo, kako bi se od toga pravila žbuka. 79
Tridesetipeta noc Zar trebaju svi žedni piti iz tvojega bunara? I, gdje ti sliciš kiši, zar ja trebam uz tebe žedati? —
Visoki gospodaru — nastavi on — svakomu ce se, tko tebe
ljubi i tebi služi, tako dogaðati! Tada sultan povice: —
Hej ti, brzo, reci mi, kako se to s tobom zbilo, i tko ti je takvo
što ucinio! Tvoja je cast dio moje casti. Vezir odgovori: —
Znaj, visoki gospodaru, pošao sam danas na tržnicu robljem,
da si kupim kuharicu za kuhanje, i tu sam na bazaru našao stanovi tu robinju, tako lijepu, kakvu ja još nikada u svome životu nisam bio vidio. Htio sam je zadobiti za našega gospodara, sultana, pa sam upitao prekupca o njezinu vlasniku, a taj je odgovorio: 'Ona pripa da 'Aliji, sinu el-Fadla ibn Chakana.' No prije je stanovitog vreme na dao naš gospodar, sultan, njegovu ocu desettisuca dinara, kako bi mu za njih kupio neku lijepu robinju, i on je kupio ovu robinju, koja mu se svidjela. Ali ju je uskratio našemu gospodaru, sultanu, i dao je svojemu vlastitom sinu. Kada je zatim umro otac, sin je poceo prodavati, što je posjedovao u kucama i vrtovima i pokucstvu, i sve rasipati, sve dok nije više imao ni prebijena novcica. Naposljetku je doveo robinju na trg, da je proda, i predao ju je prekupcu, koji ju je izvikivao. I trgovci su za nju nudili sve više, sve dok se njezina cijena nije popela na cetiritisuce dinara. Tada sam ja rekao sebi samomu: 'Ja cu je steci za našega gospodara, sultana, jer ona je najprije bila placena njegovim novcem.' Tako sam rekao Ntir ed-Dinu: 'Moj sine, uzmi od mene cetiritisuce dinara kao kupovnu cijenu za nju!' Ali kada je on cuo moje rijeci, pogledao me je i povikao: 'Ti zlosretni starce! Ja cu je prodati Zidovima i kršcanima, ali tebi ne!' 'Ja je ne kupujem za sebe' odgovorim ja 'kupujem je za našega gospodara, sultana, koji je tako dobrostiv prema nama.' Kada je on od mene cuo cak te rijeci, obuzeo ga je bijes. I on mene,
covjeka u poodmakloj dobi, povuce s konja dolje i izudara me pes nicama i zadavao mi je udarce, sve dok me nije ostavio da ležim 80
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Dždis ovakav, kakvoga me vidiš. I sve mi se to dogodilo jedino zato, što sam došao, da za tebe kupim robinju! Zatim se vezir baci na pod, i pocne plakati i drhtati. Kada je sultan vidio njegovo stanje, i saslušao njegovu pripovijest, žile mu gnjeva nateknu izmeðu njegovih ociju. Zatim se on okrene prema velikašima države, i gledaj, vec je pred njim stajalo cetrdeset muževa maconoša. Njima sultan rekne: —
Smjesta siðite prema kuci 'Alije ibn Chakana, opljackajte je
i porušite, i dovedite mi okovane njega i robinju! Vucite ih oboje licima prema zemlji, i dovedite ih preda me! -
Slušamo i pokoravamo se! - odgovore oni, naoružaju se,
siðu dolje i stave se u pokret prema kuci 'Alije Nur ed-Dina. No sultan je imao jednog dvorjanina, 'Alam ed-Dina Sandžara, koji je nekoc kod el-Fadla ibn Chakana, oca Nur ed-Dina, bio služio kao mameluk. Zatim je našao jedno drugo mjesto, i naposljetku ga je sultan ucinio jednim od svojih dvorjana. Kada je on cuo kraljevu zapovijed, i vidio kako se neprijatelji opremaju, da dokrajce sina njegova negdašnjeg gospodara, on to nije mogao podnijeti. Tako on napusti kraljevu prisutnost, uzjaši na svojega konja, odjaši k Nur ed--Dinovoj kuci i pokuca na vrata. Tada Nur ed-Din izaðe van, i cim ga je ugledao, on ga prepozna i htjedne ga pozdraviti. Ovaj meðutim rekne: -
O moj gospodaru, ovo nije vrijeme * da se izmjenjuju poz
dravi * i slušaju rijeci *. Poslušaj, što kazuje pjesnik: Spašavaj svoj život, kada ti se smracilo od nevolje! Ostavi da kuca oplakuje onoga, tko ju je sagradio! Ti ceš vec naci neko obitavalište na drugome mjestu: Za svoj život neceš naci nikakav nadomjestak. —
O 'Alam ed-Dine, što je posrijedi? - upita Nur ed-Din.
A taj odgovori: 81
Tridesetipeta noc -
Ustaj i bježi za svoj život, ti s robinjom! Jer el-Mu'in je za vas
oboje postavio zamku, pa ako mu vi padnete u ruke, on ce vas dati ubiti. Sultan je vec izaslao protiv vas cetrdeset maconoša, i ja vam svjetujem, bježite, prije nego što vas sustigne zlo! Zatim Sandžar posegne u svoju kesu, te kada je ondje našao cetrdeset dinara, on ih uzme, dadne ih Nur edDinu i rekne: -
O gospodaru, uzmi ovo i s time putuj! Kada bih imao još više,
ja bih ti to dao. Ali ovo nije vrijeme za isprike. Nur ed-Din dakle uðe k robinji, i o svemu je izvijesti. Jeza je gotovo ukocila njezine ruke. Zatim oboje pohitaju iz grada, a Allah ih pokrije velom svoje zaštite, tako da su stigli na obalu rijeke, gdje su našli neku laðu, koja je bio spremna za plovidbu. Kapetan je meðutim stajao nasred laðe i vikao: -
Tko još ima nešto obaviti, bilo to, da si kupi zalihe, ili da od
svojih uzme oproštaj, ili ako je tko što zaboravio, taj neka to odmah uzme, jer smo mi spremni da odjedrimo. I tada svi reknu: - Mi nemamo ništa za obaviti, o kapetane! Kapetan dakle dovikne svojoj momcadi: - Hej vi! Odvežite užeta i išcupajte kolce! Tada Nur ed-Din upita: - Kamo, o kapetane? Taj odgovori: - Prema obitavalištu mira36, prema Baghdadu..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 36 Uobicajen naziv za Baghdad, a nalazi se i na novcu abasidske dinastije -Grad Mira. 82
Ali kada je pocela
tridesetišesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su se - kada je kapetan rekao: 'Prema obitavalištu mira, prema Baghdadu' — Nur ed-Din 'Ali i robinja ukrcali na palubu. I laðari odgurnu laðu i razapnu jedra. Tada laða zaplovi, kao da bi bila neka ptica, koja se raširenih krila vinula u let. Onako kako to lijepo kazuje neki od pjesnika: Pogledaj laðu! Pogled na nju zarobljuje tvoje oci. Jer ona nadmašuje vjetar u svome hitrom letu. Ona je nalik lebdecoj ptici, koju raširena krila Iz zracnih visina sigurno spuštaju na vodu. Tako je laða s njima odjedrila, a vjetar im je bio povoljan. Ostavimo ove i vratimo se k mamelucima! Oni su došli do kuce Nur ed-Dina 'Alije i razvalili vrata, ušli unutra i pretražili sve prostorije, ali od njih dvoje nisu našli nikakva traga. Tako su porušili kucu, vratili se k sultanu i ispostavili mu izvješce. Tada on rekne: 83
Tridesetiksta noc -
Krenite u potragu za njima obadvoma, ma gdje da se oni
nalazili! A oni odgovore: -
Slušamo i pokoravamo se!
Zatim vezir el-Mu'in ibn Sava otiðe kuci, pošto mu je sultan poklonio jiocasnu haljinu, i pošto se umirilo njegovo srce. Jer sultan je bio rekao: -
Nitko drugi osim mene nece uzeti za tebe krvnu osvetu!
A vezir mu zaželi dug život i uspješnost. Zatim sultan dadne da se oglasi po gradu: 'O vi podanici svi! To je volja našega gospodara, sultana, da, tko god uopce naiðe na Nur ed-Dina 'Aliju, sina el--Fadla ibn Chakana, i dovede ga sultanu, taj treba dobiti pocasnu haljinu i tisucu zlatnika. Tko ga meðutim sakrije ili zna, gdje se
nalazi, a to ne dojavi, taj ce zaslužiti tešku kaznu, koja ce ga dostici.' Tada svi pocnu tragati za Nur ed-Dinom 'Alijom. Ali nikomu nije polazilo za rukom, da pronaðe neki trag ili izvješce o njemu. Ostavimo sada ove i okrenimo se k Nur ed-Dinu i njegovoj robinji! Ti su sretno prispjeli u Baghdad. Tada im rekne zapovjednik broda: -
* Baghdadom se zove ovo mjesto, * to je jedan siguran bra
nik. * Od njega je otišla zima sa svojom hladnocom, * ali se uselilo proljece sa svojim ružama, * sva drveta cvatu, * a potocici žubore. * Tada Nur ed-Din 'Ali siðe s laðe sa svojom robinjom i dadne kapetanu pet dinara. Zatim poðu malo dalje, i udes ih dovede u predjel vrtova. Ondje doðu do jednoga mjesta i vide, da je pometeno i poprskano. Uzduž njega su se nalazile klupe, i visjela su vedra, napunjena vodom. Gore se nalazila rešetka od trske iznad citavoga puta, a na gornjem su se kraju puta nalazila vrtna vrata, ali su ta bila zakljucana. -
Tako mi Allaha - rekne Nur ed-Din robinji - ovo je divno
mjesto! Ona odgovori: 84
Pripovijest o Niir ed-Dinu i Enisi el-Džðis -
Moj gospodaru, daj da neko vrijeme posjedimo na ovoj klupi,
kako bismo otpocinuli! Tako oni sjednu na klupu. Zatim si operu lice i ruke, i zapahne ih svjež dašak zraka, i oni utonu u san — preuzvišen je On, koji nikada ne spava! Taj se pak vrt zvao Vrt Veselja, a u njemu se nalazio dvorac, koji >e zvao Dvorac Lijepog Izgleda i Slika. A sve je to pripadalo kalifu Harunu er-Rašidu37, koji je obicavao posjecivati taj vrt i dvorac i ondje sjediti, kada bi mu se stegnule grudi. Palaca je imala osamdeset prozora s rešetkama, i u njoj je visjelo osamdeset svjetiljki s jednim velikim, zlatnim svjetiljnjakom u sredini. Kada bi kalif onamo dolazio, robinjama bi zapovijedio, da pootvaraju prozore i da s njegovim drugom za stolom Ishakom ibn Ibrahimom en-Nadimom pjevaju pjesme, sve dok mu se grudi ne bi raširile i brige uminule. Vrtu je meðutim pripadao stanoviti cuvar, vrlo star covjek, koji se zvao šeih Ibrahim. Pa kada bi on izlazio po bilo kakvome poslu, znao je cešce pred vrtnim vratima nailaziti na ljude, koji su se zabavljali s raskalašenim ženama. I zatim bi postajao vrlo gnjevnim. Ipak se je strpio, sve dok jednoga dana nije k njemu došao kalif. Njemu on o tome ispripovijeda. Tada kalif rekne: -
Koga god uopce da zatekneš pred vratima toga vrta, s njime
postupi onako, kako ti držiš da je ispravno! Kada je dakle upravo toga dana šeih Ibrahim, vrtlar, izašao, da nešto nabavi, što je trebao, našao je to dvoje kako spavaju kod vrata, pokriveni jednim jedinim ogrtacem. Tada on rekne: -
Tako mi Allaha, lijepa prica! To dvoje ne znaju, da mi je kalif
dopustio i odobrio, da ubijem svakoga, na koga se ovdje namjerim. Ali cu ja ovomu paru dati jedan snažan obrok batina, tako da se ubuduce nitko nece približavati vratima. Tako on odsijece jednu zelenu palminu šibu, priðe im i podigne ruku, tako da mu se mogla vidjeti bjelina njegova pazuha, i upravo htjedne udariti. Ipak promisli i rekne u sebi: 37 Baghdadski kalif iz obitelji Abasida (764-809. godine). 85
Tridesetišesta noc - O Ibrahime, zar ceš ih ti tuci, a da ne znaš, što je s njima posrijedi? Možda su oni stranci ili putnici, i možda ih je ovamo doveo kakav udes. Otkrit cu im lica i promotriti ih. Tada uzme ogrtac s njihovih lica i rekne: - To je jedan dražestan par, i bilo bi nepravedno, ako bih ih tukao. Zato on opet pokrije njihova lica, sagne se iznad noge Nur ed--Dina 'Alije i pocne je trljati. Sada Nur ed-Din otvori svoje oci, pa kada je ugledao starca casna i poštovanja dostojna izgleda do svojih nogu, on se zastidi, i povuce ih, i sjedne. I on uzme ruku šeiha Ibrahima i poljubi je. Tada stari rekne: - Moj sine, odakle si ti? A on odgovori: - Dragi gospodaru, mi smo oboje stranci. I jedna mu suza potece iz oka.
- Moj sine - rekne šeih Ibrahim - znaj, Prorok je - Allah ga blagoslovio i pozdravio! — zapovijedio, da se poštuju stranci. Zar neceš ustati, moj sine, i uci u vrt i tješiti se pogledom na njega, da se obraduje tvoje srce? - Dragi gospodaru — odgovori Nur ed-Din — komu dakle pripada ovaj vrt? Ovaj odgovori: -
Moj sine, ja sam ovaj vrt naslijedio od svoje obitelji. Svrha je, zbog koje je šeih Ibrahim to rekao, bila samo ta, da se oni umire i smjednu uci u vrt.
Kada je Nur ed-Din cuo te rijeci, on mu zahvali, i oboje, on i robinja, ustanu i poðu za šeihom u vrt. I gledaj, to je bio vrt, ali kakav vrt! * Vrata su bila nadsvodena poput hodnika neke palace s lukovima, * iznad njih se savijala vinova loza sa grozdovima, * crveni su bili nalik na rubine, * dok su crni izgledali poput ebanovine *. Zatim uðu u neku sjenicu, i ondje naðu drveta s 86
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Dželis plodovima, * koji su visjeli sad pojedinacno, sad udvoje, * na granama su pticice pjevale pjesme tako cistim glasom, * slavuji su udarali u svoje napjeve tako dugacke, * kanarinci su ispunjavali vrt svojim pjevom, * za frule se kosova cinilo kao da su ljudske, * a gugutanje je grlica zvucalo poput stenjanja nekoga tko se opio od vina. * Drveta su, gusta, bila natovarena zrelim, jestivim plodovima i sva su stajala u dvostrukim redovima. Tu je bila marelica bijela poput kamfora, druga sa slatkom srcikom, treca iz Chorosana. Šljiva je bila obložena bojom ljepote. Bijela je trešnja sjala sjajnije od kakva zuba. Smokve se moglo vidjeti dvobojne, crvenkaste i bjelkaste. * I tu je bilo cvijeca poput bisera i koralja poredanoga, * ruže su pos-ramljivale svojim crvenilom obraze lijepih djeva, * žute su ljubicice izgledale kao sumpor nad kojime vise svjetla u nocno doba, * mrce, leukoje lavande, anemone, * suzama je oblaka okicena njihova lisnata odjeca, * smijala se titricina zubna ograda, * perunika je gledala ruže ocima crne punine, * limuni su bili nalik peharima, * kiseli zlatnim kuglama. * Zemlja je bila pokrivena cvijecem svih boja, kao nekim sagom. Bilo je došlo proljece i ondje sve probudilo u veseo život, * potok na poskakivanje, * ptice na pjevanje, * vjetar na šumorenje, * u tome iznad svega najblažem godišnjem dobu. Nato ih šeih Ibrahim povede u visoku dvoranu, i oni su promatrali njezinu ljepotu i one svjetiljke iza prozora s rešetkama. Tada se Nur ed-Din sjeti svojega prijašnjeg položaja i uzvikne: -
Tako mi Allaha, ovo je divno mjesto!
Zatim oni sjednu. Šeih Ibrahim im donese jelo, i oni su jeli, sve dok nisu bili siti, i dok si nisu poslije toga oprali ruke. I Nur ed-Din priðe k jednom prozoru s rešetkom i pozove k sebi svoju robinju. Ona doðe, i sada oboje utonu u promatranje * toga gustoga drveca * sa njihovima svakojakim plodovima *. Zatim se on okrene prema vrtlaru i rekne: -
O šeihu Ibrahime, zar ti nemaš ništa za pice? Jer ljudi
obicavaju nakon jela piti. Tada mu šeih donese svježu vodu, hladnu i ugodnu. Ovaj meðutim rekne: 87
Tridesetiksta noc
— O šeihu Ibrahime, to nije to pice, za kojim ja žudim. — Želiš li ti možda vina? — Da, dakako, o šeihu! — Allah me od toga sacuvao. Vec ima tomu trinaest godina, ot-kada nisam više ucinio nešto takvo, jer je Prorok — Allah ga blagoslovio i pozdravio - prokleo onoga, koji ga pije, cijedi, prodaje ili kupuje! — Onda cuj dvije rijeci! — Reci! — Ako ovaj ovdje prokleti magarac bude proklet, hoce li tebe sustici nešto od njegova prokletstva? — Ne. — Onda evo uzmi taj dinar i ta dva dirhema, i uzjaši ovog magarca, i zaustavi se na dalekom odstojanju od nekoga ducana s vinom, i koga ondje naðeš pri kupovini, pozovi ga k sebi, i reci mu: 'Uzmi ova dva dirhema za sebe, a za ovaj dinar kupi vina i stavi ga na tog magarca.' Na taj ga nacin ti nisi niti nosio ni kupio, pa na tebe nece otpasti nikakav dio prokletstva. Tada se šeih Ibrahim nasmije tim rijecima i rekne: —
Tako mi Allaha, moj sine, na nekoga šaljivijeg covjeka od
tebe i na finije rijeci od tvojih ja još nisam naišao. Zatim on ucini ono, što mu je bio rekao Nur ed-Din, i taj mu se za to zahvali i rekne: — Mi smo sada stavljeni pod tvoju zaštitu, i ti si zbog toga obvezan ispunjavati naše želje. Donesi nam dakle ono, što nam je potrebno. — Moj sine, evo ti moja ostava na raspolaganje — odgovori ovaj i pokaže na smocnicu gospodara pravovjernih — uði u nju i uzmi iz nje, što hoceš! U njoj se nalazi više, nego što trebaš. Nur ed-Din dakle stupi u odaju, i u njoj ugleda posuðe od zlata i od srebra i od kristala, obložene svakojakim draguljima. I on uzme 88
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Dždis neke od njih, donese ih gore, nalije vino u krcage i boce, te se pocne radovati lijepom prizoru, dok im je kroz to vrijeme šeih Ibrahim donosio plodove i cvijece. Zatim se stari povuce, i sjedne na pod daleko od njih, dok su
oni pili i zabavljali se, sve dok vino nije steklo nad njima vlast. Njihovi su se obrazi crvenjeli, njihove su oci obijesno gledale, njihovi su se uvojci raspustili, i njihov se sjaj sve više povecavao. Tada šeih Ibrahim rekne u sebi: -
Zašto ja sjedim tako daleko od njih? I zašto ja ne bih smio
sjesti k njima? Kada cu ja opet kod sebe imati nekoga, kao što su ovo dvoje, koji slice dvama Mjesecima? Tako on istupi i sjedne na rub te estrade, a Nur ed-Din mu rekne: -
Dragi gospodaru, tako ti mojega života, doði k nama bliže! Tada im šeih Ibrahim priðe, a Nur ed-Din napuni pehar, pogleda šeiha i rekne mu:
- Ispij, kako bi isprobao taj okus! - Allah me od toga sacuvao! - ja trinaest godina nisam više ništa takvo cinio. Nur ed-Din se meðutim napravi, kao da je zaboravio, da se šeih Ibrahim nalazi tu, i on ispije pehar i baci se na pod, kao da ga je svladalo pijanstvo. Tada ga pogleda Enis el-Dželis i rekne: -
O šeihu Ibrahime, pogledaj, kako ovaj covjek sa mnom pos
tupa. A on upita: - O moja gospodarice, što je s njim? - Tako on uvijek radi sa mnom - uzvikne ona - on neko vrijeme pije i onda zaspe. Tako ja ostajem sama i nemam nikakva druga u picu, koji bi mi uz moj pehar pravio društvo i k cijemu bih peharu ja mogla zapjevati. Tim rijecima bude dirnuto srce staroga, i njegova se duša nakloni prema njoj, i on rekne: 89
Tridesetiksta noc -
Tako mi AH aha, to nije dobro!
Zatim ona napuni pehar, pogleda staroga i rekne: -
Tako ti mojega života, ti ga moraš uzeti i ispiti, nemoj ga
odbijati, izlijeci moje bolesno srce!
Tada šeih Ibrahim ispruži svoju ruku, uzme pehar i ispije ga. Ona meðutim napuni drugi pehar, pridrži ga prema svjetlu i rekne: -
O moj gospodaru, evo još jednoga drugoga za tebe.
Ali on rekne: ? ?/ •-. -
Tako mi Allaha, ja ga ne mogu više piti. Ono, što sam popio,
to je za mene dosta. Ona meðutim odvrati: -
Ne, tako mi Allaha, ti to ipak moraš uciniti!
Tada on uzme pehar i ispije ga. Zatim mu ona dadne treci, i on ga uzme i upravo ga htjedne ispiti, ali gledaj, Nur ed-Din se pocne uspravljati..." 90 Tada primijeti Sehrezad, da je pocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela 7 .*
*v
s I tridesetisedma noc 1 &
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se Nur ed-Din uspravio i rekao: - O šeihu Ibrahime, što je to? Zar te ja nisam prije malo vremena zaklinjao? I ti si se tada sustezao i rekao, da ti takvo što nisi više bio ucinio tijekom trinaest godina! - Tako mi Allaha - rekne šeih posramljeno - ja nemam nikakve krivice, ona me je zamolila. Nur ed-Din se nasmije, i oni sjednu, i pocnu dalje piti, ali se robinja okrene prema svojemu gospodaru i krišom mu došapne: -
Moj gospodaru, pij i nemoj siliti šeiha Ibrahima, kako bih ti
ja mogla pokazati s njime jednu šalu. Zatim ona napuni pehar svojega gospodara i pruži mu ga, i on napuni njezin i pruži joj ga, i tako nastave jedan put za drugim, sve dok ih naposljetku nije šeih Ibrahim pogledao i rekao: -
Kakvo je to dobro drugarstvo? AUah prokleo one, koji su
tako pohlepni! Ti meni ne pružaš pehar, kada sam ja na redu, moj bratel Kakvo je to ponašanje, ti Allahov covjece? Tada se oboje pocnu smijati njegovim rijecima, sve dok nisu pali na leða. Zatim oni pocnu piti i davati njemu da pije, i nisu 91
Tridesetisedma noc prestajali pijancevati, sve dok nije protekla trecina noci. Sada rekne robinja: - O šeihu Ibrahime, ja cu s tvojim dopuštenjem ustati i zapaliti jednu od svijeca, koje su ovdje poredane. - Ucini to — odgovori on — ali nemoj upaliti više od jedne! Tada ona skoci na noge i pocne s prvom svijecom i sve ih je više palila, sve dok nije gorjelo svih osamdeset. Zatim ona opet sjedne. Nato Nur ed-Din rekne: - O šeihu Ibrahime, što mi poklanjaš? Zar mi neceš dopustiti, da upalim jednu od ovih svjetiljki? - Zapali jednu - odgovori on - i nemoj me takoðer ti dalje ometati! Tada on ustane i pocne s prvom svjetiljkom i palio ih je sve više, sve dok nije gorjelo svih osamdeset, i dok nije izgledalo da palaca pleše sa svjetlima. Tada rekne šeih, kojega je svladalo pijanstvo: - Vas dvoje ste odvažniji od mene! Zatim on ustane, i pootvara sve prozore i opet sjedne. I oni pocnu pijancevati i izgovarati stihove, dok se dvorana oko njih blistala u moru svjetlosti. Sada je Allah, koji je mocan nad svim stvarima, i koji je za svaki uzrok utvrdio neko djelovanje, to tako spojio, da je kalif upravo u tom trenutku promatrao mjesecinu i gledao kroz jedan od onih prozora, koji su bili okrenuti prema Tigrisu. Tada on ugleda kako u rijeci odsijava sjaj svijeca i svjetiljki, pa kada je podigao pogled, uvidi, da vrtni dvorac blista u sjaju svijeca i svjetiljki. I on povice: -
Ovamo k meni sa Dža'farom38, tim Barmekidom! U istome je trenutku vec stajao ministar pred gospodarom pravovjernih, koji je na njega povikao:
-
Ti psu od vezira, hoceš li mi oduzeti ovaj grad Baghdad, a da
mi o tome ne rekneš nijednu rijec? 38 Dža'far el-Barmeki - iz po plemenitosti glasovite obitelji Barmekida -je bio Harun er-Rašidov veliki vezir. 92
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Dželis -
Što te rijeci hoce znaciti? - upita Dža'far.
A kalif odgovori: -
Da mi grad Baghdad nije oduzet, tada Dvorac Slika ne bi bio
osvijetljen svjetiljkama i svijecama, niti bi njegovi prozori bili otvoreni. Jao tebi! Tko bi se smio usuditi takvo što uciniti, kada mi kalifat ne bi bio oduzet? Tada Dža'far rekne uzdrhtalih grudi: - Tko ti je dojavio, daje Dvorac Slika osvijetljen i da su njegovi prozori otvoreni? - Doði ovamo i pogledaj! — odgovori kalif. I Dža'far priðe ka kalifu, i pošto je pogledao prema vrtu, ugledao je dvorac kako blješti kroz nocnu tminu. Pa buduci da je pomislio, da je šeih Ibrahim, vrtlar, to dopustio iz nekoga svojega tajnog razloga, on ga htjedne ispricati i rekne: - O gospodaru pravovjernih, šeih Ibrahim mi je prošloga tjedna rekao: 'O moj gospodaru Dža'fare, htio bih svojim sinovima uciniti radost, tako ti života gospodara pravovjernih i tako ti tvojega života!' Ja sam ga upitao: 'Sto želiš?' A on rekne: 'Isposluj mi dopuštenje od gospodara pravovjernih, da u vrtnoj palaci proslavim svecanost obrezivanja svojih sinova.' Nato mu ja reknem: 'Otiði i obrezuj ih, a ja cu otici do kalifa i to mu reci.' Zatim on otišao pod tom predpostavkom, a ja sam zaboravio, da ti to kažem. - O Dža'fare - rekne kalif - najprije si samo na jedan nacin zgriješio protiv mene, ali su iz toga nastala dva grijeha. Ti si ucinio dvije greške, kao prvu, jer mi nisi ispostavio nikakvo izvješce, a kao drugu, jer staromu nisi dao ono, što je on želio. Jer on je došao i tebi tako govorio samo zato, da bi pred tebe podastro molbu za nešto novca, kao prilog za trošak. Ti mu meðutim nisi ništa dao, a k tomu nisi ni mene s time upoznao. - O gospodaru pravovjernih — rekne Dža'far — ja sam to zaboravio.
- Sada, tako mi mojih pradjedova i predaka - uzvikne kalif -ja ostatak ove noci necu provesti drugacije, nego u njegovu društvu. 93
Tridesetisedma noc Jer zaista, on je jedan pobožan covjek, koji se brine za ljude odane vjeri i siromahe i njih ugošcuje. Oni su se zacijelo sada okupili, i možda ce nam molitva nekoga od njih donijeti dobro na ovome i onome svijetu. A u toj ce prilici moja nazocnost staromu prirediti korist i radost. —
O gospodaru pravovjernih — rekne Dža'far — protekao je
veci dio noci, i oni ce biti vec pri odlasku. Kalif meðutim odvrati: —
Ja hocu na svaki nacin otici k njemu.
Tada vezir zašuti. Jer on je bio u nedoumici, i nije znao, što bi trebao poceti. Kalif ustane i uzme sa sobom Dža'fara i Masrura, uškopljenika, i ta trojica preobucena napuste palacu u gradu i upute se kroz ulice kao trgovci, sve dok nisu prispjeli do vrata onoga vrta. Tu kalif stupi naprijed, a kada je vrtna vrata vidio otvorenima, on se zaprepasti i rekne: —
Pogledaj, Dža'fare, kako je šeih Ibrahim ostavio protiv svo
jega obicaja vrata još u ovo doba otvorenima! Zatim oni uðu i išli su dalje, sve dok nisu došli do kraja vrta i stali dolje pred palacom. Sada kalif rekne: —
O Dža'fare, ja bi ih želio prisluškivati, prije nego što se pop-
nem k njima, kako bih vidio što rade, i gledao ljude odane vjeri. Jer vec odavno nisam od njih cuo nijednoga glasa niti takoðer, kako neki fakir zaziva Allahovo ime. Zatim on pogleda oko sebe, i ugleda neko veliko lješnjakovo drvo te rekne Dža'faru: —
Ja cu se popeti na ovo drvo, jer njegove grane dopiru sve tik
do prozora, pa cu tako kroz njih pogledati unutra. Nato se on popne na drvo, i pocne se verati od grane do grane, dok nije dosegao jednu granu, koja se nalazila nasuprot jednomu od prozora, i on na nju sjedne i pogleda kroz taj prozor. Tada on ugleda neku djevojku i nekoga mladica, nalik dvama Mjesecima — slava neka je Njemu, koji ih je stvorio i oblikovao - i uz njih vidi
94
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Dzelis sjediti šeiha Ibrahima, koji je u ruci držao pehar i uzvikivao: -
* Pijenje bez pjevanja * ne može donositi nikakvu radost. *
Da! Cuo sam nekoga pjesnika kako kazuje: Pusti ga da kruži, vino, u velikima i malim peharima, I uzimaj ga iz ruke zraceceg Mjeseca, poslužitelja! I nikada nemoj piti, a da se ne pjeva. Jer vidim, kako cak i momci fuckaju, kadapoje konje. Kada je meðutim kalif takvo što morao vidjeti od šeiha Ibrahima, nabrekne mu žila gnjeva izmeðu ociju, i on siðe dolje i uzvikne: -
O Dža'fare, ja još nikada nisam vidio pobožne u takvu stanju.
Zato se takoðer ti popni na ovo drvo i pogledaj si ih, kako ti se ne bi izgubili blagoslovi pobožnih! Kada je Dža'far cuo te rijeci gospodara pravovjernih, on postane zbunjen, i uspne se na krošnju drveta, pogleda unutra i ugleda Nur ed-Dina i robinju i šeiha Ibrahima, koji je u ruci držao pehar. Pri tome prizoru on postane siguran u smrt, i on siðe s drveta i stane pred gospodara pravovjernih, a taj mu rekne: -
O Dža'fare, slava neka je Allahu, koji nam dopušta, da
propise Svetoga Zakona slijedimo takoðer na izvanjski nacin! Dža'far meðutim od silne preneraženosti ne uzmogne reci nijednu rijec. Kalif ga potom pogleda i rekne: -
Volio bih znati, tko ih je ovamo doveo, i tko ih je pustio u moj
dvorac! Ali moje oci još nikada nisu vidjele takve ljepote, kakva je ta toga mladica i te djevojke! Dža'far, koji je sada crpio nadu, da ce umilostiviti kalifa Harun er-Rašida, odgovori: 95
Tridesetisedma noc -
Ti govoriš istinu, o naš gospodaru i sultane!
Ovaj nato: -
Dža'fare, daj da se obojica popnemo na tu granu nasuprot
tomu prozoru, kako bismo uživali u pogledu na njih. Tada se njih obojica uzveru na drvo, pocnu krišom motriti unutra, i slušati kako šeih Ibrahim kazuje: -
O moja gospodarice, * dostojanstvo je propalo, * jer sam ja
postao pijanim od vina, * ali ono nije slatko bez zvuka struna! * -
Tako mi Allaha - odgovori Enis el-Dželis — o šeihu
Ibrahime, kada bismo imali samo jedno glazbalo, naša bi radost bila savršena. Kada je stari cuo te robinjine rijeci, on ustane, a kalif rekne Dža'faru: - Sto ce on sada uciniti? Dža'far odgovori: - Ne znam. Šeih Ibrahim meðutim išcezne, i ubrzo se vrati s nekom lutnjom. Kalif je pogleda i prepozna je kao onu Abu Ishaka, svojega druga za stolom. -
Tako mi Allaha — rekne kalif — ako ta djevojka bude loše
pjevala, ja cu vas sve dati razapeti na križ. Ali ako bude dobro pje vala, njima cu oprostiti, i samo cu tebe dati pribiti na križ. Tada Dža'far uzvikne: - O Allah, daj da loše pjeva! Kalif upita: - Zbog cega? A on odgovori: -
Ako nas sve dadneš razapeti, tada cemo jedno drugomu
praviti društvo. 96
Pripovijest o Nilr ed-Dinu i Enisi d-Dždis
Tada se kalif nasmije njegovim rijecima. Nato robinja uzme lutnju, pogleda je, ugodi je, i odsvira stanovitu melodiju, koja je sva srca rasplamsala u cežnji za njome. Zatim otpjeva ove stihove: O ti, koja možeš pomoci jadnom zaljubljeniku, Vatra ljubavi i cežnje spaljuje moje srce! Sto god ti uopce ucinila, ja sam to zacijelo zaslužio. Stavljen sam pod tvoju zaštitu. Ne izruguj se mojoj boli! Da, sada sam napušten i utonuo u jad. Ma što da mi uopce htjedneš uciniti, to na meni ucini! Ali, kakva bi to bila slava, ako bi me pustila da umrem? Ah, ja se bojim samo toga, da se ti ne bi zatim o mene ogriješila! Tada rekne kalif: - Tako mi Allaha, to je lijepo! O Dža'fare, ja u svome životu još nisam cuo nijedan tako ocaravajuci glas. - Onda je kalifova srdžba zacijelo posve išcezla? - rekne Dža'far. A Harun er-Rašid odgovori: -
Da, otišla je. Zatim obojica siðu s drveta, a na to se kalif okrene k Dža'faru i rekne mu: -
Ja bih htio uci, i s njima sjesti, i slušati djevojku kako pjeva
preda mnom. 97
Tridesetisedma noc -
O gospodaru pravovjernih - uzvikne Dža'far - ako ti k nji
ma uðeš, tada ce se oni sigurno prestrašiti, a šeih Ibrahim ce umri jeti od straha. Ali kalif odvrati: -
Dža'fare, ti mi moraš nešto izmisliti, kako bih ih ja mogao
obmanuti s pomocu neke lukavštine i uci k njima, a da me ne pre poznaju.
Zatim obojica siðu prema Tigrisu, tim što su si poceli premišljati o citavoj stvari. I gledaj, tu je stajao neki ribar, koji je riba-rio ispod prozora zamka. No kalif je bio prije stanovitog vremena dao pozvati šeiha Ibrahima i upitao ga: - Kakva je to buka, koju ja cujem dolje ispod prozora dvorca? Taj je bio odgovorio: - To su glasovi ribara, koji hvataju ribe. Tada je kalif bio zapovijedio: - Otiði i zabrani im to mjesto! Tako je to mjesto bilo ribarima zabranjeno. Pa ipak je one noci mimogred prolazio ribar po imenu Karim, a jer je vrtna vrata ugledao otvorenima, sam je u sebi rekao: -
Ovo je vrijeme nepažnje. Iskoristit cu tu priliku i malo riba
ri ti. Zatim je uzeo svoju mrežu i bacio je u vodu, ali gledaj, najednom je tik pred njim stajao kalif. Ovaj ga prepozna i uzvikne: -
Hej, Karim! Kada je ribar cuo, da se uzvikuje njegovo ime, i ugledao kalifa, njegove grudi zadršcu, i on povice: -
Tako mi Allaha, o gospodaru pravovjernih, ja to nisam
ucinio, da bih se izrugivao zapovijedi. Samo me je neimaština i briga za svoje navela na takav cin. 98
Pripovijest o Nur ed-Dmu i Enisi el-Dželis Tada kalif rekne: -
Baci jednom u moje ime!
Tada ribar veselo priðe k obali i izbaci mrežu. I priceka, dok se nije posve raširila i legla na dno. Zatim je povuce i naðe u njoj svakojake ribe. Tomu se kalif obraduje i rekne: -
Svuci svoju odjecu, o Karime!
Taj dakle odloži svoju odjecu. Ono, što je on nosio, bila je nekakva suknja od grube vune, koja je bila zakrpana na sto mjesta i vrvjela od repatih uši, i neki turban, koji on vec od prije tri godine nije više zamatao, na kojega je prišivao svaku krpicu tkanine, u posjedu koje je bio. Kada je on dakle odložio suknju i turban, takoðer kalif svuce dvije haljine, koje su bile od svile iz Alexandrije i Baalbeka, nadalje rastavljenu donju haljinu i ogrtac s dugim rukavima. Zatim on rekne ribaru: -
Uzmi to i obuci!
On meðutim sam stavi na sebe ribarovu suknju i turban, te povuce krajeve marame kao veo pred donji dio lica. Zatim rekne ribaru: -
Sada otiði svojim putem!
A taj mu poljubi noge, zahvali mu se i izrekne stihove: Ti si mi iskazao naklonost. Ja cu glasno objavljivati svoju hvalu za to. Ti si me u preohilju nadario svim stvarima. Ja cu ti zahvaljivati, dokle god budem živio. A kada umrem, tada ce umjesto mene moje kosti pjevati tvoju pohvalu. Jedva da je meðutim ribar završio svoje stihove, kad li su kalifu po koži pocele gmizati uši. Tada on pocne, da ih sad desnom sad lijevom hvata i baca s vrata, i on povice: 99
Tridesetisedma noc - O ribaru, jao tebi! To je meðutim ipak cijela gomila uši u tvojoj suknji! - O gospodaru - odgovori ribar - sada te one još muce, ali kada proðe tjedan dana, više ih neceš osjecati, i više neceš o njima cak ni razmišljati. Kalif se meðutim nasmije i rekne mu: - Covjece! Zar trebam ovu suknju tako dugo zadržati na tijelu? Tada ribar rekne: - Ja bih ti volio još nešto reci! Ovaj nato: - Reci, što imaš reci! -
Palo mi je na pamet, o gospodaru pravovjernih — rekne ribar
— buduci da ti želiš izuciti ribarenje, kako bi se razumio u neki koristan zanat, da ti ova suknja posve dobro pristaje.
Kalif se nasmije njegovim rijecima. Zatim ribar otiðe svojim putem. Nato kalif uzme košaru s ribama, stavi preko njih malo trave, poðe s njome k Dža'faru i stupi pred njega. Dža'far ga je naravno držao za Karima, ribara, pa buduci da je za njega bio zabrinut, on mu rekne: -
O Karime, što te je ovamo dovelo? Bježi za svoj život, jer se
kalif nocas nalazi u vrtu. Ako te ugleda, ode ti glava! Kada je kalif cuo Dža'farove rijeci, on se nasmije, a ovaj ga prepozna po smijanju, i upita: -
Zar to može biti da si to ti, naš gospodar, sultan?
Kalif odgovori: - Da, Dža'fare, i ti si moj vezir, i ja sam s tobom došao ovamo. Pa ipak me ne prepoznaješ. Kako bi me onda mogao prepoznati šeih Ibrahim, koji je ipak pijan? Ostani ovdje, sve dok se ja ne vratim! - Slušam i pokoravam se! - rekne Dža'far. 100
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi d-Dzelis Zatim kalif priðe k vratima dvorca i lagano pokuca. Tada Nur ed-Din rekne: - Šeihu Ibrahime, ondje netko kuca na vrata. - Tko je na vratima - dovikne šeih. A kalif odgovori: - Ja sam to, šeihu Ibrahime! - Tko si ti? -
Ja sam Karim, ribar. Cujem, da imaš goste, pa sam ti donio
par riba, i zaista, to su dobre ribe! Kada je Nur ed-Din cuo, da je rijec o ribama, tada se on obraduje, on kao i robinja, i oboje reknu šeihu: -
O gospodaru, otvori mu vrata i pusti ga neka nam donese
svoje ribe! Tako šeih Ibrahim otvori vrata, a kalif uðe u ribarovoj opravi i pozdravi ih. Tada šeih Ibrahim rekne: -
Dobrodošlica pljackašu, lopovu, kockaru! Doði, daj da vidi
mo tvoje ribe!
On im ih dakle pokaže, pa kada su vidjeli, da su ribe još žive i da skacu, robinja uzvikne: -
Tako mi Allaha, moj gospodaru, ove su ribe stvarno dobre.
Kada bi samo bile ispržene! Šeih Ibrahim odvrati: -
Tako mi Allaha, moja gospodarice, imaš pravo.
Zatim se on obrati kalifu: - O ribaru, zašto nam nisi donio te ribe pecene? Sada na noge, isprži ih za nas i zatim nam ih donesi! - Prema zapovijedi! - odgovori kalif - Ja cu ih za vas ispržiti i donijeti ovamo. Oni još doviknu: -
Brzo s tim!
101
Tridesetisedma noc Tada kalif vec odžuri, dok nije došao k Dža'faru, kojega on pozove. Taj odgovori: - Ovdje sam, o gospodaru pravovjernih. Je li sve u redu? - Oni hoce ispržene ribe — rekne kalif. A Dža'far odgovori: - O gospodaru pravovjernih-, daj mi ih ovamo, ja cu ih ispržiti. -
Tako mi grobova mojih pradjedova i predaka - rekne kalif
- ja cu ih pržiti sam vlastitom rukom! Zatim on ode u vrtlarovu kolibu, pretraži je, i naðe sve što mu je trebalo: sol, šafran, dušicu, i što je inace bilo potrebno. Poðe do peci na ugalj, stavi na nju tavu za prženje, i pripravi lijepo jelo. Pa kada je bilo gotovo, stavi ga na list od banane, nakupi iz vrta voca stresenog od vjetra, limuna i citrona39, pa sve to odnese gore i stavi pred njih. Tada mladic i djevojka i šeih Ibrahim pocnu jesti. Pa kada su bili gotovi s jelom, oni si operu ruke, a Niir ed-Din rekne kalifu: -
Tako mi Allaha, o ribaru, ti si nam nocas ukazao jedno pravo
dobrocinstvo. I on posegne u svoju kesu i uzme tri od onih dinara, koje mu je Sandžar bio dao prilikom oproštaja, i rekne: -
O ribaru, ispricaj me! Jer, tako mi Allaha, da sam te ja bio
upoznao prije ovoga, što mi se sada skobilo, ja bih oslobodio tvoje srce od gorcine siromaštva. Ali uzmi sada ovo, to je najbolje, što ti ja mogu dati! Zatim on dobaci kalifu tri zlatnika, a taj ih uzme, i poljubi ih, i turne ih u džep. Bio je meðutim jedini cilj pri svemu tome, da cuje robinju kako pjeva. I stoga on rekne Nur ed-Dinu: -
Ti si me darežljivo nagradio. Ali te ja molim još jedno od
tvoje bezgranicne dobrostivosti, naime: da ti dopustiš da ova dje vojka pjeva, kako bih ja to slušao. Citrone (citroni) su — za razliku od "slatkih" —kisela vrsta limunova. 102
Pripovijest o Nilr ed-Dinu i Enisi el-Džclis Tada Nur ed-Din uzvikne: -
Enis el-Dželis!
Ona odgovori: -Da! A on nastavi: -
Tako ti mojega života, otpjevaj nam nešto za volju ovoga ri
bara! Jer on bi te rado htio cuti. Kada je robinja cula rijeci svojega gospodara, ona posegne za lutnjom, ugodi je, udari o žice i zapjeva stihove: Prsti nježne djeve zahvate u lutnju, A kada je dotakla žice, duša bude otetom. Ona zapjeva, i njezina pjesma donese gluhomu ozdravljenje. A nijemi progovori: 'Zbilja, ti si nas usrecila.' Zatim iznova zasvira, i svirala je tako neodoljivo, daje ocaravala cula, i sada zapjeva ove stihove: Bila je za nas to visoka cast, što si stupio u našu zemlju. Tvoj je sjaj bio to, stoje otjeralo tamu mrkle noci. Zato se prilici, da svoju dvoranu namirišim mošusom, ružinom vodom i kamforom tebi za ljubav.
Sada kalif postane tako oduševljen i tako osvojen strašcu, da se u preko mjernosti ushicenja nije više mogao svladavati, nego pocne uzvikivati: 103
Tridesetisedma noc —
Tako mi Allaha, to je lijepo! Tako mi AH aha, to je lijepo!
Tako mi Allaha, to je lijepo! Tada Nur ed-Din upita: — O ribaru, sviða li ti se ova djevojka? Kalif odgovori: — Tako mi Allaha, da! A tada Nur ed-Din rekne: —
Ona je poklon za tebe, dar darežljivoga, koji svoje obecanje
ne povlaci natrag i koji svoj poklon ne opoziva! Zatim on skoci na noge i pograbi rastavljenu haljinu, koju baci preko ribara, i naredi mu da uzme robinju i otiðe. Ona ga meðutim pogleda i rekne: —
O moj gospodaru, zar ti odlaziš bez jednoga zbogom? Ako to
dakle mora biti, tada ostani samo toliko, dok ti ne kažem zbogom, i ne objavim svoju nuždu. I ona pocne pjevati ove stihove: U meni vladaju cežnja i vjerno sjecanje i briga. Svemoc me je boli ucinila sjenom. Moj prijatelju, o nemoj mi govoriti, da te ja mogu ikada zaboraviti. Jer patnja ipak ostaje patnjom. Jad traje vjecno. Kada bi neko ljudsko bice moglo plivati na svojim suzama, Tada bih ja bila prva, koja bih plivala u poplavi svojih suza. O ti, prema kojemu ljubav prožima cijelo moje srce, Kao što voda biva prožetom od žari primiješana vina, 104
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Dželis Ovo je rastanak, koji sam ja vec odavno dršcuci slutila. U mojoj nutrini tvoja ljubav tjera svoju jezovitu igru. O ibn Chakdne, ti si moja jedina želja, moja nada, Tvoja ljubav u mome srcu ne poznaje niti kraja ni cilja. Ti si se jednom ogriješio o našega gospodara i kneza Poradi mene i pošao si odande daleko u daljinu. Ne dao tiAllah da se ikada pokaješ zbog rastanka sa mnom! O kamo srece da si me dao nekomu plemicu besprijekorna znacaja! Kada je ona bila završila svoju pjesmu, Nur ed-Din joj odgovori ovim stihovima: Ona mi je ponudila zbogom o danu rastanka i rekla, dok su joj u patnji cežnje tekle suze: 'Sto ceš ti jednom poceti, kada se ja rastanem od tebe?' Tada ja reknem: 'Upitaj Onoga, koji opstoji navijeke.' Kada ju je kalif cuo kako pjeva: 'O kamo srece da si me dao nekomu plemicu', tada poraste njegova naklonost prema njoj, i to mu bude okrutno i teško, da ih tako rastavlja. Stoga on rekne mladicu: - O gospodaru, gledaj, ova je robinja rekla u svojim stihovima da si se ti ogriješio o njezina gospodara i o onoga, komu je ona pri105
Tridesetisedma noc padala. Izvijesti me dakle, o koga si se ti ogriješio, i tko te traži na odgovornost? —
Tako mi Allaha, o ribaru — odgovori Nur ed-Dm — meni se
i ovoj djevojci * zbio cudesan doživljaj * i neobican dogaðaj. * Pa kada bi to bilo iglama poubadano u kutove ociju, bila bi to opome na za svakoga, tko se daje opomenuti. Tada kalif uzvikne: —
Neceš li mi ispripovijedati, što ti se dogodilo u životu, i oba
vijestiti me o svojim doživljajima? To ce ti možda moci pomoci. Jer Allahova je pomoc blizu! -
O ribaru - upita Nur ed-Din - želiš li cuti našu povijest u
prozi ili u stihovima? Kalif na to odgovori: -
* Proza su samo rijeci, * stihovi su biserna ogrlica *.
Tada Nur ed-Din obori glavu i izgovori ove stihove: O vi prijatelji, gledajte, ja sam posve otkazao svojemu snu Jer me sada tako daleko od moje zemlje gloðe briga. Da, ja sam imao oca, koji je bio tako blaga srca. Ah, on mije sada išcezao. On boravi u jatu mrtvih. Preko mene su, nakon rastanka s njime, protutnjale životne oluje, Pa sam zbog toga postao posve ožalošcen u svojoj duši. On mi je priskrbio stanovitu robinju, cudesno lijepu djevojku, Nekoj je grani bila nalik nježna ravnomjernost njezina stasa. 106
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Dželis Sto sam baštinio od ocevine, sve sam izdao za nju, I tima sam dobrim prijateljima prireðivao poneku gozbu. Kada sam je morao prodati, vrlo me je mucila briga, Ali trpjeti bol rastanka, ne, to mije bilo preteško. Kada ju je izvikivac na trgu držao slobodnom za prodaju. Gledaj, tada jeza nju ponudila cijenu neka stara sjedina, koja je bila zla i pohotna. Zbog toga se u mojoj duši rasplamsao silan gnjev. I smjesta sam žurno istrgnuo njezinu ruku iz momkove ruke. Ona bijedna hulja udari na mene u svome bijesu, I mocno se raspali u njemu žar njegove poganske srdžbe. Jarosno sam navalio na njega i desnicom i ljevicom, I tako sam napokon izlijecio tešku muku svojega srca. Ali sam ispunjen tjeskobom žurno pobjegao natrag u svoju kucu, I od straha pred svojim neprijateljem sakrio sam se od njegova pogleda.
Tada zapovijedi vladar te zemlje, da me se mora uhvatiti. Alije došao vjerno odan dvorjanin, koji mije bio milostiv. Dao mije mig, da moram bježati u prostranu daljinu Ina ljutnju mojih neprijatelja izmaknuti se njihovim pogledima. 107
Tridesetisedmn noc Tako smo se otputili iz svoje kuce u mracnoj noci, A potraga nas je za zavicajnim prebivalištem vodila prema Baghdadu. Sad ja nemam, o ribaru, ništa u blagima ovdje uza se, Da tebi poklonim — samo to jedno! I zbilja, to sam ti dao. Iznad svega sam ti ljubljeno mojega srca darovao na poklon. Da, darovao sam ti krv svojega srca — imaj to na umu! Kada je on završio svoju pjesmu, kalif mu rekne: —
O moj gospodaru, Nur ed-Dine, ispripovijedaj mi tocnije
svoju povijest. Tada mu on ispripovijeda sve, od pocetka do kraja, pa kada je kalif sve cuo, on mu rekne: —
Kamo namjeravaš sada ici?
—
Allahov je svijet prostran - odgovori on.
Kalif meðutim rekne: —
Ako ti ja dadnem s tobom jedno pismo za sultana
Muhammeda ibn Sulaimana ez-Zainiju, i ako ga on procita, tada ti nece uciniti ništa nažao..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 108
Ali kada je pocela
tridesetiosma noc ^?? W?W W W??? ????????????
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kalif Nur ed-Dinu ovako rekao: -
Dat cu ti s tobom jedno pismo sultanu Muhammedu ibn
Sulaimanu ez-Zainiji, pa kada ga on procita, nece ti uciniti ništa nažao. Nur ed-Din meðutim upita: -
Kako! Zar postoji na svijetu neki ribar, koji izmjenjuje pisma
s kraljevima? To je nešto posve nemoguce! Nato kalif odgovori: -
Govoriš istinu. Ali cu ti ja kazati razlog. Znaj dakle, ucio sam
s njime u istoj školi i pod istim uciteljem, i ja sam bio prvi u razre du. Otada je njemu sreca postala naklonjenom, tako daje on postao sultanom, dok je Allah mene unizio i ucinio me ribarom. Ali nika da ja ne šaljem k njemu, a da on ne ispuni moju molbu. Da, i ako bih ja k njemu svakoga dana slao tisucu molbi, on bi mi ih sve ispunio. Kada je Nur ed-Din cuo njegove rijeci, on rekne: -
Dobro! Piši, da to vidim!
109
Tridesetiosma noc Tada kalif uzme posudicu s tintom i trsku i napiše, što slijedi: 'U ime Allaha Milosrdnoga, Premilostivoga! Nadalje: Ovo je pismo Haruna er-Rašida ibn el-Mahdi Njegovoj visosti Muhammedu ibn Sulaimanu ez-Zainiji, koji se nalazi u mojoj milosti, kojega sam u jednome dijelu svoje države ucinio svojim namjesnikom. Donositelj je ovoga pisma Nur ed-Din 'Ali, sin el-Fadla ibn Chakana, vezira. I cim ono Tebi doðe do ruku, razodjeni sa Sebe kraljevsko dostojanstvo i odjeni njime njega. Ne suprotstavljaj Se mojoj zapovijedi, i neka mir bude s Tobom!' Zatim on to pismo preda Nur ed-Dinu, i taj ga uzme, i poljubi ga, i stavi ga u svoj turban, i ubrzo krene na put. Njega sada ostavimo da otputuje, i okrenimo se opet ka kalifu! Seih Ibrahim ga - koji je još uvijek bio u ribarskoj odjeci - pogleda razrogacenih ociju i povice: -
Ti najprostackiji od ribara, ti si nam donio par riba, koje su
bile vrijedne dvadeset novcica, a primio si za njih tri dinara. I sada ceš takoðer uzeti sa sobom još i tu djevojku? Kada je kalif to cuo, on na njega povice, i dadne znak Masruru, koji se otkrije i baci na njega. U meðuvremenu je meðutim Dža'far poslao k vrataru palace, kako bi za kneza pravovjernih uzeo jednu od kraljevskih haljina. I ovaj se vrati s haljinom i poljubi pred kalifom tlo. A taj odbaci, što je imao od odjece na svome tijelu, i odjene tu haljinu. Seih Ibrahim je još uvijek sjedio na svojoj stolici, a kalif ostane stajati, da vidi, što ce se dogoditi. Ali je šeih Ibrahim bio izvan sebe od smetenosti, i nije uzmogao ništa uciniti, osim da si grize prste i govori: -
Ja dakle spavam ili sam budan!
Kalif ga meðutim pogleda i uzvikne: -
O šeihu Ibrahime, u kakvome te ja stanju moram ovdje gle
dati? Tada on odjednom opet postane trijeznim, baci se na pod i izgovori stihove: 110
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Dzelis Oprosti mi taj grijeh, u koji je skliznula moja noga! Rob dakako ocekuje milost od svojega gospodara. Ja sam sada priznao, a to je nalagao moj prijestup.
Ali gdje je sada ono, što tebi nalaže opraštajucu milostivost? Tada mu kalif oprosti, i zapovijedi, da robinju odvedu u gradski dvorac, pa kada je ona prispjela onamo, on joj dodijeli vlastite odaje, odredi za nju služavke i rekne joj: -
Znaj, ja sam tvojega gospodara poslao kao sultana u Basru,
pa ako tako ushtjedne Allah Uzvišeni, poslat cu mu kraljevsku haljinu, i istovremeno takoðer tebe. Ostavimo mi sada ove, i vratimo se natrag k Nur ed-Dinu! On je neprestano putovao dalje, sve dok nije doputovao u Basru. I on se ondje uputi u sultanovu palacu te istisne snažan krik, tako da ga je sultan cuo, i dao da ga puste unutra. Kada je stupio pred njega, on poljubi pred njime pod, izvadi pismo i preda mu ga. Kada je sultan vidio napis gospodara pravovjernih, on ustane i triput ga poljubi. I kada ga je procitao, on rekne: -
Slušam i pokoravam se Allahu Uzvišenomu i gospodaru
pravovjernih! I pozove cetiri kadije i emire, i vec se bio spremio, da odloži kraljevsku vlast, kad li, gledaj, uðe vezir el-Mu'in ibn Sava. Njemu sultan preda pismo, a kada gaje on procitao, razdere ga, i komadice stavi u usta, sažvace ih, i ispljune ih. Sultan meðutim gnjevno povice: - Jao tebi! Sto te je natjeralo na takav cin? - Tako mi tvojega života! O naš gospodaru i sultane - odgovori el-Mu'in - taj covjek nije nikada bio kod kalifa, cak niti samo kod njegova vezira. On je obican obješenjak, sotona, varalica, koja je našla neki komad papira, na kojemu je pisao kalif, ništavan list, i 111
Tridesctiosma noc iskoristila ga za svoje svrhe. Kalif ga ne bi poslao ovamo, da tebi oduzme vlast, bez nekoga fermana40 i bez povelje o postavljenju. Taj tu nije došao od kalifa, nikako, nikako, nikako! Kada bi ta stvar bila istinita, kalif bi s njime poslao nekog komornika ili nekog vezira. Ali je on došao sam. -
Što valja uciniti? — upita tada sultan.
A ministar odvrati: -
Prepusti meni tog momka, ja cu ga uzeti pod svoj nadzor i
pod paskom nekog dvorjanina poslati u Baghdad. Ako govori
istinu, on ce nam donijeti sa sobom ferman i povelju. Ako je pak ne donese, tada cu ja utjerati zahtjev od ovoga svojega dužnika. Kada je sultan saslušao te ministrove rijeci, on rekne: -
Tada ga imaš!
Tako ga vezir prihvati od kralja, i odvede ga u svoju kucu, i pozove svoje robove, koji bace Nur ed-Dina na pod i uzmu ga tuci, sve dok nije pao u nesvijest. I vezir mu dadne oko nogu staviti teške okove i odvede ga u zatvor, gdje pozove stražara, nekog covjeka po imenu Kutait, koji izaðe i pred njime poljubi tlo. Njemu on rekne: - O Kutait, želim da uzmeš ovoga momka i da ga baciš u neku podzemnu celiju ovoga zatvora, i da ga muciš danju i nocu. - Slušam i pokoravam se! - odgovori nacelnik tamnice. Zatim povede Nur ed-Dina u zatvor, i za njime zakljuca vrata. Zatim dadne pomesti neku klupu, koja je stajala iza vrata, te na nju stavi pokrivac i kožnati rubac, i pozove Nur ed-Dina, da sjedne na nju, odriješi mu okove, i pocne s njime prijazno postupati. Vezir je svaki dan slao zapovijed, da ga se tuce, ali je nacelnik tamnice to propuštao. I tako je to išlo tijekom cetrdeset dana. Cetrdesetoga meðutim dana doðe od kalifa neki poklon. I kada ga je sultan vidio, on mu se dopadne, i on o tome upita ministre, ijedan od njih rekne: Ferman je pismena naredba više vlasti. 112
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Dželis -
Možda je ovaj poklon namijenjen za novoga sultana.
Tada uzvikne vezir el-Mu'in ibn Sava: -
Bilo bi to bolje, da smo ga smaknuli odmah o danu njegova
dolaska. A sultan povice: -
Tako mi Allaha, ti si me potsjetio na njega! Siði i dovedi ga,
ja cu mu onda dati odrubiti glavu. -
Slušam i pokoravam se! — rekne el-Mu'in.
I on ustane i rekne:
-
Dat cu oglasiti po gradu: 'Tko se god želi nasladiti pred
stavom, kako se Nur ed-Dinu ibn el-Fadlu ibn Chakanu odsijeca glava, taj neka se uputi prema palaci!' Zatim ce ovamo poteci odar i sluga, da vide. * Tako cu ja izlijeciti svoje srce, * a svojim cu zavidnicima prirediti bol! * -
Ucini, kako hoceš! - rekne sultan.
Vezir dakle ode silno obradovan, uputi se k satniku gradske straže i zapovijedi mu, neka dadne onako izvikivati. Ali kada su ljudi culi izvikivaca, ražalostili su se i plakali, cak i djeca u školi i trgovci na malo u svojim ducanima. I jedni su se natjecali, da naðu mjesta za gledanje, a drugi su se uputili prema zatvoru, da mu daju pratnju. I ubrzo doðe vezir sa deset mameluka u zatvor, a Kutait, nacelnik tamnice ga upita; - Sto želiš, o gospodaru vezire? Taj odgovori: - Dovedi mi ovamo obješenjaka! Nacelnik tamnice meðutim rekne: - On je u najžalosnijem stanju, jer sam ga tako mnogo tukao. Zatim on uðe u zatvor i cuje Nur ed-Dina kako izgovara ove stihove: 113
Tridesetiosma noc Tko je taj, tko bi mi pomogao u mojemu dubokom jadu, Koji mije donio tako tešku patnju, ali nikakav lijek? Progonstvo je slomilo moje srce, moju životnu snagu. Vrijeme je moje prijatelje ucinilo neprijateljima. Vi ljudi, zar medu vama nema nijednog prijatelja, koji poznaje sucut, Koji bi suosjecao s mojom nuždom i koji bi uslišio moj zov? Smrt mije sada laka sa svima njezinim tjeskobama, A nadu u životnu radost sam sebi zabranio. 0
Gospode, tako ti našega Vodica, izabranog Objavitelja,
Oceana znanja, Gospodara svih zagovornika, Molim te, oslobodi me sada, oprosti moje grijehe, 1
odvrati od mene moju patnju i moju muku!
Tamnicar mu dakle svuce ciste haljine, obuce mu dvije prljave suknje i odvede ga pred vezira. Nur ed-Din ga pogleda i shvati, da je posrijedi njegov neprijatelj, koji žudi njegovu smrt. Kada je to shvatio, on zaplace i rekne:
— Jesi li ti dakle tako siguran protiv udesa? Zar nisi cuo pjesnikovu izreku? Gdje su kraljevi Perzijanaca, negdašnji junaci? Oni su sebi nagomilali dobra — ona su minula, a isto su tako minuli i oni sami. 114
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Dželis Zatim on nastavi: -
O vezire, pomisli na to, da je Allah - neka Mu je slava,
r. išenomu! - u stanju uciniti, što On hoce! -
O 'Ali - odgovori ovaj — zar me ti misliš uplašiti takvim brb
ljanjem, gdje cu ja još danas dati prerezati tvoj vrat narodu od Basre za inat? Ja sebe ne opterecujem nikakvim razmišljanjima. Neka udes ucini, što hoce! Za tvoju se opomenu ne brinem, nego se držim pjesnikove izreke: Pusti samo dane, neka upravljaju, kako hoce I prilagodi se vladavini sudbine! A kako ipak izvrsno kazuje jedan drugi: Covjek, koji svog neprijatelja jošpreživljuje Za jedan dan, postiže ono, za cime teži. Zatim vezir zapovijedi svojim slugama, da Nur ed-Dina postave na leða neke mule. Ali sluge, kojima je to teško padalo, reknu Nur ed-Dinu: -
Daj, da ga mi kamenujemo i rastrgamo na komadice, pa
makar nas to koštalo takoðer našega života!41 Ali on uzvikne: -
To vi ne smijete nikada uciniti! Zar vi dakle niste culi pjes
nikovu rijec: 41 Moral se mnogih prica iz 1001 noci — prema zapadnjackom nacinu razmišljanja - vrlo cesto može dovoditi u pitanje: Po cemu je, na primjer, u ovoj prici Nur ed-Din cestit covjek, a el-Mu'in ibn Sava zao, nije
tako lako pogoditi, kao što to pripovjedateljica, Sehrezad, ocekuje. Mora se meðutim utvrditi da i unatoc tomu ljepota ovih prica ostaje neprijepornom. 115
Tridesetiosma noc Posve je neodvrativo vrijeme, koje mije odreðeno, Pa ako su jednom njegovi dani pri kraju, tada cu umrijeti. A cak i ako bi me lavovi odvukli u svoj skroviti brlog, ne bi mogli dovršiti dane, sve dok moje vrijeme nije proteklo. Zatim su ispred Nur ed-Dina izvikivali: —
Ovo je najmanja kazna za onoga, koji kraljeve obmanjuje
prevarama. Tako su ga provodili kroz cijelu Basru, te su ga naposljetku doveli pod prozore palace i ondje ga postavili na kožu krvi. Sada k njemu pristupi krvnik i rekne: -
Dragi gospodaru, ja sam samo obican rob, kojemu je ovo
zapovijeðeno. Ako ti još imaš kakvu želju, izvijesti me o njoj, kako bih ti je ispunio, jer od tvojega života preostaje samo još taj kratak rok, dok sultan na prozoru ne pokaže svoje lice. Tada Nur ed-Din pogleda na desno i na lijevo i preda se i iza sebe i izgovori stihove: Vidim mac i krvnika, koža je krvi na mjestu, I uzvikujem: 'O moja nevoljo, moja strašna zla kobi! Zar dakle ne vidim nijednoga prijatelja, koji ce suosjecati, koji ce me spasiti? Ja vas usrdno molim: O, dajte mi natrag odgovor! Vrijeme je mojega života proteklo, i moja je kob blizu. Zar necu naci nijednoga samilosnika, koji bi težio za Allahovom nagradom? Koji bi vidio moju bijedu i gledao moju patnju
I pružio mi gutljaj vode, koji bi uklonio moje muke?' 116
—
:
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi el-Dzelis
Sada narod pocne plakati za njim. Krvnik meðutim otiðe, donese gutljaj vode i pruži mu ga. Ali vezir skoci, udari rukom po vrcu i razbije ga. I on povice na krvnika i zapovijedi mu, da Nur ed-Dinu odrubi glavu. Tada mu on sveže oci, a narod gromko povice protiv vezira, i odjeknu kuknjave i mnoga pitanja jednih drugima. * U tome se trenutku zavitla prašina, * i oblak prekrije nebo i zemlju velom. * A kada je sultan, koji je sjedio u palaci, to ugledao, on dovikne ljudima: - Pogledajte, što je posrijedi! Vezir rekne: - Mi cemo ipak najprije ovomu momku odrubiti glavu! Ali sultan zapovijedi: - Pricekaj, dok ne vidimo, što ovo znaci! Bila je to dakle prašina, koju je Dža'far, Barmekid, kalifov vezir, uzvitlao sa svojom cetom. A razlog je njegovu dolasku bio ovaj: Trideset dana kalif nije više mislio na udes Nur ed-Din 'Alije, i nitko ga nije bio na to podsjetio, sve dok jedne noci nije prolazio mimo odaju Enise el-Dželis i dok je nije cuo kako place i kako lijepim, nježnim glasom pjeva ove pjesnikove rijeci: Tvoja slika vazda stoji preda mnom, bilo da si blizu ili daleko, A moja usna u svako doba imenuje tvoje ime. Zatim ona još glasnije zaplace, i gledaj, kad li kalif otvori vrata, ude u odaju i nade Enisu el-Dželis u suzama. Jedva daje opazila kalifa, ona se baci na pod, triput mu poljubi noge i izgovori ove stihove: O ti, cije je podrijetlo tako cisto i cije je roðenje tako plemenito, Ti grano puna zrelih plodova, izdance najplemenitije kuce, Upozoravam te na obecanje, koje je tvoja visoka dobrostivost Nama dala. Bilo ipak daleko od tebe, da si se izlanuo! 117
i' Tridesetiosma noc Tada kalif upita:
- Tko si ti? - Ja sam ta, koju ti je 'Ali ibn el-Fadl ucinio poklonom, i ja ceznem za time, da ti svoje obecanje, koje si mi dao, ushtjedneš ispuniti i mene poslati k njemu zajedno s pocasnim darom. Sada se ja nalazim ovdje vec od prije trideset dana, a da nisam okusila slast sna. Tada kalif dadne da se zamoli k njemu Barmekid Dža'far, pa" mu rekne: -
Dža'fare, ima do danas trideset dana, otkada nisam ništa cuo
o Nur ed-Dinu 'Aliji ibn el-Fadlu, i ne mogu si ništa drugo zamisli ti, nego da ga je sultan ubio. Ali tako mi života moje glave i tako mi grobova mojih oceva i pradjedova, ako se njemu dogodilo neko zlo, tada cu ja onoga, koji je za to dao povoda, uništiti, pa makar mi on bio najmiliji od svih ljudi. Ja dakle želim, da ti otputuješ u Basni, još ovoga casa, i da mi doneseš izvješce o kralju Muhammedu ibn Sulaimanu ez-Zainiji, kako je on postupio s Nur ed-Dinom 'Alijom ibn el-Fadlom. I on još ktomu doda: -
Ako se ti zadržiš na putu duže, nego što je potrebno, dati cu ti
odrubiti glavu42.1 nadalje ispripovijedaj mojemu gospodaru braticu cijelu povijest Nur ed-Dina 'Alije, i kako sam gaja odaslao sa svojom pismenom naredbom. Pa ako primijetiš, o moj braticu, da je kralj drugacije postupio, nego što sam ja zapovijedio, tada mi dovedi ovamo njega i njegovoga vezira el-Mu'ina ibn Savu, onakve kakve ih zatekneš. Nemoj ostajati na putu duže, nego što je to potrebno! 42 U ovima tako cestima kalifovim prijetnjama svojemu velikom veziru Dža'faru dolazi do rijeci pjesnikovo sjecanje na povijesnu cinjenicu: Harun er--Rašid je je 803. godine dao ubiti Dža'fara, jer je posumnjao u njegovu vjernost, i unatoc tomu što mu je u borbi za prijestolje najviše pomogao upravo Dža'far Barmekid. Istovremeno je meðutim dao okrutno iskorijeniti i svu porodicu Barmekida. 118
Pripovijest o Nur ed-Dinu i Enisi d-Dzelis -
Slušam i pokoravam se! - odgovori Dža'far.
I on se trenutacno spremi na put, i pocne putovati, sve dok nije došao do Basre. Ondje je izvješce o njegovu dolasku vec došlo do do kralja Muhammeda ibn Sulaimana ez-Zainije. A kada je sada Dža'far pri svome prispijecu ugledao divlju natisku naroda, on upita: —
Što treba znaciti ova zbrka?
I njemu ispripovijedaju, što se dogaða s Nur ed-Dinom 'Alijom. Kada je Dža'far to cuo, on požuri k sultanu, i pozdravi ga, i javi mu, zbog cega dolazi, i da ce kalif, u slucaju da se mladicu dogodi zlo, krivce smaknuti. Zatim uhiti kralja i vezira Mu'ina ibn Savu, i dadne ih pod stražu. Pa pošto je bio zapovijedio, da se Nur ed-Dina oslobodi, postavi ga na mjesto Muhammeda ibn Sulaimana kao sultana na prijestolje. Zatim on ostane još tijekom tri dana u Basri, vrijeme gostinske obveze, a o jutru se cetvrtoga dana njemu obrati Nur ed--Din 'Ali i rekne: - Ceznem za pogledom na gospodara pravovjernih. Tada Dža'far rekne Muhammedu ibn Sulaimanu: - Pripremi se za putovanje, jer mi kanimo obaviti jutarnju molitvu i smjesta krenuti za Baghdad. Taj odvrati: —
Slušam i pokoravam se!
Tako se oni pomole, i svi odjašu odatle. A uz njih se takoðer nalazio vezir el-Mu'in el-Sava, koji se poceo kajati za ono, što je bio ucinio. Nur ed-Din je jahao Dža'faru uz bok, i oni su putovali bez zaustavljanja, sve dok nisu dospjeli u Baghdad, obitavalište mira. Nato uðu ka kalifu i ispripovijedaju mu Nur ed-Dinovu povijest, kako su ga pronašli na rubu smrti. Tada si kalif približi mladica i rekne mu: —
Uzmi ovaj mac, i udari njime po šiji svojega neprijatelja.
Taj uzme mac iz njegove ruke, i priðe k el-Mu'inu. Ali ga ovaj pogleda i rekne: 119
Tridesetiosma noc —
Ja sam postupao po svojoj naravi, ti postupi po svojoj naravi!
Tada Nur ed-Din odbaci mac iz ruke, pogleda kalifa i rekne: —
O gospodaru pravovjernih, on me je razoružao svojim
rijecima. I on izgovori stih43: Ja sam ga nadmudrio lukavošcu, kada je došao. Jer plemenitog covjeka nadmudruje neka pametna rijec. — Onda ga pusti — uzvikne kalif. I on rekne Masruru: — Ti, Masrur, poði, i odrubi mu glavu! Tada Masrur krene, i odrubi mu glavu. Zatim kalif rekne Nur ed-Dinu 'Aliji: —
Izmoli sebi od mene neku milost!
— Moj gospodaru - odgovori on - ja ne nastojim oko kraljevskog dostojanstva od Basre, ja svoju cast vidim samo u tome, da tebi služim i da gledam tvoj lik. — Od srca rado - rekne kalif. Zatim dadne pozvati Enisu el Dželis, pa kada je ona stala pred njega, on ih oboje obaspe svojom naklonošcu, i dadne im jednu od svojih palaca u Baghdadu, i pokloni im godišnje prihode. Nur ed--Dina 'Aliju ucini jednim od svojih drugova za stolom, tako daje on uvijek ostao kod gospodara pravovjernih i uživao najljepši život, sve dok ga nije zatekla smrt. A ipak" nastavi Sehrezad "ta pripovijest nije cudesnija od pripovijesti o trgovcu i njegovoj djeci," Kralj upita: 43 Stihovi se ovdje sastoje od po dva polustiha.
- Pripovijest o Ghanimu ibn Aijubu, zbunjenom robu ljubavi "Kakva je to pripovijest?" A Sehrezad pocne pripovijedati PRIPOVIJEST 0 GHANIMU IBN AIJUBU, ZBUNJENOM ROBU LJUBAVI. "Bili su mi pripovijedali, o sretni Kralju, da je u starim vremenima i u davno išcezloj prošlosti u Damasku živio neki trgovac, bogat covjek. On je imao jednoga sina, nalik Mjesecu u noci njegove punine, i ktomu lijepa nacina izražavanja. Taj se zvao Ghanim ibn Aijub, zvan zbunjeni rob ljubavi. I on je imao sestru, koja se zvala Fitna44, djevojka iznimne ljepote i ljupkosti. A kada je njihov otac umro, ostavio im je iza sebe veliko bogatstvo..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 44 = Zavodnica.
121
Ali kada je pocela
tridesetideveta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje trgovac svojima dvoje djece ostavio iza sebe veliko bogatstvo, i izmeðu ostaloga sto devinih tovara45 svilenih tkanina, brokata i mošusovih mjehurova. I na svakome je svežnju stajalo napisano: 'Ovo je odreðeno za Baghdad.' Jer njegova je namjera bila, da pode na put prema Baghdadu, tada kada ga je Allah uzvišeni pozvao k sebi. Nakon stanovitog vremena uzme sin te terete i dadne se na putovanje prema Baghdadu. To je bilo u doba kalifa Haruna er--Rašida. Prije odlaska na put rekne on svojoj materi i svojoj rodbini i ljudima toga grada zbogom i otputi se s gomilom trgovaca, uzda-juci se u Allaha Uzvišenoga. I Allah mu omoguci sretno putovanje, tako da je sigurno stigao u Baghdad. Ondje si iznajmi lijepu stambenu kucu, koju on opskrbi sagovima i jastucima i zavjesama. I u nju on donese one svežnjeve, i u staje uvede mule i deve, i zatim otpocine stanovito vrijeme. Ubrzo se pojave trgovci i baghdadski uglednici, da ga pozdrave. Nato on uzme jedan zavežljaj s deset komada skupocjenih tkanina, na kojima su stajale napisane cijene, i odjaši s njime na bazar trgovaca, gdje mu oni nazovu dobrodošlicu 45 Takvi su tovari iznosili od sto do stoidvadcset kilograma. 123
Tridesetideveta noc
i pozdrave ga, i ukazu mu sve pocasti. I oni ga puste da sjaši sa svoje životinje, i dadnu mu mjesto u ducanu predstojnika trga, kojemu on preda taj zavežljaj. Ovaj ga otvori, izvuce tkanine, i pocne ih prodavati uz dobit od dva dinara za svaki dinar kupovne cijene. Ghanim se tomu razveseli, i pocne prodavati svoje svilene tkanine jednu za drugom, i tako je cinio tijekom pune jedne godine dana. Prvoga dana sljedece godine poðe on kao i obicno u trgovacku halu, koja se nalazila na bazaru, i nade vrata zakljucana. Pa kada je upitao za razlog, reknu mu: -
Umro je jedan od trgovaca, i svi drugi slijede njegov odar.
Zar ti ne želiš zaslužiti nagradu za dobro djelo i poci s njima? On odgovori: -
Rado.
I zatim se raspita o mjestu, na kome se održava pokop, i oni mu reknu, gdje je to. On dakle obavi abdest i uputi se s drugim trgovcima u dvoranu za molitvu, gdje su molili nad pokojnikom. Nato svi trgovci poðu pred odrom prema groblju, a Ghanim u svojoj uljudnosti ostane uz njih. Oni s mrtvacem izaðu iz Baghdada sve do pred gradska vrata i prolazili su izmeðu grobova, sve dok nisu dospjeli do grobnice. Ondje vide, da su roðaci preminuloga preko grobnice razapeli šator, i opskrbili ga svjetiljkama i voštanim svijecama. Zatim spuste mrtvaca. Citaci meðutim sjednu i pocnu nad tim grobom citati iz Kur'ana. Tada sjednu takoðer trgovci, a Ghanim ibn Aijub s njima. Jer uljudnost je upravljala citavim njegovim bicem, i on u sebi rekne: -
Nije pristojno, da ih napuštam, nego se moram vratiti zajed
no s njima. I oni ostanu, i slušali su citanje Kur'ana sve do veceri. Zatim im donesu jela i poslastice, i oni su jeli, sve dok se nisu zasitili. I oni si operu ruke i opet sjednu na svoja mjesta. Ali je Ghanimov duh bio zaposlen mislima na svoju kucu i svoju robu, jer bio je u brizi zbog razbojnika, i on samomu sebi rekne: 124
Pripovijest o Ghanimu ibn Aijubu, zbunjenom robu ljubavi —
Ja sam stranac, i važim za bogata covjeka. Ako ja provedem
noc daleko od svojega stana, razbojnici ce mi ukrasti odande novac iz kovcega i terete s robom. Kada dakle nije dalje mogao obuzdavati svoju brigu za svoj novac i svoja dobra, on ustane i napusti skup, pošto je bio zamolio za dopuštenje, da ode za jednim hitnim poslom. Zatim je išao dalje, tim što je slijedio
tragove puta, sve dok nije došao do gradskih vrata. Ali je bilo oko ponoci, i on naðe gradska vrata zakljucana, i ne ugleda nijednog covjeka, da dolazi ili odlazi, niti je cuo nekoga drugog glasa osim lajanja pasa i zavijanja šakala. Tada on uzvikne zatecen: —
Nema nikakve visosti i nema nikakve moci do u Allaha! Bio
sam zabrinut za svoj posjed, i vratio sam se natrag samo zbog njega. Sada meðutim nalazim vrata zakljucana, i u strahu sam za svoj život. Nato okrene ici natrag i ogledati se za nekim mjestom, na kome bi mogao prespavati do jutra. I naðe neku svetacku grobnicu. Opasavala su je cetiri zida, u njoj se nalazilo palmino drvo, a imala je vrata od tvrdog kamena. I buduci da su vrata stajala otvorena, on uðe unutra. Ondje htjedne spavati, ali mu san nije dolazio, jer ga je pritiskala tjeskoba i osjecaj napuštenosti usred grobova. Tako on ustane, otvori vrata i pogleda van, i gledaj, u daljini je svjetlucalo neko svjetlo. On poðe malo prema njemu i razabere, da se ta svjetlost nalazila na putu, koji vodi prema grobnici, u kojoj se on nalazio. Ghanim se sada prestraši za svoj život, žurno zakljuca vrata, popne se na krošnju palmina drveta i sakrije se u lišcu. Svjetlost je meðutim dolazila sve bliže, sve dok nije bila tik kod grobnice. Tada on pozornije pogleda svjetlost, i otkrije tri roba, od kojih su dvojica nosila neki kovceg, dok je treci držao u ruci fenjer i sjekiru. Kada su bili kod grobnice, rekne jedan od onih, koji su nosili kovceg: —
Sto je tebi, Savab?
A taj drugi upita: —
Sto je tebi, Kafur?
125
Tridesetideveta noc Prvi ponovo: -
Kada smo predvecer bili ovdje, zar nismo vrata ostavili ot
vorena? Drugi: - Da, to što kažeš je tocno. - Sada su ona meðutim cvrsto zakljucana! Tada uzvikne treci, koji se zvao Buchait, to je bio taj koji je nosio sjekiru i svjetlo:
- Kako ste glupi? Zar ne znate, da vlasnici vrtova cešce iz Baghdada dolaze ovamo? Ako ih zatim iznenadi vecer, tada ulaze ovamo i zakljucavaju vrata, iz straha, da bi ih mogli crnci kao mi uhvatiti i ispeci i pojesti. - Imaš pravo - odgovore druga dva - ali tako nam Allaha, mi nismo gluplji od tebe! - Vi mi necete prije vjerovati — Rekne Buchait — sve dok ne uðemo unutra i nekoga ne naðemo. Ja vjerujem da se on, kada je ugledao svjetlo, i zatim vidio nas, od straha pred nama popeo na onu ondje palmu. Kada je meðutim Ghanim cuo rijeci toga roba, on rekne u samome sebi: -
Prokleti robe! Ne ushtio te Allah sacuvati, cak ne ni za volju
sve te prepredenosti i dovitljivosti! Nema nikakve visosti, i nema nikakve moci osim u Allaha, Uzvišenoga i Svemogucega! Što me sada može spasiti od ovih crnaca? Nato reknu dvojica, koji su nosili kovceg, onomu sa sjekirom: -
Popni se preko zida i otvori nam vrata, Buchait, jer mi smo
umorni, da nosimo na šijama taj kovceg. Pa kada si nam otvorio vrata, tada ti treba pripasti jedan od onih, koji se nalaze unutra, a mi cemo ga tebi tako izvrsno ispeci, da ne ode u propast nijedna kapljica njegove masti. Buchait meðutim rekne: 126 <
Pripovijest uškopljenika Buchaita -
Bojim se necega, na što mi svraca pozornost moj slabi razum:
ipak cemo radije kovceg prebaciti preko vrata, jer je on naše blago. -
Ako ga bacimo preko, on ce se razbiti - odvrate oni.
Ali on odgovori: - Ja se bojim, da su ondje unutra razbojnici, koji ubijaju ljude, i otimaju im njihov imetak. Jer kada padne vecer, oni se sklanjaju po ovakvim mjestima, i dijele svoj plijen.
- O ti bedace - povicu dvojica - zar bi oni zbilja mogli ovamo ulaziti? Zatim oni spuste kovceg na zemlju, uzveru se preko zida i otvore vrata, dok je taj treci rob, to jest Buchait, sa sjekirom, fenjerom i košarom punom žbuke stajao vani. Zatim opet zakljucaju vrata i sjednu. I jedan od njih rekne: -
Braco, mi smo umorni od hodanja i nošenja tog kovcega i od
otvaranja i zatvaranja vrata. Sada je ponoc, i mi nemamo više snage, da otvaramo grob i zakapamo kovceg. Zato dajte da se ovdje dva do tri sata odmorimo, i da zatim ustanemo i obavimo svoj posao. Kroz to vrijeme treba jedan drugomu ispripovijedati, kako je on uškopljen, i sve, što mu se dogodilo, od pocetka do kraja, tako da nocas u miru provedemo vrijeme. Tada kao prvi pocne covjek sa fenjerom, koji se zvao Buchait: - Ja cu vam ispricati svoju povijest. - Pricaj! - odvrate oni. I tako on pocne pripovijedati PRIPOVIJEST UŠKOPLJENIKA BDCHAITA. 'Znajte, braco, kada sam bio djecak i star nešto oko pet godina, tada me je neki trgovac robljem odveo iz mojega zavicaja, i pro127 }
Tridesetideveta noc
dao me je stanovitomu docasniku. A kupac je imao kcer od tri godine, s kojom su me zajedno odgajali. I smijali su mi se i dopuštali su mi da se s njome igram i da pred njome plešem i pjevam, sve dok ja nisam bio star dvanaest godina, a ona deset. Pa cak nas ni tada nisu rastavljali jedno od drugoga46.
Ali jednoga dana odem ja k njoj, i naðem je kako sama sjedi u sobi. Izgledala je, kao da dolazi ravno iz hammama, koji se nalazio u kuci. Jer mirisala je po esencijama i tamjanu, a njezino je lice zracilo poput Mjeseceva koluta u cetrnaestoj noci. Sada se ona pocne igrati sa mnom, i ja s njome.
Ja sam upravo dosegnuo dob zrelosti. I tako se moj kurac pocne nadizati, sve dok nije postao poput nekoga velikog kljuca.
Ona me gurne na pod - tako da sam ja pao na leða - sjedne mi jašimice na grudi i pocne po meni vrtjeti guzicom, sve dok moj kurac nije bio razgolicen. Kada je ugledala moj kurac kako stoji nadignut, ona ga uzme u ruku i pocne njime trljati kroz svoje gace izmeðu usana svoje picke. Tada se u meni probudi vrela požuda, i ja je obuhvatim rukama, i ona mi obavije svoje ruke oko vrata, i svom me snagom pritisne na sebe. I prije nego što sam toga bio svjestan, moj joj kurac prodere gace, i uništi joj djevicanstvo. Pa kada sam ja to vidio, pobjegnem odatle, i naðem pribježište kod jednoga od svojih drugova.
Ali ubrzo k njoj uðe njezina mati, i kada ju je ugledala u njezinu stanju, ona gotovo izgubi razum. Ipak je pametno postupala. Jer ona je brižljivo skrivala stvar pred njezinim ocem i cekala s njome tijekom dva mjeseca, za vrijeme kojih su me uvijek dozivale i mamile, sve dok me nisu izvadile iz mojega skrovišta. Nisu meðutim njezinu ocu rekle ništa o toj stvari, jer su me voljele. Zatim nju vjenca njezina mati s nekim mladicem, brijacem, koji je obicavao brijati njezina oca, i dadne joj od svojega vlastitog novca miraz i opremu, a da otac nije saznao, što se dogodilo. One su se bavile
46 Muslimani odvajaju žensku djecu od muške, kada navrše deset do dvanaest godina. 128
Pripovijest uškopljenika Kafum samo pripremama za svadbu. Ali me pri tome neocekivano pograbe, i uškope me. A kada su nju doveli njezinom mladoženji, mene ucine njihovim uškopljenikom, kako bih ja išao ispred nje, kamo god da bi ona uopce išla, bilo to u hammam ili u kucu svojega oca. Njezino su stanje zatajili, a u prvoj su bracnoj noci zaklali goluba mladunca i po njezinoj košulji posuli krv. Dugo sam ostao kod nje, i uživao njezinu ljepotu i ljupkost kroz poljupce, grljenja i nocni pocinak, sve dok ona nije umrla. Takoðer su umrli njezin suprug i njezina mati i njezin otac. Tada su me meðutim povukli u kraljevsku riznicu. I tako sam došao ovamo, gdje sam postao vašim udrugom. To je dakle, o moja braco, razlog, zbog kojega sam ja bio uškopljen. I s time kraj!' Tada zapocne drugi rob ovim rijecima
PRIPOVIJEST UŠKOPLJENIKA KAF0RA. 'Znajte, moja braco, kada sam ja s osam godina zapoceo sa službom, obicavao sam trgovcima robljem svake godine pravilno izricati po jednu laž, tako da bi jedni s drugima dospijevali u svaðu, sve dok naposljetku nije moj gospodar sa mnom izgubio strpljenje, odveo me k prekupcu, i dao mu da izvikuje: 'Tko hoce kupiti ovoga roba unatoc njegovoj mani?' Tada ga zapitaju: - U cemu se sastoji njegova mana? A on odgovori: - On svake godine izrekne po jednu laž. Tada priðe jedan trgovac i upita prekupca: - Koliko je ponuðeno za njega, s njegovom manom? - Šeststotina dirhema - odgovori taj. A onaj dometne: -
Ti sam za sebe trebaš imati dvadeset dirhema.
Tridesetideveta noc Potom se kupac i trgovac robljem usuglase. Ovaj od onoga dobije novac, a prekupac me odvede u kucu onoga trgovca, uzrne svoju posrednicku nagradu, i ode. Trgovac me pristojno odjene, i ja ostatak godine ostanem u njegovoj službi, sve dok nije na najsretniji nacin zapocela nova godina. Bilo je to blagoslovljeno vrijeme, bogato plodovima zemlje, a trgovci su obicavali svakodnevno u kuci jednoga od njih održavati svecanu gozbu, sve dok isto tako nije došao na red moj gospodar, da ih u stanovitome cvjetnom vrtu izvan grada pogosti. Tako je on dakle pošao iz grada s drugim trgovcima u taj vrt i uzeo sa sobom sve, cega su trebali od jela i uobicajenih stvari. I ondje su sjedili uz gozbu i vino sve do podneva. Tada meðutim zatreba moj gospodar ne znam što iz svoje kuce i rekne mi: -
Ti robe, uzjaši na tu mazgu, odjaši kuci, i uzmi mi od svoje
gospodarice ovo i ono, i brzo se vrati natrag! Ja se pokorim njegovoj zapovijedi i krenem na put. Ali kada sam se približio kuci, ja pocnem plakati i lijevati suze, sve dok se ljudi iz te cetvrti, veliko i malo, nisu okupili oko mene. Kada su žena i kci mojega gospodara cule moju kriku, one otvore vrata i upitaju me, o cemu se radi. Ja im reknem: -
Moj je gospodar sjedio sa svojim prijateljima pod jednim
starim zidom, i taj je pao na njih! Kada sam vidio, što im se dogodi lo, uzjahao sam mazgu i u žurbi došao ovamo, da vam to kažem.
Kada su žena i kci mojega gospodara to cule, one kriknu, razderu si haljine i pocnu se udarati po licima, dok su ih opkolili susjedi. I žena mojega gospodara pocne bacati kucanske predmete po kuci, jedan preko drugoga, pocupa zidne police i porazbija prozore i rebrenice, premaze zidove ilovacom i plavom bojom i pocne vikati: -
Hej ti, Kafur! Doði, i razbij tu taj ormar, porazbijaj posuðe i
ovaj porculan, i ktomu sve ostalo! Tako ja priðem k njoj i pocnem s njome cupati zidne police zajedno sa svime, što je bilo na njima. Ja sam obilazio takoðer po * 130
Pripovijest uskopljenika Kafum krovu i uopce po svim kutovima i uništavao sve, pogotovo ono što se u kuci nalazilo pri ruci od porculana i slicnog pribora. Pri tome sam neprekidno vikao: -
Jao! Moj gospodaru!
Zatim moja gospodarica izaðe, bez žara47 pred licem, samo s maramom na glavi, i s njome poðu njezina djeca, i oni mi reknu: -
O Kafur, poði ispred nas i pokaži nam, gdje tvoj gospodar
".eži mrtav pod zidom, kako bismo ga izvukli iz ruševine i položili na nosiljku i ponijeli kuci i dali da mu se pripremi lijep pokop! Ja dakle poðem pred njima i pocnem pri tome uzvikivati: -
Jao! Moj gospodaru! A one su me slijedile lica nepokrivenih žarom i gologlave i svi su vikali:
-
Jao, jao za takvoga covjeka!
Sada nitko u cetvrti nije ostajao, niti muškarac ni žena, niti mlado ni staro, nego su svi pošli s nama i poceli se udarati kao i mi po licima i gorko plakati, a ja sam ih vodio kroz cijeli grad. Tada ih ljudi pocnu ispitivati, što se zbiva, a oni su im pripovijedali ono, što su culi od mene, i svi su uzvikivali: -
Nema nikakve visosti i nema nikakve moci do u Allaha!
A neki su od njih kazivali:
-
On je bio vrlo utjecajan covjek! Dajte dakle da odemo k
nacelniku i da ga o tome izvijestimo! Kada su oni zatim došli k nacelniku i izvijestili ga o tome'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. Veo, kojim muslimanke pred odraslim muškarcima pokrivaju lice. 131
Ali kada je zapocela
?r&????????????? ???????????? cetrdeseta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kafur dalje pripovijedao:
'Pošto su oni došli k nacelniku i izvijestili ga o tome, on ustane, uzjaši konja, uzme sa sobom graðevinske radnike s lopatama i košarama, i poðe za mnom s mnogo naroda. Ja sam išao ispred njih i udarao sam se po licu i kricao, a iza mene su naricali moja gospodarica i njezina djeca. Zatim sam ja meðutim otrcao daleko ispred njih. tim što sam kricao, posipao se prašinom po glavi i udarao po licu. Kada sam dakle prispio u vrt, i kada me je ugledao moj gospodar, kako se udaram i uzvikujem: - Jao, moja gospodarice! Jao! Jao! Jao! Tko da sada još ima sažaljenja prema meni, kada nema više moje gospodarice? Kamo srece da sam ja umjesto nje mogao žrtvovati svoj život! - on se tada ukoci i problijedi i upita: — Što ti je, Kafur? O cemu se radi? — O moj gospodaru — uzviknem ja — kada si me ti poslao kuci i ja stigao onamo, naðem, da se urušio zid dvorane, i da je sav ^pokrio moju gospodaricu i njezinu djecu. 133 — Zar nije spašena tvoja gospodarica?
— Ne, tako mi Allaha, o moj gospodaru. Nijedna od njih nije spašena. Prva, koja je umrla, je bila moja gospodarica, tvoja starija kci! —
Cetrdeseta noc -
Zar ni moja mlaða kci nije spašena?
-Ne. - A što je bilo od mazge, koju sam ja obicavao jahati? Je li ona spašena? - Ne, tako mi Allaha, o moj gospodaru, zidovi kuce i staje su sve, što je bilo u kuci, pokopali, cak ovce, guske, kokoši, i sve je postalo jednom gomilom mesa, i to su požderali psi, i ništa nije preostalo. - A zar nije spašen tvoj gospodar, moj stariji sin? -Ne, tako mi Allaha! Nitko nije spašen. Sada nije od kuce i stanara više ništa preostalo, nikakav trag. A ovce, guske i kokoši, one su požderane od macaka i pasa.
Kada je moj gospodar to cuo, svjetlost je pred njegovim ocima postala tamom. On je izgubio vlast nad samim sobom i svojim razumom, tako da nije više mogao cvrsto stajati na nogama. Njegovi su udovi bili kao išcašeni i njegova leða kao slomljena. I on pocne derati svoje haljine i cupati si bradu, baci turban na tlo, i stalno se udarao po licu, dok mu nije potekla krv. Pri tome je glasno uzvikivao: -
Jao, moja djeco! Jao, moja ženo! Jao, moja nevoljo! Komu se
ikada tako nešto dogodilo, kao što se dogodilo meni! Takoðer su trgovci, njegovi prijatelji, vikali kao i on, plakali su s njime i naricali nad njegovom bijedom. I takoðer su oni derali svoju odjecu. Napusti dakle moj gospodar onaj vrt, tim što se u svojoj silnoj boli takvom snagom udarao po licu, da je teturao, kao da je pijan od vina. Dok je dakle izlazio s trgovcima kroz vrtna vrata, ugledaju iznenada veliki oblak prašine i zacuju glasno plakanje i jadikovanje. A kada su bolje pogledali te koji su dolazili, gledaj, to je bio nacelnik sa slugama i svim narodom, koji je došao, da vidi. A za njima je slijedila obitelj mojega gospodara, kricuci i naricuci i sve nevoljnije placuci. I prvi su, koje je moj gospodar sreo, bili njegova žena i njegova djeca. Pa kada ih je ugledao, on najprije ostane bez rijeci, zatim se nasmije, zaustavi se i rekne: 134
Pripovijest uškopljenika Kafum -
Sto je sa svima vama? Sto vam se u kuci dogodilo? Sto vas je
snašlo? A kada su ga ugledali, oni povicu: -
Allahu neka je hvala, da si ti spašen! Oni se bace na njega, i njegova se djeca objese o njega i pocnu vikati:
-
Ah, naš tatice! Allahu neka je hvala, da si spašen, dragi tata!
Njegova mu je meðutim žena govorila: -
Jesi li ti stvarno na životu? Neka je slavljen Allah, koji nam
je dopustio, da vidimo tvoje lice živo i zdravo! Ukocena od zapanjenosti i kao izvan sebe, što ga je ugledala, ona upita: -
Moj gospodaru, kako si se spasio, ti sa svojim prijateljima,
trgovcima? Ali on upita njih:
-
Kako je bilo s vama u kuci?
Oni odgovore: - Mi smo svi dobro, živi i zdravi, i nama se u kuci nije ništa loše dogodilo, samo što je k nama došao tvoj rob Kafur, gologlav, razderanih haljina, vicuci: 'Jao, gospodar! Jao, gospodar!' Tada smo ga mi upitali: 'O cemu se radi, Kafur?' On je odgovorio: 'Jedan se vrtni zid srušio na našega gospodara i njegove prijatelje, trgovce, i oni su svi mrtvi.' - Tako mi Allaha - rekne moj gospodar — on je malo prije došao k meni i kricao: 'Jao, moja gospodarica i gospodaricina djeca! Ah, moja gospodarica i njezina djeca su svi mrtvi!' Zatim se on ogleda za mnom. I kada me je ugledao s razderan-im turbanom na glavi, gdje zavijam i gorko placem i bacam si prašinu na glavu, on na mene povice. Ja mu priðem, a on uzvikne: 135
Cetrdeseta noc -
Jao tebi, ti nesretni robe! Ti kurvin sine! Ti prokleta bagro!
Kakvu si nam nevolju spravio? Tako mi Allaha, ja cu ti oderati kožu s tijela i pootkidati ti meso s kostiju! Ja meðutim odvratim: - Tako mi Allaha, ti mi ne možeš ništa uciniti, jer ti si kupio mene zajedno s mojom manom, upravo pod tim uvjetom. A svjedoci, koji su bili nazocni, mogu potvrditi, da si me ti kupio zajedno s mojom manom i da si ti o njoj znao, naime, da ja svake godine izreknem po jednu laž. Ovo je samo polovica laži, ali cu ti koncem godine izreci drugu polovicu, zatim ce to biti jedna cijela laž. - O psu, kujin sine! — povice moj gospodar — Najprokletiji meðu robovima, je li to sve samo polovica laži? Zaista, to je ipak jedna cijela nesreca! Odlazi od mene, ti si slobodan u Allahovo ime! - Tako mi Allaha! - odvratim ja - cak ako me ti i oslobodiš, ja tebe necu osloboditi, prije nego što ova godina bude na kraju, i prije nego što ti izreknem polovicu laži, koja još nedostaje. Kada budem s njome gotov, tada poði sa mnom na trg robova i prodaj me, onako kako si me kupio, s mojim nedostatkom. Ali me ne smiješ oslobaðati, jer ja ne poznajem nikakav zanat, kojim bi si mogao zaraðivati za životno uzdržavanje. A ovaj je moj zahtjev upucen tebi zakonit, pravni su ga ucenjaci naveli u paragrafu o oslobaðanju. Dok smo mi tako jedan s drugim razgovarali, onamo doðe cijelo mnoštvo naroda, i priðu k nama ljudi iz te gradske cetvrti, žene i muškarci, kako bi izrekli svoju sucut. Ktomu doðe takoðer nacelnik sa svojom pratnjom. Tada moj gospodar s drugim trgovcima priðe k njima, priopci im to što se zbilo i rekne, da je to samo jedna
polovica te laži. Kada su oni to saslušali, bili su mišljenja, da je to ipak jedna vrlo velika laž, i bili su vrlo zapanjeni. Zatim su me proklinjali i grdili, a ja sam stajao smijuci se i upitao: -
Kako me može moj gospodar ubiti, kada me je on ipak kupio
zajedno s tom manom? Kada je moj gospodar stigao kuci, našao je sve u ruševinama i slušao, kako sam ja bio taj, koji je najveci dio toga polupao. I ja sam 136
Pripovijest uškopljenika Kafurct zbilja pokršio stvari, koje su bile vrijedne mnogo novca. Njegova mu je naime žena rekla: -
Kafur je taj, koji je porazbijao kucanski pribor i porculan. Tada njegov bijes još više poraste, i on pocne pljeskati rukama i uzvikivati: —
Tako mi Allaha, u svom životu ja još nisam vidio nijednoga
takvoga kurvinog sina, kao što je ovaj rob, i on kaže pritom, da je to tek polovica laži! Sto ce se onda dogoditi, kada to bude jedna cijela laž? Nato on otiðe u svom bijesu k nacelniku, i taj mi dadne odvagnuti jedan lijep obrok batina, sve dok nisam izgubio svijest i bio u nesvijesti. Tada me ostavi moj gospodar u mojoj nesvijesti, i uzme nekog brijaca, koji me je uškopi i spali ranu. Kada sam zatim ponovo došao k sebi, naðem sebe uškopljenikom, a moj mi gospodar rekne: -
Kao što si ti meni spalio srce, lišivši me stvari, koje su mi bile
najmilije, tako sam ja tebi spalio srce, lišivši te kurca, koji ti je bio najmiliji! Zatim me on uzme, i proda me za visoku cijenu, jer sam sada bio uškopljenik. Ja sam meðutim neprestance u kucama, u koje sam bio prodavan, sijao nevolju. Prodajom sam i kupnjom dolazio od jednog emira48 k drugomu, sve dok nisam dospio u dvor gospodara pravovjernih. Sada je meðutim moja duša slomljena, i moja snaga otkazuje, moja su muda otišla!' Kada su dva roba culi ovu pripovijest, oni mu se pocnu smijati i govoriti mu: —
Zaista, ti si pravi govnar, sin pravoga govnara. Ti ipak možeš
posve prostacki lagati! 48 Emir znaci gospodar. U arapskoj rijeci emir el-bahr (— gospodar mora) ima svoje podrijetlo rijec — admiral, a razvila se od izgovorne inacice amir al--Bahr. 137
Cetrdeseta noc Zatim oni reknu trecemu robu: -
Ispripovijedaj nam ti svoju povijest!
Taj im rekne: -
Vi bratici, to sve, što ste vi kazali, nije cak ništa. Ispricat cu
vam, kako sam ja izgubio muda, i doista, ja sam zaslužio, da izgu bim još mnogo više nego to, jer ja sam jednako tako jebao svoju gospodaricu kao i sina svojega gospodara. Ali je moja pripovijest dugacka, i ovo nije vrijeme, da je pripovijedam. Jer jutro je blizu, moja gospodo bratici, a ako nas jutro iznenadi, dok još imamo uza se ovaj kovceg, tada smo izdani i mrtvi. Zato otvorimo vrata! Kada ih otvorimo, i kada zatim budemo ponovo bili u našoj palaci, tada cu vam ispripovijedati, zašto su mi odsjecena moja muda. Nato se on uzvere preko zida i otvori vrata. I oni uðu i spuste fenjer na zemlju, i iskopaju izmeðu cetiri groba rupu, tako dugacku i široku, kao kovceg. Kafur je kopao, Savab je košarom bacao zemlju u stranu, sve sve dok nisu iskopali pola hvata duboko. Zatim spuste kovceg u jamu i nabacaju opet preko njega zemlju, i konacno napuste grobnicu, zakljucaju vrata i išceznu Ghanimu ibn Aijubu s ociju. I kada je sve postalo mirno i tiho, i kada se on uvjerio, da je sam, zaokupila gaje misao, što bi zapravo kovceg mogao sadržavati, i on rekne u sebi samome: -
Kada bih samo znao, što je u tom kovcegu!
Ipak je pricekao osvit dana, sve dok nije svanulo jutro i zazracila njegova svjetlost. Tada meðutim odmah siðe s palme, i uzme otklanjati rukama zemlju u stranu, sve dok nije otkrio i oslobodio kovceg. Zatim uzme neki veliki kamen i pocne udarati njime po lokotu, sve dok ga nije razvalio. Podigne dakle poklopac i pogleda
unutra. I gledaj sada, u njemu je ležala jedna usnula cura, koja je bila omamljena bunikom49. Još je živjela, jer su joj se grudi dizale i spuštale. Lijepa je bila i dražesna za pogled, i nosila je nakit i dragocjenosti od zlata i ogrlice od dragulja, koje su bile vrijedne 49 Bunika se još zove i svilajac - Hyoscyamus - rod biljaka iz porodice pomocnica (Solanaceae). U medicini se upotrebljava list i sjeme. 138
Pripovijest uškopljenika Kafum bogatstva jednoga sultana, i koje se nisu mogle platiti nikakvim novcem. Kada ju je Ghanim ibn Aijub ugledao, znao je, da je ona bila žrtva neke urote, i da je od nekoga omamljena. Cim se u to uvjerio, on se potrudi oko nje, izvadi je iz kovcega, i polegne je na leða. Kada je osjetila miris vjetra, i kada joj je zrak prodro u nos, usta i pluca, ona kihne. Zatim se zagrcne i zakašlje, i iz njezina grla ispadne kuglica kretske bunike, tako velika, da bi neki slon, kada bi je pomirisao, utonuo u san od jedne veceri do druge. I sada ona otvori oci, i osvrne se oko sebe, i rekne slatkim glasom i u ljupkom govoru: -
Jao tebi, vjetre, * ti ne osvježuješ onoga tko oskudijeva pi
cem, * a osvježenomu nisi nikakav vjeran suputnik. * Gdje je Zahr el-Bustan? Ali kada joj nitko ne dadne odgovor, ona se okrene i povice: -
Hej, Sabiha! Sadžarat ed-Durr! Nur el-Huda! Nadžmat es-
-Subh! Jeste li budne? Nuzha, Hulva, Zarifa, govorite ipak! Ali joj nitko ne dadne odgovor, i tako se ona ogleda uokrug i rekne: -
Jao meni! Ja sam na groblju! * O ti, koji znaš što sadržavaju
u sebi covjecje grudi, * i koji ceš o danu Uskrsnuca obavljati naplatu na citavu svijetu, * tko me je odnio iz skrovitih odaja * i položio ovamo izmeðu cetiri groba? * Za vrijeme je svega toga Ghanim stajao pokraj nje. Sada on meðutim rekne: -
O moja gospodarice, * ne razmišljaj o sjaju dvora i odaja, * ni
ti o grobnoj noci, * ovdje je tvoj rob raspaljen ljubavlju, * zvan Gha nim ibn Aijub, * jer ga je tebi poslao Onaj, koji poznaje sakriveno, *
da te oslobodi od uza ove patnje * i da te odvede u zemlju tvojih najvecih želja! * Zatim on ušuti. Kada je dakle saznala, kako s njome stoji, ona uzvikne: -
Svjedocim, da nema drugoga Boga osim Allaha, i da je
Muhammed Allahov poslanik! 139
Cetrdesetu noc Nato se okrene prema Ghanimu, i rukama si pokrije lice, i rekne najumilnijim glasom: - O blagoslovljeni mladicu, tko me je ovamo donio? Gledaj, jesam li ja sada došla k sebi? - O moja gospodarice - odgovori on - tri su uškopljenika došla ovamo s tim kovcegom. Zatim joj on ispripovijeda sve, što mu se bilo dogodilo, i kako ga je bila zatekla vecer, i kako je postao razlogom njezina spasenja, jer bi se inace morala ugušiti. I dalje je upita, kako s njome stoji, i što joj se dogodilo. Ali ona odgovori: -
O mladicu, hvala neka je Allahu, koji me je dao u ruke covje
ka, kao što si ti! Sada meðutim ustani i ponovo me položi u kovceg. A zatim otiði na ulicu i iznajmi prvoga gonica deva ili mula, kojega naðeš, da on natovari ovaj kovceg i mene prenese u tvoju kucu. Tek kada budem ondje, sve ce biti dobro. Zatim cu ti takoðer ispripovi jedati svoju povijest, i izvijestiti te o svojim doživljajima. I zatim ce ti zahvaljujuci meni pasti u dio blagoslov. Tada se on razveseli i napusti grobnicu. Ali je sada jasno zasjalo Sunce, i sve je obuhvatilo svojom svjetlošcu. Tada on iznajmi gonica mula, dovede ga do toga groba i podigne na mulu kovceg, u kome je bila djevojka. Vec se ljubav prema njoj žarila u njegovu srcu, i on se s njome otputi u radosti. Jer ona je bila djevojka, vrijedna desettisuca zlatnika, a nosila je nakit i haljine, koji su bili vrijedni veliki imetak. Jedva da je dospio do svoje kuce, vec je odmah takoðer skinuo kovceg i otvorio ga..." 140 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Ghanim ibn Aijub, kada je s kovcegom došao kuci, njega otvorio, i pustio da djevojka iz njega izaðe. Tada se ona ogleda oko sebe i vidi, da je posrijedi lijepa kuca, pokrivena sagovima i namještena u vedrim bojama i s lijepim ureðenjem. Takoðer ugleda nagomilane tkanine i svežnjeve i sve drugo, i tada ona sazna, daje on dobrostojeci trgovac i covjek od velikog bogatstva. Sada ona otkrije svoje lice i pogleda ga, i gledaj, on je bio lijep mladic. Ona ga zavoli na prvi pogled, i rekne mu: - O moj gospodaru, donesi nam nešto za jelo! On odgovori: - Ja stojim posve tebi na službu! Zatim on siðe na bazar i kupi prženo janje, zdjelu slatkiša, poslastice, voštane svijece i vino i sve, što je bilo potrebno, ktomu takoðer miomirise. Sa svim se tim vrati natrag u svoju kucu. A kada ga je cura ugledala, ona se nasmije, i poljubi ga i obgrli mu vrat. I ona ga pocne milovati, tako da je njegova ljubav postala još jacom, i da je posve svladala njegovo srce. Zatim su jeli i pili sve do veceri. I oboje su bili raspaljeni ljubavlju jednoga prema drugomu. Jer oboje su bili jedne dobi i iste ljepote. Kada je dakle zapocela noc, 141
Cetrdesetiprva noc
ustane Ghanim, zbunjeni rob ljubavi, i zapali voštane svijece i svjetiljke, sve dok citava prostorija nije zracila od svjetlosti. Takoðer izvadi suðe za pice i pripremi svecan stol. Zatim s njome sjedne na pod. Napuni joj pehar i pruži joj ga, i ona mu natoci jedan i pruži mu da pije. Pri tome su se igrali i šalili i izgovarali stihove. I njihova je radost postajala sve vecom, i oni su se priklanjali jedno drugomu u sve prisnijoj ljubavi - slava neka je Njemu, koji sjedinjuje srca! Tako oni nastave sve do kratko prije osvita dana. Tada meðutim postanu pospanima, i legnu, svatko za sebe, i spavali su, sve dok nije bilo svijetlo jutro. Sada Ganim ibn Aijub otiðe na trg i po-kupuje, cega su trebali u jelu i picu - povrca, mesa, vina i svega drugoga - i odnese to u svoju kucu. Zatim s njome sjedne da jedu. Jeli su, sve dok se nisu zasitili. I potom on postavi vino. Tako su oni pili i šalili se jedno s drugim, sve dok njihovi obrazi nisu postali crveni i njihove oci tamne. A morila je Ghanima ibn Aijuba u duši želja, da tu curu poljubi, i da uz nju pociva, i stoga on rekne: -
O moja gospodarice, dopusti mi jedan poljubac s tvojih usa
na. Možda ce on ugasiti vatru mojega srca. —
O Ghanim - odgovori ona — pricekaj, sve dok ja ne budem
pijana i svijetu umrla. Zatim mi ukradi poljubac, krišom i tako, da ja to ne primijetim! Zatim ona ustane i odloži svoju gornju haljinu, i opet sjedne, u jednoj tankoj košulji od finoga tkanja, i sa svilenom maramom na glavi. Tu se Ghanim rasplamsa u strast, i on joj rekne: —
Najdraža gospodarice, neceš li mi dopustiti ono, za što te
molim? -
Tako mi Allaha - odgovori ona - to tebi ne pristaje. Jer na
vrpci mojih gaca stoji jedna tvrda rijec! Tada Ghanim ibn Aijub postane slomljena srca. Ali je žudnja u njemu rasla utoliko više, što mu je njegova želja bila zabranjena, i tako on izgovori ove stihove: Ja sam zamolio onu, koja me je ispunila bolom, za jedan poljubac, koji utišava patnju.
142
Pripovijest uškopljenika Kafum 'Ne, ne'povice ona 'zauvijek ne!' Ja joj reknem: Ipak, to mora biti!' Ona nato: 'Ako ushtjednem, uzmi ga, casno, kada ja budem prijazna!' Reknem: 'Nasilno!' Ona meni: Dat cu ti ga samo s dopuštenjem! — Sada me ne pitajte, što se zatim zbilo, Dopustite mi da Alldha molim za oproštenje. I mislite o meni, što god hocete: Unatoc preziru je ljubav mila. I stoga se ne brinem o tome, Šuti li sada neki neprijatelj ili prica.
Zatim njegova ljubav postane još jacom, i vatra se rasplamsa u njegovu srcu, dok je ona sebe njemu zabranjivala i govorila: — Ti mi se ne smiješ približiti! Ipak oboje nastave s ljubavnom igrom i pijenjem u krug. Ghanim ibn Aijub je tonuo u moru ljubavnoga žara, ali je ona postajala tvrðom, i bila je sve više na oprezu. * I napokon doðe noc s tamom * i pocne nad oboma širiti skut haljine sna, * Tada Ghanim ustane, zapali svjetiljke i svijece, raspremi sobu i ukloni stol ustranu. Zatim je primi za noge i poljubi ih. Te su bile meke poput svjezega maslaca, i on na njih pritisne svoje lice i rekne joj: 143
Cetrdesetiprva noc -
Najdraža gospodarice, imaj samilosti! * Zarobila me je ljubav
prema tebi, * tvoje mi oci donose smrt, * i moje bi srce bilo zdravo, da ti nisi ovdje! * Zatim on malo otplace, ali ona rekne: —
O moj gospodaru i svjetlosti mojih ociju! Tako mi Allaha, ja
te zaista ljubim, i ja se pouzdajem u tebe. Ali ja znam, da se ti nika da neceš meni približiti. —
Što onda stoji na putu? — upita on.
Nato ona odgovori: —
Ja cu ti zbilja nocas ispripovijedati svoju povijest, kako bi mi
oprostio moje protivljenje. Zatim se ona baci prema njemu, i obavije svoje ruke oko njegova vrata, pocne ga ljubiti i dragati, i obecavati mu svoju naklonost. I neprestano su se igrali i šalili, sve dok se uzajamna ljubav nije cvrsto ukorijenila u njihovim srcima. Tako su oni živjeli jedan cijeli mjesec, i noc su vazda provodili na jednoj postelji. Ali koliko ju je god puta on molio za jebanje, ona ga je odbijala. No sve je jaca bila uzajamna ljubav u njihovim srcima, i jedva su se još mogli suzdržavati. Konacno, jedne noci, kada je on ležao pokraj nje, i kada su oboje bili pijani od vina, posegne Ghanim rukom za njezinim trbuhom i pocne ga milovati. I on sklizne dublje dolje sve do pupka. Tada se ona probudi i sjedne, i provjeri svoje gace, i — jer ih je našla cvrsto svezanima — ona opet zaspe. Ali je on uskoro potom opipa još
jednom, i njegova ruka sklizne dolje prema vrpci njezinih gaca. I on je povuce. Tada se ona iznova probudi i sjedne. Takoðer Ghanim sjedne uz nju, i ona ga upita: - Što hoceš? - Hocu te jebati - odgovori on - i mi cemo jedno s drugim otvoreno i casno postupati. Sada ona rekne: 144
Pripovijest uškopljenika Kafum - * Ja cu ti sada objasniti što se odnosi na mene, * da bi ti znao kako sa mnom stoji. * Zatim ce ti moja tajna biti ocitom * i moje ce ti protivljenje biti jasnim. * - Neka bude tako! — odgovori on. Nato ona podigne struk svoje košulje, izvuce vrpcu iz svojih gaca i rekne: -
Moj dragi, procitaj, što stoji ovdje na vrpci!
Ghanim je uzme u ruku, pogleda je, i ugleda na njoj u zlatu izvezene ove rijeci: 'Ja sam tvoja i ti si moj, o Prorokov potomce!' Kada je to procitao, on povuce svoju ruku natrag i rekne joj: - Otkrij mi, tko si ti? - Neka bude tako! — odgovori ona — Znaj, ja sam ljubavnica gospodara pravovjernih, i moje je ime Kut el Kulub. Kalif me je dao podici u svojoj palaci, i kada sam bila odrasla, on je uvidio, kakve sam ja vrste i koliko mi je Stvoritelj poklonio ljepote i dražesnosti. Tada se on raspalio u velikoj ljubavi prema meni, i on mi je dodijelio vlastitu odaju, odredio deset djevojaka robinja za moju službu, i zatim mi dao sav taj nakit, koji vidiš na meni. Jednoga dakle dana on poðe u neku od svojih pokrajina, i Sitt Zubaida50 doðe k jednoj od robinja u mojoj službi i rekne joj: 'Imam nešto od tebe zamoliti.' "Što je to, o moja gospodarice?' upita ona. A kalifova joj supruga odgovori: 'Kada tvoja gospodarica Kut el-Kulub bude ležala u snu, tada joj turni u nos ovaj komad bunike, ili joj ga ubaci u neko pice, i od mene trebaš dobiti tako puno novaca, da ceš biti zadovoljna.' "Od srca rado' odgovori robinja, i uzme taj komad bunike, obradovana zbog novca, i takoðer, jer je ona prije bila pripadala Zubaidinim robinjama. Tako ona ode i baci taj komad bunike u moje pice, i kada je bila noc, ja to ispijem. Ali jedva da se u mojoj utrobi našao otrov, ja padnem na pod, i moja glava dotakne moje noge, i više ništa nisam znala o samoj sebi, osim da sam se nalazila u nekome drugom svijetu. Kada je tako uspjela njezina lukavština, 50 p^a, i zacijelo najuglednija žena baghdadskog kalifa Harfin er-Rašida bila je njegova sestricna Zubaida. 145
ona me dadne položiti u onaj kovceg, i dadne potajno pozvati robove, i podmiti ih. I isto tako ucini s vratnim cuvarima. Zatim, iste one noci, koje si ti sjedio na palminu drvetu, dadne me odpremiti preko robova, i oni ucine sa mnom ono, što si vidio. Tako se moje osloboðenje dogodilo zahvaljujuci tebi, i ti si me donio u ovu kucu, i ukazao si mi veliko dobro. To je moja povijest i moj doživljaj. Ali ja ne znam, što je za moje odsutnosti bilo s kalifom. * Sada ti poznaješ moje stanje, * ali ne razglašuj moj položaj! * Kada je Ghanim ibn Aijub cuo Kut el Kulubine rijeci i saznao, da je ona kalifova ljubavnica, on uzmakne. Jer njega je spopao sveti strah pred kalif ovom mocu, i on sjedne na stranu od nje na pod u jednome kutu prostorije. Poceo je sebi predbacivati i premišljati o svome položaju i tražiti nacina kako da si umiri srce. Jer on se nalazio u nevolji zbog ljubavi prema jednoj, koju nije mogao posjedovati. * Zatim je plakao u svojoj velikoj ljubavnoj patnji * i jadiko-vao nad nepravednošcu i obmanom vremena * - * slava neka bude posvecena Njemu, * koji upravlja srcima, * tako da ljubav bude darovana ljubljenomu! * — I on izgovori stihove: Zaljubljenikovo se srce izjeda u cežnji za ljubljenom. A njezina mu divna ljepota otima razum. Jednom sam bio upitan: 'Kakoprija ljubav?'Dao sam kao odgovor: 'Ljubav je slatka, pa ipak se njezina vrpca nadovezuje na patnju. ' Tada Kut el-Kulub ustane, zagrli ga, i poljubi ga. Jer se ljubav prema njemu bila cvrsto ukorijenila u njezinu srcu, tako da mu je pocela otkrivati svoju nutrinu i svu ljubav, koju je osjecala. I ona baci ruke oko Ghanimova potiljka, i pocne ga ljubiti uvijek i uvijek opet. On se meðutim suzdrži iz straha pred kalifom. Zatim su dugo 146
Pripovijest uškopljenika Kafum razgovarali jedno s drugim, utonuvši u more uzajamne ljubavi. I kada je osvanuo dan, Ghanim ustane i obuce svoje haljine. Otiðe kao obicno na bazar, kupi sve, što je trebao, i vrati se kuci. Tu naðe Kut el-Kulubu u suzama. Ali cim ga je ugledala, ona prestane plakati, i smiješeci se rekne: —
Ti si me ucinio neutješnom, ljubavnice mojega srca. Tako mi
Allaha, taj sat, koji si od mene izbivao, bio je ravan jednoj godini, jer sam bila rastavljena od tebe. Ja sam ti u prekomjernosti svoje žudne ljubavi objasnila svoj položaj. Ali sada hajde, zaboravi, što je prošlo, i utišaj svoju požudu na meni! On je meðutim prekine:
-
Uzimam svoje utocište kod Allaha! To nikada ne smije biti.
Kako pas smije sebe stavljati na mjesto lava? Sto je gospodarovo, slugi je zabranjeno. On uzmakne od nje i sjedne postrance na hasuru. Ali njezina ljubav prema njemu poraste zbog toga, što se on od nje suzdržao. Zatim ona sjedne njemu uz bok, i pocne piti i šaliti se s njim, sve dok oboje nisu bili pijani od vina. Sada je ona strasno žudjela za time, da bude od njega zavedena, i otpjeva stihove: Srce zaljubljenoga je gotovo posve slomljeno: Do kada treba trajati ta stidljivost, do kada? O ti, koji si se odvratio od mene bez moje krivnje, Takoðer se gazele priljubljuju jedna uz drugu. Stid i izbivanje i vjecni rastanak — Sve je to više, nego što covjek može podnijeti. Tada Ghanim ibn Aijub zaplace, i ona zaplace zbog njegovih suza. I plakali su dalje sve do noci. Tada Ghanim ustane i rasprostre dvije postelje, svaku na svom mjestu. 147
Cetrdesetiprva noc -
Za koga je ta druga postelja? - upita Kut el-Kulub.
I on odgovori: - Jedna za mene, druga za tebe. Od ove noci pa nadalje smijemo još samo na taj nacin spavati. Jer sve, što je gospodarovo, to je robu zabranjeno. - O moj gospodaru — uzvikne ona — daj da o tome šutimo. Jer sve stvari dolaze od sudbine i udesa! On se meðutim suzdržavao, i vatra se rasplamsavala u njezinu srcu, i pošto je njezina žudnja postajala divljijom, ona se pripije uz njega i uzvikne: - Tako mi Allaha, mi cemo spavati samo bok uz bok! - Allah nas sacuvao od toga! - odgovori on i pobijedi njezinu volju, i sam je pocivao sve do jutra. * Ali sve jacom je u njoj postajala moc ljubavi * i u njoj se raspaljivala sve vruca žudnja. * Tako su živjeli tri duga mjeseca. Kada bi mu se god ona pokušavala približiti, on bi se suzdržavao i kazivao: -
Sve, što pripada gospodaru, to je slugi zabranjeno.
Ali joj je odvec dugotrajnom postajala ta nada i cekanje na Ghanima ibn Aijuba, zbunjenoga ljubavnog zaluðenika, odvec su joj teškima postajale te muke i boli, i ona tada iz stiješnjena srca izgovori ove stihove: Koliko ceš me, ti sliko ljepote, još dugo muciti? Tko ti je dakle rekao, da moraš otici od mene? Ti si u sebi tako posve obuhvatio sve draži, I tako lijepo ujedinio svaku dražesnost! Ti si probudio u svakome srcu strast. Ali si svakomu ocnom kapku ugrabio san. 148
Pripovijest uškopljenika Kafum Ja znam, bio je jednom s tebe, s grane, trgan plod. Ali sada, trnovita grano, meni se pokazuješ ogoljelom. Ja poznajem vrijeme, kada su gazele bile divljac. Ali što vidim Sada kod tebe? One sada idu u lov na lovca! Najcudnovatije od svega, što ja o tebi objavljujem, Je ovo: ja ceznem, ti meðutim ne obracaš pažnju na moje stenjanje. Uskracuj mi samo svoju blizinu: ja te tebi ne mogu priuštiti, Kako me nenaklonost prema meni ne bi trebala poticati? I uvijek cu uzvikivati, dokle god ostajem na životu: Koliko ceš me, ti sliko ljepote, još dugo muciti? I dugo su oni živjeli dalje tako, jer je Ghanima strah držao na udaljenosti od nje. Ostavimo mi sada Ghanima ibn Aijuba, zbunjenog roba ljubavi, i okrenimo se k Sitt Zubaidi! Ona postane — pošto je u kalifovoj odsutnosti onako postupila s Kut el-Kulubom — zabrinutom, i rekne u samoj sebi: —
Što trebam reci kalifu, kada se on vrati i upita za nju. Kakav
mu odgovor mogu dati? Ona pozove neku staru ženu iz svoje okoline, i toj otkrije svoju tajnu, i upita je: — Kako trebam postupati, kada je vec Kut el-Kulub umrla tako preranom smrcu? — Znaj, moja gospodarice - rekne stara, pošto je sve shvatila — vrijeme je kalifova povratka blizu. Pošalji dakle po nekog stolara i zapovijedi mu, da ti napravi drvenu figuru u obliku lesa! Mi cemo 149
Cetrdesetiprva noc u sredini palace za nju iskopati grob i u njega je spustiti. Nad njime dadni sagraditi dvoranu za molitvu, i mi cemo u njoj zapaliti svijece i svjetiljke, i svi ljudi u palaci trebaju nositi crnu odjecu. Zapovijedi nadalje svojim robinjama i uškopljenicima, da oni, cim saznaju za kalifov povratak, razaspu slamu po podovima trijemova. I kada gospodar pravovjernih uðe i upita, što je posrijedi, dadni da reknu: 'Kut el-Kulub je mrtva! Neka te Allah za volju nje ushtije jednom bogato nagraditi! Buduci da ju je naša gospodarica tako mnogo cijenila, pokopala ju je u svojoj vlastitoj palaci.' Kada to cuje, on ce zaplakati, i to ce mu prirediti bol. I on ce dati, da se za nju cita Kur'an, i nocu ce bdjeti nad njezinim grobom. I ako bi on trebao u sebi samome reci: 'Moja je sestricna Zubaida u svojoj ljubomori izazvala Kut el- Kulubinu smrt' - ili ako bi ga trebala tako svladati cežnja, da zapovijedi, da je se opet uzima iz groba, ništa se nemoj toga bojati. Jer kada oni budu iskopavali, ugledat ce onu figuru, koja slici covjeku i koja je umotana u skupocjene mrtvacke plastove. Htjedne li kalif dati skinuti ponjavu, ti ga od toga odvrati i reci: 'Nije dopušten pogled na njezinu golotinju!' Zatim ce on povjerovati, da je ona mrtva, i dat ce figuru položiti na njezino mjesto, i tebi ce zahvaliti za to, što si ucinila. I ako ushtjedne Allah Uzvišeni, ti ceš biti spašena od te opasnosti. Kada je Sitt Zubaida cula njezine rijeci, ona povjeruje, da je to ispravno, i dadne joj jednu pocasnu haljinu i veliku svotu novca. I ona joj zapovijedi, da sve ucini, što je bila rekla. Tada se stara odmah dadne na posao, i dadne stolaru da za nju proizvede figuru onako, kako je bila rekla. I kada je ona bila gotova, donese je Sitt Zubaidi. Ta je dadne umotati i pokopati, i zatim dadne u grobnici zapaliti svijece i svjetiljke i raširiti sagove. I zatim stavi na sebe crnu odjecu i zapovijedi robinjama, da ucine isto. Sada bude u cijeloj palaci poznato, da je Kut el-Kulub umrla. Poslije nekoga se meðutim vremena kalif vrati natrag sa svojega putovanja. I on doðe u palacu i nije ni o cemu razmišljao osim o Kut el-Kulubi. Tada ugleda sve sluge i robove i robinje crno odjevene i zadršce mu srce. Kada je zatim ušao k Sitt Zubaidi, takoðer nju naðe u crnoj opravi. On upita za razlog, i dadnu mu
Pripovijest uškopljenika Kafum ?.-.-. :;est o Kut el-Kulubinoj smrti. Tada se on sruši u nesvijest na pod. Ali kada je opet došao k sebi, on zapita za njezin grob, i Sitt Zubaida mu rekne: -
Znaj, o gospodaru pravovjernih, ja sam nju, jer sam je tako
osobito cijenila, pokopala u svojoj vlastitoj palaci. Odmah se on, u putnoj odjeci, uputi na Kut el-Kulubin grob, kako bi joj hodocastio. I on naðe prostrte sagove i upaljene svijece i svjetiljke. Kada je to vidio, svojoj je suprugi zahvalio za njezino dobro djelo. Ali je bio u nedoumici, kolebajuci se izmeðu nevjerovanja i vjerovanja. Pošto ga je dakle svladala sumnja, on izda .zapovijed, da se otvori grob, i da se iz njega izvadi leš. Kada je meðutim ugledao mrtvacki pokrov i htio ga podici, da je vidi, tada gaje zadržao strah pred Allahom Uzvišenim, a stara rekne: —
Položite je natrag!
Zatim on odmah dadne dovesti vjerske službenike i citace JKiir'ana i dadne citati nad njezinim grobom, i sjedio je pokraj njega i plakao, sve dok se nije onesvijestio. I tako je sjedio uz njezin grob tijekom punoga jednog mjeseca..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
cetrdesetidruga noc
Sehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje kalif tijekom punoga jednog mjeseca neprestano posjecivao njezin grob. Sada se meðutim dogodilo, da je kalif otišao u harem, nakon što je emire i vezire otpustio kuci. Ondje
legne neko vrijeme da odspava. Uz glavu mu sjedne jedna robinja i pocne ga rashlaðivati lepezom, i uz r.iegove noge jedna druga, koja ih je trljala. Pošto se bio probudio iz svojega sna, otvorio svoje oci i opet ih zatvorio, on cuje, kako robinja, koja je sjedila uz njegovu glavu, drugoj, koja mu je sjedila uz noge, kazuje: — Hej ti, Chaizuran! Druga uzvikne: — Što hoceš, Kadib el-Ban? — Zbilja — rekne prva — naš gospodar ništa ne zna o svemu, što se dogodilo. I on sjedi i bdije kod groba, u kome se ne nalazi ništa osim jedne drvene lutke, rukotvorine nekog stolara! Tada druga upita: —
A Kut el-Kulub? Što se s njome dogodilo?
153
Cetrdesetidruga noc Prva ponovo: -
Znaj, Sitt Zubaida joj je poslala posredstvom neke robinje
komad bunike, kako bi je ona omamila. I kada je otrov poceo djelo vati, dala ju je položiti u kovceg i poslala ju je sa Savabom, Kafurom i Buchaitom, kojima je naložila, neka je sahrane kod svetacke grob nice. Chaizuran uzvikne: - Kako to, Kadib el-Ban, zar dakle gospodarica Kut el-Kulub nije mrtva? - Ne, tako mi Allaha! I bila njezina mladost još dugo zašticena pred smrcu! Ali sam Sitt Zubaidu cula kako govori, da se ona nalazi kod stanovitoga mladog trgovca iz Damaska, zvanoga Ghanim ibn Aijub. I ona se sada nalazi kod njega vec od prije cetiri mjeseca, dok naš gospodar place i nocu bdije uz grob, u kome ne leži nikakav leš. I one su na taj nacin dalje razgovarale, pri cemu je kalif prisluškivao njihove rijeci. Kada su te dvije robinje prestale govoriti i on sada sve saznao, naime, da je taj grob obicna laž i prevara i da Kut el-Kulub sve od prije cetiri mjeseca boravi kod Ghanima ibn Aijuba, silno se razbjesni, i ustane i pozove emire države. I s njima doðe vezir Dža'far el-Barmeki, i poljubi pred njim pod. Gnjevan, kalif uzvikne:
- Dža'fare, siði s cetom naoružanih ljudi i raspitaj se za kucu toga Ghanima ibn Aijuba: napadnite kucu, i dovedite ga ovamo s mojom robinjom Kut el-Kulubom! Zbilja, ja cu ga kazniti! - Slušam i pokoravam se! - rekne Dža'far. Zatim on poðe s nacelnikom gradske straže i mnogo naroda, i oni se upute prema Ghanimovoj kuci. Taj je upravo bio uzeo lonac pun mesa, i htjedne ispružiti ruku, kako bi zajedno s Kut el-Kulubom odatle jeo. Ta meðutim slucajno pogleda napolje i prepozna nevolju, koja je okružila kucu sa svih strana. Jer tu su bili vezir i nacelnik i stražari i mameluci s isukanim macevima, i opkolili su kucu, kao što bijeloocnica u oku okru154
Pripovijest uškopljenika Kafum zuje zjenicu. Sada je znala, da je izvješce o njoj dospjelo k njezinu gospodaru, kalifu. I postane sigurnom u propast, njezina boja izbli-jedi, i njezine se lijepe crte izoblice. Smjesta pogleda Ghanima i rekne mu: - O moj ljubljeni, bježi za svoj život! - Sto trebam ciniti - upita on — i kamo se trebam okrenuti, kada se ipak sav moj novac i dobra nalaze u ovoj kuci? Ali ona odgovori: - Ne oklijevaj, kako ne bi istovremeno s novcem takoðer izgubio svoj život! - O moja ljubljena i svjetlosti mojih ociju - uzvikne on - što trebam ciniti, da umaknem, kada su oni vec opkolili kucu? S rijecima: — Ništa se ne boj! — svuce mu ona njegove haljine i obuce mu staru odjecu. I uzme onaj lonac, u kome se nalazilo meso, doda k tomu komad kruha kao i zdjelu s prismokom, sve položi u neku košaru, i nju mu stavi na glavu, i rekne: -
Izaði ovako preobucen, a za mene se ne boj! Jer ja posve
jobro znam, što imam u rukama od strane kalifa. Kada je Ghanim cuo Kut el-Kulubine rijeci, on izaðe napolje meðu ljude, noseci košaru s njezinim sadržajem. I Svezaštitnik se zauzme za njega, tako da je izmakao opasnostima i nevoljama. U meðuvremenu je pak vezir Dža'far bio prispio do kuce i sja-hao s konja. On uðe u kucu i ugleda Kut elKulubu, koja se bila lijepo odjenula i ukrasila. Ona je imala takoðer neki kovceg napunjen zlatom i draguljima i nakitom i dragocjenostima, * svime, što nije velike težine, * a ipak je visoke vrijednosti *. Cim je Dža'far ušao i pogledao je, ona ustane, poljubi pred njim pod, i rekne:
- O gospodaru, * trska je unijela u knjigu vremena, * što Allah odreðuje sve od pamtivijeka *. - Tako ti Allaha, moja gospodarice - uzvikne Dža'far — izdana mije zapovijed, da uhvatim Ghanima ibn Aijuba. 155
Cetrdesetidru0a noc Ali ona odgovori: - Najbolji gospodaru, on je natovario svoju robu i otputovao s njome u Damask, i ja o njemu ne znam više ništa. Ali bih voljela, da mi ti ovaj kovceg uzmeš pod svoju zaštitu, i da ga dadneš nositi, sve dok mi ga ne predaš u dvoru gospodara pravovjernih. - Slušam i pokoravam se! — rekne Dža'far. Zatim on zaprimi kovceg pod svoje i zapovijedi, da ga se odnese s Kut el-Kulubom u dvor, i da se s djevojkom postupa sa svim poštovanjem. Pošto su oni zatim opljackali Ghanimovu kucu, upute se ka kalifu. Ondje izvijesti Dža'far svojega gospodara o svemu, što se dogodilo. Taj meðutim dadne Kut el-Kulubu odvesti u neku tamnu sobu i dadne joj neku staru ženu u njezinu službu. Jer on je bio uvjeren, da ju je Ghanim zaveo, i da ju je jebao. Nato on napiše emiru Muhammedu ibn Sulaimnu ez-Zainiji, svojemu namjesniku u Damasku, pismo slijedeceg sadržaja: 'Cim ovo pismo stigne, uhvati Ghanima ibn Aijuba i šalji ga k Nama!' Kada je namjesnik dobio pismo, on ga poljubi i položi na svoju glavu. I on dadne razglasiti po bazarima: 'Tko hoce pljackati, taj neka poðe prema kuci Ghanima ibn Aijuba.' Tako oni poteku onamo, i naðu mater i sestru Ghanimovu kod nekog groba — koji su dale podici za njega usred kuce — kako sjede i za njim placu. Tada oni obje uhvate, opljackaju kucu, i — a da im nisu rekli nikakav razlog — odvuku ih pred sultana. Ovaj ih zapita za Ghanima, njihova sina i brata, i obje odgovore: -
Sve od prije jedne godine, ili još dulje, mi nismo više ništa o
njemu cule. Tada ih on dadne opet odvesti u njihovu kucu. Ostavimo mi njih, i okrenimo se ka Ghanimu ibn Aijubu, zbunjenomu robu ljubavi! Kada mu je njegovo bogatstvo bilo razgrabljeno, i kada mu je došao do svijesti njegov položaj, on pocne plakati nad sobom, sve dok mu se srce nije gotovo slomilo. I on je hodao nasumce sve do kraja dana. Ali gaje pocela muciti glad, i bio je umoran od pješacenja. Kada je dakle došao u neko selo, uðe u njega, i uputi se u džamiju. Ondje sjedne na hasuru, oslonivši se le156
Pripovijest uškopljenika Kafum
dima na džamijski zid. Ali uskoro se u muci svoje gladi i svoje pre-morenosti sruši na pod. I ondje on ostane ležati sve do jutra. Ali mu je srce drhtalo od gladi, i - jer se znojio — uši su mu jurile po koži, njegov dah postane smrdljiv i citav njegov izgled promijenjenim. Kada su pak stanovnici onoga sela došli na ranu molitvu, našli su ga ondje, kako leži u mukama, mršav od gladi, i ipak još sa znakovima negdašnjeg bogatstva. A kada je zatim molitva bila prošla, priðu mu, i pošto su vidjeli, da zebe i da je gladan, dadnu mu neki stari ogrtac traljavih rukava i reknu: —
O strance, odakle dolaziš, i zašto si tako slab?
Tada on otvori oci i zaplace, ali ne dadne nikakva odgovora. Ali jedan od njih, koji je primijetio, da je on gladan, otiðe, i donese zdjelu s medom i dva kruha. Tako Ghanim malo pojede, i oni posjede kod njega do Sunceva izlaska, i zatim poðu na svoj posao. Na taj nacin on ostane kod njih tijekom jednoga punog mjeseca, dok su se slabost i bolest u njemu vazda još povecavale. Ljudi su zbog njega plakali i imali su sucuti i svjetovali se o njegovu položaju. Zatim su se usuglasili u tome, da ga pošalju za Baghdad u bolnicu. Dok su se oni tako svjetovali, gledaj, kad li k njemu doðu dvije prosjakinje: to su bile njegova mati i njegova sestra. I kada ih je on vidio, dadne im kruh, koji mu je ležao do glave. Obje su te noci spavale njemu uz bok, ali ih on nije prepoznao. Sljedeceg dana doðu seljani k njemu, dovedu mu devu i reknu gonicu: — Stavi ovog bolesnika na devu, i kada ga dovedeš u Baghdad, posjedni ga uz vrata bolnice. Tada ce ga možda njegovati i lijeciti, i ti trebaš primiti svoju nagradu. — Slušam i pokoravam se! — rekne gonic. Potom iznesu Ghanima ibn Aijuba iz džamije i polože ga zajedno s hasurom, na kojoj je spavao, devi na leða. S drugima izaðu takoðer njegova mati i njegova sestra van, da ga pogledaju, ali ga nisu prepoznale. Zatim meðutim, kada su ga dugo i pažljivo bile motrile, reknu: —
Zaista, on slici našemu Ghanimu! Bi li taj bolesnik trebao biti
on? 157
Cetrdesctidruga noc Ghanim se pak probudi tek, kada je primijetio, da leži na devi i da je cvrsto svezan uzetima, i tada on pocne plakati i jadikovati, i seljani opaze, da zbog njega placu takoðer njegova mati i njegova sestra, premda ga nisu poznavale. Zatim su mati i sestra putovale dalje, sve dok nisu došle u Baghdad. I gonic je takoðer išao s njime, sve dok ga nije položio na zemlju uz vrata bolnice. Zatim on uzme svoju devu i ode. Ondje Ghanim ostane ležati sve do jutra. I kada su ljudi poceli hodati ulicama, oni ugledaju njega, koji je bio tako tanak kao cackalica, i svi su si ga ljudi gledali. Napokon doðe predstojnik bazara, otjera ljude i rekne: -
Ja cu sebi preko ovoga bijednog stvorenja zaslužiti raj. Jer
ako ga uzmu u bolnicu, oni ce ga u jednome jedinom danu ubiti. Zatim ga on po svojim robovima dadne odnijeti u svoju kucu, dadne mu spremiti novi krevet, staviti na njega nove jastuke, i rekne svojoj ženi: - Brižno ga njeguj! A ona odgovori: - Od srca rado! I ona zasuce rukave, i zgrije vodu, i opere mu ruke i noge i tijelo. I odjene ga u haljinu jedne od svojih robinja, i dadne mu da popije pehar vina, i poprska ga kapima ružine vode. Tada on opet doðe k sebi i pocne tugovati. I sjeti se svoje ljubljene Kut el-Kulube, našto se u njegovo srce još dublje ukopa jad. Toliko daleko Ghanim. Sto se pak tice Kut el-Kulube, ona je bila, kada se kalif na nju razbijesnio..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 158
Ali kada je bila pocela
ogo IZ cetrdesetitreca noc
Šehrezad nastavi ovako: "Došlo mije do ušiju, o sretni Kralju, da je Kut el-Kulub, kada se kalif na nju razbijesnio i dao je odvesti u tamnu sobu, ondje ostala tijekom osamdeset dana. I naposljetku, kada je kalif jednoga dana prolazio pokraj tog mjesta, on zacuje Kut el-Kulubu kako izgovara stihove i potom ove rijeci: -
O moj ljubimce, o Ghanim! Kako si ti dobar i kako je cedna
tvoja duša! Ti si dobro postupao s nekim, tko je s tobom loše pos tupio, i ti si cuvao cast onoga, koji je uništio tvoju cast. Ti si zaštitio
njegovu ženu, dok je on tebe i tvoje otjerao u bijedu. Ali zaista, ti ceš s gospodarom pravovjernih još stajati pred pravednim sucem, i ti ceš od Njega zadobiti svoje pravo o Danu, o kojem ce biti sudac Gospod u svojoj visosti i svemoci i o kojem ce anðeli biti svjedoci. Kada je kalif cuo njezine optužujuce rijeci, znao je, da joj se bila dogodila nepravda. Odmah se vrati natrag u svoju palacu i pošalje po nju uškopljenika Masrura. Ona stupi pred njega oborene glave i uplakanih ociju i tmurna srca. I on joj rekne: -
O Kut el-Kulub, doznajem, da me optužuješ za silništvo i tla
cenje i da tvrdiš, da sam ja loše postupio s nekim, tko je sa mnom dob ro postupao. Tko je branio moju cast, dok sam ja pogrdio njegovu cast? Tko je zaštitio moju ženu, dok sam ja njegove otjerao u bijedu? 159
Cetrdesetitreca noc -
To je Ghanim ibn Aijub - odgovori ona. - Jer on se nikada
nije meni približio s bludom ili necim lošim, u to ti se ja zaklinjem tvojom velikodušnošcu, o gospodaru pravovjernih! Tada kalif rekne: -
Nema nikakve visosti i nikakve moci do u Allaha! Izmoli sebi
neku milost, ona ti treba biti poklonjena, Kut el-Kulub! Ona odgovori: -
Ja od tebe želim samo mojega ljubljenog Ghanima ibn
Aijuba. Smjesta joj on odobri njezinu molbu, i ona tada rekne: -
O gospodaru pravovjernih, ako ga ja dovedem pred tebe,
hoceš li me ti zatim pokloniti njemu?
On odgovori: - Kada on stupi pred mene, ja cu te njemu pokloniti kao poklon širokogrudnoga, koji ne opoziva svoj dar. - O gospodaru pravovjernih - rekne ona - dopusti mi da odem i da za njime tragam. Možda ce me Allah s njime sjediniti. I on odgovori: -
Ucini ono, što ti izgleda dobro!
Tada ona otiðe odatle obradovana, uzme sa sobom tisucu zlatnih dinara i pocne posjecivati najstarije u toj opcini i dijeliti milostinju u Ghanimovo ime. Sljedeceg dana ode na trgovacki bazar i dadne predstojniku novac s nalogom, da ga kao blagi dar razdijeli tuðincima. Sljedecega se petka potom ponovo uputi na bazar, i uðe u ulicu zlatara i draguljara, pozove predstojnika i dadne mu tisucu dinara s ovim rijecima: -
Daj to tuðincima kao blagi dar!
Tada je predstojnik, poglavar bazara, pogleda i rekne: -
Gospodarice, hoceš li doci k meni u moju kucu i pogledati si
stanovitoga stranog mladica, koji je tako lijep i ljubak? 160
Pripovijest uškopljmika Kafum No taj je stranac bio Ghanim ibn Aijub, zbunjeni rob ljubavi, ali ga predstojnik nije poznavao, i držao ga je za nekoga siromašnog dužnika, kojemu su bili oduzeli njegovo bogatstvo, ili za nekog zaljubljenika, koji je bio rastavljen od svoje ljubljene.
Kada je ona cula njegove rijeci, tada zakuca njezino srce, njezina nutrina zadršce, i ona mu rekne: -
Pošalji nekoga sa mnom, da me vodi k tvojoj kuci!
Tada joj on dadne s njome nekoga malog djecaka, koji ju je trebao voditi do te kuce, u kojoj je stanovao stranac, i ona mu za to zahvali. Kada je dakle došla do te kuce, ona uðe i pozdravi predstojnikovu ženu. Ta se digne i pred njome poljubi pod, jer ju je prepoznala. Zatim Kut el-Kulub rekne: -
Gdje je taj bolesnik, koji stanuje ovdje kod tebe?
Tada žena zaplace i odgovori: -
On je ovdje, gospodarice! Tako mi Allaha, on potjece od
dobrih ljudi i nosi na sebi tragove blagostanja. To je on ondje na krevetu. Kut el-Kulub se okrene i pogleda ga. I gotovo joj se ucini, kao da bi to bio stvarno on, ali je on bio posve neprepoznatljiv i izmršavio i tako suh kao neka cackalica, tako da je bila u dvojbi o njemu i nije mogla povjerovati, da je to on. Osjeti meðutim sucut prema njemu i rekne u suzama: - Zaista, tuðinci su nesretni, cak i ako su u svojoj vlastitoj zemlji bili kneževi. - Tako ona ostane u dvojbi o njemu i ne spozna, daje on Ghanim. Ali buduci da joj ga je u duši bilo žao, ona ga obskrbi vinom i /bekovima i ostane neko vrijeme sjediti uz njegovu glavu51. Zatim 51 Ako vec ona nije prepoznala njega, citatelj ce pomisliti, da je on pod ovakvim okolnostima ipak morao prepoznati nju. Zato treba podsjetiti citatelja da je Kut el-Kulubino lice moralo biti zastrto žarom (velom), a ta okolnost takoðer pomaže pjesniku u gradnji složene price. Sam je pripovjedni postupak vrlo drevan, a potjece dakako iz narodne pripovjedne predaje. 161
Cetrdesetitreca noc krene, i vrati se u svoju palacu. Istraživala je pak jedan bazar za drugim u potrazi za svojim ljubljenim. Uskoro potom doðe taj predstojnik s Ghanimovom materom i njegovom sestrom Fitnom ka Kut el-Kulubi i rekne joj: —
O kneginjo dobrotvornih žena, danas je u naš grad došla
jedna žena sa svojom kcerju. Obje su lijepe po izgledu, i jasno nose na sebi tragove blagostanja i srece, ali su odjevene u haljine od kostrijeti i imaju svaka oko vrata obješenu torbu za kruh. Njihove su oci pune suza i njihova su srca puna žalosti. Zato sam ih doveo k tebi, da im dadneš neko utocište i da ih sacuvaš od prosjacenja. Jer one nipošto ne pripadaju narodu prosjaka, i ako tako ushtjedne Allah, mi cemo za volju njih postici raj. Ona uzvikne: —
Tako mi Allaha, dobri covjece, ti u meni budiš cežnju, da ih
vidim. Gdje su one dakle? Odmah mi ih dovedi! Tada on zapovijedi uškopljeniku, neka ih uvede. Tako dakle uðu Fitna i njezina mati ka Kut el-Kulubi! Kada ih je ova ugledala i vidjela, da su obje velike ljepote, ona zaplace zbog njih i rekne: — Tako mi Allaha, ovo su žene od staleža, i one nose na sebi jasne tragove bogatstva. — O gospodarice — rekne predstojnikova žena — mi ljubimo siromašne i napuštene za volju nagrade. Ovima su ženama možda tla-citelji ucinili nepravdu, uzeli im njihovo bogatstvo i razorili njihove kuce. Tada obje žene gorko zaplacu, jer su se sjetile svojega negdašnjeg blagostanja i svojega sadašnjeg siromaštva i žalosti. I njihove su misli boravile kod Ghanima. Kut el-Kulub meðutim zaplace, jer su one plakale. I one reknu: —
Mi se usrdno molimo Allahu, da nas sjedini s onim, koga mi
tražimo. To je naš sin i brat, Ghanim ibn Aijub. Kada je Kut el-Kulub cula te rijeci, znala je, da je ova žena mati njezinoga ljubljenoga, i da je druga njegova sestra, i ona pocne pla162
Pripovijest uškopljenika Kafum
kati, sve dok se nije srušila u nesvijest. Kada je meðutim opet došla k sebi, obrati se njima i rekne: - Budite utješene, jer je ovaj dan prvi dan vaše srece i posljednji dan vaše nesrece! Nemojte više biti tužne!..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
cetrdeseticetvrta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje Kut el-Kulub, kada ih je obje utješila, zapovijedila predstojniku, da ih odvede u svoju kucu i da rekne svojoj ženi, neka ih obje odvede u hammam i neka ih odjene u lijepe haljine, neka se za njih brine i neka im ukazuje svaku cast. I ona mu dadne stanovitu svotu novca. Sljedeceg dana odjaši Kut el-Kulub k predstojnikovoj kuci i uðe k njegovoj ženi. Ova se digne, poljubi joj ruke i zahvali za njezinu dobrotu. I ondje ona ugleda Ghanimovu mater i sestru, koje su bile od predstojnikove žene odvedene u hammam i novo odjevene, tako da su se na njima jasno pokazivali tragovi njihova staleža. Ona sjedne k njima i porazgovara s njima neko vrijeme. Zatim upita o bolesnom mladicu, koji se nalazio u kuci, i predstojnikova žena odgovori: —
On je još nepromijenjen.
Tada Kut el-Kulub rekne: -
Doði, daj da odemo i da ga posjetimo!
One dakle ustanu, ona i predstojnikova žena i Ghanimove mati : sestra, poðu k njemu i sjednu uz njegovu postelju. Ghanim ibn Aijub ih meðutim, zbunjeni rob ljubavi, iznenada zacuje kako izgovaraju Kut el-Kulubino ime. Tada se u njega povrati život, iako je 165
Cetrdeseticetvrta noc njegovo tijelo bilo tako mršavo i njegove kosti tako izbocene. I on podigne glavu i uzvikne: —
Kut el-Kulub!
Tada ga ona pogleda, i s izvjesnošcu ga prepozna, i glasno krikne:
— Da, moj ljubljeni! — Priði tik do mene! - rekne on. I ona odgovori: — Jesi li ti stvarno Ghanim ibn Aijub? On rekne: — Ja sam to. Tada se ona onesviješcena sruši na pod. Kada su Ghanimova mati i njegova sestra Fitna bile cule rijeci tih dvoje, one uzviknu: —
O radosti!
I takoðer one padnu onesviješcene. Kada su nato sve opet došle k sebi, Kut el-Kulub uzvikne: —
Hvala neka je Allahu, koji me je sastavio s tobom i tvojom
materom i tvojom sestrom! Zatim mu ispripovijeda sve, što se dogodilo izmeðu nje i kalifa, i rekne: —
Ja sam gospodaru pravovjernih ispricala istinu, i on je
vjerovao mojim rijecima, i i ti si kod njega naišao na naklonost. I sada te on želi vidjeti. I ona ktomu doda: —
On ce me tebi pokloniti.
Tada se on silno obraduje. Ona još rekne: — Ne odlazite odavde, dok ja ne doðem opet! - hitro ustane i uputi se u palacu. Ondje pak otvori onaj sanduk, koji je uzela sa sobom iz Ghanimove kuce, uzme iz njega dinare, i dadne ih predstojniku s rijecima: 166
Pripovijest uskopljenika- Kafum -
Uzmi ovaj novac i kupi za svakoga od njih po cetiri potpune
oprave od najfinijih tkanina, i dvadeset rubaca i sve, cega oni još inace trebaju! Zatim otiðe s obje žene i s Ghanimom u hammam, i zapovijedi da se za njih pripreme kupelji, i naredi da im se, pošto se okupaju i stave na sebe nove haljine, sprave uvarci i voda od halangana52 i jabukov sok. I ona kod
njih ostane tijekom tri dana, dajuci im jesti piletinu i uvarke, i piti šerbet od najfinijeg šecera. Poslije tri im se dana opet povrati njihova životnost. Tada ih iznova odvede u kupelj. Kada su se vratili i zamijenili haljine, ona ih ostavi u pred->:ojnikovoj kuci, ode u palacu i zamoli za dopuštenje, da govori s kalifom. Taj joj dadne dopuštenje. Tada ona uðe, poljubi pred njim pod i ispripovijeda mu sve, takoðer da su njezin gospodar Ghanim ibn Aijub, zvan zbunjeni rob ljubavi, i njegova mati i sestra u Baghdadu. Kada je kalif cuo te Kut el-Kulubine rijeci, on dovikne slugama: -
Odmah mi dovedite Ghanima!
Tada sam Dža'far poðe, da ga dovede. Kut el-Kulub meðutim požuri ispred njega, i doðe Ghanimu i obavijesti ga, da je kalif izaslao, da ga se dovede. Ona mu dadne savjet, * da bira fin jezik, * ocelici svoje srce, * i da pripovijeda probranim rijecima.* I ona ga odjene u raskošnu haljinu i dadne mu mnogo dinara, i rekne: -
Budi darežljiv prema kalifovoj pratnji, kada budeš ulazio k
njemu. Gledaj, kad li doðe takoðer Dža'far na svojoj nubijskoj muli. Ghanim se digne, poðe mu ususret, da ga pozdravi, i poljubi pred njim pod. Sada je izašla zvijezda njegove srece, i on je svijetlo zracio. Dža'far ga uzme sa sobom, i oni požure, on i ministar, sve dok nisu ušli ka gospodaru pravovjernih. I kada je on stao pred njega, gledao je vezire i emire, komornike i namjesnike, velikaše 52 Korijen od galange je mirodija, osobito rasprostranjena u Indiji i Kini. 167
Cetrdeseticetvrtci noc države i vlastodršce. Tada smisli Ghanim dopadljive rijeci u biranom jeziku, pogleda kalifa, sagne svoju glavu i izrekne ove stihove: Budi mi pozdravljen, o kralju od visokouzvišena dostojanstva, Koji darove svojega dobrocinstva vazda raspodjeljuješ na sve! Oni nikomu drugomu osim tebi ne daju ime car53, Tebi, najmocnijem vladaru, gospodaru dvorane slave. Kraljevi odlažu, kada se tebi, pozdravljajuci te, približavaju, Krunske dragulje na tvoj prag. I ako zatim njihove oci samo ugledaju tvoje lice, Tada se bacaju na tlo srca puna strahopoštovanja. O visosti, ti im u svojoj milosti poklanjaš Visoka mjesta u castima i moc svojega gospodstva.
Odvec su uskima za tvoje vojske postali zemlja i covještvo. Stoga udaraj svoje šatore visoko u raskoši zvijezda. Neka te Kralj kraljeva ushtjedne zadržati u svojoj ljubavi. Tvoje je cvrsto srce i tvoj je izvrstan savjet! 53 Dok je kralj - pravno gledano - državni naslov svjetovnog vladara, naslov car je, prema pravnom uzorku rimskih careva, naslov onih vladara koji imaju božje poslanje. U tome je smislu, kalif, kao Allahov namjesnik na zemlji, prema pravnom sustavu, utemeljenu na rimskom pravu, zapravo - car. 168
Pripovijest uškopljenika Kajura Ti si svoju pravicnost širio po cijeloj zemlji, Sve dok nije obuhvatila daljine54 jednako kao i blizine. Kada je on završio svoje stihove, kalif je bio ushicen, jer mu se svidjela finoca njegova jezika i biranost njegova govora..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju.
54 Harun er-Rašid je izmjenjivao darove i pisma cak i sa tada najmocnijim u Europi — Karlom Velikim, što vec samo po sebi mnogo govori o njemu kao o državniku i politicaru. 169
l
,
Ali kada je pocela
cetrdesetipeta noc
Šehrezad nastavi ovako: govora "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kalif — kojemu se kod Ghanima svidio fin jezik njegova pjesništva i probranost njegova njemu rekao: Priði mi blizu! Tako mu ovaj priðe blizu, i tada mu kalif rekne: —
Ispricaj mi svoju povijest i izvijesti me o svom udesu!
Tada Ghanim sjedne i ispripovijeda mu, što mu se dogodilo u Baghdadu, kako je spavao u grobnici i kako je, nakon što su tri roba bila otišla, otvorio kovceg. Ukratko, izvijestio ga je o svemu, od pocetka do kraja — * ali po drugiput pripovijedati, * to bi znacilo samo muciti slušatelje. * Kada se kalif dakle bio uvjerio, da on govori istinu, on mu pokloni jednu pocasnu haljinu i ucini ga svojim pouzdanikom. I on mu rekne: —
Oprosti mi moju krivnju!
Tada mu Ghanim oprosti njegovu krivnju i rekne:
—
O naš gospodaru i sultane, zaista, tvoj rob i sve, što on posje
duje, pripada njegovu gospodaru! Tomu se kalif obraduje, i zatim izda zapovijed, da mu se doznaci jedna palaca, i pokloni mu uzdržavanja, prihode i darove, koji su 171
Cetrdesetipeta noc se penjali na veliku svotu. Nato mu dopusti da se onamo useli sa svojom materom i svojom sestrom. A kada je kalif cuo, da je njegova sestra Fitna po ljepoti jedna prava 'fitna'55, on je zamoli od Ghanima za brak, i taj odgovori: - Ona je tvoja robinja, kao što sam ja tvoj rob! Kalif mu meðutim zahvali, i dadne mu stotisuca dinara. I on dadne da doðu svjedoci i kadija, i oni o jednome i istom danu napisu ugovore za kalifa i Fitnu, i Ghanima ibn Aijuba i Kut el-Kulubu. I on i Ghanim proslave svoju svadbu u jednoj i istoj noci. Kada je zatim svanulo jutro, zapovijedi kalif, da se pripovijest o tome, što se dogodilo Ghanimu, zapiše od pocetka do kraja i da se cuva pohranjena u kraljevskim pismohranama, kako bije oni, koji dolaze poslije njega, * mogli citati i, zapanjeni nad promjenjivim slucajevima udesa, sebe obrazovati * i ulagati svoje povjerenje u Njega, koji je stvorio noc i dan. *... Pa ipak ova pripovijest nije cudesnija nego
POVIJEST KRALJA 'OMARA IRN EN-NO'MANA I NJEGOVIH SINOVA SARKANA I DAU EL-MAKANA I ONOGA, ŠTO IM SE DOGODILO U ZNAMENITOSTIMA I NEOBICNIM ZGODAMA.
Kralj upita: "Kakva je to povijest?" A Sehrezad odgovori: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je u Baghdadu prije kalifata 'Abd el-Melika ibn Mervana vladao jedan kralj, koji se zvao 55 Fitna znaci — Zavodnica. 172
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana 'Omar ibn en-Nu'man. On je pripadao silnim junacinama, i pobijedio je perzijske kraljeve i istocnorimske careve. * Nitko mu se nije mogao približiti u žaru njegove srdžbe * i nitko se nije usuðivao izaci protiv njega na bojište. * Kada se razbijesni vidjelo se kako mu iskre frcaju iz nozdrva. * On je bio kralj svih zemalja, * i Allah mu je podredio svo covjecanstvo, * a njegova je zapovijed vrijedila posvuda na svijetu. *56 Njegove su vojske bile prodrle sve do najudaljenijih zemalja. Istok i Zapad i zemlje, koje leže izmeðu njih, bili su podvrgnuti njegovom gospodstvu: Bliska i Daleka Indija, zemlja el-Hidžaz i zemlja el-Jemen, otoci Stražnje Indije i Kine, zemlja Sjevera s Mezopotamijom, Sudan i otoci svjetskog mora i takoðer nadaleko glasovite struje na zemlji, kao Jaxartes i Oxus, Nil i Eufrat. On je slao svoje poslanike u najudaljenije prijestolnice, kako bi mu vjerno ispostavljali izvješce. Ti su se zatim vracali doma i donosili mu izvješce o vladavini pravicnosti, o podložnosti i sigurnosti i o molitvama za sultana 'Omara ibn en-Nu'mana. Bilo je, o najveci Kralju našega vremena, njegovo podrijetlo visokoplemenite izvrsnosti. Pokloni, dragocjenosti i porezi su mu bili donošeni odasvuda. No imao je on sina po imenu Sarkan, koji je od svih ljudi bio najviše slican svojemu ocu. * Jer on je odrastao kao strah svojega doba, * pobjeðivao muževe od odvažnosti * i uništavao protivnike u sukobu. * Stoga je otac prema njemu iskazivao tako veliku ljubav, kakva se nije mogla nadmašiti, i ucinio ga je nasljednikom kraljevstva poslije svoje smrti. Ovaj je princ tako odrastao, sve dok nije dosegnuo muževnu dob i bio star dvadeset godina. * I Allah mu podvrgne sva stvorenja, * jer je on poput silnog nevremena u sukobu obarao. * Njegov je otac, 'Omar ibn en--Nu'man, imao cetiri žene, koje su s njime bile pravovaljano vjencane. Ali mu od njih nije bio poklonjen nijedan sin, osim jedinoga Sarkana, kojega je on rodio s jednom od njih, dok su druge bile neplodne i nisu mu bile darovale nijedno jedino dijete. Nadalje je on imao tristaišezdeset inoca, prema broju dana koptske godine, i one su bile svih narodnosti. Svakoj je pojedinoj od njih dao ured55 Gdjegod su u ovome prijevodu recenicni dijelovi rastavljeni zvjezdicama, u arapskome je izvorniku posrijedi rimovana' proza. 173
Cetrdesetipetu noc
iti po jednu vlastitu sobu. I te su se sobe nalazile u okružju njegove palace. Jer on je dao izgraditi dvanaest dvoraca prema broju mjeseci, a u svakome pojedinom dvorcu urediti trideset soba. Tako je bilo sveukupno tristaišezdeset soba, i ove su inoce spavale u tim sobama. On je poklanjao svakoj pojedinoj od njih po jednu noc, koju bi on provodio kod nje, i zatim k njoj nije ulazio punu jednu godinu. Na taj je on nacin živio dugo vremena. U meðuvremenu je pak Sarkan postajao slavan u cijelome svijetu, i njegov mu se otac radovao. On je napredovao u moci, odvažnosti i gordosti, i osvajao je sve tvrðave i gradove.
No prema odluci providnosti zatrudni jedna od robinja 'Omara ibn en-Nu'mana. Kada je u haremu bila javljena njezina trudnoca, i kada je kralj to saznao, on postane silno radostan i rekne: -
Po svoj ce prilici svi moji potomci i izdanci biti muški!
On zabilježi dan njezina zaceca i pocne s njome prijazno postupati. Ali kada je o tome saznao takoðer Sarkan, postane zabrinut, i uzme si stvar k srcu. Jer je mislio:
-
Sada ce doci na svijet jedan, koji ce mi gospodstvo uciniti
spornim! I on je govorio sam u sebi: -
Ako ta inoca rodi djecaka, ja cu ga ubiti.
Ali je tu namjeru držao skrivenom duboko u srcu. Tako je dakle stajalo sa Sarkanom. S djevojkom je meðutim stajalo ovako: Ona je bila Grkinja, po imenu Sophija, a poslao ju je kralju 'Omaru kao poklon kralj od Male Azije i Cezareje, i s njom mu je isporucio mnoge skupocjene poklone. * Ona je bila od svih robinja najljupki-ja i najljepša za pogled, * i ona je najviše od svih cuvala cast žena, * njezin je razum bio tako pronicljiv, * kao što je njezin izgled bio svladavajuci. * Ona je dakle, dok je kralja u toj noci, kada je boravio kod nje, dvorila, njemu rekla:
-
O kralju, molim se Allahu Nebeskomu, da nocas tebi od
mene pokloni djecaka, kako bih ga ja izvrsno odgajala, i ucinila
savršenim u finoj naobrazbi i osjecaju za cast! 174
Povijest kralja, 'Omara ibn en-Nu'mana Tomu se kralj bio obradovao, i te su mu se rijeci svidjele. Ona je meðutim tako nastavila, sve dok se nisu ispunili njezini mjeseci, i aok nije sjela na poroðajnu stolicu. Za citavoga je vremena svoje trudnoce vježbala pobožnost, bila vazda revna u služenju Allahu i molila Allaha, da joj pokloni pobožnog sina, i da joj olakša porod. I Allah usliši njezinu molitvu. Kalif joj je meðutim dodijelio jednog iiškopljenika, koji je trebao njemu javiti, je li dijete, koje ce ona donijeti na svijet, djecak ili djevojcica. I isto je tako poslao jednoga Šarkan, koji ga je o tome trabao izvijestiti. Kada je zatim Sophija donijela na svijet svoje dijete, babice ga pretraže, i naðu, da je djevojcica, lica sjajnijeg od Mjeseca. To one objave svima, koji su tu bili nazocni, i kraljev glasnik otiðe i donese mu obavijest. Takoðer Šarkanov glasnik izvijesti Sarkana, i taj se vrlo obraduje. Ali kada su obojica otišli, Sophija rekne babicama: - Pricekajte još neko vrijeme kod mene. Jer imam osjecaj, kao da je još nešto u mojoj utrobi. Zatim ona zajeci, i iznova je spopadnu trudovi. Ali joj ih Allah ucini lakima, i ona rodi drugo dijete. Babice ga pogledaju, i naðu, da je djecak, nalik punom Mjesecu, * svijetlo zracecega cela, * i obraza ružicastocrvenoga sjaja. * Tada se mati silno obraduje, i s njome uškopljenici i sluge i svi, koji su bili ondje. I kada je Sophija izbacila posteljicu, pocnu se palacom razlijegati uzvici radosti. Druge su inoce to slušale i zavidjele su joj. Ubrzo vijest stigne takoðer do 'Omara ibn en-Nu'mana, i taj se obraduje sretnoj vijesti. On se digne, otiðe k njoj i poljubi joj glavu. Zatim pogleda djecaka, sagne se nad njim i poljubi ga, dok su djevojke istovremeno udarale u defove57 i svirale na glazbalima. I kralj zapovijedi, da se djecak treba zvati Dau el-Makan58, a njegova sestra Nuzhat ez-Zaman59. Tada oni izvrše njegovu zapovijed, tim što su rekli: 57 Def (daire) je obruc s praporcima, na koji je nategnuta koža. On se jed nom rukom trese, a drugom se po njem udara. 58
Svjetlost Doma.
59
Milje Vremena.
175
V Cetrdesetipeta noc
—
Slušamo i pokoravamo se!
Kralj pak odredi za njegu matere i djece dadilje, uškopljenike, sluge i cuvarice i utvrdi, što oni moraju dobivati u šeceru, picu i pomastima, i u mnogome drugome, cega bi opisivanje zamaralo jezik. Kada je dakle baghdadski puk cuo, da je Allah kralja blagoslovio djecom, pocne kititi grad i objavljivati dobru vijest talambasima i trubljama. I emiri su i veziri i državni velikaši dolazili u palacu, i cestitali kralju 'Omaru ibn en-Nu'manu na njegovu sinu Dau el-Makanu i na njegovoj kceri Nuzhati ez-Zaman. Kralj im je za to zahvaljivao i poklanjao im je pocasne haljine, i osim toga ih je castio drugim dokazima milosti i pokazivao takoðer prema prisutnima, visokima i niskima, svoju naklonost. Tako je on cinio, sve dok nisu protekle cetiri godine. I svakih je par dana slao glasnika, kako bi se izvješcivao o Sophiji i njezinoj djeci. O koncu pak te cetvrte godine dadne joj isporuciti dragulje, nakit i mnogo novaca i preporuci joj, neka oboma dadne dobar odgoj i naobrazbu. Sve se to zbivalo, dok Sarkan nije znao, da se njegovu ocu 'Omaru ibn en-Numanu rodio takoðer djecak. Jer on je doznao samo o roðenju Nuzhate ez-Zaman. Suzdržavali su se od toga da ga izvijeste o Dau el-Makanu, sve dok nisu protekle godine i dani, dok je on mislio samo na to, * da se ogledava u borbi s junacima * i da jaši u dvoboj s vitezovima. * Jednoga pak dana, kada je kralj 'Omar ibn en-Nu'man sjedio u svojoj palaci, uðu k njemu komornici, poljube pred njim pod i reknu: -
O kralju, k nama su došli poslanici od kralja od Grcke,
gospodara el-Konstanlinije60, mocnoga grada, i oni žele, uci k tebi i stojeci pred tobom primiti tvoje zapovijedi: ako kralj njima dopušta da uðu, mi cemo ih uvesti, a ako ne, tada nema nikakva prigovora protiv njegove volje.
60 El-Konstantini je arapski naziv za Konstantinopol Carigrad), prijestolnicu Istocnoga Rimskog Carstva. Sam se Bizant na arapskome zove Ruman, prema svojemu izvornomu rimskom imenu.
176
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana Tada im on dopusti da uðu. I kada su došli, on im se obrati i ljubazno ih primi i upita ih za njihovo zdravlje i o povodu njihova putovanja. Oni poljube pred njim pod i reknu: - * O Kraljevska Visosti, * cije se gospodstvo rasprostire u daleke daljine! * Znaj, taj, koji nas je poslao k tebi, je kralj Afridun, * gospodar Grckoga Mora i kršcanskih vojski, * vladar cija je prijestolnica el-Konstantinija Uzvišena. * On daje da ti se rekne, da on sada vodi ljuti rat protiv tvrdoglavog silnika, kneza od Cezareje. A povod je toga rata sljedeci: Jedan se od arapskih kraljeva u prošlim vremenima u svojima pljackaškim pohodima bio namjerio na stanovito blago iz el-Iskandrova61 vremena i odvukao odatle neizmjerno bogatstvo, a izmeðu ostaloga tri okrugla dragulja, velika kao nojeva jaja, od najfinijega cistoga i bijeloga plemenitog kamenja, kakvo se inace nigdje ne nalazi. I na svakome je stajao u grckome pismu urezan stanoviti tajanstveni natpis, i oni imaju mnoga korisna svojstva, a izmeðu ostaloga to, da novoroðeno dijete, kojemu se objesi oko vrata jedan od tih dragulja, ne pohodi nikakvo zlo. Tako dugo, dok nosi taj dragulj, ono se nece tužiti, niti ce ga pohoditi bolest. Kada je dakle kralj Arabljana njih zaplijenio i upoznao njihovu tajnu, on je poslao kralju Afridunu poklone, koji su se sastojali od skupocjenosti i zlata, meðu njima takoðer ta tri dragulja. Opremio je u tu svrhu dva broda, od kojih je jedan trebao nositi blaga, a drugi ljude, da štite te poklone, ako im se tko usudi zaploviti ususret na debelom moru. Bio je dakako uvjeren, da se nitko nece usuditi hvatati njegove laðe, jer je on ipak kralj Arabljana, a pogotovo što smijer plovidbe brodova s poklonima vodi preko mora, koja su bila podreðena kralju el-Konstantinije, ka kojemu oni takoðer plove. Osim toga one obale isto tako nastanjuju narodi kao podanici velikog kralja Afriduna. Cim su ta dva broda bila opremljena, ubodu kljunom u more i jedrili su, sve dok se nisu poceli približavati našoj zemlji. No tada ih iznenada napadnu gusari i meðu njima 61 El-Iskandar je Aleksandar Veliki. Podrijetlo se takvog oblika tog imena jasno vidi u njegovoj inacici alIskandar, koja ukazuje na to da se pocetno Al- u imenu Alexander shvatilo kao clan al- el). 177
Cetrdesetipeta noc
trupe kneza od Cezareje. I oni opljackaju sve što se u tima dvama brodovima nalazilo u dragocjenostima, zlatu i blagima, izmeðu cega takoðer ta tri dragulja, i pobiju posadu. Kada je meðutim o tome docuo naš kralj, izaslao je na njih vojsku, ali je oni potuku. I on pošalje drugu vojsku, jacu od prve, ali oni takoðer ovu natjeraju u bijeg, tako da se kralj razbjesnio i zakleo, da ce samo još on sam osobno i na celu svoje cjelokupne vojne sile izaci protiv njih. I da se nece prije vratiti iz njihove zemlje doma, sve dok nije armensku Cezareju pretvorio u
ruševine i opustošio zemlju i sve gradove, nad kojima vlada njihov knez. Sada on moli gospodara našega stoljeca i našega doba, kralja 'Omara ibn en-Nu'mana, kralja od Baghdada i Chorasana, da nam ushtjedne s nekom vojskom doci u pomoc, kako bi mu u dio pala slava. On je takoðer preko nas odaslao neke poklone razlicite vrste, i moli od kralja milostivost, da ih uzme i da mu pruži dobrohotnu pomoc. Zatim poslanici poljube pred njim pod...." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
•X\
,#ffa ?'??? :•> 7 f 178
Ali kada je pocela
cetrdesetišesta noc ^W$Wi?WWW??WW?WWW
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su poslanici kralja od el-Konstantinije i njihova pratnja — pošto su pred kraljem 'Omarom ibn en-Nu'manom završili s govorom i pred njim poljubili pod - njemu donijeli poklone. Ti su se sastojali od pedeset najiza-branijih djevojaka iz Grcke, i od pedeset mameluka u haljinama od brokata i s pojasevima od srebra i zlata. Svaki je mameluk nosio u svom uhu po jednu zlatnu alku s biserom, koji je bio vrijedan tisucu zlatnika. Djevojke su bile okicene jednako tako, i nosile su tkanine, koje su bile vrijedne mnogo novaca. Kada ih je kralj vidio, radosno ih je prihvatio. I on zapovijedi, da se s poslanicima postupa s
poštovanjem. Zatim on pozove svoje vezire, kako bi se s njima posavjetovao o tome, što on sada ima ciniti. I medu njima se podigne jedan vezir, covjek u poodmaklim godinama, zvan Dandan. Taj pred kraljem poljubi pod i rekne: - O kralju, u ovoj se stvari ne da uciniti ništa bolje, nego da ti opremiš jednu jaku vojsku i da na njezino celo postaviš svojega sina s nama kao njegovim satnicima. Takav mi se savjet cini preporucljivim iz dva razloga. Ponajprije, jer je kralj od Grcke zamolio tvoju pomoc i poslao ti poklone, koje si ti prihvatio, i kao drugo, jer neprijatelj sada ne prijeti našoj zemlji. Ako zatim tvoja vojska pomogne kralju od Grcke i njegov neprijatelj bude pobi179
Cetrdesetiscsta noc jeden, tada ce to biti pripisano tebi na slavu. Zatim ce se izviješce o tome raširiti po svim krajevima i zemljama. I narocito, ako vijest o tome dosegne otoke Oceana i cuju je stanovnici el-Maghriba62, oni ce ti tada donositi darove i skupocjenosti i blaga. Kada je kralj cuo vezirove rijeci, one mu se dopadnu, i on odobri njegov savjet i pokloni mu jednu pocasnu haljinu i rekne mu: -
Od tebi slicnih bi kraljevi morali uzimati savjet, a meni se cini
korisnim, da ti vodiš prednju cetu te vojske, dok ce moj sin Sarkan zapovijedati stražnjom. Nato on pošalje po svojega sina, i taj doðe, poljubi pred njim pod i sjedne. Tada mu kralj sve ispripovijeda i upozna ga s onim, što su bili rekli poslanici i vezir Dandan. I on mu zapovijedi da izvadi ratnu opremu i da se opremi za vojni pohod i da ne proturijeci veziru Dandanu u njegovu cinjenju. Takoðer mu naredi, da izabere iz njegove vojske desettisuca konjanika, dobro opremljenih i naviklih najuriš i ratne oskudice. Sarkan se pokori rijecima svojega oca, smjesta se stavi u pokret, izabere iz njegove vojske desettisuca konjanika i vrati se natrag u palacu. Obavi smotru svoje cete i razdijeli meðu njih novac i rekne: -
Imate tri dana vremena.
Oni poljube pred njim zemlju, u poslušnosti prema njegovoj zapovijedi, otiðu i pocnu se opremati i opskrbljivati se zalihama. Sarkan potom ode u skladište oružja, i uzme si u opremi i oružju, što je trebao, i zatim u staje, i izabere si obilježene konje i drugo. Kada su protekla ta tri dana, vojska izaðe u predgraðe grada Baghdada. I izaðe kralj 'Omar ibn en-Nu'man, da uzme oproštaj od svojega sina Sarkana. Taj pred njim poljubi tlo i primi od kralja sedam kesa novca. Sada se kralj obrati veziru Dandanu i preporuci vojsku svojega sina njegovoj brizi. Vezir poljubi pred njime tlo i odgovori: -
Slušam i pokoravam se!
62 El-Maghrib znaci zapravo Zapad, a pod njime se podrazumijeva Sjeverozapadna Afrika.
180
I
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana Konacno preporuci kralj svojemu sinu, da vezira u svim zgodama pita za savjet. Ovaj to obeca. Kralj se vrati natrag u grad, a Sarkan zapovijedi satnicima, da izvrše smotru svojih trupa u bojnom poretku. Oni to ucine, i ispostavi se broj od deset tisuca konjanika, osim pješaštva i pratnje. Zatim natovare svoju prtljagu. Udari bojni bubanj i zatrešte trube, zastave i stjegovi budu razvijeni, dok je kraljevic Sarkan uzjahivao konja, i pokraj njega vezir Dandan, tako da su se zastave vijorile iznad njihovih glava. Tako je vojska putovala >ve dalje, s poslanicima na celu, sve dok nije prošao dan i spustila se noc. Tada su sjahali i ondje kroz noc uzeli pocinak. I kada je Ali ah dopustio da nastane jutro, uzjašu i požure bez prestanka dalje, voðeni od poslanika, tijekom dvadeset dana. Zatim, o veceri dvade-setiprvoga dana, doðu u jednu rijecnu dolinu, prostranu i široku, ~unu lisnata drveca i grmlja. Tu vojnici sjašu, podignu šatore i razdijele se na desno i lijevo. Vezir Dandan i poslanici kralja Afri-diina su logorovali u sredini ove doline. Šarkan zaostane, dok su vojnici pristizali neko vrijeme poslije njih, sve dok nisu svi sjahali i razasuli se po obroncima doline. Tada on pusti svom konju uzde, jer se htio izvijestiti o dolini i osobno preuzeti stražu. Zatim pomisli na opomenu svojega oca i na to, da se nalaze na granicnom podrucju grcke zemlje i na neprijateljskom tlu. Tako on zapovijedi svojim momcadima i svojima tjelesnim stražarima, neka logoruju u blizini vezira Dandana, a on sam odjaši na svome konju, uzduž ruba doline, sve dok nije prošla cetvrtina noci. Tada postane umoran, i obuzme ga pospanost, tako da nije više mogao petom poticati konja. No on je bio navikao na to, da tijekom jahanja spava, pa kada ga je svladao umor, on zaspe. Konj je meðutim s njime mirno išao dalje sve do ponoci. Tada doðe u jedan od onih guštika, u kojima raste bujno raslinje. Ali se Sarkan nije probudio prije, sve dok nije konj poceo kopitom udarati po zemlji. Iznenada se trgne i naðe se usred drveca. Mjesec se popeo visoko nad njim i pustio svoje svjetlo da zraci na istok i zapad. Šarkan se prestraši, kad je ondje vidio sebe samoga, i izrekne izreku, koja nikoga, tko je izrice, ne ostavlja da bude u zabuni: — Nema nikakve visosti i nema nikakve moci do u Allaha Uzvišenoga i Svemogucega! 181
Cetrdesetikstd noc
Ali dok je on iz straha pred divljim zvijerima jahao dalje, gledaj, tada izlije Mjesec svoju svjetlost preko stanovite livade nalik raju, i on zacuje dražesne glasove i glasan razgovor i smijeh, kakav za-robljuje muška srca. Tada kralj Sarkan side sa svojega konja, sveže ga o jedno drvo i poðe malo dalje, sve dok nije došao do nekog potoka s tekucom vodom i cuo neku ženu kako kazuje na arapskome: - Tako mi Mesije, ne, to nije pristojno od vas! Ali cu ja svaku, koja prozbori još jednu rijec, baciti na tlo i svezati joj ruke na leðima njezinim vlastitim pojasom. Kroz to je vrijeme Sarkan išao dalje u smjeru glasa, dok nije došao do ruba guštika. * I gledaj sada, * potocic otjecuci žubori, * pticice veselo skakucu, * gazele se igraju u prisnoj suglasnosti, * divlje krave mirno pasu na rudini * i sve pticice pjevaju vedre napjeve * od kojekakve vrste veselim jekom, * cijelo je mjesto bilo pokriveno šarenim cvjetnim sagom, * kako neki pjesnik u ovim stihovima opisuje: * Zemlja je lijepa samo u svome cvjetnom nakitu, dok preko nje voda žuri u veselom trku. U Svojoj ju je svemoci stvorio uzvišeni Allah, Koji sve darove, svako dobro udjeljuje. Kada je Sarkan ondje pogledao oko sebe, prepozna on neki samostan, iz cijih se zidova podizala na mjesecini visoko u zrak tvrðava. A unutar je samostana takoðer bio potok, koji je otjecao u ove livade. Ondje je sjedila neka žena, a pred njome je stajalo * deset djevojaka nalik Mjesecima, * koje su imale na sebi svakojaki nakit * i bogate haljine predivne za pogled, * sve djevice, onakve kakve su opisane u ovim stihovima: * Livada zraci u divnome sjaju Bijelima ondje, cednim djevicama. 182 V
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana Još dražesnijom biva njihova ljepota i ljupkost Zahvaljujuci njoj, braniku divne cestitosti. Svaku od djevica zarobljuje nježnim pokretom i tako mekim pogledom. One puštaju kose da im se spuštaju dolje, Slicne gustim grozdovima na trsju. One ocaravaju svojim ocima, Odašilju strijele sigurne u pogodak. Odlaze odatle, i pobjeðuju Vode muškaraca, iskušane u okršaju. Šarkan pogleda tih deset djevojaka, i ugleda meðu njima curu, koja je bila nalik Uštapu: valovite kose i bijeloga i jasnog cela, plavih, velikih ociju i kovrcavih uvojaka na sljepoocnicama, * savršenu u svome bicu i držanju, * kako je nježno o njoj pjevao pjesnik: *
Pogledala me je zraceci svojima svijetlim ocima, A njezin je divan stas posramljivao držak koplja. Tako je stajala pred nama sa svojim crvenim obrazima, Na kojima je ležala svaka moguca ljepota sa svojim dražesnim sjajem. Punina se njezinih uvojaka ukazuje zbog njezina lica kao noc, kada jutro radosti osvanjuje iz njezine tame. 183
Cetrdesetikstci noc Sada zacuje Šarkan kako ta djevojka govori: -
Dolazite, da se s vama hrvam, prije nego što zaðe Mjesec i
doðe jutro! Tada su joj one prilazile jedna za drugom, a ona bi ih odmah bacala na zemlju i svezivala bi ih njihovim pojasevima. Nije se prije prestajala s njima hrvati i njih bacati na zemlju, sve dok ih nije sve odreda pobijedila. Tada joj se meðutim stara žena, koja se nalazila pred njome, obrati i rekne joj kao u nekom gnjevu: -
Ti kurvo, zar se ti raduješ, kada te djevojke bacaš na zemlju?
Gledaj, ja sam stara žena, a ipak sam ih cetrdeset puta bacila! Sto se ti dakle imaš kocoperiti? Ali ako imaš snage, da se sa mnom hrvaš, tada to ucini! Zatim cu te ja zgrabiti i staviti ti glavu meðu noge! Tada se cura nasmiješi izvana, ali je iznutra bila puna gnjeva, pa skoci na noge i upita staru: -
Gospoðo Dhat ed-Davahi63, tako ti Mesije, hoceš li se ti sa
mnom stvarno hrvati, ili se šališ? Ova odgovori: -
Da!..." Tada primijeti Sefrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
63 Dhat ed-Davahi znaci doslovce Žena od Nesrece (ili bolje: Žena od Zle Kobi), jer davdhi na arapskome znaci nesreca u smislu zla kob. Zato bi možda najjasniji prijevod njezina imena bio naprosto — Zlokobnica. 184
Ali kada je pocela I cetrdesetisedma noc 1 t Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Dhat ed-Davahi, kada je cura upitala: - Tako ti Mesije, hoceš li se ti sa mnom stvarno hrvati, ili se šališ? — odvratila: —
Dabome, ja se s tobom hocu stvarno hrvati!
Pri svemu je tome Šarkan gledao. Sada cura povice: —
Hajde, u hrvacku borbu, ako ti za to imaš snage!
Kada je stara to cula, ona dospije u žestok bijes, a dlake se usprave na njezinu tijelu kao cekinje nekoga bodljikavog praseta. Kada je zatim cura pošla ravno prema njoj, stara joj rekne: —
Tako mi Mesije, ja cu se s tobom hrvati samo, ako sam gola,
ti kurvo! Tada stara uzme neki svileni rubac, razveže si gace, segne rukom pod haljine i strgne ih s tijela. Rubac pak razmota i obavije ga oko trupa, tako daje izgledala kao celavoglava 'ifritkinja64 ili zmija pjegava tijela. Zatim se ona pogne prema naprijed i rekne curi: —
Ti ucini to isto!
64 Žena-vrag. 185
V Cetrdesetisedma noc Kroz to je vrijeme Sarkan obje promatrao, gledao si je nakazan lik stare i smijao se. Nakon što je stara to ucinila, cura uzme jemenski rubac i dvaput si ga omota oko struka. I ona odbaci svoje gace, i pokaže dva bedra od alabastera s kristalnim brežuljkom nad njima, glatkim i oblim, i trbuh, koji je iz svojih naborica zapahivao mošus i bio poput lijehe anemona, a njezine su grudi nudile pogledu dvije sise, koje su bile nalik na dva nara. Opet se stara pogne prema naprijed, i sada obje pograbe jedna drugu. Sarkan podigne glavu prema nebu i
pocne se moliti Allahu, da ta ljepotica uzmogne pobijediti babetinu. Odjednom se cura sagne pod staru, pograbi je lijevom rukom za pojas od rupca, desnom oko šije i grla, i objema je visoko podigne. Stara se meðutim pocne otimati, kako bi se oslobodila iz njezinih ruku, i pri tome padne na leða. Tada su se njezine noge ispružile visoko prema gore, i na Mjesecevoj su se svjetlosti mogle jasno vidjeti njezine dlake. I ona dvaput silno prdne, pri cemu je jedan isprd podigao vrtlog prašine na zemlji, dok je drugi otpario sve do neba. Tada se Sarkan pocne smijati, sve dok nije pao na zemlju. Zatim opet skoci na noge i isuce svoj mac i obazre se na desno i na lijevo. Ali ne ugleda nikoga osim stare, koja je ležala na leðima, i on u sebi rekne: —
Tko te je nazvao Dhat ed-Davahi, taj nije slagao! Ti si ipak
mogla poznavati njezinu snagu prema onomu, što je bila ucinila s drugim protivnicama. Zatim on priðe bliže k njima, kako bi slušao, što se meðu njima dogaða. Cura meðutim priðe staroj, dobaci joj neki tanki svileni šal, opet joj navuce haljine i isprica joj se s rijecima: -
Gospoðo Dhat ed-Davahi, ja sam te htjela samo baciti na tlo,
ne sve to ostalo, što ti se zbilo. Ali si se ti htjela iskoprcati iz mojih ruku. Ipak, hvala budi Allahu, sve je dobro prošlo! Ova joj meðutim ne dadne nikakav odgovor, nego ustane i ode posramljena odatle, sve dok nije išcezla s pogleda. Dok su dakle djevojke ondje ležale svezane i cura tu stajala sama, Sarkan u sebi rekne: i 186
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana -
Svaki slucaj ima svoj razlog. To je ipak bila samo moja sreca,
da me je spopao san i da me je konj donio ovamo. Možda ova cura i te druge, koje su s njome još trebaju postati mojim plijenom. On dakle ode do svojega konja, uzjaši ga i podbode ga. Tada konj poleti s njime kao strijela odapeta s luka. U ruci je držao svoj mac, isukan iz korica, i on istisne bojni poklik: -
Allahu Akbar!65
Kada ga je cura ugledala, ona skoci na noge i dohvati sigurnom nogom obalu potoka, koji je bio širok punih šest lakata, i jednim ;edinim skokom skoci na drugu stranu. Ondje se visoko uspravi i dovikne zvonkim glasom:
-
Tko si ti, momce, da remetiš naše zadovoljstvo, i to s isuka
nim macem, kao da napadaš na neku vojsku? Odakle dolaziš, i kamo ideš? Govori po istini, jer istina ce ti donijeti više koristi. Nemoj lagati, jer laž je svojstvo prostackih momaka! Nema sumnje, ti si nocas zalutao s puta, tako da si došao na ovo mjesto, s kojega bi bijeg bio za tebe najbolji plijen. Jer ti stojiš ovdje na livadi, na kojoj ce nam cetiritisuce vitezova doci u pomoc, cim ja istisnem samo jedan jedini krik. Kazuj, što hoceš? Ako želiš, da te mi dvedemo na pravi put, mi cemo to uciniti. Ili ako želiš pomoc, mi .emo ti je pružiti. Kada je Sarkan, saslušao njezine rijeci, on odgovori: -
Ja sam stranac i musliman, i nocas sam izjahao sam, da
potražim neki plijen. Ali nikakav ljepši plijen nisam mogao naci u ovoj Mjesecem obasjanoj noci od ovih ovdje deset djevojaka. Njih cu uzeti i s njima cu se vratiti k svojim drugovima. Tada ona rekne: -
Znaj, da ti neceš steci nikakav plijen. Ove djevojke nece, tako
mi Allaha, nikada postati tvojim plijenom. Zar ti nisam rekla, da je laž prostacka? 65 Bog je Najveci! 187
—
Tako mi Mesije, kada se ne bih bojala toga, da cu imati na
savijesti tvoju smrt, ja bih istisnula krik, koji bi protiv tebe ovu livadu ispunio bojnim konjima i junacima. Ali imam sažaljenja
prema strancu. Ako ti dakle sada želiš plijen, ja te izazivam, da sjašiš sa svojega konja i da mi se zakuneš svojom vjerom, da mi se neceš približiti ni sa kakvim oružjem, i zatim cemo se hrvati, ja i ti. Ako ti mene oboriš, tada me stavi na svojega konja i uzmi nas sve kao plijen. Ali ako ja oborim tebe, onda si ti u mojoj vlasti. Zakuni mi se to, jer ja se bojim tvoje izdaje, a ovo je poznata izreka: * 'Gdje je vjerolomstvo uroðeno, * ondje je svako povjerenje izgubljeno!' * Ako se dakle hoceš zakleti, ja cu doci prijeko i prici ti. Sarkan, koji je vec postao željan, da je zarobi, rekne u sebi: —
Ona ne zna da sam ja silan junak.
I tako joj on dovikne: —
Uzmi od mene neku zakletvu, kakvu hoceš i kakvu držiš
obvezujucom, da ti se ja necu ni sa cim približavati, sve dok ti ne budeš spremna i ne kažeš: 'Priði, da se s tobom hrvam!' Tek cu ti se tada približiti. Ako me ti oboriš na zemlju, ja imam novaca, da sebe otkupim. A ako ja tebe oborim, tada mi je to lijep plijen! Djevojka rekne: —
Ja sam s tim sporazumna!
Sarkan se meðutim nad time zaprepasti i rekne: —
Tako mi Proroka - blagoslovio Ga i pozdravio Allah! - ja
sam takoðer sporazuman s tim! Tada ona rekne: —
Zakuni mi je Onim, koji je tijelu dao život i od koga je
covjecanstvo dobilo zakone, da ceš, ako mi se približiš sa zlom, umrijeti izvan islamske vjere!
188
Povijest kralja 'Omara ibn m-Nu'mana Šarkan odgovori: —
Tako mi Allaha, cak i ako bi me kadija pozivao na zakletvu,
pa makar taj bio i nadkadija, on ne bi nalagao nikakvu takvu zak letvu! Zatim joj se on zakune svim onim, što je zahtijevala, i priveže konja o neko drvo. Ali bio je utonuo u more misli i sam je sebi govorio: —
Slava neka je Njemu, koji ju je stvorio iz kapi prezrene
vode66! Nato se on opaše i spremi se za hrvacku borbu i dovikne curi: —
Doði natrag preko rijeke!
Ona nato uzvikne: —
Nije na meni, da ja dolazim k tebi. Ako hoceš, tada ti doði k
meni! — To ne mogu — rekne on. A ona: — O mladicu, ja cu doci k tebi. Zatim ona podigne svoj skut i preskoci k njemu na drugu stranu rijeke. I on joj priðe i pogne se naprijed i pljesne rukama. Ali ga njezina ljepota i dražesnost ucini zbunjenim. Jer on je vidio njezin lik, * koji je bio obojan posredstvom ruke Svemoci, * živopisnim vilinskim lišcem, * i njegovan od ruke Providnosti, * koji je poljubio Zefir srece * i ciji je nekoc porod pozdravila sretna zvijezda. * Sada mu djevojka priðe i pozove ga: —
O muslimane, ovamo, i daj da se hrvamo prije nego što osva
ne jutro! 66 Kur'an 22,5: "O ljudi, ako vi sumnjate u proživljenje, znajte da smo vas stvorili od zemlje, zatim od kaplje, zatim od mesa skladnog ili neskladnog, da vam objasnimo." Pod kapljom se ovdje misli se na spermu. Dodajem još samo to, da se svi u bilješkama ispod crte citirani Ajeti recenicni skupovi ili recenice ili dijelovi recenica) temelje na prijevodu Hafiza Muhammeda Pandže i Džemaluddina Cauševica: Kur'an Casni. Stvarnost, Zagreb, 1989.
189
Cetrdesetisedma noc I ona zasuce u vis rukav jedne ruke, koja je bila nalik svježem vrhnju, tako da je cijela livada postala sjajnom od njezine bjeline. I Sarkan je bio zaslijepljen. Ali se on opet pogne naprijed i pljesne rukama. Ona ucini isto, i tada pograbe jedno drugo. Oboje su obuhvatili i obgrlili jedno drugo i pocnu se hrvati. Ali kada je njegova ruka skliznula na njezin vitak trup i vrhovi njegovih prstiju dotakli meke nabore njezina trbuha, njegovi udovi tada obamru, on zastane kao uzdrman nesrecom, njegovo se tijelo strese kao u groznici, pocne drhtati kao perzijska trska u šumnoj oluji. Tu ga ona podigne i baci ga na zemlju i sjedne na njegove grudi, guzovima, koji su nalikovali pješcanim brežuljcima. I njegova duša izgubi vlast nad njegovim razumom. Ona mu rekne: -
O muslimane! Ubijati kršcane važi kod vas kao dopušteno.
Sto kažeš sada na to, ako te ja ubijem? On odgovori: - O gospodarice, što govoriš o tome, da bi me ti mogla ubiti, to nije dopušteno. Jer Muhammed, naš Prorok — blagoslovio Ga Allah i pozdravio Ga! - nam je zabranio ubijati žene i djecu, starce i redovnike! - Ako je vašem Proroku takvo što objavljeno, onda se prilici, da uzvracamo isto istim. Ustaj! Ja ti poklanjam tvoj život. Jer dobrocinstvo nikada nije izgubljeno kod onoga, koji je roðen od žene. Zatim se ona podigne s njegovih grudiju. Sarkan ustane i otrese prašinu sa svoje glave, koja je došla od borbe protiv jednoga od stvorenja iz krivoga rebra67. Ali ona nagne svoju glavu i rekne mu: -
Nemoj se sramiti! Kako je meðutim to moguce, da jedan, koji
dolazi u zemlju Grka u potrazi za pljackom i hoce pomoci kraljevi ma protiv kraljeva, nema dovoljno snage, da se brani protiv jedno ga stvorenja od krivog rebra? 67 Mojsije I 2,21.22: "Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na covjeka i on zaspe, i izvadi mu jedno rebro, i mjesto zatvori mesom. Od rebra, koje je uzeo covjeku, napravi Jahve, Bog, ženu i dovede je covjeku." 190
Povijest kralja }Omam ibn en-Nu'mana Nato on odgovori:
-
To se nije dogodilo zbog nedostatka snage u meni! Ti me nisi
bacila na tlo zahvaljujuci svojoj snazi, ne, tvoja me je ljepota savladala. Ako mi htjedneš dopustiti jedan drugi ogled, to bi bio poklon tvoje milostivosti. Ona se nasmije i rekne: -
Ja cu ti ispuniti tu želju. Ali su ove djevojke dugo bile
svezane, i njihove su ruke i bokovi umorni, i to je pravo, da ih odvežem, jer novi ce ogled možda duže trajati. Nato ona pristupi djevojkama, razveže im njihova uza i rekne im na grckom jeziku: -
Otiðite na neko sigurno mjesto, sve dok se ne slegne želja
ovoga muslimana za vama! One odu odatle, dok je Sarkan gledao za njima. Ali su ostale ondje, gdje su ovo dvoje mogle gledati. Zatim oba suparnika priðu jedan drugomu, i on upre svojim grudima protiv njezinih grudiju, ali kada je njegov trbuh dodirnuo njezin, tada ga napusti njegova snaga. I cim je ona to primijetila, podigne ga brže nego blještava munja i baci ga na zemlju. On padne na leða, a ona mu rekne: -
Ustani! Poklanjam ti po drugi put život. Prvi sam te put
poštedjela za volju tvojega Proroka, jer on ne dopušta, da se ubija ju žene. Drugiput to cinim zbog tvoje slaboce i za volju tvojih mladih godina. Ali ja tražim od tebe, ako u muslimanskoj vojsci, koju je izaslao 'Omar ibn en-Nu'man, kako bi pomogao kralju od el-Konstantinije, ima netko, tko je snažniji od tebe, tada ga pošalji k meni i reci mu o meni! Jer u hrvackoj borbi ima razlicitih nacina, umijeca i zahvata, kao što su finta, prednji zahvat, rameni zahvat, nožni zahvat, ugriz za bedro, udarac nogom i prepletanje nogu. Tada Sarkan uzvikne, dok je bijes na nju u njemu rastao: -
Tako mi Allaha, moja gospodarice, da je u pitanju majstor
es-Safadi ili majstor Muhammed Kaimal, ili Ibn es-Saddi u vre
menu svojega sjaja, ja se ne bih obazirao na ta umijeca, o kojima ti pripovijedaš. Ali ti me, o gospodarice, nisi — tako mi Allaha — 191
Cetrdesetisedma noc svladala svojom snagom, nego kada si mi svojom guzicom zacarala osjetila. Jer mi muškarci iz Mezopotamije iznimno volimo puna bedra, i tako mi nije ostalo niti razuma ni uvida. Ali ako hoceš, sada se trebaš sa mnom hrvati, dok ja imam uza se svoj razum. To je sada treci ogled za mene prema pravilima umijeca. Ja sam sada takoðer natrag zadobio svoju svježinu. Kada je saslušala njegove rijeci, ona rekne: -
Što ti još ocekuješ od ovoga hrvanja, o pobijeðeni? Onda do
ði. Ali znaj, ovo je posljednji ogled! Zatim se ona pogne naprijed i izazove ga na borbu. Sarkan se takoðer pogne, i pocne se hrvati sa svom ozbiljnošcu i pažljivo se cuvao, da joj ne podlegne. Tako su se oboje hrvali neko vrijeme. Cura je osjetila u njemu stanovitu snagu, koju prije toga nije bila primjecivala, i ona rekne: - O muslimane, sada si na oprezu. - Da - odgovori on - ti znaš, da mi preostaje samo još ovaj jedan ogled s tobom, i da ce poslije toga svatko otici svojim putem. Tada se ona nasmije, a on joj se takoðer nasmije u lice. Dok se to zbivalo, uhvati ga ona iznad bedra, neocekivano ga pograbi za bedro i baci ga na zemlju, tako da je ležao na leðima. Sada mu se ona naruga rijecima: -
Jesi li ti mekinjojed? Ili neka beduinska kapa, koja pri
svakom dodiru pada, ili otac vjetrova68, kojega otpuhne dašak zraka? Fuj, bijednice! Zatim ona još doda: -
Vrati se natrag k muslimanskoj vojsci i pošalji nam drugacije
muškarce nego što si ti. Jer tebi nedostaje snaga. Dadni da se meðu Arapima i Perzijancima, Turcima i Dajlamicanima69 izvikuje, da tko
osjeca u sebi snage, taj neka doðe k nama! 68
Djecja igracka.
69
Stanovnici brdovite oblasti u Zapadnoj Perziji.
192
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana Nato ona skoci na drugu obalu rijeke i dovikne Šarkanu smijuci se: -
Rastanak ce mi s tobom biti težak, o moj gospodaru! Otiði
prije izlaska Sunca k svojim drugovima, da te ne nadu kršcanski vitezovi i ne nataknu na koplja. Ti nemaš snage braniti se protiv žena, kako bi mogao izdržati protiv muških vitezova? Sarkan preplašeno povice za njom, dok je ona, okrenuvši se od njega krenula prema samostanu: -
O moja gospodarice, zar ti hoceš otici i ostaviti jadnog stran
ca, roba ljubavi, kojemu si slomila srce? Tada se ona okrene, smijuci se, i dovikne: - Sto hoceš? Ja cu ti ispuniti tvoju molbu. - Nakon što sam stavio nogu na tvoju zemlju i okusio tvoju slatku ljupkost, kako bih se mogao vratiti, a da nisam uživao od tvojega jela? Gledaj, ležim kao rob do tvojih nogu! Ona odgovori: -
Samo prostak uskracuje prijaznu dobrostivost. Pocasti nas u
Allahovo ime, neka ti to bude od srca rado dopušteno! Uzjaši svog konja i jaši uzduž rijeke nasuprot meni, jer sada si moj gost. Tada se Sarkan obraduje, požuri k svom konju, uzjaši na njega i pocne odatle jahati njoj nasuprot, dok je ona na drugoj obali išla dalje, sve dok nisu došli do jednoga pokretnog mosta napravljenog od topolovine, koji je visio na celicnim lancima na cekrcima i koji je bio ucvršcen kukama i lokotima. Kada je Sarkan pogledao na most, gledaj, ondje je bilo onih deset djevojaka s kojima se ona bila hrvala, i cekale su svoju gospodaricu. Kada je ova došla do njih, jednoj od njih rekne na grckom jeziku:
-
Otiði i uzmi njegovog konja za uzde i povedi ga preko u
samostan! Tako Sarkan prejaši preko mosta, voðen od nje. Bio je meðutim smeten od svega toga, što je vidio, i on rekne u sebi samome: 193
Cetrdesetisedma noc -
O, da je samo ovdje kod mene vezir Dandan, kako bi njegove
oci mogle gledati ove mlade djevojke! Zatim se on obrati curi i rekne: -
O cudo dražesnosti, sada imam dvostruko pravo na tebe.
Najprije pravo drugarstva, i kao drugo, jer sam došao u tvoju kucu i primio tvoje gostoprimstvo. Ja sada stojim pod tvojom zapovijeðu i tvojim vodstvom. * Ushtjedni mi iskazati samo još tu milost da sa mnom poðeš u zemlju islama, * ondje bi vidjela ponekog viteza hrabra kao lava * i saznala bi tko sam ja. * Kada je cula njegove rijeci, ona se razgnjevi i rekne: -
Tako mi Mesije, ti si se prema meni ipak pokazao kao covjek
oštroumna duha. Ali sam sada spoznala, kakvo zlo vreba u tvome srcu. Kako se možeš drznuti, da izgovaraš rijeci, koje otkrivaju tvoju izdajnicku namjeru? Kako bih ja to mogla uciniti, kada ipak znam, da nikada ne bih bila opet slobodna, ako bih došla k vašem kralju 'Omaru ibn en-Nu'manu. Jer zaista — on nema meni ravne u zidi nama svojih tvrðava, niti u svojim palacama, makar bio istovremeno gospodar Baghdada i Chorasana, on, koji si je izgradio dvanaest dvoraca, prema broju mjeseci u godini, i u svakom ima inoca prema
broju dana u mjesecu! Ako bih ja došla k njemu, on ne bi pokazi vao nikakvu suzdržanost. Jer prema vašoj bih vjeri ja stajala vama na raspolaganju, kao što stoji pisano u vašim pismima, gdje to glasi: 'Ili takve, koje vaša desna ruka drži kao robinje'70. Kako mi dakle možeš tako govoriti? A kada govoriš, da bih mogla vidjeti musli manske junake — tako mi Mesije, tada ti govoriš neistinu. Jer ja sam vidjela vašu vojsku, prije dva dana. Kada ste dolazili, nisam primijetila, da ste ulazili kao neka kraljevska vojska, nego kao hor70 Misli se na žene zarobljene u ratu, usp. Kur'an 4,3: "Ako se bojite, da necete biti pravedni prema sirocadi, vjencavajte žene koje vam se sviðaju, po dvije, po tri i po cetiri, a ako se budete plašili da necete biti pravedni, jednu ili one, koje su u vašoj vlasti." Usp. takoðer u En-Nisi 28. i 29. Ta se mjesta odnose na to, da si muslimani smiju svoje robinje uzimati za priležnice. Abriza se dakle boji, da bi se s njome — kao kršcankom — postupalo jednako kao s nekom u ratu zarobljenom ženom. 194
Povijest kralja ^Omara ibn en-Nu'mana de, koje su se odasvud bez reda sakupile. I kada dalje kažeš, da bih ja saznala, tko si ti — onda znaj, ja tebi ne ukazujem nikakvu ljubaznost, kako bih te pocastila, nego ja to cinim samo iz gordosti. Tebi slican ne bi smio tako razgovarati s meni slicnom, pa makar ti bio takoðer Šarkan, sin kralja 'Omara ibn en-Nu'mana, koji se istakao kao junak našega doba! -
Poznaješ li ti Sarkana? - upita on.
A ona odgovori: - Da, i znam, da on dolazi s vojskom, koja broji desettisuca konjanika. I daje poslan od oca, kako bi s tom bojnom silom pomogao kralju el-Konstantinije do pobjede. - O moja gospodarice — rekne on — ja te preklinjem tvojom vjerom, reci mi što sve to znaci, da mogu razlikovati istinu od laži i da znam, tko je u tome kriv. - Tako ti tvoje vjere - odgovori ona - kada se ne bih bojala, da se to o meni može razglasiti, da ja spadam meðu kceri Grka, ja bih se usudila i sama izaci protiv tih desettisuca konjanika, i ubiti njihova voðu, vezira Dandana, i svladati njihova junaka Sarkana. I pri tome se ne bih trebala sramiti. Jer ja sam citala knjige i usvojila sam si pravila finog ponašanja na arapskom jeziku. Ali ti ne trebam opisivati svoju odvažnost, pogotovo što si sam iskusio moje umijece i okretnost u hrvackoj borbi i moju nadmocnost. Da je nocas ovdje bio na
tvojemu mjestu Šarkan, i da sam mu ja rekla: 'Preskoci preko ovog potoka!' - on to ne bi mogao. Htjela bih samo, da ga Mesija dadne u moje ruke, upravo u ovome samostanu, onda bih ja protiv njega izašla u muškoj odjeci i zarobila bih ga i stavila u okove..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 195
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi o sretni Kralju, da je Šarkan, kada je kršcanska cura tako govorila i on cuo, da bi ona izašla, ako bi joj on dopao ruku, protiv njega u muškoj odjeci, i da bi mu htjela staviti okove i lance, nakon što bi ga sa sedla strgla dolje - da je on poslije tih rijeci bio spopadnut gordošcu i osjecajem za cast i viteškom ljubomorom. Tako ga je obuzela žudnja, da joj dadne, da ga pre-r :zna i da je pograbi. Ali ga je od toga zadržala njezina ljupkost, i on izgovori u stihu: / ako je ljepotica pocinila jednu jedinu grešku, Njezine draži nastupaju kao tisucu zagovora. Zatim se ona penjala, a Šarkan ju je slijedio. Gledao je sada u leða te cure, i vidio je sada ispupcene polutke njezine guze kako udaraju jedna o drugu, kao valovi na uzbibanom moru, i on izgovori ove stihove: U njezinu je licu zagovor, koji gasi njezinu krivnju Iz srca i stjece svojim govorom naklonost sviju. 197
Cetrdesetiosma noc Tek što sam je bio ugledao, ja sam uzviknuo: 'O divno, Mjesec je izašao, Uštap, svijetao i jasan. Pa kada bi se trebao sam 'ifrit kraljice Bilkis71 s njome hrvati, Ona bi u jednome casu svladala njegovu divovsku snagu.' I oboje su išli dalje, sve dok nisu stigli do jednih vrata, preko kojih se savijao mramorni luk. Ona otvori vrata i uvede Sarkana u neku dugacku nadsvoðenu dvoranu, s deset meðusobno povezanih lukova, a u svakome je luku visjela po jedna kristalna svjetiljka, koja se blistala poput vatrene iskre. Na gornjem joj kraju poðu ususret sluškinje, s miomirisnima voštanim svijecama u rukama i s ceonim vrpcama na glavama, optocenima draguljima svake vrste. Te su pošle ispred nje, a Sarkan ju je slijedio, sve dok nisu dospjeli u nutarnji dio samostana. Ondje on ugleda uokolo po zidovima klupe za pocinak, uvijek jedna nasuprot drugoj, iznad kojih su svih bili obješeni zlatom izvezeni zastori. Pod je samostana bio poplocen raznobojnim mramornim mozaikom, a u sredini se nalazio šadyr-van s dvadeseticetiri zlatna izlazna bunara, iz kojih je, nalik rastopljenu srebru, istjecala voda. Na gornjem meðutim kraju on ugleda neko prijestolje, obloženo svilenim tkaninama, kakve dolikuju samo kraljevima. Tada mu cura rekne: —
O moj gospodaru, popni se na ovo prijestolje!
Sarkan se popne na prijestolje, ali cura otiðe i izbivala je neko vrijeme. Kada je Sarkan zapitao sluškinje za nju, one mu dadnu kao odgovor: -
Ona je otišla u spavacu odaju. Ali posluživat cemo te mi,
onako kako nam je zapovijedila. Zatim one iznesu pred njega jela rijetke vrste, i on je jeo, dok se nije zasitio. Napokon mu donesu zlatni umivaonik i srebreni 71 Kraljica Bilkis je - Kraljica od Sabe, a 'ifrit je džinn, koji je nosio k Sala-munu njezino prijestolje. 198
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana ibrik, i on si opere ruke. Njegove meðutim misli odlutaju k njegovoj vojsci, jer on nije znao, što se ovoj dogodilo u njegovoj odsutnosti. I mislio je takoðer na to, da je zaboravio na opomene svojega oca. Tako ga spopadne nemir i kajanje zbog onoga, što je ucinio, sve dok nije zarudjela zora i dok se nije ukazao dan. Tada on pocne jadikovati i uzdisati nad svojim cinjenjem i utone u more briga i rekne: Ne nedostaje mi na cvrstoci, jedino
Sto sam zbunjen i ne znam niti van niti unutra. Kada bi netko uzeo od mene moju strast, Ja bih svojom vlastitom snagom postao zdravim, Moje je srce, ah, pogoðeno mojim ljubavnim bezumljem — U svojoj nevolji mogu polagati nadu samo u Allaha. Kada je izgovorio te stihove, gledaj, kad li mu doðe u susret jed-no cudesno lijepo kolo: više od dvadeset djevojaka, slicnih Mjesecevim srpovima. One su okruživale onu curu, kao što zvijezde okružuju puni mjesec, i pazile su je. Njezina je haljina bila od brokata, kakav pristaje kraljevima. Oko struka je nosila fino tkan pojas koji je bio optocen raznovrsnim draguljima, i koji ju je tako tijesno opasivao, da su se isticali njezini bokovi. Oni su nalikovali nekomu bi-•jurnom brežuljku pod srebrenom drškom, nad kojom su se raskošno sjale dojke, poput para narova. Kada ju je Sarkan pogledao, on je bio gotovo izvad sebe od radosti. Zaboravio je svoju vojsku i svojega vezira. I on je gledao njezinu glavu, na kojoj je ležala mreža s biserima, podstavljena kojekakvim draguljima. I sluškinje su s desna i lijeva nosile skutove dugacke povlake njezina šlepa, dok je ona ulazila u gordoj ljepoti ljupko se klanjajuci. On meðutim skoci na noge, kada je vidio njezinu ljepotu i dražesnost, i uzvikne: 199
Cetrdesetiosma noc —
Budi na oprezu, budi na oprezu pred raskošju ovoga pojasa!
I on izgovori stihove: S teškim bedrima, njišuca grana, Nježnih grudiju ona odlazi. Ona krije žudnju, koja u njoj obitava: Ja ne zatajujem, što je u mome srcu. Iza nje joj se prikljucuju robinje, Kneginji, koja može odvezivati i zavezivati. Ona ga je meðutim dugo gledala, i uvijek opet, sve dok nije postala sigurnom u svoju stvar i dok ga nije prepoznala. Zatim mu priðe i rekne mu: -
Zbilja, ovo je sjedište pocašceno i ozareno tobom, o Šarkane.
Kako si proveo ovu noc, o junace, nakon što smo mi otišle i tebe ostavile samoga? Zatim ona doda: -
Zaista, laž je kod kraljeva prostacka i ona je sramota, prije
svega kod velikih kraljeva na toj zemlji! Ti si Sarkan, sin kralja 'Omara ibn en-Numana. Nemoj dakle dalje praviti tajnu od sebe i od svojega položaja i nemoj sada dopustiti da ja nadalje cujem još nešto drugo osim istine! Jer laž raða samo mržnju i neprijateljstvo. * Tebe je probola strijela udesa, * stoga ti pada u dio tihi oprost. * Pošto je ona to izrekla, on više nije mogao tajiti, i tako on prizna istinu i rekne: —
* Ja sam Sarkan * ibn 'Omar ibn en-Nu'man, * kojega je
udario udes * i donio na ovo mjesto! * 200
Povijest kralja 'Omara ibn m-Nu'mdna Ona dugo zadrži glavu pognutu prema podu. Zatim se okrene k njemu i rekne: -
Budi dobre volje i utješen! Jer ti si moj gost. Povezali su nas
kruh i sol. Zato ti stojiš pod mojom zaštitom i obranom i možeš biti siguran. Tako mi Mesije, kada bi ti ljudi ove zemlje htjeli uciniti nešto nažao, oni ne bi mogli doci do tebe, pa makar to bilo, da bi zbog tebe život morao napustiti moje tijelo. Ti stojiš pod Mesijinom zaštitom i mojom zaštitom. I ona sjedne njemu uz bok i pocne se s njime šaliti, sve dok njegova zabrinutost nije ustuknula i dok on nije uvidio, da bi ga ona prošle noci bila ubila, da je to htjela uciniti. Zatim se ona na grckom eziku obrati jednoj od svojih sluškinja, koja na kratko vrijeme ode, i ubrzo se vrati s peharom i stolom punim jela. Sarkan je meðutim oklijevao jesti, jer si je kazivao: - Možda je ona nešto stavila u ova jela. Ona pogodi njegove misli, okrene se k njemu i rekne: - Tako mi Mesije, stvar ne stoji tako! U ovim se jelima ne nalazi ništa od onoga, na što ti sumnjaš! Da sam te htjela ubiti, ja bih to vec odavno ucinila! Zatim ona priðe k stolu i pojede iz svake zdjele po jedan zalogaj. Tada takoðer Sarkan pocne jesti. Cura se obraduje i pocne s njime jesti, sve dok se oboje nisu zasitili. Zatim si operu ruke. Nato ona ustane i zapovijedi jednoj od sluškinja, da donese slatkomirisne zeleni, pehare za pice od zlata, srebra i kristala i vina razlicitih boja
i vrsta. Sluge sve to donesu. Zatim cura napuni prvi pehar i ispije ga, prije nego što mu ga je pružila, tocno onako kao što je to ucinila s jelima. Nato napuni drugi i pruži mu ga. On ga ispije, i ona rekne: -
O muslimane, gledaj, kako ti ovdje boraviš u svakoj životnoj
radosti i veselju! I ona je pila dalje i njemu natakala, sve dok on nije izgubio jasnu moc rasuðivanja..." Tada primijeti Šehrezad, daje pocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 201
Ali kada je pocela
cetrdesetideveta noc ##WWWW?WW?W??WWW??^
Šehrezad nastavi ovako:
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je cura sa Sarkanom dalje pila i natakala mu, sve dok on nije izgubio jasnu moc rasuðivanja poradi vina i ljubavne opijenosti. Sada ona rekne sluškinji: - O Mardžana, donesi nam glazbala! - Slušam i pokoravam se! — rekne sluškinja, ode na jedan trenutak i vrati se s damaskom lutnjom, perzijskom harfom, tatarskom frulom i egipatskom citrom. I djevojka posegne za lutnjom, ugodi strune i pocne uz svoju svirku pjevati blagim glasom, mekše od Zefirova titraja, slaðe od vode u rajskome vodoskoku, i iz opuštena srca dadne da odzvanjaju ovi stihovi: Oprostio Alldh tvojim ocima, koje su prolile tako mnogo krvi, I tvojima vatrenim pogledima, koji su odapeli tako mnogo strijela! Ja cijenim zaljubljenika, koji je prema zaljubljeniku t\nxl, Kojemu je uskracena svaka blagost i svaka sucut. 203
Cctrdcsetidcvcta noc Pozdrav neka je oku, koje besano zbog tebe bdije, Dobro neka je srcu, koje si ti ucinio robom ljubavi! Ti si mi odredio smrt, moj gospodaru! Kao otkupninu Ja cu dati svoj život sucu, koji je donio tu presudu. Zatim uzme svaka od djevojaka po jedno glazbalo u ruke, i odsvira na njem i otpjeva stihove na grckom jeziku. Šarkan je bio posve opcinjen. Zatim otpjeva takoðer gospodarica, pa ga upita: — O muslimane, razumiješ li ti, što ja kazujem? On odgovori: — Ne, ja sam opcinjen ljepotom vrhova tvojih prstiju. Tada se ona nasmije i rekne: — Ako bih pred tobom pjevala arapski, što bi ti tada ucinio? On nato: — Ja više ne bih bio gospodarom svojega razuma. Ona meðutim posegne za nekim glazbalom i pocne pjevati u drugome ritmu: Gorak je okus rastanka! Kako to mogu podnijeti? Troje me je snašlo: Tjeranje, izbivanje, odricanje. Ljubim ljepotana. On me je zarobio Ljepotom. Ah, rastanak donosi jadikovanje! 204
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana Kada je ona završila sa svojom pjesmom, Sarkan je pogleda. Ali je on bio otet životu, i dugo je ležao ispružen izmeðu tih djevojaka. Zatim ponovo doðe k sebi, i pocne se klanjati od ushicenja. I sada se oboje vrate vinu, i neprestano su se šalili i igrali, sve dok se dan nije okrenuo k smiraju i dok noc nije raširila svoja krila. Tada cura ode u spavacu odaju, i kada je Sarkan zapitao za nju, reknu mu: - Ona je otišla u svoju spavacu odaju. I on odgovori: - Pod Allahovom zaštitom i pažnjom! Ali kada je nastalo jutro, doðe k njemu jedna sluškinja i rekne mu: -
Moja te gospodarica poziva k sebi!
Tada se on digne i poðe za njome, i kad se približavao njezinu mjestu zadržavanja, tada ga pozdrave služavke sa cimbalima i frulama, i odvedu ga do velikih bjelokosnih vrata, koja su bila obložena biserima i draguljima. Zatim su ušli u prostranu dvoranu, na cijem se gornjem kraju nalazila široka estrada, obložena svilenim pokrivacima kojekakve vrste i okružena otvorenim prozorima s rešetkama, kroz koje se pružao pogled na drvece i potoke. Uokolo su meðutim te sale stajale izrezbarene figure u obliku ljudi, i ako bi kroz njih propuhivao vjetar, glazbala bi dospijevala u titrajeve, koji su bili u njima skriveni, i gledatelj bi pomišljao, da one govore. Ondje je sjedila cura, utonula u promatranje figura. Ali cim je ugledala Sarkana, ona se digne i uhvati ga za ruku i dadne mu da sjedne pokraj nje, i upita ga, kako je proveo noc. On joj zahvali sa željom za blagoslov, i oboje sjednu, da caskaju. Zatim ga ona upita: - Znaš li ti bilo što o zaljubljenima i robovima ljubavi? On odgovori: - Da. Ja znam ponešto u stihovima. - Daj da cujem — zamoli ona. 1 on rekne: 205
Cetrdesetideveta- noc Zdrava i daleko od svake mukotrpne boli Neka bude 'Azza, ako ona ne drži to zapravo, da zazire od mene! Samo tako mi Alldha, ako se ja približavam, ona je išcezla u daljinu. Okrutno: Sto više ja žudim, to me manje ona hoce obradovati. <
Ah, moja ljubav prema AzzUAko sam jednom odstranio, Sto je bilo izmeðu nas, i ako je ona zatim vec otišla u stranu, Tada sam nalik putniku, koji se nada sjeni oblaka, Ali cim doðe onamo, da otpocine, oblak je vec otplovio. Kada je to saslušala, ona rekne: -
Zaista, Kuthaijir je lijepo govorio i bio je cedan, i on je 'Azzu
najviše pohvalio u ovim stihovima: Kada je Azza jutarnje Sunce, zracece, izmolila Za suca o ljepoti, ono je nagradu dodijelilo njoj. Žene su mi dotrcavši došle, da je kude, Ali one, kojih je obraze Allah ucinio za Azzine cipele. Zatim ona nastavi: -
Kaže se, da je 'Azza bila cudo po ljepoti i ljupkosti.
I ona upita Sarkana: -
O prince, ako ti znaš još par stihova od Džamila upucenih
Buthaini, tada ih iznesi pred nas! On odgovori: 206
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana —
Sigurno. Ja ih poznajem bolje od ikoga drugoga.
I on pocne: Oni kažu: 'Izaði, Džamil, u džihad po plijen!' — Ali koji bi ikada rat bio moj cilj osim onoga s ljepoticom? Svakomu caskanju s njima namiguje od sveg najnježnija radost. I svaki je pojedini mucenik, koji je kod njih pao. Ja pitam: 'O Buthaina, što znaci ova mukotrpna ljubav?' 'Ta je postojana i još neprekidno raste!' odgovara ona. Ja kažem: 'Vrati mi djelic razuma, kako bih živio pri ljudima!' Ona kaže: 'To ti nikada neceš dosegnuti.'
Ti si željela moju smrt, ti si željela samo nju. A ipak se ja ne mogu posvetiti nikakvomu drugom cilju osim tebi. Kada je to cula, ona rekne: —
Lijepo si izgovorio, o kraljevicu, a takoðer je Džamil lijepo
govorio. Sto mu je meðutim Buthaina htjela uciniti, da je on mogao spjevati ovaj polustih: Ti si željela moju smrt, ti si željela samo nju. - O moja gospodarice - odgovori Šarkan - ona mu je htjela uciniti ono, što ti hoceš uciniti meni, a cak ti ni to nece moci biti dovoljno. 207
Cetrdesetidevcta noc Tada se ona nasmije zbog njegovih rijeci, i oni su pili dalje, * sve dok nije išceznuo dan * i pojavila se noc u haljini tame. * Tada ona ustane i ode u svoju spavacu odaju i legne na spavanje. A Sarkan je spavao ondje, gdje je bio, sve dok nije zarudjela zora. Kada se probudio, doðu k njemu kao i inace sluškinje sa cimbalima i drugima glazbenim instrumentima. One pred njim poljube pod i reknu: —
U ime Allahovo, doði s nama, naša te gospodarica moli da
doðeš pred nju! Sarkan se digne i poðe sa sluškinjama, koje su ga okružile, udarale u cimbale i svirale na svojim instrumentima, sve dok nisu napustili onu salu i ušle u jednu drugu, još prostraniju dvoranu. U njoj su se nalazile slike i kipovi ptica i životinja, tako lijepi, da se ne mogu opisati. Tu se Sarkan zaprepasti nad tom umjetnošcu, koju je ondje ugledao, pa rekne: Moj je stražar dopustio da se otrgne od plodova ogrlice Biser sa grudiju, optocenih cistim zlatom. { " Ona ima jednu zvijezdu, koja sja kao grumen srebra. Na topazu slicnom licu ima tako mile ružicaste obraze! Boji ljubicice nalikuju oci, te tamnoplave72, Ugljenim su sjajem bogato obojane trepavice i obrve. Kada je cura ugledala Šarkana, ona ustane njemu u cast, uzme ga za ruku i dadne mu da sjedne pokraj nje i upita: -
O sine kralja 'Omara ibn en-Nu'mana, jesi li ti okretan u
igranju šaha? 72 Plave oci ovdje nemaju onih - u 1001 noci uobicajenih - negativnih konotacija. Abrizino viteštvo jest i ostaje za pjesnika neprijepornim. 208
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana -
Da - odgovori on - ali nemoj biti takva, o kakvoj je rekao
pjesnik: Ja sam govorio, ali je strast kopala po mojoj nutrini. Jedan napitak bi samo s mednih usana mogao utišati moju žeð. Sjedio sam pred šahovskom plocom s njome, koju sam ljubio, i ona je igrala S crnima i bijelim figurama, a da nije ispunjavala moju želju. To je bilo, kao da bi kralj stajao blizu kule I tragao za potezom prema kraljicama. Ali ako bih htio dokuciti misao njezinih ociju, Igra bi me njezinih pogleda, vi ljudi, ucinila posve izvan sebe. Zatim ona donese šahovsku plocu i pocne s njime igrati. Ali kada je Sarkan htio gledati njezine poteze, on je gledao njezino lice, i stavljao je skakaca umjesto lovca i lovca umjesto skakaca. Tada se ona nasmije i rekne: - Ako ti tako igraš, onda ti ništa ne znaš. - To je naša prva igra — odgovori on — ne smiješ suditi prema njoj. Pa kada ga je tukla, on opet postavi figure i odigra s njome još jednom. Ali ona ga tuce po drugi i treci i cetvrti i peti put. Tada mu se ona obrati i rekne: -
Ti si u svemu tucen.
A on odgovori: 209
Cetrdesetideveta noc - Ah, moja gospodarice, kako netko, tko igra s tebi slicnom, ne bi trebao biti tucen?
Nato ona dadne da se donesu jela, i oni pojedu i potom si operu ruke. Naposljetku donesu za njih vino, i oni pocnu piti. Sada ona posegne za citrom, jer njezina je ruka bila okretna u sviranju, i ona uz tu pratnju otpjeva ove stihove: Naš se udes koleba izmeðu uskoce i širine. Cas se cini, kao da napreduje, a cas, kao da nazaduje. Stoga ispijaj za njegovu ljepotu, dokle god ti je to omoguceno, Kako se ti ne bi od mene rastavljao nezadovoljna pogleda! Zatim su pili dalje, sve dok se nije spustila noc. I taj je dan bio još ljepši nego dan prije. Kada je zatim postalo tamno, otiðe cura u svoju spavacu odaju i ostavi ga sama sa sluškinjama. On je meðutim legao i spavao sve do jutra, dok nisu došle sluškinje s cimbalima i glazbenim instrumentima. Kada je to vidio, on žurno skoci na noge, a one ga odvedu k svojoj gospodarici. Cim ga je ta ugledala, ona se podigne, uzme ga za ruku i dadne mu da sjedne pokraj nje. I na njezino pitanje, kako je proveo noc, on odgovori, tim što joj je poželio dug život. Ona meðutim uzme lutnju i bez priprave otpjeva ove stihove. Ne misli na rastanak! Ah, on donosi gorku patnju: Takoðer zalazece Sunce Na rastanku problijedi od boli. Dok su oni sebi tako prikracivali vrijeme, iznenada se podigne velika galama, i unutra nagrne gomila kršcanskih vitezova i moma210
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana ka, isukanih, blještavih maceva u rukama, i oni povicu na grckom jeziku: -
Dopao si nam šaka, o Sarkane, zato budi siguran u smrt!
Cim je to cuo, on rekne samomu sebi: -
Tako mi Allaha, ova me je cura namamila u stupicu, i
zadržala me ovdje, sve dok nisu došli njezini ljudi. To su ti vitezovi, kojima mi se prijetila. Ali sam ja sam sebe strovalio u takvu nevolju.
Zatim se on okrene prema njoj, da joj to predbaci. Ali uvidi, kako je njezino lice promijenilo boju i problijedilo. Ona meðutim skoci na noge i upita mnoštvo: - Tko ste vi? - O premilostiva princezo i neusporedivi biseru — odgovori voða tih vitezova - zar ti ne znaš, tko je taj tu covjek kod tebe? -
Ne - odgovori ona - ja ga ne poznajem. Tko je on dakle?
Ovaj meðutim vitez povice: -
To je pustošitelj zemalja, voða konjanickih ceta, to je Šarkan,
sin kralja 'Omara ibn en-Nu'mana! * To je taj koji je svladavao tvrðave, * koji je prodirao u svaku nepristupacnu utvrdu! * Izvješce ;e o njemu dospjelo do tvojega oca kralja Harduba zahvaljujuci gospodarici Dhat ed-Davahi. I tvoj se otac, naš kralj, osvjedocio o istinosti izvješca te stare. Gledaj, ti si spasila vojsku Grka, tim što si zarobila ovoga opasnog lava. Kada je to saslušala, ona pogleda viteza i upita ga: -
Kako glasi tvoje ime?
A on odgovori: - Ja se zovem Masura, sin tvojega roba Masure, sina Kašarda-ha, viteza nad svim vitezovima. - I kako se — upita ona — ti usuðuješ stupiti pred mene bez dopuštenja? On odgovori: 211
Cetrdesetideveta, noc - O gospodarice, ja sam prišao ka glavnim vratima, ali me nisu zadržavali niti komornik ni vratar, nego su svi cuvari na vratima ustali i pošli ovamo ispred nas. Ako bi došao itko drugi, dakako, oni bi ga ostavili da stoji na vratima i pitali, smiju li ga pustiti unutra. Ali ovo nije vrijeme za dugacke razgovore, jer kralj ceka, da se mi
vratimo s tim princom, ostanom vojske muslimana, kako bi ga on ubio i otjerao njegove ljude onamo, odakle su došli. - To nikako nisu dobre rijeci - odgovori princeza. - Gospoda Dhat ed-Davahi je slagala i izbrbljala praznu stvar, koje istinu ona ne poznaje. Tako mi Mesije, ovaj, koji se nalazi kod nas, nije Sarkan, niti je zarobljen, nego je on stranac, koji je došao k nama i zamolio nas za gostoprimstvo, i mi smo mu ga ukazali. Kada bismo cak bili i sigurni u to, da je on Sarkan osobno, i kada bi nam to bilo dokazano, da on to jest bez sumnje, to ipak ne bi pristajalo mojoj casti, ako bih u vaše ruke izrucila onoga, koji je stupio pod moju zaštitu. Zato me nemojte ciniti izdajicom nad mojim gostom i sramotom meðu ljudima! Ti se dakle vrati ka kralju, mojemu ocu, poljubi pred njim tlo i izvijesti ga, da stvar stoji drugacije, nego što je ispricala gospoða Dhat ed-Davahi. - O Abriza — odgovori vitez Masura - ja se ne mogu vratiti kralju bez njegova neprijatelja. Tada ona gnjevno povice: -
Hej ti, vrati se k njemu s mojim odgovorom, i nikakav pri
jekor ne smije pasti na tebe! Ali Masura rekne: -
Ja cu se vratiti samo s njim!
Tada njezino lice promijeni boju i ona na njega povice: -
Ne govori tako mnogo bedastih rijeci! Jer zaista, ovaj
muškarac ne bi došao k nama, kada ne bi imao pouzdanja u sebe samoga, da on sam može uci u okršaj protiv sto vitezova! Ako bih mu ja rekla: 'Ti si Sarkan, sin kralja 'Omara ibn en-Nu'mana', tada bi on odgovorio: 'Da'. Ali vi niste u stanju njemu stati na put. Jer ako vi to ucinite, on ne ce od vas odustati, prije nego što vas pobije 212
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana sve, koji se nalazite u ovoj prostoriji. Da, on stoji tu kod mene! Da, ja cu ga pustiti da stupi pred vas, s macem i štitom u rukama! -
Kada bih ja cak i bio siguran od tvojega gnjeva - odgovori
vitez Masura - ipak ne bih bio siguran pred gnjevom tvojega oca,
pa ako ga ja ugledam, dat cu vitezovima znak, da ga zarobe, i zatim ce ga oni uz ruglo i sramotu odvesti pred kralja! Kada je to saslušala, ona mu rekne: —
Tako ne treba biti, jer to bi bila velika ludost. Ovaj je samo
jedan covjek, a vi ste sto vitezova: ako ga dakle hocete napasti, istupite pojedinacno, kako bi kralj vidio, tko je od vas najodvažniji..." 213 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je zapocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje princeza Abriza rekla vitezu: -
Ovaj je samo jedan jedini covjek, a vas je sto: ako ga dakle
hocete napasti, istupite jedan za drugim, kako bi kralj spoznao, tko je od vas najhrabriji. Tada vitez Masura odgovori: -
Tako mi Mesije, ti ispravno govoriš, i nitko mu se drugi ne
treba kao prvi suprotstaviti nego ja sam. Ona odgovori: -
Pricekajte, da ja odem k njemu, da ga izvijestim o onome, o ce
mu smo se dogovorili, i da cujem, kakav je njegov odgovor na to! Ako on pristane, tada to treba biti. Ali ako se on bude sustezao, tada vi necete ni na koji nacin moci doci do njega. Jer cemo ja i moje sluškinje i svi, koji se nalaze u samostanu, stati na njegovu stranu. Zatim ona ode k Šarkanu i sve mu ispripovijeda. Tada se on ?smijehne i spozna, da ona nije nikomu ništa rekla o njemu, nego da se obavijest o njemu bila proširila po zemlji, sve dok nije protiv njezine volje prodrla takoðer do kralja. I on si još jednom pocne predbacivati i govoriti: 215
Pedeseta noc —
Kako sam mogao u grckoj zemlji stavljati svoj život na
kocku? Ali kada je cuo princezin prijedlog, on rekne: - Ako bi oni pojedinacno izlazili protiv mene, to bi bilo za njih opterecenje. Zar se ne žele boriti protiv mene po desetorica? - Takva bi drskost bila nepravedna - odgovori ona - ne, jedan protiv jednoga! Kada je to cuo, on skoci na noge i požuri van s macem i ratnom opremom. Tada skoci takoðer vitez Masura i baci se na njega. Ali mu se Sarkan suprotstavi poput lava i udari ga macem po ramenu, tako da mu se oštrica, svjetlucajuci se, pomolila iz leða i utrobe. Kada je princeza to vidjela, Sarkanova snaga poraste u njezinim ocima, i ona spozna, da ga u hrvackoj borbi nije pobijedila svojom snagom, nego ljepotom i ljupkošcu. Zatim se obrati vitezovima i dovikne im: —
Osvetite svojega voðu!
Zatim istupi brat ubijenoga, prkosna junacina, i on se sruci na Sarkana. Ali taj nije oklijevao i udario gaje macem po ramenu, tako da mu je oštrica, svjetlucajuci se, izašla iz utrobe. Tada princeza povice: —
Na noge, vi Mesijine sluge, osvetite svoje drugove!
Tako su ga bez prekida napadali jedan za drugim. Ali Šarkan pusti svoj mac da pleše protiv njih, sve dok nije od njih potukao pedeset vitezova. A princeza ga je kroz to vrijeme promatrala. Sada je Allah u srca preostalih ubacio takav strah, da su se oni poceli suzdržavati od pojedinacne borbe i da se nisu više usuðivali izlaziti pojedinacno protiv njega, nego su ga odjednom napali svi zajedno. On pojuri na njih sa srcem, cvršcim od stijene, sve dok ih nije smlavio i rastresao i dok im nije oduzeo pamet i život. Tada princeza glasno dovikne svojim sluškinjama:
-
Tko je još u samostanu?
One odgovore: 216
Povijest kralja }Omara ibn en-Nu^mdna -
Nitko osim cuvara na vratima.
Zatim princeza priðe Šarkanu i povuce ga na svoje grudi, i on se vrati s njome u palacu, nakon što je bio okoncao borbu. No bilo je preostalo još par vitezova, koji su se pred njime bili sakrili u samostanske celije. Kada je princeza ove primijetila, ona se digne od Sarkana. Zatim se vrati k njemu, odjevena u oklop od uskih prstenova, i s indijskim macem u ruci. I ona rekne: - Tako mi Mesije, ja necu sebe štedjeti spram mojega gosta. Niti cu ga ostaviti na cjedilu, pa cak ni ako time postanem ruglom u zemlji Grka. Zatim ona pregleda mrtve i naðe, da je osamdeset vitezova ubijeno i da je dvadeset od njih bilo pobjeglo. Pa kada je vidjela, kako je bio postupio s ljudima, ona mu rekne: - Muškarac kao ti je slava vitezova. Cast neka je, o Sarkane, tvojemu junaštvu! Zatim on ustane, obriše krv ubijenih sa svoje oštrice i izgovori ove stihove: Kako sam mnoge cete potukao u borbi I njhove junake ostavio vukovima za žderanje! Pitajte o meni i o njima, kako sam jurišao Na sav taj puk, o danu, kada se borci pribiru! Ostavljao sam njihove leševe da na vrelome pijesku Ondje leže ispruženi na prostranoj zemlji. Kada je završio svoju pjesmu, princeza mu priðe smiješeci se i poljubi mu ruku. I ona odloži oklop, koji je nosila, a on je upita: -
O gospodarice, zašto si stavljala na sebe tu opremu i
isukavala mac? 217
Pedesetu noc -
Da tebe štitim od onih bijednika - odgovori ona.
Zatim ona dadne pozvati vratne stražare i upita ih:
-
Kako ste vi došli na to, da puštate u moje obitavalište kraljeve
vitezove bez mojega dopuštenja. Oni odgovore: -
O princezo, to nije bio naš obicaj, da te mi u slucaju kraljevih
glasnika moramo najprije pitati za dopuštenje, a narocito ne, ako je prisutan viteški prvak. Tada ona rekne: -
Ja vjerujem, da ste vi samo htjeli meni nanijeti sramotu, a
mojemu gostu propast. I ona naredi Sarkanu, neka im odrubi glave. Dok je on to cinio, ona dovikne ostalim slugama: -
Zaista, oni su zaslužili još i više od toga!
Zatim se obrati Šarkanu s rijecima: -
Sada cu te - buduci da ti je postalo ocitim ono, što je bilo skri
veno — izvijestiti o svojoj povijesti. Znaj dakle, da sam ja kci kralja Harduba od Male Azije. Zovem se Abriza, a ta je stara, koja se zove Dhat ed-Davahi, moja baka od oceve strane. Ona je ta, koja je ispripovijedala mojemu ocu o tebi, i sigurno ce smisliti nekakvu lukavštinu, da me pošalje u smrt, pogotovo jer si ti takoðer pobio vite zove mojega oca i jer je postalo poznatim, da sam se ja rastavila od svojih i odmetnula se k muslimanima. Stoga bi bilo pametnije, ako ja ne bih više ostajala ovdje, dokle god se Dhat ed-Davahi nalazi na mome tragu. I ja zahtijevam od tebe isto takvu ljubaznost, kakvu sam ja ukazala tebi. Jer ubrzo ce se poradi tebe podici neprijateljs tvo izmeðu mene i mojega oca. Zato ne propuštaj ništa od onoga, što cu ti reci. Do svega je ovoga došlo samo zbog tebe!
Kada je Serkan cuo njezine rijeci, bio je od blaženstva gotovo izvan sebe, i njegove mu grudi od radosti postanu širokima. I on uzvikne: 218
Povijest kralja ^Omara ibn en-Nu'mAna - Tako mi Allaha, tebi nitko ne smije doci blizu, dokle se god život nalazi u mojim grudima! Ali, imaš li ti hrabrosti, da podneseš rastanak od svojega oca i svoje svojte? - Da! — odgovori ona. I Sarkan joj se zakune, i oboje na to dadnu jedno drugomu zavjet. Tada ona rekne: -
Sada je moje srce umireno, ali za tebe ostaje još jedan drugi
uvjet. - Kakav je taj? — upita on. A ona odgovori: - Ti se moraš vratiti u svoju zemlju sa svojom vojskom. On meðutim na to rekne: -
O gospodarice, gledaj, moj me je otac 'Omar ibn en-Nu'man
izaslao, da vodim rat protiv tvojega oca, zbog blaga, koje je on op ljackao, i u kojem se nalaze tri velika dragulja od velike cudotvorne moci. No ona rekne: -
Budi dobre volje i utješen! Ja cu ti ispripovijedati cijelu povi
jest, kao i razlog našega spora s kraljem od el-Konstantinije. Mi na ime svake godine slavimo blagdan, koji se zove blagdanom sa mostana, * i o njemu se skupljaju kraljevi iz svih krajeva, * kao i kce ri uglednika i trgovaca. * Ti gosti ostaju zajedno tijekom sedam da na. I ja sam prije uvijek pripadala k njima, ali kada se izmeðu nas po diglo neprijateljstvo, moj mije otac zabranio za razdoblje od sedam godina, da u tome uzimam dijela. Tada se zbilo u jednoj od tih godi
na, da je s kcerima uglednika, koje su se kao obicno izdaleka upucivale ovamo na blagdan u samostan, došla takoðer kci kralja od el-Konstantinije, lijepa djevojka po imenu Sophija. One su ostale u samostanu šest dana i o sedmome danu otišle svojim putem, ali Sophija rekne: 'Ja cu se u el-Konstantiniju vratiti samo morskim pu tem.' Tako joj opreme laðu, u koju se ona ukrca sa svojom pratnjom. Kada su dakle podigli jedra i otplovili, uhvati ih tijekom plovidbe protivan vjetar i izbaci laðu iz njezina pravca. Ondje ih po volji udesa 219
Pedeseta noc i kobi presretne stanovito kršcansko plovilo, koje je dolazilo od Kamfornog Otoka i na kome se nalazila posada od petstotina naoružanih Franaka73, koji su vec dugo krstarili unaokolo. Kada su ovi razabrali jedro te laðe, na kojoj se nalazila Sophija sa svojim ženama, sa svom se žurbom bace na nju, i uhvate je u manje od jednoga sata, i bace na nju kuke i pocnu je vuci. Zatim zajedre prema svojemu vlastitom otoku. I oni su mu bili došli vec vrlo blizu, kad li se vjetar okrene u suprotnom pravcu. Ovaj ih meðutim suprotni vjetar natjera na hrid, i baci ih razderanih jedara protiv njihove volje na našu obalu. Tada mi isplovimo do njih, i jer smo na njih gledali kao na plijen, koji je k nama dotjerao udes, mi ih zaposjednemo. Pobijemo posadu i naðemo ona blaga i dragocjenosti kao i cetrdeset djevojaka, a meðu njima kcer toga kralja, Sophiju. Uzmemo ta blaga i odvucemo princezu s njezinim ženama pred mojega oca. Ali mi nismo znali, da se meðu njima nalazila kci kralja Afriduna od el-Konstantinije. Moj je otac deset od njih izabrao za sebe, meðu njima takoðer princezu. Ostatak razdijeli meðu ljude iz svoje okoline. Zatim izdvoji pet djevojaka, a medu njima se nalazila kraljeva kci, i pošalje ih kao poklon tvojemu ocu 'Omaru ibn en-Nu'manu, uz rupce za ogrtace, vunene tkanine i grcke svilene tkanine. Tvoj ih pak otac prihvati, a od njih pet sebi izabere Sophiju, kcer kralja Afriduna. Pocetkom je ove godine napisao njezin otac pismo mojemu ocu s rijecima, koje ja ovdje radije necu ponavljati, i prijetio mu se i predbacivao mu je: 'Prije dvije ste godine zaplijenili jednu od naših laða, koja se nalazila u rukama razbojnika iz neke gusarske bande, i u kojoj se nalazila moja kci Sophija sa oko šezdeset djevojaka. No vi mi niste poslali nijednoga jedinog glasnika, da me o tome obavijesti. Ja meðutim nisam mogao stvar javno objaviti, jer sam se bojao, da bi mogla pasti sjena na moju cast kod kraljeva, ako bih izložio svoju kcer sramoti. Tako sam dakle skrivao svoj gubitak sve do ove godine, i sada sam pisao nekima franackim gusarima, i zamolio ih, da se kod kraljeva tih otoka obavijeste o mojoj kceri. Oni mi dadnu reci: -Tako nam Allaha, mije nismo oteli iz tvoje države. Ali smo culi, da 73 Francima su Arapi nazivali sve Europljane, bez obzira kojoj europskoj državi oni pripadali, osim stanovnika Istocnoga Rimskog Carstva, koje su nazivali Rumima.
220
Povijest kralja ^Ornata ibn en-Nu'mana ju je kralj Hardub oduzeo nekim gusarima. - I oni mi ispricaju kako se stvar odvijala. 'Zatim on u svome pismu mojemu ocu još doda: Ako vi ne želite sa mnom doci u sukob, i ako me ne želite obešcasti-ti i moju kcer izložiti sramoti, tada cete moju kcer — cim moja poruka prispije do vas — poslati natrag k meni. Ako meðutim prezrete moje pismo i ako se ne pokorite mojoj zapovijedi, tada cu ja dati, da vam se naplati vaš sramotan postupak i loše ponašanje.' Kada je to pismo bilo stiglo k mojemu ocu i kada gaje procitao i shvatio njegov sadržaj, ta mu je stvar bila mucna, i on je žalio, što Sophiju, kcer kralja Afriduna, nije prepoznao meðu onim djevojkama i poslao natrag k njezinu ocu. I on dospije u nedoumicu, što da ucini, jer poslije tako dugog vremena nije više mogao pisati kralju 'Omaru ibn en-Nu'manu, daje dadne sebi vratiti, pogotovo što smo prije kratkog vremena culi, da su mu od njegove robinje — koja se obicava nazivati Sophijom, kcerju kralja Afriduna - poklonjeni potomci. Kada smo dakle sve to uzeli u obzir, spoznali smo, da to pismo znaci jednu veliku nesrecu. I moj otac nije našao nijedan drugi izlaz nego taj, da napiše odgovor kralju Afridunu. U Tome se pak odgovoru njemu ispricavao i pod zakletvom ga uvjeravao, da on nije znao, da se njegova kci nalazila u u skupini onih djevojaka na onoj laði. Zatim mu je potanko izložio, da ju je on poslao kralju 'Omaru ibn en-Nu'manu, i da je taj zahvaljujuci njoj blagoslovljen potomcima. Kada je pismo mojega oca stiglo kralju Afridunu u elKonstantiniju, ovaj pocne skakati, opet sjedati, tutnjati, pjeniti se i uzvikivati: 'Što? Zar je on zarobio moju kcer i spustio je na istu razinu s robinjama, tako da je davana dalje od ruke do ruke i slana kao poklon kraljevima, koji je obljubljuju bez bracnog ugovora? - Tako mi Mesije i tako mi prave vjere' rekne on 'ja se necu prije smiriti, sve dok ne uzmem krvnu osvetu i ne zbrišem sa sebe sramotu. Zaista, ucinit cu djelo, o kome se mora nakon moje smrti pjevati i pripovijedati!' On dakle priceka svoje vrijeme, sve dok nije smislio plan i skovao velike spletke. Tada pošalje poslanstvo k tvojemu ocu 'Omaru ibn en-Nu'manu i dadne, da mu se kaže ono, što si ti cuo. Konacno tvoj otac opremi tebe i tu vojsku, i pošalje te u pomoc kralju Afridunu, koji sada želi zarobiti tebe i ktomu tvoju vojsku. Sto je pak on dao reci tvojemu ocu o tri dragulja, kada gaje molio za pomoc, u tome nije bilo nijedne istinite rijeci, jer su se oni nalazili u posjedu njegove kceri Sophije. Moj joj 221
Pedeseta noc ih je otac oduzeo, kada je zarobio nju i njezine djevojke. Dao ih je meni na dar, i ja ih još uvijek imam. Otiði dakle k svojoj vojsci i pošalji je natrag, prije nego što još dublje prodre u zemlju Franaka i Grka. Jer kada vi dospijete u unutrašnjost, oni ce vam stijesniti putove, i vi se necete moci spasiti iz njihovih ruku sve do dana naplate i osvete. Ja znam, tvoje se trupe zadržavaju još na svome mjestu taborovanja, jer si im ti naredio tri dana pocinka. Ali tebe su cijelo to vrijeme izgubili i ne znaju, što da ucine. Kada je meðutim Sarkan saslušao te rijeci, on neko vrijeme utone u razmišljanje. Zatim poljubi princezi Abrizi ruku i rekne:
- Hvala neka je Allahu, da mi je u Svojoj milosti poslao tebe i ucinio te uzrokom mojega spasenja i spasenja svih, koji su sa mnom! Ali ce mi biti teško rastati se od tebe, i ne znam, što ce ti se dogoditi, kada ja otiðem. - Otiði k svojoj vojsci - odgovori ona - i naredi joj neka se okrene! Ako se pak poslanici još nalaze ondje, pohvataj ih, kako bi vam istina postala ociglednom. To se mora dogoditi, dok se još nalazite u blizini svoje zemlje. Nakon tri cu vas dana ja dostici, i svi cemo se zajedno otputiti u Baghdad. Kada se on zatim okrenuo, da otiðe, ona mu rekne: -
Nemoj zaboraviti zavjet, koji stoji izmeðu mene i tebe!
Nato se ona podigne i priðe mu, * da mu kaže zbogom i da ga zagrli, * i da pusti da se ugasi vatra žudnje. * Tako se dakle ona s njime oprosti, obavije mu ruke oko vrata, gorko zaplace i izgovori stihove: Rekao sam joj zbogom: moja je desnica otirala suze, Ljevica ju je grlila ipritiskala o svoje srce. Ona upita: 'Zar se ti ne bojiš sramote?' 'Ne' dadnem ja kao odgovor, 'Zaljubljenima je dan rastanka jedina sramota.' 222
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mdna Zatim se Sarkan rastane od nje i siðe iz samostana. Dovedu mu njegova konja, i on ga uzjaši i odjaši u pravcu mosta. Dospijevši onamo, prejaši preko njega i doðe u vocnjak. Kada je imao takoðer njega iza sebe i jahao preko livade, iznenada se pojave tri konjanika. Na oprezu pred njima, on povuce svoj mac i nastavi oprezno jahati dalje. Ali kada su oni došli blizu k njemu i jedni druge pažljivije pogledali, oni ga prepoznaju. I on ih pogleda, i gledaj, jedan je od njih bio vezir Dandan a druga dvojica dva emira, koji su ga pratili. Kada su ga meðutim bili ugledali i prepoznali, oni pred njim sjašu i pozdrave ga, i vezir ga zapita za razlog njegove odsutnosti. Tada im on ispripovijeda sve, što se bilo dogodilo izmeðu njega i princeze Abrize, od pocetka do kraja. I vezir zahvali Allahu Uzvišenomu za svu njegovu milost. Zatim on rekne Sarkanu: -
Daj da smjesta napustimo ovu zemlju. Jer su poslanici, koji
su došli s nama, otišli, kako bi kralju javili o našem približavanju, i možda ce oni uskoro na nas napasti, kako bi nas zarobili. Tada Sarkan zapovijedi svojim ljudima da krenu. I svi su jahali žurno bez prekidanja, sve dok nisu dosegli dno te doline. U meðuvremenu su poslanici zaista otputovali k svojemu kralju i javili mu Sarkanovo približavanje. I Afridun odmah opremi vojsku, kako bi uhvatio njega i sve, koji su ga pratili.
Ostavimo mi meðutim za sada ove i vratimo se k Sarkanu, veziru Dandanu i dvama emirima! Kada su ta cetvorica došli natrag k svojoj vojsci, oni joj glasno doviknu: -
Ustaj, ustaj u pokret!
Odmah se bilo krenulo, i putovali su prvi i drugi i treci dan neprekidno dalje, sve dok nisu nakon petoga dana dospjeli u neku dobro pošumljenu dolinu, gdje su se malo odmorili. Potom su krenuli iznova i putovali su tijekom dvadesetipet dana, sve dok nisu došli na granicu svoje vlastite zemlje. A buduci da su se ovdje osjecali sigurnima, zaustavili su se, da otpocinu. I domace im je stanovništvo donosilo gostinske darove, krmu za životinje i zalihe. 223
Pedesetu noc Ondje su bili utaboreni tijekom dva dana. Dok su sada ostali opet krenuli, kako bi otputovali u zavicaj, Šarkan ostane iza njih sa sto vitezova, nakon što je Dandanu predao vrhovno zapovjedništvo, kako bi se glavnina vojske pod njim vracala doma. Dan poslije odlaska vojske odluci Šarkan putovati dalje, i tako on uzjaše sa svojih sto vitezova. Kada su iza sebe ostavili otprilike dva fersaha74, doðu u jedan tjesnac izmeðu dviju planina, i gledaj, kad li se ispred njih podigne oblak od pijeska i prašine. Sada oni zadrže svoje konje, neko vrijeme, sve dok se oblak nije raspršio: * tu izaðe iz njega sto konjanika, * koji su izgledali poput bijesnih lavova, * opremljeni za bitku željeznim oklopima. * Cim su došli do Sarkana i njegovih ljudi, oni povicu: -
Tako nam Juhanne i Marjame75, mi smo postigli ono, što smo
željeli! Slijedili smo vas ubrzanim marševima, dan i noc, sve dok vas na ovome mjestu nismo prestigli. Sada silazite s konja, položite nam svoje oružje i predajte nam se u zarobljeništvo, kako bismo mi vama poklonili život! Kada je Šarkan to saslušao, oci mu izaðu iz lubanje, i njegovi obrazi postanu crvenima, i on povice: -
Sto, vi kršcanski psi, vi se usuðujete, da dolazite u našu
zemlju i da stupite na naše tlo? I to vam još nije dovoljno, tako da još takoðer svoj život stavljate na kocku i odvažujete nam se tako govoriti? Mislite li vi, da cete umaknuti iz naših ruku i da cete se ikada vratiti u svoj zavicaj?
Zatim svojoj stotini konjanika dovikne: -
Na ove pse! Jer oni su vam jednaki po broju!
I on nato isuce svoj mac i sruci se sa svojima na njih, ali im se Franci76 suprotstave sa srcima, cvršcima nego stijene: sada se nam74 Fersah odgovara parasangi, to jest: perzijskoj milji, koja oznacuje sat vre mena putovanja, a iznosi otprilike 5,55 naših kilometara. 75
Juhanna i Marjam su Ivan (ovdje: Ivan Krstitelj) i Marija.
76
Francima se u 1001 noci nazivaju svi stanovnici Zapadne Europe.
224
Povijest kralja 'Omara ibn m-NuHnana jeri muškarac na muškarca, vitez pojuri na viteza. I rasplamsa se žestok okršaj. Pun silovitosti poðe jedan protiv drugoga. * Tada se pocnu množiti jeza i užas * i bude svršeno sa opširnim pripovijestima. * Borili su se i nadmetali bez zadržavanja, * ukrštali su oštrice punom silinom, * sve dok nije išcezao dan, * i dok nije došla noc u haljini tame. * Tada se jedni od drugih povuku, i Sarkan okupi svoje ljude i naðe, da nijedan nije ranjen osim samo cetvorica, a takoðer su ti izvukli iz boja samo lake rane. Sada im on rekne: - Tako mi Allaha, ja sam cijeloga svog života gazio po bucecem moru borbe, i borio sam se s ponekim odvažnim muškarcem. * Ali nikada nisam našao nikoga postojanijega u borbi i u muškome boju, " nego ove junake u njihovoj mocnosti. * - Znaj — reknu oni — o prince, meðu njima se nalazi jedan :ranacki vitez, koji je njihov voða, smion junak, cija koplja prodiru. Ali tako nam Allaha, on nas štedi sve zajedno, veliko i malo. Jer tko mu doðe na put, toga pušta da ode i ne obara ga. Tako nam Allaha, da je to htio, on bi nas sve potukao. Kada je Sarkan cuo, što je taj vitez bio ucinio, on bude smeten i rekne: -
Sutra cemo se rano postaviti u bojni red i boriti se covjek pro
tiv covjeka. Jer nas ima sto protiv njihove stotine. I mi cemo od Gospoda Nebeskoga izmoliti pobjedu nad njima. Tako se oni s ovom odlukom te noci daju na pocinak. Ali su se :akoðer Franci okupili oko svojega voðe i rekli: -
Zaista, danas nismo na njima postigli svoj cilj.
A taj im odgovori:
-
Sutra cemo se rano postaviti u bojni red i boriti se covjek pro
tiv covjeka. Tada takoðer oni s tom odlukom legnu na pocinak. Oba su tabora držala stražu, sve dok Allah Uzvišeni nije poslao jutarnju svjetlost. Tada Sarkan i njegovih sto konjanika uzjašu, te zajedno odjašu dolje na bojno polje, gdje naðu Franke u bojnom poretku. T Sarkan rekne svojim ljudima: 225
Pedeseta noc —
Naši neprijatelji stoje vec spremni. Zato naprijed, i napadnite
ih! No naprijed istupi franacki glasnik i povice: —
Danas ne treba biti izmeðu nas nikakav opci boj, nego samo
dvoboj. Neka svaki pojedini borac od vas izaðe protiv jednoga od nas! Tada pojuri naprijed jedan konjanik iz Sarkanovih redova, dojaši u sredinu izmeðu oba reda i povice: -
Tko ce izaci na cistinu? Tko se usuðuje ovamo? Ali neka mi
danas ne dolazi nikakva šeprtlja niti slabic! Jedva da je meðutim on to izgovorio, a vec je protiv njega izja-hao neki franacki vitez, naoružan od glave do pete i ogrnut plastom protkanim zlatom. Jahao je na nekome sivom konju, a njegovi obrazi nisu pokazivali nikakvih malja. I on usmjeri svojega konja u sredinu bojnoga polja, i obojica zapocnu borbu udarcem i ubodom. Ali to ne potraje dugo, a vec je Franak pogodio muslimana vrhom koplja i izbacio ga iz sedla. I on ga zarobi i poraženoga ga odvede. Tada se njegovi razvesele svojemu drugu. Ali ga odvrate od toga, da on još jednom izaðe na bojište, i izašalju jednoga drugoga, kojemu krene ususret drugi musliman, brat zarobljenoga. Oba dojašu na bojno polje, i neko su se vrijeme borili jedan s drugim. Tada Franak okrene muslimanu leða, kako bi ga doveo u zabunu, pogodi ga donjim krajem koplja, baci ga s konja i zarobi ga. Zatim su muslimani jedan za drugim izjahavali, a Franci su ih zarobljavali, bez prestanka, * sve dok nije išcezao dan * i dok nije došla noc u haljini tame *. Tada je bilo zarobljeno dvadeset muslimanskih konjanika. Pa kada je Šarkan to primijetio, on se zabrine, okupi svoje ljude i rekne: -
Kakva nas je nesreca snašla! Sutra cu rano ja sam odjahati na
bojište i njihovom voði ponuditi pojedinacnu borbu i saznati, zbog cega je on provalio u našu zemlju, i opomenuti ga, neka se s nama
ne bori. Ako on ne pristane, tada cemo ga suzbiti. Ali ako je spre man na pomirbu, sklopit cemo s njim mir. Tako su oni nocivali, sve dok Allah Uzvišeni nije poslao jutarnju svjetlost. * Tada obje strane uzjašu * i hrpimice dojašu u boj. * 226
Povijest kralja -Omara ibn en-Nu'mana I Šarkan htjedne izjahati na bojište, ali gledaj, više od polovice Franaka sjaši i poðu pješice ispred stanovitoga viteza, sve dok nisu stigli u sredinu bojnoga polja. Sada si Šarkan pogleda ovoga viteza, i gledaj, to je bio njihov voða. Bio je ogrnut plastom od plavog atlasa. I njegovo je lice bilo poput punog Mjeseca, kada izlazi. Nosio je lancani oklop s uskim prstenovima, a u ruci je držao indijski mac. I on je jahao vranca s bijelom mrljom na celu, velikom kao dirhem. Na obrazima se meðutim ovoga franackog viteza nije vidjelo nikakvih malja. On dakle potjera svojega konja, sve dok nije stao u sredinu polja. Ondje on kimne muslimanima i povice na biranome arapskom: -
* O Sarkane! * O sine 'Omara ibn en-Nu'mana! * O ti, koji
si pokorio tvrðave i zemlje ucinio pustinjama, * ustaj u borbu i u boj, * sada žurno ustaj u dvoboj * protiv onoga koji dijeli s tobom polje! * Ti si knez svojega naroda, ja sam knez svojega naroda. Pa tko od nas nadvlada svojega protivnika, tomu se trebaju klanjati lju di drugoga! Jedva daje meðutim on izgovorio te rijeci, * Šarkan poskoci onamo * srca od gnjeva teška, * i on potjera svojega konja sve do blizu tomu Franku na cistinu i napadne ga nalik nekomu pobješnjelom lavu. * Tada mu se Franak postojano suprotstavi, * i suzbijao ga je kao iskusan mac. * I oni pocnu bosti i udarati, i nisu odustajali od juriša i obrane, od udarca i protuudarca, * poput dvije planine, koje su pale jedna na drugu, * ili dva mora koja se zajedno srazuju. * I oni se nisu prestajali boriti, * sve dok nije išcezao dan, * i dok nije došla noc u haljini tame. * Oni tek tada odustanu jedan od drugoga i vrate se k svojemu puku. Ali kada se Šarkan našao sa svojim drugovima, on rekne: —
Još nikada nisam vidio nekoga viteza kao ovoga. Samo sam
na njemu primijetio stanovito svojstvo, koje ni kod kojega nisam našao, naime ovo: kada on ugleda kod svojega protivnika neko nezašticeno mjesto za smrtni udarac, on okrece svoje koplje i udara
donjim krajem! Zaista, ne znam, što ce biti od njega i mene. Ali bih volio, kada bismo imali u svojoj vojsci jednoga poput njega ili ljude poput njegovih. 227
Pedeseta noc Nato Šarkan legne na pocinak. Ali kada je nastalo jutro, * tada Franak izjaši protiv njega * i dojaši ravno na cistinu, * i protiv njega izaðe Šarkan. * Sada oni opet zapocnu s okršajem * i prstenove borbe široko razvuku, * i oni ispruže svoje vratove jedan prema drugomu, * i nisu se prestajali boriti i hrvati * i kopljima nadirati jedan na drugoga, * sve dok nije dan poceo ici k smiraju, * i dok noc nije sve obuhvatila tamom. * Zatim se razdvoje i vrate se natrag k svojemu puku. I svaki od njih ispripovijeda svojim drugovima, što mu se dogodilo u dvoboju. Naposljetku rekne Franak svojim ljudima: -
Sutra treba pasti odluka!
Sada se obojica dadnu na pocinak sve do osvita dana. Zatim uzjašu i jurnu jedan na drugoga i nisu se prestajali boriti sve do podneva. Tada Franak primijeni lukavstvo. On potjera svojega konja naprijed, i zatim ga iznenada zadrži uzdama, tako da se ovaj spotaknuo i zbacio svojega jahaca. Šarkan se brzo nad njim sagne i htjedne ga dotuci macem iz straha, da ce se morati još duže boriti. Ali mu tada Franak dovikne: -
O Sarkane! To ne pristaje vitezovima! Tako postupaju samo
muškarci pobijeðeni od žena! Kada je Šarkan cuo od ovoga viteza takve rijeci, tada on podigne oci prema Franku, pa kada gaje tocno pogledao, ugleda u njemu princezu Abrizu, s kojom je doživio onu pustolovinu u samostanu. Cim ju je prepoznao, on baci mac iz ruke, poljubi pred njome tlo i upita je: -
Što te je potaklo na ovakva djela?
Ona odgovori: -
Htjela sam te s pomocu lukavstva iskušati na bojnom polju i
vidjeti, jesi li postojan u borbi i u turniru. One ondje kod mene su moje sluškinje, i one su sve djevice. A ipak su u otvorenoj borbi pobijedile tvoje konjanike. A da se nije moj konj sa mnom spotakao, ti bi bio spoznao moju snagu u borbi.
Tada se Šarkan nasmiješi zbog njezinih rijeci i rekne joj: 228
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana —
Neka je hvala AMhu za spasenje i za ponovno sjedinjenje s
tobom, o divna kraljice našega vremena! Zatim ona pozove svoje sluškinje, neka dojašu ovamo i neka oslobode dvadeset zarobljenika od Šarkanovih ljudi i neka potom sja-šu. One se pokore njezinoj zapovijedi. Zatim priðu i poljube tlo pred Sarkanom, a taj im rekne: —
Vama slicne cuvaju kraljevi za cas nužde77.
Nato on kimne svojim drugovima, da trebaju pozdraviti princezu. Svi skoce i poljube pred njome pod, jer su znali, što se bilo do-r Ddilo. Zatim tih dvjesta vitezova uzjašu, i zapute se odatle, dan i noc, cijelih šest dana, sve dok se nisu približili domovini. Sada Šar-kan zamoli princezu Abrizu i njezine sluškinje, da odlože svoje rranacke haljine..." Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 77 To znaci: samo za ono vrijeme kada za to postoji stvarna potreba. 229
Ali kada je pocela
pedesetiprva noc ^W?WW?WW?W?WWWW$
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Šarkan dao, da princeza Abriza i njezine sluškinje odlože svoje franacke haljine i da obuku odjecu kceri Grcke. Kada su one to bile ucinile, on pošalje jedan odred svojih drugova u Baghdad, kako bi izvijestili njegova oca 'Omara ibn en-Nu'mana o njegovu dolasku i javili mu, da je on pracen od princeze Abrize, kceri kralja Harduba, kneza od Male Azije. Istoga casa oni sjašu na onome mjestu, na kome su se nalazili, i otpocinu sve do jutra. Pa kada je Allah Uzvišeni dopustio da zaru-di jutro, tada uzjaši Šarkan sa svojima i princeza Abriza sa svojima i odjašu prema gradu. I gledaj, na putu im doðe ususret vezir Dan-dan, koji je na osobitu zapovijed kralja 'Omara ibn en-Nu'mana izašao s tisucu konjanika, kako bi primio Sarkana i Abrizu. I kada su se njima dvoma približili, oni su im prišli i poljubili pred njima tlo. Zatim su opet uzjahali i pratili ih kao njihova pratnja, sve dok nisu ušli u grad i došli do palace. Šarkan smjesta uðe unutra k svojemu ocu. Taj se podigne njemu u susret, zagrli ga i upita ga o stanju stvari. Tada mu on ispripovijeda sve, što mu je bila rekla Abriza i što se izmeðu njih bilo dogodilo, i kako se ona rastala od svojega oca i svoje zemlje. — Da — tako je on pripovijedao — ona se odlucila na to, da otputuje s nama i da ostane kod nas. Kralj od elKonstantinije snuje 231
Pedesetiprva noc poradi svoje kceri Sophije zlo protiv nas. Jer ga je knez od Male Azije upoznao s njezinom poviješcu i izvijestio ga o tome, zašto ti je nju poklonio. On, knez od Male Azije, nije dakako znao, da je ona kci kralja Afriduna od el-Konstantinije. A da je to znao, on ti je ne bi bio dao, nego bi je poslao natrag njezinu ocu. Zatim Sarkan završi izvješce svojemu ocu s rijecima: -
Mi smo iz tih opasnosti spašeni samo zahvaljujuci toj curi,
zahvaljujuci Abrizi, i mi još nikada nismo vidjeli nekoga odvažnijeg junaka od nje. Tako je on oslikao svojemu ocu od pocetka do kraja sve, što se izmeðu njih bilo zbilo, pocevši od one hrvacke borbe pa sve do pojedinacnoga boja. Kada je kralj 'Omar bio saslušao pripovijedanje svojega sina, Abriza je visoko i divno osvanula pred njegovim ocima, i on poželi da je vidi. Stoga je on zatraži, da je ispita. Tada Sarkan izaðe k njoj i rekne: - Zove te kralj. A ona odgovori:
- Slušam i pokoravam se! Tako je on uvede unutra k svojemu ocu, koji je sjedio na svome prijestolju i, postoje otpustio svoje dostojanstvenike, uza seje imao samo još svoje uškopljenike. Nakon što je princeza ušla unutra, ona poljubi pod pred kraljem 'Omarom ibn en-Nu'manom i pozdravi ga u najprobranijem govoru. On se meðutim zaprepasti nad njezinom rjecitošcu, zahvali joj za ono, što je bila ucinila za njegova sina Sar-kana, i pozove je, neka sjedne. Ona dakle sjedne na pod i skine zar sa svojega lica. Pa kada ju je kralj pogledao, on bude zbunjen njezinom ljepotom. Zatim joj naredi da mu priðe, pokaže joj svoju naklonost, pokloni joj vlastitu palacu za nju i njezine djevojke i odredi im godišnje novcane prihode. Sada je on pocne pitati o onima trima draguljima, o kojima je ranije bilo receno, i ona odgovori: -
Ja ih imam kod sebe, o kralju našega vremena!
Ona se smjesta podigne, otiðe u svoju odaju i otvori svoj prtljag i izvuce iz njega jednu škrinju i iz škrinje zlatnu kutiju. I ona otvori 232
Povijest kralja ^Omara ibn en-Nu}mana tu kutiju i uzme iz nje tri dragulja, poljubi ih i preda ih kralju. Ali kada je ona odatle otišla, odnijela je odatle sa sobom njegovo srce. Jedva meðutim daje ona otišla, dadne kralj pozvati svojega sina Šarkana i dadne mu jedan od ta tri dragulja. A kada ga je Sarkan zapitao o dva druga, on odgovori: -
Moj sine, jednoga cu dati tvojemu bratu Dau el-Makanu a
drugoga tvojoj sestri Nuzhati ez-Zaman. Kada je meðutim Sarkan cuo, da on ima brata, koji se zove Dau el-Makan, dok je on dosada znao samo o sestri, tada se on obrati svojemu ocu i upita ga: - O kralju, zar ti osim mene imaš još jednoga sina? Kralj odgovori: - Naravno, on je sada star šest godina. I doda, da ga je nazvao Dau el-Makanom, a njegovu sestru Nuthatom ez-Zaman, i da su to dvoje braca blizanci. To Šarkanu padne teško. Ali on suspregne svoje najnutarnjije misli i rekne svojemu ocu: -
Neka na njima leži blagoslov Allaha Uzvišenoga! Dragulj meðutim baci iz ruke i otrese prašinu sa svojih haljina. Tada mu kralj rekne: -
Kako dolazi do toga, da ja tvoje bice vidim tako promije
njenim, nakon što si ovo cuo, iako si ti poslije mene nasljednik kra ljevstva? Jer tebi su trupe položile zakletvu i emiri su se države tebi zakleli na odanost, i ovaj je jedan od ta tri dragulja tvoj. Tada Sarkan pogne glavu prema podu, jer ga je bilo stid, da se svaða sa svojim ocem. Stoga on uzme dragulj i udalji se odatle, ali od prekomjernosti srdžbe nije znao, što da pocne. Zaustavio se je tek tada, kada je ušao u palacu princeze Abrize. Pa kada je došao k njoj, ona mu poðe ususret, zahvali mu se za sve, što je bio ucinio, i zazove blagoslov na njega i na njegova oca. Zatim ona sjedne i dadne mu da sjedne pokraj nje. Ali kada je on sjeo, primijeti ona srdžbu na njegovu licu i upita ga o tome, i on joj ispripovijeda, da je 233
Pedesetiprva noc njegov otac dobio od Sophije dvoje djece, djecaka i djevojcicu, i da je djecaka bio nazvao Dau el-Makanom, a djevojcicu Nuzhatom ez--Zaman, i ktomu doda: -
Dva je druga dragulja zadržao za njih, a meni je dao samo
jedan. I zato sam ga htio ostaviti. Dosada ja o svemu tome nisam ništa znao, tek sam ovoga casa to cuo. A sada su oboje vec stari šest godina. Kada sam to saznao, obuzela me je srdžba. Sada sam ti rekao razlog svojega gnjeva i nisam ti ništa sakrio. Ali se sada bojim, da bi te moj otac mogao uzeti za ženu, jer on te ljubi, i ja sam na njemu vidio znakove žudnje za tobom. Što ceš ti onda reci, ako on što takvo želi? Ona odgovori: -
Znaj, o Sarkane, tvoj otac nema nikakve moci nada mnom, i
on me ne može uzeti bez mojega pristanka. Ako me on meðutim uzme na silu, tada cu ja sebi sama zadati smrt. Ali što se tice ona tri dragulja, ja uopce nisam htjela, da on ijedan od njih dadne nekomu od svoje djece, i nisam imala na umu ništa drugo, osim da ih
pohrani u svoju riznicu k ostalim dragocjenostima. Ali sada oceku jem od tvoje dobrote, da taj dragulj, koji ti je on dao, meni dadneš za poklon, ako si ga primio. - Slušam i pokoravam se! — odgovori Šarkan i dadne joj ga. A ona rekne: - Ništa se ne boj! I ona neko vrijeme s njime poprica i nastavi: -
Bojim se, da ce moj otac cuti, da se ja nalazim kod vas, i da
nece strpljivo podnositi moj gubitak, nego ce pokušati, da me opet zadobije. U tu ce se svrhu možda sporazumiti s kraljem Afridunom u pogledu njegove kceri Sophije. Zatim ce obje vojske napasti na tebe, i doci ce do velikoga meteža. Kada je Sarkan cuo te rijeci, on joj rekne: -
O gospodarice, ako se tebi dopada da ostaneš kod nas, onda
ne razmišljaj o njima, pa makar se i svi sakupili protiv nas, koji se nalaze na kopnu i na moru. 234
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana —
Vjerojatno ce sve biti dobro - odgovori ona. - Ako vi bude
te sa mnom dobro postupali, ja cu ostati kod vas, ali ako budete sa mnom loše postupali, ja cu odavde otici. Zatim ona zapovijedi svojim robinjama, da donesu jela. One rostave pred njih stol, i Sarkan malo pojede. Ali ubrzo otiðe pun briga i jada u svoju vlastitu kucu. Ostavimo mi njega ondje i opet se okrenimo k njegovu ocu 'Omaru ibn en-Nu'manu! Taj je ustao, kada gaje njegov sin Sarkan napustio, i sa dva druga dragulja otišao k svojoj robinji Sophiji. Cim ga je ugledala, ona se podigne i ostane stajati, sve dok on nije sjeo. Ubrzo doðu takoðer oba njegova djeteta, Dau el-Makan i Nuzhat ez-Zaman. Cim ih je ugledao, on ih poljubi i svakomu od njih objesi o vrat po jedan od dragulja. Oboje se tomu
obraduju i poljube mu ruke. I oni otiðu k svojoj materi, koja se s njima radovala i zaželjela kralju dug život. Sada joj on rekne: —
Zbog cega mi nisi svo to vrijeme dosada rekla, da si ti kci
kralja Afriduna, gospodara el-Konstantinije? Ja bih te još više poštovao i umnožio bih i uzvisio tvoje dostojanstvo. Kada je Sophija to cula, ona odgovori: —
O kralju, što bih si ja dakle trebala željeti vece i više od ovoga
položaja, koji zauzimam kod tebe? Ti me obasipaš svojom naklonošcu i svojim dobrocinstvom, a Allah me je kroz tebe blagoslovio s dvoje djece, jednim sinom i jednom kcerju. Njezin se odgovor svidi kralju, pa kada ju je napustio, on za nju i njezinu djecu odredi jednu cudesno lijepu palacu. Imenuje takoðer za njih uškopljenike i sluge, pravnike, filozofe, astrologe, lijecnike i kirurge, cijemu ih nadzoru povjeri. On ih pocne još više štovati i davati da im padaju u dio najviši znakovi naklonosti. Zatim se vrati u palacu svojega gospodstva i u dvoranu, u kojoj je svojim podanicima izricao pravdu. Tako je dakle stajalo s njegovim odnosom prema Sophiji i njezinoj djeci. Kako se on meðutim postavio prema princezi Abrizi, vidjet cemo sada. Kralj 'Omar ibn en-Nu'man je bio zbilja raspaljen 235
Pedesetiprva noc ljubavlju prema njoj, i žudnja ga je za njome mucila dan i noc. On je svake veceri odlazio k njoj i naklapao s njome i davao joj naznake rijecima. Ali ona nije bila s time sporazumna, nego je samo rekla: —
O najveci kralju našega vremena, ja sada nemam nikakve
želje za nekim muškarcem. Pa kada je vidio, da mu ona sebe uskracuje, * tada se u njemu ojaca strast * i još više njime ovlada snaga žarke ljubavi, * sve dok nije postao umoran od toga i dao pozvati svojega vezira Dandana. Njemu on povjeri, kolika je ljubav prema princezi Abrizi, kceri kralja Harduba, skrivena u njegovu srcu, i on mu rekne, da ona ne želi popustiti njegovim željama, i da ga je žudnja za njome skoro ubila, jer nije mogao steci njezinu naklonost. Kada je vezir saslušao te rijeci, on rekne kralju: — Cim doðe tamna noc, uzmi komad bunike78, otprilike u težini jednoga mithkala79, otiði k njoj i popij s njome nešto vina. Pa kada se približi vrijeme da cašcenje prestane, tada joj napuni posljednji pehar, ubaci u
njega buniku i dadni joj ga da ga ispije. I prije nego što dospije do spavace odaje, otrov ce u njoj proizvesti svoj ucinak. Zatim poði za njome, i pojebi je i utišaj svoju požudu za njome! To je savjet, koji ti ja dajem. — To, što mi savjetuješ, jest izvrsno — rekne kralj. I on se uputi u svoju riznicu i izvadi iz nje komad od jake bunike, od cijega bi mirisa cak i slon spavao iz jedne godine u drugu. On ga stavi u džep na svojim grudima i priceka, sve dok nije protekao jedan mali dio noci. Zatim otiðe k princezi Abrizi u njezinu palacu. Cim ga je ugledala, ona se pred njim digne. On je meðutim pozove neka sjedne. Ona dakle sjedne, i on sjedne pokraj nje i pocne s njome naklapati o vinu. Tada ona donese stol za pice 78 Bunika (Hyoscyamus) je biljka iz porodice pomocnica (Solanaceae), a danas se u medicini rabe list i sjeme dviju njezinih otrovnih vrsta — crna bunika (Hyoscyamus niger) i bijela bunika (Hyoscyamus albus). One u sebi sadrže i neke otrovne alkaloide. 79
Mithkal iznosi oko cetiriipol grama.
236
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana i stavi pred njega pehare i vrceve. Takoðer zapali svijece i zapovijedi da se donesu slatkiši, poslastice i voce i sve, što pripada uz pice. Oni zatim pocnu piti. I kralj joj je tako dugo nazdravljao, sve dok joj se pijanstvo nije popelo u glavu. Kada je to primijetio, on uzme komad bunike iz džepa, i, tim što ga je držao izmeðu prstiju, napuni joj vlastitom rukom jedan pehar i ispije ga. Zatim ga napuni po drugiput i rekne: -
Za tvoje prijateljstvo!
S tim rijecima on pusti da komadic padne u pehar, a da ona to nije primijetila. Ona ga uzme i ispije ga. Zatim poðe u svoju spavacu odaju. Kada još nije prošao ni jedan sat, on bude siguran da je uspavljujuci napitak izvršio svoje djelovanje i da ju je lišio svijesti, i tako on uðe k njoj, i naðe je kako leži na svojim leðima. Ona je bila svukla gace, a dašak joj je zraka podigao skut njezine košulje. Kada ju je kralj vidio gdje tako leži - i do njezine glave jednu upaljenu svijecu, a do njezinih nogu drugu, koja je tu osvjetljavala ono, što se nalazilo izmeðu njezinih bedara — njega napusti njegov razum, sotona ga dovede u napast, i on se ne mogne više svladavati. Nego on svuce haljinu, padne preko nje, i oduzme joj djevicanstvo. Zatim ustane, otide k jednoj od njezinih žena — taje bila po imenu Mardžana — i rekne: -
Otiði k svojoj gospodarici, ona te daje pozvati!
Robinja utrci unutra i naðe svoju gospodaricu kako leži na leðima bez svijesti, dok joj je po nogama tekla krv. Tada uzme jedan od njezinih rubaca i obriše joj krv i ostane tijekom noci uz nju. Ali kada je Allah uzvišeni dao
da svane dan, robinja Mardžana opere svojoj gospodarici lice, ruke i noge. Zatim donese ružinu vodu i njome joj opere lice i usta. Tada princeza Abriza iznenada kihne, zijevne i istisne gore komad bunike, tako da je ispao iz njezine nutrine kao neka pastila. Zatim si opere ruke i usta i rekne Mardžani: -
Reci mi, što mi se dogodilo!
Tada joj ona ispripovijeda sve, kako se odvijalo. Princeza je sada znala, da ju je kralj 'Omar ibn en-Nu'man silovao i izveo svoju 237
Pedesetiprva noc osnovu protiv nje. Duboko ožalošcena zbog toga ona se povuce u svoje odaje i rekne svojim djevojkama: -
Zadržite svakoga, tko hoce doci k meni, i kazujte, da sam
bolesna, sve dok ne vidim, što Allah namjerava sa mnom! Vijest o njezinoj bolesti dopre takoðer do kralja, i on joj pocne slati šerbete i šecerno pecivo. Tako je ona živjela u samoci tijekom nekoliko mjeseci, a u meðuvremenu se ohladila kraljeva vatra, i ugasila se njegova želja za njome, tako da se on suzdržavao od nje. No ona je od njega zacela, pa kada su ti mjeseci prošli, njezina trudnoca postane vidljivom. Njezin trbuh naraste, i svijet joj postane preuzak. Tako ona rekne svojoj sluškinji Mardžani: -
Znaj, nije svijet nepravedno postupio sa mnom, nego sam se
ja ogriješila protiv sebe same, jer sam napustila svojega oca i svoju mater i svoju zemlju. Sada mi je dojadio život, jer je moja srcanost slomljena, i više mi ne preostaje niti snage ni srcanosti. Kada sam prije uzjahavala svojega konja, ja sam vladala njime. Sada meðu tim nisam u stanju jahati. Ako ja ovdje kod njih^ rodim, bit cu obešcašcena pred svojim sluškinjama, i svatko ce u palaci znati, da mi je kralj na putu sramote oduzeo djevicanstvo. A ako se vratim doma k svojemu ocu: s kakvim licem trebam pristupiti k njemu, i s kakvim se uopce licem trebam vratiti? Kako ispravno govori pjesnik:
Ima li utjehe za onoga, koji više nema nikakvu zemlju i nikakav Zavicaj, nikakva prijatelja i nikakav pehar, i cak nikakav krov? Mardžana odgovori: -
Ti imaš zapovijedati, a ja cu se pokoravati.
I Abriza rekne: -
Voljela bih odmah krišom napustiti ovaj grad, tako da o meni
nitko ne zna osim tebe, i vratiti se doma k svojemu ocu i svojoj 238
V Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana materi. Jer ako je meso80 postalo smrdljivo, tada mu ne preostaje ništa osim njegove vlastite svojte, a Allah neka ucini sa mnom, što On hoce. —
O princezo — odgovori Mardžana — to, što ti kaniš uciniti, je
izvrsno. Zatim je Abriza sve pripremala, cuvala je svoju tajnu i pricekala par dana, sve dok kralj nije otišao u lov i dok se njegov sin nije uputio prema tvrðavama, kako bi ondje ostao tijekom nekoga vremena. Tada ona otiðe k Mardžani i rekne joj: —
Željela bih nocas krenuti. Kako se meðutim trebam boriti
protiv udesa? Vec osjecam poroðajne trudove, pa ako ostanem još cetiri ili pet dana, tada cu roditi ovdje i necu biti u stanju, da poduzmem putovanje u svoju zemlju. Ali mi je to bilo napisano na celu. Zatim je neko vrijeme razmišljala pa rekne: — Naði nam nekog muškarca, koji ce s nama putovati i koji ce nas na putu posluživati. Jer ja nemam snage, da nosim oružje. — Tako mi Allaha — odgovori Mardžana — moja gospodarice, ja ne znam nijednoga osim jednoga crnog roba po imenu el--Ghadban81. Taj pripada robovima kralja 'Omara ibn en-Nu'mana i smion je momak, i on drži
stražu na vratima naše palace. Kralj ga je imenovao u našu službu, a mi smo ga obasuli svojom naklonošcu. Stoga cu ja otici i s njim o tome razgovarati. Obecat cu mu nešto novaca i reci mu, da cu mu, ako htjednc ostati uz nas, dati ženu, koju si zaželi. On mi je jednom prije pripovijedao, da je bio drumski razbojnik. Pa ako on bude spreman, tada cemo postici svoj cilj i dospjeti u svoju zemlju. Ona odgovori: —
Pošalji ga k meni, da ja s njime razgovaram!
80 Misli se na meso pokojnikova lesa. sl To jest: Jarosni. 239
Pcdesctipnm noc Tada Mardžana ode i vikne: -
O Ghadban, Allah ti dao srecu, ako ti pristaneš na ono, što
ce ti reci moja gospodarica! I ona ga uzme za ruku i odvede ga k princezi. Kada ju je ugledao, on joj poljubi ruke. Ali kada ga je ona pogledala, njezino se srce prestraši pred njim, i ona rekne u sebi samoj: -
Zaista, nužda daje svoj vlastiti zakon.
I ona mu priðe, da s njim razgovara. Pa premda je njezino srce bilo prestrašeno pred njim, ona mu ipak rekne: -
O Ghadban, reci, hoceš li nam ti pomoci protiv podmuklosti
udesa i cuvati moju tajnu, ako ti je ja otkrijem? Cim ju je rob samo pogledao, njegovo je srce bilo od nje osvojeno, i on se odmah rasplamsa u ljubavi prema njoj. Tako je on mogao samo odgovoriti: -
O gospodarice, ako mi ti nešto zapovijediš, ja od toga necu
uzmicati. Tada ona rekne: -
Ja hocu da ti još ovoga casa uzmeš mene i ovu moju sluškinju,
da nam osedlaš dvije deve, i dva od kraljevih konja, i da na svakoga konja staviš po jedne bisage sa zlatom i hranom i da s nama putuješ
u našu zemlju. Pa ako ti zatim budeš želio ostati kod nas, tada cu te ja oženiti nekom od svojih robinja, koju ceš ti sebi izabrati. Ako se meðutim budeš htio radije vratiti u svoju vlastitu zemlju, tada cemo te mi oženiti i tebi dati ono, što budeš želio. Zatim se možeš vratiti u svoju zemlju, nakon što si dobio toliko mnogo novaca, da ceš time biti zadovoljan. Kada je el-Ghadban saslušao te rijeci, on se vrlo obraduje i rekne: -
O gospodarice, ja cu od srca rado služiti vama dvjema i puto
vati s vama. Konje cu smjesta osedlati. Tako on ode radostan i rekne u sebi samome: 240 \
Povijest kralja, 'Omara ibn en-Nu'mana -
Ja cu vec sprovesti na njima svoju volju. A ako mi ne ucine
po volji, tada cu ih obje ubiti i uzeti od njih novac. Tu namjeru sakrije duboko u svojoj nutrini, ode odatle i ubrzo se vrati s dvije deve i tri konja, od kojih je jednoga sam jahao. Zatim priðe princezi Abrizi i dovede joj jednoga konja, i ona uzjaši na njega i dadne da Mardžana uzjaši trecega konja. Ali je princeza trpjela velike boli od trudova i od prevelike se muke jedva mogla još savladavati. Rob dakle pocne s njima putovati, dan i noc, kroz zemlju izmeðu planina, sve dok nije izmeðu njih i njihove zemlje ležao samo jedan jedini dan hoda. Tada meðutim doðu princezi trudovi, i ona ih više nije mogla zadržati. Tako ona rekne el-Ghadbanu: - Pusti me da sjašim, jer su me pograbili trudovi. A Mardžani dovikne: - Sjaši i sjedni k meni i pomozi mi da rodim! Mardžana brzo sjaši sa svojega konja, a el-Ghadban ucini isto. Cvrsto zavežu uzde obaju konja i pomognu sjahati princezi, koja je :d prekomjernosti bolova bila gotovo bez svijesti. Kada ju je meðutim el-Ghadban vidio na tlu, prodre u njega sotona, i on pred njezinim licem izvuce svoj mac i rekne: -
O gospodarice, podaj mi svoju milost.
Ali kada je cula njegove rijeci, ona ga pogleda i rekne: -
Preostajalo bi samo još to, da se podam crnim robovima,
nakon što sam sebe uskratila kraljevima i junacima!..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju. 241
Ali kada je pocela
^#WWWWW???W??W???WW^ pedesetidruga noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se princeza Abriza — dok je crnomu robu el-Ghadbanu govorila: 'Preostajalo bi samo još to, da se podam crnim robovima, nakon što sam sebe uskratila kraljevima i junacima!' — raspalila od gnjeva i povikala: — Fuj na tebe! Kakve mi to rijeci tu govoriš? Fuj! Takvo što u mojoj nazocnosti ne uzimaj u usta! Znaj, nikada ja necu ništa od toga dopustiti, što ti išceš, pa makar morala takoðer iskapiti pehar smrti. Pricekaj, dok ne oslobodim ovo neroðeno i sebe samu, i dok ne izbacim posteljicu. Ako ti zatim još budeš za to u stanju, ucini sa mnom što hoceš. Ali ako se ti sada ne ostaviš svojega pohotnog govorenja, tada cu se ja zaista ubiti svojom vlastitom rukom i rastati se od svijeta. Zatim cu od svega toga imati pocinak. I ona izgovori stihove: Ghadbdn, okani me se! Dosta sam pretrpjela Od nepravde sudbine i groznog vremena. Razvratno je ponašanje zabranio Gospod Alldh.
On je govorio:'Tko mene ne slijedi, taj je posvecen pakle/tom ognju.' 243
Pedesetidruga noc Zbilja, ja se nikada necu skloniti na loše cinjenje. Ne, to prezirem. Ostavi me, ne pogledavaj me! Ako me ti sa svojim prostaštvom ne ostaviš na miru I ako za volju Alldhovu ne budeš cuvao moju cast, Tada cu svom snagom pozvati muževe mojega naroda I sve cu ih, bližnje, a takoðer i daljnje, dozvati ovamo. Pa cak ako bih bila i sasjecena nekim jemenskim macem, Nikada jednomu prostom momku ne bih slobodno pokazala svoje lice, Nijednomu od svih slobodnih i ljudi od plemenita roda — A koliko još manje nekom kopiletu i bijednom slugi! Kada je el-Ghadban poslušao ove stihove, on silno pobijesni. Njegove oci postanu crvenima od srdžbe, i njegova boja postane žutom. * Njegove nozdrve nateknu, * usne mu se opuste, * a njegov izgled postane dvostruko odvratnim, * i tada on takoðer izgovori još ovu pjesmu: * O ti, Abriza, jao, ne ostavljaj me ipak samoga! Mene je ubila ljubav macem tvojega pogleda. Moje je srce rasjeceno, jer ti sebe okrutno uskracuješ, Moje se tijelo stanjilo, strpljenje mi izmice. Tvoje je oko zarobilo srca carobnjaštvom. A moj se razum povlaci, približava mi se cežnja. 244
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu}mana / makar ti sazvala zajedno puninu zemlje kao vojsku. Ja cu izvršiti svoju volju u ovome trenutku, ovdje! Kada je Abriza saslušala te rijeci, ona gorko zaplace i rekne mu: -
Fuj na tebe, Ghadbane! Kako smije tebi slican takve stvari
tražiti od mene? Ti leglo kopiladi i porode razvrata! Vjeruješ li ti da su svi ljudi jednako zli?
Pri slušanju ovih rijeci postane bijedni momak samo još raz-jarenijim, i njegove oci postanu još crvenijima. On joj priðe i udari je svojim macem po vratnim žilama i rani je na smrt. Zatim uzme novac, žurno odjaši zajedno s njezinim konjem i pobjegne u brdske predijele. Ostavimo mi njega i pogledajmo najprije, kako je prošla princeza Abriza! Ona rodi djecaka, nalik Mjesecu, i Mardžana uzme dijete i obavi potrebne poslove i stavi ga uz bok njegovoj materi. I gledaj, dijete prione uz dojku svoje umiruce matere! Tada Mardžana stisne glasan krik, razdere svoju haljinu, pocne se posipati prašinom po glavi i udarati se po obrazima, sve dok joj nije potekla krv s njezina lica, i uzvikivati: -
Jao, moja gospodarice! Jao, bijedo! Ti umireš od ruke jedno
ga nedostojnoga crnog rob, i to uza svu tvoju vitešku hrabrost. I ona nastavi plakati. Tada se iznenada podigne oblak prašine sve do nebeskog svoda i prekrije poljanu nadaleko i naširoko tamom. * Kada se ona razdvojila, ukaže se jasno * pod njome mnogobrojna ceta konjanika. * To je pak bila vojska kralja Harduba, oca princeze Abrize, a on je dolazio, jer je bio cuo, da su njegova kci i njezine sluškinje bile pob-jegle u Baghdad i da borave kod kralja 'Omara ibn en-Nu'mana. On je izašao sa svojom pratnjom, da se o njoj raspituje kod putnika, nisu lije oni slucajno vidjeli kod kralja. Pa kada je dan puta bio udaljen od 245
Pedesetidmga noc svoje prijestolnice82, ugledao je u daljini tri jahaca, i uputio se prema njima, kako bi ih pitao, odakle dolaze, i kako bi se kod njih raspitao o svojoj kceri. Ti su pak troje, koje je on ugledao u daljini, bili njegova kci i njezina sluškinja i rob el-Gadhban. I on pojasi prema njima, ne bi li kod njih dobio obavijest. Rob je meðutim vidio da oni dolaze i — jer se je prestrašio za svoj život — ubio Abrizu i pobjegao. Kada su ovi došli k njima bliže, kralj Hardub ugleda svoju kcer gdje leži mrtva i njezinu robinju gdje nad njome place. On se baci s konja i onesviješten padne na zemlju. Tada skoce s konja svi vitezovi iz njegove pratnje, emiri i veziri, i smjesta po bregovima razapnu šatore. Za kralja podignu veliki okrugli cador, a velikaši države stupe pred taj kraljevski šator. Cim je meðutim Mardžana ugledala svojega gospodara, ona ga smjesta prepozna i pocne još žešce plakati. Ali kada se kralj probudio iz svoje nesvijesti, on je upita o tome, što se dogodilo. Ona mu ispripovijeda tok dogaðaja i zakljuci s rijecima: —
Gledaj, ubojica je tvoje kceri stanoviti crni rob, koji pripada
kralju 'Omaru ibn en-Nu'manu.
Predhodno mu je takoðer bila priopcila, kako je taj kralj bio postupio s princezom Abrizom. Tada kralju Hardubu svijet pred njegovim ocima postane crnim, i on gorko zaplace. Zatim zatraži jednu nosiljku i položi na nju mrtvu kcer, vrati se u Cezareju i dadne da je se odnese u palacu. Nato on ode k svojoj materi Dhat ed-Davahi i rekne joj: -
Zar da muslimani tako postupe s mojom kcerju? Tu je kralj
'Omar ibn en-Nu'man na silu obešcašcuje, a zatim je ubija jedan od njegovih crnih robova! Ali tako mi Mesije, ja cu, onako kao što je istina da ja tu stojim, osvetiti krv svoje kceri i oprati ljagu sramote sa svoje casti. Inace cu sebi vlastitom rukom oduzeti život. 82 Citatelj je zacijelo vec odavno shvatio, da ce se — ako hoce s užitkom citati 1001 noc - morati osloboditi svoje neugodne navike, da ustrajava u traženju egzaktne informacije. U protivnome naime nikako nece moci zemljopisno uskladiti Abrizin bijeg iz Baghdada sa Šarkanovim bijegom u Baghdad. Dakle: na vremenske se i prostorne nesuglasnosti u ovome štivu zaista mora - na citateljevo dobro! - zažmiriti. 246
Povijest kralja 'Omara ibn m-Nu'mana Zatim on pocne gorko plakati. Ali njegova mati rekne: -
Nitko drugi nije ubio tvoju kcer nego Mardžana.
Jer stara je potajno mrzila Mardžanu. I zatim ona nastavi: - Ne pravi si nikakve brige u pogledu krvne osvete za svoju kcer! Jer tako mi Mesije, ja necu prije odustati od kralja 'Omara ibn en-Nu'mana, sve dok njega i njegove sinove ne pošaljem u smrt. Zbilja, ja cu nad njime izvršiti jedno djelo, nad kojime ce probli-jediti ti zlokobnici i junaci i o kojemu ce se morati pjevati i kazivati u svim zemljama i na svakome mjestu. Ali ti moraš u svemu, što ja kažem, izvršavati moju zapovijed. Tko cvrsto drži pred ocima ono, što hoce, taj takoðer postiže to, što hoce. - Tako mi Mesije — odgovori on - ja ti se nikada u onome, što ti kažeš, necu protiviti. Ona nastavi: -
Dovedi mi stanoviti broj djevojaka, visokosisih djevica, i
sazovi mudrace ovoga vremena. Njima daj neka djevojke poucavaju u filozofiji i finom ponašanju pred kraljevima, u umijecu voðenja
razgovora i skladanju pjesama. I daj neka im drže znanstvena i obrazovna predavanja! Ali ti mudraci moraju biti muslimani, kako bi ih poucavali u arapskome jeziku i predajama, kao i o povijesti kalifa i analima ranijih islamskih kraljeva. Ako to budemo cinili tijekom cetiri godine, svoj cemo cilj postici. Strpljivo dakle priberi svoju dušu i cekaj. Jer jedan od Arapa kazuje: 'Ako se krvna osve ta izvrši poslije cetrdeset godina, onda je to jedno kratko vrijeme.' Ako ove djevojke u svemu tome poducimo, tada cemo biti u stanju, da provedemo svoju volju nad našim neprijateljem. Jer njegova je slaba strana ljubav prema djevojkama. On ima tristaisezdeset priležnica, ka kojima dolazi još sto iz cvijeta tvojih sluškinja, koje su pratile tvoju kcer, nju, koja je ušla k Allahovom Milosrðu. Kada dakle te djevojke budu tako obucene, kako sam ti rekla, ja cu ih uzeti i sama s njima otputovati. Kada je kralj Hardub cuo rijeci svoje matere Dhat ed-Davahi, on ustane vrlo obradovan i poljubi joj glavu. Zatim smjesta pocne 247
Pedesctiðmga noc odašiljati glasnike i poslanike u sve zemlje, da mu dovedu muslimanske mudrace. Oni se pokore njegovoj zapovijedi i otputuju u daleke predjele i dovedu mu, sukladno njegovoj želji, mudrace i ucenjake. Pa kada su ovi stupili pred njega, on im ukaže visoke pocasti, pokloni im pocasne haljine, odredi im uzdržavanja i godišnje prihode i obeca im mnogo novca, ako izobraze djevojke. Odmah zatim naredi, neka se djevojke odvedu k njima..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po kraljevu odobrenju.
:•*
248
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje kralj Hardub mudracima i ucenjacima, kada su stupili pred njega, ukazao visoke pocasti i naredio, neka se djevojke odvedu k njima. I on im dadne u zadatak, da djevojkama posreduju znanje, filozofiju i naobrazbu. Oni su dakle cinili sukladno njegovoj zapovijedi. Toliko daleko kralj Hardub! Sto se pak tice kralja 'Omara ibn en-Nu'mana, on je, kada se vratio iz lova, potražio princezu Abrizu. Ali je nije našao, i nitko mu nije mogao dati izvješce o njoj niti mu objasniti stvar. Tada se on uznemiri i rekne: - Kako može neka žena napustiti palacu, a da to nitko ne primijeti? Ako to tako izgleda u mome kraljevstvu, onda stvari u njemu stoje loše, i nema nikoga da u njemu održava red! Ja ubuduce necu više izlaziti u lov, prije nego što k vratima pošaljem ljude, koji ce biti odgovorni za njihovo nadziranje. Bio je vrlo žalostan i stegnule su mu se grudi zbog gubitka princeze Abrize. U meðuvremenu se njegov sin Sarkan vratio sa svojega putovanja. I otac mu ispripovijeda, što se dogodilo i kako je princeza pobjegla, dok je on bio u lovu. Zbog toga je princ bio duboko ožalošcen. 249
Pedesetitreca noc Sada dakle kralj 'Omar pocne svakodnevno posjecivati svoju djecu i iskazivati im svoju naklonost. On im dovede ucenjake i mudrace, da ih poducavaju, i ispostavi im godišnje prihode. Ali kada je Sarkan to gledao, on dospije u veliki bijes, i zavidio je zbog toga svojemu bratu i svojoj sestri. Konacno postanu vidljivima znakovi bijesa na njegovu licu, i on je venuo od gorcine. Tada mu otac rekne jednoga dana: - Odakle dolazi do toga, da ja gledam, kako tvoje tijelo postaje sve bolesnijim i tvoja boja sve bljeðom? - Moj oce - odgovori Sarkan - koliko god puta ja vidim, kako ti miluješ i obdaruješ mojega brata i moju sestru, mene obuzima ljubomora, i ja se bojim, da ce ona u meni postati tako jaka, da cu ih ja ubiti i da ceš me ti iz osvete smaknuti. To je dakle razlog, zbog kojega je moje tijelo bolesno i moja boja blijeda. Ali sada molim od tebe milost, da mi ti dadneš jednu od svojih tvrðava, koja leži postrance od drugih, kako bih ondje proveo ostatak svojega života. To u poslovici glasi: 'Rastanak od prijatelja je za mene bolji i dolicniji, jer ono što oko ne vidi, to srcu ne nanosi bol.'
I on obori glavu prema podu. Kada je pak kralj 'Omar ibn en-Nu'man saslušao njegove rijeci i saznao, što je bilo razlogom njegove utucenosti, on ga umiri i rekne: -
O moj sine, ja cu ti to dopustiti, a ja nemam u svojoj državi
nijednu vecu tvrðavu nego što je ona od Damaska. Ti trebaš ubuduce ondje upravljati. Brzo on sazove državne tajnike i zapovijedi im, da zgotove potvrdu o postavljenju njegova sina Šarkana za namjesnika od Damaska. Nakon što se to bilo dogodilo, opremili su ga. I on uzme takoðer sa sobom vezira Dandana. Na njega prenese njegov otac upravu i voðenje politike, ukratko, opunomocio ga je u svim poslovima princevskog namjesnika. Zatim se on oprosti sa Sarkanom, isto ucine emiri i velikaši države, i princ se sa svojom cetom otputi prema Damasku. Kada je došao onamo, pocnu stanovnici toga grada udarati u bubnjeve, i puhati u trublje i poðu 250
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana mu, nakon što su okitili grad, u velikoj povorci ususret. U njoj su dostojanstvenici, koji stoje desno od prijestolja, stupali s desne strane, a koji lijevo, s lijeve. Ostavimo mi sada Sarkana i vratimo se natrag k njegovu ocu "Omaru ibn en-Nu'manu! Nakon odlaska njegova sina doðu ka kralju ucenjaci i reknu: -
Gospodaru, tvoja su djeca sada izucila svo znanje, i dobro su
obuceni u filozofiji, finoj naobrazbi i pravilima i ceremonijama. Kralj se tomu vrlo obraduje. I on posvjedoci ucenjacima svoju milost. Vidio je kako je Dau el-Makan narastao i procvao i kako upravlja konjem. Princ se sada nalazio u dobi od cetrnaest godina, i posvetio se pobožnosti i služenju Allahu. Jer on je ljubio siromahe, ucenjake i ljude od Kur'ana, tako da ga je zavolio sav narod od Baghdada, muškarci kao i žene. Jednoga je meðutim dana prolazila karavana haððija83, sa svetim svilenim cilimom, iz Iraka kroz Baghdad, na svome putovanju prema Mekki i ka Grobu Prorokovu - neka Ga blagoslovi i neka Ga pozdravi Allah! Kada je Dau el-Makan vidio karavanu haððija, njega obuzme cežnja, da on isto tako bude haððija. I tako on otiðe k svojemu ocu i rekne: - Dolazim, da te zamolim, da smijem ici na haðð84. Njegov mu meðutim otac odbije molbu, tim što rekne: - Pricekaj do sljedece godine, onda cu ja ici s tobom!
Ali je princ osjecao, da bi mu to odvec dugo trajalo, i tako on otiðe k svojoj sestri Nuzhati ez-Zaman, koju naðe u molitvi. Kada je ta završila svoju pobožnost, on joj rekne: -
Ja ginem od cežnje za haððilukom prema Svetoj Kuci
Allah ovoj u Mekki i prema Grobu Prorokovu — nad Njim neka 83
Haððija je hodocasnik. 84 Haðð je naziv za posjetu Cabe Ka'ba) u Mekki, a samo se putovanje
zove haððiluk. 251
Pedesetitreca noc bude blagoslov i pozdrav! Zamolio sam svojega oca za dopuštenje, ali mi je on odbio moju molbu. Stoga hocu sada uzeti k sebi nešto novca i otputiti se na haððiluk krišom i bez njegova znanja. —
Ja te molim za volju Allaha — klikne ona — uzmi mene sa
sobom i nemoj mi odricati haððiluk ka Grobu Prorokovu - neka Ga blagoslovi i neka Ga pozdravi Allah! Tada on rekne: —
Kada se spusti mrkli mrak, izaði odavde van, a da o tome
ništa nikomu ne rekneš. Ona dakle ustane oko ponoci, uzme k sebi malo novaca i preobuce se u mušku haljinu. Zatim otiðe prema vratima palace i ondje naðe Dau el-Makana sa devama spremnima za putovanje. On joj pomogne da uzjaši i zatim uzjaši i sam. I tako su oboje nocu putovali, dostigli haððijsku karavanu, i s njome su išli dalje, sve dok se nisu našli kod haððija iz Iraka. Zatim su hodocastili sve dalje, i jer im je Allah predodredio srecu, dospiju u Presvetu Mekku, proborave na brijegu 'Arafat i ispune sve haððijske obveze. Zatim poðu prema Medini ka Grobu Prorokovu - Allah neka Ga blagoslovi i neka Ga pozdravi! - posjete ga, i htjednu se sada s haððijama vratiti natrag u svoj zavicaj. Ali Dau el-Makan rekne svojoj sestri: — Draga sestro, obuzela me je želja za time, da posjetim Jeruzalem i Ibrahima85, Allahova prijatelja - Mir bio s njim! — Takoðer ja imam tu želju — odvrati ona.
Zatim on otiðe i unajmi za sebe i svoju sestru mjesto u karavani jeruzalemskih hodocasnika. Oni se spreme i poðu s hodocasnickom povorkom. Baš meðutim te noci sestra imadne napad hladne groznice i bude teško bolesnom. Ali se ona brzo oporavi. Samo što se zatim razbolio takoðer njezin brat. Tada ga je ona njegovala u njegovoj bolesti, koja je potrajala za vrijeme cijeloga njihova putovanja sve do Jeruzalema. Ali je bolest postajala sve gorom, a on je bivao sve slabiji. 85 Ibrahim je biblijski Abraham. 252
Povijest kralja 'Omara ibn m-Nu'mana Oni odsjednu ondje u nekom chanu86 i iznajme si jednu sobu, u kojoj pocnu stanovati, ali Dau el-Makanova bolest je njega obuzimala sve žešce, sve dok nije posve smršavio i bio gotovo bez svijesti. Tada se njegova sestra Nuzhat ez-Zaman vrlo zabrine i uzvikne: —
Nema nikakve visosti i nema nikakve moci do u Allaha
Uzvišenoga i Svemogucega! Ovo je Allahova odluka! Oni dakle ostanu ondje tijekom nekoga vremena, dok se njegova slabost povecavala, pri cemu je ona njega njegovala i kupovala ono nužno za sebe i njega, sve dok nije bio izdat sav novac koji je imala i dok nije postala tako siromašnom, da joj više nije preostao nijedan dirhem. Tada ona pošalje nekoga slugu toga chana na bazar sa nekoliko svojih haljina. Taj ih proda, i ona taj novac potroši na svojega brata. Zatim je prodavala više, i pomalo je isprodavala sav svoj imetak, jedan komad za drugim, sve dok joj nije više ništa ostalo osim jednoga poderanog komada odjece. Tada ona zaplace i uzvikne: —
Allah je vladar nad onim prošlim i onim buducim!
Brat joj meðutim rekne: —
Sestro, sada slutim ozdravljenje, i obuzima me želja za nešto
pecena mesa. -Tako mi Allaha, dragi brate - odgovori ona - ja nemam obraza za prosjacenje. Ali cu sutra otici u kucu nekoga bogataša i putem služenja nešto zaraditi, od cega cemo oboje moci živjeti. Zatim ona pocne neko vrijeme razmišljati i rekne: —
Zaista, za mene to nije lako, da tebe napuštam u ovakvu sta
nju, ali moram sebe prisiliti na to da odem! On odgovori: —
Sacuvao te od toga Allah! Zapasti ceš u bijedu. Ali nema
nikakve visosti i nema nikakve moci do u Allaha! Zatim oboje jedno s drugim pocnu plakati, i ona rekne: 86 Istocnjacko svratiste. 253
Pedesetitreca noc -
Brate, mi smo stranci, koji stanujemo ovdje od prije jedne
pune godine dana, ali još nitko nije pokucao na naša vrata. Trebamo li mi dakle umrijeti od gladi? Ja ne znam nikakvu drugu pomoc, osim da ja izaðem i služim i tebi ponešto donosim, od cega cemo se moci prehranjivati, sve dok se ti ne izlijeciš od svoje bolesti. Zatim cemo otputovati u svoj zavicaj. Ona ostane još neko vrijeme kod njega placuci, dok je on na svojoj bolesnickoj postelji takoðer lijevao suze. Zatim meðutim Nuzhat ez-Zaman ustane, zastre svoju glavu prnjom od kostrijeti, koja je pripadala rupcima gonica deve i koju je posjednik kod njih zaboravio i ostavio. Ona poljubi bratu celo, zagrli ga i ode odatle placuci, a da nije znala, kamo da se okrene. Tako je išla sve dalje, dok ju je njezin brat cekao, sve dok nije bilo blizu vrijeme vecere. Tada ona još nije dolazila, a on je sada bdio, sve dok nije pocela rudjeti zora, ali se ona još uvijek nije vracala natrag k njemu. To je tako dalje išlo tijekom dva dana. Stoga on bude u velikoj brizi, i njegovo je srce drhtalo zbog nje, i glad ga je vrlo pritiskivala. Naposljetku ipak napusti sobu i pozove slugu toga chana i zamoli ga, neka ga odvede na bazar. Taj ga odvede do bazara i ondje ga položi na zemlju. Ubrzo se okupi narod od Jeruzalema oko njega, i svi su bili ganuti do suza, kada su vidjeli njegovo stanje. Zatim im on ucini znak, da bi želio nešto pojesti. I oni za njega uzmu nešto novaca od trgovaca, koji su se nalazili na bazaru, i kupe hrane i nahrane ga njome. Zatim ga odnesu u neki ducan, gdje su za njega raširili hasuru od palmina lišca, i stave mu do glave vrc vode. Kada se spustila noc, svi ljudi otiðu, premda su bili u teškoj brizi poradi njega. Ali oko ponoci on pocne misliti na svoju sestru, i tada njegova bolest ponovo postane žešcom, tako da on od tada nije više jeo niti pio i da je izgubio svijest. Sada ljudi obiðu po bazaru i sakupe meðu trgovcima trideset srebrenih dirhema, iznajme za njega devu i reknu gonicu: - Odvedi ovoga bolesnika u Damask i ostavi ga ondje u bolnici. Možda bude izlijecen i opet zdrav. - Rado — odgovori gonic. 254
Povijest kralja ^Omara ibn m-Nu'mana
Ali u sebi samome on rekne: -
Kako da ja ovoga bolesnika, koji je blizu smrti, vodim u
Damask? Tako on njega otpremi na neko mjesto, gdje se s njime krio do pocetka noci. Zatim ga meðutim baci na gomilu izmeta87 koja se nalazila uz ložionicu nekoga hammama i ode svojim putem. No kada je svanulo jutro, doðe ložac te kupelji na svoj posao, pa kada je vidio Dau el-Makana gdje ondje leži, on povice: -
Zašto bacaju ovaj leš upravo ovamo? I on ga gurne nogom, tako da se ovaj pokrenuo. Tada ložac rekne: -
No da, takav jedan momak kao ti ždere opium i zatim se baci
ovamo, kamo upravo spada. Ali kada mu je pogledao u lice i vidio njegove bezbrade obraze i njegovu ljepotu i ljupkost, obuzme ga sažaljenje prema njemu i spozna da je on bolesni stranac. Tako on uzvikne: -
Nema nikakve visosti i nema nikakve moci do u Allaha!
Zaista, ja sam zgriješio protiv ovoga mladica, jer Prorok - bla goslovio ga i pozdravio Allah! - je zapovijedio, da se poštuje stran ca, prije svega, ako je stranac bolestan. Tada ga on odnese u svoju kucu, donese ga svojoj ženi i rekne joj, da mu ona treba prostrti neki pokrivac i njegovati ga. Ta mu dakle raširi neki pokrivac za spavanje, stavi mu pod glavu jastuk, zagrije za njega vodu i opere mu ruke, noge i lice. Ložac u meðuvremenu ode na trg, uzme nešto ružine vode i šecera i poškropi mu tom vodom lice i dadne mu piti od šerbeta. Izvadi mu takoðer jednu cistu košulju i navuce mu je. Dau elMakan je usisavao zefir ozdravljenja, i zdravlje se opet okrene k njemu. I on se uspravi, oslonjen na jastuk. Zbog toga se ložac obraduje i uzvikne: Isušena se balega (goveði izmet) rabila za loženje. 255
Pedesetitreca noc — Hvala neka je Allahu za ozdravljenje ovoga mladica! O Allah, ja ti se usrdno molim za volju tvojega skrivenog otajstva, da Ti ovoga mladica spasiš posredstvom moje ruke!..."
Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju.
Ali kada je pocel
pedeseticetvrta noc #&??????????????????????????$^
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je ložac uzviknuo: -
O Allah, ja ti se usrdno molim za volju tvojega skrivenog otaj
stva, da Ti ovoga mladica spasiš posredstvom moje ruke! I zatim se on brinuo za njega neumorno tijekom tri dana. Davao mu je da pije šecerni šerbet i vrbovu i ružinu vodu. I ukazivao mu je svakojaku uslužnost i svaku ljubaznost, sve dok se nije zdravlje vratilo u njegovo tijelo i dok Dau el-Makan nije opet otvorio oci. Tada ložac uðe k njemu, i kada ga je vidio da sjedi, sa znakovima poboljšanja, on mu rekne: - Kako si sada, moj sine? - Hvala neka je Allahu - odgovori Dau el-Makan - ja cu uskoro biti dobro i zdravo, ako tako ushtjedne Allah Uzvišeni. Ložac pohvali Gospoda, otiðe žurno na trg i kupi za njega deset pilica. Te donese svojoj ženi i rekne: -
Svakoga dana zakolji za njega po dva, jedno ujutro i drugo
navecer! Tada ona zakolje za njega jedno pile, skuha ga i donese mu ga, dadne mu da jede meso i pusti ga da pije juhu. Kada je bio pojeo, do-
Pedeseticetvrta noc nese mu vrele vode, i on si opere ruke i legne natrag na jastuk. Ona ga pokrije ogrtacem, i on zaspe, sve do vremena popodnevne molitve. Tada mu ona skuha drugo pile, donese mu ga, rastrga ga i rekne: —
Jedi, moj sine!
I dok je on jeo, gledaj, uðe njezin muž, i kada je vidio, kako mu ona daje jesti, on sjedne do njegove glave i upita: — Kako si sada, moj sine? — Hvala neka je Allahu za ozdravljenje! — odgovori on. — Neka ti AMh uzvrati tvoju ljubaznost prema meni! Ložac bude zbog toga veseo, izaðe i kupi šerbeta od ljubicica i ružine vode i dadne mu da to pije. Zaraðivao je pak ovaj ložac svojim radom u hammamu svaki dan po pet dirhema. I on je svakodnevno kupovao za jedan dirhem šecera, ružine vode, šerbeta od ljubicica i vode od vrbina cvata, a za drugi je kupovao pilice. Tijekom cijeloga ga je jednog mjeseca njegovao tako brižno, sve dok tragovi bolesti nisu od njega uzmakli i dok Dau el-Makan nije bio opet zdrav. Sada se ložac i njegova žena obraduju bolesnikovu ozdravljenju, i ložac ga upita: —
Moj sine, hoceš li sa mnom poci u kupelj?
Kada je ovaj to rado potvrdio, on ode na bazar i uzme nekoga gonica magarca, posjedne Dau el-Makana na magarca i pridržavao ga je u sedlu, sve dok nisu došli u hammam. Ondje mu dadne da sjedne i ponudi gonicu jedno mjesto u ložionici. On sam ode na trg i kupi lotosova lišca i bobova brašna, vrati se u hammam i rekne Dau el-Makanu: —
Dragi gospodaru, u ime Allahovo, uði unutra! Ja cu oprati
tvoje tijelo. Tako oni stupe u nutarnju prostoriju hammama, i ložac pocne trljati Dau el-Makanove noge i prati mu tijelo lišcem i brašnom. Tada meðutim doðe hammamski sluga, kojega je gospodar te kupelji bio poslao za Dau elMakana. Kada je taj vidio, kako ga ložac pere i trlja, on priðe i rekne: 258
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mdna - To je presezanje u prava gospodara kupelji. Ložac odgovori: - Tako mi Allaha, gospodar nas obasipa svojom naklonošcu!
Tada se poslužitelj dadne na to, da Dau el-Makanu obrije glavu. Zatim se Dau el-Makan i ložac okupaju, a potom se ložac s ovim vrati natrag kuci. Ondje ga on odjene u košulju od fine tkanine i dadne mu jednu od svojih vlastitih haljina, nadalje jedan lijepi turban i jedan fini opasac, a oko vrata mu stavi svileni rubac. U meðuvremenu je ložaceva žena opet zaklala i skuhala dva pileta, pa nakon što se Dau el-Makan popeo i sjeo na svoju postelju, rastopi muž za njega šecera u vrbovoj vodi i dadne mu da je pije. Zatim pred njega postavi jedaci stol, rastrga pilice, dadne mu da jede meso : da pije juhu, sve dok se Dau el-Makan nije zasitio. On si nato opere svoje ruke, zahvali Allahu Uzvišenomu za ozdravljenje i rekne ložacu: - Ti si taj, posredstvom kojega mi se Allah Uzvišeni smilovao i rukom kojega me je spasio! - Ostavi se takvog govorenja! - odgovori drugi. — Reci nam radije, zbog cega si ti došao u ovaj grad i odakle potjeceš! Jer ja vidim na tvome licu tragove blagostanja. - Reci mi najprije, kako si me ti našao! - rekne Dau el--Makan. - A ja cu tebi poslije toga ispripovijedati svoju povijest. Tada ložac isprica: -
Sto se mene tice, onda znaj, kada sam o ranome jutru došao
na svoj posao, našao sam te gdje ležiš na gomili izmeta, kod vrata u ložionicu, i nisam znao, tko te je onamo bio odbacio. Tada sam te uzeo sa sobom. To je moja cijela pripovijest. Dau el-Makan odgovori: -
Slava neka je Onomu, koji kosti opet budi u život, makar one
vec i strunule! Zaista, moj brate, ti svoju dobrostivost nisi rasuo ni na kakvoga nedostojnoga, i ti ceš za nju žeti plodove. Zatim on ktomu doda: 259
Pcdesetihtvrta noc — Ali u kojoj sam zemlji sada? — Ti si u gradu Jeruzalemu — odgovori ložac. A tada se Dau el-Makan sjeti toga, da je on bio u tuðini, i sjeti se rastanka sa svojom sestrom i pocne plakati. Sada on otkrije lo-žacu svoju tajnu i ispripovijeda mu svoju povijest i izrekne stihove:
Oni su me u ljubavi opteretili preko snage. Za volju njih je na mene došla najteža patnja. O vi, koji ste mi otišli, imajte ipak sucuti prema krvi mojega srca. Cak svaki okrutni zavidnik ima samilosti prema mojoj na-puštenosti. Ne odrecite mi jedan pogled, koji ce ublažiti moje boli, Takoðer strast, koja mi je postala preteškom za podnošenje! Zamolio sam svoje srce, neka htjedne s vama imati strpljenja. Ono rekne: 'Pusti me na miru! Strpljenje nije moj nacin.' Zatim on pocne još jace plakati, sve dok mu ložac nije rekao: —
Ne placi, nego radije slavi Allaha Uzvišenoga poradi spase
nja i ozdravljenja! Sada Dau el-Makan upita: — Koliko je daleko odavde do Damaska? Ovaj odgovori: — Šest dana puta. Dalje Dau el-Makan upita: 260
Povijest kralja 'Omara ibn m-Nu'mana - Hoceš li me poslati onamo? - Dragi gospodaru - odgovori ložac - kako te ja mogu pustili da sam putuješ, tebe, stranog mladica? Ako ti hoceš putovati u Damask, tada cu ja ici s tobom. A ako me moja žena htjedne poslušati i meni se pokoriti i mene pratiti, tada cu ja ondje zasnovati svoje obitavaliste. Jer bilo bi mi vrlo teško, da se rastajem od :ebe. Tada on rekne svojoj ženi: -
Hoceš li ti sa mnom putovati u Damask, glavni grad Sirije, ili
hoceš ostati ovdje, dok ja ovoga mojega gospodara ne otpratim onamo i dok se zatim ne vratim k tebi? Jer on želi poci u Damask, i tako mi Allaha, meni bi bilo teško, da se od njega rastajem, i ja sam za njega zabrinut poradi drumskih razbojnika.
Ona odgovori: - Ja hocu otici s vama dvojicom. A on rekne: - Neka je slavljen Allah, da smo jednodušni! Tako time bude zakljuceno putovanje, i ložac se dadne na to, da sav svoj imetak i imetak svoje žene rasproda..." 261 Tada primijeti Sehrezad, daje pocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
» I pedesetipeta noc I s
Šehrezad nastavi ovako: '"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su se ložac i njegova zeri a sporazumjeli s Dau el-Makanom, da s njime putuju u Damask. Zatim ložac rasproda svoj imetak i imetak svoje žene. I on kupi jednu devu i za Dau elMakana iznajmi jednog magarca za jahanje. Oni se zapute i putovali su bez zadržavanja tijekom šest dana, sve dok nisu dospjeli u Damask. Onamo su došli predvecer. I ložac izaðe i kupi, kako je on to bio navikao, nešto
malo za jelo i pilo. Tako su najprije proveli pet dana. Ali se tada ložaceva žena razboli, i poslije kratkog bolovanja ode k milosti Allaha Uzvišenoga. To je bio težak udarac za Dau el-Makana, jer se on bio navikao na nju i na njezinu rvegu. Takoðer je ložac vrlo tugovao zbog njezine smrti. Sada se obrati princ ložacu, i jer ga je vidio utonula u tugu, on mu rekne: -
Ne tuguj, jer svi mi moramo otici kroz ta vrata!
Tada ga ložac pogleda i rekne mu: -
Allah ti to platio, moj sine! Allah Uzvišeni ce nas u svojoj mi
losti tješiti i uzeti ce od nas tugu. Hoceš li, moj sine, izaci sa mnom, ia si pogledamo grad Damask, kako bi se tvoje srce razvedrilo? Dau el-Makan odgovori: -
Ti si odlucio.
263
Pedesetipeta noc Tada se ložac podigne i stavi svoju ruku u princevu, i obojica su hodali, sve dok nisu došli do staja namjesnika od Damaska, gdje su našli deve, natovarene kovcezima i sagovima i brotaknim tkaninama, i osedlane konje i baktrijske dvogrbe deve. Crni su robovi i mameluci i drugi puk trcali uzbuðeno ovamo i onamo. Tada rekne Dau el-Makan: - Komu pripadaju ove sluge i deve i tkanine! I on upita jednoga od uškopljenika: - Komu ide ova pošiljka? Upitani odgovori: -
To su pokloni, koje emir od Damaska88 zajedno s porezom iz
Sirije šalje kralju 'Omaru ibn en-Nu'manu. Kada je meðutim Dau el-Makan saslušao ove rijeci, oci mu se obliju suzama, i on izgovori ove stihove: 0
vi koji daleko od pogleda mojih ociju
1
vi koji ipak boravite u mome srcu:
Daleko mije vaša ljepota, i moj je život Gorak, moja cežnja nije izlijecena. Ako Alldh odluci, da se mi opet naðemo, U dugim cu pricama objavljivati svoju patnju. Pa buduci da je zaplakao, pošto je bio svršio, ložac mu rekne:
8S Emir znaci gospodar, a u arapskoj rijeci "emir el-bahr" gospodar mora) ima svoje podrijetlo europeizam admiral. Emir od Damaska je dakako damaskski namjesnik — Dau el-Makanov polubrat Sarkan. 264
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mdna -
Moj sine, ti jedva da si ozdravio. Osokoli si dakle srce i nemoj
plakati, jer se bojim za tebe nekoga ponovnog napada. I tako on nije odustajao od toga, da ga tješi i da ga razvedrava. Ali je Dau el-Makan uzdisao i jadikovao, što se nalazi u tuðini i _^eko od svoje sestre i od svoje zemlje. Suze su mu tekle iz ociju, i :n izrekne stihove. Traži hranu u ovome svijetu. Jer gledaj, morat ceš ga napustiti! Imaj na umu: neumoljivoj smrti nikada neceš izbjeci! Tvoje je blagostanje na ovome svijetu ipak samo prevara i obmana. Tvoj je život na tome svijetu budalast, uzaludan trud. Zaista, taj je svijet samo poput odmorišta covjeka na putovanju: Navecer odmara svoju životinju. Ujutro polazi odatle. Zatim on opet zaplace zbog svojega položaja tuðinca, i takoðer ^ožac zaplace zbog gubitka svoje žene. Ali on nije odustajao od toga, da tješi Dau el-Makana, sve dok nije svanulo jutro. Pa kada je izašlo Sunce, on mu rekne: - To je, kao da si ti pomišljao na svoj zavicaj. - Da — odgovori Dau el-Makan - i ja ne mogu ovdje duže boraviti. Stoga cu te preporuciti Allahovim rukama i otputovati s ovim ljudima i polako putovati, sve dok ne doðem u svoj zavicaj. Tada rekne ložac: -
I ja s tobom. Jer ja se ne mogu od tebe rastajati. Ja sam ti
ukazao jednu prijaznost, i sada ti hocu služiti sve do kraja. Dau el-Makan odgovori: 265
Pedesetipeta- noc
-
AMh ti platio!
Jer on se tomu obradovao, da ložac hoce s njime putovati. Zatim ložac smjesta otiðe, proda devu i kupi drugog magarca. I natovari na njega svoju zalihu hrane i rekne Dau el-Makanu: -
Jaši na putu na ovom magarcu, pa kada budeš umoran od ja
hanja, možeš sjahati i hodati! Princ odgovori: -
Neka te blagoslovi AMh i neka pomogne meni, da ti uzvra
tim! Zaista, ti si mi iskazao više dobra nego jedan brat drugomu. Zatim je cekao, dok nije nastala tamna noc. Tada svoje zalihe i prtljagu stave na magarca i krenu na put. Ostavimo mi sada Dau el-Makana i ložaca i vratimo se natrag k njegovoj sestri Nuzhati ez-Zaman! Kada se ona rastala od svojega brata, napustila je chan - koji je njima u Jeruzalemu služio kao konacište — pokrivena krpom od kostrijeti, i izašla na ulicu, kako bi kod nekoga potražila službu, da bi mogla kupiti za svojega brata peceno meso, za kojim je on imao želju. Hodala je placuci, a da nije znala, kamo bi se trebala okrenuti. Njezine su misli bile kod njezina brata, kod njezinih i u zavicaju, i ponizno se molila Allahu, da ushtjedne svoj toj nevolji uciniti kraj. I ona izgovori ove stihove: Crna pada noc, budi se ljubav sa svojim bolima, I cežnja grozno drma svom mojom patnjom. Gorka muka rastanka sada stanuje u mojoj nutrini, A sva me ta teška patnja cini spremnom za smrt. Ljubav mi krade san, cežnja me pali kao vatra, Suze objavljuju, što potajno boravi u meni. 266
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana Ne poznajem nikakav put k ponovnom viðenju, Koje bi me izlijecilo od moje bijede i moje bolesti. Vatra je mojega srca zapaljena na mojoj cežnji, Muci me pakleni žar kao kazna za tešku krivnju89. Dosta, ti koji me koriš zbog onoga, što me je pogodilo! Sto mije bilo predodreðeno, podnosim u strpljivosti. Kunem se ljubavlju, nikada se necu utješiti — A zakletve su zaljubljenih poznate kao visoke i svete.
O noci, reci pripovjedacima ljubavi, kako mi se to zbilo, Posvjedoci svoje znanje, da ja u tebi nisam našla nikakva sna. Zatim ona poðe placuci dalje, I dok se ona obazirala na lijevo i -esno, doðe neki šeih, doputovao iz pustinje ovamo s pet drugih Beduina90. Taj je stari promotri i uvidi, da je lijepa, premda je na glavi nosila krpu od kostrijeti. I on se zaprepasti nad njezinom ljepotom i rekne u sebi samome: 39 Je li krivnja 'Omara ibn en-Nu'mana za mucenicku smrt hrabre Abrize :.::sta pala na glavu njegove djece? Podsjecam citatelja, da je sama Abriza u pedesetiprvoj noci izjavila da je za svoju sudbinu kriva upravo ona sama, to jest: da nije svijet nepravedno postupio prema njoj, nego da se ona ogriješila o sebe --mu. Pruža li meðutim roman u cijelosti odgovor na to pitanje, to naravno ostaje na cijenjenom citatelju, da sam prosudi. Pitanja pak o razlikovanju pojmanja .-.dividualne i kolektivne odgovornosti kod muslimana i kršcana ovaj ovdje pisac bilježaka ispod crte ipak radije ostavlja po strani. 90 Beduin se na arapskome kaže badavi, što znaci pustinjski, dakle — stanovnik pustinje. No ta rijec - jer se pod njome podrazumijeva covjeka bez stalna boravišta - cesto znaci i skitnica, s raznima negativnim suznacenjima. 267
Pedesetipeta noc -
Ta je ocaravajuce lijepa. Ali izgleda propalo. Bila ona od pu
ka ovoga grada ili neka strankinja, ja je moram imati. Zatim ju je polako slijedio, sve dok joj nije u nekoj uskoj ulicici prišao ususret i preprijecio joj put. Tada je nazove, da je ispita, i rekne: - Kcercice, jesi li ti slobodna ili robinja? Kada je to cula, ona ga pogleda i zamoli ga: - Tako ti tvojega života, ne obnavljaj mi moj jad! On meðutim nastavi: -
Ja sam imao šest kceri, ali mi je pet od njih umrlo, a ostala
mi je samo jedna, najmlaða. Htio sam te dakle upitati, je li ti pripa daš narodu ovoga grada ili si strankinja. Jer ja bih te volio uzeti sa sobom i odvesti te k njoj, kako bi joj ti pravila društvo i kako bi ona zahvaljujuci tebi zaboravila tugu za svojim sestrama. Ako ti dakle nemaš nikakve svojte, tada cu te ja držati kao kcer, a ti ceš mi sama biti kao vlastito dijete.
Kada je Nuzhat ez-Zaman cula te rijeci, ona rekne u sebi samoj: -
Možda se mogu povjeriti ovomu staromu.
Zatim posramljeno pogne glavu i rekne: -
Dragi strice, Ja sam strana djevojka, Arapkinja, i imam
jednoga bolesnog brata. Pod jednim cu te uvjetom pratiti k tvojoj kceri, da ja naime samo dan trebam provoditi kod nje i da se smi jem nocu vracati natrag k svojemu bratu. Ako si ti s time sporazu man, tada cu ja poci s tobom. Jer ja sam strankinja, i nekoc sam u svome plemenu stajala visoko u casti, ali sam postala siromašnom i prezrenom. Došla sam sa svojim bratom iz zemlje Hidžaza, i bojim se, da on ne zna, gdje sam. Kada je Beduin to saslušao, on rekne u sebi samome: -
Tako mi Allaha, postigao sam svoj cilj!
Nato se on obrati njoj i rekne: 268
Povijest kralja 'Omara ibn m-Nu'mdna -
Nitko mi ne smije biti miliji od tebe. Želio bih samo, da ti mo
joj kceri obdan praviš društvo, a o pocetku noci možeš odlaziti k svojemu bratu. Ili ako ti je to draže, dovedi ga ovamo, da on stanu je kod nas. Xa ovaj je nacin Beduin nastavi tješiti i prijazno joj se obracati, dok ona nije dopustila da je zaludi i pristala, da mu služi. On poðe ispred nje, pa kada ga je ona pocela slijediti, on dadne svojim ljudima znak. Nato oni požure naprijed, upregnu dromedare91, natovare ih, i stave takoðer na njih mješine s vodom i vrece sa zalihama, kako bi po njihovu dolasku mogli s devama odmah krenuti. No * bio je taj Beduin kopile i ulicni lopov * koji je vršio izdaju protiv neprijatelja * lukav pljackaš i prepreden momak *, koji nije imao niti sina ni kceri, pravi drumski razbojnik. On je meðutim sreo ovu jadnu djevojku, jer
je to bila tako odredila Allahova volja. L'sput joj je neprestano govorio, sve dok nisu bili izvan grada Jeruzalema. Ondje on naðe svoje drugove kod dromedara spremnih za put. Sada beduin uzjaši jednu devu, i dadne da Nuzhat ez--Zaman jaši iza njega. I oni su putovali dalje cijelu noc. Tu ona spozna da su beduinove rijeci bile izgovor i da ju je prevario. I ona pocne plakati i kricati tijekom cijele noci, dok su razbojnici od straha, da bi ih tko mogao vidjeti, usmjerili svoj put prema brdima. Kada se meðutim približilo jutro, sjašu s deva, a Beduin priðe k Nuzhati ez--Zaman i napadne je: -
Cemu to zavijanje, ti gradska damice? Tako mi Allaha, ako
ne prestaneš zavijati, pretuci cu te na smrt, ti kurvo iz grada! Kada je ona to cula, nije više željela živjeti, nego je priželjkivala smrt. I tako mu ona dovikne: -
Bijedni starce, sjedobradi iz pakla! Kako si mogao mene —
koja sam ti ukazala povjerenje - izdati, i sada me hoceš muciti? Kada je cuo njezine rijeci, on na nju povice: 91 Dromedar je zapravo jednogrba deva, ili: deva trkacica — Camelus drom-edaiius. 269
Pedesetipeta noc -
Ti razvratnice, usuðuješ li se, da meni upucuješ drske prigo
vore? I on joj priðe s bicem i pocne je udarati i govoriti: -
Ako ne budeš tiho, ubit cu te!
Ona zanijemi na neko vrijeme. Ali se zatim sjeti svojega brata i svoje nekadašnje srece, i pocne krišom plakati. Sljedecega dana potom ona se obrati Beduinu i rekne: -
Kako si me ti mogao obmanuti i domamiti me u ovu planin
sku pustinju, i što ti namjeravaš sa mnom? Ali njegovo srce zbog ovih rijeci postane samo još tvrðim i on rekne: -
Ti bijedna bludnice, zar se ti usuðuješ, da meni upucuješ
drske prigovore?
On odmah uzme bic, i tukao ju je njime po leðima, dok nije bila gotovo onesviještena. Ona se sada sagne nad njegove noge i pocne ih ljubiti. Tada on odustane od toga da je tuce, te je pocne grditi i govoriti: -
Tako mi moje kape, ako te ja opet vidim ili cujem da zavijaš,
odsjeci cu ti taj jezik i utaknuti ga u tvoju picku, ti kurvo iz grada! Tada ona zanijemi i ne dadne mu više nikakav odgovor. A buduci da su je udarci boljeli, ona se šcucuri i pogne glavu na grudi. Pri tome je mislila na svoj jad i poniženje nakon svoje nekadašnje srece, i na udarce, koje je bila pretrpjela. Sjecala se takoðer svojega brata i njegove bolesti i samoce, i razmišljala je o napuštenosti njih obaju. Suze su joj tekle niz obraze, i tiho placuci ona izgovori stihove: To je nacin postupanja srece: cas odlazi, cas se opet vraca, I nijednomu smrtniku ne ostaje trajno vjernom. Svaka stvar na ovome svijetu ima svoje vrijeme, A rokovi svih ljudi ipak jednom prolaze. 270
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana Koliko još dugo ja trebam podnositi zlu kob i jezu? Jao nad životom, koji se u cijelosti sastoji od zle kobi i jeze! Ne blagoslovio Alldh one dane, koji su mi donosili kratku srecu, Srecu, u cijim se naborima vec nalazila bijeda. Moja je želja zaglavila, nada je odsjecena, A rastankom je odreceno ponovno viðenje. O ti koji prolaziš mimo kucu, u kojoj ja boravim, Izvijesti ga o meni, koja vazda lijem suze i naricem. Kada je ona završila, Beduin priðe k njoj i nagne se nad njome. Pa buduci da je osjetio sucut prema njoj, on joj otre suze. I on joj dadne jedan jecmeni kruh i rekne: —
Ja to ne volim, kada mi netko u mome gnjevu upucuje drske
prigovore. Zato mi u buducnosti nemoj više upucivati takve dr zovite prigovore! Ja cu te prodati nekomu dobrom covjeku, kao što sam ja, koji ce s tobom ljubazno postupati, kao što sam to cinio ja. Ona odgovori: —
Sto ti uciniš, to je pravo.
Zatim, kada joj je noc postala dugackom i kada ju je pocela muciti glad, ona malo pojede od onoga jecmenog kruha. A o ponoci Beduin dadne znak za polazak..."
Tada primijeti Šehrczad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 271
Ali kada je pocela
&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&$ ^#?W??WW?W?W?W???WW?^ pedesetišesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Nuzhat ez-Zaman -kada joj je Beduin dao jecmeni kruh, i kada joj je obecao, da ce je prodati nekomu izvrsnom covjeku, kao što je on - rekla: -
Što ti uciniš, to je ispravno.
I o ponoci, kada ju je pocela muciti glad, ona pojede nešto malo od jecmenog kruha, a beduin zatim izda svojim ljudima zapovijed za polazak. Tako oni natovare terete, i on uzjaši devu i dadne Nuzhati ez-Zaman da jaši iza njega. Jahali su tijekom tri dana bez zadržavanja, sve dok nisu došli u grad Damask. Ondje odsjednu u Chanu es--Sultani92 blizu Namjesnikovih Vrata. Nuzhat ez-Zaman je meðutim postala blijedom od jada i zbog napora na tome putovanju, i ona pocne plakati nad svojom nesrecom. Stoga Beduin priðe k njoj i rekne: —
Ti gradska kurvo, ako ne prestaneš tako zavijati, tako mi
moje kape, ja cu te prodati samo nekomu Židovu! Nato je on uzme za ruku, odvede je u jednu odaju i otiðe na bazar. Ondje se uputi k trgovcima, koji su trgovali s robinjama, i porazgovara s njima, tim što je rekao: 92 Ime recenoga karavanseraja znaci - Sultansko Svratiste. 273
Pcdesetiksta noc -
Doveo sam sa sobom jednu robinju. Ali je njezin brat bo
lestan, i ja sam ga poslao k svojim ljudima u Jeruzalem, kako bi ga oni njegovali, sve dok ne bude izlijecen. Sada je hocu prodati. Ali otkada je njezin brat postao bolesnim, ona place, i vrlo joj je teško pao rastanak od njega. Zato bih volio, da onaj, tko ju je voljan od mene kupiti, blago razgovara s njome i da joj kaže, da njezin brat leži bolestan u Jeruzalemu kod njega. Zatim cu mu ja spustiti cijenu. Tada pristupi jedan od trgovaca i rekne: -
Koliko je ona stara?
On odgovori: -
Ona je djevica, i upravo zrela za udaju. I ona posjeduje
razum, finu naobrazbu, duhovitost, ljepotu i ljupkost. Ali od onoga dana, kada sam njezina brata poslao u Jeruzalem, njezino se srce izjeda u cežnji za njim, tako da je njezina ljepota išcezla i njezin izgled promijenjen. Kada je dakle trgovac to saslušao, on poðe s Beduinom i rekne: -
Slušaj, ti šeihu Arabljana, ja cu ici s tobom i od tebe kupiti tu
djevojku, ciji razum, finu naobrazbu, ljepotu i ljupkost ti tako jako hvališ. I ja cu ti platiti njezinu cijenu, ali samo pod odreðenim uvje tima. Ako ih ti ispuniš, tada cu ti ja platiti njezinu cijenu. Ali ako ih ti ne ispuniš, ja ti je tada vracam natrag. Beduin odgovori:
-
Ako hoceš, odvedi je k sultanu i postavljaj mi svaki uvjet, koji
želiš! Ako je naime odvedeš k njemu, kralju Šarkanu, sinu kralja 'Omara ibn en-Nu'mana, gospodara od Baghdada i Chorasana, ona ce mu se možda svidjeti, pa ce ti on zatim platiti njezinu cijenu i ktomu još jednu dobru zaradu za tebe. Tada trgovac rekne: -
Ja takoðer imam upravo njega moliti za nešto, naime za to,
da mi on u Državnom uredu ispostavi ispravu o oslobaðanju od ca rine i da mi dadne napisati pismo preporuke svojemu ocu 'Omaru 274
Povijest kmlja 'Omarn ibn en-Nu'md-na ibn en-Nu'manu. Ako on dakle od mene otkupi tu djevojku, ja cu ti odmah odvagati njezinu cijenu. -
Ja prihvacam te uvjete - odgovori Beduin.
Obojica dakle doðu do onoga mjesta, na kome se nalazila Nuz-hat ez-Zaman. I Beduin priðe k vratima odaje i povice i rekne: -
Nadžija!
Bio ju je naime tako nazvao. Ali kada ga je cula, ona pocne plakati i ne dadne nikakav odgovor. Nato se on obrati trgovcu i rekne mu: -
Tu ona sjedi. Tu je imaš! Uði k njoj, razgovaraj s njome
ljubazno, kao što sam ti to ja stavio na srce! Trgovac uðe pristojno unutra i uoci da je ona cudesno lijepa i ljupka. Osobito ga je obradovalo, što je vladala arapskim jezikom. Tada on rekne beduinu: -
Ona je takva, kao što si ti to rekao. I ja cu za nju dobiti od
sultana ono, što hocu. I on joj rekne:
- Mir bio s tobom, kcercice, kako si? Ona se okrene prema njemu i rekne: - To je takoðer bilo zabilježeno u knjizi udesa. Zatim ona baci na njega jedan pogled i uvidi, da je on covjek poštovanja dostojnog izgleda, i lijep u licu, i ona rekne u sebi samoj: -
Vjerujem, da ovaj dolazi, da me kupi.
Zatim je razmišljala dalje: -
Ako se budem od njega suzdržavala, tada cu ostati kod ovoga
nasilnika, i taj ce me pretuci na smrt. U svakome je slucaju ovaj covjek ipak lijepa lica, pa se mogu nadati, da ce mi kod njega biti bolje nego kod ovoga neotesanog Beduina. Možda on sada dolazi, da me cuje kako govorim. Zato cu mu ja dati neki ljubazan odgovor. 275
Pedesetišesta noc Njezine su meðutim oci bile kroz to vrijeme oborene prema podu, pa ona sada svoj pogled podigne prema njemu i rekne dražesnim glasom: —
Takoðer s tobom neka je mir, moj gospodaru, i Allahova
milost i blagoslov! Tako93 je to Prorok zapovijedio - neka ga Allah pozdravi i neka ga blagoslovi! Ti pitaš, kako sam. Ali da poznaješ moju sudbinu, ti bi takvu zaželio jedino svojemu neprijatelju. Zatim ona ušuti. Kada je meðutim trgovac saslušao njezine rijeci, on bude gotovo izvan sebe od radosti. Brzo se okrene k beduinu i upita: . - Koliko je visoka njezina cijena? Jer zaista, ona je plemenita. Tada Beduin postane gnjevan i uzvikne: —
Ti ceš mi takvim brbljanjem robinji zavrtjeti mozgom! Zašto
govoriš, da je plemenita, kada je ona ipak otpad od robinja i iz najniže klateži? Ja ti je necu prodati!
Po tim rijecima primjeti trgovac, ta je taj covjek slab u pameti, i on rekne: —
Primiri se! Jer ja je hocu kupiti od tebe zajedno s nedostatci-
ma, koje ti tu spominješ. — A koliko ti hoceš za nju platiti? - upita Beduin. Trgovac odgovori: — Samo otac imenuje dijete. Postavi svoj zahtijev! Nato Beduin: — Ti moraš sam imenovati cijenu. Sada trgovac rekne sam u sebi: —
Ovaj je Beduin neko kricalo i zvekan. Tako mi Allaha, ja ne
znam nikakvu cijenu za nju. Znam samo to, da je ona svojima finim rijecima i svojom ljepotom zadobila moje srce. Ako umije citati i 0:1 Kur'an 4,88. 276
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana ?>sA\, to bi bila za nju i njezina kupca najviša sreca. Ali ovaj beduin ne poznaje njezinu vrijednost. Zatim ga on nagovori: -
Seihu Arabljana, ja cu ti u gotovu novcu, bez odbitka za
rorez i za prirez sultanu, dati dvjesta zlatnika. Kada je meðutim Arapin to cuo, on dospije u žestok bijes, povice na trgovca i rekne: -
Diži se odatle i odlazi svojim putem! Tako mi Allaha, kada bi
mi ti za ovu prnju od kostrijeti, koju ona nosi, ponudio dvjesta dinara, ja ti je ne bih prodao. Sada je ja necu više prodavati, nego cu je zadržati kod sebe, da cuva deve i melje žito. Nato on povice na nju i rekne: -
Dolazi ovamo, ti smrdljiva marvo, ja te necu prodavati!
Zatim se opet okrene k trgovcu i rekne:
-
Ja sam tebe držao za nekog covjeka od razuma, ali tako mi
moje kape, ako ti ne odjebeš od mene, tada cu ti dati da cuješ ono, što ti se nece svidjeti! Trgovac meðutim rekne u sebi: -
Zaista, ovaj je beduin mahnit i ne poznaje njezinu vrijednost.
I ja zasada necu više govoriti o njezinoj cijeni. Jer tako mi Allaha, kada bi on bio pri pameti, on ne bi govorio: 'tako mi moje kape'! Tako mi Allaha, ona vrijedi bogatstvo perzijskih kraljeva, i ja nemam uza se njezinu cijenu. Ali cak i ako on bude još više zahtije vao, dat cu mu ono, što bude tražio, pa makar to bilo sve moje dobro i imetak. On se iznova obrati Beduinu i rekne mu: -
Seihu Arabljana, strpi se i primiri se i reci mi, što ona ima kod
:ebe u haljinama! Tada Beduin povice: -
Sto ce ova kurva s haljinama? Tako mi Allaha, ovi dronjci, u
koje je umotana, dovoljni su za nju. 277
Pedesetišesta noc —
S tvojim dopuštenjem - rekne trgovac - ja cu otkriti njezi
no lice i istražiti je onako, kako se istražuju robinje, koje se misli kupiti. Ovaj odgovori: —
Samo naprijed, ucini, što hoceš! Allah ce zaštiti tvoju mla
dost! Istražuj je izvana i iznutra, i ako hoceš, svuci joj te haljine i pogledaj je, kada je gola. Ali trgovac uzvikne: —
Sacuvao me od toga Allah! Promotrit cu samo njezino lice.
Zatim joj on priðe, i bio je smeten od njezine ljepote i dražesnosti..." 278 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je trgovac prišao Nuz-hati ez-Zaman, i da je bio smeten od njezine ljepote i dražesnosti. Zatim on sjedne pokraj nje i upita je: - Gospodarice, kako se ti zoveš? Ona odgovori: - Pitaš li me za moje sadašnje ime ili za prijašnje? Tada trgovac upita:
- Zar ti onda imaš dva imena, jedno sadašnje, a jedno prijašnje? - Da - odgovori ona - prije je moje ima bilo Nuzhat ez--Zaman94, ali je sada moje ime Ghussat ez-Zaman95. Kada je trgovac to saslušao, oci mu se obliju suzama, i on rekne: - Nemaš li ti nekoga bolesnog brata? - Da, tako mi Allaha, o gospodaru — rekne ona — ali je njega i mene rastavio udes, i on leži bolestan u Jeruzalemu. 94
Milje Vremena.
95
Groza Vremena.
279
Pedesetisedma noc Trgovac je bio zbunjen probranošcu njezina govora, i on rekne u sebi samome: — Taj je Beduin rekao istinu. Nuzhat ez-Zaman meðutim pomisli na svojega brata i na njegovu bolest, i na to, da se ona morala od njega rastati, dok je on ležao bolestan u tuðini, pogotovo što nije znala što mu se dogodilo. Takoðer pomisli na sve, kroza što je morala proci kod beduina, i na rastanak od svoje matere i svojega oca i svojega zavicaja. Tada joj poteku suze u velikim kapima niz obraze, i ona pocne: Ma gdje da ti bio, neka te ushtjedne cuvati Gospod, Putnice, ti, koji moje srce držiš zarobljenim! Allah neka ti bude, ma kamo da odlaziš, zaštitnikom, Koji ce te cuvati od nesrece i nevolje ovoga svijeta! Ti si išceznuo: moje oko cezne za tvojom blizinom, Ah, moje suze teku u potocima. Kada bih barem znala, u kojemu zemaljskom kraju Ti je neka kuca ili pleme dalo zaštitu! Piješ li ti sada živu vodu Kao neka ruža, dok suza mene napaja? Uživaš li ti san, dok ja bdijem Na svojoj postelji, kao pržena žeravicom? 280
Povijest kralju 'Omara ibn en-Nu}mana Sve drugo, osim da si mi daleko, Mije lako — sve cu rado podnijeti. Kada je trgovac saslušao njezine stihove, on zaplace i ispruži ruku, da joj otare suze s obraza. Ona meðutim pokrije svoje lice i rekne: -
To nipošto, o gospodaru!
Beduin je meðutim sjedio i gledao nju, kako umata svoje lice pred trgovcem, kada joj je on htio otrti suze s obraza. I on povjeru-e. da se ona htjela braniti od toga, da je gleda. Tada on skoci na noge, i pritrci k njoj, i odvali joj devinim ularom, koji je držao u rukama, jedan tako žestok udarac po ramenima, da ju je oborio licem prema tlu. Tada se neki kamen na zemlji zarije u njezinu obrvu i rasijece je, a krv joj potece niz lice. Ona istisne glasan krik, gorko zaplace i sruši se onesviještena. Takoðer trgovac zaplace, i on sebi rekne: -
Ja ne mogu drugacije, moram kupiti ovu robinju, pa makar
to bilo za njezinu težinu u zlatu, kako bih je oslobodio od ovoga nasilnika. I on pocne Beduina grditi, dok je Nuzhat ez-Zaman ležala onesviještena. Kada je ona opet došla k sebi, otare si suze i krv s iica, i poveže si glavu. I ona podigne svoj pogled prema nebu, i pocne se iz zabrinuta srca usrdno moliti svojemu Gospodu, tim što je govorila: Smilovanje za onu, koja je stajala u castima, I koju je nesreca dovela u nuždu! Ona place. Tece poplava njezinih suza. Ona pita: 'Zar ništa ne pomaže protiv moci sudbine?' 281
Pedesetisedma noc Potom se ona okrene k trgovcu i rekne šapcuci: -
Zaklinjem te, ne ostavljaj me kod ovoga nasilnika, koji ne
poznaje Allaha Milosrdnoga! Ako ja budem morala ovdje provesti još ovu noc, ubit cu se vlastitom rukom. Spasi me od njega, pa ce tebe Allah spasiti od paklenoga ognja! Tada trgovac rekne Beduinu: - Šeihu Arabljana, ova djevojka nije ništa za tebe. Prodaj mije za koju cijenu hoceš! - Uzmi je — rekne Beduin - i plati mi njezinu cijenu! Inace cu je odvesti natrag u logor, i ondje je pustiti da cuva deve i skuplja njihov izmet. Onda trgovac rekne: - Dajem pedesettisuca dinara. - Ponudi više! — odgovori Beduin. - Sedamdesettisuca dinara — rekne trgovac. - Ponudi više! - odgovori Beduin. - To još nije glavnica, koju sam ja u nju uložio. Jer ona mi je izjela jecmenog kruha u vrijednosti od dcvedesettisuca zlatnika. Trgovac meðutim odgovori:
-
Ti i tvoji i cijelokupno tvoje pleme, vi niste za cijeloga svojeg
života još požderali jecma za tisucu dinara. Ali cu ti ja reci još samo jednu jedinu rijec, pa ako ti njome još ne budeš zadovoljan, tada cu ti dovesti na vrat namjesnika od Damaska, i on ce ti je oteti silom. Beduin: - Reci! - Stotisuca — rekne trgovac. - Prodajem ti je za tu cijenu - odgovori Beduin. - Moci cu za to kupiti sol. Tima se rijecima trgovac nasmije, otiðe u svoj stan, uzme 282
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mdna novac96 i dadne ga Beduinu. Taj ga uzme, tim što je sam u sebi rekao: - Moram ici u Jeruzalem. Možda ondje naðem njezina brata, kojega cu dovesti ovamo i takoðer prodati. Tako on uzjaši devu i odjaši, sve dok nije došao u Jeruzalem. I on otiðe u chan i zapita za Dau el-Makana, ali ga više nije našao. Toliko dakle daleko Beduin! Ali ostanimo mi kod trgovca i Nuzhate ez-Zaman. Kada ju je zaprimio pod svoje, on joj nabaci par svojih haljina i odvede je u svoj stan..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 96 Stotisuca dinara je zaista bajoslovna svota, i može se opravdati samo time što je Nuzhat ez-Zaman kci isto tako bajoslovnoga 'Omara ibn en-Nu'mana. Premda to zasada zna samo pripovjedacica Sehrezad, a znamo to dakako i mi, njezini slušatelji. Sto se pak tice cjenkanja, to je prastari svecani obred, koji još i danas na Istoku živi. U normalnim bi to doduše okolnostima išlo - gotovo u pravilu — ovako: Prodavac traži stotisuca, kupac nudi pedeset, a konacni sporazum pada na sedamdesetipettisuca. No posve je razumljivo, da ove ovdje okolnosti nisu normalne okolnosti. Zato i ovo cjenkanje ide na neki nacin jednosmjerno. 283
Ali kada je pocela
&#WWW??W$WWWW?W?$W$^ pedesetiosma noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je trgovac, kada je primio od Beduina Nuzhatu ez-Zaman, nju odveo u svoj stan i odjenuo je u raskošne haljine, zatim s njome sišao na bazar i kupio joj svaki nakit, koji je poželila. Taj on stavi u svileni rubac, položi to pred nju i rekne joj: —
Sve je ovo tvoje, i ja ne tražim ništa od tebe, osim da ti sul
tanu, namjesniku od Damaska, kada te pred njega odvedem, imenuješ cijenu, za koju sam te kupio, makar je ona takoðer u poreðenju s tvojom vrijednošcu neznatna. I kada budeš kod njega, nakon što te on od mene kupi, ispripovijedaj mu, kako sam ja s robom postupao, i zamoli ga za mene za kraljevsko pismo o oslobo ðenju od carine s pismenom preporukom, koju cu ja moci donijeti pred njegova oca, kralja 'Omara ibn en-Nu'mana, gospodara od Baghdada, sadržaja, da on ushtjedne zabraniti, da mi se uzimaju carine na moje tkanine i svu robu, kojom trgujem. Kada je saslušala njegove rijeci, ona pocne plakati i grcati, a trgovac joj rekne: —
Gospodarice, primjecujem, da su — kada god ja spomenem
Baghdad — tvoje oci pune suza. Živi li ondje tko, koga ti ljubiš? Ako je to neki trgovac, ili inace tko, ti mi reci. Jer ja ondje pozna285
Pedesetiosma noc jem sve trgovce i druge ljude. Pa ako bi mu ti voljela poslati neku obavijest, ja cu je prenijeti. Ona rekne: -
Tako mi Allaha, ja ondje nemam nikakvih poznanika meðu
trgovcima ili drugim ljudima. Ja ne poznam ondje nikoga drugoga, osim kralja 'Omara ibn en-Nu'mana, vladara od Baghdada. Cim je trgovac to cuo, on se nasmije, i vrlo obradovan rekne u sebi samome: —
Tako mi Allaha, ja sam postigao svoj cilj.
Zatim joj on rekne: -
Jesi li mu ti jednom ranije bila pokazana?
Ona odgovori: —
Ne, ali sam bila odgajana zajedno s njegovom kcerju. On me
je volio, i ja kod njega stojim visoko u casti. Ako bi ti dakle želio, da ti kralj ispostavi željenu ispravu, daj mi tintarnicu i papir, da ja napišem za tebe pismo. Pa kada prispiješ u grad Baghdad, vlas torucno uruci to pismo kralju 'Omaru ibn en-Nu'manu i reci mu: * 'Promjenjivi su slucajevi od noci i dana * tukli tvoju robinju Nuzhatu ez-Zaman buzdovanima. * Ona je bila nošena na prodaju od mjesta do mjesta, * a ona ti daje prenijeti svoje pozdrave.' * Ako te bude zatim dalje pitao o meni, tada mu reci, da se ja sada nala zim kod namjesnika od Damaska!
Tada se trgovac zaprepasti nad njezinom rjecitošcu, i poraste njegova ljubav prema njoj, i on joj rekne: -
Ja to sebi ne mogu drugacije pomišljati, nego da su te ljudi
zaludili i zatim prodali za novac. Reci mi, znaš li napamet Kur'an? —
Da — odgovori ona. — A poznajem takoðer filozofiju, nauk
o lijecenju, znanstvenu propedeutiku97, i komentar lijecnika GaPropedeutika je prednaobrazba, uvod u znanost. 286
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mdna lena98 uz Hipokratove" spise, a ja sam ga takoðer sama komentirala. Nadalje sam takoðer citala Tazkire, i komentirala Burhan100.1 proucila sam spise Ibn el-Baitara101 o ljekovitom bilju, i u stanju sam raspravljati o Mekka-Kanonu ibn Sine102. Ja umijem rješavati zagonetke i postavljati probleme, u stanju sam govoriti o geometriji i okretna sam u anatomiji. Citala sam knjige šafiita103, Prorokove predaje i gramatiku. I ja sam kadra raspravljati s ucenjacima i razgovarati o svima drugim znanostima. Okretna sam takoðer u logici i retorici, aritmetici i astronomiji. I poznajem tajne znanosti i umijece izracunavanja vremena za molitvu — sve te znanosti ja razumijem. Zatim ona nastavi, okrenuvši se k trgovcu: -
Donesi mi tintarnicu i papir, da napišem za tebe pismo, da ti
bude od pomoci na tvome putu za Baghdad, tako da ceš prolaziti bez putovnica! Kada je meðutim trgovac to cuo, on uzvikne: -
Izvrsno! Izvrsno! Sretan lije taj, u cijoj ceš ti palaci živjeti!
Zatim uzme za nju papir i tintarnicu i pero od mjedi, pa kada je s tim stvarima stao pred nju, on poljubi pod, kako bi je pocastio. A ona uzme list, lati se pera i napiše na njem ove stihove: 98
Cuveni lijecnik iz II. stoljeca poslije Krista. 99 Galen je mnoge radove posvetio komentiranju velikoga svojeg prcdhod-
nika, grckog lijecnika Hipokrata (umro u IV. stoljecu prije Krista), cijom se zak letvom i danas lijecnici zaklinju prije primanja službene lijecnicke diplome.
1001 Tazkira i Burhan su rasprave s podrucja nauka o lijecenju. 101
Arap iz Španjolske, botanicar koji je živio u XII/XIII. stoljecu.
102 Glasoviti se lijecnik Avicenna (980-1035), jedan od glavnih predstavnika aristotelizma u arapskome svijetu - "knez filozofa" i "knez lijecnika" - zvao punim imenom Abu 'Ali el Husein ibn 'Abd Allah ibn Sina. 103 Safiiti su sljedbenici jednoga od cetiri pravovjerna islamska vjerska nauka. Utemeljitelj je toga nauka bio Muhammed ibn Idris eš-Šafia. 287
Pedesetiosma noc Osjecam kako san bježi od mojih ociju. Jesi li to ti, koji svojim izbivanjem tjera od mene taj san ? Kako pomisao na tebe pali vatru u mome srcu! Misli li svaki zaljubljenik vazda na svoju ljubav? Kako su slatki bili naši dani, koji su nekoc bili milostivo dati od Allaha. Oni su otišli, prije nego što sam u njima našla pravu okrepu. Sada se utjecem vjetru, neka htjedne donijeti izvješce K meni, robinji ljubavi, o vama u dalekoj zemlji. Tebi se tuži stanoviti zaljubljenik, on ne nalazi nekog pomocnika. I ah, rastanak donosi bol, koja razbija cak kamen. Kada je dakle napisala ove stihove, ona ktomu nadoveže: * 'Ove rijeci dolaze od one, * koju je sjecanje ucinilo bolesnom, * i koja bdije u mukotrpnoj cežnji. * U njezinoj joj tami ne zraci nikakva svjetlost, * noc ne zna ništa o danu, * ona se prevrce na postelji rastanka * i boja svoje ocne kapke bojilom nesanice, * izgleda prema zvijezdama, * ali joj prijeti grozota tame, * jad i muka je ostavljaju da kopni, * ali bi to dugo trajalo objavljivati svu njezinu bijedu, * samo su suze ono što joj poklanja pomoc, * i ona u ovim stihovima oplakuje svoju bol: * Kada golubica rano u jutarnjoj zraci guce na grani, Tada se budi u mome srcu smrtna ljubavna muka. 288
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana I ako veselo uzdiše u tjeskobnoj cežnji zaljubljeno srce, tada biva zbog mojih dragih još gorca moja bol. Ja se na svoju nevolju tužim onomu, koji ne poznaje nikakva smilovanja. — Kako je vec cesto strast rastavila tijelo i dušu!' Tada joj oci nateknu od suza, i ona napiše još ove stihove: 0 danu mi rastanka ljubav zadade duboke rane. Nije moj ocni kapak našao nikakav san. Tako je oronulo moje tijelo, tako se izmijenilo lice: Kada ti ne bih rekla104, ti me ne bi prepoznao. Ona ponovo pocne prolijevati suze i o koncu toga lista napiše: 'Od nje, koja daleko od svojih i zavicajnog kraja, * ciji su srce i duša protjerani od žalosti, * od Nuzhate ez-Zaman je odaslano ovo pismo.' * Naposljetku ona savije list i pruži ga trgovcu, koji ga uzme i poljubi, nakon stoje saznao njegov sadržaj, i on obradovan uzvikne: - Poštovanje neka bude Onomu, tko te je stvorio!..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. Misli se dakako: "Kada ti ne bih rekla, da sam to ja". 289
Ali kada je zapocela
pedesetideveta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Nuzhat ez-Zaman r.apisala pismo i pružila ga trgovcu. Taj ga uzme i procita ga, shvati sadržaj i uzvikne: —
Poštovanje neka bude Onomu, tko te je stvorio!
Sada on postane dvostruko ljubazan prema njoj, a tijekom cijeloga joj je dana iskazivao sve same dobrostivosti. Kada je zatim došla vecer, on otiðe na bazar i donese joj nešto za jelo. Nato je odvede u hammam, uzme poslužiteljicu i rekne joj: —
Kada budeš gotova s kupanjem, i kada opereš njezinu glavu,
tada joj odjeni haljine i zatim nekoga pošalji k meni i naredi da mi se to kaže! Ova odgovori: —
Slušam i pokoravam se!
On je meðutim uzeo za nju jestiva i voce i voštane svijece i sve je stavio na klupu u vanjskoj dvorani te kupelji. Pa kada ju je hammamdžijka bila oprala, ona joj odjene haljine. I Nuzhat ez-Zaman napusti prostoriju za kupanje i sjedne na klupu. Hammamdžijka sada dadne da se trgovcu rekne, kako jest. Princeza meðutim ode i naðe prostrt stol i pocne jesti, zajedno s hammamdžijkom, od jes291
Pedesetideveta noc tiva i voca, a ostatak dadne slugama i poslužiteljima tog hammama. Zatim prespava sve do jutra, a trgovac prespava odvojeno od nje u nekoj drugoj sobi. Cim se bio razbudio od sna, on je probudi i donese joj košulju od fine tkanine, nadalje maramu u vrijednosti od tisucu dinara, haljinu s turskim vezom, i cipele, protkane crvenim zlatom i obložene biserima i draguljima. Takoðer joj objesi o svako od njezinih ušiju po jednu zlatnu grivnu s po jednim biserom u vrijednosti od tisucu dinara, a oko vrata joj stavi zlatni lanac, koji se protezao do izmeðu dojki, i lanac od jantarnih kugli, koji je visio preko grudiju sve do iznad pupka. Na tome je jantaru visjelo deset kugli i devet polumjeseca, i svaki je od tih polumjeseca nosio u sredini po jedan hijacint, a svaka kugla po jedan rubin. Vrijednost je lanca iznosila tritisuce dinara, a svaka je od kugli stajala dvadeset-tisuca dirhema105, tako da su ta odjeca i nakit, kojim ju je opskrbio, zajedno bili vrijedni golemu svotu novca. Kada je ona sve to bila odjenula, trgovac joj rekne neka se kiti. Tada se ona nakiti cudesno lijepo i pusti da joj preko ociju padne skupocjen zar. I zatim ona poðe s trgovcem, koji je koracao ispred nje. Kada su je meðutim vidjeli ljudi, bili su zaprepašteni nad njezinom ljepotom i uzvikivali:
-
Neka je preslavan Allah, predivni Stvoritelj! O sretna li
covjeka, u cijoj je ona kuci! Trgovac je išao dalje, dok gaje ona slijedila, sve dok nisu stupili u kucu sultana Sarkana. Kada je dobio pristup ka kralju, on pred njim poljubi pod i rekne: -
O sretni kralju, dovodim ti jedan rijedak dar, bez sebi ravna
u ovome vremenu i bogato obdaren ljepotom i dobrotom. Kralj rekne: -
Daj mi da ga vidim!
Tada trgovac izaðe i uzme je, i ona ga je slijedila, sve dok nije stala pred kralja Sarkana. Ali cim ju je taj ugledao, krv bude 105 Dirhem je srebrenjak, koji je u prvo vrijeme vrijedio dvadesetinu dinara, to jest: zlatnika. Pred kraj se meðutim vladavine mameluka u Egiptu (XV. st.) za dinar moglo dobiti i po nekoliko stotina dirhema. 292
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana privucena ka krvi, premda je ona sve od svojih prvih godina života bila od njega odvojena. On je nije nikada bio vidio, da, tek je dugo nakon njezina roðenja cuo o tome, da ima sestru, po imenu Nuzhatu ez-Zaman, i brata, po imenu Dau el-Makana, jer je zbog prijestolonasljedstva bio na oboje ljubomoran. To je bio razlog, zbog kojega je on o njima tako malo znao. Kada je ona sada pred njega stala, trgovac rekne: -
O najveci kralju našega vremena, ako je ona vec jedinstvena
u svojim danima po svojoj ljepoti i dražesnosti, takoðer je još okret na u svim znanostima, duhovnima i svjetovnima, politickima i matematickima. Nato kralj: - Uzmi njezinu cijenu, za koliko si je kupio, ostavi je ovdje i otiði svojim putem. - Slušam i pokoravam se! - rekne trgovac, - ali, molim, napiši mi jedno pismo o oslobaðanju, sadržaja, da sam zauvijek osloboðen od desetine na svoju robu. Kralj odgovori:
-
To cu smjesta uciniti, ali imenuj mi cijenu, koju si za nju platio.
Trgovac: -
Platio sam za nju stotisuca dinara i za njezine haljine još jed
nom stotisuca dinara. Kada je sultan cuo te rijeci, on rekne: -
Ja cu ti za nju platiti još višu cijenu.
Zatim pozove riznicara i rekne mu: -
Dadni ovomu trgovcu tristaidvadesettisuca dinara, tako ce
imati zaradu stoidvadesttisuca dinara. Zatim sultan dadne da doðu cetiri kadije106, dadne mu u njihovoj prisutnosti predati novac i rekne: 106 Posrijedi su zastupnici cetiriju ortodoksnih pravnih škola. 293
Pedesetideveta noc — Uzimam vas za svjedoke, da ja ovu svoju robinju oslobaðam i da je kanim uzeti za suprugu. Tada kadije napisu ispravu o oslobaðanju i bracni ugovor. I sultan raspe mnogo novaca preko glava onih, koji su bih prisutni, a robovi su ga i uškopljenici skupljali. Kada je zatim Sarkan trgovcu urucio novac, dadne mu napisati trajno kraljevsko pismo o oslobaðanju, sadržaja, da je zauvijek osloboðen od svih desetina i carina na svoju robu i da mu nitko na podrucju cijele države ne smije nikako štetiti. I naposljetku mu pokloni sjajnu pocasnu haljinu..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 294
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako:
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kralj Šarkan trgovcu - nakon što mu je urucio novac — dao napisati trajno kraljevsko pismo o oslobaðanju, sadržaja, da je osloboðen od svih desetina na svoju robu i da mu nitko na podrucju cijele države ne smije štetiti, i da mu je naposljetku poklonio raskošnu pocasnu haljinu. Zatim otiðu svi, koji su bili kod njega, i ostanu još samo kadije i trgovac. Tada rekne kralj sucima: - Volio bih, da vi od ove djevice poslušate jedno predavanje, koje ce vam dokazati njezino znanje i njezinu naobrazbu u svim stvarima, koje joj pripisuje trgovac, kako bismo utvrdili istinitost njegovih rijeci. Oni odgovore: —To cemo mi rado uciniti! I on naredi, da se izmeðu njega i njegovih na jednoj strani i princeze i njezinih pratitelja na drugoj strani spusti zavjesa. I sve žene, koje su iza zavjese okruživale princezu, njoj zažele srecu i poljube joj ruke i noge, kada su zaznale, da je ona postala kraljevom suprugom. Zatim joj priðu oko nje i skinu s nje haljine, kako bi joj olakšale teret odjece, i pocnu gledati njezinu ljepotu i ljupkost. Sada 295
Šezdeseta noc meðutim docuju takoðer žene emira i vezira, da je kralj Sarkan kupio stanovitu robinju, bez sebi ravne po ljepoti i ucenosti u filozofiji i matematici, i okretnu u svim granama znanja. Nadalje, da je za nju platio tristaidvadesettisuca dinara i da ju je oslobodio i da je s njome sklopio bracni ugovor i da je pozvao cetiri kadije, da je iskušaju, kako ce odgovarati na njihova pitanja i s njima raspravljati. Tako su si izmolile od svojih supruga dopuštenje i uputile se u palacu, gdje se nalazila Nuzhat ez-Zaman. Kada su one ušle k njoj, pred njome su stajali uškopljenici. A cim je vidjela kako ulaze žene emira, vezira i velikaša države, ona ustane, poðe im uljudno usus-ret, dok su njezine sluškinje ostale iza nje, i nazove im dobrodošlicu. Pri tome im se smiješila, tako da je osvajala njihova srca. I ona im zaželi svako dobro i posjedne ih prema njihovu društvenom položaju, kao da je bila s njima zajedno odgajana. Sve su bile zapanjene zbog njezine pameti i fine naobrazbe, koju je ona povezivala sa svojom ljepotom i ljupkošcu, i rekle su jedna drugoj: -
To nije nikakva robinja, nego neka kraljica, kci nekoga kralja. I dok su one tako tu sjedile, hvalile su njezinu vrijednost, tim što su govorile: -
O gospodarice, naš je grad osvijetljen tobom. Našoj se zemlji
i našim kucama, našemu zavicaju i našoj državi dogodila cast. Ova je država tvoja država, ova je palaca tvoja palaca, i mi smo sve tvoje robinje. Tako ti Allaha, nemoj nam odricati svoju naklonost niti pri zor svoje ljepote!
Nato im ona zahvali. Tijekom cijeloga je tog vremena visjela zavjesa izmeðu Nuzhate ez-Zaman s tim ženama na jednoj strani i kralja Šarkana, cetiriju kadija i trgovca na drugoj. Tada je meðutim Sarkan nazove i rekne: -
O kraljice, slavo svojega vremena, ovaj te je trgovac oslikao
kao ucenu i fino obrazovanu. I on tvrdi, da si ti upucena u sve grane znanja, cak i u astronomiju: daj nam dakle da malo poslušamo od svega toga, što je on nabrojao, i održi nam jedno kratko predavanje o takvim temama. Na te rijeci ona odgovori: 296
Povijest kralja }Omara ibn m-Nu'mana —
O kralju, slušam i pokoravam se! U prvom cu kapitelu govo
riti o umijecu upravljanja državom i obvezama kraljeva, nadalje o tome, koji je zadatak na cuvarima religioznih zakona, jednako kao i o dobrim svojstvima, koja oni moraju posjedovati. Znaj dakle, o kralju, dobra se svojstva ljudi daju obuhvatiti u takvima, koja se odnose na religiozni život, i u takvima, koja se ticu svjetovnog života. Nitko ne dolazi k religiji, ako to nije kroz ovaj svijet. Jer on je taj pravi put k onozemaljskomu. Sada je meðutim djelovanje ovoga svijeta ureðeno samo putem djelatnosti njegovih ljudi, a dje latnosti se ljudi raspadaju na cetiri grupe: na državnu upravu, trgov inu, ratarstvo i zanatstvo. Državna uprava meðutim zahtijeva sa vršenu vlast ispravne prosudbe. Jer državna je uprava os u gradnji ovoga svijeta, koji je put k onozemaljskomu. Allah je Uzvišeni stvo rio svijet za ljude, poput popudbine za putnika prema postizanju njegova cilja. Svaki pojedini covjek dakle treba od njega zadobiti
takvu odreðenu mjeru, kakva ga može odvesti k Allahu, ali ne smije u tome slijediti svoj vlastiti hir i prohtjev. Ako bi ljudi uzimali stvari ovoga svijeta u pravicnosti, ne bi bilo nikakvih sporenja. Ali oni uzi maju od njih silom prema nagonu svoje vlastite požude, te poradi njihove tvrdokornosti nastaju sporenja. Zato im je potreban sultan, kako bi im izricao pravdu i ureðivao njihove prilike. A kada kralj ne bi držao podanike na odstojanju jednoga od drugoga, jaki bi vršio nasilje nad slabim. Stoga kaže Ardašir107: 'Religija i kraljevska vlast su braca blizanci. Religija je skriveno blago, a kralj je njezin stražar.' Allahove zapovijedi kao i ljudski razum navode na to, da narodu prilici, da prihvati sultana, koji ce tlacitelja odvracati od tlacenoga i pomoci slabomu do njegovih prava protiv jakoga, i koji ce pri gušivati nasilništvo ohologa i buntovnih. -
Znaj nadalje, o kralju: izvrsnosti je sultanova karaktera su
glasno takoðer njegovo vrijeme. Jer Allahov je Prorok - On neka Ga blagoslovi i pozdravi - rekao: 'Ako su dobre dvije vrste ljudi, onda je dobar cijeli narod. Ako su oni loši, tada je narod loš: ucenjaci i knezovi.' A jedan je od mudraca rekao: 'Ima tri vrste kra107 Posrijedi je Ardašir I. - utemeljitelj dinastije Sasanida - koji je vladao od 226. do 240. godine i koji je kasnije na Istoku bio mnogo slavljen zbog svojega pravednog vladanja. 297
Šezdeseta noc ljeva: kralj vjere, kralj koji štiti ono sveto, i kralj svojih vlastitih užitaka. Kralj vjere sili svoje podanike, da slijede svoju vjeru, i dolikuje se, da je on najodaniji u vjeri, jer se u vjerskim stvarima ravnaju prema njemu. I narodu dolikuje, da mu se pokorava u svemu, što on zapovijeda sukladno Allahovim naredbama. Ali on treba jednako tako paziti na nezadovoljne kao i na zadovoljne, jer meðu odredbama je udesa važeca samo podložnost. Kralj
se meðutim, koji štiti ono sveto, brine za vjerske i svjetovne stvari i sili narod, da slijedi Allahov zakon i cuva osjecaj za cast. On povezuje pero i mac. Jer tko odstupa od onoga, što je pero napisalo, cija je noga iskliznula, kralj i krivo na njemu oštrinom maca cini pravim i širi pravdu nad cijelim covjecanstvom. Kralj napokon svojih vlastitih užitaka ne poznaje nikakvu religiju, osim da slijedi svoju vlastitu požudu. * Na gnjev svojega Gospoda ne obraca nikakvu pažnju, * Onoga koji ga je ucinio vladarom. * Tako u propasti svršava njegovo prijestolje, * a kuca je uništenja njegova ohola nagrada.' * Mudraci kažu: 'Kralj treba mnoge podanike, ali oni trebaju samo jednoga kralja. Stoga se dolikuje, da on bude dobro upoznat s njihovim bicem, kako bi iz njihove nesloge napravio slogu, kako bi ih sve obuhvatio u svojoj pravicnosti i obasuo svojom dobrotom.' — Znaj, o kralju: Ardašir je, zvan vatrena žeravica, treci kralj od Perzije, osvojio cijeli svijet, podijelio ga na cetiri dijela i dao si napraviti cetiri pecatnjaka, za svaki dio po jedan. Prvi je pecat bio pecat mora, sigurnosti u zemlji i pravne zaštite, i na njemu je stajalo napisano: 'državne službe'. Drugi je pecat bio pecat poreza i novcanog prihoda, i na njemu je stajalo: 'uljudba'. Treci je bio pecat prehrane, i na njemu je pisalo: 'obilje'. Cetvrti je meðutim bio pecat tlacenja, i na njemu je stajalo: 'pravednost'. I ta je uredba ostala u Perziji važecom, sve dok nije bio objavljen Islam. A neki je perzijski kralj pisao svojemu sinu, koji je bio kod vojske: "Ne budi prema svojim trupama odvec darežljiv. Inace ce one postati tako bogate, da ce te se moci lišiti!'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 298
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje neki perzijski kralj pisao svojemu sinu: - 'Na budi prema svojim trupama odvec darežljiv, inace ce one postati tako bogate, da ce te se moci lišiti! Ali nemoj biti prema njima ni previše škrt, inace ce protiv tebe gunðati! Dijeli darove u ispravnoj mjeri i poklone, kako je to primjereno. Budi darežljiv u vremenu obilja, i nemoj biti škrt u vremenu oskudice!' Pripovijeda se, da je ka kalifu el-Mansuru108 došao neki pustinjski109 Arapin i rekao mu: 'Pusti svojega psa neka gladuje, tada ce te slijediti!' Zbog tih se Arapinovih rijeci el-Mansur razgnjevi, ali Abu l-'Abbas et--Tusi uskoci s rijecima: 'Ja se meðutim bojim takoðer, da ce on, ako mu tko drugi mimo tebe mahne komadom kruha, njega slijediti a tebe napustiti.' Tada se slegne el-Mansurova srdžba, i on spozna, da te rijeci nisu bile grešne, i on Arapinu uputi poklon. - Znaj, o kralju: 'Abd el-Malik ibn Marvan110 je pisao svojemu bratu 'Abd el-'Azizu, kada ga je slao u Egipat: 'Pazi na svoje pisare 108
Drugi kalif iz dinastije Abbasida, 754-775. godine.
109
Badavi pustinjski) je - Beduin.
110
Peti kalif iz dinastije Omaijada, 685-705. godine.
299
Sezdesetiprva noc i komornike, jer ce te pisari upoznavati sa stanjem stvari, a komor-nici s ceremonijalom. Ali ce te onaj, koji dolazi od tebe, upoznati s tvojom vojskom.' A 'Omar ibn el-Chattab111 je - neka ga Allah ima meðu blaženima! — obicavao svakomu sluzi, kojega je primao, postavljati cetiri uvjeta: kao prvi, da ne jaši na teretnoj marvi, kao drugi, da ne nosi fine haljine, kao treci, da se ne prehranjuje od plijena, i kao cetvrti, da molitvu nikada ne odgaða preko granica odreðenoga sata. - Kao što se kaže, nema nikakvoga veceg dobra od razuma: valjani se pak razum sastoji od obazrivosti i cvrstoce, prava je cvrstoca bogobojaznost, put su k Allahu dobra svojstva, prava je mjera cudo-rednost, prava je korist Allahov blagoslov, pravi su posao dobra djela, pravi je dobitak Allahova nagrada, prava je umjerenost ustrajanje uza zapovijedi svete predaje, prava je znanost umovanje, prava je služba Allahu izvršavanje njegovih zapovijedi, prava je vjera skromnost, prava je plemenitost poniznost, prava je cast znanje. Cuvaj dakle svoju glavu i ono što je u njoj, ali takoðer trbuh i ono što on obuhvaca. Podsjecaj se na smrt i na iskušenje! 'Ali112 — neka mu Allah održi njegov visok položaj u casti! - je rekao: 'Držite se na oprezu pred obmanama žena i cuvajte ih se! Nikada ih ne pitajte za savjet. Ali ne budite štedljivi u ljubaznostima prema njima, kako ne bi one tragale za lukavštinama.' Nadalje je on rekao: 'Tko napušta stazu umjerenosti, njemu ce se smesti razum.' On je takoðer sastavio još i druge mudrosne izreke, koje cemo mi, ako tako ushtjedne Allah, priopciti kasnije. A 'Omar je - neka ga Allah ima meðu blaženima! —
rekao: 'Ima tri vrste žena: 'prva je ona odana vjeri, bogobojazna,
vjerna u ljubavi, plodna, koja pomaže svojemu mužu protiv udesa, nikada meðutim udesu protiv svojega muža; druga je ona, koja se brine samo za djecu, inace meðutim ni za što; i treca ona, koja je tu kao okov, koji Allah stavlja na šiju onomu, komu On hoce. A takoðer muškaraca ima tri vrste: mudri, koji se ravna prema vlastitoj prosud bi, mudriji, koji, ako mu se dogodi što, iz cega izlaz on ne može dogle111
Drugi kalif, 634-644. godine.
112
Cetvrti kalif, 656-661. godine.
300
Povijest kralja- 'Omara ibn en-Nu'mana dati, traži one upucene i postupa po njihovu savjetu, i naposljetku bezglavi, koji niti poznaje pravi put niti sluša pravoga voðu.' Pravednost je prijeko potrebna u svim stvarima. Cak je robinjama potrebna pravednost. Kao primjer se za to navode ulicni razbojnici, koji žive od toga, da nad ljudima cine nasilje. Jer kada oni ne bi bili izmeðu sebe pravedni, i kada ne bi dopustili da pri podjeli plijena vlada pravednost, meðu njima bi se raspao poredak. Ukratko, meðu svima je plemenitim svojstvima kneginja velikodušnost, povezana s dobrotom. A kako su izvrsni stihovi113 ovoga pjesnika: Darežljivošcu i blagošcu upravlja junak svojim narodom. Zato ti takoðer budi kao on. Jer to je za tebe lako! —
I jednoga drugoga:
Blagost donosi sigurnost, a praštanje donosi poštovanje, Istina je utocište za ispravna covjeka. A tko postiže visoke casti svojim bogatstvom, Putem blagosti u utrci za slavom stiže prvi. Zatim je Nuzhat ez-Zaman govorila o kraljevskom umijecu upravljanja državom, sve dok svi, koji su bili nazocni, nisu rekli: -
Nikada nismo nikoga vidjeli, tko bi o kapitelu umijeca
upravljanja državom znao govoriti tako, kao ova djevica114! Možda 113
Pod stihovima se ovdje misli na polustihove.
114 Mnogi se naklonjeni citatelj zacijelo vec odavno cudi ovomu vrlo odmišljenomu i vrlo ucenomu i vrlo opširnom izlaganju posve mlade djevojke, zapravo još djevojcice, Nuzhate ez-Zaman, ali ga treba podsjetiti, da je upravo to cudno i cudesno posve svojstven ukras 1001 noci i da upravo ono leži u temeljima njihove bajkovitosti. 301
Sezdesetiprva noc nam ona dopusti da još nešto cujemo takoðer iz nekoga drugog kapitela. Ona je cula njihove rijeci i razumjela ih, i zatim je rekla: —
Kapitel o finom odgoju obuhvaca široko polje, jer sadrži u
sebi pojam savršenosti.
-
Dogodilo se jednoga dana, da je ka kalifu Mu'aviji115 došao
jedan od njegovih pratilaca, koji je govorio o narodu od Iraka i o izvrsnosti njihova razuma, dok je njihovu razgovoru bila nazocna kalifova supruga, Maisun, mati Jazidova. Kada je on bio otišao, ona rekne: 'O gospodaru pravovjernih, ja bih voljela, kada bi ti dopus tio da k tebi uðe par ljudi od Iraka, kako bi oni s tobom razgovarali a ja slušala njihovo predavanje.' Tada Mu'avija rekne svojim sluga ma: 'Pogledajte, tko stoji pred vratima!' Oni odgovore: 'Banu Tamimovi.' 'Neka uðu' rekne on. Tako oni uðu, a meðu njima el-Ahnaf ibn Kais. I Mu'avija rekne: 'Priði ovamo k meni Abu Bahre116!' — Izmeðu njega je meðutim i njegove supruge bila povucena zavjesa, tako da je ona mogla neprimijecena slušati nji hov razgovor. - Zatim kalif nastavi: 'O Abu Bahre, kakav savjet ti imaš za mene?' Ovaj odgovori: 'Cešljaj si kosu na razdjeljak, potkresuj si bradu na usnama, obrezuj si nokte, cupaj si dlake ispod pazuha i brij si spolovilo. Koristi vazda cackalicu, jer u njoj leže sedamdesetidvije prednosti, a petkom obavljaj puni abdest117, kako bi sve okajao, što se dogodilo od jednoga petka do drugoga!'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 115 Peti Muhammedov nasljednik, utemeljitelj omaijadske dinastije. Vladao je od 661. do 680. godine. 116 Citatelja vjerojatno više ne zbunjuje, što ga pripovjedacica jednom nazi va ibn Kais Kaisov sin), a drugiput abu Bahr Bahrov otac). 117 Puni naime abdest obuhvaca pranje lica, ruku do laktova, nogu do glež njeva, ispiranje usta i nosa, te konacno prelaženje mokrom rukom po vratu, uši
ma i tjemenu. 302
Ali kada je pocela
šezdesetidruga noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je el-Ahnaf ibn Kais na Mu'avijino pitanje odgovorio: — 'Koristi vazda cackalicu, jer u njoj leže sedamdesetidvije prednosti, a petkom uzimaj puni abdest, kako bi okajao sve, što se dogodilo izmeðu jednoga i drugog petka!' Zatim upita Mu'avija: 'Kakav savjet imaš za sebe samoga?' 'Ja svoju nogu cvrsto stavljam na tlo, oprezno je podižem i pazim na nju svojim ocima.' 'A kako se držiš, kada ulaziš k nekomu ugledniku svojega naroda, koji ne pripada kneževima?' 'Skromno obaram oci i najprije pozdravljam. Ne brinem se za ono, što me se ne tice, i kazujem malo rijeci.' 'A kako, kada odlaziš k sebi ravnima?' 'Slušam ih kada govore, i ne navaljujem na njih, ako provaljuju u bijes.' 'A kako kada odlaziš k poglavarima?' 'Pozdravljam ih bez pokreta rukama i cekam odgovor. Ako mi narede da priðem, ja to ucinim, a ako mi narede da odstupim, ja se pokorim.' 'A kako se držiš prema svojoj ženi?' Tada Ahnaf odgovori: 'Otpusti mi to, o gospodaru pravovjernih!' Ali Mu'avija uzvikne: 'Zaklinjem te, izvijesti me o tome!' I tako on rekne: 'Prijazno se ponašam prema njoj i ljubazan sam s njome u ophoðenju, i mnogo izdajem. Jer žena je bila stvorena od krivoga rebra118.' 'A kako je, kada je hoceš jebati?'
118
Mojsije I 2,21.22.
303
Sezdesetidruga noc 'Tada ja naklapam s njome, sve dok mi ne postane naklonjenom, i ljubim je, sve dok ne postane ispunjena žudnjom. I kada zatim bude onako, kako znaš, ja je polegnem na leða. Pa kada sjeme bude u njezinoj picki, ja tada reknem: 'Allah, blagoslovi ga, i ne dopusti da iz njega nastane ikakvo zlo, nego mu daj najljepši lik!' Nato se dižem na pranje. Najprije si vodu lijevam po rukama, a zatim po tijelu, i naposljetku zahvaljujem Allahu na milosti, koju mi je poklonio.' Tada Mu'avija rekne: 'Tvoji su odgovori bili izvrsni. Sada mi reci svoju želju!' Ovaj odgovori: 'Moja je želja, da ti vladaš podanicima u bogobojaznosti i da prema svima budeš pravedan na isti nacin.' Na to se on podigne i napusti Mu'avijinu dvoranu za primanje. A kada je on otišao, rekne Maisun: 'Kada bi u Iraku bio sam ovaj jedan, to bi bilo dovoljno.' Nato Nuzhat ez-Zaman nastavi: - To je izabrani komad iz kapitela o finom odgoju. Znaj o kralju: Mu'aikib je bio za kalifata 'Omara ibn elChattaba upravitelj državne riznice..." 304 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
sezdesetitreca noc
®®$mwwwmwww®mwmmm'®'®^
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Nuzhat ez-Zaman dalje govorila:
- Znaj, o kralju: Mu'aikib je bio za kalifata 'Omara ibn el--Chattaba upravitelj državne riznice. Dogodilo se dakle jednoga dana, da je on ugledao 'Omarova sina i dao mu jedan dirhem od novaca te riznice. 'Zatim sam meðutim' tako izvješcuje Mu'aikib 'otišao u svoju kucu. I dok sam ondje sjedio, gledaj, kad li k meni doðe glasnik od 'Omara. Dospio sam u brigu i uputio se ka kalifu. Tu je u njegovoj ruci ležao onaj dirhem. I on mi rekne: — Jao tebi, Mu'aikib! Ja sam našao nešto, što se tice tvoje duše. - Ja meðutim upitam: — Što je to? — On odgovori: — Ti ceš se s opcinstvom Mu-hammedovim - blagoslovio Ga i pozdravio Allah! - morati pravdati za ovaj dirhem o Danu Uskrsnuca. - 'Omar je tajput napisao Abu Musi el-Ašariji119 pismo ovoga sadržaja: 'Kada ovo moje pismo stigne do tebe, daj narodu ono, što pripada narodu, a meni pošalji ostatak!' I taj je to ucinio. Kada je meðutim u kalifatu slijedio 'Othman, on je uputio jednu isto takvu poslanicu Abu Musi. Taj se pokori i pošalje mu porez po Zijadu. Kada je ovaj stavio porez pred
i i1-;
Namjesnik u Iraku pod 'Omarom i njegovim nasljednikom 'Othmanom.
305
Sezdesetitrecd noc 'Othmana, doðe kalifov sin i uzme jedan dirhem. Zijad meðutim pocne plakati. 'Othman upita: - Zašto placeš? A Zijad odgovori: — Nekoc sam donio isti takav porez 'Omaru ibn el-Chattabu, i njegov si je sin takoðer uzeo jedan dirhem, ali mu ga je 'Omar dao istrgnuti iz ruku. Sada je tvoj sin odavde uzeo, ali nisam vidio, da mu je itko što rekao ili da mu je istrgnuo novac. —Tada uzvikne 'Othman: - Gdje bi ti htio naci 'Omaru ravna!' — Zaid ibn Aslam pripovijeda o svome ocu, da je kazivao: 'Jedne sam noci izašao s 'Omarom, i došli smo do jedne svijetle vatre. Tada rekne 'Omar: - O Aslam, ja mislim, da su to putnici, koji pate od hladnoce. Doði, daj da odemo k njima! - Poðemo dakle dalje, sve dok nismo došli k njima, i gledaj, tu je bila neka žena, koja je pod jednim kotlom bila zapalila vatru, i kod nje su bila dva mala djecaka, koja su jadikovala. Omar rekne: - Mir bio s vama, vi ljudi svjetla! — jer je zazirao od toga da kaže 'ljudi vatre120' -
što vam nedostaje? - Ona odgovori: - Mi patimo od noci i hlad
noce. — Dalje on upita: — A što nedostaje malima, da jadikuju? — Ona odgovori: - Krice od gladi. - Zatim on upita: - A što je to s ovim kotlom? - Njime ih umirujem - dadne ona za odgovor. Allah ce 'Omara ibn el-Chattaba zbog ovoga pozvati na polaganje
racuna o Danu Uskrsnuca. - On nato: — Kako može 'Omar znati nešto o vama? - A ona: - Kako on može upravljati narodom i ne brinuti se za ljude? - Tada se 'Omar okrene prema meni' tako je dalje nastavio Aslam 'i uzvikne: - Daj da odemo! - Tako pohitamo odatle i požurimo u rashodovni ured Državne riznice. On digne vrecu s brašnom i lonac pun masti i rekne mi: — Ovo mi natovari na leða! - Ali ja uzviknem: - O gospodaru pravovjernih, ja cu to nosi ti za tebe. On meðutim rekne: - Hoceš li ti takoðer o Danu Uskrsnuca nositi za mene moj teret? — Tako mu ja to natovarim, i mi požurimo natrag, sve dok nismo tu vrecu bacili pokraj njih na zemlju. Zatim on uzme iz nje nešto od brašna, rekne ženi: Prepusti to meni! — i pocne potpirivati vatru ispod kotla. No on je imao dugacku bradu. I ja sam gledao kako se uspinje dim izmeðu 120 Jer bi to onda mogla biti aluzija na paklenu vatru. 306
Povijest kralja >Omara ibn en-Nu3mana dlaka njegove brade, dok je on kuhao i uzimao pomalo od masti i to ubacivao unutra. Zatim on rekne ženi: - Ti im to daji neka jedu, ja cu to za njih hladiti! - To su dakle oni cinili tako dugo, sve dok se djeca nisu bila najela i bila sita. Ostatak on prepusti njoj. Nato se okrene k meni i rekne: — O Aslam, vidio sam, to je bila stvarno glad, koja ih je tjerala na plac, i ja ipak nisam htio ici dalje prije nego što saznam, kakva je posrijedi okolnost sa svjetlom, koje sam vidio.'..." 307 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju.
/$\
Ali kada je pocela
s I šezdeseticetvrta noc ! s
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Nuzhat ez-Zaman dalje govorila: -
Prica se, daje 'Omar prolazio kraj nekoga Mameluka, koji je
cuvao ovce, i pokušao kupiti od njega jednu ovcu. Onaj meðutim rekne: 'One ne pripadaju meni.' Tada 'Omar rekne: 'Ti si pravi covjek', kupi ga i oslobodi. Mameluk meðutim uzvikne: 'O Allah, ako si mi ti poklonio neznatnije osloboðenje, tako mi pokloni vece osloboðenje121!' —
Nadalje se prica, da je 'Omar ibn el-Chattab slugama
obicavao davati svježe mlijeko, dok je sam jeo lošu hranu, i da ih je odjevao u fine haljine, dok je sam nosio grubu odjecu. Davao je svim ljudima ono što je njima prilicilo, pa cak još više. Tako je jed nom dao nekom covjeku cetiritisuce dirhema i ktomu priložio još tisucu. Tada su ga upitali: 'Priloži takoðer svojemu sinu kao ovomu!' Ali je on odgovorio: 'Otac je ovoga covjeka cvrsto stajao o danu bitke na Ohodu122.' 121
Od paklenoga ognja.
122
Kod Medine. Bitka na brdu Ohodu je bila 625. godine.
309
Sezdeseticetvrta noc — El-Hasan pripovijeda, da se 'Omar jednom vratio s velikim plijenom i da mu je prišla Hafsa123 i rekla: 'O gospodaru pravovjernih, rodbinski udio!' 'O Hafsa' odgovori on 'Allah je doduše zapovi-jedio, da se srodstvu daje njegov udio, ali ne od dobra pravovjernih. Ne, Hafsa, ti zacijelo raduješ svoje, ali svojega oca srdiš.' Tada ona ode posramljena lica. — 'Omarov sin pripovijeda: 'Jednom u toku godina sam se usrdno molio Gospodu, da mi dopusti da opet vidim svojega mrtvog oca. Konacno mi se ukazao, tim što sije otirao znoj sa cela, i na moje pitanje: - Kako si, moj oce? - on odgovori: - Bez Gospodova bi milosrða tvoj otac bio propao.' Zatim Nuzhat ez-Zaman nastavi: — Slušaj, o sretni kralju, drugi odsjecak prvog kapitela iz životopisa Prorokovih nasljednika i drugih svetaca. El-Hasan el-Basri kazuje: 'Nijedna duša nijednoga ljudskog djeteta ne odlazi s ovoga svijeta, a da se ne žali na tri stvari: da nije uživala u onome, što je sabrala; da nije postigla ono cemu se nadala; i da se nije opskrbila dostatnom popudbinom124 za putovanje prema svojemu cilju.' — Pitali su Sufjana: 'Može li itko biti pobožan a ipak posjedovati bogatstvo?' A on je odgovorio: 'Da, ako je strpljiv u patnji i zahvalan za Allahove darove.' — Kada je 'Abdallah ibn Saddad ležao na samrtnickoj postelji, poslao je po svojega sina Muhammeda i opomenuo ga, tim što je rekao: 'Moj sine, vidim da me zove glasnik smrti. Sada dakle, boj se Allaha, u sebi i pred ocima sviju, zahvaljuj Njemu za Njegove darove i budi istinoljubiv u svome govorenju! Jer zahvalnost donosi rastuci uspjeh, a bogobojaznost je najbolja popudbina za nebeski svijet, kao što kazuje neki od pjesnika: Ja ne vidim srecu u gomilanju blaga. Samo pobožnomu pada u dio sreca. 123
Hafsa, 'Omarova kci, bila je jedna od Muhammedovih žena.
124
To jest: dobrim djelima.
310
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana Jer bogobojaznost je zaista najbolja hrana. Kod Alldha najpobožniji stjece najviše blaženstvo.' Zatim Nuzhat ez-Zaman nastavi: -
Neka kralj htjedne posuditi svoje uho takoðer sljedecim
komadima iz drugog odsjecka prvog kapitela!
Tada je upitaju: -
Kako ti glase?
Ona odgovori: -
Kada je u kalifatu slijedio 'Omar ibn 'Abd el-'Aziz125, on ode
k pripadnicima svoje rodbine, uzme sve, što su posjedovali, i to pohrani u državnu riznicu. Tada se Omaijadi uteknu za pomoc ses tri njegova oca Fatimi, kceri Marvanovoj. Ona pošalje k njemu i dadne mu reci: 'Moram s tobom govoriti.' Zatim ona doðe k njemu po noci, i on joj pomogne da sjaši sa svoje mule. Kada je dakle ona zauzela svoje sjedište, on joj rekne: 'Tetko, ti imaš najprije govoriti, jer ti imaš neku molbu. Izvijesti me dakle o svome zahtjevu!' Ona odgovori: 'O gospodaru pravovjernih, Tebi to pristaje, da prvi govo riš, jer tvoja oštroumnost dokucuje ono, što razumu drugih ostaje skriveno.' Tada rekne 'Omar ibn 'Abd el-'Aziz: 'Zaista, Allah je Uzvišeni poslao Muhammeda kao blagoslov za jedne i kao kaznu za druge. Zatim je On izabrao za njega one, koji su tako bili kod njega, i uzeo ga je k sebi.'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 125 Osmi Omaijad, 717-720. godine. 311
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Nuzhat ez-Zaman kazivala: - Tada rekne 'Omar ibn 'Abd el-'Aziz: 'Zaista, Allah Uzvišeni je poslao Muhammeda - On neka Ga blagoslovi i neka Ga pozdravi - kao blagoslov za jedne i kao kaznu za druge. Zatim je on izabrao za njega one, koji su tako bili kod njega, i uzeo ga je k sebi : ostavio je ljudima rijeku, iz koje su mogli piti. Nakon njega je zatim postao kalifom Abu Bakr, Istinoljubivi, i on je ostavio rijecnu struju onakvom, kakva je bila, i on je cinio ono, što se Allahu dopadalo. Zatim se meðutim podigao 'Omar i stvorio silno djelo i borio se u džihadu126, kao što to nitko nije mogao uciniti. Ali kada je do moci prispio 'Othman, on je skrenuo jedan potocic od rijeke. Zatim je slijedio Mu'avija, i on je od nje odvojio više potocica. A zatim su Jazid i Mervanovi potomci, kao 'Abd el-Malik i el-Valid i Sulaiman, na isti nacin odvajali od rijeke sve više vode, i matica se rijecnog toka isušivala, sve dok vlast nije došla na mene, a ja sam namislio rijeku dovesti natrag u staro rijecno korito.' Nato Fatima odgovori: 'Ja sam došla samo s tom željom, da tebi govorim i da s 126 Džihad je borba za islamsku vjeru, sveti rat. 313
Sezdesetipeta noc tobom razgovaram. Ali ako je tvoj govor takav, onda ti nemam što reci.' I ona se vrati natrag k Omaijadima i rekne im: 'Kušajte sada, kako prijaju posljedice toga, što ste s 'Omarom povezani rodbinskim vezama!' - Pripovijeda se, da je 'Omar ibn 'Abd el-'Aziz, kada je ležao na samrtnickoj postelji, sakupio oko sebe svoju djecu. Tada mu rekne Maslama ibn 'Abd el-Malik: 'O gospodaru pravovjernih, kako ti možeš svoju djecu ostavljati siromašnima, kada si ti ipak njihov cuvar? Dokle god ti živiš, nitko te ne može sprijeciti, da im iz Državne riznice dadneš toliko mnogo, koliko im dostaje. I to bi bilo bolje, nego da to ostavljaš onomu, koji ce nakon tebe upravljati državom.' 'Omar ga meðutim pogleda pogledom gnjeva i cuðenja i zatim rekne: 'O Maslama, ja sam ih tijekom svih dana svojega života držao daleko od toga grijeha. Zašto bih morao poslije svoje smrti zbog njih postati jadnim? Zaista, moji su sinovi od dvojake vrste: ili se pokoravaju Allahu Uzvišenomu, zatim ce ih On unaprijediti; ili su nepokorni, i zatim ja necu podupirati njihovu nepokornost. O Maslama, ja sam bio nazocan kao i ti, kada je jedan od Marvanovih sinova bio pokapan. Tada me je moje oko u duhu odnijelo k njemu, i ugledao sam lice, onako kako je on bio predan jednoj od kazni Allaha Svemogucega i Preslavnoga. I ja sam se prepao i poceo drhtati, i zavjetovao sam se Allahu, da necu postupati kao onaj, ako doðem na vlast. Ja sam tijekom cijeloga svojeg života težio za tim, i nadam se, da cu uci u milost Gospodnju.' Maslama odgovori: 'Umro je jednom neki covjek, pri cijem sam pokopu ja bio nazocan. Tada me je odnijelo u duhu moje oko, i kao što neki spavac vidi san, ugledao sam ga u nekom vrtu s tekucom vodom i odjevena u svijetle haljine. On mi priðe i rekne: - Maslama, takvu nagradu moraju ljudi imati pred ocima pri svojim cinima.' - Slicnih primjera ima mnogo, a jedan pouzdani svjedok kazuje: 'Ja sam za kalifata 'Omara ibn 'Abd el-'Aziza obicavao musti ovce, i jednoga dana naiðem na nekog ovcara, meðu cijim sam ovcama ugledao jednoga vuka ili više vukova. Držao sam ih za pse, jer dotada još nikada nisam bio vidio vukove, i tako sam ga upitao:
—
Sto radiš s ovim psima? — To nisu nikakvi psi — odgovori ovcar
314
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana — nego vukovi. — Tada ja reknem: - Zar mogu vukovi biti kod ovaca, a da im ništa ne ucine? - On odgovori: Ako je glava zdrava, takvo je takoðer tijelo.' - Jednom je 'Omar ibn 'Abd el-'Aziz propovijedao s propovjedaonice od ilovace, i pošto je objavio slavu i hvalu Allaha Uzvišenoga, izrekao je tri opomene, tim što je rekao: 'O vi ljudi, ucinite svoje najnutarnjije srce glasnijim, kako bi vaš izvanjski život bio glasniji pred vašom bracom. Oslobodite se od briga za svoj život na ovome svijetu, i znajte, da izmeðu svakoga pojedinoga covjeka i Adama nijedan mrtvac nije opet postao živim! Mrtvi su Abd el--Malik i svi, koji su bili prije njega, i umrijet ce 'Omar i svi, koji ce doci poslije njega.' - Maslama je upitao: 'O gospodaru pravovjernih, trebamo li ti staviti jastuk, da se možeš malo nasloniti?' Alije 'Omar odgovorio: Bojim se, da bi odatle mogla nastati neka krivnja, koja bi mi o Danu Uskrsnuca ležala za vratom.' Zatim on zahropce i padne natrag onesviješten. Fatima meðutim povice i rekne: 'Marjam, Muzahim! Gledajte ovog covjeka!' I ona ode i lijevala je placuci po njemu vodu, sve dok se on nije probudio iz svoje nesvijesti. Kada ju je vidio u suzama, rekao je: 'Zbog cega ti placeš, o Fatima?' Ona odgovori: "O gospodaru pravovjernih, vidjela sam te kako beživotan ležiš pred nama, i tada sam pomislila na to, kako ceš u smrti ležati pred Allahom Uzvišenim, kako ceš morati napustiti ovaj svijet i rastati se od nas. Zato sam plakala.' On nato: 'Dosta, o Fatima, pretjeruješ.' Zatim se htjedne podici, ali opet padne dolje. A Fatima ga pritisne k sebi i rekne: 'Ti si mi kao moj otac i moja mati, o gospodaru pravovjernih! Sada nitko od nas nece moci više s tobom govoriti.' Nato Nuzhat ez-Zaman rekne svojemu bratu Šarkanu i cetvorina kadijama: -
Ovdje završava drugi odsjecak prvog kapitela..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju.
315
? -^?»^/r - i --•< i. - -m
Ali kada je pocela
% I šezdesetišesta noc I f\
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Nuzhat ez-Zaman svojemu bratu Sarkanu, a da ga nije prepoznavala, u nazocnosti cetiriju kadija i trgovca rekla: -
Ovdje svršava drugi odsjecak prvog kapitela. —
Zbilo se jednom, da je 'Omar ibn 'Abd el-'Aziz pisao dio
nicima blagdana u Mekki: 'Svjedocim pred Allahom u ovome Svetom mjesecu127, u Svetome gradu i o danu velikog haððiluka, da sam nedužan glede vašeg tlacenja i glede nepravde, koju vam cine. Ja to nisam niti zapovijedio ni namjeravao, niti mi je neka obavijest o tome pristizala, niti sam bilo što o tome saznavao. I ja se nadam, da ce to biti za mene neki razlog za oproštenje, da nitko od mene nije ovlašten, da ikoga tlaci. Jer ja cu morati polagati racun za svakoga tlacenoga. Zbilja, ako neki od mojih namjesnika odstupa od prava i drugacije postupa, nego što stoji u Svetoj knjizi i u Sunni128, vi mu se ne trebate pokoravati, kako bi se on vratio na pra127 Haðð - posjeta Cabe Ka'ba) u Mekki - se obavlja u posljednjem mjesecu hidžretske godine. Hodocasnik se zove haððija, a samo se putovanje zove haððiluk. 128 Sunna (hadith) je - uz Kur'an - glavni naputak, kako moraju živjeti muslimanski vjernici. 317
Sezdesetišesta noc vi put! Jer On je, koga neka Allah htjedne imati blaženim, takoðer rekao: — Ja ne bih volio biti osloboðen od smrti. Jer ona je ono posljednje, za što vjernik biva nagraðen.'
- Jedan od pouzdanih svjedoka izvješcuje: 'Išao sam ka gospodaru pravovjernih, k 'Omaru ibn el-'Azizu, koji je tada bio kalif, i vidio sam kako pred njime leži dvanaest dirhema. Zapovijedio je neka ih se pohrani u Državnu riznicu. Tada mu ja reknem: - O gospodaru pravovjernih, ti ciniš svoju djecu sirotinjom i prosjackom obitelji. Kada bi im ipak htio nešto ostaviti za sobom oporukom, i isto tako onima, koji su meðu clanovima tvoje kuce siromašni! — Pristupi bliže k meni! - odgovori on. Tada ja pristupim k njemu i on rekne: — Kada ti kazuješ, da sam ja svoju djecu ucinio siromasima, da zato moram njima i onima, koji su meðu clanovima moje kuce siromašni, ostaviti nešto malo oporukom, onda to nije ispravno. Allah ce me nadomjestiti kod moje djece i kod clanova moje kuce, i On ce biti njihov cuvar. Oni su od dvojake vrste: za onoga ce, koji se boji Allaha, on osigurati dobar ishod; ali onoga, koji ustrajava u grijehu, njega ja u njegovu grijehu protiv Allaha necu još ojacavati. — Zatim on pozove k sebi svojih dvanaest sinova, pa kada ih je ugledao, suze mu poteku iz ociju, i on rekne: — Vaš otac stoji izmeðu dvije stvari. Ili cete vi biti dobrostojeci, i vaš ce otac uci u pakleni oganj, ili morate biti siromašni, i vaš ce otac doci u raj. Vašemu je meðutim ocu draže to, da on doðe u raj, nego da vi postanete bogati. Otiðite, i neka vas štiti Allah, jer ja Njemu povjeravam vašu stvar!' - Chalid ibn Safvan je pripovijedao: 'Jednom me je pratio Jusuf ibn 'Omar k Hišamu ibn Abd el-Maliku129, i kada sam došao k njemu, on je upravo izlazio sa svojom svojtom i svojom poslugom. Tada se on zaustavi, i bude mu podignut šator. Kada su svi zauzeli mjesto, ja priðem k cilimu, na kome je sjedio, i pogledam ga. I dok su moje oci pocivale na njegovim ocima, ja mu reknem ovako: -Neka Allah upotpuni Svoju dobrostivost na tebi, o gospodaru pra129 Deseti kalif iz dinastije Omaijada, 724-743. godine. 318
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana vovjernih! On neka vodi te stvari, koje ti je povjerio, k pravomu cilju, i neka ne dopusti da tvoja radost bude pomucena patnjom! Ja ne znam za tebe nikakav bolji savjet, o gospodaru pravovjernih, nego što je prica o jednome od kraljeva, koji su bili prije tebe! — Sada on sjedne uspravno, dok se prije toga bio naslonio, i rekne mi: - Ovamo s time, što imaš, o Safvanov sine! - Ja pocnem: - O gospodaru pravovjernih, u vremenu prije ovoga tvojega vremena došao je jedan od kraljeva, koji su bili prije tebe, u ovu zemlju i rekao svojim suputnicima: Jeste li ikada vidjeli neku moc ravnu mojoj, i je li ikada tko komu poklonio ono, što je meni poklonjeno? - No bio je kod njega jedan od najboljih meðu onima, koji daju svjedocanstvo130, koji štite pravo i hodaju po Njegovu putu. I taj mu rekne: — O kralju, ti postavljaš jedno krupno pitanje. Hoceš li mi dopustiti, da na njega odgovorim? — Da! — odgovori kralj. A drugi rekne: — Držiš li ti svoju sadašnju moc neprolaznom ili prolaznom? - Ona je prolazna. — rekne kralj. Ovaj nato: — Kako je to moguce, da te ja gledam kakove veselo zavodiš necim, što ce tebi pripadati samo kratko vrijeme, o cemu ceš meðutim dugo vremena morati polagati racun, i pri cijem ceš obracunavanju sam stajati kao talac?
- Tada kralj uzvikne: - Gdje trebam tražiti pribježište i prema cemu usmjeriti svoje stremljenje? — Moraš ostati u svome kraljevstvu i upravljati njime u poslušnosti prema Allahu Uzvišenomu ili obuci tralje i služiti svojemu Gospodu, sve dok se ne približi tvoj cas. - Zatim, sljedeceg jutra' tako je Chalid dalje pripovijedao 'pokuca onaj covjek na vrata, i gledaj, kralj je bio odložio krunu i spremio se, da postane pustinjak. Tako ga je bila opteretila ta opomena. - Tada Hišam ibn 'Abd el-Malik tako žestoko zaplace, da mu je brada bila mokra. I on zapovijedi, da ga se liši njegove raskoši i zatvori se u svoju palacu. Sada doðu' tako je zakljucio Chalid ibn Safvan 'k meni osloboðenici i sluge i reknu: - Kako si mogao to uciniti gospodaru pravovjernih? Ti si mu pokvario veselje i zagorcao život! 130 To su oni, koji pred Bogom svojim primjerom svjedoce o tome, da covjek može živjeti u kreposti i vrlini. 319
Sezdesetiksta noc Nato Nuzhat ez-Zaman rekne Šarkanu: - Kolike još mnoge opomene ne stoje u ovome kapitelu! Ali ja ne mogu na jednoj jedinoj sjednici navesti sve, koje ovamo pripadaju..." 320 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
šezdesetisedma noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Nuzhat ez-Zaman rekla Šarkanu: -
Znaj, o kralju, kolike još mnoge opomene ne stoje u ovome
kapitelu! Ipak ja ne mogu na jednoj jedinoj sjednici navesti sve, koje ovamo pripadaju. Ali bi se u toku dana, o najveci kralju našega vremena, to moglo dogoditi! Tada kadije reknu: -
O kralju, zaista, ova je djevica cudo našega vremena i biser
stoljeca nadaleko i naširoko! Mi nikada nismo culi o njoj slicnima, niti iz drevnoga vremena niti u cijelome svome životu! Zatim su zažvali blagoslov na kralja i otišli odatle. Sada se Sarkan obrati svojim slugama i rekne: -
Latite se toga, da spremite svadbenu svecanost, i pripremite
jela svakojake vrste! Oni se smjesta pokore njegovoj zapovijedi i pocnu pripremati sva jela. Sarkan pak naredi ženama emira i vezira i velikaša države da ostanu pri svadbenoj svecanosti sve do vremena otkrivanja ne-vjestina lica. Jedva meðutim da je došlo vrijeme popodnevne molitve, a vec su bili doneseni stolovi sa svim, što je srce moglo samo 321
Sezdesetisedma noc poželjeti i što je samo moglo obradovati oko u prženom mesu i u guskama i kokošima. I svi su jeli, dok se nisu zasitili. Poslali su takoðer po sve pjevacice iz Damaska. One su došle zajedno s robinjama kralja i uglednika, koje su mogle pjevati, i sve su se bile popele u palacu. Kada je došla vecer i postalo tamno, palili su svijece s desna i s lijeva, od vrata tvrðave pa sve do vrata palace. A emiri i veziri i velikaši stupe pred kralja Sarkana, dok su curu odvele pjevacice i komorkinje, kako bije kitile i odijevale. Ali su one našle, da ona ne treba nikakva nakita. U meðuvremenu meðutim otiðe kralj Sarkan u kupelj, pa kada se vratio, zauzme raskošno sjedište, i u sedam mu razlicitih haljina stave nevjestu na ogled. Zatim joj one skinu teret njezinih haljina i dadnu joj opomene, koje se obicavaju davati djevicama u njihovoj prvoj bracnoj noci. I Sarkan uðe k njoj i uzme joj djevicanstvo. I ona zacne u istoj noci, i kada mu je to rekla, on se vrlo obraduje, i zapovijedi ucenjacima, da zapisu vrijeme zaceca. Sljedecega meðutim jutra on ode i sjedne na svoje prijestolje, i k njemu doðu velikaši države i zažele mu srecu. Tada on pozove državnog pisara i dadne saciniti poslanicu svojemu ocu 'Omaru ibn en-Nu'manu, sadržaja, da je on kupio jednu djevicu, koja posjeduje ucenost i finu naobrazbu i koja vlada svim podrucjima znanja. Da je on mora nužno poslati u Baghdad, da upozna njegova brata Dau el-Makana i njegovu sestru Nuzhat ez-Zaman. I da ju je on oslobodio, ispostavio joj bracni zapis i njome se oženio, i da je ona od njega
zacela. On pohvali njezin razum i pozdravi svojega brata i sestru i vezira Dandana i sve emire. Zatim zapecati poslanicu i pošalje je po skoroteci svojemu ocu. Glasnik je izbivao pun mjesec dana i zatim se vratio s odgovorom i urucio ga. Sarkan ga uzme i procita ga, i gledaj, nakon zazivanja Allaha tu je stajalo: * 'Ova poslanica dolazi od njega, * koji je utonuo u tugu i jad, * kojemu je udes oduzeo njegovu djecu, * koji je udaljio od sebe svoj zavicaj, * od kralja 'Omara ibn en-Numana * svojemu sinu Sarkanu. * Znaj, otkada si me Ti napustio, svijet mije postao preuskim, * tako da mi nedostaje strpljenja i snaga, * da duže prikrivam svoju tajnu. * Razlog je ovaj: izjahao sam jednom u lov, 322
Ali kada je pocela
šezdesetiosma noc
Sehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kralj 'Omar ibn en--Nu'man u svojoj poslanici rekao: 'Kada sam zatim izašao u lov, izbivao sam pun jedan mjesec, a kada sam se vratio doma, saznao sam, da su Tvoj brat i Tvoja sestra uzeli nešto malo novaca i potajno s haððijskom karavanom pošli na haððiluk. Kada sam ja to cuo, prostrani je svijet postao uokolo mene uzak. Ipak, moj sine, ja sam išcekivao povratak karavane, u nadi, da ce se oni možda s njome vratiti doma. A pošto su došle haððije, ja sam se raspitivao o njima dvoma, samo mi nitko nije mogao dati obavijest o njima. Tako sam zbog njih obukao korotu — * moje je srce teško, * ne nalazim nikakva sna * - i ja se utapam u suzama svojih ociju.'
Ktomu je on napisao stihove: Njihova slika nikada ne išcezava, ni jednoga jedinog casa. U srcu sam joj posvetio pocasno mjesto. Da nije nade u povratak doma, nijednoga casa ne bih živio. Da nije te slike sna, ne bih nalazio nikakva pocinka. 325
Sezdesetiosma noc I nadalje je on napisao u pismu: 'Pozdravljam Tebe i Tvoje i dajem Ti znati, da Ti ništa ne trebaš oklijevati u tome, da narediš potrage za njima. Jer to je za nas sramota.' Kada je Sarkan bio procitao poslanicu, on se razjedio zbog svojega oca, ali se obradovao gubitku svojega brata i svoje sestre. I on uzme to pismo i ode s njime svojoj supruzi Nuzhat ez-Zaman. On dakako nije znao, daje ona njegova sestra, niti je slutio daje on njezin brat, iako ju je cesto i po danu i po noci posjecivao, sve dok njezini mjeseci nisu bili ispunjeni i dok ona nije sjela na poroðajnu stolicu. Allah joj meðutim ucini poraðanje lakim, i ona rodi kcer i pošalje po Sarkana. Pa kada ju je on vidio, ona mu rekne: -
Ovo je tvoja kci, nazovi je, kako hoceš.
On odgovori: —
Obicaj je meðu ljudima, da svoju djecu nazovu imenom o
sedmom danu poslije roðenja. Zatim se on nagne nad svoju kcer i poljubi je: tada on naðe kako o njezinu vratu visi jedan dragulj - jedan od onih triju, koje je princeza Abriza bila sa sobom donijela iz Grcke. I kada je on prepoznao taj dragulj, koji je visio oko vrata njegove kceri, on bude kao izvan sebe, pograbi ga gnjev, i on razrogaci svoje oci. Još se jednom uvjeri, daje to zbilja taj dragulj, zatim pogleda Nuzhatu ez-Zaman i povice: —
Odakle imaš ovaj dragulj, ti robinjo?
Kada je to cula, ona odgovori: -
Ja sam tvoja gospodarica i gospodarica nad svima u tvojoj
palaci! Zar se ti ne stidiš, da me nazivaš robinjom? Ja sam jedna princeza i kci jednoga kralja, i sada neka skrivanju bude postavljen cilj, i neka bude otvoreno objavljeno, da sam ja Nuzhat ez-Zaman. kci kralja 'Omara ibn en-Nu'mana!
Kada je on od nje saslušao te rijeci, uhvati ga neka drhtavica, i on pusti da mu se glava objesi prema podu..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 326
Ali kada je pocela % I šezdesetideveta noc ! s Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je - kada je Šarkan cuo te rijeci - njegovo srce zadrhtalo, njegova boja problijedjela, da ga je obuzela drhtavica, i da je pustio da mu se glava objesi prema podu. Jer sada je znao, da je ona njegova sestra i da ima istoga oca. On izgubi prisebnost, a kada se pribrao, naježi se nad sobom, ali se ne otkrije svojoj sestri, nego je upita: -
Moja gospodarice, Jesi li ti stvarno kci kralja 'Omara ibn en-
-Nu'mana? -
Da! — odgovori ona.
A on nastavi: -
Ispricaj mi, zbog cega si napustila svojega oca i bila prodana
kao robinja! Tada mu ona ispripovijeda sve što joj se bilo dogodilo, od pocetka do kraja, i isprica mu, kako je u Jeruzalemu ostavila za sobom bolesnog brata i kako ju je oteo beduin i prodao onomu trgovcu. Zahvaljujuci njezinim rijecima on sada postane potpuno sigurnim, da je ona njegova sestra s oceve strane, i on rekne u sebi samome: -
Kako ja mogu imati za ženu svoju sestru? Ne, tako mi Allaha,
ja je moram vjencati s nekim od svojih komornika. Pa ako se to raz327
Šezdesetideveta noc
glasi, tada cu objasniti, da sam se od nje rastavio, prije nego što sam ulazio k njoj, i da sam je vjencao sa svojim najvišim komornikom. Zatim on podigne glavu i rekne uzdišuci: -
O Nuzhat ez-Zaman, ti si u stvarnosti moja sestra, i ja vicem:
Tražim utocište kod Allaha pred ovim grijehom, u koji smo zapali. Jer ja sam Sarkan, sin kralja 'Omara ibn en-Nu'mana. Tada ga ona pogleda i prepozna ga, i kada je saznala, da je to on, ona postane kao izvan sebe, pocne plakati i udarati se po licu i uzvikivati: -
Nema nikakve visosti i nema nikakve moci do u Allaha! Mi
smo zapali u smrtni grijeh! Sto da ja cinim, i što da kažem svojemu ocu i svojoj materi, ako me pitaju: odakle ti imaš svoju kcer? Sarkan odgovori: - Moj je savjet taj, da te vjencam s komornikom i pustim da odgajaš moju kcer u njegovoj kuci, kako nitko ne bi saznao, da si ti moja sestra. To je naloženo od Allaha prema njegovoj odluci. I ništa nas ne može zaštititi, osim da se ti vjencaš s tim komornikom, prije nego itko što sazna. Zatim je on pocne tješiti i poljubi joj glavu, a ona ga upita: - Kako hoceš nazvati kcer? - Nazovi je Kudija-Fakan131 - odgovori on. Nato je on vjenca s nadkomornikom i odvede je s kcerju u njegovu kucu. I oni su odgajali kcer uz pomoc robinja i njegovali je 131 Samo ime znaci otprilike: Bilo-je-suðeno-i-dogodilo-se. Buduci da rodbinski odnosi u ovome romanu postaju sve složenijima, možda nije suvišno podsjetiti citatelja da je Kudija-Fakan unuka 'Omaru ibn enNu'manu i po svome ocu Sarkanu, kojega je 'Omaru rodila jedna od cetiriju zakonitih žena po Kur'anu, i po svojoj materi Nuzhati ez-Zaman, koju je istomu rodila inoca Sophija. Po tome je Kudiji-Fakan pradjed takoðer Sophijin otac, kralj od el--Konstantinije, Afridun. Podsjecamo takoðer, da smo 'Omarova treceg sina -kojega je rodila, od 'Omara silovana, kraljevna Abriza na bijegu u svoju domovinu - ostavili u bizantskoj Cezareji kod Abrizina oca, kralja Harduba, i njezine bake, a njegove prabake, Dhat ed-Davahi. 328
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana
sokovima i svakojakim prascima. Sve se to dogaðalo, dok je njihov brat Dau el-Makan boravio još kod ložaca u Damasku. Ali jednoga dana doðe ka kralju Sarkanu glasnik od njegova oca 'Omara ibn en-Nu'mana, s jednom poslanicom. On je uzme i procita je, i gledaj, tu je nakon zazivanja Allaha stajalo: * 'Znaj, ljubljeni kralju, * ja sam duboko ožalošcen da su djeca otišla, * ne mogu naci nikakva sna * i zarobila me je uznemirenost. * Šaljem Ti ovu poslanicu, kako bi Ti, cim ona prispije, pripremio novac i porez i poslao ga k nama, zajedno s robinjom, koju si Ti kupio i uzeo za ženu. Jer ja žudim za tim, da je vidim i da cujem njezino pripovijedanje. Nadalje je iz zemlje Grka došla k nama jedna stara pobožna žena, i kod nje je pet djevojaka — djevica visokih sisa - koje vladaju znanjem i finom naobrazbom i granama znanosti, ukratko svime, što ljudima pristaje da znaju. Moj jezik nije u stanju opisati tu staru ženu i njezine pratiteljice. Zbilja, one su savršene u svim vrstama znanja, kreposti i mudrosti. I cim sam ja ugledao te djevojke, zaljubio sam se u njih, i poželio sam, da ih imam u svojoj palaci i u podrucju svoje ruke. Jer nitko od svih kraljeva nema njima ravne. Zato sam upitao tu staru ženu o njihovoj cijeni, a ona je odgovorila: — Prodajem ih samo za porez od Damaska. - I tako mi Allaha, ta mi se cijena ne cini previsokom. Jer svaka je pojedina od njih vec sama za sebe vrijedna citavu tu cijenu. Tako sam ja pristao i uzeo sam ih u svoju palacu, i one su u mome posjedu. Zato nam Ti odmah pošalji porez, kako bi se ta žena mogla vratiti u svoj zavicaj. I pošalji nam robinju, kako bi s njima raspravljala pred ucenjacima! Ako ih ona pobijedi, tada cu Ti je ja poslati natrag zajedno s porezom od Baghdada.'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 329
Ali kada je pocela I sedamdeseta noc I * \
/
srp1
^#?W W W WW W W? W? W?? ?W^
^2
m
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kralj 'Omar ibn en--Nu'man u svojoj poslanici rekao: 'I pošalji nam tu robinju, kako bi ona s njima raspravljala pred ucenjacima! Ako ih ona pobijedi, tada cu Ti je ja vratiti natrag zajedno s porezom od Baghdada.' Kada se Sarkan upoznao sa sadržajem, on ode k svojemu zetu i rekne mu: -
Dovedi mi ovamo robinju, kojom sam te oženio!
Kada je ona zatim došla, on joj pokaže poslanicu i rekne: —
Sestro, što mi ti savjetuješ, što ja trebam odgovoriti na ovu
poslanicu? Ona odgovori: —
Tvoj savjet odlucuje.
Ali buduci da je ceznula za svojima i za svojim zavicajem, ona ktomu doda: -
Pošalji me s komornikom, mojim suprugom, u Baghdad,
kako bih svojemu ocu ispripovijedala svoju povijest i ispricala mu, 331
Sedamdeseta, noc što mi se dogodilo od Beduina, koji me je prodao onomu trgovcu, i nadalje, kako me je taj trgovac prodao tebi, kako si me ti meðutim oslobodio i udao za komornika. -
Tako neka bude! - odgovori ŠarMn.
Tada uzme Sarkan svoju kcer Kudiju-Fakan i preda je dadiljama i uškopljenicima, i žurno pripremi porez i preda ga komorniku. Zatim mu zapovijedi, neka s princezom i porezom putuje za Baghdad. I on odredi za njih dvije putne nosiljke, jednu za njega i drugu za njegovu suprugu. Komornik odgovori, da on sluša i da se pokorava. Sada Sarkan sakupi deve i mule, napiše jedno pismo, predade ga komorniku i uzme oproštaj od
svoje sestre Nuzhate ez--Zaman, nakon što joj je oduzeo dragulj i nakon što gaje najednom lancu od cistoga zlata objesio svojoj kceri oko vrata. Još iste noci komornik krene na put. Sada - zbilo se, da su Dau el-Makan i ložac132 bili izašli u šetnju i u natkrovljenoj hali promatrali prizor. Tu su ugledali deve, baktrij-ske dvogrbe deve, natovarene mule, goruce baklje i fenjere. Dau el--Makan se raspita o ovim teretima i njihovu posjedniku, i reknu mu, da je to porez od Damaska, koji se odašilje ka kralju 'Omaru ibn en--Nu'manu, vladaru u gradu Baghdadu. Dalje on upita: -
Tko je voða te karavane?
Tu je glasilo: —
Nadkomornik, suprug djevojke, koja je proucila znanost i
filozofiju. Tada Dau el-Makan žestoko zaplace. Jer se sjetio svoje matere i svojega oca i svoje sestre i svojega zavicaja, i on rekne ložacu: —
Ja više ne mogu ostajati ovdje. Ne, ja cu se prikljuciti ovoj ka
ravani i s njome pomalo putovati, sve dok ne doðem u svoj zavicaj. 132 Njih smo dvojicu ostavili ovdje u pedesetipetoj noci, zajedno s njihovom odlukom da se prikljuce nadkomornikovoj karavani s porezom, s kojom je -kao što vidimo — krenula i Dau el-Makanova sestra Nuzhat ez-Zaman. 332
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana Ložac nato rekne: —
Ja te nisam pustio da sam putuješ od Jeruzalema do
Damaska. Kako da te sada mirno pustim da putuješ za Baghdad? Ne, ja cu ici s tobom i ostati s tobom, dok ti ne postigneš svoj cilj. —
To me od srca raduje - odgovori Dau el-Makan.
Zatim ložac pocne spremati stvari za putovanje, osedla jednoga magarca, stavi na njega bisage i u njih stavi nešto popudbine. Konacno opaše sam sebe, pripremi se i pocne cekati, sve dok teretna karavana i komornik, koji je jahao na jahacoj devi, okružen :d svojih slugu, nisu prošli mimo. Dau el-Makan meðutim uzjaši ložaceva magarca i rekne svojem suputniku:
— Uzjaši ti iza mene! Ali taj odgovori: — Ne, ja ti hocu biti samo na usluzi. Dau el-Makan na tome ustraje: — Ti moraš bezuvjetno neko vrijeme jahati! — Dobro — odgovori ložac - kada budem umoran. Na to rekne Dau el-Makan: —
Moj brate, uskoro ceš vidjeti, kako cu ja s tobom postupati,
kada doðem k svojima. Tako su putovali, sve dok nije uzašlo Sunce. Pa kada je sat podnevnog odmora bio tu, komornik zapovijedi da se zaustave. Tada su se ljudi ulogorili, odmarali su i napajali svoje deve. Zatim on iznova dadne znak za polazak, i nakon pet dana doðu do grada Harne133, gdje su odsjeli i tijekom tri dana pocivali..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju. 133 Hama se nalazi na Orontesu ('Asi), sjeverno od Damaska. 333
Ali kada je pocela
sedamdesetiprva noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su tri dana ostali u gradu Hami. Zatim su neprestano putovali dalje, sve dok nisu stigli do jednoga drugog grada, gdje su se ponovo tri dana zaustavili. Nato su nastavili putovanje, sve dok nisu došli do Dijar-Bekra. Ovdje im je vec puhao ususret vjetar od Baghdada. I tada pomisli Dau el-
Makan na svoju sestru Nuzhatu ez-Zaman, svojega oca, svoju mater i svoj zavicaj, i kako se on vraca bez sestre svojemu ocu. Stoga je plakao i uzdisao i jadikovao, i jad ga je teško pritisnuo. Tada on izrekne ove stihove: Moja ljubavi, koliko dugo trebam ustrajati u ovome trpljenju? Nikakav mi glasnik ne dolazi s viješcu o tebi.
Ah gledaj, vrijeme blizine je bilo samo kratka trajanja. O samo kada bi vrijeme rastanka bilo takoðer tako kratko!
Uzmi moju ruku, skini haljinu i gledaj: Izmrcvareno mi tijelo — pa ipak to ne pokazujem. 9
Sedamdesetiprva noc Ako netko kaže, da se trebam tješiti u svojoj ljubavi, tomu ja kažem: 'Tako miAlldha, necu se moci utješiti do Posljednjeg Suda.' Tada mu rekne ložac: —
Ostavi se tog plakanja i uzdisanja, jer smo mi tik do komor-
nikova šatora. Dau el-Makan meðutim rekne: - Ja moram izgovoriti par stihova, možda ce se s pomocu toga ugasiti vatra mojega srca. - Zaklinjem te Allahom - uzvikne ložac - ostavi se jadiko-vanja, sve dok ne doðeš u svoj zavicaj. Poslije toga cini, što god hoceš! Ja cu meðutim ostati uz tebe, ma gdje da ikada budeš bio. Ali Dau el-Makan odgovori: —
Tako mi Allaha, ja to ne mogu prestati.
Zatim on okrene svoje lice u pravcu prema Baghdadu, dok je Mjesec svijetlo sjao i logor prelijevao svojom svjetlošcu. Nuzhat ez--Zaman meðutim te noci nije mogla spavati, nego je bila bez pocinka, mislila je na svojega brata Dau el-Makana i plakala. I dok su joj suze tekle niz lice, ona iznenada zacuje Dau el-Makana kako place i izgovara sljedece stihove:
Bliješti sjajno munja na jugu — Mene obuzima najdublji jad brige Za mojega prijatelja, koji je boravio kod mene I koji mi je pružao pehar radosti. Sjeti se mene, ti koji si me otjerao U patnju usamljenosti! 336
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana 0
ti zrako munje, hoce li se vratiti
Jednom vrijeme bliskosti? Ti, koji me koriš, ostavi se svojega prijekora. Gledaj, mene je kaznila Allahova ruka Odsutnošcu prijatelja 1
nesrecom, koja me je svladala.
Daleko je milje mojega srca, Otkada se moj udes okrenuo. Na mene nagomilao pustu patnju, Meni poslao gorak kalež. O moja ljubavi, ja gledam sebe samoga Mrtvim, prije nego što se opet zbližimo. — O udesu, vrati se opet s ljubavlju, Koja nas je veselo gledala! Donesi mi radost, donesi zaštitu Protiv nevolje, koju sam doživio! Ah, tko ce pomoci jadnomu tudincu, Cije srce tjeskobno dršce? 337
Sedcmidesetvprvd noc On je usamljen u tuzi, Daleko mu je ona, 'Milje Vremena '134. Nad nama vlada, nama na gaðenje, Ruka puna niskosti. Poslije ovih stihova on krikne i padne onesviješten na tlo.
Pogledajmo mi sada dalje, što se dogaðalo s njegovom sestrom Nuzhatom ez-Zaman! Ona je bila te noci budna, jer se na tome mjestu sjetila svojega brata. Pa kada je ona cula ovaj glas u nocnoj tišini, njezino srce postane mirnim, i ona u svojoj radosti pozove uškopljenika. Taj joj rekne: - Koja je tvoja želja? Ona odgovori: - Otiði i dovedi mi onoga, koji izgovara takve stihove! Uškopljenik meðutim odgovori: - Zaista, ja ga nisam cuo..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 134 "Milje Vremena" je zapravo samo hrvatski prijevod imena njegove sestre — Nuzhat ez-Zaman. Ovdje se mora uzeti u obzir da su u arapskom sistemu imenovanja mogucnosti za ovakve pjesnicke igre kud i kamo bogatije nego u našemu, recimo da se rekne "nada", a da se misli na osobu po imenu "Nada", ili obrnuto. 338
Ali kada je pocela
sedamdesetidruga noc V 27 i ej \
F~ Kt^
Sehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Nuzhat ez-Zaman — «aða je saslušala stihove svojega brata pozvala naduškopljenika i rvemu rekla:
-
Otiði, dovedi mi toga, koji izgovara takve stihove!
Ovaj meðutim odgovori: -
Zaista, ja ga nisam cuo, i ja ga ne poznajem. Osim toga, sada
sav narod leži u snu. Ona nato: -
Koga god uopce da naðeš budnoga, to je taj, koji kazuje te
-rihove. Tada on potraži unaokolo, ali nikoga ne naðe budnoga, osim ložaca. Jer Dau el-Makan je još ležao bez svijesti. Kada je ložac vidio uškopljenika kako stoji do njegove glave, on se pred njim prestraši. Uškopljenik ga upita: -
Jesi li taj, koji je ovdje netom izgovarao stihove? Ložac je meðutim vjerovao, da je princeza gnjevna zbog kazivanja stihova, pa pun straha uzvikne:
-
Tako mi Allaha, to nisam bio ja!
339
Sedamdesetidru0a noc Dalje uškopljenik upita: —
Tko je onda bio? Pokaži mi ga! Ti to moraš znati, jer si
budan. Ložac je meðutim bio u brizi zbog Dau el-Makana i rekne sam u sebi: -
Možda ce mu uškopljenik nešto uciniti.
I tako on odgovori: —
Tako mi Allaha, ja to ne znam.
Nato uškopljenik: -
Tako mi Allaha, ti lažeš, jer ovdje nitko ne sjedi budan osim
tebe! Zato ti to moraš znati. —
Tako mi Allaha — odgovori ložac — ja cu ti reci istinu! Taj,
koji je govorio te stihove, je bio putnik, koji je ovuda prolazio. Taj je takoðer mene poremetio i oteo mi san, Allah ga kaznio! Sada uškopljenik rekne: —
Ako bi ga ti još trebao vidjeti, tada mi ga pokaži, pa cu ga ja
zgrabiti i odvesti k vratima nosiljke naše gospodarice. Ili ga ti uhvati vlastitom rukom! Ložac odgovori: -
Samo otiði, ja cu ti ga dovesti. Tada ga uškopljenik ostavi i otiðe k svojoj gospodarici. On joj donese izvješce i rekne: -
Nitko ga ne poznaje. Mora daje bio neki putnik, koji je tuda
prolazio. Ona je meðutim šutjela. Ali kada je Dau el-Makan opet došao k sebi, on primijeti, da je Mjesec dosegao sredinu neba. I dah jutarnjeg lahora zapahne preko njega i uzbudi mu srce u jadu i brizi. Tada on procisti svoj glas i htjedne iznova govoriti stihove. Ali ga ložac upita: 340
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mAna -
Sto ti hoceš poceti?
On odgovori: -
Želim izgovoriti nekoliko stihova, kako bih time ugasio vatru
svojega srca. Ovaj nato: -
Ti ne znaš što se meni dogodilo! Ja sam samo time umakao
-::;rti, što sam umirio uškopljenika. -
Onda mi reci, što se dogodilo! ~ odgovori Dau el-Makan.
Tada ložac ispripovijeda: -
Moj dragi, dok si ti ležao u nesvijesti, došao je uškopljenik s
nekom dugackom palicom od bademovine u ruci i zagledavao svim spavacima u lice u potrazi za onim, tko je izgovarao stihove. I buduci da nije našao nikoga budna osim mene, on me upita. Ja mu meðutim dadnem kao odgovor, da je to bio neki putnik u prolazu. Tako je on otišao odatle, i Allah me je od njega oslobodio, inace bi me bio ubio. Ali mi je on još rekao: 'Ako ga opet cuješ, dovedi ga k nama!' Kada je Dau el-Makan to cuo, on zaplace i rekne: -
Tko bi mi to trebao braniti, da izgovaram stihove? Ja cu to
ipak uciniti, makar došlo, što hoce doci. Jer ja sam tik do svojega zavicaja i ne brinem se ni za koga. A na ložaceve rijeci: - Ti ceš samo sam sebe sunovratiti u propast — on odgovori: -
Ja ne mogu drugacije, ja moram govoriti stihove.
Tada rekne ložac: -
Sada se ovdje moramo rastati, iako te ja nisam htio napuštati,
prije nego što doðeš u svoj zavicajni grad, i prije nego što se opet sjediniš sa svojim ocem i materom. Ti si jednuipol godinu dana bio sa mnom zajedno, i nikada nisi doživio od mene nikakvo zlo. Sto te dovodi u napast, da na svaki nacin želiš izgovarati stihove, kada smo mi ipak posve umorni od putovanja i bdijenja i kada svi ljudi spava341
Sedamdesetidruga noc ju, kako bi se otpocinuli od svojega napora? Njima je potreban san! Dau el-Makan meðutim rekne: — Ja se ne dam odvratiti od svoje namjere. * Potom ga obuzme rastuženost * i on objavi skrivenu patnju, * tim što izgovori ove stihove: Boravi na logorištima i pozdravi tragove šatora, koji su daleko! Dozivaj ih! Da, možda ce ti onda oni odgovoriti. Ako te neka noc obavije svim svojim jezovitostima, Zapali si u tami vatru od svoje cežnje. Ako guja sikcuci nadima svoju gubicu, onda nije nikakvo cudo, Sto ja — ako me hoce ugristi — ljubim najdražoj usta, O raju, kojemu je duša na svoju bol daleko, Kada ne bi bilo utjehe na nebu, umro bih u casu od jada. Zatim još izgovori ove stihove: Mi smo provodili život. I dani su bili sluge srece, U najljepšoj nas je zemlji držalo zajedno najnutarnjije jedinstvo. Tko mi može opet donijeti kucu moje ljubavi, u kojoj je boravila 'Svijetlost Doma'135 i takoðer 'Milje Vremena'136? 135 "Svjetlost Doma" je zapravo hrvatski prijevod arapskog imena Dau el-Makan, a "Milje Vremena" - kao što je vec receno u predhodnoj bilješci imena Nuzhat ez-Zaman. 136
Vidi predhodnu bilješku.
342
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana Poslije ovih stihova on triput glasno krikne. Zatim onesviješten padne na zemlju. Kada je Nuzhat ez-Zaman saslušala prvi stih137, ona je pomislila na svojega oca, svoju mater i svojega brata. A kada je saslušala drugi stih, koji je govorio o njezinu imenu i imenu njezina brata i prijateljstvu njih dvoga, tada ona zaplace i pozove uskopljenika i rekne mu:
— Jao tebi! Taj, koji je prviput govorio, govorio je još jednom, i ja sam ga cula tik pokraj sebe. Tako mi Allaha, ako mi ga ne dovedeš, probudit cu komornika. Taj ce te istuci i otjerati. Ali uzmi ovih sto dinara i dadni ih pjevacu i blago ga dovedi ovamo k meni i nemoj mu ništa uciniti! A ako se bude sustezao, pruži mu tada ovu kesu s tisucu dinara i ostavi ga. Istraži samo, tko je on, kakav ima zanat i iz koje zemlje potjece. Zatim se brzo vrati natrag i nemoj se zadržavati!..." Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 137 Stih obuhvaca ovdje uvijek dva polustiha. 343
Ali kada je pocela
sedamdesetitreca noc ^#????????????? ?????????????
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Nuzhat ez-Zaman odaslala uškopljenika, da traga za pjevacem, i da mu je rekla: -
Dobro se pripazi, da mi se ne vratiš s rijecima: 'Nisam ga
mogao naci'! Tako dakle uškopljenik izaðe, pocne gledati ljude i ulaziti u šatore. Ali nije našao nikoga budna, jer su svi ljudi spavali od umora, sve dok nije došao do ložaca, koga je vidio kako sjedi nepokrivene glave. K njemu on priðe,
uhvati ga za ruku i rekne:
-
Ti si govorio stihove!
Ložac se meðutim prestraši za svoj život i uzvikne: -
Ne, tako mi Allaha, o dvorski nacelnice, ja to nisam bio!
Ali uškopljenik odgovori: -
Ja te necu pustiti, sve dok mi ne pokažeš onoga, koji je izgo
vorio te stihove. Jer ja se bojim pred svojom gospodaricom, ako se bez njega vratim natrag. Kada je dakle ložac cuo uškopljenikove rijeci, prestraši se za Dau el-Makana i žestoko zaplace. I on rekne uškopljeniku: -
Tako mi Allaha, ja to nisam bio, i ja ga ne poznajem. Cuo
sam samo jednog putnika, koji je prolazio mimo i izgovarao stihove. 345
Sedamdesetitreca noc Nemoj pociniti nada mnom grijeh, jer ja sam stranac, i ja dolazim iz Jeruzalema. Ibrahim138, Allahov prijatelj, neka bude s vama! -
Ustani i dolazi sa mnom - rekne uškopljenik - i reci to mo
joj gospodarici vlastitim ustima. Jer ja nikoga nisam našao budnoga osim tebe. Tada ložac rekne: -
Zar ti nisi došao i našao me na istome mjestu, na kome sam
sjedio, i zar ne poznaješ moje mjesto? Ipak nitko ne smije uciniti ni makac, jer bi ga inace pograbili stražari. Otiði sada u svoje sjedište, pa ako ti odsada još jednom ikoga cuješ da izgovara stihove, bio on daleko ili blizu, bilo da sam to ja ili itko, koga poznajem, i samo
mojim posredstvom trebaš o njemu saznati. Nato on pocne ljubiti uškopljeniku glavu i željeti mu dobro, sve dok ga ovaj nije napustio. Ali taj uškopljenik napravi samo jedan krug i zatim se sakrije iza ložaca. Jer bojao se vratiti natrag k svojoj gospodarici neobavljena posla. Ložac meðutim priðe Dau el-Ma-kanu, probudi ga i rekne mu: -
Doði, sjedni uspravno, da ti ispricam, što se dogodilo! Tako se Dau el-Makan uspravi, a njegov mu suputnik ispripovijeda, što se bilo dogodilo. Ali princ odvrati: -
Pusti me. Ja ne želim o tome razmišljati, i ne brinem se ni za
koga, jer sam blizu svojega zavicaja. Tada rekne ložac: -
Zašto se pokoravaš svojoj samovolji i vragu? Ako se ti niko
ga ne bojiš, ja se bojim za tebe i za svoj život. Zaklinjem te Allahom, nemoj više izgovarati nikakve stihove, sve dok ne budeš u svom za vicaju! Zaista, ja te ne bih držao za tako razuzdana covjeka. Zar ti ne znaš, da je ova dama komornikova supruga i da te ona hoce dati kazniti, jer si joj oteo san? Možda je ona bolesna ili je muci besanica od premora na ovome dugom putovanju, i ovo je vec drugiput, daje poslala uškopljenika, da te potraži. 138 Ibrahim je biblijski Abraham. 346
Povijest kralju }Omam ibn en-Nu'mAna Dau el-Makan meðutim ne obrati pažnju na njegove rijeci, neko po treciput krikne i pocne izgovarati ove stihove: Odbijam svakog koritelja. Jer njegovo me je karanje namucilo. On me grdi, ali to ne zna: Zbog njegovog sam se ponašanja razdražio.
Klevetnici su govorili: 'On je našao utjehu.' 'Zahvaljujuci ljubavi prema zavicaju' rekao sam ja. Oni su upitali: 'Sto je na njoj lijepo?' Ja sam rekao: 'Sto me je nagnalo na ljubav?' Oni su upitali: 'Sto je cini tako vrijednom?' Ja sam rekao: 'Sto me je nagnalo u bijedu?' Od nje odustati — daleko to bilo, Pa makar me napajao kalezpatnje! Na nekoga koritelja ja ne obracam pažnju, ako me on grdi zbog ljubavi. Sada ga je meðutim uškopljenik saslušao iz svojega zaklona. I jedva da je princ izgovorio svoje stihove do kraja, kad li mu ovaj pristupi. Cim je ložac to vidio, on pobjegne i ostane stajati na sta347
Sedamdesetitreca noc novitoj udaljenosti, kako bi gledao, što ce se izmeðu njih odvijati. Tada uškopljenik rekne Dau el-Makanu: - Mir bio s tobom, o gospodaru! - Takoðer s tobom neka je mir - odgovori Dau el-Makan - i Allahova milost i blagoslov! - O gospodaru - nastavi uškopljenik..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
trp IIK,
•' 'VvV.
.y~':J, j | iMillliliiiSlllji ????''?" ??????? ?>:!
?? °:
??..
348
Ali kada je pocela
s I sedamdeseticetvrta noc 1 s
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je taj uškopljenik rekao Dau el-Makanu: -
O gospodaru, ja sam ove noci vec po treciput izašao za to
bom. Jer moja te gospodarica poziva k sebi. Tada Dau el-Makan povice: -
Odakle je zapravo ta kuja, koja traga za mnom? Prokleo
Allah nju i s njome prokleo njezina supruga! I on pocne na uškopljenika izvikivati psovke. Ali taj mu nije mogao odgovoriti, jer mu je njegova gospodarica bila zapovijedila, da ništa ne ucini pjevacu, nego da ga dovede samo s njegovom vlastitom privolom i, ako ne želi doci, da mu dadne tisucu dinara. Zato mu uškopljenik pocne prijazno govoriti, tim što je rekao: -
O gospodaru, evo, uzmi ovo i doði sa mnom! Mi se necemo
o tebe ogriješiti, moj sine, niti ti uciniti što nažao. Ja ništa ne želim, osim da ti sa mnom svoje poštovane korake skreneš prema mojoj gospodarici, kako bi primio njezin odgovor i kako bi se u miru i si gurnosti vratio natrag. Ti ceš kod nas primiti jedan lijep poklon, kao netko, tko je donio dobru vijest. 349
SedamdesetiUtvrta noc Kada je Dau el-Makan saslušao ove rijeci, on ustane, i išao je zatim izmeðu ljudi i preskakao ih. Ložac se meðutim šuljao za njim i držao ga je na oku, tim što je govorio u sebi samome: —
Jao za njegovu mladost! Oni ce ga sutra objesiti.
I on ga je slijedio sve dalje, sve dok se nije približio mjestu njezina logorovanja, a da ga oni nisu primjecivali. Zatim stane i rekne: —
Kako bi to bilo prostacki od njega, ako bi on rekao, da sam
mu ja kazao, da treba govoriti stihove! Toliko daleko ložac. Ali ostanimo mi kod Dau el-Makana! Taj je išao s uškoplje-nikom, sve dok nisu stigli na ono mjesto. Sada uškopljenik uðe k Nuzhati ez-Zaman i rekne: —
O gospodarice, ja ti dovodim onoga, kojega si tražila. To je
jedan mladic, lijep po izgledu, i nosi na sebi tragove blagostanja. Kada je ona to cula, zakuca joj srce, i ona uzvikne: —
Pusti ga neka izgovori par stihova, kako bih ga slušala iz
blizine, a zatim ga upitaj za njegovo ime i njegov zavicaj. Tada uškopljenik izaðe van k Dau el-Makanu i rekne mu: —
Izgovori par stihova, koje poznaješ! Jer gospodarica je posve
u blizini, kako bi te slušala. Zatim cu te zapitati za tvoje ime i tvoj zavicaj i tvoj stalež. Taj odgovori: —
Od srca rado! Ali ako me pitaš za moje ime, ono je ugašeno,
i moj je trag izbrisan i moje je tijelo izmrcvareno. Ja imam stanovi tu povijest, ali * njezin pocetak nije poznat, * niti se takoðer imenu je kraj. * I gledaj, ja sam poput nekoga pijanog covjeka, * koji je popio mnogo vina, * koji se nije štedio i koji je utonuo u bijedu, * ciji duh odlazi u lutanja, * i koji stoji u nedoumici pred svojim ude som, * utonuo u more misli. * Kada je Nuzhat ez-Zaman to cula, ona zaplace i zajeca još žešce nego prije i rekne uškopljeniku: 350
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana -
Upitaj ga, je li on rastavljen od nekoga, koga ljubi, poput oca
ili matere. I uškopljenik upita onako, kako je ona bila zapovijedila. Nato Dau el-Makan odgovori: -
Da, ja sam rastavljen od svih svojih. Ali mije najdraža od njih
bila moja sestra, koju mije oteo udes. Kada je Nuzhat ez-Zaman saslušala njegove rijeci, ona na neko vrijeme ušuti, a zatim uzvikne: -
Neka ga Allah Uzvišeni opet sjedini s onom, koju on ljubi!..."
351 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
A
r
? .
"\
%r^
„«tf*°
.. A /0
Se Bn I MgŠJi^a
=? &r^^=n®
Sehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje Nuzhat ez-Zaman -kada je saslušala rijeci svojega brata - rekla: -
Neka ga Allah opet sjedini s onom, koju on ljubi!
Zatim ona rekne uškopljeniku: -
Reci mu, neka mi dadne da nešto cujem o rastanku od svo
jih i od svojega zavicaja! Uškopljenik ucini onako, kako mu je njegova gospodarica bila zapovijedila. * Tada iz princa pocnu provaljivati uzdasi. * i on izloži ove stihove: * Ne zaklinju li se svi zaljubljeni svojom ljubavlju? Slavit cu stanovitu kucu, u koju je stupila Hind139, ljepotica! Ljudi ne poznaju nijednu drugu ljubav osim njezine, Ona je ta, koja prije sebe i poslije sebe nikada nema sebi ravne. 139 Posrijedi je staroarapsko žensko ime, i pod tim imenom pjesnici gotovo redovito pomišljaju na djevojku ljepoticu. 353
Sedamdesetipeta noc To je, kao da tlo doline odiše mirisom mošusa i ambre, Kada je Hind samo jednoga dana hitro pretrcala preko tog mjesta. Neka je pozdrav ljubljenoj, ponosu citava logora, Uresu naroda! Njoj služi svatko, tko uz nju boravi. Neka Alldh ushtjedne 'Milju vremena'140pokloniti obilnu kišu Iz oblaka, koji bez nevremena napajaju žednu zemlju!141
Nato Nuzhat ez-Zaman podigne zavjesu nosiljke i pogleda ga. I cim je njezin pogled pao na njegove crte lica, ona ga prepozna i sazna da je to on, i uzvikne: -
O moj brate! O Dau el-Makan!
Tada takoðer on pogleda nju i prepozna je i uzvikne: —
O moja sestro! O Nuzhat ez-Zaman!
Tada se ona baci prema njemu, i on je povuce na grudi, i oboje onesviješteni padnu na tlo. Kada je uškopljenik vidio oboje u takvom stanju, on baci preko njih pokrivac i cekao je, sve dok nisu opet došli k sebi. Kada su se zatim probudili iz svoje nesvijesti, * Nuzhat ez-Zaman je bila silno obradovana, * od nje su ustuknuli briga i patnja, * radost je obuzela njezino srce, * i ona izrekne ove stihove:
Udes se zakleo, da ce me vazda žalostiti — Prekršena je bila tvoja zakletva, zato spremaj okajanje, o vrijeme! 140
Dakako: Nuzhati ez-Zaman.
141 Zavicaj biva ovdje na tradicionalan nacin oslikavan kao pustinja, a ljubljena djevojka kao djevojka Beduinka.
354
Povijest kralja }Omara ibn en-Nu^mana
Sreca se bliži, i prijatelj mi je pomocnik uz bok — Zato polazi ususret izvikivacu radosti, potpaši svoju haljinu! Ja nisam vjerovala u stare bajke, u neki raj, Sve dok mi nije ružicasta usna dopustila da kušam nektar.m
Kada je Dau el-Makan to saslušao, on pritisne svoju sestru na grudi. U prekomjernosti radosti * poteku iz njegovih ociju suze, * i on dadne da se cuju ovi stihovi: * Vec sam se odavno poceo kajati, što smo se morali rastati. Od kajanja su se iz mojih ociju slijevale suze. I zavjetovao sam se, ako nas ikada udes opet sjedini, Da nikada više necu rijecju spomenuti 'rastanak'. Sada se na mene srucila radost, tako da me je Ona u prekomjernosti veselja dovela do placa. O oko, tebi je suza sada postala tako prisnom, Da ti moraš plakati od žalosti i takoðer od radosti.143 Sada su neko vrijeme sjedili na vratima nosiljke. Zatim mu ona rekne:
142 Buduci da se stihovi Kalkutskog izdanja ovamo uopce ne uklapaju, Littmann ih je zamijenio stihovima Kairskog izdanja iz 1325. godine od Hidžre 1907. g. poslije Kr.). 143 I ovdje je Littmann neuklopive stihove Kalkutskog izdanja zamijenio ovima iz Kairskoga. 355
Sedamdesetipeta noc — Doði sa mnom unutra i ispripovijedaj mi, što ti se dogodilo, a ja cu tebi ispripovijedati što se meni dogodilo! Tako oni uðu, a Dau el-Makan rekne: — Pocni ti s pricanjem! Tada mu ona ispripovijeda sve, što joj se bilo dogodilo, sve odonda, otkada su se rastali u chanu: kako se ona bila provela s Beduinom i s trgovcem, koji ga je od ovoga kupio, i tako ju je taj odveo njezinu bratu Sarkanu i prodao mu je; kako ju je on oslobodio, odmah cim ju je zadobio, i kako je s njome sklopio bracni ugovor, i kako je ušao k njoj, i kako je naposljetku kralj, njezin otac, cuo o njoj, i poslao Sarkanu poruku, neka je pusti da doðe. Zatim ona uzvikne:
—
Neka je hvala Allahu, koji mi te je poklonio! Upravo tako
kao što smo mi jednom našega oca zajednicki napustili, tako cemo mu se takoðer zajedno vratiti! Kao zakljucak je dodala: —
Moj me je brat Šarkan vjencao s ovim komornikom, kako bi
me on odveo k mojemu ocu. To je moja cijela povijest. Sada ti meni ispripovijedaj, kako si ti prošao, odonda otkada sam te ja napustila! Tada joj on ispripovijeda sve, što mu se bilo dogodilo, od pocetka do kraja: kako mu je Allah poslao ložaca, kako je taj s njime putovao i izdavao za njega novac i kako gaje dan i noc služio. Ona pohvali za to ložaca, a Dau el-Makan još priklopi: — Zbilja, sestro, taj je ložac s tako puno ljubavi sa mnom postupao, kako još nitko nije s nekim prijateljem, niti takoðer otac sa sinom. Jer on je gladovao, dok je meni davao da jedem, i on je išao pješke, dok je mene puštao, da jašim. Tako ja njemu zahvaljujem svoj život. Nuzhat ez-Zaman rekne: — Ako tako ushtjedne Allah, mi cemo mu se za sve odužiti, vec prema svojim snagama. Zatim ona pozove uškopljenika. Taj uðe i poljubi Dau el--Makanu ruku. I ona rekne: —
Uzmi nagradu za sretnu vijest, ti sretnoliki! Posredstvom
tvoje sam ruke ponovo postala sjedinjena sa svojim bratom. Zato je 356
Povijest kralja- 'Omara ibn en-Nu'mana :a kesa, koju još imaš kod sebe, zajedno s njezinim sadržajem tvoja. Sada meðutim otiði i brzo dovedi k meni svojega gospodara! Uškopljenik se obraduje, požuri ka komorniku, uðe, pozove ga k svojoj gospodarici i odvede ga onamo. Ovaj ude k svojoj supruzi, pa kada je kod nje našao njezina brata Dau el-Makana, on je upita, tko je taj? Tada mu ona ispripovijeda sve, što se njima dvoma bilo dogodilo, i ktomu doda: -
Znaj, o komornice, ti nisi uzeo za ženu nikakvu robinju, nego
•:cer kralja 'Omara ibn en-Nu'mana. Jer ja sam Nuzhat ez-Zaman, a ovo je moj brat Dau el-Makan.
Kada je komornik cuo tu povijest, bio je uvjeren o njihovim rijecima, i bila mu je ocitom cista istina. Bio je dakle siguran, da je on postao zetom kralja 'Omara ibn en-Nu'mana, i tako on rekne u sebi samome: -
Moj ce udes biti, da u bilo kojoj pokrajini postanem vicekra-
ljem. Zatim on priðe k Dau el-Makanu i zaželi mu srecu za njegovo spasenje i za njegovo ponovno sjedinjenje sa svojom sestrom. Nato smjesta zapovijedi svojim slugama, da mu podignu jedan šator i da mu daju jednoga od najboljih konja za jahanje. Tada rekne Nuzhat ez-Zaman: - Mi smo sada posve blizu našega zavicaja, i ja bih voljela ostati sa svojim bratom, da se meðusobno okrijepimo i da se naužijemo jedno drugoga, prije nego što dospijemo u svoj grad. Jer mi smo dugo vremena bili rastavljeni. - Neka bude, kako vi želite! - odgovori komornik. Zatim naredi neka im budu donesene voštane svijece i svakovrsne poslastice, ode odatle i pošalje za Dau elMakana tri haljine od onih najraskošnijih. I onda se uputi natrag, dok nije opet došao do nosiljke, i pokazao se u svome vlastitom dostojanstvu. Tada Nuzhat ez-Zaman rekne svojemu suprugu: -
Naredi da doðe uškopljenik i zapovijedi mu, da dovede loža-
ca! Njemu on mora dati jednog konja za jahanje, i o jutru i o veceri 357
Sedamdesetipeta noc pripremiti jedan stol sa hranom, i nadalje mu zabraniti, da nas napušta. Nato komornik naredi da doðe uškopljenik i izdade mu te zapovijedi. A ovaj odgovori: —
Slušam i pokoravam se!
Zatim on uzme sa sobom svoje robove i poðe s njima u potragu za ložacem, sve dok ga nije našao na kraju karavane, gdje je upravo osedlavao svojega magarca i spremao se za bijeg. Na obraze su mu tekle suze od straha za svoj život i od žalosti zbog rastanka s Dau el-Makanom. I on je govorio u sebi samome: -
Ja sam ga ipak za volju Allaha opomenuo, ali me on nije htio
slušati. Ah, kako ce on samo sada proci! Ali još prije nego što je on to sve izgovorio, vec je pred njim stajao uškopljenik, a robovi ga okružili. Cim je ložac uvidio, da pred njim stoji uškopljenik, i ugledao uokolo sebe robove, on postane blijedim od straha..."
Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju.
Ali kada je pocela
sedamdesetišesta noc ^9W?W?WW?W?W???W?W??
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je ložac - kada je sedlao svojega magarca, da bježi, i u sebi samome govorio: 'Ah, kako ce on samo sada proci! i kada je zatim, prije nego što je to dokraja izgovorio, uškopljenik stao pred njega i robovi uokolo njega, i kada je pogledao i vidio uškopljenika kako stoji pred njim i zadrhtao od straha - da je on tada visokim glasom povikao: —
Zaista, on ne poznaje vrijednost dobrih usluga, koje sam mu
ja iskazivao! Ja vjerujem, da je on ovoga uškopljenika i ove robove nahuškao na mene i da me je ucinio drugom u svojoj krivici. Tada uškopljenik povice na njega i rekne: —
Tko je govorio stihove? Ti lažljivce, zašto si ti govorio: 'Ja ni
sam izricao te stihove, i ja ne znam, tko ih je govorio', dok je to ipak bio tvoj suputnik? Sada te ja meðutim necu napuštati odavde, pa sve do Baghdada, i što sustigne tvog gospodara, to treba sustici takoðer tebe. Kada je ložac to cuo, on u sebi rekne: —
Ono cega sam se bojao, to se svalilo na mene.
Zatim izrekne ovaj stih: 359
Sedctmdesetišesta noc Ono, cega sam se plašio, donio je udes — Ali se svi mi vracamo natrag k Allahu! Zatim uškopljenik dovikne robovima: —
Skinite ga s magarca!
Tada ga oni skinu s magarca i dovedu mu konja. Njega on uzjaši i sada je putovao s karavanom, okružen robovima. Uškopljenik meðutim rekne slugama: —
Za svaku vlas, koja se od njega izgubi, izgubit ce jedan od vas
svoj život. Potajno im ipak zapovijedi, da prema njemu postupaju s punim poštovanjem i da ga ne vrijeðaju. Kada se dakle ložac vidio okruženim od robova, on posumnja u svoj život i obrati se uškopljeniku i rekne: —
O majstore, ja nisam niti brat toga mladica ni iz njegove rod
bine. On nije sa mnom u rodu, i ja nisam s njim u rodu, nego sam ja ložac u jednom hammamu, i našao sam ga bolesna na gomili gnoja. Karavana je dakle putovala dalje, dok je ložac plakao, a po pameti mu se vrtjelo tisucu misli. Pri tom je uškopljenik koracao njemu uz bok i ništa mu nije pokušavao razbistriti, nego mu je govorio: —
Ti si našoj gospodarici svojim stihovima otimao san, ti i taj
mladic. Ali ništa se ne plaši za sebe! I potajno se na taj nacin s njime poigravao. Kadgod bi se karavana zaustavila, bilo bi im donošeno jelo. I uškopljenik je s ložacem jeo iz jedne zdjele. Pa kada bi pojeli, ovaj bi slugama zapovijedio, da donesu vrc sa šecernim šerbetom. Zatim bi on iz njega pio i pružao bi ga ložacu, koji bi isto tako pio. Ipak se nikada nisu sušile njegove suze. Jer on se plašio za svoj život, i žalostio se zbog rastanka s Dau el-Makanom i zbog toga što im se obojici dogodilo u tuðini. 360
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana Tako su obojica putovali s karavanom. A komornik je jahao cas uz vrata nosiljke svoje supruge, kako bi posluživao princa Dau el--Makana i njegovu sestru, cas je na oku držao ložaca. Nuzhat ez--Zaman i njezin brat su razgovarali i tužili se jedno drugomu na svoju patnju. Tako su putovali bez zadržavanja dalje, sve dok se nisu približili gradu Baghdadu na tri dana hoda. Ovdje su se s veceri zaustavili i pocivali, sve dok nije svanulo jutro. I kada su se probudili i upravo htjeli natovariti deve, gledaj, u daljini se podigne silan oblak prašine, koji je zatamnjivao nebeski svod, sve dok nije postao crnim kao mrkla noc. Tada komornik povice: -
Stanite i ne natovarujte!
I on uzjaši sa svojim mamelucima, i oni odjaše u smjeru prema oblaku prašine. Kada su mu prišli bliže, * pod njim se ukaže golema vojska, * ravna plimnom moru, * sa stjegovima i zastavama i bubnjevima, * konjanicima i silnim ljudima. * Tada se komornik zapanji. Pa kada su ga trupe ugledale, odvoji se od njih ceta od oko petstotina jahaca, koja jurišem poðe na njega i na njegovu pratnju i opkoli ih u peterostrukoj premoci. Komornik im dovikne: -
Sto je posrijedi, i odakle su ove trupe, da vi s nama tako pos
tupate? Oni ga upitaju: -
Tko si ti, i odakle dolaziš, i kamo kaniš?
On odgovori: -
* Ja sam komornik emira od Damaska, kralja Sarkana, * sina
kralja 'Omara ibn en-Nu'mana, * gospodara od Baghdada i Chorasana, * i ja dolazim od njega s porezom i poklonima, koje moram odnijeti njegovu ocu u Baghdad. Cim su jahaci culi njegove rijeci, oni puste da im marame padnu preko lica i zaplacu i reknu mu: -
Gledaj, kralj 'Omar ibn en-Nu'man je mrtav, i on je umro
samo od otrova. Ali ti jaši dalje! Tebi se ne smije ništa dogoditi, dok si na putu k njegovomu velikom veziru, veziru Dandanu. 361
Sedamdesetišesta noc Kada je meðutim komornik cuo ovu vijest, on žestoko zaplace i uzvikne: -
O tužnoga li našeg putovanja!
I on je jadikovao zajedno sa cijelom svojom pratnjom, sve dok nisu došli do stožera trupa i zatražili pristup k veziru Dandanu. Ministar mu odobri razgovor i zapovijedi, da se podignu njegovi šatori. Zatim sjedne na prijestolje u sredini svojega šatora i zapovijedi komorniku, neka sjedne. Pošto se ovaj spustio na tlo, on ga zamoli, da mu dadne izvješce o sebi. Ovaj mu isprica, da je on komornik emira od Damaska, odaslan s poklonima i porezom od Sirije. Kada je vezir to cuo, on zaplace u mislima na kralja 'Omara ibn en--Nu'mana. Zatim on rekne: —
Kralj 'Omar ibn en-Nu'man je umro od otrova, a poslije nje
gove je smrti narod bio nejedinstven u pogledu toga, koga da ucine njegovim nasljednikom. I gotovo da bi se zbog toga izmeðu sebe pobili, da se nisu velikaši i uglednici i cetiri kadije144 postavili izmeðu njih kao posrednici. Ipak se na taj nacin sav narod složio u tome, da ce se odluci cetiriju kadija podvrgnuti bez prigovora. I bilo je odluceno, da mi trebamo putovati u Damask, k njegovu sinu, kralju Sarkanu, kako bismo ga poveli i ucinili sultanom nad državom njegova oca. Neki su meðutim meðu njima htjeli imati za sultana njegovoga drugog sina: oni su rekli, da se on zove Dau el-Makan, i da on ima sestru po imenu Nuzhat ez-Zaman. Ali su oni oboje otputovali prema zemlji Hidžaz, i sada je proteklo pet godi na, a da nitko o njima nije primio nikakvu vijest. Kada je komornik to saslušao, znao je, da mu je njegova supruga bila rekla istinu o svojim doživljajima. I on se vrlo rastuži zbog sultanove smrti, istovremeno meðutim bude silno obradovan zbog Dau el-Makanova povratka u zavicaj, jer sada je morao ovaj namjesto svojega oca postati sultanom od Baghdada..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 144 Predstavnici cetiriju ortodoksnih pravnih ucenja. 362
Ali kada je pocela
sedamdesetisedma noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Sarkanov komornik bio ožalošcen, kada je cuo ono, što je vezir Dandan ispricao o udesu kralja 'Omara ibn en-Nu'mana, ali da se obradovao zbog svoje supruge i njezina brata, jer je ovaj sada morao umjesto svojega oca postati sultanom od Baghdada. Zatim on pocne govoriti veziru Dandanu i rekne: -
Zaista, Vaše je izvješce cudo nad cudima! Znaj, o veliki ve
zire, Allah Vam je ovdje, gdje ste naišli na mene, poklonio pocinak od svakoga napora, i Vaš je cilj postignut. Jer Allah Vam je vratio Dau el-Makana i njegovu sestru Nuzhatu ez-Zaman. Tako je sve u najljepšem redu. Kada je ministar cuo te rijeci, silno se obraduje. Zatim on rekne: -
O komornice, ispricaj mi povijest oboga, i što im se dogodi
lo, i zbog cega su oni tako dugo izbivali. Tada mu on ispripovijeda povijest Nuzhate ez-Zaman i rekne mu, da je ona njegova supruga. Takoðer mu isprica Dau el-Ma-kanove doživljaje od pocetka do kraja. Kada je on završio, vezir Dandan naredi da doðu emiri i veziri i velikaši države i upozna ih 363
Sedamdesetisedma noc
sa svim tim. Oni se tomu silno obraduju i zacude se nad tim susretom. Potom svi zajedno otiðu komorniku, namjeste se pred njim, zaklinjuci se na vjernost, i poljube pred njim tlo. I ubrzo se takoðer vezir uputi ka komorniku i stupi pred njega. Sada održi komornik još o istome danu skupštinu vijeca. I vezir Dandan zauzme mjesto na prijestolju i svi emiri i velikaši i dostojanstvenici stanu pred njih vec prema tomu kako je to bilo u skladu s njihovim staleškim položajem. Zatim su stavljali šecer u ružinu vodu i pili. Zatim emiri sjednu na pod, kako bi održali sjednicu vijeca. Ostaloj vojsci izdaju zapovijed, da zajedno krene i polako napreduje, sve dok oni ne završe sa svojim vijecanjem i njih opet ne sustignu. Tada satnici pred komornikom poljube tlo, uzjaše i odjaše odatle, s ratnim barjacima na celu. Kada su meðutim velikaši svršili svoje vijecanje, takoðer oni uzjaše konje i opet sustignu vojsku. Zatim se komornik uputi k veziru Dandanu i rekne: -
Ja držim daje dobro, da ja odjašim naprijed i da stignem pri
je Vas, kako bih za sultana podigao jedno primjereno sjedište i kako bih mu javio o Vašem dolasku i izvijestio ga o tome, da ste ga vi izabrali za sultana umjesto njegova brata Sarkana. —
Dobar je tvoj savjet — odgovori vezir.
Nato se komornik podigne, i takoðer se podigne Dandan, da mu iskaže cast, naredi da mu se donesu pokloni i pocne ga zakli-njati, neka ih prihvati. Jednako tako ucine emiri i velikaši i dostojanstvenici. Oni mu donesu poklone i zazovu na njega nebeski blagoslov i reknu mu: —
Možda ceš sa sultanom Dau el-Makanom razgovarati o
nama, kako bi nas ostavio u našoj casti. Komornik obeca to, što su oni željeli, pa nato zapovijedi svojim robovima, neka se spreme za pokret. Ali vezir Dandan pošalje s njim šatore i zapovijedi šatorskim slugama, da ih podignu na dan puta ispred grada. I oni ucine primjereno njegovoj zapovijedi. Tako komornik uzjaši, odjaši odatle pun radosti i rekne u sebi samome: -
Kakvo jedno blagoslovljeno putovanje!
364
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana Njegova meðutim supruga i Dau el-Makan postanu velikima u njegovim ocima. On je jahao odatle u najvecoj žurbi, sve dok nije stigao do mjesta, koje je bilo dan puta udaljeno od Baghdada. Ondje on zapovijedi da se zaustave, kako bi se otpocinuli i kako bi podigli jedno sjedište za sultana Dau el-Makana, sina kralja 'Omara ibn en-Nu'mana. Zatim se uputi nastranu sa svojim mamelucima i zapovijedi uškopljenicima, da zamole kod princeze Nuzhate ez--Zaman za njega pristup. Tako on uðe k njoj i njezinu bratu. On im ispripovijeda o smrti njihova oca, isprica, kako su poglavari naroda Dau el-Makana ucinili kraljem namjesto njegova oca, i oboma im
cestita na kraljevskoj casti. Ipak oni zaplacu zbog gubitka svojega oca i upitaju o uzroku njegove smrti. Ali komornik odgovori: -
Izvješce ostaje pridržanim pravom vezira Dandana. Taj ce
sutra biti ovdje s cijelom svojom vojskom. Tebi, o kralju, samo preostaje, da uciniš ono, što ti oni savjetuju, jer su te jednoglasno izabrali za sultana. Jer ako ti to ne uciniš, tada ce izabrati za sultana nekoga drugoga, i ti više neceš biti siguran za svoj život pred onim, koji umjesto tebe doðe do vlasti. On te može ubiti, ili ce se izmeðu vas podici razdor, pa ce vam obojici umaknuti kraljevska vlast. Tada Dau el-Makan pogne neko vrijeme glavu. Zatim rekne: -
Prihvacam.
Jer on se nije mogao iz toga izvuci, i bio je uvjeren, da je komornik svojim rijecima pogodio ono pravo. Ali on još k tomu doda: - Strice, što da ucinim sa svojim bratom Sarkanom? - Moj sine — odgovori komornik — tvoj ce brat biti sultan od Damaska, ti meðutim sultan od Baghdada. * Zato se potpaši cvrstinom * i svoju stvar ucini spremnom! * Dau el-Makan je bio s tim sporazuman. Nato mu komornik uruci kraljevsku odjecu, koju je vezir Dandan bio donio sa sobom, i preda mu kratku sablju, napusti ga i zapovijedi šatorskim slugama, da potraže jedno povišeno mjesto i da ondje za sultana podignu prostran i visok šator, kako bi on u njemu mogao sjediti, kada se 365
Sedamdesetisedma
noc
pred njim pojave emiri. Nadalje zapovijedi kuharima, da spreme skupocjena jela i da ih iznesu, i zapovijedi vodonošama da postave posude s vodom. I nakon stanovitog vremena * uskovitla se prema nebu oblak prašine, * te zastre svijet svojim velom. * Ali se ubrzo potom taj oblak prašine rastvori, * i pod njim se pojavi silna vojska, * koja je bila nalik ustalasam moru *..."
Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
5fc» asa
ta3?^>'0(*afck;w;:f.\
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su šatorski sluge — kada im je komornik zapovijedio, da podignu prostran šator, kako bi mogao prihvatiti podanike, koji se okupljaju kod kralja — podigli jedan golem šator, kakav dolikuje kraljevima. Pa kada su oni svršili svoj posao, gledaj, kad li se * uskovitla prema nebu oblak prašine, * zatim ga rastjera vjetar, * i ispod njega izaðe silna vojska, * vojna sila od Baghdada i Chorasana, * vodena od vezira Dandana. * Svi su pak bili radosni zbog stupanja na prijestolje Dau el-Makana. * Taj je bio obukao kraljevske haljine i opasao se raskošnim macem. Sada mu komornik dovede njegova konja, i on uzjaši. Zatim je pošao, opkoljen mamelucima i svim tim ljudima iz šatora, koji su trcali uokolo i zaklinjali mu se na vjernost, sve dok nije došao u golemi cetverokutni svecani šator. Ondje on sjedne i stavi sablju preko svojega bedra. Komornik se meðutim namjesti pred njime za obavljanje svoje službe, a njegovi mameluci stupe u predvorje šatora s isukanim macevima. Zatim doðu cete ratnika i vojne trupe i zamole za pristup. Tada komornik priðe Dau el-Makanu i zamoli ga za dopuštenje. A taj zapovijedi, da ih se pušta unutra u grupama od po desetorice. Komornik im to dadne do znanja, i oni odgovore: — Slušamo i pokoravamo se! 367
Sedamdesetiosma noc
I svi se namjeste pred vratima predvorja. Zatim su, razvrstavani od komornika, po desetorica ulazili u predvorje. I on ih je odvodio k sultanu Dau el-Makanu, pa kada bi ga oni ugledali, gledali bi ga puni strahopoštovanja. On bi ih primao u premilostivoj dobros-tivosti i obecavao bi im svako dobro. Oni bi mu meðutim cestitali na njegovu sretnom povratku doma i zazivali bi na njega Allahov blagoslov. I polagali bi mu zakletvu na vjernost, da nece nikada postupati protivno njegovoj zapovijedi, ljubili bi pred njim tlo i povlacili se natrag. Tada bi ulazila druga desetorica, i on bi s njima postupao, kao što je bio postupio s drugima. Tako su ulazili, uvijek po desetorica, sve dok nije preostao više nitko, osim vezira Dandana. Taj naposljetku ude i poljubi pred njime tlo. Ali mu Dau el-Makan doðe ususret i rekne mu: - * Dobrodošao, o vezire i visokopoštovani oce, * ti si preple-meniti savjetnik, * a zemlja je voðena rukom * dobrostivoga i iskusnog covjeka. * Zatim on zapovijedi komorniku, da odmah izaðe i dadne prostrti stolove i k njima pustiti sve vojnike. Ti su došli i jeli i pili. Nadalje Dau el-Makan rekne veziru Dandanu: - Zapovijedi vojnicima, neka se deset dana odmaraju, kako bih ja mogao biti s tobom nasamo i kako bi mi ti mogao ispricati uzrok smrti mojega oca! Sultanovim rijecima pokoran, vezir rekne: -
To se mora dogoditi.
Zatim se on uputi u središte logora i zapovijedi vojnicima, neka se deset dana odmaraju. Oni se pokore njegovoj zapovijedi, i on im dadne dopuštenje, da se zabavljaju, i naredi, da nijedan od gospodara, koji obavljaju službu kralju, ne treba slijedeca tri dana posluživati. Svi ljudi posvjedoce svoju pokornost i zažele kralju vjecnu slavu. Zatim vezir otiðe k njemu i ispostavi mu izvješce o onome što se dogodilo. Nakon što je Dau el-Makan cekao sve do veceri, on otiðe k svojoj sestri Nuzhat ez-Zaman i upita je: - Poznaješ li ti uzrok smrti našega oca? - Ne znam - odgovori ona. 368
Povijest kralja }Omwm ibn en-Nu'mana Zatim ona povuce pred sebe jednu svilenu zavjesu. Pred nju sjedne Dau el-Makan i zapovijedi, da dovedu vezira Dandana. Kada je ovaj stao pred njega, on mu rekne: - Ja želim, da mi ti ispripovijedaš u svim pojedinostima, kako je došlo do smrti mojega oca, kralja 'Omara ibn en-Nu'mana! - Znaj dakle, o kralju - odgovori Dandan - kada se kralj 'Omar ibn en-Nu'man vratio doma iz svojega lova i došao u prijestolnicu, upitao je za vas dvoje, pa kada vas nije našao, znao je da ste bili otišli na haððiluk, i zbog toga je bio vrlo zabrinut i razgnjevljen, i grudi su mu postale tijesnima. Pola je godine ostao pri tome, da pita za vas svakoga koji je odlazio i svakoga koji je boravio, ali mu nitko nije mogao dati obavijest o vama. Jednoga
dana meðutim, kada smo mi stajali pred njim, punu jednu godinu, otkada ste mu nestali, gledaj, kadli doðe k nama neka stara dama, koja je pobuðivala dojam pobožne žene, i uz nju je bilo pet djevojaka, djevica visokih sisa, likova ravnih Mjesecima, obdarenih takvom ljepotom i dražešcu, da to ne može opisati nijedan jezik. Ali one nisu bile samo tako cudesno lijepe, nego su unijele citati Kur'an i bile su okretne u filozofiji i u izvješcima o ljudima iz drevnih vremena. Ova stara zamoli, da smije stupiti pred kralja. On joj to dopusti, i tako ona izaðe pred njega i poljubi pred njim tlo, dok sam mu ja sjedio uz bok. Kada se pak ona našla pred njim, on joj dopusti da priðe bliže, jer on je na njoj vidio znakove trapljenja i obavljanja po-božnosti. Kada je zatim stara zauzela svoje mjesto, ona mu se obrati s rijecima: - Znaj o kralju, kod mene je pet djevojaka, kojima ravne ne posjeduje ni jedan jedini kralj. One nisu samo obdarene razumom i ljupkošcu, ljepotom i savršenošcu, ne, one takoðer citaju Kur'an prema predajama, i okretne su u svakojakoj ucenosti i u povijesti prošlih pokoljenja. One stoje ovdje pred tobom, kako bi tebi služile, o najveci kralju našega vremena! * Ako je koji covjek iskušan, * tada ce on biti pokuðen ili pohvaljen. * Tada tvoj pokojni otac pogleda te djevojke, i pogled ga na njih obraduje. I on im rekne: 369
Sedamdesetiosma noc - Neka mi svaka pojedina od vas dadne da nešto cujem od onoga, * što vi poznajete iz povijesti ljudi ranijega vremena * i prošlosti naroda! *'..." 370 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
sedamdesetideveta noc ~_
2P,
V Z7 i
^
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir Dandan kralju Dau el-Makanu govorio: - Tada tvoj pokojni otac pogleda te djevojke, i pogled ga na njih obraduje, i tako im on rekne: - Neka mi svaka pojedina od vas dadne da nešto cujem od onoga, * što vi poznajete iz povijesti ljudi ranijega vremena * i prošlosti naroda! * Sada istupi jedna od njih i poljubi pred njim pod i rekne: -
Znaj, o kralju, dobro odgojenu covjeku prilici, da izbjegava
nametljivost i da se kiti izvrsnošcu, da se drži Allahovih zapovijedi i da izbjegava smrtne grijehe. I prema tomu on treba težiti tako upor no, kao netko, tko ce pri svakom koraku s puta pasti u propast. Jer temeljem je dobra odgoja plemenita cudoredna nastrojenost. I znaj, da smisao i bit zemaljskog života leži u težnji prema vjecnom životu, a ispravan put k vjecnom životu je služenje Allahu. Stoga te bi dolikuje, da se dobrostivo ophodiš s narodom i da ne uzmiceš od toga usmjerenja. Jer što su ljudi po svom položaju mocniji, utoliko više trebaju uvida, a kraljevi ga trebaju više nego mnoštvo, jer se mnoštvo bezglavo baca na stvari, a da ne uzima u obzir ishod. U 371
Sedamdesetideveta noc
Allahovoj stvari žrtvuj svoj život i svoj posjed! I znaj, kada se neprijatelj s tobom spori, tada se možeš s njim sporiti i pobiti ga dokazima i biti pred njim na oprezu. Ali izmeðu tvojega prijatelja i tebe ne može odlucivati nijedan drugi sudac osim pravednosti. Zato sebi samomu izaberi svojega prijatelja, pošto si ga iskušao! Ako on pripada bratstvu onoga svijeta, onda neka je revan u slijeðenju izvanjskih stvari svetoga zakona i okretan u svome nutarnjem osjetilu, koliko god je to u stanju. Ali ako je on od bratstva ovoga svijeta, tada neka je plemenita roda, iskren, neka nije nikakva budala i loš momak. Jer budala zaslužuje, da od njega bježe cak njegovi roditelji, a lažljivac ne može biti nikakav istinski prijatelj. Jer je rijec za prijatelj145 izvedena od one za istinitost146, koja izvire iz dna srca. I kako to može biti, ako nosi na jeziku laž? Znaj nadalje, da slijeðenje zakona koristi onomu, koji to cini. Zato ljubi svojega brata, ako on tako postupa, a nemoj ga otisnuti od sebe, cak i ako na njemu nalaziš ono, zbog cega se snebivaš! Jer prijatelj nije kao žena, od koje se covjek može rastati i koju može uzeti natrag. Ne, njegovo je srce kao staklo: ako se jednom rasprsne, nikada više nece biti cijelo. Kako je izvrsno rekao pjesnik: Nastoj oko toga, da prištediš srcima uvrede. Nakon otuðenja im je povratak tako težak. Jer ako srca jednom budu otuðena od ljubavi, Ona su nalik staklu — ako se rasprsnulo, nikada više nece biti cijelo. Zatim djevojka ovaj govor zakljuci jednom uputom na rijeci mudraca: 145
Arapski: sadik.
146
Arapski: sidk.
372
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mdna - Najbolji je od brace onaj, koji udjeljuje najbolji savjet. Najbolja je radnja ona, koja ima najljepši ishod. I najbolja pohvala nije ona u ustima ljudi. - Nadalje to znaci: Covjeku ne pristaje, da zaboravlja zahvalnost prema Allahu, pogotovo za dva dara milosti: zdravlje i razum. - Nadalje to znaci: Komu je draga njegova duša, tomu je njegova požuda vrijedna prezira. A tko pravi mnogo buke iz svojih malih patnji, njega ce AUah udariti još vecima. - Tko slijedi svoju sklonost, taj potkapa Allahova prava147. A tko sluša klevetnika, taj gubi istinskog prijatelja. - Tko dobro misli o tebi, njegovu predodžbu o tebi ucini istinitom! - Tko se u sporu ne drži nikakve mjere, taj griješi. A tko se ne brani od nepravde, taj nije siguran pred macem.
- Sada cu ti ponešto reci o kadijinim obvezama. Znaj, o kralju, sud služi stvari pravicnosti samo, ako je osiguran primanjem dokaza. I sudac mora jednako postupati sa svim ljudima, tako da mocnik ne žudi za potlacivanjem, niti da slabi sumnja u pravednost. I on treba nadalje tužitelju naložiti predocenje dokaza a lažljivcu polaganje zakletve. Izmirenje je izmeðu muslimana dopustivo, s iznimkom jednoga takvog, putem kojega zabranjeno treba postati dopuštenim i dopušteno zabranjenim. Ako si ti danas glede necega u dvoumici, onda se o tome savjetuj sa svojim razumom, i nastoj u tome prepoznati ono, što ce ti pokazati ispravan put, da se na njemu vratiš k pravdi. Jer pravda je religiozna obveza, i bolje je vratiti se k pravdi nego ustrajati u nepravdi. I dalje, nauci se razumijevati ranije primjere i pravne odredbe. Odlucuj izmeðu dvije stranke u pravednosti, dopusti da je tvoj pogled vazda upravljen na pravdu i povjeravaj svoju stvar Allahu Svemogucemu i Preslavnomu! Naloži tužitelju iznošenje dokaza, pa ako ga on donese, tada mu dopusti da iz toga izvuce dolicnu prednost. Jer to je tako naredio AUah! 147 Božja se prava odnose prvenstveno na izbjegavanje razvrata, pijenja vina alkoholnih pica), kraðe i ulicnog razbojstva. 373
Sedamðesetideveta noc — Uzimaj svjedocanstvo od pouzdanih muslimana jedno protiv drugoga. Jer Allah je Uzvišeni zapovijedio sucima, da sude prema izvanjskim stvarima, dok On sam pazi na skrivene misli. — Sucu dolikuje, da ne donosi nikakvu presudu, ako pati od bolova ili gladi, i da u svojim odlukama izmeðu ljudi traži lik Allaha Uzvišenoga. Jer onaj, cija je namjera cista i koji živi sam sa sobom u miru, njemu ce Allah pomoci u tome, što stoji izmeðu njega i ljudi.
- Ez-Zuhri kazuje: Poradi tri stvari mora kadija - ako se one kod njega nadu - biti uklonjen iz službe: ako poštuje prostake, ako ljubi pohvalu i ako se boji otpuštanja iz službe. 'Omar ibn Abd el--'Aziz148 je otpustio jednom nekoga kadiju. I kada ga je ovaj upitao: 'Zbog cega si me otpustio?', on mu je odgovorio: 'Ispricali su mi, da se tvoj govor uspinje više nego tvoj stalež.' - Prica se takoðer, da je el-Iskandar149 svojemu kadiji rekao: 'Ja sam te odjenuo službom i njome sam tebi povjerio svoju dušu, svoju cast i svoje muško dostojanstvo. Stoga tu službu cuvaj svojom dušom i svojim razumom!' I svojemu je kuharu rekao: 'Ti si postavljen za gospodara nad mojim tijelom. Stoga ga njeguj kao svoje vlastito Ja!' I svojemu je pisaru rekao: 'Ti si nadzornik mojega razuma. Stoga me štiti u svemu, što za mene pišeš!' Zatim prva djevojka odstupi natrag, a naprijed stupi jedna druga,'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 148
Osmi kalif iz dinastije Omaijada, 717-720. godine.
149
Aleksandar Veliki, 356-323. godine prije Kr.
374
Ali kada je pocela
%I
osamdeseta noc
I*
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje vezir Dandan Dau el--Makanu kazivao: 'Tada prva djevojka odstupi natrag, a naprijed istupi jedna druga, poljubi tlo pred kraljem, tvojim ocem, sedam puta i rekne: — Mudri je Lokman150 govorio svojemu sinu: 'Ima tri covjeka, koji se daju prepoznati samo u tri razlicita položaja: dobrostivoga ceš prepoznati samo u srdžbi, smionoga samo u boju a svojega prijatelja samo u nevolji.' — To znaci, da ce se tlacitelj jednom pokajati za svoje cinjenje, cak i ako ga narod hvali, i da ce potlaceni ostati neoštecen, cak i ako ga narod psuje. — Allah Uzvišeni kazuje151: 'Ne vjeruj, da ce ti, koji se tako raduju svojim cinima i koji žele biti hvaljeni za ono, što nisu ucinili — ne vjeruj, da su oni utekli svojoj kazni: njima ce pasti u dio bolna kazna.' 150
Arapski Ezop.
151 Kur'an 3,185 - premda je ovo gore u tekstu samo opceniti smisao nave denog Ajeta: "Svaka duša ce okusiti smrt. Nagrade ce vam se ispuniti samo o Sudnjem Danu. Tko se udalji od vatre i bude uveden u džennet, taj se spasio. Ovaj je zemaljski život varljiva roba." 375
Osamdeseta noc - Prorok - nad Njime neka je blagoslov i pozdrav — je rekao: 'Radnje se prosuðuju prema namjerama, i svakomu ce pasti u dio ono, što je namjeravao.'
- On, nad kojim neka je pozdrav, je takoðer kazivao: 'Ima u tijelu jedan dio. Ako je taj zdrav, tada je takoðer zdravo cijelo tijelo, a oko je nezdrav, tada je nezdravo cijelo tijelo: to je srce. Najcudesnije je od svega onoga, što se nalazi u covjeku, njegovo srce. Jer ono ureðuje cjelokupno njegovo djelovanje: ako se u njemu budi požuda, tada ga upropašcuje užitak. A ako jad u njemu zadobije vlast, tada ga ubija muka. Ako u njemu bjesni srdžba, tada na njega dolazi propast. Ako je usreceno zadovoljstvom, tada je sigurno od neugodnosti. Ako ga spopada strah, tada ga muci tuga. A ako je pogoðeno nesrecom, tada ga svladava patnja. Ako pak covjek stekne bogatstvo, on biva time lako odvracen od misli na svojega Gospoda. Ako ga pograbi siromaštvo, biva satiran brigom. Ako ga muci jad, tada ga slaboca vodi u pad. Tako mu u svakom slucaju ništa ne pomaže, osim da misli na Allaha i da teži samo prema tomu, da si na ovome svijetu zasluži svoj život i da sebi osigura svoje mjesto na onome svijetu.' - Jedan je mudrac bio upitan: 'Tko je meðu ljudima u najsretnijem položaju?' On odgovori: 'Onaj, cija muževnost svladava njegove užitke, dok njegov duh visoko uzlijece, tako da si proširuje svoje znanje i uklanja svaku ispriku.' A kako je izvrsno pjevao Kais: Ja sam od svih ljudi ipak najdalji licemjeru, Koji vidi druge da blude, a sam ne poznaje put. Bogatstvo i duhovni darovi su ipak samo zajam: Sto tko skriva u srcu, stoji mu na licu. Ulaziš li u neku stvar s krive strane, Tada griješiš. Ali ako ideš ispravno, nailaziš na prava vrata. 376
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu}mana Zatim djevojka nastavi: - U pricama o pobožnima Hišam ibn Bišr govori: 'Pitao sam jednom 'Omara ibn 'Obaida: 'Sto je to istinska poboznost?' On mi odgovori: 'Allahov ju je Poslanik — On neka Ga blagoslovi i neka Ga pozdravi! — objašnjavao ovim rijecima: Pobožan je covjek onaj, koji ne zaboravlja niti grob ni nesrecu, i koji ono trajno pred-postavlja prolaznomu. Koji ne ubraja jutro meðu svoje dane, nego se priracunava mrtvima.' - Pripovijeda se, da je Abu Dharr obicavao kazivati: 'Siromaštvo mi je draže nego bogatstvo, bolest mi je draža nego zdravlje.' Tada je jedan od slušatelja uzviknuo: Allah neka ima Abu Dharra meðu blaženima! Ja što više kažem: tko ima povjerenja u to, da je Allah Uzvišeni ispravno izabrao, taj mora biti zadovoljan sa tim stanjem, koje mu je On udijelio.' - Jedan je od pouzdanih svjedoka kazivao: 'Jednom je Ibn Abi Aufa molio s nama jutarnju molitvu i pri tom govorio: 'O ti Umotani!'152 i tako dalje, sve dok nije došao do mjesta, gdje Preuzvišeni kazuje: T kada se puhne u rog.'153. Tu meðutim on padne mrtav na tlo.'
- Prica se, da je Thabit el-Bunani plakao, sve dok nije gotovo izgubio svjetlost ociju. Odvedu ga meðutim k nekom covjeku, koji ga je trebao lijeciti, i taj rekne: 'Ja cu te izlijeciti pod tim uvjetom, da mi se ti pokoravaš.' Tada Thabit upita: 'Pod kojim?' Lijecnik odgovori: 'Pod tim, da više ne placeš!' 'Sto ja trebam sa svojim ocima' odgovori Thabit 'ako one ne placu?' -
Jednom neki covjek Muhammedu ibn Abdallahu rekne:
'Daj mi jedan dobar savjet!'..." Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 152 U arapskom izvorniku: Muddessir (Kur'an 74,1), rijec, koja ujedno stoji i u imenu te Sure — el-Muddessir. Pod "Umotanim" se misli na Muhammeda. Taje Sura ijedno od prvih Muhammedovih objavljenja. 153
Ovdje se misli na Sudnji Dan, usp. Kur'an 74.8..
377
JAD
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir Dandan rekao Dau el-Makanu: 'Tako je druga robinja govorila pred tvojim pokojnim ocem 'Omarom ibn en-Nu'manom: —
Jednom je neki covjek kazivao Muhammedu ibn 'Abdallahu:
'Daj mi jedan savjet!' A taj odgovori: 'Ja ti dajem taj savjet, da u odnosu na ovaj svijet budeš suzdržljiv gospodar, u odnosu pak na buduci požudan rob.' 'Kako to misliš?' upita drugi. A Muhammed odgovori: 'Tko je na ovome svijetu suzdržljiv, taj u isto doba dobiva
njega i buduci svijet!' -
Ghauth ibn 'Abdallah je pripovijedao: 'Bila su dva brata
meðu Izraelovom djecom, od kojih je jedan rekao drugomu: 'Koji je najgori cin, koji si ti izvršio?' Tada brat odgovori: 'Jednom sam prolazio uz gnijezdo mladih ptica; tada sam jednu izvadio i opet je stavio u gnijezdo, ali na mjesto, s kojega je nisam bio uzeo. To je najgori cin, koji sam ja izvršio. Koji je meðutim najgori cin, koji si ti izvršio?' Ovaj odgovori: 'Najgori cin, koji ja cinim, je ovaj: kada se podižem na molitvu, tada se bojim, da bih ja to mogao ciniti samo za volju nagrade.' Njihov je meðutim otac saslušao njihove rijeci, i uzviknuo: 'O Allah, ako oni govore istinu, uzmi ih k sebi!' A jedan je od mudraca rekao: 'Zaista, to su bila najkreposnija djeca.' 379
Osamdesetiprvd noc -
Sa'id ibn Džubair je pripovijedao: 'Bio sam jednom zajedno
sa Fudalom ibn 'Obaidom i rekao mu: 'Daj mi neki savjet!' On odgovori: 'Primi od mene ove dvije stvari: nemoj poštivati nikoje druge bogove154 osim Allaha, i nemoj nijednomu od Allahovih stvorova ciniti nažao! I on izrekne ove stihove: Budi, kakav hoceš, jer gledaj, Alldh je dobrostiv gospodar. Odagnaj samo brige, i neka ti nijedna stvar ne bude teška. Ima jedino dvije stvari, koje izbjegavaj u svako doba: Ne tjeraj nikakvo mnogoboštvo, nijednom covjeku ne cini nažao! —
Kako izvrsno kazuje takoðer ovaj pjesnik:
Ako te popudbina pobožnosti jednom ne bude pratila, I nakon svoje smrti sretneš nekoga, tko si ju je pripremio, Tada ceš se kajati, što ti nisi cinio onako, kako je on cinio, i da se nisi pripremio onako, kako se on pripremio.' Zatim druga djevojka odstupi natrag, a treca istupi naprijed i rekne: 154 Bog se na arapskome kaže ilah, a rijec Alldh, kao oznaka za onoga jedinoga i pravog Boga, nastala je, pukim dodavanjem odreðenog clana el-, od el-ilah. Buduci da je hrvatski pojam Boga - kada ga pišemo velikim pocetnim slovom - istovetan s arapskim, kada bismo arapsku rijec Alldh prevodili naprosto hrvatskom rijecju Bog, to bi onda bio posve ispravan prijevod. Ipak smo — onako kako to cini vecina izdavaca u svijetu - ostavili izvornu arapsku rijec, jer ona tekstu daje specificnu zvucnu boju. 380
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana - Zaista, kapitel o pobožnosti je vrlo opširan. Ali cu ja iz njega ispripovijedati, što mi je pri ruci o pobožnima iz prošlih vremena. - Jedan je od onih, koji su poznavali Allaha, rekao: 'Ja sebi želim srecu do smrti, iako ne znam sigurno, donosi li ona mir. Samo ovo jedno znam, da smrt stupa izmeðu covjeka i njegovih djela. I tako se nadam da ce ona udvostruciti dobra djela, a loša otkloniti u stranu.' - Kadgod bi Ata es-Sulami završio neku opomenu, pocinjao bi drhtati, tresti se i žestoko plakati. Pa kada su ga upitali zašto to cini, on je odgovorio: 'Hocu si zadati jednu ozbiljnu zadacu: hocu stupiti pred Allaha Uzvišenoga, kako bih postupao suglasno svojoj opomeni.' - A slicno je obicavao drhtati i 'Ali Zain el-'Abidin ibn el--Husain, kada bi se digao na molitvu. Pa kada su ga pitali zbog cega, on je odgovorio: 'Zar vi onda ne znate, pred kime se ja podižem i komu želim govoriti?' - Pripovijeda se, daje nedaleko od Sufjana eth-Thaurije živio neki slijepac, koji je izlazio s narodom i molio, kada god je došao Ramadan155. Ali bi on šutio i ostajao odostraga iza drugih. Tada je rekao Sufjan: 'O Danu Uskrsnuca ce on doci s narodom Kur'ana, i oni ce biti odlikovani pred drugima višom cašcu.' - Sufjan je rekao: 'Ako bi duša stanovala u srcu onako, kako bi to trebalo biti, tada bi odatle izletjela od radosti i cežnje za rajem, i od žalosti i straha pred paklenim ognjem.' -
Nadalje se o Sufjanu eth-Thauriji prica, da je rekao:
'Pogledati u lice nekoga tiranina je grijeh.' Nato treca djevojka odstupi natrag, a cetvrta stupi naprijed i rekne: -
Ovdje stojim da iznesem ponešto od onoga, što se sjecam od
prica o pobožnim ljudima. 155 Kod nas: Ramazan. Posrijedi je deveti mjesec arapske lunarne godine, a to je sveti mjesec muslimanskog posta. 381
OsamdesePiftrm noc — Pripovijeda se, da je Bišr el-Hafi kazivao: 'Jednom sam cuo Chalida kako kaže: 'Cuvajte se od potajnog mnogoboštva!' Tada sam ga upitao: 'Stoje potajno mnogoboštvo?' On je odgovorio: 'Da se netko od vas u molitvi toliko dugo klanja i baca na zemlju, sve dok ga ne spopadne neka necistoca.' — Jedan je od onih, koji poznaju Allaha rekao: 'Dobra djela okajavaju zla.' — Ibrahim je pripovijedao: Usrdno sam molio Bišr el-Hafiju, da me upozna s nekima duhovnim otajstvima. On meðutim rekne: 'Moj dragi sine, ne prilici se, da mi u takvo znanje upucujemo svakoga. Od njih stotinu samo petoricu, posve onako kako je to kod milostinje od novca.' 'Meni se cinilo' tako je nastavio Ibrahim ibn Adham 'da je taj odgovor izvrstan, i ja sam ga odobrio. Dok sam se zatim molio, gledaj, molio se takoðer Bišr. Tako sam ja stajao iza njega i cinio molitvene pokrete sve do muezzinova156 poziva. Tada se meðutim podigne neki covjek u traljavim haljinama i rekne: 'Vi ljudi, cuvajte se pred istinom, koja donosi štetu! Jer ništa zlo nije neka laž, ako ona donosi korist. Nužda ne poznaje nikakvu zapovijed. A rijeci ništa ne pomažu ondje, gdje nedostaju dobra svojstva, niti škodi šutnja ondje, gdje su ona pri ruci.' — Nadalje je Ibrahim pripovijedao: 'Vidio sam jednom, kako je Bišr izgubio jedan danik157. Tada sam mu otišao i dao mu opet za to jedan dirhem. Ali on rekne: 'Njega ja necu uzeti.' Ja reknem: 'To je ipak potpuno dopušteno.' On mi meðutim odgovori: 'Ja ne mogu mijenjati dobra ovoga svijeta za dobra buducega svijeta.' — Prica se, da je sestra Bišr el-Hafije otišla jednom k Ahmedu ibn Hanbalu.'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju. 156
Mujezin, vjerski službenik.
157
Jedna šestina dirhema.
382
Ali kada je pocela
osamdesetidruga noc ^&WWWWW?W?WWWWWOT^
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje vezir Dandan Dau el--Makanu dalje pripovijedao: 'Djevojka je rekla tvojemu ocu: - Sestra je Bišra el-Hafije otišla jednom k Ahmedu ibn Han-balu i rekla mu: 'O svjetlosti vjere, mi smo ljudi, koji nocu pletemo a obdan radimo za svoj kruh. I cesto prolaze mimo kucu baklje baghdadskih stražara, i mi na krovu pletemo uz njihovu svjetlost. Je li nam to možda zabranjeno?' Tada je on upita: 'Tko si ti?' 'Ja sam sestra Bišra el-Hafije' rekne ona. A Ahmed rekne: 'Vi od Bišrove kuce, ja u vašim srcima vazda vidim skrivenu pobožnost.' - Jedan je od onih, koji poznaju Allaha, rekao: 'Ako je Allah dobrohotan prema svojemu sluzi, On mu otvara vrata cina.' - Malik ibn Dinar je obicavao, kadgod bi prolazio kroz bazar i vidio nešto, za cim je žudio, kazati: 'Opremi se strpljenjem, o dušo, jer ti ja tvoju želju necu ispuniti. A on - kojega neka Allah ima meðu blaženima - je takoðer kazivao: 'Spas duše leži u tome, da joj se covjek odupire, a njezina propast u tome, da je slijedi.' - Mansur ibn 'Ammar je rekao: 'Bio sam na haððiluku i putovao preko Kufe za Mekku. I jedne mracne noci zacujem iz dubine tame neki glas kako vice: 'Moj Allah, tako mi tvoje moci i tvojega 383
Osamdesetidmga noc Gospodstva, ja nisam htio zgriješiti protiv tebe svojom neposlušnoš-cu. Jer zaista, ja te ne poricem. Ali si ti bio moju krivnju odredio vec od samoga prapocetka. Zato mi oprosti moj prijestup, jer ja sam bio neposlušan prema tebi samo iz neznanja!' Nakon ove molitve izgovori glas recenicu iz Pisma: 'O vi vjernici, spašavajte svoje duše i duše svojih od vatre, cije ce gorivo biti ljudi i kamenje158!' I ja zacujem neki pad, a da nisam znao što je posrijedi. Kada je meðutim svanulo jutro i kada smo mi pošli svojim putem, kadli naiðemo na neki sprovod. Za njim je slijedila neka stara žena, cije su snage vec otkazivale. Ja upitam o mrtvacu, a ona odgovori: 'Ovo je sprovod jednog covjeka, koji je jucer prolazio pokraj nas, dok je moj sin stajao pri molitvi. Nakon molitve izgovori moj sin jednu recenicu iz Knjige Allaha Uzvišenoga. Tu se strancu od straha rasprsne žuc, i on padne na zemlju mrtav.'
Nato cetvrta djevojka odstupi natrag, a peta stupi naprijed i rekne: — Takoðer cu ja nešto ispricati o onome, što mi je u sjecanju iz prica pobožnih ljudi u starim vremenima. — Maslama ibn Dinar je obicavao kazati: '* Ako svoje tajne misli ciniš cistima, * tada ce ti biti oprošteni mali i veliki grijesi. * A ako je covjek odlucan, da se okani grijeha, tada ce mu doci pobjeda.' — Isto je tako on rekao: 'Svako svjetsko dobro, koje ti nije približio Allah, je nesreca. Jer malo od ovoga svijeta mnogo odvraca od onoga, a mnogo od ovoga svijeta ti dopušta da i malo od onoga svijeta zaboraviš.' — Upitali su Abu Hazima: 'Tko je najsretniji od ljudi?'. On je odgovorio: 'Covjek, koji provodi svoj život u poslušnosti prema Allahu.' Zatim upitaju: 'A tko je najbudalastiji od ljudi?' On odgovori: 'Covjek, koji svoj buduci svijet prodaje za zemaljsko dobro drugih.' 158 Ku'ran 66,6: "O vjernici, cuvajte sebe i svoje od vatre, cije ce gorivo biti ljudi i kamenje." Pod "kamenjem" se misli na kipove idola. 384
Povijest kralja 'Omara ibn m-Nu'mana — Prica se, da je Musa159 - neka je nad njim mir! - kada je došao do medjanske vode uzviknuo: 'Gospode, ja sam potrebit dobra, koje ceš na mene odozgor poslati.'160 Tako je Musa molio gospoda, ne ljude. I došle su dvije djevojke. Tada on zagrabi za njih vode i ne dopusti pastirima da grabe prije njih. Kada su se te dvije zatim vratile doma, ispripovijedaju to svojemu ocu Šu'aibu161 -neka je nad njim mir! - i on rekne: 'Možda je on gladan.' Zatim on jednoj od njih rekne: 'Vrati se k njemu i pozovi ga!' Pa kada je došla k Musi, ona prekrije svoje lice i rekne: 'Moj te otac poziva, kako bi te nagradio, jer si ti za nas zagrabio vode.' Ali on to nije htio uciniti i nije je htio slijediti. Ona je meðutim imala debelu guzicu. I pošto je vjetar podigao njezinu haljinu, Musa je mogao vidjeti njezinu guzicu. Tada on spusti svoj pogled, i zatim joj rekne: 'Hodaj iza mene, ja cu ici pred tobom!' Tako ga je ona slijedila, sve dok on nije ušao u kucu Šu'aiba - neka je nad njim mir — gdje je bila pripremljena vecera.'..." Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 159
Mojsijc.
160 Kur'an 28,24: "Moj Gospodaru, potrebna mi je blagodat, koju ceš mi udijeliti." 161 385
U Bibliji: Jethro (Jitro), Mojsijev tast.
Ali kada je pocela
11 osamdesetitreca noc 1 s
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir Dandan dalje pripovijedao Dau el-Makanu: 'Peta je djevojka ovako govorila tvojemu ocu: -
Musa — neka je nad njim mir! - je ušao u Su'aibovu kucu,
gdje je bila pripremljena vecera. Tada mu Šu'aib rekne: 'Musa, htio bih ti dati nagradu za to, što si za ove dvije zagrabio vode.' Ali Musa odgovori: 'Ja pripadam jednoj kuci, koja ništa od buduceg svijeta ne prodaje za zemaljsko zlato ili srebro.' Tada Šu'aib rekne: 'Mladicu, ti si ipak moj gost i to je moj obicaj i obicaj mojega oca, da gosta pocastimo hranom.' Tako je dakle Musa sjeo i jeo. Zatim ga Šu'aib uzme u službu za osam haððiluka, to znaci, osam godina, a kao placu mu je za to odredio jednu od svoje dvije kceri za ženu, a Musina je služba kod njega trebala biti nevjestinskim darom za nju. Kao što dakle Preuzvišeni u Pismu o njemu kaže: 'Gledaj, ja cu ti dati za ženu jednu od ove svoje dvije kceri pod uvjetom, da ti meni služiš tijekom osam haððiluka. A ako ispuniš deset, to ce stajati do tebe. Jer ja te necu muciti.'162 —
Jednom je netko rekao jednomu od svojih prijatelja, kojega
nije vidio dugo vremena: 'Ti si me ucinio neutješnim, jer te tako 162 Kur'an 28,27. Ovdje je Jakob zamijenjen Mojsijem a Jethro s Labanom.
387
Osamdesetitreca noc dugo nisam vidio.' Ovaj odgovori: 'Ja sam bio od tebe zadržan od Ibn Sihaba. Poznaješ li ga ti?' 'Dabome' dadne drugi kao odgovor 'on je moj susjed vec od prije trideset godina, ali ja nisam još nikada s njime razgovarao.' Tada mu rekne prijatelj: 'Zaista, ti si zaboravio Allaha, ako si zaboravio svojega susjeda! Kada bi ti ljubio Allaha, ti bi ljubio takoðer svojega susjeda. Zar ti ne znaš, da susjed ima pravo na svojega susjeda, koje je jednako pravu srodstva?' — Hudhaifa je pripovijedao: 'Putovali smo s Ibrahimom ibn Adhamom u Mekku, a Sakik el-Balchi je upravo te godine jednako tako išao na haððiluk. Mi ga dakle sretnemo prilikom ophoda oko Ka'be163, i Ibrahim rekne Sakiku: 'Kako se vi držite u svojoj zemlji?' Tada Sakik odgovori: 'Ako imamo kruha, jedemo, a ako moramo gladovati, strpimo se.' Ibrahim meðutim uzvikne: 'Tako cine takoðer psi iz Balcha. Pa ipak mi, ako imamo kruha, tada od njega dajemo drugima. A moramo li gladovati, tada zahvaljujemo Allahu.' Tada Sakik sjedne pred Ibrahimom na tlo i rekne: 'Ti si moj ucitelj.' — Muhammed ibn 'Imran je pripovijedao: 'Jednom je netko pitao Hatima Gluhoga: 'Sto ti daje tvoje uzdanje u Allaha Uzvišenoga?' 'Dvije stvari' odgovori on. 'Znam da nitko nece jesti moj kruh svagdašnji, i zato je moja duša glede toga mirna. I znam, da ja nisam stvoren bez Allahova znanja, i zato stojim pred njim posramljen.' Sada peta djevojka odstupi natrag, a naprijed stupi stara, poljubi pod pred tvojim ocem devet puta i rekne: —
Ti si cuo, o kralju, što su sve ove rekle o pobožnosti. Ja hocu
slijediti njihov primjer i ispripovijedati ti nešto o tome, što su mi pricali o velikim ljudima iz davnine. Pripovijeda se daje imam164 eš-Safi'i noc dijelio na tri dijela, prvi dio za znanost, drugi za spavanje a treci za vježbe pobožnosti. A takoðer je imam Abu Hanifa obicavao probdjeti polovicu noci. Jednom je neki covjek u prolazu pokazao na njega i rekao jednomu drugomu: 'Ovaj covjek bdije 163
Caba, sveta zgrada Allahova u Mekki.
164
Imam je islamski vjerski predstojnik.
388
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana
kroz cijelu noc.' Ali kada je Abu Hanifa to cuo, on rekne: 'Moram se sramiti pred Allahom, jer se o meni tvrdi nešto, što ja ne cinim.' On je pocevši od tada provodio cijelu noc bdijuci. — Er-Rabi' prica, da je eš-Safi'i tijekom mjeseca Ramadana obicavao sedamdeset puta izgovoriti cijeli Kur'an, i to u svojima dnevnim molitvama. Eš-Šafi'i - neka ga Allah ima meðu blaženima! - pripovijeda: 'Tijekom se deset godina nikada nisam dosita najeo jecmenoga kruha. Jer sitost otvrdnjuje srce, oduzima razum, mami na spavanje i slabi tijelo, tako da ono ne može ustajati, da se moli.' — O Abdallahu ibn Muhammedu es-Sukkariji se prica, da je rekao: 'Jednom sam razgovarao s 'Omarom, i on primijeti: 'Nikada nisam vidio bogobojaznijeg i rjecitijeg covjeka od Muhammeda ibn Idrisa eš-Safi'ije. Zbilo se jednoga dana, da sam izašao s el-Harit-hom ibn Labibom es-Saffarom, koji je bio jedan mladic od el--Muzanije. Imao je lijep glas, i on izrekne rijeci Preuzvišenoga: 'Ovo ce biti dan, o kojemu oni nece govoriti i nece se smjeti opravdavati.'165 Tada sam vidio, kako je eš-Safi'i promijenio boju, kako se njegova koža naježivši se stresla, i on u žestokom uzbuðenju padne onesviješcen na pod. A kada se probudio, on rekne: 'Uzimam svoje utocište kod Allaha pred mjestom lažljivaca i gomilama lakomislenika! O Allah, pred kojim srca mudraca postaju poniznima, o Allah, podari mi u svojoj dobrostivosti oproštenje mojih grijeha i uresi me svojom zaštitom i oprosti mi moju slabocu u svojoj dobrostivosti!' Zatim ja ustanem i odem odatle.' — Jedan od pouzdanih svjedoka pripovijeda: 'Kada sam ušao u Baghdad, bio je u gradu eš-Šafi'i. Sjeo sam na obalu, kako bih prije 165 Kur'an 77,35.36. Svi se u bilješkama navedeni prijevodi iz Kur'ana temelje na prijevodu Hafiza Muhammeda Pandže i Džemaluddina Cauševica -Kur'an Casni. Stvarnost, Zagreb, 1989. — a svakako je covjeku drago vidjeti, da se citati Kur'ana u 1001 noci s njihovim prijevodom gotovo u pravilu izvrsno podudaraju. Evo za primjer njihova prijevoda citiranih dvaju Ajeta: "Ovo je dan (kada) oni nece govoriti, / niti ce im se dozvoliti (opravdanje) pa (da) se opravdaju." S tim dakako, što su si oni, zahvaljujuci rijecima u zagradama mogli uvijek dopustiti doslovniji prijevod. 389
Osamdesetitreca noc molitve obavio pranje. I gledaj, netko je prolazio mimo mene i govorio: 'O mladicu, ako dobro obavljaš svoje pranje, tada ce ti Allah ciniti dobro na ovome i na onome svijetu.' Tada se ja okrenem, i gledaj, ondje je stajao neki covjek, kojega je slijedila gomila naroda. Tako ja brzo završim svoje pranje i poðem za njim. On se meðutim osvrne prema meni i upita: 'Želiš li ti nešto?' 'Da' odgovorim ja 'nauci me nešto od onoga, što je Allah Uzvišeni naucio tebe!' Tada on rekne: 'Znaj dakle, tko vjeruje u Allaha, bit ce spašen, i tko svoju vjeru brižljivo cuva, taj ce biti osloboðen od propasti, i tko na ovome svijetu vježba suzdržljivost, njegove ce oci jednom biti utješene. Trebam li ti još više reci?' Ja odgovorim: 'Sigurno.' I on nastavi: 'Budi suzdržljiv na ovome svijetu i nastoj oko buducega. Budi istinoljubiv u svima svojim radnjama. Tada ceš biti spašen s drugovima spasa.' Nato on otiðe dalje. Ja sam se dakle raspitao o njemu, i rekli su mi, da je on imam eš-Safi'i.
- Imam eš-Safi'i je obicavao kazivati: 'Meni je to drago, kada ljudi izvuku korist iz moje ucenosti, samo ako se ništa od toga nije pripisalo meni.'..." 390 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
osamdeseticetvrta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir Dandan dalje pripovijedao Dau el-Makanu: 'Stara je ovako govorila tvojemu ocu: - Imam eš-Šafi'i je obicavao kazivati: 'Meni je to drago, kada ljudi izvuku korist iz moje ucenosti, samo ako se ništa od toga nije pripisalo meni.' Isto je tako kazivao: 'Ja se nisam nikada ni sa kim sporio, osim u želji, da ga Allah Uzvišeni dovede do istine i pomogne mu, da je širi. Niti sam se takoðer ikada sporio s nekim drugim ciljem, osim da istinu ucinim ocitom, i bilo mi je svejedno, je li to Allah objavljivao mojim jezikom ili svojim.' - Isto je tako on - neka ga Allah ima meðu blaženima! - kazivao: 'Ako se ti bojiš, da ceš poradi svojega znanja postati umišljenim, onda promisli o tome, cijoj naklonosti ti težiš i za cijim blagoslovom cezneš i pred cijom se kaznom plašiš!' - Za Abu Hanifu se kazuje, da ga je gospodar pravovjernih, Abu Dža'far el-Mansur, imenovao za kadiju i da je za njega utvrdio primanje od desettisuca dirhema. Ali on to nije htio uzeti. Kada je dakle došao dan, o kome je ocekivao, da ce mu biti donesen novac, on je molio jutarnju molitvu. Nato se sav umotao u svoju haljinu i nije govorio nijednu rijec. Zatim je došao glasnik gospodara pravovjernih s novcem. Ali kada je on ušao k imamu i oslovio ga, taj 391
Osamdeseticetvrta noc mu ne dadne nikakav odgovor. Tada mu kalifov glasnik rekne: 'Ovaj je novac tvoje pravovaljano dobro.' 'Ja znam' odgovori on 'da je on moje pravovaljano dobro: ali mi je odbojno, da se ljubav prema tiranima usadi u moje srce.' Glasnik nato: 'Otiði ipak k njima i drži se na oprezu pred ljubavlju prema njima!' Ali on odgovori: 'Zar ja mogu biti siguran, da moje haljine nece biti mokre, ako siðem u more?' —
K izrekama eš-Safi'ije — neka ga Allah uzvišeni ima meðu
blaženima! -pripada takoðer ovaj rijek: Želiš li ti, dušo, slijediti moj savjet I navijeke biti bogata castima, Odbaci od sebe požude i želje! Kako je vec poneka želja donijela smrtnu patnju. -
Meðu rijecima Sufjana eth-Thaurije, kojima je on 'Ali ibn
Hasana es-Sulamiju opominjao, bile su takoðer ove: 'Vježbaj isti noljubivost i izbjegavaj laž, izdaju, klevetu i oholost! Jer ce Allah poradi ovih grijeha poništiti tvoja dobra djela. Ne budi niciji dužnik osim Njemu Jednomu, koji je milosrdan prema svojim dužnicima. A tvoj prijatelj neka bude onaj, koji ce te poucavati da se odriceš ovoga svijeta! Vazda misli na smrt, i budi postojan u molitvi za oproštenje grijeha i moli od Allaha mir za ostatak svojega života! Savjetuj svakoga vjernika, ako te on upita o stvarima vjere. I cuvaj se, da ne izdaš nekoga vjernika, jer tko izdaje nekoga vjernika, taj izdaje Allaha i njegovoga Poslanika! Izbjegavaj svaðu i gloženje! Puštaj da ono, što ti je sumnjivo, ide u korist onoga što nije sumnji vo166, tada ceš sa sobom živjeti u miru! Zapovijedaj dobrohotnost i brani zlohotnost, tada ce te Allah ljubiti! Kiti svojega nutarnjeg 166 To jest: Kur'ana, usp. Suru 2,1: "To je knjiga, o kojoj nema nikakve sumnje, putokaz bogobojaznima." 392
Povijest kralja }Oma-m ibn m-Nu'mana covjeka, tada ce Allah kititi tvojega vanjskog covjeka! Primi ispriku od onoga, koji ti se ispricava, i nemoj mrziti nijednoga od muslimana! Budi prijazan prema onomu, koji te odbije, i oprosti onomu, koji ti cini nepravdu, tada ceš postati Prorokovim prijateljem! Povjeri svoju stvar Allahu, u tajnome i u javnome. Boj se Allaha, onako kako ga se boji onaj, koji zna, da ce umrijeti i biti uskrsnut i da ce morati pristupiti k Posljednjem Sudu, kako bi stao pred Silnoga. I imaj na umu, da tvoje putovanje vodi k jednomu od dva mjesta, ili k raju u visine ili ka gorucemu paklenom ognju!' Zatim stara sjedne k djevojkama. Kada je dakle tvoj pokojni otac saslušao govore njih svih, spoznao je, da one pripadaju k najizvrsnijima svojega vremena. I buduci da je njihova ljepota i dražesnost i velika profinjenost njihove naobrazbe izazivala divljenje, on im je posvjedocio svoju naklonost. Staroj je meðutim ukazivao osobitu cast. I on odredi za nju i za djevojke onu palacu, koju je bila nastavala princeza Abriza, kci kralja od Male Azije. Onamo dadne donijeti sve, što im je bilo potrebno za životnu udobnost. Tako su one ostale kod njega tijekom deset dana, i s njima stara. Ali kadgod bi je kralj posjetio, nalazio bije utonulu u molitvu. Jer ona je nocu bdjela, a danju postila. Tada je on od srca zavoli, i on mi rekne: -
O veziru, zaista, ova stara pripada k pravednicima, i stra
hopoštovanje prema njoj je jako u mojemu srcu. Kralj je dakle posjeti o jedanaestom danu, kako bi joj platio cijenu za djevojke. Ona mu meðutim rekne: —
O kralju, znaj, cijena ovih djevojaka nadilazi ljudsku pro
cjenu. Gledaj, ja necu za njih tražiti niti zlato ni srebro ni dragulje, niti mnogo niti malo. Kada je tvoj otac cuo njezine rijeci, on se zaprepasti i upita je: —
O gospodarice, što je onda njihova cijena?
Tada ona odgovori: -
Prodat cu ti ih samo za tu cijenu, da ti tijekom jednoga punog
mjeseca postiš, i to tako, da obdan postiš, a kroz noc bdiješ za volju 393
Osamdeseticetvrta noc
Allaha Uzvišenoga. Ako ti tako uciniš, tada ce one biti tvoje vlasništvo u tvojoj palaci, i ti možeš s njima ciniti, što hoceš. Tada se kralj zaprepasti nad njezinom savršenom pobožnošcu, samozatajnošcu i poniznošcu. I ona postane još vecom u njegovim ocima. Tako dakle on rekne: —
Neka nas Allah blagoslovi posredstvom ove pobožne žene!
Tada se on sporazumi s njome, da ce jedan mjesec postiti, onako kako mu je ona to postavila kao uvjet. I ona mu rekne: -
Ja cu sa svojom molitvom za tebe stajati tebi uz bok. Sada mi
meðutim donesi jedan vrc vode! Pošto je on naredio da joj se donese vrc, ona ga uzme i pocne nad njim mrmljati izreke. Ona je sjedila tijekom jednoga sata, tim stoje govorila na nekom jeziku, od kojega mi ništa nismo razumjeli niti znali. Zatim je pokrila vrc komadom rupca, zapecatila ga je i dala ga tvojemu ocu s rijecima: —Kada otpostiš prvih deset dana, ispij jedanaeste noci sadržaj ovoga vrca! Jer on ce oteti iz tvojega srca ljubav prema ovomu svijetu i ispuniti ga svjetlošcu i vjerom. Ja cu sutra otputovati k svojoj braci, nevidljivim duhovima, jer ceznem za njima. Potom cu se vratiti k tebi, kada protece prvih deset dana. Tada tvoj otac uzme taj vrc, podigne se i potraži za njega jednu odaju svoje palace. Onamo odnese vrc. Kljuc od vrata meðutim uzme sa sobom u svome džepu. Sljedecega dakle dana kralj pocne postiti, a stara otiðe svojim putem.'... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 394
Ali kada je pocela
osamdesetipeta noc =i @
Sehrezad nastavi ovako:
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir Dandan dalje pripovijedao Dau el-Makanu: 'Sljedecega dakle dana kralj pocne postiti, a stara otide svojim putem. Ali kada je kralj završio deset dana, on o jedanaestome otvori vrc, ispije njegov sadržaj i naðe, da je on na njegovo srce imao blagotvoran ucinak. Tijekom pak drugih deset dana toga mjeseca stara doðe natrag, s poslasticama, koje su bile umotane u zelene listove, razlicite od drugih listova s drveca. Ona ode k tvojemu ocu i pozdravi ga. A kada ju je on ugledao, on pred njome ustane i rekne: — Dobro došla, pobožna gospodarice! — O kralju — odgovori ona — pozdravljaju te nevidljivi duhovi. Jer ja sam njima pripovijedala o tebi, i oni ti se raduju i šalju ti po meni ovo slatko jelo, koje potjece od poslastica onoga svijeta. Pojedi ih, kada dan bude o smiraju167! Tada se kralj cak vrlo obraduje, i on uzvikne: —
Hvala neka je Allahu, koji mi je poklonio bracu meðu ne
vidljivim duhovima! Zatim on zahvali staroj i poljubi joj ruke. I on njoj i djevojkama ukaže najviše pocasti. Nato ona opet ode odatle na vrijeme od deset 167 Kod muslimanskog se posta danju ne smije niti jesti ni piti. Nocu se meðutim smije.
Osamdesetipeta noc dana, za vrijeme kojih je tvoj otac postio. Nakon isteka se tog vremena stara vrati natrag k njemu i rekne mu: -
Znaj, o kralju, ja sam govorila nevidljivim duhovima o pri
jateljstvu izmeðu tebe i mene, i rekla sam im, da sam ove djevojke ostavila kod tebe. Tada su se oni obradovali, što su djevice kod kra lja kao što si ti. Jer kadgod ih oni ugledaju, posvecuju im revne molitve, koje uvijek bivaju uslišenima. Zato bih ja njih rado voljela odvesti k nevidljivim duhovima, da ih dotakne njihov dah, a možda bi se one vratile k tebi cak s blažima ove Zemlje, tako da bi se ti po završetku svojega posta mogao pobrinuti za njihovu opremu i da bi mogao novac, koji bi ti one donijele, uporabiti posve po svojoj želji. Kada je tvoj otac saslušao njezine rijeci, on joj zahvali i rekne:
-
Kada se ne bih morao bojati, da tebi proturijecim, tada ja ne
bih primio niti to blago ni bilo što inace. Ali kada ti hoceš s njima otputovati? Ona odgovori: -
Dvadesetisedme noci. I opet cu ti ih dovesti o koncu ovoga
mjeseca. Jer tada ceš završiti sa svojim postom, a one ce zadobiti svoje ocišcenje. Tako ce one pripasti tebi i tebi se pokoravati. Tako mi Allaha, svaka je od njih višestruko vrijedna tvojega kraljevstva! On nato: -
Ja to znam, o pobožna gospodarice!
A stara: -
Ti meðutim takoðer moraš bezuvjetno nekoga iz svoje palace
s njima poslati, tko ti je mio, kako bi on našao utjehu i sebi donio blagoslov nevidljivih duhova. Tada on rekne: -
Imam jednu grcku robinju po imenu Sophija, i preko nje su
mi bila darovana dva djeteta, jedna djevojcica i jedan djecak. Ali su mi se oni izgubili vec od prije mnogo godina. Uzmi sa sobom Sophiju, da njoj padne u dio blagoslov!'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 396
Ali kada je pocela
osamdesetišesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir svoje pripovijedanje pred Dau el-Makanom ovako zakljucio: 'Kada je stara od tvojega oca zatražila djevojke, on joj rekne: —
Imam grcku robinju po imenu Sophija, i preko nje su mi bila
darovana dva djeteta, jedna djevojcica i jedan djecak. Ali su mi se oni izgubili vec od prije mnogo godina. Uzmi sa sobom Sophiju, da njoj padne u dio blagoslov, a možda ce nevidljivi duhovi moliti za nju Allaha, da joj opet dovede oba djeteta i da je s njima sjedini! Stara odgovori: —
Ti si to lijepo rekao.
To je naime upravo bila njezina najveca želja. Kada je dakle tvoj otac bio blizu tomu, da završi svoj post, stara mu rekne: —
Moj sine, Ja cu se sada uputiti k nevidljivim duhovima. Do-
vedi mi dakle Sophiju! Tada on naredi da je se pozove. Ona smjesta doðe, on je preda staroj, a ova je uzme k djevojkama. Zatim meðutim stara otiðe u svoju odaju i doðe ka kralju s nekim zapecacenim peharom, koji mu pruži s rijecima: 397
Osamdesetišesta noc
-
O trideset ome se danu uputi u kupelj, i zatim, kada se vratiš
odande, otiði u neku od odaja svoje palace i ispij ovaj pehar! Poslije toga lezi na spavanje, i postici ceš svoj cilj. I to je moj oproštajni pozdrav upucen tebi! Tada se kralj obraduje, zahvali joj se i poljubi joj ruke. Ona još rekne: -
Preporucujem te u Allahove ruke.
A on je upita: -
Kada cu te ja opet vidjeti, pobožna gospodarice? Zaista, ja se
ne bih mogao od tebe rastati. Ona meðutim zazove blagoslov na njega i krene sa pet djevojaka i princezom Sophijom. Kralj je dakle postio još tri dana, sve do Mlaðaka. Zatim on ustane i otiðe u hammam, a kada se odande vratio, otiðe u jednu odaju svoje palace, zapovijedi, da nitko ne smije ulaziti k njemu, i zakljuca vrata. Zatim on ispije sadržaj pehara i legne na spavanje. I mi smo ga cekali do veceri. On meðutim nije izlazio iz odaje van, i tako mi reknemo: -
Možda je umoran od kupelji i od bdijenja nocu i od pošcenja
danju, pa stoga spava. Zato smo ga ocekivali sljedecega dana. Ali on još uvijek nije izlazio. Tako mi priðemo k vratima te odaje i pocnemo ga dozivati jakim glasom, kako bi se probudio i kako bismo ga upitali, o cemu se radi. Ali se to nije dogodilo. Tako mi naposljetku provalimo vrata, i kada smo ušli k njemu, naðemo ga istrunula i raspala tijela i zdrobljenih kostiju. I kada smo ga tako vidjeli, bili smo potreseni. I mi uzmemo onaj pehar i naðemo na njegovu poklopcu komad papira, na kome je stajalo napisano: 'Onaj tko pocini opacinu, taj za sobom ne ostavlja nikakvu žalost. I ovo je nagrada za onoga koji obmanjuje i obešcašcuje kraljevske kceri! Onima, koji ovaj list uzmu u ruke, neka njime bude priopceno, daje Sarkan zaveo našu princezu Abrizu, kada je doputovao u našu zemlju. I još mu ni to nije bilo dovoljno: on nam ju je
398
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana morao oduzeti i dovesti je k vama. Zatim ju je odaslao u pratnji stanovitoga crnog roba, koji ju je ubio, a mi smo je našli u pustinji kako leži mrtva ispružena na tlu. To nije nikakvo kraljevsko postupanje, i tko je tako postupio, sada je primio zasluženu nagradu. Ali nemojte ni protiv koga gajiti nikakvu sumnju. Jer nitko ga drugi nije poslao u smrt, nego jedino iskusna obmanjivacica, koja se zove Dhat ed-Davahi. Gledajte, ja sam uzela takoðer Sophiju, kraljevu suprugu, i nju sam odvela k njezinu ocu, k Afridunu, kralju od el--Konstantinije. I sada nije moguce ništa drugo, nego da vas mi svladamo ratom i da vas pobijemo i da vam oduzmemo vašu zemlju. Vi morate biti uništeni sve do posljednjeg covjeka, * zatim od vas nece preostati nijedna ljudska duša, * nitko tko može potpiriti vatru na ognjištu, * ako ne pribjegne obožavanju križa i pojasa168.' —
Kada smo mi bili procitali taj list, saznali smo, da nas je stara
prevarila i daje njezin napad na nas bio uspio. Tada pocnemo glas no vikati i udarati se po licu i plakati, ali nam plakanje nije više ništa koristilo. Trupe su se meðutim podijelile u pogledu toga, koga bi trebale postaviti nad sobom kao sultana. Neki su htjeli tebe, a drugi tvojega brata Šarkana. Tijekom cijeloga su jednog mjeseca one ustrajale u tom nejedinstvu. A zatim se stanovit dio nas usuglasio i htjednemo putovati k tvojemu bratu Sarkanu. I potom smo se nalazili na tom putovanju, sve dok se nismo namjerili na tebe. Tako stoji stvar sa smrcu sultana 'Omara ibn en-Nu'mana. Kada je dakle vezir Dandan završio svoje pripovijedanje, Dau el-Makan i njegova sestra Nuzhat ez-Zaman pocnu plakati. A plakao je takoðer komornik. Zatim rekne vezir Dau el-Makanu: -
O kralju, plakanje ti nece ništa pomoci. Tebi sada prilici
samo to, da ti ocvrsneš svoje srce i osnažiš svoju odluku i osiguraš svoje gospodstvo. Jer tko je iza sebe ostavio sina poput tebe, taj nije mrtav. Tada Dau el-Makan odustane od plakanja, i zapovijedi, da se njegovo prijestolje namjesti izvan predvorja. Zatim izda zapovijed, Pojas je bio znak raspoznavanja inovjeraca. 399
Osamdesetiksta, noc da trupe moraju pred njim proci u paradi. Komornik mu se namjesti uz bok, svi dvorski casnici iza njega, vezir Dandan pred njime, a svi se emiri i velikaši države postave prema svom rangu. Zatim Dau el-Makan rekne ministru: — Daj mi izvješce o blažima mojega oca! A on odgovori: — Slušam i pokoravam se! Tako mu on dadne izvješce o riznicama i o njihovu sadržaju u novcima i draguljima, i nadalje mu položi racun o novcima njegove blagajne. Tada Dau el-Makan podijeli vojnicima darove, a veziru Dandanu dadne skupocjenu pocasnu haljinu s rijecima: -
Ti ceš ostati u svojoj službi.
Taj meðutim poljubi pred njim tlo i zaželi mu dug život. Nato pokloni pocasne haljine takoðer emirima, a zatim rekne komorniku: -
Pokaži mi što imaš kod sebe u porezu od Damaska.
Taj mu pokaže kovcege s novcem i skupocjenostima i draguljima, i on ih uzme i pocne ih dijeliti meðu trupe..." 400 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi o sretni Kralju, daje Dau el-Makan zapovi-jedio komorniku, da mu pokaže, što je donio sa sobom u porezu od Damaska. Taj mu pokaže kovcege s novcem i skupocjenostima i draguljima, a on ih uzme i pocne ih dijeliti meðu trupe, sve dok nije preostalo više ništa. Emiri meðutim poljube pred njim tlo i zažele mu dug život i reknu: — Nikada nismo vidjeli nijednog kralja da udjeljuje takve darove.
Zatim svi poðu k svojim šatorima. A kada je došlo jutro, on izda zapovijed za polazak. Tako su putovali tijekom tri dana, a o cetvrtome su ugledali Baghdad. Kada su potom ušli u grad, našli su ga okicena, a Dau elMakan otiðe u palacu svojega oca i sjedne na prijestolje, a emiri se vojske i vezir Dandan i komornik od Damaska postave pred njega. Zatim on zapovijedi svojemu tajniku, da napiše njegovu bratu Sarkanu pismo, u kome ce ga izvijestiti o svemu, što se zbilo. I on zakljuci: 'Cim procitaš ovo pismo, spremi se i udari k nama sa svojom vojskom. Zatim cemo se otputiti u rat protiv krivovjerackih zemalja, zatim cemo osvetiti našega oca i izbrisati svoju sramotu!' 401
Potom on savije tu poslanicu i zapecati je i rekne veziru Dandanu: —
Ovu poslanicu ne treba nitko drugi prenijeti nego ti. I ti mo
raš mojemu bratu uputiti prijazne rijeci i kazati mu: 'Ako ti želiš gospodstvo svojega oca, ono je tvoje, a tvoj ce brat umjesto tebe biti vicekralj u Damasku. Jer tako glasi moj nalog.' Tada vezir otiðe i pripremi se za putovanje. Zatim Dau el-Makan naredi, da se za ložaca uredi jedan raskošan stan i da ga se opremi na najljepši nacin. Ovaj meðutim ložac ima još jednu dugacku povijest. Uskoro potom Dau el-Makan izjaši u lov. A kada se vratio u Baghdad, dovede mu neki emir tako plemenite konje i tako lijepe robinje kao poklon, kako ih nijedan jezik nije kadar opisati. Tada mu se jedna od tih robinja dopadne. I tako se on s njome povuce i obljubi je još iste noci, i ona istoga casa od njega zacne. Nakon stanovitoga se vremena vrati vezir Dandan sa svojega putovanja natrag, i on mu donese izvješce o njegovu bratu Šarkanu, koji je bio na putu k njemu. I Dandan rekne: —Bilo bi dobro, kada bi mu ti pošao ususret. Dau el-Makan odgovori: —
Slušam i sporazuman sam.
Tada on odjaši sa svojim gardama dan putovanja daleko od Baghdada i podigne ondje svoje šatore, kako bi cekao svojega brata. I o sljedecem se jutru pojavi kralj Sarkan s vojskom od Sirije, * vitez i prvoborac u boju, * prijeteci lav u svojoj moci * i junak koji je izveo velika djela. *. Kada su dakle cete došle bliže * i oblaci prašine odletjeli u zrak, * kako su se zastave kretale prema njima * i paradni se barjaci kretali na vjetru, * tada pojasi naprijed Šarkan
* i njegovi ljudi na pozdrav. * Pa kada je Dau el-Makan ugledao svojega brata, on pred njim htjedne skociti s konja. Ali ga Šarkan zakune, neka to ne cini, nego štoviše on sam sjaši i uputi se prema njemu pješice. Cim je on stao pred njega, Dau el-Makan se baci na njega, i Sarkan ga povuce na svoje grudi. I obojica glasno zaplacu i 402
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana jedan drugome reknu rijeci utjehe. Zatim opet uzjašu i jahali su sa svojim trupama, sve dok nisu došli do Baghdada. Ondje se zaustave, I zatim se Dau el-Makan sa svojim bratom Sarkanom popne u kraljevsku palacu, gdje su obojica proveli tu noc. Ali kada je došlo jutro, Dau el-Makan izaðe i zapovijedi, da se skupljaju trupe sa svih strana i da se objavi borba i džihad169. Zatim su pricekali, sve dok se nisu pojavile trupe iz svih dijelova države. I sa svakim su, koji je ovamo dolazio postupali s punim poštovanjem i obecavali mu ono najbolje. U tome proðe pun jedan mjesec, a bojovnici su dolazili ceta za cetom. Sarkan sada rekne svojemu bratu: —
Brate, ispricaj mi svoju povijest!
Ovaj mu dakle ispripovijeda sve, što mu se dogodilo od pocetka do kraja, i takoðer, kakvo mu je dobro ucinio ložac. A kada ga je Sarkan upitao: - Zar mu se ti nisi odužio za njegovu dobrotu? - on odgovori: -
Brate, ja ga dosada još nisam nagradio, ali, ako tako ushtje-
dne Allah Uzvišeni, ja cu ga nagraditi, cim se iz ovoga vojnog poho da vratim doma...' Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 169 Sveti rat. 403
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Sarkan upitao svojega brata: - Zar se ti nisi ložacu odužio za njegovu dobrotu? - i da mu je on odgovorio: —
Brate, ja ga dosada još nisam nagradio, ali, ako tako ushtje-
dne Allah Uzvišeni, ja cu ga nagraditi, cim se vratim doma iz ovoga vojnog pohoda i naðem za to vremana. Sada je Sarkan bio siguran, da je njegova sestra, princeza Nuzhat ez-Zaman, u svemu bila rekla istinu. Ali on prešuti, što se izmeðu njih dogodilo170, i dadne joj po komorniku, njezinu suprugu, prenijeti svoj pozdrav. Tada takoðer ona odašalje njemu svoj pozdrav, tim što je na njega prizvala blagoslov i raspitala se o svojoj kceri Kudiji-Fakan. I Sarkan joj dadne reci, daje djevojcica dobro i u najboljem zdravlju. Tada ona pohvali Allaha Uzvišenoga i zahvali mu se. Sarkan se meðutim vrati k svojemu bratu natrag, da se s njime posavjetuje o polasku. A Dau el-Makan rekne: —
Brate, cim se vojske okupe i prispiju Arabljani sa svih strana,
krenut cemo na bojno polje. 170 To jest: da je on od svoje, tada još neprepoznate, sestre Nuzhate ez--Zaman dobio kcer Kudiju-Fakan. 405
Osamdesetiosma noc Zatim on zapovjedi, da se spremi zaliha živežnih namirnica i oprema. Ubrzo zatim ode k svojoj supruzi, koja je bila trudna vec od prije pet mjeseci. I on joj stavi na raspolaganje ucenjake i astrologe, kojima je odredio uzdržavanja i prihode. A tri mjeseca nakon prispijeca sirijske vojske, kada su pristigli Arabljani i sveukupne trupe iz svih pravaca, on poðe, pracen od bojovnika i vojnih ceta. Bilo je dakle ime voðe Dajlamicana171 Rustem, a voðe Turaka Bahram. Dau el-Makan se meðutim nalazio u sredini trupa, i njemu je s desna jahao njegov brat Sarkan, a njemu s lijeva njegov zet, komornik. Tako su putovali sve dalje pun jedan mjesec. Ali su se svakoga tjedna zaustavljali na nekom logorištu i po tri dana pocivali, jer su bili mnogo naroda. Na taj su nacin neprestano napredovali, sve dok nisu došli u zemlju Grka. Tada su stanovnici sela i zaselaka i prosjaci bježali i stjecali se u el-Konstantiniju. Kada je meðutim kralj Afridun cuo vijest o njima, on se podigne i uputi se k Dhat ed-Davahi, onoj istoj, koja je smislila ono lukavstvo i otputovala u Baghdad, kako bi ubila kralja 'Omara ibn en-Nu'mana. Jer, kada je ona bila otela svoje robinje i princezu Sophiju, sa svima se njima vratila natrag u svoj zavicaj. Pa kada je ona opet bila kod svojega sina, kralja od Male Azije, i kada se osjecala na sigurnom, tada mu je rekla: —
Budi utješen! Ja sam osvetila sramotu tvoje kceri Abrize,
ubila sam kralja 'Omara ibn en-Nu'mana i dovela sa sobom Sophiju. Sada otiði ka kralju od el-Konstantinije, odvedi mu nje govu kcer Sophiju i ispripovijedaj mu, što se dogodilo, kako bismo svi bili u svojoj pripravnosti i opremali svoje vojne snage! Ja cu sama otputovati s tobom ka kralju Afridunu, gospodaru od el-Konstantinije, jer vjerujem, da muslimani nece cekati na naš napad. Njezin sin meðutim, kralj Hardub, rekne: —
Pricekaj, dok se oni ne približe k našoj zemlji, da se možemo
u meðuvremenu opremiti! 171 Stanovnici brdovite oblasti u Zapadnoj Perziji. 406
Povijest kralja 'Omara ibn m-Nu'mana Zatim oni pocnu skupljati svoje ljude i opremati se, pa kada je do njih doprla vijest o približavanju muslimana, oni su bili spremni za rat i sakupljeni. Pa ipak Dhat ed-Davahi požuri s prednjom cetom naprijed u elKonstantiniju. Kada su došli onamo, docuje velekralj, vladar ovoga grada, Afridun, o približavanju Harduba, kralja od Male Azije. Tada mu on poðe ususret, i pri njihovu ga sastanku upita, kako je, i zbog cega dolazi. Hardub mu dakle ispripovijeda o lukavštini svoje matere Dhat ed-Davahi: kako je ubila kralja muslimana i oduzela mu princezu Sophiju. I on doda: — Muslimani su skupili svoje vojske i došli u našu zemlju. Stoga cemo se obojica ujediniti i izaci protiv njih. Tada se obraduje kralj Afridun zbog povratka svoje kceri i zbog smrti kralja 'Omara ibn en-Nu'mana. I on pošalje glasnike u sve zemlje i zamoli za pomoc, tim što im je svima priopcio, zbog cega je ubijen kralj 'Omar ibn en-Nu'man. Tako k njemu pohitaju trupe kršcana. Jedva da su bila protekla tri mjeseca, a vec se bila sakupila vojska Grka, i k njima stignu Franci iz svih svojih zemalja: Francuzi, Nijemci, Dubrovcani172, Zadrani173, Mlecani, Ðenovljani i sve te vojne cete Bljedolikih174. I kada su svi bili zajedno, zemlja 172 Bez obzira na to što se u temelju ovoga romana nalaze sjecanja na sukobe izmeðu Arapa i Bizanta u VIII. stoljecu, spominjanje Dubrovcana i
Zadrana kao franackih vojnika je vjerojatno reminiscencija na Cetvrtu križarsku vojnu, osvajanje Konstantinopola i utemeljenje Latinskog Carstva 1204. godine. No ne smijemo gubiti iz vida da štivo 1001 noci zahtijeva od citatelja ležeran odnos prema povijesnim cinjenicama. To, što trecina ovdje imenom spomenutih Franaka nosi hrvatsko ime — koliko god to nekomu od nas moglo izgledati vri jedno pažnje — niti za ovaj roman, ni za samu 1001 noc nema nikakvoga stvarnog znacenja. Ali se — ako koga to zanima — o Dubrovcanima i Zadranima u ovome tekstu može usporediti Fehim Barjaktarevic: Dubrovcani i Zadrani u "Hiljadu ijednoj noci" (Istoriski casopis. Organ Istoriskog instituta SAN, knj. V., 1954/55, Beograd, 1955., str. 155-165) i Besim Korkut: Da li se Zadrani spominju u "Hiljadu i jednoj noci"? (Prilozi za orijentalnu filologiju VIII. IX. 1958/59., Sarajevo 1960., str. 203-206). 173
Vidi predhodnu bilješku.
174 Tako su Arapi nazivali stanovnike Zapadne Europe.
Osamdesetiosma noc
postane za njih pretijesnom zbog njihova mnoštva. Tada velekralj Afridun zapovijedi, da se poðe od elKonstantinije. I tako oni krenu. Ali je to trajalo deset dana, dok jedna ceta za drugom nisu bile stavljene u pokret. I putovali su, sve dok se nisu zaustavili u Makovoj Dolini, jednoj prostranoj nizini, tik do slanoga mora, i ondje su se odmarali tri dana. Cetvrtoga meðutim dana, kada su upravo htjeli krenuti opet, doðe do njih vijest, da su se približile islamske cete, cuvarice religije Muhammeda, najboljega od ljudi. Tada su se oni još jednom odmarali tri dana, a sljedecega dana ugledaju oblak prašine, * koji se penjao u vis * i svijet zastro velom. * Ali jedva daje prošao jedan sat od trajanja dana, * ovaj seje oblak prašine rastvorio * i u krpama se popeo prema nebu, * njegova je tama izblijedjela pred zvijezdama vrhova kopalja * i pred svijetlim munjama maceva, * i pod njim se ukazu zastave, te islamske, * i bojni znakovi, ti muhammedanski. * Zatim doðu konjanici kao
uzavrelo more, * odjeveni u oklope, kao što se oko Mjeseca natiskuje vojska oblaka. * I sada obje vojske pocnu napadati jedna na drugu, * poput dva mora koja su se srazila. * Oko padne na oko i prvi koji je stupio naprijed u borbu je bio vezir Dandan, * njega su slijedili voða Turaka i voða Dajlamicana Rustem i Bahram, i dvadeset tisuca konjanika. * Iza njih je još nadolazilo pješaštvo od slanoga mora, * obuceno u mjedene oklope nalik Mjesecima na njihovu putu po nebeskom svodu u mracnoj noci *. Tada kršcani podignu bojnu viku: 'O Isuse, o Marijo, o križu! -taj neka je proklet!175 — i pocnu jurišati na vezira Dandana i njegovu sirijsku vojsku. 175 Ovdje se naravno misli na križ. U ovoj se, a i nekima drugim cjelinama 1001 noci, citatelj nemusliman mora uživiti u specificnu muslimansku boju vjerskog doživljavanja: likovno predocavanje vjerskih otajstava je po njihovome nazoru na vjeru idolopoklonstvo, a Sveto Trojstvo za jednoga jedinog Boga, na primjer, je mnogoboštvo. Odatle u 1001 noci i dolaze nazivi za kršcane poput: idolopoklonici, mnogobošci, pogani, bezbošci, nevjernici itd. Usporedi ipak u tome smislu i sljedece dvije bilješke. 408
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana Sve se ovo meðutim zbivalo u skladu sa stanovitom ratnom lukavštinom stare Dhat ed-Davahi. Jer kralj se prije svojega polaska bio obratio njoj i upitao ju je: —
* Sto treba ciniti? * Kakav je plan napravljen? * Ti si nas do
vela u ovu bijedu! * A ona je bila odgovorila: -
* Znaj, o kralju, mocni gospodaru, * svecenice od visoke cas
ti, * ja cu ti svjetovati jednu stvar, koju sam iblis176 ne bi mogao isplanirati, * pa makar pozvao u pomoc svoje pale cete177! *..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 176
Isto što i šejtan - vrag.
177 Vragovi su dakako - pali anðeli. Ma koliko se Zidovi, kršcani i musli mani teološki distancirali jedni od drugih, temeljni su im vjerski korijeni zapra vo posve isti.
409
Ali kada je zapocela
osamdesetideveta noc ^9WW?W????? ?????????????^
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se je sve to dogaðalo u skladu sa stanovitom ratnom lukavštinom stare. Jer kralj se prije svojega polaska bio obratio njoj i upitao ju je: —
* Sto treba ciniti? * Kakav je plan napravljen? * Ti si nas do
vela u ovu bijedu! * A ona je bila odgovorila: -
* Znaj, o kralju, mocni gospodaru, * svecenice od visoke
casti, * ja cu ti svjetovati jednu stvar, koju sam iblis ne bi mogao isplanirati, * pa makar pozvao u pomoc svoje pale cete! * Taj je plan sljedeci: Pošalji pedesettisuca ljudi, koji plove u laðama po moru, sve dok ne doðu do Dimne Planine. Ondje oni moraju osta ti i ne micati se s mjesta, sve dok vam se ne približe stjegovi
imana178. Zatim se borite jedni s drugima. Nato trebaju trupe s mora napasti muslimane s leða, dok ih mi napadamo s kopna. Tako nijedan od njh nece umaknuti. * Zatim ce skoncati naša patnja * i zauvijek cemo imati mir. * Taj se staricin govor svidio kralju Afridunu, i on odgovori: 178 Islama. 411
Osamdesetideveta noc —
* Dobar je savjet tvoj savjet, * ti gospodarice starih žena, koje
lukavo obmanjuju, * i utocište svecenika koji se nalaze u osvet nickom boju! * Kada ih je meðutim u onoj dolini spopala vojska imana, * tada su bili prije nego što su se snašli šatori u plamenu, * a macevi su se zabijali u tijela. * Zatim su grunule naprijed vojske od Baghdada i Chorasana, * stoidvadesettisuca konjanika pod zapovjedništvom Dau el-Makana. * Ali kada ih je ugledala vojska nevjernika, koja je ležala na moru, ona ih napadne s leða. Kada ih je Dau el-Makan ugledao, on dovikne svojim ljudima: —
* Okrenite se protiv nevjernika, * vi ljudi, koji štujete izabra
nog Proroka! * Borite se protiv nevjernickih masa, * koji mrze službu Milosrdnomu i Premilostivomu! * Tada se oni okrenu i pocnu se boriti protiv kršcana. * Sada meðutim takoðer napadne Sarkan * s jednom drugom cetom muslimanske vojske, * sa otprilike stoidvadesettisuca ljudi *, dok su nevjernici brojali do šesnaeststotinatisuca. Ali kada su muslimani bili sjedinjeni, tada se ocvrsti njihovo srce, i oni gromko povicu i kliknu: —
Allah nam je obecao pobjedu, a nevjernicima odredio poraz!
* Zatim se sraze s macem i kopljem, * a Sarkan se pocne probijati kroz redove. * On je bjesnio meðu tisucama i borio se tako Strašno za pogled, * da bi od toga dojencadi posijedjela kosa, * i on nije prestajao nadirati na nevjernike * i vitlati oštrim macem, * uz poklik: 'Allahu Akbar!179, * sve dok vojska nije bila
potisnuta natrag na morsku obalu. * Tada im pocne otkazivati tjelesna snaga * i Allah dadne pobjedu islamskomu viteštvu vjere, * dok se muškarac protiv muškarca borio pijan bez vina *. Od nevjernika je palo u toj bitci cetrdesetipettisuca. Od muslimana je meðutim palo samo tritisuceipetstotina. 179 Bog je najveci! 412
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana * Te noci nije spavao ni lav vjere Šarkan, * a isto tako ni njegov brat Dau el-Makan, * nego su priopcavali ratnicima vesele pobjednicke vijesti, * brinuli se za ranjenike i cestitali im * na spasu i pobjedi i nagradi o Sudnjem Danu pred Allahovim prijestoljem. * Tako daleko muslimani. Okrenimo se mi sada ka kralju Afridunu od el-Konstantinije i ka kralju od Male Azije i staroj Dhat ed-Davahi! Oni skupe emire te vojske i reknu jedni drugima: -
* Zaista, mi smo ispunili svoju želju * i utišali žudnju svojega
srca, * ali smo previše gradili na svome mnoštvu * i jedino nas je to stjeralo u tjesnac. * Tada im stara Dhat ed-Davahi rekne: -
* Vama ce pomoci samo još jedno: * stupite pred Mesijino
lice * i poklonite svoje povjerenje pravoj vjeri! * Jer tako mi Mesije, * cjelokupna snaga muslimana leži u tome šejtanu180, * kralju Sarkanu. * Kralj Afridun odgovori: -
Ja sam odlucio, da sutra opet postavim bojne redove i da pro
tiv njih izašaljem onoga glasovitog viteza, Luku ibn Samluta. Jer ako on izaðe protiv kralja Šarkana u pojedinacni dvoboj, on ce ga oboriti, a s njime i druge muslimanske vitezove, sve dok nijedan više
od njih ne preostane. Ja sam nadalje zakljucio, da vas nocas sve posvetim svetim tamjanom. Tamjan se meðutim, na koji je on mislio, sastojao od izmeta velikog patrijarha, lažljivca i poricatelja181. I žudili su za njim tako strasno i tako su visoko cijenili njegovu vrijednost, da su ga najmocniji grcki patrijarsi, pomiješanoga s ambrom i mošusom, obi180 Šejtan je isto što i vrag (sotona). Premda su rijeci kao šejtan, džinn, džennet itd. kod nas opcenito vrlo dobro poznate, ja ih tumacim radi one manjine, kojoj možda ipak nisu poznate. • 1S1 Dakako: poricatelja prave vjere u jedinoga Boga. 413
Osamdesetideveta noc cavali slati u svilenim omotima po svim pokrajinama svoje zemlje. Kada su kraljevi o tome culi, placali su po tisucu dinara za svakih deset obola182. Da, oni su slali ljude, da ga donesu, da bi njime okadili nevjeste. Patrijarsi su ga umnažali svojim vlastitim izmetima, jer oni velikog patrijarha nisu dostajali za deset pokrajina. A najmocniji su kraljevi stavljali malo od toga u masti za oci i lijecili time bolest i kolike. * Kada je dakle došlo jutro i zasjalo u svome svijetlom sjaju, * pohitaju vitezovi u borbu kopljem. *..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 182 Cijena je dakako bajoslovna jer obol iznosi svega jedan dekagram. 414
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su * kada je došlo jutro i zasjalo u svome svijetlom sjaju, * pohitali vitezovi u borbu kopljem, * i da je kralj Afridun pozvao svoje visoke vitezove i velikaše države, i da ih je odjenuo u pocasne haljine. Pošto im je nacrtao na celima znak križa, on ih okadi prije spomenutim tamjanom, izmeti-nama velikog patrijarha i herezijarha. Zatim dadne pozvati Luku ibn Samluta, kojega su nazivali imenom 'Mesijin Mac'. I on ga okadi govnom, natrlja mu njime nepce, dadne mu da od toga ušmrkne u nos, utrlja mu ga u njegove obraze, a ostatkom mu namaze brkove na gubici.
Nije dakle bilo u zemlji Grka nijednoga snažnijeg covjeka od toga prokletog Luke, koji bi o danu bojnoga polja umio bolje gaðati strijelom, vitlati macem i ubadati kopljem. Ali ga je bilo odvratno pogledati. Jer njegovo je lice bilo kao u nekoga magarca, njegov stas kao u kakvog majmuna, njegov pogled kao u otrovne zmije. Njegova je blizina pricinjala više jada nego rastanak s ljubljenom. Od noci je on imao svoju mracnu boju, od lava svoj smrdljivi zadah, od pantere svoja lukavstva, a na celu je nosio pecat nevjerstva. On dakle stupi pred kralja Afriduna, poljubi mu noge i ostane pred njim stajati. Tada mu kralj rekne: 415
Devedeseta noc —
* Ja želim da ti izaðeš u boj protiv Šarkana, * kralja od Da
maska i sina 'Omara ibn en-Nu'mana, * zatim ce nas ostaviti ta zla kob, i bit ce otklonjena. * Luka odgovori: —
Slušam i pokoravam se!
Zatim mu kralj ucrta na celo znak križa i povjeruje, da mu je sada pobjeda blizu. Nato Luka napusti kralja Afriduna. I prokletnik uzjaši lisicje riðeg konja. * Nosio je crvenu haljinu, * njegove su grudi bile pokrivene zlatnim oklopom punim dragulja * držao je u ruci trozubo koplje, * i bio je nalik prokletom iblisu * o danu pobune. * On pojasi sa svojom cetom nevjernika, * kao da jašu u paklenu vatru *. A kod njih je bio jedan glasnik, koji glasno povice na arapskom jeziku: —
O vi ljudi Muhammedovi - Allah neka Ga blagoslovi i neka
Ga pozdravi! - nitko drugi neka ne izlazi naprijed osim vašeg viteza, islamskog maca, zvanoga Sarkan, kralja Damaska i sirijske zemlje! Jedva je on bio dorekao svoje rijeci, * kad li se na polju podigne buka, * i meðu bojnim se redovima zacuje topot galopa, * kao da je došao dan jada. * Tada zadršcu kukavice * i glave se okrenu prema tutnjavi, * i gledaj, ta je dolazila od Šarkana, * sina 'Omara ibn en--Nu'mana. * Jer kada je njegov brat Dau el-Makan vidio onog prokletnika kako jaši preko bojnoga polja i cuo toga glasnika, on se bio okrenuo k Šarkanu i rekao:
— Gledaj, oni traže tebe. Ovaj je bio odgovorio: — Ako je to tako, onda meni nije ništa draže. Tako su se oni uvjerili o tome i poslušali, kada je glasnik izvikivao: — * Neka mi nitko ne izlazi na megdan, * nego jedino Sarkan! * 416
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana Oni su dakle sada znali, da je ovaj bio prokleti junak grcke zemlje i da se bio zakleo, da ce osloboditi zemlju od muslimana ili sam biti izgubljen na najsramotniji nacin. * Jer on je bio taj, koji je srca * ispunjavao bolima, * pred kojim su vojske dospijevale u jezu, * Turci i Kurdi i Dajlamicani. * * Sada meðutim Sarkan brzo izjaši naprijed, * upravo kao kakav lav u svojemu gnjevu, * visoko na plemenitu konju, * koji je pojurio poput brzonoge gazele. * Upravio ga je prema Luki, sve dok nije stao pred njega, * a tresao je kopljem u svojoj ruci, * da se je okretalo poput neke zmije, * i izvikivao ove stihove u prostor: * Imam riðega konja, kojim se lako upravlja, Trkaca, koji svoje snage voljko daruje jahacu. Ijedno uspravno koplje s vitkim vrhom, To je kao da na njegovu drvetu sjedi smrt. I takoðer celicni mac, oštri. Onaj, tko ga povuce, taj misli, da pri povlacenju vidi vatrene munje. Ali se * Luka, koji nije razumio smisao njegovih rijeci * niti osjecao snagu tih stihova, * uhvati za celo, križu u cast, koji je na njemu bio nacrtan, i poljubi tu ruku. Nato uperi koplje protiv Sarkana i brzo pojasi na njega. * Zatim baci koplje u zrak jednom rukom, * da je išcezlo ocima onih koji su gledali, * ali ga nato opet uhvati drugom, onako kako to rade žongleri. Zatim ga baci na Sarkana. I ono izleti iz njegove ruke poput svijetleceg meteora, a narod krikne i prestraši se za Sarkana. Ali kada je koplje došlo blizu njega, * on ga uhvati u punom letu, * tako da je gledatelje obuzela zaprepaštenost. * Zatim ga zatrese rukom, kojom ga je bio uhvatio od kršcanina, sve dok ga nije gotovo slomio, baci ga prema nebu, da 417
Devedeseta noc je išcezlo s pogleda, i zgrabi ga opet drugom rukom, brže nego što bi tko trepnuo okom. I iz najdubljeg srca istisne on krik i povice: —
Tako mi Stvoritelja sedam nebeskih svodova183, * ja cu nani
jeti sramotu * tomu prokletniku u svim zemljama! * Zatim on izbaci koplje. A Luka pomisli uciniti onako, kako je to bio ucinio Sarkan. Jer on je ispružio ruku prema koplju, kako bi ga uhvatio u letu. Ali mu se Sarkan približi s drugim kopljem. Ovo on izbaci na njega, i ono ga pogodi posred znaka križa, koji se nalazio na njegovu celu, našto * Allah brzo pošalje njegovu dušu u pakleni oganj, * u tu groznu podzemnu tamnicu *. Ali kada su nevjernici vidjeli, da je Luka ibn Samlut pao mrtav, oni se pocnu udarati po licu i uzvikivati: —
Jao! Dogodilo se zlo!
I oni pocnu zazivati u pomoc samostanske patrijarhe..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 183 Bog je naime izmeðu Osmoga Neba i Zemlje - koja se nalazi u sredini svemirske kugle - stvorio sedam nebeskih svodova. 418
Ali kada je pocela
devedesetiprva noc ^ %g
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su se nevjernici - kada su vidjeli da Luka ibn Samlut leži mrtav — poceli udarati po licu i uzvikivati: -
Jao! Dogodilo se zlo!
I oni pocnu zazivati u pomoc samostanske patrijarhe i vikati: -
Gdje su križevi, koji ce nas spasiti?
I redovnici se pocnu moliti. Zatim se svi ujedine protiv Sarka-na, * i pokazivali su mu mac i koplje, * i jurišali su u boj i krvavi ples.
* Vojska je udarala na vojsku u želji za borbom, * i kopito je gazilo po grudima, * koplja su i macevi imali posla, * ramena su i ruke poceli obamirati, * i konji su izgledali kao da su im noge otrnule, * i bojni je glasnik neprestano vikao, * sve dok nije malaksala svaka ruka, * i dok dan nije pošao u smiraje * i noc sve obuhvatila tamom. * Tada se meðutim vojske razdvoje, * i bilo je kao da svaki junak slici pijanu covjeku, * iscrpljen od udaraca macem i uboda kopljem. * Zemlja je bila posijana leševima i strašne su bile rane, * ali nitko, tko je pao, nije znao od koga je našao smrt. * Nato se ujedini Šarkan * sa svojim bratom Dau el-Makanom * i s komornikom i vezirom Dandanom. * 419
Devedcsetiprpa noc I tako on rekne obojici: -
* Gledajte, Allah je otvorio vrata prema propasti pogana. *
Neka bude hvala i slava Allahu, * Gospodaru svjetova! * Tada Dau el-Makan odgovori svojemu bratu: -
* Dajte da vjecno snažnim glasom slavimo Allaha, * koji je
oslobodio od nevolje sve Arabljane i Perzijance! * O tome ce govo riti ljudi iz pokoljenje u pokoljenje, * kako si nas ti osvetio na prokletom Luki, krivotvoritelju Evanðelja184, * kada si koplje uhva tio u letu, * i kada si svojom rukom dotukao Allahova neprijatelja. * Tvoja slava nece prestati sve do kraja vijekova. * * Ali Sarkan nato rekne: * - * Slušaj ti veliki komornice, * ti junace od visoke casti! * A taj odgovori: - Ja sam na mjestu. Tada Sarkan nastavi: -
Uzmi s vezirom Dandanom dvadesettisuca vitezova, i odvedi
ih sedam fersaha185 prema moru. I žurite se, sve dok ne budete bili blizu obale na mjestu, gdje ce udaljenost izmeðu vas i neprijatelja
iznositi dva fersaha. Ondje zasjednite izmeðu bražuljaka, sve dok ne zacujete galamu, kada neprijatelji budu dolazili iz svojih brodo va. Zatim cete cuti s obje strane bojne poklike, cim zapocne izmeðu nas borba macevima. Pa kada budete vidjeli da se naše trupe povlace, kao da su potucene, i kada zatim budu neprijatelji nadirali na njih sa svih strana, takoðer od mora i od šatorskog logora, tada ipak mirno ostanite ležati u zasjedi. Cim meðutim ugledate stjegove s natpisom: 'Nema drugog Boga osim Allaha, i Muhammed je Allahov poslanik' — On neka Ga blagoslovi i neka Ga pozdravi! 184 Posrijedi je Muhammedova kritika kršcanskog tumacenja Svetih Knjiga. Poslanik ce se naime, koji prema Bibliji treba doci na Zemlju, zvati - Preslavni Ahmed). 185 Fersah odgovara parasangi, perzijskoj milji, koja je oznaka za sat vreme na putovanja, to jest za 5.550 naših metara. 420
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana tada na noge sa zelenim barjacima! Podignite bojnu viku 'Allahu Akbar!' i napadnite na njih s leða. Ali pazite na to, da nevjernici ne prodru izmeðu onih koji bježe i mora! Komornik odgovori: -
Slušam i pokoravam se!
Tako bude sve dogovoreno istoga casa. Zatim oni opremljeni podu odatle, a komornik uzme sa sobom, onako kako je bio zapovi-jedio kralj Šarkan, vezira Dandana i dvadesettisuca konjanika. Kada je dakle zarudjela zora, * pojasu neprijatelji naprijed, isukanih maceva, * kopalja cvrsto pritisnutih uza se, * u punoj ratnoj opremi. * I cete se izliju po brežuljcima i nizini, * svecenici su svecano pjevali, * i glave su sviju bile nepokrivene. * Visoko su se vijorila križna jedra iznad kopna, * i ljudi su žurili sa svih strana na obalu, * konji su bili izvedeni na kopno, * i išlo se naprijed u neodlucan boj. * Kao da gomile dolaze plešuci, svijetlile su se oštrice maceva, * a koplja su puštala da vatrene munje sukljaju od prste -nova lancanih oklopa. * Mlin
smrti se vrtio nad glavama pješaka i ljudi na konjima, * i glave su odlijetale s tjelesa, * jezici su ostajali nijemo stajati, * a oci više nisu mogle gledati, * i žucni su mjehurovi poceli pucati. * I macevi su pocinjali bjesnjeti, * i lubanje su bile otpuhivane, * i udovi ruku pokošeni. * Konji su gacali po lokvama krvi, * i brade su u bijesu bile pograbljene. * Tada pocnu klicati muslimanske vojske: * -
* Blagoslov i pozdrav Njemu, jedinomu Gospodaru ljudi! *
Neka je slava Premilostivomu, * zbog njegove neusporedive milosti! * * Vojske su nevjernika klicale: * -
* Slava neka je križu i pojasu, * lozovu soku i onomu tko ti-
ješti vino, * svecenicima i eremitima, * Cvjetnici i metropolitima *! Tada se Dau el-Makan i Sarkan povuku natrag, a njihove trupe uzmaknu u vidljivu bijegu pred neprijateljem. Ali vojske nevjernika stanu na njih nadirati, jer su povjerovali, da su muslimani potuceni, i oni se pripreme za udarac i ubod. Tada vjernici podignu glas i 421
Devedesetiprva noc izgovore prvi Ajet druge Sure186. I kroz to su vrijeme mrtvi bili razgaženi pod konjskim kopitima, a glasnik Grka povice: —
* O vi ljudi Mesijini svi, * vi muževi prave vjere, * vi koji se
klanjate pred patrijarhom * — naprijed, pobjeda vam je na vidiku! *
- Vidite kako se islamske vojske nadaju u bijeg, * zato im nemoj
te okretati leða! * Duboko zabijajte svoje maceve u njihove šije * i ne odustajte od toga da ih spopadate s leða! * Inace cete biti odbi jeni od Mesije Marijina sina, * koji je govorio vec u kolijevci *! Sada Afridun, kralj od el-Konstantinije, povjeruje, da vojske nevjernika ostvaruju potpunu pobjedu. Jer on nije znao, da je to samo pametna lukavština muslimana, i tako on pošalje kralju od Male Azije cestitke na pobjedi i dadne da mu se kaže: —
Nama je pomogla samo sveta necist velikog patrijarha * jer
je njezin zadah strujao nadaleko i naširoko sa brada * i brkova svih
slugu križa *. I ja se kunem Mesijinim cudima i tvojom kcerju Abrizom, Nazarenkom187 i Marijinom sluškinjom, i vodom krštenja: *
Imam na umu da ni jednoga jedinoga islamskog borca ne ostavim
na zemlji * i da tu ljutu namjeru cvrsto držim pred ocima. * Tako se uputi glasnik s ovom porukom, dok su nevjernici jedan drugomu poceli dovikivati: —
Uzmite krvnu osvetu za Luku!..."
Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju. 186 prva recenica drugog poglavlja u Kur'anu — "Elif, Lam, Mim!" — tumaci se na više nacina, a znacenje joj je do danas ostalo prijepornim. Koga o tome zanima više, neka pogleda tumacenja u vec gore, u bilješci 66, referiranome Kur'anu Casnomel 187
Kršcankom.
422
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su nevjernici jedan drugomu poceli dovikivati: - Uzmite krvnu osvetu za Luku! Ali kralj od male Azije glasno uzvikne: —
Hajde, u osvetu za Abrizu!
A sada kralj Dau el-Makan povice: —
* O vi sluge Kralja188, koji nagraðuje, * gaðajte narod, u ko
me obitava nevjera i nepokornost, * macevima koji se iskre * i kop ljima tamnim! *
* Tada su muslimani poceli ponovo jurišati na nevjernike * i ubadati ih oštrim macem *. A glasnik muslimana pocne izvikivati: —
* Hajde protiv neprijatelja vjere, * svatko tko Proroka,
izabranoga, ljubi! * Ovo je vrijeme, koje vam kod Dobrostivoga i Opraštajucega daje milost! * O ti, koji se nadaš da ce ti strašan Dan Suda donijeti spasenje, * znaj da raj leži pod sjenom oštrice! * 188 Dakako: Boga. 423
0
Devedcsetidrujja noc
* I gledaj, Šarkan i njegovi ljudi su jurnuli protiv nevjernika, * i nisu im ostavili više nikakav put k uzmaku, * a on je bjesnio kroz njihove redove s jezovitom silinom, * kadli se iznenada pojavi neki vitez divnoga lika. *. Taj si je kroz vojske nevjernika krcio put, * prolazio je izmeðu bezvjeraca udarcem i ubodom * i punio je bojno polje glavama i trupovima. * A nevjernici, koji su se prestrašili njegova bješnjenja, * saginjali su pred njegovim ubadanjem i sijecenjem svoje šije. * Bio je on opasan dvama macevima, * svojim pogledom i svojim celikom, * i imao je dva koplja, * svoju vitkost i uspravan stas, * a njegova mu je lepršava kosa * nadomiještala golemu cetu ratnika, * kao što kazuje pjesnik:
Lijepa je dugacka kosa samo, ako se vijori Oko sljepoocnica o danu bitke
Mladicu, koji svojim stršecim kopljem Bradate muškarce cini žrtvom Ijevanicom. A jedan drugi pjeva:
Govorio sam mu, kada se opasavao svojim macem: 'Macevi pogleda dostaju. Stoga odloži iz ruke celik.'
On rekne: Mac je mojih pogleda za ljude od ljubavi. Moj je celik za onoga, tko nikada nije upoznao ljubavne slasti.' Ali kada ga je ugledao Šarkan, on povice:
- * Zaklinjem te Kur'anom * i Ajetima, koje je objavio Premilostivi! * Tko si ti o od svih najsmioniji konjanice? * Ti si zbi424
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana lja svojim cinjenjem obradovao kralja, koji poklanja uzdarja, * i kojega nijedna stvar ne odvraca od neke druge. * Ti si potopio narod nevjere i nepokornosti! * Tada vitez povice i rekne: -
* Ti si taj, koji si se jucer povezao sa mnom, * pa ipak kako
sam ti brzo išceznuo iz sjecanja! * *
Tada on skine veo sa svojega lica * i njegova ljepota zasja u
najljepšem svijetlu. * * Da, to je bio Dau el-Makan, * tomu se ob raduje Sarkan. * Ipak bude za njega zabrinut, dok ljudi jurišaju * i dok se gomile vojske uz njega natiskuju, * i to iz dva razloga, jer kao prvo njegova ga nježna dob nije štitila od zla pogleda * i kao drugo je njegov život bio za državu veca sreca. * Tako mu dakle on rekne: -
* O kralju, ti izlažeš opasnosti svoj život, * stoga neka ostaje
tvoj konj ujedinjen s mojim, * jer se ja za tebe bojim pred nepri jateljem! * Ne htio se ti odvratiti od ovih ceta, * i dopusti da tvoju u pogodak sigurnu strijelu odašiljemo odavde na neprijatelja! * Ali Dau el-Makan odgovori: -
* Volio bih na bojištu ciniti poput tebe, * jer nisam voljan u
bitci pred tobom škrtariti sa životom. * *
Sada su navalile islamske vojske na nevjernike * i opkolile ih
sa svih strana. * One su se borile s njima u svetome Allahovu boju * i lomile su moc nevjere i zadrtosti i bezbožnosti. * Kršcanski pak kralj stane uzdisati, kada je ugledao, * kakvo je zlo pritisnulo Grke, * jer oni su se vec bili okrenuli * i bezglavo odatle bježali u pravcu laða. * Ali iznenada krenu u juriš na njih cete od mora, * pod vodstvom vezira Dandana. * Taj obori srcanu vojsku * i poðe protiv njih s macem i kopljem. * Isto tako takoðer emir Bahram, * koji je došao sa sirijskim gardama, * sa dvadesettisuca ljutih bojovnika, * i sada vojske islama opkole svojega neprijatelja sprijeda i straga. * Ali se jedan dio muslimana okrene zatim protiv onih, koji su još bili u laðama, i donesu im propast. I ovi se pocnu bacati u more. Ali je veliko mnoštvo njih bilo pobijeno, u cijelosti više od stotisuca uglednika, i nijedan od njihovih junacina — bio mlad ili star — nije 425
Dcvedesetidruga noc umakao propasti. I muslimani im takoðer zarobe laðe, njih do dvadesetak, skupa sa svim novcem i blagom i tovarom, * i o tome danu oni zadobiju plijen, tako velik, * kakav još nikada nitko nije zadobio u prošlim vremenima, * niti je ikada neko uho saznalo o slicnoj borbi macem i kopljem. * Meðu plijenom se nalazilo samo pedesettisuca konja, * osim blaga i drugih vrsta plijena, * da se to nije moglo izraziti brojkama i znamenkama, * i radost je muslimana poradi toga bila bezgranicna, * što im je Allah darovao pobjedu i pomoc. * Okrenimo se sada k poraženima! Oni su naskoro dospjeli u el--Konstantiniju, k stanovnicima je koje bila prispjela vijest, da je kralj Afridun pobijedio muslimane. I stara je Dhat ed-Davahi bila rekla: — Ja sam to znala: moj sin, kralj od Male Azije, se ne da natjerati u bijeg. * On se ne plaši pred islamskim vojskama, * da, on ce citav svijet obratiti na kršcansku vjeru. * Nato stara naredi velekralju Afridunu, da dadne okititi grad. * Sada se narod pocne veseliti * i uživati u vinu, * ipak nitko nije uviðao, * daje kob tako blizu. * Ali usred njihove radosti * zagrakce nad njima gavran tuge i žalosti. * Jer došlo je dvadeset laða bjegu-nica, u kojima se nalazio takoðer kralj od Male Azije. Kralj Afridun od el-Konstantinije im poðe ususret sve do obale, i oni ga izvijeste o svemu, što im se bilo dogodilo od muslimana, i oni pocnu žestoko plakati i glasno naricati. * Tada se radosne vijesti * obrate u gorku patnju. * Takoðer su mu ispricali, da je Luka ibn Samlut sustignut od udesa, i da ga je pogodila sigurna strijela smrti. * Tada se na kralja Afriduna svali jeza Sudnjega Dana, * i on sazna da njihov gubitak nece nikada opet biti nadoknaðen. * Tada pocnu kod njih karmine189, * a sva im se odlucnost rastoci, * narikace puste da zazvuci njihov pijev, * a na sve
je strane odjekivao plac i uzdisanje. * Kada je meðutim kralj od Male Azije došao ka kralju Afridunu, on mu isprica istinu: kako je bijeg muslimana bio samo jedna lukavština i prevara. I on zakljuci: 189 Podušja. 426
Povijest kralja, 'Omara ibn en-Nu'mana -
Ne ocekuj da ceš vidjeti ikakve ostatke te vojske, osim onih
koji su vec ovdje kod tebe! Ali kod ovih njegovih rijeci kralj Afridun padne onesviješcen na tlo, tako da je njegov nos ležao izmeðu njegovih nogu. A kada se probudio, on uzvikne: -
Možda se Mesija na njih razgnjevio, da je dopustio musli
manima da ih svladaju! I tužan doðe veliki patrijarh, a kralj mu rekne: -
O naš oce, uništenje je sustiglo našu vojsku, i Mesija nas je
kaznio! Tada patrijarh odgovori: - Nemojte se jediti i nemojte sebi stvarati nikakve brige! Jer to ne može biti ništa drugo, nego da je jedan od vas zgriješio protiv Mesije, i da smo svi mi bili kažnjeni za njegov grijeh. Ali mi cemo sada za vas u crkvama citati molitve, kako bi se odvratile od vas muslimanske vojske. Nato stara Dhat ed-Davahi priðe ka kralju Afridunu i rekne: - O kralju, gledaj, cete su muslimana mnogobrojne, i mi im možemo biti ravnima samo putem lukavštine. Zbog toga sam ja odlucila, da primijenim jednu lukavu zamisao i da se otputim u tu muslimansku vojsku. Možda, da cu ja na njihovome voði ostvariti svoj cilj i ubiti ga, kao što sam ubila njegova oca. Pa ako moja lukavština na njemu uspije, tada se nece smjeti nijedan od svih njegovih ratnika vratiti natrag u svoj zavicaj. Jer oni su svi jaki samo zahvaljujuci njemu. Željela bih zato imati par sirijskih kršcana - jer oni svakomjesecno i svakogodišnje izlaze na putovanje, kako bi prodavali svoju robu - da mi pomažu. Jer njihovim ce posredstvom moj plan moci uspjeti. Tada kralj rekne: -
Neka bude, kako god ti hoceš.
Ona dakle zapovijedi, da joj dovedu sto ljudi, po roðenju iz Ne-džrana u Siriji. Pa kada su ovi bili dovedeni pred kralja, on ih upita: 427
Deve&esetiArugpt, noc — Jeste li culi, što su kršcani doživjeli od muslimana? — Da - odgovore oni. A on nastavi:
— Znajte, ova je žena posvetila svoj život Mesiji, i ona hoce s vama otputovati, preobucena u muhammedanca, kako bi izvela stanovitu lukavštinu, koja treba nama donijeti korist a muslimane zadržati na odstojanju od nas: kažite, hocete li se takoðer vi posvetiti Mesiji, ako vam dadnem kantar190 zlata? Tko od vas iz toga izaðe živ, taj treba primiti novac, a tko umre, njega ce nagraditi Mesija. — O kralju - odgovore oni - mi cemo svoj život posvetiti Mesiji i položiti ga za tebe. Sada stara uzme sve, što joj je trebalo od aromaticnih korijeno-va, stavi ih u vodu i pocne ih kuhati iznad vatre, sve dok iz njih nije bio izvucen njihov crni sok. Zatim priceka, sve dok juha nije bila hladna, umoci u nju okrajak nekoga dugackog rupca i time si oboja lice. Stavi si takoðer preko svojih haljina dugacku mantiju, s izvezenim skutom, i u ruku uzme brojanice. Nato otiðe ka kralju Hardubu. Ali je ne prepozna niti on niti tko drugi od prisutnih, sve dok se ona sama nije dala prepoznati. Svi je meðutim pohvale poradi njezinih lukavština. A njezin sin rekne silno obradovan: —
Ne htio te Mesija nikada napustiti!
Tada se ona otputi s tima kršcanima, iz sirijskog Nedžrana, na put prema baghdadskim vojskama..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 190 Ta je centa otprilike 44 kilograma. 428
Ali kada je pocela
s I devedesetitreca noc I s
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je — kada je kralj Afridun saslušao onu vijest - pao u nesvijest, tako da mu je jezik ležao meðu nogama. A kada se bio probudio, da mu je od straha zadrhtala želucana vreca, i da se za svoju patnju potužio staroj Dhat ed-Davahi. * Bila je meðutim ta prokletnica jedna zla carobnica, * u vješticjem umijecu i varanju prava majstorica, * bila je raskalašena lažljivica, * jedna razuzdana varalica, * iz usta je zaudarala kao govno, * njezini su ocni kapci bili crveni191, * njezini su obrazi bili blijedi kao smrt, * boja je njezina lica bila zagasita, * njezin pogled je bio mutan i tup, * njezino je tijelo bilo šugavo, * njezina pak kosa sivkasta, * njezina su leða bila grbava, * njezina je koža izgledala uvelo, * a iz nosa su joj curile šmrklje. * Ali je ona bila proucila spise islama * i izvela haððiluk k Svetoj Kuci192 od Mekke, * a sve to samo zbog toga, da bi upoznala navade muhammedanaca * i razumjela cudotvorne Ajete Kur'ana. * Takoðer je tijekom dvije godine u Jeruzalemu priznavala židovsku vjeru * i iskoristila vrijeme za proucavanje magije nad ljudima i 191 Ovdje su doduše posrijedi crveni kapci, ali su crvene oci jedno od vješticjih obilježja. 192
Ka'ba je zapravo Bejtullah, doslovce: Kuca Allahova. Kuca Božja).
429
Devedesetitnca noc džinnovima. * Ona je zato bila jedna od najgorih muka, * najveca nesreca, kojom je nebo pogodilo ljude. * Za svaku je vjeru ona bila izgubljena * i ni na koju se religiju nije zaklela. * Kod svojega je sina meðutim, kralja Harduba od Male Azije, ostajala prvenstveno poradi djevicanskih robinja. Jer bila je odana homoseksualnoj ljubavi, pa ako su te djevice bile daleko od nje, ona bez njih nikako nije mogla izdržati živjeti. Kada bi joj se dakle neka djevojka svidjela, ona ju je tako poducavala u tome umijecu, i utrljavala bi joj unutra šafran, da bi ova zatim od prekomjernosti orgazma tonula u nesvijest. Ako bi joj se neka pokoravala, tada je ona bila prema njoj dobrohotna, i svojega bi joj sina ucinila naklonjenim. Ali ako joj neka ne bi bila po volji, tada bi smišljala njezinu propast. To je njezino ljubavno umijece bilo poznato takoðer Mardžani193 i Raihani i Utruðði, Abrizinim robinjama. A princeza je zazirala od stare, i nije voljela zajedno s njome spavati, jer su njezina pazuha odvratno zaudarala i jer su njezini isprdi smrdjeli još gore od zadaha lesa, a njezina je koža povrh toga bila grublja od palminih vlakana. Ona je podmicivala sve djevojke, koje bi se s njome odavale bludu, draguljima i poucavanjima. Ali se Abriza držala daleko od nje i tražila svoje utocište kod Svemogucega i Sveznajucega. Jer, tako mi Allaha, pravo je rekao ovaj pjesnik: O ti koji se pred bogatim malodušno ponizuješ, Ali se nad siromahom uzdižeš gorda lica, Koji svoju nakaznost kitiš skupljanjem sitniša — Miomiris zlotvora ne prikriva njegov smrad. Ali sada natrag k povijesti njezine ratne lukavštine i njezinih opakih djela! Ona dakle krene i uzme sa sobom voðe kršcana i nji-
193 Mardžana je pratila kraljevnu Abrizu na njezinu bijegu iz Baghdada. 430
Povijest kralju 'Omara ibn en-Nu'mana nove cete i uputi se k muslimanskoj vojsci. Kroz to meðutim vrijeme poðe kralj Hardub ka kralju Afridunu i rekne mu: -
O kralju, mi ne trebamo više velikog patrijarha ni njegove
molitve, nego cemo postupati prema savjetu moje matere Dhat ed-Davahi i pricekati, što ona sa svojim beskrajnim lukavstvom može obaviti protiv vojske muslimana. Jer oni vec polaze na nas sa svima svojim snagama, i uskoro ce nas napasti i opkoliti. Kada je kralj Afridun to cuo, veliki strah obuzme njegovo srce, i on bez odgaðanja napiše poslanice u sve kršcanske pokrajine, ovoga sadržaja: '•* Dolikuje, da se nitko od kršcanskog soja * i puka, koji se jati oko križa, * ne drži po strani, osobito od posada tvrðava i utvrda: * neka oni svi pohitaju k nama, na konju i pješice * u pratnji žena i djece, * jer vojska muslimana vec stoji na našem tlu. * Zato požurite! Požurite! Prije nego što kod nas pocne prebivati nevolja! *' Sto se pak tice stare Dhat ed-Davahi, ona je sa svojim pratiocima vec bila otputovala iz grada. Njih je bila preobukla u muslimanske trgovce. Takoðer se bila opskrbila sa sto mula, koje su nosile tkanine iz Antiohije, zlatom protkanu svilu, kraljevski brokat i više drugoga. Nadalje si je bila dala od kralja Afriduna napisati pismo, ovoga sadržaja: 'Ovo su trgovci iz zemlje Sirije, koji su bili na našem podrucju. Zato neka ih nitko ne prijeci i ne oštecuje, i neka isto tako ne uzima od njih desetinu, sve dok ne stignu u svoj zavicaj i ne budu na sigurnome. * Jer zemlja cvate zahvaljujuci trgovcima, * a ovo nisu muževi od ratnickoga ili razbojnickog staleža. *' Tada rekne prokleta stara svojim pratiocima: -
Zbilja, ja cu provesti jednu lukavštinu, koja ce muslimanima
donijeti propast. Ovi odgovore: -
O kraljice, zapovjedaj nam, što hoceš. Mi cemo ti se pokori
ti. Ne ushtio Mesija dopustiti, da tvoj pothvat propadne!
431
Devedesetitreca noc Tako ona obuce haljinu od fine, bijele vune, i pocne si trljati celo, sve dok na njemu nije nastao velik pecat, pa ga namaze nekom vlastorucno spravljenom mašcu, tako da joj je celo jasno svijetlilo. Imala je meðutim ta prokleta stara mršavo tijelo i probadajuci pogled. I ona si tijesno omota užeta iznad gležnjeva, i poðe dalje, sve dok se nije približila muslimanskom logoru. Zatim odveže ta užeta, koja su ostavila za sobom duboke tragove na njezinim listovima. Nato namaze modrice zmajevom krvlju i zapovijedi svojim pratiteljima, da je žestoko izbicuju i da je stave u sanduk, i rekne: —
* Uzvikujte uzvik ocitovanja vjere, * nece vam od toga nas
tati nikakva ozbiljna šteta! * Oni meðutim uzviknu: —
* Kako bismo te mi mogli tuci, koja si ipak naša gospodarica
Dhat ed-Davahi, * mati kralja, koji je preslavan? * Ali ona rekne: —
* Prijekor i karanje nece biti upucivani * onomu, tko se
upucuje na zahod. * Jer nužda * slama zabranu. * Kada me stavite u sanduk, uzmite ga poput nekoga svežnja i natovarite ga na na leða jedne od mazgi. * Zatim prolazite sa svim tim kroz logor musli mana, * bez straha i prijekora u svojim dušama! * Pa ako vas neki od muslimana pokuša sprijeciti, tada mu ostavite životinje i njihove terete, i uputite se k njihovu kralju Dau el-Makanu, usrdno zazovite njegovu zaštitu i recite: 'Mi smo bili u zemlji nevjernika, i oni nam nisu ništa uzeli, nego su nam napisali jednu putovnicu, kako nas nitko ne bi smio ometati. Kako možete sada vi htjeti uzeti našu robu? Ovdje je pismo kralja od Male Azije, koje kazuje, da nas nitko ne smije ometati silom!' Pa ako on upita: 'Što ste vi stekli sa
svojom robom u zemlji Grka?' tada mu dajte kao odgovor: 'Naš je dobitak osloboðenje jednoga pobožnog covjeka, koji je vec od prije petnaest godina ležao u stanovitome podzemnom podrumu i dozi vao u pomoc, a ipak mu nitko nije pomagao. Da, pogani su ga mucili. Ali mi to nismo znali, premda smo dugo vremena boravili u el-Konstantiniji, prodavali svoju robu, i za nju kupovali drugu. Kada smo se zatim pripremili i odlucili za povratak u svoju zemlju, 432
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana provodili smo posljednju noc u razgovoru o svom putovanju, a kada je osvanuo dan, ugledamo iznenada na zidu naslikan neki lik. I kada smo mu prišli bliže i bolje ga promotrili, gledaj, kadli se on pokrene i rekne: — O vi muslimani, ima li tko meðu vama, tko bi si volio steci nagradu Gospodara svjetova? - Kako to? - upitamo mi. A onaj lik odgovori: - Vidite, Allah uzvišeni mi dopušta, da s vama razgovaram, * kako bi se vaše povjerenje ucvrstilo * i kako bi vas vaša vjera osnažila. * Ne ostajte više u zemlji pogana, * otiðite k vojsci muslimana! * Jer kod njih je mac Premilostivoga, * junak, kojemu sada ne slice nijedni drugi, * kralj Sarkan, zahvaljujuci kojemu ce el--Konstantinija biti osvojena * a narod kršcana biti upropašten. * Pa kada budete na putu tri dana, naci cete jednu pustinjsku nastambu, koja je poznata kao pustinjska nastamba od Matruhine, i koja sadrži jednu celiju. Nju potražite cista srca i nastojte snagom svoje volje dospjeti u nju. Jer unutra živi redovnik iz svetoga grada Jeruzalema po imenu 'Abdallah. * Taj je postigao meðu ljudima najviši stupanj pobožnosti, * i on može izvršavati cuda, od kojih izmice svaka sumnja. * Ali su ga neki redovnici prevarili i stavili ga u stanoviti podrum, u kome on boravi vec dugo vremena, zarobljen. * Njegovo je osloboðenje cin, koji donosi radost Gospodaru svjetova, * i njegovo razrješenje najbolje djelo u borbi za vjeru. *' Kada je dakle stara bila takvu stvar dogovorila sa svojim pratiocima, ona rekne: - Cim vam kralj Sarkan pokloni svoje uho, ispricajte mu: 'Kada smo mi od toga lika culi ove rijeci, saznali smo, da je taj svetac'..." Tada primijeti Šehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 433
Ali kada je pocela
11 devedeseticetvrta noc i ?
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje stara Dhat ed-Davahi - kada se o takvoj stvari sporazumjela sa svojim pratiocima — rekla: — Cim vam kralj Sarkan pokloni svoje uho, ispricajte mu: 'Kada smo mi od toga lika culi ove rijeci, saznali smo, da je taj svetac jedan od najvecih pravednika i od Allahovih slugu, koji k njemu dolaze cista srca. Tako smo mi dakle putovali odatle tri dana, sve dok se nije pred našim licem pojavila ona pustinjska nastamba. Ondje skrenemo i navratimo se, i provedemo taj dan, tim što smo kupovali i prodavali, onako kako to cine trgovci. * I cim je dan otišao u smiraje * i noc sve obuhvatila tamom, * uputimo se k toj celiji, u kojoj se nalazio podrum, i zacujemo sveca, nakon što je bio izgovorio par ajeta iz Kur'ana, kako se tuži u ovim stihovima: Vodim duševnu borbu, i moje grudi postaju tijesnima, More je briga došlo ljuljajuci se i utopilo moje srce. Ako nema nikakva spasenja, onda radije brzo skoncanje. Jer gledaj, smrt je blaža nego vjecna bol. 435
Devedeseticctvrta noc 0
munjo, ako ti žuriš u zavicaj k njezinom narodu,
1
ako ondje zatim vidiš zraku vesele nade —
Kako ja mogu onamo dospjeti, gdje nas sada ipak ratovi razdvajaju igdje su vrata pomoci preda mnom zakljucana?
Dopusti da mojim prijateljima stignu pozdrav i rijeci, Da sam zarobljen u samostanu Grka daleko u daljini.' -
Pa kada me vi tek donesete u logor muslimana - tako nas
tavi stara dalje - i kada ja budem bila meðu njima, tada cete vi takoðer vidjeti, što cu ja pociniti, kako bih njih obmanula i pobila sve do posljednjeg covjeka. Kada su meðutim kršcani bili culi njezine rijeci, oni joj poljube ruke, istuku je žestoko i bolno, kako bi joj se pokorili, i polože je u sanduk. Jer oni su shvacali, da je to njihova dužnost, da joj iskazuju poslušnost. I konacno krenu s njome prema logoru muslimana. U meðuvremenu su muslimanski ratnici, kada im je Allah poklonio pobjedu nad neprijateljem, popljackali sav novac i svu opremu, koja je bila na laðama, a zatim su svi sjeli, da jedan s drugim naklapaju. A Dau el-Makan rekne svojemu bratu Sarkanu: -
Gledaj, Allah nam je poklonio pobjedu zbog našega
pravednog ponašanja i poradi naše sloge. Stoga, o Šarkane, poko ravaj se u podvrgavanju volji Allaha Svemogucega i Preslavnoga takoðer nadalje mojoj zapovijedi. Jer ja hocu ubiti deset kraljeva kao osvetu za svojega oca, i hocu smaknuti pedesettisuca Grka i zatim uci u el-Konstantiniju. Tada Sarkan odgovori: -
Moj je život tvoja otkupnina od smrti! Ja cu sigurno istrajati
u džihadu, pa makar takoðer morao još mnogo godina ostati u nji hovoj zemlji. Ali, brate, ja imam u Damasku jednu kcer po imenu 436
Povijest kralju 'Omara ibn m-Nu'mana Kudija-Fakan, i ja je od srca ljubim, * jer ona je cudo ovoga vremena * i bit ce slavljena nadaleko i naširoko. * Dau el-Makan nato:
- Takoðer sam ja napustio svoju ženu. Tada je ona bila trudna i njezino je vrijeme bilo blizu. Ali ja ne znam, što mi je Allah kroz nju podario. Obecaj mi, brate, ako mi Allah pokloni sina, da ceš svoju kcer dati njemu za ženu. Obvezi se na to svojom rijecju. - Od srca rado - odgovori Šarkan. I on pridrži svojemu bratu ruku i rekne: -
Ako ti se rodi sin, ja cu mu dati za ženu svoju kcer Kudiju-
-Fakan. Tomu se Dau el-Makan obraduje i oni jedan drugomu cestitaju na pobjedi nad neprijateljem. I takoðer vezir Dandan cestita obojici brace i rekne: -
Znajte, o kraljevi, Allah nam je poklonio pobjedu, jer smo
mu mi, Svemogucemu i Preslavnomu, posvetili svoj život. Jer mi smo napustili kucu i ognjište. Moj dakle savjet ide na to, da mi goni mo neprijatelja, da ga pritjeramo u tjesnac i još jednom potucemo. Zatim ce nam možda Allah dopustiti, da ostvarimo svoj cilj, tako da svoje neprijatelje stubokom istrijebimo. Ako vam je to po volji, vi se ukrcajte na laðe i zavežite na more, *dok cemo mi putovati kopnom * i u krvavim turnirima dalje provoditi borbu i okršaj. * * Tako ih je vezir Dandan bez prestanka podbadao na borbu, * i izgovorio ovu pjesnicku rijec: * Najveca je sreca ipak, da sepotuce neprijatelja, Da ga se progoni na leðima brzoga konja, I glasnik, koji donosi vijest o radosti, I prijatelj, koji dolazi, a da to ne najavi. 437
Devedeseticetvrta noc I ove rijeci jednoga drugoga: Ako ostanem na životu, ucinit cu rat svojom materom, Koplje svojim bratom, svojim ocem mac, Sa svakim bradatim muškarcem, koji smješkajuci se pozdravlja smrt, Kao da mu je kroz njegovu smrt ostvarena vlastita želja.
I zatim vezir Dandan zakljuci: — * Slava neka je Njemu, koji nam je poslao svoju mocnu pomoc * i usrecio nas plijenom u srebru i zlatu! * Nato Dau el-Makan izda zapovijed za polazak, i oni krenu ubrzanim marševima prema el-Konstantiniji, sve dok nisu došli * do stanovite ravnice, pune svakojakih lijepih stvari, * divljaci, koja je uživala u skakanju, * i gazela, koje su šetale pasuci. * Oni su dakle bili prevalili put velikim pustinjama, i tijekom šest dana bili bez vode. Ali kada su se približili ovoj livadi, * našli su ovdje vodu kako izvire * i voce kako bujno raste, * i ta je zemlja bila kao raj, * koji je dopuštao da ga se gleda u njegovome najljepšem nakitu. * Pijane od rose mladoga vina ljuljale su se grane. * Ondje je bio takoðer slatki nektar * ujedinjen sa Zefirovim blagim dahom. * Opcarani su bili oko i duša, * kako to pjesnik slavi u pjesmi: * Pogled na nasmijanu livadu. Zar to nije, Kao da je po njoj prostrt nekakav zeleni ogrtac? Ako to vidiš svojim roðenim okom, onda gledaš samo Jedno more, u kome se voda ljuljajuci se oklizuje. 438
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana Ako dušom pogledaš u krošnje njegova drveca, Tada iznad tvoje glave lebdi sjaj zlatokruga194. I kako to kazuje jedan drugi: Potok je obraz, zacrvenjen od Sunceve zrake, Po kome se krece od sjene vrba neka tako meka pahulja, Voda je o podnožju debala poput kopca Od srebra, a cvjetovi su nalik kraljevskoj kruni. * Cim je dau el-Makan ugledao ovu livadu, * koja je svojom dubravom drveca i svojim rascvalim cvjetovima i svojim cvrkutavim pticama krijepila srce, * tada on dovikne svojemu bratu Sarkanu i rekne: - Brate, u Damasku nema nicega što bi bilo nalik ovomu mjestu. * Mi cemo tek nakon tri dana poci dalje, kako bismo se mogli odmoriti i kako bi bojovnici islama zadobili snage, * tako da im njihova srcanost postane jakom, da zapocnu borbu protiv bijednih pogana. * Tu se oni zaustave. I dok su ondje logorovali, gledaj, kad li zacuju glasove iz daljine, pa kada je Dau el-Makan upitao o tome, reknu mu, da se ondje odmarala neka karavana trgovaca iz sirijske zemlje. Možda ih je napala vojska i oduzela im nešto od robe, koju su nosili iz zemlje nevjernika. A nakon stanovitoga su vremena došli trgovci, i vicuci su molili kralja za pomoc. Dau el-Makan meðutim izda zapovijed, da ih se dovede pred njega. I kada su došli, oni reknu:
194 Zlatokrug je glorijin vijenac, svetokrug. 439
Devedescticetvrta noc —
O kralju, mi smo bili u zemlji nevjernika, i oni nas nisu op
ljackali. Kako nam mogu naša muslimanska braca oduzeti našu ro bu, pogotovo kada se nalazimo u njihovoj zemlji? Gledaj, kada smo mi ugledali vaše trupe, tada smo pošli k njima, a oni su nam oduzeli, što smo imali kod sebe. Tako, sada smo ti ispricali, što nam se dogodilo. Zatim oni izvade pismo od kralja od el-Konstantinije, a Šarkan ga procita. Nato on rekne: —
Mi cemo narediti, da vam se smjesta vrati ono, što vam je
oduzeto. Ali nije pravo od vas, da nosite robu u zemlju nevjernika. Oni odgovore: —
Visoki gospodaru, gledaj, Allah nas je doveo u njihovu ze
mlju, kako bismo nešto stekli, što nitko od boraca za vjeru nije stekao, cak ni vi na svima svojim pohodima. Sada Sarkan upita: —
Sto ste dakle vi stekli?
A oni odgovore: —
To ti mi možemo reci samo nasamo. Jer ako bi ta stvar posta
la javnom meðu ljudima, tada bi ona mogla doci do ušiju nekoga nepozvanoga, i zatim bi postala uzrokom naše propasti i propasti svih muslimana, koji putuju u zemlju Grka.
Oni su dakle bili sakrili sanduk, u kome se nalazila prokleta Dhat ed-Davahi. Tada ih Dau el-Makan i Šarkan odvedu na stanovito tajno mjesto, gdje su oni obojici objavili svecevu povijest i plakali, sve dok nisu takoðer dva kralja doveli do placa..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 440
Ali kada je pocela
11 devedesetipeta noc 1 s
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su kršcani u odjeci trgovaca kraljevima Dau el-Makanu i Sarkanu na stanovitome tajnom mjestu objavili svecevu povijest i da su plakali, sve dok nisu takoðer njih dvojicu doveli do placa. I ispricali su im sve, što ih je bila naucila stara vještica. Tada Sarkanovo srce osjeti sucut prema svecu, obuzme ga saželjenje prema njemu, i raspali ga revnost za službu Allahu Preuzvišenomu. Stoga on rekne: -
Jeste li vi oslobodili toga sveca, ili je on još u pustinjskoj nas
tambi? Oni odgovore: -
Mi smo ga oslobodili, i ubili smo poglavara samostana iz stra
ha za svoj život. Zatim smo meðutim u smrtnome strahu otrcali odatle. Ali nam je neki povjerenja dostojan covjek ispripovijedao, da u tome samostanu leži centa zlata i srebra i dragulja. Zatim oni donesu onaj sanduk i izvade iz njega ovu prokletnicu, a ta je bila u svojoj mršavosti i crnoci nalik nekoj metlicinoj mahuni. A ona je bila još uvijek sputana onim okovima i lancima. Kada su je meðutim ugledali Dau el-Makan i oni koji su stajali uokolo, povjerovali su, da je to Allahov sluga, cist i jedan od najpobožnijih 441
Devedesetipeta noc
isposnika, pogotovo što je njezino celo svijetlilo od masti, kojom si je bila namastila lice. Tada Dau el-Makan i njegov brat gorko zaplacu. Zatim ustanu i poljube njezine ruke i noge i pocnu glasno jecati. Ali im ona kimne i rekne im: —
Okanite se plakanja i poslušajte moje rijeci!
Pokorni njezinoj zapovijedi oni prestanu plakati, a ona rekne: —
Znajte, vas dvojica, ja sam bio zadovoljan s onim, što mije
ucinio moj Gospod, jer sam znao, da je žalost, koja je došla na me ne, bila jedan ispit, na koji me je stavio Svemoguci i Preslavni. A tko u žalosti i iskušenju ne pokaže strpljenje, taj neka ne ulazi u vrtove blaženih. Ja sam Mu se dakako usrdno molio, da se smijem vratiti u svoju zemlju, ne, jer sam žalost, koja me je snašla, osjecao odvec bolnom, nego kako bih mogao umrijeti pod kopitima boraca za vje ru, koji nakon svoje smrti u boju ne umiru, nego ulaze u vjecni život. I ona izrekne stihove: Tu je brdo Sinaj. Vatra je bitke upaljena. I ti si Musa195, i sada je to pravo vrijeme. Baci štap, on ce proždrti sve, što su oni stvorili. Ne plaši se! Pred uzetima ljudi, zmijama, si ti neranjiv196. Kada je stara bila izrekla te stihove, suze joj poteku niz lice, a njezino je lice zracilo pod mašcu poput sjajece svjetlosti. I Šarkan se pred njome podigne, poljubi joj ruku i naredi da joj se donesu jela. Ona meðutim odbije i rekne: —
Ja sam vec od prije petnaest godina danju postio. Kako bih
onda trebao prekinuti svoj post u vrijeme, * kada me je Gospod u 195
Biblijski Mojsije.
196 Užeta su Egipcana postala zmijama, ali ih je proždro Mojsijev štap, usp. Kur'an 20,68. 442
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'tnana svojoj dobrostivosti oslobodio iz ropstva kod nevjernika, * i izbavio me od necega, što je gore od patnje u paklenoj vatri! * Ja cu pricekati do Sunceva zalaska. Kada je meðutim došlo vrijeme vecere, tada se Sarkan i Dau el--Makan upute k njoj, donesu joj jelo i reknu: -
Jedi, o isposnice!
Ali ona rekne: -
Ovo nije vrijeme za jelo, to je vrijeme, da se covjek obrati
molitvom I
Dadni za ovoga sveca podici šator od crvene kože i odredi
mu nekoga slugu da ga poslužuje! Ipak on o cetvrtom danu naruci jelo, i donesu mu svakojake dobre stvari, koje su mogle obradovati srce i ocarati oko. Ali ona od svega toga pojede samo jedan jecmeni kruh i sol. Zatim ona pocne iznova postiti, a kada je došla noc, podigne se na molitvu. Sarkan meðutim rekne Dau el-Makanu: -
Ovaj covjek stvarno provodi u djelo odricanje od svijeta sve
do najvišeg stupnja, i kada ne bi bilo džihada, tada bih mu se ja prikljucio i služio bih Allahu kao njegov ucenik, sve dok ne bih stao pred Njega. Sada bih meðutim volio uci k njemu u šator i neko vri jeme s njime naklapati. Tada rekne Dau el-Makan: -
To bih ja takoðer volio. A buduci da mi sutra polazimo u
borbu prema el-Konstantiniji, necemo opet nalaziti tako pogodnu priliku. Sada rekne vezir Dandan: 443
Devedesetipeta noc -
Ja takoðer ništa manje ne želim vidjeti toga isposnika. Mož
da ce se on moliti za mene, da u ovome džihadu padnem i uzmognem stupiti pred Allaha Gospoda, jer ja sam postao umoran od ovoga svijeta. Tako se oni upute, kada se nad njima spustila noc, u šator one vještice Dhat ed-Davahi. A buduci da su je vidjeli kako stoji u molitvi, uðu k njoj i pocnu plakati iz sažaljenja prema njoj. Ona meðutim nije na njih obracala pažnju, sve dok nije prošla sredina noci i dok nije zakljucila svoju molitvu pozdravnom formulom. Zatim se okrene k njima, pozdravi ih i upita: -
S kojega vi razloga dolazite?
Tada oni odgovore: —
O ti sveti covjece, zar nisi cuo, kako smo mi kod tebe plakali?
Ona nato: —
Tko stoji pred Allahom, taj nema više nikakve zemaljske
obstojnosti, da bi mogao slušati glas nekoga covjeka, ili ga vidjeti! Zatim oni zamole: -
Mi bismo voljeli, da nam ti ispripovijedaš, zbog cega si bio
zarobljen, i da se nocas za nas moliš. Jer to ce za nas biti bolje nego zauzece el-Konstantinije. Kada je cula njihove rijeci, ona rekne: —
Tako mi Allaha, kada vi ne biste bili gospodari pravovjernih,
ja vam ne bih nikada ništa o tome pripovijedao. Jer ja se žalim samo pred Allahom. Ali vama hocu ispricati, kako sam bio zarobljen. Znajte onda, ja sam živio u Jeruzalemu s nekoliko svetaca i i zane senih derviša, ali se nisam uznosio meðu njima. Jer me je Allah Hvaljeni i Uzvišeni bio obdario poniznošcu i suzdržljivošcu. Skobilo
se pak, da sam jedne noci sišao k moru i šetao po vodi. Tada uðe, ne znam odakle, u mene gordost, i ja reknem sebi samomu: 'Tko može, kao ja, šetati po vodi?' I otada otvrdne moje srce, i Allah me dovede u napast cežnjom za putovanjem. Tako ja otputujem u Malu Aziju, i tijekom sam jedne godine dana ondje posjecivao sve krajeve, sve 444
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana dok nije preostalo više nijednoga mjesta, na kome se ne bi bio pomolio Allahu. Kada sam dakle došao u taj kraj, popeo sam se na planinu i našao stanovitu pustinjsku nastambu, u kojoj je stanovao redovnik po imenu Matruhina. I cim me je on ugledao, izašao je k meni, poljubio mi je ruke i noge i rekao: 'Ja sam te gledao, od onoga casa, kada si stupio u zemlju Grka, i ti si me ispunio cežnjom prema zemljama islama.' Zatim on uzme moju ruku i odvede me u to pustinjsko skrovište i dovede me u neku tamnu prostoriju. Pa cim sam ja u nju stupio, kadli on neocekivano iza mene zakljuca vrata i ostavi me ondje cetrdeset dana bez jela i pica. Jer tako me htio pustiti da polako umrem. No dogodilo se jednoga dana, da je u tu pustinjsku nastambu došao neki vitez, po imenu Dakianus, pracen od deset štitonoša i svoje kceri, zvane Tamathil, koja je bila najveca ljepotica u cijeloj zemlji. Pa kada su ušli u tu nastambu, redovnik im Matruhina ispripovijeda o meni, a vitez rekne: 'Izvedi ga van! Jer on sigurno nema na sebi dovoljno mesa, da bi mogao nahraniti jednu pticu.' Tako oni otvore vrata one tamne prostorije i naðu me, kako stojim u niši i molim, izgovaram Kur'an, slavim Allaha uzvišenoga i ponizujem se pred Njim. Kada su me ugledali pri takvome djelu, Matruhina uzvikne: 'Ovaj je covjek zaista neki nadcarobnjak!' A cim su culi njegove rijeci, oni mi svi priðu, Dakianus i njegovi pratitelji, i tako me grozno istuku, da sam poceo ceznuti za smrcu i sebi predbacivati i govoriti: 'To je nagrada za onoga, koji se uznosi nad druge i koji se oholi zbog onoga, što mu je podario Allah preko njegovih vlastitih snaga! A ti, moja dušo, u tebe su se ušuljale gor-dost i oholost. Zar ti ne znaš da bahatost ljuti Allaha i otvrdnjuje srce i vodi covjeka u pakleni oganj?' Nato mi stave okove i bace me natrag u moju prostoriju, koja je bila u onoj zgradi podzemni zatvor. I svakoga su mi treceg dana spuštali po jedan jecmeni kruh i po gutljaj vode.A svakoga je mjeseca ili svakoga drugoga u nastambu dolazio vitez. Njegova je pak kci Tamathil bila odrasla. Jer ona je bila devet godina stara, kada sam je ja prviput ugledao, a petnaest je godina bilo prešlo preko mene u zarobljeništvu, tako da je ona dosegla svoju dvadeseticetvrtu godinu. Nema meðutim niti u našoj zemlji ni u zemlji Grka neke, koja bi bila ljepša od nje, a njezin se otac bojao, da ce mu je kralj oduzeti. Jer ona se bila posvetila Mesiji. 445
Devedesetipeta noc
Ali je ona s njim dolazila jašuci, preobucena u viteza, tako da u njoj nitko, tko bi je ugledao, unatoc njezinoj neusporedivoj ljepoti, nije prepoznavao djevojku. A njezin je otac u tome pustinjskom skrovištu sakrio svoje bogatstvo, jer svatko, tko posjeduje nešto u skupocjenim blažima, obicava to ondje pohranjivati. Ja sam ondje vidio svakojakoga zlata i srebra i dragulja i skupocjenoga posuða i rijetkosti, kojih bi broj mogao izmjeriti samo AUah Uzvišeni. Vi ste pak dostojniji toga bogatstva nego nevjernici. Zato stavite ruku na sve, što se nalazi u toj pustinjskoj nastambi i podijelite to muslimanima, pogotovo borcima za vjeru! Kada su ovi trgovci došli u el-Konstantiniju i prodali svoju robu, progovori im onaj lik na zidu posredstvom stanovitog cuda, koje mi je dopustio AUah. Tada oni krenu prema pustinjskoj nastambi i ubiju patrijarha Matruhinu, nakon što su ga najprije srdito izmucili i povlacili za bradu, sve dok im nije pokazao, gdje se ja nalazim. I oni me oslobode, ali im se nije odatle nudio nikakav izlaz, osim da bježe od straha pred opasnošcu. Sutra ce dakle navecer Tamathil doci kao obicno u to skrovište, a slijedit ce je njezin otac i njegovi štitonoše, jer je on za nju zabrinut: ako vi dakle hocete biti svjedocima svega toga, uzmite me sa sobom, a ja cu vam predati novac i blago viteza Dakianusa, koje se nalazi na toj planini. Jer ja sam vidio, kako su oni vadili zlatne i srebrne posude, kako bi iz njih pili, a opazio sam takoðer kod njih djevojku, koja je pred njima pjevala na arapskome — ah, kada bi taj lijepi glas ipak izlagao Kur'an! Ako dakle vi hocete, sakrijte se u onome skloništu, sve dok ne doðu Dakianus i njegova kci. Nju zarobite, jer ona dolikuje samo najvecem kralju našega vremena Sarkanu ili kralju Dau elMakanu. Kada su njih trojica culi njezin govor, oba se kralja obraduju, ali ne vezir Dandan, jer on joj nije pravo vjerovao, i njezine mu rijeci nisu htjele ulaziti u glavu. Ali se bojao, da s njome razgovara, iz poštovanja prema kralju, iako je bio pogoðen njezinim rijecima, i premda su se na njegovu licu pokazivali tragovi nepovjerenja. Tada stara Dhat ed-Davahi rekne: — Gledajte, ja se bojim, da ce vitez doci, pa, ako naðe ovdje na livadi ulogorene trupe, da se nece usuditi uci u pustinjski stan. 446
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana Tako sultan Dau el-Makan izda trupama zapovijed za marš na el-Konstantiniju i rekne: -
Ja sam odlucio, da uzmem sa sobom sto konjanika i mnogo
mula i da poðem na onu planinu, kako bih iz te nastambe uzeo blaga. I on istoga casa pošalje po komornika. Naredi da doðu k njemu on i voðe Turaka i Dajlamicana, i rekne: -
S osvitom dana krenite na marš prema el-Konstantiniji. Ti, o
komornice, trebaš u savjetu i vodstvu zauzeti moje mjesto. Ti
meðutim, Rustem, trebaš na bojnome polju biti zastupnikom moje ga brata. Ali nemojte dopustiti da itko zna, da mi nismo s vama! Nakon tri cemo dana opet stici k vama. Zatim odabere sto najsmionijih vitezova, i krene sa Sarkanom i vezirom Dandanom i cetom konjanika. Uzeli su takoðer sa sobom mule i sanduke, kako bi natovarili blaga..." 447 Tada primijeti Sehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
devedesetišesta noc ? W W$ W W? W W W W W W W?9"$
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Sarkan sa svojim bratom Dau el-Makanom i vezirom Dandanom i sa sto konjanika krenuo prema samostanu, koji im je opisala prokleta Dhat ed--Davahi, i da su uzeli takoðer sa sobom mule i sanduke, kako bi natovarili blaga. Cim je dakle zarudjela zora, komornik dadne, da se u logoru objavi zapovijed za polazak. I vojnici poðu u uvjerenju, da dva kralja i vezir Dandan putuju s njima. Jer oni nisu znali, da su ovi bili odjahali prema onomu samostanu.
Ostavimo mi vojsku da ode, i pogledajmo, što se dogaðalo sa Sarkanom i Dau el-Makanom i vezirom Dandanom. Oni potajno zaostanu sve do kraja dana. Nevjernici meðutim, koji su se nalazili kod Dhat edDavahi, potajno odu odatle, pošto su prije toga bili kod nje, i poljubili joj ruke i noge i zamolili je za dopuštenje za polazak. A ona im nije samo dala dopuštenje, nego im se udostoji-la priopciti takoðer svoj vlastiti lukavi plan. Kada se zatim spustila tamna noc, ona rekne Dau el-Makanu i njegovim drugovima: - Hajdete, dajte da otiðemo na goru, i uzmite sa sobom par naoružanih ljudi! 449
Devedesetiksta noc Oni je poslušaju i ostave pet konjanika na podnožju te planine, dok je ostatak odjahao ispred Dhat ed-Davahi, koja je u prekomjernoj radosti zadobila nove snage, tako da je Dau el-Makan uzviknuo: — Slava neka je Njemu, koji je osnažio ovoga sveca, kojemu ravna mi još nikada nismo vidjeli! No taje vještica kralju od el-Konstantinije na pticjim krilima197 poslala poruku. U njoj ga je upoznala sa svim onim, što se bilo dogodilo, i ona zakljuci: 'Ja želim, da mi Ti pošalješ desettisuca najhrabrijih grckih vitezova. Oni se trebaju oprezno šuljati uzduž planinskog podnožja, kako ih ne bi primijetila vojska islama. Pa kada doðu do pustinjske nastambe, neka ondje postave u zasjedu, sve dok ja ne budem kod njih s kraljem muslimana i njegovim bratom. Jer ja sam ih namamila u klopku: ja dolazim s njima i s vezirom i sa samo sto konjanika, i predat cu im križeve, koji se nalaze u samostanu. Odlucila sam ubiti redovnika Matruhinu, jer se moj plan ne da izvesti, a da se njemu ne oduzme život. Ako meðutim lukavština uspije, tada se ni jedan od muslimana nece smjeti vratiti u svoj zavicaj, * ne, ni jedan jedini covjek, * koji može potpiriti vatru. * A Matruhina neka bude prinesen kao žrtva * za kršcansko opcinstvo i viteštvo križa, * i slava neka je Mesiji od pocetka do kraja!' Kada je ta poslanica stigla u el-Konstantiniju, nadzornik je golubova odnese ka kralju Afridunu. Pa kada ju je taj bio procitao, on odmah naredi vojnicima da krenu, opremljeni svaki s po jednim konjem, po jednom jahacom devom i po jednom mulom i zalihom za jelo, tim što im je zapovijedio, da se upute u onu pustinjsku nastambu i da se, kada dospiju do utvrðenja, koje se ondje nalazi, u njemu sakriju. Sada natrag ka kralju Dau el-Makanu i njegovu bratu Sarkanu i veziru Dandanu i njihovoj ceti! 197 Posrijedi je golub listonoša. 450
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mdna
Kada su oni prispjeli do pustinjske nastambe, uðu unutra i naiðu na redovnika Matruhinu, koji im doðe u susret, kako bi vidio, tko su. Tada povice svetac, to jest: Dhat ed-Davahi: -
Dotuci te ovoga prokletnika!
* Tada oni udare na njega macevima * i naliju mu pehar smrti. * Zatim ih ta stara vještica odvede u odaju zavjetnih darova, i oni iz nje izvuku u dragocjenostima i blagu više, nego što im je to ona bila opisala. Pa nakon što su sve to sakupili, stave plijen u sanduke i natovare ih na mule. Tamathil meðutim i njezin otac nisu dolazili iz straha pred muslimanima. Tako Dau el-Makan ostane ondje, da ih priceka, i on je ostajao cijeli dan, i takoðer sljedeci i još treci, sve dok mu Sarkan nije rekao: —
Tako mi Allaha, ja sam u brizi za vojsku islama. Jer ja ne
znam, što se s njome dogodilo. Njegov brat odgovori: -
Buduci da smo sada zadobili ovo veliko blago i da se više ne
možemo nadati, da ce Tamathil ili inace tko doci u ovaj samostan, nakon što je takva nesreca snašla vojske Grka, zadovoljit cemo se s onim, što nam je dao Allah, i sada krenuti. Možda ce nam On po moci, da osvojimo el-Konstantiniju. Zatim uzmu jahati niz planinu. Dhat ed-Davahi im meðutim nije smjela protusloviti, iz straha, da ne oda svoju prevaru. Išli su dakle dalje, sve dok nisu stigli do tjesnaca u kome im je stara s desettisuca konjanika postavila zasjedu. Cim su dakle ti ugledali muslimane, * oni ih opkole sa svih strana uperenih kopalja * i puste da pred njima pleðšu svjetlucavi macevi. * I zatim pogani pocnu izvikivati povik svoje nevjere, * i upere strijele svoje podmuklosti. * Kada su meðutim Dau el-Makan i njegov brat Sarkan i vezir Dandan, ugledali ovu gomilu, oni uvide, daje posrijedi mnogobrojna vojska, i reknu: —
Tko je ovim trupama dao obavijest o nama?
Ali Sarkan uzvikne: 451
Devedesetiksta noc —
* Brate, ovo nije vrijeme, da govor tece, * ovo je vrijeme, da
se udara macem i gaða strijelama. * Zato osnažite svoj duh i ocvr-
snite svoje srce, jer ovaj je tjesnac poput neke ulice s dvama vrati ma! Tako mi Gospoda Arabljana i Perzijanaca: Kada put ne bi bio tako uzak, ja bih njih uništio, cak i kada bi ih bilo stotisuca ko njanika! Tada rekne Dau el-Makan: —
Da smo ovo bili znali, bili bismo uzeli sa sobom pettisuca
konjanika. A vezir Dandan: —
Kada bismo imali cak i desettisuca konjanika, oni nam u
ovome tjesnacu ipak ne bi ništa koristili. Ali ce nam Allah pomoci protiv njih. Ja poznajem ovaj klanac, i znam, da u njem ima mno govrsnih utocišta. Jer ja sam vec bio jednom ovdje na stanovitome vojnom pohodu, kada sam s kraljem 'Omarom ibn en-Nu'manom opsijedao el-Konstantiniju. Ondje smo se mi odmarali, i bilo nam je pri ruci vode, hladnije od snijega. Zato u pokret, hajde da se najuriš probijemo iz ovoga klanca, prije nego što se vojske pogana natisnu u vecem broju i prije nego što nas jurišem preteknu, došavši na vrh planine, i odande na nas pocnu kotrljati stijene, tako da cemo biti bespomocni protiv njih! Tada oni pocnu nadirati naprijed, kako bi izašli iz klanca. Ali ih svetac, ona Dat ed-Davahi, pogleda i rekne: —
Cega se bojite vi, koji ste sebe bili posvetili stvari Allaha
Uzvišenoga? Tako mi Allaha, ja sam petnaest godina ležao zarobljen pod zemljom, ali nikada nisam proturjecio Svemogucemu u onome, što mi je On ucinio! Borite se za Allahovu stvar! * Svaki pojedini od vas, koji ovdje padne, ce stanovati u raju, * a tko tu
ubije, njega ce nagraditi njegova slava. * Kada su oni culi, gdje isposnik tako govori, * od njih uzmakne svaka briga i strah, * i oni se cvrsto postave, * dok su nevjernici jurišali na njih sa svih strana, * i dok su macevi igrali po njihovim potiljcima * i kod njih kružio pehar smrti. * Tada muslimani u 452
Povijest kralja ^Omara ibn en-Nu}mAna Allahovoj službi pocnu sa silnim hrvanjem, * i vitlali su protiv svojih neprijatelja koplja i oštrice. * Gledajte, kako je Dau el-Makan pružao ruku protiv muškaraca * i pogane ostavljao ispruženima na tlu! * On im je odsijecao glave, uvijek po pet i po deset, * sve dok ih nije poubijao neizbrojiv broj i beskrajno mnoštvo. * Vidio je meðutim tijekom svoje borbe, kako njima prokleta stara daje znak macem i kako ih ohrabruje, a svatko je, koga bi spopao strah, pribjegavao k njoj za pomoc. Ona je istodobno davala nevjernicima znak, neka ubiju Sarkana. Tako su dakle oni jurišali ceta za cetom protiv njega, kako bi ga ubili. Ali bi svaku cetu, koja bi ga napala, opet napao on i natjerao bije u bijeg. Pa kada bi neka nova došla u napad, tada bi je on odbijao i vitlao macem protiv njihovih leða. Pri tome je on vjerovao, da mu pobjedu daje svecev blagoslov, i on rekne u sebi samome: -
Zaista, na tome svecu pociva milostivo oko Allahovo, a
cistocom je svoje namjere osnažio moje srce protiv pogana. Uviðam, kako me se oni boje i kako mi se ne usuðuju prici, da, kad god navale na mene, okrenu mi leða i svoj spas mogu ugledati samo u bijegu! Zatim su se borili dalje, sve dok dan nije bio na kraju. Pa kada je pala noc, potraže muslimani utocište u jednoj od onih spilja. Jer oni su bili umorni od borbe i bacanja kamenja, a o tome je danu palo cetrdesetipet njihovih. A kada su se bili okupili, potraže sveca, ali od njega ne naðu nikakva traga. To im je bilo bolno i oni reknu: -
On je možda pao kao mucenik.
Sarkan rekne: -
Ja sam vidio, kako on konjanike snaži Gospodovim znakovi
ma i zašticuje Ajetima Premilostivoga.
Dok su oni još tako govorili, gledaj, tu je odjednom pred njima stajala prokleta stara, Dhat ed-Davahi, a u ruci je držala glavu najvišeg viteza, vojskovoðe na celu vojske od dvadesettisuca, nepokornog tlacitelja i drskoga sotone. - Jedan ga je od Turaka bio ubio strijelom. I Allah je bio njegovu dušu brzo odaslao u pakleni oganj. 453
Devedesetikstd noc A kada su nevjernici vidjeli, što je ovaj musliman ucinio njihovom voði, svi su na njega napali i sasjekli ga macevima na komade, ali ga Allah smjesta odvede u raj. - Prokleta je meðutim stara odsjekla onomu vitezu glavu, i sada ju je donijela i bacila je pred noge Sar-kanu i Dau el-Makanu i veziru Dandanu. Kada ju je Sarkan ugledao, on žurno skoci i uzvikne: -
Hvala neka je Allahu za tvoje spasenje, jer te mi opet vidimo,
o svece i pobožni borce za vjeru! Ona odgovori: —
Moj sine, ja sam danas tražio mucenicku smrt, i bacio sam se
posred poganskih ceta, ali su oni u strahu preda mnom uzmakli natrag. Kada ste se vi razišli, tada se u meni raspalio neki sveti gnjev poradi vas. Tako sam se dakle srucio na njihovoga najvišeg viteza, iako je on jamacno dorastao tisuci konjanika, i tako sam ga pogo dio, da mu je glava odletjela s trupa. Nijedan mi se od pogana nije mogao približiti. I sada vam donosim njegovu glavu..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 454
Ali kada je pocela
I devedesetisedma noc !
Šehrezad nastavi ovako: Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je ta prokleta vještica, Dhat ed-Davahi - nakon što je sebi bila uzela glavu onoga viteza, vojskovoðe na celu vojske od dvadesettisuca nevjernika - nju donijela i bacila je pred noge Dau el-Makanu i njegovu bratu Sarkanu i veziru Dandanu i rekla im: -
Kada sam vidio, kako vi prolazite, tada se u meni poradi vas
raspalio sveti gnjev. Tako sam se onda srucio na toga najvišeg viteza i pogodio ga macem tako, daje odletjela njegova glava. Nijedan mi se od pogana nije mogao približiti. I sada vam donosim njegovu gla vu, * kako bi osnažila vaše duše za boj za vjeru * i kako biste vi sa svojim macevima Gospodu vjernika bili na usluzi. * Ali cu vas sada ostaviti pri džihadu, i otici k vašoj vojsci, pa makar ona stajala cak i pred vratima el-Konstantinije, i vratit cu se sa dvadesettisuca konja nika, kako bi uništili ove nevjernike. Tada Sarkan upita: -
Kako ceš se ti probiti k njima, o ti svece, dok je ipak dolina
sa svih strana zatvorena od pogana? Prokleta meðutim stara odgovori: -
Allah ce me sakriti pred njihovim ocima, tako da me oni nece
vidjeti. Pa cak i da me tko ugleda, on se nece usuðivati, da mi se pri455
Devedesetisedma noc bliži. Jer cu ja zatim posve išceznuti u Allahu, i On ce svoje neprijatelje odvratiti od mene. -
Ti govoriš istinu, o svece - odgovori Sarkan - jer zaista, ja
sam sam bio svjedokom toga. Ako ti dakle možeš otici odavde po cetkom noci, to ce biti najbolje za nas.
Ali ona rekne: -
Ja cu krenuti još ovoga casa, pa ako ti hoceš ici sa mnom, a
da te nitko ne vidi, tada kreni! A ako takoðer tvoj brat hoce ici s na ma, mi cemo ga uzeti sa sobom, ali inace nikoga drugoga. Jer sjena jednoga sveca može pokriti samo dva covjeka. Nato Sarkan rekne: -
Što se mene tice, ja necu napuštati svoje drugove. Ali ako
moj brat pristaje, njemu ništa ne stoji na putu, da on s tobom otiðe i da se oslobodi iz ove stiske. Jer on je kula muslimana i mac Gos podara svjetova. Pa ako on hoce, može uzeti sa sobom takoðer vezi ra Dandana ili koga vec izabere. I zatim nam treba poslati desettisuca konjanika u pomoc protiv ovih bijednika. Tako su se onda o tome složili, a stara nato rekne: -
Dopustite mi vremena, da izaðem prije vas i da pogledam ka
ko stoji s nevjernicima, jesu li oni budni ili spavaju! Ali oni odgovore: - Mi cemo samo ici s tobom i našu stvar povjeriti Allahu. - Ako vam ja ucinim po volji — odgovori ona — onda nemojte koriti mene, nego korite sami sebe! Jer moj je savjet, da vi mene pricekate, sve dok se tocno ne izvijestim o neprijatelju. Tada rekne Sarkan: -
Otiði van k njima, i nemoj nam dugo izbivati. Mi cemo te ce
kati! Izaðe dakle Dhat ed-Davahi, a Sarkan je nato razgovarao sa svojim bratom i kazao: -
Kada taj svetac ne bi bio cudotvorac, on ne bi nikada ubio
onoga silnog viteza. To je dovoljan dokaz moci ovoga isposnika. I 456
Povijest kralja 'Omara, ibn en-Nu'mdna zaista, moc je nevjernika slomljena smrcu onoga viteza, jer on je bio nepokorni tlacitelj i drski sotona. Dok su oni tako razgovarali o isposnikovu cudotvorstvu, gledaj, kadli vec opet uðe k njima prokleta Dhat edDavahi, i obeca im pobjedu nad nevjernicima. Oni joj pak zahvale, jer nisu znali, da je to sve laž i obmana. Zatim prokleta stara upita: - Gdje je kralj našega vremena, Dau el-Makan? - Ovdje sam - odgovori on. A ona nastavi: -
Uzmi sa sobom svojega vezira i slijedi me, da otiðemo u el-
-Konstantiniju! Ona je dakle odala nevjernicima plan, koji je bila skovala. A oni su zbog toga bili vrlo obradovani te su rekli: -
Mi necemo biti zadovoljni, prije nego što ubijemo njihova
kralja kao osvetu za smrt našega viteza. Jer mi nismo imali nijedno ga veceg junaka od njega. A zatim su još rekli staroj zlokobnici, kada ih je izvijestila o tome, da ce doci k njima s kraljem muslimana: -
Ako ga ti dovedeš k nama, mi cemo ga predati kralju Afri-
dunu. Stara dakle izaðe van, a s njome se otpute Dau el-Makan i vezir Dandan. Ona je išla naprijed ispred njih, tim što im je rekla: Hodajte za mnom s blagoslovom Allaha uzvišenoga! Oni su je slijedili u skladu s njezinom naredbom, jer bila ih je pogodila strijela udesa i kobi. Stara je meðutim išla s njima, sve dok se nisu našli usred grckoga logora i stigli do vec spomenutoga tjesnaca, iz kojega su ih nevjernici gledali, ali im nisu stavljali na put nikakve zapreke. Jer to im je bila zapovijedila prokleta stara. Kada su dakle Dau el-Makan i vezir Dandan ugledali vojnike nevjernika, i saznali, da oni doduše gledaju, ali ih ipak ne ometaju, vezir rekne: -
Tako mi Allaha, ovo je svecevo cudo. Nema sumnje, da on
pripada k osobitima Allahovim prijateljima.
Devedesetisedtna noc Dau el-Makan odgovori: -
Tako mi Allaha, ja ne mislim drugacije, nego da su nevjerni
ci slijepi, jer mi njih vidimo, a oni nas ne vide. I dok su oni još hvalili sveca i govorili o njegovoj pobožnosti i o njegovima pobožnim djelima, kadli se na njih bace nevjernici, opkole ih i pograbe i upitaju: - Je li još tko kod vas dvojice, da takoðer njega pograbimo? Vezir Dandan uzvikne: - Zar ne vidite onoga treceg covjeka ondje pred nama? Ali pogani odgovore: -
* Tako nam Mesije i eremita, * tako nam primasa198 i met
ropolita: * mi ne vidimo nikoga osim vas! Tada rekne Dau el-Makan: -
Tako mi Allaha, naš je udes kazna, koju nam je namijenio
Uzvišeni..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. Primas je najviši crkveni dostojanstvenik u zemlji. 458
Ali kada je pocela
devedesetiosma noc #&WWW?WWWWWWW?WS
Šehrezad nastavi ovako:
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su pogani - kada su pograbili Dau el-Makana i vezira Dandana - upitali: - Je li još tko kod vas dvojice, da takoðer njega pograbimo? Tada uzvikne vezir Dandan: - Zar ne vidite onoga treceg covjeka ondje kod nas? Ali oni odgovore: -
* Tako nam Mesije i eremita, * tako nam primasa i metro
polita: * mi ne vidimo nikoga osim vas! Zatim im oni stave na noge lance postave uz njih stražare za tu noc, dok im je Dhat ed-Davahi išcezla s pogleda. Tako oni pocnu jadikovati i jedan drugomu govoriti: -
Zaista, neposlušnost prema svecima donosi još gore zlo, nego
što je ovo. Nevolja je, u kojoj se nalazimo, naša pravedna kazna. Vratimo se mi sada opet ka kralju Šarkanu! Nakon što je on tijekom noci otpocinuo, i nakon što je svanulo jutro, on izmoli jutarnju molitvu. I zatim se sa svojim ljudima pripremi za boj protiv nevjernika, i on ih osokoli i obeca im svako dob-
Devedesetiosma noc ro. Zatim izaðu, sve dok nisu došli na domak poganima, a kada su ih ovi vidjeli iz daljine, doviknu im: -
Vi muslimani, mi smo zarobili vašega sultana i vašega vezira,
kojemu je povjereno upravljanje vašim poslovima. Pa ako vi ne odustanete od toga, da se protiv nas borite, mi cemo vas tada pobiti sve do posljednjeg covjeka. Ali ako nam se predate, odvest cemo vas pred našega kralja, koji ce s vama sklopiti mir pod uvjetom, da vi napustite našu zemlju i vratite se u svoju zemlju i da si mi me ðusobno ne cinimo nikakvu štetu. Ako to prihvatite, bit ce to vaša sreca. Ako pak to odbijete, ne preostaje vam ništa osim smrti. Mi smo vas dakle o tome izvijestili, i to je naša posljednja rijec upucena vama. Kada je Sarkan to cuo i postao sigurnim u zarobljenje svojega brata i vezira, pritisne ga bol, i on pocne plakati. Njegova je snaga malaksala, postao je spremnim na smrt i u sebi je govorio:
—
Kada bih samo znao, zbog cega su oni zarobljeni! Jesu li
dopustili, da im pred svecem ponestane poštovanja, ili su mu bili neposlušni, ili što je inace bilo posrijedi? * Zatim oni skoce u boj protiv nevjernika * i ubiju od njih mnogo naroda. * O tome se danu dijelio kukavica od srcanoga, * crveno su svjetlili mac i koplje, krvavi. * I pogani su se na njih rojili199, * poput muha na pilo u gustim redovima. * Ali su se Sarkan i njegovi ljudi borili, * kao netko, tko ne poznaje nikakav strah od smrti, * i koga nijedna zapreka ne može ne može odvratiti od postizanja pobjede, * sve dok naposljetku doline nisu bile preplavljene krvlju * i dok polje nije bilo prezasiceno ubijenim ljudima. * 199 Naklonjeni je citatelj zacijelo vec odavno primijetio, da je rimovana proza - u arapskoj književnosti tradicionalna i jeziku posve prisna, a ovdje samo naznacena zvjezdicama — obiluje svakojakima pjesnickim zahvatima, a napose prispodobama. Tako se na primjer ovdje golema brojcana premoc sažima u prispodobi roj. Naravno da je uporaba prispodoba obilježje svake proze, a pogotovo izrazito umjetnicke. No u rimovanoj prozi, dakle: na mjestima koja su ovdje oznacena zvjezdicama, uvijek moramo ocekivati, da ce ona biti još izrazitija, to jest takva, da bi u "normalnoj" prozi djelovala neprirodno. 460
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana A kada se spustila noc, obje su se vojske razdvojile, i svaka je pošla u svoje logorište. * Muslimani opet otiðu u spilju, * i tu im se ocitovao njihov gubitak i dobit. * Malo je od njih bilo nepov-rijeðeno, * i preostalo im je jedino povjerenje u Allaha i mac. * Od njih su bili vitezovi, ugledni emiri, pali tridesetipet na broj, * ali je od nevjernika njihov mac pobio tisuce, pješaka i konjanika. * Kada je Sarkan to vidio, on snuždeno upita svoje drugove: - Sto da cinimo? Oni odgovore: - Samo ce se ono dogoditi, što htjedne Allah Uzvišeni. O jutru meðutim drugoga dana rekne Sarkan ostatku svoje trupe: -
Ako vi izaðete u boj, tada nijedan od vas nece ostati na
životu. Mi osim toga imamo još samo malo vode i hrane. Ja stoga držim za ispravno, da se vi s isukanim macevima postavite na izlazu iz spilje, i da svakoga, tko hoce prodrijeti unutra, odbijete. Možda je svetac sustigao vojsku muslimana, pa ce zatim doci k nama sa
desettisuca konjanika, kako bi nam pomogli u boju protiv nevjerni ka. Jer pogani njega i njegove drugove nece primijetiti. A oni odgovore: -
* To je jedini ispravan savjet, * i ne može biti nikakve sum
nje u njegovu izvrsnost. * Zatim ratnici odu i zauzmu ulaz u spilju, tim što su se na njem postavili s obje strane. I ubijali su svakoga pojedinog nevjernika, koji bi pokušao prodrijeti unutra. I oni su pogane držali dalje od ulaza i strpljivo podnosili napade neprijatelja, * sve dok dan nije pošao u smiraje * i dok noc nije sve zakrilila tamom. *..." Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 461
Ali kada je pocela
devedesetideveta noc ##WWW???????$??W????W?
Šehrezad nastavi ovako: Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su muslimanski ratnici zauzeli ulaz u spilju, tim što su se postavili na obje strane i odbijali nevjernike. I ubijali su svakoga, tko bi pokušao prodrijeti k njima. A strpljivo su podnosili
sve napade neprijatelja, * sve dok dan nije pošao u smiraje * i dok noc nije sve zakrilila tamom. * Kralj je meðutim Sarkan sada imao samo još dvadesetipet svojih ljudi. Tada nevjernici reknu jedan drugomu: -
* Kada se trebaju okoncati ovi dani boja? * Mi smo umorni
od borbe s muslimanima. * Jedan od njih uzvikne: -
Na noge, u juriš protiv njih, jer od njih je preostalo samo još
dvadesetipet ljudi! Ako ih ne možemo svladati u boju, izdimit cemo ih vatrom. Ako se zatim pokore i predaju nam se, mi cemo ih tada za robiti. Ako se pak budu još sustezali, *pustit cemo ih da posve izgore poput drveta u vatri, * tako da mogu služiti razumnima kao opomi njuci primjer. * Tada Mesija treba njihovim ocevima uskratiti svoju sucut * i njima ondje, gdje su kršcani, ne dopustiti nijedno mjesto! * Oni dakle dovuku do ulaza te spilje drva za loženje i zapale ih, tako da su Sarkan i njegovi drugovi postali sigurni u svoju propast i 463
Devedesetidevetct noc predali se. I dok su se oni našli u takvome položaju, gledaj, tada vitez koji je imao zapovjedništvo nad njima rekne onima, koji su savjetovali, da ih se ubije: -
Njihova smrt stoji samo u ruci kralja Afriduna, kako bi on
ugasio svoju žeð za osvetom. Stoga ih moramo ostaviti kod sebe kao zarobljenike. A sutra cemo poci s njima u el-Konstantiniju i predati ih kralju Afridunu, kako bi on s njima cinio, što hoce. Tada oni reknu: -
Ovaj je savjet ispravan!
Zatim izdadu zapovijed, da ih se okuje, i postave nad njima stražu. Ali kada je u meðuvremenu nastala mrkla noc, pocnu nevjernici slaviti i jesti. I oni su narucivali vino i pili, sve dok svi nisu ležali na leðima. Sada su se dakle Dau el-Makan i njegov brat Sarkan nalazili u zajednickom zatvoru s vitezovima, svojim drugovima. Tada pogleda stariji mlaðega brata i rekne mu: - * Brate, kako bismo se mi mogli domoci slobode? * - * Tako mi Allaha - odgovori Dau el-Makan - mi smo poput ptica zarobljeni u kavezu. * * Tada se rasrdi Sarkan, * i pocne uzdisati u prekomjernosti svojega gnjeva i ispruži se, * sve dok njegovi okovi nisu odskocili. * Pa kada je bio slobodan od uza, on priðe k satniku straže, izvuce mu iz džepa kljuceve za okove i oslobodi Dau el-Makana i vezira Dandana i ostale zarobljenike. Zatim se obrati ovoj dvojici i rekne: Ja cu ubiti trojicu od stražara. Zatim možemo nas trojica uzeti njihovu odjecu i navuci je, tako da izgledamo kao Grci i da možemo proci izmeðu njih, a da nas oni ne prepoznaju. Tako cemo se uputiti k našoj vojsci. Ali Dau el-Makan odgovori: -
Taj savjet nije dobar. Jer ako ih mi ubijemo, tada seja bojim,
da ce netko cuti njihovo hroptanje, pa ce se tako pogani probuditi i nas pobiti. Ispravno je da mi pokušamo izaci iz klanca. 464
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana U tome se drugi s njime slože. Pa kada su dakle oni krenuli i imali tjesnac malo iza sebe, ugledaju privezane konje, ciji su jahaci spavali, a Sarkan rekne svojemu bratu: -
Moramo si uzeti svaki po jednoga konja. Sada ih je bilo dva-
desetipet ljudi, zato uzmu dvadesetipet konja. Allah je meðutim bio poslao nevjernicima san, za volju stanovite odluke, koju On zna. A Sarkan je od neprijatelja skupljao oružje, maceve i koplja, sve dok ga nije bilo toliko mnogo, koliko mu je bilo dovoljno. Pa ipak nje govi drugovi uzjašu konje, koje su bili uzeli, i odjašu odatle. - Ali su nevjernici bili mislili, da nitko ne može osloboditi Dau el-Makana i njegova brata i njegove drugove u oružju, i da im je
nemoguce, da umaknu. - Kada su se dakle ovi svi oslobodili iz zarobljeništva i bili sigurni pred nevjernicima, požuri Sarkan za svo jim drugovima i naðe ih, kako cekaju na njega, * ali su stajali kao na žeravici * i poradi njega nisu nalazili nikakva pocinka. * Tada im se on obrati i rekne: -
Nemajte nikakva straha, jer nas štiti Allah! Imam stanoviti
prijedlog, koji jamacno pogaða ono pravo. -
Kakav je taj? - upitaju oni.
A on odgovori: -
Popnite se na brdo i svi odjednom podignite ratnu viku
'Allahu Akbar!200' i zatim povicite: 'Nad vama je vojska islama!' A zatim cemo mi svi uz^iknuti jednim glasom: 'Allahu Akbar!' Na taj ce se nacin svi oni raspršiti i u svome pijanstvu nece znati, što tre baju ciniti. Oni ce sigurno povjerovati, da su ih trupe muslimana opkolile sa svih strana i pomiješale se meðu njih: tako ce napasti macevima jedni na druge u smetenosti pijanstva i sna. I mi cemo ih njihovima vlastitim macevima sjeci na komade, meðu njima oštrica treba kružiti sve do jutra. Ali Dau el-Makan rekne: Bog je najveci! 465
Devedesetideveta noc -
Taj plan nije dobar. Mi bismo bolje ucinili, kada bismo se po
žurili k našoj vojsci, a da ne izgovorimo nijednu rijec. Jer ako mi uz-
viknemo: 'Allahu Akbar!', oni ce se probuditi i napasti nas, i nitko od nas nece umaknuti. Tada Šarkan uzvikne: -
Tako mi Allaha, ako se oni i probude, to ništa ne mijenja na
stvari! Ja želim, da vi pristanete na moj plan. Iz toga može nastati samo dobro! Tako oni pristanu uz njega i uspnu se na brdo i povicu: -
Allahu Akbar!
I brda se i drvece i stijene usuglase s njhovim poklikom iz straha pred Allahom. Kada su meðutim pogani culi taj bojni poklik, oni pocnu dovikivati..." 466 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Šarkan onda rekao: -
Ja želim, da vi pristanete na moj plan. Iz toga može nastati
samo dobro! Tako oni dakle pristanu uz njega i uspnu se na brdo i povicu: -
Allahu Akbar!
I brda se i drvece i stijene usuglase s njihovim poklikom iz straha pred Allahom. Kada su meðutim pogani culi taj bojni poklik, oni pocnu dovikivati jedan drugomu, uzimati svoje oružje i govoriti: —
Neprijatelj nas je napao, tako nam Mesije!
Zatim oni pobiju tako mnoge od svojih vlastitih ljudi, da njihov broj zna samo Allah Uzvišeni. A kada je nastao dan, oni potraže zarobljenike, ali od njih ne naðu nikakva traga, pa njihovi satnici reknu:
—
Ti, koji su takvo što priredili, to su zarobljenici, koji su se
nalazili kod nas! * Zato na noge i za njima, * sve dok ih ne po hvatate. * Zatim im dajte da ispiju pehar propasti, * ali vas ne smije žalu diva ti niti jeza ni strah! * Nato oni uzjašu svoje konje i pojasu za bjeguncima. * I radilo se samo o jednome trenutku, * a vec su ih stigli i opkolili. * Kada je 467
Stota noc Dau el-Makan to vidio, pocne ga hvatati sve veci strah, i on rekne svojemu bratu: -
Stiglo nas je ono, cega sam se bojao, i sada nam više ne pre-
ostaje nikakav izlaz, nego da se borimo za vjeru. Sarkan je meðutim šutio. I sada pojuri Dau el-Makan s brdske uzvisine prema dolje i povice: -
Alahu Akbar!
I njegovi ljudi ponove bojni poklik i krenu u džihad, * kako bi žrtvovali svoj život * u služenju Gospodu vjernika. * I gledaj, u tome trenutku zacuju mnoge glasove kako uzvikuju: -
* Nema drugoga boga osim Allaha! Allahu Akbar! * Blagoslov
i pozdrav Objavitelju radosti * i Opominjatelju grešnika! * Pa kada su se okrenuli u pravcu odjeka, * ugledaju oni cete muslimana, ratnika, * koji su priznavali jednoga Boga, * kako trce njima u susret. * Cim su ih ugledali, njihova srca postanu cvrstima, * i Sarkan spopadne nevjernike i povice: * -
Nema drugoga boga osim Allaha! Allahu Akbar! *
I s njime se usuglase svi priznavatelji Božjeg Jedinstva, koji su bili kod njega. * Tada zatutnji zemlja kao kod potresa, * a poganske se cete rasprše po brdima. * Muslimani su ih pak slijedili udarcem i ubodom, * tako da je ponekima od njih odletjela glava s trupa. * A Dau el-Makan i njegovi ratni drugovi * imali su bez prestanka šije pogana na raspolaganju, * sve dok dan nije pošao u smiraje * i dok nije noc sve zastrla tamom. * Zatim se muslimani sakupe i provedu cijelu noc u velikoj radosti. * Ali kada je svanulo jutro * i svojim vatrenim zrakama protkalo svijet, * oni ugledaju kako udaraju prema njima Bahram, satnik Dajlamicana, * i Rustem, satnik Turaka, * sa dvadesettisuca konjanika, nalik bijesnim lavovima. * Pa cim su konjanici ugledali Dau el-Makana, pozdrave ga i poljube pred njim tlo. Tada im on rekne:
-
* Radujte se, što su pobijedili muslimani * i što narod ne
vjernika leži na tlu! * 468
; Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana Zatim oni cestitaju jedni drugima na svome spasenju * i na divnoj nagradi o Danu Uskrsnuca. * No razlog je, zbog kojega su ovi onamo došli, sljedeci. Kada su emir Bahram i emir Rustem i nadkomornik stigli s trupama muslimana — cije su se lepršave zastave dizale visoko u zrak - pred el--Konstantiniju, vidjeli su, da su se nevjernici popeli na zidine. * Oni su cvrsto držali u rukama kule i utvrde * i svaku su utvrdu opskrbili momcadima. * Jer oni su znali o približavanju vojske, te islamske, * i bojnih znakova, tih muhammedanskih, * da, oni su slušali zveckanje oružja * i žamor glasova. * Tada su ih pogledali i ugledali muslimane, * i slušali, kako pod oblakom prašine odjekuje konjski topot. * I odjednom im se ovi ucine poput nekoga roja skakavaca, * ili poput nekoga oblaka, koji se provaljuje u tucu. * Slušali su sada glasove muslimana, kako pjevaju Kur'an * i kako slave Premi-lostivoga. * Da su meðutim nevjernici o tome znali, to je im je omogucila stara Dhat ed-Davahi, prijetvorna kurva, sa svojim lukavstvom i podmuklošcu. * Sada su dolazile ovamo cete * kao plimno more. * Tako su mnogobrojni bili muškarci na konju i pješice * i pratnje žena i djece. * Tada satnik Turaka rekne satniku Dajlamicana: — * O emire, zbilja, * nama prijeti opasnost * od mnoštva neprijatelja ondje na valovima! * Pogledaj one tvrðe i uokolo ljudstvo, * nalik bucnomu valovitom moru! * Ti su nam pogani po broju zacijelo stostruko nadmocni, i mi nismo sigurni pred uhodama, koji bi im mogli dojaviti, da smo mi bez sultana. Zaista, prijeti nam opasnost od ovih neprijatelja, ciji broj nitko ne može izbrojati, i koji ne oskudijevaju sredstvima za pomoc, pogotovo zato što s nama nisu kralj Dau el-Makan i njegov brat Sarkan i presvijetli vezir Dandan. Ako to neprijatelji saznaju, oni ce naci hrabrosti, da nas napadnu, i uništit ce nas macem sve do posljednjeg covjeka. Nijedan od nas nece odavde umaci sa životom. Zato je moj savjet, da ti uzmeš sa sobom desettisuca konjanika od Mezopotamaca i Turaka i da otpu-tuješ prema Matruhininu samostanu i Maluchininoj livadi, kako bi 469
Stota noc potražio našu bracu i drugove. Pa ako vi budete postupali prema mome savjetu, možda cete se cak pokazati kao njihovi spasitelji, naime u slucaju, da su ih ondje pritijesnili nevjernici. Ne budete li meðutim slijedili moj
savjet, tada mene ne pogaða nikakav prijekor. Ali ako otiðete, tada se morate brzo vratiti k nama. Jer sumnjicavost pripada mudrosti. Imenovani se emir složi s njegovim rijecima. I tako oba emira izaberu dvadesettisuca konjanika i krenu na put, * tim što su punili sve ceste, * u pravcu prema livadi, koja je imenovana, * i samostanu, koji je poznat. * Tako se dakle zbilo, da su oni onamo pristigli. Što se pak tice stare Dhat ed-Davahi, ona je - cim je sultana Dau el-Makana i njegova brata Sarkana i vezira Dandana ostavila da padnu u ruke nevjernicima — uzjahala brzoga konja i rekla poganima: -
Ja cu udariti prema vojsci, koja se nalazi pred el-Kon-
stantinijom, i isposlovat cu njezino uništenje. Jer ja cu im reci, da su njihovi voðe mrtvi, pa kada oni to od mene cuju, * tada ce se ras pasti njihova cjelovitost, * i razbiti jedinstvo * i oni ce se raspršiti po cijeloj zemlji. * Nato cu otici ka kralju Afridunu, gospodaru el-Konstantinije, i k svojemu sinu, kralju Hardubu, vladaru Male Azije, i obojici cu im sve ispricati. Oni ce zatim izaci sa svojim tru pama na bojno polje protiv muslimana i uništiti ih do posljednjeg covjeka. Tako je ona dakle odjahala i tijekom je cijele noci jurila na tome konju kroz zemaljska prostranstva. Kada je zatim poceo svitati dan, tada pred njome izrone cete Bahrama i Rustema. Ona meðutim udari u neki šibljak na stranu i ondje sakrije svojega konja. Zatim opet izaðe van, i išla je neko vrijeme pješice, tim što je u sebi govorila: —
Možda se muslimanske cete vec vracaju natrag, jer su pri
jurišu na el-Konstantiniju bile odbijene. Ali kada je došla k njima bliže i mogla tocnije pogledati, spozna, da njihovi bojni znakovi i zastave nisu spušteni. I tako oni nisu dolazili kao pobjeðeni, nego zbog brige za svojega kralja i za nje470 •
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana
gove drugove. Cim se o tome bila uvjerila, ona odmah brzo potrci na lice mjesta, poput kakvoga buntovnog sotone. Kada je bila kod njih, ona uzvikne: -
Požurite, požurite, vi ratnici Premilostivoga, u svetu bitku
protiv ljudi, koji su se posvetili sotoni! Cim ju je Bahram ugledao, on sjaši, poljubi pred njome tlo i upita: -
O Allahov prijatelju, što leži iza tebe?
Ona odgovori: -
* Ne pitajte ništa o tužnim stvarima, * koje zvuce tako užas
no! * Jer kada su naši drugovi uzeli blago iz Matruhinina samostana i htjeli krenuti prema el-Konstantiniji, tada ih je napala silna odvažna ceta pogana. Zatim im prokleta stara ispripovijeda tu povijest, kako bi ih ispunila tjeskobom i strahom, i ktomu doda: Najveci je broj njih mrtav, i preostalo je još samo dvadesetipet ljudi. Tada Bahram upita dalje: - O svece, kada si ih ti napustio? - Ove noci — odgovori ona - Slava neka je Allahu! - uzvikne on - * Njemu, koji je zapo-vijedio da se pred tobom sabere daleka zemlja, * koji je dopustio, da ideš na nogama, kao da si na štulama!201 * Ali ti pripadaš svecima, koji brzo žure kroz zrak, * ako su oduševljeni objavom znaka. * Zatim on uzjaši konja, posve zbunjen time, što je bio cuo od te lažljivice i obmanjivacice, i rekne: 201 Bahram, koji ne zna, da je pravednik, starica Dhat ed-Davahi, došao na konju, njegovo prevaljivanje velikog prostora pješice pripisuje naravno Božjem cudu. Kao što vidimo — naš isposnik Dhat ed-Davahi i dalje uspješno gradi svoj svetacki ugled. 471
Stota noc -
Nema nikakve visosti i nema nikakve moci do u Allaha! Zai
sta, naš je trud izgubljen, i srce nam je teško, jer je naš sultan sa svo jim drugovima zarobljen. Potom su jahali poprijeko preko polja, u dužinu i u širinu, dan i noc. Pa kada je svanulo jutro, došli su do ulaza u klanac i zaculi, kako Dau el-Makan i Sarkan uzvikuju: -
Nema nijednoga boga osim Allaha! Allahu Akbar! Blagoslov
i pozdrav Objavitelju radosti, i Opominjatelju grešnika! Tada Bahram sa svojima napadne nevjernike, * i oni doðu do-trcavši protiv njih, * kao brza bujica kroz pustinjski pijesak. * I oni podignu protiv njih viku, * koja bi cak junake dovela do kricanja, * i od koje bi se mogle rasprsnuti stijene. * Pa kada je svanulo jutro * i protkalo svijet svojima vatrenim zrakama, * zapuše prema njima slatki miris od Dau el-Makana, * i oni jedni druge prepoznaju, kako je vec ispricano. Oni poljube tlo pred kraljem i pred Šarkanom, koji im je ispripovijedao što im se dogodilo u onoj spilji. Ovi su bili nad time zaprepašceni. I oni zatim svi jedni drugima reknu: -
Dajte da požurimo prema el-Konstantiniji, jer ondje smo
ostavili svoje drugove, i naše se srce nalazi kod njih! Tako oni brzo krenu i preporuce se u ruke Dobrostivoga i Sveznajucega. I Dau el-Makan je raspaljivao muslimane za ustrajnost, tim što je poceo govoriti stihove: Tebi neka je slava, kojemu dika i hvala pripadaju navijeke, Ti, o Gospode, od kojega mojoj stvari nikada nije bila uskracena pomoc. Ja sam odrastao u stranoj zemlji. Ali si ti bio u svako doba Meni spasitelj, i tada si se pokazivao, Svemoguci, spremnim za pomoc. 472
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana Da, zatim si mi takoðer dao bogatstvo i posjed i blagostanje. I položio si ml u ruku mac smionosti l pobjede. Kraljevom si me nadalje sjenom ti pocastio, I bogato si ml u preobilju poklonio svoju dobrostivost. I Iz svake si me nevolje, koja bi me prestrašila, ti oslobodio Posredstvom savjeta velikog vezira, onoga junaka svojega doba. Ti si nam omogucio, da se divlje srucimo na Grke:
Ipak su se vratili boreci se, umotani u svoje crvene haljine. Na to sam ja ucinio tako, kao da sam natjeran u bijeg, A zatim sam dojurio nanovo poput nekoga bijesnog lava. Sve sam ostavio ležati Ispruženima na dnu doline, Opijene peharom smrti, ne groždanim sokom. Natoje u naše ruke pao sveukupan broj laða, Naše ce gospodstvo biti uspostavljeno na kopnu l moru. A k nama je došao taj pobožni, bogobojazni Isposnlk, O cijim cudima glas prolazi kroz sve pustinje l poljane. Da, ml smo se svi otputili u osvetu nad poganima: Slava je mojih djela objavljena meðu svim ljudima. Meðu nama su pali mnogi junaci. Ali je njihovo obitavallšte spremno U Ušcu uz potoke, gore u vjecnosti. 4:73
Stota noc Kada je Dau el-Makan završio svoju pjesmu, njegov mu je brat Sarkan cestitao na njegovu spasenju, a on mu je zahvalio za djela, koja je izveo. Zatim su pošli ubrzanim marševima..." 474 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Šarkan cestitao svojemu bratu Dau el-Makanu na njegovu spasenju, a da mu je on zahvalio za djela, koja je izveo. I zatim su krenuli k svojoj vojsci ubrzanim marševima. Pogledajmo mi sada dalje, što je cinila stara Dhat ed-Davahi! Nakon što se srela s vojskom Bahrama i Rustema, ona se vrati natrag u šibljak i uzme svojega konja. I ona uzjaši i žurno je jahala, sve dok se nije približila muslimanskoj vojsci, koja je opsjedala el--Konstantiniju. Tada
ona sjaši, i odvede svojega konja do nadko-mornikova šatora. Kada ju je ovaj ugledao, on se podigne njoj u cast, kimne joj, tim što je pognuo svoju glavu, i rekne: —
Dobro došao, o pobožni isposnice!
Zatim je pocne ispitivati o svemu, što se bilo dogodilo, a ona mu ponovi svoje zastrašujuce laži i svoje upropašcujuce obmane i rekne: —
Zaista, ja se bojim za emira Bahrama i za emira Rustema.
Srela sam ih na putu s vojskom i poslala sam ih dalje ka kralju i nje govim drugovima. No oni imaju samo dvadeset tisuca konjanika, dok su im nevjernici brojem nadmocni. Zato bih ja željela, da ti 475
Stoiprvci noc njima smjesta pošalješ gomilu vojske, onoliko brzo, koliko je to moguce, kako ne bi izginuli sve do posljednjeg covjeka. I ona im dovikne: -
Požurite se! Požurite se!
Kada su dakle komornik i muslimani culi od nje ove rijeci, klone im srce, i oni pocnu plakati. Ali Dhat edDavahi rekne: -
Molite se Allahu za pomoc i nesrecu podnosite u strpljenju.
Jer vi imate primjer onih, koji su prije vas živjeli u Muhammedovoj zajednici. A za one je, koji umiru kao mucenici202, Allah spremio raj sa svojim palacama. Svatko na ovome svijetu mora umrijeti, ali je smrti u džihadu predodreðena najviša slava! Cim je komornik saslušao ove rijeci proklete stare, on pošalje po brata emira Bahrama, viteza po imenu Tarkaš. I on izabere za njega desettisuca konjanika, prkosnih junacina, i zapovijedi mu da krene na put. Tako se ovaj zaputio i jahao je odatle cijeli dan i takoðer cijelu sljedecu noc, sve dok nije bio blizu muslimana. Kada je dakle svitala zora, Sarkan ugleda onaj oblak prašine iznad njih i zabrine se za vjernike. I on rekne: -
Ili su ovi bojovnici neka islamska ceta, i onda je naša pobje
da ocita, ili oni pripadaju vojsci pogana, i onda moramo podnijeti udes bez prigovora. Nato se on okrene k svojemu bratu Dau el-Makanu i rekne mu: -
Ništa se nemoj plašiti! Jer ja cu te svojim životom otkupiti od
smrti. Ako je ono ondje neka islamska vojska, tada bi naša sreca bila još vecom. Ako su pak to naši neprijatelji, tada se moramo bori ti protiv njih. Pa ipak bih ja volio prije svoje smrti još jednom vid jeti onoga sveca i zamoliti ga, da se on usrdno pomoli Allahu, da ja uzmognem umrijeti samo kao mucenik. Dok su njih dvojica još tako razgovarali, gledaj, kadli se ukazu zastave, na kojima je stajalo napisano: 'Nema nijednoga boga osim Allaha, i Muhammed je Allahov Poslanik!' Tada Sarkan uzvikne: Umrijeti kao mucenik znaci umrijeti kao borac za islamsku vjeru. 476
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana - Kako stoji s muslimanima? - Svi su živi i zdravi - odgovore oni - mi dolazimo samo u brizi za vas. Voða cete sjaši, poljubi pred Sarkanom tlo i upita: -
O gospodaru, Kako su sultan i vezir Dandan i Rustem i moj
brat Bahram? Jesu li oni svi na sigurnome? Šarkan odgovori: - Oni su svi dobro. I zatim upita: - Tko ti je donio obavijest o nama? Ovaj nato: -
Svetac nam je rekao, da je sreo mojega brata i Rustema i da
je on njih obojicu poslao k vama, i takoðer nam je tvrdio, da su vas opkolili nevjernici i da su vas u velikom broju pritijesnili. Ja
meðutim vidim samo suprotno od toga, i da ste vi pobijedili. Sada oni upitaju: -
A kako je svetac dospio do vas?
Tada im bude kao odgovor: - Bio je pješice, i on je obavio put u jednome danu i jednoj noci, za koji jedan brzi jahac treba deset dana. - On je ipak stvarno Allahov svetac - uzvikne Šarkan - ali gdje je on sada? Ovaj odgovori: -
Mi smo ga ostavili kod naših trupa, naroda vjere, kako bi ih
on raspaljivao za borbu protiv buntovnika i nevjernika. Šarkan se tomu obraduje, i svi su zahvaljivali Allahu za svoje vlastito osloboðenje i za isposnikovo spasenje. I oni preporuce svoje mrtve Allahovoj milosti i reknu: -
Tako je stajalo pisano u Knjizi.
477
Stoiprva noc Zatim krenu ubrzanim marševima. Ali se na putu iznenada uzvrtloži u vis neki oblak prašine i svijet prekrije velom, tako da je takoðer dan izgubio svoju svjetlost. Šarkan meðutim pogleda i rekne: —
Zaista, ja se bojim, da su to nevjernici, koji su potukli vojsku
islama. * Ova je prašina prekrila Istok i Zapad, * i ispunila svijet prema izlasku i zalasku Sunca. * *
Ali tada izaðe ispod onog oblaka prašine neki tamni stup, *
crnji nego groza najmracnijeg dana. * I bliže je i bliže dolazio visok lik, * strasniji od grozne sile Posljednjeg Suda. * Konjanici i ljudi pohitaju onamo, * kako bi vidjeli, stoje uzrokom te jeze. * Tada ug ledaju isposnika, kojega mi poznajemo, i oni potrce k njemu na ru koljub, dok je on uzviknuo:
—
* O narode, koji se okupljaš oko najboljega od ljudi, * oko
Njega, koji sja poput svjetlosti kroz tamu, * znajte, pogani su pos tavili muslimanima jednu klopku, * i svi su napali priznavatelje je dinoga Boga! * Spašavajte ih iz ruku pogana, bijednika! * Oni su ih napali u šatorima i donijeli na njih gorku patnju, * dok su se ovi ondje osjecali na sigurnom. * *
Kada je Šarkan cuo te rijeci, * on zadršce i srce mu glasno
zakuca u grudima, * i on skoci sa svojega konja od jeze kao bez svi jesti. * Zatim svecu poljubi ruke i noge. * I isto tako ucine njegov brat Dau el-Makan * i svi drugi bojovnici na konjima i pješice, * samo ne vezir Dandan. * On nije sjahavao s konja, nego je rekao: —
* Tako mi Allaha, moje srce hvata jeza pred ovim ispos-
nikom. * Jer uvijek vidim kako samo nesreca nastaje od takvih, * koji se prekomjerno mole. * Stoga njega ostavite * i brzo požurite k svojim drugovima po vjeri. * Jer ovaj pripada k onima, * koji su iskljuceni od vrata Gospodara svjetova! * Kolika sam ja vec mnoga cetovanja ovdje poduzimao s kraljem 'Omarom ibn en-Nu'manom, * i kako sam cesto dolazio k poljanama ove zemlje! * Ali Šarkan rekne: —
* Odustani od te opake sumnje! * Zar nisi vidio ovoga Božjeg
covjeka u bitci? * Tada je on vatrom ispunjavao vjernike, * a na 478
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu}mana maceve i strijele nije obracao nikakvu pažnju! * Nemoj ga klevetati,
*
jer kleveta je vrijedna prijekora, * a tjelo je pravednikovo otrovno
za onoga, koji za tim žudi! * Gledaj ipak, kako je on naše raspalji vao na borbu protiv naših neprijatelja! * Kada ga Allah Uzvišeni ne bi ljubio, * tada mu on ne bi skratio put u daleku zemlju, * nakon što ga je prije toga udario na muke i trpljenja. * Tada Sarkan dadne dovesti jednu nubijsku mazgu, na kojoj je trebao jahati isposnik, i rekne mu: - * Sjedni na nju, o isposnice, * pobožan i postojan u molitvi! * *
Ali je ova odbila jahati * i izigravala posvemašnje samoodri-
canje, * kako bi postigla svoj cilj. * Oni meðutim nisu znali, * daje ta varalica u asketskoj haljini takav jedan, * o kome je pjesnik našao rijeci: * On je vježbao molitvu i post, ako je imao na umu neki cilj. Ali cim bi taj cilj postigao, s molitvom je i postom bio kraj. *
Isposnik je neprestano koracao izmeðu konjanika i pješaštva,
* poput nekoga lisca, cija pamet snuje propast. * Ona je podigla svoj glas i pocela govoriti Kur'an, * i pjevala je u slavu Milostivoga, * sve dok se nisu približili vojsci islama. * Tada je naðe Sarkan u smetenosti, * a komornika spremna za povlacenje i bijeg, * dok je mac Grka meðu vjernicima, * izmeðu cistih i prostih, obavljao svoj krvav posao... *" Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 479 |^WU^UPC\^UUUUU^UUUUl;V^VV\JUW^U^^L/UUeAAJ^LrJ^
Ali kada je pocela
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje — * kada je Šarkan zatekao vojsku muslimana u smetenosti, * i komornika spremna na povlacenje i bijeg, * dok je mac meðu vjernicima, * izmeðu cistih i prostih, obavljao krvav posao - dakle: da je razlog njihovu porazu bio sljedeci. Kada je prokleta Dhat ed-Davahi, neprijateljica vjere, bila vidjela, da Bahram i Rustem sa svojom vojskom putuju k Sar-kanu i njegovu bratu Dau el-Makanu, ona je bila otišla u stožer muslimanske vojske i dala povoda za odašiljanje emira Tarkaša, onako kako je gore vec ispripovijedano. Pri tome je bila njezina namjera, da podijeli muslimansku vojsku, kako bi postala slabijom. Zatim ih je meðutim napustila i otputila se u el-Konstantiniju i jakim je glasom pozvala vitezove Grka i rekla:
— Spustite mi odozgo neko uže, da vam na njega privežem ovu poslanicu! Zatim je odnesite svojemu kralju Afridunu, kako bije on i moj sin, kralj od Male Azije, procitali i ucinili ono, što se unutra zapovijeda i zabranjuje! Tako joj oni spuste odozgor uže, i ona zaveže o njega poslanicu ovog sadržaja: '* Od najvece zlokobnice i najsilnije izazivacice jeze, * od Dhat ed-Davahi, kralju Afridunu. * Znaj dakle, ja sam vam smislila 481
Stoidru0a noc stanovitu lukavštinu, * kako biste uništili muslimane. * Možete dakle biti mirni. Ja sam zarobila njihova sultana i njihova vezira s njihovom pratnjom, zatim sam se uputila u njihov logor i o tome ih izvijestila. * Tada se slomila njihova snaga * i njihovo je srce obamrlo. * Nadalje sam zaludila podsjedatelje pred el-Konstantinijom, tako da su odaslali desettisuca konjanika pod vodstvom emira Tarkaša, kako bi zarobljenima otišli u pomoc. Ovdje se dakle nalazi još samo malo njih. Sada želim, da vi tijekom današnjeg dana sa svim svojim snagama izvedete na njih napad i da ih spopadnete u njihovim šatorima. Izaðite meðutim svi odjednom, i pobijte ih sve do posljednjeg covjeka! * Jer Mesija vas milostivo gleda, * a Sveta vam je Djevica odana. * A ja se pouzdajem u Mesiju, da mi on nece zaboraviti ono, što sam ucinila.' Kada je meðutim njezina poslanica dospjela do kralja Afriduna, on je bio silno obradovan. I on smjesta pošalje po kralja od Male Azije, sina Dhat ed Davahi, pa cim je ovaj došao, on mu procita poslanicu, tako da se Hardub radovao i govorio: —
Pogledaj lukavost moje matere! * Zbilja, ona maceve cini ot-
klonjivima, * a nju pogledati djeluje kao groza Posljednjeg Suda. * Tada rekne Afridun: -
Ne htio nas Mesija nikada lišiti pogleda na tvoju mater!
Tada on zapovijedi, da se vitezovima javi, da treba izvršiti juriš iz grada, i vijest se proširi po el-Konstantiniji. * Tada izaðu kršcanske vojne snage, * cak ktomu ceta križara. * Oni povuku britke oštrice maceva * i puste da odzvanja poklik nevjere i bezboštva, * zatajujuci Gospodara ljudi. * Kada je komornik to vidio, on uzvikne: —
Gledajte, Grci nas napadaju! Sigurno su zaznali, da je naš
sultan daleko. Tako su sada izašli protiv nas, dok je veci dio naših trupa odhitao u pomoc kralju Dau el-Makanu! I pun bijesa on povice: -
* Vi muslimanski konjanici, * borci za istinitu vjeru, * ako
budete bježali, zaglavit cete. * Ali je pobjeda vaša, ako ostanete na 482
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu}mana mjestu! * Znajte, odvažnost se sastoji od istrajanja za kratko vrijeme, * i cak najveca stiska biva posredstvom Allahove milosti daleko otklonjenom. * Neka vas Allah blagoslovi i neka pogleda na vas okom Milosrða! Ali svi muslimani povicu: - Allahu Akbar! * Tako se sruce priznavatelji Božjeg jedinstva naprijed uz silan poklik, * i mlin se borbe zavrti s ubadanjem i udaranjem. * Macevi su i koplja poslovali puni bijesa, * doline su se i polja ispunjavali krvlju. * Svecenici su i redovnici ministrirali, * tim što su visoko dizali križeve i zatezali pojaseve. * Tada zazovu muslimani Kralja koji uzvraca * i pocnu pjevati Ajete iz Kur'ana. * I gledajte, kako su se sukobile ceta Premilostivoga i sotonima ceta, * kako glave padaju sa tjelesa! * * Tada su lebdjeli anðeli, dobra bica, nad narodom Proroka, * izabranoga meðu svima. * A mac nije pocivao od svojega rada, * sve dok dan nije otišao na pocinak, * i dok nije noc sve zakrilila tamom.
* Nevjernici su meðutim muslimane opkolili u gustim redovima * i sada vjerovali da su izbjegli svaku tištecu nevolju. * I obožavatelji su troboštva203 lakomo gledali na narod vjere, * sve dok nije svanula zora sa svijetlim sjajem. * Tada se uspravi komornik sa svojim ljudima, * nadajuci se, da ce mu Allah podariti pobjedu. * Sada se opet pomiješaju ceta sa cetom, * borba je stajala cvrsto na nogama, * a glave su odlijetale na zemlju. * Smioni su stajali i pritiskali naprijed, * dok se gomila kukavica gubila u bijegu. * Sudac je smrti donosio odluke i presuðivao: * tada bi padali iz svojih sedala junacine * i livada se pocela prekrivati mrtvima. * Ali ah, muslimani su morali uzmaknuti, * a pogani su
mogli njihove šatore i položaje zauzeti. * Vec su muslimani okretali leða i htjeli se dati u bijeg * - kadli u tom trenutku doðe na mjesto borbe Sarkan * s muslimanskim 203 Misli se dakako na Sveto Trojstvo, i otuda za kršcane u 1001 noci - i unatoc tomu što kršcansko Vjerovanje pocinje rijecima: "Vjerujem u jednoga Boga" - vrlo cesto možemo naci i naziv mnogobošci. 483
Stoidrujja noc vojskama i zastavama priznavatelja Jedinstva. * Pa kada se našao kod njih, * on tada napadne nevjernike. * A za njim je slijedio Dau el-Makan. * I potom doðu vezir Dandan i emiri od Dajlama204, * Bahram i Rustem, i njegov brat Tarkaš. * Kada su meðutim njih ugledali neprijatelji, * oni su bili kao izvan sebe, * i odletio im je njihov razum, * a oblaci se prašine uspnu prema nebu, * sve dok se svijet nije izgubio u tami. * Tada se dobri vjernici mognu ujediniti sa svojim drugovima, cistima. * Sastane se takoðer Šarkan s komor-nikom * i zahvali mu za njegovu postojanu budnost. * A ovaj cestita kralju, što je donio pomoc i pobjedu. * Tada muslimani budu veseli, i ponovo steknu srcanost * i poðu u juriš na neprijatelje * i posvete se Allahu i džihadu. * Ali kada je oko pogana našlo zastave muhammedanaca, * na kojima je stajalo napisano priznanje ciste vjere, * oni uzviknu: —
Jao, s nama je svršeno! * *
I oni pocnu moliti za pomoc samostanske patrijarhe. * Zatim
podignu svoju bojnu viku: * —
Ivane, Marijo, o križu! - Taj neka je proklet! — * a njihove
ruke odustanu od borbe. * *
Kralj Afridun meðutim požuri ka kralju Male Azije. * Jer oni
su stajali svaki na celu po jednoga krila, s desna i s lijeva. * No bio je kod njih takoðer jedan glasoviti vitez, * s imenom Lavija, koji je zapovijedao središtem, * i oni tako izaðu u bojnom poretku, * ali su bili puni jeze i straha. * Kroz to su meðutim vrijeme muslimani opet uspostavili svoje redove, a Šarkan * pojasi k svojemu bratu Dau el-Makanu i rekne: *
—
O najveci kralju našega vremena, * oni se sigurno hoce bori
ti u pojedinacnom dvoboju, * a to je takoðer moja najveca želja. * Ali cu ja u prve redove staviti najsrcanije naše borce. * Jer pamet no je razmišljanje pola života. * Tada sultan odgovori: 204 Brdovita oblast u Zapadnoj Perziji. 484
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu}mana - Reci mi dakle, moj dobri savjetnice, što ceš ti uciniti? - Ja bih volio - nastavi Sarkan - stajati protiv njih u sredini, i vezira Dandana imati s lijeve strane, a tebe s desne, dok bi emir Bahram vodio desno krilo, a emir Rustem lijevo. Ti meðutim, o najmocniji kralju, trebaš ostati pod bojnim znakovima i zastavama. * Jer ti si taj, na kome mi gradimo, * i najbliže Allahu jedini pouzdan. * Tebe cemo mi od svih opasnosti * cuvati našima vlastitim životima. * * Dau el-Makan mu zahvali za to. * Ali se vec culo kako odzvanja zov u bitku, * a iz korica izlete macevi. * Tada iznenada izaðe naprijed iz vojske Grka neki konjanik. * Kada je došao bliže, vidjeli su da on jaše na nekoj magarici spora koraka, * koja je koracala sa svojim jahacem iz oluje maceva.* Na njoj je ležao pokrivac od bijele svile, a na njemu cilim iz kašmira. * Na njezinim je leðima sjedio neki lijepi, sjedokosi stari covjek, * na kome se ogledalo njegovo dostojanstvo. * Nosio je na sebi dugacku haljinu od bijele vune, * i on brže potjera mazgu, * sve dok nije stao tik pred muslimansku vojsku. * Tada on povice: -
* Ja sam poslan k svima vama. * A poslanik ima samo preni
jeti, * dakle dopustite mi slobodan provod, * da vas u sigurnosti mogu obavijestiti o poruci! * Tada mu Sarkan odgovori: -
* Dopušten ti je slobodan provod. * Ne boj se uboda kopljem
i udarca macem! Tada stari sjaši, skine križ s vrata, položi ga pred sultana, i posvjedoci pred njime, nadajuci se blagonaklonosti, poniznost. Muslimani upitaju: -
Kakvu vijest donosiš?
A on odgovori: -
Ja sam poslanik kralja Afriduna. Svjetovao sam mu, da odus
tane od toga, da svi ti ljudski proizvodi i hramovi Milostivoga odu u propast. I predocio sam mu, da bi to bilo najbolje, da se prestane s 485
Stoidru0d noc prolijevanjem krvi, i da dopusti da se to ogranici na borbu dvaju vitezova. Tada se on suglasi sa mnom i naredi da vam kažem: 'Ja cu svoju vojsku otkupiti svojim životom. Neka dakle kralj muslimana htjedne uciniti kao ja i svoju vojsku otkupiti svojim životom. Ako me on ubije, tada mojoj vojsci nece ostati više nikakva zaštita, a ako ja njega ubijem, tada muslimanskoj vojsci nece ostati više nikakva potpora!' Kada je Sarkan to saslušao, on rekne: -
O redovnice, ja pristajem na to. Jer to je pravedno, i ja pro
tiv toga ne mogu staviti nikakav prigovor. Gledaj, ja sam spreman uci u okršaj s njim. Jer ja sam muhammedanski vitez, onako kako je on vitez nevjernika. Ako on ubije mene, tada ga kruni pobjeda, a muslimanskoj vojsci ne preostaje ništa drugo, neko da otputuje odatle. Vrati se dakle k njemu, o redovnice, i reci mu, da pojedi nacni dvoboj treba biti sutra, jer smo danas došli sa svojega jahanja, i još smo iscrpljeni. Ali nakon pocinka neka ne bude dopušten niti prijekor ni predbacivanje! Redovnik se obradovan vrati ka kralju Afridunu i ka kralju od Male Azije i obojici im isporuci svoj nalog. Tada kralj Afridun bude silno obradovan, i od njega ustuknu jad i patnja. I on u sebi samome rekne: —
* Bez sumnje je taj Sarkan njihov najbolji covjek u bacanju
koplja i u plesu maceva. * Ali ako ga ja ubijem, malaksat ce njiho va snaga i obamrijet ce im srce. *
Sada je Dhat ed-Davahi pisala kralju Afridunu i rekla mu, da je Sarkan najsrcaniji konjanik i najsmioniji borac, i ona gaje pred njim opomenula. Ali je takoðer Afridun bio silan junak. On je poznavao sve nacine borbe, bacanje kamena i gaðanje strijelom, s okretnošcu je vitlao buzdovanom, i nije se plašio ni pred najvecom opasnošcu. Kada je dakle saslušao redovnikovo izvješce, da je Sarkan pristao na dvoboj, bilo mu je, kao da mora poletjeti od veselja. Jer on je imao mnogo samopouzdanja i znao je, da mu se nitko ne može suprotstaviti. 486
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'tnana Tako su nevjernici noc provodili u radosti i veselju i vrijeme si skracivali pijuci vino. * Ali kada je nastalo jutro, * izaðu vitezovi s kopljima, tima tamnima, * i s macevima, tima iskricavima. * *
I gledaj, kadli izjaši neki konjanik sam na ravno, * a sjedio je
na najcistokrvnijem konju, * dobrome i za boj i za bojnu vrevu, * a imao je snažne udove.* Vitez je nosio mjedeni oklopni steznik, * koji je bio opremljen protiv najvece opasnosti. * Na grudima je imao zrcalo, * koje se sastojalo od dragulja, * u ruci je držao mac sa sjecivom, * ktomu koplje od klenovine, * rijedak primjerak franacke izrade. Sada vitez odmota svoje lice i povice: -
* Tko me poznaje, taj zbilja zna dovoljno o meni! * A tko me
ne poznaje, no, tomu ce to ubrzo biti jasno! * Ja sam Afridun, blagoslovom oštrih ociju205 * Dhat ed-Davahi zašticen u svakom pogledu! * *
Ali još prije nego što je on svoje rijeci bio završio, * izjaši mu
ususret Sarkan, vitez muslimana. * On je sjedio na plemenitu doratu, * koji je vrijedio tisucu crvenih zlatnika. * Nosio je opremu izraðenu biserima i draguljima, * i biserima optocen mac od indij skog celika, * koji je presijecao šije, * a teško je pred njim bilo dovoljno lako. * On potjera svojega trkaceg konja izmeðe dva reda
vojski, * i konjanici podignu pogled prema njemu. * Tada on dovikne kralju Afridunu: -
* Jao tebi, ti prokletnice! * Vjeruješ li ti, da sam ja bilo koji
konjanik, kojega si slucajno ugledao, * i koji ti se ne može suprot staviti na bojištu? * I sada su bili nalik dvama planinana, koje su pale jedna na drugu, * ili dvama morima, koja su se zajedno srazila. * cas su bili blizu, cas su se udaljavali. * Cas su se hvatali u koštac, cas su se rastavljali. *. I tako su se bez odluke borili, * sad napadajuci, sad uzmicuci, * u igri i u ozbiljnom hrvanju, * uz ubadanje kopalja i udaranje maceva. * Obje su meðutim vojske gledale i govorile: 205 Njezine se naime "oštre oci" i oštrookost nalaze u znacenju njezina nadimka "Savani", s kojim cemo se sretati kasnije. 487
Stoidrujja noc - * Sarkan ce pobijediti! * I drugi: - * Afridun ce pobijediti! * Bez prestanka se borio par vitezova, * sve dok pripovijesti kako s jedne strane tako i s druge nisu zanijemjele, * sve dok se prašina nije razišla i dan došao kraju * i dok Sunce nije izblijedjelo na smiraju. * Tada meðutim kralj Afridun dovikne Sarkanu rijeci: * -
Tako mi vjere u Svetoga Krista * koja je istinita, * ti si do
duše jedan smion konjanik * i borac navikao na boj. * Ali si ti lažni junak, * tvoj nacin borbe nije oduhovljen plemenitošcu. * Ja uvi ðam, tvoje cinjenje nije dostojno pohvale, * tvoja borba se ne po kazuje kneževskom, * gledaj, kako te tvoj narod casti poput nekoga roba! * Evo ti dovode drugoga konja da ga uzjašiš i da se vratiš u boj. * Ali tako mi moje vjere, borba mi je s tobom dodijala, a sijecenje mi je i ubadanje dojadilo. * Ako se ti hoceš veceras još jed nom boriti sa mnom, tada ne mijenjaj ništa na svojoj opremi ili
svome konju, kako bi vitezovima dokazao svoju visoku plemenitost i boracku snagu. Kada je Sarkan saslušao te rijeci, pobjesnio je zbog svojih ljudi, koji su ga racunali u robove206, i on se okrene prema njima, i htjedne im dati znak, da mu ne trebaju donosit niti novu opremu ni novoga konja. Ali gledaj, Afridun zavitla svoju sulicu i baci je na Sarkana. Taj se meðutim bio okrenuo i nikoga od svojih nije ugledao u blizini, i tako sazna, daje to bila samo lukavština prokletog poganina. Žurno se okrene natrag, i gledaj, sulica je vec dolije-tala k njemu, ali joj se on izmakne, tako da je njegova glava dodir-nula oblucje sedla. No buduci da je Sarkan imao visoke grudi, 206 Za Sarkana je, bez obzira na sve ostalo, moralo biti i ostati bolno to, što je njegova oca, 'Omara ibn enNu'mana, naslijedio u vlasti njegov brat, a ne on. Jer u carskome su državnom ureðenju u poreðenju sa carem ovdje: s gospodarom pravovjernih - svi ostali ipak samo robovi. Car je naime Božji namjesnik, a ovdje je to Šarkanov brat Dau el-Makan. Zato se Afridun, koji to dobro zna, vješto koristi takvim stanjem stvari. 488
Povijest kralja -Omara ibn en-Nu'mana okrzne koplje njegovu kožu i odere je, i on uz jedan jedini krik padne u nesvijest. Prokleti se Afridun tomu obraduje, jer je povjerovao, da ga je ubio. I on dovikne nevjernicima, neka se raduju. Tada narod buntovnika postane izvan sebe od uzbuðenja. Ali narod vjere gorko zaplace. Kada je Dau el-Makan vidio svojega brata kako se ljulja u sedlu, tako da je gotovo pao, pošalje konjanike, i junaci mu priskoce u pomoc. Sada nevjernici poðu jurišem na muslimane. * Obje se strane sukobe, * i oba se bojna reda pomiješaju. * Jemenski je meðutim mac obavljao svoj posao. * Prvi koji je stigao do Šarkana bio je vezir Dandan..." 489 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
\ Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kralj Dau el-Makan svojega brata Šarkana držao za mrtva, kada je vidio kako ga je taj prokleti poganin pogodio sulicom. Tako on pošalje k njemu konjanike, a prvi, koji je stigao do njega, je bio vezir Dandan, i s njim Bahram, emir Turaka, i Rustem, emir Dajlamicana. Kada su oni stigli do njega, on je upravo padao nastranu, i tako ga zadrže u sedlu i vrate se s njime natrag k njegovu bratu Dau elMakanu. * Zatim ga predaju slugama da ga njeguju, * i vrate se natrag k boju s kopljem i macem. * Tada se borba rasplamsa novom silinom, * koplja polete, i uskoro zanijeme sve pripovijesti. * Tada se vidjelo polje napojeno krvlju * i da su pognute šije, * macje bez prestanka zujao nad potiljcima, * a bitka se uvijek iznova rasplamsavala, * sve dok nije prošao najveci dio noci. * Sada su izvikivale, umorne od bojne groze, * obje vojske primirje. * I obje se vojske vrate natrag u šatore. Svi se meðutim nevjernici upute k svojemu kralju Afridunu i poljube pred njim tlo. Svecenici i redovnici mu cestitaju na pobjedi, koja mu je bila poklonjena nad Sarkanom. Tada kralj Afridun poðe u el-Konstantiniju i sjedne na prijestolje svojega gospodstva, a Kralj Hardub mu priðe i rekne: - Ushtio Mesija podariti snagu tvojoj ruci i vazda biti tvojim pomocnikom i uslišiti molitve, koje moja pobožna mati, Dhat ed491
Stoitreca noc -Davahi, za tebe moli! Znaj, bez Šarkana muslimani nisu u stanju izdržati. Tada Afridun uzvikne: —
* Sutra je posljednji okršaj! * Tada ja izlazim u bitku * i izazi
vam Dau el-Makana na dvoboj. * Ako ga zatim ubijem, otplavit ce se natrag njihove vojske * i srecu ce tražiti u bijegu. * Tako je dakle to izgledalo kod nevjernika. Ali na drugoj strani, u vojsci vjernika, Dau el-Makan nije tada mogao, kada se vratio natrag u logor, misliti ni na što drugo nego na svojega brata. Pa kada je ušao k njemu, našao ga je u opakoj nevolji i u vrlo ugroženu stanju. Pozove dakle vezira Dandana i Rustema i Bahrama na savjetovanje. Kada su oni bili došli, njihov je savjet išao na to, da se pozovu lijecnici, kako bi se potrudili oko Šarkana. Zatim oni zaplacu i reknu: —
Njemu ravna svijet nije nikada rodio!
I bdjeli su uz njega tijekom cijele noci, sve dok u kasnim satima nije k njima došao svetac, placuci. Kada ga je Dau el-Makan ugledao, on pred njim ustane. A pravednik pogledi rukom Sarkanovu ranu, * pri cemu je pjevao
iz Kur'ana * i kao talisman izgovarao Ajete Premilostivoga. * On je uz Šarkana neprekidno bdio sve do jutra. * Tada ranjenik doðe k sebi, otvori oci, * pokrene jezik u ustima i progovori. * Tomu se Dau el-Makan obraduje i rekne: —
Ovo je proizveo svecev blagoslov!
A Šarkan rekne: —
Neka je hvala Allahu za ozdravljenje! Da, sada mi je posve
dobro! Onaj me je prokletnik nadmudrio. I da se nisam brže od munje bacio u stranu, koplje bi mi probušilo grudi. Stoga neka je slava Allahu, koji me je spasio! A kako stoji s muslimanima? Dau el-Makan odgovori: —
Oni zbog tebe placu!
Tada Šarkan rekne: 492 /
Povijest kralja ^Ornata ibn en-Nu^mana - Ja sam dobro i zdravo. Ali gdje je isposnik? Taj meðutim sjedne pokraj njega i rekne: - Uz tvoju glavu. Tada se knez okrene i poljubi mu ruku. Ali ovaj rekne: -
* Moj sine, vježbaj se u ispravnom strpljenju, * zatim Allah
nagraðuje obilnom milošcu! * Jer ce nagrada biti odmjerena prema djelu. * Sada Šarkan zamoli: -
Moli se za mene!
I on se pocne za njega moliti. * Ali kada je osvanula zora * i protkala svijet crvenim sjajem, * muslimani poðu na polje u boj, * a nevjernici su se takoðer bili pripremili za ubod i udarac. * Najprije se natisne naprijed muslimanska vojska i ponudi se za
borbu i boj, * a oružje je držala spremnim. * A kralj Dau el-Makan i Afridun se htjednu omjeriti u dvoboju. * Gledaj, tada na poprište * izjaši Dau el-Makan. * A s njime su jahali vezir Dandan * i komornik i Bahram, * i oni mu reknu: * -
Mi cemo svoj život * žrtvovati za tebe! *
Ali im on odgovori: -
* Tako mi Svete Kuce, tako mi svetoga Zemzem-bunara207 i
Ibrahimove Celije208, * ja necu odustati od boja * protiv ove ne vjernicke hajke! * Pa kada se našao na bojnome polju, * Mac i koplje zaigraju u njegovoj ruci, * tako da je vitezovima utjerao strah * i obje vojske doveo do zapanjenosti. * On napadne s desna i ubije dvojicu od njihovih vitezova, * zatim s lijeva, i takoðer ondje ubije dva viteza. * Zatim se zadrži nasred polja i uzvikne: 207 Cudotvorni bunar kod Ka'be u Mekki. 21)8 Blizu Ka'be u Mekki. 493
Stottreca noc -
* Gdje je Afridun? * Njemu cu dati da okusi sramotnu
kaznu! * Pa kada se dakle taj prokletnik htio sruciti na njega, tada ga ugleda kralj Hardub i pocne ga preklinjati, neka ne izlazi, tim što je govorio: -
* O kralju, ti si se borio jucer, ali sam danas ja spreman za
borbu, * i ja ništa ne držim do njegove odvažnosti! * Zatim on pojuri, s macem u ruci, na jednom pastuhu, koji je bio nalik Abdžaru, Antarovu209 ždrepcu. * Taj je bio stanoviti neukrotivi vranac, * onako kako o njemu kazuje pjesnik: * Brže od pogleda juri on na plemenitu konju. On juri, kao da bi u trku želio uloviti vrijeme. Njegova tamna dlaka odsijava od gavrancrne boje: To je baš kao noc, kada se noc najmracnije smrkla. Njegovo gromoglasno rzanje raduje svakoga, tko ga sluša, To je poput grmljavine, koja se zazliježe po zracnim prostorima. Ako se utrkuje s vjetrom, on stiže prije njega na odredište.
Njega ne može uhvatiti munja, rastrzajuci zidove oblaka. f Sada obojica poðu u juriš jedan na drugoga, ustranu se izmicati udarcima, * a pokazivali su cudesnu tjelesnu okretnost. * Oni su brzo pojahavali naprijed i uzmicali natrag, a gledaoci su, koji su ostajali tjeskobnih grudiju, * jedva još mogli ocekivati ishod. * Ali pošto je Dau el-Makan istisnuo bojni poklik, * on se baci na Harduba, 209 'Antar je glasoviti staroarapski junak iz predislamskih vremena. 494
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mdna kralja armenske Male Azije, * i pogodi ga udarcem, * koji mu odrubi glavu. * Kada su pogani to vidjeli, oni ga napadnu opkoljena * i nasrnu na njega, covjek za covjekom. * Ali on izaðe protiv njih na poprište, * i opet se pocnu kretati udarac i ubod, sve dok krv u rijekama ne potece svim putovima. ! * Muslimani povicu: -
* Allahu Akbar! Nema drugoga boga osim Allaha! *
Blagoslov nad Objaviteljem radosti i Opominjateljem grešnika! * I oni se pocnu boriti u žarkom boju, * sve dok Allah vjernicima nije donio pobjedu, * i dok nije porazio nevjernike. * A tada uzvikne vezir Dandan: -
* Uzmite osvetu za kralja 'Omara ibn en-Nu'mana, * osvetu
takoðer za njegova sina Sarkana! * On ogoli svoju glavu i ispuni vatrom Turke. * Sada mu je bilo uz bok više od dvadesettisuca konjanika. * Oni svi kao jedan podu s njim naprijed u juriš. * A buduci da su nevjernici mogli svoj spas ugledati samo u bijegu, * oni stoga okrenu leða. * Ali ovi nastave trgati protiv njih britke maceve. * Muslimani ubiju do pedesettisuca konjanika, i još ih više zarobe. A mnogi su još bili pobijeni, dok su hitali prema gradskim vratima, jer je bila velika natiska. * Zatim Grci zasunom zakljucaju vrata * i uspnu se zbog straha od juriša na zidine. * I napokon se cete muslimana pobjedonosno i preslavno vrate natrag u svoje šatore. Dau el-Makan meðutim otiðe k svojemu bratu. * Njega on opet naðe u najvecoj radosti, * i pun se zahvalnosti baci na pod pred Dobrostivim, Uzvišenim.* Zatim mu priðe i cestita mu na ozdravljenju. Tada Sarkan rekne: -
* Zaista, mi svi stojimo pod blagoslovom ovoga pokajnickog
isposnika, * samo vam je on isposlovao pobjedu svojim Allahu ugodnim molitvama. * Jer on je cijeli dan proveo u molitvi za mus
limane..." Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 495
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, - kada je Dau el-Makan ušao k svojemu bratu Sarkanu — da je zatekao sveca kako mu sjedi uz bok. On obradovan priðe k bratu i cestita mu na njegovu ozdravljenju. Tada Šarkan rekne: —
Zaista, mi svi stojimo pod blagoslovom oboga isposnika, i vi
ste pobijedili samo zahvaljujuci njegovim molitvama. Jer on danas nije odustajao od molitve za muslimane. A kada sam ja cuo vaše 'Allahu Akbar!', tada sam u sebi opet osjetio snagu. Jer tada sam znao, da ste vi odnijeli pobjedu nad svojim neprijateljima. Ali mi sa da ispripovijedaj, moj brate, što ti se dogodilo. Tada mu on ispripovijeda sve, što se bilo zbilo izmeðu njega i prokletog Harduba, i on isprica, kako gaje bio ubio, i kako je taj otišao k onima od Allaha prokletima. Šarkan ga meðutim pohvali i povoljno se izrazi o njegovu junaštvu. Cim je dakle Dhat ed-Davahi, koja se dakako nalazila u haljini sveca, docula o smrti svojega sina, kralja Harduba, lice joj postane blijedim, a iz njezinih ociju obilno poteku suze. Ali ona sakrije svoju bol i napravi se pred muslimanima vrlo radosnom, kao da lije suze od radosti. Ali zatim rekne u sebi samoj: -
Tako mi Mesije, moj je život ništavan, ako mu ja ne spalim
srce smrcu njegova brata Šarkana, kao što je on meni spalio srce 497
Stoicetvrta noc
smrcu kralja Harduba, njega, koji je bio potpora križarske vojske i citave grcke kršcanske opcine! Ali ona sacuva svoju tajnu. Vezir dakle Dandan i kralj Dau el--Makan i komornik ostanu sjediti kod Sarkana, sve dok mu rana nije bila namazana pomašcu i previjena. Zatim mu pruže lijek i u njega se povrati puno zdravlje. Silno obradovani time, oni to objave trupama, koje su si uzajamno priopcavale tu veselu vijest i govorili jedni drugima: -
On ce sutra jahati s nama i opsijedanje sam preuzeti u svoje
ruke. Nato Sarkan rekne onima koji su bili kod njega: -
Vi ste se tijekom citavoga dana borili i umorni ste od bitke.
Zato je bolje, da odete u svoje šatore i da spavate, a ne da bdijete. Oni pristanu uz njegov savjet i otpute se svaki u svoj državnicki šator. A kod Sarkana ne ostane nitko, osim vlastitih slugu i stare Dhat ed-Davahi. On je jedan dio noci naklapao s njome. Ali se zatim ispruži, kako bi otpocinuo, a njegovi sluge ucine to isto. I nad sve se njih spusti san, tako da su ležali kao mrtvi. Sada dopustite da vidimo dalje, što je ucinila stara Dhat ed--Davahi! Jedina je ona ostala budna, kada su drugi u šatoru zaspali, i ona pogleda Sarkana i uvidi, da je bio utonuo u san. Tada ona skoci na noge, kao da bi bila neka krastava medvjedica ili otrovnica pjegava tijela. I ona uzme iz svojega pojasa bodež, koji je bio tako otrovan, da bi rastalio neku stijenu, kada bi ga se na nju položilo. Zatim ga izvuce iz korica i došulja se do Sarkanove glave. I ona njime povuce preko njegova vrata, rasijece mu grlo i odvoji glavu od trupa. I još jednom poskoci i obiðe oko slugu, koji su spavali, i njima takoðer odsijece glave, kako se ne bi probudili. Zatim napusti taj šator i prišulja se ka kraljevu šatoru. Ali buduci da je vidjela, da straža ne spava, otšulja se k onomu vezira Dandana. On je pak citao Kur'an, pa kada su njegove oci pale na nju, on rekne: 498
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mdna -
Dobro došao, o pobožni isposnice!
Kada je to cula, njoj zadršce srce i ona mu rekne: -
Prolazim ovuda u ovaj sat, jer sam zacuo glas jednoga od
Allahovih svetaca, pa sam na putu k njemu. Tako ona skrene, Ali vezir Dandan rekne u sebi samome:
-
Tako mi Allaha, ja cu nocas slijediti ovog isposnika!
Tako on ustane i poðe za njome. Ali kada je prokleta stara cula njegove korake, znala je da je slijedi. Tada se ona prestraši, da ce biti otkrivena, i u sebi rekne: -
Ako ga ne nadmudrim, on ce me otkriti.
Zato se okrene prema njemu i izdaleka mu dovikne: -
O veziru, ja odlazim u potragu za tim svecem, da vidim gdje
je. Kada ga naðem, zamolit cu ga, da ga ti smjedneš posjetiti, pa cu se vratiti natrag k tebi i o tome ti reci. Jer ja se bojim, ako ti doðeš sa mnom bez sveceva dopuštenja, da ce se on na mene rasrditi, cim te ugleda. Kada je vezir to cuo, on se odvec zastidi, a da bi joj odgovorio. I on je ostavi i vrati se natrag u svoj šator, kako bi spavao. Ali mu san nije dolazio na oci, i bilo mu je, kao da se svijet svalio na njega. Tako on ustane i napusti svoj šator i sam u sebi rekne: -
Otici cu do Sarkana i s njim naklapati sve do jutra.
Ali kada je došao do Šarkanova šatora i u njega ušao, naðe krv, kako tece u potocima, i sluge, kako leže s prerezanim grlima. Tada on istisne krik, koji probudi sve koji su spavali. Narod nagrne onamo, pa kada su ugledali krv koja je tekla, uzmu glasno plakati i naricati. Sada se sultan Dau el-Makan probudi i upita, što se zbiva, i reknu mu: -
Sarkan, tvoj brat, i njegovi sluge su umoreni!
Tu on žurno skoci na noge i potrci u taj šator, i ondje naðe vezira Dandana u glasnom naricanju, i ugleda leš svojega brata bez 499
Stoicctvrta noc glave210. On padne onesviješcen, i svi ratnici pocnu kricati i plakati, a stajali su oko njega, sve dok nije opet došao k sebi. Zatim on pogleda Sarkana i gorko zaplace, i vezir i Rustem i Bahram ucine isto. Ali je komornik tako jako kricao i sve više naricao, da je poželio otici odatle. Tako ga je smela nevolja. Sada Dau el-Makan rekne: —
Zar vi ne znate tko je izvršio ovaj cin nad mojim bratom? I
zašto ne vidim sveca, njega, kojega ništa ovozemaljsko ne dovodi u napast? Tada vezir uzvikne: -
Tko bi drugi donio sav taj jad, nego ona sotona obucena u
sveca? Tako mi Allaha, moje se srce grozilo od njega od prvoga do posljednjeg casa. Jer znam, da je svaki pobožnjak prost i pun podmuklosti! I on ispripovijeda kralju svoj doživljaj, kako je htio slijediti redovnika i kako mu je ovaj to onemogucio. I zatim ljudi jedan za drugim stanu plakati i naricati i ponizno od srca moliti Sveprisutnoga, Uslišitelja, da dopusti, da im padne u ruke onaj isposnik, koji nije htio spoznati Allahovo cudo. Zatim polože Sarkana na nosila i pokopaju ga ondje na brdu, a sveudilj su žalili za njim zbog njegovih posvuda cuvenih vrlina...." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 210 Kada se poslije ove zaista potresne scene baci pogled unatrag, onda se lako može razumjeti, zašto je Šarkan ustvari jedan od najtragicnijih junaka 1001 noci. Covjek iz sjajne obitelji i - unatoc beskrajno visokim ambicijama - neprijeporne plemenitosti i poštenja, ostaje tijekom cijeloga svog života vjecnim gubitnikom: on najprije nesretno gubi Abrizu (a da je još nije ni bio dobio), zatim se nesretno ženi, i odmah zatim rastaje, svojom roðenom sestrom, ne zadobiva cak ni toliko željenu kalifsku vlast, i naposljetku - pogiba na najbjed-niji nacin od ruke Abrizine bake i prabake svojega brata, s kojim se nakon njegova roðenja još nismo sretali. Ukratko: Šarkanov je udes tragican u svima svojima kljucnim tockama. 500
Ali kada je pocela
$$$!?$ WWW$W???S?VWW stoipeta noc
Sehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su Sarkana stavili na nosila i pokopali ga ondje na brdu i da su sveudilj tugovali zaradi njegovih opcepoznatih kreposti. Zatim su meðutim išcekivali da se otvore gradska vrata. Ali se ona nisu otvarala, i nitko se nije pokazivao na zidinama, cemu su se oni vrlo cudili. Kralj Dau el-Makan meðutim rekne: -
Tako mi Allaha, ja se necu dati od njih odvratiti, pa makar
morao mnoge godine ovdje sjediti, sve dok ne uzmem krvnu osvetu za svojega brata Sarkana. Zatim cu opustošiti el-Konstantiniju i zatim cu ubiti kralja kršcana, pa makar se smrt prikljucila i meni, pa mi donijela pocinak od ovoga bijednog svijeta! Zatim zapovijedi, da mu se donese ono blago, koje su bili oduzeli u Matruhininu samostanu, okupi trupe i blago podijeli meðu njih, i ne ostavi nijednoga, kojemu nije nešto poklonio i ucinio ga zadovoljnim. I nadalje naredi, da iz svake jedinice doðe pred njega po trista konjanika i rekne im: -
Pošaljite svojim obiteljima novac! Jer ja kanim godinama
ostati pred ovim gradom, sve dok ne uzmem krvnu osvetu za svoje ga brata Sarkana, pa makar i ja poginuo na bojnom polju. Kada su ratnici culi njegove rijeci i primili taj novac, oni odgovore:
Stoipeta noc —
Slušamo i pokoravamo se!
Sada on pozove glasnike i preda im poslanice i zapovijedi im, da je predaju i istovremeno novac obiteljima ratnika i da im priopce, da su svi dobro i zdravo. I da im trebaju reci: 'Mi logorujemo pred el-Konstantinijom, i mi cemo je ili razoriti ili umrijeti. Pa makar mi morali cak i mnoge mjesece i godine ondje ostati, necemo prestati, sve dok je ne zauzmemo.' Zatim on zapovijedi veziru Dandanu, da piše njegovoj sestri Nuzhati ez-Zaman, i rekne mu: —
Priopci joj, što nam se dogodilo, i u kojem se položaju nala
zimo, i preporuci joj moje dijete! Jer moja je supruga bila, kada sam se otputio u rat, blizu poroda i sada mora da je vec odavno rodila.
A ako je rodila djecaka, kako sam cuo da se prica, tada se glasnik mora brzo vratiti i donijeti mi tu radosnu vijest. Zatim im on dadne nešto novca. Oni ga uzmu i istoga su casa bili spremni za putovanje. Svi su se pak ljudi natiskivali ovamo, kako bi se s njima oprostili i kako bi im povjerili svoj novac. Nakon njihova odlaska, obrati se Dau el-Makan veziru Dandanu i izda zapovijed, neka naredi da vojska priðe blizu zidinama. Tako se trupe pokrenu naprijed, ali na svoje zaprepašcenje nikoga ne naðu na bedemu. Dau el-Makan bude zbog toga zabrinut, a nalazio se u tuzi zbog gubitka svojega brata Sarkana i bio je bijesan na izdajnickoga svetog covjeka. I ostali su ondje tijekom tri dana, a da nikoga nisu vidjeli. Tako daleko muslimani. Sto se pak tice Grka, razlog, zbog kojega su oni kroz ta tri dana izostajali iz borbe, je bio sljedeci. Cim je Dhat ed-Davahi bila umorila Sarkana, ona je brzo otrcala odande i došla k zidinama el--Konstantinije, gdje je stražarima doviknula na grckom jeziku, neka joj dobace neki konop. Oni su je upitali: —
Tko si ti?
A ona odgovori: 502
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu'mana -
Ja sam Dhat ed-Davahi.
Tada je oni prepoznaju i spuste joj dolje konop. Ona se za njega cvrsto sveže, a ovi je povuku gore. Kada se zatim našla gore, ona otide ka kralju Afridunu i rekne mu: -
Sto ja to cujem od muslimana? Oni kažu da je moj sin Har-
dub mrtav? Kada je on to potvrdio, ona krikne i plakala je toliko dugo, sve dok Afridun i svi, koji su bili nazocni, nisu s njome zaplakali. Zatim ispripovijeda kralju, kako je ubila Šarkana i tridesetoricu njegovih slugu. Tomu se on obraduje, i zahvali joj, poljubi joj ruke, i pocne se moliti za nju, da stekne utjehu glede gubitka svojega sina. Tada ona uzvikne: - Tako mi Mesije, ja se necu zadovoljiti time, da sam onoga jednoga muslimanskog psa ubila u ime krvne osvete za svojega sina, kralja meðu kraljevima našega vremena! Sada moram smisliti neku lukavštinu i izvesti jednu prevaru, koja ce donijeti smrt sultanu Dau el-Makanu i veziru Dandanu i komorniku i Rustemu i Bahramu i tima desettisuca vitezova iz islamske vojske! Nikada glava mojega sina nece moci biti naplacena Sarkanovom glavom! Nikada i nikako! Zatim ona rekne kralju Afridunu:
- Znaj, o kralju našega vremena, to je moja želja, da ja za svojega sina zakažem podušje, da rasijecem pojas i porazbijam križeve. Afridun odgovori: -
Ucini, kako hoceš. Ja ti se necu ni u cemu protiviti! Pa ako
ostaneš u koroti cak i stanovito dugo vrijeme, to ce biti samo nez natan rok. Gledaj, ako nas muslimani hoce opsijedati cak i mnogo godina, oni ipak nece nikada postici svoj cilj, niti ce od nas steci što drugo osim muke i nevolje. Zatim ta prokletnica, kada je bila gotova s tim zlodjelom, koje je izvršila, i s gadostima koje je izmislila, uzme tintarnicu i papir i napiše: 503
'* Od Šavahi211 Dhat ed-Davahi, * muslimanima, koji se ovdje zadržavaju. * Znajte, da sam ja prodrla u vašu zemlju i svojom luka-vošcu obmanula vaše knezove. Najprije sam usred njegove palace ubila kralja 'Omara ibn en-Nu'mana. Zatim sam u bitci u gorskom klancu kod spilje mnogima od vaših ratnika oduzela život, a posljednji, koje sam pobila, su bili Sarkan i njegove sluge. * Ako mi meðutim udes ukaže pomoc * i sotona pokaže poslušnost, * sigurno cu isto tako ubiti vašeg sultana * i vezira Dandana. * Da, ja sam ta, koja sam vam se približila u odjeci pravednika, * i od mene su vas snašle spletke i lukavštine. * Hocete li dalje živjeti u sigurnosti, uz-maknite od mene, * ali ako hocete svoju vlastitu propast, ostanite ovdje! * Ali kada biste ostali cak i mnogo godina, * nikada od nas ne biste mogli postici to, što ste htjeli. * I s time sada zakljucujem!' Pošto je napisala ovo pismo, tijekom je tri dana tugovala za kraljem Hardubom. Cetvrtoga meðutim dana ona pozove jednog viteza i zapovijedi mu, da uzme pismo i da ga pricvrsti na strijelu i odapne u logor muslimana. Zatim ode u crkvu i prepusti se plakanju i naricanju zbog gubitka svojega sina. I ona rekne onomu, koji je poslije njega postao kraljem: — Ja bezuvjetno moram lišiti života još Dau el-Makana i sve kneževe muslimana. Toliko o Dhat ed-Davahi! * Muslimani su sa svoje strane proveli ta tri dana * zabrinuta i ožalošcena srca. * Ali kada su o cetvrtome pogledali na zidine, * gledaj, ondje je stajao neki vitez sa strijelom u ruci, * na kojoj se nalazila neka poslanica. * Pricekali su, dok im je on nije odapeo. Tada sultan zapovijedi veziru Dandanu, da je procita. Kada ju je ovaj procitao i kralj saslušao i razumio sadržaj, njegove se oci preplave suzama i on krikne od bola zbog njezine podmuklosti. A vezir rekne:
211 Ovaj se njezin nadimak - pod kojim ce se ona i nadalje cesto spominjati - odnosi na vec gore, u stoidrugoj noci, spomenute njezine oštre oci i oštrookost, dakle — Savdhi Dhat ed-Davahi = Oštrooka Žena Nesrece (Zlokobnosti). 504
Povijest kralja 'Omara ibn en-Nu}mana —
Tako mi Allaha, moje je srce vec od uvijek pred njome obu
zimala jeza! Sada sultan uzvikne: —
Kako nas je mogla ta razvratnica dvaput nadmudriti? Ali
tako mi Allaha, ja odavde necu otici, prije nego što joj picku napunim rastaljenim olovom, i prije nego što je zakljucam u kavez kao neku pticu! Zatim cu je pograbiti za njezinu cupu i dati je raza peti na vratima el-Konstantinije! Zatim se meðutim on sjeti svojega brata i gorko zaplace. Ali kada je Dhat ed-Davahi došla meðu nevjernike i ispripovijedala im, što se bilo zbilo, oni se obraduju, što je Šarkan mrtav, a Dhat ed--Davahi na sigurnome. Potom se muslimani vrate natrag k vratima el-Konstantinije, a sultan im obeca, da ce im, ako grad bude osvojen, podijeliti sva njegova blaga na jednake dijelove. Ali se pri svemu tome nisu sušile njegove suze, od žalosti za svojim bratom, * sve dok se mršavost nije ušuljala u njegovo tijelo, * i dok nije postao nalik samo još nekoj cackalici. * Tada vezir Dandan priðe k njemu i rekne: —
Imaj samopouzdanja i nemoj se muciti! Gledaj, tvoj je brat
morao umrijeti, jer je došao njegov cas. A ovo tugovanje ništa ne koristi. Kako dobro kazuje pjesnik: Sto se ne treba dogoditi, nikada se ne dogaða putem lukavstva. Ali što se treba dogoditi, to ce se dogoditi. Da, što se treba dogoditi, dogodit ce se u svoje vrijeme. Jedino budala to ipak nikada nece moci razumjeti. —
Stoga se okani plakanja i tugovanja, i osnaži svoje srce, kako
bi mogao nositi oružje! On meðutim odgovori:
505
—
O veziru, moje je srce ožalošceno zbog gubitka mojega oca i
mojega brata i zbog našega boravka daleko od našega zavicaja. Moja je duša zabrinuta za moje podanike. Tada vezir i oni koji su bili prisutni zaplacu. Ali su tijekom mnogo dana ostajali pri tome, da opsijedaju elKonstantiniju. No gledaj, jednoga dana doðe k njima po jednome od emira dužnosnika vijest, da je supruga kralja Dau el-Makana blagoslovljena djecakom, i da ga je njegova sestra Nuzhat ez-Zaman nazvala imenom Kan-ma-kan212.1 nadalje, da djecak obecaje, da ce postati glasovitim covjekom, jer se vec sada na njemu vide zaprepašcujuce i cudesne stvari. Da je zapovijedila ulemama213 i propovjednicima, da s propovjedaonica mole za kralja i vojsku, da služba Allahu dobro stoji, da su doma svi dobro i zdravo. Da se zemlja raduje obilnim kišama. A da njegov drug, ložac, živi u divoti i radostima, okružen slugama i robovima, ali da on još ne zna, što je bilo s Dau el-Makanom. I da ona šalje svoj pozdrav. Tada Dau el-Makan uzvikne: —
Sada su moja leða postala snažnima. Jer darovan mi je jedan
sin, cije je ime Kan-ma-kan..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 212
To ime znaci: Sto-se-dogodilo-dogodilo-se.
213 Ulema — što je zapravo množina od alim — je uglavnom naziv za ucenjake, koji spadaju u viši sloj pravnika i teologa. 506
Ali kada je pocela Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kralj Dau el-Makan — kada mu je došla obavijest o roðenju njegova sina — bio silno obradovan i da je uzviknuo: -
Sada su moja leða postala snažnima. Jer darovan mije sin, ci
je je ime Kan-ma-kan.
Zatim rekne veziru Dandanu: -
Sada cu se okaniti svojega žalovanja, a za mojega se brata tre
ba citati Kur'an i u sjecanje na njega praviti zadužbine. Vezir odgovori: -
Tvoja je namjera izvrsna.
Tako on naredi da se podigne šator iznad groba njegova brata, i sakupili su iz vojske sve, koji su znali recitirati Kur'an. Sada pocnu jedni kazivati Svetu Knjigu, dok su drugi u litanijama zazivali Allahovo ime. I tako su oni cinili sve do jutra. Zatim doðe sultan Dau el-Makan ka grobu svojega brata Sarkana, pocne lijevati suze i izgovori stihove: Odnosili su ga — ali su se svi, koji su ga placuci slijedili, preplašili Kao Musa, kada se dršcuci uspinjao na Sinaj prema nebu — 507
Stoišesta noc Dok nisu stigli do neke grobnice. A cinilo se kao da je za njega Iskopan pravi grob u srcu koje priznaje Jedinstvo214. Nikada nisam bio vjerovao, prije tvojega sprovoda, da cu ja Gledati svoje najdraže odnošeno na rukama muškaraca. Ne, nikada nisam pomišljao, prije tvoje sahrane u zemlju, Da bi svijetlece zvijezde mogle propasti u prah. Je li stanovnik groba zalog za to mjesto, U kome svijetli sjaj i svjetlost preobražava njegovo lice? Slava je dala svoju rijec, da ce ga dozvati u život. To je, kao da bi se natrag u život vratio sahranjeni. Pa kada je bio završio, on zaplace, i s njime zaplacu svi ratnici. Zatim priðe grobu i baci se preko njega u divljoj boli, a vezir izgovori pjesnikove rijeci: Tisi ostavio, što prolazi, i postigao, što vjecno opstoji. Kao ti su prošli mnogi ljudi, ciji je udes bio nalik tvojemu. Ti si se odvojio od svojega obitavališta bez ikakva prijekora, 1 umjesto zemaljskoga svijeta ti se raduješ buducemu. 214 Dakako: Božje jedinstvo. 508
Povijest kralja 'Omara, ibn en-Nu'mdna Ti si bio taj, koji je protiv neprijatelja vazda pružao zaštitu, Cim su strijele rata zazviždale u brzom letu. Vidim, zemaljski je svijet prevaran i ništavan: Visoko je bilo stremljenje ljudi, ako je ono vodilo kAllahu. Neka ti dadne Gospodar prijestolja da stekneš raj. Neka ti dadne ondje istinski zavicaj, On, koji je naš voda! Obilazim sada oko tebe u gorkoj boli. Gledam Istok i Zapad u tuzi, otkada tebe nema. Kada je vezir završio, on gorko zaplace, * a iz njegovih ociju potece plima suza, * koja je bila nalik bisernoj ogrlici. * Zatim stupi naprijed jedan, koji je pripadao Sarkanovim povjerljivim drugovima, dok su mu suze tekle kao potoci. I on pocne hvaliti Sarkana, * kako je on svojim krepostima sve nadvisivao, * tim što je poceo naricati u ovim stihovima: * Gdje je davanje, otkada ruka tvoje dobrote pociva u prahu? Moje je tijelo poslije tvoje smrti spaljeno u žaru boli. O zaštitnice plemenitih žena — obradovao te Alldh! — zar ne vidiš, Kako su moje suze izorale brazde na mome licu? Obracaš li pažnju na to? Može li ti pogled priuštiti radost? 509
Stoiksta noc Tako miAllaha, ja nisam nikada odao ono, što si mi ti povjerio. Da, nijednom nije moja nutrina pogledala na tvoju velicinu, A da moje oko nije bilo ranjeno poplavom suza. Pa ako moj pogled bude ikada pocivao na kome drugom, Tada pusti neka bol vjecno lišava moje oci sna! Kada je covjek završio, tada zaplacu Dau el-Makan i vezir Dandan, i cijela je vojska glasno naricala. Zatim se vrate natrag u logor, a kralj se okrene k veziru, kako bi se s njime posavjetovao o voðenju toga rata. Dane su i noci obojica na taj nacin istrajavali, a Dau el-Makan je ostajao potištenim od jada i žalosti, sve dok napokon nije rekao:
—
Ja ceznem za tim, da slušam pripovijesti o ljudima, pus
tolovine kraljeva i price o robovima ljubavi. * Možda ce zatim Allah prognati težak jad iz mojega srca, * tako da od mene ustuknu plakanje i jadikovanje. * Tada vezir rekne: —
Ako tvoj jad ne može odagnati ništa osim slušanja cudno
vatih pripovijesti i pustolovina kraljeva i prica o robovima ljubavi iz starih vremana i tomu slicnoga, onda je to laka stvar. Jer za vreme na života tvojega pokojnog oca ja nisam imao ništa drugo ciniti, osim da mu pripovijedam pripovijesti i recitiram stihove. Još nocas cu ti ispripovijedati pripovijest o zaljubljenicima i ljubljenima, kako bi se tvoje grudi opet raširile. Pošto je dakle Dau el-Makan cuo ove vezirove rijeci, njegovo srce pocne ceznuti za onim, što mu je ovaj bio obecao, i on nije radio ništa, nego samo cekao na pocetak noci, kako bi slušao, što ce mu ispripovijedati vezir od prica iz starih vremena, o kraljevima i ljudima, koji su sebe posvetili ljubavi. Tek što : meðutim bila poS10
Povijest kralja 'Omara tim er. cela noc, on vec dadne da se takoðer zapale voštane svijece i svjetiljke i da se donese sve. cega su trebali od jela i pica i miomirisa. Nakon što je to sve bilo doneseno, on potom pošalje po vezira Dandana, i taj doðe k njemu. Nadalje pošalje po emire Rustema i Bahrama i Tarkaša i nadkomornika. Pa kada su svi stajali pred njim, on se obrati svojemu ministru i rekne mu: —
* Gledaj, veziru, kako nam doklizava noc * i spušta na nas
svoj veo i rasprostire ga nad nama! * Tako mi dakle želimo, da nam ti ispripovijedaš onu pripovijest, koju si nam obecao. Vezir odgovori: -
Od srca rado!..."
Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po kraljevu odobrenju. HILJADU I JEDNA NOC III. SVEZAK OD STO SEDME DO STO ŠEZDESET I DEVETE NOCI Preveo Antun Slavko Kalenic
Faustovska biblioteka Dimitrija Savica Zagreb 1998
DEMETRA FAUSTOVSKA BIBLIOTEKA DIMITRIJA SAVICA Svezak 2—III ISBN 953-6093-43-X (cjelina) ISBN 953-6093-50-2 (III. svezak)
775 23
Korektor Marija-Maja Savic Graficka priprema
Pc. graficke usluge d.o.o. Likovni i tehnicki urednik Željko Podoreški Tisak LIBROKON d.o.o. Zagreb
SADRŽAJ NASTAVAK GRBAVCEVE POVIJESTI ZAVRŠETAK POVIJESTI KRALJA 'OMARA IBN EN-NU'MANA I NJEGOVIH SINOVA 1 Od sto sedme do sto cetrdeset pete noci. Prica o Tadž el-Muluku i princezi Dunji: zaljubljenome i ljubljenoj Pripovijest o 'Azizu i 'Azizi
2
29
Pripovijest o hašišojedu 244 Povijest Beduina Hammada
263
PRIPOVIJEST O ŽIVOTINJAMA I COVJEKU 281 Od sto cetrdeset šeste do sto cetrdeset sedme noci. PRIPOVIJEST O PUSTINJAKU I GOLUBOVIMA
294
Od sto cetrdeset sedme do sto cetrdeset osme noci. PRIPOVIJEST O POBOŽNOM PASTIRU
295
Sto cetrdeset osma noc. PRIPOVIJEST O VODENOJ PTICI I KORNJACI Sto cetrdeset osma noc. PRIPOVIJEST O VUKU I O LISCU
303
Od sto cetrdeset osme do sto pedesete noci. Pripovijest o sokolu i o jarebici 313 PRIPOVIJEST O MIŠU I LASICI
326
Sto pedeseta noc. PRIPOVIJEST O GAVRANU I O MACKI
327
299
Sto pedeseta noc. PRIPOVIJEST O LISCU I O GAVRANU
329
Od sto pedesete do sto pedeset druge noci. Pripovijest o buhi i o mišu
330
Pripovijest o sokolu i o pticama grabljivicama Pripovijest o vrapcu i o orlu
336
338
PRIPOVIJEST O JEŽU I O GOLUBOVIMA GRIVNJAŠIMA
339
Sto pedeset druga noc. Pripovijest o trgovcu i o dvojici lupeža
342
PRIPOVIJEST O LOPOVU S MAJMUNOM
343
Sto pedeset druga noc. Pripovijest o budalastome tkalcu
344
PRIPOVIJEST O PAUNU I O VRAPCU
345
Sto pedeset druga noc. PRIPOVIJEST O 'ALI IBN BAKKARU I ŠAMSI EN-NAHAR
349
Od sto pedeset trece do sto šezdeset devete noci. XII
Kada je dakle zapocela
stoisedma noc
Šehrezad nastavi ovako: "Ovo je ZAVRŠETAK POVIJESTI KRALJA 'OMARA IRN EN-NUlANA I NJEGOVIH SINOVA. Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se kralj Dau el-Makan - kada je pozvao vezira i komornika i Rustema i Bahrama - obratio ministru Dandanu, tim što je rekao: —
Znaj, o veziru, došla je noc i spustila je i raširila preko nas
svoj veo, i mi želimo, da nam ti ispripovijedaš one pripovijesti, koje si nam obecao. Tada vezir odgovori: —
Od srca rado! Znaj, o sretni kralju, ja sam cuo pripovijest o
jednome zaljubljenome i njegovoj ljubljenoj, o njihovim razgovo rima i svemu, što im se zbilo u znamenitostima i neobicnim zgo dama — pricu koja ce odagnati brigu iz srca i koja bi utjehom ot klonila cak takve boli, kakve je osjetio rodonacelnik Ja'kub1. To je Biblijski Jakob. 1
Stoisedma noc PRICA 0 TADŽ EL-MULUKU I PRINCEZI DUNJI: ZALJUBLJENOME I LJUBLJENOJ. 'U odavno prošlim vremenima nalazio se iza Ispahanskog Gorja jedan grad, zvan Zelengrad, i u njemu je živio stanoviti kralj po imenu Sulaiman Šah. On je bio darežljiv i dobrotvoran, pravedne i cestite naravi, velikodušan i milostiv. I k njemu su dolazili putnici iz svih zemalja, i njegovo je ime bilo spominjano u svim krajevima i gradovima, i dugo je vremena vladao u moci i sreci, ali nije posjedovao niti žena ni djece. No imao je jednoga vezira, koji mu je bio nalik u dobroti i velikodušnosti, a jednoga se dana dogodilo, da ga je on pozvao k sebi i rekao mu: -
Moj veziru, moje me je strpljenje napustilo, i moje je srce
teško, i ja ne nalazim više svoju snagu, jer ja nemam niti ženu ni dijete. To nije prema nacinu drugih kraljeva, koji vladaju nad svim
ljudima, nad kneževima i prosjacima. Jer oni traže svoju radost u tome, da za sobom ostavljaju djecu, kroz koju oni podvostrucuju svoj broj i snagu. Ne govori li ipak Prorok — Blagoslovio Ga i poz dravio Allah! — 'Ženite se i množite se, da se mogu ponositi vašom premocnošcu pred narodima na Dan Uskrsnuca!' Koji je tvoj sa vjet, o veziru? Svjetuj me, što je najbolje uciniti! Kada je ministar cuo te rijeci, u bujicama mu iz ociju poteku suze, i on odgovori: -
Daleko to bilo od mene, o najveci kralju našeg vremena, da ja
govorim o necemu, stoje Svemilostivi zadržao sebi! Hoceš li, da kroz mržnju svemocnoga Gospoda moram dospjeti u pakleni oganj? Ku pi sebi neku robinju. Tada rekne kralj: -
Znaj, o veziru, kada neki kralj kupuje neku robinju, koje on
ne zna niti stalež niti lozu, tada on ne može znati, je li ona nižega podrijetla, kako bi se od nje suzdržavao, ili ugledne krvi, kako bi s njome njegovao prisno opcenje. Ako on dakle s njome spolno opci, tada ce ona zacijelo zaceti, a njezin ce sin možda biti neki licemjernik, neki nasilnik i krvnik. Da, takva se jedna žena zacijelo može 2
Prica- o Tddz el-Muluku i princezi Dunji poreðivati s kakvim isušenim slanim morem, koje, makar po njemu i bio zasijan dobar usjev, ipak tjera samo bezvrijedno raslinje, koje ne ostaje trajno. I možda ce se taj sin suprotstavljati gnjevu Gospodnjem i nece ciniti ono, što On zapovijeda, niti ce se suzdržavati od onoga što On zabranjuje. Tomu ja nikada necu dati povoda, tim što cu sebi kupiti neku robinju. Ne, moja je želja to, da ti za mene isprosiš kcer nekoga od kraljeva, koje je podrijetlo poznato i o kojoj se nadaleko govori zbog njezine ljepote. Ako mi ti možeš meðu kcerima islamskih vladara imenovati neku djevojku od podrijetla i po-božnosti, tada cu je ja poželjeti za suprugu i pred svjedocima je sebi uzeti za ženu, tako da sebi time steknem naklonost Gospodara ljudi.
— Allah ti je ispunio tvoju želju i doveo te do tvojega cilja — odgovori vezir - jer znaj, o kralju, doprlo mi je do ušiju, da kralj Zahr Šah, gospodar Bijele Zemlje, ima jednu kcer divne ljepote, koje ljupkost ne može izraziti niti rijec ni govor. Ona u našem vremenu nema sebi ravne, jer nju resi najvece savršenstvo, njezin je stas najpristalije skladnosti, njezin je pogled dubokocrn poput noci, dugacka je raskoš njezinih uvojaka, nježno je njezino tijelo, težinom su sparena bedra. Njezin dolazak donosi carobnu radost, ali njezin odlazak srcu smrtnu patnju. Ona porobljuje srce i oci, onako kako je o njoj pjevao pjesnik: Vitka — svojim stasom ona posramljuje vrbovu granu. Od njezina lica Sunce i Mjesec gube svoj sjaj, Njezina je slina slatka kao med, koji je bio pomiješan S plemenitim vinom. Njezini zubi blistaju poput bisernih nizova, I, ah, tako je nježno njezino tijelo. Hurije2 Su joj poklonile svaku ljepotu. Njezin je pogled carobno jasan. Kolike je ubila, koji su umrli od jada! Da, na putu njezine ljubavi vreba tjeskoba i opasnost. 2 Džennetske hurije (huri) su rajske djevice. 3
Stoiscdmu noc Ako je hvalim, tada je ona moja smrt. Zato o njoj šutim. A ako umrem njoj dalek, život mi nije bio ništa! Kada je dakle vezir opisao tu djevojku, on kralju Sulaiman Šahu rekne: —
Moj je savjet, o kralju, da ti njezinu ocu pošalješ nekoga razu
mnog poslanika, koji je iskusan u poslovima i iskušan u svim slu cajevima sudbine. Taj je mora na uglaðen nacin izmoliti od njezina oca tebi za suprugu, jer zaista, ona nema na zemlji sebi ravne, niti daleko ni blizu. Tako ce ti biti zahvaljujuci njezinu lijepomu licu poklonjena radost, i Gospodar ce slave biti s tobom zadovoljan. Jer pripovijeda se, da je Prorok — blagoslovio ga i pozdravio Allah! — rekao: 'U islamu nema nikakvog redovništva.'
Tada se kralj silno obraduje, a njegove mu grudi postanu lake i široke, briga su i nevolja bili sada mrtvi. I on se obrati veziru, tim što rekne: —
Znaj, moj veziru, nijedan drugi ne smije preuzeti taj nalog
nego ti sa svojim savršenim uvidom i svojim izvrsnim odgojem. Za to otiði kuci i ucini sve, što imaš uciniti, i sutra se drži spremnim, da prosiš za mene tu djevojku, kojom si mi ispunio pamet. I nemoj se vracati bez nje! Vezir odgovori: —
Slušam i pokoravam se!
Nato on pohita kuci, da spremi darove, kakvi se dolikuju za kraljeve, dragulje, skupocjenosti i koješta, što je lako nositi a ipak je visoke vrijednosti, nadalje arapske konje i oklope, kakve je izraðivao Daud3, i kovcege s blagom, kakve ljudske rijeci nisu u stanju 3 Daud ili Davud je - David. On je prema Kur'anu (34,10) vještinu izraðivanja tih oklopa dobio neposredno od Boga: "Zaista smo Mi dali Davudu blagodat od Nas. O planine! Slavite s njime! I pticama i Mi smo mu željezo omekšali." Napominjemo, da se ovaj, kao i svi ostali navodi iz Kur'ana u bilješkama ispod crte temelje na prijevodu Hafiza Muhammeda Pandže i Džemaluddina Cauševica: Kur'an Casni. Stvarnost, Zagreb, VII. izdanje: 1989. godine. 4
Prica o Tddž el-Muluku i princezi Dunji opisati. Zatim sve to bude natovareno na deve i mule, i vezir krene, pracen od sto mameluka4 i sto crnih robova i sto robinja, a uz glavu mu zalepršaju zastave i stjegovi. Kralj mu je meðutim naložio, da se vrati poslije malo dana. I nakon što se on bio otputio, tada je to bilo, kao da bi kralj Sulaiman Šah ležao na užarenu uglju, jer ga je ljubav prema princezi mucila noc i dan. Kroz to je vrijeme vezir putovao dan i noc, tim što je premjeravao stepe i pustinje, sve dok nije izmeðu njega i njegova cilja ležao još samo jedan dan hoda. Ondje on naredi da se zaustave na obali stanovite rijeke. I on pozove jednoga svog povjerenika i zapovijedi mu, da ispred njih požuri ka kralju Zahr Šahu i da mu javi njegov dolazak. Taj covjek uzvikne: -
Slušam i pokoravam se!
I on žurno odjaši prema gradu. Slucilo se meðutim, da je kralj upravo sjedio u jednome od svojih parkova pred gradskim vratima, kada se glasnik približavao. Cim ga je on ugledao, spoznao je, da je posrijedi neki
stranac, i zapovijedio je, da ga se privede. Tako glasnik stupi pred njega i javi mu, da se približava vezir velekralja Sulaiman Šaha, gospodara Zelene Zemlje i Ispahanskog Gorja. Tada se kralj obraduje i nazove mu dobrodošlicu. I on ga dovede u svoju palacu i upita ga: -
Gdje si ostavio vezira?
Glasnik odgovori: -
Ostavio sam ga jutros rano na obali te i te rijeke, a on ce sut
ra prispjeti k tebi. Neka ti Allah zadrži svoju naklonost i neka se smiluje tvojim roditeljima! Tada kralj Zahr Šah zapovijedi jednomu od svojih vezira, da veci dio gardijskih satnika i komornika, namjesnika i državnih velikana uzme sa sobom i da poðe ususret poslaniku u cast kralja Sulaiman Šaha. Jer njegova se vlast protezala takoðer nad tom zemljom. Mameluci ili mamluci su - bijeli robovi. 5
Stoisedma noc Tako daleko Zahr Šah. Vezir meðutim ostane u svome lo-gorištu do ponoci. Zatim krene prema gradu. No kada je došlo jutro sa svijetlom zrakom i sunce zasjalo preko brda i ravnice, ugleda on odjednom, kako vezir kralja Zahr Šaha s njegovim velikanima i državnima gardijskim satnicima stiže njemu ususret, i obje se cete sastanu par parasangi5 ispred grada. Tada je veziru uspjeh njegova poslanja postao izvjesnim, i on pozdravi pridošle, koji su sada pošli pred njim, sve dok nisu dospjeli do kraljeve palace. Ondje ujašu pred njime kroz vrata sve do sedme hale, u koju nitko nije smio ujahati na konju, jer se ona nalazila blizu kraljeva sjedišta. Tako ministar sjaši i nastavi ici pješice, dok nije došao u visoku dvoranu, na cijem je gornjem kraju stajalo prijestolje, optoceno biserima i draguljima i pocivajuci na cetiri bjelokosne noge. Na njega je bio položen jastuk od zelenog atlasa, protkan crvenim zlatom, a nad njime je visio baldahin, ukrašen biserima i draguljima. Ondje je prestolovao kralj Zahr Šah, i pred njim su stajali velikani države, obavljajuci svoju službu. Kada je dakle vezir ušao k njemu i stao pred njega, tada je on sebi osokolio srce i odriješio svezu svojega jezika. On je zapoceo s rjecitošcu vezira i zborio govorom izražajne okretnosti..."
cu,
Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pri-koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
' Parasanga je perzijska milja = sat vremena hoda = oko 5.550 metara. 6
Ali kada je pocela
stoiosma noc
3 SS
Šehrezad nastavi ovako: "Doprlo mi je do ušiju, o sretni Kralju, da je, kada je vezir kralja Sulaiman Šaha stao pred kralja Zahr Šaha, on tada sebi osokolio srce i odriješio svezu svojega jezika. On je zapoceo s rjecitošcu vezira i zborio govorom izražajne okretnosti, i sa savršenom ot-mjenošcu on izgovori ove stihove, posvecene kralju: On dolazi, približava se, klanjajuci se u raskošnoj odjeci, On poklanja rosu milosti žetvi i žeteocu. On je carobnjak. Ali niti talisman niti carolija Niti crna magija ne obranjuje od nevremena ociju. O ipak reci koriteljima: Nemojte me kuditi. Jer uviðate, njegovoj se ljubavi ja uvijek rado posvecujem. Moje me je srce izdalo i otišlo k njemu. Da, san se takoðer priklanja njemu i ostaje mi daleko. 7
Stoiosma- noc O srce, ti nisi samo u svojoj ljubavi.
Makar u meni budilo takoðer cežnju, ostaj mu vazda blizu! Nema nicega, što bi moje uho obradovalo svojim zvukom, Osim ako slušam pjesme u slavu Zahr Šaha. Pa kada bi ti kralju žrtvovao sav svoj život Za jedan pogled njegovih ociju, zbilja, ne bi se zbog toga kajao. Ali ako hoceš za njegovo zdravlje prinijeti pobožnu molitvu, Tada ceš brzo naci druga i onoga, koji ce reci amen. 0
ti narode ove države, ako itko njega napušta
1
u koga drugoga polaže nadu, taj nije cvrst u vjeri.
Kada je vezir svršio, kralj Zahr Šah ga pozove da priðe bliže i ukaže mu najviše pocasti. On mu dopusti da kraj njega sjedne i nasmiješi mu se i dadne mu odgovor pun naklonosti. I tako su caskali sve do vremena jutarnjeg obroka. Zatim sluge donesu u dvoranu stolove, i svi su jeli, sve dok se nisu zasitili. Nato stolovi budu opet odneseni, i svi se okupljeni povuku, samo kraljevi, uzdanici ondje ostanu. Kada je dakle ministar to vidio, on ustane i po drugi put pohvali kralja, poljubi pred njim pod, i rekne: — O mocni gospodaru i kralju visoke casti! Ja sam doputovao ovamo i došao k tebi poradi jedne stvari, koja ti uzmogla donijeti zdravlje, srecu i blagoslov. Jer ja se tebi približujem kao poslanik i prosac, kako bih izmolio tvoju kcer, plemenitu i presvijetlu djevojku, za suprugu za Sulaiman Šaha, kneza pravedna i ispravna srca, velikodušna i premilostiva, Gospodara Zelene Zemlje i Ispahan-skog Gorja. On ti šalje poklone i dragocjenosti u izobilju, jer on želi postati tvojim zetom. Pa jesi li ti njemu blagonaklon kao on tebi? 8
Prica o Tddž el-Muluku i princezi Dunji Zatim on zašuti, cekajuci na odgovor. Kada je kralj Zahr San cuo te rijeci, on skoci i pun strahopoštovanja poljubi pod, tako da su se svi, koji su bili prisutni, zaprepastili zbog njegova samoponi-žavanja pred poslanikom i nisu više prepoznavali sami sebe. Zatim kralj pohvali Njega, koji je gospodar krasote i casti, i odgovori, tim što je ostajao uspravno stajati: — Presvijetli zaštitnice države i visokocašceni gospodaru, poslušaj ono, što cu ja reci! Gledaj, mi se ubrajamo za kralja Sulai-man Šaha u broj njegovih podanika, i zbog povezivanja s njime, koje mi žarko želimo, osjecamo se pocašcenima. Jer moja je kci ravna jednoj od njegovih robinja, i to je moja najtoplija želja, da on postane mojim branikom i mojom pouzdanom potporom. Tako on pozove kadije i svjedoke, da oni posvjedoce, da je kralj Sulaiman Šah poslao svojega vezira kao opunomocenoga, da on sklopi brak, i da kralj Zahr Šah radosno pozdravlja taj savez sa svojom kceri. Kadije dakle zakljuce bracni ugovor i pomole se nebu za srecu i dobrobit toga para. Odmah zatim naredi vezir da se izvade darovi i rijetki i skupocjeni pokloni, koje je bio donio, i sve ih raširi pred kraljem Zahr Šahom.
Nato se pocne kralj baviti otpremninom svoje kceri, i kroz to je vrijeme obasipao vezira pocastima i prireðivao svecanosti za visoko i nisko roðene. Dva je mjeseca dugo trajalo vrijeme radosti, i ništa nije bilo zaboravljeno, što raduje srce i oko. Ali kada je zatim sve bilo spremno, što je trebala nevjesta, tada kralj dadne iznijeti cadore i pred gradom podici logor. Ondje spakuju nevjestine tkanine u sanduke, i opreme grcke sluškinje i turske robinje, i kralj opskrbi princezu skupocjenim blagom i prevrijednim draguljima. I nadalje on dadne napraviti za nju nosiljku od crvenog zlata, koja je bila optocena biserima i draguljima, i odredi za njezino putovanje dvadeset mula. Ona je meðutim nosiljka bila poput kakve od soba u nekoj palaci, pa kada je nevjesta u njoj sjedila, izgledala je, kao da bi bila neka ljupka huri6 u kakvoj rajskoj kuci. Pa kada su sve 6 Huri (hurija) je rajska (džennetska) djevica. 9
Stoiosma noc blago i sve dobro spakovali i svezali u zavežljaje i natovarili na maz-ge i deve, tada se kralj Zahr Šah otputi s njima tri parasange daleko. Ondje on ponudi njoj i veziru i njegovoj pratnji oproštajni pozdrav i vrati se kuci u radosti i sreci. Vezir je meðutim putovao s kraljevnom sve dalje i premjeravao pustinje'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 10 j
Ali kada je zapocela
stoideveta noc $r#SW? W????? W W?? W?????W$^ ii
i gfg
Sehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je 'vezir s kraljevnom putovao sve dalje, od postaje do postaje, i da je premjeravao pustinje, žureci bez prestanka dan i noc, sve dok izmeðu njega i njegova grada nije ležalo još samo tri dana hoda. Tada on pošalje pretecu ka kralju Sulaiman Šahu, koji mu je trebao dojaviti nevjestin
dolazak. I glasnik pohita ka kralju i donese mu veselu vijest. Zbog toga se Sulaiman Šah u najvecoj mjeri obraduje, i pokloni glasniku jednu pocasnu odjecu. On zapovijedi svojim trupama, da izaðu u velikoj povorci, kako bi princezu i njezinu pratnju docekali s punim poštovanjem. Da njihova povorka mora biti nalik raskošnoj paradi, i da oni moraju nad svojim glavama razviti stjegove. I oni se pokore njegovoj zapovijedi. Nadalje on dadne preko izvikivaca objaviti po cijelome gradu, da nijedna žarom7 prekrita djevojka, nijedna ugledna žena u pocasnoj odjeci, nijedna starica, slomljena od vremena, ne smije propustiti, da ode ususret nevjesti. Tako su svi krenuli, daje pozdrave, i uglednici su se meðu njima natjecali u svojoj uslužnosti, i meðusobno su se složili, daje ob-vecer odvedu u kraljevsku palacu. Velikani su države meðutim zakljucili, da iskite put i da se postave s obje strane, kada nevjesta bu7 Velom. 11
Stoideveta noc de prolazila, voðena od svojih uškopljenika i sluškinja, i odjevena u raskošnu odjecu, koju joj je dao njezin otac. Pa kada se ona sada pojavila, trupe su je pratile s desna i s lijeva, i nosiljka je s njome odmicala, sve dok se nisu približili palaci. I nitko nije izostao, nego su svi došli, da vide princezu. Trube su odzvanjale, koplja su se vitlala, rogovi jecali, stjegovi se vijorili, konji igrali, miomirisi izlijevali svoj miris, sve dotle dok nisu prispjeli do vrata palace i dok nisu robovi s nosiljkom ušli kroz vrata harema. Ondje je sve zracilo i sjalo se od njezine ljepote i njezine prekrasne ljupkosti. No kada je došla noc, otvore uškopljenici vrata nevjestinske sobe, i postave se na obje strane ulaza. Zatim doðe nevjesta, a usred je svojih djevojaka ona slicila Mjesecu meðu zvijezdama, ili nekomu velikom biseru meðu svima drugima na bisernoj ogrlici. Zatim ona stupi u nevjestinsku sobu, gdje joj je bio pripremljen krevet za pocinak od alabastera, koji je bio optocen biserima i draguljima. Pa cim je ona ondje sjela, uðe kralj, i Allah ispuni njegovo srce ljubavlju prema njoj, tako da joj je on oduzeo djevicanstvo i da su se skoncale sve njegove brige i nemiri. On kod nje ostane mjesec dana, ali je ona zatrudnjela vec u prvoj noci. Pa kada je taj mjesec protekao, tada ju je on napustio i sjeo na prijestolje svojega gospodstva i izricao pravdu meðu svojim podanicima, sve dok nisu mjeseci njegove supruge bili ispunjeni. Posljednjega dana devetog mjeseca doðu joj o osvitu dana trudovi. Tako ona sjedne na poroðajnu stolicu, i Allah joj porod ucini lakim, i ona donese na svijet djecaka, koji je na sebi nosio sve znakove srece. Kada je dakle kralj cuo o roðenju sina, obraduje se preko svake mjere, i on nagradi donositelja vesele vijesti velikim blagom. I u svome veselju uðe on k djetetu i poljubi ga izmeðu ociju i zaprepasti se zbog njegove sjajne ljepote. Jer na njemu je bila obistinje-na pjesnikova izreka: Allah je u njemu tvrðavama koje se koce poklonio jednoga lava, A nebesima Gospodstva dao presvijetlu zvijezdu.
12
Prica o Tadž el-Muluku i princezi Dunji Kliktala su pri njegovu nastupu koplja, kliktala su prijestolja I sve gazele, mjesta borbe i ratni gospodari. Ne stavljajte ga na grudi! Jer gle, on ce sebi uvrebati na leðima konja sjedište, koje mu se cini slade! Odviknite ga od sisanja! Jer gle, on ce sebi uvrebati U neprijateljskoj krvi pice, koje mu slaðe namiguje! Nato uzmu babice novoroðena djecaka i presjeku mu pupcanu vrpcu i pomažu mu oci i nazovu ga Tadž elMuluk8 Charan. On je bio dojen na grudima nježnosti i odgajan u krilu blaženosti. I dani su prolazili i godine protjecale, dok nije dosegao svoju sedmu godinu. Tada pozove Sulaiman Šah mudrace i ucenjake i zapovijedi im, da njegova sina poducavaju u pisanju, u znanostima i u finom obrazovanju. To su onda oni cinili tijekom nekoliko godina, sve dok on nije naucio ono, što mu je bilo potrebno. Pa kada je on znao sve, što je kralj zahtijevao, tada ga on uzme od odgojitelja i ucitelja, i predade ga jednomu okretnom majstoru, koji je djecaka poducavao u umijecu jahanja, sve dok on nije dosegao svoju cetrnaestu godinu. I koliko god bi on puta zbog bilo kojeg izlaska napuštao palacu, svi su, koji su ga ugledali, bili njime ushiceni..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 8 Kruna Kraljeva, 13
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje Tadž el-Muluk Cha-ran, sin Sulaiman Šaha, postao savršenim jahacem i da je nad-mašivao sve svoje suvremenike, i ako bi u svrhu bilo kakva izlaska napuštao palacu, da su svi, koji su ga ugledali, bili ushiceni njegovom prekrasnom ljepotom, da su se njemu zbilja pjevale pjesme, i da su cak ugledne dame bile zacarane ljubavlju prema njemu. Jer on je bio od zracece ljupkosti, kao što mu je zbilja pjesnik posvetio pjesmu: Držao sam ga u zagrljaju i bio sam pijan od ljupkoga mirisa, Njega, nježnu granu, hranjenu Zefirovim dahom —
Pijan, ali ne poput nekoga, tko je srkao vino, ne, pijan Od vina medne rose, koje su mi priuštile njegove usne. Ljepota se posve otkrila u njegovu oblicju. I stoga on takoðer podvrgava srca pod svoju vlast. 15
Stoideseta noc Tako mi Allaha, nikada mi nece doci zaborav u moje srce, Dokle god budem vezan za okove života. Ako živim, tada živim samo za njegovu ljubav. Ali ako umrem U cežnjivoj ljubavi prema njemu — o kakve li za mene srece! Pa kada je on dospio u osamnaestu godinu, na njegovim su obrazima izbile nježne malje, koje su bili uljepšane madežom ružicastog sjaja i jednim drugim malenim poput zrnceta ambre. On je porobljavao razum i oko, tako kako su o njemu pjevali pjesnici: On je umjesto Jusufa9 kalif ljepote. Svi zaljubljenici padaju u ocaj pri zracenju njegove krasote. Proboravi sa mnom i gledaj ga, kako bi vidio Crni kalifski biljeg, madež ljepote na njegovim obrazima. A neki je drugi pjevao: Nikada tvoje oci nisu gledale neki ljepši prizor Izmeðu svih stvari koje se nalaze na zemlji, Od toga tamnog madeža, koji na crvenu obrazu Ispod crnoga oka pridobiva sva srca. 9 Jusuf je biblijski Josip, olicenje iznimne ljepote. 16
Prica o Tadž el-Muluku i princezi Dunji I neki treci: Zapanjen sam madežom, koji vatra tvojih obraza obožava i, tako taman kao vrijesak, ipak ne spaljuje. 0
cudo, tvoje je oko nalik onomu nekoga Alldhova poslanika,
Zbiljsko cudo djeluje, premda on poznaje carobnjaštvo.
1
ah, malje njegova obraza, koje se pojavljuju nježne i svježe,
napojene su svim suzama, koje su zbog njega isplakane! I neki cetvrti: Ja se zbilja cudim, da ljudi pitaju o tome, U kojoj to zemlji tece voda života. Ja je ipak vidim baš u ustima nježnoga, gazeli slicnoga, Kojemu vec izbijaju tamne malje nad ružicastom usnom. Kako je cudesno, da Musa10 nekoc u dalekoj zemlji Nije odustajao, kada je našao ondje vodu da tece! Kada je on zatim odrastao u muškarca, njegova je ljepota postajala još sve više ocitom. I tako je Tadž elMuluk Charan stekao mnoge prijatelje. Svaki je pojedini meðutim, koji mu se približio, 10 Mojsije.
Stoideseta noc priželjkivao, da princ nakon smrti njegova oca postane sultanom, on sam pak jednim od njegovih emira. No on se strasno posvetio lovu, tako da je jedva koji sat želio od toga odustati. Njegov ga je otac, kralj Sulaiman Šah, htio od toga odvratiti, jer je bio zabrinut za njega zbog opasnosti koje donosi sa sobom pustinja i divlje životinje. Ipak on nije na to obracao pažnju. Tako se jednom zbilo, da je on rekao svojim slugama: -
Uzmite sa sobom zalihu za deset dana i potrebnu krmu!
Kada su oni postupili po njegovoj zapovijedi, krene on sa svojom pratnjom u lov i hajku, i oni izjašu u pustinju. Cetiri su dana bili na putu, sve dok nisu došli do zemlje obrasle zelenilom, i tamo ugledali ljupku sliku divljaci koja pase travu, sliku drveta s kojih su visjeli zreli plodovi i izvora koji su veselo skakali. Tada Tadž el-Muluk rekne svojim pratiocima: -
Postavite ovdje mreže za lov, cvrsto ih zataknite u širokom
prstenu, a mjesto našeg sastanka neka bude ondje na ulazu u krug! Oni se pokore njegovoj naredbi i postave mreže u širokom prstenu. U njima se našlo golemo mnoštvo svakojakih divljih životinja zajedno, koje su prestrašeno ciktale i bježale ispred konja. Sada on pusti pse i lovacke geparde i sokolove, a lovci su obarali divljac strijelama i pogaðali ih na smrtonosnim mjestima. Kada su zatim prispjeli do stražnjeg kraja prstena zategnutih mreža, bili su vec polovili golem broj životinja, samo su posljednje pobjegle. Na-to Tadž el-Muluk sjedne uz rub vode i naloži, da mu se donese plijen. Pa pošto je on najbolje životinje zadržao za svojega oca i poslao mu ih i neke takoðer pridodao za državne velikane, ostale je razdijelio. No ondje je ostao još preko noci. A kada je svanjivalo jutro, prispjela je ovamo neka velika karavana
robova, slugu i trgovaca i zaustavila se u oazi uz vodu. Kada ju je meðuitm Tadž el--Muluk ugledao, rekne on jednomu od svojih pratilaca: -
Donesi mi izvješce o onima ondje ljudima i upitaj ih, zašto
su se ovdje zaustavili! Tada se glasnik uputi k njima i dovikne im: 18
Prica o Tadž el-Muluku i princezi Dunji —
Recite mi tko ste vi, i dajte mi odgovor bez odlaganja!
Oni odgovore: —
Mi smo trgovci, a ovdje smo se zaustavili da se okrijepimo.
Jer sljedeca je postaja za nas predaleko. Mi smo se meðutim ta koðer zbog toga ulogorili na ovome mjestu, jer imamo povjerenja u kralja Sulaiman Šaha i u njegova sina. Jer mi znamo, da svi, koji dolaze u njihovu zemlju, nalaze sigurnost i mir. Nadalje, mi imamo uza se skupocjene tkanine, koje nosimo princu Tadž el-Muluku. Tada se glasnik vrati kraljevicu i izvijesti ga o stanju stvari, tim što mu je priopcio, što je cuo od trgovaca. Princ nato rekne: —
Ako su oni donijeli nešto za mene, ja necu ulaziti u grad niti
ici s ovoga mjesta, prije nego što si dadnem to staviti pred sebe. Zatim on uzjaši svojega konja i odjaši, pracen svojim mamelu-cima, sve dok nije stigao do karavane. Tada trgovci ustanu pred njim i pomole se za njega da mu bude dana Allahova pomoc i blagoslov, trajna moc i milost poradi sviju. I oni podignu za njega ca-dor od crvenoga atlasa, protkan biserima i draguljima. Unutra meðutim rašire na svilenome sagu kraljevski divan, koji je sprijeda bio optocen smaragdima. Ondje se spusti Tadž el-Muluk, dok su se njegove sluge postavili pred njega, i on pošalje i naredi trgovcima, da donesu sve, što su imali kod sebe. Tako su ovi donosili svoju robu, i on je sve razgledavao i uzimao od toga ono, što bi mu se dopalo, i placao im za to cijenu. Zatim on opet uzjaši, i vec je htio odjahati, kada se osvrnuo prema karavani, i kada je njegov pogled pao na nekog mladica, koji je bio najljepša slika mladosti, umotan u sniježno bijelu haljinu i dražesnoga lika. Njegovo je celo bilo cvjetno cisto, njegovo je lice zracilo poput sjaja Uštapa. Ali se
cinilo da je njegova ljepota prekrita naoblakom, jer su njegovi obrazi bili blijedi zbog rastanka sa svojima dragima..." Tada primijeti Sehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 19
Ali kada je pocela i oSo | stoijedanaesta noc SIS c
i ogo I
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se 'Tadž el-Muluk osvrnuo prema karavani i da je njegov pogled pao na nekoga mladica, koji je bio najljepša slika mladosti, umotan u sniježno bijelu haljinu i dražesnoga lika. Ali da se cinilo daje njegova ljepota prekrita naoblakom, jer su njegovi obrazi bili blijedi zbog rastanka sa svojima dragima. I on pocne glasno jecati i stenjati, i s ocnih mu kapaka poteku suze, dok je izgovarao ove stihove: Dug je bio rastanak, i vazda traju brige i boli, Dok iz mojega oka, o prijatelju, tece suza. Od svojega sam srca uzeo oproštaj o danu rastanka. Sada sam ja sam, jer su srce i nada išcezli. Ako sam ja od nje, cije rijeci lijece bolest i patnju, Uzeo oproštaj, moj prijatelju, htjedni boraviti uz mene! Kada je dakle mladic završio, neko je vrijeme plakao i zatim pao onesviješcen. I Tadž el-Muluk ga pogleda i zapanji se nad nji21
Stoijedanaesta noc me. Ali kada je on opet došao k sebi, podigne on smeteni pogled i izrekne stihove: Budite na oprezu pred njezinim pogledom, jer taj može zacarati, Tima zrakama još nitko nije umakao nepovrijeden! Jer crno oko, ako baš i gleda sanjarski, Rasijeca blještave maceve, koji su trgnuti za udarac. Ne dopuštajte da budete uhvaceni, ako u njezinu glasu cujete caroban zvuk! Ona je kao jakost vina, koja zaluðuje razum. Nježno je njezino tijelo, — ako bi samo svila dotakla njezinu kožu, Ona bi pustila svoju krv ištrujiti. Otiðite k njoj i pogledajte! Od gležanja sve do vrata visoka, vitka slika — I ah, taj miomiris, koji ispunjuje zrak oko nje! Zatim on glasno zajeca i sruši se u nesvijest. Kada ga je meðutim Tadž el-Muluk tako vidio, bio je zbunjen, i on pristupi k njemu. I cim je mladic opet došao k sebi i vidio kraljevica kako stoji do njegove glave, tada on skoci na noge i poljubi pred njim tlo. Ali ga Tadž el-Muluk upita: -
Zbog cega ti nisi iznio pred nas svoju robu?
A on odgovori: -
Visoki gospodaru, unutar moje zalihe nema nicega, što bi za
tvoju uzvišenu presvijetlost moglo biti vrijedno. 22
Prica o Tddž el-Muluku i princezi Dunji Tada princ rekne: —
Ti mi ipak moraš pokazati to, što imaš, i mene upoznati sa
svojim udesom. Jer ja te vidim sa suzama u ocima i ražalošcena srca. Ako ti se dogodila nepravda, mi cemo tvojoj patnji uciniti kraj. A ako se ti nalaziš u dugovima, mi cemo tvoje dugove platiti. Jer meni zbog tebe gori srce, od casa kada sam te ugledao. Tada
dadne Tadž el-Muluk pripremiti dva sjedala, i donesu mu stolicu od bjelokosti i ebanovine, obloženu tkanjem od zlata i svile. I pred njome rašire svileni sag. On dakle sjedne na stolicu, mladicu nare di da sjedne na sag, i rekne: —
Sada mi pokaži svoju robu!
Tada mladi trgovac ponovi: —
Visoki gospodaru, ne govori mi o tome, jer moja roba nije
tebe vrijedna! Ali je Tadž el-Muluk ustrajao na tome i naredio svojim robovima, da donesu robu. Tako je oni donesu protiv mladiceve volje. I kada ju je vidio, tada iznova poteku njegove suze, i on je plakao, uzdisao i jadikovao. I on jecajuci izgovori stihove: Tako mi crnosjajne ljupkosti tvojih trepavica, Tako mi njišuce ljepote tvojega tijela, Tako mi opojne medne rose tvojih usana, Tako mi beskonacne dobrostivosti tvojega srca, Ti moja nado, menije tvoja pojava u snu slaða od zaštite pred svom mukotrpnom patnjom. Nato otvori mladic svoje zavežljaje i raširi pojedinacno, komad po komad, pred princom svoju robu, i meðu njima on uzme u ruke 23
Stoijedanaesta noc takoðer neku haljinu od atlasa, koji je bio protkan zlatom i bio vrijedan dvijetisuce dinara. Ali kada ju je on razmotao, ispadne iz nje neki komad platna, koji mladi trgovac hitro zgrabi i sakrije pod svoje bedro. I svijet bude ukraden njegovim osjetilima, i on izgovori preda se ove stihove: Kada ce tvojom pomocu biti izlijecene muke mojega srca? Ah, zviježðe je Plejada bliže, nego što si mi ti! U boravku u dalekome svijetu i progonstvu, u cežnji i ljubavnim nevoljama, U odlaganju i hranjenju nadom protjece moj životni vijek. Ne oživljuje me nikakvo ponovno viðenje, rastanak me ne želi ubiti.
Ja se ne približujem iz daljine, a ti ne dolaziš k meni. Ti ne poznaješ pravednost, ti ne poznaješ nikakvo smilovanje. Ne daješ nikakvu pomoc, nema nikakva bijega od tebe. Jer, ah, ljubav prema tebi mije zatvorila sve putove. Ne znam, kamo da se okrenem, ne nalazim nikakva spokoja! Tadž el-Muluk se zaprepasti nad tim rijecima, jer nije znao za njih nikakav razlog. Ali buduci da je mladic posegnuo za platnom i sakrio ga pod svoje bedro, on upita: — -
Sto je posrijedi s tim platnom? Visoki gospodaru - odgovori trgovac - to platno nema
nikakva posla s tobom. 24
Prica o Tddž el-Muluku i princezi Dunji Tada kraljevic rekne: -
Pokaži mi ga!
Ali ovaj odgovori: —
Visoki gospodaru, samo sam se za volju toga komada platna
sustezao, da ti pokazujem svoju robu. Jer ja ne mogu dopustiti da ga ti vidiš..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 25
Ali kada je pocela
$&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&$
"3
stoidvanaesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Doprlo mije do ušiju, o sretni Kralju, daje mladic rekao Tadž el-Muluku: —
Samo sam se za volju toga komada platna sustezao od toga,
da ti pokazujem svoju robu. Jer ja ne mogu dopustiti da ga ti vidiš. Tada Tadž el-Muluk odgovori: —
Ja moram i hocu to vidjeti!
I on navali na njega i postane gnjevan. Mladic ga dakle placuci i uzdišuci i jadikujuci izvadi ispod svojega koljena, na što on ponovo provali u uzdisaje i izgovori ove stihove: Ne kori prijatelja! Jer korenje mu nanosi bol! Ja viknem: 'Pravednosti!' Samo što me on nije cuo. PodAllahovu sam zaštitu stavio svoj Mjesec, koji ondje u dolini Plemena iz haljine od oblaka izlazi u sjajnom svjetlu. Rastao sam se od njega. Ali bih želio, da se cak najljepše u životu Htjelo rastati od mene, samo da njega imam ovdje. 27
Stoidvanaesta noc Kako je on ušao za mene zorom o danu rastanka, I ah, suze su kvasile njemu i meni lice! Allah ne kaznio laž! Haljina je opraštanja razderana, kada sam se od njega rastao. Jedini je ja sada krpam. Ah, meni ne preostaje nijedno mjesto, na kome bih mogao pocivati.
I odonda otkada sam otišao, ni on ne može mirovati. Sada nas je udes otrgnuo jednoga od drugoga krutom rukom. I on nam obojici brani svaku radost i užitak. On je ulio samo glasite patnje, kada je punio pehar, Iz kojega se on sada napio, kao što sam ga ja morao ispiti. A kada je on završio, Tadž el-Muhik rekne: —
Ne vidim nikakvu jasnocu u tvome držanju. Zato mi reci za
što pri pogledu na to platno placeš! Mladi trgovac meðutim pri spominjanju tog platna uzdahne i rekne: -
Visoki gospodaru, moja je povijest cudnovata i moj je udes
vrlo neobican, utoliko ukoliko se nalazi u vezi s tim komadom plat na i s onom, koja ga je posjedovala i koja je izvezla te figure i zna kove. Zatim on raširi laneno platno, i gle, na njemu se mogao vidjeti lik neke gazele izvezen u svili i protkan crvenim zlatom, i nasuprot njoj je stajala jedna druga gazela, izvezena u srebru, s vratnom grivnom od crvenog zlata, o kojoj su visjele tri krizolitne tršcice. Kada je Tadž el-Muluk ugledao platno s umjetnickim radom, on uzvikne: 28
Pripovijest o 'Azizu i Uzizi -
Hvala neka je Allahu, koji je naucio covjeka ono, što on nije
znao!11 I njegovo srce je ceznulo za time, da cuje povijest toga mladica, i tako mu on rekne: - Ispricaj mi svoj doživljaj s njome, od koje su te gazele! Tada mladic rekne: - Cuj dakle, visoki gospodaru PRIPOVIJEST 0 'AZlZU I AZlZL 'Moj je otac bio veletrgovac, ali mu Allah nije poklonio nijedno drugo dijete osim mene. No ja sam imao jednu sestricnu po imenu 'Aziza, s kojom sam bio odgojen u kuci svojega oca. Jer njezin je otac bio mrtav, a prije svoje se smrti bio usuglasio s mojim ocem, da seja s njome trebam vjencati. Kada smo dakle oboje bili
odrasli, ja u muškarca, a ona u djevojku, nisu nas razdvajali, sve dok naposljetku otac nije razgovarao s mojom materom i rekao joj: - Još cemo ove godine sklopiti bracni ugovor izmeðu 'Aziza i 'Azize. Pošto se sporazumio glede toga s mojom materom, on pocne spremati zalihe za svadbenu proslavu. Mi smo meðutim još uvijek spavali u istoj postelji, jer ništa nismo znali o tima ljubavnim stvarima. Ali je ona bila pametnija, razumnija i upucenija od mene. Kada je dakle moj otac izvršio pripreme za svecanost, odredio je za potpisivanje ugovora vrijeme poslije molitve u petak. Tada on obiðe svoje prijatelje meðu trgovcima i drugima i to im priopci. I moja mati izaðe i pozove svoje prijateljice i svoje roðake. Kada je došao petak, ociste dvoranu, koja je bila odreðena za proslavu, operu mramorni pod, posvuda po našoj kuci rasprostru cilime, i 11 Kur'an 96,5: "Naucio je covjeka onomu, što nije znao." 29
Stoidvctnaesta noc postave sve potrebno, nakon što su takoðer zidove ukrasili zlatom protkanim brokatom. Gosti su najavili svoj dolazak poslije molitve u petak. I onda moj otac ode i naredi, da se ovamo donesu poslastice i zdjele s halvom, tako da više ništa nije nedostajalo, osim da ugovor bude potpisan. Moja me je pak mati bila poslala u hammam12, a za mnom je poslala novu, vrlo raskošnu odjecu. Pa kada sam napustio prostoriju za kupanje, obucem onu raskošnu haljinu, koja je bila natopljena miomirisima, i kako sam je ja nosio, tako je ona mirisom prožimala cijeli put. Imao sam tada namjeru, da se uputim u Veliku Džamiju, ali sam se sjetio jednoga svojeg prijatelja, i skrenuo, u potrazi za njim, kako bi takoðer on bio prisutan kod zakljucenja ugovora. I ja reknem u samome sebi: — To ce potrajati upravo do vremena molitve. Zatim zaðem u neku ulicicu, u koju još nikada nisam stupio. Znojio sam se usljed kupanja i nove odjece, koju sam nosio, i s mene je curio znoj, dok su se iz moje odjece širili miomirisi. Tada raširim na gornjem kraju ulicice vezeni rubac, koji sam imao uza se, preko neke kamene klupe i sjednem na njega, da otpocinem. Pa ipak me je sve više i više pritiskivala omara, tako da mi je celo bilo mokro i da su kapi tekle preko mojih obraza. Ali nisam si mogao lice obrisati rupcem, jer je on ležao ispod mene. Upravo sam htio posegnuti za dugim rukavom svoje svecane odjece, kako bih sebi njime obrisao obraz, kad li neocekivano odozgor padne na mene neki bijeli rubac, koji se na dodir cinio mekšim od Zefira i oku ljupkijim nego bolesniku ozdravljenje. Ja ga uhvatim rukom i podignem oci, kako bih vidio, odakle je pao taj rubac. Tada se susretne moj pogled s pogledom vlasnice ove slike s gazelama'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 12 Istocnjacka javna kupelj.
30
Ali kada je pocela
stoitrinaesta noc ^ §gš
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je mladic Tadž el-Mu-luku rekao: 'Podigao sam oci, kako bih vidio, odakle je pao taj rubac, kad li se moj pogled susretne s pogledom vlasnice ove slike s gazelama. Gledala je kroz otvor prozora s mjedenom rešetkom, nikada moje oci nisu vidjele nijednu ljepšu od nje, ukratko, moje je rijeci ne mogu opisati. Kada je primijetila, da je gledam, ona turi svoj palac u usta, pa sastavi srednjak i kažiprst i pritisne ih na svoje grudi izmeðu dojki. Zatim povuce glavu unutra, zatvori prozor i ode. U mojemu meðutim srcu izbije vatra, i iz nje nastane buktavi plamen. Taj je jedan pogled ostavio u meni tisucu uzdaha, i ja ostanem sjediti u u nedoumici, jer ja nisam cuo od nje nijednu rijec, niti sam imalo razumio njezine znakove. Ja još jedanput pogledam prema prozoru, ali ga naðem zatvorena. I strpljivo sam cekao sve do zalaska sunca, ali nisam cuo nijedan glas i nikoga nisam vidio. Kada sam dakle poceo sumnjati u to, da cu je joj jednom vidjeti, ustao sam, uzeo rubac i otvorio ga. A iz njega je prostrujao miris mošusa, koji me je prožeo tako velikim miljem, da sam povjerovao da se nalazim u raju. Zatim ga raširim pred sobom, a iz njega ispadne fino pisamce. I kada sam odmotao papir, iz njega prostruji krasan miomiris, i ja naðem na njemu sljedecu izreku: 31
Stoitrinaesta noc Poslao sam mu pismo, tužeci se zbog ljubavnoga jada, Napisano u finome rukopisu — jer postoji više vrsta rukopisa. Tada moj prijatelj rekne: 'Zašto si dakle to tako napisao? Jedva mogu prepoznavati znakove, tako su oni fini i tako nježni!'
Ja sam nato rekao: 'Jer sam ja sam tako tanak i fin. Rukopis zaljubljenih mora uvijek biti tako oblikovan.' Pošto sam procitao te stihove, bacim pogled na ljepotu rupca, i tada opazim, da se na jednome rubu nalazi napisan još ovaj dvostih13: Napisala je njegova malja — o kako divan pisar! — Dva retka na njegovu licu u pismu, tako finome i vitkome: 'Pred njime su zbunjeni Sunce i Mjesec, kada on zasja. Kada se on naginje, posramljuje grane tanke i savitljive.' A na drugome su rubu stajala napisana ova dva stiha: Njegova je to malja na obrazu napisala u bisernom pismu jantarom Dva retka, kao crnim jantarom oslikana na finoj jabuci: 'On ubija pogledima sanjarskih ociju, A njegovi ljupki obrazi omamljuju, ali bez vina.' 13 Stihovi se naime ovdje sastoje od po dva polustiha, premda se polustihovi nerijetko pojavljuju i kao dopjev cjelovitima polustihovnim parovima. 32
Pripovijest o Azizu i Azizi Kada sam ja procitao stihove na rupcu, razbuktali su se vatreni plamenovi u mojemu srcu, i cežnjivo me je raspoloženje ispunilo bolima. I ja uzmem rubac i pismo i poðem s time kuci. Jer nisam znao nikakvo sredstvo, da dospijem do nje, a u izlaganju sam ljubavnoga jezika bio još neiskusan. Ali sam prispio kuci tek, kada je vec bio protekao dio noci, i ugledao sam svoju sestricnu kako tu sjedi u suzama. Cim me je meðutim ona ugledala, otrla si je suze, prišla mi, svukla mi gornje haljine i upitala me o razlogu mojega izostanka i ispricala mi je: -
Svi su se emiri, uglednici, trgovci i ostali gosti okupili u našoj
kuci. I tu su bili takoðer kadija i svjedoci. Oni su jeli i ostali su još neko vrijeme sjediti, da tebe pricekaju i da zatim napisu ugovor. Ali kada su izgubili nadu u tvoj dolazak, razišli su se i svaki je od njih otišao svojim putem.Tvoj se meðutim otac žestoko razgnjevio zbog svega toga, i zakleo se, da ce sada bracni ugovor dati napisati tek u sljedecoj godini, zato što je za ovu svecanost potrošio mnogo
novaca. I naposljetku ona upita: -
Što ti se danas dogodilo, da si tako dugo izostao i da se sve
to moralo zbiti zbog tvoje odsutnosti? Ja odgovorim: -
Draga sestricno, nemoj me pitati o tome, što mi se dogodilo!
Ipak sam joj govorio o rupcu i ispripovijedao joj sve, što mi se dogodilo, od pocetka do kraja. Tada ona uzme pismo i rubac i procita ono, što je u njima bilo napisano, i njoj niz obraze poteku suze, i ona izrekne ove stihove: Tko kazuje, da je pocetak ljubavi slobodan izbor, Njemu samo reci: Lažeš! Ona nije ništa drugo nego prisila. A tko je prisiljen, njega ne pogaða nikakva sramota. Istinitost ljubavi objavljuje ispravan zvuk. — 33
Stoitrinaesta noc Lažnima se ne ispostavljaju kovanice, koje su prave. I ako hoceš, takoðer reci: Slatka neka patnja, Cudna neka bol u tijelu ili takoðer neki udarac, Da, neka milost ili neka muka ili neki udes, U kojima se duša može tješiti ili muciti — Ah, izmeðu patnje i radosti se pravo ne snalazim. I ipak, dani su ljubavi poput veselih blagdana, Neko uvijek živo osmjehivanje kakve lijepe djevojcice, Neko neopisivo pirkanje slatkih miomirisa, I ona nas otima daleko od svake nakaznosti, Nikada ona sebi ne izabire neko srce, koje je kukavno i loše. Zatim me ona upita: -
Što ti je ona zapravo rekla, i kakve ti je znakove ucinila?
Ja odgovorim: -
Ona nije ništa rekla, nego je samo turnula svoj palac u usta,
zatim sastavila kažiprst i srednjak i stavila ih na svoje grudi i na znacila prema dolje. Zatim je opet povukla glavu i zatvorila prozor. Ali je ona uzela sa sobom moje srce. Ja sam još ondje sjedio sve do zalaska Sunca i cekao, da ona htjedne opet pogledati s prozora. Samo ona to nije ucinila. Napokon sam u svom ocajanju napustio ono mjesto i došao kuci. To je moja povijest. Sada te molim, pomozi mi u mome jadu! Tada ona podigne svoju glavu prema meni i rekne: 34
Pripovijest o Azizu i Azizi — Dragi braticu, cak ako bi ti zahtijevao moje oko, ja bih ga sebi za tebe išcupala ispod ocnoga kapka. Ja ne mogu drugacije, ja moram pomoci tebi k tvojemu i njoj k njezinomu cilju. Jer znaj, ona je raspaljena ljubavlju prema tebi kao što si i ti prema njoj! — Kako zapravo treba objašnjavati njezine znakove? — upitam ja'Aziza odgovori: —
Da si ti sam kod nje toliko vrijedan koliko njezina duša u us
poredbi s njezinim tijelom, i da je ona cvrsto odlucna, da se s to bom pojebe, oznacila je time što je palac gurnula u usta. Rubac oz nacuje pozdrav zaljubljene ljubljenomu, list je znak za to, da njezi na duša posve ovisi o tebi. Time meðutim, što je ta dva prsta stavi la na grudi izmeðu sisa, ona ti hoce reci: 'Doði ovamo nakon dva dana, ne bi li se moja patnja ublažila pri pogledu na tebe! Znaj naime, moj braticu, ona te ljubi, i vjeruje u tebe. Toliko ja daleko mogu tumaciti njezine znakove. Da, kada bih ja mogla slobodno ulaziti i izlaziti, tada bih vas ja cak brzo sjedinila i zakrilila vas sku
tom svoje haljine. Kada sam ja to od nje cuo' tako je nastavio mladic 'zahvalio sam joj se za njezine rijeci i sam u sebi reknem: —
Cekat cu dva dana.
Tako ja dakle ostanem dva dana kod kuce i nisam niti izlazio ni ulazio. Takoðer nisam niti jeo ni pio, nego sam položio glavu u krilo svoje sestricne, dok je ona mene tješila rijecima: —
Budi pribran i odlucan, imaj povjerenja i valjane srcanos
ti!'..." Tada primijeti Sehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 35
Ali kada je pocela
stoicetrnaesta noc
Sehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je mladic Tadž el-Mu-luku nadalje pripovijedao: 'Kada su dakle protekla dva dana, rekne mi moja sestricna: — Imaj povjerenja i ne izjedaj se! Odlucno odjeni svoju haljinu i otiði k njoj sukladno dogovoru! Zatim ona ode i izvadi mi nove haljine i namiriše ih mirisnim mirodijama. Ja se meðutim priberem, prikupim srcanosti i izaðem. I išao sam, sve dok nisam došao u onu ulicicu, i ondje sam neko vrijeme sjedio na klupi. I gle sada, prozor se otvori, i ja je ugledam svojim ocima. Ali cim sam je ugledao, srušio sam se onesviješcen. Kada sam se zatim probudio, prikupim svoju snagu i sebi osokolim srce, i opet je pogledam. Samo mi je išcezla
svijest. Kako sam ja meðutim opet potom došao k sebi, ugledam u njezinoj ruci neko zrcalo i nekakav crveni rubac. I dok me je gledala, povukla je natrag rukav sa svoje podlaktice, raširila pet prstiju svoje jedne ruke i udarila se po grudima dlanom i petorma prstima. Zatim podigne obje svoje ruke i pridrži zrcalo izvan prozora. Nato uzme crveni rubac i vrati se s njime u sobu. Ubrzo opet doðe i pridrži rubac izvan prozora dolje prema ulici. Rubac triput spusti i podigne, zatim ga smota rukom i opet složi, tim što je nagnula glavu. Na37
Stoicetrnaestu noc posljetku se povuce, zatvori prozor i išcezne mojem pogledu, a da mi nije rekla nijednu rijec. Da, ona me ostavi sama u mojoj nedoumici. Jer ja ipak nisam znao, što mije bila naznacila. Tako sam ja ostao, sve dok nije nastala noc. Tek sam pred ponoc došao kuci i našao svoju sestricnu, kako je obraz oslonila o svoju ruku i kako joj iz ociju teku suze. I ona izgovori ove stihove: Sto me se tice koritelj, koji me za volju tebe grdi? Kako bi se moglo imati utjehe zbog tebe, ti tako nježna grano? O lice, koje si mi zarobilo srce i zatim se okrenulo od mene, Kod tebe nema nikakvo pribježište ljubav od 'Udhrine14 vrste! Svojima turskim pogledima ti ranjavaš srca, Kako nikada oštra sjeciva ne zadaju neprijatelju rane. Ti si na mene natovarila ljubavno breme. Alija jadnik, Ja nemam dovoljno snage cak ni za nošenje košulje! Da, ja sam proplakao krvlju, kada su moji koritelji rekli: Iz tvojih ti najmilijih ociju smrtno prijeti mac. O kad bi ipak bilo moje srce poput tvojega srca, ali jao, Usko poput tvojega vitkog tijela mije moje tijelo izjedeno. Ti imaš, gospodarice, za tu ljepotu jednog strazara, Koji je krut prema meni, jednoga cuvara, koji nijece blagost. 14 'Udhra je arapsko pleme: "I moje su pleme oni Asra, koji umiru, ako ljube" (Heine, Der Asra). 38
Pripovijest o }Azizu i Azizi To je lažno, ako tko kaže, daje sva ljepota u Jusufu15 — Koliki su mnogi Jilsufi sjedinjeni u tvojoj ljupkosti!
Ja se trudim cak vrlo, da izbjegnem tvoj pogled, Iz straha pred ocima uhoda. Kakva muka puna patnji! Kada sam ja cuo te stihove, poraste moja patnja, i umnoži se moja tuga, tako da sam se spustio na pod u jednome kutu kuce. Tada meðutim ona pohita k meni, podigne me, svuce mi gornje haljine i svojim mi rukavom posuši lice. Zatim me upita o tome, što mi se dogodilo. I ja joj ispricam sve, što sam doživio. Tada ona rekne: -
Dragi braticu, znak rukom i petorma prstima oznacuje, da ti
trebaš doci nakon pet dana. Da je meðutim pokazala zrcalo, spu štala i dizala crveni rubac, naginjala glavu kroz prozor, to oznacuje: Cekaj kod licioceva ducana, dok ne doðe k tebi moj glasnik. Kada sam ja cuo njezine rijeci, tada plane vatra u mojemu srcu i ja uzviknem: -
Tako mi Allaha, draga sestricno, ti imaš pravo s tim tuma
cenjem. Jer ja sam u ulicici bio vidio jednoga židovskog licioca. Ja ponovo briznem u plac, ali moja sestricna rekne: -
Saberi se i budi cvrsta srca! Gledaj, drugi bivaju godinama
izjedani ljubavnim žarom i strpljivo podnose svu tu vatru strasti. Ti meðutim imaš cekati samo jedan jedini tjedan. Zašto si onda tako nestrpljiv? Tako me je ona tješila rijecima, i zatim mi je donijela jelo. Ja uzmem zalogaj i htjednem ga pojesti. Ipak mi to nije bilo moguce, da, jelo i pice su mi se odupirali, cak mi je pobjegao takoðer slatki san. Sada je moja boja postala blijedom, a moja je ljepota išceznu-la. Jer ja prije toga nisam još nikada bio ljubio, niti kušao vatru Jusufje biblijski Josip, koji je važio kao prauzor svake ljepote. 39
Stoicetrnaesta noc strasti — to je bilo prviput! Bio sam bolestan, a i moja je sestricna poradi mene bila bolesna. I ona mi je pocela pripovijedati o sudbinama vjerno zaljubljenih, kako bi me utješila, svaku noc, sve dok ne bih zaspao. Ako bih se zatim probudio, našao bih je da je za volju mene bila ostala budnom i da su joj suze tekle preko obraza. To je
stanje potrajalo, dok nije proteklo pet dana. Tada moja sestricna ode, ugrije za mene vodu i njome me opere. Zatim mi obuce moje najbolje haljine i rekne mi: - Otiði k njoj! Neka Allah ispuni tvoju želju i neka ti ostvari ono, oko cega se ti kod svoje ljubljene trudiš! Tako ja odem i hodao sam, sve dok nisam došao do ulaza u ulicicu. Bila je to subota, i stoga sam našao, da je liciocev ducan bio zatvoren. Ondje sam sjedio, dok nije odjeknuo poziv na popodnevnu molitvu, dok nije izblijedjelo Sunce, dok nije bilo pozvano na molitvu o zalasku sunca, da, dok nije pocela noc, a da nisam primijetio nijednoga znaka od nje, niti cuo od nje ijedan glas ili ijednu vijest. Tada se prestrašim za svoj život, kako sam sjedio tako sam, te ustanem, i uputim se poput nekog pijanca, sve dok nisam došao kuci. Cim sam ušao, ugledam svoju sestricnu 'Azizu: ona je tu stajala i držala se jednom svojom rukom za klin, koji je bio zabijen u zid, a drugu je ruku bila položila na svoje grudi. Otimali su joj se iz grudiju duboki uzdasi, i ona mi izgovori ove stihove: Bolna cežnja za zavicajem Arabljanke16, koja daleko od svojega plemena Stenje od cežnje za vrbama i mrcama Arabije, Kada ona boravi kod skupine putnika i njoj patnju Daruje kroz gostinsku vatru, suze kroz hladno pice — 16 Pod Arabljankom se ovdje misli na Beduinku. 40
Pripovijest o 'Azizu i 'Azizi Ona ne može biti vecom od boli moje ljubavi!... Moj meðutim dragi samo misli, da sam ja nešto skrivila. Kada je svršila, okrene se prema meni i pogleda me. Zatim obriše svoje suze i moje svojim rukavom, osmjehne mi se i rekne: — Moj dragi braticu, Allah ti dopustio da uživaš ono, što ti je on dao! Ali zašto ti nisi kroz noc ostao kod svoje ljubljene i na njoj utišao svoju želju? Kada sam ja to cuo, udarim je nogom u grudi. Ona meðutim padne na estradu, a njezino celo pogodi o njezin brid, gdje je bio zabijen neki klin. Taj joj se zabije u celo. Kada sam je zatim pogledao, vidio sam, da joj preko rasjecena lica curi krv.'..." 41 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je mladic Tadž el-Mu-luku nadalje pripovijedao: 'Kada sam ja svoju sestricnu udario nogom u grudi, ona je pala na brid estrade, i tu joj se u celo zarije klin, tako da joj je iz rasjecena lica potekla krv. Nato ona ušuti i ne rekne više nijedne rijeci. Ali se ubrzo podigne, spali ranu užarenim stijenjkom za sumpore -nje, stavi si oko nje zavoj i opere krv, koja je poprskala sag. Kao da se ništa nije dogodilo, ona mi priðe nasmiješena lica i blagim mi glasom rekne: —
Tako mi Allaha, dragi braticu, ja nisam izrekla te rijeci zato,
da bih se tebi ili njoj podrugivala. Bila sam mucena glavoboljom, i vec mije bilo na pameti da si pustim krv. Sada su mi meðutim glava i celo postali laki. Ispripovijedaj mi dakle, kako si danas prošao! Tada joj ja ispricam sve, što mi se toga dana dogodilo od djevojke. Nakon što sam ja bio izgovorio, zaplakao sam. Ali ona rekne: —
Dragi braticu, cuj veselu vijest, da ceš ti postici svoj cilj i svo
ju nadu vidjeti ispunjenom. Jer gledaj, to je bio znak, da te je ona uslišila. A svojim te izostankom ona hoce samo staviti na iskušenje, da bi saznala, jesi li ti u ljubavi prema njoj ustrajan i iskren ili nisi. 43
Stoipetnaestn noc Sutra samo opet otiði k njoj na isto mjesto kao i prije, i gledaj, kakav ce ti dati znak. Sada je tvoja radost blizu, i tu je tvojoj tuzi kraj! Takvim me je rijecima ona pokušavala utješiti u mojoj boli, ali se moja duboka srdžba samo još više povecala. Zatim mi donese jelo. Ali ja ga udarim nogom, tako da su se zdjele razletjele na sve strane, i ja uzviknem:
-
Svatko, tko ljubi, je obuzet nekom mahnitošcu! Jelo ga ne
privlaci, san ga ne krijepi! —
Tako mi Allaha — rekne moja sestricna 'Aziza — dragi bra
ticu, to su zbilja znakovi ljubavi. U suzama je skupila krhotine zdjela, otrla razbacano jelo i opet sjela, da sa mnom caska, dok sam se ja molio Allahu, da htjedne odmah biti jutro. Kada je zatim svanulo jutro i kada se svijet razvedrio njegovom svjetlošcu i sjajem, ja sam odjurio k njoj. Žurno sam ušao u onu ulicicu i sjeo na onu klupu. I gledaj sada, prozor je bio otvoren, i ona smijuci se pruži glavu van. Zatim išcezne, ali se ubrzo vrati sa zrcalom, nekom kesom i loncem za cvijece punim zelenoga bilja, dok je u drugoj ruci nosila svjetiljku. Prvo, što je ucinila, bilo je, da je zrcalo uzela u ruku i stavila ga u kesu, zatim ju je svezala i bacila je u sobu. Zatim je pustila svoju kosu da joj padne preko lica, svjetiljku jedan trenutak stavila na bilje, a zatim je sve zajedno pokupila, s time otišla i zatvorila prozor. Ali je moje srce bilo rastrgano od toga jada, od njezinih znakova, koji su bili tako tajanstveni, i njezinih nagovješcivanja, kod kojih nije bila rekla nijednu rijec. Stoga se uvecala moja strast, i sve je jacom bila divlja snaga moje ljubavi. Ali sam se ja opet vratio, sa suzama u ocima i ožalošcena srca, sve dok nisam ušao u kucu. Ondje ugledam svoju sestricnu kako sjedi lica okrenuta zidu. Njoj je dakako srce gorjelo od jada, žalosti i ljubomore, ali je ona svoju samozatajnu ljubav držala skrivenom, i ništa mi nije odavala o svojim osjecajima, jer je vidjela divlju oluju strasti koja je bješnjela po mojemu srcu. No kada sam je pogledao, ugledao sam na njezinoj glavi dva zavoja, jedan preko rane na njezinu celu, drugi preko njezina oka, koje ju je boljelo od žestokoga plakanja. Ona se zaista nalazila u najdubljoj bijedi, i u suzama je izgovarala ove stihove: 44
Pripovijest o Azizu i Azizi Brojim sve te noci, brojim ih noc na noc. Nekoc sam, a da nisam brojao noci, provodio život. Vi moji prijatelji, zbilja, nikada to ne mogu shvatiti, StojeAlldh odlucio s Leilom17, niti stoje On meni namijenio. On je Leilu odredio jednomu drugomu, meni je dao ljubav prema njoj: Sto bi bilo drugo osim Leile, što bi mi još pricinjalo boli? Kada je svršila, pogledala je prema meni. Ali dok me je gledala, plakala je. Zatim posuši svoje suze i priðe k meni. Ali u svojoj ljubavnoj boli nije uzmogla izgovoriti nijednu rijec. Još je cijelo neko vrijeme nastavila šutjeti, zatim pocne: njome!
Moj dragi braticu, izvijesti me, kako si ovaj put prošao s
Kada sam joj sve ispricao, ona rekne: -
Strpi se, jer vrijeme je vašeg tjelesnog sjedinjenja zaista tu, a
ti si blizu ispunjenju svojega nadanja. Znak, koji ti je ona dala zrca lom, i kako ga je turnula u kesu, oznacuje, neka ti ushtjedneš pricekati do Sunceva smiraja. Daje pustila da joj kosa padne preko lica, znaci: Kada se približi noc i duboka se tama spusti preko svjet losti dana, tada doði. A znak, koji ti je dala loncem za cvijece i zele nilom u njemu, oznacuje: Kada doðeš, uði u vrt, koji leži iza ulicice. Njezin ti meðutim znak svjetiljkom kazuje: Kada uðeš u vrt, pro duži dalje, i gdje ugledaš svjetiljku da svijetli, uputi se onamo i pod njome sjedni. Pricekaj me, jer ljubav ce mi prema tebi oduzeti život! 17 Leila je postalo uobicajenim imenom za ljubljenu, prema dvije arapske ljubavne pripovijesti. 45
Stoipetnaesta noc Kada sam cuo te rijeci svoje sestricne, ja u prekomjernosti strasti kriknem i reknem: -
Koliko ceš mi ti još dugo davati obecanja? Koliko još cesto
ja moram odlaziti k njoj, a da ne postižem svoj cilj i da ne nalazim nikakav istinski smisao u tvojim tumacenjima? Tada se moja sestricna nasmije i odgovori: -
Samo još toliko dugo ti moraš cekati, dok ne proðe ostatak
ovoga dana, dok ne mine svijetli dan i dok noc sve ne obavije svo jom tamom. Tada ce ti dakako pasti u dio sjedinjenje, i tvoje ce na de biti ispunjene. Te su rijeci istinite i bez laži!
Zatim ona izgovori ova dva stiha: Samo puštaj dane uvijek odžuriti, U kuce briga ne ulazi! Poneki se cilj pojavljuje još u daljini — Ipak je blizu tvoje veselje. Zatim mi ona priðe i pocne me tješiti blagim rijecima. Ali se nije usuðivala približiti mi se s jelima, jer se bojala, da cu se ja razgnjeviti, a u tišini se nadala, da cu ja svoju naklonost okrenuti prema njoj. Tako ona dakle nije ucinila ništa drugo, osim što je s mene svukla gornje haljine. Zatim je rekla: -
Dragi braticu, sjedni, ja cu te razonoditi, da se ti tijekom vre
mena sve do veceri utješiš! Ako tako ushtjedne Allah Uzvišeni, ti ceš se nalaziti kod svoje ljubljene, tek što pocne noc. Ja meðutim nisam na nju obracao pažnju, nego sam samo cekao na dolazak noci i rekao: -
Ah, Gospode, daj ipak da brzo bude noc! Kada je zatim nastala noc, moja sestricna gorko zaplace i dadne mi zrnce cistog mošusa s rijecima:
46 /
Pripovijest o Azizu i Azizi -
Dragi braticu, uzmi ovo zrnce u usta. Pa kada se tvoje tijelo
sjedini s tijelom tvoje ljubljene, i kada ti ispuniš svoju žudnju i ona tebi ostvari tvoju želju, Tada joj izrekni ovaj stih18: O vi zaljubljeni, tako vam Allaha, kažite: Ako ga ljubav satire, što da covjek ucini? Zatim me ona poljubi i obveze me obecanjem, da cu njoj reci taj stih, tek kada budem od nje odlazio. —
Slušam i pokoravam se! — odgovorim ja.
Potom se ja uputim o smiraju dana i hodao sam, sve dok nisam došao do tog vrta. Njegova sam vrata našao otvorena, a kada sam u njega ušao, ugledam u daljini neku svjetlost. Poðem prema njoj, i kada sam dospio do nje, ondje naðem veliku natkrivenu sjenicu. Na njoj je bila kupola od bjelokosti i ebanovine, sa cije je sredine visjela svjetiljka. Pod je sjenice bio prekriven svilenim sagovima, koji su bili protkani zlatom i srebrom, a pod svjetiljkom je stajala velika goruca svijeca na zlatnom svjecnjaku. U sjenici se nalazio takoðer zdenac sa šadvrvanom19, koji je bio urešen svakojakim slikama. A pokraj njega je stajao stol, preko kojega je ležao svileni ubrus, kraj njega veliki vrc od porculana, koji je bio napunjen vinom, i jedan kristalni pehar sa zlatnim
ukrasima, a pokraj svega je ležala velika srebrena plitica, koja je bila pokrivena poklopcem. Ja je otkrijem i na njoj ugledam sve vrste voca, smokve, narove, grožðe, narance i limunove. Izmeðu svega je ležalo raznovrsno mirisno cvijece, ruže, jasmini, mrcini cvjetovi, eglantine20, narcisi i mnoge druge miomirisne biljke. Tim sam mjestom bio posve osvojen, i obraðujem se u najvecoj mjeri, i od mene uzmaknu jad i patnja. Ipak na tome mjestu ne naðem ni jedne jedine žive duše.'..." Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 18
Stihovi se naime sastoje od po dva polustiha.
19
Vodoskokom.
20
Osobita vrsta mirisnih divljih ruža.
47
Ali kada je pocela
stoišesnaesta noc 3 SIS
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je mladic Tadž el-Mu-luku nadalje pripovijedao: 'Tim sam mjestom bio posve osvojen, i bio sam se u najvecoj mjeri obradovao. Ali na tome mjestu nisam našao niti jedne jedine žive duše, niti sluge, niti sluškinje, niti ikoga, tko bi se brinuo za te stvari ili sve to cuvao. Tada u sjenici prisjednem, kako bih išcekivao dolazak svoje iznad svega najdraže, sve dok nije protekao prvi nocni sat. Zatim je protekao drugi sat, treci sat, ali ona još uvijek nije dolazila. Tada me spopadne neizdrživa glad. Jer ja dugo vremena u svojoj žestokoj strasti nisam bio dotakao nikakva jela. Sada meðutim, kada sam vidio to mjesto i spoznao, da je moja sestricna u tumacenju znakova moje ljubljene govorila istinu - jer sam
našao mir — tu osjetim neizdrživu glad. Takoðer su mirisi jela, koja su ležala na stolu, probudili moju želju, kada sam bio prispio onamo i kada se moja duša primirila glede sjedinjenja s ljubljenom. Tako dakle silno poželim jesti, priðem stolu, dignem ubrusni pokrov i naðem na njemu veliku zdjelu od porculana: na njoj su ležale cetiri pržene i dobro zacinjene kokoši. Oko zdjele su se nalazila cetiri tanjura, jedan s turskim medom21, drugi s narovim 21 Turskim se medom naziva ovdje halva (alva). 49
Stoišesnaesta noc zrnjem, treci s baklavama, cetvrti s medenim pecivom.To što je ležalo na tim tanjurima je bilo dijelom slatko, dijelom kiselo. Sada ja pocnem jesti. Uzmem od medenog peciva i komad mesa. Zatim prijeðem na baklave i pojedem od toga onoliko puno, koliko sam bio u stanju. Nato se dadnem na turski med i pojedem odatle jednu, dvije, tri ili cetiri žlice, naposljetku još pojedem jednu kokoš i jedan zalogaj kruha. Sada je meðutim moj želudac bio pun, moji udovi omlitavjeli, i ja postanem tako pospan, da više nisam mogao ostajati budnim. Nakon što sam si oprao ruke, oslonim svoju glavu na jastuk, i svlada me san. Što mi se poslije toga dogaðalo, o tome ja nisam ništa primijetio. Probudio sam se opet, kada je po meni žegao suncev žar. Jer ja vec od prije više dana nisam kušao nikakva sna. Kada sam se meðutim probudio, našao sam na svome trbuhu soli i ugljena. Tada skocim na noge i stresem svoju odjecu, pogledam na desno i na lijevo, ali ne naðem nikoga. I otkrijem takoðer, da sam spavao na mramornom poplocenju bez pokrivaca. Sada sam bio u nedoumici i duboko ožalošcen. Suze su tekle preko mojih obraza, i posve me je obuzelo sažaljenje nad mojom sudbinom. Tako sam se uputio kuci, i kada sam onamo stigao, naðem svoju sestricnu, kako se udara rukom po grudima i lijeva suze poput olujnog pljuska. I pritom je izricala ove stihove: Od daleke zemlje puše Zefirov22 vjetar I svojim dahom raspiruje ljubav. Ti dragi Zefire, doði ipak k nama! Od udesa ima svoju sudbinu onaj, koji je zavolio. Ah, kad bismo mi mogli biti obuzeti ljubavlju, Onako kako se zaljubljen par tijesno preplece. 22 Grcki je Zephvros (lat. Zephyrus), anticka personifikacija boga vjetra, prvotno zapadni vjetar - zapadnjak. 50
Pripovijest o }Azizu i Azizi Allah mi brani, otkada je najdraži daleko, Život, kojemu namiguje životna radost. Ah, kada bih ja znala, je li njegovo srce poput mojega srca izjedano od ljubavnoga žara i boli!
Ali kada me je ugledala, ona brzo ustane, obriše svoje suze i obrati mi se blagim rijecima: —
Ah, moj braticu, Allah je tebi bio milostiv u tvojoj ljubavi, jer
ona, koju ti ljubiš, tebe takoðer voli, dok ja zbog rastanka s tobom placem i tugujem, i ti me još k tomu karaš i grdiš. Ali neka se Allah ne razgnjevi na tebe poradi mene! Zatim mi se nasmiješi lica puna predbacivanja i pomiluje me, svuce mi gornje haljine i raširi ih s rijecima: —
Tako mi Allaha, ovo nije miris onoga, koji se nauživao u ljub
ljenoj! Ispricaj mi dakle, kako si se proveo, dragi braticu! Tada joj ja ispripovijedam sve, što mi se dogodilo. Ali se ona po drugiput osmjehne puna predbacivanja i rekne: —
Ah, moje je srce puno patnje. Ali tko cini nažao tvojemu sr
cu, taj ne bi smio živjeti! Ta se žena ponaša vrlo obijesno prema tebi. Tako mi Allaha, moj braticu, ja sam zaista u brizi za tebe zbog nje. Znaj dakle, o sine mojega strica, da sol mora oznacavati, da si ti utonuo u san i da si prema tomu nalik nekomu bljutavu jelu, od kojega se covjeku gadi, i da ti prvo trebaš biti posoljen, kako te že ludac ne bi opet iz sebe povracao. Jer ti doduše polažeš pravo na to, da pripadaš ljudima od prave i plemenite ljubavi. Ali je san ipak za ljubljenima zabranjen, te je tvoje polaganje prava na ljubav lažno. Samo što je njezina ljubav prema tebi isto tako lažna, jer te nije pro budila, kada je vidjela da ti spavaš. Kada bi njezina ljubav bila prava, tada bi te ona bila probudila. Znak s ugljenom meðutim oznacuje: Neka Allah ocrni tvoje lice, jer si lažno polagao pravo na ljubav. Ti si ipak samo jedno obicno dijete, i pamet ti je zabavljena 51
Stoišesnaesta noc samo jedeniem i pijenjem. To je tumacenje njezinih znakova. Allah te uzvišen
htio od nje osloboditi!
Kada sam ja cuo njezine rijeci, udarao sam se rukama po svojim grudima i uzvikivao: —
Tako mi Allaha, to je istina! Ja sam zbilja spavao, ali zaljub
ljeni nikada ne spavaju. Sam sam dakle griješio protiv sebe! Što mi je moglo biti štetnije od jedenja i spavanja? Sto ja sada moram uciniti? Ja dakle pocnem glasno plakati, i reknem svojoj sestricni: —
Savjetuj mi nešto, što ja mogu uciniti! Smiluj se nada mnom,
kako bi se Allah nad tobom smilovao! Inace ja moram umrijeti. Moja me je sestricna strasno ljubila'..." 52 Tada primijeti Sehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela stoisedamnaesta noc #$W$ W W W!? W$ WWWWWW$'Q'®
i °o° I
Sehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je mladic Tadž el-Mu-luku nadalje pricao: 'I ja sam rekao svojoj sestricni:
-
Savjetuj mi nešto, što ja mogu uciniti! Smiluj se meni, da bi
se Allah tebi smilovao! Inace ja moram umrijeti. Moja me je sestricna strasno ljubila, i tako ona odgovori: —
Od srca rado! Ipak, moj dragi braticu, ja sam ti vec više puta
rekla: Kada bih ja mogla slobodno ulaziti i izlaziti, tada bih vas ja oboje cak vrlo brzo sjedinila i zakrilila vas skutom svoje haljine. Ja sve to cinim za tebe samo zato, da bih tebi bila na usluzi. Ako tako ushtjedne Allah Uzvišeni, ja cu uložiti najveci napor, kako bih vas oboje sjedinila. Sada poslušaj moju rijec i slijedi moju uputu: otiði još jedanput na isto mjesto i ondje cekaj. Kad nastane vecer, tada opet sjedni u sjenicu, u kojoj si bio. Ali cuvaj se, da ništa ne jedeš od tih jela. Jer jelo cini covjeka pospanim. Budi na oprezu, da ne zaspeš! Jer ona ce k tebi doci, tek nakon što protekne cetvrtina no ci. Allah te štitio od njezina lukavstva! Kada sam ja cuo njezine rijeci, obraðujem se i pocnem se moliti Allahu, neka bi brzo bila vecer. Cim se smracilo, ja htjednem otici. Tada mi rekne moja sestricna: 53
Stoisedamnaesta noc — Kada se sjedine vaša tijela, tada joj izreci onaj stih, koji sam ti ja prije bila imenovala, ali tek u onom trenutku, kada se budeš s njome opraštao. — Od srca rado! — odvratim ja. Pošto sam zatim otišao i došao do vrta, naðem prostor opet onako ureðen, kako sam ga prije toga vidio. Ondje je bilo, što se samo poželjeti može od jela i pica, od mirisnog cvijeca i poslastica i tomu slicnih stvari. Ušao sam u sjenicu i udisao u sebe miris jela. Tada mi se smagne za njima, ali se ja više puta oduprem iskušenju, da ih dodirnem, sve dok naposljetku nisam više bio u stanju. I tako dakle priðem stolu i podignem pokrivac: opet sam našao zdjelu s kokošima i oko nje cetiri tanjura sa jelima svakojake vrste. Uzmem od svega po jedan zalogaj, a od turskoga meda uzmem onoliko mnogo, koliko mije prijalo; takoðer sam izjeo komad mesa i napio se od šerbeta. Taj mi se veoma svidio, i žlicimice sam odatle uzimao sve više, sve dok se nisam
zasitio i dok moj želudac nije bio pun. Nato mi se pocnu spuštati kapci, ja uzmem jastuk i stavim ga pod svoju glavu, tim što sam u sebi pomislio: —
Samo cu se nasloniti, a da ne zaspem.
Ipak sam meðutim zaklopio oci i zaspao. Tek kada se popelo sunce, opet se probudim. Tada na svome tijelu naðem koštanu kocku, štap za tab, košcicu nezrele datulje i sjemenku rošcica. Ali u prostoru nije bilo sagova, niti je inace u njemu bilo necega, i on je izgledao, kao da ni predhodnoga dana ondje uopce nije bilo nicega. Ja skocim na noge, sve sa sebe otresem, i gnjevno odem odatle, sve dok nisam došao kuci. Ondje zateknem svoju sestricnu, kako provaljuje u uzdisaje i govori ove stihove: Tijelo kopni, a srce je ranjeno, i niz obraze struji poplava suza. Ljubljeni je nepristupacan, i ipak — Sve što cini ljepota, to je takoðer dobro. 54
Pripovijest o 'Azizu i Azizi Ti si, braticu, moje srce ispunio patnjom, Moje je oko zbog suza zavijeno u bol. Zatim sam ja grdio svoju sestricnu i psovao je, sve dok se nije rasplakala. Ipak ona obriše svoje suze, priðe mi, poljubi me i htjed-ne me pritisnuti na svoje grudi, dok sam se ja od nje odmicao i sam sebi predbacivao. - Dragi braticu - rekne ona - cini se, da si ti takoðer ove noci spavao! - Da - odgovorim ja - ali kada sam se probudio, našao sam jednu kocku od kosti, jedan štap za tab, košcicu nezrele datulje i jednu sjemenku rošcica. I ja ne znam, zašto je ona to ucinila. Zatim ja udarim u plac i okrenem se k njoj s rijecima: —
Objasni mi ipak, što ima znaciti to njezino cinjenje. Reci mi,
što ja trebam ciniti, i pomozi mi u mome jadu! -
To cu ja od srca rado uciniti! - odgovori ona. - Kocka od
kosti i štap za tab, koje ti je stavila na grudi, trebaju ti reci: Ti si tu, ali je tvoje srce daleko. A to je, kao kad bi ti rekla: Takva nije lju bav. Stoga ti sebe ne ubrajaj meðu zaljubljene! Košcicom ti nezrele datulje daje do znanja: 'Da si ti zbilja zaljubljenik, tada bi tvoje srce bilo raspaljeno strašcu, i ti ne bi znao za milinu sna.' Jer datulja je
prispodoba slatke ljubavi, koja srce ispunjuje žarkom vatrom. No sjemenka rošcica objavljuje, da je srce zaljubljenikovo postalo umorno. I ona ti kazuje: Podnesi naš rastanak sa strpljenjem jed noga Joba! Kada sam ja od nje cuo to tumacenje, tada planu ognjevi u mome srcu, i porastu boli u mojoj duši. Ja glasno kriknem: —
Allah mi je poslao san, jer sam ja pravo dijete nesrece!
Zatim joj reknem: —
Draga sestricno, Ako ti je vrijedan moj život, pribavi mi ne
ko sredstvo, kako bih ja mogao dospjeti do nje! 55
Stoisedamnaesta noc Ona u suzama odgovori: -
O 'Aziz, ti sine mojega strica, gledaj, moje je srce teško od
tuge, i ja jedva mogu govoriti. Ali otiði veceras opet na ono mjesto i cuvaj se da ne zaspeš, zatim ceš postici svoj cilj. To je moj savjet, i s time ti Allah pomogao! Ja na to reknem: -
Ako tako ushtije Allah, danas necu zaspati. Ucinit cu samo
ono, što mi ti nalažeš. Sada ode moja sestricna i donese mi jela s rijecima: -
Sada se najedi do sita, kako poslije toga ne bi više na to mis
lio! Tako se ja do sita najedem. Pa kada je nastala vecer, izvadi moja sestricna jednu raskošnu haljinu, koju navuce na mene. Pri tome me pusti da se zakunem, da cu djevojci reci spomenuti stih, pa me još jednom opomene, neka ne zaspem. Zatim je ja napustim i uputim se prema vrtu, uðem u onu sjenicu i neprestano sam
gledao samo u vrt. Pri tome sam sebi prstima držao oci otvorenima i glavom pokretao ovamo i onamo, dok je noc postajala sve tamnijom.'..." 56 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
stoiosamnaesta noc .-a ®®®%w®wwwwi2®wwwwwq'Q'®'s' *d0 §§8 C
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je mladic Tadž el-Mu-luku nadalje pripovijedao: 'Došao sam u vrt, ušao u onu sjenicu i stalno sam gledao samo u vrt. Pri tome sam si prstima držao oci otvorenima i pokretao glavom ovamo i onamo, dok je noc postajala sve tamnijom. Naposljetku postanem od bdijenja gladnim, i jer me je salijetao miris jela, moja glad postane još žešcom. Tako dakle ja pristupim stolu, skinem ubrusni pokrivac, i pojedem od svakoga jela po jedan zalogaj, k tomu jedan komad mesa. Zatim uzmem vrc s vinom i u sebi pomislim: -
Popit cu samo jedan pehar.
Njega ja i ispijem. Ali sam zatim ispio i jedan drugi i jedan treci, sve dok ih u cijelosti nije bilo deset. Tada me zapahne dašak vjetra, i ja padnem na pod poput nekoga ubijenog bojovnika. Tako sam ostao ležati dok nije nastalo jutro. Kako sam se meðutim probudio, naðem se izvan vrta, s jednim oštrim bodežom i jednom
okruglom željeznom plocicom na grudima. Dršcuci od uzbuðenja uzmem oboje i poðem s time prema kuci. Ondje zateknem svoju sestricnu, kako se tuži: -
Zbilja, ja sam u ovoj kuci bijedna i puna žalosti. Jer ja ne
mam nijednoga pomocnika osim suza! 57
Stoiosamnaesta noc Ali tek što sam ušao, padnem svom dužinom na pod. Pritom bacim iz ruke nož i plocicu i utonem u nesvijest. Kada sam iz svoje nesvijesti opet došao k svijesti, ispripovijedam joj, što mi se dogodilo, i uzviknem: -
Gledaj, ja ipak nisam postigao svoj cilj! I kada je vidjela moje strasne suze, ona se još dublje ražalosti i rekne mi: -
Ja sa svojom opomenom, da ne spavaš, nemam nikakva us
pjeha. Jer ti nisi poslušao moj savjet, i tako ti moje rijeci ništa ne ko riste. Nato joj ja reknem: -
Ja te molim za volju Allaha, objasni mi znak s nožem i ok
ruglom željeznom plocicom! Ona odgovori: - Okruglom željeznom plocicom ona ukazuje na svoje desno oko, i ona, zaklinjuci se njime, izrice ovu zakletvu: Tako mi Gospodara Svjetova i mojega desnog oka, ako se ti još jedanput vratiš i zaspeš, tada cu te ja ubiti ovim nožem! Stoga sam ja zabrinuta za tebe, dragi braticu, zbog njezine podmuklosti, i moje je srce puno žalosti poradi tebe. Ja sada ne mogu više ništa reci. Ako ti sam sebe dovoljno dobro poznaješ, da budeš siguran, da pri svome povratku k njoj neceš zaspati, onda opet otiði i cuvaj se da ne zaspeš. Zatim ceš postici svoj cilj. Ako meðutim — znajuci, da ceš pri svome povratku k njoj ipak opet kao obicno zaspati - unatoc tomu odeš k njoj i utoneš u san, tada ce te ona ubiti. - Sto ja sada trebam ciniti? — reknem ja. — Draga sestricno, ja te molim za volju Allaha, pomozi mi u toj nevolji! - To cu ja od srca rado uciniti — dadne ona kao odgovor — da, ako ti poslušaš moje rijeci i slijediš moju uputu, tada ceš ti svoju želju vidjeti ispunjenom.
Tada ja uzviknem: -
Zbilja, ja cu poslušati tvoje rijeci i slijediti tvoju uputu.
58
Pripovijest o 'Azizu i Azizi —
Kada bude vrijeme za odlazak, ja cu ti to reci - rekne ona i
privuce me na svoje grudi. Zatim me položi na postelju i pocne me trljati tako dugo, dok me nije savladao umor i dok nisam utonuo u dubok san. Zatim je uzela lepezu, sjela mi uz glavu i hladila moje lice, sve do smiraja dana. Pošto sam se ja probudio, našao sam je kako mi s lepezom u ruci sjedi uz glavu — uplakanu i haljina poškropljenih vlastitim suzama. Cim je vidjela, da sam ja budan, obrisala je svoje suze i donijela mi nešto za jelo. Ja sam to htio odbiti, ali ona rekne: —
Nisam li ti rekla, da me moraš slušati? Zato dakle jedi!
Ja sam jeo i nisam joj se opirao. Pri tome mi je davala zalogaje u usta, a ja sam žvakao, sve dok nisam bio sit. Zatim mi je dala da pijem cicimakov šecerni23 šerbet, oprala mi ruke, obrisala ih ubrusom i poškropila me ružinom vodom. Ja osvježen sjednem kraj nje. Kada je sada ubrzo pao mrak, obuce mi ona moje haljine i rekne: —
Dragi braticu, bdij cijele noci, nemoj spavati! Jer ce ona u
ovoj noci doci k tebi tek pred jutro. Ako tako ushtjedne Allah, ti ceš se nocas napokon s njome sjediniti. Nemoj meðutim zaboravi ti moj nalog! Zatim ona provali u suze, i bilo mi je zbog nje bolno u srcu, jer je ona tako jako plakala. Na moje pitanje: —
Kakav je to nalog, koji si mi ti dala?
Ona odgovori: —
Kada se budeš od nje opraštao, reci joj onaj stih, koji sam ti
ja prije imenovala. Ja poðem obradovan, uputim se prema vrtu i uðem u sjenicu. Buduci da sam se bio zasitio, sjedio sam i bdio, sve dok nije prošla
23 Odreðenje šecerni nije suvišno, jer se šerbet može praviti i od meda. Ovdje je naravno posrijedi šecer od šecerne trske. Cicimak - Ziziphus iuiuba ili Z. sativus - je zapravo indijska srdovnica ili žižula. 59
Stoiosamnaesta noc jedna cetvrtina noci. Ali mi se noc ucinila tako dugackom kao godina. Pa ipak sam ostao budnim, sve dok nisu protekle tri cetvrtine noci i dok nisu vec zakukurikali pijetlovi. Tada me spopadne žestok osjecaj gladi, jer sam tako dugo bio bdio. I tako ja priðem stolu, i jeo sam, dok nisam bio sit. Vec mi je glava postala teškom, i upravo sam htio zaspati, kad li odjednom primijetim u daljini kako dolazi neko svjetlo. Odmah skocim na noge, operem si ruke i usta i priberem se. I u sljedecem trenutku doðe ona sa deset sluškinja. U njihovoj je sredini ona izgledala kao Uštap meðu zvijezdama, a nosila je raskošnu zelenosvilenu odjecu, na kojoj se nalazilo tkanje od crvenoga zlata. Ona je bila, kao što kazuje pjesnik: Gorda je ona prema zaljubljenicima, u svojima zelenim haljinama, Lelujavima, i s kosom, koja se slobodno spušta. Ja je upitam: 'Kako se ti zoveš?' Ona rekne: 'Ja sam ljepotica, Koja srca svih zaljubljenika spaljuje užarenim žeravicama.' Ja joj se potužim, što ja sve trpim u svojoj žarkoj ljubavi. Ona rekne: 'Ti se žališ stijeni, a o tome nisi ništa znao.' Tada ja uzviknem: 'Ako je tvoje srce stijena, tada znaj: Allah je dopustio da iz stijene iskace najbistrija izvorvoda.' Kada me je ona ugledala, smiješeci se rekne: - Kako to biva, da si ti budan i da nisi dopustio da te svlada san? No, buduci da si tijekom cijele noci ostao budnim, ja znam, da si ti jedan istinski zaljubljenik. Jer po tome se prepoznaju zaljubljenici, što oni nocima bdiju u mukama koje im donosi sa sobom njihova cežnja. 60
Pripovijest o Azizu i Azizi Potom se ona okrene sluškinjama i dadne im neki znak. Te se udalje. Ali mi ona sama priðe, povuce me na svoje grudi i pocne me ljubiti. Takoðer ja pocnem ljubiti nju, i ona je sisala moju gornju usnu, dok sam ja sisao njezinu donju usnu. Zatim ja položim ruku na njezine slabine i pocnem je milovati. I ubrzo smo oboje zajedno ležali na podu. Tada ona razveže svoje gace, koje joj skliznu sve do gležnjeva. Sada smo se poceli šaliti i grliti se, milovati i šaputati nježne stvari, gristi jedno drugo i prislanjati
trbuh o trbuh, i kretati se u obilasku oko Svete Kuce i njezinih stupova, sve dok njezini udovi nisu omlitavjeli, i dok ona nije klonula i bila ukradena svijetu. Zbilja, ta je noc bila radost za srce i utjeha za oko, kao što je o njoj rekao pjesnik: Najljepša noc, koju sam ja na svijetu proživio, bila je ona, U kojoj sam ja proboravio uz njezin pehar za njega i za njega. U njoj sam držao san daleko od svojih ociju. Ali sam zato Sastavljao njezine naušnice i grivne na njezinim gležnjevima. Tu smo tijesno zagrljeni ležali sve do jutra. Kada sam ja zatim htio otici, ona me zadrži s rijecima: - Cekaj, kako bih ti još nešto rekla!'..." Tada primijeti Sehrezad, da je pocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je zapocela po Kraljevu dopuštenju. 61
Ali kada je zapocela
stoidevetnaesta noc ##^W??W?W?W !? W? W?? W? W^^ 5g§ C
Šehrezad nastavi ovako: "Došlo mije do ušiju, o sretni Kralju, daje mladic Tadž el-Mu-luku nadalje pripovijedao: 'Kada sam ja htio otici, ona me zadrži s rijecima: —
Cekaj, kako bih ti još nešto priopcila i dala ti jedan nalog!
Tako ja dakle ostanem stajati, dok je ona razmotala jedan rubac, izvadila iz njega ovaj komad lanenog platna i preda mnom ga raširila. Nato ja ugledam sliku gazela, kakve se ovdje prikazuju. U najvecem je cuðenju uzmem. I nakon što sam se s njome dogovorio, da cu svake noci dolaziti k njoj u onaj vrt, otiðem vrlo obradovan. U svojoj sam se meðutim radosti zaboravio podsjetiti na onaj stih, koji mi je naložila moja sestricna. Jer kada mi je moja ljubljena dala laneno platno, rekla mi je: —
To je rad moje sestre.
Na moje pitanje: - Kako se onda zove tvoja sestra? Ona odgovori: - Ona se zove Nur el-Huda. To laneno platno brižljivo cuvaj! Nato sam joj ja rekao zbogom, i u najvecoj sam mjeri obradovan otišao od nje. Sada sam se dakle uputio kuci, ušao k svojoj 63
Stoidevetnaesta, noc sestricni i našao je gdje leži u postelji. Ali cim me je ugledala, ona se digne suznih ociju. Zatim mi priðe, poljubi me u grudi i upita: - Jesi li izvršio moj nalog i izrekao taj stih? - Zbilja - uzviknem ja - to sam zaboravio. Samo je slika ovih gazela ucinila da to zaboravim! I ja bacim pred nju komad lanenog platna. Zatim ona ponovo sjedne, ali se nije mogla više suzdržavati. Pustila je da joj suze slobodno teku i izgovorila ove stihove: Ti koji tražiš rastanak, polako! Ne dopusti da te zagrljaji obmanjuju. Polako! Nacin je udesa prevara: Sreca se mora primjeriti rastanku. Kada je svršila, ona me zamoli: -
Dragi braticu, daj mi taj komad lanenog platna! Ja joj ga dadnem. Pošto ga je ona uzela, raširila ga je i promatrala sliku na njemu. Kako je sada za mene ponovo došlo vrijeme da idem, moja mi sestricna rekne: -
Sada otiði, neka te prati mir! Ali kada se budeš od nje
opraštao, tada joj izreci onaj stih, koji sam ti ja prije imenovala, kojega se ti meðutim nisi sjetio, da joj ga izrekneš! Tada je ja zamolim da mi ga ponovi. I ona to ucini. Nato ja poðem prema vrtu i naðem djevojku gdje me ceka. Cim me je ugledala, ustala je, poljubila me i pustila me da pocivam na njezinim grudima. Zatim smo jeli i pili i jebali smo se, kao i predhodne noci. Kada je meðutim nastalo jutro, ja izreknem onaj 'Azizin stih: 64
Pripovijest o Azizu i Azizi 0
vi zaljubljeni, tako vam Allaha, kažite:
Ako ga ljubav satire, što da covjek ucini? Ali cim je ona to cula, njezine se oci preplave suzama, i ona rekne: On cuva svoju ljubav, vjerno cuva svoju tajnu 1
strpljivo ustraje u svemu, što god to bilo!
Ja si taj stih zadržim u pameti i sada sam bio veseo, što sam ispunio želju svoje sestricne. Zatim poðem kuci, ali kada sam ušao k 'Azizi, našao sam je na njezinoj postelji. Moja je mati sjedila do njezine glave i plakala nad njezinim jadom. Jedva da sam bio ušao, kada mi je moja mati doviknula: —
Propast na jednoga takvog bratica, kakav si ti! Kako si mo
gao napustiti svoju sestricnu u njezinome jadnom stanju, a da ne pitaš o njezinoj bolesti? Ali, kada me je moja sestricna ugledala, ona podigne svoju glavu, okrene je prema meni i upita me: — 'Aziz, jesi li joj rekao onaj stih, koji sam te bila naucila? — Dakako — odgovorim ja. - I kada ga je ona cula, zaplakala je i izrekla jedan drugi stih, koji sam si ja zadržao u pameti. Tada me ona zamoli, neka joj ga reknem. A kada sam to ucinio, ona žestoko zaplace. Zatim izgovori ova dva stiha: Kako on može cuvati ljubav, kada mu ona otima život, I kada mu se srce danomice rasprskava na tisucu komada? Jamacno je on tražio ispravnu strpljivost, ali nije našao ništa Nego samo jedno srce, koje se vazda hrva s mukotrpnom cežnjom!
65
Stoidevetnaesta noc I ona doda: - Kada ti opet kao obicno odeš k njoj, tada joj izreci ta dva stiha, koja si cuo. - To cu rado uciniti - odgovorim ja i odem zatim u uobicajeno vrijeme k njoj u vrt. Ondje sam s njome doživio, što nijedan jezik ne može opisati. Kada sam se meðutim spremio na odlazak, ja joj izreknem ona dva stiha. Ali njoj pri slušanju poteku iz ociju suze, i ona izgovori pjesnicku rijec: Ako mu se ne nudi snaga za cuvanje njegove tajne, Tada ja ne znam nikakav savjet za njega nego samo smrt! Nakon što sam si takoðer to zabilježio u sjecanje, otišao sam kuci. Ali kada sam ušao k svojoj sestricni, našao sam je kako leži onesviješcena, i svoju mater kako joj sjedi uz glavu. Cim je cula moj glas, ona otvori oci i klikne: - 'Aziz, jesi li joj rekao ona dva stiha? - Dakako — odgovorim ja. - I kada ih je ona cula, zaplakala je i izrekla jedan drugi stih. Taj sam joj stih ponovio. Kada ga je meðutim moja sestricna cula, ona iznova padne u nesvijest. Kada je zatim ponovo došla k sebi, ona izgovori ova dva stiha: Poslušala sam i pokorila se. Zatim sam umrla. Ponesi sada Od mene pozdrav njoj, koja mije ukrala ljubavnu srecu! Neka one, koji su sretni, raduje njihova sreca — Sirotoj je zaljubljenici ostao samo kalež gorke žuci! Kada je zatim opet nastala vecer, ja kao obicno odem prema vrtu. Ondje naðem djevojku kako me ceka. Sjeli smo, jeli smo i pili, 66
Pripovijest o 'Azlzu i Azizi uživali svoju srecu i spavali sve do jutra. A kada sam se ja spremio na odlazak, reknem joj one stihove, koje je bila izgovorila moja sestricna. Ali kada ih je cula, ona glasno krikne i zgrožena uzvikne: -
Jao, jao! Tako mi Allaha, ta koja je izrekla te stihove, je sada
mrtva! Zatim se ona rasplace i nastavi:
-
Ah, ta, koja je izgovorila te stihove, ona ti ipak nije bliska,
zar ne? Ja odgovorim: -
Ona je moja sestricna.
Tada ona uzvikne: -
Ti lažeš! Tako mi Allaha, kad bi ona bila tvoja sestricna, ti
bi nju isto tako volio kao ona tebe! Ti si nju ubio. Neka ti Allah dadne smrt onako, kako si je ti dao njoj! Tako mi Allaha, da si ti mene o tome izvijestio, da ti imaš sestricnu, ja tebi ne bih dopusti la da mi se približiš. Ja joj odgovorim: -
Ona mi je meðutim objašnjavala znakove, koje si mi ti uvi
jek davala! Ona mi je ipak pokazala, kako ja mogu dospjeti k tebi i što moram ciniti! Da nije bilo nje, tada ja nikada ne bih dospio do tebe. - Ona je dakle o nama znala? - upita ona. A ja joj dadnem kao odgovor: - Dakako. Na to je ona još samo rekla: -
Dao Allah da ti oplakuješ svoju mladost, onako kako si ti pu
stio nju da ona oplakuje svoju mladost! Odlazi, potraži je! Tako ja poðem ranjena srca i hodao sam, sve dok nisam došao u našu ulicu.Tu sam vec cuo naricanja, i kada sam se o tome raspitao, rekli su mi: 67
Stoirtevetnaesta noc —
Našli smo 'Azizu mrtvu iza vrata!
Zatim uðem u kucu. Ali kad me je ugledala moja mati, ona uzvikne: -
Ti si se o nju ogriješio! Odgovornost pada na tvoja leða. Ni
kada ti Allah ne oprostio njezinu krv!'..." 68 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
stoidvadeseta noc #$WW#$ W WW$ 5? W W? W? W W#^
3 go°
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je mladi 'Aziz Tadž el--Muluku nadalje pripovijedao: 'Zatim sam ušao u kucu. Ali, kada me je ugledala moja mati, ona je uzviknula: -
Ti si se o nju ogriješio! Odgovornost tereti tebe. Nikada ti
Allah ne oprostio njezinu krv! Propast na takvoga bratica, kao što siti! Zatim je došao moj otac, i mi opremimo 'Azizino mrtvo tijelo, iznesemo je i ispratimo je na groblje. Ondje je pokopamo. Dali smo takoðer da se nad njezinim grobom cita Kur'an i ostanemo tri dana kod njezine grobnice. Poslije toga se vratimo doma. I kako sam ja, duboko ožalošcen zbog svoje sestricne stupio u kucu, moja mi mati priðe s rijecima: -
Ja bih htjela znati, što si joj ti ucinio, da joj je žuc prodrla u
krv. Moj sine, ja sam je ipak tako cesto pitala o razlozima njezine
patnje. Ali mi ona nije odala nijednu rijec. Stoga te molim za volju Allaha, reci mi, što si joj ucinio, tako da je morala umrijeti! Tada ja dadnem kao odgovor: -
Ja uopce ništa nisam ucinio.
69
Stoidmdeseta noc Ali ona rekne: - Neka Allah nju osveti na tebi! Zbilja, ona mi nije ništa rekla, nego je svoju tajnu skrivala sve do svoje smrti. Ali ti je ona oprostila. Jer ja sam bila uz nju, i prije nego što je umrla, otvorila je oci i rekla: - Ženo mojega strica, neka Allah oprosti tvojemu sinu moju krv i neka ga ne kazni za ono, što je on meni ucinio! Gledaj, ja odlazim iz prolaznoga zemaljskog obitavališta u vjecno prebivalište na onome svijetu. - Draga kceri - povicem ja tada - neka nebo sacuva tebe i tvoju mladost! I ja je upitam o uzroku njezine patnje. Ali mi ona na to ne dadne nikakav odgovor, nego mi, nasmiješivši se, samo još rekne: -
Ženo mojega strica, reci svojemu sinu, ako on htjedne otici
onamo, kamo ide svaki dan, da treba pri rastanku izreci ove dvije rijeci: 'Vjernost je predivna - izdaja je ružna.' To ja kazujem iz zabrinutosti za njega, i tako cu mu dati znak svoje brige o njemu ne samo za života, nego takoðer i poslije svoje smrti. Zatim mije dala nešto za tebe i zamolila me da se zakunem, da ti to necu dati prije nego što te vidim da za njom placeš i tuguješ. Ja to imam kod sebe, i kada te budem tako vidjela, kako je ona rekla, tada cu ti to dati. Ja sam je zamolio: -
Pokaži mi to!
Ali ona to ne htjedne uciniti.
Sada sam se posve predao milinama svoje ljubavi i nisam više cak ni pomišljao na smrt svoje sestricne. Jer bio sam lakomislene naravi, a u svome sam srcu priželjkivao, da ja uzmognem ne samo preko noci, nego takoðer i preko dana uvijek boraviti kod svoje ljubljene. Jedva sam mogao cekati, dok nije pocela noc, a tada sam odmah požurio u vrt, gdje sam zatekao djevojku kako sjedi kao na žeravici od nestrpljenja. Tek što me je ugledala, ona mi poleti usus-ret, objesi se o moj vrat i upita me o mojoj sestricni. 70
Pripovijest o 'Azizu i 'Azizi -
Ona je mrtva! — odgovorim ja — mi smo se za nju pomolili i
dali citati Kur'an. To se dogodilo prije cetiri noci, a ovo je peta noc od njezine smrti. Kada je to cula, ona krikne i zaplace. Zatim rekne: -
Zar ti ja nisam rekla, da si je ti ubio? Da si mi prije njezine
smrti dopustio da o njoj znam, tada bih joj se ja odužila za njezinu dobrotu, koju je ona prema meni iskazala. Ona mi je ipak ucinila jednu veliku uslugu i tebe sa mnom sjedinila. Da, da nije bilo nje, mi nikada ne bismo došli jedno k drugomu. Ali se ja sada bojim, da ce te zadesiti neka nesreca, jer si se ti o nju ogriješio! Ja odgovorim: - Ona mi je prije svoje smrti oprostila — i ispripovijedam joj zatim ono, o cemu me je izvijestila moja mati. - Za volju Allaha - uzvikne ona — kada budeš išao svojoj materi, nastoj saznati, što ona ima! Nato ja nastavim: -
Moja mi je mati takoðer rekla, da je moja sestricna njoj,
prije nego što je umrla, dala za mene jedan nalog ovog sadržaja: — Ako tvoj sin bude išao onamo, kamo on obicno ide, tada ga nauci ove dvije rijeci: 'Vjernost je predivna - izdaja je ružna.' Kako je djevojka to cula, ona rekne:
-
Neka joj se smiluje Allah Uzvišeni! Ona te je spasila od me
ne. Ja sam ti namijenila stanovitu nesrecu, ali ti sada necu priciniti nikakvu patnju i ništa zlo. Zaprepašcen, ja je upitam: -
Što si ti dakle do sada imala na umu da mi uciniš, kada mi
ipak volimo jedno drugo? Ona odgovori: -
Ti si u mene posve zateleban. Ali si ti još mlad i neiskusan,
rvoje je srce slobodno od prefriganosti, i ti ništa ne slutiš o našoj zlobi i podmuklosti. Kada bi ona bila još na životu, tada bi ti ona 71
Stoidvadeseta noc bila pomocnica. Samo je ona uzrok tvojega spasenja, i ona te je sacuvala od propasti. Sada te meðutim ja opominjem: Ne razgovaraj ni s jednom ženom, ne obracaj se nijednoj našega spola, niti mladoj ni staroj! Cuvaj se, i još jedanput: cuvaj se! Ti si još neiskusan i ne poznaješ lažljivost i lukavost žena. Ona, koja ti je objašnjavala znakove, više ne živi, i ja se za tebe bojim, da ceš dospjeti u nevolju i zatim neceš naci nikoga, tko ce te iz nje osloboditi, jer je tvoja sestricna umrla.'..."
cu.
Tada primijeti Šehrezad da je svanulo jutro, i ona prekine pri-koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
72
Ali kada je pocela
stoidvadesetiprva noc
"1 i
l Sj
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je mladic Tadž el-Mu-luku nadalje pricao: 'Tada mi je djevojka rekla: —
Ja se za tebe bojim, da ceš ti dospjeti u neku nevolju i zatim
neceš nikoga naci, tko ce te odatle osloboditi. Kakva žalost zbog tvoje sestricne! Ah, kamo srece da sam je ipak upoznala prije nje zine smrti, da sam mogla otici k njoj i odužiti joj se za dobrotu, koju je ona meni ucinila! Neka joj se smiluje Allah Uzvišeni! Ona je skrivala svoju tajnu, ona nije objavila ništa o tome što je trpjela. Da, da nije bilo nje, ti ne bi došao k meni! Sada imam na tebe još jednu molbu. —
Kakva je ta? — upitam.
Ona odgovori: - Ta je, da ti mene odvedeš do njezina groba. Tako cu je ja moci potražiti na mjestu, gdje ona pociva u zemlji, i napisati stihove na njezin nadgrobni kamen. - Sutra, ako tako ushtjedne Allah - odgovorim ja. Zatim sam u toj noci pocivao kod nje, dok se ona iz sata u sat tužila: 73
Stoidvctdesetiprva noc -
Ah, kamo srece da si mi ipak pripovijedao o svojoj sestricni,
prije nego što je ona umrla! Ali kada sam je ja upitao: -
Sto znace one dvije rijeci, koje je ona izrekla: 'Vjernost je
predivna — izdaja je ružna'? — na to mi ona nije dala nikakav od govor. Kada je nastalo jutro, ona ustane, uzme kesu sa zlatnicima i rekne mi: - Hajde sad, pokaži mi grob, kako bi k njemu hodocastila! Hocu na nadgrobni kamen napisati stihove i dati iznad tog mjesta sagraditi kupolu. Želim se usrdno pomoliti Allahu, da joj se smiluje, i razdijeliti ove zlatnike kao milostinju za njezinu dušu.
- Slušam i pokoravam se! - odgovorim ja i poðem ispred nje, dok je ona slijedila za mnom i usput dijelila milostinju. Svakiput kad bi udijelila dar, rekla bi: -
Ovo je milostinja za 'Azizinu dušu. Ona je, sve dok nije ispi
la kalež smrti, cuvala svoju tajnu i nikada nije objavljivala tajnu ljubav! Tako je bez prekida davala iz kese milostinju s rijecima: -
Za 'Azizinu dušu! - sve dok novac nije bio na kraju i mi doš
li do groba. Kada je ona ugledala grobnicu, zaplakala je i bacila se na nju. Zatim izvadi dlijeto od celika i neki lijepo urešen cekic i ureze u kamen, koji je stajao uz glavu groba, u finome pismu ove stihove: Došla sam do jednoga zapuštenog groba u nekom vrtu. Na njem se nalazio cvjetni grm od sedam anemona. Tada sam rekla: Ciji je to grob? Zemlja mi dadne kao odgovor: Cuj s poštovanjem, to je mrtvacka kuca stanovitoga zaljubljenoga. 74
Pripovijest o Azizu i Azizi
Zatim ja uzviknem: Neka te štiti Gospod, ti žrtvo ljubavi! Gore u raju drži On tvoje prebivalište spremnim! Nesretna su stvorenja ipak ljudi od ljubavi, Tako da njihove grobove oskvrnjuje još prah bijede. Kada bih to bila u stanju, postavila bih oko tebe cvjetnu lijehu, I zatim bih je napajala poplavom svojih suza. Zatim se ona placuci vrati natrag u vrt, a ja s njome. Ondje mi ona rekne: - Ja te molim za volju Allaha, nikada me ne nemoj napustiti! - Slušam i pokoravam se! - bio je moj odgovor. Sada se ja opet posve predam ljubavi prema njoj, i stalno sam je otada posjecivao. I koliko sam god puta proveo kod nje neku noc, ona me je prijazno docekivala i s puno me poštovanja ugošcivala. Pritom me je zatim vazda pitala za one dvije rijeci, koje je moja sestricna 'Aziza rekla mojoj materi, a ja sam joj ih ponavljao. Tako sam ja otada živio u sretnoj udobnosti: mislio sam samo na jelo i pilo, na ljubljenje i grljenje i na to, da nosim uvijek nove fine haljine, sve dok nisam postao debeo i ugojen i dok nisam, slobodan od brige i žalosti, posve zaboravio svoju sestricnu. Tako sam proveo cijelu jednu godinu. Tada, o blagdanu Nove Godine, odem ja u hammam, ondje se okrijepim i odjenem raskošnu haljinu. Kada sam izašao, popio sam pehar vina i uzeo udisati miris svoje haljine, koja je bila natopljena svakojakim miomirisima. Tada mi grudi postanu tako prostranima. Jer još ništa nisam znao o podmuklosti Sudbine niti o promjenjljivim slucajevima vremena. Kako je sada bila vecer, pun sam se cežnje zaputio k svojoj ljubljenoj. Ali sam bio pijan i nisam znao, kamo idem. Tako me na mome putu k njoj moja pijanost pusti da dospijem u ulicu, koja se 75
Stoidvadesetiprva noc zove Predstojnicka Ulica. Dok sam ja dakle hodao tom ulicom, pogledam jedanput, i gle, bio sam kraj neke stare žene koja je išla svojim putem, sa zapaljenom svijecom u jednoj ruci i sa savitim pismom u drugoj.'..." Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 76
Ali kada je pocela
stoidvadesetidruga noc *r&#??????????????????????????$'!^
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je 'Aziz, mladi trgovac, Tadž el-Muluku nadalje pripovijedao: 'Kada sam došao u ulicu, koja se zove Predstojnicka Ulica, jednom sam pogledao, i gle, tu sam se nalazio blizu neke stare žene, koja je išla svojim putem, sa zapaljenom svijecom u jednoj ruci i sa savitim pismom u drugoj. Kada sam joj prišao, ona zaplace i izgovori ove stihove: Budi mi, ti prijazni glasnice, iznad svega najljepše dobrodošao! Kako su za mene slatke tvoje rijeci! Kako me one raduju! O ti koji dolaziš od njega, kojemu ja želim svako dobro — Dokle god puše istocnjak, neka te blagoslivlje nebo! Kada me je ugledala, ona upita: - Moj sine, znaš li ti možda citati? Ja prerevno odgovorim: 77
Stoidvadesetidruga, noc — Dakako, moja dobra majcice! S rijecima: — Tada uzmi ovo pismo i procitaj mi ga! - pruži mi ona pismo. Ja ga uzmem, otvorim ga i procitam joj ga. To je meðutim bilo pismo napisano u daljini, s mnogo pozdrava milima. Kada je ona cula sadržaj, obraduje se dobroj vijesti i zazove blagoslov na moju glavu s rijecima: -
Neka Allah odagna tvoje brige, onako kako si ti odagnao
moje brige! Zatim ona opet uzme pismo i ode nekoliko koraka naprijed. Mene meðutim pritisne nužda. I tako se cucnem da pišam. Zatim ustanem, dovedem svoju odjecu u red, spustim gornju haljinu i okrenem ici. Ali gle, tada stara opet doðe k meni, nakloni se iznad moje ruke, poljubi je i rekne: -
Dragi gospodaru, Allah poklonio radost tebi i tvojoj mlados
ti! Ja te molim, poði nekoliko koraka sa mnom do onih vrata! Ja sam ljudima rekla, što si mi ti iz toga pisma procitao, ali mi oni nisu htjeli vjerovati. Doði par koraka sa mnom i unutra im procitaj pi smo! Unaprijed od mene primi zagovor jedne istinske pravednice! Na moje pitanje: -
Što je zapravo posrijedi s tim pismom?
Ona mi odgovori: —
Moj sine, to pismo dolazi od mojega vlastitog sina, koji vec
od prije deset godina boravi daleko od mene. On se otputio s ro bom i ostao tako dugo u tuðini, da smo mi vec bili napustili nadu u njegov povratak i povjerovali, da je on umro. Sada je, poslije toga dugog vremena, k nama stiglo od njega ovo pismo. Ali on ima jed nu sestru, koja za njim neprestano place dan i noc. Ja sam joj rekla, da je on dobro. Ali mi ona to nije htjela povjerovati, nego je rekla: 'Ti mi moraš dovesti nekoga, tko ce mi procitati to pismo u mojoj prisutnosti, kako bi moje srce našlo mir i moja se duša utješila.' Ti to znaš, moj sine, oni koji vole, uvijek misle na loše. Zato mi ukazi 78
Pripovijest o Azizu i Azizi dobrotu, da doðeš sa mnom i njoj procitaš pismo. Ti trebaš zatim stajati napolju pred zavjesom, dok ce njegova sestra, kada je ja pozovem, slušati iznutra. Tako ceš ti umiriti našu brigu i ispuniti našu želju. Nije li ipak i Allahov Poslanik - neka ga On blagoslovi i neka ga pozdravi! — rekao: 'Tko jednoga zabrinutoga oslobodi jedne brige ovoga svijeta, njega ce Allah osloboditi od sto briga.' I prema jednoj drugoj predaji: 'Tko oslobodi svojega brata od jedne brige ovoga svijeta, njega ce Allah osloboditi od sedamdesetdvije brige Posljednjeg Suda.' Ja sam se obratila tebi s punim povjerenjem. Stoga me nemoj razocarati! - Slušam i pokoravam se - odgovorim ja - poði samo naprijed!
Tako je ona išla ispred mene, a ja sam je neko vrijeme slijedio, dok nismo došli do vrata jedne lijepe, velike kuce, gdje su vrata bila okovana crvenim bakrom. Ja sam ostao stajati iza vrata, dok je stara na stranom jeziku nešto doviknula. I prije nego što sam za to bio pripravan, priðe lakim i spretnim korakom neka mlada djevojka. Ona je imala gace podvrnute sve do koljena, tako da sam na njoj ugledao par listova, koji dovodi do zbunjenosti duh i oko. A ona je sama bila takva, kako o njoj pjeva pjesnik: Ti koja razgolicuješ bedro, kako bi ga zaljubljeniku Pokazala, pa da se sluti, kako je lijepo cijelo tvoje tijelo, Ti koja k svojemu ljubljenomu hitaš s peharom: Pehar i bedro tjeraju covjeka u pomamu. Bile su pak njezine noge, koje su bile nalik na dva alabasterska stupa, ukrašene grivnama optocenima zlatnima draguljima, a djevojka je bila svoje rukave zasukala sve do ispod pazuha i razgolitila svoje ruke, tako da sam mogao vidjeti njezine bijele nadlaktice. Na svojima je rukama nosila par grivni, kojih su kopce bile optocene velikim biserima. Oko njezina je vrata visjela ogrlica od sku79
StoicLvadesetidruga, noc pocjenih dragulja. Na njezinim su ušima svjetlucale biserne naušnice. A na njezinoj se glavi nalazio rubac od tankoga svilenog tkanja, koje je bilo optoceno dragim kamenovima. Skut je njezine košulje bio uguran pod gajtan njezinih gaca, kao daje bila zaposlena pri kucnome poslu. Kada sam ja nju ugledao, stajao sam pred njome bez rijeci. Jer ona je nalikovala zracecem suncu. Ali ona rekne u probranom govoru i jednim tako slatkim glasom, kakav ja još nikada nisam cuo: - Majcice, je li to taj covjek, koji je došao, da nam procita pismo? Stara potvrdi i pruži prema meni ruku s pismom, dok je ona stala oko cetiri koraka od vrata. Tada takoðer ja ispružim svoju ruku, da od nje uzmem pismo, te sagnem glavu i ramena kroz vrata, kako bih mogao citati pismo više iz blizine. Ali prije nego što sam znao, što se dogaða, stavi stara glavu na moja leða i gurne me, s pismom u ruci, unutra. A zatim se iznenada naðem unutra u kuci i ostanem stajati u predvorju. Stara meðutim brže nego blijesak munje ujuri i nije imala ništa hitnije uciniti, nego da zakljuca vrata.'..." 80 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je zapocela
stoidvadesetitreca noc &#?W??WW???? 9W9999V999W99^
A
& 4i ^ 4
Lg
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je mladi 'Aziz Tadž el--Muluku nadalje pripovijedao: 'Kada me je stara gurnula, naðem se iznenada unutra u predvorju. Stara je meðutim ujurila brže od blijeska munje i nije imala ništa hitnije uciniti, nego da zakljuca vrata. Cim me je dakle djevojka vidjela u predvorju, priðe mi, povuce me na svoje grudi i baci me na pod. Zatim sjedne jašimice na moje grudi i pocne pritiskati svojim rukama moj trbuh, sve dok se nisam gotovo obeznanio. Nato me uhvati za ruku, a da se nisam mogao od nje osloboditi, jer me je tako cvrsto pritisnula uza se. A zatim je sa mnom pošla dalje u kucu, dok je stara išla ispred nas sa zapaljenom svijecom. Pa kada me je provela kroz sedam dvorana, ušla je naposljetku sa mnom u jednu veliku salu sa cetiri estrade, u kojoj bi se mogao igrati konjanik loptom za napucavanje. Napokon me oslobodi i rekne mi: - Otvori svoje oci! Ja to ucinim, ali sam još bio posve omamljen, jer me je tako cvrsto bila pritisnula uza se i gnjecila moj trbuh. No vidio sam da je cijela sala bila izgraðena od najfinijeg alabastera i mramora. Svi su sagovi u njoj bili od svile i brokata, cak i jastuci i podglavci. 81
Stoidvctdesetitrecct noc Ondje su se takoðer nalazile dvije klupe od mjedi i jedna postelja od crvenoga zlata, optocena biserima i draguljima, nadalje druge odaje i sjajan prostor, koji prilici samo jednomu tebi slicnom kralju. Zatim me ona upita: - Reci, 'Aziz, što ti je milije, smrt ili život?
- Život! - odgovorim ja. - Ako ti je dakle draži život - nastavi ona — tada se vjencaj sa mnom! Ja meðutim uzviknem: -
Meni je to odbojno, da se vjencavam s takvom nekom, kao
što si ti! Tada ona rekne: -
Ako se ti sa mnom vjencaš, tada ceš biti siguran od kceri Da-
lile Lukavice24. Ja je dakle upitam: -
Tko je kci Dalile Lukavice?
Ona odgovori, nasmiješivši se: -
To je ona s kojom si sada u prijateljstvu proveo jednu godi
nu i cetiri mjeseca - uništio je Allah Uzvišeni i posjetio je preko nekoga, tko je još jaci od nje! Ipak, tako mi Allaha, nema nikoga, tko bi bio bogatiji lukavstvima od nje! Kolike je muškarce ona vec prije tebe ubila i kako je mnoga nedjela vec izvela! Kako si dakle ti umakao iz njezinih ruku, nakon što si tako dugo vremena živio s njome u prijateljstvu, a da te ona nije ubila niti ti ucinila išta nažao? Kada sam ja cuo njezine rijeci, cak sam se vrlo zacudio i upitao sam je: 24 Glasovito semitsko žensko ime Dalih znaci zapravo — Spletkarica, a o Dalili Lukavici i njezinoj prelijepoj kceri Zainabi Varalici govori se opširnije u pricama u osmome svesku. To su: Podvale Dalile Lukavice i Pustolovine 'Ali Zaibaka iz Kaira. 82
Pripovijest o }Azizu i 'Azizi —
O gospodarice, tko te je zapravo o njoj izvijestio?
Ona odgovori: -
Ja nju poznajem tako dobro, kako udes poznaje svoje pro
mjenjive slucajeve. Ali sada želim, da mi ti sve ispricaš, što ti se kod nje dogodilo, kako bih saznala, na koji si se nacin spasio iz njezinih ruku. Ja joj dakle ispripovijedam sve, što sam doživio s tom djevojkom i takoðer sa svojom sestricnom 'Azizom. Ali kada je cula o 'Azizinoj smrti, ona uzvikne: -
Neka joj se smiluje Allah! I suze su navirale iz njezinih ociju, i ona je u svojoj žalosti pljeskala rukama jednom o drugu. Zatim je rekla: —
U samožrtvovanju je išcezla njezina mladost. Ushtio Allah
da tebi u svojoj dobrostivosti nadoknadi njezin gubitak! Zaista 'Aziz, ona je sada otišla, a bila je ipak uzrokom tvojega spasenja iz ruku kceri Dalile Lukavice! Da nije bilo nje, ti bi tada zaglavio. A još sam i sada zabrinuta za tebe, zbog podmuklosti i pakosti te druge. Ali moj me jezik izdaje, i ja više ne mogu govoriti. — Da, tako mi Allaha! - uzdahnem ja - to je sve tako došlo. Ona meðutim zakima glavom i rekne: — Kao 'Aziza, takve danas više nema! Zatim ja priklopim: -
I ona mi je na samrti još naložila, da toj djevojci reknem
samo ove dvije rijeci: 'Vjernost je predivna - izdaja je ružna.' Kada je cula te rijeci, ona mi rekne: -
Tako mi Allaha, 'Aziz, te su dvije rijeci ono, što te je spasilo
od njezina nasilja i pred smrcu od njezine ruke. Sada moje srce nije više za tebe zabrinuto zbog nje. Ona te više nece ubiti. Da, tvoja je sestricna bila tvoj anðeo cuvar za svojega života i poslije svoje smrti. Ali znaš, tako mi Allaha, ja sam dan za danom žudjela za tobom, ali te nisam mogla do ovoga casa dobiti pod svoju vlast. Tek
83
Stoidvadesetitreca noc je sada lukavština, koju sam smislila protiv tebe, imala nad tobom uspjeha. Ti si još neiskusan i ne poznaješ niti lukavstva mladih žena ni pakosti starih. -
Ne, tako mi Allaha! - uzviknem ja.
A ona nastavi: - Budi spokojan i dobre volje! Tko je mrtav, nalazi smilovanje. A tko živi, doživljuje dobro. Ti si lijep mladic, i ja žudim za tobom samo sukladno zakonu Allaha i njegova Proroka - neka Ga On blagoslovi i neka Ga pozdravi! Sto ti uopce ikada poželio u novcu i imetku, sve ti to brzo treba pasti u dio. Nikada ja tebi necu prouzrociti nikakav izdatak. Isto tako ja uvijek imam dovoljno pecena kruha, i vode u ibriku. Ja ne želim od tebe ništa drugo, osim da ti sa mnom ciniš onako, kako to cini pijetao. - Što je dakle to, što cini pijetao? — upitam ja. Tada se ona nasmije, zaplješce rukama i padne od silnoga smijeha na leða. Zatim se ponovo uspravi i rekne smiješeci se: - Ti svjetlosti mojega oka, zar ti onda ne poznaješ pijetlov posao? - Ne, tako mi Allaha! — uzviknem ja - ja ne poznajem pijetlov posao! Tada ona odgovori: -
Pijetlov je posao, da jede i pije i gazi!
Kada je ona to rekla, ja upitam u svojoj zbunjenosti: - Je li to pijetlov posao? - Dakako - odgovori ona. - I ja zahtijevam od tebe samo jedno: Potpaši svoja bedra i ocelici svoju volju, i ushtjedni prema svojim snagama ispunjavati bracnu obvezu! Ona ponovo pljesne rukama i vikne: -
Majcice, dovedi te, koji su kod tebe!
I gle, tada je stara došla sa cetiri zakonita svjedoka i sa svilenim rupcem u ruci. Nato je zapalila cetiri svijece. Pa kada su svjedoci 84
Pripovijest o Azizu i Azizi ušli, mene pozdravili i sjeli, stavi na sebe djevojka neki veliki zar i naloži jednomu od njih, da sastavi bracni ugovor. Zatim ugovor bude potpisan, i ona sama posvjedoci, da je primila sav miraz, prvi i drugi25, i da ja imam pravo na desettisuca dirhema od njezina imetka.'..." Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 25 Taj miraz nije ovdje ženinstvo, nego je to otkup za mladu, a placa ga mladoženja. Dvije se trecine utvrðene svote placaju prije sklapanja braka, a ostatak se mora isplatiti ženi u slucaju muževljeve smrti ili rastave braka. 85
Ali kada je pocela
—1
°n°
-J ogo stoidvadeseticetvrta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je mladic Tadž el-Mu-liiku nadalje pripovijedao: 'Kada je bio potpisan bracni ugovor, ona sama posvjedoci, da je primila sav miraz, prvi i drugi, i da ja imam pravo na desettisuca dirhema od njezina novca. Nato ona isplati svjedocima njihovu zaradu, i oni odu onamo, odakle su došli. Sada djevojka odloži svoje haljine i priðe mi u nekoj tankoj košulji, koja je bila opšivena zlatom
protkanim cipkama. Nadalje odloži takoðer svoje gace, uzme me za ruku i odvede me k postelji, tim što je rekla: - U dopuštenome nema nikakva grijeha! I ona se spusti na postelju, legne se na leða i mene povuce na svoje grudi. Zatim duboko uzdahne, okrene se i povuce svoju košulju sve do preko svojih sisa. Ali kada sam je ja vidio tako ležati, nisam se mogao više suzdržavati, nego sam je zagrlio uz vrele poljupce, dok je ona uzdisala i posramljeno sklopila oci i plakala, a da joj nije potekla nijedna suza. I dok mi je ona došaptavala: — Ljubljeni, jebi me! — Odmah me je podsjetila na rijec nekoga pjesnika: Kada sam podigao njezinu košulju i otkrio njezinu pizdu, Našao sam je tako tijesnom, kao što stješnjuju moja osjetila ili udes. 87
Stoidvadeseticetvrta noc Gurnem u nju svoj kurac do polovice. Ona uzdahne. Tada upitam: 'Zašto?' Ona rekne: 'Ja uzdišem za onim što je još ostalo.' I dalje je šaputala: -
Ljubljeni, jebi me što bolje možeš! Ah, ja sam tvoja robinja.
Hajde, pojebi me do kraja! Tako mi mojega života, pusti me da tvoj kurac rukom uguram sve do u svoju nutrinu! Tako me je puštala da bez prestanka slušam umilne rijeci i stenjanje i uzdisanje, tim što me je izmeðu toga ljubila i grlila, sve dok uz ljubavno mucanje nije naša sreca prispjela do najvišeg vrhunca sladostrašca. Zatim smo zaspali sve do jutra. Tada ja htjednem otici, ali gle, ona mi smiješeci se stane na put s rijecima: -
Oh! Oh! misliš li ti, da se hammam može isto tako napuštati,
kako se u njega ulazi26? Gotovo bih pomislila, da ti misliš, da sam ja poput kceri Dalile Lukavice! Cuvaj se od takvih pomisli! Ti si sada zaista moj suprug prema bracnom ugovoru i zakonu. Ako si pijan, postani opet trezvene pameti. Jer ova se kuca, u kojoj se na laziš, otvara svakogodišnje samo jednoga jedinog dana. Otiði i po gledaj si velika vrata!
Tada ja odem do velikih vrata i naðem ih zakljucanima i prikovanima cavlima. I ja se vratim i izvijestim je o tome, što sam vidio. Sada mi ona rekne: -
'Aziz, mi imamo ovdje brašna, žita, narova i drugoga voca,
šecera, mesa, ovaca, živadi i drugih živežnih namirnica, koje nam dostaju za mnogo godina. Od sada ce se ta vrata opet otvoriti tek nakon jedne godine. I ja znam, da ceš ti tek nakon toga vremena sebe vidjeti izvan ove kuce. Ja odgovorim samo: 26 U istocnjackima se javnim kupeljima ne placa prilikom ulaska, nego prilikom izlaska. 88
Pripovijest o 'Azizu i 'Azizi -
Nema nikakve moci i nema nikakve visosti osim u Allaha!
V -
Sto te dakle muci? — upita me ona. - Pa ti poznaješ sada
pijetlov posao, koji sam te ja naucila! Na to se ona osmjehne, i ja se takoðer osmjehnem. I tako sam se onda podvrgao njezinoj zapovijedi. Ostao sam kod nje, tim što sam ja obavljao pijetlovu dužnost, tim što sam jeo i pio i gazio, sve dok nije kod nas protekla jedna puna godina od dvanaest mjeseci. Tijekom je toga vremena ona od mene zatrudnila, a ja sam bio po njoj blagoslovljen jednim djetetom. Ali na blagdan Nove Godine zacujem, kako se ulazna vrata otvaraju. I gle, ulazili su ljudi s kolacima od brašna i šecera. Hitro sam htio izaci, ali mi ona naredi: -
Pricekaj do navecer! Kako si ušao, tako trebaš takoðer izaci.
Tako sam dakle cekao sve do navecer, i sada napokon htjed-nem izaci, dršcuci od straha. Ali gle sada, ona uzvikne: -
Tako mi Allaha, ne puštam te van, osim ako mi se ne zaku-
neš, da ceš se vratiti još u ovoj noci, prije nego što se zatvore ulaz na vrata!
To joj ja obecam, i tako mi ona dadne da se zakunem svecanim zakletvama — macem i Svetom Knjigom i rastavom — da cu joj se vratiti. Zatim je ostavim i poðem prema vrtu moje negdašnje prijateljice. Kada sam ga kao obicno našao otvorenim, postanem gnjevan i reknem u sebi: -
Ja sam dakle citavu jednu godinu dana bio odsutan s ovoga
mjesta, i kada sada neocekivano ovamo dolazim, nalazim ga otvo rena kao obicno! Je li djevojka zbilja još tu kao prije, ili nije? Ja ipak moram jedanput uci i pogledati, prije nego što odem k svojoj materi, pogotovo što je sada baš vecernje doba! Uðem dakle u vrt.'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 89
Ali kada je pocela
stoidvadesetipeta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je 'Aziz Tadž el-Mu-luku nadalje pripovijedao:
'Ja sam dakle ušao u vrt i išao dalje, sve dok nisam došao do sjenice. Ondje naðem kcer Dalile Lukavice gdje sjedi, glave pognute preko koljena i obraza oslonjenih o ruke. Njezina je boja bila blijeda, a njezine su oci bile upale. Cim me je ugledala, ona klikne: -
Hvala neka je Allahu za tvoj sretan povratak!
I ona se htjede dignuti. Ali od radosti opet klone na pod. Ja posramljeno pognem pred njom glavu. Zatim joj priðem, poljubim je i upitam je: - Kako si znala da cu ove noci doci k tebi? - Ja to nisam znala! — odgovori ona. - Tako mi Allaha, ja cijelu jednu godinu dana nisam znala za san niti kušala njegovu slast, nego sam svake noci bdjela, kako bih tebe cekala. Tako to stoji sa mnom od onoga dana, kada si me napustio i kada sam ti dala haljinu od novog pamuka, i kada si mi obecao, da ceš otici samo u hammam i zatim se vratiti natrag! Ja sam tu sjedila, kako bih te docekala, prvu noc, drugu noc, trecu noc i tako dalje, sve dok napokon nisi došao k meni nakon toga dugog vremena, tijekom koje91
Stoidvadesetipeta noc ga sam ja uvijek samo išcekivala tvoj dolazak. Tako to prolaze zaljubljeni. Sada te molim, ispricaj mi, zašto si ti cijelu godinu dana ostao daleko od mene! Tada joj ja ispricam. Ali kada je cula, da sam se ja oženio, pro-blijedila je. Ja nastavim: —
Gledaj, ja sam nocas došao k tebi. Ali se moram još prije
osvita dana opet s tobom rastati. Tada ona uzvikne: —
Zar to njoj nije dosta, što se s pomocu lukavštine vjencala s
tobom i držala te citavu jednu godinu dana zarobljena kod sebe? Zar je morala još i dati da joj se zaklinješ rastavom, da ceš joj se vratiti još u ovoj noci prije osvita dana? Zar te je morala prijeciti još i u tome, da se sa svojom materom ili sa mnom u miru porazgovaraš? Zar je dakle za nju bilo tako teško, da ti jednu jedinu cijelu noc daleko od nje ostaneš kod jedne od nas? Kako onda stoji s onom, od koje si ti bio odsutan punu jednu godinu dana i koja te
je prije upoznala nego ona? Ali neka se Allah smiluje tvojoj ses tricni 'Azizi! Njoj se dogodilo ono, što se još nikomu nije dogodi lo, i ona je podnijela ono, što još nitko nije podnio! Ona je umrla zato što si ti tako grozno s njome postupao. Pa ipak je ona bila ta, koja te je štitila. Ja sam tada vjerovala, da ti mene ljubiš, i tako sam te pustila da ideš svojim putem, premda sam bila u stanju, da te ne pustim da odeš zdrav i citav, i premda sam te mogla držati zaroblje na i upropastiti te! Zatim ona žestoko zaplace i postane gnjevnom. Njezine se vlasi meni na ocigled nakostriješe, i ona me pogleda ocima punim jarosti. Kada sam je ja vidio u takvom sranju, pocnem drhtati od straha pred njome. Jer ona je bila nalik nekomu prijetecem 'ifri-tu27, a ja bobu na vatri. Na to mi ona rekne: —
Ti mi sada nisi ni od kakve koristi, otkada si se oženio i imaš
dijete. Sada više ništa ne valjaš za moje društvo. Jer meni može 27 'Ifrit je zao džinn ili zao demon. 92
Pripovijest o Azizu i }Azizi odgovarati samo neženja, dok mi oženjen muškarac ništa ne koristi. Ti si me doduše prodao za onu gomilu govna, ali, tako mi Allaha, ja cu toj kurvi vec prirediti patnju poradi tebe. Ti ne smiješ biti sacuvan niti za mene ni za nju! Zatim ona istisne jedan glasan krik, i prije nego što sam se snašao, doðe deset robinja i bace me na zemlju. Dok sam ja tako ležao pod njihovim rukama, ona ode, uzme nož i uzvikne: — Zbilja, zaklat cu te kao jarca. I to još nije dovoljna kazna za ono, što si ti ucinio meni, i prije toga svojoj sestricni! Kada sam ja tako ugledao sebe na zemlji u vlasti robinja, svoje lice uprljano prašinom, i kada sam vidio nju kako brusi nož, bio sam siguran u smrt.'..." 93 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
stoidvadesetišesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir Dandan Dau el-Makanu govorio: -
Potom je mladi 'Aziz Tadž el-Muluku nadalje pripovijedao:
'Kada sam ja sebe tako ugledao u vlasti robinja na zemlji, svoje lice uprljano prašinom, i kada sam vidio nju kako brusi nož, bio sam siguran u smrt, i nju sam tada najponiznije molio za milost. Ali ona postane samo još tvrdokornijom i zapovijedi robinjama da mi svezu ruke. One to ucine, bace me zatim ispružena na leða, sjednu na moj trbuh i pograbe moju glavu. Dvije meðutim robinje sjednu na moje noge, a dvije me druge pograbe za ruke. Naposljetku ona doðe s dvije robinje. Njima zapovijedi da me tuku. Tada su me te dvije udarale tako dugo, dok nisam pao u nesvijest i dok mi nije otkazao glas. Kada sam ponovo došao k sebi, sam sam sebi rekao: -
Da sam odmah bio ubijen koljackim nožem, to bi za mene
bilo bolje i lakše! Pri tome sam se morao sjetiti rijeci svoje sestricne 'Azize, koje mi je ona obicavala govoriti: 'Ushtio te Allah zaštititi od njezine pakosti!' 95
Stoidvadesetišesta noc I ja sam vikao i plakao, sve dok mi nije otkazao glas, te ja nisam mogao niti od sebe istisnuti kakav krik niti disati. Zatim ona iznova pocne brusiti nož i rekne robinjama: —
Svucite ga do gola!
Ali mi tada Gospod dadne, da izgovorim one dvije rijeci, koje mi je rekla moja sestricna i stavila na srce. Ja dakle reknem: —
O gospodarice, zar ti ne znaš: 'Vjernost je predivna — izda
ja je ružna'? Kada je to cula, ona krikne i uzvikne: —
Allah ti se smilovao, o 'Aziza! Allah joj poklonio raj za njezi
nu izgubljenu mladost! Da, ona je ta, koja ti je služila za svojega ži vota i nakon odlaska na onaj svijet, koja te je tima dvjema rijecima oslobodila od mojega nasilja. Alija te ne mogu sada samo tako pus titi odavde, ne, ja moram na tebi ostaviti stanoviti trag, kako bih na nijela bol onoj besramnoj kurvi, koja te je držala daleko od mene. Zatim pozove sluškinje i zapovijedi im, da moje noge cvrsto svezu uzetom. Nadalje zapovijedi: e —
Opet sjednite na njega!
I one to ucine. Potom ona ode, uzme bakreni tiganj, objesi ga iznad užarene ugljene peci, ulije u njega sezamova ulja i ispece u njemu sir, dok sam ja ležao kao bez svijesti. Potom opet priðe k meni, razveže mi gace i oko mojih muda sveže konopac. Uzme u ruke krajeve konopca, pruži ih dvjema robinjama i zapovijedi im da ih vuku. Kada su one to ucinile, ja ponovo utonem u nesvijest, a od prekomjernosti boli, bilo mi je kao da propadam u neki drugi svijet. Sada ona priðe k meni s oštrim nožem za brijanje i odsijece mi kurac, tako da sam otada kao žena. Zatim mi je spalila ranu uskipjelim uljem i utrljala je nekim prahom, dok sam ja ležao u nesvijesti. Kada sam meðutim ponovo došao k sebi, krv je vec bila zaustavljena. Tada ona zapovijedi robinjama da me odvežu, i dadne mi da popijem jedan pehar vina. A zatim mi rekne: —
Sada idi k onoj, s kojom si se vjencao, k onoj, koja tebe meni
nije priuštila ni na jednu jedinu noc! Neka se Allah htjedne smilo96
Pripovijest o 'Azizu i Azizi vati tvojoj sestricni, koja te je spasila i koja nikada nije objavila svoju tajnu! Da, da mi ti nisi dao da cujem njezine dvije rijeci, tada bih te ja ubila. Odlazi u ovome trenutku, ka komu hoceš! Ja sam od tebe htjela samo to, što sam ti odsjekla. Sada više ništa ne trebam od tebe. Takoðer nemam više nikakve želje za tobom. Na noge dakle, stavi svoju ruku na svoju glavu i moli se Allahu Uzvišenomu za svoju sestricnu! Nato mi ona dadne jedan udarac svojom nogom. Tako se ja podignem, i jedva sposoban hodati, posve sam polako odatle klimao, sve dok nisam došao do naših kucnih vrata. Njih sam našao otvorenima. I obeznanjen se bacim u kucu. Sada doðe moja supruga i unese me u dvoranu. Tada ona otkrije, da sam postao slican ženi. Ja pak utonem u dubok san. Kada sam se zatim opet probudio, naðem sebe kako ležim kod vrtnih vrata.'..." 97 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
^ s°s stodvadesetisedma noc
sp c
Šehrezad nastavi ovako:
'Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Vezir Dandan pred kraljem Dau el-Makanom28 svoju pripovijest nastavio na ovaj nacin: -
Potom je mladi Aziz Tadž el-Muluku dalje pricao:
"Kada sam se zatim opet probudio, našao sam se kako ležim pred vrtnim vratima. Tada se podignem, uzdišuci i mucen bolovima, i uputim se k svojoj roditeljskoj kuci. Pošto sam onamo ušao, ugledam svoju mater, kako za mnom place i jadikuje: -
Ah, tko zna u kojoj ti zemlji boraviš, moj sine!
Ja poðem k njoj i bacim se prema njoj. Ali kada me je ona ugledala i pažljivo pogledala, ona spozna, da sam bolestan. Jer moje je lice bilo blijedo i žuto. Sada ja opet dozovem u pamet svoju ses28 Kralj Dau el-Makan je sin kralja 'Omara ibn en-Nu'mana i roðeni brat r.jegove kceri Nuzhat ez-Zaman (oboje od Sophije), i ujedno brat Sarkana, njegova najstarijega sina od jedne od prvih cetiriju zakonitih žena, i Rumzana (od Abrize), a otac kralja Kan-ma-kana ('Omarova unuka), dok su Sarkan i njegova mlaða sestra Nuzhat ez-Zaman rodili kcer Kudiju-Fakan ('Omarovu unuku). Neobican odnos izmeðu Kan-ma-kana i KudijeFakan, koja mu je bila dvostruka sestricna (i po ocevoj sestri i po ocevu polubratu) tematizira se u daljnjem izlaganju Povijesti kralja 'Omar ibn en-Nu'mana. 99
Stoidvadesetisedma noc tricnu i sjetim se svega onoga dobra koje mi je iskazala, i — samo odvec kasno - uvidim, da me je ona istinski ljubila. I dok sam ja za njom plakao, plakala je takoðer moja mati. Zatim mi ona rekne: -
Moj sine, znaj, tvoj je otac umro!
Tada se ja još žešce uzbudim i pocnem plakati, sve dok se nisam onesvijestio. Kada sam opet došao k sebi, padne moj pogled na mjesto, gdje je 'Aziza obicavala sjediti. Morao sam iznova plakati, i od preobilja sam se svojih suza skoro opet onesvijestio. I tako sam plakao i jadikovao bez prestanka sve do ponoci. Tada mi moja mati rekne: - Znaj, tvoj je otac umro prije deset dana! - Ah - uzviknem ja - ja necu nikada moci ni na koga drugoga misliti osim na svoju sestricnu 'Azizu. Da, ja zaslužujem sve to, što mi se dogodilo. Jer ja se na nju nisam obazirao, dok je ona mene tako vjerno ljubila! - Što ti se dakle dogodilo? — upita moja mati. Tada joj ja ispricam, što sam doživio. Ona je neko vrijeme tiho plakala. Ali zatim ode i donese mi nešto jela i pica. Ja sam malo pojeo i popio. Potom ja njoj ponovim svoju povijest i izvijestim je o svemu, što se na mene srucilo.
-
Hvala neka je Allahu — uzvikne ona — da ti se dogodilo sa
mo to i da te ona nije ubila! Potom me je pazila i njegovala, sve dok nisam ozdravio. I kada sam bio posve zdrav, ona mi rekne: -
Moj sine, sada cu ti ja donijeti ono, što mi je tvoja sestricna
'Aziza povjerila da cuvam za tebe. Jer to pripada tebi, a ona mi je dala da se zakunem, da ti to necu prije dati, sve dok ne budem vid jela, da si se ti sjetio nje i da si za njome zaplakao. Sada vidim da su ti uvjeti kod tebe ispunjeni. Ona dakle ode, otvori neki sanduk i uzme odatle ovaj komad lanenog platna, na kome su odslikane te gazele i koji sam joj ja jednom bio dao. Pošto sam ga uzeo, našao sam u njemu list s ovim stihovima: 100
Pripovijest o }Azizu i Azizi 0
gospodarice ljepote, tko te je naveo na krutost,
na smrt za onoga, cije je srce slomljeno u ljubavi prema tebi? Makar ti na mene i ne mislila, otkada smo se rastali, Pa ipak mijeAllah svjedok: ja tebe ne zaboravljam! Ti me muciš za nepravdu, a ipak mije to slatko. Dopusti mi samo jednom milost, da te vidim! Ja tek sada mogu shvatiti, da ljubav donosi boli 1
duševne muke, odkada venem u cežnji za tobom.
Da, žestoka strast uspaljuje moje srce, i ja ginem, Zarobljen u ljubavne uze zrakom tvojih ociju. Sam je koritelj imao sucuti sa mnom u mojoj ljubavi I tugovao. Ali ti, o Hind29, ne tuguješ zbog moje muke. Tako miAllaha, ako moradnem umrijeti, ostat cu ti vjeran, o ti Svjetlosti mojega oka. Da, ako se rastocim od cežnje, necu te zaboraviti. Kada sam procitao te stihove, pocnem žestoko plakati i udarati se po licu. Zatim rastvorim list i naðem unutra sakriven jedan drugi. Kada sam njega takoðer otvorio, gle, tu je na njemu bilo napisano: 29 Posrijedi je staroarapsko žensko ime.
101
Stoidvctdesetisedma noc 'Znaj, moj dragi braticu, ja ti otpuštam svoju krv, i molim se Allahu, da te on s onom, koju ti želiš, skladno sjedini. Ali ako ti se od kceri Dalile Lukavice dogodi kakvo zlo, tada se ne vracaj k njoj. Ne odlazi niti njoj niti nekoj drugoj, nego podnosi svoju patnju! Da ti nije bio suðen dug životni vijek, ti bi vec odavno zaglavio u smrt. Ali neka je hvala Allahu, koji je dopustio, da moj smrtni cas pre-tekne tvoj. Ja te sada pozdravljam po posljednji put. Pazi na ovaj rubac sa slikom gazela, i nikada se od njega ne rastavljaj. Jer on je bio moj vjerni suputnik, kada si mi ti bio daleko!'..." 102 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je nastala
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir Dandan pred kraljem Dau el-Makanom svoju pripovijest nastavio na ovaj nacin: - Nato je mladi Aziz nadalje Tadž el-Muluku pripovijedao: 'Ja sam procitao, što je moja sestricna za mene napisala i stavi-la mi na srce, a njezine su rijeci glasile: Tazi na ovaj rubac s gazelama i nikada se ne odvajaj od njega! Jer on je bio moj vjerni suputnik, kada si mi ti bio daleko! Ja te zak-linjem Allahom, ako te udes sastavi s tom, koja je izvezla ove gazele, tada ostani daleko od nje, i nemoj dopustiti da ti se približi, i ne vjencavaj se s njome! Ako se meðutim to ne dogodi, da te udes s njome sastavi, i ako ti ne naðeš puta do nje, tada se nikada više potom nemoj približavati nijednoj od ženskoga spola. Znaj, ona, koja je izvezla ove gazele, izveze svake godine po jedan takav par gazela i šalje ih u najudaljenije zemlje, kako bi glas o njoj i njezino lijepo umijece, u kome joj nijedan covjek nije ravan, postali posvuda poznatima. Tvojoj ljubljenoj meðutim, kceri Dalile Lukavice, je došao u ruke rubac s gazelama, i ona je s njime obicavala dolaziti ljudima pred oci i pokazivati im ga, tim što bi rekla: 'Ja imam sestru, koja takav veze! Alije ona lagala sa svojim rijecima - AUah joj razderao njezin zar! - I ovo je sada moja posljednja opomena tebi, 103
Stoidvadesetiosma noc kojom te opominjem, jer ja znam, da ce ti svijet poslije moje smrti postati pretijesnim. Možda ceš zbog toga poci u tuðinu i potucati se naokolo po zemlji, pa ako zatim docuješ o umjetnici, koja je izradila ovu sliku, i ako pocneš ceznuti za tim, da je upoznaš, tada ceš se sjetiti mene. Ali ti to nece ništa koristiti, da, ti ceš tek nakon moje smrti spoznati moju pravu vrijednost. Znaj dakle, djevojka, koja je izvezla te gazele, je kci kralja Kamfornih Otoka, a ona je jedna plemenita gospodarica.' —
Kada sam ja bio procitao taj list i razumio njegov sadržaj,
plakao sam, a moja je mati plakala sa mnom. Stalno sam morao gledati list i plakati, sve dok se nije spustila noc. I u takvu sam sta nju ostao punu godinu dana. Zatim su se, u sljedecoj godini, spre mali trgovci iz mojega ocinskog grada na putovanje, ti tu trgovci, u cijoj se karavani nalazim. Tada me je moja mati svjetovala, da se ja takoðer trebam opremiti i putovati s njima, jer cu se tako možda utješiti i zaboraviti svoju žalost. Ona mi rekne: -
Budi veseo i odustani od tugovanja! Otputuj u daljinu, godi
nu dana ili dvije ili cak tri, sve dok se karavana ne vrati doma. Možda ce se tvoje srce obradovati i tvoja se briga raspršiti. S takvim mi se rijecima uvijek prijazno obracala, sve dok ja nisam spremio svoju robu i s njima otputovao. Ali se moje suze za vrijeme citava putovanja sve do sada nisu osušile. Svakiput, kada bismo priredili odmor, ja bih odmatao ovaj rubac i promatrao na njemu gazele, i zatim se sjecam svoje sestricne 'Azize i placem za njome, kao što si to upravo vidio. Ah, ona me je tako usrdno ljubila. Ona je umrla, jer sam ja tako okrutno s njome postupao. Ja sam joj cinio samo zlo, ali je ona meni cinila samo dobro. Kada se dakle ovi trgovci budu vracali s putovanja, tada cu i ja s njima poci kuci. Jer tada cu biti vec punu godinu dana u tuðini. Ali je moja tuga postala samo još vecom, a briga i žalost nisu od mene ustuknuli. Dakako da sam došao do Kamfornih Otoka s kristalnim dvorcem. To je sedam otoka, a nad njima vlada stanoviti kralj po imenu Sehriman. Taj ima jednu kcer, zvanu Dunja. A bilo mi je receno, da je ona ta, koja veze gazele. Takoðer su ove gazele tu pred tobom svjedocanstvo njezina umijeca. Kada sam to taj put cuo, moja 104
Pripovijest o Azizu i Azizi
je cežnja samo još porasla, i ja sam utonuo u more misli, koje mi nisu davale nikakva pocinka. Takoðer sam oplakivao svoju nesrecu, što sam postao poput žene, što nemam više nikakve snage i što r.e posjedujem više ono, što pripada muškarcu. Od onoga dana, kojega sam napustio Kamforne otoke, placu moje oci i tuguje moje srca. Tako se vec dugo nalazim u toj bijedi, pa ne znam cak ni to, hoce li mi to biti moguce da se vratim u svoju domovinu i da umrem pokraj svoje matere ili ne. Ah, menije vec dodijao ovaj svijet!' Zatim mladi trgovac iznova zaplace, pa je uzdišuci i jadikujuci pogledavao na sliku s gazelama. Suze su u potocima tekle niz njegove obraze, i on izgovori ova dva stiha: Kada bi mi ponetko rekao: 'Radost ipak mora doci!' Ja bih mu na to: 'Kako se to cesto kod jada kaže: radost mora doci!' 'Nakon nekog vremena!' rekne on, ja kažem: 'To me cudi. Tko mi jamci za moj život? O ti, ciji razlozi ništa ne valjaju!' I nadalje on rekne: Allah to dobro zna, ja sam, otkada si se od mene rastavila, tako dugo plakao, sve dok se nisam sav poklonio suzama! Tada mi moj koritelj rekne: 'Strpljenja! ti ceš je zadobiti.' Ja uzviknem: 'O ti koji me koriš, strpljenja — kako da ga naðem?' - To je, o kralju, moja povijest! Jesi li ikada cuo neku ne-obicniju od nje? 105
Stoidvadesetiosma noc Tada je Tadž el-Muluk bio u najvecoj mjeri zaprepašcen, a dok je on slušao tu pricu mladog trgovca, u njegovu se srcu zapali ljubavna vatra poradi izvješca o ljupkosti gospodarice Sitt30 Dunje.'..." Tada primijeti Sehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 30 Sitt znaci - princeza, kraljevna itd. 106
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako:
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir Dandan pred Dau el-Makanom dalje pricao: - Kada je Tadž el Muluk bio cuo pripovijest mladoga trgovca, postao je u najvecoj mjeri zaprepašcenim, a u njegovu je srcu bila raspaljena ljubavna vatra, kada je cuo o ljepoti gospodarice Sitt Dunje i saznao, da je ona bila ta, koja je izvezla par gazela. I njegova je strasna cežnja postajala sve žešcom. Mladomu meðutim trgovcu on rekne: - Tako mi Allaha, tebi se dogodilo ono, što se još nikada nijednomu drugom covjeku nije dogodilo. Ali ti je odreðeno stanovito životno trajanje, koje ti moraš ispuniti. Sada bih te ja htio još i o necemu pitati! Kada je 'Aziz odvratio: — Što je to? — ovaj nastavi: - Ispricaj mi, kako ti je pošlo za rukom, da vidiš onu damu, koja je izvezla ovaj par gazela! - O moj gospodaru - odgovori 'Aziz - dobio sam pristup k njoj zahvaljujuci jednoj lukavštini, i to na ovaj nacin. Kada sam došao s tom karavanom u njezin grad, izašao sam, i šetao sam se ondje po vrtovima, koji su bili puni visokog drveca. Cuvar je meðutim 107
Stoidvadesetideveta noc tih vrtova bio neki star covjek u poodmaklim godinama. Njega ja upitam: 'Djedice, komu pripada ovaj ovdje vrt?' On mi odgovori: 'On pripada princezi, gospodarici Dunji. Kada se njoj prohtije da se razonodi, tada ona otvori tajna vrata, šece se uokolo po vrtu i uživa u mirisu cvijeca.' Nato ga ja zamolim: 'Ukazi mi naklonost i dopusti mi da sjedim u ovome vrtu, sve dok ona ne doðe i ne proðe pokraj mene. Možda potom imadnem srecu, da uvrebam jedan pogled na nju!' Stari odgovori: 'U tome nema nikakva zla.' Pa pošto je on tako rekao, ja mu dadnem par dirhema s rijecima: 'Kupi nam nešto za jelo!' On obradovan uzme novac, otvori vrtna vrata i povede me sa sobom unutra. Ondje smo išli sve dalje, dok nismo došli na neko ljupko mjesto, gdje mi on rekne:
'Ostani ovdje sjediti, sve dok se ja opet ne vratim k tebi!' Predhodno mije meðutim bio dao malo voca. Napusti me dakle i neko ga vrijeme nije bilo. Kada se vratio, imao je sa sobom peceno janje, i od toga smo jeli sve dotle, dok nismo bili siti. Ali je pri svemu tome moje srce ceznulo za prizorom dame. Dok smo obojica tu tako sjedili, iznenada se otvore vrata, i stari mi rekne: 'Na noge, sakrij se!' Cim sam ja to ucinio, gle, pomolio je neki crni uškopljenik svoju glavu kroz vrata i viknuo: 'Stari, je li itko kod tebe?' 'Ne' odgovori ovaj. 108
Pripovijest o }Azizu i }Azizi Tada uškopljenik nastavi: 'Zakljucaj vrtna vrata!' Pa cim je stari zasunom zakljucao vrtna vrata, gle, tu izaðe Sitt Dunja kroz tajna vrata. Pri pogledu sam na nju povjerovao, da se Mjesec podigao na obzoru i da je jasno zasjao. Cijeli sam jedan sat bio utonuo u promatranje njezina lika, i žudio za njome, kao što žedan žudi za svježom vodom. Kada je meðutim protekao taj sat, ona opet išcezne, pošto je zakljucala vrata. Tada ja takoðer odem iz vrta i potražim svoj karavanseraj31, dobro znajuci, da ja nikada necu do nje doprijeti i da ja isto tako ni nisam muškarac za nju, pogotovo zato što sam postao poput žene i ne posjedujem više ono, što pripada muškarcu. Ona je osim toga ipak jedna kraljevna, ja meðutim samo obican trgovac. Kako bih se onda ja mogao tjelesno sjediniti s njoj slicnom ili s ijednom drugom djevojkom? Kada su se zatim moji suputnici ondje pripremali za odlazak, isto sam se tako i ja spremio za putovanje i otputovao s njima. Njihovo je odredište bilo ovaj grad, i tako smo mi naposljetku dospjeli na ovo mjesto i susreli se s tobom. Ti si me pitao, a ja sam ti ispripovijedao. To je prica o onome, što mi se dogodilo, i s time - pomogao Allah! Kada je Tadž el-Muluk cuo to izvješce, bili su njegovo srce i njegove misli posve osvojeni ljubavlju prema Sitt Dunji, i on nije znao, što bi ucinio. Ali on ustane, uzjaše svojega plemenitog konja, uzme 'Aziza sa sobom, i vrati se s njime u grad svojega oca. Ondje on odredi za 'Aziza jednu vlastitu kucu i opskrbi ga u njoj svime, što je on trebao u jelu i pilu i odjeci. Zatim ga ostavi i uputi se k svojemu dvorcu, dok su mu suze curile niz obraze. Jer cesto može slušanje ostaviti isti dojam kao viðenje i susret. I u tome je stanju ostao Tadž el-Muluk neprekidno sve dotle, dok jednom nije k njemu ušao njegov otac i vidio, da mu je njegova boja izblijedjela, da je njegovo tijelo smršavilo i da su njegove oci pune suza. Tada je on znao, da se njegov sin nalazi u brizi zbog necega, što ga je moralo snaci, i on ga upita: 31 Istocnjacko svratiste (chan, koji odgovara današnjem motelu - motor-hotelu). 109
Stoidvadesetideveta noc -
Dragi sine, izvijesti me o svojoj patnji! Reci mi, što ti se do
godilo, da je tvoja boja izblijedjela i tvoje tijelo smršavilo? On mu dakle ispripovijeda sve, što je doživio, što je cuo o 'Azi-zovoj povijesti i o izvješcu o Sitt Dunji, i nadalje, da on nju ljubi, samo jer je o njoj slušao, a da je nikada svojim ocima nije vidio. Ali mu otac rekne: -
Dragi sine, gledaj, ona je kci stanovitog kralja, cija se zemlja
nalazi daleko od naše. Stoga odustani od toga i otiði u palacu svoje matere!'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 110
Ali kada je pocela
stoitrideseta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir Dandan pred Dau el-Makanom nadalje pripovijedao: - Otac Tadž el-Muluka mu rekne: - Dragi sine, njezin otac je stanoviti kralj, cija se zemlja nalazi daleko od naše. Stoga odustani od toga i otiði u palacu svoje matere! Ondje se nalazi petstotina djevojaka, slicnih Mjesecima. Pa koja god ti se samo od njih svidi, tu uzmi. Ili cemo mi za tebe isprositi neku kraljevnu, koja je još ljepša od Sitt Dunje. Samo Tadž el-Muluk odvrati: -
Dragi oce, ja necu nikada nikoju drugu osim nju, umjetnicu
gazela, koje sam vidio. Jaje moram zadobiti, inace cu lutati naoko lo po pustinjama i po pustarama i zbog nje tražiti smrt. Tada mu otac rekne: -
Daj mi jedan kratak rok, dok ja ne pošaljem k njezinu ocu i
nju od njega ne zaprosim i tebi dopustim da prispiješ do svojega ci lja, kako sam gaja sam postigao kod tvoje matere. Možda ce ti Allah pomoci do tvoje želje. Ako meðutim njezin otac ne pristane, tada cu mu ja uzdrmati njegovu zemlju vojskom, cija ce se stražnja ceta još nalaziti kod mene, dok se prednja bude vec nalazila kod njega. 111
Stoitrideseta noc Zatim on dadne pozvati mladoga 'Aziza i rekne mu: -
Moj sine, poznaješ li ti put do Kamfornih Otoka?
Kada je taj potvrdno odgovorio na pitanje, kralj nastavi: — Ja želim, da ti onamo otputuješ s mojim vezirom. 'Aziz odgovori: — Slušam i pokoravam se, o najveci kralju našega vremena! Kralj dakle dadne da doðe njegov vezir i rekne mu: -
Smisli mi neki plan za stvar mojega sina, plan, koji pogaða
ono pravo. Otputuj ka Kamfornim Otocima i isprosi kcer njihova kralja za mojega sina! Vezir posvjedoci svoju pokornost. Tadž el-Muluk se meðutim vrati k svojoj kuci, bolestan od prevelike strasti, a vrijeme mu se ucinilo beskrajno dugim. Pa kada ga je okružila noc sa svojom tamom, on pocne plakati i uzdisati i jadikovati, te izgovori ove stihove: Pada crna noc, i moje suze opet teku, Ljubav u mojoj nutrini bukti kao vrela vatra. Ako pitate noci o meni, one ce vam ispricati, Da ja ne poznajem ništa drugo do brigu i gorku nevolju.
Ja vidim u mome nocnom jadu, kako tonu zvijezde. Poput zrnja tuce padaju suze na moje lice. Tako ja tu ležim usamljen i nemam nikakva pomocnika, Baš kao zaljubljenik, koji je ostao bez bližnjih i prijatelja. Kada je izgovorio te stihove do kraja, on padne na dugo vremena u nesvijest. I tek kada je nastalo jutro, on opet doðe k sebi. 112
Pripovijest o Azizu i Azizi Tada doðe sobar njegova oca, priðe k njegovu uzglavlju i pozove ga ka kralju. Tako on poðe sa slugom. Kada ga je meðutim njegov otac ugledao i vidio njegovo blijedo lice, podsjetio ga je na strpljenje i obecao mu, da ce ga sjediniti s voljenom princezom. Zatim je opremio 'Aziza i vezira i uz to im dao kraljevske poklone. Ovi su putovali dan i noc, sve dok nisu došli blizu Kamfornih Otoka. Ondje su se zaustavili na obali neke rijeke, a vezir odasla ka kralju glasnika, kako bi mu javio njihov dolazak. Glasnik ode, i jedva je trio protekao jedan sat, kad li su im dolazili u susret komornik i kraljevi veziri. Jednu parasangu daleko od prijestolnice susretnu se sa stranim gostima, pozdrave ih i podadu im pocasnu pratnju, sve dok nisu s njima stupili pred kralja. Tada mu stranci izruce poklone i provedu tri dana kao njegovi gosti. Cetvrtoga meðutim dana vezir poðe, otiðe ka kralju, stupi pred njega i izvijesti ga zbog cega je došao. Kralj nije znao, što bi mu odgovorio. Jer njegova kci nije voljela muškarce i nije imala želje za brakom. Tako on neko vrijeme pogne svoju glavu, zatim je opet digne, pozove jednoga od uškopljenika i rekne mu: -
Otiði k svojoj gospodarici Dunji, i ponovi joj ono, što si cuo
i zbog cega je ovaj vezir došao! Uškopljenik otiðe, pa nakon što ga neko vrijeme nije bilo, on se vrati kralju i ispripovijeda mu: -
O najveci kralju našega vremena, gledaj, kada sam ja ušao k
Sitt Dunji i izvjestio je o onome što mi je naloženo, tada je ona po stala vrlo srdita, navalila na mene s nekim štapom i htjela mi ras koliti glavu. Brzo sam pred njome uzmaknuo natrag. Ona meðutim dovikne: 'Ako me moj otac prisili na brak, Tada cu ja ubiti onoga, za koga budem udata!' Tada njezin otac rekne veziru i 'Azizu: -
Vi ste to obojica culi, i sada to znate. Izvijestite o tome kra
lja i prenesite mu moj pozdrav! Recite mu, da moja kci ne voli muškarce i da nema želje za brakom!'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 113
Ali kada je pocela
stoitridesetiprva noc '#5TSW?W?W?9W?!?1?$SWW9$W^' SS c
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje kralj Sehriman rekao veziru i 'Azizu: -
Prenesite kralju moj pozdrav! I izvjestite kralja o tome, što
ste culi, da moja kci nema želje za brakom! Tako se oni okrenu neobavljena posla i putovali su odatle, sve dok opet nisu stupili pred svojega kralja. Kada su mu ispripovijedali, što se dogodilo, zapovijedi on odmah satnicima, da sazivaju vojske, da mogu izaci u rat i vojnu. Vezir mu meðutim rekne: -
O gospodaru kralju, udostoj se, da to ne ciniš! Onoga kralja
ne pogaða nikakva krivica. Jer kada je njegova kci saznala o ponu
di, poslala je poruku ovoga sadržaja: 'Ako me moj otac bude pri silio na brak, tada cu ja ubiti onoga, za koga budem udata, a potom cu sama sebi zadati smrt.' Ustrucavanje dolazi dakle samo od nje. Kada je kralj cuo ministrove rijeci, bio je zabrinut za Tadž el--Muluka a sebi je rekao: -
Ako ja protiv njezina oca povedem vojnu i zatim takoðer
princezu podvrgnem pod svoju vlast, a ona se meðutim ubije, tada mi to ništa ne koristi. Zatim kralj izvijesti svojega sina Tadž el-Muluka, kako s time stoji. A cim je taj to cuo, on rekne svojemu ocu:
Stoitridesetiprva noc —
Dragi oce, ja ne mogu podnositi život bez nje! Ja cu otici k
njoj, ja cu pokušati putem nekoga lukavstva, da se s njome sjedinim, pa makar morao pri tome naci takoðer smrt. Ucinit cu ništa drugo nego to! Kako ceš ti dakle k njoj otici? — upita njegov otac. A on odgovori: -
Ici cu preobucen u nekoga trgovca.
Nato rekne kralj: —
Ako ti svakako moraš ici, onda uzmi sa sobom vezira i 'Aziza!
Zatim on dadne da mu se uzme novac iz njegove riznice i da mu se nabavi robe za stotisuca dinara. I on je dogovorio izvedbu s 'Azizom i vezirom. Ali kada je nastala noc, otiðe Tadž el-Muluk s 'Azizom u njegov stan. Ondje tijekom te noci obojica proborave. Tadž el-Muluk je meðutim imao srce puno rana. Jelo i spavanje mu nisu htjeli prijati. Salijetale su ga žalosne misli, a potresala ga je cežnja prema ljubljenoj, i on je usrdno molio Stvoritelja: -
Milostivo mi podaj sjedinjenje!
I on pocne plakati i uzdisati i jadikovati i izgovori ove stihove: Hoce li mi zbilja pasti u dio sjedinjenje poslije rastanka? Zatim sam ti se jednom potužio na svoju ljubavnu patnju i rekao: 'Ja sam mislio na tebe, kada me je noc posve zaboravila. Ti si me držala budnim, kada je svijet ležao u snu.' Nato pocne on gorko plakati, a s njime je takoðer plakao 'Aziz, jer se sjetio svoje sestricne 'Azize. Tako su obojica plakala bez prestanka, sve dok nije svanulo jutro. Zatim Tadž el-Muluk ustane i otiðe k svojoj materi, odjeven u putnu odjecu. Kada gaje ona upi116
Pripovijest o }Azizu i 'Azlzi tala kako stoji s njime, on joj sve ispripovijeda. Tada mu ona dadne redesettisuca dinara i oprosti se od njega. Pošto je on zatim izlazio, ona se pomolila, da on uzmogne sigurno dospjeti do cilja i sjediniti se s ljubljenom. Potom on ode k svojemu ocu i zamoli ga za dopuštenje za polazak. Taj mu dadne dopuštenje i uruci mu isto iako pedesettisuca dinara. On takoðer izda zapovijed, da se napolju pred gradom podigne raskošan cador. Pošto se to dogodi-'.:. zadrži se Tadž el Muluk još dva dana u cadoru. Zatim udari na put, sretan zbog toga, što ima 'Aziza za suputnika, i on mu rekne: -
Brate, ja se nikada necu moci od tebe rastati!
Tada 'Aziz odgovori: - Ja takoðer tako mislim. Da, ja bih rado umro uz tvoje noge. Ali ah, moj dragi brate, moje je srce u brizi zbog moje matere! - Kada mi postignemo svoj cilj - nastavi Tadž el-Muluk -rada ce sve biti dobro. Tako se oni otpute. Vezir ga opomene, da ne klone duhom. Ali ga je 'Aziz obicavao obvecer razonoditi, navoditi mu stihove i pricati mu pripovijesti i price. Žurno su putovali, dan i noc, puna dva mjeseca dana, sve dok Tadž el-Muluku put nije postao predugim. Pa kada su se ljubavni plamenovi u njemu razgorjeli s om žestinom, on izrekne stihove: Put je dug: tako mi teškima postaju jad i brige, I u mome srcu iznova gori ljubavni žar. Kunem se, o ti moja cežnjo, o ti cilju mojega nadanja, Onim, koji je stvorio covjeka iz jedne kapi krvi32: Ja sam zbog tebe, ti moja željo, podnosio takav ljubavni teret, Koji ne bi podnijele visoke planine — u ponekoj besanoj noci. Kur'an 96,2: "Stvorio je covjeka od zgrušane krvi."
117
Stoitridesetiprvci noc O gospodarice mojega svijeta, ljubav me je uništila, Ona me je ucinila mrtvacem bez životnoga daha. Da me nije oživljavala nada, da cu se s tobom sjediniti, _ Moje tijelo ne bi imalo snage, da hoda po ovome svijetu! Kada ih je izrekao do kraja, opet je plakao, a s njime je plakao 'Aziz, jer je takoðer on bio ranjena srca. Srce je meðutim vezirovo bilo dirnuto njihovim placem, pa on rekne: —
O gospodaru, budi veseo i dobro raspoložen! Sve ce biti
dobro! Ali Tadž el-Muluk odvrati: — O veziru, putovanje mi postaje predugim. Izvijesti me, koliko smo mi još daleko udaljeni od toga grada! — Preostaje još jedan kratak put — rekne 'Aziz. Zatim oni nastave svoje putovanje i premjeravali su brdo i dolinu, k tomu pak pustinje i stepe. Jedne pak noci, dok je Tadž el--Muluk ležao spavajuci, kad li ugleda u snu svoju ljubljenu uza se, dok ju je on grlio i privlacio na svoje grudi. On se probudi u divljoj jezi i kao izvan sebe, pa zatim izgovori stihove: Vi prijatelji, srce je puno ljubavi, suze teku. Žarko se žari moja strast, i njezin se suputnik zove jad. Ja jadikujem poput matere, koja je izgubila svoju djecu. Da, tugujem poput golubova, kada doðe nocna tmina. Pa ako iz tvoje zemlje vjetrovi k meni pusu, Tada ja osjecam, kako se rashladenje spusta na zemlju. 118
Pripovijest o 'Azizu i Azizi
Tebe ja pozdravljam postojano, dokle god Zefir šumori, Dokle god golubi gucu, dokle god pticu njezino krilo nosi. Kada je Tadž el-Muluk završio svoje stihove, priðe mu vezir i rekne: -
Raduj se, to je sretan predznak! Budi dobre volje i utješen.
Ti ceš sigurno postici svoj cilj! Pristupi mu takoðer 'Aziz, ohrabri ga i pocne ga umirivati natapanjem i pricanjem prica. I tako su putovali dalje usiljenim marovima neprekidno dan i noc, ponovo dva mjeseca dana. Tada im, jednoga dana, o izlasku sunca zasvijetli nasuprot njih u daljini nešto bijelo, te Tadž el-Muluk odmah upita 'Aziza: - Sto je to bijelo ondje? - Moj gospodaru - odgovori 'Aziz - to je bijeli dvorac, i ondje je grad, koji je tvoje odredište! Princ se nad time obraduje, i tako su oni brzo krenuli dalje, sve dok se nisu našli blizu grada. Pa kada su prispjeli onamo, Tadž el--Muluk se tomu obradovao u najvecoj mjeri, a brige su i patnja od r.;ega ustuknule. Nato oni uðu u grad, preodjeveni kao trgovci, princ meðutim u spodobi otmjena trgovackog gospodara. I oni doðu do jednoga svratišta, koje je bilo poznato kao trgovacki karavan-seraj, do jednoga velikog chana33. Kada je Tadž el-Muluk upitao: - Je li to trgovacko svratiste? 'Aziz odgovori: - Dakako, to je taj chan, u kome sam ja nekoc stanovao. Tako se oni ondje zaustave, puste svoje deve da prikleknu, uzmu s njih tovare i odnesu svoju robu u skladišta. Cetiri su se dana 33 Chan (= han) je istocnjacko svratiste, koje odgovara današnjem motelu, motor-hotelu, ili - karavanseraj (karavansaraj). 119
Stoitridesetiprvn noc odmarali. Zatim im je vezir svjetovao da si iznajme neku veliku kucu. Oni su s time bili sporazumni, pa su si iznajmili kucu s velikim prostorijama, koja je bila pogodna za svecanosti. Ondje su ustanovili svoje boravište. Sada vezir i 'Aziz pocnu kovati planove za Tadž el-Muluka. Jer sam je princ bio u nedoumici i nije znao, što bi ucinio. Pa buduci da vezir nije mogao pronaci nikakvu drugu zamisao nego tu, da princ kao trgovac zasjedne u hali tkaninarskog trga, on se zato obrati Tadž el-Muluku i 'Azizu s rijecima: —
Znajte, ako mi ovdje budemo boravili tako besposleni, mi
necemo postici svoj cilj i necemo uopce ništa obaviti. Menije sada
nešto palo na pamet. Pa ako tako ushtjedne Allah, bit cemo time dovedeni na pravi put. Tada Tadž el-Muluk i 'Aziz reknu: —
Ucini ono, što ti se cini da je dobro! Jer na starim ljudima
pociva blagoslov, pogotovo na tebi, jer si ti u svim stvarima iskusan. Stoga nam reci, što ti je palo na pamet! -
Ja sam mišljenja - rekne on Tadž el-Muluku - da mi za te
be iznajmimo jedan ducan na bazaru za tkanine, u kome ceš zatim moci voditi trgovinu. Jer svi ljudi, ugledni i oni najnižega društvenog staleža, trebaju rublje i tkanine za odjecu. Ako ti strp ljivo u tome ducanu istraješ, tada ce, ako tako htjedne Allah Uzvišeni, tvoja stvar izaci na dobro, pogotovo zato što si ti lijepe vanjštine. Ucini meðutim 'Aziza svojim poslovoðom i pusti ga da sjedi unutra u ducanu, da ti dodaje tkanine i rublje! Kada je Tadž el-Muluk cuo te rijeci, on rekne: -
To je valjan i ispravan savjet!
Ujedno on izvadi jedno raskošno trgovacko odijelo, obuce ga na sebe i dadne se na put. Njegove su ga sluge pratile, i on dadne jednomu od njih tisucu dinara, da se s time pobrine za ureðenje ducana. Išli su, sve dok nisu došli do bazara za tkanine. Kada su meðutim trgovci ugledali Tadž el-Muluka i pustili da njihove oci pocivaju na njegovoj ljepoti, bili su zbunjeni, i neki reknu: 120
Pripovijest o 'Azizu i Azizi -
Gledajte, Ridvan, cuvar Raja34, je otvorio vrata i ostavio ih
bez nadzora, tako da je ovaj mladic tako divne ljepote uzmogao umaknuti odande! A jedan drugi rekne:
-
Možda je ovaj jedan od tih anðela.
Cim su ovi zatim stupili u krug trgovaca, raspitali su se o ducanu predstojnika trga, pa kada su im pokazali put onamo, oni se odmah upute k njemu i pozdrave ga. Tada predstojnik i svi trgovci, koji su se nalazili kod njega, ustanu, puste da stranci sjednu i iskažu im poštovanje poradi vezira. Jer vidjeli su da je on covjek u poodmaklim godinama i covjek koji pobuðuje strahopoštovanje, i da je bio pracen od mladica Tadž el-Muluka i 'Aziza. I oni reknu jedan drugomu: - Sigurno je ovaj starac otac ove dvojice mladica. Sada vezir upita: - Tko je izmeðu vas predstojnik bazara? Tada ljudi uzviknu: - Ondje je on! Pa kada je taj zatim istupio naprijed, vezir ga pogleda i pažljivo ga je promatrao. Vidio je da je predstojnik covjek u visokoj starosti, ozbiljna i dostojanstvena izgleda, i da je okružen slugama i kalfama i crnim robovima. Predstojnik ih dakle pozdravi kao prijatelje i primi ih uz visoko iskazivanje poštovanja. On im dopusti da sjednu uz njega, i rekne im: -
Imate li možda kakav zahtjev, da bismo vam ga mi mogli
ispuniti? -
Da — odvrati vezir — ja sam star covjek, u poodmaklim godi
nama, a imam sa sobom ova dva mladica, s kojima sam proputovao 34 Ridvan cuva rajska (džennetska) vrata, a ondje lijepi mladici dvore vjernike. 121
Stoitridesetiprpa noc sve krajeve i zemlje. Svakiput, kada doðem u neki veliki grad, ostajem ondje punu godinu dana, da se obojica u njemu mogu ogledati i upoznati njegove stanovnike. Gledajte, sada sam došao u ovaj vaš grad i odlucio sam se na to, da u njemu proboravim. I zato ja od tebe molim neki lijep ducan na najboljem položaju, da dadnem dvojici da ondje sjede. Oni moraju voditi trgovinu, ali se moraju takoðer ogledati po ovome gradu i prilagoditi se obicajima njegovih stanovnika, tim što ce nauciti, kako se ovdje kupuje i prodaje, nudi i uzima. Predstojnik dadne kao odgovor: -
To se treba rado dogoditi!
Zatim on meðutim pogleda dva mladica, obraduje im se i raspali se žestokom ljubavlju prema njima. Taj je naime predstojnik bio osvojen ocaravajucim pogledima, a on se davao zavoditi naklo-nošcu prema djecacima više nego onom prema djevojcicama. I tako se on predavao ljubavi prema djecacima.
Sada on u sebi rekne: . -
To je lijepa divljac. Hvala neka je Njemu, koji ih je stvorio i
oblikovao iz prezrene vode35! Pri svemu je tome stajao on, predstojnik, pred njima, da ih poslužuje poput nekoga sluge. Zatim meðutim otiðe, pa pripremi za njih ducan. Taj se nalazio u sredini velike trgovacke hale, i nije bilo nijednoga pristalijega i cjenjenijega ducana na cijelome bazaru od upravo toga, kojega je on ispraznio i uresio, a u njemu su se nalazile police od bjelokosti i ebanovine. Zatim on preda veziru, koji je dakako izgledao poput iskusna trgovca, kljuceve s rijecima: -
Uzmi ih, cijenjeni gospodaru! Neka Allah ushtjedne taj du
can uciniti blagoslovljenim mjestom za tvoja dva sina! Pošto je ve zir uzeo kljuceve, otiðu ta trojica u chan, u kome su uskladištili 35 Kur'an 32,7.8: "Koji je uljepšao svaku stvar, koju je stvorio, i poceo je stvaranje covjeka od zemlje, zatim je ucinio njegov porod od sperme, od slabe vode [dakako: od sjemene tekucine]". 122
Pripovijest o 'Azizu i Azizi svoju robu, i zapovijede slugama, da sve, što imaju u robi i tkanini, odnesu u onaj ducan.'..." 123 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju.
Ali kada je pocela
stoitridesetidruga noc ®#W W W W ????? ? W??W W??V
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir, pošto je uzeo kljuceve ducana, zajedno s Tadž el-Mulukom i 'Azizom otišao u chan, i da su zapovijedili slugama, da onamo prenesu sve, što su imali u robi i tkaninama i skupocjenostima. A to je bila jedna vrlo velika kolicina, koja je bila vrijedna cijela blaga zlata. Sluge izvrše zapovijed. Zatim poðu sami u ducan, pa pošto su robu razvrstali, upute se na nocni pocinak. Drugoga meðutim jutra povede vezir dva mladica sa sobom u hammam. Ondje se okupaju, dotjeraju, obuku raskošnu odjecu, koja je mirisala miomirisima, i naužiju se svih blagodati kupelji. Oba su mladica bila zracece ljupkosti, i u hammamu se to cinilo, kao da je njima pjesnik posvetio ove rijeci: Blago njegovu hammamskom sluzi, kada njegova ruka dodiruje Tijelo, koje kao da je bilo stvoreno iz vode i svjetlosti! Bez prestanka on vježba svoj rucni rad da bude oprezan, Onda je to, kao da stjece od tijela mošus nježan poput kamfora.
Potom oni napuste hammam. Predstojnik je meðutim, kada je cuo, da su oni otišli u kupelj, sjeo, kako bi ih pricekao. I gle, njih 125
Stoitridesetidruga noc dvojica doðu, lijepi kao gazele. Njihovi su se obrazi blago rumenili. Njihove su oci bile ispunjene tamnim sjajem, njihova su lica bila slike zracece ljepote. Oni su slicili dvama Mjesecima, koji se pokazuju u sjaju, ili dvjema vocem natrpanim granama. Cim ih je ugledao, on skoci na noge i rekne: -
Moji sinovi, neka vam vaše kupanje vazda dobro prija!
Tada rekne Tadž el-Muluk milim glasom: —
Allah ti iskazao dobrotu, dostojanstveni oce, zašto nisi
došao s nama, da se zajedno kupamo? Zatim se obojica naklone preko predstojnikove ruke, poljube je i poðu ispred njega, dok nisu došli u ducan. To su oni ucinili iz uglaðenosti i kako bi mu iskazali poštovanje, jer je on bio poglavar trgovaca na bazaru i prema njima prije toga iskazao dobrotu, kada im je dao ducan. On je dakle gledao kako se njihovi bokovi gibaju, a tada se pocne u njemu sve jace uzbuðivati njegova strast. Dahtao je i puhao i jedva da se još mogao savladavati, ocima ih je htio progutati i zapoceo je pjevati ove stihove: Srce cita poglavlje iskljucivog posjeda. Odsjecak o dijeljenju s drugim ne otvara. To nije nikakvo cudo, ako ono zadršce zbog takvog tereta. Ipak se na nebu sfere u svojoj ophodnji gibaju. I dalje on rekne: Moje je oko ugledalo dvojicu, koji su stupili na zemaljsko tlo — Obojicu bih ljubio takoðer, ako bi mi stupili na oci! Kada su oni takvo što od njega culi, pocnu ga preklinjati, da s njima opet ode u kupelj. Premda je jedva povjerovao svojim ušima, 126
Pripovijest o 'Azizu i 'Azizi on ipak požuri u hammam, i obojica zatim s njime uðu u njega. Vezir meðutim još nije napustio kupelj. Cim je taj cuo o predstojnikovu dolasku, otiðe, pozdravi ga usred predvorja i pozove ga na ulazak u kupelj. Kada je onaj to odbijao, uhvati ga Tadž el-Muluk za jednu ruku i 'Aziz za drugu, i tako ga otprate u jednu zasebnu sobu.
Ovaj necisti starac pusti da ga oni vode, a pri tome je njegovo uzbuðenje postajalo sve jace. Sada se Tadž elMuhik zakune, da predstojnika ne smije prati nitko drugi osim njega samoga. A 'Aziz se zakune, da nitko drugi osim njega ne smije na njega lijevati vodu. Premda je stari upravo to želio, on to ipak odbije. Tada mu vezir rekne: - Gledaj, obojica su tvoji sinovi, pusti neka te peru i ureðuju! - Neka ti ih cuva Allah! - uzvikne predstojnik - tako mi Allaha, blagoslov su se i sreca spustili na naš grad, kada ste došli vi s vašima! I on izrekne ova dva stiha: Ti si došao, i zazelenjeli su se kod nas brežuljci, Oni su se gledatelju pokazali u cvjetnoj odjeci. Uzviknula je zemlja i svi, koji na njoj stanuju: Neka je tebi, goste, posvecen srdacan pozdrav! Oni mu se zahvale na tim rijecima. I Tadž el-Muluk ga nastavi prati, dok je 'Aziz lijevao preko njega vodu. On je meðutim mislio da je prenesen u raj. Kada su oni završili na njemu svoju službu, on im poželi nebeski blagoslov i sjedne zatim pokraj vezira, kako bi s njime naklapao, dok je pri tome pogledavao mladice. Nato im poslužitelji donesu rucnike. Oni se obrisu, obuku opet svoje haljine i napuste kupelj. Vezir se meðutim obrati predstojniku s rijecima: -
Vrijedni Gospodaru, gledaj, kupelj je ipak Zemaljski Raj!
Ovaj nato odgovori: 127
Stoitridesetidrugct noc -
Neka Allah dadne da ona tebi i tvojim sinovima bude u
zdravlje i neka obojicu zaštiti od zla pogleda! Imate li možda što u sjecanju od onoga, što je umjetnik rijeci bio rekao u pohvalu kupelji? Tada rekne Tadž el-Muluk: -
Ja cu priložiti dva stiha - i on priloži:
Gledaj, život je u kupelji zacijelo najljepši život, Ali, ah, mi u njoj boravimo uvijek samo kratko vrijeme —
i Raj, u kome nam je zabranjeno duže boraviti, Paklena vatra, u koju mi ulazimo s radošcu! Kada je Tadž el-Muluk izgovorio svoje stihove, 'Aziz pocne: -
Ja takoðer znam dva stiha u pohvalu kupelji.
Tada ga predstojnik zamoli, da ih iznese, i tako on rekne: Kuca, okicena cvijecem, na velikima mramornim blokovima, Lijepa kuca — kada je uokolo užaruje vatra, Tako bih je ti držao za pakao, ali je ona u istini nebo, Po kojemu putuju tako mnoga Sunca i Mjeseci. Stihovi se, koje je izrekao 'Aziz, dopadnu predstojniku, i tim što je promatrao ljepotu tih mladica i uznosio se njihovom rjecitošcu, on klikne: -
Tako mi Allaha, vi sjedinjujete u sebi rjecitost i milinu. No
poslušajte takoðer mene! 128
Pripovijest o 'Azizu i Azizi Zatim on zapocne melodiju i otpjeva uz nju ove stihove: 0
ljepoto paklene vatre i rajska muko —
Na život ona opet budi i duše i tijela. Tako se ja zaprepašcujem nad kucom, koje se radosti vazda obnavljaju, A pod kojom ipak bukte plamenovi vatrena sjaja! Život radosti za svakoga, tko k njoj usmjeri svoj korak, Pa ipak su je vode napojile svojim suzama. Zatim pusti on pogled svojega oka da pase u vrtu njihove ljepote, te opet izgovori stihove, i to ova dva: Ja sam otišao u njezinu prostoriju, i ondje ugledao dva stražara, Koji su me stalno gledali nasmiješena lica. Ušao sam u njezin raj, posjetio njezinu paklenu vatru, 1
zahvalio na dobroti Ridvanu, zahvalio takoðer Maliku36
Kada su drugi to culi, bili su zadivljeni nad takvim stihovima37. Predstojnik ih sada pozove u svoju kucu, ali oni odbiju i vrate se
36 Malik je cuvar na vratima pakla, a Ridvan na vratima raja. Hladnu naime kupelj pjesnik ovdje usporeðuje s rajem, a toplu s paklom. 37 Svakako ce se ponekom citatelju zapadnjackog senzibiliteta uciniti, da su ovi stihovi dosadni i da posve nepotrebno zadržavaju radnju. No svakako griješe oni izdavaci koji iz svojih izdanja 1001 noci stihove naprosto ispuštaju, jer da su "za radnju indiferentni". Tko hoce zbilja citati ovo štivo, mora se pomiriti s cinjenicom da se ovdje pjesniku nikamo ne žuri. A onomu citatelju, kojemu su ti stihovi dosadni, nitko ne brani da ih pri citanju preskoci. 129
Stoitridesetidruga noc kuci, kako bi otpocinuli od velike vrucine u kupelji. Nakon što su to ucinili, jeli su i pili i proveli noc u svome stanu savršeno sretni i zadovoljni. Sljedecega se meðutim jutra dignu iza spavanja, obave abdest38, izgovore molitvene formule i popiju jutarnji napitak. Cim se Sunce više podiglo na nebu i otvorili se ducani i bazari, spremili su se, ostavili svoje prebivalište i uputili se na bazar, da otvore ducan. Njega su vec sluge uredile na najljepši nacin: oni su u njemu bili raširili vunene i svilene sagove i postavili dva divana, od kojih je svaki bio vrijedan sto dinara. I na svaki su divan bili stavili po jedan kožni pokrivac, koji je bio obrubljen zlatnom rojtom, kako je to prilicilo za kraljeve. U sredini je ducana bio postavljen najfiniji namještaj, koji je odgovarao otmjenoj prostoriji. Tada sjedne Tadž el-Muluk na jedan divan, 'Aziz na drugi, a vezir se spusti na pod u sredini ducana, dok se posluga postavila pred njih. Uskoro je gradsko pucanstvo posvuda o njima culo i dolazili su ovamo u gomilama, tako da su oni od svoje robe i svojih tkanina ponešto prodavali. Jer u cijelome se gradu proširila vijest o ljepoti Tadž el-Muluka. Prošlo je više dana, i pri tome je svaki dan ovamo hitao puk u sve vecem mnoštvu. Nato pristupi vezir Tadž el-Muluku, preporuci mu, neka cuva svoju tajnu, a 'Azizu stavi na srce, neka vjerno služi princu. On sam meðutim ode u stan, kako bi bio sam sa sobom i promišljao o stanovitome planu, koji bi im mogao biti od koristi. Dotle dva mladica uzmu naklapati, a Tadž el-Muluk rekne 'Azizu: — Možda uskoro netko doðe od Sitt Dunje. Ipak je on na to cekao dane i noci. Srce mu je bilo teško, nije nalazio niti sna ni pocinka. Jer posve ga je zarobila cežnja, a sve je jacom bivala njegova strasna žudnja, tako da nije više poznavao slatkocu sna, da, jelo je i pilo od sebe odagnao. Ipak je ostajao poput krasnoga Mjeseca, koji stoluje na nebu u svojoj punini. Dok je on tu tako sjedio, gle, kadli mu jednom doðe neka stara žena.'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 38 Religiozno pranje prije molitve.
130
Ali kada je pocela
=" SgS
stoitridesetitreca noc
mc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir Dandan pred Dau el-Makanom ovako dalje pripovijedao: -
Dok je Tadž el-Muluk tu tako sjedio, kad li mu je jednom
došla neka stara žena i pristupila mu. Pracena od dvjeju robinja, dolazila je ravno ovamo, sve dok se nije zaustavila pred ducanom Tadž el-Muluka. Tada ona ugleda ravnomjeran lik i ljupku moc njegove ljepote, : od velikog zaprepašcenja nad njegovim divnim izgledom ona smoci svoje gace i uzvikne: -
Slava neka je Njemu, koji te je proizveo iz prezrene vode39 i
ucinio te iskušenjem za oko! Zatim ga je dugo gledala i rekla: -
To nije nikakvo smrtno bice, ne, to je nadzemaljski anðeo!
Potom pristupi bliže k njemu i pozdravi ga. On joj meðutim uzvrati pozdrav, tim što se digao i gledao je nasmiješenim pogledom, kako mu je to bio svjetovao 'Aziz stanovitim migom. I odmah 39 Kur'an 32,7.8, usp. gore navedenu bilješku 34: prezrena je voda zapravo sperma, to jest: sjemena tekucina.
131
Stoitridesetitreca noc je pusti da sjedne pokraj njega i pocne joj lepezom pribavljati ras-hlaðenje, sve dok ona nije osjetila, da se osvježila i da je otpoci-nula. Tada stara rekne, obracajuci se Tadž el-Muluku: —
Moj sine, ti koji si tako savršen po vanjštini i po duhu, jesi li
ti iz ove zemlje? * Rijecima probrane cistoce * i glasom slatke finoce *40 on odgovori: —
Tako mi Allaha, plemenita gospodarice, još nikada u mome
životu nije moja noga stupila na ovaj zemaljski pojas prije ovoga vremena. Ovdje sam se takoðer samo zato zaustavio, da bi se og ledao unaokolo. Tada ona rekne: -
Neka je sreca u tvome prispijecu u zemlju blagoslova! Sto
imaš kod sebe od tkanina? * Pokaži mi nešto lijepo! * Ljepotan donosi samo ljepotu. * Kada je Tadž el-Muluk cuo njezine rijeci, njegovo srce zakuca, ali on nije razumio smisao njezina govorenja. Ali kada mu je 'Aziz migom dao znak, on rekne: -
Ja imam kod sebe sve, što ti želiš. Da, imam stvari, koje pris
taju jedino kraljevima i princezama. Zato me izvijesti, za koga i što hoceš kupovati, kako bih pred tebe iznio svaki komad onakav, kakav onomu, za koga je to odreðeno, pristaje! To je on rekao, kako bi mogao shvatiti smisao njezinih rijeci. Nato ona odgovori: —
Ja želim neku tkaninu, kakva prilici Sitt Dunji, kceri kralja
Sehrimana. Cim je meðutim Tadž el-Muluk cuo ime djevojke, koju je ljubio, silno je bio obradovan te je rekao 'Azizu:
-
Donesi mi onaj ondje svežanj ovamo! Tada ga 'Aziz donese i rastvori ga pred princom. Taj sada rekne staroj:
40 U izvorniku je posrijedi rimovana proza. 132
Pripovijest o }Azizu i 'Azizi -
Izaberi ono, što njoj prilici! Gledaj, to je nešto, što se nalazi
samo kod mene. Ona dakle izabere nešto, što je bilo vrijedno tisucu dinara, pa upita za cijenu. Pri tome je s njime naklapala i trljala se dlanom izmeðu bedara. Tadž el-Muluk meðutim uzvikne: - Smijem li ja sa tebi slicnom trgovati za tu neznatnu cijenu? Neka je hvaljen Allah, što me je s tobom upoznao! - Neka te štiti Allahovo ime! - odgovori stara. — Tvoje lijepo lice ja stavljam pod zaštitu Gospodara zore41! Ah, to je lice tako fino a glas je tako cist! Sretne li one, koja smije pocivati na tvojim grudima i grliti tvoj vitki stas i radovati se tvojoj mladosti, pogotovo ako je isto tako lijepa i mila kao ti! Tada se Tadž el-Muluk pocne smijati, sve dok nije gotovo pao na leða, te u sebi rekne: -
O Gospode, puštaš da se ostvaruju želje posredstvom starih
svodnica. One su ispuniteljice želja! Kada je ona zatim upitala: - Moj sine, kako se ti zoveš? - on odgovori: -
Tadž el-Muluk.
Stara rekne: -
To je zaista ime za kraljeve i sinove kraljeva42! Ali ti si od
jeven kao kakav trgovac! Tada u rijec upadne 'Aziz: - Buduci da su ga njegovi roditelji i roðaci voljeli i tako mnogo cijenili, oni su ga tako nazvali. - Imaš pravo. Neka vas Allah sacuva pred zlim pogledom i pred opasnostima od neprijatelja, koji gledaju na vas puni zavisti, makar im i srca venu pred vašim dražima!
41
Kur'an 113,1: "Reci: Utjecem se Gospodaru zore."
42
Tadž el-Muluk znaci - kruna kraljeva.
133
Stoitridesetitreca noc S tim rijecima ona uzme tkaninu i ode, još uvijek puna divljenja nad njegovom ljepotom i ljupkošcu i skladnošcu njegova stasa. Žurno je hodala odatle, sve dok nije ušla Sitt Dunji. I ona joj rekne: - Visoka gospodarice, donosim ti jednu lijepu tkaninu. - Pokaži mi je! — zapovijedi princeza. Stara rekne: -
Visoka gospodarice, ovo je ona! Samo je preokreni, oko mo
je, i pogledaj si je! Kada ju je zatim Sitt Dunja vidjela, zapanji se i uzvikne: -
Draga majcice, to je zaista lijepa tkanina! Takvu ja još nika
da nisam vidjela u našem gradu. Stara meðutim nastavi: -
Draga gospodarice, njezin je prodavac još ljepši nego ona.
Moglo bi se povjerovati, da je Ridvan otvorio rajska vrata i da nije više na njih mislio, pa da je zatim jedan mladic odatle umakao, upravo taj, koji prodaje ovu tkaninu. Ah, ja bih željela da on može još u ovoj noci kod tebe pocivati i ležati na tvojim grudima. Jer on —
koji je sa skupocjenim tkaninama došao u tvoj grad, da se u
njemu ogleda - on je napast za svako oko! Sitt Dunja se meðutim nasmiješi poradi staricinih rijeci i rekne: -
Neka te Allah kazni, ti nesretna starice! Ti govoriš budalas
to i nemaš više nikakva razuma.
Ali zatim doda: -
Donesi mi opet tkaninu, da je pažljivo pogledam!
Kada joj ju je stara pružila, i kada ju je princeza ponovo razgledala i vidjela, da je to doduše jedan mali komad, ali od vrlo velike vrijednosti, tada je ona u njemu našla veliki užitak. Jer ona nije nikada u svome životu vidjela nešto slicno. I ona ponovo uzvikne: 134
Pripovijest o 'Azizu i }Azizi -
Tako mi Allaha, zaista, to je krasna tkanina!
Ali stara opet pocne: -
Draga gospodarice, tako mi Allaha, da si ti vidjela onoga, od
koga ona potjece, ti bi spoznala, da je on najljepši mladic, što ga ima na svijetu. Sada Sitt Dunja zapita: -
Jesi li ga možda pitala, ima li on ikakvu želju, koju bi nam on
mogao dati do znanja, kako bismo mu je mi ispunile? Tada stara rekne i zakima glavom: - Neka ti Allah sacuva tvoju oštroumnost! Tako mi Allaha, on ima želju. Uspjela ti zavazda zadržati svoju pamet! Postoji li uopce itko prost i slobodan od želja? - Onda otiði k njemu — odgovori princeza - pozdravi ga i reci mu, da je on svojim dolaskom pocastio našu zemlju i našu prijestolnicu, pa ako on ima ikakvu želju, tada cemo mu je mi rado ispuniti! Odmah se stara vrati natrag k Tadž el-Muluku. Ali cim je on nju ugledao, bio je od silne radosti gotovo kao izvan sebe. On pred njome skoci na noge, uhvati je za ruku i zamoli je da sjedne pokraj njega. Kada je ona zatim sjela i otpocinula, ispripovijedala mu je ono, što joj je rekla Sitt Dunja. A nakon što je on to cuo, bio je u najvecoj mjeri obradovan, i grudi su mu postale vesele i široke. Blaženost je ispunila njegovo srce, i on u sebi rekne: -
Sada je moja želja dospjela do ispunjenja!
Zatim rekne staroj: -
Možda ceš ti biti tako dobra, da primiš od mene za nju jednu
poruku i da mi preneseš njezin odgovor? - Slušam i pokoravam se! — odgovori ona. On odmah dovikne 'Azizu: - Donesi mi tintarnicu i pisaci papir i pisaljku od mjedi! 135
Stoitridesetitreca noc Kada mu je ovaj donio te stvari, Tadž el-Muliik uzme u ruku pisaljku i napiše ove stihove: Ja pišem za tebe pismo, o cilju mojih nada, Sa svim bolom zbog rastanka, koji mi je posvecen. Prvi redak prica o vatri u mome srcu, Drugi o mojoj ljubavi i patnji punoj cežnje. Treci kazuje: Moj život i moje strpljenje je išcezlo. i V Cetvrti: Sva muka strasti postojano ostaje. Peti: Kada ce moje oko tebe uopce ikad ugledati? Šesti: Kada ce biti taj dan, o kome cemo se vidjeti sjedinjenima? Zatim napiše kao potpis: '* Ovo pismo dolazi od zarobljenika cežnjive strasti, * koji je svezan u uhicenju naklonosti, * iz kojega za njega nema nikakva osloboðenja, * osim ako to nije sjedinjenje s njome, koju on ljubi, * nakon što je tako dugo u daljini vježbao odricanje; * jer, zbog odsutnosti drage, on pogotovo podnosi * od svega najgorcu ljubavnu muku. *43' Tada se njegove oci ovlaže suzama, i on naposljetku napiše ova dva stiha: Pisao sam ti ove retke, dok su tekle suze: Da, iz mojih ociju neprestano navire plac. U izvorniku je ovdje posrijedi rimovana proza. 136
Pripovijest o Azizu i Azizi
Ipak ja ne gubim vjeru uAlldhovu dobrostivost. Nadam se, jedan ce dan jednom ostvariti sjedinjenje. Potom savije pismo, zapecati ga i preda ga staroj s rijecima: - Odnesi ga Sitt Dunji! Ona rekne samo: - Slušam i pokoravam se! Zatim joj on dadne tisucu dinara i rekne: -
Draga majko, primi to kao poklon od mene i kao znak nak
lonosti! Ona uzme oboje, zazove na njega Allahov blagoslov i okrene se na odlazak. Išla je bez zaustavljanja, sve dok nije ušla k Sitt Dunji. Kada ju je ta ugledala, upitala ju je: - Dakle, majcice, kakve on želje ima, da mu ih mi ispunimo? - Visoka gospodarice - odgovori ona - gledaj, on ti šalje ovo ::-mo preko mene, a ja ne znam što u njemu stoji napisano. Nato ona pruži princezi pismo. Ova ga uzme, ali kada ga je —ocitala i razumjela njegov smisao, ona povice: -
Odakle to dolazi i kamo to vodi, da taj trgovac meni šalje
pisma preko glasnika? I zatim se je udarala po licu i vikala: -
Odakle sam ja dakle, da ja moram silaziti k puku i s njime se
^eðinjavati? Jao, jao! I dalje ona rekne: -
Tako mi Allaha, kada se ne bih bojala pred Svemogucim, ja
bih ga dala pogubiti i razapeti na njegovu ducanu! Tada stara upita: -
Što dakle stoji u tome pismu, da je ono tako uzbudilo tvoje
srce i smelo tvoju pamet? Zar možda sadrži neku tužbu zbog tlacenja ili povecanje cijene za tkaninu? 137
Stoitridesetitreca- noc -
Jao tebi! — odvrati princeza - tomu slicno u njemu ne stoji,
ne, samo pripovijedanje o ljubavi i naklonosti. To sve dolazi samo od tebe. Odakle bi me inace taj vrag uopce mogao poznavati? Nato stara odgovori: -
Visoka gospodarice, ti se nalaziš u svome visokom dvorcu.
Nitko ne može prodrijeti k tebi, cak ni ptica koja leti zrakom! Ne ka Allah cuva tebe i tvoju mladost od grdnje i prijekora! Sto te se tice lajanje pasa, kada si ti ipak jedna kneginja, kci jednoga kneza? Pa ipak bih bila tog mišljenja, da bi ti mogla poslati neki odgovor, u kome bi mu zaprijetila smrcu i u kome bi mu zabranila to budalasto brbljanje. Zatim ce on posve sigurno steci nekakav uvid i nece tomu slicno opet uciniti! Ali Sitt Dunja rekne: -
Ako mu ja budem pisala, tada se moram plašiti, da ce on još
žešce žudjeti za mnom. Nasuprot tomu stara rekne: -
Gledaj, ako on sazna, da mu se prijeti kaznom, on ce odus
tati od svojega ponašanja. Tada ona uzvikne: -
Donesi ovamo k meni tintarnicu i papir i pisaljku od mjedi!
Pa kada su joj te stvari bile donesene, ona napiše ove stihove: Ti koji želiš ljubav i muku besanih noci I svu strast, koja u mislima izjeda, Težiš li ti, da se sjediniš, obijesnice, s Mjesecom —
Da, hoce li ikada jednom covjeku njegova želja biti od Mjeseca ispunjena? Hajde, ja ti svjetujem odustanak od toga, što ti sebi želiš, Okani se toga. Jer gledaj, to skriva za tebe opasnost! 138
Pripovijest o }Azlzu i lAzizi Ali ako još jednom doðeš s takvim rijecima, onda znaj, Tebi sepribližuje od mene kazna puna teške patnje, zbilja! Tako mi Njega, koji je od iscurjele krvi stvorio covjeka44, Koji je dao da svjetlost od Sunca i Mjeseca zraci u njihovu roku — Ako ti još jednom doðeš s time, što si rekao, Tada cu te dati razapeti na drvenoj skeli! Zatim ona savije pismo i preda ga staroj s rijecima: -
Daj mu ovo i reci mu, da on mora prestati s takvim pripovi-
?edanjem! -
Slušam i pokoravam se! — odgovori stara, uzme pismo sva
radosna i otiðe u svoj stan. Tako je provela noc u svojoj kuci. Drugoga se meðutim jutra uputi u ducan Tadž el-Muluka, koji ju je, kako je vidjela, vec cekao. Cim ju je ugledao, bio je kao izvan sebe od radosti. Ali kada mu je prišla, on skoci pred njome na noge i ponudi joj da zauzme mjesto pokraj njega. Sada ona izvadi pismo i pruži mu ga s rijecima: -
Procitaj, što unutra stoji!
Zatim doda: -
Znaj, Sitt Dunja je bila srdita kada je procitala tvoje pismo.
Ali sam je ja umirila i s njome se šalila, sve dok je nisam navela na smijeh i dok nije prema tebi osjetila sucut i poslala ti taj odgovor! Tadž el-Muluk joj za to zahvali i zapovijedi 'Azizu, neka joj dadne tisucu dinara. Ali cim je procitao pismo i razumio ga, on pocne žestoko plakati. Tada stara osjeti prema njemu iskrenu sucut, i bude joj teško slušati ga kako place i jadikuje. Tako mu dakle ona rekne: 44 Kur'an 96,2: "Stvorio je covjeka od zgrušane krvi." 139
Stoitridesetitreca noc - Moj sine, što to onda stoji u tome pismu, da ti moraš tako plakati? - Ah - odgovori on - ona mi prijeti smrcu na križu i zabranjuje mi, da joj šaljem poruke. Ali ako joj ja ne budem smio slati nikakve poruke, onda mi je smrt draža nego život. Uzmi ipak sa sobom još odgovor na njezino pismo, i zatim je pusti, neka cini, što god hoce! Tada stara uzvikne: - Tako mi tvoje mladosti, ja ne mogu drugacije, ja moram staviti na kocku svoj život za tebe. Ja moram uciniti, da ti dospiješ do svojega cilja i pomoci ti u onome, što ti leži na srcu! - Sto god da ti uopce ucinila - rekne na to Tadž el-Muluk -ja cu ti se za to odužiti. * Mogla ti to brižnim odvagivanjem pronaci, * jer ti se razumiješ u to, da stvari sklapaš, * i ti poznaješ knjige o spletkama, * sve što se teško slucuje * za tebe je laka stvar, * a Allah je mocan nad svim stvarima! * Zatim on uzme papir i na njemu napiše ove stihove: Ona mi je zaprijetila smrcu, o jao moja bijedo! Alije za mene umiranje razrješenje. Smrt je odreðena od udesa. Smrt je za zaljubljenika ljepša od duga života, Ako mu on donosi nesrecu i uzima mu svaku nadu. Tako vam Allaha, doðite ipak kprijatelju, koji je bespomocan! Ja sam vaš sluga, a sluge se nalaze u uzama. O gospodarice, imajte milosti sa mnom u mojoj ljubavi prema vama! Jer tko ljubi plemenita covjeka, taj nikada nece biti u gubitku. 140
Pripovijest o Azizu i Azizi Zatim je on uzdisao u dubokoj ožalošcenosti i plakao je, sve dok nije pocela plakati i stara. Zatim ona uzme k sebi njegovo pismo i rekne: - Imaj povjerenja, i nemoj sebe muciti! Ja cu te sigurno uspjeti dovesti do tvojega cilja.'..." 141 Tada primijeti Sehrezad, da je pocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
stoitrideseticetvrta noc ^#???? ? ? ? ?? ????????????????
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je stara, kada je Tadž el-Muluk plakao, njemu rekla: —
Imaj povjerenja, i nemoj sebe muciti! Ja cu te sigurno uspjeti
dovesti do tvojega cilja. Zatim se ona dadne na put, a njega ostavi za sobom kao na užarenim žeravicama. Ona se uputi k Sitt Dunji, i ondje ona uvidi, da je njezino lice još uvijek crveno od bijesa zbog Tadž el-Mu-lukova pisanja. No ipak joj ona pruži novo pismo. Ali tada princeza postane još gnjevnijom, i ona napadne staru: —
Nisam li ti rekla, da ce on još žešce žudjeti za mnom?
A kada je stara rekla: - Kakav je to onda pas, da bi on žudio za tobom? — Sitt Dunja odgovori: —
Otiði k njemu i reci mu: Ako se ti usudiš poslati k njoj još
jednu poruku, onda ce ti ona odsjeci glavu! Nato stara zamoli: —
Zapisi mi te rijeci u pismu! Njega cu ja zatim uzeti sa sobom,
da njegov strah bude još veci.
Princeza uzme jedan list i napiše na njega stihove: 143
Stoitrideseticetvrta noc O ti koji se ne brineš za udarce sudbine, Tebi je put, koji vodi k sjedinjenju, zabranjen! Da, vjeruješ li ti, obijesnice, da možeš dosegnuti Suhau45, a ne možeš dokuciti Mjesec, koji se sjajan uzdiže na nebu? Kako se samo možeš nadati meni i misliti, da ceš se meni približiti, Kako bi ti evala radost grljenja vitkog tijela? Odustani od te namjere iz straha od mojega gnjeva O jednome mracnom danu, koji ce uciniti da tjeme posijedi! cl Zatim ona savije pismo i pruži ga staroj. Ta ga uzme i poðe s njim Tadž el-Muluku. Kada ju je on ugledao, ustao je na noge i uzviknuo: —
Nikada Allah ne dopustio da budem lišen blagoslova tvoje
ga dolaska! Stara odgovori: —
Evo, uzmi odgovor na svoje pismo!
On uzme list, ali kada ga je procitao, pocne žestoko plakati i uzvikne: —
Ah, sada ceznem za nekim, tko ce me poslati u smrt, kako
bih mogao naci pocinka. Jer lakše ce mi biti umrijeti nego trpjeti tu strahotu, koju sada trpim! Nato on uzme tintarnicu, pisace pero i papir i napiše pismo, kojemu je povjerio ova dva stiha: 45 Suha je mala zvijezda petoga reda velicine, uza srednju zvijezdu u rudu Velikih Kola (glavi Velikog Medvjeda), koju mogu razabrati samo ljudi iznimno oštra vida. 144
Pripovijest o Azizu i Azizi O ti moja cežnjo, odustani od toga, da sebe okrutno braniš, Ipak doði zaljubljeniku, koji se guši u ljubavi! Ne vjeruj, da ja mogu podnijeti ovaj život pun grozne patnje. Gledaj, kako je daleko od ljubljene moj duh utonuo u ljubav! Na to on savije pismo i preda ga staroj s rijecima: -
Ne budi na mene ljuta, što sam ti priskrbio beskoristan trud!
'Azizu zapovijedi, neka joj isplati tisucu dinara. Zatim nastavi: -
Draga majko, sada nije više moguce ništa drugo. Za ovim pis
mom slijedi ili blaženstvo sjedinjenja ili patnja vjecnoga rastanka. Ali stara rekne: -
Dragi sine, tako mi Allaha, ja ti želim samo dobro. Da, moj
je cilj, da tebe s njome sjedinim. * Jer ti si poput Mjeseca zracecom svjetlošcu tako bogat, * a ona je nalik izlazecem Suncu. * Ako ja vas dvoje ne svedem, onda mi ni moj život nije uopce ni od kakve koristi. Ja sam ipak svoj život provela u lukavštinama i prevarama, dok nisam postala devedeset godina stara. Kako ja onda ne bi mogla dvoje sjediniti, makar to i bio grijeh? Zatim se ona oprosti od njega, tim što je osokolila njegovo srce, i okrene natrag. Išla je ravno odatle, sve dok nije ušla k Sitt Dunji. Pismo je meðutim turnula u svoju kosu. Kada je dakle sjedila kod princeze, cešala se po glavi i rekla: -
Visoka gospodarice, možda ceš ti biti tako dobrostiva, da mi
iz kose trijebiš uši. Jer odavno vec nisam bila u hammamu. Tada razgoliti Sitt Dunja svoje ruke do iznad laktova, raspusti staricinu kosu i pocne joj trijebiti gnjide, sve dok nije iznenada s njezine glave pao list. Kada je princeza to vidjela, ona upita: -
Kakav je to list?
A stara odgovori: -
Tako mi izgleda, kao da je on ostao visjeti na meni, kada
sam sjedila u trgovcevu ducanu. Daj mi ga ovamo, da mu ga pono145
Stoitrideseticetvrta noc vo tamo stavim! Možda se na njemu nalazi neki racun, koji je njemu potreban. Ali ga Sitt Dunja otvori, procita ga i shvati, što to znaci. Tada ona povice: -
To je opet jedna od tvojih lukavština! Da me ti nisi othrani
la, ja bih te sada, ovoga trenutka, nemilosrdno pretukla. Allah me je zbilja s tim trgovcem htio iskušati. A za sve, što mi se s njime dogodilo, kriva si samo ti! Ja uopce ne znam, iz koje je zemlje on došao k nama. Ni jedan se jedini drugi covjek osim njega ne bi usu dio cak ni pokušati, da bude tako drzak prema meni. Sada se ja meðutim moram takoðer bojati, da ce se moja stvar razglasiti, i još k tomu sa covjekom, koji ne pripada mojemu narodu a ni mojemu staležu. Tada joj stara priðe i rekne: — Nijedan se covjek ne bi usudio o tome govoriti iz straha pred tvojim gnjevom i iz strahopoštovanja prema tvojemu ocu. Ali u tome ne leži ništa zla, ako mu ti odgovoriš! — Majcice — odvrati princeza — to je sotona! Kako se on može usuditi pisati takve rijeci, a da ne osjeca strah pred sultanovim gnjevom? Sada ja vec više ne znam, što bih s njime uradila: ako izdam zapovijed, da ga se ubije, to ne bi bilo ispravno. Ako ga meðutim ostavim neometana, on ce postati još drskiji. No stara je posavjetuje: -
Ipak mu napiši pismo. Možda se on njime dadne pokolebati! Tako dakle princeza zatraži papir, tintarnicu i pisace pero, i napiše mu ove stihove:
Unatoc svoj grdnji zavodi tepreobilje ludosti. Kako sam ti to cesto zabranjivala vlastorucnim stihovima! Ali unatoc zabrani još jacom postaje tvoja žudnja. Pa sada zapovijedam: Skriveno ne razglašuj!
146
Pripovijest o Azizu i Azizi Skrivaj svoju ljubav, nikada o njoj ne ispusti ni glasa! Ako o tome rekneš jednu rijec, ja te više necu poštedjeti. Ako mi dakle takva pisma samo još jednom pošalješ, Približuje ti se gavran rastanka i grakcepred tobom smrt. Zatim ce te uskoro iznenada spopasti smrt, A tvoj ce zavicaj biti ondje u zemlji grob. Zatim ceš ostaviti svoje, obijesnice, u žalosti Zbog svoje smrti, i oni ce te stalno oplakivati. Nato ona savije taj list i preda ga staroj. Ta ga uzme, otputi se Tadž el-Muluku i izruci mu ga. Kada ga je on procitao, spoznao je, da je princeza kruta srca i da on nikada nece dospjeti do nje. * Tako se on potuži veziru na svoju patnju. * i zamoli ga za savjet njegove iskusnosti. * —
Znaj — rekne mu vezir — kod nje ne može ništa više urodi
ti plodom, osim da joj ti napišeš jedno pismo, u kome ceš je proklinjati. Tada princ uzvikne: -
'Aziz, moj dragi brate, napiši to ti u moje ime, onako dobro
kako ti to umiješ! Tako 'Aziz uzme list i napiše na njega ove stihove: Gospode, spasi me, preklinjem te petorma pokretnicama46! I njoj, zbog koje ja patim, — moju patnju pošalji njoj! 46 To su: Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn. Preostale se pak dvije po-kretnice, Sunce i Mjesec, nazivaju nebeskim svjetlilima. 147
Stoitrideseticetvrta noc Ti to znaš, da ja venem u plamenoj ljubavi: Pa ipak je moja draga kruta, nema sa mnom nikakva smilo-vanja. Koliko je ja još dugo moram u svome bolu štedjeti? Koliko me dugo još ona mora iscrpljivati i tiranski muciti?
Ja sam mucen mukama bez kraja, I ne nalazim nikakva pomocnika. O gospode, tko bi mi pomogao? Kako ja žudno želim zaboraviti svoju ljubav prema njoj! A ipak, kako mogu zaboraviti? Meni u patnji nedostaje snaga. Ali ti, koja mi braniš srecu ljubavnog zbliženja, Jesi li se ti borila protiv nesrece i udaraca sudbine? Ne živiš li ti još u radostima? Ja sam meðutim prognan Zbog tebe i daleko sam od naroda i domovine. Nato 'Aziz savije pismo i pruži ga Tadž el-Muluku. Taj ga procita i ono mu se dopadne, pa ga zatim pruži staroj. Tada ga stara uzme, uputi se s njim Sitt Dunji i preda joj ga. Ali kada ga je ta procitala i razumjela njegov sadržaj, tada postane vrlo gnjevnom i uzvikne: -
Za sve što mi se dogodilo, kriva je ova nesretnica!
Zatim pozove robinje i uškopljenike i zapovijedi: -
Zgrabite ovu prokletu staru, spletkaricu, i mlatite po njoj
svojim sandalama! Tada oni navale na nju i udarali su je sandala148
Pripovijest o Azizu i Azizi ma, sve dok ona nije pala u nesvijest. Kada je zatim opet došla k sebi, rekne joj princeza: -
Tako mi Allaha, ti nesretna babetino, da se nisam bojala
Uzvišenoga, dala bih te pogubiti! Pa ponovo uzvikne: -
Udarajte je iznova!
Tada su je oni tukli, sve dok nije opet utonula u nesvijest. Zatim im ona zapovijedi, neka je odvuku i bace pred vrata. Oni dakle odvuku staru potrbuške i bace je pred vrata. Kada se ona oporavila, podigla se i oteturala odatle. Ali je morala pri hodanju uvijek iznova sjedati. Naposljetku doðe u svoj stan, pa ondje ostane sve do jutra. Zatim se spremi i ode Tadž el--Muluku, kojemu ispripovijeda sve, što joj se dogodilo. On je bio zbog toga vrlo ožalošcen, te joj tako on rekne: -
Draga majko, to što se tebi dogodilo, mene iznimno teško
tišti. Ali je sve unaprijed odreðeno udesom. Ona nato odgovori: -
Imaj povjerenja i nemoj sebe muciti! Ja necu mirovati, dok
:ebe ne sjedinim s njome, dok te ne svedem s tom kurvom, koja me je mucila batinama. Sada je upita Tadž el-Muluk: -
Reci mi ipak, što je razlogom njezine mržnje prema muškar
cima! Kada je ona odgovorila: — Ona je usnula jedan san, koji je to prouzrokovao. — on upita dalje: -
Kakav je to dakle bio san?
Tada mu ona ispripovijeda: -
Jedne je noci vidjela u snu nekog pticara, koji je na zemlji
razapeo mrežu i uokolo razasuo zrna pšenice. Zatim je sjeo u blizi ni. I sve su ptice dolazile onamo u mrežu. Izmeðu ostalih je ona 149
Stoitrideseticetvrta noc ugledala par golubova, mužjaka i ženku. Dok je meðutim ženka primijetila mrežu, uhvati se u nju mužjakova noga, i on se pocne koprcati. Tada se druge ptice prestraše i odlete odatle. Ženka je meðutim lepršala nad mužjakom ovamo i onamo, lijetala dolje k mreži, dok pticar na to nije pazio, kljucala omcu, u koju je bila uhvacena mužjakova noga, i pocela je cupkati kljunom, sve dok nije nogu oslobodila iz zamke. Zatim su oboje odletjeli odatle. Uskoro potom doðe pticar, popravi mrežu i sjedne daleko odatle. Nakon nekoga vremena opet doðu ptice, a tajput mreža ostane visjeti na ženkinoj nozi. Tada sve ptice prestrašene odlete odatle, a s njima i mužjak. On se meðutim nije vratio natrag svojoj ženki. Pticar dakle doðe, uzme golubicu i zakolje je. Tada se princeza prestrašena probudi iza svojega sna i rekne: - Svaki je muškarac kao taj golub. Na njemu nema ništa dobro, i ni na jednome muškarcu nema ništa dobro za žene! Kada je stara završila svoju pricu, Tadž el-Muluk joj rekne: - Draga majko, ja bih je volio samo jedan jedini put vidjeti, pa makar to takoðer znacilo moju smrt. Molim te, smisli mi neku lukavštinu, kako bih je mogao ugledati!
- Znaj — odvrati ona - ona ima vrt ispod svojega dvorca. Taj joj služi za razonodu. Onamo ona odlazi jedanput u svakome mjesecu kroz stanovita tajna vrata. Sada ce biti upravo nakon deset dana vrijeme, da ce se ona opet onamo uputiti. Kada ona dakle bude namjeravala onamo ici, tada cu ja doci k tebi i o tome te obavijestiti, kako bi takoðer ti mogao onamo otici i nju sresti. Cuvaj se meðutim, da opet brzo ne napustiš vrt! Jer kada ona ugleda tvoju ljepotu i ljupkost, tada ce njezino srce možda biti osvojeno ljubavlju prema tebi. Ljubav je ipak najjace sredstvo sjedinjenja. - Slušam i pokoravam se! - odgovori princ. Zatim on zajedno s 'Azizom napusti ducan. I njih dvojica uzmu sa sobom staru k svojemu stanu i pokažu joj ga. Nato Tadž el--Muluk rekne 'Azizu: -
Moj brate, meni više nije potreban ducan. Ja sam s njime
postigao svoj cilj. Zato ga poklanjam tebi zajedno sa svim pokret150
Pripovijest o }Azizu i lAzizi ninama koje se u njemu nalaze. Jer ti si se sa mnom otputio u tuðinu i odvojio se od svojega zavicaja. 'Aziz od njega prihvati poklon, i onda su obojica zajedno sjedili u razgovoru. Princ je ispitivao svojega prijatelja o njegovim pustolovinama i doživljajima, a taj mu je pripovijedao, što mu se sve dogodilo. Nato obojica poðu k veziru, ispripovijedaju mu, što je Tadž el-Muluk bio odlucio, i upitaju ga, kako bi to trebali izvesti. On odgovori samo: -
Na noge, hajde da se uputimo u vrt!
Tada dakle svaki pojedini od njih obuce svoje najraskošnije haljine, i oni se otpute, praceni od tri bijela roba. * Upute se u vrt, i ondje vide, * gdje rastu mnoga drveta, * i gdje teku mnogi potoci. * Vrtlara meðutim naðu, gdje sjedi kod vrata. Kada su ga oni pozdravili, on uzvrati njihov pozdrav. Zatim mu vezir pruži sto dinara s rijecima. Uzmi, molim, ovaj novac i uzmi nam za to nešto za jelo! Mi smo naime stranci, i ja bih htio ovima dvama mladicima, koji su sa mnom, pokazati znamenitosti koje je vrijedno vidjeti. Vrtlar uzme zlatnike i rekne im: -
Uðite u vrt i ogledajte se po njemu! On je cijeli vaš. Takoðer
sjednite, dok vam ja ne donesem za jelo! Dok je on odlazio na bazar, vezir, Tadž el-Muluk i 'Aziz uðu u vrt, u cuvarevoj odsutnosti. On meðutim doðe nakon stanovitog . remena i donese peceno janje i snijeznobijeli kruh. To on stavi pred njih, i oni su jeli i pili. Poslije toga im donese poslastice. Oni su takoðer od toga jeli, i zatim su si oprali ruke. Sjedili su dakle zajedno naklapajuci, i tada vezir rekne:
-
Ispricaj nam o ovome vrtu! Pripada li on tebi ili si ga zaku
pio? Stari dadne kao odgovor: - On ne pripada meni, nego kraljevoj kceri, Sitt Dunji. Dalje vezir upita: - Koliku ti placu dobivaš na mjesec? 151
Stoitrideseticetvrta noc -
Jedan jedini dinar, inace ništa - bio je odgovor staroga.
Tada vezir pažljivije pogleda vrt i otkrije u njemu jednu visoku graðevinu, koja je vec bila stara. Na to on rekne: —
Djedice, ja bih ovdje volio uciniti nešto dobro, što bi tebe
trebalo podsjecati na mene. Drugi upita: —
Visoki gospodaru, kakvo dobro djelo onda ti hoceš uciniti?
-
Uzmi ovih trista dinara! - odgovori vezir.
Kada je meðutim vrtlar cuo govoriti o zlatu, on uzvikne: -
Visoki gospodaru, ucini, što ti samo hoceš!
Ovaj mu dakle dadne dinare s rijecima: —
Ako tako ushtjedne uzvišeni Allah, mi cemo na ovome mjes
tu uciniti jedno dobro djelo! Zatim oni napuste staroga i upute se u svoj stan i provedu ondje noc. Sljedecega jutra pozove vezir k sebi jednog licioca, jednog slikara i jednoga okretnog zlatara i dadne za njih nabaviti svo oruðe koje im je bilo potrebno. Zatim poðe s njima u vrt i zapovijedi im, da zgradu olice u bijelo i da je urese svakojakim slikarija-ma. Nadalje dadne napraviti zlatnu i lazurnu boju i rekne slikaru: -
Naslikaj na zidu u pozadini dvorišta lik ljudskoga bica, sta
novitoga lovca na ptice, kako je raširio svoju mrežu, u koju su vec
uletjele ptice, i zatim jednu golubicu, koja se kljunom uhvatila u omcu! Kada je slikar takvu sliku bio na jednoj strani dogotovio, vezir mu rekne: —
Naslikaj na drugoj strani slicnu sliku, ali prikaži golubicu
samu u mreži, pticara meðutim, kako hvata golubicu i stavlja joj nož pod grlo. I naslikaj naposljetku na trecoj strani veliku pticu grabljivicu, koja je ulovila goluba i ubila ga svojim kandžama! Kada je ta zapovijed bila izvršena, i ljudi sa zadacima, koje im je bio dao vezir, bili gotovi, i kada im je ovaj bio dao njihovu 152
Pripovijest o Azizu i Azizi zaradu, oni odu odatle. Takoðer se vezir sa svojim suputnicima spremi na odlazak i oprosti se sa vrtlarom. Oni se upute u svoj stan : ondje sjednu da naklapaju. Tadž el-Muluk meðutim rekne 'Azizu: — Dragi brate, * ipak mi zapjevaj neku pjesmu, * kako bi mi se raširile moje grudi * i povuklo se od mene to mucno raspoloženje, 1 i da takoðer u mome srcu * ti plameni ognji ne žare više tako vrelo! * *
Tada 'Aziz pocne pjevati, * i on pusti da odzvanja ova pjes
ma: * Sve to što zaljubljenici trpe u gorkoj patnji, To sam ja podnosio posve sam, dok mi nije išcezlo strpljenje. Ako ti tražiš napitak, gledaj, moje suze cure, Da je vani za tragaca za vodom nastalo prostrano more. Pa ako hoceš vidjeti što su ruke ljubavi ucinile Na narodu, koji ljubi, pogledaj samo moje tijelo! *
Zatim njemu iz ociju provale suze, * i dalje on predstavi ove
stihove: * Tko ne ljubi gazelin vrat i antilopine oci, Ali kaže, da poznaje milje svijeta, taj ne govori istinu.
Jer u ljubavi leži sreca, koju izmeðu ljudi Samo onaj doseže, tko sam pripada ceti zaljubljenika. Neka Alldh nikada ne oslobodi moje srce od moci ljubavi, Neka ne dadne nikakva sna oku, koje bdije zbog ljubavi! 153
Stoitrideseticetvrta noc * Potom on iznova pocne pjevati, * i pusti da odzvanja ova pjesma: * Mislio je ibn Sina47prema mislima vodiljama svojega ucenja, Da je za ljubavnu bolest lijek pjevanje, Blizina neke curice, koja je nalik zaljubljeniku, Ktomu neki lijep vrt, slatkiši i plemenito pice. Tako sam ja dakle uzeo jednom jednu drugu umjesto tebe, za ozdravljenje, Kada su vrijeme i mjesto mi dali svoj pristanak: Ipak sam spoznao, daje ljubav jedna neizljeciva bolest, I da je puko zanovijetanje Avicennin nauk o lijecenju. Kada je 'Aziz završio svoje stihove, Tadž el-Muluk se divio nad njegovom rjecitošcu i nad ljepotom njegove izvedbe te on rekne: -
Ti si mi vec donekle ublažio moju bol.
Tada pocne vezir: - * Da stari su ponešto spoznali, * što slušatelje prikiva za svoju car. * - Ako je tebi nešto slicno pri ruci - uzvikne princ - tada daj da cujemo, što ti poznaješ od takvih nježnih stihova, da nas dalje razonodiš! 47 Posrijedi je Avicenna - punim imenom: Abu 'Ali el-Husain ibn 'Abd Allah ibn Sina (980-1035) - "knez filozofa" i "knez lijecnika", i zapravo jedan od glavnih predstavnika aristotelizma u arapskome svijetu. 154
Pripovijest o Azizu i Azizi * Sada pocne takoðer vezir pjevati, * i on pusti da odzvanja ova riesma: *
Živio sam u uvjerenju, da se tvoja naklonost može kupiti Obilnim poklonima i darovanim dragocjenostima. Ja budala sam pomislio, da je ljubav prema tebi nešto lako — Ah, nježne su duše pretrpjele zbog nje mnogo gorke patnje — Dok nisam shvatio, da si ti izabrala i da onomu pripadaš, Kojega dobrovoljno usrecuješ tako obilno ljubavnim grijehom. Tada sam znao, da se tebe lukavštinom ne može steci, I sakrio sam svoju glavu pod zaštitu krila, poput ptice. Tako sam si ucinio u gnijezdu ljubavi jedan branik, I sve dane i noci ja provodim samo ondje. Ostavimo mi sada ove i opet se vratimo k staroj! Ona se je zatvorila u svoju kucu. U meðuvremenu se pak princeza bila ispunila cežnjom za time, da se prošece vrtom, a buduci da je ona obicavala izlaziti samo u pratnji stare, naredila je da ona doðe, ublažila ju je i umilostivila i rekla joj: -
Gledaj, htjela bih se uputiti u vrt, kako bih se radovala po
gledu na njegova drveta i voce i kako bi se moje grudi oslobodile briga uz miris njegova cvijeca. —
Slušam i pokoravam se! — odgovori stara. - Ali bih ja još htje
la otici u svoju kucu i preodjenuti se, zatim cu odmah biti kod tebe. Tada rekne princeza: 155
Stoitrideseticetvrta noc —
Otiði svojoj kuci, ali nemoj dugo izostajati!
U stvarnosti meðutim ode stara, kada je izašla napolje, k Tadž el-Muluku i rekne mu: —
Budi spreman, obuci svoje najraskošnije haljine i otiði u vrt!
Uði najprije vrtlaru i pozdravi ga! Zatim se sakri izmeðu drveca! Princ uzvikne: -
Slušam i pokoravam se! Sada ona s njim još dogovori stanoviti znak, a zatim se uputi Sitt Dunji.
Nakon što je ona otišla, obuku vezir i 'Aziz Tadž el-Muluku jednu raskošnu kraljevsku haljinu, koja je bila vrijedna pettisuca dinara, i opašu ga zlatnim pojasom, koji je bio optocen draguljima i plemenitom kovinom. Zatim se upute u vrt. Kada su stigli do vrtnih vrata, naðu vrtlara gdje ondje sjedi. I cim je on ugledao princa, vec je bio stajao na nogama, da ga pozdravi s pažnjom i iskazivanjem poštovanja. Dok je otvarao vrata, on rekne: -
Uði unutra i razonodi se u vrtu!
Ali vrtlar nije znao, da ce princeza toga dana sici u vrt. Kada je dakle Tadž el-Muluk ušao i ondje se zadržavao jedva jedan sat vremena, zacuje vrtlar štropot, i prije nego što je na to bio pripravan, vec su uškopljenici i sluškinje izašli iz tajnih vrata. Vidjevši ih, on ode k Tadž el-Muluku, obavijesti ga, da se približava princeza, i upita ga: —
Visoki gospodaru, što sada treba ciniti? Princeza, gospodari
ca Dunja, je ovdje! Ali princ odgovori: -
Ne brini se! Gledaj, ja cu se sakriti na bilo kojemu mjestu u
vrtu. Pošto mu je vrtlar stavio na srce, neka se što je moguce brižnije sakrije, ostavi ga i ode. Kada se dakle princeza sa svojim sluškinjama i starom našla u vrtu, stara u sebi rekne: 156
Pripovijest o }Azizu i 'Azizi -
Sve dotle dok s nama budu bili tu uškopljenici, mi necemo
postici svoj cilj. Zatim se obrati princezi s rijecima: -
Visoka gospodarice, ja bih ti htjela nešto savjetovati, što bi
moglo dobro ciniti tvojemu srcu. -
Reci, što misliš! - odgovori Sitt Dunja.
Tada stara nastavi: - Visoka gospodarice, gledaj, ovi nam tu uškopljenici u ovaj sat nisu od potrebe. I tvoje se grudi ne osjecaju slobodnima, dokle se god oni nalaze uz nas. Pošalji ih samo neka od nas odu!
- Imaš pravo - rekne princeza, i ona ih otpusti. Odmah se ona pocne šetati naokolo, dok ju je Tadž el-Muluk mogao promatrati u njezinoj predivnoj ljepoti, a da ona o tome nije znala. Ali, koliko god bi je puta samo pogledao, padao je zbog pogleda na njezinu zracecu draž u nesvijest. Kroz to ju je meðutim vrijeme odvela stara neprimjetno u razgovoru sve do one zgrade, koju je vezir dao ukrasiti. Onamo princeza uðe i pogleda si slikanje. Cim je opazila ptice i pticara i golubove, ona uzvikne: -
Neka je slavljen Allah! Pa to je prikaz onoga, što sam ja bila
vidjela u snu! Zatim pocne pomnije pregledavati likove, ptice, lovca i mrežu, i bude ispunjena divljenjem. -
Draga majcice - uzvikne ona - gledaj, ja sam obicavala
koriti muškarce i mrziti ih, ali gledaj sada ovo, lovac kolje ženku, a mužjak je umakao i htio je doletjeti, kako bi oslobodio ženku, ali mu je put preprijecila ptica grabljivica i rastrgala ga! Stara se naprotiv pretvarala, kao da ništa o tome ne zna, pa ju je dalje zadržavala u razgovoru, sve dok se nisu našle u blizini onoga mjesta, na kome je bio sakriven Tadž el-Muluk. Tu mu ona dadne znak, da se mora šetati ispod prozora zgrade. I dok je sada gospodarica odlazila odatle, kad li njezin pogled padne na njega: ona ga je gledala i promatrala njegovu ljupkost i skladnost njegova stasa. 157
Stoitrideseticetvrta noc -
Majcice - klikne ona — odakle dolazi taj lijepi mladic?
Stara odgovori: -
Ja o njemu ništa ne znam. Ali vjerujem, * da je on sin neko
ga mocnog kralja; * Jer on je cudesno lijep, * i tako cudesno Ijubak za pogled! * Sada se Sitt Dunja zapali ljubavlju prema njemu. Razvežu se cvorovi zacaranosti, koja ju je držala zarobljenom, i njezina su osjetila bila obuzeta njegovom ljepotom i milinom i skladnošcu njegova stasa, tako da se u njoj probudila žarka žudnja za njim. I ona rekne:
- Majcice, zaista, taj je mladic lijep! Stara meðutim samo odgovori: - Ti govoriš istinu, visoka gospodarice. Pa zatim princu dadne znak, da mora otici kuci. A on, raspa-ljen ljubavnom vatrom, on, koji je osjecao samo još najžešcu strast, otiðe, a da se nije dalje tu zadržavao. Uzme oproštaj od vrtlara i uputi se prema svojemu stanu. On je bio u tolikoj mjeri uzbuðen od cežnje, pa ipak se nije usuðivao protusloviti staroj. Kada je on zatim izvijestio vezira i 'Aziza, da mu je stara dala znak, da on mora otici, oni ga pocnu ohrabrivati, pa reknu: -
Da stara nije znala, da je to od koristi, ako se ti vratiš kuci,
ona ti ne bi bila dala taj znak. Ostavimo mi sada Tadž el-Muluka i vezira i 'Aziza, pa se opet okrenimo princezi, gospodarici Dunji! Ona je bila respaljena od cežnje za njim, tako daje osjecala još samo najžešcu strast, i ona staroj rekne: -
Ja ne znam, kako se ja mogu s tim mladicem sjediniti, osim
jedino preko tebe. Tada stara uzvikne: -
Ja uzimam svoje pribježište kod Allaha pred prokletim
vragom! Ti nisi htjela ništa znati o muškarcima. Kako je došlo do toga, da te je morala pograbiti uznemiravajuca ljubav prema ovo158
Pripovijest o Azizu i Azizi mu? Ali, Tako mi Allaha, nijedan osim njega nije vrijedan tvoje djevojacke ljepote! Sitt Dunja maðutim nastavi: -
Draga majcice, budi uz mene, pomozi mi, da ja s njime bu
dem sjedinjena! Tisucu ti dinara trebaju od mene pasti u dio ijed na pocasna haljina, koja je vrijedna tisucu dinara. Ako mi ti ne pomogneš do susreta s njime, gledaj, ja tada moram umrijeti, to cvr sto stoji. Nato stara odgovori:
-
Ti otiði u svoj dvorac! Ja cu misliti na sredstva i putove, da
vas dvoje sjedinim, da, ja cu žrtvovati svoj život za vašu srecu! Tako dakle otiðe Sitt Dunja u svoje dvore, ali se stara uputi Tadž el-Muluku. Jedva da ju je on ugledao, a vec je pred njome stajao na nogama, kako bi je pozdravio s pažnjom i uz iskazivanje poštovanja. Pošto je on pustio da ona sjedne pokraj njega, ona mu rekne: -
Znaj, lukavština je uspjela!
I ona mu ispripovijeda kako je to prošlo sa Sitt Dunjom. Na njegovo pitanje: - Kada ce biti sastanak? — Ona odgovori: -
Sutra.
Tada joj on dadne tisucu dinara i haljinu, koja je bila vrijedno isto toliko. Ona uzme oboje i okrene se na odlazak. Zatim ode ravno k Sitt Dunji, a ova je primi s rijecima: -
Majcice, kakvu mi vijest donosiš o ljubljenome?
Stara odgovori: -
Sada ja znam, gdje on stanuje, i sutra cu s njime biti kod
tebe. Obradovana time dadne joj Sitt Dunja tisucu dinara i haljinu, koja je bila vrijedna isto toliko. Tada stara oboje uzme i uputi se u svoj stan, gdje je ostala sve do drugoga jutra. Tada opet poðe i uputi se k Tadž el-Muluku, odjene ga u ženske haljine i rekne mu: 159
Stoitrideseticetvrta noc —
Hodaj za mnom miješajuci bokovima. Ali nemoj hodati pre
brzo i nemoj se osvrtati, ako te netko oslovi! Pošto mu je dala tu uputu, ona izaðe, dok ju je on slijedio u ženskoj odjeci. Usput gaje ona ohrabrivala, kako ne bi imao nikakva straha. I tako su oboje išli, ona naprijed a on odostraga, ravno prema dvorskim vratima. Ondje ona uðe, i hodala je ispred princa kroz vrata i dvorane, sve dok nije s njime prošla kroz sedam vrata. Pred sedmima je meðutim vratima rekla Tadž el-Muluku: —
Budi hrabra srca! Kada te ja pozovem s rijecima: 'Djevojko,
uði!' tada nemoj oklijevati, nego uskoci! Kada uðeš u halu, tada gledaj desno i lijevo, ondje ceš ugledati jednu dvoranu s mnogim vratima. Odbroji pet vrata i uði na šesta: jer gledaj, ondje se nalazi cilj tvoje cežnje! A na njegovo pitanje: —
Kamo ti onda ideš?
Ona odgovori: —
Ja ne idem nikamo, osim što cu možda iza tebe zaostati, ako
me zadrži naduškopljenik, i ako s njim budem razgovarala. Tako je ona išla dakle dalje ispred njega, sve dok nije došla do vrata, kod kojih se nalazio naduškopljenik. Kada je taj ugledao Tadž el-Muluka u liku sluškinje, on dovikne staroj: —
Sto je s tom djevojkom, koju imaš uza se?
Stara dadne kao odgovor: —
To je jedna robinja. Sitt Dunja je o njoj cula, da ona zna
dobro raditi, pa je hoce kupiti. Uškopljenik meðutim rekne: —
Ja ne znam niti o kakvoj robinji niti o cemu inace. Ovdje ne
smije nitko ulaziti, a da ga ja ne pretražim, onako kako mi je kralj zapovijedio'..." Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju. 160
Ali kada je pocela
stoitridesetipeta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je stražar na vratima rekao staroj: -
Ja ne znam niti o kakvoj robinji, niti inace o cemu. Ovdje ne
smije nitko ulaziti, a da gaja ne pretražim, onako kako mije zapovijedio kralj. Tada rekne stara, tim što se napravila srditom: - Ja sam te poznavala kao covjeka od razuma i od dobra odgoja. Ali ako se tvoja narav promijenila, onda cu ja to ispripovijedati gospodarici i izvijestiti je, da si njezinoj robinji stao na put. Nato ona Tadž el-Muhlka pozove s rijecima: - Uði djevojko! Tada on uðe u halu, kako mu je zapovijedila. Uškopljenik je ušutio i nije rekao nijednu rijec. Sada je Tadž elMuluk odbrojao pet vrata i ušao kroz šesta. Ondje naðe Sitt Dunju gdje stoji i ceka na njega. A cim ga je prepoznala, ona ga povuce na svoje grudi i prisno ga zagrli. Nato k oboma uðe stara. Prije je toga ona na lukav nacin otposlala robinje, jer se plašila, da bi se o stvari moglo razglasiti. Sada joj rekne Sitt Dunja: -
Budi naša stražarica na vratima!
161
Stoitridesetipeta noc I zatim ona ostane sama s Tadž el-Mulukom. Oni su pocivali u meðusobnom zagrljaju i prepletenih nogu stisnuti jedno uz drugo sve do jutarnjeg osvita dana. Kada se meðutim razdanilo, ona otiðe i zakljuca ga. Sama se uputi u stanovitu drugu sobu i ondje sjedne po svom obicaju na pod. Tada doðu robinje. I ona obavi, što je s njima imala uciniti, pa je neko vrijeme s njima naklapala. Zatim rekne robinjama: -
Sada otiðite od mene! Htjela bih se zabavljati sama za sebe.
Kada su je robinje napustile i ona opet otišla Tadž el-Muluku, tada k oboma doðe takoðer stara i donese im nešto jela. Pojeli su od toga i predali se opet ljubavnom milovanju sve do jutarnjeg svitanja. Trecega dana princeza opet zakljuca vrata kao predhodnog dana. I na taj nacin ostanu oni zajedno jedno uz drugo punih mjesec dana.
Tako je to dakle stajalo s Tadž el-Mulukom i Sitt Dunjom. Što se pak tice vezira i Aziza, oni su, kada se Tadž elMuluk bio uputio u princezin dvorac i sada kroz cijelo to vrijeme izbivao, bili cvrsto uvjereni, da on nikada više nece odatle izaci i da je ondje sigurno bio našao smrt. Tada 'Aziz rekne veziru: -
Moj oce, što mi trebamo ciniti?
Taj odgovori: -
Moj sine, položaj je sada težak. Ako se mi ne vratimo kuci k
njegovu ocu, i ako ga ne izvijestimo, on ce nas zbog toga koriti. Istoga se casa obojica spreme, i upute se prema Zelenoj Zemlji i prema prijestolnici kralja Sulaiman Šaha. Dan su i noc putovali rijecnim dolinama, sve dok naposljetku nisu ušli ka kralju. Njemu su ispripovijedali, kako se to dogodilo njegovu sinu, i da se, od casa kada je ušao u princezin dvorac, o njemu više ništa nije culo. * Tada je on bio kao dotucen od straha, * a gorka ga je patnja pocela okivati. * I on izda zapovijed, da se mora u njegovoj zemlji izvikivati poziv na džihad48. Zatim dadne da se trupe izvedu pred grad i 48 Sveti rat. 162
Pripovijest o Azizu i Azizi da se ondje za njih udari tabor. On sam meðutim odsjedne svome raskošnom šatoru i priceka, dok se ne skupe vojne snage iz svih krajeva. Jer njegov ga je narod volio zbog njegove pravednosti i blagotvornosti. I sada on udari na put, s vojskom tako velikom, da je zatvarala obzor, i otputi se u potrazi za svojim sinom Tadž el-Mulukom. To se tako dogaðalo s njihove strane. Tadž el-Muluk i Sitt Dunja su meðutim onako dalje živjeli pola godine dana. I pri tome je njihova ljubav jednoga prema drugomu sa svakim danom rasla. * U princevu je srcu sve više bjesnila snaga žudne ljubavi * i iznad svega divlje strasti, * sve dok joj on naposljetku nije poceo otkrivati svoje skrivene misli * i rekao joj: —
Znaj, ti ljubimice mojega najnutarnijeg srca, što ja duže kod
tebe boravim, to više u meni raste strast i snaga cežnje, jer ja još nisam posve dosegao svoj cilj. Ona odgovori: —
Sto ti još želiš, o svjetlosti mojega oka, ti mojemu srcu iznad
svega najdraži? Ako ti želiš još nešto više od grljenja, stiskanja i
obavijanja nogu, tada ucini to, što ti godi. Jer pred Allahom nitko na svijetu nema na nama dijela. Ali on nastavi: —
Moja se želja ne sastoji u tome. Ne, ja bih ti htio reci istinu
o sebi samome. Znaj dakle, ja nisam nikakav trgovac, nego sam ja kralj, sin jednoga kralja. Moj se otac zove velemocni kralj Sulaiman Šah. On je taj, koji je poslao vezira kao poslanika k tvoje mu ocu, da on tebe za mene isprosi. Ali tajput, kada je do tebe doš la vijest o tome, ti nisi pristala. Zatim joj on ispripovijeda cijelu povijest od pocetka do kraja -
ali da je se ovdje još jednom pripovijeda, to bi znacilo samo
muciti slušatelja — i on zakljuci s rijecima: —
Sada bih se ja želio otputiti k svojemu ocu i njega zamoliti,
da pošalje k tvojemu ocu jednog poslanika, koji ce kod njega tebe zaprositi, da mi mognemo živjeti u miru. 163
Stoitridesetipeta noc Kada je ona cula te rijeci, obradovala se u najvecoj mjeri. Jer upravo je to bila takoðer njezina želja. I s tom se odlukom oni dadnu na pocinak. Sada se meðutim po odluci udesa srucilo to, da je san u onoj noci stekao nad njima više vlasti nego u drugim nocima i da su oni spavali, sve dok se nije podiglo sunce. O tome je vremenu sjedio kralj Šehriman na prijestolju svojega gospodstva, dok su emiri njegove države stajali pred njim. Tada slucajno k njemu uðe predstojnik zlatarskog ceha, s nekom velikom kutijom u ruci. On istupi naprijed, otvori je pred kraljem i izvadi iz nje jedan fini sanducic, koji je bio vrijedan stotisuca dinara, jer u njemu su se nalazili dragulji, tako mnogi rubini i smaragdi, kako ih nijedan od kraljeva iz citava svijeta ne bi sebi mogao nabaviti. Kada je kralj to vidio, zaprepastio se zbog njihove ljepote, pa se smjesta ,ogledao za nad-uškopljenikom, upravo onim, koji je bio imao onaj doživljaj sa starom, i naredio mu: —
Kafur, uzmi ovaj sanducic i odnesi ga Sitt Dunji!
Tada prihvati uškopljenik sanducic u ruke i otiðe, dok nije došao do princezine sobe. Kada je ondje našao vrata zakljucana i staru kako spava na pragu, on povice: —
Vi spavate još o ovome satu?
Ali kako je stara cula uškopljenikove rijeci, ona se probudi iza sna i prestrašena povice: -
Pricekaj, dok ti ja ne donesem kljuc! - i otrci odatle, koliko
je mogla brže. Mi je prepustimo njezinoj sudbini, i pogledajmo, što je dalje ucinio uškopljenik! On je naime shvatio, da je stara bila u škripcu. I tako on podigne vrata iz šarki, uðe u sobu i naðe Sitt Dunju i Tadž el-Muluka kako spavaju tijesno zagrljeni. Kada je on to vidio, nije znao što bi ucinio. Upravo se htio vratiti kralju, kad li se Sitt Dunja probudi. Pri pogledu na uškopljenika lice joj promijeni boju i problijedi. I ona rekne: -
Kafur, sakrij, što je sakrio Allah!
Ali on odgovori: 164
Pripovijest o Azizu i Azizi
-
Ja pred kraljem ne smijem ništa zatajiti.
Zatim on oboje zakljuca i vrati se ka kralju. Taj ga upita: -
Jesi li predao sanducic svojoj gospodarici?
Tada uškopljenik odgovori: -
Uzmi natrag sanducic, tu je! Ja ne smijem pred tobom ništa
zatajiti. Znaj dakle, da sam vidio kod Sitt Dunje jednoga lijepog mladica, koji je s njome spavao na istoj postelji, i oboje su držali jedno drugo u zagrljaju. Kralj smjesta zapovijedi, da se oboje dovedu onamo. Pa kada su zatim oni pred njim stajali, on im dovikne:
-
Kakav je to pothvat?
U svome žestokom gnjevu on pograbi bic i htjedne udariti Tadž el-Muluka, ali se Sitt Dunja baci preko njega i dovikne svojemu ocu: -
Ubij prije toga mene!
Tada kralj izgrdi svoju kcer i zapovijedi, neka je se vrati u njezinu sobu. Ali zatim napadne Tadž el-Muhlka s rijecima: - Teški tebi! Odakle ti dolaziš? Tko je tvoj otac? Što te je navelo na toliku smionost prema mojoj kceri? - Znaj, o kralju - odgovori Tadž el-Muluk - ako ti mene dadneš ubiti, tada si ti izgubljen! Vi cete se za to pokajati, ti i svi podanici tvoje države! Kralj upita: -
Zašto?
Tada mu Tadž el-Muluk dadne kao odgovor: -
Znaj, ja sam sin kralja Sulaiman Šaha! Prije nego što budeš bio
na to pripravan, on ce napasti na tebe sa svojim konjima i ljudima! Kada je kralj Šehriman cuo te rijeci, htio je odgoditi njegovo pogubljenje i baciti ga u zatvor, kako bi vidio, jesu li njegove rijeci istinite. Ali mu njegov vezir rekne: 165
Stoitridesetipeta noc -
O najveci kralju našega vremena, ja držim o tome, da ti tog
obješenjaka odmah dadneš smaknuti, njega, koji si poseže za princezama.
r
Tako dakle kralj zapovijedi krvniku: -
Odsijeci mu glavu! Jer on je zlocinac! Tada ga krvnik pograbi i sveže ga u uze. Zatim podigne ruku
tim sto je pogledavao emire, kao da ih je htio pitati za savjet, jedan put, dvaput. Jer mislio je time dobiti na vremenu. Ali krali na njega
povice: J -
JB
Koliko ceš ti još dugo pitati za savjet? Ako to opet uciniš je
dan jedim put, tada cu takoðer tebi dati odsjeci glavu! Sada dakle podigne krvnik svoju ruku tako visoko, sve dok mu nisu postale vidljivima dlake pod njegovim pazuhom, i stvarno Medne presjeci princev vrat.'..." 166 v Tada primijeti Šehrezad da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela,
stoitridesetišesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je krvnik tako visoko podigao svoju ruku, sve dok mu nisu postale vidljivima dlake pod njegovim pazuhom, i da je stvarno htio presjeci princev vrat. Ali iznenada odjeknu glasni krikovi, i ljudi zakljucaju svoje ducane. Kralj dovikne krvniku: —
Stoj! — i smjesta pošalje glasnika, koji ga je morao izvijesti
ti, što je posrijedi. Glasnik ode i vrati se s viješcu: —
Vidio sam neku vojsku nalik bucnomu valovima šibanom mo
ru. Konjanici su galopirali, daje zemlja pod njima tutnjala. Alija ne znam, što bi to s njima trebalo znaciti.
Tada se kralj prestraši i bude zabrinut, da mu njegovo kraljevstvo može biti oteto. I tako se on obrati veziru s rijecima: —
Zar nisu dakle nijedne od naših trupa izašle usuprot toj vojsci?
Ali jedva daje on izgovorio te rijeci, kad li vec doðu takoðer njegovi komornici s kraljevim poslanicima, a meðu njima se nalazio takoðer vezir. Kada je ovaj najprije izgovorio pozdrav, ustane kralj pred strancima, zamoli ih da pristupe, i upita ih o razlogu njihova dolaska. Sada vezir istupi naprijed iz njihova reda, približi se kralju i rekne mu: 167
Stoitndesetišesta noc —
Znaj, da taj, koji je upao u tvoju zemlju, nije nikakav kralj
poput vladara iz prijašnjeg vremena niti poput sultana prošlosti! —
Tko je dakle on? - upita Sehriman.
Vezir odgovori: —
On je vladar pun vjernosti i pravednosti, ciju plemenitu
narav nadaleko i naširoko objavljuju ljudi putnici, sultan Sulaiman Šah, gospodar Zelene Zemlje i dvaju stupova49 i Ispahanskoga Gorja, on, koji ovamo ulazi zbog prava i pravednosti, ali koji je ne mio svakomu silništvu i nepravednosti! On ti daje reci, da se kod tebe nalazi njegov sin u tvojoj prijestolnici, on, kojega on najpris nije i od srca ljubi. Ako on njega sada zatekne živa i zdrava, tada je postignuto ono, što je on htio, i tebi ce pasti u dio slava i hvala. Ako je on meðutim u tvojoj zemlji izgubljen, ili ga je snašla bilo kakva patnja, tada se spremi za umiranje i propast svoje zemlje, da, po tom mora tvoja država postati pustinjom, u kojoj grakcu gavranovi. Sada gledaj, ja sam ti izložio poruku i to je kraj.
Kada je kralj Sehriman cuo od poslanika te rijeci, njegovo srce dospije u brige, i on se prestraši za svoje kraljevstvo. Odmah pozove velikane svoje države, vezire, komornike i namjesnike. Pa kada su se oni pojavili, on im rekne: —
Vi tu, otiðite i tražite toga mladica!
Taj se nalazio još pod krvnikovom rukom, a zbog strahovite jeze, koja ga je spopala, bio je njegov izgled posve izmijenjen. Ali cim je vezir bacio na njega samo jedan pogled i pouzdano prepoznao sina svojega kralja na kožnatome krvnickom cilimu, on se odmah baci preko njega. Isto tako ucine takoðer drugi poslanici. Zatim se daju na posao, da razriješe njegove uze, i poljube mu ruke i noge. Kada je meðutim Tadž el-Muluk otvorio oci i prepoznao vezira svojega oca i svojega prijatelja 'Aziza, tada on padne u nesvijest, svladan radošcu. 49 Posrijedi su Herkulovi Stupovi (Herculis columnae) - to jest: Gibraltar, morski tjesnac izmeðu Afrike i Španjolske. 168
Pripovijest o Azizu i Azizi Ali kralj Šehriman nije znao, što bi ucinio, i nalazio se u velikome strahu, kada je postao siguran u to, daje ona vojska došla samo zbog toga mladica. Tako on dakle poðe k Tadž el-Muluku, poljubi mu glavu, sa suzama u ocima, i usrdno ga zamoli: —
Moj sine, nemoj se na mene srditi! Imaj sucuti prema moji
ma sjedim vlasima i nemoj dopustiti da moja država bude opus tošena! Tada mu priðe Tadž el-Muluk, poljubi mu ruku i rekne: — Ne brini se! Ti si za mene jednako kao moj otac. Ali pripazi da se mojoj ljubljenoj Sitt Dunji ne dogodi što nažao! — Visoki gospodaru - odgovori kralj — za nju se nemoj ništa bojati. Njoj ne smije pasti u dio ništa osim radosti! I on se nastavi kod njega ispricavati i umilostivljavati vezira kralja Sulaiman Šaha, tim što mu je mnogo obecavao, ako bi on ono, što je vidio, pred kraljem zatajio. Tada on zapovijedi velikanima svoje države, neka otprate princa Tadž el-Muluka u hammam, neka ga odjenu u jednu od njegovih vlastitih najraskošnijih haljina i neka se ubrzo s njime vrate natrag. Oni ga sukladno toj zapovijedi odvedu u hammam, odjenu ga u haljinu, koju je bio za njega odredio kralj Šehriman, i vrate se s njime u državnu vijecnicu. Kada je princ ušao, kralj pred njim ustane i naredi da se pred njim postave svi državni velikani. Nato Tadž el-Muluk sjedne, kako bi s vezirom svojega oca i s 'Azizom naklapao o svojim doživljajima. Dvojica mu ispricaju:
—
Mi smo u meðuvremenu otputovali k tvojemu ocu i izvijestili
smo ga, da si ti otišao u princezinu palacu i da nisi opet iz nje izašao, i da smo tada mi bili u brizi poradi tvoje sudbine. Kada je on to cuo, opremio je vojsku, i mi smo došli u ovu zemlju. Naš ti je dolazak donio izbavljenje iz najskrajnje nužde i veliku radost. Tada on rekne: —
Golemo je dobro uvijek dolazilo posredstvom vaših ruku od
pocetka do kraja. 169
Stoitridesetihsta noc U meðuvremenu pak otiðe kralj Šehriman svojoj kceri, Sitt Dunji, i naðe je kako narice i place zbog Tadž elMuluka. Da, ona je uzela mac, zabila ga drškom u pod i usmjerila šiljak upravo prema svojemu srcu izmeðu svojih dojki. Vec se je bila nagnula preko njega i bila u pokretu da se baci na mac, tim što je uzviknula: —
To mora biti, ja se moram ubiti. Ja ne mogu nadživjeti svo
jega ljubljenoga! Tada uðe k njoj njezin otac, i kada je vidio, što ona cini, uzvikne jakim glasom: —
O gospodarice princeza, stoj, imaj sucuti prema svojemu ocu
i prema narodu svoje zemlje! Zatim on hitro doðe do nje s rijecima: —
Ja te usrdno molim, nemoj, da se tvojemu ocu poradi tebe
dogodi nevolja! I on joj dalje ispripovijeda sve, da se naime njezin ljubljeni, sin kralja Sulaiman Šaha, hoce s njome vjencati, i on zakljuci s rijecima: —
Zaruke i vjencanje ovise samo o tvojoj prosudbi!
Osmjehnuvši se ona odgovori:
— Nisam li ti ja rekla da je on sin jednoga sultana? Tako mi Allaha, sada ga ja moram pustiti da to ucini, kada te bude pribio na drveni križ, koji je vrijedan dva dirhema! — O kceri — uzvikne kralj — imaj sažaljenja prema meni! Zatim ce Allah imati sažaljenja prema tebi. Nato mu ona zapovijedi: —
Na noge, požuri se, otiði i smjesta mi ga dovedi, bez od
gaðanja! On samo rekne: —
Od srca rado!
Zatim žurno otiðe od nje, uðe k Tadž el-Muluku i prišapne mu u uho, što se dogodilo. Tada on skoci na noge i poðe s kraljem, i 170
Pripovijest o 'Azizu i }Azizi obojica se upute k princezi. Cim je ona ugledala ljubljenoga, padne mu oko vrata pred ocima svojega oca, objesi se na njega i poljubi ga i uzvikne: —
Koliko sam ja za tobom ceznula, dok si ti izbivao!
Zatim ona rekne, okrenuvši se k svojemu ocu: —
Jesi li ti ikada vidio koga, tko bi se u jednome tako krasnom
liku mogao zabuniti? K tomu je on još i jedan kralj, sin jednoga kralja, plemic, od kojega se daleko nalazi svaka prostota! Tada kralj Sehriman izaðe i vlastitom rukom zakljuca iza sebe vrata. I on se uputi k veziru kralja Sulaiman Šaha i k poslanicima, koji su se kod njega nalazili, i on njihovu kralju ispostavi izvješce, da njegov sin u udobnosti i radosti sa svojom ljubljenom princezom provodi najdivniji život. Oni se onda zapute odatle k svojemu kralju, kako bi ga o tome izvijestili. Nato zapovijedi kralj Sehriman, da se trupama kralja Sulaiman Šaha odnesu pokloni, da se njegove životinje opskrbe krmom i da se njih same ugosti. Kada je ta zapovijed bila izvršena, on dade dovesti sto trkacih konja, sto plemenitih dromedara50, sto mameluka, sto odaliski, sto robova i sto robinja, i sve ih pošalje naprijed kao poklon. On je meðutim sam jahao u sredini meðu velikanima svoje države i svojih gardi, sve dok se nisu našli izvan grada. Ali kada je Sulaiman Šah primio o tome vijest, on poðe i uputi se prema njemu umjerenim korakom. Jer su mu vezir i 'Aziz vec ispostavili izvješce, a on je obradovan uzviknuo:
—
Hvala neka je Allahu, koji je mojemu sinu ispunio njegovu
želju! I sada zagrli kralj Sulaiman Šah kralja Šehrimana i dopusti mu da pokraj njega sjedi na prijestolju. Zatim su dvojica jedan s drugim caskali i radovali se svojemu razgovoru. Nato bude za njih takoðer iznesen objed, i oni su jeli, sve dok se nisu zasitili. Za zakusku im budu donesena slatka jela, voce i slatkiši, i oni su dopustili da im sve to ide u tek. Jednogrba deva je - trkaca deva (Camelus dromedarius). 171
Stoitridesetiksta noc Nakon stanovitoga pak kratkog vremena stane pred njih Tadž el-Muluk, u raskošnoj haljini i sjajnom oružju. Cim ga je pred sobom ugledao njegov otac, on ustane, privije ga u svoj zagrljaj i poljubi ga. S njime su meðutim poustajali svi, koji su tu sjedili. I sada ga dva kralja posjednu izmeðu sebe. Nato su neko vrijeme utroje naklapali. Zatim kralj Sulaiman Šah rekne kralju Sehrimanu: — Znaj, ja bih htio dati pred svjedocima sastaviti bracni ugovor izmeðu svojega sina i tvoje kceri, kako bi se razglasilo njihovo vjencanje, prema obicaju i zakonu. — Slušam i pokoravam se! — odgovori kralj Sehriman. I on pošalje po kadiju i po svjedoke. Ovi uskoro doðu i napisu bracni ugovor Tadž el-Muluka i Sitt Dunje. Zatim budu podijeljeni pokloni u novcu i slatkiši, razasuta kadiva i miomirisi, i to je bio jedan dan radosti i veselja, kojemu su se obradovali i casnici i bojovnici. Dok je sada kralj Sehriman poceo pripremati otpremninu za svoju kcer, Tadž el-Muluk rekne svojemu ocu: — Gledaj, ovaj je tu mladic, 'Aziz, jedan plemenit covjek. On mi je ucinio golemu uslugu, on je dijelio sa mnom sve napore, on je sa mnom putovao i doveo me do cilja mojih želja. On je sa mnom istrajao i snažio me u istrajavanju, sve dok ja nisam postigao ono za cime sam težio. Sada je on kod mene vec dvije godine dana, daleko od svojega zavicaja. Stoga bih ja želio, da mi njemu ovdje pripremimo robu. Zatim se on može odavde otputiti laka srca. Jer njegova je zemlja blizu. — Izvrsna je tvoja namjera — odgovori njegov otac. Tada oni njemu opreme sto tereta najsjajnih i najskupocjenijih tkanina. Tadž el-Muluk meðutim otiðe k njemu i predade mu za oproštaj kneževski poklon u zlatu s rijecima: — Dragi brate i prijatelju, uzmi ove terete i primi ih od mene kao poklon i kao znak ljubavi, i otputuj odavde u miru prema svojemu zavicaju!
'Aziz uzme od njega sve, poljubi tlo pred princem i njegovim ocem i uzme od njih oproštaj. No Tadž el-Muluk odjaši s 'Azizom, 172
Pripovijest o }Azizu i }Azizi sve dok ga nije otpratio tri milje daleko. Tada mu 'Aziz ponudi zbogom i preklinjuci ga potakne, da se sada vec okrene natrag, i rekne: — Tako mi Allaha, moj gospodaru, da nema moje matere, tada se ja ne bih od tebe rastajao. Ipak, dobri gospodaru, ne ostavljaj me, da budem bez vijesti o tebi! — Neka bude tako! - obeca mu princ. Nato se Tadž el-Muluk opet vrati, dok se 'Aziz zaputio, sve dok nije stigao u svoju domovinu. Zatim je bez zaustavljanja putovao dalje, dok nije došao k svojoj materi. Ugleda da je ona usred dvorane sagradila za njega nadgrobni spomenik, uz koji je vazda boravila. I upravo kada je stupio u dvoranu, on naðe mater, kako je raspustila kosu i raširila je preko groba, i kako je placuci izgovarala ova dva stiha: Zacijelo ja imam snage, da sve, što se dogodi, podnosim, Pa ipak, ako je posrijedi rastanak, tada mi gotovo puca srce. Tko bi uopce imao strpljivosti boraviti daleko od milih? Tko ne bi kod iznenadnoga rastanka osjecao od svega najdublju bol? Zatim je zajecala i izgovorila još ove stihove: Kako sam dakle išla ondje uz grobove i pozdravila Prijateljevo pocivalište, a da nisam dobila odgovora? Prijatelj rekne: 'Kako možeš dobiti odgovor? Ja sam ipak sada plijen za prah i tvrdi kamen! 173
Stoitridesetišestci noc Prah je proždro moju ljepotu, kada sam te zaboravio. I ah, od mojega naroda sam se rastao i od prijatelja!' Dok je ona tako tugovala, iznenada doðe 'Aziz i priðe joj. Ali kada gaje ugledala, ona u prekomjernosti radosti padne onesviješ-cena. On je poškropi vodom po licu. Tako ona ponovo doðe k sebi, ustane, uzme ga u svoj zagrljaj i pritisne uza se. On je takoðer od srca zagrli i rekne:
- Mir neka je s tobom! Tada ona uzvikne: - Neka je takoðer s tobom mir! I upita ga, zašto je tako dugo boravio u tuðini. Sada joj on ispripovijeda sve, stoje doživio, od pocetka do kraja, i takoðer joj isprica, kako mu je Tadž el-Muluk dao novac i sto tereta tkanine. I zbog toga je ona bila vrlo obradovana. Nato ostane 'Aziz kod svoje matere u svome zavicajnom gradu i tugovao je nad nesrecom, koja mu se dogodila od kceri Dalile Lukavice, od nje, koja ga je uškopila. To je pripovijest o Azizu. Poslušajmo sada još o daljnjim udesima Tadž el-Muliika! Taj je ušao k svojoj ljubljenoj supruzi i oduzeo joj djevicanstvo. U meðuvremenu se kralj Sehriman dao na to, da pripremi svoju kcer za putovanje sa njezinim suprugom i njezinim svekrom. On naredi da se donese putna zaliha, takoðer pokloni i svakojake skupocjenosti. Tako su dakle dali da se to potovari i dali se na put. Kralj im je Sehriman meðutim davao pocasnu pratnju tijekom tri dana. Tada ga je kralj Sulaiman Šah vrlo ustrajno molio, neka se vrati. Ovaj se dakle okrene natrag. Ali su Tadž el-Muluk i njegov otac i njegova supruga putovali s vojskom bez prestanka, dan i noc, dok se nisu približili svojoj prijestolnici. Tada se proširi vijest o njihovu dolasku, i okiti se grad.'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju. 174
Ali kada je pocela
stoitridesetisedma noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni kralju, 'kada se Sulaiman Šah približavao svojemu gradu, da se tada kitio grad, njemu i njegovu sinu u cast. Tako oni dakle uðu. Kralj sjedne na prijestolje svojega gospodstva, sa svojim sinom Tadž el-Mulukom uza se, porazdijeli darove i poklone i oslobodi zatvorenike. Zatim pripremi za svojega sina drugu svadbu. Odjekivala je pjesma i žicana glazba tijekom cijeloga jednog mjeseca, a komornice su ukrašavale Sitt Dunju uvijek novima svadbenim haljinama. Pritom ona nije bila umorna, da se pokazuje u svome nakitu,
dok ove nisu bile umorne, daje gledaju. Pošto je sada Tadž el-Muluk opet bio sjedinjen s ocem i materom, on opet uðe i k svojoj supruzi. I oni su otada živjeli divno i u radosti, sve dok im nije došao razoritelj51 svih milina.' Na to rekne Dau el-Makan52 veziru Dandanu: 51 Anðeo smrti - Asrael. 52 Buduci da se ovdje — poslije umetnutih prica o Tadž el-Muluku i Sitt Dunji, i one u ovu umetnute o 'Azizu i 'Azizi — ponovo nastavlja sam roman o baghdadskom kalifu 'Omaru ibn en-Nu'manu, podsjetit cemo citatelja na imena dionika zbivanja u romanu i na njihove rodbinske veze. U njemu naime postoje tri temeljne linije kraljevskih razvojnih rodoslovnih odvjetaka. Prva dakako i glavna pocinje s 'Omarom ibn en-Nu'manom (sada vec pokojnim): njegovi su 175
Stoitridesetisedma noc —
Zbilja, samo jedan covjek kao ti može utješiti ožalošceno
srce i kraljevima biti pouzdan drug i na najljepši im nacin pokloni ti svoj savjet! Sve se to zbivalo, dok su oni opsijedali el-Konstantiniju. Ali kada je tijekom toga opsijedanja vec prošlo cetiri godine, njih pocne obuzimati cežnja za svojom zavicajnom zemljom. Trupe su pocele gunðati, umorne od dugoga opsijedanja i vjecnih borbi danju i nocu. Pozove dakle kralj Dau el-Makan k sebi Bahrama i Rus-tema i Tarkaša. Pa kada su oni bili došli, on im rekne: —
Znajte, mi smo sve ove godine proveli ovdje, a da nismo po
stigli svoj cilj, štoviše, naša je briga i nevolja samo još porasla. Mi smo svojevremeno došli, kako bismo uzeli krvnu osvetu za kralja 'Omara ibn en-Nu'mana. Ali nam je tada bio umoren moj brat Sarkan, pa je tako naša bol postala udvostrucenom i nadovezala se jedna nesreca na drugu! Sve je to došlo preko stare Dhat ed-Davahi. Jer ona je ta, koja je otrovala sultana u njegovoj prijestolnici, i koja je odvela sa sobom njegovu suprugu, kraljicu Sophiju. Da, ni to joj nije bilo dosta, nego je još oko nas isprela svoje spletke i zak lala mojega brata. Stoga sam se ja obvezao svetom zakletvom, da
se necu prije smiriti nego što uzmem za njih krvnu osvetu. Što vi potomci > Sarkan (sada vec pokojni) [sin jedne od cetiriju njegovih zakonitih žena prema Kur'anu+, Nuzhat ezZaman [kci njegove inoce Sophije, a sestra blizanka Dau el-Makana], Dau el-Makan [sin njegove inoce Sophije, a brat blizanac Nuzhate ez-Zaman], Rumzan [sin od Abrize], Kudija-Fakan *unuka od sina Šarkana i kceri Nuzhate ez-Zaman], Kan-ma-kan [unuk od sina Dau el--Makana]. Drugoj je rodoslovnoj liniji na celu Afridun: njegovi su potomci > Sophija [kci], Nuzhat ez-Zaman + Dau el-Makan [unuci blizanci roðeni od Sophije i 'Omara ibn en-Nu'mana], Kudija-Fakan [praunuka od Nuzhate ez--Zaman], Kan-ma-kan [praunuk od Dau el-Makana]. Trecoj je razvojnoj liniji na celu Šavahi Dhat ed-Davahi (= Oštrooka Žena Zlokobnosti): njezini su potomci > Hardub (sada vec pokojni) [sin], Abriza (sada vec pokojna) [unuka roðena od Harduba], Rumzan [praunuk roðen od Abrize i 'Omara ibn en--Nu'mana+. Što se pak tice samoga Abrizina ubojice, crnoga roba el-Ghadbana, njega poslije onoga okrutnog ubojstva u pedesetidrugoj noci - dok je kraljevna Abriza raðala - još nismo ponovo sreli. Naklonjeni je meðutim citatelj zacijelo vec odavno uvidio, da je pažnja spram detalja u 1001 noci odvec velika, a da ga ne bismo nužno morali kad tad ponovo sresti. 176
Pripovijest o Azizu i Azizi mislite? Odvažite ovo o cemu sam vas izvijestio, a zatim mi dadnite svoj odgovor! Tada oni pognu glave i reknu: -
To je na veziru Dandanu, da najprije on izrekne svoje miš
ljenje! Tako vezir Dandan istupi pred kralja i pocne: - Znaj, o najveci kralju našega vremena, naše nam boravljenje ovdje nije ništa koristilo. Stoga moje mišljenje ide na to, da mi sada trebamo krenuti i požuriti prema zavicaju, i najprije stanovito vrijeme proboraviti ondje. Zatim cemo meðutim opet odande krenuti, kako bismo iznova zapoceli borbu protiv idolopoklonika! - Izvrstan je taj savjet - odgovori kralj. - Jer ovi ljudi ceznu za tim da opet vide svoje. A mene takoðer muci cežnja za mojim sinom Kan-ma-kanom i za kcerju mojega brata Kudijom-Fakan. Ona je dakako još u Damasku i ja ne znam, što je s njome bilo! Kada su trupe docule o ovoj odluci, vojnici se vrlo obraduju, i pocnu se moliti za vezira Dandana. Zatim kralj Dau el-Makan naloži glasniku, neka objavi, da treba krenuti nakon tri dana. Tada se svi pocnu pripremati, a cetvrtoga su dana udarili u velike tulum-baze53, razvili barjake, i vezir Dandan poðe naprijed na celu te vojske, dok je kralj jahao u sredini, a njemu uz bok veliki ko-mornik. Tako je vojska odatle putovala, bez prekida, danju i nocu, sve dok nisu došli u grad Baghdad. Tada se sav narod obraduje njihovu dolasku, i mine ih njihova briga i jad. Sada se pocnu oni, koji su ostali doma, jatiti oko ovih koji su se vratili. I svaki emir otiðe k svojoj kuci.
Kralj se meðutim popne u svoj dvor i uputi se k svojemu sinu Kan-ma-kanu, koji je sada bio napunio vec svoju sedmu godinu života i vec obicavao izlaziti na jahanje. Nakon što se zatim odmorio od putovanja, on otiðe sa svojim sinom u kupelj. A kada se vratio, 53 Tulumbaz je vrsta orijentalnog bubnja, mjedena posuda presvucena kožom, jednom rijecju - talambas, koji se udomacio i u našoj frazeologiji: "bez talambasa" znaci "bez velikih govora", "bez velikog podizanja prašine oko cega". 177
Stoitridesetisedmct noc sjedne na prijestolje svojega gospodstva. Sada stupi pred njega vezir Dandan, i ondje se naðu svi emiri i državni uglednici i postave se, da mu budu na usluzi. Tada Dau el-Makana obuzme želja za svojim drugom, ložacem, koji mu je nekoc bio ucinio tako mnogo dobra u vrijeme njegova boravka u tuðini. Oni mu ga dovedu, pa kada je on došao pred kralja, ovaj se podigne, njemu u cast, i dopusti mu da sjedne pokraj njega. Veziru je on meðutim vec prije bio ispripovijedao, koliko mu je mnogo dobrocinstava i ljubaznosti ucinio taj ložac. I zato su ga emiri i vezir primili uz ukazivanje pocasti. Ali je sada ložac postao debeo i ugojen od dobroga jela i mirnog života, tako da je njegov potiljak bio kao u nekog slona, a njegovo lice poput trbuha neke pliskavice. Postao je takoðer tupa duha, jer se nikada nije bio pomaknuo s onoga mjesta, na kome se nalazio. Tako on dakle nije prepoznao kralja po njegovu izgledu. Taj meðutim okrene prema njemu svoj pogled i nasmiješi mu se, tim što ga je pozdravio na najsrdacniji nacin i rekao mu: —
Kako si me samo brzo ti zaboravio!
Tada se ložac prene iz duhovne obamrlosti, pocne ukoceno gledati u kralja, a kada ga je sigurno prepoznao, on skoci na noge i povice: —
Moj prijatelju, tko je tebe ucinio sultanom?
Dok se Dau el-Makan nad njim smijao, vezir priðe ložacu i sve mu objasni, tim što je zakljucio s rijecima: —
Gledaj, on je bio tvoj brat i drug, ali je on sada postao kraljem
ove zemlje. Tebi ce sigurno od njega pasti u dio mnogo dobra. Zato ti ja savjetujem, ako ti on kaže, da si ti možeš nešto od njega zaželjeti, tada si ti zaželi samo nešto posve veliko. Jer ti si njemu vrlo drag. Ložac rekne: —
Ja se bojim, da - ako si nešto od njega zaželim - on to meni
nece ostvariti ili da to nece biti u stanju!
Ali vezir odgovori: —
Sve ce ti on, štogod ti uopce zaželio, dati. Nemoj se dakle
stidjeti! 178
Pripovijest o Azizu i 'Azizi —Tako mi Allaha — uzvikne ložac — da, ja cu si od njega za-željeti ono, što mi leži na srcu i o cemu ja sanjam svake noci. I ja se ufam u Allaha Uzvišenoga, da ce on to meni ostvariti. Nato vezir: -
Budi dobre volje! Tako mi Allaha, cak i ako bi ti poželio, da
postanes umjesto njegova brata namjesnikom od Damaska, on ce ispuniti tvoju želju i tebi predati tu službu. Ložac dakle opet ustane, ali mu Dau el-Makan dadne znak, neka ostane sjediti. Ali se ovaj od toga sustezao, tim što je rekao: - Neka me od toga sacuva Allah! Prošli su ti dani, kada sam ja smio ostajati sjediti u tvojoj prisutnosti. - Ne — odgovori kralj - oni štoviše još uvijek traju. Jer ja tebi imam zahvaliti svoj život. Tako mi Allaha, ako ti od mene pokušaš izmoliti, što god uopce samo ti zaželio, ja cu ti to dati. Ali najprije zamoli od Allaha, zatim od mene! Tada on pocne: -
Visoki gospodaru, ja se bojim...
-
Ne boj se! - uzvikne meðutim kralj.
Tako ovaj nastavi: - Ja se bojim, ako ja za nešto zamolim, da mi ti to neceš dopustiti. - Sto je to onda? — upita kralj, smiješeci se, i ktomu doda: — .Ako bi me ti zamolio polovicu moje države, ja bih tada s tobom podijelio svoju vlast. Zamoli dakle, štogod uopce hoceš, i nemoj govoriti duge govore! Opet pocne ložac: -
Ja se bojim...
-
Ti se ipak ne trebaš nicega bojati! — prekine ga kralj.
Tada ovaj nastavi: -
Ja se bojim, ako te ja za nešto zamolim, da mi ti to neceš mo
ci ostvariti! 179
Stoitridesetisedma noc Sada meðutim kralj gnjevno povice: —
Zamoli, što hoceš!
Ložac konacno rekne: —
Ja molim — najprije od Allaha - i zatim od tebe - da mi ti
dadneš isposlovati, da me se državnom naredbom postavi u službu predstojnika svih ložaca u gradu Jeruzalemu! Tada se kralj i svi, koji su bili nazocni, nasmiju, a Dau el-Ma-kan rekne: — Zaželi si nešto drugo! — Visoki gospodaru - odgovori ložac - zar ti nisam rekao, da se ja bojim, ako te nešto zamolim, da mi ti to neceš ostvariti, ili da to neceš biti u stanju? Tada ga vezir mune, i još jednom i po treciput, a on svakiput pocne: —
Ja od tebe molim...
—
Zamoli brzo! - povice sultan.
Naposljetku on rekne: —
Molim od tebe, da me uciniš poglavarom pometaca ulica u
gradu Jeruzalemu ili u gradu Damasku! Tada svi prisutni popadaju na leða od smijeha, a vezir mu zadade lak udarac. Ložac se okrene i rekne veziru: —
Što je tebi, da me udaraš? Ja nisam ništa kriv. Ti si mi ipak
sam rekao, da si trebam zaželjeti nešto posve veliko.
I zatim uzvikne: —
Dopustite mi da otputujem u svoj zavicaj!
Sada sultan spozna, da se on šali, pa nakon što je nešto malo vremena bio cekao njegov odgovor, on mu se obrati s rijecima: —
Dragi brate, sada si poželi nešto veliko, što ce odgovarati
našem dostojanstvu! 180
Pripovijest o Azizu i Azizi -
O najveci kralju našega vremena — odgovori ložac - ja mo
lim najprije od Allaha, a zatim od kralja, da me ti postaviš za nam jesnika od Damaska, na mjesto tvojega brata! Cim je kralj zatim rekao: - Allah je uslišio tvoju molbu! - ložac poljubi pred njime pod. Zatim kralj zapovijedi, neka se za njega postavi stolica, u skladu s njegovim položajem u državi, a on ga odjene namjesnickom haljinom. Nadalje naloži, neka mu se napiše isprave o postavljenju u službu i na nju udari svoj pecat. Zatim rekne veziru Dandanu: —Nitko ga neznatniji ne treba pratiti nego ti. A kada se budeš vracao doma, i opet dolazio ovamo, tada povedi sa sobom kcer mojega brata Kudiju-Fakan! -
Slušam i pokoravam se! - odgovori vezir.
Zatim on siðe s ložacem iz dvora u grad i opremi se za putovanje. Nadalje kralj zapovjedi, neka se za ložaca izaberu sluge i pratnja i da mu se donese nova nosiljka s kneževskom opremom. Emirima meðutim rekne: -
Onaj, tko mene voli, taj neka ukaže ovomu covjeku pocast,
i neka mu donese neki veliki poklon! Tako su njemu onda emiri54 donosili poklone, svaki prema svojim mogucnostima. I kralj mu nadjene ime Sultan ez-Ziblikan55 i pocasno ime el-Mudžahid56. Cim je dakle ovaj pripremio sve svoje stvari, on se s vezirom Dandanom uputi gore u dvorac ka kralju, kako bi od njega uzeo oproštaj, i zamolio ga za dopuštenje za polazak. 54 Emir znaci gospodar. Lako se pamti primjer: emir el-Bahr (= gospodar mora) = amir al-bahr > admiral.
55 To je ime oblikovano na šaljiv nacin prema glasovitomu starom imenu ez-Zibrikan pukom zamjenom srednjega "r" u "1". Rijec naime "zibl" znaci "izmet", i ocito igra na to, da je ložac ranije sušenom govedom balegom ložio hammamsku vatru. 56 Mudždhid je vjerski bojovnik (usporedi džihad = borba za vjeru), a to je uobicajen nadimak velikih ratnih junaka, odakle dolazi i naše mudžahedin. 181
Stoitridesetisedma noc Kralj se pred njim podigne, zagrli ga i opomene ga da mora biti pravedan prema podanicima. Nadalje mu zapovijedi, neka nakon dvije godine bude spreman za borbu protiv nevjernika. Zatim uzmu konacno oproštaj jedan od drugoga. I on, knez el-Mudžahid, zvan ez--Ziblikan, otputuje odatle. Ali mu je kralj Dau el-Makan još jednom bio stavio na srce dobrobit podanika, a emiri su mu bili doveli mameluke i sluge, pettisuca na broju, koji su jahali iza njega. Nat-komornik takoðer uzjaši konja i isto tako Bahram, satnik Dajlami-cana, i Rustem, satnik Perzijanaca, i Tarkaš, satnik Arabljana. I oni mu dadnu pocasnu pratnju. Oni su s njime odatle putovali tijekom tri dana. Zatim su se vratili natrag u Baghdad. Sultan meðutim ez--Ziblikan i vezir Dandan nastave sa svojim trupama putovati dalje, sve dok nisu došli u Damask. Ali je sada vec na pticjim krilima57 onamo stigla vijest, daje kralj Dau el-Makan postavio nad Baghda-dom nekoga sultana po imenu ez-Ziblikan i da mu je dao pocasno ime el-Mudžahid. Cim se on dakle približio Damasku, ukrasili su za njega grad, a svi su stanovnici toga grada izašli van da ga vide. Cim je dakle novi sultan u velikom sjaju ušao u Damask, uzjahao je u tvrðavu i sjeo na stolicu svojega gospodstva. Ali je vezir Dandan stao pred njega, cekajuci njegove zapovijedi, i upoznavao ga s položajem i rangom pojedinih emira, koji su ulazili, ljubili vladaru ruku i zazivali na njega nebeski blagoslov. Kralj im je ez-Ziblikan prilazio i dijelio im pocasne haljine, darove i poklone. Zatim je otvarao riznice i uzimao iz njih poklone u novcu za sve bojovnike, za veliko i malo. On je takoðer izricao presude i upravljao u pravicnosti. I zatim pocne opremati za putovanje kcer sultana Šarkana, gospodaricu Kudiju-Fakan, i dadne da se za nju uredi nosiljka od svilenosjaj-nog tkanja od svile i pamuka. Nadalje opremi vezira i ponudi mu veliku svotu novca kao poklon. Taj meðutim odbije, tim što rekne: - Ti si na vlasti tek kratko vrijeme, i uskoro ce ti možda biti potreban novac. Kasnije cemo ga mi od tebe primiti, kada budemo slali k tebi da te molimo novac za sveti rat ili inace u kakvu drugu svrhu! 57 Posrijedi su golubovi listonoše. 182
Pripovijest o Azizu i Azizi
Kada je dakle vezir Dandan bio spreman za putovanje, uzjaši sultan el-Mudžahid konja, kako bi mu dao pratnju. On takoðer naredi da doðe Kudija-Fakan i da se popne u nosiljku, i dadne zajedno s njome deset djevojaka, koje su je trebale dvoriti. Postoje meðutim vezir Dandan bio krenuo, kralj el-Mudžahid se vrati natrag, kako bi se posvetio poslovima oko upravljanja, te se uzme baviti ratnom spremom, imajuci na umu ono vrijeme, kada ce kralj Dau el-Makan poslati k njemu zahtjev. Ostavimo mi sada sultana ez-Ziblikana, i opet se okrenimo k eziru Dandanu! Taj je s Kudijom-Fakan ostavljao za sobom bez prekida jedan dan hoda za drugim i putovao odatle, sve dok nije, nakon što je protekao jedan mjesec, došao u er-Ruhbu58. Zatim on nastavi putovanje, a kada se približio Baghdadu, dadne obavijestiti kralja o svome dolasku. Dau el-Makan meðutim smjesta uzjaši konja i ðojaši mu ususret. Tada vezir Dandan htjednje sjahati, ali ga kralj usrdno zamoli, neka to ne cini, da, on sam upravi svojega konja, sve dok nije poceo jahati veziru uz bok, pa ga pocne pitati o ez--Ziblikanu el-Mudžahidu. Vezir mu ispripovijeda, daje onaj dobro, i nadalje ga obavijesti, da je s njime došla Kudija-Fakan, kci njegova brata Sarkana. Obradovan, kralj rekne: —
Sada se tijekom tri dana prepusti pocinku od putnih napora.
Potom doði k meni! -
Od srca rado! — odgovori vezir i zatim se uputi u svoj stan,
dok je kralj uzjahao u dvorac. Ondje on otiðe ka kceri svojega brata, Kudiji-Fakan, koja je sada bila stara osam godina. Cim ju je ugledao, on u njoj naðe svoju radost, ali su u njemu takoðer opet probudi tuga zbog njezina oca. I on dadne za nju praviti haljine, pokloni joj dragocjenosti i skupocjen nakit i zapovijedi, neka je puste da stanuje zajedno s njegovim sinom Kan-ma-kanom. Oboje je djece odrastalo u najpametnije i najodvažnije ljude svojega vre mena. Samo što se pokazivalo, da je Kudija-Fakan bila obazriva i 58 Er-Ruhbe je gradic-postaja izmeðu Sirije i Mezopotamije. 183
Stoitridesetisedma noc razumna i da je obracala pažnju na ishod stvari, dok je Kan-ma-kan bio velikodušan i darežljiv i nikada nije mislio na ishod neke stvari. Oni su dakle postajali starijima, pa kada su napunili svoju desetu godinu života,
Kudija-Fakan je pocela jahati konje. I zatim je izjahavala sa svojim braticem van na polje i ondje tumarala daleko unaokolo. Oboje su takoðer naucili udarati macem i ubadati kopljem. Ali kada su oboje dosegli starost od dvanaest godina, kralj okonca s pripremama i završi s opremanjima i obavljanjem predhodnih poslova, koje je bio poduzeo u pogledu Svetoga Rata59. Potom on naredi da doðe vezir Dandan i rekne mu: -
Znaj, ja sam nešto zakljucio, što ti želim priopciti. Želim, da
si ti to promisliš i da mi uskoro rekneš svoj odgovor. -
Sto je to, o najveci kralju našega vremena? - upita vezir.
Na to kralj nastavi: -
Ja sam odlucio, da svojega sina Kan-ma-kana postavim za
sultana, kako bih još za svojega života nalazio u njemu radosti, a ja cu ispred njega polaziti u bitku, sve dok me ne pretekne smrt. Kak vo je tvoje mišljenje o tome? Vezir pred kraljem poljubi pod i rekne: -
* Znaj, o kralju u vladarskoj haljini, * ti najveci kneže stolje
ca i svih vijekova, *60 to, što ti imaš na pameti, je izvrsno. Samo sada za to nije vrijeme, iz dva razloga. Prvo, tvoj je sin Kan-ma-kan još vrlo mlad, i drugo, iskustvo uci, da onaj, tko svojega sina po stavlja za vladara za vrijeme vlastitoga života, ostaje zatim samo još kratko vrijeme na životu. To ja imam za odgovor. 59
Dakako: Džihada. 60 Zvjezdice u ovom izdanju 1001 noci uvijek oznacuju rimovanu prozu u
arapskom izvorniku. Dok je u arapskome rimovana proza vrlo široko raspros tranjena, u hrvatskome se - zbog u njemu za nju posve nepovoljne glasovne osnove - ona ogranicuje gotovo iskljucivo na poslovice, na primjer: "* Tko umije, * njemu dvije! *", ili: "* Tko se miješa u mekinje, * pojedu ga svinje! *", itd. To je ujedno i razlog, zbog kojega je prevoditelj ovoga teksta odustao od pokušaja da arapsku rimovanu prozu pretace u hrvatsku.
184
Pripovijest o Azizu i Azizi V -
Cuj, o veziru - rekne nato kralj — mi cemo postaviti za skr
bnika nad njime natkomornika, koji je postao poput jednoga od nas i koji pripada k nama, jer je oženjen mojom sestrom i jer je me ni poput brata. Vezir odgovori: -
Ucini onako, kako ti se cini dobro! Mi se pokoravamo tvo-
zapovijedi! Tada kralj pošalje po natkomornika i naloži mu da doðe k njemu, a isto tako takoðer naredi velikašima svoje države, pa im rekne: -
Vi znate, da je ovaj moj sin Kan-ma-kan najveci junak meðu
svojim suvremenicima, i da mu nije nijedan ravan u udaranju macem i ubadanju kopljem. Tako sam ga ja zbog toga postavio nad vama sultanom, a natkomornik, njegov tetak, je postavljen za nje gova skrbnika! Natkomornik nato pocne: -
O najveci kralju našega vremena, ja sam samo jedna gran
cica, zasaðena od tvoje milosti! Kralj meðutim nastavi: -
O komornice, moj sin Kan-ma-kan i kci mojega brata Ku-
dija-Fakan su djeca od brace: ja ih sada vjencavam jedno s dru gim61 i uzimam u tu svrhu prisutne za svjedoke!
Nato on preda svojemu sinu toliko mnogo blaga, da to jezik uopce ne bi mogao opisati, pa uðe k svojoj sestri Nuzhati ez--Zaman, kako bi je o svemu izvijestio. Obradovavši se, ona rekne: - Gledaj, oboje su zbilja moja djeca. Neka ti ih Allah ušcuva i neka ti dopusti da za njih živiš još mnogo vremena! - Sestro - odgovori on — gledaj, ja sam na ovome svijetu izvršio ono, što mije ležalo na srcu, i ja imam povjerenja u svojega 61 To je vjencanje u skladu s onim dogovorom izmeðu sada vec pokojnog Šarkana i njegova polubrata Dau el-Makana, koji su zakljucili i stiskom ruke potvrdili još u devedeseticetvrtoj noci. 185
Stoitridesetisedma noc sina. Ali bi bilo dobro, kada bi ti upravila svoje oko na njega i na njegovu mater! Tako je on komorniku i Nuzhati ez-Zaman stavio na srce brigu za svojega sina i za kcer svojega brata i za svoju suprugu, dan i noc. On je meðutim sam vec vidio pred sobom pehar smrti i bio je prikovan za svoj krevet. Ali se komornik posvetio upravljanju nad narodom i zemljom. Nakon jedne godine pozove kralj k sebi svojega sina Kan-ma-kana i vezira Dandana i rekne: -
Moj sine, gledaj, ovaj ce vezir biti poslije moje smrti tvoj
otac. Jer znaj, ja sada odlazim iz ove zemlje prolaznosti u zemlju vjecnosti. Ja sam na ovome svijetu udovoljio svojoj želji. Ali mi na mome srcu preostaje jedna briga, koju neka ushtjedne Allah skinu ti s mene tvojom rukom! Njegov sin upita: - Kakva je to dakle briga, dragi oce? - Moj sine - odgovori on - to je briga, da bih ja mogao umrijeti, a da nisam uzeo osvetu za tvojega djeda 'Omara ibn en-Nu'-mana i tvojega strica Šarkana nad jednom starom, koja se zove Dhat ed-Davahi. Ako ti Allah pruži pomoc, nemoj oklijevati, da izvršiš krvnu osvetu nad tim nevjernicima i da spereš našu sramotu! Ali budi na oprezu pred podmuklošcu stare babetine, i vazda prihvacaj onaj savjet, koji ti bude davao vezir Dandan. Jer on je potpora naše države vec od davnine! Njegov mu sin obeca, da ce prema tomu postupati. Zatim se meðutim kralju oci preplave suzama, i još ga jace spopadne bolest. Upravljanje je državom sada u cijelosti pocivalo u rukama ko-mornika, njegova zeta. Taj je dabome bio iskusan covjek, on je donosio presude, izdavao zapovijedi i zabrane i tako je radio ponovo punu
godinu dana, dok je Dau el-Makan bio shrvan svojom bolešcu. Bolest nije tijekom cetiri godine prestajala u njemu bjesnjeti, a za cijeloga je toga vremena natkomornik upravljao državom na zadovoljstvo stanovnika zemlje i velikaša države. Da, cijela ga je zemlja blagoslivljala. Pogledajmo mi sada, što se za toga vremena dogaðalo s prin-com Kan-ma-kanom! 186
Pripovijest o }Azizu i 'Azizi Taj je bio zabavljen samo time, da goni konje, da vitla kopljem i da gaða strijelama. Njegova je pak sestricna52 Kudija Fakan jednako tako s njim izjahavala od ranoga jutra sve do veceri. Zatim je ona odlazila k svojoj materi, dok bi se on upucivao k svojoj materi, koju je vazda nalazio kako placuci sjedi uz glavu njegova oca. I on bi njegovao svojega oca sve do drugoga jutra. Zatim bi on i njegova sestra opet izjahavali vec po svojoj navici. * Dau el-Makan je meðutim postao nemirnim zbog dugotrajnog vremena boli, * i tako se u ovim stihovima potužio na svoju patnju: * Istrošena je moja snaga, vrijeme je proteklo. Ja sam takav, kakvim me vidite — da, pogledajte me samo! O danu dostojanstva ja sam bio u svome narodu prvi, Bio sam taj, koji je ispred svih njih postigao cilj. O kad bih mogao ipak prije smrti još vidjeti svojega sina, Kako umjesto mene vlada narodom, veliki kralj, 62 Krvno je srodstvo izmeðu supružnika Kan-ma-kana i Kudije-Fakan tješnje, nego što se to opcenito drži ne samo dopuštenim, nego cak i povoljnim u onima kulturnim sredinama, u kojima je sklapanje brakova izmeðu bratica i sestricni uobicajeno, ali samo ako su posrijedi bratic i sestricna po muškoj liniji, ne meðutim i po ženskoj. Jer Kan-ma-kan i Kudija Fakan su bratic i sestricna i po njegovu ocu Dau el-Makanu i po Dau elMakanovoj sestri blizanki Nuzhati ez-Zaman i po njihovu starijem polubratu Šarkanu. Zanimljivo je takoðer spomenuti, da se biološki razlozi protiv sklapanja brakova izmeðu krvnih srodnika u takvima kulturnim sredinama u pravilu ne uzimaju u obzir, a najizrazitiji su primjer za to egipatski faraonski brakovi izmeðu roðenih brace i sestara i po ocu i po materi, koji su trajali sve do duboko u povijesno vrijeme. Usporedi u tom smislu primjer braka izmeðu Ptolemeja XII. i njegove roðene sestre Kleopatre u vrijeme rimskoga graðanskog rata izmeðu Gaja Julija Cezara i Gneja Pompeja, kod Plutarha u Cezaru, pogl. 48 i dalje, i drugdje. 187
V Stoitridesetisedma noc / kako juriša na neprijatelje, kako bi uzeo osvetu, Udarcem svojega maca i ubodom svojega koplja!
Mene bi sada sustiglo razocaranje u šali i zbilji, kada miAlldh Gospod ne bi lijecio ranjeno srce. Kada je to bio izgovorio, on osloni svoju glavu natrag na jastuk, oci mu se spuste, i on zadrijema. U snu ugleda neku spodobu, koja mu rekne: -
Raduj se, jer ce tvoj sin kao kralj dati da u zemlji vlada pra
vednost, a ljudi ce mu se pokoravati! Tada se on probudi iz svojega sna, obraduje se ovoj veseloj vijesti, koja mu je bila dojavljena. Zatim ga meðutim poslije malo dana posjeti smrt. * Njegovim je odlaskom s ovoga svijeta narod od Baghdada bio pogoðen dubokom tugom, * i svi, veliko i malo, pocnu za njim naricati. * Ali je vrijeme minulo mimo njega, * kao da ga nikada nije ni bilo. * Takoðer se posve promijenio Kan-ma-kanov položaj. Jer baghdadski ga je narod svrgnuo s vlasti i njemu i njegovima odredio mjesto progonstva. Kada je Kan-ma-kanova mati morala to doživjeti, ona postane duboko ožalošcenom i rekne: -
Ja sada moram potražiti natkomornika i polagati nadu u
milost Predobrostivoga i Premudroga. Tako ona otiðe iz svojega prebivališta, sve dok nije došla do kuce komornika, koji je sada bio postao sultanom. Ona ga naðe gdje sjedi na svome cilimu i uðe zatim k njegovoj supruzi Nuzhati ez-Zaman. Ondje ona gorko zaplace i rekne: -
Zaista, mrtvac nema nijednog prijatelja! Ne dopustio vam
Allah da ikada trpite oskudicu, tijekom svih svojih godina i cijelo ga svojega životnog vijeka, i uzmogli vazda vladati u pravednosti nad bogatima i siromašnima! * Tvoje su uši to cule, * i tvoje su oci to gledale: * nekoc smo bili okruženi gospodstvom i mocu, * dosto188
Pripovijest o 'Azizu i Azizi janstvom i bogatstvom, * a naše je življenje bilo najljepši život. * Sada se meðutim obrnuo naš udes, * vrijeme su nas i sreca izdali * i približili su nam se s neprijateljskim pogledom. * Ja sada dolazim k tebi i moram te preklinjati za dobrocinstva, koja sam ja sama nekoc obicavala iskazivati. Jer, ah, kada muž umre, tada žene i kceri, koje on ostavlja iza sebe, bivaju prezrenima. Zatim ona izgovori ove stihove:
Neka ti bude utjehom, da nam se smrt cini neshvatljivom. Ono, što nam je u životu bilo daleko, sada nije više daleko! Dani su ovoga života samo logorišta, I njihovo je napajanje pomiješano s gorkom patnjom. I ništa tako ne muci moje srce, kao gubitak plemenitih, Kada nam ih otmu grozni udarci sudbine! Kada je Nuzhat ez-Zaman saslušala ove rijeci, ona se sjeti svojega brata Dau el-Makana i njegova sina Kanma-kana, pa tim što je puna ljubavi prišla k njoj, ona rekne: - Sada sam ja, tako mi Allaha, bogata, a ti siromašna. Ali, tako mi Allaha, mi smo samo zbog toga propustili, da tebe posjetimo, jer smo se bojali, da cemo tvojemu srcu nanijeti bol. Mi ne želimo, da ti se cini, kao da ti mi nudimo milostinju, iako ipak sve naše dobro dolazi od tebe i tvojega muža. Naša je kuca tvoja kuca, naše je obitavalište tvoje obitavalište, sav naš imetak i sve naše dobro pripadaju takoðer tebi! Nato joj ona dadne raskošne pocasne haljine i odredi za nju u dvoru vlastiti stan, koji se nadovezivao na njezin. Ondje dakle ostane kod njih udovica sa svojim sinom Kan-ma-kanom i zadobije ljepši život. Takoðer sinu Nuzhat ez-Zaman podari kraljevske 189 \
Stoitridesetisedma noc haljine, i dodijeli im za njihovu poslugu dvije sluškinje. Ona zatim poslije stanovitoga kratkog vremena ispripovijeda svojemu suprugu o udovici svojega brata Dau el-Makana. Tada on sa suzama u ocima uzvikne: V - Želiš li znati, kakav ce biti svijet poslije tvoje smrti, tada pogledaj, kakav je poslije smrti nekoga drugoga! Dadni siroti jedno dostojno mjesto za stanovanje!..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. »litifljgjji.
190
-tg^sr; ,g..g..aj»^g.jEj
Ali kada je pocela
stoitridesetiosma noc #&????????????? 9????????????w"*
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je komornik - kada mu je Nuzhat ez-Zaman ispripovijedala o udovici svojega brata — njoj rekao: — Dadni sirotici jedno dostojno mjesto za stanovanje i ucini je bogatom u njezinoj oskudici! Ostavimo mi sada ove i okrenimo se ka Kan-ma-kanu i njegovoj sestricni Kudiji-Fakan! * Oboje su rasli i cvali, * kao dvije grane, koje su bogate plodovima, * ili kao dva zraceca Mjeseca. * I tako su napunili svoju petnaestu godinu života. * Kudija-Fakan je bila najljepša meðu djevojkama, koje su brižljivo pažene: * Ljupka je bila za oko. * Njezini su obrazi bili okrugli i lijepi. * Njezino je tijelo bilo vitko, * bedra teška. * Njezin je lik bio fin, * njezine usne slaðe od plemenitog vina. * Njezina je slina bila poput nektara. * Ona je bila, kao što je neki pjesnik njoj slicnu opisao u ovima dvama stihovima: To je, kao da je njezina slina procijeðeno mlado vino, Kao da se trga slatko grožðe s njezinih usana. 191 ^
Stoitridesetiosma noc Ona je nalik lelujavoj lozi, koja se savijajuci naginje — Slava Njemu, Preuzvišenomu, koji je dopustio da ona bude! Da, Allah je u njoj sjedinio sve draži. * Njezin je stas posram-ljivao vitke grane. To je bilo, kao da se s njezina obraza naginje ruža, moleci za obazrivost. * I njezina se slina cak * izrugivala onoj od vina, koja je bila jaka i plemenita. * Ona je bila ta, koja je srce i oko prožimala radošcu, * onako kako je jednom o njoj pjevao pjesnik: Ona je lijepa za pogled, njezine su draži savršene. Njezino crno oko dovodi u zabunu crninu šminke.
To je, kao da njezin pogled pogaða srce onoga, koji je ljubi, Nalik macu u 'Alije, kneza vjernika, ruci. Ali je takoðer * Kan-ma-kan bio predivne dražesnosti * i prekrasne savršenosti, * a po nadarenostima i ljepoti nitko mu nije bio ravan nadaleko i naširoko. * Izmeðu njegovih je ociju sjala odvažnost * i vazda je bila spremnom da za njega svjedoci. * Njemu su se priklanjala cak najokorjelija srca, * koji je bio tamnook i savršen po ljupkosti. * Ali kada su mu na usnama i obrazima pocele izbijati tamne pahuljice, * tada ih je bilo mnogo, koji su ih opjevavali: * Tek onda neka mi se zbog njega prašta, kada su mu pocele izbijati malje, Kada se na obraz rascvala mladica polegla sjena. Srndac — ali ako oci ukoceno gledaju u njegovu ljepotu, Tada njegov pogled trza bodež, koji im zadaje rane. 192
Pripovijest o Azizu i Azizi A neki je drugi rekao: Duše su zaljubljenih naslikale na njegov obraz jednu oznaku, Nalik mravcu, koji poklanja ljepotu crvenu cvatu. O cuda, blaženi mucenici borave u paklenome ognju, A njihovo je odijelo ondje još uvijek zelena svilena haljina. Dogodilo se pak o stanovitom blagdanu, da je Kudija-Fakan izašla, kako bi nekima od svojih roðaka na dvoru uputila svoje cestitke u povodu toga blagdana. Bila je okružena svojim sluškinjama, obavijala ju je ljupkost, ruže su njezinih obraza zavidjele njezinomu lijepom madežu, perunika se osmjehivala iz njezine zubne ograde, koja je sijevala munjama: tada se Kan-ma-kan pocne truditi oko nje i baci na nju svoj pogled, koji je bio poput svijetlecega Mjeseca. Ipak on konacno osokoli svoje srce i razriješi svoj jezik u pjesmu, tim što rekne: Kada ce srce ožalošcenoga biti izlijeceno od boli boravka u daljini? Kada ce se nasmiješiti Mjesec ponovnog viðenja? Kada ce rastanku biti kraj? O kada bih ipak znao, hocu li ikada jednom provesti noc Blizu drage, koja poznaje makar i dio mojih muka! Kada je Kudija-Fakan saslušala ove stihove, ona ga pogleda s prijekorom i puna predbacivanja. Gordo i Ijutita izraza lica ona rekne Kan-ma-kanu: - Zar me ti imenuješ u svojim stihovima, kako bi me izložio sramoti pred svojim narodom? Tako mi Allaha, ako ti ne odustaneš 193
Stoitridesetiosma noc od takva govorenja, tada cu ja protiv tebe podnijeti tužbu kod nat-komornika, sultana od Chorasana i Baghdada, koji vlada u skladu s pravdom i pravednošcu! Zatim ce tebe pogoditi sramota i prezir. Kan-ma-kan gnjevno ušuti i u svome se bijesu vrati natrag u Baghdad. Zatim se Kudija-Fakan uputi u svoj dvorac i potuži se na svojega bratica svojoj materi. Ta joj meðutim rekne: — Draga kceri, on ti zacijelo nije htio uciniti ništa loše. On je ipak samo jedno siroce63, a isto tako nije ništa rekao, što bi tebi donosilo sramotu! Ali cuvaj se, da nikomu ništa od toga ne ispripovijedaš. Jer ako bi vijest o tome doprla do sultana, tada bi on njegovu životu postavio rani cilj, da, on bi ugasio uspomenu na njega, i ucinio ga poput jucerašnjeg dana, na koji je sjecanje danas zaboravljeno! Pa ipak je u Baghdadu postala poznatom Kan-ma-kanova ljubav prema Kudiji-Fakan, i žene pocnu o tome govorkati. Njemu meðutim grudi postanu tijesnima, njegovo se strpljenje kršilo, a njegova je snaga otkazivala. On nije mogao zatajivati pred ljudima svoje stanje, i ceznuo je za tim, da bol izbivanja, koji je plamtio u njegovoj nutrini, objavljuje. Ali se uvijek bojao princezina prijekora i gnjeva. Tako je on onda spjevao ove stihove: Ako sam jednoga dana samo u strahu pred prijekorom Od nje, cije cisto srce on uzbuðuje, Tada cu zbog nje trpjeti, kako to trpi covjek, Koji, tražeci spas, polaže na sebe užareno željezo. Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 63 Misli se: dijete bez oca. Nuzhat ez-Zaman dakako dobro zna, da je i njezina kci Kudija-Fakan zapravo dijete bez oca (dakako: bez pokojnoga njezina polubrata Šarkana), ali isto tako dobro zna, da se ona nalazi pod neposrednom zaštitom njezina muža natkomornika, koji je još ktomu sultan. 194
Ali kada je pocela
stoitridesetideveta noc
o°o I > ogp Šehrezad nastavi ovako:
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, kada je natkomornik postao sultanom, da su ga tada imenovali Kraljem Sasanom. On se bio uspeo na prijestolje gospodstva i kod naroda izvrsno obavljao svoju vladarsku službu. Dok je on dakle jednoga dana sjedio na prijestolju, podastru mu takoðer Kan-ma-kanove stihove. Sada se on pokaje zbog toga što se zbilo, otiðe k svojoj supruzi Nuzhati ez--Zaman i rekne: —
* Sjedinjavati halfa-travu64 i vatru, zbilja * — to u sebi donosi
najvecu opasnost. * Ne smiju se žene povjeravati muškarcima, doklegod oci gledaju * i ocni kapci trepcu. * Gledaj, sin je tvojega brata Kan-ma-kan odrastao u muškarca, pa mu se treba zabraniti pristup k ženama, koje borave iza zavjesa. A pogotovo se mora tvoja kci držati daleko od muškaraca, jer njoj slicna mora biti brižljivo cuvana. Ona odgovori: -
Ti si pravo rekao, mudri kralju! 64 Halfa je arapski naziv za kovilje (Štipa tenacissima), od kojega su se sukali konopi, plele košarice itd.
195
Stoitridesetidevetd noc Sljedecega jutra Kan-ma-kan doðe po svojoj navici i uðe k svojoj tetki Nuzhati ez-Zaman. On joj izrekne pozdrav, a ona mu ga uzvrati. Zatim ona nadoveže: —
Moj sine, ja imam nešto na srcu, što necu rado izgovoriti. Pa
ipak cu ti to priopciti, i unatoc tomu što ce mi biti teško! —
Reci! — odgovori on.
I tako ona nastavi: -
Znaj, tvoj je tetak, natkomornik, otac Kudije-Fakan, docuo,
kakve si joj ti stihove uputio, i zapovjedio, da je se drži daleko od tebe. Ako ti dakle, moj sine, opet nešto budeš želio od nas, tada cu ti ja to odaslati iza vrata. Kudiju-Fakan neceš više viðati i odsada
neceš ni ovamo ulaziti. Kada je on meðutim bio cuo njezine rijeci, izašao je i otišao, a da nije rekao ni jedne jedine rijeci. Uputio se k svojoj materi i obavijestio je o onome, što mu je bila rekla njegova tetka. Mati odgovori: -
To je došlo samo od toga, što ti puno pricaš. Ti ipak znaš, da
se vijest o tvojoj ljubavi prema Kudiji-Fakan razglasila i posvuda proširila. Kako, ti hoceš jesti njezin kruh i potom imati ljubavne odnose s njezinom kcerju? Tada on povice: —
Tko je onda drugi treba imati nego ja? Ona je kci mojega
strica, i ja na nju imam najvece pravo! Ali njegova mati odgovori: -
Okani se toga brbljanja! Šuti, da ne bi glas o tome dopro do
kralja Sasana! Inace ce zahvaljujuci tebi doci do toga, da ti nju posve izgubiš, sebe samoga upropastiš i svoju žalost samo još uvecaš. Vec nam veceras nisu poslali nikakvu veceru, od koje bismo mogli jesti. Mi cemo još umrijeti od gladi. Da, kada bismo se nalazili u nekoj drugoj zemlji, mi bismo vec propali od ljute gladi ili od bijede prosjacenja. 196
Pripovijest o Azizu i Azizi Kada je Kan-ma-kan od svoje matere saslušao te rijeci, on :; stane još žalosnijim. Njegove se oci napune suzama, on pocne uzdisati i tužiti se i izgovori ove stihove: Okani se ipak karanja, koje me uvijek progoni! Samo za njome, koja me je zarobila, žudi moje srce. Ne zahtijevaj od mene strpljivost, ne ni najmanju: Jer moja je strpljivost sada — tako mi Bejtullaha65! — pri kraju.
Ako mi koritelj namece zabranu, necu je slijediti: Ovdje stojim, sa svojim zahtjevom na ljubav sam u pravu! Oni su mi htjeli silom zabraniti, da je posjecujem: Ovdje stojim — tako mi Premilostivoga! — moje postupanje nije loše. Ako cujem da se izgovara njezino ime, tada dršce moje tijelo, Baš kao što dršcu ptice, kada ih lovi kobac. Hajde, reci svima onima koji grde moju ljubav, Da ja ljubim svoju sestricnu — to neka je receno pred Allahom! Pošto je bio izgovorio te stihove, on rekne svojoj materi: — Meni kod moje tetke i kod ovih tu ljudi ne preostaje više nikakva boravišta. Ne, ja cu napustiti dvorac i stanovati u najudaljenijem kraju grada. 65 Kuca Božja (= Ka'ba). 197
Stoitridesetidevetct noc Tada njegova mati zajedno s njime napusti dvorac. Oni doðu u gradsku cetvrt, u kojoj je stanovao siromašan narod, i ondje se skrase. Mati je meðutim s vremena na vrijeme odlazila gore u dvor kralja Sasana i odande uzimala hranu za sebe i za svojega sina. Uskoro se potom uputi Kudija-Fakan zajedno s Kan-ma-kanovom materom i rekne joj: - Ah, draga tetko, kako stoji s tvojim sinom? - Moja kceri — odgovori ona — gledaj, njegovo oko place, njegovo je srce teško, i on je zapleten u mrežu ljubavi prema tebi! I ona mu ponovi njegove stihove. Kudija-Fakan nato placuci rekne: -
Tako mi Allaha, ja nisam njega odbila za volju njegovih ri
jeci niti takoðer iz nenaklonosti prema njemu, nego sam zato, jer sam bila zabrinuta za njega poradi neprijatelja. Jer gledaj, moja je cežnja za njim dvostruko toliko velika kao njegova za mnom. Ah, moj jezik ne može cak ni opisati moju strast prema njemu. * Da se
nije njegov jezik tako neoprezno potužio, kako mu srce kuca za mnom, * moj mu otac ne bi odrekao svoju dobrotu, * niti bi se ta koðer upuštao u to da mu nametne rastanak i boravak u daljini! * Ali se ljudski dani redaju puni mijena, * a u svima je stvarima naj bolje strpljivo srce. * Možda ce nam On, koji nam je odredio, da budemo daleko jedno od drugoga, milostivo ostvariti, da se pono vo naðemo u prisnom sjedinjenju. Zatim ona izgovori ova dva stiha: O sine mojega strica, ja nosim u svojoj cežnji Ono isto, što tvoje srce podnosi u gorkoj muci. Ali sam ja sakrila pred ljudima svoju žarku ljubav — Zašto ti nisi takoðer sakrio svoju ljubav? Kada je Kan-ma-kanova mati to od nje cula, ona joj zahvali i zazove na nju odozgo nebeski blagoslov. Zatim otiðe i sve ispripo198
Pripovijest o Azizu i Azizi ?• ijeda svojemu sinu. Tada njegova žudnja za njome postane još jacom, i on opet prikupi hrabrost, nakon što se vec bio odrekao svake nade i gotovo zakljucio rastanak sa životom. I sada on uzvikne: -
Tako mi Allaha, Ja necu nijednu drugu nego nju!
I on izgovori stihove: Odatle s prijekorom! Necu obracati pažnju na koriteljeve rijeci. Ja sam tajnu, koju sam nekoc krio, ucinio javnom. Ah, sada je ona daleko od mene, kojoj sam se nadao približiti. Ona pociva u slatkom snu — moje oko vazda bdije. Zatim su prolazile noci i dani, dak je on ležao kao na užarenome ugljenu, sve dok nije dosegnuo dob od sedamnaest godina. * Sada je on postao savršeno lijepim * i divnim za oko. * Jedne meðutim noci, dok je ležao budan, on rekne sebi samomu: -
Cemu je to potrebno, da se ja ovdje zaogrcem šutnjom, sve
jok ne uvenem, a da ne vidim svoju dragu? Ja nemam nijednoga
drugog poroka osim siromaštva. Ali tako mi Allaha, ja cu sada na pustiti ovu zenlju. Otici cu odavde i otputiti se u pustinje i pustare. Jer moj je život u ovome gradu pravo mucenje. Ja u njemu takoðer nemam nikakva prijatelja, nikakva druga, koji bi me mogao utješiti. Zato cu potražiti utjehu sam za sebe, daleko od zavicajne zemlje, sve dok ne umrem i ne naðem pocinak od sve ove bijede i poniženja. Zatim on odjene svoje misli u stihove i pocne: Pusti samo moju nutrinu da još uvijek više zadršce! Kukavicluk pred neprijateljem nije njezin nacin. Oprosti mi, jer gledaj, moje srce nalikuje nekoj knjizi, Kojoj je zasigurno suza postala njezinim naslovom! 199
Stoitridesetideveta noc Da, moja je sestricna nalik nekoj huriji, koja je s neba sišla na zemlju, kada nam ju je dobrostivo poslao stražar. Tko priželjkuje poglede ociju i prkosi njihovim macevima, Ipak ne ostaje nekažnjenim, kada se one raspale od bijesa. — Ja cu sada Allahovim svijetom proci uzduž i poprijeko bez oklijevanja, Kako bih si takoðer svoj kruh tražio daleko od nje. Obilazit cu unaokolo širokim svijetom i svoju dušu Osloboditi i nadaritije — ali, ah, tako daleko od nje! Zatim cu se vratiti u zavicaj vesela srca, živ i zdrav, Pošto sam se ogledao s junacima na njihovu bojnom polju. Zatim cu na povratku u zavicaj tjerati ispred sebe plijen, Pošto sam u borbi svladao ponekog junaka. Zatim Kan-ma-kan poðe odatle, bez cipela, pješke. Odjeven u košulju, koja je bila kratkih rukava, s plišanom kapom od sedam godina na glavi. Imao je uza se samo jednu krišku kruha, koja je bila stara tri dana, i tako se otputi u mrkli mrak. Došao je do vrata Ez-'Azzadž66 u Baghdadu i ondje ostao stajati. Kada su zatim gradska vrata bila otvorena, Kan-ma-kan je bio prvi, koji je kroz njih prošao. I on pocne putovati nasumce uokolo po pustinjama, dan i noc. 66 Glavna gradska vrata s arkadom.
200
Pripovijest o 'Azizu i Azizi Kada se dakle o onome danu spustila vecer, njegova ga mati pocne tražiti. Ali ga nije nigdje nalazila. Tada joj postane tijesno u širokom svijetu, i nije više ni u cemu imala radosti, što se ljudima inace sviða. Ona ga je cekala, jedan dan, dva dana, tri dana, dok napokon nije prošlo deset dana, a da nije dobila o njemu vijesti. Tada joj se stegnu grudi, ona krikne i povice sa suzama u ocima: - * Moj sine, moj vjerni druže, * ti si iznova razbudio moju tugu. * Ja sam u sebi nosila vec dovoljno jada, * a ti si sada još i pobjegao iz zavicaja. * Buduci da si ti daleko, * ja cu morati zazirati od jela, * necu se više moci radovati snu. * Ne preostaje mi ništa drugo, nego da tugujem i placem. * Moj sine, u kojoj bi te zemlji mogao sustici moj zov? * U kojemu bi ti sada gradu mogao boraviti? * * Zatim ona pocne provaljivati u uzdahe, * i uzme izgovarati ove stihove: Ja sam dobro znala, da cu patiti poslije tvojega odlaska, Kada luk rastanka otšalje protiv mene strijelu. — On me je sada napustio, otkada je prikopcao sedlo. Ja patim od samrtnickih muka, ako on putuje pustinjskim pijeskom. Obnoc dopire do mojega uha tajanstveno gukanje Goluba grivnjaša, koji narice, sve dok ja ne zapovjedim 'Prestani!'. Tako mi tvojega života, kada bi njegova bol bila ravna mojemu jadu, on ne bi nosio nikakvu grivnu, noga mu ne bi bila crvena67. 67 Crvena se noga goluba grivnjaša ovdje usporeðuje s rukom obojanom henom. Hena (henna, alhenna, kana = Lawsonia inermis) se rabi na Istoku za bojanje kose, brade i nokata, ali se u razdoblju korote u pravilu ne nosi nikakav nakit i ne bojaju se, inace uobicajeni, dijelovi tijela. 201
Stoitridesetideveta noc Otišao je moj vjerni prijatelj, i otkada se on od mene rastao, Naucila sam da me briga nevolje nece nikada mimoilaziti. * Zatim ona pocne sebi uskracivati jelo i pilo * i prepusti se gorkom plakanju i naricanju. * Preko ljudi, koji su je vidjeli, postane njezin plac poznatim, * i s njome je plakao sav narod u gradu i zemlji. * Ljudi su poceli uzvikivati:
-
Gdje je tvoje oko, o Dau el-Makane? *
I tužeci se na krutost udesa, oni su govorili: -
Sto se dogodilo Kan-ma-kanu, * da je on napustio svoj
zavicaj, odavde prognan, * dok je zahvaljujuci njegovu ocu svaki gladni polucio sitost, * a taj je nekoc vladao zemljom u pravedno sti i dobrostivosti? * Ali je njegova mati sve više plakala i tugovala, tako da je glas o tome dopro takoðer do kralja Sasana..." 202 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
stoicetrdeseta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je obavijest o Kan-ma-kanu bila podastrta kralju Sasanu od velikih emira, koji su mu rekli: -
Gledaj, sin našega kralja i unuk kralja 'Omara ibn en-Nu'-
mana, on se, kao što nam je ispricano, otputio iz zavicaja u tuðinu. Kada je Sasan bio cuo njihove rijeci, on se na njih razgnjevi, i zapovjedi, da se jednoga od njih objesi na vješala. Tada srca svih ostalih velikaša spopadne groza, i nijedan se od njih nije više usuðivao progovoriti. Ali kada se kralj Sasan opet sjetio toga, kako mu je Dau el-Makan tako mnogo dobra bio ucinio i kako mu je stavio na srce svojega sina, on se ožalosti zbog Kan-ma-kana i rekne:
-
Ja ipak moram narediti da se za njim traga po svim zemlja
ma. Zatim naredi da doðe Tarkaš i zapovijedi mu, neka izabere sto konjanika i neka s njima obilazi unaokolo u potrazi za Kan-ma-kanom. Taj otputuje i bude odsutan tijekom deset dana. Ali se zatim vrati i izvijesti: -
Ja o njemu nisam cuo nikakvu obavijest, nisam naišao ni na
xakav njegov trag, i nitko mi nije došao s izvješcem o njemu. Tada kralj Sasan bude ožalošcen zbog toga, što je bio ucinio mladicu. * 203
Stoicetrdeseta noc Njegova mati meðutim nije nalazila nikakva mira ni pocinka, * takoðer joj ni strpljenje više nije bilo gost, * i dvadeset joj je dana prošlo pod teretom brige. * Ostavimo mi sada ove, i opet se okrenimo ka Kan-ma-kanu! Kada je taj bio napustio Baghdad, bio je u nedoumici i nije znao, kamo bi se morao okrenuti. * Tri je dana vani sam unaokolo putovao, * a da nije ugledao nekoga pješaka ili nekoga putnika. * San mu se više nije htio pokloniti, * drijem se više nije spuštao na njegove ocne kapke, * jer on je morao stalno misliti na svoje i na zavicaj. * Poceo se prehranjivati zemaljskim korijenjem, * i piti iz potoka. * I on je tražio pocinak u sjeni drveta, * kada je pocinjala moriti žega. * Zatim je napustio pravac u kome je išao, * i udario je jednim drugim. Njega slijedeci ponovo je putovao tijekom tri dana. * O cetvrtome meðutim danu doðe u predjele zelenih livada, * sa šarenim raslinjem i grmljem dražesnim za pogled. * Ovo se zemljište napajalo iz pehareva oblaka, * kada su zvecali udarci gromova * i gukali divlji golubovi. * Tada bi obronci ondje postajali zelenima, * a s livada bi strujao sladak miris. * Sada je Kan-ma-kan morao ponovo pomišljati na svoj ocinski grad Baghdad, i on u svojoj velikoj patnji izgovori ove stihove: Otputio sam se u daljinu, nadajuci se povratku. Pa ipak, ja siromah, ja ne znam to 'kada!'. Ja sam si u ljubavi prema njoj, koja je nepristupacna, zagradio put, koji me može voditi k spasu. Nakon što je tako bio izgovorio, on zaplace. Zatim obriše svoje suze, pojede od onih plodova, kako bi utišao svoju glad, obavi abdest i izgovori propisane molitvene formule68 koje je kroz to vri68 Sastavni dio namaza, to jest: obvezne molitve, koja se tijekom dvade-seticetiri sata obavlja pet puta. 204
Pripovijest o Azizu i Azizi jeme bio zanemario. I sada on sjedne na zemlju i cijeli se dan odmarao na tom mjestu. Kada je meðutim pala noc, on zaspe, i spavao je dalje sve do ponoci. Tada se probudi i zacuje neki ljudski glas, koji je izgovarao ove stihove: Sto je onda taj život, ako mi se ne osmjehuje munja sa zubne ograde ljubljene, a niti jasno lice? Molili su se za nju biskupi u samostanima. U nadmetanju su joj na koljenima upucivali svoje štovanje! Smrt mi je još lakša od oporosti ljubljene, Ako mi jednom nocu ne žuri k meni njezino snoviðenje. 0
drugarske radosti, kada se oni sretni sjedine
1
kada ondje ljubljena boravi kod zaljubljenika!
Pogotovo u proljece, kada njegovi cvatovi bliješte, Tada godišnje doba otvara svo svoje obilje. O pijanico vinopijo, ti! Tu imaš to, da pred tobom leži Taj cudesno lijep svijet i žubor vode tekucice. * Kada je Kan-ma-kan saslušao ove stihove, u njemu se još žešce probudi bol. * Suze mu u potocima poteku preko obraza, a u srce mu prodre vatreni plamen. * Zatim se on podigne, kako bi se ogledao za govornikom ovih stihova. Ali buduci da u nocnoj tami nikoga nije mogao prepoznati, on se još strasnije uzbudi, obuzmu ga strah i nemir, i on siðe s mjesta, na kome je bio, sve do dna te 205
Stoicetrdeseta noc doline. Ondje je hodao uzduž obale potoka i slušao istoga, kojega je prije cuo, * kako provaljuje u uzdahe * i izgovara ove stihove: * Makar ti ljubavnu tajnu cak i brižljivo cuvao, O danu rastanka dopusti suzama slobodan tok. To sam ja obecao ljubljenoj sa zakletvama vjernosti: Nikada je necu prestati išcekivati u cežnji. Moje srce je se sjeca u nježnosti. Mene raduje Hladni Zefir, ako cežnja opet plamti. O ti moj prijatelju, misli li stvarno nositeljica grivni Na zakletvu vjernosti i zavjet, otkada smo se rastali? Hoce li se stvarno opet vratiti noci prisnoga zajedništva,
U kojima je svako od nas drugomu pricao o svojim patnjama? Ona je rekla: 'Tebe muci ludilo ljubavi prema meni.' Ja sam kazao: 'Kolike si mnoge ti zaljubljene — Allah te zaštitio! — vec izmucila!' Allah nikada ne dopustio da moje oko opet vidi njezinu ljepotu, Ako bi ga ikada trebao daleko od nje zarobiti slatki san! O rano mojega srca, ne znam za tebe nikakvo izljecenje, Osim da, sjedinjeno s dragom, visiš o njezinim usnama. 206
Pripovijest o Azizu i Azizi Kada je dakle Kan-ma-kan bio cuo takoðer ove stihove od onoga glasa, a da nije nikoga vidio, znao je, da taj govornik mora biti neki zaljubljenik poput njega samoga, kojemu je bilo zabranjeno sjedinjenje s ljubljenom. I tako on sebi rekne: -
To bi bilo pravo, da ovaj položi svoju glavu uz moju glavu i
da ga ja ovdje u tuðini ucinim svojim drugom! Zatim se on iskašlje i povice: -
O ti, koji u tamnoj noci ovuda prolaziš, doði ovamo k meni i
ispripovijedaj mi svoju povijest. Možda ceš naci u meni pomocnika protiv svoje bijede! Kada je meðutim taj drugi, koji je bio izrekao one stihove, cuo ove rijeci, on uzvikne: -
* O ti, koji si odgovorio na moju tužbu * i koji hoceš cuti
moju povijest, * kakav si ti junak? * Jesi li ti bice iz svijeta duhova ili covjek od ovoga svijeta? * Odgovori mi sada bez odlaganja, * prije nego li te pretekne smrt! * Jer gledaj, ja putujem skoro dvade set dana ovom pustinjom, a da nisam ugledao nijednog covjeka ili cuo ijedan glas osim tvojega! Kada je Kan-ma-kan cuo te rijeci, on u sebi rekne:
-
Tomu se dogodilo kao i meni. Ja takoðer putujem uokolo
vec dvadeset dana, a da nisam vidio nijednoga covjeka ili cuo ijedan glas. Ali je još dalje sebi rekao: -
Ja mu necu odgovoriti prije nego što pocne dan.
Zatim je ušutio. Drugi meðutim opet povice: -
* O ti, koji si doviknuo, ako si ti neki džinn, * tada otiði
odavde u miru! * Ako si meðutim neko ljudsko bice kao mi, * Tada ostani ovdje još neko vrijeme, * sve dok ne svane danje svjetlo * i ne uzmakne noc sa svojom tamom! * Dozivatelj ostane na svome mjestu, * a tako takoðer ostane Kan-ma-kan, ondje gdje je bio. * I oba su naizmjence pod vrelim 207
Stoicetrdeseta noc suzama recitirali stihove, * sve dok se nije izgubila noc sa svojom tamom: * tada je osvanula dnevna svjetlost. * Kan-ma-kan dakle pogleda toga drugoga, i on uvidi da je posrijedi jedan od pustinjskih Arabljana. Bio je još mlad po godinama, obucen u stare haljine a o svome je pojasu nosio neki zarðali mac. I na njemu su se mogli prepoznati tragovi ljubavnih muka. On se uputi prema njemu, priðe mu i izrekne pozdrav. Beduin mu uzvrati pozdrav i prijazno mu zaželi dug život. Ali nije pokazivao prema njemu nikakvo poštovanje, jer je vidio, da je princ još vrlo mlad i da izgleda tal'o siromašno. Zatim on nastavi: -
Mladicu, od kojega si ti plemena i k cijemu se Arapskom
rodu racunaš? Sto je to s tobom, da se skiceš po noci, onako kako to cine junaci, i da mi u nocno doba upucuješ rijeci, * kakve izgo vara samo smion junak * i lavu ravan mac? * Sada se tvoj život nalazi u mojim rukama. Ali cu ja imati sucuti prema tvojima mladim godinama i uciniti te svojim drugom, a ti moraš ostati kod mene kao moj sluga!
Kada je Kan-ma-kan cuo tako grube rijeci od onoga istoga, koji mu je prije toga došao u susret s lijepim stihovima, tada on spozna, da ovaj nema nikakva poštovanja prema njemu i da ga hoce podvrgnuti svojoj vlasti. I tako on odgovori blagima i biranim rijecima: ? -
O poglavico Arabljana, daj da ne govorimo o tome, da sam
ja još tako mlad. Radije me izvijesti o tome, * zašto ti nocu putuješ pustinjama * i recitiraš stihove. * Slušam, kako kazuješ, da bih ti ja morao služiti. Da, tko si ti onda, i što ti daje povoda za takav govor? Ovaj odgovori: -
* Slušaj, djecace, ja sam Sabbah ibn Rammah ibn
Hammam69, * a moje pleme pripada Arabljanima od eš-Šama70. * 69
To su stara beduinska imena, koja ovdje zvuce dosta uznosito.
70
Eš-Sam je sirijska pustinja.
208
Pripovijest o Azizu i Azizi Ji imam jednu sestricnu, koja se zove Nadžma. * I tko nju ugleda, * taj je njome ushicen. * Moj je otac umro, i ja sam othranjen u kuci svojega strica, Nadžmina oca. Ali kada sam ja postao starijim : kada je takoðer moja sestricna izrasla u djevicu, moj nas je stric poceo držati daleko jedno od drugoga. * jer ja sam bio siromah na ovome svijetu * i posjedovao sam malo novaca. * Tada se ja stavim rod zaštitu velikaša meðu Arabljanima i plemenskih kneževa i zamolim ih, da posreduju za mene kod njega. Pred njima se on plašio, i tako on odgovori, da ce mi dati moju sestricnu, ali mi je postavio kao uvjet za nju jutarnji dar od pedeset konja, pedeset ;akih jahacih deva, pedeset teretnih deva natovarenih pšenicom i isto toliki broj natovarenih jecmom, deset robova i deset robinja. Tako je on na mene natovario teret, koji ja ne mogu nositi, tim što je zatražio od mene odvec velik jutarnji dar. Ja sada putujem iz Sirije u Irak i vec se dvadeset dana nalazim na putu, a da nisam nikoga vidio osim tebe. Moj plan ide na to, da se uputim prema Baghdadu i da ondje pripazim, tko ce odande od bogatih trgovaca, koji nešto znace, otputovati. * Zatim cu ga odmah slijediti njegovim tragom, * silom cu mu uzeti imetak i dobra, ondje cu pobiti njegovu pratnju * i otjerati odatle deve i tovare. * Kakav si pak ti covjek? Kan-ma-kan odgovori: -
Meni se dogodilo jednako kao i tebi. Samo je moja patnja
još gora od tvoje. Jer moja je sestricna princeza. I njezinima nije dovoljno to što si ti spomenuo, ne, tomu ih slicno ne može zado voljiti! Tada Sabbah uzvikne: - Ti si zacijelo poludio, ili je žestoka ljubav otjerala od tebe tvoj razum! Kako tvoja sestricna može biti princezom, kada na tebi nema ništa kraljevskoga i kada ti nisi ništa drugo nego najobicniji prosjak? - Poglavico Arabljana - odgovori Kan-ma-kan - nemoj dopustiti da te ovaj moj izgled dovede u zabludu! Ono što je prošlo je prošlo. Ako ti hoceš objašnjenje o meni, tada znaj: ja sam Kan-ma209
Stoicetrdeseta noc kan, sin kralja Dau el-Makana, sina 'Omara ibn en-Nu'mana, gospodara od Baghdada i zemlje Chorasana! Menije udes ucinio tešku nepravdu: Jer kada je moj otac umro, tada se uspeo na prijestolje kralj Sasan. Tada sam ja morao napustiti Baghdad, potajno, da me ne bi vidio nijedan covjek - sada sam ti dao objašnjenje. Vec od prije dvadeset dana nisam vidio nikoga osim tebe. Meni se dogodilo kao i tebi. I moj je cilj isti kao i tvoj cilj! Kada je Sabbah ovo saslušao, on uzvikne: —
O radosti! Moja je želja ispunjena. Ja više ne trebam ni
kakvoga drugog plijena osim tebe. Ako si ti od kraljevskoga roda i ako putuješ u prosjackoj odjeci, tada ce tvoji naskoro tragati za tobom, pa kada te naðu u vlasti jednoga drugoga, tada ce te oni otkupiti za velik novac. Hajde, okreni mi svoja leða, moj momcicu, i poði preda mnom! -
Ne cini to, ti arapski brate! - zamoli Kan-ma-kan - jer moji
me nece otkupljivati, niti za srebro ni za zlato, da, ne ni za bakreni danik71. Ja sam siromašan covjek, koji ne može platiti niti mnogo ni malo. Stoga se ostavi toga ponašanja i uzmi me za svojega druga! Hajde, daj da otputujemo iz zemlje Iraka i da obilazimo svijet na
sve strane! Možda ce nam sreca pokloniti jutarnji dar, koji mi tre bamo, i ostvariti nam radost u našim sestricnama kroz poljupce i zagrljaje. Kod tih se rijeci Sabbah razbijesni. Da, poraste njegova neumjerena oholost i žar njegova gnjeva i on na njega povice: -
* Ti tu, zar mi ti vec proturijeciš, ti od svih najprostiji pasji
sine? * Okreni mi leða, inace cu ti platiti gorku nagradu! * Tada se Kan-ma-kan osmjehne i rekne: —
* Kako bih ti ja trebao okrenuti leða? * Zar mi ti neceš do
pustiti moje pravo? * Zar se neceš bojati pred Arabljanima sramote, * ako budeš tjerao pred sobom covjeka poput mene, * za robljena u pogrdi i bijedi, * a da ga nisi iskušao na mjestu boja, * kako bi ga upoznao kao odvažnog viteza ili kukavickog djecaka? 71 Jedna šestina dirhema. 210
Pripovijest o 'Azizu i Azizi Sabbah, nasmiješivši se, odgovori: -
Cudo Allahovo! * Ti si po godinama još djecak, * ali si u govo
ru posve iskusan. * Takve rijeci dolaze samo od junaka smionih u opasnostima! * Kakvo ti dakle pravo zahtijevaš? Kan-ma-kan sada rekne: § - * Ako me ti želiš odvuci kao zarobljenika i kao svojega slugu, * tada odbaci svoje oružje, * odloži svoje gornje haljine, * pri-ði k meni i hrvaj se sa mnom! * Tko zatim od nas dvojice obori svojega protivnika, taj može s njime postupati prema svojemu nahoðenju i uciniti ga svojim robom! Sabbah se ponovo nasmiješi i rekne: —
* Buduci da si ti tako bogat rijecima, * mislim, da ti je smrt
blizu. * Tada on odbaci svoje oružje, potpaše svoju haljinu i priðe ka Kan-ma-kanu. Taj takoðer priðe k njemu, i tako obojica pograbe jedan drugoga. * Ali Beduin tada primijeti, da mu je princ nadmocan * i da ga pušta da poskoci kao na vagi centa jedan dinar. * I sada on pogleda njegove noge, koje su cvrsto stajale na tlu, * i naðe da su one poput dvaju minareta, koje nose cvrsti noseci zidovi, * ili poput dva kolca, zabijena u tlo, * ili takoðer dva brda, koja se okomito dižu u zrak. * Tada on osjeti sam u sebi da je ostao bez snage, * i pokaje se što je s njime ušao u hrvacku borbu. * I on u sebi rekne: —
Kamo srece da sam s njime ušao u okršaj samo sa svojim
oružjem! Nato ga Kan-ma-kan pograbi željeznim zahvatom i strese ga. Beduin meðutim osjeti, da ce mu se utroba u tijelu pokidati, i on povice: -
Stoj, o djecace!
Samo što se ovaj nije obazirao na njegove rijeci, nego gaje dalje tresao, podigao gaje sa zemlje u zrak i pošao s njime prema rijeci, da ga u nju baci. Tada Beduin povice:
-i
211
Stoicetrdeseta noc —
O ti junace, što imaš na umu?
Princ odgovori: —
Bacit cu te u ovu rijeku. Ona ce te odnijeti u Tigris, a Tigris
ce te odnijeti do 'Isa-kanala72. Isa-kanal ce te meðutim odnijeti do Eufrata, a Eufrat ce te iskrcati u tvom zavicaju: zatim te treba vid jeti i prepoznati tvoje pleme, zatim trebaju saznati, kakav si ti jak covjek i kako je iskrena tvoja ljubav! Sabbah meðutim krikne i povice:
—
* O ti junace u ravnici, * ne postupaj tako sirovo i divlje. *
Oslobodi me, tako ti života tvoje sestricne, olicenja ljepote! Kan-ma-kan ga odmah položi na zemlju. Ali kada se ovaj osjetio slobodnim, on potrci k svojemu macu i štitu, oboje uzme u ruke i sjedne na zemlju, razmišljajuci, kako bi se na prevaru mogao baciti na svojega protivnika. Kan-ma-kan mu iz ociju procita njegove misli i rekne mu: — Ja dobro znam, što se sada odvija u tvome srcu, odkada imaš u ruci svoj mac i svoj štit. Ti, kojemu za hrvacku borbu nedostaje jaka ruka i snaga, ti misliš, da, * kada bi samo bio visoko na konju i kada bi se srucio na mene sa svojim macem, * ja vec odavno ne bih više bio živio. * Hajde, ja cu ti omoguciti to, cemu ti težiš, * kako u tvome srcu ne bi ostalo nikakvo razocaranje. * Daj meni štit, i bori se protiv mene svojim macem. Neka bude tako, da ti mene ubiješ ili ja tebe! — Evo ti ga — povice Beduin i dobaci mu štit, trgne svoj mac i pojuri na Kan-ma-kana. Ovaj meðutim uhvati štit desnicom i pocne se njime braniti. Sabbah je meðutim po njemu udarao i pri svakome udarcu uzvikivao: —
Ovaj ce te sada dokrajciti! 72 Danas je to Nahr es-Saklavije, izmeðu Tigrisa i Eufrata, sjeverno od Baghdada.
212
Pripovijest o Azizu i Azizi Ali je svaki udarac prolazio bez ocekivanog uspjeha. Jer Kan--ma-kan bi ga docekao na štit, tako da je udarac uvijek odlazio u r razno. On sam meðutim nije udarao natrag, jer nije ništa imao, ::me bi udario. Pa ipak je Sabbah sveudilj udarao macem, sve dok mu ruka nije malaksala. Kada je to na njemu opazio njegov pro-::. nik, on se baci na njega, obavije ga rukama, prodrma ga i baci ga na zemlju. Zatim ga okrene na trbuh, sveže mu ruke na leðima r ?;asom od maca, i pocne ga vuci za noge prema rijeci. Sabbah mu . Dpet dovikivao: -
Sto ceš uciniti sa mnom, o ti mladicu, ti najplemenitiji viteže
r.ašega vremena, ti junace bojnih polja nadaleko i naširoko? Princ odgovori: -
Zar ti nisam rekao, da cu te poslati ovom rijekom tvojoj svoj
ti i tvojemu plemenu, kako se ti ne bi žalostio i kako se ni oni ne bi zbog tebe žalostili, ako bi ti zakasnio na svadbu sa svojom sest ricnom.
Tada pograbi Sabbaha samrtnicka jeza, i on pocne plakati i _._--> no uzvikivati: -
Nemoj to uciniti, ti najplemenitiji viteže našega vremena!
Odveži me! Ja sam ti spreman služiti kao rob! I opet je plakao i naricao i izgovarao ove stihove: Daleko se nalazim od svojega naroda. Ah, dugo je progonstvo. 0
kada bih ipak samo znao, hocu li umrijeti kao stranac,
I Da, umrijeti, a da moj narod ne zna o mjestu smrti, 1
hocu li, a da ne vidim svoju dragu, u daljini propasti!
Tada Kan-ma-kan osjeti prema njemu sažaljenje, i on rekne: -
Zakuni mi se svetom zakletvom, da ceš me uvijek pratiti kao
dobar prijatelj i da ceš mi na svim putovima biti odan. 213
Stoicetrdeseta noc Beduin na to pristane i zakune mu se. Sada ga Kan-ma-kan oslobodi. Sabbah meðutim skoci na noge i htjedne mu poljubiti ruku. Kada gaje princ od toga zadržao, on otvori svoju vrecu i izvadi iz nje tri jecmena kruha, položi ih pred Kan-ma-kana i sjedne pokraj njega na obalu rijeke. Tada su obojica jeli jedan s drugim. Kada su zatim bili gotovi s jelom, obave abdest, izgovore molitvu i opet sjednu i pocnu pripovijedati, što su bili pretrpjeli od svojega naroda i od promjenjivih slucajeva vremena. Nato Kan-ma-kan upita: —
Kamo ceš ti ici?
A Sabbah odgovori: —
Ja cu otici u Baghdad, tvoj zavicajni grad, i ostati cu ondje,
sve dok Allah ne dopusti, da mi padne u dio jutarnji dar! Tada princ rekne: —
Ondje pred tobom leži cesta. Ja cu ostati ovdje.
Beduin dakle uzme od njega oproštaj i udari cestom prema Baghdadu, dok je Kan-ma-kan sam sebi kazivao:
—
Ah, moja dušo, tko bi imao obraza, da se vraca natrag kao
siromašni prosjak? Ne, tako mi Allaha, ja se necu vracati doma praznih ruku. Ipak mora za mene biti još sve dobro, ako tako ushtjedne Allah uzvišeni. Zatim on priðe k rijeci, obavi abdest i izgovori molitvene formule. Nakon što se bio bacio na tlo i položio svoje celo na zemlju, on pošalje molitvu molbe Gospodu i rekne: —
O Allah, ti koji nam dopuštaš kišu, a takoðer prehranjuješ
crva u kamenu, omoguci mi u svojoj Svemoci i svojoj dobrostivoj Milosrdnosti prehranjivanje! Zatim on još izgovori pozdrav upucen anðelima kao zakljucak molitvenih formula. Dok mu se meðutim sada cinio svaki izlaz zaprijecen, i dok je tako tu sjedio, tim što je pogledavao nalijevo i nadesno, kadli iznenada doðe neki konjanik, dojahavši opuštenih uzda na leðima nekoga plemenitog konja. Kan-ma-kan se uspravi 214
Pripovijest o Azizu i Azizi svome sjedištu. Ali mu konjanik priðe tek nakon stanovitog vre-r.a. neki covjek, koji se nalazio vec pri posljednjim izdisajima, :: sve blizu smrti, jer je bio teško ranjen. Kada se taj dakle našao • d njega, poteku mu suze preko obraza kao iz mješine za vodu, i : ~ rekne Kan-ma-kanu: -
Poglavico Arabljana, uzmi me, dok još živim, sebi za prija
telja! Jer meni slicnoga ti neceš naci. Dadni mi sada malo vode, da je se napijem, makar to i ne bilo dobro za jednog ranjenika, da uzi ma vodu, pogotovo ako još tece živa krv! Ako ostanem na životu, rada cu ti pokloniti nešto, što ce izlijeciti tvoje siromaštvo i osku dicu. Ako meðutim umrem, tada ceš biti blagoslovljen zbog svoje dobre namjere.
Jahao je dakle taj konjanik lijepog pastuha od najplemenitije tavi, kojega nije mogao opisati nijedan jezik, a cije su noge stajale : put mramornih stupova. Tek stoje Kan-ma-kan bio ugledao covjeka i ovoga ždrijepca, on bude opcinjen žestokom žudnjom. I on _ sebi rekne: -
Zaista, ždrijebac, koji bi bio slican ovomu, takav se više ne
nalazi u naše vrijeme! Zatim on pomogne jahacu pri silasku s konja, prijazno se po-:rudi oko njega i dadne mu malo vode, da je srkne. Pošto je još bio cekao, sve dok se konjanik nije odmorio, on mu se obrati s rijecima: - Tko je taj, koji je nad tobom izveo ovo nedjelo? - Reci cu ti istinu — odgovori konjanik. - Ja sam konjokradi-;a. koji sve cini nesigurnim. Tijekom cijeloga svojeg života ja danju i nocu kradem konje. Moje je ime Ghassan, a poznat sam kao pokora svih plemenitih kobila i ždrijebaca. Slušao sam o ovome pastuhu u zemlji Grka kod kralja Afriduna. On ga je bio nazvao imenom elKatul73, s nadimkom Madžnun74. Tako sam ja za volju 73
Katul znaci: Ubojica.
74
Ludi (Ludo Smjeli).
215
Stoicetrdeseta noc njega otputovao u el-Konstantiniju i vrebao na njega. I dok sam tako cekao, kad li doðe neka stara babetina, koja stoji kod Grka visoko u casti i cija zapovijed kod njih posvuda važi. Ona se zove Šavahi Dhat ed-Davahi i poznata je kao vještakinja u svakoj prevari. Ta je imala kod sebe ovoga konja i osim toga samo još deset robova kao sluge za nju i za konja. Njezin je cilj bio Baghdad i Chorasan, a bila je na putu ka kralju Sasanu, kako bi od njega postigla mir i sigurnost. Ali sam ja slijedio njezin trag, jer sam imao želju za tim pastuhom. Išao sam za njima sve dalje, ali ipak nisam do njega dospijevao. Jer robovi su se njime vrlo marljivo bavili. Konacno, kada su ušli u ovu zemlju i kada sam se ja vec pobojao, da bi ipak mogli dospjeti sve do u sam Baghdad, i kada sam upravo premišljao, kako bih mogao zarobiti ždrijepca, * kadli se iznenada podigne pred njima oblak prašine * i prekrije svijet velom. * Ali kada se oblak opet izgubio, izaðe ispod njega pedeset konjanika, koji su bili ujedinjeni za izvoðenje prepada na trgovce. Njihov je celnik, zvan Kahardaš, bio nalik grabežljivu lavu, junak okružen slavom. U borbi je on bio poput kakvoga lavcine, koji rasprostire muškarce po tlu kao cilime..." Tada primijeti Sehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
3SES!
«S^3I
!f
VOH
...",--.. ? ??'?:. :?=- ??
? '??.??•'-.•?' ? 11,
216
Ali kada je pocela
stoicetrdesetiprva noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je ranjeni konjanik Kan-ma-kanu nadalje pripovijedao: - Kahardaš dakle skoci protiv stare i njezinih pratilaca, baci se na nju i pograbi je uz glasne ratne poklike. I to je trajalo samo jedan trenutak, a on je vec deset robova i staru stavio u okove. Oduzeo im je pastuha, i zatim se veselo uputio s njima odande. Tada ja u sebi samome reknem: 'Moj je trud otišao uzalud, ako ne postignem cilj, koji sam si izabrao.' Zatim pricekam, kako bih vidio, kako ce se stvari odvijati. Kada je naime stara vidjela sebe u zarobljeništvu, ona rekne placuci satniku Kahardašu: '* O ti smioni viteže, * lavu nalik macu, * što ti hoceš poceti s ovom starom i s ovim robovima, * kada ti je ipak pošlo za rukom, da zadobiješ konja, kojega si tražio? *' Nato mu se ona pocne lukavo obracati s blagim rijecima, i zakune mu se, da ce mu poslati konje i deve. Tako on oslobodi nju i robove, i poðe zatim dalje sa svojim ljudima. Ja sam ih meðutim slijedio, sve dok nisu došli u ovu zemlju. Pritom sam uvijek imao na oku pastuha i išao za njim. Napokon, kada sam našao za to
priliku, ja ga ukradem, skocim na njega, izvucem iz svoje vrece šibu i udarim ga. Kada su ovi to primjetili, oni pohitaju za mnom, opkole me sa svih strana pa me pocnu gaðati strijelama i bacati na mene koplja. Ja sam meðutim cvrsto 217
Stoicetrdesetiprm noc ostajao na njemu sjediti, a on je prema naprijed i prema natrag udarao kopitima, kako bi me zaštitio, sve dok se konacno nije probio sa mnom iz njihove sredine poput strijele, koja brza od žudnje, ili poput neke zvijezde, koja pada s neba. Ali sam ja za vrijeme trajanja žestoke borbe zadobio više teških rana. I sada se vec od prije tri dana nalazim na njegovim leðima, a da se nisam okrijepio niti spavanjem ni jelom. Moja se dakle snaga istrošila, i život mi više ništa ne vrijedi. Ti si mi ucinio dobro i imao sa mnom smilovanja. Ali ja vidim na tebi oskudnu odjecu i jasne znakove gorke patnje, pa ipak se na tebi mogu prepoznati tragovi ranijeg blagostanja. Reci, tko si ti? Odakle dolaziš? Kamo putuješ? Tada princ odgovori: -
Ja se zovem Kan-ma-kan, sin kralja Dau el-Makana, sina
kralja 'Omara ibn en-Nu'mana. Ali buduci da je moj otac umro, ja sam odrastao kao siroce. A nakon njegove je smrti poceo upravljati državom neki bijedni momak i provoditi svoju vlast nad velikim i malim. Zatim mu on ispripovijeda svoju cijelu povijest od pocetka do kraja. Konjokradica mu meðutim, koji je imao sucuti prema njemu, rekne: - Tako mi Allaha, tvoja je loza od plemenita roda i visokoga dostojanstva. Za tebe je spreman mocan položaj, i ti ceš postati prvim vitezom našega vremena! Ako me ti uzmogneš opet podici na konja, i ako me odvedeš, jašuci iza mene, opet u moju domovinu, tada ce ti biti priznata cast na ovome svijetu i nagrada o danu Posljednjeg Suda. Jer gledaj, ja više nemam nikakve snage, da bih sebe sam uspravno držao. Ako me pak onaj svijet pozove k sebi, tada si ti vredniji ovoga konja nego bilo tko drugi. - Tako mi Allaha - uzvikne Kan-ma-kan - ako bih te ja mogao nositi na svojim ramenima ili vrijeme svojega života dijeliti s tobom, ja bih to ucinio takoðer bez ovoga konja. Jer ja sam iz takvoga roda, koji je navikao ciniti dobra djela i koji voli pomagati onima koje je pritisnula nevolja. A jedno dobro djelo za volju Allaha Uzvišenoga otklanja od pocinitelja sedamdeset napasti. Stoga 218
Pripovijest o Azizu i Azizi budi spreman za putovanje i imaj povjerenja u Predobrostivoga i Premudroga! Vec ga princ htjedne podici na konja i krenuti na put u povjerenju u Allaha, koji svima pomaže, koji se njemu mole, kadli mu konjokradica rekne: -
Pricekaj još malo! Sada on sklopi svoje ocne kapke, podigne uvis svoje ruke i zatim opet rekne: -
Svjedocim, da nema drugoga boga osim Allaha, i svjedocim,
da je Muhammed Allahov Poslanik! I on ktomu dometne: -
O svemoguci Allah, razriješi me od smrtnoga grijeha. Jer
samo Svemoguci može oprostiti smrtni grijeh! Nato se on pripremi za smrt a na svoju se patnju potuži u ovim stihovima: Mucio sam ljude, kružio zemljama I svoj život provodio u pijenju vina. Gazio sam preko rijeka, kako bih krao konje, Razarao sam kuce u lukavoj namisli. Plijen je bio obilan, grijeh golem. Pa ipak mije el-Katul bio najveci dobitak. Nadao sam se, da cu postici sve želje kroz njega, ovoga pastuha — tada mi se skršila sreca. Tijekom cijeloga sam svog života krao konje, Sada je poslala Svemoc moj smrtni udes. 219
Stoicetrdesetiprva noc Kao posljednje dakle ostavljam nagradu svojega truda Za sobom strancu, siromašnu, osirotjelu. Pošto je izrekao te stihove, on sklopi oci, otvori usta, još jednom zahropce i rastane se od ovoga svijeta. Tada poðe Kan-ma--kan, iskopa za konjokradicu grob i pokopa ga u pijesak. Zatim priðe konju, poljubi ga i pomiluje njegovu glavu i silno obradovan uzvikne: - Nitko nema u staji ovakva pastuha, da, cak ni kralj Sasan!
Tako je dakle stajalo s Kan-ma-kanom. Okrenimo se mi sada opet ka kralju Sasanu! K njemu je bila doprla vijest, da je vezir Dandan ustao protiv njega s polovicom vojske i da su se oni zakleli, da nece imati nikoga drugoga za kralja nego samo Kan-ma-kana. Zatim je vezir od trupa bio uzeo svecanu zakletvu i s njima došao sve do Indijskih Otoka, sve do Berberske Zemlje i sve do u Zemlju Crnaca75. Ondje se oko njega okupila golema vojska. Ona je nalikovala pobješnjelu moru, i nije se više moglo razaznati gdje joj je pocetak a gdje kraj. Sa svim tim trupama odluci vezir krenuti na Baghdad, tu zemlju podvrgnuti svojoj vlasti, a sve ljude, koji mu se budu opirali, pobiti. Ktomu se on zakune, da nece prije mac opet gurnuti u korice, sve dok nije postavio Kan-ma-kana na prijestolje. Kada je izvješce o tome doprlo do kralja Sasana, bilo mu je pri duši, kao da se utapao u moru briga. Jer on je takoðer bio spoznao, da se u državi okrenulo protiv njega veliko i malo. Tako ga je opterecivala teška briga i njegova je ožalošcenost bivala sve vecom. I on tada pocne otvarati riznice, dijeliti novce meðu velikaše svoje države i priželjkivati, da Kan-ma-kan ush tjedne doci k njemu, kako bi on dobrostivošcu i dobrocinstvima privukao k sebi njegovo srce. Zatim ga je htio postaviti emirom nad trupama, koje su mu bile ostale vjerne, da preko njega ugasi iskru, prije nego što ona upali vatru. 75 Zemlja Crnaca je naziv za Sudan. 220
Pripovijest o 'Aztzu i Azizi Kada su sve to Kan-ma-kanu ispricali trgovci, koji su se nalazili na putovanju, on pocne, nošen od svojega konja, žurno putovati prema Baghdadu. Kralj Sasan docuje, dok je u nedoumici sjedio na svome prijestolju, o približavanju Kan-ma-kana, i on tada zapovijedi, da sve trupe i svi baghdadski uglednici trebaju izaci, kako bi ga primili. Tako dakle izaðe cijeli Baghdad i doceka ga. I svi su išli ispred njega prema dvorcu, gdje su ljubili pragove. Robinje i uško-pljenici požure k njegovoj materi i donesu joj sretnu vijest o povratku njezina sina. Tada ona doðe k njemu i poljubi ga u celo. On meðutim rekne: -
Draga mati, dopusti mi da odem k svojemu tetku, kralju
Sasanu, koji me je pretrpao milošcu i ucinio mi tako mnogo dobra! Vec su srca svih ljudi u dvorcu bila kao zacarana ljepotom onoga pastuha, i oni pocnu uzvikivati: -
Nijedan covjek nije bio usrecen takvim posjedom!
Nato uðe Kan-ma-kan ka kralju Sasanu i pozdravi ga. Taj se pred njim podigne, ali mu Kan-ma-kan poljubi ruke i noge i dovede mu pastuha kao poklon. Sada kralj princu nazove dobrodošlicu s rijecima: -
Budi mi od srca pozdravljen, moj sine Kan-ma-kane! Tako
mi Allaha, svijet mi je postao preuzak, otkada si ti bio daleko odavde! Neka je Allah slavljen zbog tvojega sretnog povratka u
zavicaj! Kan-ma-kan mu odgovori sa željom za blagoslov. Potom kralj pogleda onoga ždrijepca pod imenom el-Katul, i on prepozna, da je to onaj isti, kojega je on bio vidio te i te godine, kada je opsije-dao obožavatelje križa s princevim ocem Dau el-Makanom i u vrijeme umorstva njegova strica Šarkana. I on rekne Kan-ma-kanu: -
Da je tvoj otac to bio u stanju, on bi ga bio zadobio za tisucu
plemenitih konja. Ali neka se sada vrati pocast k onomu, koji je nje vrijedan! Taj poklon, koji sam ja primio, neka bude odsada tvoj kao moj dar! Više nego ikomu drugomu on prilici tebi. Jer ti si ures svih vitezova. 221
Stoicetrdesetiprva noc Zatim kralj zapovijedi, neka se za princa donesu pocasne haljine. Takoðer mu dadne na poklon jahace konje, odredi glavne sobe u dvorcu za njega, naloži, neka mu padnu u dio dostojanstvo i radost, dadne mu mnogo novaca i dobara, ukratko, obaspe ga najvišim pocastima, jer je bio zabrinut zbog ishoda pothvata vezira Dandana. Kan-ma-kan je bio zbog toga silno obradovan, i, slobodan od prijašnje sramote i poniženja, on se uputi u svoju kucu i priðe svojoj materi s rijecima: -
Draga mati, kako stoji s mojom sestricnom? —
Tako mi Allaha, moj sine — odgovori ona - moja me je bri
ga zbog tvoga boravka u daljini odvratila od svega ostaloga, cak i od tvoje ljubljene, pogotovo jer je ona bila razlogom, zbog kojega si ti otišao i mene napustio. Tada se on njoj potuži na svoju patnju i zamoli je: -
Draga mati, otiði ipak k njoj, budi s njome prijazna! * Mož
da ce mi ona ispuniti moju molbu, da je vidim. * Zatim ce otici od mene ova muka. * Ona meðutim odgovori: —
* Od požude šije muškaraca postaju pognutima. * Zato odu-
stani od onoga, što raða nesrecu! * Zbilja, ja necu niti odlaziti k njoj, * niti joj se približavati s takvim rijecima. * Kada je on to cuo od svoje matere, isprica joj, što mu je bio rekao konjokradica, da je naime stara Dhat edDavahi došla u njihovu zemlju i da namjerava doci u Baghdad. I on ktomu doda: -
Ona je ta, koja je umorila mojega strica i mojega djeda. *
Sada cu ja, zbilja, izvršiti osvetu * i pokriti našu sramotu! * Nato on napusti svoju mater i uputi se k stanovitoj zlosretnoj starici, svodnici i lukavoj varalici, po imenu Sa'dana. Njoj se on potuži na svoju patnju i sve, što je pretrpio za volju ljubavi prema svojoj sestricni KudijiFakan, i on je zamoli, da otiðe k njoj i da mu je ucini naklonjenom. —
Slušam i pokoravam se! — odgovori ta stara, napusti ga i
otiðe u palacu Kudije-Fakan. 222
Pripovijest o Azizu i Azizi Nakon što je njezino srce zadobila za njega, ona se vrati natrag k njemu i izvijesti ga, da ga Kudija-Fakan daje pozdraviti i da joj je dala obecanje, da ce doci k njemu oko ponoci..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
223
Ali kada je pocela
stoicetrdesetidruga noc
Sehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je ta stara otišla ka Kan-ma-kanu i ispricala mu, da ga njegova sestricna daje pozdraviti i da ce doci k njemu oko ponoci. Silno se tomu obradovavši, Kan-ma-kan sjedne, da ceka, sve dok njegova sestricna Kudija--Fakan ne ispuni svoje obecanje. I jedva daje još bila ponoc, a ona je vec došla k njemu. Umotana u ogrtac od crne svile, ona priðe k njemu i probudi ga iza sna, tim što mu rekne: -
Kako samo možeš kazivati, da me ljubiš, gdje ti ipak slobod
na srca i u dobru raspoloženju uživaš u snu? On skoci na noge i uzvikne: -
Tako mi Allaha, o ti željo mojega srca, ja sam zaspao samo
zato, jer sam ceznuo za tim, da me u snu posjeti tvoja prikaza! Tada ga ona pocne prekoravati blagim rijecima, tim što je izgovorila ove stihove: Da si vjeran u ljubavi, ti se Ne bi predao snu! 225
StoicePrdeseUdru?fa noc Ti koji tvrdiš, da na stazama ljubavi Živiš strasno pun cežnje — Da, tako miAllaha, moj braticu, san ne može Nikada prekriti oci istinske ljubavi! Kada je Kan-ma-kan to morao slušati od svoje sestricne, on se pred njom posrami i pocne je moliti za oproštenje. Sada su oni grlili jedno drugo i tužili se na bol, koju im je priredio rastanak, * i tako su ostali jedno s drugim, * sve dok nije svanula zora * i rasprostrla se po rubovima neba. * Kada se zatim Kudija-Fakan okrenula na odlazak, * pocne Kan-ma-kan plakati i provaljivati-a uzdahe, * i on uzme izgovarati ove stihove: * 0 gavala,
ta koja mi se sada približila, nakon što me je dugo izbje
U cijim se ustima pokazuju bliještece dragocjenosti od biserja — Tisucu sam je puta poljubio, smio sam grliti struk 1
uz nju boraviti, oslonivši obraz o njezin obraz,
Sve dok nije došlo jutro, koje nas oboje dijeli, Svijetlo kao oštrica maca, koji se bljeskajuci uspinje iz korica! Pošto je on to tako izgovorio, uzme Kudija-Fakan oproštaj od njega i vrati se natrag u svoju odaju. Ondje ona povjeri svoju tajnu nekim robinjama. Ali jedna od ovih otiðe ka kralju i oda mu je. Taj se uputi smjesta k njoj, uðe u njezinu odaju, trgne na nju svoj mac i htjedne je ubiti. U tome se trenutku sruci unutra njezina mati Nuzhat ez-Zaman i uzvikne: 226
Pripovijest o Azizu i }Azizi -
Za volju Allahovu, nemoj joj uciniti ništa nažao! Ako joj
meðutim uciniš nešto nažao, tada ce se glas o tome proširiti meðu narodom, i ceš postati mrljom sramote meðu kraljevima našega vremena. Znaj ipak, Kan-ma-kan nije nikakvo kopile! Ona je dapace s njime odgojena, i on je covjek od casti i visoke cestitosti, : on ne cini ništa, za što bi mu se mogao uputiti prijekor. Stoj, ne prenagljuj se! Jer meðu ljudima se u palaci i meðu narodom od Baghdada vec proširila vijest, da je vezir Dandan sakupio trupe iz svih zemalja gospodarica i da se sada približava s tim vojskama, kako bi Kan-ma-kana proglasio za kralja. Sasan meðutim rekne: -
Tako mi Allaha, ja cu ga još dovesti u takvu nuždu, da ga ze
mlja nece više podupirati niti ce ga više nebo štititi. Ja sam mu ipak samo zbog toga ucinio tako mnogo milosti i pokušao ga pridobiti za sebe, da se moji podanici i velikaši moje države ne bi okrenuli k
njemu. Sada meðutim ti trebaš vidjeti, što ce se dogoditi! Zatim ih on napusti, kako bi se posvetio svojim poslovima oko upravljanja državom. Ostavimo mi kralja Sasana da otiðe, i okrenimo se ka Kan-ma--kanu! Taj sljedecega dana opet otiðe k svojoj materi i rekne joj: -
Draga mati, ja sam se odlucio, da izjašim u potrazi za pli
jenom, da zaposijedam putove i pljackam konje, deve, crnce i bijele robove. Ako zatim budem imao mnogo novaca i dobara i ako opet steknem ugled u svijetu, tada cu zaprositi svoju sestricnu Kudiju-Fakan kod svojega tetka kralja Sasana. Ali njegova mati odgovori: -
Moj sine, * dobra ljudi ne trce unaokolo slobodna za tebe. * Ne,
ona stoje pod zaštitom zveckanja maceva * i vitlanja kopalja, * bra njena od ljudi, koji love lavove * i nose doma pantere kao plijen. * Kan-ma-kan meðutim uzvikne: -
Daleko to bilo od mene, da ja odustanem od svojega plana,
prije nego što sebe ugledam na cilju svojih želja! 227
Stoicetrdesetidrujja noc On ubrzo pošalje onu staru ka Kudiji-Fakan i naredi neka joj rekne, da on namjerava otputovati, kako bi stekao za nju stanoviti jutarnji dar, koji je nje dostojan. Istovremeno naloži staroj, da zamoli princezu, da mu pošalje od sebe neki odgovor. Stara otiðe s rijecima: — Slušam i pokoravam se! - i vrati se natrag k njemu s odgovorom, da ce princeza oko ponoci doci k njemu. Tako on ostane budnim sve do polovice noci, i vec ga je htio pograbiti nemir, gledaj, kadli ona, prije nego što se on uopce snašao, uðe k njemu i rekne mu: —
Neka ti moj život bude otkupninom za ovo bdijenje!
Sada on skoci na noge i uzvikne: —
O ti željo mojega srca, neka ti moj život bude otkupninom
od svake nesrece! Zatim je izvijesti o tome, što je bio odlucio. I dok je ona plakala, on joj rekne: —
Ne placi, draga sestricno, ja cu se Njemu, koji je odredio naš
rastanak, usrdno moliti, da nas On milostivo sjedini i da se mi opet vidimo. Nato se Kan-ma-kan opremi za put, otiðe k svojoj materi i uzme od nje oproštaj. Zatim siðe iz palace, opaše se svojim macem, stavi turban i veo i uzjaši svojega ždrijepca el-Katula. Tako je on jahao kroz grad, nalik Uštapu, sve dok nije došao do baghdad-skih gradskih vrata. Tu je meðutim bio takoðer njegov prijatelj Sabbah ibn Rammah, koji je upravo izlazio iz grada. Cim ga je taj ugledao, on potrci k njemu i uhvati ga za njegov stremen i pozdravi ga. Princ uzvrati njegov pozdrav, a Sabbah odmah upita: —
Brate, kako si ti došao do ovoga plemenitog konja i do ovo
ga maca i do ovih haljina, dok ja ipak sada ne posjedujem ništa osim svojega maca i svojega štita? Kan-ma-kan odgovori: —
Lovac se vraca doma samo s takvim plijenom, kakav odgo
vara njegovoj snazi volje. Nakon što smo se nas dvojica bili rastali, 228
Pripovijest o }Azlzu i }Azizi došla je ubrzo k meni sreca. Hoceš li dakle poci sa mnom, ujedinjen sa mnom volju uciniti stvarnošcu i mene pratiti u ovu pustinju? Tada ovaj uzvikne: —Tako mi gospodara Ka'be, sada cu te ja imenovati još samo svojim gospodarom! Zatim on potrci ispred konja, s macem obješenim preko ramena i torbom o vratu, dok je Kan-ma-kan jahao iza njega. Tijekom cetiri su dana putovali duboko u pustinju, tim što su jeli od mesa gazela i pili od vode s izvora. O petome meðutim danu ugledaju neki visoki brežuljak. Na njegovu se podnožju nalazio nomadski proljetni logor i jezero s tekucom vodom. Deve su, goveda, sitna stoka i konji ispunjavali brijeg i dolinu, a njihovi su se mladunci igrali posvuda oko torova. Jedva da je Kan-ma-kan ugledao taj prizor, on se od srca razveseli, i njegove se grudi ispune radošcu. I on odluci, da se odvaži na napad, kako bi odveo odatle devine kobile i njihove pastuhe. Tako on rekne Sabbahu:
-
* Hajde, brzo naprijed na ova stada, * koja su od njihovih
ljudi ostavljena sama! * Poði sa mnom u okršaj, * sve dok nam udes ne pokloni dobitak tih stada! * Ali Sabbah odgovori: -
Moj gospodaru, gledaj, posjednici su ovih stada velik narod.
* Meðu njima su macevi, * odvažni na konju i pješice. * Ako se mi upustimo u ovu tešku stvar, * tada cemo mi poradi njihove jeze biti u velikoj opasnosti. *Jer nijedan se od nas nece vratiti natrag k svo jemu narodu, * i bit ce od svoje sestricne odvojen svojim samotnim udesom. * * Tada se Kan-ma-kan zbilja morao nasmijati, * jer je primijetio, da je taj drugi obicna kukavica. * Stoga ga on ostavi da stoji i pojuri niz brežuljak s porivom na djela, * tim što je glasno povikao i zapjevao ove stihove: * O Nu 'manov narode! Mi smo ljudi od djela, Narod gospodara, koji tuce neprijateljske cete. 229
Stoicetrdesetidruffa noc Pleme, koje se, ako mu se približava bojna vreva, Ondje, gdje je vruce, budi u smionoj srcanosti. Oko siromašnoga kod njih blago spava, Ono ne opaža nakaznu sliku siromaštva. Gledajte dakle, ja se nadam pomoci dobrostivoga Gospoda, Stvoritelja svjetova, koji mocno upravlja navijeke! *
Tako on pojuri na one deve poput žestokoga devina pastuha
* i sve potjera odatle ispred sebe: deve, goveda, sitnu stoku i konje. * Zatim meðutim požure na njega robovi s blještavom oštricom i dugim kopljem. * A na njihovu se celu nalazio jedan turski konjanik, silan u plesu bitke, * iskušan u vitlanju iskricava maca i sme-ðega koplja. * Taj je nadirao prema Kan-ma-kanu, glasno uzvikujuci: —
* Jao tebi! Kada bi ti znao komu pripadaju sva ova stada, *
ti se ne bi dopustio zaluditi takvim cinjenjem. * Cuj, oni pripadaju grckoj ceti, junacima s mora * i cerkeskoj vojsci. * I to su sve same
bijesne junacine, * sto vitezova po broju. * Oni su svim vladarima otkazali poslušnost, * i njima je ugrabljen pljackom jedan pastuh. *
Tada su se oni zavjetovali, da se nece bez njega vratiti doma. *
Jedva daje taj govor dopro Kan-ma-kanu do ušiju, * on glas
no dovikujuci istisne ove rijeci: * -
Vi nitkovi, ovo je taj pastuh, na kojega vi mislite, * i u potrazi
za kojim ste se ujedinili, * kako bi vam se cinilo vrijednim nasto janja da se sa mnom borite. * Istupite samo svi zajedno protiv mene * i ucinite ono, što je sebi izabrala vaša volja! * *
Zatim on istisne krik izmeðu ušiju el-Katula, * i on jurne na
neprijatelje kao kakav Ghul76. * Kan-ma-kan ga meðutim usmjeri 76 Strašan pustinjski zloduh. 230
Pripovijest o }Azizu i 'Azizi prema jahacu, * njega probije i baci ga u okršaju s konja. * A njemu iscure bubrezi. * Zatim se okrene prema drugomu, trecemu i cetvrtomu, i svima ugrabi život. Pri tome se prizoru robovi pred njime prestraše, a on im dovikne: -
Vi leglo kopiladi, pritjerajte ovamo stada i konje, inace cu
obojati svoje koplje vašom krvlju! Kada su oni pri tjerali stada i vec htjeli otici odatle, * tada doðe ovamo takoðer Sabbah * uz glasan poklik radosti. * Ali se sada uskovitlao neki oblak prašine * i prekrio svijet svojim velom. * Zatim iz njega izaðe sto vitezova, * koji su izgledali poput bijesnih lavova. • Sabbah meðutim pobjegne u brzom trku, * napusti bojno polje i uspne se na brežuljak, * i on pocne tu bojnu grozu * promatrati iz daljine, * tim što rekne: -
* Moje junacko srce * udara samo u igri i šali! * *
Sto vitezova opkoli Kan-ma-kana * i natisnu se sa svih strana
i iz svih pravaca oko njega. * Jedan od njih izjaši naprijed i do
vikne: -
Kamo si se uputio s ovim stadima?
Kan-ma-kan odgovori: -
* Njih cu uzeti sa sobom kao svoj plijen, * a tebi zabranju
jem da im se približiš. * Ali hajde u okršaj, * ovdje stoji pred vama spreman jedan prijeteci lav, * jedan silan junak, ijedan mac, * koji pogaða, ondje gdje udari! * *
Kada je ovaj konjanik cuo te rijeci, * on pogleda princa, i bu
de mu ocitim, * da je on lavu ravan vitez. * Ali je njegovo lice bilo nalik punom Mjesecu, * kada stoluje na nebu u cetrnaestoj noci, * a iz ociju mu je sjala odvažnost. Bio je dakle taj konjanik predvod nik stotine ljudi, a njegovo je ime bilo Kahardaš. I kada je on ugledao Kan-ma-kana u njegovome savršenom viteštvu i njegovoj zracecoj ljepoti, tada on usporedi njegovu ljupkost s ljupkošcu stanovite cure, koju je on ljubio, po imenu Chatiin. Njoj je bila od Allaha poklonjena takva ljepota i dražest, otmjenost svojstava, i izvjesna tako divna narav, da je jezik nije mogao opisati i da je srce 231
Stoicetrdesetidru0a noc svakoga muškarca od nje bivalo zacaranim. Ali su se vitezi njezina naroda bojali njezine ohole uznositosti, a junaci su se te zemlje predavali plahom poštovanju pred njezinom visošcu. I ona se bila zaklela, da ce se samo onomu predati kao supruga, tko je svlada u borbi. Kahardaš je meðutim pripadao njezinim proscima. Kada je ona dakle rekla svojemu ocu: — Nitko mi se ne smije približiti, ako to nije onaj, koji ce me svladati na bojištu macem i kopljem! — i kada su Kahardašu bile priopcene te rijeci, tada se on ipak uplašio pred time, da se bori s jednom djevojkom. Jer bojao se sramote. Jedan mu je doduše od njegovih povjerljivih prijatelja rekao: -
Tebe resi najvece savršenstvo po ljepoti i dražesti. Pa ako se
budeš s njome borio, ti ceš je, cak i ako bi ona bila jaca od tebe, ipak svladati. Jer cim ugleda tvoju ljepotu i ljupkost, ona ce od tebe uzmaknuti, tako da ceš je ti svladati. Nastojanje je žena usmjereno prema muškarcima, a sve to tebi nije nepoznato. Kahardaš se unatoc tomu bio sustezao i odbijao je, da se s njome bori. On je dapace bio ustrajao u tome svom odbijanju, sve dok se nisu ovako našli on i Kan-ma-kan. On dakle povjeruje, daje ovaj njegova ljubljena Chatun, i on bude ispunjen strahom, iako ju je ljubio, jer je bio slušao o njezinoj ljepoti i hrabrosti. Sada on pojasi prema Kan-ma-kanu i uzvikne: -
Ti tu, o Chatun, ti si došla k meni, kako bi mi dala da upoz
nam tvoju hrabrost! Ipak siði sa svojega konja, kako bih ja s tobom naklapao. Jer ja sam sakupio ova stada, izdao sam prijatelje, za vitezove sam i muževe od velikih djela ceste ucinio nesigurnima — sve to samo za volju tvoje ljepote i ljupkosti, koja nema sebi ravne. Zato se sada vjencaj sa mnom, kako bi ti služile princeze a ti posta la kraljicom ovih zemalja. Jedva da su doprle ove rijeci do Kan-ma-kanovih ušiju, kadli u njemu bukne vatra njegova gnjeva, i on povice: -
Jao, ti perzijski psu! * Otale s Chatunom i s onim, što ti
lažno slutiš! * Dolazi ovamo u boj kopljem i macem, * da te ubrzo mogu baciti u prašinu! * * Zatim on pojasi u okršaj, * okruži svojega protivnika i pocne ga izazivati. * Kada ga je meðutim Kahardaš bolje pogledao, * on 232
Pripovijest o 'Azizu i Azizi u njemu prepozna smionoga viteza, * jedan lavu slican mac. * I njegova mu zabluda postane jasnom, * kada je na njegovu obrazu ugledao nježne malje nalik mirtama, * koje su iznikle usred crvenih ruža. * Prestrašen zbog njegova napada on dovikne svojim ljudima:
- Vi tu! Neka ga napadne jedan od vas * i neka mu pokaže maca sijekucu snagu * i koplja dršcuci posao! * Znajte, borba mnogih protiv jednoga je sramota, * pa makar on takoðer bio vitez pun odvažnosti * i junak nepobjediv u okršaju! * *
Tada na Kan-ma-kana pojuri neki lavu slican vitez, * koji je
sjedio na nekome crnom konju s bjelim kopitima * i s lisom na celu velikom kao dirhem. * On je zbunjivao oci i duh, * kao da bi bio el-Abdžar, 'Antarov77 konj, * o kome to u pjesmi glasi: * K tebi je došao konj, koji je izašao u boj, Veseli, koji je gore i dolje svjetlo vjencao s tamom, Kao da ga je bijelo jutro pogodilo u celo I odatle kroz tijelo izabralo put do kopita. *
On pojuri poput vjetra na Kan-ma-kana, * i obojica su se tje
rala jedan oko drugoga u borbi, dijeleci udarac protiv udarca, * da su srca sviju postala smetenima * i da su oci lutale kao zaslijeplje ne. * Kao prvi meðutim pogodi Kan-ma-kan protivnika silnim ju nackim udarcem, koji mu je probio turban i celicnu kacigu i dospio do njegove glave. Tada on padne s konja, kao kada se deva sruci na zemlju. Nato istupi naprijed jedan drugi i skoci na njega, isto tako treci i cetvrti i peti. Ali je on svima ucinio isto kao i prvomu. * Tada pojure na njega svi ostali, * svladani borbenim bijesom * i mocnim žarom gnjeva. * Ali to nije dugo trajalo, dok ih nije sve probio ši ljkom svojega koplja. * Kada je Kahardaš vidio ova junacka djela, 'Antar je glasoviti staroarapski junak iz predislamskih vremena. 233
Stoicetrdesetidru0a noc * prestrašio se, da mu je kraj blizu. * Jer on je prepoznao u mladicu cvrstu odlucnost, * i bio je uvjeren, da je on jedinstven meðu junacima i vitezovima nadaleko i naširoko. * Stoga on dovikne Kan--ma-kanu:
-
Ja ti poklanjam tvoju krv i krv svojih drugova. Uzmi od ovih
stada toliko mnogo, koliko hoceš, i poði odavde svojim putem! Jer ja imam samilosti prema tebi zbog tvoje mladenacke ljepote. Ti imaš vece pravo, da ostaneš na životu. Kan-ma-kan odgovori: -
* Velikodušnosti ti plemenitih ne ponestaje. * Ali se okani
toga brbljanja, požuri za svoj život * i ne brini se za to što govori pri jekor! * Ne dopusti meðutim da te obuzme želja, * da opet loviš pli jen, * nego otiði ravnim putem, kako bi postigao svoje spasenje! * * Tada se Kahardaš raspali od silnoga bijesa, * i žar ga njegove strasti potjera u smrt. * I on rekne Kan-makanu: -
Jao tebi! * Kada bi ti znao tko sam ja, ti mi se ne bi usuðivao
na bojno polje * približavati s takvim rijecima. * Raspitaj se o me ni: * ja sam poznat kao jaki lav, * zvan Kahardaš, * koji je išao u pljackaške pohode protiv velikih kraljeva, * koji je putnicima preprecavao putove i odnosio trgovcima robu! * Taj konj, na kome ti sjediš, njega ja tražim. I želim, da me izvijestiš, * kako si ti do njega došao * i kako si ga uzeo za sebe! * Ovaj odgovori: - Znaj, ovaj je pastuh bio na putu prema mojemu tetku, kralju Sasanu, voðen od jedne stare žene u visokim godinama, koja je bila imala uza se deset robova sebi na službu. Tada si je ti napao i oduzeo joj konja. Izmeðu nas meðutim i one stare traje krvavi boj zbog mojega djeda, kralja 'Omara ibn en-Nu'mana, i mojega strica, kralja Sarkana. - Ti tu - uzvikne Kahardaš - tko je tvoj otac, ti, koji nemaš slobodne matere? - Znaj dakle - odgovori on - ja sam Kan-ma-kan, sin Dau el--Makana, sina 'Omara ibn en-Nu'mana! 234
Pripovijest o Azizu i Azizi Kada je Kahardaš cuo te rijeci, on rekne: —
Ne može se poricati, ti posjeduješ savršenost, i ujedinjuješ
ljupkost i viteštvo. I zatim nastavi: —
Poði odavde u miru. Jer od tvojega nam je oca bilo odreðena
poneka dobrota i dobrocinstvo! Ali Kan-ma-kan odgovori: —
Tako mi Allaha, necu ti odati nikakvo poštovanje, ti prezira
dostojna prikazo, sve dok te ne svladam na bojnom polju! Tada se Beduin razbijesni. I sada obojica skoce jedan na drugoga uz glasan bojni poklik, dok su njihovi konji naculili uši i podigli repove. Tako se oni dakle sudare s tolikom silinom, da su obojica pomislili, da se nebo rasprsnulo. Potom su se borili poput ovnova u tvrdom okršaju i uvijek iznova zadavali naizmjence ubode kopljima. Konacno izvede Kahardaš ubod kopljem protiv svojega protivnika, ali mu se Kan-ma-kan izmakne. Zatim se brzo okrene natrag prema njemu i probije Kahardašu grudi, tako da mu je vrh koplja izašao na leða. On smjesta pokupi konje i plijen i dovikne robovima: —
Na noge, tjerajte toliko brzo, koliko možete!
Sada siðe takoðer Sabbah i priðe Kan-ma-kanu s rijecima: —
* Ti si tražio jedan cio okršaj, * ti najveci viteže našega vre
mena! * Gledaj, ja sam za tebe molio, i Gospod je uslišio moju molitvu. Zatim Sabbah odsijece Kahardašu glavu. Kan-ma-kan meðutim, osmjehnuvši se, rekne: —
Ti tu, Sabbah, ja sam mislio, da si ti vitez u borbi i boju!
Beduin odgovori: —
Ne zaboravi svojega roba kod ovoga plijena. Možda cu time
moci postici, da se vjencam sa svojom sestricnom Nadžmom. 235
Stoicetrdesetidruga noc —
Sigurno - rekne Kan-ma-kan - ti moraš u tome dobiti svoj
udio. Sada meðutim budi stražar nad plijenom i robovima! Sada se Kan-ma-kan dadne na put prema zavicajnoj zemlji i putovao je odatle bez pocinka dan i noc, sve dok nije stigao do grada Baghdada, gdje je cula o njemu sva vojska. I vojnici uvide, kakav je plijen i kako je velika stada doveo sa sobom, i kako je Ka-hardaševa glava nataknuta na Sabbahovu koplju. Trgovci takoðer prepoznaju ovu glavu i radosno reknu: —
Sada je Allah oslobodio od njega svijet. Jer on je bio drum
ski razbojnik. I oni su se cudili nad njegovom smrcu i molili za onoga, koji ga je ubio. Baghdadski meðutim narod doðe ka Kan-ma-kanu i pocne ga ispitivati o njegovim doživljajima. A on je pripovijedao ljudima, što mu se bilo dogodilo. Tada svi ljudi pocnu gledati na njega puni strahopoštovanja, da, cak su i junaci i vitezovi bili ispunjeni strahom pred njim. On meðutim potjera sve, što je imao sa sobom, sve do pod zidove palace. Ondje zabije koplje, na kome je bila nabo-dena Kahardaševa glava, kod dvorskih vrata, pocne darivati narod poklonima i davati mu konje i deve, tako da su ga baghdadski stanovnici zavoljeli i postali mu od srca naklonjeni. Nato on priðe Sabbahu, doznaci mu jedan prostran stan i dadne mu stanovit udio u plijenu. Naposljetku otiðe k svojoj materi i isprica joj, što je bio doživio na svome putovanju. U meðuvremenu je vijest o njemu doprla do kralja. Taj se podigne sa svojega prijestolja, zatvori se sa svojima pouzdanicima i rekne im: —
Poslušajte, ja cu vam jasno izložiti svoju tajnu i obavijestiti
vas, koje me stvari u skrovitosti poticu na razmišljanje! Znajte, jedini ce Kan-ma-kan biti uzrokom našega progonstva iz ovih ze malja. Jer on je ubio Kahardaša, unatoc tomu što su uz njega bila plemena Kurda i Turaka. I nama od njega prijete najvece opas nosti. Ali se najviše moramo bojati njegovih prijatelja. Vi ste dakako vec culi o djelovanju vezira Dandana. Taj je zatajio moja dobrocinstva, nakon što sam mu cinio dobro, da, on me je izdao i 236
Pripovijest o }Azizu i 'Azizi ucinio vjernost praznom rijecju. Kako su mi pricali, on vodi ovamo :rupe iz svih pokrajina. A da Kan-ma-kana ucini sultanom, to je njegov plan. Jer vlast je dabome jednom pripadala njegovu ocu i njegovu djedu. I nema nikakve sumnje, da me on hoce ubiti. To je posve sigurno. Kada su pouzdanici njegova prijestolja culi od njega ove rijeci, oni mu reknu: -
O kralju, zaista, on tomu nije dorastao. Pa kada mi ne bismo
znali, da je on od tebe othranjen, nitko se od nas ne bi na njega obazirao. Znaj, mi ti stojimo na zapovijed. Ako ti hoceš njegovu smrt, mi cemo ga ubiti. Ako hoceš njegovo progonstvo, mi cemo ga protjerati. Nato kralj odgovori: -
Njegova je smrt jedino ispravno. Ali moram u tu svrhu uzeti
od vas zakletvu. Tako mu se oni dakle zakunu, da ce Kan-ma-kana sigurno ubiti. Kada doðe vezir Dandan i cuje o princevoj smrti, on više nece moci izvesti svoju namjeru. Cim su mu oni dakle bili izrekli na to svecanu zakletvu, on im ukaže najviše pocasti i uputi se zatim u svoje vlastite odaje. Ali su se satnici poceli od njega odmetati, a trupe su odbijale, da obavljaju vojnu službu, sve dok ne vide, što ce se dogoditi. Jer one su uviðale, da se veci dio vojske nalazio kod vezira Dandana. U meðuvremenu obavijest od tome dopre takoðer do Kudije--Fakan. Tada ona bude ispunjena dubokom brigom, i ona odmah pošalje k onoj staroj, koja je inace obicavala dolaziti k njoj s porukama od njezina bratica. Kada je ta bila kod nje, ona joj zapovijedi, da otiðe k njemu i da mu podastre izvješce. Kada je ova stara došla k njemu, ona izrekne pozdrav, nad cime je on ocitovao svoju radost. Zatim mu ona podastre izvješce. Pošto ga je bio cuo, on rekne: -
Prenesi mojoj sestricni moj pozdrav i reci: 'Gledaj, zemlja je
vlasništvo Allaha, Svesilnoga i Preslavnoga. On je daje u nasljed237
Stoicetrdesetidruffa noc stvo onomu, kojemu On hoce od svojih slugu78. Kako je ipak lijepa pjesnikova rijec:
Alldh vlada! Tko se uzoholi, da ce sam postici svoj cilj, Toga ce On mocu odbiti natrag, tako da se duša naðe u paklenom glibu. Kada bih ja ili tko drugi posjedovao od zemlje samo prst široko, Koji ne pripada Alldhu — to bi bilo mnogoboštvo.' Tada se stara vrati natrag k njegovoj sestricni i isprica joj, što je on bio rekao, i takoðer joj ispripovijeda, da Kan-ma-kan boravi u gradu. Kralj Sasan je meðutim cekao samo na to, da se on uputi iz Baghdada, kako bi zatim poslao nekoga za njim, tko bi ga trebao umoriti. Dogodilo se dakle, daje Kan-ma-kan izjahao u lov i hajku, zajedno sa Sabbahom, koji se nikada nije od njega odvajao, ni dar> ni noc. I tada je ulovio deset gazela, meðu kojima jednu s tamnim ocima, koja je prestrašeno gledala nalijevo i nadesno. Nju on pusti na slobodu. Sabbah ga meðutim upita: - Zašto si ovu gazelu pustio na slobodu? Nasmiješivši se, Kan--ma-kan oslobodi takoðer ostale i rekne: - Muška cast nalaže, da se oslobode gazele, koje imaju mlade. Ta je gazela zato pogledavala ovamo i onamo, jer ima mlade. Zato sam je oslobodio a s njome i ostale, njoj u cast. Sada Sabbah zamoli: -
Pusti takoðer mene na slobodu, da otiðem k svojemu naro
du! Osmjehnuvši se, Kan-ma-kan ga udari donjim dijelom koplja u grudi, tako daje pao na zemlju i poceo se okretati poput neke zmi78 Kur'an 7,125. 238
Pripovijest o }Azizu i }Azizi je. Istoga trenutka, gledaj, podigne se oblak prašine, pocne odzvanjati topot konja, a ispod oblaka izaðu vitezovi i bojovnici. Takvo se što dogodilo, jer su ljudi ispricali kralju Sasanu, da je Kan-ma-kan izjahao u lov i hajku, i jer je kralj zatim izaslao jednoga od Dajla-micana, po imenu Džami, sa dvadeset vitezova, dao im novac i za-povijedio da ubiju Kan-ma-kana. Cim su oni bili prišli blizu k njemu, pojure na njega. Ali on takoðer natisne na njih i pobije ih do posljednjega covjeka. Iznenada doðe, dojahavši, takoðer kralj Sa-san. Ali kada je nabasao na svoje ljude i sve ih našao potucene, prestraši se i okrene opet natrag. Ali ga pograbe stanovnici toga grada i bace ga u cvrste okove. Kan-ma-kan je u meðuvremenu bio odjahao dalje s onoga mjesta, zajedno s Beduinom Sabbahom. I dok je on tako išao, ugleda usput nekoga mladica na kucnim vratima. Njega on pozdravi. Mladic meðutim ode, nakon što mu je bio uzvratio pozdrav, u kucu i ubrzo se vrati sa dvije zdjele. U jednoj je bilo kiselo mlijeko, u drugoj su
ležali zalogaji kruha i komadi mesa, oko kojih se pario rastopljeni maslac. On obje zdjele stavi pred Kan-makana s rijecima: —
Ucini mi cast i pojedi od našega jela!
Ali Kan-ma-kan odbije, da jede. I tada ga mladic upita: — Što je tebi, covjece, da neceš jesti? — Znaj, mene opterecuje stanoviti zavjet — odgovori Kan-ma--kan. Kada je mladic zatim dalje pitao: — Sto je bilo povodom za tvoj zavjet? - princ odgovori: — Cuj, kralj mije Sasan ugrabio gospodstvo u neprijateljskom silništvu, premda je to gospodstvo prije mene pripadalo mojemu ocu i mojemu djedu. On ga se domogao silom poslije smrti mojega oca, tim što me je zbog mojih mladih godina gurnuo ustranu. Tada sam ja ucinio zavjet, da ni od koga necu jesti jela, sve dok svojemu srcu ne pribavim osvetu na svome suparniku. — Raduj se — uzvikne mladic — Allah je vec ispunio tvoj zavjet. Jer znaj, on je zarobljen u jednoj kuci, i meni se cini, da ce uskoro umrijeti. 239
Stoicetrdcsetidruga noc Kada je Kan-ma-kan upitao, u kojoj je kuci zatocen, mladic odgovori: —
U onoj visokoj graðevini s kupolom.
Tada princ ugleda neku visoku nadsvoðenu zgradu i opazi, kako se onamo natiskivao narod, ne bi li dotukao Sasana, dok je ovaj kušao samrtnicke muke. Kan-ma-kan smjesta poðe onamo, sve dok nije dospio do te zgrade i vlastitim ocima vidio, što se u njoj zbiva. Zatim se vrati k onoj kuci, sjedne uz jelo i dosita se najede. Ono što je još preostalo od mesa, stavi on u svoju vrecu. Potom ostane sjediti na onome mjestu, sve dok nije nastala tamna noc i dok mladic, kod kojega je bio gostom, nije zaspao. Ubrzo se Kan--ma-kan uputi do zgrade s kupolom, u kojoj je Sasan bio zarobljen. Uokolo su bili psi, koji su ga cuvali, i jedan od njih skoci na princa. Njemu on iz svoje vrece dobaci komad mesa. Isto je tako dobacivao drugim psima komade mesa, sve dok nije prišao zgradi i dopro do kralja Sasana. Njemu on položi ruku na glavu. —
Tko si ti? - povice ovaj oštrim glasom.
Tada princ odgovori: —
Ja sam Kan-ma-kan, kojemu ti radiš o glavi. Ali te je Allah
u tvojima zlim namislima doveo u klopku. Zar ti nije bilo dosta, što
si mi oduzeo moju državu, državu mojega oca i djeda? Zar si mi morao takoðer raditi još i o glavi? Sada se Sasan zakune lažnom zakletvom, da ga on nije htio dati ubiti i da price o tome nisu istinite. Tada mu Kan-ma-kan oprosti i rekne: — Slijedi me! Ovaj odgovori: — Ja ne mogu uciniti jedan jedini korak, tako sam slab. —
Ako to tako stoji — odgovori Kan-ma-kan — tada cemo si mi
nabaviti dva konja i zajedno izjahati. Zatim on ucini, kako je bio rekao. On i Sasan su uzjašili i jahali odatle sve do jutra. Tada izmole jutarnju molitvu i poðu dalje, sve 240
Pripovijest o Azizu i Azizi dok nisu došli do nekoga vrta. Ondje sjednu na zemlju, kako bi naklapali. Sada Kan-ma-kan pocne i rekne Sasanu: - Imaš li ti u srcu još bilo što protiv mene? - Ne, tako mi Allaha! - odgovori Sasan. Nato se slože u tome, da se vrate u Baghdad, a Beduin Sabbah rekne: -
Ja cu požuriti ispred vas, kako bih ljudima donio veselu
vijest! Tako dakle on odjaši naprijed i javi muškarcima i ženama veselu vijest. Tada mu narod doðe ususret s tulumbazima i frulama. Takoðer se pojavi Kudija-Fakan, nalik Uštapu, koji tamu svijeta obasjava svojom zracecom svjetlošcu. Kada je Kan-ma-kan prišao k njoj, dušu obuzme cežnja za dušom, tijelo pocne žudjeti za tijelom. Jšada su ljudi toga svijeta govorili vazda još samo o Kan-ma--kanu nadaleko i naširoko, a vitezovi su o njemu svjedocili, daje on najodvažniji junak svojega vremena. I oni su govorili: -
Nijedan ne smije biti nad nama sultanom, nego jedino Kan-
-ma-kan, i gospodstvo ce njegova djeda opet biti kao prije toga!
Sto se meðutim tice kralja Sasana, on uðe k Nuzhati ez--Zaman. Ona mu rekne: - Zaista, vidim, kako narod ni o cemu drugom ne razgovara osim o Kan-ma-kanu i o njemu kazuje, da ima svojstva, koja ne može opisati nijedan jezik. - Slušati i vidjeti nije isto - odgovori Sasan. - Ja sam ga vidio, ali nisam primijetio na njemu nijedno od svih tih svojstava savršenosti. Takoðer ne biva receno sve ono što se sluša. Ali narod jedan drugoga majmunski oponaša u pohvali njemu i u ljubavi prema njemu, i Allah je dopustio da njegova glasovitost ide trceci preko jezika ljudi, tako da su se srca baghdadskog naroda priklonila njemu i takoðer veziru Dandanu, tomu izdajnickomu, nevjernom covjeku. Taj je za njega doveo trupe iz svih pokrajina. Tko 241
Stoicetrdesetidru0ct noc može biti vladar zemalja i biti zadovoljan time, da živi pod vlašcu jednoga osirotjela, bezvrijednog vladara? Kada je Nuzhat ez-Zaman zatim upitala: - Što si ti onda odlucio uciniti? - on odgovori: -
Ja sam odlucio, da ga ubijem. Zatim vezir Dandan treba vid
jeti, daje njegov plan pretecen, sebe opet podvrgnuti mojoj zapovi jedi i zakleti mi se na poslušnost, jer mu nece ništa više preostati, osim da njegove usluge pripadnu meni. Ali mu Nuzhat ez-Zaman odgovori: -
Zaista, izdaja protiv stranaca nije lijepa. Koliko je to manje
protiv onih, koji nam stoje tako blizu! Ispravno bi bilo, da ga ti oženiš svojom kcerju Kudijom-Fakan i da poslušaš ono, što nam je u stihovima objavila davnina: Ako je udes iznad tebe podigao nekoga drugog covjeka, Cak i ako si ti dostojniji, i ako ti to takoðer teško pada, Podaj mu pravo dostojanstva, koje mu dolikuje: On bi te svakako dosegao, bio on blizu, ili daleko! I takoðer ne govori o onome, što si o njemu iskusio. Inace bi ti bio covjek, koji prednost drži daleko od sebe. Kolike su mnoge u haremu ljepše nego supruga. Pa ipak je suprugu udes visoko postavio! Kada je Sasan cuo od nje te rijeci i kada mu je došao do svijesti smisao ovih stihova, on gnjevno odskoci od njezine strane i uzvikne:
242
Pripovijest o 'Azizu i Azizi -
Kada to ne bi nanosilo pogrdu i donosilo sramotu, da te ubi
jem, zbilja, ja bih ti odrubio glavu macem i smjesta te poslao u grob! Tada ona odgovori: -
Dok se ti na mene gnjeviš, ja se ipak s tobom samo šalim!
Zatim se ona brzo podigne, poljubi mu glavu i rekne: -
To što ti misliš je ispravno. Mi cemo sada zajedno nastojati
naci neko sredstvo, kojim cemo ga odvesti u smrt. Ovima se njezinim rijecima on obraduje i rekne: -
Tragaj brzo za tim sredstvom i oslobodi me od moje brige!
Jer meni su vrata sredstava i putova postala preuskima. Tada ona nastavi: -
Ja cu ti sigurno smisliti neko lukavstvo, kako bih njegovu ži
votu ucinila kraj. -
Na koji nacin — upita on.
A ona mu dadne kao odgovor: -
Posredstvom naše robinje, zvane Bakun. Jer ona je okretna
u svim lukavštinama. Ova je meðutim robinja bila jedna od najopakijih utemeljiteljica nesrece, i prema njezinoj je religiji to bio grijeh, ako se ne bi izmišljala nikakva nevaljalština. Ona je bila othranila Kan-ma-kana i Kudiju-Fakan, da, Kanma-kan joj je bio od srca odan i obicavao je u svome velikom poštovanju prema njoj spavati do njezinih nogu. Kada je kralj Sasan bio cuo te rijeci svoje supruge, on rekne: -
Da, taj je savjet ispravan.
Zatim naredi da doðe robinja Bakun, ispripovijeda joj, što se bflo dogodilo, i zapovijedi joj, neka princu oduzme život, tim što joj je obecao koješta lijepo. -
Tvojoj cu se zapovijedi pokoriti - odgovori ona - ali želim,
o moj gospodaru, da mi htjedneš dati jedan bodež, koji je nato pljen vodom smrti, kako bih ti ga ja tim brže mogla dokrajciti. 243
Stoicetrdesetidrujja noc Sasan joj rado ucini po volji i donese za nju bodež, koji je mogao izaci u susret smrtnom udesu. Ta je dakle robinja bila cula pripovijesti i stihove i u sebe upila rijetka izvješca i price. Pa cim je bila primila taj bodež, ona izaðe iz kuce i pocne razmišljati, kako ce mu jamacno doci glave. Ona dakle doðe ka Kan-ma-kanu, dok je on sjedio i cekao na obecanje nekog sastanka s gospodaricom Kudijom-Fakan. Tako se dogodilo, da su te noci njegove misli bile okrenute k njegovoj sestricni i da su u njegovu srcu plamtjeli plamenovi ljubavi. U tome trenutku iznenada uðe k njemu Bakun i rekne: —
Sada je vrijeme, da se dospije do sjedinjenja. Jer dani su ras
tanka prošli. Kada je to cuo, on upita: - Kako stoji s Kudijom Fakan? - Znaj, ona misli samo na tvoju ljubav - odgovori Bakun. Tada Kan-ma-kan skoci na noge, odloži svoje gornje haljine i dadne joj ih i obeca joj sve lijepo. Ona meðutim nastavi: —
Slušaj, ja cu ovu noc provesti kod tebe. Ispripovijedati cu ti
nešto od onoga, što sam cula, i tješiti te pripovijestima o onima koji su bolesni od ljubavi, i koji se muce u svojoj cežnji. Ali Kan-ma-kan odgovori: -
Ispripovjedaj mi neku pripovijest, koja ce obradovati moje
srce, i koja ce me osloboditi od moje brige!
S rijecima: - Od srca rado! - ona sjedne pokraj njega na pod, dok je onaj bodež bio skriven u njezinim haljinama, i zatim nastavi: —
Znaj, ono najvedrije, što su moje uši cule, je
PRIPOVIJEST 0 HAŠIŠOJEDU. Bio jednom jedan covjek, koji je volio ljepotice i na njih izdavao svoj novac, sve dok nije posve osiromašio i nije više ništa 244
Pripovijest o hašišojedu posjedovao. Tada mu svijet postane pretijesnim, i on pocne lutati unaokolo po ulicama, kako bi potražio nešto, cime bi se mogao rrehraniti. I dok je on tako naokolo hodao, gledaj, kad li mu se zabije neki stari klin u nožni prst, tako da mu je potekla krv. On sjedne nastranu, opere krv i poveže si taj prst. Zatim vicuci poðe dalje, sve dok nije došao do nekog hammama. On uðe u njega i odloži svoje haljine. Pa kada se unutra ogledao oko sebe, naðe da e posrijedi uredna i cista kupelj. Sjedne dakle na bunar šadvrvana i pusti da mu voda stalno tece preko glave, sve dok nije postao umornim.'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
.-?*..
.
JissS «3BE
245
m rf
.
- -
.... IP
' ™ , tAli kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje taj covjek sjeo na bunar šadvrvana i daje pustio da mu voda stalno tece preko glave, sve dok nije postao umornim. Zatim otiðe u prostoriju s hladnom kupelji, pa pošto ondje nije ni na koga naišao, sjedne u jedan tihi kut, izvuce komad hašiša i proguta ga. Kada mu se ovaj bio popeo u glavu, on padne poleðuške na mramorni pod. A sada ga je hašiš obmanjivao, da ga masira neki ugledni komornik i da mu stoje uz glavu dva roba, jedan s posudom za vodu, a drugi s ostalim kupacim priborom i onim, što hammamski poslužitelj inace još treba. Kada je to vidio, on sebi u snu rekne: -
Cini se, da se oni u meni varaju, ili su to ljudi iz naše
cehovske udruge, hašišojedi! Zatim on ispruži svoje noge i povjeruje da cuje, kako mu ham-mamdžija kazuje: -
O gospodaru, blizu je vrijeme da poðeš gore. A danas si ti na
redu. On rekne sam sebi, osmjehnuvši se: -
Divno, o hašišu!
Zatim šuteci sjedne uspravno, nastavi sanjati, da dolazi ham-mamdžija, da ga uzima za ruku i da mu stavlja oko tijela rubac od 247
Stoicetrdesetitreca noc crne svile. Oba roba poðu iza njega s posudama i priborom. Tako su ga pratili, sve dok ga nisu doveli u stanovitu odaju, gdje su zapalili tamjan. Tada opazi, kako je prostorija puna svakojaka voca i mirisnoga cvijeca. Isijeku za njega jednu lubenicu i dadnu mu da sjedne na stolicu od ebanovine. Tu je meðutim stajao hammamdžija i prao ga, dok su oba roba lijevala preko njega vodu. Zatim ga dobro istrljaju i reknu: -
O naš vladaru i gospodaru, bio uspješan navijeke!
Zatim oni opet izaðu i zatvore vrata. Dok je sve to sanjao, uzme rubac sa svojega tijela i pocne se smijati, sve dok nije gotovo pao u nesvijest. Dugo se vremena dalje smijao. Zatim meðutim u sebi rekne: -
Sto je to s njima, da me oni oslovljavaju kao nekog vezira i
da mi govore 'naš vladaru i gospodaru'? Možda su sada to ucinili zabunom. Ali ce me uskoro prepoznati i reci: 'To je neki nitkov.' I zatim ce me dosita istuci po zatiljku. Buduci daje sada osjecao da mu je vruce, on otvori vrata, našto dalje usne, da su mu prišli neki mali mameluk i neki uškopljenik. Mameluk je imao kod sebe svežanj. Njega on otvori i izvadi iz njega tri svilena rupca. Prvi mu stavi preko glave, drugi preko ramena, a treci mu opaše oko bokova. Uškopljenik mu meðutim donese nanule, i obuje mu ih. Sada mu priðu mameluci i uškopljenici i povedu ga, pridržavajuci ga, dok se on neprekidno smijao, sve dok nije odatle izašao i uspeo se u stanovitu dvoranu. Nju on naðe opremljenu velikim sagovima, kako to prilici samo za kraljeve. Ubrzo k njemu požure sluge i posjednu ga na neki divan. Zatim ga pocnu masirati, sve dok ga nije svladao san. I dalje je u snu vidio na svojim grudima neku djevicu. Nju on poljubi i stavi je meðu svoja stegna. Zatim pred njome klekne, onako kako muškarac obicava kleknuti pred ženom, uzme svoj kurac u ruku i pocne djevicu povlaciti i pritiskati na sebe. Odjednom mu netko dovikne: -
Probudi se, ti nitkove! Vec je podne, a ti još uvijek spavaš!
Tada on otvori oci i naðe se kako leži na rubu bunara s hladnom vodom, usred gomile ljudi, koja ga je ismijavala, i pri tome je 248
Pripovijest o hašišojedu njegov kurac bio nadignut, a rubac mu je bio pao s tijela. Sada mu postane jasno, da su sve to bile zablude snova i obmane hašiša. On ružan pogleda onoga, koji ga je probudio, i rekne: —
Ah, kamo srece da sam ipak mogao odsanjati do kraja!
Ali ljudi povicu: —
Zar te nije sram, ti hašišojedu, da spavaš ovdje gol s nadig-
r.utim kurcem? I oni ga pocnu udarati, sve dok mu potiljak nije postao crvenim. On je meðutim bio gladan a ipak je bio okusio predukus rlaženstva.' Kada je Kan-ma-kan bio saslušao ovu robinjinu pricu, on se pocne smijati, sve dok nije pao na leða. I on rekne Bakuni: - Dadiljo, to je zbilja jedna divna pripovijest. Ja nisam još nikada cuo nešto poput ove price. Znaš li ti možda još neku drugu?
- Dakako - odgovori ona. I sada je pripovijedala robinja Bakun Kan-ma-kanu bez prestanka bajkovite dogodovštine i vesele rijetkosti, sve dok ga nije svladao san. Ova mu meðutim robinja ostane sjediti uz njegovu glavu, sve dok nije prošao najveci dio noci. Tada ona rekne u sebi samoj: -
Ovo je vrijeme, da se iskoristi prilika!
Ona brzo skoci na noge, trgne bodež, baci se na Kan-ma-kana i htjedne mu prerezati grkljan. Ali gledaj sad, uðe k njima princeva mati, a cim ju je Bakun ugledala, ona se požuri njoj ususret. Ali ju je spopao strah, i ona pocne drhtati, kao da ju je pograbila groznica. Zacuðena njezinim izgledom probudi Kan-ma-kanova mati svojega sina iza sna. I cim se ovaj probudio, naðe svoju mater gdje sjedi uz njegovu glavu. Tako je njezin dolazak bio uzrok njegovu spasenju. A razlog je njezina dolaska bio, što je Kudija-Fakan cula izvješce o planu za njegovo umorstvo i što je rekla njegovoj materi: —
O ženo mojega strica, požuri se k svojemu sinu, prije nego
što ga umori vještica Bakun! 249
Stoicetrdesetitreca noc I zatim joj je ona sve bila ispripovijedala, od pocetka do kraja. Tada je mati bila odjurila, a da se nije pravo ni snašla i da nije nimalo pricekala, i bila je ušla upravo u trenutku, u kome se Bakun podigla protiv zaspaloga i kada mu je htjela presjeci grkljan. Cim se dakle probudio, on rekne svojoj materi: —
Došla si u pravo vrijeme, draga mati. Jer moja je dadilja
Bakun takoðer upravo kod mene ove noci. On se zatim okrene robinji i upita je: —
Tako ti mojega života, znaš li još kakvu pripovijest, ljepšu
nego druge, koje si mi ispripovijedala? Bakun odgovori: —
Sto je to, što sam ti prije ispripovijedala, u poreðenju s onim,
što bih ti još mogla ispripovijedati! To je još mnogo veselije. Ali ti to moram pripovijedati u drugo vrijeme.
Zatim ona krene, jedva još vjerujuci u svoje spasenje, premda joj je on doviknuo zbogom. Jer ona je u svojoj prepredenosti bila primijetila, da je njegova mati imala izvješce o tome, što se dogodilo. Ova dakle ode svojim putem. Ali mu njegova mati rekne: — Dragi sine, ovo je jedna blagoslovljena noc, jer te je P llah Uzvišeni spasio od te prokletnice. — Kako to? - upita on. I ona mu isprica kako je sve teklo od pocetka do kraja. Tada joj on rekne: —
Draga mati, gledaj, tko treba ostati na životu, za njega nema
nikakva ubojice. I cak ako ga pogodi ubojicina ruka, on ne umire. Samo što je za nas najbolje, ako otputujemo od ovih neprijatelja. Ali ce AUah uciniti ono, što On hoce. Sljedecega jutra Kan-ma-kan napusti grad i ujedini se s vezirom Dandanom. Poslije njegova su se meðutim odlaska dogodile izmeðu kralja Sasana i Nuzhate ez-Zaman stvari, koje su takoðer nju prisilile, da napusti grad. Tako dakle ona takoðer doðe k njima, a isto se tako s njima ujedine svi državni dostojanstvenici kra250
Pripovijest o hašišojedu ija Sasana, koji su se priklonili njihovoj strani. Oni dakle sjednu u ratni savjet, i usuglase se glede plana, da poduzmu plackaški pohod protiv kralja od Male Azije i da uzmu nad njim osvetu. Tako oni cakle krenu u rat protiv Ruma79. Ali padnu u ropstvo kralja Rum-zana, vladara Male Azije, nakon što su se dogodile još neke druge stvari, o kojima bi pricanje ovdje predaleko vodilo, kako ce to proizaci iz onoga što slijedi. O danu potom zapovijedi kralj Rum-zan, da trebaju doci k njemu Kan-ma-kan i vezir Dandan i njihovi pratioci. I kada su oni zatim stupili pred njega, on im dadne da ?;ednu pokraj njega i zapovijedi da se donesu stolovi s jelima. Kada - E to dogodilo, oni pocnu jesti i piti i primire se, nakon što su vec bili vidjeli pred ocima sigurnu smrt. Jer kada je on naredio da oni zoðu, oni su jedan drugomu rekli: -
On je samo zbog toga poslao po nas, jer nas hoce dati ubiti.
Kako su se oni dakle sada osjecali sigurnima, kralj im rekne: -
Vidio sam jedan san, i ispripovijedao sam ga redovnicima,
ah su ovi rekli, da mi ga nitko ne može rastumaciti osim vezira Dandana.
Tada vezir rekne: -
Neka bi dobro bio vidio, o najveci kralju našega vremena!
Kralj meðutim nastavi: -
O veziru, vidio sam sam sebe u nekoj jami, koja je izgledala
Kao mracna bunarska rupa, i tu su bile gomile ljudi, koji su me mu cili. Ja sam htio skociti gore. Ali kada god bih skocio uvis, padao bih ponovo natrag na svoje noge, i bilo mi je nemoguce, da izaðem iz one jame. Zatim sam se ogledao oko sebe i ugledao u njoj jedan zlatni pojas. Prema njemu sam ispružio ruku, da ga uhvatim. Ali kako sam ga podigao sa zemlje, vidio sam, da su to dva pojasa. Ka da sam si dakle obadva opasao, gledaj, tada su ta dva bili opet samo jedan pojas. To mi se, o veziru, dogodilo u snoviðenju, to je ono, što sam vidio u slatkom snu. 79 Rumi su stanovnici zemlje Ruman, to jest: Bizanta. 251
Stoicetrdesetitreca noc -
Znaj, o naš gospodaru i sultane - odgovori Dandan - tvoj
lik iz sna ukazuje na to, da ti imaš nekoga brata ili nekoga bratova sina, ili sina nekoga strica, ili bilo koga, tko pripada tvojoj kuci, tvo jemu mesu i krvi, koji je svakako jedan od vaših najplemenitijih. Pošto je kralj bio cuo ovo tumacenje, on pogleda Kan-ma-ka-na, Nuzhatu ez-Zaman, Kudiju-Fakan, vezira Dandana i druge zarobljenike, tim što je rekao u sebi samome: -
Ako ja ovima dadnem odrubiti glave, tada ce išceznuti hra
brost njihovih trupa, jer zatim dakako nece biti voða, i ja cu se moci uskoro vratiti u svoju zemlju, kako mi se ne bi izgubilo moje gos
podstvo! Cim se dakle u njemu ucvrstila ta odluka, on dadne pozvati krvnika i zapovijedi mu, da Kan-ma-kanu na licu mjesta presijece vrat. Ali gledaj, u istome trenutku stupi naprijed kraljeva dadilja i upita ga: -
O blaženi kralju, što si to odlucio?
On odgovori: -
Odlucio sam, da ove zarobljenike, koji su u mojoj moci, dad
nem ubiti: zatim cu njihove glave dati prebaciti njihovim drugovi ma i sam ih napasti sa svojim trupama u punom napadu. Mi cemo jedan dio pobiti i ostale natjerati u bijeg, i to ce biti odlucujuca bit ka. Tako cu se moci uskoro vratiti natrag u svoju zemlju, prije nego što se u mojoj državi zbudu dalekosežni dogaðaji. Kada je dadilja cula od njega ove rijeci, ona mu priðe i rekne mu na stranom jeziku: -
Kako ti to može izgledati dobro, da dadneš ubiti sina svoje
ga brata, svoju sestru i kcer svoje sestre? Kod tih se dadiljinih rijeci kralj silno razbijesni, i povice na nju: -
O ti prokletnice, zar mi ti nisi pricala, da je moja mati bila
ubijena i daje moj otac skoncao od otrova? Ti si mi ipak dala jedan dragulj i rekla, daje taj pripadao mojemu ocu! Zašto mi dakle nisi rekla istinu? 252 •
? Pripovijest o hašišojedu Tada ona odgovori: - Sve, što sam ti ja pricala, je istina. Ali je s nama dvoma pos-::;edi neobicna stvar, i udes je nas obojega cudesan. Sada dakle, ja fe zovem Mardžana, a tvoja se mati zvala Abriza. Ona je bila puna epote i dražesti, njezina je hrabrost bila slavljena u poslovicama, na je bila cak meðu junacima na glasu zbog svoje odvažnosti.
Tvoj je otac bio kralj 'Omar ibn en-Nu'man, vladar od Baghdada i Chorasana. To je pouzdano istina i izvan svake sumnje. On je po-- _:0 jednom svojega sina Sarkana u jedan pljackaški pohod s ovim vezirom Dandanom, i oni su izveli poneko junacko djelo. Tvoj je iakle brat, kralj Sarkan, bio izjahao ispred trupa i odvojio se od svoje vojske: tada se susreo s tvojom materom, princezom Ab-rizom, u njezinu dvorcu. Mi smo naime bile s njome otišle na jedno :>amljeno mjesto, kako bismo se hrvale. Ondje je on nabasao na r.as, dok smo mi upravo bile pri borbi. I on se hrvao s tvojom materom. Ali gaje ona pobijedila svojom zracecom ljepotom i svojom smionošcu. Zatim ga je zadržala tijekom pet dana kao gosta u svome dvorcu. Ali je to bilo dojavljeno njezinu ocu preko njegove matere, stare Savahi, s nadimkom Dhat ed-Davahi. Nakon što je noja mati bila prihvatila islam od tvojega brata Sarkana, on ju je poveo sa sobom i potajno je otpratio u grad Baghdad. Kod nje smo bile samo ja i Raihana i dvadeset drugih djevojaka. I mi smo takoðer sve bile od Sarkana prihvatile islam. Kada smo zatim došle k tvojemu ocu, kralju 'Omaru ibn en-Nu'manu, i kada je on ugledao tvoju mater, princezu Abrizu, njegovo je srce ispunila ljubav prema njoj. I jedne noci on otiðe k njoj i ostane s njome nasamo, i ona tada ostane s tobom trudna. Tvoja je meðutim mati imala tri dragulja, i njih je poklonila tvojemu ocu. On jedan dadne svojoj kceri Nuzhati ez-Zaman, drugi tvojemu bratu Dau el-Makanu a treci tvojemu drugom bratu, kralju Sarkanu. Ovaj mu princeza Abriza opet uzme i sacuva ga za tebe. Kada se zatim približilo vrijeme njezina poroðaja, tvoju mater obuzme cežnja za svojima, i ona mi otkrije svoju tajnu. Tada se ja uputim k jednomu crnom robu po imenu el-Ghadban, potajno mu priopcim naš plan i po-taknem ga na to, da putuje s nama. Ovaj nas rob izvede iz grada i 253
Stoicetrdesetitreca noc pobjegne s nama, dok je tvoja mati vec bila blizu svojega poraða-nja. Kada smo upravo dospjeli do pocetka svoje zemlje, u jednome osamljenom kraju, kadli spopadnu tvoju mater poroðajni trudovi. Ali se je taj rob bio u mislima potajno pozabavio time, i tako joj on priðe i pocne od nje tražiti ono sramotno. Tada ona na njega glasno povice i pocne se od njega užasavati. I u svome te velikom strahu ona odmah rodi. U tome je meðutim trenutku poceo iz pravca naše zemlje dolaziti neki oblak prašine, i taj se pocne uspinjati i kovitlati, sve dok se svijet nije izgubio u tami. Tada se rob prestraši za svoj život, i on u svome bijesu udari princezu Abrizu svojim macem i ubije je. Zatim uzjaši konja i odjaši odatle. Cim je on dakle bio pobjegao, rastvori se oblak prašine, i pojavi se tvoj djed, kralj Hardub, vladar od Male Azije. Tek što je on bio otkrio tvoju mater, svoju kcer, kako ondje leži mrtva, ispružena na zemlji, njega ispuni gorka patnja i duboka žalost. On me upita, kako je ona dospjela u smrt i zašto je potajno napustila zemlju svojega oca. Tada sam mu ja ispripovijedala sve, od pocetka do kraja. To je takoðer razlog neprijateljstva izmeðu naroda zemlje Grka i naroda države od Baghdada. Zatim smo ponijeli tvoju umorenu mater i položili je u grob. Ja sam meðutim tebe vec bila uzela k sebi, i othranila sam te, i objesila sam ti oko vrata dragulj, koji je bila imala princeza. Kada si ti kasnije bio odrastao i dosegao muževnu dob, nije mi bilo moguce, da ti priopcim stvarno stanje stvari. Jer da sam te bila o njemu izvijestila, tada bi ubrzo opet meðu vama izbili ratovi. Šutnju mi je takoðer naložio tvoj djed, a ja ipak nisam mogla postupati protiv zapovijedi kralja Harduba, vladara od Male Azije. To je razlog, zbog kojega sam pred tobom sakrila te stvari i zbog kojega ti nisam rekla, da je kralj 'Omar ibn en-Nu'man tvoj otac. Kada si ti došao na vlast, ispripovijedala sam ti jedan dio istine, ali sam te o cjelini mogla izvijestititi tek u ovome casu, o najveci kralju
našega vremena. Skriveno sam ti ucinila otvorenim i prinijela za to dokaz. To je ono o cemu ja posjedujem izvješce. Uzmogao ti sada imati vlast nad svojom odlukom! Zarobljenici su meðutim bili sve culi, što je rekla robinja Mardžana, kraljeva dadilja. I sada Nuzhat ez-Zaman iznenada glasno klikne i uzvikne: 254
Pripovijest o hašisojedu —
Tako je onda ovaj kralj Rumzan moj brat od strane mojega
oca 'Omara ibn en-Nu'mana, a njegova je mati bila princeza Abriza, kci kralja Harduba, vladara Male Azije! Ja takoðer posve asno prepoznajem ovu robinju Mardžanu. Cim je dakle kralj Rumzan sve to cuo, obuzme ga žestoko uzbuðenje, i bio je u nedoumici o sebi samome. Ipak on smjesta dadne da doðe k njemu Nuzhat ez-Zaman, pa kada ju je pogledao, krv bude privucena ka krvi. On je upita o njezinima životnim udesima i ona mu sve ispripovijeda. I ono se, stoje ona kazivala, podudaralo s onim, što je bila ispricala njegova dadilja Mardžana. Zato kralj postane sigurnim u to, da on pouzdano i bez sumnje potjece od irackog naroda i da je kralj 'Omar ibn en-Nu'man bio njegov otac. I u tome trenutku on razriješi okove svoje sestre Nuzhate ez--Zaman. Ona mu priðe i poljubi mu ruke sa suzama u ocima. I buduci daje ona plakala, kralj je takoðer morao zaplakati. Ispunila gaje bratska nježnost, i njegovo se srce prikloni sinu njegova brata, sultanu Kan-ma-kanu. On brzo skoci na noge i oduzme krvniku mac iz ruke. Sada zarobljenici povjeruju, da je došao njihov posljednji cas, kada su ga vidjeli da to cini. On meðutim zapovijedi, da ih se privede, i sam rasijece njihove okove, tim što je doviknuo svojoj dadilji Mardžani: —
Upoznaj još jednom sve ove sa svojom poviješcu, koju si me
ni ispripovijedala! Tada ona odgovori: —
Znaj, o kralju, ovaj je stari vezir Dandan, i on je za mene naj
bolji svjedok. Jer on zna, kako se sve u istini dogodilo. Tada je ona istoga casa pocela pred zarobljenicima i pred kraljevima Grka i Franaka80, koji su ondje bili nazocni, i upoznavala 80 Podsjecamo citatelja na osamdesetiosmu noc (u II. svesku): "... i k njima [Grcima] stignu Franci iz svih svojih zemalja: Francuzi, Nijemci, Dubrovcani, Zadrani, Mlecani, Ðenovljani i sve te vojne cete Bljedolikih", gdje je vjerojatno posrijedi reminiscencija na Cetvrtu križarsku vojnu, osvajanje Konstantinopola i utemeljenje
Latinskog Carstva 1204. godine. Dok su Grci (Rumi) oznaka za stanovnike Bizanta, Franci oznacavaju stanovnike ostalog dijela Europe. 255
Stoicetrdesetitreca noc ih je s onom poviješcu, dok su joj je kraljica Nuzhat ez-Zaman i vezir Dandan i svi drugi zarobljenici potvrðivali. Ali baš kada je robinja Mardžana završila svoje pripovijedanje, padne njezin pogled na treci dragulj, sliku i priliku dvaju, koje je nekoc bila posjedovala princeza Abriza. Njega je ona otkrila na vratu Sultana Kan--makana, i kada ga je prepoznala, ona ispusti glasan krik, od kojega je odjeknula prostorija. Kralju meðutim ona rekne: —
O moj sine, znaj, sada sam, u ovome trenutku, postala još
cvršce uvjerena o istini, jer taj je tu dragulj, koji se nalazi o vratu ovoga zarobljenika, isti kao onaj, koji sam tebi stavila oko vrata, da, on je njegova slika i prilika. Tako je dakle ovaj zarobljenik sin tvojega brata, on je stvarno Kan-ma-kan! Tada se Mardžana obrati samomu Kan-ma-kanu s rijecima: —
Dopusti mi da vidim taj dragulj, o najveci kralju našega vre
mena! Taj ga uzme sa svojega vrata, pruži ga ovoj robinji, dadilji kralja Rumzana, i ona ga uzme. Zatim zamoli Nuzhatu ez-Zaman za treci dragulj, i ta joj ga dadne. Kada su se zatim oba dragulja našla u robinjinoj ruci, ona ih pruži sa svoje strane kralju Rumzanu. Njemu time bude pružen istinski dokaz. I on sada vec bude uvjeren, da je on stric sultana Kan-ma-kana, i da je njegov vlastiti otac kralj 'Omar ibn en-Nu'man. Smjesta poðe prema veziru Dandanu i zagrli ga, zatim zagrli kralja Kan-ma-kana. I obojica glasno kriknu od radosti. Istoga se casa proširi vesela vijest. Udaralo se u tulum-baze i bubnjeve, puhalo se u svirale, i radost je bila opca. Takoðer su vojske iz Iraka i Sirije cule radosnu buku kod Grka. Tako se oni svi skupa sjedeci usprave, i s njima kralj ezZiblikan, koji u sebi rekne: —
Sto bi to zapravo moglo biti razlogom za ove povike radosti
kod vojske Grka i Franaka? I iracka se vojska primakne onamo, kao da se odlucila na borbu. * Ona siðe u ravnicu, * mjesto, koje je pogodno za boj macem i kopljem. * Tada kralj Rumzan pogleda i ugleda kako prilaze cete, koje su bile opremljene za borbu. Brzo on upita, što to znaci, pa
256
Pripovijest o hašišojedu kada su mu bili ispostavili izvješce, on zapovijedi, neka Kudija--Fakan, kci njegova brata Šarkana, bez odlaganja požuri preko k vojsci iz Sirije i Iraka, kako bi im priopcila neobicnu podudarnost dogaðaja, i da se pokazalo, da je kralj Rumzan stric sultana Kan--ma-kana. * Tada se dakle požuri sama Kudija-Fakan * i rastjera si :z srca patnju i tugu, * sve dok nije dospjela ka kralju ez-Ziblikanu. Ona ga pozdravi i izvijesti ga, kako su se neobicno dogaðaji bili poklopili, i da se ispostavilo, da je kralj Rumzan njezin brat i stric Kan-ma-kana. Kada je ona bila ušla k njemu, našla ga je uplakana od straha za život emira i kneževa. Kada mu je meðutim bila ispricala stvari od pocetka do kraja, svi se silno obraduju, a njihova patnja išcezne. Zatim oni uzjaše, kralj ez-Ziblikan, i s njime svi velikaši i knezovi. Pred njima je jahala princeza Kudija-Fakan, i ona ih odvede do raskošnog šatora kralja Rumzana. I kada su oni ušli k njemu, našli su ga zajedno s njegovim necakom Kan-ma-kanom. On se i takoðer vezir Dandan bio s njime posavjetovao o kralju ez-Ziblikanu. Bili su se složili u tome, da mu i nadalje povjere grad Damask u Siriji i da ga ondje ostave kao potkralja, onako kako je on to bio prije toga, dok su sami htjeli putovati u Irak. Tako dakle oni postave kralja ez-Ziblikana za namjesnika od Damaska u Siriji, i zatim mu zapovijede, da poðe onamo. On stoga krene sa svojim trupama prema onomu gradu, dok su mu oni za stanovit dio puta dali pratnju za rastanak. Zatim se vrate u svoje logorište i dadnu da se oglasi meðu trupama, neka se spreme za polazak u iracku zemlju. Obje se vojske ujedine jedna s drugom. Kraljevi meðutim jedan drugomu reknu: - * Nikada naša srca nece naci mira, * niti ce išceznuti žar našega gnjeva, * prije nego što izvršimo osvetu * i pokrijemo sramotu * kažnjavanjem stare Savahi, * zvane Dhat ed-Davahi! * Zatim krene kralj Rumzan sa svojim pouzdanicima i velikašima svoje države. A sultan je Kan-ma-kan bio radostan zbog svojega strica kralja Rumzana, i on je blagoslivljao robinju Mardžanu, jer je ona dala da oni jedan drugoga prepoznaju. 257
Stoicetrdesetitreca noc Tako su oni svi putovali bez zadržavanja, sve dok nisu dospjeli u svoju zemlju. Ondje je o njima docuo natkomornik Sasan. Zato on izaðe i poljubi ruku kralju Rumzanu, a ovaj mu pokloni svecanu haljinu. Nato kralj Rumzan sjedne, i naredi da njegov necak, sultan Kan-ma-kan sjedne pokraj njega. Kada je meðutim Kan-ma-kan rekao svojemu stricu: — Dragi strice, ovo kraljevstvo dolikuje samo tebi jedinomu! - ovaj odgovori: — Od toga me sacuvao Allah, da ja tebi osporavam tvoju državu!
Ali im je vezir Dandan obojici svjetovao, da gospodstvo dijele jedan s drugim, tim što ce naizmjence svaki pojedini upravljati državom uvijek po jedan dan. A s time se obojica slože..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 258 i
Ali kada je pocela Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su se oba kralja usuglasila u tome, da svaki pojedini treba naizmjence upravljati po ;edan dan. Zatim su prireðivali gozbe, za koje su davali klati mnoge životinje, a njihova je radost bivala sve vecom. Živjeli su tako nadalje neko vrijeme, dok je sultan Kan-ma-kan provodio noci kod svoje sestricne Kudije-Fakan. Potom meðutim, kada su ednoga dana tako sjedili, radosni zbog svojega života i dobrog obrata udesa, * kadli se u daljini podigne oblak prašine, * koji se uspinjao i kovitlao, * sve dok se svijet nije izgubio u njegovoj tami. * Gotovo istoga tog trenutka doðe k njima neki trgovac, koji je kricao i glasno molio za pomoc, tim što je vikao: -
O vi najveci kraljevi našega vremena, kako dolazi do toga,
da ja mogu živjeti u sigurnosti u zemlji krivovjeraca, a da sam u vašoj zemlji naprotiv opljackan, u zemlji pravicnosti i sigurnosti? Tada mu priðe kralj Rumzan i upita ga, što je s njime. Ovaj odgovori: -
Ja sam trgovac, i putovao sam, daleko od zavicaja, unaoko
lo od prije stanovitoga dužega vremenskog razdoblja. Da, gotovo u :rajanju od dvadeset godina sam putovao okolo po svijetu. I imao sam pismo o oslobaðanju iz grada Damaska, koje mi je ispostavio 259
Stoicetrdeseticetvrta noc
pokojni kralj Šarkan, jer sam mu ja dao na poklon stanovitu robinju. Kada sam sada sa sto tovara indijskih dragocjenosti došao u ovu zemlju i kada sam vec bio blizu Baghdada, što je ipak vaše nepovredivo podrucje i mjesto vaše zaštite i vaše pravednosti, kadli me napadnu bande, Arapi i Kurdi, koji su se stekli iz svih zemalja. Ti pobiju gomile mojih slugu i ugrabe mi moju robu. To je to, što mi se dogodilo! Zatim trgovac pocne plakati pred kraljem Rumzanom i provali u naricanje. Kralj meðutim imadne prema njemu sažaljenja i samilosti, a isto ga je tako sažaljevao njegov necak, kralj Kan-ma--kan, i obojica se zakunu, da ce poci u pohod protiv razbojnika. Tako dakle oni izaðu protiv njih sa sto vitezova, od kojih je svaki tako mnogo brojao kao tisucu muškaraca. Onaj trgovac požuri ispred njih, kako bi ih doveo na pravi put. Oni su jahali bez prekida tijekom dana i tijekom cijele noci sve do osvita zore. * Tada se naðu u nekoj dolini, * u kojoj ugledaju kako teku mnogi potoci * i kako rastu mnoga drveta. * I oni otkriju, da su se razbojnici bili raspršili po toj dolini. Bili su si izmeðu sebe porazdijelili trgovceve tovare, a samo ih je još dio preostao. Sada ih na juriš opkoli sto vitezova i napadnu ih sa svih strana. Kralj Rumzan istisne bojni poklik, a isto tako ucini njegov necak Kan-ma-kan. I ne potraje to dugo, a vec su ih sve bili zarobili. To je bilo trista konjanika, sve sama s brda s dola sakupljena beduinska klatež. Poslije zarobljavanja im otmu ono, što su još imali kod sebe od trgovceve robe. Zatim im stave jake okove i odvuku ih u grad Baghdad. Nato kralj Rumzan zajedno sa svojim necakom, kraljem Kan-ma-kanom, sjedne na isto prijestolje. Zatim njih dvojica dadnu da pred njih dovedu sve te ljude i pocnu ih ispitivati o njihovu poslovanju i o njihovim predvodnicima. Oni odgovore: -
Mi nemamo nikakve predvodnike osim tri covjeka, i to onih
triju, koji su nas sakupili iz svih krajeva i zemalja! —
Pokažite nam svoje poglavice! — zapovijede kraljevi.
Kada su ovi to bili ucinili, oni dalje zapovijede, da se ova trojica moraju zadržati, a da se naprotiv ostali momci puste na slobodu, nakon što im se oduzme svo zlato, koje su imali kod sebe i 260
Pripovijest o hašišojedu nakon što se ono preda trgovcu. Sada trgovac pregleda svoje tkanine i svoj novac, i on naðe, da mu se cetvrti dio bio izgubio. Tada mu oni obecaju, da ce mu nadoknaditi sve ono, bez cega je ostao. Naposljetku on još izvuce dvije poslanice, jednu napisanu Sarka-r. :vim rukopisom, drugu napisanu rukom Nuzhate ez-Zaman. Jer to je bio baš onaj trgovac, koji je kupio od Beduina Nuzhatu ez--Zaman, dok je ona još bila djevica, i koji ju je doveo njezinu bratu. I zatim se izmeðu njih dvoje dogodilo ono, što je ispricano. Nato kralj Kan-ma-kan ispita obje poslanice, prepozna pismo svojega strica Sarkana i cuje povijest svoje tetke Nuzhate ez-Zaman. On se smjesta uputi k njoj s ovom drugom poslanicom, koju je ona bila napisala za kasnije opljackana trgovca. Takoðer joj ispripovijeda ::govcevu povijest od pocetka do kraja. Nuzhat ez-Zaman je se opet prisjeti i prepozna svoj vlastiti rukopis. Tada ona dadne da se za njega iznesu gostinski darovi i preporuci ga svojemu bratu kralju Rumzanu i svojemu necaku kralju Kan-ma-kanu. Oni mu se udostoje zbog njegove dobre usluge pokloniti novac, robove i sluge. Takoðer mu Nuzhat ez-Zaman pošalje još stotisuca dirhema i pedeset tovara
robe i druge skupocjene poklone. Zatim ona dadne da ga dovedu, pa kada je on došao, ona izaðe k njemu, pozdravi ga i izvijesti ga, da je ona kci kralja 'Omara ibn en-Nu'mana, da je njezin brat kralj Rumzan a njezin necak kralj Kan-ma-kan. Vrlo se tomu obradovavši, on joj cestita, što se živa i zdrava vratila u zavicaj i opet sjedinila sa svojim bratom, poljubi joj ruke i zahvali joj za ono, što mu je ona bila ucinila. Zatim on zakljuci s rijecima: -
Tako mi Allaha, na tebi dobro djelo nije bilo izgubljeno.
Nato se ona povuce u svoju odaju, dok je trgovac kod njih ostao još tri dana. Zatim on uzme od njih oproštaj i stavi se u pokret prema sirijskoj zemlji. Potom kraljevi dadnu da doðu ona tri razbojnicka momka, koji su bili poglavice drumskih razbojnika, i upitaju ih o njihovu poslovanju. Jedan od njih zapocne i rekne: -
Znajte, ja sam Beduin, koji je obicavao vrebati na putu, kako
bi lovio malu djecu i djevice i kako bi ih za novac dalje prodavao trgovcima. Tako sam ja radio tijekom dugackoga vremenskog raz261
Stoicetrdeseticetvrtn noc doblja, sve do još ovih dana. Ali me je sotona morao navesti na to, da sam se prikljucio ovoj ovdje dvojici nitkova, kako bih s njima sakupio klatež Arabljana i drugih naroda za plackanje i drumska razbojstva. Tada mu kraljevi zapovijede: —
Ispripovijedaj nam ono najcudnovatije, što si doživio u kraði
djece i djevica! On nato odgovori: -
Ono najcudnovatije, što mi se dogodilo, o vi najveci kraljevi
našega vremena, je ovo. Prije dvadesetidvije godine sam ugrabio jednoga dana jednu od kceri Jeruzalema. Ta je cura bila lijepa i dra žesna, ali je bila sluškinja i nosila traljave haljine, a na njezinoj je glavi ležao dronjak od nekog ogrtaca od devine dlake. Ja sam je ugledao, dok je izlazila iz chana, odmah sam je oteo posredstvom
lukavstva, posjeo je na neku devu i požurio s njome odatle. Imao sam doduše na pameti, da je odvedem u stepu k svojemu narodu i da joj dadnem da kod mene cuva deve i u dolini skuplja njihov iz met. Ali buduci da je ona žestoko plakala, ja se okomim na nju i pocnem joj zadavati bolne udarce. Zatim je uzmem i odvedem je u grad Damask. Ondje je ugleda kod mene neki trgovac. Taj je bio go tovo kao izvan sebe, kada ju je ugledao. Njemu se takoðer dopao njezin fin govor, i tako je on htjedne od mene kupiti, i pocne mi nuditi za nju sve višu cijenu, sve dok mu je nisam naposljetku pro dao za stotisuca dirhema. Dok sam mu je predavao u ruke, cuo sam iz njezinih usta cudesno fine rijeci. A potom su mi bili ispricali, da joj je taj trgovac obukao neku lijepu haljinu, daje nju kralju, nam jesniku od Damaska, ponudio kao poklon, a da mu je taj dao dvo struko od one svote, koju je covjek meni bio platio. To je, o najveci kraljevi našega vremena, ono najcudnovatije što mi se dogodilo. Ali, tako mi mojega života, ono je za tu djevojku bila preniska cijena! Kada su kraljevi culi ovu povijest, oni se pocnu cuditi. Ali cim je Nuzhat ez-Zaman cula, stoje ispripovijedao Beduin, svjetlost joj pred njezinim ocima postane tamom, ona krikne i dovikne svojemu bratu Rumzanu: 262
Povijest Beduina- HammMa -
Gledaj, to je taj isti Beduin, koji me je oteo iz Jeruzalema, o
:ome nema nikakve sumnje! Zatim im Nuzhat ez-Zaman ispripovijeda sve, što je tijekom svojega putovanja po tuðini imala zbog njega propatiti, bijedu i udarce, glad i pogrdu i prezir. I ona zakljuci s rijecima: -
Sada imam pravo, da ga ubijem!
Nato ona trgne mac i priðe Beduinu, kako bi ga ubila. On me-iutim krikne i povice: -
O vi najveci kraljevi našega vremena, nemojte dopustiti, da
mi ona oduzme život, prije nego što sam vam ispripovijedao još i iruge neobicne pustolovine, koje su mi se dogodile! Sada joj rekne njezin necak Kan-ma-kan: -
Draga tetka, pusti ga neka nam ispripovijeda neku pripovi
jest. Potom ucini, što god hoceš! Tada ona od njega odustane. A kraljevi zapovijede: - Sada nam ispripovijedaj neku pripovijest! - O vi najveci kraljevi našega vremena — zamoli on nato -ako vam ispripovijedam izvjesnu divnu pripovijest, hocete li mi zatim oprostiti? Kada su mu kraljevi to potvrdili, Beduin im pocne pripovijedati neobican doživljaj, koji mu se dogodio — POVIJEST BEDUINA HAMMADA. 'Znajte, prije kratkoga sam vremena bio jedne noci mucen od opake besanice, i cak uopce nisam više vjerovao, da bi još moglo doci jutro. Kada je meðutim stvarno nastalo jutro, ja ustanem istoga trenutka, opašem se svojim macem, uzjašim svojega konja, uzmem koplje i izaðem u lov i hajku. Usput sretnem gomilu ljudi. Oni me upitaju o mome cilju. Pošto sam im ga rekao, oni reknu: 263
Stoicetrdeseticetvrta noc -
Mi želimo biti tvoje društvo.
Tako mi svi zajedno poðemo dalje, i dok smo žurili svojim putem, gledaj, kadli pred nama iznenada izroni neki noj. I mi ga stanemo loviti, ali nam je on izmicao, tim što je širio svoja krila. Stalno je bježao dalje, dok smo se mi dali u potjeru za njim sve do podneva. Tada nas on odvede u neku pustinju, u kojoj nije bilo nikakva raslinja i nikakve vode i u kojoj nismo ništa slušali osim siktanja zmija, zavijanja džinnova i krikova ghula81. Kada smo bili dospjeli onamo, noj nam išcezne s našega pogleda, i mi nismo znali, je li on odletio prema nebu, ili ga je progutala zemlja. Sada mi okrenemo naše konje i htjednemo odande odjahati. Ali smo uvidjeli, da nije dobro ni preporucljivo vracati se u doba, kada pritišce žega. Jer teško nas je opteretilo vruce doba dana, bili smo muceni silnom žeðu, a naši su konji ostali stajati, tako da smo vec bili sigurni u smrt. U toj nuždi iznenada ugledamo u daljini neku livadu, koja se bila široko protezala, i kojom je veselo poskakivalo mnoštvo gazela. Ondje je bio takoðer podignut neki šator. A kraj šatora su se nalazili konj, koji je bio privezan, i koplje sa svjetlucavim
šiljkom, koje je stajalo uspravno zabodeno u zemlju. Tada mi prikupimo novu životnu hrabrost, pošto smo vec bili odustali od svake nade. I mi okrenemo svoje konje prema onomu šatoru, tim što smo pojahali prema livadi i vodi. Svi moji drugovi, ja na njihovu celu, požure onamo, i nismo se prije zaustavili, dok nismo dospjeli na onu livadu. Zaustavimo se kod jednoga izvora, napijemo se i napojimo naše konje. I mene obuzme neka bezbožna znatiželja, i ja se uputim k vratima onoga šatora. U njemu ugledam mladica, na cijim obrazima još nije pocinjala rasti nikakva brada, i bio je lijep poput mladoga Mjeseca. Njemu je s desna stajala neka cura, vitka poput vrbove grane. Jedva da sam je bio ugledao, a vec se moje srce ispunilo ljubavlju prema njoj. Ja pozdravim ovoga mladica, on uzvrati moj pozdrav, i zatim ga upitam: -
Arapski brate, reci, tko si ti, i što ti je ova cura, koja se nalazi
kod tebe? 81 Ghuli i ghule su demonske pustinjske nemani. 264
Povijest Beduina Hammddu Mladic spusti svoju glavu prema tlu. Ali je poslije stanovitog vremena opet podigne i rekne: -
Reci mi, tko si ti, i što znace oni jahaci, koji se nalaze s to
bom! Tada ja odgovorim: -
Ja sam Hammad ibn el-Fazari, nadaleko glasoviti vitez, koji
meðu Arabljanima vrijedi toliko, koliko petstotina konjanika. Mi smo izašli iz svoje zemlje u hajku i lov, ali nas je tada spopala žeð, : stoga sam dojašio na vrata ovoga šatora, ne bih li možda kod vas našao koji gutljaj vode. Cim je od mene cuo ove rijeci, on se okrene k lijepoj curi i rekne: -
Donesi ovomu covjeku vode i što je vec pri ruci od hrane!
Tada se cura podigne. Njezine su haljine šuštale po tlu, zlatne su grivne zveckale na njezinim nogama, a njezini su se udovi zbunjivali u njezinoj dugackoj kosi. Neko je vrijeme izbivala. Zatim se vrati, sa srebrenom posudom punom hladne vode u desnoj ruci, sa zdjelom datulja, mlijeka i onoga što je bilo pri ruci od divljaci u
lijevoj. Ali ja u svojoj žarkoj ljubavi prema njoj nisam mogao od nje uzeti niti jela ni pica. Tako sam svoje misli zaodjeo u ove stihove, koje sam izgovorio: To je, kao da je tamno lictto njezinih ruku Gavran, koji stoji na polju pokritu snijegom. Ti vidiš, kako kraj njezina lica Sunce Gubi sjaj i kako Mjesec kopni u strahu. Kada sam se dakle ipak bio najeo i napio, ja reknem mladicu: -
Slušaj, o kneže Arabljana, ja sam te o sebi izvijestio po isti
ni. Sada bih volio, da ti meni ispripovijedaš o sebi samome i da me izvijestiš o sebi primjereno istini! 265
Stoicetrdeseticetvrta noc Mladic odgovori: -
Sto se tice ove cure, ona je moja sestra.
Tada ja nastavim: -
Ja želim, da je ti dobrovoljno udaš za mene. Ako ne, ja cu te
ubiti i silom je uzeti. Mladic opet spusti svoju glavu prema tlu. Ali nakon nekog vremena on podigne svoj pogled prema meni i rekne: - Ti govoriš istinu, kada kažeš, da si ti vitez, poznat u svijetu, i nadaleko glasovit junak. Jer zbilja, ti si pustinjski lav. Samo, ako vi svi podmuklo napadnete na mene i nasilnicki me ubijete, i zatim otmete moju sestru, to ce biti sramotna mrlja na vašoj casti. Ako je meðutim tako, kako vi kazujete, da ste vi vitezovi, koji se racunaju u junake, i ako se ne bojite boja i oružanog okršaja, tada mi ostavite malo vremena: ja cu u meðuvremenu staviti na sebe svoju opremu, opasati se svojim macem, pograbiti koplje i uzjahati svojega konja. Tada cemo mi, ja i vi, izjašiti na bojno polje. Ako ja zadobijem pobjedu nad vama, tada cu vas sve pobiti, sve do posljednjeg covjeka. Ali ako vi mene svladate i ubijete, tada ova cura, moja sestra, pripada vama. Kada sam cuo od njega ove rijeci, ja mu reknem: - Zbilja, to je samo pošteno i pravo. Loše bi nam pristajalo tomu proturijeciti! Nato ja opet okrenem svojega konja. Ali se bijesni žar moje ljubavi prema toj curi u meni sve više rasplamsavao. Cim sam se zatim vratio k svojim drugovima, ja im opišem njezinu ljepotu i ljupkost, takoðer ljepotu mladica, koji je bio s njome, njegovu odvažnost i njegovu duševnu jakost, i kako se hvalio, da se može
ravnopravno boriti s tisucu vitezova. Nadalje sam ispricao svojim drugovima o svom tom blagu i dragocjenostima, koji su se nalazili u šatoru, i ktomu dodam: -
Znajte, mladic ne bi ondje živio na tako osamljenu mjestu u
ovoj zemlji, kada on ne bi bio muškarac od velike odvažnosti. Ja vam dakle predlažem, da, tkogod uopce ubije toga mladica, taj treba zadobiti njegovu sestru! 266
Povijest Beduinu Hammada Oni odgovore: - Mi se s time slažemo. Nato dakle stave moji drugovi na sebe ratnu opremu, uzjašu svoje konje i pojasu prema mladicu. I oni ga naðu, gdje se on takoðer bio naoružao i sjedio u sedlu. Njegova je meðutim sestra bila požurila k njemu i objesila se za njegov stremen. Njezin je zar bio mokar od njezinih suza, i u svome strahu za svojega brata ona povice: — Jao! — i — O patnjo mojega srca! — i ona se potuži na svoju nevolju u ovim stihovima: PredAllahom se tužim zbog patnje i jada, Kako bi ih Gospod prijestolja ispunio jezom, Njih, koji te uporno hoce ubiti, najdraži brate, Gdje ipak nema nikakva razloga za spor ili krvnu krivnju. Svi to junaci znaju, da si ti plemenit vitez, Najodvažniji od sviju na Istoku i daleko na Zapadu. Ti vjerno cuvaš sestru, koja posjeduje malo snage, Ti si dabome njezin brat. Ona se moli za tebe Gospodu. , Tako dakle ne dopusti neprijateljima, da zasužnje moju dušu, da me nasilnicki ugrabe, ili da me okrutno i divlje okuju. Nikada ja necu, Tako miAllaha, boraviti na nekome mjestu, Ako nisi ti takoðer ondje, pa makar bilo ispunjeno radošcu. Ja cu se u ljubavi prema tebi rado posvetiti smrti Ipoleci se u postelju praha i zatim biti u grobu. 267
Stoicetrdeseticetvrtiz noc Kada je njezin brat cuo njezine stihove, on žestoko zaplace, okrene glavu svojega konja prema svojoj sestri i odgovori na njezinu pjesmu, tim što rekne: Ostani ovdje i pogledaj danas od mene cudesna djela, Kada se susretnemo i ja ih oborim! Cak i kada bi knez lavova istupio iz njihovih redova, Od svih najsmioniji i najodvažniji junacina — Dao bih mu da iskuša udarac od majstorske vrste I do kraja bih mu zabio koplje u njegov bok. Kada se ja ne bih borio za tebe, o sestro, radije bih ležao Potucen i jastrebovima bio hranom i plijenom! Ali ne, dokle god budem mogao, borit cu se tebi za volju — / to je moja prica, koja ce jednom puniti knjige. I Poslije ovih stihova on nastavi: —
Draga sestro, poslušaj ovo, što cu ti ja reci i što cu ti staviti
na srce! — Slušam i pokoravam se! — odgovori ona. Zatim on dalje rekne: — Ako ja padnem, nemoj nikomu dopustiti da te posjeduje! Tada se ona pocne udarati po licu i uzvikne: Neka me od toga sacuva Allah, dragi brate, da ja, ako tebe vidim oborena na zemlju, dopustim da me posjeduju neprijatelji! 268
Povijest Beduina Hammðda Tada mladic ispruži svoju ruku prema njoj i podigne zar s njezina lica. I prema nama zasvijetli njezina slika kao sunce iz oblaka. Zatim je on poljubi u celo i uzme od nje oproštaj. Nato se okrene prema nama i povice: -
Vi vitezovi, hocete li danas biti gosti, ili želite borbu s ma
cem i okršaj s kopljem? Ako dolazite kao gosti, tada se radujte gos:;nskoj gozbi. Ako pak žudite za svijetlim Mjesecom, onda izaðite, vitez za vitezom, protiv mene na ravnicu, mjesto na kome važe udarac macem i ubod kopljem! Sada izjaši naprijed protiv njega neki hrabri vitez. Njemu mladic dovikne:
-
Kako se ti zoveš i kako se zove tvoj otac? Jer znaj, ja sam se
zakleo izvjesnom zakletvom, da nikoga necu ubiti, tko ima isto ime kao ja, i cijega je oca ime jednako imenu mojega oca. Ako bi to tre balo biti tako kod tebe, ja bih ti tada predao curu. Vitez povice: -
Ja se zovem Bilal82!
Tada mu mladic odgovori, tim što rekne: Ti lažeš, ako govoriš o Dobrocinstvu83 A dolaziš s lukavštinom i podmuklošcu! Ako si ti junak, slušaj moju rijec: Ja obaram junake na odredištu. Moj je celik oštar kao Mlaðak, Moj udarac potresa brdo i dolinu. 82
Bilal znaci Dobrocinstvo.
83
Dakako: kao o svome imenu.
269
Stoicetrdeseticetvrta noc Sada obojica pojure jedan na drugoga, i mladic probode grudi svojega protivnika, tako da mu je šiljak koplja izašao na leða. Zatim izjaši naprijed jedan drugi. Njemu mladic dovikne: O psu, ti izrode i izmetu, Kako se možeporeðivati visoko i nisko? Samo lav od plemenite krvi Ne treba s bojišta od mene uzmicati. I taj mladic nije s njim dugo oklijevao, nego gaje ugušio njegovom vlastitom krvlju. Zatim on uzvikne dalje: — Hoce li još tko stupiti naprijed? Tada doðe naprijed jedan drugi vitez i skoci na mladica, tim što povice: Tebi se približavam ja, srce puno gnjevnoga žara. Taj poziva moje prijatelje u borbeni bijes. Danas si ubio gospodara Arabljana.
Zato ti danas neceš biti osloboðen od zle kobi. Ali kada je mladic saslušao njegove stihove, on odgovori ovim rijecima: Ti lažeš, o ti prostacka sotono! Dolaziš k meni s laži i obmanom. Danas ce te pogoditi brzi šiljak Ovdje pri borbi macevima i bacanju kopalja. 270
Povijest Beduina Hammada Nato ga tako probode kopljem, da mu je šiljak izašao na leða. I dalje on povice: -
Hoce li još tko izjahati naprijed?
Tada izaðe naprijed neki cetvrti. Njega mladic upita za njegovo ime. Pa kada je vitez odgovorio: - Ja se zovem Hilal84! -mladic izgovori ove stihove: Ti griješiš, ako misliš, da ceš gacatipo mojoj krvi, Ti si došao vec s laži i svakom prevarom u ovu zemlju. Ja ovdje, iz cijih usta slušaš ove stihove, Ugrabit cu ti život, ma koliko da sam ti nepoznat. Tada jurnu obojica jedan na drugoga i svaki izvede po jedan udarac protiv drugoga. Ali mladicev udarac pretekne vitežev i obori ga na tlo. I sada je on ubijao sve, koji su iskakali protiv njega. Kada sam meðutim vidio kako moji drugovi leže tu pobijeni, ja reknem u sebi samome: -
Ako izaðem protiv njega u boj, on ce me svladati. A ako po
bjegnem, tada cu meðu Arabljanima postati sramotnom mrljom. Ali mi mladic ne ostavi nikakva vremena, nego se obori na mene, pograbi me za ruku i strgne me sa sedla. Ja padnem onesviješ-cen na pod. On je vec podigao svoj mac, kako bi mi odrubio glavu, kadli se ja grcevito prihvatim za skut njegove haljine, a on me podigne svojom rukom, kao kada bih ja bio u poredenju s njime neki vrabac. Kada je djevica to vidjela, ona se obraduje junackim djelima svojega brata, priðe mu i poljubi ga u celo. Zatim me on preda svojoj sestri s rijecima: zaštitu!
Evo ti ga! Brini se dobro za njega, jer se on stavio pod našu
84 Hilal znaci Mlaðak. 271
Stoicetrdeseticetvrta noc Djevojka me dakle uhvati za ovratnik moje oklopne košulje i odvede me kao nekog psa. Svojemu meðutim bratu skine bojnu opremu, odjene mu haljinu i stavi stolicu od bjelokosti. On na nju sjedne, a ona rekne: -
Neka Allah dadne da tvoje dostojanstvo svijetlo zraci i neka
te sacuva od promjenjivih slucajeva sudbine! Tada joj on odgovori ovim stihovima: Rekla mije sestra, kada me je vidjela u boju, Kako su zrake moje glasovitosti nalik Suncevoj svjetlosti: 'Zbilja, ti si najsmioniji i najdivniji junak, Pred cijim macem uzmicu lavovi u dolinskom gustiku.' Natoja reknem: 'Upitaj samo o meni junacine, Kada oni, borci u boju, pobijeðeni okrecu leða. Ja sam srecom i pobjedom nadaleko glasovit, Uzlijecu moji planovi sve do granica svijeta. Da ti, Hammad, ti si bio u okršaju s jednim lavom, Koji bi te poput kakve otrovnice brzo posvetio smrti.' Kada sam cuo njegove stihove, ja sam bio u nedoumici, što bih trebao ciniti. Razmišljao sam o svome položaju i o tome kako sam sada dospio u zarobljeništvo, i sam sam sebi djelovao dostojnim prezira. Zatim meðutim pogledam curu, mladicevu sestru, i na njezinu ljepotu, i ja reknem sebi samomu: -
Ona je uzrok nesrece.
272
Povijest Beduina HammMa * I pun divljenja prema njezinoj dražesti * ja pocnem provaljivati u suze * i izgovarati ove stihove: * Moj prijatelju, okani se prijekora i grdnje. Jer gledaj, ja više ne obracam pažnju na prijekor. Ljubio sam izvjesnu nježnu, ciji je pogled Ispunio moje srce teškima ljubavnim nevoljama.
A u ljubavi mi je postao drugom Njezin brat, onaj tako uzvišen i castan junak. Zatim djevica donese jelo za svojega brata, i on me pozove da s njime jedem. Zbog toga sam bio veseo. Sada sam naime bio siguran, da me on nece ubiti. Kada je bio gotov s jelom, ona mu donese vrc vina. Ono mu je odgovaralo, i on je pio, sve dok mu se pijanstvo nije popelo u glavu i lice mu se zacrvenjelo. Tada se on okrene k meni i povice: — Hej ti, Hammad, znaš li ti, tko sam ja, ili ne znaš? Ja odgovorim: — Tako ti tvojega života, ja to znam sve manje. On nastavi: —
O Hammad, ja sam 'Abbad ibn Tamin ibn Tha'laba. Gledaj,
Allah ti je poklonio tvoj život i uštedio te za tvoju buducu svadbu. Zatim mi on pruži pehar u moje zdravlje, i ja ga ispijem. Takoðer mi pruži drugi, treci i cetvrti, i ja ih sve ispraznim. Tako me je ucinio svojim drugom u pijanci, i dadne mi da se zakunem, da nikada necu nevjerno postupiti prema njemu. Ja mu se zakunem pomocu tisucuipetstotina zakletvi, da nikada nad njim necu pociniti izdaju, nego da cu vazda biti njegov vjeran prijatelj. Potom zapovijedi svojoj sestri, da mi donese deset svilenih pocasnih halji273
Stoicetrdeseticetvrta noc na. Ona to ucini i položi ih preko mene - ova haljina, koju sada nosim na sebi, je jedna od njih. I on joj dalje zapovijedi, da mi dovede jednu od najljepših deva. Tada mi ona dovede jednu devinu kobilu, natovarenu dragocjenostima i popudbinom. Konacno joj još zapovijedi, da mi dovede jednoga riðeg ždrijepca. Ona ucini takoðer to. I on mi sve to dadne na poklon. Tada sam ostajao kod njih tijekom tri dana, gošcen jelom i picem. A to se, što mi je on poklonio, još i danas nalazi u mome posjedu. Crtvrtoga mi meðutim dana on rekne: — Brate Hammad, ja cu sada malo otspavati i otpocinuti se. Tebi povjeravam svoj život. Ako ti meðutim ugledaš konjanike kako jure ovamo, tada se nemoj pred njima preplašiti. Jer znaj, oni su od Tha'labina plemena i traže samo trgovinu sa mnom. Zatim on stavi svoj mac kao uzglavlje pod svoju glavu i zaspe. Ali cim je on posve cvrsto zaspao, vrag mi prišapne plan, da ga umorim. Ja mu brzo izvucem mac ispod glave i zadam mu udarac, koji ucini da mu se glava otkotrlja od trupa. Kada je njegova sestra vidjela, što sam ja bio ucinio, sunovrati se ovamo iz drugoga dijela šatora, baci se preko svojega brata, razdere svoje haljine i potuži se u ovim stihovima na svoju bol: Objavi sada plemenu najgore tragicne price — Od odluke Premudroga ipak ne može uteci nijedan covjek —
Tu ti ležiš ispružen, o moj brate, na tlu: Još slici punom Mjesecu tvoje lice, lijepo i smiono. To je bio dan zle kobi, taj dan, kada si ih sreo I kada se slomilo tvoje koplje poslije poneke tvrde bitke. Otkada si ti pao, nijedan se konjanik nece obradovati konjima, Od žene nece nikada biti donesen na svijet djecak ravan tebi. 274 l
Povijest Beduina HammAda Jer danas je Hammad postao tvojim ubojicom. On je vjernost ucinio praznom rijecju, lažju ono, cime se zakleo. On ce zacijelo tim cinom postici svoju žudnju — Ali što mu je savjetovao sotona, sve mu je slagao. I ona mi poslije ovih stihova dovikne: - O ti sine prokletih praotaca, zašto si ti tako podmuklo ubio mojega brata? On te je htio ipak poslati u tvoj zavicaj s popudbinom i poklonima, da, on me je takoðer htio s tobom vjencati o prvome u mjesecu! Zatim ona izvuce mac, koji je imala kod sebe, nasadi ga uspravno u zemlju, sa šiljkom prema svojim grudima, i baci se na njega, tako da joj je opet izašao na leða i da je mrtva pala na zemlju. Ispuni me tuga za njome, i ja se pokajem, kada kajanje nije više ništa koristilo, i pocnem plakati. Zatim meðutim žurno uðem u šator, uzmem sve što nije teško, a ipak je od velike vrijednosti, i poðem svojim putem. U svome strahu i svojoj žurbi nisam više pomišljao na svoje drugove, da, nisam pokopao cak niti djevicu ni mladica. Ovaj je doživljaj još neobicniji nego onaj prvi s djevicanskom robinjom, koju sam oteo iz Jeruzalema. Kada je Nuzhat ez-Zaman bila saslušala ovaj Beduinov govor, jasna dnevna svijetlost postane mracnom pred njezinim ocima..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 275
Ali kada je pocela
stoicetrdesetipeta noc ?$TW^9??9W??? ?????????????$^ S°š c
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je, kada je Nuzhat ez--Zaman bila saslušala ove Beduinove rijeci, jasna dnevna svijetlost postala mracnom pred njezinim ocima. I ona skoci na noge, trgne mac i zamahne njime prema Beduinu Hammadu, zabode ga u rame i istjera ga opet van kroz grudi. Kada su je meðutim ovi, koji su bili nazocni, upitali: — Zašto si ga ubila? — ona odgovori: —
Neka je slavljen Allah, koji me je toliko dugo ostavio na ži
votu, da sam mogla uzeti osvetu vlastitom rukom! Potom ona zapovijedi slugama, da les izvuku za noge i da ga bace pred pse. Sada se oni obrate drugoj dvojici od tri razbojnicka poglavice. Jedan je od njih bio neki crni rob, i njemu oni reknu: — Kako se ti zoveš? Reci nam istinu! — Ja se zovem el-Ghadban — odgovori on. I zatim im on isprica svoj doživljaj s princezom Abrizom, kcerju kralja Harduba, vladara od Male Azije, kako ju je on ubio i zatim pobjegao. Jedva meðutim da je crncuga bio završio svoje rijeci, kralj mu Rumzan macem presijece grkljan i uzvikne: 277
Stoicetrdesctipeta noc —
Neka je slavljen Allah, koji me je ostavio na životu, da sam
mogao vlastitom rukom osvetiti svoju mater! Zatim im on ispripovijeda, što je njemu njegova dadilja Mar-džana bila ispricala upravo o ovome robu, koji se zvao el-Ghadban. Zatim se okrenu k trecemu, a taj je bio onaj gonic deva, kojega su ljudi od Jeruzalema bili iznajmili, kako bi Dau el-Makana odveo na svojoj životinji u bolnicu u Damasku. On je meðutim tada bio otišao, kod hammama ga bacio na tlo i otišao svojim putem. Njemu dakle oni reknu: —
Sada nam ti ispricaj o svome životu i reci nam istinu!
Tada covjek ispripovijeda sve, što je bio doživio sa sultanom Dau el-Makanom. Kako je on u Jeruzalemu bolesnog mladica bio natovario na svoju životinju, kako bi ga odnio u Damask u bolnicu. Kako su mu ljudi od Jeruzalema bili dali novac, kako ga je on bio uzeo i kako je zatim, pošto je mladica bio bacio na gomilu balege kod hammamske peci, utekao. I jedva da je on bio završio svoj govor, kadli sultan Kan-ma-kan pograbi mac, zamahne i odrubi mu glavu s rijecima: —
Neka je slavljen Allah, koji me je ostavio na životu, da sam
mogao ovomu nitkovu uzvratiti za ono, što je ucinio mojemu ocu! Jer ja sam tu istu povijest cuo od svojega oca, sultana Dau el-Makana. Sada vec kraljevi reknu jedan drugomu: —
Sada nam ostaje samo još stara Šavahi, zvana Dhat ed-
-Davahi. Uzrokom je sve ove nevolje bila jedino ona. Jer ona nas je dovela u tu nesrecu. * Tko nam je može dovesti, * kako bismo mi izvršili osvetu nad njome * i pokrili tu sramotu? * Tada sam kralj Rumzan rekne svojemu necaku kralju Kan-ma-kanu: —
To je sigurno, ona mora biti dovedena ovamo.
278
Povijest Beduina, HummAda Istoga tog casa kralj Rumzan napiše pismo i pošalje ga k svojoj prabaki85, staroj Savani, zvanoj Dhat edDavahi. U njemu je on izvijesti, daje osvojio države od Damaska i Mosula i Iraka, slomio moc muslimanskih vojski i zarobio njihove kraljeve, i zatim ktomu doda:
'To je moja volja, da ti doðeš k meni, zajedno s kraljicom So-phijom, kcerju kralja Afriduna, vladara elKonstantinije, i s takvim uglednicima kršcanstva, koje ti želiš imati kod sebe. Ne dovodi meðutim nikakvu vojsku, jer ta je zemlja mirna, otkada se nalazi u našoj vlasti.' Kada je ova poslanica dospjela do stare, i kada ju je procitala i prepoznala rukopis kralja Rumzana, ona se silno obraduje i odmah se spremi za putovanje, zajedno s kraljicom Sophijom, materom Nuzhate ez-Zaman, i sa svojima ostalim pratiocima. Oni su putovali sve dalje, dok nisu stigli pred Baghdad. Tada se naprijed požuri glasnik i javi njezino približavanje. Sada Rumzan rekne: -
Pamet nalaže, da se mi preobucemo u franacke haljine i da
zatim poðemo ususret staroj, kako bismo bili sigurni pred njezinim spletkama i lukavštinama. Drugi reknu: -
Slušamo i pokoravamo se! Zatim obuku franacke haljine, pa kada je Kudija-Fakan to vidjela, ona uzvikne: -
Tako mi Gospoda, kojemu se mi molimo, kada vas ne bih
poznavala, ja bih bila rekla, da ste vi Franci! Sada oni izaðu, kralj Rumzan na celu, sa tisucu konjanika, kako bi primili staru. Kada ju je ugledao oci u oci, on skoci sa svojega konja na zemlju i požuri k njoj. I kada je ona njega ugledala i prepoznala, takoðer ona poðe pješice njemu ususret i zagrli ga. Ali on tako cvrsto rukom pritisne njezina rebra, da ih je skoro polomio. Tada ona uzvikne: -
Sto to treba znaciti, moj sine?
85 Šavahi Dhat ed-Davahi > Hardub > Abriza > Rumzan. 279
Stoicetrdesetipeta noc Jedva meðutim daje bila izgovorila te rijeci, a vec joj se približe Ka-ma-kan i vezir Dandan, i vitezovi požure uz ratne poklike protiv njezinih sluškinja i momaka, sve ih zarobe i vrate se s njima u Bagh-dad. Rumzan izda zapovijed, da se grad okiti, i to je narod cinio tijekom tri dana. Zatim meðutim izvedu staru Šavahi, zvanu Dhat ed--Davahi, s crvenom nocnom kapom od palmina lišca na glavi, koja je bila ovjencana magarecim izmetom, a pred njome je glasnik izvikivao: - Ovo je nagrada za one, koji se usuðuju raditi o glavi kraljevima i kraljevskoj djeci!
Zatim ona bude kod gradskih vrata od Baghdada pribijena na križ. Kada su njezini pratioci vidjeli, što se dogodilo s njome, oni svi zajedno preðu na islam. Kan-ma-kan meðutim i njegov stric Rumzan i Nuzhat ezZaman i vezir Dandan budu obuzeti zapanjenošcu nad ovima cudnovatim doživljajima, i oni zapovijede ucenjacima, da ih zapisu u knjige, kako bi o njima mogla citati takoðer kasnija pokoljenja. Zatim oni ostatak svojih dana prožive u najljepšoj životnoj sreci, sve dok im nije došao Onaj86, koji zapovijeda radostima da ušute i koji raskida veze prijateljstva. Ovdje završava predaja o vrlo promjenjivim udesima kralja 'Omara ibn en-Nu'mana i njegovih sinova Šarkana i Dau el-Ma--kana i njegova unuka Kan-ma-kana i njegove kceri Nuzhate ez--Zaman i njezine kceri KudijeFakan." Tada Kralj Šehrijar rekne Šehrezadi: "Želim, da mi ispripovijedaš neku pripovijest iz života ptica." Njezina joj meðutim sestra Dinazad rekne: "Još nikada za svega ovoga vremena nisam vidjela Kralja u tako veselu raspoloženju kao ove noci. I tako se dakle nadam, da bi tvoj udes kod njega mogao voditi k sretnomu kraju." Sada Kralja obuzme umor, i on zaspe... Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 86 Anðeo smrti - Asrael. 280
Ali kada je pocela
°n°
I—
ogo C stoicetrdesetišesta noc
Šehrezad nastavi i pocne pripovijedati
PRIPOVIJEST 0 ŽIVOTINJAMA I COVJEKU. "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je u staro vrijeme i u odavno minulim vjekovima stanovao na morskome žalu neki paun sa svojom ženkom. Taj je predjel bio zavicaj mnogih lavova - ondje su stanovale takoðer sve ostale divlje zvijeri — ali je bio bogat drvecem i potocima. Zato je ovaj paun sa svojom ženkom obicavao ondje nocu uzimati svoje utocište na jednome od drveta iz straha pred divljim životinjama. Pa ipak su jutrom oboje odlijetali, kako bi preko dana tražili svoju hranu. Tako su oni živjeli, sve dok konacno njihov strah nije postao tako velikim, da su sebi potražili jedno drugo obitavalište, kojemu bi se mogli uteci. I dok su oni sada bili u potrazi za jednim takvim mjestom, kad li iznenada izroni pred njima stanoviti otok, bogat drvecem i potocima. Ondje se, na tome otoku, oni nastane. Jeli su plodove drveca, koje je ondje raslo, i poj ili se iz potocica, koji su ondje tekli. I dok su oni tako spokojno živjeli, odjednom doðe do njih neka patka. Ta je bila u velikom strahu i brzo je trcala, sve dok nije došla do onoga drveta, na kome je sjedilo dvoje paunova, a zatim je postala mirnijom. Buduci dakle da paun nije sumnjao u to, da je s ovom patkom po281
Stoicetrdesetišesta noc srijedi neka neobicna okolnost, on je upita, što je to s njome i zašto je ona u tolikome strahu. Ona odgovori: -
Ah, ja sam bolesna od brige i straha pred Adamovim sinom!
Stoga se cuvajte, i još jednom, cuvajte se pred Adamovom djecom! Tada paun rekne: - Nemoj se više bojati, otkada si kod nas! - Neka je slavljen Allah - uzvikne patka - On, koji je sada od mene uzeo brigu i jad, jer sam ja došla k vama, kako bih stekla vaše prijateljstvo! Kada je ona bila dovršila svoje rijeci, paunova ženka sleti dolje knjoj i rekne joj: - Od srca dobrodošla, budi nam pozdravljena i budi bez brige! Kako bi Adamov sin trebao moci dospjeti do nas, kada se mi nalazimo na ovome otoku posred mora? Ovamo sa zemlje nitko ne može doci k nama, a s mora nas nitko ne može prepoznati. Zato budi dobre volje, ispripovijedaj nam, što si doživjela od Adamova sina i što ti se dogodilo! - Znaj, o paunice - odgovori patka - ja sam stanovala na ovome otoku u sigurnosti tijekom cijeloga svojeg života, a da mi se nije dogodilo nikakvo zlo. Ali sam nedavno, jedne noci, kada sam spavala, ugledala u snu lik jednoga Adamova sina. Taj me je oslovio, i ja sam mu dala odgovor. Ali sam zatim cula neki glas kako mi dovikuje: 'O ti patko, cuvaj se pred Adamovim sinom, i nemoj dopustiti da te zaslijepi svojim rijecima i došaptavanjima! Jer gledaj, on je pun laži i obmane. Stoga se cuvaj, da, cuvaj se, kolikogod možeš, njegova lukavstva, jer on jest i ostaje pun prevare i izdaje, onako kako je o njemu spjevao pjesnik:
On ti na jeziku daje slatkiše. Ali ti se prikrada poput lukave lisice. Znaj takoðer, da Adamov sin lukavo vreba na ribe i da ih vadi iz mora, da on gaða ptice tanetima od ilovace i da cak slonove svo282
Pripovijest o životinjama i covjeku jom lukavštinom dovodi do propasti. Pred nesrecom, koja dolazi od Adamova sina, nitko nije siguran, i nitko joj ne može umaci, niti ptica ni zvijer. Dao sam ti dakle do znanja, što sam cuo o Adamovim sinovima!' - Tada se ja probudim iz svojega sna sa strahom i drhtanjem, i sve do ovoga casa moje srce ne poznaje više nikakve radosti, jer sam uvijek u smrtnome strahu, da bi me Adamov sin mogao svojim lukavstvom odvesti u propast i zarobiti me svojim zamkama. Kada je zatim nastala vecer, skršila se moja snaga, a moja je srcanost bila zamrla. Buduci meðutim da sam imala potrebu za jelom i picem, pošla sam ožalošcene duše i tjeskobna srca dalje. Kada sam došla ondje do onoga brda, srela sam kod ulaza u neku spilju jednoga mladog lava žute boje. Taj se vrlo obradovao, kada me je ugledao. Dopala mu se moja šareno obojana haljina i ljupkost mojega oblicja, i tako mi on dovikne i rekne: 'Doði k meni!' Kada sam došla k njemu, on me upita: 'Kako se ti zoveš, i kojemu plemenu pripadaš?' 'Zovem se patka' odgovorim ja 'i pripadam plemenu ptica.' Zatim nastavim: 'Zašto ti u ovo vrijeme sjediš na ovome mjestu?' Lav mi odgovori: 'To cinim, jer me moj otac, lav, prije nekoliko dana opomenuo pred Adamovim sinom. I baš sam posljednje noci vidio u snu lik jednoga Adamovog sina.' Sada mi mladi lav ispripovijeda isto ono, što sam ja tebi ispripovijedala. Kada sam bila cula njegove rijeci, ja mu reknem: 'O lave, gledaj, ja uzimam svoje utocište kod tebe, da ti ubiješ toga Adamovog sina i da ostaneš cvrstim u svojoj odluci, da mu doðeš glave. Ja sam dakako u strašnom strahu pred njim za svoj život, a moj je strah postao sada još strasnijim, jer se cak ti pred njim bojiš, premda si ti kralj divljih životinja.' - Bez prestanka sam, draga sestro, opominjala lavica pred covjekom i stavljala mu na srce, neka ga ubije, sve dok on nije naglo skocio iz svojega brloga, poceo odatle trcati, dok sam gaja slijedila, i repom se šibati po leðima. Tako smo trcali sve dalje, on naprijed i ja odostraga, sve do jednoga raskrižja. Tu ugledamo, kako se penje neki oblak prašine, i kada se taj oblak podigao dalje u vis, pod njim se pojavi jedan magarac, koji je bio utekao bez sedla i 283
Stoicetrdesetišesta noc vodica. Cas je skakao i trcao, cas se valjao po zemlji. Cim ga je lav ugledao, on ga pozove. Tada magarac ponizno priðe, a lav mu rekne: 'O ti glupa marvo, kojemu plemenu pripadaš?' Ovaj odgovori: 'Kraljevicu, ja sam od plemena magaraca, i ja sam dotrcao ovamo, kako bih pobjegao pred Adamovim sinom.' Tada mladi lav
nastavi: 'Bojiš li se ti dakle, da ce te Adamov sin ubiti?' 'To ne, o kraljevicu' odgovori magarac 'ali se bojim, da ce me on nadmudriti i na meni jahati. On naime ima nešto, što naziva sedlom, i to mi hoce staviti na leða, i nešto, što naziva poprugom, i to ce mi svezati oko trbuha. I nešto, što naziva podrepkom, i to ce mi staviti ispod repa. I nešto, što naziva vodicama, i to ce mi staviti u usta. Takoðer ce za mene napraviti badalj, kojim ce me bosti i siliti me, da trcim preko svoje snage. Ako se spotaknem, on ce me proklinjati. I ako zanjacem, on ce me psovati. I kada zatim postanem starim, pa ne budem više mogao trcati, on ce staviti na mene samar od drveta i predati me vodonošama. Ti ce zatim u mijehove i slicne stvari, poput krcaga, tovariti vodu iz rijeke na moja leða. Tako cu otada uvijek živjeti u poniženju, prezrenosti i mukama, sve dok ne umrem. Zatim ce me baciti na gomilu ruševina, psima za žderanje. Sto može biti gore od te patnje? Koja nesreca veca od te?' - Kada sam ja, o paunice, bila cula te magarceve rijeci, prošli su me kao neki srsi pri pomisli na Adamova sina, i ja reknem mladomu lavu: 'Visoki gospodaru, magarcu se stvarno mora oprostiti, a njegove su rijeci moju tjeskobu ucinile još strasnijom.' Taj meðutim mladi lav upita magarca: 'Kamo dakle sada trciš?' 'Znaj' odgovori magarac 'ugledao sam prije Sunceva izlaska iz daljine Adamova sina, i tada sam žurno pred njim pobjegao. Sada tražim slobodu. Ja cu trcati sve dalje u svome velikom strahu pred njim, možda cu zatim naci neko mjesto, koje ce mi pružiti zaštitu protiv nevjernoga Adamovog sina.' - Dok je ovaj magarac još govorio lavicu ovakvim rijecima, kako bi od nas uzeo oproštaj i zatim otrcao dalje, kad li se opet pred nama podigne oblak prašine. Magarac sada njakne i krikne, pogleda u pravcu oblaka prašine i pusti da mu brisne jedan glasan vjetar. Poslije nekoga se meðutim vremena razdvoji taj oblak prašine 284
Pripovijest o životinjama- i covjeku i otkrije izvjesnog vranca, jednoga plemenitog konja, s lisom velikom kao dirhem. Dražesne su i nježne bile bijele pjege ovoga vranca na celu i na kopitima, lijepe su bile njegove noge i njegov njisak. On nije prije prestajao trcati, sve dok se nije zaustavio pred štene-tom, lavljim sinom. Kada ga je taj ugledao, on se zadivi njegovoj velicini i rekne mu: 'Od kojega si ti plemena, ti divna divlja životinjo, i zbog cega ovdje tako besciljno trciš po širokoj, prostranoj stepi?' 'O gospodaru životinja' odgovori ovaj 'ja sam konj, od plemena konja. I ja trcim tako besciljno, jer bježim pred Adamovim sinom.' Zacuðen nad tima vrancevim rijecima, lavic uzvikne: 'Ipak ne govori takve rijeci, jer one su sramota za tebe, kada si ti tako velik i jak! Kako se ti onda uopce možeš bojati pred Adamovim sinom, unatoc tomu što imaš tako jako tijelo i što tako brzo trciš? Ja, koji sam tako malen, ja sam bio odlucan, da stupim protiv Adamova sina, da se na njega srucim i da požderem njegovo meso, kako bih ucinio kraj strahu ove jadne patke i kako bih je ostavio da stanuje u miru u svome zavicaju! Ali sada, kada si došao ovamo, ti si mi svojim rijecima rasparao srce i odvratio me od moje namjere. Jer tebe je Adamov sin svladao unatoc tvojoj jakosti, da, on se nije plašio pred tvojom velicinom i širinom, premda bi ga ti mogao ubiti jednim udarcem svojega kopita i dati mu da ispije pehar smrti, a da on ne bi ništa mogao protiv tebe.' Cim je vranac cuo ove rijeci mladoga lava, on se nasmije i rekne: 'Ni iz daleka ga, ni izdaleka ja ne mogu nadvladati, o kraljev sine! Neka te moja velicina, moja širina, moja jakost ne prevare u pogledu Adamova sina! U svome velikom lukavstvu i podmuklosti cini on sa mnom nešto što naziva putanjem. I zatim stavlja na moje cetiri noge par puta iz užadi od palminih niti, koja su omotana pustinom, i nadalje me veže mojom glavom o
visok klin, tako da moram privezan ostati stajati, a da ne mogu leci i spavati. Ako hoce na meni jahati, on si stavlja na svoje noge željezne stvari, koji se zovu stremenovima, i na moja leða stavlja nešto, što naziva sedlom i što dvama remenima cvrsto vezuje pod mojim trbuhom, i u moja usta stavlja jednu željeznu stvar, koju naziva žvalama i na koju pricvršcuje izvjesnu kožnatu stvar, koju zove uzdom. Jaše li zatim na mojim leðima u sedlu, tada rukom pograbi uzdu i upravlja me njome i pritišce me ostrugom stre285
Stoicetrdesetišesta noc mena u bokove, sve dok ne prokrvare. Ne pitaj, o sultanov sine, o svemu onome, što ja moram podnositi od Adamova sina! Kada ostarim i moja leða omršave i kada ne budem mogao više brzo trcati, tada ce me on prodat mlinaru, kako bi mi on dao da mu okrecem mlin. Zatim cu morati neprestano, dan i noc, trcati oko mlina, sve dok ne budem posve slab od starosti. Naposljetku ce me prodati živoderu, koji ce me zatim zaklati, oderati mi kožu i išcupati rep i oboje ce zatim prodati izraðivacima grubih i finih sita, dok ce sam rastopiti moju mast.' Kada je mladi lav saslušao rijeci toga konja, on postane još gnjevnijim i još uzbuðenijim, i upita: 'Kada si ti ostavio toga Adamovog sina?' Konj odgovori: 'Ja sam ga ostavio oko podneva, i on slijedi na mome tragu.' - Dok se lavic još na ovaj nacin razgovarao s vrancem, kadli se odjednom uskovitla jedan novi oblak prašine. Ubrzo se meðutim razdijelio, i iz njega izaðe neka podivljala deva. Ona je rukala i udarala kopitima o zemlju i s time je prestala tek kada je stigla do nas. Kada je mladi lav vidio, da je ona tako velika i jaka, on pomisli, da je to Adamov sin, i on vec htjedne skociti ravno na nju, ali mu ja doviknem: 'O sultanov sine, ovo nije Adamov sin! Ovo je deva, i cini se, da ona bježi pred Adamovim sinom.' Dok sam ja, draga sestro, tako govorila mladomu lavu, priðe pred njega deva i pozdravi ga. Ovaj joj uzvrati pozdrav i zatim je upita: 'Zbog cega ti dolaziš ovamo?' Deva odgovori: 'Ja dolazim ovamo u bijegu pred Adamovim sinom.' Tada lav pocne: 'Ti, uza svoj mocan stas i uza svoju velicinu i širinu, kako se ti možeš plašiti pred Adamovim sinom? Ti bi ga ipak mogla dokrajciti jednim jedinim udarcem svojega kopita.' 'Sultanov sine' odgovori deva 'znaj, Adamov sin ima lukavštine, koje nitko ne poznaje, i njega ništa ne svladava nego smrt. On mi provlaci kroz nos uže, koje naziva nosnom alkom, baca mi preko glave ular i predaje me najmanjemu od svoje djece. Zatim me to malo dijete vuce na užetu, premda sam ja tako velika i snažna. Stavljaju na mene takoðer najteže tovare i obavljaju sa mnom daleka putovanja i upotrebljavaju me tijekom dana i noci kao životinju za obavljanje najmukotrpnijih poslova. Ako sam pak postala starom i slabom, ili ako je moja snaga slomljena, tada me on više ne zadržava kod sebe, nego me prodaje mesaru, koji ce mi 286
Pripovijest o životinjama i covjeku zatim prerezati vrat i moju kožu rasprodati kožarima i moje meso pecenjarima. Zato me ne pitaj više o tome, što ja moram trpjeti od Adamova sina!' Sada lav upita: 'U koje si vrijeme ostavila toga Adamovog sina?' Deva odgovori: 'U vrijeme Sunceva zalaska. I ja vjerujem, kada on doðe poslije mojega bijega i ne naðe me, tada ce
me žurno tražiti. Zato me pusti, o sultanov sine, da bježim u stepe i pustinje!' 'Pricekaj malo, o devo' rekne nato lav 'kako bi gledala, kako cu ja njega razderati i dati tebi da jedeš od njegova mesa, i kako cu polomiti njegove kosti i popiti njegovu krv!' Ali deva rekne: 'Sultanov sine, ja sam zabrinuta za tebe zbog toga Adamovog sina, jer on je pun podmuklosti i prepredenosti.' Zatim ovamo dometne još pjesnikovu rijec: Ako tlacitelj svrati u zemlju nekog naroda, Tada stanovnicima nepreostaje ništa drugo nego da odsele iz nje. - Dok je deva mladomu lavu govorila te rijeci, ponovo se digne prašina. Ona se nakon nekog vremena povuce, i tada se pojavi neki star covjek, malen i suhonjava tijela, koji je na svome ramenu nosio neku košaru sa stolarskim alatom, a na glavi granu i osam dasaka, i koji je vodio za ruku malu djecu. On je kaskao svojim putem i tek je onda zastao, kada se našao blizu lava. Ali cim sam ga ja ugledala, draga sestro, prevalila sam se od straha. Ali se mladi lav stavi u pokret i poðe prema njemu, a kada je bio kod njega, stolar mu se nasmiješi i biranim mu jezikom rekne: 'O kraljevska pre-uzvišenosti, cije se gospodstvo proteže u daleka prostranstva, neka ti ushtjedne Allah veceras dati srecu i pomoci te u svakome tvom nastojanju, neka umnoži tvoju odvažnost i ojaca tvoj život! Zaštiti me pred onim, što me je sustiglo i što mi je dodijelilo tešku sudbinu! Jer ja osim tebe nemam nikakva pomocnika.' Tako je stolar pred lavom stajao i plakao, uzdisao i jadikovao. Kada je meðutim lavic cuo njegovo plakanje i jadikovanje, on mu rekne: 'Ja cu te štititi protiv toga, cega se ti bojiš. Tko ti je dakle ucinio nepravdu? I što si ti, o životinjo, kojoj slicne ja još nikada nisam vidio u svome 287
Stoicetrdesetišesta noc životu, ti, koji imaš najljepši stas i najrjecitiji jezik, na koje sam ja ikada naišao? Sto je to s tobom?' Tada stolar odgovori: 'O gospodaru divljih životinja, ja sam sam obican stolar. Taj meðutim, koji mi je ucinio nepravdu, to je Adamov sin. On ce o jutru, koje slijedi za ovom nocu, biti takoðer kod tebe, ovdje na ovome mjestu!' Kada je mladi lav cuo od stolara ove rijeci, sjajno dnevno svjetlo postane tamnim pred njegovim ocima, i on pocne puhati i dahtati, iz njegovih ociju pocnu vrcati iskre, i on glasno rikne: 'Tako mi Allaha, ja cu bdjeti tijekom cijele ove noci sve do jutra, i necu se vracati k svojemu ocu, prije nego što vidim ispunjenje svojega cilja!' Okrenuvši se meðutim stolaru, on rekne: 'Zbilja, ja vidim da su tvoji koraci kratki. Nije mi meðutim moguce tebe žalostiti, jer sam velikodušan. I jer ja sada mislim, da ti ne možeš držati korak s divljim životinjama, reci mi, kamo ideš!' 'Znaj' odgovori stolar 'ja sam na putu k veziru tvojega oca, panterinu mužjaku. Jer kada su ga izvijestili, da je Adamov sin stupio u ovaj kraj, on je dospio u veliki strah za svoj život, i poslao je k meni kao glasnika jednu od divljih životinja, kako bih mu ja napravio kucu, u kojoj bi on mogao stanovati i nalaziti utocište, tako da mu se nijedan Adamov sin ne bi mogao približiti. Pa kada je k meni došao glasnik, ja sam uzeo ove daske i uputio se k njemu.' Kod tih stolarovih rijeci uhvati lava zavist prema panterinu mužjaku, i on uzvikne: 'Tako mi mojega života, ne ide drugacije, ti moraš meni napraviti kucu od tih dasaka, prije nego što tomu panteri napraviš njegovu kucu. Kada zatim budeš gotov s poslom za mene, tada otiði k panteri i napravi za njega ono, što on hoce imati!' Kada je stolar cuo da lav tako govori, on nastavi: 'O gospodaru divljih životinja, ja ne smijem sada ništa za tebe ciniti. Tek kada ucinim za panterina mužjaka ono što on zahtijeva, ja cu zatim doci k tebi, kako bih
ti bio na službu, i izdje-ljati cu ti kucu, koja ce te štititi pred tvojim neprijateljem.' Ali lavic uzvikne: 'Tako mi Allaha, ja te necu pustiti da otiðeš s ovoga mjesta, sve dok meni iz ovih dasaka ne napraviš kucu!' Nato se on sagne pred stolarom, skoci na njega i htjedne se s njime našaliti. Pri tome ga udari šapom i zbaci mu košaru s ramena. Stolar onesviješten padne na zemlju. Tada se lav nasmije nad njim i rekne: 'Hej ti stolaru, ti si stvarno slab i nemaš nikakve snage. Zato je oprostivo 288
Pripovijest o životinjama i covjeku takoðer to, što se ti plašiš pred Adamovim sinom.' Kada je meðutim stolar bio pao na leða, on se žestoko naljuti. Ali nije dopustio da lav to primijeti, iz straha pred njim, i tako se on opet podigne, osmjehne se lavu i rekne mu: 'Evo vidi, ja cu ti napraviti kucu.' -
Nato on uzme daske, koje je imao kod sebe, i skuca cavlima
kucu, i to tako da je napravi toliko velikom, da je upravo odgova rala mjerama toga lava. Vrata ostavi otvorenima. Jer cjelinu je bio napravio u obliku jednoga sanduka, na kojemu je ostavio širok otvor, a za ovaj je otvor napravio velik poklopac, kroz koji je pro bušio mnoge rupe. Pošto je zatim bio protjerao nove klinove kroz te rupe, on rekne lavu: 'Uði unutra u kucu kroz ovaj otvor, kako bih je ja prilagodio tvojoj velicini!' Obradovan, lav priðe ovomu otvoru, ali naðe, da je tijesan. Tada mu stolar rekne: 'Uði samo unutra, ali se cucni na svoje cetiri noge!' To lav ucini. Ali kada je bio u sanduku, vani mu ostane još njegov rep. Sada on htjedne opet ispuzati natrag. Ali mu stolar dovikne: 'Cekaj i strpi se, sve dok ja ne vidim, ima li još kod tebe mjesta takoðer za tvoj rep!' Mladi se lav pokori naputku. Nato stolar smota lavlji rep, turne ga u sanduk, i žurno stavi poklopac preko otvora i cvrsto ga prikuje cavlima. Tada lavic krikne: 'Stolaru, kakva je ovo tijesna kuca, koju
si za mene napravio? Pusti me opet van!' Ali stolar uzvikne: 'Daleko to bilo, cak vrlo daleko! Kada se što dogodilo, kajanje više ništa ne koristi. Ti iz ovoga sanduka neceš više izaci van.' Zatim se on nasmije i nastavi: 'Zbilja, ti si zarobljen u kavezu! Ti neceš iz ove uske kuce nikada više izaci van, ti najprostija od svih divljih zvi jeri!' 'Dragi brate' odgovori ovaj 'kakve su to rijeci, koje mi upucuješ?' Ali stolar nastavi: 'Znaj, ti pustinjski psu, ti si podlegao onomu udesu, kojega si se plašio. Spopala te je zla kob, i oprez ti više nece biti ni od kakve koristi.' —
Kada je mladi lav cuo njegove rijeci, on spozna, o moja ses
tro, daje ovaj bio Adamov sin, pred kojim gaje bio opomenuo nje gov otac na javi i tajanstveni glas u snu. A takoðer sam ja postala sigurnom, da je to bio on - to je bilo pouzdano i o tome nije bilo nikakve sumnje. 289
Stoicetrdesetišesta noc - Sada ja poradi njega postanem vrlo zabrinutom za svoj život. Malo se od njega udaljim i pocnem promatrati, što ce on uciniti s mladim lavom. Tada sam vidjela, draga sestro, kako je Adamov sin iskopao jednu jamu, ondje na onome mjestu, tik do sanduka, u kome je bio lavic. Njega on zatim baci u tu jamu, položi preko njega drva za loženje i sve spali u vatri. Ah, moja sestro, tada je moj strah postao silno velikim, i sada ja vec od prije dva dana bježim u svome strahu pred Adamovim sinom. Kada je meðutim paunova kokoš cula od patke ove rijeci,..." 290 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
stoicetrdesetisedma noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se paunova kokoš — kada je od patke cula te rijeci - preko mjere zacudila i rekla: —
Sestro, ovdje si sigurna pred Adamovim sinom. Jer mi ži
vimo na jednome morskom otoku, ka kojemu za Adamova sina ne ma nikakva puta. Zato svoju nastambu izaberi kod nas, sve dok Allah ne olakša tvoj i naš udes! Ali patka odgovori: — Zaista, ja se bojim, da me ne bi sustigla neka nesreca u nocno doba — ah, od udesa nece nitko, makar takoðer bježao, biti osloboðen! — Ostani kod nas - molila je paunova kokoš — i budi kao mi! I ona više nije od nje odustajala, sve dok ova nije stvarno ostala. Tada patka rekne: —
Draga sestro, ti dakako znaš, kako ja imam malo izdržlji
vosti. Da nisam ovdje bila srela tebe, ja ne bih bila ostala. Paunova meðutim kokoš rekne: —
Ako nam nešto stoji zapisano na celu, tada se to na nama
mora ispuniti. I ako se približava naš posljednji casak, tko ce nas 291
Stoicetrdesetisedma noc onda spasiti? Ali nijedna duša nece umrijeti, prije nego što se ispuni njezina mjera u sreci i životnome vijeku! Dok su se obje bile zadubile u ovaj razgovor, kadli se ponovo digne pred njima oblak prašine. Pri tome prizoru patka udari u glasno kvakanje, otrci dolje prema moru i povice: —
Budite na oprezu, budite na oprezu, cak iako nema nikakva
umaknuca pred onim, što se svidjelo udesu! Poslije nekoga se meðutim vremena otvori oblak prašine, i iz njega izaðe jedna antilopa. Tada se patka i paunova kokoš primire, i paunica rekne patki: —
Draga sestro, to, što si ti vidjela i pred cime si opominjala, je
samo obicna antilopa. Gledaj, ona odande dolazi k nama i od nje nam ne prijeti ništa zlo. Jer ona jede samo od biljaka koje rastu po zemlji, i kao što ti pripadaš plemenu ptica, tako ona pripada k ple menu poljskih životinja. Zato se primiri i budi bezbrižnom. Jer bri ga izjeda tvoje tijelo! Još paunica nije bila završila svoje rijeci, kadli je vec k njima prišla antilopa, kako bi otpocinula u hladovini toga drveta. Kada je pak vidjela paunovu kokoš i patku, ona ih obje pozdravi i rekne im: —
Gledajte, ja sam došla tek danas do ovoga otoka, i još nika
da nisam vidjela neki kraj, koji bi bio bogatiji raslinjem ili ljepši za stanovanje. Nato ih obje zamoli, da s njome postanu dobrim prijateljicama. Kada su patka i paunica vidjele njezinu prijaznost prema sebi, one joj obje priðu i pocnu željeti, da s njome budu sprijateljene. Sada se sve jedna drugoj zakunu na vjerno prijateljstvo. I odsada su provodile noci na istome mjestu, i zajedno su jele i pile. I sveudilj su jele i pile u sigurnosti, sve dok jednoga dana nije onuda prošla neka laða, koja je bila izgubila svoj pravac. Ona se blizu do njih usidri, posada se iskrca na kopno i rasprši se po otoku. Ovi ljudi uskoro ugledaju antilopu, paunovu kokoš i patku jednu pokraj druge i poðu prema njima. Kada ih je ugledala paunova kokoš, ona uzleti na drvo i zatim odleti zrakom dalje. Antilopa pobjegne u ste292
Pripovijest o životinjama i covjeku
pu, samo patka ostane stajati, kao oduzeta. Tada je ljudi pocnu loviti, sve dok je nisu uhvatili. Ona meðutim zakvace: -
Oprez mi nije ništa koristio protiv kobi, koja dolazi od udesa.
Zatim se oni vrate natrag k svojoj laði. Kada je paunova kokoš vidjela, što se bilo dogodilo patki, ona htjedne napustiti otok. Jer ona je sebi kazivala: —
Vidim, nesreca ipak vreba na svakoga pojedinoga. Da nije
bilo ove laðe, ne bi došlo do rastanka izmeðu mene i one patke. Ah, ona je zbilja bila najvjernija prijateljica! Zatim ona odleti i opet se susretne s antilopom. Ova je pozdravi, cestita joj na spasenju i upita je za patku. Tadajoj ona dadne kao odgovor: —
Ugrabio ju je neprijatelj. Sada više ne želim ostajati na ovome
otoku, otkada nema nje. Zatim ona zaplace zbog svojega rastanka od patke i izgovori stih: Zbilja, dan rastanka mije rasparao srce, Neka sada Alldh raspara srce danu rastanka! Nato izgovori još ovaj stih: Želim, da jednoga dana ushtjedne doci do ponovnog viðenja. Zatim cu mu ispripovijedati, što je ucinio rastanak. Antilopa sada postane duboko ožalošcenom. Ali je postigla svojim molbama, da paunova kokoš odustane od svoje odluke, da otputuje, i da ostane kod nje. Obje su potom opet u sigurnosti jele i pile. Ipak su neprekidno tugovale zbog rastanka s patkom. Jednom antilopa rekne paunici: -
Draga sestro, ti dakako znaš, ljudi, koji su došli k nama iz la
ðe, oni su uzrokovali naš rastanak s patkom i njezinu smrt. Budi 293
Stoicetrdesetisedma noc stoga pred njima vazda na oprezu, i cuvaj se pred lukavstvom i podmuklošcu Adamovih sinova! Ali paunova kokoš rekne: —
Ja znam pouzdano, da je ona samo zato zaglavila, jer je pro
puštala, da slavi Allaha. Ja sam joj ipak rekla: 'Gledaj, ja sam za brinuta zbog tebe, jer ti ne slaviš Allaha. Jer svako Allahovo stvo renje Njega slavi, a propuštanje slavljenja biva kažnjeno smrcu.' Kada je antilopa bila cula te rijeci paunove kokoši, ona uzvikne: —
Neka Allah dadne da tvoje oblicje zavazda bude lijepo!
Zatim ona pocne slaviti Allaha i nije više od toga odustajala nijednoga casa. Kazuje se meðutim, da antilopa pri svome slavljenju uzvikuje: —
Slava neka je Njemu, koji kažnjava i nagraðuje, i koji stolu
je u Moci i Uzvišenosti! Takoðer se pripovijeda PRIPOVIJEST 0 PUSTINJAKU I GOLUBOVIMA Bio jednom jedan Allahov sluga. Taj je Allaha obicavao služiti na izvjesnome brdu. A na tome je brdu imao svoje gnijezdo takoðer par golubova. Ovaj je meðutim pustinjak dijelio svoj kruh svagdašnji na dva dijela..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 294
Ali kada je pocela
stoicetrdesetiosma noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je pustinjak svoj kruh svagdašnji dijelio na dva dijela. Jednu je polovicu od njega odreðivao za sebe, drugu polovicu za onaj par golubova. Takoðer se molio za to dvoje za brojno potomstvo. I tako su se onda golubovi množili i uvijek se gnijezdili na brdu, na kome je stanovao pustinjak.
Razlog je meðutim, zbog kojega su se golubovi pridruživali k tomu Allahovu covjeku, bila njihova revnost u slavljenju Allaha. A kazuje se, da golubovi pri svome slavljenju uzvikuju: - Slava neka je Njemu, koji je stvorio stvorenja, koji je udijelio hranu, koji je sagradio nebo i rasprostro zemlju! Onaj je par golubova provodio sa svojim potomstvom vazda bezbrižan život, sve dok pustinjak nije umro. Tada je bilo poremeceno prisno zajedništvo golubova, i oni su se razišli po gradovima i selima i bregovima. I dalje se pripovijeda PRIPOVIJEST 0 POBOŽNOM PASTIRE Jednom je živio na nekome brdu jedan pastir. Taj je bio pobožan i razuman i cestit covjek. Imao je stada ovaca i koza, koje 295
Stoicetrdesetiosma noc je cuvao i cijim je mlijekom i vunom zaraðivao za svoje uzdržavanje. Ono je meðutim brdo, na kome je taj pastir bio kod kuce, imalo mnoga drveta, pašnjake i grabežljive zvijeri. Ali te divlje životinje nisu mogle niti pastiru ni njegovim stadima uciniti ništa nažao. Tako je on živio na svome brdu svagda u sigurnosti, i nisu ga brinule stvari ovoga svijeta, jer je on bio blažen i jer se posvecivao svojoj molitvi i svom služenju Allahu. Allah pak dosudi, da on zapadne u neku žestoku bolest. Tada se Božji covjek povuce u brdsku spilju, dok su stada danju odlazila sama na svoju pašu i o veceri se vracala doma k spilji. I dalje je Allah uzvišeni htio iskušati pastira i staviti na probu njegovu poslušnost i njegovu postojanost. Stoga mu on pošalje jednog anðela. Anðeo doðe k njemu u oblicju lijepe žene i sjedne pred njim na zemlju. Kada je dakle pastir vidio ovu ženu kako sjedi kod njega, njemu se pred njome podigne dlaka po cijelome tijelu i on joj dovikne: -
O ti ženo, što je to, što te je tjeralo, da dolaziš ovamo? Ja
ipak nemam nikakvu želju za tobom, a izmeðu mene i tebe nema nicega, što bi te sililo, da ulaziš k meni! Tada mu ona dadne kao odgovor: - O ti covjece, zar ne vidiš moju ljepotu i ljupkost, zar ne osjecaš moj sladak miris? Zar ti ne znaš, da žene trebaju muškarce, jednako kao muškarci žene? Sto je to dakle, što te od mene zadržava? Ja sam si ipak to zaželjela, da ti budem blizu. Ceznula sam za zajedništvom s tobom, i došla sam k tebi, da ti se pokoravam i da sebe tebi ne uskracujem! Kod nas takoðer nema nikoga, koga bismo se morali bojati. Tako dakle ja hocu kod tebe ostati, dokle god ti budeš boravio na ovome brdu, i tebi biti vjernom družicom. Ja ti se sama nudim, jer ti trebaš ženskih usluga. Pa ako me ti pojebeš, tada ce bolest od tebe uzmaknuti, tvoje ce se zdravlje opet vratiti
k tebi, i ti ceš se pokajati, što ti je dosada u tvome životu izmaklo toliko mnogo od tjelesnog opcenja sa ženama. Zbilja, ja ti dajem jedan dobar savjet: prihvati ga i pojebi me! - Odlazi dalje od mene - rekne pastir - o ti podmukla, lažljiva ženo! Ja nemam povjerenja u tebe, i ja ti se necu približiti. Nemam nikakve želje za tvojom blizinom niti za tjelesnim op296
Pripovijest o pobožnom pastiru eenjem s tobom. Jer se onaj, tko za tobom žudi, odrice onozemalj-skog života, ali se onaj, tko žudi za onozemaljskim životom, odrice tebe. Da, ti si u svim vremenima zavodila muškarce. Allah je Uzvišeni naspram svojih slugu na straži87, i jao onomu, koji se dao obmanuti kroz opcenje s tobom! Ali ona nastavi: -
O ti, koji stojiš postrance od puta istine i s pravoga puta od
laziš u bludnju, okreni prema meni svoje lice, pogledaj moje draži i iskoristi priliku, što sam ti ja blizu, kako su to ucinili mudraci prije tebe. Ti su ipak imali više iskustva i ispravniju prosudbu nego ti, a unatoc tomu nisu prezreli to, da se naslaðuju ženama, nego su žudjeli za ljubavnim užitkom i za tjelesnim zbližavanjem sa žena ma, drugacije nego ti, koji si se svega toga odrekao. Pa ipak im to nije naškodilo niti u duhovnima ni u svjetovnim stvarima. Zato odustani od svojega nastojanja, pa ceš doživjeti jedan lijep ishod! Ali pastir odgovori: -
Sve, što ti kazuješ, ja proklinjem i zgražam se nad time. Jer
ti si podmukla i lažljiva, kod tebe nema niti pouzdanosti ni vjere. Koliko ti nakaznoga skrivaš pod svojom ljepotom! Kolike si ti pra vednike vec zavela, tako da su njihov kraj bili kajanje i bijeda! Sto ga odlazi od mene, ti, koja se kitiš, kako bi druge upropastila!
S tim rijecima on baci svoj ogrtac preko njezina lica, kako ga ne bi vidio, i pocne zazivati ime Gospoda. Kada je dakle anðeo upoznao njegovu izvrsnu poslušnost prema Allahu, on otiðe od njega i uzleti k nebu. Nalazilo se pak nedaleko od ovoga pastira jedno selo, u kojemu je živio stanoviti Božji covjek, koji nije poznavao pastirovo prebivalište. Taj zacuje jednom u snu, kako mu kazuje neki glas: -
U tvojoj blizini, na tome i tome mjestu, živi jedan pobožan
covjek. Otiði k njemu i pokoravaj se njegovoj zapovijedi! Kada je nastalo jutro, on krene na put k njemu. Kako ga je zatim pritisnula dnevna žega, on doðe do jednoga drveta, uz koje 87 Usp. Kur'an 89,14: "Zaista tvoj Gospodar motri stalno." 297
Stoicetrdesetiosma noc se nalazilo vrelo, izvor vode. Ondje on uzme pocinak i sjedne u hladovinu onoga drveta. Tada ugleda, kako divlje životinje i ptice dolaze k izvoru, kako bi iz njega pile. Ali kada su ugledale Božjeg covjeka, kako ondje sjedi, one se pred njime preplaše, okrenu se i otrce odatle. Pravednik meðutim rekne: —
Nema nikakve moci i nikakve preuzvišenosti osim u Allaha!
Ja ovdje pocivam samo na štetu ovih životinja i ptica. Zatim se on podigne, tim što je sam sebi predbacivao, i rekne: -
Zbilja, to je bila šteta za ova živa bica, što sam ja danas sje
dio na tome mjestu. Kako ja mogu u Ono Vrijeme stati pred svo jega stvoritelja, koji je stvorio takoðer ove ptice i životinje? Jer ja sam ipak bio uzrokom, zbog kojega su one pobjegle od svojega pojila i od svojega svagdašnjeg kruha i svoje paše. Jao, kako cu ja posramljen stajati pred svojim Gospodom o Onome Danu, o koje mu ce se ovce bez rogova osvetiti na rogatima88! Zatim on zaplace i izgovori ove stihove: Zbilja, to je tako, Allaha mi, kada bi ljudi znali,
Zašto su stvoreni, oni ne bi bili bezbrižni i mirno spavali! Najprije dolazi smrt, i zatim buðenje, zatim Sudnji Dan sa svojim ukorom i sa strašnim strahom od kazne. Mi smo, kada izvršavamo zabrane i zapovijedi, Baš kao pakleni druži89 — mi spavamo i mi bdijemo. Nato on opet zaplace, jer je bio sjeo pod drvo do izvora i otjerao životinje i ptice od njihova pojila. I on se okrene i žurno ode, 88 Usp. Matej 25,32.33: "Tada ce se pred Njim skupiti svi narodi, a On ce ih razluciti jedne od drugih, kao što pastir luci ovce od jaraca. Postavit ce ovce sebi s desne strane, a jarce s lijeve." 89
Pospanci, usp. u Kur'anu Suru 18.
298
Pripovijest o vodenoj ptici i kornjaci sve dok nije došao k onomu pastiru. On uðe k njemu i pozdravi ga. Ovaj mu uzvrati pozdrav, zagrli ga i rekne u suzama: -
Sto te je dovelo na ovo mjesto, na kome nije ušao k meni još
nijedan covjek? Božji mu covjek odgovori: -
U snu sam ugledao nekoga, koji mi je opisao tvoje prebi
valište i zapovjedio mi, da otiðem k tebi i da te pozdravim. Tako sam ja onda došao k tebi, pokoran zapovijedi, koja mije pala u dio. Tada ga pastir poljubi, a njegova se duša obraduje sjedinjenju s njime, i oba su ostala zajedno na onome brdu, tim što su služili Allahu u onoj spilji. Lijepa je bila služba Allahu njih obojice, i oni su se ondje vazda posvecivali službi svojemu Gospodu, tim što su se prehranjivali mesom i mlijekom svojih stada i nisu žudjeli niti za bogatstvom ni za djecom, sve dok im nije došla posljednja izvjesnost. I to je kraj njihove povijesti." Tada Kralj rekne: "O Šehrezad, ti si me sada vec naucila, da na svoje kraljevsko gospodstvo gledam kao na taštu tricariju, i da se kajem zbog smaknuca toliko mnogih žena i djevojaka90! Reci, znaš li još neku pripovijest o pticama?" "Dabome!" odgovori ona i pocne
PRIPOVIJEST 0 VODENOJ PTICI I KORNJACI. "Pripovijeda se, o Kralju, da je jednom jedan pticji mužjak uzletio visoko prema nebu i da se zatim spustio na neku stijenu usred vode. To je meðutim bila tekuca voda. I dok je on tako ondje sje90 Posrijedi je pitanje tlaciteljstva, to jest: pitanje pravednosti, odnosno nepravednosti onoga, koji je jaci. Usp. stih iz stoicetrdesetišeste noci: Ako tlacitelj svrati u zemlju nekog naroda, I Tada stanovnicima ne preostaje ništa drugo nego da odsele iz nje. Taj ce stih biti u ovoj noci još jednom ponovljen. 299
Stoicetrdesetiosma noc dio, ugleda leš nekoga covjeka, kojega je dotjerala struja i bacila na onu stijenu. Taj je bio natekao i nadut. Sada ptica pritrci lesu i uvidi, da je to ljudski leš, na kome su se nalazili tragovi od udaraca macem i uboda kopljem. Tada vodena ptica mužjak rekne u sebi samome: -
Ja vjerujem, ovaj je ubijeni bio zlocinac. Tada se zacijelo
protiv njega skupila gomila ljudi, tako da sada imaju mira od njega i njegove zloce. Zacuðen i zapanjen, on ostane ondje. Ali tada iznenada dolete na onaj leš sa svih strana jastrebovi i orlovi. Kada je vodena ptica mužjak to vidio, on se žestoko prestraši i rekne si: -
Na ovome mjestu ja necu moci duže ostajati.
Zatim odleti, kako bi si potražio neko mjesto, na kome ce ostati, sve dok leš ne bude pojeden i dok ga ne napuste ptice grabljivice. I tako on odleti dalje, sve dok nije našao neku rijeku, na cijoj je sredini raslo jedno drvo. Na njemu se on skrasi, duboko zabrinut i ožalošcen, što je bio napustio svoj zavicaj, i on rekne u sebi samome: -
Tuga me ipak uvijek slijedi! Tada sam dakle tako mirno sje
dio, kada sam ugledao onaj leš, i vec sam se tako jako tomu ra dovao, jer sam si kazivao, da je to hrana, koju mi je poslao Allah. Ali je sada moja radost postala patnjom, a brigom i žalošcu moja veselost. Jer hranu su mi uzele ptice grabljivice i požderale je i meni moj plijen ukrale ispred nosa. Kako se ja dakle još smijem nadati, da cu na ovome svijetu biti sigurnim od tuge i da se u njega
mogu pouzdati? To u poslovici glasi: 'Ovaj je svijet obitavalište za onoga, koji ne posjeduje nikakva obitavališta, i samo se taj daje od njega obmanuti, tko ne posjeduje nikakva razuma.' Da, taj mu po vjerava svoj imetak i dobra, svoju djecu, svoj narod i svoje pleme. Tko je od njega obmanut, taj se u njega vazda pouzdaje i živi na ovoj zemlji u tlapnji, sve dok ne legne pod nju, i sve dok ga ne po kriju njezinim prahom oni, koji su mu meðu ljudima bili najdraži i najbliži. Ali pravom muškarcu ne stoji ništa bolje nego ustrajati u brigama i žalostima ovoga svijeta. Tako sam ja dakle takoðer na300
Pripovijest o vodenoj ptici i kornjaci pustio svoje obitavalište i svoju zavicajnu grudu, ma koliko da mi je to teško palo rastati se od svoje brace i boraviti bez svojih drugova i prijatelja. Dok je on bio zadubljen u svoje misli, kadli doðe jedna kornjaca mužjak, doplivavši ovamo vodom, približi se vodenoj ptici mužjaku, pozdravi ga i rekne: -
Moj gospodaru, što je bilo to, što te je otjeralo u progonstvo
i odvelo daleko od tvojega obitavališta? Ovaj dadne kao odgovor: -
Ondje su se spustili neprijatelji. A mudrac ne može podno
siti blizinu svojega neprijatelja. Kako pak izvrsno glasi pjesnikova rijec: Ako tlacitelj svrati u zemlju nekog naroda, Tada stanovnicima nepreostaje ništa drugo nego da odsele iz nje. Tada kornjaca rekne: -
Ako je to tako, kako ti kazuješ, i ako stvari tako stoje, kako
ih ti opisuješ, tada cu ja stalno ostati kod tebe i necu se više od tebe rastajati, kako bih ti ispunjavao tvoje želje i posvetio se služenju tebi. Jer to znaci, da se nitko ne osjeca napuštenijim od tuðinca, koji se rastao od svojega naroda i svojega zavicaja. I to dalje znaci, da se rastanku od dobra ne smije nijedna druga nesreca držati ravnom. Ali je za razumnoga najbolja utjeha u tuðini društvenost i ustrajnost u nesreci i jadu. I tako se ja nadam, da ceš mi ti biti zah valan za to, ako ti budem pravio društvo. Jer ja cu ti biti sluga i pomocnik. Kada je vodena ptica cuo kornjacine rijeci, on mu rekne: -
Zbilja, ti si u pravu sa svojim rijecima! Jer, tako mi mojega
života, ja stalno patim od bola i tuge, otkada sam daleko od svoje ga obitavališta, otkada sam odvojen od svoje brace i otkada ne boravim sa svojim prijateljima. U rastanku leži takoðer stanovita 301
Stoicetrdesetiosma noc pouka za one, koji se daju pouciti, i on daje razmišljati onima, koji su u stanju shvatiti. Pa ako pravi muškarac ne naðe nikakva prijatelja, koji ce ga tješiti, tada sreca na sve vijeke ostaje daleko od njega, i on je zauvijek posvecen nesreci. Da, razuman covjek traži samo kod vjernog druga utjehu protiv briga u svima životnim položajima, i on se naoružava strpljenjem i istrajnošcu. Jer to su dva visokocijenjena svojstva, ona štite protiv nesrece promjenjivih slucajeva vremena, i u svim stvarima odagnavaju tjeskobu i patnju. —
Daleko bila patnja! - odgovori kornjaca — jer ona ti tvoj ži
vot cini mukom, i oduzima ti muževnost91. Tako su oni još sve dalje jedan s drugim razgovarali, sve dok konacno nije vodena ptica mužjak rekao kornjaci mužjaku: -
Ja cu ipak uvijek živjeti u strahu pred promjenjivim slucaje
vima vremena i pred nestalnošcu udesa! Kada je kornjaca cuo ove rijeci vodene ptice, on dopuže k njemu, poljubi ga u celo i rekne mu: -
Svijet je ptica neprestano bio tobom blagoslovljen i davao se
poucavati tvojim savjetom za dobrobit. Kako se ti možeš tu opterecivati jadom i brigom? Tako on dalje nastavi umirivati srce vodene ptice mužjaka, sve dok ovaj nije opet našao svoj mir. Nato vodena ptica opet odleti na ono mjesto, do kojega je bio dotjeran leš. Pa kada je došao onamo, on ne ugleda više ništa od ptica grabljivica, a od onoga lesa otkrije još samo kosti. Tada se vrati natrag i isprica kornjaci, da su neprijatelji napustili njegovo obitavalište. I on ktomu doda: —
Znaj, ja bih se ipak volio vratiti k svojoj staroj nastambi,
kako se ne bih više lišavao druženja sa svojim prijateljima. Zbilja, razuman covjek to ne podnosi, da bude daleko od svojega zavicaja. 91 Da nema ove rijeci muževnost, i prije toga onih pravi muškarac (dvaput), u hrvatskome bi jeziku za vodenu pticu i kornjacu bilo suvišno slijediti u ostalome tekstu ove basne posve nebitan muški rod arapskog izvornika. 302
Pripovijest o vuku i o Uscu Oni se sada obojica upute na ono mjesto. I njima se ne dogodi ništa od onoga, cega su se bojali. Tada vodena ptica izrekne stihove: Kako ima poneka nesreca, protiv koje covjeku Otkazuje snaga, a u kojoj se pomoc nalazi kod Allaha! Teško je to bilo — dok su se njezine petlje uvijek tješnje zatvarale, Došlo je spasenje. Ah, ja sam vjerovao, da je kasno za spas! Potom su obojica živjeli zajedno na onome otoku. Ali dok je vodena ptica mužjak živio tako u radosti i sigurnosti, udes iznenada pošalje jednoga gladnog sokola protiv njega. Taj mu zabije svoje pandže u tijelo i ubije ga. I tako mu takoðer oprez nije više koristio, kada je njegovo vrijeme bilo ispunjeno. Razlog meðutim, zbog kojega je on bio ubijen, je bio taj, što je on zanemarivao, da slavi Allaha. To znaci, da njegovo slavljenje glasi ovako: 'Slava neka je našemu Gospodu, jer On odreðuje i upravlja! Slava neka je našemu Gospodu, jer On poklanja bogatstvo i siromaštvo!' To je ono što se dogodilo s vodenom pticom i pticama grab-ljivicama."
Tada kralj rekne: "O Sehrezad, ti si mi svojim pripovijedanjem dala da mi padne u dio još više opomena i pouka. Znaš li takoðer što od prica o poljskim životinjama?" "Dabome!" odgovori ona, i zapocne PRIPOVIJEST 0 VUKU 10 LISCU. "Znaj, o Kralju, živjeli su jednom jedan lisac i jedan vuk u istom brlogu. Ondje su obitavali jedan s drugim i ondje su nocu spavali, ali je vuk grozno postupao s liscem. Cijelo su jedno vrijeme 303
Stoicetrdesetiosma noc tako živjeli. Ali se tada ipak jednom dogodi, daje lisac opomenuo vuka, neka bude blag i neka se okani zlog cinjenja, tim što je rekao: -
Znaj, ako ti budeš ustrajavao u svojoj bahatosti, tada ce lako
biti moguce, da Allah pokloni moc nad tobom Adamovu sinu. Jer taj je pun lukavstava, podmuklosti i dvolicnosti. On hvata ptice iz zraka, ribe iz mora, on lomi brda i premiješta ih s jednoga mjesta na drugo, i sve to dolazi od njegovih lukavština i njegove podmuk losti. Stoga se vježbaj u blagosti i poštenju, i odustani od zloce i nepravednosti! To je bolje za tvoj život! Ali se vuk nije osvrtao na njegove rijeci, nego mu dadne grub odgovor, tim što rekne: -
Kako ti dolaziš na to, da govoriš o velikima i važnim stvari
ma? Zatim dadne liscu jedan udarac po obrazu njuške, da je on bez svijesti pao na zemlju. Kada je taj zatim opet došao k sebi, on se vuku ljubazno nasmiješi i priðe mu, tim što ga je pomocu ova dva stiha poceo moliti za oproštenje zbog neprilicnih rijeci: Ako sam ja dakle jednom prije pocinio neki grijeh Iz ljubavi prema tebi, i ako sam pocinio dakle, što ne valja,
Tada se kajem za svoj prijestup, pa neka ushtjedne tvoje praštanje Uzeti u zaštitu grešnika, kada on dolazi moleci oproštenje. Tada vuk prihvati njegovu ispriku i prestane ga zlostavljati. Ali mu rekne: -
Nemoj govoriti o onome, što te se ništa ne tice. Inace ceš
morati cuti ono, što ti se nece svidjeti!..." Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju. 304
Ali kada je pocela
stoicetrdesetideveta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vuk liscu rekao: - Nemoj govoriti o onome, što te se ništa ne tice. Inace ceš morati cuti ono, što ti se nece svidjeti! - Slušam i pokoravam se! — odgovori lisac — ubuduce cu propuštati ono, što ti se ne sviða. Jer mudrac kazuje: 'Ne govori o onome, o cemu nisi upitan. Ne odgovaraj, ako se to ne traži od tebe. Okani se onoga, što te se ništa ne tice, i brini se samo za ono, što te se tice. Ne troši dobar savjet na zlikovce, jer oni ce ti uzvratiti zlom!' Kada je dakle lisac bio saslušao one rijeci, koje mu je vuk dao kao odgovor, on mu se opet prijazno osmjehnuo. Ali je u svome srcu smišljao protiv njega lukavštinu i u sebi govorio: -
Zaista, ja si moram dati truda i isposlovati, da se ovaj vuk
sunovrati u propast. Tako je on strpljivo podnosio od vuka daljnja zlostavljanja, tim što je u sebi govorio: -
Oholost i opako govorenje vode u smrt i strovaljuju u ne
volju. Da, to znaci: bahatost je rijetkokad dobra. Tko je budalast, pokajat ce se, ali, tko je oprezan, bit ce spašen od nesrece. Pra305
Stoicetrdesetideveta noc vednost je odjeca plemica. A otmjena je narav najplemenitija dobit. Ja cu se sada pred ovim nasilnikom pretvarati. Zatim ce on sigurno morati doci u klopku. Nato lisac rekne vuku: —
Gledaj, gospodar oprašta svojemu robu, koji pogriješi, i
oprašta svojemu sluzi, ako pocini grijeh. Ja sam samo siromašni sluga. I to, da sam ti davao savjet, nije od mene bilo ispravno. Kada bi ti znao, kakav je bol mene pogodio od tvojega udarca, znao bi takoðer, da ga cak ni jedan slon ne bi mogao podnijeti i izdržati. Ali se ja ne tužim zbog bola toga udarca za volju radosti, koju sam kroz njega doživio. Jer kada bi on za mene bio takoðer nešto silno teško, njegov bi rezultat ipak bila radost. Mudrac kazuje: 'Odgojiteljev udarac na pocetku vrlo boli, ali je na kraju slaði od procijeðena meda.' Vuk meðutim rekne: —
Ja sam ti otpustio tvoju krivicu i tvoju sam ti pogrešku opros
tio. Budi dakle na oprezu pred mojom snagom i priznaj se za moje ga slugu. Ti si iskusio, kako sam ja strog prema onomu, tko mi se pokazuje neprijateljski raspoložen. Tada se lisac iz poštovanja baci pred njim na zemlju i rekne mu: —
Neka ti Allah dadne dug život! Uzmogao navijeke svladavati
svoje neprijatelje!
I tako se lisac nadalje, u svome strahu pred vukom, nastavio njemu licemjerno dodvoravati. Jednoga pak dana doðe lisac do stanovitog vinograda i ondje ugleda u zidu jednu rupu. On sam sebi sumnjicavo rekne: —
Ova rupa sigurno ima neki osobiti razlog. To ipak u poslovi
ci glasi: 'Tko vidi u zemlji neku jamu i ne ode u stranu i ne prilazi joj oprezno, taj sam sebe vara i izlaže se propasti.' To je dapace poznato, da neki ljudi u vinograd postavljaju figuru lisice, da, mecu cak pred figuru grožðe na tanjurima, kako bi to neka lisica vidjela, prišla i utrcala u propast. Zbilja, ja vidim ovu rupu kao neku zam306
Pripovijest o vuku i o Uscu ku. U poslovici to glasi: 'Oprez je polovica pameti.' Zato ja moram iz opreza još jednom tocnije istražiti ovu rupu, kako bih vidio, hocu li u njoj naci neku klopku, koja vodi u propast. Pohlepa me ne smije navesti na to, da sam sebe sunovratim u nesrecu.
Zatim on priðe bliže k rupi, oprezno se pocne šuljati ovuda onuda oko nje i pomno je promatrati. I gledaj sada, to je bila jedna duboka jama, koju je bio iskopao gospodar vinograda, kako bi u nju hvatao životinje, koje su mu upropaštavale trsje. Tada lisac rekne sebi samomu: —
Sada si došao do cilja, koji si sebi postavio!
Zatim on ugleda na njoj jedan tanak, fin pokrivac, i zatim odstupi s rijecima: —
Slava neka je Allahu, što sam pred njome bio na oprezu! Ali
seja nadam, da ce moj neprijatelj, vuk, koji je moj život ucinio tako bijednim, u nju upasti. Zatim ce mi vinograd stajati slobodno na raspolaganju i pripadati ce samo meni, i ja cu moci ondje živjeti u sigurnosti. Nato on zatrese glavom, glasno se nasmije i zapjeva: Kada bih ipak ugledao vec ovoga casa izvjesnog vuka tu u klopki!
Dugo je on ogorcavao moje srce, Grozno me je napajao žucju. Kad bih ja ipak dalje ostao na životu! Kad bi ipak vuk umro još danas! Zatim bi vinograd bio slobodan od njega, I ja bih u njemu imao svoj plijen! 307
Stoicetrdesetideveta noc Nato on žurno potrci natrag, sve dok nije tako došao do vuka, i njemu on dovikne: -
Zbilja, Allah ti je ucinio put do vinograda lakim i bez muke.
To je jedan znak tvoje srece. Neka ti je na dobro onaj lak plijen i obilna hrana, koju ti je Allah ucinio otkljucanom bez napora pris tupacnom! Vuk meðutim upita: - Sto te navodi na tu tvrdnju? - Znaj - odgovori lisac- došao sam do vinograda, i tada sam našao, da je njegov gospodar mrtav. Rastrgao ga je jedan vuk. Tako sam ušao u vrt i vidio kako se o trsju savijaju divni plodovi! Vuk ne posumnja u lišceve rijeci, obuzme ga pohlepa, i on se zaputi, sve dok tako nije došao do one rupe, posve zaslijepljen svojom požudom. Lisac meðutim ostane stajati, baci se na tlo, tako da je ležao poput nekoga mrtvaca, i izrekne ovaj stih: Žudiš li za sastankom s Lailom? Hajde, naslade opterecuju šije muškaraca! Kako je sada vuk stajao tik pred rupom, lisac mu dovikne: -
Uði u vinograd! Tebi je cak ušteðena muka, da se vereš
preko ili da kopaš rupu u zidu od vinograda. Sada se ispunjenje dobrih darova nalazi kod Allaha! Tako vuk poðe nekoliko koraka dalje, kako bi prodro u vinograd. Ali kada je bio na sredini pokrivaca, koji je ležao preko rupe, upadne unutra. Tada se lisac silno strese od velike radosti. Jer sada je bio kraj njegovim brigama i patnjama. On pusti da odzvanja pjesma i pocne pjevati ove stihove:
Udes se smilovao mojoj muci. Imao je sucuti prema mojoj nevolji 308
Pripovijest o vuku i o Uscu I poklonio mi ono, za cim sam vrlo žudio, I odvratio je od mene ono, što mi je prijetilo. Ja cu mu zaista oprostiti svu krivnju, Koju je ucinio nada mnom u ranije vrijeme. Vuk sada nikada više ne može odatle pobjeci Iz opasnosti, koja ce ga posvetiti smrti. Moj je sada vinograd, cijeli je samo moj! Nijedan glupan nece sa mnom u njemu imati dijela! Zatim pogleda u jamu, pa kada je vidio vuka kako place nad sobom samim od kajanja i jada, on s njime zaplace. Tada vuk podigne prema liscu svoju glavu i upita ga: - Placeš li ti iz suosjecanja sa mnom, o Abu el-Husain92? - Ne, tako mi Onoga, koji te je sunovratio u tu jamu — uzvikne lisac — ja placem, što si ti vec tako dugo živio, i tugujem, što nisi vec prije ovoga dana pao u jamu. Da si ti pao u nju prije nego što smo se mi sreli, tada bih ja bio imao pocinka i mira. Ali si ti bio pošteðen, sve dok nije došao tvoj cas i dok nije bilo ispunjeno tvoje vrijeme. Tada mu vuk rekne, kao da se šali: -
Ti zlocesti decko, otiði k mojoj materi i reci joj to, što mi se
dogodilo, kako bi se pobrinula za moje osloboðenje! Ali mu lisac odgovori: 92 Abu el-Husain znaci: Otac Male Tvrðave. Posrijedi je u arapskome uobicajen nadimak za lisicu prema nacinu gradnje njezine jazbine. Ovdje se taj nadimak rabi kao uctivo oslovljavanje. 309
Stoiutrdesetidevetct noc —
Tvoja velika pohlepnost i tvoja silna pohotljivost su te suno-
vratili u propast. Da, ti si upao u jednu jamu, iz koje ne možeš po bjeci. Zar ti onda ne znaš, ti glupi vuce, da to u poslovici glasi: 'Tko ne misli na posljedice, njemu od udesa ne biva poklonjeno nikak vo prijateljstvo, i njegov put nije upravljen mimo opasnosti.' Sada vuk zamoli: —
O Abu el-Husain, nekoc si mi iskazivao ljubav i bio si na
klonjen mojemu prijateljstvu. I moja te je silna snaga držala u stra hu. Nemoj me ipak tako ljutito mrziti zbog onoga, što sam ti uci nio! Jer tko ima moc i ipak oprašta, taj ce dobiti svoju nagradu od Allaha. Ipak takoðer pjesnik kazuje: Sij sjetvu dobra, pa makar i na pogrešnom polju! Dobro nikada ne biva izgubljenim, ma gdje bilo posijano. Jer makar vrijeme preko nje toliko dugo prolazilo, Dobro žanje uvijek samo ono, što je posijalo. Tada lisac odgovori: —
O ti najgluplja zvijeri na svijetu i najtupavija od svih životi
nja u polju, jesi li ti zaboravio svoju oholost i svoju neumjerenost i svoju bahatost, gdje se ipak nisi obazirao na pravdu prijateljstva i gdje se nisi dao opomenuti pjesnikovom rijecju: Ne cini nikakvu nepravdu, cak ako ti je i dana za to moc. Osveta uvijek vreba na onoga koji to krši. Tvoje oko može zacijelo spavati. Ali tlaceni bdije i proklinje te, aAllahovo oko ne drijema. 310
Pripovijest o vuku i o Uscu Opet vuk zamoli: —
O Abu el-Husain, nemoj mi prigovarati krivnju, koju sam ra
nije pocinio. Jer od plemica se ocekuje, da prašta, a dobra su djela
najbolje blago. Kako lijepo kazuje pjesnik: Brzo ucini dobro djelo, ako je to u tvojoj moci. Jer za njega ti se mogucnost ne pruža u svako vrijeme. Tako je vuk lisca sve dalje ponizno molio i ktomu dodao: -
Možda bi ti mogao nešto uciniti, što bi me spasilo od pro
pasti. Ali lisac rekne: -
Ti glupi, nasamareni vuce, ti zlotvore i izdajnice, nemoj više
željeti da pobjegneš. Jer ovo je placa i nagrada za tvoje bezbožno cinjenje. Zatim mu se on pocne smijati iz otvorenih ralja, i izgovori ova dva stiha: Nemoj vjerovati, da ceš mene nadlukaviti. Jer nikada neceš postici svoj cilj. Ono, što ti želiš, je nemoguce. Ti si sijao muku — sada je žanjil Tada vuk rekne: —
O ti dobrocudna meðu životinjama, ja ti to ne vjerujem, da
bi ti mene ostavio u ovoj jami! Zatim on pocne plakati i jadikovati, iz njegovih ociju pocnu provaljivati suze, i on pocne izgovarati ove stihove: 311
Stoicetrdesetideveta noc 0
ti koji si mi više nego jednom poklonio svoju pomoc
1
cije je bogatstvo u darovima zamalo neizmjerljivo,
Nikada me u mome životu nije pogodila neka patnja, Kod koje nisam našao, da si ti moj spasitelj. —
O ti priglupi neprijatelju - uzvikne lisac — kako dolaziš sa
da do poniznosti i podložnosti, do samoponižavanja i popustlji
vosti, poslije svega onoga preziranja i oholosti, bahatosti i silništva? Zbilja, iz straha sam ti pred tvojim neprijateljstvom prilazio prijazno, i dodvoravao sam ti se, a da nisam gajio nadu u tvoju do brotu. Ali te je sada sustigla osveta, tako da te obuzima tjeskoban strah. Zatim on izgovori ova dva stiha; 0
ti, koji si mislio uvijek samo na prevaru,
Ti si došao putem svojega zlog plana u klopku. Sada kušaj patnju i gorku nuždu 1
ostaj daleko svima drugim vukovima!
A vuk ponovo zamoli: -
O ti krotki, ipak ne govori neprijateljskim jezikom, niti gle
daj neprijateljskim pogledom. Ispuni dužnost prijateljstva, koje nas povezuje, prije nego što išcezne vrijeme za pomoc. Stavi se u po kret i potraži mi neko uže. Zatim jedan kraj svezi za neko drvo a drugi mi spusti ovamo dolje, kako bih se mogao za njega cvrsto dr žati! Možda cu moci tako biti osloboðen iz svoje nevolje, a tebi cu zatim dati sva blaga, koja posjedujem! Ali lisac odgovori: 312
Pripovijest o sokolu i o jarebici -
Ti si vec odvec mnogo govorio o tome, što ti ipak nece do
nijeti spas. Stoga se nemoj više tomu nadati, jer ti od mene nikada neceš dobiti ono, cime bi se mogao spasiti. Misli radije na zlo, koje
si mi ranije ucinio, i na sve podmuklosti i lukavštine, koje si ti pro tiv mene smišljao! Kako si ti sada blizu smrti kamenovanjem! Znaj, sada ce tvoja duša napustiti ovaj svijet, od njega se rastati i iz njega otici. Zatim ona treba odhitati u propast, boraviti na groznome mjestu i imati vjecno dioništvo u strašnom udesu! — O dragi Abu el-Husain - pocne opet vuk - vrati se ipak ubrzo natrag k prijaznosti i nemoj ustrajavati u ljutom neprijateljstvu! Znaj, tko jednu dušu spasi iz propasti, on je zadržava na životu. A ako je tko samo jednu jedinu dušu zadržao na životu, to je, kao daje zadržao na životu cijelo covjecanstvo93. Nemoj slijediti zlo. Jer to su zabranili mudraci. A to je ipak jasno, da nema nikakvoga veceg zla, nego kada ja sjedim ovdje u jami i gutam samrtnicke muke i imam pred ocima propast, dok stoji u tvojoj moci, da me spasiš od lanaca nesrece. Ah, uzmi ipak ozbiljno to s mojim oslobaðanjem i dobrostivo postupi sa mnom! — O ti glupi blesane — povice sada lisac - gledaj, ako ti prema van lijepo ciniš i govoriš, ali smišljaš prostaštvo i zlocin, tada te ja usporeðujem sa sokolom kod jarebice i odmjeravam tvoje cinjenje prema njegovu. -
Kako je to onda bilo? - upita vuk.
Tada lisica pocne pripovijedati PRIPOVIJEST 0 SOKOLU 10 JAREBICI. 'Jednoga sam dana došao u stanoviti vinograd, kako bih žderao od njegova grožða. I dok sam ja baš bio ondje, ugledam nekog sokola, koji se strmoglavio na jednu jarebicu. Vec ju je bio pograbio 93 Kur'an 5,35: "A tko oživi covjeka, kao da je oživio cio svijet." 313
Stoicetrdesetideveta noc i držao je u pandžama, kad li mu se ona ipak izmakne, pužne u svoje gnijezdo i u njemu se sakrije. Ali ju je sokol slijedio i doviknuo joj: —
O ti ludo, ja sam te vidio na polju gladnu, i tada sam osjetio
prema tebi sucut. I nakljucao sam za tebe par zrna i cvrsto te za držao, kako bi ti mogla žderati. Ti si mi meðutim pobjegla, a ja ne vidim nikakva razloga za tvoj bijeg, osim da nisi htjela prihvatiti taj dar. Sada ipak izaði van, uzmi zrna, koja sam ti donio, i pojedi ih
— uzmogla ti ona biti na dobro! Kada je jarebica cula sokolove rijeci, ona mu povjeruje i izaðe van. Ali joj sokol zabije pandže u tijelo i cvrsto je pograbi. Jarebica krikne: —
Je li to ono, što si mi donio sa sobom s polja, kao što si re
kao, i što si mi ponudio s rijecima: 'Žderi to, uzmoglo ti to biti na dobro'? Ti si mi slagao. Neka ushtjedne Allah ono, što ti poždereš od mojega mesa, uciniti smrtnim otrovom! Kada je dakle Sokol bio požderao jarebicu, ispadne mu perje, njegova snaga propadne, i on na mjestu ugine.' Zatim lisac nastavi: —
Tko svojemu bratu kopa jamu, uskoro ce sam pasti u taj grob.
Najprije si ti nevjerno sa mnom postupao. Tada vuk rekne liscu: —
Okani se toga, da vodiš takve razgovore i navodiš poslovice.
Nemoj me podsjecati na prijašnja nedjela, ipak imam dovoljno ne volje, u koju sam sada dospio! Ja sam sada na jednom mjestu, na kome bi me sažaljevao cak neki neprijatelj, koliko onda više jedan prijatelj! Radije mi izmisli neko sredstvo, putem kojega bih mogao postati slobodan. Budi ti sada moje spasenje! Pa ako ti to teško pada, tada se sjeti, da prijatelj za prijatelja cesto tovari na sebe najveci napor, da, da on izlaže opasnosti svoj život za ono, u cemu se za onoga sastoji spasenje iz pogibije. To cak znaci, da jedan pri jatelj, koji ne zakazuje, nadmašuje vrijednošcu roðenoga brata. Ako mi ti pomogneš do spasenja i ja stvarno budem spašen, tada 314
Pripovijest o sokolu i o jarebici
cu ti izložiti zbirku znanja, koje ce ti služiti za obskrbu. I ja cu te nauciti rijetka umijeca, koja ce ti otvoriti najbogatije vinograde, tako da ceš moci s trsova trgati plodove. Zato umiri svoju dušu i rashladi oci! Smijuci se lisac odgovori: -
Kako je lijepo ono, što su rekli ucenjaci o jednome tako ve
likom glupanu, kao što si ti! -
Sto su dakle rekli ucenjaci? - upita vuk.
Lisac dadne kao odgovor: -
Ucenjaci su objasnili, da u jednome grubom tijelu stanuje ta
koðer jedna gruba narav, i da je ta daleko od razuma, ali blizu nerazumnosti. Kada ti misliš, ti nasamareni, budalasti obmanjivacu, da prijatelj treba tovariti na sebe napor, kako bi oslobodio svojega pri jatelja, to je onda ispravno, kako kazuješ. Ali mi daj unatoc svojoj gluposti i bedastoci znati, kako ja u tebi mogu vidjeti jednog prija telja, kada si ti tako nevjeran! Zar ti mene još držiš za svojega prija telja, gdje sam ja tebi zluradi neprijatelj? A to je jedna rijec, koja je gora od odapinjanja strijele i ubojstva, ako ti to možeš razumjeti. Ka da pak ti dalje kažeš, da ceš mi ti pribaviti neko znanje, koje ce mi služiti za obskrbu, i da ceš me ti nauciti umijeca, putem kojih cu dos pjeti u najbogatije vinograde i trgati plodove s trsova, kako dakle do lazi do toga, o ti izdajnice i lažljivce, da ti ne znaš nikakvo sredstvo, kako bi izbjegao propasti? Koliko si ti udaljen od toga, da možeš po moci sebi samomu, i koliko sam ja daleko od toga, da prihvatim tvoj savjet! Ako imaš neko sredstvo, tada ga primijeni sam na sebi za svoj spas iz ove nevolje, u kojoj se ti - tako se ja molim Allahu - još du go morao nalaziti. Sada gledaj, ti budalo, imaš li još koje sredstvo, i njime se spasi pred smrcu, prije nego što rasipaš svoje pouke na ne
koga drugoga! Samo to kod tebe ide kao kod onoga covjeka, kojega je spopala stanovita bolest. K njemu doðe jedan, koji je patio od is te bolesti, kako bi ga lijecio, i rekne mu: 'Treba li da te ja izlijecim od tvoje bolesti?' Tada covjek upita: 'Zašto nisi zapoceo s time, da lije ciš sam sebe?' ostavi ga stajati i ode odatle. Ti glupavi vuce, kod te be je to upravo tako. Zato ostaj tu u svojoj rupi i podnesi svoj udes! 315
Stoicetrdesetideveta noc
:
Kada je vuk bio cuo te lišceve rijeci, on spozna, da od njega nema ocekivati ništa dobro, i tako on zaplace nad svojom nesrecom i rekne: —
Nekoc sam živio bezbrižan za svoj udes. Ali ako me Allah sa
da izbavi iz ove nužde, tada cu se okaniti svoje drskosti prema onomu, tko je slabiji nego ja, staviti cu na sebe mantiju od kostrijeti i popeti se u brda, kako bih prizivao Allaha Uzvišenoga i živio u strahu pred njegovom kaznom. Da, ja cu se odvojiti od svih ostalih poljskih životinja i neprestano cu hraniti mudžahide94 i siromahe. Zatim je on dalje plakao i jadikovao. Tada lišcevo srce postane smirenim, pa kako je cuo vukove ponizne rijeci i njegov zavjet, da ce odustati od oholosti i bahatosti, to je bilo, kao da ga je obuzelo sažaljenje prema njemu. On veselo poskoci, priðe k rubu jame, sjedne na svoje stražnje noge i pusti da mu rep visi u jamu. Ali se tada vuk dadne na posao, ispruži prema lišcevu repu jednu prednju šapu i pocne ga vuci k sebi, sve dok se ovaj nije našao dolje kod njega u jami. A sada mu vuk rekne: -
O lišce, koji ne poznaješ nikakve sucuti, kako si se mogao ra
dovati nad mojim zlom, ti, koji si nekoc bio moj drug i koji si sta jao pod mojom vlašcu? Sada si pao k meni u jamu, i kazna te je br zo sustigla. Ipak su mudraci rekli: 'Ako tko od vas psuje svojega brata, jer siše kujine sise, tada ce ih on takoðer morati sisati.' A ka
ko lijepo kazuje pjesnik: Cak ako udes i dugo vremena tišti ljude, Ipak ce naposljetku sustici takoðer druge osim nas. Zato reci zluradima, koji nam se izruguju: 'Budite budni! i
Zlurade ce pogoditi ista nevolja kao i nas.'
94 El-mudžahid je borac za vjeru. 316
Pripovijest o sokolu i o jarebici —
Zajednicka je smrt ipak ono najljepše. Tako cu ti ja priuštiti
jedno brzo skoncanje, prije nego što budeš gledao, kako ja umi rem! Tada lisac rekne u sebi samome: —
Sada sam ipak s ovim tiraninom dospio u klopku! Ovaj
položaj zahtijeva lukavstvo i prevaru. Jer to glasi: 'Žena priprema svoj nakit za dan svecanosti.' A u poslovici se kazuje: 'Moja suzo, tebe ja zadržavam za tešku nedacu95.' Ako ja sada ne nadlukavim ovu groznu zvijer, tada cu neizostavno zaglaviti. Kako je ipak lijepa pjesnikova rijec: Preživljuj putem izdaje! Ovo je vrijeme, Ciji su sinovi poput lavova iz šikare. Pusti da struje potoci pakosti, kako bi se Brzo okretao mlin života. I trgaj voce. Ipak dadni prednost Travi, ako je ono za tebe previsoko! Odmah zatim on rekne vuku: —
Nemoj se žuriti, da me ubiješ. Jer to nije prava nagrada za
mene. Ti bi se inace kajao, o junace meðu životinjama, kojega krase snaga i silna odvažnost! Ako malo pricekaš i tocno obratiš
pažnju na ono, što cu ti ja ispripovijedati, tada ceš shvatiti plan, koji sam smislio. Ali ako me brzopleto ubiješ, neceš imati više ništa u ruci, a mi cemo ovdje oba naci smrt. 95 To znaci: nešto se cuva samo za ono vrijeme, kada za to stvarno postoji potreba, usp. u šestoj noci u I. svesku bilješku br. 16. 317
Stoicetrdesetideveta noc -
O ti izdajico i varalico - povice vuk - kakvomu se ti još spa
senju nadaš za mene i za sebe, da me moliš, neka se s tobom str pim? Govori i izvijesti me o svome planu, koji si izmislio! Tada lisac odgovori: —
Sto se tice mojega plana, koji sam zamislio, cak uopce nije
potrebno, da me ti lijepo za njega nagraðuješ. Gledaj, kada sam cuo, što ti obecaješ i kako se kaješ zbog svojega ranijeg cinjenja i kako žališ, što nisi vec ranije cinio pokoru i dobra djela, i kada sam zatim dalje cuo, što si se zavjetovao da ceš ciniti, ako budeš osloboðen iz svoje nevolje, da ceš naime prestati, da muciš sebi ravnoga i ostale, da neceš više jesti grožðe niti ikoje druge plodove, da ceš se predati poniznosti, obrezati svoje kandže, i polomiti svoje ocnjake, obuci mantiju i prinositi žrtve Allahu uzvišenomu, Tada me je obuzelo sažaljenje prema tebi - a istinite su rijeci najbolje - unatoc tomu što sam predhodno priželjkivao tvoju propast. Zato sam - kada sam cuo, da se ti gorko kaješ, i što si se sve zavjetovao da ceš ciniti, ako te Allah spasi - tada to poceo držati svojom obvezom, da te oslobodim iz tvoje nevolje. Tada sam dakle pustio
da se k tebi izvjesi moj rep, kako bi se ti mogao za njega cvrsto pri miti i sebe spasiti. Ali ti ipak nisi mogao odustati od svojega uobicajenog nasilništva i grubosti i nisi htio putem blagosti steci izbavljenje i spas. Ne, ti si me tako žestoko povukao, da sam po vjerovao, da ce me napustiti moj život, i tako smo sada obojica do spjeli na mjesto propasti i smrti. Sada nas obojicu može spasiti još samo jedno, pa ako me u tome budeš slijedio, tada cemo biti osloboðeni. Zatim meðutim tebi dolikuje, da ispuniš svoj zavjet, a ja cu ti zatim biti tvoj drug. —
Sto je to, u cemu te ja trebam slijediti? - upita vuk.
Lisac odgovori: -
Postavi se uspravno na svoje stražnje noge, zatim cu se ja po
peti na tvoju glavu, tako da doðem blizu površine zemlje. Potom cu skociti u vis, pa kada budem bio gore, otici cu i donijeti ti nešto, za što ceš se ti moci cvrsto primiti, tako da takoðer ti naposljetku budeš spašen. 318
Pripovijest o sokolu i o jarebici Ali mu vuk odgovori: — Ja se ne mogu pouzdati u tvoje rijeci. Jer mudraci kazuju: 'Tko gaji povjerenje ondje, gdje bi trebao mrziti, ide u pogrešnom pravcu. A tko se pouzdaje u nekoga, tko ne zaslužuje nikakvo povjerenje, bit ce prevaren. Tko s nekim, kojega je kroz pokušaje upoznao, još jednom pokušava, k njemu svraca kajanje, i njegovi dani odlaze beskorisno. Tko izmeðu razlicitih položaja ne zna praviti razliku i ne pripisuje svakomu položaju, ono što mu pripada, nego sve stvari procjenjuje po jednome jedinom slucaju, taj ima malo srece i puno nesrece.' Kako dobro kazuje pjesnik: Uvijek misli samo na loše. Sumnja je najbolji savjetnik.
Ništa tako ne dovodi covjeka u nesrecu Kao povjerenje i dobrocinstvo. I jedan drugi: Cvrsto vjeruj u loš naum, tako ceš vazda biti spašen. Tko budno živi, taj ce uvijek izbjeci nesrecu. Susreci svojega neprijatelja nasmiješena, srdacna lica, I opremaj u svome srcu vojsku za borbu protiv njega! I jedan treci: Komu ti najviše vjeruješ, taj je tvoj najgori neprijatelj. Stoga se cuvaj pred ljudima, budi licemjerno njihov prijatelj! 319
Stoicetrdesetideveta noc Ti ipak trpiš samo štetu, ako misliš dobro o udesu. Tako misli o njemu loše, budi pred njim na oprezu! Nato mu lisac odgovori: —
Sumnja nije hvale vrijedna u svako doba. Ne, dobar je naum
znak savršenosti, i on je taj, koji naposljetku oslobaða od straha. Tebi sada dolikuje, vuce, da naðeš neko sredstvo za izbavljenje iz svoje nevolje, tako da obojica umaknemo citavi. To je ipak bolje, nego da umremo. Stoga se okani sumnje i mržnje! Ako ti o meni dobro promisliš, tada se može dogoditi samo jedna od dviju stvari. Ili cu ti ja donijeti nešto, za što ceš se ti moci cvrsto primiti, tako da ceš biti izbavljen iz svoje nevolje, ili cu prema tebi postupiti ne vjerno, tim što cu spasiti sebe samoga a tebe prepustiti tvojemu udesu. Ovo je drugo meðutim nemoguce. Jer ja zatim necu biti si guran od toga, da me udes nece isto tako posjetiti kao i tebe. I to bi zatim bila pravedna kazna za nevjernost. To takoðer glasi u poslovici: 'Vjernost je predivna - izdaja je ružna96.' To je dakle za tebe dolicno, da imaš u mene povjerenja. Jer ja nisam posve
neiskusan u promjenjivim slucajevima udesa. Zato nemoj cekati duže s time, da uciniš mogucim naše spasenje. Stvar je odviše hitna, a da bismo mi još mogli o njoj voditi duge razgovore! Sada vuk rekne: —
Iako imam samo malo povjerenja u tvoju vjernost, ipak sam
saznao, što se odvijalo u tvojoj nutrini, naime: da si me ti htio oslo boditi, jer si cuo o mome kajanju. I ja sam u sebi rekao: 'Ako on u svojim rijecima govori istinu, on ce svoj grijeh opet popraviti. Ako meðutim kazuje neistinu, tada njegova kazna leži u ruci Gospodnjoj.' Ja cu zato tebe slijediti u onome, što si mi savjetovao. Ali ako me izdaš, tada ce te izdaja odvesti u propast. 96 Ova je recenica bila važan dio 'Azizine oporuke ostavljene 'Azizu u stoi-dvadesetoj noci, ona naime, koja ga je poslije Azizine smrti spašavala od kceri Dalile Lukavice. 320
Pripovijest o sokolu i o jarebici Na to se vuk uspravi na svoje stražnje noge i dadne liscu da se uzvere na njegova ramena, tako daje bio na istoj visini s površinom zemlje. Lisac skoci s vukovih ramena u vis i dohvati se zemljina tla. Ali kako se sada našao izvan jame, on najprije padne onesviješcen. Kada je zatim vuk uzviknuo: — Dragi prijatelju, nemoj zaboravljati moju nevolju i nemoj oklijevati, da me oslobodiš! - tada lisac prasne u grohotan smijeh i rekne: - O ti nasamareni, samo sam zbog toga pao tebi u ruke, jer sam tjerao s tobom svoju šalu i zabavu. To je naime bilo ovako: kada sam slušao o tvome kajanju, tada me je obuzela takva veselost, da sam poskocio i poceo veselo plesati, a pri tome je moj rep dospio u jamu. Ti si me meðutim povukao za njega dolje k sebi. Zatim me je Allah Uzvišeni opet oslobodio iz tvojih ruku. Zašto ja sada ne bih trebao biti pri tome od pomoci, da te se odvede u smrt, tebe, koji pripadaš sotoninu puku? Slušaj, jucer sam sebe vidio u snu kako plešem na tvojoj svadbi. Tada sam ispripovijedao taj san jednomu tumacu, a on mi rekne: 'Ti ceš se strmoglaviti u neki ponor, ali ceš biti takoðer opet iz njega spašen.' Sada znam, da je to ispunjenje mojega snoviðenja, kako sam pao u tvoje ruke i ipak opet umakao. A ti ipak znaš, ti lakovjerna budalo, da sam ja tvoj neprijatelj. Kako samo možeš u svojoj gluposti i bedastoci još tražiti, da te ja oslobodim, pogotovo što si cuo moje grube rijeci? Zašto bih se dakle ja trebao muciti oko toga, da tebe spašavam? Ucenjaci ipak kazuju: 'Smrt jednoga zlotvora
pribavlja ljudima pocinak i ocišcuje zemlju.' Pa ipak, kada se ne bih morao bojati, da cu vjernošcu prema tebi navuci na sebe još vecu patnju nego izdajom, tada bih ja još pronašao sredstvo, da te oslobodim. Kada je vuk cuo ove lišceve rijeci, on si od kajanja pocne gristi prednje šape..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 321
Ali kada je pocela
stoipedeseta noc ^#???????????W?W?????????$$^
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da si je vuk od kajanja poceo gristi prednje šape, kada je cuo lišceve rijeci. Zatim mu se pocne obracati lijepim rijecima, ali mu to nije ništa pomagalo niti koristilo. Naposljetku mu rekne tihim glasom: —
Vaš lisicji narod ipak pripada onim ljudima, koji imaju naj
slaði jezik i tjeraju najfiniju šalu. Ovo je dakako samo jedna tvoja šala. Ali ipak nisu pogodni u svako vrijeme igra i šala. -
Ti budalo - odgovori lisac - šala ima izvjesnu granicu, koju
podmgljivac ne smije prekoraciti. Ne vjeruj ipak, da ce opet Allah
tebi još jednom dati vlast nada mnom, nakon što me je oslobodio iz tvojih ruku. Sada je vuk molio: —
Za volju našega ranijeg bratstva i prijateljstva je to ipak tvoja
dužnost, da me pokušaš osloboditi. Pa ako me stvarno oslobodiš, ja cu sigurno dati da ti padne u dio jedna lijepa nagrada. Lisac dadne kao odgovor: -
Mudraci kazuju: 'Ne uzimaj za brata pakosnog bedaka. Jer
on ce ti ciniti poteškoce, a nece ti biti na cast. Za brata nemoj uzi mati niti lažljivca. Jer, ako je što na tebi dobro, on ce to prešutjeti, 323
Stoipedeseta noc ali ako je nešto loše, on ce to obznaniti.' Nadalje mudraci kazuju: 'Protiv svega ima neko sredstvo, samo ne protiv smrti. Sve se dade izlijeciti, samo ne pokvarenost nutarnjeg bica. Od svega se covjek može obraniti, samo ne od udesa.' Kada ti meðutim kažeš, da ceš dati da mi padne u dio neka nagrada, koju sam bio za tebe zaslužio, ja te s tvojom nagradom usporeðujem sa zmijom, koja je pobjegla krotitelju. Neki ju je covjek ugledao u njezinu strahu i upitao je: 'Što je tebi, o zmijo?' Ona odgovori: 'Pobjegla sam krotitelju, i on me sada traži. Ako me ti pred njim spasiš i ako me sakriješ kod sebe, ja cu dati da ti padne u dio jedna lijepa nagrada i ucinit cu ti veliko dobro!' Buduci daje covjek htio steci nagradu i želio uzvrat, on je uzme i stavi je u svoj džep na grudima. Kada je dakle krotitelj zmija prošao mimo i otišao svojim putem, i kada zmija nije više imala nikakva razloga za strah, taj joj covjek rekne: 'Gdje je nagrada? Sada sam te spasio od onoga cega si se bojala i zbog cega si se brinula.' Ali mu zmija odgovori: 'Reci mi u koji te ud i na kojemu mjestu trebam ugristi. Ti dakako znaš, da je to najveca nagrada, koju mi poklanjamo.' Zatim mu zada jedan ugriz, od kojega on umre. Tebe meðutim, ti glupavce, ja usporeðujem s ovom zmijom, kako je postupila s onim covjekom. Zar nisi cuo pjesnikovu rijec: Ne uzdaj se ni u jednoga covjeka, ako si mu mržnju usadio u srce, Nikada ne vjeruj, da je mržnja prošla i da više ne pogaða. Gledaj zmije. Makar se one i dale opipati kao meke, Pokazuju gipke nabore i kriju smrtonosan otrov. Tada vuk opet pocne:
— O ti, koji tako fino govoriš, ti ljepoliki, nemoj smetnuti s uma to, tko sam ja i koliko me se ljudi boje! Ti ipak znaš, da ja svladavam tvrðave i vinogradima trgam loze iz korijena. Ucini to, što ti ja zapovijedam, i služi preda mnom kao sluga pred svojim gospodarom! 324
Pripovijest o sokolu i o jarebici Ali lisac uzvikne: - O glupi budalašu — koji ti vec jesi, i koji težiš za onim, što je nemoguce — ja se ipak išcuðujem nad tvojom glupošcu i nad tvojim bezobrazlukom, da ti meni još hoceš zapovijedati, da ti služim i da te poslužujem, kao da bih ja bio tvoj sluga, kojega si bio kupio svojim novcem. Ali ceš ti ubrzo vidjeti, što ce se ovdje odvijati, kako ce ti kamenjem u paramparcad razbijati lubanju i izbijati ti nevjerne ocnjake! Tada lisac stane na brežuljak, koji je nadvisivao vinograd, i uzme bez prekida dozivati vlasnike toga vinograda, sve dok nije svratio na sebe njihovu pažnju i oni ga ugledali i svi zajedno žurno potrcali prema njemu. On je meðutim ostajao stajati toliko dugo, dok ljudi nisu došli u njegovu blizinu i bili u blizini jame, u kojoj se nalazio vuk, pa zatim krene i utekne odatle. Tada vinogradari pogledaju u jamu, i kada su u njoj ugledali vuka, spopadnu ga teškim kamenjem i stalno su ga zaokupljali kamenjem i toljagama i ubadali ga kopljima, sve dok ga nisu dokrajcili. Zatim oni odu. Lisac se meðutim još jednom vrati k onoj jami i priðe k mjestu, gdje je vuk bio ubijen. Kako ga je dakle vidio gdje tu leži mrtav, on strese glavu u neizmjerno veselu raspoloženju i zatim izgovori ove stihove: Udes je odnio odavde dušu ovoga vuka, ona je odlebdjela — Daleko, daleko bila duša, koja je sada skoncala! Koliko si se ti, o vuce, trudio, da mene upropastiš — Danas je k tebi došla zla kob i ostat ce za tebe prikovana. Pao si u stanovitu jamu, u koju nitko ne dospijeva, A da ne osjeti, kako ondje propuhuje zadah smrti. Potom je lisac živio u vinogradu sam i na sigurnome i bez straha pred opasnošcu, sve dok mu nije došla smrt. To je ta pripovijest o vuku i o liscu. 325
Stoipedeseta noc Ali se nadalje pripovijeda PRIPOVIJEST 0 MIŠU I LASICI. Jednom su jedan miš ijedna lasica imali svoj stan kod nekoga seljaka. Ovaj je meðutim seljak bio siromašan covjek, a jedan se od njegovih prijatelja bio razbolio. Kada je lijecnik tomu pripisao oljušteni sezam, zamoli
seljak jednoga od svojih poznanika za sezam, kako bi ga on oljuštio za bolesnika. On mu dadne jednu mjeru sezama za ljuštenje, i siromašni ga seljak donese svojoj ženi i zapovijedi joj, da ga priredi. Ona ga razmekša, raširi ga, oljušti ga i pripravi ga kako treba. Kada je lasica ugledala taj sezam, ona doðe i tijekom cijeloga je dana neprestano vukla zrna u svoju rupu, sve dok nije odvukla najveci dio. Sada meðutim opet ovamo doðe žena, i jasno uvidi, daje sezam odnesen. Ona se zacudi. Zatim sjedne, kako bi pripazila, tko onamo dolazi, i kako bi saznala, zašto odnosi zrnje. Kada je opet došla lasica, kako bi kao obicno odvlacila zrna, i vidjela ženu kako ondje sjedi, ona primijeti, da ova pozorno motri, i u sebi rekne: —
Zbilja, ovo bi cinjenje moglo imati loš ishod. Bojim se da žena
ondje motri na mene. Tko ne misli na posljedice, njemu udes ne po klanja nikakvo prijateljstvo. Moram zato uciniti neko dobro djelo, ko jim cu dokazati svoju nevinost i opet sprati sve zlo, koje sam ucinila. Ona zatim pocne ono zrnje, koje je bilo u njezinoj rupi, opet odvlaciti, iznese ga i stavi k ostalomu. Žena je to promatrala, pa kada je ugledala lasicino cinjenje, ona u sebi rekne: -
Ova životinja nije uzrok gubitka. Jer ona donosi dapace
sezam iz rupe onoga, tko ga je ukrao, i stavlja ga k drugomu. Ona stvarno s nama dobro postupa, jer zrnje donosi natrag. A tko cini dobro, njemu se mora takoðer uzvratiti dobrom. Ova životinja stvarno nije sezamu nanijela štetu. Ja cu meðutim dalje paziti, sve dok ne doðe kradljivac i ne saznam, tko je on. Lasica meðutim pogodi, kakve su misli ženi pale na pamet, i ona zatim otrci k mišu i rekne mu: 326
Pripovijest o mišu i lasici -
Brate, nicega dobroga nema u onoga, tko zanemaruje duž
nosti dobrosusjedstva i tko je u prijateljstvu nepostojan. Miš odgovori: - Dabome, draga prijateljice, blagoslovio Allah tebe i tvoje dobrosusjedsko prijateljstvo! Ali što te potice na ove rijeci?
- Znaj — odgovori lasica — kucedomacin je donio sa sobom se-zama. On se dakle sa svojima toga najeo, oni su siti i više ga ne trebaju, i tako su još mnogo ostavili nepojedeno. Svi su živi stvorovi vec od toga uzimali. Ako ti sada takoðer od toga uzmeš, ti si ga prije vrijedan nego ostali, koji su ga jeli. Tada miš zacici od zadovoljstva i zaplesucka, zastriže ušima i zavrti repicem, i zaveden požudom za sezamom, odmah se stavi u pokret i izaðe van iz rupe. Sada on ugleda osušeni i oljušteni sezam kako se svijetlo sjaji, dok je žena još ondje sjedila i pazila. Ali miš nije mislio na posljedice. I premda je žena pripremila toljagu, miš se više ne uzmogne svladati, nego pritrci sezamu, proruje po njemu uzduž i poprijeko, porazbaca zrnje ovamo i onamo i pocne ga žderati. Tada žena udari po njemu toljagom i razbije mu glavu. Tako je on zaglavio, jer je bio požudan i jer nije uzimao u obzir ishod stvari." Tada Kralj rekne: "O Sehrezad, tako mi Allaha, to je lijepa pripovijest. Znaš li ti meðutim takoðer još neku pricu o ljepoti vjernog prijateljstva i o tome, kako ono ustrajava u nevolji, tako da spašava od propasti?" "Dabome!" odgovori ona. "Meni su takoðer ispricali PRIPOVIJEST 0 GAVRANU 10 MACKI. Jednom su jedan gavran i jedna macka sklopili bratstvo. I dok su sada zajedno sjedili pod jednim drvetom, iznenada ugledaju panteru, koja je upravo potrcala prema ovom drvetu. Oni je pak nisu prije primijetili, nego kada je vec bila u blizini drveta. Tada gav327
Stoipedeseta noc ran uzleti visoko na drvo, macka meðutim, prestrašena, ostane na mjestu i dovikne gavranu: -
Dragi prijatelju, znaš li neko sredstvo da me spasiš, kako se
ja od tebe nadam? Gavran odgovori: -
Ocekuje se od brace, da oni u slucaju nužde tragaju za ne
kim izlazom, ako ih spopadne nesreca. Kako ipak lijepo kazuje pjesnik: Taj je pravi prijatelj, koji ostaje uza te, Sebe izvrgava pogibiji, kako bi tebi pripremio prednost.
Taj, kada te hir udesa dovede u tjesnac, Žrtvuje sebe za tebe, kako bi te doveo k spasu. Bili su meðutim u blizini toga drveta pastiri, koji su imali uza se pse. Gavran dakle poleti i udari pri tome krilima o zemlju, zagrakce i krikne. Zatim se približi pastirima, udari svojim krilom jednoga psa po njušci i opet malo poleti u vis, dok su se psi dali u potjeru za njim i poceli ga progoniti. Tada takoðer jedan pastir podigne svoju glavu i ugleda pticu, koja je nisko iznad zemlje letjela gore dolje. Tako ga pocne slijediti takoðer on. Gavran je meðutim letio uvijek samo toliko daleko, da je psima upravo još mogao izmaci a ipak ih cinio požudnima, da ga rastrgaju. Zatim se opet malo popne, a psi nastave trcati za njim. Tako on doðe konacno do drveta, pod kojim se nalazila pantera. Ali, kada su psi ugledali panteru, oni pojure na nju. I ona se okrene u bijeg, nakon što se vec bila ponadala, da ce požderati macku.Tako je macka bila spašena zahvaljujuci lukavštini svojega prijatelja, toga gavrana. A ta pripovijest, o Kralju, pokazuje da ljubav pravih prijatelja cuva i izbavlja od nevolje i smrti. Dalje se pripovijeda 328
Pripovijest o Uscu i ogavrcmu PRIPOVIJEST 0 USCU 10 GAVRANE Jednom je u gorju stanovao jedan lisac u jednoj jazbini. I sva-kiput, kada bi mu se okotilo neko mlado i zatim postalo ugojeno, on bi ga proždro od gladi. Jer kada ga ne bi proždro, nego ga pustio da ostane kod njega i cuvao ga i njegovao, tada bi on uginuo od gladi. Ali ga je to ipak boljelo. Imao je pak na vrhu toga gorja jedan gavran svoje gnijezdo, i lisac rekne u sebi samome: -
Ja cu s tim gavranom sklopiti prijateljstvo i uciniti ga dru
gom u osamljenosti, koji ce mi pomagati, da tražim svoj kruh svag dašnji. Jer on je u takvim stvarima sposoban za ponešto, što je me ni nemoguce. Tako se lisac dadne na put ka gavranu, sve dok mu nije došao tako blizu, daje onaj mogao cuti njegove rijeci. Tada ga on pozdravi i nastavi: -
Dragi susjede, jedan musliman ima dvostruko pravo na svo
jega muslimanskog susjeda, kao prvo pravo susjedstva i kao drugo pravo muslimanske vjere. Znaj dakle, moj prijatelju, ja sam tvoj susjed, i ti imaš stanovito pravo na mene, koje ja moram ispuniti,
pogotovo što smo mi vec toliko dugo vremena susjedi, i jer se u mojim grudima nakupilo toliko mnogo ljubavi prema tebi, koja me je potaknula na to, da s tobom prijazno porazgovaram, i koja me je navela na to, da te zamolim za tvoje bratstvo. Sto mi imaš na to od govoriti? Gavran odgovori liscu: -
Istinit je govor najbolji govor. Možda ti govoriš svojim
jezikom nešto, što nije u tvome srcu. Ja se bojim, da je tvoje brat stvo samo izvana na jeziku, i da tebi iznutra u srcu stanuje nepri jateljstvo. Jer ti si žderac, a ja sam jedan od onih koji bivaju žderani. Stoga je za nas ispravno, da se mi ne povezujemo u ljubavi i prijateljstvu. Što te je onda potaklo, da težiš za necim, što ne možeš postici, i da želiš ono, što je nemoguce? Ti dakako pripadaš plemenu grabežljivih zvijeri, ja meðutim plemenu ptica. Jedno takvo bratstvo ne vodi dobrom završetku. 329
Stoipedeseta noc Tada lisac opet pocne: -
Tko poznaje mjesto izvrsnih stvari i pogaða dobar izbor u
onome, što on od njih izabire, taj ce najprije doci do toga, da ko risti braci. Ja imam želju, da ti budem blizak, i izabrao sam te za druga, kako bismo obojica jedan drugomu pomagali do svojih cilje va i kako bi nam naše prijateljstvo donosilo dobit. Ja poznajem pripovijesti o izvrsnosti dobrog prijateljstva, pa ako ti to želiš, ja cu
ti ih rado ispripovijedati. Gavran odgovori: - Ja ti dopuštam, da mi ih priopciš. Govori i ispripovijedaj mi nešto od toga, kako bih ja to saslušao i razumio i upoznao njihov cilj. - Slušaj, moj prijatelju - tako je govorio lisac - o buhi i o mišu se pripovijeda nešto, cime biva dokazano ono, što sam ti rekao. Kada je gavran upitao: - Kako je to bilo? - lisac pocne PRIPOVIJEST 0 BUHI 10 MIŠU. 'Pripovijeda se, da je jednom jedan miš živio u kuci nekog trgovca, koji je posjedovao golemu kolicinu robe i mnogo novaca. Jedne dakle noci upuže buha u krevet ovoga gospodara meðu trgovcima. Tada ona naðe, da covjek ima nježno tijelo, pa jer je sama bila žedna, ona se napije njegove krvi. Ali buduci da ga je buhin ugriz zabolio, trgovac se probudi iz sna, uspravi se na sjedištu i pozove svoje sluškinje i jednoga od svojih slugu. Oni žurno doðu, zasucu rukave i pocnu tragati za buhom. Kada je ova meðutim primijetila, da se traga za njome, nadade se u bijeg, naiðe na neku mišju rupu i uskoci u nju. Kada ju je miš ugledao, on je upita: — Sto tebe vodi k meni, koja nisi niti od mojega soja ni od mog plemena, i koju ništa ne osigurava od grubosti, zlostavljanja i nasilja? Buha mu dadne kao odgovor: 330
Pripovijest o buhi i o mišu — Gledaj, ja sam pobjegla u tvoj stan, da se spasim od smrti. Ja sam došla k tebi kao pribjegarka, ne obuzima me želja za tvojom kucom, tebi se ne treba od mene dogoditi nikakvo zlo, koje bi te moglo protjerati iz tvojega stana. Ne, ja se štoviše nadam, da cu tebi na najljepši nacin uzvratiti tvoju dobrotu prema meni. Zatim ti trebaš to doživjeti i hvaliti, kako se moje rijeci ispunjavaju. Na ove buhine rijeci...'" Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. ^j&.
f •.. . ^-f 'i ;;,
a 331
Ali kada je pocela
stoipedesetiprva noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je miš na te buhine rijeci odgovorio: - Ako stvar stoji tako, kako si je ti opisala i ispricala, tada ostani ovdje u sigurnosti, tebi se ne smije dogoditi nikakvo zlo. Ti trebaš doživjeti samo ono, što ti pricinja radost, samo ti se ono treba dogaðati, što se dogaða meni. Ti se ne trebaš kajati, ako ti bude izmicala trgovceva krv, niti trebaš tugovati zbog toga, što si prije kod njega nalazila hranu. Zadovolji se s onim, što ti se nudi za životno uzdržavanje. To je sigurnije za tebe. Ja sam cuo, o buho, da je neki od poucnih pjesnika jednom izrekao ove stihove: Bio sam zadovoljan, moj je život bio osamljen. Vrijeme sam provodio s onim, što mi se nudilo: Sa suhim kruhom, s vodom za pice, Sa zrnatom solju i u otrcanoj haljini. Ako bi miAllah olakšao život, radovao bih se.
Ako ne, tada bi mi dostajalo ono, što bi mi On poklonio. 333
Stoipedesetiprva noc Kada je buha bila cula miševe rijeci, ona rekne: -
Brate, slušam tvoju opomenu i pokoravam ti se u posluš
nosti! Ja takoðer nemam nikakvu snagu da ti se protivim, sve dok se u ovoj dobroj namjeri ne ispuni ta životna zadaca. Miš nato odgovori: -
Za pravo je prijateljstvo dovoljna iskrena namjera.
Tako bude meðu njima dvoma sklopljen savez prijateljstva. I nato je buha živjela nocu u trgovcevu krevetu, a da nije uzimala više, nego što joj je upravo bilo potrebno za život, danju je meðutim živjela kod miša u njegovoj rupi. Dogodilo se pak, da je trgovac jedne veceri donio sa sobom kuci mnogo zlatnika i da ih je poceo tocno pregledavati. Cim je miš cuo zvuk dinara, on ispruži glavu iz svoje rupe i gledao ih je, sve dok napokon nije trgovac sakrio novac pod jastuk i legao na spavanje. Tada on rekne buhi: -
Zar ti ne vidiš priliku, koja se ovdje nudi, i veliki sretni slu
caj? Znaš li ti neko sredstvo, koje ce nas staviti u položaj, da bude mo u stanju da steknemo one ondje dinare? Ali buha odgovori: -
Ako tko teži za nekim ciljem, tada mu on mora takoðer biti
dorastao. Ako je meðutim za to preslab, tada ce dospjeti u položaj, kojega bi se trebao cuvati, i on nece postici svoju želju, upravo jer mu za to nedostaje snaga, pa makar bile takoðer uporabljene sve snage iz carstva lukavstva. Zatim ce nalikovati vrapcu, koji hoce zobati zrnje, ali pri tome upadne u mrežu, tako da ga ulovi pticar. Ti ipak nemaš snage, da uzmeš te dinare i da ih odvuceš iz kuce, a ja takoðer nemam sposobnosti za to, da, ja ne mogu cak ni jedan
jedini od tih dinara nositi. Što te se onda ticu ti zlatnici? Tada miš rekne: -
Gledaj, ja sam napravio ovdje u svojoj rupi sedamdeset iz
laza, iz kojih se mogu povuci, kadgod uopce zaželim. I nadalje sam za zalihe pripremio jedno sigurno mjesto. Ako tebi poðe za rukom, da ga nekom lukavštinom istjeraš iz kuce, tada ja sa sigurnošcu vje rujem u uspjeh, ako mi samo udes pruži svoju pomoc. 334
Pripovijest o buhi i o misu —
Ja cu to za tebe preuzeti, da ga istjeram iz kuce — rekne bu
ha, smjesta odskakuce do trgovceve postelje i tako ga strašno ugri ze, kako ovaj prije toga još nikada nije doživio od nje. Zatim pohita na mjesto, na kome je bila sigurna pred covjekom. Trgovac se probudi i potraži buhu, ali je ne naðe. Zatim se legne na drugu stra nu i nastavi dalje spavati. Ali ga buha još jednom ugrize, još bolni je nego prije toga. Sada trgovac izgubi strpljenje, napusti svoju pos telju i izaðe do neke klupe pokraj kucnih vrata. Ondje je legao i nije se opet budio sve do jutra. U meðuvremenu se miš dao na to, da od vlaci zlatnike, sve dok ništa više od njih nije ostavio. Kada je nasta lo jutro, trgovac je usmjerio svoje sumnje na ljude, i na pamet su mu dolazile kojekakve misli.' Poslije ove pripovijesti lisac dalje rekne gavranu: —
Znaj, da sam ti ovo ispripovijedao samo zato, o gavrane pun
uvida, obdaren iskustvom i svjetlošcu razuma, kako bi ti pala u dio
nagrada za tvoju dobrotu prema meni, kao što je miš primio nagradu za dobrotu prema buhi. Pogledaj samo, kako mu je ona uz vratila i dala da mu padne u dio najljepša nagrada! Ali gavran odgovori: —
Ako dobrocinitelj hoce, tada on cini dobro ili takoðer ne. Ta
koðer ne treba ciniti neko dobro onomu, koji zahtijeva dobrocins tvo po cijenu rastanka s dragima. Ako ja tebi budem cinio dobro, koji si ipak moj neprijatelj, to ce imati za posljedicu, da cu se ja mo rati rastati od svojih. I ktomu si ti, o lišce, pun laži i prevare. A ne komu se, cija je narav u laži i prevari, ne može vjerovati takoðer ni na zakletvu. Komu se meðutim ne smije vjerovati cak ni na zaklet vu, taj je posve bez vjernosti i povjerenja. Prije kratkog vremena su mi ipak pripovijedali o tebi, kako si ti s jednim svojim prijateljem, vukom, postupio nevjerno i izdajnicki, tako da si ga svojom podmuklošcu i lukavštinom strmoglavio u propast. I ti si tako postupio s njime, iako je on bio od tvojega plemena i premda si dugo vreme na bio s njime u prijateljstvu. Ako ti nisi poštedio cak ni njega, ka ko ja onda mogu vjerovati ovdje u tvoju iskrenost? Ako si ti tako postupio sa svojim prijateljem, koji je bio od tvojega vlastitog ple335
Stoipedesetiprva noc mena, kako ceš tek onda postupati sa svojim neprijateljem, koji nije iz tvojega plemena? Ja tebe i sebe mogu usporediti samo sa sokolom i pticama grabljivicama. Kada je lisac upitao: - Kako je to dakle bilo? — gavran is-pripovjedi PRIPOVIJEST 0 SOKOLU 10 PTICAMA GRABLJIVICAMA.
'Bio je jednom jedan sokol, jedan prkosni tiranin.'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 336
Ali kada je pocela
stoipedesetidruga noc ^ *; ®®%®i$i$i&ty%®q%WW $ @ $$$$$$$$$$$#"#
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je gavran kazivao: 'Pripovijeda se, da je bio jednom jedan sokol, koji je u danima svoje mladalacke snage bio prkosni tiranin. Zato su ga se ptice grabljivice i divlje zvijeri bojale, i nitko nije bio siguran od njegove zloce. Da, bilo je mnogo slucajeva njegove tiranije i nasilništva. Jer to je bila njegova navika, da muci druge ptice. Ali kada su preko njega prohujale godine, njegova je snaga otkazivala, i njegova se jakost kršila, i morao je cesto gladovati. Tako se on morao tim više naprezati, što je njegova snaga više išcezavala. Zato on zakljuci, da posjecuje mjesto sakupljanja ptica, kako bi ondje žderao ostatke. Tada je dakle njegova snaga pocivala na lukavstvu, ne više na stvarnoj jakosti.' - Ti si upravo takav, o lišce. Ako otkazuje tvoja snaga, tvoje lukavstvo ipak ne otkazuje. Ja ne sumnjam u to, da je tvoje nastojanje oko mojega prijateljstva za tebe samo izgovor, kako bi našao hranu. Ja takoðer ne pripadam k onima, koji ce ti pružiti svoju ruku i staviti je u tvoju. Jer Allah mi je poklonio letacku snagu, duhovni oprez i oštar ocni vid, i ja znam, da, tko se pravi jacim nego što jest, taj ce se premoriti i jamacno zaglaviti. Ja se samo bojim, da ce se tebi, ako se budeš pravio jacim, nego što stvarno jesi, dogoditi upravo onako kao vrapcu. 337
Stoipedesetidruga noc — Kako je dakle prošao vrabac? - upita lisac i zamoli: - Za volju Allahovu, ispricaj mi ipak svoju pripovijest! Tada gavran ispripovijeda PRIPOVIJEST 0 VRAPCU 10 ORLU. 'Pripovijedali su mi, da je jednom jedan vrabac doletio do nekoga ovcjeg obora. Dok je on sada gledao taj obor i ostao sjediti, kako bi ga promatrao, obori se iznenada orao na neko mlado janje, cvrsto ga pograbi svojim pandžama i odleti. Kada je vrabac to vidio, on udari krilima i povice: -
Ja cu uciniti, kao što je taj ucinio!
I u svojoj samoobmani on povjeruje da je ravan nekomu, tko je bio veci od njega. Smjesta poleti i sjedne na jednoga debelog ovna s gustim runom, cija je vuna bila uvaljana i gnjecava, jer je on uvijek bio ležao u svome gnoju i izmetu. I kako se spustio na leða te životinje, on pocne udarati svojim krilima, ali su se njegove noge bile zapetljale u vunu. On sada htjedne odletjeti, ali se nije mogao opet osloboditi. Sve se to dogaðalo pred pastirovim ocima. Taj je bio vidio, što se najprije pred njim dogodilo s orlom i zatim s vrapcem. Razbiješnjen, on jurne na vrapca, pograbi ga, istrgne mu let-na pera i sveže mu uzicom noge. Zatim ga odnese svojoj djeci i baci ga pred njih. -
Sto je to? - upita jedno od djece.
Tada on odgovori: - To je jedan, koji se htio usporeðivati s jednim vecim od sebe i koji je time dospio u propast.' - Tebi bi se moglo isto tako dogoditi, o lišce! Opominjem te, da se ne htjedneš usporeðivati s nekim, tko je jaci nego ti, kako ne bi dospio u propast. To je ono što ti imam reci, i sada otiði u miru! Buduci da lisac nije imao više nikakve nade, da ce steci gavranovo prijateljstvo, on se okrene na odlazak. Pri tome je stenjao u 338
Pripovijest o vrapcu i o orlu svojoj patnji i škrgutao zubima od ljutitosti. Ali kada je gavran cuo njegovo plakanje i stenjanje - tako da mu je došla do svijesti liš-ceva bol i tuga — on rekne: -
O lišce, u cemu je tvoja patnja, da škrguceš zubima?
Lisac uzvikne: -
Skrgucem samo zbog toga zubima, jer sam uvidio, da si ti još
veca hulja nego ja! Zatim on žurno otrci odatle, vrati se natrag do svojega zavicajnog prebivališta i ondje se uputi u svoju jazbinu. I to je pripovijest o obama, o Kralju!" Tada kralj rekne: "O Šehrezad, kako su lijepe i izvrsne te pripovijesti! Znaš li možda još neku slicnu od poucnih prica?" Ona dadne kao odgovor: "Pripovijeda se takoðer PRIPOVIJEST 0 JEŽU 10 GOLUBOVIMA GRIVNJAŠIMA. Jednom nacini jedan jež svoj stan pokraj palme, koju si je bio izabrao neki golub grivnjaš97 sa svojom golubicom. To je dvoje sebi ondje sagradilo svoje gnijezdo, i provodilo je na njoj udoban život. Sada jež rekne sam u sebi: -
Gledaj sada, taj golub i ta golubica jedu datulje s palme, dok
ja do njih ne mogu dospjeti. Tako mi ne preostaje ništa drugo, nego da primijenim protiv njih dvoje neku lukavštinu. 97 Golub grivnjaš - Columba palumbus - je golub, koji živi po šumama, a u nas se, prema nacinu glasanja, zove još i grgusan. 339
Stoipedesetidru0a noc Nato on iskopa pod palmom rupu i uredi je kao stan za sebe i svoju ženku. Pokraj nje meðutim podigne kapelicu za molitvu. U nju bi se on povlacio i iznosio na vidjelo pobožnost, služenje Allahu i prezir prema ovozemaljskomu. Kada ga je dakle golub vidio utonula u služenje Allahu i molitvu, on bude dirnut zbog toliko mnogo samoodricanja, i on rekne ježu: — Koliko vec godina ti tako živiš? — Trideset godina — odgovori jež. — I što je tvoja hrana? — Ono što padne s palme. — A što je tvoja odjeca?
— Bodlje, kojih mi je grubost od koristi. — Zašto si ti sebi onda izabrao ovdje upravo takav nacin života i nijedan drugi? — Ja sam mu dao prednost pred svakim drugim životnim putom, kako bih zabludjele izvodio na pravi put i neznalice poucio. Sada golub rekne: —
Ja sam mislio, da si ti živio drugacije nego tako. Pa ipak me
sada obuzima želja za tvojim nacinom postupanja. Ali jež odgovori: —
Bojim se da ce tvoj govor proturjeciti tvojemu cinjenju. Za
tim ceš biti kao sijac, koji je u vrijeme sjetve propustio sijati, tim što je rekao: 'Bojim se da više nema dovoljno dana, kako bih se doveo do cilja. I tako bih ja samo poceo odbacivati svoj imetak, ako bih se žurio sa sijanjem.' Ali kada je došlo vrijeme žetve, i kada je on vidio, kako ljudi žanju plodove, tada ga obuzme kajanje, zbog onoga, što mu je poradi njegova oklijevanja izmaklo. I on umre od jada i srdžbe. Dalje golub rekne ježu: —
Sto ja dakle trebam ciniti, da se oslobodim od veza ovoga
svijeta i da se posve predam služenju Gospodu? 340
Pripovijest o ježu i golubovima grivnjasimm Jež mu dadne kao odgovor: — Zapocni s time, da se opremaš za buduci život i da budeš zadovoljan s oskudnom hranom! — Kako ja to mogu uciniti? — upita golub — ja sam ipak ptica, i ja ne mogu napustiti palmu, na kojoj raste moja hrana. Da, ako bih ja to takoðer mogao uciniti, ne bih tada znao nijedno mjesto, na kome bih mogao stanovati.
Nato mu jež odgovori: —
Ti si možeš stresti toliko mnogo od datulja ove palme, da
one dostanu kao zaliha za jelo za tebe i tvoju ženku tijekom jedne godine. Zatim možeš u nekome gnijezdu pod drvetom stanovati i moliti, kako bi postao dionikom ljepote pravoga puta. Zatim se okreni k stresenim plodovima, sve ih odnesi i skloni kao zalihu za vrijeme oskudice. Kada ih zatim pojedeš a vrijeme se odulji, tada se zadovolji oskudnom hranom. Tada golub rekne: — Neka ti Allah uzvrati dobrom tvoju izvrsnu namjeru. Jer ti si me pripremio za buduci život i doveo na pravi put! Zatim su se mucili golub i njegova ženka tako dugo time, da stresaju datulje, sve dok na palmi nije preostalo više nijednoga drugog ploda. Jež je meðutim sada bio našao svoju hranu, i on, silno obradovan, napuni datuljama svoj stan i pohrani ih za sebe kao zalihu, tim što je u sebi govorio: — Golub i njegova ženka ce, kada im bude potrebna hrana, mene moliti za nju i tražiti ono što ja imam u posjedu. Jer oni imaju povjerenja u to, da sam ja suzdržljiv i pobožan. Pa kada oni zatim budu slušali moj dobar savjet i moje opomene, oni ce prici blizu k meni. Ja cu ih meðutim zgrabiti i požderati, i zatim ce ovo mjesto i sve datulje, koje budu padale s drveta, pripadati samo meni, i to mi je dovoljno. Sada golub i golubica doðu s palme dolje, nakon što su bili stresli svo voce. Kada meðutim nisu našli datulje, koje je jež sve bio otpremio u svoj brlog, golub mu rekne: 341
^
Stoipedesetidruga noc
—
O ježu, pobožni oce, ti propovjednice i savjetnice, mi više ne
nalazimo nikakva traga od onih datulja, a mi ne poznajemo ni kakve druge plodove, od kojih bismo se mogli prehranjivati.
Jež odgovori:
—
Možda su ga odavde otpuhali vjetrovi. Ali odvracanje od
hrane i svracanje k prehranitelju je ono u cemu se sastoji spas. A On, koji je razrezao kutove usana, njima nece uskratiti hranu.
I on ih pusti da dalje slušaju slicne opomene i nastavi iz zasljepljivati svojom pobožnošcu i lijepim rijecima, sve dok mu oni nisu poklonili povjerenje i svoj put upravili prema njemu. Tako oni priðu k vratima njegova brloga, a da se nisu bojali, da bi on mogao biti varalica. On meðutim skoci prema vratima i ispruži se naprijed is-kesivši zube. Kada se dakle golub uvjerio, da je ježeva lažljivost postala bjelodanom, on mu dovikne:
—
Kakva razlika izmeðu veceras i jucerašnjeg dana! Zar ti ne
znaš, da živi Pomocnik za potlacene? Cuvaj se laži i obmane, kako ti se ne bi dogodilo, kako se jednom dogodilo dvama lupežima, koji su htjeli nadmudriti trgovca!
—
Kako je to onda bilo? - upita jež.
Tada golub isprica PRIPOVIJEST 0 TRGOVCU 10 DVOJICI LUPEŽA.
'Pripovijedali su mi, da je bio jednom jedan trgovac, koji je potjecao iz nekoga grada po imenu Sinda i koji je posjedovao golemo bogatstvo. I on se jednoga dana opremi za put i poveže na deve svoje tovare i robu i sa svim tim poðe u jedan drugi grad, kako bi to ondje prodavao. Slijedila su ga meðutim dva covjeka, koji su pripadali lopužama. Oni su bili ono, što im je upravo u dobrima i robi bilo pri ruci, natovarili, i tim što su se pred trgovcem predstavili takoðer kao trgovci, zapute se zajedno s njim. Kada su se dakle zaustavili na prvome odmorištu, obojica su se dogovorili, da ga
342
Pripovijest o trgovcu i o dvojici lupeža nadmudre i da mu uzmu njegov imetak. U isto je doba meðutim svaki od njih dvojice smišljao laž i prevaru protiv drugoga. Jer svaki je sebi kazivao: — Ako ja svojemu drugu budem mogao raditi kriomice iza leða, tada ce mi to izaci na dobro, i ja cu zatim sam zadobiti svo to bogatstvo. Tada oni skuju jedan protiv drugoga jedan opak plan, i svaki pojedini od dvojice uzme nešto jela i stavi u njega otrov. Jedan je ucinio isto kao i drugi. Svaki stavi pred drugoga otrovano jelo. Zatim obojica od toga pojedu i skupa umru. Prije toga su bili sjedili kod trgovca i s njime naklapali. Ali kada su ga bili napustili i dugo izbivali, on ih potraži, kako bi saznao, što se s njima dogodilo. Tada ih on naðe oba mrtva, i tako spozna, da su oni bili spletkari, koji su ga htjeli nadmudriti, ali da se njihova lukavština sama okrenula protiv njih. Tako je trgovac bio spašen, a dobio je takoðer i ono, što su dvojica bili posjedovali." Tada Kralj rekne: "O Sehrezad, ti si moju pozornost upravila na sve, što sam ja bio ispuštao iz vida. Ispricaj mi dakle još više takvih poredbi." Tada ona isprica PRIPOVIJEST 0 LOPOVU S MAJMUNOM. "Pripovijedali su mi, o Kralju, da je jedan covjek jednom posjedovao jednog majmuna. Taj je covjek meðutim bio lopov, koji nikada nije stupio na neku tržnicu grada, u kome je stanovao, a da je nije opet napustio s velikim plijenom. Dogodi se dakle, da je on jednoga dana ugledao nekog covjeka, koji je nudio na prodaju stare haljine i izvikivao ih na trgu. Ali nitko nije pitao za njihovu cijenu, dok se svatko, komu bi ih ponudio, sustezao, da ih kupi. I nadalje se zbilo, daje lopov, koji je imao uza se majmuna, primijetio, kako je covjek s tima starim haljinama stavio ove u zavežljaj i umoran sjeo da otpocine. Tada on pusti majmuna da pred covje343
Stoipedesetidrujja noc kom izvodi svoje majstorije, kako bi predstavom odvratio njegov pogled, i zatim mu ukrade onaj zavežljaj. Ubrzo on uzme majmuna i otiðe na neko osamljeno mjesto, gdje otvori zavežljaj. Kada je zatim vidio stare haljine, stavi ih u neki skupocjen rubac i otiðe s time na neki drugi trg. Ondje ponudi na prodaju rubac s njegovim sadržajem. Postavi meðutim kao uvjet to, da nece prije biti otvaran, ali je mamio ljude jeftinom cijenom. Sada to neki covjek opazi, i skupocjeni mu se rubac dopadne. Tako on to kupi pod onim uvjetom i otiðe s time kuci, u vjeri, da je ucinio dobru kupovinu. Ali kada je to vidjela njegova žena, ona upita: -
Što je to?
On odgovori: - Skupocjena tkanina, koju sam kupio ispod cijene. Ja cu je prodati i izvuci iz toga dobitak. - Ti ludo - uzvikne ona - zar ce se možda ta skupocjena tkanina prodavati ispod cijene, ako to nije zbog toga, što je ukradena? Zar ti neznaš, da, ako tko nešto kupuje, a da to nije ispitao, loše prolazi i slici tkalcu? Kada je on dakle upitao: — Kakva je to pripovijest sa tkalcem? — ona mu ispripovijeda
PRIPOVIJEST 0 BUDALASTOME TKALCU. 'Pricali su mi, da je nekoc u jednome selu živio jedan tkalac, koji je teško radio i samo s mukom zaraðivao za svoje uzdržavanje. Dogodilo se dakle, da je jedan od bogatih ljudi u blizini njegova sela davao gozbu. Na nju on pozove sav narod, i tako onamo doðe takoðer tkalac. Kada je on meðutim vidio, kako se pred one goste, koji su nosili fine haljine, iznose najprobranija jela i kako ih kuce-domacin osobito casti, jer je primijetio njihovu lijepu odjecu, tada on rekne u sebi samome: - Ako bih ja ovaj zanat zamijenio s nekim drugim, koji donosi manje muke, koji je više poštovan i bolje placen, tada bih skupio 344
Pripovijest o budalastome tkalcu više novaca i sebi bih takoðer kupio raskošne haljine, kako bih bio vše poštovan. Da, tada bih bio velik u ocima ljudi i bio bih kao ovi ljudi ovdje. Zatim ugleda, kako se jedan od komedijaša, koji su bili prisutni, vere na zid koji se uzdizao visoko u vis, baca se s njega na tlo i ipak se docekuje na svoje noge. Tada tkalac opet u sebi rekne: —
To, što taj cini, mogu uciniti takoðer ja. To ce mi sigurno biti
moguce.
Odmah se uzvere na zid i baci se dolje. Ali kada je pao na zemlju, slomio si je šiju i ostao na mjestu mrtav.' —
Ja ti to pripovijedam samo zato, kako bi ti zaraðivao svoj kruh
na izvjestan nacin, koji razumiješ i tocno poznaješ. Inace ce te obu zeti požuda, pa ceš poceti težiti za stvarima kojima nisi dorastao. Ali muž odgovori: —
Ne biva svaki mudrac spašen svojom mudrošcu, niti dospije
va svaki glupan u propast svojom glupošcu. Ja sam to ipak doživio, da poneki krotitelj zmija, koji je te životinje tocno poznavao i razu mio, bude ugrizen i umre, dok je neki drugi, koji ih nije poznavao i koji nije razumijevao njihov nacin ponašanja, postajao njihovim gospodarom. Tako on dakle nije poslušao svoju ženu, nego je nastavio zadobivati tako robu, i navikao se na to, da kupuje od lopova ispod cijene, sve dok na njega nije pala sumnja i dok nije zaglavio. Dalje se pripovijeda PRIPOVIJEST 0 PAUNU 10 VRAPCU. U vrijeme je onoga tkalca živio jedan vrabac, koji je svaki dan obicavao posjecivati jednoga od kraljeva meðu pticama i koji je vazda bio kod njega ujutro i navecer. Jer on je bio prvi, koji je rano k njemu dolazio i posljednji, koji ga je kasno napuštao. Dogodilo 345
^fe
Stoipedesetidruga noc
se dakle, da se na stanovitome visokom brdu okupilo cijelo jedno jato ptica, i da su ondje govorile jedna drugoj: -
Nas je sada postalo vrlo mnogo, a meðu nama je nastalo
mnogo sporova. Zbog toga moramo imati nekoga kralja, koji ce se brinuti za naše poslove. Tada cemo biti složne, a sporovi ce meðu nama prestati. Onaj je vrabac upravo prolazio mimo njih, i on im dadne savjet, da kraljem ucine pauna. Jer on je bio taj kralj, kojega je on obicavao posjecivati. Tako one izaberu pauna i ucine ga kraljem nad svojim jatom. Tada im on ucini svakojaka dobrocinstva, a onoga vrapca ucini svojim tajnikom i vezirom. Taj je ponekad obicavao napuštati svoju službu i ogledavati se za onim, što se inace zbivalo. Jednoga meðutim dana on dugo izostane, i tada pauna obuzme velik nemir. Ali dok je on tako nestrpljivo cekao, iznenada vrabac doðe k njemu unutra. Tada paun uzvikne: -
Sto te je tako dugo zadržalo, tebe, koji si mi najbliži od mo
jih slugu, i koji mi je od sviju najdraži? Vrabac dadne kao odgovor: -
Ja sam vidio nešto, što me je ispunilo grozom i što me je pre
stravilo. -
Što ti se dakle dogodilo? — upita paun.
A vrabac odgovori: -
Vidio sam jednoga covjeka, koji je imao mrežu. Nju je on
postavio tik do mojega gnijezda, zatim uokolo nje cvrsto zabio kli nove, u njezinoj sredini prosuo zrnje i sjeo sa strane na zemlju. Ta da ja ostanem ondje, kako bih vidio, što ce on poceti. I dok sam ja tako cekao, doðe neki ždral sa svojom ženkom, tjeran od udesa i kobi, i oboje padnu u mrežu i pocnu kriještati. Tada pticar skoci na noge i oboje ih uhvati. To me je duboko ražalostilo, i zato sam dugo izostao, o najveci kralju našega vremena. Ja takoðer necu više stanovati ondje u gnijezdu, jer moram biti na oprezu pred mrežom.
Paun meðutim rekne: 346
Pripovijest o paunu i o vrapcu -
Ne ostavljaj svoje mjesto. Jer ni sav te oprez nece zaštititi
protiv udesa! Pokoran zapovijedi svojega gospodara, vrabac odgovori: -
Ja cu ustrajati i necu uzmicati, kako bih se pokorio kralju!
Ali je on dalje ostajao na svome oprezu i obavljao je svoju dužnost: donosio za pauna jelo, i taj bi jeo, sve dok se ne bi zasitio, a nakon jela bi pio vode. Zatim bi vrabac odlazio. Kada je dakle jednoga dana opet istraživao obzor, on ugleda dva vrapca, koji su se na zemlji jedan s drugim tukli. Sada on rekne u sebi samome: -
Kako ja mogu biti vezirom ove države i gledati, kako se vrap
ci pred mojim ocima jedan s drugim bore! Tako mi Allaha, ja moram meðu njima uglaviti mir. Brzo on odleti k njima, kako bi ih izmirio izmeðu sebe. Ali tada lovac na ptice baci svoju mrežu preko njih svih. I tako u nju padne takoðer ovaj vrabac. Pticar dakle priðe, uhvati ga i dadne ga svojemu drugu, tim što rekne: -
Dobro pazi na njega. Taj je debeo. Ja još nikada nisam vidio
nijednoga ljepšeg od njega! Ali vrabac rekne u sebi samome: -
Sada sam upao u ono, cega sam se bojao. Da sam se osjecao
sigurnim, to je stajalo samo do pauna. Tako mi dakle protiv udar ca sudbine ništa nije pomogao oprez. Ah, takoðer za oprezne nema nikakva utocišta pred sudbinom. I kako je ipak lijepa pjes nikova rijec: Sto se ne treba dogoditi, nikada se ne dogaða ni putem lukavstva. Ali što se treba dogoditi, to ce se dogoditi. Da, što se treba dogoditi, dogodit ce se u svoje vrijeme. Samo bedak to ipak nikada ne može razumjeti.
347
Stoipcdesctidrugn noc I to je pripovijest o paunu i vrapcu." Tada Kralj rekne: "O Sehrezad, ispripovijedaj mi još više takvih pripovijesti!" Ona dadne kao odgovor: "Naredne noci, ako me Kralj - kojemu neka Allah udijeli moc! — ostavi na životu!..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 348
Ali kada je pocela
=> sgg stoipedesetitreca noc g?g C
Šehrezad pocne pripovijedati PRIPOVIJEST 0 'ALI IBN BAKKARU IŠAMSIENNAHAR. "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je u starim vremenima i odavno išcezlim vjekovima pod kalifatom Haruna er-Rašida98 živio jedan trgovac, koji je imao sina po imenu Abu el-Hasan 'Ali ibn Tahir. Ovaj je trgovac posjedovao mnogo novca i bio je obilno blagoslovljen dobrima ovoga svijeta. Sin mu je bio lijepa lika i kod svih ljudi obljubljen, da, on je smio bez dozvole ulaziti u kalifovu palacu, jer su ga voljele sve vakadarove inoce i robinje. Ktomu je bio kraljev drug za stolom i obicavao mu je recitirati pjesme i pricati mu neobicne
pripovijesti. Ali se on unatoc tomu obicavao takoðer baviti trgovinom i ostajati na trgovackom bazaru. I u njegovu je ducanu obicavao sjediti jedan mladic, princ iz kraljevske kuce Perzijanaca, po imenu 'Ali ibn Bakkar, kako bi s njime raz98 Baghdadski kalif iz obitelji Abasida (764-809. godine). 349
^
Stoipedesetitreca noc
govarao. Ovaj je mladic bio lijepa stasa, dražesna lika i savršene ljepote. Imao je ružicastocrvene obraze i obrve, koje su bile meðusobno sastavljene. Njegov je govor bio sladak, njegova su se usta smiješila, i on je volio veselost i vedrinu. Dogodilo se dakle, da su njih dvojica opet jednom sjedili jedan s drugim naklapajuci i smijuci se. Tada iznenada doðe deset djevica, koje su izgledale kao Mjeseci, i svaku je od njih resila ljepota i dražesnost i ravnomjernost stasa. Meðu njima je meðutim bila jedna cura, koja je jahala na mazgi sa srebrom izvezenim sedlom i zlatnim stremenovima. Nosila je plašt od finoga tkanja i oko struka svileni pojas, koji je bio prošiven zlatom, a sama je bila onakva, kako o njoj kazuje pjesnik:
Ima kožu, koja je poput svile, i glas Meka zvuka, koji nikada mnogo ne naklapa niti brblja, I oci, o kojima je Allah rekao: Budite! i gle, one su bile, Par ociju, koji srca opija poput vina. O ljubavi prema njoj, muci me danonocno novom mukom. Neka tek o Sudnjemu Danu bude kraj ljubavnoj boli!
Kada su djevojke došle do ducana Abu el-Hasana, ta cura sjaši s mazge i sjedne pokraj ducana, pozdravi trgovca, i on uzvrati njezin pozdrav. Ali kada ju je ugledao 'Ali ibn Bakkar, on bude zacaran njezinom ljepotom i htjedne se podignuti. Tada mu ona rekne: -
Ostani sjediti tu, gdje jesi! Zar smo mi došle k tebi, i ti hoceš
otici? To ipak ne bi bilo pravo. —
Tako mi Allaha - uzvikne on - visoka gospodarice, ja bje
žim pred onim, što sam ugledao. Ne kazuje li ipak glas ushicenja: 350
Pripovijest o 'Ali ibn Bakkdru i Samsi en-Nahdr Ona je Sunce, njezino je prijestolje na nebu: Tako ona tješi srce srcanom utjehom! Nikada se ona nece moci spustiti tebi na Zemlju, Nikada se ti neceš u letu uspeti k njoj u pravcu neba. Kada je to cula, ona se nasmije i upita Abu el-Hasana: — Kako se zove ovaj mladic? I odakle je? Trgovac odgovori: — On je stranac. I kada je ona dalje upitala: — Iz koje zemlje?- on nastavi: —
On je jedan perzijski princ, i njegovo je ime 'Ali ibn Bakkar.
Dolikuje nam, da poštujemo stranca. Tada ona rekne: —
Kada moja robinja doðe k tebi, dovedi ga k meni.
—
Od srca rado! — odgovori Abu el-Hasan.
Zatim se ona podigne i otiðe svojim putem. Tako se to dogodilo s njezine strane. Ali što se tice 'Ali ibn Bakkara, on je od zbunjenosti izgubio sposobnost govora. Nakon nekoga meðutim vremena doðe k Abu el-Hasanu robinja i rekne mu: —
Moja gospodarica želi tebe i tvojega prijatelja.
Tada on ustane i uzme sa sobom 'Ali ibn Bakkara. I obojica su slijedila robinju prema palaci Harun er-Rašida. Ondje ih ona odvede u jednu odaju i zamoli ih, da sjednu. Neko su vrijeme njih dvojica jedan s drugim naklapali. Tada su pred njih bili postavljeni stolovi s jelom, i oni su jeli i oprali si poslije toga ruke. Zatim im donesu vina, i oni se opiju. Konacno ih ona pozove da ustanu, i pošto su to oni bili ucinili, ona ih odvede u drugu neku odaju. Ta se dizala nadsvoðena iznad cetiri stupa, bila je namještena s mnogo351
Stoipedesetitreca noc brojnim cilimima i pokrivacima i ukrašena s tako mnogo nakita, kao kada bi bila posrijedi neka rajska odaja. Tada oni budu zapanjeni nad svom tom raskoši, koju su vidjeli. I dok su oni još promatrali sve te skupocjene rijetkosti, kadli doðe deset djevica, koje su izgledale kao Mjeseci - ocaravajuce su se ljuljale u hodu, ushi-cujuci poglede i zbunjujuci osjetila — i one se poredaju poput crnookih rajskih djevica. Poslije kratkoga meðutim vremena doðe drugih deset djevojaka i pozdrave dva mladica. Ove su djevojke nosile u rukama lutnje i druge glazbene instrumente. Sve sjednu na pod, ugode strune i pocnu pred gostima svirati na lutnjama, pjevati i recitirati pjesme. I zaista, svaka je od njih bila iskušenje za Allahove sluge. U meðuvremenu pak doðe još deset djevojaka, visokih sisa i iste dobi kao i ove, crnih ociju i ružicastih obraza, sraslih obrva i sanjarskih pogleda, pravo iskušenje za muškarce od pobožnosti a za oci slika dražesnosti. I one su nosile haljine od mnogobojne svile i nakit, koji je ocaravao i zbunjivao um. One ostanu stajati kod vrata. I poslije njih doðe još jednom deset djevojaka, koje su bile još ljepše nego one, i nosile su tako raskošne haljine, da ih nitko ne može opisati. Takoðer one ostanu stajati na vratima. Naposljetku meðutim ude kroz vrata dvadeset djevojaka, a u njihovoj je sredini bila jedna cura po imenu Sams en-Nahar, nalik Mjesecu meðu zvijezdama. Ta se ljuljala u ocaravajucem, savitljivom hodu, okružena svojom bujnom kosom. Nosila je plavu haljinu i ogrtac od svile, koji je bio opšiven rubovima od zlata i dragulja. A takoðer je njezin pojas, koji joj je ukrašavao struk, bio ukrašen ponekim draguljima. Tako se ona koracala u oholome, nji-šucem hodu, sve dok nije sjela na raskošnu postelju. Ali kada ju je Ali ibn Bakkar ugledao, on izgovori ove stihove: Gledaj, ona je pocetak mojega života. Ona donosi beskrajnu bol i dugu muku. Kod nje sam osjetio, kako se moja duša tali U ljubavnom ognju. Izjedene su moje kosti. 352
Pripovijest o }Ali ibn Bakkdru i Samsi en-Nahdr Poslije ovih stihova on rekne Abu el-Hasanu: -
Da si ti dobro sa mnom bio postupao, tada bi me bio izvi
jestio o svemu ovome, prije nego što sam ušao ovamo. Jer tada bih
se ja mogao s time zbližiti i oboružati svoju dušu strpljivošcu pro tiv ovoga, što me je pogodilo. Zatim on pocne plakati i stenjati i jadikovati. Abu el-Hasan mu meðutim rekne: -
Dragi brate, ja sam ti ipak htio uciniti samo dobro. Jedino
što sam se pobojavao toga, da ti ovo kažem, kako se zbog strasti ne bi što dogodilo, što bi tebe moglo od nje zadržati i vas dvoje ras taviti. Ali imaj povjerenja i nemoj se muciti! Jer znaj, njezina je naklonost tvoja. I ona misli samo na to, kako da bude s tobom sje dinjena.. -
Kako se zove ova cura? — upita sada 'Ali ibn Bakkar.
Tada mu Abu el-Hasan odgovori: -
Ona se zove Šams en-Nahar". Ona je jedna od odaliski100
gospodara pravovjernih Haruna er-Rašida, a ovo je mjesto Kalifov dvor. Šams en-Nahar je meðutim sjedila i gledala ljepotu 'Ali ibn Bakkara, dok se on divio njezinim dražima. I tako se oboje rasplamsaju u ljubavi jednoga prema drugomu. Zatim ona zapovjedi robinjama, neka sjednu, svaka pojedina od njih na svoje mjesto na jednome divanu. Pa kada je zatim svaka pojedina sjela pred jedan prozor, ona im zapovjedi da pjevaju. Tada jedna od njih posegne za lutnjom i pocne pjevati: Objavljuj uvijek nanovo poruku. Slušaj otvoreno odgovor, koji ti se nudi! — 99 Šams en-Nahar znaci — Sunce Dana. 100 Odaliska je bijela robinja. 353
Stoipedesetitreca noc Stojim pred tobom, o ti kralju ljepotana, I tužim se na svoju gorku nevolju. Ti moj gospodaru, moje milo srce, O ti moj živote, ti skupocjeni uresu, Pokloni mi jedan poljubac na poklon. Ako ne, daj mi ga kao posudbu!
Ja cu ti ga vratiti, a da ti ništa ne gubiš, Upravo onakva kakav je bio, posve nepovrijeðena. Pa ako ti zatim još više zatražiš, Tada ga uzmi onakva, kakvim ga tvoje srce želi! O ti koji me odijevaš odjecom patnje, Neka te vazda raduje haljina zdravlja! 'Ali ibn Bakkar je bio ushicen, i on joj dovikne: - Otpjevaj mi još više takvih pjesama! Tako ona dakle opet segne za strunama i otpjeva ove stihove Dugotrajnim rastankom, o moja ljubavi, Dao si mojim ocima puno suza. 0 sreco mojega oka, o moja željo, O ti moja vjero, moj najviši cilju, 354
Pripovijest o }Ali ibn BakkAru i Samsi en-Nahdr Imaj sucuti s onom, ciji pogled tone I guši se u suzama ljubavne patnje! Kada je ona završila svoju pjesmu, Šams en-Nahar rekne jednoj drugoj robinji: - Daj nam ti da nešto cujemo! Tada ona pocne pjevati * i pusti da odzvanja ova pjesma: * Bila sam opijena od njegova pogleda, a ne od plemenitog vina, A izmeðu sna se i oka uvukao njegov gordi hod. Zacarala me njegova uvojita kosa, ali ne trsov sok. Ne grožðana krv, njegova me je otela gordost. Sljepoocnice s uresom uvojaka su uzele moju snagu. Zbog onoga mije, što njegova haljina zastire, išceznuo razum. Kada je Sams en-Nahar saslušala ovu pjesmu, dugo je vremena uzdisala i ta joj je pjesma doprla do srca. Zatim nekoj trecoj robinji zapovijedi da pjeva. I ta posegne za lutnjom i zapocne: Lice, svijetlo zraceci poput nebeske svjetlosti, Na kome sja mladalacka ljepota poput izvor vode! Malje su opisale njegove obraze jednim tako nježnim pismom, U cijim se kovrcama objavljuje smisao ljubavi.
Ljepota je o njemu doviknula: 'Ja sam znala, cim sam ga ugledala, Da je sama Allahova ruka izvezla tako fino tkanje.' 355
Stoipedesetitreca noc Kada je takoðer ona otpjevala svoju pjesmu, 'Ali ibn Bakkar rekne djevojci pokraj sebe: -
Sada ti zapjevaj, o curo, i dopusti nam da nešto slušamo!
Tada ona uzme lutnju i pocne: Prekratko je vrijeme susreta Za svu tu dugotrajnu stidljivost. Koliko dugo to mucno odricanje! To ne prilici plemenitim ljudima. Pograbite s toga vrijeme za srecu I za blaženstvo susreta. Kada je ona bila završila, provali 'Ali ibn Bakkar u rijeku suza. Ali kada je Sams en-Nahar vidjela, da on place i stenje i jadikuje. ona bude obuzeta snagom žudne ljubavi i izjedana najžešcom strašcu. Ona se podigne sa svoje postelje i poðe k sobnim vratima. Ali se 'Ali ibn Bakkar takoðer podigne i poðe joj ususret. Tu obavi-ju ruke jedno oko drugoga i padnu, ukradeni svijetu, onesviješceni pokraj sobnih vrata. Robinje meðutim pritrce, oboje ih podignu i unesu ih u sobu. Ondje ih poškrope ružinom vodom. Kada je to dvoje zatim opet došlo k sebi, nisu više našli Abu el-Hasana. Jer on se bio sakrio pokraj postelje. Tada dama uzvikne: -
Gdje je Abu el-Hasan? Sada joj se on pokaže pokraj postelje. I ona ga pozdravi i rekne: -
Molim Allaha, da mi On to omoguci, da tebi uzvratim, ti
dobrostivi. 356
Pripovijest o 'Ali ibn BakMru i Samsi en-Nahar Zatim se obrati 'Ali ibn Bakkaru i rekne mu: -
0 moj gospodaru, ljubav je u tebi razvila svoju najvišu snagu,
pa ipak je ona u meni još dvostruko toliko jaka. Jedino što nam ne preostaje ništa, nego strpljivo podnositi ono, što nas je pogodilo. Tada on uzvikne: -
Tako mi Allaha, o gospodarice, susret me s tobom ne umiru
je. Takoðer se ne gasi u mome srcu plamen, kada ugledam tvoje li ce. Ljubav je prema tebi u mome srcu tako cvrsta, da ona nece prije prestati, sve dok me napusti život. Zatim on opet pocne plakati, i njegove su suze tekle niz njegove obraze kao prosuti biseri. I kada gaje Šams en-Nahar vidjela kako place, ona pocne s njime plakati. Tada rekne Abu el-Hasan: -
Tako mi Allaha, mene cudi vaše ponašanje, i ja sam za-
prepašcen nad onim što vam se zbiva! Da, neobicno je pogledati vaše stanje, a vaše se ponašanje jedva može razumjeti. Vi tu tako placete, gdje ste ipak sjedinjeni. Kako bi trebalo tek biti, kada biste bili rastavljeni i daleko jedno od drugoga? Zatim on nastavi: -
Ovo ipak nije vrijeme za tugovanje i plakanje. Ne, to je vri
jeme sjedinjenja i radosti. Stoga se dakle radujte, budite veseli i ne placite! Nato kimne Šams en-Nahar jednoj robinji. Ona otiðe i vrati se natrag s drugim robinjama, koje su donijele stol pun srebrenih zdjela sa svakojakima skupocjenim jelima. Pošto su ove bile postavile taj stol pred njih dvoje, Šams en-Nahar pocne jesti i Ali ibn Bakkaru davati zalogaje u usta, tako dugo, dok se nisu zasitili. Zatim stol bude odnesen, i oni si operu ruke. Sada im donesu kadionice sa svakojakim tamjanom101 od alojeva drveta i razlicitih 101 Tamjan (kad) nam je danas u Europi poznat gotovo iskljucivo s crkvenih vjerskih obreda. Posrijedi su mirisne smole nekih grmova, najcešce iz roda Boswellia (Azija, Istocna Afrika), koje, stavljene na žeravicu, proizvode mio-mirisan dim. 357
Stoipedesetitrecd noc vrsta jantara, nadalje takoðer bocice za škropljenje ružinom vodom. I oni se poškrope i okade. Zatim budu pred njih stavljene caše iz cizelirana zlata, u kojima se nalazilo kojekakvog šerbeta, voca i poslastica, sve, za cime žudi srce i što krijepi oci. Naposljetku im donesu cašu od karneola, koja je bila napunjena vinom. Sams en--Nahar izabere deset robinja za svoju službu i ktomu deset pjevacica, dok je ostale djevojke poslala natrag u njihove odaje. Sada ona zapovijedi nekima od onih, koje su bile ostale, da zasviraju u lutnje, i one to ucine na njezinu zapovijed. I jedna od njih pocne pjevati: Svoj cu život dati za onoga, koji mi smiješeci se odzdravlja, Koji mije budio nadu u naklonost, kada sam ocajavala. Sada su ruke cežnje otkrile ono, što sam krila. One su ucinile moju najskrovitiju nutrinu srca koriteljima ocitom. Suze su oka sada stupile izmeðu njega i mene, Kao da ga suze oka vole isto tako kao i ja. Kada je pjevacica bila završila svoju pjesmu, napuni Sams en--Nahar pehar i ispije ga. Zatim ga ona napuni opet i pruži ga 'Ali ibn Bakkaru..." Tada primijeti Sehrezad, da je pocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 358
Ali kada je pocela
7i r I stoipedeseticetvrta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Sams en-Nahar napunila pehar i pružila ga 'Ali ibn Bakkaru. Zatim ona zapovijedi jednoj drugoj robinji da pjeva, i ona pocne i izloži ove stihove:
Nek mije suza dok tece nalik mojemu vinu. Moje oko prolijeva isto ono, što se svjetluca u peharu. Tako mi Allaha, ne znam je li vino isteklo iz mojih ocnih Kapaka, ili moja usta piju od mojih suza. Poslije ove pjesme 'Ali ibn Bakkar ispije svoj pehar i vrati ga Samsi en-Nahar. Ona ga opet napuni i sada ga pruži Abu el--Hasanu, a taj ga isprazni. Zatim ona sama posegne za lutnjom i rekne: — Nitko ne treba pjevati uz moj pehar osim mene same! Nato ona ugodi strune i pocne svojom svirkom pratiti ove stihove: 359
Stoipedeseticetvrta noc Neobican mlaz suza tece preko njegovih obraza. U njegovim grudima gori žar ljubavne muke. On u njezinoj blizini place od straha, što ce se morati rastati: Bio blizu ili daleko, suza jednako tece.
I dalje stihove jednoga drugoga: Svoj cu život dati za tebe, o druže uz cašu, kojega ljepota Umata od sjajnog razdjeljka u kosi pa sve do nogu! U tvojim rukama pehar sja poput Sunca, u ustima Zubi nalik Plejadama102, nad vratom slika Uštapa! I gledaj sada, tvoji peharevi, koji su mi zarobili svu Svijest, oni kruže jednako iz tvojih ociju. A nije li to neobicno, da si ti Uštap, Koji zraci u punini, i da se gubi sjaj zaljubljenih? Ti se priklanjaš i ti izbjegavaš, kako ti se svidi — Zar si ti božanstvo, koje ubija ili oživljuje? Samo je prema tvojoj slici Allah stvorio ljepotu I od tvojega je bica zapalio Zefirov miris.
\
102 p0 grckoj je mitologiji Plejade, sedam kceri Atlasa i Plejone, Zeus pre-mijestio na nebo kao zviježðe. Njihov je izlazak oznacavao pocetak ljeta i vremenskog razdoblja plovidbe po moru. To pak sedmozviježðe u nas zovu Vla-šicima.
360
Pripovijest o 'Ali ibn Bakkdru i Samsi en-Nahar Ti nisi nikakvo ljudsko bice s ovoga zemaljskog svijeta, Ti si anðeo, poslan od svojega stvoritelja. Kada su 'Ali ibn Bakkar i Abu el-Hasan i drugi, koji su bili nazocni culi ovu pjesmu Samse en-Nahar, bilo im je, kao da su od ushicenja visoko uzneseni. I oni se pocnu jedni s drugima šaliti i smijati. Ali dok su oni bili tako veseli, kadli iznenada uðe neka robinja, dršcuci od straha, i uzvikne: -
Gospodarice, uškopljenici gospodara pravovjernih stoje
pred vratima, Afif, Masrur103 i Mardžan i još drugi, koje ja ne poz najem! Cim su oni culi robinjine rijeci, gotovo da su umrli od straha. Šams en-Nahar se meðutim nasmiješi i rekne: - Ne bojte se! Zatim rekne robinji: - Ti im odgovaraj, dok mi napuštamo ovo mjesto! Ona naredi 'Ali ibn Bakkaru i Abu el-Hasanu da ostanu u odaji, zakljuca vrata i spusti pred njima zavjese. Pošto je takoðer bila zakljucala vrata dvorane, ona izaðe kroz tajna vrata u vrt. Ondje sjedne na svoju postelju, zapovijedi jednoj robinji, da joj trlja noge, a drugim robinjama da odu u svoje odaje. I sada zapovijedi robinji, da pozove ovamo ljude na vratima. Tada uðu Masrur i ti koji su bili s njime. Bilo ih je dvadeset uškopljenika, s macevima u rukama. Pošto su pred Samsom en-Nahar bili izrekli pozdrav, ona ih upita: -
Zbog cega ste došli?
Oni odgovore: -
Gospodar pravovjernih nareðuje da ti se izruci njegov poz
drav. On cezne za pogledom na tebe, i nalaže da ti se rekne, da je 103 U 1001 noci najcešce spominjani Rašidov uškopljenik - "nositelj maca njegove osvete". 361
Stoipedeseticetvrta noc on danas doživio mnogo radosti i srece, te da želi da svoju radost okruni time, da ti sada budeš kod njega. Hoceš li ti dakle sada otici k njemu, ili on treba doci k tebi?
Tada ona poljubi tlo i rekne: —
Slušam i pokoravam se zapovijedi gospodara pravovjernih!
Zatim ona izda zapovijed, da se pozovu domacice i robinje. A kada su te bile došle, ona ih izvijesti, da mora postupiti u skladu s kalifovom zapovijeðu. Sada, mjesto je doduše bilo u svakom pogledu na najbolji nacin ureðeno, ali ona ipak rekne uškopljenicima: —
Otiðite ka gospodaru pravovjernih i recite mu, da ga ja oce
kujem nakon izvjesnoga kratkog vremena, kako bih mu mogla predhodno urediti postelju s cilimima i sa svim pripadnim! Tako dakle sluge žurno odu ka gospodaru pravovjernih. Sams en-Nahar meðutim odloži svoje gornje haljine i brzo se uputi k svojemu ljubljenomu 'Ali ibn Bakkaru. Ona ga povuce na svoje grudi i uzme od njega oproštaj, dok je on gorko zaplakao i uzviknuo: —
Gospodarice, ovaj ce oproštaj uništiti moje bice i oteti moj
život! Ali cu se moliti Allahu, da mi On podari strpljenja, da pod nesem sve, cime me je On kroz moju ljubav doveo u iskušenje. Ali ona odgovori: —
Tako mi Allaha, uništena cu biti samo ja! Jer ti ceš opet iz
laziti na bazar i sastajati se s prijateljima, koji ce te tješiti. Jer ako si sakriven, i tvoja ljubav ostaje skrivenom. Ja meðutim, ja cu dos pjeti u nevolju i muku, i necu nalaziti nikoga, tko bi me tješio, po gotovo jer sam kalifu vec obecala, da cu biti kod njega. Iz toga mi može izrasti najveca opasnost, jer ja ceznem za tobom i ljubim tebe i obuzeta sam strašcu prema tebi i tužna sam zbog rastanka s tobom. Kakvim jezikom da pjevam i s kakva da se srca približim kalifu? Kakvim da rijecima zabavljam gospodara pravovjernih i kakvim da pogledom gledam na mjesto, na kome nema tebe? Kako ja mogu prisustvovati nekoj svecanosti, kod koje nema tebe, i s kakvim okusom da pijem vino, ako ti nisi nazocan.
Tada joj Abu el-Hasan rekne: 362
Pripovijest o }Ali ibn Bakkdnt i Samsi en-Na-hAr -
Nemoj se zbunjivati, oboružaj se strpljivošcu i nemoj pro
pustiti, da veceras zabaviš gospodara pravovjernih. Takoðer mu ne pokazuj nikakvu nepažnju i istraj u cvrstoci! Jedva da joj je on tako bio rekao, kadli vec doðe neka robinja i javi: -
O gospodarice, paževi gospodara pravovjernih dolaze!
Ona se smjesta digne i rekne robinji: -
Uzmi Abu el-Hasana i njegova prijatelja i odvedi ih na gor
nji doksat, koji gleda na vrt. Ondje ih ostavi, sve dok na padne ta ma. Zatim naði sredstva i putove, da mogu izaci! Robinja uzme njih dvojicu, odvede ih na doksat, zakljuca iza njih vrata i otiðe svojim putem. Ali kada su njih dvojica sjeli i pogledali dolje na vrt, takoðer je vec dolazio kalif. Pred njim je koracalo blizu sto uškopljenika s macevima u rukama, a oko njega je bilo dvadeset djevojaka, nalik Mjesecima, odjevenih u najsjajnije haljine. Svaka je pojedina od njih nosila na glavi dijadem, opšiven draguljima i safirima, a svaka je od njih nosila u ruci po jednu gorucu baklju. U njihovoj je sredini koracao kalif uzvišenim korakom, dok su ga djevice okruživale sa svih strana i Masrur, 'Afif i Vasif išli pred njim. Tada se podigne Šams en-Nahar sa svima svojim robinjama. I one ga prime na vrtnim vratima i poljube pred njim tlo. Zatim su takoðer one išle pred njim, sve dok se on nije spustio na postelju. I sada se pred njim postave sve robinje i uško-pljenici, koji su bili u vrtu. Zatim doðu lijepe djevojke i pjevacice, koje su u svojim rukama nosile upaljene svijece, pribor s miomirisima i tamjanom i glazbene instrumente. Sada vladar zapovijedi pjevacicama, neka sjednu, i svaka se pojedina od njih spusti na svome mjestu. Šams en-Nahar takoðer doðe i sjedne na klupicu pokraj kalifove postelje i pocne s njime naklapati. Sve se to dogaðalo, dok su Abu el-Hasan i 'Ali ibn Bakkar gledali i slušali. Kalif ih meðutim nije vidio. Zatim se on pocne sa Šamsom en-Nahar šaliti i zadirkivati je, i oni su bili veseli i dobro raspoloženi. Potom vladar zapovijedi, da se otvori paviljon. Pošto se to bilo dogodilo, otvore takoðer prozore i zapale svijece, tako da je taj prostor u 363
v
Stoipedeseticetvrta noc mraku bio svijetao kao dan. Zatim im uškopljenici dopreme pribor za pice, o kome je Abu el-Hasan kasnije pripovijedao: -
Tu sam vidio pribor za pice i umjetnine, kakve moje oko još
nikada nije bilo vidjelo, i caše od zlata i srebra i drugih plemenitih kovina s draguljima, neopisivo lijepe, tako da sam pomišljao da sa njam, dok sam zbog svega toga, što sam gledao, bio tako silno zaprepašcen. 'Ali ibn Bakkar je meðutim od onoga casa, kada ga je napustila Sams en-Nahar, u prekomjernosti strasti i cežnje ležao na tlu bez svijesti. Kada je sada opet došao k sebi, on ugleda sve ove stvari, koje su bile tako jedinstvene, i rekne Abu el-Hasanu: -
Brate, bojim se, da ce nas kalif vidjeti ili doznati o našoj stva
ri. Najviše meðutim moja briga važi za tebe. Jer gledaj, što se me ne tice, znam, da ja sigurno moram umrijeti. A da ja kopnim, do gaða se kroz snagu žudne ljubavi i prekomjernost žestoke strasti, i jer sam uzeo oproštaj od ljubljene, nakon što sam joj se približio. Ali se molim Allahu, da nas spasi iz ove opasnosti. Sada su 'Ali ibn Bakkar i Abu el-Hasan gledali s balkona kalifa i srecu, koja mu je bila dosuðena, sve dok gozba nije bila pred njim u potpunosti pripremljena. Nato se kalif obrati jednoj od robinja i rekne: -
Gharam, dopusti da poslušamo nešto od tvojih ocaravajucih
pjesama! Tada ona posegne za lutnjom, ugodi je i pocne pjevati: Bolna cežnja za zavicajem Arabljanke104, koja daleko od svojega plemena Stenje od cežnje za vrbama i mrcama Arabije, Kada ona boravi kod skupine putnika i njoj patnju Daruje kroz gostinsku vatru, suze kroz hladno pice —
104 Misli se na Beduinku. 364
Pripovijest o 'Ali ibn Bakkd.ru i Samsi en-Nahdr Ona ne može biti vecom od boli moje ljubavi!... Moj meðutim dragi misli, da sam ja nešto skrivila. Kada je Sams en-Nahar saslušala ove stihove, ona sklizne s klupice, na kojoj je sjedila, i padne onesviješcena na pod i bude ukradena svijetu. Tada doðu robinje i podignu je. Ali takoðer 'Ali ibn Bakkar padne u nesvijest, kada ju je vidio s balkona. Abu el-Hasan meðutim rekne: -
Zbilja, udes je izmeðu vas strast podijelio na jednake di
jelove! Dok su zatim njih dvojica jedan s drugim razgovarali, doðe k njima robinja, koja ih je bila dovela na doksat, i rekne: -
Abu el-Hasane, diži se sa svojim prijateljem! Obojica siðite
dolje. Jer svijet nam je postao uskim, i ja se bojim, da se sve ne raz glasi ili da kalif ne dozna o vama dvojici. Ako ne siðete dolje ovoga trenutka, tada nam ne gine smrt! Abu el-Hasan odgovori: -
Kako da se ovaj mladic sa mnom podigne, on, koji nema
snage, da ustane? Tada ga robinja pocne škropiti ružinom vodom, sve dok se nije probudio iz svoje nesvijesti. Sada ga Abu elHasan pridigne, a robinja ga podupre. Tako su ga oboje odveli s doksata dolje i hodali kratak dio puta dalje, sve dok robinja nije otvorila stanovita mala željezna vrata i obojicu prijatelja kroz njih pustila van. Ovi vani na obali Tigrisa ugledaju neku klupu i sjednu na nju. Robinja meðutim pljesne rukama. Tada doðe k njoj neki covjek u malom camcu. Njemu ona rekne: -
Uzmi ova dva mlada muškarca i iskrcaj ih na drugoj obali!
Zatim se oni ukrcaju u camac. Ali kada je vozar s njima zaves-lao i kada su se poceli rastajati od vrta, pogleda Ali ibn Bakkar natrag prema kalifovu dvorcu i prema paviljonu i vrtu i rekne im ovima dvama stihovima zbogom: 365
Stoipedeseticetvrtct noc Za oproštaj ja pružam jednu slabu ruku. Druga je okrenuta prema vatri u srcu. Neka ovo ipak ne bude kraj naše srece! Neka ova popudbina ne bude moja posljednja popudbina! Zatim robinja rekne vozaru: — Brzo veslaj odavde! I on pocne snažno veslati, dok je robinja još bila kod njih..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
^?i
"????- .
? .?
....
?. ? V)366
Ali kada je pocela
stoipedesetipeta noc
.?-?? ? :?.
./'? .....
? .
' .
?
..??
?...?-?-?
ogo C
Sehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vozar vozio njih dvojicu prema drugoj obali, dok je robinja još bila kod njih. Kada su dakle došli na onu stranu, dospjeli do kopna, pristali uz obalu i iskrcali se, sluškinja uzme od njih oproštaj s rijecima: —
Ja vas nisam htjela napuštati. Ali ne smijem ici s vama dalje
nego do ovoga mjesta. Zatim se ona opet vrati natrag. 'Ali ibn Bakkar je meðutim pred Abu el-Hasanom klonuo na zemlju i ležao ispružen na tlu, i nije se mogao podignuti. Tada mu Abu el-Hasan rekne: —
Ovo mjesto nije sigurno, i mi se moramo bojati, da ovdje ne
izgubimo svoj život, zbog razbojnika i bandita i lopova. Tada 'Ali ibn Bakkar ustane i poðe odatle jedan kratak dio puta. Alije on jedva mogao dalje hodati. No Abu elHasan je imao prijatelje u onome kraju. I tako on otiðe jednomu od njih, u kojega se mogao pouzdati i s kojim je bio povjerljiv, i pokuca na njegova vrata. Prijatelj žurno izaðe, pa kada je ugledao njih dvojicu, nazove im dobrodošlicu i uvede ih u svoju kucu, pozove ih neka sjednu, pocne s njima naklapati i upita ih, gdje su bili. Tada Abu el-Hasan odgovori: 367
Stoipedesetipeta noc — Mi smo izašli u ovo vrijeme zbog jednog covjeka, s kojim sam ja bio dogovorio poslove i koji mi duguje novac. Bio sam naime cuo, da želi otputovati s mojim novcem. Zbog toga sam veceras izašao, kako bih ga potražio, a za društvo sam uzeo sa sobom ovoga svojeg prijatelja, 'Ali ibn Bakkara. Ali kada smo došli, kako bismo ga vidjeli, on se pred nama sakrio, i mi ga nismo našli. Tako smo se morali okrenuti praznih ruku bez novca. Samo nam je bilo teško, da se vracamo doma u ovo nocno doba. Pa buduci da nismo znali, kamo bismo trebali ici, došli smo k tebi, jer poznajemo tvoje prijateljstvo i tvoju uobicajenu ljubaznost. — Od srca dobro došli! — rekne nato kucedomacin i potrudi se oko toga, da im ukaže svaku pocast. I oni ostatak noci provedu kod njega. Kada je meðutim svanulo jutro, oni ga napuste i bez odugovlacenja se vrate natrag u grad, uðu u njega i doðu do kuce Abu el-Hasana. Ovaj najusrdnije zamoli svojega prijatelja 'Ali ibn Bakkara da uðe, uvede ga u svoju kucu, i obojica legnu neko vrijeme na krevet, kako bi otpocinuli. Kada su se opet probudili, Abu el-Hasan zapovijedi svojim slugama, da kucu ukrase najraskošnijim cilimima. I oni to ucine. On je naime sebi kazao:
-
Ja ipak moram utješiti ovoga mladica i odvratiti ga od nje
gove brige. Jer ja bolje nego itko drugi poznajem njegovu nevolju. Zatim on pozove da se za 'Ali ibn Bakkara donese voda. I kada mu je ona bila donesena, ovaj se podigne, obavi abdest105, izgovori propisane molitve, koje je o danu i u noci prije toga bio zanemario, te sjedne, kako bi se tješio kroz naklapanje s Abu el-Hasanom. Kada je onaj to primijetio, on mu priðe i rekne mu: -
Dragi gospodaru, to bi bilo najbolje za tvoje stanje, ako bi ti
tijekom ove noci ostao kod mene, kako bi se tvoje grudi proširile i kako bi bila ublažena muka cežnje, koja te izjeda i kako bi se ti kod 105 Ritualno pranje prije namaza, obreda uz izgovaranje molitava i odreðene pokrete tijela, koji se obavlja pet puta u dvadeseticetiri sata. 368
:
Pripovijest o }Ali ibn BakMru i Samsi en-Nahdr
mene rastresao. Zatim ce vatra, koja gori u tvome srcu, biti ugašena. 'Ali ibn Bakkar odgovori: — Ucini, o brate, što ti se cini, da je dobro! Ja ipak ne mogu ni na koji nacin uteci od onoga, što me je pogodilo. Zato cini, što hoceš! Tako dakle Abu el-Hasan pozove svoje sluge, dadne da se pozovu neki od njegovih najboljih prijatelja i pošalje po vještakinje u pjevanju i svirace. Kada su svi bili došli, dadne da im se pripremi jelo i pice. I oni su sjedili, jeli i pili i bili u dobru raspoloženju, tijekom cijeloga dana sve do navecer. Zatim upale svijece, i meðu njima pocnu kružiti pehari prijateljstva i dobroga drugarstva. Kada im je dakle bilo tako dobro, pjevacica posegne za lutnjom i pocne pjevati: Bio sam pogoðen od udesa hicem jednoga pogleda, Koji me je oborio. Od najdražega sam uzeo oproštaj. Udes mi je postao neprijateljskim, i moje je strpljenje otkazalo. Ipak sam prije toga slutio, da to mora tako doci. Cim je 'Ali ibn Bakkar cuo te pjevacicine rijeci, on padne na pod onesviješcen. I on ostane ležati u svojoj nesvijesti, sve dok nije pocela svitati zora, tako da je Abu el-Hasan zbog njega gotovo pao u ocaj. Ali kada je svanuo dan, on opet doðe k sebi i zatraži da ide kuci. Abu el-Hasan ga nije odvracao, jer se bojao, da bi s njime moglo loše završiti. Tako on dadne, da mu sluge dovedu mazgu, i ovi mu dadnu da je uzjaši. Zatim on pojasi, dok su Abu el-Hasan i neki od slugu išli s njim, sve dok ga nisu doveli u njegov stan. Kada se on zatim u svojoj
kuci primirio, zahvali Abu el-Hasan Allahu za njegovo spasenje iz te opasnosti i ostane još neko vrijeme sjediti kod njega, kako bi ga tješio. 'Ali se meðutim nije mogao sabrati, jer 369
Stoipedesetipeta noc su u njemu bili odvec mocni strast i cežnja. Ali se Abu el-Hasan konacno podigne, uzme od njega oproštaj i okrene se, da se vrati u svoju vlastitu kucu..." 370 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju.
Ali kada je pocela
stoipedesetišesta noc
Sehrezad nastavi ovako: Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Abu el-Hasan uzeo oproštaj od 'Ali ibn Bakkara. I tada mu ovaj rekne: -
Dragi brate, ne ostavljaj me bez vijesti! —
Slušam i pokoravam se! - odgovori onaj, napusti ga i otiðe
u svoj ducan. On dakle otvori ducan i pocne cekati vijest od Samse en-Na-har. Ali mu je nitko ne donese. Tijekom noci on ostane u svojoj kuci, a kada je nastalo jutro, izaðe van, sve dok tako nije došao do kuce 'Ali ibn Bakkara. On uðe unutra i nade ga kako leži na svome krevetu, dok su oko njega stajali njegovi prijatelji i kod njega bili lijecnici. I svaki mu je pojedini od njih nešto propisao, i svi su opipavali njegov puls. Ali kada je bio ušao Abu el-Hasan i
vidio ga, on se nasmiješi. Zatim ga Abu el-Hasan pozdravi, upita ga, kako mu je, i ostane kod njega sjediti, sve dok ovi ljudi nisu otišli. Sada ga upita: -
Što znaci sve ovo?
Tada 'Ali ibn Bakkar odgovori: —
O meni se bio proširio glas, da sam bolestan, i o tome su do
culi moji prijatelji. Ja meðutim nisam imao dovoljno snage, kako 371
Stoipedesetiksta noc bih ustao i izašao, tako da bih onoga, koji je kazivao da sam bolestan, mogao opovrci. Morao sam štoviše ostati ležati u svome krevetu, ovako kako me ovdje vidiš. Tada su došli moji prijatelji, kako bi me posjetili. Ali reci, brate, jesi li vidio robinju ili cuo o njoj obavijest? Ovaj odgovori: —
Otkada nas je napustila na obali Tigrisa, ja je više nisam
vidio. I zatim ktomu doda: —
Dragi brate, cuvaj se toga, da se o tebi ne pocne govorkati, i
okani se toga plakanja! Ali 'Ali ibn Bakkar rekne: —
Ah, brate, ja se ne mogu suspregnuti!
Zatim on pocne izgovarati ove stihove: Ona je poklonila svojoj ruci silu, koju moja ruka nikada nije imala. Crtež na pregibu ruke je moju snagu sputao. Ona se bojala za svoju ruku strijela svojega oka. Stoga je stavila, kao oklop, šare oko svoje ruke106. Iz ludosti je lijecnik opipavao moj puh, dok sam ja kazivao: Ta je bolest u mome srcu, ostavi moju ruku na miru! Ona je rekla snoviðenju, koje je došlo i opet odlebdjelo: 'Tako tiAllaha, opisi ga, ništa nemoj ispustiti i ništa dodati!'
106 Djevojke bojaju ruke henom (kanom) i tetoviraju ih indigom. 372
Pripovijest o 'Ali ibn Bakkðm i Samsi en-Nahar San nato: 'Ja cu ga ostaviti, pa makar htio umrijeti od žeði.' Ja uzviknem: 'Odustani od izvora vode!' Tada više nije pristupio. Ona je iskapala bisere iz narcisovih obraza, i napojila je Ruže, i zrnom je tuce zatim zagrizla u lotos107. Poslije ovih stihova on rekne: -
Abu el-Hasane, mene je posjetio stanovit udarac udesa,
pred kojim sam se osjecao sigurnim, a onaj najljepši pocinak, koje ga za mene ima, je smrt. Ali Abu el-Hasan odgovori: -
Imaj strpljenja! Allah ce ti dati ozdravljenje.
Zatim on napusti svojega prijatelja, ode u svoj ducan i otvori ga. Jedva da je meðutim ondje sjedio jedno kratko vrijeme, kadli k njemu doðe ona robinja i izrekne pozdrav. On joj uzvrati pozdrav, a cim ju je pogledao, on uvidi, da joj snažno kuca srce i da je u brigama i da nosi na sebi znakove jada. Tada joj on rekne: -
Budi dobrodošla! Kako stoji sa Šamsom en-Nahar?
Ona dadne kao odgovor: -
Ja cu ti odmah o njoj ispricati. Ali kako stoji s Ali ibn
Bakkarom? Tada joj on isprica sve, što se bilo dogodilo, i kako s njime stoji. Ona meðutim pocne bolno naricati i bude zaprepašcenom zbog onoga što se dogodilo. Zatim rekne: -
Znaj, mojoj se gospodarici dogaðaju još neobicnije stvari.
Nakon što ste vi bili otišli i dali se na put, ja sam se okrenula, dok 107 Cini se da su u ovoj pjesmi - koja sadrži citav niz alegorijskih zahvata i koja je izrazito nabijena prispodobama - ruže u posljednjem stihu metafora za obraze, da su zrnje tuce bijeli zubi, a lotos (zapravo: cicimkovi plodovi) zubno meso.
373
Stoipedesetiksta noc mi je srce ubrzano kucalo u brizi za vas. Jer sam ja još jedva vjerovala u vaše spasenje. Kada sam se zatim vratila, našla sam svoju gospodaricu kako leži u paviljonu. Ona nije govorila i nikome nije davala nikakav odgovor. Gospodar joj je pravovjernih meðutim sjedio uz glavu. Nije nalazio nikoga, tko bi mu objasnio njezinu patnju, i nije znao, što joj nedostaje. Sve do ponoci je neprestano bila u nesvijesti. Zatim je opet došla k sebi, a gospodar ju je pravovjernih upitao: 'Sto je to, što te je pogodilo, o Samso en-Nahar? Što je to, što te je ove noci tako svladalo?' Kada je cula te kalifove rijeci, ona poljubi njegove noge i rekne mu: 'O gospodaru pravovjernih, neka me Allah ucini otkupninom za tebe! Izvjesno me je miješano jelo ucinilo bolesnom i raspalilo vatru u mome tijelu. Tu sam se onesvijestila u prekomjernosti svojih bolova, i nisam znala, što se sa mnom zbiva.' 'Sto si onda danas uzela?' upita kalif. Tada ona odgovori: 'Pojela sam za dorucak nešto, što još nikada nisam jela!' Zatim je cinila tako, kao da je opet došla do snage, i zatražila je nešto vina, ispila ga i zamolila kalifa, neka opet bude veselo raspoložen. Tako on opet sjedne na svoju postelju u paviljonu, i svecanost zapocne iznova. Ali kada sam ja došla k njoj, ona me je upitala, kako ste vi. I ja sam joj ispricala, što sam s vama bila ucinila, i ponovila sam joj one stihove, koje je 'Ali ibn Bakkar izgovorio pri rastanku. Kalif meðutim, koji je bio sjeo, zapovijedi robinji neka pjeva, i ona pocne: Zbilja, moj život ništa ne vrijedi, otkada si ti otišao. Ah kada bi iz daljine ipak došao od tebe glasnik! Dolikuje, da ja sada placem suzama krvi, Ako ti sada isplakuješ suze, jer si daleko od mene! Kada je moja gospodarica cula te stihove, ona padne onesviješ-cena na postelju.'..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 374
Ali kada je pocela
stoipedesetisedma noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je robinja Abu el-Ha-sanu kazivala: — Kada je moja gospodarica cula te stihove, ona padne onesvi-ješcena na postelju. Tada je ja uhvatim za ruku i pocnem je škro-piti ružinom vodom po licu, sve dok nije opet došla k sebi. Zatim joj ja reknem: 'Ne otkrivaj pred svijetom sebe i sve, što sadrži tvoj dvor! Tako ti tvojega života, priberi se!' Ali ona odvrati: 'Može li mi ovo sve donijeti nešto gore od smrti, koju ja ipak tražim, i u kojoj ce - tako mi Allaha! - ležati moj pocinak?' Dok smo mi tako jedna s drugom razgovarale, jedna robinja pocne pjevati pjesnikove rijeci: 'Možda ce' tako su oni kazivali 'poslije strpljenja uslijediti pocinak.' Ja reknem: 'Gdje je ostalo strpljenje, otkadaje on otišao? Da užad strpljenja rasijecemo nadvoje — tako je Bilo medu nama zakljuceno, kada me je on grlio.' 375
Stoipedesetisedma noc Jedva da je ona završila ove stihove, kadli Šams en-Nahar iznova padne onesviješcena. Kada je kalif to vidio, on joj žurno priðe, zapovijedi, neka se odnese odatle vino i naloži da sve sluškinje oti-ðu u svoje odaje. On sam meðutim ostane preostali dio noci kod nje, sve dok nije nastalo jutro. Tada gospodar pravovjernih dadne da doðu lijecnici i vještaci u nauku o lijecenju te im zapovijedi, neka je njeguju, a da nije znao, da ona boluje od ljubavi i cežnje. A ja sam ostajala toliko dugo kod nje, sve dok nisam povjerovala, da se njezino stanje poboljšalo. I to je ono, što me je prijecilo, da doðem k vama. Zatim sam meðutim ostavila kod nje neke od njezinih najpovjerljivijih sluškinja, koje su za nju vrlo zabrinute, kada mi je za-povijedila, da odem k vama, i da donesem obavijest o 'Ali ibn Bak-karu, i da se odmah vratim natrag k njoj. Pošto je Abu el-Hasan bio cuo te rijeci, on se zaprepasti i rekne: -
Tako mi Allaha, ja sam ti o njemu sve ispricao. Zato se vrati
natrag k svojoj gospodarici, pozdravi je, svojski je opomeni na strp ljenje i reci joj: 'Cuvaj tajnu!' Reci joj takoðer, da ja znam za njezi nu nevolju, koja je teška jedna stvar i za koju je potrebno brižljivo promišljanje. Tada robinja zahvali, rekne mu zbogom i okrene se natrag na put k svojoj gospodarici. Pustimo mi nju da odžuri odatle, i pogledajmo, što je ucinio Abu el-Hasan!
On ostane u svome ducanu, sve dok dan nije pošao u smiraje. Pa kada je zatim postalo tamno, on se podigne, izaðe iz ducana, zakljuca ga i poðe k 'Ali ibn Bakkarovoj kuci. Pošto je ondje bio pokucao, izaðe van jedan od slugu i pusti ga unutra. Ali kada je ušao k svojemu prijatelju, ovaj se osmjehne, silno radostan zbog njegova dolaska, i rekne mu: —
Ah, Abu el-Hasane, ti si me danas kroz svoj izostanak is
punio cežnjom. Moja je duša kroz cijeli moj život tebi dana u zalog! Abu el-Hasan meðutim odgovori: 376
V Pripovijest o 'Ali ibn Bakkdru i Samsi en-Nahdr -
Ostavi se tih rijeci! Kada bi tvoje ozdravljenje stajalo u mojoj
ruci, ja bih ti ga nabavio u obilnoj kolicini, još prije nego što bi me ti za to zamolio. Da, kada bih ja mogao biti tvoja otkupnina, ja bih te otkupio svojim životom. Danas je došla k meni robinja Samse en-Nahar i ispricala mi, da samo zbog toga nije mogla prije doci, jer je kalif boravio kod njezine gospodarice. Ona mi je takoðer is pricala, kako je bilo njezinoj gospodarici. Zatim mu on ispripovijeda sve, što je bio cuo od robinje. 'Ali ibn Bakkar meðutim postane duboko ožalošcenim i zaplace. Zatim se obrati Abu el-Hasanu i rekne mu: —
Ja te molim za volju Allaha, dragi brate, pomozi mi u ne
volji, koja me je snašla, i izvijesti me o tome, kako bih ja iz nje mogao naci neki izlaz. I nadalje te molim, budi tako dobar i ostani tijekom ove noci kod mene, kako bih ja zahvaljujuci tvom društvu našao utjehu! Abu el-Hasan pristane na to da udovolji njegovoj želji i obeca mu, da ce kod njega nociti. Tako dakle oni tijekom te noci ostanu jedan s drugim i pocnu naklapati. A kada je nastala posve mracna noc, kadli 'Ali ibn Bakkar pocne uzdisati i plakati i jadikovati. Zatim pocne provaljivati u vrele suze i pocne izgovarati ove stihove:
Tvoja slika u mome oku, tvoje ime na mojim usnama, Tvoje mjesto u mome srcu — kako bi onda ti bila daleko? Stoga se dakle ja žalostim samo zato, što bi ovaj život mogao skoncati, A da nas zvijezda srece ne dovede do ponovnog viðenja. I zatim on izrekne ove stihove jednoga drugog pjesnika: Ona je macem pogleda slomila obranu moje kacige, Kopljem mije stasa rastrgala oklop strpljenja. 377
Stoipedesetisedma noc Pokazala mije pod mošusom madeža svoje ljepote Kamfor zore, kroz koju se talasa jantar noci. Ali kada se prepala, u karneolje zagrizla biserima108, Skupocjenima, koji stoje u moru slatkoga šecera. Ona pocne uzdisati u svojoj ljutnji. I kada se njezina ruka pritisnula Na njezine grudi, tada sam ugledao nešto, što još nikada nisam vidio: Jer su pera od koralja napisala ondje jantarom Na kristalnoj ploci pet nježnih redaka. — Ti nositelju maca, opominjem te, kada ona gleda, Imaj na pameti opasan pogled njezina sanjarskog oka. I cuvaj se, muškarce od koplja, dobro snage udarca, Ako ti se ona jednom približi s vitkim stasom! Pošto je 'Ali ibn Bakkar završio ove stihove, on ispusti glasan krik i padne onesviješcen. Vec je Abu el-Hasan povjerovao, da ce njegova duša uzmaknuti iz njegova tijela: jer 'Ali je ostajao u svojoj nesvijesti, sve dok nije svanulo jutro. Zatim on opet doðe k sebi i pocne s Abu el-Hasanom naklapati, i ovaj ostane kod njega sjedi108 u ovima su prispodobama nabijenim stihovima (mac, kaciga, oklop itd) - kao i u onima pretposljednjima 'Alijinima: "Ona poklanja svojoj ruci silu, koju moja ruka nikada nije imala..." - biseri jamacno metafora za zube, a karneol za zubno meso. 378
Pripovijest o }AU ibn BakkAru i Samsi en-Nahdr ti, sve dok nije prošlo rano dopodne. Nato ga napusti i ode u svoj ducan. I jedva da ga je bio otvorio, a vec mu takoðer doðe robinja i priðe na njegovu stranu. Kada ju je on ugledao, ona mu dadne znak pozdrava. On otpozdravi, a zatim mu ona prenese pozdrav svoje gospodarice i upita: —
Kako stoji s 'Ali ibn Bakkarom?
On joj dadne kao odgovor: -
O djevojko, ne pitaj o tome kako mu je, niti o vreloj cežnji,
koja ga je pograbila! Jer on ne spava nocu i ne pociva danju. To ga je bdijenje istrošilo, i briga ga je posve rastrojila, i on se nalazi u stanovitome stanju, koje ne može obradovati nijednog prijatelja. Ali ona nastavi: —
Moja gospodarica tebe i njega daje pozdraviti. Ona je tako
ðer napisala jedno pismo, ona, kojoj ide gore nego njemu, i pre dala mi ga je s rijecima: 'Doði k meni opet samo s nekim odgovo rom na njega, i ucini, što sam ti zapovjedila!' Pismo je sada ovdje kod mene. Hoceš li poci sa mnom k njemu, kako bismo dobili od njega odgovor? -
Slušam i pokoravam se! - rekne Abu el-Hasan, zakljuca du
can i uzme sa sobom robinju. Ali je išao s njome jednim drugim putem od onoga, kojim je bio došao, i vodio ju je dalje, sve dok ni su stigli do kuce 'Ali ibn Bakkara. Ondje je on zamoli, da ostane stajati kod vrata, i uðe..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 379
Ali kada je pocela
stoipedesetiosma noc ^ S°? C
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje Abu el-Hasan otišao s robinjom do kuce 'Ali ibn Bakkara, nju zamolio, da ostane cekati kod vrata, a zatim sam ušao u kucu. Cim ga je 'Ali ibn Bakkar ugledao, on se obraduje njegovu dolasku. Abu el-Hasan mu meðutim rekne: —
Razlog je mojega dolaska taj, što je netko poslao robinju s
pismom, koje sadrži njegov pozdrav tebi i u kome ti daje reci, da nije mogao doci ovamo k tebi, jer ga je sprijecio neki razlog. Ro binja stoji ispred vrata. Hoceš li joj dopustiti da uðe? 'Ali rekne: —
Uvedi je unutra! — jer mu je Abu el-Hasan dao stanoviti znak,
daje ona robinja Samse en-Nahar, i on je razumio taj znak. Kada ju je zatim ugledao, on zadršce od radosti i upita je putem izvjesnog znaka: — Kako je gospodar? Neka mu Allah dadne izljecenje i zdravlje! Ona odgovori: — On je dobro — izvuce pismo i preda mu ga. On ga uzme, poljubi ga i otvori ga i procita ga. Zatim ga pruži Abu el-Hasanu, koji unutra naðe napisane ove stihove: 381
Stoipedesetiosma noc Moj ti glasnik sada treba donijeti vijest o meni. Dokle god me ti ne ugledaš, neka ti dostaje njegova rijec.
Strašcu si za sobom ispunio svoju dragu. Njezino umorno oko sada mora vazda bdjeti. Tako cu ja sa strpljivošcu podnositi tešku patnju — Covjek nikada ne može presezati u tok udesa. Budi veseo! Jer ti nikada neceš uzmaknuti iz mojega srca I neceš nijedan trenutak biti daleko od mojih ociju! Gledaj, kako je tvoje tijelo istrošeno. Sjeti se što mu se zbilo. A iz tih znakova zakljuci, što se moralo meni dogoditi! I dalje: 'Bez prstiju ti ovdje pišem jadno pismo, *109 i bez jezika ti govorim. * Kako bih ti svoje stanje posve prikazala, imam oko, koje ne poznaje nikakav san, * i srce, od kojega se briga nikada ne odvaja. * Jer meni je, kao da nikada ništa nisam znala o radosti, * i kao da briga nikada ne uzmice iz mojih grudiju; * kao da nikada nisam pogledala nešto veselo * i kao da nikada necu biti okrijepljena vedrim življenjem. * Ah, meni je, kao da je cijelo moje bice samo strastvenost * i ljubavni jad i gorka patnja. * Bolest me neprekidno muci. * i cežnja se cak udvostrucuje. * Rastu boli žudnje, * i 109 Zvjezdicama odvojeni dijelovi izricaja - bilo da su posrijedi recenice bilo recenicni dijelovi - ovdje uvijek ukazuju na rimovanu prozu u arapskome izvorniku. 382
Pripovijest o 'Ali ibn Bakkdru i Šamsi en-Nabdr žarka se ljubav razbuktava u mome srcu.110 * I ja molim Allaha, da nam On dadne skoro ponovno viðenje, * da se sa srca ukloni jad. * Ja dakle želim, da mi ushtjedneš od sebe poslati jednu rijec, kojom bih se mogla utješiti. Tebi meðutim dolikuje, ustrajavati u is-tinskome strpljenju, sve dok Allah ne dozvoli pomoc. I s time nam pomogao Allah!' Pošto je Ali ibn Bakkar bio u cijelosti procitao ovo pismo, on rekne: — S kakvom se rukom ja mogu odvažiti na pisanje? * I kakvim se jezikom trebam potužiti na svoju patnju? * Tako je mladic mucio sam sebe. Zatim se uspravi na sjedištu, uzme list u svoju ruku i napiše: 'U ime Allaha, Premilostivoga i Milosrdnoga! Tvoje je pismo došlo, o gospodarice. I ono je dalo mir duhu, koji je izjedala ljubavna cežnja, * i donijelo izljecenje rastrganom srcu, koje je bolest opteretila ranama. * Tvoj je izmoždeni rob razumio * sve te dobrostive rijeci, koje si mu uputila. * I tako mi tvoje glave, o moja gospodarice, gledaj, ja sam onako, kako kazuje pjesnik: Srce je postalo tijesnim, ali briga širokom. Oko bdije, a tijelo obamire. Strpljenje je pobjeglo, rastanak traje tako dugo. Duh bludi, srce je oteto.'
110 Odavde pa sve do prvih sljedecih stihova ("Srce je postalo tijesnim...") se nalazi u drugome Kalkutskom izdanju iz 1839. godine, jednako kao i u Kairskim izdanjima, praznina u tekstu. Littmann je prazninu popunio prema prvome Kalkutskom izdanju (I. sv. 1814., II. sv. 1818. godine). To izdanje sadrži doduše samo prvih dvjesta noci i Pripovijest o Sindbadu Moreplovcu, ali u tima svojim dijelovima kojiput potpuniji tekst. 383
Stoipedesetiosma noc 'Znaj, ako se rasplamsa vatra brige, * ona nece biti otjerana jadikovanjem. * Ali ublažuje jad onoga, koga muci cežnja * i uz koga je prionula bol zbog rastanka. * Tako cu se ja tješiti rjeccom do-viðenja. * A pjesnik je ipak lijepo kazivao: Kad u ljubavi ne bi uvijek bilo radosti i patnje, Gdje bi ostala slatkoca glasnika i pisama?' Kada je Abu el-Hasan procitao to pismo, ispunile su ga rijeci u njemu dubokom boli, a njihov mu je smisao ranio srce. Zatim ga on pruži robinji, a kada ga je ona uzela, 'Ali ibn Bakkar joj rekne: - Prenesi svojoj gospodarici moj pozdrav; * javi joj o mojoj cežnji i mojoj muci, * i kako mi je ljubav prožela meso i kosti. * Reci joj, da mi je potrebna neka duša, koja ce me spasiti iz ovoga mora patnji * i osloboditi me od svih mojih muka. * Udes je sa svojim udarcima navalio protiv mene; * ah, ima li još kakva pomocnika, koji bi me mogao osloboditi od njegove zle kobi? * Zatim on zaplace, a s njime zaplace i robinja, uzme od njega oproštaj i napusti ga. Abu el-Hasan izaðe s njome van i rekne joj zbogom. Tako se ona opet vrati doma, dok je Abu el-Hasan otišao u svoj ducan..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
**
384
Ali kada je pocela
%5 C stoipedesetideveta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje Abu el-Hasan rekao robinji zbogom i otišao u svoj ducan. Njega on otvori i sjedne ondje kao obicno. Ali dok je on tako tu sjedio, osjeti da mu se srce steg-nulo i da su mu grudi postale tijesnima. Tada dospije u nedoumicu o svome položaju i ostane tijekom cijeloga dana i noci u mislima punima brige. Sljedeceg dana otiðe k 'Ali ibn Bakkaru i sjedio je kod njega, sve dok se drugi ljudi nisu udaljili. Zatim ga upita, kako je s njim. Tada se 'Ali pocne tužiti na snagu ljubavne cežnje i na svoju žestoku strast, i izrekne ove pjesnikove rijeci: Ljudi su se vec prije tužili zbog boli cežnje. Da, mrtvima i živima se zbog rastanka smete srce. Ali takav osjecaj, koji obuhvacaju moje grudi, Ja nisam nikada vidio niti ikada o njemu cuo. I nadalje rijeci jednoga drugog pjesnika: 385
Stoipedesetideveta noc U ljubavi sam prema tebi ja podnio, što Kaisu, ljubavnom omamljeniku, Njegovom ljubavlju prema Lubni111 nikada nije bilo dosuðeno. Ja ipak nisam nikada lovio divlje pustinjske životinje, Kako je to cinio Kais. A ludosti dakako ima više vrsta. Tada mu Abu el-Hasan rekne: -
Ja nisam još nikada niti vidio ni cuo, da je netko bio tako
spopadnut ljubavlju, kao što si ti! Kako je samo moguca jedna tak va strast i jedno takvo ginuce, kada si ti ipak povezan s ljubljenom, koja uzvraca tvoju ljubav? Da, kako bi to tek bilo, kada bi ti ljubio
neku djevojku, koja bi osjecala odbojnost prema tebi i koja bi te odala, tako da bi tvoja tajna postala javnom? Tada je bio - tako je pripovijedao Abu el-Hasan - 'Ali ibn Bakkar zadovoljan mojim rijecima. I on bude njima umiren, i zato mi zahvali. Ja sam pak imao jednog prijatelja, kojemu je to bilo poznato, kako stoji sa mnom i 'Alijom. On je znao, da mi mislimo jednako, ali nitko osim njega nije poznavao našu tajnu. Taj je obicavao k meni dolaziti i pitati me, kako je s 'Ali ibn Bakkarom. Poslije stanovitoga me je meðutim vremena pitao takoðer o ljubljenoj djevojci. Tada ja smislim protiv njega jednu lukavštinu i reknem: -
Ona ga je pozvala k sebi. I meðu njima se dvoma nije
dogodilo više, nego što se sada može dogoditi. Toliko o tome, što se tice njih dvoje. Ja sam meðutim za sebe izmislio jedan dobro promišljen plan, koji bih ti mogao podastrijeti. 111 Kais ibn Dharih je bio slavan po svojoj ljubavi prema Lubni, kao što je još poznatiji Kais ibn el-Mulauvah, s nadimkom Madžnun, bio slavan po svojoj ljubavi prema Laili. Obojica su živjeli u VII. stoljecu pos. Krista. Vjerojatno bi takoðer ovdje trebalo Lubna citati - Laila. 386
Pripovijest o 'Ali ibn BakkAru i Samsi en-Nahdr Kada je dakle prijatelj upitao, kakav je to plan, Abu el-Hasan odgovori: -
Znaj, brate, ja sam covjek, koji je poznat po tome, što posre
duje izmeðu muškaraca i žena. I ja se bojim, dragi brate, da ce, ka da se stvar o njima dvoma razglasi, doci na to, da ja sam propadnem, da moj imetak bude zaplijenjen i da bude izgubljena moja cast i cast moje obitelji. Zato sam odlucio, da skupim svoj imetak i svoja dobra, opremim se i otputujem u Basru. Ondje cu ostati to liko dugo, dok ne vidim, što ce biti od njih dvoje, ali da nitko ništa o meni ne sazna. Jer ljubav je nad njima oboma stekla vlast, i iz meðu njih se ovamo i onamo krecu poslanice. Sada stvar stoji tako, da je posrednica izmeðu njih jedna robinja. Ona još skriva tajnu,
ali se ja bojim, da bi je mogao svladati strah, da ona to nekomu oci tuje. Zatim bi stvar o njima dvoma mogla postati poznatom, i to bi vodilo do mojega uništenja i propasti. Ja takoðer ne bih mogao imati nikakvu ispriku pred svijetom. Tada mu njegov prijatelj odgovori: -
Ti si mi tu objavio jednu opasnu stvar, pred kakvom razuman
i iskusan covjek osjeca strah. Neka te Allah sacuva pred nesrecom te stvari, ciji ishod u tebi pobuðuje strah! Taj je plan ispravan. Tako se Abu el-Hasan vrati natrag u svoju kucu i pocne sreðivati svoje prilike i opremati se za putovanje u Basru. Jedva da su bila prošla tri dana, a vec je bio sve sredio, i on krene na put ka gradu Basri. Nakon ponovna tri dana doðe njegov prijatelj, kako bi ga posjetio. Buduci meðutim da ga nije našao, on o njemu upita susjede, i oni mu odgovore: -
On se je prije tri dana uputio u Basru. Jer on ima ondje pos
love sa trgovcima. On je otputovao onamo, kako bi od svojih duž nika utjerao novac. Ali ce se on uskoro opet vratiti. Tada covjek dospije u nedoumicu i ne znadne, kamo bi se trebao okrenuti. I on rekne: -
Ah, kamo srece da se ipak nisam nikada rastajao s Abu el-
-Hasanom! 387
Stoipedesetideveta noc Zatim on izmisli jedan put, na kome ce možda moci dobiti pristup k 'Ali ibn Bakkaru. On otiðe k mladicevoj kuci i rekne njegovomu sluzi: —
Zamoli svojega gospodara za dopuštenje, da ja smijem uci i
pozdraviti ga! Sluga uðe i javi to svojemu gospodaru. Zatim opet izaðe van i ponudi gostu da uðe. Ovaj dakle uðe unutra i naðe 'Ali ibn Bak-kara ispružena na jastucima. On ga pozdravi, i ovaj mu uzvrati pozdrav i nazove mu dobrodošlicu. Nato se isprica strani mladi covjek. što je on tako dugo izostao, i ktomu dometne:
—
O gospodaru, izmeðu Abu el-Hasana i mene postoji iskreno
prijateljstvo. Ja sam mu obicavao povjeravati svoje tajne i nikada ne biti daleko od njega ni na jedan cas. Sada sam meðutim morao biti odsutan tijekom nekoliko dana u poslovima s izvjesnim brojem svojih prijatelja. Kada sam opet zatim otišao k njemu, našao sam njegov ducan zakljucan. Tada sam upitao njegove susjede za njega. a ti su mi rekli, da se on uputio za Basru. Ja znam, da on nema ni jednoga pouzdanog prijatelja osim tebe. Stoga te molim za Allahovu ljubav, izvijesti me, što je s njim! Kada je 'Ali ibn Bakkar cuo njegove rijeci, njegovo lice promijeni boju, on postane nemiran i rekne: —
Sve do ovoga dana ja nisam znao ništa o njegovu odlasku na
put, pa ako je to tako, kako ti kazuješ, tada mi je ucinjena uvreda. Zatim on izgovori stihove: Nekoc sam obicavao plakati zbog prohujalih radosti, Kada su svi moji prijatelji boravili pokraj mene. Ali ih je danas moj udes razdvojio od mene. Sada placem za onima, koji su imali dijela u mojoj ljubavi. 388
Pripovijest o 'Ali ibn Bakkdru i Samsi en-Nahdr Nato 'Ali ibn Bakkar spusti svoju glavu, utonuvši u misli. Ali je nakon nekoga vremena opet digne, okrenuvši se k jednomu od svojih slugu, i rekne mu: —
Otiði do kuce Abu el-Hasana i upitaj, je li on boravi ondje
ili se nalazi na putovanju. Pa ako ti kažu, da je na putovanju, tada saznaj, kamo se uputio. Sluga otiðe i ne bude ga neko vrijeme. Kada je zatim opet došao k svojemu gospodaru, on isprica: —
Kada sam upitao za Abu el-Hasana, njegovi su me ljudi izvi
jestili, da je otputovao za Basru. Ali sam našao neku robinju kako stoji do njegovih vrata, a kada me je ta ugledala, prepoznala me je, iako je ja nisam poznavao, i rekla mi: 'Zar ti nisi sluga 'Ali ibn Bakkara?' Kada sam ja to potvrdio, ona nastavi: 'Imam za njega stanovitu poruku od nekoga, tko mu je najdraži meðu ljudima.' Zatim je ona došla sa mnom i sada se nalazi pred vratima. Tada 'Ali ibn Bakkar rekne: —
Uvedi je unutra!
Sluga izaðe van i uvede je unutra. Stranac meðutim, koji se nalazio kod 'Alije, pogleda robinju i naðe, da je ona najljupkijeg izgleda. Sada ona priðe Bakkarovu sinu i pozdravi ga..." 389 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju.
Ali kada je pocela
stoišezdeseta noc
1
On°
Šehrezad nastavi ovako:
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je ta robinja - pošto je bila ušla k 'Ali ibn Bakkaru - prišla k njemu, pozdravila ga i tiho s njime razgovarala. Ali se za vrijeme njezina govorenja on od vremena do vremena zaklinjao i uvjeravao je, da on o tome nije govorio. Zatim ona uzme od njega oproštaj i otiðe. Bio je meðutim ovaj covjek, Abu el-Hasanov prijatelj, stanoviti draguljar. I kada je robinja odande otišla, on naðe priliku za razgovor i rekne 'Ali ibn Bakkaru: -
Sigurno i bez sumnje ima kalif ovo domacinstvo neki zahtjev
na tebe, ili ti s njime imaš poslovne odnose. -
Tko ti je o tome pricao - upita 'Ali.
Ovaj odgovori: -
To znam po ovoj robinji. Jer ona pripada posluzi Samse en-
-Nahar, i ona je došla prije izvjesnog vremena k meni s listom, na kome je stajalo napisano, da ona želi ogrlicu od dragulja, a tada sam joj poslao neku skupocjenu ogrlicu. Kada je 'Ali ibn Bakkar to cuo, on se vrlo uzbudi, tako da se draguljar prestrašio, da je s njime kraj. Ali se on opet sabere i rekne: 391
Stoišezdeseta noc -
Dragi brate, ja te molim za Allahovu ljubav, reci, odakle je
ti poznaješ? Draguljar odgovori: - Ne dovodi me u tjesnac s tim pitanjem! Ali 'Ali nastavi: - Necu te ostaviti na miru, samo ako mi kažeš istinu! Sada draguljar rekne: -
Ja cu ti to reci, ako ti ne budeš prema meni pokazivao nikak
vo nepovjerenje i ako te moje rijeci nece potaknuti na suzdržanost. Necu ti zatajiti nikakvu tajnu, nego cu ti otvoreno reci istinu, ali sa mo pod uvjetom, da ti mene izvjestiš o tome, kako u stvarnosti s to
bom stoji i što je razlog tvoje bolesti. Tada Ali rekne: -
Tako mi Allaha, moj brate, Ja sam svoju tajnu pred svima
ostalima skrivao samo zbog toga, jer sam se bojao, da bi ljudi mogli jedan pred drugim zraciti svoj veo. Tada mu draguljar rekne: Ja sam se želio samo zbog toga s tobom sastati, jer osjecam prema tebi veliku ljubav i jer sam u svim stvarimo revno zabrinut za tebe i jer imam sažaljenja prema tvojemu srcu, jer ga muci rastanak. Možda bih ti mogao biti tješiteljem umjesto svojega prijatelja Abu el-Hasana, sve dok on bude boravio u daljini. Imaj dakle povjerenja i nemoj se muciti! 'Ali ibn Bakkar mu zahvali za njegove rijeci i zatim izrekne ova dva stiha: Kada bih govorio: 'Njezino cu odsustvo podnositi u strpljivosti', Tada bi me suze i uzdasi optužili za laž. Kako bih mogao sakrivati suze, koje teku dolje na caše mojih obraza, daleko od moje ljubljene. 392
Pripovijest o 'Ali ibn Bakkdru i Samsi en-Nahdr Nato je 'Ali ibn Bakkar neko vrijeme šutio, a zatim rekne draguljaru: -
Znaš li što mi je robinja došaptavala? Kada je onaj odgovorio: - Ne, tako mi Allaha, dragi gospodaru! — on nastavi: -
Ona je povjerovala, da sam ja bio savjetovao Abu el-Ha-
sanu, da otputuje u Basru, i da sam tako izmislio lukavštinu, kako bih sprijecio izmjenu pisama i sastanak. Ja sam joj se meðutim zak linjao, da nije tako. Pa ipak mi nije povjerovala, nego je otišla k svojoj gospodarici, tim što je ustrajala u svome naopakom uvjere nju. Jer ona je bila odana i sklona Abu el-Hasanu. Tada mladi draguljar rekne: -
Dragi brate, ja sam to shvatio i zakljucio iz robinjina po
našanja. Ali ako tako ushtjedne Allah Uzvišeni, ja cu ti pomoci do tvojega cilja! Ali mu 'Ali ibn Bakkar odgovori: -
Tko mi onda može za to pomoci? Što ceš ti s njome uciniti,
kada je ona ipak plaha, poput neke pustinjske zvijeri? Ovaj meðutim uzvikne: -
Tako mi Allaha, ja cu sigurno uložiti sav trud, da tebi po
mognem, i da primijenim svo svoje lukavstvo, da doprem do nje, a da ne izdam tajnu ili dam povoda za štetu. Nato on zamoli, da smije otici, a 'Ali ibn Bakkar ga još jednom zamoli: -
Dragi brate, pobrini se, da sacuvaš tajnu! Zatim ga pogleda sa suzama u ocima. I sada draguljar uzme oproštaj od njega i okrene se na odlazak..." Tada primijeti Šehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
393
Ali kada je pocela
stoišezdesetiprva noc WWW???????????????????^
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je draguljar uzeo od njega oproštaj i okrenuo se na odlazak, a da nije znao, kako bi to trebao poceti, da pomogne 'Ali ibn Bakkaru. I dok je on tako dalje išao u mislima o svome cinjenju, ugleda kako na putu leži neko pismo. Njega on uzme, pogleda naslov i procita ga. Taj je glasio: 'Od zaljubljene, prezrene, ljubljenomu, visokocijenjenomu.' On otvori pismo i naðe u njemu napisana ova dva stiha: Došao je glasnik, koji me je pozvao, neka se tebi približim. Ali sam ja uvijek samo vjerovala, da je on zaslijepljen bezum-nošcu. Zato se nisam radovala, ne, bila sam još više ožalošcena. Znala sam, da moj glasnik nije dobro cuo tvoju rijec. Nadalje: 'Znaj, moj gospodaru, ja ne poznajem razlog, zbog kojega je prekinuta izmjena pisama izmeðu tebe i mene. Ako bih te i morala 395
Stoišezdesetiprva noc grozno grditi, ipak cu ti uzvratiti vjernošcu. Pa ako je tebi iz srca i išceznula ljubav, ja cu je ipak cuvati, pa makar se takoðer i nalazila u daljini. I ja cu biti prema tebi onakva, kako kazuje pjesnik: Budi ohol: podnijet cu! Odugovlaci: cekat cu! Budi visok: pognut cu se! Otiði: doci cu! Govori: slušat cu! Zapovijedi: pokorit cu se!' Kada je procitao pismo, iznenada mu doðe ususret robinja, koja se prilikom hoda ogledala nadesno i nalijevo. Cim je u dragu-ljarovim rukama ugledala pismo, ona mu rekne: -
O gospodaru, ovo mije pismo ispalo!
On joj ne dadne nikakav odgovor, nego poðe dalje. A robinja je išla za njim, sve dok nije stigao do svoje kuce. Sada ona opet pocne: -
O gospodaru, daj mi to pismo. Vrati mi ga natrag, jer ono mi
je ispalo! On nato rekne, okrenuvši se k njoj: -
Dobra robinjo, budi bez straha i bezbrižna! Jer Allah cuva
svojom zaštitom i rado vidi, kada je tajna cuvana. Stoga me o sve
mu izvijesti primjereno istini. Jer ja sam sposoban cuvati tajne. Ali te ja molim, zakuni mi se stanovitom zakletvom, da mi neceš skri vati ništa od svega, što se tice tvoje gospodarice! Možda ce mi Allah biti na pomoci, da joj pomognem do njezina cilja i da joj svo jom rukom olakšam teškocu. Na njegove rijeci robinja odgovori: -
O gospodaru, tajna, koju ti cuvaš, nece biti izgubljena, a
namjera, oko cije se izvedbe trudiš, nece promašiti. Znaj, moje se srce osjeca privucenim k tebi, i ja cu ti ocitovati svoju tajnu. Ti mi meðutim dadni pismo! Nato mu isprica sve, što se bilo dogodilo, i ktomu doda: -
Allah je svjedok za to, što kazujem!
396
Pripovijest o 'Ali ibn Bakkdru i Samsi en-Nahðr On joj dadne kao odgovor: -
Ti govoriš istinu. Ja sam imam sigurno znanje o tim stvarima.
Zatim joj on ispripovijeda povijest o 'Ali ibn Bakkaru i kako je on saznao njegovu tajnu, ukratko, on joj je ispricao sve, od pocetka do kraja. Kada je ona to cula, bila je obradovana. Zatim su se oboje usuglasili, da ona treba uzeti pismo i dati ga 'Ali ibn Bakkaru. Zatim da se treba vratiti draguljaru i ispricati mu o svemu, što se zbilo. On joj dakle dadne pismo. Ona ga uzme i opet ga zapecati, kako je bilo prije toga, tim što rekne: —
Moja mi ga je gospodarica Šams en-Nahar predala zape
caceno. Kada ga on procita i dadne mi neki odgovor, ja cu ti ga do nijeti. Zatim se robinja oprosti i uputi se k 'Ali ibn Bakkaru. Njega zatekne, kako ceznutljivo ceka, i dadne mu pismo. Kada ga je bio procitao, on napiše jedno pismo kao odgovor i preda joj ga. Ona ga uzme i vrati se s njim k draguljaru. On brzo zgrabi poslanicu, slomi pecat i procita sadržaj. I on u njoj naðe napisano:
'Glasnik, kod kojega su nekoc naša pisma bila skrivena, je u gnjevu otkazao. Zato mi izaberi nekoga vjernog prijatelja kao glasnika, koji ljubi istinu i ne usuðuje se lagati.' Nadalje: 'Znaj, ja nisam rekao ništa lažno, * i ja se nisam ogriješio o vjernost. * Od mene nije došla nikakva okrutnost, * i ja nisam oskvrnuo 'dadenu rijec. * Ljubavnu vezu ja nisam pokidao, * i savez ljubavi nisam razvrgnuo. * Ah, ja nisam nikada utekao od tuge, * i sve od casa rastanka nisam ništa stekao osim teške patnje. * O onome, što ti kazuješ, ja ne znam ništa, * i osim onoga, što ti ljubiš, ja ne ljubim ništa. 397
Stoikzdesetiprpa noc * Tako mi Onoga, koji poznaje tajno i skriveno, ja žudim iskljucivo * za tim, da s njome, koju ljubim, budem sjedinjen! * Moja je jedina briga, da tajim strast, * premda me muce žestoke boli. * Tako, ne hineci, objavljujem svoju nuždu * i s time nam Allah pomogao!' Kada je dakle draguljar bio procitao ovo pismo i razumio njegov sadržaj, on žestoko zaplace. Robinja mu meðutim rekne: -
Ne napuštaj ovo mjesto, sve dok se ja opet ne vratim k tebi!
On me je doduše optužio za jedan težak prijestup. Ali se njemu sa momu može oprostiti. Ja cu te sada povezati sa svojom gospodari com Samsom en-Nahar i primijenit cu pritom svaku lukavštinu, koja mi uopce bude moguca. Ostavila sam je gdje leži na svome krevetu, i ona ceka na to, da joj donesem odgovor. Zatim se robinja vrati natrag k svojoj gospodarici. Draguljar meðutim provede noc sa srcem punim briga. Kada je svanulo jutro, on izmoli jutarnju molitvu i sjedne, kako bi cekao njezin dolazak. Uskoro doðe takoðer ona, sada vec radosna izraza lica, i uðe k njemu. -
Kako stoji stvar, o djevojko? - upita on.
Tada ona odgovori: -
Ja sam se uputila od tebe k svojoj gospodarici i predala sam
joj ono pismo, koje je napisao 'Ali ibn Bakkar. Kada ga je ona pro citala i razumjela njegov smisao, bila je preneražena. Ja sam joj
meðutim rekla: 'Visoka gospodarice, nemoj se bojati, da je za vas dvoje sve izgubljeno, jer je Abu el-Hasan otišao! Jer ja sam našla covjeka, koji ce stupiti na njegovo mjesto, koji je još otmjeniji nego on, i koji jamacno znade cuvati tajne.' I ispripovijedala sam joj, u kakvim se ti odnosima nalaziš s Abu el-Hasanom i kako si ti stekao njegovo povjerenje i povjerenje 'Ali ibn Bakkara. Nadalje takoðer, kako mi je bilo ispalo ono pismo i kako si ga ti našao. I naposljetku sam joj priopcila, što je dogovoreno meðu nama dvoma. Draguljar je bio vrlo iznenaðen. Ona meðutim nastavi: -
Moja gospodarica želi saslušati tvoje vlastite rijeci, kako bi
se kroz njih uvjerila u savez, koji postoji meðu vama dvoma. Zato se odluci, da odmah sa mnom poðeš k njoj! 398
Pripovijest o }Ali ibn BakMru i Samsi en-Nahdr Ali kada je draguljar cuo robinjine rijeci, on osjeti, da bi to bio jedan smion pothvat i jedna velika opasnost, u koju se covjek ne smije baciti brzo i prenagljeno. Tako on dakle rekne robinji: —
Sestro, gledaj, ja sam samo covjek iz naroda, i ja nisam kao
Abu el-Hasan, koji je od visokog staleža i koji uživa velik ugled. On takoðer u kalifovoj palaci obicava ulaziti i izlaziti, jer ondje treba ju njegovu robu. Da, kada mi se Abu el-Hasan u govoru obraca, ta da ja pred njim stojim dršcuci, iz straha pred njegovim rijecima. Ako dakle tvoja gospodarica želi sa mnom razgovarati, to onda mora biti negdje izvan palace, daleko od mjesta gospodara pravo vjernih, jer moj mi razum savjetuje, da ne slijedim tvoje rijeci.
Tako se on dakle suzdržao od toga, da poðe s njome. Robinja meðutim obeca, da ce ona jamciti za njegovu sigurnost i rekne: —
Ne boj se i nemoj se brinuti da ce te spopasti neka nesreca!
To mu je ona ponovila više puta. Pa ipak i unatoc tomu, kada se on napokon podigao, da poðe s njome, zaklecaju njegove noge, i njegove ruke pocnu drhtati. Tada on uzvikne: —
Sacuvao me Allah od toga, da ja idem s tobom! Ja za to ne
mam snage. Ali robinja odgovori: —
Umiri svoje srce! Ako to tebi preteško pada, da ideš u kali-
fovu palacu, i ako ti je nemoguce, da mene pratiš, tada cu ja nju po taknuti, da doðe k tebi. Ne napuštaj svoj stan, sve dok se ja s njome ne vratim! Zatim robinja otiðe, i jedva da je neko kratko vrijeme bila izbivala, kadli se vec opet vrati natrag k njemu i rekne mu: —
Pripazi, da nitko drugi ne bude kod tebe, nijedan sluga i ni
jedna robinja! On joj odgovori: —
Ja imam samo jednu crnu robinju, u poodmaklim godinama,
koja me poslužuje. Tada ona poðe, zakljuca zasunom vrata izmeðu dragulj arove sluškinje i njega a njegove sluge pošalje iz kuce. Nato robinja otiðe, 399
Stoišezdesetiprm noc i kada se je vratila, slijedila ju je jedna dama, koja je ušla s njome u draguljarovu kucu i ispunila to mjesto mirisom miomirisa. Cim ju je draguljar ugledao, on skoci na noge i pripravi joj naslonjace i jastuke. Ona na njih sjedne, a on se spusti pred njome na pod. Ona je neko vrijeme cekala, a da nije progovorila, sve dok se nije otpo-cinula. Zatim ona otkrije svoje lice, a draguljaru je to izgledalo, kao da je u njegovoj kuci izašlo Sunce. Zatim ona rekne svojoj robinji:
- Je li to taj muškarac, o kome si mi govorila? Ova odgovori: - Dabome! Sada se Dama obrati draguljaru i upita ga, kako je. -
Dobro sam - odgovori on - i ja se molim za tvoju blagodat
i za blagodat gospodara pravovjernih! A ona nastavi: -
Ti si me potaknuo, da doðem k tebi, i da te uputim u svoju
tajnu. Potom ga upita o njegovoj ženi i njegovoj djeci, i on je o svemu izvijesti, što se tice njega i kako s njime stoji. On joj takoðer rekne: -
Ja imam još jednu drugu kucu osim ove ovdje. Nju sam od
redio za sastanke s prijateljima i drugovima, i u njoj se nalazi samo jedna robinja, o kojoj sam ispripovijedao tvojoj služavki. Zatim ga ona dalje upita, kako je on najprije saznao o toj stvari, kako stoji s Abu el-Hasanom i zbog cega je on otputovao. Tako joj on onda ispripovijeda, što je onomu došlo u glavu i potaklo ga na to putovanje. Tada ona uzdahne, što se Abu el-Hasan sada nalazi daleko i rekne draguljaru: -
Prijatelju, znaj, duše se ljudi sjedinjavaju kroz želje, i jed
nako tako ljudi s ljudima. Nijedno djelo nije dovršeno bez rijeci, nijedan cilj nije postignut bez truda, nijedan pocinak nije stecen bez napora..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 400
Ali kada je pocela
a sgg stoišezdesetidruga noc
Šehrezad nastavi ovako: V "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje Sams en-Nahar rekla draguljaru: - Nijedan pocinak nije stecen bez napora. A uspjeh dolazi samo putem pomoci širokogrudnoga. Ja sam ti sada objelodanila našu tajnu, a u tvojoj ruci stoji, da nas otkriješ ili da nas zaštitiš. Više od toga ne kazujem, jer si ti covjek široka srca. Ti znaš, da ova moja robinja cuva moju tajnu. Zbog toga ona stoji kod mene u visokoj casti, i ja sam je izabrala, da vodi moje najvažnije poslove. Zato neka ona bude takoðer tebi vrednija od svih drugih, upucuj je u svoje tajne i budi dobre volje. Ti si siguran od nesrece, koje se bojiš poradi nas. Svako ce ti mjesto, koje ti je zatvoreno, ona otvoriti. Ona ce ti donositi od mene poruke za 'Ali ibn Bakkara. Tako ti budi onda posrednikom izmeðu nas dvoje! Nato se Sams en-Nahar podigne, iako je jedva bila u stanju ustati, i otiðe odavde. Draguljar je meðutim koracao ispred nje, dok nije došla do kucnih vrata. Zatim se on vrati natrag i sjedne na svoje mjesto. Bio je ushicen ljepotom, koju je bio vidio na njoj. Bio je omamljen glasom, koji je od nje bio cuo. Bio je usrecen ljupkošcu i finim ponašanjem, koje je kod nje bio primijetio. I tako je ostao sjediti u mislima na svu njezinu ljepotu, sve dok se njegova 401
Stoišezdesetidruga- noc duša nije umirila. Sada zatraži jelo, i pojede upravo dovoljno, kako bi utišao svoju glad. Naposljetku promijeni haljine, napusti kucu, uputi se k mladicu 'Ali ibn Bakkaru i pokuca na njegova vrata. Žurno doðu sluge, puste ga unutra i poðu pred njime sve do svojega gospodara. Njega on naðe kako leži na svome krevetu, a cim je ugledao draguljara, on mu rekne: -
Ti si me ostavio da te dugo cekam i nagomilao mi brigu na
brigu. Nato on pošalje sluge van i zapovijedi, da se zakljucaju vrata. I sada on rekne draguljaru: -
Dragi brate, ja nisam oka sklopio, otkada si ti otišao od me
ne. Jucer je takoðer došla k meni robinja s jednim zapecacenim
pismom od svoje gospodarice Samse en-Nahar. I on mu ispripovijeda sve, što se izmeðu njih bilo dogodilo, i još ktomu doda: —
Tako mi Allaha, ja ne znam, što trebam ciniti, a moje strplje
nje otkazuje. Ranije sam ipak imao Abu el-Hasana za povjerljivog druga, a on je poznavao tu robinju! Kada je draguljar bio cuo njegove rijeci, on se nasmiješi. Ali mu 'Ali ibn Bakkar rekne: —
Kako se možeš smijati mojim rijecima, ti, na ciji sam ja do
lazak gledao kao na jedan sretan predznak i kojega sam ja sebi uci nio kao neku opremu protiv promjenjivih slucajeva udesa? Zatim on uzdahne i zaplace i izrekne ove stihove: Ponetko se cak nasmijao pri pogledu na moje suze, Ali bi on takoðer plakao, da podnosi, ono što ja podnosim! Nitko nema suosjecanja s patnjama mucenoga, Osim onoga koji je kao on bio dovoljno dugo mucen od nesrece. 402
Pripovijest o Ali ibn Bakkdru i Samsi en-Nahdr Moje ljubljenje, žuðenje, uzdisanje, moje mišljenje i moje tugovanje Važi sve ljubljenoj, koja mi boravi u srcu. Ona mi boravi u srcu i nikada ne odlazi odatle, A ipak, kako je to rijetko, da sama žuri k meni! Ja nemam nikakve mile za radovanje nego jedino nju samu, I nikoga nisam izabrao osim nje, da mi bude prijatelj. Kada je draguljar cuo od njega ove rijeci i razumio smisao tih stihova, on pocne plakati zajedno s njime i isprica mu, što se dogodilo izmeðu njega, robinje i njezine gospodarice, otkada ga je on napustio. 'Ali ibn Bakkar je slušao njegovo pricanje. Ali kod svake rijeci, koju je od njega cuo, bivala je boja na njegovu licu naizmjence blijeda i crvena, a njegove su se grudi nadizale i spuštale gore dolje. A kada je to izvješce bilo posve pri kraju, 'Ali ibn Bakkar zaplace i rekne:
—
Dragi brate, ja sam ipak zasigurno posvecen propasti. O, sa
mo kada bi ipak moj kraj bio blizu. Zatim bih imao pocinka od ove nevolje! Pa ipak te molim, da ti u svojoj dobrostivosti htjednes biti mojim pomocnikom i tješiteljem u svim stvarima, sve dok Allah ne ispuni ono, što On sa mnom namjerava. Ja ti se takoðer necu pro tiviti ni jednom jedinom rijecju. Tada mu draguljar odgovori: -
Ništa ne može u tebi ugasiti ovu vatru osim sjedinjenja s
onom, koju ti ljubiš. Ali to mora biti na nekome drugom mjestu nego što je ono opasno prebivalište112. Ne, to mora biti kod mene na onome mjestu, kamo su k meni došle robinja i njezina gospo112 Dakako: kalifova palaca. 403
Stoišezdesetidruga noc darica. To je dapace mjesto, koje si je ona sama izabrala. Ondje se dakle vas dvoje trebate sastati i jedno se drugomu potužiti, što ste pretrpjeli u ljubavnim bolima! — Dragi gospodaru — odgovori 'Ali ibn Bakkar — ucini ono, što ti hoceš! Allah ce ti za to uzvratiti. I ono, što ti držiš za ispravno, to izvrši. Ali ucini to uskoro, da ja ne propadnem u ovoj patnji! Ja sam dakle ostao - tako je pripovijedao draguljar - one noci kod njega i zabavljao ga, sve dok nije nastalo jutro i zapoceo dan..." 404 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela stoišezdesetitreca noc
ogo p o2o •—
3 SgS
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je draguljar dalje pripovijedao: —
Ja sam dakle one noci ostao kod njega i zabavljao ga, sve
dok nije nastalo jutro i zapoceo dan. Zatim sam izmolio jutarnju molitvu, napustio ga i otputio se u svoj stan. Jedva meðutim da sam ondje nešto malo proboravio, kadli mi takoðer vec doðe sluškinja i pozdravi me. Ja joj uzvratim pozdrav i ispripovijedam joj, kako sam prošao s 'Ali ibn Bakkarom. Tada robinja rekne: -
Znaj, kalif nas je napustio, i u našoj kuci sada nije nitko.
Ondje je sigurnije i takoðer ljepše za nas. Ja joj odgovorim: -
Ti imaš doduše pravo. Ali ondje ipak nije tako kao u ovome
mome stanu, koji pristaje još bolje i koji je za nas još sigurniji. Robinja nato rekne: —
Neka bude onako, kako ti držiš daje dobro. Ja odlazim sada
k mojoj gospodarici, kako bih joj ispricala, što si mi ti priopcio, i kako bih joj podastrla tvoj plan. Zatim ona otiðe i uðe k svojoj gospodarici. Njoj ona podastre one rijeci. Pa kada se zatim vratila natrag u moj stan, ona mi rekne: 405
Stoišezdesetitreca noc —
To treba biti onako, kako si ti rekao. Sada uredi to mjesto za
nas i ocekuj nas! Zatim uzme iz svojega džepa kesu sa zlatnicima i rekne: —
Moja te gospodarica daje pozdraviti i reci ti, da možeš ovo
uzeti i zato pribaviti ono, što ova prilika zahtijeva. Ja se meðutim zakunem, da necu ništa od toga prihvatiti. I tada sluškinja uzme kesu, vrati se natrag k svojoj gospodarici i rekne joj: — O gospodarice, on nije prihvatio novac, nego mi ga je dao natrag. — Dobro je tako — odgovori ova. Pošto je dakle robinja bila otišla — tako je draguljar pripovijedao dalje — ja se stavim u pokret i otiðem u svoju drugu kucu. Onamo dopremim sve, što je prilika zahtijevala, raskošno posuðe i cilime. Dadnem da se onamo donese suðe od porculana i stakla, od srebra i zlata i pripremim sve, što je bilo potrebno u jelu i pilu. Kada je robinja opet došla, i vidjela, što sam ja bio ucinio, to joj se dopadne, i ona mi naredi da dovedem 'Ali ibn Bakkara. Ja meðutim reknem: —
Nitko ga drugi ne treba dovesti, nego jedino ti!
Tako dakle ona otiðe k njemu i dovede ga, u najboljem stanju i u zracecoj ljepoti. Ja mu poðem ususret i nazovem mu dobrodošlicu. Zatim mu ponudim sjedište na postelji, koja mu je prilicila, te stavim pred njega nekoliko mirisnih cvjetova u posudama od porculana i kristala i kojekakvih boja. Potom donesu stol s jelima svake vrste, na koje pogled raduje srce. I konacno sjednem k njemu, kako bih s njime naklapao i kako bih ga tješio. Sluškinja meðutim opet odande ode, i izostane sve do veceri. Tek se poslije Sunceva zalaska ona vrati natrag sa Samsom en-Nahar i sa samo dvije druge sluškinje. Cim je ona ugledala 'Ali ibn Bakkara i on nju, on se podigne i zagrli je, a ona takoðer zagrli njega, i zatim oboje padnu onesviješceni na pod. Nakon izvjesnoga dugog vremena doðu opet k sebi, i sada se pocnu jedno drugomu tužiti na bolove rastanka. Zatim sjednu i pocnu naklapati jedno s drugim u nježnima, slatki406
Pripovijest o }AU ibn BakkAru i Samsi en-Nahdr ma i finim rijecima i škropiti se miomirisima. Uskoro se podignu i zahvale mi za to, što sam im bio ucinio. Ja ih meðutim upitam:
—
Želite li što jesti?
Buduci da su oni to potvrdili, ja stavim pred njih nešto jela, i oni su tako jeli, sve dok se nisu zasitili, a zatim si operu ruke. Ja ih nato odvedem u jednu drugu sobu i donesem im vino. I oni pocnu piti i postanu pijani i pocnu se naginjati jedno k drugomu. Tada mi Sams en-Nahar rekne: — Dragi gospodaru, ucini svoju dobrotu savršenom i donesi nam neku lutnju ili kakav drugi glazbeni instrument, kako bi naša radost u ovaj sat postala savršenom. — Od srca rado! — odgovorim ja, otiðem i donesem lutnju. Ona je uzme i ugodi je. Zatim je položi u svoje krilo i zasvira u nju tako cudesno lijepo, da je tugujuce zacaravala i ožalošcene us-hicivala, i zatim otpjeva ova dva stiha: Bdjela sam, sve dok se nije cinilo, da ja volim bdijenje. Rastapala sam se — cinilo se da je bolest moje bice. Na moje su obraze tekle suze, i oni su gorjeli — Zar sam znala, da ce poslije rastanka doci ponovno viðenje? Zatim ona opet pocne pjevati pjesme, * sve dotle da su joj misli pocele bludjeti; * da, ona je pjevala na raznovrsne nacine i ljupke pjesme, tako da su slušatelji gotovo poceli plesati od moci radosti, * zapanjeni nad svom tom ljepotom koju im je donosila; * i nije pre-ostajao više nikakav razum i nikakva misao. Tijekom smo nekoga vremena tako proboravili u sjedenju, * i peharovi su meðu nama kru-žeci žurili, * kadli robinja pocne pjevati, i pusti da zazvuce ovi stihovi: Moj je ljubljeni obecao da ce doci. On je održao svoju rijec u stanovitoj noci, koja mi vrijedi koliko mnoge noci. 407
Stoišezdesetitreca noc 0
noci radosti, koju nam je dobrostivo poklonio neki udes,
U kojoj nas ne muci nijedan klevetnik niti ijedan koritelj. Svojom me je desnom rukom držao moj dragi zagrljenu. Obradovana, ja sam njega zatim zagrlila svojom lijevom. Dragala sam ga i sisala vino s njegovih usana. 1
uživala sam med i medara113.
Dok smo mi bili utonuli u more radosti — tako je draguljar pricao dalje - kadli iznenada uðe k nama jedna mala robinja, koja je drhtala i uzvikivala:
—
O gospodarice, gledaj, kako ceš umaknuti! Ljudi su vas op
kolili, oni su pošli da vas napadnu. Mi ne znamo, što to ima znaciti! Kako sam cuo ove rijeci, ja prestrašen skocim na noge, kadli doðe takoðer robinja, koja je povikala: -
Sustigla vas je nesreca!
Sada mi širok svijet postane uskim. Pogledam prema vratima, ali ne naðem nikakav izlaz. I tako skocim s krova114 u dvorište jednog susjeda i ondje se sakrijem. Zatim sam cuo, kako su ti ljudi prodrli u moju kucu, i kako je poradi njih nastala velika buka. Zato sam povjerovao, da je naša stvar došla do kalifovih ušiju i da je on poslao policijskog satnika, kako bi napao na nas i doveo nas k njemu. Tako dospijem u nedoumicu i ostanem ondje sve do ponoci, a da se nisam mogao maknuti s mjesta, na kome sam bio. Zatim me meðutim primijeti gospodar te kuce i preplaši se. Da, on zbog mene dospije u velik strah, izaðe iz kuce i poðe na mene, s trgnutim macem u ruci, i uzvikne: 113 U nas posve neuobicajena rijec medar (umjesto: pcelar) je ostavljena, kako bi se sacuvala igra rijeci arapskog izvornika. 114
Posrijedi je, kao i u narednom tekstu - krovna terasa.
408
Pripovijest o 'Ali ibn Bakkdru i Samsi en-NnhAr —
Tko je taj, koji je kod nas?!
Ja odgovorim: -
To sam ja, tvoj susjed, draguljar! Buduci da me je prepoznao, on odustane od mene. Zatim doðe sa svjetlom, priðe mi i rekne mi: —
Dragi brate, od srca mi je žao zbog onoga, što ti se nocas do
godilo. -
Brate — uzviknem ja - reci mi, tko su ti ljudi, koji su bili u
mojoj kuci, koji su onamo prodrli i razvalili vrata, tako da sam ja morao pobjeci k tebi? Ja o svemu ne znam ništa. On mi odgovori: —
Oni razbojnici, koji su jucer provalili kod našeg susjeda i to
ga i toga ubili i njegov imetak opljackali, ti su isti jucer takoðer vid jeli, kako ti uzimaš svoje stvari i unosiš u svoju kucu. Zato su pro valili u nju, opljackali ono, što posjeduješ, a tvoje su goste pobili. Nato se ja sa svojim susjedom uputim u kucu. Našli smo je posve praznu, ništa više nije bilo u njoj. Sada sam bio posve u nedoumici, i reknem: -
Ne žalostim se zbog gubitka tih stvari, premda sam neke od
njih posudio od svojih prijatelja. One su sada takoðer otišle, ali to ništa ne škodi. Moji naime prijatelji znaju, da ja ne snosim nikakvu krivnju, jer je moj posjed ugrabljen i moja kuca opljackana. Ali se ja bojim, da ce ljubav izmeðu 'Ali ibn Bakkara i odaliske gospodara pravovjernih postati poznatom i meni donijeti smrt. Zatim se okrenem k svojemu susjedu i reknem mu: —
Ti si moj brat i moj susjed, i ti ceš pokriti moju golotinju. Sto
mi ti savjetuješ da ucinim? Covjek mi odgovori: -
Ja ti savjetujem da pricekaš. Jer ljudi, koji su provalili u tvoju
kucu i tebi opljackali to tvoje, oni su takoðer pobili stanovito ot mjeno društvo iz kalifove kuce. Nadalje su takoðer ubili neke od 409
StoikzdeseUtrecd noc ljudi policijskog satnika. Sada za njima po svim putovima tragaju stražari iz kalifove palace, pa kada ih pronaðu, ti ceš postici svoj cilj, a da se oko toga ne muciš. Kada je draguljar bio saslušao ove rijeci, on otiðe natrag k svojoj drugoj kuci, k onoj koju je nastavao..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
i
^?'-?/.':l'M-ð?:^^ '
??.-.?????'??? ??.-?: :.?:?.
..??..'?..?'??".;.?...?-?,
??:??,?????????
s::0mBZ
?
410
t..:nmi.t.^.;!—,.i..t.'... t—u
i^JTSZ !
Ali kada je pocela
3 ogo stoišezdeseticetvrta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se draguljar - kada je bio saslušao te rijeci - vratio k svojoj drugoj kuci, k onoj, u kojoj je stanovao, tim što je u sebi rekao: -
Ono, što mi se dogodilo, to je ono, cega se bojao Abu el-Ha-
san i zbog cega je otišao za Basru. Sada se to srucilo preko moje glave!
Sada je pljackanje njegove kuce postalo poznatim meðu ljudima, i oni pocnu dolaziti sa svih strana i iz svih mjesta. Meðu njima je bilo takvih, koji su bili zluradi prema njemu, ali takoðer takvih, koji su mu htjeli pomoci da podnese svoj jad. On se meðutim njima tužio na svoju nevolju i u svojoj je brizi odbijao jelo i pilo. Dok je on tako tu sjedio ožalošcen, k njemu uðe jedan od njegovih slugu i rekne mu: -
Na vratima stoji netko, tko hoce s tobom govoriti i koga ja
ne poznajem. Tada draguljar izaðe k njemu van i pozdravi ga. Ali ni on nije poznavao tog covjeka. Covjek mu šapne: -
Imam ti nešto reci u cetiri oka.
Tada ga on uvede u kucu i upita: 411
Stoišezdeseticetvrta noc — Što mi ti imaš reci? Covjek dadne kao odgovor: — Doði sa mnom k svojoj drugoj kuci! Kada je draguljar dalje upitao: - Zar ti onda poznaješ moju drugu kucu? - ovaj odgovori: —
Ja poznajem cijelu tvoju povijest, a ja imam takoðer sred
stvo, putem kojega ce te Allah osloboditi od tvoje brige. Tada ja reknem u sebi samome — tako je pripovijedao draguljar - 'ja cu s njime otici onamo, kamo on hoce.' I tako mi krenemo na put, sve dok nismo došli do te kuce. Ali kada je covjek vidio kucu, on rekne: —
Ona nema nijednih vrata i nijednog cuvara na vratima. U
njoj ne možemo sjediti. Otici cemo nekamo drugamo. Zatim je covjek išao sve dalje od mjesta do mjesta, i ja sam ga slijedio, sve dok nije nastala noc. Ali mu nisam upucivao nikakvo pitanje. I zatim smo išli još dalje i dalje, sve dok nismo došli na otvoreno polje. Tada on rekne: —
Slijedi me!
I on pocne ici brže, dok sam ja iza njega žurio, i ohrabrivao se za trcanje, dok nismo došli do rijeke. Ondje se ukrcamo u camac, a vozar s nama prevesla na drugu obalu. On se iskrca iz camca i ja se iskrcam poslije njega. Zatim me covjek uhvati za ruku i odvede me u neku ulicicu, u koju ja tijekom cijeloga svojeg života još nisam bio došao. Ja nisam znao cak niti to, u kojem se kraju ona nalazi. Napokon se covjek zaustavi pred vratima
stanovite kuce, otvori ih, uðe unutra, tim što je mene uveo sa sobom, i zakljuca vrata željeznim zasunom. Nato proðe sa mnom kroz neku halu, i mi priðemo k desetorici ljudi, koji su svi izgledali kao jedan te isti covjek, jer su bili braca. Mi ih pozdravimo, i oni nam uzvrate pozdrav. Zatim nas zamole da sjednemo, i mi to ucinimo. Ja sam meðutim bio gotovo mrtav od prevelikog umora, pa su stoga donijeli ružine vode i poškropili me njome po licu. Takoðer su mi dali da pijem vina i iz412
Pripovijest o }Ali ibn BctkkAru i Šamsi en-Nahar nijeli pred mene jelo. I buduci da su neki od njih jeli zajedno sa mnom, ja sebi reknem: -
Kada bi u jelu bilo nešto škodljivo, oni ga ne bi sa mnom jeli. Nakon što smo si bili oprali ruke, svaki se pojedini od nas vrati natrag na svoje mjesto. Sada oni upitaju:
-
Poznaješ li nas?
Ja odgovorim: -
Ne, ja vas u cijelome svom životu još nikada nisam vidio. Ja
isto tako nisam nikada vidio niti onoga, koji me je k vama doveo, ni ovo mjesto. Zatim oni nastave: - Ispripovijedaj nam svoju povijest, ali ne kazuj nikakvu neistinu! - Cujte - odgovorim ja - neobicna mi je sudbina pala u dio, * i sustigao me je neobican udes! * Znate li vi dakle što o meni? Oni odgovore: -
Da. Mi smo ti, koji su jucer obnoc opljackali tvoj imetak i
oteli tvojega prijatelja s onom, koja je kod njega pjevala. Tada ja uzviknem: -
Neka Allah dopusti da njegov veo padne duboko preko vas!
Gdje je moj prijatelj i ta, koja je kod njega pjevala? Oni naznace rukama prema jednoj strani i reknu:
-
Ondje! Ali, tako nam Allaha, njihova tajna nije nikomu od
nas poznata, nego samo tebi. I otkada smo ih ovamo doveli, sve do ovoga trenutka, mi ih nismo pogledali, takoðer ih nismo pitali, kako s njima stoji, jer smo vidjeli, da su oni ljudi otmjenoga i visokog sta leža. To nas je odvratilo takoðer od toga, da ih ubijemo. Sada nam o njima ispricaj istinu! Ti trebaš biti siguran za svoj i njihov život. Kada sam ja cuo ove rijeci - tako je pripovijedao draguljar -zamalo sam umro od straha i jeze. I ja im reknem: 413
Stoikzdeseticetvrta noc —
Vi braco, ako je plemenitost izgubljena, ipak ce ona biti još
samo kod vas naðena. I ako ja imam neku tajnu, cijega se odmatanja plašim, ona ce biti sakrivena samo u vašim grudima. Obracao sam im se s takvima preobilnim brbljarijama. Ali sam zatim ipak našao, daje korisnije i bolje, da im odmah sve ispricam, nego da s time odugovlacim. I tako ja njima pocnem pricati sve, što mi se bilo dogodilo, sve dok nisam završio svoje pripovijedanje. Pošto su bili saslušali moju povijest, oni upitaju: —
Taj je dakle mladic 'Ali ibn Bakkar, a ova je dama Šams en-
-Nahar? Kada sam ja to potvrdio, to ih zabrine, i oni otiðu i njima se dvoma ispricaju. Meni meðutim reknu: —
Od onoga, što smo mi uzeli iz tvoje kuce, dio je vec otišao.
Ali je ovdje ostatak. Zatim mi vrate najveci dio mojeg imetka i obecaju, da ce te stvari opet odnijeti na njihovo mjesto u mojoj kuci, da ce dapace takoðer ono što nedostaje nadomjestiti. Tada se moje srce primiri. Ali su se rascijepili na dvije stranke, jedni su bili za mene, drugi protiv mene. Poslije toga smo napustili onu kucu. Toliko daleko o onome, što se meni dogaðalo! Sto se pak tice 'Ali ibn Bakkara i Samse en-Nahar, oni su od prevelikog straha bili blizu smrti. Ja sam zato u meðuvremenu bio prišao 'Ali ibn Bakkaru i k Samsi en-Nahar, pozdravio sam ih i upitao ih:
—
Sto je moglo biti od one robinje i onih dviju sluškinja? I gdje
su one? Ali oni odgovore: —
Mi ne znamo o njima ništa.
Nato se dadnemo na put i poðemo odatle, sve dok nismo došli do onoga mjesta, gdje j^ ležao camac. Covjek nas pusti da se ukrcamo, i mi primijetimo, da je to bio onaj isti, s kojim smo se bili prevezli dan prije toga. Vozar s nama prevesla preko rijeke na 414
Pripovijest o 'Ali ibn Bakkdru i Samsi en-Nahar drugu obalu. Ali jedva da smo se ondje iskrcali na kopno i sjeli, kadli su sa svih strana na nas pojurili konjanici poput ptica grabljivica i opkolili nas. Tada ljudi, koji su bili s nama, brzo skoce na noge poput orlova, camac se vrati k njima, oni uskoce u njega, a vo-zar s njima odvesla. Tako dospiju posred rijecne matice i umaknu. Mi ipak ostanemo na kopnu na obali rijeke i nismo bili u stanju niti otici ni mirno stajati. Kada su nas konjanici upitali: - Odakle ste vi? — mi nismo znali, što bismo trebali odgovoriti. Ja im meðutim -
tako je pricao draguljar - reknem: -
Oni tamo, koje ste vidjeli kod nas, su lopovi. Mi ih ne pozna
jemo. Mi smo pjevaci. I oni su nas htjeli oteti, kako bismo pred njima morali pjevati. Mi se nismo mogli od njih osloboditi njež nima i blagim rijecima, a oni su nas upravo ovoga casa pustili na slobodu. Što se dalje s njima dogodilo, to ste vi dakako vidjeli. Tada konjanici pogledaju Šamsu en-Nahar i 'Ali ibn Bakkara i reknu mi: -
Ti svojim rijecima nisi rekao istinu! Ali sada budi iskren i
izvijesti nas, tko ste vi, odakle ste, gdje je vaša kuca i u kojoj cetvr ti stanujete! Ja nisam znao, što bih im trebao odgovoriti. Ali Sams en-Nahar skoci, priðe k zapovjedniku konjanika i tiho s njime porazgovara. Tada on sjaši sa svojega konja i dopusti da ona jaše, uhvati uzde i povede je dalje. Isto tako ucini jedan drugi s mladicem Ali ibn Bakkarom i treci sa mnom. Tako nas je zapovjednik konjanika vodio sve dalje, sve do izvjesnog mjesta na obali rijeke. Ondje on pozove na stranom jeziku115, i k njemu doðe stanovit
broj ljudi, koji su imali uza se dva camca. U jedan se ukrca zapovjednik s nama, u drugi se ukrcaju njegovi ljudi. Veslali su s nama odatle, sve dok nismo dospjeli do kalifova dvorca. Ali smo pri tome trpjeli samrtnicke muke od pregolema straha. Sams en-Nahar se ondje iskrca, mi smo meðutim plovili dalje, sve dok nismo došli do mjesta, gdje je put vodio k našem obitavalištu. Iskrcamo se dakle na kopno i po1,5 Radi se o stranim placenicima. 415
Stoišezdeseticetvrta, noc ðemo dalje pješice, pri cemu su nam neki od konjanika pravili društvo, sve dok nismo došli kuci. Pošto smo onamo ušli, uzmemo oproštaj od konjanika, koji su nas bili dopratili, a oni se dadnu na put. Mi meðutim, kada smo sada ipak ušli u svoju kucu, mi se nismo mogli pomaknuti s mjesta niti smo mogli razlikovati jutro od veceri. U takvu smo stanju ostali neprestano, sve dok nije nastalo jutro. Pa kada je zatim opet nastala vecer, 'Ali ibn Bakkar padne onesviješcen. A žene su i muškarci plakali zbog njega, dok je on tu ležao nepokretan. Zatim doðu k meni neki od njegovih, prodrma-ju me i reknu: —
Ispricaj nam, što se dogodilo našemu sinu i što ima znaciti
ovo stanje u kome se on nalazi! Ja odgovorim: -
Vi ljudi, saslušajte moje rijeci!..."
416 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
stoišezdesetipeta noc 3 gSg
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je draguljar pripovijedao: 'Ja sam im odgovorio: - Vi ljudi, saslušajte moje rijeci! Nemojte me tjerati silom, nego pricekajte! On ce ubrzo opet doci k sebi i sam ce vam ispricati svoje doživljaje. Na tome sam ustrajao, i kod njih sam pobudio strah od javne sablazni, koja bi meðu nama bila nastala. Dok smo mi još tako razgovarali, 'Ali ibn Bakkar se iznenada pokrene na svojoj postelji. Tada se njegovi obraduju, ostali se meðutim ljudi udalje. Ali me njegova svojta sprijeci u tome, da ga napustim takoðer ja. Zatim oni poškrope po njegovu licu ružinu vodu, pa kada je on došao k sebi i udahnuo zrak, oni ga upitaju, što se s njim dogodilo. On im htjedne reci, ali njegov jezik nije mogao brzo odgovarati. Tako im on kimne, neka me puste da odem, kako bih mogao otici svojoj kuci. Oni me tek sada puste da odem. Ja poðem odatle jedva još vjerujuci u svoje spasenje, i doðem kuci, oslonjen na dva covjeka, sve dok naposljetku nisam bio opet kod svojih. Kada su me ovi vidjeli u tom stanju, oni pocnu plakati i udarati se po licu. Ali im ja dad-nem rukom znak, neka budu tiho. Tada se oni smire, a dva covje417
Stoišezdesetipeta noc ka odu svojim putem. Zatim padnem na svoju postelju i ostanem ondje ležati tijekom cijele noci. Tek se oko dopodneva opet probudim, i tada vidim svoje kako su se sakupili oko mene. Oni me upitaju: - Kakva ti je to nesreca zaprijetila i dovela te u takvu nevolju? Ja reknem: - Donesite mi nešto da popijem! Tada mi donesu pice, i ja sam pio, sve dok nisam utažio žeð. Zatim reknem: -
Što se dogodilo, dogodilo se!
Nato oni poðu svojim putem. Sada se ispricam kod svojih kucnih drugova i upitam ih, je li se što od onoga, što je bilo ukradeno iz moje kuce, vratilo natrag. Oni odgovore: -
Ponešto je vraceno. Došao je naime neki covjek i bacio to
kroz kucna vrata, a da ga mi nismo vidjeli. Tako se ja dakle utješim i ostanem tijekom dva dana na svojoj postelji, a da se nisam mogao maknuti s mjesta. Potom opet prikupim snagu i poðem, kako bih se uputio u hammam. Ali ah, bio sam u velikoj brizi, a moje je srce bilo ožalošceno zbog 'Ali ibn Bakkara i Samse en-Nahar. Jer ja tijekom cijeloga tog vremena nisam o njima cuo nikakve vijesti, a nisam mogao niti ici u kucu 'Ali ibn Bakkara ni u svojoj vlastitoj kuci naci spokoja,
od straha za svoj život. Tada sam se pokajao pred Allahom Uzvišenim za sve, što sam bio ucinio, i slavio sam Ga za svoje spasenje. Poslije stanovitog mi vremena dopusti moja duša, da idem dalje u onome pravcu, a da se zatim poslije otprilike jednoga sata vratim kuci. Ali upravo kada sam htio ici dalje, ugledam ondje neku ženu kako stoji. Pažljivije je pogledam, to je bila robinja Samse en-Nahar. Tek što sam je prepoznao, potrcim odatle u velikoj žurbi. Ali me je ona slijedila, i pred njome me spopadne jeza. Da, koliko sam se god puta osvrnuo za njom, pograbio bi me nanovo strah pred njome, dok je ona dovikivala: -
Stani, kako bih ti nešto rekla!
418 i
Pripovijest o 'Ali ibn Bakk&m i Samsi en-Nahðr Ja se meðutim nisam obazirao na nju, nego sam žurio dalje sve do izvjesne džamije u stanovitom predjelu, u kojem nije stanovala nijedna duša. Ondje ona rekne: -
Uði u ovu džamiju, da ti reknem jednu rijec! Ništa se ne
plaši! Pa jer me je ona najusrdnije preklinjala, ja uðem u džamiju, a ona za mnom. Nakon što sam bio izmolio dvije Rak'ae116, ja joj priðem i reknem uzdišuci: -
Što ti želiš?
Tada me ona upita, kako sam ja prošao. Ja joj nato ispricam, što me bilo snašlo, i ispricam joj takoðer, što se bilo dogodilo 'Ali ibn Bakkaru. I zatim je upitam: - Što ti imaš javiti? - Znaj - odgovori ona - kada sam vidjela, kako su oni ljudi slomili vrata tvoje kuce i provalili, prepala sam se pred njima, i prestrašila, da su to ljudi od kalifa, koji hoce uzeti mene i moju gospodaricu, i da cemo sada ubrzo platiti glavom. Tada sam pobjegla preko krovova zajedno s dvjema sluškinjama. Na nekome smo visokom mjestu skocile dolje, ali smo došle k ljudima, kod kojih smo našle pribježište i koji su nas vratili do kalifove palace, dok smo se mi nalazile u zlom stanju. Ali smo skrivale našu nevolju, i ležale smo kao na žeravicama, sve dok nije opet nastala tamna noc. Zatim ja otvorim vrata, koja vode prema rijeci, i pozovem vozara, koji nas je bio vozio u noci prije toga. Njemu ja reknem: 'Nemamo nikakve vijesti o našoj gospodarici. Stoga me uzmi u camac, plovit cu uzduž rijeke i tragati za njome. Možda o njoj nešto saznam.' On me je uzeo u camac i plovio je sa mnom neprekidno naokolo po rijeci, sve dok nije bila ponoc. Tada ugledam, kako neki drugi camac plovi u pravcu prema vratima na rijeku. U njemu je bio neki muškarac, koji je veslao, i jedan drugi, koji je sta116 Rak'a je posve odreðen slijed formula i pokreta, koji sacinjavaju tu liturgijsku molitvu.
419
Stoišezdesetipeta noc jao uspravno, a izmeðu njih dvojice je ležala ispružena neka žena. Taj je covjek doveslao sve do obale, a kada je žena izlazila iz camca, ja je pažljivo pogledam: to je bila Sams en-Nahar glavom. Takoðer ja brzo skocim na kopno k njoj, posve izvan sebe od radosti, što je opet vidim, nakon što sam vec za nju bila izgubila svaku nadu..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
420
Ali kada je pocela
stoišezdesetišesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je robinja draguljaru nadalje pripovijedala: - Ja sam bila posve izvan sebe od radosti, nakon što sam vec za nju bila izgubila svaku nadu. I dok sam zatim išla ispred nje, ona mi zapovjedi, da tomu covjeku, koji ju je bio dovezao, dadnem tisucu zlatnika. Nato je unesemo unutra, ja i dvije sluškinje, i položimo je na postelju. Ona ondje provede noc u dubokoj tuzi. A kada je nastalo jutro, ja sam zabranila sluškinjama i uškopljenici-ma, da ulaze k njoj i da joj se tijekom toga dana približavaju. O danu nakon toga ona se opet povrati od svoje tuge. Ali kada sam je ugledala, izgledala mi je, kao da je ustala iz groba. Tada je ružinom vodom poškropim po licu, promijenim njezine haljine, operem njezine
ruke i noge i pocnem joj govoriti blagim rijecima, sve dok joj nisam smjela dati malo jesti i piti, iako ona od toga nije osjecala nikakva užitka. Cim je meðutim bila udahnula svjež zrak i cim se bila vratila njezina snaga, ja je pocnem koriti, tim što reknem: 'O gospodarice, imaj sažaljenja prema sebi samoj! Ti si ipak vidjela, što nam se dogodilo. I takoðer se preko tebe srucilo toliko mnogo jada, da je to zaista dovoljno. Da, ti si bila cak blizu smrti.' Ona mi dadne kao odgovor: 'Tako mi Allaha, dobra djevojko, smrt bi mi bila lakšom od onoga, što mi se dogodilo. Ja sam 421
Stoikzdesetiksta noc takoðer vec imala sigurnu smrt pred svojim ocima. Jer kada su nas bili ugrabili razbojnici iz draguljarove kuce, mene su upitali: Tko si ti? Ja odgovorim: Ja sam pjevacica. I oni mi to povjeruju. Zatim upitaju 'Ali ibn Bakkara o njegovoj osobi, tim što reknu: Tko si ti i cime se baviš? A on dadne kao odgovor: Ja sam covjek iz nižega puka. Zatim su nas vukli sve dalje, sve dok nisu zajedno s nama stigli do svoje nastambe. Mi žurno poðemo s njima u velikom strahu. Dok su se meðutim s nama zadržavali u svojoj kuci, oni me pocnu promatrati i uvide, kakve haljine, ogrlice i dragulje nosim na sebi. Tada se u njima pocne u pogledu mene buditi sumnja i reknu: Ove ogrlice ne pripadaju bilo kakvoj pjevacici. Budi poštena prema nama i reci nam istinu! Sto je to s tobom? Ja im ne dadnem nikakva odgovora, jer sam u sebi govorila: Sada ce mi poradi toga nakita i haljina, koje nosim, oduzeti život. I tako ne reknem nijedne rijeci. Zatim se razbojnici okrenu k 'Ali ibn Bakkaru i reknu mu: A ti, tko si ti i odakle si? Ti ne izgledaš kao covjek iz nižega puka! On takoðer ustraje šuteci, i mi sacuvamo našu tajnu. Ali pocnemo plakati. Tada Allah gane srca razbojnika na sažaljenje prema nama, i oni reknu: Tko je vlasnik one kuce, u kojoj ste oboje bili? Mi odgovorimo: Jedan naš prijatelj, taj i taj, jedan draguljar. Sada jedan od njih uzvikne: Njega ja dobro poznajem, i poznajem takoðer drugu kucu, u kojoj on stanuje. Ja cu vam njega još ovoga casa dovesti k vama. Sporazumjeli su se o tome, da mene odvedu u jednu sobu za mene samu, a 'Ali ibn Bakkara u neku drugu, takoðer za njega samoga. Nama meðutim reknu: Otpocinite se i nemojte se bojati, da ce vaša tajna biti odana! Pred nama ste sigurni. Nato poðe jedan od njih k draguljaru i dovede ga. On im objavi našu tajnu, i mi se opet s njim sjedinimo. Zatim jedan od njih dadne dovesti camac. Oni nam narede da se ukrcamo i zaplove s nama preko rijeke na drugu obalu, iskrcaju nas na kopno i opet odu dalje. Ali tada doðu konjanici i upitaju nas, tko smo mi. Sada ja porazgovaram sa satnikom dvorske policije i reknem mu: Ja sam Šams en-Nahar, kalifova odaliska. Bila sam popila vina i izašla, kako bih posjetila neke poznanice meðu vezirskim ženama. Ali su došli razbojnici, oteli me i doveli na ovo mjesto. Tek, kada su vas ugledali, žurno su pobjegli. Ja sam te u stanju nagraditi. Kada je
422
Pripovijest o 'Ali ibn Bakkaru i Samsi en-Nahdr satnik saslušao moje rijeci, on me prepozna i sjaši sa svoje jahace životinje. Meni meðutim dopusti da uzjašim. I isto tako naredi da se po jedna jahaca životinja dadne 'Ali ibn Bakkaru i draguljaru. Ali sada u mome srcu gori vatreni plamen brige za njih, takoðer narocito za draguljara, 'Ali ibn Bakkarova prijatelja. Zato dakle otiði k njemu, pozdravi ga i potraži kod njega izvješce o 'Ali ibn Bakkaru!' Ja sam joj meðutim pocela prigovarati, korila sam je zbog onoga, što se poradi nje dogodilo, i opomenem je, tim što reknem: 'O gospodarice, boj se za svoj život!' Tada ona na mene povice i razgnjevi se zbog mojih rijeci. Tako je ja dakle napustim i htjednem doci k tebi, ali te ne mognem naci. Pa buduci da sam zazirala od toga, da odlazim Bakkarovu sinu, ostala sam stajati i cekala tebe, kako bih tebe pitala o njemu i kako bih doznala, kako s njime stoji. Sada te molim, budi tako dobar i primi od mene nešto malo novaca! Jer ti si sigurno posudio od svojih prijatelja ponešto od onoga, što ti je otišlo u propast, tako da moraš ljudima nadoknaditi njihov gubitak u priboru. Tada joj ja — tako je pripovijedao draguljar — dadnem kao odgovor: -
Slušam i pokoravam se! Poði ispred. I ona poðe sa mnom dalje, sve dok nismo došli u blizinu mojega stana. Ondje ona rekne:
—
Pricekaj ovdje, sve dok se ja opet ne vratim k tebi!..."
423 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela stoišezdesetisedma noc
Sehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje robinja, nakon što je rekla draguljaru: — Pricekaj ovdje, sve dok se ja opet ne vratim k tebi! - otišla odatle i ubrzo se vratila natrag s novcem. Ona mi ga preda s rijecima: -
O gospodaru, na kojemu te mjestu možemo opet sresti?
Ja odgovorim: -
Ja cu odmah otici i uputiti se k svojoj kuci, a tebi cu za ljubav
uzeti na sebe ono najteže i razmišljati o sredstvu, kako bi ti mogla doprijeti do njega. Jer sada je gotovo nemoguce do njega doprijeti. Kada je ona zamolila: — Obavijesti me o mjestu, na koje cu moci doci k tebi! — ja odgovorim: -
U mojoj kuci.
Nato se ona oprosti od mene i otiðe. Ja uzmem novac i odnesem ga u svoj stan. Ondje ga prebrojim i naðem, da je bilo pet-tisuca dinara. Ponešto od toga smjesta dadnem svojima. I svima, od kojih sam bio nešto posudio, nadoknadim njihove gubitke. Zatim uzmem svoje sluge i poðem s njima u onu kucu, iz koje su mi bile opljackane stvari. Dadnem pozvati zidare, stolare i graditelje, i oni je urede opet onako, kakva je bila. Odvedem nadalje 425
Stoišezdesetisedma noc onamo svoju robinju. I sada zaboravim, što mi se bilo dogodilo. Potom se stavim u pokret i otiðem do kuce 'Ali ibn Bakkara. Cim sam prispio onamo, izaðe mi ususret jedan od njegovih robova i rekne mi: —
Gospodar daje da se za tobom traga dan i noc. Da, on nam
je obecao, tkogod te uopce k njemu dovede, da ce njega pustiti na slobodu. Oni hodaju unaokolo i traže te, ali oni ne znaju, gdje si ti. Naš je gospodar sada opet zadobio svoju snagu. Ali je ipak tako, kao da naizmjence dolazi k sebi i gubi svijest. Svaki put meðutim, kada je pri svijesti, on spominje tvoje ime i kazuje: 'Morate ga dovesti k meni, pa makar to bilo takoðer samo na jedan trenutak', i zatim opet tone natrag u svoju nesvjesticu. Ja dakle uðem s robom k njemu i naðem ga da nije u stanju da govori. Kada sam ga ugledao u tome stanju, sjednem mu do glave. Tada on otvori oci, a cim me je ugledao, rekne: —
Budi od srca dobrodošao!
Zatim ga ja uspravim, tako da je sjeo, i pritisnem ga na svoje grudi. On meðutim nastavi:
—
Znaj, dragi brate, otkada sam legao, pa sve do ovoga trenut
ka, nisam se ponovo mogao uspraviti. Hvala neka je Allahu, da te be ponovo vidim! Nato se dalje podigne uvis, sve dok nije stao na noge, a ja ga povedem nekoliko koraka i promijenim mu haljine, i on popije takoðer nešto vina. Sve se to zbivalo, kako bi ponovo stekao samopouzdanje. Kada sam dakle primijetio na njemu znakove povratka u snagu, ja mu ispripovijedam, što sam bio doživio s robinjom, a da to nitko nije slušao, i zatim sam ktomu dometnuo: —
Osokoli srce i prikupi svoju snagu. Ja znam, zbog cega ti
patiš! Kada se on osmjehnuo, ja nastavim: —
Ti ceš sada samo još doživljavati ono, što ce te radovati i što
ce ti donijeti ozdravljenje. 426
Pripovijest o }AM ibn BakkAru i Samsi en-Nahar Nato 'Ali ibn Bakkar zapovjedi da se donese jelo. Pa kada se to dogodilo, on dadne mig svojim slugama i oni se udalje. Meni rekne: —
Dragi brate, jesi li vidio, što mi se dogodilo?
I on me zamoli za oproštenje i upita me, kako je meni bilo kroz to sve vrijeme. Ja mu ispripovijedam sve, što sam bio doživio, od pocetka do kraja. On je bio zaprepašcen i zatim je zapovjedio slugama, da donesu ovo i ono. Oni donesu skupocjene pokrivace i cilime i druge vrijedne stvari od zlata i srebra, više nego što sam ja bio izgubio, i on mi sve to pokloni. Ja to pošaljem u svoju kucu i ostanem tijekom noci kod njega. Kada je pocelo svitati jutro, on mi rekne: —
Znaj, sve ima svoj kraj. A kraj je ljubavi smrt ili sjedinjenje.
Ja sam meðutim bliže smrti. Ah, kamo srece samo da sam ipak umro, prije nego što se sve to moralo dogoditi! I da nam Allah nije bio milostiv, mi bismo upali u sramotu. Ja sada više ne znam, što me može osloboditi iz moje nevolje. I kada se ne bih bojao Allaha, ubrzo bih sebi zadao smrt svojom vlastitom rukom. Znaj, dragi
brate, ja sam kao neka ptica u kavezu, i moja duša izvjesno ide ususret propasti zbog svih tih nevolja. Pa ipak ona ima stanovito cvrsto odreðeno vrijeme i neki utvrðen cilj, kojemu je posvecena. Zatim on pocne plakati i jadikovati i izgovori stihove: Zaljubljeniku je isteklo dovoljno suza, I jad ga tako uzbuðuje, da ne pozna strpljenje. Jednom je Allah, cuvar tajne ljubavi, povezao: Sada je meðutim Njegovo oko, što je povezao, rastavilo. Kada je on dokraja izgovorio ove stihove, draguljar mu rekne: —
Dragi gospodaru, cuj, ja sam se odlucio, da otiðem u svoju
kucu, jer ce mi robinja možda donijeti vijest. 427
Stoišezdesetisedma noc 'Ali ibn Bakkar odgovori: -
Neka ti to ne bude zabranjeno! Otiði i doði žurno natrag k
meni, kako bi mi javio vijest. Ti naravno poznaješ moju nevolju! Tada ja uzmem oproštaj - tako je pripovijedao draguljar — i uputim se kuci. I jedva da sam bio sjeo, kadli vec doðe takoðer sluškinja, gušeci se u suzama. Kada sam je upitao, zašto je to, ona mi dadne kao odgovor: —
O gospodaru, znaj, sada se srucilo na nas, ono što se moralo
sruciti, to, cega smo se bojali! Kada sam ja jucer bila otišla od tebe, srela sam svoju gospodaricu gnjevnu na jednu od one dvije robinje, koje su one noci bile s nama. I ona zapovjedi, da se robinja istuce. Ova meðutim dospije u strah, pobjegne svojoj gospodarici i izjuri van. Ondje ona naiðe na jednoga od vratara, koji je pograbi i htjedne je vratiti njezinoj gospodarici. Ali mu ona dadne nagovještaje, i
on pocne s njome nježno postupati i toliko ju je dugo ispitivao o svemu, što se nje tice, sve dok mu ona nije ispricala, što smo mi do živjeli. Sada je vijest doprla do kalifa. On zapovjedi, da se moja gospodarica Sams en-Nahar i svo njezino pokucstvo dopreme u njegov dvor, i postavi nad njome stražu od dvadeset uškopljenika. Do sada ja još nisam ponovo bila s njome. Ja joj isto tako nisam mogla niti priopciti taj razlog za kalifov postupak, ali ja slutim, da je upravo to taj razlog, i u brizi sam za svoj život. Ah, gospodaru, ja sam u nedoumici, i ne znam što bih trebala uciniti, ne vidim nikakav izlaz niti za sebe ni za nju. Ona nema nikoga, tko bi vjerni je i bolje cuvao njezinu tajnu od mene..." Tada primijeti Sehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 428
Ali kada je pocela stoišezdesetiosma noc Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je robinja draguljaru rekla: —
Moja gospodarica nema nikoga, tko bi njezinu tajnu cuvao
odanije i bolje nego ja. Poði dakle i uputi se, o gospodaru, žurno k 'Ali ibn Bakkaru. Izvijesti ga o tome, da se drži u pripravnosti i da bude na oprezu! Ako sve bude otkriveno, tada cemo izmisliti neko sredstvo, kojim cemo moci spasiti svoj život. Zbog toga me obuzme - tako je pripovijedao draguljar - teška briga, i svemir postane mracnim pred mojim ocima zbog robinji-nih rijeci. Kada se ona podigla, da ode, ja joj reknem: —
Sto ti misliš? Nema više nikakvoga vremena za gubljenje!
Ona odgovori:
—
Ja mislim, da ti trebaš požuriti 'Ali ibn Bakkaru, ako je on
stvarno tvoj prijatelj i ako ga želiš spasiti. To je tvoja obveza, da mu neodložno preneseš ovu obavijest. Da ne smije više oklijevati i da mu nije više ni jedan trenutak ovdje za ostajanje. Moja je meðutim dužnost, da revno budem na tragu novih vijesti. Zatim se ona od mene oprosti i otiðe. A kada je robinja otišla, ja krenem i nakon nje napustim svoju kucu. Otiðem do 'Ali ibn 429
Stoišezdesetiosma noc Bakkara i naðem ga, kako je on u svojoj cežnji mislio samo na ponovno viðenje * i podgrijavao u sebi nemoguce nade. * Kada je meðutim vidio, da sam se brzo vratio k njemu, on mi rekne: -
Vidim, da si ti vec natrag. Zbilja si smjesta došao.
Ja odgovorim: -
Stoj! Prestani ovisiti o beskorisnoj stvari, * i odustani od
misli, koje te pritišcu! * Sada se nešto zbilo, dogaðaj, koji te može stajati tvojega života i tvojega imetka. Kada je saslušao ove rijeci, on problijedi, i u velikome me uzbuðenju upita: - Brate, reci, što se dogodilo? - O gospodaru - odgovorim ja - znaj, dogodilo se to i to. Ti si siguran mrtvac, ako ostaneš sve do veceras u ovoj svojoj kuci. Tada se 'Ali ibn Bakkar prenerazi, i gotovo da je njegov duh napustio tijelo. Zatim on rekne: - Mi smo Allahova stvorenja, i vracamo se natrag k Njemu! I upita me: - Sto ja trebam ciniti, dragi brate, što je tvoj savjet? Ja odgovorim:
- Moj je savjet ovaj: uzmi sa sobom od svojega imetka toliko, koliko možeš, a od svojih robova takve, kojima vjeruješ. Zatim daj da putujemo u neku drugu zemlju, prije nego što se ovaj dan približi kraju!
- Slušam i pokoravam se! — odgovori on i skoci na noge. Ali je on bio smeten i u nedoumici, i cas je hodao uspravno, cas bi klonuo. Zatim on uzme, koliko je vec mnogo mogao, oprosti se od svojih, dadne im svoje posljednje naloge, uzme sa sobom tri natovarene deve i uzjaši svoju jahacu životinju, dok sam ja ucinio to isto. Potajno i preodjeveni otputujemo mi odatle i jahali smo sve dalje, ostatak toga dana i tijekom cijele noci. Tek prema kraju noci 430
Pripovijest o 'Ali ibn Bakkaru i Samsi en-Nahdr skinemo terete, cvrsto svežemo naše deve i legnemo na spavanje. Ali jer nas je svladao umor, nismo držali nikakvu stražu. I tada nas napadnu razbojnici. Oni opljackaju sve, što smo imali uza se, i pobiju robove, kada su nas htjeli braniti. Zatim nas ostave, gdje smo bili, u najvecoj bijedi, jer su nam dakako sve bili uzeli. Potjerali su životinje i otišli. Nakon što smo se zatim bili podigli, mi poðemo pješice, sve dok nije nastalo jutro. Tada stignemo do nekoga sela i uðemo u njega. Uputimo se u džamiju i ondje uðemo u nju, goli, kakvi smo vec bili. Zatim procucimo u jednome kutu džamije tijekom cijeloga onog dana, a kada je došla vecer, ostanemo ondje takoðer tijekom noci, bez jela i pila. Pa kada je zatim nastalo jutro, izmolimo jutarnju molitvu i opet sjednemo. Tada meðutim uðe unutra neki covjek, pozdravi nas i izmoli dvije Rak'ae. Zatim se okrene k nama i upita: — Vi ljudi, jeste li vi stranci? — Dabome - odgovorimo mi — razbojnici su nas napali na putu i svukli nas do gola. Zatim smo došli u ovo selo. Ovdje meðutim nikoga ne poznajemo, od koga bismo mogli tražiti potporu. Covjek nastavi: -
Hocete li doci sa mnom u moju kucu? Tada ja reknem - tako je pripovijedao draguljar — 'Ali ibn Bakkaru: -
Hajde, daj da poðemo s njim! Zatim cemo biti sigurni od
dvije stvari: prvo od toga, da se ne moramo bojati, da ce doci netko k nama u ovu džamiju, tko nas poznaje i tko ce nas zatim osramoti ti pred javnošcu, a drugo od toga, da mi, koji smo stranci, ne naðe mo nikakvu zaštitu. 'Ali ibn Bakkar odgovori: —
Ucini, što hoceš!
Sada covjek upita po drugi puta:
-
Vi jadni ljudi, ispunite mi molbu i doðite sa mnom u moju
kucu! 431
Stoišezdesetiosma noc -
Slušamo i pokoravamo se! — dadnem ja kao odgovor.
Nato covjek skine nešto od svoje odjece i time nas pokrije, tim što nam se ispricavao i prijateljski nam se obracao. Zatim otiðemo s njime k njegovoj kuci: on pokuca na vrata, i doðe neki mali rob, koji otvori vrata. Ovaj covjek, domacin te kuce, uðe, a mi smo ga slijedili. Nato zapovijedi da se donese svežanj haljina i mosulske tkanine117. I on nam obojici obuce haljine i dadne nam takoðer svakomu po komad mosulske tkanine, koji si mi savijemo oko glave kao turban. Cim smo bili sjeli, k nama doðe jedna robinja sa stolom. Njega ona postavi pred nas, tim što rekne: -
Jedite! Mi tada malo pojedemo, a pošto je stol opet bio odnesen, ostanemo s njime sve do veceri.
Sada 'Ali ibn Bakkar pocne uzdisati, i on rekne draguljaru: -
Znaj, dragi brate, ja idem ususret sigurnoj smrti. Zato ti
želim povjeriti stanovitu oporuku. Kada budeš vidio, da sam mrtav, otiði k mojoj materi i to joj javi, i zamoli je da doðe ovamo, kako bi mogla održati za mene podušje118 i biti prisutnom pri pranju mojega lesa. Izreci joj takoðer utješne rijeci, kako bi strpljivo pod nijela moj gubitak! Zatim on padne onesviješcen, a kada je ponovo došao k sebi, pocne slušati kako neka djevojka u daljini pjeva i izgovara ove stihove: Oproštaj je došao tako brzo i rastavio nas jedno od drugoga Poslije vjernog zajedništva i najprisnijeg saveza. Promjenjiva nas je igra noci sada razdvojila. O kada bih ipak znao, kada ce biti ponovno viðenje? 117 To jest: muslina. Mosul je grad na Tigrisu, a ta je tkanina dobila svoje ime upravo po tom gradu.
118
Karmine.
432
Pripovijest o 'Ali ibn Bakkdru i Šamsi en-Nabdr Kako je ipak nakon zajednickog boravljenja gorak rastanak! O kada on nikada ne bi donosio ljubavnom paru takvu bol! Kratka je samrtnicka borba, i zatim je on na kraju. Ali rastanak od ljubljenoga dugo muci srce. Ah, kada bismo ipak samo mogli pronaci put do rastanka — Ubrzo bismo dali da rastanak osjeti bol rastanka! Kada je 'Ali ibn Bakkar bio do kraja cuo djevojcinu pjesmu, ucini dubok uzdah — njegov duh napusti njegovo tijelo. Kada sam ja uvidio, da je on mrtav - tako je pripovijedao draguljar - predam njegov leš zaštiti kucedomacina s rijecima: -
Znaj, ja cu sada otici u Baghdad, da njegovoj materi i njego
vim roðacima odnesem tu vijest, kako bi oni došli i obavili njegovu sahranu. Otputim se dakle za Baghdad, uðem u svoju kucu i promijenim svoje haljine i zatim odem ka kuci 'Ali ibn Bakkara. Kada su me ugledale njegove sluge, doðu k meni i upitaju me za njega. Ja ih meðutim zamolim, da mi isposluju dopuštenje pristupa kod njegove matere. Ona mi dadne dopuštenje, pa pošto sam k njoj bio ušao i izgovorio pozdrav, ja reknem: -
Allah odreðuje život ljudima prema svojoj zapovijedi. A ako
je on nešto odlucio, nema nikakva umaknuca pred njegovom odlukom. Nijedna duša ne može otici u smrt bez Allahova dopuštenja sukladno vjecnoj cvrsto postavljenoj predodredbi. Iz tih rijeci 'Ali ibn Bakkarova mati pogodi, da je njezin sin umro. Ona glasno zaplace i zatim rekne: -
Za Allahovu ljubav, reci mi, je li moj sin umro?
Ali joj ja od suza i prekomjerne žalosti ne mognem dati nikakav odgovor. Pa kada me je vidjela u tom stanju, ona se pocne 433
Stoišezdesetiosma noc gušiti od suza i padne onesviješcena na pod. Kada je zatim opet došla k sebi, ona upita: - Sto se dogodilo s mojim sinom? Ja odgovorim: - Ushtio te Allah jednom poradi njega bogato nagraditi! I ja joj ispricam sve, što se s njime bilo dogodilo, od pocetka do kraja. Ona upita takoðer, je li mi on ostavio kakav nalog. Ja to potvrdim i izvijestim je o onome, što mi je on bio stavio na srce, i kto-mu još dodam: -
Požuri se, da obaviš njegov pogreb!
Nakon što je 'Ali ibn Bakkarova mati saslušala moje rijeci, ona iznova padne u nesvijest. Pa kada je zatim opet došla k sebi, ona se odluci, da izvede pokojnikov nalog. Ja meðutim poðem k svojoj kuci, i usput sam razmišljao o njegovoj mladalackoj ljepoti, koja je sada bila otišla. Ali dok sam bio utonuo u takve misli, iznenada neka žena zgrabi moju ruku..." 434 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
stoišezdesetideveta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je draguljar pripovijedao: 'Tada me iznenada za ruku zgrabi neka žena. Ja je pogledam, a to je bila ona robinja, koja je obicavala dolaziti od Samse en-Na-har, ali se cinilo da ju je savladala tuga. Kada smo jedno drugo prepoznali, oboje zajedno zaplacemo, sve dok nismo dospjeli kuci. Ondje joj ja reknem:
- Jesi li vec cula vijest o mladicu 'Ali ibn Bakkaru? - Ne, tako mi Allaha — odgovori ona. I tako joj ja javim vijest o njemu i ispricam, što se s njime bilo dogodilo, dok smo oboje plakali. Zatim je upitam: -
Kako stoji s tvojom gospodaricom?
I sada me ona izvijesti: -
Gospodar pravovjernih nije u svojoj velikoj ljubavi prema
njoj htio cuti ni od kojega covjeka rijec protiv nje, nego je sve, što se nje ticalo, tumacio u dobrome smislu. Jer on joj je govorio: 'Šamso en-Nahar, ti si mi mila, i ja držim do tebe, tvojim nepri jateljima unatoc.' Nadalje je zapovjedio, da joj se uredi stanovita 435
Stoisezdesetideveta noc odaja sa zlatnim nakitom i jedna lijepa soba. I ona je dakle živjela kod njega zahvaljujuci tolikoj dobrostivosti u svakoj radosti življenja i u najvecoj naklonosti. Zatim se dogodi, da je on jednoga dana prema svojemu obicaju sjedio uz vino, dok su se kod njega nalazile njegove odaliske. Njima on naredi neka sjednu prema svojemu rangu, a Samsu en-Nahar pozove da sjedne do njega. Ali ona nije više poznavala strpljenja, * i njezina joj je nevolja postala preteškom. * Tada on zapovjedi jednoj od robinja da zapjeva. Ta posegne za lutnjom, ugodi strune, zasvira najprije lagano i zatim glasnije i pocne pjevati: Stanoviti me je zaljubljenik zamolio za ljubav. Tada sam ga ja uslišila. Ali su mi moje suze ispisale na licu patnju. To je, kao da suze oka govore o nama, Pricaju ono, što ja tajim, taje ono, što ja pricam. Sto ja tražim tajanstvenost i želim sakriti ljubav? Prekomjernost cežnje za tobom otkriva moju patnju. Sada mi je smrt postala dragom, otkada mi ljubljeni nedostaje. O kada bih ipak znala, što ce ga poslije moje smrti radovati! Kada je Sams en-Nahar bila cula robinjinu pjesmu, nije više bila u stanju uspravno sjediti, nego je pala onesviješcena. Tada kalif odbaci pehar, povuce je k sebi i glasno krikne. A robinje takoðer podignu viku. Sada ju je gospodar pravovjernih okretao i pokretao. Ali je ona bila mrtva. I u žestokoj boli zbog njezina preminuca on
zapovjedi, da se polomi sav pribor, sve lutnje i drugi glazbeni instrumenti, koji su se nalazili u dvorani. Zatim odnese njezin leš u 436
Pripovijest o 'Ali ibn Bakkdru i Samsi en-Nahar njezinu sobu i tijekom noci ostane uz nju. Kada je meðutim nastao dan, on joj opremi svecani sprovod. Zapovjedi, da je operu, da je umotaju u mrtvacki pokrov i sahrane. On sam je za njome duboko tugovao, a da nije pitao, što se s njome zbilo i što ju je pogodilo.119 Zatim robinja još doda: -
Ja te molim za Allahovu ljubav, daj da saznam dan, o koje
mu stiže tijelo 'Ali ibn Bakkara, kako bih mogla biti prisutna na njegovu pogrebu! Ja joj dadnem kao odgovor: -
Ti mene možeš posvuda naci, gdje hoceš. Ali gdje ja trebam
tebe naci, i tko se tebi može ondje, gdje jesi, približiti? Nato ona nastavi: -
Kada je Sams en-Nahar bila umrla, gospodar je pravovjernih
još istoga dana oslobodio sve njezine robinje. K njima pripadam takoðer ja, i mi boravimo sada kod njezina groba na tome i tome mjestu. Tada ja otiðem s njome i doðem do grobnice. Tako sam ukazao Samsi en-Nahar posljednju pocast i zatim otišao svojim putem. Zatim sam cekao, sve dok nije došla pogrebna povorka 'Ali ibn Bakkara, i izašao sam s baghdadskim narodom van, njemu ususret. Meðu ženama sam vidio takoðer onu robinju, koja je tugovala najviše od svih. Nikada u Baghdadu nije bilo veceg sprovoda. Išli smo u gustoj vrevi sve dalje, dok nismo došli do groblja. Ondje smo ga sahranili k milosti Allaha Uzvišenoga. I ja još uvijek posjecujem njegov grob i grob Samse en-Nahar. 119 Posve je razumljivo, da obazriv tumac može ljubavnu tragediju 'Ali ibn Bakkara i Samse en-Nahar uspješno, i to na razne nacine, poreðivati s ljubavnom tragedijom (od Shakespearea ovjekovjecenih) veronskih ljubavnika Romea i Julije (ili: Giuliette). Ovdje nije mjesto da se u to upuštamo. Neiscrpna je meðutim moc pjesnicke uobrazilje u 1001 noci bila zacijelo takoðer ono, što nije moglo ne pomoci engleskom istraživacu i
pustolovu, književniku i politicaru Richardu Francisu Burtonu (1821-1890), da ovu vjecnu - kako je naziva E. T. A. Hoffmann - knjigu prevede takoðer na engleski jezik. 437
Stoisezdesetideveta noc To je dakle povijest toga dvoga — Allah Svemoguci neka im se smiluje!... A ipak ova pripovijest nije cudesnija nego ona o kralju Šeh-rimanu." Tada je Kralj upita: "Kakva je dakle ta?"... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
PRIPOVIJEST O KAMAR EZ-ZAMANU
1
Od sto sedamdesete do dvjesta cetrdeset devete noci. Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi 266 PRIPOVIJEST O 'ALA ED-DINU ABU EŠ-ŠAMATU 326 Od dvjesta cetrdeset devete do dvjesta šezdeset prve noci. PRIPOVIJEST O 'ALA ED-DINU I CAROBNOJ SVJETILJCI
436
Od dvjesta šezdeset prve do dvjesta šezdeset sedme noci. PRIPOVIJEST O 'ALI BABI I CETRDESET RAZBOJNIKA
557
Od dvjesta šezdeset osme do dvjesta sedamdesete noci.
Ali kada je pocela sto sedamdeseta noc Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju PRIPOVIJEST 0 KAMAR EZ-ZAMANU.
Živio je u starim vremenima i odavno išcezlim vjekovima jedan kralj po imenu Sehriman, kojemu su bile podreðene mnoge trupe i sluge i straže. Ali je on bio u poodmakloj životnoj dobi, i njegove su kosti postale slabima, a nije imao nijednoga sina. Zbog toga on pocne sebi zadavati mnogo brige, postane tužnim i nemirnim, i tako se on potuži jednomu od svojih vezira na svoju nevolju, tim što rekne: —
Ja se bojim, da ce, kada umrem, moja država biti izgu
bljenom. Jer ja nemam nijednog sina, koji bi njome poslije moje smrti mogao vladati. Ovaj mu vezir odgovori: -
Možda ce Allah dopustiti, da se ipak nešto dogodi. Zbog
toga se pouzdaj u Allaha, o kralju, i svesrdno mu se pomoli!
Stoisedamdeseta noc Tada kralj otiðe, obavi abdest1 izmoli dvije rak'ae2 i usrdno zazove Allaha Uzvišenoga u cistoj namjeri. Zatim dadne da njegova supruga doðe u njegovu postelju i istoga je casa obljubi. Ona meðutim zacne posredstvom moci Allaha Uzvišenoga. Pa kada su njezini mjeseci bili ispunjeni, ona rodi jednoga djecaka, koji je bio tako lijep kao Mjesec u noci svoje punine. Njega on nazove Kamar ez-Zaman3, a, vrlo mu se obradovavši, naredi da se održi svecanost radosti. Tada je grad bio kicen tijekom sedam dana, udaralo se u talambase, a glasnici su s veselom viješcu jurili kroz zemlje. Za njega budu odreðene dadilje i cuvarice, i bio je othranjivan s brižljivošcu i ljubavlju, sve dok nije bio star petnaest godina. I on je sve nadmašivao ljepotom i dražešcu, ravnomjernošcu svojega rasta. Njegov ga je meðutim otac tako silno volio, da se ni dan ni noc nije mogao od njega odvajati. On se u prekomjernosti svoje ljubavi jednom potuži svojemu ministru: -
Veziru, ja sam u brizi za svojega sina Kamar ez-Zamana
zbog promjenjivih slucajeva vremena i udesa, pa bih ga htio oženiti još za svojega života. Vezir mu odgovori: -
Znaj, o kralju, ta je odluka jedna od najizvrsnijih radnji. To
je pravo i pošteno, da ti oženiš svojega sina za svojega života, prije nego što ga uciniš vladarom. Tada kralj Sehriman rekne: -
Neka dovedu mojega sina Kamar ez-Zamana!
Ovaj dakle stupi pred njega i iz strahopoštovanja prema svojemu ocu pogne glavu prema podu. Njegov ga otac oslovi: -
Kamar ez-Zamane, ja te hocu oženiti i obradovati ti se još za
svojega života. 1
Obvezno ritualno pranje prije namaza, molitvenog obreda, koji se obavlja
pet puta u dvadeseticetiri sata. 2
Rak'a je osobita vrsta liturgijske molitve.
3
Mjesec Vremena.
2
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu
— Dragi oce - odgovori on — znaj, ja ne nosim nikakve želje za tim, da se ženim, i moja duša nije naklonjena ženama. Jer ja sam mnogo citao i slušao o njihovu lukavstvu i podmuklosti, kako takoðer kazuje izvjestan pjesnik: Ako me pitate o ženama, tada znajte: Ja poznajem žene u svakom pogledu. Ako je osijedjela muškarceva glava i rastalio se njegov novac, On u njihovoj ljubavi više nema nikakva dijela. A jedan drugi kazuje: Nemoj slušati žene. To je najljepša pokornost. Muškarac, koji ženama daje svoj ular, nema nikakve srece. Makar se i tisucu godina trudio oko znanja, One ga zadržavaju od ispunjenja visokog cilja. Poslije ovih stihova on nastavi: — Dragi oce, ženidba je nešto, što ja nikada necu uciniti, pa makar morao takoðer ispiti pehar smrti! Kada je meðutim sultan Šehriman bio cuo te rijeci iz usta svojega sina, jasna svjetlost postane mracnom pred njegovim ocima, i on se duboko ožalosti..."
Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
Sgo C stoisedamdesetiprva noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kralju Sehrimanu, kada je bio cuo te rijeci iz usta svojega sina, jasna svjetlost postala mracnom pred ocima, i da je bio duboko ožalošcen, jer njegov sin Kamar ez-Zaman nije htio slijediti savjet da se oženi, koji mu je on bio dao. Ali mu u svojoj velikoj ljubavi prema njemu nije htio ponavljati svoj savjet, i nije se na njega srdio, nego mu je prilazio i prijazno i dobrostivo s njime razgovarao sa svom ljubavlju, koja može zadobiti srce. Kroz to je meðutim vrijeme Kamar ez-Zaman sa svakim danom dobivao na
ljepoti i dražesti, ljupkosti i krasoti. Kralj je dakle cekao cijelu jednu godinu. * I tada je vidio, da je njegov sin savršen u probranosti i finoci govora. * Sav je svijet bio opijen njegovom divotom. * Svaki je dašak zraka nadaleko i naširoko objavljivao o njegovoj dražesnosti. * On je postao iskušenjem za zaljubljene svojom ljupkošcu, * i rascvalom livadom za ceznutljive svojom savršenošcu. * Njegov je govor bio poput neke nježne pjesme. * Njegovo je lice posramljivalo pun Mjesec. * Njegov je stas bio od savršene ravnomjernosti, * od dražesnosti i ljupkosti, kao da bi bio jednak vrbovoj grani ili rogozovoj trstici. * Njegov je obraz svojim rumenilom * pristajao za ružu ili vjetrenku. * On je bio branik svake ljepote, * kao što o njemu kazuje pjesnikova rijec: *4
4 Zvjezdicama rastavljeni dijelovi teksta oznacavaju rimovanu prozu u arapskome izvorniku.
Stoisedamdesetiprva noc On je došao, i svi su povikali: Neka je slavljen Allah, Preuzvišeni, Jer On je njemu stvorio i dao oblicje! Od svih je posvuda on jedini knez ljepotana. Svi su se oni pognuli pred njegovom silinom. U rosi je njegovih usana nježan, sladak med, A njegovi su zubi poredani poput bisera. Po dražesti je on, samo on jedini savršen. Da, sav je svijet smeten zbog njegove dražesti. Sama je ljepota napisala na njegove obraze: Svjedocim, da nema nijednoga ljepotana osim samo njega jedinoga. Kada je zatim Kamar ez-Zaman napunio sljedecu godinu, njegov ga otac pozove k sebi i rekne mu: -
Moj sine, zar me neceš poslušati? Tada Kamar ez-Zaman padne pred svojim ocem u strahopoštovanju i cednosti na pod i odgovori: -
Dragi oce, kako te ja ne bih trebao poslušati, kada mi je ipak
Allah zapovjedio, da se tebi pokoravam i da ti se ne suprotstav ljam? Kralj Sehriman sada nastavi:
-
Moj sine, znaj, ja te hocu oženiti i imati u tebi svoju radost
još za svojega života. I zatim cu te, prije nego što umrem, uciniti vladarom nad svojom državom. 6
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu Kada je princ cuo od svojega oca ove rijeci, on neko vrijeme pogne svoju glavu. Zatim je ponovo digne i rekne: - Dragi oce, to je nešto, što ja nikada necu uciniti, pa makar takoðer morao ispiti pehar smrti. Ja tocno znam, da mi je Allah uzvišeni postavio kao obvezu, da se tebi pokoravam. Ali za Allaho-vu volju, nemoj me muciti vjencanjem i nemoj vjerovati, da cu se ja ikada u svome životu ženiti! Jer ja sam procitao knjige od starih i novih i odatle naucio, kako muškarci bivaju od žena zavoðeni i kako dospijevaju u bijedu, kako su njihove podmuklosti beskrajne, i kakva nesreca nastaje zahvaljujuci njima u ma koje vrijeme. Kako ipak lijepo kazuje pjesnik: Koga su uhvatile drske razvratnice, Taj više ne vidi nikakva spasa, Makar si gradio tisucu tvrðava Uokolo zaljevenih olovom. Da, njihova je gradnja posve uzaludna, Beskorisne stoje tu utvrde, Jer žene ce nadmudriti Svakog muškarca, bio daleko ili blizu, One, koje bojaju prste, Koje kosu uvrcu u pletenice, One, koje šminkaju trepavice, Koje se razumiju u otrovne napitke!
Stoisedamdesetiprva noc Kako izvrsno takoðer kazuje jedan drugi: Žene su, premda ih se slavi zbog cednosti, Samo smece, oko kojega se viju jastrebovi, kako bi po njemu rovali.
Doduše je jucer još jedino tebi važila njihova šaputava rijec, Ali ce sutra njihov nožni list i ruku osjecati jedan drugi — Gostionicu, u kojoj stanuješ, od koje se sutra rastaješ, U kojoj poslije tebe stanuje netko drugi, koga ti ne poznaješ. Pošto je kralj Sehriman cuo ove rijeci od svojega sina Kamar ez-Zamana, i pošto mu je došao do svijesti smisao njegovih stihova, on mu u svojoj prevelikoj ljubavi ne dadne nikakav odgovor. On što više postane samo još milostiviji i dobrostiviji prema njemu. Takoðer odmah dadne da se raspusti skup. I nakon što su se bili rastali, kralj pozove svojega ministra, povuce se s njime nasamo i rekne mu: - Veziru, reci mi, što ja trebam ciniti sa svojim sinom Kamar ez-Zamanom u stvarima braka?..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 8
Ali kada je pocela
stoisedamdesetidmga noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje kralj pozvao svojega ministra, da se s njim povukao nasamo i rekao mu: —
Veziru, reci mi, što ja trebam ciniti sa svojim sinom Kamar
ez-Zamanom u stvarima braka? Ja sam ipak tebe upitao za savjet o njegovoj ženidbi, i ti si taj, koji mi je svjetovao, da ga oženim, prije nego što ga ucinim vladarom. Sada sam mu ja vec više puta govorio o braku, ali mi se on suprotstavio. Dadni mi sada svoj sa
vjet, veziru, što ja trebam uciniti? Tada ministar odgovori: -
Najveci kralju, pricekaj s njim još jednu godinu. Pa kada
zatim budeš htio s njim o tome razgovarati, tada nemoj s njime govoriti tajno, nego razgovaraj s njime o danu državnog sabora, kada su prisutni svi emiri i veziri i kada pred tobom stoje svi bojovnici. Kada se dakle svi ovi okupe, tada smjesta pošalji po svo jega sina Kamar ez-Zamana i naredi da doðe! I kada on zatim doðe, razgovaraj s njime o ženidbi u prisutnosti vezira, velikaša u zemlji i ljudi od ugleda i položaja! Zatim ce se on pred njima zastidjeti i u njihovoj ti prisutnosti nece više moci proturjeciti. Ovima se vezirovim rijecima kralj Sehriman vrlo obraduje. On taj savjet nazove dobrim i pokloni ministru raskošnu pocasnu haljinu.
Stoisedamdesetidruga noc Još je sljedecu jednu godinu kralj Šehriman bio strpljiv sa svojim sinom Kamar ez-Zamanom. I taj je sa svakim danom dobivao na ljepoti i dražesti, na ljupkosti i savršenosti, sve dok nije bio star gotovo dvadeset godina. * Tako ga je Allah odjenuo u haljinu dražesnosti * i okrunio ga krunom savršenosti. * Jer njegov je pogled bio veci carobnjak nego Harut5, * a igra je njegovih ociju bila zavodljivija od el-Taghutove6. * Njegovi su obrazi sjali u ružicastoj haljini, * a njegove su trepavice posramljivale oštricu maca. * Bjelina je njegova cela bila nalik Mjesecevu sjaju, * a crnina je njegove kose bila poput mracne noci. * Njegov je struk bio tanji nego nit u haljini, * a njegova su bedra bila teža nego pješcani brijeg. * Osjetila su bivala zbunjenima mekim oblinama njegova lika, * a njegov se nježni stas tužio zbog teške siline njegovih bokova. * Da, njegove su draži ocaravale sav svijet, onako kako je o njemu govorio pjesnik u ovim stihovima: Kunem se njegovim obrazom i njegovim nasmiješenim ustima, I strijelama, koje on opskrbljuje perima, u savezu sa carolijom, Tako mi njegovih mekih oblina, nježne svjetlosti njegova pogleda, Tako mi njegova bijelog cela, njegovih uvojaka, tako crnih i gustih, I tako mi obrve, koja mije ukrala ocnu jabucicu, Koja me svladava, bilo da zapovijeda ili zabranjuje,
5
Kairsko izdanje ima ovdje "Harut i Marut". Posrijedi su dva pala anðela,
koja su se dala zavesti od zemaljskih žena i koji su ljude poducili u carobnjackoj vještini. Usp. Kur'an 2,96. 6
Taghut je ime jednoga staroarapskoga poganskog božanstva, ali i oznaka
za vraga. 10
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu Tako mi punine njegovih uvojaka, koja se vije oko njegovih sljepoocnica, Koja ce ubrzo ubiti zaljubljenika, ako otuda otiðe, Tako mi njegovih ružicastih obraza, pahuljica, tako cudesno finih, I koraljnih usana, bisernih nizova zubi, Tako mi njegova mirisna daha i tako mi tako ciste rose, koja tece u njegovim usnama, slada od staroga vina, Tako mi njegovih teških bedara, koja dršcu, bilo da on kroci Ili miruje, i tako mi njegova struka, tako vitkoga i lijepoga, Tako mi njegove blagotvorne ruke, rjecitosti njegova jezika, I tako mi njegova plemenita poroda, njegove moci, tako visoke i prostrane: Mošus je odsjaj madeža s njegova obraza, Od njegova daha mirišu cak miomirisi. Tako takoðer zracece Sunce, ono pred njim mora problijediti, Mjesec ne može sliciti cak ni iveru njegova nokta. Kralj Sehriman, koji je bio vezirov savjet nazvao dobrim, priceka dakle jednu daljnju godinu sve do jednoga blagdana..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 11
'u
mjijj im
Ali kada je pocela
stoisedamdesetitreca noc ?????????????????????????$^
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kralj Sehriman, koji je odobrio vezirov savjet, pricekao još jednu narednu godinu sve do stanovitog blagdana. To je bio dan sastanka državnog sabora, i o njemu se napuni kraljeva dvorana emirima i vezirima, velikašima u zemlji, bojovnicima i ljudima od ugleda i položaja. Tada on dakle pošalje po svojega sina Kamar ez-Zamana. I kada je taj bio došao, on poljubi triput pred svojim ocem pod i zatim stupi pred njega, tim što je svoje ruke držao prekrižene na leðima. Sada mu njegov otac rekne: —
Znaj, moj sine, ja sam te ovajput pozvao pred ovaj sabor i
pred sve ove velikaše države, kako bih ti uputio stanovitu zapovi jed, kojoj ti ne trebaš proturijeciti. Ta je, da se ti oženiš. Jer ja ti želim dati za ženu neku princezu, kako bih stekao u tebi svoju radost, prije nego što umrem. Kada je Kamar ez-Zaman to bio cuo od svojega oca, spustio je neko vrijeme svoju glavu k podu. Ali ga zatim odjednom obuzme ludost mladosti i djecja nerazboritost, i on rekne: -
Nikada se ja necu oženiti, pa makar takoðer morao ispiti
pehar smrti. Ti si covjek od velike starosti, ali ni od kakva razuma. Zar me ti nisi vec dvaput prije ovoga puta pitao o braku, a da ti ja u tome nisam ucinio po tvojoj volji? 13
Stoisedamdesetitreca noc Nato Kamar ez-Zaman rastavi ruke sa svojih leða, zasuce u svome bijesu rukave sve do lakata i izrekne pred njim mnoge rijeci smetena duha. Najprije njegov otac bude posramljen i zbunjen, jer se to dogaðalo pred velikašima njegove države i pred muškarcima od boja, koji su se bili pojavili na blagdanskom saboru. Zatim ga meðutim obuzme kraljevski gnjev, i on povice na svojega sina, da je zadrhtao. A mamelucima7, koji su pred njim stajali, dovikne: -
Pograbite ga!
Tada se oni bace na njega, zgrabe ga i dovedu ga pred prijestolje. Sada im kralj zapovjedi, da mu svezu ruke na leðima. Oni to ucine, i tako je on stajao pred kraljem svezan, tim što mu je od straha i tjeskobe klonula glava, a graške su se znoja sjale na njegovu celu i na njegovu licu poput bisera, i teško ga je tištio stid i zbunjenost. Njegov ga otac meðutim pocne psovati i grditi, tim što rekne: —
Teško tebi, ti cedo razvrata, ti sramni skote! Kako ti smiješ
meni tako odgovarati pred mojim bojovnicima i mojom vojskom? Dakako, tebe dosada nije još nitko kaznio..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 7 Mameluci (mamluci) su izvorno bijeli robovi.
Ali kada je pocela
stoisedamdeseticetvrta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje kralj Sehriman svojemu sinu Kamar ez-Zamanu rekao: — Kako ti smiješ meni tako odgovarati pred mojim bojovnicima i mojom vojskom? Dakako, tebe dosada nije još nitko kaznio. Zar ti ne znaš, da bi to, što si ti ucinio, bila sramota, kada bi to bio ucinio netko iz prostoga puka? Nato kralj naredi mamelucima, da mu odriješe uze i da ga zatoce u kulu tvrðave. Tada ga mameluci zgrabe i odvedu ga u stanovitu staru kulu. Ondje se nalazila izvjesna ruševna dvorana i na sredini u dvorani neki stari, lomni bunar. Alije prije toga pometu i ociste pod. Zatim postave unutra za Kamar ez-Zamana jednu seciju, pokriju je s madracom i metnu mu na njega jastuk. Takoðer mu donesu velik fenjer i voštanu svijecu, jer je to mjesto takoðer obdan bilo tamno. Nakon što su dakle mameluci odveli onamo Kamar ez-Zamana, postave do vrata te dvorane jednog uškopljeni-ka. I sada princ legne na tu postelju, slomljena duha i ožalošcena srca, pa stane sam sebi upucivati prijekore. I kajao se zbog onoga, što je ucinio svojemu ocu, sada, kada mu kajanje nije više ništa koristilo. I on rekne: 15
Stoisedamdeseticetvrta noc —
Allah prokleo vjencanje i varljive djevojke i žene! Kamo
srece da sam ipak poslušao svojega oca i oženio se! Da sam to bio ucinio, bilo bi za mene bolje nego ova tamnica! Tako daleko Kamar ez-Zaman. Sto se pak tice njegova oca, on ostane tijekom dana sve do Sunceva zalaska na svome prijestolju. Zatim se povuce sa svojim ministrom nasamo i rekne mu: — Znaj, veziru, ti si uzrokom svega ovoga, što se dogodilo izmeðu mene i mojega sina. Jer ti si mi ovajput dao savjet. Što mi meðutim sada svjetuješ da ucinim? — Najveci kralju - odgovori on - ostavi svojega sina tijekom cetrnaest dana u tamnici! Zatim ga dadni dovesti pred sebe i zapovjedi mu, neka se oženi. Zbilja, on ti nece nikada više proturjeciti!..." 16 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
stoisedamdesetipeta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir rekao kralju Sehrimanu: — Ostavi svojega sina tijekom cetrnaest dana u tamnici! Zatim ga dadni dovesti pred sebe i zapovjedi mu, neka se oženi. Zbilja, on ti nece više nikada proturjeciti! Kralj prihvati vezirov savjet, i te noci, nemirna srca poradi svojega sina, legne na spavanje. On gaje naime usrdno ljubio, jer nije imao nijednoga drugog sina osim njega, a dotada nikada nije mogao zaspati, ako ne bi prethodno položio svoju ruku pod glavu zaspaloga Kamar ez-Zamana. Tako je on dakle provodio noc srca puna briga poradi njega i bacao se s jedne strane na drugu, kao da leži na ugljenu od gadovine8. Dolazile su mu zle misli i nije mogao spavati tijekom cijele noci. Njegove su oci lijevale suze i on je izgovarao ove stihove: Noc mi postaje tako dugom, a klevetnici spavaju. Neka ti bude dosta srce, koje trga bol rastanka! 8 Gad je vrsta pustinjskog grma, koji raste u pijesku i gori osobito sjajnim plamenom, a daje iznimno vrucu žeravicu.
Stoisedamdesetipeta noc / dok je noc tugu tako odugovlacila, ja povicem: Zar se dakle neceš nikada vratiti, lijepa jutarnja svjetlosti? Zatim on izgovori rijeci jednoga drugog pjesnika: Vidio sam, kako su Vlašici od njega odvratili poglede, I kako mu je Sjevernjaca oci svezala snom,
I kako su kceri Odra9 u tuzi krenule dalje — Tada sam saznao da je njihovo jutro zauvijek išcezlo. Ostavimo mi sada kralja Sehrimana i okrenimo se k njegovu sinu Kamar ez-Zamanu! Kada se nad njime spustila noc, stavi uškopljenik pred njega fenjer, zapali svijecu i umetne je u neki svijecnjak. Takoðer stavi pred njega malo jela. Tada princ pocne jesti. Ali si je vazda upucivao prijekore zbog toga, što se bio nedolicno ponio prema svojemu ocu, i on rekne svojoj duši: - O dušo, zar ti ne znaš, da je Adamov sin vezan za svoj jezik, i daje ljudski jezik ono, što ga strmoglavljuje u propast? I njegove oci pocnu lijevati suze, i on zaplace zbog onoga što je ucinio, iz ožalošcena srca i nutrine pune boli. Da, on se pocne gorko kajati zbog onoga, što je bio ucinio svojemu ocu. I on izgovori ove stihove: Covjek umire jedino zbog posrnuca svojega jezika, Smrt mu ne pada u dio zbog spotaknuca noge. 9 Kceri Odra su tri zvijezde Velikog Medvjeda ili Velikih Kola, koje stoje u istome redu u vratu, odnosno u rudu. Rijecju Odar arapski jezik upravo oznacuje receno sazviježðe.
18
i
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu To spotaknuce ustima okajava on svojom glavom, Ali ako pogriješi nogom, bit ce malo pomalo spašen. Kada je zatim Kamar ez-Zaman bio gotov s jelom, zamolio je vode, kako bi si oprao ruke. Tada mu uškopljenik ispere s ruku ostatke hrane. Zatim on sam obavi abdest, izgovori vecernju molitvu i zatim takoðer nocnu molitvu i sjedne..." 19 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
stoisedamdesetišesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kamar ez-Zaman, pošto je izmolio vecernju molitvu i zatim takoðer nocnu molitvu, sjeo na svoju seciju i recitirao Kur'an. Izgovorio je sljedece sure10: Kravu, Kucu 'Imran, suru Jasin, Milosrdnoga, Slavljen je vladar, Cisto priznanje, i obje talismanske sure. Zatim zakljuci sa zazivom11, stavi se pod Allahovu zaštitu, tim što rekne: - Uzimam svoje utocište kod Allaha pred prokletim vragom - i legne na seciju. Na njoj je ležao madrac, koji je na obje strane bio presvucen satenom iz Ma'dana12 i napunjen svilom iz Iraka, a pod svojom je glavom imao jastuk od nojeva paperja. Ali prije nego što je legao 10 Sura znaci poglavlje, a ovdje su dakako posrijedi poglavlja iz Kur'ana, i to 2. 3. 36. 55. 67. 112. 113. 114. 11 Vjerojatno se misli na prvu suru u Kur'anu - El-Fatiha: "Hvala Bogu, Gospodaru svjetova, Sveopcem Dobrocinitelju, Milostivom Gospodaru Sudnjega dana! Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe tražimo pomoci. Uputi nas na pravi put, na put onih, koje si obasuo blagodatima Svojim, na koje se nije izlio gnjev Tvoj i koji nisu zalutali!" Dodajemo još i to, da se svi citati iz Kur'ana u bilješkama ispod crte ovoga prijevoda temelje na prijevodima Hafiza Muhammeda Pandže i Džemaluddina Cauševica: Kur'an casni. Stvarnost, Zagreb, VII. izdanje: 1989. 12
Ma'dan je vjerojatno neki grad u Perziji ili Mezopotamiji.
21
Stoisedamdesetišesta noc na spavanje, on odbaci gornje haljine, svuce gace i poðe spavati u košulji od fine prozirne tkanine, dok mu je glava bila pokrivena plavom maramom od merva. Tako je dakle tu ležao Kamar ez--Zaman onoga sata u onoj noci i bio je upravo poput punoga Mjeseca, kada stoluje na nebu u cetrnaestoj noci. Zatim se umota u svileni pokrivac i utone u san, dok je fenjer gorio do njegovih nogu a svijeca do njegove glave. Mirno je spavao dalje, tijekom prve trecine noci, i nije znao, što leži skriveno u krilu buducnosti i što je Allah, koji poznaje sve tajne, njemu odredio. Sada su to htjeli udes i unaprijed odreðena sudbina, da su ova kula i ova dvorana bile stare i vec od prije mnogo godina napuštene, i da se u toj hali nalazio rimski bunar, nastanjen od neke džinnice, koja ga je izabrala za svoje obitavalište. Ona je bila od roda Iblisa13, Prokletoga, i zvala se Maimuna, kci ed-Dimirjata, jednoga glasovitog kralja duhova..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 13 Iblis = diabolos = vrag. JLZ*
.Ali kada je pocela
stoisedamdesetisedma noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se ta džinnica zvala Maimuna, kci ed-Dimirjata, jednoga glasovitog kralja duhova. Kada je Kamar ez-Zaman bio prespavao prvu trecinu noci, popne se ova džinnica iz rimskog
bunara i htjedne poletjeti prema nebu, kako bi neopazice prisluškivala. Ali kada je bila gore u bunaru, ugleda, posve protiv obicaja, kako u kuli svijetli svjetlo. Bila je stanovala u bunaru vec jedan dugi niz godina, i kada je sada opazila sjaj svjetlosti, vrlo se zacudi i u sebi rekne: — Tako nešto ja ipak ovdje još nikada nisam doživjela. Ona si pomisli, da to mora imati jedan osobit razlog, i tako se pokrene dalje u pravcu svjetlosti. Tada opazi, da ona dolazi iz dvorane. Zatim naðe uškopljenika kako spava na vratima, i kako je još dalje dvoranom išla naprijed, naðe namještenu postelju, na kojoj je pocivao ljudski lik, a jedna mu zapaljena svijeca do glave i jedan zapaljen fenjer do njegovih nogu. Zapanjena nad svjetlošcu do-šulja se džinnica Maimuna posve polako k njemu. Spusti svoja krila, stane pred postelju, skine svileni pokrivac s lica Kamar ez--Zamana i pogleda ga. Svladana njegovom ljepotom i njegovom ljupkošcu, ostane dugo vremena ondje stajati, i uvidi, daje svjetlost njegova lica sjajnija nego svjetlost svijece, da, njegovo je lice zracilo 23
Stoisedamdesetisedma noc od sjajnoga svjetla. * Cak su u snu njegove oci pobuðivale ljubavnu muku, * njegove su ocne jabucice bile tamnoga sjaja, * crveno su se žarili njegovi obrazi, * njegovi su kapci bili umorni za gledanje, * poput lukova su bile nadsvoðene njegove obrve. * Slatko je poput mošusa mirisao njegov dah, * a tako o njemu kazuje takoðer pjesnik: * Poljubio sam ga, tada još crnjima postanu njegove oci, Te ocaravajuce, a obrazi se zažare crveno i lijepo. O srce, ako koritelji tvrde, da se njemu ravni Ljepotom opet mogu naci, reci: 'Pustite me da ga vidim!' Cim gaje ugledala džinnica Maimuna, ed-Dimirjatova kci, ona pohvali Allaha i rekne: —
Neka je blagoslovljen Allah, najdivniji Stvoritelj!
Ova je naime džinnica pripadala pravovjernim duhovima. Pošto je tako neko vrijeme bila tu stajala i gledala Kamar ez--Zamanovo lice, tim stoje priznavala Allahovo jedinstvo i zavidjela mladicu zbog njegove ljepote i ljupkosti, ona rekne u sebi samoj: -
Tako mi Allaha, ja mu necu ništa uciniti i pazit cu da mu
drugi ne nanesu štetu, da, ja cu ga cuvati od svih opasnosti. Jer ovo dražesno lice zaslužuje samo, da ga se gleda i da se o njemu govori u Allahovu slavu. Ali kako su se njegovi mogli o njemu dosjetiti, da ga ostave ovdje na ovome pustom mjestu? Da se sada popeo k
njemu neki od naših marida14, on bi ga sigurno ubio. Nato se džinnica sagne nad njime i poljubi ga u celo. Zatim opet povuce pokrivac preko njegova lica i umota ga, raširi svoja krila i poleti prema nebu. Kada se popela preko doksata one dvo14 Marid je silan duh, koji se obicno pojavljuje u oblicju maglenog oblaka. 24
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu rane, poleti u zrak sve dalje i sve se više uspinjala u oblake, dok nije dosegla najdonje nebo15. Tada iznenada zacuje udarce krila u zraku. Ona poleti ususret ovomu odjeku, pa kada mu je došla blizu, opazi, da je to jedan džinn, po imenu Dahnaš. Sada ona sleti na njega kao neki kobac, a kada ju je Dahnaš primijetio i prepoznao, da je ona Maimuna, kci kralja duhova, on se pred njome prepadne, i njegovi udovi zadršcu. I tako je on zamoli za milost, tim što rekne: -
Za te zaklinjem najuzvišenijim imenom, poštovanim, i talis
manom, visokocijenjenim, koji je urezan u Sulaimanov16 pecat, budi dobrostiva prema meni i nemoj mi uciniti ništa nažao! Kada je Maimuna bila cula ove rijeci od Dahnaša, njezino srce osjeti prema njemu sucut, i ona rekne: - Ti si mi se obratio jednom mocnom zakletvom, ti proklet-nice. Ali te ja unatoc tomu necu ostaviti slobodna, sve dok mi ne rekneš, odakle dolaziš u ovo vrijeme. - Visoka gospodarice - odgovori on - znaj, ja dolazim iz najudaljenijeg kraja zemlje Kine i s njezinih unutrašnjih otoka, i izvjestit cu te o jednom cudu, koje sam ove noci doživio. Ako ti naðeš, da su moje rijeci istinite, tada me pusti da odem svojim putem i napiši mi vlastitom rukom jedno pismo o osloboðenju, da sam ja pušten na slobodu, kako mi se ne bi suprotstavljao nijedan iz ceta džinnova, bilo od onih, koji lete u visini, ili od onih, koji obitavaju u dubini, ili od onih koji rone po moru! Maimuna mu meðutim odgovori: -
Sto je to, što si ti nocas vidio, ti lažljivce, ti prokletnice?
Izvijesti me. Ali ne laži, ako si možda umišljaš, da možeš putem laži umaci mojim rukama! Jer ja ti se kunem znakom, koji je urezan u pecatnjak Sulaimana ibn Dauda17 - s obojicom neka je mir! - ako 15 Na zemlju baca sjenu sedam nebesa, koja se nalaze izmeðu zemlje i vanj
skoga, osmog neba. 16 Salamun je osobito na glasu zbog svoje moci nad kraljevstvom duhova, a džinnovi se vrlo cesto zaklinju znakovima urezanima u njegov pecatnjak. 17
Sulaiman ibn Daud = Salamun, Davidov sin.
25
Stoisedamdesetisedma noc tvoje rijeci ne budu istinite, vlastitom cu ti rukom pocupati pera, oderat cu ti kožu i polomit cu ti tvoje kosti! Džin Dahnaš ibn Samhuriš, Krilati, rekne: - Visoka gospodarice, prihvacam taj uvjet..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
^
Ali kada je pocela
stoisedamdesetiosma noc
Sehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Dahnaš rekao Maimuni: —
Visoka gospodarice, prihvacam taj uvjet.
Zatim on nastavi:
—
Znaj, moja gospodarice, nocas dolazim sa skrajnjih otoka
zemlje Kine. To je zemlja kralja el-Ghajura, a on je poznat kao gospodar tih otoka i toga mora i sedam dvoraca. I ondje sam vidio kcer toga kralja, tako lijepu, kakvom Allah nije stvorio nijednu u njezino vrijeme. Ja ti je ne mogu opisati. Jer moj je jezik nije u stanju tako oslikati, kako to dolikuje. Unatoc tomu cu ti ponešto ispricati o njezinim dražima i pokušat cu se približiti istini. Njezina je kosa tamna kao noci rastanka i razilaženja jednoga od drugoga, njezino je meðutim lice svijetlo kao dani blaženoga ponovnog viðenja. A lijepo je o njoj pjevao pjesnik: Ona je razriješila jedne noci tri uvojka svoje kose, I pokazala mi, kako su sada odatle nastale cetiri noci. Pogledala je svojim licem na Mjesec na nebu, I pokazala mi, kako su se istovremeno povezala dva Mjeseca. 27
Stoisedamdesetiosma noc Njezin je nos poput oštrice uglacana maca. Njezini su obrazi poput purpurnog vina, da, oba su poput crvenih anemona. Za njezine se usne cini da su koralji i karneoli. Rosa je njezinih usta dražesnija nego staro vino, a njihov okus gasi vatrenu patnju. Njezin jezik pokrece obilna pamet. Vazda joj je pri ruci neki odgovor. Njezine grudi zacaravaju svakoga, tko ih ugleda — slava neka je Njemu, koji ju je stvorio i oblikovao! - i na njih se nadovezuju dvije oble ruke, ciju je pohvalu jednom objavio ushiceni pjesnik: Dvije ruke — kad ne bi imale u kopcama svoju zadršku, Istekle bi iz rukava silom stanovite struje. I ima dvije sise poput kutijica od bjelokosti, od cijega sjaja Sunce i Mjesec posuðuju svoju svjetlost. I trbuh s naborima tako nježan poput neke koptske tkanine egipatske izrade, prošivene naboranim ukrasom nalik kovrcavu papiru. Taj se nadovezuje na vitko tijelo, nezamislivo ljudskom razumu, preko bedara nalik brežuljcima od pustinjskog pijeska. Taje vuku dole, kada ona hoce ustati, i bude je, ako hoce spavati, kao što pjesnik o njima izvrsno pjeva: Bedra su joj obješena o nježnom struku, A ta bedra postupaju tako loše prema njoj i meni.
Ona me cvrsto drže, samo ako na njih pomislim, A nju vuku prema tlu, ako se podiže. A ta su bedra nošena od dva buta, okrugla i meka, i dva nožna lista, nalik bisernim stupovima. Sve to opet pociva na dvije nježne noge, vitke i oštre poput šiljaka kopalja, djelu Allaha, ciju zaštitu i 28
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu nagradu mi uživamo. I ja se uvijek zaprepastim zbog toga, kako one u svojoj malenosti mogu nositi sve to, što je iznad njih. Ja sam svoje opisivanje ucinio kratkim, jer se bojim, da bi ono inace predugo trajalo..." 29 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
stoisedamdesetideveta noc ?$WWWWW????????????WW$53'9
3 S°S
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je džinn Dahnaš ibn Samhuriš džinnici Maimuni rekao: —
Ja sam svoje opisivanje ucinio kratkim, jer sam se bojao, da
bi ono inace predugo potrajalo. Cim je Maimuna bila saslušala opis ove djevojke i njezine ljepote i ljupkosti, ona je bila zaprepašcena. Dahnaš meðutim nastavi: -
* Otac je te djevojke kralj pun moci, * vitez iskusan u borbi,
* koji kroz bojnu vrevu gazi danju i nocu, * koji gleda smrti u oci i koji se ne grozi pred propašcu.* Jer on je silan gospodar, i nasilan, pobjednicki muž, koji vlada nad bojovnicima i vojskama, * nad zemljama i otocima i morem, * nad gradovima i selima u zemlji, zvan kralj el-Ghajur, poznat kao gospodar otoka i mora i sedam dvoraca. On ljubi svoju kcer, ovu curu, koju sam ti opisao, vruce i usrdno, i u svojoj je ljubavi prema njoj nagomilao blaga svih kra ljeva i njoj je time sagradio sedam dvoraca, svaki od posebne vrste. Prvi od kristala, drugi od mramora, treci od kineskog celika, cetvr ti od dragulja i plemenitog kamenja, peti od mozaika napravljena od gline i šarenog ahata, šesti od srebra, i sedmi od zlata. I svih je sedam dvoraca ispunio skupocjenim pokucstvom, svilenim cilimi31
Stoisedamdesetideveta noc
ma, posuðem od zlata i srebra i drugim potrepštinama svakojake vrste, kako to obicavaju kraljevi. I on zapovjedi svojoj kceri, da u svakome dvorcu stanuje po jedan dio godine pa da zatim preðe u neki drugi. Njezino je meðutim ime princeza Budur18. — Kada je dakle njezina ljepota postala poznatom i kada se glas o njoj proširio u zemlji, pocnu svi kraljevi slati ljude k njezinu ocu i prositi je od njega za ženu. Tada on s njome porazgovara o braku i htjedne je nagovoriti. Ona je meðutim osjecala prema tomu odbojnost i svojemu je ocu rekla: 'Dragi oce, ja uopce ni najmanje ne žudim za tim, da budem vjencana. Gledaj, ja sam gospodarica i princeza, ja vladam nad ljudima, i ja ne želim, da neki muškarac vlada nada mnom.' Ali svakiput, kada bi ona odbila neku prosidbu, želja je prosaca za njome postajala samo još vecom. Tako naposljetku pocnu svi kraljevi dalekih otoka Kine slati poklone i dragocjenosti njezinu ocu i prositi je u svojim pismima sebi za ženu. Tada je njezin otac ponovo s njome više puta razgovarao o braku: ali ona nije na to pristajala. Naposljetku joj je on cak dojadio, i ona mu rekne u svome gnjevu: 'Oce, ako mi ti samo još jednom budeš govorio o braku, tada cu ja otici u palacu, uzet cu mac, gurnut cu ga uspravno u tlo i postaviti si vrh prema tijelu. Zatim cu se baciti na njega, tako da mi on opet izaðe kroz leða i da ja tako svom životu ucinim kraj.' Kada je kralj bio cuo od nje takve rijeci, jasna mu svjetlost postane mracnom pred njegovim ocima, a njegovo se srce zbog nje žestoko raspali. Jer on se sada prestrašio, da ce ona sebi oduzeti život, i našao se u nedoumici, što da ucini s njome i s kraljevima, koji su je prosili. Tako joj on rekne: 'Ako je to tvoja cvrsta odluka, da se ne udaješ, onda nemoj više izlaziti niti ulaziti!' Zatim je njezin otac odvede u palacu, zatvori je u nju, postavi za nju deset starih žena kao nadglednice, i zabrani joj, da odlazi u sedam dvoraca. Da, on se napravi, kao da se na nju razbjesnio, i pošalje pisma svim kraljevima i dadne im do znanja, daje ona spopadnuta pomracenjem uma. Ona dakle vec od prije jedne godine živi u odvojenosti. Ix Uštap. 32
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu Zatim džin Dahnaš još rekne džinici Maimuni: -
Ja meðutim, visoka gospodarice, odlazim k njoj svake noci,
gledam je i nalazim svoju radost u njezinu licu. I ja je ljubim u celo, dok ona spava, ali jer je toliko volim, ne nanosim joj nikakvu štetu, niti s njome spavam. Njezina je mladost tako lijepa i njezina ljup kost tako divna. I svatko, tko je vidi, raspaljuje se ljubomornom ljubavlju prema njoj. Zaklinjem te, gospodarice, vrati se sa mnom natrag, pogledaj njezinu ljepotu i dražest i ravnomjernost njezina
stasa. A zatim, ako hoceš, kazni me ili me dadni svezati. Ucini što hoceš, jer ti možeš zapovijedati i zabranjivati. Nato džinn Dahnaš spusti svoju glavu prema tlu i pusti da mu se objese krila. Džinnica se meðutim Maimuna nasmije njegovim rijecima, pljune mu u lice i rekne: -
Kakvo je stvorenje ta djevojka, o kojoj govoriš? Ona je ipak
samo lonac za necist. Fuj, fuj! Tako mi Allaha, ja sam pomislila, da ti dolaziš s cudesnim stvarima i da ceš mi prenijeti neku neobicnu vijest, ti prokletnice! Kako bi to tek bilo, da si ti ugledao mojega ljubljenoga! Ja sam nocas ugledala jednoga mladog covjeka - da si ti njega ugledao makar samo u snu, od cuðenja bi se slijepio, i procurila bi ti slina. Tada je Dahnaš upita: - Sto je s tim mladicem? - Znaj, Dahnaš — odgovori ona — ovomu se mladicu dogodilo upravo tako, kao tvojoj ljubljenoj, o kojoj si mi pripovijedao. Njegov mu je otac mnogo puta zapovjedio, da se treba oženiti. Ali se on od toga sustezao. Pa buduci da se nije pokorio, njegov se otac na njega razbjesnio i zakljucao ga u kulu, u kojoj ja stanujem. Nocas sam se onamo popela i ugledala ga. Dahnaš nato rekne: -
Visoka gospodarice, pokaži mi toga mladica, kako bih vidio,
je li on ljepši nego moja ljubljena, princeza Budur, ili ne. Jer ja ne mogu vjerovati, da ce se u naše vrijeme itko naci, tko bi njoj bio ravan. 33
Stoisedamdesetideveta noc Maimuna meðutim uzvikne:
— Lažeš, ti prokletnice, ti najbjedniji maride i najneotesaniji sotono! Ja sam sigurna, da se nitko ne nalazi na ovome svijetu, tko bi bio ravan mojemu ljubljenomu..." 34 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
i
a! stoiosamdeseta noc 1s
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je džinnica Maimuna rekla džinnu Dahnašu: — Ja sam sigurna, da se na ovome svijetu ne nalazi nitko, tko bi bio ravan mojemu ljubljenomu. Jesi li ti dakle poludio, da hoceš svoju ljubljenu usporeðivati s mojim ljubljenim? — Ja te preklinjem Allahom, gospodarice - zamoli on - doði sa mnom i pogledaj moju ljubljenu. Zatim cu se ja s tobom vratiti natrag i pogledati tvojega ljubljenoga! Ona mu dadne kao odgovor: — To se treba svakako dogoditi, ti prokletnice, jer ti si jedan lukavi sotona. Ali cu samo tada htjeti ici s tobom, i ti trebaš doci sa mnom, ako mi sklopimo okladu. Ta treba biti ovakva: Ako je tvoja ljubljena, koju ti tako silno ljubiš i kojom se ti preda mnom hvališ, stvarno ljepša nego moj ljubljeni, o kome sam ja tebi ispricala, kojega ja silno ljubim i kojim se ja pred tobom hvalim, tada si ti dobio okladu protiv mene. Ako je meðutim ljepši moj ljubljeni, ja sam tada dobila okladu protiv tebe. — Visoka gospodarice - odgovori Dahnaš - prihvacam od tebe tu okladu i s njome sam sporazuman. Poði sa mnom prema otocima! 35
Stoiosamdeseta noc Ali Maimuna uzvikne: -
Ne! Mjesto je mojega ljubljenoga bliže nego mjesto, na
kome boravi tvoja ljubljena. Ono je ovdje pod nama. Sleti dakle sa mnom dolje, kako bi najprije pogledao mojega ljubljenoga. Potom cemo odletjeti k tvojoj ljubljenoj. Dahnaš odgovori: -
Slušam i pokoravam se!
Zatim oboje odlebde dolje i doðu u dvoranu, koja je bila u kuli. Ondje Maimuna ostavi Dahnaša da stoji pokraj postelje, ispruži svoju ruku i povuce svileni pokrivac s lica Kamar ez-Zamana, sina kralja Sehrimana, a njegovo lice svijetlo zasja, zablista, zasvijetli i bljesne. Maimuna ga pogleda, istoga se trenutka okrene k Dahnašu i rekne: -
Hajde, ti prokletnice, pogledaj ovamo! Ne budi posve i u
potpunosti lud! Ja sam djevica, a on me ipak zacarava. Tada ga Dahnaš pogleda, i dugo ga je vremena promatrao. Zatim strese glavom i rekne Maimuni: -
Tako mi Allaha, gospodarice, tebe se može ispricati. Ali ti
moraš još nešto drugo odvagati, naime, da su jedna djevojka i jedan mladic razlicite naravi. Tako mi Allaha, ovaj tvoj ljubljeni ponajprije od svih stvorenja slici mojoj ljubljenoj po ljepoti i dražesnosti, po ljupkosti i savršenosti. I to je, kao da bi oboje bili istovremeno izljeveni u istome obliku krasote. Kada je Maimuna cula te rijeci iz Dahnašovih usta, jasna svjetlost postane tamnom pred njezinim ocima, i ona ga udari tako žestoko svojim krilom po glavi, da je on umalo bio od toga umro. Zatim mu rekne: -
Ja te zaklinjem svjetlošcu Njegovoga preslavnog lika, požuri
se, ti prokletnice, ovoga trenutka, podigni svoju dragu, koju ti tako silno ljubiš, i brzo je donesi ovamo, kako bismo ih oboje položili jedno pokraj drugoga i mogli ih gledati, dok spavaju bok do boka.
Zatim ce nam se pokazati, koje je od njih dvoje divnije i ljepše. Ne 36
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu izvedeš li smjesta moju zapovijed, ti prokletnice, tada cu pustiti da protiv tebe frcaju moje iskre i sažeci cu te u svojoj vatri. Zatim cu te rastrgati na komade i baciti te na pustinjski pijesak, kao opomenu za svakoga, tko stanuje i hoda po zemlji! — Visoka gospodarice — odgovori Dahnaš — Tvoja je zapovijed meni obveza. Ja meðutim znam, da je moja ljubljena ljepša i dražesnija. Zatim džinn Dahnaš odleti bez oklijevanja. Maimuna je meðutim letjela s njime, kako bi nad njim stražarila. Neko su vrijeme izbivali, potom se vrate natrag, tim što su nosili princezu. Ona je bila odjevena u finu venecijansku košulju s dva zlatom obrubljena skuta i izraðena najfinijim pletivima. A na rubovima su rukava bili izvezeni ovi stihovi: Tri su je stvari odvratile, da ne doðe k nama Od straha od uhoda i pred zavidnickom opakom silom: Svijetli sjaj cela i zveket njezinih grivni, Slatki miris ambre, strujeci iz njezina lika. Makar i pokrila celo okrajkom rukava, Makar skinula nakit — kako ipak ostaje lijep njezin dah! Tako su Dahnaš i Maimuna nosili princezu, sve dok je nisu spustili i položili je na postelju uz bok Kamar ezZamana..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 37
Ali kada je pocela
stoiosamdesetiprva noc S°š C
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su džinn Dahnaš i džinnica Maimuna nosili princezu Buduru, sve dok je nisu spustili i položili je na postelju uz bok Kamar ez-Zamana. Zatim otkriju lica obojega, i ona su bila od svih ljudi jedno drugomu najslicnija, kao da bi oni bili blizanci ili roðena braca. Da, oboje su bili iskušenje za bogobojaznoga, kako o njima kazuje pjesnik u svojima jasnim rijecima: Moje srce, o ne ljubi samo jednu jedinu ljepoticu, Inace ce ti ona donijeti nevolju u ljubavnoj igri i muku: Obuhvati svojom ljubavlju sve ljepotice, koje naðeš, Ako te jedna prezre, druga ce biti tvoja! A drugi kazuje: Vidio sam svojim ocima dvoje usnulih na tlu. Cak kada bi mi i na oku ležali, ja bih ih ljubio. 39
Stoiosamdesetiprva noc Sada su Dahnaš i Maimuna neko vrijeme oboje promatrali. Zatim Dahnaš rekne: -
Tako mi Allaha, izvrsno, gospodarice, moja je ljubljena ipak
ljepša! Ali Maimuna rekne: -
Ne, moj je ljubljeni ljepši! Teško tebi, Dahnašu, ti si slijep i
u ocima i u razumu, ti ne možeš razlikovati nježno i grubo. Hoceš li skrivati istinu? Zar ti ne vidiš njegovu ljepotu i dražesnost i sklad nost njegova stasa? Teško tebi, poslušaj, što cu ti ja reci o svome ljubljenome! A ako ti svoju ljubljenu u istini ljubiš, ti jednako tako spjevaj o njoj kao što cu ja o svome ljubljenome. Zatim Maimuna poljubi Kamar ez-Zamana mnogo puta u celo, i spjeva o njemu ovu pjesmu: Sto me se tice koritelj, koji me za volju tebe grdi? Kako bi se moglo imati utjehe zbog tebe, ti tako nježna grano? Ti imaš tamno oko, koje pršti od carolije, Pred tobom nema nikakvo pribježište ljubav od 'Udhrine19 vrste! Svojima turskim pogledima ti ranjavaš srca, Kako nikada oštra sjeciva ne zadaju neprijateljima rane. Ti si na mene natovario ljubavno breme. Alija, jadnica, Ja nemam dovoljno snage cak ni za nošenje košulje! Ti znaš, kako te ja ljubim. Cežnja je moje bice, A ljubav prema nekomu drugomu osim tebi je meni zabranjena. 19 'Udhra je arapsko pleme: "I moje su pleme oni Asra, koji umiru, ako ljube" (Heine, DerAsra). 40
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu O kad bi ipak bilo moje srce poput tvojega srca, ali jao, Usko poput tvojega vitkog tijela mi je moje tijelo izjedeno. Ali ah, on je jedan Mjesec sa svom svojom Ijupkošcu U krugu Adamove djece, on je ures ljepote. Koji me kore zbog ljubavi, reknu: 'Tko je dakle taj, Zbog kojega ti tako patiš?' Ja reknem: 'Opišite miga!' Ti kruto njegovo srce, o nauci ipak nježnost Od njegova stasa. Zatim ceš biti blago i meni naklonjeno. Ti imaš, moj ljubljeni, za tu ljepotu jednog stražara,
Koji je krut prema meni, koji ne pokazuje nikakvu blagost. To je lažno, ako tko kaže, da je sva ljepota u Jusufu20. Koliki su mnogi dražesni Jusufi u tebi sjedinjeni! Duhovi me plaše, ako samo stupim pred tebe. A ipak, kada te vidim, zadršce mi srce. Ja se trudim, da iz strahopoštovanja izbjegavam tvoj pogled, A ipak, vuce me k tebi. Kakva muka puna patnji! Biblijski Josip, koji je važio kao prauzor svake ljepote. 41
Stoiosamdesetiprva noc Kada je Dahnaš saslušao Maimuninu pjesmu u pohvalu njezinoga ljubljenoga, on dospije u najvece ushicenje i u najvece divljenje..." 42 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
€7 stoiosamdesetidruga noc
Sehrezad nastavi ovako:
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je džinn Dahnaš, kada je saslušao Maimuninu pjesmu u pohvalu njezinoga ljubljenoga, zadrhtao od velikog ushicenja i rekao: — Ti si o njemu, kojega ljubiš, spjevala pjesmu i lijepo si ga opisala. Tako dakle moram zacijelo takoðer ja sebi dati svakoga truda, toliko koliko sam u stanju, i spjevati nešto u pohvalu svoje ljubljene. Nato Dahnaš pristupi k princezi Buduri, poljubi njezino celo, pogleda Maimunu i zatim opet svoju ljubljenu Buduru, i zatim otpjeva ovu pjesmu, premda mu pjesništvo inace nije išlo od ruke: Oni prekoravaju zbog ljubavi prema ljepoticama, i grde. Budale su nepravedni, da, nepravedni su. Dopusti robu ljubavi, da te on ponovo vidi. Jer ako on mora kušati rastanak i biti daleko, njemu je loše. Mucen sam u cežnji bujicama svojih suza, Koje su poput krvi, kojima je moje oko preplavljeno. 43
Stoiosamdesetidruga noc Nije nikakvo cudo u tome, što ja u ljubavi trpim. O cudo, poslije tvojega rastanka se poznaje slika moje ljubavi! Nikada te necu vidjeti, ako me obuzme sumnja Ili ako moje srce zaboravi ljubav ili se zbog toga muci. Zatim još izgovori ove stihove: Prolazio sam uz njezina mjesta na rubu doline. Bio sam poražen. Platitelj cijene krvi nije bio ondje. Postao sam pijan od vina cežnje, i tu mi je plesalo Oko suza neprestano uz pastirsku pjesmu. Žudim za srecom ponovnog viðenja, ali mi prilici, Da se pri punim Mjesecevima21 objavljuje sreca. Ne znam, nad kojim od trojega da se potužim — Zato cu ih nabrojiti. Slušaj, što ce biti nabrojano: Nad njezinim pogledom, nositeljem maca? Nad njezinim tijelom, bacacem koplja? Ili nad parom njezinih sljepoocnica, nalik lancanom oklopu? * Pitao sam o njoj svakoga, tko bi me uopce susreo Od ljudi u gradu ili u pustinjskom carstvu. 21 Arapski: Budur.
44
/ Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu Ona rekne: 'Ja sam u tvome srcu. Pogledaj unutra, zatim ceš me vidjeti!' Ja reknem: 'Gdje bi uopce moglo biti moje srce?' Kada je Maimuna cula od Dahnaša ove stihove, ona rekne: -
Ti si to dobro ucinio, Dahnašu! Ali kaži, tko je od njih dvoje
najljepši na svijetu? On odgovori: -
Moja je ljubljena Budur ljepša od tvojega ljubljenoga.
Tada Maimuna uzvikne: -
Lažeš, prokletnice! Ne, moj je ljubljeni ljepši nego tvoja lju
bljena. Ali on ponovi: -
Moja je ljubljena ljepša.
Oni su se dalje prepirali rijecima, sve dok naposljetku nije Maimuna povikala na Dahnaša i htjela udariti na njega. Tada se on pocne pred njome ponižavati, govoriti umjerenijim rijecima, te rekne: - Neka te istina ne vrijeða! Daj da prestanemo s govorima i protugovorima. Jer svatko od nas posvjedocuje, daje njegovo milo najljepše! Zato neka svatko od nas povuce svoju rijec. Potražit cemo nekoga, tko ce pravedno odluciti izmeðu nas, i pridržavat cemo se njegove prosudbe. - Ja sam s tim sporazumna - rekne Maimuna i udari rukom po zemlji. Tada izaðe van neki džinn, koji je na jedno oko bio slijep, i koji je bio grbav i krastav. Njegove su oci bile po dužini prorezane preko njegova lica, na glavi je imao sedam rogova, a cetiri su mu pramena kose visjela sve do gležanja. Njegove su ruke bile kao vile, njegove noge kao jarboli, imao je pandže kao u lava i kopita kao u divljeg magarca. Kada se ovaj džinn bio popeo iz
45
Stoiosamdesetidruga noc zemlje van, on pred njome poljubi tlo i ostane stajati, tim što je ruke prekrižio na leðima. I on upita: —
Što je tvoja želja, o gospodarice i kraljevno?
Ona odgovori: -
Kaskaš, ja želim, da ti odluciš izmeðu mene i prokletoga
Dahnaša. Zatim mu ona isprica sve, od pocetka do kraja. Sada je džin Kaskaš pogledavao mladicevo lice i djevicino lice, i gledao ih je oboje kako tu leže spavajuci, kako jedno drugo drže u zagrljaju, jer je svako od njih dvoje položilo svoju ruku ispod vrata drugoga. Bili su jedno drugomu jednaki po ljepoti i dražesnosti i jedno drugome ravni po ljupkosti. Kaskaš ih je gledao zaprepašcen zbog njihove divote i miline. Zatim se okrene k Maimuni i Dahnašu, nakon što je bio dugo promatrao mladica i djevicu, i on izgovori ove stihove: Idi k njoj, koju ljubiš, i izbjegavaj zavidnikove rijeci, Jer zavidništvo ipak nije nikada dobro za ljubav. Svemilostivi nije nikada stvorio neki ljepši prizor Od zaljubljenog para, koji pociva na jednome krevetu. Oni leže prisno zagrljeni, pokriveni haljinom radosti, A kao jastuk jednomu služi rame i ruka drugoga. Ako su srca jedno s drugim povezana u vjernoj ljubavi, Ona su skovana kao celik, nijedan covjek nece razbiti savez. A ako te u tvome životu ikad susretne netko vjeran, Izvrstan je takav prijatelj! Zatim živi samo za njega! 46
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu O ti, koji poradi ljubavi koriš narod zaljubljenih, Možeš li ti bolesnu srcu biti lijecnik i spasitelj? Sjedini nas, o Gospode, u svome milosrðu, Prije nego što umremo, makar to bilo samo vrijeme od jednoga dana!
Zatim se džinn Kaskaš iznova okrene k Maimuni i Dahnašu i rekne im: —
Tako mi Allaha, ako vi hocete cuti istinu, ja cu vam je reci
otvoreno, njih su dvoje jednaki po ljepoti i dražesnosti, po ljupkosti i savršenosti, i izmeðu njih dvoje nema nikakve razlike, samo to da su razlicitoga spola. Ali ja imam još jednu drugu zamisao, a ta je, da mi uvijek probudimo jedno od obojega, a da drugo to ne zna. Pa tko zatim bude raspaljen jacom ljubavlju prema drugomu, taj mu mora biti podreðen po ljepoti i ljupkosti. Maimuna rekne: — Taj je savjet dobar. A Dahnaš: — Ja sam s tim sporazuman. Sada se Dahnaš preobrazi u oblicje buhe i ugrize Kamar ez--Zamana. Taj se meðutim prestrašen prene iz svojega sna..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 47
Ali kada je pocela
t! stoiosamdesetitreca noc 1 s
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se Dahnaš preobrazio u oblicje buhe i ugrizao Kamar ez-Zamana, a da se ovaj prestrašen prenuo iz svojega sna. Zatim se pocne cešati po mjestu ugriza na svome zatiljku, jer mu je od boli tako jako gorio, i pritom se okrene na stranu. I tada ugleda kako pokraj njega netko leži, ciji je dah bio slaði nego mirisni mošus i cije je tijelo bilo mekše od vrhnja. Kamar ez-Zaman se tomu cak vrlo zacudi, i tako on
sjedne uspravno i pocne gledati to bice, koje je pocivalo njemu uz bok. I on uvidi, da je to jedna djevica, koja zraci poput nekoga skupocjenog dragulja, ili kao neka visoka kupola u Suncevu sjaju, njezin je lik bio uspravan i fin poput neke crte, njezin je rast bio kiceno malen, njezine grudi nabrekle a njezini obrazi ružicastocrvena sjaja, kao što pjesnik o njoj kazuje: Nikada još raznovrsno nije bilo tako sjedinjeno kao kod nje, Za koju bih rado prolio svu krv svojega srca: Jasan sjaj cela i noc uvojaka, Ruže obraza i ures nasmiješenih usta. 49
Stoiosamdesetitreca noc A jedan drugi kazuje: Ona dolazi kao neki Mjesec i naginje se baš kao vrbova grana. Gleda kao gazela, njezin je dah fina ambra. To je, kao da mije tuga cvrsto ukovana u srce. Kada ona odatle odlazi, tada se ono pronalazi. Kada je Kamar ez-Zaman ugledao princezu Buduru, kcer kralja el-Ghajura, i vidio je kako uz njega pociva, i kada je dalje vidio, da ona ima na sebi samo venecijansku košulju bez gaca, da se na njezinoj glavi nalazi zlatom protkan, biserima izraðen rubac, da je u njezinim ušima par grivni, koje svijetle poput zvijezda, a da o njezinu vratu leži ogrlica od jedinstveno dragocjenih bisera, kakve ne posjeduje nijedan kralj — kada je on sve to vidio vlastitim ocima, tada se njemu smete razum, i u njemu se probudi prirodna požuda, i Allah ga ispuni željom za grljenjem. Tako on u sebi rekne: —
Sto hoce Allah, to se dogodi. Ali što On nece, to se ne dogo
di. Zatim on ispruži svoju ruku i okrene je i otvori razrez njezine košulje: tada mu postanu vidljivima njezine grudi, i on ugleda njezine sise kao dvije kutijice od bjelokosti, i sada ljubav u njemu postane još vrelijom, i obuzme ga neodoljiva želja za njome. Htjedne je probuditi, ali se ona nije budila, jer je Dahnaš ucinio da utone u dubok san. Tada ju je on drmao ovamo i onamo, i govorio: -
Moja mila, probudi se i pogledaj me. Ja sam Kamar ez-
-Zaman! Pa ipak se ona nije budila, da, ona nijednom ne pomakne svoju glavu. On je dugo vremena o njoj razmišljao, i sam je u sebi govorio: 50
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu — Ako ja ispravno naslucujem, tada je ovo ta djevica, s kojom me je moj otac htio vjencati - i ja sam se tijekom tri godine tomu protivio! Ali, ako tako ushtjedne Allah, kada doðe jutro, reci cu svojemu ocu: 'Oženi me njome!' Zatim cu se ja njome naslaðivati, i pri tome to treba ostati..." 51 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
stoiosamdeseticetvrta noc
3 ogo
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kamar ez-Zaman sam u sebi govorio: -
Tako mi Allaha, sutra cu ujutro reci svojemu ocu: 'Oženi me
njome!' I necu dopustiti da proðe ni polovica dana, dok me ne obraduje sjedinjenje s njome. Zatim cu se naslaðivati njezinom lje potom i dražesnošcu.
Nato se Kamar ez-Zaman sagne nad Budurom, kako bi je poljubio. Džinnica meðutim Maimuna pocne drhtati i posramljeno je tu stajala, dok se džinn Dahnaš rastapao od radosti. Ali kada ju je Kamar ez-Zaman htio poljubiti u usta, njega obuzme stid pred Allahom Uzvišenim, i on odvrati svoju glavu, i, tim što je svoje lice pognuo na drugu stranu, on rekne svojemu srcu: -
Strpi se!
I dalje je o tome razmišljao, tim što si je kazivao: -
Strpit cu se! Možda je moj otac, kada se bio na mene raz
bjesnio i poslao me u ovu tamnicu, takoðer ovamo doveo ovu dje vicu, zapovjedio joj da spava, kako bi me njome stavio na probu, i naložio joj, da se ne smije odmah probuditi, ako je ja htjednem buditi, i rekao joj: 'Štogod Kamar ez-Zaman bude s tobom cinio, 53
Stoiosamdeseticetvrta noc daj da to saznam.' Možda cak moj otac negdje stoji sakriven, odakle me može gledati, a da ja njega ne vidim, i sve vidi, što ja cinim s ovom djevicom. Zatim bi me sutra grdio i vikao: 'Kako si mogao reci, da ti nemaš nikakve želje za brakom, kada si ipak ovu djevicu ljubio i grlio?' Zato cu se ja od nje suzdržati, kako ne bih bio razotkriven pred svojim ocem. Ispravno je, da ja u ovaj cas ne doticem ovu djevicu i da je više ne gledam. Samo cu nešto od nje uzeti, što mi treba biti znak i sjecanje na nju. Zatim ce za mene i za nju postojati jedan znak prepoznavanja. Zatim Kamar ez-Zaman digne princezinu ruku i uzme s njezinoga malog prsta pecatnjak, koji je bio vrijedan mnogo novca, jer se njegov kamen sastojao od najskupocjenijeg dragulja. Oko njega su meðutim bili urezani ovi stihovi: Ne vjeruj, da ja mogu zaboraviti savez s tobom, Pa makar ti još tako dugo vremena boravio daleko od mene. Gospodaru moj, iskazi mi ipak velikodušnost i dobrostivost: Moj poljubac neka bude posvecen tvojemu obrazu i tvojim ustima. Tako mi Allaha, nikada necu otici od tebe, Pa makar ti u ljubavi i previðao granice. Ovaj je pecatnjak Kamar ez-Zaman skinuo s maloga prsta princeze Budure i gurnuo ga na svoj vlastiti. Zatim joj okrene leða i pocne opet drijemati. Kada je dakle džinnica Maimuna to vidjela, ona se obraduje, i rekne Dahnašu i Kaškašu:
- Jeste li vas dvojica vidjeli, kako je cedno moj ljubljeni Kamar ez-Zaman postupio s ovom djevicom? To je dakle savršenstvo njegove izvrsnosti. Pogledajte ipak, kako je on promatrao ovu djevicu u njezinoj ljepoti i ljupkosti, a ipak je nije niti zagrlio ni poljubio, 54
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu niti je pružio prema njoj svoju ruku, nego joj je okrenuo leða i opet zaspao! Dvojica odgovore: - Da, vidjeli smo, kako je savršeno lijepo postupio. Sada se meðutim Maimuna preobrazi i uzme oblicje buhe. Zatim prodre pod odjecu Budure, džinnove ljubljene, uspuže na njezin nožni list i zatim dalje na njezino bedro, pa kada je bila cetiri karata22 ispod njezina pupka, tu je ona ubode. Ubrzo princeza otvori svoje oci i sjedne uspravno. I ona ugleda kako njoj uz bok pociva neki mladic, koji je u svome snu duboko disao, najljepše od svih stvorenja Allaha Uzvišenoga, cije su oci posramljivale lijepe hurije23. Rosa je njegovih usana bila slatka okusa i ljekovitija od terijaka24. Cinilo se, kao da su njegova usta okrugla poput Su-laimanova pecata25, njegove su usnice bile poput koralja, a njegovi obrazi nježni poput crvenih anemona, kako ga neki pjesnik opisuje u ovim stihovima: Moje se srce utješilo za Zainabu i Navaru26 Poradi nježnih pahuljica na ružicastocrvenim obrazima. Sada ljubim srndaca u mirisnoj haljini I nemam nikakve sklonosti prema curi u ukrasu od kopci. 22 Karat (arapski: qirat) odgovara velicini zrna mahune rogaca {Ceratonia siliqua). 23
Rajske djevice.
24
Ljekovito sredstvo, koje se primjenjivalo osobito pri trovanjima. 25 Salamunov pecat je pokosnica (Pofygnatum), biljni rod iz porodice ljiljana
(Liliaceae). 26 55
Zainab i Navar su imena djevojaka.
Stoiosamdeseticetvrta noc Moj prijatelj je u dvorani i takoðer u mojoj odaji, I on mi u kuci nadomiješta prisnu prijateljicu. Ti, koji me grdiš, što sam napustio Zainabu i Hind27, Sto me je potaklo, to je jasno poput svjetlosti u zoru. Zar hoceš, da trebam biti rob jedne robinje, Koja je iza brave i zasuna i zidnog kamenja? Kada je princeza Budiir tako ugledala Kamar ez-Zamana, nju obuzme strast i snaga ljubavi ispunjene cežnjom..." Staroarapsko žensko ime. 56 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
stoiosamðesetipeta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je princeza Budur, kada je ugledala Kamar ez-Zamana, bila obuzeta strašcu i ljubavlju ispunjenom cežnjom, i ona rekne sebi samoj: -
O sramote, to je neki strani mladic, kojega ja ne poznajem!
Kako dolazi do toga, da on pociva uz mene na istoj postelji? Zatim ga ona još jednom pogleda i pocne promatrati njegovu ljepotu i ljupkost. Sada ona rekne: -
Tako mi Allaha, on je lijep mladic. I gotovo da ce mi se srce
razdrti od želje za njim. Ah kako cu se ja zbog njega osramotiti! Tako mi Allaha, kada bih znala, da je ovaj mladic taj, koji me je prosio od mojega oca, ja ga ne bih odbila, ne, ja bih se s njime vjencala i naslaðivala bih se njegovom ljupkošcu! I ona opet pogleda njegovo lice i rekne: -
Moj gospodaru, ti svjetlosti mojega oka, probudi se iz sna,
obraduj se mojoj ljepoti i dražesnosti! Zatim ga ona prodrma rukom. Ali je Maimuna, kneginja duhova, ucinila da je on utonuo u dubok san i krilom je pritisnula njegovu glavu, tako da se nije mogao probuditi. Nato ga princeza Budur pocne tresti rukom, tim što je uzvikivala: 57
Stoiosamdesetipeta noc —
Tako ti mojega života, ipak me poslušaj! Probudi se iz svoga
sna! Pogledaj narcis i njegovu nježnu pahuljicu! Obraduj se moje mu trbuhu i njegovim tajnama! Miluj me i šali se sa mnom od sada pa sve do jutra! Zaklinjem te Allahom, podigni se, moj gospodaru, osloni se na jastuk, nemoj ipak spavati! Ali joj Kamar ez-Zaman ne dadne nikakav odgovor, nego je u svome snu duboko disao. Tada ona uzvikne: —
Ah, ah! Ti si ohol na svoju ljepotu i dražesnost, svoju ljup
kost i krasotu. Ali sam lijepa, kao ti, takoðer ja. Što onda znaci tvoje takvo ponašanje? Jesu li te poucili, da moraš biti stidljiv prema meni? Ili zar se moj otac, nesretni starac, s tobom dogovo rio i uzeo od tebe zakletvu, da ove noci sa mnom ne razgovaraš? Ali Kamar ez-Zaman ne otvori usta i ne probudi se. Tada njezina ljubav prema njemu postane još vrelijom, i Allah joj ispuni srce strašcu prema njemu. I ona ga pogleda jednim pogledom, koji je u njoj probudio tisucu
uzdaha. Njezino je srce lupalo, cijela je njezina nutrina dospjela u uzbuðenje, a njezini udovi zadršcu. Sada ona Kamar ez-Zamanu rekne: —
Moj gospodaru, ipak razgovaraj sa mnom! Mili moj, reci mi
neku rijec! Gospodaru moj, daj mi neki odgovor! Reci mi, kako se zoveš! Ti si mi ugrabio razum. Ali za vrijeme svega toga Kamar ez-Zaman ostane utonuo u san i ne odgovori joj nijednom rijecju. Tada princeza Budur uzdahne i uzvikne: —
Ah, ah! Zbog cega si ti tako uznosit?
Ali kada ga je zatim opet prodrmala i okrenula njegovu ruku, na njegovome malom prstu ugleda svoj pecatnjak. Tada ona istisne krik cuðenja, a zatim ga pogleda puna ljubavi, tim što rekne: —
Ah, ah! Tako mi Allaha, ti si moj ljubljeni i ti me ljubiš! Ali
se sada zacijelo gizdaš i oporo postupaš prema meni, premda si ti, moj mili, došao k meni, dok sam ja spavala i dok nisam znala, što ciniš, i uzeo mi pecatnjak. Ali ti ga ja necu opet skidati s prsta. 58
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu Nato ona rastvori njegovu košulju na grudima, sagne se nad njim i poljubi ga. Zatim ispruži svoju ruku i potraži, ne bi li našla nešto na njemu, što bi mogla uzeti sa sobom. Ali ne naðe ništa. I sada segne za njegovim grudima, pa jer je njegova koža bila tako glatka, njezina ruka sklizne sve do njegova trbuha, sve do njegova pupka i zaustavi se na njegovu kurcu. Tada se njezino srce preplaši izadršce, a požuda u njoj postane žestokom, jer je žudnja žena jaca nego žudnja muškaraca. Ali se sama sebe zastidi. Zatim mu uzme s prsta njegov pecatnjak i natakne ga na svoj umjesto onoga, koji je on njoj bio skinuo. I ona poljubi njegova usta, poljubi njegove ruke i prekrije poljupcima cijelo njegovo tijelo. Naposljetku ga meðutim pritisne uza se, povuce ga na svoje grudi, obgrli ga, tim što mu je jednu ruku položila pod potiljak, drugu pod njegovo plece, privine se uz njega i opet zaspe njemu uz bok..." 59 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
stoiosamdesetišesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je princeza Budur zaspala uz bok Kamar ez-Zamanu, nakon što je bila ucinila ono, što je ispricano. Sada Maimuna rekne Dahnašu: —
Jesi li vidio, ti prokletnice, kako je ponosno i suzdržano pos
tupio moj ljubljeni, a kako se tvoja ljubljena strastveno nametala mojemu ljubljenomu? Nema nikakve sumnje, da je moj ljubljeni ljepši nego tvoja ljubljena. Ali ti ja opraštam. Zatim mu ona napiše jedno pismo o osloboðenju, okrene se ka Kaškašu i rekne mu: — Potpuži s Dahnašom pod njegovu ljubljenu, podigni je s njime i pomozi mu da je opet odnese natrag na njezino mjesto. Jer noc je skoro prošla, i od nje je ostalo samo još kratko vrijeme. — Slušam i pokoravam se! - odgovori Kaskaš. Tada Kaskaš i Dahnaš priðu princezi Buduri potpužu pod nju, podignu je i odlebde s njome odatle, sve dok je nisu opet bili donijeli na njezino mjesto. Ondje je polože na njezinu postelju. Maimuna meðutim ostane ondje, utonula u prizor zaspaloga Kamar ez-Zamana, sve dok nije gotovo posve protekla noc. Zatim ona opet išcezne. 61
Stoiosamdesetišesta noc Kada je dakle svanula zora, Kamar ez-Zaman se probudi iz svojega sna. Okrene se nadesno i nalijevo, ali ne naðe uza se nikakvu djevojku. Tada sam sebi rekne: -
Sto to ima znaciti? Cini se, kao da je moj otac htio u meni
pobuditi želju, da se vjencam s djevicom, koja je bila kod mene. A sada ju je krišom opet uzeo, kako bi još porasla moja želja za brakom! Tada on povice na uškopljenika, koji je spavao na vratima, ovim rijecima: -
Hej ti tu, prokleti momce, ustaj!
Uškopljenik meðutim, još od sna zbrkan u glavi, skoci i donese umivaonik i ibrik. Tada se Kamar ez-Zaman uputi na zahod, obavi svoju nuždu i opet doðe natrag. Zatim obavi abdest, izmoli jutarnju molitvu i sjedne, tim što je odao hvalu Allahu Uzvišenomu. Nato pogleda prema uškopljeniku, pa kada ga je vidio kako stoji pred njime, spreman da ga služi, on uzvikne: -
Ti tu, Savab, tko je došao ovamo i odveo od mene djevicu,
dok sam ja spavao? - Visoki gospodaru — upita uškopljenik - kakvu djevicu? Kamar ez-Zaman odgovori: - Djevicu, koja je nocas pocivala meni uz bok! Uškopljenik se zapanji nad tim rijecima, i rekne: -
Tako mi Allaha, kod tebe nije bila nikakva djevica niti bilo
tko drugi. Kako bi mogla k tebi uci neka djevica, kada sam ja ipak spavao na vratima, a vrata su bila zakljucana zasunom? Tako mi Allaha, visoki gospodaru, k tebi nije ušao niti muškarac ni žena! Tada kamar ez-Zaman povice: -
Ti lažeš, bijedni robe! Kako se ti možeš takoðer još
usuðivati, da mene varaš i da mi zatajuješ, kamo je otišla djevica, koja je nocas kod mene pocivala, i da mi prešucuješ, tko ju je od mene odveo! 62
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu Sada rekne uškopljenik, koji je bio još uvijek zapanjen: —
Tako mi Allaha, visoki gospodaru, ja nisam vidio niti neku
djevicu ni nekog mladica. Kamar ez-Zaman se meðutim razbijesni zbog uškopljenikovih rijeci i rekne mu: —
Ti prokletnice, moj te je otac poducio u tom obmanjivanju.
Dolazi ovamo! Uškopljenik dakle priðe Kamar ez-Zamanu. Ovaj ga pograbi za njegov ovratnik i baci ga na pod, pri cemu prestrašenomu pobjegne jedan vjetar. Zatim princ na njega klekne, pocne ga udarati nogom i daviti ga, sve dok nije pao u nesvijest. Nato ga odvuce van, sveže ga za bunarsko uže i spusti ga u bunar, sve dok nije dosegao vodu, i pusti ga da u nju potone. Sada je meðutim bilo upravo hladno godišnje doba i mrzlo zimsko vrijeme. Ali je Kamar ez-Zaman potapao uškopljenika u vodu, povlacio ga u vis i opet uranjao, i tako ga je puštao da stalno uranja i izranja, sve dok uškopljenik nije poceo zvati u pomoc i kukavno kricati, dok je princ kazivao: —
Tako mi Allaha, ti prokletnice, ja te necu prije izvuci iz ovog
bunara, sve dok mi sve tocno ne ispricaš o toj djevici i dok mi ne kažeš, tko ju je uzeo od mene, dok sam ja spavao..." 63 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
Sgs C stoiosamdesetisedma noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kamar ez-Zaman rekao uškopljeniku: -
Tako mi Allaha, ja te necu izvuci iz ovoga bunara, prije nego
što mi sve ispricaš o toj djevici, i prije nego što mi kažeš, tko ju je uzeo, dok sam ja spavao. Ovaj, koji je vec pred ocima bio vidio smrt, odgovori: -
Visoki gospodaru, oslobodi me, zatim cu ti kazati istinu i sve
ti ispricati! Tada ga on izvuce iz bunara. Ali je uškopljenik bio kao izvan sebe zbog velike hladnoce, koju je morao izdržati, zbog muke potapanja, straha od utapljanja i udaraca. Drhtao je kao trska na olujnom vjetru, njegovi su zubi bili grcevito stisnuti jedni o druge, njegove su haljine bile mokre, a njegovo je tijelo bilo prljavo i razde-rano od grubih bunarskih zidova. I tako je on bio u bijednome stanju. Kada ga je Kamar ez-Zaman tako ugledao, bilo mu ga je žao. Ali kada je uškopljenik ugledao sebe gore na zemlji, on rekne: -
Visoki gospodaru, pusti me da odem, kako bih svukao svoje
haljine, iscijedio ih i raširio na Suncu. Obuci cu druge i zatim se brzo opet vratiti k tebi i ispricati ti punu istinu. 65
Stoiosamdesetisedma noc -
Ti beskorisni robe — odgovori Kamar ez-Zaman - da pred
ocima nisi vidio smrt, ti nikada ne bi priznao istinu i ne bi sa mnom ovako govorio. Sada odlazi, izvrši, što hoceš uciniti, i brzo se vrati
natrag k meni, pa mi zatim reci istinu! Tada uškopljenik istrci van, ali je on jedva još vjerovao u svoje spasenje. Cas je trcao, cas je padao i opet ustajao, sve dok nije ušao ka kralju Sehrimanu, ocu Kamar ez-Zamana. Njega on naðe, kako sjedi sa svojim vezirom u razgovoru o Kamar ez-Zamanu. Upravo je kralj ministru kazivao: -
Ja ove noci nisam mogao spavati, jer je moje srce bilo
zabrinuto za mojega sina Kamar ez-Zamana. Ah, bojim se, da bi mu se u staroj kuli mogla dogoditi neka nesreca. Što to uopce koristi, da je on u tamnici? Tada ministar odgovori: -
Budi bez brige za njega! Tako mi Allaha, njemu se nece
dogoditi uopce ništa loše. Ostavi ga u tamnici tijekom mjesec dana, sve dok njegova cud ne postane blažom, njegov otpor slomljenim i njegov duh mirnijim! Dok su oni tako jedan s drugim razgovarali, kadli se iznenada k njima unutra sruci uškopljenik, u jednome takvom stanju, da se kralj nad njim zapanjio. A uškopljenik povice: -
O naš gospodaru i sultane, tvoj je sin postao izvan sebe, on
je postao mahnitim, on mi je ucinio to i to, tako da sam ja u stan ju, u kome me vidiš, i pritom mi je uvijek govorio: 'Kod mene je ove noci bila neka djevica i opet je potajno otišla. Gdje je ona?' I navalio je na mene, da mu ja to trebam reci i takoðer mu javiti, tko ju je bio uzeo. Ja meðutim ipak nisam vidio niti neku djevicu ni nekog mladica. Vrata su bila tijekom cijele noci zakljucana, a ja sam bio spavao do vrata i imao kljuc ispod svoje glave, i vlastitom sam ih rukom jutros otkljucao. Kada je kralj Sehriman takvo što cuo o svome sinu Kamar ez--Zamanu, on krikne i povice: 66
Jao za mojega sina!
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu Istovremeno meðutim on postane vrlo gnjevan na vezira, koji je bio uzrokom svega toga, i on mu zapovjedi: -
Odlazi i objasni mi stvar s mojim sinom! Pogledaj što se
dogodilo s njegovom pamecu! Vezir se odmah stavi u pokret i izaðe van. Ali se pritom spoticao preko skutova svojih haljina u svome strahu pred kraljevim gnjevom. I on ode s uškopljenikom prema kuli, kada je Sunce vec bilo visoko na nebu. Vezir dakle uðe ka Kamar ez-Zamanu i naðe ga kako sjedi na postelji, tim što je recitirao Kur'an. Tada ga on pozdravi i sjedne njemu uz bok, tim što rekne: -
Visoki gospodaru, ovaj nam je beskorisni uškopljenik donio
o tebi jednu vijest, koja nas je uznemirila i prestrašila, i zbog koje je kralj postao bijesan. Kamar ez-Zaman meðutim upita: -
Sto vam je on rekao o meni, da bi si moj otac mogao zada
vati brigu? U istini je on samo meni zadao brigu. Tada mu vezir dadne kao odgovor: - Došao je k nama u jednome neprepoznatljivom stanju i tvojemu je ocu rekao nešto, od cega neka te nebo sacuva. Rob je pred nama nešto slagao, što o tebi ne bi bilo pristojno pripovijedati. Neka ti Allah sacuva tvoju mladost, neka ti sacuva izvrsnost tvojega razuma i rjecitost tvojega jezika. Daleko to bilo, da bi od tebe dolazilo nešto nelijepo! - Veziru - upita Kamar ez-Zaman - što je dakle o meni rekao taj bijedni rob? Tada ministar odgovori: -
On nam je pripovijedao, daje tvoj razum išceznuo. Jer da si
mu ti rekao, da je prošle noci kod tebe bila neka djevica, i da si ti navaljivao na njega, da ti on treba reci, kamo je ona otišla, i da si ga zbog toga cak mucio. 67
Stoiosamdesetisedma noc Cim je Kamar ez-Zaman saslušao ove rijeci, on se silno razbjesni, i rekne veziru: - Sada mi je to postalo posve jasno, da ste vi uputili uš-kopljenika, da cini tako, kako je ucinio..." 68 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela t i stoiosamdesetiosma noc 11 Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se Kamar ez-Zaman, kada je saslušao vezirove rijeci, silno razbjesnio i zatim mu rekao: —
Sada mi je to postalo posve jasno, da ste vi uputili uško-
pljenika, da cini tako, kako je ucinio, i da ste mu vi zabranili, da meni nešto kaže o djevojci, koja je nocas kod mene pocivala. Ti si meðutim, veziru, razumniji nego taj uškopljenik. Zato mi reci na licu mjesta, kamo je otišla ona djevica, koja je ove noci pocivala na mojim grudima? Jer vi ste je ipak poslali k meni i rekli joj, da ona treba pocivati na mojim grudima. Mi smo takoðer sve do jutra dri jemali jedno uz drugo. Ali kada sam se ja probudio, više je nisam našao. Gdje je ona sada? Tada mu vezir rekne: -
Moj gospodaru Kamar ez-Zamane, neka te uzme pod
zaštitu Allahovo ime! Tako mi Allaha, mi ove noci nismo nikoga poslali k tebi. Ti si spavao sam, vrata su bila zakljucana, i pred njima je spavao uškopljenik. Nitko nije došao k tebi, niti neka dje vica ni uopce bilo tko drugi. Sada se ipak opet vrati natrag k svoje mu jasnom razumu, visoki gospodaru, i ne zadavaj si više nikakve brige! 69
Stoiosamdesetiosma noc Pun gnjeva zbog ovih rijeci, Kamar ez-Zaman uzvikne: —
Veziru, ona je djevica moja ljubljena, ljepotica crnih ociju i
crvenih obraza, koju sam tijekom cijele ove noci držao u svome zagrljaju. Vezir bude zaprepašcenim zbog princevih rijeci i upita ga: — Jesi li ti tu djevicu vidio svojim ocima na javi ili u snu? — O ti nesretni starce — odgovori Kamar ez-Zaman — zar ti misliš da sam je ja vidio svojim ušima? Vidio sam je svojima živim ocima na javi, okrenuo sam je svojom vlastitom rukom, bdio sam uz nju polovicu cijele jedne noci, i pritom sam gledao njezinu ljepotu i dražesnost, njezinu ljupkost i krasotu. Vi ste je meðutim uputili i naložili joj, neka ne progovori sa mnom nijednu rijec. Zato se ona napravila da spava, a ja sam spavao njoj uz bok sve do jutra. Tada sam se probudio iz svojega sna i nisam je više našao. Tada mu vezir rekne: — Moj gospodaru Kamar ez-Zamane, možda si ti to sve vidio u snu. To moraju biti zablude snova ili fantazije, koje su nastale zbog toga, što si pojeo jela razlicite vrste, ili napokon - došapta-vanja bezocnog sotone. — O ti nesretni starce — ponovo povice kamar ez-Zaman — kako mi se ti možeš još podrugivati i kazivati, da su to zablude snova, dok mi je ipak ovaj uškopljenik vec priznao djevicu, kada mi je malo prije rekao, da ce se vratiti natrag k meni i ispricati mi istinu o njoj? I istoga casa Kamar ez-Zaman skoci, baci se na vezira, i pograbi ga rukom za njegovu dugacku bradu. Nju on cvrsto primi, omota je oko svoje ruke, strgne vezira s postelje i baci ga na tlo. Vezir vec osjeti, da mu je duša u
nosu, jer mu je brada bila tako žestoko povucena. Ali Kamar ez-Zaman ga nastavi udarati nogama, tuci ga po grudima i rebrima i rukom mu zadavati udarce po glavi, sve dok ga nije umalo dotukao. Sada vezir sebi rekne: j —
Ako se ovaj rob, uškopljenik, lažju oslobodio iz ruku ovoga
70
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu pomahnitalog mladica, tada meni pristaje još prije nego njemu, da svoj život isto tako spasim nekom lažju. Inace ce me on ubiti. Sada cu ja dakle lagati i osloboditi se iz njegovih ruku. On je lud, bez sumnje posve lud. Tako se vezir obrati Kamar ez-Zamanu i rekne mu: —
Visoki gospodaru, nemoj se na mene ljutiti, tvoj mi je otac
zapovjedio, da ti o toj djevici ništa ne kažem. Ja sam meðutim sada slab i iscrpljen, i bole me ovi udarci. Jer ja sam star covjek, nedostaje mi srca i snage, da izdržim još više batina. Zato imaj sa mnom malo strpljenja, ja cu ti rado ispricati sve o toj mladoj djevo jci i o svemu te izvijestiti! Kada je Kamar ez-Zaman cuo od njega ove rijeci, on ga prestane udarati i rekne: —
Zašto me ti nisi izvijestio o toj djevojci, prije nego što sam ti
nanio sramotu i prije nego što sam te morao tuci? Ustaj sada, ti nevaljali starce, i pricaj mi o njoj! Vezir dadne kao odgovor: — Ti ipak pitaš o onoj djevici lijepa lica i savršena stasa? — Dabome — odgovori Kamar ez-Zaman — kaži mi, tko je je doveo k meni i pustio je da pociva meni uz bok, i tko ju je u noci opet od mene uzeo? I gdje se ona ovoga casa nalazi? Ja cu sam otici k njoj. A ako je moj otac, kralj Šehriman, meni to namjestio, da me iskušava posredstvom te lijepe djevice, kako bih se ja s njome vjencao, tada sam ja spreman, da uðem s njome u brak i da ucinim kraj svojoj patnji. Jer on mi je sve to ucinio samo zbog toga, jer sam ja odbijao da se vjencam. Ali ja sada pristajem da se vjencam, i još jednom, ja pristajem da se vjencam. Obavijesti o tome mojega oca, veziru, i savjetuj mu, da me oženi onom djevicom! Jer
ja ne želim imati nijednu drugu, i moje srce ne ljubi nijednu drugu osim nje. Ustani, požuri k mojemu ocu i savjetuj mu, neka me brzo oženi. I zatim mi smjesta donesi odgovor! — Rado! — rekne vezir. 71
Stoiosamdesetiosma noc Ali je on jedva još vjerovao, da ce moci umaknuti iz njegovih ruku. Zatim ga napusti i požuri van iz kule. Ali je posrtao pri hodu u prekomjernosti straha i tjeskobe, i trcao je bez prestanka, sve dok nije ušao ka kralju Sehrimanu..." 72 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir izjurio iz kule i bez prestanka trcao, sve dok nije ušao ka kralju Sehrimanu. A cim se našao ondje, kralj mu dovikne: —
Veziru, kakvo te je zlo snašlo, i tko te je tako grubo pogra
bio? Zašto te ja vidim tako kukavna, da dolaziš k meni pun groze? Ali ovaj rekne: -
Moj kralju, donosim ti jednu veselu vijest!
-
Kako ta glasi? - upita kralj.
Vezir dadne kao odgovor: —
Znaj, tvoj je sin Kamar ez-Zaman izgubio razum i postao
mahnitim. Kada je kralj cuo ove rijeci iz vezirovih usta, danje svjetlo postane mracno pred njegovim ocima. I on rekne:
—
Veziru, objasni mi narav njegove mahnitosti!
-
Visoki gospodaru, slušam i pokoravam se! - odgovori vezir
i obavijesti ga, da je on s princom prošao tako i tako, i isprica mu, na što je stvar naposljetku izašla. 73
Stoiosamdesetideveta noc Tada kralj rekne: —
Raduj se, o veziru! Za tu veselu vijest o ludilu mojega sina
ja ti priopcujem radosnu vijest, da cu ti odrubiti glavu i lišiti te svoje milosti, ti najbjedniji od vezira, ti najsramniji od emira! Ja znam, da si ti od samoga pocetka bio povodom za ludilo mojega sina, kada si izrekao svoje mišljenje i kada si mi dao onaj nesretan, koban savjet. Tako mi Allaha, ako je moj sin stvarno pogoðen pat njom ili ludilom, tada cu te dati pribiti na kupolu svoje palace i dati ti da kušaš tugu. Zatim kralj skoci, poðe s njim u kulu i ondje uðe ka Kamar ez--Zamanu. Kada su njih dvojica došli, Kamar ezZaman žurno ustane i podigne se s postelje, na kojoj je sjedio. On pred svojim ocem poljubi tlo, odstupi i pogne glavu prema podu, tim što je prekrižio ruke na svojim leðima. Tako je cijelo neko vrijeme stajao pred svojim ocem. Zatim opet digne glavu prema njemu, i dok su mu iz ociju tekle suze i slijevale se na njegove obraze, on izgovori stihove: Ako sam se prije ovoga vremena ogriješio o tebe I ako sam ucinio nešto, što ne dolikuje, Tada cu se pokajali za svoju krivnju, pa neka tvoja milost Sada ushtjedne zlikovca, jer se skrušio, zakriliti! Tada kralj zagrli svojega sina Kamar ez-Zamana, poljubi ga u celo i dopusti mu da sjedne na postelju njemu uz bok. Zatim se okrene k veziru, pogleda ga gnjevnim okom i rekne: —
Ti psu od vezira, kako si mogao kazati o mome sinu, da s
njim stoji tako i tako, i natjerati zbog njega moje srce u strah?
Nato se kralj opet okrene k svojemu sinu i upita ga: —
Moj sine, kako se zove današnji dan?
74
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu Ovaj odgovori: -
Danas je subota, sutra ce biti nedjelja, zatim ce doci poned
jeljak i zatim utorak i zatim srijeda i zatim cetvrtak i naposljetku petak. Tada kralj rekne: -
Moj sine, moj Kamar ez-Zamane, neka je slavljen Allah, koji
ti je sacuvao razum! Kako se meðutim zove mjesec, u kome se sada nalazimo, na arapskome? Princ odgovori: -
On se zove Dhu el-Ka'da, zatim ce doci Dhu el-Hiðða i
zatim el-Muharem i zatim Safar i zatim prvi Rabi' i zatim drugi Rabi' i zatim prvi Džumada i zatim drugi Džumada i zatim Radžab i zatim Sa'ban i zatim Ramadan i zatim Šauval. Kralj se tomu vrlo obraduje. I on pljune veziru u lice i rekne: -
Ti bijedni starce, kako si mogao tvrditi, da je moj sin postao
mahnitim? Sada se pokazalo, da si lud jedino ti! Tada vezir strese glavom i htjedne govoriti. Ali se predomisli i htjedne još malo pricekati, kako bi vidio, što ce se dalje zbivati. Kralj dakle upita dalje: -
Moj sine, što je to s rijecima, koje si ti rekao uškopljeniku i
veziru, kada si im govorio: 'Ove sam noci pocivao pokraj jedne lijepe djevice.' I što je s tom djevicom, o kojoj ti govoriš?
Kamar ez-Zaman se nasmije nad rijecima svojega oca i rekne mu: -
Oce, znaj, ja više nemam dovoljno snage, da podnosim
ruganje. Zato nemoj ništa više ktomu dodavati i nemoj više reci o tome nijedne rijeci! Ja sam zbog svega toga, što mi vi cinite, izgu bio strpljenje. Budi dakle siguran u to, dragi oce, da sam ja spre man, da se oženim, ali samo pod tim uvjetom, da me ti oženiš onom djevicom, koja je ove noci pocivala meni uz bok. Jer ja si gurno znam, da si je ti poslao k meni, i da si u meni probudio 75
Stoiosamdesetideveta noc cežnju za njome, i da si potom prije osvita dana poslao nekoga k njoj i dao je opet od mene odvesti. Tada kralj uzvikne: — Neka te Allahovo ime uzme pod zaštitu, moj sine! Neka Allah sacuva tvoj razum od mahnitosti!..." 76 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
• stoidevedeseta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje kralj Šehriman rekao svojemu sinu Kamar ez-Zamanu: -
Neka te Allahovo ime uzme pod zaštitu, moj sine! Neka
Allah sacuva tvoj razum od mahnitosti! Kakvo je dakle bice ta dje vica, koju sam ja, kako ti kažeš, ove noci poslao k tebi i zatim je prije osvita dana dao opet odvesti od tebe? Tako mi Allaha, moj sine, ja o tome ništa ne znam. Zaklinjem te Allahovom ljubavlju, kaži mi, jesu li to zablude iz snova ili fantazije uslijed loše ishrane? Gledaj, ti si bio tijekom ove noci mucen mislima o braku i uzne miren razgovorom o njemu - Allah prokleo brak i njegov cas i onoga, koji mi ga je savjetovao! Nema dakle uopce nikakve sum nje, da je tvoj duh bio pomucen zbog braka, i da si ti vidio u snu, kako te grli neka lijepa djevica. I sada ti vjeruješ, da si to vidio na javi. Sve su to, dragi sine, samo zablude snova. Ali Kamar ez-Zaman odgovori: —
Okani se ovoga razgovora! Zakuni mi se Allahom,
Stvoriteljem, Sveznajucim, koji je presudio oholim tiranima i koji je uništio perzijske kraljeve, da ti ništa ne znaš o djevici niti o mjes tu, na kome se ona zadržava! 77
Stoidevedeseta noc Tada kralj rekne: -
Tako mi Allaha, Svemogucega, Boga Musina28 i Ibra-
himova29, ja o tome ništa ne znam, ja o tome nemam nikakve vije
sti. To se dogodilo samo putem zabluda snova, koje si ti vidio, dok si spavao! Ali Kamar ez-Zaman nastavi: -
Ja cu ti izložiti jednu usporedbu i njome ti dokazati, da se to
dogodilo na javi..." 28
Musa = Mojsije.
29
Ibrahim = Abraham.
78 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
stoidevedesetiprva noc
Šehrezad nastavi ovako: Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kamar ez-Zaman rekao svojemu ocu: —
Ja cu ti izložiti jednu usporedbu i njome ti dokazati, da se to
dogodilo na javi. Zato te ja pitam, je li se ikada dogodilo nekomu covjeku, da je vidio sebe u snu, kako se bori u nekoj teškoj borbi, i da se potom probudio iz sna i našao u svojoj ruci krvlju natopljen mac?
Kralj odgovori: —
Ne, tako mi Allaha, moj sine, to se još nikada nije dogodilo.
Tada Kamar ez-Zaman dalje rekne svojemu ocu: —
Ja cu ti ispricati, što se meni dogodilo. Znaj dakle, bilo mi je
ove noci, kao da sam se probudio iz sna, upravo oko ponoci, i tada sam našao da meni uz bok pociva neka djevica, koja je imala jed nak stas i isti lik kao i ja. Zagrlio sam je i okrenuo je svojom vlasti tom rukom. Zatim sam uzeo njezin pecatnjak i nataknuo ga na svoj prst, dok je ona uzela moj prsten i nataknula ga na svoj prst. I ja sam pocivao njoj uz bok, ali sam se od nje suzdržao zbog stida pred tobom i iz straha od toga, da si je ti mogao k meni poslati, kako bi me preko nje iskušao. Da, vjerovao sam, da si se ti na nekome 79
Stoidevedesetiprva noc mjestu sakrio, kako bi vidio, što cu ja s njome ciniti. Zbog toga sam se ja takoðer bojao, da je poljubim u usta, uvijek još u mislima na tebe. Jer mislio sam, da ti hoceš u meni probuditi želju za brakom. Kada sam se meðutim zatim u osvit dana probudio iz svoga sna, nisam više od djevice našao nikakva traga, i takoðer nisam više mogao dobiti o njoj nikakve vijesti. Nato je došlo izmeðu mene i uškopljenika i vezira do onoga, što se dogodilo. Kako sada može sve to biti san i tlapnja, dok je ovaj prsten ipak stvarnost? Da taj prsten nije tu, tada bih ja sve držao za san. Ali je bome ovdje na mome malom prstu prsten! O kralju, pogledaj si ipak prsten, kako je on skupocjen! Nato pruži Kamar ez-Zaman prsten svojemu ocu, i taj ga uzme, pocne ga promatrati i okretati ga. I okrenut k svojemu sinu, on rekne: -
S tim je prstenom posrijedi neka neobicna okolnost, i u
njemu leži neka golema tajna! A što se tebi ove noci dogodilo s onom djevicom, to je jedna velika zagonetka. Ja takoðer ne znam, odakle je taj gost došao k nama. Ali je uzrokom cijele ove zbrke
samo vezir. Sada te ja preklinjem Allahom, moj sine, strpi se, sve dok te Gospod ne oslobodi od te nužde i dok ti ne donese veliku radost. Tako takoðer kazuje neki pjesnik: Moguce je, da udes još okrene svoje uzde I donese ipak još dobro unatoc zavisti vremena, Meni pospješi moju nadu, ispuni moju želju, I da još proklije iz stare patnje nova radost. —
Moj sine, ja sam sada uvjeren, da ti nisi mahnit. Ali je tvoj
doživljaj neobican, i samo ti AUah Uzvišeni može s njega skinuti veo. 80
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu Tada Kamar ez-Zaman uzvikne: - Ja te preklinjem Allahom, dragi oce, iskazi mi dobrostivost i dopusti mi da tragam za onom djevicom, dopusti da ona brzo doðe k meni. Inace cu morati umrijeti od tuge i neznan propasti! I zatim princ pokaže svoju strast, tim što je, obrativši se svojemu ocu, izgovorio ove stihove: Ako je tvoje obecanje, da ceš ti sama doci, prevarilo, Tada se približi ceznucemu nocu kao snoviðenje! Rekli su: 'Kako ce se moci snoviðenje približiti oku mladica, Ako ga san izbjegava i ako uvijek bdije?' Nakon što je Kamar ez-Zaman bio izgovorio ove stihove, on pogleda svojega oca, iznemogao i slomljena srca. Pocne provaljivati u suze i izgovarati ove stihove:..." 81 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela , i
. 0S0
i
1
Ogo I
1 I
* i stoidevedesetidruga noc i %
/
nrf
^#?WWW?9?$W??$?W?????W^1!l
na
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kamar ez-Zaman, kada je bio izgovorio one stihove, plakao i jadikovao i uzdisao, jer je njegovo srce bilo ranjeno. Zatim on dalje izrekne u stihovima: Budite na oprezu pred njezinim carobnjackim pogledom, Pred cijim zrakama nikada nitko nije našao spas! I ne dajte se zavesti njezinim nježnim govorom, Jer vidite, jako vino omamljuje razum! Ako bi kada ruža dotaknula obraz nježne cure, Zaplakala bi i njezino bi oko bilo puno suza. A ako bi kroz njezinu zemlju Zefir30 prošao samo u snu, Uzmaknuo bi iz njezine zemlje, taj Zefir, mio i mek.
30
Personifikacija vjetra, zapadnjak, ali i vjetar uopce.
83
Stoidevedesetidruga noc Njezina se vrpca o vratu tuži zbog zveckanja njezina pojasa, Nijem postaje zvek obruca o paru njezinih ruku. A ako njezina grivna na gležnju htjedne poljubiti naušnicu, Tada ce ljubavnom pogledu tajna biti vidljivom. Tko me kori zbog ljubavi, ne poznaje nikakav obzir. Sto bi koristili pogledi, da nema razumijevanja? Tebe, koritelju, neka kazni Alldh, ti nemaš nikakve blagosti! Ljepota ove srne zasljepljuje one, koji je vide. Poslije ovih stihova rekne vezir kralju: - O najveci kralju našega vremena, koliko ceš ti dugo boraviti kod svojega sina, dok si odvojen od svoje vojske? Možda ce cak biti poremecen red u tvojoj zemlji, jer se nalaziš daleko od velikaša svoje države. Razuman ce covjek, ako ima razlicite rane na svome tijelu, najprije lijeciti najopasnije od njih. Stoga sam ja mišljenja, da ti trebaš povesti svojega sina s ovoga mjesta i odvesti ga u dvorac, koji se nalazi kod palace i koji gleda na more. Ondje se zatvori sa svojim sinom, ali dva dana u tjednu, svaki ponedjeljak i cetvrtak, zadrži za sabore vijeca i za vojne smotre! O tima dvama danima primaj emire i vezire, komornike i namjesnike, velikaše države i dostojanstvenike zemlje, ktomu ostale bojovnike i podanike. Oni ce ti zatim moci podastirati svoje molbe, tako da ceš ti o svemu, što se tice njih, odlucivati. Donosi im presude, uzimaj i davaj, zapovijedaj i zabranjuj! Ostale dane u tjednu možeš zatim provoditi kod svojega sina Kamar ez-Zamana, tako dugo, dok Allah tebi i njemu ne pokloni utjehu. Nemoj se osjecati, kralju, previše sigurnim pred hirovima srece i promjenjivim slucajevima udesa. Jer mudrac je uvijek na oprezu, a kako izvrsno kazuje pjesnik: Ti si dobro mislio o danima, doklegod su bili dobri, Na prijetecu nesrecu udesa nisi obracao pažnju. 84
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu Od mira noci si se dao zatraviti, Ali cesto dolazi tama takoðer u zvjezdanojasnoj noci. Svi vi, Adamova djeco, makar je vrijeme takoðer dobro Za jednoga medu vama, on ipak neka bude na oprezu! Kada je sultan bio cuo ove rijeci iz vezirovih usta, on uvidi, da su one ispravne i da mu njegov savjet donosi korist. One ostave na njega dubok dojam, i on se pocne plašiti, da bi red u državi mogao biti poremecen. Tako se on dakle na licu mjesta podigne i zapovjedi, da se njegova sina odvede s onoga mjesta u dvorac kod palace, koji gleda na more. Ovaj je dvorac stajao posred mora, a k njemu se dospijevalo po jednome gatu, koji je bio širok dvadeset lakata. Na svim su se stranama nalazili prozori, koji su pružali pogled na more. Pod je bio poplocen šarenim mramorom. Strop je bio oslikan mnogima raskošnim slikama i ukrašen zlatom i azurom. Sada ga za Kamar ez-Zamana opreme takoðer skupocjenima svilenim cilimima i vezenim pokrivacima, pokriju
zidove biranim brokatom i objese zavjese, koje su bile opšivene draguljima. Onamo za Kamar ez-Zamana unesu postelju od smrekovine, koja je bila optocena biserima i skupocjenim kamenjem, i princ sjedne na nju. Ali, ah, zbog njegove velike brige za djevicu i zbog njegove žestoke ljubavi prema njoj bila je njegova boja izblijedjela i njegovo tijelo omršavjelo, i on nije mogao niti jesti niti piti niti spavati. Da, on je bio poput nekoga, tko je bolestan od prije dvadeset godina. Njegov je dakle otac sjedio do njegova uzglavlja i zbog njega vrlo tugovao. O svakome je ponedjeljku i cetvrtku kralj u ovome dvorcu primao emire i komornike, namjesnike i velikaše države, bojovnike i podanike. Oni su dolazili pred njega, obavljali svoje razlicite službe, i ostajali kod njega sve do veceri. Zatim su odlazili svojim putem, dok bi kralj opet ulazio u onu sobu k svojemu sinu i ne bi se ni danju ni nocu od njega odvajao. I pri tome je ostajao tijekom mnogo dana i noci. Tako je to stajalo s Kamar ez-Zamanom, sinom kralja Se-hrimana. Ali princeza Budur kci kralja el-Ghajura, gospodara 85
Stoidevedesetidruga noc otoka i sedam dvoraca — ona je bila, kada su je džinnovi odnijeli i opet bili položili na njezinu postelju, dalje spavala, sve dok nije svanulo jutro. Tada se ona probudi iz svojega sna, sjedne uspravno i pogleda nadesno i nalijevo, ali nije više nalazila mladica, koji je bio ležao na njezinim grudima. Tu zadršce njezina nutrina, ona bude kao izvan sebe, i ona ispusti glasan krik, koji probudi sve njezine robinje, dvorkinje i nadzornice. One požure k njoj, a najstarija od njih stupi naprijed i rekne: —
Visoka gospodarice, što ti se dogodilo?
Tada ona odgovori: —
Ti bijedna starice, gdje je moj ljubljeni, lijepi mladic, koji je
ove noci pocivao na mojim grudima? Reci mi, kamo je otišao? Kada je nadzornica cula ove rijeci iz njezinih usta, jasna danja svjetlost postane mracnom pred njezinim ocima. A u velikom strahu od njezina gnjeva ona rekne: —
Gospodarice Buduro, što trebaju znaciti ove neprilicne ri
jeci! Ali princeza Budiir uzvikne: — Jao tebi, ti bijedna starice, gdje je moj ljubljeni, lijepi mladic, * u licu tako lijep, * stasom tako krasan, * crnih ociju i sraslih obrva, * koji je ove noci od veceri pa skoro sve do osvita dana pocivao meni uz bok?
— Tako mi Allaha - odgovori ona - ja nisam vidjela niti nekoga mladica ni inace bilo koga. Ja te preklinjem, visoka gospodarice, nemoj zbijati takvu šalu, koja prelazi mjeru i koja nas može stajati života! Jer možda ova šala doðe do ušiju tvojemu ocu. I tko ce nas zatim spasiti iz njegovih ruku?..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 86
Ali kada je pocela
/ stoidevedesetitreca noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je nadzornica princezi Buduri rekla: -
Ja te preklinjem, visoka gospodarice, ne zbijaj ovakvu šalu,
koja prelazi mjeru! Jer možda ova šala doðe tvojemu ocu do ušiju. I tko ce nas zatim spasiti iz njegovih ruku? Ali je princeza na tome ustrajala: -
Ove je noci pocivao meni uz bok jedan mladic, koji ima naj
ljepše lice od svih ljudi. Tada nadzornica uzvikne: -
Gospod neka ocuva tvoj razum! Nitko nije ove noci kod tebe
pocivao.
Sada Budur pogleda svoju ruku i ugleda na svome prstu Kamar ez-Zamanov prsten. Svoj meðutim vlastiti prsten ne naðe. I ona nadzornici rekne: -
Jao tebi, ti prokletnice, ti obmanjivacice! Zar mi ti kaniš
lagati i tvrditi mi u lice, da nitko nije kod mene pocivao, i zar mi se kaniš još lažno zaklinjati Allahom? Ali nadzornica dadne kao odgovor: 87
Stoidevedesetitreca noc —
Tako mi Allaha, ja ti nisam lagala, i nisam se lažno zaklela!
Tada Sitt31 Budur bude obuzeta gnjevom na nju, trgne mac, koji je imala uza se, pogodi njime nadzornicu i ubije ju. Uš-kopljenik meðutim i robinje i inoce povicu na nju, požure k njezinu ocu i obavijeste ga o tome, što se s njome bilo dogodilo. Bez odlaganja kralj ode k svojoj kceri, Sitt Buduri, i rekne joj: -
Draga kceri, što je tebi?
Ali ona uzvikne: —
Oce, gdje je taj mladic, koji je ove noci pocivao meni uz bok?
Sada se ona izbezumi, pogleda ocima nadesno i nalijevo i razdere svoju haljinu sve do skuta. A kada je njezin otac to vidio, on zapovjedi robinjama da je cvrsto pridrže. Te je pograbe, okuju je i stave joj oko vrata željezni lanac, kojim je svezu o jedan prozor palace, i ondje je ostave. Tako daleko Sitt Budur. Njezinu meðutim ocu, kralju el--Ghajuru, svijet postane pretijesan, kada je vidio, što se bilo dogodilo njegovoj kceri. Jer on ju je volio, i njezin mu je udes vrlo teško pao na srce. Stoga on pozove lijecnike, zvjezdare i pisce talismana i rekne im: -
Tko izlijeci moju kcer od ove bolesti, njemu cu je ja dati za
ženu i pokloniti mu polovicu svojega kraljevstva. Ako meðutim tko ode k njoj i ne izlijeci je, njemu cu dati presjeci vrat i njegovu glavu nasaditi pred vratima palace. I tako se dakle dogaðalo, da je on svima, koji su odlazili k njoj a nisu je izlijecili, presijecao vrat i njihove glave davao nasaðivati pred vratima palace, sve dok nije bio dao cetrdesetorici lijecnika odrubiti glave i dok cetrdesetoricu zvjezdara nije dao razapeti na križ. Tada su se svi poceli držati daleko od nje, nijedan je lijecnik
nije bio u stanju izlijeciti, umijeca su svih ucenjaka i pisaca talismana kod nje zakazivala. U Sitt Buduri se meðutim povecavala 31 Sitt = Princeza. 88
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu žestoka strast, i ona bude pritiješnjena snagom cežnjive ljubavi. Tada pocne provaljivati u suze i uzme izgovarati ove stihove: Moj Mjesece, ljubav je prema tebi vazda uz mene, I misao na tebe, moj druže, u nocnoj tami. Zatim mi u srcu bukti nocu vruc plamen, A njegov je žar nalik moci paklenoga ognja. Pritisnuta prekomjernošcu goruce ljubavne muke, Koja me muci, jutrom sam bolesna od bolova. Zatim ona uzdahne i izrekne dalje ove stihove: Moj pozdrav važi ljubljenomu, ma gdje on uopce boravio, I ja uvijek ceznem za svojim ljubljenim. Ali moj pozdrav tebi nije nikakav pozdrav rastajanja, Moj pozdrav treba biti uvijek ljepši i uvijek draži. Jer gledaj, ja te ljubim, ja ljubim takoðer tvoju zemlju, Pa ipak sam sada prognana daleko od svojega miloga. Kada je Sitt Budur bila izrekla ove stihove, ona zaplace, i tako je plakala, sve dok joj oci nisu bile ranjene i njezini obrazi izblijedjeli. I u tome stanju ona ostane tijekom tri godine. No ona je imala brata po mlijeku, po imenu Marzuvan, koji je bio otputovao u najudaljenije zemlje i za cijeloga ovog vremena nije bio kod nje. On ju je volio usrdnije nego što braca obicavaju voljeti jedno drugo, pa kada se vratio doma, odmah otiðe k svojoj materi i upita je o svojoj sestri, Sitt Buduri. Ona mu dadne kao odgovor: 89
Stoidevedesetitreca noc —
Moj dragi sine, tvoja je sestra pogoðena ludilom, i ona nosi
vec od prije tri godine željezni lanac oko vrata. Nijedan je lijecnik i nijedan covjek od znanosti nije mogao izlijeciti. Kada je Marzuvan bio saslušao ove rijeci, on rekne:
-
Ja moram odmah otici k njoj. Možda otkrijem, što joj ne
dostaje, i uzmognem je izlijeciti. Ali mati tada priklopi: -
Ti je svakako trebaš posjetiti. Ali pricekaj do sutra, kako bih
ti ja u tome pomogla posredstvom jedne lukavštine. Nato ona ode pješice do dvorca Sitt Budure i upusti se u razgovor s uškopljenikom, koji je na vratima držao stražu. Ona mu dadne jedan poklon i rekne: —
Ja imam jednu kcer, koja je othranjena s princezom, i ja sam
je poslije toga udala. Buduci meðutim da se tvojoj gospodarici dogodila takva nesreca, moja kci uvijek misli na nju. Sada bih te ja htjela zamoliti, budi tako dobar i dopusti mojoj kceri da na kratko vrijeme otiðe k njoj, kako bi je ona sama vidjela. Zatim se ona treba vratiti onamo, odakle je došla, a da nitko o tome ništa ne sazna. Uškopljenik odgovori: —
To se može dogoditi samo nocu. Kada doðe sultan, kako bi
vidio svoju kcer, i opet ode, uði zatim ti sa svojom kcerju. Tada stara žena uškopljeniku poljubi ruku, ode kuci i priceka sve do veceri sljedecega dana. Pa kada je bilo vrijeme, podigne se bez oklijevanja i povede svojega sina Marzuvana, kojega je bila odjenula u žensku odjecu, za ruku k dvorcu. Ondje poðe s njim dalje, sve dok ga nije bila dovela k uškopljeniku, upravo kada je sultan bio otišao od svoje kceri. Kada ih je uškopljenik ugledao, on ustane i rekne: -
Uði unutra, ali se uskoro vrati!
Pošto je stara žena ušla sa svojim sinom, ona mu svuce ženske haljine. Marzuvan dakle pogleda Sitt Buduru u njezinu žalosnom 90
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu
stanju i pozdravi je. Zatim uzme knjige o caranju, koje je bio donio sa sobom, zapali jednu svijecu i pocne citati neke zakletvene formule. Gospodarica Budur ga meðutim odmah prepozna, cim ga je ugledala, i ona mu rekne: -
Dragi brate, ti si dugo bio na putovanju, i nismo o tebi imali
nikakve vijesti. On joj odgovori: - To je istina. Ali je Allah dao da se vratim doma živ i zdrav. Sada sam htio opet poci na putovanje. Ali su me zadržale vijesti, koje sam o tebi morao cuti, i moje se srce rasplamsalo zbog tebe. Tako sam dakle došao k tebi, kako bih te razriješio od tvoje bolesti. - Ah, brate — uzvikne ona — zar ti dakle stvarno vjeruješ, da je to, što me je spopalo, mahnitost? Kada je on to potvrdio, ona rekne: -
Ne, tako mi Allaha, to je samo, kako kazuje pjesnik:
Oni su rekli: 'Ti mahnitaš u ljubavi'. Tada im ja odgovorim: 'Da, samo mahniti poznaju slast življenja.' Tko ljubi, ne može nikada udesu zapovjediti da stane, A kada mahnitost pogaða, dogaða se u njegovo vrijeme. Dabome, ja mahnitam. Dovedite mi ovamo onoga, zbog kojega mahnitam! Pa ako on izlijeci moju mahnitost, tada me više nemojte karati! Sada Marzuvan spozna, da je ona bolesna od ljubavi, i on joj rekne: -
Ispricaj mi svoj doživljaj i sve, što ti se dogodilo! Možda to
stoji u mojoj ruci, da nešto ucinim, što te može razriješiti..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 91
Ali kada je pocela
stoidevedeseticetvrta noc
Šehrezad nastavi ovako: Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Marzuvan Sitt Buduri rekao: -
Ispricaj mi svoj doživljaj i sve, što ti se dogodilo! Možda mi
Allah pokaže neko sredstvo, posredstvom kojega te mogu razri ješiti. —
Dragi brate — odgovori ona - poslušaj sada moj doživljaj!
Znaj dakle, jedne sam se noci probudila iz sna, to je bilo u posljed njoj trecini noci, i uspravno sjela. Tada sam ugledala sebi uz bok najljepšeg mladica, koji uopce postoji, i kojega ne može opisati nijedan jezik. * Bio je tako nježan kao vrbova grana, * ili kao da je od naravi rogozove trstike. * Tada sam povjerovala, da mu je to
zapovjedio moj otac, kako bi me njegovim posredstvom stavio na probu. Jer on me je htio potaknuti na brak, kada su me kod njega prosili kraljevi. I ta me je pomisao takoðer odvratila od toga, da ga probudim, jer sam se bojala da ce to biti dojavljeno mojemu ocu, ako ja nešto ucinim ili ako ga zagrlim. Ujutro sam meðutim vidjela na svojoj ruci njegov pecatnjak umjesto svojega vlastitoga, koji mi je on bio uzeo. To je moja povijest i uzrok moje mahnitosti. Ah, brate, moje je srce priraslo uz njega, otkada sam ga vidjela, tako 93
Stoidevedeseticetvrta noc me jako muci ljubav i cežnja, ne kušam više slatkoga sna. Ne mogu više ništa ciniti osim plakati i jadikovati i svoju patnju dan i noc odijevati u stihove. Tada ona pocne provaljivati u suze i uzme izgovarati ove stihove: Ima li dakle, otkada ljubim, za mene još slatkoga milja? Ah, taj gazeli nalik mije vazda na pameti. Krv zaljubljene zadaje mu samo laku brigu, Krv srca bolesne od ljubavi istjece zbog njega. Zbog njega zavidim svojemu oku i svojoj misli, Dio mene želi biti nad drugim strazar. Ali njegove oci šalju ubojite strijele, koje pogaðaju, i one mi prodiru duboko u srce. Hocu li ga prije svoje smrti još ponovo vidjeti, Dok još moja noga hodocasti po ovoj zemlji? Ja skrivam svoju tajnu, ali moje suze Odaju, što ja osjecam, uhoda ce to ubrzo vidjeti. Ponovno je viðenje daleko, ako si ti blizu, Ako si daleko, tvoj duh boravi kod mene u svakome casu. Zatim Sitt Budur dalje rekne Marzuvanu: — Pogledaj, dragi brate, kako mi ti možeš pomoci u mojoj nevolji!
94
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu Tada Marzuvan pogne neko vrijeme svoju glavu prema podu, zacuðen i u nedoumici, što da ucini. Ali naposljetku on opet podigne svoju glavu i rekne joj: - To je sve ispravno, što ti se dogodilo, makar povijest s tim mladicem i izlazila iz okvirova mojega razuma. Pa ipak cu ja proputovati kroz sve zemlje i tragati za onim, što te može izlijeciti. Možda ce Allah to tako urediti, da ti posredstvom moje ruke budeš izlijecena. Budi strpljiva i ne plaši se! Zatim joj Marzuvan rekne zbogom, pomoli se za njezinu postojanost i ode od nje, dok je ona izgovarala ove stihove: Tvoja se slika vazda vraca k mojemu srcu, Makar putovao hodocasnicki korak po dalekoj zemlji i kraljevstvu. Želje te ipak donose blizu mojemu srcu. Kako bi bila cak jedna munja ravna duhovnom svjetlu? O ne budi daleko! Jer ti si svjetlost mojih ociju. Ali ako si odsutan, tada ja u tuzi ne šminkam oci. Nato se Marzuvan uputi u kucu svoje matere i ondje provede noc. Sljedecega se meðutim jutra opremi za put. I zatim je krenuo i putovao bez prestanka od zemlje do zemlje i od otoka do otoka, tijekom cijeloga jednog mjeseca, sve dok nije stigao do nekoga grada, koji se zvao et-Tairab. Ondje proðe unaokolo, kako bi stanovnike pitao o novostima. Jer mislio je, da bi možda mogao pronaci neko ljekovito sredstvo za Sitt Buduru. Kada bi god dolazio u neki grad ili mimo njega prolazio, bio je slušao, da je princeza Budura, kci kralja el-Ghajura, izgubila razum. Ali kada je pristigao u grad et-Tairab, slušao je o Kamar ez-Zamanu, sinu kralja Sehrimana, da se on razbolio i da su ga spopali ludilo i mahnitost. Marzuvan dakle upita za ime princeva grada. Tada mu reknu: 95
Stoidevedeseticetvrta noc — On je na jednome od otoka od Chalidana, a taj je od ovoga našeg grada udaljen morem jedan puni mjesec, kopnom meðutim šest mjeseci. Tada se Marzuvan ukrca na neki brod, koji je plovio prema Otocima od Chalidana. Taj je plovio uz povoljan vjetar tijekom jednoga mjeseca, sve dok se Otoci od Chalidana nisu ukazali na domak pogledu. Pa kada su im vec bili toliko blizu, da im više ništa nije preostajalo nego da pristanu uz obalu, kadli se iznenada podigne protiv
njih olujni vjetar, obori jarbole i razdere laneno platno, tako da su jedra popadala u more, a brod se zajedno s momcadi i teretom izvrnuo..." 96 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
stoidevedesetipeta noc #&WWWWWW?!?W?WWW?$
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je, kada je brod s cijelim svojim teretom bio potonuo, svaki pojedini pokušavao sebe spasiti. Marzuvana su meðutim tjerali valovi dalje, sve dok ga nisu bacili prema obali ispod kraljevske palace, u kojoj je bio Kamar ez--Zaman. Sada se to poklopilo, prema odluci udesa, da je bio posrijedi dan, o kome su se kod kralja Sehrimana okupljali njegovi dostojanstvenici i velikaši države, kako bi primili njegove zapovijedi. I tu je sjedio kralj, dok mu je njegov sin Kamar ez-Zaman bio položio glavu u njegovo krilo a jedan uškopljenik tjerao od njega muhe. Princ nije bio tijekom tri dana govorio i nije bio niti jeo ni pio, tako da je postao tanji od vretena. Vezir je stajao do njegovih nogu, blizu prozora, koji je gledao na more. I kako je bio podigao svoj pogled, vidio je Marzuvana, kako je u udaranju mora o brijeg skoro našao smrt, i kako još jedva može disati. Tada se u vezirovu srcu pobudi sažaljenje prema njemu, i tako on stupi pred kralja, sagne pred njim svoju glavu i rekne: - Molim te, o kralju, dopusti mi, da siðem u dvorište palace i da ondje otvorim vrata! Jer htio bih spasiti jednoga covjeka, koji se gotovo utopio u moru, i pružiti mu pomoc u njegovoj nevolji. Možda ce Allah zahvaljujuci njemu osloboditi tvojega sina iz njegove nevolje. 97
Stoidevedesetipeta noc Ali kralj odgovori: -
O veziru, dovoljno je to, što se mojemu sinu dogodilo zbog
tebe i zahvaljujuci tebi. Može biti, da ce taj poluutopljenik, kada ga ti spasiš, vidjeti našu bijedu i ugledati mojega sina u ovoj njegovoj nevolji i da ce zatim osjetiti zluradost prema meni. Ali se ja zaklinjem Allahom, da cu, ako taj poluutopljenik doðe i vidi mojega sina i zatim ode i ikomu oda našu tajnu, tada dati odrubiti glavu najprije tebi, a zatim njemu. Jer ti si, veziru, uzrokom svega toga, što nam se dogodilo, od pocetka do kraja. Ucini dakle, što ti se cini daje dobro! Tada se vezir stavi u pokret, otvori tajna vrata palace, koja su vodila prema moru, i poðe uzduž obalnog nogostupa dvadeset koraka. Zatim siðe dolje k moru i naðe Marzuvana, kako se hrva sa smrcu. Nato on ispruži svoju ruku, pograbi utopljenika za kiku i za nju ga izvuce van. Ovaj dakle dospije iz mora na suho, u nesvjesnom stanju, trbuha puna vode i nateklih ociju. Vezir priceka neko vrijeme, dok Marzuvan ne doðe opet sebi. Zatim mu svuce haljine i obuce mu nove, pa pošto mu je bio omotao oko glave turban jednoga od svojih slugu, on mu rekne: —
Znaj, ja sam bio uzrokom tvojega spasenja od gušenja, ti
sada ne budi uzrokom moje i svoje smrti!..." 98 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
?&fcfi&&afi&&afifia&fiaa&a&fi?ta&aa&a3 stoidevedesetišesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir, kada je bio izvršio na Marzuvanu svoje djelo spašavanja, njemu rekao: —
Znaj, ja sam bio uzrokom tvojega spasenja od gušenja. Ti
sada ne budi uzrokom moje i svoje smrti! Tada Marzuvan upita: — Kako bi to dakle bilo? — Ti ceš se — tako rekne vezir - još ovoga casa popeti i stupiti meðu emire i vezire, koji svi šute i ne govore nijedne rijeci zbog Kamar ez-Zamana, sultanova sina. Cim je Marzuvan cuo ime Kamar ez-Zaman, znao je, da je to onaj, o kome je bio slušao govoriti po zemljama i kojega je tražio. Ali se on napravi neupucenim i upita vezira: —
A tko je Kamar ez-Zaman?
Ministar mu dadne kao odgovor: —
To je sin sultana Šehrimana, i on leži bolestan, ispružen na
svojoj postelji. Nema nikakva pocinka, ne jede, ne pije i ne spava, niti danju ni nocu. Da, on je blizu smrti, i mi smo odustali od nade, da ce on ostati na životu, jer smo sigurni u njegovu smrt. Drži se 99
Stoidevedesetišesta noc dakle na oprezu od toga, da ga odvec dugo pogledavaš ili da ikamo drugamo gledaš osim prema mjestu, na koje stavljaš svoju nogu! Inace je gotovo s tvojim i mojim životom.
-
Za ljubav Allahovu, o veziru — uzvikne Marzuvan — ja te
molim, budi tako dobar i ispricaj mi više o tome mladicu, kojega mi tu opisuješ. Zbog kojega se on razloga nalazi u takvome jednom stanju? Tada mu vezir dadne kao odgovor: -
Ja poznajem samo ovaj jedan razlog: njegov je otac vec od
prije tri godine od njega zahtijevao, neka se oženi, ali on to nije htio uciniti. Naposljetku je njegov otac postao na njega ljut i stavio ga je u zatvor. Drugoga je meðutim dana mladic vjerovao, da je, dok je pocivao na svojoj postelji, vidio uza se neku djevicu, koja je bila zracece ljupkosti i koje ljepotu ne može opisati nijedan jezik. I on nam je ispricao, da je skinuo prsten s njezina prsta i sam ga sebi stavio, a da je svoj vlastiti prsten nataknuo njoj na prst. Mi me ðutim ne znamo, što je u stvarnosti posrijedi s tom stvari. Tako ti Allaha, moj sine, kada se sa mnom popneš u dvorac, tada ne gledaj princa, nego poði svojim putem! Jer sultanovo je srce ispunjeno srdžbom protiv mene. Sada Marzuvan sebi rekne: -
Tako mi Allaha, to je taj, kojega tražim!
Zatim poðe gore, iza vezira, dok nije stigao u dvorac. Ondje vezir sjedne do nogu princa Kamar ez-Zamana. Marzuvan meðutim nije mogao uciniti drugacije, nego da priðe k princu, da stane pred njega, i da ga netremice gleda. Vezir umalo pri živu tijelu umre od straha i pocne ukoceno gledati Marzuvana i davati mu znakove, neka ode svojim putem. Ali se ovaj napravi, kao da to ne vidi, i tako je dugo gledao Kamar ez-Zamana, sve dok nije stekao izvjesnost, daje on taj, kojega on traži..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 100
Ali kada je pocela
Dg %
stoidevedesetisedma noc [D
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje Marzuvan, nakon što je bio pogledao Kamar ez-Zamana i prepoznao, da je to taj, kojega on traži, uzviknuo: - Slava neka je Allahu, Njemu, koji je stvorio njegov stas nalik njezinu stasu, njegov obraz nalik njezinu obrazu, njegovu put nalik njezinoj puti! Tada Kamar ez-Zaman otvori oci i pocne ušima osluškivati njegov govor. A kada je Marzuvan opazio, da princ osluškuje rijeci, koje mu je on govorio, on izloži ove stihove: Vidim te duboko uzbuðena, ožalošcena, puna tuge, I kako se tvoje uho naginje, ako govorim o nježnoj ljepoti. Je li te ranila ljubav? Jesi li pogoðen strijelom? Samo tko je ranjen, taj je u takvu stanju! Hajde, napoji me peharima vina i izreci Mi pjesme o Suleimi, Rababi i Tan'umi32! 32 Suleima, Rabab i Tan'um su arapska imena djevojaka. 101
Stoidevedesetisedma noc Suncu je u vinogradu vrc njegov nebeski znak, Koji toci je njegov istok, zapad su moja usta. Obuzela me je ljubomora na nabore njezinih haljina, Kada ona vitko tijelo resi opravama, Da, ljubomoran sam na pehar, ciji rub ona ljubi, Kad ona, baš kao za poljubac, na njega pritišce usne. Ne vjeruj o meni, da sam ranjen od oštra maca, Ne, pogledi su me pogodili snagom svojih strijela.
Kada mi se ona približila, vidio sam vrške njezinih prstiju Tako crveno obojane kao sokom zmajeve krvi. Rekao sam: 'Ti kitiš ruku tako, kao da sam ja jednako daleko! Zar je to nagrada za onoga, kojega ispunjuje strast?' Tada mi ona baci u srce vruc ljubavni žar I rekne, kao što govori netko, tko ne skriva ljubav: 'Ovo, tako mi tvojega života, nije sjenilo, kojim sam se obojila, Stoga me ne grdi zbog tvrdoce i zbog lukavštine pretvaranja! Ne, zaista, kada sam te ja tajput morala vidjeti kako se praštaš, Tebe, koji si meni ipakplece i ruka i gležanj, Tada sam proplakala krvlju u svojoj nevolji rastanka, I otrla je rukom, od krvi je ona postala crvenom.' 102
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu Kamo srece da sam ipak pred njome samo zaplakao u svojoj cežnji, Prije nego što sam se morao pokajati, tada bi moje srce bilo izlijeceno. A ipak je ona preda mnom zaplakala, tada sam ja morao s njome plakati I reci: 'Slava neka je dodijeljena onomu, koji prethodi.' Stoga me ipak nemojte koriti, zato što je ljubim, jer zaista, Tako mi duha ljubavi, ja sam zbog nje prepun bolova. Ja placem samo zbog nje, cije obraze resi ljepota, A njoj kod Perzijanaca i Arabljana nijedna nije ravna. Ona posjeduje Lukmanovo33 znanje, lijep Jusufov34 lik, Daudovo35 umijece pjevanja, Marjaminu36 cestitost. Alija imam Ja'kubovu37 tugu, Junusovu38 brigu, Adamovu kletvu i Jobovu gorku patnju. Ako ja umrem od ljubavi prema njoj, tada nemojte njoj dati smrt, Ne, upitajte je, tko joj je ponudio pravo na moju smrt! 33 Staroarapski mudrac. Jusuf = Josip. 35Daud = David. 36 Marjam = Marija. 3Ua'kub = Jakob. 38 Junus = Jona, prorok.
103
Stoidevedesetisedma noc Kada je Marzuvan bio izložio ovu pjesmu, doðe ozdravljujuce osvježenje u Kamar ez-Zamanovo srce. On uzdahne, * stavi u pokret jezik u svojim ustima * i rekne svojemu ocu: * — Dragi oce, pusti ovoga mladica da doðe i da sjedne meni uz bok!..." 104 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
stoidevedesetiosma noc / .-rij
A&
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kamar ez-Zaman rekao svojemu ocu: —
Dragi oce, pusti ovoga mladica da doðe i da sjedne meni uz
bok! Kada je sultan to cuo od svojega sina Kamar ez-Zamana, on bude silno obradovan, premda je njegovo srce najprije bilo nastrojeno protiv Marzuvana, i premda je vec bio odlucio, da ce mu dati odrubiti glavu. Ali sada, kada je cuo svojega sina kako govori, išcezne njegov gnjev, on ustane i privede bliže mladica Marzuvana i dadne mu da sjedne uz Kamar ez-Zamana. Zatim kralj progovori i rekne strancu:
— Hvala neka je Allahu za tvoj uspješan dolazak! Ovaj odgovori: — Neka ti Allah ušcuva tvojega sina! I on zazove na kralja nebeski blagoslov. Sada ga kralj upita: —
Iz koje si ti zemlje?
Ovaj mu dadne kao odgovor: —
S otoka unutrašnjeg mora, iz zemlje kralja el-Ghajura,
gospodara otockih utvrda, mora i sedam palaca. 105
Stoidevedesetiosma noc A kralj Šehriman dalje rekne: -
Neka ushtjedne tvoj dolazak biti blagoslovom za mojega
sina, i neka ga Allah ushtjedne osloboditi od njegove nevolje! Ovaj odgovori: -
Ako tako ushtjedne Allah Uzvišeni, dogodit ce se samo
dobro! Nato se nagne Marzuvan nad Kamar ez-Zamana i pocne mu šaptati u uho, a da kralj i dostojanstvenici to nisu primjecivali: -
Visoki gospodaru, budi jak, imaj povjerenja i nemoj se
muciti! Ona, poradi koje si ti u ovoj bijedi - ne pitaj o njezinoj nevolji poradi tebe! Ti si sacuvao svoju tajnu i postao si bolesnim. Ali je ona svoju tajnu objelodanila, i rekli su za nju, da je skrenula pamecu. I sada ona vene u zatvoru, nosi oko svojega vrata mjedeni lanac, i u najvecoj je bijedi. Ali, ako tako ushtjedne Allah Uzvišeni, vi oboje trebate biti izlijeceni mojom rukom.
Kada je Kamar ez-Zaman cuo te rijeci, njega obuzme nova životna snaga, njegovo srce postane jakim, i kroz njega proðe pljusak radosti. I on dadne svojemu ocu znak, neka ga uspravi. Kralj bude gotovo izvan sebe od radosti, i on se požuri k svojemu sinu i uspravi ga. Pošto je dakle Kamar ez-Zaman bio uspravno sjeo, kralj od brige za svojega sina mahne rupcicem. Tada se udalje svi emiri i veziri. A kralj za princa postavi uspravno dva jastuka, na koje se on pri sjedenju mogao nasloniti. Nadalje kralj zapovjedi, neka se palaca namiriše šafranom. Zatim izda zapovijed, da se okiti grad, a Marzuvanu rekne: -
Tako mi Allaha, moj sine, tvoj je dolazak donio srecu i
blagoslov! Nato mu on ukaže najviše pocasti i dadne za njega donijeti jela. Kada su ova bila donesena, Marzuvan im pristupi, tim što rekne Kamar ez-Zamanu: -
Doði ovamo i jedi sa mnom.
Ovaj ga posluša, priðe i pocne s njime jesti. Kroz to je meðutim vrijeme kralj zazivao na Marzuvana nebeski blagoslov i govorio: 106
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu - Kako je to ipak lijepo, da si došao, moj sine! Pa kada ga je sada otac vidio kako jede, on postane još veseliji i sretniji, i ubrzo ode i isprica to materi i cijeloj kuci. Tako je u palaci bila objavljena vesela vijest o princevu ozdravljenju, a buduci da je kralj bio naložio kicenje grada, narod takoðer uzme dijela u radosti, i to je bio veliki blagdan. Marzuvan meðutim provede noc kod Kamar ez-Zamana, a kralj takoðer u svojoj radosti i svojoj sreci ostane kod obojice..." 107 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
stoidevedesetideveta noc gfg i
=
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kralj Šehriman te noci ostao kod njih dvojice, silno obradovan zbog ozdravljenja svojega sina. Kada je zatim bilo nastalo jutro i kralj bio otišao i Marzuvan ostao sam s Kamar ezZamanom, on mu isprica sve, od pocetka do kraja. Poceo je s rijecima: -
Znaj, ja poznajem nju, s kojom si ti bio sjedinjen. Ona se
zove princeza Budura, kci kralja el-Ghajura. I zatim mu on isprica sve, što se Sitt Buduri bilo dogodilo, od pocetka do kraja. Takoðer mu je ispripovjedio o njezinoj velikoj ljubavi prema njemu, i on zakljuci, tim što rekne: -
Tako se dakle njoj dogodilo s njezinim ocem upravo tako
kao tebi s tvojim ocem. Ti si bez sumnje taj, kojega ona ljubi, kao što je ona ta, koju ti ljubiš. Sada budi jak i imaj povjerenja. Jer ja cu te odvesti k njoj i s njome te uskoro opet sjediniti, i ja cu s vama postupiti, kao što je rekao pjesnik: Ako kada neki prijatelj prijateljici postane nemio I još uvijek ustrajava u odvracanju, Tada cu ja oboje sjediniti i svezati, Baš kao klin na škarama nožice. 109
Stoidevedesetideveta noc I zatim Marzuvan nastavi ohrabrivati Kamar ez-Zamana, sokoliti ga i tješiti i nagovarati ga, neka jede i pije. Nakon što se princ nato bio najeo jela i napio vina, povrati mu se natrag njegova životna snaga, ispuni ga nova
srcanost, i tako bude osloboðen od svoje bijede. Kroz to ga je vrijeme Marzuvan zabavljao pjesmama i pricama, sve dok Kamar ez-Zaman nije cak ustao i zatražio da ide u hammam39. Nato ga Marzuvan povede za ruku, i njih dvojica odu u hammam, gdje su se okupali i oprali..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
39 Kupelj. 110
>
Ali kada je pocela
dvjestota noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je tajput, kada je Kamar ez-Zaman, sin kralja Sehrimana, otišao u kupelj, njegov otac od radosti nad time zapovjedio, da se oslobodi zatvorenike, velikašima svoje države poklonio raskošne pocasne haljine, razdijelio siromasima milostinju i dao okititi grad. Tako se dakle prijestolnica tijekom sedam dana sjala u nakitu. Sada meðutim Mar-zuvan rekne Kamar ez-Zamanu: - Znaj, visoki gospodaru, ja sam samo s jednim ciljem došao od Sitt Budure i samo me jedan razlog potakao na moje putovanje. Taj je, da ja nju oslobodim od njezine patnje. Tako nam dakle preostaje još samo to, da
smislimo neko sredstvo, kako bismo dospjeli do nje. Pa buduci da tvoj otac ne bi mogao podnijeti rastanak s tobom, ja mislim, da bi ga ti trebao sutra zamoliti za dopuštenje, da smiješ izaci u stepu u lov. Zatim uzmi sa sobom dvoje bisage pune novca, uzjaši jednog konja i povedi sa sobom na uzici jednoga prirucnog konja. Ja cu zatim uciniti isto kao i ti i izja-hati s tobom. Svojemu ocu kaži, da se želiš u stepi oporaviti, loviti, obradovati se pogledu u prostrane daljine i ondje provesti jednu noc. Kada meðutim zatim odjašimo, otputovat cemo svojim pu111
Dvjestota noc tem. Zatim takoðer nemoj dopustiti nijednomu od slugu da nas prati! —
Savjet je dobar — odgovori Kamar ez-Zaman i nad time se
vrlo obraduje. A buduci da se sada osjecao jakim, on otiðe k svojemu ocu i isprica mu o planu. Kralj mu dadne dopuštenje da ode u lov, tim što mu rekne: —
Dragi sine, o tisucu dana! Blagoslovljen neka je On, koji te
je opet ucinio jakim! Ja nemam ništa protiv toga. Ali ostani vani samo jednu jedinu noc, sutra se opet vrati k meni! Ti bome znaš, da moj život ima za mene vrijednost samo kroz tebe. Ja takoðer još jedva mogu vjerovati, da si ti ozdravio od svoje bolesti. Jer ti si za mene kao taj, o kome je pjevao pjesnik: Makar ja takoðer u svako doba posjedovao Sulaimanov cilim I ktomu carstvo perzijskih kraljeva: A moje oko ne bi moglo gledati tvoje lice — Oni bi bili ravni samo muhinu krilu. Tada kralj opremi svojega sina Kamar ez-Zamana i s njime Marzuvana: izda zapovijed, da se za njih zapregnu cetiri konja, ktomu jedan dromedar41 za novac i jedna teretna deva, koja je trebala nositi hranu i vodu. I Kamar ez-Zaman izda nalog, da nitko s njime ne treba izlaziti, kako bi ga posluživao. Zatim njegov otac uzme od njega oproštaj, tim što ga je pritisnuo na svoje grudi i poljubio ga i rekao mu: 40 Taj je Salamunov sag, prema legendi, nosio zajedno s njim i njegovu vojsku. 41
Jahaca jednogrba deva, trkacica — Camelus dromedarius.
112
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu — Ja te molim za volju Allaha, nemoj od mene duže biti odsutan nego jednu jedinu noc. Te ce me noci izbjegavati san, jer je meni onako, kako je rekao pjesnik:
Ako si mi ti blizu, ja sam sretan, da, sretan, Ali ako boravim daleko od tebe, ja sam tužan, da, tužan. Za tebe bih volio umrijeti! Ako je ljubav zlocin, Tada je moj zlocin strašan, da, strašan. Gori li buktinja ljubavi u tebi kao u meni? Ja ovdje trpim muke paklenoga žara. Princ odgovori: — Dragi oce, ako tako ushtjedne Allah, ja cu izostati samo jednu noc. Zatim mu on rekne zbogom i ode. I sada se Kamar ez-Zaman i Marzuvan stave u pokret, uzjašu konje, povedu sa sobom drome-dara s novcem i devu s vodom i hranom i pojasu prema stepi..." Tada primijeti Šehrezad, da je pocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 113
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su Kamar ez-Zaman i Marzuvan krenuli i odjahali prema stepi. Tako su jahali odatle od pocetka dana pa sve do veceri. Tada sjašu, najedu se i napiju, nahrane svoje životinje i neko vrijeme otpocinu. Zatim opet uzjašu i odjašu dalje. Tako su putovali tri dana. Ali cetvrtoga dana doðu u neki prostran predjel, u kome se nalazio izvjestan gustik. Ondje sjašu. I sada Marzuvan uzme devu i konja, oboje zakolje, meso isijece na komade i ogoli njihove kosti. Takoðer uzme Kamar ez--Zamanovu košulju i gace, razreze ih i uprlja ih konjskom krvlju. I naposljetku uzme princevu suknju, razdere je i natopi je krvlju i zatim sve baci na raskrižje putova. Kada su se potom bili najeli i napili, opet uzjahali i pojahali dalje, Kamar ez-Zaman upita svojeg pratitelja o onome, što je bio ucinio, tim što rekne: -
Dragi brate, što znaci to, što si ti ucinio? Sto nam to treba
koristiti? Ovaj dadne kao odgovor: -
Znaj, tvoj ce otac, kralj Šehriman, kada mi još jednu drugu
noc poslije onoga dana, kojega smo od njega bili uzeli oproštaj, budemo izostajali i ne budemo se odmah k njemu vracali, odmah uzjašiti i jahati našim tragom. Pa kada zatim doðe do onoga mjes ta, na kome sam ja prolio krv, i ugleda tvoju košulju i tvoje gace 115
Dvjestaiprva noc poderane i umrljane krvlju, tada ce pomisliti, da ti se dogodilo neko zlo od drumskih razbojnika ili od divljih životinja. Tako se nece više nadati, da ce te naci, nego ce se vratiti natrag u grad. I mi cemo putem ove lukavštine postici svoj cilj. Tada Kamar ez-Zaman uzvikne: -
Rako mi Allaha, to je izvrsna lukavština. To je dobro, što si
ucinio. Zatim su njih dvojica jahali dalje dan i noc. Ali je tijekom cijeloga tog vremena Kamar ez-Zaman uvijek jadikovao, kada je bio sam sa sobom, i plakao, sve dok konacno blizu cilja nije opet postao veseo. I tada on izgovori ove stihove:
Zar ti ukazuješ tvrdocu prijatelju, koji na tebe neprekidno misli? Pošto si njega dugo željela, zar sebe vec njemu odriceš? Ako sam te u ljubavi ikada izdao, neka mi bude ukazana milosti A ako sam ikada lagao, tada neka rastanak bude mojom nagradom! Nemam na sebi nikakve krivnje, da bih zasluživao tvrdocu, Ali ako sam ikada pogriješio, to sam vec odavno okajao. To je cudo vremena, da si se ti od mene rastala, Ali nam vrijeme uvijek donosi nova cuda! Kada je Kamar ez-Zaman bio izrekao ove rijeci, Marzuvan uzvikne: -
Gledaj, to su ondje pred nama otoci kralja el-Ghajura!
Tada se Kamar ez-Zaman vrlo obraduje, i on Marzuvanu zahvali za sve, što je bio ucinio, poljubi ga u celo i pritisne ga na sebe..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 116
Ali kada je pocela
dvjestaidruga noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se Kamar ez-Zaman, kada mu je Marzuvan rekao: - Gledaj, ovo su otoci kralja el-Gha-jura — obradovao i zahvalio mu za sve, što je bio ucinio, poljubio ga i pritisnuo na svoje grudi. Pa kada su dosegli otoke, uputuju u prijestolnicu, i Marzuvan odvede princa u stanoviti chan42. Ondje su se tijekom tri dana odmarali od putovanja. Nato ga Marzuvan uzme za ruku i ode s njime u hammam. I zatim mu obuce trgovacke haljine. Nadalje ga opskrbi jednom geomantickom plocom, sa svim pripadnim priborom i jednim zvjezdomjerom43 od srebra. I zatim mu rekne: — Hajde, visoki gospodaru, zauzmi svoj položaj ispod kraljevske palace i izvikuj:
Ja sam proracunavatelj, u pisanju ucenjak! Ja sam taj, koji može prepoznati traženo i tražitelja! 42
Istocnjacko putnicko svratiste — karavanseraj.
43
Astrolabium.
117
Dvjestaidruga noc Ja sam mudrac, pametan i okretan! Ja sam zvjezdar, posvuda poznat! Gdje je taj, koji traži? Kada te bude slušao kralj, on ce poslati po tebe i uvesti te k svojoj kceri, Sitt Buduri, koju ti ljubiš. A kada zatim uðeš k njoj, reci mu: 'Omoguci mi rok od tri dana. Ako ona bude opet zdrava, daj mi je za ženu. Ako meðutim ne bude to, tada sa mnom ucini onako, kako si ucinio s onima prije mene!' Kralj ce ti to dopustiti. Pa cim budeš bio s njome na samo, daj joj da te prepozna. Zatim ce ona opet zadobiti snagu, kada te ugleda, njezina ce mahnitost od nje ustuknuti, i ona ce ozdraviti u jednoj jedinoj noci. Nato joj dadni da jede i pije! Njezin ce te meðutim otac u svojoj radosti zbog njezina ozdravljenja s njome vjencati i s tobom podijeliti svoje kraljevstvo. Jer to je on sam sebi postavio kao uvjet. A sada sretno na noge! Kada je Kamar ez-Zaman bio cuo te rijeci, on rekne: — Nikada mi ne nedostajala tvoja dobrota! I on uzme od njega sprave i napusti chan, odjeven i opremljen, kako smo ispricali. Hodao je odatle, sve dok nije stao ispod palace kralja el-Ghajura, i poceo vikati: Ja sam proracunavatelj, u pisanju ucenjak! Ja sam taj, koji može prepoznati traženo i tražitelja! Ja otvaram knjigu caranja I proracunavam tecaj stvari! Ja mogu objašnjavati smisao snova i ono što je izgubljeno posredstvom talismana opet naci! Gdje je taj, koji traži? 118
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu Kada su ljudi iz grada culi ovo izvikivanje, oni pocnu dolaziti k njemu. Jer oni vec od prije dugo vremena nisu bili vidjeli nijednog ucenjaka u pisanju i nijednog zvjezdara. Tako dakle oni stanu oko njega, pocnu ga promatrati i opaze da je on u cvatu ljepote, ljupkosti i najsavršenije dražesnosti. I dok su oni tako tu stajali, u cuðenju nad njegovom ljepotom i krasotom i ravnomjer-nošcu njegova stasa, jedan mu priðe i rekne mu: -
Za Allahovu ljubav, ti lijepi mladi covjece, koji umiješ tako
probrano govoriti, ne stavljaj ipak na kocku svoj život, ne prepuštaj sam sebe smrtnoj opasnosti u težnji za vjencanjem s princezom Budurom, kcerju kralja el-Ghajura! Pogledaj samo svojima vlastitim ocima glave, koje ondje vise! Oni su, kojima su one pri padale, svi bili zbog toga razloga ubijeni. Ali Kamar ez-Zaman nije obracao pažnju na njegove rijeci, nego nastavi vikati snažnim glasom: Ja sam mudrac, ucenjak u pisanju! Ja sam zvjezdar, koji umije proracunavati! Nato ga narod htjedne zadržati od njegova cinjenja. Jedino što on uopce nije obracao pažnju na ljude, nego je u sebi rekao: - Nju poznaje samo onaj, koji pati od cežnje. I on dalje povice snažnim glasom: - Ja sam mudrac, ja sam zvjezdar!..." Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 119
Ali kada je pocela
dvjestaitreca noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se Kamar ez-Zaman nije osvrtao na govorenje ljudi iz grada, nego je nastavio vikati: Ja sam ucenjak u pisanju! Ja sam taj, koji umije proracunavati! Ja sam zvjezdar! Tada svi ljudi iz grada postanu srditi na njega, i oni reknu: —
Ti si ipak samo jedan budalasti, svojeglavi, glupi mladic!
Imaj sažaljenja prema svojoj mladosti, svojoj nježnoj dobi, svojoj ljepoti i ljupkosti! Pa ipak je Kamar ez-Zaman sve dalje uzvikivao: —
Ja sam zvjezdar, proracunavatelj! Je li tko tu, tko traži?
Dok je on tako uzvikivao i dok gaje narod htio od toga odvratiti, odjednom kralj el-Ghajur zacuje njegov glas i galamljenje naroda. I on rekne veziru: —
Siði dolje i dovedi mi tog zvjezdara!
121
Dvjestaitreca noc Tada vezir žurno siðe dolje, uzme Kamar ez-Zamana iz gomile naroda i odvede ga gore ka kralju. Kada je dakle ovaj stao pred vladara, on poljubi pred njime pod i izgovori stihove: Osam si uresa na svoju slavu u sebi sjedinio, I kroz njih neka ti udes vazda služi: Svoje znanje, pobožnost, glasovitost i plemenitost, Svoju rijec i dubok smisao, svoju pobjedu, divotu. Pošto ga je kralj el-Ghajur pogledao, on mu dopusti da sjedne uz njega i obrati mu se s rijecima:
-
Tako ti Allaha, moj sine, ako ti nisi nikakav zvjezdar, nemoj
stavljati svoj život na kocku i nemoj pristajati na moj uvjet! Jer ja sam si to postavio kao uvjet, da cu svakomu pojedinomu, koji uðe k mojoj kceri i ne izlijeci je, dati odrubiti glavu. Ali ma tko da je uopce ucini zdravom, da cu toga s njome vjencati. Nedaj se svojom ljepotom i ljupkošcu zavesti u bludnju. Tako mi Allaha, tako mi Allaha! — ako je ti ne izlijeciš, ja cu ti dati odrubiti glavu! Tada Kamar ez-Zaman odgovori: -
To ti stoji slobodno, i ja pristajem. Ja sam to znao vec prije
nego što sam došao k tebi. Nato kralj el-Ghajur dadne da doðu kadije, kako bi ih imao za svjedoke protiv njega, i predade ga uškopljeniku s rijecima: -
Odvedi ovoga k Sitt Buduri!
Tada ga uškopljenik uzme za ruku i poðe s njime u predvorje. Ali Kamar ez-Zaman požuri pred njim gore, a uškopljenik pocne trcati i dovikivati mu: -
Hej ti tu, ipak nemoj žuriti u svoju vlastitu propast! Ja još
nikada nisam vidio nijednoga zvjezdara da tako kao ti trci u svoju vlastitu nesrecu. Ti meðutim ni ne znaš, kakve ti nevolje predstoje! No Kamar ez-Zaman okrene svoje lice od uškopljenika..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 122
Ali kada je pocela
dvjestaicetvrta noc
<9 \ I
A
m
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je uškopljenik rekao Kamar ez-Zamanu: —
Strpi se, nemoj tako žuriti!
No Kamar ez-Zaman odvrati od njega lice i pocne izgovarati ove stihove: Ja sam mudrac, ali pobedastio od tvoje ljepote, Ja ne znam, što da kažem, zbrkan u glavi. Ako te nazovem Suncem — tvoja ljepota nikada ne išcezava pred mojim pogledom; ali Sunca zalaze. Tebe resi savršen ukras, koji rjecit covjek ne može objasniti i o kome ne može pjevati nijedan pjevac. Zatim uškopljenik zadrži Kamar ez-Zamana pred zavjesom ispred vrata, a princ mu rekne: —
Što ti je od dvoga draže: trebam li tvoju gospodaricu
obraðivati i lijeciti odavde, ili trebam uci k njoj i iza zavjese uciniti da ozdravi? 123
Dvjestaicetvrta noc
Zacuðen nad njegovim rijecima uškopljenik odgovori: - Ako je ti izlijeciš odavde, tada je to veci dokaz tvoje izvrsnosti. I Kamar ez-Zaman sada sjedne ispred zavjese na pod, uzme tintarnicu, pero od trske i papir, i na njemu napiše ove rijeci: 'Ovo je pismo onoga, u kome buja strast, * kojega muci ljubav, * i cije dane broji nevolja. * Jao onomu, cija se nada u život gubi, * i kojemu pred ocima stoji sigurna smrt! * Njegovo je srce teško od tuge, *
i ono nema više nikakva spasitelja niti pomocnika. * A od njego
va budna pogleda * nijedan tješitelj ne zadržava žalost. * Dan mu prolazi, raspaljen plamenovima, * a noc u gorkoj muci. * Njegovo je tijelo izobliceno od mršavosti, * otkada o njoj koju ljubi, ne prima nikakvu vijest. *' Nato on napiše ove stihove: Ja pišem, i moje srce žudi za tim da misli samo na tebe, Oko mije ranjeno od krvi, kojom placem. Tijelo pokriva vatra cežnje i tuge Košuljom mršavosti, s kojom se tijelo sjedinjuje. Ja tužim kod tebe ljubav, otkada me muci I oduzima u meni mjesto strpljenju: Budi milostiva, imaj smilovanja, posvjedoci svoju naklonost, Moje je srce razdrto snagom ljubavi. I pod stihovima napiše ove rimovane rijeci: '* Srca ozdravljaju *
pri pogledu ljubljenih bica. * Komu se od ljubljene dogodila
nepravda, * njegov je lijecnik Allah. * Tko od vas ili nas pocini izdaju * ne postiže ono, za cim žudi. * Nema ništa ljepše od jedno ga zaljubljenoga, koji ustraje u vjernosti * jednoj ljubljenoj, kroz koju biva mucen. *' Kao potpis meðutim on napiše: 'Od njega, koji je zaslijepljen od strasti, * koji je smeten od ljubavi, * kojemu je san poplašen 124
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu
cežnjivom snagom ljubavi, * koji je bio zarobljen od mahnite strasti, * od Kamar ez-Zamana, * Šehrimanova sina, * najljepšem biseru njezina vremena, * izabranoj huriji, * gospodarici Buduri, * kceri kralja el-Ghajura. * Znaj, da ja nocu bdijem, a da si danju zadajem mucne brige, * da me uvijek izjedaju bolest i mršavost, * ljubav i patnja cežnje. * Mnogo je mojih uzdaha, * nikakva cilja suzama. * Ja sam prognan od ljubavi, * strast me je dovela na rub groba, * a bolje rastanka spržila moje srce. * Kao kakav krivac sam posvecen cežnji, * drug sam na putu patnji. * Ja sam covjek s besanicom, cije se oko nikada ne sklapa, * rob ljubavi, cije suze uvijek teku. * Nikada se ne gasi vatra u mome srcu, * nikada ne pocivaju žarece boli moje cežnje.' Na rubu meðutim on napiše ovaj lijep stih44: Pozdrav, koji iz riznica Gospodnje milosti žuri K njoj, kod koje boravi moje srce i moja duša. I ktomu napiše još ove stihove: Omoguci mi vijest o sebi, možda ce tvoja poruka Imati prema meni samilosti, srcu pokloniti utjehu. U mojoj se strasti prema tebi i mojoj ljubavi Cini neznatnim ono, što ja trpim, patnja i muka. Neka Alldh ocuva narod, cije mije boravište tako daleko, Ljubav sam prema njemu zatvorio u jednu cvrstu škrinju. Sada mi se udes smilovao njegovom naklonošcu I bacio me u prah pred vratima moje najmilije. 44 Stihovi se naime ovdje sastoje od po dva polustiha. 125
Dvjestaicetvrta noc Vidio sam Buduru sebi uz bok na postelji, Mjesec je mojega vremena45 zasjao sjajem njezina Sunca. Nakon što je Kamar ez-Zaman zatim bio zapecatio pismo, napiše kao natpis ove stihove: Upitaj moje pismo o onome, stoje napisala moja pisaca trska, Potezi ce ti objaviti moju patnju i moju ljubav. Pri pisanju su iz mojega oka provalile suze, I ah, cežnja se potužila listu kroz moju trsku. Nikada suze nisu prestajale istjecati na list. Ako moje suze presuše, lijevat cu svoju krv. I naposljetku on napiše na poleðini pisma: Šaljem tvoj prsten, koji sam jednom zamijenio, Kada smo si bili blizu. Pošalji mi svoj prsten! Nato Kamar ez-Zaman stavi Sitt Budurin prsten u presavijeno pismo i preda ga uškopljeniku. Ovaj ga uzme i uðe s njim k svojoj gospodarici..."
Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 45 Mjesec = kamar, vrijeme = zaman. 126
Ali kada je pocela
K&&&&S&&&&&&&&&& &&&&&&&&&&&&&&$ V dvjeslaipela noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje Kamar ez-Zaman prsten stavio u pismo i predao ga uškopljeniku, i da ga je ovaj nato uzeo i ušao s njim Sitt Buduri. Ona uzme poslanicu iz uškoplje-nikove ruke, otvori je i naðe u njoj svoj vlastiti prsten. Zatim ona procita list, pa kada je bila razumjela sadržaj, ona spozna da on dolazi od njezinoga ljubljenoga i da je on sam taj, koji stoji pred zavjesom. I tada ona bude gotovo kao izvan sebe od radosti, od glasnoga joj se klicanja rašire i porastu njezine grudi, i ona izgovori ove stihove: Ja sam dugo tugovala, jer nas je udes rastavio, I uvijek su mi suze tekle iz mojih ociju. Zaklela sam se, ako bi nas ikada udes trebao ponovo sjediniti, Da necu nikada ponovo svojim jezikom spomenuti rastanak. Radost je iznenada došla k meni i nocu me je Velicinom onoga, što me je obradovalo, navela na plakanje. O oko, tebe u svako doba prate suze, One teku u mojoj radosti i takoðer u mojoj patnji. 127
Dvjestaipeta noc Nakon ovih se rijeci gospodarica Budur smjesta podigla, upela svoje noge cvrsto preme zidu i svom svojom snagom povlacila o željezni prsten, sve dok ga o vratu nije bila slomila i takoðer raskinula lanac. Zatim istrci iza zavjese van, baci se prema Kamar ez--Zamanu i poljubi ga u usta, baš kao što se golubovi ljube kljunovima. I ona ga zagrli sa svom silovitošcu svoje strasti i svoje cežnje, i uzvikne: -
Moj ljubljeni, jesam li ja budna ili sanjam? Je li nas Allah
stvarno sjedinio u svojoj dobrostivosti, nakon što smo tako dugo bili rastavljeni? Hvala neka je Njemu, koji nas je sastavio zajedno, nakon što smo vec bili izgubili svaku nadu! Kada ju je uškopljenik tako vidio, on žurno otrci ka kralju el--Ghajuru, poljubi pred njim pod i rekne: -
Visoki gospodaru, znaj, ovaj je zvjezdar najmocniji i najmu
driji od svih zvjezdara! On je izlijecio tvoju kcer, dok je stajao pred zavjesom, a da nije ulazio k njoj! Kralj meðutim rekne: -
Tocno pogledaj, je li ta vijest istinita! -
O gospodaru - odgovori uškopljenik — podigni se i
pogledaj je, kako je ona zadobila snagu, koja je polomila željezne lance, kako je izjurila k zvjezdani, poljubila ga i zagrlila! Sada se kralj el-Ghajur podigne i otiðe k svojoj kceri. Kada ga je ona ugledala, skoci, zamota svoju glavu i izgovori ova dva stiha: Ja ne volim sivdk, cackalicu, jer ako je imenujem, Tada izreknem sivdk, to jest, nekoga drugoga nego tebe. Ali ljubim arak, grm, jer ako njega imenujem, Tada izricem arak, to jest, vidim te.46 46 Posrijedi su igre rijeci sa "sivak" (= cackalica, tarilo za zube) i "siva-k" (= netko drugi nego ti), i vrste raslinja "arak" (= Salvadorapersica) i "ara-k" ( = vidim te). Cackalice su se naime pravile od grana arakova grma. 128
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu Tada se njezin otac tako silno obraduje nad njezinim ozdravljenjem, da je gotovo izgubio razum, i on je poljubi u celo. Jer on ju je vrlo volio. Zatim se kralj el-Ghajur obrati Kamar ez-Zamanu, raspita se o njegovu zdravlju i upita ga: -
Iz koje ti zemlje dolaziš?
Princ mu nato isprica o svome podrijetlu i svome stanju i izvijesti ga, da je njegov otac kralj Sehriman. Zatim mu isprica cijelu svoju povijest, od pocetka do kraja, i ispripovjedi mu sve, što je on bio doživio s gospodaricom Budurom, i uz to mu takoðer isprica, kako je on bio uzeo prsten s njezina prsta i njoj stavio svoj prsten. Pun zaprepašcenosti nad svim tim kralj el-Ghajur uzvikne: —
Vaša povijest zaslužuje da bude zabilježena u knjigama,
kako bi bila citana još poslije vaše smrti iz pokoljenja u pokoljenje! Zatim on smjesta dadne pozvati kadije i svjedoke i dadne napisati bracni zapis za gospodaricu Buduru i Kamar ez-Zamana. Nadalje izda zapovijed, da grad bude okicen tijekom sedam dana, a sluge rasprostru stolove sa svakovrsnim jelima. Tako bude proslavljen veliki blagdan svecanosti, grad bude okicen, svi bojovnici obuku svoje najraskošnije haljine, a radosna vijest bude posvuda objavljena udaranjem u bubnjeve. Kamar ez-Zaman meðutim uðe ka gospodarici Buduri. Njezin se otac radovao njezinu ozdravljenju i njezinu vjencanju i zahvaljivao Allahu, što se ona bila sjedinila u ljubavi s jednim lijepim mladim princom. Nevjesti dakle bude pred njim skinut veo, i oboje su nalikovali jedno drugomu po ljepoti i dražesnosti, po ljupkosti i krasoti. I iste je noci Kamar ez-Zaman kod nje otpocinuo i postigao kod nje cilj svojih želja. I takoðer je ona utišala svoju žudnju za njim i uživala u njegovoj ljepoti i ljupkosti. Sve do jutra oni ostanu sjedinjeni u prisnom grljenju. Sljedecega meðutim dana kralj dadne prirediti svecanu gozbu i pozove na nju sav narod, sa otoka u nutarnjem moru i u moru izvan njega. Tada donesu stolove i najprobranija jela, i stolovi ostanu prostrti tijekom punoga jednog mjeseca. Nakon što je Kamar ez-Zaman tako bio utišao svoju cežnju i postigao cilj svojih želja, i nakon što je u svojoj sreci dugo vreme129
Dvjestaipeta noc na bio kod gospodarice Budure, tada se morao sjetiti svojega oca, kralja Sehrimana. On ga ugleda u snu, kako mu govori: — Moj sine, zar mi ti to možeš uciniti? A zatim mu u snu otac izgovori ove stihove:
Mjesec, koji je sjao u tami, me je preplašio svojim išceznucem I dopustio je mojim ocima da vide još samo zvijezde. Priberi se, moja dušo! Možda ce se on uskoro opet vratiti. Podnosi, moje srce, strpljivo, što ti se zbog njega dogodilo! Kada je Kamar ez-Zaman bio vidio u snu svojega oca, koji mu je tako predbacivao, on se ujutro probudi žalostan i tužan. A kada ga je zatim gospodarica Budur upitala za razlog, on je izvjesti o tome, što je bio vidio..." 130 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaišesta noc Oo0 C SP c
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kamar ez-Zaman, nakon što je gospodaricu Buduru bio izvijestio o tome, što je vidio u snu, otišao s njome k njezinu ocu, i da su mu njih dvoje o tome ispricali i zamolili ga za dozvolu, da smiju otputovati. Kada je on dao princu to dopuštenje, gospodarica Budur rekne: -
Dragi oce, ja to ne bih mogla podnijeti, da se od njega ras-
tajem. —
Onda putuj s njim! - odgovori njezin otac i dadne joj
dopuštenje, da sa svojim suprugom izbiva jednu punu godinu, a da zatim svake godine po jednom dolazi, kako bi posjetila svojega oca.
Tada ona svojemu ocu poljubi ruku, a isto tako ucini Kamar ez-Zaman. Nato kralj el-Ghajur pocne svoju kcer i njezina supruga opremati za putovanje. On ih opskrbi popudbinom i svim stvarima, koje su potrebne za put, naredi da za njih dovedu konje, koji su bili oznaceni žigovima, nadalje dromedare, a za svoju kcer jednu nosiljku, dadne za njih natovariti mule i teretne deve i dadne im robove i druge ljude za posluživanje. Tako im dadne dopremiti sve, što su trebali za putovanje. Na dan polaska meðutim, kada je kralj el-Ghajur uzimao oproštaj od Kamar ez-Zamana, on mu pokloni 131
Dvjestaišesta noc deset raskošnih pocasnih haljina, koje su bile izvezene zlatom i opšivene draguljima. Ktomu mu dadne deset konja, deset devinih kobila i jedan kovceg zlata, i on preporuci svoju kcer, gospodaricu Buduru, njegovoj zaštiti. Pošto ih je još otpratio sve do kraja otockog kraljevstva, on uzme oproštaj od Kamar ez-Zamana, priðe k svojoj kceri, gospodarici Buduri, koja je bila u svojoj nosiljci, povuce je na svoje grudi i poljubi je. Zatim u suzama izrekne: Ti koji tražiš rastanak, polako! Grljenje je nagrada ljubavi. Polako! Nacin je udesa obmana, Sreci vec kima rastanak. Zatim on ode od svoje kceri, opet priðe k njezinu suprugu Kamar ez-Zamanu i još jednom uzme od njega oproštaj i poljubi ga. Naposljetku se meðutim rastane od oboga i vrati se sa svojom vojskom natrag u svoju prijestolnicu, nakon što im je bio izdao zapovijed za pokret. Putovali su dakle Kamar ez-Zaman i njegova supruga, gospodarica Budur i njihova pratnja, prvi, drugi, treci i cetvrti dan. A pošto su tako bili putovali sve dalje tijekom cijeloga jednog mjeseca, zaustavili su se uz jednu livadu, jedan prostran kraj, u kome se nalazilo mnogo krme. Ondje su podigli svoje šatore, najeli se i napili i pošli na pocinak. Takoðer je legla gospodarica Budur a kada je Kamar ez-Zaman ušao u njezin šator, on je naðe kako leži i spava. Bila je odjevena u košulju od svile boje marelice, koja je davala razabrati cijelo njezino oblicje, na njezinoj se glavi nalazila zlatom izraðena marama, koja je bila opšivena biserima i draguljima. Iznenada vjetar digne njezinu košulju u zrak i otpuhne je sve do iznad pupka, tako da su bile razgolicene takoðer njezine sise, i na njoj postane vidljivim trbuh, koji je bio bjelji od snijega. U svakome bi od njegovih nabora našla mjesta unca orahova ulja. Tada on bude obuzet još žešcom ljubavnom strašcu, i rekne: 132
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu Ako bi mi rekli, kada vruc plamen gori I kada mi se plamteca vatra širi kroza srce i grudi:
Želiš li dakle više da s njome budeš sjedinjen Nego da piješ hladnu vodu? - uzviknuo bih: Nju jedinu! Zatim Kamar ez-Zaman stavi svoju ruku na vrpcu njezinih gaca, povuce je i razveže je, jer je njegovo srce žudjelo za njome. Iznenada ugleda jedan dragulj, crven poput zmajske krvi, koji je bio pricvršcen na vrpci. On ga odveže, pogleda ga i opazi, da su na njemu urezana dva reda imena na nekom pismu, koje nije mogao procitati, Zacuðen, on u sebi rekne: - Kada ovaj kamen ne bi za nju bio velika dragocjenost, tada ga ona ne bi na ovaj nacin privezala za vrpcu svojih gaca i ne bi ga kod sebe sakrila na najsigurnijem mjestu, kako ga ne bi izgubila. Sto bi ona mogla s njim ciniti? I kakva bi tajna u njemu mogla biti posrijedi? Zatim on uzme kamen i napusti šator, kako bi ga promotrio pri svjetlu ..." 133 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
^939$WSW99WS W?? W?????W$'s3 dvjestaisedma noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje on uzeo kamen, kako bi ga promotrio na svjetlu. I dok ga je on tako držao u ruci i pomno razgledavao, kadli se na njega ustremi neka ptica, istrgne mu kamen iz ruke, odleti s
njime i zatim se opet spusti na zemlju. U svojoj brizi za kamen on potrci za pticom. Ona meðutim poleti istom brzinom, kojom je Kamar ez-Zaman trcao, ispred njega. Princ je uzme slijediti sve dalje, od mjesta do mjesta i od brežuljka do brežuljka, sve dok nije pala vecer i spustila se tama. Tada ptica sjedne na neko visoko drvo. Princ ostane stajati pod njim bez pomoci, a njegove su ga snage napuštale od gladi i iscrpljenosti. Vec se osjecao izgubljenim i htjedne se vratiti, ali nije više poznavao put, kojim je došao, i tako se nad njim spusti mrak. Tada on uzvikne: — Nema nikakve visosti i nema nikakve moci osim u Allaha Uzvišenoga i Svemogucega! Zatim je legao ispod drveta, na kome je sjedila ptica, i spavao sve do jutra. Kada se nato probudio iz sna, vidio je, kako se bila probudila takoðer ptica i upravo poletjela s drveta. Sada Kamar ez-Zaman poðe za njome, a ta je letjela polako dalje, istom onom brzinom, kojom je princ hodao. Tada se morao nasmiješiti, i on rekne: 135
Dvjestaisedma noc —
Allahovo cudo! Jucer je ova ptica letjela tako brzo, kako sam
ja trcao. A danas ona zna, da sam se probudio umoran i da ne mogu više tako brzo trcati kao prije, pa zato leti tako polako, kako ja hodam. Tako mi Allaha, to je neobicno! Ali ja ovu pticu moram slijediti, bez obzira na to, vodi li me to u život ili u smrt. Ici cu za njome, kamo se god ona uopce okrenula. Jer ona ce se sigurno zaustaviti u nekome nastanjenom kraju. Tako dakle Kamar ez-Zaman poðe dalje, dok je ptica letjela iznad njega i svaku noc provodila na jednom drvetu. Slijedio ju je tijekom deset dana, i pri tome se prehranjivao plodovima te zemlje i i pio vodu iz njezinih potoka. Ali o jedanaestome danu doðe do nekoga nastanjenog grada. Tada ptica iznenada odleprša odatle, tako brzo kako bi netko trepnuo okom, uleti u taj grad i išcezne princu s ociju. Taj nije razumio, što to znaci, i nije znao, kamo je ptica bila išceznula. I on zacuðen uzvikne: -
Slava neka je Allahu, koji me je sacuvao, sve dok nisam
došao do ovoga grada! Zatim on sjedne uz neki potok, opere si ruke, noge i lice i neko vrijeme otpocine. Pri tome je razmišljao o svome ranijem životu u bezbrižnosti i sreci i u sjedinjenju s ljubljenom, i promatrao svoje sadašnje stanje, umor, brige, usamljenost u tuðini, glad i bol zbog rastanka. Suze mu poteku iz ociju i on rekne: Ja sam skrivao, što mi se od tebe dogodilo, ali je to došlo na svjetlo dana.
San je uzmaknuo od mojega oka, tako da je ostajalo besano. Uzviknuo sam, kada je bijeda gotovo lomila moje srce: O udesu, ne muci me uvijek, ne ranjavaj me. Pogledajte ipak, kako moja duša lebdi u nuždi i opasnosti! Kada bi samo gospodar ljubavi pravedno sa mnom postupao, Tada mojemu oku ne bi bio uskracen san. 136
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu O gospodarice, smiluj se onomu, kojega je cežnja ucinila bolesnim, Budi milostiva prema mocnomu covjeku, koga je ljubav dovela u bijedu, Prema njemu, koji je nekoc bio bogat a sada živi u siromaštvu. Koritelji su te mucili, ja ih nisam slijedio, Uši sam ucinio gluhima i svoja usta nijemima. Oni su rekli: Ti ljubiš jednu vitku. A moj je odgovor bio: Ja sam je izabrao izmeðu mnogih i ostavio sam gomile drugih. Odustanite, oko ce biti slijepo, ako udes tka nesrecu! Pošto je tako izrekao, Kamar ez-Zaman opet otpocine. Zatim se podigne i polako je išao dalje, sve dok nije došao u grad..." 137 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju.
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kamar ez-Zaman, pošto je tako izrekao, otpocinuo, i zatim stupio kroz gradska vrata, a da nije znao, kamo bi se trebao okrenuti. Tako je išao kroz grad od jednog kraja sve do drugoga. Kroz kopnena je vrata bio ušao, i zatim je bio išao sve dalje, dok nije došao do morskih vrata, a da nije naišao ni na jednoga od gradskih stanovnika. Taj je naime grad ležao na morskoj obali. Pošto je sada bio izašao kroz morska vrata, koracao je dalje, sve dok nije prispio do gradskih vrtova i lugova. Onamo on uðe i nastavi hodati dalje ispod drveca. Konacno doðe do jednoga vrta, pred cijim vratima ostane stajati. Tada izaðe k njemu cuvar vrta i pozdravi ga. Kada mu je princ bio uzvratio pozdrav, vrtlar mu zaželi dobrodošlicu i rekne mu: —
Hvala neka je Allahu, da si umakao pred stanovnicima
ovoga grada, a da nisi pretrpio štetu! Brzo uði u ovaj vrt, prije neko što te netko od njih ugleda! Posve zaprepašcen, Kamar ez-Zaman uðe u vrt i upita vrtlara: -
Sto je to dakle sa stanovnicima ovoga grada, i kako s njima
stoji? Ovaj dadne kao odgovor: 139
Dvjestaiosma noc —
Znaj, svi su stanovnici ovoga grada magi. Ali tako ti Allaha,
kaži mi, kako si ti došao do ovoga grada? Zbog cega si uopce stu pio u našu zemlju? Sada Kamar ez-Zaman isprica vrtlaru sve, što je bio doživio, od pocetka do kraja. Silno zaprepašcen ovaj nato rekne: —
Znaj, moj sine, zemlja je muslimana odavde daleko udalje
na. Izmeðu nje i nas leži put od cetiri mjeseca morem, kopnom meðutim traje cijelu jednu godinu. Mi imamo jedan brod, koji se svake godine otisne na more i plovi s robom do prvih muslimanskih zemalja. On plovi odavde do mora Otoka Ebanovine i odande
prema Otocima Chalidan, nad kojima vlada kralj Sehriman. Sada je Kamar ez-Zaman neko vrijeme razmišljao i došao do spoznaje, da ce za njega biti najbolje to, da ostane u vrtu kod vrtlara i da mu služi kao nadnicar. Tako mu on dakle rekne: — Hoceš li me primiti kao nadnicara u ovome vrtu? — Slušam i pristajem! — rekne ovaj i odmah ga pouci, kako se dovodi voda do lijeha. Tada Kamar ez-Zaman pocne onamo dovoditi vodu i plijeviti motikom korov. Vrtlar mu dadne jednu kratku plavu suknju, koja mu je dosezala sve do koljena. Ali dok je Kamar ez-Zaman kod vrtlara navodnjavao drvece, prolijevao je rijeke suza. A buduci da je bio tako sam u tuðini, nije mu mogla nijedna noc i nijedan dan donijeti pocinak, i on pocne pjevati pjesme o svojoj ljubljenoj, meðu kojima takoðer ovu pjesmu: Vi ste nam dali obecanje. Niste liga održali? Dali ste nam svoju rijec. Niste lije obistinili? Mi smo bdjeli poradi ljubavi, a vi ste spavali. A tko spava, taj ipak nije ravan onomu, tko bdije. Mi smo vam se za kleli, da cemo ljubav držati u tajnosti. Vas je dražio klevetnik. On je govorio, jer ste vi govorili. 140
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu O vi moji prijatelji, u patnji i u radosti, U svako ste mi doba samo vi cilj želja. Kod jednoga od ljudi boravi moje muceno srce, O kada bi on poznavao milost i sucut prema mojoj nevolji! Nije svako oko jednako ranjeno kao moje oko, Nije svako srce jednako prognano kao moje srce. Vi ste postupili nepravedno, rekli ste: 'Ljubav cini nepravdu.' Da, vi zaista imate pravo, jer svijet je takav. Upitajte zaljubljenoga, koji vazda cuva vjernost, Pa cak i ako mu bukteca vatra drži srce u plamenu! Ako o meni donosi presudu moj protivnik u ljubavi, Kod koga da se žalim? Komu cu onda objaviti svoju patnju? A da ne nosim u sebi želju za nježnom ljubavlju, Tada moje srce ne bi bilo posveceno ljubavnoj službi! Tako je to stajalo s Kamar ez-Zamanom, sinom kralja Sehri-mana. Njegova je supruga meðutim, gospodarica Budur, kci kralja el-Ghajura, tražila, kada se probudila, svojega muža, ali ga nije nalazila. Sada ona opazi, da su
njezine gace otvorene. Tada potraži cvor, u kome se nalazio dragulj, ali primijeti, da je on razriješen i da kamen nedostaje. I ona rekne u sebi samoj: - Cudo Allahovo! Gdje je moj suprug? To je, kao da bi on bio uzeo kamen i otišao. Ali on ipak ne poznaje tajnu koju on skriva. Kamo bi on samo mogao otici? To mora biti neka neobicna stvar, koja ga je potakla da ode. Jer on to nije mogao podnositi, da se makar samo na jedan sat odvaja od mene. Prokleo Allah kamen i onaj cas! 141
Dvjestaiosma noc Nato se gospodarica Budur zamisli, tim što si je govorila: -
Ako ja izaðem k slugama i objavim im, da je moj suprug iš-
ceznuo, tada ce me oni poželjeti. Zato moram primijeniti neku lukavštinu. Smjesta obuce haljine svojega muža Kamar ez-Zamana, sveže si oko svoje glave turban, koji je slicio njegovu, obuje cizme i sveže veo oko podbratka i usta. U nosiljci meðutim dadne da sjedi jedna robinja. Ona dakle izaðe iz svojega šatora i pozove konjušare. Kada su joj ovi bili doveli konja, ona uzjaši i izda zapovijed, da se vezuju tovari. Pošto se to bilo dogodilo, zapovjedi da se krene. Nato karavana nastavi svoje putovanje. Princeza se meðutim znala tako dobro pretvarati, da nitko nije sumnjao, da je ona sam Kamar ez-Zaman, a ona mu je takoðer slicila po stasu i liku. Tako je putovala sa svojom pratnjom, dan i noc, sve dok nije došla do jednoga grada, koji je ležao na slanome moru. Ondje naredi da se zaustave pred vratima i razapnu šatore, kako bi se odmorili. Zatim se raspita o tome gradu, i bude joj receno: -
Ovo je Grad Ebanovine. Nad njim vlada kralj Armanus, i on
ima kcer po imenu Hajat en-Nufus..." 142 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaideveta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je tada, kada je gospodarica Budur naredila da se zaustave pred vratima Grada Ebanovine, kako bi se odmorili, kralj Armanus izaslao jednog poslanika, kako bi saznao, koji kralj logoruje ondje pred vratima njegove prijestolnice. Kada je glasnik došao k šatorima, on upita ljude, i oni mu ispricaju, da je to jedan princ, koji je odlutao s puta. Da on meðutim putuje prema otocima Chalidan ka kralju Šehrimanu. Tada se izaslanik vrati ka kralju Armanusu i ispostavi mu izvješce. A kada je kralj bio cuo njegove rijeci, on izjaši s velikašima svoje države, strancima ususret. Kada je meðutim stigao do šatora, sjaši gospodarica Budur sa svojega konja, a sjaši takoðer kralj Armanus. Oni pozdrave jedno drugo, i on je uvede u grad, popne se s njome u svoj dvorac i zapovjedi, da se rasprostru stolovi i da se iznesu zdjele s raznovrsnim jelima. Takoðer izda zapovijed, da pratnju gospodarice Budure odvedu u gostionicu. Tako oni ondje ostanu tri dana. Nato se kralj uputi ka gospodarici Buduri. Ona je meðutim toga dana bila u kupelji, i sada se njezino lice sjalo poput svjetlosti punog Mjeseca, tako da je sav svijet bio njome ocaran i da su srca ljudi pri pogledu na nju bila ushicena. Kada je kralj Armanus ušao k njoj, ona je nosila svilenu haljinu, koja je bila izraðena zlatom i opšivena draguljima. I on joj rekne: 143
Dvjestaideveta noc —
Moj sine, gledaj, ja sam star, slab starac, i ja nisam bio nika
da blagoslovljen sinom, nego samo jednom kcerju, koja po ljepoti i ljupkosti nalikuje tebi. Ja sada nemam više snage, da upravljam kraljevstvom. Stoga ono treba biti tvoje, moj sine, i ako ti se svidi ova moja zemlja i ti htjedneš ovdje ostati i ovdje stanovati, tada cu te njome oženiti i dati ti svoje kraljevstvo, kako bih ja mogao pocivati. Tada gospodarica Budur pogne svoju glavu, a od zbunjenosti joj izbiju na celo graške znoja, i ona rekne sama u sebi: —
Što da ja, sirota žena, ucinim? Ako ne pristanem, nego ga
napustim, tada necu biti sigurna od njega. Zatim ce on zacijelo izaslati za mnom vojsku i dati me ubiti. Ako meðutim pristanem na njegov prijedlog, tada ce moja tajna doci na svjetlost dana. Sada sam takoðer izgubila još i svojega ljubljenoga Kamar ez-Zamana, i ne znam, što se s njime zbilo. Tako se dakle mogu spasiti samo time, da šutim i pristanem i ostanem kod njega, sve dok Allah ne izvrši ono, što se mora dogoditi. Zatim gospodarica Budur podigne svoju glavu, i, tim što se složila s kraljem Armanusom, ona rekne: —
Slušam i pokoravam se!
Obradovan zbog toga, kralj zapovjedi izvikivacu, da obznani po Otocima Ebanovine, da se treba proslaviti radosna svecanost i da se moraju okititi kuce. I okupe se komornici, namjesnici, emiri, veziri, državni velikaši i gradski kadije. Zatim se on odrekne svojega gospodstva, postavi za sultana gospodaricu Buduru i odjene je u haljinu kraljevske casti. Nato svi emiri stupe pred gospodaricu Buduru u cvrstom uvjerenju, da je ona mladic. I svaki je pojedini od njih, koji ju je pogledao, bio tako uzbuðen zbog prekomjernos-ti njezine ljepote i ljupkosti, daje smocio svoje gace. Kada je dakle kraljica Budur bila postavljena za vladara i dok su udarali bubnjevi, kako bi objavili ovu radosnu vijest, i kada je ona zatim bila sjela na svoje prijestolje, tada se kralj Armanus dadne na opremanje svoje kceri Hajate en-Nufus. I poslije nekoliko dana bude gospodarica Budur uvedena k Hajati enNufus. Tada su one bile kao dva 144
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu Mjeseca, koji u isto vrijeme izlaze, ili dva Sunca, koja sjedinjena stoje na nebu. Nakon što su zatim za njih bili zapalili svijece i rasprostrli za njih postelju, vrata budu zakljucana i zastori spušteni. Sada gospodarica Budur sjedne s princezom Hajatom en-Nufus. Tada ona pomisli na svojega ljubljenoga Kamar ez-Zamana i njome ovlada gorka patnja. Ona zaplace, jer je on bio od nje rastavljen i daleko, i rekne: Ti daleki, za kojega se moje srce sve bolnije brine, Ostala sam bez ijednoga daha u tijelu, otkada mi više nisi blizu. Nekoc sam imala oko, koje se tužilo zbog bdijenja. Sada su ga rastopile suze. Ah, kada bi još bilo bdijenja! Kada si odande otišao, ostala mi je još nježna cežnja, Pitajte sada o njemu, kakvu je sudbinu našao u tuðini! Kada moje oci ne bi bile preplavljene suzama,
Tada bi prostrana zemlja bila spaljena mojim plamenovima. Tužim seAllahu zbog prijatelja, kojeg sam izgubila, Koji mojoj ljubavnoj tuzi ne posvecuje nikakvo smilovanje. Ništa mu nisam ucinila nažao, osim što za njim ceznem, Ljudima ljubav ipak uvijek donosi radost i patnju. Kada je gospodarica Budur bila izgovorila te stihove, ona poljubi u usta princezu Hajatu en-Nufus, koja je sjedila pokraj nje. Zatim se ona odmah podigne, obavi abdest, i tako se dugo molila, sve dok princeza nije zadrijemala. Nato ona legne k njoj na postelju i ostane, tim što joj je okrenula leða, kod nje sve do jutra. Kada je meðutim svanuo dan, kralj i njegova supruga doðu k svojoj kceri i upitaju je, kako joj je bilo. Tada im ona isprica, što je bila doživjela i kakve je cula stihove. 145
Dvjestaideveta noc Dok je Hajat en-Nufus tako razgovarala sa svojim roditeljima, kraljica je Budur bila u meðuvremenu izašla i sjela na prijestolje svojega gospodstva. Doðu sada k njoj emiri i svi državni poglavari i velikaši i cestitaju joj na njezinu gospodstvu. Oni poljube pred njome pod i zazovu na nju nebeski blagoslov. Ona ih je meðutim gledala osmjehujuci se, davala im pocasne haljine, dodjeljivala emirima i državnim velikašima viša dostojanstva i veca lena i darovima je obasipala trupe. Tada je oni zavole, a sav se narod molio za dugo trajanje njezina gospodstva, tim što su vjerovali, da je ona muškarac. Ona je izdavala zapovijedi i zabrane, donosila presude, oslobaðala zatvorenike i otpuštala pristojbe. Tako je sjedila u vijecnici, sve dok nije zapocela noc. Zatim opet ode u odaju, koja je bila za nju pripremljena, i ondje naðe Hajatu en-Nufus kako sjedi na postelji. Ona sjedne k njoj, pogladi je po leðima, pomiluje je i poljubi je u celo. Zatim meðutim izgovori ove stihove: Sada je moja tajna kroz suze izašla na glas. Moje je izmršavjelo tijelo moju cežnju objelodanilo. Ja sam skrivala ljubav, ona postane objavljenom o danu rastanka Zavidnicima kroz moju bijedu, koja nije bila skrivena. Ti, koji si napustio seciju, donio si Mojemu tijelu bolest i mojoj duši nevolju. -j Ti stanuješ duboko u srcu, a moje su oci Poplavljene od suza, moje su trepavice crvene od krvi. Krv cu svojega srca dati za njega, koji boravi daleko, Zauvijek, i moja ce mu cežnja biti objavljena.
Imam oko, koje se iz ljubavi prema njemu Odreklo sna, povazdan je ranjeno od suza. 146
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu Neprijatelji su jamacno vjerovali, da cu ja to podnijeti, Ali ne, moje uho nikada ne smije na njih obracati pažnju. Vaša mije vjera bila na štetu, i ja sam postigla Kroz Kamar ez-Zamana cilj svojih želja. On je u sebi sjedinio kreposti, koje nikada prije njega Neki kralj iz davnine nije posjedovao kao on. Zbog njegove su milosti i dobrostivosti sada ljudi zaboravili Velikodušnost Ibn Zaide,47 Muavijinu48 milostivost. Kada vrijeme ne bi bilo prekratko, moje pjevanje ne bi posustalo Pred tvojom ljepotom, još bih te dugo slavila. Zatim se kraljica Budur podigne, obriše svoje suze, obavi ab-dest i pocne se moliti. Iznova je molila toliko dugo, sve dok princezu Hajatu en-Nufus nije svladao san, tako da je zadrijemala. Zatim poðe na spavanje gospodarica Budur, i spavala je njoj uz bok sve do jutra. Sada se ona podigne, izgovori jutarnju molitvu i sjedne na prijestolje svojega gospodstva. Izdavala je zapovijedi i zabrane, sudila i izricala presude. Dok je ona bila time zaposlena, doðe u meðuvremenu kralj Armanus k svojoj kceri i upita je, kako joj je bilo. Tada mu ona ispripovjedi sve, što je bila doživjela. Ona mu takoðer ponovi stihove, koje je bila izgovorila kraljica Budur, i zakljuci s rijecima: - Dragi oce, ja nisam još nikada vidjela nekoga razumnijega i cednijeg covjeka od svojega muža. Samo on uvijek place i uzdiše. 47 Ma'n ibn Zai'da, glasovit po svojoj darežljivosti i plemenitosti, je živio u VIII. stoljecu poslije Kr., pod posljednjim Omaijadima i prvim Abasidima. 48 Muavija I., prvi omaijadski kalif, je vladao od 661. do 680. godine. Bio je pametan politicar, a ponekad je s blagošcu postupao cak i prema svojim nepri jateljima, kako bi ih pridobio za sebe. 147
Dvjestaideveta noc Njezin joj otac odgovori:
- Moja kceri, strpi se s njim još ovu trecu noc. Ako on zatim ne uðe k tebi i ne uzme ti djevicanstvo, tada je na nama, da od-važemo i postupimo. Zatim cu ga ja lišiti vlasti i protjerati ga iz naše zemlje. Pošto je on sa svojom kcerju bio dogovorio ovaj plan, on sakrije u sebi svoju namjeru..." 148 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaideseta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje kralj Armanus, pošto je sa svojom kcerju bio dogovorio ovaj plan, sakrio u sebi svoju namjeru. Kada je zatim došla noc, podigne se gospodarica Budur s prijestolja gospodstva i uputi se u dvor. Ondje uðe u odaju, koja je bila za nju pripremljena. Ona opazi, kako gore svijece i kako tu sjedi gospodarica Hajat en-Nufus. I opet je ona morala pomisliti na svojega muža i na sve ono, što im je ono kratko vrijeme bilo donijelo, u boli zbog rastanka. Tada ona pocne plakati i tužiti se i aljivati u uzdahe, i uzme izgovarati ove stihove: Vijest je o meni, zaklinjem se, prodrla kroz svijet, Baš kao što Sunce spaljuje cijelu stepu. Govorili su njezini znakovi, samo je njihov smisao bio taman, I zato raste moja cežnja, i nikada joj nema kraja. Ja sada mrzim lijepo strpljenje, otkada ljubim. Jesi li ikada vidio zaljubljenika kako mrzi ljubav? Pogled, koji cini bolesnim, me je žestoko pogodio. A tko postaje bolesnim od pogleda, s njime je brzo svršeno. 149
Dvjestaideseta noc Pustio je uvojke da lepršaju i spustio svoj veo, Tada sam i svijetlo i tamno ugledala ljepotu oblicja. U njegovima mi rukama stoje bolest i ozdravljenje, Samo, tko je pribavio bolest, ubrzo ce izlijeciti ljubavne patnje. Pojas pociva opijen na njezinu meku tijelu, A bedra se puna zavisti ne podižu. Raskoš uvojaka na njezinu svijetlom celu slici Tamnoj noci, prokinutoj jutarnjom svjetlošcu. Pošto je bila izgovorila ove stihove, ona se htjedne opet poceti moliti. Ali je Hajat en-Nufus cvrsto pograbi za njezin skut, tim što je uzviknula: —
O moj gospodaru, zar ti pred mojim ocem, koji ti je ipak
ucinio tako mnogo dobra, nemaš nikakva stida, da me sve do sada ostavljaš samu? Kada je Budur takvo što od nje cula, ona na istome mjestu ostane uspravno sjedeci i upita: — Moja mila, što ti to govoriš? — Ja kažem — odgovori ova - da još nikada nikoga nisam vidjela, tko je tako ohol kao ti! Zar mora dakle svatko, tko je lijep, biti takoðer tako ohol? Ali ja to ne kažem zato, kako bih u tebi probudila želju prema sebi, nego samo zato, jer sam zabrinuta za tebe zbog kralja Armanusa. Jer on je odlucio, ako me ti nocas ne pojebeš i ne oduzmeš mi djevicanstvo, da ce te sutra ujutro skinuti s položaja i protjerati te iz svoje zemlje. Da, možda ce gnjev u njemu postati tako silan, da ce te dati ubiti. Gledaj, moj gospodaru, ja osjecam sažaljenje prema tebi, i zato te opominjem. Sada možeš donijeti svoju odluku. Kada je gospodarica Budur bila cula te rijeci iz njezinih usta, ona obori glavu k podu, u nedoumici, što da ucini. Zatim rekne u sebi samoj: 150
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu -
Ako se budem protivila, ja sam izgubljena. A ako pristanem,
tada ce moja tajna izaci na vidjelo. Ovdje sam sada kraljica nad svim Otocima Ebanovine, i oni se podvrgavaju mojoj vlasti. A
samo cu se ovdje moci opet sjediniti s Kamar ez-Zamanom, jer on do svoje zemlje nema nikakvoga drugog puta osim preko Otoka Ebanovine. Ah, u nedoumici sam, što da ucinim? Svoju cu stvar preporuciti Allahovim rukama. Jer on je najbolji Upravitelj. Ja ipak nisam nikakav muškarac, da bih mogla otvoriti ovu djevicu! Nato kraljica Budur rekne Hajati en-Nufus: -
Moja mila, da sam te ja ostavio samu i sebe tebi uskratio, to
se dogodilo posve protiv moje volje. I zatim joj ona isprica, što je bila doživjela, od pocetka do kraja, pokaže joj se i zamoli je: -
Usrdno te molim, tako ti Allaha, nemoj me odati, cuvaj
moju tajnu, sve dok me Allah opet ne sjedini s mojim ljubljenim Kamar ez-Zamanom. Zatim neka doðe, što hoce doci..." 151 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaijedanaesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je gospodarica Budur izvijestila Hajatu en-Nufus o svojoj povijesti i da ju je zamolila za šutnju. Kada je dakle ova cula njezine rijeci, ona bude vrlo zacuðenom nad kraljicinim doživljajima. I ona osjeti prema njoj sažaljenje, usrdno se pomoli, da se ona uzmogne opet sjediniti sa svojim ljubljenim Kamar ez-Zamanom, i rekne: —
Draga sestro, budi bez brige i bez straha! Imaj samo str
pljenja, dok Allah ne izvrši ono, što je prije odredio! Nato ona izgovori stihove: Kod mene se tajna nalazi u zakljucanoj kuci. Kljuc je za nju izgubljen, a kuca je zasunuta. Tajnu cuva samo pouzdan covjek. I tajna je kod najboljih ljudi zapecacena. Poslije ovih stihova ona nastavi: -
Sestro, plemenit je covjek, u cijim grudima tajna može po
civati kao u grobu. Ja nikada necu odati tvoju tajnu. 153
Dvjestaijedanaesta noc Zatim su se jedna s drugom šalile, grlile su se i ljubile i spavale skoro sve do vremena poziva na jutarnju molitvu. Tada se Hajat en-Nufus podigne, donese jednoga goluba mladunca, zakolje ga iznad svoje košulje i umrlja se krvlju. I pošto je zatim skinula svoje gace, glasno povice. Tada k njoj požure njezine sluškinje i udare u radosne poklike. Sada takoðer doðe k njoj unutra njezina mati, upita je, kako joj je bilo, pocne je njegovati i ostane kod nje sve do veceri. Kraljica Budur meðutim, cim je nastalo jutro, ode u kupelj, opere se i izmoli jutarnju molitvu. Zatim se uputi u vijecnicu, sjedne na vladarsko prijestolje i pocne narodu izricati presude. Kada je dakle kralj Armanus cuo radosne uzvike, on upita, što je posrijedi. Tada mu bude ispricano, da je njegova kci ucinjena ženom. Tomu se on obraduje, i njegove se grudi nadmu od glasnog klicanja. Dadne prirediti veliku svecanu gozbu, uz ciju proslavu narod proboravi dugo vremena. Ostavimo mi sada te dvije i okrenimo se ka kralju Šehrimanu! On je, nakon što su njegov sin i Marzuvan izjašili u lov i hajku, kao što je prije bilo ispricano, cekao, sve dok se nije spustila noc. Kada meðutim njegov sin zatim još nije dolazio, provodio je noc bez spavanja, da, noc mu je postala duga, pritiskao gaje mucan nemir, njegova je uzbuðenost postajala sve jacom, i on je povjerovao, da nikada nece svanuti dan. Kada je meðutim
bilo došlo jutro, cekao je svojega sina sve do podneva. A kako se on ni zatim još nije vracao doma, tada vec njegovo srce pocne slutiti rastanak, i on se žestoko uzbudi u brizi za svojega sina. Glasno uzvikne: — Jao, moj sine! Zatim pocne plakati, sve dok suze nisu smocile njegove haljine i iz razdrta srca istisnule rijeci: Povazdan sam korio narod ljubavi. Tada mi se morala približiti njezina slatkoca i gorcina. Ispijao sam u punim gutljajima pehar njezine tvrdoce, I postao sam podanikom njezinu gospodaru i sluzi. 154
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu Udes se zakleo, da ce on vladati u povodu našega rastanka, I sada je udes održao svoju zakletvu. Nakon što je bio izgovorio ove stihove, on obriše svoje suze i dadne preko glasnika trupama priopciti zapovijed za polazak, i zapovjedi, neka se požure na jedno dugotrajno putovanje. Tada cijela vojska ustane na noge, i sultan se zaputi, goreci u nutrini od brige za svojega sina Kamar ez-Zamana, i sa srcem, koje je osjecalo još samo tugu. I putovalo se ubrzanim marševima. Kralj dakle podijeli svoju vojsku na šest dijelova, na desno i lijevo krilo, na prednju i stražnju cetu i ktomu na dvije središnje jedinice, i dadne im reci, da se o sljedecem danu svi trebaju susresti zajedno na raskrižju putova. Tada su se vojna odjeljenja razišla, nastavili su marš i tijekom cijeloga ostatka dana putovali sve dalje, dok nije pocela noc. Ali su oni jahali takoðer tijekom cijele noci, sve dok nisu o sljedecem podnevu svi došli na ono mjesto, na kome su se sastajala cetiri puta. Sada nisu znali, kojim je putem bio udario princ, ali su ubrzo ugledali ostatke razderanih haljina i raskomadano meso. Takoðer su ugledali još prisutne tragove krvi i pregledavali svaki komad odjece i mesa na svim stranama. Kada je kralj Sehriman to vidio, on iz dna svojega srca ispusti glasan krik i uzvikne: - Jao, moj sine! I on se pocne udarati po licu, cupati si bradu, razdere svoje haljine, a jer je cvrsto vjerovao u smrt svojega sina, sve je jace plakao i jadikovao. S njim su takoðer plakali bojovnici. Jer oni su svi povjerovali, da je Kamar ez-Zaman poginuo, i poceli su se posipati prašinom po glavi. Zatim se nad njima spusti noc, dok su oni tako još plakali i naricali, sve dok nisu bili blizu ocajanju. Kraljevo se meðutim srce bilo rasplamtilo od gorucih uzdaha, i on izgovori ove stihove: O ne korite žalosnoga zbog njegove tuge, Njemu je dovoljno pala u dio nevolja puna patnje. 155
Dvjestaijedanaesta noc On place u prekomjernosti brige i boli, A njegove muke objavljuju, kakva vatra u njemu bukti. O sretan, koji ljubi, ako mu se patnja zaklela, Da njegovo oko nikada ne treba biti bez suza. On pokazuje patnju, pošto ga je napustio svijetli Mjesec, Koji ljepše od drugih zraci svojim sjajem. Ah, njemu je sada smrt dala ispiti pun kalež 0
danu, kada je ovaj otišao i išceznuo iz zavicaja.
Da, on je napustio zemlju i otišao od nas u bijedu 1
nijednom bratu nije za oproštaj ponudio cak ni ruku.
Donio nam je meðutim bol rastanka i tugu I golemu muku i brigu, kada nas je napustio. Sada je on otišao i rastao se od nas, Gospod neka ga nadati svojim rajem. Kada je kralj Sehriman bio izgovorio ove stihove, on se sa svojim trupama vrati natrag u svoju prijestolnicu..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 156
Ali kada je pocela
dvjestaidvanaesta noc
3 Sgg
Šehrezad nastavi ovako:
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se kralj Sehriman, kada je bio izgovorio ove stihove, sa svojim trupama vratio natrag u svoju prijestolnicu. On je bio siguran, da je njegov sin poginuo, i pretpostavljao je, da ga je napala neka divlja zvijer, ili neki drumski razbojnik, i daje rastrgan na komade. Zatim on dadne po Otocima Chalidan izvikivati, da se stanovnici od tuge za njegovim sinom Kamar ez-Zamanom trebaju odjenuti u crninu. Takoðer dadne njemu u spomen podici graðevinu, koju je nazvao 'Kucom tuge'. I sada je obicavao samo svakog ponedjeljka i cetvrtka u svojoj vijecnici izricati presude nad svojim bojovnicima i podanicima, dok je u preostale dane u tjednu odlazio u Kucu tuge i ondje samo tugovao i svojoj boli davao oduška u tužaljkama. I tako je govorio: Danje cežnje dan, kada ti stojiš preda mnom, Dan je nesrece meðutim dan, kada odlaziš od mene. Makar cak provodio noc u tjeskobi i pod prijetnjom nesrece, Tvoja mije blizina slada nego boravak u daljini sa svom nevoljom. 157
Dvjestaidvanaesta noc I dalje je govorio: Svoj bih život dao za njega, koji je svojim odlaskom Duboko povrijedio srca, izmucio ih i slomio. Tako ushtjela radost ispuniti rok udovištva, Otkada sam kod njegova odlaska izrekao trostruku rastavu od nje. Tako je to stajalo s kraljem Sehrimanom. Ali je kraljica Budur, kci kralja el-Ghajura, bila ostala kao vladarica zemlje Ebanovine. Ondje je narod obicavao u nju upirati prstima i kazivati: —
To je zet kralja Armanusa!
I svaku je noc pocivala zajedno s gospodaricom Hajatom en-Nufus i tugovala u suzama zbog svoje cežnje za svojim suprugom Kamar ez-Zamanom. Zatim je obicavala oslikavati njegovu ljepotu i ljupkost i željela da s njime bude sjedinjena, ma bilo to takoðer samo u snu. I pri tome je govorila: Allah bome zna, ja sam, otkad si se od mene rastavio, Tako dugo plakala, sve dok mi suze nisu presahnule. Tada mi moj koritelj rekne. 'Strpljenja! Steci ceš ih.' Ja uzviknem: 'O ti koji me koriš, strpljenja, kako da ih naðem?' Ostavimo mi sada kraljicu Budur, i opet se okrenimo ka Kamar ez-Zamanu! Taj je bio ostao vec cijelo jedno vrijeme ondje u vrtu kod vrtlara. Ali je on dan i noc plakao i tugovao je u stihovima za prošlim danima blaženstva i za nocima veselja. Zatim mu je vrtlar obicavao kazivati:
-
O koncu ce godine brod voziti prema zemlji muslimana.
U takvim je mislima živio princ, sve dok jednoga dana nije vidio, kako se narod okuplja. Kada se on nad time cudio, upravo k njemu doðe vrtlar i rekne: 158
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu — Moj sine, ostavi danas posao na miru i nemoj odvoditi k drvecu nikakvu vodu. Jer danas je blagdan, i ljudi jedni druge posjecuju! Odmaraj se dakle, ali drži jedno oko na vrtu. Jer ja cu za tebe pogledati za brod! Preostaje samo još stanovito kratko vrijeme, dok te ne mognem poslati doma u zemlju muslimana. Nato on napusti vrt, dok je Kamar ez-Zaman ondje ostao sam. On dakle iznova pocne razmišljati o svom položaju. Tada mu se kidalo srce, a tekle su mu suze. Da, plakao je tako žestoko, da je pao u nesvijest. Kada je zatim opet došao k sebi, podigne se i pocne hodati okolo po vrtu. I razmišljao je, smeten i pun patnje, o nepravdama vremena i o dugom boravku u tuðini i usamljenosti. Iznenada se meðutim spotakne i padne prema naprijed. Njegovo celo udari o neki izbocen korijen drveta i razdere mu se, s cela mu potece krv i pomiješa se s njegovim suzama. Tada si on obriše krv, otare svoje suze i sveže si celo nekim komadom platna. Zatim je obilazio po onome vrtu dalje, zamišljen i žalosna srca. I slucajno njegov pogled padne na neko drvo, u cijoj su se krošnji svaðale dvije ptice. Jedna od njih napadne na drugu, udari je kljunom po vratu i otkine joj glavu s tijela. Zatim odleti s glavom, dok je tijelo mrtve ptice palo pred Kamar ez-Zamana na zemlju. I dok je ono tu ležalo, spuste se dolje k njemu dvije velike ptice, ijedna stane s njegove prednje strane, a druga uz rep. Obje su nad mrtvim tijelom spustile svoja krila i kljunove, ispružile svoje vratove i plakale. Tada je morao zaplakati takoðer Kamar ez-Zaman, kada je vidio kako te dvije ptice tuguju za svojom drugom. Jer on je pomišljao na rastanak sa svojom suprugom i na svojega oca..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 159
Ali kada je pocela
dvjestaitrinaesta noc n HeS
3 ggg
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kamar ez-Zaman, kada je vidio kako te dvije ptice tuguju za svojom drugom, morao zaplakati zbog rastanka sa svojom suprugom i svojim ocem. A kada je on dalje promatrao te dvije ptice, vidio je, da one kopaju grob i u njega sahranjuju ubijenu pticu. Zatim one odlete u zrak i neko mu vrijeme išceznu s ociju. Ali se ubrzo vrate natrag s pticom ubojicom i spuste se s njome na grob ubijene ptice. Ondje pocnu klju-vati po ptici-ubojici, sve dok je nisu bile ubile, rasporile joj trbuh, istrgle joj utrobu i pustile da po grobu ubijene ptice potece njezina krv. Zatim raskljuju njezino meso, razderu njezinu kožu na komade, izvade sve, što je bilo u njezinoj utrobi, i razbacaju to unaokolo. Sve se to zbivalo, dok je Kamar ez-Zaman gledao i cudio se. I dok je on tako promatrao to mjesto, na kome su te dvije ptice bile ubile drugu pticu, njegov pogled padne na nešto, što je vidio da se svjetluca. On priðe i naðe volje te ptice. On ga uzme, a kada ga je otvorio, naðe u njemu dragulj, koji je bio postao uzrokom rastanka s njegovom suprugom. Ali kada ga je on ugledao i prepoznao, sruši se od radosti onesviješcen na tlo. Pošto je zatim opet bio došao k sebi, on uzvikne: — Slava neka je Allahu! Ovo je jedan dobar znak, koji mi navješcuje ponovno sjedinjenje s mojom ljubljenom. 161
Dvjestaitrinaesta noc Zatim ga pomno promotri, prinese ga k ocima, sveže ga za svoju ruku i obraduje se svojoj sreci. Na to je opet išao uokolo i cekao vrtlara sve do veceri. Ali on nije dolazio. Tako Kamar ez-Zaman legne na svoje uobicajeno mjesto i odspava sve do jutra. Tada se dadne na svoj posao, sveže si oko pasa uže od palminih vlakana, uzme sjekiru i košaru, poðe kroz vrt, pa kada je došao do jednoga rogaca, udari sjekirom po njegovu korijenu. Buduci da je zazvonilo, kao da je udarac pao na metal, on ukloni s tog mjesta zemlju na stranu, i otkrije neka preklopna vrata. Njih on otvori..." 162 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaicetrnaesta noc '8ŠS i
=1 S|S
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kamar ez-Zaman, pošto je bio otvorio preklopna vrata, našao neki ulaz i neke stube. On siðe niz njih dolje, i tu otkrije neku staru dvoranu iz vremena "Ada i Thamuda49, koja je bila od tesana kamena i imala nads-voðen strop. On opazi, da je ona puna sjajnoga crvenog zlata, i u sebi rekne: -
Sada je nevolji kraj. K meni su došle sreca i radost!
Zatim se iz te nadsvoðene prostorije opet popne u vrt, položi preklopna vrata onako, kako su bila prije, vrati se do svojega radnog mjesta i uzme dovoditi k drvecu vodu, sve dok dan nije pošao u smiraje. Tada doðe takoðer vrtlar i rekne mu: —
Moj sine, raduj se, uskoro ceš moci putovati natrag u zavicaj.
Trgovci su se opremili za putovanje, a brod ce za tri dana zaplovi ti pod jedrima prema Gradu Ebanovine. To je prvi muslimanski grad. Kada prispiješ onamo, moraš još šest mjeseci putovati dalje kopnom, dok ne stigneš na Otoke Chalidan, nad kojima vlada kralj Šehriman. 49 'Ad i Thamud su legendarni prastanovnici sjeverozapadne Arabije. 163
Dvjestaicetrnaesta noc
Kamar ez-Zaman obradovan rekne: Ne odustajte od njega, koji nikada nije mogao odustati od vas, Nemojte njemu, koji je nedužan, tvrdocom ciniti poteškoce! Netko bi drugi nego ja od vremena davnog rastanka Zacijelo promijenio svoju narav i ne bi vas više poznavao! Nato Kamar ez-Zaman poljubi vrtlaru ruku i rekne mu: -
Moj oce, kao što ti meni donosiš veselu vijest, tako cu ja
takoðer tebe obradovati jednom velikom radosnom viješcu. Nato mu on isprica o dvorani, koju je bio našao, a vrtlar obradovan rekne: -
Moj sine, ja sam u ovome vrtu vec od prije osamdeset godi
na, a nisam još nikada ništa otkrio. Ti meðutim nisi kod mene još ni punu jednu godinu dana, a vec si našao to blago. To je za tebe jedan dar s neba, ono ce sada uciniti kraj tvojoj nevolji, i ono ce ti pomoci, da se mogneš vratiti k svojima i da se ponovo sjediniš sa svojima milima. ^ Ali Kamar ez-Zaman odgovori: -
Mi ga moramo meðusobno podijeliti!
Zatim on povede vrtlara do onoga mjesta i pokaže mu zlato, koje se nalazilo u dvadeset krcaga. Deset od njih uzme on, a deset uzme vrtlar, tim što rekne: -
Moj sine, napuni si mijehove vrapcjim maslinama, koje rastu
u ovome vrtu. Takvih ima samo u našoj zemlji, a trgovci ih izvoze u sve zemlje. Stavi ih u njih zajedno sa zlatom i uporabi ih kao krinku, tim što ceš najprije u mijehove staviti zlato, a potom masline na zlato. Zatim zatvori mijehove i uzmi ih sa sobom na brod. 164
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu Kamar ez-Zaman se dakle odmah prihvati posla, da napuni pedeset mijehova. Stavljao je u njih zlato, i sakrivao ga je, tim što je masline, koje je polagao na zlato, iskoristio kao krinku. Takoðer e dragulj položio u jedan od tih mijehova. Zatim sjedne s vrtlarom na pod, kako bi naklapali. Pa buduci da je sada osjecao izvjesnost, da ce se opet sjediniti sa svojima i uskoro biti kod njih, sam je u sebi rekao: — Kada doðem do Otoka Ebanovine, odande cu otputovati prema zemlji svojega oca. A posvuda cu se raspitivati o svojoj ljubljenoj Buduri. Ah, kada bih samo znao, da li se ona vratila u svoju zemlju ili je otputovala dalje prema zemlji mojega oca, ili je li joj se na putu nešto dogodilo! I zatim on rekne: Oni su mi posadili ljubav u srce i otišli. Sada je kuca ljubljene na udaljenu mjestu. Mene su napustili šatori i njihovi stanari, Svratiste, koje me ne poznaje, je daleko. Išcezlo je takoðer moje strpljenje, otkada su oni išcezli, Od mene je pobjegao moj san i moja cvrstoca. Otkada su me napustili, napustile su me radosti, Ah, ja nikada necu naci neko mjesto pocinka. Pri rastanku su ucinili da mi iz oka poteku suze, A uvijek ih lijem zbog njihova boravka u daljini. Ako ceznem za time, da ih jednom vidim, I ako je previše uzdaha, cekanje predugo, Tada mislim na njihov lik, a u mome srcu Stanuje ljubav i vjerno sjecanje i tako nemirna cežnja. 165
Dvjestaicetrnaesta noc Dok je dakle Kamar ez-Zaman još ostajao ondje, kako bi pricekao kraj tih triju dana, ispricao je vrtlaru pripovijest o pticama i sve, što se s njima bilo dogodilo. A ovaj se nad time vrlo zacudio. Nato obojica legnu na spavanje, i spavali su sve do jutra. Sljedecega se meðutim jutra vrtlar razboli. Ležao je bolestan tijekom dva dana, ali je o trecem danu bolest u njemu postala tako žestokom, da se posumnjalo u njegovo ozdravljenje i da je Kamar ez-Zaman bio zbog toga duboko zabrinut. Tada iznenada doðe kapetan s mornarima, i oni upitaju za vrtlara. Bude im receno, da je bolestan. Zatim oni upitaju dalje: - Gdje je dakle taj mladic, koji hoce s nama ploviti prema Otocima Ebanovine? - To je vaš sluga, koji stoji pred vama - odgovori Karnar ez--Zaman i naloži, neka se mijehovi odnesu na brod. Ovi ih uzmu i princu još reknu:
- Požuri se. Jer vjetar je povoljan! - Slušam i pokoravam se! - odvrati on. Zatim on odnese na brod svoju putnu zalihu i još se jednom uputi k vrtlaru, kako bi mu rekao zbogom. Ali ga naðe vec u samrtnickoj borbi, i tako mu on sjedne do glave i sklopi mu oci. A kada je zatim njegova duša bila napustila tijelo, on opremi leš i sahrani ga u zemlju, tim što je dušu preporucio milosrdnosti Allaha Uzvišenoga. Kada je meðutim opet došao k brodu, naðe, da je ovaj vec bio podigao jedra i otplovio. I on ga je gledao kako sve dalje otplovljava na pucinu, sve dok nije išcezao s njegova pogleda. Sada je Kamar ez-Zaman bio smeten i u nedoumici, poput nekoga, tko uzalud smišlja odgovor i takoðer sam ne može poceti govoriti. Tako se on vrati natrag u vrt i sjedne, zgrbljen od briga i pritisnut tugom. Posipao se je prašinom po glavi i udarao se po licu..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 166
Ali kada je pocela
dvjestaipetnaesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se Kamar ez-Zaman, kada je brod bio otplovio, vratio natrag u onaj vrt i sjeo, pognut od briga i pritisnut tugom. Zatim meðutim unajmi vrt od njegova vlasnika i postavi jednog covjeka, koji mu je pod njegovim vodstvom pomagao pri navodnjavanju drveca. Nato se uputi k preklopnim vratima, siðe u nadsvoðenu dvoranu, napuni preostalo zlato u pedeset mijehova, položi na njega masline i raspita se o brodu. Kada su mu rekli, da on putuje svake godine samo jednom, tada poraste njegov nemir, i on pocne uzdisati nad svojom nevoljom, pogotovo nad time, što je bio izgubio kamen, koji je pripadao gospodarici Buduri, i on pocne plakati nocima i danima i u pjesmama se tužiti na svoju patnju. Ostavimo mi dakle Kamar ez-Zamana za sobom i slijedimo brod! Taj je plovio uz povoljan vjetar i doplovio do Otoka Ebanovine. Dogodilo se meðutim, kako je to bilo odreðeno od udesa, da je kraljica Budur sjedila kod prozora, koji je gledao prema moru, i da je ugledala brod, kako uz obalu baca sidro. Tada joj zakuca srce, i ona odmah uzjaši konja s emirima i komornicima i namjesnicima, odjaši do obale i zaustavi se kod broda, upravo
kada je roba bila iskrcavana i smještana u skladišta. Zatim naredi da doðe k njoj kapetan i upita ga, što donosi. Taj joj odgovori: 167
Dvjestaipetnaesta noc —
O kralju, ja na ovome brodu donosim mirodije, crnila za oci,
ljekovite praške, pomasti, meleme, svakojake skupocjenosti i vred note, raskošne tkanine i rupce od jemenske kože, u tolikome mnoštvu, da to deve i mule ne bi mogle nositi, ktomu esencije, zacine, sumatransku alojevinu, tamarinde i vrapcje masline, kojih samo rijetko ima u ovoj zemlji. Kada je kraljica Budiir cula da se govori o vrapcjim maslinama, njezino ih srce poželi, i ona upita zapovjednika broda: —
Koliko si maslina donio sa sobom?
On odgovori: —
Donio sam sa sobom punih pedeset mijehova. Njihov
meðutim vlasnik nije došao s nama. Neka kralj uzme od njih toliko, koliko hoce! Sada ona zapovjedi: —
Iskrcaj te ih na kopno, da ih vidim!
Tada kapetan dovikne mornarima, i oni donesu pedeset mijehova. Kraljica jedan otvori, pogleda masline i rekne: —
Ja cu uzeti ovih pedeset mijehova i platiti vam za njih cijenu,
ma koliko visoka ona bila. Kapetan nato dadne kao odgovor: —
Ove masline u našoj zemlji nemaju nikakve vrijednosti. Taj
je, koji je njima napunio mijehove, zaostao iza nas, a on je neki
siromašan covjek. Nato ona upita dalje: —
A koliko iznosi ovdje njihova vrijednost?
— Tisucu dirhema — odgovori covjek. Sada ona rekne: — Uzet cu ih za tisucu dirhema. I ona zapovjedi, da se mijehovi odnesu u dvor. Kada je zatim bila nastala noc, ona zapovjedi, da se dadne donijeti jedan mijeh, i 168
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu ona ga otvori, dok u sobi nije bio nitko osim nje i Hajate en-Nufus. Ona stavi pred sebe jednu zdjelu i istrese na nju mijeh, i iznenada u zdjelu takoðer padne cijela gomila crvenoga zlata. Tada ona rekne gospodarici Hajati en-Nufus: — Ovo je bome sve samo cisto zlato! Smjesta dadne donijeti sve ostale mijehove, pretraži ih i naðe ih sve gotovo pune zlata, dok su masline sve zajedno punile jedva jedan jedini mijeh. Dok je ona sada pretraživala po zlatu, naðe u njemu kamen. Ona ga uzme u ruku, tocno ga promotri, i gledaj ovo, bio je to kamen, koji je ranije bio pricvršcen za vrpcu njezinih gaca i koji je Kamar ez-Zaman bio uzeo sa sobom. Kada je u to postala sigurnom, ona istisne krik radosti i padne onesvijescena na pod..." 169 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
Sgs c i dvjestaišesnaesta noc
ogo i ogo I
i 0S0 1 ogo
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kraljica Budtir, kada je ugledala kamen, istisnula krik radosti i pala onesvijescena na pod. Pošto je zatim opet bila došla k sebi, ona rekne u sebi samoj: —
Ovaj je kamen bio uzrokom mojega rastanka od mojega
ljubljenoga Kamar ez-Zamana. Ali je on sada glasnik srece. I ona rekne gospodarici Hajati en-Nufus, daje pronalazak toga kamena predznak ponovnog sjedinjenja. Kada je meðutim bilo svanulo jutro, ona sjedne na vladarsko prijestolje i naredi da doðe zapovjednik broda. I kada je ovaj stupio pred nju, on poljubi pred njome pod, a ona upita: -
Gdje si ti ostavio vlasnika ovih maslina? —
O najveci kralju našega vremena — odgovori on — mi smo
ga ostavili iza sebe u Zemlji Maga. On je vrtlar. Tada ona nastavi: -
Ako mi ga ti ne dovedeš, tada ne slutiš, kakva ce se nesreca
dogoditi tebi i tvojemu brodu. Zatim ona dadne zapecatiti robna skladišta trgovaca i rekne im: 171
Dvjestaišesnaesta noc -
Znajte, vlasnik je ovih maslina moj dužnik, i ja potražujem
od njega novac. Ako mi ga vi ne dovedete ovamo, tada cu vas sve
dati ubiti i zaplijeniti vašu robu. Ovi se dakle upute ka kapetanu i obecaju mu, da ce mu nadoknaditi najamninu za njegov brod, ako otplovi natrag i po drugiput doðe, tim što su ktomu još dodali: -
Ucini, da se oslobodimo od ovoga nepravednog tiranina!
Tada se kapetan popne na palubu i dadne razapeti jedra. Allah mu je meðutim bio predodredio povoljnu plovidbu, i tako on jedne noci doðe do otoka i odmah ode do vrta. Kamar ez-Zaman, kojemu je noc postala predugom i koji je morao razmišljati o svojoj ljubljenoj, je tu sjedio i plakao nad svojim udesom i govorio: Kako se poneka noc, u kojoj tiho stoje zvijezde, Spušta nad njime, koji ne može podnijeti brige. Kao Dan Uskrsnuca u dalekoj buducnosti On budan ceka pun cežnje danje svjetlo. Tada kapetan pokuca na vrata. Kamar ez-Zaman ih otvori i izaðe k njemu. Mornari ga smjesta pograbe i odvedu na palubu. Zatim razapnu jedra i zaplove. Jedrili su odatle dan i noc. A buduci da Kamar ez-Zaman nije znao, zbog cega se sve to dogaða, on ih upita o razlogu. Oni mu dadnu kao odgovor: - Ti si dužnik kralja, koji vlada nad Otocima Ebanovine, zeta kralja Armanusa. Ti mu hoceš krasti njegov novac, ti bijedni momce! - Tako mi Allaha - uzvikne on - ja za citavoga svojeg života još nisam bio u toj zemlji. Ja ga ne poznam. Ali su oni s njime plovili dalje, sve dok nisu došli do Otoka Ebanovine. A ondje su ga ubrzo odveli ka gospodarici Buduri. Tek što ga je ona samo ugledala, prepoznala ga je, i uzviknula: -
Ostavite ga kod uškopljenika. Oni ga trebaju odvesti u
kupelj! 172
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu I ona skine s trgovaca zabranu na trgovinu i pokloni kapetanu pocasnu haljinu, koja je bila vrijedna desettisuca dinara. A kada je te veceri došla u palacu, ona isprica gospodarici Hajati en Nufus, što se bilo dogodilo, i ktomu doda: —
Cuvaj tu tajnu, sve dok ja ne postignem svoj cilj i ucinim
djelo, koje treba biti zabilježeno i poslije moje smrti citano pred kraljevima i podanicima!
Cim je ona bila zapovjedila, da se Kamar ez-Zaman mora odvesti u kupelj, sluge su to ucinili i odjenuli mu kraljevsku haljinu. A kada je princ došao iz kupelji, bio je tako nježan poput neke vrbove grane, ili poput neke zvijezde, cijim sjajem biva nadmašena svjetlost Sunca i Mjeseca. I u njega se opet vrati natrag njegova životnost. Zatim se on dadne na put k njoj i uðe u palacu. Kada ga je ugledala, ona prisili svoje srce da se strpi, sve dok ne izvede svoju namjeru. Najprije mu pokloni bijele robove i uškopljenike, mule i deve, i dadne mu mnogo novca. Zatim dadne da se uspinje od casti do casti, sve dok ga nije bila ucinila upraviteljem riznice i povjerila mu državni novac. Tako mu je ona iskazivala naklonost i ucinila ga svojim pouzdanikom i upoznala emire s njegovim visokim položajem u castima. Tada su ga svi zavoljeli. A kraljica Budur mu je svakoga dana umnažala njegove prihode. Ali Kamar ez-Zaman nije znao, zbog cega ga je ona tako odlikovala. Iz obilja svojega bogatstva on pocne poklanjati i isticati se darežljivošcu, i posvecivati svoje vrijeme za obavljanje usluga kralju Armanusu, tako da ga je ovaj visoko cijenio i da su ga zavoljeli emiri i sav narod, veliko i malo, i zaklinjali se njegovim životom. Pri svemu se tome Kamar ez-Zaman morao uvijek iznova cuditi, što ga kraljica Budur tako iznimno odlikuje. I tako on rekne u sebi samome: —
Tako mi Allaha, ova velika naklonost ipak mora imati neki
razlog. Možda mi ovaj kralj ukazuje takve uvijek sve vece pocasti samo zato, što ima na umu neko zlo. Sada ga moram zamoliti, da mi dadne dopuštenje, da otputujem iz njegove zemlje. Nato se on uputi ka kraljici Buduri i rekne joj: —
O kralju, ti si mi ukazao preobilne pocasti. Ali ceš ti mjeru
173
Dvjestaišesnaesta noc svoje dobrostivosti uciniti punom, ako mi dopustiš da otputujem, tim što ceš mi opet uzeti sve, što si mi milostivo poklonio. Kraljica Budur se nasmiješi i rekne mu: -
Sto te tjera na to, da razmišljaš o putovanju i da ne obracaš
pažnju na opasnosti? Ti sada ipak stojiš u visokim castima i uživaš dobrocinstva, koja se uvijek umnažaju! Tada joj Kamar ez-Zaman odgovori: -
O kralju, ova je naklonost, ako ona nema nikakva temelja,
najvece cudo, pogotovo što si mi dodijelio dostojanstva, kakva su
opravdana samo za nekoga starog covjeka, a ja sam ipak skoro još malo dijete. Sada kraljica Budur rekne: -
Razlog je tomu, što ja tebe ljubim, jer je tvoja ljupkost tako
iznimno velika i jer te resi tako zraceca, divna ljepota. Pa ako mi dopustiš ono, što ja od tebe želim, tada cu te još više castiti i umnožiti darove i ocitovanja naklonosti. Da, ja cu te uciniti vezirom, unatoc tvojoj mladosti, kao što su ljudi ovdje mene nad sobom ucinili sultanom. Danas to nije nikakvo cudo, ako vladaju mladi ljudi. Kako je ipak izvrsno rekao pjesnik: Cini se, da naše doba pripada Lotovu narodu, Ono se raduje tomu, da promice mlade. Kada je Kamar ez-Zaman cuo ove rijeci, on se zastidi, i njegovi se obrazi zacrvene, tako da se cinilo da plamte. I on rekne: -
Ja nemam želje, da stojim u toj naklonosti, koja vodi k tomu,
da pocinim grijeh. Hocu živjeti tako, da budem siromašan svje tovnim dobrima, ali bogat krepošcu i muževnošcu. Ali kraljica Budur odgovori: -
Ja se necu dati prevariti tvojom suzdržljivošcu, koja je
roðena iz gordosti i stidljivosti. Jer izvrsno je rekao pjesnik: Ja sam mu govorio o vremenu ljubavi, ali on rekne: 'Koliko se dugo namjeravaš gnjaviti bolnom rijecju?' 174
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu Tada sam mu pokazao zlato, i on pocne govoriti: 'Kamo da pobjegnem od svemoci udesa?' Kada je Kamar ez-Zaman cuo te rijeci i takoðer razumio stihove, on rekne: -
O kralju, ja nisam navikao ciniti takve stvari. I ja nisam
dovoljno jak za to, da na meni leži takav teret, koji bi jedva mogao podnijeti cak netko stariji od mene, da ne govorimo o tome da sam ja posve mlad covjek! Kraljica Budur se nasmiješi nad ovim rijecima, i rekne: -
To je ipak posve neobicno, da se ondje, gdje nedostaje
ispravna prosudba, jasno pokazuje zabluda! Ako si ti još mlad, kako se onda možeš bojati, da ceš biti grešan, i sebe okrivljivati za prijestup. Ti si bome djecak, koji se još ne nalazi u dobi odgo vornosti. A neko dijete ipak necemo grditi niti koriti, ako se zabuni! Ti sam sebe samo siliš na puku prepirku rijecima. Ali ja imam pravo da se tobom naslaðujem. Zato prestani okolišati i izmicati se. Jer Allahova je zapovijed stanoviti unaprijed odreðeni znak. Ipak se bojati ponajviše moram ja, da ne upadnem u zabludu. Lijepo je rekao pjesnik: Nadigao mi se visoko. Tada mi rekne djecak: 'Ubodi mi ga unutra i budi jak muškarac!' Ja reknem: 'To nije pravo.' On odgovori: 'Kod mene jest.' I ja pristanem, pojebem ga. Kada je Kamar ez-Zaman morao cuti ove rijeci, tada se jasno danje svjetlo preobrati u mrak pred njegovim ocima, i on uzvikne: -
O kralju, ti imaš kod sebe lijepili robinja i žena, i njima se
ravne u naše doba ne mogu naci. Zar ti one ne mogu biti dosta i bez mene? Cini s njima to, što hoceš, a mene ostavi na miru! Tada ona odgovori: 175
Dvjestaišesnaesta noc
— Ispravno si rekao. Pa ipak njemu, koji tebe ljubi, nece njihovim posredstvom biti slomljeni bol i tuga. Jer ako su priroda i naklonost pokvareni, tada se brzo pokoravaju zlu savjetu. Stoga odbaci proturazloge i poslušaj pjesnikovu rijec: Vidiš li na tržnici poredane plodove? Smokve jednomu, drugomu sikomore! A jedan je drugi rekao: Kod poneke je grivna na nozi nijema, ali jasno zvecka pojas. Jedan je bogat covjek, drugi se tuži zbog nužde. Ti hoceš, da ja posredstvom njezine draži u ludosti tebe zaboravim. Necu biti nikakav nevjernik, otkad sam srce ponudio vjeri. Tako mi malje na obrazu, koja ce brzo njezin uvojak baciti u sjenu, Mene nece rastaviti od ljubavi prema tebi ni najcišca cura ovoga svijeta. I opet jedan drugi: O ti, biseru ljepote, vjerujem u tvoju ljubav, Izabrao sam te kao jedino vjeroispovijedanje. Samo sam poradi tebe napustio žene, Ljudi vjeruju, da sam postao redovnikom, izgubljenim za svijet. I opet jedan drugi: Ne usporeðuj nježnog djecaka s nekom curom, Ne slušaj klevetnika koji te neopravdano krivi! 176
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu Djevojka, kojoj lice ljubi noge, je Ipak daleko od srndaca, koji ljubi tlo! I opet jedan drugi: Za tebe cu dati svoj život, samo sam tebe izabrao, Jer te nikada nece muciti ženske patnje niti poroðaj. Ali da sam ženama htio posvetiti svoju naklonost, Tada bi za moju djecu širok svijet bio premalen. I opet jedan drugi: Ona me je molila, a to se ipak nije nikada dogodilo, Tada je uzviknula razbješnjena zbog svoje ljubavne muke: 'Ako na meni ne ispuniš svoju mušku dužnost, ne kori me, kada se sutra probudiš rogat!'
I opet jedan drugi: Govorila mije, kada je nisam htio jebati: Ogranicena ludo, ti si najveca budala na svijetu! Ispravan ti se pravac k meni nije dopao, Pokazat cu ti jedan pravac, koji ce ti se jamacno dopasti! I opet jedan drugi: Ona mi je ponudila svoja stegna, Ja sam rekao: Necu doci k tebi. Tada se ona okrene od mene i rekne: Tko je budalast, neka bude na ugaru. 177
Dvjestaišesnaesta noc Kako se to cinilo u staro doba, To se danas posve zaboravilo. Ona se okrene, tada ugledam Ono, što slici rastaljenu srebru. O gospodarice, to je bilo dobro ucinjeno, Da, dobro, mene ne spopada nikakva tuga! Ucinila si dobro, ponudila si više, Kao da bi bila posrijedi višnja milost. Kada je Kamar ez-Zaman saslušao od nje sve ove stihove i postao sada sigurnim, da ne može izmaknuti njezinoj požudi, tada on rekne: -
O kralju našega vremena, ako to dakle mora biti, tada mi
obecaj, da ceš tomu slicno uciniti sa mnom samo jedan jedini put, premda ce to jedva poslužiti tomu, da poboljša tvoju pokvarenu prirodu. Ali potom ti to nikada ponovo ne smiješ od mene zahtije vati. Možda ce Allah zatim skinuti s mene krivnju. Ona odgovori: —
To ti obecajem. I nadam se, da ce nam Allah dati oproštenje
i da ce nam u svojoj milostivosti oprostiti taj teški grijeh. Jer nebes ki pojas praštanja nije tako uzak, da ne bi obuhvatio takoðer nas, razriješio nas od grijeha i teškog tereta krivnje, i da nas iz mraka
bludnosti ne bi izveo k svjetlosti ispravnog vodstva! A kako je ipak lijepa pjesnikova rijec: Narod nas sumnjici i na tome ustrajava Sa svom svojom dušom, svojim srcem, svagda nanovo. Doði, hajde da ucinimo ono, što oni misle i tako nepravdu, Koju nam oni cine, odvratimo, ali samo jednom — zatim kajanje! 178
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu Nato mu ona dadne cvrsto obecanje i zakune mu se zakletvom Allahove opstojnosti, da se to izmeðu njih treba dogoditi samo jednom, jednom za sva vremena, pa makar takoðer želja za njim njoj takoðer priredila smrt i propast. Pod tim uvjetom on poðe s njome u jednu odaju, koju je jedino ona poznavala, kako bi ona gasila vatru, koja je u njoj gorjela. On meðutim rekne: -
Nema nikakve visosti i nema nikakve moci osim u Allaha,
koji je uzvišen i svemoguc! Ovo je od Preslavnoga i Svemudroga •-maprijed odreðeno od prije dugo vremena. Nato on odveže svoje gace, obliven sramom, dok su mu od prevelike tjeskobe iz ociju tekle suze. Ali ga ona osmjehnuvši se pozove da s njome poðe k postelji, i rekne: -
Poslije ove noci ti neceš više nikada morati vidjeti nešto
odvratno. I ona se nagne prema njemu i poljubi ga, tim što se tijesno pri-vinula uz njega i preplela svoje noge s njegovima. Zatim mu ona rekne: -
Položi mi svoju ruku izmeðu bedara na mjesto, koje ti je
poznato. Možda da ce se kurac zatim, nakon što je ležao, opet moci nadignuti! Ali on zaplace i rekne: - Ja se ništa ne razumijem u te i takve stvari. - Tako mi Allaha - uzvikne ona - ako uciniš, što sam ti zapovjedio, tada ce ti odatle porasti radost!
On dakle ispruži ruku, ali mu zadršce utroba. I on naðe njezino stegno mekše od vrhnja i nježnije od svile. Ali buduci da se tim dodirivanjem kod njega bio probudio užitak, on pocne voditi ruku ovamo i onamo, sve dok nije došla do stanovite kupole, koja je bila bogata blagoslovima i pokretima. Nato on rekne u sebi samome: -
Zar je to moguce, da je ovaj kralj dvospolac, niti žena ni
muškarac? Tako on zatim rekne glasno: -
O Kralju, ja kod tebe ne nalazim nikakav alat, kakav inace
ima muškarac. Što te je onda natjeralo na takav cin? 179
Dvjestaišesnaesta noc Tada se kraljica Budur uzme smijati, sve dok nije pala na leda, i uvikne: - O ti moj ljubljeni, kako si ti brzo zaboravio one noci, koje smo mi proživjeli zajedno! Nato me se ona dadne prepoznati, i on sada sazna, da je ona njegova supruga, Sitt Budur, kci kralja elGhajura, gospodara otoka i mora. On je pritisne na sebe, a ona njega takoðer zagrli. On je poljubi, a ona opet poljubi njega. Zatim legnu na postelju sjedinjenja, i izgovore pjesnikove rijeci: Kada ga je meka ruka namamila u moju blizinu, K mekom trbuhu s vrelom ljubavnom mukom, I njemu tvrdo srce napojila svojom nježnošcu, Tada je poslije dugog sustezanja napokon pristao. Od straha, da bi ga mogli vidjeti koritelji, ako bi došao, Pojavio se, zašticen opremom i cvrsto opasan. Struk se tuži zbog bedara, koja pritišcu noge Pri njihovu koracanju, kao teret devu. On je opasan macem svojih pogleda, Oklopljen raskošju uvojaka, koji tamno žare. Njegov mi miris objavljuje radost njegova dolaska, Ja letim poput neke ptice, koja izlijece iz kaveza. Obraze rasprostirem kao put za njegove cipele, On ce mi praškom od prašine izlijeciti patnju ociju. Spajam ljubavne stjegove, kada ga grlim, Razvezala sam cvorove srece, ah, jednom mije bio tako daleko. 180
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu Sada cu spremiti svecanost, on nek slijedi njezin zov pun radosti, daleko mu je nužda sijede starosti. Uštap razasipa zvijezde zubi u ustima, One plešu na licu, koje je crveno kao od vina. Ja se meðutim predajem u nišu njihovih radosti sva onomu, cije cinjenje cak grešnicima podaruje kajanje. Zaklinjem se ajetima50 danjeg svitanja51 na njegovu licu: Suru vjeroispovijedanja Allahova jedinstva52 necu uz njega nikada zaboraviti. Nato isprica kraljica Budur princu Kamar ez-Zamanu sve, što je bila doživjela, od pocetka do kraja. I on takoðer njoj isprica sve svoje doživljaje. Alije on potom pocne karati, tim što joj je rekao: -
Sto te je samo potaklo na ono, što si mi nocas ucinila?
Ona odgovori: -
Nemoj se na mene ljutiti! To se dogodilo samo za šalu, i
kako bi još uvecalo užitak i radost. Kada je zatim svanuo svijetao dan i prožeo svijet svojima vatrenim zrakama, pošalje kraljica Budur covjeka ka kralju Ar-manusu, ocu princeze Hajate en Nufus. Ona ga izvijesti o tome, kako je to s njome u istini, isprica mu, da je ona Kamar ez-Za-manova žena, ispripovjedi mu, što su oboje bili doživjeli i na koji su nacin jedno od drugoga bili rastavljeni, i dadne mu na znanje, daje njegova kci Hajat en-Nufus još uvijek djevica. Kada je kralj 50
Ajet je stih, to jest: recenica, bilo da je po srijedi oveci recenicni izricaj ili
samo jedan njegov dio. 51
Kur'an 93: Sura svitanja.
52
Kur'an 112: Sura Božjeg jedinstva.
181
Dvjestaišesnaesta noc Armanus, vladar nad Otocima Ebanovine, bio cuo povijest kraljice Budure, kceri kralja el-Ghajura, on bude preko svake mjere zapre-pašcen, i zapovjedi, da se ona zabilježi zlatnim slovima. Zatim se okrene ka Kamar ezZamanu i upita ga:
—
Prince, hoceš li postati mojim zetom i vjencati se s mojom
kcerju Haj atom en-Nufus? Ovaj mu dadne kao odgovor: —
Dopusti mi da najprije upitam za savjet kraljicu Buduru. Jer
njoj zahvaljujem bezbrojna dobrocinstva. A pošto se on s njome posavjetovao, ona rekne: —
To je dobar plan! Zato se vjencaj s njome, a ja cu joj biti
sluškinjom. Jer ja sam njoj dužna za razlicita dobrocinstva, dobrostivost i naklonost. Pomisli takoðer osobito na to, da smo mi ovdje u njezinoj palaci i da nas je njezin otac pretrpao dobrotom. Buduci daje Kamar ez-Zaman sada vidio, da kraljica Budur taj plan odobrava i da ne gaji prema Hajati enNufus nikakvu ljubomoru, on se u tome s njome usuglasi..." 182 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
=1 Sgg dvjestaisedamnaesta noc 3 gog
Šehrezad nastavi ovako:
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se Kamar ez-Zaman sa svojom suprugom, kraljicom Budurom u tome usuglasio. Tako on dakle isprica kralju Armanusu, što je ona bila kazala, da je ona naime suglasna s planom i da namjerava biti sluškinjom Hajati en Nufus. Kada je kralj Armanus cuo te rijeci iz usta Kamar ez-Za-mana, on bude silno obradovan. Zatim otiðe i sjedne na svoje vladarsko prijestolje, dadne da doðu svi veziri i emiri, komornici i velikaši države i objavi im pripovijest o Kamar ez-Zamanu i njegovoj supruzi, princezi Buduri, od pocetka do kraja. I on ktomu doda, da kani svoju kcer Hajatu en-Nufus, vjencati s Kamar ez-Za-manom i njega nad njima postaviti za sultana na mjesto njegove supruge, princeze Budure. Tada oni svi reknu: — Buduci da je Kamar ez-Zaman suprug princeze Budure, koja je prije bila nad nama sultanom, dok smo mi vjerovali, da je ona zet našega kralja Armanusa, mi cemo dakle njega priznati kao sultana nad sobom i bit cemo njegovi podanici i cuvat cemo mu vazda vjernost. Tomu se kralj Armanus vrlo obraduje. Zatim on pozove k sebi kadije i svjedoke i najviše dostojanstvenike države, i dadne sklopiti bracni savez izmeðu Kamar ez-Zamana i Hajate en-Nufus. Sada 183
Dvijestaisedamnaesta noc naloži da se proslavljaju blagdani radosti i da se prirede svecane gozbe. Pokloni raskošne pocasne haljine svim emirima i vojnim satnicima, dadne podijeliti milostinju siromašnima i potrebitima i oslobodi sve zatvorenike. Narod se obradovao zbog toga što se Kamar ez-Zaman popeo na prijestolje i zaželio mu dugo trajanje slave, blaženstva i uzvišenosti. Cim je dakle Kamar ez-Zaman postao sultanom, on ukine namete i otpusti ljude, koji su još bili ostali u zatvoreništvu. I on je vladao, hvaljen od svojih podanika, a sa dvije je svoje supruge živio u sreci i blaženstvu, u vjernosti i veselju, tim što je naizmjence kod svake od njih dvije provodio po jednu noc. Tako je to ostalo takoðer dugo vremena. Daleko su od njega bile brige i žalost, i cak je njegov otac, kralj Šehriman, dospio kod njega u zaborav, da, takoðer cast i naklonost, koje je nekoc kod njega uživao. Tada ga Allah Uzvišeni blagoslovi dvama djecacima, koje su mu rodile njegove žene, i koji su bili poput dva sjajeca Mjeseca. Stariji je od dvojice bio sin kraljice Budure i dobio ime el-Malik el-Amdžad. Mlaði je meðutim bio potomak kraljice Hajate en-Nufus i bio je nazvan el-Malik el-As'ad. A el-As'ad je bio još ljepši nego el-Amdžad. Obojica su odrastali, okruženi sjajem i nježnom ljubavlju i u odgoju za otmjen život. Izucavali su umijece pisanja i znanosti, državnicko umijece i viteštvo, i tako su postajali uzorom savršenosti i najvece ljepote i dražesnosti, i pobuðivali su ushicenje žena kao i muškaraca nadaleko i naširoko. Ostajali su jedan s drugim usko povezani, sve dok nisu bili stari sedamnaest godina. Zajedno su jeli i zajedno pili i nikada se nisu razdvajali, ni u koje vrijeme i ni na jedan cas, tako da su im svi ljudi zbog toga zavidjeli. Nakon što su bili dosegli muževnu životnu dob i u svemu postali savršenima, njihov je otac uobicajio, ako bi odlazio na putovanje, da im dopušta da u vijecnici naizmjence zauzimaju njegovo mjesto. I zatim bi svaki od njih po jedan dan izricao narodu presude. Sada je htio udes, kojemu nitko ne može umaknu ti, i sudbina, koja stoji cvrsto zapisana, da je ljubav prema elAs'adu, sinu Hajate en-Nufus, zapalila srce kraljice Budure, supruge njegova oca. A isto je tako ljubav prema elAmdžadu, sinu kraljice Budure, prodrla u srce Hajate en-Nufus, supruge njegova oca. I tako se pocela svaka od te dvije žene sa sinom svoje bracne
184
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu sestre šaliti, ljubiti ga i privlaciti na grudi. A kada bi njegova prava mati to vidjela, vjerovala je, da su to znakovi naklonosti i ljubavi, kakve imaju matere prema svojoj djeci. Da, ljubav se bila tako duboko utisnula u srca obiju ovih žena, i one su postale tako opcinjene mladicima, da je svaka pojedina od njih, cim bi sin njezine bracne sestre ušao k njoj, njega odmah privlacila na grudi i da se nije htjela nikada od njega rastajati. Ali naposljetku, kada im je to predugo potrajalo, da budu u neizvjesnosti i da se plaše, i kada nisu vidjele nikakva puta, kako bi prispjele do cilja svojih želja, pocnu one odbijati jelo i pice i rastajati se od slatke srece sna. Kralj dakle opet jednom odjaši u lov i zapovjedi dvojici svojih sinova, da po svom obicaju svaki dan naizmjence sjedaju na njegovo mjesto, kako bi izricali presude..." 185 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
mai-tSaB *:J33K*
Ali kada je pocela
—1
°rt«
dvjestaiosamnaesta noc
Šehrezad nastavi ovako:
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kralj opet jednom izjahao u lov i zapovjedio dvojici svojih sinova, da po svom obicaju svaki dan naizmjence sjedaju na njegovo mjesto, kako bi izricali presude. Tako je dakle prvoga dana sjeo na vladarsko prijestolje el-Amdžad, sin kraljice Budure, izdavao zapovijedi i zabrane, postavljao i otpuštao, dopuštao i zabranjivao. Tada mu kraljica Hajat en-Nufus, mati princa el-As'ada, napiše jedno pismo, u kome ga je zamolila za njegovu naklonost. Objelodani mu, da ga strasno ljubi, odbaci ruho srama i dadne mu da zna, da ona želi, da se s njime sjedini. Ona uzme list i napiše na njega ove retke: 'Od nevoljne, koja gori od ljubavi, * ožalošcene, koja je od tebe rastavljena, * cija mladost zbog ljubavi prema tebi sahne * i koja se poradi tebe izvija u beskrajnim mukama! * Kada bih ti se ja usudila oslikavati duge patnje, * i što sam sve podnosila u žalosti * — kakve me strasti izjedaju, * kakva mi patnja preplece plakanje i uzdisaje, * kako se slama moje ošalošceno srce, * kako me prati jad * i slijedi briga, * što trpim time, što sam od tebe rastavljena * u tuzi i gorucoj muci, * - tada bi u pismu bilo odvec mnogo rijeci, * i ne bih stigla do cilja opisivanja. * Nebo i zemlja me stješnjuju, * a moja si jedina nada samo ti. * Pred sobom sam vec morala gledati smrt, * i hrvala sam se sa strahotom uništenja. * U meni raste 187
Dvijestaiosamnaesta noc goruca muka, * pogotovo bol zbog odsutnosti i rastanka. * Ako bih htjela oslikati, kakve mije rane nanijela cežnja, * tada nikada ne bi bilo dosta listova. * A u prekomjernosti nesrece i izjedajuce patnje * tebi sam posvetila ove stihove: Ako bih ti htjela opisati, kakvu vatru ja trpim, Kakvo ginuce, kakav nemir i kakvu strast, Tada bi na zemlji trska za pisanje, papir i tinta, Da, takoðer svaki pojedini list bili cak ubrzo razgrabljeni.' Tada kraljica Hajat en-Nufus umota ovaj list u komad skupocjene svile, koji je bio natopljen mošusom i ambrom, i ktomu priloži nekoliko svojih svilenih vrpci za kosu, koje su vrijedile citava blaga. Zatim cjelinu umota u rubac i preda to jednom uškopljeniku, komu zapovjedi, da to odnese princu el-Amdžadu..." 188 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaidevetnaesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje ona list s poslanicom predala uškopljeniku, kojemu je zapovjedila, da ga odnese princu Amdžadu. Tada taj uškopljenik ode, a da nije znao, što je za njega bilo skriveno u tajanstvenom krilu buducnosti. Ali On, koji poznaje tajne stvari, svima upravlja, kako se Njemu sviða! Kada je dakle uškopljenik bio ušao k princu el-Amdžadu, on poljubi pred njim pod, uruci mu rubac i preda mu tako poslanicu. Princ uzme rubac iz uškopljenikovih ruku, otvori ga, ugleda pismo, otvori takoðer njega i procita ga. A pošto je bio razumio njegov sadržaj, on spozna, da je supruga njegova oca u svome najskrovitijem bicu jedna obicna izdajnica i da je ona njegova oca Kamar ez-Zamana u svome srcu bila prevarila. Tada se on silno razbjesni, i pocne psovati žene zbog njihova cinjenja, tim što je uzvikivao: —
Prokleo Allah žene, izdajnice, koje nemaju nikakva razuma
i nikakve vjere! Zatim povuce svoj mac i povice na uškopljenika: —
Jao tebi, ti bijedni Crnce! Zar mi ti tu donosiš poslanicu,
koja skriva izdaju, od žene svojega gospodara? Tako mi Allaha, na tebi nema ništa dobroga, ti crnoliki, cija crna djela stoje zapisana u nebeskoj knjizi, ti momce nakaznoga i budalastog bica i odvratna za pogled! 189
Dvjestaidevetnaesta noc I odmah ga pogodi macem po vratu i odvoji mu glavu od trupa. Zatim opet smota rubac preko njegova sadržaja i turne ga u svoj džep, otiðe k svojoj materi i isprica joj, što se bilo dogodilo. Pritom je grdio i psovao cak takoðer nju, tim što je govorio: — Od vas je svaka pojedina svagda još kukavnija nego druga. Tako mi Allaha Svemogucega, kada se ne bih bojao, da cu postupiti nepravedno protiv svojega oca Kamar ez-Zamana i svojega brata el-Malika el-As'ada, tada bih otišao onamo i odrubio bih joj glavu, onako kao što sam njezinu uškopljeniku presjekao vrat.
Zatim on napusti svoju mater, kraljicu Buduru, u prekipjelome bijesu. Kada je meðutim kraljici Hajati enNufus, supruzi njegova oca, bilo ispricano, što je on bio ucinio s njezinim uškopljenikom, tada ga ona pocne proklinjati i plesti protiv njega spletke. Bolestan od bijesa, gnjeva i briga, provede el-Malik el-Amdžad tu noc i takoðer ne naðe više nikakve radosti niti u jelu, niti u picu niti u snu. O sljedecem jutru poðe njegov brat, el-Malik el-As'ad, i sjedne na prijestolje svojega oca, kako bi izricao narodu presude. Ali se njegova mati, Hajat en-Nufus, probudi posve bolesnom, jer je dakako znala, da je elMalik el-Amdžad bio ubio uškopljenika. Kada je dakle el-Malik el-As'ad o onome danu bio sjeo, on je sudio i izricao presude, postavljao i otpuštao, izdavao zapovijedi i zabrane, darivao i udjeljivao. I tako je on sjedio na vladarskom prijestolju sve do vremena popodnevne molitve. Tada kraljica Budur, mati princa el-Malika elAmdžada, pošalje covjeka k jednoj lukavoj staroj ženi i objavi joj, što je osjecala u svome srcu. I ona uzme list, kako bi njemu povjerila poslanicu el-Maliku el-As'adu, sinu svojega supruga. I, tim što mu se potužila na prekomjernost svoje strasne ljubavi prema njemu, ona mu napiše ove rijeci: 'Od nje, koja ide kraju od ljubavi i cežnje, * njemu, koji meðu ljudima opstoji kao najljepši i najplemenitiji, * koji se hvasta svojom dražesnošcu, koji ne poklanje nikakav posluh želji za sjedinjenjem s njime, * koji svojom naklonoošcu ne usrecuje onu, * koja ponizno povija svoja leða pred groznim, okrutnim, * od nje, koju progoni ljubavni jad, * el-Malika el-As'ada ruci, * mladicu u divnoj haljini 190
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu ljepote, * urešenomu zracecom dražešcu, * poput Mjeseca sjajnim licem, * celom sjajece, blještece svjetlosti. * Ovo je moje pismo njemu, koji svojom ljubavlju nareðuje uvenuce mojega tijela, * koji mi rastace kosti i kožu. * Znaj, moje je strpljenje nestalo, * i ja sam bez pomoci u svojoj pameti. * Muce me cežnja i bdijenje, * strpljivost me i san izbjegavaju, * izjedaju me tuga i besanica. * U meni gori ljubav prepuna cežnje, * u meni prebivaju bolest i ginuce. * Moj je život prinesen tebi, * ako ti smrt jedne nježno zaljubljene pricinjava radost, * tada neka ti Allah ushtjedna udijeliti dug život * i osloboditi te od svakoga zla!' I poslije ovih redaka ona napiše još ove stihove: Udes je odredio, da te moram ljubiti. Ah, tvoja je ljepota ravna sjajnom Mjesecu. Ti u sebi nosiš nježnost i milozvucnost govora. Ti si bogat ispred svih ljudi sjajem i ljepotom. Zadovoljna sam, što si mi priredio muku. Možda ceš mi pokloniti još jedan jedini pogled. Da, sretan, tko kroz ljubav prema tebi naðe smrt. Tko ne osjeca ljubav i cežnju, taj ne poznaje nikakvu srecu! Ktomu ona doda još ove stihove:
Tebi se, el-As'ade, tužim na plameni žar ljubavi. Smiluj se zaslijepljenoj, u kojoj bukti cežnja. Kako se treba dugo sa mnom igrati ruka patnje, Ljubav i briga, bdijenje i nevolja? Cas tonem kao u more, cas jadikujem, o cudo, Zbog vatrenog žara u srcu, ti cilju mojih Zelja! 191
Dvjestaidevetnaesta noc Ti koji me koriš, ostavi prijekor, izbjegavaj ljubav, Inace ce tvoje oko ubrzo biti oluk za suze! Koliko sam puta u boli rastanka uzviknula: Jao! A ipak, uzvik boli, on mi nikada nije ucinio dobro. Ti me tvrdocom ciniš bolesnom, ne mogu je podnositi, Ti si lijecnik, pomozi mi onim, što je potrebno. O koritelju, ostavi se karanja, budi pred tim na oprezu, Da te ne pogodi ljubavna bolest i da te ne ucini kukavnim! Nato kraljica list poslanice natopi jako mirisnim mošusom i omota ga vrpcama iz svoje kose. One su bile od iracke svile i imale su rojte od smaragdnozelenih svitaka, koji su bili opšiveni biserima i draguljima. Nato cjelinu preda staroj i zapovjedi joj, da je preda princu el-Maliku el-As'adu, sinu njezina supruga, kralja Kamar ez-Zamana. Stara ode, njoj za ljubav, i ubrzo uðe k el-Maliku el--As'adu, koji se nalazio u svojoj vlastitoj odaji, kada je ona došla. Ona mu preda list, s onim, što je on sadržavao, i ostane neko vrijeme stajati, kako bi pricekala na odgovor. Tada el-Malik el-As'ad procita pismo i shvati njegov sadržaj. Zatim ga opet omota vrpcama za kosu i turne ga u svoj džep. Ali se vrlo razbjesni, njegov gnjev nije više poznavao nikakvih granica, i on pocne proklinjati himbene žene. I tako on skoci, isuce svoj mac iz korica, pogodi staricu u vrat i odvoji joj glavu od trupa. Zatim poðe i uputi se k svojoj materi Hajati en-Nufus. Nju naðe kako leži na svojoj postelji, bolesna zbog svog doživljaja s el-Malikom el-Amdžadom, i on je pocne grditi i proklinjati je. Nato je napusti, uputi se k svojemu bratu el-Maliku el-Amdžadu i isprica mu, što je morao doživjeti od njegove matere, kraljice Budure. Takoðer ga izvijesti o tome, da je ubio staru, koja je k njemu bila došla s poslanicom, i ktomu doda: — Tako mi Allaha, dragi brate, da mi nije bilo neugodno zbog tebe, bio bih istoga trenutka požurio k njoj i skinuo bih joj glavu s ramena! 192
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu -
Tako mi Allaha, dragi brate - odgovori el-Malik el-Amdžad
- znaj, jucer mi se, kada sam sjedio na vladarskom prijestolju, dogodilo isto što i tebi danas. Tvoja mi je mati poslala jednu po
slanicu, koja je sadržavala slicne rijeci. I tako mu on isprica sve, što je on bio doživio s kraljicom Hajatom en Nufus, tim što je ktomu dodao: -
Tako mi Allaha, moj brate, da mi nije bilo neugodno zbog
tebe, ja bih požurio k njoj i s njome bih ucinio ono isto što i s uškopljenikom. Zatim su njih dvojica tijekom ostatka noci ostali zajedno u razgovoru i proklinjali su nevjerne žene. Ali su se uzajamno obvezali, da tu stvar zadrže u tajnosti, kako njihov otac, Kamar ez-Zaman, ne bi o tome cuo i obje žene ubio. Tako su proveli noc u žalosti sve do jutra. O sljedecem se jutru kralj sa svojom vojskom vrati iz lova i posjedi neko vrijeme na svome vladarskom prijestolju. Zatim otpusti emire i uputi se u palacu. Ondje naðe obje supruge teško bolesne na njihovim posteljama. Ali su one vec bile splele spletke protiv svojih sinova i dogovorile se, da ih odvedu u smrt, jer su se pred njima bile razotkrile i jer su se bojale, da bi sada mogle biti u njihovoj vlasti. Kada ih je pak kralj ugledao u tome stanju, on ih upita, što im nedostaje. Tada se one pred njim podignu, poljube mu ruke i reknu, tim što su obrnule stvar: -
Znaj, o kralju, tvoja su se dva sina, koji su ipak odrasli u tvo
joj dobroti, ogriješili o tvoje žene i tebe izdali i okaljali sramotom. Kada je Kamar ez-Zaman morao cuti te rijeci od svojih žena, jasna danja svjetlost postane mracnom pred njegovim ocima, i on se raspali od tako silnoga bijesa, da je u prekomjernosti svojega gnjeva gotovo izgubio razum. On napadne svoje žene: -
Objasnite mi tu stvar pobliže!
Tada rekne kraljica Budur: -
Znaj, o najveci kralju našega vremena, tvoj mi sin el-As'ad,
izdanak Hajate en-Nufus, šalje vec od prije dugo vremena posla193
Dvjestaidevetnaesta noc nice i pisma i želi me navesti na brakolomstvo. Ja sam mu to branila, ali se on nije dao odvratiti. Kada si ti dakle otišao odavde, srucio se on na mene pijan s isukanim macem u ruci. Ali je njime pogodio mojega uškopljenika i ubio ga. Zatim je s macem u ruci sjeo na moje grudi, a ja sam se prestrašila, da ce me, ako mu se suprotstavim, isto tako ubiti, kao što je bio ubio mojeg uškopljenika. Tako je on dakle kod mene silom udovoljio svojoj želji.
Pa ako ti meni ne pomogneš protiv njega da doðem do svojega prava, o kralju, tada cu seja sama ubiti vlastitom rukom. Jer ja više ne želim živjeti na ovome svijetu, nakon što se dogodilo to bezbožno djelo. Potom mu Hajat en-Nufus, gušeci se u suzama, isprica jednu slicnu pricu, kao što ju je bila ispricala njezina bracna sestra Bu-dur..." 194 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaidvadeseta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kraljica Hajat en--Nufus svojemu mužu, kralju Kamar ez-Zamanu, ispricala jednu slicnu pricu kao i kraljica Budur i da je zakljucila s rijecima: -
Tako se takoðer meni to isto dogodilo od tvojega sina el-
-Amdžada. Zatim ona pocne plakati i naricati i rekne: -
Ako mi ti ne pomogneš protiv njega, da doðem do svojega
prava, tada cu ja to ispricati svojemu ocu, kralju Armanusu. Obje su dakle žene gorko plakale pred svojim suprugom, kraljem Kamar ez-Zamanom. Pošto je meðutim kralj vidio suze svojih dviju supruga i bio cuo njihove rijeci, on povjeruje, da je sve to istina. I tada se on razbjesni silno i preko svake mjere. Tako se stavi u pokret i htjedne napasti na oba svoja sina, kako bi ih ubio. Ali mu tada stupi usuprot njegov tast, kralj Armanus koji je upravo ulazio, kako bi ga pozdravio, jer je bio cuo, da se on
vratio iz lova. Kada ga je ugledao, kako drži u ruci isukan mac i kako mu od preko-mjernosti njegove srdžbe krv kapa iz nosa, on ga upita, što je s njime. Ovaj mu isprica sve, što mu je bilo ucinjeno od njegovih sinova elAmdžada i el-As'ada, i doda: -
Sada cu požuriti k njima, kako bih ih kaznio najsramotnijom
smrcu i ucinio ih najsramnijim primjerom za opomenu. 195
Dvjestaidvadeseta noc Njegov mu tast, kralj Armanus, koji se takoðer na njih razbjesnio, dadne kao odgovor: -
Dobro je to, što hoceš uciniti, moj sine! Allah ne blagoslovio
njih dvojicu, i nikada ne blagoslovio sinove, koji se ogrešuju o svoje roditelje! Ali, moj sine, to u poslovici glasi: 'Tko ne razmišlja o posljedicama, njemu udes nece pokloniti nikakvu srecu.' Oni su ipak tvoji sinovi, i zato dolikuje, da ih ti ne ubiješ vlastitom rukom. Jer bi inace morao progutati njihovu samrtnicku muku i poslije se kajati zbog njihove smrti, kada od kajanja više ne bi bilo nikakve koristi. Zato ih pošalji s nekim od svojih mameluka, da ih on ubije u pustinji, daleko od tvojih ociju, kako to glasi u poslovici: 'Daleko od mojega prijatelja je bolje i ljepše, gdje oko ne vidi i srce nije oža lošceno.' Kada je kralj Kamar ez-Zaman od svojega tasta, kralja Ar-manusa, bio cuo te rijeci, on uvidi, da one pogaðaju ono ispravno. Tako on dakle svoj mac gurne opet u korice, okrene se i sjedne na prijestolje svojega gospodstva. Zatim pozove svojega riznicara, starca u poodmaklim godinama, iskusna u svim okolnostima i promjenjivim slucajevima vremena. Njemu on rekne: -
Otiði k mojim sinovima el-Amdžadu i el-As'adu, namakni
im jake okove, stavi ih u dva sanduka i natovari ih na mulu. Zatim uzjaši jahacu životinju i otiði s njima duboko u pustinju. Ondje ih
pogubi, napuni dvije boce njihovom krvlju i brzo s time doði natrag k meni! —
Slušam i pokoravam se! — rekne riznicar.
Zatim se on odmah stavi u pokret, uputi se k el-Amdžadu i el--As'adu i usput ih sretne, kako upravo izlaze iz predvorja palace. Bili su obukli svoje najfinije i najraskošnije haljine i htjeli se uputiti k svojemu ocu, kralju Kamar ez-Zamanu, kako bi ga pozdravili i cestitali mu na njegovu sretnom povratku s pohoda u lov. Kada ih je riznicar ugledao, on ih zaustavi i rekne im: —
Moji sinovi, imajte na pameti, ja sam rob, kojemu se zapovi
jeda. Vaš mi je otac izdao jednu zapovijed — kažite, hocete li se pokoriti njegovoj zapovijedi? 196
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu Oni odgovore: -
Dabome!
I tako im riznicar priðe, okuje ih, stavi ih u dva sanduka, natovari ih na leða jedne mule i poðe s njima van iz grada. I jahao je s njima sve dalje u pustinju, sve dok nije bilo gotovo podne. Zatim se zaustavi na jednome pustome i zabacenom mjestu, sjaši sa svojega konja, skine oba sanduka s mulinih leða, otvori ih i izvadi iz njih el-Amdžada i el-As'ada. Kada ih je obojicu ugledao, on gorko zaplace nad njihovom ljepotom i ljupkošcu. Ali zatim izvuce svoj mac iz korica i rekne im: -
Tako mi Allaha, moji dragi gospodari, teško mi to pada, da
vam nanosim patnju. Ali mene ne pogaða nikakva krivnja u svoj ovoj nevolji, jer ja sam samo rob pod zapovijeðu. Vaš mi je otac, kralj Kamar ez-Zaman, zapovjedio, da vam odrubim glave. Oni mu dadnu kao odgovor: -
Emiru, ucini, što ti je kralj zapovjedio! Mi cemo sve, što je o
nama odredio Allah Svemoguci i Svesilni, podnijeti u strpljivosti. Ti si nedužan u pogledu naše krvi.
Zatim oni jedan drugoga zagrle i uzmu jedan od drugoga oproštaj. El-As'ad meðutim rekne riznicaru: -
Tako ti Allaha, dragi strice, nemoj dopustiti da gutam samr
tnicke muke svojega brata, nemoj dopustiti da ispijam kalež pogle da na njegove patnje. Ubij mene prije njega, to je za mene lakše. Ali tada rekne isto tako el-Amdžad i zamoli riznicara, da njega ubije prije njegova brata, tim što je rekao: -
Moj je brat mlaði nego ja, uštedi mi, kako ne bih gledao nje
gove muke! Sada obojica tako gorko zaplacu, da njihovoj boli nije slicila nijedna druga, a riznicar s njima zaplace..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 197
nj^m^-^^^S.:
Ali kada je pocela
dvjestaidvadesetiprva noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je riznicar s obojicom zaplakao. Zatim se dva brata zagrle i uzmu jedan od drugoga oproštaj. I jedan od njih rekne drugomu: — Sve to dolazi zbog himbenosti tih izdajnica, moje matere i tvoje matere. To je nagrada za moje držanje prema tvojoj materi i za tvoje držanje prema mojoj materi! Nema nikakve visosti i nema nikakve moci do u Allaha Uzvišenoga i Svemogucega, mi smo Allahova stvorenja, i k Njemu se vracamo!
Nato el-As'ad iznova zagrli svojega brata i pocne provaljivati u uzdisaje i uzme izgovarati ove stihove: O Ti, kojemu se mi tužimo i utjecemo, Spremni na sve, što može doci! Meni više ništa ne pomaže, nego kucati na tvoja vrata; Ako me Ti odbiješ, kamo da onda kucam? 199
Dvjestaidvadesetiprva noc Ti, cija se milost krije u rijeci 'Budi!' Braniku svakoga dobra, stoj milostivo uza me! Kada je el-Amdžad cuo, kako se njegov brat tuži, on zaplace i prigrli ga na svoje grudi i izrekne ova dva stiha: 0
Ti koji si mi više nego jednom udijelio Svoju pomoc,
1
cije je obilje darova neizmjerno,
Nikada me u mom životu nije pogodila patnja, Kod koje nisam našao, da si Ti moj Spasitelj. Ja te molim, tako ti Jedinoga, Svepobjeðujucega, tako ti Kralja, Sveprožimajucega, ubij mene prije mojega brata el-As'ada. Zatim ce se ugasiti vatra u mome srcu, i zatim nece više žeci boli. El-As'ad meðutim zaplace i povice: —
Ne, ja hocu najprije umrijeti!
Naposljetku rekne el-Amdžad: -
Najljepše bi bilo, da mi jedan drugoga zagrlimo, tako da nas,
kada mac fijukne po nama, ubije jednim jedinim zamahom! Nakon što su dakle obojica jedan drugog bili zagrlili i pritisnuli obraz o obraz, riznicar ih placuci omota uzetima i cvrsto ih sveže. Nato isuce svoj mac i rekne: -
Tako mi Allaha, dragi gospodari, bit ce mi teško, da vas ubi
jem! Imate li vi sada još neku želju, koju bih vam ja mogao ispuni ti, neki nalog, koji bih mogao izvesti, neku poruku, koju bih mogao prenijeti? Tada el-Amdžad dadne kao odgovor: —
Mi nemamo više nikakve želje. Ali ti ja hocu dati jedan
nalog, koji glasi: Položi mojega brata el-As'ada ispod, a mene iznad, kako bi udarac macem pao najprije na mene. Kada nas zatim ubiješ i vratiš se kralju i on te upita, jesi li prije naše smrti još 200
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu nešto cuo od nas, tada mu odgovori: 'Tvoji te sinovi daju pozdraviti i reci ti: Ti nisi znao, jesu li oni nevini ili krivi. Pa ipak si ih dao ubiti, a da se nisi uvjerio u njihovu krivnju, niti si istražio njihovu stvar.' Zatim mu reci ova dva stiha: 'Žene su vragovi, stvoreni za našu propast, Ja se utjecem Alldhu pred tima vražjim zamkama. One su izvor patnji, koje se pojavljuju Meðu ljudima, u svjetovnim stvarima i u stvarima vjere.' Zatim el-Amdžad zakljuci s rijecima: - Mi od tebe ne želimo ništa drugo, nego da ta dva stiha, koje si upravo cuo, ponoviš našemu ocu!..." 201 Tada primijeti Šehrazad, da je pocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
n S°S dvjestaidvadesetidruga n SsS noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je el-Amdžad rekao riznicaru: — Mi od tebe ne želimo ništa drugo, nego da ta dva stiha, koje si upravo cuo, ponoviš našemu ocu! Ali te ja molim, tako ti Allaha, imaj još s nama nešto strpljenja, kako bih ja mogao pred svojim bratom izgovoriti takoðer ova dva stiha. Zatim on gorko zaplace i uzme govoriti: Uzorom su za nas kneževi iz davnine, Koji su svi vec odavno odavde išcezli. Mnogi su vec otišli ovim putem, Veliki i mali, starac i dijete! Kada je riznicar cuo od el-Amdžada ove stihove, on žestoko zaplace, tako da je njegova brada postala mokra. El-As'adove meðutim oci pocnu provaljivati u suze, i on pocne izgovarati ove stihove: Udes straši poslije zbivanja tragovima, Suza ne važi samo tijelu i liku. 203
Dvjestaidvadesetidruga noc Kako su oblacne poneke noci! Allah placa, što smo se o njima Zadužili. Alije njih takoðer zamutila silina udesa. Nenaklonost je vremena uništila Ibn Zubaira53, Njega nije zaštitio bijeg ka Ka'bi54 i k crnomu kamenu. O kamo srece da je za 'Aliju55 nastupio netko drugi — Ipak je takoðer Charidža nastupio kao žrtva za Amra56! Navrle su suze obojale njegove obraze, i on se dalje potuži u ovoj pjesmi: Noci su i dani življenja oznaceni Prevarom, a lukavstvo i zloba vladaju svima u potpunosti. Fatamorgana je za njih nalik bijelim zubima, Tamno je sumracje za njih nalik crnomu ocnom sjaju. Ja sam se ogriješio o taj opaki svijet Nalik macu, koji borac još drži u koricama.
Zatim on iznova pocne provaljivati u uzdahe i uzme izgovarati ove stihove: Ti koji žudiš za ovim prostim svijetom, znaj, On je mreža nesrece i kuca žalosti, 53 'Abdallah ibn Zubair je, u Mekki protukalif naspram Omaijadima, pao ondje 692. godine. 54
Ka'ba (Caba) je sveta zgrada (Kuca Božja) u Mekki.
55
'Ali, cetvrti kalif, je bio ubijen 661. godine. 56 'Amr, osvajac Egipta (oko 640. godine), je trebao biti od urotnika umoren
u džamiji. Alije upravo toga dana 'Amr, jer je bio bolestan, naložio Charidži, da umjesto njega izgovori javnu molitvu. I tako je urotnik ubio Charidžu umjesto 'Amra. 204
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu Kuca, koja ti danas još dopušta da se smiješ, ali da vec Sutra placeš — takvoj kuci neka je skoncanje! Njegovoj svaði nema kraja, a tko je u njemu zarobljen, Nikada nece biti slobodan, jer tako je mnogo opasnosti. Kako je poneko oholo gledao na njegovu prevaru, da, pokazao Se prkosnim, iskoracio daleko preko mjere i cilja, Kadli mu je on okrenuo leða štita i pustio ga Da kuša bodeže, vazda spreman samo na osvetu. Tako dakle znaj, da njegovi udarci iznenada pogaðaju, Ako ih on i odugovlaci toliko dugo, makar oklijevala i moc udesa! Pripazi, da tvoj život ne ode u propast U svojoj ništavnoj tricavosti, a da ga ti ne svladaš! Presijeci vrpcu cežnje, koja te za njega okiva, Hajde da ti, ispravno voðen, izboriš Alldhov cilj! Kada je el-As'ad bio izrekao te stihove, on svojega brata el--Amdžada zagrli tako cvrsto, da se cinilo, kao da bi oba bili jedno tijelo. Vec je riznicar isukao svoj mac i htio ih obojicu pogoditi, kadli se njegov konj iznenada poplaši i potrci odatle u pustinju. Taj je konj meðutim bio stajao tisucu zlatnika, a nosio je na sebi jedno
raskošno sedlo, koje je bilo vrijedno mnogo novaca. Zato riznicar odbaci iz ruke mac i pojuri za svojim konjem..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 205
Ali kada je pocela
8g° C dvjestaidvadesetitreca noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je riznicar, kada je s gorucim strahom u srcu pojurio za svojim konjem, sve dalje trcao za njim, kako bi ga uhvatio, sve dok taj nije utrcao u neki gustik. Tada on uðe za njim u taj gustik. Konj se probijao sve dalje naprijed, udarao kopitima po tlu, tako da se prašina podizala u vis, propinjao se, rzao i frktao ispunjen strahom, i njiskao je i divljao. Jer u ovome je gustiku stanovao jedan lav, strašna neman. Njegov je pogled izazivao stravu, a njegove su oci frcale vatru. Bijesno je izgledala njegova njuška, a njegov je lik ispunjavao srce grozom. Kada se riznicar obazro i ugledao ovoga lava, koji je dolazio na njega, i kada nije vidio nikakva izgleda, da pobjegne pred njim, a kod sebe takoðer nije imao nikakva maca, tada on rekne u sebi samome: - Nema nikakve visosti i nema nikakve moci osim u Allaha Uzvišenoga i Svemogucega! U ovu sam nevolju dospio zbog grijeha nad el-Amdžadom i el-As'adom. U meðuvremenu je meðutim za el-Amdžada i el-As'ada žega postala tako nepodnošljivom, i oni su trpili od tako žestoke žeði, da im se jezik objesio iz usta, i dozivali su u svojoj muci u pomoc, ali im nitko nije pomagao. Tada oni reknu:
207
Dvjestaidvadesetitreca noc —
Ah, kamo srece da smo bili ubijeni. Tada bismo imali po
cinka od ove muke! Sada ne znamo, kamo je otrcao konj, a riznicar je odjurio za njim i nas ostavio da ovdje ležimo okovani! Kada bi ipak samo došao i ubio nas! To bi nam bilo lakše podnijeti od ovoga mucenja. Sada pocne el-As'ad: —
Dragi brate, istraj! Sigurno ce nam doci pomoc od Allaha
Slavljenoga i Uzvišenoga. Jer je samo zato, što nam je On bio milostiv, konj odavde pobjegao, i nije nam se dogodilo nikakvo drugo zlo osim te žeði. Zatim se on strese, pokrene se nadesno i nalijevo, tako da su se njegovi okovi razriješili, podigne se i razriješi okove svojega brata. Nato pograbi emirov mac i rekne svojemu bratu: —
Tako mi Allaha, mi necemo odavde otici, prije nego što
potražimo njega i saznamo, što se s njim dogodilo. Ubrzo oni pocnu slijediti njegov trag. A taj je vodio prema gustiku. Ondje reknu jedan drugomu: —
Konj i riznicar sigurno još nisu skroz prodrli kroz ovaj
gustik. El-As'ad sada rekne svojemu bratu: —
Ti ostani ovdje stajati! Ja cu unici u ovaj šibljak i pretražiti
gaAli el-Amdžad odgovori: —
Ja ti necu dopustiti da sam ulaziš, ne, ici cemo zajedno. Ako
preživimo, preživjet cemo zajedno. A ako umremo, umrijet cemo
zajedno. Tako oni dakle uðu oba istovremeno, i ugledaju lava, kako je upravo bio skocio na riznicara. Ovaj je meðutim ležao pod njim poput neke pticice i molio se Allahu i pružao ruke prema nebu. Kada je el-Amdžad to vidio, on podigne mac, navali na lava i smjesti mu jedan udarac izmeðu ociju, koji mu zada smrt, i lav mrtav padne na zemlju. Riznicar meðutim skoci, zaprepasti se nad 208
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu ovim cudom, pa kada je ugledao el-Amdžada i el-As'ada, sinove svojega gospodara, kako ondje stoje, on se baci nicice pred njima i rekne im: - Tako mi Allaha, visoki gospodari, meni je to nemoguce, da se na taj nacin ogriješim o vas, da vas ubijem! Nikada ne bilo nekog covjeka, koji bi vam oduzeo život, da, ja cu za vas dati svoj vlastiti život!..." 209 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
/ /dvjestaidvadeseticetvrta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je riznicar rekao el--Amdžadu i el-As'adu: —
Ja cu za vas dati svoj vlastiti život!
Zatim se burno baci prema njima, zagrli ih i upita ih, kako su se bili oslobodili svojih okova i došli ovamo. Tada mu oni ispricaju, kako su bili postali žedni, kako su se zatim okovi s jednoga bili razriješili i kako je on zatim bio oslobodio drugoga, i da se sve to dogodilo samo zahvaljujuci njihovoj cistoj savjesti. Zatim ispricaju, kako su bili slijedili trag, sve dok ga nisu našli. Kada je cuo njihove rijeci, on im zahvali za to, što su bili ucinili, i pode s njima van iz gustika. Ondje mu vani oni reknu: —
Dragi strice, ti samo izvrši zapovijed našega oca!
Ali on uzvikne: —
Sacuvao me Allah od toga, da vam ja ucinim nešto nažao!
Cujte radije što cu ja uciniti: uzet cu vaše haljine, a vas cu odjenu ti u svoju odjecu. Zatim cu napuniti dvije boce krvlju toga lava, otici ka kralju i reci mu, da sam vas ubio. Vi se meðutim zaputite dalje, Allahove su zemlje prostrane! Ali znajte, dragi gospodari, da ce mi rastanak s vama biti težak. 211
Dvjestaidvadeseticetvrta noc Zatim sva trojica zaplacu, riznicar i oba mladica. Njih dva dakle odlože svoju odjecu, a riznicar im dadne svoje haljine. On se sam meðutim otputi ka kralju, pošto je bio uzeo odjecu, svezao je u dva zavežljaja i dvije boce napunio lavljom krvlju. Oba zavežljaja stavi pred sebe konju na leða, uzme oproštaj od oba princa i pojasi prema gradu. Tako je jahao odatle, sve dok nije došao ka kralju. I on uðe k njemu i poljubi pred njim pod. Kralj primijeti, da je njegovo lice smeteno. To je doduše dolazilo od njegove pustolovine s lavom, ali kralj pomisli, da to potjece od ubijanja njegovih sinova, i tako on bude obradovan. On ga dakle upita: — Jesi li obavio stvar? — Da, gospodaru! — odgovori riznicar i pruži mu dva zavežljaja s haljinama i dvije krvlju napunjene boce. Kralj dalje upita:
—
Kako si s njima prošao? I jesu li ti možda dali neki posljed
nji nalog? Riznicar dadne kao odgovor: —
Ja sam ih našao strpljivima i predanima svojemu udesu. I oni
su mi rekli: 'Naš je otac nedužan'. Prenesi mu naš pozdrav i reci mu: 'Tebe ne pogaða nikakva krivnja za našu smrt i za našu krv', a mi tebi dajemo nalog, da pred njim ponoviš ova dva stiha: 'Žene su vragovi, stvoreni za našu propast Ja se utjecem Allahu pred tima vražjim zamkama. One su izvor patnji, koje se meðu ljudima Pojavljuju, u svjetovnim stvarima i u stvarima vjere.' Kada je kralj bio saslušao ove rijeci iz riznicarovih usta, dugo je držao svoju glavu pognutom prema podu, i on spozna po znacenju ovih rijeci svojih sinova, da su oni bili nepravedno ubijeni. Zatim razmisli o zlobi žena i o zloj kobi, koja od njih dolazi. Naposljetku uzme ta dva zavežljaja i otvori ih. I u suzama uzme prevrtati haljine svojih sinova..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 212
Ali kada je pocela
V Sehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje kralj Kamar ez-Za-man, kada je bio otvorio ta dva zavežljaja i u suzama uzeo prevrati haljine svojih sinova, pa kada je zatim razmotao odjecu svojega sina el-As'ada, da je u njezinu džepu pronašao pismo, koje je bilo napisano rukom njegove supruge Budure i omotano vrpcama iz njezine kose. On otvori pismo i procita ga, pa kada je bio razumio sadržaj, tada je znao, da se njegovu sinu elAs'adu bila dogodila nepravda. Zatim on takoðer pretraži zavežljaj s el-Amdžadovim haljinama i nade u njegovu džepu pismo, koje je bilo napisano rukom njegove supruge Hajate en-Nufus i takoðer omotano vrpcama iz njezine kose. On otvori pismo i procita ga, pa kada je bio razumio sadržaj, znao je, da se takoðer tomu sinu dogodila nepravda. Tada on pljesne rukama i uzvikne:
-
Nema nikakve visosti i nema nikakve moci do u Allaha
Uzvišenoga i Svemogucega! Ja sam dakle nepravedno ubio svoje sinove! Zatim pocne udarati sebe samoga po obrazima i uzvikivati: -
Jao za mojim sinovima, jao! Kakva dugotrajna tuga, koju
vidim pred sobom! I on zapovijedi, da se podignu dva groba u jednoj kuci, koju nazove 'Kucom tuge', a na grobove dadne uklesati imena svojih 213
Dvjestaidvadesetipeta noc dvaju sinova. Sada se on baci na el-Amdžadov grob, i pocne plakati i stenjati i naricati, i izgovori ove stihove: O Mjesece, ti si sada utonuo u prah, Sjajne zvijezde placu evo za tobom! 0
šibo, otkad si se slomila, nijedno oko
Nece pocivati na nježnoj igri tvojega lika. Iz ljubomore sam te oteo svojemu oku, Sve dok te ne ugleda na drugome svijetu. Besan se gušim u njegovim suzama, 1
otet sam u pakleni glib.
Zatim se baci na el-As'adov grob, i pocne plakati i stenjati i naricati, sve dok nije provalio u pravu rijeku suza i izgovorio ove stihove: Ah, rado bih s tobom dijelio nesrecu, AlijeAllah htio drugacije nego što sam ja mislio. Crnim sam ucinio svijet pred svojim pogledom, Crnilo sam oka ucinio bijelim. Suze, koje isplakujem, nikada ne presahnjuju, Moje je ranjeno srce bremenito tegobama. Kako je to za mene teško znati, da si ti ondje, Gdje su plemic i sluga jedan drugomu ravni! Tada kralj pocne sve glasnije plakati i naricati. Ali naposljetku prestane svoju bol u suzama odijevati u stihove, i zatvori se, daleko od svojih prijatelja i drugova, u Kucu tuge. Ondje je dakle sjedio i 214
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu oplakivao svoje sinove, tim što se držao daleko od svojih žena i od svih svojih drugova. Tako je to stajalo s kraljem. El-Amdžad pak i el-As'ad su u meðuvremenu sve dalje putovali kroz pustinju. Jeli su bilje sa zemlje i pili kišnicu iz mlaka, tijekom cijeloga jednog mjeseca, sve dok ih put nije doveo do nekoga gorja od crnoga kremen-kamena, ciji se kraj nije mogao sagledati. Kod toga se gorja racvao put. Jedna je grana vodila kroz gorje na središnju visoravan, a druga se uspinjala prema vrhu, oni udare putem, koji je izlazio prema uzvisini, i hodali su po njemu tijekom pet dana, ali još nisu vidjeli nikakva kraja. Sada ih svlada umor. Jer oni nisu bili naviknuti na to, da se veru na brda niti uopce na to, da hodaju pješice. Pa buduci da su takoðer odustali od nade, da ce dosegnuti cilj, oni se okrenu i udare drugim putem, koji se protezao kroz gorje do središnje visoravni..." 215 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
ogo C dvjestaidvadesetišesta noc
Šehrezad nastavi ovako:
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su el-Amdžad i el--As'ad, kada su se na putu prema vrhu okrenuli i udarili putem prema središnjoj visoravni, išli dalje po njemu tijekom cijeloga dana, sve dok nije nastala vecer. Tada rekne el-As'ad, koji je od dugotrajna hodanja postao umornim, svojemu bratu: -
Dragi brate, ja sada ne mogu više ici dalje. Jer ja sam odvec
slab. Ali el-Amdžad odgovori: —
Dragi brate, priberi svu svoju snagu! Allah ce odvratiti od
nas nevolju. Zatim su oba u tami išli još neko vrijeme dalje, sve dok ih nije posve prekrio mrak. Tada se el-As'ad osjeti vrlo premorenim, a njegova iscrpljenost nije više poznavala nikakvih granica, i dok je uzvikivao: - Dragi brate, ja sam na smrt umoran od hodanja - on se baci na zemlju i zaplace. Njegov ga dakle brat el-Amdžad podigne i ponese ga dalje. Cas je išao sa svojim teretom naprijed, cas je sjedao i odmarao se, sve dok nije pocela svitati zora. Tada ga odnese na jednu brdsku visoravan, i ondje oni naðu izvor tekuce vode i pokraj njega narovo drvo i mihrab57. Jedva su povjerovali svojim ocima, kada su to ugledali. Ali ubrzo odsjednu kod ovog 57 Mihrab je polukružna niša za molitvu, smještena u smjeru Ka'be. 217
Dvjestaidvadesetišesta noc izvora, napiju se njegove vode, najedu se plodova s narova drveta i ondje su pocivali, sve dok se nije popelo Sunce. Zatim se usprave na noge, operu se u izvorskoj vodi, opet se najedu narova, koji su visjeli s drveta, i uzmu pocivati sve do vremena popodnevne molitve. Ali el-As'ad nije mogao više hodati, jer su njegove noge bile otecene. Tako ostanu ondje tijekom tri dana, sve dok se nisu odmorili, a zatim poðu dalje kroz gorje, dan i noc. Dok su meðutim išli tako preko brda, potpuno iscrpljeni od umora i žeði, iznenada im se ukaže u daljini neki grad. Silno se obradovani oni upute prema njemu, i kada su bili u njegovoj blizini, zahvale Allahu Uzvišenomu, a el-Amdžad rekne el-As'adu: -
Dragi brate, ti ostani ovdje sjediti. Ja cu otici do toga grada
i pogledati, kakav je to grad, komu pripada, i gdje se u široku Allahovu svijetu mi nalazimo. Zatim cemo takoðer saznati, kroz kakvu smo zemlju putovali, dok smo prolazili tim gorjem. Da smo bili išli uzduž njegova podnožja, tada ne bismo dospjeli do ovoga grada za citavu jednu godinu dana. Neka je slavljen Allah, što smo
sada spašeni! Ali el-As'ad odgovori: - Tako mi Allaha, brate, ja cu sici u taj grad, nitko drugi to ne treba uciniti. Jer ja cu jamciti za tebe svojim životom. Ako bi me ti sada ostavio sama i otišao i bio daleko od mene, tada bi mi zbog tebe dolazilo na pamet tisucu misli, gušile bi me brige zbog tebe, i ja ne bih mogao podnositi rastanak od tebe. - Onda idi i nemoj dugo izbivati! - rekne el-Amdžad. El-As'ad dakle siðe prema podnožju brda, pošto je bio uzeo sa sobom nekoliko zlatnika, a njegov brat ostane sam, kako bi ga cekao. On je brzo silazio niz brdo, sve dok nije došao u grad. Ondje je prolazio ulicama i sreo na svom putu nekoga starog covjeka u poodmaklim godinama, s dugackom bradom, koja mu se spuštala na grudi i ondje se dijelila u dva vrška. Covjek je u svojoj ruci nosio štap, na svome tijelu skupocjene haljine, a na svojoj glavi veliki crveni turban. Kada ga je el-As'ad ugledao, on se zacudi nad njegovom odjecom i njegovim izgledom, priðe mu, pozdravi ga i rekne: 218
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu —
Gdje je put prema tržnici, visoki gospodaru?
Cimje stari cuo mladicevo pitanje, on mu se ljubazno osmjeh ne i rekne: — Moj sine, meni se cini, da si ti stranac. El-As'ad mu dadne kao odgovor: — Dabome, ja sam stranac..." 219 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pri cu koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
n s»g dvjestaidvadesetisedma noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se stari, na kojega se namjerio el-As'ad, njemu ljubazno osmjehnuo i rekao: — Moj sine, meni se cini, da si ti stranac — i da mu je el-As'ad dao kao odgovor: -
Dabome, ja sam stranac.
Zatim stari nastavi: -
Ti si našu zemlju usrecio svojim dolaskom, moj sine, a
zemlju si svojega naroda svojim izbivanjem ucinio neutješnom. Sto kaniš ciniti na tržnici? —
Dragi strice — odgovori el-As'ad — ja imam brata, kojega
sam morao ostaviti u gorju. Mi dolazimo iz jedne daleke zemlje, i mi smo vec tri mjeseca na putovanju. Pošto smo ugledali ovaj ovdje grad, tada sam njega, svojega starijeg brata, ostavio na gorskom obronku, a ja sam došao ovamo, kako bih kupio nešto za jelo. S tim cu se vratiti k svojemu bratu i time cemo se nahraniti. Tada stari rekne: —
Moj sine, raduj se najveselijoj vijesti! Znaj, ja dajem danas
svecanu gozbu, i imam kod sebe mnogo gostiju. Za tu sam priliku spremio najbolja i najljepša jela, koja srce samo može poželjeti.
>
221
Dvjestaidvadesetisedma noc Hoceš li dakle poci sa mnom k mojoj kuci, kako bih ti ondje mogao dati, što želiš? Ja od tebe necu uzeti nikakav novac, nikakvu naplatu. Ali cu ti dati izvješce o ovome gradu. Neka je slavljen Allah, što sam ja naišao upravo na tebe i što ti nisi sreo nikoga drugoga! -
Postupi prema svojoj dobroti - odgovori el-As'ad — ali
ucini to što prije! Jer moj me brat ceka, i on misli samo na mene. Nato stari uzme el-As'ada za ruku i povede ga kroz jednu usku ulicicu, tim što mu se osmjehivao i govorio: -
Hvala neka je Njemu, koji te je sacuvao pred narodom
ovoga grada! I tako ga je vodio, sve dok nije ušao u neku prostranu kucu. U njoj se nalazila neka dvorana, posred koje je sjedilo cetrdeset starih ljudi u poodmaklim godinama, poredanih u krugu oko goruce vatre. Klecali su na koljenima uokolo vatre u svojoj sredini, molili su joj se i bacali se nicice pred njome. Kada je el-As'ad to ugledao, on se prestravi nad njima, i kroz tijelo mu proðe jeza. Ali on nije znao, što je s njima zapravo posrijedi. Sada stari dovikne tim ljudima: - Vi svecenici vatre, kako je ovo jedan blagoslovljen dan! Zatim povice dalje: - Hej ti, Ghadban! Tada priðe neki crni rob, visoka stasa i užasna izgleda. Njegovo je lice izgledalo grozno, a nos mu je bio posve spljošten. Tomu Crncu on dadne neki znak, a ovaj hitro savije el-As'adove ruke na leða i okuje ih. Nato mu stari zapovjedi: -
Odvedi ga u podrum ispod zemlje, ostavi ga da ondje leži i
reci robinji toj i toj, da mora obavljati svoj posao i muciti ga dan i noc. Tada ga Crnac pograbi, odvede ga u onaj podrum i preda ga robinji. Ta preuzme svoj muciteljski posao, pri kome mu je imala davati jedan hljeb kruha ujutro ijedan hljeb navecer, nadalje jedan 222
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu krcag sa slanom vodom za zore i jedan drugi za vrijeme noci. Sada svecenici jedan drugomu reknu: — Kada doðe vrijeme blagdana vatre, prinijet cemo ga na brdu kao žrtvu vatri. Robinja meðutim siðe k njemu i pocne mu zadavati bolne udarce, sve dok mu sa slabina nije potekla krv i dok nije pao u nesvijest. Zatim položi jedan hljeb kruha i položi do njegove glave jedan krcag sa slanom vodom, ode odatle i ostavi ga sama. O ponoci se el-As'ad probudi, pa kada je opazio, da je okovan i pun modrica, i kako ga bole udarci, on gorko zaplace. Sada se pocne sjecati svojega ranijeg ugleda i srece i svojega gospodstva i moci, i takoðer toga, da je sada rastavljen od svojega oca i svojega zavicaja..." 223 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaidvadesetiosma noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je el-As'ad opazio, kako je svezan i pun modrica, i da ga bole udarci. Tada on pocne razmišljati unatrag o svome ranijem ugledu i sreci i o svome gospodstvu i moci, i on zaplace i pocne provaljivati u uzdahe, i uzme izgovarati ove stihove: Boravite kod ruševina kuce i pitate o našem udesu.
Ne vjerujte, da mi još stanujemo u zemlji kao prije toga! Vrijeme, koje sve rastavlja, je sada razdvojilo takoðer nas, Premda srce naših zavidnika nije našlo još nikakvu zadovoljštinu. Mene muci bicem jedna prokleta robinja, Njezino se srce puni neprijateljstvom prema meni. Možda nasAllah opet jednom ipak sjedini I svojom kaznom otjera od nas neprijatelje. 225
Dvjestaidvadesetiosma noc Kada je el-As'ad bio izgovorio ove stihove, on ispruži ruku iza svoje glave, i ondje naðe kruh i krcag sa slanom vodom. Malo od toga pojede, samo toliko, da bi produžio život, i isto tako popije nešto vode. Ali sve do jutra nije mogao opet zaspati zbog mnoštva stjenica i ušiju. Kada je meðutim svanulo jutro, robinja opet siðe k njemu, da mu promijeni haljine. Jer njegova je odjeca bila natopljena krvlju i cvrsto se slijepila uz tijelo, tako da mu je sada košuljom oderavala kožu. Tada on krikne i jaukne i rekne: - Moj Gospode, ako je ovo tvoja volja, tada dopusti da još više iskusim! Gospode, ti neceš previdjeti mojega tlacitelja. Zato uzmi nad njime osvetu za mene! Zatim on pocne provaljivati u uzdahe, i uzme izgovarati ove stihove: Strpljivost dolikuje prema tvojoj promisli, oAllah, u upravljanju svijetom, Ja cu joj se šutke podvrgnuti, ako se tebi tako sviða. Strpljivost dolikuje prema onomu, što ti odreðuješ, o Gospode, Strpljivost, cak i ako bih bio bacen u vatru od trnja. Oni su vježbali na meni nasilje i neprijateljstvo i groznu porugu, Možda ceš mi Ti jednom osigurati dobru nagradu. Ne puštaj nikada, o Gospode, zlikovca daleko od svojih ociju! Jer Ti, o Gospodaru udesa, samo si mi Ti jamac. I zatim izrekne rijeci jednoga drugog pjesnika: Nikada se ne muci svojim brigama, Svu muku povjeri udesu! Na poneku se stvar gleda turobno, Ali ceš kasnije imati u njoj radosti. 226
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu Cesto biva prostranim, što tišti, Casto biva prostranost stiješnjenom. JerAllah cini, što On samo hoce, A Njegovoj se volji tiho pokori! Raduj se dobru, koje imaš, Zaboravi kroza nj prošli teret! Pošto je on bio izgovorio ove stihove, spopadne ga opet robinja udarcima, sve dok nije utonuo u nesvijest. Ona mu dobaci još jedan hljeb kruha, stavi jedan krcag sa slanom vodom i ode od njega. Tako ga ostavi da ondje leži, kakav je bio, sama kao prst, duboko ožalošcena, dok mu je sa slabina tekla krv, okovana željeznim negvama i daleko od dragih. Tada on zaplace i pomisli na svojega brata i na svoju raniju diku..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 227
Ali kada je pocela
dvjestaidvadesetideveta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje el-As'ad pomislio na svojega brata i na svoju raniju diku. I on je cvilio i kukao, i plašio se i tužio. Zatim je poceo provaljivati u vrele suze i uzeo izgovarati ove stihove: 0
udesu, prestani! Kako si me dugo grozno mucio,
1
lišavao me brace, nebrojene dane i noci!
Zar nije vrijeme, da budeš ganut mojim dugotrajnim izbivanjem I da se pokažeš blagim? Ah, tvoje je srce kao od kamena! Zlo si ucinio mojim prijateljima, kada si cistu zluradost Poklonio svima mojim neprijateljima zbog nanesene patnje. Da, uzradovalo se srce neprijatelja, kada je sve ovo vidio: Jer pun sam žarke cežnje ja sjedio usamljen tu u tuðini. Sva bijeda, koja me je snašla, još nije bila dosta, Ovaj rastanak od prijatelja, koji je zastro pogled tmurnošcu, 229
Dvjestaidvadesetideveta noc I tako sam ja ovdje mucen tijesnom tamnicom: Ah, mene ne tješi nikakav drug, samo mi preostaje ocajanje, I rijeka suza, koja curi poput kiše iz oblaka, I jauk za povratkom, ciji su vruci plamenovi neugasivi, I bol i cežnja, sjecanje na prohujale radosti, I uzdisaji i stenjanje iz grudiju uzbibanih bolom. Moram kušati muku ceznuca, tuga me uvijek cvrsto prožima, A utonuo sam u patnju, koja mi nigda ne dopušta pocinka. Ah, ne nalazim nijednoga vjernog prijatelja, koji bi mi pokazao smilovanje, Koji bi došao k bolesniku i prijazno mu se priklonio u tuzi. Živi li još koji drug, koji bi se sa mnom sjedinio u ljubavi, Koji bi zbogprobdjevenih noci i patnji sa mnom zaplakao? Htio bih mu se potužiti na tugu, koja gori u mome srcu, Dok je moje oko svagda budno i ne poznaje više sna. Ah, tako mi dugom biva noc, kada mucenja nikada ne miruju, I ja gorim u vatri svojih briga, u plamenom žaru. A stjenke i buhe piju moju krv Baš kao iz ruke mladoga, nježnog vinotoce crveno vino. A tijelo, koje pod ugrizima dosadnih kukaca išcezava, Slici, ah, novcu siroceta u ruci opakog suca.
I tako ja stanujem u jednom grobu, koji mjeri tri lakta, Ah, u uzama i u krvi prevrcem se bez prestanka. 230
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu Moje su suze moje vino, i zveckanje je lanaca moj pjev, Moj je prismok moje sjecanje i moj krevet tjeskobna briga. Pošto je bio izgovorio te rijeci do kraja, uzdisao je iznova i naricao, i pomišljao je na to, kako je prije bio živio, i na to, da je rastavljen od svojega brata. Tako je to stajalo s njim. Njegov je pak brat el-Amdžad cekao el-As'ada sve do podneva. Buduci da se taj ni zatim još nije vracao, ovomu koji je cekao pocne tuci srce, bol ga zbog rastanka teško pritisne, i njegove se oci preplave morem suza..." 231 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
Sg§ C dvjestaitrideseta noc
Šehrezad nastavi ovako:
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je el-Amdžad cekao svog brata el-As'ada sve do podneva. Buduci da se ovaj zatim još nije vracao, njemu pocne tuci srce, bol ga zbog rastanka teško pritisne, a njegove se oci preplave morem suza. I placuci je uzvikivao: -
Jao, moj dragi braco! Jao, moj druže! Jao, tegobnih li briga!
Kako sam se jako bio bojao, da bismo mogli biti rastavljeni! Zatim on siðe niz obronak, dok su mu njegove suze tekle po obrazima, i uðe u grad. Ondje je išao dalje, sve dok nije došao do tržnice. Ovdje on upita ljude o imenu toga grada i o njegovim stanovnicima. Dadnu mu kao odgovor: -
On se zove Grad Maga, i njegovi se stanovnici mole vatri
umjesto svemogucemu Kralju. Zatim on upita dalje o Gradu Ebanovine, a oni mu odgovore: -
Odavde donde je kopnom putovanje od jedne godine,
morem meðutim plovidba od šest mjeseci. Njegov se kralj ranije zvao Armanus, ali sije on sada uzeo za zeta jednog sultana i dopus tio mu da se on namjesto njega popne na prijestolje. Taj se dakle kralj zove Kamar ez-Zaman. On je covjek od dobrote i pravednos ti, vjernosti i darežljivosti. Kada je el-Amdžad cuo kako govore o njegovu ocu, on pocne plakati i uzdisati i tužiti se, i nije znao, kamo bi se trebao okrenuti. Ali si zatim kupi malo hrane i uputi se na neko udaljeno mjesto. Ondje je sjeo i htio jesti, ali je opet morao misliti na svojega brata, 233
Dvjestaitrideseta noc i tako on opet pocne plakati, i pojede s odbojnošcu samo jedan zalogaj, kako bi produžio svoj život. Zatim opet ustane i pocne obilaziti okolo gradom, ne bi li dobio obavijest o svome bratu. Tada nade jednog muslimana, krojaca, koji je sjedio u svom ducanu. Kod njega on sjedne i isprica mu svoju povijest. Nato krojac rekne: —
Ako je on pao u ruke jednoga od maga, tada ce ti biti teško,
da ga ponovo vidiš, ali ce vas Allah možda ipak još sjediniti. Zatim doda:
—
Hoceš li stanovati kod mene, moj brate?
Kada je el-Amdžad pristao, krojac se tomu razveseli. Sada princ ostane jedan niz dana kod njega, dok ga je ovaj tješio, ohrabrivao ga i poducavao ga u krojackom zanatu, sve dok ga on nije bio izucio. Jednoga dana meðutim on izaðe van na morsku obalu i opere svoje haljine. Zatim otiðe u hammam i odjene cistu odjecu. Kada je odande opet izašao i zatim se ogledao po gradu, doðe mu ususret na njegovu putu neka žena velike ljepote i ljupkosti. Njezin je stas resila nježna ravnomjernost, bila je prava slika dražesnosti i najveca ljepotica svojega vremena. Kada ga je ugledala, ona podigne zar sa svojega lica, namigne mu obrvama i ocima i pocne ga mamiti svojim pogledima, tim što je izgovarala ove stihove: Ugledala sam te kako dolaziš, i tada sam oborila svoj pogled, Ucinilo se, vitki, kao da si zraka nekoga Sunca. Jer ah, ti si najljepši covjek, koji se ikada pojavio, A danas si cak još ljepši nego jucer. Kada bi se ljepota dijelila, jamacno bi jedna petina Došla Jusufu58, ili samo jedan dio od petine, A sve bi ostalo zatim ostalo samo tvoje vlastito. Ah, svaka bi duša dala za tebe svoje duševno zdravljeP9 58
Biblijski je Josip važio kao olicenje iznimne ljepote. 59 Posljednja su dva polustiha, jer u Kalkutskom izdanju nedostaju, uzeta
prema Kairskom izdanju iz 1325. godine od Hidžreta (= 1907. g. poslije Krista). 234
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu Kada je el-Amdžad cuo ove rijeci iz njezinih usta, njegove se misli okrenu prema njoj, i njegovo je srce poželi. Tada se s njim poigra moc ljubavi, i, tim što joj je namignuo, on izrekne ove stihove: Povrh ruža na obrazima stoje trnovi na sulicama. Tko je taj, tko bi se usudio, da ih ubere? Ne, ne pružaj ruke prema njima, jer odavno su Spremne za borbu, kada smo tek trgnuli pogled. Kaži njoj, koja je pocinila nasilje i postala zavodnicom, Da, kad bi bila pravedna, samo bi još više zavodila: Ako je tvoje lice zastrto žarom, tada ono još više mami u bludnju, Za ljepotu poput tvoje sjaj je najbolja obrana. Ona nalikuje Suncu, ne možeš ga pogledati u lice, Samo ako je skriveno lakim oblakom, možeš ga vidjeti. Nježna je vjerno cuvana od svake uvrede,
Zato pitajte cuvara plemena: Sto se treba zbiti sa mnom? Ako me se hoce ubiti, tada njihova namjera, Zla, ne postaje djelom! Neka nas ipak ostave same! Jer, ako oni jurnu protiv mene, nece donijeti nikakvu vecu nesrecu Nego ova lijepa cura, ako jurne na mene pogledom. Pošto je saslušala ove stihove iz el-Amdžadovih usta, ona pocne provaljivati u uzdahe, i, tim što mu je opet namignula, uzme izgovarati ove stihove: 235
Dvjestaitrideseta noc Ti si, ne ja, stupio putem sramežljivosti, Pokaži svoju naklonost, jer blizu je to vrijeme, Kojemu ti donosiš jutro svjetlošcu svojega cela, Kojemu tiprostireš noc haljinom svojih uvojaka! Božanstvenim me likom siliš na obožavanje, Da, ti si me namamio, odavno si me zaveo. Nikakvo cudo, ako moje srce izgara u ljubavnoj vatri, Jer vatra je to, što prilici onomu, koji služi idolima. Ti si kupio jednu kao ja zabadava i bez cijene, Ali ako me zatim budeš morao opet prodati, tada naplati cijenu. Kada je el-Amdžad saslušao od nje takve rijeci, on je upita: -
Hoceš li ti doci k meni, ili ja trebam doci k tebi? Tada ona sramežljivo obori svoju glavu i izgovori rijeci Preuz-višenoga: -
Muškarci imaju prednost pred ženama poradi onoga, što je
Allah dao jednima ispred drugih60. El-Amdžad je razumio ovaj njezin mig..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 60 Kur'an 4,34. 236
Ali kada je pocela
d vj e s taitride s e tiprva noc o°°S C
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je el-Amdžad razumio ženin mig i znao, da ona hoce ici s njim onamo, kamo je išao on. On se osjeti obvezanim, da damu odvede na neko dolicno mjesto. Ali buduci da se stidio, da ode s njome ka kuci krojaca, koji je bio njegov kucedomacin, najprije je besciljno koracao s njome dalje naprijed. Ona je išla iza njega, i tako su oboje hodali sve dalje, od sokaka do sokaka i od mjesta do mjesta, sve dok ona nije postala umornom i upitala ga: - Moj gospodaru, gdje je tvoja kuca? On dadne kao odgovor: - Pred nama. Imamo još samo malo ici donde! Zatim on s njome skrene u neku lijepu ulicu, i oni su išli tuda dalje, on naprijed a ona iza njega, sve dok on nije došao do kraja i sada primijetio, da je to slijepa ulica. Tada on rekne: -
Nema nikakve visosti i nema nikakve moci do u Allaha Uz
višenoga i Svemogucega! Kada se meðutim osvrnuo, ugleda na završetku ulice visoka ulazna vrata s dvjema kamenim klupama. Ali su vrata bila zakljucana. Tu el-Amdžad sjedne na jednu klupu a ona na drugu. A kada 237
Dvjestaitridesetiprva noc ga je ona upitala: — Moj gospodaru, na što ti cekaš? - on spusti svoju glavu neko vrijeme prema tlu. Zatim je opet digne i rekne: -
Ocekujem svojega mameluka. On ima kljuc. Bio sam mu
zapovjedio, neka nam nabavi jelo i pice i što vec pripada vinu, dok se ja ne vratim iz kupelji. Ali u sebi samome on rekne: -
Možda njoj vrijeme postane predugim. Zatim ce ona otici
svojim putem i mene ostaviti ovdje samoga, a ja cu takoðer otici svojim putem. Kada je njoj vrijeme stvarno postalo predugim, ona mu rekne: -
Moj gospodaru, taj nas mameluk zbilja ostavlje dugo cekati,
a mi moramo sjediti ovdje na ulici! Zatim ona priðe s nekim kamenom k zasunu ulaznih vrata. Ali el-Amdžad uzvikne: -
Ne budi prenagla! Cekaj, dok ne doðe mameluk!
Ali ga ona nije slušala, nego udari kamenom po zasunu, tako da se on raspuknuo na dva dijela, a vrata se otvorila. A kada je el--Amdžad rekao: - Sto te je spopalo, da si mogla to uciniti? - ona mu odgovori: -
O pusti samo, moj gospodaru! Sto te to brine? Zar to nije
tvoja kuca i tvoj stan? On meðutim odgovori: -
Dabome. Ali nije potrebno razbijati zasun!
Zatim dama uðe u kucu, dok je el-Amdžad od straha pred vlasnikom kuce ostao stajati u nedoumici i nije znao, što da ucini. Tada mu dama rekne: -
Zbog cega ne ulaziš, ti svjetlosti mojega oka i krvi mojega
srca? On odgovori: -
Slušam i pokoravam se! Ali me taj mameluk ipak ostavlja
dugo cekati, i ja ne znam, da li je on nešto od onoga, što sam mu naredio i zapovjedio, obavio ili ne. 238
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu Nato on uðe s njome, pun smrtnoga straha pred vlasnikom te kuce. A unutra u kuci naðe jednu lijepu dvoranu sa cetiri estrade, koje su ležale jedna nasuprot drugoj. Na njima su se nalazile niše i povišena sjedala, i sve je bilo pokriveno cilimima od svile i broka-ta. U sredini se dvorane nalazio skupocjeni vodoskok, a uz njegov su rub stajali pokriveni stolovi, koji su bili ukrašeni draguljima i dragocjenostima. Ti su bili puni voca i cvijeca, a uz njih su stajale posude za pice. Ondje je stajao takoðer jedan svijecnjak s velikom svijecom. A cijela je prostorija bila puna skupocjenih tkanina, i ondje su se nalazili kovcezi i stolci, a na svakome je stolcu ležao po jedan zavežljaj haljina i na njemu kesa puna zlatnika i srebrenjaka. Pod je bio poplocen mramorom, a cijela je kuca svjedocila o blagostanju svojega vlasnika. Kada je el-Amdžad sve to vidio, bio je sav u nedoumici. I on rekne u sebi samome: —
Sada sam ja izgubljen! Zaista, mi smo Allahova stvorenja, i
k Njemu se vracamo. Ali dok je dama promatrala ovo mjesto, ona se cak vrlo radovala, da, njezina radost nije više poznavala nikakvih granica. I ona uzvikne: —
Tako mi Allaha, moj gospodaru, tvoj mameluk nije ništa
propustio. Pomeo je dvoranu, skuhao jela i iznio voce. Ipak sam ja došla baš u najljepše vrijeme! Ali el-Amdžad nije na nju obracao pažnju, jer je njegovo srce bilo ispunjeno strahom od vlasnika te kuce. I tako mu ona rekne: —
Ma ne, moj gospodaru, moje srce milo! Što ti tu tako stojiš?
Zatim ona duboko uzdahne i dadne el-Amdžadu jedan poljubac, koji je tako odjeknuo, kao kada se raspukne orah, i nastavi: —
Moj gospodaru, ako si se ti dogovorio s nekom drugom, tada
cu se ja potpasati i dvoriti je. Iz srca punog gnjeva el-Amdžad se glasno nasmije, priðe i sjedne. Pritom su njegove grudi teško disale, i on pomisli u svojoj nutrini: 239
Dvjestaitridesetiprva noc
—
Sramotna smrt za mene, kada doðe kucevlasnik!
Dama meðutim sjedne njemu uz bok i pocne se šaliti i smijati, dok je el-Amdžad tu sjedio pun briga i mracna izraza lica i smišljao tisucu svakojakih misli i u sebi samome govorio: -
Ubrzo mora doci taj, kojemu pripada ova dvorana. Što da
mu ja tada kažem? On ce me ubiti, to je posve sigurno, i onda je sa mnom gotovo. Sada se dama podigne, zasuce rukave, uzme jedan podložak, stavi zatim na njega stolnu plocu, i pocne jesti. I ona rekne el--Amdžadu: —
Jedi, moj gospodaru!
Tada se el-Amdžad takoðer dadne na to, da jede. Ali mu hrana nije išla u tek, morao je štoviše stalno pogledavati na vrata. Naposljetku, kada se dama bila dosita najela, ona odnese stol, stavi na podložak poslužavnik s vocem i pocne se sladiti poslasticama. Zatim donese vino, otvori vrc, napuni jedan pehar i pruži ga el-Am-džadu. On ga uzme iz njezine ruke, ali je u sebi mislio: -
Jao, jao, kucedomacin! Kada taj doðe i mene vidi!
Njegove su oci bile upravljene prema predvorju, dok je u ruci držao pehar. I stvarno, dok je on upravo tako tu sjedio, odjednom doðe gospodar te kuce. To je bio nekadašnji bijeli rob, jedan od najuglednijih ljudi toga grada. Jer on je kod kralja bio konjušar. Taj si je bio uredio ovu dvoranu za svoje vlastito uživanje, kako bi se u njoj krijepio i u nju se povlacio, s kime je vec želio. O tome je dakle danu bio pozvao jednog ljubimca i dao da se to mjesto uredi za njega. Ovaj se covjek zvao Bahadur. Bio je otvorene ruke, isticao se u blagosti i darežljivosti i bio je svagda spreman na milostinju i trošenje. Kada je on dakle došao bliže..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 240
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Bahadur, vlasnik dvorane, konjušar, kada je došao bliže ulaznim vratima i vidio ih otvorenima, posve polako pošao dalje i ispružio naprijed svoju glavu. Tada ugleda elAmdžada i damu i pred njima poslužavnik s vocem i vrcem za vino. Upravo je u tom trenutku el-Amdžad držao u ruci pehar, dok je njegovo oko bilo upravljeno prema vratima. Kada se dakle njegov pogled susreo s
kucedomacinovim, on prob-lijedi, a njegov trbuh zadršce. Ali kada ga je Badahur vidio probli-jedjela i u zbunjenosti, on mu dadne znak, tim što je prst stavio na usta, kao da hoce kazati: -
Šuti i doði ovamo k meni!
Tada el-Amdžad odloži iz ruke pehar i ustane, da poðe k njemu. I kada je dama upitala: — Kamo? — on strese glavu i dadne joj znakom razumjeti, da hoce pišati. Zatim bosonog izaðe u predvorje, i kada je ugledao Bahadura, prepozna u njemu gospodara kuce, požuri k njemu, poljubi mu obje ruke i rekne mu: —
Ja te preklinjem Allahom, visoki gospodaru, prije nego što
mi uciniš nešto nažao, poslušaj, što ti imam reci! I sada mu on isprica citavu svoju povijest, od pocetka do kraja. Ispricao mu je, kako je bio morao napustiti svoju zemlju i svoj kra241
Dvjestaitridesetidruga noc ljevski položaj, kako u dvoranu nije stupio po svojoj slobodnoj volji, i da je dapace dama bila ta, koja je slomila zasun, otvorila vrata i pripremila svu tu nesrecu. Kada je Bahadur bio saslušao el--Amdžadove rijeci i saznao njegov udes i štoviše saznao, da je on kraljevic, on osjeti prema njemu sažaljenje i samilost. Zatim mu rekne: —
Poslušaj moju rijec, Amdžade, i pokori mi se! Tada cu ti ja
jamciti za to, da ceš od onoga, cega se bojiš, ostati sigurno sacuvan. Ako mi se meðutim budeš protivio, tada cu te ubiti. El-Amdžad dadne kao odgovor: —
Zapovijedaj mi, što hoceš. Ja ti se necu nikada protiviti, jer
sam ja oslobodenik tvoje velikodušnosti! Bahadur sada nastavi: —
Vrati se odmah natrag u kucu, sjedni na mjesto, na kome si
bio, i budi u dobru raspoloženju. Zatim cu ja uci unutra k tebi - ja se zovem Bahadur — pa kada doðem k tebi, ti me izgrdi i napadni na mene i reci: 'Zašto te tako dugo nije bilo?' Nemoj od mene uzi mati nikakvu ispriku, nego me izudaraj. Ako meðutim budeš imao
obzira prema meni, tada cu ti ja oduzeti život. Sada uði unutra i budi veseo! I što god uopce budeš kroz to vrijeme od mene zahti jevao, to ceš odmah spremno naci pred sobom. Proživi ovu noc posve onako, kako ti hoceš. Sutra ujutro meðutim otiði svojim putem! Takvo što ja cinim, kako bih te pocastio, jer si stranac. Ja naime volim strance i držim to za svoju obvezu, da im iskazujem poštovanje. Tada mu el-Amdžad poljubi ruku i vrati se natrag u dvoranu, nakon što je njegovo lice opet poprimilo prirodno crvenilo i bjelilo. Tek što je ušao unutra, on dovikne dami: —
Gospodarice, ti si svoje boravište svojim prisustvom ucinila
veselim! Ovo ce biti jedna blagoslovljena noc! Ona meðutim rekne: —
To je ipak neobicno od tebe, da me ti sada tako ljubazno
pozdravljaš! 242
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu —
Tako mi Allaha, gospodarice — odgovori el-Amdžad — ja
sam cvrsto vjerovao, da mi je moj memeluk Bahadur ukrao neko liko skupocjenih ogrlica, od kojih je svaka vrijedna desettisuca dinara. Kako sam meðutim upravo sada izašao i još uvijek o tome mislio, potražio sam ih i našao ih na njihovu mjestu. Samo ne znam, zašto mameluk toliko dugo izbiva. Ipak cu ga morati propis no kazniti. Tada dama bude zadovoljna el-Amdžadovim odgovorom. I sada se pocnu oboje šaliti i piti i biti dobre volje. Tako su se oni dalje naslaðivali, sve dok se Sunce nije pocelo spremati na pocinak. Tada uðe Bahadur, koji je bio promijenio svoju odjecu, potpasao svoju haljinu i obuo cizme, kakve nose mameluci. On izrekne pozdrav,
poljubi pod i prekriži ruke na grudima, i pogne svoju glavu prema dolje poput nekoga, tko priznaje svoju krivnju. El-Amdžad ga pogleda gnjevnim okom i dovikne mu: —
O ti najbjedniji od svih mameluka, zašto te nije bilo tako
dllgO? —
Visoki gospodaru — odgovori on — bio sam zaposlen time,
da perem svoje haljine, a nisam znao, da si ti ovdje. Ti si me na rucio ovamo za vecer, a ne za dan. Ali el-Amdžad povice na njega s rijecima: —
Ti lažeš, najbjedniji od svih mameluka. Tako mi Allaha, ja te
moram istuci! I on smjesta skoci, baci Bahadura na pod, uzme štap i pocne ga lagano tuci. Ali sada skoci takoðer dama, istrgne mu štap iz ruke i spopadne Bahadura tako žestokim udarcima, da su mu od bola iz ociju potekle suze i daje poceo dozivati u pomoc i škripati zubima. Tada el-Amdžad pocne dovikivati dami: - Ne cini to! - dok je ona uvijek kazivala: — Pusti me da na njemu utišam svoj gnjev! — Ali joj on oduzme štap i gurne je ustranu. Tada Bahadur opet ustane na noge, obriše si suze s lica i pocne ih neko vrijeme iznova dvoriti. Zatim ocisti dvoranu i zapali svijece. Ali je svakiput, kada bi izlazio ili ulazio, dama psovala i proklinjala Bahadura, dok ju je el-Amdžad gnjevno napadao: 243
Dvjestaitridesetidruga noc -
Tako ti preuzvišenog Allaha, okani se mojega mameluka.
On nije navikao na tomu slicno! Zatim oni nastave jesti i piti, tim što ih je Bahadur dvorio, sve do pred ponoc. Buduci da je naposljetku postao umornim od dvorenja i od udaraca, on se usred sale spusti na pod i pocne hrkati i dahtati. Dama meðutim, koja je bila pijana, rekne el-Amdžadu: -
Na noge, uzmi taj mac, koji tu visi, i odsijeci ovom mame-
luku glavu! Ako to ne uciniš, tada ce to biti tvoja vlastita propast. Ali on odvrati: -
Sto te je spopalo, da hoceš ubiti mojega memeluka?
Ona dadne kao odgovor: -
Naše ce zadovoljstvo postati samo još potpunijim, kada on
bude mrtav. Ako ti to ne uciniš, tada cu doci ja i ubit cu ga. Tada el-Amdžad uzvikne: -
Tako ti Allaha, ne cini to!
Ali ona uzvikne: -
Ipak cu to uciniti! - skine mac, trgne ga i poðe prema Ba-
haduru, kako bi ga ubila. Sada el-Amdžad sebi rekne: -
Ovaj nam je covjek ucinio dobro, zaštitio nas je, bio je prema
nama ljubazan, sam se ucinio mojim mamelukom - kako bismo ga mi mogli za to nagraditi smrcu! Ne, to se ne smije nikada dogodi ti! Tada on dovikne dami: -
Ako moj mameluk stvarno treba naci smrt, tada to prije pris
taje meni, da ga ubijem, nego tebi! Zatim joj on istrgne mac iz ruke, podigne svoju ruku u zrak i udari damu po zatiljku, tako da joj je glava odletjela s trupa i pala zatim na kucedomacina. Taj se probudi, sjedne uspravno, otvori oci i ugleda elAmdžada, kako stoji pred njim s okrvavljenim 244
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu macem u ruci. I dalje pogleda prema dami, kadli je ugleda kako leži na podu mrtva. On upita, što je s njome, a el-Amdžad mu isprica, što je ona bila ucinila, i zakljuci s rijecima: -
Ona je ustrajavala na tome, da te ubije. Ovo je sada njezina
-ograda. Tada Bahadur skoci na noge, poljubi princa u celo i rekne mu:
-
Visoki gospodaru, ah, kamo srece da si je ipak poštedio!
v-ja nam meðutim ne preostaje ništa drugo ciniti, nego da je : dmah otpremimo, prije nego što bude dan. Zatim Bahadur potpaše svoju haljinu, uzme damin leš, umota ga u ogrtac, stavi u košaru, digne je na rame i rekne el-Amdžadu: -
Ti si ovdje stranac i nikoga ne poznaš. Tako dakle ostani tu,
gdje si sada, i cekaj me do jutarnjeg svitanja. Ako se onda vratim k tebi, sigurno cu ti uciniti mnogo dobra i potruditi se, da dobijem bavijest o tvome bratu. Ako se meðutim o Suncevu izlasku ne vratim opet natrag k tebi, tada znaj, da je sa mnom gotovo, i zatim r.eka ti pomogne Allah! Zatim ce ova kuca pripasti tebi, i bit ce tvoje sve, što se u njoj nalazi u novcu i dobrima. Nato on, s košarom na ramenu, napusti dvoranu, proðe s njome kroz ulice i udari putem prema otvorenom moru, kako bi u r.;ega bacio teret. Ali kada je vec bio blizu obale, osvrne se i ugleda nacelnika straže i stražarske satnike, koji su mu prilazili sa svih >:rana. Kada su ga prepoznali, oni se zacude, otvore košaru i naðu u njoj leš. Tada ga uhvate i stave ga tijekom noci sve do jutra u željezne okove. Potom otpreme njega i košaru, onakvu kakva je bila, ka kralju i ispostave mu izvješce o njemu. Kada je kralj to sve rio vidio i saslušao, on se silno razbjesni i dovikne konjušaru: -
Jao tebi! Ti ciniš uvijek tomu slicno. Ubijaš ljude i bacaš ih
D more i uzimaš im sav njihov imetak! Koliko mnogo umorstava mora da si pocinio vec prije ovoga! Bahadur meðutim pogne svoju glavu..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 245
Ali kada je pocela
'§2g C dvjestaitridesetitreca noc «7
V k\ ^ —_F cr
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Bahadur pred kraljem pognuo svoju glavu prema tlu. Ali kralj povice na njega i rekne: -
Hej ti, tko je ubio ovu ženu?
On dadne kao odgovor: -
Visoki gospodaru, ja sam je ubio. Nema nikakve visosti i
r.ema nikakve moci do u Allaha Uzvišenoga i Svemogucega! Tada kralj zapovjedi u svojemu gnjevu, neka ga se objesi. A krvnik ga na kraljevu zapovijed odvede. Nacelnik ga je pratio s izvikivacem, koji je izvikivao po gradskim ulicama, da si narod treba pogledati smaknuce kraljevskog konjusara Bahadura. I tako su obilazili naokolo po svim sokacima i ulicama. Tako daleko Bahadur. El-Amdžad je pak u meðuvremenu cekao, pa kada je svanuo dan i izašlo Sunce, a Bahadur se nije vracao, tada on povice:
-
Nema nikakve visosti i nema nikakve moci do u Allaha
Uzvišenoga i Svemogucega! Sto mu se moglo dogoditi, što ga je moglo snaci? 247
Dvjestaitridesetitreca noc Dok je on o tome razmišljao, izvikivac izvikne, da si narod treba pogledati Bahadurovo pogubljenje, i da ce on biti obješen u podne. Kada je el-Amdžad to morao cuti, on zaplace i rekne: —
Zbilja, mi smo Allahova stvorenja, i k Njemu se vracamo!
On se hoce nepravedno žrtvovati za mene, dok sam ipak ja taj, koji ju je ubio. Tako mi Allaha, to se ne smije nikada dogoditi! I on odmah napusti dvoranu, zakljuca vrata, požuri kroz grad, sve dok nije bio sustigao Bahadura. Tada stupi pred nacelnika i zamoli ga: —
Visoki gospodaru, ne ubijaj Bahadura. On je nedužan! Tako
mi Allaha, samo sam je ja ubio, nitko drugi. Kada je nacelnik bio cuo njegove rijeci, on ga odvede zajedno s Bahadurom ka kralju i isprica mu, što je bio cuo od el-Amdžada. Tada kralj pogleda princa i upita ga: -
Jesi li ti ubio ženu?
—
Dabome! — dadne on kao odgovor.
Kralj nastavi: -
Ispricaj mi, zašto si je ubio, i kaži mi istinu!
Tada mu ovaj dadne kao odgovor: —
O kralju, ja sam doživio jednu cudnovatu povijest, i
neobicno je to, što cu ti ispricati. Kada bi to bilo iglama zapisano u kutove ociju, tada bi to bila opomena za one, koji se daju opo menuti.
Zatim on kralju isprica svoju povijest i izvijesti ga o svemu, što mu se bilo dogodilo s njegovim bratom, od pocetka do kraja. Kralj je bio zbog toga preko mjere zaprepašcen, i on princu rekne: - Sada znam, da si ti bez krivnje. Ali reci, mladicu, hoceš li ostati kod mene kao vezir? - Slušam i pokoravam se! — odvrati el-Amdžad. I tada kralj pokloni njemu i Bahadura raskošne pocasne haljine, i pokloni mu jednu lijepu kucu s uškopljenicima i slugama, da, on mu je najmilostivije dao sve, što je trebao. Zatim mu je utvr248
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu dio uzdržavanje i prihode i zapovjedio, da se treba tragati za nje-zovim bratom el-As'adom. El-Amdžad je dakle sjeo na vezirsku stolicu, sudio i izricao presude, postavljao i otpuštao, uzimao i davao. I on pošalje izvikivaca po gradskim ulicama, koji je izvikivao o njegovu bratu el-As'adu. Neko je vrijeme covjek neprekidno izvikivao, po svim ulicama i sokacima. Ali veziru ne doðe do ušiju nikakvo izvješce o njegovu bratu, i cinilo se, da se od njega izgubio svaki trag. Tako je prošao el-Amdžad. Ali je el-As'ad bio u meðuvremenu mucen od maga dan i noc, rano i kasno, tijekom cijele jedne godine, sve dok se nije približio blagdan maga. Sada se Bahram Mag pripravi za putovanje i opremi za sebe jedan brod..." 249 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Bahram Mag, kada je bio opremio jedan brod za putovanje, uzeo sa sobom princa el--As'ada. Bio ga je stavio u jedan velik sanduk, sanduk zakljucao i dao odnijeti na palubu. A
upravo u to vrijeme, u koje je Bahram dao da se sanduk s el-As'adom odnese na brod, dogodilo se, po odluci udesa i predodredenosti, da je u blizini stajao el-Amdžad i gledao more. Kada je on vidio sve te stvari, koje se odnose na brod, njemu zakuca srce. I tada on zapovijedi svojim slugama, da mu dovedu njegovu jahacu životinju. Zatim uzjaši i pocne jahati, pracen skupinom ljudi iz svoje pratnje, uzduž morske obale. Kod Magova se broda zaustavi i zapovjedi svojim ljudima, da se popnu na njega i da ga pretraže. Ljudi se popnu na njega i pretraže cijeli brod, ali ne naðu ništa. Tako siðu opet na kopno i izvijeste o tome el-Amdžada. On nato odjaši natrag kuci. Ali kada je stigao onamo i stupio u svoj dvorac, stegne mu se srce, on pogleda svojim ocima posvuda naokolo, i tada ugleda dva stiha, koji su stajali napisani na jednome zidu. To su bila ova dva stiha: O ti moj prijatelju, ti boraviš dalek pogledima, Srcu i pameti te ništa ne može oteti. 251
Dvjestaitrideseticetvrta noc Ostavio si me za sobom u gorkome jadu I ugrabio, spavajuci, mojemu oku san. Kada je el-Amdžad procitao ove stihove, morao je misliti na svojega brata, i on zaplace. Ostavimo mi sada njega i pogledajmo, što se zbivalo s Bahra-mom Magom! Taj se ukrca na brod i zagalami i povice na mornare, neka najžurnije podižu jedra. Tada oni razapnu jedra i otisnu se na more i nastave ploviti dan i noc. Svakoga je drugog dana vadio Mag princa el-As'ada van i davao mu malo hrane za jelo i malo vode za pice, sve dok nisu došli u blizinu Vatrenog Brda. Tada se podigne protiv njih oluja, i more je, ljuljajuci, nosilo brod ovamo i onamo, tako da je izgubio ispravan smjer. Sada se putnici naðu u krivom pravcu plovidbe i uplove u druge vode, koje nisu bile njihov cilj. Naposljetku dospiju do jednoga grada, koji je bio izgraðen na morskoj obali i koji je imao jednu tvrðavu, ciji su prozori gledali na ovo more. Nad tim je gradom vladala stanovita žena, koja se zvala kraljica Mardžana. Kapetan sada rekne Bahramu: -
Dragi gospodaru, mi smo skrenuti s pravog puta, i mi
moramo sada pristati uz ovaj grad, kako bismo se ondje odmorili. Potom neka Allah ucini, što On hoce! Bahram odgovori: V -
Sto ti ciniš i što ti misliš, to je ispravno. Ja cu postupiti, kako
ti držiš da je pravo. Zatim kapetan nastavi: -
Ako kraljica pošalje koga k nama i pocne nas ispitivati, što
da joj mi damo kao odgovor? Bahram odvrati: -
Ja ovdje kod sebe imam tog muslimana. Njemu cemo obuci
mamelucke haljine i zatim ga uzeti sa sobom na kopno. Kada ga kraljica bude vidjela, ona ce misliti, da je on stvarno mameluk, a ja 252
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu cu joj reci: 'Ja sam trgovac robljem, koji trguje bijelim robovima. Vec sam imao kod sebe mnogo mameluka, ali sam ih sve rasprodao, osim ovoga jednoga, koji je ostao kod mene.' Tada kapetan rekne: -
To su izvrsne rijeci!
Ubrzo potom dosegnu grad, skinu jedra i spuste sidro. A kada je brod ležao o sidru, doðe kraljica Mardžana sa svojom gardom, zaustavi se kod broda i pozove van kapetana. Taj doðe k njoj na kopno i poljubi pred njome tlo, na što ona upita: -
Kakav se teret nalazi na tvome brodu, i koga imaš kod sebe?
On dadne kao odgovor: - O najmocnija kraljice našega vremena, ja imam kod sebe jednog trgovca, koji trguje bijelim robovima. - Dovedi ga ovamo k meni! - zapovjedi ona. I tada takoðer Bahram doðe na kopno, pracen od el-As'ada, koji je išao iza njega u mameluckim haljinama. Kada je dakle Bahram stupio pred nju, poljubio zemlju i opet se uspravio, ona ga upita: - Kakvim se obrtom baviš? - Ja sam trgovac robljem — odvrati on. Tada ona pogleda el-As'ada o kome je stvarno povjerovala, da je mameluk, i upita ga: -
Kako ti je ime?
Princa su umalo ugušile suze, ali joj on odgovori:
- Moje je ime el-As'ad. Ganuta, ona dalje upita: - Umiješ li pisati? Pa kada je on to potvrdio, naredi da mu se pruži tintarnica, trska za pisanje i papir i rekne mu: -
Napiši nešto, kako bih ja to vidjela!
253
Dvjestaitrideseticetvrta noc Tada on napiše ova dva stiha: Ti uviðavni, kaži, što može covjek, Ako ga nesreca vazda progoni na svim putovima? Gospod ga je okovana bacio u more i rekao mu: 'Budi na oprezu, da te ne smoci voda!' Kada je ona bila procitala list, osjeti sucut prema njemu, i tako ona rekne Bahramu: -
Prodaj mi ovog mameluka!
Ali joj on dadne kao odgovor: -
Visoka gospodarice, nije mi moguce, da ga prodam. Ja sam
ipak vec prodao sve svoje mameluke, tako da mi je jedini preostao samo još ovaj! Tada kraljica Mardžana vikne: - Ja ti njega moram oduzeti, bilo kupnjom ili kao poklon! Ali Bahram odvrati: - Ja ga ne kanim niti prodavati ni poklanjati. Tada ona odmah uhvati el-As'ada za ruku, uzme ga sa sobom i odvede ga gore u tvrðavu. Magu meðutim dadne reci: -
Ako ti ne odjedriš još danas nanoc od našega grada, tada cu
ti oduzeti sav tvoj imetak i dati da se razbije tvoj brod. Kada je ovaj cuo tu poruku, on se vrlo ražalosti i rekne: -
Ovo zbilja nije nikakvo putovanje, kojemu bih se mogao
radovati! Zatim se on pocne pripremati za put, uzme sve, što je htio imati, i pocne cekati, da padne noc, kako bi opet otplovio. Mornarima meðutim rekne. -
Opskrbite se zalihama i napunite svoje mješine vodom.
Zaplovit cemo pred kraj noci! . 254
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu Tada mornari obave svoje poslove i pricekaju do veceri. Zatim K nad njima spusti noc. Okrenimo se mi sada od njih ka kraljici Mardžani! Ta je bila otišla s el-As'adom i odvela ga u tvrðavu. Ondje dadne da se otvore prozori, koji gledaju na more, i zapovjedi robinjama, da donesu jela. Ove dakle postave pred njih jela, i oboje uzmu jesti. Zatim kraljica zapovjedi, da se donese vino..." 255 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaitridesetipeta noc
3 o°o
Šehrezad nastavi ovako:
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kraljica Mardžana zapovjedila robinjama, da donesu vino. One ga iznesu, i ona tada pocne s el-As'adom piti. Allah meðutim, Slavljeni i Uzvišeni, ispuni njezino srce ljubavlju prema el-As'adu. I ona pocne uvijek iznova puniti pehar i pružati mu ga, sve dok njemu nije pobjegao razum. Tada se on podigne, kako bi obavio nuždu, i napusti dvoranu. Kada je nato ugledao jedna otvorena vrata, on proðe kroz njih i nastavi koracati dalje, sve dok ga put nije doveo u jedan velik vrt, u kome su se nalazile vocke i cvijece svakojake vrste. Ondje, ispod jednog drveta, cucne i obavi, što mu je bilo potrebno. Zatim se opet podigne i poðe k šadvrvanu61, koji je bio u vrtu. Ali još prije nego što je ponovo zavezao svoje haljine, svali se na leða. I vrtni ga zrak omami, i on utone u san, i nad njime se spusti noc. Tako je to stajalo s princom. Bahram meðutim, kada je nastala noc, povice mornarima: — Razapinjite jedra! Otplovit cemo! — Slušamo i pokoravamo se! — odvrate oni. - Ali daj nam još toliko vremena, da napunimo sve svoje mješine. Zatim cemo podici jedra. 61 Šadvrvan je vodoskok. 257
Dvjestaitridesetipeta noc Mornari dakle još jednom odu s mješinama na kopno, kako bi ih napunili. Obilazili su oko dvorca, pa jer nisu našli ništa osim vrtnog zida, uzveru se preko njega, siðu u vrt uzmu slijediti tragove nogu, koji su vodili prema Sadvrvanu. Kada su dospjeli do njega, naðu el-As'ada kako leži na leðima. Odmah ga prepoznaju, i silno ga obradovani odnesu odatle, nakon što su bili napunili svoje mješine. Zatim se opet popnu preko zida, žurno odnesu princa k Bahramu i doviknu mu: — Raduj se, * jer tvoja je želja ispunjena, * tvoja je briga utišana! * Tvoj je bubanj zabubnjao, * tvoja je frula zasvirala! * Tvojega smo zarobljenika, kojega ti je kraljica Mardžana na silu oduzela, mi opet pronašli, i evo ti ga donosimo. Zatim el-As'ada bace pred njega. Cim ga je Bahram ugledao, njegovo srce poskoci od velike radosti, i njegove se grudi nadmu od blaženstva. On im pokloni pocasne haljine i zapovjedi im, da žurno podignu jedra. Tada oni razapnu jedra i zaplove u smjeru Vatrenog Brda. Tako su dalje jedrili sve do jutra. Ostavimo mi Bahrama neka plovi dalje i okrenimo se natrag ka kraljici Mardžani! Kada ju je el-As'ad bio napustio, ona je cijelo vrijeme cekala na njega. Ali buduci da se on nije vracao, ona se podigne i pocne ga tražiti, ali nije mogla naci od njega nikakva traga. Sada ona dadne zapaliti baklje i zapovjedi robinjama, da ga traže. Da, ona sama siðe u vrt, pa kada je vidjela da vrata stoje otvorena, znala je, da je on bio ušao onamo. Ona požuri u vrt, ali ondje kod šadvrvana naðe samo njegove sandale, pa, premda je u potrazi za njime pretražila citav vrt, od njega ne otkrije nikakva traga. Unatoc tomu ga je tražila dalje po svim kutovima vrta, sve dok nije nastalo jutro. Tada zapita o brodu, i reknu joj, da je on otplovio u prvoj trecini noci. Tada je znala,
da su ga oni bili uzeli sa sobom, i ona postane gnjevnom i žalosnom. Odmah izda zapovijed, da se smjesta opremi deset velikih brodova. Takoðer se ona sama opremi za boj i ukrca se u jedan od tih deset brodova sa svojim mamelucima, robinjama i tjelesnom gardom, koji su svi bili odjeveni u raskošne oprave i naoružani primjereno ratu. Jedra budu razapeta, i ona dadne reci kapetanima: 258
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu -
Ako uhvatite Magov brod, tada su vam pocasne haljine i
cani pokloni od mene sigurni. Ako ga meðutim ne ulovite, tada cu vas ja dati smaknuti sve do posljednjeg covjeka. Tada mornari postanu oduševljeni od straha i velike nade, i brzo su jedrili taj dan i sljedecu noc, i zatim još drugi dan i treci dan. Tek im o cetvrtome danu brod Bahrama Maga doðe u ? idokrug. I još prije nego što je dan pošao na pocinak, opkoli brodovlje sa svih strana Magov brod, upravo kada je Bahram bio izvadio van princa el-As'ada i udarao ga i mucio, dok je muceni dozivao u pomoc i vapio za spasom. Ali nije nalazio nijednog pomocnika, nijednog spasitelja meðu ljudima, a boljeli su ga žestoki udarci. Dok je tako Mag mucio svoju žrtvu, on slucajno podigne pogled, i tada ugleda, kako je brodovlje okružilo njegov brod i opkolilo ga, baš kao što bjeloocnica okružuje šarenicu. Sada Bahram ugleda pred ocima sigurnu smrt, uzdahne i povice: -
O ti tu, As'ade, ovo se sve zbiva poradi tebe! Zatim ga pograbi za ruku i zapovjedi svojim ljudima, da ga race u more, i naruga mu se: -
Tako mi Allaha, ja cu te poslati u smrt, prije nego što sam
umrem! Mornari ga brzo pograbe za ruke i noge i bace ga u more. Ali Allah, Slavljeni i Uzvišeni, koji je htio, da on bude spašen i da još ne dosegne konac svojega života, dopusti, da on izroni, nakon što je vec bio potonuo. Zatim je veslao rukama i nogama, sve dok mu Allah nije pomogao i donio mu spasenje, jer su ga valovi digli i odnijeli ga daleko od Magova broda, i on dospije do kopna. Ondje se popne na obalu, ali je još jedva vjerovao u svoj spas. Buduci da se sada nalazio na cvrstome tlu, on svuce svoje haljine, iscijedi ih i raširi. Sjedio je tu gol i plakao nad svojom nevoljom, nad svim udarcima udesa, koji su ga bili pogodili, nad mucenjem i zarobljeništvom i usamljenošcu u tuðini, i zatim je izrekao ova dva stiha: Moj Allah, ne mogu to podnositi, ne znam sebi nikakve pomoci, Stiješnjene su mi grudi, rasjeceno je moje uže. 259
Dvjestaitridesetipeta noc A kome se treba sirotan tužiti na svoje nedace Nego svojemu Gospodu? Ti si Gospodar nad gospodarima, moj spas! Poslije ovih rijeci on ustane i opet obuce svoje haljine. Ali nije znao, kamo bi trebao ici, kamo bi mogao doci. Tako se on poceo prehranjivati biljem sa zemlje i plodovima s drveca i piti vodu iz potoka. Išao je odatle dalje dan i noc, i naposljetku ugledao kako se u daljini nazire neki grad. Obradovan ubrza svoj korak, a kada je prispio do njega..." 260 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je el-As'ad, kada je prispio do toga grada, bio iznenaðen nocu. Tako su dakle bila zakljucana takoðer gradska vrata. Sada se po predodredbi udesa to poklopi, da je taj grad bio onaj isti, u kome je on bio zarobljen i u kome je njegov brat el-Amdžad bio kraljevim ministrom. Buduci dakle da je el-As'ad našao gradska vrata zatvorenima, on okrene ici u pravcu groblja, prema grobnicama. A kada je dospio onamo, naðe jednu grobnicu s vratima bez vratnice. U nju on uðe i legne na pod da spava, tim što je svoje lice pokrio rukom. U meðuvremenu je Bahram Mag kraljicu Mardžanu, koja ga je bila uhvatila sa svojim brodovljem, bio porazio putem lukavštine i carobnjaštva, okrenuo se zdrav i citav prema svojemu zavicaju i odmah odatle vesela srca odjedrio. Kada je zatim plovio mimo groblja, ondje se iskrca, kako je to bio predodredio udes, iz broda na kopno i poðe dalje pješke izmeðu grobova. Tada grobnicu, u kojoj je spavao el-As'ad, ugleda otvorenom, i zacuðen rekne: — Ipak cu pogledati u ovu grobnicu! Pa kada je zavirio unutra, ugleda el-As'ada kako u jednom kutu te zgrade, lica pokrivena rukom, leži spavajuci. Pogleda spavacu u lice, prepozna ga i uzvikne: 261
Dvjestaitridesetišesta noc
-
Zar ti još uvijek živiš?
I on ga smjesta pograbi i odvuce ga u svoju kucu, gdje je imao jednu podzemnu tamnicu, koja je bila odreðena za mucenje muslimana. Takoðer je imao jednu kcer po imenu Bustan. On dakle namakne el-As'adu teške okove, baci ga u onu tamnicu i dadne nalog svojoj kceri, da ga muci dan i noc, sve dok ne bude mrtav. Najprije ga još on sam žestoko izudara, zatim tamnicu zakljuca i kljuceve dadne svojoj kceri. Ubrzo pak potom njegova kci Bustan opet otvori podrum i siðe dolje, kako bi ga istukla. Tada ona ugleda u njemu mladica nježne naravi i lijepa izgleda, koji je imao visoko nadsvoðene obrve i dubokocrne oci. Njezino srce bude ispunjeno ljubavlju prema njemu, i ona ga upita: -
Kako ti je ime?
On joj dadne kao odgovor: -
Moje je ime el-As'ad.
Tada ona uzvikne: -
Neka bi ti stvarno bio sretan62! I sretni neka budu tvoji dani!
Ti ne zaslužuješ, da budeš mucen i udaran. Ja znam, da se tebi dogaða nepravda. I ona mu se pocne ljubazno obracati, i razveže mu njegove okove. Zatim ga je pitala o islamskoj vjeri, i on je izvijesti, da je to prava vjera, i da je naš gospodar Muhammed cudima bez premca i ociglednim znakovima pokazao istinu. Da je meðutim služenje vatri štetno i da nicemu ne valja. I dalje ju je poucavao u islamskom vjeronauku, sve dok se se ona nije bila dala od njega preobratiti i dok njezino srce nije bilo postalo prožetim ljubavlju prema istinitoj vjeri. Takoðer ispuni Allah Uzvišeni njezinu nutrinu ljubavlju prema el-As'adu, i tako ona izgovori obje63 recenice ocitovanja 62
"El-As'ad" znaci — "Sretni". 63 Kada se kazuje da se ocitovanje vjere sastoji od dvije recenice, misli se na
sljedece dvije: 1. Tvrdim da nema drugoga boga osim Boga (Allaha). 2. Tvrdim da je Muhammed Božji (Allahov) poslanik. 262
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu vjere i pocne nadalje pripadati narodu srece i blaženosti. Zatim mu je donosila za jelo i za pice, razgovarala s njime i molila se. Takoðer mu je pripravljala pilece juhe, sve dok on nije opet došao k snazi, njegova slaboca od njega uzmaknula i dok nije ponovo zadobio svoje ranije zdravlje. To mu se dogaðalo od kceri Bahrama Maga.
Kada je dakle djevica jednoga dana došla od el-As'ada, ostane stajati na vratima, i baš je tada tuda prolazio izvikivac i vikao: -
Tko stanovitoga lijepog mladica, koji izgleda tako i tako, ima
kod sebe i dovede ga, taj treba imati toliko novaca, koliko zatraži! Tko ga meðutim ima kod sebe i zataji ga, taj treba biti obješen pred vratima svoje kuce! Njegov imetak treba biti opljackan, njegova krv treba biti neosveceno proljevena! Kada je ona odatle cula to izvikivanje, odmah je znala da je on taj traženi. Smjesta uðe opet k njemu i isprica mu, što je bila cula. Tada on izaðe van i uputi se k vezirovoj kuci. I cim je iz daljine ugledao vezira, on povice: -
Tako mi Allaha, ovaj je vezir bome moj brat el-Amdžad!
Zatim se on zajedno s djevicom, popne gore u dvorac i baci se, cim je sreo svojega brata el-Amdžada, na njegove grudi. Takoðer njega prepozna el-Amdžad i padne mu oko vrata. Tako su njih dvojica jedan drugoga grlili, okruženi mamelucima, koji su bili sja-hali sa svojih konja. Na neko vrijeme el-As'ad i el-Amdžad utonu u nesvijest. Ali kada su opet bili došli k sebi, el-Amdžad uzme svojega brata i odvede ga k sultanu, kojemu sve isprica. Sultan nato zapovjedi, da se Bahramova kuca opljacka..." Tada Sehrezad primijeti, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 263
Ali kada je pocela
dvjestaitridesetisedma noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje sultan zapovjedio, da el-Amdžad treba opljackati Bahramovu kucu, a njega sanltoga dati objesiti. Tada vezir izašalje ljude, da to ucine. Ovi se, otpute k Bahramovoj kuci, opljackaju je i njegovu kcer dovedu k veziru. A taj je primi sa svim poštovanjem. Jer je el-As'ad sve bio ispricao svojemu bratu, kako je bio mucen i kako mu je Bahramova kci bila cinila dobro. Zato joj on iskaže visoko poštovanje. Zatim takoðer el-Amdžad isprica svojemu bratu sve, što je on bio doživio s onom damom, kako je bio umakao smrti na užetu, i kako je postao vezir. Tako se jedan tužio drugomu, kako je on nakon rastanka s bratom bio trpio. Nato dadne kralj da doðe Mag i zapovjedi, neka mu odrube glavu. Bahram meðutim upita: -
Najmocniji kralju, jesi li ti stvarno odlucio, da me dadneš
ubiti? Kada je kralj potvrdno odgovorio na njegovo pitanje, Bahram zamoli: —
Imaj sa mnom još malo strpljenja, o kralju!
Zatim on obori svoju glavu prema tlu, a kada ju je opet podigao, izgovori ocitovanje vjere i postane muslimanom kao sultanov šticenik. Tomu se svi obraduju. Zatim mu el-Amdžad i el-As'ad 265
Dvjestaitridesetisedma noc ispricaju sve, što su oni bili doživjeli. On se zacudi nad tim i obojici rekne: -
Visoki gospodari, spremajte se na put u zavicaj. Ja cu vas
pratiti. Obojica su bili silno radosni zbog toga i zbog njegova obracenja na Islam, ali su ipak gorko plakali. Tada im Bahram rekne: -
Visoki gospodari, nemojte plakati! Vi cete ipak naposljetku
biti opet sjedinjeni s vašima, kao što su bili sjedinjeni takoðer Ni'ma i Nu'm. Kada su oni upitali: - Kako su dakle prošli Ni'ma i Nu'm? Bahram isprica \ PRIPOVIJEST 0 NI'MI IBN ER-RABl'JU I NJEGOVOJ ROBINJI NDII.
/ 'Pripovijeda se - ali Allah to zna najbolje - da je nekoc u gradu Kufi64 živio jedan covjek, koji je pripadao uglednicima svojega naroda, i koji se zvao er-Rabf ibn Hatim. Posjedovao je mnogo novaca, i bio je dobrostojeci. Takoðer mu je bio poklonjen jedan sin, kojega je bio nazvao Ni'mat Allah65. Jednoga dakle dana, kada se nalazio u dvorištu trgovaca robljem, on ugleda neku robinju, koja je bila ponuðena na prodaju i koja je nosila na svojim rukama malu djevojcicu cudesne ljepote i ljupkosti. Tada er-Rabi' namigne prekupcu i upita ga: -
Koliko stoji ova robinja sa svojom kcerju?
Ovaj odgovori: 64
Nekoc bogat grad u donjoj Mezopotamiji.
65
"Allahova Milost", skraceno Ni'ma, to jest - "Milost".
266
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi —
Pedeset dinara.
Tada er-Rabi' rekne: —
Napiši kupoprodajni ugovor, uzmi novac i predaj ga njezinu
gospodaru! Nato on izbroji prekupcu robinjinu cijenu, dadne mu takoðer njegovu nagradu za posredništvo, primi robinju i njezinu kcer i ode s objema kuci. Kada je dakle njegova supruga ugledala robinju, ona ga upita: —
Dragi braticu, kakva je to robinja?
On joj dadne kao odgovor: —
Ja sam je kupio, jer sam htio imati ovu malu, koju ona nosi
u narucju. Znaj, kada ona naraste, tada nece u zemlji Arabljana i Perzijanaca biti nijedne, koja bi joj slicila ili koja bi bila ljepša od nje. Tada njegova sestricna rekne: /
— Imaš pravo. I ona upita robinju: — Kako ti je ime? Ova odvrati: — Visoka gospodarice, moje je ime Taufik. Dalje dama upita: — A kako se zove tvoja kci? Robinja odgovori: — Sa'd. Tada dama rekne: —
Dala si joj ispravno ime21. Jer ti si sretna, i sretan je, tko te
je kupio! 21 "Sa'd" znaci "Sreca". 267
Dvjestaitrides^tisedma noc Zatim ona nastavi: -
Dragi braticu, kako ceš je ti nazvati?
—
Kako ti hoceš — dadne on kao odgovor.
Pa kada je ona nato rekla: - Mi cemo je nazvati Nu'm Rabi' rekne:
- er—
To je od tebe jedna izvrsna zamisao67.
Mala je dakle Nu'm bila s Ni'mom, er-Rabi'jevim sinom, odga jana u istoj kolijevci, i oboje su bili vazda jedno s drugim, sve dok nisu dosegli starost od deset godina. I oboje su jedno drugo nadmašivali ljepotom. Djecak je njoj obicavao reci: - Moja sestro - a ona je njemu vazda govorila: - Moj brate. - Sada meðutim
priðe er-Rabi' k svojemu sinu Ni'mi, kada je ovaj bio dosegao tu starost, i rekne mu: -
j
Moj sine, Nu'm nije tvoja sestra, nego tvoja robinja, koju
sam ja za tebe kupio, dok si ti još ležao u kolijevci. Zato je odsada nemoj više zvati sestrom! Ni'ma svojemu ocu dadne kao odgovor: -
Ako je tomu tako, ja cu se njome oženiti! Zatim on ode k svojoj materi i izvijesti je o tome. Ona samo rekne:
—
Moj sine, ona je tvoja sluškinja.
Tako dakle Ni'ma ibn er-Rabi' uzme tu robinju za ženu i zavoli je. Nad time dakle proðe nekoliko godina, dok su oboje dalje živjeli u svojoj sreci. U cijeloj meðutim Kufi nije bilo nijedne ljepše, dražesnije i ljupkije djevojke od Nu'me. U meðuvremenu je ona bila takoðer odrasla, procitala je Kur'an i knjige od znanosti, ktomu takoðer naucila svirati na nekim vrstama glazbenih instrumenata. Da, ona je pjevala i svirala na glazbalima tako divno, daje u tome nadmašivala sve ljude svojega doba. Pa kada je dakle sjedila jednoga dana sa svojim mužem Ni'mom ibn er-Rabi'jem uz vino, 67 Clanovi iste obitelji ili istog domacinstva cesto imaju imena, koja su izvedena od istoga jezicnog korijena, ovdje: Ni'ma i N'um < nm. 268
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabt'ju i njegovoj robinji Nu'mi posegne ona za lutnjom, ugodi strune, i za radost pocne pjevati ova dva stiha: Dokle god si ti moj gospodar, u cijoj ja milosti prebivam, Moj mac, kojim sijecem šiju nesrece, Ne mogu me niti Zaid ni Amr68 obradovati hrabrenjem, Samo ti jedini, kada mi prijete udarci udesa. Ni'ma dospije u najvece ushicenje i uzvikne: - Tako ti mojega života, o Nu'mo, otpjevaj nam još nešto uz def i uz ostale glazbene instrumente! * Tada ona pocne opet pjevati * i pusti da odjekuje ova pjesma: * O ti, u cijoj ruci pociva moja uzda, tako mi tvog života, U svojoj cu se ljubavi opirati zavidnicima,
Koritelje cu razgnjeviti, sebe cu tebi posvetiti, Rastat cu se od svojega veselja, od svojega sna, Grob cu si iskopati za tvoju nježnu ljubav Posve dubokjo u svojoj nutrini, a da moje srce to ne opazi. Tada mladic uzvikne: — To je divno, o Nu'mo! Dok su se oni tako radovali najljepšem životu, el-Haððadž69, namjesnik, koji je sjedio u svome dvoru, rekne u sebi: 68 Pod imenima Zaid i Amr se pomišljaju neodreðene osobe, otprilike: niti Janko ni Marko. 69 El-Haððadž ibn Jusuf je bio dvadeset godina namjesnik u Kufi, i to od 694. godine dalje. 269
Dvjestaitridesetisedma noc -
Ja cu ipak izmisliti neko sredstvo, kako bih tu robinju, koja
se zove Nu'm, oteo i poslao je gospodaru pravovjernih 'Abd el-Maliku ibn Marvanu70. Jer u njegovoj se palaci ne nalazi nijedna njoj ravna, nijedna, koja bi pjevala ljepše od nje. Nato on dadne da doðe jedna stara dvorkinja i rekne joj: -
Otiði u kucu gospodara er-Rabi'ja i združi se s robinjom
Nu'mom! Zatim kušaj pronaci sredstvo i putove, kako bi je otela, jer na cijeloj zemlji nema ništa njoj ravno! Stara obeca da ce uciniti, što joj je el-Haððadž bio naredio. I sljedeceg jutra ona obuce svoje haljine od kostrijeti, objesi oko svog vrata cislo s tisucama kuglica i uzme u svoju riiku štap i jemensku škrabicu..." 70 'Abd el-Malik je vladao od 685. do 705. godine. 270
Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
ogo C dvjestailridesetiosma noc
Sehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je stara obecala da ce uciniti, što joj je el-Haððadž bio naredio, i da je sljedecega jutra obukla svoje haljine od kostrijeti, oko svog vrata objesila cislo s tisucama kuglica i uzela u svoju ruku štap i jemensku škrabicu. Tako je hodala i stalno uzvikivala: -
Neka je hvaljen Allah! Neka je slavljen Allah! Nema dru
goga boga osim Allaha! Allah je najveci! Nema nikakve visosti i nema nikakve moci osim u Allaha, Uzvišenoga i Svemogucega! Tako je ona slavila Allaha i stalno se molila, dok je njezino srce bilo puno lukavstva i podmuklosti, sve dok nije došla do kuce Ni'me ibn er-Rabfja. To je bilo o vremenu podnevne molitve. Tada pokuca na vrata. Cuvar na vratima joj otvori i upita je: -
Što želiš?
Ona odgovori: -
Ja sam jedna siromašna Allahova sluškinja. Vrijeme me je
podnevne molitve iznenadilo, i sada bih voljela obaviti svoju molitvu u ovoj blagoslovljenoj kuci. Ali joj vratar odvrati:
271
Dvjestaitridesetiosma noc —
Dobra bakice, ovo je kuca Ni'me ibn er-Rabi'ja. Ovo nije
nikakva džamija i nikakva bogomolja. Ali ona nastavi: —
Ja znam, da nema nikakve džamije i nikakve bogomolje,
koja bi bila nalik kuci Ni'me ibn er-Rabi'ja. Ja sam dvorkinja iz palace gospodara pravovjernih, i ja sam izašla, kako bih obavljala pobožnost i hodocastila! Tada vratar rekne: —
Ne dolazi u obzir, da ti ovamo uðeš.
Tako budu izmeðu njih izmjenjivane još poneke rijeci, sve dok se stara nije naposljetku objesila za njega i uzvikivala: / —
Zar smije nekomu kao što sam ja biti zabranjen ulazak u
kucu Ni'me ibn er-Rabi'ja, meni, koja imam pristup kucama kneževa i velikaša? Tada doðe van Ni'ma, pa kada je saslušao njezine rijeci, on se nasmije i rekne staroj, neka uðe za njim. Ni'ma dakle opet uðe unutra, pracen od stare, koja gaje slijedila, i doðe s njome k Nu'mi. Stara je pozdravi s mnogo lijepih rijeci, pa kada je pogledala Nu'mu, bude smetena i zapanjena nad njezinom neusporedivom ljepotom. Zatim joj ona rekne: —
Gospodarice, ja te preporucujem zaštiti Allaha, koji je tebe
i tvojega gospodara ucinio ravnopravnima po ljepoti i ljupkosti! Zatim stara uðe u mihrab i pocne se klanjati, bacati se nicice i moliti se, sve dok dan nije došao kraju i noc sve obuhvatila svojom tamom. Tada robinja rekne: —
Dobra majcice, odmori ipak neko vrijeme svoje noge!
Ali stara odvrati:
—
Gospodarice, tko razmišlja o onome svijetu, taj se umara na
ovome svijetu. Tko se meðutim na ovome svijetu ne umara, taj nece dospjeti na obitavališta pobožnih na onome svijetu. Zatim Nu'm donese staroj jela i rekne joj: 272
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi —
Jedi od mojih jela i izmoli za mene Allahovu milost i smilo-
vanje! Ali stara dadne kao odgovor: —
Gospodarice, ja postim. Ali ti si mlada žena, tebi dolikuje,
da jedeš i da piješ i da budeš dobre volje, a Allah ce dati da ti padne u dio Njegova milost. Jer Allah Uzvišeni kazuje: 'Osim onoga, koji se pokaje, vjeruje i ucini dobro djelo.'71 U takvim razgovorima ostane Nu'm neko vrijeme sjediti kod stare. Zatim ona rekne Ni'mi: —
Moj gospodaru, zamoli najusrdnije ovu staricu, da tijekom
nekog vremena ostane kod nas. Jer ona na svome obrazu nosi znakove pobožnosti. On joj odgovori: —
Naredi da joj se raspremi jedna soba, u koju bi se mogla
sklanjati za obavljanje pobožnosti, i zatim nemoj dopuštati da itko ulazi k njoj! Možda ce Allah, Slavljeni i Uzvišeni, kroz blagoslov, koji od nje dolazi, dati da nam padne u dio blagostanje i da se nika da ne rastanemo jedno od drugoga! Nato stara provede takoðer cijelu noc u molitvama i u izgovaranju kur'anskih ajeta. A kada je Allah dopustio da opet nastane jutro, ona doðe k Ni'mi i Nu'mi, izrekne im jutarnji pozdrav i ktomu doda:
/— Preporucujem vas Allahovoj zaštiti. Tada je Nu'm upita: —
Kamo ceš ici, dobra majcice? Moj mi je gospodar ipak
zapovjedio, da ti dadnem urediti jednu sobu, u koju bi se ti mogla povlaciti na obavljanje pobožnosti i molitve! Ali stara odvrati: —
Neka mu Allah dadne dug život i neka vam oboma podari
svoju milost! Od vas želim samo to, da dadnete nalog vrataru, da 71 Kur'an 25,70, što znaci: svi ostali grešnici trebaju biti kažnjeni. 273
Dvjestaitridesetiosma noc mi nikada ne smije braniti ulazak k vama. Ako tako ushtjedne Allah, ja cu hodocastiti k svetim mjestima i za vas cu moliti dan i noc, kada svršim molitvu i službu Božju. Zatim ona napusti kucu. Ali je robinja Nu'm zaplakala, jer se od nje morala rastati, i nije slutila ništa o razlogu, koji je staru bio doveo k njoj. Ova se meðutim smjesta uputi k el-Haððadžu, a kada je bila kod njega, on je upita: -
Sto donosiš?
Ona odgovori: -
Ja sam robinju vidjela. I uvidjela sam, da je ona najveca lje
potica, koja je u naše vrijeme uopce roðena od žene. Tada joj el-Haððadž rekne: -
Ako uciniš, što sam ti zapovjedio, tada ti od mene treba pasti
u dio bogata nagrada. Ona nato rekne: - Molim od tebe jedan rok, punih mjesec dana. On rekne: - Dajem ti rok od jednog mjeseca.
I od sada pocne stara stalno posjecivati kucu Ni'me i njegove robinje Nu'me..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 274
Ali kada je pocela
dvjestaitridesetideveta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje stara od sada pocela stalno posjecivati kucu Ni'me i njegove robinje Nu'me. I oboje su joj iskazivali sve više poštovanja. Svake je veceri i svakoga jutra dolazila k njima stara, i svi su joj, koji su bili u kuci, nazivali dobrodošlicu. I naposljetku, kada je stara jednoga dana bila sama s Nu'mom, ona joj rekne: -
Gospodarice, tako mi Allaha, kada doðem na sveta mjesta,
vazda cu se moliti za tebe. I ja uvijek priželjkujem, da ti budeš sa mnom i da vidiš svete ljude, koji se ondje okupljaju i koji bi mogli za tebe izmoliti sve, što ti uopce poželiš. Tada robinja Nu'm zamoli: -
Allahu za ljubav, dobra majcice, uzmi me sa sobom!
Ali stara odvrati: -
Zamoli za dopuštenje mater svojega muža! Zatim cu te uzeti
sa sobom. Tada robinja rekne svojoj svekrvi, Ni'minoj materi: -
Gospodarice, zamoli mojega gospodara, da dopusti meni i
tebi da izaðemo jednoga dana s mojom majcicom, staricom, kako 275
Dvjestaitridesetideveta noc bismo se na svetim mjestima molile s fakirima i zazivale Allaha! Kada je zatim došao Ni'ma i sjeo, stara pristupi k njemu i htjedne mu poljubiti ruke. On je meðutim odbije, a ona se pomoli za njega i napusti kucu. Ali sljedecega dana stara doðe opet, kada Ni'ma nije bio kod kuce. Tada ona priðe Nu'mi i rekne joj: —
Mi smo se jucer molili za tebe, sada se neodložno stavi u po
kret, sve si pogledaj i vrati se natrag kuci, prije nego što doðe tvoj gospodar! Tada robinja rekne svojoj svekrvi: —
Ja te molim, Allahu za ljubav, daj mi dopuštenje, da odem s
ovom svetom ženom i da pogledam na posvecenim mjestima Allahove svece! Ja cu se brzo vratiti doma, prije nego što moj go spodar doðe natrag. Ni'mina mati meðutim rekne: —
Bojim se, da tvoj gospodar ipak to ne sazna.
Tada stara ustvrdi: —
Tako mi Allaha, necu joj dopustiti ni da sjedne. Smjet ce
samo pogledati, tim što bude uspravno stajala, i nece se smjeti dogo zadržavati. Tako ona dakle otme robinju pomocu lukavstva i odvede je u dvorac namjesnika el-Haðdadža. Ondje ona dadne da se javi njezin dolazak, nakon što je robinju bila zakljucala u jednu sobu. Tada el--Haððadž dožuri ovamo, pogleda je i uvidi, da je ona najljepša meðu svima svojim suvremenicima i da njoj ravne on još nikada nije bio vidio. Ali kada ga je Nu'm ugledala, ona zastre pred njim svoje lice. On je meðutim nije napuštao prije, sve dok nije prispio njegov komornik, kojega je bio dao pozvati. Zatim naredi da s njime uzjaši cetrdeset jahaca i zapovjedi mu, da djevojku posjedne na jednoga brzoga i plemenitog dromedara, da s njome požuri prema Damasku i da je preda gospodaru pravovjernih 'Abd el--Maliku ibn Marvanu. On takoðer sastavi jednu
poslanicu i rekne:
—
Predaj ovu poslanicu kalifu i uzmi od njega odgovor. Zatim
se žurno vrati k meni! 276
Pripovijest o Ni mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi Smjesta komornik uzme robinju, posjedne je na jahacu devu i s njome krene na put. Ali su njoj u ocima stajale suze, jer je bila rastavljena od svog gospodara. Tako je on putovao, sve dok nije stigao u Damask. Ondje zamoli za dopuštenje, da smije doci pred gospodara pravovjernih. Kada mu je taj dao to dopuštenje, komornik se pojavi pred njim i isprica mu o robinji. Kalif dadne da joj se doznaci njezina vlastita soba i ode zatim u svoj harem. Ondje potraži svoju suprugu i rekne joj: - El-Haððadž je kupio za mene od kneževskih kceri u Kufi jednu robinju za desettisuca dinara i zajedno mi je s njome poslao ovu poslanicu..." 277 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
3 o°S dvjestaicetrdeseta noc
Sehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kalifova supruga, kada joj je on bio ispricao o robinji, njemu rekla: -
Neka Allah prema tebi umnoži svoju milost! Nato sestra kalifa 'Abd el-Malika uðe k robinji, a kada ju je ugledala, ona uzvikne: -
Tako mi Allaha, covjek, u cijoj si ti kuci, nije prevaren, cak
ni daje tvoja cijena bila i stotisuca dinara. Tada zausti Nu'm, robinja, i upita je: -
O ti ljepolika, kaži, kojemu kralju pripada ova palaca? I koji
je ovo grad? Ova joj odgovori: -
Ovo je grad Damask, a ovo je palaca mojega brata, gospo
dara pravovjernih, 'Abd el-Malika ibn Marvana. I zatim ona nastavi: - Zar ti to nisi znala? Nu'm odvrati: - Tako mi Allaha, visoka gospodarice, ja to nisam znala. 279
Dvjestaicetrdeseta noc Tada princeza upita dalje: —
Zar ti dakle covjek, koji te je prodao i primio za tebe cijenu,
nije rekao, da te je kupio kalif? Kada je Nu'm cula te rijeci, ona pocne prolijevati suze, i placuci rekne u sebi samoj: —
Zbilja, lukavstvo, koje je smišljeno protiv mene, je uspjelo.
Zatim promisli dalje o tome i sebi rekne: —
Ako budem o tome govorila, nitko mi nece vjerovati. Zato
cu šutjeti i strpiti se, jer ja znam, da je Allahova pomoc blizu. Nato ona stidljivo obori svoju glavu. Njezini su meðutim obrazi bili crveni od putovanja i od Sunca. Tako je kalifova sestra ostavi za onaj dan samu i doðe tek sljedeceg dana opet k njoj s haljinama i ogrlicama od dragulja, koje stavi na nju. Tada gospodar pravovjernih takoðer uðe k njoj i sjedne pokraj nje. Njegova mu sestra rekne: -
Pogledaj ovu robinju, u kojoj je Allah sjedinio savršenu lje
potu i ljupkost! Kalif dakle rekne Nu'mi: -
Digni veo sa svojega obraza!
Ali ona ne skine veo sa svojega lica, i tako on ne mogne vidjeti njezine crte. Vidio je samo njezine ruke, a ipak se njegovo srce odmah ispunilo ljubavlju prema njoj.Tada on rekne svojoj sestri: -
Posjetit cu je opet tek nakon tri dana, kada postane s tobom
prisna. I on ustane i napusti je. Nu'm meðutim, robinja, pocne razmišljati o svojoj sudbini i uzdisati zbog rastanka sa svojim gospodarom Ni'mom. A kada je došla noc, ona oboli od groznice. Nije mogla ni jesti ni piti, obrazi joj postanu blijedi, i njezina ljepota išcezne. Kada su to ispricali kalifu, on bude zabrinut zbog njezina stanja, i odlazio je k njoj s lijecnicima i mudrim ljudima. Ali je nitko nije mogao izlijeciti. 280
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi
Dok je dakle to tako stajalo s Nu'mom, bio je meðutim njezin gospodar Ni'ma vec odavno došao kuci. Sjeo je na svoju postelju i uzviknuo: -
Nu'mo!
Ali mu nikakva Nu'm ne odgovori. Tada on žurno skoci i glasno povice. Ali nitko ne doðe k njemu, jer su se sve sluškinje u kuci bile sakrile od straha pred svojim gospodarom. Sada Ni'ma poðe k svojoj materi. Nju naðe kako sjedi, obraza oslonjena o ruku, i upita je: -
Draga mati, kaži, gdje je Nu'm?
Ona mu dadne kao odgovor: -
Moj sine, ona je kod jedne, kod koje je sigurnija nego kod
mene, kod one pobožne starice. Ona je s njome otišla, kako bi hodocastila k fakirima i zatim se vratila doma. On upita dalje: -
Otkada je to njezina navika? I u koje je vrijeme danas otišla?
- O ranome je danu otišla — odgovori mati. I opet on upita: - Kako si joj mogla to dopustiti? - Moj sine, ona me na to nagovorila - odvrati ona. Tada Ni'ma uzvikne: -
Nema nikakve visosti i nema nikakve moci osim u Allaha
Uzvišenoga i Svemogucega! Zatim ode od kuce, gotovo kao bez pameti, uputi se k satniku straže i rekne mu: -
Zar ti meni smještaš podvale i puštaš da mi se iz moje kuce
otima moja robinja? Ja cu protiv tebe podnijeti tužbu kod gospo dara pravovjernih! Stražarski satnik upita: -
Tko ju je dakle oteo?
281
Dvjestaicetrdeseta noc
On odgovori: -
Jedna stara, koja izgleda tako i tako. Ona nosi haljinu od
kostrijeti i ima u ruci cislo s tisucama kuglica. Nato stražarski satnik rekne: -
Dopremi mi ovamo staru, ja cu onda osloboditi tvoju robi
nju! Ni'ma uzvikne: - Tko poznaje staru? - Skriveno poznaje samo Allah, Slavljeni i Uzvišeni — odgovori stražarski satnik, koji je dobro znao, da je ona posrednica namjesnika el-Haððadža. Sada mu Ni'ma rekne: -
Ja tražim svoju robinju samo od tebe. Izmeðu mene i tebe
treba suditi el-Haððadž! Ovaj mirno odvrati: -
Otiði, komu hoceš!
Tada se Ni'ma uputi k dvorcu namjesnika el-Haððadža. Jer njegov je otac bio u Kufi jedan od uglednih ljudi. Pa kada je došao u namjsnicki dvorac, ode komornik k el-Haððadžu i ispostavi mu izvješce. Namjesnik zapovjedi: -
Dovedite mi ga ovamo!
A kada je Ni'ma stao pred njega, el-Haððadž ga upita: - Sto je to s tobom? Ni'ma odgovori: - Meni se dogodilo to i to. Zatim namjesnik zapovjedi: -
Dovedite mi satnika straže! Mi cemo mu izdati zapovijed,
neka traži staru. Kada se dakle stražarski satnik pojavio pred el-Haððadžom, rekne taj, koji je dobro znao, da satnik poznaje staru: 282
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi -
Ja od tebe tražim, da tragaš za robinjom Ni'me ibn er-Ra-
bi'ja. -
Sakriveno poznaje samo Allah Uzvišeni - odvrati ovaj.
Ali el-Haððadž nastavi: -
Pa ipak ti moraš izjašiti s konjanicima, po svim ulicama gle
dati u potrazi za robinjom i tragati za njom po svim zemljama..." 283 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaicetrdesetiprva noc ggg c
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je el-Haððadž satniku straže rekao: -
Pa ipak ti moraš izjašiti s konjanicima, po svim zemljama
tragati za robinjom i gledati u potrazi za njome po svim putovima. Ti moraš tražiti tu robinju. Nato se on okrene k Ni'mi i rekne mu: -
Ako se tvoja robinja ne vrati, tada cu ti ja dati deset robinja
iz svoje kuce i deset robinja iz kuce stražarskog satnika. I on iznova zapovjedi satniku: -
Poði i tragaj za robinjom!
Taj dakle ode odatle, dok je Ni'ma bio duboko zabrinut i zdvajao nad životom. Ovaj je bio tada star cetrnaest godina, a na njegovim obrazima još nisu bile izrasle nikakve malje. I on pocne plakati i jadikovati, i iskljuci se od svojih. Sve do jutra je plakao zajedno sa svojom materom. Tada doðe njegov otac i rekne mu: -
Moj sine, robinju je sigurno nadmudrio i oteo el-Haððadž,
ali Allah iz sata u sat donosi spasenje. Ali je Ni'ma i dalje postajao sve žalosnijim, da, on nije više znao, što kaže, i nije više znao, tko dolazi k njemu. Bio je bolestan 285
Dvjestaicetrdesetiprva noc tijekom tri mjeseca. Njegov se izgled promijenio, a njegov je otac vec nad njime ocajavao. Posjecivali su ga takoðer lijecnici, i samo su kazivali: —
Za njega nema nikakva lijeka osim robinje.
Kada je dakle njegov otac jednoga dana tako sjedio, bude mu donesena vijest o stanovitome okretnom perzijskom lijecniku, o kome su mu rekli, da on tocno poznaje umijece lijecenja, astrologiju i geomantiju. ErRabi' naredi da ga se dovede. A kada je lijecnik došao k njemu, on mu dadne da sjedne pokraj njega i s mnogo mu poštovanja nazove dobrodošlicu. Zatim mu rekne: — Pogledaj, kako stoji s mojim sinom! Lijecnik rekne Ni'mi: — Daj mi svoju ruku! Mladic mu pruži svoju ruku, i lijecnik mu opipa puls i pogleda ga u lice. Zatim se osmjehne, okrene se k njegovu ocu i rekne mu: — —
Tvoj sin boluje samo u srcu. Ti imaš pravo, mudri covjece - odvrati er-Rabi' — ali
promisli o slucaju mojega sina na temelju svih svojih znanja, izvi jesti me o svemu, što se tice njega, i nemoj mi o njegovu stanju ništa zatajiti! Tada Perzijanac odgovori: —
On ljubi jednu robinju. A ta je robinja sada ili u Basri ili u
Damasku. I za tvojega sina nema nikakva lijeka osim ponovnog sjedinjenja s njome. Sada er-Rabi' uzvikne: — Ako ti njih dvoje sjediniš, tada ti od mene treba pasti u dio nagrada, koja ce te obradovati, i zahvaljujuci kojoj ceš ti moci provesti cijeli svoj život u obilju i blagostanju. — To se može dogoditi lako i brzo! - odvrati Perzijanac, pa, okrenuvši se k Ni'mi, nastavi: - Ništa se nemoj bojati, prikupi 286
Pripovijest o Ni mi ion er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi hrabrost! Imaj povjerenja i nemoj sebe muciti! Zatim rekne er-Rabi'ju: —
Donesi mi od svojega novca cetiri tisuce dinara!
Ovaj ga donese i preda ga Perzijancu. I taj opet pocne:
—
Ja želim, da tvoj sin otputuje sa mnom u Damask. Pa ako
tako ushtjedne Allah Uzvišeni, mi cemo se vratiti samo s robinjom. Zatim se Perzijanac iznova obrati mladicu i upita ga: — Kako je tvoje ime? Ovaj odgovori: — Ni'ma. A Perzijanac nastavi: —
Ni'ma, uspravi se i pouzdaj se u Allaha Uzvišenoga! Jer On
ce te sigurno opet sjediniti s tvojom robinjom. Kada se mladic uspravio, lijecnik mu rekne: —
Prikupi hrabrost! Mi cemo poci još danas. Stoga jedi i pij i
budi dobro raspoložen, kako bi se osnažio za putovanje! Nato se Perzijanac dadne na svoje poslove i opskrbi se svima rijetkim stvarima, koje su mu bile potrebne. Od Ni'mina oca primi ukupno desettisuca dinara, dobije takoðer od njega konje i deve i druge životinje, koje su mu trebale za putovanje za nošenje tereta. Zatim Ni'ma uzme oproštaj od svojega oca i svoje matere i poðe s lijecnikom najprije u Haleb72. Ali ondje o robinji ne prime još nikakvu obavijest. Zatim otputuju dalje u Damask, gdje su pocivali tijekom tri dana. Cetvrtog dana Perzijanac iznajmi jedan ducan, police ukrasi pozlacenim dašcicama i skupocjenim tkaninama i napuni ih finim porculanskim cašama i poklopcima. I stavi pred sebe kojekakve sprave, boce sa svakojakim mastima i napitcima, a oko boca postavi pehare od kristala, postavi ktomu takoðer pred 72 Haleb (Aleppo) je grad u sjevernoj Siriji, a osobito je važnu ulogu odigrao u povijesti Križarskih ratova. 287
Dvjestaicetrdesetiprva noc sebe geomanticku plocu i zvjezdomjer i odjene haljinu mudrih ljudi i lijecnika. Ni'mu meðutim dadne dovesti k sebi, odjene ga u košulju i u gornju haljinu od svile, stavi mu kao pojas rubac od zlatom prošivene svile i rekne mu: - Ni'ma, ti si od danas moj sin. Vazda me nazivaj samo ocem, ja cu tebe uvijek oslovljavati kao sina! - Slušam i pokoravam se! — odgovori Ni'ma.
Uskoro se takoðer pocne narod grada Damaska okupljati kod Perzijanceva ducana i zadivljeno gledati lijepoga Ni'mu i lijep ducan i sve stvari, koje su bile u njemu. Perzijanac je sada razgovarao s Ni'mom samo na perzijskome, i ovaj je njemu govorio na istome jeziku. Jer on ga je bio naucio prema obicaju sinova uglednih ljudi. Perzijski lijecnik brzo postane poznatim kod naroda u Damasku, i ljudi mu pocnu opisivati svoje bolesti. Zatim bi im on davao ljekarije. Nadalje su mu takoðer donosili boce, koje su bile napunjene mokracom bolesnika. On bi ih pogledao i kazivao: -
Taj, cija se mokraca nalazi u ovoj boci, boluje od te i te
bolesti. A bolesnik bi svakiput rekao: -
Zbilja, ovaj lijecnik ima pravo.
Na taj je nacin on udovoljavao molbama ljudi, a narod je grada Damaska jatimice hrlio k njemu. Glas se o njemu proširio cijelim gradom, takoðer po kucama uglednika. Dok je on dakle jednoga dana tako sjedio, k njemu doðe takoðer neka stara, koja je jahala na magarcu, cije je pokrivalo na sedlu bilo od brokata, koji je bio opšiven draguljima. Ona se zaustavi pokraj Perzijanceva ducana, tim što povuce magarceve uzde, namigne Perzijancu i rekne mu: -
Uzmi me za ruku!
Nakon što joj je bio dao ruku, ona sjaši s magarca i upita: - Jesi li ti taj perzijski lijecnik, koji je došao iz Iraka? Kada je on to potvrdio, ona nastavi: - Tako onda znaj, imam jednu kcer, koja je bolesna. 288
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu mi I ona izvadi bocu. Nakon što je dakle Perzijanac pogledao, što je u boci, on staroj rekne: —
Moja gospodarice, kako se zove ta djevica? To moram saz
nati, kako bih mogao izracunati njezin horoskop i kako bih znao, koje je vrijeme ispravno za pijenje lijekova! Ona odvrati: — 289
Brate Perzijance, njezino je ime Nu'm..."
Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaicetrdesetidruga '$8 C noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Perzijanac, kada je cuo ime Nu'm, poceo racunati i pisati po svojoj ruci i da je zatim rekao: -
Moja gospodarice, ja joj ne mogu propisati nikakav lijek, sve
dok ne saznam, iz koje je ona zemlje, jer je klima ovdje drugacije naravi. Izvijesti me dakle, u kojoj je zemlji ona odrasla i koliko je sada stara! Stara mu dadne kao odgovor: -
Ona je stara cetrnaest godina, a kufanska je zemlja u Iraku
mjesto, na kome je odrasla. Zatim on još upita:
- Od prije koliko je mjeseci ona u ovoj zemlji? - Ona se zadržava u ovoj zemlji tek od prije malo mjeseci -odvrati stara. Kada je meðutim Ni'ma saslušao staricine rijeci i cuo ime svoje robinje, zakuca mu srce, i on bude ukraden svijetu. Sada Perzijanac rekne staroj: -
Za nju ce biti dobar taj i taj lijek.
291
Dvjestaicetrdesetidruga noc Ona nato rekne: -
Tada smiješaj, što ti držiš za dobro, i daj mi to, što propisu
ješ, uz blagoslov Allaha Uzvišenoga! S tima mu rijecima ona baci na ducanski stol deset dinara. Nato se lijecnik obazre prema Ni'mi i zapovjedi mu, neka drži u pripravnosti potreban prašak za lijek. Tada takoðer stara pogleda Ni'mu i rekne: -
Preporucujem te Allahovoj zaštiti, moj sine, ona je istoga
lika kao i ti. Perzijanca meðutim upita: - Brate Perzijance, je li to tvoj mameluk ili tvoj sin? - On je moj sin - odvrati perzijski lijecnik. Zatim Ni'ma smiješa potrebne praške i stavi ih u jednu kutiju, uzme list papira i napiše na njega ova dva stiha: Ako mi dopustipremilostiva Nu'm milost samo jednog pogleda, Moraju zatim uzmaknuti sretna Su'da i dražesna Džuml73. Kazuju: 'Zaboravi je ipak, naci ceš jamacno dvadeset njoj nalik.' A ipak: zaboraviti je necu nikada, i nijedna joj ne može sliciti. Zatim turne list u kutiju, zapecati je i napiše na poklopcu kuf-skim74 pismom: 'Ja sam Ni'ma ibn er-Rabi' iz Kufe.' Nato položi kutiju pred staru. Ova je uzme, oprosti se od obojice i vrati se natrag u kalifovu palacu. Kada je zatim bila došla s lijekom robinji, ona stavi pred nju kutiju i rekne joj:
73 U navedenim je imenima djevojaka (Su'da, Džuml) posrijedi takoðer korijenska igra rijeci sa "srecom" i "dražešcu". 74 Kufsko pismo karakteriziraju oštra, uglata slova, a njime je napisana i vecina sacuvanih kodeksa Kur'ana. 292
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi —
Gospodarice, znaj, jedan je perzijski lijecnik, najokretniji i u
svim bolestima najiskusniji covjek, kojega sam ja ikada vidjela, sada došao u naš grad. Pošto je bio vidio bocu i pošto sam mu bila rekla tvoje ime, vec je prepoznao tvoju bolest i propisao za tebe lijek. Zatim je njegov sin na njegovu zapovijed smiješao za tebe ovo ljekovito sredstvo. Ali u citavome Damasku nema nijednoga, tko bi bio dražesniji, Ijupkiji i krasniji od njegova sina. Takoðer nitko nema takav ducan kao on. Tada Nu'm uzme kutiju i procita ime svojega gospodara i ime njegova oca, koja su stajala napisana na poklopcu. A cim je to vidjela, ona probUjedi i rekne u sebi samoj: —
Bez sumnje je vlasnik tog ducana došao ovamo u potrazi za
mnom. Zatim ona rekne staroj: —
Opisi mi tog mladica!
Ova joj dadne kao odgovor: —
On se zove Ni'ma, i na njegovima je desnim trepavicama
jedna znamenka. Nosi raskošne haljine i savršene je ljepote. Sada robinja uzvikne:
— Pruži mi lijek uz blagoslov i zaštitu Allaha Uzvišenoga! I, nasmiješivši se, ona uzme lijek i popije ga. Zatim rekne: — Ovo je stvarno blagoslovljen lijek. Nato potraži dalje u kutiji i naðe list. Otvori ga, procita ga, i kada je bila shvatila njegov smisao, postane sigurnom, da je on od njezina gospodara. I sada ona postane dobre volje i vesela. Kada ju je stara vidjela kako se smiješi, ona joj rekne: — Ovo je stvarno blagoslovljen dan! Nu'm meðutim uzvikne: — Dvorkinjo, voljela bih imati nešto da pojedem i popijem! I stara dovikne sluškinjama: 293
Dvjestaicetrdesetidruga noc —
Donesite za svoju gospodaricu stolove i najljepša jela!
Ove postave pred nju jela, i baš kada je bila sjela, da jede, doðe unutra 'Abd el-Malik ibn Marvan, pa kada je vidio, da robinja sjedi i uzima sebi jela, on bude silno obradovan. Nato mu rekne dvorkinja: —
O gospodaru pravovjernih, ja ti cestitam na ozdravljenju
tvoje robinje Nu'me! Došao je naime u ovaj grad jedan mudar covjek, koji je tako iskusan u bolestima i u njihovu lijecenju, kakvo ga ja još nijednoga nikada nisam vidjela. Od njega sam uzela jedan lijek, i ona je samo jednom od njega uzela, kadli je vec opet posta la zdravom, o gospodaru pravovjernih! Tada joj kalif rekne: —
Evo ti tisucu dinara! Pobrini se za to, da ona sada postane
posve zdravom! On ode obradovan zbog robinjina ozdravljenja. Stara meðutim ode u Perzijancev ducan, dadne mu tisucu dinara i priopci mu, da je ona kalifova robinja, i nadalje mu preda jedan list, koji je bila napisala Nu'm. Perzijanac ga uzme i preda ga dalje Ni'mi. Ali, cim ga je taj pogledao i prepoznao njezin rukopis, on padne onesvi-ješcen. Kada je opet bio došao k sebi, on otvori list i naðe na njemu napisane sljedece rijeci: 'Od robinje, koja svoje milje75 više ne poznaje, kojoj je ugrabljen razum i koja je rastavljena od ljubljenoga svoga srca.
Nadalje, cuj, tvoje mije pismo stiglo, ono mije raširilo grudi i ispunilo moje srce radošcu. I to se dogodilo prema pjesnikovim rijecima: Došlo je pismo, o da bi ti prsti, koji su ga napisali I njemu poklonili miris, vazda bili sacuvani! 75 Arapski: "ni'ma". Podsjecamo da Ni'mino puno ime, Ni'mat Allah, znaci: Allahova Milost. 294
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi To je bilo, kao da se krišom daje Musu u materine ruke Ili kao da se donosi Ja 'kubu Jusufova haljina.w
Kada je Ni'ma procitao te stihove, oci mu se preplave suzama. Tada ga dvorkinja upita: -
Sto je to, što cini da ti placeš, moj sine? Ne dopustio Allah
da tvoje oci ikada placu! Ali Perzijanac zausti i rekne: -
Gospodarice, kako moj sin ne bi trebao plakati, kada je ona
ipak njegova robinja, a on njezin gospodar, Ni'ma ibn er-Rabi' iz Kufe? Ozdravljenje te robinje ovisi samo o tome, da ona njega vidi. I ona nema nikakve druge bolesti osim ljubavi prema njemu..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
76
Usp. Kur'an 12,96.
295
" mm i^jSJg^
_ .-<^
wy
Ali kada je pocela
dvjestaicetrdesetitreca ??«V9?999999999 9W99V99W9?W999'* ?c
noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Perzijanac staroj rekao: -
Kako moj sin ne bi trebao plakati, kada je ona ipak njegova
robinja a on njezin gospodar, Ni'ma ibn er-Rabi' iz Kufe? Ozdravljenje te robinje ovisi samo o tome, da ona njega vidi. A ona nema nikakve druge bolesti osim ljubavi prema njemu. Zato dakle uzmi, o gospodarice, ovih tisucu dinara natrag, a tebi treba od mene pasti u dio još više. Samo na nas pogledaj okom milosreða! Jer mi ne znamo, kako bismo mogli našu stvar dovesti do sretnog kraja, osim jedino uz tvoju pomoc. Tada stara rekne Ni'mi: -
Jesi li ti stvarno njezin gospodar?
Kada je on potvrdno odgovorio na to pitanje, ona nastavi: -
Govoriš istinu. Jer ona neprestano spominje tvoje ime. Sada joj Ni'ma isprica sve, što mu se dogodilo, od pocetka do kraja. A stara rekne: -
Mladicu, samo uz moju pomoc trebaš biti opet sjedinjen s
njome. 297
Dvjestaicetrdesetitreca noc Zatim ona ustane, omah se vrati natrag i uðe k robinji. Pogleda je u lice i smiješeci joj se rekne: -
Dolikovalo ti je, moja kceri, da placeš i budeš bolesna, jer ti
si rastavljena od svojega gospodara Ni'me ibn er-Rabi'ja Kufskoga!
Tada Nu'm uzvikne: -
Tako je dakle za tebe podignut veo, i istina ti je postala
bjelodanom. Stara odvrati: -
Imaj povjerenja i prikupi novu hrabrost! Zbilja, ja cu vas
oboje opet sjediniti, pa makar me to trebalo stajati takoðer moje ga vlastitog života! Zatim se ona vrati k Ni'mi i rekne mu: -
Ja sam opet otišla k tvojoj robinji i bila kod nje, i vidjela sam,
da ona cezne za tobom još više nego ti za njome. Jer gospodar pravovjernih žudi za time, da se s njome sjedini. Ali mu ona sebe uskracuje. Ako ti dakle imaš cvrstu volju i jako srce, tada cu vas ja oboje sjediniti, stavit cu svoj život na kocku, pronaci cu sredstvo i izmisliti lukavstvo, da ti mogneš prodrijeti u dvorac gospodara pravovjernih i da se sjediniš sa svojom robinjom, jer ona sama ne smije izlaziti. Ni'ma uzvikne: -
Neka ti AUah uzvrati dobrom!
Zatim se ona od njega oprosti, opet ode k robinji i rekne joj: -
Znaj, tvoj gospodar gotovo kopni u ljubavi prema tebi, i on
bi volio doci k tebi i s tobom biti sjedinjen. Što ti veliš na to? Nu'm odgovori: -
Meni je kao i njemu. Ja takoðer kopnim, i ja ceznem za sje
dinjenjem s njime. Tada stara uzme zavežljaj sa svakojakim priborom za ukrašavanje i jedno žensko odijelo, ode k Ni'mi i rekne mu:
298
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi —
Daj da odemo u neku prostoriju, u kojoj cemo biti sami!
On je odvede u sobu iza ducana. Ondje mu ona narumeni ruke, našminka mu podlaktice, lijepo mu splete kosu i odjene mu djevojacku odjecu. Da, ona ga tako lijepo našminka, kako se samo djevojke mogu našminkati, tako da se cinilo, kao da je on jedna od hurija. Pa kada ga je dvorkinja vidjela takvoga, ona uzvikne: —
Blagoslovljen je Allah, najbolji stvoritelj! Tako mi Allaha, ti
si još ljepši od one robinje! Zatim ona nastavi: —
Kada dakle budeš hodao, izbacuj lijevo rame naprijed i
desno povlaci natrag i ljuljaj bokovima tamo amo! On poðe pred njome, onako kako mu je ona bila naložila, pa jer je sada vidjela, da se on izvježbao u ženskom hodu, ona mu rekne: —
Cekaj, sve dok sutra navecer ne doðem k tebi, ako tako usht-
jedne Allah Uzvišeni! Zatim cu te povesti i otici s tobom u palacu. Ako pak budeš ugledao komornike i uškopljenike, budi odvažan, spusti svoju glavu prema tlu i ni sa kim ne razgovaraj, ja cu s njima govoriti umjesto tebe. A uspjeh stoji kod Allaha. O sljedecem danu, nakon što je opet bilo nastalo jutro, dvorkinja doðe k njemu i odvede ga u palacu. Stara je hodala naprijed, a Ni'ma ju je slijedio. Tada mu dvorjanin htjedne zaprijeciti ulaz. Ali ga stara napadne: —
Ti najnesretniji robe, ovo je ipak robinja Nu'me, miljenice
gospodara pravovjernih. Kako je ti možeš sprecavati da uðe? Nato ona priklopi: —
Uði samo, djevojko!
Tako dakle on sa starom uðe, i oni doðu sve do vrata, koja su vodila k dvorištu palace. Tu mu stara rekne: —
Ni'ma, priberi svoju odvažnost i budi jaka srca! Uði u
dvorište palace i okreni se nalijevo. Zatim izbroj pet vrata i uði 299
Dvjestaicetrdesetitreca noc kroz šesta, jer to su vrata te prostorije, koja je pripremljena za tebe! Nemoj se plašiti, a ako te netko oslovi, ti s njime ne razgovaraj i nemoj zastajati! Zatim poðe s njime još dalje, sve dok nisu stigli do vrata. Tada joj doðe ususret komornik, koji je držao stražu nad tim vratima, i rekne joj: - Kakva je to djevojka?..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
300
Ali kada je pocela
dvjestaicetrdeseticetvrta noc
Šehrezad nastavi ovako:
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je komornik došao ususret staroj u upitao je: -
Kakva je to djevojka?
Tada mu ona dadne kao odgovor: -
Naša je gospodarica želi kupiti.
Ali uškopljenik odvrati: -
Ovamo ne smije uci nitko bez dopuštenja gospodara pravo
vjernih. Zato se vrati s njome natrag, ja je ne mogu propustiti. Jer meni je tako zapovjeðeno. Tada mu dvorkinja rekne: -
O ti natkomornice, priberi ipak pamet! Nu'm, robinja kali
fa, cije srce visi o njoj, je upravo opet prizdravila, i još gospodar pravovjernih jedva vjeruje u njezino ozdravljenje. Ona želi kupiti ovu robinju. Zato je nemoj sprecavati da uðe, kako ne bi docula Nu'm, da si je ti odbio, inace bi se mogla na tebe razljutiti i u svo joj bolesti pretrpjeti novi napad, a ako se ona na tebe razljuti, to bi te moglo stajati glave. Zatim ona nastavi: 301
Dvjestaicetrdeseticetvrta noc —
Uði, djevojko, i nemoj se obazirati na njegove rijeci. Ali ne
kazuj gospodarici, da te je komornik htio zaustaviti na ulasku! Tada Ni'ma obori svoju glavu, uðe u dvorište palace i htjedne se okrenuti na lijevu stranu. Ali se zabuni i okrene se na desnu stranu. I dalje on htjedne izbrojati pet vrata i uci na šesta. Ali on izbroji šest vrata i uðe na sedma. Kada je dakle prošao kroz ta vrata, ugleda prostoriju, ciji je pod bio pokriven brokatnim cilimi-ma i ciji su zidovi bili obloženi pokrivacima od svile prošivene zlatom. Ondje su se nalazile takoðer kadionice s alojevinom, ambrom i vrlo mirisnim mošusom. A u pozadini ugleda postelju, koja je takoðer bila pokrivena
brokatnim tkaninama. Na nju Ni'ma sjedne, i dok je gledao to tako golemo bogatstvo, nije znao, što za njega stoji u skrivenome. Ali dok je on tako tu sjedio u mislima o svojoj sudbini, odjednom uðe k njemu sestra gospodara pravovjernih, pracena od svoje sluškinje. Kada je ugledala mladica kako ondje sjedi, ona pomisli da je posrijedi neka djavojka, i tako mu pristupi i upita ga: —
Tko si ti djevojko? Što je to s tobom? Tko te je ovamo
doveo? Ni'ma meðutim ne rekne ništa i ne dadne joj nikakav odgovor. Tada ona nastavi: —
Djevojko, ako si ti jedna od inoca mojega brata i ako se on
na tebe srdi, ja cu te kod njega zagovarati i opet ti ga uciniti naklo njenim. Ali Ni'ma još uvijek nije davao nikakav odgovor. Tada ona rekne svojoj sluškinji: —
Stani pred sobna vrata i ne dopuštaj nikomu da ulazi!
Zatim ona priðe k njemu, pogleda ga i zaprepasti se nad njegovom ljupkošcu. I ona opet uzme govoriti: —
Djevojko, kaži mi, tko si ti, kako se zoveš i zašto si došla
ovamo. Tebe ja još nikada nisam vidjela u našoj palaci. Buduci da Ni'ma još ni sada nije davao nikakva odgovora, kraljeva sestra postane gnjevna. Ona posegne svojom rukom za Ni'mi302
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi nim grudima, pa kada je osjetila, da on nema nikakvih djevojackih sisa, nijedne mu skinuti njegovu haljinu, kako bi saznala, kakva je to okolnost s njime posrijedi. Tada Ni'ma uzvikne: —
Visoka gospodarice, ja sam tvoj mameluk. Kupi me! Sta
vljam se pod tvoju zaštitu. Zaštiti me! Ona odgovori: —
Tebi se nece dogoditi ništa nažao! Tko si ti? I tko te je doveo
ovamo u moju sobu?
Ni'ma odvrati: —
Princezo, ja sam poznat pod imenom Ni'ma ibn er-Rabi el-
-Kufi. I ja sam svoj život stavio na kocku poradi svoje robinje Nu'me, koju mi je pomocu lukavštine oteo el-Haððadž i poslao je ovamo. Tada ona ponovi: —
Tebi se nece dogoditi ništa nažao.
I zatim ona dozove svoju sluškinju i zapovjedi joj: —
Otiði u Nu'minu odaju!
No u meðuvremenu je stara dvorkinja ušla u Nu'minu odaju i upitala je: —
Je li tvoj gospodar došao k tebi?
—
Ne, tako mi Allaha - dadne Nu'm kao odgovor.
A stara rekne: —
Možda se zabunio i nije našao tvoju sobu. To bi znacilo da
je ušao u neku drugu odaju, a ne u tvoju! Tada uzvikne Nu'm, robinja: —
Nema nikakve visosti i nema nikakve moci osim u Allaha
Uzvišenoga i Svemogucega! Sada je istekao naš životni vijek, svi troje smo mrtvi. Sada su dvije žene tu sjedile, izgubljene u mislima, a upravo u tome casu doðe k njima unutra robinja kalifove sestre, nakloni se pred Nu'mom pozdravljajuci je i rekne joj: 303
Dvjestaicetrdeseticetvrta noc — Moja te gospodarica poziva k sebi u goste. — Slušam i pokoravam se! — dadne Nu'm kao odgovor. Istovremeno joj dvorkinja prišapne:
—
Možda je tvoj gospodar kod kalifove sestre. Možda je veo te
tajne vec skinut! Ali se Nu'm smjesta podigne i ode, sve dok nije ušla ka kali-fovoj sestri. Tada joj ova rekne: —
Ovdje je tvoj gospodar, on sjedi kod mene. Cini se, da je
promašio pravu sobu. Ali, ako tako ushtjedne Allah Uzvišeni, vas dvoje, ti i on, ne trebate imati nikakva straha. Kada je Nu'm cula te rijeci iz usta kalifove sestre, njezina se duša primiri, i ona priðe k svojemu gospodaru. A on takoðer, kada ju je ugledao..." 304 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaicetrdesetipeta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Ni'ma, kada je ugledao svoju robinju Nu'mu, prišao k njoj. I njih dvoje pritisnu jedno drugo na grudi i padnu onesviješceni na pod. Kada su opet došli k sebi, kalifova im sestra rekne: — Sjednite, posavjetovat cemo se o spašavanju iz ove nevolje, u koju smo dospjeli! — Slušamo i pokoravamo se, o gospodarice! — odvrate njih dvoje — ti imaš samo zapovijedati. Ona nato rekne:
—
Tako mi Allaha, vama se nikada ne smije dogoditi nikakvo
zlo! Nato zapovjedi svojoj sluškinji, da donese jelo i pice. Pa kada je ova bila sve donijela, oni sjednu i pocnu jesti, sve dok se nisu bili zasitili. Zatim okrenu na vino, pehari stanu kružiti ovamo i onamo, i uskoro nisu više poznavali nikakvih briga. Ni'ma meðutim rekne: —
O kada bih ipak znao, što ce se poslije ovoga dogoditi!
Kada ga je kalifova sestra upitala: - Kaži, Ni'ma, voliš li ti Nu'mu, svoju robinju? — on uzvikne: 305
Dvjestaicetrdesetipeta noc -
Ipak je samo ljubav prema njoj ta, koja me je natjerala u ovu
životnu opasnost, u kojoj lebdim. Zatim se ona okrene k Nu'mi: - Kaži, Nu'mo, voliš li ti svojega gospodara Ni'mu? - Visoka gospodarice — uzvikne ona — ipak je samo ljubav prema njemu ta, koja mi je izjela tijelo i tako promijenila moj izgled. Nato princeza nastavi: -
Tako mi Allaha, vi ste stvarno dva covjeka, koji ljube jedan
drugoga. Zato neka ne bude nikoga, tko bi vas rastavljao! Imajte povjerenja i nemojte se brinuti! Tomu se oboje silno obraduju, i Nu'm zatraži lutnju. Kada joj je ta bila donesena, ona je uzme, ugodi je, posegne za strunama, * i sada ona pocne pjevati i * pusti da odjekne ova pjesma: * Kada su nas klevetnici uvijek samo pokušavali rastaviti, Ma koliko da se niti na meni ni na tebi nije nalazila nikakva krivnja, I kada su pustili da naše uši slušaju mnogo bojne vike, I kada mi nije stao uz bok nikakav zaštitnik, nikakav prijatelj, Pocela sam svojim ocima, svojim dahom, svojim suzama braniti se kao macem i vatrom i vodom.
Nato Nu'm dadne lutnju svojemu gospodaru Ni'mi i zamoli ga: -
Otpjevaj nam neku pjesmu: Tada je on uzme, ugodi je i pocne pjevati i potom pusti da odjekuje ova pjesma:
Mjesec bi ti slicio, da nema mrlje na licu, Sunce bi ti bilo nalik, kada se ne bi pomracivalo! 306
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi Cudim se, a ipak, kako je ljubav tako cudesna Sa svojim nagnucima i strepnjama i jadom svojih briga. Put mi se cini tako blizu, kada odlazim k predragoj, A ipak tako dalek, kada vidim rastanak s njome! Kada je on bio završio svoju pjesmu, Nu'm napuni za njega pehar i pruži mu ga. I on ga uzme i ispije ga. Nato ona napuni jedan drugi pehar i pruži ga kalif ovoj sestri. Ova ga ispije, uzme zatim i sama lutnju, zapne je i ugodi strune i otpjeva ova dva stiha: Jad i tuga stanuju u mome srcu, I u meni bjesne boli goruce ljubavi. Svaki pogled vidi kako sam izmoždena, Od patnje mi ispunjene cežnjom sahne tijelo. Nato ona napuni pehar i pruži ga Ni'mi. On popije, opet segne za lutnjom, ugodi njezine strune i otpjeva ova dva stiha: Ti, kojoj sam ja dao svoju dušu, koju si ti mucila, Od koje je hocu osloboditi, ali ne mogu, Pokloni jednomu zaljubljenomu, što ce ga spasiti od smrti, Prije nego što umre, to je posljednji udarac srca! Tako su tijekom nekog vremena pjevali, i pili uz pjesme i zvuk lutnje, u dobru raspoloženju i veselju, u radosti i blaženosti, kadli odjednom uðe k njima gospodar pravovjernih. Kada su ga ugledali, oni skoce i poljube pred njime pod. On meðutim pogleda Nu'mu i lutnju u njezinoj ruci, i uzvikne: - Nu'm, neka je slavljen Allah, koji je tebe oslobodio brige i bolesti! 307
Dvjestaicetrdesetipeta noc
Tada skrene svoj pogled prema Ni'mi, koji je još bio u djevojackim haljinama, i upita: —
Sestro, kakva je to djevica pokraj Nu'me?
Njegova mu sestra brzo dadne kao odgovor: —
Gospodaru pravovjernih, tu imaš za harem jednu dražesnu
robinju, a Nu'm želi jesti i piti samo u njezinu društvu. Zatim ona izgovori pjesnikove rijeci: One su dvije protuteže, a ipak, odvojene, jednako lijepe. Jednoj ljupkost sjajno svijetli kroz drugu. Tada kalif rekne: —
Tako mi Allaha Svemogucega, ona je jednako tako lijepa
kao Nu'm! Sutra cu joj doznaciti jednu odaju pokraj njezine pri jateljice i dati da joj se onamo donesu cilimi i tkanine, da, sve, što joj dolikuje, Nu'mi u cast! Sada kalifova sestra pozove da se donesu jela i stavi ih pred svojega brata. On pocne jesti i ostane ondje u njihovu društvu. Zatim napuni pehar i namigne Nu'mi, neka otpjeva neku pjesmu. Tada se ona lati lutnje, pošto je prije toga bila iskapila dva pehara, i otpjeva ova dva stiha: Ako mi moj drug u picu opet napuni pehar I takoðer treci pehar, od pjenušavog vina teškoj, Ja cu cijelu noc ponosno šuštati šlepom, O gospodaru pravovjernih, kao da sam tvoj gospodar. Gospodar pravovjernih je bio ushicen, on napuni novi pehar, pruži ga Nu'mi i zapovjedi joj, da još više otpjeva. Pošto je bila ispraznila pehar, * ona pusti da odjeknu strune * i pocne pjevati ovu pjesmu: * 308
Pripovijest o Ni mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu mi Ti najplemenitiji od ljudi u ovome našem vremenu, Kojemu se nitko ne dici da je ravan nadaleko i naširoko, Ti jedinstveni po dobrostivosti i velicanstvenoj naravi, Glas o tebi, gospodaru i kralju, prodire kroza sve zemlje. Ti si knez kneževa uokolo po svijetu, Ti daješ mnogo darova, bez opoziva, bez sustezanja.
Neka te cuva Gospod, neprijatelju na prkos i muku, I neka ukrasi tvoje celo srecom i pobjedom! Kada je kalif cuo ove stihove iz Nu'minih usta, on uzvikne: —
Tako mi Allaha, dobro! Kako izvrsno, draga Nu'mo! Tvoj je
jezik rjecit, zbilja, i tvoje su rijeci tako jasne! Tako oni ostanu zajedno u veselju i radostima sve do ponoci. Tada kalifova sestra rekne: -
Cuj, o gospodaru pravovjernih, procitala sam jednom u
knjigama povijest jednoga covjeka od visokog ranga. -
Kakva je to povijest? - upita kalif.
Njegova sestra nato pocne pripovijedati: —
Cuj, o gospodaru pravovjernih, živio je jednom u gradu Kufi
jedan mladic, koji se zvao Ni'ma ibn er-Rabi'. I on je imao jednu robinju, koju je vrlo ljubio a ona je opet ljubila njega. Bila je ta koðer s njime odgojena na istoj postelji. Kada su meðutim oni odrasli i kada se njihova uzajamna ljubav ucvrstila, * kadli ih pogo di udes sa svojom patnjom, * i vrijeme ih nesrecom udari na muke, * jer oboma im je bio dosuðen rastanak. Zli ljudi nadmudre robi nju i otmu je, kada je jednom napustila svoju kucu, pomocu podmuklosti iz njezina doma. Zatim je njezin otmicar proda za desettisuca dinara jednomu kralju. Robinja je meðutim ljubila svojega gospodara isto tako snažno, kao što je on nju ljubio. I tako njezin 309
Dvjestaicetrdesetipeta noc gospodar napusti svoju kucu i dom i svoj život u blagostanju, otputuje, kako bije tražio, i smisli sredstvo, kako bi se s njome opet sjedinio..." 310
Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaicetrdesetišesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kalifova sestra dalje pripovijedala: -
Ni'ma je napustio kucu i zavicaj i uvijek razmišljao o sred
stvu, kako bi se opet sjedinio sa svojom robinjom. Pritom je stav ljao svoj život na kocku i žrtvovao krv svojega srca, sve dok mu naposljetku nije pošlo za rukom, da opet naðe svoju robinju. Ona je sa svoje strane imala ime Nu'm. Kada je konacno bio s njome sjedinjen, ostalo je njihovo zajednicko druženje samo kratkoga vijeka. Jer pred njima se iznenada pojavio kralj, koji ju je bio kupio od njezina otmicara, i smjesta izrekao nad njima smrtnu presudu, a da nije pokazao od sebe nikakve milosti niti odgodio izvršenje svoje presude nad njima. Sto ti, o gospodaru pravovjernih, kažeš dakle na to, da je taj kralj dopustio, da doðe do rijeci tako malo pravicnosti? Gospodar pravovjernih odvrati:
—
To je stvarno krajnje neobicna stvar. Taj je kralj kod svoje
moci ipak morao dopustiti, da doðe do rijeci milostivost. I doliko valo mu je, da drži pred ocima tri stvari u njihovu korist. Najprije, oni su bili dva covjeka, koji su voljeli jedan drugoga. Drugo, nalazili su se u njegovoj kuci i u njegovoj moci. I trece, kralj mora 311
Dvjestaicetrdesetišesta noc svoju presudu nad podanicima izricati s promišljenošcu, — koliko meðutim više u jednoj stvari, koja se tice njega samoga! Onaj je kralj dakle pocinio jedan nekraljevski cin. Na to ga njegova sestra zamoli: —
Moj brate, ja te zaklinjem Kraljem neba i zemlje, zapovijedi
Nu'mi, da otpjeva jednu pjesmu, i obrati pažnju na to, što ce ot pjevati! On rekne: —
Nu'm, otpjevaj mi neku pjesmu!
* Tako dakle ona pocne pjevati * i dadne da odjekuju ovi stihovi: * Udes je pun obmane i ne prestaje obmanjivati, On lomi srca i ostavlja kao baštinu patnicko raspoloženje. On opet rastavlja prijatelje, pošto ih je sjedinio, I zatim vidiš vrele suze kako teku niz obraze. On je živio, i ja sam živjela, moj je život bio pun milja, Dok nam je vrijeme donosilo tako cesto ponovno viðenje. Ali cu sada plakati krvlju i bujicom suza Od jada zbog tvog gubitka danju i nocu. Kada je gospodar pravovjernih saslušao tu pjesmu, on bude duboko dirnut. Tada mu rekne njegova sestra: —
Dragi brate, tko je u nekoj stvari sam protiv sebe presudio,
taj mora pri tome ostati i postupati prema svojoj rijeci. Ti si sada ovom presudom odlucio sam protiv sebe.
312
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi Zatim ona uzvikne: —
Ni'ma, ustani, i ti takoðer, Nu'mo, ustani!
Pošto su njih dvoje bili ustali, kalifova sestra nastavi: —
O gospodaru pravovjernih, ona, koja ovdje stoji, je oteta
Nu'm, koju je ukrao el-Haððadž ibn Jusuf eth-Thakafi i poslao k tebi. I on je slagao, kada je u svom pismu tvrdio, da ju je kupio za desettisuca dinara. A on, koji ovdje stoji, je Ni'ma ibn er-Rabi', njezin gospodar. I ja te preklinjem cašcu tvojih cistih predaka i Hamzom, 'Akilom i el-'Abbasom77, oprosti tima dvoje, otpusti im njihov prijestup i pokloni ih jedno drugomu, kako bi za njih na nebu stekao bogatu nagradu! Oni su u tvojoj vlasti, oni su jeli od tvojega jela, pili od tvojega vina. A ja ovdje stojim kao njihova za govornica, i usrdno te molim, pokloni mi njihovu krv. Tada kalif odgovori: —
Ti imaš pravo. Ja sam sam o tome presudio, a ako je neka
presuda pala, ja je ne povlacim opet natrag. Zatim on upita: — Nu'mo, je li ovo tvoj gospodar? Ona odgovori: — Da, o gospodaru pravovjernih! On nastavi: — Budite bez brige, ja vas poklanjam jedno drugomu. Zatim on upita dalje: — mjesto?
Ni'ma, kako si ti saznao, gdje je ona? Tko ti je odao ovo
On dadne kao odgovor: —
O gospodaru pravovjernih, poslušaj moju povijest i cuj, što
cu ti ispricati! Tako mi tvojih cistih roditelja i predaka, necu ti ništa prešutjeti. 77 El-'Abbas je bio rodonacelnik Abasida, Hamza je bio njegov brat, a 'Akil njegov necak. 313
Dvjestaicetrdesetišesta noc Zatim mu on ispripovjedi sve, što je on sam bio doživio, što su za njega bili ucinili perzijski lijecnik i dvorkinja, kako ga je ona bila dovela u palacu i kako se on bio zabunio u vratima. Nad time se kalif u najvecoj mjeri zacudio. I zatim on uzvikne: —
Dovedite mi Perzijanca!
Kada su mu ga bili doveli, on ga ucini jednim od svojih pouzdanika, pokloni mu pocasne haljine i odredi za njega jedan lijep poklon, tim što je dodao: —
Ako neki covjek sve ovo uspije sprovesti u djelo, tada nam
dolikuje, da ga ucinimo našim pouzdanikom. Nato kalif takoðer na Ni'mi i Nu'mi iskaže svoju dobrostivost i dadne im poklone. I naposljetku obdari takoðer dvorkinju. Tijekom sedam dana ostanu njih dvoje kod njega u radosti i sreci i u najdivnijem življenju. Zatim Ni'ma zamoli za dopuštenje, da smije otputovati sa svojom robinjom. Pošto im je on bio dopustio, da otputuju u Kufu, oni se odatle otpute, i Ni'ma se opet sastane sa svojim ocem i svojom materom. Ondje su živjeli najljepšim i najdivnijim životom, sve dok im nije došao Onaj78, koji radostima zapovijeda da šute i koji raskida prijateljske veze.' Kada su el-Amdžad i el-As'ad bili culi iz Bahramovih usta ovu pricu, budu u najvecoj mjeri zacuðeni, i oni uzviknu: —
To je zbilja jedna cudesna pripovijest!..."
Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 78 To jest: Asrael, anðeo smrti, u metafori dakako - Smrt. 314
Ali kada je pocela
dvjestaicetrdesetisedma noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su el-Amdžad i el--As'ad, kada su iz usta Bahrama Maga, koji je bio postao muslimanom, culi ovu pripovijest, bili nad njome u najvecoj mjeri zaprepašceni. I sada oni ostanu kroz noc jedan kod drugoga. Kada je muðutim svanulo jutro, el-Amdžad i el-As'ad uzjašu konje i nakane se uputiti ka kralju. Zamole za dopuštenje, da smiju uci k njemu, i on im ga dadne. Pošto su zatim ušli k njemu, on ih primi s visokim pocastima. I zatim sjednu neko vrijeme zajedno u meðusobnom razgovoru. Dok su oni meðutim tako tu sjedili, narod u gradu iznenada pocne vikati i galamiti i dozivati u pomoc. Tada takoðer komornik dohrli unutra ka kralju i isprica mu: -
Neki se kralj sa svojom vojskom ulogorio ispred grada, oni
imaju trgnute maceve, i mi ne znamo, u cemu se sastoji njihov cilj i njihova želja! Kralj porazgovara o komornikovu izvješcu sa svojim vezirom el-Amdžadom i njegovim bratom el-As'adom. Tada el-Amdžad rekne: -
Ja cu brzo izjahati van k njemu i saznati, kakva je okolnost s
njime posrijedi. Tako dakle el-Amdžad brzo izjaši van iz grada i susretne kralja s njegovom velikom vojskom i s mamelucima na konjima. Kada su 315
Dvjestaicetrdesetisedma noc
ovi ugledali el-Amdžada, znali su, da on dolazi kao poslanik od kralja toga grada. Zato ga oni odvedu pred sultana. A kada je el--Amdžad došao k njemu, on poljubi pred njim tlo. Ali gledaj, taj je kralj bio jedna žena, koja je nosila pred svojim licem veo. I ona mu rekne: —
Znaj, ja nemam nikakav drugi zahtjev prema vama u ovome
gradu, i ja nisam došla ni sa kojim drugim ciljem, nego kako bih potražila izvjesnoga golobradog mameluka. Ako ja njega naðem kod vas, tada budite bez brige! Ako ga meðutim ne naðem, tada ce se izmeðu vas i mene rasplamsati bijesna borba. Tada el-Amdžad upita: —
Visoka kraljice, kako izgleda taj mameluk, kakva je okolnost
s njim posrijedi, i kako se on zove? Ona dadne kao odgovor: —
On se zove el-As'ad. A ja se zovem Mardžana. Taj je
mameluk bio došao k meni s Bahramom Magom. Ali je on naišao na njega i nocu mi ga opet oteo. Sto se pak tice njegova izgleda, on izgleda tako i tako. Kada je el-Amdžad to bio saslušao, znao je, da je ona mislila na njegova brata el-As'ada. Tako joj on dakle rekne: —
Najveca kraljice našeg vremena, neka je slavljen Allah, koji
nam je donio pomoc! Taj je mameluk moj brat! Zatim joj on isprica svoju povijest i izvijesti je, što se njima dvojici bilo dogodilo u stranoj zemlji i zašto su oni bili napustili Otoke Ebanovine. Kraljica se Mardžana tomu zacudi i obraduje se, što je pronašla el-As'ada. I ona njegovu bratu el-Amdžadu pokloni jednu pocasnu haljinu. Nato se vezir vrati natrag ka kralju i isprica mu, što se bilo dogodilo. Svi se zbog toga obraduju, i uskoro poðe kralj s el-Amdžadom i el-As'adom kraljici ususret. Kada su oni zatim bili uvedeni k njoj, sjednu i pocnu s njome naklapati. I dok su oni tako bili u razgovoru jedni s drugima, * kadli se iznenada popne u vis oblak prašine * i prekrije svijet svojim velom. * Ali se nakon stanovitog vremena oblak razdvoji, i tada se ukaže silna vojska, 316
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi nalik šumecemu moru. Bojovnici su bili opremljeni oklopima i oružjem. I oni dakle poðu prema gradu, i zatim ga opkole, kao što prsten opkoljuje u sebi mali prst, i trgnu svoje maceve. Tada el--Amdžad i el-As'ad povicu: - Zbilja, mi smo Allahova stvorenja, i k Njemu se natrag vracamo! Sto znaci ova velika vojska? To su neprijatelji, sigurno. I ako se mi ne povežemo s ovom kraljicom Mardžanom u borbi protiv njih, oni ce zarobiti naš grad i nas ubiti. Sada nam ne preostaje ništa drugo, nego da najprije izjašimo k njima i da se izvijestimo o tome, kakva je to okolnost s njima posrijedi. Smjesta se el-Amdžad stavi u pokret, izjaši kroz gradska vrata i mimo vojske kraljice Mardžane. Kada je meðutim prispio do nove vojske, on je prepozna kao vojsku svojega djeda, kralja el--Ghajura, oca svoje matere, princeze Budure..." 317 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaicetrdesetiosma noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je el-Amdžad, kada je prispio do te nove vojske, nju prepoznao kao vojsku svojega djeda, kralja el-Ghajura, gospodara otoka i mora i sedam dvoraca. Kada je zatim stao pred njega, on pred njime poljubi tlo i prenese mu svoje poslanstvo. Kralj odgovori:
—
Ja se zovem kralj el-Ghajur, i ja dolazim kao covjek putnik.
Jer udes me je ražalostio kroz gubitak moje kceri Budure. Ona me je napustila, i nikada se više nije vratila k meni. I ja nikada više nisam cuo nikakve vijesti niti o njoj ni o njezinu suprugu Kamar ez-Zamanu. Znate li vi nešto o njima dvoma? Kada je el-Amdžad to cuo, on neko vrijeme zamišljeno obori svoju glavu, pa kada je bio siguran u to, da je ovaj njegov djed, otac njegove matere, on je opet digne, poljubi zatim pred njim tlo i izvijesti ga, da je on sam sin njegove kceri Budure. Tek što je kralj cuo, da je ovaj covjek sin njegove kceri Budure, on se baci na njegove grudi, i obojica zaplacu. Tada kralj el-Ghajur uzvikne: -
Neka je slavljen Allah, moj sine, da sam se ja živ i zdrav sas
tao s tobom! Nato mu el-Amdžad isprica, da su kraljevna Budura i takoðer njegov vlastiti otac Kamar ez-Zaman dobro. I nadalje ga izvijesti, 319
Dvjestaicetrdesetiosma noc da oni oboje žive u jednome gradu, koji se zove Grad Ebanovine. I naposljetku mu on takoðer isprica, da se njegov otac razbjesnio na njega i na njegova brata i da je zapovjedio, da budu ubijeni, ali da im se riznicar smilovao i da ih je ostavio na životu. Tada kralj el--Ghajur rekne: —
Ja cu s tobom i tvojim bratom otici k tvojemu ocu i s njime
cu vas izmiriti i zatim ostati kod vas. Iznova el-Amdžad poljubi pred njime tlo i obraduje mu se. Sada kralj el-Ghajur pokloni svojemu unuku elAmdžadu pocasnu haljinu, a ovaj se sretna lica vrati natrag k svojemu kralju i ispripo-vjedi mu o kralju elGhajuru. Kralj se nad time u najvecoj mjeri zaprepasti, pa zatim pošalje gostinske darove, ovce, konje, deve, živežne namirnice i tomu slicno. To isto on\dadne prenijeti takoðer kraljici Mardžani, pa kada su nju obavijestili o tome, što se bilo dogodilo, ona rekne: —
Ja vas namjeravam pratiti sa svojom vojskom, a takoðer cu
se ja potruditi oko pomirbe. * Ali se iznenada opet uzdigne oblak prašine * i pocne pokrivati svijet velom, * sve dok se danje svjetlo nije izgubilo u tami. * I culo se iza njega dozivanje i vikanje i topot konja, * i uskoro ugledaju maceve kako blješte *
i naprijed uperene vrhove kopalja. * Kada su dakle ti bojovnici došli blizu grada i ugledali druge dvije vojske, oni udare u tulumbaze79. Kralj meðutim ovoga grada uzvikne, kada je to opazio: —
Ovo može biti samo dan blagoslova. Neka je slavljen Allah,
koji nas je u miru sjedinio s ove dvije vojske! Pa ako On tako ushtjedne, isto ce nam tako dopustiti da se mirno susretnemo takoðer s ovom novom vojskom. Zatim on nastavi: —
Amdžad! As'ad! Izjašite van i donesite nam obavijest o tim
trupama! To je zbilja neka silna vojska, ja još nikada nisam vidio nijednu vecu. 79 Vrsta orijentalnog bubnja, koji se sastoji od mjedene posude presvucene kožom. 320
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi El-Amdžad dakle i njegov brat el-As'ad izjašu van. Kralj je doduše dao prethodno zasunom zatvoriti gradska vrata iz straha pred vojskom, koja je bila okružila grad, ali dva princa sada otvore vratna krila i uzmu jahati dalje, sve dok nisu stigli do vojske, koja je upravo prispjela. Tada oni opaze, da je to jedna vrlo velika vojska, a kada su se našli u njezinoj sredini, saznaju, da je posrijedi vojska kralja Otoka Ebanovine i da se s njome nalazi njihov otac Kamar ez-Zaman. Cim su ga ugledali, oni poljube pred njime tlo i pocnu plakati. A kada ih je Kamar ez-Zaman prepoznao, on se baci njima ususret, gorko zaplace, zamoli ih za oproštenje i pritisne ih na svoje grudi, dugo vremena. I zatim im isprica, kako je jako bio trpio nakon njihova odlaska od velike boli zbog rastanka s njima. Nato mu el-Amdžad i el-As'ad ispricaju, da je došao takoðer kralj el-Ghajur. Sada Kamar ezZaman uzjaši svojega konja usred svoje pratnje i uzme sa sobom obadva svoja sina, el-Amdžada i el- -As'ada. Jahali su odatle, sve dok se nisu približili vojnom logoru kralja el-Ghajura. Ondje jedan od njih pohita naprijed i javi ovomu kralju dolazak Kamar ez-Zamana. On mu odmah pojasi ususret, pa kada su se susreli, zacude se nad svima tim dogaðajima i nad slucajem, zahvaljujuci kojemu su se bili sjedinili ovdje na ovome mjestu. Ljudi su im iz grada meðutim prireðivali gozbe s mnogim jelima i poslasticama, i zatim su im dovodili konje, deve, donosili živežne namirnice i ostale gostinske darove, da, sve ono što bojovnici trebaju. Dok su oni bili još zaokupljeni time, * iznenada se ponovo podigne u vis oblak prašine * i iznova prekrije svijet svojim velom. * Zemlja zadršce od konjskog topota, * a zvuk bubnjeva odjekne poput olujnog vjetra. * I zatim se ukaže sama vojska, naoružana do grla i oklopljena i odjevena posve u crno. U njezinoj se sredini nalazio neki vrlo star covjek, komu se brada spuštala na grudi, a on je takoðer nosio crne haljine. Kada su dakle iz grada ugledali ovu silnu gomilu vojske, gospodar grada rekne kraljevima:
— Neka je slavljen Allah, što ste se vi svi na Njegovu svemogucu zapovijed susreli o istome danu i što ste se svi izmeðu sebe prepoznali kao prijatelji! * Ali što je potaklo ovu silnu vojsku, * koja je svijet zastrla velom? * 321
Dvjestaicetrdesetiosma noc
—
Ne boj se! — odvrate kraljevi. - mi smo troje kneževi, i
svatko od nas troje ima brojnu bojnu silu. Ako su oni ondje nepri jatelji, tada cemo se mi protiv njih boriti na tvojoj strani, pa makar oni bili još i triput tako jaki! Dok su oni tako jedni s drugima razgovarali, odjednom doðe ka gradu poslanik od ove nove vojske. Njega odvedu pred Kamar ez-Zamana, kralja el-Ghajura, Kraljicu Mardžanu i kralja, koji je vladao tim gradom. Glasnik poljubi tlo i rekne: —
Moj kralj dolazi iz zemlje Perzijanaca. On je prije mnogo
godina izgubio svojega sina, i on sada obilazi po cijelome svijetu, kako bi ga tražio. Ako se on nalazi kod vas, tada budite bez brige! Ako ga on meðutim ne naðe, tada se izmeðu njega i vas treba ras plamsati rat, a on ce vaš grad opustošiti./ Kamar ez-Zaman pocne: —
To mu ne smije poci za rukom! Ali kaži, kako se on zove u
zemlji Perzijanaca?
Tada glasnik dadne kao odgovor: —
On se zove kralj Sehriman, gospodar Otoka od Chalidana. I
on je ove trupe sakupio po svima onim zemljama, koje je proputo vao u potrazi za svojim sinom. Tek što je meðutim Kamar ez-Zaman cuo od poslanika ove rijeci, on glasno krikne i padne onesviješcen na tlo, i u svojoj nesvijesti ostane ležati cijelo neko vrijeme. Kada je opet došao k sebi, on gorko zaplace i rekne elAmdžadu i el-As'adu i njihovim satnicima: —
Otiðite, moji sinovi, s glasnikom i pozdravite svojega djeda,
mojega oca, kralja Sehrimana! Odnesite mu o meni veselu vijest! On tuguje zbog mojega gubitka, i on sve do ovoga dana poradi mene nosi crne haljine. Zatim on kraljevima, koji su ondje bili oku pljeni, isprica sve, što je on bio doživio u danima svoje mladosti. A kraljevi su sa zaprepašcenjem slušali. Nato takoðer oni izjaše s Kamar ez-Zamanom i dojaše k njegovu ocu. Pošto je Kamar ez-Zaman pozdravio svojega oca, oni jedan drugoga zagrle i od
322
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabiju i njegovoj robinji Nu'mi prekomjernosti su radosti dugo vremena ležali u nesvijesti. Ali, kada su ponovo došli k sebi, on svojemu ocu isprica sve, što mu se bilo dogodilo. A Sehrimana pozdrave takoðer ostali kraljevi. Zatim oni otpuste Mardžanu opet natrag u njezinu zemlju, nakon što su je prethodno vjencali s el-As'adom i zamolili je, neka im nikada ne prestane odašiljati vijesti. Tako dakle ona otputuje. Nato el-Amdžad bude oženjen Bustanom, Bahramovom kcerju, i zatim svi otputuju u Grad Ebanovine. Ondje se Kamar ez-Zaman uputi k svojemu tastu i isprica mu sve, što je bio doživio i kako se ponovo sjedinio sa svojim sinovima. Taj mu vrlo obradovan cestita na sretnom povratku doma. Nato kralj el-Ghajur, otac Sitt Budure, otiðe k svojoj kceri i pozdravi je, i tako njegova cežnja za njome bude ispunjenom. Svi meðutim ostanu u Gradu Ebanovine jedni s drugima pun jedan mjesec. Zatim kralj el-Ghajur otputuje sa svojom kcerju u svoj zavicaj..." Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
323
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kralj el-Ghajur sa svojom kcerju i svojom vojskom otputovao u svoj zavicaj. Uzeo je takoðer sa sobom el-Amdžada, i tako su se dali na put prema svojoj zemlji. Kada je el-Ghajur zatim u svojoj prijestolnici ponovo došao do pocinka, postavio je el-Amdžada za vladara umjesto sebe. Kamar ez-Zaman je meðutim postavio svojega sina el-As'ada na svoje mjesto za vladara u gradu njegova djeda Armanusa. A ovaj je bio s time sporazuman. Nato se opremi za putovanje Kamar ez-Zaman i otputi se sa svojim ocem, kraljem Šehrimanom, sve dok nisu prispjeli na Otoke od Chalidana. Tada njima u cast bude okicen grad, i tijekom se cijeloga jednog mjeseca udaralo u tulum-baze u svrhu objavljivanja vesele vijesti. I Kamar ezZaman je vladao umjesto svojega oca, sve dok im nije došao Onaj, koji radostima zapovijeda da šute i koji raskida prijateljske veze. Allah meðutim sve stvari zna najbolje!" Tada Kralj rekne:
"Sehrezado, to je stvarno jedna posve cudesna prica!" Ali ona odvrati: "Visoki Kralju, ona nije cudesnija od price o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Samatu." 325
Dvjestaicetrdesetideveta noc "Kakva je dakle ta?" upita on. Tada ona pocne pricati PRIPOVIJEST 0 'ALA ED-DlNU ABD ES-ŠAMATU. "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je u starim vremenima i odavno išcezlim vjekovima živio u Kairu jedan trgovac, po imenu Sams ed-Din. Taj je bio jedan od najboljih i najpouzdanijih trgovaca, i on je posjedovao uškopljenike i sluge, crne robove i robinje, mameluke i veliko bogatstvo, i bio je predstojnik trgovackog ceha u Kairu. Imao je takoðer jednu suprugu, koju je vrlo volio i koja je voljela njega. Ali živio je s njome vec cetrdeset godina, a da mu od nje nije bio poklonjen niti sin ni kci. Kada je dakle sjedio jednoga dana u svom ducanu, vidio je kako od drugih trgovaca svaki pojedini ima jednoga sina ili dva ili cak još više sinova, koji su jednako kao i njihovi ocevi sjedili u ducanima. Toga je meðutim dana bio petak, i tako on ode u hammam i obavi abdest, kakav se vec obavlja petkom. Kada je opet izašao, uzme brijacevo zrcalo, pogleda u njemu svoje lice i rekne: —
Svjedocim, da nema drugoga boga osim Allaha, i svjedocim,
da je Muhammed Allahov prorok. Zatim pogleda svoju bradu i uvidi da bijele dlake u njoj prekrivaju crne, i pomisli na to, da su bijele dlake vjesnici smrti. Njegova je meðutim žena znala vrijeme njegova povratka, i tako se bila okupala i uredila za njega, kako je to vec obicavala ciniti. Kada je on dakle ušao k njoj, ona mu rekne: — Dobra vecer! Ali joj on odvrati: — Dobro ja ne vidim. Buduci da je ona vec prije toga bila zapovjedila sluškinji, da prostre stol za veceru, ova sada donese jelo. A žena rekne svojemu mužu: 326
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samdtu - Jedi, moj gospodaru! Ali on samo odvrati:
- Necu ništa jesti. I on gurne stol nogom i okrene od nje svoje lice. Tada ga ona upita: - Zašto to ciniš? Što te je oneraspoložilo? On joj dadne kao odgovor: - Ti si uzrokom moje nevolje..." 327 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
sgs c dvjestaipedeseta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Sams ed-Din svojoj ženi rekao: - Ti si uzrokom moje nevolje. Tada ga ona upita: - Zašto? A on joj odvrati: -
Kada sam danas otvorio svoj ducan, vidio sam, kako svaki
trgovac ima kod sebe jednog sina ili dva ili cak više sinova, koji sjede u ducanima jednako tako kao i njihovi ocevi. I tada sam sebi rekao: 'On, koji je tvojega oca uzeo k sebi, nece ni tebe poštedjeti.' Ti si meðutim u prvoj bracnoj noci uzela od mene zakletvu, da si necu uz tebe uzimati nijednu drugu suprugu, cak ne ni neku priležnicu, niti neku Etiopljanku ni neku Grkinju niti ikakvu drugu robinju, i da nijednu noc necu provesti daleko od tebe. Sada meðutim stvar stoji tako, da si ti neplodna, i da je brak s tobom, kao da se udara po kakvoj stijeni. Sada ona uzvikne: -
Allah je moj svjedok, da krivnja ne leži na meni, nego na
tebi. Jer tvoja je jebovina prerijetka. 329
Dvjestaipedeseta noc On upita: —
Sto je dakle s muškarcem, cija je jebovina prerijetka?
Ona dadne kao odgovor: —
Taj ne može nijednu ženu uciniti trudnom niti roditi ikakvo
dijete. Tada on upita dalje: —
Gdje dakle ima nešto, što jebovinu cini gušcom? Ja cu si to
kupiti, možda ce to moju jebovinu uciniti gušcom. Ona odvrati: —
To potraži kod trgovaca mirodijama!
Poslije ove se noci trgovac sljedeceg jutra probudi pun kajanja zbog toga, što je svojoj ženi uputio ona predbacivanja, a ona se takoðer pocela kajati zbog svojih predbacivanja upucenih njemu. Zatim se on uputi na tržnicu i naðe jednog trgovca mirodijama. Njemu on rekne: —
Mir bio s tobom!
A kada mu je ovaj uzvratio pozdrav, on ga upita: —
Ima li u tebe nekog sredstva, koje jebovinu cini gušcom?
Covjek mu odgovori: —
Imao sam jedno. Alije prodano. No upitaj kod mojega sus
jeda! Nato on pocne svracati k svima uokolo i pitati ih o tome, ali su ga oni ismijavali. Naposljetku se vrati natrag u svoj ducan i tužno sjedne. Bio je pak na toj tržnici jedan pušac hašiša, prvak ulicnih prekupaca, koji je uživao opium u svim oblicima i bio takoðer odan zelenom hašišu. Taj se prvak zvao šeih Muhammed Simsim. On je bio jedan ubogi vrag i svakoga je dana obicavao trgovcu zaželjeti dobro jutro. U skladu sa svojom navikom doðe on sada k njemu i rekne: —
Mir bio s tobom!
330 C
V Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samatu Trgovac mu mrzovljno uzvrati pozdrav, i tada ovaj upita: —
O gospodaru, što je tebi, da si mrzovoljan?
Tada mu on isprica sve, što se bilo zbilo izmeðu njega i njegove žene, i on zakljuci s rijecima: —
Tako sam ja dakle vec od prije cetrdeset godina njome
oženjen, ali mi ona nije donijela na svijet niti sina ni kcer. Tada mi je bilo receno: 'Da ona od tebe ne postaje trudnom, razlog za to leži u tome, što je tvoja jebovina prerijetka.' I sada sam tragao za nekim sredstvom, koje bi moju jebovinu ucinilo gušcom, ali nijed
no nisam našao. Taj drugi mu odvrati: —
O gospodaru, ja imam zgušnjavac jebovine. Što bi ti rekao o
covjeku, koji ce nakon tih cetrdeset godina, koje su prošle, donijeti zgotovljeno, da tvoja žena od tebe postane trudnom? Trgovac uzvikne: —
Ako ti to uciniš, tada cu te ja bogato nagraditi.
— Daj mi jedan dinar! - rekne prvak. A trgovac rekne: — Evo ti dva dinara. Ovaj ih uzme i nastavi: — Daj mi onu ondje porculansku zdjelu! Trgovac mu je dadne, prekupac je uzme i ode k jednomu prodavacu hašiša. Od njega on kupi otprilike dvije unce finoga grckog opiuma, nešto kineske kubebe, cimeta, mirodijskog karamfila, kar-damoma, ðumbira, bijelog papra i gorskog guštera. Sve to on istu-ca i skuha u finome maslinovom ulju. Zatim još kupi tri unce tamjana i otprilike jedan pehar pun crnog kumina, cjelinu razmekša i ucini je zajedno s grckim pcelinjim medom latvarom80. Njega položi u zdjelu, vrati se s njome trgovcu i dadne mu je s rijecima: 80 Latvar je lijek koji se u ustima rastapa (grcki: eleikton), napose naziv za kašasto spravljenu ljekariju electuarium. 331
Dvjestaipedeseta noc —
Evo zgušnjavaca jebovine! Moraš odatle uzimati lopaticom,
nakon što si prethodno pojeo janjece meso i domaceg goluba, snažno zapapreno i zacinjeno. Uzimaj dakle odavde lopaticom, zatim veceraj, i zatim popij šerbet od finoga šecera. Tada trgovac uzme sve to zajedno, pošalje meso i golubove svojoj ženi, tim što je naredio da joj se rekne: —
Ovo dobro skuhaj! Uzmi takoðer zgušnjavac jebovine i spre
mi ga kod sebe, sve dok ga ja ne zatrebam i dok ga ne zatražim!
Ona ucini, kako joj je bio zapovjedio, i stavi mu jelo. Nakon što je zatim bio povecerao, on zatraži zdjelu i uzme iz nje. Dobro mu je prijalo, i on pojede sve. Sada on pojebe svoju ženu. Tada ona iste noci od njega zacne. Kada su zatim prošli prvi, drugi i treci mjesec, njezino cišcenje prestane, i krv nije više tekla. Tada ona sazna, da je trudna. A kada su dani njezine trudnoce bili ispunjeni, spopad-nu je trudovi, i u kuci odjeknu uzvici radosti. Babica je meðutim imala mnogo muke kod njezina poroðaja. I ona blagoslovi novoroðence u ime Muhammeda i 'Alije, izrekne: — Allahu Akbar!81 -i dovikne mu u uho molitveni povik. Zatim ga povije i dadne ga njegovoj materi. Ova položi djecaka na svoju sisu i dadne mu piti. I on je pio, sve dok nije bio sit, i zaspao. Babica je ostajala kod nje još tri dana, sve dok nisu pripremili marcipanske kolace i poslastice. Njih su razdijelili o sedmome danu. Zatim pospu sol82, a trgovac uðe k svojoj ženi i cestita joj na ozdravljenju. I on upita: —
Gdje je od Allaha povjereno dobro?
Tada mu ona donese djetešce zracece ljepote, djelo sveprisutnoga Upravitelja. Bilo je to doduše tek djetešce od sedam dana, ali bi svatko, tko bi ga vidio, o njemu rekao, da je staro jednu godinu. Trgovac ga pogleda u lice i uvidi, da slici sjajnom Uštapu i da na oba obraza ima znamenke ljepote83. Kada je zatim upitao svoju ženu, kako ga ona kani nazvati, ona odgovori: 81
Bog je Najveci!
82
U svrhu zaštite od urokljiva pogleda.
83
Misli se dakako na madeže.
332
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Samdtu —
Kada bi to bila djevojcica, tada bih joj ja odredila ime. Ali
ovo je djecak, i zato mu moraš ti sam dati neko ime. Obicavali su dakle ljudi onoga vremena imenovati svoju djecu po predznacima. Pa buduci da je baš u to vrijeme, kada su se oni svjetovali o imenu, neki covjek doviknuo svojemu prijatelju: - Hej ti, gospodaru 'Ala edDine! - tako trgovac rekne: —
Nazvat cemo ga 'Ala ed-Din Abu eš-Šamat84.
On dakle preda dijete dadiljama i njegovateljicama, i ono je tijekom dvije godine pilo mlijeko. Zatim bude od toga odviknuto. Jer naraslo je i uznapredovalo i sada je moglo hodati po tlu. Ali kada je djecak bio star sedam godina, odvedu ga, zbog straha od urokljiva pogleda, u jednu podzemnu odaju, a njegov otac rekne: — brada!
On ne smije napuštati ovu odaju prije nego što mu izbije
Njegovu njegu povjeri jednoj robinji i jednomu crnom robu. Robinja mu je pripremala obroke, a Crnac mu ih je donosio. Njegov ga otac takoðer dadne obrezati i proslavi taj dan velikom svecanom gozbom. Zatim naloži, da za njega dolazi ucitelj, koji ga je poucavao u pisanju, u citanju Kur'ana i u znanostima, sve dok on nije bio sve naucio i stekao bogata znanja. Dogodilo se dakle jednoga dana, da je rob, kada mu je bio donio jela, preklopna vrata ostavio otvorenima. Tada 'Ala ed-Din istrci van iz odaje i doðe k svojoj materi, kod koje je upravo bilo u posjeti jedno društvo uglednih žena. I dok su sada žene naklapale s njegovom materom, ovaj djecak uðe k njima, nalik nekomu bijelom robu, koji je bio opijen od prekomjernosti svoje ljepote. Tek što su ga te žene ugledale, one pokriju svoja lica i doviknu njegovoj materi: —
Allah te kaznio, ženo! Kako možeš dopustiti da k nama ulazi
ovaj strani mameluk? Zar ti ne znaš, da sramežljivost spada u vjer ske propise? 84 Glasovitost Vjere sa Znamenkama Ljepote. 'Ala ed-Din je u Europi postao poznatim kao Aladin (ili: Aladdin). 333
Dvjestaipedeseta noc Ona rekne: -
Prizovite Allahovo ime!85 Ovo je moje dijete, plod mojega
tijela, sin predstojnika trgovackog ceha Šams ed-Dina, dijete odnjegovano od dadilje, urešeno ogrlicom i othranjeno nježnim koricama i srcikama kruha! Kada su žene uzviknule: — Mi u cijelome svom životu nismo još nikada vidjele od tebe nijednog sina! — ona odvrati: -
Njegov je otac bio zabrinut za njega zbog urokljiva pogleda,
i zato je naredio da ga se odgaja u jednoj odaji ispod zemlje..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
85 Time se odvraca pogled urokljiva oka i druga nesreca, kada se govori o necem lijepome.
334
Ali kada je pocela
dvjestaipedesetiprva noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Ala ed-Dinova mati ženama odvratila: -
Njegov je otac bio zabrinut za njega zbog urokljiva pogleda,
i zato je naredio da ga se odgaja u jednoj odaji ispod zemlje. Možda je sada rob preklopnicu ostavio otvorenom, i tako je on izašao. Mi smo htjeli, da ne dopustimo da on iz te odaje izaðe prije nego što mu izbije brada. Žene joj na njemu cestitaju. Djecak meðutim otiðe od njih i otrci u kucno dvorište. Zatim se popne u otvorenu sjenicu za primanje i sjedne. Dok je ondje sjedio, slucajno doðu robovi s mulom njegova oca. Njima 'Ala ed-Din dovikne:
-
Gdje je bila ta mula?
Oni dadnu kao odgovor: —
Mi smo pratili tvojega oca, kada je jahao u ducan, i sada smo
je doveli natrag. Sada on upita dalje: —
Kakvo zvanje ima moj otac?
A oni mu odvrate: 335
Dvjestaipedesetiprva noc —
Tvoj je otac predstojnik trgovackog ceha u zemlji Egiptu, i
on važi za kneza kod sinova Arabljana. Tada Ala ed-Din otiðe k svojoj materi i upita je: — Mati, reci, kakvo zvanje ima moj otac? — Moj sine — odgovori ona — tvoj je otac trgovac, i on je predstojnik trgovackog ceha u zemlji Egiptu i važi za kneza kod sinova Arabljana. Njegovi ga robovi trebaju pri prodavanju pitati samo onda, kada cijena robe iznosi najmanje tisucu dinara. Ako meðutim cijena neke robe iznosi samo devetstotina dinara ili još manje, tada ga oni ne pitaju za savjet, nego prodaju prema vlastitoj procjeni. Isto tako ne dolazi nikakva roba iz cijeloga svijeta, bilo da je ima mnogo ili malo, a da ne prolazi kroz njegove ruke. I on raspolaže njome, kako mu se sviða. A isto tako se nikakva roba ne uvezuje u svežnjeve i ne šalje u strane zemlje, a da o tome nije odlucio tvoj otac. Allah Uzvišeni je dao tvojemu ocu veliko, neizmjerno bogatstvo, moj sine! Tada on rekne: — Draga mati, neka je slavljen Allah, što sam ja sin covjeka, koji važi za kneza kod sinova Arabljana i koji je predstojnik trgovackog ceha. Ali zbog cega me on, draga mati, zakljucava u podzemnu odaju i drži me ondje zarobljena? — Dragi sine — odgovori ona — mi smo te samo zbog toga zakljucali u tu odaju, jer smo bili zabrinuti za tebe zbog ociju ljudi. Urokljivo je oko istina. Da, vecina ljudi, koji pocivaju u grobu su žrtve urokljiva oka. On joj meðutim odvrati: —
Draga mati, kamo covjek treba pobjeci pred udesom? Cak
ni oprez ne štiti od udesa. I nitko nece umaknuti onomu, što mu stoji zapisano. Zbilja, On, koji je mojega djeda uzeo k sebi, nece poštedjeti niti mene ni mojega oca. Makar on danas i bio još na životu, može vec sutra biti mrtav. Ako bi meðutim moj otac izne nada umro i ja zatim stupio naprijed i rekao: 'Ja sam 'Ala ed-Din, sin trgovca Šams ed-Dina', tada mi nijedan covjek ne bi povje336
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Samatu rovao, a stari bi ljudi rekli: 'Mi u cijelome svom životu nismo vidjeli, da je Sams ed-Din imao nekoga sina ili neku kcer.' Zatim bi došla državna riznica i posjed bi mojega oca uzela pod svoje. Neka Allah ima meðu blaženima onoga, tko je rekao: 'Plemeniti ce gospodar umrijeti, njegovo ce bogatstvo otici, a najprostiji ce ljudi uzeti njegove žene.' Zato, draga mati, razgovaraj s mojim ocem, kako bi me on uzeo sa sobom na bazar i otvorio mi jedan ducan, u kome bih ja zatim mogao sjediti s robom, i kako bi me naucio voditi trgovacke poslove, uzimati i davati. Tada mu ona rekne: —
Moj sine, cim tvoj otac doðe kuci, ja cu mu to reci.
Kada je dakle trgovac došao kuci, on ugleda svojega sina 'Ala ed-Dina Abu eš-Samata kako sjedi kod matere. Tada on upita: — Zašto si ga izvela iz odaje? — Dragi braticu — odvrati ona - ja ga nisam izvela, nego su robovi zaboravili zakljucati odaju i ostavili vrata otvorenima. Dok sam ja ovdje sjedila, u društvu nekolicine uglednih dama, on je iznenada ušao k nama. Zatim mu ona takoðer ispripovjedi, što je bio kazao njegov sin. —
Dragi sine - pocne njegov otac - sutra cu te, ako tako usht-
jedne Allah Uzvišeni, ja uzeti sa sobom na bazar. Ali, moj sine, tko želi sjediti na bazarima i u ducanima, taj mora prema ljudima u svim stvarima pokazivati savršenu uljudnost. 'Ala ed-Din provede noc radostan zbog rijeci svojega oca. Kada je opet nastalo jutro, njegov ga otac odvede u hammam i odjene ga u odjecu, koja je bila vrijedna mnogo novaca. I pošto su zatim doruckovali i popili svoje
šerbete, uzjaši on svoju mulu i dadne svojemu sinu da jaši na drugoj. Tako ga on uzme sa sobom, tim što je on sam jahao sprijeda, i uputi se s njime prema bazaru. Tada ljudi na bazaru opaze, da ovamo dolazi predstojnik trgovackog ceha, s mladicem iza sebe, lijepim poput Mjeseceva koluta u cetrnaestoj noci, i jedan drugomu rekne: —
Pogledaj si ovoga mladica iza predstojnika trgovaštva! Mi
smo imali o njemu dobro mišljenje. Ali je on kao cešnjak, sijed i iznutra zelen. 337
Dvjestaipedesetiprva noc A šeih Muhammed Simsim, prvak, o kome smo govorili vec ranije, dovikne trgovcima: -
Vi trgovci, mi necemo više trpjeti, da on bude naš poglavar,
nikada! Bio je dakle obicaj, kada predstojnik trgovaštva ujutro doðe od kuce i sjedne u svoj ducan, da k njemu pristupi prvak bazara i da pred trgovcima izgovori Fatihu86. Oni su naime obicavali zajedno s prvakom odlaziti k predstojniku trgovaca i kazivati mu prvu kur'ansku suru i zaželjeti mu dobro jutro. Zatim su se obicavali upucivati svaki pojedini od njih u svoj ducan. Kada je meðutim tog dana predstojnik trgovaštva kao obicno sjeo u svoj ducan, trgovci ne doðu k njemu kao inace. Tada on pozove prvaka i upita ga: -
Zašto se trgovci ne okupljaju kod mene kao inace?
Taj dadne kao odgovor: -
Ja se ne razumijem u to, da javljam neugodne stvari. Znaj,
trgovci su se složili u tome, da tebe smijene kao poglavara i da više ne kazuju pred tobom Fatihu. -
Zašto? - upita Šams ed-Din.
Tada ga prvak upita: -
Što je s tim djecakom, koji sjedi pokraj tebe? Ti si ipak star
covjek i poglavar trgovaca! Je li taj djecak možda tvoj mameluk ili neki roðak tvoje žene? Ja vjerujem, da ti gajiš prema njemu ne
dozvoljenu ljubav i naklonost. Ali tada predstojnik krikne na njega i povice: - Šuti, naškodio Allah tebi i tvojoj cudi! To je moj sin! Ali ovaj odvrati: - Mi nismo nikada u svome životu vidjeli, da ti imaš sina! Tada Šams ed-Din rekne: El-Fatiha je prvo poglavlje (sura) Kur'ana. 338 r
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samdtu —
Kada si mi ti bio donio zgušnjavac jebovine, moja je žena
zacela i donijela na svijet djecaka. Ali, jer sam ja bio zabrinut za njega zbog urokljiva oka, odgajao sam ga u jednoj odaji ispod zemlje, i želio sam, da on tu prostoriju ne napušta prije nego što bude u stanju rukom uhvatiti svoju bradu. Ipak njegova mati nije bila s time sporazumna, a on me zamolio, neka otvorim za njega ducan, stavim u njega robu, i da ga naucim, kako se obavlja trgo vina. Nato prvak ode k ostalim trgovcima i upozna ih s pravim stanjem stvari. I oni svi zajedno poðu s prvakom i upute se k predstojniku trgovaštva, stupe pred njega i izgovore Fatihu. I zatim mu cestitaju na njegovome sinu i reknu: —
Neka Gospod sacuva korijen i granu! Ali cak i najsiromašniji
meðu nama mora, ako mu se rodi sin ili kci, pripremiti za svoje pri jatelje zdjelu punu kaše od brašna s medom i pozvati svoje poz nanike i roðake. Ti to nisi ucinio. On ima odgovori: —
Ja sam vam to još dužan. Okupit cemo se u vrtu!..."
339 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaipedesetidruga noc
Šehrezadina sestra Dinazad rekne: "Sestro, ispricaj nam svoju pripovijest dalje, ako si budna i još ne spavaš!" Sehrezad dadne kao odgovor: "Od srca rado! Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je predstojnik trgovaštva drugim trgovcima obecao gozbu i rekao im: -
Okupit cemo se u vrtu.
Sutra on pošalje kucne sluge u sjenicu i u paviljon, koji su se nalazili u vrtu, i zapovjedi im, da ondje postave cilime. Takoðer pošalje onamo, stoje trebalo za kuhanje, ovce, maslo i druge stvari, kako je to vec prilika zahtijevala. Zatim dadne da se podignu dva stola, jedan u paviljonu i drugi u sjenici. Nato se potpašu trgovac Šams ed-Din i njegov sin Ala ed-Din, i otac rekne: -
Moj sine, kada uðe neki covjek sa sijedim vlasima, tada cu
ga ja primiti i posjesti ga za stol, koji je u paviljonu. Ti meðutim,
moj sine, kada vidiš da ulazi neki golobradi mladic, primi ga i odve di ga u sjenicu i odredi mu ondje neko mjesto za stolom. "Ala ed-Din nato upita: -
Oce, zašto daješ da se spremaju dva stola, jedan za odrasle
muškarce, a drugi za mlade ljude?
Dvjestaipedesetidruga noc —
Moj sine — odvrati on - znaj, golobradi se mladic stidi, da
jede s odraslim muškarcima. To je njegov sin takoðer držao za ispravno. Kako su dakle trgovci dolazili, Šams ed-Din je primao odrasle muškarce i molio ih, neka sjednu za stol u paviljonu, dok je njegov sin 'Ala ed-Din primao mlade ljude i njima dodjeljivao mjesta u sjenici. Zatim donesu jela, i gosti uzmu jesti i piti. Bili su veseli i uživali su i pili šerbete, dok su sluge puštali da se podiže miris tamjana iz kadionica. Stari su gosti sjedili i razgovarali o znanosti i o predajama o Proroku. Meðu njima se nalazio trgovac po imenu Mahmud el-Balchi. On je bio prema van musliman, ali u nutrini mag, vodio je loš život i bio odan ljubavi prema djecacima. Taj covjek pogleda 'Ala ed-Dinovo lice pogledom, koji je u njemu potakao tisucu uzdisaja, i bilo je to, kao da je sotona držao pred njime na djecakovu licu dragulj. Tada ga pograbi požudna snaga ljubavi i najžešca strast, i njegovo se srce ispuni željom za djecakom. Taj je trgovac, koji se zvao Mahmud el-Balchi, obicavao kupovati svoje tkanine i robe od 'Ala ed-Dinova oca. Ustane dakle ovaj Mahmud, kako bi malo uokolo prošetao, i upravi svoje korake k mladim ljudima. Oni ustanu, kako bi ga pozdravili. 'Ala ed-Din se meðutim upravo bio osjetio pritisnutim, da se popisa, i tako je on bio otišao, kako bi obavio svoju nuždu. Tada se Mahmud, trgovac, obrati mladim ljudima s rijecima:
—
Ako vi 'Ala ed-Dina potaknete na to, da putuje sa mnom,
svakomu cu pojedinomu od vas dati po jednu haljinu, koja vrijedi mnogo novaca. Zatim ih on napusti i opet se vrati u krug starijih. Mladi ljudi meðutim ostanu ondje sjediti, sve dok se 'Ala edDin nije vratio natrag k njima. Tada oni ustanu, kako bi ga pozdravili, i dadnu mu da sjedne na pocasnom mjestu na kraju dvorane. Sada neki mladic rekne svojemu susjedu: —
Gospodaru Hasane, ispricaj mi o svojoj glavnici, kojom
obavljaš trgovinu! Kako si ti došao do nje?
342
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Samatu
Ovaj odgovori: —
Kada sam narastao i postao velik i dosegao muškaracku dob,
ja sam rekao svojemu ocu: 'Dragi oce, daj mi robe!' Ali on rekne: 'Moj sine, ja nemam ništa. Ti meðutim otiði i posudi sebi novac od nekog trgovca i pocni time voditi trgovinu. Nauci, kako se kupuje i prodaje, kako se daje i uzima!' Uputio sam se dakle k jednomu od trgovaca i posudio od njega tisucu dinara. Za taj sam si novac kupio tkanine, otputovao s njima u Damask i stekao za njih dvo struko. Zatim sam u Damasku pokupovao robu i otputovao s njo me u Haleb. Ondje sam je prodao i ponovo stekao dvostruko. Ta koðer sam u Halebu kupio robu i pošao s njome u Baghdad, gdje sam je prodao i po treciput stekao dvostruko. Tako sam trgovao sve dalje, sve dok moja glavnica nije iznosila desettisuca dinara. Na isti je nacin svaki od mladih ljudi razgovarao sa svojim susjedom, sve dok nije došao red na 'Ala ed-Dina Abu eš-Samata i dok on nije morao pripovijedati. Kada su ga upitali: — Kako je s tobom, gospodaru 'Ala edDine? - on im odgovori: —
Ja sam bio odgajan u jednoj odaji ispod zemlje, i tek sam
ovoga tjedna izašao iz nje. Sada odlazim u ducan i iz njega natrag kuci. Tada drugi reknu:
—
Ti si navikao sjediti kod kuce, pa još ne poznaješ radosti
putovanja. Putovanje je ipak stvar muškaraca. On odgovori: —
Ja nemam nikakve potrebe da putujem. Za mene je mir
neprocjenjivo vrijedan. Nato jedan od mladica rekne svojemu susjedu: —
Taj tu je kao neka riba. Ako napusti vodu, umire!
I svi reknu 'Ala ed-Dinu: —
Sinovi trgovaca vide svoju slavu samo u putovanju zbog
dobiti.
343
Dvjestaipedesetidruga noc On se meðutim razbjesni zbog tog razgovora, i napusti mlade ljude, sa suzama u ocima i s tugom u srcu. Uzjaši mulu i uputi se kuci. Ondje ga ugleda njegova mati, kako je ispunjen rastucim gnjevom i kako mu u ocima stoje suze. Tako ga ona upita: -
Sto je razlogom, da ti placeš, moj sine?
On joj dadne kao odgovor: -
Svi su mi se sinovi trgovaca narugali i rekli, da trgovacki
sinovi vide svoju slavu samo u putovanju zbog novcane dobiti..." 344 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaipedesetitreca noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je 'Ala ed-Din rekao svojoj materi: -
Sinovi su mi se trgovaca narugali i rekli, da trgovacki sinovi
vide svoju slavu samo u putovanju zbog dobiti. Tada ga njegova mati upita: -
Moj sine, želiš li ti dakle putovati?
- Dabome! — uzvikne on. I tada ona upita dalje: - U koju zemlju želiš putovati? -
U grad Baghdad - odgovori on. - Jer ondje se za ono, što
se ima kod sebe, zaradi dvostruko. Nato ona odvrati: -
Dragi sine, gledaj, tvoj otac ima mnogo novaca. A ako ti on
ne htjedne od svojega novca pripremiti robu, tada cu to uciniti ja od svojega vlastitog imetka. On meðutim rekne: -
Najljepše daje, tko brzo daje! Ako se za mene treba dogodi
ti neko dobro djelo, vrijeme je za to sada. 345
Dvjestaipedesetitreca noc Tada ona pozove robove i pošalje ih po uvezivace. Nadalje ona otvori jedno skladište robe i dadne iznijeti za njega tkanine, koje uvezivaci uvezu u deset tovara. Okrenimo se mi sada od njegove matere natrag k njegovu ocu! On je u meðuvremenu po vrtu tražio svojega sina 'Ala ed-Dina, ali ga nije našao. Pa kada je upitao za njega, reknu mu, da je uzjašio svoju mulu i odjašio kuci. Sada on takoðer uzjaši i odjaši za njim. Kada je stupio u svoju kucu, ugleda vec gotove uvezane svežnjeve i odmah upita, što to ima znaciti. Tada mu njegova žena isprica, što su sinovi trgovaca bili nagovorili njegovu sinu 'Ala ed-Dinu. A on uzvikne: —
Moj sine, ne dao ti Allah da moraš na putovanje po tuðini!
Allahov je Prorok - On neka Ga blagoslovi i pozdravi! - rekao: 'To spada u ljudsku srecu, da covjek nalazi kruh svagdašnji u svom zavicaju.' A stari su kazivali: 'Izbjegavaj putovanje, pa makar se radilo i samo o jednoj milji!' Nato on upita svojega sina: —
Jesi li ti stvarno odlucio da putuješ i ne želiš više odustati od
te odluke? Njegov mu sin dadne kao odgovor: —
Kanim otputovati s robom u Baghdad. Inace cu odložiti
svoju odjecu, odjenuti derviške haljine i putovati svijetom kao haððija87. Sada njegov otac rekne: —
Ja nisam siromašan niti bez sredstava, nego imam mnogo
dobara. I on mu pokaže sve, što je posjedovao u novcu, tkaninama i drugoj robi, tim što je dodao: — zemlju.
Ja imam tkanine i razlicite vrste roba, koje prilice za svaku
87 Hodocasnik. 346
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Samatu Izmeðu ostaloga mu pokaže cetrdeset uvezanih svežnjeva, od kojih je svaki pojedini nosio natpis, da je njegova cijena tisucu dinara. Zatim rekne: —
Moj sine, uzmi ovih cetrdeset tovara zajedno s tih deset, koji
su od tvoje matere, i putuj pod zaštitom Allaha Uzvišenoga! Ali, dragi moj sine, ja sam zabrinut za tebe zbog stanovite šume, koja leži na tvome putu i koja se zove Lavlja Guštara, i zbog jedne doline ondje, koja se zove Pasja Dolina. U njima su bez milosrða sve duše posvecene smrti. Kada je sin upitao: - Zašto, dragi oce? - otac mu odgovori: —
Zbog stanovitog Beduina88, izvjesnoga drumskog razbojni
ka, koji se zove Adžlan. Ala ed-Din meðutim rekne: —
Život dolazi od Allaha. Ako imam u njemu dijela, tada mi se
nece dogoditi nikakva šteta! Nato 'Ala ed-Din odjaši sa svojim ocem na tržnicu tovarne stoke. Ondje neki karavanski vodic skoci sa svoje mule, poljubi tlo pred predstojnikom trgovaštva i rekne mu: —
Tako mi Allaha, dugo je tomu, moj gospodaru, da nisi
svracao k nama ni po kakvim poslovima. On nato odvrati: —
Svako vrijeme ima svoj tok i svoje ljude. Allah Uzvišeni neka
ima meðu blaženima covjeka, koji je rekao: Star covjek koraca, duboko pogrbljen, o putnickom štapu, Sve do koljena mu se spušta brada.
Upitao sam ga: 'Zbog cega se ti tako duboko saginješ?' Tada on podigne svoje ruke k meni i uzvikne: 88 Beduin, arapski: Badavi, je u izvornom znacenju te rijeci — stanovnik pustinje (= Pustinjski). 347
Dvjestaipedesetitreca noc 'Uprahu leži moja mladost, ah, ona je od mene uzmakla, Sada hodam pogrbljen i tragam za njom.' Poslije ovih stihova on nastavi: — Majstore, ne ja, nego moj sin hoce putovati. Gonic odvrati: — Allah ti ga sacuvao! Nato predstojnik trgovaštva zakljuci ugovor izmeðu svog sina i karavanskog vodica, tim što je utvrdio, da mu mladic treba biti poput nekoga sina, preporuci ga njegovoj brizi i rekne mu: —
Evo ti sto dinara za tvoje momke!
Zatim predstojnik trgovaštva kupi šezdeset mula, nadalje jednu svjetiljku i grobni pokrivac za svetoga 'Abd elLadira el-Džilani-ja89 i rekne: —
Moj sine, dokle god ja budem bio daleko od tebe, ovaj ce
covjek biti tvoj otac umjesto mene. Slušaj ga u svemu, što kaže! Nato se s mulama i slugama uputi kuci. I te veceri prirede citanje Kur'ana i svecanost za šeiha 'Abd el-Kadira el-Džilanija. Sljedecega meðutim jutra predstojnik trgovaca dadne svojemu sinu desettisuca dinara i rekne: —
Ako doðeš u Baghdad i vidiš, da se tkanine lako prodaju,
tada ih prodaj. Ako meðutim naðeš da je tržište za njih loše, tada živi od ovoga novca! I sada budu natovarene mule, svi uzmu jedni od drugih oproštaj, i zatim karavana krene, sve dok se nije našla izvan grada. U meðuvremenu se bio spremio za putovanje prema Baghdadu takoðer Mahmud el-Balchi, iznio svoje tovare i podigao svoje šatore pred vratima grada. Jer on je sebi rekao: 89 'Abd el-Ladir el-Džilani je umro u Baghdadu 1166. godine, a ondje je i pokopan. 348
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samdtu —
Ti se možeš naslaðivati tim djecakom samo na osami, gdje te
nece ometati nikakav gledatelj i nikakva uhoda! On je meðutim dugovao mladicevu ocu tisucu dinara, koje mu je morao platiti još od jednoga ranijeg posla, i tako je on dakle otišao k njemu, kako bi se od njega oprostio. Ovaj mu rekne: — Dadni tih tisucu dinara mojemu sinu 'Ala ed-Dinu! I on ga preporuci njegovoj brizi, tim što rekne: — On ti treba biti kao sin. I tako se 'Ala ed-Din prikljuci Mahmudu el-Balchiju..." 349 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
ogo C
dvjestaipedeseticetvrta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se 'Ala ed-Din prikljucio Mahmudu el-Balchiju. Taj Mahmud je sada naložio 'Ala ed-Dinovu kuharu, neka za njega ništa ne kuha, nego je on sam mladica i njegovu karavanu opskrbljivao jelom i picem. Nato se krenulo na putovanje. O trgovcu Mahmudu el-Balchiju treba još reci, da je on posjedovao cetiri kuce, jednu u Kairu, jednu u Damasku, jednu u Halebu i jednu u Baghdadu. Karavana je putovala sve dalje, kroz pustinje i stepe, sve dok nije došla u blizinu Damaska. Tada Mahmud elBalchi pošalje k 'Ala ed-Dinu svojega roba, i ovaj ga naðe gdje sjedi i cita. On mu priðe i poljubi mu ruke. I kada ga je 'Ala ed-Din upitao o njegovoj želji, on odgovori: —
Moj te gospodar daje pozdraviti i moli te da mu doðeš u
goste u njegov šator. Ali 'Ala ed-Din odvrati: —
Pitat cu najprije za savjet svojega oca Kamal ed-Dina, vodica
karavane. Zatim ga on upita za savjet, treba li da ide. Ali mu vodic rekne: —
Ne idi!
351
-Dvjestaipedeseticetvrta nocOd Damaska su putovali dalje prema Halebu, i takoðer ondje Mahmud el-Balchi priredi gozbu i pošalje k 'Ala ed-Dinu, kako bi ga pozvao. On upita za savjet vodica. I ponovo ga je ovaj savjetovao, da ne ode. Kada su zatim bili putovali dalje od Haleba, i kada je izmeðu njih i Baghdada ležao samo još jedan dan putovanja, Mahmud elBalchi pripremi po treciput svecanost i pošalje k 'Ala ed-Dinu, kako bi ga pozvao. Taj opet upita vodica za savjet, a ovaj gaje kao i prije toga svjetovao, neka ne ide. Ali 'Ala ed-Din rekne: -
Ovajput moram otici.
Nato on stavi pod haljine mac i uputi se k Mahmudu el-Bal-chiju. Ovaj se podigne i poðe mu ususret i pozdravi ga. Zatim postavi pred njega raskošnu gozbu, pocne se jesti i piti, i operu si konacno ruke. Tada se Mahmud nagne preko k 'Ala ed-Dinu, kako bi mu ukrao jedan poljubac, ali ga ovaj uhvati rukom i uzvikne: -
Hej, što to ti hoceš uciniti?
Ovaj odgovori: -
Gledaj, ja sam te pozvao da doðeš ovamo. Želim na ovome
mjestu s tobom podijeliti radost, i da zajednicki tumacimo ove pjesnikove rijeci: Zar ti ne možeš doci k meni samo na jedan casic, Samo koliko treba, da se pomuze ovcica, ili ispece jajce, Pa da pojedeš, što god ti samo odgovara od bijelog krušcica, I uzmeš, što ti zvecka od srebrnog novcica, I da bez muke podneseš, što ti treba prijati, Jedan palcic ili jedan pedljic ili jednu punu rucicu? Nato Mahmud el-Balchi htjedne silovati mladica. Ali on skoci, povuce svoj mac i povice: 352
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Samdtu —
Jao tvojoj sijedoj kosi! Zar te nije strah pred Allahom, koji
je silan u gnjevu? Ja smatram da spada meðu blažene covjek, koji je rekao: V Cuvaj svoju bijelu kosu od prljavštine, koja ce je umrljati! Jer bijela boja brzo prima mrlje. Poslije ovih rijeci 'Ala ed-Din Mahmudu el-Balchiju rekne dalje: —
Ova je roba od Allaha povjereno dobro. Kada bih je ja
mogao nekomu drugomu nego tebi prodati za zlato, tebi bih je tada prodao za srebro. Ali tako mi Allaha, ti nevaljalce, ja se nika da više necu s tobom družiti!
Nato se 'Ala ed-Din vrati natrag ka karavanskom vodicu Kamal ed-Dinu i rekne mu: — Taj je jedan obican razvratnik! Ja necu više nikada biti zajedno s njime, a necu s njime cak ni dalje putovati. — Moj sine - odvrati ovaj - zar ti ja nisam rekao, da ne trebaš ici k njemu? Ali ako se mi sada od njega odvojimo, moj sine, tada se plašim opasnosti za naš život. Zato nas pusti da i dalje putujemo u istoj karavani! Ali 'Ala ed-Din uzvikne: —
Nemoguce je, da ja ikada opet putujem zajedno s njime!
Tako on dakle dadne da se potovare njegovi tovari i nastavi sa svojim ljudima putovati dalje, sve dok nisu došli do jedne doline. Ondje se htjedne zaustaviti. Ali karavanski vodic rekne: —
Ne zaustavljajte se ovdje, putujte dalje, ubrzajte korak!
Možda cemo moci dosegnuti Baghdad još prije nego što se zakljucaju gradska vrata. Jer ondje se vrata otvaraju i zakljucavaju vazda sa Suncem, od straha, da bi se grada mogli domoci krivov jerci i knjige svete znanosti baciti u Tigris. 353
Dvjestaipedeseticetvrta noc -
Dragi oce - odvrati Ala ed-Din - ja s ovim robama nisam
pošao na put i doputovao u ovu zemlju, kako bih tjerao trgovinu, nego da si pogledam svijeta. Karavanski vodic ponovi: —
Moj sine, ja sam zabrinut za tebe i za tvoje dobro zbog Be
duina. Tada 'Ala ed-Din uzvikne: —
Ti, covjece, jesi li ti sluga ili gospodar? Ja želim tek sutra
uputovati u Baghdad, da narod toga grada vidi moju robu i da zna, tko sam ja!
-
Cini, što hoceš! - rekne vodic - ja sam ti dao svoj savjet.
Sada dakle sam gledaj, kako ceš izaci odavde žive glave! Unatoc tomu 'Ala ed-Din zapovjedi, da se tovari skinu s mula. Tako oni istovare terete, podignu šatore i ostanu ondje mirno sve do ponoci. Tada 'Ala ed-Din izaðe van, kako bi slijedio jedan poziv prirode, i odjednom ugleda u daljini kako nešto bljeska. On brzo upita karavanskog vodica: —
Majstore, što je to što ondje svjetluca?
Vodic se uspravi, brižljivo osmotri i prepozna u onome, što je svjetlucalo, vrhove kopalja, celicno oružje i maceve Beduina. Da, oni su bili tu, Beduini sa svojim poglavicom, šeihom Arabljana Adžlanom Abu Nai'bom. A kada su im se Beduini približili, oni prepoznaju svežnjeve i jedan drugomu reknu: —
Ha, noc plijena!
Kada su ljudi iz karavane culi, da ovi tako govore, povice Kamal ed-Din, vodic: -
Otale, vi bijedna beduinska kleteži!
Ali ga Abu Naib pogodi sa svojom sulicom u grudi, a šiljak svjetlucajuci se prodre iz leða van. Tada on padne mrtav pred šatorskim vratima. Sada povice vodonoša: -
Otale, vi neotesana beduinska klateži!
354
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Šamatu Ali taj bude pogoðen udarcem maca po šiji, a oštrica sjajeci se proðe kroz njegove vratne žile. I takoðer on padne mrtav. Sve se to dogaðalo, dok je 'Ala ed-Din stajao i gledao. Nato Beduini okruže karavanu sa svih strana, pocnu ubijati ljude i od cijele 'Ala ed-Dinove družine ne ostave na životu nijednoga jedinog covjeka. Zatim natovare svežnjeve na mule i poðu odatle. 'Ala ed-Din meðutim u sebi samome rekne: -
Tvoja ce te haljina i tvoja mula ovdje sigurno stajati života!
Zato on odloži svoju odjecu, baci je na mulina leða i ostane samo u košulji i gacama. Zatim pogleda pred sebe prema šatorskim vratima i ugleda ondje lokvu krvi od ubijenih. U njoj se valjao s košuljom i gacama, sve dok nije izgledao kao mrtvac, koji se ugušio u svojoj vlastitoj krvi. Pogledajmo mi sada, što je šeih Arabljana Adžlan ucinio dalje! On upita svoje ljude: -
Vi Arabljani, je li ova karavana došla ovamo iz Egipta, ili je
otputovala iz Baghdada?..."
Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
355
Ali kada je pocela R I dvjestaipedesetipeta noc I s Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su ljudi beduinskog poglavice, kada ih je on upitao: - Vi Arabljani, je li ova karavana došla ovamo iz Egipta, ili je otputovala iz Baghdada? - njemu dali kao odgovor: -
Ova je karavana došla ovamo iz Egipta na putu prema
Baghdadu. Zatim on nastavi: -
Vratite se natrag k ubijenima! Vjerujem, da gospodar ove
karavane još nije mrtav. Beduini se dakle vrate natrag k mrtvima i pocnu po njima još više bosti i udarati ih, sve dok nisu došli do 'Ala ed-Dina. On je bio legao meðu leševe. Ali kada su dospjeli do njega, oni povicu:
—
Ti se samo praviš mrtav! Mi cemo te sada dokrajciti!
I jedan Beduin podigne svoje koplje i htjedne ga zabosti u 'Ala ed-Dinove grudi, Ali se mladic tada pomoli: —
Tvoj blagoslov, o gospodaru 'Abd el-Kadiru, ti sveCe iz Dži-
lana! Nato on ugleda neku ruku, koja je koplje od njegovih grudiju skrenula na grudi majstora Kamal ed-Dina, karavanskog vodica, 357
Dvjestaipedesetipeta noc tako daje Beduin pogodio onoga, a 'Ala ed-Din bude spašen. Nato se Arabljani stave u pokret i otpute se s natovarenim mulama. 'Ala ed-Din opet oprezno pogleda. Ali kada je vidio, da su ptice grabljivice odletjele sa svojom naðenom žderacinom, uspravi se, skoci na noge i potrci odatle. Ali Abu Naib Beduin rekne svojim drugovima: -
Ja vidim ondje neku priliku kako se mice, vi Arabljani! Tada jedan od njih pohita, pa kada je ugledao 'Ala ed-Dina kako trci, on mu dovikne:
-
Bijeg ti ništa nece pomoci! Mi smo ti za leðima!
I on udari mamuzom svoju kobilu i pojuri za njim. 'Ala ed-Din je meðutim ugledao pred sobom žlijeb za napajanje pokraj bunarske zgrade. Brzo se uzvere u prozorsku nišu tog bunara, ispruži se u njoj i napravi se da spava. Pri tome se molio: —
O dobrostivi Zaštitnice, raširi nada mnom pokrivac svoje
zaštite, koji se ne može skinuti! Vec se Beduin uspravio pokraj bunara na svoje stremenove i ispružio ruku, kako bi pograbio 'Ala ed-Dina, kad li mladic uzvikne: —
Tvoj blagoslov, o gospodarice Nafisa90! Sada je vrijeme za
tebe. I odjednom Beduina ugrize za ruku neki škorpion, tako da je glasno kriknuo i povikao: -
Ha, doðite k meni, vi Arabljani, ja sam ugrizen!
On padne sa svoje kobile, ali tada doðu njegovi drugovi i pomognu mu da opet uzjaši, a kada su ga upitali, što se s njime dogodilo, on odgovori:
—
Ugrizlo me je neko škorpionovo mladunce! 90 Cuvena muslimanska svetica, praunuka kalifa 'Alije, koja je umrla u Kairu 824. godine.
358
Pripovijest o Ala ed-Dinu Abu eš-Samdtu
—
Zatim oni opet pristignu svoju karavanu i odjaše dalje. Pustimo mi sada njih da odu odatle i okrenimo se natrag k Ala ed-Dinu i Mahmudu el-Balchiju! Mladic je ostao ležati u prozorskoj niši bunarske zgrade. Ali je stari trgovac bio u meðuvremenu izdao zapovijed za natovaranje i pošao dalje, sve dok nije došao do Lavlje Guštare. Kada je ondje našao 'Ala ed-Dinove ljude sve pobijene, on se obraduje i nastavi jahati, sve dok nije došao do bunarske kuce sa žlijebom za napajanje. Njegova je meðutim mula bila žedna, i tako se ona okrene nastranu, kako bi se napila iz žlijeba. Tada opazi Ala ed-Dinovu sjenu i pred njome se poplaši. Sada Mahmud el-Balchi podigne svoj pogled i ugleda Ala ed-Dina kako leži ondje, bez haljina, obucen samo još u košulju i gace. I on ga upita: — Tko je to s tobom ucinio i doveo te u takvu bijedu? 'Ala ed-Din odvrati: — Arabljani! Tada ovaj nastavi: —
Moj sine, mule i roba su te izbavili iz smrtne opasnosti! Tješi
se rijecima onoga, koji je rekao: Ako je glava nekog covjeka spašena od smrti, Onda su ipak novac i dobro ravni vršku nokta. —
Ali sada siði dolje, moj sine, i ne boj se nikakva zla!
Sada siðe 'Ala ed-Din iz niše bunarskog prozora, trgovac mu dadne za jahanje jednu mulu, i oni nastave ici, sve dok nisu došli do kuce Mahmuda el-Balchija u gradu Baghdadu. Ovaj odvede svojega gosta u kupelj, tim što mu je rekao: —
Novac i tovari su bili tvoja otkupnina, moj sine! Ako me sada
hoceš poslušati, tada cu ti ja dvostruko nadoknaditi tvoj novac i dobra. 359
Dvjestaipedesetipeta noc
Kada se mladic vratio iz kupelji, odvede ga Mahmud el-Balchi u zlatom ukrašenu dvoranu sa cetiri estrade. Zatim on dadne donijeti stol s raznovrsnim jelima, i oni uzmu jesti i piti. Ali se Mahmud el-Balchi opet nagne preko k Ala ed-Dinu, kako bi mu oteo jedan poljubac. Ali ga mladic uhvati rukom i rekne: —
Zar se ti dakle daješ još uvijek voditi od svojih loših namjera
prema meni? Zar ti ja nisam rekao, kada bih tu robu mogao pro dati za zlato nekomu drugomu nego tebi, da bih je tada tebi pro dao za srebro? Ali Mahmud odvrati: —
Ja cu ti samo za tu cijenu dati robu i mulu i haljine. Jer moja
me strast prema tebi obara na tlo. Kako je ipak lijepo rekao pjes nik: Prema predaji jednoga od svojih majstora Govorio je Abu Bilal, šeih, koji nam važi više od drugih: 'Tko ljubi, nece zagrljajima i poljupcima nikada izlijeciti svoju patnju, ne, jedino ako utiša do kraja svoj poriv.' Tada 'Ala ed-Din uzvikne: —
To je nešto, što se nikada nece dogoditi! Zadrži svoje haljine
i svoju mulu i otvori mi vrata, da mogu izaci! Sada trgovac otvori vrata: 'Ala ed-Din izaðe van, dok su psi lajali za njime, i ode. I dok je on tako hodao u tami, ugleda dvorišna vrata neke džamije. Uðe u dvorište kuce Božje i sakrije se u njemu. Tada pocne prema njemu dolaziti neko svjetlo, a kada je bolje pogledao, prepozna dva fenjera u rukama dvaju robova, koji su išli ispred dva trgovca. Jedan je od te dvojice bio star covjek lijepa lica. Drugi je bio mladic. Sada on zacuje, kako mladi govori staromu: 360
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Samatu -
Tako ti Allaha, dragi strice, vrati mi moju sestricnu!
Stari meðutim odvrati: Zar te ja nisam vec mnogoput zadržavao, dok si ti uvijek imao u ustima rastavu poput Svetoga Pisma?
Slucajno stari pogleda nadesno i ugleda mladica, lijepa poput Mjeseceva koluta. On mu rekne: -
Mir bio s tobom!
A pošto mu je Ala ed-Din uzvratio pozdrav, ovaj nastavi: -
Moj sine, tko si ti?
On dadne kao odgovor: -
Ja sam 'Ala ed-Din, sin Šams ed-Dina, predstojnika trgo
vackog ceha u Kairu. Zamolio sam svojega oca za robu, i on mi je opremio pedeset mulskih tovara u tkaninama i robi..." 361 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
2?=^_iJ>|Ka3\i,«i>^_-_.
Ali kada je pocela
dvjestaipedesetišesta noc
1 ogo I
1 o°o
Sehrezad nastavi ovako:
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje Ala ed-Din pripovijedao: —
Moj mije otac opremio pedeset mulskih tovara u tkaninama
i robi i dao mije desettisuca dinara. Ja sam zatim putovao, sve dok nisam došao do Lavlje Guštare. Ondje su me napali Arabljani i oduzeli mi moj novac i moje dobro. Sada sam došao u ovaj grad, pa kada još nisam znao, gdje da prenocim, ugledao sam ovo mjesto i ovdje se sakrio. Tada ga stari upita: —
Moj sine, što ti misliš o tome, ako ti ja dadnem tisucu dinara
i haljinu u vrijednosti od tisucu dinara i još takoðer jednu mulu u vrijednosti od tisucu dinara? 'Ala ed-Din meðutim upita staroga: —
S kojom mi to svrhom hoceš dati, moj strice?
Tada ovaj nastavi: —
Ovaj mladic, koji me prati, je sin mojega brata, i njegov otac
nema nijednoga drugoga osim njega. A ja imam jednu jedinu kcer, koja se zove Zubaida Lutnjistica, lijepu i ljupku djevojku. Nju sam ja dao njemu za suprugu, i on nju vrlo ljubi, dok ona njega ne voli. 363
Dvjestaipedesetišesta noc Pa kada se on jednom zakleo trostrukom rastavom braka, njegova supruga nije mogla ništa brže uciniti nego da ga napusti.91 Tada je on poceo navaljivati na sve ljude, da od mene izmole, da mu je ja htjednem vratiti natrag. Ali sam mu ja rekao, da je to dopušteno samo posredstvom jednoga meðumuža. Sada sam se s njime složio u tome, da uzmemo za meðumuža nekoga stranca, kako nam to ovdje nitko kasnije ne bi mogao nabijati na nos. A buduci da si ti stranac, poði s nama. Mi cemo te na zakonit nacin njome oženiti, ti možeš zatim ovu noc ostati kod nje, a sutra se ujutro moraš opet od nje rastati. Zatim cemo ti dati ono, što sam ti ja obecao.
Ala. ed-Din sebi rekne: -
Tako mi Allaha, to je ipak mnogo ljepše, da se noc provede
kod jedne mlade žene, u kuci i u krevetu, nego nocivati po ulicama ili u nekome otvorenom dvorištu. Tako on dakle poðe s njima ka kadiji. A kada je kadija pogledao 'Ala ed-Dina, njegovo se srce ispuni ljubavlju prema njemu, i on rekne ženinu ocu: -
Sto je vaša želja?
Stari mu odgovori: -
Naša je želja, da ucinimo ovoga mladica meðumužem za
našu kcer i onoga mladog muškarca. Mi cemo ga meðutim unapri jed obvezati ugovorom, da kao jutarnji dar92 plati desettisuca dinara. Kada on provede kod nje noc i sutra se ujutro od nje rastane, dat cemo mu haljinu u vrijednosti od tisucu dinara i jednu mulu u vrijednosti od tisucu dinara i osim toga tisucu dinara u 91 Prema muslimanskom se obicaju može supružnik svojoj ženi dvaput zak leti: "Rastajem se od tebe", i obaput zakletve bez daljnjega povuci natrag. Ucini li to meðutim triput, bilo to u razlicitim vremenima ili u istome trenutku, tada se može njome opet oženiti tek ako je ona u meðuvremenu ušla u brak s nekim drugim i od njega se opet rastala. Taj meðumuž - arapski: muhallil ili mustahill — može takoðer i samo formalno poslužiti za takvu svrhu. 92 Jutarnjim se darom naziva otkup za mladu. Dvije se trecine utvrðene svote placaju prije sklapanja bracnog ugovora, a ostatak se mora isplatiti ženi u slucaju muževljeve smrti ili rastave braka. 364
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samatu
zlatu. Ako se on meðutim od nje ne rastane, tada treba platiti desettisuca dinara. Nato oni zakljuce ugovor s tim uvjetom, a ženin otac primi o tome pisanu ispravu. Zatim uzme 'Ala ed-Dina sa sobom, odjene ga u jednu novu haljinu i odvede ga ka kuci svoje kceri. Ondje ga ostavi da stoji pred vratima. On sam meðutim uðe k svojoj kceri i rekne joj: —
Evo ti jedan primjerak isprave o tvome jutarnjem daru.
Vjencao sam te s jednim lijepim mladicem po imenu 'Ala ed-Din Abu eš-Samat. Zato ga primi na najljepši nacin! Nato joj on dadne pisanu ispravu i ode kuci. No bratic je mlade žene imao jednu domacicu, koja je cesto odlazila k njegovoj sestricni Zubaidi Lutnjistici, a on bi joj ucinio poneko dobro. Njoj on rekne: — Majcice, ako moja sestricna Zubaida ugleda ovoga lijepog mladica, ona me poslije toga nece više htjeti primiti. Zato te molim, da izmisliš neku lukavštinu i da je zadržiš podalje od njega. — Tako mi tvoje mladosti — odvrati ona - ja necu otrpjeti, da joj se on približi. Nato ona ode k 'Ala ed-Dinu i rekne mu: — Moj sine, dat cu ti jedan dobar savjet, Allahu Uzvišenomu za ljubav, a ti prihvati moj savjet. Jer ja sam zabrinuta za tebe zbog one žene. Ostavi je samu da spava, ne dodiruj je, uopce joj se ne približuj! — Zašto? - upita on. A ona mu dadne kao odgovor: —
Njezino je tijelo puno gube, i ja se bojim, da te ona ne zarazi
u tvojoj lijepoj mladosti. Tada on rekne: —
Ja je ne trebam.
Zatim se ona uputi k mladoj ženi i rekne joj to isto o 'Ala ed--Dinu, što je njemu bila rekla o njoj. Tada ova rekne: 365
Dvjestaipedesetišesta noc —
Ja ga ne trebam. Pusti ga neka spava sam, a sutra ujutro ne
ka ide svojim putem! Zatim ona pozove jednu sluškinju i rekne joj: —
Uzmi stol s jelima i daj mu da jede!
Sluškinja donese stol s jelima i stavi ga pred mladica, i on uzme jesti, sva dok se nije zasitio. Nato opet sjedne i lijepim glasom uzme izgovarati suru Ja-sin93. Mlada ga je žena osluškivala, i ona naðe, da njegov glas tako dražesno zvuci, kao kad narod pjeva Daudove psalme. Tada ona rekne u sebi samoj: —
Allah neka kazni tu staru, koja mi je o njemu rekla, da je
obolio od gube! Tko nosi na sebi takvu nevolju, taj nipošto nema tako lijep glas. To je sve o njemu samo laž. Nato ona uzme u ruku lutnju indijske izrade, ugodi njezine strune i zapjeva jednim tako slatkim glasom, da su zanijemjele ptice na nebu. Pri tome ona odrecitira ova dva stiha: Zavoljela sam vitkog srndaca crnih, sanjarskih ociju, Pri cijem bi hodu od zavisti zadrhtale vrbove grane. Odbio me je, drugu usrecuje svojim dolaženjem, To je jedna milost odAllaha, On je može, komu On hoce, dati. Kada ju je cuo kako pjeva te stihove, on pocne, nakon što je završio suru, isto tako pjevati, tim što je izrekao ovaj stih: Moj pozdrav liku, obuhvacenu haljinom, I takoðer ružama u vrtovima obraza! Ime tridesetišestog poglavlja Kur'ana. 366
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samatu Tada mlada žena, obuzeta rastucom ljubavlju prema njemu, pocne podizati zavjesu. A kada je 'Ala ed-Din nju ugledao, on iz-rekne ova dva stiha: Ona dolazi poput Mjeseca i naginje se poput vrbove grane, Gleda poput gazele, njezin je dah fina ambra. To je, kao da mi je jad cvrsto prionuo uza srce, Kada ona odatle ode, tada se u njemu nalazi on. r Nato ona izaðe van, ljuljajuci bokovima i dražesno se povijajuci, djelo Stvoritelja, koji dobrostivo udjeljuje svoje darove. I svako od njih dvoje baci na drugo pogled, koji mu uzvrati natrag tisucu uzdaha. Pa kada su
strijele obaju pogleda, koji su jedan drugoga pogodili, cvrsto ležale u njegovu srcu, on pocne recitirati ova dva stiha: Ona pogleda Mjesec na nebu i pusti me da se sjetim noci, Koje smo nekoc zajednicki provodili na zelenoj rudini. Mi oboje, mi smo vidjeli jedan Mjesec, a ipak, ja sam ugledao Samo njezino oko, a ona me je gledala u oko. Kada mu je ona sada došla bliže, i kada su izmeðu njih ležala samo još dva koraka, on pocne kazivati ova dva stiha: Ona je jedne noci razriješila tri uvojka svoje kose I pokazala mi, kako su sada od toga nastale cetiri noci. Pogledala je Mjesec na nebu svojim licem, I pokazala mi, kako su se istovremeno našla dva Mjeseca. 367
Dvjestaipedesetišesta noc Kada je ona meðutim stupila tik pred njega, on joj dovikne: -
Odmakni se od mene, da me ne zaraziš!
Tada ona razgoliti svoj rucni zglob, i ucini se da je on žilama podijeljen u dva dijela, i on zablješti tako bijelo poput svijetloga srebrenog sjaja. I sada mu ona rekne: -
Odmakni se od mene, ti, koji si zahvacen gubom, da ti mene
ne bi zarazio! Tada je on upita: - Tko ti je dakle rekao, da sam ja gubav? Ona odgovori: - Stara mi je žena to rekla. Nato on uzvikne: - Stara je takoðer meni rekla, da si ti oboljela od gube. I odmah on pred njome razgoliti svoje podlaktice, i ona uvidi, da je takoðer njegova koža poput cistoga srebra. Tada ona njega privuce k svojim dojkama, a on nju pritisne na svoje grudi, i oboje zagrle jedno drugo. Zatim ona njega povuce sa sobom dolje, on razveže njezine haljine, i u njemu se pomakne ono, što mu je bio ostavio njegov otac. I on uzvikne:
-
Tvoju pomoc, o šeihu Zacharias, o oce žila!
Zatim on položi svoje ruke na njezina bedra, postavi žilu slasti pred vrata procjepa i uzme prodirati, sve dok nije došao do vrata s rešetkom. Prošao je kroz vrata pobjede, i zatim došao do tržnice ponedjeljkom, utorkom, srijedom i cetvrtkom, i spozna da cilim u svojoj velicini odgovara estradi, i gurao je poklopac na kutiju, sve dok je nije pogodio. Ali kada je svanulo jutro, on uzvikne: -
Ah, radost, koja još nije postigla svoj cilj! Ugrabio ju je
gavran i s njome odletio! Kada ga je ona upitala, što trebaju znaciti te rijeci, on joj odgovori: 368
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samatu —
Gospodarice, ja smijem kod tebe provesti samo još ovaj
jedan sat! Ona upita dalje: —
Tko to kaže?
A on joj odgovori: —
Tvoj je otac uzeo od mene jedan pismeni ugovor, da moram
kao jutarnji dar za tebe platiti desettisuca dinara. Ako ja to još danas ne isplatim, tada cu biti u kadijinoj kuci stavljen u zatvor. Ali ja sada nemam u rukama cak ni pola pare od desettisuca dinara. Nato ona rekne: —
Moj gospodaru, je li bracni ugovor u tvojim rukama ili kod
njih? On dadne kao odgovor: —
Ugovor je u mojim rukama. Ali ja ne posjedujem uopce ni
šta. Tada ona pocne:
—
To je jedna laka stvar! Ništa se ne boj! Evo ti sto dinara.
Kada bih imala više, rado bih ti dala toliko, koliko hoceš. Ali je moj otac u svojoj velikoj ljubavi prema sinu svojega brata sve, što je onaj dobio od mene kao miraz, dao odnijeti u svoju kucu, da, odnio je onamo takoðer sav moj nakit. Kada ti on dakle ujutro pošalje glasnika od strane duhovnog suda..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 369
Ali kada je pocela
U Sgš dvjestaipedesetisedma noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje mlada žena 'Ala ed--Dinu rekla: —
Kada ti ujutro pošalju glasnika od strane duhovnog suda i
kada ti moj otac i kadija dadnu reci, da se ti trebaš od mene rasta ti, tada ti upitaj obojicu: 'Prema kojemu je to zakonu dopušteno, da se ja, nakon što sam se uvecer vjencao, sljedecega jutra vec opet dajem rastavljati?' Zatim poljubi kadiji ruku i dadni mu neki lijep poklon. Isto tako poljubi ruku svakom svjedoku i dadni mu deset dinara. Nato ce oni svi htjeti s tobom razgovarati, pa kada te budu pitali: 'Zašto se ne rastaneš od nje i ne uzmeš tisucu dinara, mulu i haljinu, kako smo to ugovorno s tobom uvjetovali?' tada im ti odgovori: 'Meni je svaka njezina dlacica toliko vrijedna kao tisucu dinara. Ja se necu nikada od nje rastati, necu uzeti niti haljinu ni bilo što drugo.' A kada ti zatim kadija rekne: 'Plati jutarnji dar!' tada mu odgovori: 'Trenutno sam bez novaca.' Zatim ce kadija i svjedoci imati prema tebi sažaljenja i odobriti ti neki rok. Dok su oni još tako jedno s drugim razgovarali, iznenada pokuca na vrata kadijin glasnik. 'Ala ed-Din izaðe van k njemu, a glasnik mu rekne: -
371
?
Efendija te daje pozvati, traži te tvoj tast.
Dvjestaipedesetisedma noc Nato mu Ala ed-Din dadne pet dinara i rekne mu: —
O sudski pristave, prema kojemu je to zakonu dopušteno, da
se ja, nakon što sam se navecer oženio, sljedecega jutra vec opet moram rastati? Glasnik dadne kao odgovor: —
Cak ni prema kojemu od naših zakona to nije dozvoljeno. A
ako ti ne poznaješ duhovno pravo, ja cu biti pred sudom tvoj zas tupnik. Zatim odu u sud, i kadija rekne 'Ala ed-Dinu: —
Zašto se ne rastaneš od žene i ne uzmeš ono, što ti prema
ugovoru pripada? On meðutim priðe kadiji, poljubi mu ruku, položi mu u ruku pedeset dinara i rekne: —
Visoki gospodaru kadijo, prema kojemu je to zakonu
dopušteno, da se ja, nakon što sam se navecer vjencao, sljedecega jutra vec opet moram dati rastaviti, protiv svoje volje? Kadija odgovori: —
Rastava pod prisilom nije dopuštena ni prema kojemu mus
limanskomu pravnom nauku. Ali tada pocne otac mlade žene: —
Ako se ti ne želiš rastati, tada mi isplati jutarnji dar, deset-
tisuca dinara! Kada je dakle Ala ed-Din zamolio: - Dozvoli mi rok od tri dana! — kadija odluci: —
Rok od tri dana nije dosta. On ti mora dati deset dana
odgode! To bude usuglašeno, a on se morao obvezati, da ce poslije tih deset dana ili platiti jutarnji dar, ili se dati rastaviti. On meðutim ode od njih, nakon što je bio prihvatio tu obvezu, kupi mesa i riže, masla i svega što je inace trebalo od jela, i uputi se natrag kuci. 372
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samdtu Ondje ude k mladoj ženi i sve joj tocno isprica, kako je bio prošao. Tada ona uzvikne: -
Izmeðu noci i dana se dogaðaju cuda! Kako je ipak izvrsna
pjesnikova rijec: Obuzda+ svoju narav, ako te pograbi srdžba, I budi strpljiv, ako te sustigne neka nesreca! Jer gledaj, noci su bremenite od udesa, One teško težaju i donose pokoje cudo na svijet. Zatim ona zgotovi jela i donese stol. I oboje su jeli i pili i bili dobro raspoloženi. Sada je on zamoli da priredi malo glazbe. Tada ona uzme u ruku lutnju, i tako lijepo zasvira, da bi u tome najtvrði kamen osjetio radost, i da su strune povikale: - Kralju Daude, ti si nas zategnuo! — I zatim zasvira jednim bržim nacinom. Dok su oni tako tu sjedili, u sreci i veselju, u dobru raspoloženju i blaženosti, iznenada netko pokuca na vrata. Mlada žena rekne: -
Idi i vidi, tko je na vratima!
Tada on siðe, otvori vrata i ugleda kako ondje stoje cetiri derviša. Kada ih je upitao, što žele, oni mu dadnu kao odgovor: -
Dragi gospodaru, mi smo redovnici-prosjaci, koji putuju po
tuðini, i mi obicavamo hraniti svoje duše glazbom i nježnim pjes nickim umijecem. Voljeli bismo dakle ove noci ostati kod tebe i tako si prikratiti vrijeme sve do jutra. Zatim cemo otici svojim putem, a tvoja ce nagrada stajati kod Allaha Uzvišenoga. I meðu nama se ne nalazi nijedan, koji ne bi znao napamet junacke spjevove i pjesme i strofe.
On rekne: — Ja moram najprije nekoga upitati za savjet — vrati se natrag i isprica o tome svojoj mladoj ženi. I kada mu je ona 373
Dvjestaipedesetisedma noc rekla, neka im otvori vrata, on to ucini, povede ih gore, dadne im da sjednu i zaželi im dobrodošlicu. Nato im donese jela, ali oni ne htjednu jesti, nego reknu: —
Dragi gospodaru, naša se hrana sastoji u tome, da mi izgo
varamo u srcu Allahovo ime i da svojim ušima osluškujemo pje sme. Kako je ipak izvrsna pjesnikova rijec: Mi želimo samo biti u društvu, Jer po jedenju se samo stoka prepoznaje. —
Mi smo netom culi kod tebe lijepu glazbu. Ali otkada smo
došli ovamo gore, ona je zanijemjela. Tko je mogla biti izvoðacica? Je li to bila bijela ili crna robinja ili neka djevojka od višega sta leža? On im dadne kao odgovor: —
To je bila moja žena.
I zatim on ispripovjedi sve, što je bio doživio, tim što zakljuci s rijecima: —
Tako mi je dakle moj tast kao cijenu za nevjestu naložio
isplatu u visini od desettisuca dinara, ali su mi odobrili rok od deset dana. Jedan od derviša nato rekne: —
Ne budi tužan, nego misli samo na dobro! Ja sam šeih teky-
je94, i meni je podreðeno cetrdeset derviša, nad kojima imam vlast. Od njih cu ti sakupiti tih desettisuca dinara, i zatim ceš moci
isplatiti punu nevjestinsku cijenu, koju duguješ svojemu tastu. Ali sada pozovi svoju ženu da nam odsvira neku dionicu, kako bismo se obradovali i okrijepili. Jer nekima je glazba poput hrane, drugi ma poput lijeka, i opet drugima osvježenje poput lepeze. 94 Tekyja je derviška zgrada u kojoj se obavljaju obredi, a u njoj se obvezno nalazi i šeihov stan. 374
V Pripovijest o Aid ed-Dinu Abu eš-Samdtu -
—
Ta su meðutim cetiri derviša bili kalif Harun er-Rašid, vezir Dža'far Barmekid, Abu Nuvas el-Hasan ibn Hani95 i Masrur, nositelj maca osvete. Oni su bili prolazili pokraj ove kuce, jer se kalif osjecao turobno i rekao svojemu ministru: -
Veziru, moja je želja, da siðemo u grad i da po njemu obi
lazimo. Jer turobno mi je u duši. Nato su bili obukli dervišku odjecu i sišli dolje u grad. I kako su došli do ove kuce, culi su glazbu, i tako poželjeli, da saznaju, što je s time posrijedi. Zatim su ostali tijekom noci u složnoj radosti, dok je meðu njima kružila rijec, sve dok jutro nije donijelo danju svjetlost. Tada kalif položi pod molitveni cilim sto dinara, i zatim oni uzmu oproštaj i odu svojim putem. Kada je meðutim dama podigla cilim, ugleda pod njim sto dinara i rekne svojemu mužu: -
Uzmi ovih sto dinara, koje sam našla pod cilimom! Derviši
su ih onamo stavili, prije nego što su otišli, a da mi to nismo primi jetili. Tada 'Ala ed-Din uzme novac i ode na tržnicu. Ondje kupi mesa, riže, masla, ukratko, svega, što mu je trebalo. Navecer on zapali svijece i rekne svojoj ženi: -
Derviši mi desettisuca dinara, koje su mi obecali, ipak nisu
donijeli. Ali naravno, to su ubogi vragovi. Dok su oni još jedno s drugim razgovarali, derviši iznenada pokucaju na vrata. I žena uzvikne: -
Siði dolje i otvori im!
Tada im on otvori, a kada su se bili popeli gore, on ih upita: -
Jeste li donijeli sa sobom desettisuca dinara, koje ste mi
obecali? Oni odgovore: -
Nije nam još bilo moguce, da nešto od toga isposlujemo. Ali
ne boj se nicega lošega. Sutra cemo ti, ako tako ushtjedne Allah 95 Jedan od najvecih arapskih pjesnika. 375
-Dvjestaipedesetisedma nocrekla, neka im otvori vrata, on to ucini, povede ih gore, dadne im da sjednu i zaželi im dobrodošlicu. Nato im donese jela, ali oni ne htjednu jesti, nego reknu: — Dragi gospodaru, naša se hrana sastoji u tome, da mi izgovaramo u srcu Allahovo ime i da svojim ušima osluškujemo pjesme. Kako je ipak izvrsna pjesnikova rijec: Mi želimo samo biti u društvu, Jer po jedenju se samo stoka prepoznaje. —
Mi smo netom culi kod tebe lijepu glazbu. Ali otkada smo
došli ovamo gore, ona je zanijemjela. Tko je mogla biti izvoðacica? Je li to bila bijela ili crna robinja ili neka djevojka od višega sta leža? On im dadne kao odgovor: -
To je bila moja žena. I zatim on ispripovjedi sve, što je bio doživio, tim što zakljuci s rijecima: -
Tako mi je dakle moj tast kao cijenu za nevjestu naložio
isplatu u visini od desettisuca dinara, ali su mi odobrili rok od deset
dana. Jedan od derviša nato rekne: —
Ne budi tužan, nego misli samo na dobro! Ja sam šeih teky-
je94, i meni je podreðeno cetrdeset derviša, nad kojima imam vlast. Od njih cu ti sakupiti tih desettisuca dinara, i zatim ceš moci isplatiti punu nevjestinsku cijenu, koju duguješ svojemu tastu. Ali sada pozovi svoju ženu da nam odsvira neku dionicu, kako bismo se obradovali i okrijepili. Jer nekima je glazba poput hrane, drugi ma poput lijeka, i opet drugima osvježenje poput lepeze. 94 Tekyja je derviška zgrada u kojoj se obavljaju obredi, a u njoj se obvezno nalazi i šeihov stan. 374
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samdtu Ta su meðutim cetiri derviša bili kalif Harun er-Rašid, vezir Dža'far Barmekid, Abu Nuvas el-Hasan ibn Hani95 i Masrur, nositelj maca osvete. Oni su bili prolazili pokraj ove kuce, jer se kalif osjecao turobno i rekao svojemu ministru: —
Veziru, moja je želja, da siðemo u grad i da po njemu obi
lazimo. Jer turobno mi je u duši. Nato su bili obukli dervišku odjecu i sišli dolje u grad. I kako su došli do ove kuce, culi su glazbu, i tako poželjeli, da saznaju, što je s time posrijedi. Zatim su ostali tijekom noci u složnoj radosti, dok je meðu njima kružila rijec, sve dok jutro nije donijelo danju svjetlost. Tada kalif položi pod molitveni cilim sto dinara, i zatim oni uzmu oproštaj i odu svojim putem. Kada je meðutim dama podigla cilim, ugleda pod njim sto dinara i rekne svojemu mužu: —
Uzmi ovih sto dinara, koje sam našla pod cilimom! Derviši
su ih onamo stavili, prije nego što su otišli, a da mi to nismo primi jetili. Tada 'Ala ed-Din uzme novac i ode na tržnicu. Ondje kupi mesa, riže, masla, ukratko, svega, što mu je trebalo. Navecer on zapali svijece i rekne svojoj ženi:
—
Derviši mi desettisuca dinara, koje su mi obecali, ipak nisu
donijeli. Ali naravno, to su ubogi vragovi. Dok su oni još jedno s drugim razgovarali, derviši iznenada pokucaju na vrata. I žena uzvikne: -
Siði dolje i otvori im!
Tada im on otvori, a kada su se bili popeli gore, on ih upita: -
Jeste li donijeli sa sobom desettisuca dinara, koje ste mi
obecali? Oni odgovore: -
Nije nam još bilo moguce, da nešto od toga isposlujemo. Ali
ne boj se nicega lošega. Sutra cemo ti, ako tako ushtjedne Allah 95 Jedan od najvecih arapskih pjesnika. 375
Dvjestaipedesetisedma noc Uzvišeni, vec nešto skuhati zlatotvorackim umijecem. Kaži svojoj ženi, neka nam dadne da cujemo neku lijepu glazbu, kako bi se time okrijepila naša srca. Jer mi volimo glazbu! Tada ona odsvira na lutnji neku dionicu, i zapjeva, da bi i najtvrði kamen poskocio od radosti. I svi su provodili noc u pustoj radosti i blaženstvu, u zabavi i veselju, sve dok nije svanulo jutro i protkalo svijet svojima vatrenim zrakama. Tada kalif stavi pod molitveni cilim sto dinara. Zatim uzmu oproštaj, i gosti se okrenu, kako bi otišli svojim putem. Tako su oni k njemu uvijek iznova dolazili, devet veceri, i svake je noci kalif odlagao pod cilimom po sto dinara, sve dok nije pocela deseta noc. Tada nisu došli. Razlog je meðutim njihova izostajanja bio taj, što je kalif poslao covjeka po jednoga veletrgovca i njemu zapovjedio: - Dopremi mi pedeset tovara tkanine, kakvi dolaze iz Kaira..." 376 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
„ Q$.&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&$Q = dvjestaipedesetiosma noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je gospodar pravovjernih onomu trgovcu zapovjedio: —
Dopremi mi ovamo pedeset tovara tkanine, kakvi dolaze iz
Kaira, od kojih je svaki vrijedan tisucu dinara. Napiši na svaki tovar njegovu cijenu, i dovedi mi takoðer jednoga abesinijskog roba! Trgovac dopremi sve, što mu je bilo zapovijeðeno. Nato kalif preda robu umivaonik i ibrik od zlata uz ostale poklone, nadalje takoðer pedeset tovara. I dadne napisati pismo u ime Sams ed--Dina, predstojnika trgovackog ceha u Kairu, 'Ala ed-Dinova oca. Zatim rekne robu: —
Uzmi ove tovare i što je još inace uz njih, otiði s time u tu i
tu gradsku cetvrt, u kojoj je kuca poglavara trgovaca, i upitaj: 'Gdje je moj gospodar 'Ala ed-Din Abu eš-Šamat?' Zatim ce te ljudi odvesti do njegove gradske cetvrti i kuce. Rob uzme tovare i poklone, koji su bili uz njih, pod svoje i dadne se na put, primjereno kalifovoj zapovijedi. Ostavimo mi njega da ode i vidimo, što je u meðuvremenu cinio bratic mlade dame! On je otišao k njezinu ocu i rekao mu: —
Doði, otici cemo k 'Ala ed-Dinu i dati da se rastane od moje
sestricne! 377
Dvjestaipedesetiosma noc Tako obojica poðu, krenu odatle i upute se k 'Ala ed-Dinu. Kada su došli u blizinu njegove kuce, primijete ondje pedeset mula, natovarenih sa pedeset tovara tkanine, nadalje jednoga roba, koji je jahao na mazgi. Njega oni upitaju, komu pripadaju ti tovari. On odgovori: — Mojemu gospodaru 'Ala ed-Dinu Abu eš-Samatu! Njegov ga je otac bio opskrbio robom i poslao ga u grad Baghdad. Ali su ga napali Beduini i uzeli mu njegov novac i dobra. Kada je vijest o tome bila ispricana njegovu ocu, on je poslao mene s novim tovarima kao nadomjestkom za one izgubljene. Poslao mu je po meni takoðer jednu mazgu, na koju je natovareno pedesettisuca dinara, nadalje zavežljaj odjece, koji je vrijedan mnogo novaca, jedno krzno od zerdava96 i jedan umivaonik i jedan ibrik od zlata. — To je dabome moj zet - uzvikne damin otac — ja cu ti pokazati njegovu kucu. Dok je dakle 'Ala ed-Din sjedio kod kuce u teškoj brizi, netko iznenada pokuca na vrata. Tada on uzvikne: —
Ah, Zubaida, Allah je Sveznajuci! Ali se ja bojim, da mi tvoj
otac šalje pandura od kadije ili cak od nacelnika. Ona meðutim rekne: —
Siði dolje i vidi, što je posrijedi!
To on ucini. I cim je otvorio vrata, ugleda svojega tasta, predstojnika trgovaštva, Zubaidina oca, i nadalje primijeti nekoga abesinskog roba tamne boje kože, ali dopadljiva izgleda, koji je jahao na mazgi. Rob smjesta sjaši i poljubi mu ruke. Kada ga je 'Ala ed-Din zapitao: — Sto želiš? — on odvrati: —
Ja sam rob svojega gospodara 'Ala ed-Dina Abu eš-Šamata,
sina Sams ed-Dina, poglavara trgovaca u zemlji Egiptu. On me je, njegov otac, poslao k njemu s ovim povjerenim dobrima. Zatim mu uruci pismo. 'Ala ed-Din ga uzme, otvori ga, procita ga i naðe u njemu napisano sljedece: 96 Hermelin. 378
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samdtu 'O ti, moje pismo, kada te ugleda moj vjerni prijatelj, Tada pred njim poljubi tlo, poljubi cipelu! Ali budi pažljivo, i ne prenagljuj se, U njegovoj ruci leži moja duša, moj spokoj!'
'Najprije neka su ti u srdacnosti posveceni pozdravi i želje i preporuke!' Tako piše Sams ed-Din svojemu sinu Abu eš-Samatu: 'Znaj, dragi sine, da mi je došlo do ušiju, da su ubili tvoje ljude i tebi oduzeli tvoj novac i tvoja dobra. Zato ti šaljem kao nadomjestak ovih pedeset tovara egipatskih tkanina, jednu haljinu, jedno krzno od zerdava, jedan umivaonik i jedan ibrik od zlata. Budi bez brige! Izgubljena su dobra bila bome tvoja otkupnina, moj sine! Nikada ti se ne dogodilo ništa nažao! Tvoja mati i naši su u najboljem blagostanju i zdravi. Oni te svi daju mnogo pozdraviti. Nadalje, moj sine, ispricano mi je bilo, da su te uzeli kao meðumuža za damu Zubaidu Lutnjisticu, da meðutim od tebe zahtijevaju za nju jutarnji dar od pedesettisuca dinara. Taj ti iznos šaljem zajedno s tovarima po tvome robu Salimu.' Kada je 'Ala ed-Din bio procitao pismo do kraja, on preuzme cijelu pošiljku k sebi. Zatim se obrati svojemu tastu i rekne mu: -
Dragi taste, uzmi ovih pedesettisuca dinara kao jutarnji dar
za svoju kcer Zubaidu! Uzmi takoðer tovare s robom i prodaj ih! Zatim ti treba pripasti dobit, meni trebaš uspostaviti natrag samo njihovu polaznu vrijednost. —
Ne, tako mi Allaha — uzvikne ovaj - ja ništa necu uzeti! O
jutarnjem daru za svoju ženu ti se sam dogovori s njome! Nato 'Ala ed-Din i njegov tast uðu u kucu, pošto su prethodno bili unijeli robu. Sada Zubaida upita svojega oca: —
Dragi oce, komu pripadaju ovi tovari?
On joj dadne kao odgovor: -
Oni pripadaju 'Ala ed-Dinu, tvojemu mužu. Njegov mu ih je
otac poslao kao nadomjestak za sve ono, što su mu oteli Beduini. 379
Dvjestaipedesetiosma noc Poslao mu je takoðer pedesettisuca dinara i zavežljaj odjece i krzno od zerdava i mazgu i umivaonik i ibrik od zlata. Sa svojim jutarnjim darom ti sada možeš raspolagati sama.
'Ala ed-Din smjesta otvori sanduk i dadne joj njezin jutarnji dar. Mladic meðutim, damin bratic, zamoli: -
Dragi strice, daj ipak da se 'Ala ed-Din opet razvede od
moje žene! Ovaj mu odvrati: -
To sada više ne ide. On ipak ima za sebe ugovor.
Tako dakle mladic ode odatle duboko ožalošcen, legne bolestan u svojoj kuci i umre, jer je bio ranjen na smrt. Ali Ala ed-Din, koji se sada nalazio u posjedu tovara s robom, ode na bazar, uzme, što je trebao u jelu i picu i maslu, i sve uredi za svecanu gozbu, kao svake veceri. Pritom on rekne Zubaidi: -
Gledaj, oni su nam lažljivi derviši dali jedno obecanje i
prekršili ga! Ona mu meðutim dadne kao odgovor: -
Ti si sin predstojnika trgovaštva, a u rukama nisi imao cak ni
pola pare! A kako je tek sirotim dervišima! Tada on nastavi: - Allah Uzvišeni nam je dao toliko mnogo, da možemo biti bez njih. Ali im ja više necu otvoriti vrata, kada opet doðu k nama. - Zašto ne? - uzvikne ona. - Sreca je došla k nama tek onda, kada su nas oni posjetili, a ipak su nam svake noci ostavljali pod cilimom po sto dinara. Ti im u svakom slucaju moraš otvoriti vrata, kada doðu. Kada je dakle dan sa svojom svjetlošcu pošao na pocinak i noc sve obuhvatila tamom, oni zapale svijece. I on rekne: -
Hajde, Zubaida, odsviraj nam nešto!
Tada takoðer vec netko pokuca na vrata, a ona uzvikne: 380
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samatu —
Otiði, pogledaj, tko je na vratima!
On siðe dolje, otvori vrata, pa kada je ugledao derviše, rekne: —
Ah, dobro došli, vi lažljivci! Uðite!
Tako dakle oni poðu s njime gore, on ih zamoli, neka sjednu, i donese im stol s jelom. Oni su jeli i pili, bili veseli i u dobru raspoloženju. Nato pocnu: —
Dragi gospodaru, naša su srca bila u brizi zbog tebe! Kako si
dakle prošao sa svojim tastom? On odgovori: —
Allah nam je nadomjestio više, nego što smo mogli poželjeti!
Ali oni nastave dalje: —
Tako nam Allaha, mi smo se plašili poradi tebe! Samo zbog
toga nismo došli k tebi, jer nismo imali u rukama nikakav novac. On im meðutim rekne: —
Brza mi je pomoc pala u dio od Allaha Gospoda! Moj mi je
otac poslao pedesettisuca, ktomu pedeset tovara tkanina, od kojih je svaki pojedini vrijedan tisucu dinara, i jednu haljinu i jedno krzno od zerdava i jednu mazgu i jednoga roba i jedan umivaonik i jedan ibrik od zlata! Sa svojim sam tastom zakljucio mir, moja je žena sada po pravu moja, a ja za sve to slavim Allaha! Buduci dakle da je kalif upravo izašao, kako bi obavio nuždu, nagne se vezir Dža'far preko k 'Ala ed-Dinu i rekne mu: —
Ponašaj se pristojno! Jer ti si u nazocnosti gospodara pra
vovjernih! Ovaj upita: V —
Sto sam ja ucinio i u cemu sam pritom pokazao nedostatak
u dobru ponašanju pred gospodarom pravovjernih? Tko je dakle
od vas gospodar pravovjernih? Vezir odvrati: —
On, koji je s tobom razgovarao i koji je izašao van, kako bi
obavio nuždu, on je gospodar pravovjernih, kalif Hariin er-Rašid, 381
Dvjestaipedesetiosma noc a ja sam vezir Dža'far. Onaj ondje je Masrur, nositelj maca njegove osvete, a onaj drugi je Abu Nuvas el-Hasan ibn Hani! A sada, 'Ala ed-Dine, mucni malo svojom glavom i razmisli, koliko je dana puta od Kaira do Baghdada! -
Cetrdesetipet dana - odgovori on.
A Dža'far nastavi: -
Tvoji su ti tovari bili oteti prije samo deset dana. Kako je
mogla vijest o tome dospjeti do tvojega oca? Kako je on mogao uvezati druge tovare i dati da na udaljenosti od cetrdesetipet dana stignu tebi u deset dana? — Visoki gospodaru — upita 'Ala ed-Din — odakle mi je dakle to palo u dio? — Od kalifa, gospodara pravovjernih — odvrati Dža'far — jer te je vrlo zavolio. Dok su oni tako jedan s drugim govorili, odjednom uðe u sobu kalif. 'Ala ed-Din skoci, poljubi pred njim pod i rekne mu: —
Allah te ocuvao, o gospodaru pravovjernih, i dao ti dug ži
vot! I nikada ne ponedostajala ljudima tvoja milost i dobrota! Kalif nato rekne: -
Moj dragi 'Ala ed-Dine, zamoli Zubaidu, da nam za pro
slavu dobrog ishoda nešto odsvira. Tada ona zasvira na lutnji jednu dionicu tako nježnu i tako cudesne zvucnosti, da bi i najtvrði kamen zbog nje osjetio radost, i da su strune povikale: — Kralju Daude, ti si nas zategnuo! — Tako su provodili tu noc na najveseliji nacin sve do jutra. Sljedeceg dana ujutro kalif rekne 'Ala ed-Dinu:
—
Doði sutra k meni u Vijecnicu!
On odgovori: -
Slušam i pokoravam se, o Gospodaru pravovjernih, ako tako
ushtije Allah Uzvišeni i ako ti budeš dobro! 382
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samatu Nato 'Ala ed-Din uzme deset okruglih pladnjeva i stavi na njih skupocjene poklone. I sljedeceg dana on ode s time u Vijecnicu. Dok je dakle kalif sjedio u državnoj Vijecnici na prijestolju, odjednom uðe na vrata 'Ala ed-Din, tim što je izgovarao ova dva stiha: Svakoga neka te jutra pozdravi sreca i slava, I neka takoðer zavidnih svisne u svome bijesu! Tebi neka budu svijetli i sjajni dani, Ali crni neka su dani onih, koji ti se suprotstave! - Dobro došao, 'Ala ed-Dine! - uzvikne kalif, a ovaj odvrati: - O gospodaru pravovjernih, gledaj, Prorok - Allah neka ga blagoslovi i neka ga pozdravi! — je primao poklone. Tako dakle neka budu ovih deset pladanja s onim, što je na njima, poklon tebi od mene! Gospodar ih pravovjernih primi od njega, pokloni mu pocasnu haljinu, ucini ga predstojnikom trgovackog ceha i dadne mu jedno sjedalo u Vijecnici. Dok je on dakle ondje sjedio, uðe takoðer unutra njegov tast, Zubaidin otac. A kada je ugledao 'Ala ed-Dina, obucena u pocasnu haljinu, kako sjedi na njegovome vlastitom mjestu, on rekne gospodaru pravovjernih: -
O najveci kralju našega vremena, zašto taj sjedi na mome
mjestu i nosi pocasnu haljinu? Kalif mu dadne kao odgovor: -
Ja sam ga ucinio predstojnikom trgovaštva. Jer službe se
daju na odreðeno vrijeme, ne za citav život. Ti si sada smijenjen. Ovaj na to rekne: -
On je dabome od našega ceha i pripada našem srodstvu.
Izvrsno si postupio, o gospodaru pravovjernih. Neka Allah vazda
zajiaše) stvari najbolje od nas ucini voðama! Kako poneko pocne malen i postane velikim covjekom! 383
-Dvjestaipedesetiosma nocNato kalif dadne ispostaviti ferman97 za Ala ed-Dina i Meda ga nacelniku. Ovaj ga preda izvikivacu, a taj uzme objavljivati u Vijecnici: -
Jedino je 'Ala ed-Din Abu eš-Šamat od sada predstojnik
trgovackog ceha! Treba se pokoravati njegovim rijecima, i treba paziti na njegovo dostojanstvo na svim mjestima! Poštovanje i uvažavanje i visok stalež su mu sada vec priznati! Kada je bio okoncan državni sabor, stupe nacelnik i izvikivac pred 'Ala ed-Dina, a izvikivac ponovi: -
Samo je gospodar 'Ala ed-Din Abu eš-Šamat od sada pred
stojnik trgovackog ceha! Zatim ga je nacelnik vodio uokolo po baghdadskim ulicama, a izvikivac je neprekidno izvikivao: -
Samo je gospodar 'Ala ed-Din Abu eš-Šamat od sada pred
stojnik trgovackog ceha! Sljedeceg dana on otvori jedan ducan za svojega roba i dadne mu da ondje sjedi, kako bi vodio trgovacke poslove, dok je on sam odjahao u palacu, kako bi zauzeo svoje mjesto u kalifovoj Vijecnici..." Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 97 Vladarski nalog, ali i uopce naredba viših vlasti. 384
Ali kada je pocela
dvjestaipedesetideveta noc
Sehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je 'Ala ed-Din obicavao jahati k palaci, kako bi zauzimao svoje mjesto u kalif ovoj Vijecnici. Dogodi se dakle jednoga dana, kada je on po svom obicaju sjedio na svome mjestu, da je netko rekao kalifu: —
O gospodaru pravovjernih, neka tvoja glava dugo nadživi
toga i toga iz tvoga kruga drugova za stolom! On je ušao k milosti Allaha Uzvišenoga. Tvoj meðutim život neka je duga trajanja! Tada kalif upita: —
Gdje je 'Ala ed-Din Abu eš-Samat?
Kada je ovaj nato stupio pred njega i on ga ugledao, pokloni mu raskošnu pocasnu haljinu, ucini ga svojim drugom za stolom i odredi za njega mjesecni dohodak od tisucu dinara. Tako je dakle 'Ala ed-Din boravio kod njega u društvu oko stola. Ali jednoga dana, kada je on sjedio po svom obicaju na svome mjestu, kako bi kalifa dvorio, dogodilo se, da je neki emir s macem i štitom stupio u Vijecnicu i uzviknuo: —
O gospodaru pravovjernih, neka tvoja glava nadživi satnika
šezdesetorice98! On je danas umro. rijedi je naslov višeg casnika. 385
Dvjestaipedesetideveta noc Tada kalif pokloni Ala ed-Dinu novu pocasnu haljinu i postavi ga za satnika šezdesetorice na mjesto ranijega, koji nije bio imao niti sina ni kceri ni žene. I 'Ala ed-Din ubrzo ode i zaplijeni imanje toga covjeka. Zatim kalif rekne 'Ala ed-Dinu: -
Sahrani ga u zemlju i uzmi sve, što je on ostavio iza sebe u
novcu, robovima, robinjama i slugama!
Nato kalif mahne džepnim rupcicem" i raspusti sabor. 'Ala ed--Din meðutim odjaši odatle, s desna pracen od Ahmedafed-Da-nafa, kalifova satnika s desna, koji je imao sa sobom svoju) cetrde-setoricu, a s lijeva od Hasana Šumana, kalifova satnika siijeva, koji je isto tako imao sa sobom svoju cetrdesetoricu. TadaW 'Ala ed--Din obrati satniku Hasanu Sumanu i njegovim ljudima i rekne im: -
Razgovarajte za mene sa satnikom Ahmedom ed-Danafom,
kako bi me on putem jednoga pred Allahom ovjerovljenog ugovo ra primio za svojega sina100! Tada ga Ahmed uzme za sina i rekne mu: -
Ja i mojih cetrdeset ljudi, mi cemo svakoga dana ici ispred
tebe u Vijecnicu. Pošto je dakle 'Ala ed-Din proveo jedan odreðeni niz dana u kalif ovoj službi, dogodilo se jednom, da je, pošto je bio napustio Vijecnicu, odjašio k svojoj kuci i ondje Ahmedu ed-Danafu i njegovim ljudima dopustio da odu svojim putem. Zatim on sjedne k svojoj ženi Zubaidi Lutnjistici, kada su svijece vec bile zapaljene. Poslije stanovitoga kratkog vremena ona izaðe, kako bi obavila nuždu. Dok je on dakle sjedio na svome mjestu, odjednom zacuje glasan krik. On žurno istrci, kako bi vidio, tko je bio kriknuo. Tada uvidi, da je njegova žena Zubaida Lutnjistica bila ta, koja je bila istisnula krik. Ona je ležala ispružena na podu. On položi svoju ruku na njezine grudi i otkrije, da je mrtva. Kuca se meðutim nje99
U znak da je sjednica državnog vijeca okoncana. 100 pocj poocimom i posinkom se ovdje misli na ucitelja i ucenika - majsto
ra i šegrta. 386
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Samdtu zina oca nalazila nasuprot 'Ala ed-Dinovoj kuci. Pa buduci da je onaj bio cuo krik, on upita: -
O cemu se radi, moj gospodaru 'Ala ed-Dine?
Ovaj odvrati: -
Neka tvoja glava, dragi oce, nadživi tvoju kcer Zubaidu
Lutnjisticu! Ali, moj oce, mrtvac ce biti pocašcen, tim što ga se sa hrani!
Sljedecega je dana oni pokopaju u zemlju, a 'Ala ed-Din i njezin otac pocnu jedan drugoga tješiti. Tako je umrla Zubaida Lutnjistica. 'Ala ed-Din je meðutim odjenuo korotu i držao se daleko od Vijecnice. Jer njegovo je oko plakalo, a njegovo je srce tugovalo. Tada kalif rekne Dža'faru: -
Veziru, zašto se 'Ala ed-Din drži daleko od Vijecnice?
A vezir mu dadne kao odgovor: -
O gospodaru pravovjernih, on tuguje za svojom ženom
Zubaidom, i zauzet je primanjem sucuti. Nato kalif rekne dalje veziru: - Dolikuje, da mu mi izrazimo svoju sucut. - Slušam i pokoravam se! - odvrati ovaj. Sada poðu-kalif i vezir, praceni od nekih slugu, i upute se na konjima 'Ala ed-Dinovoj kuci. I dok je on tako tu sjedio, uðu iznenada k njemu/kalif i vezir sa svojim pratiocima. On ustane, kako bi ih pozdravio. Zatim on pred kalifom poljubi pod, a ovaj mu rekne: - Allah ti milostivo nadomjestio tvoj gubitak! 'Ala ed-Din odvrati: - Allah nam te održao zauvijek, o gospodaru pravovjernih! Zatim kalif nastavi: -
Moj dragi 'Ala ed-Dine, zašto se ti držiš daleko od Vije
cnice? 387
Dvjestaipedesetideveta noc On dadne kao odgovor: —
Tugujem za svojom ženom Zubaidom, o gospodaru pravo
vjernih! Ali kalif rekne: — Odbaci jad od svoje duše! Gledaj, ona je ušla k milosti Allaha Uzvišenoga. Tuga ti nece moci uopce ništa koristiti!
— O gospodaru pravovjernih - rekne nato 'Ala ed-Din - ja cu tek onda odustati od tuge za njome, kada budem mrtav i pokopan pokraj nje. Ali kalif opet pocne: —
Kod Allaha je nadomjestak za svakoga pojedinoga, koji
odavde otiðe. Od smrti ne štiti nikakvo sredstvo, nikakvo bogat stvo. Izvrsno je rekao pjesnik:
/"*—/~V_x'
Svatko ce, koga je rodila žena, pa makar i dugo živio, Biti jednoga dana nošen na grbavome101 odru. Kako ce on moci uživati u životnom milju, Kada jednom u prahu njegove obraze budu glodali crvi? Kada je kalif zatim završio svoju posjetu, on još opomene 'Ala ed-Dina, neka se više ne drži daleko od Vijecnice, i neka se opet uputi u njegovu palacu. Pošto je Ala ed-Din tu noc još bio proveo u svojoj kuci, odjaši, kada je nastalo jutro, u Vijecnicu. Ondje on pristupi kalifu i poljubi pred njim pod. A kalif se njemu u cast malo podigne sa svojega prijestolja, nazove mu dobrodošlicu, pozdravi ga i pozove ga neka opet zauzme svoje uobicajeno mjesto, tim što doda: —
'Ala ed-Dine, veceras ceš biti moj gost!
101 Odar dakako, kada se na njemu nosi umrloga, izgleda grbavo. 388
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Samatu Potom on takoðer ode s njim u svoju palacu, pozove robinju po imenu Kut el-Kulub, i rekne joj: -
'Ala ed-Din je imao ženu po imenu Zubaida, koja ga je u
brigama i tuzi obicavala tješiti. Ona je sada ušla k milosti Allaha Uzvišenoga. Ja dakle želim, da mu ti na lutnji odsviraš neku dioni cu, nježnu i finu, i cudesnu po svojoj zvucnosti, kako bi on našao utjehu u brigama i tuzi. Kada je ona dakle izvela stanovitu cudesnu glazbenu dionicu, kalif rekne: -
'Ala ed-Dine, što ti kažeš o glasu ove robinje?
Ovaj odgovori: -
Zubaida je imala ljepši glas nego ona. Ali ona s toliko
umijeca pušta da odzvanja lutnja, da bi cak i najtvrði kamen po skocio od radosti. Kada je kalif zatim dalje upitao: — Sviða li ti se ona? — on dadne kao odgovor: -
Da, o gospodaru pravovjernih!
Tada kalif rekne: -
Tako mi mojega života i tako mi grobova mojih predaka, ja
ti je poklanjam zajedno s njezinim sluškinjama! 'Ala ed-Din pomisli, da se kalif s njim šali. Ali kada je nastalo jutro, knez ode k svojoj robinji Kut el-Kulubi i rekne joj: -
Ucinio sam te poklonom 'Ala ed-Dinu!
Tomu se ona obradovala, jer bila ga je vidjela i zavoljela ga je. Sada se kalif uputi iz dvorca opet u Vijecnicu, dadne pozvati nosace i rekne im: -
Otpremite Kut el-Kulubin imetak k 'Ala ed-Dinovoj kuci, a
nju samu, pracenu njezinim sluškinjama, odnesite onamo u no siljci! Ovi nato odnesu robinju s njezinim sluškinjama i njezinim imetkom k 'Ala ed-Dinovoj kuci i odvedu je u stambene prostori 389
Dvjestaipedesetideveta noc
je, dok je kalif ostao sjediti u Vijecnici sve do predvecer. Kada je sabor bio raspušten, on ode u svoju palacu. Tako daleko kalif! Sto se pak tice Kut el-Kulube, ona je uselila s pratnjom u stambene prostorije Ala. edDinove kuce. To je meðutim bilo cetrdeset sluškinja i ktomu još uškopljenici. Tada ona rekne dvama uškopljenicima:
— Jedan od vas neka sjedne na klupicu desno od vrata, a drugi neka sjedne na klupicu lijevo od njih! Kada doðe 'Ala ed-Din, tada obojica pred njim poljubite tlo i recite mu: 'Naša te gospodarica Kut el-Kulub moli, da doðeš k njoj u odaju. Jer kalif ti ju je poklonio zajedno s njezinim sluškinjama.' — Slušamo i pokoravamo se! - odgovore obojica i ucine, kakr/ im je bila zapovjedila. Kada je zatim došao 'Ala ed-Din, naðe dva kalifova uškopljenika kako sjede do vrata. On se nad time zaprepasti, i rekne u sebi samome: — Možda ovo uopce nije moja kuca? Ili što se inace ovdje zbiva? Ali cim su ga uškopljenici ugledali, oni skoce, poljube mu ruke i reknu: —
Mi smo iz kalifova kucanstva, Kut el-Kulubini smo robovi. I
ona ti šalje pozdrav i daje da ti se kaže, da ju je kalif tebi poklonio zajedno s njezinim sluškinjama, i ona te moli, da je posjetiš. Nato im on zapovjedi: —
Recite joj: 'On ti naziva dobrodošlicu. Ali dokle god ti budeš
bila u njegovoj kuci, on nikada nece stupiti u odaje, u kojima ti boraviš. Jer ono, što je gospodarovo, ne smije biti slugino.' Pitajte je takoðer, koliko su visoki bili njezini dnevni izdatci, dok se nalazi la u kalif ovu dvorcu! Njih se dvojica popnu k njoj i prenesu joj ovu poruku. Ali kada je ona dala da se rekne, da su njezini izdatci iznosili sto dinara dnevno, on u sebi rekne: —
To ipak nije za mene bilo nužno, da mi kalif pokloni Kut el-
-Kuliibu, kako bih ja za nju izdavao tako mnogo novca. Ali to se ne da promijeniti! 390
Pripovijest o 'Ala ed-Dtnu Abu eš-Samatu Ona je tako sada stanovala kod njega cijeli jedan niz dana, dok joj je on dnevno predavao po sto dinara. Ali jednoga dana 'Ala ed--Din opet izostane iz Vijecnice. Tada kalif rekne veziru:
— Dža'faru, ja sam 'Ala ed-Dinu samo zbog toga dao Kut el--Kulubu, da ga ona utješi zbog gubitka njegove žene. Zašto nam dakle on vec opet izostaje? — O gospodaru pravovjernih — odvrati ovaj — taj je govorio istinu, koji je rekao: 'Tko je našao dragu, njemu su išcezli iz ociju prijatelji.' Ali kalif nastavi: —
Možda ga je ipak neki opravdan razlog zadržao daleko od
nas. Ipak, mi cemo ga posjetiti! No bio je 'Ala ed-Din nekoliko dana prije toga rekao veziru: —
Ja sam se kalifu potužio, kako sam jako ožalošcen zbog smrti
svoje žene Zubaide Lutnjistice, a on mi je tada poklonio Kut el-Kulubu. Tada je vezir bio odvratio: — Kada te on ne bi ljubio, tada ti je on ne bi poklonio. Ali kaži, 'Ala ed-Dine, jesi li vec ušao k njoj? — Ne, tako mi Allaha! - bio je on odvratio. - Ja ne znam niti koliko je ona visoka ni koliko je široka. A kada ga je vezir bio upitao, zašto je tomu tako, on mu je bio odgovorio: —
Veziru, što dolikuje vladaru, to ne dolikuje podaniku.
Kalif i Dža'far se sada preodjenu i poðu, kako bi posjetili 'Ala ed-Dina. Kod njegove se kuce zaustave, a kada su ušli, 'Ala ed-Din ih ipak prepozna. Zato on kalifu poljubi ruke. Kada ga je meðutim ovaj pogledao, primijeti tragove žalosti na njegovu licu, i upita: — Kaži, 'Ala ed-Dine, koji je razlog za tu tugu, koja te je obuzela? Zar dakle nisi ušao ka Kut el-Kulubi? — O gospodaru pravovjernih - odvrati on — što dolikuje gospodaru, to ne dolikuje sluzi. Do sada ja još nisam ušao k njoj, i 391
Dvjestaipedesetideveta noc ja ne znam niti koliko je ona visoka ni koliko je široka. Udostoj se dakle, da me od nje oslobodiš! Tada kalif rekne:
— Ja bih je volio vidjeti i upitati je, kako s njome stoji! — Slušam i pokoravam se, o gospodaru pravovjernih! - Dadne 'Ala ed-Din kao odgovor. Kalif dakle otiðe k njoj..." 392 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaišezdeseta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kalif otišao ka Kut el-Kulubi. Kada gaje ugledala, ona se podigne i poljubi pred njime tlo. Kada ju je on zatim upitao: - Je li 'Ala ed-Din ušao k tebi? -ona mu odgovori: -
O gospodaru pravovjernih, ja sam ga dala zamoliti, da uðe k
meni. Ali on nije pristao. Nato kalif zapovjedi, da nju odnesu natrag u palacu. 'Ala ed--Dinu on meðutim rekne: -
Ne ostaj daleko od nas!
Zatim se on vrati natrag u svoju palacu, dok je 'Ala ed-Din tijekom te noci ostao u svojoj kuci. Kada je opet nastalo jutro, on poðe i odjaši u Vijecnicu. Ondje sjedne na mjesto satnika šezdese-:orice. Tada kalif izda riznicaru zapovijed, neka isplati veziru Dža'faru desettisuca dinara. A kada je ovaj njemu bio predao taj iznos, kalif veziru zapovjedi: -
Nalažem ti, da odeš na tržnicu robinja i da kupiš za 'Ala ed-
-Dina robinju za desettisuca dinara!
Vezir se pokori vladarovoj zapovijedi i siðe dolje, tim što je uzeo sa sobom 'Ala ed-Dina i odveo ga na tržnicu robinja. No zbilo se, da je toga dana baghdadski nacelnik gradske straže, kojega je 393
Dvjestaišezdeseta noc kalif bio postavio u tu službu i cije je ime bilo emir Chalid, takoðer sišao na tržnicu, kako bi kupio robinju za svojega sina. To se dogodilo zbog ovoga razloga. On je imao ženu, po imenu Chatun. I ona mu je bila rodila jednoga nakaznog sina, koji se zvao Habzalam Bazzaza. Taj je bio star vec dvadeset godina i još nije naucio jahati. Ali je njegov otac bio smion junak i srcan muškarac, bio je pravi vještak u jahanju konja i odvažno gazio po moru opasnosti. Jedne dakle noci Habzalam Bazzaza usne san i prospe jebo-vinu, i kada je o tome ispricao svojoj materi, ona se obraduje i to isprica njegovu ocu, tim što je dodala: —
Ja bih voljela, da ga mi oženimo, jer on je zreo za brak.
Ali joj ovaj odvrati: —
Mladic je tako nakazan, ima tako odvratan zadah, tako je
prljav i oduran, da ga nece uzeti nijedna žena. Tada ona rekne: —
Onda cemo mu kupiti robinju.
Tako se zbilo prema odluci Allaha Uzvišenoga, da se o onome danu, o kome je vezir došao s 'Ala ed-Dinom na tržnicu, ovamo uputio takoðer emir Chalid, nacelnik, sa svojim sinom Habza-lamom Bazzazom. A kada su se oni našli na tržnici, ugledaju o ruci jednoga prekupca robinju, koja je posjedovala ljepotu i ljupkost i savršen sklad. Tada vezir tomu covjeku rekne: —
Prekupce, ponudi njezinu vlasniku za nju tisucu dinara!
Kada je ovaj meðutim s njome prolazio uz nacelnika, ugleda je Habzalam Bazzaza, i taj pogled ostavi u njemu tisucu uzdaha. Obuzet žestokom strašcu i ljubavlju prema njoj kao opsjednut, on krikne: —
Dragi oce, kupi mi ovu robinju!
Taj pozove prekupca i upita robinju za njezino ime. —
Zovem se Jasmin102 — dadne ona kao odgovor.
102 Prema imenu cvijeta (Iasminum), kod nas dakako — Jasmina. 394
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samatu Zatim otac rekne: — Moj sine, ako ti se ona sviða, ja cu ponuditi više! On dakle upita: — Prekupce, koliko je za nju ponuðeno? A kada je taj odgovorio: — Tisucu dinara — on mu ponudi tisucuijedan dinar. Nato prekupac ode k Ala ed-Dinu i taj ponudi dvijetisuce dinara. Koliko je god puta sada nacelnikov sin nudio jedan dinar više, 'Ala ed-Din je povisivao svoju ponudu za tisucu dinara. Nacelnikov sin ljutito upita: — Prekupce, tko se nadmece sa mnom za cijenu te robinje? Prekupac mu dadne kao odgovor: — Vezir Dža'far je hoce kupiti za 'Ala ed-Dina Abu eš-Samata. Kada je naposljetku 'Ala ed-Din bio ponudio desettisuca dinara, njezin vlasnik bude s time sporazuman i prihvati za nju tu cijenu. Tako je zadobije 'Ala ed-Din i rekne joj: —
Ja ti poklanjam slobodu za ljubav Allaha Uzvišenoga.
Zatim odmah dadne ispostaviti ispravu o tome, da je uzima za ženu, i uputi se doma. Kada se meðutim prekupac htio vratiti sa svojom nagradom za prekupstvo, pozove ga nacelnikov sin i upita ga: —
Gdje je robinja?
Ovaj odgovori: —
'Ala ed-Din ju je kupio za desettisuca dinara, poklonio joj
slobodu i dao da se zgotovi njegov bracni ugovor! Tada mladic bude duboko ožalošcen, pocne još žešce uzdisati i vrati se natrag kuci bolestan od ljubavi prema njoj. Ondje se baci na postelju, pocne odbijati svaku hranu i biti sve žešce obuzet ljubavnom strašcu. Kada ga je njegova mati ugledala tako bolesna, ona mu rekne: 395
Dvjestaišezdeseta noc —
Allah te zaštitio, moj sine, kako dolazi do toga, da si ti bo
lestan? —
Kupi mi Jasmin103, draga mati! — jadikovao je on.
Tada ona uzvikne: —
Kada prodavac cvijeca104 bude tuda prolazio, kupit cu ti
punu košaru jasmina! On meðutim odvrati: —
Ja ne mislim na jasmin, koji se miriše. To je jedna robinja,
koja se zove Jasmin, koju mi otac nije kupio! Kada je ona sada upitala svojega muža: - Zašto mu nisi kupio tu robinju? — on rekne: —
Sto dolikuje gospodaru, to ne dolikuje sluzi! Ja nemam ni
kakve moci, da je uzmem. Jer nitko je manji nije kupio nego Ala ed-Din, satnik šezdesetorice. Tada momkove patnje postanu još gorima, sve dok ga nije posve napustio san i dok nije poceo odbijati sva jela, a njegova se mati omotala vrpcama tuge. Dok je ona sada tako tu sjedila kod kuce u tuzi zbog svojega sina, kadli iznenada uðe k njoj jedna stara, koja je bila poznata kao mati Ahmeda Kamakima Velekradljivca. Ovaj je Velekradljivac obicavao bušiti po sredini kroza zid i verati se na gornji zid i krasti šminku s trepavica. Ta je opaka svojstva imao vec od najmanjih nogu. Zatim su ga ucinili stražarskim satnikom, ali je krao novac. I upravo kada je izvodio to djelo, iznenadio ga je nacelnik, pograbio ga je i odvukao ga pred kalifa. Ovaj je izdao zapovijed, da ga se dadne smaknuti na poljani krvi. Ali tada je lupež zazvao zaštitu 103 Misli naravno: "Jasminu". Ovdje je inace, kao i drugdje, samo u usprav nom padežu ostavljen arapski oblik imena bez hrvatskih padežnih nastavaka. 104 Jasmin se još i danas izvikuje po gradovima na Istoku. U Kairu na pri mjer prodavac vice: "Oce mirisa, o jasmin!" ili: "Dvostruko lijepi jasmin!" i tomu slicno. 396
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samatu
vezira, ciji zagovor kalif nikada nije ostavljao zanemarenim. No kada je ovaj sada uložio zagovor za njega, kalif ga je upitao: —
Kako možeš ulagati zagovor za jednu otrovnicu, koja je
ljudima štetna? -
O gospodaru pravovjernih - odvrati on - stavi ga u zatvor!
Graditelj je prvoga zatvora bio mudar covjek. Jer utamnicenje je grob za živoga, dok neprijateljima pribavlja radost. Nato kalif izda zapovijed, da ga stave u okove i da se na okove napiše: 'Odreðeni, da na njemu ostanu sve do smrti i da budu razriješeni tek na klupi peraca leševa105.' Tako ga okovana bace zatim u zatvor. Njegova je pak mati obicavala odlaziti ka kuci nacelnika emira Chalida i posjecivati takoðer svojega sina u tamnici. Kada je ona zatim njemu rekla: — Zar ti ja nisam uvijek govorila, da moraš odustati od svojega opakog cinjenja? — tada joj je on odgovorio: —
Tu mi je kob odredio Allah. Ali, mati, kada odeš k nacel-
nikovoj ženi, zamoli je, da uloži kod nacelnika zagovor za mene. Kada je sada stara došla k nacelnikovoj ženi, naðe je umotanu vrpcama tuge. Tada je upita: - Sto ti je, da si tako žalosna? Ova joj dadne kao odgovor: - Zbog svojega sina Habzalama Bazzaze! —
Neka Allah zaštiti tvojega sina! — nastavi stara — što ga je
dakle snašlo? Nato joj mati isprica povijest. Dalje stara upita: -
Sto bi ti rekla o nekome, tko bi izveo izvjesnu podvalu, zah
valjujuci kojoj bi tvoj sin bio spašen? —
Sto ti kaniš uciniti? — odvrati mati.
I sada stara pocne: 105 Pokojnikovo naime tijelo prije sahrane i u privatnim kucama vrlo cesto peru za to odreðeni profesionalci. 397
Dvjestaišezdeseta noc -
Ja imam jednoga sina, koji se zove Ahmed Kamakim
Velekradljivac. Taj leži okovan u tamnici, a na njegovim okovima stoji napisano: 'Odreðeni, da na njemu ostanu sve do smrti.' Obuci dakle najraskošnije haljine, koje imaš, na najljepši se nacin na šminkaj i stupi ususret svojemu mužu sa smiješkom na licu. Kada on zatim bude od tebe zahtijevao ono, što zahtijevaju muževi od žena, ti mu se uskrati i nemoj mu dati! Štoviše mu reci: 'Tako mi Allaha, cudnovato! Ako muž želi nešto od svoje žene, tada navalju je na nju tako dugo, dok mu ona ne ispuni želju. Ali ako žena želi nešto od svojega muža, tada joj on to ne dopušta.' Ako on zatim upita: 'Sto želiš?' tada mu odvrati: 'Najprije mi se zakuni!' Ako se on zatim zakune svojom glavom ili Allahom, tada mu reci: 'Zakuni mi se rastavom od mene!'106 i nemoj mu dopustiti da te jebe, prije nego što se zakune rastavom. Kada se meðutim zakune rastavom, tada mu reci: 'Ti imaš u tamnici jednog satnika po imenu Ahmed Kamakim, a taj ima jednu sirotu mater. Ona se obratila na mene i zamolila me, da kod tebe uložim zagovor, tim što je rekla: — Isposluj, da on uðe ka kalifu za mojega sina, tako da mu taj oprosti i stekne nebesku nagradu!' Na to Chatun rekne: -
Slušam i pokoravam se!
Kada je dakle nacelnik ušao k svojoj ženi, njegova žena mu je rekla onakve rijeci. Cim se on zatim bio zakleo rastavom, njegova mu žena dopusti da je jebe, i on kod nje provede noc. Kada je zatim nastalo jutro, on se opere, izmoli jutarnju molitvu i ode u zatvor. Ondje on uzvikne: -
Hej ti, Ahmede Kamakime, ti velelupežu, kaješ li se ti za
svoje cinjenje? On odgovori: -
Ja se kajem pred Allahom, i ja govorim srcem i ustima:
'Molim Allaha za oproštenje.' 106 Ako neki muž prekrši zakletvu rastavom, tada je žena ovlašcena, da ga napusti i da razvrgne brak. 398
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samatu Tada ga nacelnik dadne izvaditi iz tamnice i uzme ga, okovana kakav je bio, sa sobom u Vijecnicu. Ondje on stupi pred kalifa i poljubi pred njim pod. Kada je ovaj dakle upitao: — Emiru Chalide, što želiš? - on dovede pred prijestolje Ahmeda Kama-kima, koji je okovanih ruku teturao amo tamo. Vladar uzvikne: — Hej ti, Kamakime, jesi li ti još uvijek na životu? — O gospodaru pravovjernih — odvrati ovaj — imaj na umu, da je životni vijek bijednika duga trajanja. Ali kalif nastavi: —
Emiru Chalide, zašto si ga doveo ovamo?
Ovaj dadne kao odgovor: —
On ima sirotu napuštenu mater, koja nema nikoga osim
njega. Ona se obratila na tvojega roba, neka on kod tebe, o gospo daru pravovjernih, posreduje za njega, kako bi ga ti oslobodio okova, jer se on kaje za svoje ranije cinjenje, i kako bi ga ti opet ucinio stražarskim satnikom, kao što je bio nekoc! Tada kalif upita Ahmeda Kamakima: — Kaješ li se ti za svoje ranije cinjenje? On odgovori: — Ja se kajem pred Allahom, o gospodaru pravovjernih! Nato vladar dadne da doðe kovac, koji lupežu razriješi okove na klupi peraca leševa. Takoðer ga ponovo postavi za strazarskog satnika i opomene ga, neka vazda kroci po dobrome i pravom putu. Lupež poljubi kalifu ruke i ode odatle, odjeven u haljinu strazarskog satnika. I njegovo naimenovanje bude objavljeno.
Pošto je on dakle vec stanovito vrijeme bio u službi, ode njegova mati k nacelnikovoj ženi, a ova joj rekne: —
Slava neka je Allahu, koji je oslobodio tvojega sina iz tam
nice, tako da je on sada dobro i zdravo! Ali zašto mu ne kažeš, da treba smisliti neko sredstvo, kako bi mojemu sinu Habzalamu Bazzazi doveo robinju Jasminu? 399
Dvjestaišezdeseta noc
—
Ja cu mu to reci - odvrati ona.
Zatim ona ode od nje i uputi se k svojemu sinu, kojega zatekne pijana. Ona mu rekne: — Moj sine, tvoje osloboðenje iz tamnice je isposlovano samo preko nacelnikove žene. A ona sada želi od tebe, da ti smisliš neko sredstvo, putem kojega ce 'Ala ed-Din Abu eš-Samat otici u smrt, a robinja Jasmin pasti u dio njezinomu sinu Habzalamu Bazzazi. — Ništa lakše od toga — odgovori on - ja moram još nocas nešto sprovesti u djelo! Ta je naime noc bila prva noc u Mlaðaku, a gospodar je pravovjernih obicavao u njoj boraviti kod Sitt Zubaide107, kako bi oslobodio neku robinju ili nekoga mameluka ili ucinio nešto slicno. I nadalje je kalif obicavao svlaciti zatim svoju vladarsku haljinu, ostavljati za sobom cislo, bodež i kraljevski pecatnjak i sve to polagati na jednu stolicu u dvorani. Takoðer je imao kalif jednu zlatnu svjetiljku, na kojoj su bila nanizana na zlatnu nit tri dragulja, i tu je svjetiljku držao vrlo vrijednom. Obicavao je haljinu, svjetiljku i ostale dragocjenosti povjeriti uškopljenicima i zatim ulaziti u sobu gospodarice Zubaide. — Sada Ahmed Kamakim Velekradljivac uzme cekati, sve dok nije zatamnila ponoc i zaiskrio Kanopus108, dok se oci stvorenja nisu ispunile snom i dok ih Stvoritelj nije prekrio velom tame. Zatim uzme trgnuti mac u desnicu i svoju kuku za hvatanje u ljevicu. Došulja se do kalifovoga primaceg salona, položi ljestve, baci kuku na salonski krov, cvrsto se za nju pridrži i uzvere se po ljestvama na krovnu terasu. Ondje podigne preklopna vrata salonskog krova i spusti se kroz njih u dvoranu. Uškopljenike naðe na spavanju. Brzo ih omami bunikom109, i zatim uzme kalifovu haljinu, cislo, bodež, džepni rupcic, prsten i 107
Sitt Zubaida je kalifova sestricna i supruga.
108 Najsjajnija zvijezda poslije Siriusa, a vidi se samo južnije od trideset-
isedme paralele. 109 Bunika {Hyoscyamus) spada u rod biljaka iz porodice pomocnica Solanaceae. 400
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Samatu svjetiljku s draguljima. Sada spuže na istome onom mjestu, kojim se bio uzverao, i uputi se ka kuci Ala ed-Dina Abu eš-Samata. Ovaj je bio upravo te veceri proslavio svadbu s robinjom i ušao k njoj, a ona je od njega zacela. Ahmed Kamakim se dakle, Velekradljivac, popne preko krovne terase i siðe u Ala ed-Dinovu dvoranu, podigne iz poda dvorane jednu mramornu plocu, iskopa pod njome rupu i stavi u nju vecinu ukradenih stvari. Samo jednu zadrži za sebe. Zatim ucvrsti mramornu plocu gipsom, onako kako je bila prije ucvršcena, i ode natrag istim putem, kojim se bio uzverao. I on u sebi rekne: -
Sada cu sjesti i napiti se. Kalifovu cu svjetiljku staviti pred
sebe, i pri njezinu cu svjetlu lokati iz pehara. Tako dakle on poðe kuci. Kada je meðutim nastalo jutro, kalif izaðe u dvoranu. Ondje naðe uškopljenike omamljene bunikom i probudi ih. Kada je zatim posegnuo za stolicom, ne naðe niti haljine ni prstena, niti cisla ni bodeža, niti džepnog rupcica ni svjetiljke. Tada se silno razbijesni. Obuce haljinu gnjeva - to je bila crvena haljina110 - i sjedne u Vijecnicu. Sada stupi pred njega vezir, poljubi pred njim pod i rekne: -
Neka Allah odvrati svaku nesrecu od gospodara pravo
vjernih! On meðutim uzvikne: -
Veziru, nesreca je prekomjerno velika.
Kada ga je vezir upitao: — Sto se to moglo dogoditi? — on mu isprica sve, što se bilo dogodilo. U istome se trenutku takoðer pojavi nacelnik gradske straže i njemu uz bok Ahmed Kamakim Velekradljivac. On opazi, kako se kalif bio silno razbjesnio. Cim ga je vladar ugledao, on ga nazove: -
Emiru Chalide, kako stoji s Baghdadom?
Ovaj dadne kao odgovor: 110 Crveno je boja bijesa, jer se u bijesu zacrvene obrazi. Ali se kao znak bijesa na Istoku cesto spominju i crvene oci. 401
Dvjestaišezdeseta noc - S njime je dobro i sigurno. - Lažeš! - rekne kalif. Tada ovaj upita: - Zbog cega, o gospodaru pravovjernih? Taj mu isprica dogaðaj i doda: - Ja ti zapovijedam, da mi sve to doneseš natrag. -
O gospodaru pravovjernih - odvrati emir - octeni crv
potjece iz octa i jest u njemu.111 Nijedan stranac ne može dospjeti na to mjesto. Ali kalif rekne: -
Ako mi ti ne doneseš te stvari, ja cu te dati pogubiti.
Emir odvrati: -
Prije nego što mene dadneš ubiti, daj ubiti Ahmeda Ka-
makima Velekradljivca! Jer samo stražarski satnik poznaje lupeža i nitkova. Tada pocne Ahmed Kamakim i rekne kalifu: -
Primi moj zagovor za nacelnika! Ja cu ti biti odgovoran za
tog kradljivca, i slijedit cu njegov trag, sve dok ga ne otkrijem. Ali mi dadni dva kadije i dva svjedoka. Jer tko je to ucinio, taj se ne plaši pred tobom, niti pred nacelnikom, niti inace pred bilo kime. Kalif rekne: - Trebaš imati, što zahtijevaš. Daj meðutim da se najprije obavi pretres u mome dvorcu, potom u vezirovoj kuci i zatim u kuci satnika šezdesetorice! - Ispravno si rekao, o gospodaru pravovjernih - odvrati Ahmed Kamakim - jer možda je zlotvor netko, tko je odgojen u vladarovoj kuci ili u kuci nekoga od njegovih najviših dostojanstvenika.
111 Arapska poslovica. Umjesto "ocat" se takoðer kazuje "sir" 402
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Samatu Zatim kalif još uzvikne: —
Tako mi moje glave, tko je izveo to nedjelo, njega cu neod-
ložno dati ubiti, pa makar to bio i moj vlastiti sin! Sada dakle Ahmed Kamakim dobije, što je zahtijevao, ktomu jedan ferman s punomocju, da može upadati u kuce i obavljati pretrese. Tako on otiðe, sa štapom u ruci, koji je bio napravljen jednom trecinom od bronce, drugom trecinom od bakra, a trecom trecinom od celika i željeza. On pretraži kalifov dvorac, zatim kucu vezira Dža'fara i napravi krug kod komornika i namjesnika, sve dok nije došao do kuce 'Ala ed-Dina Abu eš-Šamata. Kada je ovaj cuo galamu pred svojom kucom, on ostavi svoju suprugu Jasminu, požuri dolje i otvori vrata. Tu naðe nacelnika usred uzbuðenoga mnoštva i odmah ga upita: —
Sto je posrijedi, emiru Chalide?
Kada mu je ovaj bio ispricao cijelu tu povijest, 'Ala ed-Din uzvikne: —
Uðite u moju kucu i pretražite je!
Ali nacelnik rekne: —
Oprosti, visoki gospodaru! Ti si pouzdanik, a daleko to bilo,
da jedan pouzdanik bude lopov! Ali 'Ala ed-Din rekne: —
Moja kuca mora biti bezuvjetno pretražena.
Tako dakle uðu nacelnik, kadije i svjedoci. Ahmed Kamakim poðe uzduž poda dvorane i doðe do mramorne ploce, pod koju je bio zakopao dragocjenosti. Tu on punom snagom udari štapom po mramornoj ploci, tako da se raspukla. I gledaj ovo, pod njome nešto zablista. Satnik uzvikne: —
U ime Allahovo! O Allahovo cudo! Naš je dolazak bio tako
blagoslovljen, da nam je zahvaljujuci njemu otkriveno blago. Dopustite mi da siðem k blagu i da vidim, što ono sadrži! Kada su meðutim kadije i svjedoci tocnije pogledali ono mjesto, našli su ondje sve ukradene stvari. Nato oni napisu zapis-
403
Dvjestaišezdeseta noc nik o sadržaju, da su te stvari bile naðene u 'Ala. ed-Dinovoj kuci, i stave pod to otiske svojih pecata. Nadalje zapovjede, da se 'Ala ed-Din uhiti, strgnu mu s glave turban i naprave popis svega njegovoga novca i dobara. Kroz to je meðutim vrijeme Ahmed Kamakim Velekradljivac pograbio robinju Jasminu, koja je bila zanijela od 'Ala ed-Dina, i predao je svojoj materi s rijecima: —
Predaj je Chatuni, nacelnikovoj ženi!
Ona dakle uzme Jasminu i ode s njome nacelnikovoj ženi. Cim ju je ugledao Habzalam Bazzaza, on opet postane zdrav, brzo poskoci i, silno obradovan, htjedne joj se približiti. Ona meðutim povuce iz svojega pojasa bodež i uzvikne: — Dalje od mene! Inace cu ubiti tebe i sebe! Tada joj njegova mati Chatun dovikne: — Ti kurvo, pusti mojega sina da zadovolji na tebi svoju želju! —
Ti kujo — dadne Jasmin kao odgovor - po kojem je to za
konu dozvoljeno, da se jedna žena vjenca sa dva muškarca? I kako bi to moglo biti dopušteno psima, da stupe u obitavalište lavova? * Tada u momku poraste strast, * i on postane bolestan zbog snage sažižuce ljubavi, * nije više htio ništa znati o hrani, * nego je legao opet na svoje jastuke. * Tada nacelnikova žena iznova uzvikne: — O ti kurvo, kako možeš mojemu sinu spravljati takvu muku! Zbilja, tebe cu ja još muciti. A što se tice 'Ala ed-Dina, on ce sigurno biti obješen! — Zatim cu ja umrijeti od svoje ljubavi prema njemu — odvrati Jasmin. Sada se nacelnikova žena dadne na to, da joj strgne nakit i svilene haljine, koje je nosila. Zatim joj obuce gace od platna za vrece i košulju od kostrijeti, pošalje je dolje u kuhinju i ucini je jednom od sluškinja, tim što je rekla: —
Tvoja kazna treba biti, da cijepaš triješce, cistiš luk i ložiš va
tru ispod lonaca. 404
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Samatu Jasmin joj dadne kao odgovor: -Ja sam spremna trpjeti svaku kaznu i službu. Ali tvojega sina nisam spremna cak ni samo pogledati! Ali Allah joj ucini naklonjenima srca sluškinja, i one su uskoro obavljale za nju kuhinjske poslove. Tako se dogodilo Jasmini. Pogledajmo mi sada, kako je prošao 'Ala ed-Din Abu eš-Šamat! On je u meðuvremenu bio s ukradenim stvarima odveden ka kalifu. Oni su ga ljudi odveli u Vijecnicu, i dok je vladar još sjedio na prijestolju, oni se iznenada pojave s 'Ala ed-Dinom i ukradenim dobrima. Kalif upita: -
Gdje ste to našli?
Kada su mu odgovorili: — Usred kuce Ala ed-Dina Abu eš--Šamata — on bude ispunjen srdžbom. Uzme stvari, ali ne naðe svjetiljku. Tada uzvikne: -
'Ala ed-Dine, gdje je svjetiljka?
On odgovori: -
Ja nisam ukrao. Ništa ne znam. Ništa nisam vidio. Nemam
nikakve obavijesti. Ali mu kalif rekne: -
O ti izdajico! Kako sam te mogao privlaciti k sebi, dok si me
ti odbacivao, tebi vjerovati, dok si me ti izdavao? Zatim on izda zapovijed, da ga objese. Sada nacelnik siðe s njime u grad, dok je izvikivac o njemu objavljivao: -
Ovo je nagrada, i to najmanja nagrada za onoga, koji na jed
nome od zakonitih kalifa izvrši izdaju. I narod se pocne okupljati oko vješala. Tako je to sada stajalo s 'Ala ed-Dinom. Okrenimo se mi sada k Ahmedu ed-Danafu, 'Ala ed-Dinovu majstoru112! On je sjedio sa svojim ljudima u vrtu. I dok su oni bili veseli i zadovoljni jedni s 112 Izraz je uzet iz obrtnickog žargona, u kome je majstor šegrtov adoptivni otac. 405
Dvjestaišezdeseta noc drugima, iznenada uðe k njima jedan od vijecnickih vodonoša, poljubi Ahmedu ed-Danafu ruku i rekne mu: -
Satnice Ahmede ed-Danafe, ti ovdje mirno sjediš, dok je
voda došla vec do grla, i ti ne znaš, što se dogodilo! -
O cemu se radi? - upita Ahmed ed-Danaf.
A vodonoša odgovori: -
Tvojega su sina, kojega si ti posinio temeljem ugovora pred
Allahom, 'Ala ed-Dina, odveli na vješala! Ahmed ed-Danaf smjesta povice: -
Kakav ti savjet znaš, Hasane Šumane?
On odgovori: -
'Ala ed-Din je nevin u toj stvari. To je opaka podvala, koju
mu je smjestio neki neprijatelj! -
Sto ti dakle savjetuješ? — upita opet Ahmed.
Ovaj nato: -
Mi ga moramo osloboditi, ako tako ushtjedne Allah Go
spod. Ubrzo Hasan Šuman ode u zatvor i rekne tamnicaru: -
Daj nam jednoga, koji zaslužuje smrt!
Tada mu on dadne jednoga, koji je meðu svim stvorenjima izgledao najslicniji 'Ala ed-Dinu. Njemu bude umotana glava, i Ahmed ed-Danaf ga uzme zajedno s 'Ali ez-Zaibakom iz Kaira. Kada je dakle 'Ala ed-Din upravo bio voðen k vješalima, Ahmed ed-Danaf istupi naprijed i stavi svoju nogu na krvnikovu. Ali krvnik uzvikne: -
Daj mi mjesta, da obavim svoju službu!
Tada Ahmed uzvikne: -
Prokletnice, uzmi ovoga ovdje covjeka i objesi njega umjesto
'Ala ed-Dina Abu eš-Samata! Jer njemu se dogodila nepravda. Mi
cemo Ismaela113 otkupiti ovnom. 113 Prema vjerovanju je Arapa Abraham trebao žrtvovati Ismaela, a ne Isaaka. 406
V Pripovijest o 'Ala ed-Dtnu Abu eš-Samatu Krvnik tako uzme toga covjeka i objesi ga umjesto 'Ala ed--Dina. Zatim Ahmed ed-Danaf i 'Ali ez-Zaibak iz Kaira uzmu 'Ala ed-Dina i odu s njime u dvoranu Ahmeda ed-Danafa. Kada su bili ušli onamo, 'Ala ed-Din rekne: -
Allah ti to nagradio dobrom, moj majstore!
Nato on upita: -
'Ala ed-Dine, kakvo je to djelo, koje si ti ucinio? Neka Allah
ima meðu blaženima covjeka, koji je rekao: 'Ako tko ima u tebe povjerenja, tada ga nemoj izdavati, cak ako i jesi izdajica.' Kalif ti je ipak dao visok položaj na svome dvoru i imenovao te je 'vjernim pouzdanikom'. Kako si ti mogao s njime tako postupiti i ukrasti mu njegove dragocjenosti? -Tako mi iznad svega najuzvišenijega Allahova imena, moj majstore - odvrati 'Ala ed-Din - to nije moje djelo. Ja u tome nemam nikakve krivnje. Ja takoðer ne znam, tko je to ucinio. Tada Ahmed ed-Danaf rekne: -
Ocito je samo neki neprijatelj ucinio to djelo. Ali svakomu
ce pojedinomu njegova djela biti naplacena. Ipak, 'Ala ed-Dine, ti više ne možeš ostati u Baghdadu. Jer kraljevi od stvari ne odusta ju, moj sine, i ako oni jednom tragaju za nekim covjekom, tada on ima dugotrajnu nevolju. -
Kamo dakle da idem, moj majstore? - upita 'Ala ed-Din.
A Ahmed mu dadne kao odgovor:
- Odvest cu te u el-Iskandariju114. To je jedan blagoslovljen grad, njegov je prag zelen i život je u njemu ugodan. - Slušam i pokoravam se, moj majstore! — odvrati 'Ala ed--Din. Nato Ahmed ed-Danaf rekne Hasanu Sumanu: -
Pazi! Ako kalif upita za mene, tada mu odgovori: 'Izašao je,
kako bi obavio ophodnju po zemlji.' 114 El-Iskandarija (= el-Iskandariya) je Aleksandrija. 407
Dvjestaišezdeseta noc Zatim on uzme 'Ala ed-Dina sa sobom i napusti grad Baghdad. Njih su dvojica išli, sve dok nisu došli do vinograda i vrtova. Tu sretnu dva Zidova, kalifove zakupce poreza, koji su bili jahali na mazgama. Ahmed edDanaf ih napadne: —
Ovamo s cuvarinom!
Kada su Zidovi upitali: - Zašto mi tebi trebamo dati cuva-rinu? — on im odgovori: —
Ja sam cuvar ove doline.
Svaki mu sada od njih dvojice dadne po sto dinara. Potom Ahmed ed-Danaf obojicu ubije, uzme mazge i jednu uzjaši, dok drugu dadne za jahanje 'Ala ed-Dinu. Tako oni odjaše u grad Ajas115, odvedu mazge u chan i ondje provedu noc. Sljedecega jutra 'Ala ed-Din proda svoju mazgu. Životinju Ahmeda ed-Da-nafa povjeri na cuvanje vrataru toga chana. Zatim se obojica u ajaškoj luci ukrcaju na brod i otplove za el-Iskandariju. Ondje se Ahmed ed-Danaf s 'Ala ed-Dinom iskrca na kopno, pa kada su obojica došli na trg, upravo je jedan prekupac izvikivao ducan sa stanom iza njega za devetstotinaipedeset dinara. 'Ala ed-Din ponudi tisucu. I prodavac prihvati ponudu. Prodavano je pak pripadalo državnoj riznici. Zatim 'Ala ed-Din primi pod svoje kljuceve i otvori ducan. Kada je takoðer otvorio stan, naðe, da je opremljen cilimima i jastucima. Nadalje otkrije u njemu jednu prostoriju sa zalihama. U njoj su se nalazila jedra i katarke, konop-ci i sanduci, vrece pune staklenih perli i školjki, stremenovi, sjekire, kijace, noževi, škare i slicne stvari, jer je raniji vlasnik bio stareti-nar. 'Ala ed-Din Abu eš-Šamat sada sjedne u ducan, a Ahmed ed--Danaf mu rekne: —
Moj sine, sada su ducan i stan sa svim tim, što je u njima,
postali tvoje vlasništvo. Tako dakle ti ostani ovdje, prodavaj i kupuj, i ne budi nezadovoljan. Jer Allah je Uzvišeni trgovinu bla goslovio.
On kod njega ostane još tijekom tri dana. Ali cetvrtoga dana uzme od njega oproštaj, tim što rekne: 115 Luka u Kilikiji. 408
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samatu —
Ostani ovdje, sve dok se ja ne stavim u pokret i dok ne
doðem opet k tebi s viješcu, da ti kalif dopušta sigurnost, i dok ne saznam, tko ti je smjestio ovu podvalu! Zatim on opet uzme ploviti, dok nije došao u Ajas. Ondje u chanu zaprimi mazgu, odjaši u Baghdad i sastane se s Hasanom Šumanom i njegovim ljudima. Kada ga je upitao: - Hasane, je li se kalif raspitivao o meni? - ovaj odgovori: —
Ne, ti mu nijednom nisi pao na pamet.
On dakle opet ostane u kalifovoj službi i pocne vršiti istraživanja. Jednoga dana primijeti, kako se kalif obratio veziru Dža'faru i rekao mu: — Gledaj to, veziru, kako je 'Ala ed-Din postupio sa mnom! — O gospodaru pravovjernih — odgovori ovaj — ti si ga bome kaznio smrcu na vješalima. I zar nije bila nad njime izvršena njegova kazna? Kalif nato: — Veziru, ja bih volio otici i vidjeti ga kako visi. Tada mu vezir odvrati: — Cini, što ti se mili, o gospodaru pravovjernih! Kalif se dakle s vezirom Dža'farom uputi na poljanu za vješanje. Ondje on podigne svoj pogled i pogleda obješenoga. Ali je to bio jedan drugi, ne 'Ala ed-Din Abu eš-Šamat, vjerni pouzdanik. — O veziru — uzvikne on - ovo uopce nije 'Ala ed-Din! Ovaj upita: — Kako ti znaš, da je to netko drugi? Kalif odvrati: — 'Ala ed-Din je bio kratak, a ovaj tu je dugacak! — Obješeni postaje duži - rekne vezir. Ali kalif opet pocne: — 'Ala ed-Din je bio svijetao, a ovaj tu ima tamnu put.
409
Dvjestaišezdeseta noc A vezir odvrati: —
Zar ti ne znaš, o gospodaru pravovjernih, da smrt donosi
crnu boju? Nato kalif zapovjedi, da se les skine s vješala. A kada se to dogodilo, on naðe na petama njegovih donova ispisana imena dvaju prvih kalifa116. Tada kalif rekne: — Veziru, Ala ed-Din je bio sunnit117. A ovaj tu je krivovjerac. — Neka je slava Allahu, koji poznaje skrivene stvari! — uzvikne vezir. - Mi ne znamo, je li taj tu 'Ala ed-Din ili netko drugi! Sada kalif zapovjedi, neka se les pokopa. Pa pošto su ga bili sahranili, 'Ala ed-Din bude zaboravljen i posve nestane iz svakog sjecanja. Tako daleko 'Ala ed-Din. Okrenimo se mi sada k Habzalamu Bazzazi, nacelnikovu sinu! On je bio tako dugo izjedan ljubavlju i strašcu, sve dok nije umro i bio predan prahu. Sto se pak tice robinje Jasmine, njoj se ispunilo vrijeme njezine trudnoce, snašli su je trudovi, i ona rodi djecacica, koji je bio lijep poput Mjeseca. Sluškinje je upitaju: —
Kako ceš ga nazvati?
Tada ona odgovori: —
Kada bi njegov otac još bio na životu, on bi mu dao ime. Ali
cu ga sada ja nazvati Aslanom118. Ona ga je dojila tijekom pune dvije godine. Zatim ga je odvikla od sise, i djecak pocne puzati i hodati. Jednoga se meðutim dana dogodilo, daje njegova mati bila zaposlena službom u kuhinji i da 116 To su Abu Bakr i 'Omar. Šijiti katkada ispisuju ta dva imena, ili samo 'Omarovo ime, na pete donova ili na potplate, kako bi stalno mogli po njima gaziti. 117 Musliman, koji uz Kur'an priznaje i Sunnu, ovdje se misli: pravovjerni musliman.
118
Arabizirano iz turskoga "Arslan" = "Lav".
410
V Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samdtu je djecak otrcao i opazio stubište koje je vodilo prema primacoj dvorani i da se popeo uza stube. Emir ga Chalid, koji je upravo ondje sjedio, uzme i posjedne ga na svoje krilo i pocne slaviti Gospoda za to, što je bio stvorio i oblikovao. Kada je potom pomnije pogledao njegovo lice, opazi, da on najviše od svih stvorenja nalikuje Ala ed-Dinu Abu eš-Samatu. Njegova gaje meðutim mati Jasmin tražila, pa kada ga nije mogla naci, ona se popne u primacu dvoranu. Ondje ugleda emira Chalida kako sjedi i djecaka kako se igra na njegovu krilu. Allah je meðutim probudio u emirovu srcu ljubav prema djecaku. Kada se dakle dijete okrenulo i ugledalo svoju mater, ono se htjedne baciti k njoj, ali ga emir Chalid zadrži na svome krilu i rekne joj: —
Doði ovamo, robinjo!
Kada je ona prišla bliže, on nastavi: —
Ciji je sin ovaj djecak?
Ona odvrati: -
To je moj sin i plod mojega srca.
—
Tko je njegov otac? — istraživao je on dalje.
A ona odgovori: -
Njegov je otac bio Ala ed-Din Abu eš-Samat. Alije on sada
tvoj sin. On nato: —
'Ala ed-Din je bio izdajica.
Ali ona: -
Neka ga nebo ocuva od izdaje! Daleko to bilo, nije istina, da
bi jedan pouzdanik bio izdajica! Tada on opet pocne: -
Kada ovaj djecak bude velik i kada odraste i tebe upita, tko
je njegov otac, tada mu kaži: 'Ti si sin emira Chalida, nacelnika, stražarskog vrhovnika.' 411
Dvjestaišezdeseta noc —
Slušam i pokoravam se! — odvrati ona.
Zatim emir Chalid, nacelnik, dadne djecaka obrezati, pocne ga brižno odgajati i uzme za njega ucitelja, koji ga je poducavao u pisanju i citanju. Djecak je procitao Kur'an jednom i po drugiput i naucio ga je napamet. A obicavao je govoriti emiru Chalidu: — Moj oce. - Ovaj je sada poceo prireðivati boracke igre i okupljati konjanike. Zatim pocne odlaziti s djecakom i uciti ga ratnickom zanatu i pokaže mu, kamo treba gaðati kopljem i macem, sve dok on nije postao savršen u viteštvu i smion mladic. Tada je bio dosegao dob od cetrnaest godina, a stekao je rang emira. Dogodilo se dakle jednoga dana, da se Aslan sastao s Ahme-dom Kamakimom Velekradljivcem. Oni su se sprijateljili jedan s drugim, i djecak ga je slijedio u tocionicu. I gledaj, kadli Ahmed Kamakim izvadi svjetiljku s draguljima, koju je bio ukrao zajedno s kalifovim dragocjenostima, stavi je pred sebe, pocne vitlati peharom pri njezinu svjetlu i opije se. Sada mu Aslan rekne: — Satnice, pokloni mi tu svjetiljku! Ali ovaj odvrati: — Ne mogu ti je dati. — Zašto ne? - upita Aslan. A ovaj drugi dadne kao odgovor: — Jer su ljudi zbog nje otišli u propast. Dalje Aslan upita: — Koji je ljudski život zbog nje bio izgubljen? Tada mu lopov isprica: —
Bio je jednom jedan covjek, koji je došao ovamo i bio
postavljen za satnika šezdesetorice. Taj se zvao 'Ala ed-Din Abu eš-Samat, i taj je poradi nje otišao u smrt. Ponovo upita Aslan: —
Sto se s njime dogodilo? Na koji je nacin otišao u smrt?
Ahmed odgovori: 412
-\
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Samdtu —
Ti si imao jednoga brata, koji se zvao Habzalam Bazzaza.
Kada je on postao starim šesnaest godina i zrelim za brak, zamolio je svojega oca, da mu kupi jednu robinju. I zatim mu on isprica, što se bilo dogodilo, od pocetka do kraja. Tako ga je takoðer izvijestio, kako se Habzalam Bazzaza bio razbolio i kakva se nepravda bila dogodila 'Ala ed-Dinu. Aslan rekne u sebi samome: —
Možda je ta robinja Jasmin moja mati. Možda je cak 'Ala
ed-Din Abu eš-Samat moj otac! Mladic Aslan ode tužan i sretne usput satnika Ahmeda ed-Da-nafa. Kada ga je ovaj ugledao, on uzvikne: — Slava neka je Njemu, kojemu nitko ne slici! — Moj majstore, nad cime se ti zaprepašcuješ? — upita ga Hasan Šuman. A on odvrati: —
Nad likom ovoga mladica Aslana. Jer on od svih stvorenja
najviše slici 'Ala ed-Dinu Abu eš-Šamatu. Nato Ahmed ed-Danaf uzvikne: —
Hej ti, Aslane!
A kada mu je ovaj dao odgovor, on ga upita: —
Kako se zove tvoja mati?
—
Ona se zove robinja Jasmin - odgovori on.
Nato rekne Ahmed: — Aslane, imaj povjerenja i nemoj se muciti! Znaj, tvoj otac ne može biti nitko drugi nego 'Ala ed-Din Abu ešSamat. Ali, moj sine, otiði najprije k svojoj materi i upitaj je o svome ocu! — Slušam i pokoravam se! — rekne mladic, odmah ode k svojoj materi i upita je. Kada mu je meðutim ona odgovorila: — Tvoj je otac emir Chalid - on uzvikne:
413
Dvjestaišezdeseta noc — Nitko drugi nije moj otac nego Ala ed-Din Abu eš-Šamat! Tada njegova mati zaplace i upita ga: — Tko ti je to ispricao, moj sine? On dadne kao odgovor: — Satnik Ahmed ed-Danaf mi je to ispricao. Sada mu ona ispripovjedi sve, što se bilo dogodilo, i ktomu doda: —
Dragi sine, sada je istina došla na svjetlost dana, a laž je ot
klonjena. Znaj dakle, 'Ala ed-Din Abu eš-Šamat je stvarno tvoj otac, ali ne on, nego te je emir Chalid odgojio i tebe ucinio svojim sinom. Ako se ti dakle, moj sine, ponovo susretneš sa satnikom Ahmedom ed-Danafom, tada mu reci: 'Majstore, ja te preklinjem Allahom, uzmi za mene krvnu osvetu nad ubojicom mojega oca 'Ala ed-Dina Abu eš-Samata!' Smjesta Aslan ostavi svoju mater, i ode odatle, sve dok tako nije došao k satniku Ahmedu ed-Danafu. Njemu on poljubi ruku. Kada ga je ovaj upitao: — Sto ti je, Aslane? — on odvrati: —
Ja sada znam pouzdano, da je 'Ala ed-Din Abu eš-Šamat
moj otac. I ja te molim, uzmi za mene krvnu osvetu nad njegovim ubojicom! — Tko je taj, koji je ubio tvojega oca? — upita Ahmed. A mladic odgovori: — Ahmed Kamakim Velekradljivac! Ahmed upita dalje: — Tko te je o tome obavijestio? Aslan odvrati: —
Ja sam vidio kod njega svjetiljku s draguljima, koja je bila
nestala zajedno s kalifovim dragocjenostima. Tada sam ga zamo lio, da mi pokloni tu svjetiljku. On meðutim nije htio to uciniti, nego je rekao: 'Poradi nje su bili izgubljeni ljudski životi.' I zatim
414
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samdtu mi je ispricao, da je on bio taj, koji je provalio u palacu i ukrao te stvari i sakrio ih u kuci mojega oca. Nato Ahmed ed-Danaf rekne: - Kada budeš vidio, da emir Chalid, nacelnik, oblaci svoju bojnu opremu, tada ga zamoli, neka tebi takoðer obuce jednu opremu. Pa kada zatim izaðeš s njime i pred gospodarom pravovjernih izvedeš neko smiono djelo, i kada ti kalif zatim rekne: 'Izmoli sebi od mene neku milost, Aslane!', tada mu ti reci: 'Molim od tebe tu milost, da uzmeš krvnu osvetu za mojega oca nad njegovim ubojicom.' On ce ti reci: 'Tvoj otac bome još živi, emir Chalid, nacelnik!' Ti mu meðutim reci: 'Moj je otac 'Ala ed-Din Abu eš-Samat. Emir Chalid ima samo toliko daleko pravo na mene, jer me je odgojio.' I zatim mu ispricaj sve, što si doživio s Ahmedom Kamakimom Velekradljivcem. Naposljetku ga zamoli: 'O gospodaru pravovjernih, daj da ga se pretraži.' Tada cu ti ja izvuci svjetiljku iz njegova džepa! - Slušam i pokoravam se! - rekne Aslan i ode. Naiðe na emira Chalida, baš kada se on bio opremio, kako bi se uputio u kalifovu Vijecnicu. Tako mu on dakle rekne: - Ja te molim, obuci takoðer meni bojnu opremu i povedi me sa sobom u kalifovu Vijecnicu! Emir mu dadne opremu i povede ga sa sobom u Vijecnicu. Nato kalif izaðe sa svojim trupama van ispred grada. Ondje budu podignuti paviljoni i šatori, trupe se razvrstaju u redove i izaðu s kuglom za nabijanje i batovima. Igra zapocne, tim što je jedan konjanik kuglu udario batom, dok ju je jedan drugi njemu udarcem vratio natrag. Meðu trupama se meðutim nalazio jedan uhoda, koji je bio podmicen, kako bi ubio kalifa. On uzme kuglu i pogodi je batom, tim što je naciljao u kalifovo lice. Ali gledaj ovo, Aslan je dohvati, tako da nije pogodila kalifa, i odbije je natrag prema onomu, tko ju je bio bacio. Njega kugla pogodi meðu ramena, tako da je covjek pao na zemlju. -
Neka te Allah blagoslovi, Aslane! - uzvikne kalif.
415
Dvjestaišezdeseta noc Nato svi sjaše i sjednu na stolice. Sada kalif zapovjedi, da dovedu covjeka, koji je bio bacio kuglu. Kada je ovaj stajao pred njime, on ga upita: -
Tko te je naveo na taj cin? Jesi li ti neprijatelj ili prijatelj?
Ovaj odgovori:
—
Ja sam neprijatelj, i imao sam namjeru, da te ubijem.
— Zbog kojeg razloga? — upita kalif. — Zar ti nisi dakle musliman? — Ne — odgovori covjek — ja sam rafidit119. Tada kalif izda zapovijed, da ga se ubije. Aslanu meðutim rekne: -
Izmoli sebi od mene neku milost!
Mladic nato odvrati: —
Ja molim od tebe tu milost, da uzmeš za mojega oca krvnu
osvetu nad njegovim ubojicom. Tada kalif rekne: - Tvoj otac bome živi i stoji na obje svoje noge! - Tko je dakle moj otac? - upita Aslan.
— Emir Chalid, nacelnik — odgovori kalif. — O gospodaru pravovjernih — pocne opet Aslan — Taj je moj otac samo utoliko, što me je on odgojio. Moj pravi otac je 'Ala ed--Din Abu eš-Šamat! -
Onda je tvoj otac bio izdajica - uzvikne kalif.
Ali mladic odvrati: -
O gospodaru pravovjernih, daleko to bilo da bi pouzdanik
bio izdajica! U cemu te je dakle on izdao? 119 Pripadnik hereticke sljedbe, koja kalife Abu Bakra i 'Omara drži uzurpatorima. 416
I V Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samdtu - On mi je ukrao moju haljinu i dragocjenosti, koje su uz nju bile - rekne kalif.
- O gospodaru pravovjernih — dadne Aslan kao odgovor — daleko to bilo, da bi moj otac bio izdajica! Ali, visoki gospodaru, kada ti je bila nestala tvoja haljina i tebi zatim opet bila donesena, jesi li tada vidio, da ti se vratila takoðer svjetiljka? Kalif rekne: - Nju nismo našli! - Ja sam je vidio kod Ahmeda Kamakima — uzvikne Aslan — i ja sam ga za nju zamolio. Ali mi je on nije htio dati, nego je rekao: 'Zbog nje su bili izgubljeni ljudski životi.' I on mi je ispricao, kako je Habzalam Bazzaza, sin emira Chalida, postao bolesnim zbog ljubavi prema robinji Jasmini, i kako je on sam bio osloboðen iz lanaca, da, priznao mi je, da je on bio taj, koji je ukrao haljinu i svjetiljku. Ti meðutim, o gospodaru pravovjernih, uzmi krvnu osvetu za mojega oca nad njegovim ubojicom! Tada kalif zapovijedi: - Pograbite Ahmeda Kamakima! Zapovijed bude izvršena. Zatim on upita: - Gdje je satnik Ahmed ed-Danaf? Takoðer taj bude doveden pred njega. Njemu kalif zapovjedi: -
Pretraži Kamakima! Tada on segne svojom rukom u kradljivcev džep i izvuce iz njega svjetiljku s draguljima. -
Ovamo s tobom, ti lopove! - krikne kalif. - Odakle ti imaš
ovu svjetiljku? On odgovori: - Ja sam je kupio, o gospodaru pravovjernih! Kalif upita dalje: - Gdje sije kupio? I tko je u stanju, da nešto takvo tebi proda? 417
Dvjestaišezdeseta noc Zatim ga stanu udarati, sve dok nije priznao, da je on bio taj, koji je bio ukrao haljinu i svjetiljku. Nato kalif rekne: -
Kako si mogao pociniti to djelo, ti nitkove, kojim si 'Ala ed-
-Dina Abu eš-Samata, vjernoga pouzdanika, otjerao u smrt!
Sada kalif zapovjedi, da se njega i nacelnika stavi u zatvor. Ali nacelnik uzvikne: -
Meni se dogaða nepravda, o gospodaru pravovjernih! Ti si
mi zapovjedio, da ga dadnem objesiti, a ja nisam imao nikakve obavijesti o ovoj opakoj podvali. Jer taj je plan skovan izmeðu stare i Ahmeda Kamakima i moje žene, ja o tome ništa ne znam. Prizivam tvoju zaštitu, Aslane! Tada Aslan uloži kod kalifa zamolbu za njega. Kada je gospodar pravovjernih zatim upitao dalje: — Sto je Allah ucinio s materom ovoga djecaka? — Chalid rekne: - Ona je kod mene. - Zapovijedam ti — odvrati vladar — da ti zapovjediš svojoj ženi, da joj opet obuce njezinu vlastitu odjecu i da joj vrati njezin nakit i da je postavi u njezin raniji otmjeni položaj, nadalje, da ti skineš pecat s 'Ala ed-Dinove kuce i da njegov imetak i dobra vratiš natrag njegovu sinu. - Slušam i pokoravam se! — rekne nacelnik. Zatim on ode i izda zapovijed svojoj ženi. Ona obuce Aslanovoj materi njezinu vlastitu odjecu, dok je on skinuo pecat s 'Ala ed-Dinove kuce i kljuceve predao mladicu. Nato kalif rekne: -
Izmoli sebi od mene neku milost, Aslane!
Ovaj mu dadne kao odgovor: -
Molim sebi kao milost od tebe, da me opet sjediniš s mojim
ocem! Tada kalif zaplace i rekne: -
Vjerojatno je tvoj otac bio taj, koji je bio obješen, i koji je
umro. Ali, tako mi mojih predaka, tko mi donese sretnu vijest, da je on još na životu, njemu cu dati sve, što želi! 418
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samdtu Sada istupi naprijed Ahmed ed-Danaf, poljubi pred njim tlo i rekne:
— Dozvoli mi nekažnjenost, o gospodaru pravovjernih! — Neka ti ona bude dozvoljena! — odgovori kalif. A Ahmed nastavi: —
Ja ti donosim veselu vijest, da je Ala ed-Din Abu eš-Samat,
vjerni pouzdanik, dobro i na životu. Kada je kalif uzviknuo: - Što ti to govoriš? - Ahmed rekne dalje: —
Tako mi tvoje glave, moje su rijeci istinite! Ja sam dao da
jedan drugi umjesto njega doðe pod vješala, jedan od onih, koji su smrt zaslužili, a njega sam odveo u el-Iskandariju. Ondje sam mu otvorio staretinarnicu. Sada kalif rekne: — Zapovijedam ti, da ga dovedeš. — Slušam i pokoravam se! — odgovori on. Nato kalif zapovjedi, da mu se uruci desettisuca dinara, i Ahmed se dadne na put prema el-Iskandariji. Okrenimo se mi sada od Aslana k njegovu ocu Ala ed-Dinu Abu eš-Šamatu! Taj je u meðuvremenu rasprodao sve, što je bilo u njegovu ducanu. Samo mu je još malo stvari ostalo, a meðu njima jedna kožnata kesa. Kada je stresao ovu kesu, ispadne iz nje jedan brušeni kamen, tako velik, da je ispunjavao šaku. Taj je bio pricvršcen o zlatni lanac i imao je pet ploha, na kojima su bila urezana carobna imena i magijski znakovi, koji su izgledali poput mravljih tragova. On protrlja tih pet ploha120. Ali mu nitko ne dadne odgovor. Tako on rekne u sebi samome: —
To je zacijelo samo ahat!121 - i objesi ga u ducanu. U tome
je trenutku tuda upravo prolazio neki konzul122, iduci svojim 120
Dakako: da vidi, hoce li se posredstvom toga pojaviti duh te carolije.
121
To znaci s prirodnim crtama.
122 To jest: otmjen Europljanin. Buduci da su konzuli u zemljama Istoka bili poznati kao zastupnici znacajnijih europskih država, naziv se poceo prenositi i na druge bogate ljude sa Zapada. 419
Dvjestaišezdeseta noc putem. On pogleda, opazi kamen kako ondje visi i sjedne u Ala ed-Dinov ducan, tim što je rekao: —
Moj gospodaru, je li ovaj kamen na prodaju?
, — Sve, što ja ovdje imam, je na prodaju - odgovori ovaj. Konzul upita: — Hoceš li mi ga prodati za osamdesettisuca dinara? 'Ala ed-Din odvrati: — Ponudi više! Nato drugi: — Hoceš li mi ga prodati za stotisuca dinara? 'Ala ed-Din rekne: — Prodajem ti ga za stotisuca dinara. Izbroj mi novac! Sada konzul pocne: —
Ja ne mogu nositi uza se jednu takvu svotu. Jer u el-Is-
kandariji ima kradljivaca i nitkova. Doði sa mnom na moj brod. Zatim cu ti dati novac, ktomu jedan svežanj angora-vune, jedan svežanj atlasa, jedan svežanj baršuna i jedan svežanj cohe. 'Ala ed-Din se podigne i zakljuca ducan, pošto je kamen bio dao strancu. Kljuc preda svom susjedu s rijecima: —
Uzmi ovaj kljuc i cuvaj ga, dok ja s ovim konzulom idem na
brod, tako dugo kod sebe, sve dok se ja ne vratim natrag s novcem za svoj kamen. Ako ja meðutim budem dugo izbivao i ako u meðuvremenu satnik Ahmed ed-Danaf, koji mi je ovdje priredio moje sjedište, doðe k tebi, tada mu daj kljuc i reci mu, kako stvar stoji. Zatim se uputi s konzulom prema brodu. Kada su došli na palubu, konzul mu postavi stolicu i ponudi mu neka sjedne. Zatim uzvikne: —
Donesite novac!
I sada mu on izbroji cijenu i dadne mu takoðer još onih pet svežanja, koje mu je bio obecao. Naposljetku on rekne: 420
— Pripovijest o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Šamatu -
Moj gospodaru, obraduj me, tim što primiš jedan zalogaj ili
jedan gutljaj vode! 'Ala ed-Din odvrati: -
Ako imaš vode, daj mi da se napijem!
Tada konzul naredi da se donese šerbet, ali je u njemu bila bunika. Kada ga je 'Ala ed-Din ispio, on padne na leða. Odmah mornari skinu mostice, postave poluge za odguravanje i razapnu jedra. Vjetar im je bio povoljan, sve dok nisu došli na otvoreno more. Tada kapetan zapovjedi, da se 'Ala ed-Dina iz kabine donese gore. To se dogodi, i zatim mu dadnu da udahne protusred-stvo protiv bunike. 'Ala ed-Din otvori oci i upita: —
Gdje sam ja?
Kapetan uzvikne: —
Ti si ovdje kod mene, svezan i pod paskom. Da si prije cak i
cešce bio govorio: 'Ponudi više!', ja bih ti nudio sve više. -
Koje je tvoje zanimanje? - upita 'Ala ed-Din.
A ovaj odgovori: -
Ja sam kapetan, i namjeravam te odvesti k miljenici svojega
srca. Dok su oni još tako razgovarali jedan s drugim, doðe iznenada na obzor neki brod s cetrdeset muslimanskih trgovaca. Kapetan ih napadne svojim brodom, i dadne baciti cakije na njihov brod. Zatim prijeðe na palubu sa svojim ljudima, brod opljacka i odvuce ga sa sobom kao plijen u grad Genovu. Ondje kapetan, koji je imao uza se 'Ala ed-Dina, ode k vratima jedne palace, koja su vodila prema moru. Kroz njih izaðe van neka velom pokrivena dama i upita: — Jesi li donio carobni kamen i doveo njegova vlasnika? Kada je on odgovorio: — Sa mnom su — ona nastavi: — Daj mi kamen! On joj ga dadne, vrati se natrag u luku i ispali topove kao znak svojega sretnog povratka. Tada kralj toga grada sazna, da se ovaj kapetan vratio, i tako on izaðe, kako bi ga pozdravio. On ga upita: 421
Dvjestaišezdeseta noc —
Kakvo je bilo tvoje putovanje?
Tada kapetan odgovori: —
Bilo je vrlo dobro. Zarobio sam jedan brod sa cetrdesetijed-
nim muslimanskim trgovcem. Kralj nastavi: —
Iskrcaj ih u luci!
Tada kapetan dadne da ih okovane izvedu na kopno, meðu njima takoðer 'Ala ed-Dina. Sada kralj i kapetan pojase dalje, dok su dali da zarobljenici idu ispred njih pješice, sve dok nisu došli u državnu vijecnicu. Ondje sjednu i dadnu predvesti prvog zarobljenika. —
Odakle si ti, muslimane? - upita kralj.
Kada je ovaj odgovorio: — Iz el-Iskandarije — on nastavi: —
Krvnice, pogubi ga!
Tada ga krvnik pogodi macem i odrubi mu glavu. Isto su tako prošli drugi i treci i ostali, sve dok ih nije bilo ubijeno cetrdeset i dok nije od svih preostao kao posljednji još samo 'Ala ed-Din. On je morao slušati njihove uzdahe i sada je rekao u sebi samome: —
Sada neka ti Allah bude milostiv, 'Ala ed-Dine! Tvoj je život
pri kraju. Kada gaje kralj upitao: — A ti, iz koje si ti zemlje? — on odgovori: — Iz el-Iskandarije. Tada kralj uzvikne: — Krvnice, odrubi mu glavu! Vec je krvnik podigao svoju ruku s macem i htio 'Ala ed-Dinu presjeci vrat, kadli iznenada stupi pred kralja jedna stara žena dostojanstvena izgleda. On se podigne njoj u cast. Zatim ona rekne: —
O kralju, zar ti ja nisam rekla, kada kapetan doðe sa za
robljenicima, da se tada sjetiš samostana sa jednim ili dva zaro bljenika, kako bi služili u crkvi? 422
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Samatu Kralj joj dadne kao odgovor: —
Casna majko, da si došla samo jedan cas prije! Ipak uzmi
jvoga jednog zarobljenika, koji je još preostao! Tada se ona okrene k 'Ala ed-Dinu i rekne mu: — Hoceš li služiti u crkvi, ili trebam dopustiti da te kralj ubije? — Hocu služiti u crkvi — odgovori on. Tako ga ona primi, napusti s njime državnu vijecnicu i uputi se u crkvu. Sada 'Ala ed-Din upita: —
Kakvu ja službu trebam obavljati?
Ona odgovori: —
Moraš ustajati ranim jutrom. Zatim moraš uzeti pet mazgi i
s njima otici u šumu, da ondje nasijeceš suhih drva za loženje. Njih moraš usitniti i odnijeti u samostansku kuhinju. Potom moraš podici cilime, pomesti i obrisati mramorne ploce i opet položiti cilime, kako su ležali prije. Zatim moraš uzeti pola ardebba123 pšenice, izvijati ga, smljeti i zamijesiti i prirediti dvopek za samostan. Zatim moraš uzeti jednu vebu124 lece, ocistiti je, smljeti rucnim mlincem i skuhati. Zatim moraš napuniti cetiri vodoskoka, nakon što vodu doneseš u bacvama. I zatim moraš napuniti trislaišezdeset drvenih loncica, tim što ceš u njih zamociti dvopek i preko toga preliti juhu od lece, i moraš svakomu redovniku i patrijarhu odnijeti po jedan loncic. Tada 'Ala ed-Din uzvikne: —
Daj mi natrag kralja i pusti ga da me ubije. To ce za mene
biti lakše nego ta rabota! Ali stara nastavi: —
Ako budeš vjerno obavljao službu, kojom si obvezan,
umaknuti ceš smrti. Ako je meðutim ne budeš ispravno izvršavao, tada cu pustiti kralja da te ubije. 123
Ardebb iznosi otprilike dva hektolitra.
124
Vebe = tridesetitri litre.
423
Dvjestaišezdeseta noc Ala ed-Din je sada tu sjedio, pritisnut brigama. U crkvi je meðutim bilo deset slijepih bogalja. Jedan mu od njih rekne: —
Donesi mi lonac!
Tada mu on donese lonac, a slijepac obavi u njega svoju nuždu. Zatim mu rekne: —
Baci govno!
Kada je 'Ala ed-Din to ucinio, slijepac rekne: — Mesija te blagoslovio, ti slugo crkve! Ali odjednom doðe stara i uzvikne: — Zašto nisi u crkvi obavio svoju službu? On odgovori:
— Koliko ja to imam ruku, da bih bio u stanju izvršiti sav taj posao? — Ti budalo — rekne ona — ja sam te ipak dovela ovamo na posao! Ali tiho doda: — Moj sine, uzmi ovu palicu — ta je bila od mjedi i imala je na vrhu križ - izaði na ulicu, pa kada te sretne nacelnik straže ovoga grada, ti mu reci: 'Pozivam te u službu crkvi za ljubav Gospoda našega, Mesije!' On ti nece smjeti proturjeciti, i tako mu daj da uzima pšenicu, vija, melje, sipa kroza sito, mijesi i od toga priprema dvopek. Ako ti se itko bude protivio, istuci ga. Nikoga se ne boj! — Slušam i pokoravam se! - odgovori on i ucini, kako je ona bila rekla.
On je neprestano prisiljavao na službu veliko i malo, tijekom sedamnaest godina. Kada je dakle jednoga dana sjedio u crkvi, iznenada opet doðe stara i rekne mu: —
Izaði van iz samostana!
424
Pripovijest o 'Aid ed-Dtnu Abu eš-Samatu -
Kamo da odem? - upita on.
Ona odgovori: -
Provedi noc u nekoj krcmi ili kod nekoga od svojih prijate
lja! On iznova upita: -
Zašto me šalješ van iz crkve?
A ona mu tada odvrati: -
Znaj, Husn Marjam125, kci kralja Juhanne126, vladara ovoga
grada, namjerava doci u crkvu, kako bi hodocastila, pa ne prilici, da joj itko bude na putu! On se prividno pokori njezinim rijecima, i pred njezinim ocima napusti crkvu. Ali u svojoj nutrini rekne: -
Slici li ta princeza našim ženama ili je ljepša nego one? Ja
necu prije odlaziti, sve dok si je nisam pogledao! Tako se on dakle sakrije u stanovitoj komori, koja je imala jedan prozor okrenut prema crkvi. Dok je sada odande gledao prema crkvi, uðe princeza. I on baci na nju jedan pogled, koji je u njemu ostavio za sobom tisucu uzdaha. Jer vidio je, da ona slici Uštapu, koji zraci iz oblaka. A uz nju je bila neka mlada dama..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevom dopuštenju. 125
"Ljepota Marije", to jest: "Marijina Ljepota".
126
"Juhanna" je kršcansko-arapski oblik za "Ivan" - Johannes.
425
U'1-U •*S±'*3* W"J ou (l» —?
Ali kada je pocela
dvjestaišezdesetiprva noc §2§ C
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje Ala ed-Din, dok je gledao princezu, ugledao uz nju neku mladu damu, kojoj je ona rekla: —
Ti si me razvedrila, Zubaido!
Sada 'Ala ed-Din pozornije pogleda tu damu i prepozna u njoj svoju ženu Zubaidu Lutnjisticu, koja je ipak vec odavno bila umrla. Princeza zatim Zubaidi dalje rekne: —
Hajde, odsviraj nam na lutnji neku glazbenu dionicu!
Ali joj ova dadne kao odgovor: —
Ne mogu ti odsvirati nikakvu dionicu, prije nego što mi
ispuniš moju želju i dopustiš ono, što si mi obecala.
—
Sto sam ti ja to obecala? — upita princeza.
A ova odvrati: —
Ti si mi obecala, da ceš me opet sjediniti s mojim mužem
"Ala ed-Dinom Abu eš-Samatom, vjernim pouzdanikom127. Tada rekne princeza: 127 Posrijedi je dakako službeni naslov našeg junaka. 427
Dvjestaikzdesetiprpa noc -
Zubaido, imaj povjerenja i nemoj se muciti! Odsviraj nam
jednu dionicu u znak zahvalnosti za naše ponovno sjedinjenje s tvojim mužem 'Ala ed-Dinom. - Gdje je on to? - upita dama. Princeza joj odgovori: - On je u onoj ondje komori, i on sluša, što mi govorimo. Tada ona zasvira na lutnji stanovitu dionicu i zapjeva, da bi cak i najtvrði kamen poskocio od radosti. Ali, kada je 'Ala ed-Din to cuo, pobudi se cežnja u njegovim grudima, on se sruci van iz komore, pojuri prema njima dvjema i zagrli svoju ženu Zubaidu Lutnjisticu. Takoðer ona prepozna njega. Tada se priviju jedno uz drugo i padnu onesviješceni na tlo. Sada priðe princeza Husn Marjam, poškropi ih ružinom vodom i prizove ih natrag k svijesti. Zatim rekne: -
Allah vas je ponovo sjedinio! -
Posredstvom tvojega prijateljstva, visoka gospodarice! -
doda 'Ala ed-Din. Zatim se okrene k svojoj ženi Zubaidi Lutnjistici i rekne joj: - Ti si ipak bila umrla, Zubaido, i mi smo te položili u grob! Kako si to opet postala živa i došla na ovo mjesto? - O moj gospodaru - dadne ona kao odgovor - ja nisam stvarno umrla, nego me je pograbio stanoviti mocan džinn iz svijeta duhova i doletio sa mnom na ovo mjesto. Ta meðutim, koju ste vi pokopali, je bila izvjesna džinnica. Ona je uzela na sebe moj lik i napravila se mrtvom. Ali, nakon što ste je vi bili sahranili, ona je provalila grob, izašla iz njega van i uputila se opet u službu k svojoj gospodarici Husni Marjami, kraljevoj kceri. Ja sam meðutim sama bila kao omamljena, a kada sam otvorila svoje oci, vidjela sam sebe pred Husnom
Marjamom, ovom ovdje princezom. Upitala sam je: 'Zašto si me ti dala donijeti ovamo?' Tada mi je ona odvratila: 'Meni je vec odavno predodreðeno, da se vjencam s tvojim mužem 'Ala ed-Dinom Abu eš-Šamatom. Hoceš li ti dakle, 428
)
Pripovijest o }AIA ed-Dinu Abu eš-Samðtu Zubaido, mene prihvatiti, kako bih ja bila pokraj tebe njegovom ženom? Zatim bi trebala jedna noc pripadati meni, a druga tebi.' Slušam i pokoravam se, o gospodarice!' rekla sam ja 'ali reci, gdje je moj muž?' Ona je odgovorila: 'Na njegovu celu stoji napisano, što mu je Allah odredio. Cim se na njemu ispuni, što mu stoji na celu, on mora neizostavno doci ovamo. Mi cemo se tješiti zbog rastanka s njime pjesmama i sviranjem na lutnji, sve dok nas Allah s njime ne sjedini.' Tako sam ja, eto, cijelo ovo vrijeme ostala kod nje, sve dok nas Allah nije zajedno doveo ovamo u ovu crkvu. Nato se njemu obrati Husn Marjam s rijecima: — Moj gospodaru 'Ala ed-Dine, prihvacaš li me ti za ženu i želiš li mi biti suprug? — Visoka gospodarice - rekne on — ja sam musliman, a ti si kršcanka! Kako se mogu oženiti tobom? Tada ona uzvikne: —
Neka me od toga sacuva Allah, da bi ja bila neka nevjerni
ca! Ne, ja sam muslimanka. Vec se od prije osamnaest godina cvr sto pridržavam islamske vjere, i slobodna sam od svakoga vjero vanja, koje bi proturijecilo muslimanskomu. Ali on nastavi: — Ja bih se volio vratiti natrag u svoj zavicaj. — Znaj — odvrati ona — ja vidim na tvome celu zapisane stvari, koje ti moraš prvo ispuniti, prije nego što doðeš na svoj cilj. Raduj se takoðer, o 'Ala ed-Dine, što ti je roðen jedan sin, po imenu Aslan. On sada sjedi kod kalifa na tvome mjestu, a dosegao je dob od osamnaest godina. I znaj nadalje, da je istina došla na svjetlo dana, a laž otklonjena. Jer gospodar je pravovjernih digao veo s onoga, koji je ukrao kalifove dragocjenosti. Taj je Ahmed Kamakim Velekradljivac, lupež, i on sada uhvacen i okovan sjedi u tamnici. I dalje saznaj, da sam ja
bila ta, koja ti je bila poslala carobni kamen. Stavila sam ga u kožnatu kesu, koja je bila u ducanu. Ja sam ta, koja je poslala k tebi kapetana, da dovede tebe i donese kamen. Cuj dakle, taj je kapetan bio obuzet ljubavlju 429
Dvjestaišezdesetiprpa noc prema meni i trudio se oko moje naklonosti. Ja sam se meðutim sustezala od toga da mu dam, dapace sam mu rekla: 'Necu ti se podati prije nego što mi doneseš carobni kamen i dovedeš njegova vlasnika.' Dala sam mu sto kesa punih novca i odaslala ga u liku trgovca, dok je on ipak jedan kapetan. Kada su te zatim htjeli odvesti u smrt, pošto je vec bilo smaknuto cetrdeset zarobljenika, ja sam poslala onu staru. Tada 'Ala ed-Din uzvikne: -
Allah te nagradio umjesto nas svakim dobrom! Izvrsno si
postupila. Nato Husn Marjam obnovi pred njim svoje islamsko ocitovanje vjere. Pa kada je on postao sigurnim u istinitost njezinih rijeci, on joj rekne: -
Izvijesti me o mocima toga carobnog kamena i reci mi,
odakle on potjece! Nato mu ona ispripovjedi: -
Taj kamen potjece iz stanovitoga zacaranog blaga, i on po
sjeduje pet moci, koje ce nam biti od koristi u svoje vrijeme, kada ih budemo ustrebali. Moja je baka, mati mojega oca, bila carobnica, koja je umjela tumaciti tajne znakove i koja je pronalazila skrivena blaga. Tako je takoðer ovaj carobni kamen došao u naš posjed iz izvjesnog blaga. Kada sam ja bila odrasla i dosegla dob od cetrnaest godina, procitala sam Evanðelje i druge Svete Spise, i našla sam pritom ime Muhammedovo - neka Ga Allah blagoslovi i neka Ga pozdravi - procitala sam naime cetiri knjige, Toru128, Evanðelje129, Psalme i Kur'an. Tada sam povjerovala u Mu-
hammeda i prihvatila Islam. Jer postala sam u svojoj pameti cvrsto uvjerenom, da nitko nije dostojan obožavanja osim Allaha Uzvišenoga, i da se Gospodaru svijeta dopada samo islamska vjera. Moja mi je baka, kada se bila razboljela, dala taj kamen i uputila me u njegovih pet moci. A prije nego što je umrla, moj joj otac 128
Pet knjiga Mojsijevih.
129
"Tora i Evanðelje" cesto = "Stari i Novi Zavjet".
430
V Pripovijest o }AIA ed-Dinu Abu eš-Samdtu rekao: 'Baci za mene jednu geomanticku figuru i pogledaj, kako ce se završiti moj udes i što ce mi se dogoditi!' Tada je ona prorekla, da ce daleki130 umrijeti, ubijen od jednoga zarobljenika, koji ce doci iz el-Iskandarije. Tada se moj otac zakleo, da ce dati smaknuti svakog zarobljenika, koji odande doðe, a upoznao je s time takoðer kapetana, tim što je dodao: 'Ti moraš bez iznimke sve muslimanske laðe napasti i zarobiti, a ako naðeš nekoga iz el-Iskandarije, tada ga moraš ubiti ili dovesti k meni.' Kapetan se pokoravao njegovoj zapovijedi, sve dok on nije naposljetku toliko mnogo ljudi pobio, koliko je imao kose na svojoj glavi. Zatim je moja baka umrla. Sada sam se ja dala na to, da bacim jednu geomanticku figuru, jer sam promislila u sebi i rekla: 'Voljela bih znati, tko ce se sa mnom vjencati.' Tada mi je bilo objavljeno, da se nitko drugi nece sa mnom vjencati nego covjek po imenu Ala ed--Din Abu eš-Samat, vjerni pouzdanik. Ja sam se nad time zacudila, i cekala sam, sve dok nije proteklo vrijeme i dok se nisam s tobom sastala. 'Ala ed-Din joj dakle dadne bracni zavjet i ktomu doda: — Ja bih se volio vratiti u svoj zavicaj. — Ako je to tvoja volja — dadne ona kao odgovor — tada doði sa mnom! Nato ga ona uzme sa sobom i sakrije ga u jednu odaju svoje palace. Pošto je zatim bila ušla k svojemu ocu, on joj rekne: —
Draga kceri, ja sam danas vrlo utucen. Sjedni k meni, da se
s tobom kroz pice malo razvedrim!
Tada ona sjedne k njemu, dadne donijeti stol s vinom, pocne mu puniti pehar i pružati mu vino, sve dok on nije izgubio jasnu prisebnost. Nato mu u jedan pehar stavi buniku, on ispije pehar i padne na leða. Sada ona ode k 'Ala ed-Dinu, izvede ga iz odaje van i rekne mu: 130 Ta se rijec rabi, da bi se izbjegao zao predznak, ali je baka pri tome dakako mislila na kralja. 431
Dvjestaikzdesetiprva noc -
Hajde, podigni se! Tvoj protivnik leži ispružen. Ucini s
njime, što hoceš. Ja sam ga opila i omamila bunikom. 'Ala ed-Din priðe, a kada ga je vidio kako leži omamljen, cvrsto mu sveže ruke na leða i stavi mu na noge lance. Zatim mu dadne protusredstvo protiv bunike, i kralj od toga opet doðe k sebi. Kada je dakle taj došao k sebi, ugleda 'Ala ed-Dina i svoju vlastitu kcer kako sjedi na njegovim grudima, i on tada uzvikne: -
Moja kceri, zar ti tako postupaš sa mnom?
Ona mu odvrati: -
Ako sam ja stvarno tvoja kci, tada postani muslimanom. Jer
ja sam postala muslimankom. Meni se objavila istina i ja sam je pri hvatila. Ali takoðer i laž, i ja sam je odbacila. Sebe sam predala Allahu, Gospodaru svjetova. Slobodna sam od svakoga vjerovanja, koje proturijeci Islamu, na ovome i na onome svijetu. Ako ti sada hoceš postati muslimanom, vrlo rado! Ako ne, tada je bolje, da bu deš ubijen, nego da ostaneš na životu. 'Ala ed-Din ga takoðer opomene. Ali se on protivio i ostajao tvrdokornim. Tada 'Ala ed-Din trgne bodež i presjece mu grkljan, od žile do žile. Zatim napiše na jedan list, što se bilo zbilo, i položi mu ga na celo. Zatim uzme sa sobom, što ne opterecuje, a ipak je od velike vrijednosti. I oboje napuste palacu i upute se u crkvu. Ondje princeza izvadi carobni kamen, položi svoju ruku na stranu, na kojoj je bila odslikana postelja, i protrlja
je. Tada odjednom bude pred njom postavljena postelja. Ona se popne na nju, a 'Ala ed-Din i njegova žena Zubaida Lutnjistica ucine to isto. Sada princeza pocne: -
Tako ti onoga, što stoji zapisano na ovome kamenu, tako ti
carobnih imena i magijskih znakova i znanstvenih slova, podigni se s nama, o posteljo! Tada se postelja s njima podigla i tako je letjela kroz zrak sve do jedne doline, u kojoj nije bilo nikakva raslinja. Sada ona digne prema gore druge cetiri plohe toga kamena, a onu sa slikom postelje okrene k zemlji. Tada se postelja spusti s njima na zemlju. 432
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samdtu Nato ona okrene k sebi plohu, na kojoj je bila nacrtana slika jednoga raskošnog šatora, i protrlja je, tim što je rekla: -
Neka u ovoj dolini bude podignut raskošan šator!
Tada se podigne pred njima raskošan šator, i oni sjednu u njega. Ta je dolina bila pusta. U njoj nije bilo nijedne biljke, nikakve vode. Zato ona okrene cetiri druge plohe kamena prema gore i rekne: -
Tako ti imena Allahova, ovdje trebaju rasti drveta i uz njih
treba teci rijeka! Smjesta iznikne drvece, a uz njega potece rijeka, koja je šumila i bucala poput valova na moru. U njoj oni obave abdest, pomole se i napiju se od njegove vode. I opet ona okrene tri druge strane carobnog kamena, sve dok nije došla do plohe, na kojoj se nalazila slika jednoga stola. Ona rekne: -
Tako ti Allahova imena, neka bude prostrt stol!
Tada pred njima bude prostrt stol, na kome su ležala svakovrsna ukusna jela. Oni dakle pocnu jesti i piti, i budu veseli i u dobru raspoloženju. U meðuvremenu je pak bio došao kraljev sin, kako bi probudio svojega oca. Tada ga naðe mrtva, i naðe takoðer list, koji je 'Ala ed-Din bio napisao. Njega on procita, i tako sazna, što je na njemu stajalo. Odmah potraži svoju sestru, pa kada je nije našao, ode k staroj u crkvu. Cim ju je ondje susreo, upita je o svojoj sestri. Ali mu ona dadne kao odgovor: - Od jucer je nisam više vidjela! Tada on požuri k trupama i dovikne im: - Na konje, vi konjanici!
On im isprica, što se bilo dogodilo, i zatim konjanici uzjašu i pojasu odatle, sve dok se nisu približili onomu raskošnom šatoru. Tada Husn Marjam ugleda iznenada oblak prašine, koji je zastro svijet svojim velom. Ali kada se popeo i razišao, iz njega izaðe njezin brat s trupama. Oni povicu: 433
Dvjestaišezdesetiprva noc - Kamo kanite bježati, kada smo vam mi ipak na tragu? Princeza upita 'Ala ed-Dina: —
Kako cvrsto stoje tvoje noge u borbi?
On odgovori: —
Kao drveni klin u mekinjama! Ja se ne umijem braniti u
borbi, ne znam ništa niti o macevima ni o kopljima. Tada ona izvuce carobni kamen i protrlja površinu, na kojoj je bio odslikan konj sa svojim konjanikom. Iznenada se iz pustinje pojavi neki konjanik. Taj se borio s njima bez prekida i udarao po njima macem, sve dok nije bio slomio njihov otpor i otjerao ih. Sada princeza rekne 'Ala ed-Dinu: — Kaniš li putovati za Kairo ili za el-Iskandariju? — Za el-Iskandariju - dadne on kao odgovor. Tada se oni opet popnu na postelju. Ona nad njome izgovori carobnu formulu, i tako postelja zaveže s njima kroz zrak, i u trenutku su vec mogli sici kod el-Iskandarije. 'Ala ed-Din odvede žene u jednu pecinu, ode u grad i donese im odande haljine, koje im obuce. Zatim se s njima uputi u svoj ducan i odvede ih u svoj stan. Kada je zatim izašao, da im kupi jela za rucak, odjednom susretne satnika Ahmeda ed-Danafa, koji je upravo došao iz Ba-ghdada. On ga ugleda na ulici, primi ga otvorenih ruku, pozdravi ga i nazove mu dobrodošlicu. Satnik mu Ahmed ed-Danaf prenese veselu vijest o njegovu sinu Aslanu, koji je netom dosegao svoju dvadesetu godinu života. Sa svoje strane opet 'Ala ed-Din ispripo-vjedi satniku sve, što je bio doživio, od pocetka do kraja. Zatim ga odvede u ducan i u svoju odaju u stanu. Ahmed ed-Danaf je meðutim bio nad svim tim u najvecoj mjeri zapanjen. Ondje dakle oni provedu zajedno noc sve do jutra. A sljedecega jutra na uranak 'Ala ed-Din proda ducan i cijenu za njega priloži k ostalom novcu. Nato ga Ahmed ed-Danaf izvijesti, da ga kalif poziva k sebi. Ali 'Ala ed-Din rekne: —
Najprije namjeravam otputovati u Kairo, kako bih poz
dravio svojega oca i svoju mater i svoju rodbinu. 434
Pripovijest o }AIA ed-Dinu Abu eš-Samdtu Oni se dakle svi zajedno popnu na postelju i upute se prema Kairu, blaženomu gradu. Siðu u ulici ed-Derb elAsfar131, jer je ondje stajala njegova roditeljska kuca, i on pokuca na kucna vrata. Tada njegova mati uzvikne: -
* Tko to još kuca na vrata, * otkada sam ja izgubila svoje
mile? * On odgovori: -
To sam ja, 'Ala ed-Din!
Brzo siðu njegovi roditelji i uzmu ga u zagrljaj. Nato on pošalje svoje žene i svoj imetak u kucu, sam s Ahmedom ed-Danafom uðe unutra, i zatim se tijekom tri dana prepuste pocinku. Ali kada je htio krenuti za Baghdad, njegov mu otac rekne: - Ostani kod mene, moj sine! Ali on odgovori: - Ne mogu podnijeti rastanak od svojega sina Aslana. Tako dakle on uzme sa sobom oca i mater, i svi poðu u Baghdad. Ahmed ed-Danaf požuri ispred njih ka kalifu i donese mu veselu vijest, da se 'Ala ed-Din vraca doma, i ispripovjedi mu njegovu povijest. Tada kalif izaðe, kako bi ga docekao, i uzme sa sobom takoðer mladica Aslana. Kada su se susreli, oni ga zagrle. Zatim kalif izda zapovijed, da se dovede Ahmeda Kamakima Velekradljivca. Kada se to bilo dogodilo i lupež stajao pred njime, kalif rekne: -
'Ala ed-Dine, tu imaš svojega neprijatelja u svojoj moci.
Smjesta 'Ala ed-Din povuce svoj mac, udari Ahmeda Kamakima i odrubi mu glavu. I sada kalif dadne, da se za 'Ala ed--Dina proslavi velika svecanost, nakon što je bio naredio da doðu kadije i svjedoci i da se napiše bracni ugovor za 'Ala ed-Dina i Husnu Marjamu. Kada je on zatim ušao k njoj, naðe, daje ona bila Ta je ulica smještena u sjevernom dijelu Kaira. 435
Dvjestctikzdesetiprvct noc neprobušena perla132. Nadalje kalif ucini mladica Aslana satnikom šezdesetorice i oboma pokloni raskošne pocasne haljine. I oni su živjeli divno i sretno, sve dok im nije došao Onaj133, koji radostima zapovijeda da šute i koji razara prijateljske veze." Nato Sehrezad pocne pripovijedati134
PRIPOVIJEST 0 'Ali ED-DlNHI CAROBNOJ SVJETILJCI. "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je u jednome gradu Kine živio neki siromašni krojac. Taj je imao jednoga sina po imenu 'Ala ed-Din. A ovaj je djecak bio od mladosti nevaljalac i ništarija. Kada je meðutim bio star deset godina, htjedne ga njegov otac dati da izuci neki zanat. A buduci da je bio siromašan, nije mu bilo moguce, da za njega izda mnogo novaca, kako bi ga dao poducavati u nekom zanatu ili nekoj znanosti ili nekome drugom pozivu. Tako ga dakle uzme njegov otac u svoju vlastitu radionicu, kako bi ga sam poucavao u krojackom zanatu. Ali jer je djecak ipak bio obican nevaljalac i jer je uvijek imao samo obicaj, da se igra s djecacima iz gradske cetvrti, tako on nije nikada cak ni jedan jedini citav dan ostajao u radionici, nego je uvijek samo vrebao na trenutak, kada ce otac izaci, da obavi neku nabavku ili da posjeti neku mušteriju. Zatim bi odmah pobjegao i natjeravao se vani naokolo po vrtovima, zajedno sa drugima zlocestim deckima, šegrtima svojega kova. Tako je on to vazda radio. Nije se pokoravao svojim roditeljima i takoðer nije ucio nikakav zanat. Njegov se otac 132
Biser.
133
Dakako: Asrael - anðeo smrti, u prenosnici: Smrt.
134 Buduci da u Kalkutskom izdanju tekst naredne pripovijesti - koja je preko Gallandova francuskog prijevoda postala u Europi opcenito poznatom nedostaje, Littmann gaje umetnuo na temelju Zotenbergova izdanja Pariškoga arapskog rukopisa. 436
Pripovijest o }Ala ed-Dinu i carobnoj svjetiljci zbog nevaljalosti svojega sina tako jako srdio i žalostio, da je postao bolesnim i umro. Djecak 'Ala ed-Din meðutim ostane kod jvojih navada. Kada je dakle njegova mati promislila o tome, da je njezin muž preminuo, da je njezin sin meðutim ništarija, koji ne alja cak ni za što, tada ona proda ducan sa svim, što je u njemu bilo, i pocne presti pamuk, kako bi radom svojih ruku stekla uzdržavanje za sebe i svojega promašenog sina 'Ala edDina. Taj je meðutim postao, jer je sada uviðao, da je umakao strogosti svojega oca, u svojoj neotesanosti i nevaljalštini još tvrdokornijim. Da, on se navikao cak na to, da samo u vrijeme jela dolazi kuci. Njegova ga je meðutim jadna, nesretna mati morala prehranjivati od onoga, što je vlastitom rukom zaraðivala pomocu predenja, sve dok on nije postao star petnaest godina..." 437 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
ogo i 1 osa dvjestaišezdesetidruga ogo I
1 ogo
noc
Šehrezad nastavi ovako: Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je 'Ala ed-Din, kada je bio star petnaest godina, jednoga dana sjedio na ulici i igrao se sa zlocestim deckima. Tada iznenada doðe neki maurski derviš i zastane, kako bi gledao djecu. On pogleda 'Ala ed-Dina i pocne promatrati njegov izgled pozornije nego njegove drugove. Taj je derviš potjecao iz najudaljenijega el-Maghriba135, i on je bio carobnjak, koji je svojim umijecem mogao jedno brdo dignuti na drugo, i koji je bio takoðer iskusan u astrologiji. Pošto je 'Ala ed-Dina bio tocno promotrio, on rekne u sebi samome: —
Ovaj je ovdje djecak taj, kojega ja tražim, da, on je to. Da bih
mu ušao u trag, ja sam napustio svoj zavicaj. Zatim uzme jednoga od djecaka nastranu i pocne ga ispitivati o 'Ala ed-Dinu, ciji je on sin, i dobije od njega izvješce o svemu, što se odnosilo na ovoga. Zatim priðe Ala ed-Dinu, uzme ga na stranu i upita ga: —
Moj sine, nisi li ti sin toga i tog krojaca? 135 El-Maghrib znaci Zapad, a pod njime se ovdje podrazumijeva Sjeverozapadna Afrika.
439
Dvjestctišezdesetidruga noc —
Dabome, moj gospodaru - odgovori mu djecak - ali je moj
otac vec odavno mrtav. Cim je maurski carobnjak to cuo, on se baci na djecaka, zagrli ga, pocne ga ljubiti i plakati, tako da su mu preko obraza obilno tekle suze. Kada je 'Ala ed-Din vidio ovo Maurovo ponašanje, on se tomu zacudi, i on ga upita i rekne: —
Zašto ti placeš, moj gospodaru? I odakle ti poznaješ mojega
oca? Tužnim mu, slomljenim glasom Maur odgovori: —
Moj sine, kako mi možeš upucivati jedno takvo pitanje,
nakon što si me izvijestio o tome, da je tvoj otac, moj brat, mrtav? Da, tvoj je otac bio moj brat! Ja sam sada iz svoje zemlje došao ovamo, i poslije svojega sam zadržavanja u tuðini vec bio sretan, jer sam se nadao, da cu ga opet vidjeti i zahvaljujuci njemu naci utje hu! Ti si me meðutim sada izvijestio, da je on mrtav. Ah, krv mi nije mogla zatajiti, da si ti sin mojega brata. Ja sam te prepoznao izmeðu svih ovih djecaka, premda tvoj otac, kada sam se ja od njega rastao, još nije bio oženjen. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je maurski carobnjak 'Ala ed-Dinu, krojacevu sinu, rekao: —
Moj sine 'Ala ed-Dine, sada mi je to uskraceno, da utjehu i
radost naðem kroz tvojega oca, svojega brata, za kojega sam se nadao da cu ga nakon svojega boravka u daljini vidjeti još jednom prije svoje smrti. Ah, udes rastanka mi ga je ugrabio. Ali nitko ne može umaknuti sudbini, i protiv onoga, što je odlucio Allah Uz
višeni, nema nikakva sredstva. Zatim on uzme 'Ala ed-Dina za ruku i rekne mu: —
Moj sine, ja sada nemam više nikakve utjehe nego jedinoga
tebe. Ti sada nastupaš za svojega oca, jer ti si njegov zastupnik. Tko za sobom ostavlja potomstvo, taj nije mrtav, moj sine! Sada stavi carobnjak svoju ruku u džep, izvadi deset dinara i dadne ih 'Ala ed-Dinu s rijecima: 440
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu i carobnoj svjetiljci —
Moj sine, gdje je vaša kuca, i gdje je ona, tvoja mati, žena
mojega brata? 'Ala ed-Din ga uzme za ruku i pokaže mu put k njihovoj kuci. Tada mu carobnjak rekne: —
Moj sine, zadrži taj novac i dadni ga svojoj materi. Pozdravi
je od mene i reci joj, da se tvoj stric vratio iz daljine. Ako tako ushrjedne Allah, doci cu sutrašnjeg dana k vama, kako bih je sam poz dravio i pogledao kucu, u kojoj je stanovao moj brat, i takoðer kako bih vidio, gdje je njegov grob. Nato 'Ala ed-Din poljubi Maurovu ruku i u svojoj radosti žurno otrci k svojoj materi. On doðe k njoj u neuobicajeno vrijeme, jer je inace dakako uvijek obicavao ulaziti k njoj samo u vrijeme jela. Veselo uðe k njoj i uzvikne: — Mati, donosim ti dobru vijest, moj se stric vratio iz tuðine doma i daje te pozdraviti. — Moj sine - odgovori ona — zar mi se ti možda hoceš rugati? Tko je tvoj stric? Odakle bi ti imao nekoga živuceg strica? Ali 'Ala ed-Din nato rekne: — Mati, kako si mi mogla reci, da ja nemam nikakve striceve i nikakve roðake, koji bi bili na životu, gdje je ipak ovaj covjek moj stric? On me je zagrlio i poljubio me je sa suzama u ocima. I on mi je rekao, da ti ja to trebam priopciti.
— Moj sine - dadne mu ona kao odgovor — da, ja znam, ti si imao jednog strica, ali je taj umro. I ja nemam nikakvu obavijest o tome, da bi ti bio imao nekoga drugog strica. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je maurski carobnjak sljedeceg jutra izašao i opet se poceo ogledavati za 'Ala ed-Dinom. Jer on je imao namjeru, da se od njega više ne rastaje. I dok je on hodao naokolo po gradskim ulicama, naiðe na 'Ala ed-Dina, koji se kao obicno igrao sa zlocestim deckima. Nakon što je bio prišao k njemu, on ga uhvati za ruku, zagrli ga, poljubi ga i izvadi iz svoje kese dva dinara, tim što rekne: 441
Dvjestaišezdesetidruga noc - Otiði k svojoj materi, daj joj ova dva dinara i reci joj: 'Moj bi stric volio veceras kod nas jesti. Zato uzmi ova dva dinara i priredi nam jednu lijepu veceru!' Prije svega mi ipak još jednom pokaži put do vaše kuce! - To cu ja rado uciniti, moj strice - uzvikne 'Ala ed-Din, pode pred njim i pokaže mu put do kuce. Zatim ga Maur napusti i otiðe svojim putem. 'Ala ed-Din meðutim ode doma i isprica to svojoj materi. On joj takoðer dadne dva dinara s rijecima: -
Moj stric želi kod nas vecerati.
'Ala ed-Dinova se mati odmah stavi u pokret, otiðe na bazar i pokupuje sve potrebno. Zatim se vrati kuci i pocne pripremati veceru. Od svojih susjeda posudi, što joj je bilo nužno u zdjelama i ostalome sudu, a kada je nastala vecer, ona rekne svojemu sinu 'Ala ed-Dinu: - Moj sine, vecera je spremljena. Možda tvoj stric ne poznaje put do naše kuce. Zato mu otiði jedan komad puta ususret! - Slušam i pokoravam se! — odgovori on. Ali dok su oni još jedno s drugim razgovarali, netko iznenada pokuca na vrata. 'Ala ed-Din otiðe, da otvori. Tu je bio maurski carobnjak s jednim slugom, koji je nosio vino i voce. 'Ala ed-Din ih pusti. Sluga otiðe svojim putem, Maur meðutim uðe unutra, pozdravi 'Ala ed-Dinovu mater i pocne plakati. Zatim je upita: -
Gdje je mjesto, na kome je obicavao sjediti moj brat?
Tada djecakova mati pokaže strancu mjesto, na kome je bio sjedio njezin suprug za svojega života. Ovaj meðutim otiðe onamo, spusti se na koljena i poljubi pod, tim što rekne: -
* Ah, kako je bijedna moja sreca, * kako je tužan moj udes,
* otkada te ja više nemam, moj brate, o ti žilo mojega oka!
Na taj je nacin on jadikovao i naricao, tako da je 'Ala ed-Dinova mati stvarno morala vjerovati, da je on u istini njezin djever. Da, on se cak onesvijestio od svojega silnog plakanja i jaukanja. Nato mu ona priðe i pocne s njim razgovarati, i, nakon što ga je uspravila s poda na noge, ona mu rekne: V -
Sto pomaže, ako se muciš na smrt?
442
Pripovijest o 3Ald ed-Dinu i carobnoj svjetiljci Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da e 'Ala ed-Dinova mati nastavila tješiti maurskog carobnjaka. Ona ga zamoli, neka sjedne, a pošto je bio sjeo, on pocne, još prije nego što je bio iznesen stol, s njome naklapati, tim što rekne: - Ženo mojega brata, nemoj se cuditi tomu, što me ti tijekom svojega života još nisi vidjela i što me takoðer nisi upoznala za života mojega preminulog brata! Jer ja sam napustio ovu zemlju vec prije cetrdeset godina i izbivao daleko od zavicaja. Putovao sam u Stražnju Indiju i Prednju Indiju, proputovao sam cijelu Arabiju. Zatim sam otputovao u egipatsku zemlju i ondje dugo stanovao u njegovoj velikoj prijestolnici, koja pripada meðu svjetska cuda. I naposljetku sam se zaputio prema najudaljenijem el-Mag-hribu, i u toj sam zemlji ostao tijekom trideset godina. Jednoga sam meðutim dana, o ženo mojega brata, dok sam tako ondje sjedio, poceo misliti na svoju zavicajnu zemlju i na svojega brata, koji je sada preminuo. Tada me obuzme silna cežnja za time, da ga opet vidim. Poceo sam plakati i jadikovati nad time, da sam tako daleko od njega u tuðini. I naposljetku me cežnja za njim ucini tako nemirnim, da sam odlucio, da krenem na put u ovu zemlju, svoj zavicaj, u kome sam roðen, kako bih opet vidio svojega brata. Jer ja sam rekao sebi samomu: 'Covjece, koliko si ti vec dugo u tuðini, daleko od svojega zavicajnog kraja, a pri tome imaš samo jednoga •edinog brata i inace nikakve brace. Zato na noge, otputuj, vidi ga još jednom, prije nego što umreš! * Tko poznaje udarce udesa ovoga vremena * i promjenjive slucajeve dana? * To bi bila gorka patnja, ako bih ja umro, prije nego što bih još jednom vidio svojega brata! Allah ti je - Njemu neka je hvala! - poklonio veliko bogatstvo, dok tvoj brat možda živi u oskudici i siromaštvu. Onda bi mu ti mogao pomoci i u isto vrijeme vidjeti njegovo lice.' Tada sam se smjesta stavio u pokret, spremio sam se za putovanje, poslije molitve petkom izgovorio prvu suru136, uzjahao svoju jahacu 136 Prva je sura (= poglavlje) u Kur'anu - El-Fatiha - objavljena u Mekki, i sadrži svega sedam ajeta (= recenica). Mnogi je drže samom srcikom islamske vjeroispovijesti: "[1.] Hvala Bogu, Gospodaru svjetova, [2.] Sveopcem Dobrocinitelju, Milostivom *3.+ Gospodaru Sudnjega dana! *4.+ Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe tražimo pomoci. [5.] Uputi nas na pravi put, [6.] na put onih, koje si obasuo blagodatima Svojim, [7.] na koje se nije izlio gnjev Tvoj : koji nisu zalutali.!" 443
Dvjestaišezdesetidmjj/a noc životinju i došao do ovoga grada nakon mnogih muka i tegoba, koje sam u zaštiti Gospoda, Svemogucega i Preuzvišenoga, strpljivo podnosio. I tako sam doputovao ovamo. Dok sam dakle prekjucer obilazio po ulicama ovoga grada, vidio sam, kako se sin mojega brata, 'Ala ed-Din, igra s djecacima. I tako mi Allaha Svemogucega, o ženo mojega brata, cim sam ga ja ugledao, moje srce bude privuceno k njemu, jer je krv bila privucena ka krvi, a glas mi je mojega srca govorio, da je to sin mojega brata. Ja sam zaboravio na svu svoju muku i tugu, kada sam ga vidio, i gotovo da bih bio poletio od radosti. Ali kada me je on obavijestio, da je pokojni ušao k milosrdnosti Allaha Uzvišenoga, tada sam se u prekomjernosti svojega jada i žalosti onesvijestio. Možda ti je 'Ala ed-Din vec ispricao, kako me je to svladalo. Ali sam sada našao malo utjehe kroz 'Ala ed-Dina, koji dakako stupa na mjesto preminuloga. Jer tko za sobom ostavlja potomstvo, taj nije mrtav. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je maurski carobnjak, pošto je svoje obracanje 'Ala ed-Dinovoj materi bio završio s rijecima: — Tko za sobom ostavlja potomstvo, taj nije mrtav — vidio, kako ona zbog toga place, i da se zatim obratio 'Ala ed-Dinu. Pritom je bila njegova namjera, da ona više ne treba misliti na svojega muža i daje on u tome pogledu utješi, kako bi na taj nacin izveo svoj lukavi plan. -
Moj sine 'Ala ed-Dine - oslovi ga on - kakav si zanat
izucio? Kakav poziv imaš? Jesi li izucio neki zanat, koji vas oboje, tebe i tvoju mater, prehranjuje? Tada 'Ala ed-Din bude posramljen i zbunjen, on ostavi glavu da mu visi i spusti je prema podu. Ali njegova mati povice: -
Odakle bi on? Tako mi Allaha, on se ne razumije uopce ni
u što! Jednoga tako beskorisnog decka ja još nikada nisam vidjela. Cijeloga se dana natjerava naokolo sa zlocestim deckima ove gradske cetvrti, koji su upravo takvi kao on. Njegov je otac - o moja žalosti! - umro samo od jada zbog njega. A ja sada živim takoðer u bijedi. S mukom predem pamuk dan i noc, kako bih si zaradila par hljebova kruha, koji zajednicki pojedemo. Da, tako to meni ide, dragi Djeveru! Tako mi tvojega života, on dolazi k meni 444
Pripovijest o 'AIA ed-Dinu i carobnoj svjetiljci
samo u vrijeme jela, inace nikada. Ja sam vec pomišljala na to, da mu zakljucam kucna vrata i da mu ih više nikada ne otvorim i da ga pustim da trci, kako bi sebi tražio uzdržavanje, kojim bi mogao produžiti svoje životarenje. Ja sam sada stara žena, ja nemam nikakve snage, da se tako mucim i da na taj nacin brinem za svagdašnji kruh. Ah Allah, zar ja moram priskrbljivati za svoje životno uzdržavanje? Ja trebam nekoga, tko ce mene prehranjivati! Tada se Maur obrati Ala ed-Dinu s rijecima: -
Kako dolazi do toga, o sine mojega brata, da ti tako zlo pos
tupaš? To je sramota za tebe! To ne pristaje ljudima tvoje vrste! Ti si ipak razuman, moj sine, i dijete casnih ljudi! To je za tebe jedna bruka, da se tvoja mati u svojoj visokoj starosti mora brinuti još i za tvoje životno uzdržavanje, dok si ti vec muškarac, koji se treba ogledati za nekim životnim putem, zahvaljujuci kojemu se može prehranjivati. Gledaj, moj sine, u našem gradu ima - hvala Allahu! — toliko mnogo majstora koliko inace nigdje. Izaberi sebi zanat, koji tebi odgovara, da te ja u njega smjestim. Kada zatim budeš stariji, moj sine, imat ceš svoj poziv, od kojega ceš moci živjeti. Moguce je naravno, da ti ne voliš zanat svojega oca. Onda si izaberi neki drugi, neki zanat, koji ti se sviða! Ispricaj mi o tome. Ja cu ti pomoci, toliko mnogo koliko samo uopce budem mogao, moj sine! Kada je meðutim Maur uvidio, da 'Ala ed-Din šuti i da mu ne daje nikakav odgovor, on primijeti, da djecak uopce ne želi imati nikakav posao, nego samo provoditi besposlen život. I tada mu on rekne: -
Sine mojega brata, ja ti necu ciniti nažao. Ako ti dakle ipak
ne želiš izuciti nikakav zanat, tada cu ti ja otvoriti trgovacki ducan s najskupocjenijim tkaninama, kako bi ti postao poznatim meðu ljudima, kako bi mogao voditi trgovinu, kupovati i prodavati i kako
bi postao uglednim covjekom u gradu. Kada je dakle 'Ala ed-Din saslušao rijeci svojega maurskog strica, kako ovaj ima namjeru, da ga ucini trgovcem, on se vrlo obraduje. Jer on je tocno znao, da sva ta gospoda uvijek nose fine 445
Dvjestaišezdesetidrujja noc i ciste haljine. On, osmjehnuvši se, pogleda Maura, kimne glavom i tako naznaci, da je sporazuman. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je maurski carobnjak vidio, kako se 'Ala ed-Din nasmiješio. Sada je on znao, da je djecak sporazuman s time, da postane trgovcem, i tako mu on onda rekne: — Buduci da si ti sporazuman, da ti ja dadnem da postaneš trgovcem i da ti otvorim ducan, sine mojega brata, pokaži se kao muškarac! Sutra cu te, ako ushtjedne Allah, najprije povesti sa sobom na bazar i dati da ti se primjeri fino odijelo, kakvo nose trgovci. Potom cu ti izabrati jedan ducan i tako ti održati svoju rijec. 'Ala ed-Dinova je mati dosada još uvijek pomalo sumnjala u to, da je Maur njezin djever. Ali kada je sada cula, da je on njezinu sinu obecao, da ce mu otvoriti trgovacki ducan i da ce mu dati tkanine i kapital i tomu slicno, tada je žena odlucila u svojemu srcu, da je ovaj Maur stvarno njezin djever, jer neki stran covjek ipak ne bi mogao uciniti tako nešto za njezina sina. Stoga ona pocne svojega sina voditi na pravi put i opominjati ga, da treba iz svoje glave protjerati ludost, pokazati se kao muškarac, vazda se pokoravati svojemu stricu, koji mu je kao otac, i opet nadoknaditi vrijeme, koje je pustio da mu beskorisno proðe u besposlicarenju sa sebi slicnima. Nato 'Ala ed-Dinova mati rasprostre stol i iznese veceru. Svi troje sjednu i pocnu jesti i piti, dok je Maur razgovarao s 'Ala ed-Dinom o pitanjima trgovackog poziva i tomu slicnim stvarima. Tomu se 'Ala ed-Din tako silno radovao, da te noci nije mogao spavati. Kada je Maur primijetio, da je noc uskoro pri kraju, on otiðe u svoje prebivalište, nakon što im je bio obecao, da ce se sljedeceg dana vratiti, kako bi s 'Ala ed-Dinom otišao na bazar i dao da mu se primjeri trgovacko odijelo. Cim je zatim bilo svanulo jutro, on takoðer vec opet pokuca na vrata. 'Ala ed-Dinova se mati podigne i otvori mu kucna vrata. On meðutim ne htjedne ulaziti, nego samo zatraži 'Ala ed-Dina, kako bi s njime pošao na bazar. Tako dakle 'Ala ed-Din izaðe van, zaželi svojemu stricu dobro jutro i poljubi mu ruku. Ovaj ga uzme za ruku i otputi se s 446
Pripovijest o }Ald ed-Dinu i carobnoj svjetiljci njime sve do bazara. Ondje on uðe u neku trgovinu tkaninama, u kojoj su se nalazile haljine svake vrste. On zatraži jedno potpuno odijelo visoke vrijednosti. Tada mu trgovac donese ono, što je on želio, u svima svojim dijelovima gotovo skrojeno i sašiveno. Sada Maur rekne 'Ala ed-Dinu: -
Izaberi si, moj sine, što ti se sviða!
Djecak je bio silno obradovan, kada je vidio, da mu njegov stric prepušta izbor, i on si izabere prema svojemu nahoðenju dijelove odjece, koji su mu se dopali. Zatim Maur smjesta isplati trgovcu cijenu za njih, poðe dalje i povede 'Ala ed-Dina sa sobom u ham-mam137. Pošto su se bili okupali, oni napuste kupelj sku prostoriju i popiju u dvorani šerbet. Zatim 'Ala ed-Din navuce na sebe, sretan i veseo, novu odjecu, priðe pred svojega strica, zahvali mu i poljubi mu, zahvalan za njegovu dobrostivost, ruku.
Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je taj Maur, nakon što je s Ala ed-Dinom napustio hammam, njega opet uzeo za ruku i s njime otišao do bazara trgovaca. On mu pokaže bazar i kako se ondje obavlja trgovina, i zatim mu rekne:
-
Moj sine, sada ti vec dolikuje, da opciš s ljudima, pogotovo
s trgovcima, kako bi se od njih naucio voðenju trgovackih poslova, jer je to sada postao tvoj poziv. Nato ga je vodio dalje, pokazivao mu grad, džamije i drage znamenitosti, koje su se nalazile u tome mjestu. Naposljetku uðe s njime ondje u ducan jednoga pecenjara. Ovaj im donese rucak na srebrenim pliticama, oni pocnu jesti i piti, sve dok se nisu zasitili, i zatim opet poðu dalje. Sada pocne Maur pokazivati 'Ala ed-Dinu parkove i velike trgove. On takoðer s njime ode u sultanov dvorac i pokaže mu sve te raskošne, goleme odaje. Nakon svega ga toga odvede u chan138 stranih trgovaca, u kome je stanovao on sam. Ondje on pozove neke trgovce, koji su boravili u toj gostionici. 137
Istocnjacka javna kupelj.
138 Karavanseraj, istocnjacko svratiste, koje odgovara suvremenom motelu - motor-hotelu. 447
DvjestMŠezdesetidrujja noc Kada su oni bili došli i sjeli da jedu, on im isprica, da je to sin njegova brata i da se on zove 'Ala ed-Din. Pošto su se bili najeli i napili, on uzme, jer je noc vec bila pocela, 'Ala ed-Dina i odvede ga natrag k njegovoj materi. Kada je meðutim ona ugledala svojega sina, koji je sada slicio nekom trgovcu, bila je gotovo kao izvan sebe i prolijevala je suze radosnice. Ona pocne svojemu djeveru, Mauru, zahvaljivati za njegovu dobrostivost, tim što mu rekne: -
Dragi djeveru, ja nikada ne bih mogla naci dovoljno rijeci,
cak ako bih ti tijekom cijeloga svojeg života zahvaljivala i hvalila te
za dobrotu, koju si ucinio mojemu sinu. Maur joj odgovori: -
Ženo mojega brata, to uopce nije od mene nikakva dobros
tivost. On je ipak moj sin. I to je moja obveza, da ja nastupam za svojega brata i da djetetu budem ocem. Zato samo budi mirna! Ona nastavi: - Ja se molim Allahu, zazivajuci slavu prvoga i posljednjeg sveca, da te On ocuva i uzdrži, moj djeveru, i da ti dadne dug život, kako bi ti ovomu sirotom djecaku bio zaštitnicko krilo. On ti se treba uvijek pokoravati i slijediti te i ciniti samo ono, što mu ti zapovijedaš! - Ženo mojega brata - odgovori Maur - 'Ala ed-Din je vec odrastao i razuman, on potjece od izvrsnih roditelja, i ja polažem nadu u Allaha, da ce on stupiti na mjesto svojega oca i biti utjehom tvojega oka. Ali mi je žao, da mu ja sutra, jer je petak, još necu moci otvoriti ducan, jer o petku svi trgovci nakon službe Allahu izlaze u vrtove i parkove. Ali, ako tako ushtjedne Allah, ja cu u subotu uz Stvoriteljevu pomoc uciniti ono, što namjeravam. Sutra cu doci k vama i uzeti 'Ala ed-Dina, kako bih mu pokazao vrtove i parkove vani pred gradom. Njih on možda dosada još nije vidio. Zatim ce on takoðer sretati ljude, trgovce i uglednike, koji se ondje šetajuci razonode, kako bi ih upoznao i kako bi oni s njime postali upoznati. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je Maur zatim otišao i onu noc proveo u svome stanu. Dan potom 448
Pripovijest o }AIA ed-Dinu i carobnoj svjetiljci doðe on opet ka krojacevoj kuci i pokuca na kucna vrata. Ala ed--Din meðutim nije od radosti nad haljinama, koje mu je ovaj bio obukao, i nad onim lijepim, što je predhodnoga dana bio doživio -kupanje, jelo i pice i druženje s ljudima — i u mislima na to, da ce njegov stric sljedecega jutra doci i uzeti ga, da mu pokaže vrtove, te noci bio spavao. Da, on nije ni oka sklopio i uopce nije mogao docekati, da svane dan. Cim je sada zacuo, da se kuca na vratima, žurno je poskocio poput vatrene iskre, otvorio kucna vrata i ugledao pred sobom svojega strica iz el-Maghriba. Taj ga zagrli, poljubi ga i uzme ga za ruku. Zatim zajedno poðu, a Maur rekne djecaku: -
Sine mojega brata, danas cu ti nešto pokazati, što ti još nisi
vidio u cijelome svom životu! Pri tome mu se osmjehivao i oslovljavao ga prijaznim rijecima, i oni izaðu kroz gradska vrata van. Maur je koracao izmeðu vrtova i pokazivao djecaku velike parkove i cudesne dvorce koji su se ponosno uzdizali uvis. Cim bi njihov pogled pao na neki vrt ili neki dvorac ili neku palacu, Maur bi zastao i pitao:
-
Sviða li ti se to, moj sine 'Ala ed-Dine?
Njemu je meðutim bilo, kao da bi trebao poletjeti od radosti. Jer on je gledao stvari, koje on u cijelome svome životu još nije nikada bio vidio. Tako su koracali sve dalje i sve su si razgledali, sve dok nisu postali umorni. Tada uðu u jedan velik vrt, * koji je srcu pricinjao radost * i oku donosio lijep prizor. * Sadvrvani139 su poskakivali, * okruženi cvjetovima, * a voda je tekla iz ralja lavova, koji su bili od zlatnožute mjedi. Zatim su sjeli za neki stol i otpocinuli. 'Ala ed-Din je bio usrecen i silno radostan, i on se pocne sa starim šaliti i zabavljati se, kao da je on zbilja bio njegov stric. Nato Maur otvori svoj pojas i izvuce iz njega kesu, koja je bila napunjena kruhom i plodovima i drugim stvarima za jelo, i rekne 'Ala ed-Dinu: -
Sine mojega brata, ti si jamacno gladan. Doði, pojedi, što
hoceš! 139 Šadyrvan je vodoskok. 449
Dvjestaišezdesetidmgci noc Tada djecak priðe i pocne jesti. I takoðer je Maur s njim jeo. Tako su bili veseli i dobro raspoloženi i tako su otpocinuli. Zatim Maur pocne: - Sine mojega brata, ako si otpocinuo, hajde da poðemo još malo dalje! 'Ala ed-Din smjesta ustane, i Maur pocne ici s njime od vrta do vrta, sve dok nisu prošli kraj svih vrtova i sada došli do nekoga visokog brda. 'Ala ed-Din, koji sve dosada još nikada nije izašao iz grada i koji takoðer u cijelome svom životu još nije bio prošao tako dugacak put, rekne Mauru: - Strice, reci, kamo mi idemo? Mi smo ipak vec sve vrtove ostavili iza sebe, i sada smo pred nekim brdom. I ako je taj put još dugacak, tada ja više nemam nikakve snage za hodanje. Jer ja sam slab od umora. Pred nama takoðer nema više nikakvih vrtova. Hajde da se opet vratimo u grad! - Moj sine - odgovori Maur - ovo je dakako taj put. Vrtovi takoðer još nisu pri kraju, mi cemo sada otici, da si pogledamo jedan vrt, kakav nemaju cak ni kraljevi. Svi vrtovi, koje smo dosada vidjeli, nisu ništa u poreðenju s tim vrtom. Zato priberi svoju snagu pri hodanju. Ti si dakako, hvala neka je Allahu, muškarac. Sada pocne Maur djecaka prijaznim rijecima svracati na druge stvari i pripovijedati mu neobicne pripovijesti, istinite i izmišljene, sve dok nisu stigli do mjesta, koje je bilo cilj ovoga maurskog carobnjaka, i za volju kojega je on doputovao iz dalekog el-Maghriba sve do Kine. I kada su oni prispjeli onamo, on rekne 'Ala ed-Dinu: -
Sine mojega brata, sjedni na zemlju, otpocini. Jer ovo je to
mjesto, koje mi tražimo! Ako tako ushtjedne Allah, ja cu ti pokaza ti cudesne stvari, kakve još nijedan covjek na ovome svijetu nikada
nije gledao. Još nikada nitko nije dobio priliku da vidi ono, što ceš ti sada ugledati..." V Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 450
Ali kada je pocela
dgo I —-1 ogo dvjestaišezdesetitreca noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je maurski carobnjak poslije svojih rijeci: — Još nikada nijedan smrtnik nije dobio priliku da vidi ono, što ceš ti sada ugledati - dalje rekao 'Ala ed-Dinu: —
Ali najprije, ako si otpocinuo, ustani i traži drvo za loženje i
granje, sve suho i sasušeno, kako bismo mogli zapaliti vatru. Zatim cu ti, o sine mojega brata, pokazati nešto - no, samo pusti, ti ceš vec vidjeti! Kada je 'Ala ed-Din to saslušao, on pocne izgarati od želje, da vidi ono, što mu je njegov stric htio pokazati. On zaboravi umor, smjesta skoci na noge i pocne skupljati suho drvo za loženje i sasušene grane. Skupljao je, sve dok mu Maur nije rekao: -
Sada je dosta, dragi necace!
Nato Maur izvadi iz svojega džepa jednu kutiju, otvori je, i izvadi iz nje toliko mnogo tamjana, koliko mu je bilo potrebno. I on je kadio i carao i prisezao i mrmljao nerazumljive rijeci. Odmah postane mracno, sve se
pocne tresti i pocne grmjeti i zemljino se tlo rastvori. Nad time se 'Ala ed-Din prestravi, i u svome strahu htjedne pobjeci. Ali kada je maurski carobnjak primijetio, da djecak hoce pobjeci, on se na njega žestoko razljuti, jer citav njegov posao bez 'Ala ed-Dina nije ništa koristio. Blago se naime, 451
DvjestMŠezdesetitreca noc koje je on htio dignuti, otvaralo samo pred Ala ed-Dinom. Kada je dakle uvidio, da djecak hoce bježati, on podigne svoju ruku i tako ga žestoko pogodi u glavu, da mu je skoro izbio zube. 'Ala ed--Din padne onesviješcen na tlo. Ali vec nakon stanovitoga kratkog vremena posredstvom Maurova caranja opet doðe k sebi i pocne plakati. I on uzvikne: -
Dragi strice, što sam ja ucinio, da sam zaslužio od tebe jedan
takav udarac? Sada ga Maur pocne primirivati, tim što mu rekne: -
Moj sine, ja te ipak hocu uciniti muškarcem. Zato mi se
nemoj suprotstavljati, jer sam ja tvoj stric, koji zastupa tvojega oca. Pokoravaj mi se u svemu, što cu ti reci! Nakon nekoga ceš kratkog vremena zaboraviti svu ovu muku i napor, kada budeš gledao cudesne stvari! Kada se dakle pred magom bilo otvorilo zemljino tlo i kada mu se pokazala neka mramorna ploca, na kojoj se nalazio kolut od lijevane mjedi, on se obrati djecaku i rekne: -
Ako budeš cinio ono, što cu ti ja kazivati, tada ceš postati
bogatijim nego što su to svi kraljevi! Samo sam te stoga, moj sine, ja takoðer udario, jer ovdje leži skriveno blago, koje glasi na tvoje ime. A evo si ga ti htio napustiti i pobjeci! Ali sada pripazi. Po gledaj samo, kako sam ja otvorio zemlju svojim magijskim umi jecem i svojim prisezanjem! Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je maurski carobnjak nadalje rekao 'Ala edDinu:
-
Moj sine 'Ala ed-Dine, pazi dakle! Gledaj, ispod ploce, na
kojoj je onaj kolut, ondje je blago, o kome sam ti govorio. Položi svoju ruku na kolut i podigni plocu! Jer nijedan je jedini covjek ne može otvoriti nego jedino ti, i nitko drugi osim tebe ne može svoju nogu staviti u ovu pecinu s blagom, pravo je na to sve pridržano za tebe. Moraš meðutim slušati mene, tocno onako kako te ja upu cujem, i ne smiješ smetnuti s uma nijedno slovo od mojih rijeci. Ovo se sve, moj sine, dogaða za tvoje najvece dobro. Jer ovo je blago silno veliko, nijedan kralj na svijetu ne posjeduje njemu slic no. Ono pripada tebi i meni! 452
Pripovijest o }Ala ed-Dinu i carobnoj svjetiljci Ala ed-Din, siroti mladic, zaboravi sada umor, udarce i suze, on je bio posve zacaran Maurovim rijecima i radovao se, zato što je trebao postati tako bogat, da cak ni kraljevi ne bi bili bogatiji nego on. I tako on rekne: — Dragi strice, zapovijedaj mi sve, što hoceš. Ja cu se pokoriti tvojoj zapovijedi! — Ah, sine mojega brata - odgovori ovaj - ti si mi kao moje vlastito dijete, da, još draži. Jer osim tebe, svojega necaka, ja nemam nikakvih roðaka. Ti trebaš biti moj baštinik i moj nasljednik, moj sine! I on priðe k 'Ala ed-Dinu i poljubi ga i nastavi: —
Za koga si ja dakle priskrbljujem sav ovaj trud, moj sine?
Samo zaradi tebe, kako bih te ucinio jednim vrlo bogatim i ugled nim covjekom! Zato cini sve tocno onako, kako ti ja kazujem! Sada priði ovomu kolutu i podigni ga, onako kako sam ti rekao! Ali 'Ala ed-Din odgovori: — Strice, ovaj je kolut za mene težak. Ja ga ne mogu sam podignuti. Doði, pomozi mi takoðer ti pri podizanju. Ja sam još tako mlad po godinama.
— Dragi necace — rekne nato Maur - nije nam moguce, da bilo što postignemo, ako ti ja budem pomagao. Onda ce naš trud biti posve uzaludan. Ti položi samo svoju ruku na kolut i povuci ga uvis! Zatim ce se on ubrzo podici u tvojoj ruci. Ja sam ti ipak rekao, da ga nitko ne smije dotaknuti, nego jedino ti. Kada ga povuceš, tada izgovori svoje ime i imena svojega oca i svoje matere, i zatim ce se on odmah dici u tvojoj ruci, ti meðutim njegovu golemu težinu neceš uopce cak ni osjetiti. Tada 'Ala ed-Din pribere svoju snagu, stvori cvrstu odluku i ucini onako, kako ga je bio uputio Maur. I pošto je izgovorio svoje ime i imena svojega oca i svoje matere, on posve lako plocu podigne uvis, upravo tako, kako mu je bio rekao mag. I nakon što je ploca bila podignuta, on je baci nastranu. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Din, nakon što je bio digao plocu s ulaza u spilju s bla453
Dvjestaišezdesetitreca noc gom, ugledao jedan podzemni hodnik. Do njegova se ulaza moralo sici niz otprilike dvanaest stuba. Nato mu Maur rekne: -
'Ala ed-Dine, pazi, sve cini posve tocno onako, kako ti
budem kazivao, i ništa od toga ne propuštaj. Sa svom pažnjom silazi dolje k ovom hodniku, sve dok ne dosegneš tlo! Ondje ceš naci jednu halu, koja je podijeljena na cetiri prostora. U svakome ceš od tih prostora naci cetiri zlatna vrca i druge stvari od finoga zlata i srebra. Ali cuvaj se, da nešto od toga ne dotakneš ili da nešto od toga uzmeš, nego proði pokraj svega, sve dok ne dospiješ u cetvrti prostor! Ne dopusti cak ni svojim haljinama ili skutovima da dotaknu vrceve ili zidove i ne zadržavaj se ni jednoga jedinog tre nutka! Ako ti postupiš protiv ovoga naputka, tada ceš odmah biti preobražen i pretvoren u crni kamen. Kada meðutim doðeš u cet vrti prostor, tada ceš ondje naci jedna vrata. Otvori ta vrata, tim što izrekneš ona imena, koja si izrekao iznad ploce. I uði unutra! Za tim ceš dospjeti u jedan vrt, pun lijepog drveca, na kome vise plo
dovi. Odande poði putem, koji ceš vidjeti pred sobom, otprilike još pedeset lakata dalje, tako ceš naci jednu dvoranu, ka kojoj vodi stubište od otprilike trideset stuba. Zatim se ogledaj gore po dvo rani. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je maurski carobnjak, nakon što je 'Ala ed-Dinu bio dao uputu, kako treba sici u pecinu s blagom i u njoj ici dalje, njemu nadalje rekao: -
Kada budeš bio u toj dvorani, ondje ceš naci svjetiljku, koja
visi sa stropa dvorane. Uzmi tu svjetiljku, izlij ulje, koje je u njoj, i sakrij je u svoja njedra. Nemoj biti zabrinut zbog svojih haljina, jer to nije nikakvo stvarno ulje! Kada se zatim budeš opet vracao natrag, tada smiješ otrgnuti s drveca toliko mnogo, koliko hoceš. Jer sve to pripada tebi, dokle god je svjetiljka u tvojoj ruci. Kada je dakle Maur završio sa svojim rijecima upucenima 'Ala ed-Dinu, on sa svojega prsta skine pecatnjak i natakne ga 'Ala ed--Dinu na prst s rijecima: -
Moj sine, ovaj ce te pecatnjak osloboditi od svake nevolje i
opasnosti, koje bi ti mogle zaprijetiti, pod tim jednim uvjetom, da 454
Pripovijest o 'AlA ed-Dinu i carobnoj svjetiljci ti paziš na sve, što sam ti ja rekao. Sada dakle na posao, siði dolje, ' priberi svoju snagu * i daj da se rasplamsa tvoja cvrsta srcanost. * Nemoj se bojati, jer ti si muškarac i ne više nikakvo dijete! Potom ceš, moj sine, u najkracem vremenu steci takvo bogatstvo, da ceš biti najbogatiji covjek na svijetu. 'Ala ed-Din dakle siðe u podzemni hodnik i naðe cetiri prostora. U svakom su prostoru bila cetiri zlatna vrca, ali on proðe pokraj njih, onako kako mu je bio rekao Maur, oprezno i odlucno. Zatim uðe u vrt i proðe kroz njega, sve dok nije dospio do dvorane. Uspne se stubištem gore, i u dvorani pronaðe svjetiljku. On je ugasi, izlije ulje, koje je bilo u njoj, na pod i sakrije je u svoja njedra. Zatim opet siðe u vrt i pocne si promatrati drvece. Na njemu su sjedile ptice, koje su svojim glasovima slavile Svemoguceg Stvoritelja, koje on meðutim prije, kada je bio došao, nije bio vidio. I na tome su drvecu visjeli kao plodovi sve sami skupocjeni dragulji. Svako je drvo nosilo plodove od razlicite vrste i boje, zelene i bijele, žute i crvene i od drugih boja. Ovi su dragulji isijavali sjaj, koji je bio jasniji nego Suncev sjaj o dopodnevu. Svaki je od ovih dragulja nadmašivao po
velicini sve, što se moglo opisati, tako da nijedan jedini kralj ovoga svijeta nije posjedovao cak ni samo jedan, koji bi bio ravan nekomu od najvecih, da, cak ni jedan, koji bi bio upola toliko velik kao oni najmanji meðu njima. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Din obilazio unaokolo izmeðu drveca. I pritom je gledao drveta i sve te stvari, koje zasljepljuju pogled i otimaju razum, i on ih je pozorno promatrao. Tada on dakle uvidi, da to drvece umjesto pravih plodova nosi goleme dragulje, skupocjene smaragde, dijamante, hijacinte, takoðer bisere i druge dragocjenosti, pri pogledu na koje su osjetila postajala smetenima. Sada meðutim, jer 'Ala ed-Din još nikada u svome životu nije bio vidio takve stvari i jer takoðer nije bio dovoljno odrastao, da spozna vrijednost ovih skupocjenosti, s tim više što je još uvijek bio mlad momak, tako je on mislio da su ti dragulji od stakla ili od kristala. Trgao je mnoge od njih i punio njima svoje džepove na grudima, a pri tome ih je pogledavao, jesu li to zbilja grozdovi i smokve i drugi jestivi plodovi 455
Dvjestaišezdesetitreca noc ili ne. Kada je sada vidio, da su oni poput stakla, on nastavi skupljati u svoj džep na grudima od svih vrsta ovih plodova s drveca, a da nije prepoznao dragulje i njihovu vrijednost. A buduci da nije mogao zadovoljiti svoju želju za jelom, on u mislima rekne: —
Ja cu si od ovih staklenih plodova napraviti jednu zbirku i
kod kuce se s njima igrati. Tako je trgao sve više i turao ih u svoje džepove na bokovima i na grudima, sve dok ih sve nije napunio. I zatim otrgne još više plodova, stavi ih u svoj veliki rubac oko pasa i opet ga zaveže. Ponese, koliko je samo uopce mogao, i rekne si pritom, da ce ih kod kuce izložiti kao ukras. Jer on ih je držao, kao što je receno, za staklo. Ali zatim pocne, od straha pred svojim maurskim stricom, trcati, sve dok opet nije prošao kroz cetiri prostora i projurio kroz podzemni hodnik. Na zlatne vrceve nije pri svome povratku bacio nijedan pogled, premda mu je sada bilo dopušteno, da iz njih nešto uzme. Kada je dakle opet došao do onog stubišta, on se uspne uza nj, sve dok mu nije preostao samo još jedan mali komad. To je bila posljednja stuba, a ta je bila viša nego ostale, tako da se sam nije mogao na nju popeti, jer je nosio uza se tako mnogo. Tako on dovikne Mauru: - Strice, dadni mi svoju ruku i pomozi mi, da se mognem popeti gore! - Moj sine - povice ovaj - dadni mi svjetiljku i tako se olakšaj. Možda je ona ta, koja te opterecuje. Ali mu on dadne kao odgovor: —
Strice, svjetiljka me uopce ne opterecuje. Pruži mi ipak svoju
ruku! Kada budem bio gore, ja cu ti dati svjetiljku.
Mag je meðutim iz el-Maghriba htio samo i jedino svjetiljku, i on zato pocne navaljivati na Ala ed-Dina, neka mu dadne svjetiljku. Ali buduci da je djecak svjetiljku bio sakrio duboko u svoje haljine i preko nje bio natrpao plodove od dragulja, tako mu je bilo nemoguce, da svojom rukom prodre sve do svjetiljke, kako bi mu je predao. Maur je dakle navaljivao na njega, da mu on treba 456
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu i carobnoj svjetiljci dati svjetiljku. Ali kako to djecak još nije mogao uciniti, on je na njega postajao vrlo gnjevnim, i zahtijevao je svjetiljku. Ali je 'Ala ed-Din nije mogao dokuciti, kako bi mu je dao. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je sad vec, kada 'Ala ed-Din nije mogao dokuciti svjetiljku, kako bi je dao svojemu lažnom stricu iz el-Maghriba, ovaj Maur postajao mahnitim od bijesa, jer nije postizao svoj cilj. 'Ala ed-Din mu je meðutim obecavao, da ce mu je on dati, kada se popne iz hodnika gore, bez lažnih primisli i bez zle namjere. Pošto je Maur sada uvidio, da mu 'Ala ed-Din nece izruciti svjetiljku, on bude svladan bijesom i odustane od svake nade. I on pocne carati i prisezati i bacati tamjan u vatru. Tada se ploca sama od sebe opet preokrene i zatvori se iznad ulaza posredstvom moci njegova caranja, i zemlja prekrije plocu kao prije. Ali 'Ala ed-Din ostane ispod zemlje, jer nije mogao izaci. Carobnjak je bio dakako u stvarnosti stranac a ne 'Ala ed-Dinov stric, kao što je vec bilo ispricano, nego se on bio preobrazio i sebi dao lažan izgled, kako bi posredstvom djecaka, koji je jedini mogao dignuti blago, stekao onu svjetiljku. Sada je meðutim ovaj prokleti Maur opet zatvorio zemlju iznad 'Ala ed--Dina i prepustio ga smrti od gladi. Prokleti je naime maurski carobnjak potjecao iz najudaljenijeg el-Maghriba zemlje Afrike i bio se vec od svoje mladosti revno bavio carobnjaštvom i znanostima o duhovima. Jer podrucje je Afrike140 glasovito zbog svih ovih znanosti.Taj je dakle Maur studirao i izucavao od mladosti u svome gradu u Africi, sve dok se nije bio usavršio u svim znanostima. I pošto je u stanovitom vremenu od cetrdeset godina bio proucio tako prekomjerno mnogo carobnjaštva i prisezanja zakletvama i to si usvojio, on je otkrio jednoga dana, da u najkrajnjem kraju od Kine leži neki grad po imenu el-Kal'as141 i da je u tome gradu skriveno jedno silno veliko blago, kakvo ne posjeduje nijedan kralj 140 poci Afrikom se dakako ne misli na africki kontinent u današnjem smis lu rijeci. Pravu je Afriku u užem smislu rijeci predstavljalo podrucje Tunisa i Al žira. 141 Posve je vjerojatno da je posrijedi ime grada u gorju Kailas u jugozapadnome Tibetu, koje je bilo glasovito poradi svojega bogatstva u zlatu. 457
Dvjestaišezdesetitreca noc na cijelome svijetu. Da je meðutim najcudesnije to, što se u tome blagu nalazi stanovita carobna svjetiljka. Tko nju posjeduje, taj ne može ni od kojega covjeka na zemlji biti nadmašen po bogatstvu i moci, da, da cak najmocniji kralj ovoga svijeta može samo jedan dio bogatstva i moci i jakosti ove svjetiljke nazvati svojim vlastitim. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je Maur putem svojega umijeca otkrio i doznao, da to blago može biti dignuto samo posredstvom jednoga djecaka, koji se zove 'Ala. ed-Din i koji je siromašna podrijetla, i da je ovaj djecak iz istoga tog grada. Takoðer je spoznao, da je to lako i da ne stoji mnogo truda, da ga se pridobije. Stoga se smjesta i bez odlaganja opremio za putovanje u Kinu, kako smo ispricali, i ucinio s 'Ala ed-Dinom sve ono, što je vec ispricano, u uvjerenju, da može doci u posjed svjetiljke. Ali su sada njegov trud i njegova nada bili iznevjereni, njegovi napori uzaludni, i stoga on odluci, da pusti 'Ala ed-Dina da zaglavi. Tako je dakle bio pomocu svoje carolije opet pokrio zem-Ijino tlo iznad djecaka, kako bi on ondje umro. Jer tko je još na životu, nad njime nije izvršeno nikakvo umorstvo. Kao drugo je meðutim time imao na umu postici takoðer to, da 'Ala ed-Din više ne može odatle izaci i da tako takoðer svjetiljka ne može izaci iz zemljina krila. Nato on otiðe svojim putem i vrati se natrag u svoju zemlju Afriku, tužan i razocaran u svojoj nadi. Pustimo mi sada tog carobnjaka da otputuje odatle i pogledajmo, što se zbivalo s 'Ala ed-Dinom! Cim se nad njim bila sklopila zemlja, on pocne dozivati Maura, kojega je držao svojim stricom, kako bi mu pružio ruku i kako bi se on sam mogao popeti iz podzemnog hodnika opet na zemljinu površinu. Kako meðutim nije cuo nikoga da odgovara na njegovo dozivanje, on shvati tada, da je Maur s njim prijetvorno postupao, i da on uopce nije njegov stric, nego jedan lažljivi carobnjak. Sada 'Ala ed-Din pocne ocajavati za svoj život, i tužan spozna, da on ne može više doci na površinu zemlje. Tako on dakle pocne plakati i jadikovati nad svojom nesrecom. Ali nakon stanovitoga se kratkog vremena ipak prene i opet siðe dolje, kako bi vidio, hoce li mu Allah Uzvišeni možda dopustiti da naðe put do nekih vrata, kroz koja bi mogao dospjeti van. Okretao se nadesno i nalijevo, ali nije nalazio ništa 458
Pripovijest o 'MA ed-Dinu i carobnoj svjetiljci nego tamu i cetiri zida, koji su se oko njega zatvarali. Jer maurski mu je carobnjak svojim crnim umijecem zatvorio sva vrata, da, cak takoðer vrt, u koji je 'Ala ed-Din bio ušao, kako mu ne bi ostavio nijedan izlaz na zemljinu površinu i kako bi uskorio njegovu smrt. Tada 'Ala ed-Din pocne još gorce plakati i još više jadikovati, kada je uvidio, da su sva vrata i takoðer vrt bili zatvoreni. On je bio pomislio, da bi ondje mogao naci malo utjehe. Ali buduci da je našao sve zatvoreno, on krikne i zaplace poput nekoga, komu je odsjecena svaka nada. I on se vrati natrag i sjedne na stube stubišta podzemnog hodnika, kojima je prije toga bio sišao dolje. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Din sjeo na stube stubišta podzemnog hodnika i da je ondje plakao i jadikovao, jer se bio odrekao svake nade. Ali misli na to, da Allah Visokoslavljeni i Uzvišeni, ako On nešto hoce napraviti, samo kaže: 'Budi!' i da to zatim biva. Jer usred nevolje
on spravlja osloboðenje. Tako je išlo takoðer 'Ala ed-Dinu. Kada ga je maurski carobnjak bio poslao u podzemni hodnik, tada mu je dao jedan prsten i nataknuo mu ga na prst i pritom rekao: -
Ovaj ce te prsten osloboditi iz svake nevolje, * ako neka
nesreca kod tebe boravi * ili te sustigne zla kob. * On ce držati daleko od tebe svako zlo i biti ti pomocnikom, gdje god samo ti bio. To se dogodilo po naumu Allaha Uzvišenoga, kako bi posredstvom toga moglo doci do 'Ala ed-Dinova spasenja. Kada je 'Ala ed-Din tu tako sjedio i tužio se nad svojom nesrecom i plakao, jer je vec izgubio nadu u život i jer ga je svladao jad, tada on pocne u prekomjernosti svoje žalosti kršiti ruke, kako to cini ocajnik, i podizati svoje ruke gore i zazivati Allaha, tim što je kazivao: —
Svjedocim, da nema drugoga Boga osim Tebe jedinoga, Ti
Svesilini, Svemoguci, Svesvladavajuci, koji mrtve budiš na život, Ti koji stvaraš želje i njih ispunjavaš, Ti koji donosiš teškoce i opas nosti i njih okoncavaš! Moja si dostatnost Ti, i Ti si najbolji bra nitelj. I ja svjedocim, da je Muhammed Tvoj sluga i Tvoj posla nik.142 Moj Allah, tako Ti Njegove slave pred Tobom, oslobodi me iz moje nevolje! 142 Ocitovanje se vjere u muslimana sastoji od dva clana: "Tvrdim da nema drugoga Boga osim Allaha, i da je Muhammed Allahov poslanik." Osjecajno obogacena parafraza tog ocitovanja odgovara dakako situaciji. 459
Dvjestaikzdesetitreca noc Dok se on tako usrdno molio Allahu i kršio ruke, u prekomjer-nosti svoje žalosti poradi ove nevolje, koja se bila svalila na njegovu glavu, slucajno se zbilo, daje njegova ruka protrljala prsten..." 460' Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaišezdeseticetvrta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, dok se 'Ala ed-Din molio Allahu i kršio ruke, u prekomjernosti svoje žalosti poradi te nevolje, koja se bila svalila na njegovu glavu, da se slucajno zbilo, da je njegova ruka protrljala prsten. I gledaj sada, u tren je oka stao pred njega neki uslužni duh i rekao mu: - Na službu! Tvoj rob stoji pred tobom. Zahtijevaj, što hoceš! Ja sam sluga onoga, koji taj prsten, prsten mojega gospodara, nosi na ruci. Sada 'Ala ed-Din pogleda i ugleda jednoga marida143, koji je bio nalik nekomu od džinnova našega gospodara Sulaimana144, kako stoji pred njim. On se najprije prestraši njegovoga strašnog izgleda. Ali kada je cuo duha kako kazuje: - Zahtijevaj, što hoceš! Ja sam tvoj rob, jer je prsten mojega gospodara na tvojoj ruci tada on opet prikupi srcanost i sjeti se onoga, što mu je Maur bio kazivao, kada mu je davao taj prsten. Bio je vrlo obradovan, i hrabro mu rekne: 143 Marid je silan demon, koji se obicno pojavljuje u oblicju maglenog obla ka. 144 Davidov je sin Salamun bio u islamskom svijetu osobito na glasu zbog svoje moci nad kraljevstvom duhova. 461
Dvjestmezdeseticetvrtci noc - Ti slugo gospodara ovoga prstena, želim od tebe, da me od-vedeš na površinu zemlje! U istome se tom trenutku, dok je on još jedva završio ove rijeci, rastvori zemlja, i on se naðe vani na slobodnome kod ulaza u pecinu s blagom. Kako se meðutim sada 'Ala ed-Din, koji je tijekom tri dana bio sjedio u tami pod zemljom i pecini s blagom, opet našao na slobodnome, i kako su dnevna svjetlost i Sunceve zrake pogodile njegovo lice, on ne mogne odmah otvoriti svoje oci, nego ih pocne malo otvarati i zatim opet malo zatvarati, sve dok njegove oci nisu stekle novu snagu i navikle se na svjetlost i bile osloboðene od tmine.
Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Din stanovito kratko vrijeme, nakon što je bio izašao van iz pecine s blagom, posve otvorio svoje oci i bio vrlo obradovan, kada je ugledao sebe na površini zemlje. Ali ga obuzme cuðenje, da su sada, kada se nalazio iznad ulaza u pecinu s blagom, kroz koji je bio sišao, pošto ga je maurski carobnjak bio otvorio, vrata opet zatvorena i zemlja opet poravnata, tako da se ondje uopce više nije mogao otkriti nikakav trag nekih vrata. Njegova je zaprepašcenost sve više rasla, i on vec povjeruje, da se nalazi na nekome drugom mjestu. Nije prije znao, da se ipak nalazi na istome mjestu, sve dok nije otkrio ono mjesto, gdje su oni bili zapalili vatru od komada drveta i granja i gdje je maurski carobnjak bio kadio i carao. Nato se on okrene nadesno i nalijevo i ugleda u daljini vrtove. Pogleda put i prepozna, da je to isti onaj, kojim je bio došao. Sada on zahvali Allahu Uzvišenomu, koji ga je bio izveo na površinu zemlje i spasio ga od smrti, kada je vec izgubio nadu u život. Tako on poðe i otputi se prema gradu putem, koji je sada poznavao, sve dok nije dospio do samoga grada. Uðe u grad i zatim poðe dalje sve do svoje roditeljske kuce. Ondje uðe. Ali kada je ugledao svoju mater, on u prekomjernosti radosti, koju je osjetio zbog svojega spasenja, klone pred njome na pod. Pa buduci da je morao propatiti takav strah i nevolju, i jer je sada bio svladan radošcu, ali takoðer iscrpljen od gladi, on se onesvijesti. Njegova je mati bila tugovala sve od rastanka s njime i bila je tu sjedila placuci i riaricuci nad njim. 462
Pripovijest o }AIA ed-Dinu i carobnoj svjetiljci Kada ga je sada vidjela kako ulazi, ona se silno obraduje. Pa ipak je opet bila ražalošcena, kada ga je vidjela kako je onesviješten pao na pod. No usred svega toga njezino skrbljenje oko njega nije time bilo ometeno, nego je ona smjesta pohitala, poškropila njegovo lice ružinom vodom i izmolila od svojih susjeda miomirisne esencije. Njih mu dadne, da ih udiše. Kada je nato opet malo došao k sebi, on je zamoli, da mu donese nešto za jelo, tim što rekne: —
Draga mati, vec od prije tri dana nisam uopce ništa jeo.
Njegova mu mati donese od onoga, što je upravo imala spremljeno, sjedne pred njega i rekne: —
Hajde, moj sine, jedi i budi vedar! Kada se odmoriš, tada mi
ispricaj, što si doživio i što ti se dogodilo! Sada te necu ispitivati, moje dijete. Jer ti si sada umoran. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Din jeo i pio i bio vedar. Nakon što je zatim bio ot-pocinuo i oporavio se, on rekne svojoj materi: —
Ah, draga mati, na tebi leži jedna teška krivnja prema meni,
što si me prepustila onomu prokletom momku, koji je smišljao moju propast i htio me ubiti. Znaj dakle, da sam ja gledao smrti u
oci za volju toga prokletog covjeka, kojega si ti prepoznala kao mojega strica! Da, ja bih bio mrtav, da me nije spasio Allah Uzvišeni. Jer mi smo oboje, moja mati, ti i ja, mi smo od njega bili prevareni, zato što je taj prokletnik obecavao da ce meni uciniti tako mnogo dobra i što je iskazao prema meni tako mnogo ljubavi. Cuj dakle, mati, onaj je covjek maurski carobnjak, jedan prokleti lažljivac, jedan obmanjivac pun lukavština i licemjer. Ja ne vjeru jem, da bi mu sami podzemni vragovi mogli biti u tome ravnima — neka ga Allah dadne upropastiti zajedno sa svima njegovim knjiga ma! Slušaj sada dalje, draga mati, što mi je ucinio taj prokletnik! Sve, što cu ti kazati, je cista istina. Gledaj, kako je prokletnik lagao, sjeti se obecanja, koje mi je dao, tim što je govorio, da ce mi uciniti sve dobro. Sjeti se takoðer ljubavi, koju je iskazivao prema meni, i promisli, kako je on sve to cinio samo zato, kako bi došao do svo jega cilja! Da, njegova je namjera bila, da mene ubije, ali hvala 463
Dvjestaišezdeseticetvrta noc neka je Allahu, što me je On spasio! Zato cuj, draga mati, i poslušaj, što je taj prokletnik ucinio! Nato 'Ala ed-Din svojoj materi isprica sve, što je bio doživio, tim što je od prevelike radosti lijevao suze. Tako je najprije izvijesti, kako se on od nje bio rastao, kako ga je Maur bio odveo do brda, u kome se nalazilo blago, i kako je on ondje bio carao i palio tamjan. -
I pritom mi je, draga mati - tako je pripovijedao djecak -
zadao još jedan takav udarac, da sam ja od bola izgubio svijest. Jer bio me je obuzeo velik strah, kada sam vidio, kako se posredstvom njegova magijskog umijeca rascijepilo brdo i preda mnom otvorila
zemlja. Tada sam zadrhtao i prestravio se od grmljavine, koju sam cuo, i od tmine koja se širila, kada je on spaljivao tamjan i carao. Tako dakle htjednem, dok sam morao doživljavati sve te strašne stvari, u svome strahu pobjeci. Ali kada je vidio, da sam se ja spre mio za bijeg, on me izgrdi i istuce. To je ucinio, jer on, premda se pecina s blagom bila otvorila, ipak nije mogao sam u nju sici. To je naime blago moglo biti dignuto samo od mene, jer je glasilo na moje ime i nije pripadalo njemu. Samo zato, što je bio opaki carob njak, on je znao, da to blago treba biti dignuto od mene i da ta bogatstva pripadaju meni. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Din, kada je svojoj materi ispricao sve, što mu se bilo dogodilo od maurskog carobnjaka, njoj nadalje rekao: -
Nakon što me je meðutim bio udario, on je uvidio da je
prisiljen, mene opet primirivati, kako bi me nagovorio, da siðem dolje u otvorenu pecinu s blagom, i kako bi postigao svoj cilj. Pošto me je zatim odaslao, dao mi je jedan pecatnjak i gurnuo mi ga je na prst, prsten, koji je prije toga bio na njegovoj ruci. Nato ja siðem dolje u tu pecinu i najprije naðem cetiri prostorije, koje su sve bile ispunjene zlatom i srebrom i drugim dragocjenostima. Ali je sve to vrijedilo kao ništa, i prokletnik mije strogo rekao, da ništa od toga ne smijem dotaknuti. Zatim sam došao u jedan velik vrt, u kojemu su bila sve sama visoka drveta s plodovima od mnogobojnog krista la, koji su mi gotovo zarobili razum, draga mati. Nakon što sam za464
(
Pripovijest o }AIA ed-Dinu i carobnoj svjetiljci
tim dospio u visokosagraðenu dvoranu, u kojoj je bila ova svjetiljka, smjesta sam je uzeo, ugasio sam je i izlio njezin sadržaj na pod. Kod tih rijeci 'Ala ed-Din izvuce iz svojega džepa na grudima svjetiljku i pokaže je svojoj materi. I isto joj tako dadne da vidi dragulje, koje je bio donio sa sobom iz vrta. Bile su dvije velike kese pune takvih dragulja, od kojih se nije ni jedan jedini nalazio u posjedu kraljeva cijeloga svijeta. Ali 'Ala ed-Din nije naravno poznavao njihovu vrijednost, nego je vjerovao, da su oni od stakla i kristala. Zatim on u svome pripovijedanju nastavi dalje: -
Draga mati, nakon što sam bio uzeo svjetiljku i na svome
povratku opet došao sve do vrata pecine s blagom, pozvao sam toga prokletog Maura, koji je tvrdio, da je moj stric, da mi on treba dati ruku i povuci me uvis, kako bih se mogao popeti gore. Jer ja sam nosio stvari, koje su me opterecivale, i nisam se mogao sam popeti gore. Ali mi on nije pružio ruku, nego mi je rekao: 'Daj mi ovamo svjetiljku, koju imaš kod sebe. Potom cu ti ja dati svoju ruku i izvuci te!' Buduci pak da sam svjetiljku stavio dolje u svoj džep i da su iznad nje ležale kese, i jer je tako nisam mogao dosegnuti, da mu je dadnem, ja mu reknem: 'Strice, ja ne mogu svjetiljku doseg nuti. Kada me ti izvuceš, tada cu ti je moci dati.' Ali njemu nije bilo stalo do toga, da mene izvuce, nego je on htio imati samo svjetiljku, i njegova je namjera bila, da nju od mene uzme i da zatim nada mnom zatvori zemlju, kako bi me ubio, kao što je to poslije toga takoðer ucinio. To je to, draga mati, što mi je bilo ucinjeno od toga zlog carobnjaka. I sada joj 'Ala ed-Din isprica još sve do kraja, i on pocne Maura grditi, tim što se njegovo srce raspaljivalo u žarkoj srdžbi, i on uzvikne: -
Zlo snašlo toga prokletnika, prostackoga, groznog carobnja
ka! On je okrutna srca, neljudski stvor, on je licemjerni obmanji vac, koji ne poznaje nikakva smilovanja i nikakve sucuti.
Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Dinova mati, kada je bila cula od svojega sina, što je maurski carobnjak s njim ucinio, rekla djecaku: 465
DvjestMŠezdesettietvrta noc -
Da, zaista, moj sine, on je nevjernik i licemjer, koji ljude
ubija svojim carobnjaštvom. Alije Allah Uzvišeni bio milostiv, moj sine, On te je spasio od laži i prevare ovoga prokletog carobnjaka, kojega sam ja stvarno držala za tvojega strica! Buduci pak da 'Ala ed-Din tijekom tri dana uopce nije bio spavao i da se osjecao umornim, htjedne otpocinuti. On legne i zaspi, a isto se tako zatim njegova mati dadne na pocinak. Djecak je bez prekida spavao, sve dok se nije opet probudio tek sljedecega dana prema podnevu. I kako je otvorio oci, odmah zatraži nešto za jelo, jer je bio gladan. Ali mu njegova mati rekne: - Dragi sine, ja nemam ništa, što bih ti mogla dati da jedeš. Ono, što sam još imala, to si ti jucer pojeo. Pricekaj samo malo! Jer ja imam kod sebe nešto napredene preðe, koju cu odnijeti na bazar i prodati, pa cu ti zatim za ono što od toga dobijem kupiti nešto za jelo. - Mati - uzvikne sada 'Ala ed-Din - zadrži preðu, nemoj je prodavati, nego mi daj svjetiljku, koju sam donio sa sobom! Ja cu otici i nju prodati i za njezin cu utržak nešto kupiti, što mi možemo pojesti. Ja vjerujem, da ce svjetiljka postici vecu cijenu od prediva. Tada 'Ala ed-Dinova mati pruži svojemu sinu svjetiljku, ali, jer je primijetila, da je prljava, ona mu rekne: - Moj sine, tu je ta svjetiljka. Ali ona je prljava. Ako je mi operemo i ocistimo, tada ce se ona moci skuplje prodati. Ona zato uzme u svoju ruku nešto pijeska i pocne njime trljati svjetiljku. Ali jedva što je malo bila po njoj protrljala, kadli se pred njome pojavi duh, strašan za pogled, široka lika, koji je bio ravan nekomu divu iz pradavnih vremena, i taj je oslovi: -
Govori, što hoceš od mene? Ja sam ovdje, ja sam tvoj sluga,
ja sam sluga onoga, koji ovu svjetiljku drži u ruci, ali ne samo ja sam, nego svi sluge ove carobne svjetiljke, koja je u tvojoj ruci! 'Ala ed-Dinova se mati meðutim prestraši, obuzme je strava, i njezin se jezik zalijepi za nepce, kada je ugledala ovaj jezovit lik. I ona mu ne mogne dati nikakav odgovor, jer njezine oci nisu bile navikle na prizor ovakvih pojava.
466
»
Pripovijest o 'Ala, ed-Dinu i carobnoj svjetiljci Dalje su mi pripovijedali, o najveci kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Dinova mati, kada od straha nije mogla odgovoriti ma-ridu, pala u svome strahu onesviješcena na pod. Njezin je meðutim sin stajao nešto udaljen, a on je naravno takoðer vec bio vidio džinna iz pecatnjaka, kada je ovaj bio protrljao u pecini s blagom. Kada je on dakle cuo, što je rekao džinn njegovoj materi, on brzo pritrci, uzme svjetiljku iz ruke svoje matere i uzvikne: -
O ti slugo ove svjetiljke, ja sam gladan, i ja želim, da mi ti
doneseš nešto za jelo. To meðutim mora biti nešto dobro, nešto posve osobito! Duh išcezne samo jedan trenutak, zatim mu donese velik skupocjen stol od cistoga srebra, na kojemu je stajalo dvanaest zdjela sa raznovrsnima skupocjenim jelima, dva srebrena pehara, dvije boce s procijeðenim, starim vinom, a kraj toga je ležao kruh, bjelji od snijega. Sve to on stavi pred 'Ala ed-Dina i išcezne. Tada djecak materi poškropi lice ružinom vodom i dadne joj da udahne snažno mirišuce esencije. Kada je ona opet došla k sebi, on joj rekne: -
Draga mati, na noge, mi cemo jesti ova jela, koja nam je
poklonio Allah Uzvišeni! Kada je 'Ala ed-Dinova mati ugledala ovaj golemi srebreni stol, bila je nad time zaprepašcena, i ona rekne svojemu sinu: - Dragi sine, tko je taj darežljivi dobrocinitelj, koji se sjetio naše gladi i našega siromaštva? Mi mu dugujemo cestitu zahvalnost. Cini se, da je sultan cuo o našoj nuždi i našoj potrebitosti i da nam je poslao ovaj stol. - Draga mati — odgovori on — sada nije vrijeme za ispitivanje. Daj da jedemo. Jer mi smo gladni! Oni dakle sjednu uza stol i pocnu jesti. Ali kada je 'Ala ed--Dinova mati dobila da kuša takva jela, kakva ona u cijelome svom životu još nije bila jela, tada ih je jela brzo i sa žarkim užitkom u jedenju. Oni su naravno bili vrlo gladni, a zatim je to ipak bilo jelo, kakvo se inace iznosi pred kraljeve. Ali oni nisu znali, što je vred467
Dvjestuišezdeseticetvrta noc nije, stol ili jelo. Jer oni stvari poput ovih još nikada u svome životu nisu bili vidjeli. Kada su bili završili s objedom i bili siti, preostalo im je još dovoljno za veceru i takoðer za sutrašnji dan. Nato oni operu svoje ruke i opet sjednu, kako bi naklapali. Sada se Ala ed--Dinova mati obrati svojemu sinu s rijecima: -
Moj sine, ispricaj mi, što se dogodilo s džinnom? Sada smo
se mi — hvala neka je Allahu! — zahvaljujuci Njegovoj dobrostivosti dosita najeli, i ti nemaš više nikakva razloga, da kažeš, da si gladan. Sada joj 'Ala ed-Din isprica sve, što je on bio doživio s duhom, nakon što je ona u svome strahu onesviješcena klonula na pod. U najvecem cuðenju ona rekne: -
To može biti istina. Ali makar se duhovi i pokazivali
Adamovoj djeci, ja ih ipak moj sine, u citavome svom životu još nikada nisam vidjela. Ja vjerujem, da je taj jamacno onaj isti, koji je tebe oslobodio, kada si bio u pecini s blagom. Ali joj on dadne kao odgovor: -
To nije onaj isti, draga mati. Ovaj duh, koji se tebi ukazao,
je bio sluga svjetiljke. Kada je ona cula od njega ove rijeci, upitala ga je: -
Kako je to onda, moj sine?
On odgovori: -
Ovaj je duh od drugacije vrste nego onaj. Onaj je bio sluga
pecatnjaka, ali je ovaj, kojega si vidjela, bio sluga svjetiljke, koja je bila u tvojoj ruci..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 468
Ali kada je pocela
dvjestaišezdesetipeta noc
Sehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje 'Ala ed-Dinova mati, kada je od sina cula rijeci: - Mati, taj duh, koji ti se ukazao, je bio sluga svjetiljke — uzviknula: —
Gledaj sada, gledaj sada, taj tu, to znaci taj prokleti momak,
koji mi se ukazao i koji mije utjerao takav smrtni strah, taj je dakle u vezi sa svjetiljkom? Kada je djecak to potvrdio, ona nastavi dalje: — Ja te molim, moj sine, tako ti mlijeka, koje si od mene pio, baci od sebe tu svjetiljku i prsten. Jer oni nam prouzrocuju velik strah. Ja ne bih mogla po drugiput podnijeti pogled na duhove. Takoðer bi to za nas bio grijeh, da s njima opcimo. Jer nas Prorok - blagoslovio Ga i pozdravio Allah - pred njima opominje. — Draga mati — odgovori on - tvoje zapovijedi ja inace ispunjavam od srca rado. Ali to, što si sada rekla, ja ni na koji nacin ne mogu uciniti. Ja ne mogu biti niti bez svjetiljke ni bez prstena. Ti si ipak sama vidjela, kakvo nam je ona dobrocinstvo ucinila, kada smo bili gladni! I sjeti se toga, mati, da maurski carobnjak, lažljivac, kada sam ja bio sišao u pecinu s blagom, nije od mene tražio niti zlato ni srebro, kojih su cetiri prostorije bile pune, nego mi je 469
Dvjestaikzdesetipeta noc samo zapovjedio, da mu donesem jedino svjetiljku i ništa drugo. Jer on je poznavao velicinu njezinih snaga, a da nije bio znao, da ona posjeduje silnu carobnu snagu, tada se on ne bi bio toliko trudio i mucio, on ne bi iz svojega zavicaja bio u potrazi za njome dolazio sve do u našu zemlju, da, on ne bi takoðer pecinu s blagom opet nada mnom zatvorio, kada nije zadobio tu svjetiljku, jer mu je ja nisam mogao pružiti. Dolikuje nam, mati, da ovu svjetiljku brižno cuvamo i da na nju pazimo. Jer ona je naše životno uzdržavanje, ona je naše bogatstvo,
i nikomu ne smijemo ništa o njoj otkriti. A s prstenom stoji isto tako. Ja ga nipošto ne mogu skidati sa svojega prsta. Jer da nije bilo toga prstena, tada me ti nikada ne bi opet vidjela živoga, nego bih ja zaglavio pod zemljom u pecini s blagom. Kako bih ga ja sada mogao odlagati sa svoje ruke? Tko zna, kakvu ce mi još zlu kob i nesrecu i kakve žalosne doživljaje donijeti vrijeme, iz kojih me može osloboditi ovaj prsten? Ali cu zbog tebe odnijeti ovu svjetiljku i nikada necu dopustiti da je ti opet vidiš. Kada je njegova mati bila od njega cula ove rijeci i njih odva-gala i uvidjela, da on ima pravo, ona mu rekne: - Moj sine, ucini ono, što ti hoceš! Ja je sa svoje strane ne želim opet vidjeti, i ne bih voljela nikada više doživjeti onaj strašan prizor, koji sam imala pred sobom. Dalje su mi pripovijedali, o najveci kralju našega vremena, da su 'Ala. ed-Din i njegova mati tijekom dva dana jeli od onih jela, koja im je bio donio džinn. Zatim su ona bila na kraju. Kada je zatim vidio, da nemaju više ništa za jelo, on uzme jednu od zdjela, koje mu je duh bio donio na stolu. One su bile od cistoga zlata, ali 'Ala ed-Din nije znao od cega se one sastoje. I pošto je on s njome otišao na bazar, susretne ga jedan Židov, koji je bio prostiji nego neki vrag. Njemu on dadne zdjelu. Kada ju je Židov ugledao, on uzme djecaka nastranu, kako ga nitko ne bi vidio. Zatim tocno promotri zdjelu i uvjeri se, da je ona od cistoga zlata. Nije meðutim znao, poznaje li 'Ala ed-Din njezinu vrijednost i je li on u takvim stvarima novak. Tako ga on dakle upita: 470
Pripovijest o 'AlA ed-Dinu i carobnoj svjetiljci - Koliko treba stajati ova zdjela, dragi gospodaru? 'Ala ed-Din odgovori: - Ti znaš, koliko je ona vrijedna. Sada je Židov bio u nedoumici, koliko da za nju ponudi 'Ala ed-Dinu. Jer djecak mu je bio odgovorio kao kakav poslovan covjek, a on mu je htio dati samo malo. Istovremeno se bojao, da 'Ala ed-Din ipak poznaje vrijednost te zdjele, pa je razmišljao, bi li mu morao mnogo ponuditi. Pa ipak on u sebi samome rekne: —
No, možda on ipak o tome ništa ne zna i ne poznaje njezinu
vrijednost! Nato on izvadi iz svojega džepa jedan zlatni dinar i dadne mu ga. Kada je 'Ala ed-Din vidio dinar u svojoj ruci, on ga zadrži i brzo ode. Tada Židov spozna, da djecak nije poznavao vrijednost te zdjele, i on se gorko pokaje, što mu umjesto zlatnog dinara nije bio dao jedan trecak145. 'Ala ed-Din se meðutim nije zaustavljao, nego otiðe iz tih stopa ravno pekaru, kupi kruha i dadne da mu se razmijeni dinar. Zatim s time otiðe k svojoj materi, dadne joj kruh i ostatak dinara te joj rekne: —
Mati, otiði i kupi za nas, što trebamo!
Tada se njegova mati uputi na tržnicu i pokupuje sve, što su trebali. Zatim su jeli i bili u dobru raspoloženju. Kadgod bi dakle utržak jedne zdjele bio potrošen, on bi uzimao jednu drugu i odnosio bi je k Židovu. Prokleti je
meðutim Židov.otkupljivao od njega sve ove zdjele za jednu malu cijenu. Da, Židov bi mu cak rado cijenu još i snizio. Ali buduci da mu je prviput bio dao jedan dinar, pobojao se, da ce djecak, ako mu on manje dadne, otici i prodati je nekomu drugomu, i da on sam zatim nece moci više postizati ovu visoku dobit. 'Ala ed-Din je prodavao zdjelu za zdjelom, sve dok ih nije bio sve poprodavao i dok mu nije preostao još samo stol, na kome su bile stajale zdjele. Buduci pak da je ovaj bio velik i težak, on otiðe i dovede Židova kuci. Zatim iznese pred njega stol, a kada 145 Trecak iznosi dva bakrena danika, odnosno trecinu srebrenoga dirhema. ( 471
Dvjestaišezdesetipeta noc ga je Židov ugledao, kako je velik, on mu dadne deset dinara. 'Ala ed-Din ih uzme, a Židov otiðe. Sada su djecak i njegova mati trošili na svoje uzdržavanje od ovih deset dinara, sve dok ih nisu bili potrošili. Tada 'Ala ed-Din opet izvadi svjetiljku i protrlja je. Smjesta se pred njime uspne uvis duh, koji mu se prije bio ukazao. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je duh, sluga svjetiljke, 'Ala ed-Dinu rekao: —
Zahtijevaj, moj gospodaru, što hoceš! Jer ja sam tvoj sluga,
sluga onoga, tko ima svjetiljku. 'Ala ed-Din mu odgovori: —
Ja želim, da mi doneseš stol s jelima, kao što si mi donio
prije toga. Jer ja sam gladan. U tren oka duh donese stol, jednak onomu, koji je bio donio prije toga. Na njemu je stajalo dvanaest skupocjenih zdjela s finim jelima, ktomu takoðer boce s procijeðenim vinom, a kraj njih je ležao bijeli kruh. 'Ala ed-Dinova je meðutim mati bila izašla, kada je saznala, da njezin sin kani protrljati svjetiljku, kako ne bi morala po drugiput vidjeti džinna. Poslije kratkog vremena ona opet doðe unutra i ugleda ovaj stol pun srebrenih zdjela, dok se po citavoj kuci širio miris skupocjenih jela. Buduci da je ona sada bila zaprepašcena i radosna, Ala ed-Din joj rekne: - Gledaj, o mati, ti si mi rekla, da trebam od sebe odbaciti svjetiljku. Vidi dakle njezine carobne snage! - Dragi sine — odgovori ona - neka ga Allah za to nagradi. Ali ja ga ipak ne bih voljela opet vidjeti. Nato Ala ed-Din i njegova mati sjednu za stol i pocnu jesti i piti, sve dok se nisu bili zasitili. Ono, što im je još bilo preostalo, odlože na stranu za sljedeci dan. Pa kada su zatim jela, koja su bili dobili, bila pojedena, 'Ala edDin uzme jednu od zdjela pod svoju haljinu i poðe, kako bi potražio Židova i njemu je prodao. Ipak je udes htio,
da je prolazio pokraj ducana stanovitog zlatara, koji je bio jedan castan, pobožan i bogobojazan covjek. Cim je stari zlatar ugledao 'Ala ed-Dina, on ga upita: 472
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu i carobnoj svjetiljci -
Moj sine, što namjeravaš? Ja sam te viðao vec mnogo puta,
kako prolaziš ovuda i zatim trguješ s nekim Židovom. Takoðer sam vidio, kako mu daješ neke predmete, pa vjerujem, da takoðer sada imaš opet nešto kod sebe i da njega tražiš, kako bi mu to prodao. Ti zacijelo ne znaš, moj sine, da kod Židova dobro muslimana, koji poštuju jedinoga Allaha, Uzvišenoga, važi kao dozvoljen plijen i da oni muslimane uvijek varaju, a pogotovo ovaj prokleti Židov, s kojim si ti poslovao i kojemu si pao u šake. Imaš li ti, moj sine, što kod sebe, što hoceš prodati, tada to meni pokaži. Nemaj nikakva straha, ja cu ti za to dati istinsku cijenu, kao što istinski živi Allah Uzvišeni! Tada 'Ala ed-Din pokaže staromu zdjelu. I cim ju je ovaj vidio, on je uzme i izvaže je na vagi. Zatim upita djecaka: - Jesu li stvari, koje si prodavao Židovu, bile kao ova? Ovaj dadne kao odgovor: - Da, upravo takve. - Koliko ti je on obicavao za njih davati? - upita dalje zlatar. A 'Ala ed-Din odgovori: - On mi je uvijek davao po jedan dinar. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je stari zlatar, kada je cuo od 'Ala ed-Dina, da mu je Židov kao cijenu za zdjelu obicavao davati samo jedan jedini dinar, uzviknuo: - O, zlo snašlo toga prokletnika, koji obmanjuje sluge Allaha Uzvišenoga! Zatim pogleda 'Ala ed-Dina i rekne mu:
- Moj sine, ovaj te je lukavi Židov varao i s tobom zbijao šalu. Jer ova je tvoja zdjela cisto, pravo srebro. Ja sam je izvagao i našao, da njezina vrijednost iznosi sedamdeset dinara. Pa ako ti hoceš za nju imati cijenu, onda je uzmi! S tima mu rijecima zlatar izbroji sedamdeset dinara. On ih od njega primi i zahvali mu za njegovu dobrostivost, što mu je otkrio Židovljevu prevaru. I svakiput, kada je utržak za jednu zdjelu bio potrošen, on bi mu sad vec donosio jednu drugu. 'Ala ed-Din i nje'r 473
Dvjestaikzdesetipeta noc gova mati su sada bili dobrostojeci. Ali su dalje živjeli kao dosada, kao ljudi srednjega staleža, a da nisu mnogo izdavali niti rasipali novac. 'Ala ed-Din je sada takoðer prestao s besposlicarem'em i druženjem sa zlocestim deckima i poceo se družiti s ispravnim ljudima. Svakoga je dana odlazio na bazar trgovaca, sjedao k uglednima i neznatnima meðu njima i raspitivao se o trgovackim prilikama, o cijenama i robama i tomu slicnome. Takoðer je odlazio na bazar zlatara i draguljara, i ondje je obicavao sjediti, kako bi se pobliže upoznao s draguljima i promatrao kupnju i prodaju dragog kamenja. Tu je takoðer ubrzo primijetio, da one dvije kese, koje je on bio ispunio plodovima s drveca, kada je onajput bio u podzemnoj pecini s blagom, ne sadrže niti zlato ni kristal, nego dragulje, i sada je saznao, da je on bio stekao veliko bogatstvo, kakvo nisu nikada posjedovali cak ni kraljevi. On je tocno promatrao sve dragulje, koji su na bazaru draguljara bili u opticaju, i uvidio, da ni najveci meðu njima nije ravan najmanjemu od njegovih. Tako je on uvijek dalje odlazio svaki dan na bazar draguljara, upoznavao se s ljudima i ulazio s njima u prijateljske odnose i ispitivao ih o kupnji i prodaji, o davanju i uzimanju i takoðer o skupome i jeftinome. Jednoga dana meðutim, nakon što se ujutro podigao i obukao, poðe on kao obicno na bazar zlatara. I dok je tako išao, zacuje, da glasnik izvikuje na sljedeci nacin: -
Na zapovijed našega milostivog gospodara, najveceg kralja
našega vremena, najmocnijeg vladara stoljeca i navijeke, trebaju svi ljudi zatvoriti svoja skladišta i ducane i otici u svoje kuce. Jer se gospodarica Badr el-Budur, sultanova kci, hoce uputiti u kupelj. Svatko, tko prekrši ovu zapovijed, bit ce kažnjen smrcu, i njegova krv treba doci na njegovu glavu! Cim je 'Ala ed-Din saslušao ovu objavu, obuzme ga žudnja za time, da vidi princezu, i on rekne u sebi samome: -
Svi ljudi govore o njezinoj ljepoti i ljupkosti. Zato je to moja
najviša želja, da je ja vidim. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da se 'Ala ed-Din poceo ogledati za nekim sredstvom, putem kojega bi mogao postici, da gleda sultanovu kcer, princezu Badr el-Bu474
Pripovijest o Aid ed-Dinu i carobnoj svjetiljci duru. Tada dakle naðe za najbolje, da se postavi iza vrata hamma-ma146, kako bi vidio njezino lice, kada bude ulazila onamo. Još istoga se casa on uputi u hammam, prije nego što je ona došla, i postavi se na stanovitome mjestu iza vrata, gdje ga nijedan covjek nije mogao vidjeti. Nakon što je zatim princeza pošla i prolazila gradskim ulicama i uzela ih na oko, ona doðe do hammama. Pa kako je onamo bila prispjela, ona pri ulasku podigne zar147 sa svojega lica. • Tada zasja zrakama njezino lice tako bogato ljepotom, * ravno blještavom Suncu ili nekomu skupocjenom biseru. * I ona je bila, kao što je neki pjesnik, koji je njoj slicnu opisivao, o njoj pjevao: Tko je razasuo crnilo carolije po njezinim pogledima I otrgnuo ružine cvjetove s njezinih obraza? Nocna tama resi crnu raskoš njezine kose, Ali svjetlost njezina cela obasjava mracnu noc. Kada je bila digla zar sa svojega lica i kada ju je 'Ala ed-Din tako ugledao, on rekne: — Zaista, njezino oblicje slavi Svemogucega, koji ju je oblikovao! Slava neka je Njemu, koji ju je stvorio i ukrasio ovom ljepotom i ljupkošcu! Njegova se snaga šatre, dok je u nju ukoceno gledao, njegove misli postanu smetenima, njegov pogled zacaranim, a ljubav prema njoj ispuni svo njegovo srce. On se zatim vrati natrag kuci i uðe k svojoj materi, posve ushicen, kakav je vec bio. Njegova mati pocne > njim razgovarati, ali on nije ništa pitao niti kazivao. Zatim mu ona donese rucak, dok je on još uvijek ustrajavao u takvome stanju. Tada mu ona rekne: 146
Hammam je istocnjacka javna kupelj.
147 Veo kojim muslimanke pred muškarcima prekrivaju lice. Zar se - za razliku od feredže, koja se kroji od cohe - izraðuje od pamucne tkanine ili od svile. 475
Dvjestaišezdesetipeta. noc -
Moj sine, što ti se dogodilo? Boli li te što? Reci mi, što se s
tobom zbilo? Ti nisi takav, kao inace. Ja govorim s tobom, ali mi ti ne daješ nikakav odgovor! 'Ala ed-Din se meðutim - koji je dosada bio vjerovao, da su sve žene kao njegova mati, koji je doduše o ljepoti princeze Badr el-Budure, sultanove kceri, bio slušao, ali koji nije slutio, što su to ljepota i ljupkost - okrene prema svojoj materi i samo rekne: -
Pusti me!
Ali je ona na njega navaljivala, neka doðe jesti. On dakle priðe i malo pojede. Zatim legne na svoj krevet i bio je utonuo u misli, sve dok nije nastalo jutro. Takoðer je sljedeceg dana ustrajao u tome stanju. Sada je njegova mati bila u velikoj brizi zbog svojega sina, pa, jer nije znala, što se s njime bilo dogodilo, pomisli, da je možda bolestan. Ona mu priðe i upita ga s rijecima: -
Moj sine, ako osjecaš bolove ili inace što, tada mi reci, kako
bih ja otišla i uzela nekog lijecnika. Upravo se sada nalazi u ovome gradu lijecnik iz zemlje Arabljana, kojega je sultan dao pozvati da doðe. O njemu se širi glas, da je vrlo okretan. Ako si ti dakle bo lestan, ja cu otici i pozvati ga k tebi. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Din, kada je cuo, da mu njegova mati hoce dovesti lijecnika, njoj rekao: -
Draga mati, ja sam zdrav, ja nisam bolestan. Ali ja sam bio
vjerovao, da su sve žene kao ti. I sada sam jucer vidio princezu Badr el-Buduru, sultanovu kcer, kako ulazi u kupelj. Nato joj on isprica sve i svaku pojedinost, koju je bio doživio, i on zakljuci s rijecima: -
Možda si cula, kako je glasnik izvikivao, da nitko ne smije
otvarati ducan, niti stajati na ulici, kako bi se princeza Badr el-Budur mogla uputiti u hammam. Ja sam je meðutim vidio onakvu, kakva jest. Jer kada je ona ušla kroz hammamska vrata, digla je sa svojega lica zar. Ali kada sam ja ugledao njezino lice i njezin divan stas, tada me je, o mati, obuzela ljubav prema njoj sa žestokom 476
Pripovijest o 'AlA ed-Dinu i carobnoj svjetiljci boli, i cežnja se za njome rasplamsala u citavome mom tijelu, i ja više necu naci nikakva mira, ako je ne zadobijem. Zato mislim, da cu je od sultana, njezina oca, po pravu i zakonu izmoliti za suprugu. Kada je Ala ed-Dinova mati cula takve rijeci od svojega sina, ona posumnja u njegov razum, i ona mu rekne: - Moj sine, neka te ime Allahovo okruži svojom zaštitom! Cini se, da si ti izgubio razum, moje dijete. Dadni se opet dovesti na pravi put i ne budi poput opsjednutih! - Ne, draga mati - uzvikne on — ja nisam izgubio razum, ja takoðer ne pripadam meðu opsjednute. Ove tvoje rijeci ne mijenjaju ništa na tome, što ja imam na pameti. Ja necu moci naci nikakva pocinka, sve dok ne zadobijem krv svojega srca, lijepu princezu Badr el-Buduru. Ja cu je zaprositi kod njezina oca, kod sultana. - Ah, moj sine — odgovori ona - ja te zaklinjem svojim životom, ne govori takve rijeci, da te ne bi tko cuo i rekao, da si opsjednut! Odustani od takve budalaštine! Tko bi trebao imati toliko samopouzdanja i poduzeti, da sultana za to zamoli? Ja takoðer ne znam, kako ti to namjeravaš uciniti, da pustiš da ta molba dopre do sultana, ako sa svojim rijecima stvarno misliš ozbiljno. Preko koga je onda kaniš zaprositi? Tada joj 'Ala ed-Din dadne kao odgovor: - Preko koga bih zacijelo, draga mati, trebao dati da se ona za mene prosi, dokle god si ti još tu? Tko je meni vjerniji prijatelj od tebe? Ja želim, da ti sama obaviš za mene tu prosidbu! - Moj sine — uzvikne ona - Allah me od toga sacuvao! Zar sam ja onda poput tebe izgubila razum? Protjeraj te misli iz svoje pameti, pomisli na to, ciji si ti sin! Moje dijete, ti si sin najsiromašnijega i najneznatnijeg krojaca, koji postoji u ovome gradu. Takoðer ja, tvoja mati, potjecem od posve siromašnih ljudi. Kako se ti možeš usuditi, da prosiš za ženu sultanovu kcer, koje se otac ne bi udostojao cak niti da je vjenca s nekim princem iz kuce kakvoga kralja ili kakvoga sultana, osim u slucaju da bi mu on bio (
477
Dvjestaišezdesetipeta noc ravan po moci, rangu i Casti. Ako bi ovaj meðutim stajao samo za jedan stupanj niže, on mu tada svoju kcer ne bi dao.
Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Din cekao, sve dok mati nije bila završila sa svojim govorom, pa da joj je zatim rekao: —
Draga mati, sve, na što si ti pomislila, ja znam. Ja sam
takoðer posve svjestan, da sam ja dijete siromašnih ljudi. Ali me sve te tvoje rijeci nece nikada odvratiti od moje odluke. I ja te usrd no molim, ako sam ja inace tvoj sin i ako me ti voliš, ucini mi tu ljubav. U protivnome ceš me slucaju izgubiti, i uskoro ce me sustici smrt, ako ja kod svoje najvecma ljubljene ne postignem cilj svojih želja. Ja sam ipak takoðer, draga mati, još uvijek tvoj sin! Kada je njegova mati cula ove rijeci iz njegovih usta, ona pocne u svojoj žalosti zbog njega plakati, i ona rekne: -
Moj sine, da, ja sam tvoja mati, i ja nemam nijedno drugo
dijete, nijednu krv svojega srca osim tebe. To je moja najviša želja, da se ja tebi obraðujem i da te oženim. Pa ako ti hoceš, ja cu ti potražiti neku ženu medu nama ravnima i ljudima našega staleža. Ali ce oni odmah pitati, imaš li ti kakav zanat ili neko poljsko dobro, neko imanje ili neki vocnjak, kako bi od toga živio. Što im ja zatim trebam odgovoriti? Ako ja dakle ne mogu cak ni ljudima, koji su isto tako siromašni kao i mi, dati na to nikakav odgovor, kako bih se onda mogla usuditi, moj sine, prositi kcer kralja od Kine, koji ni ispred ni iza sebe nema sebi ravnoga? Porazmisli o svemu tome svojim razumom! I tko je treba prositi za ženu za jednoga krojackog sina? Sigurno znam, kada o tome govorim, da ce to našu nesrecu samo još umnožiti, jer nas može strmoglaviti u veliku opasnost od strane sultana. Da, možda ce to meni i tebi donijeti smrt. I ja sama, kako bih se ja mogla dati navesti na jedno
tako opasno i smiono djelo? Moj sine, na koji bih ja dakle nacin trebala kod sultana za tebe prositi njegovu kcer? Kako bih ja mogla zadobiti kod njega pristup? I što ja trebam odgovoriti, ako me se bude pitalo? Možda ce me držati za neku poludjelu. Pa ako pretpostaviš ipak, da sam otišla onamo i zadobila pristup k sultanu, kakav poklon da sa sobom ponesem za njegovu uzvišenost? 478
Pripovijest o iAld ed-Dinu i carobnoj svjetiljci Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Dinova mati sa svojim rijecima upucenima svojemu sinu nastavila: — Da, moje dijete, ja znam, da je sultan blag, da on nikoga ne odbija, tko mu se približi i tko ga moli za pravednost ili milost ili tko se predaje pod njegovu zaštitu ili ga moli za neki dar, jer on je dobrostiv i milostiv prema bližnjemu i daljnjemu. Ali on ukazuje svoju milost takoðer samo onomu, tko je nje vrijedan, tko je pred njim izveo neko junacko djelo u ratu ili tko je zaštitio njegovu zemlju. A ti sada, moj sine, meni reci, kakvo si ti veliko djelo izveo pred sultanom ili pred državnom upravom, da bi od njega zasluživao neki takav dokaz milosti? I drugo, takva milost, za kojom ti težiš, nije tebi primjerena, i to je nemoguce, da ti je kralj ukaže. Tko se kralju približuje i od njega moli naklonost, taj mu mora donijeti neki poklon, koji dolikuje njegovoj uzvišenosti, onako kao što sam ti vec rekla. Kako bi onda uopce moglo biti moguce, da se ti osmjeliš da doðeš pred sultana i zatim staneš pred njega, kako bi od njega njegovu kcer izmolio sebi za ženu, a da ne bi imao uza se neki poklon, koji bi bio dostojan njegova ugleda? — Draga mati — dadne 'Ala ed-Din kao odgovor — tvoje su rijeci ispravne, i tvoje misli pogaðaju ono pravo. Ja bih trebao na sve to misliti, na što si me ti podsjetila. Pa ipak mije, o mati, ljubav prema sultanovoj kceri, princezi Badr el-Buduri, duboko prodrla u srce, i ja više necu naci nikakva pocinka, ako je ne zadobijem. Ti si me podsjetila na nešto, što sam ja bio zaboravio. Ali je upravo to ono, što mi daje smionosti, da tvojim posredstvom zaprosim od njega njegovu kcer. Ti me pitaš, mati, kakav poklon ja imam, da ga ponudim kralju u skladu s obicajima kakvi vec vladaju kod ljudi. Sada jamacno, ja imam jedan poklon, jedan dar, i vjerujem, da nijedan jedini kralj ne posjeduje ništa, što bi njemu bilo ravno ili mu cak samo bilo slicno. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Din dalje rekao svojoj materi: —
Draga mati, ono, što sam ja držao za staklo i kristale, to su
sve sami dragulji. Ja vjerujem, da od svih kraljeva na svijetu cak 479
Dvjestaišezdesetipeta noc nijedan nema neki kamen, koji bi se mogao usporeðivati s najmanjim od mojih dragulja. Ja sam zahvaljujuci svom opcenju s draguljarima saznao, da su to skupocjeni dragulji, oni, koje sam donio sa sobom u džepovima iz pecine s blagom. Ako hoceš biti tako dobra, potrudi se i donesi mi porculansku zdjelu, koju posjedujemo, da je napunim tim draguljima i da je ti odneseš sultanu kao poklon. Ja sam siguran, da ce tebi time biti olakšana tvoja zadaca, kada budeš stajala pred sultanom i molila ga za ono, što ja želim. Ako mi ti meðutim ne budeš htjela biti od pomoci, da ja postignem svoj cilj kod princeze Badr el-Budure, znaj, mati, da cu ja morati umrijeti. Nemoj sebi poradi toga poklona stvarati nikakve brige! Jer on se sastoji od najskupocjenijih dragulja. Vjeruj mi, mati, ja sam puno puta odlazio na bazar draguljara, i tu sam vidio, kako ti ljudi prodaju dragulje, koji po ljepoti nisu bili vrijedni ni jednu cetvrtinu naših, za tako visoke svote, da ih nije u stanju shvatiti ljudski razum. Kada sam to vidio, tada sam sebi rekao, da su dragulji, koje mi imamo, posve iznimno vrijedni. Stoga ustani, draga mati, kako sam ti rekao, donesi mi porculansku zdjelu, o kojoj sam govorio, kako bismo u nju stavili poneke od tih dragulja i vidjeli, kako se oni u njoj izuzimaju.
Tada 'Ala ed-Dinova mati otiðe i donese porculansku zdjelu, tim što je u sebi samoj govorila: — Ja hocu ipak jednom vidjeti, je li to, što moj sin kazuje o tome kamenju, istina ili ne! Nakon što je zatim stavila pred njega zdjelu, 'Ala ed-Din pocne vaditi iz kesa dragulje i stavljati ih u nju. Bez prestanka je stavljao u nju dragulje najrazlicitije vrste, sve dok je nije napunio. Pa kada je ona bila posve puna, djecakova mati pogleda zdjelu. Ali nije u nju mogla dugo gledati, nego je morala štoviše treptati ocima, jer su dragulji zracili i sjali i snažno blještali. Njezina je pamet doduše bila njima smetena, ali ona ipak još nije bila posve sigurna, je li vrijednost toga kamenja stvarno bila tako visoka ili ne. Unatoc tomu je sebi kazivala, da njezin sin možda ipak ima pravo, kada kazuje, da se tomu ravno ne nalazi u posjedu kraljeva. Tada 'Ala ed-Din okrene prema njoj pogled i rekne: 480
Pripovijest o iAld ed-Dinu i carobnoj svjetiljci - Vidiš li ti, mati, da je ovo jedan velik poklon za sultana? Ja sam siguran, da ceš ti zahvaljujuci ovomu biti kod njega visoko poštovana i da ce te on primiti sa svom pažnjom. Sada ti, draga mati, više nemaš nikakva izgovora. Stoga budi tako dobra, uzmi ovu zdjelu i otiði s njome u dvor! - Dakako, moj sine — odgovori ona - ovaj je poklon vrlo vrijedan i skupocjen, i nitko ne posjeduje njemu ravna, onako kako si ti rekao. Ali tko bi imao hrabrosti, da se približi sultanu i da od njega prosi njegovu kcer Badr el-Buduru? Ja se necu moci osmjeliti, da mu kažem: - Ja želim tvoju kcer - kada me on bude pitao, što želim. Ne, ne, moj sine, moj bi se jezik tada zavezao. A ako pretpostavimo slucaj, da bi mi Allah dao snage i da bih našla hrabrosti, da mu kažem: — Želim se oroditi s tobom kroz vjencanje tvoje kceri, princeze Badr el-
Budure, s mojim sinom 'Ala ed--Dinom — tada bi me ipak držali za poludjelu i otjerali me uz sramotu i porugu, a da ništa ne govorim o tome, da bih ja dospjela u smrtnu opasnost, ne samo ja sama, nego takoðer ti. Ali unatoc svemu tomu, moj sine, ja tebi za ljubav moram sebi osokoliti srce i otici. Ipak, moj sine, ako me kralj za volju poklona primi s poštovanjem, tada cu mu jamacno iznijeti tvoju molbu. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Dinova mati svojemu sinu nadalje rekla: -
Ja cu sultanu zacijelo iznijeti tvoju molbu, naime vjencanje s
njegovom kcerju, ali ako me on upita, koliko su veliki tvoj posjed i tvoji prihodi, onako kako ljudi obicavaju pitati, što da mu ja tada odgovorim? Možda ce, moj sine, on pitati prije o tome nego o tebi. Ali 'Ala ed-Din odgovori: -
To je nemoguce, da sultan o tome pita, kada vidi dragulje i
njihovu raskoš. Zato se nemoj brinuti o stvarima, koje se nece dogoditi, nego samo poði, odnesi mu ove dragulje i isprosi od njega za mene njegovu kcer! Nemoj naduže tu sjediti, tim što ceš si smišljati o toj stvari teške misli! Ti si vec prije saznala o svjetilj ki, koju imam, koja sada brine za naše životno uzdržavanje i koja mi nabavlja sve, što od nje zatražim. Nadam se, da cu uz njezinu 481
Dvjestaišezdesetipeta noc pomoc takoðer znati, kako trebam odgovoriti sultanu, ako me on upita o tim stvarima. Na taj su nacin 'Ala ed-Din i njegova mati jedno s drugim razgovarali tijekom cijele noci. Kada je meðutim nastalo jutro, mati sebi osokoli srce, pogotovo jer joj je njezin sin bio objasnio još ponešto o mocima i svojstvima svjetiljke, da ce im naime ona isposlovati sve, štogod oni samo budu zaželjeli. Dakako, kada je 'Ala ed-Din uvidio, da njegova mati crpi hrabrost odatle, što joj on obrazlaže o snagama te svjetiljke, on se poboji, da bi ona mogla o tome govoriti ljudima, pa joj zato rekne:
— Mati, cuvaj se, da nikomu ništa ne kažeš o svjetiljci i njezinoj carobnoj moci. Jer ona je naše najvece blago. Budi pred tim na oprezu, da bilo kojemu covjeku ne bi o njoj nešto izbrbljala, kako je ne bismo izgubili i kako se ne bismo morali odreci sretnog života, koji mi vodimo i koji zahvaljujemo njoj! Mati mu dadne kao odgovor: — Toga se ne trebaš bojati, moj sine — uzme zdjelu s draguljima, nakon što ju je bila umotala u neki fini rubac, i poðe još zarana, kako bi na vrijeme stigla u državnu dvoranu i stupila u nju, prije nego što se ona ispuni ljudima. Tako se ona dakle uputi sa zdjelom u dvor. Kada je došla onamo, državni se sabor još nije bio okupio u punom broju, i ona je mogla vidjeti, kako u vladarsku halu ulaze vezir i neki velikaši države. Ubrzo se potom dvorana ipak napuni vezirima, velikašima i poglavarima države, emirima i uglednicima. Zatim se nakon stanovitoga kratkog vremena pojavi sultan, a dvorili su ga veziri i drugi poglavari i velikaši. Vladar u državnoj dvorani sjedne na prijestolje, dok su svi ondje prisutni stajali pred njime prekriženih ruku, sve dok im on nije naredio, neka sjednu. Kada je to ucinio, oni sjednu, svaki pojedini na svoje mjesto. Zatim su iznosili pred sultana pravne slucajeve, i on je o svakoj pojedinoj stvari odlucivao vec prema njezinoj naravi, sve dok sabor nije bio okoncao. Tada se kralj podigne, opet se uputi natrag u dvor, a svako pojedino bice otiðe svojim putem. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Dinova mati mogla uci, jer je bila došla prije mnoštva. 482
Pripovijest o }Ald ed-Dinu i carobnoj svjetiljci Ali jer joj nitko nije rekao nijednu rijec, kako bije odveo pred sultana, ona je ostala ondje stajati, sve dok sastanak državnog sabora nije bio okoncan, i dok se sultan nije podigao i uputio u svoj dvor, i dok se svi ostali nisu uputili svojim putem. Kada je vidjela, da je sultan napustio svoje prijestolje i otišao u harem, ona takoðer poðe, vrati se svojim putem natrag i uðe u svoju kucu. Cim ju je ugledao njezin sin Ala ed-Din sa zdjelom u ruci, znao je, da joj se zacijelo nešto dogodilo. Ali je on nije htio pitati, prije nego što je unutra u kuci odložila zdjelu i sama mu ispricala, što joj se dogodilo. Naposljetku mu ona rekne: -
Dragi sine, hvala neka je Allahu, da sam danas imala hrab
rosti i da sam si potražila mjesto u državnoj dvorani! I premda mi još nije bilo moguce, da razgovaram sa sultanom, ipak cu, ako tako ushtjedne Allah Uzvišeni, sutra s njime razgovarati. Danas su bili takoðer još mnogi drugi ljudi prisutni, koji kao ja nisu našli ni kakvu priliku, da razgovaraju sa sultanom. Ali budi dobre volje moj sine, sutra cu sigurno s njim razgovarati, tebi za ljubav, pa makar
došlo što hoce! Kada je 'Ala ed-Din cuo rijeci svoje matere, on bude silno obradovan, iako je u prekomjernosti svoje ljubavi i svoje cežnje za princezom Badr el-Budurom cekao na odluku iz sata u sat. Unatoc tomu on se oboruža strpljivošcu, i tako su oboje cekali sve do sljedeceg jutra. Tada mati opet poðe i uputi se sa zdjelom prema sultanovoj državnoj dvorani. Ondje vidi daje dvorana zatvorena, a kada je o tome upitala ljude, oni joj reknu: —
Sultan uvijek samo triput u tjednu održava državni sabor.
Tako se ona toga dana morala opet vratiti kuci. I sada je odlazila onamo svaki dan. Kada bi vidjela da se održava sabor, tada bi se postavila ispred državne dvorane, tako dugo dok sve ne bi bilo svršilo, pa bi se vracala doma. I drugoga bi dana nalazila dvoranu zakljucanom. Pri tome ona ostane cijeli jedan tjedan. Sultan ju je meðutim primjecivao kod svakog sabora. Pa kada je o posljednjem danu opet došla i postavila se kao obicno ispred državne dvorane, sve dok sabor nije bio zakljucen, a da nije našla hrabrosti, da priðe ili rekne ma i jednu rijec, sultan se prilikom ulaska u harem obrati velikom veziru, koji ga je pratio, s rijecima: 483
Dvjestaikzdesetipetct noc - Veziru, sve od prije šest do sedam dana vidim kod svakoga državnog sabora onu staru kako dolazi ovamo, i vidim, da ona uvijek nosi nešto pod svojim ogrtacem. Znaš li ti što o njoj, o veziru, ili o njezinoj molbi? - O naš gospodaru i sultane - odgovori vezir - žene imaju neznatne razumske snage. Možda ta žena dolazi, da ti se potuži na svojega muža ili na nekoga iz svoje obitelji. Pa ipak sultan nije bio zadovoljan vezirovim odgovorom, nego mu on zapovijedi, kada žena opet doðe u državnu dvoranu, da je on tada treba dovesti pred njegovo prijestolje. Odmah vezir stavi svoju ruku na svoju glavu i rekne: -
Slušam i pokoravam se, o naš gospodaru i sultane!
Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Dinova mati - koja se vec bila bila navikla na to, da svaki dan odlazi do državne dvorane i da ondje stoji licem u lice prema sultanu, iako je bila ožalošcena i vrlo umorna, ali koja je ipak svojemu sinu 'Ala ed-Dinu za ljubav svaki napor smatrala lakim - sada opet jednom jednoga dana došla do vladarske hale, kao uvijek, i postavila se pred sultanove oci. Kada ju je ovaj ugledao, on zapovjedi svojemu veziru: -
Tu je ona žena, o kojoj sam ti nedavno govorio. Dovedi je
sada pred mene, kako bih saznao njezinu molbu i odlucio o njezi noj stvari!
Vezir smjesta pode i dovede 'Ala ed-Dinovu mati pred prijestolje. Kada je stara žena stala pred vladara, ona se pred njim pokloni, zaželi mu moc i dug život i vjecnu srecu i poljubi pred njime tlo. -
Ti ženo — pocne sultan — od prije koliko te vec dana gledam
kako dolaziš u državnu dvoranu, a da ne kazuješ nijednu rijec! Sada me izvijesti o tome, imaš li ti neku molbu, kako bih ti je ja ispunio! Ponovo 'Ala ed-Dinova mati poljubi tlo i zazove na kralja nebeski blagoslov. Zatim pocne: 484
——Pripovijest o }AIA ed-Dinu i carobnoj svjetiljci -
Dabome, tako mi tvoje glave, o najveci kralju našega vre
mena, ja imam jednu molbu. Ali se prije svih stvari udostoji, da mi obecaš sigurnost, kako bih mogla svoju molbu podastrijeti ušima našega gospodara i sultana. Jer možda ce tvoja visost naci da je noja molba cudna. Sultan je sada rado htio saznati, kakvu to molbu ona ima, a on je takoðer po naravi bio vrlo dobrostiv covjek. Tako joj on dakle obeca sigurnost, istovremeno zapovjedi, da svi prisutni trebaju otici, i ostane ondje sam s velikim vezirom. Zatim je on nagovori ovim rijecima: - Izloži svoju stvar. Ti stojiš pod zaštitom Allaha Uzvišenoga! - O najveci kralju našega vremena - odgovori ona - ja takoðer tebe molim za oproštenje. -
Neka ti Allah oprosti! - rekne on nato.
A ona nastavi: -
O naš gospodaru i sultane, ja imam jednoga sina, koji se
zove 'Ala ed-Din. On je cuo jednoga dana, kako je glasnik izviki vao, da nitko ne smije otvarati svoj ducan ili se pokazati na grad skim ulicama, jer ce se princeza Badr el-Budur, kci našega gospo dara i sultana, uputiti u hammam. Kada je moj sin to cuo, tako ju
je rado htio pogledati, i sakrio se na jednome mjestu, odakle ju je mogao dobro vidjeti. To je bilo iza vrata te kupelji. Pa kada je ona zatim došla, on ju je gledao i vidio ju je još bolje, nego što je to bio htio. Ali otkada je on nju ugledao, o najveci kralju našega vreme na, pa sve do ovoga trenutka, njemu život više nije nikakva radost, i on je od mene zatražio, neka je ja isprosim od tvoje visosti, kako bije ti s njim vjencao. Meni nije bilo moguce, da mu tu misao pro tjeram iz pameti. Jer ljubav je prema njoj do te mjere snažno zaro bila njegovo srce, da mi je on cak rekao: 'Znaj, majcice, ako svoju želju ne budem vidio ispunjenom, ja cu sigurno uskoro biti mrtav.' Ja molim tvoju visost za blagost i oproštenje glede ovoga smionog pothvata, u svoje i u njegovo ime. Nemoj nam to uzeti za zlo! Kada je kralj bio saslušao njezine rijeci, on se pocne, jer je zbilja bio dobrostiv gospodar, smiješiti i upita: 485
Dvjestaišezdesetipeta noc -
Što je dakle to, što imaš kod sebe? Kakav je to zavežljaj?
Kada je Ala ed-Dinova mati vidjela, da sultan nije srdit, nego da se osmjehuje, ona odmah otvori rubac i pruži mu zdjelu s draguljima. Sultan pogleda dragulje, pa jer je sada s njih bio skinut rubac, ucinilo se kao da je citava hala obasjana lusterima i svijecnjacima. On bude zaslijepljen i zbunjen od sjaja tih dragulja i zaprepasti se nad njihovom raskošju, njihovom velicinom i njihovom ljepotom. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je sultan, kada je pogledao dragulje, zaprepašcen uzviknuo: -
Dosada ja još nikada nisam vidio ništa slicno ovim dragulji
ma. Tako su lijepi, tako veliki i tako divni. Vjerujem, da se u mojim riznicama ne nalazi nijedan jedini kao oni! I okrenuvši se k svojemu veziru on nastavi:
-
Sto ti misliš, veziru, jesi li ti u svom životu vidio nešto poput
ovih dragulja? Vezir odgovori: -
Ja to nisam nikada vidio, o naš gospodaru i sultane, i takoðer
ne vjerujem, da bi se u riznicama mojega gospodara i kralja našao ma i jedan kamen, koji bi bio tako velik kao najmanji od ovih. Nato kralj rekne: -
Zaista, tko mi poklanja takve dragulje, taj zaslužuje, da bude
suprug moje kceri Badr el-Budure. Jer koliko ja vidim, nje nije nijedan dostojniji nego on. Ali kada je vezir cuo sultanove rijeci, jezik mu bude kao zalijepljen od nevolje. On bude obuzet dubokim jadom, jer mu je kralj bio obecao, da ce svoju kcer vjencati s njegovim sinom. Poslije izvjesnoga pak kratkog vremena on pocne: -
O najveci kralju našega vremena, oprosti mi! Tvoja mi je
visost obecala, da princeza Badr el-Budur treba pasti u dio moje mu sinu. Neka se dobrostivost tvoje presvijetle visosti udostoji dopustiti rok od tri mjeseca! Ako tako ushtjedne Allah, poklon ce mojega sina biti još veci od ovoga! 486
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu i carobnoj svjetiljci Premda je kralj dobro znao, da to nije moguce niti veziru ni takoðer najmocnijem kralju, on se ipak u svojoj dobrostivosti udostojao, da dopusti odgodu od tri mjeseca, onako kako ga je bio zamolio ministar. Nato se opet okrene k Ala ed-Dinovoj materi i rekne joj: -
Otiði k svojemu sinu i reci mu, da mu ja dajem svoju rijec,
da je moja kci odreðena za njega. Ali je ja moram najprije opremi ti i obaviti potrebne pripreme, zbog cega se on treba strpiti još tri
mjeseca. Pošto je 'Ala ed-Dinova mati primila ovaj odgovor, ona se zahvali sultanu, pomoli se za njegovo dobro i otiðe. Leteci od radosti ona požuri odatle, sve dok nije došla kuci, i ušla unutra. Kada je njezin sin 'Ala ed-Din vidio, da se njezino lice osmjehuje, on se obraduje, da ce mu ona donijeti dobru vijest, pogotovo što je ova-jput tako brzo bila došla natrag i što nije tako dugo bila izostala kao inace uvijek i što takoðer zdjelu nije bila donijela natrag. Tako joj on dakle upravi pitanja: -
Draga mati, donosiš li mi, neka tako ushtjedne Allah, dobru
vijest? Jesu li dragulji i njihova vrijednost isposlovali svoju stvar? Jesi li dobro bila primljena kod sultana, je li se on pokazao mi lostivim i prihvatio tvoju prosidbu? Tada mu ona isprica sve, kako ju je sultan primio i kako se divio velicini i raskoši dragulja, isto tako kao vezir. I ona zakljuci s rijecima: -
On mi je obecao, da je njegova kci odreðena za tebe. Ali,
moj sine, vezir je još potajno s njime razgovarao, prije nego što mi je on dao obecanje. I zatim, pošto je vezir bio s njime nasamo raz govarao, on mi ju je obecao poslije tri mjeseca. Bojim se, da vezir smišlja nesrecu i da hoce promijeniti kraljevu namisao. Dalje su mi pripovijedali, o sretni Kralju, da je 'Ala ed-Din, kada je cuo od svoje matere, da mu sultan poslije tri mjeseca hoce dati svoju kcer, bio u vedrom raspoloženju i vrlo radostan i da je rekao: -
Ako je sultan obecao da ce je dati poslije tri mjeseca, to je
doduše dug rok. Ali je u svakom slucaju moja radost velika. 487
Dvjestaišezdesetipeta noc I on od srca zahvali svojoj materi za njezin trud, tim što joj rekne: -
Tako mi Allaha, draga mati, sada mi je, kao da sam bio
položen u grob i kao da si me ti iz njega izvukla gore. Ja slavim Allaha Uzvišenoga. Jer sada sam siguran, da na cijelome svijetu
nema nikoga, tko bi bio bogatiji ili sretniji nego ja! Zatim on pocne cekati, sve dok nisu bila protekla dva od tri mjeseca. Tada ode Ala ed-Dinova mati jednoga dana predvecer na bazar, da kupi ulje. Ali ona naðe sve bazare zatvorene i cijeli grad okicen i ugleda, kako su stanovnici bili stavili u svoje prozore svjetlo i cvijece. Zatim ugleda takoðer vojnike i tjelesne straže i age visoko na konjima u svecanoj povorci, uz zapaljene baklje i svjetla. Zacuðena nad ovom neobicnom okicenošcu ona poðe ondje do ducana jednoga trgovca uljem, koji je bio otvoren, i kupi od njega ulje. I ona zamoli trgovca uljem: - Tako ti tvojega života, strice, reci mi, što to ima danas u gradu, da su ljudi postavili sav ovaj nakit, da su svi bazari i kuce okiceni i da trupe idu u povorci? - Ženo - odgovori trgovac uljem - ja vjerujem, ti si jamacno strankinja i nisi iz ovoga grada! -
Ne — rekne ona - ja sam iz ovoga grada.
Tada on nastavi: -
Ti hoceš biti iz ovoga grada a uopce ne znaš, da sin velikog
vezira veceras slavi svoju svadbu s Badr el-Budurom, sultanovom kcerju? Sada je on upravo u hammamu a ovi su emiri i vojnici nje gova pocasna pratnja. Oni ce stajati i cekati, sve dok on ne izaðe iz kupelji, zatim ce ga odvesti u svecanoj povorci u dvorac k sulta novoj kceri. Kada je 'Ala ed-Dinova mati cula od njega te rijeci, ona bude ožalošcena, i nije znala, kako bi to trebala uciniti, da svojemu sinu priopci ovu tužnu vijest. Jer njezin je siroti sin iz sata u sat cekao na kraj triju mjeseci. Ipak se ona smjesta vrati kuci. Pa kada je stigla i ušla k svojemu sinu, ona mu rekne: 488
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu i carobnoj svjetiljci — -
Moj sine, javit cu ti jednu vijest. Ali ce me jad, koji ce ti ona
prirediti, teško opteretiti. -
Reci, kakva je to vijest? - odgovori joj on.
Tada ona nastavi: -
Sultan je prekršio svoje obecanje, koje je dao tebi u pogledu
svoje kceri Badr el-Budure. Veceras s njome slavi svadbu vezirov sin. Ja sam od pocetka mislila, moj sine, da vezir hoce promijeniti sultanovu namjeru, kao što sam ti takoðer kazala, da je preda mnom s njim potajno razgovarao. Sada je 'Ala ed-Din upita: -
Kako si saznala to, da ce veceras vezirov sin proslaviti svad
bu s princezom Badr el-Budurom? Tada mu mati isprica sve, što je bila vidjela, kako je grad bio okicen, kada je ona otišla, da kupi ulje, kako su age i državni velikaši u svecanom poretku cekali, da vezirov sin doðe iz hammama, i da je ovo njegova svadbena noc. Kada je 'Ala ed-Din morao ovo saslušati, spopadne ga od jada napadaj groznice. Ali odmah potom pomisli na svjetiljku, i on radostan rekne svojoj materi: -
Tako mi tvojega života, draga mati, ja vjerujem, da joj se
vezirov sin nece tako obradovati, kao što ti misliš. Ali dopusti nam da sada o tome šutimo! Stavi pred nas veceru, da jedemo. Potom, kada ja malo odem u svoju sobu, vec ce sve biti dobro. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Din poslije vecere otišao u svoju sobu, za sobom zakljucao vrata, uzeo svjetiljku i protrljao je. Smjesta se pred njim pojavi duh i rekne: -
Zahtijevaj, što želiš! Jer ja sam tvoj sluga, sluga onoga, koji
drži u ruci ovu svjetiljku, ja i sve sluge te svjetiljke. Tada 'Ala ed-Din rekne: -
Slušaj, ja sam zamolio sultana, da mi svoju kcer dadne za
ženu, i on mi je obecao, da ce to uciniti nakon tri mjeseca. On meðutim nije održao svoje obecanje, nego ju je dao vezirovu sinu, 489
Dvjestaišezdesetipeta noc
i taj hoce ove noci s njome slaviti svadbu. Zapovijedam ti dakle, ako si ti vjeran sluga ove svjetiljke, kada ove noci budeš vidio nevjestu i mladoženju kako zajedno pocivaju, donesi ih na njihovoj postelji na ovo mjesto. To je, Što ja od tebe zahtijevam. Marid odgovori: -
Slušam i pokoravam se! I ako želiš još neku drugu uslugu
osim ove, tada mi zapovjedi sve, što želiš! Ali 'Ala ed-Din rekne: -
Sada ne zahtijevam ništa drugo nego to, što sam ti rekao.
Tada duh išcezne, a 'Ala ed-Din se vrati natrag k svojoj materi, kako bi ostatak veceri proveo s njome. Kada se zatim približilo vrijeme, u kome je ocekivao dolazak duha, on se podigne i ode u svoju sobu. Jedva da je bio ondje, kadli je vec i duh donio dvoje novovjencanih na njihovu krevetu. Kada ih je 'Ala ed-Din ugledao, on bude silno obradovan, i rekne duhu: -
Odnesi odavde tog obješenjaka i spusti ga u zahod!
U tren oka odnese duh vezirova sina i spusti ga u zahod. Ali prije nego što ga je napustio, on ga zapahne stanovitim dahom, kojim je ovoga ucinio ukocenim, i tako vezirov sin ostane ondje u bijednome stanju. Nato se duh vrati natrag k 'Ala ed-Dinu i upita ga: -
Ako imaš još neku drugu želju, izvijesti me o njoj!
'Ala ed-Din mu odgovori: - Ujutro se vrati natrag, kako bi ih opet odnio na njihovo mjesto! - Slušam i pokoravam se! - rekne duh i išcezne. 'Ala ed-Din je meðutim jedva bio vjerovao, da ce mu sve tako dobro uspjeti. A kako je sada vidio princezu Badr el-Buduru u svojoj kuci, premda je vec od prije dugo vremena bio raspaljen ljubavlju prema njoj, on ipak sacuva prema njoj suzdržanost, i rekne joj: 490
Pripovijest o }AIPL ed-Dinu i carobnoj svjetiljci —
O gospodarice ljepotica, nemoj vjerovati, da sam te ja doveo
ovamo, kako bih oskvrnuo tvoju cast. To neka je daleko! Ne, ja samo nisam htio, da se tebi obraduje jedan drugi. Jer tebe je tvoj otac, sultan, meni obecao. Zato dakle bezbrižno pocivaj!
Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je princeza Badr el-Budur, sultanova kci, kada je sebe ugledala u ovome siromašnome i tamnom prostoru i cula Ala ed-Dinove rijeci, bila spopadnuta strahom i jezom. Da, ona je bila tako zbunjena, da 'Ala ed-Dinu nije mogla dati nikakav odgovor. Nato 'Ala edDin svuce svoje gornje haljine, stavi mac izmeðu sebe i nje i uzme pocivati njoj o boku na istoj postelji, a da ništa sramotno nije ucinio. Ipak je brak vezirova sina s njome on samo htio sprijeciti. Dakako, princeza Badr elBudur je provela jednu vrlo lošu noc, i u cijelome svom životu ona nije bila upoznala još nijednu goru od nje. Vezirov je meðutim sin ležao u zahodu i nije se u svome strahu, koji je osjecao pred duhom, mogao maknuti. Ali kada je bilo jutro, stupi duh, a da 'Ala ed-Din nije protrljao svjetiljku, pred njega i rekne mu: —
Moj gospodaru, ako ti što želiš, tada mi to zapovjedi, kako
bih ti ja to rado i s radošcu isposlovao! 'Ala ed-Din mu dadne kao odgovor: —
Otiði, ponesi opet nevjestu i mladoženju natrag na njihovo
mjesto! Duh u tren oka izvede 'Ala ed-Dinovu zapovijed, položi vezirova sina pokraj princeze Badr el-Budure, odnese ih i spusti ih na njihovo mjesto u dvorcu tako, kako su bili prije toga, a da ih nitko nije vidio. Ali su oni gotovo umrli od straha, kada su vidjeli, kako su bili nošeni od mjesta do mjesta. Jedva pak da ih je duh bio spustio na njihovo mjesto, kadli se takoðer vec pojavi sultan kod svoje kceri, kako bi je posjetio. Cim je vezirov sin cuo, da se otvaraju vrata, smjesta se podigne s postelje, jer je znao, da nitko drugi nije smio ulaziti osim samog sultana. Ali mu je to bilo vrlo neugodno. Jer on bi se rado još grijao, zato što je tek malo prije toga bio napustio zahod. Ipak se podigao i stavio na sebe svoje haljine. 491
Dvjestaisezdesetipeta noc Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je sultan ušao k svojoj kceri, princezi Badr elBuduri, poljubio je u celo, zaželio joj dobro jutro i upitao, je li zadovoljna sa svojim mladim suprugom. Ipak mu ona ne dadne nikakav odgovor. Tada je on pogleda okom gnjeva, pa pošto ju je još više puta bio nagovarao, dok je ona uporno šutjela i nije odgovarala nijednu jedinu rijec, sultan otiðe svojim putem i napusti je. Nato on uðe ka kraljici i isprica joj, na što se princeza Badr el-Budur bila drznula. Pa ipak mu kraljica, koja je htjela sprijeciti, da sultan princezu zamrzi, rekne: -
O najveci kralju našega vremena, to je tako kod vecine
novovjencanih. O danu poslije svadbene noci one se stide i poma lo se gizdaju. Nemoj joj to uzimati za zlo. Nakon nekoliko ce dana ona vec doci k sebi samoj i s ljudima ce razgovarati! Ali sada, o
najveci kralju našega vremena, nju sram sprecava u tome, da raz govara. Ipak cu ja otici k njoj i pogledati kako je s njome. Nato kraljica obuce svoje haljine, uputi se k svojoj kceri, princezi Badr el-Buduri, priðe joj, zaželi joj dobro jutro i poljubi je u celo. Ali joj princeza ne odgovori nijednu jedinu rijec. Sada si kraljica rekne, da joj se moralo dogoditi nešto neobicno, što ju je tako zbunilo, i zato je ona upita: -
Draga kceri, što te potice na jedno takvo držanje? Ispricaj
mi, što ti se dogodilo, da ti meni, koja sam ti sada došla i zaželjela ti dobro jutro, ne daješ nikakav odgovor! Tada princeza Badr el-Budur podigne svoju glavu i rekne: -
Ne budi na mene ljuta, draga mati! Ja bih te trebala sresti sa
svom pristojnošcu i strahopoštovanjem, jer si me ti pocastila svo jom posjetom. Ipak te molim, saslušaj uzrok mojega držanja i uvidi, kako je ova noc, koja sada leži iza mene, bila za mene naj gora od svih noci! Jer tek što smo bili legli, draga mati, kadli je jedan, ciji lik mi ne poznamo, podigao postelju i odnio nas u neki tamni, prljavi i sirotinjski prostor. I sada princeza Badr el-Budur isprica svojoj materi, kraljici, sve, stoje ona bila doživjela u toj noci, kako je njezin mladi suprug 492
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu i carobnoj svjetiljci bio odnesen, kako je ona ostala sama, kako je zatim odmah potom došao jedan drugi mladic i uzeo pocivati na mjestu njezina supruga, nakon što je bio izmeðu nje i sebe postavio mac. I ona zakljuci s rijecima: -
Ujutro se taj, koji nas je odnio, vratio natrag i opet nas donio
ovamo na naše mjesto. Tek što nas je meðutim bio donio ovamo i ostavio nas, kadli takoðer vec uðe moj otac, sultan, u istome trenutku, u kome smo mi bili došli ovamo. Tada mi otkazu srce i
jezik, i ja ne mognem sa svojim ocem, sultanom, razgovarati, jer su me bili spopali tako silan užas i groza. Možda se moj otac na mene zbog toga ljuti. Zato te ja molim, draga mati, ispricaj mu razlog mojega ponašanja, kako mi on to ne bi zamjerio, što mu nisam da vala nikakav odgovor, i da me ne prekorava, nego da me isprica! Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je kraljica, pošto je bila cula rijeci svoje kceri Badr el-Budure, njoj rekla: -
Draga kceri, pazi na to, da ni pred kim o tome ne govoriš!
Inace bi se pocelo govoriti, da je sultanova kci izgubila razum. Ispravno si ucinila, što svojemu ocu nisi ništa o tome rekla. Cuvaj se, cuvaj se, moja kceri, da mu o tome pricaš! Ipak joj princeza Badr el-Budur dadne kao odgovor: - Mati, ja sam s tobom govorila pri cistoj svijesti. Ja još nisam izgubila razum. To sam ja stvarno doživjela. I ako mi ti to ne vjeruješ, tada upitaj mojega supruga! - Slušaj, kceri — rekne nato kraljica — te ludosti odagnaj iz svoje pameti. Obuci svoje haljine i promatraj svadbene svecanosti, koje se poradi tebe održavaju u gradu i u kojima sudjeluje cijela zemlja! Slušaj odjeke tulumbaza i pjevanje. Pogledaj, kako je sve lijepo okiceno za tvoju svadbu, draga kceri! Tada kraljica dadne da smjesta doðu komorkinje, i one odjenu i okite princezu Badr el-Buduru. Nato se kraljica uputi k sultanu i isprica mu, da je njihova kci imala u noci zbrkana snoviðenja, i ona ga zamoli, da joj to ne zamjeri, što mu nije dala nikakav odgovor. 493
Dvjestaišezdesetipeta noc Nadalje dadne da potajno doðe vezirov sin i upita ga, što se dogodilo i jesu li rijeci princeze Badr el-Budure istinite ili ne. Vezirov se meðutim sin pobojao, da bi mladu ženu mogao izgubiti iz ruku, i tako on odgovori: —
Visoka gospodarice, ja ništa ne znam o tome, što ti kazuješ.
Tada kraljica bude cvrsto uvjerena, daje njezina kci samo vidjela zbrkana priviðenja u snu. Svadbene su svecanosti potrajale tijekom cijeloga dana, * plesacice su plesale, pjevacice pjevale, * i odzvanjala su sva glazbala, * dok su se kraljica i vezirov sin revno trudili, da uvecaju radost svecanosti, kako bi princeza postala
vesela i zaboravila svoju tugu. Da, oni nisu toga dana ništa propuštali, što bi poticalo na radost, kako bi ona odustala od svojih misli i razvedrila se. Ali sve to nije ostavljalo na nju uopce nikakav dojam, nego je ona ustrajavala u šutnji i uvijek je kao smetena pomišljala na ono, što joj se prošle noci bilo dogodilo.Vezirov je dakako sin bio prošao još gore nego ona, jer je on ležao u zahodu. Ali je on dogaðaj bio zatajio i nije više mislio na svoju muku, jer se bojao, da bi mogao izgubiti svoju suprugu i svoj ugled, pogotovo zato što su mu svi ljudi zavidjeli na ovoj sreci, jer je kroz to bio došao do visokih casti. I drugo, jer je princeza Badr el-Budur bila djevojka tako velike ljupkosti i visoke ljepote. Takoðer je 'Ala ed--Din izašao toga dana i promatrao svecanosti, koje su se održavale u gradu i u dvorcu. Ipak se morao smiješiti, osobito kada je slušao, kako ljudi govore o visokoj casti, koja je pala u dio vezirovu sinu, i o njegovoj velikoj sreci, jer je postao sultanovim zetom, i o velikoj raskoši, koja je bila razvijena pri proslavi njegove svadbe. U sebi je naime samome 'Ala ed-Din govorio: —
Vi naravno ne znate, vi siroti vragovi, što se njemu nocas
dogodilo. Inace mu ne biste zavidjeli! Kada je zatim bila nastala noc i kada se približilo vrijeme spavanja, 'Ala ed-Din otiðe u svoju sobu i protrlja svjetiljku. Tada je u istome trenutku stao pred njega duh. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Din, kada je duh stao pred njega, njemu izdao zapovi494
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu i carobnoj svjetiljci jed, da mora kao i prošle noci donijeti ovamo sultanovu kcer s njezinim mladim suprugom, još prije nego što joj on oduzme djevi-canstvo. Duh nije oklijevao, nego smjesta išcezne i izostane samo jedan kratak cas, dok nije došlo vrijeme. Tada se opet pojavi s posteljom, na kojoj su pocivali princeza Badr el-Budur i vezirov sin. Zatim on ucini s mladim covjekom ono isto što i noc prije. Pograbi ga i spusti ga u zahod i ondje ga ostavi da leži ukocen od prekomjerne tjeskobe i straha. 'Ala ed-Din meðutim položi mac izmeðu princeze Badr el-Budure i sebe i dadne se na pocinak. Kada je nastalo jutro, duh doðe opet i oboje ih odnese natrag na njihovo mjesto. 'Ala ed-Din je meðutim bio ispunjen zluradošcu prema vezirovu sinu. Kada se dakle sultan podigao na uranak, on pomisli na to, da se uputi svojoj kceri, princezi Badr el-Buduri, da vidi, hoce li ona opet s njim uciniti kao dan prije. Pošto se dakle bio probudio iz sna, on obuce svoje haljine i poðe k dvoru svoje kceri. Jedva da je on otvorio vrata, kadli takoðer vec skoci na noge vezirov sin, napusti postelju i pocne oblaciti svoje haljine, iako su mu rebra cegrtala od hladnoce. Jer kada je došao sultan, duh ih je bio upravo malo prije onamo dopremio. Sultan uðe i približi se k svojoj kceri, princezi Badr el-Buduri, koja je pocivala na svojoj postelji. On podigne zavjesu, zaželi joj dobro jutro, poljubi je u celo i upita je kako se osjeca. Ali kada je vidio, kako ona nabire celo, njemu ne daje nikakav odgovor, nego ga samo ljutito pogledava i nalazi se u jednome nevoljnom stanju, on se na nju razbjesni, jer mu nije ukazivala cast nijednom rijecju, i posumnja, da s njome ne stoji dobro. On trgne mac i dovikne joj: -
Sto se s tobom dogodilo? Ili ceš mi sada reci, što se s tobom
zbilo, ili cu ti ja ovoga trenutka oduzeti život! Zar me ti tako cijeniš i poštuješ, da mi ne odgovaraš nijednu rijec, kada ja tebi govorim? Kada je dakle princeza Badr el-Budur vidjela, da se njezin otac razbjesnio i da u ruci drži isukan mac, tada joj išcezne sav strah, ona podigne glavu i rekne: —
Moj ljubljeni oce, nemoj se srditi i nemoj se prenagljivati u
svome bijesu. Jer ja nemam nikakve krivnje u bijedi, u kojoj me sada vidiš! Slušaj dakle, što mi se dogodilo. I to je sigurno, kada ti 495
Dvjestaikzdesetipeta noc budeš saslušao moje izvješce o tome, što mi se u ove dvije noci dogodilo, ti ceš me tada osloboditi od krivnje, i tvoja ce visost osjecati sa mnom srdacnu sucut, kako ja to od tvoje ljubavi prema meni ocekujem. Nato princeza Badr el-Budur isprica svojemu ocu, sultanu, sve što joj se bilo dogodilo, i ona zakljuci s rijecima: -
Moj oce, ako ti meni ne vjeruješ, tada upitaj mojega supru
ga. On ce sve ispricati tvojoj visosti. Jer ja nisam slutila, što se s njim cinilo, kada ga se uzimalo s moje strane, da, ja uopce nisam znala, kamo ga se odnosilo. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da se sultan, kada je bio cuo rijeci svoje kceri, bio ožalostio i, sa suzama u ocima, mac opet stavio u korice. On se nagne nad svoju kcer, poljubi je i rekne joj: -
Draga kceri, zašto mi ti to nisi rekla vec jucer? Zatim bih ja
mogao tu nevolju i strah, koji su te snašli prošle noci, odvratiti od tebe. Ali ne žalosti se! Odagnaj od sebe te misli! Veceras cu po staviti za tebe stražare, koji te trebaju cuvati. Zatim ti se nece opet dogoditi takva bijeda. Sada se sultan uputi natrag u svoj dvor i smjesta dadne k sebi pozvati vezira. Cim se on pojavio i stao pred prijestolje ocekujuci zapovijed, sultan ga upita:
- Kako ti gledaš na te stvari? Možda te je tvoj sin izvijestio o onome, što se dogodilo njemu i mojoj kceri. - O najveci kralju našega vremena — odgovori vezir — ja svojega sina nisam vidio niti jucer ni danas. Nato ga sultan izvijesti o svemu, što mu je bila ispricala njegova kci Badr el-Budur, i on ktomu doda: -
Sada je to moja želja, da ti upitaš svojega sina o pravome
stanju stvari. Jer to je moguce, da moja kci od straha ne zna tocno, što se s njome dogodilo. Pa ipak ja vjerujem, da su sve njezine rijeci istinite. 496
Pripovijest o 'AlA ed-Dinu i carobnoj svjetiljci Vezir se odmah stavi u pokret, otiðe i naredi da doðe njegov sin. Zatim ga upita o svemu onome, što mu je bio ispricao sultan, je li to istina ili ne. Tada mladic uzvikne: —
O veziru, moj oce, neka je to daleko, da bi princeza Badr el-
-Budur govorila neistinu. Ne, sve što je ona rekla, to je istina! Te su dvije noci bile za nas najjadnije što ih ima, umjesto da bi nam bile noci srece i radosti. Ali što se meni dogodilo, to je bilo najgore. Jer ja sam morao, umjesto da pocivam na postelji kod svoje su pruge, ležati u zahodu, jednome mracnome, strašnome, smrdlji vome, prokletom mjestu, i moja su se rebra stisnula od hladnoce. Ukratko, mladic je ispricao sve, što mu se bilo dogodilo, i naposljetku je još ktomu dodao: —
Dragi oce, ja te zaklinjem, razgovaraj sa sultanom, da me on
oslobodi od toga braka! To je dakako za mene visoka cast, da budem sultanov zet, pogotovo što je ljubav prema princezi Badr el-Buduri posve zarobila moje srce. Alija više nemam nikakve snage, da podnesem još jednu jedinu noc kao posljednje dvije.
Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da se vezir, kada je bio cuo rijeci svojega sina, vrlo ožalostio i rastužio. Jer on je ipak htio svojega sina time, što bi ga ucinio sultanovim zetom, dovesti do casti i ugleda. Tako on utone u misli i zapadne u nedoumicu, što sada u toj stvari treba uciniti. To mu je vrlo teško padalo, da opet razvrgava brak, a on je vec od radosti bio pozvao deset svetaca, jer mu se bila dogodila jedna takva sreca. Tako on dakle rekne svojemu sinu: —
Pricekaj, moj sine, vidjet cemo, što ce se dogoditi sljedece
noci. Postavit cemo za vas stražare, koji vas trebaju cuvati. Ipak si nemoj dopustiti, da ti opet umakne ova visoka cast, koja je tebi jedinomu pala u dio! Nato ga vezir napusti, vrati se natrag k sul tanu i izvijesti ga, da je sve, što je bila rekla princeza Badr el-Budur, istina. Tada sultan rekne: —
Buduci da stvar tako stoji, mi ne trebamo više nikakve
svadbe! v I on zapovjedi, da se svecanosti odmah prekinu i da se brak proglasi ništavnim. Sav se narod, svi su se stanovnici grada vrlo 497
Dvjestciišezdesetipeta noc zacudili s obzirom na neobicnu okolnost, pogotovo kada su vidjeli kako iz palace dolaze vezir i njegov sin, koji su se od jada i prekomjerne srdžbe nalazili u bijednom stanju. Naskoro su ljudi poceli zapitkivati: —
Sto se zapravo dogodilo? Zbog cega je svadba ucinjena ne
važecom i brak razvrgnut? Nitko nije znao, što se bilo dogodilo, osim jedinoga zacetnika cijele stvari, 'Ala ed-Dina, koji se smijao ispod brka. Tako je dakle svadba proglašena ništavnom. Sultan meðutim nije više pomišljao niti se podsjecao na ono obecanje, koje je bio dao 'Ala ed-Dinovoj materi. Niti vezir to nije cinio, i nijedan od dvojice nije znao, na što je izašao neobican doživljaj. 'Ala ed-Din je još cekao sve do isteka triju mjeseci, nakon kojih je, kako mu je sultan bio obecao, trebalo biti obavljeno njegovo vjencanje s princezom Badr el-Budurom. Zatim meðutim on odmah pošalje svoju mater k sultanu, kako bi od njega izmolila ispunjenje njegova obecanja. Tada stara žena otiðe u dvor, pa kada je sultan ušao u državnu dvoranu i ugledao 'Ala ed-Dinovu mater kako stoji pred njim, on se prisjeti onoga obecanja, koje joj je bio dao, da ce naime svoju kcer vjencati s njezinim sinom. Tako se on okrene k svojemu veziru s rijecima:
—
Veziru, tu je ona žena, koja mi je donijela dragulje i kojoj
smo mi dali svoju rijec, da cemo nakon tri mjeseca...! Dovedi je prije svega drugoga najprije k meni! Vezir ode i dovede 'Ala ed-Dinovu mater k sultanu. Kada je zatim stala pred prijestolje, ona se nakloni, zaželi mu moc, dug život i srecu. Sultan je upita, ima li ona kakvu molbu, a ona mu dadne kao odgovor: —
O najveci kralju našega vremena, tri su mjeseca, koja si ti
kod svojega obecanja stavio kao rok, protekla. Sada je vrijeme, da ti mojega sina 'Ala ed-Dina vjencaš sa svojom kcerju, princezom Badr el-Budurom! Kralj zapadne u nedoumicu zbog ove opomene, pogotovo jer je vidio, da 'Ala ed-Dinova mati izgleda siromašno i da pripada prostom puku. Ali je poklon, koji mu je bila donijela, bio vrlo skupocjen i neplativ. On dakle opet nagovori vezira s rijecima: 498
— -
Pripovijest o iAld ed-Dinu i carobnoj svjetiljci
Sto mi ti savjetuješ da ucinim? Ja sam u stvari dao svoju
rijec. Alije ocito, da su oni siromašni ljudi i da ne pripadaju ugled nicima. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je vezir, koji je gotovo umro od zavisti i koji se zbog onoga, što se bilo dogodilo njegovu sinu, posve osobito žalostio, u sebi samome rekao: -
Kako? Zar se treba jedan takav momak kao što je taj oženiti
sultanovom kcerju, dok ce moj sin biti lišen te casti? Sultanu meðutim rekne: -
Visoki gospodaru, to je nešto posve lako, da se toga tuðinca
odvrati od nas. Jer tvojoj visosti ne dolikuje, da svoju kcer dadne nekomu momku, o kome se ne zna, tko je on. Tada sultan upita:
- Na koji dakle nacin mi možemo tog covjeka odvratiti od nas, kada sam mu ja ipak dao svoju rijec? Rijec kraljeva je jedna pisana isprava! - Visoki gospodaru — odgovori vezir — moj savjet izlazi na to, da ti od njega zatražiš cetrdeset zdjela od cistoga ispranog zlata, koje trebaju biti napunjene takvim draguljima, kakve je žena tajput donijela, nadalje cetrdeset robinja, koje ce nositi zdjele, i cetrdeset robova. Kralj odgovori: -
Tako mi Allaha, veziru, ispravno si rekao. To je nešto, što on
nece moci uciniti, i tako ga se možemo na dobar nacin osloboditi! Nato sultan rekne Ala ed-Dinovoj materi: -
Otiði, reci svojemu sinu, da ja ostajem pri obecanju, koje
sam mu dao, ali samo ako on može nabaviti nevjestinski dar za moju kcer: tražim od njega cetrdeset zdjela od cistoga zlata, koje trebaju sve biti napunjene takvim draguljima, kakve si mi ti onda bila donijela. Nadalje cetrdeset robinja, koje ce ih nositi, i cetrde set robova za njihovo posluživanje i pratnju! Ako tvoj sin to sve uzmogne nabaviti, ja cu ga vjencati sa svojom kcerju. 499
Dvjestaišezdesetipeta noc Tada se Ala ed-Dinova mati dadne na put kuci, tim što je kimala glavom i u sebi govorila: -
Odakle bi mojemu siromašnom sinu trebale pasti u dio
takve zdjele i dragulji? Pretpostavimo, da se on vrati natrag u pecinu s blagom i uzme zdjele i otrgne s drveca dragulje, iako ja ne vjerujem, da ce mu to biti moguce - ali pretpostavimo, da ih on stvarno donese, odakle on treba uzeti robinje i robove? Na taj je nacin ona stalno govorila sama sa sobom, sve dok nije stigla kuci. 'Ala ed-Din je vec na nju cekao. Ali kada je ušla, ona mu rekne:
-
Moj sine, zar ti ja nisam govorila, da ne trebaš pomišljati,
kako bi ti ikada mogao zadobiti princezu Badr el-Buduru? To je nešto posve nemoguce za ljude kakvi smo mi! —
Reci, što je posrijedi? - upita on nato.
A ona nastavi: —
Moj sine, sultan me je primio sa svim poštovanjem, kao što
je to njegov obicaj, i meni se cini, da je on dobronamjeran prema nama. Ali tvoj je neprijatelj prokleti vezir. Jer kada sam ja u tvoje ime tako bila rekla kralju, kako si ti meni kazao, naime, da je rok za njegovo obecanje protekao, i nakon što sam mu bila kazala: 'Neka ushtjedne tvoja visost sada vec izdati zapovijed, da se Badr el-Budur vjenca s mojim sinom 'Ala ed-Dinom', tada se on okre nuo k veziru i s njim razgovarao. I taj mu je odgovorio potajnim šapatom. I naposljetku mi je sultan dao svoj odgovor. Nato ona isprica svojemu sinu, što sultan zahtijeva, i ktomu doda: —
Moj sine, on hoce odmah imati od tebe odgovor. Ali ja
vjerujem, mi za njega nemamo nikakav odgovor. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da se 'Ala ed-Din, kada je cuo rijeci svoje matere, poceo smijati i rekao joj: -
Draga mati, ti kažeš, da mi njemu ne možemo dati nikakav
odgovor, i ti vjeruješ, da je stvar vrlo teška! Budi tako dobra, otiði 500
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu i carobnoj svjetiljci ; donesi mi nešto za jelo. Poslije jela ceš, ako tako ushtjedne Milosrdni, vidjeti moj odgovor. Sultan misli isto tako kao ti, da on zahtijeva nešto silno veliko, tako da me može odvratiti od princeze Badr el-Budure. U
stvarnosti je meðutim on zatražio nešto mnogo lakše, nego što sam ja bio mislio. Ipak sada otiði, kupi nam nešto za jelo, i ostavi mene samoga, kako bih mogao pripremiti odgovor! Tada njegova mati poðe i otputi se, kako bi kupila na bazaru, što je trebala za podnevni objed. 'Ala ed-Din meðutim otiðe u svoju sobu, izvadi svjetiljku i protrlja je. Istoga trenutka stane pred njega duh i rekne: —
Moj gospodaru, zahtijevaj, što želiš!
Ala ed-Din odgovori: — Ja sam zaprosio sultanovu kcer, kako bih se njome oženio. Sada je meðutim sultan od mene zatražio cetrdeset zdjela od cistoga zlata. Od njih treba svaka pojedina vagati deset funti i biti napunjena takvim draguljima, kakvi su u vrtu pecine s blagom. Cetrdeset robinja trebaju nositi cetrdeset zdjela, uza svaku robinju treba biti po jedan uškopljenik, tako da bude u cijelosti takoðer cetrdeset uškopljenika. Želim dakle od tebe, da mi sve to doneseš. — Slušam i pokoravam se, moj gospodaru! - rekne džinn, pa pošto je na neko vrijeme bio išceznuo, on dovede cetrdeset robinja, od kojih je svaka bila pracena od po jednog uškopljenika i na glavi nosila po jednu zdjelu od cistoga zlata, koja je bila napunjena najskupocjenijim draguljima. On ih dovede pred 'Ala ed-Dina, tim što rekne: — Ovdje je ono, što si ti zahtijevao. Reci mi, želiš li još neku stvar ili neku drugu uslugu! Tada mu 'Ala ed-Din dadne kao odgovor: —
Sada ne želim ništa. Ako mi meðutim bude što potrebno,
tada cu te pozvati i reci ti. Nato duh opet išcezne. Nakon stanovitoga se kratkog vremena vrati natrag takoðer 'Ala ed-Dinova mati i uðe u svoju kucu. Tu ugleda robove i robinje, i zacuðena uzvikne: 501
Dvjestaišezdesetipeta noc ? To sve dolazi od svjetiljke. Zavazda je Allah sacuvao mojemu sinu! Ali još prije nego što je ona odložila svoj ogrtac, Ala ed-Din uzvikne: — Mati, sada je za tebe vrijeme, prije nego što sultan otiðe k svom dvoru u harem! Stoga uzmi, što je on zatražio, i smjesta mu odnesi, kako bi znao, da ja njegove zahtjeve mogu ispuniti, cak još i više od toga. Takoðer da je bio prevaren od svojega vezira, kada je s njim bio mišljenja, da se oni mogu mene osloboditi nekom meni nemogucom zadacom.
'Ala ed-Din smjesta ode, širom otvori kucna vrata i dadne da robinje i uškopljenici izlaze u parovima, uvijek po jedna robinja pracena od jednoga uškopljenika, sve dok nisu ispunili gotovo cijelu ulicu. Pred njima je koracala Ala ed-Dinova mati. Ljudi su u gradskoj cetvrti ostajali stajati, kada bi ugledali tu divnu, cudesnu predstavu, gledali su je, zaprepašcivali se, promatrali su lijepe i dražesne likove robinja u njihovima zlatom protkanima i draguljima opšivenim haljinama, od kojih je najneznatnija bila vrijedna tisuce. Takoðer su gledali zdjele i vidjeli sjaj, koji je izlazio iz njih i zrakama nadmašivao Suncevu svjetlost, iako je svaka pojedina od njih bila pokrivena komadom zlatnoga brokata, koji je jednako tako nosio opšav od skupocjenih dragulja..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 502
Ali kada je pocela
On° rogo C dvjestaišezdesetišesta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje 'Ala ed-Dinova mati, dok su narod i ljudi te gradske cetvrti ostajali stajati i zapanjeno gledali ovu cudesnu predstavu, koracala naprijed, pracena od robinja i uskopljenika u dobro ureðenoj povorci. I uvijek su iznova ljudi zastajkivali, kako bi promatrali ljepotu robinja, i slavili svemocnoga Stvoritelja, sve dok povorka nije stigla na cilj. Zatim 'Ala ed-Dinova mati uðe s njima u dvor. Ali kada su ih ugledali age i komornici i satnici vojnih trupa, oni budu obuzeti divljenjem, i bili su kao zaslijepljeni prizorom, kojemu slicna još nikada u svome životu nisu bili vidjeli, osobito pak robinjama, od kojih bi svaka pojedina cak jednomu svecu mogla ugrabiti razum. No premda su sultanovi komornici i trupski satnici svi potjecali od uglednika i emira, ipak su se najviše cudili nad skupocjenim haljinama, u koje su djevojke bile odjevene, i nad zdjelama, koje su nosile na svojim glavama, i od kojih su zbog njihovoga svijetlog bljeskanja i iskrenja jedva mogli otvarati oci. Nato uðu vojnici, koji su bili na straži, i ispostave sultanu izvješce, i vladar smjesta izda zapovijed, da pridošli trebaju biti dovedeni pred njega u državnu dvoranu. Tada 'Ala ed-Dinova mati uðe s njima unutra, pa kada su stale pred prijestolje, sve se one pred sultanom poklone sa savršenom ugla-ðenošcu i iskazivanjem poštovanja, zažele mu moc i srecu, uzmu
503
Dvjestaišezdesetiksta noc zdjele sa svojih glava i spuste ih pred njega na pod. Zatim tu ostanu prekriženih ruku, nakon što su bile sa zdjela skinule pokrivala. Sultan je meðutim bio u najvecoj mjeri zaprepašcen. Bio je zbunjen neopisivom ljepotom i Ijupkošcu djevojaka, i njegov je razum bio kao zaslijepljen, kada je vidio pred sobom zlatne zdjele pune dragulja, koji su opcinjavali pogled. Da, sultan je bio posve u nedoumici, tako da je slicio nekomu mutavcu i u prekomjernosti svoje zapanjenosti nije mogao izreci nijednu rijec. A njegova je pamet bila još više zbunjena mišlju na to, da je sve ovo došlo u razmaku od jednoga sata. Nato on izda zapovijed, da robinje trebaju sa svim što je bilo uz njih, takoðer sa zdjelama, otici u dvor princeze Badr el-Budure. Djevojke dakle opet podignu zdjele i uðu onamo. Zatim stupi naprijed Ala ed-Dinova mati i rekne sultanu: -
Visoki gospodaru, to nije ništa u poreðenju s visokim polo
žajem casti princeze Badr el-Budure. Ona zaslužuje mnogostruko više od toga. Ali se sultan okrene k veziru s rijecima: -
Sto kažeš sada, veziru? Zar nije on, koji je u kratkom vre
menu mogao pribaviti jedno takvo bogatstvo, vrijedan, da postane sultanovim zetom i da dobije za ženu sultanovu kcer? Vezir je doduše bio još više zapanjen nego vladar nad velicinom ovoga bogatstva. Ali ga je izjedala smrtna zavist i postajala sve još vecom, kada je vidio, da je sultan zadovoljan s jutarnjim darom148 i nevjestinskim poklonom. Sada meðutim nije mogao proturijeciti istini niti reci sultanu, da sve to nije nje dostojno. I tako pocne razmišljati o sredstvu, kojim bi mogao potaknuti sultana, da uskrati 'Ala ed-Dinu svoju kcer Badr elBuduru. Zato mu on rekne: -
Visoki gospodaru, sva blaga ovoga svijeta nisu toliko vrijed
na kao nokat na ruci tvoje kceri. Tvoja visost precjenjuje ovo u po reðenju s njome. 148 Jutarnjim se darom naziva mladoženjin poklon nevjesti prije potpisivanja bracnog ugovora. 504
Pripovijest o 'Ala, ed-Dinu i carobnoj svjetiljci
Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je sultan, kada je bio cuo vezirove rijeci, primijetio, kako ga na ovaj njegov govor potice samo njegova prekomjerna zavist. I tako se on onda obrati 'Ala ed-Dinovoj materi s rijecima: —Ženo, otiði k svojemu sinu, reci mu, da sam ja jutarnji dar od njega primio, da cu ja održati svoje obecanje, da je moja kci sada vec njegova nevjesta i on moj zet! I reci mu nadalje, da on treba doci ovamo, kako bih ga ja upoznao. On treba biti od mene primljen s visokom pocašcu i poštovanjem, i veceras treba poceti svadbena svecanost. Ali, kako je receno, daj da on bez odlaganja doðe k meni! Tada 'Ala ed-Dinova mati požuri tako brzo, da bi je jedva mogli stici vjetrovi, natrag kuci, kako bi svojemu sinu donijela veselu vijest. Da, ona je letjela od radosti, kada je mislila na to, da njezin sin treba postati sultanovim zetom. Sultan meðutim, pošto je 'Ala ed-Dinova mati bila otišla, izda zapovijed, da se okonca održavanje državnog sabora, otiðe u dvor princeze Badr el-Budure i zapovjedi, neka se robinje sa zdjelama dovedu k njemu i njegovoj kceri, kako bi ih on njoj mogao pokazati. Kada su dakle bili doveli djevojke, princeza Badr el-Budur promotri dragulje, i puna ushicenja uzvikne: -
Ja vjerujem, da se ni u jednoj riznici na svijetu ne nalazi ni
jedan jedini dragulj od njihove vrste! Nato ona pogleda robinje i vrlo joj se dopadnu njihova ljepota i ljupkost. Kada je zatim saznala, da sve to dolazi od njezinoga novog zarucnika i da je on to poslao njoj u cast, ona se tada obraduje, premda je upravo bila još ražalošcena i tužna zbog svojega ranijeg supruga, vezirova sina. Silna ju je radost obuzela, kada je vidjela te dragulje i te lijepe djevojke, a jer je ona bila tako vesela, s njome se od srca radovao njezin otac. Kada je dakle vidio, da su jad i tuga bili ustuknuli, on joj uputi ove rijeci: -
Draga kceri, princezo Badr el-Budur, sviða li se tebi ovo? Ja
vjerujem, tvoj ce novi muž biti još ljepši od ministrova sina. Ako tako ushtjedne Allah, ti ceš u njemu doživjeti mnogo radosti. 505
Dvjestaišezdesetišesta noc Tako daleko sultan. Okrenimo se sada opet k 'Ala ed-Dinu! Kada se njegova mati bila vratila doma i ušla u njihovu kucu s licem koje je zracilo od radosti, i kada ju je bio ugledao, tada je znao, da sve dobro stoji, i tako on rekne: - Allahu neka bude vjecna slava! Sada je moja želja ispunjena! - Vesela vijest, moje dijete, - rekne mati - budi dobro raspoložen i radosna srca, jer si postigao svoj cilj! Sultan je primio tvoj dar kao nevjestinski poklon i jutarnji dar za princezu Badr el--Buduru. Ona je sada tvoja nevjesta. Još se veceras, moj sine, treba održati vaša svadba, zatim ceš ti uci k princezi. Sultan je, da bi potkrijepio svoju
rijec, obznanio pred cijelim svijetom, da ceš ti biti njegov zet, i rekao je, da ovo treba biti svadbena noc. Zatim je meðutim on takoðer dodao: 'Daj da tvoj sin doðe k meni, kako bih ga ja upoznao. Ja cu ga primiti s visokim pocastima i odlikovanjima!' Sada je dakle, moj sine, moj nalog izvršen. Ono, što još pre-ostaje, to je na tebi. Tada 'Ala ed-Din poljubi svojoj materi ruku i zahvali joj. Zatim ode u svoju sobu, uzme svjetiljku i protrlja je. Odmah stane pred njega duh i rekne: - Na službu! Zahtijevaj, što želiš! - Ja želim - odgovori 'Ala ed-Din - da me ti odneseš u neku kupelj, kojoj uopce nema ravne na svijetu, i da mi zatim nabaviš jednu tako skupocjenu kraljevsku haljinu, kakvu inace nema nijedan kralj. - Slušam i pokoravam se! - rekne marid, podigne ga i odnese ga u kupelj, kakvu carevi i perzijski kraljevi još nikada nisu bili vidjeli: bila je od mramora i karneola, cudesne su slikarije, koje ocaravaju pogled, u njoj bile nanesene, i u njoj se nalazila dvorana, koja je bila sva ukrašena skupocjenim draguljima. U toj se kupelji nije nalazio nijedan covjek. Ali kada je ušao 'Ala ed-Din, k njemu doðe neki džinn u ljudskom oblicju, opere ga i dadne da mu padne u dio svaka moguca kupeljska njega, koju je on samo mogao poželjeti. 506
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu i carobnoj svjetiljci Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Din, nakon što se bio okupao i naužio kupeljske njege, prešao iz prostora za kupanje u vanjsku dvoranu. Ondje primijeti, da su njegove vlastite haljine bile odnesene i da na njihovu mjestu leži od svih najraskošnija kraljevska odjeca. Nato mu budu doneseni šerbeti i kava s ambrom. Pošto se bio napio, doðe k njemu skupina robova i obuku mu raskošne haljine. Pa cim se bio odjenuo, poškropio je po sebi iznimno mirisave miomirise. 'Ala ed-Din je naravno bio, kao što ti znaš, siroti krojacki sin. Ali sada to nitko ne bi bio pomislio, nego bi svatko rekao: 'Ovaj je iznad svih najot-mjeniji princ' -slava neka je Njemu, koji mijenja i ostaje nepromjenjiv! Zatim se pred njim opet pojavi duh, podigne ga i odnese ga natrag u njegovu kucu. Ondje mu on rekne: -
Moj gospodaru, želiš li ti još nešto? —
Dabome — odgovori 'Ala ed-Din — želim, da mi dovedeš
cetrdesetiosam mameluka149, od kojih dvadeseticetiri trebaju ici preda mnom a dvadeseticetiri iza mene, ktomu takoðer za njih konje, opreme i oružje, a sve, što oni i njihovi konji nose, treba biti od onoga najvrednijega i najskupocjenijega, kakvo se ne nalazi cak ni u riznicama kraljeva. Nadalje mi dovedi jednog ždrijepca,
onakvoga kakve jašu perzijski kraljevi, cija je orma od zlata i cijela optocena skupocjenim draguljima! Nabavi mi takoðer cetrdesetiosamtisuca dinara, za svakoga memeluka po tisucu! Ja se hocu sada uputiti k sultanu. Zato nemoj oklijevati, jer bez svega ovoga, što sam ti spomenuo, ja ne mogu doci pred vladara! Dovedi mi meðutim takoðer još dvanaest robinja jedinstvene ljepote, koje ce biti odjevene u najraskošnije haljine, kako bi pratile moju mater u sultanovu palacu. Svaka robinja treba nositi odjecu, kakva doliku je za odijevanje žena kraljeva! — Slušam i pokoravam se! — odgovori duh, išcezne na jedno kratko vrijeme, ali vec u tren oka donese sve, što mu je bilo na-loženo. Mameluci (ili: mamluci) je naziv za bijele robove. 507
Dvjestaišezdesetiksta noc Rukom je vodio jednoga ždrijepca, kakav se ne može naci meðu konjima ciste arapske rase. Taj je nosio sedlenu opremu od naj-skupocjenijih zlatom prošivenih tkanina. Tada 'Ala ed-Din odmah dovede svoju mater, preda joj dvanaest robinja i dadne joj haljine, da se odjene i uputi s robinjama k palaci. Nato pošalje jednoga od mameluka, koje mu je bio doveo džinn, k sultanu, kako bi saznao, je li sultan napustio harem ili ne. Mameluk poðe na put brže nego munja i opet se žurno vrati natrag s viješcu: —
Moj gospodaru, sultan te ocekuje!
Tada 'Ala ed-Din uzjaši. Takoðer se mameluci ispred njega i iza njega popnu na svoje konje, i njihov je izgled bio slava za Gospoda, koji ih je bio stvorio u svoj toj ljepoti i ljupkosti, koja ih je resila. I oni su meðu narod razasipali zlatnike pred svojim gospodarom 'Ala ed-Dinom, koji ih je sve nadmašivao svojom ljepotom i ljupkošcu, da se posve šuti o kraljevskim sinovima - slava neka bude Darovatelju, Vjecnomu! I sve se to zbivalo zahvaljujuci cudesnim snagama carobne svjetiljke, koja je svojemu posje-dovatelju poklanjala ljepotu i divotu, bogatstvo i znanja. Narod je meðutim bio zapanjen nad 'Ala ed-Dinovom dareživljošcu i posve neuobicajenom velikodušnošcu, i svi su bili ushiceni, kada su vidjeli njegovu divnu ljepotu i njegovo uzvišeno dostojanstvo, i zahvaljivali su Milosrdnomu za ovaj plemeniti lik. Svi su na njega prizivali nebeski blagoslov, premda su ga poznavali kao sina toga i toga krojaca. Nitko mu od njih nije zavidio, nego je svaki pojedini uzvikivao: -
On to zaslužuje!
Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Din, dok je narod bio ushicen nad njim i njegovom velikodušnom darežljivošcu, na svome putu prema sultanskoj palaci istresavao zlatnike, i da su svi, veliko i malo, na njega prizivali nebeski blagoslov, sve dok nije došao do dvorca, pracen od mameluka, koji su pred njim i iza njega takoðer dijelili ljudima zlato. Sultan je dakle kod sebe bio okupio uglednike države i njima priopcio, da je dao svoju rijec, da ce s 'Ala ed-Dinom vjencati svoju 508
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu i carobnoj svjetiljci kcer. I on im zapovjedi, da ga trebaju cekati, sve dok ne doðe, i zatim mu svi izaci u susret. Bio je okupio sve emire, vezire, ko-mornike, namjesnike i satnike vojnih trupa i dao da se postave kod dvorskih vrata, kako bi docekali 'Ala ed-Dina. Kada je dakle ovaj stigao, on htjedne na vratima sjahati. Ali mu jedan od emira, kojega je kralj bio izabrao za taj nalog, rekne: -
Moj gospodaru, izdana je zapovijed, da ti uðeš na konju i da
sjašiš tek pred vratima državne dvorane! Svi poðu pred njime, dok je on jahao, sve dok ga nisu doveli do vrata državne dvorane. Tada jedni stupe pred njega i pridrže mu stremen, drugi ga podupru s obje strane, još drugi ga prime za ruku i pomognu mu pri sjahavanju. Iznova poðu pred njim emiri i državni velikaši pa ga uvedu u državnu dvoranu, sve dok tako nije stao pred sultanovo pri jestolje. Sultan odmah siðe sa svojega prijestolja, zagrli ga i odvrati ga od toga, da poljubi cilim. Da, on sam poljubi svojega zeta i dadne mu da sjedne njemu s desna. 'Ala ed-Din se meðutim zakune na vjernost i izgovori želje za blagoslovom, kako to pred kra ljevima prilici i dolikuje, i zatim nastavi: —
O naš gospodaru i sultane, milost se tvoje visosti udostojala,
da meni dopusti ženidbu tvojom kcerju, princezom Badr el-Budurom, iako ja ne zaslužujem tu veliku naklonost, jer sam jedan od najneznatnijih meðu tvojim slugama. Tako se ja molim Allahu, da
tebi pokloni dug život. I zaista, o kralju, moj jezik nije u stanju izraziti zahvalnost prema tebi, tako je velika ova preko svake mjere visoka milost, koju si mi se ti udostojao ukazati. Sada još molim tvoju visost, da mi htjedne pokazati neko zemljište, prikladno za to, da na njemu dadnem izgraditi jedan dvorac, koji ce biti dostojan princeze Badr el-Budure. Sultan je bio posve iznenaðen, kada je ugledao 'Ala ed-Dina u toj kraljevskoj odjeci. On ga je gledao i upravio oci u njegovu dražesnu ljepotu. Vidio je takoðer mameluke, koji su tu stajali njemu na službu i koji su bili tako divni za pogled. Njegova je meðutim zaprepašcenost bila još veca, kada je ušla 'Ala ed-Dinova mati, tako skupocjeno i raskošno odjevena, kao da bi bila neka kraljica. I dalje je ugledao dvanaest robinja, koje su prekriženih 509
DvjestaiŠezdesetihsta noc ruku stajale pred njome njoj na službu, u držanju koje je pokazivalo poštovanje i bilo puno pažnje. Zatim takoðer pomisli na cist i fin Ala ed-Dinov nacin govorenja, i zadivi se nad time jednako tako kao i svi ostali, koji su bili kod njega nazocni u vladarskoj hali. Ali se u vezirovu srcu rasplamsa vatra zavisti prema 'Ala ed-Dinu, tako da se on gotovo htio rasprsnuti. Nakon što je sultan bio saslušao 'Ala ed-Dinove želje za blagoslovom i pritom primijetio ponašanje koje je pokazivalo poštovanje, jednako kao i njegovu rjecitost, on ga tada povuce na svoje grudi, poljubi ga i rekne mu: -
Žao mi je, moj sine, što nisam vec prije bio usrecen tobom.
Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je sultan bio, kada je vidio 'Ala ed-Dina, silno obradovan i da je smjesta izdao zapovijed, da trebaju svirati glazbeni zborovi. Zatim se on s 'Ala ed-Dinom uputi u dvor. Ondje bude pripremljena vecera, a sluge rasprostru stolove. Sultan sjedne i dadne da 'Ala ed-Din sjedne s njegove desne strane. Nato takoðer sjednu veziri i uglednici države i visoki dostojanstvenici te zemlje, svaki pojedini prema svojemu rangu. Sada su takoðer svirali glazbeni zborovi, i u dvorcu se proslavljala velika svecanost radosti. Sultan je poceo s 'Ala ed-Dinom razgovarati i s njim naklapati, dok mu je ovaj odgovarao sa svom uglaðenošcu i finocom govora, kao da bi on bio odgojen u palacama kraljeva ili da bi s njima vazda bio opcio. Što je duže trajao taj razgovor izmeðu njih, to je vecu radost osjecao sultan, jer je cuo iz njegovih usta tako lijepe odgovore i tako fino izabrane rijeci. Nakon što se bilo svršilo s jelom i pilom i stolovi bili odneseni, sultan izda zapovijed, da se pozovu kadije i svjedoci. Ovi doðu i zakljuce bracnu vezu i napisu bracnu ispravu izmeðu 'Ala ed-Dina i princeze Badr el-Budure. Nato se 'Ala ed-Din podigne i htjedne otici. Ipak ga sultan zadrži i rekne mu:
- Kamo odavde, moj sine? * Radost je tu * a svadba je blizu; * zakljucen je sporazum * i napisan ugovor. * - Moj gospodaru i kralju - odgovori 'Ala ed-Din - ja bih volio za princezu Badr el-Buduru dati sagraditi jedan dvorac, koji ce biti primjeren njezinu rangu i položaju, i ja ne mogu uci k njoj. 510
Pripovijest o 'Alci ed-Dinu i carobnoj svjetiljci prije nego što se to zbude. Ako tako ushtjedne Allah, bit ce gradnja toga dvorca kroz najvecu revnost tvojega sluge i zahvaljujuci blagoslovu tvojega pogleda u najkracemu mogucem vremenu završena. Da, to je istina, ja ceznem za tim, da se vec sada obraðujem princezi Badr el-Buduri. Alije to moja dužnost, da njoj služim, i ja se moram smjesta dati na posao. Sultan mu na to dadne kao odgovor: -
Izaberi si neko zemljište, moj sine, koje naðeš daje priklad
no za tvoj plan, i uzmi si ga! Sve ti stoji na raspolaganju! Ali mi se cini da bi bilo najbolje, da ti dadneš graditi dvorac na širokom mjestu, koje leži ovdje nasuprot mojoj palaci, ukoliko se ono tebi dopada. S rijecima: — To je takoðer moja najveca želja, da budem blizu tvojoj visosti - Ala ed-Din uzme oproštaj od sultana, izaðe van i odjaši, pracen od svojih mameluka, koji su jahali ispred i iza njega, dok se sav svijet molio za njega i govorio: -
Tako nam Allaha, on to zaslužuje!
Kada je zatim došao do svoje kuce, on sjaši sa svojega konja, uðe u svoju sobu i protrlja svjetiljku. Tada takoðer vec opet stane pred njega duh i rekne mu: -
Zahtijevaj, što hoceš, moj gospodaru!
'Ala ed-Din mu odgovori: - Želim, da mi uciniš jednu važnu uslugu. Ta je, da mi u svoj zurnosti podigneš dvorac nasuprot sultanove palace. On treba biti cudesne izgradnje, takve vrste, da ni sami kraljevi još nisu vidjeli njemu ravan, i on mora biti savršeno namješten, opskrbljen golemima kraljevskim cilimima i svima drugima tomu pripadnim stvarima. - Slušam i pokoravam se! - odgovori duh.
Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je duh nato isceznuo. Ali još prije nego što je svanula zora, on opet doðe k 'Ala ed-Dinu i rekne mu: 511
Dvjestmšezdesetišesta noc — Moj gospodaru, dvorac je gotov i tako savršen, kako se to samo može poželjeti. Ako ga želiš pogledati, poði i razgledaj ga! Tada se Ala ed-Din podigne, a duh ga odnese u jednome trenutku do dvorca. Kada ga je mladic ugledao, bio je iznenaðen tom graðevinom, jer su se svi njegovi kamenovi sastojali od zelenog ahata, mramora, purpura i mozaika. Zatim ga duh odvede u riznicu, ispunjenu svim vrstama zlatnih i srebrenih stvari i draguljima u neizbrojivoj i neizracunljivoj kolicini, koje nitko ne bi mogao platiti, nitko cak ni samo procijeniti. I dalje ga odvede u jedan drugi prostor. Ondje 'Ala ed-Din ugleda sav stolni pribor, zdjele i žlice, ibrike i plitice od zlata i od srebra, ktomu takoðer vrceve i pehare. Zatim ga duh odvede u kuhinju. Ondje ugleda kuhare opremljene svim mogucim kuharskim priborom, koji se na isti nacin sav sastojao od zlata i srebra. I ponovo ga on odvede u jedan drugi prostor. Njega 'Ala ed-Din naðe puna sanduka, koji bijahu napunjeni kraljevskim haljinama, stvarima, koje su otimale razum, zlatom protkanim tkaninama iz Indije i Kine i brokatima. Tako ga je on odvodio u mnoge prostore, sve pune stvari, koje nikakve rijeci ne mogu opisati. I naposljetku ga odvede u konjušnicu. Ondje 'Ala ed-Din ugleda konje, kakvima ravne nije posjedovao nijedan kralj na cijelome ovom svijetu. I još mu dalje unutra pokaže duh prostoriju za ormu. Ondje naðe 'Ala ed-Din ulare i sedla, koji su svi bili optoceni biserima i dragocjenim kamenovima, i druge slicne stvari. Sve je to bilo djelo jedne jedine noci. 'Ala ed--Din je bio kao zaslijepljen od zaprepašcenosti nad velicinom jednoga takvog bogatstva, kakvo ni sam najmocniji vladar ovoga svijeta nije mogao nazivati vlastitim. No dvorac je takoðer još bio pun uškopljenika i robinja, koje bi svojom ljupkošcu mogle zavesti i jednoga pobožnosti odanog covjeka. Najvece je meðutim cudo od svega, što je on vidio u dvorcu, bio u gornjemu katu graðevine kiosk sa dvadeseticetiri niše, koje su cijele bile izvedene smaragdima, hijacintima i drugim draguljima. Jedna meðutim niša nije bila završena. To se bilo dogodilo po 'Ala ed-Dinovoj želji, kako bi se sultan trebao pokazati nesposobnim, da je završi. Pošto je 'Ala ed--Din pregledao cijeli dvorac, on bude prožet velikom radošcu. Zatim se okrene k duhu s rijecima: 512
Pripovijest o }AM ed-Dinu i carobnoj svjetiljci V -
Želim od tebe jedno, što još nedostaje i što sam ti zaboravio
reci. Duh odgovori:
-
Zahtijevaj, što želiš, moj gospodaru!
Tada 'Ala. ed-Din nastavi: -
Ja želim od tebe jedan veliki cilim od brokata, koji ce biti sav
protkan zlatom, i koji ce se, kad bude raširen, pružati od mojega dvorca sve do sultanove palace, tako da princeza Badr el-Budur, kada bude dolazila ovamo, može po njemu koracati a da njezina noga ne treba doticati zemaljsko tlo! Duh na trenutak išcezne, vrati se natrag i rekne mu: -
Moj gospodaru, to, što ti želiš, je tu!
Zatim ga on odvede i pokaže mu cilim, koji je opcaravao osjetila, ispružen od sultanove palace sve do 'Ala edDinova dvorca. Konacno duh odnese 'Ala ed-Dina natrag u njegovu kucu. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je, nakon što je duh bio pokazao mladicu cilim i odnio ga natrag u njegovu kucu, osvanulo jutro. Tada se sultan probudi iz sna, ustane i otvori prozor svoje raskošne odaje i pogleda van. Kada je ugledao pred svojom palacom graðevinu, on si pocne trljati oci i zatim ih širom otvarati, kako bi tocno vidio. Sada je gledao velik dvorac, koji je zasljepljivao pamet, i ugledao cilim, koji je ležao raširen od njegove palace sve do onoga dvorca. Takoðer su se vratari i svi ljudi, koji su bili u dvorcu, tako silno zaprepastili, da su zbog toga gotovo gubili razum. U meðuvremenu doðe takoðer vezir, pa upravo kada je htio uci, ugleda novi dvorac i cilim. Tada takoðer on bude posve zacuðen. Pošto je zatim bio ušao k sultanu, oni pocnu razgovarati o tome cudu i dadnu svojoj zaprepašcenosti da doðe do izražaja, jer su vidjeli nešto, * što zacarava pogled * i ushicuje srce. * I oni reknu: -
Stvarno, ovo je jedan dvorac, o kome mi vjerujemo, da ni
jedan kralj ne može izgraditi njemu ravna! 513
Dvjestaišezdesetišesta noc Sultan se meðutim obrati veziru s rijecima: —
Uviðaš li sada, da Ala ed-Din zaslužuje, da postane supru
gom moje kceri, princeze Badr el-Budure? Jesi li tocno pogledao tu kraljevsku graðevinu, to bogatstvo, koje ne može shvatiti razum
nijednoga covjeka? Ali u svojoj zavisti prema 'Ala ed-Dinu vezir odgovori: -
O najveci kralju našega vremena, znaj, ta graðevina i taj dvo
rac i to bogatstvo, sve je to moglo nastati samo putem carob njaštva. Nijedan covjek na cijelome svijetu, niti najmocniji vladar ni od sviju najbogatiji covjek, ne može izvesti i podici ovu graðe vinu u jednoj jedinoj noci. Nasuprot tomu kralj rekne: —
Ja se tebi cudim, zašto ti moraš uvijek misliti nešto loše o
'Ala ed-Dinu! Vjerujem, da to dolazi od toga, što si ti na njega ljubomoran. Ti si ipak bio nazocan, dok sam mu ja poklanjao ovo zemljište, kada me je zamolio za gradilište, kako bi na njemu sagra dio dvorac za moju kcer. Ja sam mu sam ipak u tvojoj prisutnosti dopustio, da izgradi palacu na ovome zemljištu. A tko mi je kao jutarnji dar za moju kcer donio dragulje, od kojih jedan jedini ne posjeduju cak ni sami kraljevi, zar taj ne bi trebao biti u stanju, da sagradi jedan takav dvorac? Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je vezir, kada je saslušao te rijeci iz kraljevih usta i odatle shvatio, da ovaj 'Ala ed-Dina vrlo voli, postao na njega još ljubomornijim. Ali buduci da on ipak nije mogao uciniti ništa protiv njega, zašuti i ne dadne nikakav odgovor. Kada je dakle takoðer 'Ala ed-Din vidio da se razdanilo i da je vrijeme, da otiðe u dvorac, jer je trebala zapoceti svadbena svecanost i jer su se kod sultana okupili emiri i veziri i državni uglednici, kako bi uzeli dijela u toj svecanosti, on se tada podigne i protrlja svjetiljku. Duh se pojavi i rekne: -
Moj gospodaru, zahtijevaj, što želiš. Ja stojim pred tobom
tebi na službu! Tada 'Ala ed-Din odgovori: 514
Pripovijest o }Ala ed-Dinu i carobnoj svjetiljci —
Ja sada želim ici u sultanovu palacu. Jer danas je svadba. I
zato trebam desettisuca dinara. Želim, da mi ih ti doneseš. Duh na trenutak išcezne i vrati se k njemu s desettisuca dinara. Zatim 'Ala ed-Din' uzjaši konja, uzjaše takoðer mameluci ispred njega i iza njega, i on se otputi prema palaci. Pritom je narodu dijelio zlato, dok je jahao mimo, tako da su ljudi bili obuzeti ljubavlju prema njemu i slavili njegovu darežljivost. Kada se zatim pojavio pred palacom i kada su ga ugledali emiri i age i vojnici, koji su ga cekali, oni smjesta požure k sultanu i donesu mu obavijest. Tada se sultan podigne, poðe mu ususret, zagrli ga, poljubi ga i odvede ga za ruku u palacu. Ondje on sjedne i dadne da Ala ed-Din sjedi njemu s desna. Cijeli je grad bio okicen, u palaci su odjekivali glazbeni instrumenti, i razlijegale su se pjesme. Nato sultan izda zapovijed, da se iznese rucak. Sada se požure sluge i mameluci i rasprostru stolove, stolove, kakve kraljevi nalaze sebi pristalima. Zatim sjednu sultan i 'Ala ed-Din, uglednici države i najviši dostojanstvenici zemlje, i jeli su i pili, sve dok se nisu zasitili. Bila je to velika svecanost u dvorcu i u gradu, svi su uglednici države bili obradovani, i svi su stanovnici zemlje bili zadovoljni. Takoðer su uglednici iz pokrajina i namjesnici zemalja dolazili iz dalekih krajeva, kako bi sudoživjeli 'Ala edDinovu svadbenu svecanost. Sultan se meðutim u mislima išcuðavao takoðer nad 'Ala ed-Di-novom materom, kako je ona prije obicavala k njemu dolaziti u sirotinjskim haljinama, dok je njezin sin ipak raspolagao tako golemim bogatstvima. Gradski su stanovnici hrlili k sultanovoj palaci, kako bi promatrali 'Ala ed-Dinovu svadbu. Pa kada bi ondje ugledali novu palacu i njezinu lijepu graðevinu, obuzimalo bi ih veliko cuðenje, da je jedan tako raskošan dvorac mogao biti podignut u jednoj jedinoj noci. I svi su na 'Ala ed-Dina zazivali nebeski blagoslov, tim što su uzvikivali: -
Neka mu Allah dadne radost! Tako nam Allaha, on to za
služuje! Neka Allah blagoslovi njegove dane! Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da se 'Ala ed-Din, nakon što je objed bio okoncan, podigao i uzeo oproštaj od sultana i sa svojim mamelucima odjahao do svojega 515
Dvjestmšezdesetiksta noc dvorca, kako bi se ondje pripremio za prijem svoje supruge, princeze Badr el-Budure. Svi su mu meðutim ljudi dovikivali, dok je prolazio mimo, kao iz jednih usta: - Neka ti Allah dadne radost! Neka Allah umnoži tvoju slavu! Neka ti Allah dadne dug život! Tako je on imao jednu silno veliku svadbenu povorku od ljudi iz naroda, koji su ga pratili sve do njegovoga dvorca, dok je on meðu njih dijelio zlatnike. Kada je došao do svojega dvorca, sjahao je i ušao unutra. Zatim je
sjeo na divan, a mameluci su se postavili pred njega prekriženih ruku. Nakon kratkoga vremena budu mu doneseni šerbeti. Zatim on izda zapovijed svojim mamelucima, robinjama, slugama i svima, koji su bili u njegovu dvorcu, neka se pripreme za prijem princeze Badr el-Budure, njegove supruge. Kada je dakle došlo vrijeme popodneva, zrak postao svježijim i Sunceva žega popustila, sultan zapovijedi vojnicima, emirima države i vezirima, neka izaðu na borilište. Tada svi poðu onamo, a s njima takoðer odjaši sam sultan. Isto se tako takoðer 'Ala ed-Din stavi u pokret i jednako tako izjaši s mamelucima na borilišno polje. Ondje on pokaže svoje viteško umijece i zapocne na polju turnir, tako da se pred njim nije nijedan mogao održati. I pri tome je jahao ždrijepca, koji nije nalazio sebi ravna meðu konjima ciste arapske rase. Njegova ga je supruga, princeza Badr el-Budura, gledala s prozora svojega dvora. Pa kada je ugledala na njemu takvu ljepotu i vitešku vrlinu, bude obuzeta ljubavlju prema njemu, i bilo joj je, kao da ce poletjeti od radosti. Nakon što je dakle na borilištu bilo izvedeno više borbenih igara, u kojima je svatko od njih pokazao, što posjeduje u viteškoj okretnosti, i nakon što ih je 'Ala ed-Din sve bio pobijedio, sultan se uputi k svojoj palaci, a isto se tako 'Ala ed-Din vrati natrag k svojemu dvorcu. Ali kada je nastala vecer, poðu uglednici države i veziri s 'Ala ed-Dinom u Sultanski hammam. On uðe unutra, okupa se i namaze se mio-mirisnim esencijama. Zatim se iz kupeljskog prostora uputi u halu, obuce na sebe odjecu, koja je bila još raskošnija nego ona prijašnja, i opet uzjaši na konja. Vojnici su i emiri jahali ispred njega i pratili ga u golemoj svadbenoj povorci, dok su cetvorica od vezira uokolo 516
Pripovijest o }Ala ed-Dinu i carobnoj svjetiljci njega držali visoko podignute maceve. Svi su stanovnici toga grada, svi stranci i vojnici koracali ispred njega s bakljama, tulumbazima, sviralama i drugima glazbenim instrumentima svakojake vrste, sve dok ga nisu bili doveli do njegova dvorca. Ondje on sjaši i uðe unutra, sjedne s vezirima i emirima, koji su ga bili dopratili, doðu mameluci sa šerbetima i poslasticama i posluže sav taj puk, koji je zajedno bio došao u povorci, bezbrojno mnoštvo. Nadalje 'Ala ed--Din izda zapovijed svojim mamelucima, da stupe pred vrata dvorca i razdijele ljudima zlatnike. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je sultan, kada se bio vratio s turnirskog polja i opet došao u svoju palacu, uskoro izdao zapovijed, da njegovu kcer, princezu Badr el--Buduru, otprate u svadbenoj povorci do dvorca njezina supruga 'Ala ed-Dina. Smjesta bojovnici i visoki dostojanstvenici države, koji su bili pratili 'Ala ed-Dina, uzjaše konje, a robinje i sluge doðu van s bakljama. I svi su pratili princezu Badr el-Buduru u raskošnoj svadbenoj povorci, sve dok je nisu bili doveli u dvorac njezina supruga 'Ala ed-Dina. Pritom joj je uz bok koracala 'Ala ed-Di-nova mati, a ispred nje su išle žene vezira i emira, uglednika i visokih dostojanstvenika. U njezinoj je pratnji bilo takoðer onih cetrdesetiosam robinja, koje joj je bio darovao 'Ala edDin, a svaka je pojedina od njih nosila po jednu veliku svijecu od kamfora i ambre u zlatnome svijecnjaku, koji je bio optocen draguljima. Takoðer su sve žene i muškarci, koji su bili u palaci, izašli s njome i svi su pred njome koracali sve do dvorca njezinoga mladog supruga. Ondje su je žene odvele u njezinu odaju u doksatu, oblacile su joj razlicite haljine i u njima je izlagale na ogled. A nakon što je izlaganje na ogled bilo okoncano, one je odvedu u odaju njezina supruga 'Ala ed-Dina. Nato on uðe k njoj, dok je njegova mati još bila kod nje. Kada joj je meðutim 'Ala ed-Din prišao i skinuo joj zar, mati pocne promatrati ljepotu i ljupkost mlade žene. Zatim se
takoðer ogleda po odaji, u kojoj se nalazila. Ta je bila sva izraðena od zlata i dragulja, a u njoj je visio zlatni luster, koji je bio sav optocen smaragdima i hijacintima. Tada ona rekne u sebi samoj: — Prije sam mislila, da je sultanova palaca raskošna. Ali je vec sama ova soba takva, da vjerujem, da nijedan od velikih perzijskih 517
Dvjestaisezdesetiksta noc kraljeva i od careva nije nikada posjedovao nešto slicno, da, ja cak vjerujem, da cijeli svijet ne može proizvesti sobu kao što je ova. Takoðer se princeza Badr el-Budur pocne ogledavati oko sebe, i ona se zaprepasti nad dvorcem i nad njegovom raskošju. Nato budu rasprostrti stolovi, jeli su i pili i bili dobro raspoloženi. Naposljetku doðe osamdeset robinja, od kojih je svaka nosila u ruci po jedan glazbeni instrument od svakojake vrste. Sada djevojke pocnu pokretati svoje prste, posezati za strunama i izvoditi tugaljive napjeve, tako da su razdirale srca slušatelja. Princeza se meðutim Badr el-Budur sve više divila, i ona rekne u sebi samoj: - U cijelome svom životu ja još nikada nisam slušala ovakve napjeve! Da, ona je cak zaboravljala jesti, kako bi mogla bolje slušati. 'Ala ed-Din ju je u meðuvremenu posluživao vinom i pružao joj pehar vlastitom rukom. I tako je kod njih vladalo zadovoljstvo i zanosna radost, i to je bila jedna tako divna noc, kakvu ni sam el--Iskandar Veliki150 u svoje vrijeme nikada nije bio doživio. Ali kada se bilo svršilo s jelom i picem i stolovi ispred njih bili odneseni, 'Ala ed-Din se podigne i uðe k svojoj nevjesti. A kada je opet nastalo jutro, riznicar mu donese jednu divnu skupocjenu haljinu, iznad svega najraskošniju kraljevsku odjecu. 'Ala ed-Din je odjene i sjedne, dok mu je bila ponuðena kava s ambrom. Pošto ju je bio ispio, zapovijedi, da se dovedu konji. Ti budu osedlani, te tada on uzjaši zajedno sa svojim mamelucima, koji su jahali ispred i iza njega, i uputi se prema sultanovoj palaci. Cim je stigao onamo i stupio na vrata, sluge pohitaju unutra i jave sultanu, da je 'Ala ed-Din tu. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je sultan, kada je cuo o 'Ala ed-Dinovu dolasku, njemu odmah pošao u susret, zagrlio ga i poljubio, kao da bi bio njegov vlastiti sin, i da mu je dao da sjedne njemu s desna. Veziri mu i emiri, visoki dostojanstvenici države i uglednici zemlje izreknu svoje cestitke. I sultan mu takoðer poželi srecu i blagoslov. Zatim vladar zapovi150 Aleksandar Veliki. 518
Pripovijest o JAld ed-Dinu i carobnoj svjetiljci
jedi, da se donese jutarnji objed. To se dogodi, i oni pocnu zajedno objedovati. Nakon što su se dakle bili dosita najeli i napili i pošto su sluge odnijeli ispred njih stolove, 'Ala ed-Din se obrati sultanu s rijecima: - Visoki gospodaru, bi li se tvoja visost udostojala, da me danas pocasti o podnevnom objedu kod princeze Badr el-Budure, i bi li tvoja visost htjela doci sa svojom pratnjom, svim vezirima i uglednicima države? - Sa zadovoljstvom, moj sine! - odgovori sultan, koji se tomu obradovao, i odmah izdao nalog vezirima i uglednicima države i visokim dostojanstvenicima zemlje. Zatim on uzjaši, njegova se pratnja takoðer uspne na konje, i 'Ala ed-Din odjaši s njima k svom dvorcu. Kada je sultan ušao u dvorac i pomnije promotrio ovu cudesnu graðevinu sa skupocjenim kamenjem, koje se sastojalo samo od zelenog ahata i karneo-la, njegov duh bude zaslijepljen i smeten zbog tolike krasote, tolikoga bogatstva i tolike raskoši. Okrenut k veziru, on nato rekne: V - Sto ti sada kažeš, veziru? Jesi li ti ikada u svom životu vidio nešto slicno? Ima li cak kod najmocnijeg kralja na svijetu tako mnogo bogatstva, tako mnogo zlata i dragulja, koliko ih mi gledamo ovdje u ovome dvorcu? - Moj gospodaru i kralju - odgovori vezir - to je nešto, što ne stoji u moci jednoga vladara meðu Adamovim sinovima. Sav narod na zemlji zajedno ne bi mogao izgraditi jedan takav dvorac, da, ne bi se mogli naci cak ni graditelji, koji bi bili u stanju izvršiti jedan takav posao. Ne, to se moglo, kao što sam ja vec rekao tvojoj visosti, dogoditi samo posredstvom snage carobnjaštva. Alije sultan znao, daje vezir uvijek samo iz zavisti govorio protiv 'Ala ed-Dina i njega htio uvjeriti o tome, da ovo sve nije nastalo zahvaljujuci ljudskoj snazi, nego da je posrijedi ocito carobnjaštvo, i tako on onda njemu rekne: -
Dosta, veziru, ti mi ne trebaš ništa više reci! Ja poznajem
posve dobro razlog, koji te potice na to, da govoriš takve rijeci. 519
Dvjestaišezdesetišesta noc Nato poðe 'Ala. ed-Din naprijed ispred sultana, sve dok ga nije bio doveo do gornjega kioska. Ondje ugleda vladar nadsvoðen strop, prozore i rešetke, koje su sve bile izraðene od smaragda, hijacinta i drugih skupocjenih dragulja. On se zaprepasti i pocne netremice gledati, njegova su osjetila bila zaslijepljena i njegove misli smetene. Sada meðutim pocne sultan u kiosku koracati naokolo i razgledavati sve te stvari, koje osvajaju oko. Tada on takoðer ugleda prozor, koji je 'Ala ed-Din namjerno ostavio nedovršenim i nedoraðenim. Cim ga je sultan pogledao i vidio, da ovaj još nije do kraja izraðen, on uzvikne: -
Ah, kakva šteta za tebe, o prozore, da ti nisi savršen!
I tim što se okrenuo k veziru, on upita: -
Znaš li ti razlog, zbog kojega ovaj prozor sa svojom rešet
kom nije bio dovršen? Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je vezir sultanu odgovorio: -
Visoki gospodaru, ja vjerujem, da ovaj prozor zbog toga nije
bio završen, jer je tvoja visost tako brzo požurila s 'Ala ed-Dinovom svadbom, tako da on nije više imao vremena, da ga izvede do kraja. U meðuvremenu je 'Ala ed-Din bio otišao k svojoj mladoj supruzi, princezi Badr el-Buduri, kako bi joj javio dolazak njezina oca, sultana. Cim se on dakle vratio, sultan ga upita: -
Moj sine 'Ala ed-Dine, što je razlog za to, da jedna rešetka
u ovome kiosku nije dovršena? Mladic mu dadne kao odgovor: -
O najveci kralju našega vremena, buduci da je svadba mo
rala biti brzo obavljena, majstori je više nisu mogli napraviti do kraja. -
Ja cu je dovršiti - rekne sultan.
'Ala ed-Din pak nato rekne: -
Neka ti Allah dadne vjecnu slavu, o Kralju! Tako ce tvoja
uspomena u dvorcu tvoje kceri biti ovjekovjecena. 520
Pripovijest o }AIA ed-Dinu i carobnoj svjetiljci Odmah sultan zapovijedi, da se pozovu draguljari i zlatari, i izda takoðer naredbu, da se njima treba od njegovoga blaga dati sve, što bi oni trebali, zlato, dragulje i plemenite kovine. Kada su se dakle draguljari i zlatari pojavili, sultan im naloži, da izrade dio koji u rešetki kioska nedostaje. Meðutim je takoðer princeza Badr el-Budur bila izašla iz svojih odaja, kako bi pozdravila svojega kraljevskog oca. Kada mu je ona prišla i on
ugledao njezino lice koje je zracilo od radosti, poljubi je i poðe s njome k njezinim odajama, i svi zajedno uðu. Sada se meðutim bilo približilo vrijeme podnevnog objeda, i vec su bili postavljeni stolovi, jedan za sultana, princezu Badr el-Buduru i 'Ala ed-Dina, i jedan drugi za vezira, velikaše države, visoke dostojanstvenike zemlje, satnike vojnih trupa, komornike i namjesnike. Sultan sjedne izmeðu svoje kceri, princeze Badr el-Budure, i svojega zeta 'Ala ed-Dina. Pa kada je on ispružio svoju ruku prema objedu i odatle kušao, zacudio se nad takvim jelima i nad tako bogato zacinjenima, skupocjenim sprav-ljanjima. Pred njima je stajalo osamdeset robinja, od kojih bi svaka pojedina mogla reci Uštapu: -
Podigni se, da ja sjednem na tvoje mjesto!
A svaka je od njih držala u ruci po jedan glazbeni instrument. One dakle ugode svoja glazbala, posegnu za strunama i zasviraju tako zamamne napjeve, da bi zahvaljujuci njima neko ožalošceno srce moglo zaboraviti svoj jad. Sultan je postao veseo i vedar, i on je proživljavao takve lijepe trenutke, daje uzvikivao: -
Stvarno, tako nešto ne mogu imati carevi i kraljevi!
Pocelo se jesti i piti, i kod njih je kružio pehar, sve dok se nisu bili zasitili. Zatim budu posluženi slatkiši, voce i druga slatka jela, ali u jednoj drugoj dvorani. Onamo su se uputili i uživali u poslasticama, sve dok se nisu zasitili. Nato se meðutim kralj podigne, kako bi pogledao, je li djelo draguljara i zlatara ravno ostaloj izradbi u dvorcu. On se dakle popne k njima i pogleda, kako su obavili svoj posao. Ali uvidi, da su oni daleko udaljeni od toga, da bi napravili jedan takav posao kao taj u 'Ala ed-Dinovu dvorcu. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je sultan - nakon što je bio vidio djelo zlatara i draguljara i nakon 521
Dvjestdisezdesetiksta noc što su mu ovi bili priopcili, da su oni donijeli sve dragulje, koje su bili našli u njegovu blagu, i da to još nije dovoljno - sada vec izdao zapovijed, da se treba otvoriti velika riznica i zanatlijama dati sve, što im bude potrebno. Pa ako još ni to ne bude dovoljno, da se tada treba uzeti ono, što mu je bio darovao 'Ala ed-Din. Draguljari dakle uzmu sve dragulje, na koje ih je bio uputio sultan, i pocnu raditi s njima. Ali otkriju, da takoðer ni u tome nemaju dovoljno, da, oni s njima nisu mogli dovršiti cak ni polovicu onoga komada, koji je nedostajao u rešetki kioska. Nato sultan zapovjedi, da moraju ovamo biti uzeti svi dragulji, koji se nalaze u posjedu vezira i uglednika države. Draguljari ih sve uzmu i uporabe ih u svome poslu, ali to iznova nije bilo dosta. O sljedecem se jutru Ala ed--Din popne gore, kako bi vidio djelo draguljara. I on primijeti, da oni još nisu bili završili polovicu komada koji je nedostajao u rešetki. On im smjesta zapovjedi, da opet razgrade sve, što su bili izradili i da dragulje vrate natrag njihovim vlasnicima. Oni izvedu njegovu zapovijed i sve pošalju natrag: što je bilo sultanovo, k sultanu, a stoje pripadalo vezirima, k vezirima. Zatim draguljari otiðu k sultanu i priopce mu, da im je to zapovjedio 'Ala ed-Din. Ovaj ih upita: -
Sto vam je on rekao? Koji je razlog? Zašto dakle on nije
htio, da vi izradite rešetku do kraja? I zašto je on to, što ste vi ucinili, opet porušio? —
O naš gospodaru - odgovore oni - mi ne znamo o tome
uopce ništa, nego nam je on samo zapovjedio, da sve, što smo ucinili, porušimo. Sultan smjesta izda zapovijed, da se dovedu konji, uzjaši i uputi se k 'Ala ed-Dinovu dvorcu. Taj je bio u meðuvremenu, pošto je bio otpustio zlatare i draguljare, otišao u svoju komoru i protrljao svjetiljku. U istome se trenutku pred njim pojavi duh i rekne: —
Zahtijevaj, što želiš, tvoj sluga stoji pred tobom!
'Ala ed-Din meðutim rekne: -
Ja želim, da završiš rešetku u kiosku, koju si ostavo neza
vršenom. 522
Pripovijest o }Ala ed-Dinu i carobnoj svjetiljci —
Od srca rado! - odgovori duh.
Zatim on išcezne, pa kada se nakon stanovitoga kratkog vremena vratio natrag, rekne: —
Moj gospodaru, što si mi ti zapovjedio, to sam ja izvršio.
Tada se 'Ala ed-Din popne u kiosk i ugleda, da su sve njegove rešetke završene. Dok ih je on upravo promatrao, odjednom k njemu uðe jedan uškopljenik i rekne: —
Visoki gospodaru, sultan dolazi k tebi, on je vec kod dvor
skih vrata. 'Ala ed-Din smjesta siðe dolje i pozdravi ga. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je sultan, cim je ugledao 'Ala ed-Dina, njemu rekao: — Zašto si, moj sine, ti to ucinio? Zašto nisi dopustio draguljarima, da dovrše kiosk, kako nijedno mjesto u tvojemu dvorcu ne bi ostalo nezavršeno?
— O najveci kralju našega vremena — odgovori 'Ala ed-Din — ja sam njega bome namjerno ostavio nezavršenim, i ja takoðer nisam bio u nemogucnosti, da ga završim. Meni je takoðer bilo nemoguce da želim, da me tvoja visost pocasti u jednome dvorcu, u kome još nešto nedostaje. Neka tvoja visost ushtjedne sada vidjeti, da ja nisam nesposoban, da sve napravim savršenim, i stoga se popeti gore i pogledati rešetke kioska, da li još nešto na njima nedostaje! Nato se kralj popne na doksat, uðe u kiosk i pocne ondje gledati nadesno i nalijevo, ali on ne mogne otkriti nikakav nedostatak na njegovim rešetkama, ne, on ih naðe sve savršene izradbe. Kada je on to vidio, zadivi se, zagrli 'Ala ed-Dina, poljubi ga i rekne mu: —
Dragi sine, kakvo je to cudo! U jednoj si jedinoj noci ti
obavio djelo, koje draguljari mjesecima ne bi mogli izvesti! Tako mi Allaha, ti na cijelome svijetu nemaš sebi ravnoga! 'Ala ed-Din nato rekne: —
Neka ti Allah pokloni dug život i vjecno trajanje! Tvoj sluga
nije dostojan te tvoje pohvale. 523
Dvjestdikzdesetiksta noc — Tako mi Allaha, moj sine - uzvikne kralj — ti zaslužuješ svaku pohvalu, jer ti si napravio nešto, za što nisu sposobni svi graditelji cijeloga svijeta! Nato sultan opet poðe dolje i uðe u odaje svoje kceri, princeze Badr el-Budure, kako bi kod nje otpocinuo. On opazi, da je ona vrlo vesela zbog sve te divne raskoši, kojom je bila okružena. I nakon što je kod nje jedno kratko vrijeme bio otpocinuo, on se vrati natrag u svoju palacu. 'Ala ed-Din je meðutim od sada pa nadalje svaki dan jahao kroz grad, dok su njegovi mameluci iza njega i ispred njega nadesno i nalijevo dijelili narodu zlatnike. I sav ga je narod volio, stranci i ljudi iz zemlje, iz bliza i iz daleka, jer je bio preko svake mjere darežljiv i velikodušan. On je umnažao prihode siromašnih i potrebitih, da, on im je dijelio darove takoðer vlastitom rukom. Takvim je djelima stekao veliku slavu u cijeloj zemlji, takoðer su vecina uglednika države i emira obicavali objedovati za njegovim stolom, a ljudi su se zaklinjali još samo njegovim dragocjenim životom. S vremena je na vrijeme takoðer obicavao odlaziti u lov ili po turnirskom polju ganjati konja i pred sultanom uzimati dijela u ratnickim igrama. Kadgod bi ga princeza Badr el-Budur vidjela, kako si daje oduška na leðima konja, njezina je ljubav prema njemu postajala samo još jacom, pa je u sebi mislila, da joj je AUah ipak poklonio jednu vrlo veliku srecu, kada je pustio da ona proživi onaj doživljaj s vezirovim sinom, kako bije prištedio za njezinoga pravog supruga 'Ala ed-Dina.
Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da su 'Ala ed-Dinovi izvrstan glas i slava sa svakim danom rasli, da je ljubav prema njemu bila sve usrdnija u srcima svih podanika, i da je on u ocima ljudi stajao visoko i uzvišeno. U tima su danima neprijateljske konjanicke trupe povele rat protiv sultana. Tada on opremi protiv neprijatelja vojsku i postavi Ala ed-Dina za vrhovnog zapovjednika vojnih trupa. Ovaj dakle poðe naprijed s oružanim snagama, sve dok nije bio blizu neprijatelja. Neprijateljske su meðutim trupe bile vrlo brojne. Tada 'Ala ed-Din isuce svoj mac i poðe u juriš na neprijatelja. Rasplamsa se dakle bitka i okršaj, a bojna gungula postane žestokom. Ali 'Ala ed-Din slomi njihovu moc i natjera ih u bijeg. Vecinu od njih pobije, a njihov 524
Pripovijest o }AIA ed-Dinu i carobnoj svjetiljci imetak i dobra zarobi kao plijen. Neizbrojiv i neizracunljivo bogat plijen on donese doma. Vrati se natrag kao ponosan pobjednik i uðe u grad, koji je njemu u cast blještao u u radosnom nakitu. Sam mu sultan izjaši ususret, cestita mu i zagrli ga i poljubi ga. I u cijeloj je zemlji bila proslavljana velika svecanost. Sultan meðutim odjaši s 'Ala ed-Dinom u njegov dvorac. Ondje mu radosno dirnuta izaðe ususret princeza Badr el-Budur, njegova mlada supruga, poljubi ga u celo, i odvede ga sa sobom u svoje odaje. Nakon stanovitoga kratkog vremena doðe za njima sultan. Oni su sjedili i pili, pošto su im robinje bile donijele šerbete. Zatim sultan izda zapovijed, da citava zemlja treba slaviti 'Ala ed-Dinovu pobjedu nad neprijateljima. I sada je za graðane i vojnike, za sve ljude postojao samo još Allah na nebu i 'Ala ed-Din na zemlji. Jer on nije bio samo preko svake mjere darežljiv i velikodušan, nego je bio takoðer zaštitio zemlju i svojom hrabrošcu porazio neprijatelje. Ostavimo mi sada 'Ala ed-Dina i pogledajmo jednom, što je u meðuvremenu bilo s maurskim carobnjakom! On je, nakon što se bio vratio natrag u svoju zemlju, tijekom cijeloga ovog vremena sjedio tužan, jer je bio morao pretrpjeti toliko mnogo muke i truda, kako bi stekao svjetiljku, a ipak se bio posve uzaludno namucio, jer mu je zalogaj, koji je vec bio primaknuo ustima, ipak još iz ruke bio odletio. I kada bi tugujuci o tome razmišljao, tada bi obicavao proklinjati 'Ala ed-Dina, jer se bio tako silno na njega rasrdio. Ponekad bi meðutim obicavao reci: - Da je to kopile krepalo pod zemljom, ja sam zbog toga ipak stvarno sretan. Sada ipak još imam nadu, da mogu doci u posjed te svjetiljke, jer je ona još dobro spremljena. Jednoga meðutim dana on baci pijesak za caranje, tako da su se pokazale figure. Njih je uredio u cvrste skupine, i obilježavao ih, kako bi ih mogao tocno promotriti i odatle sigurno utvrditi, da je 'Ala ed-Din mrtav i da je svjetiljka još pod zemljom dobro sacuvana. Brižljivo je gledao figure, matere i kceri151, ali svjetiljku više nije vidio. Tada ga spopadne bijes, i on baci još jednom pijesak, kako bi se uvjerio o 'Ala ed-Dinovoj smrti. Ali mladica u pecini s 151 Buduci da se geomanticke figure sastoje od crta i zareza, ovdje zacijelo pod materama treba pomišljati na crte, a pod kcerima na zareze. 525
Dvjestaisezdesetiksta noc blagom nije više vidio. Tada njegov bijes postane još veci, i on se pocne povecavati još sve više, kada je utvrdio, da 'Ala ed-Din još živi na zemlji, i saznao, da je izašao iz zemlje van i da posjeduje svjetiljku, poradi koje je on bio izdržao toliko mnogo muka i napora, koje covjek jedva može podnijeti. Sada on rekne u sebi samome: -
Ja sam podnio mnoge muke, natovario sam na sebe napore,
koje nitko osim mene ne bi mogao izdržati, samo zaradi te svjetilj ke: i taj je prokletnik uzima bez naprezanja! Sigurno, ako poznaje carobnu snagu svjetiljke, on je sada najbogatiji covjek na svijetu. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je maurski carobnjak, kada je sa sigurnošcu saznao, da je 'Ala ed--Din bio izašao van iz zemlje i našao radost u carobnosti svjetiljke, u sebi samome nastavio: -
Ja se moram potruditi oko toga, da ga pošaljem u smrt!
Nato on još jednom baci pijesak, istraži figure i sada vec uvidi, da 'Ala ed-Din posjeduje golemo bogatstvo i da je vjencan sa sultanovom kcerju. Tada se u njemu od zavisti rasplamsa vatra srdžbe, i on se istoga casa spremi na put prema zemlji Kini. Kada je došao do sultanove prijestolnice, u kojoj je živio 'Ala ed-Din, on ujaši u nju i odsjedne u jednome karavanseraju152. Ondje je slušao, kako ljudi govore uvijek samo o raskoši 'Ala ed-Dinova dvorca. Nakon što je bio otpocinuo od putovanja, on opet odjene svoje haljine i izaðe, kako bi obilazio po gradskim ulicama. Ali nije mogao proci ni uz kojega covjeka, a da se nije pripovijedalo o tome dvorcu i njegovoj raskoši ili govorilo o 'Ala ed-Dinovoj zracecoj ljepoti, njegovoj širokogrudnoj darežljivosti i izvrsnim svojstvima. Tada maurski carobnjak pristupi k jednomu od ljudi, koji su na taj nacin govorili o 'Ala ed-Dinu, i upita ga: -
Dobri mladicu, tko je taj covjek, kojega vi opisujete i
hvalite? Ovaj mu odgovori: 152 Ili: karavansaraj, isto što i chan, svratiste za putnike. 526
Pripovijest o }Ala ed-Dinu i carobnoj svjetiljci —
Covjece, cini se da si ti stranac, i ti si zacijelo došao iz neke
daleke zemlje. Pretpostavimo, da si ti daleko odavde, zar ti dakle
nisi još ništa slušao o emiru 'Ala ed-Dinu, o njegovoj slavi, koja je, kako sam mislio, ispunila cijeli svijet? Njegov je dvorac svjetsko cudo, o njemu se proculo daleko i blizu. Kako dolazi do toga, da ti nisi nikada ništa slušao niti o tome ni o imenu 'Ala ed-Dina, koje mu neka ushtjedne Gospod umnožiti njegovu slavu i podariti radost? Sada Maur nastavi: — To je moja najveca želja, da si pogledam taj dvorac. Ako mi ti hoceš ukazati ljubaznost, odvedi me onamo. Jer ja sam stranac. — Slušam i pokoravam se! - odgovori covjek, poðe pred njim i odvede ga do 'Ala ed-Dinova dvorca. Maur pocne promatrati dvorac i spozna, da je sve to djelo svjetiljke. I on povice: —
Ah! Ah! Ja moram tomu prokletniku, krojackom sinu, koji
ranije nije imao dovoljno cak ni za to, da navecer jede, iskopati grob. Ako mi sudbina podari snagu, pustit cu takoðer njegovu mater da opet prede na koloturu, kao što je to prije morala ciniti. Njemu cu pak samomu oduzeti život. Nato se vrati natrag u chan, ožalošcen, ojaðen i tužan, kakav je vec bio u svojoj zavisti prema 'Ala ed-Dinu. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je maurski carobnjak, kada je opet bio došao u chan, izvadio svoj astrološki pribor i bacio pijesak, kako bi saznao, gdje je svjetiljka. Tu je otkrio, da je ona u dvorcu, ali ipak ne kod samoga 'Ala ed--Dina. Zbog toga se silno obraduje i rekne: —
Sada je to laka stvar, da tomu prokletniku oduzmem život, i
ja vec vidim jedan put, da se domognem svjetiljke! Zatim on otiðe k nekomu kovacu bakraru i rekne mu: — Napravi mi par svjetiljki. Od mene ti trebaš dobiti više nego što je to uobicajena cijena! Ja od tebe samo zahtijevam, da ih brzo zgotoviš. — Slušam i pokoravam se! — odgovori kovac, dadne se na posao i zgotovi ih. 527
Dvjestdikzdesetiksta, noc Kada su one dakle bile gotove, Maur mu plati toliko mnogo za njih, koliko je on zatražio, uzme ih, otiðe i vrati se natrag u chan. Ondje ih on stavi u jednu košaru i pocne obilaziti po gradskim ulicama i bazarima, tim što je izvikivao: —
O, tko mijenja stare svjetiljke za nove svjetiljke!
Kada su ga ljudi culi gdje tako izvikuje, oni su ga ismijavali i kazivali: —
Ovaj je covjek ipak sigurno poludio, da on obilazi naokolo i
daje nove svjetiljke za stare! Sada je takoðer narod za njim trcao, a gradski su ga ulicari slijedili od mjesta do mjesta i ismijavali ga. On se meðutim suzdržavao i nije se zbog toga brinuo, nego je obilazio sve dalje po gradu, sve dok nije došao do ispod 'Ala ed-Dinova dvorca. Ondje je uzvikivao, koliko je samo glasnije mogao, dok su djeca kricala: —
Luðak! Luðak!
Dogodilo se dakle, da je princeza Badr el-Budur bila u kiosku i cula, kako netko uzvikuje, dok decki na njega krice, ali nije razumijevala, o cemu se to zapravo radi. Tada ona jednoj od svojih robinja izda zapovijed: —
Otiði i pogledaj, kakav je to covjek, koji tu vice, i što on
izvikuje! Robinja otiðe, pogleda, i ugleda nekog covjeka, koji je izvikivao: — O, tko mijenja stare svjetiljke za nove! dok su ga iza njega decki s ulice ismijavali. Zatim se robinja vrati natrag i izvijesti svoju gospodaricu, princezu Badr el-Buduru, tim što rekne: —
Taj tu covjek izvikuje: 'O, tko mijenja stare svjetiljke za
nove!' A djeca trce za njim i ismijavaju ga. Tada se nasmije takoðer princeza Badr el-Budur nad ovom neobicnom pojavom. 'Ala ed-Din je meðutim bio svjetiljku ostavio da leži u njegovoj odaji..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 528
Ali kada je pocela
dvjestaišezdesetisedma noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Ala ed-Din bio ostavio svjetiljku da leži u njegovoj odaji, a da je nije položio u svoju riznicu i ondje zakljucao. Jedna je od robinja bila to vidjela, i ta pocne: —
Visoka gospodarice, ja mislim da sam vidjela jednu staru
svjetiljku u odaji svojega gospodara 'Ala ed-Dina. Daj daje mi kod toga covjeka zamijenimo za jednu novu, kako bismo vidjele, jesu li njegove rijeci istinite ili lažne! Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je princeza Badr el-Budur robinji rekla: -
Donesi tu staru svjetiljku, za koju kažeš, da si je bila vidjela
u odaji svojega gospodara! Jer princeza nije znala ništa o svjetiljci, niti o njezinima carobnim snagama, niti je slutila, da je ona bila ta, koja je njezinu mužu 'Ala ed-Dinu bila pribavila svu tu golemu raskoš. Sada je to bila njezina najveca želja, da putem jednog pokusa ispita razum toga covjeka, koji je novo mijenjao za staro. Tako robinja otiðe, popne se u 'Ala ed-Dinovu odaju i vrati se natrag k princezi Badr el--Buduri sa svjetiljkom. Buduci dakle da uopce nitko nije bio imao 529
Dvjestmšezdesetisedmct noc nikakva pojma o lukavstvu i zloci maurskog carobnjaka, tako princeza zapovjedi naduškopljeniku, da on treba sici dolje i zamijeniti ovu svjetiljku za jednu novu. Ovaj uzme svjetiljku, siðe dolje i dadne je Mauru. Pa pošto je od njega bio dobio jednu novu svjetiljku, naduškopljenik se vrati natrag k princezi i dadne joj svjetiljku, koju je bio zamijenio. Ona je promotri i naðe, da je ta stvarno nova. Tada se ona pocne smješkati nad Maurovim razumom. Taj meðutim svjetiljku, pošto ju je bio primio i prepoznao kao svjetiljku iz pecine s blagom, turne
smjesta u svoje grudi, a sve ostale svjetiljke prepusti ljudima, koji su se s njim htjeli mijenjati. On hitro otrci odatle, sve dok se nije našao vani pred gradom. Zatim je hodao preko ravnih njiva, sve dok se nije spustila nac. Pa buduci da je sada vidio, da je u stepi sam, da ondje nema nikoga osim njega, uzme svjetiljku iz svojih grudi i protrlja je. Smjesta se pred njim pojavi marid i rekne mu: -
Na službu! Tvoj sluga stoji pred tobom! Zahtijevaj od mene.
što želiš! Maur odgovori: - Ja želim, da ti 'Ala ed-Dinov dvorac s njegovim stanovnicima i svim, što je u njemu, podigneš s njegova mjesta i mene s njim u mojoj zemlji, u zemlji Africi, staviš na tlo. Ti poznaješ moj grad. I želim, da taj dvorac stoji u mome gradu izmeðu vrtova! - Slušam i pokoravam se! — rekne uslužni marid. — Zatvori oci i otvori oci, tako ceš se opet naci u svojoj zemlji zajedno s dvorcem. I smjesta se tako dogodi. U jednome je trenutku bio Maur zajedno s 'Ala ed-Dinovim dvorcem i svim, što je u njemu bilo, odnesen u zemlju Afriku. Tako daleko maurski carobnjak. Vratimo se mi sada natrag k sultanu i k 'Ala ed-Dinu! Sultan je obicavao svakoga dana, kada bi ujutro ustao, u svojoj vjernoj ljubavi prema svojoj kceri, princezi Badr el-Buduri, otvarati prozor i pogledati kroz njega. Tako je takoðer onoga dana po svom obicaju otvorio prozor, kako bi pogledao kroz njega preko prema svojoj kceri. 530
Pripovijest o iAld ed-Dinu i carobnoj svjetiljci Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da sultan, kada je s prozora svoje odaje pogledao preko prema 'Ala ed-Dinovu dvorcu, ondje nije ugledao ništa, nego je vidio samo jedno golo mjesto, kakvo je ranije ondje bilo. Nije mogao vidjeti niti dvorac ni inace neku graðevinu. Tada ga spopadne bezgranicna zaprepašcenost, razum mu se smete, i on pocne trljati svoje oci, jer su možda one mogle biti pomucene ili zatamnjene. Zatim je opet istraživao, ali se naposljetku uvjeri, da od dvorca nema više nikakva traga. I on nije znao, što se s njime bilo zbilo, što se s njime dogodilo. Tada on dospije u još vecu smetenost, pocne kršiti ruke, a suze mu se pocnu kotrljati na bradu, jer nije znao, što se to dogodilo s njegovom kcerju. Smjesta pošalje slugu i dadne pozvati vezira. Taj doðe, pa kada je ušao k vladaru i ugledao ga u tako žalosnom stanju, on rekne: —
Oprosti mi, o najveci kralju našega vremena, Allah neka
zadrži daleko od tebe svako zlo! Zašto si ojaðen? Sultan uzvikne:
—
Zar ti onda još ništa ne znaš o mojoj nevolji?
—Zaista ne, visoki gospodaru — odgovori vezir — tako mi Allaha, ja uopce nemam nikakvu obavijest! Nato sultan: — Ti dakle još nisi pogledao prema 'Ala ed-Dinovu dvorcu! — To je istina, moj gospodaru — rekne vezir — sada je on jamacno još zakljucan. Ali kralj nastavi: —
Buduci da ti uopce nemaš nikakvu obavijest, hajde sada,
pogledaj kroz prozor i vidi, gdje je 'Ala ed-Dinov dvorac, o kojem ti kažeš, da je još zakljucan! Tada vezir pogleda s prozora preko prema 'Ala ed-Dinovu dvorcu. Ali ne naðe ništa, niti dvorac ni inace što. Posve smeten i zbunjen on opet pogleda sultana, a ovaj nastavi: —
Znaš li sada razlog moje žalosti? Jesi li vidio 'Ala ed-Dinov
dvorac, o kome kažeš, da je zacijelo zakljucan? 531
Dvjestaišezdesetisedma noc —
O najveci kralju našega vremena - rekne sada vezir — ja
sam se vec ranije usudio reci tvojoj visosti, da su taj dvorac i sve te stvari carobnjaštvo. Tada sultan bukne od gnjeva, i on povice: —
Gdje je 'Ala ed-Din?
Kada je vezir odgovorio, da je on u lovu, vladar izda istoga trenutka zapovijed, da neki od aga i vojnika trebaju odjahati i dovesti 'Ala ed-Dina na polaganje racuna okovanih ruku i nogu. Age i vojnici se upute odatle, sve dok nisu naišli na 'Ala ed-Dina. A tu mu oni reknu: —
O ti naš gospodaru 'Ala ed-Dine, nemoj se na nas ljutiti, sul
tan nam je zapovjedio, da te trebamo dovesti k njemu okovanih ruku i nogu. Mi te molimo, nemoj nam pripisivati nikakvu krivnju,
jer mi stojimo pod njegovom kraljevskom zapovijeðu, mi ne mo žemo postupiti protiv nje! Kada je 'Ala ed-Din cuo rijeci aga i vojnika, on bude obuzet zaprepašcenošcu. Njegov je jezik bio kao zalijepljen, jer on dakako nije znao uzrok svemu tomu. Zatim im se meðutim obrati i rekne: — Vi ljudi, zar vi ne znate razlog za ovu sultanovu zapovijed? Ja znam da sam nedužan, ja nisam ucinio nikakav zlocin protiv sultana niti protiv zemlje. — Naš gospodaru - odgovore oni - mi nemamo uopce nikakvu obavijest! Tada 'Ala ed-Din skoci sa svojega konja i rekne im: —
Ucinite sa mnom ono, što vam je sultan zapovjedio! Jer sul
tanovoj se zapovijedi mora voljko biti pokoran. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da su age 'Ala ed-Dinu stavili pute na noge i lisicine na ruke, tako ga odvukli odatle u željeznim lancima i s njim došli u grad. Kada su ga ljudi ugledali sa željeznim okovima na rukama i nogama, tada su znali, da mu sultan hoce dati odrubiti glavu. Jer je on meðutim bio kod njih obljubljen tako preko svake mjere, svi su se graðani oku532
Pripovijest o tAlð ed-Dinu i carobnoj svjetiljci pljali zajedno, svoje su oružje uzimali u ruke, napuštali svoje kuce i slijedili vojnike, kako bi vidjeli, što ce se dogoditi. Cim su zatim vojnici sa zarobljenikom stigli do sultanove palace, oni sultanu ispostave obavijest. I taj smjesta pošalje krvniku zapovijed, da treba doci i ovomu odsjeci glavu. Ali kada su graðani culi tu sultanovu zapovijed, oni zakrce vrata palace i dadnu reci sultanu: —
U tome cemo trenutku srušiti palacu preko glava sviju, koji
se u njoj nalaze, i takoðer preko tvoje glave, ako se 'Ala ed-Dinu dogodi ma i najmanje zlo! Vezir uðe k sultanu i javi mu: —
O najveci kralju našega vremena, mi cemo nastradati! Zato
je to najbolje, ako ti 'Ala ed-Dinu oprostiš, kako nam se ne bi dogodila neka nesreca. Jer ljudi 'Ala ed-Dina vole više nego nas!
Krvnik je meðutim vec bio raširio cilim smrti153, na koji je postavio 'Ala ed-Dina i zavezao mu oci. I sada je triput obilazio oko njega, u ocekivanju posljednje sultanove zapovijedi. Ali sultan sada ugleda, kako mnoštvo naroda juriša na palacu i vec se penje gore da je razruši. On odmah izda krvniku zapovijed, da odustane od 'Ala ed-Dina, i zapovjedi izvikivacu, da izaðe van pred narod i objavi, da je vladar 'Ala ed-Dinu oprostio i pomilovao ga. Cim se ovaj sada osjetio na slobodi i ugledao sultana kako sjedi na prijestolju, on pristupi k njemu i rekne: — Visoki gospodaru, buduci da se tvoja visost udostojala, da meni pokloni život, tako neka se htjedne takoðer udostojati, da meni priopci, u cemu se sastoji moj zlocin! — Ha, izdajnice — povice sultan - zar ti još ne znaš svoj zlocin? Zatim se obrati veziru s rijecima: —
Uzmi ga i daj mu da vidi kroz prozor, gdje je njegov dvorac!
Kada ga je vezir onamo bio odveo, i kada je 'Ala ed-Din pogledao kroz prozor preko prema svojemu dvorcu, on ugleda golo Krvnicki kožnati sag, na kome se obavljalo smaknuce. 533
Dvjestaikzdesetisedma noc mjesto, onakvo kakvo je bilo prije nego što je ondje bio sagraðen dvorac. Ali od dvorca nije više otkrio nijedan jedini trag. Tada se on ukoci od zaprepašcenja i nije znao, što se bilo dogodilo. Ali kada je stupio natrag, sultan mu dovikne: -
Dakle, što si vidio? Gdje je tvoj dvorac? Gdje je moja kci.
krv mojega srca, moje jedino dijete, osim kojega ja nemam više nijedno? —
O najveci kralju našega vremena — odgovori 'Ala ed-Din -
ja o tome ništa ne znam. Ja ne znam, što se dogodilo! Zatim sultan nastavi: —
Znaj, 'Ala ed-Dine, ja sam ti oprostio, da se ti staviš u pokre:
i tu stvar istražiš i tragaš za mojom kcerju. Ali daj se samo s njome opet vidjeti. Ako mi je ti ne dovedeš, tada cu ti — tako mi mojega života! — dati odrubiti glavu!
-
Slušam i pokoravam se, o najveci kralju našega vremena! -
odgovori 'Ala ed-Din - ali mi dadni rok od cetrnaest dana. Ako ti je ja nakon isteka toga vremena ne dovedem, tada mi dadni odru biti glavu i ucini, što ti se mili! Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je sultan nato 'Ala ed-Dinu rekao: —
Ja ti odobravam željeni rok od cetrnaest dana. Ali nemo;
vjerovati, da ceš moci uteci od moje ruke. Jer ja cu te dopremiti na polaganje racuna, ne samo na zemlji, nego takoðer, kada bi lebdic iznad oblaka! -
O moj gospodaru i sultane - dadne 'Ala ed-Din kao odgo
vor - kao što sam rekao tvojoj visosti, ako ja nju tebi ne dovedem u tome roku, tada cu doci pred tebe, da mi ti dadneš odrubiti glavu. Kada su dakle graðani i sav narod ugledali 'Ala ed-Dina, oni se silno obraduju zbog pogleda na njega i pocnu klicati, što je on bio na slobodi. Ali su sramota ovoga doživljaja i stid i zluradost zavid-nika pognuli 'Ala edDinovu glavu. Tako je on dakle žurio dalje i besciljno lutao naokolo po gradu i nije znao, kako je do svega toga došlo. Tijekom je dva dana ostajao u gradu, u dubokoj patnji, a da 534
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu i carobnoj svjetiljci nije znao, što da ucini, kako bi opet našao svoju mladu ženu, princezu Badr el-Buduru, i svoj dvorac. A tih su dana neki od stanovnika dolazili k njemu potajno s jelom i picem. Potom meðutim on napusti grad i pocne tumarati naokolo po slobodnoj ledini, a da nije pazio na to, u kojemu se pravcu okrece. Dok je on tako odlazio sve dalje, ondje doðe na svome putu u blizinu neke rijeke. Tada on u prekomjernosti jada, koji je osjecala njegova duša, napusti svaku nadu i htjedne se strmoglaviti u vodu. Ali jer je on bio pobožan musliman, koji je priznavao samo vjeru u Allaha, tako se on pobo-ji Allaha u svome srcu, i ostane stajati na obali rijeke, kako bi poduzeo abdest154. I dok je sada rukama crpio vodu i trljao prste jedne o druge, dogodilo se, daje takoðer prsten pecatnjak bio pro-trljan. Tada se pred njim takoðer vec pojavi marid i rekne: — želiš!
Tebi na službu! Tvoj sluga stoji pred tobom! Zahtijevaj, što
Kada je 'Ala ed-Din ugledao duha, on se vrlo obraduje i rekne mu: —
Slugo, ja od tebe želim, da mi ovamo doneseš moj dvorac s
mojom suprugom, princezom Badr el-Budurom, u njemu zajedno sa svim, što se u njemu nalazi. Ali mu marid odgovori: —
Moj gospodaru, vrlo mi je žao, ti tražiš od mene nešto, nad
cime ja ne posjedujem moc. Jer to je nešto, što ovisi o slugama svjetiljke. Ja se to ne mogu usuditi. Tada 'Ala ed-Din nastavi: — Buduci daje to nešto, što nadilazi tvoje snage, onda me uzmi i spusti pokraj mojega dvorca, ma u kojoj se on zemlji nalazio. — Slušam i pokoravam se, moj gospodaru! — odgovori duh, podigne ga uvis i u istome ga trenutku spusti pokraj njegova dvorca u zemlji Africi, upravo pred odajom njegove supruge. 154 Obvezno pranje prije molitve. 535
HHH DvjestaiŠezdesetisedma noc To je bilo o vremenu, kada je pocinjala noc. Ali on jednim pogledom prepozna svoj dvorac, i tada uzmaknu od njega brige i jadi, i on se pomoli Allahu, neka mu On ushtjedne, nakon što je vec bio napustio svaku nadu, dopustiti da još jednom ponovo vidi svoju suprugu. Zatim on pocne misliti o tajanstvenim putovima milosti Allaha, cija je svemoc predivna, kako mu je prsten bio donio pomoc, da, kako bi on sam bio izgubio svaku nadu, da mu Allah nije bio poslao duha ovoga prstena. Tako on postane veseo. i sva njegova žalost bude od njega uzeta. Ali buduci da on vec od prije cetiri dana nije u prekomjernosti svojega jada, svoje brige i svoje žalosti i svojih mucnih misli bio spavao, tako on priðe k dvorcu i legne na zemlju pod jedno drvo na spavanje. Jer dvorac se nalazio, kako je vec bilo ispricano, u zemlji Africi izmeðu vrtova izvan grada. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Din u toj noci pokraj svojega dvorca pod jednim drve-tom spavao u punom miru. Dakako, * tko bravlju glavu ima kod pecenjara, * taj nocu ne spava mirno.155 * Pa ipak gaje svladao san. jer je bio tako umoran i jer od prije cetiri dana nije bio spavao. I on je tako spavao, sve dok o jutru nije bio probuðen cvrkutom ptica. Tada on ustane i uputi se k jednoj rijeci, koja je tekla odande kroz grad. Opere si svoje ruke i svoje lice, obavi abdest i izmoli jutarnju molitvu. Kada je
molitvu bio izgovorio do kraja, vrati se natrag i sjedne pod prozore odaja princeze Badr el-Budure. Princeza je dakle u svojoj velikoj tuzi zbog rastanka od svojega supruga i od svojega oca, sultana, kao i zbog sve te nevolje, koju je na nju bio navalio maurski carobnjak, obicavala ustajati svaki dan u najraniju zoru. I onda bi tu sjedila i plakala. Obnoc nije više nikada spavala, i bila je odagnala od sebe jelo i pilo. Kada bi bila izgovorila pozdravnu formulu o koncu jutarnje molitve, k njoj je obicavala ulaziti jedna robinja, kako bije odjenula. Toga se meðutim dana dogodilo, da je robinja otvorila prozor, kako bi svoju gospodaricu obradovala i utješila pogledom na drvece i potoke. Kada je dakle 155 Poslovican izraz: na Istoku glave zaklanih životinja povjeravaju covjeku, koji te glave kuha i priprema. Pri tome su ponekad u brizi za svoje vlasništvo. 536
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu i carobnoj svjetiljci pogledala s prozora, ugledala je svojega gospodara 'Ala ed-Dina, kako sjedi pod prozorima doksata, i ona tada povice princezi Badr el-Buduri: —
O gospodarice, o gospodarice, tu sjedi moj gospodar 'Ala
ed-Din, pod zidovima dvorca! Princeza brzo pritrci, pogleda s prozora van i takoðer ga ugleda. 'Ala ed-Din upravo podigne svoju glavu, i pogleda je. Tada ona njega pozdravi, i on pozdravi nju, i oboje gotovo polete od radosti. Ona mu dovikne: —
Ustani, doði unutra k meni kroz tajna vrata, jer prokletnik
sada nije ovdje! Zatim na njezinu zapovijed siðe robinja dolje i otvori mu tajna vrata. 'Ala ed-Din uðe kroz njih unutra, a njegova mu žena, princeza Badr el-Budur, doðe ususret sve do onamo. Tu oni u silnoj radosti zagrle i poljube jedno drugo, da, u prekomjernosti svoje srece oni pocnu plakati. Zatim sjednu, i sada 'Ala ed-Din pocne: -
Princezo Badr el-Buduro, prije svega drugoga bih te htio
nešto upitati. Ja sam bio u svojoj odaji na tome i tome mjestu odložio jednu staru mjedenu svjetiljku... Ali cim je princeza to cula, ona uzdahne i prekine ga: - Ah, moj prijatelju, ona je upravo uzrok toga, da smo dospjeli u ovu bijedu! - Kako je do toga došlo? - upita 'Ala ed-Din.
A princeza mu Badr el-Budur isprica sve svoje doživljaje od pocetka do kraja, kako su one tu staru svjetiljku bile zamijenile za jednu novu, i zatim ona zakljuci s rijecima: —
O danu smo se potom vidjele rano ujutro u ovoj zemlji, a taj
me je, koji nas je bio prevario i zamijenio svjetiljku, izvijestio o tome, da je on putem snage svojega carobnjaštva uz pomoc te svjetiljke s nama ovo bio ucinio, da je on jedan Maur iz Afrike i da smo mi u njegovu gradu. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Din, nakon što je princeza bila završila svoje rijeci, njoj rekao: 537
Dvjestaišezdesetisedma noc —
Reci mi, kakvu namjeru ima taj prokletnik s tobom? Kako
on razgovara s tobom? Sto ti kaže? Što hoce od tebe? Ona mu dadne kao odgovor: —
Svakoga dana on dolazi k meni samo jedan jedini put, i želi
me navesti na to, da ga ljubim. On hoce, da ja njega uzmem za muža umjesto tebe, da te zaboravim i da ne mislim više na tebe. Rekao mi je takoðer, da je moj otac, sultan, tebi dao odrubiti glavu. I pritom je uvijek govorio o tebi, da si ti bio sin siromašnih ljudi, a da je on bio uzrocnikom tvojega bogatstva. Tako me on uvi jek prijazno oslovljava, a od mene još nije postigao da cuje ma i jedan slatki šapat. Tada Ala ed-Din nastavi: —
Reci mi, kamo je on odložio svjetiljku, ako to znaš!
A ona mu odgovori:
—
On je uvijek nosi uza se. Od nje se ne može odvojiti ni na
jedan trenutak. Tajput je, kada mi je pripovijedao sve to, što sam ti ispricala, izvadio svjetiljku iz svojih grudi i pokazao mi je. Cim je 'Ala ed-Din cuo ove rijeci, on se vrlo obraduje, i rekne joj: —
Princezo, slušaj, ja cu sada otici. Ali cu se uskoro vratiti,
obucen u drugu odjecu. Nemoj se zacuditi nada mnom. Naredi, da na tajnim vratima uvijek stoji jedna robinja, kako bi mi ona, cim me vidi da dolazim, odmah otvorila vrata! Ja cu promisliti o sred stvu i putovima, kako da toga prokletnika pošaljem u smrt. Nato Ala ed-Din izaðe s vrata dvorca, i hodao je dalje, sve dok nije na svom putu sreo nekog seljaka. Njemu on rekne: —
Ti covjece, uzmi moje haljine i dadni meni svoje!
Seljak to ne htjedne uciniti. Ali ga 'Ala ed-Din na to prisili, oduzme mu njegove haljine, navuce ih sam na sebe, a njemu dadne svoju vlastitu skupocjenu odjecu. Zatim je išao dalje putem prema gradu, sve dok nije ušao u njega, uputio se na bazar droga i kupio 538
Pripovijest o iAld ed-Dinu i carobnoj svjetiljci kod trgovca mirodijama jake bunike156, koja trenutacno djeluje, dva drama157 za dva dinara. Zatim je išao istim putem natrag, sve dok nije opet stigao do dvorca. Kada gaje ugledala sluškinja, otvorila mu je tajna vrata, i on uðe unutra k princezi Badr el-Buduri. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Din, nakon što je bio ušao k svojoj supruzi, princezi Badr el-Buduri, njoj rekao: -
Slušaj, ja želim, da se ti lijepo odjeneš i okitiš i odustaneš od
žalosti. Kada zatim doðe Maur, tada ga docekaj s pozdravom srdacne dobrodošlice, primi ga nasmiješena lica i pozovi ga, da s tobom jede. Postupaj prema njemu tako, kao da si zaboravila svo jega ljubljenog 'Ala ed-Dina i svojega oca, a da si njega naprotiv
vrlo zavoljela. Zatraži od njega crvenog vina, napravi se pred njime potpuno zadovoljnom i sretnom i pij u njegovo zdravlje! Kada mu meðutim dadneš da ispije dva do tri pehara vina, tako da on po stane nepažljivim, stavi mu u pehar ovaj prašak, i opet ga napuni vinom! Cim on ispije taj pehar, u kome ce biti prašak, kao mrtav ce pasti na leða. Kada je princeza Badr el-Budur bila cula te rijeci iz 'Ala ed-Di-novih usta, ona mu rekne: —
To je za mene zadaca, koju ja mogu samo vrlo teško ispuni
ti. Ali buduci da bismo mi mogli biti osloboðeni od prostaštva ovoga prokletnika, koji me je toliko izmucio rastankom od tebe i od mojega oca, dopušteno je, da ubijemo nitkova. Nato je 'Ala ed-Din sa svojom suprugom jeo i pio, ali samo toliko mnogo, da je utišao glad i žeð, ubrzo opet ustao i napustio dvorac. Princeza meðutim Badr el-Budur naredi da doðe njezina sobarica, i ona je odjene i okiti. Obuce raskošne haljine i namaze se miomirisima. A kada se to bilo dogodilo, takoðer vec doðe prokleti Maur. Cim ju je ovaj ugledao u tome nakitu, on se vrlo 156 Bunika (Hyoscyamus) spada u rod biljaka iz porodice pomocnica, Solanaceae. U medicini se danas rabi list i sjeme. 157
Jedan dram teži 3,2 grama.
539
Dvjestaišezdesetisedma noc obraduje. Još više meðutim, kada gaje ona pozdravila nasmiješena lica, posve protiv svojega obicaja. Tada se u njemu još snažnije raspali plamen ljubavi prema njoj, i on pocne osjecati želju za njome. Zatim ga ona povuce na svoju stranu, pozove ga, da sjedne, i rekne mu: —
Moj ljubljeni, ako hoceš, doði veceras k meni, da zajedno
blagujemo. Meni je dojadila tuga. Jer ako bih ja tu sjedila tužna cak i tisucu godina, to ne bi ništa koristilo, Ala ed-Din se ipak ne
bi mogao vratiti iz groba. Ja se pouzdajem u to, što si mi ti nedavno rekao, da ga je naime moj otac u prekomjernosti svoje boli zbog rastanka od mene zacijelo dao ubiti. Nemoj se danas išcuðavati nada mnom, što izgledam drugacije nego jucer! Razlog je taj, što sam se dosjetila, da tebe ucinim svojim ljubavnikom i sudrugom na 'Ala ed-Dinovu mjestu, jer ja nemam više nikoga osim tebe. Tako se ja dakle nadam, da ceš ti veceras doci, kako bismo zajedno jeli i jedno s drugim popili malo vina. Ja bih voljela, da mi ti dadneš da kušam od vina tvoje zemlje Afrike. Možda je ono bolje nego vino, koje ja imam ovdje i koje potjece iz naše zemlje. Da, ja imam vrucu želju, da kušam vino vaše zemlje. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je Maur — kada je vidio, kakvu ljubav posvjedocuje prema njemu princeza Badr el-Budur, i kako je ona posve drugacija nego ranije, dok je još bila ožalošcena - sada vec pomislio, kako je ona odustala od svoje nade u 'Ala ed-Dina, i da je silno obradovan uzviknuo: —
Moj živote, slušam i pokoravam se svemu, što ti želiš i meni
zapovijedaš! Ja imam u svojoj kuci jedan krcag vina naše zemlje, koji je vec od prije osam godina cuvan pod zemljom. Ja cu sada otici i iz njega napuniti toliko mnogo, koliko nam treba. Zatim cu se brzo opet vratiti k tebi. Princeza mu meðutim, koja ga je htjela uljuljati u sve vecu sigurnost, odgovori: —
Ah, moj mili, ne odlazi od mene, pošalji jednoga od svojih
slugu, da nam on iz njega napuni, ti ostani sjediti kod mene, kako bih se radovala tvojemu društvu! 540
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu i carobnoj svjetiljci
-
Moja gospodarice — rekne on nato — nitko ne poznaje
mjesto toga krcaga osim mene. Ja necu dugo izbivati od tebe. Zatim Maur otiðe i poslije kratkog se vremena vrati natrag s toliko mnogo vina, koliko im je bilo potrebno. Princeza Badr el-Budur mu dovikne: - Ti si sebi morao dati truda, i ja sam te opteretila, moj mili! - To uopce nije ništa, zvijezdo mojega oka — dadne joj on kao odgovor — ja se osjecam pocašcenim, ako mogu tebi služiti. Nato princeza Badr el-Budur sjedne s njim za stol, i oni pocnu jesti. Ubrzo meðutim princeza poželi piti. Smjesta joj sluškinja napuni pehar i zatim ga takoðer ponudi Mauru. Princeza ispije za njegov život i zdravlje, dok on ispije za njezino dobro. Tako ona s njime zapocne veselo cašcenje, a jer je ona umjela cudesno lijepo i fino govoriti, ubrzo ga je zaludila, tim što je s njim naklapala slatkima, znacajnim rijecima, kako bi u njemu raspaljivala sve vruci ljubavni žar. On meðutim, Maur, pomisli, da to sve dolazi stvarno od srca, i ne nasluti, da je ova naznaka njezine ljubavi prema njemu samo jedna zamka, koja ga je trebala odvesti u smrt. Zato je njegova strast prema njoj postajala sve jacom, i on htjedne svisnuti od ljubavi prema njoj, kada je cuo, kakve mu ona nježne rijeci upucuje. Bio je kao otsutan duhom, njegova se glava pocne okretati od milja, a cijeli svijet nije ništa više vrijedio u njegovim ocima. Kada je objed bio skoro završen i kada mu se vino vec bilo popelo u glavu, princeza mu Badr el-Budur, koja je to bila opazila, rekne: -
Mi u našoj zemlji imamo jedan obicaj, ali ne znam, obicavate
li vi to takoðer u vašoj zemlji ili ne. -
Kakav je to obicaj? - upita Maur.
A ona mu odgovori: -
On se sastoji u tome, da o koncu objeda svatko uzima pehar
svojega prijatelja i ispija ga. Nato ona odmah uzme njegov pehar i napuni ga za sebe vinom, a zapovijedi robinji, da njemu pruži njezin pehar, u kome je vino bilo pomiješano s bunikom, u skladu s uputom, koju je ona prije 541
DvjestMŠezdesetisedma noc toga bila dala robinji. Sve su naime robinje i sluge u dvorcu željeli njegovu smrt i bili u tome jednodušni s princezom Badr el-Bu-durom. Robinja mu dakle pruži pehar. Ali kada je on cuo njezine rijeci i vidio, da ona pije iz njegova pehara i daje njemu da ispije njezin vlastiti pehar, tada se on pocne osjecati kao el-Islandar Veliki,
jer je smio vidjeti od nje takav jedan dokaz ljubavi. Ona mu meðutim rekne, tim što se njihala ovamo i onamo i svoju ruku položila u njegovu: —
Ah, moja dušo, tu je tvoj pehar kod mene i moj pehar kod
tebe! Tako piju zaljubljenici jedan iz pehara drugoga. Zatim princeza Badr el-Budur prinese svoj pehar k ustima, ispije ga i stavi dolje. Nato se nagne preko k Mauru i poljubi ga u obraz. Njemu bude tako, kao da od radosti leti prema nebu, i kako bi sada ucinio isto što i ona, on podigne pehar k ustima i posve ga isprazni, a da nije pazio na to, ima li u njemu nešto štetno. Odmah, istoga trena, padne kao mrtav na leða, a pehar mu ispadne iz ruke. Tomu se princeza Badr el-Budur obraduje, a robinje kao za okladu potrce i svojemu gospodaru 'Ala ed-Dinu otvore vrata dvorca. I on uðe. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Din, nakon što je bio ušao u dvorac, pohitao gore k odaji svoje supruge, princeze Badr el-Budure, i ondje vidio, kako ona sjedi za stolom, a Maur pred njome leži kao mrtav. Tada joj on priðe, poljubi je i zahvali joj za njezino djelo, ispunjen velikom radošcu. Zatim joj se obrati s rijecima: —
Otiði sada sa svojim robinjama unutra u svoju odaju, mene
sada ostavi samoga, da dovršim svoje djelo! Princeza nije oklijevala, nego se uputila sa svojim sluškinjama u nutarnju odaju. 'Ala ed-Din meðutim zakljuca za njima vrata, priðe k Mauru, posegne rukom u njegove grudi i izvadi odatle svjetiljku, zatim povuce svoj mac i odrubi Mauru glavu. Nato protrlja svjetiljku. Smjesta se pred njim pojavi uslužni marid i rekne mu: —
Na službu, moj gospodaru! Sto želiš?
542
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu i carobnoj svjetiljci Tada 'Ala ed-Din odgovori: —
Ja želim, da ti ovaj dvorac uzmeš iz ove zemlje i odneseš u
zemlju Kinu i spustiš na isto ono mjesto, na kome je bio ranije, nasuprot sultanovoj palaci. -
Slušam i pokoravam se, moj gospodaru! - odgovori marid.
Sada 'Ala ed-Din uðe k svojoj supruzi, zagrli je i poljubi je, i ona opet poljubi njega. I dok su oni sjedili jedno s drugim u prisnom sjedinjenju, marid odnese s njima dvorac i spusti ga na njegovo mjesto, nasuprot sultanovoj palaci. 'Ala ed-Din je meðutim robinjama izdao zapovijed, i one rasprostru pred njim stol. Tada on sa svojom suprugom, princezom Badr el-Budurom, sjedne k stolu, i oni pocnu jesti i piti, u cistoj radosti i veselju, sve dok
se nisu bili zasitili. Nato se upute u sobu za vesela cašcenja, sjednu, pocnu piti i naklapati i ljubiti jedno drugo u vrucoj žudnji. Oni takoðer vec od prije dugo vremena nisu bili jedno s drugim veseli, i tako proborave pri tome hvale vrijednu cinjenju, sve dok u njihovim glavama nije zasjalo Sunce vina. Zatim ih pocne obuzimati san, i oni legnu u svoj udobnosti u svoju postelju. Sljedecega se jutra 'Ala ed-Din podigne i probudi svoju suprugu, princezu Badr el-Buduru. Tada takoðer vec doðu robinje, odjenu je u njezine haljine, urese je i okite. Takoðer Ala ed-Din obuce svoju raskošnu haljinu. Pritom su oboje htjeli gotovo svisnuti od radosti nad tim, da su sada nakon rastanka opet jedno s drugim sjedinjeni. A princeza je bila posve osobito radosna, što je trebala o tome danu opet vidjeti svojega oca. Okrenimo se mi sada od 'Ala ed-Dina i princeze Badr el-Bu-dure opet k sultanu! Taj je bio, nakon što je bio oslobodio 'Ala ed--Dina, neprestano žalostan zbog gubitka svoje kceri. U svakome je vremenu i casu on tu sjedio i za njome plakao poput žena, koje naricu, jer je ona bila njegovo jedino dijete. I svakoga bi jutra, cim bi se probudio iz sna, žurno odlazio k prozoru, otvarao ga i pogledavao prema mjestu, na kome je bio stajao 'Ala ed-Dinov dvorac, i plakao, * sve dok njegove oci nisu gotovo oslijepile * i njegovi se ocni kapci upalili od rana. * O tome se dakle danu on digne rano kao obicno, otvori prozor i pogleda van. Tada on ugleda pred 543
f Dvjestaišezdesetisedma noc sobom neku graðevinu, protrlja si oci, opet pozorno pogleda, i tada postane sigurnim, da je to 'Ala ed-Dinov dvorac. Istoga trenutka pozove za konjima. Oni budu osedlani, on pohita dolje, uzjaši i pojasi prema dvorcu. Kada ga je 'Ala ed-Din vidio kako dolazi, on požuri dolje i doðe mu na pola puta ususret. Uhvati ga za ruku i pocne se s njime penjati k odaji njegove kceri, princeze Badr el--Budure. Ali je ona takoðer osjecala takvu žudnju za svojim ocem, da je požurila dolje i pozdravila ga vec na vratima stubišta nasuprot nutarnjoj dvorani. Tada je otac uzme u zagrljaj i poljubi je i zaplace u suzama radosnicama. I ona je cinila isto. Zatim ih 'Ala ed-Din otprati oboje u gornju odaju, i svi sjednu. Sada sultan pocne svoju kcer salijetati pitanjima, kako je i što joj se dogodilo. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je nato princeza Badr el-Budur svojemu ocu, sultanu, ispricala sve, što je ona bila doživjela, tim što je ovako pocela: —
Dragi oce, tek sam jucer ponovo oživjela, kada sam ugledala
svojega supruga. On je taj, koji me je oslobodio iz zatvora maur skog covjeka, prokletog carobnjaka. Vjerujem, da na cijeloj zemlji nema bezocnijeg covjeka od njega. Da nije bilo mojega ljubljenoga 'Ala ed-Dina, tada ja ne bi bila osloboðena iz njegovih ruku, ah,
tada me ti ne bi nikada u životu ponovo ugledao. Da, dragi oce, obuzeli su me žalost i duboka tuga, ne samo zato što sam bila ras tavljena od tebe, nego takoðer jer sam morala biti daleko od svo jega supruga. Njemu cu sve dane svojega života biti zahvalna za dobrostivost, jer me je oslobodio od nasilja toga prokletog maga. Nato princeza Badr el-Budur isprica svojemu ocu sve, što je ona bila doživjela. Pripovijedala mu je, kakav je Maur bio covjek, i što joj je bio ucinio. Kako se bio preobukao u trgovca svjetiljkama, da bi nove mijenjao za stare. —
Buduci dakle da sam vjerovala — tako je ona kazivala — da
on to cini iz nerazboritosti, pocela sam se smijati nad njime. Jer nisam imala nikakva pojma o njegovu lukavom planu. Tako sam dakle uzela jednu staru svjetiljku, koja se nalazila u odaji mojega muža, poslala sam je dolje po jednom uškopljeniku, a taj je od njega za nju zamijenio jednu novu svjetiljku. Ali smo se sljedecega 544
Pripovijest o }AIA ed-Dinu i carobnoj svjetiljci dana, dragi oce, našli rano ujutro zajedno s dvorcem i svim, što se u njemu nalazilo, u zemlji Africi. Ja još uvijek nisam ništa znala o carobnim snagama svjetiljke svojega supruga, koju sam bila zamijenila. Napokon je došao k nama sam 'Ala ed-Din i izmislio protiv carobnjaka jednu lukavštinu, kako bi nas oslobodio iz njegovih ruku. A da moj muž nije stigao k nama u pravo vrijeme, prokletnik bi bio proveo svoju volju i silovao bi me. Ali mi je 'Ala ed-Din dao neki prah. Taj sam mu stavila u pehar vina da ga popije, on ga je popio i pao kao mrtav na pod. Poslije toga je k nama došao moj suprug, i ja ne znam što je on ucinio, tako da nas je iz zemlje Afrike opet prenio ovamo na ovo mjesto. —
Moj gospodaru — nastavi sada 'Ala ed-Din — kada sam se
popeo i vidio, da on leži ispružen poput nekoga ubijenoga, omam ljen bunikom, tada sam rekao princezi Badr el-Buduri: 'Otiði sa svojim robinjama u unutrašnju odaju!' Ona se nato udalji sa sluškinjama od jezivog prizora. Ja sam meðutim prišao prokletom
Mauru, posegnuo sam svojom rukom u njegove grudi i izvadio sam iz njih svjetiljku. Jer mi je princeza Badr el-Budur bila kazala, da je on vazda nosi u svojim grudima. Nakon što sam je dakle ponovo bio zadobio, isukao sam svoj mac i odsjekao prokletniku glavu. Potom sam uporabio svjetiljku i zapovjedio duhovima, koji joj služe, da dvorac sa svim, što je bilo unutra, odnesu i da nas spuste ovdje na ovome mjestu. Ali ako tvoja visost gaji sumnju prema mojim rijecima, tada neka se udostoji da sa mnom pogleda toga prokletog Maura! Tada kralj pode, i 'Ala ed-Din ga odvede na doksat. Cim je sultan ugledao Maura, on odmah izda zapovijed, neka se leš otpremi i spali, a njegov pepeo raspe u vjetar. Zatim on zagrli 'Ala ed-Dina, poljubi ga i rekne mu: —
Ne pripisuj mi nikakvu krivicu moj sine, što sam ti htio
oduzeti život, zbog bezocnosti onoga prokletog carobnjaka, koji te je strmoglavio u tu jamu! Dragi sine, meni se to, što sam tebi ucinio, može oprostiti. Jer vidio sam, da sam bio izgubio svoju kcer, svoje jedino dijete, koje mi je milije nego moje kraljevstvo. A ti ipak znaš, kako silno srce roditelja cezne za djecom. Pogotovo sam 545
DvjestMŠezdesetisedma noc pak to ucinio, jer nisam bio imao nikoga osim princeze Badr el-Bu-dure. Tako je sultan molio 'Ala ed-Dina za oproštenje, a taj mu ga je dao. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Din nato rekao sultanu: -
Ti protiv mene nisi ucinio ništa, što bi bilo protiv svetoga
zakona. Ali ni ja nemam na sebi nikakve krivice. Sva je nesreca došla od toga Maura, prostackog carobnjaka.
Zatim kralj zapovjedi, da se okiti grad. To se takoðer dogodi, i sada otpocnu svecanosti radosti. On nadalje zapovjedi glasniku, da po gradu izvikuje: —
Ovaj je dan veliki blagdan, njime otpocinju svecanosti ra
dosti u cijeloj zemlji, i one trebaju trajati jedan mjesec, trideset dana, jer se princeza Badr el-Budur sa svojim suprugom vratila doma! Sve je ovo 'Ala ed-Din bio doživio s Maurom. Pa ipak on nije trebao i unatoc tomu još naci nikakva mira od prokletog Mag-hribinca, iako je njegov leš bio spaljen i pepeo prosut u vjetar! Ovaj je naime nitkov imao jednoga brata, koji je bio još prometniji nego onaj u carobnjaštvu, geomantiji i astrologiji, kako se to kaže u poslovici: 'Jedan barski bob, koji ima dvije polovice.'158 Svaki je pojedini od njih dvojice stanovao u jednome drugom kraju svijeta, kako bi ga punili svojim carobnjaštvom, svojom prefriganošcu i svojom podmuklošcu. Dogodi se dakle jednoga dana, daje Maurov brat htio znati, kako ide njegovu bratu. Zato on baci pijesak, izvede figure, tocno ih promotri i istraži, i tada sazna da je njegov brat 158 Littmann navodi da u jednome drugom rukopisu ovdje još stoji poslovica: "Pas je ostavio iza sebe jednoga mladog psa. Taj je bio još gori nego njegov otac." Jedna druga arapska poslovica glasi: "Zmija uvijek donosi na svijet samo mlade zmije." Na veliku meðutim drevnost istovjetne poslovice u mediteranskom bazenu ukazuje nam i Petronijev Satirikon u pogl. 45, paragr. 9: "Zmija ne raða uže." 546
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu i carobnoj svjetiljci umro i da je stanovnik kraljevstva mrtvih. Tada se on ražalosti i postane siguran, da je njegov brat mrtav. Ali on još po drugi put baci pješak, kako bi saznao, kako je njegov brat otišao u smrt, i gdje je bio umro. Tada spozna, da je njegov brat bio umro u zemlji Kini i da je našao iznad svega sramotnu smrt. Nadalje je spoznao, da je taj, od cije je on ruke bio zaglavio, jedan mladic po imenu Ala ed-Din. On se smjesta stavi u pokret, opremi se za putovanje i krene. Prolazio je stepama i pustinjama i gorjima tijekom mnogih mjeseci, sve dok nije došao u Kinu, i to u sultanov grad, u kome je živio 'Ala ed-Din. Ondje se uputi u svratiste stranaca, iznajmi si jednu prostoriju i najprije u njoj malo otpocine. Zatim pocne obilaziti gradskim ulicama, kako bi našao neki put, koji bi mu pružio mogucnost, da postigne svoj opaki cilj. A taj je bio, da uzme na Ala ed-Dinu krvnu osvetu za svojega brata. Tako on dakle uðe ondje u neku kavanu na tržnici, jednu veliku zgradu, u kojoj se je okupljalo mnogo naroda zbog igre. Jedni su igrali igru s kamencicima, drugi damu, treci šah i tomu slicno. On tu sjedne i pocne slušati, kako ljudi, koji su sjedili pokraj njega, govore o nekoj staroj pobožnoj ženi po imenu Fatima, koja je uvijek boravila u svojoj celiji pred gradom i služila Allahu, i samo je o dva dana u mjesecu dolazila u samo mjesto. Takoðer se pricalo, da ona cini mnoga cuda. Kada je maurski carobnjak to saslušao, on rekne u sebi samom:
-
Sada sam našao, što tražim. Ako tako ushtjedne Allah
Uzvišeni, ja cu posredstvom te žene postici svoj cilj! Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je maurski carobnjak prišao ljudima, koji su govorili o cudima ove pobožne starice, i jednomu od njih rekao: - Dragi strice, slušam, kako vi pricate o cudima jedne svetice, koja se zove Fatima. Gdje je ona, i gdje se nalazi njezina nastamba? - Cudnovato! - uzvikne covjek. - Kako je to moguce, da ti boraviš u ovome gradu a još nisi slušao o cudima svetice Fatime? Ti jadnice, cini se da si ti stranac, tako da ti dosada još ništa nije došlo do ušiju o postovima, odricanju od svijeta i cistoj bogobo-jaznosti te pobožne žene. 547
Dvjestaišezdesetisedma noc -
Dakako, dragi gospodaru - odgovori Maur - ja sam
stranac. Prekjucer sam navecer stigao u ovaj vaš grad. I ja te molim, ispricaj mi o cudima te kreposne žene! Reci, gdje je njezi na nastamba? Jer mene je pogodila nesreca, i ja hocu otici k njoj. da je zamolim, da se ona za mene pomoli. Možda ce me Allah, Svesilni i Preslavni, posredstvom njezine molitve osloboditi od mo je nesrece. Tada mu covjek isprica o cudima, bogobojaznosti i neprestanom bogoslužju pobožne Fatime, uzme ga za ruku, izvede ga iz grada i ondje mu pokaže put k njezinu obitavalištu u stanovitoj pecini na vrhu jednoga malog brda. Maur mu srdacno zahvali za njegovu dobrotu i vrati se natrag u svoj stan u chanu. Dogodilo se dakle, daje Fatima sljedecega dana sišla u grad. Maur rano ujutro napusti konacište i ugleda, kako se ljudi natiskuju. Kada je prišao bliže, da vidi što se zbiva, ugleda kako ondje stoji Fatima. Svaki pojedini, koji je imao nekakvu patnju, dadne se od nje blagosloviti i zamoli je, da za njega moli, a kada bi ga ona dotakla, tada je bivao smjesta izlijecenim od patnje, koja gaje bila obuzela. Maurski ju je carobnjak slijedio, sve dok se nije uputila natrag u svoju pecinu. Zatim je cekao vecer, sve dok se nije smracilo, ušao u ducan nekoga trgovca vinom, ispio jedan pehar i uputio se iz grada k pecini pobožne Fatime. Kada je došao onamo, uðe u celiju i vidi, kako svetica spava na leðima na jednoj staroj hasuri. On skoci na nju, sjedne na njezin trbuh, izvuce bodež i na nju krikne. Ona se probudi, a cim je otvorila oci, ugleda nekog covjeka, Maura, kako sjedi na njezinu trbuhu s trgnutim bodežom, u namjeri, daje ubije. Bila je prestrašena na smrt. I tada on na nju povice:
-
Slušaj, ako kažeš jednu rijec ili krikneš, ubit cu te istoga tre
nutka! Sada meðutim cini sve, što ti kažem! I on joj se zakune jednom zakletvom, da ce je ostaviti na životu, ako bude cinila ono, što joj bude govorio. Zatim ustane s njezina trbuha i nastavi: -
Daj mi svoje haljine i uzmi moje! Tada mu ona dadne svoje haljine, svoje poveze za glavu, svoj zar i svoj ogrtac. I dalje joj on rekne:
548
Pripovijest o }Ald ed-Dinu i carobnoj svjetiljci -
Moraš mi takoðer nešto utrljati, tako da moje lice poprimi
istu boju kao i tvoje! Nato Fatima ode u unutarnji dio pecine i donese bocicu s mašcu. Iz nje ona uzme nešto u svoju ruku i namaze mu lice. Tako ono dobije istu boju kao što je bila i njezina. Naposljetku mu takoðer dadne svoj štap, pokaže mu, kako treba hodati i što treba ciniti, kada doðe u grad, stavi mu oko vrata svoje cislo, i naposljetku mu pruži zrcalo s rijecima: -
Gledaj, sada nema nikakve razlike izmeðu tebe i mene!
Maur pogleda u njega i uvidi, da je on sam tocna preslika Fati-me, kojoj nije ništa nedostajalo i kojoj se ništa nije smjelo dodati. Ali on prekrši svoju zakletvu, kada je bio postigao svoj cilj. Jer on zatraži od nje jedno uže, pa pošto mu ga je ona bila donijela, on ga uzme i njime je zadavi u njezinoj pecini. Cim je ona zatim bila mrtva, on izvuce leš i baci ga u jamu, koja se nalazila vani pred pecinom. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da se Maur, nakon što je bio umorio Fatimu i bacio je u jamu, vratio natrag u spilju i ondje spavao, sve dok nije svanuo dan. Zatim je ustao, sišao u grad i došao sve do Ala ed-Dinova dvorca. Sada se oko njega pocne okupljati narod, jer su svi sa sigurnošcu vjerovali, da je on sveta Fatima. On takoðer pocne onako ciniti, kako je ona obicavala ciniti, polagao je svoju ruku na bolesnike, izgovarao za jednoga prvu suru, za drugoga neku drugu suru iz Kur'ana, a za neke trece je molio. Buduci da se sada narod vrlo natiskivao i galamio, pocne to osluškivati princeza Badr el-Budur, i ona rekne sluškinjama: - Pogledajte, što se to zbiva, i koji je uzrok te galame! Nato jedan aga od uškopljenika siðe dolje, kako bi pogledao, što je posrijedi. Zatim se vrati natrag s rijecima: - Visoka gospodarice, do te galame dolazi poradi svete Fa-time. Ako mi se ti udostojiš zapovjediti, tada cu je ja dovesti k tebi, kako bi takoðer ti bila dionikom njezina blagoslova.
549
DvjestMŠezdesetisedma noc —
Otiði — dovikne princeza - i dovedi mi je! Jer ja sam vec
uvijek slušala o njezinim cudima i krepostima, i imam želju za tim, da je vidim, kako bi od nje bila blagoslovljena. Ljudi su mi mnogo pripovijedali o njezinim vrlinama. Uškopljenicki aga otiðe i dovede maurskog carobnjaka, koji je bio odjeven tocno kao Fatima. I taj stupi sada pred princezu Badr el-Buduru. Cim ju je ugledao, on pocne pred njome izricati izvjestan niz molitava. I nijedan jedini covjek nije sumnjao u to, da je on sveta Fatima glavom. Princeza mu meðutim priðe, pozdravi ga i dadne mu da sjedi njoj uz bok. Zatim joj rekne: —
Sveta Fatima, ja bih voljela, da ti uvijek ostaneš kod mene,
kako bih ja kroz tebe bila blagoslovljena, od tebe naucila putove pobožnosti i bogobojaznosti i s tobom se takmicila. To je bila upravo želja ovoga prokletog carobnjaka, i on sada odluci, da još više dovrši svoju prevaru. Zato joj on rekne: — Visoka gospodarice, ja sam siromašna žena, koja stanuje u pustinji. Meni slicne nije vrijedno, da se zadržava u kraljevskim dvorcima. — Ništa se nemoj brinuti, ti sveta Fatimo! — odgovori princeza. — Ja cu ti pokazati odaju u svojoj kuci, u kojoj ti možeš služiti Allahu, i kamo tebi nece smjeti ulaziti nijedan jedini covjek. Ondje ceš moci obavljati svoje bogoslužje bolje, nego ako bi bila u svojoj pecini. Maur nato rekne: —
Slušam i pokoravam se, visoka gospodarice! Ja necu protu
rjeciti tvojim rijecima. Jer što djeca i kraljevi kazuju, ne smije se prezirati, niti odbijati. Ali te molim, da mi htjedneš dopustiti da sama jedem i pijem u svojoj sobi i sama sjedim. Nitko neka mi ne smije uci. Ja isto tako ne trebam nikakva raskošna jela. Ne, ucini mi samo tu milost, da mi dadneš po jednoj svojoj robinji svaki dan
poslati u moju sobu po jedan komad kruha i jedan gutljaj vode, pa cu ja onda, kada budem gladna, jesti sama u svojoj odaji. To je prokletnik cinio zato, jer se bojao, ako bi prilikom jedenja podigao zar, da bi njegova tajna bila izdana, i da bi ga se po nje550
Pripovijest o 'AlA ed-Dinu i carobnoj svjetiljci govoj bradi na podbratku i usnama prepoznalo kao muškarca. Princeza mu dakle Badr el-Budur odgovori: —
Sveta Fatimo, budi dobre volje! Sve se treba dogoditi samo
prema tvojoj želji. Ali sada doði sa mnom, kako bih ti pokazala odaju, koju cu dati da se uredi za tvoj boravak kod nas! Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je princeza Badr el-Budur odvela maga, koji se izdavao za pobožnu Fatimu, do prostorije, koju mu je bila odredila za mjesto boravka. I ondje mu ona rekne: —
Sveta Fatimo, ti ovdje trebaš stanovati. Ova odaja sada pri
pada tebi. Ovdje trebaš obitavati u punom miru i spokojnoj odvo jenosti od ostalog svijeta. Maur joj zahvali za njezinu dobrostivost i zazove na nju nebeski blagoslov. Zatim ga princeza odvede u kiosk, ondje mu pokaže nadsvoðeni strop i dragulje, koji su blještali zraceci na dvadeset-icetiri prozora, i upita ga: —
Što misliš, sveta Fatimo, o ovoj cudesnoj odaji?
Maur joj odgovori: —
Tako mi Allaha, ona je cudesna, da, još i više nego to! Ja
vjerujem, da se na citavome svijetu ne može naci njoj ravna. Preko svake je mjere raskošna. Ali šteta za jedno, što bi ipak moglo uvecati njezinu ljepotu i divotu! Tada princeza Badr el-Budur upita: — Sveta Fatimo, što joj još nedostaje? Što je to, što bi je moglo još više ukrasiti? Kaži mi to! Ja sam mislila da je ona posve savršena.
— Visoka gospodarice — dadne carobnjak kao odgovor — što joj još nedostaje, to je jaje ptice Ruh, koje bi moralo visjeti u njezinoj kupoli. Kada bi ono visjelo u kupoli, tada ova odaja ne bi imala na cijelome svijetu sebi ravne! Sada princeza upita dalje: —
Kakva je to dakle ptica? Gdje bismo mi mogli naci njezino
jaje? 551
Dvjestaikzdesetisedma noc -
Visoka gospodarice - odgovori Maur - to je jedna silno
golema ptica, koja može svojim kandžama podici devu i slona i odnijeti ih u letu, jer je tako golema i snažna. Ta se ptica ponajcešce nalazi na planini Kaf160. A taj majstor, koji je sagradio ovaj dvorac, on ti takoðer može donijeti i jaje te ptice. Zatim oni prestanu s tim razgovorom, a buduci da je bilo vrijeme podnevnom objedu, robinje prostru stol. Princeza Badr el--Budur sjedne i zamoli prokletog maga, da s njome objeduje. On meðutim odbije i sustegne se i uputi se u svoju odaju, koju mu je bila odredila princeza. I robinje mu odnesu onamo objed. Kada je dakle pala vecer i 'Ala ed-Din se vratio doma iz lova, princeza mu Badr el-Budur doðe ususret i pozdravi ga. On je zagrli i poljubi je, ali kada je pogledao njezino lice, opazi, da je ona ponešto ožalošcena i da se ne osmjehuje, kao što je to inace obicavala ciniti. Zato je on upita: - Sto ti se dogodilo, mila moja? Reci mi, je li ti se nešto dogodilo, što uznemiruje tvoje srce? - Nije ništa osobito, mili moj! - odgovori ona. - Ali sam ja ipak bila vjerovala, da u našem dvorcu uopce ništa ne nedostaje. A ipak, 'Ala ed-Dine, ti zvijezdo mojega oka, tek kada bi u kupoli gornje odaje visilo jaje ptice Ruh, tada na prostranom svijetu ne bi bilo više ništa, što bi se moglo usporeðivati s našim dvorcem. Tada 'Ala ed-Din uzvikne: -
Zar si ti zbog toga ožalošcena? To je za mene tako lako kako
samo nešto može biti! Budi dobre volje, samo mi reci sve, što želiš, ja cu ti to pribaviti, makar takoðer iz dubina svijeta, u najskorijem vremenu, u najkracem roku!
Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je 'Ala ed-Din, nakon što je bio umirio srce princeze Badr el-Bu-dure i sve joj obecao, što je ona željela, smjesta otišao u svoju sobu i protrljao svjetiljku. Istoga se trenutka pred njim pojavi marid i rekne: 160 Ta se planina prema bajkovitoj arapskoj kozmografiji nalazi na kraju svijeta i iza nje nema više nicega. 552
Pripovijest o }Ala, ed-Dinu i carobnoj svjetiljci —Zahtijevaj, što želiš! 'Ala ed-Din odgovori: -
Ja od tebe želim, da mi ti doneseš jaje ptice Ruh i da ga obje
siš u kupoli gornje odaje! Ali cim je marid iz 'Ala ed-Dinovih usta cuo te rijeci, on namršti celo i gnjevno povice silnim glasom: -
Ti nezahvalnice, zar ti nije dosta, da su ti na službu svi
duhovi ove svjetiljke? Sada takoðer još tražiš, da ti donesem našu gospodaricu, kako bi je ti za svoje zadovoljstvo objesio u kupoli svojega doksata, zato da bi se ti sa svojom mladom ženom u tome naslaðivao? Tako mi Allaha, vas dvoje zaslužujete, da vas ja ovoga trenutka spalim u pepeo i da vas prospem u vjetar. Ali buduci da vas dvoje ništa ne znate o tim stvarima i da ne možete razlikovati nutarnji smisao od vanjskog privida, ja cu vam oprostiti. Krivnja leži na prokletom momku, bratu maurskog carobnjaka, koji se ovdje zadržava i koji se izdaje za pobožnu Fatimu, koji je obukao na sebe njezine haljine, a nju u njezinoj pecini umorio, koji je poprimio njezin izgled i njezino cinjenje i došao ovamo u namjeri, da vas ubije, kako bi uzeo krvnu osvetu za svojega brata. On je taj, koji je tvoju ženu poucio, da to od tebe zatraži. Nato marid išcezne s 'Ala ed-Dinovih ociju. Ali kada je taj bio cuo ove rijeci, bio je gotovo kao izvan sebe, a njegovi su udovi drhtali, jer je marid bio vikao takvim gromkim glasom. Pa ipak on opet prikupi srcanost i
smjesta izaðe iz svoje sobe. Izaðe k svojoj ženi i napravi se, kao da ima glavobolju. Jer on je znao, da je Fatima bila poznata po tome, da posjeduje tajnu snagu, da lijeci sve bolove. Kada je dakle princeza Badr el-Budur vidjela, da je on stavio svoju ruku na glavu i cula, kako se tuži na svoje bolove, ona ga tada upita za razlog. -
Ja ne znam - dadne joj on kao odgovor - samo boli me
moja glava. Ona smjesta dadne pozvati Fatimu, kako bi mu ova položila na glavu svoju ruku. 553
Dvjestaišezdesetisedma noc —
Tko je Fatima? — upita 'Ala ed-Din.
A princeza mu Badr el-Budur priopci, da ona ima pobožnu Fatimu kod sebe u dvorcu na stanu. Robinje dakle otiðu i dovedu prokletog Maura. Tada se 'Ala ed-Din pred njim napravi, kao da on ništa ne zna o njegovoj pravoj osobi, on ga dapace pozdravi, kao da bi pozdravljao stvarnu pobožnu Fatimu, poljubi skut njegova rukava i zaželi mu dobrodošlicu. Zatim mu rekne: —
Sveta Fatimo, ja te molim, ukazi mi svoju dobrostivost!
Znam, da si ti navikla lijeciti bolove, a ja imam sada žestoke bolove u glavi! Prokleti je Maur jedva povjerovao rijecima, koje je cuo. Jer upravo je to bilo ono, što je on htio. Dalje su mi pripovijedali, o najveci Kralju našega vremena, da je maurski carobnjak pristupio sada 'Ala edDinu kao pobožna Fatima, kako bi mu položio ruku na glavu i izlijecio ga od njegovih bolova. Ali cim je stao pokraj mladica, jednu je svoju ruku položio na njegovu glavu, dok je drugom segnuo pod svoje haljine, kako bi izvukao bodež, kojim je htio ubiti 'Ala ed-Dina. Ali je taj bio na oprezu. On samo priceka, dok ovaj nije posve izvukao bodež, pa ga iznenada pograbi za ruku, otme mu bodež i probode mu srce. Kada je princeza Badr elBudur to vidjela, ona glasno krikne i uzvikne: —
Sto je ucinila ova kreposna, pobožna žena, da si ti sada njezi
nom krvlju natovario na sebe jednu tako tešku krivnju? Zar se ne bojiš Allahove kazne za jedan takav cin, da si mogao umoriti Fa timu, pobožnu ženu, cija su cuda nadaleko slavna?
Ali joj 'Ala ed-Din dovikne natrag: —
Ja uopce nisam ubio Fatimu, ne, ja sam smaknuo Fatimina
ubojicu! Ovo je ipak brat prokletog Maura, carobnjaka, koji te je ugrabio i zajedno s tobom posredstvom snage svojega carobnjaštva odnio dvorac u Afriku. A ovaj je prokleti momak ovdje, njegov brat, došao u ovu zemlju i izveo ovakva zlodjela: ubio je Fatimu, obukao njezine haljine i došao ovamo, da na meni uzme krvnu osvetu za svojega brata. On je takoðer taj, koji te je poucio, da zatražiš od mene jaje ptice Ruh, kako bih ja kroz to našao smrt. 554
Pripovijest o }AIA ed-Dinu i carobnoj svjetiljci Ako još sumnjaš u moje rijeci, priði i pogledaj, tko je taj, koga sam ja ubio! S tim rijecima 'Ala ed-Din podigne Maurov veo. Princeza Badr el-Budur pogleda i ugleda muškarca, cije je lice bilo pokriveno bradom. Sada ona spozna istinu i rekne 'Ala ed-Dinu: —
Moj ljubljeni, ah, ja sam te dvaput strmoglavila u smrtnu
opasnosti Ali njezin suprug odgovori: -1- Ne daj da te to rastužuje! Princezo Badr el-Buduro, za ljubav tvojih ociju sve sa cistom radošcu uzimam na sebe, što dolazi od tebe! Kada ga je princeza cula da tako govori, ona pritrci k njemu, uzme ga u zagrljaj, poljubi ga i rekne: —
Ah, moj ljubljeni, sve se to dogodilo ipak samo zbog moje
ljubavi prema tebi. Ja o tome nisam ništa znala, i stvarno nisam malo cijenila tvoju ljubav. Tada je 'Ala ed-Din poljubi i pritisne je na grudi, i njihova ljubav jednoga prema drugomu postane još usrdnijom. U isto vrijeme doðe takoðer sultan, i sada mu oni ispricaju sve, što se bilo dogodilo od brata maurskog carobnjaka, i takoðer mu pokažu njegov leš. Tada sultan zapovjedi, da ga se spali i njegov pepeo
prospe u vjetar, kao što se bilo ucinilo s njegovim bratom. A od sada je 'Ala ed-Din živio sa svojom suprugom, princezom Badr el-Bu-durom, u samoj radosti i sreci, slobodan od svake opasnosti. Nakon stanovitoga meðutim vremena umre sultan. I tada se popne na kraljevsko prijestolje njegov zet, pocne donositi presude nad podanicima po pravdi i pravicnosti, i sav ga je narod volio. I on je vodio sa svojom suprugom, princezom Badr el-Budurom, život u zadovoljstvu i blaženosti, sve dok im nije došao Onaj, koji radostima zapovijeda da šute i koji raskida prijateljske veze..." Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 555
Ali kada je pocela
dvjestaišezdesetiosma noc
v Sehrezad pocne pripovijedati161 PRIPOVIJEST 0 'Ali BABI ICETBDESET RAZBOJNIKA. "Pripovijeda se, o sretni Kralju - Allah je meðutim sveznajuci glede svojih sakrivenih namjera i može nad njima najbolje upravljati! — u pricama iz staroga vremena * i iz prošlosti pokoljenja i naroda, * koji su odavno bili posveceni propasti, * da su u ranijim danima, * koji se protežu daleko u išcezlo vremensko razdoblje, * u jednome gradu od Chorasana u Perziji živjela dva brata od istoga oca i iste matere, od kojih se jedan zvao Kasim, drugi meðutim 'Ali Baba. Njihov je otac vec bio umro, * a što je on njima bio za 161 Buduci da u Kalkutskom izdanju tekst naredne pripovijesti nedostaje, Littmann ga je umetnuo na temelju Macdonaldova izdanja Oxfordskoga arapskog rukopisa. U Evropi je meðutim pripovijest postala opcenito poznatom posredstvom Gallandova francuskog prijevoda.
557
Dvjestmšezdesetiosma noc sobom ostavio, * bilo je nasljedstvo od neznatne vrijednosti, * imetak, koji nema baš neke težine. * Tada njih dvojica podijele ono, što im je bio namakao njihov otac, premda je takoðer to bilo samo malo, po pravu i pravicnosti, bez prigovora i bez sporenja. Pošto su dakle bili podijelili baštinu, Kasim se oženi stanovitom bogatom ženom. * Ta je posjedovala zemljišta i vrtove u velikom broju, * ktomu vinograde i ducane, * a ti su opet bili puni raskošnih stvari * i skupocjene robe, koja je išla do u neizmjerno.* Tako se on dakle pocne baviti trgovinom, prodavati i kupovati. Doðe do blagostanja, udes mu postane naklonjenim, i on stekne veliku slavu meðu trgovcima nadaleko i naširoko jednako kao i meðu ljudima od bogatstva i otmjenosti. Ali njegov brat 'Ali Baba uzme za ženu jednu siromašnu djevojku, koja nije imala u vlasništvu nijedan dirhem, nijedan dinar, nijednu kucu, nijedan komad zemlje. Zato on u kratkome vremenu izda sve, što je bio naslijedio od svojega oca. * Tako se dogodilo, da je na njega uskoro došla nužda sa svojim jadom * i siromaštvo sa svojim teškim brigama. * On je bio u nedoumici, što da ucini, nije više vidio nikakva puta, kako da pribavlja sredstva za svoje prehranjivanje i životno uzdržavanje. * A ipak je on bio covjek od znanja i razuma, * okretan u ucenosti i finoj naobrazbi. * Sada se on u ovim stihovima potuži na svoju patnju: Oni mi dabome govore: 'Ti si u svijetu, Zahvaljujuci svojemu znanju, baš kao noc obasjana mjesecinom.' Ja kažem: 'Pustite me na miru sa svojim pripovijestima! Znanje bez moci ipak ništa ne znaci! Kada bi se založilo mene i sa mnom moje znanje, Ktomu svaka knjiga i pribor za pisanje 558
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika Za jednodnevni kruh — zalog bi se vratio, Bacilo bi ga se za papir, na kome stoji odbijenica, Siromašnomu — o vidite, udes siromaha, V Život siromaha, kako je ipak žalostan! U ljetu, tada mu nedostaje svagdašnji kruh, U zimi se on grije još uz lonac za ugalj. Psi skitnice ustaju protiv njega, I svaki prostak vice na njega, grdeci ga.
Ako se on kod koga potuži na svoj položaj, Tada ga svako stvorenje izopcuje. Ako se takva sudbina spušta na siromaha, Tada bi bilo najbolje, da leži u grobu!' Nakon što je bio izgovorio ove stihove, on pocne premišljati o svome položaju. Cemu bi trebao pribjeci? Sto bi trebao ciniti, kako bi zasluživao svoj kruh svagdašnji? Tako dakle on u sebi samome rekne: - Ako ja sada s novcem, koji mi je još preostao, kupim sjekiru i par magaraca i s njima odem u brda, ondje nasijecem drva, zatim opet siðem dolje i prodam ih na gradskoj tržnici, tada ce mi sigurno utržak od toga donijeti toliko mnogo, da mine moja nužda i da mogu uzdržavati svoju obitelj! Taj je dakle plan držao ispravnim, i tako se požuri, da kupi magarce i sjekiru. Jutrom dakle on krene u brda sa tri magarca, od 559
Dvjestaikzdesetiosma noc kojih je svaki pojedini bio tako velik kao kakva mula. Zatim ostane ondje tijekom dana, zaposlen time, da sijece drva i da ih zajedno povezuje u svežnjeve. Kada je zatim nastala vecer, natovari svoje magarce i uputi se s njima dolje prema gradu, sve dok nije došao na tržnicu. Ondje rasproda drva, a utrškom se od toga mogao pobrinuti sam za sebe i pokriti izdatke za svoju obitelj. * Tako tuga od njega ustukne * i on ne bude više stiješnjen brigama. * Tada on pocne hvaliti i slaviti Allaha i provede noc vesela srca, u radosnu raspoloženju i smirene duše. Kada je zatim opet svanulo jutro, on se iznova stavi u pokret, poðe u brda i pocne ciniti kao i o danu prije toga. To je sada postala njegova navika: svako bi se jutro uputio u brda, a navecer bi se vracao natrag u grad, odlazio na tržnicu da rasproda svoja drva, i utrškom bi pokrivao izdatke za svoju obitelj. Tako je on dakle gledao u tom poslu svojevrstan blagoslov i stalno je ostajao pri tome, sve dok nije jednoga dana, dok se nalazio u brdima i sjekao drva, iznenada ugledao oblak prašine. * Taj se uzvitlao u vis * i položio pred svijet svoj veo. * Ali kada se oblak podigao, pod njim se ukaže ceta vitezova, nalik prijetecim lavovima. Oni su se kocili u oružju, bili su opskrbljeni oklopima, opasani macevima, pod rukama su nosili koplja a preko leða lukove. 'Ali Baba ih se prestraši. Dršcuci i tresuci se on požuri do jednoga visokog drveta, uzvere se na njega i sakrije se izmeðu grana, kako bi pred vitezovima bio siguran, jer ih je držao za razbojnike. Kada je dakle bio sakriven iza lisnate grane, upravi pogled na te ljude. Dalje mi je kazivao pripovjedac ove cudnovate pripovijesti i zabavnoga, neobicnog izvješca, da se 'Ali Baba, nakon što se bio popeo na drvo, i oštrim okom procjenjivao vitezove, uvjerio o tome, da su oni kradljivci i drumski razbojnici. Zatim ih je izbrojao i našao, da ih je bilo cetrdeset ljudi, od kojih je svaki pojedini sjedio na jednome plemenitom konju. Tada se on još više prestraši, i teško ga pritisne tjeskoba. Njegovi su se udovi tresli, njegova se slina osušila, i on više nije znao gdje je. Sada se vitezovi zaustave, sjašu sa svojih konja i objese im oko vratova vrece za hranu napunjene jecmom. Nato svaki od njih posegne za bisagama, koje su ležale preko leða njegova konja, uzme ih i objesi ih sebi preko
560
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika ramena. Sve se to zbivalo, dok ih je 'Ali Baba promatrao i gledao prema njima odozgor s drveta. Razbojnicki je satnik162 koracao ispred ostalih, došao s njima do zida jedne stijene i zaustavio se pred nekima malima celicnim vratima na mjestu, koje je tako gusto bilo obraslo grmljem, da se vrata nisu mogla vidjeti. Tako se mnogo trnovitog raslinja ondje nalazilo. Takoðer ih je 'Ali Baba dosada bio previdio. Nikada ih nije niti gledao ni primijetio. Kada su dakle razbojnici stali pred celicna vrata, njihov satnik povice, koliko je mogao glasnije: — Sezame, otvori svoja vrata!163 I u istome se trenutku, u kome je on bio izrekao ove rijeci, otvore vrata. Satnik uðe unutra, a razbojnici su ga slijedili, natovareni bisagama. Tada se 'Ali Baba zacudi nad njihovim cinjenjem, i on u mislima zakljuci, da svake bisage moraju biti pune kovanoga bijelog srebra i crvenog zlata. Tomu je takoðer stvarno bilo tako. Jer ovi su lopovi obicavali vrebati po putovima, udarati na sela i gradove i zlostavljati stanovnike. I svakiput, kada bi opljackali neku karavanu ili izveli prepad na neko selo, oni su donosili svoj plijen na ovo zabaceno skrovito mjesto, koje se nalazilo daleko od ljudskih pogleda. 'Ali Baba je u meðuvremenu ostajao u svome skrovištu na drvetu. Držao se mirno i nije se micao, ali je netremice gledao prema razbojnicima i promatrao njihovo cinjenje, sve dok ih nije opet, predvoðene od satnika, vidio kako izlaze s praznim bisagama. Oni ponovo cvrsto svezu bisage na konjska leða, kako su bile prije, stave životinjama žvale, uzjaše i krenu odatle u istom 162 Dok rijeci "razbojnik" u ovoj pripovijesti odgovara u našoj pripovjednoj tradiciji vec otprije ustaljena rijec "hajduk", rijeci "satnik" (= kapetan) isto tako odgovara tradicionalna rijec "harambaša". 163 Kod nas se u prijevodima odavno uobicajila formula: "Sezame, otvori se!" Sezam se spominje vec u babilonsko-asirskima zakletvenim formulama, koje trebaju služiti razrješenju neke carolije. Kod Arapa još i danas preše za sezamovo ulje važe kao prebivališta duhova. U formuli: "Sezame, otvori svoja vrata!" je sezam (arapski: sumsum) zacijelo samo jedna magicna ili kabalisticka rijec. U skladu s tim "otvori svoja vrata" treba znaciti: "otvori vrata, za koja si ti djelotvoran." 561
Dvjestdišezdesetiosma noc pravcu, iz kojega su bili došli. Jahali su sve dalje, sve dok nisu daleko u daljini išcezli s pogleda. Takoðer se sve to dogaðalo, dok je 'Ali Baba tu tiho sjedio i dok se nije pomicao u svome strahu, da, nije se cak usudio ni disati. Tek kad su razbojnici u daljini išcezli s njegova pogleda, siðe on dolje s drveta. I dalje mi je pripovijedao pripovjedac, da je 'Ali Baba, kada se bio osjetio sigurnim od opasnosti od njih i kada se oporavio i primirio od svoje jeze, sišao s drveta dolje i otišao do malih vrata. Ondje zastane, i dok ih je promatrao, sam u sebi rekne: -
Bi li se ova vrata, kada bih ja poput razbojnickog satnika
povikao: 'Sezame, otvori svoja vrata!', otvorila ili ne? Zatim on priðe tik pred njih, izrekne te rijeci, i gledaj sada, vrata se naglo otvore. Stvar je naime stajala ovako: to je mjesto bilo ureðeno od duhova, marida, zacarano i vezano jednim snažnim talismanom. Ali su rijeci 'Sezame, otvori svoja vrata!' bile tajna formula, koja je bila odreðena za to, da se talisman razrješuje i vrata otvaraju. Kako je 'Ali Baba dakle vidio vrata otvorenima, on proðe kroz njih. Ali je jedva bio prekoracio prag, kad li se vrata iza njega zatvore. Zbog toga se on tako silno prestraši, daje izgovorio rijeci, koje nikoga, tko ih izgovori, ne ostavljaju na cjedilu: -
Nema nikakve moci i nema nikakve visosti do u Allaha
Uzvišenoga i Svemogucega! Pa kada je zatim opet pomislio na rijeci 'Sezame, otvori svoja vrata!', slegnu se jeza i strah, koji su ga bili spopali. Jer on sebi rekne: -
To me se ništa ne tice, ako se vrata zatvaraju, jer ja dakako
poznajem tajnu, kojom ih opet mogu otvoriti! On dakle poðe malo dalje, i, buduci da je mislio, da je pecina jedan tamni prostor, dospije u najvece cuðenje, kada je ondje ugledao jednu od mramora izgraðenu prostranu, svijetlu dvoranu, koja je bila ukrašena visokim stupovima i izvedena na raskošan nacin, a u njoj je bilo nagomilano sve, što je srce moglo poželjeti u jelima i picima. Odande uðe dalje u neku drugu dvoranu, koja je bila još veca i prostranija nego prva. * U njoj ugleda dobra cudesne 562
Pripovijest o }AU Babi i cetrdeset razbojnika vrste * sparena s najneobicnijim dragocjenostima, * ciji je sjaj ocaravao oci * i cije opisivanje ne bi pošlo za rukom nijednomu covjeku. * Ondje je ležalo mnoštvo šipaka od zlata, pravoga i cistoga, * i druge fine stvari od srebra, * nepregledivo mnogo kovanih dinara i dirhema, * sve to u gomilama poput šljunka i pijeska, * pri
cemu je išcezavao svaki broj i racun. Pošto se neko vrijeme bio ogledavao po toj cudnovatoj dvorani, pred njim se otvore još jedna druga vrata. On uðe unutra i doðe u trecu dvoranu, koja je bila još divnija i ljepša od druge, a ona je bila ispunjena najfinijima odjevnim predmetima krajeva i zemalja. * U njoj su se nalazile tkanine, proizvedene od skupocjenoga finog pamuka, * i haljine od svile i najraskošnijeg brokata na svijetu. * Da, nije bilo nijedne jedine vrste tkanina, koja se ne bi bila našla u ovoj prostoriji: * one su potjecale sa sirijskih livada * i iz africkih krajina, * iz Kine i Industala, * iz Nubije i cak Stražnje Indije. * I dalje je ušao u dvoranu plemenitoga kamenja, koja je bila najveca i najcudesnija od svih. * Ona je sadržavala bisere i dragulje, * koji se nisu mogli niti obuhvatiti okom ni izbrojati, * hijacinte i smaragde, tirkize i topaze. * Ondje su ležala brda bisera, * a na istome su se mjestu vidjeli ahati i koralji. * Naposljetku doðe u dvoranu mirodija i tamjana i miomirisa, i to je bila posljednja od ovih dvorana. * Ondje su se nalazile tako probrane od ovih stvari * i od svake najfinije vrste. * Navirao je u njoj miris alojeva drveta i mošusa. * Ambra su i cibet-ka zracile u svojoj punoj ljepoti. * Zrak je ispunjavala carolija ružine vode i nada164. * Od tamjana se i šafrana podizao skupocjen miris. * Poput cjepanica za loženje ležala je ondje uokolo san-dalovina. * Aromaticni su korijenovi bili ondje odbaceni kao pruce, * kao da ih se više ne treba. * 'Ali Baba je bio zaslijepljen prizorom ovoga neizmjerivog blaga, njegova su osjetila bila omamljena, a njegov je razum bio zbunjen. Stajao je tu neko vrijeme, savršeno svladan i zanesen. Zatim je prilazio bliže, kako bi pomnije razgledavao. * Jednom bi držao u ruci najskupocjeniji od bisera, * drugiput bi meðu draguljima prepoznao najdragocjeniji kamen. * Cas bi stavio nastranu komad brokata, * cas bi ga pri164 Nad (nadd) je parfem od ambre, mošusa i aloja. 563
Dvjestaišezdesetiosma noc mamilo zlato u zracecem sjaju. * Jednom bi se uputio k tkaninama od nježne i fine svile, * drugiput bi udisao mirise aloja i tamjana. * Nato on sebi rekne u mislima, da ti razbojnici, cak i da su bili povazdan ulagali duge dane i više godina u to, da skupljaju ova cudesna blaga, ipak ne bi bili mogli nagomilati cak ni jedan mali dio od ovoga. Ovo se blago moralo ovdje nalaziti vec prije nego što su se razbojnici na njega namjerili. I svakako ga oni nisu bili stekli na zakonit nacin i na putu ispravnosti. Tako onda ne bi ni on, ako bi iskoristio ovu priliku i malo od svih ovih bezbrojnih dobara odnio k sebi, pocinio nikakvu krivnju, i ne bi na sebe trebao navuci
nikakav prijekor. I dalje, buduci da su blaga bila tako mnogobrojna, da ih razbojnici nisu mogli izbrojati i izracunati, tada oni ne bi primijetili, ako bi on sebi nešto od toga uzeo, i ništa o tome ne bi saznali. Potom on napravi plan, da od zlata, koje je ondje ležalo naokolo, uzme toliko mnogo, koliko je mogao ponijeti, i tako dakle pocne vuci vrece sa zlatnicima iz unutrašnjosti spilje s blagom van. I svakiput kada je htio uci ili izaci, povikao bi: —
Sezame, otvori svoja vrata!
Zatim bi se vrata otvorila. Kada je meðutim bio gotov s iznošenjem blaga, on time natovari svoje magarce, tim što je vrece sa zlatom sakrio pod tanak sloj drva za loženje. I sada potjera odatle svoje teretne životinje, sve dok nije opet dospio do grada, pa se vedra i zadovoljna srca otputio kuci. I dalje mije pripovijedao taj pripovjedac, daje 'Ali Baba, kada je ušao u svoju sobu, zakljucao kucna vrata, jer se bojao, da bi ga ljudi mogli iznenaditi. Pošto je zatim bio u staji privezao svoje magarce i stavio im oko vrata vrece s hranom, uzme jednu vrecu sa zlatom, odnese je gore k svojoj ženi i baci je pred nju. Zatim siðe opet dolje i donese jednu novu, i tako sve dalje, vrecu po vrecu, sve dok ih sve nije bio dopremio gore. Njegova je žena gledala njegovo cinjenje s rastucim zaprepašcenjem. Ali kada je dodirnula jednu od vreca i osjetila debele zlatnike, njezini obrazi problijede, i njezin duh bude posve zbunjen. Jer ona je povjerovala, daje njezin muž bio sav taj golemi novac ukrao. Tako ona dakle uzvikne: -
Sto si to ucinio, ti nesretni covjece? Mi ne trebamo nikakva
nepravedno stecena dobra, a za imetkom drugih ljudi meni srce ne 564
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojniku žudi. Ja se dajem zadovoljiti s onim, što mi je dodijelio Allah. Zadovoljna sam sa svojim siromaštvom, i zahvaljujem se Allahu za ono, što mi je odredio. Ja ne težim za onim, što posjeduju drugi ljudi, ne želim imati nikakvo nepravedno dobro! —
Ženo — odgovori joj on — imaj povjerenja i nemoj sebe
muciti! Neka je to daleko, da bi moja ruka dotakla nepravedno dobro! Ovaj sam ovdje novac našao u jednoj pecini s blagom. Ugrabio sam priliku, uzeo ga sebi i donio ovamo. Zatim joj on isprica, što je bio doživio s razbojnicima, od pocetka do kraja — * ali sve još jednom pripovijedati, * to bi znacilo samo muciti slušatelja. * Nakon što je bio završio svoje izvješce, on je opomene, neka drži svoj jezik za zubima i ne odaje tajnu. Kada je ona to bila od njega cula, vrlo se zaprepastila i nije se više bojala, a silna radost ispuni njezine grudi. Kada je 'Ali Baba zatim nasred sobe bio ispraznio vrece i kada je
zlato ležalo na gomili, žena, koja je bila tako iznenaðena zbog toga mnoštva, pocne brojiti dinare. Tada joj on rekne: —
Ti tu, ipak ti to ne možeš izbrojati, ne cak ni u dva dana! To
je beskoristan pothvat, to ne trebaš sada ciniti. Ja držim za is pravno, da mi sada iskopamo jednu jamu i da ih u nju sakrijemo, kako ne bismo stvar odali i nikomu otkrili našu tajnu. Ali ona odgovori: — Ako ti neceš, da oni budu izbrojani, tada ipak moraju biti izmjereni, kako bismo znali otprilike, koliko ih je. — Ucini, kako ti se cini dobro! — rekne on nato. — Ali ja se bojim, da ljudi ne saznaju, kako s nama stoji, da ne bude zatim s nas podignut veo i da nam ne doðe kajanje, kada od kajanja ne bude više nikakve koristi. Ali se ona nije obazirala na njegove rijeci i nije na njih obracala pažnju, nego je otišla, da posudi vagan165. Ona naime u kuci nije imala nikakvu spravu za mjerenje, jer je bila tako siromašna i 165 Mjerov, arapski kaila, u Siriji = tridesetišest litara. 565
Dvjestaišezdesetiosma noc potrebita. Tako se ona dakle uputi k svojoj jetrvi, Kasimovoj ženi, i zamoli od nje jedan vagan. Ona joj ga vrlo rado obeca. Ali dok je odlazila, da ga uzme, ona sebi rekne: —
'Ali Babina je žena ipak tako siromašna, i ona inace nikada
ne obicava nešto mjeriti. Kakvo bi žito danas mogla imati, da treba vagan? To je dakle ona htjela rado saznati i tocno znati, zato na dno mjere stavi malo voska, da nešto od mjerena žita ostane na njemu pricvršceno. Zatim je dadne svojoj jetrvi. Ova ga uzme, zahvali joj se za ljubaznost, koju joj je iskazala, i u svoj se žurbi vrati natrag kuci. Cim je dakle opet bila ondje, sjedne na pod, kako bi mjerila zlato. I ona naðe, da je to deset vagana. Silno obradovana ona to isprica svojemu mužu, koji je u meðuvremenu iskopao jednu prostranu jamu. On dakle u nju sakrije zlato i opet na to naspe zemlju. Njegova se meðutim žena požuri, da vagan odnese natrag svojoj jetrvi. Ostavimo mi sada njih dvoje i okrenimo se ka Kasimovoj ženi! Cim ju je 'Ali Babina žena bila ostavila, ona okrene vagan i otkrije u njemu jedan dinar, koji je bio ostao prionuo uz vosak. Bila je zbog toga zapanjena, jer
je dabome znala, da je 'Ali Baba siromašan covjek. I ona ostane neko vrijeme sjediti u nedoumici. Zatim se još jednom uvjeri, da je to, što je bilo mjereno, pravo zlato, i sada ona uzvikne: -
'Ali Baba tvrdi, da je siromašan, a vaganima mjeri zlato!
Odakle on ima to bogatstvo? Kako je mogao doci do toga silnoga zlata? Tada zavist stekne vlast nad njezinim srcem, a u njezinoj se nutrini rasplamsa vatra. Tako je dakle išcekivala svojega muža puna bolnoga nestrpljenja. Kasim, njezin suprug, je obicavao svaki dan rano ujutro odlaziti u svoj ducan i ondje ostajati sve do veceri, tim što bi se posvecivao prodavanju i kupovanju i drugima trgovackim poslovima. O tome je meðutim danu njegova žena naj-željnije cekala njegov dolazak, jer je tako jako bila razdirana tugom i zavišcu. Kada je dakle pala vecer i vec zapocela noc, zatvori 566
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika Kasim svoj ducan i uputi se kuci. Cim je ušao onamo, ugleda svoju ženu kako sjedi mracna pogleda i žalosna izraza lica. Njezine su oci bile uplakane, a njezino je srce bilo puno nevolje. Buduci da ju je vrlo volio, on je odmah upita: —
Što ti se dogodilo, ti radosti mojih ociju, ti cedo mojega
srca? Zašto si ožalošcena? Zašto placeš? Ona mu dadne kao odgovor: —
Ti ipak možeš samo malo pribavljati, ti si siromašan snagom!
Kamo srece da sam se udala za tvojega brata! Da, on, makar i hinio siromaštvo i prema van pokazivao oskudicu i makar i tvrdio, da nema nikakva imetka, taj ima toliko mnogo zlata, da samo Allah poznaje njegovo mnoštvo i da se ono može mjeriti samo vaganima. Ti meðutim, koji tvrdiš, da si imucan i dobro stojeci, koji se busaš u prsa s bogatstvom, ti si u stvarnosti samo jedan nesretnik, u us poredbi sa svojim bratom. Ti svoje dinare brojiš pojedinacno. Ti si se zadovoljio s malo, a njemu si prepustio mnogo.
Zatim mu ona isprica, što je bila doživjela s 'Ali Babinom ženom, kako je ta od nje bila posudila vagan, kako je ona sama bila unutra na dno stavila nešto voska, i kako je na njemu bio ostao prionuo dinar. Kada je Kasim bio cuo od svoje žene ove rijeci i tocno promotrio dinar, koji je prionuo dolje u vaganu, on postane sigurnim, da njegov brat mora biti vrlo bogat. Ali se on tomu nije obradovao. Ne, zavist je ovladala njegovim srcem, i on protiv njega pocne smišljati zlo. Jer on je bio zavidan i nenaklonjen, prost i škrt. Tako on dakle provede tu noc sa svojom ženom u bijednom raspoloženju, tako je bila teška njihova patnja, tako gorka njihova ožalošcenost. Oni nisu zatvarali ocnih kapaka, jer ih je napustilo spavanje i san. Nemirno su i besano ležali tijekom cijele noci, sve dok se Allahu nije svidjelo, da osvane jutro i da svijet zasja u svojoj svjetlosti i sjaju. Nakon što je sada Kasim bio izgovorio jutarnju molitvu, on ubrzo otiðe k svojemu bratu i neocekivano mu uðe u kucu. Cim ga je 'Ali Baba ugledao, on mu zaželi dobrodošlicu i primi ga sa svom prijaznošcu. On mu posvjedoci svoju srdacnu radost i zamoli ga, da sjedne na pocasno mjesto. Pošto je Kasim ondje bio sjeo, on rekne svojemu bratu: 567
Dvjestmšezdesetiosma noc —
Dragi brate, zašto se ti praviš, kao da si siromašan i potrebit,
dok ti ipak posjeduješ bogatstva, koje cak ni plamenovi ne bi mogli proždrijeti? Zbog kojega si razloga ti tako škrt i vodiš tako bijedan život, dok ipak posjeduješ jedan velik imetak i mnogo bi više mogao izdavati? Sto dakle koristi novac, ako ga covjek ne upotre bljava? Zar ti ne znaš, da škrtost pripada lošima i mrskim nacinima postupanja i da se ubraja u prosta i necista svojstva? Tada mu njegov brat odgovori: -
Ah, kada bi samo tako stajalo sa mnom, kao što ti kazuješ!
Ne, ja sam siromašan covjek, ja ne posjedujem nikakva dobra osim svojih magaraca i svoje sjekire. Sto si sada tu govorio, to mi izgle da vrlo zapanjujuce, ne znam za to nikakav razlog, da, ja to ni naj manje ne razumijem! Ali Kasim nastavi: —
Tvoja ti laž i obmana sada više ništa ne koristi, ti me ne
možeš prevariti. Jer istina je o tebi došla na svjetlo dana, i to, što si o sebi skrivao, sada je postalo ocitim. Zatim mu on pokaže zlatnik, koji je bio ostao prionuo u vosku, i rekne mu: -
To je ono, što smo mi našli u vaganu, koji ste vi od nas bili
posudili. Kada ti ne bi imao vrlo mnogo novca, tada vam ta mjera ne bi trebala i ne biste zlato mjerili vaganima! Sada 'Ali Baba sazna, da je veo s njega skinut i da je njegova tajna došla na svjetlo dana, jer je njegova žena bila toliko glupa, da je htjela mjeriti zlato, i da je on bio ucinio pogrešku, kada joj je u tome popustio. Samo, * zar ima nekog trkaca, koji nije jednom pao? * Koji mac nije jednom promašio svoj cilj? * On dakle uvidi, da on svoju grešku ne može opet popraviti nego putem žrtvovanja svoje tajne, i da je sada to ispravno, da je više ne zadržava za sebe i da svojemu bratu priopci svoj doživljaj. U svakom slucaju takoðer, jer je zlata bilo tako mnogo preko svih pojmova i ocekivanja, njegova vlastita sreca nece biti time umanjena, ako ga on podijeli sa svojim bratom i njemu od toga dadne. Da, oni ga ne bi 568
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika mogli potrošiti, ako bi živjeli cak i sto godina i od njega pokrivali svoje dnevne izdatke. Na temelju takva razmišljanja on svojemu bratu izloži dogodovštinu s razbojnicima i isprica mu, što je s njima bio doživio. Kako je prodro u pecinu s blagom, i kako je otpremio mnoštvo zlata, jednako kao i sve, što je poželio od dragulja i tkanina. I on zakljuci s rijecima: - Brate, sve što sam ja donio doma, treba meni i tebi zajednicki pripadati, mi cemo to ravnomjerno podijeliti. Ako ti meðutim budeš htio imati još više od toga, ja cu ti to uzeti. Jer ja imam kod sebe kljuc za tu pecinu s blagom, koji mi osigurava ulazak i povratak, posve kako ja hocu, a da me nitko ne može sprijeciti ili zadržati. - To je podjela, koja mi se ne sviða — odgovori Kasim — ja želim, da mi ti pokažeš put do pecine s blagom i da mi priopciš tajnu, kako se ona može otvoriti. Jer ti si u meni probudio želju za njome. Ja je želim sam vidjeti, jednako kao što si i ti ušao unutra i iz nje uzeo toliko mnogo, koliko si samo želio. Moja je želja, da odem onamo, da vidim, što je u njoj, i da uzmem ono, što mi se dopadne. Ako ti meni ne ispuniš moju želju, tada cu te tužiti kod namjesnika i njemu otkriti tvoju tajnu. Tada ce ti vec pasti u dio nešto, što ti se nece militi. Kada je 'Ali Baba bio cuo ove rijeci iz njegovih usta, on mu rekne: -
Zašto mi prijetiš namjesnikom? Ja ti necu uopce ni u cemu
proturjeciti. Rado cu te obavijestiti o tome, što ti želiš znati. A
samo sam zbog toga oklijevao, jer sam se plašio, da bi ti razbojnici mogli uciniti neko zlo. Ako dakle ti želiš sam otici u pecinu s blagom, to meni nece donijeti niti štete ni koristi. Uzmi sebi odande sve, što ti se bude sviðalo! Ako ti odvuceš takoðer još toliko mnogo, ipak neceš moci otpremiti sve, što ona sadrži. I ono što ti moraš ostaviti iza sebe, to je uvijek još mnogo puta više nego ono, što ceš odnijeti. Nato mu opiše put prema brdima i mjesto pecine i nauci ga rijeci: 'Sezame, otvori svoja vrata!' Ktomu takoðer još dometne: 569
Dvjestmšezdesetiosma noc —
Zadrži ove rijeci cvrsto u pameti! Cuvaj se, da ih ne zabo
raviš! Inace cu biti zabrinut za tebe zbog podmuklosti razbojnika i zbog ishoda cijele te stvari. Dalje mi je pricao pripovjedac, da je Kasim - pošto je saznao mjesto pecine s blagom i put, kako može do nje stici, jednako kao što je takoðer cuo carobne rijeci - pun radosti napustio svojega brata, a da se nije osvrtao na njegovu opomenu niti obracao pažnju na njegov savjet. Nato se on zraceca lica, iz kojega je sjala radost, vrati natrag kuci i ispripovjedi svojoj ženi, što je bio doživio s 'Ali Babom. On zakljuci s rijecima: —
Sutra cu rano, ako tako ushtjedne Allah, otici u brda i vrati
ti se k tebi s mnogo više zlata, nego što je moj brat donio doma. Jer tvoja su me predbacivanja namucila i uznemirila. A ja bih volio uciniti nešto, što ce mi donijeti tvoje odobravanje. Nato on opremi deset mula i na svaku mulu natovari dva prazna sanduka. Nato opskrbi svaku teretnu životinju s potrebnim priborom za pakovanje u uzetima. Zatim provede noc u veselom ocekivanju, da ce sljedecega dana otici do pecine s blagom i ondje zadobiti ono, što ona sadrži u dobrima i blagu, a da to nece morati dijeliti sa svojim bratom. Cim je svanulo jutro i poceo dan, opremi on svoje mule i potjera ih pred sobom prema brdima, sve dok nije do njih stigao. Kada je bio prispio onamo, on se usmjeri prema znakovima
puta, koje mu je bio opisao njegov brat, kako bi našao vrata. I sve je dalje za njima tragao, sve dok se nisu našla pred njim na zidu stijene izmeðu grmlja i šibljaka. Tek što ih je bio ugledao, on smjesta povice: —
Sezame, otvori svoja vrata!
I gledaj sada, vrata se pred njim otvore, i on pun zapre-pašcenosti u velikoj žurbi pohlepno utrci u pecinu, da uzima blago. Nakon što je meðutim bio prekoracio prag, vrata se kao obicno opet zatvore. Zatim u prvoj dvorani Kasim poðe dalje, iz nje dospije u drugu i trecu, i tako se upucivao iz dvorane u dvoranu, sve dok nije bio prohodao svim dvoranama. Bio je ocaran cudima, koja je gledao, i ushicen dragocjenostima, koje je nalazio. Bio je gotovo 570
Pripovijest o }Ali Babi i cetrdeset razbojnika izvan sebe od radosti, i bio bi najradije ponio sa sobom sve dragocjenosti zajedno i pojedinacno. Kako je zatim bio išao nadesno i nalijevo i neko vrijeme premišljao ovamo i onamo, što želi od zlata i dragocjenosti, odluci se napokon za zlato, uzme jednu vrecu punu zlata, podigne je na ramena i odnese je k vratima. Sada htjedne izgovoriti carobne rijeci za otvaranje vrata, to znaci, htjedne reci: 'Sezame, otvori svoja vrata!' Ali mu one ne doðu na jezik, jer su mu bile posve išcezle iz pamcenja. Sjedne dakle na pod, kako bi o njima razmislio. Pa ipak mu nisu dolazile na pamet, niti ih je sebi u mislima mogao predociti, ne, bio ih je posve i u potpunosti zaboravio. On povice: -
Jecme, otvori svoja vrata!
Ali se vrata nisu otvarala. Zatim povice: -
Pšenico, otvori svoja vrata!
Ali se vrata ne pomaknu. I dalje on uzvikne: -
Slanutce166, otvori svoja vrata!
Ali vrata ostanu zatvorenima, kao što su bila. Sve dalje je imenovao jedan plod za drugim, sve dok nije bio imenovao sva imena zrnatih plodova. Jedino se rijeci: 'Sezame, otvori svoja vrata!' njegov duh nije više mogao sjetiti. Kada je dakle sigurno znao, da to ništa više ne koristi, da imenuje sva imena zrnatih plodova, on odbaci zlato sa svojega ramena, opet sjedne i pocne razmišljati o tome, kakvo bi to zapravo moglo biti zrno, cije mu je ime bio naveo njegov brat. Ali mu ono nije i nije dolazilo u sjecanje. Tako on ostane neko vrijeme u najvecem nemiru i tjeskobi. I pri svemu si tome nije u svojim mislima mogao predociti to ime. Zatim pocne osjecati tugu i bol i kajanje zbog onoga, što je bio ucinio, kada mu kajanje nije više ništa koristilo. I on rekne: -
Kamo srece da sam ipak bio zadovoljan s onim, što mi je
ponudio brat! Kamo srece da sam ipak odustao od pohlepe, koja
ce me sada strmoglaviti u propast! 166 Slanutak (Cicer arietinum) uspijeva u južnoj Europi i istocnoj Indiji. Tvrde kuglaste sjemenke služe kao hrana. 571
Dvjestoišezdesetiosma noc Pri tome se stalno udarao po licu, cupao si bradu, derao svoje haljine, posipao prašinu po svojoj glavi i ronio suze u bujicama. Cas je kricao i naricao, koliko je samo glasno mogao, cas je tiho plakao u svojoj boli. Satovi su mu postali dugima, dok ih je tako provodio u ovoj nuždi. Da, dok je vrijeme prolazilo, svaka mu je minuta, koja je protjecala, izgledala kao neko dugo vremensko razdoblje. Što se duže nalazio u pecini s blagom, to su više u njemu uzimali maha strah i tjeskoba, sve dok naposljetku nije izgubio nadu u svoje spasenje. I tada on rekne: —
Ja moram zaglaviti, o tome nema nikakve sumnje. Nema
nikakva puta k osloboðenju iz ovoga tijesnog zatvora! Okrenimo se mi sada od njega k razbojnicima! Oni su se u meðuvremenu bili namjerili na neku karavanu, u kojoj su se nalazili trgovci sa svojom robom. Nju oni opljackaju, i tako ostvare velik plijen. Nato se upute prema pecini s blagom, kako bi ondje sklonili svoj plijen, kao što je bio njihov obicaj. Ali kada su došli u njezinu blizinu, ugledaju mule, koje su ondje stajale natovarene sanducima. Buduci da su dospjeli u sumnju i da im stvar nije izgledala sigurnom, oni kao jedan covjek pojure na njih. Mule uteknu i rasprše se po brdima. Razbojnici se meðutim nisu više obazirali na njih, nego zaustave svoje konje, sjašu i isucu maceve, kako bi bili na oprezu pred vlasnicima mula, jer su nagaðali, da bi ih moglo biti mnogo. Buduci dakle da vani pred pecinom s blagom nisu vidjeli nikoga, približili su se vratima. Ali kada je Kasim cuo topot konja i glasove ljudi, on pocne osluškivati i uskoro postane sigurnim, da su to razbojnici. Tada se on ponada, da ce moci umaknuti, pa se u namjeri, da brzo odatle potrci, sakrije tik iza vrata, spreman za bježanje. Zatim istupi naprijed razbojnicki satnik i rekne: —
Sezame, otvori svoja vrata!
Kada su se vrata otvorila, Kasim iskoci van, * kako bi umakao nesreci * i stekao spasenje. * Ali kako je iskocio van, sudari se sa satnikom i obori ga na tlo. Hitro potrci naprijed izmeðu razbojnika. Proðe takoðer mimo prvoga, drugoga i trecega, ali je njih bilo dakako cetrdeset ljudi, i on ipak ne mogne umaci svima njima. 572
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika Jedan mu od njih krene ususret i protisne mu koplje kroz grudi, tako da mu je vršak svjetlucajuci se izašao na leða. Tako je Kasim našao smrt. To je nagrada za jednog covjeka, kojega svladava pohlepa i koji smišlja podmuklosti i izdaju protiv svojega brata! Kada su razbojnici nato ušli u pecinu s blagom i vidjeli, što je odande
bilo odneseno, silno su se razbjesnili, a vecina ih je vjerovala, da je ubijeni Kasim njihov protivnik i da je on takoðer uzeo sve ono, što je nedostajalo od njihova posjeda. Ali nisu mogli shvatiti, kako je on bio mogao dospjeti na to nepoznato, zabaceno i skrovito mjesto i na koji je nacin saznao tajnu, kako se otvaraju vrata. Jer nitko osim Allaha, Slavljenoga i Uzvišenoga, nije to znao izuzev njih. Kada su ga dakle vidjeli da leži mrtav i nepokretan, obraduju se i opet se umire. Jer vjerovali su, da sada nitko drugi osim njega nece više dolaziti i provaljivati u pecinu s blagom. I oni reknu: -
Slava neka je Allahu, koji nam je pribavio mir od ovoga pro
kletog momka! Kako bi sada druge opomenuli i prestrašili njegovom kaznom, oni rasijeku njegovo tijelo na cetiri dijela i objese ih iza vrata, kao primjer i opomenu za svakoga, tko bi se usudio krociti na ovo mjesto. Nato opet izaðu van, a vrata se zatvore, onako kako su bila prije. Zatim uzjaše svoje konje i odjaše svojim putem. Ostavimo mi njih da otiðu i okrenimo se sada ka Kasimovoj ženi! Ta je cijeli dan sjedila i cekala ga, puna nade, da ce postici svoj cilj, i puna ocekivanja, da ce uskoro posjedovati svjetovna dobra, za kojima je žudila, spremna da se maši dinara i ljubljenih zlatnika. Ali kada je nastala vecer, a on još uvijek izbivao, ona postane nemirna i ode do Ali Babe. Njemu isprica, da je njezin muž ujutro otišao u brda i da se do toga casa još nije vratio doma, i da se zato ona boji, da je mogao naici na neku zapreku ili da mu se mogla dogoditi neka nesreca. 'Ali Baba je umiri, tim što rekne: -
Nemoj se brinuti! Ako je on izostao sve do ovoga sata, tada
on sigurno ima svoje razloge. Ja vjerujem, da on oklijeva, da se za dana vraca u grad, jer se boji, da bi njegova tajna mogla postati ocitom. On hoce doci samo nocu, kako bi svoju namjeru izveo u skrovitosti. To ce potrajati samo još jedno kratko vrijeme, zatim 573
Dvjestaišezdesetiosma noc ceš ga vidjeti, kako se sa zlatom vraca k tebi. Kada mi je bio pricao, da želi ici u brda, tada sam ja sebi zabranio, da se takoðer penjem onamo, kao što to inace obicavam ciniti, kako on ne bi bio ometen mojom prisutnošcu i kako ne bi mogao povjerovati, da ga ja želim uhoditi. Neka mu Gospod ucini lakim ono, što je teško, i neka privede njegovu stvar k dobrom svršetku! Ti se meðutim vrati u svoju kucu i nemoj se nicega bojati! Ako tako ushtjedne Allah, sve ce se okrenuti na dobro. Zatim ceš vidjeti, kako se on vraca k tebi * živ i zdrav * i opterecen plijenom! * Kasimova se dakle žena vrati u svoju kucu, ali je ona ipak bila još nemirna. Ondje je sjedila ožalošcena, s tisucu uzdaha u srcu zbog odsutnosti svojega muža. Pocne si smišljati same mracne misli i gajiti najgora
ocekivanja, sve dok nije zašlo Sunce i dok nije postalo tamno i zapocela noc, a da ga nije vidjela kako se vraca doma. Tada nije htjela leci na pocinak i san je tjerala od svojih ociju, jer je samo njega cekala. Kada su meðutim bile prošle dvije trecine noci a njega još uvijek nije vidjela da se vraca, ona odustane od nade u njegov dolazak i pocne plakati i naricati. Ipak se suzdržavala, da ne vice tako glasno, kako to žene inace obicavaju ciniti. Jer bojala se, da bi o tome mogli saznati susjedi i zatim je pitati o razlogu njezina plakanja. Tako ona provede noc bdijuci i jadikujuci, u nemiru, žalosti i brigama, u strahu i tuzi — jednu lošu noc! Ali kada je primijetila, da je pocelo jutro, ona odmah pohita k 'Ali Babi i obavijesti ga, da se njegov brat nije vratio. Dok je govorila, suze su joj u njezinoj tuzi tekle u bujicama, a ona se nalazila u neizrecivoj nevolji. Kada je 'Ali Baba bio cuo, što mu je ispricala, on povice: - Nema nikakve moci i nema nikakve visosti osim u Allaha, Uzvišenoga i Svemogucega! Sada sam ja u nedoumici, jer je on izostao sve do ovoga vremena. Ali cu ja sam otici i istražiti, kako s njim stoji. Zatim cu ti o njemu ispricati punu istinu. Neka Allah ushtjedne biti zaštitnikom na dobro, a ne protivnikom na nevolju i muku! Nato on smjesta opremi svoje magarce, uzme svoju sjekiru i zaputi se u brda, kako je to obicavao ciniti svakoga dana. Ali kada se približio vratima pecine s blagom i ondje nije našao nikakve 574
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika mule, ali otkrio tragove krvi, tada se odrekne svake nade za svojega brata i bude uvjeren o njegovoj smrti. On priðe k vratima. Ali je pri tome bio pun tjeskobe i naslucivao, što se bilo dogodilo. Tek što je bio povikao: — Sezame, otvori svoja vrata! — a vec su se vrata posredstvom tih rijeci otvorila, i on otkrije Kasimov leš, koji je bio raskomadan na cetiri dijela i visio iza vrata. Pri tome prizoru jeza proðe kroz njegovo tijelo, njegovi zubi zacvokocu, a njegove usne zadršcu. I gotovo da se onesvijestio od straha i groze. Bolna ga tuga obuzme zbog njegova brata, i on poradi njega bude duboko ožalošcen. Tada on rekne: - Nema nikakve moci i nema nikakve visosti do u Allaha Uzvišenoga i Svemogucega! Mi smo Allahova stvorenja, i k Njemu se vracamo. Nitko ne može izbjeci onomu, što mu stoji zapisano. A što je nekom covjeku u skrivenome odreðeno, to se na njemu mora ispuniti. Ali on zatim uvidi, da sada ništa ne koristi niti pomaže plakati i tugovati, i daje najbolje i najpotrebnije, da se prikupe snage razuma i da se stvori ispravan plan i cvrsta odluka. I tako on najprije pomisli na to, da mu to stoji kao jedna vjerska obveza islama, da svojega brata umota u mrtvacki pokrov i pokopa. On odmah uzme ta cetiri dijela raskomadana lesa, natovari ih na svoje magarce i pokrije ih nekima od tkanina onoga blaga. Ktomu on doda još ponešto od ostaloga blaga, što ne opterecuje, a ipak je velike vrijednosti. Naposljetku popuni terete svojih magaraca drvetom za loženje. Zatim je cijelo vrijeme cekao, sve dok nije pocela noc. Kada se meðutim spustila tama, on se zaputi prema gradu i uðe u grad, dublje ožalošcen nego neka mati, koja je izgubila svoje dijete, a da nije znao, što da ucini s ljudima, da, što uopce treba poceti. Tako je on dakle, utonuo u more mucnih misli, tjerao dalje svoje magarce, sve dok se nije zaustavio pred kucom svojega brata. Pokuca na vrata,
i otvori mu jedna smeða robinja, Etiopljanka, koja je ondje bila kao sluškinja. Ta je bila jedna od najljepših robinja, ljupka izgleda, dražesna stasa, mlada po godinama, lijepa lica, našminkanih trepavica i savršena u svakom pogledu. Ali još više od toga, ona je imala jasan uvid, prodoran razum, veliku tankocutnost i hrabro srce za casove nužde, a u smišljanju je sred575
Dvjestaišezdesetiosma noc stava i putova ona nadmašivala najiskusnijega i najpametnijeg muškarca. Kucni su poslovi bili prepušteni njoj, i njoj je bilo povjereno nabavljanje onoga, stoje bilo potrebno. Kada je dakle 'Ali Baba stupio u dvorište, on joj rekne: —
Sada je pravo vrijeme, da se pokažeš, Mardžana! Mi tre
bamo tvoju pomoc u jednoj važnoj stvari, koju cu ja tebi objasniti pred tvojom gospodaricom. Doði sa mnom unutra, da mogu s to bom razgovarati. Nato on ostavi magarce u dvorištu, poðe gore k ženi svojega brata, dok ga je Mardžana slijedila, zbunjena i u nedoumici zbog onoga, što je bila od njega cula. Kada ga je meðutim ugledala Kasimova žena, ona povice: —
Sto donosiš, 'Ali Baba, dobro ili loše? Jesi li našao od njega
neki trag ili dobio o njemu neku vijest? Brzo, umiri me, rashladi vatru mojega srca! Ali kako je on oklijevao s odgovorom, ona vec spozna, kako stoji istina. I ona pocne kricati i naricati. On joj meðutim rekne: —
Suzdrži se sada od vikanja, ne podiži svoj glas, kako ljudi ne
bi ništa saznali o nama i kako nas ne bi sve odvela u propast! Nato joj on isprica, kako stoje stvari i što je on bio doživio. Kako je on bio našao leš svojega brata, raskomadan na cetiri dijela i obješen unutra u pecini s blagom iza vrata. Zatim on nastavi: —
Misli na to i budi sigurna, da su naše dobro i naš život i naša
obitelj Allahovi darovi! Bivaju nam povjerenima sreca i nesreca. Dolikuje nam da zahvaljujemo, ako On daje, i da ustrajavamo, ako On iskušava. Tuga nece nijednog mrtvaca dozvati natrag u život i
nece odbiti od nas nikakvu nevolju. Zato ti je dužnost, da ustraješ. Za ustrajnošcu mora slijediti sreca i spas. Podvrgavati se Allahovim odlukama, to je bolje nego jaukati i suprotstavljati im se. Sada je meðutim pravi i ispravan plan ovo: ja cu ti postati mužem i uzet cu te kao suprugu. Oženit cu se tobom, a mojoj ženi to nece biti žao, jer je ona razumna i cestita u razmišljanju i postupanju, ona je pobožna i bogobojazna. Zatim cemo mi svi zajedno biti jedna 576
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika obitelj, i — neka je Allahu hvala! - mi dakako imamo dovoljno novca i dobara, da se ne trebamo naprezati i tlaciti i muciti, kako bismo zaradili svoje životno uzdržavanje. Zato moramo zahvaljivati Darovatelju, koji nas je obdario, i Njega slaviti za ono, što nam je milostivo udijelio! Kada je Kasimova žena bila cula 'Ali Babine rijeci, tuga i duboka bol, koje je osjecala, budu malo umireni. Ona prestane plakati, osuši svoje suze i rekne mu: -
Ja cu ti biti poslušna žena i pokorna sluškinja. Što god ti
uopce držao za ispravno, tomu cu se ja podrediti. Ali što se sada treba dogoditi s ovim lešem? On joj dadne kao odgovor: -
Stvar mrtvog tijela prepusti svojoj robinji Mardžani. Ti ipak
znaš, koliko je velik njezin razum, kako je izvrstan njezin uvid, kako je ona u stanju ispravno planirati, kako je sposobna, da pro nalazi sredstva i putove. Zatim je on napusti i ode svojim putem. Kada je robinja Mardžana bila cula te rijeci i ugledala svojega gospodara, koji je bio mrtav i rašcetvoren, i kada je nadalje tocno bila shvatila razlog svega toga..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
577
Ali kada je pocela
dvjestaišezdesetideveta noc
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je robinja Mardžana -kada je cula 'Ali Babine rijeci i ugledala svojega gospodara, koji je bio mrtav i rašcetvoren, i kada je nadalje tocno bila shvatila razlog svega toga — umirila svoju gospodaricu, tim što je rekla: —
Nemoj se brinuti, budi mirna! Ja cu se njega prihvatiti. Tako
cu ti sve urediti, da cemo naci pocinka i da veo tajne nece biti s nas skinut.
Nato ona ode i uputi se k jednomu trgovcu mirodijama, koji je stanovao u toj istoj ulici. To je bio star covjek, u poodmaklim godinama, glasovit po svojim znanjima u svim vrstama lijecnickog umijeca i znanosti o lijekovima, o kome se znalo, da ima bogato iskustvo u tome, kako se pripravljaju ljekarije, i da poznaje sve droge i ljekovite biljke. Od njega ona zatraži stanovitu pastu, koja se propisuje samo kod teških bolesti. Tada on upita: —
Komu je u vašem domacinstvu potrebna ova pasta?
Ona odgovori: —
Moj je gospodar Kasim pogoðen jednom teškom bolešcu,
koja ga je potpuno oborila, tako da mu je sada zacijelo blizu kraj. Drogar joj dakle pruži pastu s rijecima: 579
Dvjestaikzdesetideveta noc —
Neka ushtjedne Allah putem ovoga pribaviti ozdravljenje!
Ona prihvati lijek iz njegove ruke, plati mu za njega nekoliko dirhema i vrati se natrag kuci. Sljedecega dana rano ujutro ona opet ode k trgovcu mirodijama i zatraži od njega jedan lijek, koji se daje samo onda, kada su nestale sve nade. Kada je on upitao: -Zar pasta od jucer nije ništa koristila? - ona mu dadne kao odgovor: —
Ne, tako mi Allaha! Moj gospodar leži na samrti. On se bori
sa smrcu. A moja je gospodarica vec pocela plakati i naricati. On joj dadne lijek, pa pošto ga je bila primila i platila za njega cijenu, ona ode. Ali se uputi 'Ali Babi i isprica mu, kakvu je lu-kavštinu bila primijenila, i preporuci mu, neka sada cesto dolazi ka kuci svojega brata i pri tome iznosi na vidjelo žalost i tugu. On pocne slijediti njezin savjet, pa kada su ga ljudi te gradske cetvrti vidjeli, kako on u kuci svojega brata izlazi i ulazi sa znakovima tuge na licu, oni ga upitaju, što je tomu razlog. On im isprica o bolesti svojega brata i da je njegova patnja vrlo teška. Vijest se uskoro raširi po gradu, i ljudi pocnu o tome govoriti. Sljedecega se meðutim jutra uputila Mardžana prije osvita zore, prolazila ulicama grada, sve dok nije došla do jednoga postolara167, po imenu šeih Mustafa, starog covjeka, koji je imao krupnu glavurdu, kratko tijelo i na podbratku i usnama dugu bradu. Taj je uvijek obicavao rano otvarati svoj ducan, kao prvi na bazaru. A ljudi su takoðer znali, da on ima taj obicaj. Robinja dakle doðe k njemu. Ona ga pozdravi s probranom uljudnošcu i položi mu u ruku jedan zlatnik. Kada ga je šeih Mustafa vidio kako sja, on ga neko vrijeme promotri u ruci i rekne: —
Ovo je jedan blagoslovljen pocetak!
Pa kada je vidio da ona ima na njega neku molbu, on joj rekne:
—
Izvijesti me, kakvu želju imaš, ti gospodarice robinja, kako
bih ti je ispunio! 167 Ovdje je zapravo posrijedi neka vrsta cizmokrpe ili krpaca, to jest zanatlije, koji se bavi iskljucivo krpanjem stare obuce. 580
Pripovijest o 'Ak Babi i cetrdeset razbojnika —
O šeihu — odgovori ona — uzmi konce i igle, operi svoje
ruke, obuj svoje sandale, i dopusti da ti zavežem oci! Zatim ustani i poði sa mnom, da uciniš jedno dobro djelo, koje ti namiguje zemaljskom i nebeskom nagradom, a da ti ne donese ni najmanju štetu! On nastavi: — Ako ti od mene tražiš nešto, što se dopada Allahu i Proroku, ja cu ti to od srca rado uciniti i necu ti proturjeciti. * Ako je to meðutim neki zlocin ili kakav prijestup, * neki previd koji donosi krivnju ili koji je grešan, * tada te ja u tome necu slijediti. Tada si traži nekoga drugoga, da on to obavi! — Ne, tako mi Allaha, šeihu Mustafa — rekne ona nato — to pripada dopuštenima i dozvoljenim stvarima. Nemaj nikakve brige! S ovim mu rijecima ona utisne drugi zlatnik u ruku. Cim je on to opazio, nije više mogao proturjeciti niti se izvlaciti. On skoci na noge i rekne joj: —
Ja ti stojim na službu. Sto god mi ti uopce samo zapovjediš,
ja cu to za tebe uciniti. Nato on zakljuca vrata svojega ducana i uzme, što mu je bilo potrebno od konaca, igala i ostalog pribora za šivanje. Mardžana je meðutim držala u pripravnosti jednu vrpcu. Nju ona sada brzo izvadi i njome mu poveže oci, kako je bilo dogovoreno, kako bi mu bilo nemoguce, da prepozna mjesto, na koje je s njime htjela ici. Zatim ga uzme za ruku i pocne ga voditi, dok je on hodao za njome, kroz ulice i ulicice. A on je slicio nekomu slijepcu, koji ne zna, kamo ide, niti koji je tomu cilj. Tako su oboje zajedno hodali, cas je ona udarala jednim putem nadesno, cas je s njega skretala nalijevo, tim što je namjerno birala zaobilazne putove, kako bi ga zbunila i kako mu ne bi dopustila da zna, kamo ona s njim odlazi. Vodila ga je sve dalje na taj nacin, sve dok se nije zaustavila kod kuce preminuloga Kasima. Ondje ona tiho pokuca na vrata, i istoga joj trenutka bude otvoreno. Tada ona uvede unutra šeiha Mustafu i dovede ga u prostoriju, u kojoj je ležao leš njezina gos-
581
Dvjestciišezdesetidevetct noc podara. Cim je on ondje stao, ona mu odveže povez oko ociju. Kada je meðutim šeih Mustafa otvorio oci i vidio sebe na jednome mjestu, koje nije poznavao, a sada cak pred sobom ugledao leš jednoga ubijenog covjeka, on dospije u strah i njegovo tijelo zadršce. Ali mu Mardžana rekne: —
Nemoj se bojati, djedice, tebi se nece dogoditi ništa nažao!
Od tebe se samo želi, da ti dijelove ovoga ubijenog covjeka cvrsto zašiješ jedan uz drugi i da zajedno sastaviš njegove udove, tako da se njegovo tijelo opet sastoji od jednog komada. S ovima mu rijecima ona pruži treci zlatnik. Šeih Mustafa ga uzme, položi ga u svoj džep na grudima i rekne u sebi samome: —
Sada je cas, da se covjek pribere i stvori ispravnu odluku. Ja
sam na jednome mjestu, koje ne poznajem, i meðu ljudima, o koji ma ne znam, što namjeravaju. Ako postupim protiv njihove volje, tada ce mi oni sigurno nanijeti neko zlo. I tako mi ništa drugo ne preostaje, nego da pristanem na ono što oni zahtijevaju. U svakom sam slucaju ja nedužan glede krvi ovoga ubijenog covjeka, a kažnjavanje njegova ubojice stoji kod Allaha, Slavljenoga i Uzviše noga. I konacno, to ipak nije nikakav grijeh, da se sašije zajedno jedan leš. Zbog toga na mene ne može pasti nikakva krivnja i ne može me zadesiti nikakva kazna! On dakle sjedne na pod i pocne šivati dijelove ubijenoga, i zajedno ih sastavljati, sve dok oni nisu opet postali cjelovitim tijelom. Kada je on zatim bio gotov sa svojim poslom i ispunio svoju zadacu, Mardžana mu opet stavi povez oko ociju, uzme ga za ruku i povede dolje na ulicu. Zatim je išla s njim od ulice do ulice, skretala u jednu ulicicu za drugom, i dovela ga natrag sve do njegova ducana, još prije nego što su ljudi poceli izlaziti iz svojih kuca, tako da ih nitko nije mogao opaziti. Kada je zatim opet došla do ducana, ona mu skine vrpcu s ociju i rekne mu: —
Cuvaj ovu tajnu! Pripazi se, da o ovome ne govoriš i da ne
pricaš o onome, što si vidio. Ne brbljaj puno o tome, što te se ništa ne tice, inace ti se može dogoditi, što ti nece biti ugodno! Nato mu ona dadne cetvrti zlatnik, napusti ga i ode. Kada je opet stigla kuci, ona uzme tople vode i sapun, sjedne i pocne prati 582
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika leš svojega gospodara, sve dok ga nije bila ocistila od krvi. Zatim mu odjene njegove haljine i položi ga na njegovu seciju. Cim je sa svim tim bila gotova, pošalje po 'Ali Babu i njegovu ženu. Pa kada su oni bili došli, ona im isprica, što je ucinila, i zakljuci s rijecima: — Obznanite sada smrt mojega gospodara Kasima i obavijestite ljude! Istoga trenutka žene takoðer pocnu plakati i naricati, provale u tužaljke i jaukanja i stanu se udarati po licu, sve dok to nisu culi susjedi. Sada doðu prijatelji, kako bi uzeli dijela u žalosti. Bilo je mnogo plakanja, naricanje je uzimalo maha, jaukanje je postalo opcim, a nevolja je bila velika. Potom vijest o Kasimovoj smrti postane poznatom u cijelom gradu. Prijatelji su izricali nad njim želje za blagoslovom, ali su neprijatelji pokazivali svoju zluradost. Nakon stanovitog vremena doðu peraci leševa, da ga operu primjereno vjerskom obicaju. Ali Mardžana siðe k njima i rekne im, da je on vec opran, namazan i odjeven u mrtvacki pokrov. I pritom im dadne kao nagradu više, nego što se inace obicavalo davati. Ljudi se opet upute odatle veselo raspoloženi, pa iako nisu uviðali razlog, nisu pitali o onome, što ih se ništa ne tice. Nato ljudi donesu nosiljku, iznesu leš dolje, polože ga na nju i ponesu ga prema groblju, dok su stanovnici slijedili njegovu pogrebnu povorku; potom su meðutim išle Mardžana s ostalim ženama kao i narikace, sve dok se nije došlo do grobnice. Ondje mu iskopaju grob i pokopaju ga - neka bude s njime Allahova milosrdnost! Nato se ljudi opet okrenu, rasprše se i otiðu svojim putovima. Na taj je nacin Kasimo-vo umorstvo ostalo nepoznatim, nitko nije ništa saznao o pravom stanju stvari, i svi su ljudi mislili, da je on umro prirodnom smrcu. Pošto je dakle protekao iddet168, 'Ali Baba se oženi ženom svojega brata, dadne za nju napisati bracnu ispravu i obljubi je! Ljudi naðu da je njegov postupak lijep, i oni to pripišu njegovoj velikoj ljubavi prema svojemu bratu. Potom preseli svoje pokucstvo u njezinu kucu i ondje se nastani s njome i svojom prvom ženom. 168 Zakonski rok: udovica prema islamskom zakonu, kada nakon smrti njezina muža proðu cetiri mjeseca i deset dana, smije uci u novi brak. 583
Dvjestaikzdesetideveta noc
Takoðer prenese novac, koji je bio uzeo sa sobom iz pecine s blagom. Zatim pocne razmišljati o tome, što treba biti od ducana njegovoga pokojnog brata. Allah mu je bio poklonio jednoga sina, koji je sada bio star dvanaest godina. Taj je ranije bio kod jednoga trgovca pohodio nauk i od njega naucio trgovacki posao, tako da se u njemu dobro snalazio. Buduci da je njegov otac sada trebao nekoga, tko ce voditi ducan, on ga uzme od tog trgovca i dadne mu da sjedi u ducanu, kako bi prodavao i kupovao. Prepusti mu sva dobra i robu, koju je za sobom bio ostavio stric, i takoðer mu obeca, da ce ga oženiti, ako u svome poslu bude bio dobar i uspješan i ako bude išao putem pravde i kreposti. Ako se mi sada od ovih opet okrenemo k razbojnicima, tada cemo vidjeti, da su se oni nakon nekoga kratkog vremena vratili k pecini s blagom. Kada se ušli i kada nisu više našli Kasimov leš, znali su, da još neki od njihovih protivnika zna za njihovo cinjenje, da je mrtvi morao imati drugove, i da je sada njihova tajna meðu ljudima postala poznatom. Ta ih misao pocne tištati i oni osjete gorku tugu. Zatim pregledaju, što je bilo odneseno iz pecine s blagom, i naðu, da se to ipak popelo na jednu pozamašnu kolicinu. Zbog toga su bili vrlo gnjevni, a satnik im sada rekne: — * Vi ljudi od maca, * vi muževi smioni u borbi i bitci, * sada je došlo vaše vrijeme, da uzmete krvnu osvetu! Mi smo vjerovali, da je to bio samo jedan covjek, koji je otvorio vrata, ali ih je ipak bilo više. Samo mi ne znamo broj ljudi i ne znamo, gdje je njihovo boravište. Zar se mi trebamo upuštati u opasnosti i svoje živote stavljati na kocku, kako bismo skupljali blaga, i zar zatim trebaju od toga drugi ljudi imati koristi, bez muke, bez napora? To je nešto odvec opako, što mi ne možemo podnositi! Moramo dakle razmisliti o sredstvima i putovima, kojima cemo predusresti našeg neprijatelja, pa cemo, kada se s njim susretnemo, uzeti na njemu krvnu osvetu. Da, ja cu ga pogubiti ovim macem, pa makar to za mene trebalo znaciti i propast. Sada je došlo vrijeme, da se potrudimo, da se pokažemo muževnima, hrabrima i valjanima! Raspršite se, poðite u sela i zaseoke, u velike gradove i prostrane krajeve. Nastojte dobiti obavijesti, pitajte, je li neki siromah postao boga584
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika tim ili je li neki ubijeni bio pokopan. Moguce je, da tako uðete u trag našem neprijatelju i da vas Allah s njim dovede na isto mjesto. Posve osobito mi sada trebamo jednoga lukavoga i okretnog covjeka, koji posjeduje istinsku mušku odvažnost, koji treba biti odreðen za to, da pretraži ovaj grad. Jer naš je protivnik jedan od njegovih stanovnika, to cvrsto stoji i posve je sigurno. Taj se covjek mora preobuci kao trgovac, neupadljivo uci u grad i u njemu nastojati dobiti obavijesti. Mora se raspitivati o tome, kako u njemu izgleda, kakvi su se dogaðaji u njemu zbili, tko je ondje u posljednje vrijeme umro ili bio ubijen, kakve roðake ima, gdje se nalazi njegova kuca i kako mu je išlo. Možda ce nas to dovesti do cilja. Jer stvar ubijenoga ne može ostati skrivenom. Vijest o tome mora biti vec raširena po gradu, o njegovoj ce povijesti znati veliko i malo. Ako dakle izvidnik zadobije našeg neprijatelja pod svoju vlast, ili obavijesti nas, gdje on boravi, tada njemu treba pasti u dio visok položaj meðu nama, ja cu mu uciniti višim njegov rang i dostojanstvo i uciniti ga svojim nasljednikom. Ako on meðutim ne ispuni svoj zadatak, ne održi svoje obecanje i iznevjeri naša ocekivanja, tada cemo znati, da je on jedna glupa bena slaba razuma, da pri pametnom pothvatu otkazuje i da ne može izvesti tešku stvar. I zatim cemo ga kazniti za njegovo loše cinjenje i manjak u revnosti. Da, mi cemo ga pustiti da umre sramotnom
smrcu. Jer mi ne trebamo nikoga, tko posjeduje malo srcanosti, i nema koristi od toga, da se zadrži netko, tko nema nikakva uvida. * Dobar je razbojnik samo onaj covjek, koji ostale nadmašuje * i koji je iskusan u svim umijecima i lukavštinama. * Sto mislite o tome, vi odvažnici? I tko ce od vas dobrovoljno istupiti, kako bi preuzeo ovaj težak, opasan nalog? Kada su oni bili saslušali njegove rijeci i njegov nagovor, bili su sporazumni s njegovim planom. Oni prihvate uvjete, koje im je bio predložio, zakunu se na njih i obecaju, da ce ih se pridržavati. Nato istupi jedan od njih, momak visoka rasta i razvijena tijela, da preuzme na sebe taj težak i kamenit put. On takoðer prihvati na sebe uvjete, koji su vec bili spomenuti i o kojima su se složili. Tada mu ostali poljube noge, ukazu mu visoko poštovanje, pocnu hvaliti njegovu srcanost i hrabrost i slaviti njegovu izvrsnu odluku i 585
Dvjestaišezdesetideveta noc odlucnost. Oni mu zahvale za odvažno srce u njegovima muževnim grudima i zadive se njegovoj snažnoj pustolovnosti. Tada ga satnik opomene, da bude miran i odlucan i da uporabi obmanu, pod-muklost i tajne lukavštine. On ga pouci, kako treba otici u grad kao trgovac, i ondje se po vanjskom izgledu baviti trgovinom, potajno meðutim uhoditi. Pošto mu je bio dao sve ove upute, pusti ga da ode, a razbojnici se raziðu. Ovaj meðutim razbojnik, koji se bio dobrovoljno ponudio, da ce staviti na kocku svoj život za svoju bracu, stavi na sebe trgovacke haljine, tako se preobuce i provede noc u namjeri, da se uputi u grad. Kada je dakle noc pošla kraju i zarumenila se zora, on poðe, uzdajuci se u blagoslov Allaha Uzvišenoga, ravno prema gradskim vratima, i pocne hodati ulicama i trgovima, prolaziti bazarima i ulicicama, dok je vecina stanovnika još bila utonula u san. Tako je on išao sve dalje, sve dok nije dospio do bazara, u kome je imao svoj ducan Haðði169 Mustafa, postolar. On primijeti, da je ovaj vec bio otvorio svoj ducan i sjedio zaposlen krpanjem sandala. Jer on je, kako smo vec ispricali, obicavao rano dolaziti na bazar i otvarati prije od ostalih ljudi iz te cetvrti. Izvidnik mu priðe i pozdravi ga lijepim rijecima, tim što mu je ukazivao preobilno poštovanje i rekao: — Neka Allah blagoslovi tvoju marljivost i neka te okruni visokom cašcu! Ti si bome prvi od svih na bazaru, koji otvara svoj ducan! — Moj sine - odgovori šeih Mustafa — revan je posao za stjecanje životnog uzdržavanja bolji nego spavanje. Tako ja obicavam ciniti svaki dan. Razbojnik nastavi: —
Ali, djedice, ja se cudim, kako ti u ovo doba možeš tako
dobro šivati, prije nego što je Sunce izašlo, premda ti ipak sigurno kod svoje visoke starosti i kod nedostatka danjeg svjetla ne možeš dobro vidjeti.
169 To jest: Hodocasnik u Mekku. 586
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika Cim je šeih Mustafa cuo od njega te rijeci, on ga srdito napadne, i tim što je na njega bacio jedan bijesan pogled, on rekne: —
Ja vjerujem, da si ti stranac u ovome gradu. Jer kada bi bio
domaci, tada ne bi vodio ovakve razgovore. Ja sam kod bogatoga i siromašnoga poznat zbog svojih oštrih ociju. Ja sam glasovit kod velikoga i maloga zbog svoje iznimne okretnosti u umijecu šivanja. Da, nedavno su me cak uzeli ljudi, kako bih im na stanovitome tamnom mjestu sašio izvjesnog mrtvaca, i ja sam ga dobro sašio. Kada ja ne bih mogao tako oštro vidjeti, to tada ne bih mogao uciniti! Tek što je razbojnik bio cuo ove rijeci, on se obraduje, što je vec došao na cilj. Jer sada je znao, da ga je Allahova providnost tako vodila, da je odmah nabasao na onoga, kojega je tražio. Tako mu on dakle rekne, tim što se pravio zacuðenim: -
Ti jamacno griješiš, djedice. Ja vjerujem, da si ti šivao samo
mrtvacki pokrov, jer ja nisam još nikada cuo o tome, da bi neki mrtvac bio šivan. Stari nato odgovori: -
Ja sam ti rekao cistu istinu i samo sam ti ispricao ono, što se
dogodilo. Ali se meni cini, da ti imaš namjeru, uhoditi tajne ljudi. Ako je to tvoja namjera, tada odlazi od mene i iskušavaj svoje lukavštine kod nekoga drugoga! Možda ti cak nalaziš, da sam ja brbljav i obilan na rijecima. Ali se ja zovem Sutljivac170, ja nikada ne odajem, što želim sacuvati u tajnosti, ja ti dakle necu ništa o to
me ispricati! Time razbojnik bude osnažen u svome cvrstom uvjerenju, daje onaj mrtvac morao biti covjek, kojega su oni bili ubili kod pecine s blagom, i on dalje rekne šeihu Mustafi: —
O šeihu, ja nemam nikakve želje za tvojim tajnama. Pa ako
ti o tome budeš šutio, to ce biti bolje. Jer kaže se: 'Skrivati tajnu, to pripada svojstvima pobožnih.' Ja od tebe samo želim, da me ti 170 Es-Samit. 587
Dvjestctišezdesetideveta noc odvedeš do kuce toga mrtvaca. Možda je on neki od mojih roðaka ili poznanika, a tada bi to ipak bila moja dužnost, da njegovoj rodbini izrazim svoju žalost za njim. Ja sam vec od prije dugo vremena bio daleko od ovoga grada, i ne znam, što se u njemu dogodilo u vrijeme mojega izbivanja. Zatim on turne svoju ruku u svoj džep i izvadi jedan zlatnik. Njega utisne u ruku šeihu Mustafi. Ali ga taj ne htjedne primiti, nego on razbojniku rekne: —
Ti me pitaš o necemu, što ti ja ne mogu odgovoriti. Jer tek
tada su me vodili do mrtvaceve kuce, nakon što su mi oko ociju bili stavili jedan povez, pa zato ne poznajem put, koji onamo vodi. Tada razbojnik opet pocne: —
Zlatnik ti poklanjam, ispunio ti moju želju ili ne. Uzmi ga,
neka ti ga blagoslovi Allah! Ne trebam ga natrag. Ali je možda moguce, da me ti, ako malo promisliš o tome, možeš dovesti na taj put, kojim si išao, dok su tvoje oci bile zatvorene. Šeih Mustafa odgovori: —
To mi je moguce samo, ako ti meni staviš vrpcu oko ociju,
kao što su oni sa mnom tajput ucinili. Jer toga se još mogu sjetiti, kako su me uzeli za ruku, i kako su me vodili i kako su sa mnom
skretali i kako su me zatim pustili da stanem. Tako cu ja onda ipak možda biti doveden do toga mjesta, koje ti tražiš, i moci cu ti ga pokazati. Razbojnik se obraduje, kada je saslušao ove rijeci, bude zadovoljan i pruži šeihu Mustafi drugi zlatnik, tim što mu rekne: —
Mi cemo uciniti tako, kako si ti kazao!
Nato obojica skoce na noge, šeih Mustafa zakljuca svoj ducan, razbojnik uzme jednu vrpcu i stavi je staromu oko ociju. Zatim ga uhvati za ruku i poðe s njime dalje. Pri tom je upravljao šeih Mustafa razbojnika cas nadesno, cas je s njime skretao nalijevo, i zatim opet išao ravno, posve onako kako je tajput s njim bila išla robinja Mardžana, sve dok naposljetku nije dospio u neki mali sokak, u kome je išao par koraka naprijed i zatim stao. Sada on rekne razbojniku: 588
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika—
Ja vjerujem, da sam tajput stao na ovome mjestu.
Tada mu razbojnik razriješi povez s njegovih ociju, i gledaj sada, istraživanje je stvarno to bilo tako sklopilo, da je postolar sada stajao nasuprot kuci nesretnoga Kasima. — Poznaješ li ti gospodara ove kuce? — upita ga razbojnik. — Ne, tako mi Allaha - odgovori on — ova je ulica predaleko od mojega ducana. Ja isto tako ne poznajem ni ljude ove gradske cetvrti. Nato mu razbojnik izrazi svoju zahvalnost i dadne mu treci zlatnik s rijecima: —
Otiði i budi preporucen Allahu Uzvišenomu!
Seih Mustafa se dakle vrati u svoj ducan, radostan, što su mu kapnula tri zlatnika. Razbojnik meðutim ostane stajati, promotri kucu i tocno si je pogleda. Tada otkrije, da kucna vrata izgledaju tocno tako, kao vrata ostalih kuca u tom sokaku. Sada se on pocne bojati, da je nece moci poslije opet naci, i zato uzme kredu i napravi njome mali bijeli znak na vratima, kako bi se kasnije time dao voditi. Nato se vrati natrag u brda k svojim drugovima, veseo i u vedru raspoloženju i uvjeren, da je nalog, zbog kojega je bio iza-slan, izveden i da se sada mora još samo izvršiti osveta. Ostavimo mi njega neko vrijeme ondje i okrenimo se k robinji Mardžani! Kada se ona bila probudila iz sna i u skladu sa svojom svagdašnjom navikom izgovorila jutarnju molitvu, dadne se na posao i otiðe, da donese
dnevne potrepštine u jelu i picu. Kada se zatim s bazara vratila natrag, ugleda na vratima jedan bijeli znak. Ona ga pažljivije pogleda, zacudi se nad njim, i nešto uznemirena rekne u sebi samoj: —
To je moguce, da ovo potjece od djecje igre ili da je neka
crckarija, koju su naslikali ulicni derani. Alije ipak najvjerojatnije, da je ovaj znak ucinio neki stari neprijatelj ili kakav zavidnik, koji smišlja zlo, * jer on ima uza se neki zao plan * ili gaji neku opasnu namjeru. * Tako cemo mi donijeti odluku, da njega odvedemo u bludnju i njegov neotesani plan onemogucimo. 589
Dvjestaišezdesetideveta noc Nato ona uzme kredu i naslika na vratima susjeda iste takve znakove kao što je ovaj,'koji je bio nacrtao razbojnik. Tim je znakovima opskrbila otprilike desetak vrata u sokaku. Nato uðe u kucu. Ali ništa nije govorila o toj stvari. Vidimo mi meðutim, što se je zbivalo s razbojnickim momkom! Cim je on u brdima susreo svoje drugove, veselo im priðe i donese im dobru vijest, daje njihovo nadanje ispunjeno i da su oni postigli svoj cilj, jer unutar kratkoga vremena mogu uzeti osvetu nad svojim protivnikom. Zatim im isprica, kako je slucajno prolazio uz jednog postolara, koji je bio sašio leš, i kako gaje taj odveo do kuce i kako je on sam na njoj napravio znak, kako oni ne bi zabludili i kako ne bi previdjeli vrata. Satnik mu zahvali i pohvali njegov muževan cin. I silno obradovan on se obrati razbojnicima: —
Razdijelite se u skupine! Odjenite haljine obicnih ljudi,
sakrijte svoje oružje, poðite u grad i uðite u njega razlicitim putovi ma i okupite se zatim u velikoj džamiji! Ja cu u meðuvremenu s ovim covjekom, izvidnikom, potražiti kucu našeg protivnika, pa kada je naðemo i sigurno prepoznamo, tada cemo doci k vama u džamiju. Ondje cemo se zatim posavjetovati, što treba uciniti, i sporazumjeti se o tome, što je najvažnije, bilo da se radi o tome, da kucu napadnemo nocu, bilo da to bude nešto drugo.
Nakon što su razbojnici bili poslušali njegov nagovor, oni se izjasne o njegovim rijecima kao dobrima i ispravnima i suglase se s njegovim planom. Nato se razdijele, obuku haljine obicnih ljudi, sakriju ispod njih svoje maceve, kako im je bio naredio satnik, i razlicitim se putovima upute u grad, kako ne bi ljudima upadali u oci. Zatim se sastanu u velikoj džamiji, sukladno svom dogovoru. Ali se satnik i izvidnik zapute u potragu za ulicom, u kojoj je stanovao njihov protivnik. I kada su stigli onamo, satnik otkrije jednu kucu s bijelim znakom. On upita svog druga, je li to tražena kuca, a ovaj to potvrdi. Ali njegov pogled slucajno padne na jednu drugu kucu, i tada takoðer na njezinim vratima ugleda bijeli znak. Sada on covjeka upita: -
Koja je od ove dvije kuca, koju mi hocemo imati, prva ili
druga? 590
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika Razbojnik bude zbunjen i ne mogne dati nikakav odgovor. Zatim satnik poðe nekoliko koraka dalje, a kada je našao više od deset kuca s tim znakom, on upita: — Jesi li ti obilježio sve ove kuce ili samo jednu od njih? On mu dadne kao odgovor: — Ne, samo jednu! Tada satnik nastavi: — Kako dakle dolazi do toga, da ih je sada deset i još više? — Ja ne znam, zašto je tako — odgovori razbojnik. Dalje satnik upita:
— Možeš li ti izmeðu ovih kuca izdvojiti onu, koju si ti obilježio vlastitom rukom? — Ne - odgovori on - jer kuce slice jedna drugoj i sve su istoga nacina gradnje, a znakovi su takoðer svi istog oblika. Kada je satnik cuo ove rijeci, znao je, da mu nece više ništa koristiti, da ondje još dulje ceka, i da ovajput nema nikakvu mogucnost, da uzme osvetu, jer se njegovo ocekivanje pokazalo kao varavo. Tako on dakle ode s covjekom do glavne džamije i naredi svojim drugovima, da se vrate u brda, pošto ih je bio opomenuo, da se podijele po ulicama, kako su to bili ucinili pri svome dolasku. Kada su se zatim u brdima opet okupili zajedno na svome uobicajenom mjestu, on im isprica, što je bio doživio s razbojnikom i da on nije bio u stanju prepoznati kucu njihova neprijatelja. On zakljuci s rijecima: —
Sada nam je dužnost, da na njemu izvršimo kaznu, kako to
zahtijevaju dogovori, koje smo sklopili jedni s drugima.
Svi se s njime suglase. Buduci dakle da je razbojnik, koji je bio otišao u izvidništvo, bio jedan hrabar covjek i posjedovao neustrašivo srce, on nije uzmicao, kada je cuo ove rijeci, i nije bio kukavica, nego istupi s cvrstim znacajem i bez oklijevanja pred njega i rekne: 591
Dvjestaišezdesetideveta noc —
To je pravedno, ja zaslužujem smrtnu kaznu, jer se moj plan
izjalovio i jer je moja pamet bila nedostatna. Ja nisam bio u stanju izvršiti svoj nalog, i zato ja nemam više nikakve želje, da ostajem na životu. Smrt je bolja nego život u sramoti. Istoga casa povuce satnik svoj mac, udari po njegovoj šiji i odvoji mu glavu od trupa. Zatim on uzvikne: -
* Vi muževi, budite spremni * na borbu i okršaj! * Tko je
medu vama muškarac pun hrabrosti i junacke krvi, * odvažna srca i nepokolebljive odvažnosti? * Tko ce se ponuditi za ovu zadacu punu velike teškoce, * za ovaj pothvat pun silne opasnosti? * Ali neka ne istupa nijedan mekušac, neka k meni ne dolazi nikakav slabic! * Ne, samo onaj neka se približi, koji je u stanju, da zapocne cvrst plan, i koji je pun jake snage, kako bi smislio ono pravo i izveo djelatne lukavštine! Tada iz njegove momcadi istupi jedan, koji se zvao Ahmed el--Ghadban171. * To je bio covjek * dugacka tijela i debele lubanje na njemu, * covjek strašnoga lica * i glasa puna opakih prica, * tamne boje i groznoga lika, * imao je brkove poput macka, koji polazi u lov na miševe, * a podbradak poput nekog jarca, koji stoji izmeðu koza i janjadi. * On dakle uzvikne: -
Vi junacki ljudi, za taj zadatak sam pogodan samo ja. Ja cu
vam, ako tako ushtjedne Allah, donijeti tu važnu obavijest i sigurno vas dovesti do protivnikove kuce! Satnik nato rekne:
—
Tko preuzima ovaj zadatak, mora se takoðer podvrgnuti
uvjetima, koje smo ranije odredili. Ako se ti vratiš neobavljena posla, tada ti od nas nece pasti u dio ništa drugo, nego da ti bude odrubljena glava. Ako se meðutim vratiš okrunjen uspjehom, tada cemo te mi pocastiti višim položajem i umnožiti ti ugled i cast. Tebi ce trebati pasti u dio svako dobro. Nato Ahmed el-Ghadban odjene trgovacke haljine i uputi se prije osvita zore u grad. A da se nije zadržavao, on poðe ravno 171 El-Ghadban znaci: Jarosni. 592
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika prema ulici šeiha Mustafe, postolara, do kojega je našao put prema ranijem opisivanju svojega druga. Zatekne staroga, kako sjedi u svome ducanu, pozdravi ga, sjedne k njemu, uputi mu prijazne rijeci i upusti se s njim u razgovor. Konacno šeih doðe takoðer na pripovijedanje price s mrtvacem i isprica, kako ga je bio skrpao u jedno. Tada ga Ahmed el-Ghadban zamoli, neka htjedne njega odvesti do te kuce. Šeih Mustafa se sustezao, da to ucini, i takoðer nije više želio o tome govoriti. Ali kada mu je razbojnik nagovijestio izgled na zlato, on se ne mogne usprotiviti. Jer novac je strijela sigurna u pogodak i zagovor, koji nitko ne odbija. Zato mu razbojnik opet stavi jednu vrpcu oko ociju, a on ucini s njim ono, što je bio ucinio s njegovim drugom, kao što smo vec ispricali. Otiðe s njim, dok nije dospio u ulicicu pokojnoga Kasima, i stane pred njegovim vratima. Pošto je razbojnik bio tako našao put do kuce, on mu skine vrpcu s ociju, dadne mu nagradu, koju mu je bio obecao, i pusti ga da ode svojim putem. Ahmed el-Ghadban meðutim — koji je doduše bio postigao svoj cilj, ali koji se pobojao, da bi mogao kasnije odavde odlutati - kako bi izmakao takvoj opasnosti, napravi na kucnim vratima jedan mali crveni znak na jednome skrivenom mjestu, u uvjerenju, da ga ondje ne može nitko otkriti. Zatim se vrati k svojim drugovima i isprica im, što je bio ucinio. Pri tome je bio u veselu raspoloženju i više nije sumnjao u uspjeh, jer je cvrsto vjerovao, da nitko nece otkriti taj mali i skriveni znak. Tako daleko ta dvojica. Pogledajmo mi meðutim, što je cinila robinja Mardžana! Ta je sljedecega jutra po svom obicaju rano izašla, kako bi otišla u kupovinu mesa, povrca, voca, slastica i drugih stvari, koje su potrebne za kucanstvo. A kada je s bazara opet došla kuci, ipak joj ne umakne onaj crveni znak, nego njezin pogled padne na njega, i ona ga pažljivo pogleda. Bila je uznemirena i zapanjena nad time, i ona u svojoj oštroumnosti prepozna, da je to djelo nekog neprijatelja iz daljine ili nekog zavidnika u blizini, koji u mislima nosi neko zlo protiv ukucana. Kako bi ga zavela na krivi put, ona crvenom bojom naslika na vratima susjeda znakove iste vrste kao taj, i njih nanese na isto mjesto, koje je bio izabrao Ahmed el-Ghadban. Ali ona stvar prešuti i ne rekne ništa o tome, kako se njezin gospodar ne bi zbog toga uznemirivao ili plašio.
593
Dvjestmšezdesetideveta noc Okrenimo se mi sada od nje natrag k razbojniku! Kada se taj ponovo našao kod svojih drugova, on im isprica, što je bio doživio s postolarom. Kako je našao put do protivnikove kuce i kako je ondje nanio jedan crveni znak, zato da bi prepoznao kucu, kada to vrijeme bude zahtijevalo. Satnik im odmah naloži, da odjenu haljine obicnog naroda, da pod njih sakriju oružje i da odu u grad razlicitim putovima. Zatim još doda: —
Okupite se kod te i te džamije i ondje cekajte, sve dok mi ne
doðemo k vama! Nato on uzme sa sobom Ahmeda el-Ghadbana i otputi se s njim u potragu za kucom, koju su htjeli naci, kako bi je ovoga puta sigurno prepoznali. Ali kada su došli u poznatu ulicu, Ahmed el--Ghadban ne mogne odrediti kucu, jer se isti znak nalazio na vrlo mnogim vratima. Bio je posve poražen pri tome prizoru i nije rekao nijednu rijec. Kada je meðutim satnik vidio, da ovaj ne može prepoznati kucu, njemu udovi zadršcu, nabere celo i dospije u silan gnjev. Pritiješnjen, on moradne u taj cas sakriti svoj bijes, i tako se on uputi sa skromno ušutjelim razbojnikom prema džamiji. Pošto se ondje bio susreo sa svojim ljudima, smjesta im zapovjedi, da se vrate u brda. Oni se raspodijele, upute se odvojenim putovima prema svojemu logorištu i sjednu na vijecanje. Sada ih satnik izvijesti, što se bilo dogodilo, * i da im udes nije dosudio, da izvrše osvetu * i speru sramotu, * jer je Ahmed el-Ghadban loše obavio svoju stvar i nije mogao prepoznati protivnikovu kucu. Nato on povuce svoj mac, udari krivca po šiji, * tako da se odatle otkotrljala njegova lubanja * i otornjala se daleko od tijela. * A Allah odmah pošalje njegovu dušu u pakleni oganj, * mjesto, na kome je užasno. *
Satnik sada razmisli o cijeloj stvari i u sebi samome rekne: —
Moji ljudi dobro pristaju za borbu i za okršaj, za pljackanje,
za prolijevanje krvi i za napad. Ali oni nemaju nikakva razumije vanja za vrste lukavština i za stvari, u kojima se radi o laži i obmani. Kada bih ja cak i jednoga za drugim od njih izašiljao, da obave tu zadacu, * tada bi mi na taj nacin svi išcezli, * bez koristi i bez dobiti. *
Zato ce biti najispravnije, ako se ja sam prihvatim ove teške
stvari! 594
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika
On to razbojnicima stavi do znanja i rekne im, da ce on sam otici u grad. Tada mu oni dadnu kao odgovor: —
Ti možeš zapovijedati i zabranjivati. Ucini, što ti se cini daje
dobro! On se dakle preobuce i o sljedecem se jutru uputi u grad. Zatim potraži Haðði Mustafu, postolara, kako su to bila ucinila oba njegova izvidnika, o kojima smo pripovijedali ranije. Cim ga je bio našao, priðe mu, pozdravi ga, ljubazno ga nagovori i zapocne s njim razgovor. Naposljetku navede razgovor na pricu s lešem ubijenog covjeka i tako je dugo navaljivao na njega, tim što mu je obecavao zveketave kovanice, sve dok ga nije bio nagovorio i dok šeih Mustafa nije postao suglasan s njegovim planom. Tako je satnik postigao od njega ono, što je htio, i upoznao kucu svojega neprijatelja, i to baš na isti nacin, kako smo prije opisali. Cim je stao pred tu kucu, on dadne šeihu Mustafi njegovu nagradu, još više nego što mu je bio obecao, i otpusti ga. Zatim pogleda kucu i tocno je promotri. Ali on nije trebao na njoj ciniti nikakve znakove, nego je prebrojao kucna vrata te ulice sve do vrata tražene kuce i upamtio si njihov broj. Nadalje takoðer izbroji kucne uglove i prozore i sva si ta obilježja tako tocno usijece u pamcenje, da ju je sada sigurno poznavao. To je meðutim cinio, dok je hodao ulicom ovamo i onamo, kako kod stanovnika ne bi mogao pobuditi nikakvu sumnju protiv sebe, ako bi tako dugo ostajao stojeci na mjestu. Nato se vrati k svojim ljudima i isprica im, što je bio ucinio. I on doda: -
Sada ja poznajem kucu našeg protivnika. Sada je, ako tako
ushtjedne Allah, došlo vrijeme, da se izvrši krvna osveta. Ja sam dakle o tome promislio, kojim putem možemo postici cilj, i kojim sredstvom možemo prodrijeti k njemu i napasti ga. To cu vam objasniti. Ako vi to budete smatrali prikladnim, tada cemo se dati na posao. Ali ako vi to ne budete držali za ispravno, tada neka svaki, koji izmisli neko djelotvornije sredstvo od mojega, o tome izvijesti i kaže, što mu se cini da je dobro. Nato ih on uputi u svoj plan, kako ga je sebi bio zamislio. Oni ga nazovu dobrim i dogovore se, da ga izvedu, i pritom se jedan drugomu zakunu zakletvom, da nijedan od njih nece zaostajati iza 595
Dvjestmšezdesetideveta noc svojih drugova pri izvršenju osvete. Nato on pošalje neke od njih u najbliži grad i zapovjedi im, da kupe cetrdeset velikih mješina, druge od svojih ljudi pošalje u okolna sela sa zapovijeðu, da kupe dvadeset mula. Kada su ljudi to, što im je bio zapovjedio, nabavili, oni sve donesu pred njega. Zatim naprave otvor svake
pojedine mješine tako velikim, da je u nju mogao upuzati jedan covjek. I ondje svaki pojedini od razbojnika, s bodežom u ruci, upuže u jednu široko otvorenu mješinu. Cim su zatim svi bili unutra i sjeli u taj tijesan zatvor, satnik opet zašije otvore tako usko, kao što su bili ranije. Zatim namaze mješine uljem, tako da je svatko, tko bi ih pogledao, morao vjerovati, da su napunjene uljem. Natovari dakle po dvije mješine na po jednu mulu. Dvije meðutim mješine, koje su bile ostale prazne, stvarno napuni uljem i stavi ih na posljednju mulu. Tako dakle bude natovareno dvadeset mula, devetnaest ljudima i jedna uljem. Jer broj je razbojnika dabome iznosio još tridesetiosam, jer nije više bilo onih dvaju, koje je satnik bio ubio. Nakon što je bio obavio sve svoje pripreme, potjera on pred sobom mule i pode s njima u grad, kada je Sunce vec pocelo zalaziti, zapocinjala vecer i danje svijeto ustuknulo pred tamom. Zatim on potraži 'Ali Babinu kucu, koju si je bio zabilježio u sjecanje i tocno poznavao. Kada je došao onamo, namjeri se na samoga 'Ali Babu, kako sjedi vani pred vratima na klupi. Pod sobom je imao kožnati pokrivac, i bio je naslonjen na lijep jastuk. Satnik uvidi, da 'Ali Baba zadovoljno i veselo i u dobru raspoloženju uživa u svome blagostanju i svojoj sreci. Kada je došao do njega, on ga skromno pozdravi, s poniznom uljudnošcu i pod-ložnošcu koja je iskazivala poštovanje. Zatim mu rekne: — * Ja sam stranac iz daleke zemlje, * cija kolijevka stoji daleko odavde. * Kupio sam veliku kolicinu ulja, u nadi, da bi ga u ovome gradu mogao opet prodati uz dobitak i zaradu. Ali sam mogao ovamo doci tek navecer, jer je putovanje bilo tako daleko i put tako naporan. Tu sam dakle našao bazare zatvorene i tragao u nedoumici naokolo za nekim boravištem ili chanom, u kome bih mogao proboraviti tijekom noci sa svojim životinjama. Nisam meðutim našao nikakvo svratiste, sve dok sada nisam došao do tebe. Pa pošto sam ugledao tebe, izrekao sam Allahu hvalu i slavu. 596
( Pripovijest o Ali Babi i cetrdeset razbojnika jer imam veseo izgled, da vidim svoju želju ispunjenom i da postignem svoj cilj. * Jer iz tvojega plemenitog lica sja velikodušnost, * dok iz tvojega dobrostivog oka progovara muževna krepost. * Ti sigurno pripadaš ljudima, koji su došli do srece i blagostanja, * bogobojaznima i pobožnima. * Bi li tebi bilo moguce, da me za ovu noc primiš k sebi i da ugostiš moje mule? * Time ceš mi uciniti veliko dobrocinstvo * i bit ceš slavljen zbog svoje dobro-stivosti. * Zatim ceš poradi mene biti pocašcen nagradom Sve-dobrostivoga Dobrocinitelja, * od Njega, koji poklanja dobro za dobro * i koji za nedjela dopušta oproštenje. * Sutra cu ujutro, ako tako ushtjedne Allah, sici na tržnicu i prodati svoje ulje. Zatim cu otici od tebe sa zahvalnošcu prema tebi, tim što cu te hvaliti poradi tvoje dobrote. 'Ali Baba se rado izjasni, da je s time sporazuman, tim što mu rekne: — Srdacna dobrodošlica bratu, koji dolazi k nama u nocno doba! Ti ceš biti danas moj blagoslovljeni gost. Nas ceš u ovoj sretnoj noci obradovati svojim društvom. 'Ali Baba je bio plemenit covjek i uzvišenih osjecaja, darežljiv, dobra srca i izvrsnih svojstava. On je imao cisto srce i uvijek je o ljudima mislio samo dobro. Tako on dakle nije slutio, da mu tobožnji trgovac laže, i to mu
uopce ne padne na pamet, da bi on bio razbojnicki satnik iz onih brda. On ga takoðer nije mogao prepoznati, jer ga je bio vidio samo jednom, još ktomu u posve drugom oblicju. Pozove dakle svojega roba 'Abdallaha i zapovjedi mu, da uvede mule unutra. Rob izvede zapovijed, a satnik uðe za svojim životinjama, kako bi skinuo tovare. On i 'Abdalah spuste mješine s mula i postave ih uza zid u kucnom dvorištu. Zatim rob uzme mule, odvede ih u staju i objesi im oko vrata vrece za hranu napunjene jecmom. Satnik htjedne prenociti u dvorištu kod svojih mješina i zamoli, da ga se isprica, ako on nece doci u dvoranu, tim što je naveo kao izgovor, da se boji da ce ukucanima biti dosadan. Ali je u stvarnosti htio izvesti svoj plan i dobiti priliku, kako bi izveo nitkovluk, koji je planirao. Ali 'Ali Baba to ne htjedne dopustiti, nego ga pocne zaklinjati, da ipak doðe unutra, i tako je du597
Dvjestmšezdesetideveta noc go na njega navaljivao, sve dok ga naposljetku nije htio uvuci unutra silom i protiv njegove volje. Tada mu ovaj nije više mogao proturjeciti i uðe s njime unutra. Sada se satnik našao u jednoj prostranoj, lijepoj dvorani, ciji je pod bio poplocen mramorom. Unaokolo su bile razmještene pocivaljke, jedna nasuprot drugoj, koje su bile obložene raskošnima kožnatim pokrivacima i cilimima, a na zidu je nasuprot ulazu stajala pocivaljka, veca od drugih, koja je bila presvucena kneževskom svilom, imala srebrom pokrivene stube i bila okrunjena jednim baldahinom. 'Ali Baba mu dadne da sjedne na tu postelju i zapovjedi, da se zapale svijece. Zatim naredi da doðe Mardžana, priopci joj o dolasku svojega gosta i zapovjedi, da za veceru pripremi fina jela, kakva za njega prilice. Nato on sjedne k njemu i pocne naklapati i razgovarati s njim, sve dok nije bilo vrijeme jelu. Tada dakle bude prostrt stol, donesu jela u srebrenima i zlatnim zdjelama a gornji kat stola stavi pred satnika. Taj je jeo s 'Ali Babom od svih vrsta jela, sve dok se nisu bili zasitili. Zatim jela budu raspremljena i donesu staro vino. Tada je dakle meðu njima kružio pehar. Kada su oni zatim bili dosta pojeli i popili i s objedovanjem bili na kraju, opet sjednu, kako bi naklapali i zabavljali se, sve dok nije bio protekao jedan dio noci. I kako se približilo vrijeme pocinka i spavanja, satnik se podigne i siðe u dvorište, tim što je rekao, da prije odlaska na spavanje želi pokriti životinje. U stvarnosti se meðutim htio sporazumjeti sa svojim ljudima o položaju. On zato priðe do prvoga i prigušenim mu glasom rekne: - Kada bacim na vas s prozora kamencic, razrežite svojim bodežima mješine i doðite k meni! Zatim isto tako rekne drugomu i trecemu, sve dok nije došao do posljednjega. Buduci dakle da je 'Ali Baba imao namjeru, da o sljedecem jutru otiðe u hammam, naložio je Mardžani, da pripremi rupce, koji su mu trebali. Nadalje joj zapovjedi, da ih preda Abdallahu, a za njega samoga da napravi mesnu juhu, koju je htio popiti pri napuštanju kupelji. Nato joj još preporuci, da s gostom postupa s poštovanjem, da mu postavi mnogo pokrivaca, onako kako dolikuje njegovu položaju, njega samoga da poslužuje i da se brine za to, da na njemu budu ispunjene sve obveze gostoprimstva. 598
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika —
Slušam i pokoravam se! - odgovori ona, a on se nato uputi
k svojoj postelji i legne na spavanje. Pogledajmo mi sada, što je ucinio satnik, tim što cemo sebi kazati: 'Pomoc ipak stoji kod Allaha!' Kada se ovaj bio dogovorio sa svojim drugovima i ortacima i s njima pripremio, što treba uciniti, on se popne k Mardžani i upita je, gdje je njegovo mjesto za spavanje. Tada ona uzme jednu svijecu i odvede ga u stanovitu sobu, koja je bila opremljena najraskošnijim cilimima i u kojoj se nalazilo sve, što je bilo potrebno u spavacim cilimima, pokrivacima i drugim predmetima za spavaonicu. Ona mu zaželi laku noc i ode opet u kuhinju, kako bi izvršila zapovijed svojega gospodara. Ona pripravi rupce i što je inace bilo potrebno za kupanje i sve to preda robu 'Abdallahu. Zatim pripravi meso i pod kotlom zapali vatru. Kroz to je meðutim vrijeme svjetlo u svjetiljci bivalo sve manje i manje, jer je u njoj bilo malo ulja, sve dok se konacno nije posve ugasilo. Tada si ona uzme vrc za ulje, ali otkrije, da je prazan. Jer su sada takoðer svijece bile pri kraju, nije znala, što da ucini. Jer još joj je trebalo svjetlo, kako bi dogotovila juhu. Kada je 'Abdallah primijetio njezinu zbunjenost, on joj rekne: —
Nemoj si ipak stvarati nikakve brige i nemoj biti tužna! Još
je bome u kuci pri ruci ulja, i to u golemoj kolicini. Zar si dakle zaboravila mješine stranoga trgovca, koje leže u kucnom dvorištu napunjene uljem? Siði dolje, uzmi odatle, koliko hoceš. Sutra ce mo mu ujutro platiti cijenu ulja! Kada je cula od njega ove rijeci, ona pohvali dobar savjet, koji je iz njih došao, zahvali mu se za izvrstan prijedlog, siðe s vrcem dolje i pristupi k mješinama..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju. 599
Ali kada je pocela
dvjestaisedamdeseta noc
sgs c
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Mardžana, kada je cula Abdallahove rijeci, pohvalila njegov dobar savjet, zahvalila mu se za izvrstan prijedlog, sišla s vrcem za ulje dolje i pristupila k mješinama. Sada su meðutim razbojnici vec postali nestrpljivi, jer su bili tako dugo sjedili u svome uskom zatvoru. Bili su umorni od iskrivljenog položaja leða, osjecali su se stiješnjenima, udovi su im bili kao polomljeni, kosti su im bile kao satrte, nisu mogli više podnositi to stanje i nisu bili više u stanju izdržati dugo zarobljeništvo. Kada su culi Mardžanu kako prilazi, pomislili su u svojoj neopreznosti, da je to satnik. Jer bila ih je pogodila strijela udesa, i na njih je došla zapovijed Allaha Gospoda. I tako jedan od razbojnika upita: — Je li vrijeme za izlazak tu? Dalje mi je kazivao pripovjedac ove cudnovate pripovijesti i zabavnoga, neobicnog izvješca, da se Mardžana — kada je cula kako iz unutrašnjosti mješine govori glas nekoga muškarca - silno prestrašila. Ona zadršce od straha i dospije u veliku tjeskobu. Netko bi se drugi na njezinu mjestu srušio od straha ili bi glasno kriknuo. Ali je ona imala hrabro srce i brzu pamet, i tako je smjesta prozrela pravo stanje stvari i u tren oka znala, da su to razbojni-
601
Dvjestaisedamdeseta noc ci, koji su imali opake namjere. A da nije oklijevala, ona smjesta stvori ispravnu odluku. Jer znala je, ako krikne ili ako se makne, da ce tada sigurno poginuti, a isto tako njezin gospodar i svi ukucani. Zato nije povikala niti se pomakla, nego je smjesta pocela izvoditi lukav plan, koji je stvorila. Tihim glasom ona rekne prvomu: — Ono ce uskoro biti tu, preostaje još samo kratak rok! Zatim priðe k drugoj mješini. I kada joj je razbojnik uputio isto pitanje kao i prvi, ona mu dadne isti odgovor. Tako ona proðe mimo sve mješine. Razbojnici su je pitali jedan za drugim, a ona im je odgovarala, tim što ih je opominjala na strpljenje, sve dok nije došla do mješina na kraju reda. Buduci da su ove ostale tiho, ona primijeti da u njima nema nikakvih ljudi. Ona ih strese, pa kada je sigurno saznala, da su one napunjene uljem, otvori jednu od dvije, zagrabi vrcem toliko, koliko je trebala, vrati se natrag u kuhinju i zapali svjetiljku. Zatim uzme jedan veliki bakreni kotao, siðe s njim u dvorište i napuni ga uljem. Nato opet ode gore, stavi ga na vatru, natrpa pod njega mnogo drva, dok ulje nije zakipjelo. Pa kada je bilo kipuce, siðe opet s kotlom dolje i nalije vrcem ulje u otvor svake pojedine mješine. Kako je dakle kipuce ulje padalo na glave razbojnika, ono ih je ubijalo, i oni svi do posljednjeg covjeka naðu smrt. Nato se ona, kada se bila uvjerila, da nijedan više nije preostao na životu i da su svi mrtvi, vrati natrag u kuhinju i dogotovi mesnu juhu, kako joj je to bio zapovjedio njezin gospodar. Nakon što je bila završila svoj posao, ugasi vatru i svjetiljku i sjedne, kako bi pricekala i vidjela, što ce uciniti satnik. Taj je u meðuvremenu, nakon što je bio ušao u sobu, koja je bila za njega pripravljena, vrata zatvorio zasunom, ugasio svijecu i legao u krevet, kao da ce spavati. Alije bio ostao budnim i cekao samo na to, da iskoristi vrijeme i priliku, kako bi mogao izvesti zlodjelo, koje je planirao protiv ukucana. Kada su po njegovu mišljenju sve oci spavale i kada se ništa više nije micalo, on posve tiho ustane i oprezno pogleda oko sebe. Pa buduci da nije vidio nikakvo svjetlo niti cuo ikakav glas, on povjeruje, da sada svi ukucani spavaju. Tada uzme kamicke šljunka i pocne ih bacati u dvorište, sukladno dogovoru sa svojim drugovima. Zatim jedan trenutak prestane, u ocekivanju, da ce 602
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika njegovi ljudi izaci. Ali kada su oni ostajali tiho i kada od njih nije dolazio nikakav glas niti ikakav pokret, on se zaprepasti i pocne bacati druge kamicke i tocno gaðati, tako da su padali na mješine. Ali ljudi još uvijek ostanu tiho, i nijedan se od njih ne pomakne. To mu je vec postalo sumnjivo. Ali on još po treciput baci kamenje i opet uzalud priceka, da razbojnici izaðu van. Sada postane posve zdvojan i strah se ušulja u njegovo srce. On siðe dolje, kako bi saznao, što se s njima bilo zbilo i zašto se drže mirno. Vec odmah kod prve mješine do njegovog nosa dopre loš zadah i smrad zagorenog ulja. Zbog toga on gotovo izgubi razum, a njegov strah i njegova jeza postanu još veci. Zatim poðe uzduž njih i pocne nagovarati jednoga za drugim. Ali su oni ustrajali u svojoj željeznoj šutnji. Nato on prodrma i zatrese mješine i pogleda u njih. Sada moradne uvidjeti, da su njegovi ljudi
mrtvi mrtvacati. Kada je zatim takoðer još otkrio, da je ulje iz mješina bilo uzeto, saznao je, na koji su nacin oni bili skoncali sa životom i što im je bilo donijelo smrt. Tada ga obuzme divlja bol, i on gorko zaplace nad gubitkom svojih drugova. Ali se takoðer prestraši, da bi i on sam mogao biti pograbljen, te tako odluci, da se smjesta dadne u bijeg, prije nego što mu budu zaprijeceni izlazi. Stoga otvori vrtna vrata, uzvere se preko zida, skoci na ulicu i pobjegne odatle. * Bijegom je htio naci svoje spasenje * i nastojao je brzo išceznuti, * ožalošcen i mucen duševnim bolima * i sa tisucu uzdaha u srcu. * Mardžana ga je meðutim pri svemu tome promatrala iz svojega skrovišta, a kada je bila sigurna, da je on bio napustio kucu i odatle otrcao, ona siðe dolje, zatvori vrtna vrata, koja je razbojnik bio otvorio, i vrati se natrag na svoje mjesto. Okrenimo se mi sada od nje k 'Ali Babi. * Kada se na Allahovu zapovijed probudilo jutro * i rasprostrlo svoju vatrenu svjetlost * i Sunce najljepšemu od lijepih donijelo svoj pozdrav, * tada je s njega uzmakla haljina spavanja * i pratnja slatkih snova. * On odjene svoje haljine i izaðe van, kako bi otišao u hammam. Slijedio gaje meðutim njegov rob 'Abdallah s priborom za kupanje i rupcima, koje je trebao. Tako on uðe u prostoriju za kupanje, okupa se i otpocine, vedar i dobro raspoložen, a da nije slutio, što se za vri603
Dvjestmsedamdeseta noc jeme protekle noci dogaðalo u njegovoj kuci pred kakvom ga je opasnošcu bio zaštitio Allah. Kada je sa svim ovim bio gotov, on obuce druge haljine i opet ode u svoj stan. Kada je prolazio kroz dvorište, ugleda mješine još na njihovu mjestu. To ga je zacudilo, i on zato upita Mardžanu: — Što je to s ovim stranim trgovcem, da on tako kasno odlazi na bazar? — Moj gospodaru - odgovori mu ona — Allah ti je predodredio dug život i odmjerio veliku srecu. Jer ti si ove noci umakao jednoj velikoj opasnosti, a Allah te je zaradi tvojega cistog srca zaštitio od propasti i od sramotne smrti, tebe i tvoje. Onima je meðutim, koji su tebi bili iskopali jamu, Allah dao, da u nju padnu. On ih je kaznio za njihovu zlu namjeru, jer bezocnost slijedi sramota i propast. Ja sam sve ostavila, kako je bilo, kako bi ti vidio vlastitim ocima, što je protiv tebe bio pripremio lažni trgovac, kako bi ti spoznao njegovo prostaštvo i valjanost svoje robinje Mar-džane. Priði i pogledaj, što je u unutrašnjosti ovih mješina! Tada 'Ali Baba priðe bliže, pa kada je u mješini, koja mu je bila najbliža, ugledao covjeka s bodežom u ruci, njegovi obrazi probli-jede, i njegova duša bude zatecena, i on prestrašeno ustukne. Ali mu ona rekne: —
Nemoj se bojati. Jer taj je covjek mrtav!
Nato mu ona pokaže ostale mješine, i on u svakoj pojedinoj mješini naðe po jednoga mrtvog covjeka, koji je u svojoj ruci držao bodež. Pun straha on ostane cijelo neko vrijeme šutke stajati i pogledavao je cas Mardžanu, cas mješine, zapanjen i prestravljen. Jer on nije znao, što sve to znaci. Zatim meðutim uzvikne: —
Brzo, objasni mi to, što ja ondje vidim. Ali nemoj mnogo
okolišati! To, što sam ondje ugledao, ispunilo me je strahovitom
grozom. Ona mu dadne kao odgovor: —
Pricekaj jedan trenutak i ne govori glasno, kako susjedi ne
bi doznali ono, što ne smije biti poznato. Primiri se, otiði u svoju 604
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika sobu, sjedni na svoje sjedalo, kako bi mogao otpocinuti. Ja cu ti donijeti mesnu juhu, koju sam za tebe skuhala, pa kada je popiješ, tada ce se slegnuti strah, koji te je spopao! Nato ona ode u kuhinju, donese mu juhu i pruži mu je. On je ispije. Zatim mu ona pocne govoriti na sljedeci nacin: - Jucer si mi zapovjedio, da sredim stvari za kupelj i da ti spremim mesnu juhu. Dok sam ja, sukladno tvojoj zapovijedi, bila time zaposlena, ugasi se moja svjetiljka, jer u njoj više nije bilo ulja. Tada ja uzmem vrc za ulje. Ali sam otkrila, da je prazan. Sada nisam znala, što trebam uciniti. Ali mi 'Abdallah rekne: 'Budi bez brige! Jer kod nas još uvijek ima ulja u izobilju. Siði samo dolje i uzmi toliko mnogo, koliko trebaš, iz mješina ovoga trgovca, koji nocuje kod nas. Sutra cemo mu za to platiti cijenu.' Njegov sam savjet držala dobrim i sišla s vrcem dolje. Ali kada sam došla u blizinu mješina, cula sam, kako iznutra govori neki glas: 'Je li vrijeme za izlazak tu?' Tada sam znala, da se tebi radi o glavi. I tako ja njemu, bez straha i tjeskobe, reknem: 'Ne. Ali nam ostaje samo još jedan kratak rok!' Zatim sam išla uzduž drugih mješina, i otkrijem, da se u svakoj mješini nalazi po jedan covjek, koji mi je upucivao to isto pitanje ili mi se obracao slicnim rijecima. Ja sam vazda davala isti odgovor, sve dok naposljetku nisam došla do dvije mješine, koje su stvarno bile napunjene uljem. Tada ja iz njih napunim svoj vrc, zapalim svoju svjetiljku, uzmem jedan veliki kotao, koji napunim uljem, i stavim ga na vatru, sve dok ulje nije prokljucalo. Zatim odatle izlijem u otvor svake pojedine mješine, sve dok svi razbojnici nisu bili sfureni od kipuceg ulja, kao što si ih sada vidio. Nakon što sam bila ugasila svjetiljku, cekala sam, kako bih promatrala toga momka, obmanjivackoga, prijetvornoga, lažnog trgovca. Uskoro sam ga vidjela, kako s prozora baca kamicke šljunka, kako bi potaknuo svoje ljude. To on ucini više puta. Kada oni meðutim nisu izlazili i kada je odustao od nade, da ce ih vidjeti, on siðe dolje, kako bi vidio, zbog cega ne izlaze. Tada je dakle uvidio, da su svi do posljednjeg covjeka mrtvi. Sada se on prestraši, da bi i on sam mogao biti pograbljen i ubijen. Zato se uzvere na vrtni zid, skoci s njega na ulicu i žurno otrci odatle. Ja te meðutim 605
Dvjestaisedamdeseta noc
nisam htjela buditi, jer sam se bojala, da bi meðu ukucanima mogla nastati galama. Zato sam cekala tvoj povratak, da ti ispricam tu povijest. Ovo je moje izvješce o mome doživljaju s tim izdajnicima - ali Allah sve zna najbolje. Sada te meðutim moram takoðer izvijestiti o još necemu, što mi se dogodilo prije kratkog vremena, a što sam ja pred tobom zatajila. To je sljedece: Kada sam se jednom prije nekog vremena vratila s bazara, ugledala sam na našima kucnim vratima jedan bijeli znak. Kod toga sam se prizora zabe-zeknula i postala sumnjicavom. Jer primijetila sam, da je to bilo ucinjeno od stanovitog neprijatelja, koji je snovao protiv nas neku opacinu. Kako bih ga zavela u bludnju, posve sam isti znak naslikala na vratima susjeda. Zatim sam nakon nekoliko dana primijetila, daje na naša kucna vrata bio nacrtan neki crveni znak. Stoga sam napravila na vratima susjeda isti takav znak crvenom bojom. Ali sam to od vas sakrila, kako vi zbog toga ne biste bili uznemireni. Nema nikakve sumnje, da su ti ljudi, koji su napravili one znakove, isti kao i ovi mrtvi ljudi ovdje, i da su to razbojnici, koje si ti susreo u brdima. Buduci da oni sada poznaju put do našega stana, mi od njih necemo imati nikakva pocinka, nikakve sigurnosti, dokle god se bude još jedan od njih nalazio na zemlji. Zato se moramo držati na oprezu pred lukavstvima covjeka, koji je odavde pobjegao. Jer on ce nam sigurno raditi o glavi. Zato se moramo pripaziti. A ja cu ti prva u tome biti na ruku, da pazim i da bdijem. Dalje mi je pricao taj pripovjedac, da je 'Ali Baba, nakon što je bio poslušao izvješce svoje robinje Mardžane, bio u najvecoj mjeri zaprepašcen nad neobicnom zgodom, koja se bila dogodila njemu i njoj. I on joj rekne: — Moje je osloboðenje iz te nevolje i moje spasenje iz te opasnosti, koja mije prijetila, došlo zahvaljujuci Stvoritelj evoj svemoci, * koji je dobrostiv, i koji nam svoje milosti i dobrocinstva poklanja u svako doba * i takoðer zahvaljujuci tvojemu ispravom razmišljanju * i tvojemu izvrsnom procjenjivanju! * Nato joj on zahvali, jer je tako izvrsno postupila, dokazala takvu hrabrost, tako izvrsno razmišljala i tako ispravno planirala. I on ktomu doda: 606
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika —
Od sada si ti slobodna i nisi više robinja, pred Allahovim
licem! Tvoja dobrocinstva prema nama ne smiju nikada biti zabo ravljena, i ja cu te nagraditi iznimnim dobrom. Jest tako, kako si rekla. Ovi su ljudi bez sumnje razbojnici iz šume. Neka je hvaljen Allah, što smo od njih osloboðeni! Ali ih sada moramo pokopati i zadržati u tajnosti to, što smo s njima doživjeli! Zatim on pozove roba 'Abdallaha i zapovijedi mu, da donese dvije motike. Jednu uzme on sam, drugu dadne robu. Zatim u vrtu iskopaju jednu dugacku jamu, pocnu odvlaciti onamo leševe razbojnika jedan za drugim,
bacati ih u nju i pokrivati ih zemljom, sve dok njihovi tragovi nisu bili išcezli. Mule prodaju na bazaru u razlicitim prigodama, a isto tako ucine s mješinama. To je dakle ono, što se dogodilo s razbojnicima. Pogledajmo mi sada, što je ucinio njihov satnik! Kada je taj bio pobjegao iz 'Ali Babine kuce, došao u šumu i u bijednome stanju ušao u pecinu s blagom, on zaplace, jer je sada bio tako sam i napušten. Sjedne na pod i pocne bolno tugovati, * što mu je samo razocaranje poklonjeno * i što se njegovo cinjenje okrenulo protiv njega. * Ceznuo je za svojim ljudima i nije imao više nikakve želje za životom. Da, on je priželjkivao smrt, tim što je uzvikivao: — Jao za vama, * vi najveci junaci ovoga vremena, * vi muževi, spremni za pljacku i borbu, * vi vitezovi, posveceni okršaju na bojnom polju! * O kamo srece da je k vama ipak došla smrt u ratu i borbi, * da vas je ipak snašao u okršaju i hrvanju blaženi kraj! * Ali ah, vi ste umrli jednom sramotnom smrcu. A ja bijednik, ja sam razlogom, što ste poginuli vi, za koje bih ja trebao položiti svoj život. * O kamo srece da sam ipak ja iskapio kalež nesrece, * prije nego što mi je darovan takav žalostan udes! * A ipak, Svemoguci me je i Preslavni Gospod ostavio na životu, kako bih ja izvršio osvetu i sprao sramotu. Da, ja cu nad svojim neprijateljem izvršiti groznu osvetu. Dat cu mu da okusi gorku patnju i silnu tugu. Kaznit cu ga za njegov cin, makar ja i bio sam. Ono, što nisam postigao uz pomoc mnogih ljudi, to cu sada, ako tako ushtjedne Allah, izvršiti sam! — Tijekom je noci njegov duh bludio po moru mracnih misli, * a njegovo mu je srce postalo tako teškim, * jer je stalno smišljalo 607
Dvjestaisedamdeseta noc sredstva, pomocu kojih bi mogao dospjeti do svojega cilja, * i on se plašio slatkog sna. * Ujutro on takoðer odbije drago jelo i usmjeri svoju pamet samo na to, * da pronaðe neku lukavštinu, putem koje je vjerovao, da bi mogao ostvariti svoju želju. * I naposljetku skuje jedan plan, posredstvom kojega se nadao, da ce postici svoj cilj i zalijeciti svoje rane. Kada je zatim bio nastao svijetli dan, on se odjene u haljine jednoga trgovca, uputi se u grad i iznajmi ondje sobu u jednome od velikih chanova, jednako kao i ducan na bazaru trgovaca. Onamo on dopremi, u razlicitim navratima, iz pecine s blagom * lijepu, skupocjenu robu * i zlatom prošivene fine tkanine. * Meðu njima su se nalazili primjerci iz Indije i rupci iz Sirije, * odjevni predmeti od brokata i pocasne haljine od atlasa, * odijela od svile i lana i * dragulji od skupocjenog kamena. * Sve je to bilo sakupljeno putem pljackaških pohoda, * koje je on bio izvodio po ovim krajevima, * od imetka i dobara ljudi * i pohranjeno u pecini s blagom. * Zatim je sjedio u svome ducanu, prodavao i kupovao i vodio trgovinu. * Pri tome je obicavao jeftino prodavati * i snižavati cijene, * nudio je ljudima ono, što su željeli, * i govorio im ono, što su rado slušali. * Tako on postane posvuda poznatim, * njegovo se ime spominjalo na daleko i široko, * glas se o njemu proširio po zemlji, * i svatko je znao o njegovu položaju. * Veliki su dolazili k njemu u velikom broju, * a mali su se pocinjali oko njega natiskivati. * On je primao ljude s velikom susretljivošcu, * postupao je s njima s prijaznom uljudnošcu * i pokazivao im nasmiješeno lice i finu cud. * Vazda ih je dobrostivo oslovljavao * i zatim im davao prijazne odgovore, * sve dok ga svaki covjek nije zavolio. * I pri tome je sve to bilo protivno njegovoj
naravi. * Jer on je iznutra bio sirov i tvrd, * grube i neotesane cudi. * On je obicavao misliti na ubojstvo i pljacku, * prolijevati krv i stjecati plijen. * Ali nužda ima svoje zakone, i oni su ga silili na takvo cinjenje. Ali je sada bio Svesilni i Preslavni, kako bi izveo jedan plan i jedan splet dogaðaja na covjeku sproveo u djelo, to tako odredio, daje ducan ovoga himbenog nitkova bio smješten nasuprot ducanu 'Ali Babinog sina, koji se zvao Muhammed. Jer su meðutim oni bili susjedi, pripala su im takoðer prava i obveze susjedstva, i stoga su jedan drugoga upoznali i postali prisnima. Jedino što nijedan od 608
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika njih nije znao o drugome, tko je on i odakle potjece. Pa ipak su jedan prema drugomu stekli veliku naklonost i ljubav, cesto sjedili jedan kod drugoga, i nijedan od njih dvojice nije više mogao biti bez svojega susjeda. Jednoga se meðutim dana dogodilo, daje 'Ali Baba došao k svojemu sinu Muhammedu, kako bi ga posjetio i ogledao se po trgovackom bazaru. Tu on dakle naðe stranog trgovca kako sjedi kod njegova sina. Tek što ga je ugledao razbojnicki satnik, tocno ga je prepoznao, i bio je siguran, da je ovaj njegov protivnik, kojega je tražio. Zbog toga se on silno obraduje, i obuzme ga pobjednicko veselje pri pomisli, da ce uskoro vidjeti svoju želju ispunjenom, postici svoj cilj i izvršiti svoju osvetu. Ali on sakrije ovu pomisao i ne promijeni izraz lica. Kada je 'Ali Baba zatim opet bio otišao, on upita o njemu njegova sina, tim što se pravio, da ga ne poznaje. Muhammed mu odgovori: — To je moj otac. Cim je dakle razbojnik dobio ovu sigurnu obavijest, on je obicavao još cešce sjediti kod Muhammeda. * Ukazivao mu je još više pocasti * i poceo umnažati znakove pažnje, * i iznosio je na vidjelo iskreno prijateljstvo i srdacnu naklonost. * Sada ga je takoðer pozivao k sebi na jelo, * davao mu gozbe i cašcenja, * pozivao ga na vecernja naklapanja, * nikada ga nije zaboravljao o svecanim danima pri razonodama i gošcenjima * i poklanjao mu je vrijedne darove i skupocjene dragocjenosti. * To je sve on cinio samo zato, kako bi izveo plan, koji je bio imao na umu, i kako bi lopovsku bezocnost, koju je snovao, sproveo u djelo. Kada je Muhammed opazio njegovu veliku susretljivost i njegovo uljudno ponašanje jednako kao što je vidio njegovo veliko prijateljstvo, tada takoðer njegova naklonost i ljubav prema njemu postanu neobicno velikima, upravo zato što je u njemu slutio samo najcišcu namjeru i najiskreniju nastrojenost. Sada se nijednoga jedinog trenutka nije mogao odricati njegovoga društva i više se nije mogao od njega rastajati niti danju ni nocu. Zato on takoðer isprica svojemu ocu, kako je strani trgovac susretljiv prema njemu i kakvo mu prisno prijateljstvo posvjedocuje, daje on takoðer bogat, plemenit i darežljiv covjek i da pripada prvacima svojega staleža. On ga je vrlo hvalio i pritom spominjao, da ga u svako doba poziva na fine objede i da mu daje na poklon skupocjene vrednote. Tada mu njegov otac rekne: 609
DvjestMsedtzmdeseta noc —
Tebi prilici, moj sine, da mu uzvratiš njegovo ljubazno ci
njenje, da mu prirediš gozbu i da ga pozoveš. To treba biti u petak. Kada vi zatim budete zajedno dolazili s bogoslužja petkom, oko podneva, i prolazili mimo našu kucu, tada ga zamoli, neka uðe. Ja cu zatim sve imati pripremljeno, što za toga poštovanog gosta pri lici i dolikuje. O sljedecem petku poðe razbojnicki satnik oko podneva zajedno s Muhammedom u džamiju. Nakon što su zatim bili obavili zajednicku molitvu, poðu zajedno natrag, kako bi se u gradu razonodili. Kako su dakle išli uokolo, došli su takoðer u 'Ali Babinu ulicu. Pa kada su stali pred kucu, zamoli Muhammed svojega druga, da ude unutra i ondje objeduje, tim što rekne: —
Gledaj, ovo je naša kuca.
Ovaj meðutim odbije i htjedne se ukloniti pozivu, tim što je iznio kao izgovor kojekakve razloge. Ali Muhammed navali na njega i pocne ga uporno moliti i nije prije odustajao od njega, sve dok on nije pristao, tim što je rekao: — Ja cu se prilagoditi tvojoj želji i svratiti, za volju prijateljstva i kako bi tebe zadovoljio. Ali ce se to dogoditi samo pod tim uvjetom, da ti narediš da u jela ne doðe nikakva sol. Jer ja imam veliku odbojnost prema njoj i ne mogu je niti jesti ni samo pomirisati. — To je vrlo jednostavno — odgovori Muhammed. — Ako tvoj želudac ne može podnijeti sol, tada pred tebe trebaju biti iznesena jela bez soli. Kada je razbojnik cuo ove rijeci, on se u svojoj nutrini vrlo obraduje. Jer to je bila njegova najveca želja, da uðe u kucu, a sve su lukavštine, koje je on dosada bio preo, trebale služiti samo tomu, da on postigne taj cilj i ostvari tu namjeru. Sada je dakle bio siguran, da ce izvesti osvetu, i bio je uvjeren, da ce izvršiti svoju kaznu. I on rekne u sebi samome: —
Allah mi ih je sada dao u ruke, to je sigurno i bez sumnje!
Pošto je zatim bio prekoracio prag, ušao je u kucu. 'Ali Baba mu zaželi dobrodošlicu i pozdravi ga s najvecom uljudnošcu i pa610
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika žnjom. On mu dadne da sjedi u dvorani na pocasnom mjestu, u uvjerenju, da je ovaj ugledan trgovac. Jer on nije slutio, da je ovaj bio covjek s uljem u vlastitoj osobi, jer je bio promijenio svoju odjecu i svoj izgled, i nije mu uopce dolazilo na pamet, da je on pustio vuka meðu ovce i lava meðu stada, nego je sjeo, s njim naklapao i zabavljao ga. Njegov sin Muhammed meðutim ode k Mardžani i naloži joj, neka u jela ne stavlja nikakvu sol, jer je njihov gost ne smije jesti. To nju najprije razljuti, jer je jela vec bila pripremila, i sada je trebala kuhati druga bez soli. Ali zatim ona naðe to neobicnim, i stvar joj pocne izgledati sumnjivom, i tako ona poželi ipak još jednom vidjeti covjeka, koji ne želi i ne dotice sol, posve drugacije nego svi ostali ljudi, jer to je stvarno nešto, što se nikada nije moglo niti cuti ni vidjeti. Kada je jelo bilo gotovo i kada je došlo vrijeme vecernjeg objeda, unese ona zajedno s 'Abdallahom stol i stavi ga pred gospodare. Pritom njezin pogled padne na stranog trgovca. Ona ga smjesta prepozna, jer je posjedovala oštro oko i pronicljiv razum. Bila je sigurna, da je on razbojnicki satnik. To je bilo nesumnjivo i nepobitno. Zatim dopusti svom pogledu da još duže na njemu pociva, i tada pod njegovim ogrtacem ugleda držak bodeža. Smjesta sebi rekne: — Sada takoðer razumijem razlog, zbog cega se ovaj proklet-nik susteže, da s mojim gospodarom jede sol! On hoce ubiti mojega gospodara, ali mu to važi ipak kao vrlo prosto, da to ucini, ako je jeo sol172. Samo - uz pomoc Allaha Uzvišenoga - on ne smije postici svoj cilj i izvršiti to djelo! Zatim se ona dadne na svoj posao, dok ih je 'Abdallah dvorio. Jeli su dakle od svih jela. Pritom je 'Ali Baba ukazivao svojemu gostu visoku cast i stalno ga nudio jelom. Kada su se bili zasitili, jela budu odnesena, i donesu vino i zakusku, poslastice, voce i šecerne slatkiše. Oni pocnu jesti od poslastica i od voca. Zatim je meðu njima kružio pehar. Prokletnik je meðutim neprestano obojici pružao vina, dok se sam suzdržavao od pijenja. Time je htio 172 Dakako: zajednicko jedenje soli predstavlja svetinju, koja dionike jedenja obvezuje na iskreno prijateljstvo. 611
Dvjestaisedamdeseta noc postici, da se ova dvojica opiju, dok bi on sam ostao budan i trijezan i pri jasnom razumu, kako bi izveo svoj plan. A taj se sastojao u tome, da on, kada obojica budu svladani pijanstvom i kada zaspu, može ugrabiti priliku, da prolije krv njih dvojice i da ih umori svojim bodežom. Potom je kanio uteci odatle kroz vrtna vrata, kao što je to vec ranije bio ucinio. Dok su dakle ta trojica veselo sjedili jedni s drugima, odjednom uðu k njima Mardžana i Abdallah. Mardžana je nosila jednu košulju od prošivenoga, alek-sandrijskog rada, ktomu haljetak od kraljevskog brokata i druge raskošne haljine, a bila je ukrašena zlatnim pojasom, koji je bio optocen svakojakim draguljima. Njezin je struk bio tanak, a pod njim su se isticala njezina bedra. Na njezinoj je glavi ležala mreža od bisera, a o vratu joj je visila ogrlica od smaragda, hijacinta i koralja. I pod njom su se valovito bibale dvije sise kao dva nara. Bila je urešena nakitom i lijepim opravama. Slicila je nekomu proljetnom cvijetu, kada se on po prvi put probudi, i Mjesecu u noci njegove punoce. Ali je takoðer Abdallah nosio raskošne
haljine, i imao je u ruci def173, po kome je udarao, dok je ona plesala poput plesacica visokoga umjetnickog dometa. Kada ju je Ali Baba vidio, on se obraduje i osmjehujuci joj se rekne: —
Dobrodošlica neka je prijaznoj curi, sluškinji punoj ljup
kosti! Ti si izvrsno postupila, jer smo mi upravo ceznuli za plesom. * Tako biva usavršenom naša blaženost, * tako biva okrunjenom naša vedra veselost. * Nato on razbojnickom satniku rekne: —
Ova cura nema sebi ravne. Ona je iskusna u svim stvarima i
vjerna u službi, i ništa od svega, što pripada finoj naobrazbi, njoj nije strano. Ona posjeduje ljepotu, izvrsna svojstva, jasan uvid i brzu pamet, da, ona u stvari u današnje vrijeme nema sebi ravne. Ona mi je takoðer ucinila jedno veliko dobrocinstvo, i draža mi je nego vlastita kci. Pogledaj ipak, plemeniti gospodaru, dražesnost njezina lica, vitkost njezina tijela, ljepotu njezina plesa, kako se krasno povija i ljupko giba! 173 Posrijedi su daire (tamburin), obruc s praporcima, na koji je nategnuta koža. 612
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika Ovaj meðutim nije obracao pažnju na njegove rijeci i nije slušao njegovo govorenje, nego je bio izvan sebe od žestokoga gnjeva i bijesa zbog nastupa ovih dviju osoba, koje su mu bile predusrele opak plan, koji je skovao protiv stanovnika te kuce, i bezocnu izdaju, koju je imao na umu. Zatim Mardžana opet otpleše jedan lijep ples baš kao tomu umijecu vicne plesacice, i ona se pocne brže gibati, sve dok naposljetku nije izvukla iz pojasa neki bodež, tim što je uvijala rukom, kako to cine djevojke Beduinke. Pritom je oštricu polagala cas na svoje vlastite grudi, cas na grudi 'Ali Babe, cas ju je približavala grudima njegova sina Muhammeda, cas je njome doticala grudi razbojnickog satnika. Nato uzme def iz 'Abdallahove ruke i pridrži ga pred 'Ali Babom, tim što mu je dala znak, neka joj dadne neki poklon. Tada joj on dobaci jedan din&r. Sada ona pode dalje k njegovu sinu Muhammedu. Taj joj takoðer dobaci jedan dinar. Naposljetku pristupi k satniku, s bodežom u jednoj ruci, s defom u drugoj. On joj htjedne nešto dati i stoga segne rukom u svoj džep. Ali tada, neocekivano, dok je on bio zaposlen time, da izvadi novac, koji mu je bio pri ruci — ona mu zabije bodež u grudi. On jednom silno
zahropce, zatim ispusti život. A Allah smjesta pošalje njegovu dušu u paklenu vatru, u kojoj je užasno. Ali kada su 'Ali Baba i njegov sin vidjeli, što je ona bila ucinila, oni odmah skoce, ostanu zabezeknuto stajati i povicu na nju: -
Ti bezocna ženo, ti kopile, ti kurvo, ti cedo bez podrijetla,
što te je potaklo na ovu strahovitu izdaju? Sto te je natjeralo na ovo gadno djelo? Ti si nas strovalila u nesrecu, iz koje nema za nas nikakva spasa, ti si uzrokom, da cemo mi poginuti i izgubiti život. Jedino što ce kazna najprije pogoditi tebe, ti prokletnice, a ako cak i umakneš rukama suca, ipak neceš smjeti umaci našim rukama! Ona im bez straha odvrati: -
Primirite se! Ublažite svoje uzbuðenje! Ako je to nagrada za
onu, koja ulaže za vas svoj život, tada se nitko više nece usuðivati, da ucini neko dobro djelo. Nemojte prebrzo o meni loše suditi, kako se kasnije ne biste morali kajati! Radije prvo saslušajte moje rijeci, i onda o meni odlucujte, što hocete! Ovaj covjek nije nikakav trgovac, kako se on predstavlja i kako vas dvojica mislite, ne, on je 613
Dvjestaisedamdeseta noc dapace razbojnicki satnik iz šume, koji se ranije predstavio, da je trgovac uljem, i koji je u vašu kucu uveo mnoge ljude, skrivene u mješinama, kako bi vas ubio i kako bi vas iskorijenio. Kada sam ja tajput preduhitrila njegovu lukavštinu, tako da su ga iznevjerile njegova nada i njegova želja, tada je on morao pobjeci i otici odavde. Samo se on nije dao time opomenuti niti prestrašiti, nego je u njemu porastao divlji bijes protiv mene i protiv vas, i on je u svojoj pogubnoj namjeri ustrajao. Kako bi dakle ispunio svoju želju i utišao svoju žudnju, otvorio je na bazaru trgovaca ducan i napunio ga raskošnom, skupocjenom robom. Zatim je u dovoljnoj mjeri sprovodio potajnu laž i skrivenu prevaru i paklenske varke, sve dok nije nadmudrio i prevario mojega gospodara Muhamme-da, tim što mu je posvjedocio lažnu ljubav i necasno prijateljstvo. Tako ga je dugo salijetao svojim obmanjivanjima, sve dok mu nije bilo postalo moguce, da se ugura u vašu kucu i da s vama sjedne za isti stol. Tada je dakle cekao na to, da iskoristi priliku, kako bi na vama izvršio izdaju, donio vam najsramotniju smrt i izbrisao sa zemlje vaš trag. I pritom se uzdao u oštrinu svojega oružja i u snagu svojih ruku. Nema nikakve moci i nema nikakve visosti osim u Allaha Uzvišenoga i Svemogucega! Slava neka je Allahu,
koji mu je pripremio brz kraj i propast posredstvom moje ruke! Pogledajte njegovo lice i tocno ga promotrite. Zatim ce vam istinitost mojih rijeci postati ociflbm! Nato ona otkrije njegov ogrtac i pokaže njima dvojici bodež, koji je bio sakriven pod njegovim haljinama. Kada su oni dakle bili culi njezin odgovor i kada im je došao do svijesti smisao njezinih rijeci, i kada su tocno promotrili lice lažnoga, prijetvornog trgovca, tada ga opet dobro prepoznaju i budu posve sigurnima, da je on bio trgovac uljem glavom. A pogledom su na bodež jasno spoznali, da ih je Allah bio sacuvao od velike opasnosti i od gorke smrti posredstvom njihove sluškinje Mardžane. Oni uvide istinitost njezinih rijeci, a odvažnost njezina srca i njezina postupanja pocne pred njima zraciti u divnom sjaju. Tada joj zahvale za izvrsno djelo njezine ruke i pohvale je, jer je sve ispravno planirala i spoznala. Zatim joj rekne 'Ali Baba: - Kada sam ti ja tajput poklonio slobodu, obecao sam ti još više od toga. I sada je pravo vrijeme, da ostvarim svoju rijec i da održim svoje obecanje, i da ti kažem, što sam imao na umu, kako 614
Pripovijest o JAli Babi i cetrdeset razbojnika bih ti uzvratio tvoja dobrocinstva prema nama i nagradio te za tvoje dobro postupanje, a to je, da te želim vjencati sa svojim sinom Muhammedom. Što vas dvoje na to kažete? Tada mu Muhammed dadne kao odgovor: — * Ja slušam i tebi se pokoravam u svemu, što ti nareðuješ i odreðuješ, * i ne proturjecim ti u onome, što mi ti daješ i uzimaš, *
pa makar to bila cak i neka stvar, koja bi me mogla plašiti i uzne
miriti. Ali što se tice vjencanja s Mardžanom, to je moja najveca želja i cilj mojih težnji! Tako on rekne, jer ju je ljubio vec od prije dugo vremena. Da, *
njegova je strast prema njoj bila vruce raspaljena * i nije poz
navala niti zakona ni granice. * Jer cura je posjedovala ljepotu i dražesnost * i zracecu savršenost, * u njoj su bili izvrstan um i svoj stva lijepe naravi * sparena s plemenitim korijenom i otmjenim podrijetlom. * Zatim se dadnu na t6, da pokopaju razbojnickog satnika. Iskopaju za njega u vrtu jednu prostranu jamu i zatrpaju
ga u nju, * i tako je on ležao kod svojih drugova, ozloglašenih, * bezvjeraca, prokletih. * I nijedno od Allahovih stvorenja nije saz nalo ništa o ovima neobicnim dogaðajima * i cudesnim zgodama. * Pogledajmo mi sada, što se dogodilo s njegovim ducanom! Kada je trgovac tako dugo vremena bio odande odsutan, * kada nikomu nije o njemu stizala nikakva vijest * i kada se od njega nije pokazivalo nikakva traga, * tada je državna riznica uzela pod svoje njegov posjed u robi i drugim dobrima i ostavštinama. * Kada su se zatim 'Ali Baba i njegovi našli u miru i spokoju * i stajali ucvršceni u svom životu, * kada su se sve stvari objasnile, bila im podarena radost * i zlo od njih odbijeno, * tada se Muhammed oženi sluškinjom Mardžanom. On dadne da se za nju napiše bracna isprava kod kadije pravovjernih, dadne joj prvi jutarnji dar i obveze se za drugi174. * Pocnu se okupljati svatovi, 174 Misli se dakako na drugi dio toga jutarnjeg dara: dvije trecine ugovorene svote jutarnjeg dara isplacuje mladoženja nevjesti prije potpisivanja bracnog ugovora, a trecu trecinu dobiva žena u slucaju rastave braka, ili u slucaju mladoženjine smrti. Dvjestaisedamdeseta noc zapocne radosna svecanost, * i budu probdjevene vesele noci. * Bude proslavljena poneka gozba, poneko cašcenje, * i uzmu ktomu igrace, pjevacice i šaljivce. * Naposljetku bude nevjesti skinut zar, on ostane s njome nasamo i uzme joj djevicanstvo. Tri je dana bila trajala svadba. Nato, ali tek nakon stoje od ovih dogaðaja bila protekla jedna citava godina, 'Ali Baba odluci, da opet ode do pecine s blagom. On to nije više cinio sve od smrti svojega brata, iz straha pred podmuklošcu razbojnika. Zatim, pošto je Allah bio dopustio da tridesetiosam ljudi od njih umre posredstvom Mardžaninih ruku, i pošto je za njima u smrti slijedio njihov satnik, 'Ali Baba je još uvijek vjerovao, da su od njih preostala dva covjeka. Jer on ih je tajput u brdima bio izbrojio i utvrdio, da ih je cetrdeset ljudi. Stoga se takoðer za cijeloga ovoga vremena plašio da opet odlazi onamo, iz straha pred njihovom podmuklošcu. * Kada mu meðutim o njima nije dolazila nikakva vijest * i kada se od njih takoðer nije pokazivao nikakav trag, * on postane uvjerenim, da su oni bili išcezli, i tako se*bdvaži, da se uputi onamo. Uzme sa sobom svojega sina, kako bi mu pokazao pecinu s blagom i ocitovao mu tajnu, kako se do nje može dospjeti i u nju uci. Kada su se dakle približili pecini s blagom, naðu, da je grmlje i trnovito šipražje pred vratima postalo posve gusto i preprijecilo put. Po tome spoznaju, da vec od prije dugo vremena nije u to blago bila više prodrla nijedna ljudska duša, nijedan glas, nijedna rijec. Tako su dakle bili sigurni, da su dva posljednja razbojnika takoðer morala poginuti. Njihov strah išcezne, i oni se usude prici bliže i probiti se dalje naprijed. Tada 'Ali Baba uzme jednu sjekiru, pocne sjeci šiblje i trnovito grmlje, sve dok nije prokrcio put i dok pristup k vratima nije bio slobodan. Nato on rekne: — Sezame, otvori svoja vrata! Smjesta se vrata otvore, on uðe unutra sa svojim sinom i pokaže mu sva ta blaga i rijetkosti i cudesne dragocjenosti, koje je sadržavala. Muhammed je bio pri pogledu na nju kao zaslijepljen i dospio je u najvecu zaprepašcenost. Nakon što su zatim bili prohodan' kroz pecinu s blagom i posvuda obišli po njezinim dvoranama, i dosita se nagledali dragulja i plemenitih kovina, odluce se
Pripovijest o 'Ali Babi i cetrdeset razbojnika vratiti doma. Tada uzmu, što im se od dragocjenosti pecine s blagom dopalo, što ne opterecuje, a ipak je velike vrijednosti, i vrate se natrag kuci puni veselosti i obradovani zbog dobitka tih blaga. A od sada su stalno uzimali iz pecine s blagom sve, štogod su samo poželjeli. Tako su oni vodili divan i sretan život, sve dok im nije došao Onaj, koji radostima zapovijeda da šute i koji raskida veze prijateljstva, koji razara dvorove i gradi grobove..." Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
PRIPOVIJEST O PRINCU AHMEDU I VILI PERI BANU
1
Od dvjesta sedamdeset prve do dvjesta sedamdeset pete noci. PRIPOVIJEST O HATIMU ET-TAIJU
72
Dvjesta sedamdeset peta noc. PRIPOVIJEST O MA'NU IBN ZAIDI
74
Dvjesta sedamdeset peta noc. PRIPOVIJEST O MA'NU IBN ZAIDI I BEDUINU
76
Dvjesta sedamdeset peta noc. PRIPOVIJEST O GRADU LEBTI
79
Od dvjesta sedamdeset pete do dvjesta sedamdeset šeste noci. PRIPOVIJEST O HIŠAMU IBN 'ABD EL-MALIKU I MLADOM BEDUINU
83
Dvjesta sedamdeset sesta noc. PRIPOVIJEST O IBRAHIMU IBN EL-MAHDIJU
86
Od dvjesta sedamdeset šeste do dvjesta sedamdeset sedme noci. PRIPOVIJEST O 'ABDALLAHU IBN ABI KILABI I GRADU STUPOVA IRAMU
102
Od dvjesta sedamdeset sedme do dvjesta sedamdeset devete noci. PRIPOVIJEST O ISHAKU EL-MAUSILIJU
111
Od dvjesta sedamdesed devete do dvjesta osamdeset druge noci. PRIPOVIJEST O KLAONICKOM CISTACU I OTMJENOJ DAMI
126
Od dvjesta osamdeset druge do dvjesta osamdeset pete noci. PRIPOVIJEST O DVIJE SESTRE, KOJE SU ZAVIDJELE SVOJOJ NAJMLAÐOJ SESTRI
137
Od dvjesta osamdeset pete do trista osme noci. PRIPOVIJEST O 'ALIJI ŠARU I ZUMURRUDI
226
Od trista osme do tristadvadeset sedme noci. PRIPOVIJEST O DŽUBAIRU IBN 'UMAIRU I GOSPODARICI BUDURI
309
Od trista dvadeset sedme do trista trideset cetvrte noci. PRIPOVIJEST O COVJEKU IZ JEMENA I NJEGOVIH ŠEST ROBINJA
344
Od trista trideset cetvrte do trista trideset osme noci. PRIPOVIJEST O HARUNU ER-RAŠIDU, ROBINJI I ABU NUVASU 371 Od trista trideset osme do trista cetrdesete noci. PRIPOVIJEST O COVJEKU, KOJI JE UKRAO ZLATNU ZDJELU, IZ KOJE JE BIO JEO SA PSOM
380
Od trista cetrdesete do trista cetrdeset prve noci. PRIPOVIJEST O VRAGOLANU IZ EL-ISKAND ARIJE I VALIJI
386
Od trista cetrdeset prve do trista cetrdeset druge noci. PRIPOVIJEST O EL-MALIKU EN-NASIRU
I TRIMA VALIJAMA
391
Od trista cetrdeset druge do trista cetrdeset cetvrte noci. Pripovijest valije iz Kaira 393 Pripovijest valije iz Bulaka
396
Pripovijest valije iz Starog Kaira 398 PRIPOVIJEST O MJENJACU I LOPOVU
400
Od trista cetrdeset cetvrte do trista cetrdeset pete noci. PRIPOVIJEST O VALIJI IZ KUSA I LUPEŽU
402
Od trista cetrdeset pete do trista cetrdeset šeste noci. PRIPOVIJEST O IBRAHIMU IBN EL-MAHDIJU I TRGOVCU
405
Od trista cetrdeset šeste do trista cetrdeset sedme noci. PRIPOVIJEST O ŽENI, KOJA JE SIROMAHU DALA MILOSTINJU
413
Od trista cetrdeset sedme do trista cetrdeset osme noci. PRIPOVIJEST O POBOŽNOM IZRAELCU
417
Od trista cetrdeset osme do trista cetrdeset devete noci. PRIPOVIJEST O ABU HASSANU EZ-ZIJADIJU I COVJEKU IZ CHORASANA
421
Od trista cetrdeset devete do trista pedeset prve noci. PRIPOVIJEST O SIROMAHU U NEVOLJI I NJEGOVIM PRIJATELJIMA
428
Trista pedeset prva noc. PRIPOVIJEST O BOGATU COVJEKU KOJI JE OSIROMAŠIO I ZATIM OPET POSTAO BOGATIM 430
Od trista pedeset prve do trista pedeset druge noci. PRIPOVIJEST O KALIFU EL-MUTAVAKKILU I ROBINJI MAHBUBI
433
Od trista pedeset druge do trista pedeset trece noci. PRIPOVIJEST O VARDANU MESARU SA ŽENOM I MEDVJEDOM
437
Od trista pedeset trece do trista pedeset pete noci. PRIPOVIJEST O PRINCEZI I MAJMUNU
448
Od trista pedeset pete do trista pedeset sedme noci. PRIPOVIJEST O KONJU OD EBANOVINE 453 Od trista pedeset sedme do trista sedamdeset prve noci.
Ali kada je pocela
dvjesta sedamdeset prva noc
Šehrezad pocne pripovijedati1 PRIPOVIJEST 0 PRINCD AHMEDU I VILI PERI BANU. - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je u starim vremenima i davno išcezloj prošlosti živio jednom jedan sultan od Indije. Taj je imao tri sina. Najstariji se zvao princ Husain, drugi princ 'Ali, treci princ Ahmed. On je imao takoðer jednu necakinju, po imenu princeza Nur en-Nahar2, kcer svojega mlaðeg brata, koji je bio rano umro i svoje jedino dijete ostavio za sobom pod stricevim skrbništvom. Kralj se s velikom brižljivošcu posvetio
njezinu odgoju, i ulagao je u to svaki trud, da ona bude poducena u citanju i pisanju, u šivanju i vezenju, u pjevanju i umjetnickom sviranju na 1
Buduci da u Kalkutskom izdanju tekst naredne pripovijesti nedostaje,
Littmann gaje umetnuo na temelju Burtonova izdanja. Dodajem samo daje ova prica prviput prevedena i tiskana u francuskome Gallandovom izdanju, ali kao i mnoge druge - u znatno skracenom obliku. 2
To ime znaci: Svjetlost Dana.
1
Dvjestaisedamdesetiprva noc instrumentima, koji pribavljaju veselje i radost. Ta je princeza takoðer po ljepoti i ljupkosti i po razumu i mudrosti daleko nad-mašivala sve djevojke svojega vremena u svim zemljama. Odrastala je s princevima, svojim braticima, u samoj radosti. Jeli su zajedno i igrali se jedni s drugima i zajedno spavali. Kralj je bio u svojoj duši odlucio, kada ona dosegne dob za udaju, da ce je udati za nekoga od susjednih kneževa. Ali kada je ona bila sazrela u djevicu, njezin stric primijeti, da su tri princa, njegovi sinovi, svi obuzeti dubokom ljubavlju prema njoj, i da svaki pojedini od njih najcežnjivije želi, da zadobije njezino srce i njezinu ruku. Zbog toga kralj bude duboko u nutrini zbunjen, i on rekne u sebi samome: - Ako ja gospodaricu Nur en-Naharu udam za jednoga od njezinih bratica, druga ce dvojica biti nezadovoljni i gunðati protiv moje odluke. Ipak moje srce to ne može podnijeti, da ih vidi tužne i razocarane. Ako meðutim ona bude dana za ženu nekom tuðinu, tada ce na sva tri princa, moje vlastite sinove, doci duboka tuga i teška duševna patnja. Da, tko zna, nece li oni sebi cak oduzeti život ili otputovati i zaputiti se u neku daleku, tuðu zemlju? Stvar je teška i krije opasnosti. Tako dakle dolikuje meni, njihovu ocu, da postupim na taj nacin, da, kada jedan od njih nju dobije za suprugu, u drugoj dvojici to ne izazove mržnju. Dugo je vremena sultan o toj stvari premišljao u svom srcu; i naposljetku smisli plan. Dadne da tri princa doðu k njemu i pocne s njima razgovarati, tim što rekne: — Dragi sinovi, vi ste mi svi jednako dragi i vrijedni, jedan kao drugi. Zbog toga ne mogu nijednomu od vas dati prednost i oženiti ga princezom Nur en-Naharom, niti takoðer stoji u mojoj moci, da je svima trima dadnem za ženu. Ali sam izmislio plan, po kome ona treba pasti u dio jednomu od vas, a da se njegova braca ne trebaju osjecati uvrijeðenima niti imati razloga za zavist. Neka onda uzmogne vaša uzajamna ljubav i naklonost ostati nesmanjenom, i nijedan ne treba nikada biti ljubomoran na srecu drugoga! Ukratko, moj je plan ovaj: Poðite i otputujte u daleke zemlje, tim što cete se odvojiti jedan od drugoga. Zatim cete mi donijeti najcudesniju i najrjeðu stvar od svega, što ugledate na svojim puto2
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Bunu vanjima. Pa tko se vrati doma s najrjeðom dragocjenošcu, taj treba postati suprugom princeze Nur en-Nahare! Pristanite dakle uz taj prijedlog. A što vam je uopce potrebno u novcu za putovanje i za zadobivanje rijetkih i jedinstvenih stvari, to uzmite iz kraljevske riznice, onoliko mnogo, koliko želite! Tri se princa, koji su vazda svojemu ocu bili poslušni, jednoglasno priklone tom prijedlogu. Svaki je pojedini bio zadovoljan i gajio pouzdanje, da ce on kralju donijeti najcudesniji dar i tako steci princezu za suprugu. Tada sultan zapovjedi, neka se svakomu pojedinomu dadne toliko mnogo novca, koliko je trebao, bez ogranicavanja i bez preracunavanja. A zatim im rekne: — Pripremite se za putovanje bez oklijevanja i otezanja i otpu-tujte pod Allahovom zaštitom! Ubrzo se tri princa spreme za put i putovanje. Preodjenu se, tim što su obukli na sebe odjecu putujucih trgovaca, pokupuju sve, što im je bilo potrebno, uzjašu konje najcišce krvi i izjašu, svaki okružen svojom pratnjom, zajedno iz. palace. Više su dana putovali istom cestom, sve dok nisu dospjeli do mjesta, gdje se put dijelio u tri smjera. Ondje svrate u chan3, i pojedu svoju veceru. Zatim se dogovore i usuglase, da ce od sada, pošto su sve donde bili zajedno putovali, s osvitom dana izabrati odijeljene putove. Svaki je pojedini od njih trebao putovati svojom vlastitom cestom, i sva su trojica trebali u daljini potražiti razlicite zemlje. Pri tome su se složili, da putuju samo tijekom jedne godine i da se onda, ako još budu boravili u zemlji živih, sva trojica ponovo sastanu u istom ko-nacištu i zajedno vrate k svojemu ocu, kralju. Nadalje su odredili, da prvi, koji doðe natrag u chan, treba cekati sve do dolaska sljedecega, pa da zatim obojica trebaju ondje boraviti, sve dok ne doðe treci. Pošto je dakle sve to bilo jasno dogovoreno, upute se na pocinak. A kada je zarudjela zora, zagrle oni jedan drugoga i reknu si zbogom. Potom uzjašu svoje konje i odjašu odatle, svaki u svome smjeru. 3 Karavanseraj, istocnjacko svratiste, koje odgovara suvremenom motelu. 3
Dvjestaisedamdesetiprva noc Dakle, princ je Husain, najstariji brat, cesto slušao pricanja o cudima zemlje Bišangarh4, i on ju je vec od prije dugo vremena htio jednom posjetiti. Zato izabere put, koji je vodio onamo, prikljuci se karavani, koje je cilj bila ta zemlja, i uzme s njome putovati vodom i kopnom kroz mnoga podrucja, puste divljine i kamenite stepe, guste prašume i plodne predjele, s poljima i zaseoci-ma, s vrtovima i gradovima. Pošto je tri mjeseca bio na putu, dospio je konacno u Bišangarh, zemlju, koja je bila tako rasprostrta i koje je moc tako daleko sezala, da su njome vladali mnogi knezovi. On svrati u karavanseraj, koji je bio posebno sagraðen za trgovce iz najudaljenijih zemalja. A od ljudi, koji su ondje boravili, dozna, da prijestolnica posjeduje veliki bazar, na kome se kupuju i prodaju sve vrste rijetkosti i cudesnih stvari. O sljedecemu se dakle danu princ Husain uputi na bazar, a kako ga je ugledao, zastane i zapanji se nad njegovom dužinom i širinom. Jer on se dijelio na mnoge ulice, koje su sve bile natkrovljene svodovima i osvijetljene visokim prozorima, a ducani su na obje strane bili
cvrstog nacina gradnje, svi prema istomu uzorku i gotovo jednake velicine. A pred svakim je pojedinim bilo razapeto zaštitno platno, koje je zadržavalo sunceve zrake i pružalo hladovitu sjenu. U tima su ducanima bile u redovima poslagane najrazlicitije vrste roba. Tu su bili svežnjevi indijske gaze, lanene tkanine od najfinijeg tkanja, jednobojno bijele ili obojane ili ukrašene živopisnim uzorcima, koji su tako jasno prikazivali životinje, drveta i cvjetove, da ih se moglo držati za stvarne životinje, grmove i vrtove. Tu je bilo nadalje u neiscrpnoj kolicini finih svilenih tkanina, brokata i najfinijih satena iz Perzije i Egipta. A u ducanima su s porculanom stajale staklene posude svake vrste. Tu i tamo su se takoðer nalazili ducani, u kojima su bili izloženi na prodaju zidni cilimi i tisuce podnih cilima. Princ je Husain koracao od ducana do ducana i bio pun zaprepaštenja nad time, što vidi tako cudesne stvari, o kojima on nikada nije mogao ni sanjati. Naposljetku doðe do zlatarske ulice, i ondje ugleda plemenite kamenove i dragulje, zlatne i srebrene posude, 4 Od imena Bidžnagar = Vidžajanagara: "Grad Pobjede", jedne nekoc glasovite prijestolnice u južnoj Indiji. 4
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu obložene dijamantima, rubinima, smaragdima, biserima i još drugima skupocjenim kamenovima, koji su svi tako svijetlo sjali i blještili, da su ducani bili osvijetljeni njihovim cudesnim sjajem. Tada si on rekne: -
Ako se u jednoj jedinoj ulici mogu naci tolika blaga i tako
rijetki dragulji, onda ne zna nitko osim jedinoga Allaha Svemo gucega, koliko može biti sakriveno blaga u cijelome ovom gradu! Nije se manje zaprepastio, kada je vidio, kako su žene brahmana u prekomjernosti svojega bogatstva ukrašene najljepšim draguljima i od glave do pete najbogatijim haljinama. Cak su njihovi sluge i sluškinje nosili zlatne ogrlice i narukvice i grivne koje su bile optocene skupocjenim kamenjem. U jednoj su hazarskoj ulici uzduž stajale gomile prodavaca cvijeca. Jer sav je narod, visokoga i niskog staleža, nosio vijence i cvjetni nakit. Neki su držali kite u rukama, drugi su si omotali vijence oko svojih glava, drugi su opet nosili oko vrata nadugacko obješene cvjetne pletere i girlande. Citava je ulica izgledala kao jedna jedina cvjetna terasa. Cak su trgovci stavljali bukete u svaki ducan i na svaku prodajnu tezgu, a sav je zrak bio ispunjen sparnim mirisom cvijeca. Kako je princ Husain landrao ovamo i onamo, konacno postane umornim, i bio bi rado negdje sjeo, kako bi malo otpo-cinuo. Tada jedan od trgovaca primijeti, da on izgleda umorno, i on mu prijazno i uljudno ponudi, neka sjedne u njegovu ducanu. Stranac izgovori pozdravnu formulu i sjedne. Odmah potom ugleda nekog prekupca, kako nudi na prodaju cilim, cetiri lakta u cetvorini, tim što je izvikivao: - Cilim za prodaju! Tko ce mi platiti njegovu cijenu? To je tridesettisuca zlatnika! - Tada je princ bio u najvecoj mjeri zaprepašten nad cijenom. On domahne trgovcu, i pošto je pomno razgledao njegovu robu, rekne:
—
Cilim se kao ovaj prodaje za malo srebrenih kovanica!
Kakvo on dakle ima posebno svojstvo, da ti tražiš za njega svotu od tridesettisuca zlatnika? Prekupac povjeruje, da je Husain trgovac, koji je nedavno došao u Bišangarh, i dadne mu kao odgovor: 5
Dvjestaisedamdesetiptva noc —
Najvredniji gospodaru, misliš li ti, da ja previsoko postav
ljam cijenu ovoga cilima? Moj mi je gospodar zapovjedio, da ga ne prodajem za manje od cetrdesettisuca cekina! Tada princ nastavi: — On ipak mora posjedovati neko cudesno svojstvo. Inace ti ne bi tražio tako golemu svotu! — To je istina, vrijedni gospodaru - odvrati prekupac - njegova su svojstva jedinstvena i cudesna. Tko sjedi na ovome cilimu i u mislima izgovori želju, da bude dignut u vis i spušten na drugo mjesto, taj ce u trenutku biti onamo odnesen, makar to mjesto bilo u blizini ili bilo cak mnoge dane putovanja udaljeno i teško dostižno. Kada je princ cuo te rijeci, on u sebi samome rekne: - Ja ne mogu svojemu ocu, sultanu, donijeti kuci kao dar ništa, što bi bilo tako cudesno rijetko kao ovaj cilim, niti išta, što bi mu moglo prirediti vece zadovoljstvo i ushicenje. Neka je slavljen Allah Uzvišeni, cilj je mojega putovanja postignut, i putem ovoga cu, ako tako ushtjedne Allah, svoju želju vidjeti ispunjenom! Ako uopce što, tada ce mu ovaj cilim biti vjecan izvor radosti. — Tako se dakle princ, u namjeri, da kupi leteci cilim, obrati prekupcu i rekne mu: —
Ako on stvarno ima takve snage, kao što ih ti opisuješ, tada
cijena, koju ti za njega tražiš, u stvari nije previsoka, i ja sam spre man, da ti platim traženu svotu. Ovaj mu dadne kao odgovor: —
Ako ti u moje rijeci sumnjaš, ja te molim, stavi ih na kušnju
i time otkloni svoju sumnju! Sjedni na tu cetvorinu od istkane preðe, a ona ce nas na puku tvoju želju i prohtjev odnijeti do karavanseraja, u kome ti stanuješ. Na taj ceš se nacin uvjeriti, da su
moje rijeci istinite. A tek kada se ti uvjeriš o njihovoj istinitosti, tre baš mi platiti cijenu moje robe, na onome mjestu i u ono vrijeme, ne prije! Zatim covjek raširi cilim iza ducana po tlu i dadne da princ na njemu zauzme mjesto, dok je on sam sjeo pokraj njega. Onda izne6
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Bernu nada, na puki prohtjev i želju princa Husaina, obojica budu odneseni do chana, kao da su se nalazili na Sulaimanovu5 prijestolju. Tako se dakle najstariji od triju brace cak vrlo obraduje pri pomisli, daje on vec sada stekao tako rijetku dragocjenost, kojoj se ravna nigdje po svim zemljama, takoðer ni kod kraljeva, ne bi mogla naci. U njemu se obraduju srce- i duša, jer je došao u Bišangarh i ondje naišao na tako cudesnu stvar. On stoga plati cetrdesettisuca cekina kao cijenu za cilim i povrh toga pokloni posredniku još dvadesettisuca kao dodatak. I stalno si je govorio, da ce ga kralj, cim vidi cilim, vjencati s princezom Nur en-Naharom. Jer to bi ipak bilo posve i u potpunosti nemoguce, da koji od njegove brace, makar oni pretražili i citav svijet u svim pravcima, uzmogne naci dragocjenost, koja bi se dala usporeðivati s ovom. Imao je želju, da odmah sjedne na cilim i odleti u svoju zemlju, ili da ipak barem ceka svoju bracu u konacištu, kod kojega su se rastali sa svecanim obecanjem uz zakletvu, da ce se poslije jedne godine ponovo sastati. Ipak mu ubrzo padne na pamet misao, da bi mu vrijeme, koje bi ondje morao cekati, moglo postati predugim, i vrlo se uplaši, da bi mogao dospjeti u napast, da ucini neki nepromišljen korak. Zbog toga odluci, da ostane u toj zemlji, cijega je kralja i stanovnike vec od prije tako dugo vremena cežnjivo želio upoznati, i on napravi plan, da si pogleda zemlju i da odlazi na zabavna putovanja po susjednim zemljama. Tako princ Husain proboravi nekoliko mjeseci u Bišangarhu. Kralj je pak te zemlje imao obicaj, da jedanput u svakom tjednu održava suðenje, kako bi saslušao sporove i poravnao pravne slucajeve, koji su se ticali stranih trgovaca. Na taj je nacin princ cešce viðao kralja, ali nije nikada nijednomu covjeku pripovijedao nešto o svom doživljaju. Ali buduci da je imao lijepo lice i Ijubak hod, da je bio uljudan u svome govoru, ktomu srcan i jak, razuman, oprezan i pun duha, bio je od naroda držan u višoj casti nego sultan, o trgovcima, njegovim drugovima, da se posve šuti. A s vremenom je 5 Sulaiman je biblijski Salamun (židovski: Š'lomo). Njegov je sag, prema legendi, nosio zajedno s njime i njegovu vojsku. 7
Dvjestmsedatndesetiprm noc postao obljubljen na dvoru, i iz vladarovih je vlastitih ustiju saznavao sve, što se ticalo njegove države i njegove moci i njegove velicine. Princ je takoðer posjecivao najglasovitije pagode6 te zemlje. Prva, koju je vidio, bila je od bakra i mjedi od najfinije izrade. Nutarnja je celija mjerila tri lakta u cetvorini i u svojoj sredini skrivala zlatnu sliku, koja je po velicini i obliku slicila covjeku cudesne ljepote. I tako je umjetnicka bila izrada, da se cinilo da njegovo lice upire oci, dva velika rubina goleme vrijednosti, u svakog gledatelja, makar stajao, gdje god htio. Nadalje je princ vidio hram idola, koji nije bio manje cudesan i rijedak nego prvi. Bio je sagraðen usred jednoga sela, na ravnoj površini, koja je bila dugacka i široka pola jutra, i na kojoj su cvale dražesne ruže, jasmin, bazilije i kojekakvo drugo slatkomirisno bilje, ciji su mirisi ondje ispunjavali sav zrak. Uokolo se meðutim hramskog dvorišta protezao zid, tri stope visok, tako da unutra nije mogla zalutati nikakva životinja. A u sredini se nalazila terasa, gotovo u visini jednog covjeka, sva izgraðena od bijelog mramora i valovitog alabastera. U njoj je bila svaka pojedina ploca tako fino isklesana i tako tocno umetnuta, da je cijela ploha, premda je pokrivala veliku površinu, izgledala, kao da se sastoji iz jednoga jedinog kamena. U sredini je terase stajala izgraðena sveta kupola, koja se podizala u vis otprilike pedeset lakata i bila vidljiva na mnogo milja odatle. Bila je trideset lakata dugacka i dvadeset široka, a crveni su mramorni kamenovi u oblozi zidova bili svijetlo polirani poput zrcala, tako da se u njima vjerno odslikavala svaka stvar. Kupola je bila umjetnicki isklesana i na van raskošno ukrašena. Unutra su bili prema rangu i dostojanstvu postavljeni redovi i redovi slika idola. Ovamo su, k ovomu vrhovnom svetištu, pritjecale od jutra do navecer tisuce brahmana, muškaraca i žena, na svagdašnje bogoslužje. Ondje su nalazili igre i zabave jednako tako kao i obrede i ceremonije. Jedni su se gostili, drugi plesali, jedni su pjevali, drugi svirali instrumente radosti i 6 Pagodama - portugalski pagode, rijec vjerojatno nastala od indijskog bha-gadi = svet (možda i perzijskog butkddd. - hram) - se zovu kultne budisticke graðevine u zemljama Dalekog istoka, cetverokutne ili mnogokutne, na više katova i sa stepenastim krovom. 8
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu veselja, i tako su na svakovrsnim mjestima dolazile do rijeci igre i gozbe i nedužne zabave. Ovamo su takoðer u svako godišnje doba pritjecale gomile hodocasnika iz dalekih zemalja, kako bi ispunili svoje zavjete i obavili svoje molitve. Svi su donosili darove u zlatnima i srebrenim kovanicama i rijetke i skupocjene poklone, koje su žrtvovali u nazocnosti kraljevskih službenika. Nadalje je princ Husain vidio svecanost, koja je bila samo jednom godišnje proslavljana u gradu Bišangarhu. Tada su dolazili zajedno svi zakupci, veliki i mali, i obilazili u povorci oko pagoda, prije svega meðutim oko jedne, koja je sve ostale nadmašivala velicinom i raskošju. Veliki i uceni panditi7, koji su bili okretni u Sastrama8, obavljali su putovanja od cetiri i pet mjeseci i pozdravljali jedan drugoga pri toj svecanosti. Onamo je hodocastio narod iz svih dijelova Indije u takvome mnoštvu, da je princ pri pogledu na to bio zaprepašten. A jer su se kod hramova natiskivale tolike mase naroda, on uopce nije mogao vidjeti, na koji se nacin štuju bogovi.
Na jednoj je strani susjedne ravnice, koja se pružala nadaleko i naširoko, stajala novoizgraðena graðevina silne velicine i visoke raskoši, devet katova visoka, koja je pocivala na podgradnji od cetrdeset stupova. Ondje je kralj jednom tjedno okupljao svoje vezire, kako bi svim strancima u zemlji izricao presude. Unutrašnjost je palace bila bogato ukrašena i izvedena sa skupocjenim ureðenjem., Na vanjskoj su strani plohe zidova bile oslikane prikazivanjima tajanstvenih zemaljskih predjela i prizorima iz dalekih krajeva, prije svega takoðer svakojakima cetveronožnim životinjama, pticama i kukcima, cak i komarcima i muhama, koje su bile odslikane s toliko umjetnickog osjecaja i tako vještom rukom, da su se stvarno cinile živima i da su seoski puk i ratari, kada bi iz daljine ugledali slike lavova, tigrova i drugih grabežljivih zvijeri, bivali ispunjeni strahom i jezom. Na drugima su se stranama ravnice nalazili paviljoni, isto tako od drveta, podignuti za uporabu naroda. Oni su bili u unutrašnjosti i na vanjskim stranama lijepo Ucenjaci. Sastra je udžbenik, odnosno: sveti spis. 9
Dvjestmscddmdesetiprvci noc izraðeni i oslikani poput one prve graðevine, ali tako majstorski sagraðeni, da su se mogli okretati sa svim narodom unutra i pokretati prema svakomu mjestu, kamo god se uopce htjelo. Tako se pokretalo te silne zgrade uz pomoc strojeva ovamo i onamo, a narod je u njima mogao jedno za drugim gledati razlicite zabave i igre. Nadalje su se na svakoj strani cetverokuta nalazili u redovima slonovi, zacijelo tisucu po broju. Njihove su surle i uši i stražnjice bili obojeni cinoberom i ukrašeni svakakvima dopadljivim crtežima. Njihovi su sedleni pokrivaci bili od zlatnog brokata, nosiljke na njihovim leðima su bile optocene srebrom. Nosili su ulicne pjevace, koji su svirali na raznovrsnim instrumentima, dok su ša-ljivci uveseljavali mnoštvo svojim šalama a glumci glumili svoje zabavne uloge. Od svih meðutim znamenitosti, koje je princ ugledao, njemu se najviše dopala slonovska predstava, i ona gaje ispunila najvecim divljenjem. Mocna je životinja - koja je mogla biti vožena ovamo i onamo, kamo god su cuvari uopce htjeli, jer su njezine noge pocivale na postolju, koje se kretalo na koturima -držala u svojoj surli frulu, na kojoj je tako lijepo svirala, da je sav narod s radošcu klicao u znak odobravanja. Tu je bila još takoðer jedna manja životinja, koja je stajala na jednoj strani grede. Ta je greda ležala poprijeko preko jednoga osam lakata visokoga drvenog trupca i bila za njega pricvršcena kukama, a na drugome je kraju ležao željezni uteg, koji je bio upravo toliko težak koliko i slon. Taj je onda tako dugo pritiskao gredu, dok njegov kraj nije dotakao tlo, a zatim bi ga ponovo dizao u vis uteg na drugome kraju. Tako se greda dizala gore dolje poput neke njihaljke, a dok se ona gibala, slon se zibao ovamo i onamo, u istome taktu kao i glazba zborova koji su svirali, pri cemu se oglašavao trubljenjem. Narod se mogao oko toga slona, dok se on ljuljao na gredi, dati voziti od mjesta do mjesta. Takve su se izvedbe izucenih slonova najcešce odvijale u kraljevu prisustvu. Princ je Husain proveo gotovo jednu godinu u tome, da razgleda znamenitosti po tržnicama i pri blagdanima Bišangarha. Kada je meðutim došlo zatim vrijeme dogovora s njegovom bracom, on u dvorištu iza chana, u kome je stanovao, raširi po zemlji svoj cilim, primi na njega svoju pratnju, konje i sve što je donio sa sobom,
10
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu sjedne i u mislima izgovori želju, da hoce biti premješten u kara-vanseraj, u kome su se tri brata dogovorila sastati. Jedva je bio završio misao, kadli se vec u istome trenutku cilim podigne visoko u zrak, odhuji odatle kroz prostranstvo i sve ih odnese do odreðenog mjesta. I ondje princ ostane, još uvijek u trgovackoj odjeci, kako bi pricekao svoju bracu. — Cuj sada, o sretni kralju, što je doživio princ 'Ali, stariji od dvojice brace princa Husaina! On se o trecem danu nakon svojega rastanka od dvojice brace takoðer prikljucio jednoj karavani i otputovao prema Perziji. Kad je poslije putovanja od cetiri mjeseca bio stigao u Siras, prijestolnicu zemlje Irana, svrati on sa svojim suputnicima, koji su mu bili postali skoro kao prijatelji, u jedan chan. I on se ondje useli s njima u svoj stan, tim što je važio kao draguljar. Trgovci sljedeceg dana odu, kako bi kupovali robu i prodavali svoja vlastita dobra. Ali princ 'Ali, koji nije imao sa sobom ništa, što bi mogao prodavati, nego samo stvari, koje je trebao za sebe, odmah odloži svoju putnu odjecu i uputi se s jednim drugom iz karavane na glavni bazar, koji je bio poznat kao Bazistan, ili tržnica suknom. 'Ali stane obilaziti po toj tržnici, koja je bila izgraðena od opeka i u kojoj su svi ducani imali nadsvoðene krovove, koji su pocivali na lijepim stupovima. I on se vrlo zacudi, kada je vidio raskošna skladišta, u kojima su bile izložene na prodaju sve vrste beskonacno vrijednih roba. Zaprepašten se upita, kako bogat mora biti cijeli grad, kada jedna jedina ulica na tržnici vec krije takva blaga. Dok su dakle trgovci ulazili i svoje robe izvikivali na prodaju, on ugleda meðu njima jednoga, koji je držao u ruci lakat dugacku bjelokosnu cijev, koju je nudio na prodaju za cijenu od tridesettisuca cekina. Kada je princ 'Ali cuo tu cijenu, on u sebi pomisli: - Taj je momak sigurno budala, da traži za jednu takvu jadnu stvar toliku cijenu! — Zatim upita jednoga od vlasnika ducana, s kojim je bio sklopio poznanstvo, tim što rekne: — Moj prijatelju, je li covjek ondje luðak, da traži svotu od tridesettisuca cekina za onu malu bjelokosnu cijev? Ipak bi mu samo neka bena platila tako visoku cijenu i za tu stvar potrošila toliko blago zlata( 11
Dvjestaisedamdesetiprm noc —
Vrijedni gospodaru - odvrati vlasnik ducana - taj je preku-
pac pametniji i razumniji nego svi drugi njegova staleža, a ja sam preko njega dao prodati roba u vrijednosti od mnogo tisuca cekina. Do jucer je još bio pri zdravoj pameti. Ali ne znam, u kakvom se stanju nalazi danas i da li je izgubio razum ili ne. Ali to znam sigur no, ako on za bjelokosnu cijev traži tridesettisuca, onda je ona vri
jedna toliko ili još više. Ipak, pogledat cemo je vlastitim ocima. Sjedni ovdje i cekaj, dok ne bude prolazio pokraj nas! Tada princ 'Ali sjedne na mjesto, koje mu je ovaj ponudio, a ubrzo ugledaju takoðer prekupca kako dolazi putem. Vlasnik ga ducana dakle pozove i rekne mu: —
Covjece, ta tvoja mala cijev mora posjedovati neku rijetku
snagu. Svi ljudi sa zaprepaštenjem slušaju, da ti za nju tražiš tako visoku cijenu. Da, moj prijatelj ovdje cak vjeruje, da si mahnit. Prekupac, razuman covjek, ne pokaže nikakvu ljutnju zbog tih rijeci, nego odgovori uljudnim rijecima: —
Visoki gospodaru, ja uopce ne sumnjam u to, da me ti moraš
držati za poludjeloga, kada tražim tako visoku cijenu i tako nez natnu predmetu pripisujem tako visoku vrijednost. Ali kada ti pokažem njegova svojstva i snagu, ti ceš tada rado biti spreman, da ga zadobiješ za tu cijenu. Ne samo ti sam, nego me svi ljudi, koji su culi kako izvikujem svoju ponudu, ismijavaju i nazivaju poludjelim. S tim rijecima pokaže prekupac princu 'Aliji durbinsku9 cijev i pruži mu je, tim što je dodao: —
Dobro si pogledaj ovu bjelokost: ja cu ti objasniti njezina
svojstva! Ti vidiš, da je ona na oba kraja opskrbljena komadom stakla. Ako ti dakle jedan njezin kraj staviš na oko, tada možeš vid jeti sve, što god uopce poželiš, i to ce ti se pojaviti blizu tebe, makar bilo udaljeno od tebe cak mnoge stotine milja. Princ dadne kao odgovor: 9 Perzijski durbin = dalekovid, dalekozor. 12
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu -
To izlazi iz okvira svakog razumijevanja. Ja to takoðer još ne
mogu držati za istinito, sve dok je ne isprobam i dok se ne uvjerim o tome, da je tako, kako ti kažeš. Nato prekupac položi malu cijev u ruku princa 'Alije, i tim što mu je pokazao, kako treba njome rukovati, rekne: -
Sto god ti uopce želio ugledati, pokazat ce ti se, ako pogle
daš kroz ovu bjelokost. Princ 'Ali šuteci zaželi vidjeti svojega oca, i cim je pridržao cijev tik pred svojim okom, ugleda ga kako svjež i veseo sjedi na svome prijestolju, i kako narodu svoje zemlje dijeli pravdu. Zatim cežnjivo poželi vidjeti ljubav svojega srca, princezu Nur en-Na-haru. Takoðer nju smjesta ugleda, kako sjedi zdrava i cila na svojoj pocivaljci, naklapa i smije se, dok oko nje stoji jato sluškinja spremnih da je posluže. Princ je bio preko svake mjere zaprepašten kada je vidio tu neobicnu i cudesnu predstavu, i on rekne u sebi samome: - Makar ja takoðer cijeli svijet pretraživao tijekom deset godina ili još duže po svim kutovima i uglovima, ipak necu nikada naci tako rijetku i skupocjenu stvar poput ove bjelokosne cijevi. - Potom rekne prekupcu: - Svojstva su tvoje cijevi, kao što vidim, stvarno od te vrste, koju si opisao, i ja cu ti vrlo rado kao cijenu za nju platiti trideset-tisuca cekina. - Visoki gospodaru — odvrati prekupac - moj se gospodar zakleo jednom zakletvom, da se nece od nje rastajati za manje od cetrdesettisuca zlatnika. Princ mu dakle, koji je uvidio, da je prekupac ispravan i cestit covjek, odvagne cetrdesettisuca cekina i tako postane posjednikom durbinske cijevi, blažen u mislima, da ce ona u potpunosti obradovati njegova oca i njemu privrijediti ruku princeze Nur en-Na-hare. Tako dakle 'Ali proputuje vesela srca kroz Širas i odatle dalje raznovrsnim cestama Perzije. I naposljetku se, kada je godina skoro prošla, prikljuci jednoj karavani i dosegne na svom povratku u Indiju zdrav i citav dogovoreni karavanseraj, u koji je princ Husain 13
Dvjestmsedamdesetiprva noc bio dospio vec prije njega. Ondje obojica uzmu cekati, da se njihov treci brat sretno vrati. — To je, o kralju Sehrijaru, povijest dvojice brace. A sada te ja molim, prikloni svoje uho i poslušaj to, što se dogodilo najmlaðem od njih, princu Ahmedu. Jer njegov je doživljaj bio najcudnovatiji i najneobicniji od sviju. Kada se on bio rastao od svoje brace, izabrao je put, koji vodi za Samarkand. A kada je nakon duga putovanja stigao onamo, svrati, jednako kao i njegova braca, u chan. O sljedecem danu ode, kako bi si pogledao tržnicu, koju tamošnji narod zove Bazistan, i uvjeri se, daje lijepo ureðena. Ducani su bili umjetnicki izgraðeni i ispunjeni rijetkim tkaninama, vrijednim dobrima i skupocjenim robama. Kako je dakle koracao ovamo i onamo,
naiðe na prekupca, koji je nudio na prodaju carobnu jabuku s uzvikom: — Tko ce kupiti ovaj plod? On je vrijedan tride-setipettisuca zlatnika! — Tada princ Ahmed rekne covjeku: — Molim, daj mi ipak da vidim plod, koji imaš u ruci, i objasni mi, kakvu tajnu snagu posjeduje, da zahtijevaš za njega tako visoku cijenu! Prekupac se nasmiješi, pruži mu jabuku i rekne: —
Nemoj se tomu cuditi, moj dobri gospodaru! Zbilja, ja sam
siguran, kada ti ja objasnim njegovo svojstvo, i kada vidiš, kakva je on dobrobit za covjecanstvo, tada moju cijenu neceš držati pretje ranom. Ne, ti ceš štoviše rado izdati za njega blago zlata, u slucaju da ga posjeduješ. Zatim nastavi: —
Sada me poslušaj, moj gospodaru, ispricat cu ti, kakva snaga
leži skrivena u ovoj umjetnickoj jabuci! Ako neki covjek boluje od neke bolesti, makar bila takoðer još tako teška, da, još više, ako je vec na samrti, i ako zatim ovu jabuku samo pomiriši, tada ce se ubrzo oporaviti, postat ce zdrav i izlijecen od bilo koje bolesti, koja ga je mucila, bila to kuga ili sušica, groznica ili ma koja druga zlocudna bolest, kao da nikada nije bio bolestan. Njegova ce mu se snaga smjesta vratiti, a pošto je jednom pomirisao ovaj plod, bit ce 14
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Bunu slobodan i prost od svake bolesti i svake patnje, dokle god budu u njemu boravili životni duhovi. Ali princ Ahmed odvrati: —
Kako ja mogu biti siguran, da su tvoje rijeci istinite? Ako
stvar tako stoji, kao što ti kažeš, tada cu ti ja s najvecom radošcu
dati svotu, koju tražiš! -
Moj gospodaru - odvrati prekupac - svi ljudi, koji stanuju
ovdje u predjelu Samarkanda, znaju posve dobro, da je ranije u ovome gradu stanovao mudar covjek, koji je posjedovao cudesnu okretnost, i koji je poslije mnogih godina napornoga rada proizveo ovu jabuku, putem miješanja beskonacno mnogih ljekarija iz bilja ka i minerala. Sva je svoja dobra, koja su bila znacajna, izdao za to, a pošto je proizveo ovu jabuku, tisuce je bolesnih ljudi opet ucinio zdravima, tim što im je dao da samo pomirišu ovaj plod. Ali ah, njegov je život našao iznenadan kraj, i smrt gaje neprimjetno izne nadila, prije nego što je mogao sam sebe spasiti pomocu cudo tvornog mirisa. A buduci da nije skupio nikakvo bogatstvo, nego je samo ostavio iza sebe tugujucu udovicu, veliku gomilu djece i mnoge roðake, udovica si nije mogla drugacije pomoci nego kroz to, da se rastane od ove carobne dragocjenosti, kako bi stekla sred stva za uzdržavanje svojih. Dok je prodavac ispostavljao princu ovo svoje izvješce, oko njih se okupila velika gomila graðana. A jedan iz mnoštva, koji je bio dobro poznat prekupcu, istupi i rekne: -
Jedan od mojih prijatelja leži kod kuce bolestan na smrt. Svi
su lijecnici i ljudi od lijecnickog nauka odustali od nade u njegov život. Zato te preklinjem, daj mu da pomiriši taj plod, kako bi ostao na životu. Cim je princ Ahmed cuo te rijeci, on se obrati pro davacu i rekne: —
Moj prijatelju, ako se taj bolesnik, o kojemu tu slušaš, zah
valjujuci mirisu ove jabuke vrati k snazi, ja cu je smjesta otkupiti za cijenu od cetrdesettisuca cekina.
15
Dvjestaisedamdesetiprm noc Covjek je imao punomoc, da je proda za iznos od tridesetipet-tisuca zlatnika. A buduci da je bio zadovoljan nagradom za pre-kupstvo od pettisuca, on rekne: —
To je dobro, moj gospodaru! Sada možeš iskušati snagu ove
jabuke i sebe samoga o njoj uvjeriti. Stotine sam bolesnika s njezi nom pomocu ucinio zdravima. S time otprati princ ljude do kuce toga bolesnika i njega naðe kako leži na svome krevetu u posljednjim izdisajima. Ali jedva da je umiruci pomirisao plod, kadli smjesta doðe k sebi i podigne se, potpuno izlijecen, zdrav i cio. Potom zadobije Ahmed od prekup-ca cudesnu jabuku i isplati mu cetrdesettisuca cekina. Pošto je on tako postigao cilj svojega putovanja, odmah pomisli na to, da se prikljuci nekoj karavani, koja putuje za Indiju, i da se vrati u zavicajno mjesto svojega oca. Ipak meðutim odluci, da provede vrijeme u razgledavanju samarkandskih znamenitosti i cudesnih stvari. Osobita mu je radost bila, da ode u divnu ravnicu, koja se naziva Soghd i koja je jedno od svjetskih cuda, da je pogleda. Taj je kraj bio sa svih strana naslada za oci, u smaragdnozelenoj svijetloj haljini, s kristalnim potocima poput rajske zemlje. Vrtovi su donosili sve vrste cvijeca i plodova, a gradovi su i palace radovali oci stranaca. Nakon stanovitoga se zatim vremena princ Ahmed prikljuci jednoj karavani trgovaca, koja je putovala prema Indiji. A kada je njegovo dugotrajno i mukotrpno putovanje bilo na kraju, dosegne on konacno karavanseraj, gdje su njegova dva brata Husain i 'Ali nestrpljivo išcekivali njegov dolazak. Tada tri brata budu ispunjena srdacnom radošcu, cim su se opet sjedinili, i oni zagrle jedan drugoga. I oni zahvale Allahu, koji ih je poslije tako dugotrajnoga i tjeskobnog rastanka sada vec zdrave i cile, svježe i vesele doveo doma. Sada se princ Husain, kao najstariji, obrati drugima i rekne: —
Sada nam prilici, da svaki pojedini isprica, kako je prošao, i
da dadne do znanja, kakvu je rijetku stvar donio sa sobom i kakve ona posjeduje snage. Ja cu vam, kao prvoroðeni, takoðer najprije ispricati svoje doživljaje. Iz Bišangarha donosim sa sobom jedan cilim, koji je doduše samo neugledan, ali koji posjeduje tako cu16
Pripovijest o princu Ahme&u i vili Pen Banu
desnu snagu, da ce svatko, tko na njemu sjedi i zatim u duhu izgovori želju, da posjeti neku zemlju ili neki grad, odmah biti premješten onamo, bez teškoce i nepovrijeðeno, pa makar putovanje do onamo takoðer inace trajalo mjesecima ili cak godinama. Za njega sam platio cetrdesettisuca zlatnika. Pa pošto sam zatim bio pogledao sve cudesne stvari u zemlji Bišangarhu, sjeo sam na svoju zadobivenu dragocjenost i zaželio si doci na ovo mjesto. Smjesta sam se našao ovdje, kao što sam si zaželio, i sada sam u ovome ka-ravanseraju tri mjeseca cekao na vaš dolazak. Taj je leteci cilim ovdje kod mene. Tko hoce, može ga iskušati! Nakon što je najstariji princ ispricao svoju povijest do kraja, kao sljedeci uzme rijec princ 'Ali i pocne: — Dragi brate, taj je cilim, koji si ti donio sa sobom, cudesno neobican, i on posjeduje posve neuobicajenu snagu. A prema onomu, što ti pripovijedaš, nitko još nikada na cijelome svijetu nije vidio nešto, što bi se s njime moglo usporediti. - Zatim meðutim on izvuce durbinsku cijev i nastavi: - Evo gledajte, ja sam takoðer za cetrdesettisuca cekina kupio nešto, ciju cu vam snagu sada pokazati! Vidite li ovu bjelokosnu cijev? S njezinom se pomocu mogu gledati stvari, koje su sakrivene pogledu i udaljene mnogo milja daleko. Ona je zaista posve cudesna stvar i vrijedna, da je iskušate. Vas je dvojica možete isprobati, kad god hocete. Stavite samo oko na manje staklo i u mislima izgovorite želju, da pogledate nešto, što vaše srce želi vidjeti. A bilo da je dakle to u blizini ili udaljeno mnoge stotine milja daleko, ova ce to bjelokost pokazati jasno i posve pred vašim ocima. Kod tih rijeci princ Husain uzme cijev od princa 'Alije, pa tim što je svoje oko stavio na jedan kraj, kao što mu je bilo receno, on u svome srcu poželi da ugleda princezu Nur en-Naharu. Njegova su ga meðutim dva brata promatrala, kako bi vidjeli, što ce on reci. Ali iznenada opaze, kako njegovo lice mijenja boju i spušta se klonulo poput uvela cvijeta, i kako mu u njegovu uzbuðenju i duševnoj muci iz ociju tece rijeka suza. I prije nego što su se njegova braca bila oporavila od svojega zaprepaštenja i mogla ga upitati za razlog ovoga neobicnog držanja, on glasno uzvikne:
Dvjestaisedamdesetiprva noc -
Jao! Jao! Mi smo podnijeli napore i poteškoce, i tako smo
daleko putovali u daljinu, jer smo se nadali, da cemo steci princezu Nur en-Naharu. Ali je sve bilo uzalud: Vidio sam je kako smrtno bolesna leži na svojoj postelji, baš kao da hoce po posljednji put udahnuti, a oko nje stoje njezine žene, koje sve u najdubljoj žalosti placu i tuguju. Ah, moja braco, ako je vi hocete vidjeti još po posljednji put, tada bacite kroz staklo oproštajni pogled, prije što je više ne bude!
Tada princ 'Ali dohvati durbinsku cijev i pogleda kroz nju i ugleda princezu u onome stanju, koje je bio opisao njegov brat Husain. Ovaj je ubrzo preda dalje princu Ahmedu, i on takoðer kroz nju pogleda i uvjeri se, da se gospodarica Nur en-Nahar nalazi pred time, da ispusti dušu. Tako dakle on rekne svojoj starijoj braci: - Mi sva trojica trpimo jednaku ljubavnu muku zbog princeze, i svaki pojedini od nas ima najusrdniju želju, da je zadobije. Sada njezin život išcezava, ali je ja mogu spasiti i opet ostaviti zdravom, ako smjesta i bez otezanja i oklijevanja požurimo k njoj. — S tim rijecima on izvadi iz svojega džepa cudesnu jabuku, pokaže je braci i uzvikne: — Ova ovdje nije manje vrijedna od leteceg cilima i dur-binske cijevi! Ja sam je kupio u Samarkandu za cetrdesettisuca zlatnika a sada imamo najbolju priliku, da isprobamo njezinu snagu. Rekli su mi, da bolesnik, ako ovu jabuku pridrži pred nosom, biva odmah opet izlijecen i zdrav, makar takoðer bio na samrti. Ja sam je sam isprobao, a sada cete vi sami vidjeti njezinu cudesnu ozdravljujucu snagu, kada je ja primijenim protiv bolesti Nur en--Nahare. Samo dajte da budemo kod nje, prije nego što umre! - To je laka stvar - uzvikne princ Husain - moj ce nas cilim u trenutku odnijeti do postelje našemu srcu najdraže. Odmah sa mnom sjednite na njega, jer on ima dovoljno prostora za nas trojicu. Neodložno cemo biti odneseni onamo, a naše sluge mogu slijediti za nama! Tada tri princa sjednu na leteci cilim, svaki u mislima izgovori želju, da bude uz postelju princeze Nur enNahare, i u trenutku se 18
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu naðu u njezinoj odaji. Robinje i uškopljenici, koji su je njegovali, budu prestrašeni nad tim prizorom i zaprepaste se, kako su ovi strani ljudi mogli doci u sobu. I upravo, kada su ih uškopljenici s macevima u ruci vec htjeli napasti, prepoznaju princeve i uzmaknu, još uvijek zacuðeni nad njihovim prodorom. Braca meðutim odmah ustanu s leteceg cilima, a princ Ahmed istupi i prinese cudesnu jabuku k nosu gospodarice, koja je bez svijesti ležala ispružena na svojoj postelji. Ali cim joj je miris prodro u mozak, bolest je napusti, i ona postane potpuno izlijecenom. Široko rastvori svoje oci, uspravi se na jastucima i obazre se uokolo, osobito na princeve, koji su stajali pred njome. Jer osjetila je, da je postala svježa i vesela, kao da se upravo budi iz okrepljujucega sna. Ubrzo ustane sa svoje postelje i zapovjedi svojim komorkinjama, daje odjenu. A dok su one to cinile, ona isprica, kako su se tri princa, sinovi njezina strica, iznenada pojavili, i kako joj je princ Ahmed dao da nešto pomiriši, putem cega je ona bila izlijecena od svoje bolesti. Pošto je zatim takoðer još bila obavila pranje poslije ozdravljenja, ona se vrati natrag i pokaže svoju srdacnu radost nad ponovnim viðenjem, narocito princu Ahmedu, jer joj je ipak on bio vratio život i zdravlje. Princevi su takoðer bili silno obradovani, kada su vidjeli, da je princeza Nur en-Nahar tako brzo ozdravila od svoje smrtne bolesti. Ali uskoro oni uzme od nje oproštaj i odu, kako bi pozdravili svojega oca. U meðuvremenu su uškopljenici citavu zgodu ispricali sultanu, pa kada su dakle princevi došli k njemu, on se podigne, nježno ih zagrli i poljubi u celo, blažen, što ih je opet ugledao i od njih doživio ozdravljenje princeze, koja mu je bila toliko mila, kao da bi bila njegova vlastita kci. Potom tri brata donesu ovamo cudesne stvari,
koje je svaki pojedini bio donio sa svojega putovanja. Najprije princ Husain pokaže leteci cilim, koji je njih u trenutku bio donio iz daleke daljine, i rekne: - Prema svojemu izgledu nema ovaj cilim nikakve vrijednosti, ali jer posjeduje jednu tako cudesnu snagu, meni se cini: nemoguce je, da se na cijelome svijetu naðe nešto, što bi po rijetkosti bilo ravno njemu. 19
Dvjestaisedamdesetiprva noc Nato ponudi princ 'Ali kralju svoju durbinsku cijev, tim što rekne: —
Džamšedovo10 zrcalo uopce nije ništa prema ovoj cijevi,
kroz koju sve stvari od istoka do zapada i od sjevera do juga posta ju ljudskom oku jasno raspoznatljivima. Napokon princ Ahmed izvadi cudesnu jabuku, koja je na tako neobican nacin spasila mili život Nur enNahare, i rekne: —
S pomocu ovoga ploda bivaju odmah izlijecenima sve bolesti
i teške patnje. I svaki pojedini uruci svoju dragocjenost Sultanu s rijecima: -Gospodaru, udostoj se, da ove darove, koje smo donijeli, dobro ispitaš, i zatim odluci... Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
10 Džamšed je mitski kralj starih Perzijanaca, oko kojega se obrazovao citav vijenac legendi, slicno kao oko židovskog Salamuna. 20
Ali kada je pocela
'dvjestaisedamdesetidruga noc
Šehrezad nastavi ovako: —
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je svaki pojedini od
trojice brace urucio svoju dragocjenost sultanu s rijecima: — Gos podaru, udostoj se, da ove darove, koje smo donijeli, dobro ispitaš, i zatim odluci, koji je od njih najvredniji i najcudesniji. Potom se treba, prema tvojemu obecanju, onaj meðu nama, na kojega padne tvoj izbor, oženiti princezom Nur en-Naharom. Nakon što je kralj s pažnjom poslušao njihove nagovore i takoðer spoznao, kako je svaki pojedini dar bio pridonio ozdravljenju njegove necakinje, on neko vrijeme duboko utone u more misli. Zatim dadne kao odgovor: —
Ako bih priznao najvecu zaslugu princu Ahmedu, cija je
cudesna jabuka izlijecila princezu, tada bih ipak nepravedno pos tupio prema drugoj dvojici. Premda ju je ipak njegova drago cjenost iz smrtne bolesti vratila k životu i zdravlju, ipak mi kažite: kako bi on nešto saznao o njezinoj bolesti bez snage durbinske cije vi princa 'Alije? A isto bi tako takoðer bez leteceg cilima princa Husaina, koji je vas trojicu u jednome trenutku donio ovamo, cu desna jabuka bila beskorisna. Zbog toga moja odluka o tome glasi, da sva trojica imate jednak udio i da stoga možete polagati pravo na jednaku zaslugu za njezino ozdravljenje, jer bi bilo nemoguce, 21
Dvjestmsedamdesetidruga noc
da se ona izlijeci, da je nedostajala bilo koja od te tri cudesne stvari. Nadalje su takoðer sve tri jednako rijetke i cudesne, a da nijedna ne premašuje drugu, i ja ni s najmanjim pravom ne mogu priznati prednost ili prvenstvo jednomu pred drugima. Obecao sam da cu gospodaricu Nur en-Naharu vjencati s onim, tko donese od sviju najvecu rijetkost. Ali koliko god to bilo cudno, ne ostaje zbog toga manje istinito, da su one sve u jednome bitnom svojstvu jedna drugoj ravne. Teškoca još uvijek postoji, i pitanje još nije riješeno. Pa ipak bih rado volio da stvar vidim odlucenom još prije svršetka dana, i to tako, da se nijednomu ne dogodi nepravda. Tako se dakle moram bezuvjetno odluciti za plan, putem kojega cu moci jednoga od vas proglasiti za pobjednika i njemu podariti ruku princeze Nur en-Nahare primjereno mojoj datoj rijeci, kako bih se oslobodio svake odgovornosti. Zato sam zakljucio sljedece: svaki pojedini od vas treba uzjahati svojega konja i opskrbiti se strijelom i lukom. Zatim odjašite na turnirsko polje, a ja cu vas slijediti s državnim ministrima, državnim velikašima i uglednicima zemlje. Zatim vi trebate, jedan za drugim, u mojoj nazocnosti svom svojom snagom odapeti po jednu strijelu, a taj meðu vama, cija strijela najdalje odleti, ce biti od mene proglašen kao najdostojniji, da zadobije princezu Nur en-Naharu za ženu. Tri princa dakle, koji nisu mogli proturjeciti odluci svojega oca niti takoðer sumnjati u njegovu mudrost i pravednost, uzjašu svoje konje i požure sa strijelama i lukovima ravno do odreðenoga mjesta. Takoðer kralj prispije onamo sa svojim vezirima i dostojanstvenicima svoje države, nakon što je dragocjenosti pohranio u kraljevskoj riznici. Cim je sve bilo spremno, iskuša najstariji sin i nasljednik, princ Husain, svoju jakost i okretnost, i on odapne svoju strijelu daleko preko ravne ravnice. Poslije njega princ 'Ali posegne za svojim lukom, odašalje strijelu u istome pravcu i prebaci je preko prve. Napokon doðe na red princ Ahmed. On takoðer nacilja u isti pravac. Ali je to udesom tako bilo odreðeno, da vitezovi i dvorjani, premda su svoje konje potjerali naprijed, kako bi vidjeli, gdje ce njegova strijela pasti na tlo, ipak od nje nisu otkrili nikakva traga, i nitko od njih nije znao, da li je strijela potonula u 22
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu dubine zemlje ili je odletjela sve do kraja nebeskog prostora. Da, bilo ih je, koji su u zloj namjeri bili mišljenja, da princ Ahmed nije odapeo nikakav hitac i da njegova strijela uopce nije napustila tetivu. Naposljetku kralj izda zapovijed, da se više za njome ne treba tragati, izjasni se za princa 'Aliju i odluci, da se on treba oženiti princezom Nur en-Naharom, jer je njegova strijela ostavila iza sebe onu princa Husaina. Tako dakle budu svecanosti i ceremonije svadbe održane prema zakonu i obicaju te zemlje s velikom ras-košju i mnogo sjaja. Princ Husain meðutim nije htio biti prisutan kod svadbene svecanosti, jer je bio razocaran i ispunjen ljubomorom. On je naime bio gospodarici Nur en-Nahari odan s mnogo strasnijom ljubavlju nego njegova dva brata. Zato on odloži svoje kneževske haljine i otputuje odande u fakirskoj odjeci, kako bi živio kao pustinjak. Princ je Ahmed bio takoðer izjedan ljubomorom i usprotivio se tomu, da uzme dijela u svecanosti vjencanja. Ali se on nije kao princ Husain povukao u samocu, nego je provodio dane u potrazi za strijelom, kako bi ustanovio, gdje je ona pala. Zbilo se dakle, da je jednoga jutra, kada je opet, sam kao i obicno, izašao u potragu i pošao od mjesta na kome su strijele bile odapete, dosegnuo oba mjesta, na kojima su bile naðene strijele princeva Husaina i 'Alije.
Zatim je išao dalje, uvijek ravno, i bacao svoje poglede na sve strane preko brijega i doline, nadesno i nalijevo. Dok je tako posvuda tražio, kadli odjednom, nakon što je vec bio otišao otprilike tri parasange11 daleko, ugleda strijelu kako leži vodoravno na jednoj stijeni. Nad time on bude vrlo zaprepašten. Jer zacudio se, kako je strijela mogla tako daleko odletjeti, još više meðutim, kada se popeo gore i spoznao, da strijela nije zabodena u tlo, nego da je ocito bila odskocila i vodoravno pala na kamenu plocu. Tada on rekne u sebi samome: - S tom stvari sigurno postoji neka tajanstvena okolnost! Kako bi mogao inace itko tako daleko odapeti strijelu i nju zatim ugledati kako leži na tako neobican nacin? — Potom si utre put izmeðu šiljatih litica i velikih blokova i 11 Parasanga je perzijska milja, koja oznacuje sat vremena hoda, to jest: oko 5.550 naših metara. 23
Dvjestnisedamdesetidruffd noc doðe uskoro do jedne izdubine u tlu, koja je izlazila u podzemni hodnik. Kada je prodro unutra nekoliko koraka naprijed, ugleda željezna vrata. Njih s lakocom pogurne, jer nisu bila zasunuta, pa pošto je sa strijelom u ruci bio ušao, doðe na neki put, koji se strmo spuštao i njime siðe. Ali dok se bio pobojao, da ce sve naci posve tamno, otkrije na stanovitoj udaljenosti, gdje se spilja proširivala, velik prostor, koji je bio na sve strane osvijetljen svjetiljkama i svijecnjacima. Kada je zatim odmakao dalje još otprilike pedest lakata, njegov pogled padne na jednu mocnu i lijepu palacu. I naskoro izaðe iz njezine unutrašnjosti van na trijem dražesna cura, lijepa i puna ljupkosti, vilinski lik u kneževskim haljinama i prebogato ukrašen najskupocjenijim draguljima. Koracala je polako i dostojanstveno, a ipak ljupko i ocaravajuce, okružena svojim sluškinjama kao pun Mjesec zvijezdama. Kada je princ Ahmed ugledao tu sliku ljepote, požuri se, da joj prikaže pozdrav mira, a ona uzvrati pozdrav. Zatim priðe i nazove mu s puno dražesti dobrodošlicu, tim što ljupkim glasom rekne: „— Od srca dobro došao, prince Ahmede! Obradovana sam, što te vidim. Kako je tvoja visost, i zbog cega si mi tako dugo bio odsutan? Kraljevic se vrlo zaprepastio, kada je cuo, da ga ona naziva po imenu. On naime nije znao, tko je ona, jer oni jedno drugo nikada prije nisu bili vidjeli. Kako je onda ona mogla saznati njegovu titulu i njegov rang? Nato on pred njome poljubi tlo i rekne joj: —
Visoka gospodarice, ja sam ti obvezan na srdacnu zahval
nost, što si ti tako dobrostiva, da meni na ovome neobicnom mjes tu tako prijaznim rijecima nazivaš dobrodošlicu, ovdje, kamo se ja, usamljeni stranac, samo s oklijevanjem i ustezanjem usuðujem uci. Ali mi je posve zagonetna misao, kako si ti mogla saznati ime svo jega roba! Ona odvrati nasmiješivši se:
—
Moj gospodaru, priði ovamo i dopusti da mirno sjednemo
ondje u dvorcu za zabavu! Ondje cu ti odgovoriti na tvoje pitanje. 24
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu Oni dakle poðu onamo, tim što ju je princ Ahmed u stopu slijedio. A kada je ušao, ugleda pun zaprepaštenja nadsvoðeni krov, koji je bio divne izrade, tako lijepo ukrašen zlatom i lapislazuli-jem12, slikama i ukrasima, da na cijelome svijetu nije imao sebi ravnoga. Kada je gospodarica opazila njegovu zacuðenost, ona rekne princu: - Ova kuca nije ništa u usporedbi sa svima mojima drugima, koje ja tebi po slobodnoj volji sada dajem u vlasništvo. Kada ih budeš vidio, bit ceš s pravom zaprepašten. - Potom ovo vilinsko bice sjedne na jednu povišenu estradu i ponudi princu Ahmedu uz mnoge znakove svoje naklonosti, neka sjedne njoj uz bok. Zatim nastavi: — Iako ti mene ne poznaješ, ja tebe ipak dobro poznajem, kao što ceš sa cuðenjem uvidjeti, kada ti ja ispricam cijelu svoju povijest. Ali ponajprije dolikuje, da ti kažem, tko sam ja. Ti si zacijelo procitao u Svetom Pismu, da ovaj svijet nije samo obitavalište ljudi, nego takoðer obitavalište stanovitoga roda, koji nazivaju džinskim bicima... Tada primijeti Sehrezad, da je pocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 12 Lapislazuli je lazurit, modre boje, koja mjestimice prelazi u zelenkastu i ljubicastu, latinski: lapis lazuli = lazurni kamen. 25
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje to vilinsko bice princu Ahmedu nadalje reklo: - Ponajprije dolikuje, da ti kažem, tko sam ja. Ti si zacijelo procitao u Svetom Pismu, da ovaj svijet nije samo obitavalište ljudi, nego takoðer obitavalište stanovitoga roda, koji nazivaju džinskim bicima, koja su po liku posve slicna smrtnicima. Ja sam kci jedinica stanovitoga kneza duhova najotmjeni-jeg podrijetla, i moje je ime Peri Banu13. Stoga nemoj biti iznenaðen, ako me cuješ kako kažem, tko si ti i tko je tvoj otac, kralj, i tko je Nur en-Nahar, kci tvojega
strica. Ja imam puno znanje o svemu, što se odnosi na tebe, tvoje pleme i tvoju svojtu. Ti si jedan od trojice brace, koji su sva trojica bili zacarani ljubavlju prema princezi Nur en-Nahari i koji su se meðusobno natjecali za posjedovanje njezine ruke. Nadalje je tvoj otac držao za najbolje, da vas sve pošalje u strane zemlje, a ti si otputovao u daleki Samarkand, odakle si donio doma cudesnu jabuku, koja je zgotovljena rijetkim i tajanstvenim umijecem i za koju si platio cetrdesettisuca cekina. Uz njezinu si pomoc izlijecio svojemu srcu najmiliju od teške bolesti. Princ je Husain meðutim, tvoj najstariji brat, za istu cijenu 13 Peri znaci na perzijskome vila, odnosno demonica. Banu (= gospodarica) je uobicajeni naslov otmjenih žena. 27
Dvjestnisedamdesetitreca noc u Bišangarhu kupio leteci cilim, a princ je 'Ali donio doma durbin -sku cijev iz grada Širasa. Ovo neka ti bude dovoljno, kako bi ti pokazalo, da ništa od svega, što se tice tebe, meni nije skriveno. Ali mi sada reci punu istinu, komu se više diviš zbog ljepote i ljupkosti, meni ili gospodarici Nur en-Nahari, supruzi svojega brata? Moje srce cezne za tobom u strasnoj žudnji i želi da se mi vjencamo i uživamo životne radosti i ljubavne miline. Zato mi reci, jesi li ti takoðer voljan, da se mnome oženiš, ili te izjeda jaca cežnja prema kceri tvojega strica? U obilju sam svoje ljubavi nevidljiva stajala tebi uz bok za vrijeme natjecanja lukovima na turnirskom polju, a kada si ti odapeo svoju strijelu, znala sam, da ce ona daleko zaostati za strijelom princa 'Alije. Zbog toga sam je uhvatila, prije nego što je dotakla tlo, i odnijela je izvan domašaja ociju. A tim što sam je pustila da udari o željezna vrata, ucinila sam da se odbije i padne vodoravno na stijenu, na kojoj si je našao. I od toga sam dana uvijek sjedila tu i ustrajno te išcekivala, jer sam dobro znala, da ceš ti za njome tragati, sve dok je ne naðeš, i tako sam bila sigurna, da cu te dovesti ovamo k sebi. Tako je govorila lijepa cura Peri Banu, tim što je pogledavala princa Ahmeda pogledom cežnjive ljubavi. Zatim meðutim u cednoj sramežljivosti spusti celo i odvrati svoj pogled. Kada je princ Ahmed cuo te rijeci iz usta Peri Banu, on bude silno obradovan, a u sebi samom rekne: — Ne stoji više u mojoj moci, da steknem princezu Nur en-Naharu. A Peri Banu je još nadmašuje dražešcu lica i ljepotom stasa i ljupkošcu hoda. - Ukratko, on je bio toliko ushicen i zanesen, daje posve zaboravio ljubav prema svojoj sestricni. A buduci da je spoznao, da mu je srce njegove nove carobnice naklonjeno, on rekne: - Visoka gospodarice, ti ljepotice nad ljepoticama, ja ne žudim ni za cime, nego da služim tebi i pokoravam se tvojoj zapovijedi, dokle god budem živio. Ali sam ja ljudskoga poroda, a ti si nadljudskog podrijetla. Tvoji ce ti prijatelji i roðaci, tvoje pleme i tvoja svojta možda zamjeriti, ako se ti sa mnom povežeš u jednu takvu vezu. Ona meðutim dadne kao odgovor: 28
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu —
Ja od svojih roditelja imam punu slobodu, da se udam, za
koga ja hocu i komu ja poklonim svoju ljubav. Ti kažeš, da ti hoceš biti moj sluga, ali ne, ti trebaš biti moj gospodar i vladar. Jer ja sam tvoja, i moj život i sva moja dobra pripadaju tebi, ja hocu biti zau vijek tvojom sluškinjom. Pristani, ja te molim, da me uzmeš za suprugu. Moje mi srce kazuje, da mi ti neceš odreci moju molbu! — I Peri Banu dalje doda: — Ja sam ti vec rekla, da ja o tome mogu odlucivati s najpotpunijom slobodom volje. Ktomu je to kod nas u džinskom narodu obicaj i prastara navada, da se mi djevojke, kada dosegnemo dob za udaju i godine razuma, smijemo udavati prema zapovijedi srca. Tako dakle žive muškarac i žena tijekom cijeloga svog života u slozi i sreci. Ako meðutim neka djevica biva udana od svojih roditelja po njihovu izboru, ne po svome vlastitome, i tako biva prikovana za bracnog druga, koji nije za nju onaj pravi, jer ima ružan lik ili ružnu narav i nije sposoban da stekne njezinu nak lonost, onda ce se zacijelo to dvoje cak tijekom cijeloga svog života jedno s drugim svaðati. I nevolja ce bez kraja nastati za njih iz jedne takve nesretne veze. Mi takoðer nismo vezane ni drugim zakonom, koji vezuje cudoredne djevice iz roda Adamova. Jer mi otvoreno objavljujemo svoju naklonost muškarcu, kojega ljubimo, i ne trebamo cekati i suzdržavati se, sve dok ne budemo snubljene i zadobivene. Kada je princ Ahmed cuo taj odgovor, on bude obuzet srdacnom radošcu, i sagne se, kako bi poljubio skut njezine haljine. Ali ga ona sprijeci i pruži mu svoju ruku, ne svoju haljinu. Princ uhvati ruku pun ushicenja, i poljubi je prema obicaju zemlje14 i stavi je na svoje grudi i na svoje oci. Nato vila rekne s ocaravajucim osmijehom:
—
S mojom rukom cvrsto u tvojoj, tako mi zavjetuj vjernost,
kao što ja tebi svecano obecavam: nepromjenjivo cu biti vjerna svo vrijeme, nikada ti necu skriviti niti kršenjem rijeci ni neposto janošcu! A princ joj dadne kao odgovor: Dakako: prema obicaju zemlje Indije. 29
Dvjestctisedamdesetitreca noc —
Najmilije bice, ljubljena moje duše, vjeruješ li ti, da bih ja
ikada mogao postati izdajicom svojega vlastitog srca, ja, koji te lju bim do mahnitosti i tebi prinosim tijelo i dušu, tebi, koja si kra ljevska vladarica mojega srca? Ja sebe cijeloga posvecujem tebi: ucini sa mnom, što hoceš! Zatim Peri Banu rekne princu Ahmedu: —
Ti si moj suprug, a ja sam tvoja žena. Ovo svecano obecanje,
koje nas dvoje jedno drugomu dajemo, stoji umjesto bracnog za pisa. Ne trebamo nikakva kadiju. Jer kod nas su sve druge formal nosti i ceremonije suvišne i beskorisne. Uskoro cu ti pokazati oda ju, u kojoj cemo proslaviti svoju svadbenu noc, i ja vjerujem, da ceš joj se ti zadiviti i priznati, da u cijelom svijetu ljudi nema nijedne, koja bi joj bila ravna. Smjesta njezine sluškinje rasprostru stol i donesu jela najra-zlicitije vrste, ktomu najskupocjenija vina u bocama i u zlatnim peharima, koji su bili optoceni draguljima. Tako dakle oboje sjednu uz jelo i uzmu jesti i piti, sve dok se nisu nasitili. Potom uzme Peri Banu princa Ahmeda za ruku i odvede ga do svoje odaje, u kojoj je spavala. Ali on ostane stajati na pragu, svladan raskošju, koju je ondje ugledao, i obiljem dragulja i plemenitog kamenja, koje je zasljepljivalo njegove oci. A kada je konacno opet došao k sebi, on uzvikne:
—
Cini mi se, da u citavom svemiru nema nijedne tako ras
košne prostorije, koja je pretrpana tako skupocjenim priborom i takvim plemenitim nakitom. Tada pocne Peri Banu: —
Ako ti tako pun divljenja hvališ vec ovu palacu, što ceš tek
reci pri pogledu na dvorce i tvrðave mojega oca, džinskog kralja? < A kada budeš vidio moj vrt, tada ceš jamacno takoðer biti ispunjen zaprepaštenošcu i ushicenjem. Ali je sada prekasno, da te onamo vodim, jer blizu je noc. Zatim ona otprati princa Ahmeda u drugu sobu, gdje je bila pripremljena vecera. A sjaj te dvorane nije ništa zaostajao za onim 30
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu druge, da, bio je cak još divniji i u vecoj mjeri zasljepljujuci. Stotine su voštanih svijeca u svijecnjacima od najfinijeg jantara i najcišceg kristala, koje su bile poredane na svim stranama, posvuda izlijevale rijeke svjetlosti, dok su zlatne posude sa cvijecem i caše od najfinije izrade i neizmjerne vrijednosti, ljupkih oblika i cudesnoga umijeca ukrašavale niše i zidove. Nijedan ljudski jezik nije mogao opisati raskoš te odaje. U njoj su takoðer bila jata djevicanskih peri15, dražesnog lika i milog lica, odjevenih u najprobranije haljine, koje su svirale instrumente radosti i veselja i pjevale pjesme ljubavi uz dionice koje su zaluðivale srca. Oboje dakle, mladi muž i njegova žena, sjednu uz jelo. Ali su uvijek i uvijek iznova zastajali, kako bi se šalili i predavali sramežljivoj ljubavnoj igri i cednima ljubavnim milovanjima. Peri Banu je vlastitom rukom pružala princu Ahmedu najprobranije zalogaje i davala mu da proba iz svake zdjele i od svake poslastice, tim što mu je kazivala njihovo ime i pripovijedala, kako su bile pripremljene. — Ali kako bih ja, o sretni kralju Šehrijaru, trebala biti u stanju, da tebi opisujem ona džinska jela ili da s dolicnim rijecima pohvale opišem izvrstan okus jela, kakva nije nikada nijedan smrtnik niti kušao ni vidio? Kada su dakle njih dvoje bili završili svoju veceru, uzmu piti najukusnija vina i krijepiti se slatkišima, suhim plodovima i pris-mokom od svakojakih poslastica. Zatim se, kada su bili dovoljno pojeli i popili, upute u jednu drugu sobu, u kojoj se nalazila raskošna povišena estrada, pokrivena zlatom protkanim podloscima i jastucima, koji su bili izraðeni od bisera za vezenje i staroperzi-jskog tkanja. Ondje su sjeli bok uz bok, kako bi naklapali i predali se vedru raspoloženju. Zatim uðe gomila džinskih bica i vila, koji su pred njima plesali i pjevali s
cudesnom ljupkošcu i umijecem. Ova je lijepa predstava obradovala Peri Banu i princa Ahmeda, i oni su gledali i slušali svirku i kolo s uvijek novim ushicenjem. Naposljetku se novovjencani par podigne i povuce se, umoran od Dakako: vila (peri = vila). 31
Dvjestaisedamdesetitreca noc svecanosti, u jednu drugu odaju. Ondje naðu džinsku postelju, koja je bila prostrta od robova. Njezini su okviri bili optoceni zlatom i draguljima, dok su se pokrivaci i jastuci sastojali od satena i san-dalova tafta s najrjeðima cvjetnim vezivima. Ovdje se gosti, koji su bili prisutni na svadbenoj svecanosti, i robinje iz palace postave u dva reda i uzmu klicati mladom paru, dok je ulazio. Zatim zamole, da smiju otici, svi odande odu i njih dvoje prepuste njihovima svadbenim radostima. Tako su bili vjencana svecanost i svadbena veselja slavljeni dan za danom, s uvijek novim jelima i svirkama, novim plesovima i napjevima. A da je princ Ahmed cak i tisucu godina dugo živio u rodu smrtnika, ipak nikada ne bi vidio takve svecanosti, cuo takve napjeve, uživao takvu ljubavnu srecu. Šest mu je mjeseci tako proteklo u vilinskoj zemlji, uz Peri Banu, koja mu je bila predana u tako nježnoj ljubavi, da on nije mogao podnijeti cak nijedan trenutak, a da je ne vidi. Da, ako je kada ne bi gledao, postajao bi nemirnim i zbunjenim. A na isti je nacin Peri Banu bila sva ispunjena ljubavlju prema njemu, i nastojala je putem novih umijeca ljubavne igre i pronalazaka veselja da se svojemu mužu u svako doba sve više i više dopadne, sve dok njegova strast prema njoj nije postala tako jakom, da je pomisao na kucu i dom, na svojtu i pleme išcezla i odbjegla iz njegove duše. Ipak se poslije stanovitog vremena njegovo sjecanje probudi iz drijemeža, i on se povremeno zatekne pri tome, kako cezne za time, da ponovo vidi svog oca, iako je dobro znao, da mu je nemoguce saznati, kako je on u daljini, ako sam ne otputuje, da ga posjeti. Tako on dakle jednoga dana rekne Peri Banu: - Ako je to tvoja volja, ja te molim, zapovjedi mi, da te na malo dana napustim, kako bih vidio svojega oca, koji je sigurno ožalošcen zbog mojega dugog izbivanja i trpi sve muke rastanka sa svojim sinom! Kada je Peri Banu cula te rijeci, ona se žestoko uplaši. Jer ona je u svome srcu pomislila, daje to samo izgovor, pomocu kojega joj on kani pobjeci i umaknuti, nakon što je užitak i posjed ucinio njegovo srce prezasicenim njezinom ljubavlju. Zbog toga mu ona dadne za odgovor: 32
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu —
Jesi li ti zaboravio svoj zavjet i svoju datu rijec, da me sada
želiš napustiti? Jesu li ljubav i žudnja prestali uzbuðivati tvoje srce, dok ipak sva moja nutrina u svako doba zadršce od radosti, kako je to uvijek cinila, ako samo pomisli na tebe? -
O ti ljubljena moje duše - odvrati princ - ti kraljevska
vladarice mojega srca, kakve su to sumnje, koje napastuju dvoju dušu? Zbog cega takve plahe brige i tužne rijeci? Posve dobro znam, da su tvoja ljubav i tvoja naklonost takve vrste, kao što kažeš. I kada ja tu istinu ne bih priznavao ili se pokazivao nezahval nim ili ne bih na tebe gledao s isto tako toplom i dubokom, njež nom i pravom ljubavlju kao ti na mene, tada bih u stvari bio neza hvalni i najcrnji izdajica. Bilo to daleko od mene, da bih se ja želio rastati od tebe. Nikada mi nije došla na pamet pomisao, da tebe napustim, i da se ne vratim natrag! Alije moj otac sada star covjek, on je u poodmaklim godinama, a njegovo je srce ožalošceno zbog dugog rastanka sa svojim najmlaðim sinom. Ako bi mi ti htjela dopustiti, tada bih ja rado otišao, da ga posjetim, a potom bih se sa svom žurbom vratio doma u tvoj zagrljaj. Pa ipak, ne bih u tome volio uciniti ništa protiv tvoje volje. Moja je usrdna ljubav prema tebi te vrste, da bih ja rado sve sate dana i noci volio boraviti tebi uz bok i ne napuštati te nikada cak ni samo jedan trenutak. Peri Banu prikupi malo utjehe iz tih rijeci. A po njegovim pogledima, njegovim rijecima i njegovim kretnjama sigurno spozna, da joj je princ Ahmed stvarno predan s usrdnom ljubavlju, i da joj je njegovo srce, poput njegova jezika, vjerno kao zlato. Potom mu ona dadne dopust i odobri mu, da ode i posjeti svojega oca. Ali mu je istovremeno uporno naglašavala, neka ne boravi predugo kod svoje svojte i svojega plemena. Sada cuj, o sretni kralju, što se dogodilo sultanu od Indije i kako je prošao, nakon što se Princ 'Ali bio vjencao s princezom Nur en-Naharom! Kada on vec tijekom mnogih dana nije više bio vidio princa Husaina i princa Ahmeda, postao je vrlo žalostan i teška srca, i jednoga je jutra poslije državnog sabora upitao svoje vezire i
ministre, što se s njima dogodilo i gdje su. Nato mu njegovi ministri odgovore s rijecima: - Visoki gospodaru, sjeno Allahova 33
Dvjestaiseda-mdesetitreca noc na zemlji, tvoj je najstariji sin, plod tvojega tijela i nasljednik tvojega kraljevstva, princ Husain, u svome razocaranju i ljubomori odložio svoje kraljevske haljine, kako bi postao pustinjak, koji se kao Allahov covjek odrice svake želje i požude ovoga svijeta. Princ je Ahmed, tvoj treci sin, takoðer u dubokoj mržnji napustio grad. Ali o njemu nitko ništa ne zna, kamo je mogao uteci ili što mu se moglo dogoditi. Kralj bude teško zabrinut i zapovjedi im, da bez oklijevanja i odgaðanja napisu i odmah pošalju fermane16 i zapovijedi svim namjesnicima i upraviteljima pokrajina, s izricitim zahtjevom, da moraju bez oklijevanja tragati za princom Ahmedom i poslati ga doma k njegovu ocu, cim bude naðen. Ali premda su zapovijedi bile tocno izvršene i premda su svi, koji su tragali, uložili veliku pomnju, ipak nitko ne naðe od njega nikakva traga. Nato sultanovo srce postane još žalosnijim, i on naredi svojemu velikom veziru, da traga za bjeguncem. A ministar odvrati: —
Slušam i pokoravam se! Tvoj je sluga vec dao da se u svim
krajevima na najbrižljiviji nacin pretražuje, ali dosada od njega nije izašao na svjetlo dana ni najmanji trag. A to me muci utoliko više, što mi je on bio tako drag kao moj vlastiti sin. Sada vezir i velikaši opaze, da je kralj svladan bolovima, da su njegove oci pune suza i da mu je srce teško zbog gubitka princa Ahmeda. Nato se veliki vezir sjeti stanovite vještice, koja je bila na glasu zbog svojega crnog umijeca, koja je mogla cak skidati carolijom zvijezde s neba i u prijestolnici bila poznata osoba. On dakle ode k sultanu, visoko pohvali njezinu okretnost u poznavanju tajnih stvari i ktomu doda: — Neka kralj htjedne, najponiznije molim, poslati po tu carob-nicu i nju upitati o svome izgubljenom sinu! — Tvoj je savjet dobar - odvrati sultan - neka je dovedu ovamo, možda ce mi ona moci dati obavijest o princu i njegovu stanju. Ferman (= firman) je pisani nalog vladara, i uopce viših vlasti. 34
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Bunu Tada dovedu carobnicu i odvedu je k sultanu. On joj rekne:
—
Dobra ženo, ja ti dajem do znanja, da je vec od vjencanja
princa 'Alije s gospodaricom Nur en-Naharom moj najmlaði sin, princ Ahmed, koji se vidio u svojoj ljubavi prema njoj uskracenim, išcezao s naših ociju i da nitko ništa o njemu ne zna. Ti dakle odmah uporabi svoje carobno umijece i reci mi samo ovo jedno: je li on još na životu ili je mrtav? Ako živi, tada bih takoðer volio znati, gdje je i kako mu je. A nadalje još pitam: stoji li napisano u knjizi mojega udesa, da cu ga ja ikada ponovo vidjeti? Nato vještica odgovori: —
O najveci kralju našega vremena i najmocniji vladaru svih
vremena, meni nije moguce, da na sva ta pitanja odmah odgo vorim, jer ona pripadaju znanosti o skrivenim stvarima. Ali ako se tvoja visost hoce umilostiviti, da mi dopusti rok od jednoga dana, tada cu ja upitati svoje carobne knjige i tebe sutra zadovoljiti jed nim dostatnim odgovorom. Sultan je bio s time sporazuman i on još ktomu doda: —
Ako mi ti možeš dati tocan i potpun odgovor i mojemu srcu
poslije svih ovih briga opet donijeti mir, tada trebaš steci vrlo visoku nagradu, a ja cu te odlikovati najvišim pocastima. O sljedecem jutru carobnica, pracena od velikog vezira, zamoli za dopuštenje, da se smije pojaviti pred kraljem. A pošto joj je to bilo dopušteno, ona istupi i rekne: —
Ja sam s pomocu svojega tajnog umijeca revno istraživala, i
pouzdano sam saznala, da princ Ahmed još boravi u zemlji živih. Zbog toga ne budi nemiran zbog njega u svome srcu! Ali sada još ne mogu osim toga saznati o njemu ništa drugo, takoðer ne mogu još ništa sigurno reci, gdje je on i kako ga se može naci.
Zahvaljujuci tim rijecima sultan naðe utjehu, i u njegovu srcu proklija nada, da ce još ponovo vidjeti svojega sina, prije nego što bude morao umrijeti. Vratimo se mi sada natrag k princu Ahmedu! Kada je Peri Banu uvidjela, da je on voljan, da posjeti svojega oca, i kada je bila 35
Dvjestaisedamdesetitreca noc uvjerena, daje njegova ljubav prema njoj ostala cvrstom i vjernom kao prije, tada ona razmisli i odluci, da bi to njoj loše stajalo, ako bi mu za takvu svrhu odricala dopust i slobodu. Zatim je ponovo u svojoj duši promišljala o tome, i borila se tijekom mnogih sati sama sa sobom, sve dok se konacno nije jednoga lijepog dana svojemu mužu obratila s rijecima: -
Premda se moje srce ne može u tome snaci, da se ja takoðer
samo jedan trenutak rastajem od tebe ili da te neki mali casak izgu bim s ociju, ipak necu dulje biti na smetnju tvojoj želji, kada si me ti vec tako cesto molio i sebe pokazao tako zabrinutim, da vidiš svojega oca. Ali ta moja milostivost ovisi o jednom uvjetu. Inace ti necu nikada uslišiti tvoju molbu niti ti dati za to dopuštenje. Zakuni mi se najsvecanijom zakletvom, da se sa svom zamislivom žur bom kaniš vratiti ovamo, i da mi neceš prouzrociti svojim dugim izbivanjem bolnu cežnju i tjeskobno cekanje na tvoj siguran povratak! Princ joj Ahmed dakle, silno obradovan nad ispunjenjem svoje želje, zahvali i rekne: -
Moja premila, nemaj za mene nikakva straha i budi sigurna,
da cu se u svoj žurbi vratiti natrag k tebi, cim budem vidio svojega oca. Život nema za mene nikakve vrijednosti, ako sam daleko od tebe! Iako cu tako morati ostati nekoliko dana rastavljen od tebe, ipak ce moje srce uvijek misliti na tebe, samo na tebe.
Ove rijeci princa Ahmeda obraduju srce Peri Banu i otjeraju neodlucne dvojbe i tjeskobnu zabrinutost, koja ju je bila slijedila u njezinim snovima nocu i njezinim mislima danju. Zatim ona rekne svojemu mužu, umirena njegovim obecanjem: -
Otiði dakle, kao što tvoje srce žudi, i posjeti svojega oca. Ali
prije nego što odavde otputuješ, hocu ti dati s tobom na put jednu opomenu, i cuvaj se, da nikada ne zaboraviš moj savjet i moju uputu! Nikomu ne kazuj ni jednu jedinu rijec o ovome svom vjen canju, niti takoðer o neobicnim stvarima, koje si vidio, ili o cudima, koje si gledao. Drži to pred svakim, pred svojim ocem i svojom bracom, pred svojom svojtom i svojim plemenom brižljivo skri36
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu veno! Samo ovo jedno trebaš svojemu ocu, kako bi njegova duša našla mir, ispricati, da si ti vedar i sretan. Takoðer da si se ti samo na jedan cas vratio u svoj zavicaj, kako bi ga vidio i uvjerio se o njegovu blagostanju. Nato ona izda zapovijed svojim ljudima i naredi da neodložno sve pripreme za putovanje. Pa kada je dakle sve bilo spremno, ona odredi dvadeset vitezova, naoružanih od glave do pete i dobro opremljenih, svojemu mužu za pratnju. A njemu samomu dadne konja, savršene graðe i rasta, brzoga kao zasljepljujuca munja ili olujni vjetar, cija su orma i pokrivaci bili optoceni skupocjenim kovinama i plemenitim kamenovima. Zatim mu ona padne oko vrata, i oni zagrle jedno drugo u najsrdacnijoj ljubavi. Pa kada su jedno drugomu kazivali zbogom, ponovi princ Ahmed, kako bi umirio njezino srce, svoja uvjeravanja i iznova joj se zakune najsvecanijom zakletvom. Zatim on uzjaši svojega konja, i pracen se od svoje pratnje, glasitih vitezova iz džinskog plemena, uputi odatle uz razvijanje raskoši i u brzom jahanju ubrzo stigne u prijestolnicu svojega oca. Ondje bude primljen uz tako glasno klicanje, kakvo se nije bilo culo u zemlji još nikada prije toga. Ministri i državni službenici, graðani i vazali, svi su bili obradovani u najvecoj mjeri, što ga ponovo vide. Narod je ostavljao posao, slijedio konjanicku povorku uz zazivanje blagoslova i duboke poklone, i, tim što se sa svih strana na-tiskivao oko njega, pratio ga sve do vrata palace. Kada je princ stigao do praga, on sjaši, uðe u vijecnicu i padne svojemu ocu pred noge i poljubi ih u prekomjernosti djetinjske ljubavi. Sultan, koji je bio gotovo izvan sebe od radosti zbog neocekivane pojave princa Ahmeda, skoci sa svojega prijestolja, padne svojemu sinu oko vrata, sa suzama radosnicama u ocima, poljubi njegovo celo i rekne: — Moj dragi sine, ti si u svome ocajanju zbog gubitka gospodarice Nur en-Nahare iznenada pobjegao iz svoje kuce, a mi unatoc svom traganju nismo mogli otkriti od tebe nikakav trag, nikakav znak, koliko god da smo
ustrajno za tobom tragali. Ja sam meðutim bio posve utucen zbog tvog išceznuca i dospio sam u ovo stanje, u kome me vidiš. Gdje si ti uopce bio tijekom toga dugog vremena, i kako si živio za svih tih dana? 37
Dvjestaisedamdesetitreca noc uvjerena, da je njegova ljubav prema njoj ostala cvrstom i vjernom kao prije, tada ona razmisli i odluci, da bi to njoj loše stajalo, ako bi mu za takvu svrhu odricala dopust i slobodu. Zatim je ponovo u svojoj duši promišljala o tome, i borila se tijekom mnogih sati sama sa sobom, sve dok se konacno nije jednoga lijepog dana svojemu mužu obratila s rijecima: —
Premda se moje srce ne može u tome snaci, da se ja takoðer
samo jedan trenutak rastajem od tebe ili da te neki mali casak izgu bim s ociju, ipak necu dulje biti na smetnju tvojoj želji, kada si me ti vec tako cesto molio i sebe pokazao tako zabrinutim, da vidiš svojega oca. Ali ta moja milostivost ovisi o jednom uvjetu. Inace ti necu nikada uslišiti tvoju molbu niti ti dati za to dopuštenje. Zakuni mi se najsvecanijom zakletvom, da se sa svom zamislivom žur bom kaniš vratiti ovamo, i da mi neceš prouzrociti svojim dugim izbivanjem bolnu cežnju i tjeskobno cekanje na tvoj siguran povratak! Princ joj Ahmed dakle, silno obradovan nad ispunjenjem svoje želje, zahvali i rekne: —
Moja premila, nemaj za mene nikakva straha i budi sigurna,
da cu se u svoj žurbi vratiti natrag k tebi, cim budem vidio svojega oca. Život nema za mene nikakve vrijednosti, ako sam daleko od tebe! Iako cu tako morati ostati nekoliko dana rastavljen od tebe, ipak ce moje srce uvijek misliti na tebe, samo na tebe. Ove rijeci princa Ahmeda obraduju srce Peri Banu i otjeraju neodlucne dvojbe i tjeskobnu zabrinutost, koja ju je bila slijedila u njezinim snovima nocu i njezinim mislima danju. Zatim ona rekne svojemu mužu, umirena njegovim obecanjem:
—
Otiði dakle, kao što tvoje srce žudi, i posjeti svojega oca. Ali
prije nego što odavde otputuješ, hocu ti dati s tobom na put jednu opomenu, i cuvaj se, da nikada ne zaboraviš moj savjet i moju uputu! Nikomu ne kazuj ni jednu jedinu rijec o ovome svom vjen canju, niti takoðer o neobicnim stvarima, koje si vidio, ili o cudima, koje si gledao. Drži to pred svakim, pred svojim ocem i svojom bracom, pred svojom svojtom i svojim plemenom brižljivo skri36
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu veno! Samo ovo jedno trebaš svojemu ocu, kako bi njegova duša našla mir, ispricati, da si ti vedar i sretan. Takoðer da si se ti samo na jedan cas vratio u svoj zavicaj, kako bi ga vidio i uvjerio se o njegovu blagostanju. Nato ona izda zapovijed svojim ljudima i naredi da neodložno sve pripreme za putovanje. Pa kada je dakle sve bilo spremno, ona odredi dvadeset vitezova, naoružanih od glave do pete i dobro opremljenih, svojemu mužu za pratnju. A njemu samomu dadne konja, savršene grade i rasta, brzoga kao zasljepljujuca munja ili olujni vjetar, cija su orma i pokrivaci bili optoceni skupocjenim kovinama i plemenitim kamenovima. Zatim mu ona padne oko vrata, i oni zagrle jedno drugo u najsrdacnijoj ljubavi. Pa kada su jedno drugomu kazivali zbogom, ponovi princ Ahmed, kako bi umirio njezino srce, svoja uvjeravanja i iznova joj se zakune najsvecanijom zakletvom. Zatim on uzjaši svojega konja, i pracen se od svoje pratnje, glasitih vitezova iz džinskog plemena, uputi odatle uz razvijanje raskoši i u brzom jahanju ubrzo stigne u prijestolnicu svojega oca. Ondje bude primljen uz tako glasno klicanje, kakvo se nije bilo culo u zemlji još nikada prije toga. Ministri i državni službenici, graðani i vazali, svi su bili obradovani u najvecoj mjeri, što ga ponovo vide. Narod je ostavljao posao, slijedio konjanicku povorku uz zazivanje blagoslova i duboke poklone, i, tim što se sa svih strana na-tiskivao oko njega, pratio ga sve do vrata palace. Kada je princ stigao do praga, on sjaši, uðe u vijecnicu i padne svojemu ocu pred noge i poljubi ih u prekomjernosti djetinjske ljubavi. Sultan, koji je bio gotovo izvan sebe od radosti zbog neocekivane pojave princa Ahmeda, skoci sa svojega prijestolja, padne svojemu sinu oko vrata, sa suzama radosnicama u ocima, poljubi njegovo celo i rekne: — Moj dragi sine, ti si u svome ocajanju zbog gubitka gospodarice Nur en-Nahare iznenada pobjegao iz svoje kuce, a mi unatoc svom traganju nismo mogli otkriti od tebe nikakav trag, nikakav znak, koliko god da smo ustrajno za tobom tragali. Ja sam meðutim bio posve utucen zbog tvog išceznuca i dospio sam u ovo stanje, u kome me vidiš. Gdje si ti uopce bio tijekom toga dugog vremena, i kako si živio za svih tih dana? 37
Dvjestaisedamdesetitreca noc — To je istina, moj gospodaru i kralju - odgovori princ Ahmed - ja sam bio poražen i duboko ožalošcen, kada sam vidio, da je princ 'Ali stekao ruku moje sestricne. Ali to nije jedini razlog mog izbivanja. Ti se zacijelo sjecaš, kako je tada, kada smo nas trojica brace na tvoju zapovijed odjahali u onu ravnicu na natjecanje lukovima, moja strijela, premda je površina bila prostrana i ravna, ipak išcezla pogledima i kako nitko nije mogao naci mjesto, na koje je bila pala. Tako se dakle dogodilo, da sam jednoga dana u teškoj ožalošcenosti sam i bez pratnje izašao, kako bih ondje uokolo istraživao tlo i iskušao, ne bih li ipak još nekako mogao naci svoju strijelu. Kada sam zatim dospio do mjesta, na kojima su bile pokupljene strijele moje brace, princa Husaina i 'Alije, uzeo sam odatle tragati u svim pravcima, desno i lijevo, naprijed i natrag. Jer vjerovao sam, da takoðer moja strijela mora ondje izaci na svjetlo dana. Alije sav moj trud bio uzaludan: nisam nalazio niti strijelu ni inace što. Tako sam dakle koracao dalje, tvrdokoran u potrazi, i otišao još jednu dugu prugu odatle. Naposljetku sam u ocajanju htio prekinuti traženje. Jer posve sam dobro znao, da moj luk nije mogao tako daleko odapeti. U stvari, ne bi nijednomu strijelcu bilo moguce, da odašalje strijelu ili sulicu u takvu daljinu. Pa ipak sam je iznenada ugledao, kako vodoravno leži na jednoj stijeni, otprilike cetiri parasange daleko od onoga mjesta. — Sultan je bio nad njegovim rijecima u najvecoj mjeri zaprepašten. Alije princ odmah nastavio: — Kada sam pokupio strijelu, moj gospodaru, i tocno je promotrio, spoznao sam, da je to stvarno ona ista, koju sam ja bio odapeo. Cudio sam se u svojoj duši, daje tako daleko mogla odletjeti, i nisam sumnjao, da s njome mora biti neka tajanstvena okolnost. Dok sam se tako predao svojim mislima, došao sam do mjesta, na kome sam sve od onoga dana proživio u cistoj radosti i veselju. Više ti od toga ne smijem ispricati o svojoj povijesti. Samo sam došao, kako bih u pogledu sebe umirio tvoje srce, a sada te molim, umilostivi se da mi dadneš svoje preuzvišeno dopuštenje, da se odmah vratim ka kuci radosti. Od vremena do vremena necu zanemarivati, da te posjecujem i da se sa svom djetinjskom ljubavlju obavješcujem o tvome blagostanju. 38
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu —
Dragi sine — odvrati kralj — pogled je na tebe obradovao
moje oci, i ja sam sada umiren. Ne nerado cu ti dati dopuštenje da odeš, kada si vec na jednome tako bliskom mjestu sretan. Ali ako bi ikada trebao izostati duže, reci, kako cu ja tada moci dobiti obavijest o tvojoj dobrobiti i stanju! Nato princ Ahmed dadne kao odgovor: — Moj gospodaru i kralju, to je, o cemu me ti pitaš, dio moje tajne, i to mora ostati skriveno u mojim grudima. Kao što sam vec prije rekao, ja tu stvar ne smijem otkriti, niti smijem bilo što reci, što bi moglo voditi
k njezinu otkrivanju. Ali budi u svome srcu bez brige. Jer ja cu se cak mnogo puta pred tobom pojavljivati, dapace bih ti možda mogao postati cak na teret svojim precestim dolaženjem! — Dragi sine — pocne opet kralj - ja ne kanim prodirati u tvoju tajnu, ako je ti preda mnom kaniš skrivati. Ali imam jednu želju, a ta je, da se mogu vazda s vremena na vrijeme uvjeravati o tvome trajnom blagostanju i sreci. Ti imaš punu slobodu, da žuriš. Ali nikada ne zaboravljaj, da doðeš barem jednom u mjesecu i da mene posjetiš, kako si to sada ucinio, kako mi tvoje izbivanje ne bi priredilo strah i nevolju, brige i boli! Princ Ahmed dakle ostane kod svojega oca još puna tri dana. Ali misao na gospodaricu Peri Banu nije ni na jedan jedini trenutak išcezavala iz njegova srca. A o cetvrtom danu on uzjaši na konja i otputuje uz isto razvijanje raskoši, kao što je bio došao. Kada je Peri Banu ugledala princa Ahmeda kako se vraca doma, u najvecoj se mjeri obraduje, i ucini joj se, kao da su njih dvoje bili rastavljeni tijekom trista godina. Jer takva je ljubav: trenuci joj se rastanka cine tako dugima i beskrajnima kao godine. Princ joj se vrlo ispricavao zbog svojega kratkog odsustva, a njegove su rijeci oduševljavale Peri Banu utoliko više. I oboje su, zaljubljenik i ljubljena, provodili dane u savršenoj sreci i imali jedno u drugome svoju radost. Tako je prošlo mjesec dana, a princ Ahmed nije nikada spominjao ime svojega oca, niti je ikada izricao želju, da ga u skladu sa svojim obecanjem posjeti. Buduci da je 39
Dvjestaisedamdesetitreca noc gospodarica Peri Banu primijetila to pretvaranje, ona mu jednoga dana rekne: - Ti si mi ipak nekoc rekao, da namjeravaš svakiput pocetkom Mjeseca17 otici i otputovati k dvoru svojega oca, kako bi saznao, kako je on. Zašto dakle ne misliš na to, da tako uciniš, kada ipak znaš, da ce on biti žalostan i tebe cekati? - To je, kao što kažeš - odgovori princ Ahmed - ali ja cekam tvoju zapovijed i tvoje dopuštenje, i zato sam propustio, da s tobom razgovaram o putovanju. Nato mu ona dadne kao odgovor: -
Pusti da tvoje odlaženje i dolaženje ne bude ovisno o tome,
da li ti ja dopuštam, da otputuješ! Pocetkom svakoga pojedinog Mjeseca, cim se on vrati18, odjaši odavde, od sada pa nadalje me više ne moraš moliti za dopuštenje. Ostani kod svojega oca puna tri dana i zatim se se o cetvrtome danu uvijek vrati natrag!
Tako se princ Ahmed o sljedecem danu ranim jutrom stavi u pokret i odjaši kao prije s velikom raskošju i sjajem, uputi se k palaci svojega oca, sultana, i iskaže mu svoju pažnju. Na isti nacin on nastavi svaki mjesec izjahavati, ali vazda s vecom i sjajnijom pratnjom vitezova nego prije, a on je sam takoðer bio sve raskošnije obucen i opremljen. Svakiput, kada se na zapadnom nebu pojavio Mlaðak, on bi uzimao nježan oproštaj od svoje supruge i prireðivao kralju posjetu. Tri bi dana ostajao kod njega, a o cetvrtome bi se vracao natrag, kako bi boravio uz Peri Banu. Ali buduci da je svakiput, kada bi dolazio, njegova pratnja bila veca i raskošnija nego prošloga puta, postane naposljetku jedan od vezira, kraljev miljenik i drug za stolom, ispunjen zaprepaštenjem i zavišcu, jer je vidio princa Ahmeda kako se pojavljuje u palaci s takvim bogatstvom i sjajem. Tada on rekne u sebi samome: - Nitko ne može reci, odakle taj princ dolazi i na koji si je nacin pribavio takvu 17 Dakako: Mlaðaka (mladog Mjeseca), jer arapska je godina lunama, pa prema tomu i svaki njezin mjesec pocinje s Mlaðakom. 18
Mjesec se naravno vraca kao Mlaðak.
40
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu jednu raskošnu pratnju! — I zatim on pocne, u svojoj pakosnoj zavisti, došaptavati kralju varave rijeci, tim što rekne: — Visoki gospodaru i svemocni vladaru, tebi ne stoji dobro, da na cinjenje princa Ahmeda obracaš tako malo pažnje. Zar ti ne vidiš, kako se njegova pratnja iz dana u dan umnaža po broju i moci? Sto, ako se on uroti protiv tebe i baci te u zatvor, kako bi ti oteo iz ruku uzde vlasti? Ti ipak posve dobro znaš, da si izazvao srdžbu princeva Husaina i Ahmeda, kada si vjencao princa 'Aliju s gospodaricom Nur en-Naharom! Tada se jedan od njih u svome ogorcenju odrekao raskoši i ništavnosti ovoga svijeta i postao fakirom, dok drugi, upravo ovaj princ Ahmed, u tvojoj prisutnosti nastupa s tako neumjerenom mocu i preuzvišenošcu. Bez sumnje ta dvojica misle na osvetu. A ako te zadobiju u svoju vlast, obojica ce nad tobom izvršiti izdaju. Stoga ti savjetujem, cuvaj se, i ponovo kažem, cuvaj se, ugrabi priliku u zametku, prije nego što bude prekasno! Jer mudraci su kazali: Jednim komadom ilovace možeš zagatiti izvor! Ali ce on, kada nabuja, kao vojska odande plaviti! Tako je govorio pakosni vezir. I ubrzo nastavi: — Ti znaš takoðer, da princ Ahmed, kada završi kod tebe svoju posjetu od tri dana, tebe nikada ne moli za dopuštenje, nikada ti ne kaže zbogom, nikada takoðer ni od jednoga jedinoga od svojih ne uzima oproštaj. Takvo je ponašanje pocetak pobune, i ono dokazuje, da on u srcu gaji mržnju. Ali to ostaje na tebi, da u svojoj mudrosti odluciš! Ove rijeci prodru bezazlenom sultanu duboko u srce i ostave da ondje dozrijeva usjev najopakije sumnje. Uskoro on pocne u sebi misliti: — Tko zna o mislima i namjerama princa Ahmeda, da li su one meni prijateljske ili neprijateljske? Možda on ipak misli na osvetu. Zato mi prilici, da o njemu istražim i da saznam, gdje on
stanuje i na koji si je nacin pribavio toliku moc i raskoš. - Ispunjen ovakvim mislima sumnje, pošalje on potajno jednoga dana, bez znanja velikog vezira, koji je prema princu Ahmedu bio vazda pri41
Dvjestaisedamdesetitrcca noc jateljski raspoložen, po vješticu, pa pošto ju je kroz jedna tajna vrata pustio u svoju vlastitu odaju, pocne je iskušavati, tim što rekne: — Ti si ranije posredstvom svojega carobnjackog umijeca došla do saznanja, da je princ Ahmed još na životu, i tako si mi o njemu dala obavijest. Ja sam ti za tu dobru uslugu obvezan, a sada želim od tebe, da ti dalje o njemu istražuješ i umiriš moje srce, koje je vrlo u brigama. Iako moj sin još živi i meni svakoga mjeseca dolazi u posjetu, ja ipak ne znam ništa o mjestu, na kome on boravi i s kojega dolazi, kada me posjecuje. Jer on to drži strogo skriveno pred svojim ocem. Odmah se potajno dadni na put, a da to nitko ne zna, niti moji veziri ni moji namjesnici, niti takoðer tko od mojih dvorjana i slugu, revno istražuj i donesi mi u svoj žurbi obavijest o mjestu, na kome on živi! On trenutacno boravi kod mene u svojoj uobicajenoj posjeti. O cetvrtome ce danu sazvati svoju pratnju i uzjahati svojega konja, a da niti meni niti komu od vezira i dostojanstvenika ne kaže zbogom ili jednu rijec prije svojega odlaska. Zatim ce jednu kratku prugu odjahati odavde i iznenada išceznuti. Ti mu bez oklijevanja i otezanja otiði unaprijed na put i postavi se u bilo kakvome prikladnom zaklonu tik uz cestu u zasjedu, kako bi odande promatrala, kamo on odlazi. Potom mi što je brže moguce donesi izvješce! Carobnica dakle napusti kralja, a kada je bila ostavila za sobom cetiri parasange, sakrije se u jednom zaklonu izmeðu stijena tik kod onoga mjesta, na kome je princ Ahmed bio našao svoju strijelu, te ondje uzme cekati njegov dolazak. Ranim jutrom, kako je bio navikao, poðe princ na put, a da svojemu ocu nije rekao zbogom ili se oprostio s ijednim od ministara. Kada je došao u blizinu, carobnica ugleda njega i pratnju, koja je jahala pred njime i o njegovu boku. I ona ugleda, kako svi oni ujahuju u neki klanac, koji se racvao u mnogo sporednih staza. Ali su litice i blokovi na putu bili tako strmi i opasni, da je onuda pješak jedva mogao ici sa sigurnošcu. Kada je carobnica to vidjela, ona pomisli, da staza sigurno vodi prema nekoj spilji ili možda k nekomu podzemnom hodniku ili nekomu mjestu duhova i vila ispod zemlje. Tada odjednom princ sa cijelom svojom pratnjom išcezne njezinim pogledima. Sada ona 42
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu ispuže iz svojega skrovišta van i pocne hodati uokolo nadaleko i naširoko i brižljivo tragati, kako je uopce mogla, ali ne naðe podzemni hodnik. Jer željezna vrata, koja je princ Ahmed bio ugledao, ona nije mogla opaziti, jer ih nije moglo vidjeti nijedno bice od ljudskoga mesa i krvi, nego samo onaj, komu su ona bila ucinjena vidljivima od vile Peri Banu. Ona su osim toga bila vazda skrivena svima uhodarskim ocima roda žena.
Carobnica dakle sama u sebi rekne: - Sve sam ove napore i muke uzalud podnijela. Da, zaista, nisam našla ono, što sam tražila. Tako se dakle ona vrati ravno k sultanu i isprica mu sve, što joj se dogodilo: kako je bila izmeðu litica i blokova ležala u zasjedi i kako je vidjela princa i pratnju, koji su jahali jednim od najopasnijih putova i, nakon što su bili skrenuli u neki klanac, odjednom u tren oka išcezli njezinim pogledima. I ona zakljuci s rijecima: -
Premda sam uložila najveci trud, da pronaðem mjesto, na
kome boravi princ, to mi ipak uopce i nimalo nije htjelo poci za rukom. Zato te dakle molim, neka mi tvoja visost htjedne odobriti stanoviti rok, kako bih mogla dalje istraživati i razmotati tajnu, ko ja ne treba dugo ostajati skrivenom, ako budem postupala s okretnošcu i obzirom. Sultan joj odgovori: -
Neka bude, kako želiš. Dopuštam ti dokolicu, kako bi istra
živala, a ja namjeravam ovdje poslije stanovitog vremena ocekivati tvoj povratak! Potom kralj dadne ovoj vještici veliki dijamant od visoke vrijednosti, tim što rekne: -
Uzmi ovaj kamen kao nagradu za svoj trud i napor i kao
kaparu za buduce dokaze milosti! Ti trebaš, kada k meni doðeš s obaviješcu, da si tajnu istražila i razotkrila, dobiti dar još mnogo vece vrijednosti. Da, ja cu ispuniti tvoje srce najveselijom radošcu i iskazati ti najviše pocasti. Carobnica je dakle opet cekala princev dolazak. Jer dobro je znala, da on o izlasku svakog Mlaðaka dojahuje u svoj zavicaj, kako 43
Dvjestmsedamdesetitnca noc
bi posjetio svojega oca, i da ce ostati kod njega tri dana, kako mu je to dopustila i potvrdila gospodarica Peri Banu. Kada je zatim Mjesec bio narastao i opet se smanjio, uputi se vještica jednoga dana, prije nego što je princ napustio svoje obitavalište za mjesecnu posjetu, na stijene i sjedne pokraj mjesta, na kome je prema njezinu proracunu morao izaci. A rano o sljedecem jutru izjašu on i njegova pratnja, mnogi vitezovi na konjima, od kojih je svaki imao uza se svojega štitonošu, u sve vecem broju, gordo kroz željezna vrata, tik uz mjesto, na kome je ona na njega vrebala. Carobnica je cucala na tlu u svojima traljavim dronjcima. I kada je princ ugledao ondje neku grudu, on pomisli, da se s brda odronio na put komad stijene. Ali kada je došao posve blizu, ona pocne plakati i cviliti sa silnom galamom, kao da je muce boli i brige, i neprestano je zazivala uza sve žešce suze i jadikovke njegovu pomoc i zaštitu. Kada je princ vidio njezinu ljutu bol, on osjeti prema njoj sažaljenje. Zaustavi konja i upita je, što ona od njega želi i što je razlog njezina plakanja i vikanja. Tada prefrigana stara pocne samo još više kricati, a princ bude još više dirnut sažaljenjem, kada je ugledao njezine suze i zacuo njezine slabe, slomljene rijeci. Cim je carobnica primijetila, da princ ima prema njoj smilovanja i da bi joj rado htio ukazati milost, ona istisne dubok uzdah, i u placnim mu tonovima, uz stenjanje i jecanje, uputi prijetvorne rijeci, tim što se uhvatila za skut njegove haljine i s vremena na vrijeme zastajkivala, kao da se grci od bolova: —
Uzvišeni gospodaru, o gospodaru svakoga gospodstva, dok
sam od svoje kuce u onome ondje gradu išla prema tomu i tom mjestu, kako bih obavila jedan nalog, gledaj, kadli sam iznenada bila, upravo kada sam došla sve do ovamo, pograbljena žestokim napadom groznice, pocela sam drhtati i tresti se, tako da sam izgu bila svu snagu i bespomocno klonula na tlo, ovako kako me sada vidiš. A takoðer sada nemam nikakve snage u rukama i nogama, kako bih ustala sa zemlje i vratila se kuci. -
Ah, ti dobra ženo — odvrati princ - ovdje u blizini nema ni
kakve kuce, u koju bi mogla otici, kako bi našla pravu njegu i skrb. Ali ja znam jedno mjesto, na koje te, ako ti to želiš, mogu odvesti, 44
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu i gdje ceš, ako tako ushtjedne Allah, zahvaljujuci prijaznoj njezi uskoro ozdraviti od svoje patnje. Slijedi me dakle, tako dobro kako možeš! S glasnim mu jecanjem i graktanjem vještica dadne kao odgovor:
—
Ja sam u svim udovima tako slaba, tako sam bespomocna, da
se mogu samo s pomocu ljubazne ruke podici s poda i kretati. Nato princ zapovjedi jednomu od vitezova, da slabu i bolesnu staru podigne i stavi na svojega konja. Konjanik odmah izvrši zapovijed svojega gospodara i postavi je iza sebe jašimice na svojega konja. Zatim princ Ahmed odjaši s njome natrag, proðe kroz željezna vrata, dovede je u svoju odaju i pošalje po Peri Banu. Njegova supruga smjesta dožuri ovamo i upita ga u velikom uzbuðenju: —
Stoji li sve dobro? Zbog cega si se vratio natrag? Sto želiš,
da si poslao po mene? Princ Ahmed joj isprica o bolesnoj i bespomocnoj staroj, tim što rekne: —
Jedva da sam bio krenuo na put, kadli sam ugledao ovu staru
ženu, koja je ležala tik uz put, u bolovima i teškoj nevolji. Moje je srce osjetilo prema njoj sucut, kada sam je ugledao gdje tako leži, i natjeralo me da je dovedem ovamo, jer je ipak nisam mogao na stijenama prepustiti smrti. Ja te dakle molim, prihvati je u svojoj dobrostivosti i daj joj ljekarije, kako bi uskoro ozdravila od svoje bolesti! Ako uciniš jedno tako dobro djelo, ja cu ti biti zauvijek obvezan zahvalnošcu. Tada Peri Banu pogleda staru i zapovjedi dvjema od svojih robinja, da je odvedu u jednu drugu odaju i da je njeguju s naj-nježnijim skrbljenjem i najrevnijim zalaganjem. Sluškinje izvedu zapovijed i odvedu carobnicu u imenovanu odaju. Nato pocne Peri Banu i rekne princu Ahmedu: —
Moj gospodaru, mene raduje što vidim, da si ti tako sucutan
i ljubazan prema ovoj staroj ženi, i ja cu se rado nje prihvatiti, tako 45
DvjestMsedamdesetitreca noc kako si mi ti naložio. Ali se moje srce plaši, i ja se vrlo bojim, da ce tvoja dobrota imati za posljedicu neku nesrecu. Ova žena nije tako bolesna, kao što se pravi, ne, ova žena vrši prevaru nad tobom, i ja slutim, da neki neprijatelj ili zavidnik protiv tebe i mene ima na umu neku pakost. Meðutim, kreni sada u miru na put!
Princ joj, kojemu rijeci njegove supruge nisu uopce došle do srca, odvrati: —
Moja gospodarice, neka te Allah Svemoguci zaštiti od svake
štete! Ako ti meni pomažeš i mene cuvaš, tada se ja ne bojim ni kakve nesrece. Ne znam ni o kakvu neprijatelju, koji bi mogao raditi na mojoj propasti. Jer ja ne gajim nikakvu mržnju ni prema kojemu živom bicu, pa se ne bojim nikakve pakosti niti od ljudi ni od duhova. Potom se princ Ahmed ponovo oprosti od Peri Banu i uputi se sa svojom pratnjom k palaci svojega oca, koji je uslijed pakosti svojega lukavog ministra plašljiva srca gledao na dolazak svojega sina. Ali mu ništa manje nije nazvao dobrodošlicu s mnogima vanjskim znakovima ljubavi i naklonosti. U meðuvremenu su dvije vilinske sluškinje, kojima je Peri Banu bila povjerila njegu carobnice, odvele bolesnicu u veliku i raskošno ureðenu odaju i ondje je položile na krevet, koji je imao podglavak od satena i pokrivac od brokata. Zatim jedna od njih sjedne pokraj nje, dok je druga u peharu od porculana najžurnije donijela stanovitu esenciju, koja je bila sigurno ljekovito sredstvo protiv svake groznice s vrucicom. Potom one usprave staru, dadnu joj da sjedne na postelju i reknu: —
Popij ovo pice! To je voda s Lavljeg Izvora, a svaki bolesnik,
koji je kuša, biva ubrzo izlijecen od svoje bolesti, makar to bilo, što god hoce! Carobnica s velikim naprezanjem uzme pehar, i nakon što je popila njegov sadržaj, legne na krevet. Sluškinje rašire pokrivac preko nje i reknu: —
Sada neko vrijeme miruj, a uskoro ceš osjetiti ljekovitu sna
gu ovoga lijeka! 46
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Bunu Zatim odu, kako bi je tijekom otprilike jednoga sata prepustile spavanju. Vještica meðutim, koja se dakako samo zbog toga napravila bolesnom, jer je htjela saznati, gdje živi princ Ahmed, i o tome izvijestiti sultana, bude sada sigurnom, daje postigla svoj cilj, i tako se naskoro opet podigne... 47
Tada primijeti Sahrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
ljit-t..
~CJ
Ali kada je pocela
dvjestaisedamdeseticetvrta noc
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje vještica, koja se samo zbog toga napravila bolesnom, jer je htjela saznati, gdje živi princ Ahmed, i o tome izvijestiti sultana, bila sada sigurnom, da je postigla svoj cilj, i da se tako naskoro opet podigla, pozvala sluškinje i rekla im: - Ispijanje mi je ovoga lijeka opet vratilo sve moje zdravlje i snagu. Sada se ponovo osjecam svježe i veselo, a svi su moji udovi ispunjeni novim životom i novom snagom. Zato odmah javite svojoj gospodarici, kako bih mogla poljubiti skut njezine haljine i zahvaliti joj se za njezinu dobrotu prema meni. Zatim cu odavde otici i opet se uputiti svojoj kuci! Tada dvije sluškinje uzmu sa sobom carobnicu i pokažu joj, dok su odlazile, razlicite odaje, od kojih je jedna još uvijek bila ras-košnija i kneževskija od druge. Naposljetku doðu u veliku dvoranu, najdivniju prostoriju od sviju, koja je cijela bila opskrbljena naj-skupocjenijim i najrjeðim namještajem. Ondje je sjedila Peri Banu na prijestolju, koje je bilo ukrašeno dijamantima i rubinima, smaragdima, biserima i drugima plemenitim
kamenovima rijetke velicine i jasnoce, a oko nje su stajale vile najljupkijeg stasa i lica, koje su bile odjevene u najraskošnije haljine i skrštenih ruku cekale njezine zapovijedi. Carobnica je bila zaprepaštena preko svake mjere, kada je vidjela raskoš odaja i njihova pribora, prije svega 49
Dvjestctisedamdeseticetvrtct noc meðutim, kada je ugledala gospodaricu Peri Banu kako sjedi na prijestolju s draguljima. I ona od zbunjenosti i strahopoštovanja ne uzmogne izgovoriti nijednu rijec, nego se duboko nakloni i položi svoju glavu na noge Peri Banu. Tada princeza progovori blagim rijecima, kako bi staru ohrabrila: -
Dobra ženo, vrlo me raduje, što vidim tebe kao gošcu u svo
joj palaci. Ali sam još više obradovana time, što cujem, da si posve ozdravila od svoje bolesti. Okrijepi dakle svoju dušu, tim što ceš se svuda ovuda prošetati. Moje ce te sluškinje pratiti i pokazivati ti, što ce za tebe biti vrijedno viðenja. Tada se vještica ponovo duboko nakloni, poljubi cilim ispod nogu Peri Banu i oprosti se od princeze u kicenu govoru i uz posvjedoce nje najdublje zahvalnosti za primljena dobrocinstva. Zatim je sluškinje provedu naokolo po palaci i pokažu joj sve odaje, koje su njezin pogled tako zasljepljivale i ocaravale, da nije mogla naci nikakve rijeci, da ih dostatno pohvali. Potom ona poðe svojim putem, a vile je otprate do s onu stranu željeznih vrata, kroz koja ju je bio uveo princ Ahmed, i napuste je, tim što su joj rekle zbogom i zaželjele svako dobro. Opaka pak stara udari putem prema kuci. Ah jedva da je bila prošla jednu kratku prugu, kadli joj padne na pamet, da još jednom pogleda prema željeznim vratima, kako bi ih lakše mogla opet prepoznati. Tako se ona okrene, ali gledaj sada, ulaz je bio išceznuo i postao za nju nevidljivim kao i za svaku drugu ženu. A nakon što je posvuda bila tražila i išla ovamo i onamo, a da nije nalazila nijedan znak ili neki trag od palace i portala, ona se puna ocajanja uputi prema gradu i pocne se ondje šuljati uzduž samotnih ulicica. Zatim po svojoj navici uðe kroz tajna vrata u palacu. Kada je bila unutra na sigurnome, smjesta dadne po jednom uškopljeniku prenijeti sultanu obavijest, a on zapovjedi, da treba biti dovedena k njemu. Ona mu se približi oblacna izraza lica, a kako je kralj odatle zakljucio, da joj nije pošlo za rukom, da postigne svoj cilj, on upita: —
Sto je po srijedi? Jesi li ti izvela svoj plan ili ti je propao?
Tada carobnica, koja je dakako bila samo jedno stvorenje pakosnog vezira, odvrati: 50
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu
— O kralju kraljeva, ja sam sve tocno istražila, upravo onako kako si mi ti zapovjedio, i ja cu ti odmah sve ispricati, što mi se dogodilo. Tragovi brige i znakovi žalosti, koje ti opažaš na mome licu, imaju jedan drugi razlog, a taj se tice tvoje dobrobiti. - Zatim ona nastavi i isprica svoj doživljaj ovim rijecima: - Cim sam bila dospjela do onih stijena, sjela sam i napravila se bolesnom. Kada je zatim došao putem princ Ahmed i cuo mene kako jadikujem i vidio moje bijedno stanje, imao je prema meni sucuti. I nakon što smo izmijenili nekoliko rijeci, poveo me je sa sobom kroz jedan podzemni hodnik i kroz željezna vrata do raskošne palace. Ondje me je predao jednoj vili, zvanoj Peri Banu, neusporedive ljepote i ljupkosti, kojoj ravne oko nekog covjeka još nikada nije vidjelo. Princ Ahmed joj je naložio, neka me nekoliko dana zadrži kao gošcu i neka mi dadne lijek, koji ce me posve izlijeciti, a ona je njemu za volju odmah odredila dvije sluškinje za moju njegu. Uskoro sam postala sigurnom u to, da su njih dvoje jedno s drugim nerazrješivo povezani kao muž i žena. Ja sam se napravila potpuno oslabljenom i iscrpljenom i tako sam cinila, kao da nemam snage cak ni za to, da hodam ili takoðer samo da stojim. Nato su me dvije djevojke poduprle s obje strane, i tako sam bila odvedena u jednu odaju, u kojoj su mi dale da nešto popijem i položile me u postelju, kako bih mogla otpocinuti i spavati. Sada sam sama u sebi pomislila: 'Zbilja, ja sam postigla cilj, poradi kojega sam se napravila bolesnom.' A buduci da sam bila uvjerenom, da to nema više nikakve koristi, da se još dalje pretvaram, nakon kratkoga sam se vremena podigla i rekla sluškinjama, da je napitak, koji su mi bile pružile, otjerao groznicu i vratio mojim udovima zdravlje, mojemu tijelu život. Tada su me one odvele ka gospodarici Peri Banu, koja se pokazala vrlo obradovanom, što me opet vidi svježom i veselom, a zapovjedila je svojim sluškinjama, da me provedu posvuda po palaci i da mi pokažu svaku odaju u njezinoj ljepoti i raskoši. Nato sam zamolila, da smijem otici, kako bih išla svojim putem, a sada stojim ovdje, cekajuci da cujem tvoju volju. — Kada je tako kralju sve bila ispricala, što joj se dogodilo, ona opet pocne: — Može to biti, da se ti, nakon što si cuo o moci i raskoši, bogatstvu i sjaju gospoðe Peri Banu, raduješ i govoriš u sebi samome: Dobro je, što se princ 51
Dvjestaisedamdeseticetvrta noc Ahmed oženio tom vilom i što je stekao tako mnogo bogatstva i moci! Ali se ocima ove tvoje robinje stvari ipak ukazuju u jednome posve drugacijem svjetlu. Nije to dobro, tako se ja usuðujem tvrditi, da tvoj sin toliku silu i tolika blaga naziva svojima vlastitima. Jer tko zna, nece li on uz pomoc Peri Banu izazvati u kraljevstvu ras-cijep i raskol? Cuvaj se lukavština i podmuklosti žena! Princ je zaluðen ljubavlju prema njoj, i možda ce na njezin poticaj s tobom postupati posve drugacije nego što je pravo. Zatim bi mogao posegnuti rukom za tvojim riznicama, zavesti tvoje podanike i sebe uciniti gospodarom tvojega kraljevstva. Pa ako on takoðer po slobodnoj volji i ne bi želio ništa uciniti, osim što mu nalažu strahopoštovanje i iskazivanje pažnje prema svojemu ocu i svojim pradjedovima, ipak bi draži njegove princeze mogle pomalo na njega sve jace djelovati i uciniti ga naposljetku pobunjenikom, dapace necim još gorim, što ne želim kazati. Sada ceš uvidjeti, da je stvar vrlo ozbiljna. Zato ne budi neoprezan, nego dobro o njoj promisli! Nato carobnica krene u namjeri, da ode svojim putem. Ali kralj zapocne i rekne: —
Ja sam ti obvezan s dva razloga. Najprije si natovarila na se
be mnogo truda i napora i cak poradi mene stavila na kocku svoj život, kako bi dovela do saznanja istinu o mome sinu, princu Ahmedu. A kao drugo sam ti zahvalan, što si mi dala jedan tako iz vrstan savjet i jednu tako pametnu opomenu. Poslije ovih je rijeci on otpusti s najvišim pocastima. Ali tek što je ona bila napustila palacu, on pozove u žestokoj uznemirenosti svojega drugog vezira, onoga pakosnog ministra, koji ga je najprije bio nahuškao protiv princa Alimeda, a kada se on sa svojim prijateljima pojavio pred kraljem, taj im izloži cijelu stvar i upita ih, tim što rekne: —
Sto vi savjetujete? Sto ja trebam uciniti, kako bih sebe i svoje
kraljevstvo zaštitio od lukavstava te vile? Jedan od savjetnika odgovori: —
To je laka stvar, a sredstvo je jednostavno i pri ruci. Izdaj za
povijed, da princ Ahmed, koji sada boravi u gradu, ako ne cak 52
Pripovijest o princu Akmedu i vili Peri Banu ovdje u palaci, bude zadržan kao zarobljenik! Pa ipak ga nemoj dati pogubiti, inace bi mogla njegova smrt izazvati pobunu. Ali ga za svaki slucaj cvrsto pograbi, a ako bi se trebao opirati, stavi ga u okove! Ovaj se grozan savjet dopadne pakosnom ministru, i svi ga njegovi pokrovitelji i ljubimci od srca odobre. Ali sultan ušuti i ne dadne nikakav odgovor. Sljedecega meðutim jutra pošalje i dadne da doðe carobnica, pa se s njome uzme savjetovati, da li treba princa Ahmeda baciti u zatvor ili ne. Tada ona rekne: — O kralju kraljeva, taj je savjet posve protiv zdrave pameti i razuma. Ako ti hoceš princa Ahmeda baciti u zatvor, tada moraš to isto uciniti sa svima njegovim vitezovima i njihovim štitonošama. Ali buduci da su to duhovi i džinska bica, nitko ne zna kako ce se oni osvetiti. Njih ne mogu prikovati nikakve tamnicke celije niti celicna vrata, oni ce odmah umaknuti i ispricati vili o takvome nasilnom cinu. Ona ce se meðutim raspaliti u ljutome gnjevu, kada cuje, da je njezin suprug kao obican zlocinac zadržan u prostom zatvoru, i to sve ne poradi neke krivice ili prijestupa, nego podlim uhicenjem, pa ce sigurno izvesti najopakiju osvetu nad tvojom glavom i nama nanijeti štetu, od koje se necemo moci obraniti. Ako hoceš imati povjerenja u mene, tada cu ti ja savjetovati, kako trebaš postupati, a da se niti tebi ni tvojemu kraljevstvu ne približi nikakva nesreca. Ti cak dobro znaš, da duhovi i vile imaju snagu, da u posve kratkom vremenu ucine zapanjujuce stvari, koje smrtnik ne može izvesti niti poslije dugih godina napornog rada. Sada dakle, ako ti izlaziš u lov ili u neki bojni pohod, tada trebaš jedan raskošan šator za sebe samoga i mnoge šatore za svoju pratnju, svoje sluge i svoje ratnike. A
da bi se podigao jedan takav tabor i da bi se prenosio dalje, beskorisno se troši mnogo vremena i novca. Ja ti dakle savjetujem, o kralju kraljeva, stavi princa Ahmeda na sljedecu kušnju: zapovjedi mu, da ti donese jedan kraljevski šator, tako širok i tako dugacak, da može primiti i pokriti cijeli tvoj dvor, sve tvoje ratnike, taborsku prtljagu i takoðer tovarnu stoku. A ipak treba biti tako lagan, da ga jedan jedini covjek može držati u šaci i posvuda nositi, kamo god mu se uopce prohtije! 53
Dvjestaisedamdeseticetvrta noc Nato ona neko vrijeme ušuti. Ali zatim opet pocne kralju govoriti: -
Cim se princ Ahmed oslobodi ove zadace, zatraži od njega
nešto još vece i cudnovatije! To cu ti ja reci, i on ce morati uložiti mnogo teškoga truda, da to izvede. Na taj ceš nacin ti puniti svoju riznicu rijetkima i divnim stvarima, djelima duhova, i to ce trajati tako dugo, dok tvoj sin napokon ne bude na kraju svojih snaga i ne bude više mogao izvršavati tvoje zapovijedi. Zatim se, obeshrabren i posramljen, nece više usuðivati, da dolazi u tvoju prijestolnicu niti da stupi preda te. I ti ceš potom biti slobodan od straha pred šte tom od njegove ruke, neceš ga trebati baciti u zatvor niti, što bi bilo još gore, dati ubiti. Kada je sultan bio cuo ove mudre rijeci, priopcio je vješticin plan svojim savjetodavcima i upitao ih, kako oni o tome misle. Ali su oni šutjeli i nisu odvratili nijednu rijec slaganja ili neodobravanja. On je meðutim sam bio s time posve sporazuman i ne rekne ništa dalje. Sljedeceg dana doðe princ Ahmed, kako bi posjetio kralja. Ovaj mu uz poplavu nježnosti nazove dobrodošlicu, pritisne ga na svoje grudi i poljubi ga u celo i oci. Dugo su vremena sjedili zajedno i naklapali o najrazlicitijim stvarima, sve dok sultan naposljetku nije našao priliku i poceo govoriti: —
Moj mili sine, moj Ahmede, tijekom mnogih sam dana nosio
u srcu tugu i u duši brige, jer sam bio rastavljen od tebe, a kada si se ti zatim vratio, pri pogledu me na tebe ispunila velika radost. Pa iako mi ti nisi dopuštao, niti mi sada dopuštaš, da bilo što znam o
mjestu, na kome ti živiš, ja ipak nisam išao dotle, da te ispitujem ili da istražujem tvoju tajnu, jer tebi to nije bilo po volji, da mi pripo vijedaš o svome obitavalištu. Ali sam sada saznao, da si oženjen jednom mocnom džinnicom neusporedive ljepote. A ta mi je oba vijest priredila iznad svega najvecu radost. Sada ne želim ništa od tebe saznavati o tvojoj vilinskoj supruzi, ako mi ti to ne namjeravaš priopciti po svojoj slobodnoj volji. Ali mi reci, ako bih ja ikada jed nom trebao što od tebe izmoliti, bi li ti to zatim mogao od nje postici? Smatra li ona tebe tako milim i vrijednim, da ti ništa ne odrice, što ti od nje zamoliš? 54
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu -
Moj gospodaru - odvrati princ - što ti tražiš od mene? Mo
ja je supruga srcem i dušom odana svojemu mužu. Zato te molim, daj mi da znam, što ti želiš od nje i mene! Nato sultan dadne kao odgovor: - Ti znaš, da ja cesto izlazim u lov ili u borbu i rat. Tada su mi potrebni šatori i paviljoni i spremišta, i velika stada i gomile deva, mazgi i ostale tovarne stoke moraju tabor prenositi s jednoga mjesta na drugo. Zato bih volio, da mi doneseš šator, tako lagan, da ga jedan jedini covjek može nositi u svojoj šaci, a ipak takoðer dovoljno velik, da može primiti moj dvor, citavu moju vojsku i tabor, prtljagu i prtljažnu stoku. Ako bi ti gospodaricu zamolio za taj poklon, ja posve dobro znam, da ti ga ona može dati. A ti bi mene oslobodio mnogoga truda, koji ja inace moram ulagati za nošenje šatora, i uštedio mi poneki beskoristan gubitak ljudi i stoke. - Dragi oce i sultanu - odgovori princ - nemoj se opterecivati nikakvima brižnim mislima! Ja cu ubrzo priopciti tvoju želju svojoj supruzi, gospodarici Peri Banu. Pa premda ja uopce ne znam, da li vile posjeduju moc, da nabave jedan takav šator, kakav ti opisuješ, i da li ce mi one, ako vile stvarno imaju toliku moc, ukazati svoju pomoc ili ne, ipak cu, unatoc tomu što takav poklon ne mogu obecati, za tebe s radošcu uciniti sve, što uopce leži u podrucju mojih snaga.
Nato kralj rekne princu Ahmedu: -
Ako ti to možda ne bi moglo poci za rukom, i ako mi ne bi
mogao donijeti željeni dar, tada ja ne bih nikada više želio pono vo vidjeti tvoje lice. Tada bi ti zbilja bio jedan tužan muž, kada bi ti tvoja supruga odbila jednu takvu ništavnu stvar a ne bi štoviše sve, što joj ti naložiš, žurno ucinila. Jer time bi ti dala razumjeti, da ti u njezinim ocima posjeduješ samo malo vrijednosti i znacenja i da je kod nje ljubav prema tebi takva kao da je cak uopce nema. Ali sada, moj sine, otiði i odmah je zamoli za šator! Ako ti ga dadne, tada znaj, da te ona ljubi, i da si ti njoj najdraže bice na svi jetu. Meni je takoðer bilo pripovijedano, da ona tebe ljubi od sveg srca i od cijele svoje duše i da ti nikada ne bi odbila uopce ništa od 55
Dvjestaisedamdeseticetvrta noc onoga, za što bi je ti zamolio, pa makar to bila takoðer vlastita ocna jabucica. Princ je Ahmed dakako inace uvijek obicavao proboraviti kod svojega oca, sultana, po tri dana u svakom mjesecu. Ali ovajput ostane samo dva dana i vec o trecem danu rekne svojemu ocu zbogom. Kada je ulazio u svoju palacu, nije moglo izostati, da Peri Banu ne primjeti, kako on izgleda u nutrini ožalošcen i utucen. Zato ga ona upita: -
Stoji li s tobom sve dobro? Zašto nisi došao sutra, nego vec
danas od svojega oca, kralja, i zašto izlažeš na vidjelo jedan tako tužan izraz lica? On je meðutim poljubi u celo, nježno je zagrli i isprica joj zatim sve od pocetka do kraja. Tada ona dadne kao odgovor: -
Ja cu brzo umiriti tvoje srce. Jer ne bih te voljela još jedan
trenutak duže vidjeti ožalošcenoga. Pa ipak, moj mili, posredstvom
ove molbe tvojega oca, sultana, sigurno znam, da je njegov kraj bli zu. On ce uskoro s ovoga svijeta uci u milosrdnost Allaha Uz višenoga. Neki je neprijatelj ovo zabilježio, a tebi prijeti teška nez goda. A posljedica je toga, da tvoj otac, koji ništa ne sluti o na dolazecoj nesreci, marljivo radi na svojoj vlastitoj propasti. Prestrašen i tjeskoban princ odvrati svojoj supruzi: - Neka je slava Allahu Uzvišenomu! Kralj je, moj od sviju najviši gospodar, pri najboljem zdravlju, i na njemu nije za vidjeti nikakav znak tegobe ili staracke slabosti. Još sam ga danas zorom napustio svježa i vesela, kakav je bio, zaista, nikada ga još nisam vidio u boljem stanju. Cudno, zbilja, da bi ti trebala znati, što njemu predstoji, prije nego što sam ti ja bilo što o njemu ispricao, i cak štoviše, da slutiš, kako je on saznao o našem vjencanju i našem prebivalištu! - Moj prince - odvrati Peri Banu - ti znaš, što sam ti kazivala, kada sam ugledala onu staru ženu, koju si doveo ovamo, jer je trpila od groznice s vrucicom. Taje žena vještica i sotonino leglo. Ona je tvojemu ocu prenijela sve, što je on želio znati o ovome 56
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu našem obitavalištu. Iako sam jasno uviðala, da ona nije niti bolesna ni slaba, nego da se samo pravi bolesnom od groznice, dala sam joj da ispije ljekariju, koja lijeci bolesti svake vrste, i ona je lažno izjavila, da se njezinim djelovanjem opet vratila k zdravlju i snazi. Kada je zatim došla k meni, kako bi od mene uzela oproštaj, poslala sam s njome dvije od svojih sluškinja i zapovjedila im, neka joj pokažu svaku odaju u palaci s njezinim ureðenjem i nakitom, kako bi bolje saznala, kako stoji s tobom i sa mnom. Sve sam to ucinila samo poradi tebe. Jer ti si mi bio naložio, neka prema staroj ženi pokažem sucut, a ja sam bila vesela, kada sam je vidjela kako odlazi odavde zdrava i cila i svježeg srca. Osim nje jedine nije nikada nijedno ljudsko bice saznalo bilo što o ovome mjestu ili cak moglo ovamo doci. Kada je princ Ahmed bio cuo ove rijeci, on joj od srca zahvali i rekne: —
O Suncu ravno lice ljepote, ja bih te ipak želio zamoliti za
milost, da ispuniš želju mojega oca. On traži kraljevski šator tako velik, da može primiti njega i njegov veliki puk, njegovu prtljagu i njegovu prtljažnu stoku. A unatoc tomu treba moci biti nošen u šaci. Da li postoji neka takva cudesna stvar, ja ne znam. Ali bih
ipak volio uciniti sve, kako bih je nabavio, i vjerno je donio njemu. Tada ona uzvikne: —
Sto se uznemiruješ zbog jedne takve sitnice? Ja cu odmah po
to poslati i to ti dati. Nato ona dadne da doðe jedna od njezinih sluškinja, koja je bila njezina riznicarka, i rekne: —
Nur Džehan19, odmah otiði i donesi mi šatorsko krilo te i te
vrste! Sluškinja žurno ode i isto se tako brzo vrati sa šatorom. Njega ona stavi princu Ahmedu u šaku. Kada ga je meðutim držao u ruci, on u sebi pomisli: - Sto je ovo, što mi daje Peri Banu? Ona sa 19 Tako prema indijskom izgovoru. U perzijskome nur-i džehan znaci "svjetlost svijeta". 57
Dvjestmedamdeseticetvrta noc mnom zacijelo zbija neku šalu! — Njegova se meðutim supruga, koja mu je s lica procitala misli, pocne glasno smijati i uzvikne: —
Sto je to dakle, moj ljubljeni prince? Zar ti stvarno vjeruješ,
da ja s tobom zbijam šalu i da ti se rugam? — Zatim nastavi, okrenuvši se k riznicarki Nur Džehani: - Uzmi sada odande iz ru ke princa Ahmeda šator i podigni ga na polju, kako bi on vidio, ko liko je on silno golem, i pogledao, da li je on te vrste, kakvu želi njegov otac, sultan. Sluškinja ode i razapne ga daleko ispred palace. Pa ipak je dosezao od najudaljenijeg kraja ravnice sve do palace, i bio je tako beskrajno golem, da je, kao što je princ Ahmed uviðao, imao dovoljno prostora za cijelo kraljevo dvorjanstvo. Da, makar da bi se pod njime smjestile takoðer dvije citave vojske sa svom taborskom prtljagom i teglecom stokom, jedna drugu ne bi uopce stješnjavale niti potiskivale. Tada on zamoli Peri Banu za oproštenje, tim što rekne: —
Nisam znao, da postoji neko tako beskrajno golemo i cudno
vato šatorsko krilo. I zato sam posumnjao, kada sam ga po prviput
vidio. Ubrzo riznicarka spusti opet šator i ponovo ga dadne princu u ruku. On bez oklijevanja i otezanja uzjaši konja, odjaši, pracen od svoje pratnje, natrag ka kralju i preda mu šator, pošto mu se poklonio i izrazio dužno poštovanje. Takoðer je sultan pomislio, kada je po prviput vidio poklon, da je to samo neka mala stvar. Ali kada je bio razapet, on se silno zapanji pri pogledu na njegovu golemost. Jer on bi mogao pokriti njegovu prijestolnicu sa svima prigradskim naseljima. Pa ipak nije bio posve zadovoljan, jer mu se šator ucinio pregolemim. Ali mu je njegov sin zajamcio, da se on u svako doba može primjeriti onomu, što treba pokriti. Nato on zahvali princu, što mu je bio donio tako rijedak poklon, i rekne: —
Dragi sine, izvijesti svoju suprugu, da sam joj ja vrlo ob
vezan, i izreci joj moju srdacnu zahvalnost za ovaj njezin dobrostivi dar. Sada u stvari sigurno znam, da te ona ljubi od sveg srca i od sve svoje duše, i sada su vec moje sumnje i strahovanja odagnani. 58
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu Zatim kralj zapovjedi, neka se šator skupi i brižljivo cuva u kraljevskoj riznici. To je neobicno, ali istinito, da su u sultanovu srcu, kada je bio od princa primio ovaj rijedak poklon, strah i sumnja, zavist i ljubomora na svojega sina, koji su u njemu bili pobuðeni od vještice i pakosnog vezira i njegovih drugih loših savjetnika, postali samo još vecima i življima nego prije. Jer sada je bio siguran, da je džinnica preko svake mjere naklonjena svojemu mužu i da bi ona njemu, kralju, unatoc njegovu velikom bogatstvu i njegovoj moci bila nadmocna u nasilnim cinovima, ako bi htjela pomoci svojemu mužu. Stoga je bio ispunjen tjeskobnim strahom, da bi ona možda mogla poraditi oko toga, da njega ubije, i da na njegovu mjestu postavi na prijestolje princa. Tako on dakle dadne da doðe vještica, koja ga je bila savjetovala vec ranije i u cije se lukavstvo i podmuklost sada najviše pouzdavao. Kada joj je on ispripovjedio, kakav je uspjeh bio imao njezin savjet, ona se neko vrijeme zamisli. Zatim podigne svoju glavu i rekne: —
Kralju kraljeva, ti si zabrinut bez razloga. Trebaš princu
Ahmedu samo zapovjediti, da ti donese vodu s Lavljeg Izvora. On ce prisiljen nuždom poradi svoje casti morati ispuniti tvoju želju. A ako to ne uzmogne, tada se od velikog srama nece usuðivati, da opet na dvoru pokaže svoje lice. Ne možeš primijeniti nijedan bolji plan od ovoga. Stoga se za to pobrini i ne oklijevaj, da ga izvedeš!
Sljedeceg dana predvecer, kada je kralj sjedio u punome državnom saboru, okružen svojim vezirima i ministrima, princ Ahmed stupi naprijed, izrazi mu dužno poštovanje i sjedne njemu uz bok na jedno niže sjedište. Nato ga kralj po svom obicaju oslovi s visokim iskazivanjem milosti i rekne mu: —
Meni je to vrlo velika radost, što si mi donio onaj šator, za
koji sam te zamolio. Jer u mojoj riznici zaista nema nicega, što bi bilo tako rijetko i cudesno. Ali mi nedostaje još jedno, pa ako mi to doneseš, tada cu se obradovati preko svake mjere. Cuo sam da vila, tvoja supruga, stalno rabi vodu, koja tece iz Lavljeg Izvora i od koje spravljen napitak lijeci svaku groznicu i sve druge smrtne 59
Dvjestaisedamdeseticetvrta noc bolesti. Ja znam, da si ti tjeskobno zabrinut za moje zdravlje. Zato ceš me takoðer rado time obradovati, da mi doneseš nešto te vode, kako bih od nje popio, ako bude potrebno. Ja znam takoðer, da ti moju ljubav i naklonost prema tebi držiš vrijednom i da se zato neceš ustezati, da ispuniš moju molbu. Kada je princ Ahmed cuo ovaj zahtjev, bio je vrlo iznenaðen, što njegov otac vec tako brzo izgovara novu molbu. Neko je vrijeme šutio, tim što je u sebi mislio: - Ja sam nekako isposlovao, da od gospodarice Peri Banu dobijem šator. Ali sam Allah zna, što ce ona sada uciniti, i da li ce ova nova molba pobuditi njezinu srdžbu ili ne. Ali ma kako uopce tomu bilo, znam, da mi ona nece nikada odreci milost, za koju je zamolim. — Poslije dugoga dakle oklijevanja princ Ahmed odvrati: —
Visoki gospodaru i kralju, ja nemam nikakve moci, da u toj
stvari bilo što ucinim, jer ona stoji jedino i iskljucivo u moci moje žene, princeze. Ali cu je zamoliti, da mi dadne vodu, i ako ona pris tane, da mi je omoguci, ja cu ti je ubrzo donijeti. Ne mogu ti da kako sa svom sigurnošcu obecati jedan takav dar: rado hocu u sve mu i svacemu, što tebi može biti od koristi, uciniti ono što najbolje mogu, ali ako ja od nje zamolim ovu vodu, tada je to djelo od vece težine nego molba za šator.
Sljedeceg dana uzme princ Ahmed oproštaj i vrati se natrag k Peri Banu. Pa pošto ju je nježno bio zagrlio i pozdravio, on rekne: —
Moja gospodarice, ti svjetlosti mojih ociju, moj ti otac, sul
tan, daje izreci svoju srdacnu zahvalnost za ispunjenje njegove želje, slanje šatora. Ali se on sada još jednom osmjelio, i siguran u tvoju dobrotu i milostivost, moli od tebe, neka mu htjedneš omo guciti malo vode s Lavljeg Izvora. Ja bih ti meðutim volio reci: ako se tebi to ne sviða, da dadneš tu vodu, tada pusti da stvar bude posve zaboravljena. Jer moja je jedina i iskljuciva želja, da cinim sve, što ti želiš. Peri Banu nato odvrati: —
Meni izgleda, da tvoj otac, sultan, hoce mene jednako kao i
tebe stavljati na kušnju, tim što traži darove takve vrste, koje mu je 60
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu predložila carobnica! - Zatim nastavi: — Pa ipak cu omoguciti takoðer taj poklon, jer mu je sultan priklonio svoje srce. A niti tebi ni meni ne treba iz toga izrasti nikakvo zlo, iako je to jedan smion cin od velike opasnosti, koji je bio izmišljen od opake podmuklosti i pakosti. Ti sada tocno pazi na moje rijeci, ne zaboravi nijednu od njih, inace ceš posve sigurno zaglaviti! U dvorani se onoga zamka, koji se podiže ondje na brdu, nalazi jedan šadvrvan20, branjen od cetiri divlja, krvolocna lava, koji stražare i cuvaju put, koji vodi k njemu. Oni se izmjenjuju, vazda dva stoje na straži, dok druga dva spavaju, i tako nijedno živo bice nije nikada u stanju, da proðe mimo njih. Ali cu te ja pouciti o putu, kako možeš steci, što želiš, a da ti se ne dogodi od ljutih životinja neko zlo ili šteta. - S tim rijecima ona izvadi iz jedne bjelokosne kutijice klupko konca i napravi pomocu jedne od igala, s kojima je bila radila, od njega loptu. Ovu dadne u ruku svojemu suprugu, tim što rekne: - Kao prvo, brižno pazi, da ovu loptu držiš uza se! Uskoro cu ti objasniti njezinu svrhu. Kao drugo, odaberi si dva brza konja, jednoga, da sam na njemu jašiš, i drugoga, kako bi na njega natovario tijelo jedne svježe zaklane ovce, koja je rasjecena na cetiri dijela! Kao trece, uzmi sa sobom bocicu, koju cu ti dati. Ona treba sadržavati vodu, koju ceš, ako tako ushtjedne Allah, donijeti doma! Cim svane zora, podigni se s danjim svjetlom i izjaši na svome izabranom konju, tim što ceš drugoga na uzdi voditi uza se. Kada stigneš do željeznih vrata, koja vode k dvorištu zamka, tada baci, blizu vrata, ovu loptu pred sebe na tlo. Ona ce se odmah poceti kotrljati vlastitom snagom, i to prema vratima zamka. Ti je slijedi kroz otvoren ulaz, sve dok se ne prestane kotrljati. U tome ceš
trenutku ugledati cetiri lava. Ona ce dva, koji budu budni i na oprezu, probuditi druga dva, koji budu pocivali i spavali. Sva ce cetiri raz-japiti svoje ralje i zarikati i zarukati, jezovito za cuti, kao da ce htjeti skociti na tebe i razderati te na komadice. Ti se meðutim nemoj bojati, nemoj se prestrašiti, nego odvažno pojasi naprijed, ali baci na tlo s konja na uzdi cetiri dijela ovce, za svakoga lava po komad! Cuvaj se, da ne sjahuješ s konja. Podbodi ga što više Šadyrvan je vodoskok. 61
Dvjestctisedamdeseticetvrta noc stremenom21 u slabine i odjaši ravno toliko brzo koliko je moguce k bunaru, u kome se sakuplja voda! Ondje sjaši i napuni bocicu, dok lavovi budu zauzeti svojim žderanjem! Konacno se opet žurno okreni. Životinje te nece sprecavati u jahanju mimo njih. Sljedeceg jutra, kad je zarudjela zora, princ Ahmed ucini sve, što mu je bila zapovjedila Peri Banu, i odjaši prema zamku. Pošto je zatim ostavio za sobom željezna vrata, dojašio k zamku a vrata se u dvoranu otvorila, on ujaši onamo, baci cetiri cetvrtine ovce pred lavove, svakomu po komad, i brzo dosegne izvor. Napuni svoju bocicu vodom iz bunara i pohita sa svom žurbom natrag. Ali pošto je projahao jednu kratku prugu, osvrne se i vidi, kako ga slijede dva od lavova-stražara. Ali se nije prestrašio, nego je isukao iz korica svoj mac, kako bi se spremio na obranu. Kada je jedan od ta dva vidio, kako je on izvukao svoju sablju na obranu, sišao je malo s puta nastranu, ostao stajati i gledao ga, kimao glavom i mahao repom, kao da je htio zamoliti princa, neka opet utakne svoj mac, i zajamciti mu, da može jahati u miru, a da se ne plaši opasnosti. Nato je drugi lav skocio pred njega i držao se tik pred njime. I oba su trcali ispred njega, sve dalje, dok nisu dospjeli do grada, dapace cak do vrata palace. Druga su meðutim dva lava u kasu obrazovali pratnju, sve dok princ Ahmed nije ujahao kroz vrata palace. A kada su to bili vidjeli, sva se cetiri vrate natrag istim putem, kojim su bili došli. Ali kada je gradski puk ugledao jednu takvu cudnovatu predstavu, svi su pobjegli u ljutoj grozi, iako cudesne životinje nijednomu živom bicu nisu ucinile nikakvo zlo. Pošto su sada neki ljudi na konjima vidjeli svojega kneza kako jaši sam i bez pratnje, pohitaju k njemu i pomognu mu da sjaši. Sultan je upravo sjedio u svojoj vijecnici i razgovarao sa svojim vezirima i ministrima, kadli se pred njime pojavi njegov sin. Princ ga pozdravi, zazove blagoslov na njegovu glavu i pomoli se, kako je dolikovalo, za dugo trajanje njegova života, srece i bogatstva, a zatim bocicu s vodom iz Lavljeg Izvora stavi pred njegove noge, tim što rekne: 21 Orijentalni stremen ima odozdo lako svedenu plohu s oštrim bridovima, koji se rabe kao mamuze (ostruge). 62
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu
-
Gledaj, ja sam ti donio dar, za koji si me zamolio! Ova je
voda vrlo rijetka i teško je se zadobije. A u cijeloj tvojoj riznici nije ništa tako skupocjeno i vrijedno kao ovo. Ako bi ti ikada trebao biti napadnut od kakve bolesti — Allah Uzvišeni neka ocuva, da takvo što ne bude tebi odreðeno od udesa - tada ispij napitak od ove vode, i odmah ceš biti izlijecen od svake bolesti, koja god uopce mogla biti! Kada je princ Ahmed bio završio svoje rijeci, sultan ga zagrli sa svom ljubavlju i srdacnošcu, milostivošcu i odlikovanjem i poljubi ga u celo. Zatim mu dadne da sjedne njemu sdesna i rekne mu: -
Dragi sine, ja sam ti obvezan preko svake mjere. Jer ti si sta
vio na kocku svoj život i meni donio ovu vodu uz veliku muku i opasnost s jednoga tako jezivog mjesta. Vještica je naime vec prije toga bila pripovijedala o Lavljem Izvoru i o smrtnim opasnostima, koje ondje vrebaju, tako da je on sada dobro znao, koliko je bio odvažan taj smion pothvat njegova sina. I on ubrzo doda: - Reci, moj sine, kako si se mogao usuditi onamo? Kako si umakao lavovima, tako da si netaknut i nepovrijeðen donio vodu? - Tako mi tvoje milosti, o gospodaru i sultane - odvrati princ - zbog toga sam se siguran vratio s onoga mjesta, jer sam postupao primjereno zapovijedi svoje žene, gospodarice Peri Banu, i mogao sam donijeti vodu s Lavljeg Izvora samo zato, jer sam se pokoravao njoj. - Zatim on isprica svojemu ocu sve, što mu se bilo dogodilo na njegovu putu i povratku. Sultan meðutim postane, kada je spoznao svenadmašujucu odvažnost i smionost svojega sina, samo još više obuzet strahom, a opaka zloba i ljubomorna zavist, koje su ispunjavali njegovo srce, postanu još desetput jacima nego prije toga. Ali tim što je sakrio svoje prave osjecaje, on otpusti princa Ahmeda, uputi se u svoju vlastitu odaju i smjesta dadne da k njemu doðe vještica. Pa pošto je ova stupila pred njega, on joj ispripovjedi, da ga je posjetio princ i donio mu vodu s Lavljeg Izvora. Ona je vec bila nešto cula o 63
Dvjestaisedamdeseticetvrta noc tome, jer je dolazak lavova bio u gradu prouzrokovao toliku zabunu. Ali cim je bila cula cijelo izvješce, silno se zaprepasti, pa nakon što je sultanu bila šapnula u uho svoj novi plan, slavodobitno rekne:
- O kralju kraljeva, ovajput ceš princu dodijeliti jedan nalog, koji ce mu, kako mi izgleda, zadati truda, da, teško ce mu pasti, da cak i samo nešto malo od toga izvrši. - Dobro si rekla — odvrati vladar — zbilja cu vec sada iskušati taj plan, koji si za mene smislila. Sljedecega dakle dana, kada se princ pojavio pred svojim ocem, kralj mu rekne: -
Moj mili sine, velika mije radost, da vidim tvoju muževnost
i hrabrost i djetinjsku ljubav, koja te ispunjuje. Ta si svojstva do kazao, tim što si dobavio ovamo za mene dvije rijetke stvari, za ko je sam te molio. Sada imam na tebe još jednu molbu, i ta je posljed nja. Ako ti poðe za rukom, da ispuniš moju želju, tada cu ja zaista naci veselje u svome ljubljenom sinu i zahvaljivati mu tijekom cije loga svog života. Tada princ Ahmed upita: -
Kakav je to poklon, koji želiš? Ja cu sa svoje strane izvršiti
tvoju zapovijed, ukoliko to leži u mojim snagama. Sada kralj dadne princu kao odgovor: -
Htio bih, da mi dovedeš stanovitog covjeka, koji rastom ne
mjeri više nego tri stope, ali ima bradu od dvadeset lakata dužine. Taj treba nositi na svome ramenu kratku celicnu kijacu, dvjestaišezdeset funti tešku, koju s lakocom podiže i njome, a da ne nabire celo, vitla oko svoje glave, tako kako ljudi inace vitlaju drve nim buzdovanima. Tako zamoli sultan, zaveden u bludnju po pravorijeku udesa a da nije obracao pažnju na dobro i zlo, upravo za ono, što je trebalo njemu samomu donijeti sigurnu smrt. A takoðer je princ Ahmed, koji se iz ciste ljubavi prema svojemu ocu njemu slijepo po-
64
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu koravao, bio spreman, da mu donese sve, što je ovaj zatražio. Tako on dakle rekne: -
Moj oce i sultane, ja doduše vjerujem, da ce biti teško, da se
na cijelome svijetu nade jedan takav covjek, kakvoga ti zahtijevaš. Ali cu ja dati sve od sebe, kako bih izvršio tvoju zapovijed. Nato se princ povuce i vrati se kao obicno u svoju palacu, gdje u ljubavi i radosti pozdravi Peri Banu. Ali je njegovo lice bilo ožalošceno, a srce mu je bilo teško, jer je mislio na posljednju kraljevu zapovijed. Kada je princeza primijetila, kako on izgleda tako zamišljeno, ona ga upita, tim što rekne: —
Moj mili gospodaru, kakvu mi vijest donosiš danas?
Nato on dadne kao odgovor: —
Sultan kod svake posjete zahtijeva od mene nešto novo, i on
mi sa svojim molbama pada na teret. Danas me hoce staviti na kušnju, i u nadi, da ce me dovesti u zabunu, traži nešto, što bih ja uzalud tražio po cijelome svijetu. — Potom joj on isprica sve, što mu je bio rekao kralj. Kada je meðutim Peri Banu bila cula ove rijeci, ona princu rekne: -
Ne stvaraj si zbog toga nikakve brige! Ti si se usudio uz
veliku opasnost, da za svojega oca doneseš vodu iz Lavljeg Izvora, i pošlo ti je za rukom, da izvedeš svoju namjeru. Ova dakle nova zadaca nije uopce teža ili opasnija, nego što je bila ona. Ne, ova je štoviše lakša, jer covjek, kojega opisuješ, je moj roðeni brat Sabbar22. Premda mi oboje imamo iste roditelje, ipak se svidjelo Allahu Uzvišenomu, da nas obrazuje u razlicitim likovima i da nje ga ucini tako nenalik svojoj sestri, kako se uopce može dogoditi u smrtnickom obliku. On je povrh toga hrabar i žedan djela, i uvijek
22 Sabbar je inace umjetnicki oblikovano misticno ime za islamskoga vjerskog junaka Hasana, sina kalifa 'Alije. Zato to ime dobro prilici jednomu demonskom bicu, iako njegovo znacenje "Lijepi" malo pristaje uz opis fizickog izgleda ovoga Šabbara. 65
Dvjestaisedamdeseticetvrta noc traži da nešto poduzima i provodi u djelo, cime meni može služiti. A što god kada uopce zapocinje, to izvodi s velikom radošcu. On ima takvo jedno lice i oblikovanje, kakvo je opisao sultan, tvoj otac, i on rabi kao jedino oružje samo buzdovan od celika. Gledaj, ja cu sada odmah poslati po njega, ali se ti nemoj prestrašiti, kada ga ugledaš! Princ Ahmed dadne kao odgovor: —
Ako je on uistinu tvoj brat, što je to onda važno, kako izgle
da? Ja cu se tako obradovati, da njega vidim, kao kada se naziva dobrodošlica jednomu vrijednom prijatelju ili dragom roðaku. Za što bih se bojao, da ga pogledam? Kada je Peri Banu saslušala ove rijeci, ona pošalje jednu od svojih sluškinja, koja joj je zatim donijela iz njezine tajne riznice jednu zlatnu kadionicu. U njoj ona dadne zapaliti vatru, pa pošto je naredila da joj se donese jedna kutijica od plemenite kovine, koja je bila urešena draguljima, stanoviti dar od njezine svojte, uzme iz nje nešto tamjana i baci ga u plamen. Odmah nastane gust dim, koji se popne visoko u zrak i proširi po citavoj palaci. Malo trenutaka poslije toga Peri Banu prestane sa svojim zaklinjanjima i uzvikne: —
Gledaj, dolazi moj brat Sabbar! Možeš li prepoznati njegov
lik? Princ ga pogleda i ugleda covjeculjka patuljastog oblicja, koji je bio visok samo tri stope, s izbocinom na prsima i grbom na leðima. Alije unatoc tomu iznosio na vidjelo gord izraz lica i dostojanstven izgled. Na njegovome je desnom ramenu ležao buzdovan od celika, koji je vagao dvjestaišezdeset funti. Njegova je brada bila gusta i dvadeset lakata duga, ali tako umjetnicki spletena, da nije doticala tlo. Takoðer je nosio duge savijene brkove, koji su se kovrcali prema gore sve do ušiju, a cijelo je njegovo lice bilo pokriveno dugom kosom. Njegove su oci izgledale slicno poput svinjskih ociju. Njegova je glava, na kojoj je nosio krunastu punðu, bila strašno velika i silno je odudarala od sicušnoga tijela. Princ je Ahmed mirno sjedio pokraj svoje supruge, vile, i nije osjetio nikakav strah, kada se lik poceo približavati. Sabbar odmah 66
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu priðe i upita Peri Banu s jednim pogledom na princa, tim što rekne: - Tko je taj smrtnik, koji sjedi tebi uz bok? - Dragi brate — odvrati ona - ovo je moj ljubljeni muž, princ Ahmed, sin sultana od Indije. Nisam ti tada poslala nikakav poziv na svadbu, jer si tajput bio zaposlen velikim vojnim pohodom. Sada si se meðutim, zahvaljujuci milosti Allaha Uzvišenoga, vratio pobjednicki i u trijumfu nad svojim neprijateljima, i zato sam te zamolila k sebi u jednoj stvari, koja mi je na srcu. Kada je Sabar cuo te rijeci, on blagonaklono pogleda princa Ahmeda i rekne: -
Moja ljubljena sestro, mogu li ja njemu uciniti bilo kakvu
uslugu? Tada ona odgovori: -
Sultan, njegov otac, ima žarku želju, da tebe vidi, a ja te mo
lim, otiði uskoro k njemu i uzmi sa sobom princa kao vodica. On samo rekne: -
Ja sam u ovome trenutku spreman, da se stavim u pokret.
Ali ona odgovori: -
Još ne, moj brate! Ti si umoran od putovanja, zato odgodi
svoju posjetu kralju do sutra. Veceras cu ti prije toga još sve is pricati, što se tice princa Ahmeda! Kada je bila nastala vecer, Peri Banu izvijesti svojega brata o svemu glede kralja i njegovih zlih savjetodavaca. Prije svega meðutim ona naglasi zlodjela stare babetine, vještice: kako je ona bila smislila plan, da princu Ahmedu ucini nažao i da podmuklo sprijeci njegove posjete u gradu i na dvoru, i kako je stekla takav utjecaj nad sultanom, da on svoju volju posve prilagoðuje njezinoj i uvijek cini samo ono, što mu ona zapovijeda. Sljedeceg jutra u zoru krenu zajedno Šabbar, demon, i princ, kako bi posjetili sultana. A kada su dosegli gradska vrata, svi su 67
Dvjestaisedamdeseticetvrta noc stanovnici, ugledni i neznatni, bili obuzeti užasavanjem nad jezovitim patuljkovim likom. Razbježali su se puni groze na sve strane, otrcali u ducane i kuce, zasunuli vrata i zatvorili prozore i ondje se sakrili. Da, njihov se bijeg zbio u toliko divljoj žurbi, da su mnoge noge pri trcanju izgubile svoje cipele i sandale, i daje poneka glava pustila da padne nesvezan turban. Pa kada su sada ta dva išli dalje ulicama i preko trgova i bazara, koji su bili tako napušteni kao pustinja od Samave23, sve do palace, svi su stražari na vratima pri pogledu na Sabbara dali petama vjetra i raspršili se kojekuda, tako da tu nije bilo nikoga, da im zaprijeci ulazak. Oni poðu ravno u vijecnicu, gdje je sultan održavao državni sabor. I oni naðu uokolo njega gomilu ministara i savjetnika, velikih i malih, koji su svi tu stajali prema rangu i dostojanstvu. A takoðer se oni, cim su ugledali Sabbara, u ljutoj jezi dadnu žurno u bijeg i posakrivaju se. Cak su tjelesni stražari napuštali svoje položaje, i nitko nije razmišljao o tome, da li ova dvojica trebaju biti propušteni ili zaustavljeni. Ali je vladar još sjedio nepokretno na svome prijestolju, kadli Sabbar s ponosnim izrazom lica i kraljevskom dostojan-stvenošcu pristupi k njemu i uzvikne: — O kralju, ti si izgovorio želju, da me vidiš. Gledaj, ja sam ovdje! Sada kaži, što hoceš od mene? Kralj mu ne dadne nikakav odgovor, nego samo pridrži ruke pred ocima, kako ne bi vidio jeziv lik, i okrene od njega glavu i bio bi u svome strahu rado pobjegao odatle. Zbog ovoga neuljudnog sultanova ponašanja Šabbar postane divljim od bijesa, i on postane ogorcenim u prekomjernom gnjevu, kada je pomislio, da si je on bio dao truda, da doðe po prohtjevu jednoga takvog kukavice, koji bi sada, kada ga je vidio, htio najradije pobjeci. I tako demon podigne, a da ni trenutak nije oklijevao, svoj celicni buzdovan, zavitla ga dvaput kroz zrak i sultana, prije nego što je princ Ahmed mogao stici do prijestolja ili se bilo kako postaviti izmeðu njih, silovito pogodi u glavu, da mu se razbila lubanja i mozak rasuo po 23 Pustinja od Samave (Samavska pustinja) leži zapadno od donjeg Eufrata, izmeðu Mezopotamije, Sirije i Arabije. 68
Pripovijest o princu Ahmedu i vili Peri Banu podu. Nakon što je Šabbar ovomu protivniku došao glave, divlje se okrene prema velikom veziru, koji je stajao s desna sultanu, i bio bi ga na licu mjesta zatukao, da princ nije zamolio za njegov život i uzviknuo: — Njega ne ubijaj! On je moj prijatelj, on nije nikada protiv mene rekao nijednu rijec. To su ucinili samo drugi, njegovi drugovi. Kada je Šabbar to cuo, on spopadne u svome bijesu s obje strane ministre i zle savjetnike, sve one, koji su protiv princa Ahmeda bili smišljali zlo, i pobije ih sve skupa i pojedince i nikomu ne dopusti da umakne osim onih, koji su vec prije toga bili pobjegli i sakrili se. Zatim se patuljak popne iz dvorane suda u dvor i rekne veziru, kojemu je princ bio spasio život: — Slušaj ti, ovdje postoji stanovita vještica, koja je prema mojemu bratu, mužu moje sestre, neprijateljski raspoložena. Gledaj, da je smjesta dopremiš ovamo. Na isti nacin takoðer onoga nitkova, koji je ispunio srce
njegovoga oca zlom mržnjom i ljubomornom zavišcu prema njemu, kako bih im se mogao u punoj mjeri osvetiti za njihova zlodjela! Veliki vezir ih sve dovede ovamo, najprije carobnicu a zatim pakosnog ministra, s njegovom gomilom pokrovitelja i miljenika... 69 Tada primijeti Šehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
% / !^Z3S°S I
I 2?°
dvjeslaisedamdesetipeta noc
Šehrezad nastavi ovako: —
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je veliki vezir doveo
najprije carobnicu a zatim pakosnog ministra s njegovim pokro viteljima i miljenicima, i da ih je Sabbar tada sve, jednoga za
drugim, zatukao svojim celicnim buzdovanom i pobio ih bez smilovanja, pri cemu je doviknuo vještici: - Ovo je kraj sviju tvojih sple taka kod kralja, ovo je plod tvojega lukavstva i podmuklosti! Odavde možeš nauciti, da se više ne praviš bolesnom! U svojoj bi slijepoj strasti on bio pobio sve stanovnike grada. Ali ga princ Ahmed zadrži i umiri ga krotkima i blagim rijecima. Nato Sabbar odjene svojega zeta u kraljevsku haljinu, posjedne ga na prijestolje i proglasi ga sultanom od Indije. A sav je narod, visoko i nisko, bio obradovan ovom viješcu. Jer princ je Ahmed bio obljubljen meðu svima. Oni su hitali ovamo, da mu se zakunu na vjernost i da mu prinesu poklone i izraze poštovanje, i svi su uz glasno klicanje uzvikivali: -
Neka dugo živi kralj Ahmed!
Nakon što se sve ovo bilo dogodilo, Sabbar pošalje po svoju sestru Peri Banu i ucini je kraljicom s imenom Šahr Banu24. Nakon 24 Doslovce: Zemlje Gospodarica (= gospodarica zemlje). 71
Dvjestaisedamdesetipeta noc nekoga meðutim vremena on uzme oproštaj od nje i kralja Ahme-da i vrati se natrag u svoj zavicaj. Nato kralj Ahmed pozove svojega brata princa 'Aliju i Nur en--Naharu, ucini ga namjesnikom jednoga velikog grada, koji je bio u blizini prijestolnice, i pošalje ga onamo s velikim sjajem i golemom raskošju. Takoðer naredi jednomu visokom cinovniku, da izrazi princu Husainu njegovu pažnju i da mu sve isprica. I dadne mu reci: — Htio bih te uciniti vladarom nad bilo kojim gradom ili podariti namjesništvom, koje god tvoje srce poželi. Pa ako ti prista-ješ, ja cu ti poslati pisma o postavljenju. - Princ je meðutim bio u svome derviškom životu potpuno zadovoljan i potpuno sretan, i zato nije ništa težio za mocu i gospodstvom i svjetovnom ispraznošcu. Stoga dakle on pošalje poslanika natrag sa svojim poštovanjem i svojom srdacnom zahvalom, tim što zamoli, neka ga se prepusti njegovu životu u samoci i njegovu odricanju od stvari ovoga svijeta. v
v Kada je dakle Sehrezad ispricala ovu pricu do kraja, kralj Seh-rijar joj rekne: -
Ova mi je tvoja pripovijest, koja je cudnovata i neobicna,
priredila mnogo radosti. Zato te molim, pricaj dalje, sve dok ne proðu zadnji sati ove noci!
Tada Sehrezad dadne kao odgovor: —
O ljudima od velikodušnosti ima vrlo mnogo prica, a meðu
te pripada PRIPOVIJEST 0 HATIMU ET-TAlJD. Prica se, da je Hatim et-Tai25 poslije svoje smrti bio pokopan na vrhu jednoga brda. A postavili su uz njegov grob dva krcaga za vodu od kamena, ktomu takoðer kamene likove djevojaka s ras25 Hatim et-Tai - to znaci: "koji je od plemena Tai" - koji je živio nedugo prije Muhammeda, postao je glasovitim i poslovicnim zbog svoje darežljivosti. 72
Pripovijest o Hdtimu et-Taiju puštenom kosom. U podnožju je meðutim tog brda tekao potok. A kada bi ljudi na putovanju ondje logorovali, tijekom cijele bi noci slušali glasno jadikovanje, od veceri sve do jutra. Ipak u zoru nisu nalazili nikoga nego djevojke, koje su bile oblikovane iz kamena. Jednom je u toj dolini logorovao Dhu el-Kura', kralj od Himjara26, kada je bio napustio svoje pleme, i tu je noc provodio na tome mjestu. Buduci da je bio blizu kod one grobnice, i on je takoðer cuo jadikovanje. Kada je dakle upitao: — Kakvi su to jauci, koji odzvanjaju s ovoga brda? - ljudi mu odgovore: - Ondje je grob Hatima et-Taija, a uz njega stoje dva krcaga za vodu od kamena i kameni likovi djevojaka s raspuštenom kosom. A svi, koji logoruju u ovoj dolini, cuju ovo jadikovanje i dozivanje. Tada Dhu el-Kura' šaleci se dovikne Hatimu et-Taiju: —
O Hatime, mi smo veceras kod tebe u gostima, a u želucima
nam krulji od gladi! Zatim ga svlada san, ali se naskoro prestrašen opet probudi i uzvikne: —
Vi Arabljani, u pomoc! Pogledajte moju jahacu devu!
Kada su došli k njemu, naðu devu kako se valja po tlu. Tada za-kolju životinju, ispeku njezino meso i uzmu jesti. Zatim upitaju kralja, što se dogodilo, a on odgovori: —
Sklopio sam svoje oci. Tada sam iznenada vidio u snu, kako
Hatim et-Tai s mojim macem u ruci prilazi k meni i govori: 'Ti si došao k meni kao gost. Ali ja ovdje nemam ništa.' I on pogodi macem moju devu, a da vi niste dohitali i zaklali je, bila bi uginula.
Kada je meðutim svanulo jutro, uzjaši Dhu el-Kura' jahacu devu jednoga od svojih drugova i dadne da ovaj sjedne iza njega. Oko podneva ugledaju jahaca na devi, koji je vodio na ularu drugu jahacu životinju. Tada ga oni upitaju: Ime južnoarapskog plemena. 73
DvjestMsedamdesetipeta noc -
Tko si ti?
On dadne kao odgovor: -
Ja sam 'Adi, sin Hatima et-Taija! - I nastavi: - Gdje je Dhu
el-Kura', poglavica Himjarana? Kada su mu odgovorili: - Tu je! - on knezu rekne: - Evo uzmi ovu kao jahacu devu u nadomjestak za svoju vlastitu! Jer moj je otac tvoju kobilu zaklao za tebe. Tada Dhu el-Kura' upita: -
Tko ti je to rekao?
A stranac odgovori: -
Moj mi se otac prošle noci pokazao u snu, dok sam spavao.
I on mi je rekao: "Adi, slušaj, Dhu el-Kura' se, kralj od Himjara, pozvao k meni u goste, a ja sam tada zaklao za njega njegovu vlasti tu devu. Odvedi mu zato jednu drugu kobilu, na kojoj ce moci jahati. Jer ništa nisam bio imao kod sebe!' Tada je Dhu el-Kura' primi, zacuðen nad darežljivošcu Hatima et-Taija u životu i u smrti. K pricama o ljudima od velikodušnosti pripada takoðer PRIPOVIJEST 0 MA'ND IBN ZA'I'DI. O Ma'nu ibn Zaidi27 se pripovijeda, daje jednoga dana izjahao u lov i hajku. Tada ga je uhvatila žeð, ali ne naðe kod svojih slugu nikakve vode. Dok je on tako trpio, iznenada mu doðu ususret tri djevojke, od kojih je svaka nosila po mješinu vode. On ih zamoli za gutljaj, a one mu dadnu da pije. Zatim zatraži od svojih slugu
27 Ma'n ibn Zai'da, vojskovoða i državnik, glasovit po svojoj darežljivosti i plemenitosti, je živio u VIII. stoljecu pos. Kr. pod posljednjim Omaijadima i prvim Abasidima. 74
Pripovijest o Ma'nu ibn ZAidi nešto, što bi mogao dati djevojkama. Ali ne naðe kod njih nikakva novca. On dakle dadne iz svog tobolca svakoj pojedinoj od triju po deset strijela, ciji su šiljci bili od zlata. Tada jedna rekne drugoj: — Hej ti, takvo što može uciniti samo Ma'n ibn Zaida! Zato svaka od nas treba izgovoriti nekoliko stihova u njegovu pohvalu. I prva pocne: On okrunjuje strijele šiljcima od zlata I šalje neprijatelju, što potvrðuje velikodušnost. Ranjeni pomocu njega nalaze ozdravljenje, Mrtvacki pokrov, tko putuje u grob. Nato rekne druga: On je bojovnik, koji daje otvorenih ruku, Koji vježba jednaku dobrotu prema prijatelju i neprijatelju. Šiljci su njegovih strijela ukrašeni zlatom, Kako ga cak ni borba ne bi odvratila od dobrocinstva. Treca naposljetku rekne: U svojoj dobroti on na neprijatelje odapinje strijele S bogatim ukrasom zlatnih šiljaka ciste i cvrste, Kako bi od njih rana platila svoje lijecenje, A za mrtvacku ponjavu, tko biva ubijen. Nadalje se pripovijeda 75
Dvjestaisedamdesetipeta noc PRIPOVIJEST 0 MA'ND IBN ZAIDI IBEDDINU. Jednom je Ma'n ibn Zaida izašao sa svojim drugovima u lov. Tada naiðu na krdo gazela. Pri gonjenju se divljaci odvoje i Ma'n ostane sam, dok je bio u potjeri za jednom životinjom. Kada ju je bio oborio, sjaši i
zakolje je, i tada ugleda nekog covjeka, koji je dolazio k njemu iz pustinje na magarcu. On ponovo uzjaši svojega konja, pojasi onomu ususret, pozdravi ga i upita: —
Odakle dolaziš?
Stranac dadne kao odgovor: —
Iz zemlje Kuda'anaca28, gdje je tijekom dvije godine vladala
suša. Ali je ove godine bila plodna, i ja sam si zasadio polje kras tavaca. Ono je prije vremena donijelo urod, i ja sam ubrao kras tavce, koje sam smatrao najboljima, i na putu sam k emiru Ma'nu ibn Zaidi. On je poznat zbog svoje darežljivosti, a nadaleko se i naširoko spominju njegova dobrocinstva. Tada Ma'n upita: — Koliko se nadaš da ceš od njega dobiti? Beduin odgovori: — Tisucu dinara! Dalje emir upita: — Ako ti on meðutim rekne, to je previše? — Onda cu tražiti petstotina dinara. — Ako on zatim ponovo kaže, preskupo? — Trista dinara! — A ako on zatim još kaže, preskupo? — Dvjesta dinara! — Ako on još jednom kaže, preskupo? 28 To se arapsko pleme zove - Kuda'a. 76
Pripovijest o Ma'nu ibn Z&idi i Beduinu — Sto dinara! — A ako on opet kaže, preskupo?
— Pedeset dinara! — A ako on takoðer zatim još kaže, preskupo? — Trideset dinara! — A ako njemu cak i to bude previše? Tada Beduin rekne: —
Onda cu pustiti da noge mojega magarca stupe u njegov
harem i razocaran cu se praznih ruku vratiti doma k svojemu na rodu. Nato je Ma'n smijuci se potjerao dalje svojega konja, sve dok nije stigao svoju grupu i vratio se s njome u svoj dvorac. Ondje on rekne svojemu komorniku: —
Kada jedan momak s krastavcima, koji jaši na magarcu, do
ðe k tebi, uvedi ga unutra k meni. Nakon stanovitog vremena doðe onaj covjek, i komornik ga pusti unutra. Kada je ušao k emiru Ma'nu, nije primijetio, daje taj bio onaj, kojega je bio sreo u pustinji. Jer Ma'n je tu sjedio, u uzvišenom dostojanstvu, okružen mnogim uškopljenicima i slugama, na svojoj vladarskoj stolici usred svoje gospodstvene velicanstvenosti, dok je njegova pratnja stajala njemu s desna i s lijeva i pred njime. Kada je Beduin bio izrekao pozdrav, emir ga upita: —
Sto je to, što te vodi ovamo, brate Arabljanine?
On dadne kao odgovor: —
Položio sam u emira svoju nadu i donio mu krastavce prije
vremena! Kada je Ma'n upitao: - Koliko ti od nas ocekuješ? - Beduin odvrati: —
Tisucu dinara!
Emir meðutim rekne: 77
Dvjestmsedamdesetipetd noc - To je previše. Ovaj nato:
- Onda petstotina dinara! - Previše. - Trista dinara! - Previše. - Dvjesta dinara! - Previše. - Sto dinara! - Previše. - Pedest dinara! - Previše. - Trideset dinara!
- Kada je Ma'n takoðer tada opet rekao: — Previše — Beduin uzvikne: - Tako mi Allaha, onaj mi je covjek, kojega sam sreo u pustinji, donio nesrecu. Ipak necu ici niže ispod trideset dinara! Tada se Ma'n nasmije i ušuti. I tako Arabljanin spozna, da je on onaj covjek, kojega je bio susreo u pustinji, i rekne mu: -
Visoki gospodaru, ako mi ne dadneš tih trideset dinara, ti
znaš, tu je pred vratima privezan magarac, a tu sjedi Ma'n!29 Ma'n se meðutim pocne smijati, sve dok nije pao na leða. Zatim pozove svojega upravitelja i rekne mu: -
Dadni mu tisucu dinara i petstotina i trista i dvjesta i sto i
pedeset i trideset, a magarca ostavi privezana, gdje jest! 29 Rijeci se dakako odnose na njegovu prijašnju opscenu izjavu, da ce pustiti svog magarca da uðe u Ma'nov harem. Cjelini pak šale leže u temelju ona u sredozemnom bazenu u narodnim pricama od starine proširena tematiziranja magaraca-ljubavnika. 78
Pripovijest ogmiu Lebti Tada zaprepašteni Beduin primi dvijetisuceistoiosamdeset dinara - Allah neka ima sve velikodušne meðu blaženima! Nadalje je takoðer bila pripovijedana, o sretni Kralju, PRIPOVIJEST 0 GRADU LERTI. Nekoc je bio u zemlji Ruma30 jedan kraljevski grad, koji je bio zvan Lebta31. A u njemu je bila jedna tvrðava, koja je bila uvijek držana zakljucanom. Svakiput, kada bi jedan kralj umro i drugi se rumski kralj popeo za njim na prijestolje, stavljao bi jedan nov, cvrst lokot na nju, sve dok se na vratima nije nalazilo dvade-seticetiri lokota, od svakoga kralja po jedan lokot. Nakon toga se meðutim vremena domogao kraljevske vlasti jedan covjek, koji nije potjecao iz te kraljevske kuce. Taj je htio otvoriti one lokote, kako bi vidio, što je u tvrðavi. Velikaši su ga toga kraljevstva pokušavali u tome sprijeciti, savjetovali su mu da od toga odustane i zadržavali ga od toga, ali se on ipak usprotivi i rekne: - Ova tvrðava mora biti otvorena. Sada mu oni ponude sve, što su posjedovali u novcu i skupocjenome blagu, kako ne bi otvarao tvrðavu. Ali se on nije dao odvratiti od svoje namjere... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 30 Rumima se, zapravo: Rimljanima, u 1001 noci nazivaju Bizantinci ili stanovnici Istocnoga Rimskog Carstva. 31 Prema Kalkutskom izdanju Labtait ili Lebtit, ali prema Kairskomu Lebta. Možda je posrijedi zamjena sa Sebtom - danas: Ceuta - u Maroku. Taje naime utvrda pri napredovanju Arapa prema Španjolskoj još pripadala Istocnomu Rimskom Carstvu. 79
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su velikaši toga kraljevstva ovomu kralju ponudili sve, što su posjedovali u novcu i blagu, kako ne bi otvarao tvrðavu. On se meðutim ne dadne odvratiti od svoje namjere, nego polomi lokote, otvori vrata i naðe u tvrðavi slike Arabljana. Jahali su na konjima i devama, nosili turbanske poveze, koji su nadugacko visjeli prema dolje, bili su opasani macevima i držali u rukama dugacka koplja. Ondje takoðer naðe jedan spis. Njega uzme i procita ga, i vidi, da u njemu stoji napisano: Kada ova vrata budu otvorena, tada ce zemlju porobiti ceta Arabljana, koja izgleda ovako kao na ovoj slici. Zato cuvajte se, i još jednom cuvajte se, da ne otvarate vrata! Ležao je dakle taj grad u Andaluziji32, a upravo je te godine, pod kalifom Validom ibn 'Abd el-Malikom iz roda Omaijada, pao u ruke Tarika ibn Zijada.33 Taj je ovomu kralju pripremio gadnu 32 Pod Andaluzijom, koja je svoje ime dobila prema istocnogermanskom plemenu Vandala (Andalucia < Vandalusia), Arapi podrazumijevaju španjol sko Zapadnogotsko Kraljevstvo, a kasnije cijeli Pirinejski poluotok. 33 Kalif el-Valid je vladao od 705. do 715. godine. Arapski je vojskovoða Tarik, kojemu Gibraltar zahvaljuje svoje ime (Džebel al Tarik = Tarikovo brdo), prebacio svoje trupe 711. godine u Španjolsku i porazio zapadnogotskog 81
Dvjestaisedamdesetisesta noc propast, opljackao njegovu zemlju, zarobio žene i djecu i prigrabio velik plijen u novcu i dobrima. Jer ondje je našao neizmjerna blaga, više od stoisedamdeset kruna od bisera, hijacinta i drugih dragulja. Takoðer naðe ondje jednu dvoranu, u kojoj su se konjanici mogli boriti kopljima, i ta je bila puna zlatnoga i srebrenoga pribora, kakav se ne može opisati nikakvim rijecima. Nadalje naðe jedaci stol Allahova proroka Sulaimana ibn Dauda34 - nad obojicom neka je mir! - koji je, kako se pripovijeda, od zelenoga smaragda, i koji mora da se još i sada nalazi u gradu Rimu. Na njemu su stajale posude od zlata i zdjele od krizolita. I isto tako naðe jednu knjigu psalama, koja je bila ispisana grckim pismom na zlatnim listovima i optocena draguljima. Nadalje jednu knjigu s opisom korisnih svojstava kamenova i biljaka i minerala i talismana i alkemijske znanosti o zlatu i srebru. Ktomu jednu knjigu, u kojoj je bilo opisano umijece, da se hijacinti i drugi dragulji rastaljuju u oblike, i pripravljanje otrova i protuotrova. Naposljetku takoðer jednu kartu zemlje, mora i krajeva, gradova i sela. Nadalje naðe jednu dvoranu punu eliksira, od kojega jedan dirhem može pretvoriti tisucu dirhema srebra u cisto zlato. Ktomu jedno veliko, oblo, cudesno zrcalo od smiješanih kovina, koje je bilo napravljeno za Sulaimana ibn Dauda - nad obojicom neka je mir! - i u kome je svatko pri gledanju u njega mogao vlastitim ocima vidjeti sedam svjetskih klimatskih pojaseva. I naposljetku naðe još jednu dvoranu, u kojoj se nalazilo tako mnogo alem-kamenova, da ih nitko nije mogao opisati i nijedan devin tovar obuhvatiti. Sve te stvari on
pošalje el-Validu ibn 'Abd el-Maliku. I Arabljani se rašire po gradovima Andaluzije, koja je jedna od najvelicanstvenijih zemalja. To je završetak pripovijesti o gradu Lebti. A dalje se pripovijeda kralja Rodericha.. Bizantski je zapovjednik u Ceuti (Sebti) vec prije toga Arapima otvorio gradska vrata. Uzurpator Roderich je došao na prijestolje zacijelo 710. godine. Na te stvari gornja prica cuva izvjesno mutno sjecanje. 34 Davidova sina Salamuna. 82
Pripovijest o Hišdmu ibn }Abd d-Maliku i mladom Beduinu PRIPOVIJEST 0 HIŠAMU IBN ABD EL-MALIKU I MLADOM BEDUINU. Jednoga je dana Hišam ibn 'Abd el-Malik ibn Marvan35 bio u lovu, i tada ugleda jednu gazelu. Nju pocne progoniti sa svojim psima. Dok je jahao za njome, ugleda jednoga mladog Beduina, koji je napasao sitnu stoku. Njemu on rekne: -
Hej ti, momce, brzo za tom gazelom, inace ce mi umaknu ti!
Tada mladic podigne prema njemu svoju glavu i rekne: -
O ti, koji ne znaš, što može iskati otmjen covjek, koji me
gledaš s omalovažavanjem! Dobacuješ mi u lice prezirne rijeci, govoriš, kao što govori tlacitelj, i postupaš sa mnom kao neko ma gare! Hišam nato upita: -
Hej ti, zar me ne poznaješ?
Ali mladic nastavi: -
Tvoj mi loš odgoj kazuje, tko si ti. Kako si se mogao usuditi,
a da ne izrekneš pozdrav, meni uputiti svoje rijeci? -
Hej ti — uzvikne kalif — ja sam Hišam ibn Abd el-Malik!
Ali Beduin odvrati: -
Ne dopustio Allah da tvoje boravište bude blizu i ne zaštitio
tvoje putove! Kako mnogo možeš brbljati, kako malo iskazivati poštovanje! Jedva je meðutim bio završio svoje rijeci, a vec su kalifa sa svih strana okružili njegovi ljudi, i svaki je pojedini od njih govorio: -Mir bio s tobom, o gospodaru pravovjernih! - Ali Hišam uzvikne: -
Skratite svoje rijeci i pograbite mi onoga ondje mladica!
Posrijedi je deseti omaijadski kalif, koji je vladao od 724. do 743. godine. 83
Dvjestmsedamdesetišesta noc Oni ga zgrabe. Ali mladic, kada je ugledao sve te komornike, vezire i državne velikaše, uopce nije bio pogoðen niti je na njih obracao pažnju, nego je spustio svoju bradu na grudi i gledao onamo, kamo su stupale njegove noge, sve dok nije bio doveden do Hišama i stao pred njega. Tu je spustio svoju glavu prema tlu i dalje šutio, nije pozdravio niti je izgovorio ma ijednu rijec. Sada ga napadne jedan od slugu: -
Ti psu od Arabljanina, zašto ne pozdravljaš gospodara pra
vovjernih? On se ljutito okrene prema sluzi i uzvikne: -
Ti magarcev samaru, put je bio tako dug, i stube su bile tako
strme, da mi je iz pora navro znoj! Tada se Hišam još žešce razbjesni i uzvikne: -
Ti momce, sada doživljavaš dan, kada je došao tvoj posljed
nji casak, tu je otplivala tvoja nada, i bit ce ti oduzet život! Ali Beduin odvrati: -
Tako mi Allaha, o Hišam, kada bi još dugo potrajao moj ži
votni vijek i kada na mene ne bi vrebala smrt, iz tvojega govorenja meni ne bi nastalo niti mnogo ni malo štete!
Sada upadne komornik: -
Zar dolikuje tvojemu položaju, ti najprostiji meðu Arab-
ljanima, da izmjenjuješ rijeci s gospodarom pravovjernih? Ovaj brzo nato odgovori: -
Udarac neka te dohvati, jauk i osirotjelost neka te nikada ne
napuste! Zar nisi cuo, stoje rekao Allah uzvišeni: 'Jednoga ce dana doci svaka duša i morati za sebe samu položiti racun'?36 Tada meðutim bukne Hišamov gnjev, i on uzvikne: -
Krvnice, ovamo k meni s glavom ovoga mladica! On je vec iz
rekao previše rijeci, a da mu se nije približio strah! 36 Usp. Kur'an 16,112. 84
Pripovijest o Hišdmu ibn 'Abd el-Maliku i mladom Beduinu Krvnik pograbi mladica, naredi mu da klekne na cilim krvi, trgne mac iznad njegove glave i rekne: - O gospodaru pravovjernih, tu je tvoj rob, koji se bio toliko drznuo i koji se sada približava svojemu grobu! Trebam li mu odrubiti glavu i ne snositi nikakvu krivnju za njegovu krv? - Da! - odvrati kalif. Zatim krvnik upita po drugiput, a kalif na pitanje potvrdno odgovori. Ali kada je upitao po treciput, mladic je znao, da ce ga krvnik sada ubiti, ako kalif dadne znak. I tada se on pocne smijati i tako razjapi usta, da su se mogli vidjeti njegovi kutnjaci. Hišam postane još bjesnijim i uzvikne: -
Momce, ja vjerujem, da si ti poludio! Zar ne uviðaš, da se
sada moraš rastati od ovoga svijeta? Kako se možeš još tu smijati, kako bi se rugao sam sebi? Ovaj dadne kao odgovor: -
O gospodaru pravovjernih, ako za mene ima nekoga kasni
jega životnog cilja, tada mi ne prijeti nikakva opasnost, niti malo ni
mnogo. Upravo mi je palo na pamet nekoliko stihova. Njih još po slušaj - moja ti dakako smrt ipak nece pobjeci! Hišam rekne: -
Izreci ih, ali budi kratak!
Tada Beduin izrekne stihove: Cuo sam, daje sokol jednom ulovio Vrapca, kojega mu je udes donio ususret. Tu dakle zavapi vrabac u sokolovim kandžama, dok se ovaj veselo s njime uspinjao u brzome letu: Na meni nema tako puno, što bi moglo zasititi tebi slicna. I ako me požderes, ja sam ipak za tebe jedna bijedna stvar. 85
Dvjestaisedamdesetišesta noc U svojoj gordosti polaskan nasmiješi se sokol I oslobodi vrapcica, koji se sada nade u slobodi. Tu se takoðer nasmiješi Hišam i uzvikne: — Tako mi mojega srodstva s Allahovim Prorokom — On neka Ga blagoslovi i podari Mu mir! - da je od pocetka tako govorio, tada bih mu, izuzevši kalifat, dao sve, za što bi me bio zamolio. Ti slugo, zacepi mu usta draguljima, dadni mu kneževski poklon! Tada mu sluga preda velik dar. Beduin ga uzme i ode svojim putem. U zabavne price spada takoðer PRIPOVIJEST 0IBRAHIMUIBN EL-MAHDlJU Znaj, Ibrahim ibn el-Mahdi, brat kalifa Haruna er-Rašida, se nije htio, kada je kalifat prešao na el-Ma'muna, sina njegova brata Haruna er-Rašida, ovomu zakleti na vjernost, nego se uputio u er--Raij37, gdje se ucinio protukalifom. Ondje je imao vladarsko sjedište jednu godinu, jedanaest mjeseci i dvanaest dana. Sin je meðutim njegova brata, el-Ma'mun, ocekivao, da ce se on opet podvrgnuti i svrstati u broj njegovih vjernih. Ali naposljetku odustane od te nade, izaðe protiv njega s bojovnicima na konju i pješice i prodre u er-Raij, kako bi ga uhvatio. Kada je Ibrahim o tome cuo, nije vidio nikakvoga drugog izlaza, nego da se zaputi u Baghdad i da se u svome smrtnom strahu ondje sakrije. Tada el-Ma'mun postavi nagradu od stotisuca dinara za onoga, tko ga izda.
Ibrahim je pripovijedao na sljedeci nacin o svojim doživljajima: Kada sam cuo o toj nagradi, pobojao sam se za svoj život i nisam znao, što trebam uciniti. Preobucen sam oko podneva pošao od kuce, a da nisam slutio, kamo bih se trebao okrenuti. Kada sam me37 Grad u sjeverozapadnoj Perziji, blizu današnjeg Teherana. 86
Pripovijest o Ibrahimu ibn el-Mahdiju ðutim zatim došao u neki cor-sokak, ja sebi reknem: - Zaista, mi smo Allahova stvorenja, i k Njemu se vracamo! Sam sam sebe izložio propasti. Jer ako se sada okrenem, pobudit cu sumnju. — Dok sam tako u svojim mislima išao dalje, ugledam na gornjem kraju ulice jednoga crnca kako stoji pred vratima svoje kuce. Pristupim k njemu i oslovim ga: -
Imaš li možda neko mjesto, na kome mogu proboraviti sat
vremena? On odgovori: - Dabome! - i otvori kucna vrata. Tada ja dakle uðem u jednu cistu prostoriju, koja je bila opremljena pokrivacima i cilimima i kožnim jastucima. Pošto me je meðutim bio pustio unutra, zatvorio je zasunom vrata preda mnom i otišao. Sada sam vec posumnjao, da je mogao cuti o cijeni, koja je bila na mene postavljena, i sam sam u sebi rekao: - Taj je sigurno otišao, kako bi me izdao! - Tako sam sjedio kao na žeravici, nalik nekomu loncu na vatri, i razmišljao o svome udesu. Ali dok sam se nalazio u tome stanju, moj se domacin iznenada vrati natrag s nosacem, koji je bio natovaren svima mogucim stvarima, kruhom i mesom, novim loncima za kuhanje i njihovim priborom, novim ibrikom i novim peharima. On skine s nosaca stvari, a nato se okrene k meni i rekne mi: -
Za tebe cu dati svoj život. Ja sam ranarnik, koji pušta krv, i
znam, da se ti gadiš nada mnom, jer živim od jednoga takvog zana ta. Tu imaš na svom raspolaganju ove stvari, koje još nije dotakla nijedna ruka. Napravi, što ti se sviða! Osjecao sam dakle veliku glad, i tako sam si skuhao pun jedan lonac, toliko koliko se ne sjecam da sam ikada pojeo. A kada sam utišao svoju glad, on mi rekne: - Visoki gospodaru, neka mi Allah dopusti, da svoj život dad-nem za tebe! Piješ li vino? Ono ipak razvedrava dušu i odgoni brige! - Nemam prema njemu nikakve nenaklonosti - reknem ja, jer sam rado htio razgovarati s ranarnikom. 87
Dvjestctisedamdesetiksta noc Nato mi on donese nove caše, koje još nije dotaknula nijedna ruka, i ibrik mirisnog vina i rekne mi: —
Procijedi si ga, kako želiš!
Tada si ja procjedim jedno posve krasno pice, a on mi donese nove pehare, plodove i cvjetove u novima zemljanim posudama. Konacno me upita: - Hoceš li mi dopustiti, da sjednem postrance i pijem od svojega vlastitog vina, u svojoj radosti zbog tebe i u tvoje zdravlje? - Ucini to! — odgovorim ja. Tako smo dakle obojica pili, ja i on, sve dok nisam osjetio, kako je vino u nama pocelo djelovati. Sada ranarnik ode u neku komoru svoje kuce i donese lutnju od istesana drveta. Zatim mi se opet obrati: -
Visoki gospodaru, ne pristaje mi, da te zamolim, da htjedneš
pjevati. Ali možda moje poštovanje prema tebi ima neko pravo na tvoju uzvišenu milost. Ako ti dakle to držiš ispravnim, da pocastiš svojega slugu, tada uzvišena odluka stoji kod tebe. Buduci da nisam više vjerovao, da me on poznaje, ja mu reknem: —
Odakle znaš, da ja umijem dobro pjevati?
On dadne kao odgovor: —
Hvala neka je Allahu! Naš je gospodar ipak u tome odvec
dobro poznat! Ti si ipak gospodar Ibrahim ibn el-Mahdi, naš rani ji kalif38, ti, na koga je el-Ma'mun postavio cijenu, stotisuca dinara za onoga, tko te izda. Ali si kod mene u sigurnosti. Kada je izrekao takve rijeci, on poraste u mojim ocima, i ja postanem uvjerenim da je plemenite naravi. Zato mu ispunim njegovu želju, uzmem lutnju u ruke, ugodim je i zasviram, i otpjevam pjesmu, tim što sam se sjetio rastanka od svoje djece i od svojih. 38 Od 817. do 819. godine. 88
Pripovijest o Ibmhimu ibn el-Mahdiju Tako dakle pocnem: On, koji je Jusufu39 nekoc opet darovao njegove I iz tamnickih ga okova doveo do casti, On može takoðer nas uslišiti i ponovo sjediniti. JerAlldh je gospodar svijeta u svojoj moci. Tada je ranarnika obuzela silna radost, i nalazio se u najveselijem raspoloženju. — To znaci takoðer, da su Ibrahimovi susjedi, kada bi samo slušali, kako vice: Hej, djecace, osedlaj mazgu! vec samo zahvaljujuci zvuku tih rijeci dospijevali u ushicenje. — Kada se dakle ranarnik sada našao u veselu raspoloženju i kada ga je posve zanijela radost, on mi rekne: —
Visoki gospodaru, dopuštaš li mi, da otpjevam ono, što mije
došlo na pamet, premda ja ne pripadam ljudima od tog umijeca? Ja mu odgovorim: —
Ucini to! To svjedoci o tvojoj finoj i uljudnoj naravi.
Tada on uzme lutnju i otpjeva: Potužio sam se svojoj miloj, kako mi dugackom biva noc. Ona mi rekne: Kako je noc kod mene ipak kratka! To je tako, jer njezine oci ubrzo prekrije san. Ali se moji kapci ne zatvaraju od sna. A kada se bliži tama, tako neprijateljska onomu, koji ljubi, Tada tugujem. Ali ona mami, ako je blizu. Ah, neka ona trpi isto, što ja moram podnositi, Neka leži, baš kao i ja, na svojoj postelji! 39 Biblijski Josip. 89
1 Dvjestaisedamdesetihsta noc Nato mu ja reknem: - Tako mi Allaha, to si vrlo dobro uradio, moj izvrsni druže. Otjerao si od mene bol i tugu. Dopusti mi da cujem još više takvih pjesmica! Sada on ponovo pocne pjevati:
Tko svoju cast vazda cuva cistom od mrlja, Njega dobro odijeva svaki kaput, koji si obuce. Oni su nam se narugali, da smo neznatni po broju. Ja reknem: Posve je rijedak narod od plemenitosti. Sto nam to škodi, da je nas malo, a da je susjeda Cak mnogo? Susjed je ponajviše nizak sluga. Mi smo ti, koji smrt ne držimo nikakvom štetom, Kako je to cinio Amirov i takoðer Salulov rod40. Jer nama nareðuje udes, neka smrti gledamo u oci. Ali njih njihov nacin umiranja tjeskobno progoni. Mi kažnjavamo, kada nam to odgovara, ljudske rijeci za laž. Oni ne sumnjaju, kada mi govorimo, nikada u našu rijec. Kada sam od njega cuo tu pjesmu, bio sam u najvecoj mjeri zapanjen i u najboljem smislu odobrovoljen. Zatim sam zaspao i nisam se probudio, prije nego što se vec bila spustila vecer. Tada sam oprao svoje lice, a moje su se misli vratile ranarniku, koji je bio tako izvrstan i koji je posjedovao jednu tako finu naobrazbu. Probudim ga, uzmem kesu sa svakovrsnim dinarima, koju sam nosio uza se, i dobacim mu je s rijecima: 40 Amir i Salul su bila dva meðusobno srodna arapska plemena. 90
Pripovijest o Ibmhimu ibn d-Mahdiju —
Preporucujem te Allahovoj zaštiti. Jer gledaj, sada cu otici
od tebe, i molim te, da novac, koji je u toj kesi, izdaš za svoje po trebe. Trebaš još više primiti od mene kao poklon, tek kada budem siguran od opasnosti. On mi meðutim vrati kesu i rekne: —
Visoki gospodaru, ubogi vragovi poput nas nemaju pred
tobom nikakve vrijednosti. Ali kako ja mogu opstati pred svojim samopoštovanjem, ako prihvatim placanje za to, što mi je udes omogucio tvoju blizinu i tvoju nazocnost u mojoj kuci? Ako mi ti ponovo uputiš te rijeci i ako mi još jednom dobaciš kesu, ja cu sebi oduzeti život.
Kesu dakle, koju vec uopce nisam više želio nositi, turnem u svoj rukav i okrenem se da odem. Ali kada sam došao na kucna vrata, on mi rekne: —
Visoki gospodaru, ova je kuca za tebe sigurnije sklonište od
bilo kojega drugoga, a meni to nije nikakav teret, da se brinem za tvoje uzdržavanje. Zato ostani kod mene, sve dok te Allah ne oslo bodi od opasnosti! Tada se okrenem k njemu i reknem: —
Pod uvjetom, da uzmeš za to novac iz ove kese.
On se napravi preda mnom, kao da pristaje na taj uvjet. I tako ja ostanem udobno kod njega još par dana na isti nacin, dok on meðutim nije ništa izdavao od novca u kesi. Tada dakle ipak nisam želio još duže ostajati o njegovu trošku, i bilo me je sram, što mu padam na teret. Stoga ga napustim i ponovo se stavim u pokret. Umotam se u ženske haljine, obujem žute cizmice, nabacim si preko lica zar41 i odem iz njegove kuce. Ali me, kada sam bio na ulici, obuzme silan strah. A kada sam htio prijeci preko mosta, došao sam do nekoga mjesta, koje je bilo posuto vodom. Tada me iznenada ugleda jedan vojnik, koji se prije bio nalazio u mojoj službi. Kada me je prepoznao, uzvikne: « Veo. 91
Dvjestaisedcmidesetiksta noc —
To je taj, kojega traži el-Ma'mun!
Vec htjedne na mene položiti ruku, ali jer mi je život bio mio, odgurnem njega i njegova konja i oba ih bacim na sklisko tlo. Tako on postane primjerom za opomenu onima, koji se daju opomenuti. Narod pojuri k njemu. Ja meðutim odjurim iz sve snage, sve dok nisam most ostavio iza sebe. Tu skrenem u jednu pokrajnju ulicu, a kada sam ugledao jedna kucna vrata otvorenima i ženu kako stoji na pretkucnici, uzviknem: —
Moja gospodarice, smiluj mi se, ocuvaj, da ne bude proli
vena moja krv! Ja sam covjek u nevolji. Ona rekne: —
Budi od srca dobro došao, uði!
Zatim me ona odvede u neku gornju odaju, rasprostre mi krevet za pocinak i donese jelo s rijecima:
—
Neka uzmakne od tebe tvoj strah! Nijedna duša ne zna ništa
o tebi. Dok je ona tako govorila, netko odjednom bucno pokuca na vrata. Ona ode i otvori, ali gledaj sada, to je bio moj prijatelj, kojega sam bio oborio kod mosta! Glava mu je bila povezana, njegova je krv tekla po njegovim haljinama, i nije imao više nikakvog konja. Ona ga upita: —
Mužu, što ti se dogodilo?
Tada joj on dadne kao odgovor: —
Bio sam momka pograbio, ali mije umakao — i on joj isprica
cijelu pricu. Odmah ona uzme trud42, stavi ga u komad platna i zamota mu time glavu. Zatim mu je pripremila postelju, i on legne bolestan. Potom se ona opet popne k meni i rekne mi: 42 Trud je gljiva iz porodice Poliporaceae, koja služi kao dezinfekcijsko sredstvo za obloge (Polyporus fomentarius), ali i za paljenje vatre kremenom (Polyporus igniarius). 92
Pripovijest o Ibmhimu ibn el-Mtthdiju V — Cini mi se, ti si taj, o kome se radi! — Ja sam taj! — odgovorim ja. Ali ona rekne: — Ne boj se! - i sada je bila prema meni dvostruko prijazna. Pošto sam meðutim bio ostao kod nje tijekom tri dana, ona rekne: —
Ja sam u brizi za tebe zbog ovoga covjeka. Mogao bi te otkri
ti i izruciti onomu, cega se bojiš. Stoga se spašavaj bijegom! Ja je zamolim, da mi ostavi još vremena do navecer, a ona odvrati: —
To se može dogoditi bez opasnosti.
Kada se meðutim spustila tama, ja ponovo stavim na sebe ženske haljine i odem. Uputim se prema kuci stanovite osloboðenice, koja je bila naša robinja. A cim me je ugledala, ona pocne plakati, hiniti bol i hvaliti Allaha uzvišenoga za moje spasenje. Zatim ode, kao da namjerava požuriti na tržnicu, kako bi se pobrinula za
gostinskog prijatelja. A ja povjerujem, da je sve dobro. Ali odjednom ugledam Ibrahima el-Mausilija43 kako dolazi sa svojim slugama i ratnicima, a pred svima jednu ženu. Bolje pogledam, i tada uvidim, da ih vodi osloboðenica, gospodarica te kuce, u kojoj sam bio. I ona je koracala vazda ispred njih, sve dok me nije njima izrucila. Tada sam gledao smrti u oci. Odvedu me u ženskim haljinama, koje sam još nosio na sebi, pred elMa'muna, a on sazove opce državno vijece i dadne me dovesti pred sebe. Kada sam stao pred njega, ja ga pozdravim kao kalifa. On meðutim uzvikne: —
Neka ti Allah ne dadne niti mir ni dug život!
Nato ja reknem: 43 Ibrahim, Perzijanac, koji je dulje vremena bio živio u Mosulu (odatle: el--Mausili = Mosulski), je bio cijenjeni pjesnik na kalifovu dvoru u Baghdadu, osobito za er-Rašidova vremena. Kada je meðutim došao na vlast el-Ma'mun, ovaj je Ibrahim vec bio mrtav. 93
Dvjestaisedamdesetiksta noc - Prema tvojemu nahoðenju, o gospodaru pravovjernih! Izvršitelj osvete može dodijeliti kaznu ili oproštenje. Alije praštanje bliže strahopoštovanju prema Allahu, a Allah je tvoj oprost ucinio vecim od svakoga drugoga, kao što je takoðer moju krivnju ucinio vecom od svake druge. Ako me ti kazniš, tada je to tvoje pravo. Ako mi oprostiš, tada se to dogaða putem tvoje dobrote. Zatim izgovorim ove stihove: Moja je krivnja pred tobom zaista velika. Ali si ti veci nego krivnja. Zato uzmi svoje pravo, ili ne, I oprosti mi u svojoj milostivosti! A ako ja i nisam bio u svome cinjenju Plemenit, tada ti budi sada! Kada je el-Ma'mun podigao k meni glavu, ja brzo izreknem još ova dva44 stiha: Ja sam pocinio jednu tešku krivnju. Ti si meðutim covjek spreman na milosrðe. Ako mi sada oprostiš, tada je to blagost. Ako me kazniš, tada je to pravednost. Tada el-Ma'mun spusti svoju glavu i rekne: Ako me jednom neki prijatelj hoce razdražiti do srdžbe I mene pusti da se u mržnji ugušim u svojoj pljuvacki, 44 Stihovi se ovdje redovito sastoje od po dva polustiha.
94
Pripovijest o Ibmhimu ibn d-Mahdiju Tada cu izbrisati njegovu krivnju, pokloniti mu oproštenje Iz straha, da sada ne bih trebao živjeti bez prijatelja. Kada sam cuo od njega ove stihove, namirisao sam dah milosti u njegovu bicu. On se meðutim okrene k svojemu sinu el-'Abbasu i k svojemu bratu Abu Ishaku i k drugima najvišim dostojanstvenicima, koji su bili nazocni, i rekne im: —
Kako vi sudite u njegovoj stvari?
Svi su mu savjetovali, da me dadne pogubiti. Samo nisu bili jedinstveni o nacinu moje smrti. Naposljetku elMa'mun rekne Ahmedu ibn Chalidu: — Sto ti misliš Ahmede? — O gospodaru pravovjernih - odgovori on — Ako ga ti dad-neš smaknuti, tada cemo zacijelo moci naci tebi slicnoga, koji je covjeka kao što je on poslao u smrt. Ako mu ti meðutim oprostiš, tada mi nikada necemo naci tebi slicnoga, koji je covjeku kao što je on oprostio... 95 Tada primijeti Sehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
Bi
M
\
noc
/
m
na
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Ibrahim ibn el--Mahdi nadalje pripovijedao: — Kada je gospodar pravovjernih, el--Ma'mun bio cuo rijeci Ahmeda ibn Chalida, on opet spusti svoju glavu i izrekne stih: Moje je vlastito pleme zatuklo, Umaima, mojega brata. Stoga, ako strijeljam na svoje pleme, pogodit ce me moja vlastita strijela. I nadalje izrekne pjesnikove rijeci: Oprosti svojemu bratu, ako se njegovim posredstvom Ispravno preplece s lažnim. I uvijek jednako s njime postupaj, mogao on Raspoznavati dobro od zla ili ne. I drži se daleko od svakoga prijekora, Bilo da ga on tjera na zlo ili na dobro. 97
DvjestMsedamdesetisedma noc Zar dakle ne vidiš, kako sve, što se ljubi, I što se mrzi, tijesno suovisi? Slatkoca dugog življenja biva Pomucenom, kada se pokaže sijeda kosa. Cvat nice vec na grani, Kada je naginje teret zrelih plodova. Koga ima ovdje, tko nije pocinio zlo? I tko ima uvijek samo dobro za cilj? Ako poznaješ sinove ovoga svijeta, Tada uviðaš, kako je svatko jednom zgriješio!
Kada sam cuo ove stihove iz njegovih usta, podignem zar sa svoje glave, uzviknem jakim glasom: — Alahu Akbar!45 — i reknem: — Meni je, tako mi Allaha, gospodar pravovjernih oprostio. Nato on rekne: -
Tebi se ne smije dogoditi ništa nažao, moj strice.
Ja meðutim nastavim: -
O gospodaru pravovjernih, moja je krivnja prevelika, a da
bih ja pri njoj mogao govoriti o opraštanju, a tvoja je milost preve lika, a da bi ja za nju mogao zahvaliti rijecima. Tako ja dakle pocnem pjevati i pustim neka odjeknu ovi stihovi: 45 = B0g je najveci! 98
Pripovijest o Ibmhimu ibn d-Mahdiju Koji je stvorio plemenita svojstva, On ih je stavio U Adamovim bedrima za sedmog imama46. Srca su ljudi od strahopoštovanja prema tebi puna. Ti ih mudra srca sve cudesno zastireš. Ako sam se ja, naveden od zavodnika, pobunio, To je bilo, jer je moja požuda zaostajala za tvojom milošcu. Tako kako si ti meni oprostio, nije još nikada nijednomu covjeku Bilo oprošteno, premda nisam pred tobom našao nikakva zagovora. Poletarsko malo pile poznaje tvoje samilosno srce I takoðer bol cežnjive, ožalošcene matere. Tada el-Ma'mun rekne: - Ja kažem po uzoru na našega gospodara Jusufa47 - nad Njime i nad našim Prorokom neka bude blagoslov i pozdrav -Neka vas danas ne pogodi nikakav prijekor! Allah vam oprašta. A On je najmilosrdniji Umilostivitelj.48 Ja sam ti oprostio, vracam ti 46 Pod imamom se, kao duhovnim i svjetovnim poglavarom muslimanske vjerske zajednice, ovdje dakako pomišlja kalif. Sedmi je imam, to znaci: Prorok, prema nauku jedne islamske sekte, na koji se ovdje aludira, nositelj najpotpuni
jeg otkrivenja. Ovdje se meðutim imam, u znacenju "kalif zajedno s oznakom "sedmi", tice el-Ma'muna napose i, zato, što je on bio upravo sedmi kalif iz dinastije Abasida. 47
Biblijski Josip.
48
Kur'an 12,92.
99
Dvjestaisedamdesetisedma noc natrag tvoj imetak i dobra i tvoje zemljišne posjede, moj strice, i ništa ti se nažao nesmije dogoditi! Sada ja pošaljem k nebu pobožne molitve za njega i odreciti-ram ove stihove: A da nisi žudio za svojima, dao si mi moja dobra. Ali prije nego što si mi dao dobra, poštedio si moju krv. Kada bih cak dao krv i dobra za stjecanje tvoje milosti, Da, kada bih dao i same cipele sa svojih nogu, To bi bio samo vazalski dug, koji bih ti tada uputio. Da mi to nisi poklonio, ne bi te pogodio nikakav prijekor. Kada bih zatajio dobrotu, koju si se udostojao uciniti, Ja bih bio bliži sramoti, nego što si ti plemenitosti. Nato mi el-Ma'mun iskaže cast i naklonost, a zatim mi još rekne: —
Dragi strice, Abu Ishak i el-'Abbas su mi savjetovali, da te
dadnem pogubiti! Ja mu dadnem kao odgovor: —
Obojica su ti ispravno savjetovali, o gospodaru pravovjernih.
Ti si meðutim postupio tako, kako odgovara tvojemu bicu, i ti si ono, cega sam se plašio, odbio onim, cemu sam se nadao! -
Moj strice - odvrati el-Ma'mun - ti si izbrisao moju mržnju
svojom cednom isprikom, i ja sam ti oprostio, a da ti nisam dopus tio da osjetiš gorcinu obveze prema zagovorniku.
Nato se on baci nicice i dugo vremena provede u molitvi. A kada je opet podigao glavu, upita me: -
Moj strice, znaš li, zbog cega sam se bacio nicice na pod?
100
Pripovijest o Ibmhimu ibn d-Mahdiju Ja odgovorim: -
Možda si to ucinio, kako bi zahvalio Allahu za to, što ti je
poklonio pobjedu nad tvojim protivnikom. Ali on rekne: -
To nisam imao na umu, ne, htio sam zahvaliti Allahu, što mi
je omogucio, da ti oprostim, i što je moje srce ucinio blagim prema tebi. Sada mi ispricaj svoju povijest! Tada mu ja ispricam, kako je stajalo sa mnom, sve što mi se bilo dogodilo, kako o ranarniku, tako o ratniku i njegovoj ženi i takoðer o mojoj osloboðenici, koja me je bila izdala. Tada el-Ma'mun zapovjedi da se najprije dovede oslobodenica, koja je u svojoj kuci cekala na to, da joj bude poslana nagrada. Kada je dakle stupila pred njega, on je upita: —
Sto te je potaklo na to, što si ucinila svojemu gospodaru?
— Požuda za novcem — odvrati ona. Dalje kalif upita: — Imaš li dijete ili nekakvoga muža? Kada je rekla da nema, on zapovijedi, da joj se dadne sto udaraca bicem i da je se doživotno utamnici. Zatim pošalje po ratnika i njegovu ženu kao i po ranarnika. Kada su dakle svo troje pred njime stajali, on upita ratnika za razlog, koji ga je potakao na njegov cin. Takoðer on dadne kao odgovor: -
Požuda za novcem.
Tada rekne el-Ma'mun: —
Tebi ce pristajati, da postaneš puštac krvi - i preda ga jed
nom covjeku, koji ga je trebao odvesti u ranarnikov ducan, da ondje izucava zanat puštanja krvi.
Ratnikovu meðutim ženu pocasti, i dadne joj da stanuje u palaci. Jer rekne: -
To je pametna žena, koja je dorasla važnim stvarima.
101
Dvjestaisedamdesetisedma noc Naposljetku meðutim rekne ranarniku: -
Ti si pokazao tako plemenit znacaj, da ti dolikuje iznimna
cast. I zapovjedi, da mu se preda ratnikova kuca sa svim, što je bilo unutra. Pokloni mu nadalje jednu pocasnu haljinu i ktomu još svakogodišnji novac od petnaesttisuca dinara. A pripovijeda se takoðer PRIPOVIJEST 0 'ABDALIiHUIBN ABIKILABI I GRADU STUPOVA Izašao je jednom Abdallah ibn Ab'i Kilaba, kako bi tragao za devama, koje su mu bile utekle. I dok je obilazio pustinjama zemalja od Jemena i zemlje od Sabe, kadli iznenada naiðe na jedan velik grad, koji je bio opasan mocnom utvrdom. A oko te su se utvrde visoko u zrak dizale kule. Kada je došao bliže, priðe mu, u uvjerenju, da u njemu stanuju ljudi, koje bi mogao pitati o svojim devama. Ali kada je stigao do njega, uvidi, da je napušten i da se u njemu ne nalazi nijedna živa duša. -
Ja sada sjašim - tako je pripovijedao on sam — sa svoje deve
i stavim joj putila. Zatim skupim srcanosti i uðem u grad. Najprije priðem k utvrdi. Na njoj otkrijem dvoja golema vrata, tako široka i tako visoka, kako još nisu bila viðena na cijelome svijetu, i oboja su bila obložena svakovrsnim draguljima i hijacintima, bijelima i crvenima, žutima i zelenima. Kada sam se osvjedocio o takvome necemu, bio sam u najvecoj mjeri zapanjen, i cjelina mi se ucinila vrlo cudnovatom. Zatim oklijevajuci i tjeskobna srca uðem u tvr ðavu. Tada se uvjerim da je dugacka i široka i po prostranosti ravna gradu Medini. U njoj su stajali visoki dvorci, od kojih je svaki
imao doksate49, a svi su bili izgraðeni od zlata i srebra i opremljeni Vrsta orijentalnog balkona s prozorima na tri strane. 102
Pripovijest o iAbdalldhu ibn AbiIGldbi raznobojnim draguljima, hijacintima, krizolitima i biserima. A vratna su krila tih dvoraca bila prekrivena velikim biserima i kuglicama mošusa, ambre i šafrana. Kada sam zatim dospio u unutrašnjost toga grada i kada nisam našao nijedno ljudsko živo bice, umalo da me nije udarila kap i da nisam umro od straha. Ipak sam gledao s visokih doksata dvoraca, i tada sam vidio potoke, koji su dolje tekli žuboreci, i ulice, u kojima su se nalazila plodovima pretovarena drveta i visoke palme. Sve je bilo tako graðeno, da se uvijek izmjenjivala po jedna zlatna opeka s po jednom srebrenom. Tada ja sam u sebi reknem: — Ovo je sigurno raj, koji nam je namijenjen na onome svijetu! - Ondje sam uzeo sa sobom toliko mnogo od dragulja iz šljunka i od mošusa iz prašine, koliko sam mogao nositi, vratio se natrag u svoj zavicaj i ispricao o tome ljudima. Ova vijest dopre takoðer do ušiju Mu'aviji ibn Abi Sufjanu, koji je tada bio kalif u Hidžazu. I on smjesta napiše svojemu namjesniku u San'ai, glavnome jemenskom gradu, da on treba dati da onaj covjek doðe k njemu i upitati ga o pravom stanju stvari. Tada mi namjesnik naloži da doðem i raspita se o svemu, što sam bio doživio i što mi se bilo dogodilo. Ja sam mu ispricao, što sam bio vidio, a on me nato pošalje k Mu'aviji. Takoðer sam njemu ispricao svoj doživljaj, ali on ne htjedne povjerovati. Pokazao sam mu dakle nešto od onoga biserja i kuglica od jantara, mošusa i šafrana. U njima je bilo još nešto miomirisa, ali su biseri bili izblijedjeli i izgubili svoj sjaj... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 103
Ali kada je pocela
dvjestaisedamdesetiosma noc
Šehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je 'Abdallah ibn Abi
Kilaba kazao: - Ali su biseri bili izblijedjeli i izgubili svoj sjaj. Kada je Mu'avija ibn Abi Sufjan ugledao kod sina Abu Kilabe bisere i kuglice od mošusa i ambre, on se nad time zaprepasti, i pošalje ka Ka'bu el-Ahbaru50. Kada se dakle ovaj našao kod njega, on mu rekne: -
Ka'be el-Ahbare, dao sam te pozvati, kako bih utvrdio istinu
u jednoj okolnosti, a nadam se, da ti o tome imaš ispravnu obavi jest. Ovaj upita: -
Sto je to, o gospodaru pravovjernih?
Mu'avija nastavi: -
Znaš li ti što o tome, da postoji grad, koji je izgraðen od
zlata i srebra, ciji su stupovi napravljeni od krizolita i hijacinta i ciji se šljunak sastoji od bisera i kuglica od mošusa, jantara i šafrana? On dadne kao odgovor: 50 Ka'b el-Ahbar je u islamu cest dionik nekih fantasticnih predaja. 105
Dvjestmsedamdesetiosma noc -
Dabome, o gospodaru pravovjernih, to je Iram velikih stu
pova, koji na citavome svijetu nema sebi ravnoga.51 On je izgraðen od Šaddada, sina 'Ada Starijega. Tada Mu'avija ponovo pocne:
-
Onda nam ispricaj štogod od njegove povijesti!
A Ka'b el-Ahbar uzme pripovijedati: - Ad Stariji je imao dva sina, Sadida i Šaddada. A kada je njihov otac umro, poceli su umjesto njega vladati nad zemljom Šadid i njegov brat Saddad, a tada nije bilo nijednoga medu kraljevima na zemlji, koji im ne bi bio potcinjen. Ali zatim Šadid ibn 'Ad umre, i tako nakon njega sam zavlada zemljom njegov brat Saddad. Taj je volio citati stare knjige, pa kada je pri tome jednom naišao na opis onoga svijeta, u kome je bio oslikan raj sa svima svojim dvorcima i doksatima, drvecem i plodovima i drugim krasota-ma, obuzela ga je želja za time, da sebi vec na ovome svijetu izgradi nešto slicno onomu što je bilo opisano. Imao je pod svojim gospodstvom stotisuca knezova, a svaki je knez zapovijedao nad stoti-suca vlastodržaca, a svakomu je vlastodršcu stajalo na raspolaganju stotisuca bojovnika. On ih sve sazove i rekne im: - Procitao sam u starim knjigama i kronikama opis raja, koji se nalazi na onome svijetu. I ja njemu slican želim sebi izgraditi vec na ovome svijetu. Poðite dakle u najljepšu i najprostraniju ravnicu na zemlji i sagradite mi ondje grad od zlata i srebra, razaspite kri-zolite, hijacinte i bisere kao šljunak i poduprite svodove toga grada stupovima od krizolita, ispunite ga dvorcima, izgradite doksate na dvorcima, zasadite u njihovu podnožju po ulicama i putovima sve vrste drveca s raznovrsnima crvenim plodovima i pustite da pod njima teku potoci u kanalima od zlata i srebra! Tada svi jednoglasno odvrate: -
Kako možemo izvesti to, što nam ti tu opisuješ? Kako mo
žemo nabaviti krizolite, hijacinte i bisere, o kojima ti govoriš? 51 Kur'an 89,6-7. 106
Pripovijest o 'AbdaMhu ibnAbiKilabi Ali on uzvikne: -
Zar vi dakle ne znate, da su meni potcinjeni i pokorni kra
ljevi ovoga svijeta i da se nitko na svijetu nece usuditi proturjeciti mojoj zapovijedi? -
Dabome, to znamo - dadnu oni kao odgovor.
Tada on nastavi: -
Zato otiðite k nalazištima krizolita, hijacinta, biserja, zlata i
srebra, zaplijenite ih, sakupite sve iz citavoga svijeta, što je u njima skriveno, ne štedite nikakav trud! I nadalje uzmite za mene sa so bom sve, što je od blaga te vrste u rukama ljudi, ne zaboravljajte i ne propuštajte ništa, cuvajte se, da ne biste postupali protivno mo joj zapovijedi! Zatim on napiše svakomu kralju po svim dijelovima svijeta po jedno pismo i zapovjedi mu, da pokupi sve, što se u blagu te vrste nalazi u rukama ljudi, i da se uputi u rudnike i da iz njih izvadi, što se ondje nalazi od skupocjena kamenja, pa makar to bilo takoðer iz morskih dubina. Oni su dakle skupljali te stvari tijekom dvadeset godina. Broj je meðutim kraljeva, koji su tada vladali na zemlji, iznosio tristaišezdeset. Potom Saddad pozove graditelje i umjetnike, zanatlije i radnike iz svih zemalja i krajeva. Oni se rasprše po pustinjama i stepama, njivama i poljima, sve dok nisu došli do jednoga nenastanjenog podrucja, u kome se nalazila široka, prostrana površina, bez brežuljaka i brda, sa žubornim izvorima i šumnim potocima. Tada oni reknu: -
Tako izgleda zemlja, kakvu nam je kralj naložio da tražimo
i zapovjedio da naðemo! Zatim su se dali na posao, kako bi sagradili grad, kao što im je kralj Saddad, vladar cijeloga svijeta nadaleko i naširoko, izdao zapovijed. Naveli su ondje potoke u kanale i postavili temelje takve vrste, kakva im je bila zapovjeðena. A kraljevi su svih zemalja slali dragulje i plemenite kamenove, bisere velike i male, ktomu šipke zlata i srebra na devama, koje su hitale kroz stepe i pustinje, i na velikim brodovima, koji su sjekli morima. Zanatlijama dakle stigne 107
Dvjestaisedamdesetiosma noc tolika kolicina blaga, da to nitko ne bi mogao niti opisati ni izracunati ni izmjeriti. Radili su na tome djelu tijekom trista godina, a kada su ga bili završili, odu ka kralju i izvijeste ga o tome. Tada im on rekne: —
Otiðite i sagradite oko grada jednu visoku, neosvojivu utvr
du, a oko utvrde podignite tisucu tornjeva, svaki pojedini na tisucu stupova, tako da u svakome od njih može stanovati po jedan vezir! Odmah oni ponovo odu onamo i izvrše zapovijed, u sljedecih dvadeset godina. Zatim stupe pred Saddada i izvijeste ga, da se njegova volja ostvarila. Sada on zapovjedi svojim vezirima, tisuci njih po broju, kao i svojima najvišim dostojanstvenicima i svim bojovnicima i ljudima, u koje je imao povjerenje: —
Budite spremni na polazak i pripremite se za putovanje u
Iram velikih stupova, u pratnji kralja ovoga svijeta Sadada ibn 'Ada! Nadalje zapovjedi, komu je htio od svojih žena i robinjama i uškopljenicima svojega harema, neka se opremaju za putovanje. Pa pošto su dvadeset godina bili zaposleni pripremama, krene Saddad sa svojima vojnim trupama... 108 Tada primijeti Šehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
S°S i
i$
dvjestaisedamdesetideveta noc
Sehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje Saddad ibn 'Ad kre
nuo sa svojima vojnim trupama. Veseo je nad time, što je postigao svoj cilj, putovao dalje, sve dok ga od grada stupova Irama nije dijelio još samo jedan dan putovanja. Tada meðutim AUah pošalje na njega i na sve poganske bezvjerce, koji su bili s njime, Božju kaznu s neba svoje Svemoci, i sve ih uništi silnom bukom. Niti Saddad niti bilo tko od onih, koji su bili s njime, ne stigne u grad, nitko ga ne ugleda. AUah izbriše takoðer tragove ceste, koja je vo
dila prema njemu. On ce meðutim stajati, kakav jest, na svome mjestu sve do Dana Uskrsnuca i sata Posljednjeg Suda. Nad ovim se izvješcem Ka'ba el-Ahbara Mu'avija vrlo zapanji, i on upita: - Je li ikada koji smrtnik dospio do toga grada? - Dabome — odvrati Ka'b - jedan od drugova našega gospodara Muhammeda - nad Njime neka je blagoslov i mir! - sigurno i bez sumnje upravo tako kao ovaj covjek, koji ondje sjedi. Nadalje eš-Sa'bi prema izvješcima himjarskih52 ucenjaka iz Jemena pripovijeda sljedece: Kada su Saddad i njegova pratnja bili 52 Pripadnici južnoarapskog plemena Himjar. 109
Dvjestaisedamdesetideveta noc uništeni Allahovom kaznom, na njegovu je mjestu postao kraljem njegov sin Saddad Mlaði. Njega je njegov otac Saddad Stariji ostavio za sobom kao svog namjesnika u zemlji Hadramautu i Sabi, kada je sam sa svojom pratnjom putovao prema gradu stupova Iramu. Kada mu je dakle stigla vijest, da je njegov otac na putu zaglavio, prije nego što je stigao u grad Iram, on izda zapovijed, da se leš njegova oca donese iz one pustinje u Hadramaut. Zatim zapovijedi, da za njega iskopaju grob u jednoj pecini. Pošto je taj grob bio izrezan dlijetima, on položi leš na zlatnu kraljevsku postelju i pokrije ga sa sedamdeset mrtvackih plastova, koji su bili protkani zlatom i optoceni biserima. A uz glavu je svojega oca postavio zlatnu plocu, na kojoj su bili urezani ovi stihovi:
Budi opomenut, ti, kojega je dug Životni vijek zaludio! Ja sam, Saddad ibn 'Ad, Bio gospodar cvrstog grada. Bio sam gospodar snage i svemoci, Pun divlje junacke hrabrosti. Cijeli mije svijet bio podreðen, Zastrašujuci moje srdžbe žar, Istok sam i zapad držao gospodstvom Cvrste prisile u rukama. Na pravi nam je zatim put ukazao Prorok, poslan na spas. Ali smo mu mi prkosili i uzviknuli: 'Zar više nema nikakva utocišta?' 110
Pripovijest o Ishdku d-Mausiliju Tada je na nas došla nesreca Iz daleke daljine. Poput otkosa pri kosidbi Mrtvi smo klonuli k tlu. I sada istrajavamo u prahu Ocekujuci Dan53, koji nam prijeti. Napokon je pripovjedao eth-Tha'alibi: Zbilo se jednom, da su u tu pecinu prodrla dva covjeka. Tu su na njezinu gornjem kraju našli stube, sišli su njima i otkrili grobnicu, koja je bila dugacka otprilike sto lakata, cetrdeset lakata široka i sto lakata visoka. Ondje je, u sredini te grobne komore, stajala zlatna kraljevska postelja. Na njoj je ležao covjek divovske tjelesne velicine, koji je posve ispunjavao postelju po dužini i širini. Bio je pokriven ukrasnim predmetima i haljinama, koje su bile istkane od zlatnih i srebrenih niti. Do njegove je glave stajala zlatna ploca s natpisom. Ta su dva covjeka uzeli plocu sa sobom i odnijeli takoðer sa sobom, toliko koliko su mogli, od zlatnih i srebrenih sipki i drugih blaga. Dalje se prica PRIPOVIJEST 0ISHAKU EL-MAUSILIJU. Ishak el-Mausili54 je pripovijedao: Jedne sam veceri otišao od el-Ma'muna, kako bih se uputio kuci. Tada me pritisne, da se 53
Dakako: Sudnji Dan. 54 Posrijedi je sin pjesnika Ibrahima el-Mausilija. Bio je cuven i kao pjesnik
i kao svirac na lutnji, a u visokom se ugledu nalazio na dvoru i kod kalifa Harana er-Rašida, a i kasnije kod njegova sina kalifa el-Ma'muna. 111
Dvjestaisedamdesetideveta noc popišam, i ja skrenem u jednu pokrajnju ulicicu. Ondje obavim svoju potrebu stojecki, jer sam se plašio, da bi mi se moglo nešto dogoditi, ako bih cucnuo uza zid. Iznenada dakle otkrijem nešto, što je visjelo s jedne od onih kuca. Popipam, kako bih saznao, što je to, i tada spoznam, da je to košara, koja ima cetiri rucke i koja je obložena i podstavljena brokatom. Sada sam u sebi reknem: — To mora imati neki poseban razlog — i nisam pravo znao, što da ucinim. Ali me pijanstvo navede na to, da sjednem u košaru. I odjednom me ljudi iz te kuce povuku gore, jer su mislili, da sam ja taj, kojega ocekuju. Povuku košaru sve do na vrh zida, i tu ugledam cetiri robinje, koje mi doviknu: - Siði dolje i budi od srca dobro došao! — Zatim jedna od njih poðe preda mnom s voštanom svijecom i uvede me u kucu s tako lijepo namještenim prostorijama, kakve sam vidio samo u kalifovoj palaci. Sjednem, i prije nego što sam se uopce pribrao, iznenada se s jedne strane prostorije odmaknu
zastori i uðu djevojke, koje su nosile voštane svijece i kadionicicu od sumatranske alojevine. Meðu njima je bila jedna cura, koja je nalikovala izlazecem Uštapu. Tada se ja podignem, a ona rekne: -
Dobrodošlica gostu! Zatim me zamoli, neka izvolim opet sjesti, i upita me, kako sam onamo došao. Ja joj dadnem kao odgovor: -
Vracao sam se od jednoga od svojih prijatelja, a jer sam se
zabunio u vremenu, došla mi je na putu nužda. Tako sam skrenuo u ovu ulicicu i našao košaru, koja je visjela odozgor. Duh me je vina naveo na to, da sjednem u košaru, a tada je ona sa mnom bila povucena gore u ovu kucu. To je moja povijest. —
Tebi se nece dogoditi nikakvo zlo - odvrati ona — a ja se
nadam, da ceš ti još slaviti ishod svojega doživljaja. Zatim me upita: —
Kakvo zvanje imaš?
Ja joj odgovorim: 112
Pripovijest o Ishdku el-Mausiliju — Ja sam trgovac na bazaru grada Baghdada. A ona upita dalje: — Znaš li možda recitirati stihove? Ja odvratim: — Znam recitirati nešto malo. Nato ona rekne: — Onda nam dopusti da to cujemo, i nešto nam odrecitiraj! Ali ja reknem: — Tko dolazi kao gost, taj je zbunjen. Ali bi ti mogla poceti. —
To je ispravno — rekne ona i odrecitira nekoliko lijepih sti
hova od starih i novih pjesnika, i to iz njihovih najizvrsnijih pjesmotvora. Dok sam je slušao, nisam znao, cemu bih se više trebao diviti, njezinoj ljepoti i dražesti ili njezinomu ljupkom recitiranju.
Zatim ona upita: — Je li tvoja zbunjenost sada išcezla? —
Da, tako mi Allaha! - dadnem ja kao odgovor.
Tada me ona zamoli: —
Ako ti je to pravo, odrecitiraj nam nešto od onoga, što poz
naješ! Ja joj dakle odrecitiram cijeli jedan niz stihova starih pjesnika. Ona ih sve naðe vrlo lijepima, i rekne: —
Tako mi Allaha, ja vjerujem, da se meðu narodom trgovaca
nece ponovo naci njemu ravan. Nato ona zapovjedi, da se donesu jela... Tada rekne Dinazad svojoj sestri Šehrezadi: —
Kako je ipak prekrasna tvoja prica i kako ushicujuca, kako
dražesna i kako ocaravajuca! Ali sestra odvrati: 113
Dvjestaisedamdesetidevetct noc - Što je sve ovo prema onomu, što bih vam ja mogla pripovijedati u sljedecoj noci, ako bi se kralj udostojao da me ostavi na životu!... 114 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaiosamdesetanoc
Šehrezad rekne: —
O sretni Kralju, što je sve do sada ispricano prema onomu,
što bih vam ja mogla nocas pripovijedati, ako bi se kralj udostojao da me ostavi na životu! Kralj joj odvrati: — Završi svoju pricu! — Slušam i pokoravam se! - rekne ona, i zatim nastavi: — Pripovijedali su mi, o sretni kralju, da je Ishak elMausili dalje pripovijedao: — Nato je cura zapovjedila, da se donesu jela. A kada su ova bila donesena, ona pocne jesti i pružati meni. Pri tome je dvorana bila puna svakovrsnoga mirisnog cvijeca i rijetkih plodova, kako se to inace nalazi samo kod kraljeva. Zatim ona dadne da doðe vino, ispije pehar vina, a drugi pruži meni s rijecima: — Sada je vrijeme, da se razonodimo i pricamo price. Tako ja pocnem pripovijedati, tim što sam ubrzo poceo: — Pripovijedali su mi, da se to tako dogodilo - a potom - Bio je jednom jedan covjek, koji je tako pripovijedao — sve dok joj nisam ispripovijedao niz lijepih prica. Ona se tomu razveseli i uzvikne: 115
Dvjestaiosamdeseta noc —
To je ipak cudesno, da jedan trgovac poznaje takve pripovi
jesti, kakve bi se trebale pripovijedati pred kraljevima! Ja nato reknem: —
Imao sam jednog susjeda, koji je obicavao pricati price kra
ljevima i bio njihov drug za stolom. A kada je imao slobodnog vre mena, posjecivao sam njegovu kucu. Tada je on ponekad pripovi
jedao price, koje sam ja onda imao priliku slušati. I ona ponovo povice: —
Tako mi mojega života, ti imaš dobro pamcenje!
Nato smo ponovo razgovarali. Ako bih ja ušutio, ona bi pocela govoriti, i mi tako provedemo najveci dio noci, dok je mirisala alo-jevina, koja je tinjala. Pritom sam uživao takvu radost, da bi el--Ma'mun, daje o tome bio slutio, bio ispunjen žarkom žudnjom za njome. Sada cura pocne: —
Ti si sigurno jedan od najugodnijih ljudi i najizvrsnijih
zabavljaca, jer posjeduješ jednu tako savršenu naobrazbu. Samo ti još jedno nedostaje. — Sto je to? - upitam ja. Ona odgovori: — Mogao bi još samo pjevati pjesme uz lutnju! Tada ja reknem: —
Nekoc sam strasno volio to umijece. Ali kada sam izgubio u
njemu radost, odustao sam od toga, iako moje srce još uvijek plam ti za njime. A upravo bih sada pri našem druženju volio putem nje ga doživjeti nešto lijepo, kako bi zadovoljstvo ove noci postalo sa vršenim. Ona odvrati: —
Meni izgleda, da ti izražavaš želju, da se donese lutnja!
Ja reknem: —
Odluka stoji kod tebe. Ti mi možeš iskazati dobrotu, a za to
ce ti pripadati zahvalnost. 116
Pripovijest o Ishaku el-Mtmsiliju Tada ona pozove da se donese lutnja, pa kada je bila donesena, ona zapjeva tako lijepim glasom, kakav još nikada nisam bio cuo. Pun je drazesti bio njezin nacin pjevanja, njezin ritam tako dobar, njezina izvedba od najveceg savršenstva. Zatim ona upita:
—
Znaš li od koga je ovaj napjev? I znaš li, tko je spjevao ovu
pjesmu? Kada sam odgovorio da ne znam, ona nastavi: —
Pjesma je od toga i toga, napjev je meðutim od Ishaka.
Sada ja upitam: —
Ima li dakle Ishak - moj život neka je otkup za tebe! -
takvoga dara? Ona meðutim uzvikne: —
Aferim55, aferim, Ishak! Taj je neusporediv u tome umijecu!
Nato ja reknem: —
Neka je slava Allahu, koji je tom covjeku dao, što nije po
dario nijednomu drugomu! Ali ona nastavi: —
Kako bi to tek bilo, kada bi ti taj napjev cuo od njega samoga!
I tako ostanemo jedno s drugim, sve dok nije pocela svitati zora. Tada doðe neka stara, za koju se cinilo da je njezina dadilja, i rekne: —
Došlo je vrijeme!
Cim sam to Cuo, ja se odmah podignem. Cura još rekne: —
Zadrži za sebe to što se izmeðu nas dogodilo! Jer takvi su
susreti povjerljivi!... Tada primijeti Šehrezad, da je pocelo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 55 Bravo. 117
Ali kada je pocela Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Ishak nadalje pripovijedao: — Cura je još rekla: - Zadrži za sebe to što se izmeðu nas dogodilo! Jer takvi su susreti povjerljivi! Ja joj odvratim: -
Svoj cu život dati za tebe! Za mene nije potrebna takva
opomena. Zatim uzmem od nje oproštaj, a ona jednoj robinji dadne nalog, da me otprati sve do kucnih vrata. Njih mi otkljuca, i ja odem i uputim se svojoj kuci. Ondje izreknem jutarnju molitvu i legnem. Ubrzo potom doðe k meni od el-Ma'muna glasnik. Tada odem ka kalifu i dan provedem kod njega. Kada se spustila vecer, ja se sjetim svojega jucerašnjeg doživljaja. To je bilo ipak nešto, što bi samo neki bedak pustio da mu umakne. Tako dakle odem i ponovo doðem do košare, sjednem u nju i budem opet podignut onamo, gdje sam bio prethodne veceri. Tada mi cura rekne: -
Zbilja, ti si revan!
Ja odvratim: 119
DvjestMOsamdesetiprva noc -
Ja sam vec pomislio, da sam bio nemaran!
Zatim se pocnemo zabavljati kao i prošle noci, naklapati jedno s drugim, recitirati pjesme i pricati si o cudesnim zgodama, sve dok nije svanulo jutro. Nato se ja opet uputim kuci, izgovorim jutarnju molitvu i legnem. Uskoro mi opet doðe glasnik od el-Ma'muna. Ja se uputim ka kalifu i ostanem tijekom dana kod njega. Kada se spustila vecer, gospodar mi pravovjernih rekne: -
Usrdno te molim, ostani ovdje sjediti, sve dok ja ne obavim
stanovitu stvar, zbog koje moram otici, i dok se opet ne vratim na trag.
Kada je kalif otišao i išcezao mi s ociju, pocnu me salijetati zavodnicke misli. Mislio sam samo na ranije radosti i ništa nisam mislio o tome, što bi me moglo snaci od kalifa. Tako dakle poskocim, okrenem palaci leða i otrcim, sve dok nisam opet došao do košare. Sjednem u nju i budem podignut u jednu stambenu prostoriju. Cura rekne: -
Ti si jamacno naš vjerni prijatelj?
- Da, tako mi Allaha! — dadnem ja kao odgovor. Tada ona opet pocne: - Jesi li ti našu kucu ucinio svojim obitavalištem? Ja odvratim: -
Da, to sam ucinio. Za tebe dajem svoj život! Gostinsko pra
vo traje tri dana. Ako zatim još jednom doðem, tada smijete proli ti moju krv. Zatim uzmemo provoditi noc kao prije toga. Kada je meðutim došlo vrijeme rastajanja, sjetim se toga, da ce me el-Ma'mun sigurno pozvati na polaganje racuna i da ce se zadovoljiti samo jednim tocnim izvješcem. Zato joj reknem: -
Vidim, ti spadaš meðu one, koji nalaze svoju radost u pjeva
nju. Ja dakle imam jednog bratica, koji je u licu ljepši nego ja. On uživa visok ugled i ima finu naobrazbu, i najbolje od svih stvorenja Allaha Uzvišenoga poznaje onoga Ishaka. 120
Pripovijest o IshAku el-Muusiliju Ona meðutim odvrati: — Zar si ti dakle muktaš i nametljiv covjek? Tada joj ja reknem: — Ti imaš o tome odluku! Ona nato rekne: —
Ako je tvoj bratic takav, kakvim ga ti opisuješ, tada nisam
nesklona, da sklopim s njime poznanstvo. Buduci da je zatim bilo vrijeme za to, ja se podignem i uputim se u svoju kucu. Jedva meðutim da sam stigao onamo, kadli me spo-padnu od el-Ma'muna poslani ljudi i grubom me silom odvuku... 121
Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
"(&S
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje Ishak el-Mausili da
lje pricao: — Jedva da sam stigao k svojoj kuci, kad li me spopadnu od el-Ma'muna poslani ljudi i odvedu me grubom silom i dove du me pred njega. Ugledam ga, kako ljutit na mene, sjedi na prijes tolju. Tada me napadne: - Hej ti, Ishak, znaci li to, da mi otkazuješ poslušnost? Ja dadnem kao odgovor: - Ne, tako mi Allaha, o gospodaru pravovjernih! On nastavi: - Sto je to onda s tobom? Ispricaj mi po istini tok dogaðaja! Ja odvratim: - To cu uciniti. Ali samo nasamo. Tada on dadne mig slugama, koji su pred njim stajali, i oni se povuku. Ja mu meðutim ispricam sve i ktomu dodam: - Obecao sam joj, da cu tebe dovesti sa sobom. - To si dobro ucinio! - odvrati on. Tada smo provodili dan u našemu uobicajenome veselom raspoloženju. Ali je el-Ma'mun bio ovoj curi vec od srca odan, i jedva
123
Dvjestmosdmdesetidru0PL noc smo mogli docekati vrijeme. Kada smo se dali na put, ja ga opome-nem na oprez i reknem: —
Pripazi, da me ne nazoveš imenom u njezinoj nazocnosti! Ja
važim upravo za tvojega pratitelja. To bude tako dogovoreno. Zatim smo išli dalje, sve dok nismo došli do onoga mjesta, gdje je inace visjela košara. Ali sada naðemo dvije košare, sjednemo u njih i budemo povuceni gore na uobicajeno mjesto. Tada nam izaðe ususret cura i pozdravi nas. Cim ju je el-Ma'mun ugledao, bio je posve zacaran njezinom ljepotom i ljupkošcu. Ona mu meðutim ubrzo pocne pricati price i kazivati stihove. Zatim dadne donijeti vino, i mi uzmemo piti, dok je ona njemu, obradovana njegovom prisutnošcu, ukazivala posebnu pažnju, a isto se tako on, posve ushicen njome, obracao samo njoj. Zatim se ona maši lutnje i otpjeva stanovit napjev. A kada je to bila ucinila, upita me: -
Je li dakle tvoj bratic takoðer trgovac? - pri cemu je poka
zala na el-Ma'muna. Kada sam ja to potvrdio, ona nastavi: — Da, stvarno, vi ste takoðer slicni jedan drugomu! Kada je meðutim el-Ma'mun bio popio tri ritla56 vina, obuzme ga veselost i vinsko raspoloženje, i on uzvikne: -
Hej, Ishak!
Ja odgovorim: — Na službu, o gospodaru pravovjernih! On zapovjedi: — Otpjevaj taj i taj napjev! Cim je cura cula, da je on kalif, ona ode k jednoj drugoj prostoriji i uðe onamo. A kada sam ja završio svoju pjesmu, el-Ma'mun mi rekne: -
Pogledaj, tko je vlasnik ove kuce!
56 Riti je mjera za tekucinu, koja iznosi oko pola litre. 124
Pripovijest o Ishdku el-Mausiliju
Tada neka stara žena žurno dadne kao odgovor: - Ona pripada el-Hasanu ibn Sahlu57. - On treba doci k meni! - uzvikne kalif. Stara ode, a nakon stanovitoga se kratkog vremena pojavi el--Hasan. Sada ga el-Ma'mun upita: - Imaš li ti kcer? - Dabome — odgovori on - ona se zove Chadidža. - Je li udana? — istraživao je kalif dalje. Ovaj odgovori: - Ne, tako mi Allaha! - Tada je od tebe prosim za suprugu - rekne nato kalif. -
Ona je tvoja robinja i stoji na tvoju zapovijed, o gospodaru
pravovjernih58 — dadne el-Hasan kao odgovor. Tada kalif rekne: -
Ženim se njome uz svadbeni dar od tridesettisuca dinara,
koji ti još danas u zoru trebaju biti isplaceni. Kada primiš novac, dovedi mi danas navecer svoju kcer. - Slušam i pokoravam se — odvrati Hasan. Nato obojica odemo. Kalif mi meðutim rekne: - Ishak, nikomu ne pricaj ovu povijest! I ja sam je zadržao za sebe sve do el-Ma'munove smrti. Nijedan covjek nije nikada odjednom doživio toliko mnogo srece, kakvu sam ja uživao u onima cetirima danima, kada sam obdan smio 57 El-Hasan ibn Sahl je bio brat vezira Fadla ibn Sahla. Obojica su igrali važnu ulogu u vrijeme kalifa el-Ma'muna. 58 Ako se iz ovih tisucuijednonocnih cudnih i cudesnih putovanja košarama ovamo i onamo vratimo i upustimo u suhoparnu znanstvenu zbilju povjesnickog nauka, treba reci da se kalif el-Ma'mun zbilja oženio el-Hasanovom kcerju Chadidžom, a ostalo - Allah zna najbolje! 125
Dvjestaioscmtdesetidmjja noc biti zajedno s el-Ma'munom a nocu s Chadidžom. Tako mi Allaha, ja nisam nikada vidio nijednog covjeka ravna el-Ma'munu i nikada upoznao nijednu ženu ravnu Chadidži, da, cak ni neku, koja bi joj se mogla makar samo približiti po pameti, razumu i finoci govora. Ali Allah zna najbolje. Dalje se pripovijeda PRIPOVIJEST 0 KLAONICKOM CISTACU I OTMJENOJ DAMI. Dogodilo se jednom u vrijeme haððiluka59, kada je narod izvodio ophodnju oko Ka'be60 i kada je mjesto uokolo gusto natisnuto bilo puno ljudi, da je neki covjek uhvatio zastor, koji je visio oko svete kuce, i povikao iz dna svojega srca: —
Preklinjem te, o Allah, daj da se ona ponovo naljuti na svoje
ga muža, kako bih je ja mogao obljubiti! To cuju neki od haððija61, i pograbe ga i odvedu ga k emiru haððijske povorke, pošto su mu prethodno dali da dosita kuša batine. Zatim reknu: —
O emiru, našli smo ovoga momka na svetome mjestu, kako
govori to i to. Emir zapovjedi, da bude obješen. Ali covjek uzvikne: —
O emiru, tako ti Allahova Proroka — On neka Ga blagoslovi
i neka Ga pozdravi! — poslušaj najprije, što ja imam priopciti i ispricati. Zatim cini sa mnom, što hoceš! 59 Hadðiluk je putovanje na hodocašce u Mekku, haðð, koji se obavlja u posljednjem mjesecu hidžretske (lunarne) godine. 60
Ka'ba (Caba) je sveta kuca - kuca Božja u Mekki.
61
Haððija je hodocasnik.
126
Pripovijest o Ucionickom cistacu i otmjenoj dami Tada emir zapovjedi:
- Ispricaj! - Znaj dakle, o emiru — tako je govorio covjek — ja sam cistac zahoda, a radim po klaonicama ovaca, otpremam krv i necist na smetlište. Dogodilo se jednog dana, kada sam išao sa svojim natovarenim magarcem, da sam vidio ljude kako bježe i da mi je jedan od njih doviknuo:
- Skreni u onu ulicicu, da te ne ubiju! Ja upitam: - Sto se dakle dogaða, da ljudi odavde bježe? Tada mi jedan uškopljenik odgovori: -
Odonuda dolazi žena jednoga otmjenog covjeka, a uškop-
ljenici ispred nje tjeraju narod s puta. Oni udaraju po svim ljudima, a da se ni na koga ne obaziru! Ja dakle skrenem s magarcem u jednu pokrajnju ulicicu... 127 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaiosamdesetitreca #$$WWWW?5W?WSSWSWW$$# noc
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje covjek dalje pripovijedao: — Ja dakle skrenem s magarcem u jednu pokrajnju ulicicu i zastanem, kako bih pricekao, dok se mnoštvo ne raziðe. Tada ugledam uškopljenike kako dolaze s batinama u rukama, a uz njih je bilo tridesetak robinja, meðu kojima je koracala jedna dama. Ta je bila nalik nekoj vrbovoj grani ili žednoj gazeli i savršena po ljepoti, ljupkosti i dražesti. I svi su se natjecali u tome, da joj služe. Kada je došla do ulaza u tu ulicicu, u kojoj sam ja stajao, ona se okrene nadesno i nalijevo. Zatim pozove jednog uškopljenika, koji joj priðe. Pošto mu je bila nešto šapnula u uho, uškopljenik mi iznenada priðe i pograbi me. Tada se gledatelji rasprše na sve strane. Sada mi priðe još jedan drugi uškopljenik. Taj uzme mojega magarca i s njime ode. Zatim me prvi uškopljenik sveže uzetom i pocne me vuci za sobom, a da ja nisam slutio o cemu se radi. Narod je meðutim trcao iza nas i dovikivao: - To od Allaha nije dopušteno! Što je ucinio ovaj siroti cistac zahoda, da bude svezan uzetom? I oni pocnu nagovarati uškopljenika: -
Imajte smilovanja prema njemu! Neka se Allah ushtjedne
smilovati vama! Ipak ga oslobodite!
Dvjestaiosdtndesetitreca noc Sada ja reknem u sebi samome: - Uškopljenici su me samo zbog toga pograbili, jer je njihova gospodarica osjetila miris izmeta, pa joj se od toga zgadilo. Možda je takoðer trudna, ili je inace nešto s njome. Ali nema nikakve moci i nema nikakve uz-višenosti do u Allaha Uzvišenoga i Svemogucega! I tako sam ja sada išao za njima, sve dok nisu stigli k vratima jedne velike kuce. Ondje oni uðu, ja iza njih, i zatim su išli sa mnom dalje, sve dok nisam došao do neke velike dvorane, koja je bila tako lijepa, da je uopce ne mogu opisati, i koja je bila namještena divnim namještajem. Zatim u tu dvoranu uðu takoðer žene, dok sam ja stajao svezan kod uškopljenika i sebi govorio: - Sada ce me sigurno u ovoj kuci tako dugo muciti, sve dok ne umrem, a da nitko ništa ne sazna o mojoj smrti. Ali me naskoro odvedu u jednu ljupku kupaonicku prostoriju pokraj dvorane. A kako sam se ondje našao, iznenada uðu tri robinje, sjednu oko mene i reknu mi: -
Svlaci svoje dronjke!
Tada šija skinem s tijela svoje tralje. I sada mi pocne jedna od njih trljati noge i bedra, druga mi je prala glavu, a treca mi je mijesila trbuh. Kada su s time bile gotove, stave pred mene zavežljaj haljina i reknu mi:
- Obuci se! Ja uzviknem: - Tako mi Allaha, ja ne znam, kako ih trebam obuci! Tada mi priðu i obuku me, tim što su se nada mnom šalile. Naposljetku donesu još takoðer bocicu punu ružina ulja i poškrope me njime. Potom poðem s njima u jednu dvoranu, koja je bila takoðer tako lijepa i tako bogato okicena i opremljena, da je ja, tako mi Allaha, ne mogu opisati. Kada sam bio ušao u ovu dvoranu, naðem ondje jednu kako sjedi na postelji od bambusove trske... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 130
Ali kada je pocela
°o|S C dvjestaiosamdeseticetvrta noc
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje covjek dalje pripovijedao: - Kada sam bio ušao u ovu dvoranu, naðem ondje jednu kako sjedi na postelji od bambusove trske, cije su noge bile od bjelokosti. A pred njome je stajalo jato robinja. Kada me je ugledala, ona se podigne i pozove me k sebi. Tako dakle ja priðem k njoj, a ona mi zapovjedi, da sjednem. Ja sjednem pokraj nje, a ona zatim sluškinjama izda zapovijed, da donesu jela. One mi nato donesu skupocjena jela od svakojake vrste, a ja cak ne znam, ni kako se ona zovu, takoðer nikada u svome životu nisam upoznao takva. Od njih pojedem toliko, koliko sam mogao. A nakon što su zdjele bile odnesene i ruke oprane, ona zapovijedi, da se donesu plodovi. Ovi smjesta budu pred nju doneseni, i ona me pozove da jedem. Ja to ucinim, pa kada smo bili gotovi s objedom, ona zapovjedi nekim sluškinjama, da donesu vinske boce. Tada one donesu kojekakve vrste vina. Nato takoðer još zapale svakovrsnog tamjana u kadioni-cama, a posluživala nas je jedna robinja, koja je bila lijepa poput Mjeseca, uza zvukove žicanih glazbala. Oboje dakle postanemo pijanima, ja i gospodarica, koja je sjedila uz mene. Pri svemu sam tome meðutim vjerovao, da spavam i sanjam. Ona naposljetku zapovjedi nekim robinjama, da nam na jednome drugom mjestu rasprostru postelju. Kada su one na mjestu, koje im je pokazala,
131
Dvjestmosamdeseticetvrta noc pripravile krevet, ona se podigne i povede me za ruku k toj postelji. Ondje ona legne, a ja sam s njome pocivao sve do jutra. I kada bih je god pritisnuo na svoje grudi, udisao sam miris mošusa i drugih miomirisa, i nisam drugacije vjerovao, nego da sam u raju, ili da spavam i sanjam. Kada je svanulo jutro, ona me upita, gdje stanujem, a ja odgovorim: —
Tu i tu.
Nato mi ona naredi da odem i dadne mi jedan rubac, koji je bio protkan zlatom i srebrom i u kome je nešto bilo zavezano. Ona ktomu još doda: —
Za ovo otiði u hammam!
Tomu sam se obradovao, ali sam sam u sebi rekao: - Ako unutra ima samo pet para, tada cu za njih danas imati svoj rucak. Zatim je napustim, ali mi je bilo, kao da napuštam raj. I vratim se u staju, u kojoj sam stanovao. Ondje otvorim rubac, i u njemu naðem pedeset zlatnika. Nakon što sam ove bio zakopao, a sebi za dvije pare kupio kruha i prismoka, sjednem na vrata i pocnem jesti svoj rucak. Zatim pocnem razmišljati o svom udesu i ostanem sjediti sve do vremena popodnevne molitve. Tada iznenada doðe jedna robinja i rekne mi: -
Moja gospodarica traži da doðeš.
Smjesta se s njome uputim k vratima one kuce, pa pošto je bila zamolila da nas puste unutra, ja uðem i pred gospodaricom poljubim tlo. Ona mi meðutim zapovjedi, da sjednem, pa kao i prije dadne donijeti jelo i pice. Poslije toga sam opet uz nju pocivao, kao što sam to noc prije bio ucinio. O sljedecemu mi jutru pruži jedan drugi rubac, u kome je ponovo bilo pedeset zlatnika. Uzmem ih, otiðem, a kada sam došao kuci, zakopam ih. Na taj sam nacin proveo vrijeme od osam dana: odlazio sam k njoj o vremenu popodnevne molitve i s osvitom dana je opet napuštao. Kada sam meðutim kod nje pocivao osme noci, odjednom se sruci unutra neka robinja i rekne mi: -
Brzo, popni se onamo u komoru!
132
Pripovijest o klaonickom cistacu i otmjenoj dami
Tada ja pohitam gore u tu komoru i otkrijem, da ona leži prema ulici. A dok sam ondje sjedio, odjekne iznenada na ulici silna buka i konjski topot. Pogledam kroz prozor, koji se nalazio iznad kucnih vrata, i ugledam jednoga mladog covjeka na konju, nalik Mjesecu, koji izlazi u noci svoje punine. Pratila ga je pješice ceta mameluka i ratnika. On dojaši do vrata, sjaši, uðe u dvoranu i ugleda gospodaricu kako sjedi na postelji. Najprije poljubi pred njome pod, zatim priðe k njoj i poljubi joj ruke. Ona mu meðutim ne rekne nijednu rijec. Ali se on pred njome stalno ponizno ispricavao, sve dok se opet nije s njome pomirio. Zatim je tu noc proveo pocivajuci uz nju...
Tada primijeti Sehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pri-1, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: —
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje covjek dalje pripovi
jedao: — Kada se dakle njezin muž bio pomirio s mladom gospoda ricom, cijelu je noc proveo pocivajuci uz nju. Sljedecega meðutim jutra doðu k njemu ratnici, i on odjaši s njima od kuce. Tada ona doðe gore k meni i rekne mi: —
Jesi li vidio onoga muškarca?
Kada sam ja potvrdio, ona nastavi:
—
On je moj muž. Ali cu ti ispricati, što mi se s njime dogodi
lo. Zbilo se jednoga dana, da smo sjedili jedno s drugim u našem dvorišnom vrtu. Tada je on iznenada ustao od mene i dugo vreme na izbivao. Naposljetku sam postala umornom od toga, da ga ce kam, i jer sam si rekla, da je jamacno na zahodu, uputila sam se k tihom mjestašcu, ali ga ondje nisam našla. Nato sam otišla u kuhi nju, i kada sam ondje vidjela jednu robinju, upitala sam je o njemu. Ova mi ga pokaže, kako se jebe s jednom od kuhinjskih sluškinja. Ja se dakle zakunem jednom svecanom zakletvom, da cu uci u preljub s najprljavijim i najodvratnijim covjekom. A o onome sam danu, o kome te je uhvatio uškopljenik, bila vec tijekom cetiri dana išla uokolo u potrazi za jednim takvim momkom. Ali nisam našla nikoga, tko bi bio prljaviji i odvratniji od tebe. Zato sam te dala 135
Dvjestaiosamdesetipeta noc uhvatiti, i sada se dogodilo, što nam je bilo od Allaha unaprijed odreðeno. Ja sam se meðutim oslobodila svoje zakletve. Zatim još doda: — Ako se moj muž još jednom približi sluškinji i pocne s njome bludniciti, tada cu ti ja iznova priuštiti ono, što si kod mene uživao. Kada su ove rijeci zazvonile u mojim ušima, dok su njezini pogledi poput strijela prodirali u moje srce, tada su mi potekle suze, da, moje su ocne duplje bile ranjene od placa, i ja izgovorim ove rijeci iz pjesnikovih usta: Priušti mi deset poljubaca u svoju lijevu ruku, Kojoj pripada više casti nego desnici! Jer tvoja ljevica svakoga dana poslije kakanja, Kada se pereš, dodiruje tvoju guzu. —
Nato mi zapovjedi, da odem od nje. Dobio sam od nje u
cijelosti cetirista zlatnika, i od njih pokrivam svoje izdatke. Sada
sam došao ovamo, kako bih Allaha, Slavljenoga i Preuzvišenoga, zamolio, da se njezin muž još jednom ponovo približi kuhinjskoj sluškinji, kako bih ja opet uživao u svojoj ranijoj sreci. Kada je emir haððijske povorke bio cuo povijest ovoga covjeka, on ga oslobodi i rekne ljudima koji su stajali oko njega: -
Tako vam Allaha, pomolite se za njega. Jer njemu se može
oprostiti! Dalje se pripovijeda62 62 Buduci da u Kalkutskom izdanju tekst naredne pripovijesti - koja zacijelo pripada najljepšim pricama cijeloga ovog djela - nedostaje, Littmann ga je umetnuo na temelju Burtonova izdanja. 136
Pripovijest o dvije sestre, koje su zavidjele svojoj najmlaðoj sestri
PRIPOVIJEST 0 DVIJE SESTRE, KOJE SU ZAVIDJELE SVOJOJ NAJMLAÐOJ SESTRI. Pripovijedali su mi, o sretni kralju, da je u starim vremenima i davno išcezloj prošlosti živio jednom jedan perzijski kralj, zvan Chusrau šah. Taj je bio slavan zbog svoje pravednosti i poštenja. Njegov ga je otac, koji je umro u visokoj starosti, ostavio za sobom kao jedinog nasljednika citave države, i pod njegovom su vlašcu tigar i jaric pili jedan pokraj drugoga iz istog pojila63.1 njegova je riznica bila vazda puna, i njegove su cete i straže bile bez broja. A bio je to njegov obicaj da se preoblaci i da, pracen od stanovitoga povjerljivog vezira, nocu hoda ulicama. Tako su mu dolazile do znanja rijetkosti i neobicne zgode. I kada bih ti ja njih sve htjela ispricati, o sretni kralju, one bi te preko mjere zamarale.
Sjeo je dakle na prijestolje svojih predaka, i kada su prošli utvrðeni dani žalosti, primjereno obicaju te zemlje, on je svoje uzvišeno ime... Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
^ dvjestaiosamdesetišesta &&????????????? ???????????? noc
Šehrezad nastavi ovako: —
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je taj perzijski kralj
sjeo na prijestolje svojih predaka, i kada su bili prošli utvrðeni dani
žalosti, primjereno obicajima te zemlje, da je on svoje uzvišeno ime, to jest: Chusrau šah, dao utisnuti na sve kovanice kraljevstva i primiti ga za zaziv u molitvi petkom. A kada se ucvrstio u svojoj vlasti, izašao je jedne veceri kao i ranije, pracen od svojega velikog vezira, i obojica su hodali, preobuceni kao trgovci, ulicama i sokacima, trgovima i tržnicama, kako bi bolje saznali, što se dogaða u dobrome i lošemu. Kada se noc pocela smrkavati, oni su slucajno prolazili kroz neku gradsku cetvrt, u kojoj su stanovali ljudi siromašnijeg staleža. I dok su tako hodali, zacuje šah unutra u jednoj kuci žene kako glasno razgovaraju. On pristupi bliže i poviri kroz pukotinu na vratima, i tada ugleda tri lijepe sestre, koje su završile s vecerom i sada zajedno sjedile na divanu i meðusobno naklapale. Kralj je stavio svoje uho na pukotinu i pažljivo osluškivao ono, što su one kazivale. I slušao je, kako svaka od njih prica, što ona sebi najviše želi. Najstarija je kazivala: —
Ja bih voljela, kada bih bila vjencana sa šahovim dvorskim
pekarom, jer onda bih ja uvijek imala za jelo kruha, najbjeljega i najfinijega u gradu, a vaša bi se srca ispunila zavišcu i ljubomorom i zlobom zbog moje srece. 139
Dvjestdiosamdesetiksta noc Druga je meðutim kazivala: —
Ja bih željela radije biti vjencana sa šahovim dvorskim
kuharom i jesti od slasnih jela, koja se iznose pred njegovu visost, jer s njima se kraljevski kruh, koji se dijeli po citavoj palaci, po ukusnosti i zacinjenosti ne može mjeriti. Treca i najmlaða od njih triju, koja je bila daleko najljepša i najljupkija od svih, djevojka ocaravajuca bica, puna dosjetljivosti i vedrine, oštroumna, pribrana i mudra - ta je govorila, kada je na nju došao red, da imenuje svoju želju: —
Moje sestre, moje castoljublje nije tako nisko kao vaše. Meni
nije nimalo stalo do finoga kruha, niti poput kakva izjelice ceznem za slasnim jelima. Moj je pogled usmjeren prema necemu ple
menitijemu i višemu. Da, zbilja, ja bih sebi htjela zaželjeti ništa ma nje, nego da me kralj uzme za suprugu i da postanem mati jedno ga lijepog princa, koji bi bio savršen po liku i u svojoj naravi isto toliko gord koliko i hrabar. Njegova bi kosa morala biti s jedne strane zlatna a s druge srebrena. Ako bi plakao, morao bi lijevati bisere umjesto suza, a ako bi se smijao, njegove bi ružicaste usne morale biti tako svježe kao netom rastvoren cvijet. Šah se zacudi preko mjere, kada je cuo želje triju sestara, ali narocito onu želju najmlaðe, i on u sebi samome odluci, da ispuni sve tri želje. Stoga on rekne velikom veziru: -
Zapamti tocno ovu kucu, i sutra dovedi te djevojke, koje
smo culi kako govore, pred moje prijestolje! A vezir odvrati: -
O utocište svemira, slušam i pokoravam se!
Potom se obojica vrate u palacu i legnu na pocinak. Kada je nastalo jutro, ministar ode k sestrama i dovede ih pred kralja... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pri-, cu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. JZ t 140
Ali kada je pocela
iS°S c
<9 ^dvjestaiosamdesetisedma noc ^???????????????????????????^^® 3 Sigi
Šehrezad nastavi ovako: —
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je ministar, kada je
nastalo jutro, otišao k sestrama i doveo ih pred kralja. Ovaj ih poz dravi i prijazno im rekne, pošto je ohrabrio njihova srca: — Vi dobre djevojke, što ste vi jucer obnoc u veselome razgovoru i šali jedna drugoj rekle? Pazite na to da šahu tocno ispripovjedite svaku pojedinost. Jer nama mora sve postati poznatim! Mi smo ponešto vec culi, ali sada kralj želi, da vi o vašem razgovoru opširno ispri cate pred kraljevskim ušima. Na te se šahove rijeci sestre, smetene i obuzete sramom, nisu usuðivale odgovoriti, nego su pred njime stajale šuteci i pognutih glava. I unatoc svim pitanjima i svom ohrabrivanju one nisu bile u stanju prikupiti nimalo srcanosti. Ali buduci da je najmlaða bila iznimne ljepote po stasu i licu, šaha je ubrzo obuzela žarka ljubav prema njoj. A u svojoj ih je ljubavi on poceo ponovo ohrabrivati, tim što je rekao: —
O vi gospodarice ljepotica, nemojte se bojati i budite bez
brižne! Stid i plahost vas ne trebaju prijeciti da šahu ispricate, koje ste tri želje bile izrekle. Jer on ih sve rado kani ispuniti. Tada mu se one bace pred noge, pa pošto su ga bile zamolile za oprostenje zbog svoje smjelosti i slobodnog govora, ispricaju mu 141
Dvjestaiosamdesetisedma noc
cijeli razgovor, a svaka je pojedina ponovila onu želju, koju je bila sinoc izrekla. I još je istoga tog dana šah vjencao najstariju sestru sa svojim dvorskim pekarom i drugu sa svojim dvorskim kuharom, i zapovjedio, da se sve pripremi za njegovo vjencanje s najmlaðom sestrom. Kada su dakle pripreme za kraljevsku svadbu bile obavljene na najskupocjeniji nacin, kraljevsko vjencanje bude proslavljeno s kneževskom raskošju i svecanošcu, a mlada je supruga stekla naslove "Svjetlost harema" i "Gospodarica zemlje Irana". Isto su tako druge dvije djevojke slavile svoja vjencanja, jedna s kraljevskim pekarom, druga s dvorskim kuharom, onako kako je to odgovaralo njihovu razlicitu položaju u životu, i pri tome je bilo razvijeno manje raskoši i sjaja. Sada bi to bilo samo pravo i razumno, da su te dvije, jer je ipak svaka od njih dosegla svoju želju, provodile svoj život u veselju i sreci. Ipak je odluka sudbine to drugacije odredila. Jer cim su one vidjele, do kako se visoka položaja bila uspela njihova najmlaða sestra, i s kakvom je raskošju bila proslavljena njezina svadba, njihova su se srca rasplamsala od zavisti i ljubomore i gorkoga jada, te su odlucile pustiti uzde svojoj mržnji i svojoj pakosti i nanijeti sestri opako zlo. Tako su otada živjele mnogo mjeseci, danju i nocu izjedane mržnjom. Da, one su gorjele od tuge i srdžbe, kada bi god vidjele i najmanje od toga, da je stalež i položaj njihove sestre viši. Jednoga dakle jutra, kada su te dvije bile u hammamu64 i ondje našle priliku za potajni razgovor, najstarija sestra rekne drugoj: -
To je stvarno odvratno, daje ona, naša najmlaða sestra, koja
nije ljepša nego mi, mogla biti podignuta do casti i velicanstva jedne kraljice. Zbilja, tu je pomisao teško podnijeti. —
Ah, sestro moja - odvrati druga - ja sam takoðer tako na
smrt nesretna zbog toga, i uopce ne znam, kakve je prednosti šah na njoj mogao vidjeti, da mu je uopce moglo pasti na pamet, da je uzme za suprugu. Ona loše pristaje tomu visokom položaju, ona sa svojim majmunskim licem. I osim njezine mladosti ne bih znala 64 Javna kupelj. 142
Pripovijest o dvije sestre, koje su zavidjele svojoj najmlaðoj sestri ništa, što bi je moglo preporuciti njegovoj visosti, da ju je on tako uzvisio iznad njoj ravnih. Po mome bi mišljenju ti, ne ona, bila dostojna, da dijeliš kraljev krevet. I ja gajim mržnju prema kralju, zato što je tu djevojcuru ucinio svojom kraljicom. Tada opet pocne govoriti najstarija sestra:
- Ja se takoðer moram cuditi preko svake mjere. I ja se kunem, da su tvoja mladost i ljepota, tvoj dobro oblikovan stas i tvoje ljupko lice i tvoji sjajni darovi, koji su uzdignuti iznad svakog poreðenja, svakako mogli dostajati, da zadobiju kralja, i da su ga trebali potaknuti, da se s tobom vjenca i da tebe izabere za svoj krevet i da tebe ucini svojom okrunjenom kraljicom i zapovijeda-jucom vladaricom, umjesto da uzme tu bijednu razvratnicu u svoj zagrljaj. Stvarno, on je pokazao, da nema nikakva osjecaja za ono što je pravo i pošteno, kada je tebe prezreo. I stoga me sve to tako neizrecivo žalosti. Potom su se dvije sestre jedna s dugom savjetovale, kako bi svoju najmlaðu sestru mogle poniziti u šahovim ocima... 143 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaiosamdesetiosma 8§8 c noc
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su se dvije sestre jedna s drugom savjetovale, kako bi svoju najmlaðu sestru mogle poniziti u šahovim ocima i proizvesti njezin pad i njezinu potpunu propast. Dan i noc su razmišljale o tome i nadugacko o tome razgovarale, koliko god bi se puta sretale. I izmišljale su bezbroj planova, kako bi naškodile svojoj sestri, kraljici, i kako bi je po mogucnosti poslale u smrt. Ipak se ni za jedan
nisu mogle odluciti. Dok su dakle obje protiv nje gajile taj gnjev i mržnju i s gorljivom marljivošcu tragale za sredstvima, kako bi udovoljile svojoj gorkoj zavisti i zlobi i mržnji, ova je naprotiv na njih gledala vazda s istom ljubavlju i nježnošcu, kao što je to cinila prije svadbe, i razmišljala je samo o tome, kako bi ih mogla podici iz njihovoga nižeg staleža. Kada je dakle bilo prošlo nekoliko mjeseci od svadbe, pokazalo se, da je lijepa kraljica u blagoslovljenom stanju. Ta je vesela vijest ispunila šaha radošcu, i on je smjesta naredio cijelom narodu u prijestolnici i u citavoj državi, da slavi svecanost s gozbama i plesovima i svakojakim veselicama, kako to dolikuje o jednome tako rijetkome i važnom dogaðaju. A cim je ta vijest došla do ušiju dvjema zavidnim sestrama, one su se smatrale obvezanima, da kraljici priopce svoje cestitke. I kada su nakon dugog posjeta namjerile, da se s njome oproste, one reknu: 145
Dvjestpuosamdesetiosma noc —
Neka je hvala Allahu Svemogucemu, draga sestro, što je on
nama dopustio da doživimo taj sretan dan. Ali bismo te mi htjele zamoliti za jednu milost, a ta je, da mi, kada doðe vrijeme tvojega poraðanja, tebi budemo na pomoc kao babice i da potom smijemo cetrdeset dana biti kod tebe i njegovati te. U svojoj im radosti kraljica dadne kao odgovor: —
Drage sestre, ja bih takoðer voljela da to bude tako. Jer u
vrijeme takvih trudova ne bih ja znala nikoga, u koga bih se mogla tako pouzdati kao u vas. U mome predstojecem iskušenju bit ce mi vaša prisutnost krajnje dobrodošla i prikladna. Ali ja mogu uciniti samo ono, što šah zapovjedi, i ništa ne mogu uciniti bez njegova dopuštenja. Moj je savjet ovaj: Upoznajte svoje muževe, koji vazda imaju pristup ka kralju, s tim željama, i pustite da oni sami zamole,
da budete pozvane kao babice! Ja ne sumnjam u to, da ce vam šah dati dopuštenje, da mi pomažete i da ostanete kod mene, pogoto vo kada odvaže nježne rodbinske veze meðu nama trima. Zatim su se dvije sestre vratile kucama, pune opakih misli i podmuklosti, i govorile su svojim muževima o svojim željama, a ovi su opet razgovarali s Chusrau šahom, tim što su u svoj poniznosti iznijeli svoju molbu, a da nisu slutili ono, što je je za njih bilo skriveno u krilu sudbine. Kralj je odgovorio: —
Cim ja sebi stvar u svojoj pameti promislim, izdat cu vam
odgovarajuce zapovijedi. Pošto je to tako bio rekao, sam se uputi ka kraljici i rekne joj: —
Moja gospodarice, ako se to tebi sviða, bilo bi, cini mi se,
dobro, da pozovemo tvoje sestre i da sebi osiguramo njihovu po moc za vrijeme, kada ceš ti biti u poroðajnim trudovima, umjes to da uzimamo strane žene. I ako si ti istog mišljenja kao ja, onda mi odmah sada daj to znati, da mogu uciniti korake, kako bih posti gao njihov pristanak i njihovu suglasnost, prije nego što se ispuni tvoje vrijeme! One ce te njegovati s ljubaznijom brigom nego bilo koja iznajmljena primalja, a ti ceš se sigurnije osjecati u njihovim rukama. 146
Pripovijest o dvije sestre, koje su zaviAjele svojoj najmlaðoj sestri —
Moj gospodaru i šahu - odvrati kraljica - i ja se usuðujem
vjerovati, da bi to bilo dobro, kada bih ja u jednome takvom casu imala na pomoc svoje sestre, a ne posve strane žene. Tako on potom pošalje objema odluku, i one su od toga dana stanovale u palaci, kako bi sve pripremile za ocekivani poroðaj. A na taj su nacin one našle sredstva i putove, kako da izvedu svoj pakostan plan, koji su bile skovale vec prije mnogo dana, a da nisu dospijevale do cilja. Kada je dakle bio ispunjen njezin pun broj
Mjeseceva, gospodarica rodi jednoga cudesno lijepa djecaka. Zbog toga se raspali vatra zavisti i mržnje u srcima sestara s dvostrukim bijesom. I one se ponovo posavjetuju i ne dopuste da ikakvo smilo-vanje, ikakva prirodna ljubav prodre u njihova okrutna srca. Štoviše odmah zamotaju s velikom brižljivošcu i potajnošcu novoroðeno dijete u komad nekog pokrivaca, stave ga u jednu košaru i bace u stanoviti kanal, koji je otjecao tik ispod kraljicine odaje. Zatim na princevo mjesto polože jedno mrtvo štene i pokažu ga drugim babicama i primaljama, tim što su tvrdile, da je kraljica donijela na svijet jednu takvu nakazu. Kada je ova loša vijest došla do kraljevih ušiju, on postane duboko ožalošcen i obuzet divljim gnjevom. Zatim, u iznenada uzavreloj divljini, povuce on svoj mac, i svoju bi kraljicu bio pogubio, da nije veliki vezir, koji se tada upravo nalazio kod njega, zadržao njegovu ljutitost i odvratio ga od njegovoga nepravednog plana i grozne namjere. On naime rekne: -
O sjeno Allahova na zemlji, ta je nesreca bila unaprijed
odreðena od Allaha, Gospoda Svemogucega, cijoj se volji ne može suprotstavljati nijedan covjek. Kraljica je slobodna od svake kriv nje protiv tebe. Jer je to, što je ona rodila, došlo na svijet bez njez ina izbora, ona uistinu za to nije ništa ucinila. Takvima on i drugima mudrim savjetima odvrati svojega gospodara od toga, da sprovede u djelo svoj ubilacki plan, i tako nedužnu kraljicu spasi od iznenadne i okrutne smrti. U meðuvremenu je bila košara, u kojoj je ležao novoroðeni princ, odnesena strujom u stanoviti potok... Tada primijeti Sehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
147
Ali kada je svanula
dvjestaiosamdesetideveta noc
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je košara, u kojoj je ležao novoroðeni princ, bila odnesena u stanoviti potok, koji je tekao kroz kraljevski vrt. A buduci da je nadzornik parkova i perivoja upravo hodao uzduž obale, on prema odluci udesa ugleda košaru koja je plivala mimo, i dozove jednog vrtlara i zapovjedi mu, neka dohvati košaru i neka mu je donese, kako bi on vidio, što je u njoj. Covjek požuri uzduž obale, i nakon što je pomocu neke duge motke dovukao košaru na suho, pokaže je nadzorniku. Ovaj je otvori i otkrije u njoj novoroðeno dijete, djecaka cudesne ljepote, koji je bio zamotan u komad pokrivaca. Pri tome je on prizoru bio zaprepašten preko svake mjere. Zbilo se dakle da nadzornik, koji je bio jedan od emira i koji se nalazio kod vladara na visoku ugledu, nije imao nijedno dijete, koliko god da je uvijek i stalno upucivao Allahu Svemogucemu molitve i zavjete, da bi mu bio darovan jedan sin, koji ce sacuvati njegovu uspomenu, i rasploditi njegovo ime. Usrecen tim prizorom, ponese on košaru s djetetom doma, i dok ju je pružao svojoj ženi, rekne: — Gledaj, kako nam je Allah poslao ovog djecaka, kojega sam upravo bio vidio kako plovi po vodi! Odmah se stavi u pokret i dovedi neku dojkinju, koja ce mu moci davati mlijeko i hraniti ga. I odgajaj ga s brižljivošcu i nježnošcu, kao daje tvoje vlastito dijete! 149
Dvjestaiosamdesetideveta noc S velikom je radošcu uzela nadzornikova žena dijete pod zaštitu, i odgajala ga s najsrdacnijom ljubavlju, kao da je izniklo iz njezina vlastita krila. Nadzornik meðutim nije nikomu ništa rekao, niti se pokušavao obavijestiti o tome, komu dijete pripada, kako ne bi netko na njega stao polagati pravo i njemu ga oduzeo. On je u svome srcu bio uvjeren, da ono dolazi iz dijelova palace, odreðenih za kraljicu, ali nije držao za preporucljivo, da se stvar posve tocno istražuje. I on je, jednako kao i njegova supruga, cuvao tajnu u svoj skrovitosti. Godinu je dana potom kraljica poklonila život jednomu drugom sinu. Ali su njezine sestre, mržnjom ispunjene vražice, s tim djetetom ucinile isto onako, kako su bile ucinile s prvim: zamotale su ga u neki rubac i stavile u košaru, i nju su bacile u tekuci kanal. Zatim su dale izvješce, daje kraljica rodila macica. Ipak je takoðer taj djecak došao zahvaljujuci milosti Allaha Svemogucega upravo u ruke onoga nadzornika vrta, a taj ga je odnio svojoj ženi i povjerio ga njezinoj zaštiti, tim što ju je strogo opomenuo, neka se prihvati ovoga drugog nahoceta isto tako
brižno kao i prvoga. Šah je bjesnio, kada je cuo lošu vijest, ponovo je skocio, da ubije kraljicu. Ipak ga je kao i prethodno veliki vezir zadržao i umirio njegovu srdžbu rijecima dobrog savjeta, i tako je on po dru-giput spasio život nesretne matere. Nakon što je protekla naredna godina, gospodarica je ponovo rodila, i tajput je rodila kcer. Takoðer su s njome sestre postupile, kao što su postupile i s njezinom bracom. Stavile su nedužno bice u neku košaru i bacile ga u te-kucicu. A nadzornik je pronašao takoðer kcer i odnio je k svojoj ženi i naredio joj, neka dojence odgaja zajedno s obojicom izloženih djecaka. Zavidne su sestre meðutim, posve divlje od zlobe, izvijestile, da je kraljica rodila jednu mošutštakoricu65. Sada kralj Chusrau nije više mogao suzdržavati svoju srdžbu i gnjev... Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 65 Posrijedi je mladunce vodenoga patuljastog moškavca — Hyemoschus aquaticus - koje likom podsjeca na štakora. Patuljasti moškavci obrazuju skupinu najmanjih živih preživaca (Ruminantia), koja je sacuvala dosta primitivnih obilježja. 150
Ali kada je pocela
dvjestaidevedeseta noc ^? W? W? W W W? W W??? W W W$^
Šehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da kralj Chusrau nije mo
gao duže svladavati svoju srdžbu i gnjev, i da je u bijesnoj jarosti doviknuo velikom veziru: - Koliko šah treba to trpjeti, da ova že na, koja na svijet ne donosi ništa drugo osim gada i nakaza, dijeli radosti njegova kreveta? Da, još više, kralj je ne može duže ostav ljati na životu, inace ce mu napuniti palacu nakazama. Uistinu, ona je i sama neko cudovište, i nama dolikuje, da ovo mjesto oslobo dimo od jednoga tako necistoga i prokletog stvorenja. S tim rijecima šah zapovijedi, neka je pogube. Ali su ministar i visoki dostojanstvenici, koji su stajali pred njime, pali kralju pred noge i uzeli moliti za milost i oproštenje za kraljicu. A veliki vezir rekne, dok je na grudima prekrižio ruke: —
O kralju kraljeva, tvoj bi se rob želio požaliti, da to nije niti
u sukladnosti s pravicnošcu, ni sa zakonima ove zemlje, da se nekoj ženi oduzima život zbog necega, u cemu je ona sama nedužna. Ona ne može zahvatiti u tok sudbine, i tako takoðer ne može sprijeciti neprirodne porode, koji su je triput snašli. Takvi su otprilike nes retni slucajevi vec cešce snašli druge žene, i njihov udes poziva na sucut, ne na kaznu. Ako se ona kralju ne sviða, onda on može pre stati s njome živjeti i gubitak ce njegove naklonjene milosti biti kaz na, koja je dovoljno teška. Pa ako kralj ne može više podnositi po-
151
Dvjestaidevedeseta noc gled na nju, tada ona može biti zakljucana u neku posebnu odaju, i onda može ispaštati svoju krivnju milostinjom i darežljivošcu, sve dok Asrael, anðeo smrti, ne odvoji njezinu dušu od tijela. Kada je Chusrau šah cuo te rijeci savjeta od svojega ostarjelog savjetodavca, on spozna da bi to bilo nepravedno, da ubije kraljicu, jer ona ipak ni na koji nacin ništa, što je bilo odreðeno od udesa i sudbine, nije mogla sprijeciti. I on odmah rekne velikom veziru: — Njezin život na tvoj zagovor treba biti pošteðen, ti mudri i budni covjece. Ali ce kralj nju prepustiti stanovitomu udesu, koji je možda još teže podnositi nego smrt. Ti odmah pripremi pokraj glavne džamije drveni kavez sa željeznim šipkama i zatvori u njega kraljicu, onako kako se zatvara divlja grabežljiva zvijer. Zatim ce morati svaki musliman, koji ide svojim putem, kako bi uzeo dijela u javnoj molitvi, njoj pljunuti u lice, prije nego što nogom stupi u svetište. A onaj tko propusti izvesti tu naredbu, treba biti kažnjen na isti taj nacin. Stoga ondje postavi straže i nadzornike, koji ce siliti na poslušnost, i daj da me o tome izvijeste, da li se ocituje protivljenje. Vezir se nije usuðivao dati nikakav odgovor, nego je šahove zapovijedi sproveo u djelo. Ali bi ta kazna, koja je bila dosuðena nedužnoj kraljici, daleko prije dolikovala njezinima zavidnim ses trama. Kavez je dakle bio u svoj žurbi pripremljen. I cim je pro teklo cetrdeset dana cišcenja nakon poroðaja, gospodarica je bila onamo zatvorena. A po kraljevoj su naredbi morali svi, koji su išli na službu Allahu u glavnu džamiju, njoj prethodno pljunuti u lice. Nesretnica je dobro znala, da ona ne zaslužuje to ruglo, ali je ipak podnosila svoje patnje sa svom strpljivošcu i duševnom jakošcu. A postojao je od tih takoðer ne mali broj onih, koji su vjerovali, daje ona nedužna i da ne zaslužuje, da izdržava takve boli i mucenja, kakva joj je bio nametnuo šah. I ti su imali sucuti prema njoj i
molili se i cinili zavjete za njezino osloboðenje. ' U to su dakle vrijeme nadzornik vrta i njegova žena odgajali oba princa i princezu sa svom ljubavlju i nježnošcu... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 152
Ali kada je pocela
=1 S# dvjestaidevedesetiprva noc
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su nadzornik vrta i njegova žena sa svom ljubavlju i nježnošcu odgajali dva princa i princezu. I dok su djeca s godinama rasla, takoðer je u istoj mjeri rasla ljubav hranitelja za njihovu usvojenu djecu. Najstarijemu su princu dali ime Bahman a njegovu bratu ime Parvez. A buduci da je kci bila neobicne ljepote i neusporedive dražesti i ljupkosti, njoj su nadjenuli ime Perizade66. Kada su potom princevi bili u onoj životnoj dobi, u kojoj su morali stjecati naobrazbu, nadzornik je imenovao ucitelje i majstore, koji su ih trebali uciti citati i pisati i poducavati u svim umjetnostima i znanostima. A buduci da je princeza pokazivala jednaku marljivost u tome, da usvaja znanja, ona je bila poducavana od istih ucitelja i ubrzo je mogla isto tako tecno i lako citati i pisati kao i njezina braca. Potom su bili povjereni najmudrijima meðu filozofima i ucenjacima, i ti su ih poducavali u izlaganju Kur'ana i u rijecima Proroka, nadalje u znanosti o geometriji jednako kao i u poeziji i povijesti, pa cak i u tajnim znanostima i u misticnim naucima prosvijetljenih. I ucitelji su bili zapanjeni, kada su vidjeli, kako su brz i kako velik napredak postizali svo troje u svojim izucavanjima i kako su obecavali, da ce gotovo nadmašiti najucenije od mudraca. Osim toga su svo troje bili odgajani za to, 66 To jest: vilinsko dijete. 153
Dvjestmdevedesetiprva noc da jašu i da okretno love, da gaðaju strijelom i da udaraju kopljem, da vitlaju macem i da bacaju pološtap, kao što su bili vježbam i u drugima muškima i ratnickim vještinama. I uza sve su to poducavali princezu Perizade u pjevanju i sviranju na svakojakima glazbenim instrumentima, i u tome je ona bila neusporedivi biser svojega doba. Nadzornik je bio od sveg srca veseo, kada je vidio, da se njegova usvojena djeca pokazuju tako valjanima u svim granama znanja. Pa buduci da je njegova nastamba bila mala i da nije više bila dovoljna za veliko mnoštvo, on je ubrzo kupio u blizini grada komad zemlje, koji je bio dovoljno velik da obuhvati polja, livade i šumu sa šikarom. Ondje je on poceo graditi dvorac velike raskoši. Dan i noc se bavio time, da nadgleda graðevinare i zidare i druge obrtnike. Iznutra je i izvana ukrašavao zidove najljepšima kiparskim radovima i probranim slikarijama, i svaku je odaju opremao najbogatijim namještajem. Pred kucom je dao urediti vrt i zasadio ga mirisavim cvijecem i miomirisnim bokorima i vockama, kojih su plodovi slicili onima rajskima. I nadalje je ondje bila velika šuma, koja je sa svih strana bila opasana visokim zidom, i u njoj je othranjivao divljac, sve što leti i gmiže, kako bi dva princa i njihova sestra mogli loviti. Kada je dakle dvorac bio završen i podoban za stanovanje, zamoli nadzornik — koji je u Sahovoj kuci vjerno služio u razdoblju odviše pokoljenja svojega gospodara za dopuštenje, da kaže gradu zbogom i da svoje obitavalište utemelji na novome poljskom dobru. A kralj mu je, koji je svo vrijeme na njega gledao ocima naklonosti, od srca uslišio moljenu milost. I kako bi mu osim toga pokazao, koliko visoko cijeni svojega starog slugu i njegove usluge, pitao ga je, ima li on ikakvu molbu, da mu bude ispunjena. - Moj visoki gospodaru - odvrati ovaj - tvoj rob nema nikakvu želju osim te, da on ostatak svojih dana provede pod sjenom šahove zaštite, tijelom i dušom odan njegovoj službi, kako je on prije sina služio takoðer ocu. Šah ga je otpustio s rijecima zahvalnosti i priznanja. I ovaj je napustio grad, tim što je sa sobom uzeo oba princa i njihovu sestru, i odveo ih u svoj novosagraðeni dvorac... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 154
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je emir napustio grad, tim što je sa sobom uzeo dva princa i njihovu sestru, i odveo ih u svoj novosagraðeni dvorac. Vec je nekoliko godina prije tog vremena njegova žena otišla k Allahovoj milosti, a on je sam jedva pet ili šest mjeseci proživio u svome novom obitavalištu, kadli se iznenada razboli i bude prihvacen u broj onih, koji su našli smilovanje. Jest doduše on propustio svaku priliku, da svojima troje nahocadi isprica neobicnu pricu o njihovu podrijetlu: kako ih je on kao izloženu djecu donio u svoju kucu i kao gojence othranio i njih njegovao kao svoju vlastitu djecu. Ali je imao, prije nego što ce umrijeti, još
vremena, da ih opomene, da oni trebaju jedno s drugim živjeti neprestano u uzajamnoj ljubavi i poštovanju, nježnosti i pažnji. Gubitak ih je njihova zaštitnika ispunio gorkim jadom. Jer svi su ga držali za svojega stvarnog oca. I sada su ga oplakali i pokopali, onako kako je to dolikovalo. I potom su dva brata i njihova sestra zajedno živjeli u miru i obilju. Ali jednoga dana izjašu princevi -koji su bili puni smjelosti i velike odvažnosti — u lov, a princeza Pe-rizade ostane kod kuce sama, kadli jedna stara žena, muslimanka i pobožna pustinjakinja, doðe na vrata i zamoli za dopuštenje, da smije uci i ondje izmoliti svoje molitve, jer je upravo bio propisan 155
Dvjestaidevedesetidrttfja noc sat i ona je imala upravo vremena za abdest67. Perizade zapovjedi neka je puste unutra, ponudi joj pozdrav mira i prijazno joj izrekne dobrodošlicu. Kada je svetica zatim svršila svoje molitve, provedu je princezine sluškinje na njezinu zapovijed kroz cijelu kucu i posjed, pri cemu su joj pokazivale odaje s njihovim pokucstvom i namještajem i napokon vrt cvijeca i voca i park s divljaci. Sve, što je vidjela, vrlo joj se dopadne, i ona sama za sebe rekne: — Covjek je, koji je sagradio ovaj dvorac i zasadio ove lijehe s njihovim uokvi-renjima, bio stvarno neki savršen umjetnik i covjek cudesna ukusa. — Naposljetku je robinje odvedu natrag k princezi, koja je sjedila u vrtnoj kuci i cekala njezin povratak. I ona rekne pobožnoj: —
Doði, moja dobra majcice, sjedni pokraj mene i ucini me
sretnom kroz druženje s jednom pobožnom pustinjakinjom, koju sam ja zahvaljujuci jednomu povoljnom slucaju neocekivano mog la kod sebe primiti, i dopusti mi, da osluškujem tvoje rijeci milosti, kako bih zahvaljujuci njima stekla veliku dobit i na ovome i na na rednom svijetu! Ti si izabrala ispravnu i ravnu stazu, da njome ho daš, onu prema kojoj svi ljudi streme i za kojom ceznu. Sveta žena htjedne sjesti princezi do nogu, ali Perizade uljudno ustane, uzme je za ruku i posjedne je pokraj sebe. Sada starica rekne: —
Visoka gospodarice, moje oci nisu još nikada vidjele nikoga
tako uglaðena, kao što si to ti. Ja sam uistinu nedostojna, da pokraj tebe sjedim, pa ipak, jer ti to zapovijedaš, ja cu uciniti prema tvo joj zapovijedi.
I dok su one naklapajuci sjedile jedna pokraj druge, robinje pred njih postave stol, na kome su se nalazile zdjele s kruhom i kolacima, nadalje posude pune svježega i suhog voca, kao i svakovrsnih slatkiša i poslastica. Princeza uzme jedan kolac, i dok ga je pružala dobroj starici, ona rekne: —
Majcice, okrijepi se time i jedi takoðer od voca, što ti se mili!
Muslimansko ritualno pranje prije molitve. 156
Pripovijest o dvije sestre, koje su zavidjele svojoj najmlaðoj sestri Sada je zacijelo dugo vremena, otkada si napustila svoju kucu, i ja vjerujem, da po putu nisi okusila nikakva jela. Nato svetica odgovori: - O gospodarice plemenita roðenja, ja nisam navikla, da jedem slasna jela kao što su ta, ali nikako ne mogu odbiti tvoju skrb, jer je Allah Svemoguci milostivo dopustio, da posredstvom jedne tako izdašne i velikodušne ruke, kao što je tvoja, ja sebi pribavljam jelo i uzdržavanje. A pošto su obje nešto pojele i osvježile svoja srca, princeza uzme pitati pobožnu o nacinu njezina služenja Allahu i o njezinu asketskom življenju... 157
Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
d
Ali kada je pocela
dvjestaidevedesetitreca ^#WWWWWW??W?WWW? noc
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje princeza pitala pobožnu o nacinu njezina služenja Allahu i o njezinu asketskom življenju. Na sve je ona davala spremno odgovor i objašnjavala prema svojemu najboljem znanju. Zatim princeza usklikne: - Reci mi, molim te, što ti misliš o ovoj kuci i o nacinu njezine gradnje i o spremi i opremi. I reci mi, je li sve savršeno i primjereno, ili još nešto nedostaje u kuci ili vrtu? Starica dadne kao odgovor: -
Buduci da si ti tako milostiva, da pitaš za moje mišljenje,
tada cu ti priznati, da su jednako tako kuca kao i ureðenje vrta besprijekorno i do savršenstva spravljeni, i daje oprema zgotovlje na prema najboljem ukusu i u najljepšem rasporedu. Ali prema mojoj procjeni ovdje nedostaju još tri stvari. Kada bi njih imala, mjesto bi bilo posve savršeno. Tada rekne Perizade, preklinjuci je:
-
Draga roðakinjo, ja te usrdno molim, reci mi, koje to tri stva
ri još nedostaju, kako ja ne bih zazirala ni od kakva truda i napora, da ih zadobijem!
I buduci da je djevica na nju navaljivala mnogim molbama, pobožna se smatrala prisiljenom, da joj to kaže. I ona pocne:
Dvjestaidevedesetitreca noc -
Plemenita gospodarice, prva je slavuj-govornik, zvan Bulbu-
li-hazar-dastan68. On je vrlo rijedak i teško ga je naci, ali kada god on pusti da odzvanjaju njegovi melodicni napjevi, tisuce ptica dolete sa svih strana i usuglase se s njegovim pjevom. Druga je stvar drvo-pjevac, ciji glatki i sjajni listovi, kada ih pokrece vjetar i trlja jedan o drugi, odašilju dražesna sazvucja, koja odzvanjaju u uhu poput glasova blagoglasnih pjevaca i koja ocaravaju srca svih slušatelja. Treca je zlatna voda prozirne jasnoce. Ako od nje samo jedna kap padne u neki bunar i taj bude postavljen u vrtu, bunar ski se bazen odmah ispuni do ruba i odašilje mlazove upravo kao neki šadvrvan69. On nikada ne prestaje da se giba, a sva voda pada, kada je šadvrvan baca u vis, natrag u bunar, i nikada se odatle ne gubi nijedna kap. Tada princeza rekne: -
Ja ne sumnjam u to, da ti mjesto, na kome se nalaze te cu
desne stvari, tocno poznaješ. I ja te molim, imenuj mi takoðer sred stva, kojih se ja mogu latiti, kako bih stekla te stvari. Starica uzvrati: -
Te se tri rijetkosti nalaze na samoj granici, koja se proteže
izmeðu zemlje Hind70 i susjednih zemalja, dvadeset dana hoda na putu, koji vodi od ove kuce prema istoku. Tko se otputi, da ih traži,
mora prvog covjeka, kojega ce sresti dvadesetog dana, pitati o tome mjestu, na kome se može naci slavuj-govornik, drvo-pjevac i zlatna voda, i taj ce tražitelja uputiti onamo, gdje ce on naici na sve troje. Kada je pobožna završila sa svojim rijecima... Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 68
To znaci: Slavuj od tisucu prica.
69
Vodoskok.
70
Sjeverna Indija.
160
Ali kada je pocela
og° C dvjestaidevedeseticetvrta noc
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se, kada je pobožna žena rekla, gdje se nalaze tri rijetkosti i završila sa svojim rijecima, ona sama uz mnogo blagoslova i molitava i želja za njezinu uspješnost oprostila od gospodarice Perizade i dala na put u svoje obitavalište. Princeza je meðutim pocela neprekidno razmišljati o njezinim rijecima i u mislima stalno boraviti kod pripovijedanja svete žene. Ta dakako nikada nije ni pomislila, da ju je njezina domacica iz drugih razloga osim iz znatiželje molila za izvješce, niti takoðer da ona stvarno
uzima u obzir, da se spremi, kako bi našla te rijetkosti, i tako je ona bez slutnje ispripovijedala sve, što je znala, i cak je dala još i jedno uporište za otkrice. Ali je Perizade sve to cuvala duboko usjeceno u ploce svojega pamcenja, i ona je bila cvrsto odlucna, da slijedi upute, i da svim sredstvima, koja su se nalazila u njezinoj moci, te tri cudesne stvari dovede u svoj posjed. Samo, što je više o tome razmišljala, to joj je težim izgledao taj pothvat, i njezin je strah pred neuspjehom samo još povecavao njezinu uznemirenost. Dok je dakle ona tako tu sjedila, smetena tjeskobnim mislima i povremeno obuzeta žestokom jezom, vratila su se iz lovišta njezina braca. I oni su bili zaprepašteni, kada su ugledali svoju sestru s tužnim izrazom lica i utucenu, i cudili su se, što ju je uopce moglo uznemiriti. I uskoro rekne princ Bahman: 161
Dvjestaidevedeseticctvrtd noc
—
Draga sestro, zbog cega si ti danas tako teška srca? Allah
Svemoguci ne dao, da bi bila bolesna, ili da bi ti se nešto dogodilo, što pobuðuje tvoje nezadovoljstvo, ili te cini tužnom. Reci nam, ja te molim, što je to, kako bismo mi mogli uzeti dijela u tvojoj brizi i tebi smjesta pomoci. Princeza ne uzvrati nijednu rijec. Ali poslije duge šutnje podigne ona glavu i pogleda svoju bracu. Zatim ponovo spusti oci i rekne kratkim rijecima, da joj ništa ne nedostaje. Tada princ Bah-man ponovo zapocne: —
Ja posve dobro znam, da ti imaš nešto na srcu, što nama ne
želiš reci. Ali sada slušaj, ja se kunem svecanom zakletvom, da nikada necu uzmaknuti od tebe, sve dok nam ne kažeš, što je to, što te tišti. Jesi li ti možda umorna od naše ljubavi i želiš li bratsku vezu, koja nas sjedinjuje od našeg djetinjstva, sada razriješiti? Kada je vidjela svoju bracu tako zbunjenu i smetenu, ona se osjeti prisiljenom, da govori, i rekne: —
Koliko god to vama, moji ljubimci, može prirediti bol, ako
vam kažem, zbog cega sam tužna i ožalošcena, tako to ipak nije
drugacije moguce, moram vam obojici sve razjasniti. Ovaj je dvo rac, koji je naš dragi otac - koji je sada otišao k Allahovoj milosti — dao za nas izgraditi, u svakom pogledu savršen, i ništa mu ne nedostaje u udobnosti ili besprijekornosti. A unatoc sam tomu ja danas slucajno otkrila, da postoje još tri stvari: ako bi te bile une sene unutar ovih zidova kuce i vrta, one bi naš posjed ucinile posve neusporedivim, i ništa mu se na prostranoj zemlji ne bi moglo staviti uz bok. Te su tri stvari slavuj-govornik, drvo-pjevac i zlatna voda. I otkada sam ja o njima cula, moje je srce ispunjeno naj vecom cežnjom, da ih donesem u naš posjed, i prekomjernom željom, da ih uz pomoc svih sredstava, koja se nalaze u mojoj moci, zadobijem. Sada to vama prilici, da me vašima najboljim snagama poduprete i da odvažete, tko mi može pomoci u tome, da te ri jetkosti dobijem u svoje ruke. Princ Bahman odvrati: 162
Pripovijest o dvije sestre, koje su zavidjele svojoj najmlaðoj sestri —
Moj ti život i taj mojega brata stoje na usluzi, da izvedemo
tvoju želju sa svom snagom srca i duše. A ako ti meni možeš dati samo neko uporište za mjesto, na kome se nalaze te rijetke stvari, tada cu se ja u osvit dana, cim bude jutro, otputiti u potragu za njima. Kada je princ Parvez spoznao, da je njegov brat spreman poduzeti to putovanje, on pocne i rekne: —
Dragi brate, ti si najstariji od nas. Stoga ti ostani kod kuce,
dok cu se ja otputiti, da te tri stvari tražim i da ih donesem našoj sestri. To je ipak uistinu dolicnije, da ja preuzmem zadacu, koja me može godinama zaokupljati. Ali princ Bahman uzvrati: —
Ja imam puno povjerenje u tvoju snagu i odvažnost, i što
sam ja sposoban, da obavim, to ti možeš izvršiti isto tako dobro kao i ja. Pa ipak je to moja cvrsta odluka, da se ja sam i bez pomoci za putim u tu pustolovinu, a ti moraš ostati, kako bi se brinuo za našu sestru i našu kucu. Sljedecega dakle jutra pric Bahman dadne da mu princeza opiše put, kojim je morao udariti... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 163
Ali kada je zapocela
dvjestaidevedesetipeta noc
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je sljedecega jutra princ Bahman dao da mu princeza opiše put, kojim je trebao udariti, i nadalje znakove i obilježja, po kojima bi mogao prepoznati mjesto. I odmah je stavio opremu i oružje, i pošto je oboma rekao zbogom, uzjahao je i htio najcvršca srca odjahati. Ali se tada oci princeze Perizade obliju suzama, i ona mu grcajucim glasom rekne: - Moj dragi brate, taj je gorki rastanak srcerazdiruci. I ja sam u dubokoj tuzi, što te gledam kako od nas odlaziš. Taj mi rastanak i tvoje izbivanje u tuðoj zemlji uzrokuju daleko vecu bol i jad, nego što sam osjecala prethodno, kada sam ceznula za tim rijetkostima, poradi kojih nas ti ostavljaš. Kada bismo samo iz dana u dan mogli o tebi primati bilo kakvu obavijest, tada bih se ja osjecala barem nešto utješenom i umirenom. Ali je to sada drugacije, a od jada nema nikakva ploda. Nato princ Bahman odgovori i rekne: -
Sestro moja, ja sam cvrsto odlucan, da se odvažim na taj cin.
Ali budi bez straha i brige, jer ako AUah to bude htio, vratit cu se kuci kao pobjednik pun slave. Ako bi se ti poslije mog odlaska tre bala u bilo koje vrijeme bojati za moju sigurnost, tada ceš po ovo me znaku, koji ti ostavljam, saznati moj udes, je li on dobar ili loš.
165
Dvjestaidevedesetipeta noc Zatim on iz svoje marame o pasu izvadi mali lovacki nož, slican rezbarskom nožu, i dadne ga princezi Perizadi s rijecima:
- Uzmi ovu oštricu i drži je uvijek uza se. I ako bi trebala u bilo koje vrijeme ili u bilo koji sat biti zabrinuta o mome snalaženju, tada je izvuci iz njezinih korica! Ako je celik svijetao i jasan tako kao sada, tada znaj, da sam ja onda na životu, živ i zdrav. Ako pak na njemu naðeš mrlje krvi, tada trebaš znati, da sam mrtav, i onda ti ne preostaje ništa drugo, nego da se za mene moliš kao za jednoga mrtvoga. S tima se rijecima utjehe dadne princ na put i uputi se ravno cestom prema Indiji, tim što se nije okretao niti nadesno ni nalijevo, nego je vazda držao pred ocima isti cilj. Tako je proteklo dvadeset dana na putu iz zemlje Irana, a dvadesetoga je dana prispio na cilj svojega putovanja. Ondje je iznenada ugledao nekoga starog covjeka strahotnog izgleda, koji je sjedio pod nekim drvetom, tik uza svoju kolibu od trske, u koju se obicavao sklanjati, kako bi se zaštitio od proljetne kiše i ljetne žege, jesenskih magli i zimske hladnoce. U tako je visokoj starosti bio taj šeih, da su mu kosa i brada na podbratku i usnama i obrazima bili bijeli kao snijeg. Vlasi su na njegovoj gornjoj usni bile tako duge i tako guste, da su posve prekrivale njegova usta, dok je brada na podbratku visjela do poda, a nokti su na njegovim rukama i nogama bili tako dugacki, da su bili nalik pandžama neke divlje životinje. Na svojoj je glavi nosio šešir široka oboda od pletenih palminih niti poput nekoga malabarskog71 ribara. I cijela se njegova ostala odjeca sastojala od trake od rogozovine, koju si je bio svezao oko tijela. Taj je šeih bio stanoviti derviš, koji se vec od prije mnogo godina odrekao svijeta i svih svjetovnih radosti. Živio je svetim životom siromaštva i cestitosti u mislima na onostrano, i na taj je nacin njegov izgled postao takvim, kakvim sam ti ga oslikala, o sretni Kralju. Toga je dana bio princ Bahman od ranoga jutra budan i pažljiv i vazda je pogledavao na sve strane, ne bi li koga uvrebao, tko bi mu mogao dati izvješce, 71 Malabar je indijska pokrajina na jugozapadnoj obali Dekanskog poluotoka. 166
Pripovijest o dvije sestre, koje su zavidjele svojoj najmlaðoj sestri gdje se mogu naci rijetkosti, koje je tražio. I to je bilo prvo ljudsko bice, koje je on toga dana, dvadesetoga i posljednjega na svom putovanju, ugledao. On dakle dojaši do šeiha, uvjeren, da taj mora biti onaj covjek, o kome je govorila sveta žena. Potom princ Bahman sjaši, duboko se nakloni pred dervišom i rekne: -
Moj oce, neka ti Allah Svemoguci dadne dug život i neka ti
usliši tvoje želje! Nato fakir dadne odgovor, ali tako nejasnim glasom, da princ ni jednu jedinu rijec od onoga, što je ovaj govorio, nije mogao razumjeti. Odmah je Bahman shvatio, da je starceva brada na usnama tako posve prekrila i skrila njegova usta, da je njegov govor postao nejasnim i da je on mogao još samo mrmljati, ako je htio govoriti. Stoga on sveže svojega konja o jedno drvo, izvadi škare i rekne: -
Sveti covjece, tvoje su usne posve sakrivene u tima pre
dugackim vlasima. Ja te molim, dopusti mi, da ti obrežem taj metež
od cekinja, koji je zakorovio tvoje lice i koji je tako dugacak i gust, da te je strašno pogledati. Da, ti sliciš prije nekom medvjedu nego nekomu ljudskom bicu. Derviš je kimanjem glave pokazao da je sporazuman. A kada je princ obrezao i potkresao vlasi, starcevo je lice izgledalo ponovo mlado i svježe poput onoga u covjeka u cvatu godina... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
167
Ali kada je pocela
dvjestaidevedesetišesta noc
Šehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je šeihovo lice, pošto
mu je princ Bahman obrezao i potkresao vlasi, izgledalo ponovo mlado i svježe poput lica u covjeka u cvatu godina. Potom mu Bah man rekne:
—
Volio bih, kada bih imao neko zrcalo, da ti pokažem tvoje
lice. Tada bi ti mogao vidjeti, kako mladalacki izgledaš i kako je tvoje lice sada postalo mnogo slicnije onomu covjecjemu, nego što je to bilo prije. Te su se laskave rijeci dervišu dopale, i on rekne smiješeci se: -
Ja ti srdacno zahvaljujem za tvoju dobru uslugu i tvoj pri
jazan cin. I ako ja za uzvrat mogu bilo što za tebe uciniti, dopusti mi, molim, da to znam, i ja cu pokušati od sveg srca i od sve duše, da te u svim stvarima zadovoljim! Tada princ rekne: —
Sveti covjece, ja sam došao ovamo iz dalekih zemalja po te
gobnim putovima, kako bih potražio tri stvari. To su izvjestan slavuj-govornik, stanovito drvo-pjevac i stanovita zlatna voda. A jedno ja izvjesno znam, da se sve troje može naci posve u blizini. Pa ipak, o sveti covjece, ja ne poznajem tocno mjesto, na kome se 169
Dvjestmdevedesetišesta noc one nalaze. Ali ako ti imaš tocnu obavijest o tome mjestu i ako hoceš o njemu meni dati priopcenje, tada ja nikada necu zaboraviti tvoju dobrotu, i onda cu imati osjecaj zadovoljstva, da ovo dugo i tegobno putovanje nije bilo posve uzaludno. Kada je derviš cuo te princeve rijeci, na njegovu se licu pojavi jedan drugi izgled, njegov pogled postane ožalošcen a njegova boja blijeda. Potom spusti oci i ostane sjediti u dubokoj šutnji. Ali princ ponovo pocne: -
Sveti oce, ne razumiješ li ti rijeci, koje sam rekao? Ako ti o
toj stvari ništa ne znaš, onda mi dopusti, molim, da to odmah znam, kako bih opet krenuo dalje, sve dok ne naðem nekog covje ka, koji mi može o tome dati neko izvješce!
Poslije jedne duge stanke derviš dadne kao odgovor: -
O strance, to je istina, da ja poznajem mjesto, koje ti tražiš,
posve dobro. Ali si mi ti drag, jer si mi ucinio jednu uslugu, i zbog tebe samoga ne bih ti želio reci, gdje se one mogu naci. A princ uzvrati: -
Reci mi, o fakiru, zbog cega ti preda mnom skrivaš svoje
znanje, i zašto ti ne gledaš rado na to, da ja o tome saznam? Ovaj odgovori: -
To je jedan težak put i pun jeze i opasnosti. Vec su prije tebe
poneki ovamo dolazili, i pitali me o putu. Ja sam se ustezao, da im ga pokažem, ali se oni nisu osvrtali na moju opomenu, nego su navaljivali na mene i silili me, da im otkrijem tajnu, koju bih ja rado ostavio zakljucanom u svome srcu. Znaj, moj sine, svi su ti junaci u svojoj gordosti otišli u propast, nijedan se od njih nije vratio živ i zdrav. Sada dakle, ako ti je drag tvoj život, slijedi moj savjet i ne idi dalje, nego se okreni, bez oklijevanja i bez otezanja, i traži svoju kucu i obitavalište i svoje! Cvrsto odlucan, princ Bahman nato odvrati: -
Ti si mi na prijazan nacin i u dobrostivoj namjeri dao najbolji
savjet. I nakon što sam sve cuo, što si imao reci, ja ti od srca zah170
Pripovijest o dvije sestre, koje su zavidjele svojoj najmlaðoj sestri valjujem. Ali se ja ništa i ni u cemu ne brinem zbog opasnosti, koje mi prijete. I tvoje me opomene, ma koliko zloslutno one zvucale, nece odvratiti od moje namjere. I ako bi me trebali napasti razbojnici i neprijatelji, ja sam opremljen i naoružan, i ja mogu i hocu sebe samoga štititi. Jer ja sam siguran, da me nitko ne nadmašuje u moci i hrabrosti.
Nato fakir odvrati: -
Bica su, koja ce ti sprecavati put i zadržavati tvoj hod k ono
mu mjestu, covjeku nevidljiva, i ona ti se nece ni na koji nacin po kazati. Kako ceš se ti onda braniti protiv njih. —
Neka to bude — nastavi princ - pa ipak se ja ne bojim, i sa
mo te molim, pokaži mi put onamo! Kada se derviš sada uvjerio, da je princ cvrsto odlucio, da se usudi na taj cin, i da ni u kojem slucaju ne bi od toga odustao ili da bi ga se moglo odvratiti, da izvede svoju namjeru, on turi ruku u neku vrecu, koja je ležala tik do njega, izvadi iz nje jednu loptu i rekne:... 171 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaidevedesetisedma noc
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je derviš, kada se uvjerio, da je princ cvrsto odlucio, da se usudi na taj cin, i da ni u kome slucaju ne bi od toga odustao ili da bi ga se moglo odvratiti, da ne izvede svoju namjeru, turio ruku u stanovitu vrecu, koja je ležala tik do njega, izvadio iz nje jednu loptu i rekao: — Ah, moj sine, ti ne želiš prihvatiti moj savjet, i ja te moram sada pustiti da slijediš svoju svojeglavost. Uzmi ovu loptu, uzjaši konja i baci je preda se. Dokle se god ona bude kotrljala dalje, ti jaši za njome! Ali cim se ona zaustavi na podnožju brežuljka, sjaši, prebaci svojemu konju uzde preko leða i ostavi ga samoga, jer ce on ostati ondje stajati, a da se ne pomakne s mjesta, sve dok se ti ne vratiš! Zatim se hrabro uspinji na obronak, a na obje ceš strane staze, desno i lijevo, vidjeti krš velikih crnih kamenih gromada. Ondje ce meðutim odjekiva-nje mnogih glasova, u zbrkanoj tutnjavi i strašnoj za slušanje, iznenada prodrijeti u tvoje uši, kako bi potaknuli tvoj gnjev i kako bi te ispunili jezom i kako bi te odvratili od daljnjeg uspinjanja. Ti pazi, da se ne dadneš obeshrabriti, i cuvaj se, da, ja ti kažem, cuvaj se, da ni u koje vrijeme ne okreneš svoju glavu i da ne pogledaš natrag! Ako tvoja hrabrost otkaže ili ako samo jedan jedini pogled baciš iza sebe, u istome ceš tom trenutku biti pretvoren u crni kamen. Jer znaj, o prince, svi su oni kamenovi, koje ceš vidjeti razasute po 173
Dvjestaidevedesetisedma noc putu, bili nekoc ljudi i junaci kao ti. To su ti, koji su se otputili u nakani, da se domognu te tri stvari, koje ti tražiš, ali su dopustili, da ih oni glasovi prestraše, i izgubili ljudsko oblicje, i postali crnim gromadama. Ako bi meðutim ti trebao živ i zdrav dosegnuti vrh brežuljka, tada ceš vec posve gore naci jednu krletku, u kojoj sjedi slavuj-govornik, spreman da odgovori na sva tvoja pitanja. Njega pitaj, gdje možeš naci drvo-pjevaca i zlatnu vodu, i on ce ti sve reci, što želiš. Ako si sve troje sigurno zadobio u svoje ruke, tada si slobodan od daljnje opasnosti. Ipak, buduci da još nisi stupio na taj put, posudi svoje uši mojemu savjetu. Molim te, odustani od svoje namjere i u miru se vrati doma, dok se to još nalazi u tvojoj moci! Ali princ odgovori: - O ti sveti covjece, prije nego što sam postigao svoj cilj, ja se necu okrenuti, ne, nikada! Stoga zbogom! Tako on onda uzjaši svojega konja i baci preda se loptu. A ta se pocne brzinom vjetra kotrljati dalje, dok je princ jahao za njome, pogleda prikovana na nju, i vazda je s njome držao korak. Kada je dosegnuo brežuljak, o kome je govorio derviš, lopta je stala. A princ sjaši, baci svojemu konju uzde preko leða, ostavi ga da stoji i pocne se pješice uspinjati na obronak. Koliko je god daleko mogao vidjeti, bio je put, kojim je morao ici, od podnožja brežuljka pa sve do vrha, pokriven kršem velikih crnih kamenih gromada. Ipak njegovo srce nije osjecalo nikakva straha. Ali nije još ucinio više od cetiri do pet koraka, kadli se podigne neka gnusna tutnjava i strašna zbrka mnogih glasova, kako mu je derviš to vec navijestio. Pa ipak je princ Bahman srcano koracao dalje, uzdignuta cela i neustrašiva koraka, iako nije vidio nikakva živa bica i samo je uokolo oko sebe cuo same glasove. Neki su dovikivali: - Tko je ta budala ondje? Odakle on dolazi? Zadržite ga! Ne puštajte ga da proðe! —
Drugi su kricali: - Navalite na njega! Zgrabite tog lakrdijaša i ubijte ga! - I galama je bila sve glasnija i glasnija poput grmljavine, i glasovi su se orili: — Razbojnik! Hulja! Ubojica! — A drugi su šaptali u podrugljivu tonu: Pustite ga, fin je on momak, da! Samo ga pustite da ide dalje, on, naravno, samo ce on zadobiti krletku i slavuj a-govornika! 174
Pripovijest o dvije sestre, koje su zavidjele svojoj najmlaðoj sestri Princ se nije ništa bojao, nego je dalje stupao s uobicajenom hrabroscu i revnošcu brza koraka. Ali su iznenada glasovi poceli dolaziti sve bliže i bliže k njemu i umnažati se s obje strane u sve vecem broju, tako da je on postajao posve smetenim. Njegove su noge pocele drhtati, on je teturao, i naposljetku, svladan jezom, posve je zaboravio derviševu opomenu i obazro se. Tada je na mjestu postao kamenom jednako kao i cete vitezova i pustolova, koje su mu prethodile. Dotle je dakle nosila Perizade lovacki nož, koji joj je ostavio njezin brat Bahman, obložen njegovim koricama u svome djevojackom pojasu... 175 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
dvjestaidevedesetiosma ??WWWW?W??W???????W?$^ noc
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje u meðuvremenu Pe-rizade nosila lovacki nož, koji joj je ostavio njezin brat Bahman, obložen njegovim koricama u svome djevojackom pojasu. Ona ga je vazda ondje držala, otkada je on pošao na svoje opasno jahanje, i uvijek je, kada se toga sjetila, obicavala izvlaciti oštricu i po njezinu sjaju gledati, kako prolazi njezin brat. No nju je sve do onoga dana, kada je on bio pretvoren u kamen, vazda, kada bi god ona to pogledala, nalazila jasnom i sjajnom. Ali upravo one veceri, koje ga ;e snašao njegov zao udes, princ Parvez slucajno rekne Perizadi: - Draga sestro, ja te molim, daj mi lovacki nož, kako bih vidio, kako stoji s našim bratom. Ona uzme nož iz svojega pojasa i pruži mu ga. A tek što je on povukao nož iz korica, gledaj, tada opazi da su s njega pocele kapati kapi krvi. Kada je to morao vidjeti, baci on nož na tlo i udari u glasno jadanje, dok princeza, koja je vec slutila, što se zbilo, pocne prolijevati rijeku gorkih suza i kroz jecanje i grcanje uzvikne: -
Jao, moj brate, ti si za mene dao život! Ah, jao, jao meni!
Zašto sam ti ja govorila o slavuju-govorniku i drve tu-pjevacu i zlat noj vodi? Zbog cega sam onu svetu ženu pitala, kako joj se dopa da kuca, i morala kao odgovor na svoje pitanje cuti o onima trima 177
Dvjestaidevedesetiosma noc stvarima? Kamo srece da ona nije nikada stupila na naš prag i zamracila naša vrata! Nezahvalna licemjerko, tako mi ti nagraðuješ dobrotu i cast, koje sam ti ja tako rado iskazala? A zašto sam morala onda još i pitati, kako se te stvari mogu steci? Pa ako bih ih ja sada još i zadobila, što bi mi one koristile, otkada više nema mojega brata Bahmana? Sto bih ja tu s njima radila? Tako se Perizade predavala svojoj boli i oplakivala svoju tužnu sudbinu, dok je takoðer Parvez u posve dubokoj tuzi jadikovao zbog svojega brata Bahmana. Naposljetku se meðutim princ — koji je unatoc svojoj žalosti mislio na to, da njegova sestra još uvijek ima žarku želju, da posjeduje tri cudesne stvari - obrati Perizadi i rekne: —
Dolikuje mi, draga sestro, da smjesta krenem i da istražim,
je li naš brat Bahman našao svoju smrt po odluci udesa, ili ga je ubio neki neprijatelj. Jer ako je bio ubijen, onda ja moram izvršiti punu osvetu nad njegovim ubojicom.
Ali ga je Perizade molila uz mnogo suza i jadanja, da je ne napušta, tim što je rekla: —
O ti radosti mojega srca, tako ti Allaha, ne slijedi tragove
našega miloga, umrloga brata i ne napuštaj me, kako bi se odvažio na jedno takvo putovanje puno opasnosti. Meni nije ništa više stalo do onih stvari, jer se bojim, da cu takoðer još tebe izgubiti, ako poduzmeš takvo što. Samo princ Parvez nije uopce htio obracati pažnju na njezino jadanje, nego je sljedecega dana uzeo od nje oproštaj. Ipak prije nego što je krenuo, ona mu rekne: —
Lovacki je nož, koji mi je ostavio Bahman, bio sredstvo, ka
ko bismo mi o nesreci, koja mu se dogodila, dobili obavijest. Ali re ci, kako ja trebam znati, što se tebi dogaða? Tada on izvadi jednu vrpcu, koja je sadržavala sto nanizanih bisera, i rekne: —
Tako dugo, dok ti vidiš ove bisere sve rastavljene jedan od
drugoga kako slobodno kližu po vrpci ovamo i onamo, trebaš znati, 178
Pripovijest o dvije sestre, koje su zavidjele svojoj najmlaðoj sestri da sam ja na životu. Ali ako otkriješ, da cvrsto sjede i da se drže jedan drugoga, tada znaj, da sam ja mrtav. Princeza uzme bisernu ogrlicu i stavi je oko svojega vrata, odlucna, da je promatra iz sata u sat i da vidi, kako se snalazi njezin drugi brat... 179 Tada primijeti Sehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
:, W;..~„,,__-?
^irK??iw
Ali kada je pocela
j / dvjestaidevedesetideveta noc
te /
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je princeza uzela bisernu ogrlicu i sebi je stavila oko vrata, odlucna, da je iz sata u sat promatra i da vidi, kako se snalazi njezin drugi brat. Zatim se Parvez dadne na putovanje, i dvadesetog dana doðe on do istoga mjesta, na kome je Bahman sreo derviša, i on ga ondje ugleda kako još na isti nacin sjedi. Parvez izrekne starcu pozdrav i potom upita: - Možeš li mi ti reci, gdje cu ja naci slavuja-govornika i drvo--pjevaca i zlatnu vodu, i na koji nacin mogu dospjeti u njihov posjed? Ako znaš, tada te molim, daj mi o tome obavijest! Derviš je pokušao princa Parveza odvratiti od njegove nakane i oslikao mu je sve opasnosti puta. I on rekne: -
Prije ne mnogo dana je došao ovamo jedan, koji je bio tebi
jednak po godinama i crtama lica, i raspitivao se o istome ovome, što ti sada tražiš. Ja sam ga opomenuo pred svim opasnostima mjesta i htio sam ga odvratiti od njegovoga svojevoljnog puta. Ali se on nije obazirao na moje opomene i usprotivio se tomu, da sli jedi moj savjet. On se otputio, od mene tocno poucen o tome, kako bi mogao naci te stvari, koje je tražio. Ipak se dosada još nije vra tio, i bez sumnje je propao kao mnogi, koji su mu predhodili u tome opasnom pothvatu. 181
Dvjestmdevedesetideveta noc Tada princ Parvez rekne: - Sveti oce, ja poznajem covjeka, o kome ti govoriš. Jer to je bio moj brat. I ja sam takoðer znao da je on mrtav. Ali ja ne slutim, kako je on zaglavio. - Mladi gospodaru — odgovori derviš — o tome ti ja mogu dati obavijest. On je pretvoren u jedan crni kamen, jednako kao i drugi, o kojima sam ti upravo govorio. Ako ti neceš prihvatiti moj savjet i slijediti moju opomenu, onda ceš sigurno na isti nacin zaglaviti kao i tvoj brat. A ja te svecano upozoravam, odustani od toga pothvata! Cim je dakle princ Parvez odvagnuo te rijeci, on ubrzo odgovori: -
O dervišu, ja ti zahvaljujem ponovo i ponovo, i duboko sam
ti obvezan, jer se brineš za moju dobrobit i jer si mi dao najdobrostiviji savjet i najprijazniju opomenu. Jer takve dobrote prema jednomu strancu ja nisam dostojan. Sada mi preostaje samo još ta jedna molba, da mi htjedneš pokazati stazu. Jer ja sam cvrsto od lucan jahati dalje i ni po koju cijenu ne kanim odustati od svoje namjere. Molim te, usliši me najprijaznije potpunim izvješcem o putu, onako kako si milostivo uslišio mojega brata.
Nato derviš odvrati: -
Ako ti ne želiš niti posuditi svoje uši mojoj opomeni niti
ciniti, što ja želim, to mi ne znaci ni mnogo ni malo. Sam biraj! Ja prema presudi udesa moram tvoj smion pothvat potpomoci, pa ako ja takoðer zbog svoje visoke starosti ne mogu tebe sprovesti do mjesta, ipak ti necu uskratiti vodica. Tada se princ Parvez popne na svojega konja, a derviš uzme jednu od mnogih lopti iz svoje kese, dadne je mladicu u ruku, i pri tome ga uputi, što ima ciniti, upravo onako, kako je savjetovao njegova brata Bahmana. I nakon što mu je dao savjete i opomene, on zakljuci s rijecima: -
Mladi gospodaru, pripazi, da se ne dadneš prijetecim glaso
vima niti zbuniti ni prestrašiti zvukovima nevidljivih bica, koji pro182
Pripovijest o dvije sestre, koje su zavidjele svojoj najmlaðoj sestri diru u tvoje uši. Nego se ti uspinji bez straha sve do vrha brežuljka! Ondje ceš naci krletku sa slavujomgovornikom, drvo-pjevaca i zlatnu vodu! Nato mu fakir rekne zbogom s rijecima punima dobrih želja, i princ poðe. On baci pred sebe loptu, i dok se ova kotrljala duž staze, on je mamuzama podbadao svojega konja, kako bi s njome držao korak. Ali kada je dosegnuo podnožje brežuljka i vidio, da se lopta zaustavila i da leži na mjestu, on sjaši s konja i priceka neko vrijeme, prije nego što je poceo s penjanjem, te promisli još jednom o svakome pojedinom od naputaka, koje mu je dao derviš. Potom pocne koracati sa snažnom odvažnošcu i cvrsto odlucan naprijed, kako bi dosegao vrh. Ali jedva da se poceo uspinjati, kadli je pokraj sebe zacuo neki glas, koji mu je grubim rijecima prijetio i vikao: — Ti mladi nesretnice, smjesta stani, da te ja za taj bezobraznik izmlatim! - Kada je princ Parvez cuo te uvredljive rijeci nevidljivog govornika, osjetio je kako je u njemu prokljucala krv. On nije mogao obuzdati svoj bijes, i u svojoj je strasti posve zaboravio rijeci mudrosti, kojima ga je bio opomenuo fakir. On posegne za svojim macem, izvuce ga iz korica i okrene se da udari covjeka, koji ga se usudio tako pogrditi. Ali ne ugleda nikoga, i u tome su trenutku, u kome je pogledao natrag, on i njegov konj bili pretvoreni u crne kamenove. U meðuvremenu je dakle princeza obicavala neprestano u sve sate dana i noci ispitivati bisernu ogrlicu, koju joj je bio ostavio Parvez. Ona je nocu brojala bisere... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 183
Ali kada je pocela
#$???????????????????????? tristota noc
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Perizade u meðuvremenu obicavala ispitivati bisernu ogrlicu. Ona je nocu brojala bisere, kada se povlacila na pocinak, držala ih je pri spavanju oko vrata za satova tame, a kada bi se o svitanju jutra probudila, tada bi odmah pogledala bisere i iskušavala njihovo stanje. I baš u onaj sat, u kome je drugi brat postao kamenom, opazi ona, kako se biseri tako cvrsto drže jedan uz drugi, da se ni jedan jedini nije mogao odvojiti od drugoga. I po tome ona spozna, daje takoðer princ Par-vez bio za nju zauvijek izgubljen. Perizade je bila duboko pogoðena tim iznenadnim udarcem, i ona rekne u sebi samoj: - Ah, jao, jao meni! Kako ce biti gorak život bez ljubavi takve brace, koji su za mene žrtvovali svoje mlade živote! To je samo pravo, ako ja sada podijelim njihovu sudbinu, ma kakav uopce mogao biti moj udes! Sto da ja inace kažem o Sudnjem Danu, kada ustanu mrtvi i covjecanstvu bude suðeno? Stoga ona o sljedecem jutru, a da nije oklijevala i skanjivala se, obuce mušku odjecu. I nakon što je rekla svojim sluškinjama i robinjama, da ce izvjestan niz dana biti odsutna zbog nekog posla i da one moraju kroz to vrijeme cuvati kucu i imanje, uspne se na svojega konja i poðe, sama i bez pratnje. Buduci da je ona u jahanju bila okretna i da je cešce pratila svoju bracu, kada su oni izja185
Tristota noc havali u lov i sokolarenje, bila je bolje nego druge žene u stanju podnositi napore i tegobe putovanja. Tako je dakle dvadesetoga dana živa i zdrava dospjela do pustinjakova mjesta, i kada je ondje ugledala istoga tog šeiha, ona sjedne pokraj njega. Nakon što mu je ponudila pozdrav mira, zamoli ga:
—
Sveti oce, dopusti mi da neko vrijeme otpocinem na ovome
dobrokobnom mjestu i da se odmorim. Zatim se ti udostoj, ja te molim, da mi pokažeš smjer prema mjestu, koje se ne nalazi daleko odavde, a na kome se nalaze izvjesni slavuj-govornik, drvo-pjevac i zlatna voda! Ako ti to meni htjedneš reci, ja cu to smatrati za najvecu milost. Derviš joj dadne kao odgovor: —
Tvoj mi glas odaje, da si ti žena, ne muškarac, premda si
obucena u mušku odjecu. Ja cak dobro poznajem mjesto, o kome ti govoriš, na kome se nalaze te cudesne stvari, koje si imenovala. Ali mi reci, u koju me svrhu pitaš o tome? Nato princeza uzvrati: — Meni je ponešto pripovijedano o tima rijetkima i divnim stvarima, i ja bih ih rado zadobila u svoj posjed, kako bih ih odnijela u svoju kucu i njih ucinila njezinima najljepšim ukrasima. — Da, moja kceri nastavi derviš - zaista, te su stvari u najvecoj mjeri lijepe i divne. One su zbilja prikladne, da ih stekne i nosi doma jedna takva ljepotica poput tebe. Ali ti zacijelo nemaš nikakvu slutnju o mnogostrukima i jezovitim opasnostima, koje oko njih vrebaju. Za tebe bi bilo bolje, da odbaciš od sebe tu taštu misao i da se okreneš na putu doma po kome si došla ovamo. Princeza meðutim odvrati: —
O sveti oce i nadaleko glasoviti pustinjace, ja dolazim iz
jedne daleke zemlje, u koju se ja nikada necu ponovo vratiti, a da nisam postigla svoj cilj, ne, nikada! Ja te dakle molim, reci mi, koje su vrste te opasnosti i u cemu se one sastoje, kako bi moje srce, kada cujem o njima, moglo prosuditi, posjedujem li ja snage i od važnosti, da se s njima suocim, ili ne. 186
Pripovijest o dvije sestre, koje su mvidjele svojoj najmlaðoj sestri Tada starac opiše princezi sve opasnosti puta, kako je o njima jednom obavijestio princeve Bahmana i Parveza, i on zakljuci s rijecima: —
Opasnosti ce se pokazati, cim se pocneš uspinjati na
brežuljak, i one potom nece prije okoncati, sve dok nisi dosegla vrh, gdje živi slavuj-govornik. Zatim, ako budeš imala srecu, da ga pograbiš, tada ce te on uputiti onamo, gdje se mogu naci drvo-pjevac i zlatna voda. Cijelo vrijeme, dok se budeš uspinjala na bre žuljak, odjekivat ce ti u ušima glasovi iz nevidljivih grla i jezoviti i divlji zvukovi. I nadalje ceš vidjeti crne gromade i kamenje, kako leže unaokolo na tvome putu. A to su — to moraš znati — preobražena tjelesa ljudi, koji su s neuobicajenom odvažnošcu poduzeli taj isti smion pothvat, ali koji su, obuzeti iznenadnom je zom i navedeni na to da se okrenu i pogledaju natrag, bili pret voreni u kamenove. Ti dakle uvijek misli na to, što se njima do godilo! Najprije su oni cvrste duše slušali one strahotne tonove i kletve. Zatim im je zadrhtalo srce i duša, ili su provreli od bijesa, kada su culi proste rijeci, koje su im bile upucene, i oni su se okre nuli i pogledali iza sebe, našto su konj i jahac postali crnim gromadama. Ali kada ju je derviš o svemu izvijestio, princeza odvrati: —
Prema ovomu što mi ti kazuješ, cini mi se da je jasno, da ti
glasovi ne mogu ništa drugo uciniti, nego se prijetiti i izazivati jezu strašnom tutnjavom. Nadalje, da ne postoji ništa drugo, što može sprijeciti uspon na brežuljak, i da se covjek ondje ne mora bojati nikakva napada. Ono što se mora uciniti, je samo to, da se ni u ko
me slucaju ne gleda iza sebe. I nakon jedne kratke stanke ona doda: —
O fakiru, ako ja i jesam žena, ipak imam odvažnosti i snage,
koje ce mi pomoci da proðem kroz tu pustolovinu. Ja se necu oba zirati na glasove, niti cu dopuštati da me oni razljute, oni takoðer nece imati nikakvu moc, da me prestraše. I k svemu sam tomu smi slila stanovitu lukavštinu, pomocu koje ce mi uspjeh u toj stvari biti osiguran. 187
Tristota noc —
Pa što onda kaniš uciniti? — upita on.
A ona odgovori: —
Ja cu si zacepiti uši pamukom, tako da moj duh ne bude zbu
njen i da moja pamet ne bude smetena, kada budem slušala te strahotne zvukove. Fakir je bio krajnje zaprepašten, i on odmah uzvikne: —
Moja gospodarice, cini mi se, da si ti za to odreðena, da stek-
neš te stvari, koje tražiš. Ta lukavština nije dosada još nikomu pala na pamet, i stoga je zacijelo došlo do toga, da su se oni svikoliki bijedno nasukali, i pri svom pokušaju zaglavili. Ipak dobro pripazi na sebe samu, i ne izlazi se nikojima drugim opasnostima, osim onoj koju zahtijeva pothvat. Ona odvrati: —
Ja nemam nikakva razloga za strah, jer mi predstoji samo ta
jedna jedina opasnost, koja može sprijeciti sretan ishod. Moje mi srce kazuje, da cu ja sigurno poluciti placu, zbog koje sam uzela na sebe toliko pokore i tegoba. Ali mi sada reci, što ja moram ciniti, i kamo moram ici, da bih postigla svoj cilj! Derviš je još jednom zamoli, neka se vrati kuci. Ali se Perizade opirala tomu, da to sluša, i ostajala cvrsto odlucnom, kao i prije. Kada je dakle uvidio, da ona u svakom slucaju misli izvesti svoju namjeru, on uzvikne: —
Onda poði, moja kceri, u miru Alaha Svemogucega i s Nje
govim blagoslovom! Zaštitio On tvoju mladost i ljepotu od svake opasnosti! Zatim on uzme jednu loptu iz svoje vrece, dadne joj je i rekne: —
Kada budeš sjedila u sedlu, baci je pred sebe i slijedi je
onamo, kamo ce te ona voditi! A kada se ona zaustavi na podnožju brežuljka, ti sjaši i penji se uz obronak! Što ce se potom dogaðati, to sam ti vec rekao. 188
Pripovijest o dvije sestre, koje su zavidjele svojoj najmlaðoj sestri Nakon što je princeza od fakira uzela oproštaj, popne se odmah na svojega konja i baci loptu pred kopita, onako kako joj je bilo nareðeno da ucini... 189 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
i-'".^
Ali kada je pocela Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je princeza od fakira uzela oproštaj, odmah uzjahala svojega konja i bacila loptu pred kopita, onako kako joj je bilo nareðeno da ucini. Ova se kotrljala u pravcu prema brežuljku, a ona je podbadala mamuzama svojega konja, kako bi s njome držala korak, sve dok se ta nije iznenada zaustavila kod brežuljka. Tu princeza smjesta sjaši, i nakon što je sebi oba uha brižljivo zacepila pamukom, pocne se neustrašiva srca i nepreplašene duše uspinjati uz obronak. Jedva da je ucinila nekoliko koraka naprijed, kadli provali uokolo nje tutnjava glasova. Ali ona nije cula nijedan ton, jer je njezin sluh bio prigušen pamukom. Potom su odjeknuli odvratni krikovi sa strahotnom galamom, ali ih ona nije cula. I naposljetku su se pretvorili u pravu oluju oštrih krikova i stenjucih uzdaha, pomiješanih s gnusnim rijecima, onakvima kakve rabe bestidne žene, kada jedna drugu psuju. Tu i tamo je slucajno cula odjek zvukova. Ali nije na njih obracala pažnju, nego se smješkala i sama je sebi govorila: - Što me briga za podrugivanje i zlobu i gnusno prostaštvo? Neka kriješte i laju i mahnitaju, toliko koliko hoce: to me u najmanju ruku nece odvratiti od mojega cilja. — Kako se meðutim ona približavala cilju, put je bio sve opasniji, a zrak je bio tako ispunjen paklenom galamom i jezivim tonovima, 191
TristMprva noc da bi od njih zadrhtao cak i Rustem72, i da bi se Asfandijarova73 odvažna srcanost zatresla od straha. Pa ipak je princeza koracala dalje u najvecoj žurbi i nepokolebana srca, sve dok nije bila posve blizu vrhu i vec iznad sebe ugledala krletku, u kojoj je slavuj-govor-nik pjevao svoje melodicne napjeve. No cim je vidio kako se približava princeza, on provali, unatoc svojemu majušnom oblicju, u gromke tonove i uzvikne: — Natrag, ti luðakinjo! Sklanjaj se odatle, ne usuðuj se doci bliže! Princeza se ni najmanje ne zabrine zbog njegove krike, nego se srcano uspne na vrh, požuri po ravnoj površini do krletke i dohvati je, tim što je rekla: -
Sada te napokon imam. Ne možeš mi više umaknuti!
Zatim izvuce pamuk, kojim si je bila zacepila uši, i sada zacuje, kako joj slavuj-govornik u blagim tonovima odvraca: -
Ti smiona i plemenita gospodarice, budi mirna srca! Jer tebi
se ne treba dogoditi ništa zlo, onako kako je palo to u dio onima,
koji su me se dosada nastojali domoci. Ako ja i živim u krletki, ipak imam mnogo tajnih obavijesti o onome, što se zbiva u svijetu ljudi, i radujem se, što postajem tvojim robom, i što ti postaješ mojom gospodaricom. Nadalje ja znam sve, što se odnosi na tebe, cak još bolje nego ti sama. I jednoga cu ti dana uciniti stanovitu uslugu, koja ce mi donijeti tvoju zahvalnost. Koja je sada tvoja zapovijed? Izgovori, da bih ti ispunio tvoju želju! Princeza se Perizade obradovala zbog tih rijeci, ali je usred svoje radosti bila ožalošcena mišlju na to, da je izgubila svoju bracu, uz koju je bila vezana tako srdacnom ljubavlju, i sada ona rekne slavuju-govorniku: -
Cak mnogo toga ja želim, no najprije mi reci, nalazi li se
ovdje u blizini zlatna voda, o kojoj sam tako mnogo slušala, a ako je ona ovdje, kako je mogu naci. 72 Jedan od dva (drugi je bio Asfandijar) iznimno smiona junaka iz Šah-Nameha Abulkasima Firdausija (živio oko 933-1030. godine). 73
Vidi prethodnu bilješku.
192
Pripovijest o dvije sestre, koje su mvidjele svojoj najmlaðoj sestri Ptica joj pokaže put onamo, i princeza uzme jednu srebrenu bocu, koju je bila donijela sa sobom, i do ruba je napuni iz magicnog izvora. Zatim ona ponovo rekne ptici: —
Treca i posljednja dragocjenost, koju sam se otputila tražiti,
je drvo-pjevac. Naznaci mi, gdje se i to može naci. -
O princezo ljepotica - odvrati ptica - iza tvojih leða u ono
me šibljaku, koji se nalazi posve u blizini, ondje raste to drvo. I ona smjesta požuri u nisku šumu i naðe drvo, koje je tražila, kako pjeva u najljupkijim tonovima. No buduci da se ono odvec široko rasprostiralo, ona se vrati k svojemu robu, k slavuju, i rekne mu: —
Drvo sam doduše našla, ali je ono visoko i široko. Kako ga
mogu izvaditi s korijenom? On dadne kao odgovor: -
Otrgni s drveta jednu grancicu i presadi je u svoj vrt, tada ce
ona odmah pustiti korijenje i u kratkome ce vremenu biti tako veliko i lijepo izraslo drvo kao ondje u žbunju! Tada princeza odlomi jednu granu, i jer je sada posjedovala tri stvari o kojima joj je govorila sveta žena, bila je preko mjere vesela, i dok se obracala ptici, ona rekne: -
Ja sada zaista imam, što sam željela, ali mi ipak još jedno ne
dostaje za moje potpuno zadovoljstvo. Moja braca, koja su se usu dila otputiti u istoj namjeri, leže ovdje u blizini, pretvoreni u crne kamenove. Njih bih rado željela vratiti u život, kako bih ih obojicu mogla sa sobom voditi doma u svom zadovoljstvu i radosti i uspje hu. Zato mi reci sada neko sredstvo, pomocu kojega se moja želja dade ispuniti! Slavuj-govornik odvrati: —
O princezo, nemoj sebi stvarati nikakvu brigu, to je nešto la
ko! Poškropi s malo od te zlatne vode crno kamenje, koje leži uokolo, i zahvaljujuci njezinoj snazi ce oni svi zajedno ponovo usta ti u život, oba tvoja brata jednako tako kao i drugi! 193
Tristaiprvci noc Tada se princeza Perizade smiri u svome srcu, i pošto je tri dobitka uzela sa sobom, ona poðe natrag i poprska sa po svega nekoliko kapi iz srebrene boce svaki kamen, kraj kojega je prolazila. I odjednom, gledaj sada, svi su oni ponovo oživljavali, ljudi i konji. Meðu njima su takoðer bili oba njezina brata, i ona ih odmah prepozna, padne im oko vrata i upita ih u svojoj uzbuðenosti: - Ah, moja braco, što vi ovdje radite?
- Mi smo cvrsto spavali — odvrate oni. A princeza nastavi: -
Cudno, zbilja, da se vi ovdje prepuštate radostima sna i za
boravljate namjeru, s kojom ste me bili ostavili, naime: da se domognete slavuja-govornika i drveta-pjevaca i zlatne vode! Zar niste vidjeli, kako je cijelo ovo mjesto bilo pokriveno kamenjem tamne boje? Obazrite se sada i recite mi, je li još što od njih pre ostalo! Ti su ljudi i konji, koji sada stoje uokolo nas, svi bili, kao i vi sami, crni kamenovi. Ali su po milosti Allaha Svemogucega svi ponovo oživjeli i išcekuju znak za polazak. Pa ako vi sada želite saznati, posredstvom kakvoga je neobicnog cuda vama i njima vraceno ljudsko oblicje, tada znajte, da se to dogodilo posredstvom vode u ovoj boci. Ja sam je poškropila po kamenju s dopuštenjem Gospodara svega živucega. Kada sam zadobila u svoje vlasništvo ovu krletku s njezinim slavujem-govornikom i takoðer drvo-pjevaca, od kojega vi vidite jednu granu u mojoj ruci, i naposljetku zlatnu vodu, tada nisam htjela sve to sa sobom uzeti na put kuci, ako vas dvojica ne budete sa mnom. Zato sam upitala slavuja-govornika, pomocu cega vi možete biti ponovo dozvani u život. On mi je naredio, neka poškropim s nekoliko kapi zlatne vode gromade kamenja, a cim sam to ucinila, vas ste dvojica jednako kao i svi ostali oživjeli i zadobili svoje ranije oblicje. Kada su princevi Bahman i Parvez culi te rijeci, zahvalili su svojoj sestri Perizadi pohvalnim rijecima. I svi su drugi, koje je spasila, obasipali njezinu glavu rijecima pohvale i blagoslivljanja i u jedan su glas govorili: 194
Pripovijest o dvije sestre, koje su znvidjele svojoj najmlaðoj sestri
-
Visoka gospodarice, mi smo sada tvoji robovi. Ni služba kroz
sav životni vijek ne može ispuniti obvezu zahvalnosti, koju ti mi dugujemo za tu milost, koju si nam ti ucinila. Zapovijedaj, i mi smo spremni, da ti se pokoravamo srcem i dušom! Perizade odvrati: -
Ovu svoju bracu probuditi u život, to je bio moj cilj i moja
namjera. I kada sam to cinila, od toga ste takoðer vi imali koristi, i ja prihvacam vašu zahvalu kao jedno novo veselje. Ali se sada popnite na svoje konje, svaki na svojega, i odjašite doma u Allahovu miru putovima, kojima ste došli! Tako ih je princeza otpustila i spremila se takoðer sama za polazak. Ali kada se spremala uzjahati svojega konja, zamoli je princ Bahman za dopuštenje, da on smije nositi krletku i jahati ispred nje. Ona meðutim rekne: -
Ne tako, moj brate. Taj je slavuj moj rob, i ja ga hocu sama
nositi. Ako želiš, uzmi ovu granu. Krletku mi ipak pridrži, dok ne sjednem na sedlo! Potom se ona popne na svojeg konja... 195 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
tristaidruga noc
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se princeza Perizade potom popela na svojega konja, i da je, tim što je krletku stavila pred sebe na oblucje, uputila svojega brata Parveza, da uzme zlatnu vodu u srebrenoj boci i da je nosi sa svom brižljivošcu. A princ je s velikom pripravnošcu ispunio njezinu želju. Kada su dakle svi bili spremni, da krenu, takoðer vitezovi i štitonoše, koje je Perizade pomocu zlatne vode probudila u život, princeza im se obrati i rekne: — Zbog cega oklijevamo sa svojim polaskom, i kako to biva, da se nitko ne nudi, da nas vodi? Ali buduci da su svi oklijevali, ona izdade zapovijed: —
Tada meðutim neka onaj izmeðu vas, kojega je njegova
plemenitost i visok položaj ovlastio za takvo odlikovanje, jaši ispred nas i pokazuje nam put! Sada su svi jednodušno odvratili: —
O princezo, ljepotica, nijedan izmeðu nas nije dostojan tak
ve casti, i nitko se ne smije usuditi, da jaši ispred tebe. Pa kada je vidjela, da nijedan od njih ne polaže svoj zahtjev na prvenstvo ili pravo voðenja, ona se isprica, tim što rekne: 197
Tristaidruga noc - O vi gospodari, meni to po pravu ne pripada, da ispred vas jašim. Ali buduci da vi to zapovijedate, ja se svakako moram pokoriti. Zatim je ona jahala na celu, i iza nje su dolazila njezina braca, i iza njih drugi. I dok su jašuci odlazili, svi su poželjeli vidjeti svetog covjeka i zahvaliti mu za njegovu prijaznost i njegov ljubazan savjet. Ali kada su došli do mjesta, na kome je on stanovao, našli su ga mrtva. I nisu znali, da li ga je s ovoga svijeta ugrabila visoka starost, ili je umro od povrijeðene gordosti, jer je princeza pronašla i sa sobom uzela one tri stvari, za cijega je on
cuvara i kazatelja bio odreðen po odluci udesa. Cijela je ceta jahala sada dalje, i kako je tko dospijevao do ceste, koja je vodila u njegov zavicaj, on je uzimao oproštaj od gospodarice Perizade i odlazio svojim putem, sve dok se nisu svi bili oprostili i dok princeza nije ostala sama sa svojom bracom. Naposljetku su živi i zdravi dospjeli do cilja svojega putovanja. I kada su stupili u svoju kucu, Perizade je krletku objesila u vrtu, blizu kod vrtne kuce, a tek što je slavuj-govornik poceo pjevati, vec su došla i jata golubova grivnjaša, slavuji su i drozdovi cikelji, ševe, papige i druge ptice pjevice dolijetali iz'bliza i iz daleka. Isto tako postavi ona granu, koju je uzela s drveta-pjevaca, u lijepu gredicu u blizini vrtne kuce. I ona ubrzo pusti korijenje i protjera grane i pupove i divno izraste, sve dok nije postala isto tako velikim drvetom kao što je bilo ono, s kojega je otrgnula granu, i njegovo je lišce puštalo da odjekuju ljupki tonovi, koji su slicili zvukovima roditeljskog drveta. Napokon ona zapovijedi, da se is-kleše bunar iz cistoga, bijelog mramora i da ga se postavi u samo središte perivoja. Zatim izlije u njega zlatnu vodu, i ova odmah ispuni cijeli bunar i brižne u vis poput kakvoga šadvrvana, oko dvadeset stopa visoko. A snopovi su i mlazovi vode svi padali natrag onamo, odakle su došli, tako da se nije gubila nijedna kap. I tako se voda neprekidno kretala i vazda bila jednaka samoj sebi. Prošlo je dakle samo malo dana, dok se nije u zemlji proširio glas o ta tri cuda. Tada se svakodnevno ovamo stjecao narod iz grada, kako bi uživao u tome prizoru, a vrata su uvijek bila otvorena, i svi su, koji su ovamo dolazili, imali pristup u kucu i u vrt i puno dopuštenje, 198
Pripovijest o dvije sestre, koje su zavidjele svojoj najmlaðoj sestri da se po miloj volji šecu uokolo i promatraju neobicne stvari, koje su ih ispunjavale divljenjem i ushicenjem. Kada su se potom dva princa oporavila od putnih tegoba, oni su takoðer poceli ponovo kao prije odlaziti u lov. Jednoga dakle dana, kada su više milja odjahali od kuce i oba revno lovili, dogodilo se, da je šah zemlje Irana po odluci udesa došao do istoga mjesta u istoj namjeri. Princevi su, koji su vidjeli kako dolazi mnoštvo vitezova i lovaca, rado htjeli odjahati doma i izbjeci jedan takav susret. I tako su ostavili lovišta i dali se na put kuci. Ali kako je to htjela sudbina i udes, dospjeli su upravo na cestu, kojom je dolazio Chusrau šah, a staza je bila tako uska, da se oni nisu mogli izmaknuti konjanicima zaokretanjem na neki drugi put. Tako su dakle bili prisiljeni da se zaustave, sjahali su, izrekli pozdrav mira i poklonili se pred šahom. Zatim su stajali pred njime pognutih glava. Kada je vladar vidio lijepu opremu na konjima i skupocjenu odjecu na princevima, povjerovao je, da dvojica mladica pripadaju pratnji njegovih vezira i državnih ministara, i on je vrlo poželio da ih vidi oci u oci. Stoga im je zapovjedio, da dignu glave i stanu pred njime uspravno, a oni su se pokorili njegovoj zapovijedi smjerna izraza lica i oborenih ociju. On je bio ushicen, kada je vidio njihova lijepa lica i ljupke likove, njihovo otmjeno držanje i uljudan izraz lica. I pošto ih je neko vrijeme zapanjeno gledao u ne malom divljenju, upita ih, tko su oni i kako se zovu i gdje stanuju. Nato princ Bah-man odvrati: -
O utocište svemira, mi smo sinovi covjeka, ciji je život pro
tekao u šahovoj službi, nadzornika kraljevskih vrtova i parkova. Kada su se njegovi dani bližili kraju, on je sebi pred gradom izgra
dio kucu, u kojoj smo mi trebali stanovati, sve dok ne budemo od rasli i prikladni da tvojoj visosti obavljamo službu i pratnju i da izvršavamo tvoje kraljevske zapovijedi. Tada šah nastavi pitati: -
Kako dolazi do toga da vi izlazite u lov? To je povlastica kra
ljeva, i to nije odreðeno za sveukupnost kraljevih podanika i slugu. Princ Bahman dadne kao odgovor: 199
THstaidrujja noc —
O utocište svemira, mi smo još mladi po godinama, i jer smo
odrasli kod kuce, malo znamo o dvorskim obicajima. Buduci me ðutim da se nadamo, da cemo u šahovim trupama nositi oružje, ra do smo htjeli naša tijela naviknuti na napore i teškoce. Taj je odgovor naišao kod kralja na odobravanje, i on ponovo nastavi: -
Šah bi želio vidjeti, kako se vi razumijete u postupanje s ple
menitom divljaci. Potražite dakle sebi neki plijen, kakav vec hoce te, i oborite ga u njegovoj prisutnosti! Potom su princevi ponovo uzjahali konje i prikljucili se vladaru... 200 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
&??? W? ??? ????? ?????????????^ tristaitreca noc
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su princevi ponovo uzjahali konje i prikljucili se vladaru. A kada su dosegli najdublji prašumski gustik, princ je Bahman lovio tigra, a princ Parvez progonio medvjeda. A obojica su rabili svoja koplja s takvom okret-nošcu i odlucnošcu, daje svaki usmrtio svoju divljac i stavio je šahu pred noge. Zatim su iznova prodrli u šikaru, i tajput je princ Bahman ubio jednog medvjeda a princ Parvez tigra, i sa svojim su plijenom ucinili kao prethodno. Kada su meðutim htjeli izjahati po treciput, šah im je to zabranio, tim što je rekao: — Kako? Zar vi hocete kraljevske branjevine lišiti sve divljaci? To je dovoljno i više nego dovoljno. Šah je samo htio staviti na kušnju vašu odvažnost, a jer ju je sada vidio vlastitim ocima, on je u potpunosti zadovoljan. Doðite sada s nama i budite pred nama dok sjedimo uz objed! Princ Bahman odvrati: —
Mi nismo vrijedni visoke casti i dostojanstva, kojima ti nas,
svoje ponizne sluge, umilostivljuješ. Najpokornije i najponiznije molimo tvoju visost, da nas za danas isprica. Ali ako se utocište svemira udostojava imenovati neko drugo vrijeme, tada ce tvoji ro bovi s velikom radošcu izvršiti tvoje dobrokobne zapovijedi. 201
Tristnitreca noc Kada je Chusrau šah, zaprepašten zbog njihova sustezanja, pitao o njegovu razlogu, princ Bahman dadne kao odgovor: -
Makar bih ja želio dati za tebe svoj život, o kralju kraljeva,
mi imamo kod kuce jednu jedinu sestru, i nas je troje povezano ve zama najtješnje ljubavi. I zato mi braca ne odlazimo nikamo, a da
nju ne pitamo, a ni ona ništa ne cini bez našega savjeta. Kralj je bio obradovan, što vidi takvu bratsku ljubav i jedinstvo, i odmah rekne: -
Šahove mi glave, on vam rado daje za danas dopuštenje da
odete. Posavjetujte se sa svojom sestrom i sretnite se sa Allahovom sjenom sutra na ovome lovištu i izvijestite ga, što je ona rekla i je li ona s time sporazumna, da vas dvojica doðete i šaha dvorite kod stola. Tada su princevi uzeli oproštaj, tim što su se za njega molili. Zatim su odjahali doma, ali su obojica zaboravili ispricati svojoj sestri, kako su se sreli s kraljem, a prije svega im ono, o cemu su se s njime sporazumjeli, uopce nije ostalo na mislima. Sljedecega su dana izjahali ponovo u lov, i kada su jahali doma, šah ih upita: -
Jeste li se svjetovali sa svojom sestrom o tome, trebate li slu
žiti kralju, i što ona kaže na to? Jeste li dobili od nje dopuštenje? Kada su princevi culi te rijeci, ukocili su se od straha. Pobli-jedila je boja na njihovim licima, i svaki je poceo drugomu pogledavati u oci. Zatim pocne govoriti princ Bahman: -
Oproštenje, o utocište svijeta, za naše ogrešenje! Mi smo
obojica zaboravili na zapovijed i nismo mislili o tome, da razgova ramo sa svojom sestrom. Kralj odvrati: -
Nije važno. Pitajte je danas i sutra mi dajte obavještenje!
Ipak se zbilo, da su oni takoðer toga dana zaboravili naredbu. Pa ipak se kralj nije razbjesnio zbog njihova kratka pamcenja, nego je uzeo iz svojega džepa tri male zlatne kugle, zamotao ih u svilenu maramu i pružio ih princu Bahmanu s rijecima: 202
Pripovijest o dvije sestre, koje su mvidjele svojoj najmlaðoj sestri —
Stavi te kugle u svoju maramu oko pojasa. Onda neceš zabo
raviti, da upitaš svoju sestru! Pa ako bi misao o tome ipak trebala
išceznuti iz tvojega pamcenja, tada ce te svakako, kada budeš od lazio u krevet i odlagao svoj pojas, buka kuglica, koje ce pasti na pod, podsjetiti na tvoje obecanje. Unatoc toj oštroj opomeni sjene Allahove takoðer su toga dana princevi zaboravili posve i u cijelosti zapovijed i obecanje, koje su dali kralju. Ali kada je pala noc i princ Bahman otišao u svoju odaju, da spava, odriješi on svoj pojas, i ispadnu zlatne kuglice, i pri njihovu zveketu izroni iznenada ponovo u njegovim mislima šahova naredba. Tada su se odmah požurili on i njegov brat Parvez u Perizadinu odaju, u kojoj se ona upravo htjela dati na pocinak. I uz mnoge isprike zbog ometanja u jednome tako neprilicnom satu nju su obavijestili o svemu, što se zbilo. Ona se požali na njihovu ne-promišljenost, koja im je dozvolila da tri dana jedan za drugim zaborave kraljevsku zapovijed, i zakljuci s rijecima: -
Sreca vam je bila naklonjena, moja braco, i tako vas je ne
ocekivano dovela do poznanstva s utocištem svemira, slucaj, koji je vec poneke uzdigao na visine srece. To mi je vrlo žao, da vi niste u svome odvec velikom obziru na našu bratsku ljubav i jedinstvo smjesta prihvatili službu kod kralja, cim se on udostojao, da vam to zapovijedi. Ipak vi imate puno više razloga za žaljenje i pokajanje nego ja, jer vi niste nikakvu zadovoljavajucu ispriku ucinili uvjer ljivom. Jer ona, kojom ste se vi poslužili, mora biti da je zvucala sirovo i grubo. To je zbilja jedna opasna stvar, da se dolazi u sukob s kraljevskim željama. U svojoj vam iznimno milostivoj susretlji vosti kralj nudi, da kod njega uzmete službu. Vi ste meðutim bu dalasto postupili, tim što ste se usprotivili njegovima uzvišenim zapovijedima, i kod mene ste prouzrokovali velik nemir. Ipak cu ja sebi od svojega roba, slavuja-govornika, potražiti savjet i vidjeti, što on o tome kaže. Jer uvijek, kada imam odluciti o nekome teškome i važnom pitanju, ja ne propuštam da ga pitam za savjet. Potom princeza odnese krletku sa sobom na stranu, i pošto je svojemu robu sve ispricala, o cemu su je izvijestila njezina braca, ona ga upita za savjet o tome, što oni trebaju uciniti. Tada slavuj--govornik dadne za odgovor:
203
Tristaitreca noc -
Princevima prilici da šahu u svim stvarima, koje on od njih
traži, ucine po volji. Nadalje bi oni mogli spremiti jednu svecanost za kralja i njega ponizno zamoliti, da posjeti ovu kucu, i na taj mu nacin pokazati vjernost i odanost njegovoj kraljevskoj osobi. Princeza odvrati: -
Dragi slavuju, moja su mi braca vrlo mila, i ako bi to bilo mo
guce, ja ih ne bih željela ni jedan trenutak vremena ispuštati iz svo jih ociju. A sacuvao Allah da bi zbog te njihove odvažnosti naša ljubav i naklonost imale trpjeti. Na to joj rekne slavuj-govornik: - Ja sam te najbolje savjetovao, i ponudio sam ti ispravnu uputu. Nicega se ne boj, ako je slijediš, jer iz toga tebi treba proizaci samo dobro! - Ali — upita princeza - ako nas Allahova sjena pocasti, tim što prekoraci prag ove kuce, moram li se ja pred njime pokazati lica nepokrivena žarom74? - Sigurno - odgovori slavuj-govornik - to ti nece naškoditi, ne, to ce prije biti na tvoju korist. Sljedecega jutra dva princa, Bahman i Parvez, rano izjašu, kao i prije toga, u lovišta, i sretnu Chusrau šaha... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 74 Muslimanke pred odraslima stranim muškarcima velom (žarom, odnosno feredžom) prekrivaju lice. 204
Ali kada je pocela
trisraicetvrta noc
Šehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su sljedecega jutra
princevi, kao i prije toga, rano izjahali u lovišta, i sreli Chusrau ša ha. On ih zapita, tim što rekne: - Koji mi odgovor donosite od va še sestre? Tada stariji brat stupi naprijed i rekne: -
O sjeno Allahova, mi smo tvoji robovi, i što god ti uopce ika
da izvolijevaš zapovijedati, tomu smo se mi spremni pokoravati. Ovi su ovdje, koji su neznatniji od najneznatnijih, iznijeli stvar pred svoju sestru, i postigli njezinu privolu. Da, ona je njih cak korila i karala, zato što se oni nisu požurili, da izvrše zapovijed utocišta svijeta u istome trenutku, u kome im je ona bila izdana. A buduci da je zbog toga s nama vrlo nezadovoljna, ona želi, da mi takoðer poradi nje izmolimo oproštenje kod kralja kraljeva zbog toga pri jestupa, koji smo mi pocinili. Kralj odvrati: -
Vi niste pocinili nikakav zlocin, koji bi mogao izazvati kra
ljevo negodovanje. Ne, cak što više vrlo raduje sjenu Allahovu, da vidi ljubav, koju vas dvojica iskazujete prema svojoj sestri. Kada su dva princa culi tako milostivo susretljive i ljubazne kraljeve rijeci, šutjeli su i posramljeno su pustili da im glave vise 205
Tristaicetvrta noc prema zemlji. A kralj, koji toga dana nije bio željan lovljenja kao inace, pozove princeve, kada ih je vidio tako suzdržanima, k sebi i milostivima ih rijecima ohrabri. A kada je bio umoran od jahanja, okrene glavu svojega konja prema palaci i udostoji se zapovijediti princevima, da jašu uz njega. Ali su se veziri i savjetnici i dvorjani svi pjenili od bijesa i ljubomore, kada su gledali, kako se sa dva neznanca postupa s tako osobitom naklonošcu. Kada su oni sada na celu pratnje jahali niz tržnicnu ulicu, oci su sviju bile upravljene u mladice, i ljudi su pitali jedni druge: - Tko su ova dvojica, koji jašu uz šaha? Pripadaju li oni ovomu gradu, ili dolaze iz neke strane zemlje? I narod ih je hvalio i blagoslivljao i kazivao: - Poklonio Allah našem kralju kraljeva dva princa, koji su tako lijepi i pristali kao ta dvojica, koji uz njega jašu! Da je naša nesretna kraljica, koja suž-njuje u uzama, po Allahovoj milosti donijela na svijet sinove, oni bi sada bili u istoj dobi kao ta mlada gospodstva. Ali kada je povorka stigla u palacu, kralj sjaši sa svojega konja i odvede princeve u svoju vlastitu odaju, raskošnu prostoriju, koja je bila divno ureðena. A ondje se nalazio stol, pokriven skupocjenim jelima i najrjeðim poslasticama. Nakon što je on uz njega sjeo, kimne obojici, neka ucine isto. Tada braca ucine dubok naklon i zauzmu svoja mjesta, i jeli su u dobro odgojenoj šutnji s držanjem punim strahopoštovanja. No šah je — koji ih je htio navesti na razgovor, kako bi iskušao njihovu duhovitost i mudrost - razgovarao s njima o mnogo razlicitih stvari i upucivao im je poneko pitanje. Pa buduci da su oni bili dobro obuceni i obrazovani u svakome umijecu i znanosti, odgovarali su mu ispravno i s najvecom lakocom. Ispunjen divljenjem šah je gorko žalio, što mu Allah Svemoguci nije dao takve sinove, tako lijepe po oblicju, tako okretne i tako bogate znanjem poput ove dvojice. I buduci da ih je rado slušao, ostao je duže za stolom, nego što je to inace obicavao ciniti. Pošto je meðutim ustao i s njima se povukao u svoju nutarnju odaju, još je dugo s ovima sjedio u razgovoru, i naposljetku je uzviknuo u svome divljenju: — Nikada do današnjeg dana ja nisam svojim ocima vidio mladice, koji su tako dobro odgojeni i tako lijepi i tako 206
Pripovijest o dvije sestre, koje su zavidjele svojoj najmlaðoj sestri spretni kao ovi, i cini mi se, da bi moralo biti teško, da se igdje naðu njima ravni. Naposljetku on rekne: —
Biva vec kasno, zato nam sada dopustite da svoja srca raz
vedrimo glazbom! I ubrzo pocne kraljevski zbor pjevaca i sviraca pjevati i svirati na svakovrsnim instrumentima radosti i veselja, dok su plesacice i djecaci razvili svoju spretnost, a mimski glumci i krabulje prikazali svoje šale. Princevi su našli u predstavi mnogo radosti i posljednji su sati tog popodneva protekli u kneževskoj radosti i blagdan-skome
slavlju. Kada je meðutim zalazilo sunce i bližila se vecer, mladici zamole šaha za otpuštenje uz mnoge rijeci zahvale za visoku milost, koju im se udostojao iskazati. I prije nego što su otišli, kralj s njima još porazgovara, pri cemu rekne: -
Doðite sutra ponovo u naša lovišta, kao i prije, i dopustite
nam da se odande vratimo doma u palacu! Tako mi šahove brade, on bi vas rado imao uvijek uza se, kako bi se veselio u vašem druš tvu i u razgovoru s vama! Tada se baci princ Bahman pred visošcu na pod, i odgovori: -
To je upravo cilj i vrhunac naših želja, o sjeno Allahova na
Zemlji, da se ti sutra, kada budeš dolazio iz lova i jahao mimo našu sirotinjsku kucu, milostivo htjedneš udostojati, da ondje stupiš unutra i da se neko vrijeme odmaraš, tim što bi ti time nama i našoj sestri iskazao najuzvišeniju cast. Ako i nije mjesto dostojno uzvi šene prisutnosti kralja kraljeva, ipak se mocni kraljevi povremeno udostojavaju, da posjecuju kolibe svojih robova. Kralj im, koji je bio njihovom ljepotom i njihovim ljupkim govorom sve više ushicen, pruži jedan u najvecoj mjeri milostiv odgovor, tim što rekne: —
Mjesto ce stanovanja mladica vašeg staleža i položaja biti
sigurno lijepo i vas dostojno. I šah rado pristaje na to, da sutra bu de gost kod vas dvojice i vaše sestre, za koju je on, premda je još nije vidio, uvjeren, da ce naci daje savršena po svim darovima tije207
Tristaicetvrta noc la i duha. Obadva dakle cekajte sutra posve rano šaha na uobicajenom mjestu sretanja! Na to su princevi zamolili za dopuštenje, da smiju otici svojim putem. A kada su došli kuci, oni reknu svojoj sestri:
—
Perizado, šah je zakljucio, da ce sutra poslije lova doci u na
šu kucu i da ce se ovdje neko vrijeme odmarati. Ona odgovori: —
Ako je tomu tako, mi se jamacno moramo pobrinuti za to,
da sve bude pripremljeno za jedan kraljevski svecani objed, i da ne stojimo tu posramljeni, ako se sjena Allahova udostojava da nas zasjeni. To nije moguce drugacije, nego da ja u ovoj stvari pitam svoga roba, slavuja-govornika, kako bi mi on dao savjet. A ja moram u skladu s time prirediti takoðer takva jela, kakva njemu dolikuju i kakva prijaju kraljevu nepcu. Oba su princa odobrili njezin plan i otišli na pocinak, dok je Perizade naredila da joj se donese krletka. I pošto ju je stavila pred sebe, ona rekne: —
Draga ptico, šah je obecao i zakljucio, da ce sutra pocastiti
našu kucu. Zato mi zacijelo moramo pripremiti za našega najvišeg gospodara najbolji od svecanih objeda, i ja želim, da mi ti kažeš, koja jela kuhari trebaju za njega pripremiti. Slavuj-govornik odgovori: —
Visoka gospodarice, ti imaš najvještije kuhare i slasticare.
Zato im zapovijedi, neka priprave najukusnije poslastice, vlastitim ocima obrati pažnju na to, da oni pred šaha iznesu na stol jelo od svježih zelenih krastavaca, koji ce biti punjeni biserima. Krajnje zacuðena princeza odvrati: —
Ja još nikada nisam do današnjeg dana cula o nekoj takvoj
poslastici! Kako?! Krastavci punjeni biserima? I što ce kralj, koji ipak dolazi, da jede kruh, a ne da žrvnja kamenje, reci na jedno takvo jelo. Nadalje ja ne posjedujem dosta bisera, kako bih njima
ispunila i samo jedan jedini krastavac. 208
Pripovijest o dvije sestre, koje su zavidjele svojoj najmlaðoj sestri Ali ptica nastavi: -
To je nešto lako. Ništa se ne plaši, nego postupaj tocno
onako, kako ti ja savjetujem! Ja ne težim ni prema cemu drugomu nego prema tvojemu dobru, i ne bih ti nikada savjetovao na tvoju štetu. Sto se tice bisera, možeš ih skupiti na ovaj nacin: otiði sutra rano u zoru u perivoj i dadni iskopati rupu u podnožju prvog drve:a u šetalištu desno od sebe, ondje ceš naci veliku zalihu bisera, onoliko koliko ti je potrebno! Sljedecega jutra dakle, po osvitu zore, zapovijedi princeza Pe-rizade vrtlarskom momku, neka je prati, i uputi se u perivoj prema onomu mjestu, o kome joj je pricao slavuj-govornik. Ondje momak iskopa rupu, duboku i široku, i iznenada njegova lopata udari o nešto tvrdo. Tada on svojom rukom otkloni zemlju i otkrije pogledu zlatnu škrinjicu, koja je mjerila u cetvorinu blizu jednu stopu. Zatim je mladi vrtlar pokaže princezi, i ona usklikne: -
Upravo sam te s tim ciljem uzela sa sobom. Pripazi i gledaj,
da se škrinjica ne ošteti, iskopaj je sa svom brižljivošcu i donesi je k meni! Kada je momak izvršio njezinu zapovijed, ona smjesta otvori kovceg i naðe ga punim najljepših bisera, koji su svježi došli iz mora. Bili su okrugli poput kolutova i svi iste velicine i baš prikladni za onu svrhu, koju je naznacio slavuj-govornik. Perizade je bila krajnje obradovana prizorom, i tim što je škrinjicu uzela sa sobom, vratila se u kucu. Princevi meðutim — koji su svoju sestru vidjeli kako u osvit dana odlazi sa vrtlarskim momkom i cudili se, zašto se ona mimo svoj obicaj tako rano upucuje u vrt - brzo obuku, cim su je s prozora opazili, svoju odjecu i poðu joj ususret. I kako su odlazili, vidjeli su da im se princeza približava s necim neuobicajenim pod miškom. I kada su se sreli, to se ispostavilo kao jedna zlatna škrinjica o kojoj oni nisu ništa slutili. Tada oni reknu: -
Draga sestro, u praskozorje smo vidjeli, da se ti upucuješ u
perivoj s vrtlarskim momkom, a da ništa ne nosiš u ruci, ali se sada 209
Tristaicetvrta noc vracaš s tom zlatnom škrinjicom. Zato nam objasni, gdje sije našla i kako. Leži li možda u lijehama sakriveno kakvo blago? Perizade odvrati: — Vi govorite istinu, moja braco. Ja sam uzela tog momka sa sobom i pustila ga da kopa pod jednim odreðenim drvetom, i ondje smo udarili o taj sanduk s biserima, pogled na koje ce vas, cini mi se, obradovati. Odmah je otvorila princeza kovceg... 210 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
5p C §r#WWWW??W? W W?? W? W W^ tristaipeta noc
Šehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Perizade odmah
otvorila kovceg, i kada su braca ugledala skupocjeno biserje, da su bili preko mjere zaprepašteni i da su se vrlo obradovali, što ih vide. Na to rekne princeza:
—
Poðite sada obojica sa mnom. Jer ja imam pred ocima jednu
važnu stvar! Ali princ Bahman pocne govoriti: -
Sto ima da se ovdje ucini? Ah, ja te molim, kaži nam to, a da
ne oklijevaš, jer ti nam nisi još nikada u svome životu ništa držala skrivenim! Ona dadne kao odgovor: —
Moja braco, ja vam nemam što skrivati. Takoðer nemojte
ništa zlo misliti o meni. Ja cu vam sada ispripovijedati cijeli tok dogaðaja! Zatim ih ona izvijesti o tome, koji joj je savjet bio dao slavuj--govornik. I dok su obojica promišljala u svome duhu, vrlo su se cudili, zašto im je rob njihove sestre zapovjedio, da iznesu pred šaha jelo od zelenih krastavaca, koji su punjeni biserima, i nisu za to mogli domisliti nikakav razlog. Ali princeza nastavi: 211
Tristaipeta noc —
Slavuj-govornik je uistinu mudar i budan. Stoga ja vjerujem,
da taj savjet mora biti na našu korist. A to u svakom slucaju ne mo že biti bez smisla i namjere. Zbog toga nam dolikuje, da ucinimo onako, kako je on naložio. Zatim se princeza uputi u svoju odaju, pozove natkuhara i rekne mu: —
Danas ce se šah, sjena Allahova na Zemlji, udostojati, da
ovdje ruca. Stoga pazi, da jela budu najtecnija ukusa i na svaki nacin prikladna, da budu iznesena pred utocište svijeta. Pa ipak je meðu svima tim jelima jedno, koje moraš pripremiti ti sam i koje ne smije dodirnuti nijedna druga ruka. Ono se mora sastojati od
svježih zelenih krastavaca, koji su punjeni skupocjenim biserima. Natkuhar sasluša tu princezinu zapovijed i pun zaprepaštenos-ti u sebi samome rekne: — Tko je cuo o nekome takvom jelu ili sebi dopustio sanjati, da nešto takvo narucuje? A kako je gospodarica zaprepaštenje, koje su odavale njegove crte lica, prepoznala bez znanosti o citanju misli, ona mu rekne: —
Tvoj mi izraz lica odaje, da me ti držiš za nerazumnu, zato
što ti ja izdajem jednu takvu zapovijed. Ja znam, da nitko još nika da nije jeo neko jelo te vrste, ali što se to tebe tice? Ucini, kako ti je zapovijeðeno! Ti vidiš taj kovceg sve do ruba pun bisera. Uzmi od njih toliko mnogo, koliko trebaš za jelo, a ono što preostane, to ostavi u kovcegu! Kuhar, koji u svojoj zbunjenosti i zapanjenosti nije znao ništa odgovoriti, izabere od skupocjenih bisera onoliko mnogo, koliko ih je trebao, i smjesta othita dalje, kako bi mogao nadgledati da jela za svecanost budu skuhana i propisno zgotovljena. U meðuvremenu je koracala princeza kroz kucu i kroz vrt i robovima izdavala upute o njihovu ukrašavanju, pri cemu je obracala svoju posebnu pozornost na sagove i divane, na svjetiljke i sve ostale sprave. Sljedecega su jutra sa osvitom dana jahali princevi Bahman i Parvez prema dogovorenomu mjestu, onomu, na kome su šaha po prviput sreli. I on je takoðer tocno održao svoje obecanje i udostojao se da s njima uzme dijela u lovu. Kada se meðutim sunce visoko popelo 212
Pripovijest o dvije sestre, koje su zavidjele svojoj najmlaðoj sestri i njegove zrake postale vruce, kralj odustane od lova i dadne se s princevima na put prema njihovoj kuci. I kada su joj se približili, mlaði brat odjaši naprijed i pošalje princezi vijest, da se približuje utocište svijeta u svakome dobrom predznaku. Tako dakle ona požuri, da doceka kralja, i cekala je njegov dolazak na nutarnjem ulazu. I onda, kada je kralj ujahao kroz vrata i u dvorištu sjahao i stupio preko praga kucnih vrata, ona padne pred njegove noge i zakune mu se na vjernost. Tada dva brata reknu:
-
O utocište svijeta, to je naša sestra, o kojoj smo ti mi govo
rili. I šah je pridigne s premilostivom prijaznošcu i susretljivošcu, primivši je za ruke, i kada ju je pogledao oci u oci, zapanjio se nad njezinom ljupkošcu i dražešcu. On u sebi samome pomisli: - Kako ona ipak slici svojoj braci
po licu i stasu! Ja vjerujem, da nema nikoga meðu mojim podanicima niti u gradu ni u zemlji, koji se može s njima mjeriti po ljepoti i plemenitoj naravi. Takoðer ovaj ljetnikovac nadmašuje sve, što sam ikada vidio, po sjaju i divoti. Zatim je princeza vodila šaha kroz kucu i pokazivala mu citavu njezinu raskoš, dok se on svemu, što god mu je dolazilo pred oci, radovao preko mjere. Kada je dakle kralj Chusrau vidio, što se nalazi u kuci, on rekne princezi: -
Ta je tvoja kuca daleko raskošnija nego ijedna palaca, koju
šah posjeduje, i on bi sada rado prošetao kroz perivoj, jer on ne sumnja, da ce taj biti isto tako divan kao i kuca. Tada princeza širom rastvori vrata, kroz koja se mogao vidjeti vrt. I smjesta opazi Kralj kao prvu od svih drugih stvari šadvrvan, koji je neprestano bacao u vis snopove i mlazove vode, koja je bila bistra kao kristal a ipak zlatne boje. Cim je on ugledao jedno takvo cudo, uzviknuo je: -
To je zbilja jedna velicanstvena bujica! Još nikada nisam
vidio nešto tako divno. Ali mi reci, gdje se nalazi njegov izvor, i kako dolazi do toga, da on baca u zrak tako visoke mlazove? Odakle dolazi taj neprekidni dotok, i na koji je nacin napravljen? Šah bi ga rado promotrio izbliza. 213
Tristaipeta noc -
O kralju kraljeva i gospodaru zemlje - odgovori princeza —
neka ti se svidi uciniti, što ti se mili! Potom oni izaðu prema šadvrvanu, i šah je tu stao i gledao ga je pun ushicenja, kadli on iznenada zacuje zvucanje slatkih glasova, koji su odjekivali skladno i melodicno poput opojne glazbe. On se okrene i pogleda, ne bi li otkrio pjevace. I makar je podjednako pogledavao u daljinu i blizinu, sve je bilo uzalud: cuo je glasove, ali nije mogao otkriti nikakve pjevace. I naposljetku uzvikne, posve zbunjen: -
Odakle dolaze ti predivni tonovi? Uspinju li se oni iz zem-
ljine utrobe ili lebde visoko gore u zraku? Oni mi ispunjavaju srce ushicenjem, ali oni iznenaðuju osjetila, jer se ne može vidjeti ni
kakav pjevac. Smješeci se princeza odvrati: -
O gospodaru gospodara, nema ovdje nikakvih pjevaca. Zvu
kovi, koji dospijevaju do šahovih ušiju, dolaze od onoga ondje drveta. Ja te molim, udostoj se koracati dalje, i dobro si ga po gledaj! Tako mu on onda priðe, i glazba ga je ushicivala sve više i više, i cas je gledao zlatnu vodu, cas drvo-pjevaca, dok se nije izgubio u zapanjenosti i divljenju. Potom on rekne samomu sebi: - O Allah, je li sve to djelo prirode ili caranja? Da, zbilja, to je mjesto puno tajni! Ali se ubrzo okrene prema princezi i upita: -
Draga gospodarice, molim, kako ste vi došli do toga cuda od
drveta, koje je zasaðeno posred ovoga vrta? Je li ga tko donio sa sobom iz daleke zemlje kao kakav rijedak poklon? I pod kojim je imenom ono poznato? Perizade odvrati: -
O kralju kraljeva, to cudo, zvano drvo-pjevac, ne raste u
našoj zemlji. To bi bilo predugo, da ti pripovijedam, odakle sam ga stekla i na koji nacin. Zato neka zasada bude dovoljno reci, da sam 214
Pripovijest o dvije sestre, koje su zavidjele svojoj najmlaðoj sestri drvo i zlatnu vodu i slavuja-govornika sve zajedno i u isto vrijeme bila pronašla ja. Udostoj se sada pratiti svoju sluškinju i pogledati tu trecu rijetkost, a kada se šah otpocine i odmori od napora i tegoba lovljenja, tada treba povijest tih triju rijetkih stvari biti ispricana utocištu svijeta u svoj opširnosti! Nato odgovori kralj: —
Sahov je zamor uzmaknuo vec zahvaljujuci pogledu na ta cu
da. Sada, hajdemo k slavuju-govorniku!
Princeza dakle odvede kralja, i pošto mu je pokazala slavuja--govornika, vratili su se natrag u vrt, gdje on nije bio umoran, da s krajnjim zaprepaštenjem promatra šadvrvan. I potom on uzvikne: —
Kako do toga dolazi? Nikakav izvor, iz kojega bi dotjecala
sva ta voda, nije vidljiv šahovim ocima, pa cak ni neki kanal. Nema nikakvoga pricuvnog bunara, koji bi bio dovoljno velik, da je prih vaca. Ona nato rekne: —
Ti govoriš istinu, o kralju kraljeva! Taj šadvrvan nema nika
kav izvor. On skace iz jednoga maloga mramornog bunara, koji sam ja napunila jednom jedinom bocom zlatne vode. Ali zahvalju juci snazi Allaha Svemogucega ona je nabujala i rasla, sve dok nije briznula u vis u tome snažnom snopu vode, koji šah vidi. Nadalje, ona skace dan i noc. I, neobicno za reci: kolicina se vode, koja s te visine pada natrag u bunar, ne smanjuje, da, ništa se od nje ne rasi pa niti gubi. Nato kralj, ispunjen zapanjenošcu i cuðenjem, zapovjedi da se vrate k slavuju-govorniku... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 215
Ali kada je pocela
tristaišesta noc
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kralj, ispunjen za-panjenošcu i cuðenjem, zapovjedio da se vrate k slavuju-govor-niku. I Princeza ga odvede do vrtne kuce, iz koje je mogao gledati tisuce ptica svake vrste, koje su pjevale na drvecu i ispunjavale zrak svojim pjesmama i pohvalnicama upucenima Stvoritelju. Tu on zapita svoju voditeljicu: — Draga gospodarice, odakle dolaze te bezbrojne pjevice, koje lete prema onomu drvetu i puštaju da svemir odzvanja od njihovih melodicnih glasova, i ipak ne sjedaju ni na koje drugo drvo? — O kralju kraljeva - odvrati ona - sve bivaju primamljene od slavuja-govornika i stjecu se ovamo, kako bi pratile njegovo pjevanje. A buduci da njegova krletka visi na prozoru ove vrtne kuce, one sjedaju sada na najbliže drvo, i tu se može cuti, koliko on ljup-kije pjeva nego sve druge, da, njegova tužaljka zvuci daleko melo-dicnije nego ona u ikojeg slavuja. I kada se šah približio krletki i osluškivao slavujevo pjevanje, dovikne princeza svom zatoceniku ove rijeci: —
Hej, moj pernati robe, zar ti ne opažaš, da je ovdje utocište
svijeta? Ti mu ne iskazuješ dužno poštovanje i zakletvu vjernosti! 217
Tristaišesta noc Kada je slavuj-govornik cuo te rijeci, on odmah prestane sa svojim pjevanjem, i smjesta su takoðer sve druge pjevice sjedile u dubokoj šutnji. Jer one su bile vjerno odane svom poglavaru, i nijedna se više nije usudila dati od sebe ni jednoga glasa, ako je on zanijemio. Potom slavuj-govornik ljudskim govorom rekne rijeci: —
O najveci kralju, neka ti Allah Svemoguci u Svojoj moci i
uzvišenosti dadne zdravlje i srecu! Šah uzvrati pozdrav, a rob je princeze Perizade neprestano izvikivao želje za blagoslovima na njegovu glavu. U meðuvremenu su bili prostrti stolovi i najskupocjenija su jela bila ponuðena društvu, koje je tu sjedilo u dolicnom rasporedu prema položajevima. Šah je meðutim izabrao svoje sjedalo kraj slavuj a-govornika, blizu uz prozor, na kome je visjela krletka. Kada je nato pred njega postavljeno jelo od zelenih krastavaca, on ispruži ruku da uzme odatle. Ali je zaprepašten povuce natrag, kada je vidio, da su krastavci, koji su u redovima ležali u zdjeli, punjeni biserima, koji su izvirivali s oba kraja. On upita princezu i njezinu bracu: —
Kakvo je to jelo? Ono ipak ne može biti namijenjeno za hra
nu. Zašto se dakle ono stavlja pred šaha? Objasnite mi, ja vam za
povijedam, što to znaci! Oni mu nisu mogli dati nikakav odgovor, jer nisu znali, što bi mu trebali odvratiti. I dok su svi šutjeli, umjesto njih pocne govoriti slavuj-govornik: —
O najveci kralju našeg vremena, smatraš li ti to neobicnim,
što vidiš jelo od krastavaca, koji su punjeni biserima? Koliko je neobicnije to, što ti nisi bio zaprepašten, kada si cuo, da je kraljica, tvoja supruga, protivno zakonima Allahova svjetskog poretka, rodila takve životinje kao što su pas i macka i mošutštakor! To te je kudikamo više moralo zacuditi. Jer tko je ikada cuo o tome, da je jedna žena takvim stvorenjima kao što su ta poklonila život? Tada šah odgovori slavuju-govorniku: —
Sve, što ti kazuješ, je doista ispravno, i ja znam, da takve
stvari ne odgovaraju zakonima Allaha Svemogucega. Ali ja sam 218
Pripovijest o dvije sestre, koje su zavidjele svojoj najmlaðoj sestri vjerovao obavjestima babica, mudrih žena, koje su se nalazile oko kraljice u vrijeme, kada je poraðala. Jer to nisu bile nikakve stran-kinje, nego njezine vlastite sestre, djeca istih roditelja kao i ona. Sto sam ja onda mogao drugo uciniti, nego povjerovati njihovim rijecima? —
O kralju kraljeva - nastavi slavuj-govornik - zaista, istina
mi u toj stvari nije skrivena. Ako one i jesu kraljicine sestre, one su ipak bile, kada su vidjele, kakvu je Kralj naklonost i ljubav pružio njihovoj najmlaðoj sestri, ispunjene gnjevom i mržnjom, jer su bile zavidne i ljubomorne. Stoga su protiv nje smislile opake lukavštine, i naposljetku je njihovoj podmuklosti pošlo za rukom, da odvrati od nje tvoje misli, i da pred tvojim ocima sakrije njezine kreposti. Sada tebi meðutim trebaju biti objelodanjenima njihova zloca i
himbenost. Pa ako ti tražiš neki daljnji dokaz, naloži da one doðu i ispitaj ih o toj stvari! One ti nece o toj stvari ništa moci sakriti i morat ce priznati i tebe preklinjati za milost. Zatim slavuj-govornik nastavi: -
Ova su dva kraljevska brata, tako lijepi i tako jaki, i ova ljup
ka princeza, njihova sestra, tvoja vlastita zakonita djeca, kojima je kraljica, tvoja supruga, poklonila život. Babice su, tvoje svastike, u crnini svojih srca i svojih ociju, djecu uklonile ustranu, cim su bila roðena. Da, svakiput, kada bi ti neko dijete bilo roðeno, one bi ga umotale u komad pokrivaca, položile u košaru, i nju bacile u potok, koji tece mimo palacu, u namjeri, da ga puste da umre neznanom smrcu. Alije sreca to htjela, daje nadzornik tvojih kraljevskih vrto va ugledao sve te košare, kada su one plovile uz njegove zemljišne posjede, i da je djecu, koja su u njima ležala, uzeo u svoju zaštitu. On ih je dao sa svom brigom prehranjivati i odgajati, i kada su uzrasli do zrelije dobi, pobrinuo se za to, da budu poucavani u svim umijecima i znanostima. I koliko god je trajao njegov život, postu pao je s njima i odgajao ih s ljubavlju i nježnošcu, kao da su bili nje gova vlastita djeca. I sada, o Chusrau šahu, probudi se iz svojega spavanja i neznanja i tuposti i znaj, da su ta dva princa Bahman i Parvez i njihova sestra, princeza Perizade, tvoja vlastita djeca i tvoji zakoniti baštinici. 219
Tristaišesta noc
Kada je kralj cuo te rijeci i stekao izvjesnost o tome, da one odgovaraju istini... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
«' ;.*
1 I .«*^
Ml' nlimm
220
Ali kada je pocela
?7
Jp
tristaisedma noc
Šehrezad nastavi ovako: —
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, kada je kralj cuo rijeci
slavuja-govornika i stekao izvjesnost o tome, da one odgovaraju
istini, i shvatio nedjela onih vražica, svojih svastika, da je on tada rekao: — O ptico, ja sam doista uvjeren o istinitosti tvojih rijeci. Jer kada sam ja vidio ove mladice po prviput u lovištima, tada je moja najdublja nutrina bila privucena ljubavlju prema njima, i moje se srce osjetilo prisiljenim da ih ljubi, kao kada bi bila moja vlastita djeca. Oni su jednako tako kao i njihova sestra privukli k sebi moju ljubav, kao što magnet privlaci željezo. I glas krvi vice u meni75 i sili me, da prepoznam vezu i da priznam, da su oni moja prava djeca, roðena iz krila moje kraljice, ciji sam ja strašan udes morao izvršiti. Tada se on obrati princevima i njihovoj sestri, i sa suzama u ocima i sa slomljenim glasom rekne: -
Vi jeste moja djeca, i ubuduce gledajte na mene kao na svo
jega oca! 75 Ovdje se može usporediti ono mjesto u pedesetiosmoj noci, kada se po prviput susrecu kraljevic Sarkan i njegova sestra kraljevna Nuzhat ez-Zaman: "Cim ju [Nuzhatu ez-Zaman] je taj [Sarkan] ugledao, krv bude privucena ka krvi", ali i citav niz kasnijih mjesta. 221
Tristaisedma noc Tu oni uz glasno klicanje pojure k njemu, padnu mu oko vrata i zagrle ga. Potom svi ponovo sjednu za stol, a kada su objedovali, Chusrau šah im rekne: -
Draga djeco, ja vas sada moram napustiti, ali ako Allah da,
vratiti cu se sutra i kraljicu, vašu mater, dovesti sa sobom. S tima im rijecima on rekne srdacno zbogom, uspne se na svojega konja i odjaše u svoju palacu. I tek što je sjeo na prijestolje, odmah pozove velikog vezira i izda mu zapovijed: -
Smjesta pošalji po one neotesane žene, sestre moje kraljice,
i stavi ih u teške okove. Jer njihova su nedjela napokon izašla na
svjetlost dana, i one zaslužuju da umru smrcu ubojica! Maconoša treba odmah brusiti svoj mac. Jer zemlja žeða za njihovom krvlju. Otiði, i osobno se pobrini, da im se bez oklijevanja i otezanja odsi jeku glave. Ne ocekuj nikakvu daljnju naredbu, nego se smjesta pokori mojoj zapovijedi! Veliki vezir istoga casa požuri odatle, i u njegovoj su prisutnosti zavidnim sestrama bile odsjecene glave, i tako su pretrpjele pravednu kaznu za svoju zluradost i svoja zlodjela. Istovremeno meðutim Chusrau šah otiðe pješke sa svojom pratnjom prema glavnoj džamiji, pokraj koje je kraljica u gorkoj boli i patnji bila držana zatocenom tijekom toliko mnogo godina, i vlastitom je rukom izvede iz njezina kaveza i nježno je zagrli. I kako je on potom vidio njezino tužno stanje, i njezine od jada izoblicene crte lica, i njezinu bijednu odjecu, on zaplace i uzvikne: -
Neka mi oprosti Allah Svemoguci, što sam tako nepravedno
i okrutno s tobom postupao! Ja sam tvoje sestre, koje su podmuk lo i varljivo potakle moju gnjevnu srdžbu protiv tebe, ti nedužna i cista, dao pogubiti, i one su pretrpjele zasluženu kaznu za svoja nedjela. Tako je kralj prijazno i s puno ljubavi govorio svojoj supruzi i pripovijedao joj je sve, što mu se zbilo i o cem ga je izvijestio slavuj--govornik, tim što je završio s ovim rijecima: -
Hodi sada sa mnom u palacu. Ondje ceš ti vidjeti obadva
svoja sina i svoju kcer, koji su izrasli u najljupkija bica! Pohitaj sa 222
Pripovijest o dvije sestre, koje su zavidjele svojoj najmlaðoj sestri mnom, i zagrli ih, i povuci ih na svoje grudi. Jer oni su zbilja naša djeca, svjetlost naših ociju! Ipak najprije poði u hammam, i navuci na sebe svoje kraljevske haljine i dragulje! U meðuvremenu se meðutim raširio po gradu glas o tim dogaðajima: kako je napokon kralj kraljici ukazao naklonost, onako kako se pristoji, i vlastitom je rukom oslobodio iz zatoceništva i zamolio je za oproštenje za svu nepravdu, koju joj je ucinio. I kako se pokazalo, da su princevi i princeza njihova roðena djeca, i kako je šah kraljicine sestre, koje su se bile urotile protiv nje, bio kaznio. Tu je sada vladala radost i veselje u gradu i državi,
i sav je narod blagoslivljao šahovu suprugu i proklinjao vražice, njezine sestre. Sljedecega dana — pošto se Kraljica oprala u kupelji i stavila na sebe svoje kraljevske haljine i kneževske dragulje - poðe ona s kraljem ususret svojoj djeci. On joj sam dovede princeve Bahmana i Parveza i princezu Perizadu i rekne: - Vidi, ovdje se nalaze tvoja djeca, plod tvoje utrobe i krvi tvojega srca, tvoji vlastiti sinovi i tvoja vlastita kci! Zagrli ih sa svom ljubavlju jedne matere i pruži im svoju naklonost i ljubav, kao što sam to ucinio i ja! Kada si ih ti donijela na svijet, tvoje su ti ih nesretne sestre oduzele od tebe, i bacile ih u onaj potok, i rekle, da si ti najprije bila rodila štene, potom macica, i na kraju mošutštako-ricu. Ja se ne mogu utješiti, što sam povjerovao njihovim klevetama, i jedina zadovoljština, koju mogu dati da tebi padne u dio, je ta, da ja ovo troje, koje si ti rodila, dovodim u tvoj zagrljaj, njih, koje nam je natrag dao Allah Svemoguci, i ucinio ih dostojnima, da se zovu našom djecom. Tu princevi i princeza padnu svojoj materi oko vrata i nježno su je grlili, dok su prolijevali rijeke suza radosnica... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 223
Ali kada je pocela
tristaiosma noc
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su princevi i princeza pali svojoj materi oko vrata i da su je nježno grlili, dok su prolijevali rijeke suza radosnica. Potom šah i kraljica sjednu zajedno sa svojom djecom za stol, i kada su svršili s objedom, uputi se Chusrau šah sa svojom suprugom u vrt, kako bi joj pokazao drvo-pjevaca i bunar sa zlatnom vodom i kraljica je poradi njih bila ispunjena zapanjenošcu i ushicenjem. Zatim su se okrenuli prema vrtnoj kuci i posjetili slavuja-govornika, o kome joj je kralj za objedom pripovijedao s najvecom pohvalom, i kraljica je imala svoju radost u njegovome slatkom glasu i njegovome melodicnom pjevanju. I kada
su vidjeli sve te stvari, popne se kralj na svog konja, princ Bahman pojase s njegove desne strane i princ Parvez s njegove lijeve strane, dok je kraljica uzela princezu Perizadu u svoju nosiljku, i tako se upute prema palaci. Kako je dakle kraljevska povorka prošla kroz gradske zidine i ušla u prijestolnicu s kneževskim sjajem i raskoši, tu su se natiskivali podanici, koji su culi o sretnoj vijesti, u gomilama, kako bi vidjeli ulazak povorke, i podizali su glasne uzvike radosti. I kao što su ljudi nekoc bili tužni, kada su kraljevsku suprugu gledali u zatoceništvu, tako su se sada preko mjere radovali, što je gledaju na slobodi. Ali su prije svega bili zapanjeni, kada su ugledali slavuja-govornika. Jer princeza je pokraj sebe nosila krletku, i dok su projahavali, okruživale su ih sa svih strana 225
Tristdiosma noc tisuce slatkoglasnih pjevica, koje su lijetale tuda kao krletkina pratnja, i ispunjavale zrak cudesnim sazvucjima. A jata su drugih ptica, koje su sjedjele po drvecu i po kucama pjevala i cvrkutala, kao da hoce pozdraviti krletku svojega celnika, koji je pratio kraljevski svecani ophod. Pa kada su stigli u palacu, sjednu šah i kraljica i njihova djeca uz raskošnu svecanu gozbu. A grad je bio osvijetljen, i posvuda su plesovi i veselice svjedocili o radosti podanika. Mnogo su dana trajale ove vesele svecanosti u prijestolnici i u kraljevstvu, gdje je svatko bio veseo i sretan i u svojoj kuci prireðivao gozbe slavlja. Poslije tih je svecanosti Chusrau šah ucinio svojega starijeg sina Bahmana nasljednikom svojega prijestolja i svojega kraljevstva, a prenio je u njegove ruke poslove koji se ticu države i njezine sveukupnosti. I princ je upravljao poslovima s tako mnogo pameti i uspješnosti, da su se velicina i slava kraljevstva popele na dvostruko. Na svojega je mlaðeg sina Parveza šah prenio brigu za svoju vojsku, kako za konjaništvo tako i za pješaštvo. A princeza je Pe-rizade bila data od svog oca za suprugu jednomu mocnom kralju, koji je vladao jednom silnom državom. I naposljetku je kraljica majka u cistoj radosti i blaženstvu zaboravila sve patnje zatoceništva. Ubuduce je sudbina svima njima poklonila najdivnije dane, sve dok im naposljetku nije došao Onaj76, koji ruši radosti i raskida prijateljstva, koji uništava dvorce i podiže grobove, On, žetelac za dan uskrsnuca mrtvih. Tada su bili oni, kao da ih nikada nije ni bilo. Neka je slava Gospodu, koji ne umire i koji ne poznaje nikakvu sjenu promjene! Dalje se pripovijeda PRIPOVIJEST 0 'ALIJI ŠARU IZUMDRRDDI. U starim je vremenima i u davno išcezloj prošlosti živio jednom trgovac u zemlji Chorasan. Taj se zvao Madž ed-Din. On je 76 Dakako: Asrael, anðeo smrti. 226
Pripovijest o 'Aliji Saru i Zumurrudi
rosjedovao veliko bogatstvo, mnogo robova, mameluka77 i slugu. Bio je meðutim dosegao vec svoju šezdesetu godinu života, a da mu se nije rodio nijedan sin. Tada mu napokon Allah Uzvišeni pokloni jednog sina. On ga nazove 'Ali. Pa kad je taj djecak narastao, postao je vrlo lijepim, nalik Uštapu. Ali jedva da se nalazio u muževnoj dobi, on, u kome su se sjedinila sva savršenstva, kad li se njegov otac razboli na smrt. Tada on pozove svojega sina k sebi i rekne mu: -
Moj sine, sada mi se približava suðeni cas. Zato ti hocu dati
jednu opomenu. -
Sto je to, moj oce? - upita 'Ali.
Trgovac odvrati: -
Opominjem te, ne budi ni s jednim covjekom povjerljiviji
nego što dolikuje, i izbjegavaj sve, što donosi sa sobom štetu i nesrecu! Cuvaj se da ne postanes prijateljem zlog covjeka. Jer on je kao kovac. Ako te vatra ne sprži, ipak ce te ugristi njegov dim. A kako je lijepa pjesnikova rijec: U tvome vremenu ne živi nijedan, za cijim bi se prijateljstvom žudilo, Nijedan prijatelj, koji cuva vjernost, ako sudbina iznevjeri. Stoga živi sam za sebe, ni u koga se ne pouzdavaj! Moja je rijec dobar savjet za tebe, i to dostaje. I isto tako rijec drugoga: Ljudi su skrivena patnja. Nikada im ne poklanjaj svoje povjerenje! 77 Mameluk (Mamluk) je izvorno bijeli rob, kasnije naziv za pripadnika garde egipatskog sultana. 227
Tristaiosma noc Jer puni su prevare i podmuklosti, Samo ako umiješ u njih gledati. Slicna je takoðer rijec trecega: Opcenje s ljudima ne donosi nikakvu korist, Ne, samo brbljanje s vjecnim ovamo i onamo.
Stoga se samo tada ophodi s drugim ljudima, kada htjednes, Da se umnoži tvoje znanje i tvoja dobra. A tako takoðer rijec cetvrtoga: Ako neki umnik ispituje ljude, Past ce mu u dio hrana, koju sam ja jeo: Našao sam, da njihova ljubav nije ništa nego prevara, I da je licemjerje njihova vjera u spasenje. Tada rekne 'Ali: —
Dragi oce, slušam i pokoravam se! Sto ja još inace moram
ciniti? A njegov otac nastavi: —
Cini dobro, kada si to u stanju! Postupaj uvijek prijazno s
ljudima i iskoristi svaku priliku, da im uciniš po volji. Jer nijedna se namjera ne može izvesti u svako doba! Kako je ipak lijepa pjes nikova rijec: Ne nudi se uvijek i svakoga casa Prilika za dobro djelo, 228
v? ? Pripovijest o 'Aliji Saru i Zumurrudi Ako ti je to moguce, žurno je iskoristi, Prije nego što se mogucnost otkloni. — Slušam i pokoravam se - odvrati 'Ali... 229 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
#&W9WWW???? ? W W W W W W$^ tristaideveta noc
Šehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje mladic svojemu ocu
odvratio: - Slušam i pokoravam se! Ali što još dalje? Tada trgovac opet pocne: -
Moj sine, spominji se Allaha, onda ce se Allah tebe spomi
njati. Cuvaj svoja dobra i nemoj ih rasipati. Jer ako ih raspeš, ovi sit ceš o najnižim ljudima! Znaj, da covjekova vrijednost pociva na tome, što svoja prava posjeduje u imetku. A kako je izvrsna ta koðer ova pjesnikova rijec: Ako nemam nikakva novca, nemam takoðer nijednog prijatelja za pratitelja; Ali ako imam mnogo novca, svatko mi je prijatelj. Kako ce mi poneki neprijatelj biti za volju novca prijateljem! Kako ce mi poneki prijatelj zbog nedostatka novca biti neprijateljem! Ponovo zapita 'Ali: -
Sto još dalje?
Tada njegov otac nastavi: 231
Tristaidevettz noc - Moj sine, savjetuj se s onima, koji su po godinama stariji od tebe, i nemoj odvec žuriti s onom stvari, koju namjeravaš uciniti! Imaj sucuti prema onomu, koji je tebi podreðen. Tako ce se tebi smilovati onaj, koji je tebi nadreðen! Nikoga ne tlaci. Inace ce Allah staviti iznad tebe nekoga, tko ce tebe tlaciti! Kako lijepo glasi pjesnikova rijec: Stavi jedno drugo rasuðivanje k svomu, pusti da te se svjetuje; Jer dvojici ne može biti skrivena istina. Covjeku zrcalo pokazuje samo njegovo lice; Leda on vidi s pomocu dva ogledala u udruzi. A isto tako rijec drugoga: Saberi se i ne žuri nikada ni sa kojim planom; Ako imaš sucuti s ljudima, bit ceš zahvaljujuci sucuti usrecen! Nema nikakve moci na tom svijetu, nad kojom ne bi stajala Allahova moc; A svakog tiranina tlaci još jedan tiranin. Slicno takoðer rijec trecega: Ne cini nepravdu, cak i ako ti je za to data moc; Jer osveta uvijek vreba na onoga, tko je pocini! Tvoje oko može zacijelo spavati; ipak je potlaceni budan I proklinje te, a Alldhovo oko ne drijema. Cuvaj se, da ne piješ vina. Jer ono je pocetak svakoga zla! Pijenje vina oduzima razum i cini pijanicu vrijednim prezira. A kako izvrsno glasi pjesnikova rijec: 232
Pripovijest o 'Aliji Saru i Zumurrudi Tako mi Allaha, nikada me ne smije opiti vino, sve dok Duh boravi u tijelu i moj je govor jasan! Nikada se necu, nijednog dana, odati hladnom vinu; Samo cu onoga birati za prijatelja, koji je slobodan od svakog pijanstva. — To je dakle moja pouka tebi. Drži je vazda pred ocima, i neka ushtije Allah biti moj zastupnik kod tebe.
Zatim mu otkaže svijest, i on neko vrijeme zašuti. Kada je opet došao k sebi, zamoli Boga za oproštenje svojih grijeha, izgovori ocitovanje vjere78 i ode na milost Allahu Uzvišenomu. Tada je sin plakao i naricao nad njime, i ubrzo je poceo na dolican nacin pripremati pokop. Na sprovod su izašli i veliko i malo, citaci su Kur'ana citali uz njegov odar, a 'Ali nije ništa propustio, što je prilicilo preminulomu. Zatim budu nad grobom izgovorene molitve i leš bude predan zemlji. Nad njegovom meðutim grobnicom budu ispisani ovi stihovi: Iz praha stvoren stupio si u život I naucio si plemenito umijece govora; Vracaš se doma u prah sada kao mrtvac, Kao da se nisi nikada udaljio od praha. Njegov je sin 'Ali Sar za njim bolno tugovao i spremio za njega karmine prema obicaju otmjenih ljudi. Da, on je oplakivao svojega oca tako dugo, dok mu nije umrla takoðer mati, kratko vrijeme poslije oceve smrti. Tada je on takoðer za nju ucinio sve, što je bio ucinio za svojega oca. Potom meðutim, nakon tih dogaðaja, sjedne on u svoj ducan i pocne trgovati. Ali nije imao nikakav povjerljiv 78 Muslimansko se ocitovanje vjere sastoji iz dva clana: "Tvrdim da nema drugoga Boga osim Allaha i da je Muhammed njegov poslanik." 233
Tristaideveta- noc dodir ni sa kojim stvorenjem Allaha Uzvišenoga, vjerno opomeni svojega oca. Na taj je nacin on živio godinu dana. Ali zatim, kad je ta godina protekla, došuljaju se k njemu sinovi razvratnica sa svojim lukavštinama i združe se s njime, sve dok se on s njima nije upustio u loše stvari i skrenuo s pravoga puta. I on je iz pehara srkao vino, i s curicama se rano i kasno sastajao. I sada on sebi rekne: - Moj je otac svo to bogatstvo ipak za mene nagomilao. Pa ako ja ništa od toga ne trošim, komu cu ga poslije ostaviti? Tako mi Allaha, ja cu se držati onoga, što je rekao pjesnik: Ako si citav svoj život Za sebe skupljao i stjecao — Kako možeš uživati u onome, Sto skupljaš i stvaraš? Tako je 'Ali Sar trošio svoja dobra neprestano i u svako vrijeme noci i dana, sve dok nije spiskao sav svoj imetak i postao siromašnim covjekom. Tada ga jako pritisne oskudica, i srce mu postane teškim. On je prodao ducan, kuce i sve, što mu je pripadalo, i zatim je prodavao cak i haljine sa svojega tijela, sve dok nije imao za sebe samo jednu jedinu haljinu. Tada pijanstvo išcezne, a približe se casovi puni brige. Tako se nad njim nadvila nevolja. Jednoga je dana sjedio sve od jutra do popodneva bez zalogaja, i tada on rekne sebi samomu: - Poci cu u obilazak svima onima, za koje sam izdavao svoj novac. Možda ce mi netko od njih danas dati jesti.
I on ih sve obiðe. Ali cim bi kod nekoga od njih pokucao, taj je dao reci da ga nema doma, i sakrio se pred njime, dok je u njemu plamtjela glad. Zatim on poðe na trgovacki bazar... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 234
Ali kada je zapocela
tristaideseta noc
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je 'Ali Sar, dok je u njemu plamtjela glad, pošao na trgovacki bazar. Ondje on naðe mnoštvo naroda, koje se natiskivalo ujedan krug. Tada on rekne u sebi samome: - Sto bi to moglo biti razlogom, da se mnoštvo onamo natiskuje? Tako mi Allaha, necu odavde otici, prije nego što izbliza pogledam u taj krug. - Potom se on ugura u prsten mnoštva, i naðe jednu robinju. Ta je bila visoka pet stopa, ravnomjerna stasa, njezini su obrazi bili ružicasto nježni i njezine sise oblo sparene. Ona je ljepotom i dražešcu, ljupkošcu i savršenstvom nadmašivala sve ljude svojega vremena, kao što je netko, tko je njoj slicnu opisivao, o njoj pjevao: Ona je bila prema želji ljepote stvorena; i savršena, Cinila se odljevom ljepote, niti kraca ni duža. Sama je ljepota bila ocarana njezinom slikom, U kojoj se stidljivost cednosti skladno ujedinjuje s ponosom. Njezin je stas kao neka šiba, njezino lice kao Uštap, A mošus je njezin dah. Nijedno joj bice nije ravno. 235
Tristaideseta noc To je, kao da bi bila izlivena iz bisernog sjaja. Iz svakoga uda zraci jedan Mjesec pun ljepote.
Ime je meðutim te djevojke bilo Zumurrud. Kada ju je dakle 'Ali Sar ugledao, zaprepastio se zbog njezine ljepote i ljupkosti, i on rekne: — Tako mi Allaha, necu prije otici, sve dok ne vidim, kako ce se visoko popeti cijena te robinje, i dok takoðer ne doznam, tko ce je kupiti! Potom on stupi meðu trgovce. I oni povjeruju, daje on želi kupiti, jer su znali, kakvo je veliko bogatstvo baštinio od svojega oca. Zatim uz robinju stane prekupac i povice: —
Vi trgovci, vi ljudi od novca! Tko otvori vrata ponude za ovu
robinju, gospodaricu Mjeseca, biser velikoga dobitka, Zumurrud, pletilju zavjesa, cežnju vapijucega, milje zaljubljenikovo, taj neka sada otvara vrata, i na tome, koji ih otvori, ne smije pocivati nikak va pokuda i zamjerka! Jedan od trgovaca povice: — Moja, za petstotina dinara! — I deset! - povice drugi. Neki meðutim stari covjek, po imenu Rašid ed-Din, koji je imao plave oci79 i bio ružna izgleda: —
I sto!
— I deset — uzvikne opet jedan drugi. Sada stari povice: — Za tisucu dinara! Tada ostali trgovci zadrže svoje jezike za zubima i zašute. Prekupac se meðutim posavjetuje s njezinim vlasnikom. Taj pak rekne: —
Ja sam se zakleo, da cu je prodati samo onomu covjeku,
kojega ona sama izabere. Pitaj je dakle za njezino mišljenje! Plave oci važe na Istoku kao opasne, a najcešce se tada radi o kršcaninu. 236
Pripovijest o yAliji Sdru i Zumurrudi
Prekupac ode k njoj i rekne: -
O gospodarice Mjeseca, ovaj bi te trgovac htio kupiti. Tada ona pogleda covjeka, i kada je vidjela, da on izgleda tako, kako smo ga oslikali, ona rekne prekupcu: -
Ja ne želim biti prodana nekom starcu, koji je od staracke
slabosti postao tužnom benom. Kako je izvrsno izrekao pjesnik: Zamolio sam je jednom za poljubac; ali ona ugleda Moju bijelu kosu, koju mi dobra i dobro imovno stanje nisu uštedjeli. Tada se ona žurno okrene od mene i izrekne rijeci: 'Tako mi onoga, zahvaljujuci kojemu je iz nicega stvoren covjek, Sa sijedom ja bradom doista ne sklapam nikakav savez! Zar da mi vec za života cepi vatom usta80?' Kada je prekupac cuo njezine rijeci, on joj rekne: -
Tako mi Ali aha, ti si ispricana. Tvoja bi kupovna cijena tre
bala iznositi desettisuca dinara. Potom on priopci njezinu vlasniku, da ona ne želi onoga starca. Taj mu odgovori: -
Pitaj je o nekome drugome!
Tada istupi neki drugi covjek i povice: -
Moja, za toliko, koliko je ponudio stari, kojega ona ne želi! Ipak, cim je ona pogledala toga covjeka, otkrila je da ima obojenu bradu. Tada ona povice:
80 To se inace cini mrtvima. 237
Tristaideseta noc - Kakva sramota i nerazbor i crna boja na bijeloj bradi! Potom se ona pocne sve više i više cuditi i izgovori ove stihove: Kod toga i toga gospodara imala sam lijep prizor: Vrat, tako mi boga, istucen parom cipela. Brada, u kojoj se veselo igraju male životinje. Kovrca kosa, jer je omotana uzetom,
0
ti, zaluðen mojim stasom i mojim obrazima,
Ti sebi bez brige umišljaš nemoguce stvari; Ti sebi bojaš sramotno svoju bijelu kosu, 1
skrivaš, što uvrebava dovitljivo osjetilo.
Ti odlaziš s jednom bradom i dolaziš s drugom, Kao da pripadaš slikama, koje šecu u kazalištu sjena. A kako ispravno kazuje jedan drugi pjesnik: Ona rekne: 'Vidim, ti bojaš svoju bijelu kosu.' Tada ja reknem: 'Ja to hocu samo sakriti pred tobom, svojim okom i uhom!' Tada se ona nasmije i rekne: 'Zbilja, to je cudo, Toliko puno prevare, da se u njoj cak izgubila kosa!' Kada je prekupac cuo te stihove, on joj rekne: - Tako mi Allaha, ti si rekla istinu! Trgovcu meðutim, koji je pitao, stoje rekla, on ponovi njezine stihove. I taj uvidi da nije bio u pravu i odustane od kupnje. Tada pristupi treci trgovac i rekne: 238
Pripovijest o 'Aliji Saru i Zumurrudi —
Pitaj je, hoce li za recenu cijenu postati mojom!
Kada ju je prekupac o tome upitao, ona pogleda kupca. Ali je vidjela, da je jednook, pa uzvikne: —
Taj ima samo jedno oko! O njemu slicnima kazuje pjesnik:
Nemoj nijednoga dana jednookog imati za pratitelja. Budi na oprezu od njegove zle lukavštine! Kada bi u jednookoga bilo što dobroga, Tada Bog ne bi njegovo oko ucinio slijepim. Sada je prekupac upita: —
Hoceš li onda da budeš prodana onomu drugomu ondje
trgovcu? Ona ga pogleda i otkrije, da je malen i da ima bradu, koja mu se povija do pupka. Tada ona rekne: —
To je jedan, o kojemu pjesnik kazuje:
Imam prijatelja, i on ima bradu; Nju je Alldh pustio da raste, tako da se beskorisno povija. To je, kao da bi ona bila neka od zimskih noci, Tako puna tmine, tako dugacka i takoðer tako hladna! Naposljetku joj prekupac rekne: —
O gospodarice, ogledaj se oko sebe, tko ti se od prisutnih
sviða, pa mi ga imenuj, da te njemu prodam! Ona se potom u krugu trgovaca ogleda naokolo i tocno pogleda jednoga za drugim, sve dok joj pogled nije pao na 'Aliju Sara... Tada primijeti Sehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 239
Ali kada je pocela
8p C tristaijedanaesta noc
Šehrezad nastavi ovako:
— Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je robinja - kada je njezin pogled pao na 'Aliju Sara - njega pogledala pogledom, koji je u njoj ostavio tisucu uzdaha. Njezino je srce bilo od njega osvojeno. Jer on je bio cudesno lijep, i dražesniji od puhanja sjevernjaka. I tako ona prekupcu rekne: — Ja ne želim nikomu drugomu biti prodana, nego samo tomu, mojemu gospodaru, covjeku, cije lice tako ljupko gleda i ciji je lik tako ravnomjerno graðen, a kojega je pjesnik ovako opisao: Kada su otkrili tvoje lijepo lice, Korili su njega, koga je ispunila ljubav. Da su željeli moj mir, oni bi Vazda skrivali tvoje lijepo lice. Nitko me ne smije posjedovati osim njega samoga. Jer njegovi su obrazi nježni i fini, a rosa je njegovih usana nalik vinu. Njegova slina lijeci bolesne, a njegova ljepota pomucuje pripovjedacima i pjesnicima njihove misli. Kao što pjesnik o njemu kaže:
241
TristMJedanaesta, noc Rosa je njegovih usana vino, dah iz njegovih usta Je mošus, ograda je njegovih zubi nalik kamforu. Da ceta hurija81 ne doðe u napast, Pustio ga je Ridvan, anðeo, iz svoga raja. Zbog njegove ga gordosti kori svijet; Ipak nedužan stoji gordi Mjesec na nebeskom šatoru. On je mladic kovrcave kose, ružicastih obraza, pogleda puna carobne snage, o kome odjekuje pjesnikova rijec: / ah, srna obeca, da se smijem s njome zbližiti; Oko je išcekuje, srce kuca puno tjeskobe. Ocni su mi kapci jamcili za istinitost obecanja; Ipak, mogu li njega održati oni, koji satrto vise? A jedan je drugi rekao: Oni su govorili: 'Nježne malje rastu na njegovu obrazu; Kako ga ti još možeš ljubiti, ako ondje stoji raslinje?' Ja reknem: 'Prestanite s kuðenjem, skratite govor! To nije raslinje, pa ipak — rastu lijepo. Eden82 pun plemenita voca, prebivalište puno milja; To pokazuje na njegovim usnama rajski izvor.' 81
Hurija (huri) je rajska (džennetska) djevica.
82
Raj zemaljski.
242
Pripovijest o 'Aliji Šaru i Zumurrudi Kada je prekupac od nje cuo te stihove, u kojima je bio opjevan 'Ali Šar zbog svojih draži, on se zapanji nad njezinom rje-citošcu i zracecom haljinom njezine ljepote. Ali mu njezin vlasnik rekne: -
Ne cudi se niti nad sjajem njezine ljepote, koja sja jasnije od
Sunca o svijetlom danu, ni nad time, što ona u svojoj pameti ujedi njuje najprobranije stihove! Jer ona osim toga može izlagati uzvi šeni Kur'an na sedam nacina i svete predaje tumaciti prema ispravnim tekstovima. Ona piše na sedam vrsta pisama i u znanju je toliko daleko došla, da joj nisu ravni cak ni najveci ucenjaci. Nadalje su njezine ruke bolje nego zlato i srebro. Jer ona zna zgo tovljavati svilene zavjese i prodaje ih. Za svaku pojedinu ona dobi va pedeset dinara, a da napravi jednu zavjesu, njoj treba samo osam dana. Tada prekupac povice: -
O sretna li covjeka, u ciju se kucu ona useli, i tko u njoj ugle
da svoj najdragocjeniji dragulj! Na to mu vlasnik rekne: -
Prodaj je onomu, koga ona hoce!
Sada prekupac pristupi k 'Aliji Saru, poljubi mu ruke i rekne mu: -
Moj gospodaru, kupi ovu robinju. Jer ona je tebe izabrala!
I on mu navede sva njezina svojstva i znanja i još dometne: -
Sreca tvoja, ako je ti kupiš! Tada ce On83, koji nije škrt sa
svojim darovima, tebi udijeliti poklon.
'Ali Šar meðutim pogne glavu prema zemlji, tim što se morao nasmijati nad sobom samim, i u nutrini sebi rekne: — Do ovoga casa sam ja danas još bez zalogaja. Ali me je stid reci pred trgovcima, da nemam nikakva novca, da je kupim. - Kada je dakle robinja opazila, da je on spustio glavu, ona rekne prekupcu: 83 Dakako: Bog. 243
Trista-ijedanciestct noc —
Uzmi me za ruku i odvedi me k njemu, da se njemu pokažem
i da u njemu probudim želju, da me zadobije. Jer ja ne želim niko mu drugomu biti prodana, nego samo njemu! Tada je prekupac uzme za ruku i predstavi je 'Aliji Saru, tim što upita: —
Što ti misliš, moj gospodaru?
On mu ipak ne dadne nikakav odgovor. I tada robinja pocne: —
Moj gospodaru, ti ljubimce mojega srca, što je tebi, da me ne
želiš kupiti? Kupi me ipak za onoliko novca, za koliko ti hoceš; ja cu biti uzrokom tvoje srece! Tim što je podigao svoju glavu prema njoj, on joj dadne kao odgovor: —
Mora li ona takoðer protiv volje biti kupljena? Cijena od ti
sucu dinara za tebe je preskupa! Ona nastavi: —
Moj gospodaru, kupi me onda za devetstotina!
Ali on uzvikne: -Ne! Tada ona opet pocne: —
Za osamstotina!
Kada je on takoðer to odbio, nastavi ona spuštati cijenu, sve dok mu na kraju nije rekla:
— Za sto dinara! Sada joj on prizna: — Nemam kod sebe nikako punih sto dinara. Nato ga ona upita smijuci se: — Koliko ti nedostaje do tvojih sto? Tada on rekne: 244
Pripovijest o 'Aliji Saru i Zumurrudi -
Ja nemam niti sto ni inace bilo što. Tako mi Allaha, ja ne
posjedujem niti bijelo srebro ni crveno zlato, niti dirhema ni di nara. Ogledaj se zato za nekim drugim kupcem! Kada je saznala, da on ništa ne posjeduje, ona mu rekne: -
Uzmi me za ruku u pokrajnju ulicu, kao da me hoceš pre
gledati! On to ucini, i tu ona izvadi iz svojih njedara kesu s tisucu dinara i rekne: -
Odvaži od toga devetstotina kao cijenu za moju kupnju.
Ostalih sto zadrži kod sebe, da nam budu od koristi. On ucini, kako mu je naredila, kupi je za devetstotina dinara, isplati njezinu cijenu iz one kese, i ode s njome kuci. Ali kada je ona došla do kuce, našla je ondje samo jednu praznu dvoranu, bez sagova i bez pokucstva. Smjesta mu ona opet dadne tisucu dinara i rekne mu: - Otiði na bazar, kupi nam za trista dinara sagove i pokucstvo. Pošto je on to ucinio, ona ga zamoli: - Sada nam kupi jelo i pice... 245 Tada primijeti Sehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
tristaidvanaesta noc
Sehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da gaje robinja zamolila:
- Sada nam kupi jelo i pice za tri dinara! Pošto je on takoðer to ucinio, ona opet rekne: —
Kupi nam komad svile velicine jedne zavjese. Kupi nadalje
zlatne niti i srebrene niti i svilene niti u sedam razlicitih boja. Kada je on izvršio takoðer taj nalog, ona je uredila kucu i zapalila voštane svijece. Ubrzo oboje sjednu, da jedu i piju. Potom odu u postelju i pocnu se jebati. I provedu noc tijesno zagrljeni iza zavjese. Bilo im je tako, kako kazuje pjesnik: Otiði k svojemu dragomu, i izbjegavaj zavidnikove rijeci. Zavist ipak ne može nikada biti pomocnik ljubavi! — Zbilja, vidio sam te kako u snu pocivaš kraj mene i poljubio najslaðe hladno vino s tvojih usana. Da, zaista i stvarno, ja cu sve svoje planove ispuniti i prkositi svemu, što god ikada zavidnik ucini. — 247
Tristaidvanaesta noc Oci nisu nikada vidjele ljepšeg prizora
Od zaljubljenog para, koji pociva na krevetu. Oni leže prisno zagrljeni, pokriveni haljinom radosti. Kao jastuk služi jednomu rame i ruka drugoga. Pa ako su srca povezana u vjernoj ljubavi, Oni su poput tvrda celika, nijedan covjek ne raskida vezu. O ti, koji zbog ljubavi narod zaljubljenih kudiš, Možeš li ti bolesnu srcu biti ozdravljujucim spasiteljem? Da, ako se na tebe u tvom životu namjeri netko vjeran, On je ono, što si ti želio. Živi potom samo za njega! U tijesnom su zagrljaju oni ostali sve do jutra zajedno, a uzajamna je ljubav udarila u njihovim srcima cvrste korjenove. Zatim ona uzme zavjesu, izveze je raznobojnom svilom i protka zlatnima i srebrenim nitima. K tomu takoðer doda obrub, koji je uokolo ukrasila slikama ptica i divljih životinja, da, nije preostala nijedna jedina životinja na citavome svijetu, koju ona na njemu nije odsli-kala. Osam je dana bila pri poslu. I kada je zavjesa bila gotova, iz-glacala ju je, složila i dala svom gospodaru s rijecima: —
Odnesi je na bazar i prodaj je trgovcu za pedeset dinara! Cu
vaj se da je ne prodaš prolazniku. Jer to bi moglo imati za pos ljedicu, da mi budemo rastavljeni jedno od drugoga, jer na nas vre baju neprijatelji, koji nas ne puštaju s ociju! -
Slušam i pokoravam se! - odvrati on, naskoro se uputi sa
zavjesom na bazar i ondje je proda nekom trgovcu, onako kako mu je ona naložila da ucini. Potom je kupio komad svilene tkanine, svilenoga i zlatnoga i srebrenog konca, kao i prviput, nadalje sve, što im je bilo potrebno za prehranu. To joj je sve donio i predao joj ujedno ostatak 248
Pripovijest o 'Aliji Šdru i Zumurrudi novca. Otada mu je ona stalno svakih osam dana davala po jednu zavjesu, a on ju je prodavao za pedeset dinara. Tako su cinili tijekom cijele jedne godine. Po isteku te godine poðe on ponovo jednom kao obicno sa zavjesom na bazar i preda je prekupcu. Tada mu pristupi neki kršcanin i ponudi mu šezdeset dinara. Kada se 'Ali Sar sustezao, nudio mu je kršcanin sve više, dok nije dospio do sto dinara. Zatim on podmiti prekupca s deset dinara, i taj se obrati 'Aliji Saru, rekne mu o visokoj cijeni i pokuša ga nagovoriti, da za tu svotu proda kršcaninu zavjesu, tim što je dodao:
-
Visoki gospodaru, ne boj se toga kršcanina. Od njega ti se
nece dogoditi nikakvo zlo! Trgovci su takoðer navaljivali na njega, i tako on naposljetku kršcaninu proda zavjesu, iako mu je srce drhtalo od straha. Tada on uzme novac i uputi se kuci. Ipak primijeti da kršcanin ide za njime. On mu dovikne: - Ti Nazarecanine84, što je to s tobom, da ti ideš za mnom? - Visoki gospodaru — odvrati ovaj — imam nešto obaviti na kraju te ulice, ne dao Allah da ikada zapadneš u brige! I tek što je 'Ali Sar dospio do svojega stana, opet je kršcanin stajao iza njega. Sada on na njega povice: - Ti prokletnice, zašto ideš posvuda za mnom, kamo ja idem? - Visoki gospodaru - odvrati taj - daj mi da popijem gutljaj vode. Jer ja sam žedan. A nagrada se nalazi kod Allaha Uzvišenoga! Tada 'Ali Šar u sebi rekne: - Taj je covjek moj šticenik, i on me moli za gutljaj vode. Tako mi Allaha, ja ga necu razocarati!... Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 84 Uobicajen naziv za kršcanina, dakako: jer je Isus Krist po roðenju Nazarecanin. 249
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje 'Ali Sar sebi rekao:
- Taj je covjek moj šticenik, i on me moli za gutljaj vode. Tako mi Allaha, ja ga necu razocarati!
Nato on stupi u kucu, i uzme vrc vode. Ali ga ugleda robinja Zumurrud, i upita ga: -
Moj dragi, jesi li prodao zavjesu?
Kada je on potvrdio, ona upita opet: -
Nekom trgovcu, ili nekomu, tko je usput prolazio? Moje srce
sluti rastanak! On odgovori: -
Nisam je prodao nijednomu drugom covjeku, nego samo
trgovcu. Ali ona nastavi: -
Reci mi punu istinu, da se mogu držati na oprezu! Zašto si
uzeo vrc s vodom? -
Želim prekupcu dati da pije - odvrati on.
Tada ona povice: 251
Tristaitrinaesta noc —
Nema nikakve moci i nema nikakva velicanstva do u Allaha
Uzvišenoga i Svemogucega! I zatim ona izgovori ova dva stiha85: Ti, što za rastankom težiš, svladaj se! Ne dopusti da te zagrljaji obmanu! Svladaj se! Nacin je udesa obmana. Sreca se mora podvrgnuti rastanku. On meðutim izaðe s vrcem van, i kada je našao kršcanina unutar kuce u ulaznoj dvorani, napadne ga: — Zašto si ušao ovamo, ti pseto? Kako ti možeš bez mojega dopuštenja ulaziti u moju kucu? — Visoki gospodaru - odvrati ovaj - ipak nema nikakve razlike izmeðu vrata i ulaza, i ja se ovdje necu maknuti s mjesta, osim zato, da izaðem. Tvoja je meðutim dobrota i dobrotvornost, velikodušnost i prijaznost!
Nato on uzme vrc i ispije, što je bilo u njemu. Zatim ga pruži natrag 'Aliji Saru. Taj ga uzme i priceka, da ovaj ustane. Kada se meðutim on nije micao, 'Ali Sar mu rekne: — Zašto ne ustaneš i ne odeš svojim putem? — Moj gospodaru - dadne ovaj kao odgovor — nemoj biti jedan od onih, koji najprije ukazu dobrocinstvo i zatim ga opozovu, niti takoðer od onih, o kojima pjesnik kazuje: Sada nema više tu onih, na cijim si vratima stajao, Koji su tvoju želju ispunili vesela lica. Stihovi se ovdje redovno sastoje od po dva polustiha. 252
Pripovijest o Aliji Šaru i Zumurrudi Ako stupiš na vrata naroda, koji ih je naslijedio, Tada ti se ne poklanja gutljaj vode, koji se pruža. Zatim on nastavi: -
Moj gospodaru, ja sam se doduše napio, ali bih rado želio,
da mi takoðer nešto dadneš jesti, što god uopce imaš kod kuce, posve svejedno, je li posrijedi komad kruha ili dvopek ili crveni luk. Ipak mu 'Ali Sar odvrati: -
Napolje, bez puno pripovijesti! U kuci nema nicega.
Tada kršcanin opet pocne: -
Moj gospodaru, ako u kuci nema nicega, uzmi ovih sto di
nara i donesi nam nešto s bazara, makar samo krišku kruha, da bu de meðu nama zajedništvo kruha i soli! Sada 'Ali Sar u sebi rekne: - Taj je kršcanin bez pameti! Ja cu od njega uzeti sto dinara i donijeti mu nešto što vrijedi dva dirhe-ma, i tako ga iskoristiti. Kršcanin meðutim još priklopi: -
Htio bih imati samo malo, što utažuje glad, makar to bio
samo suhi kruh ili jedan crveni luk. Najbolja je hrana ipak uvijek samo ono što utišava glad, ne raskošna jela. A kako je lijepa pjes
nikova rijec: Glad se odagna suhim kruhom. Zašto je tako velika moja briga, moja nužda? Najbolji je sudac Asrael86, koji svim ljudima, Kalifu i siromašnom vragolanu, prijeti podjednako. Anðeo smrti (u prenosnici = smrt). 253
—
Tristaitrinaestd noc
?
'Ali Sar nato rekne: - Pricekaj ovdje. Ja cu zakljucati dvoranu i tebi uzeti nešto s bazara! - Slušam i pokoravam se! - odvrati kršcanin. Zatim 'Ali Sar izaðe i zakljuca dvoranu, tim što je na njoj pricvrstio lokot. Kljuc uzme sa sobom, i zatim ode na bazar. Ondje on kupi prženog sira, bijelog meda, banana i kruha i to donese kršcaninu. Kada je taj vidio te stvari, on uzvikne: -
Moj gospodaru, to je zaista previše! To je dovoljno za deset
ljudi, a ja sam posve sam. Želiš li možda sa mnom jesti? -
Jedi samo sam, ja sam sit! - dadne 'Ali kao odgovor.
Ali kršcanin nastavi: -
Moj gospodaru, mudraci kažu: Tko ne jede sa svojim gos
tom, taj je kopile. Kada je 'Ali Sar cuo te kršcaninove rijeci, sjeo je i malo s njime jeo. Zatim je htio prestati... 254 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
% i tristaicetrnaesta noc i t
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje 'Ali Šar sjeo i pojeo malo s njime i zatim htio prestati. Tada kršcanin uzme jednu bananu, oguli s nje koru i raskoli je na dvije polovice. U jednu stavi ocišcenu buniku, koja je bila pomiješana s opiumom i od koje bi jedan dirhem mogao oboriti slona. Potom umoci tu polovicu banane u med i rekne: — Moj gospodaru, tako ti istinitosti tvoje vjere, uzmi to! Sada je 'Ali Šar zazirao od toga, da kršcaninovu zakletvu ostavi neistinitom. Stoga on uzme komad i pojede ga. Ali jedva da se taj našao u njegovu želucu, pao je on naglavce, i bio je poput nekoga, tko spava vec cijelu godinu dana. Tek što je Nazarecanin to vidio, tako je brzo skocio na noge, kako poskakuje neki krastavi vuk ili kako odjekuje iznenadna presuda iz kadijinih usta. On uzme kljuc od dvorane k sebi, 'Aliju Sara ostavi ondje ležati, žurno odjuri svojemu bratu i izvijesti ga o onome što se zbilo. To je naime imalo ovakvu suvislost: Brat je toga kršcanina bio onaj krhki starac, koji je htio kupiti robinju za tisucu dinara, ali kojega je ona prezrela i narugala mu se u stihovima. Taj je bio u svome srcu nevjernik, ali prema van musliman, i zato se nazvao Rašid 255
Tristaicetrnaesta noc ed-Dinom87. Kada mu se Zumurrud narugala i ismijala ga, on se o tome potužio svojemu bratu, kršcaninu, koji je sada smislio lukavstvo, kako da je ugrabi njezinu gospodaru 'Aliji Saru. Njegovo je meðutim ime bilo Barsum. I on mu rekne: —
Ne budi tužan zbog te stvari, ja cu smisliti neko lukavstvo, da
je opet uzmem, a da to ne bude stajalo niti jednog dirhema ni jednog dinara! On je naime bio carobnjak, pun laži i prevare, i tako je poceo neprekidno smišljati podlosti, sve dok nije izveo onu lukavštinu, o kojoj smo ispricali. Ubrzo uzjaši Rašid ed-Din svoju mulu, povede svoje sluge sa sobom i uputi se sa svojim bratom prema kuci Alije Sara. Uzme takoðer sa sobom jednu kesu, u kojoj je bilo tisucu dinara,
kako bi mogao podmititi valiju88, ako bi se na njega trebao namjeriti. Pošto je potom otvorio vrata dvorane, sruce se ljudi, koji su bili s njime, na Zumurrudu i na silu je pograbe, tim što su joj zaprijetili smrcu, ako pusti od sebe ijedan glas. Stan su ostavili onakvim, kakav je bio, a da ništa nisu uzeli sa sobom. Takoðer su 'Aliju Sara ostavili ležati u ulaznoj dvorani, pošto su ostavili pokraj njega kljuc dvorane i zatvorili kucna vrata. Zatim je odvuce kršcanin u svoju kucu, dovede je k svojim robinjama i inocama i povice na nju: -
Ti kurvo, ja sam onaj stari covjek, kojemu si se ti narugala i
ismijala ga. Sada sam te dobio u svoju vlast bez ijednoga dirhema, bez ijednoga dinara. Ipak ona odvrati, dok su joj iz ociju tekle suze: —
Allah te kaznio, ti stari zlikovce, jer si me rastavio od moje
ga gospodara! Tada on nastavi vikati: -
Ti kurvo, ti besramno stvorenje, ti ceš vec vidjeti, kako cu te
ja kazniti! Tako mi Mesije, tako mi Djevice, ako mi se ti ne pokoPravovjernim. Policijskog nacelnika. 256
Pripovijest o }Aliji Šaru i Zumurrudi ris i ne prihvatiš moju vjeru, tada cu te zbilja kazniti svim vrstama muka! Ona mu dadne kao odgovor: —
Tako mi Allaha, cak ako me ti budeš rezao na komadice, ja
necu odustati od islamske vjere! Allah ce Uzvišeni donijeti brzu pomoc, jer On može, što On hoce. Mudraci kažu: 'Bolje je pretrp jeti štetu na tijelu nego štetu u vjeri!' Tada on dozove uškopljenike i robinje, i zapovijedi im: -
Bacite je na pod!
Ovi izvedu njegovu zapovijed, i zatim je on pocne neprestance okrutno tuci, dok je ona zvala u pomoc, a ipak nije nalazila nikakvu pomoc. Naposljetku je prestala zazivati u pomoc, i samo je još govorila: — Allah je moja Dostatnost. On je Prevelik! — sve dok je nije izdao dah i njezini uzdasi nisu zanijemili. Kada je dakle rashladio svoj bijes, on rekne slugama: -
Odvucite je za noge i bacite je u kuhinju, ali joj nemojte dati
nikakva jela! Potom se prokletnik uputi obnoc na spavanje, a kada je nastalo jutro, naloži da je se ponovo dovede i iznova je zaokupi udarcima. Zatim zapovjedi uškopljenicima, da je opet bace na isto mjesto. Oni tako ucine. Pošto je sada plamsanje udaraca popustilo, ona uzvikne: —
Nema boga osim Allaha, Muhammed je Allahov Poslanik!
Allah je moja dostatnost, On je izvrstan zaštitnik! I potom je usrd no molila za pomoc našega gospodara Muhammeda — blagoslovio Ga i pozdravio Allah!... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine priju, koju je bila zapocela po Kraljevu odobrenju. 257
Ali kada je pocela
tristaipetnaesta noc
Šehrezad nastavi ovako:
-
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Zumurrud usrdno
molila za pomoc Proroka — blagoslovio ga i pozdravio AllahL. Vratimo se sada od nje ponovo k Aliji Šaru! Taj je duboko spavao sve do sljedeceg dana. Potom meðutim ishlapi bunika iz njegove glave, on otvori oci i glasno povice: -
Zumurrud!
Ali mu nitko ne odgovori. Tada se on uputi u dvoranu, i ondje naðe prazan zrak i svetište daleko.89 Tada on spozna da mu se to sve dogodilo zbog Nazarecanina. On pocne uzdisati i plakati i sje-dinjavati naricanje s tužbom. I potom provali u rijeku suza i pocne govoriti ove stihove: O ljubavna boli, uzmakni od mene i ne muci me, Pogledaj ipak, kako je moje srce skršeno u nevolji i smrti! Smilujte se, vi gospodo, slugi, kojega je ljubav U jade, i bogatomu, kojega je ona u siromaštvo otjerala! 89 Poslovican izricaj, koji se zacijelo odnosi na haðdiju (hodocasnika), koji ne stiže do svojega cilja. 259
Tristdipetnaesta noc Sto koristi snaga strijelcu, ako se on sukobi s neprijateljem, A tetiva se pokida pri odašiljanju strijele? Pa ako dolaze mnoge od briga i na njemu se gomilaju, Kako onda može junak izbjeci udes? Kako sam cesto bio zabrinut za srecu naše ljubavi, Ipak otkada se približio udes, sljepilo je zastrlo moj pogled. Nakon što je svršio s tim stihovima, ponovo pocne provaljivati u uzdahe i pocne takoðer govoriti ove stihove: Samo se njezina slika pojavljivala u pijesku logorišta. Pun boli on prisno želi, da je opet nade. Ona je gledala za šatorima. Tada ona cežnjom ispuni Mjesto, na kome su ruševine zametene, raskidane. Ona zastane i zapita ga. Tada joj ono dadne kao odgovor, Slican jeki: Nikada se više neceš s njime sjediniti. Kao kad bi bio munja, koja na licu mjesta bljesne I mine, i ciji ti se sjaj više nikada ne ukazuje. On se sada kajao, kada mu od kajanja nije više bilo nikakve koristi. Zaplace i razdere svoje haljine. Zatim uzme u ruke dva kamena i uputi se naokolo po gradu, tim što se njima udarao po grudima i vazda uzvikivao: - O Zumurrud!
Tada ga opkole djeca i povicu: 260
Pripovijest o }Aliji Šaru i Zumurrudi -
Poludjeli! Poludjeli!
Ipak su ga svi, koji su ga poznavali, žalili i kazivali: -
To je zaista taj i taj! Sto bi to uopce moglo biti, što mu se do
godilo? On je meðutim neprestano trcao naokolo, sve dok se dan nije primakao kraju. A kada su se nad njime spustili tama i noc, spusti se on u jednoj od ulica na zemlju i odspava do jutra. Tada pocne iznova s kamenovima trcati naokolo po gradu, sve dok dan nije prispio u smiraje. Potom se opet vrati u svoj stan, da ondje provede noc. I tu ga ugleda njegova susjeda, jedna stara, izvrsna žena. Ova mu rekne: -
Moj sine, neka ti Allah dadne ozdravljenje! Otkada si ti lud?
On joj meðutim odvrati ovima dvama stihovima: Oni reknu: Ti bjesniš u ljubavi. Tada im ja dadnem kao odgovor: Da, samo pobješnjeli poznaju životnu slast. Samo me pustite da vazda bjesnim! Dovedite onu, koja me je zaludila! I nemojte me više koriti, ako me ona oslobodi od mahnitosti! Tada je shvatila susjedova žena, daje on zaljubljenik, koji je izgubio svoju ljubljenu, i ona povice: -
Nema nikakve moci i nema nikakva velicanstva do u Allaha
Uzvišenoga i Svemogucega! Moj sine, ja bih željela da mi ti ispri povijedaš povijest svoje nesrece. Možda mi Allah pokloni snagu, ia ti pomognem, ako je to Njegova volja. Sada on njoj ispripovijeda sve, što je doživio s kršcaninom Bursumom i njegovim bratom, carobnjakom, koji se nazvao Rašid ed-Dinom. Kada je sve to cula, ona rekne: 261
Jristaipetnaesta noc —
Moj sine, tebe se može ispricati.
Zatim na njezine oci navru suze, i ona pocne govoriti ova dva stiha: Zaljubljenici imaju dovoljno muka na ovome svijetu. Tako mi Alldha, za njih nece biti paklenih muka. Oni su umrli od svoje ljubavi, i nju su cedno skrivali, I za to nam jamci ono, što nam pripovijedaju stari. Poslije ovih stihova ona nastavi dalje: -
Moj sine, ustani sada i kupi košaru, kakvu imaju draguljari.
Nadalje kupi narukvice, pecatnjake, naušnice i drugi nakit, kojemu se raduju žene, i ne štedi novca! Sve to stavi u košaru i donesi je meni. Ja cu je staviti na glavu, kao neka posrednica, i obilazit cu naokolo, tim što cu po kucama o njoj istraživati, sve dotle dok, ako tako ushtije Allah Uzvišeni, o njoj ne dobijem izvješce! 'Ali Sar se vrlo obraduje njezinim rijecima i poljubi joj ruke. Zatim žurno ode odatle i donese joj ono, što je tražila. Kada je dakle sve bilo kod nje, obuce ona neku pokrpanu haljinu, prebaci sebi medenožuti zar preko glave, uzme palicu u ruku i natovari košaru. Zatim pode naokolo po sokacima i kucama, neprekidno od mjesta do mjesta, od jedne gradske cetvrti do druge, od ulice do ulice, sve dok je Allah Uzvišeni nije doveo do kuce prokletog Na-zarecanina Rašid ed-Dina. Ondje zacuje kako iznutra dopire uzdah, i ona pokuca na vrata... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 262
Ali kada je pocela
tristaišesnaesta noc ^#WWWWWW?W!?WWWWOT#^
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je stara, kada je iz unutrašnjosti kuce cula, kako dopire neki uzdah, pokucala na vrata. Tada siðe k njoj neka robinja, otvori vrata i pozdravi je. Stara pocne: - Imam ove stvarcice na prodaju. Je li kod vas tko, tko bi od toga nešto želio kupiti? - Dakako - odvrati robinja i uvede je u kucu. Zatim joj ponudi mjesto za sjedenje, i robinje sjednu uokolo nje. Svaka je pojedina od nje nešto kupila. Stara je meðutim s djevojkama prijazno razgovarala i tražila je od njih samo male cijene. Tako joj se one obraduju, jer im se dopadala i prijazno s njima govorila. Ipak se u meðuvremenu ogledavala na sve strane, da vidi, tko tu uzdiše, i pošto je njezin pogled pao na Zumurrudu, postala je s robinjama još ljubaznijom i prijaznijom. Zatim ju je pažljivije pogledala, i spoznala, daje to Zumurrud, koja leži ondje na podu. Tada ona pocne plakati i rekne djevojkama: -
Moje kceri, što je to s tom mladom damom, da joj ide tako
loše? Robinje joj ispricaju sve, što se zbilo, i dodaju: -
To se ne dogaða s našom voljom. Naš nam je gospodar za
povjedio, da tako cinimo. Ali on je sada otputovao. 263
Tristaišesnaesta noc Nato stara rekne: — Drage kceri, imam jednu molbu na vas, a ta je, da joj ruke odriješite od uza, dok ne cujete da se vraca vaš gospodar. Zatim je ponovo cvrsto svežite, kako je bila prije, i zaslužit cete nagradu Gospodara svjetova. — Slušamo i pokoravamo se! — odvrate one, i ubrzo je oslobode i dadnu joj jesti i piti. Stara meðutim uzvikne: —
Kamo srece da sam si slomila nogu i da nikada nisam stupi
la u vašu kucu! I zatim ona priðe Zumurrudi i rekne joj: —
Moja kceri, samo da ozdraviš! Allah ce ti donijeti utjehu.
I ona joj došapne, da dolazi od njezina gospodara 'Alije Sara, i dogovori se s njome, da sljedece noci treba biti spremna i paziti na znak. Ona zakljuci s rijecima: —
Tvoj ce gospodar doci k tebi i fucnuti ti kod klupe pred
kucom. Pa kada to cuješ, ti mu fucni natrag i spusti se s prozora po užetu k njemu! On ce te uzeti i s tobom otici. Zumurrud joj zahvali, i stara ubrzo ode i uputi se k 'Aliji Šaru. Ona ga izvjesti o svemu, i strogo mu rekne: —
Otiði sutra navecer oko ponoci u tu i tu gradsku cetvrt, jer
ondje se nalazi prokletnikova kuca. Ona izgleda tako i tako. Stani dolje uz kucu i fucni. Zatim ce ti se ona spustiti dolje. Uzmi je i s njome otiði, kamo hoceš! On joj zahvali za sve, ali tada pocne provaljivati u plac i pocne izgovarati ove stihove: Narode koritelju, prestani o meni svašta govoriti! Moje je srce tjeskobno, moje tijelo razdrto i mršavo. Suze, poput lanca predaja, Istinski su svjedoci moje napuštenosti i muke. 264
V Pripovijest o 'Aliji Saru i Zumurrudi 0
ti, cije je srce slobodno od moje patnje i jada,
Uskrati sebi trud i ne pitaj vazda o mojoj muci! Slatkoca usana, ravnomjernost stasa Zaluduju moja osjetila — oboje cisto i fino. Moje srce nema mira odkada si mi daleko, moje oko Je budno, i moja je nada postala u strpljenju štetnom. Ti si me ostavila ražalošcena kao zalog cežnje, Poput lopte u rukama zavidnika i koritelja. Odricanje je stvar, o kojoj ja nisam ništa znao, A osim tebe nitko ne stanuje u mojoj duši. Nakon tih stihova on ponovo pocne provaljivati u plac, i zatim pocne izgovarati ova dva stiha: Tako mi Alldha, kakav izvrstan glasnik, koji mi naviješta tvoj dolazak,
1
koji je došao k meni s najsretnijom viješcu!
Kad bi on bio zadovoljan s iznošenim poklonom, pružio bih mu Srce, koje je pri rastanku u paramparcad razdrto od jada. Potom on priceka, sve dok nije postala mrkla noc i dok se nije približilo dogovoreno vrijeme. Tada se on uputi u onu gradsku cetvrt, koju mu je opisala njegova susjeda, ugleda kršcaninovu kucu, prepozna je i sjedne na klupu pod zidom. Ali ga tu spopadne pospanost, i on zaspe - divan je On, koji nikada ne spava! - Jer on vec od prije dugo vremena u svojoj ljubavnoj patnji nije više spavao, i bio je kao opijen. Dok je on tako ležao u snu... 265
Tristaiksnaesta noc 266 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
tristaisedamnaesta noc #? W W? ??? W? W W W W? W W??$^
Šehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se iznenada, dok je on
tako ležao u duboku snu, došuljao stanoviti razbojnik, koji je te
noci obilazio naokolo po gradu, i kojega je sada udes doveo do kuce onoga Nazarecanina. On je obilazio oko kuce, ali nije nalazio nijedno mjesto, preko kojega bi se mogao uzverati gore. Samo je pri tom obilaženju došao takoðer do klupe i otkrio zaspaloga 'Aliju Sara. Smjesta mu je ukrao turban. Tek što ga je stavio na glavu, Zumurrud pogleda van, u istome trenutku. Vidjela ga je kako stoji u mraku, i jer ga je držala za svog gospodara, ona mu fucne. Od mah uzvrati razbojnik njezin ficuk, i ona se spusti po užetu dolje s bisagama punim zlata. Cim je razbojnik to opazio, on u sebi rekne: - S tim cudnim dogaðajem sigurno mora biti posrijedi neka neo bicna okolnost. Brzo preko sebe prebaci bisage i digne Zumurrudu na svoja ramena, i zatim s njome odatle odjuri poput blještave munje. Tada ona rekne: -
Stara mi je meðutim rekla da si ti slab od bolesti zbog mene.
Ali vidi to, ti si jaci nego konj. Kada on ne dadne nikakav odgovor, opipa ona njegovo lice, i osjeti njegovu bradu, slicnu palmovoj metli, kakve se rabe u kupe267
TristMsedamnaesta noc ljima, kao da bi on bio svinja, koja je progutala pera, ciji su joj krajevi opet izašli kroz vrat. Ona, prestrašena, povice: - Pa tko si ti? - Ti kurvo — odvrati on — ja sam Kurd Džavan, vragolan, iz družine Ahmeda ed-Danafa! Mi smo cetrdeset razbojnika, i svi cemo te nocas jebati, i gnjeciti tvoju pizdu od veceri do jutra! Kada je od njega cula te rijeci, ona zaplace i pocne se udarati po licu. Jer spoznala je, da je udes postao njezinim gospodarom i da joj nije ostao nikakav izlaz, nego da svoju stvar preporuci Alla-hu Uzvišenomu. Tako se ona strpljivo sabere, preda se volji Allaha Uzvišenoga, i rekne:
-
Nema drugoga boga do Allaha! Cim se oslobodimo jednoga
jada, zapadamo u drugi još gori. Džavan je meðutim ovamo došao iz sljedecih razloga: On je rekao Ahmedu ed-Danafu: -
Majstore, ja sam vec jednom prije bio u tom gradu, i pozna
jem ondje pred vratima stanovitu spilju, koja je dovoljno velika za cetrdeset ljudi. Ja cu otici onamo ispred vas i svoju mater dovesti u spilju. Zatim cu svratiti u grad i ondje nešto ukrasti za vašu srecu. To cu sacuvati za vas, dok se ne naðete ondje, i toga dana trebate biti moji gosti. Ahmed ed-Danaf mu je odvratio: -
Ucini to, što hoceš!
Zatim je Džavan otišao pred njima i od njih došao ovamo i doveo svoju mater u onu spilju. Kada je zatim opet izašao iz spilje, našao je jednoga zaspalog ratnika, pokraj kojega je bio privezan konj. Smjesta mu je prerezao grkljan, uzeo njegovoga konja, njegovo oružje i njegove haljine i sve sakrio u spilji kod svoje matere. Ondje je takoðer privezao konja. Zatim se bio uputio u grad i obilazio naokolo, dok nije došao do kršcaninove kuce. Ondje je ucinio ono, što smo vec ispricali: ukrao je 'Aliji Šaru turban i uzeo na ramena robinju Zumurrudu. Zatim je jurio s njome bez prestanka, dok je nije mogao predati svojoj materi. Usto rekne: 268
Pripovijest o 'Aliji Saru i Zumurrudi - Drži nad njome stražu, dok ja sutra ujutro ponovo ne doðem k tebi! Zatim on otiðe... 269 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje Kurd Džavan rekao svojoj materi: - Drži nad njome stražu, dok ja sutra ujutro ponovo ne doðem k tebi! Zatim on otiðe. Sada Zumurrud u sebi rekne: — Zašto ja ne razmišljam o tome, kako da se oslobodim s pomocu lukavstva? Pa zar trebam cekati, da doðu onih cetrdeset momaka i da me naizmjence jebu, i da ucine moju picku slicnom laði, koja je potonula u more? Nato se ona obrati staroj, materi Kurda Džavana, i rekne joj: —
Draga tetko, ne želiš li sa mnom izaci van iz spilje, da ti mo
gu na suncu trijebiti uši. Tada stara povice: -
Da, tako ti Allaha, moja kceri! Ja ipak nisam vec od prije
dugog vremena bila u kupelji, jer me ove svinje neprestano vuku od mjesta do mjesta. Obje dakle žene izaðu van, a Zumurrud pocne staroj trijebiti uši. Ona je ubijala uši na njezinoj glavi tako dugo, dok ova nije od ugode usnula. Zumurrud smjesta poskoci, obuce haljine onoga ratnika, kojega je ubio Kurd Džavan, opaše sebi njegov mac oko bo271
Tristaiosamnaesta noc kova, i sveže njegov turban oko glave, tako da je izgledala kao muškarac. Zatim uzjaši konja, pošto je natovarila bisage sa zlatom, i molila: —
O dobrostivi Zaštitnice, štiti me za volju Muhammedove sla
ve — blagoslovio Ga i pozdravio Allah!
Potom ona u mislima sebi rekne: - Ako odjašim u grad, tada ce me jamacno netko od ratnikovih ljudi ugledati, i potom mogu loše proci. Stoga ona gradu okrene leða i odjaši u pustu stepu. Neprekidno je jahala dalje, tim što je jela bilje sa zemlje i od toga takoðer davala jesti svojemu konju, pila je iz potoka, a iz njih je takoðer pio konj. Tako je to trajalo deset dana. Jedanaestoga meðutim dana dospije do stanovitog grada, lijepoga i sigurno utemeljenoga, koji je izvješcivao o trajnom blagostanju. Od njega se upravo bila oprostila zima sa svojom hladnocom, a došlo proljece sa svojim cvijecem i ružama. Otvarali su se pupoljci, odjekivali potocici, pjevale ptice. Kada je prišla gradu i vec bila blizu vrata, iznenada otkrije ratnike, emire i gradske uglednike. Zaprepaštena takvim prizorom ona rekne u sebi samoj: — Da se ovdje kraj vrata sakupio sav gradski puk, za to ipak mora postojati neki razlog! Zatim ona pojasi prema njima. Ipak, kada im se približila, požure ratnici naprijed, prema njoj, sjašu i poljube pred njome tlo. Zatim povicu: —
Allah ti dao zdravlje i pobjedu, o naš gospodaru i sultane!
I sada se pred njome poredaju dostojanstvenici, dok su ratnici puk postavljali u red, i svi povicu: —
Allah ti dao zdravlje i pobjedu! Dopustio da tvoj dolazak bu
de blagoslov za muslimane, o sultane svih ljudi na zemlji! Podržao te Allah, ti najveci kralju našeg vremena, tebe, divotu stoljeca i vijeka! Tada Zumurrud upita: —
Sto je to s vama, vi ljudi ovoga grada?
Komornik joj dadne kao odgovor: 272
Pripovijest o 'Aliji Šaru i Zumurrudi -
Dao ti je On, koji sa svojim darovima ne škrtari! On te je
ucinio sultanom ovoga grada i vladarom nad šijama sviju, koji u njemu stanuju! Znaj dakle, daje obicaj naroda ovoga grada, da rat nici, kada neki kralj umre, a da nije ostavio za sobom sina, izjašu pred grad i ondje logoruju tri dana. I tko god se uopce približi pu tem, kojim si ti došao, njega oni ucine sultanom nad sobom. Neka
je slavljen Allah, koji nam je poslao od sinova Turaka jednoga tako lijepog covjeka! Jer da se cak i jedan neznatniji od tebe našao kod nas, on bi ipak postao sultanom. No Zumurrud je bila u svemu, što je cinila, razumne naravi, i tako ona rekne: -
Nemojte misliti, da sam ja od prosta puka Turaka! Ne, ja
sam jedan od sinova uglednika. Ali sam sa svojima dospio u sukob, zbog cega sam se otputio od njih i napustio ih. Vidite ove bisage pune zlata, koje sam donio sa sobom, kako bi tijekom cijeloga svog putovanja mogao dijeliti milostinju siromašnima i potrebitima! Tada zamole za blagoslov nad njezinom glavom i vrlo joj se obraduju. A i Zumurrud se njima obraduje i u sebi samoj rekne: — Sada, kada sam došla do tog položaja... 273 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
tristaidevetnaesta noc
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Zumurrud rekla u sebi samoj: - Sada, kada sam dospjela do ovoga položaja, možda ce me Allah na ovome mjestu opet sjediniti s mojim gospodarom. Jer On može ono, što On hoce! Zatim pojasi dalje, dok su ratnici jahali kraj nje, dok nisu došli u grad. Ondje sjašu pred njom i otprate je pješice u dvor. Tada i ona sjaši s konja, a emiri je i uglednici ponesu, tim što su je cvrsto primili ispod ruku, i posjednu je na prijestolje. Zatim svi pred njome poljube pod. Kada je ona sada sjedila na tronu, zapovjedila je, da se otvore riznice. To se dogodi, i potom je obdarila sve ratnike. Oni joj požele dugo trajanje njezine vladavine, i stanovnici se grada i sav ostali puk u zemlji podvrgnu vlasti njezine ruke. Tako je ona živjela neko vrijeme, tim što je zapovijedala i zabranjivala. I srca su u narodu bila ispunjena velikim strahopoštovanjem prema njoj zbog njezine velikodušnosti i pravicnosti. Jer ona je ukidala carine i puštala zatvorenike na slobodu, i otklanjala tlaku, tako da ju je sav narod zavolio. Ali, koliko god bi se puta sjetila svog gospodara, plakala je i molila Allaha, neka je On s njime sjedini. Tako se dakle dogodilo da je jedne noci mislila na njega, i prisjecala se dana, koje je s njime provodila. Tada joj se oci obliju suzama, i ona pocne izgovarati ova dva stiha: 275
Tristaidevetnaesta noc Tebi važi, unatoc svom vremenu, vazda iznova moja cežnja. Suze ranjenog oka bivaju sve obilnijima. Pa ako placem, tada placem za volju ljubavne patnje. Jer ah, rastanak je zaljubljenomu tako težak. Kada je izgovorila te stihove, otre suze, popne se na krovnu terasu palace i stupi u haremske sobe. Ondje odredi robinjama i ino-cama odvojene prostore i uspostavi za njih place i prihode, tim što im rekne, da ona hoce živjeti sama za sebe, u potpunosti predana pobožnosti. I ona pocne postiti i moliti se, tako da su emiri govorili: —
Zaista, taj je sultan vrlo pobožan!
Ona takoðer nije trpjela uza se nijednog poslužitelja osim dva mala uškopljenika, koji su je posluživali. Godinu je dana sjedila tako na prijestolju svojega gospodstva, a da nije cula nikakvu vijest o svom gospodaru i da nije došlo do nje nikakvo izvješce o njemu. Zbog toga je bila duboko ožalošcena. I kada je sada njezina ožalošcenost bivala sve vecom, dozove ona vezire i komornike i zapovjedi im, neka narede da doðu zidari i stolari. Oni su morali pred dvorcem sagraditi blagdanski trg u dužini i širini jedne parasange90. U najkracem su roku oni izvršili njezinu zapovijed, i trg je bio tako ureðen, kako je to ona bila zaželjela. Kada je bio gotov, ona sama siðe, i ondje se podigne za nju veliki okrugli šator, u kojemu budu takoðer poredane stolice za emire. Nadalje ona zapovjedi, neka se na tome trgu rasprostru stolovi sa svakojakima skupocjenim jelima. I dogodi se dakle prema njezinoj zapovijedi. Zatim ona zapovjedi državnim velikašima, neka jedu. Pošto su oni tako ucinili, ona im rekne:
-
Ja želim, da vi svakiput, kada izlazi Mlaðak91, tako cinite.
Dajte zatim takoðer u gradu izvikivati, da nitko ne smije otvarati 90 Parasanga je perzijska milja, to jest oznaka za sat vremena hoda = oko 5.550 naših metara. Trg je, kao što vidimo, bio vrlo golem. 91 S Mlaðakom (mladim Mjesecom) dakako pocinju mjeseci arapske lunarne godine. 276
Pripovijest o 'Aliji Šaru i Zumurrudi svoj ducan, nego da sav puk mora doci i jesti s kraljeva stola, a tko se ne pokori, taj mora biti obješen nad vratima svoje kuce! Jer to je vaša obveza, da svi doðete i da jedete s kraljeva stola. Kada je ta vijest bila obznanjena, bili su pripremljeni stolovi, i narod je pritjecao u gomilama. Potom Zumurrud izda zapovijed, da ljudi moraju sjesti za stol i jesti, sve dok se nisu zasitili svih jela. Narod dakle sjedne, da jede, kako je zapovjedila. Ona se pak sama spustila na vladarsko prijestolje i gledala. I svatko, tko je sjedio za stolom, sebi rekne: —
Kralj gleda samo mene.
Dok je narod jeo, emiri su dovikivali: —
Jedite i nemojte se suzdržavati! Jer to kralju godi.
I tako su svi oni jeli, dok nisu postali siti. Potom su odlazili, tim što su blagoslivljali kralja ijedan drugomu govorili: —
Nismo još nikada vidjeli nekog vladara, koji tako voli siro
mašne kao ovaj sultan! I oni su molili za njezin dug život. Zumurrud se meðutim vrati u svoj dvorac... 277 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
s I tristaidvadeseta noc I s
Šehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se kraljica Zumurrud
vratila u svoj dvorac, obradovana zbog uredbe, koju je uspostavila, jer je sebi rekla: - Ako tako ushtjedne Uzvišeni AUah, na taj cu nacin dobiti izvješce o svom gospodaru Aliji Saru. — Kada je do šao sljedeci Mlaðak, ona ucini isto onako kao i prije. Stolovi su bili rasprostrti, a Zumurrud siðe dolje i sjedne na svoje prijestolje. Za tim izda zapovijed, da narod mora sjesti i jesti. I dok je ona sjedila na celu stola, prema kojemu se natiskivao narod, gomila za go milom i jedan za drugim, padnu njezine oci iznenada na kršcanina Barsuma, koji je jednom bio kupio zavjesu od njezina gospodara. Smjesta ga prepozna i obraduje se: - To je prvi predznak utjehe i ispunjenja mojih želja! Barsum ude i sjedne k narodu, da jede. Tada on pogleda neku zdjelu sa slatkom rižom, po kojoj je bio posut šecer. Ali se ona nalazila podalje od njega. Odmah se on izmeðu ljudi progura onamo, ispruži svoju ruku prema njoj, uzme si je i stavi je pred sebe. Ali mu neki covjek pokraj njega dovikne: —
Zašto ne jedeš od onoga što stoji pred tobom? Zar to nije za
tebe sramota? Kako možeš svoje ruke pružati za necim, što stoji
daleko od tebe? Zar se uopce ne stidiš? 279
Tristaidvadeseta noc — Ja cu samo odavde jesti — odvrati Baršuni. Covjek meðutim povice: — Samo jedi. Ali ti Allah u tome nece priuštiti nikakve radosti! Tada rekne neki hašišojed92: — Ali pustite ga da jede odatle! Ja cu jesti zajedno s njime. Drugi odvrati: —
Ti jadni hašišojede, to nije jelo za vas. To je hrana samo za
emire! Odustanite od nje, da ona pripadne onima, kojima je nami jenjena, i da oni mognu od nje jesti! Pa ipak uzme Barsum, njemu za prkos, zalogaj iz te zdjele i gurne ga u svoja usta. Ali, kada ga je htio uzeti po drugiput, dovikne kraljica, koja ga je promatrala, svojim stražarima i naloži im: —
Dovedite mi onoga covjeka, pred kojim se nalazi zdjela sa
slatkom rižom, i nemojte dopustiti da pojede zalogaj, koji drži u ru ci, nego mu ga izbijte iz ruke. Smjesta pojure cetvorica od ratnika na njega, pa ga odvuku, pošto su mu zalogaj izbili iz ruku, potrbuške odatle. Zatim ga stave pred Zumurrudu. Sada je sav narod prestao s jelom, i jedan je drugomu govorio: —
Tako mi Allaha, zaista, on nije ispravno postupao, što nije
jeo od jela, koje je odreðeno za njemu slicne! Netko rekne: —
Ja sam zadovoljan s ovom mlijecnom kašom, koja stoji preda
mnom. A hašišojed opet rekne: —
Allahu budi hvala, što nisam ništa pojeo iz one zdjele sa
slatkom rižom! Ja sam samo cekao, dok se zdjela ne naðe pred Ljudi, koji jedu ili puše hašiš, nalaze se na lošem glasu.
280
Pripovijest o 'Aliji Saru i Zumurrudi njim i dok on odatle ne pojede, zatim sam htio jesti s njim. Ali ga e sada snašlo ono, što smo vidjeli. I svi su ljudi govorili jedni drugima: -
Cekajte, vidjet cemo, što ce mu se dogoditi! Kada je dakle Barsum stao pred kraljicu Zumurrudu, ona ga napadne:
-
Ti tu, ti plavooki, kako se zoveš? I zašto dolaziš u našu
zemlju? Prokletnik meðutim, koji je stavio na glavu bijeli turban93, zata-i svoje ime i rekne: -
O kralju, moje je ime 'Ali. Ja sam po zanimanju tkalac, a u
ovaj sam grad došao, da trgujem. Tada Zumurrud zapovjedi: -
Donesite mi geomanticku plocu i mjedenu pisaljku!
Odmah joj donesu traženo. Ona uzme plocu i pisaljku, nabaci figuru u pijesku i nacrta pisaljkom oblicje, koje je slicilo majmunu. Zatim opet digne glavu i dugo je promatrala Barsuma. Potom mu rekne: -
O ti psu, kako se usuðuješ lagati kraljevima? Zar ti nisi krš
canin? Zar se ti ne zoveš Barsum? Zar ti nisi došao nešto tražiti? Reci mi istinu, inace cu dati, tako mi Allahove moci, da ti se presi jece vrat! Kršcanin pocne mucati, ali emiri i ostali, koji su bili nazocni, reknu: -
Ovaj se kralj doista razumije u geomantiku. Hvala Njemu,
koji mu je poklonio taj dar! Nato ona ponovo dovikne Nazarecaninu: -
Reci mi istinu, inace si mrtav!
Znak da je musliman. 281
Tristdidvcideseta noc Barsum nato dadne kao odgovor: - Oprosti, o najveci kralju našega vremena, pijesak ti je objavio istinu. Jer ja nedostojnik sam kršcanin... i 282 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Baršuni rekao: -
Oprosti, o najveci kralju našeg vremena, pijesak ti je objavio istinu. Jer ja nedostojnik sam kršcanin. Sada se zapanje emiri i drugi ljudi, koji su bili nazocni, da je kralj s pomocu gatanja iz pijeska spoznao istinu, i oni su govorili: -
Taj je kralj vidovnjak, koji na svijetu nema sebi ravna.
Nato kraljica izda zapovijed, da Nazarecanin mora biti oguljen, da njegova koža mora biti napunjena slamom i obješena nad vratima trga. Nadalje, da mora vani pred gradom biti iskopana jama i da u njoj mora biti spaljeno njegovo meso i kosti, i da se mora potom na njega bacati smece i necist. -
Slušamo i pokoravamo se! - reknu ljudi, i oni ucine s kršca
ninom sve, što im je zapovijedila. Kada je narod vidio to, što se dogodilo s Nazarecaninom, svi su govorili: -
To, što se s njime dogodilo, je njegova pravedna kazna!
Kakav je to sudbonosan zalogaj bio za njega! A jedan od njih povice: 283
Tristaidvadesetiprva noc -
Neka se, sacuvao me od toga Allah, rastanem od svoje žene,
ako budem ikada u svome životu jeo slatku rižu! Hašišojed pak rekne: -
Neka je Allahu hvala, da mi je ostao ušteðen udes toga
momka, tim što sam bio na oprezu, da ne jedem od one riže! Zatim ljudi otiðu, pošto su svi donijeli odluku, da nikada ne sjede pred zdjelom sa slatkom rižom, gdje je sjedio onaj kršcanin. Kada je došao treci mjesec, bili su kao obicno prostrti stolovi i pokriveni zdjelama. Kraljica Zumurrud sjedne na tron, a ratnici se postave kao inace, iz strahopoštovanja pred njezinim velicanstvom. Narod je iz grada pritjecao kao ranije i obilazio oko stolova. A kada su pogledavali na mjesto, gdje se nalazila ona zdjela, govorili su jedan drugomu: - Haðð Chalaf! Taj je odgovorio: - Na uslugu, Haðð Chalid! Prvi je nastavio: -
Izbjegavaj zdjelu sa slatkom rižom! Pazi se, da odatle ne je
deš. Jer ako to uciniš, sutra ceš ujutro visjeti na vješalima! Sjeli su dakle uokolo stolova, da jedu. Dok su oni dakle bili pri jelu i dok ih je kraljica Zumurrud gledala, padne iznenada njezin pogled na covjeka, koji je prispio dojurivši kroz vrata trga. Kada ga je pozornije promotrila, prepozna ona u njem Kurda Džavana, razbojnika, koji je ubio ratnika. On je došao iz sljedeceg razloga: Kada je ostavio svoju mater, pošao je svojim drugovima i rekao im: -
Slušajte, jucer sam zadobio dobar plijen. Ubio sam jednog
ratnika i zarobio njegova konja. A iste su mi noci pale u riike bisage pune zlata i jedna djevojka, koja je još vrednija nego sve zlato u bisagama. Sve sam to ostavio u spilji kod svoje matere. 284
Pripovijest o 'Aliji Sdru i Zumurrudi Vrlo radosni zbog toga, svi se upute predvecer k spilji. Kurd Džavan uðe unutra prije njih, jer im je sve, o cemu im je pripovijedao, htio iznijeti napolje. Ali je mjesto našao praznim. Smjesta zapita svoju mater, kako stvar u istini stoji, a ona mu ispripovijeda sve, što se zbilo. Tada sije on u bijesu grizao ruke i uzvikivao: —
Tako mi Allaha, zbilja, tragat cu za tom kurvom i pograbiti
je, ma gdjegod se nalazila, pa makar se našla i u klokocevoj ljuski, a zatim cu na njoj utažiti svoju žeð za osvetom! Smjesta se otputio, u potrazi za njome, i bez prestanka je putovao naokolo po zemljama, dok nije prispio u grad kraljice Zumur-rud. Kada je ušao u taj grad, nije nikoga ondje našao. I tako upita neke žene, koje su gledale kroz prozor. One mu ispripovijedaju, da sultan obicava o prvom danu svakoga pojedinoga mjeseca dati prostirati stolove. Zatim onamo odlaze ljudi, da jedu. Takoðer mu pokažu put prema trgu, na kome su bili postavljeni stolovi. On dakle žurno dotrci, i pošto nije našao nijedno slobodno mjesto, na koje bi mogao sjesti, osim kod zdjele, o kojoj smo pripovijedali, sjeo je ondje. Zdjela se nalazila pred njim, i on ispruži svoju ruku prema njoj. Ali mu ljudi doviknu: — Brate, što to hoceš uciniti? On dadne kao odgovor: — Hocu jesti iz ove zdjele, dok se ne najedem! Tada mu jedan dovikne: — Ako odatle budeš jeo, sutra ceš visjeti a vješalima! Ali Džavan odvrati: — Budi miran. Ne vodi takve razgovore! Potom on ponovo ispruži svoju ruku prema zdjeli i privuce je k sebi. Hašišojed, o kome smo takoðer vec pripovijedali, je sjedio kraj njega. Pa kada je vidio, da je Kurd zdjelu privukao k sebi, pobjegne sa svoga mjesta, opijenost hašišem išcezne iz njegove glave, i on sjedne daleko odatle, tim što povice: 285
Tristaidvadesetiprpct noc — Nemam više želje za tom zdjelom! Ali Kurd Džavan ispruži svoju ruku prema zdjeli u oblicju gavranove kandže, zagrabi njome i povuce je natrag zaobljene šake, tako daje slicila devinu kopitu... 286 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je zapocela
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kurd Džavan povukao iz zdjele punu šaku, tako da je bila nalik devinu kopitu. Potom zaobli grudu riže u svojoj ruci u kuglu, koja je slicila velikoj naranci. Nju on brzo baci u usta, i ona ode kroz njegovo grlo uz buku slicnu grmljavini. A ondje, gdje se bila nalazila gruda riže, moglo se vidjeti dno zdjele. Neki, koji je sjedio kraj njega, povice: -
Hvala Allahu, da ja ne ležim pred tobom kao jelo. Ti si jed
nim jedinim zalogajem ispraznio zdjelu. Ali hašišojed rekne: -
Samo ga ostavite, da jede! Ja ga vec vidim, kako se klati na
vješalima. - I tim što se okrenuo prema Kurdu, rekne: - Jedi. Neka ti ne dopusti Allah, da u tome naðeš ikakve radosti! Iznova ispruži Džavan svoju ruku, uzme drugi zalogaj i htjedne ga poput prvoga zaobliti u svojoj ruci u kuglu, kadli iznenada kraljica pozove stražare i rekne im: -
Brzo mi dovedite onoga ondje momka! Nemojte dopustiti
da pojede zalogaj, koji ima u ruci! 287
TristMdvadesetidruga. noc Ratnici smjesta požure k njemu, dok se on upravo naginjao nad zdjelom, i cvrsto ga pograbe. Odvuku ga i stave pred kraljicu Zumurrudu. Narod gaje sa zluradošcu pogledavao, a jedan je drugomu govorio: —
On to zaslužuje! Mi smo ga ipak opomenuli. Ali on nije htio
slušati. To je mjesto odreðeno za to, da svakomu, koji na njemu
sjedi, donosi smrt. A riža ondje donosi svakomu nesrecu, tko od nje jede. Sada kraljica Zumurrud upita: — Kako se zoveš? Kakav imaš obrt? I zbog cega si došao u naš grad? — O naš gospodaru i sultane - odvrati on - zovem se 'Oth-man, po pozivu sam vrtlar, a došao sam u ovaj grad, jer putujem uokolo u potrazi za necim, što sam izgubio. Kraljica povice: —
Donesite mi ovamo geomanticku plocu!
Pošto su je stavili pred nju, ona uzme pisaljku i nabaci figuru u pijesku. Neko je vrijeme u nju gledala. Zatim podigne glavu i povice: —
Jao tebi, ti bijedni momce, kako se možeš usuditi lagati kra
ljevima? Ovaj mi tu pješak kazuje, da se ti zoveš Džavan Kurd, da se baviš razbojnickim zanatom, da ti na nepravednom putu uzimaš dobra ljudi i ubijaš ljudska bica, koja je Allah dopustio da se ubija ju samo na temelju pravedne presude. - Zatim ga ona grubo na padne s rijecima: — Ti svinjo, kazuj mi istinu, inace cu ti dati odru biti glavu! Kada je cuo te rijeci iz njezinih usta, problijedio je, njegovi su zubi cvokotali, i jer je pomislio, da se može spasiti s pomocu istine, on dadne kao odgovor: —
Imaš pravo, o kralju. Ipak se pred tobom kajem odsada za
svoja cinjenja i vracam se natrag Allahu Uzvišenomu. Kraljica na to rekne: 288
Pripovijest o 'Aliji Saru i Zumurrudi limana.
Nije mi dopušteno ostaviti otrovnicu, da gmiže na putu mus
I zatim zapovijedi svojim stražarima: -
Uzmite ga i oderite mu kožu i ucinite s njime, kao što ste
prošlog mjeseca ucinili s njemu slicnim! Oni se pokore njezinoj zapovijedi. Pa kada je hašišojed vidio, kako su ratnici odveli tog covjeka, on okrene leða zdjeli s rižom, tim što rekne: -
Ne želim te vidjeti svojim ocima!
Pošto je bila svršila gozba, raziðu se ljudi i odu u svoje stanove. Kraljica se meðutim uputi u dvorac i otpusti svoju poslugu. Kada je dakle ponovo izašao Mlaðak, upute se svi kao obicno prema trgu, jela budu ponovo poslužena, i narod sjedne, cekajuci dozvolu za pocetak. Tada je takoðer vec došla kraljica, sjela na prijestolje i gledala ljude. Pri tome je otkrila, da je pred zdjelom s rižom bilo slobodno mjesto, koje je moglo obuhvatiti cetiri covjeka, i tomu se zacudila. Dok se ona još ogledavala, padne njezin pogled iznenada na covjeka, koji je ujurio kroz vrata utvrde, i jurio sve dalje, dok nije stao pred stol. Kako meðutim nije našao nijedno slobodno mjesto, osim onoga ispred zdjele, on sjedne ondje. Ona ga pažljivo pogleda, i odmah prepozna, da je to prokleti Na-zarecanin, koji se bio nazvao Rašid ed-Dinom. I ona u sebi rekne: -
Kako je ipak blagoslovljena ova gozba, pri kojoj je taj nevjernik
upao u mrežu! S njegovim je pak dolaskom bila jedna osobita okolnost. Kada se on naime vratio sa svog putovanja... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 289
Ali kada je pocela
i tristaidvadesetitreca \\ o°o
*J
V
o°o
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je prokletnik, koji se nazvao Rašid ed-Dinom, pošto se vratio sa svog putovanja, cuo iz usta svojih, da je Zumurrud išcezla i s njome bisage pune zlata. Kada je on cuo to izvješce, razderao je svoje haljine, udarao se po licu i cupao si bradu. Zatim on pošalje svojega brata Barsuma, da traga za njom po svim zemljama. Ipak, jer je glas o njemu dugo izostajao, on se sam dadne na put, da po zemljama traga za svojim bratom i za Zumurrudom. Tako ga je udes doveo u Zumurrudin grad, a bilo je to upravo o prvom danu u mjesecu, kada je onamo prispio. Dok je išao ulicama, našao ih je sve praznima, i vidio je da su ducani zatvoreni. Žene su meðutim gledale s prozora, i on upita neke od njih, što to znaci. One mu odgovore, da kralj daje prvoga dana svakoga pojedinog mjeseca pripremiti za sav puk gozbu, da svatko u njoj uzme djela, i da onda ne smije nijedan covjek ostajati u svojoj kuci ili u svome ducanu. I one mu takoðer pokažu put prema tomu trgu. Pošto je on ušao na blagdanski trg, zatekao je ljude kako se natiskuju oko jela, i on ugleda ono mjesto kod poznate zdjele s rižom prazno. On dakle ondje sjedne i ispruži svoju ruku, da odatle jede. Tada pozove kraljica svoje stražare i rekne: - Dovedite mi onoga covjeka, koji ondje sjedi kod zdjele s rižom! 291
Tristttidvcidesetitreca, noc Oni su sada znali vec iz iskustva, na koga se misli, te ovoga pograbe i odvedu ga pred kraljicu Zumurrudu. Ova meðutim na njega povice: — Hej ti, kako se zoveš? Kakav zanat imaš? I zašto si došao u našu zemlju? — O najveci kralju našeg vremena - odvrati on - ja se zovem Rustem. Ali nemam nikakva zanata, ja sam siromašni derviš. Ona naloži svojim slugama, da joj donesu geomanticku plocu i mjedenu pisaljku. Bude joj doneseno traženo, kao uvijek. Ona uzme pisaljku i njome u pijesku nacrta figuru. Zatim se zaustavi, i neko je vrijeme promotri. Ali nato podigne ona glavu prema njemu i povice: —
Ti psu, kako se možeš usuðivati lagati kraljevima? Ti se zo
veš Rašid ed-Din, Nazarecanin. Tvoj se zanat sastoji u tome, da postavljaš zamke robinjama muslimana i da ih kradeš. Ti si samo izvana musliman, iznutra si Nazarecanin. Govori istinu! Ako ne kažeš istinu, zapovijedit cu da ti odrube glavu!
Tada on pocne mucati, i naposljetku progovori: —
Imaš pravo, o najveci kralju našega vremena!
Sada ona zapovjedi, da ga se baci na pod, i da mu se po svakom tabanu odmjeri sto udaraca i po tijelu tisucu udaraca bicem, da ga se zatim odere, i da se njegova koža napuni kucinom, i da se potom pred vratima grada iskopa za njega jama, da se u njoj spali njegov leš i naposljetku da se na to baca smece i necist. Njezina zapovijed bude izvršena. Zatim ona dadne narodu dopuštenje da jede. Pocelo se jesti, i kada je objed bio gotov, svi odu svojim putem. Kraljica se Zumurrud meðutim uspne u svoj dvorac, tim što je rekla: —
Neka je slavljen Allah, što je momu srcu pribavio mir od
onih, koji su mi ucinili zlo! Potom ona Stvoritelju neba i zemlje uputi molitvu zahvalnicu, i izrekne ove stihove: 292
Pripovijest o 'Aliji Sdru i Zumurrudi Oni su vladali nepravedno. Tako su vladali dugo vremena. Alije uskoro potom njihova moc dospjela u zaborav. Za pravednost bi oni takoðer iskusili pravednost, ipak je došla Na njih, nepravedne, patnja i jad vremena. Tako se skobilo, da glas udesa njima kazuje: Ovo je nagrada za ono! Neka se ne kori udes! Kada je završila svoje stihove, doðe joj opet na misli njezin gospodar 'Ali Sar, i bujica suza potece preko njezinih obraza. Ali se ona ubrzo pribere i u sebi rekne: — Allah, koji mi je dao vlast nad mojim neprijateljem, isto ce me tako milostivo sjediniti s mojim prijateljem! - I ona usrdno zamoli Allaha, Svemogucega i Dicnoga, za ©proštenje... 293 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
tristaidvadeseticetvrta noc &????????????? ? ?????????????$^
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kraljica Allaha, Svemogucega i Dicnoga, usrdno zamolila za oprostenje i rekla: -Ushtio Allah da me uskoro opet sjedini s mojim ljubljenim 'Alijom Šarom. Jer On može ono, što On hoce, u svako doba, i On dobrostivo misli na svoje sluge u svome sveznanju! Potom je iznova slavila Allaha, tim što ga je još jednom zamolila za oprostenje, i predade se volji udesa, u cvrstoj vjeri, da svaki pocetak ima svoj kraj. I ona izrekne pjesnikove rijeci: Pouzdaj se u tijek stvari: One pocivaju uAlldhovim rukama. Sto On ne želi, ne dogaða se. Ali što On hoce, nikada ne izostaje! I nadalje rijeci drugoga: Pusti dane uvijek samo juriti, Ne ulazi u kuce briga! 295
Tristaidvadeseticetvrtd noc Poneki se cilj ukazuje još kao dalek — Ipak je blisko veselje tvoje. K tomu takoðer rijeci trecega: Obuzdaj svoju narav, ako te obuzme srdžba. I budi strpljiv, ako te spopadne nesreca. Jer pogledaj, noci su bremenite udesom,
One teško tište i poneko cudo donose na svijet. I rijeci cetvrtoga: Izdrži, strpljenje donosi dobro! Pa ako si ga naucio, Ti si veseo covjek, kojega ne muce nikakve boli. Imaj na umu, ako se ne vježbaš dobrovoljno u strpljenju, Tada moraš protiv volje podnositi presudu udesa! Pošto je izgovorila sve te stihove, opet je cekala punih mjesec dana, tim što je danju meðu narodom donosila presude, izdavala zapovijedi i zabrane, nocu meðutim plakala i tugovala zbog rastanka sa svojim gospodarom 'Alijom Šarom. Kada je zatim izašao Mlaðak, izdade zapovijed, da se na onome trgu kao obicno pripreme stolovi. Sjela je na celo gostiju, dok su ovi cekali na dopuštenje za jedenje. Mjesto je meðutim ispred zdjele s rižom ostalo prazno. Tako je ona tu sjedila, povrh stola, i upravljala svoj pogled prema vratima blagdanskog trga, kako bi mogla vidjeti svakoga, koji ovamo ulazi. I ona u svome srcu rekne: — O Ti, koji si vratio Jusufa i Ja'kuba94, i koji si Joba oslobodio od njegove patnje, htjed94 Posrijedi su biblijski Josip i Jakob. 296
Pripovijest o'Aliji Šaru i Zumurrudi ni biti milostiv, da mi natrag vratiš mojega gospodara 'Aliju Šara. Jer Ti možeš uciniti sve, što Ti hoceš, Ti koji vladaš svjetovima, i vodiš zalutaloga, Ti koji uslišuješ zazive, i ispunjuješ molbe, usliši takoðer moju molitvu, o Gospodaru svjetova! Tek što je svršila svoju molitvu, kadli stupi neki mladic kroz vrata na trg. Njegov je stas bio slican vrbovoj grani, ali je njegovo djelo bilo izmoždeno, i bljedoca je ležala na njegovu licu. Ljepši nego on nije mogao biti nijedan mladic, razumom bogat i tako fine cudorednosti. Tek što ga je Zumurrud spazila, pocne drhtati njezino srce, i ona ga pozorno pogleda i prepozna, da je on njezin gospodar 'Ali Šar. Umalo je glasno kriknula od radosti. Ali se svlada, jer se stidjela, da se otkrije pred narodom. Pa premda je njezina nutrina zadrhtala i njezino srce silno tuklo, ipak je prikrila ono, što je osjecala. Razlog je pak, zbog kojega se tu našao 'Ali Šar, bio sljedeci: Kada je on zaspao na klupi, i kada se spustila Zumurrud, i kada ju je ukrao Kurd Džavan, on se nakon nekog vremena probudio. Pa kako je otkrio, da mu je glava gola, spoznao je, da mu je netko nau-dio, i u snu mu ukrao turban. Tada on izrekne rijeci, koje nikoga, tko ih izgovara, ne ostavljaju da bude u zabuni: -
Zaista, mi smo Allahova stvorenja, i Njemu se vracamo!
Zatim on ponovo ode ka kuci stare, koja mu je ispripovijedala, gdje se nalazi Zumurrud, i pokuca na njezina vrata. I pošto je ona izašla van k njemu, on je pred njezinim licem plakao tako dugo, dok nije onesviješten pao na zemlju. Nakon što je zatim opet došao k sebi, ispripovijedao joj je sve, što se s njime dogodilo. Ona ga je meðutim korila i psovala ga zbog njegove nemarnosti, i rekne mu:
-
Za svoju zlu kob i za svoju nesrecu si ti sam kriv!
Da, psovala ga je tako dugo, dok mu krv nije navrla na nos i dok nije ponovo pao onesviješten. Kada je opet došao k svijesti... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 297
Ali kada je pocela
tristaidvadesetipeta
noc
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je 'Ali Šar, kada je opet došao k svijesti, sada pak vidio, kako stara zbog njega place i prolijeva suze. Tada se on pocne tužiti zbog svoje patnje i izgovarati ova dva stiha: Kako je gorka muka rastanka za prijatelje, Kako sladak ponovan susret za zaljubljeni par! Ah sve, koji ljube, ushtio Allah sjediniti! Neka me zaštiti On, mene koji sam bio blizu smrti! Buduci da je stara bila zbog njega ražalošcena, ona mu rekne: —
Ostani tu sjediti! Ja cu pokušati za tebe dobiti izvješce i žur
no se vratiti natrag. -
Slušam i pokoravam se! - dadne on kao odgovor. Zatim ga ona napusti i ode i ostane do podneva odsutnom. Kada mu se vratila, ona rekne:
299
Tristaidvadesetipeta noc — 'Ali, ja se ipak bojim, da ceš ti u svojoj žalosti umrijeti. Jer ti ceš svoju ljubljenu zacijelo ponovo vidjeti tek o Sudnjem Danu95. Znaj, kada su ukucani kršcaninove kuce jutros ustali, našli su prozor prema vrtu izvaljenim, a nestala je Zumurrud i bisage pune zlata, koje je pripadalo kršcaninu. I kada sam ja stigla onamo, našla sam pred vratima zapovjednika straže s njegovom cetom. Nema nikakve moci i nema nikakva velicanstva do u Allaha Uzvišenoga i Svemocnoga! Kada je 'Ali Sar od nje cuo te rijeci, svijetla se dnevna svjetlost pred njegovim licem pretvorila u mrak. On izgubi vjeru u život i ugleda kako mu pred njegovim ocima lebdi sigurna smrt, i plakao je bez prestanka, sve dok nije pao onesviješten na zemlju. Pošto je zatim opet došao k sebi, bude on tako pograbljen od ljubavne cežnje i boli zbog rastanka, da je zapao u tešku bolest, i da je ostao prikovanim za svoju kucu. Stara je meðutim k njemu neprestano dovodila lijecnike, i davala mu je da pije lijekove, i pripremala mu uvarke, cijelu jednu godinu dana, sve dok nije opet ozdravio. Tada se on sjeti prošlosti, i u ovima se stihovima potuži na svoju patnju: Briga je svratila k njemu, zajedništvo je raskinuto, Suze cure, vatra gori u srcu. Cežnja u njemu raste, ne nalazi nikakva pocinka. Zelja ga izjeda i tjeskobna ljubavna bol. O gospodaru, ima li još što, što bi lijecilo moju patnju, Omoguci mi to, dokle god još u meni boravi dah! Kada je dakle zapocela druga godina, stara mu rekne: 95 Doslovce: na es-Siratu. Tako se zove pakleni most, preko kojega o Sudnjem Danu moraju stupati ljudske duše. On je tako oštar kao mac i tako fin kao vlas. 300
Pripovijest o 'Aliji Šaru i Zumurrudi —
Moj sine, sva bol i sva tuga, koji te izjedaju, nece tebi vratiti
ljubljenu. Zato ustani, saberi svoju snagu i otiði u potragu za njome po svim zemljama, kako bi o njoj dobio izvješce! - I ona ga nastavi
tješiti i ohrabrivati ga, sve dok nije postigla da u njemu sazrije odlu ka. Zatim ga odvede u kupelj, dadne mu piti vina i jesti kokošjega mesa, i tako se za njega brinula svaki dan, cijelih mjesec dana, sve dok se on nije osjetio dovoljno jakim i dao se na put. Kako je on dakle sada putovao sve dalje, prispio je takoðer do Zumurrudina grada. Ušao je na blagdanski trg, sjeo za stol i ispružio svoju ruku, da jede. Narod je meðutim imao sucuti prema njemu, i dovikivali su mu: —
Mladicu, ne jedi iz te zdjele! Tko odatle jede, on zlo proðe!
Ali on odgovori: -
Pustite me samo da jedem! Neka se sa mnom ucini, što se
hoce! Možda cu na taj nacin biti osloboðen od muka ovozemalj skog života! Potom on pojede prvi zalogaj. Zumurrud ga htjedne dati dovesti preda se, ali joj padne na pamet, da on jamacno mora biti gladan, i tako ona rekne u sebi samoj: - Bolje je da ga pustim da prvo jede, dok se ne zasiti! On je dakle dalje jeo, dok se narod cudio i cekao, što ce se s njime dogoditi. Kada se do sita najeo, rekne Zumurrud nekolicini svojih uškopljenika: -
Otiðite do onoga mladica, koji ondje jede od riže, i ljubazno
ga dovedite ovamo! Recite mu: 'Slijedi kraljev poziv, na kratko pitanje i odgovor!' —
Slušamo i pokoravamo se! — odvrate oni i odu, dok nisu stali
pred njega. Zatim mu reknu: - Gospodaru, imaj ljubaznosti i slije di kraljev poziv vesela srca! -
Slušam i pokoravam se! - dadne on kao odgovor, i poðe s
uškopljenicima... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
301
Ali kada je pocela
tristaidvadesetisesta noc
sr»
Sehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje 'Ali Sar dao kao od
govor: - Slušam i pokoravam se! — i pošao s uškopljenicima. Ali su ljudi kazivali jedan drugomu: -
Nema nikakve moci i nema nikakva velicanstva do u Allaha
Uzvišenoga i Svemogucega! Što ce kralj zbilja s njim uciniti? Jedan je od njih mislio:
-
On ce mu sigurno uciniti samo dobro. Jer da mu je htio
uciniti zlo, ne bi ga pustio da se do sita najede! Pošto je zatim stajao pred Zumurrudom, on izrekne pozdrav i pred njome poljubi zemlju. A ona uzvrati njegov pozdrav, primi ga s poštovanjem i upita ga: - Kako se ti zoveš? Kakav zanat imaš? I zašto si došao u ovaj grad? - O kralju - odgovori on - ja se zovem 'Ali Sar, sin sam trgovca, i moj je zavicaj Chorasan. U ovaj sam grad došao, da tražim stanovitu robinju, koju sam izgubio. Ona mi je bila milija nego moje oci i moje uši, i moja duša još uvijek visi o njoj, otkada sam je izgubio. To je moja povijest. 303
Tristaidvadesetisestd noc Zatim on pocne plakati, sve dok nije pao u nesvijest. Ona ubrzo izda zapovijed, da mu se lice poškropi ružinom vodicom, pa pošto se to dogodilo, on ponovo doðe k sebi. Cim se je probudio iz svoje nesvijesti, ona povice: -
Donesite mi geomanticku plocu i mjedenu pisaljku!
Donese joj se oboje, ona uzme pisaljku u ruku, i u pijesku nabaci figuru. Pošto je ovu neko vrijeme promatrala, rekne mu: -
Ti govoriš istinu. Allah ce te uskoro s njome sjediniti. Zato
budi bez brige! Nato ona zapovijedi svom komorniku, da ga odvede u kupelj, i da ga obuce u lijepu, kneževsku odjecu, da ga pusti da uzjaše jednoga od najplemenitijih kraljevih konja, i da ga predvecer dovede u dvorac. -
Slušam i pokoravam se! — rekne komornik, uzme ga sa so
bom i odvede ga odatle. Ljudi su pak meðu sobom govorili: -
Sto je to sa sultanom, da je on s tim momkom tako prijazno
postupio. Jedan opet rekne: -
Zar vam ja nisam rekao, da mu on nece ništa nauditi? On je
lijep. Od onog trenutka, kada je kralj cekao, sve dok on ne bude sit, ja sam to znao! Svaki je pojedini izrekao svoje mišljenje. Zatim narod poðe svojim putem. Zumurrud je meðutim jedva mogla docekati, da se spusti noc, kako bi mogla biti na samo s ljubavlju svojega srca. Kad se napokon spustila noc, uðe ona u spavaonicu, tim što se je napravila, kao da ju je svladao san. Bio je to meðutim njezin obicaj, da nikomu nije dopuštala da kod nje spava, osim dvojici malih uškopljeni-ka, koji su je posluživali. Cim se našla u svojoj odaji, poslala je po svojega ljubljenoga 'Aliju Sara, i spustila se na postelju, dok su do njezine glave i do njezinih nogu gorjele svijece i prostoriju osvjet304
Pripovijest o 'Aliji Saru i Zumurrudi Ijavali zlatni lusteri. Kada su ljudi culi, da je ona poslala po njega, cudili su se nad time, i svaki si je pojedini od njih dao o tome misliti i ocitovao svoje mišljenje. Neki su meðutim govorili: —
Kralj posve sigurno voli toga mladica, i sutra ce ga uciniti za
povjednikom vojske. Kada je dakle 'Ali Sar bio doveden k njoj, poljubi on pred njom pod, i zazove na nju nebesku milost, dok je ona u sebi mislila: — Moram ipak još neko vrijeme s njime zbijati šalu, a da mu ne dopustim da me prepozna! Ona ga dakle upita: —
'Ali, jesi li išao u kupelj?
—
Da, moj gospodaru — dadne on kao odgovor.
Zatim ona nastavi: — Doði, pojedi od ove kokoši i od toga mesa, i napij se od ovoga vina i šecernog šerbeta. Jer ti si umoran! Poslije toga doði ovamo! — Slušam i pokoravam se! — odvrati on i ucini onako, kako mu je zapovijedila. Pa kada je bio gotov s jedenjem i pijenjem, ona rekne: —
Doði k meni na postelju i masiraj me!
On pocne masirati njezine noge i listove, i naðe, da su mekši od svile. Sada ona zapovijedi: — Poði s masiranjem više prema gore! Ali on odvrati: — Oprosti, moj gospodaru, do koljena, ali ne dalje! Ona povice:
—
Zar se usuðuješ meni protusloviti? Ovo bi mogla postati za
tebe noc nesrece!... Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 305
mm
?H
Ali kada je pocela
V Sehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Zumurrud svom gospodaru 'Aliji Šaru doviknula: - Zar se ti meni usuðuješ protusloviti? Ovo bi mogla za tebe postati noc nesrece! Ne, tvoja je dužnost, da mi se pokoravaš. Ja cu te uciniti svojim ljubimcem, i imenovati te jednim od svojih emira. —
O najveci kralju našeg vremena - upita 'Ali Sar - u cemu
ti se ja moram pokoravati? A kada je ona odgovorila: — Svuci svoje gace i lezi na trbuh! — on uzvikne: —
To je nešto, što ja još nikada nisam radio u svome životu!
Ako me ti na to prisiliš, tužit cu te za to pred Allahom na dan uskrsnuca mrtvih. Uzmi sve, što si mi dao, i pusti me da odem iz tvojega grada!
Nato on pocne plakati i jadikovati. Ali ona zapovjedi: —
Svuci svoje gace i lezi se na trbuh. Inace cu dati da ti odsi
jeku glavu! Tada on to ucini, a ona mu se uspne na leða. I on osjeti nešto, što je bilo mekše od svile i nježnije od vrhnja. Tada on sebi rekne: — Taj je kralj vredniji od svih žena. 307
Tristaidmdesetisedma noc Pošto je još neko vrijeme ostala na njegovim leðima, ona se ponovo baci na postelju. Sada 'Ali Šar klikne: —
Allahu neka je hvala, cini se da se njegov kurac ne nadiže.
Ona meðutim rekne: —
'Ali, moj kurac ima naviku, da se nadiže samo ako ga se trlja
rukom. Hajde dakle, trljaj ga svojom rukom, kako bi se nadignuo. Inace cu te dati ubiti. Zatim se ona ispruži na leða, uzme njegovu ruku i dovede je do svoje picke. Nju on naðe mekšom od svile, bijelom, oblom i strše-com, vrucom poput vrelosti tople kupelji ili zaljubljena srca, koje razdire strast. Tada rekne sebi 'Ali Šar: - Taj kralj ima pizdu. To je ipak jedno od najvecih cuda! Obuzme ga užitak i njegov se kurac visoko nadigne. Kada je meðutim Zumurrud to vidjela, glasno se nasmije i uzvikne: —
Moj gospodaru, zar me ti pri svemu tome još ne prepozna-
ješ? On upita: — Pa tko si ti, o kralju? A ona odgovori: — Ja sam tvoja robinja Zumurrud. Cim je to saznao, on je poljubi i zagrli, da, baci se na nju kao lav na janje. Sada je bio posve siguran, da je ona doista njegova robinja. I on sakrije svoju palicu u njezin džep, i postane vratarom njezinih vrata i predstojnikom njezine dubke, dok se ona sagibala i bacala dolje, podizala se i uspravljala. I pri tome je popracala uzvike radosti ljubavnim vragovanjem punim pokreta, tako da su to culi mali uškopljenici. Oni su prolazili i pogledavali
iza zavjese. Tada su vidjeli da kralj leži na leðima, dok se nad njime naginje 'Ali Šar. Ovaj se žestoko gibao, ali je kralj stenjao i miješao guzom. Tada uškopljenici sebi reknu: —
Tako ne miješa guzom nijedan muškarac! Je li taj kralj mož
da žena? Ali su prešutjeli, ono što su vidjeli, i nikomu o tome nisu pricali. 308
Pripovijest o Džubairu ibn }Umairu i gospodarici Buduri Sljedecega jutra pozove k sebi Zumurrud cijelu vojsku i državne dostojanstvenike, i rekne im: - Ja želim putovati u zemlju ovoga covjeka. Zato si izaberite ;ednog namjesnika, koji ce nad vama vladati, dok se ja opet ne vratim. - Slušamo i pokoravamo se! - odgovore joj oni. Nato ona pocne sve pripremati za putovanje, zalihe i novac, hranu i poklone, deve i mule. Kada su zatim napustili grad, putovali su neprekidno, sve dok nisu stigli u zavicaj 'Alije Šara. Ondje se on uputi k svojoj kuci i podijeli bogate darove i milostinju. Njemu su po njoj bila darovana djeca, i oboje su poživjeli u najljepšem zadovoljstvu, sve dok im nije došao Onaj96, koji ruši radosti i raskida prijateljstva. Hvala neka je Njemu, koji vjecno traje i bdije, i neka je slava Allahu zbog svega što opstoji! A dalje se pripovijeda PRIPOVIJEST 0 DŽUBAIRU IBN 'UMAIRU I GOSPODARICI BUDURI. Jedne je noci gospodar pravovjernih bio mucen nemirom, i nije mu san dolazio na oci. Neprestano se bacao s jedne strane na drugu u svome velikom nemiru. A kada to nije više mogao podnositi, dadne da doðe Masrur97. Njemu rekne: -
Masrure, potraži mi nekoga, tko ce me osloboditi od ovoga
nemira! 96
To jest: Asrael, anðeo smrti. 97 Er-Rašidov uškopljenik, u 1001 noci cesto spominjan kao - "maconoša
kalifove osvete". 309
Tristrndvadesetisedma, noc —
Moj gospodaru — dadne on kao odgovor - želiš li se možda
uputiti u vrt palace i promatrati ondje svo to lijepo cvijece i gledati lijepo kolo zvijezda i Mjesec, koji meðu njima zraci i zrcali se u vodi? Kalif odvrati: — Masrure, za takvim stvarima moja duša ne cezne! — Moj gospodaru - nastavi ovaj - gledaj, u tvojemu je dvorcu trista odaliski98, od kojih svaka ima svoju vlastitu odaju. Zapovjedi, da se svaka pojedina od njih povuce u svoju sobu, i zatim ih obilazi i raduj se gledajuci ih, a da one o tome ne znaju!
Ali kalif odvrati: — Masrure, dvorac je moj dvorac, a djevojke su moje vlasništvo. Ali moja duša ne cezne za takvim stvarima. — Moj gospodaru — rekne nato Masrur - zapovjedi da se pred tobom pojave ucenjaci i mudri ljudi i pjesnici i da jedni s drugima raspravljaju i da te zabavljaju pjesmama i da ti pripovijedaju price od svakojake vrste! Kalif meðutim odvrati: — Moja duša ne cezne za tomu slicnim. — Moj gospodaru — pocne sada opet Masrur — zapovjedi, da k tebi doðu mladi ljudi, drugovi uz bocu i ljudi od duha i da ti izlažu vesele dogodovštine! Kalif odvrati takoðer nato: — Masrure, moja duša ne cezne za takvim stvarima. Sada Masrur uzvikne: — O gospodaru, daj mi onda odrubiti glavu!... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 98 Odaliske su bijele robinje. 310
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Masrur kalifu doviknuo: — Moj gospodaru, daj mi onda odrubiti glavu! Možda ce to moci odagnati tvoj nemir i otjerati tvoju besanicu. Tada se er-Rašid nasmije nad njegovim rijecima i rekne mu: -
Masrure, pogledaj, tko je od drugova uz bocu na vratima!
Masrur izaðe van, a kada se vratio, rekne: - Moj gospodaru, tko je na vratima, to je 'Ali ibn Mansur el--Hali ed-Damaski". - Dovedi mi ga! - uzvikne er-Rašid. Tada Masrur izaðe i covjeka dovede. Cim je ovaj bio ušao, rekne: - Mir bio s tobom, o gospodaru pravovjernih! Kalif uzvrati njegov pozdrav i zatim nastavi: - Ibn Mansure, ispricaj nam jednu od svojih pripovijesti! Ovaj nato upita: El-Hali ed-Damaski je nadimak: Vragolan iz Damaska. 311
Tristaidvadesetiosma noc —
O gospodaru pravovjernih, trebam li ti ispricati nešto, što
sam vidio vlastitim ocima, ili nešto, što sam samo cuo? Gospodar mu pravovjernih odgovori: — Ako si nešto neobicno doživio, tada nam to ispricaj! Jer što je bilo samo ispricano, nije tako mnogo vrijedno kao vlastiti doživljaj— O gospodaru pravovjernih — pocne nato 'Ali — posudi mi svoje uho i svoje srce! Kalif rekne: —
Ibn Mansure, slušam te svojim uhom, i gledam te svojim
okom, i osluškujem te svojim srcem. Sada 'Ali pocne pripovijedati:
—
Znaj, o gospodaru pravovjernih, ja svake godine primam
stanovitu placu od Muhammeda ibn Sulaimana el-Hašimija, sulta na od Basre. Kada sam dakle jednom kao obicno otišao k njemu i ušao u dvorac, našao sam ga upravo spremna, da izjaši u lov i haj ku. Ja izreknem pozdrav, a on mi ga uzvrati. Zatim nastavi: —
Ibn Mansure, pojasi s nama u lov!
Ali mu ja dadnem kao odgovor: —
Moj gospodaru, ja ne mogu jahati. Ostavi me zato da stanu
jem u gostinjskoj kuci i povjeri me zaštiti komornika i upravitelja! On to ucini i zatim se uputi u lov. Sa mnom su postupali sa svakim poštovanjem i castili me najljepšim gostoprimstvom. I ja sada u svojoj duši reknem: — Tako mi Allaha, neobicno, da ja vec od prije dugo vremena stalno dolazim iz Baghdada u Basru, a da od Basre ipak ne poznam ništa osim puta od dvorca do vrta i od vrta do dvorca! Kada ce mi se opet ponuditi prilika kao ovajput, da si pogledam Basru sa svih strana? Smjesta cu se staviti u pokret i sam proci uokolo za vlastito zadovoljstvo i za probavu hrane! Stavim dakle na sebe svoje najraskošnije haljine i poðem uokolo po Basri. Ti pak znaš, o gospodaru pravovjernih, da je ondje 312
Pripovijest o Džubairu ibn 'Umnim i gospodarici Buduri sedamdeset ulica, od kojih je svaka pojedina dugacka sedamdeset irackih parasangi. Ubrzo sam zalutao u jednu od njezinih ulicica, i tada me spopadne žeð. I dok sam, o gospodaru pravovjernih, tako uokolo tumarao, iznenada ugledam pred sobom jedna velika vrata, s dvjema alkama od mjedi, pred kojima su visjele zavjese od crvenog brokata. S obje je strane vrata stajala po jedna klupa, a nad njima se nalazila rešetka, pokrivena vinovom lozom, koje je sjena padala na vrata. Zastanem, kako bih si promotrio ovu kucu. I dok sam tako tu stajao, dogodilo se, da sam iznenada zacuo neki tugaljivi glas, koji je dolazio iz ožalošcena srca. I on pocne recitirati u slatkim napjevima i tužiti se na svoju patnju u ovim stihovima: Sada je moje tijelo boravište patnji i briga Poradi srndaca, koji je daleko od kuce i zavicaja. Vi vjetrovi od Zaruda100, uzbudite njega, koji mene muci, I poðite k mojemu dragom, tako vamAllaha, vašem gospodaru,
I izgrdite ga! Možda mu grdnja dirne srce! I ako osluškuje vaš govor, recite mu lijepe rijeci. Ispricajte mu, kakva nevolja muci njih, koji ljube. Budite mi svojim cinjenjem, ja vas molim, na usluzi, I ukažite mu na mene, i, dok govorite, recite: O kako ti muciš svoju robinju ljutom boli rastanka! 100 Vjetrovi hladnoga jutarnjega i vecernjeg zraka. Zarud je mjesto, koje se nalazilo na putu iz Kufe u Mekku. 313
Tristmdvadesetiosma noc Ona ipak nije zgriješila, niti ikada proturjecila. Ona nije nikomu drugomu posvetila svoje srce i nije ucinila nikakvo zlo. Nije prekršila vjernost, niti ikada ucinila neku nepravdu. Pa ako se nasmiješi, recite mu sa svom Ijubaznošcu: Kakva velika sreca za nju, samo neka to omoguci tvoj dolazak! Ona stalno misli na tebe, kako to dolikuje. Njezino je oko uvijek budno, ona se tuži i place. Ako on pokaže svoju naklonost, tada je cilj postignut. Ali ako se na njegovu licu pojavi pogled gnjeva — Mije dakako ne poznajemo — tako recite u šali! Tada reknem u sebi samome: - Ako je ona, koja tako pjeva, lijepa, onda su u njoj sjedinjeni ljupkost i finoca govora i bla-gozvucnost glasa. Potom priðem blizu vrata i pocnem posve polako dizati zavjesu, i sada ugledam curu, koja je zracila poput punog Mjeseca, kada stoluje na nebu u cetrnaestoj noci. Imala je srasle obrve i oci, koje su gledale sanjarskim pogledom. Njezine su dojke bile sparene kao dva nara, njezine usne nježne kao dvije krizanteme. Cinilo se da su njezina usta Sulaimanov pecat101, a redovi su njezinih zubi pjevacima i pripovjedacima otimali razum, onako kako je za nju pronašao rijeci jedan pjesnik: 101 Salamunov pecat, to jest: pokosnica (Polygnatum), biljni rod iz porodice ljiljana (Liliaceae). 314
Pripovijest o Džubairu ibn 'Umaku i gospodarici BuMri Tko vas je nanizao ljubljenoj, vi biserni zubi? I tko je dao tvojim ustima titricin sjaj i vino?
I tko je posudio tvojemu osmijehu blijesak mladoga jutra? I tko je zakljucao tvoja usta karneolom102? Tko te samo ugleda, taj luta naokolo, zaprepašten, zacaran. Kako mora biti onomu, kojega usreci tvoj poljubac? I kako kazuje jedan drugi: O vi prijateljicina biserna usta, Budite prema karneolu draga! Nemojte se s njime sporiti o prednosti. Vi ste mu slika ljepote. Ukratko, ona je u sebi sjedinjavala sve draži ljupkosti, i nadaleko i naširoko bila iskušenjem za žene i muškarce. Tko bi je ugledao, njemu nikada ne bi bilo predugim promatranje njezine ljepote, onako kako je o njoj pjevao pjesnik: Ona ubija, kada dolazi. A ako okrece leda, Tada se svi ljudi predaju ljubavi prema njoj. Nalikuje Suncu, Uštapu takoðer. Pa ipak Joj oporost i krutost nikada ne padaju na pamet. 102 Poludragi kamen žutocrvene ili kao krv crvene boje. 315
Tristaidvadesetiosma noc Edenski103, se vrtovi otvaraju u njezinoj haljini. Svijetli Uštap kruži njezinim nakitom oko vrata. Dok sam je dakle gledao kroz prorez zavjese, ona se iznenada okrene i ugleda me kako stojim na vratima. Odmah dovikne svojoj robinji: -
Pogledaj, tko je na vratima!
Robinja priðe k meni i rekne mi: - Stari, zar te nije stid? Pristoji li besramno ponašanje sijedim vlasima? - Gospodarice - odvratim joj ja - sijede ti vlasi priznajem. Ali kada govoriš o besramnom ponašanju, tada ipak ne vjerujem, da sam svojim dolaskom takvo što skrivio. Tada njezina gospodarica uzvikne: — Zar uopce ima nekoga besramnijeg ponašanja, nego kada provaljuješ u kucu, koja ne pripada tebi, i gledaš u harem, koji nije tvoj? — Moja gospodarice — dadnem joj ja kao odgovor — ja imam za to ispriku.
A kada je ona upitala: — Kako se dakle možeš ispricati? — ja joj odvratim: - Ja sam stranac, i tako žedan, da cu umrijeti od žeði! Ona rekne: —
Prihvatit cemo tvoju ispriku...
Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 103 Eden je raj zemaljski. 316
Ali kada je pocela
tristaidvadesetideveta noc
Sehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je dama rekla: - Pri
hvatit cemo tvoju ispriku. Zatim pozove jednu od svojih robinja i rekne joj: —
O Lutf, daj mu gutljaj iz zlatnog ibrika!
Ova mi donese crvenozlatni ibrik, koji je bio ukrašen biserima i draguljima. Bio je napunjen mješavinom napravljenom od vode i najfinijeg mošusa i umotan u rubac od zelene svile. Ja pocnem piti, ali sam odugovlacio sa svojim srkanjem, tim što sam stalno krišom pogledavao nju, sve dok se nisam pri tome gotovo predugo bio zadržao. Zatim vratim robinji ibrik, ali sam još ostajao stajati. Tada gospodarica rekne: —
Stari, otiði svojim putem!
Ali joj ja odgovorim:
-
Moja gospodarice, ja sam pun turobnih misli!
—
Zbog cega? - upita ona.
Ja odgovorim: -
Zbog promjenjivosti vremena i nepostojanosti stvari.
Tada ona nastavi: 317
Tristaidvadesetideveta noc —
U tome si ti u pravu. Jer vrijeme je puno cuda. Ali kakve su
to cudesne stvari, koje si ti doživio, da bi o njima morao raz mišljati? Ja joj odvratim: —
Razmišljam o gospodaru ove kuce. Jer on je bio, kada je još
živio, moj prijatelj! Na njezino pitanje: - Kako se dakle zvao? - ja dadnem kao odgovor: — Muhammed ibn 'Ali, draguljar. Posjedovao je veliko bogatstvo. Je li možda ostavio za sobom djece? — Dabome - rekne ona — ostavio je za sobom jednu kcer po imenu Budur. Ona je naslijedila svo njegovo bogatstvo. Sada ja uzviknem: —
Cini se, da si ti njegova kci!
Nasmiješivši se, ona rekne: — Dabome. - Ali dometne: - Stari, ti si vec predugo brbljao, otiði sada svojim putem! — Ja jamacno moram otici — odvratim ja — ali buduci da vidim, da su tvoje draži izblijedjele, ispricaj mi, kako s tobom stoji! Možda ce ti Allah mojim posredstvom podariti utjehu. Tada ona rekne: —
Stari, ako ti pripadaš ljudima koji znaju šutjeti, tada cu ti ja
otkriti svoju tajnu. Reci mi, tko si ti, kako bih znala, da li si dosto jan povjerenja ili ne. Jer pjesnik kazuje: Tajnu cuva samo pouzdan covjek. I tajna je kod najboljeg covjeka zapecacena. Kod mene se tajna nalazi u zakljucanoj kuci. Kljucevi su za nju izgubljeni, a vrata su zasunuta. 318 «
Pripovijest o Džubairu ibn 'Umairu i gospodarici Buduri Nato joj ja reknem: -
Moja gospodarice, ako hoceš znati, tko sam ja, onda cuj: ja
sam 'Ali ibn Mansur el-Hali ed-Damaski, drug za stolom kalifa Haruna er-Rašida. Kada je cula moje ime, ona se podigne sa svoje stolice, izrekne mi pozdrav i nastavi: -
Budi dobro došao, Mansurov sine! Sada cu ti ispricati, kako
stoji sa mnom, i povjeriti ti svoju tajnu. Ja sam zaljubljenica, koja je rastavljena od svojega ljubljenoga. Tada joj ja reknem: -
Moja gospodarice, ti si lijepa. I ti sigurno možeš voljeti samo
jednoga lijepoga. Tko je dakle taj, kojega ljubiš? Ona odgovori: -
Ja ljubim Džubaira ibn 'Umaira eš-Šaibani, emira Banu
Šaiban104. I zatim mi ona oslika stanovitog mladica, od kojega u Basri nema nijednoga ljepšega. Ja je dakle upitam: -
Moja gospodarice, jeste li se vec ugledali na spoju ili si slali
izmeðu sebe pisma ovamo i onamo? Ona odgovori: - Dabome. Ali smo se mi ljubili samo jezicima, srce i duša nisu bili prožeti ljubavlju. Jer on je prekršio vjernost, i nije održao, što je obecao. - Moja gospodarice - upitam ja dalje - što je bilo razlogom vašega rastanka? Ona dadne kao odgovor: -
Razlog je bio ovaj: Jednoga sam dana tu sjedila, a ova mi je
moja robinja cešljala kosu. Kada je bila gotova s cešljanjem, splela mi je kecke. A buduci da su je ocarale moja ljepota i ljupkost, sagTo jest: gospodara šaibanskog plemena. 319
Tristaidvctdesetidevetct noc nula se preko mene i pocela ljubiti moje obraze. U tome trenutku on uðe k meni, a kada je vidio, da robinja ljubi moje obraze, istoga mi je trenutka ljutito okrenuo leða, odlucan, da ce me vjecno izbjegavati. A pri rastanku je izgovorio ova dva stiha: Ako trebam ljubav dijeliti s nekim drugim, Tada cu ostaviti svoju ljubav i živjeti sam za sebe: U ljubljenom bicu, koje drugacije u ljubavi Hoce nego zaljubljenik, ne može biti nikakva dobra. A pocevši od toga vremena, kada se on od mene odvratio, pa sve do današnjega dana, o Mansurov sine, nije došlo od njega k meni nijedno pismo, niti sam ja od njega dobila ijedan odgovor. —
Sto dakle kaniš uciniti? - upitam ja.
Tada ona odgovori: — Voljela bih mu poslati po tebi jedno pismo. Ako mi doneseš od njega odgovor, tada trebaš primiti od mene petstotina dinara. A ako mi ne doneseš od njega nikakav odgovor, tada cu ti dati sto dinara za tvoj put. — Ucini, što ti se cini da je dobro! — reknem ja, a ona odvrati: - Slušam i pokoravam se!
Zatim pozove jednu od svojih sluškinja i rekne joj: —
Donesi mi tintarnicu i papir!
A pošto joj je oboje bilo doneseno, ona napiše ove stihove: Ljubljeni moj, cemu to izbjegavanje i ta mržnja? Kamo se obratila naša obazrivost i dobrota? Zašto si se od mene rastao i uzmaknuo? Tvoje lice nije više, kakva sam ga nekoc poznavala! 320
Pripovijest o Džubairu ibn 'Umairu i gospodarici Buduri Da, klevetnici su te lažno o meni izvijestili. Ti si povjerovao njihovim rijecima, a oni su tada klevetali još više. I ako si nekoc vjerovanje primjeravao brbljanju, Sada to znaš bolje, uopce ih nemoj slušati! Reci mi, tako ti tvojega života, što si dakle cuo? Ipak znaš, što se brblja, i vježbaš pravednost. Pa ako je istina, da sam tako rekla, ipak ima govor Znacenje, da, ipak ima takoðer jednu šarenu haljinu. I kada bi to bila rijec, koju je objavio Allah, Narod bije Tore105 pogrešno protumacio. Kako su ipak ljudi pred nama cesto oklevetani! Gledaj, protiv Jusufa je cak i Ja 'kub bio nahuškan. Svi mi, ja i ti i klevetnik, idemo K velikom Danu, kada cemo stajati pred Sucem. Potom ona zapecati pismo i pruži mi ga. Ja ga uzmem i uputim se prema kuci Džubaira ibn 'Umaira ešSaibanija. Ondje saznam, da je odjahao u lov. Zato sjednem, kako bih ga cekao. I dok sam tako sjedio, on se iznenada vrati iz lova. Ali kad sam ga ugledao na njegovu konju, o gospodaru pravovjernih, njegova mi ljepota i ljupkost ugrabe pamet. On se meðutim ogleda oko sebe i opazi me kako sjedim na njegovima kucnim vratima. Tek što me je ugledao, 105 Tora je Stari zavjet. 321
Tristaidvadesetideveta noc
sjaši sa svojega konja, pohita k meni, zagrli me i pozdravi me, a meni je to bilo, kao da sam zagrlio cijeli svijet sa svim, što je u njemu. Zatim me odvede u svoju kucu, dadne mi da otpocinem na njegovome vlastitom jastuku i zapovjedi da se donese jedaci stol od horasanske klenovine sa zlatnim nogama, na kome su se nalazila raznovrsna jela, svakojako meso, peceno i prženo, i druge dobre stvari. Nakon što sam bio sjeo za stol, pozornije ga pogledam i naðem, da je ova pjesma bila napisana o njemu:... 322 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
aL
3 ogSi
07 17 %, M
ib ^
^
BK
tristaitrideseta noc ##?????$??????? ?????????????$^
VJJ,
^
"
]]0
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje 'Ali ibn Mansur nadalje pripovijedao: - Kada sam bio sjeo za stol Džubaira ibn 'Umaira eš-Saibanija, pozornije sam ga pogledao i našao, daje ova pjesma bila napisana o njemu: Svrati na perad na mjestu tava, I ne odlazi od pecenja i sjecenog mesa! Oplakuj poletarceve kceri, kao što ih ja uvijek oplakujem, U zajednici sprženim mesom i pilicima. Kako je tužno moje srce zbog dvije vrste riba, Koje obicavaju posluživati na kriškama svježeg kruha! Ah, kako je jednom bio obilan objed! O kakva li zadovoljstva, Kada povrce utone u ocat iz vrceva! A isto tako i riža s bivoljim mlijekom, tada prodru Ruke duboko u nju sve do preko grivni! 323
Tristaitridesetd noc 0
moja dušo, strpljenja! Allah je taj, koji daruje milost
1
koji tebe, ako si u bijedi, uskoro od nje oslobaða.
Sada Džubair ibn 'Umair pocne: —
Ispruži svoju ruku prema našem jelu i ucini našem srcu za
dovoljstvo, tim što ceš jesti od naše hrane! Pa ipak ja odvratim: —
Tako mi Allaha, necu od tvojega jela pojesti ni jedan jedini
zalogaj, dok ti ne ispuniš moju želju! Kada je on dalje upitao: — Koja je tvoja želja? — ja izvadim pismo i predam mu ga. Ali pošto ga je bio procitao i razumio njegov sadržaj, razderao ga je i bacio na pod, tim što je uzviknuo: —
Ibn Mansure, ja cu ti ispricati, što ti je ona rekla, premda ta
da nisam bio kod vas. —
Što mi je dakle ona rekla? — upitam ja.
On nato odgovori: —
Zar ti sastavljacica ovoga pisma nije rekla: Ako mi ti od nje
ga doneseš odgovor, tada trebaš primiti od mene petstotina dinara, a ako mi od njega ne doneseš nikakav odgovor, tada cu ti dati sto dinara za tvoj put? Kada sam ja to potvrdio, on nastavi: —
Ostani danas kod mene, jedi i pij, budi zadovoljan i u dobru
raspoloženju, i zatim uzmi sa sobom petstotina dinara! Nato sam ja ostao kod njega, jeo sam i pio, bio sam zadovoljan i u dobru raspoloženju i s njime sam se zabavljao. Napokon ga upitam: —
Visoki gospodaru, zar u tvojoj kuci nema nikakva zvuka
struna? On mi dadne kao odgovor: —
To je istina, mi sve od nekoga vremena na ovamo pijemo bez
odjeka struna. 324
Pripovijest o Dzubturu ibn 'Umairu i gospodarici Buduri Zatim je naredio da doðe jedna od njegovih robinja, tim što je uzviknuo: V - O Sadžarat ed-Durr! Tada mu odgovori jedna robinja iz svoje sobe i doðe s lutnjom indijske izrade, koja je bila umotana u navlaku od svile. Ona sjedne, stavi lutnju u krilo i zasvira na njoj na dvadesetijedan nacin. Zatim se vrati k prvom nacinu i pocne pjevati ove stihove: Tko nije okusio slatkocu ljubavi i njezinu gorcinu, On ne zna, što to znaci, biti sjedinjen i biti daleko. Tako takoðer, tko skrene s ispravne ljubavne staze, Ne zna, da lije gladak njegov put ili grub kamen. Narod me je ljubavi vazda kudio. Tada mi se morala približiti njezina slast i gorcina. Ispijala sam u punim gutljajima njezine gorke pehare, I bila sam potcinjena njezinu gospodaru i sluzi. Kako je mnogu noc kod mene boravio moj povjerljivi drug! Sisala sam s njegovih usana poput meda slatku rosu. Kako su nam brzo prolazile noci jednomu s drugim! Jedva da je bila došla noc, kadli se ukazivalo rumenilo zore. Udes se zakleo, da ce vladati nad našim rastankom. Sada je udes sproveo svoju zakletvu u djelo. Udes je odredio. Njegova je presuda neumoljiva. Tko ce proturjeciti gospodaru, ako je on zapovjedio? 325
Tristaitrideseta noc
Kada je robinja bila završila svoje stihove, njezin gospodar ispusti glasan krik i padne onesviješten. A robinja uzvikne: -
Neka te Allah ne htjedne kazniti, stari! Mi vec od prije dugo
vremena pijemo bez pjesme iz straha, da bi naš gospodar mogao biti spopadnut jednim takvim napadom kao što je ovaj sada. Ali otiði u svoju sobu i ondje odspavaj! Tako ja odem u odaju, koju mi je pokazala, i u njoj prespavam do jutra. Tada sam iznenada vidio, kako k meni ulazi rob, koji je nosio kesu sa petstotina dinara. I on rekne: — Ovdje je, što ti je obecao moj gospodar! Ali nemoj se opet vracati natrag k dami, koja te je poslala. I neka to bude tako, kao da o ovoj stvari nisi nikada ništa bio cuo i kao da takoðer mi ništa o njoj nismo bili saznali! — Slušam i pokoravam se! - odvratim ja, odmah uzmem kesu i odem svojim putem. Ali sam sam u sebi rekao: — Ta me dama ocekuje još od jucer. Tako mi Allaha, to nije moguce drugacije, moram se k njoj vratiti i ispricati joj, što se zbilo izmeðu mene i njega. Jer ako se ne vratim k njoj, ona ce tada prokleti i mene i sve one, koji dolaze iz moje zemlje. Odem dakle k njoj i naðem je kako stoji iza vrata. Cim me je ugledala, ona uzvikne: —
O Mansurov sine, ti za mene nisi ništa isposlovao!
Ja joj odgovorim: -
Tko te je o tome obavijestio?
Tada ona nastavi: -
O Mansurov sine, meni je bilo objavljeno još jedno, a to je:
kada si mu predao pismo, on je tada pismo poderao i bacio i tebi rekao: O Ibn Mansure, svaku cu ti želju, koju imaš, ja ispuniti, samo ne želju sastavljacice ovoga pisma. Jer ja joj ne želim dati ni kakav odgovor. Tada si ga ti u srdžbi htio napustiti, ali je on uhva tio tvoj skut i rekao ti: O Ibn Mansure, ostani danas kod mene, jer 326
Pripovijest o Džubairu ibn 'Umairu i gospodarici Buduri :i si moj gost. Jedi i pij, budi zadovoljan i u dobru raspoloženju i uzmi sa sobom petstotina dinara! Tada si ti ostao kod njega, jeo si i pio, bio si zadovoljan i u dobru raspoloženju i s njime si se zabavljao. Tada je još jedna robinja svirala na te i te nacine i otpjevala tu : tu pjesmu, a on je konacno pao u nesvijest. Tada je ja upitam, o gospodaru pravovjernih: -
Zar si ti bila kod nas?
A ona mi dadne kao odgovor: -
O Ibn Mansure, zar ti nisi cuo pjesnikovu rijec:
Srce zaljubljenih ima oci da vidi, Sto svi koji gledaju ne mogu dokuciti. Ali, o Mansurov sine, dani i noci u svojim mijenama ne prelaze preko stvari, a da ih ne mijenjaju... 327 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
$&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&$ tristaitridesetiprva noc
Šehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je dama rekla: — O
Mansurov sine, dani i noci u svojim mijenama ne prelaze preko stvari, a da ih ne mijenjaju. Zatim ona podigne svoj pogled prema nebu i pomoli se: -
O Allah, moj Gospodaru i Vladaru, kako si ti mene doveo u
iskušenje ljubavlju prema Džubairu ibn 'Umairu, tako u iskušenje dovedi takoðer njega ljubavlju prema meni. Ucini da ljubav iz mo jega srca prijeðe u njegovo srce! Nato mi ona dadne sto dinara za moj put. Ja ih uzmem i uputim se k sultanu od Basre. Njega zateknem, kako se upravo bio vratio iz lova. Primim od njega svoj godišnji novac i vratim se u Baghdad. Kada je pak došla sljedeca godina, ja se kao obicno uputim u grad Basru, kako bih podigao svoj godišnji novac, a sultan mi ga dadne isplatiti. Ali kada sam se htio vratiti u Baghdad, doðe mi na pamet doživljaj s damom Budurom, i ja reknem: - Tako mi Allaha, ipak moram otici k njoj i pogledati, što se odigralo izmeðu nje i njezinoga ljubljenoga! Tako dakle odem k njezinoj kuci, a pošto sam našao mjesto ispred njezinih vrata pometeno i poškropljeno, vidio kako ondje sto329
Tristaitridesetiprva noc je uškopljenici, sluge i robovi, tada sebi reknem: - Možda je jad svladao njezino srce, pa je ona mrtva, a u kucu se uselio neki emir. Stoga napustim to mjesto i opet odem do kuce Džubaira ibn 'Umaira. Ali ondje naðem polomljene klupe, i na njegovim vratima ne ugledam više nikakve sluge kao inace. Tada si reknem: -Možda je umro takoðer on. Ostanem stajati na vratima, tim što je preko mojih obraza pocela teci bujica suza, i ja kucu pocnem oplakivati ovim stihovima: Vi ste, gospodari, otišli, tim što vas je slijedilo moje srce: Vratite se, kako bi se s vama meni vratila moja radost! Stajao sam pred vašom kucom, oplakivao vaše boravište. Suze su curile, ocni kapci podrhtavali.
Upitam tada kucu i upitam placuci ruševine: Gdje je on, koji mije nekoc iskazao dobrotu i naklonost? Ona rekne: Otiði svojim putem, prijatelji su išcezli Sa svojih taborišta, oni pocivaju umotani u prah! Nama neka Alldh nikada ne uskrati, tijekom citavoga ovog vremena, Prizor njihove ljepote i njihove divote! Dok sam ja tim stihovima oplakivao stanovnike one kuce, o gospodaru pravovjernih, kadli odjednom izaðe iz kuce k meni neki crni rob i uzvikne: — Stari, ušuti! Tvoja ti mati bila na propast! Zašto oplakuješ ovu kucu takvim stihovima? Ja mu odvratim: 330
Pripovijest o Džubairu ibn 'Umairu i gospodarici Budilri — Poznavao sam je, dok je još pripadala jednomu od mojih prijatelja. — Kako se taj zvao? - upita rob, a ja odgovorim: — Džubair ibn 'Umair eš-Šaibani. Tada on uzvikne: —
Što se s njime dogodilo? Tu on ipak još živi — Allahu neka
je hvala! - u svome starom bogatstvu, blagostanju i imetku. Samo ga je Allah doveo u iskušenje ljubavlju prema jednoj dami, koja se zove gospodarica Budur. On je posve obuzet ljubavlju prema njoj, a poradi cežnje je i muke postao poput nekoga odbacenoga tvrdog kamena. Ako ga mori glad, on tada ne kazuje: nahranite me. Ako ga mori žeð, on ne kazuje: napojite me. Tada ja reknem: —
Molim za dopuštenje, da smijem uci k njemu!
Ali on rekne: —
Moj gospodaru, hoceš li ti uci k jednomu, tko ima razuma,
ili jednomu, tko nema nikakva razuma? Ja odvratim: —
Ja moram u svakome slucaju otici k njemu.
Tako on ode, kako bi zamolio za dopuštenje. I uskoro se vrati natrag s dopuštenjem. Uðem dakle k Džubairu, i naðem ga poput nekoga kamena na rubu puta, koji ne razumije nikakva znaka i nikakve naznake. Ja ga oslovim. Ali mi on ne dadne nikakva odgovora. Tada mi rekne jedan od njegovih slugu: —
O gospodaru, ako ti znaš napamet ikakve stihove, tada mu
ih odrecitiraj zvucnim glasom. Njihovim ce se posredstvom on probuditi i zatim s tobom razgovarati. Ja nato odrecitiram ova dva stiha: Jesi li zaboravio Buduru? Jesi li se ojacao? Dolazi li san na tvoje oci? Bdiješ li tijekom svake noci? 331
Tristciitridesetiprvct noc Ako sada tvoje suze teku u bujicama, U raju ceš uživati vjecnu radost! Kada je cuo ove stihove, on otvori oci i rekne: -
Dobro mi došao, o Mansurov sine, sada je šala postala
zbiljom! Ja mu odvratim: - O moj gospodaru, mogu li ti ja možda ispuniti kakvu želju? - Dabome - odgovori on - volio bih joj napisati jedno pismo i zatim ga po tebi poslati k njoj. Ako mi doneseš od nje neki odgovor, trebaš od mene primiti tisucu dinara. A ako mi od nje ne doneseš nikakav odgovor, tada cu ti dati sto dinara za tvoj put. - Ucini, što ti se cini da je dobro! - reknem ja... 332 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela SgS E sr
Lg
H]
I tristaitridesetidruga noc) s^
w#???????????????????????????$^
^0 -
'S°8 C
na
Šehrezad nastavi ovako: —
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Ibn Mansur nadalje
pripovijedao: — Ucini, što ti se cini daje dobro! - rekao sam ja. Tada on pozove jednu od svojih robinja i zapovjedi: —
Donesi mi tintarnicu i papir!
Pošto mu je ona bila donijela, što je zahtijevao, on napiše ove stihove: Ja te molim, tako tiAlldha, o gospodarice, budi milostiva prema meni.
Jer gledaj, žarka mije ljubav oduzela razum. Zarobila me je ljubavna strast prema tebi, Prekrila me ruglom i haljinom patnje. Nekoc sam zacijelo, moja gospodarice, malo razmišljao 0 ljubavi 1 vjerovao, da se ona lako i jednostavno podnosi. 333
Tristaitridesetidru0ct noc Ali kada mije ona pokazala plimu u svome moru, Pokorio sam se Alldhovoj odluci, oprostio sam mucenima. Ako hoceš biti milostiva prema meni, pokaži mi svoje lice. Ako me namjeravaš ubiti, ne zaboravi zagovor106! Zatim on zapecati pismo i pruži mi ga. Ja ga uzmem i odnesem ga k Budurinoj kuci. Nakon što sam kao ranije posve polako podigao zavjesu, ugledam odjednom deset visokosisih djevica, koje su se nudile pogledu poput Mjeseceva, a usred je njih sjedila gospodarica Budur, poput Uštapa usred jata zvijezda, ili poput Sunca na vedrome i jasnom nebu. Nikakva se bol i nikakva briga nije mogla vidjeti na njezinu licu. Dok sam se ja još cudio nad time, njezin pogled padne na mene, a kada me je ugledala kako stojim na vratima, ona mi dovikne: —
Budi mi pozdravljen, od srca dobrodošao, o Mansurov sine!
Uði! Ja uðem unutra, a pošto sam bio izrekao pozdrav, predam joj pismo. Ali cim ga je bila procitala i razumjela njegov sadržaj, ona se nasmiješi i rekne mi: —
O Mansurov sine, pjesnik nije slagao, kada kazuje:
Strpljivo cu podnositi svoju ljubav, Kako bi k meni došao glasnik od tebe. Gledaj, o Ibn Mansure, ja cu ti za njega napisati odgovor, kako bi ti on dao, što ti je obecao. Ja joj odvratim: —
Neka te Allah za to nagradi dobrom!
106 Zagovor, koji je kod Allaha. 334
Pripovijest o Dzubairu ibn 'Umnim i gospodarici Buduri Zatim ona pozove jednu robinju i zapovjedi: -
Donesi mi tintarnicu i papir! Pošto joj je ova bila donijela, što je zahtijevala, ona mu napiše ove stihove:
Kako dolazi do toga, da sam ja cuvala vjernost, a ti je prekršio? Vidio si da sam upravu, a ipak pocinio izdaju. Ti si bio taj, koji si poceo s rastankom i krutošcu, I mene iznevjerio. Kod tebe je nevjera postala djelom. Ja sam održavala savez samo s tobom medu svim ljudima. Cuvala sam tvoju cast, da, klela se tobom, Sve dok svojim ocima nisam vidjela, što me muci. Tada sam cula o tebi ružne vijesti. Zar mora moja cast išceznuti, ako uzdižem tvoju? Tako miAlldha, da si me ti poštovao, ja bih te sada poštovala. Ali cu si sada za utjehu osloboditi od tebe srce, Otresti cu te od sebe, zauvijek odstraniti. Tada ja uzviknem: —
Tako mi Allaha, o moja gospodarice, izmeðu njega i smrti
stoji još samo to, da procita ovo pismo! Zatim ja razderem tu poslanicu i nastavim: — -
Napiši mu druge stihove umjesto ovih! Slušam i pristajem! - dadne ona kao odgovor, i sada mu na
piše sljedece stihove: 335
Tristmtridesetidru0H noc Sada sam našla utjehu. San je okrijepio moje oci. Jer cula sam iz koriteljevih usta, što se zbiva. Moje me srce poslušalo, uzmogla sam te zaboraviti. A moji su ocni kapci osjetili, da je pocinak blizu. Tko je rekao, da je rastanak tako gorak, slagao je. Primijetila sam, da daljina može prijati kao šecer. Mrzim svakoga, tko mi donosi vijest o tebi,
I okrecem se od njega, gledam ga puna gaðenja. Svima sam svojim udovima raskinula vezu. Neka vidi klevetnik! Tko to zna, neka zna! Ali ja ponovo uzviknem: —
Tako mi Allaha, o moja gospodarice, ako on procita ove sti
hove, njegova ce duša napustiti njegovo tijelo! Sada me ona upita: —
O Mansurov sine, zar je s njegovom strašcu stvarno došlo
tako daleko, da ti možeš reci takvo nešto? Ja joj odvratim: —
Ako bih rekao još više nego to, tada bi to takoðer bilo samo
istina. Ali je praštanje vrlina plemenitih. Kada je cula moje rijeci, njezine se oci obliju suzama, i ona mu napiše pismo, kakvo, tako mi Allaha, o gospodaru pravovjernih, nitko u tvojoj pisarni ne može napisati. U njemu napiše ove stihove: Dokle još ta oporost i taj zao glas? Ti si glede mene zbilja udovoljio zavidnicima. 336
- Pripovijest o Dzubairu ibn 'Umairu i gospodarici Buduri Možda sam pocinila nepravdu, a da to nisam znala. Reci mi, što su ti o meni napricali? Voljela bih ti, moj mili, nazvati toplu dobrodošlicu, Kao što to jedno drugomu nazivaju oko i ocni kapak prije spa vanja. Ti si ispio dakako nepomiješan pehar ljubavi. Kada mene vidiš pijanom, nemoj me karati! Kada je bila to pismo napisala do kraja... 337 Tada primijeti Sehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pri cu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
l'»-J- ?iSVJl\
Ali kada je pocela
SŠS C tristaitridesetitreca noc ®$®mmm%V%mV STO W ???? W
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Ibn Mansur nadalje pripovijedao: - Kada je Budur to pismo bila napisala do kraja, ona ga zapecati i pruži mi ga. Tada joj ja reknem: - Moja gospodarice, ova ce poslanica izlijeciti patnju bolesnoga, a žednoga ce moci osloboditi njegove muke! Nato uzmem pismo i poðem. Ali me ona još jednom pozove natrag, kada sam je vec bio napustio, i rekne mi: -
O Mansurov sine, reci mu: Ona ce nocas biti kod tebe u gos
tima. Ja se silno obraðujem nad time, i smjesta pismo ponesem k Džubairu ibn 'Umairu. Kada sam ušao k njemu, ugledam ga, kako ocima pilji u vrata i strpljivo ceka odgovor. Pošto sam mu bio predao pismo, on ga otvori i procita ga, a cim je bio razumio njegov smisao, on istisne glasan krik i padne u nesvijest. Ali uskoro opet doðe k sebi i uzvikne: -
O Mansurov sine, je li ona ovo pismo napisala vlastitom
rukom i dodirivala svojim prstima? Ja upitam: -
Moj gospodaru, pišu li možda ljudi nogama?
339
Tristaitridesetitreca noc Ali tako mi Allaha, o gospodaru pravovjernih, ja sam još jedva bio do kraja izgovorio svoje rijeci, kadli vec zacujemo zveckanje njezinih nožnih grivni u predvorju i ugledamo je kako ulazi. Cim ju je on ugledao, skoci, kao da bi bio posve zdrav, i obgrli je, onako kako se lam ovija oko alifa107, a bolest ga, koja nije htjela ustuknuti, odmah napusti. Nato on sjedne. Ali ona ne sjedne. Kada sam je ja upitao: - Moja gospodarice, zašto ne sjedaš? — ona mi dadne kao odgovor: —
O Mansurov sine, kanim sjesti samo pod jednim uvjetom,
koji je meðu nama dvoma vec uglavljen. Tada ja upitam dalje: — Kakav je to uvjet, koji postoji meðu vama dvoma? Ali ona odgovori: — Nitko ne smije znati tajne zaljubljenih. Zatim ona stavi svoja usta na Džubairovo uho i prišapne mu tihe rijeci. —
Slušam i pokoravam se! — uzvikne Džubair, podigne se i pri
šapne nešto jednomu od svojih robova. Taj išcezne na kratko vrijeme i zatim se vrati natrag s kadijom i dvama svjedocima. Sada Džubair izvadi kesu sa sto dinara i rekne: —
Kadijo, vjencaj me s ovom damom na temelju ovoga jutar
njeg dara! Kadija joj rekne: —
Reci: Ja na to pristajem!
Pošto je ona bila kazala: - Ja na to pristajem — savez meðu dvoma bude zakljucen. Nato ona otvori kesu i izvadi iz nje šaku
107 Kada slovo alif slijedi za slovom lam, tada se u uobicajenome arapskom pisanju povezuju tako, da nastaje otprilike lik polukružnice, koji u sebi obuhvaca ravnu crtu. 340
Pripovijest o Džubaim ibn 'Umnim i gospodarici Buduri zlata. Njega dadne kadiji i svjedocima. Zatim kesu s ostatkom novca vrati natrag svojemu suprugu, a kadija i svjedoci otiðu. Ja ostanem kod njih još neko vrijeme u cistome veselju, sve dok nije protekao najveci dio noci. Tada reknem u sebi samome: — Gledaj, oni su jedan zaljubljeni par, koji je dugo vremena bio unutar sebe otuðen. Zato cu ustati i prespavati na jednome drugom mjestu, daleko od njih, kako bih ih ostavio same jedno s drugim. Tako se ja podignem, ali ona uhvati skut moje haljine i uzvikne: - Sto je to, što ti kazuje tvoja duša? Ja odgovorim: - Zar to nije tako i tako? Ali ona odvrati: -
Ostani sjediti! Kada budemo htjeli biti osloboðeni od tebe,
mi cemo te vec odaslati. Ja dakle ostanem kod njih, sve dok nije vec gotovo svanulo jutro. Tada mi ona rekne: -
O Mansvirov sine, otiði u onu ondje sobu. Dali smo je uredi
ti za tebe kao spavacu odaju. Uputim se onamo i odspavam sve do jutra. Kada je nastao dan, doðe k meni jedan rob s posudom za umivanje i ibrikom. Ja uzmem abdest i izgovorim jutarnju molitvu. Zatim sjednem. I dok sam tako sjedio, doðu odjednom Džubair i njegova ljubljena iz kucnog hammama108, a oboje su izažimali svoje uvojke. Ja im zaželim dobro jutro i cestitam im na njihovu uspjehu i sjedinjenju, i dometnem: - Sto je pocelo sa "ako" i "ali", to je završilo u zadovoljstvu. Džubair odvrati: - Imaš pravo, a tebi prilici pocasni dar. 108 Iz kupaonice. 341
Tristaitridesetitrecci noc Zatim on pozove svojega riznicara i rekne mu:
—
Donesi mi tritisuce dinara!
Kada mu je ovaj donio kesu s tritisuce zlatnika, on mi rekne: —
Uzmi, molim, ovo od nas!
Ali ja uzvratim: —
Primit cu to samo onda, ako mi kažeš, kako je došlo do toga,
daje ljubav prešla od nje k tebi, nakon što si ti bio prema njoj tako jako nenaklonjen. On rekne: —
Slušam i pokoravam se! Znaj dakle, mi imamo jedan blag
dan, koji se zove novogodišnji blagdan. O njemu svi ljudi isplovljavaju camcima i voze se uokolo po rijeci. Ja sam takoðer isplovio sa svojim prijateljima, i tada ugledam neki camac s deset djevica, koje su se poput Mjeseceva nudile pogledu, a usred njih je bila ova gospodarica Budur sa svojom lutnjom. Na njoj ona odsvira na je danaest nacina. Zatim se vrati natrag k prvom nacinu i otpjeva ova dva stiha: Nijedna vatra ne gori tako žarko kao ova u mojoj nutrini. Kao srce mojega gospodara nije tvrda nijedna stijena. Cudi me, kako je samo sklopljeno njegovo bice: Srce od kamena u jednome tako meku i nježnu tijelu. Tada ja doviknem: Otpjevaj još jednom ta dva stiha i tu dionicu! Ali ona ne htjedne... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 342
Ali kada je pocela
tristaitrideseticetvrta noc
Šehrezad nastavi ovako: - Pricali su mi, o sretni Kralju, da je Džubair pricao: - Tada sam joj ja doviknuo: Otpjevaj još jednom ta dva stiha i tu dionicu! AK ona ne htjedne. Zapovjedim dakle veslacima, da se na nju nabacuju narancama, i oni su to cinili tako dugo, sve dok se nismo pobojali, da bi camac, u kome je bila, mogao potonuti. Zatim se ona odveze svojim putem. Ali je to došlo tako, da je ljubav iz njezina srca prešla u moje srce109. Nato im ja oboma cestitam, što su se sjedinili jedno s drugim, uzmem kesu s njezinim sadržajem i uputim se opet za Baghdad. Tada se kalifu rašire grudi i od njega ustuknu nemir i tjeskoba, koji su ga bili mucili. Dalje se pripovijeda 109 Posrijedi je zapravo bajkovito obraðen arhetipski motiv - kada x voli y-a, y ga ne voli, a kada x ne voli ya, y ga voli. Isti je taj drevni motiv u europskoj književnosti izvrsno obradio Stendhal u romanu Crveno i crno. 343
Tristaitrideseticetvrta noc PRIPOVIJEST 0 COVJEKU IZ JEMENA I NJEGOVIH ŠEST ROBINJA. Jednoga je dana el-Ma'mun110, gospodar pravovjernih, sjedio u svojoj palaci. Bio je okupio ispred sebe sve dostojanstvenike svojega gospodstva i velikaše svojega kraljevstva, na isti nacin takoðer pjesnike i drugove za stolom. Meðu ovima se dakle drugovima nalazio jedan po imenu Muhammed el-Basri. Njemu se el-Ma'mun obrati s rijecima: — Muhammede, ja od tebe želim, da mi odmah nešto ispricaš, što još nikada nisam cuo! — O gospodaru pravovjernih - dadne ovaj kao odgovor — želiš li da ti ispricam pripovijest, koja mije došla do ušiju, ili neki doživljaj, koji sam vidio svojim ocima? Nato el-Ma'mun rekne: —
O Muhammede, ono što je od obojega najneobicnije!
I sada Muhammed iz Basre pocne: —
Znaj, o gospodaru pravovjernih, u prošlim je danima živio
jednom jedan covjek, koji je pripadao k bogatim ljudima i ciji je za vicaj bio Jemen. On je meðutim otišao iz Jemena i došao u naš grad Baghdad. Ovdje mu se tako dobro svidjelo, daje ovdje dao nastani ti ženu i dijete, dobra i služincad. Imao je pak za inoce šest robinja, nalik Mjesecevima. Prva je bila bijela, druga smeða, treca debela, cetvrta mršava, peta žuta i šesta crna. Sve su meðutim bile lijepe i savršeno naobražene i okretne u umijecu pjevanja i u sviranju na strunama. Jednoga se dana dogodilo, daje on dao da te robinje do ðu pred njega i naredio da budu iznesena jela i vino. One su jele i pile, uživale u gozbi i bile u veselu raspoloženju. Zatim on napuni pehar, uzme ga u ruku, namigne bijeloj robinji i rekne joj: Sin Harana er-Rašida, sedmi kalif iz dinastije Abasida. 344
Pripovijest o covjeku iz Jemena i njegovih šest robinja —
Ti liku Mlaðaka, otpjevaj nam neku ljupku pjesmu!
Ona uzme lutnju, ugodi je i izmami od nje tako mio zvuk, daje cijela prostorija poskocila od radosti. Zatim pocne pjevati i pusti da odjekuje ova pjesma: Imam jednog prijatelja. Njegova mi slika stoji pred ocima. Njegovo mi se ime usjeklo duboko u moju nutrinu. Ako ga ugledam, cijelo je moje bice oko. Cijelo je moje bice srce, ako mislim na njega. Koritelj mije rekao: Ipak zaboravi svoju ljubav! Rekla sam: Kako se može dogoditi ono, što se ne može dogoditi? Ti koritelju, odlazi od mene i pusti me na miru! I ne gledaj na ono, stoje meni teško, kao na lako!
Time njezin gospodar bude ushicem, i on ispije svoj pehar, i takoðer dadne robinjama da piju. Zatim iznova napuni pehar, uzme ga u ruku, namigne smeðoj robinji i rekne joj: -
Ti svjetlosti buktinje, dušama blaženstvo, dopusti nam da
cujemo tvoj lijepi glas, kojim se slušatelji opijaju! Tada ona uzme lutnju i od nje izmami tako mio zvuk, da je cijela prostorija poskocila od radosti. Svojim pogledima ona pocne opcinjavati srca, i zapjeva ove stihove: Tako mi tvojega lica, ja ljubim samo tebe jedinoga! Da, sve do smrti ti nikada necu biti nevjernom. Ti, puni Mjesece, tebe resi veo ljupkosti. I tvojoj su zastavi posvecene sve ljepotice. 345
Tristaitrideseticetvrta- noc Ti Ijupkošcu nadmašuješ jato ljepotica. IAllah, Gospodar svjetova, te vazda zašticuje. Takoðer je ovim stihovima njezin gospodar bio ushicen. On ispije svoj pehar, i dadne robinjama da piju. Pošto ga je bio opet napunio i uzeo u ruku, on namigne debeloj robinji i naredi joj da otpjeva dionicu drugacijeg zvuka. Tada ona uzme u ruku lutnju i tako lijepo zasvira na njoj, da je išcezla svaka briga. I ona uz nju otpjeva ove stihove: Ako si ti zadovoljan, ti željo moje duše, Onda me više ne brine gnjev cijeloga svijeta. A ako tvoje lijepo lice sja, ne ljuti me, Ako svi vladari na zemlji prekriju svoje lice. U cijelome svom životu tražim samo tvoju naklonost, Ti, kojemu je ljepota bila predana posve u vlasništvo! Ponovo je njezin gospodar bio ushicen, i on uzme pehar, i dadne robinjama da piju. Zatim ga iznova napuni, uzme pehar u ruku, namigne mršavoj robinji i rekne joj: — O džennetska hurijo, zapjevaj nam pjesmu, dražesnu i slatku! Tada se ona lati lutnje, ugodi je i izmami od nje zvuk, tim što zapjeva ova dva stiha: Zar to nije mucenicka smrt, koju ja zbog tebe trpim, Kada me ti izbjegavaš, jer ja ne mogu živjeti bez tebe? Zar u ljubavi nema nikakva suca, kako bi izmeðu nas raspravio, Koji bi mi mogao pomoci protiv tebe, dati mi moje pravo? 346
Pripovijest o covjeku iz Jemena i njegovih šest robinja, Takoðer je ovim stihovima bio ushicen njezin gospodar. I on ispije pehar, i dadne robinjama da piju. Zatim iznova napuni pehar, uzme ga u ruku, namigne žutoj robinji i rekne joj: -
Ti svjetlosti dnevnoga Sunca, otpjevaj nam neku pristalu
pjesmu! Tada ona posegne za lutnjom i pusti da na njoj odjeknu najljepše dionice, i pocne pjevati ove stihove: Imam jednog prijatelja. Kada se pred njime pojavim, Tada on iz ociju potegne protiv mene mac. Stoga neka ga Allah ushtjedne kazniti za njegov grijeh, Sto on posjeduje moje srce, a mene opterecuje jadom! Ah, uvijek, kada kažem: O srce, ostavi ga neka ode! Opet se srce priklanja njemu jedinomu. Ja od svih ljudi želim samo njega. Ali ipak: Ruka mi udesa želju nije htjela ostvariti. Njezin gospodar iznova bude ushicen. I on se napije, i dadne robinjama da piju. Zatim ponovo napuni pehar, uzme ga u ruku, namigne crnoj robinji i rekne joj: —
Ti crna zvijezdo oka, od tebe bismo takoðer rado nešto culi,
pa makar to bile i samo dvije rijeci! Tada ova dohvati lutnju, ugodi je, napne strune, i zasvira na njoj više razlicitih dionica. Zatim se opet vrati natrag k prvoj dionici, pocne pjevati, i pusti da odjekuje ova pjesma: Ti oko moje, lijevaj u potocima svoje suze. Ah, ova mije moja bol posve otpuhnula moje bice. 347
Tristaitrideseticetvrta noc Ja trpim svaku bol od ljubavi, koja mi je prirasla za srce, Dok se moj zavidnik razonodi mojom patnjom. Koritelji mi brane ruže njegovih obraza. I ah, moje srce tako plaho cezne za ružama. Zbilja, ondje su nekoc kružili pehari puni vina Pri radosnim gozbama i uza zvuk lutnji. Nekoc mi je prijatelj bio vjeran. Žarko sam ga ljubila. Tada je zracila kroz vjernost svjetlost sjajne zvijezde. On se okrenuo na odlazak, bez moje krivice. Može li biti gorce stvari od takvoga odlaska? Na njegovima mu obrazima još cvatu svježe ruže.
Tako mi Alldha, kako su lijepe ruže, koje se žare na obrazima! A kada bi bilo po propisu dopušteno, da se nekoga drugoga Štuje osim Alldha, ja bih štovala njega. Na to se robinje podignu, poljube pred svojim gospodarom pod i reknu mu: -Donesi prosudbu o nama u pravednosti, o gospodaru! Tada njihov gospodar pogleda njihovu ljepotu i ljupkost i njihove razlicite boje. I on oda slavu i hvalu Allahu Uzvišenomu. Zatim im rekne: - Svaka je pojedina od vas proucila Kur'an i svaka je okretna u glazbenom umijecu. Svaka pojedina poznaje pripovijesti iz drevnih vremena i svaka je upucena u izvješca o narodima iz 348
Pripovijest o covjeku iz Jemenu i njegovih šest robinja prošlosti. Želim dakle, da svaka od vas upre prstom u svoju surobinju, i to bijela u crnu, debela u mršavu, žuta u smeðu, i da pri tome svaka pojedina sebe samu hvali, a svoju surobinju kudi. Zatim njezina protivnica treba to isto uciniti s njome.To se treba odvijati na temelju dokaza iz Svetoga Kur'ana i na temelju pripovijesti i pjesama, kako bismo upoznali vašu finu obrazovanost i vaš lijep nacin izražavanja. — Slušamo i pokoravamo se! — odvrate one... 349 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
tristaitridesetipeta noc
Šehrezad nastavi ovako: —
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su robinje covjeku iz
Jemena odvratile: - Slušamo i pokoravamo se! Nato pocne prva od njih, bijela, upre prstom u crnu i rekne joj: —
Teško tebi, ti crnkinjo! Kako je predajom kazano, bijelost
govori: Ja sam obasjavajuca svjetlost. Ja sam puni Mjesec, koji prokida kroz oblake. Moja je boja svijetla. Moje je celo izvor sjaja. A o mojoj ljepoti važi pjesnikova rijec: Bijela cura s glatkima i ah, tako nježnim obrazima, Ona je kao biser, posve obuhvacena ljepotom. Njezin je stas vitak kao alif, a kao mim Je njezin osmijeh, kao nunmje obrva nad njime. 111 Slovo alif je uspravna okomita crta, mim lako zaobljena crta s malom okruglom glavom, a nun polukružnica s tockom u sredini. 351
Tristaitridesetipeta noc Njezin je pogled kao neka strijela, obrve kao neki luk. Odande dolijece srcu smrtonosni hitac. Ako se pojavljuje, tada vidiš u njezinu stasu i na obrazima Kako raskošno sjaju bazilija, ruža, mirta i ružica. Grana je bila u vrtu zasaðena sa svim marom. Kako su mnogi vrtovi u grani tvojega stasa! Moja je boja kao dan, koji sve usrecuje, i kao neki cvijet, koji je svježe ubran, i kao zvijezda, ciji sjaj ushicuje. Allah Uzvišeni kazuje u svojoj divnoj Knjizi svojemu proroku Musi — neka je nad Njime mir! - Stavi svoju ruku u svoja njedra. Ona mora opet izaci bijela, bez mane.112 I dalje kazuje Allah Uzvišeni: Oni meðutim, cija su lica bijela, ce stajati u milosti Božjoj i vjecno ostati u njoj.113 Moja je boja cudesna, moja je ljupkost bez premca, i moju ljepotu nitko ne može dostici. Na meni slicnoj dobro stoji odjeca, a srca su joj sviju odana. Da, u bijeloj su boji mnoga izvrsna svojstva. Tako s neba dolazi snijeg bijel, a u predajama to znaci, da je bijelo najljepša od
svih boja, i da se muslimani dice svojima bijelim turbanima. Ali ako bih htjela ispricati sve, što se dade reci u pohvalu bijeloga, dužina bi izlaganja samo mucila slušatelja. Jer ono, što je kratko i što dostaje, to je bolje nego mnogo, koje obmanjuje. Stoga kanim sada poceti s time, da tebe kudim, ti crnkinjo, ti mrljo od tinte, ti kovacka garavosti, ti gavranova glavo, koja govori o rastanku zaljubljenih.114 Jednom je pjesnik, koji je hvalio bijelo, a grdio crno, rekao: u2 Kur'an 27,12. *13 Kur'an 3,103. 114 Gavran grakce, kada se zaljubljeni moraju rastati. 352
— Pripovijest o covjeku iz Jemenu i njegovih šest robinja Gledaj ipak, biser je poštovan zbog svoje boje. Ali tovar nam ugljena donosi utržak od jednog dirhema. Bjeloliki ce doci jednom u raj. Crnoliki ce biti za hranu vatri u paklu. A predano nam je u nekim pricama, koje nam pripovijedaju o pobožnim ljudima, da je Nuh115 - neka je nad Njime mir! - jednoga dana spavao, dok su dva njegova sina Sem i Ham sjedili do njegove glave. Tada je došao jedan zamah vjetra i podigao njegove haljine, a otkrivena je bila njegova golotinja. Ham ga je pogledao i nasmijao se, i nije ga opet pokrio. Ali se Sem podigao, i pokrio ga je. Kada se zatim njihov otac probudio iz svojega sna i saznao, što su bili ucinili njegovi sinovi, blagoslovio je Sema a prokleo Hama.116 Tada je Semovo lice postalo bijelim, i od njega su potekli proroci, pravovjerni kalifi i kraljevi. Ali je Hamovo lice postalo crnim, i on je otišao kao bjegunac u zemlju Habeš117, a od njega su potekli crnci. Svi se ljudi u tome jedinstveno slažu, da crnci imaju malo razuma. A u poslovici to glasi: Kako bi se moglo naci nekoga crnca, koji ima pameti? Nato joj gospodar rekne: -
Sjedni, s time je dovoljno. Da, ti si ucinila gotovo previše
dobroga! Zatim on namigne crnkinji. Ona se podigne, upre prstom u bjelkinju i rekne: -
Zar ti ne znaš, da je u Kur'anu, poslanome od ruke Božje i
Njegova Proroka i Apostola, predana rijec Allaha uzvišenoga: Ta115 Biblijski Noa. »6 Mojsije I 9,20 i dalje.
117
Abesinija, odnosno: Etiopija.
353
Tristaitridesetipeta noc ko mi noci koja sve umata i dana koji raskošno bliješti?118 Kada noc ne bi bila divnija, Allah se ne bi njome zaklinjao, niti bi joj davao prvenstvo pred danom. A to prihvacaju takoðer svi, u kojima žive razumske snage. Zar ti ne znaš, da je crno ures mladosti? Kada se na glavu spusti bijelo, tada odlaze radosti i pocinju casovi smrti. Kada crno ne bi bilo najdivnije od svih stvari, tada ga Allah ne bi položio u jezgru srca i u zvijezdu oka. Kako je lijepo rekao pjesnik: Ja ljubim crnkinje. Jer one ujedinjuju u sebi Boju mladosti, jezgru srca, zvijezdu oka. Ako izbjegavam bjelkinjinu bijelost, nisam u zabludi: Ostajem dalekim sijedoj kosi, mrtvackoj ponjavi. A jedan drugi kazuje: Crnkinje su, a ne bjelkinje, Vrijedne i dostojne moje ljubavi. Crnkinje resi crvenilo usana. Na bjelkinjama sjaji gubavi lišaj. I jedan treci: Crnkinja je cista u postupanju, i cini se, Da je njezina narav poput svjetlosti u oku. Ako sam zaluðen ljubavlju prema njoj, nemojte biti zacuðeni. Jer sa crnom se žuci119 sparuje bezumnost. 118
Kur'an 92,1.2.
119 Melankolija (izvorno: crnožucnost, grcki: melagholia) takoðer na grckome znaci izmeðu ostaloga i - bezumnost. 354
Pripovijest o covjeku iz Jemena i njegovih šest robinja I moja je boja nalik tami mrkle noci. Kada nje ne bi bilo, nikakav Mjesec ne bi dolazio u sjajnoj raskoši.
I nadalje, zar noc nije najljepše vrijeme za Ijubovanje zaljubljenih? Stoga neka ti bude dovoljnom vec ta prednost i ta izvrsnost! I što tako dobro štiti zaljubljene od klevetnika i korite-lja, kao što to cini nocna tama? I ništa im ne donosi tako mnogo briga u pogledu moguceg razotkrivanja kao jasno jutarnje svjetlo. Kako je ipak noc branik tako mnogih prednosti! I kako lijepo glasi pjesnikova rijec: Odlazim k njoj, kada me štiti tamna noc, A vracam se, kada se na mene ljuti jutarnje svjetlo. I rijec drugoga: Kako sam mnogu noc bio sjedinjen s ljubljenom, A umatali su nas u sebe uvojci nocne tame! Ali kada bi se pojavilo jutarnje svjetlo, bivao sam uplašen I govorio: Štovatelji vatre moraju biti lažljivci. I jednoga trecega: Došao je, kako bi me vidio, pokriven haljinom noci, I ubrzao je svoj korak, prestrašen plahim strahom. Ponudila sam mu svoje obraze podložno Za put i povlacila za sobom skute. Svijetli je Mladakov sjaj umalo odao našu igru. Slicio je tankom koncu, koji je otpao s igle. 355
Tristaitridesetipeta noc Ali što se dogodilo, dogodilo se. A to necu ispricati. Stoga pomišljaj samo dobro. Ne pitaj za obavijest! I rijec cetvrtoga: Samo se nocu upuštaj u povjerljiv sastanak! Sunce ce izbrbljati. Noc je svodnica. I jednoga petoga: Ja ne volim bjelkinje, koje su natrpane salom. Volim samo crnkinje, vitke i okretne. Ja sam covjek, koji jaši samo oštre zdrebice 0
danu utrke. A drugi neka uzjahuju slonice!
I jednoga šestoga: Moj mije dragi došao jedne noci, 1
mi se tada brzo zagrlimo.
Zatim uzmemo pocivati. Ali ah, ubrzo Svane jutro, tako svijetlo.
Molim se Alla.hu, svojemu Gospodu, Da nam uskoro opet omoguci Sjedinjenje i da mi cuva noc, dokle god pocivamo u zajednickom sjedinjenju. 356
Pripovijest o covjeku iz Jemena i njegovih šest robinja Ali ako bih htjela ispricati sve, što se dade reci u pohvalu crnkinja, dugotrajnost bi izlaganja samo mucila slušatelja, jer ono, što je kratko i što dostaje, to je bolje nego mnogo, koje obmanjuje. Sto se pak tebe tice, ti bjelkinjo, tvoja je boja poput blijede gube, a davljenje je ono, što covjeku pružaju tvoji zagrljaji. U predajama je takoðer receno, da su hladnoca i ledena zima ono što pripada u paklu prokletima kao kazna, dok se crnoci pripisuje prednost, što je njezine boje tinta, kojom je zapisana Allahova Rijec120. A kad ne bi bilo na zemlji nikakvoga crnog mošusa i nikakve crne ambre, tada ne bi bilo nikakvih mirodija, koje se prinose kraljevima, niti bi oni mogli biti slavljeni. Oh, kako je crnoca branik tolikih mnogih prednosti! I kako lijepo glasi pjesnikova rijec. Zar ne vidiš, kako se visoko procjenjuje vrijednost mošusa, A citav jedan teret bijeloga vapna donosi puki dirhem? I kako ocna bijelost121 nagrðuje i najljepšeg covjeka, Ali strijela iz crnoga oka prodire u srce? Njezin joj gospodar nato rekne: - Sjedni. S ovim to može biti dosta! Nakon što je ona sjela, on namigne debeloj, i ova se podigne... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 120
Dakako: Kur'an.
121
To jest: sljepoca.
357
Ali kada je pocela 1i
v °S° i 1 °S° i 1 i
1
% I tristaitridesetišesta noc 1 s
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je covjek iz Jemena, gospodar robinja, namignuo debeloj. Ova se podigne, upre svojim prstom u mršavu, razgoliti svoje listove na nogama i svoje podlaktice, i takoðer svoj trbuh, kadli se pokažu njezini nabori, i postane vidljivom zaobljenost njezina pupka. Zatim obuce košulju od fine tkanine, koja je dopuštala da se prozire cijelo njezino tijelo, i pocne: - Hvala neka je Allahu, koji me je stvorio i poklonio mi lijepo oblicje, koji me je ucinio debelom i dao da moja debljina tako lijepo napreduje! On me je ucinio nalik teškoj grani, i prebogatoj ljepotom i ljupkošcu. Takoðer neka je Njemu hvala za to, što me je pocastio visokom prednošcu, tim što me je spomenuo u svojoj divnoj Knjizi. Jer Uzvišeni je rekao: I on je donio debelo tele122. On me je ucinio nalik nekomu vocnjaku, kojega raskošno rese šljive i narovi. Graðani žude za debelom peradi i jedu je, ali mršave ptice ne vole. Tako sva Adamova djeca žude za debelim mesom i jedu ga. Kako je debljina ipak branik tako mnogih prednosti! I kako lijepo glasi pjesnikova rijec: 122 Kur'an 51,26. 359
Tristaitridesetiksta noc Reci svojoj miloj zbogom! Karavana putuje. Možeš li podnositi to zbogom, o ti covjece? To je tako, kao da bi njezin hodnik bio u kuci njezinih susjeda Hodnik debelih. Za nju se ne hvata nikakva mana, nikakvo gnušanje. Ti ipak nisi nikada nikoga vidjela, da stoji pred ducanom nekoga mesara, tko ne bi zahtjevao debelo meso. A mudraci kazuju: Užitak leži u tri stvari - da jedeš meso, da jašiš meso i da guraš meso u meso.123 Ali, što se tice tebe, ti štrkljavice, tvoje se noge ukazuju nalik vrapcevim nogama ili žaracima. Ti si daska u obliku križa, komad lošega mesa bez masti. Na tebi nema nicega, što bi ugaðalo srcu, onako kako o tebi kazuje pjesnik:
Neka me Alldh sacuva od stvari, koje me sile Na pocivanje u postelji, kao što su uže i turpija! Ona ima rog u svakome udu, koji se u mene zabija Pri spavanju. A ujutro je moje tijelo umorno i iznemoglo. Njezin joj gospodar nato rekne: — Sjedni. S ovim to može imati svoj svršetak! Nakon što je ona bila sjela, on namigne mršavoj. Ova stupi naprijed, kao da bi bila nježna trska ili vrbova grana, ili nalik bazili-jinu izdanku. I ona rekne: 123 Latinska troclana formula ove hedonisticke mudrosti glasi: "Omne bo-num trinum — mulier, tabacum, vinum "(= Svako je dobro trojno — žena, duhan i vino), a naša "posve domaca": "U se, na se i poda se". Unatoc tomu što je mesnatost metaforike ovih triju formula iznijansirana u korist arapske, vidimo da se pjesnicima užitka ni u jednoj kulturnoj sredini ne može stati na kraj. 360
Pripovijest o covjeku iz Jemena, i njegovih šest robinja — Hvala neka je Allahu, koji mi je dao život i lijep lik! On me je ucinio najvišim ciljem želja sviju, da se meni približe, i stvorio me je nalik nekoj grani, kojoj su privržena sva srca. Kada se podižem, podižem se nježno. Kada sjedim, sjedim na pristao nacin. Moj je duh hitar i spreman na igru. Moja je duša vedra u svojoj veselosti. Ja još nikada nisam cula, da je itko bio opisao svoju ljubljenu, tim što bi rekao: Moja je dragana debela kao slonica, ili: široka i duga kao planina. Nego štoviše: Moja je mila nježna stasa i ima vitko tijelo. Za mene dostaje malo jela. A malo mi vode vec utažuje žeð. Moja je ljubavna igra nježna. Moj je nacin ašikovanja dražestan. Hitrija sam od vrapca i pokretljivija od cvorka. Moja naklonost usrecuje zaljubljenoga, i ushicuje onoga koji žudi. Obdarena sam lijepim likom i osmijehom slatke moci. Stupam naprijed poput nježne trske ili vrbove grane, ili nalik nekomu bazilijinu izdanku. Ništa mi u ljupkosti nije ravno, onako kako mi je neki pjesnik posvetio svoje rijeci: Tvoj sam stas usporedio sa trskom. Tvoju sam si sliku ucinio zvijezdom srece. U vreloj sam strasti išao za tobom Iz straha, da bi nad tobom mogao bdjeti zao uhoda. Za meni slicnom ceznu zaljubljenici žarkom željom, a onaj koji žudi je zbog mene smeten svojom strašcu. Ako me moj ljubavnik privuce k sebi, tada se ja dopustim privuci k njemu, ne protiv njega. A ako se trebam nagnuti k njemu, tada se naginjem k njemu, ne protiv njega. Ali ti tu, ti debela trbušino, ako jedeš, ti ždereš poput slonice. Ništa te ne zasicuje, ni mnogo ni malo jela. Vitak te covjek uopce ne može s radošcu zagrliti, da, on nema nikakve mogucnosti da dopre do tebe! Jer tvoj ga debeli trbuh sprecava u tome, da te obgrli, a tvoja ga
debela bedra odbijaju od tvoje picke. Sto bi onda bilo lijepo u tvojoj debelosti? Sto bi uopce bilo pristalo i ugodno u tvojoj grubosti? Debelo je meso valjano samo za klanje. I ono ne361
Tristmtridesetiksta noc ma nikakvih svojstava, koja bi ga ucinila dostojnim pohvale. Ako se tko s tobom šali, ti si srdita. Ako se tko s tobom igra, ti si tužna. Ako se jebeš, ti rokceš. Ako hodaš, tebi se izvjesi jezik iz usta. Ako jedeš, ti nikada ne postaješ sitom. Ti si jedna, koju je teže podici nego planinu. Ti si odvratnija od kuge i pošasti. Ti se ne možeš kretati. I na tebi ne pociva nikakav blagoslov. I ti ništa ne ciniš osim što jedeš i spavaš. Ako piškiš, ti prskaš. Ako kakaš, ti prdiš — pucaš kao mješina, napuhana i napeta, ili kao neki zacarani slon. Ako ideš na tiho mjesto, tada trebaš nekoga, tko ce ti oprati picu i išcupati dlake, koje rastu po njoj. To je ipak vrhunac zapuštenosti i izlog lijenosti. Ukratko, na tebi nije ništa za pohvalu, a o tebi pjesnik kazuje ovako: Tako je teška kao nadut mokracni mjehur. Par je njezinih bedara nalik brdima. Ako je njezin korak vuce zemljama Zapada, Istok istovremeno podrhtava od njezine težine. Nato njezin gospodar rekne: - Sjedni. S ovim to može imati svoj svršetak! Nakon stoje ona bila sjela, on namigne žutoj. Ova skoci, odade hvalu i slavu Allahu, koji je preuzvišen, pa zazove blagoslov i mir na Onoga, koji je pred Njime najbolji od svih Njegovih stvorenja. Zatim upre svojim prstom u smeðu i rekne... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 362
Ali kada je pocela
tristaitridesetisedma noc
Šehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je žuta robinja skocila
i odala hvalu i slavau Allahu Uzvišenomu. Zatim je uprla svojim prstom u smeðu i rekla joj: —
Ja sam ta, koja je imenovana u Kur'anu, a milosrdni je
opisao moju boju i njoj je priznao prednost pred svima ostalim bojama. Jer Uzvišeni u svojoj jasnoj Knjizi kazuje: Žuta, kojoj je boja cisto žuta, ona raduje gledatelja.124 Moja je boja cudesna, moja je ljupkost bez premca, a moju ljepotu ne može nitko dostici. Moje su boje dinar, Mjesecevi i jata zvijezda, povrh toga takoðer jabuke. A moja narav obicava biti narav ljepotica. Takoðer boja šafrana sja sjajnije od svih drugih boja. Moja je narav neobicna, moja je boja carobna. Moje je tijelo meko, bogata sam vrednota ma. Da, ja u sebi krijem svaki moguci smisao ljepote. Moja je boja po svojoj biti skupocjena i mila poput suhoga zlata. Kolikih sam ja mnogih prednosti branik! A o meni slicnima važi pjesnikova rijec: Njezina je sjajeca žutost poput Sunceva zraceceg sjaja. I ona ushicuje oci fina poput zlatnih dinara. 124 Kur'an 2,69. 363
Tristaitridesetisedma noc Cak se ni žuti šafran ne može poreðivati s njezinom bojom. Da, cak sam Mjesec mora ustuknuti pred njezinom ljepotom. Ali sada kanim poceti s time, da tebe kudim, ti smeðolika. Tvoja boja izgleda kao boja u bivola, a pri tvojoj pojavi sve duše obuzima groza. Ako se tvoja boja nalazi u nekoj stvari, tada ta stvar malo vrijedi. A ako se ona otkrije u nekome jelu, tada je u njega stavljen otrov. Smeðe su muhe, i smeði su psi nakaznog izgleda. Smeða je boja boja zbunjenosti, i ona spada u znakove tuge. Nikada nisam cula za zlato smeðega sjaja ili za smeðe
dragulje. Kada odlaziš na tiho mjesto, tada se tvoja boja izmijeni. A kada iz njega izlaziš, tvoja je ružnoca još samo veca. Ti nisi niti crna, da bi te se prepoz-navalo, ali niti bijela, da bi te se tako imenovalo. Na tebi nema nikakva dobra svojstva. Tako o tebi kazuje takoðer pjesnik: Ona ima boju prašine, njezinu tamnu, blijedu smeðost, Poput zemlje na nogama trkaca za pogled. A ako se moje oko samo jednim pogledom zadrži na njoj, Ubrzo zatim u meni porastu jad i bijeda. Njezin joj gospodar nato rekne: — Sjedni. S ovim to može imati svoj svršetak. Nakon što je ona bila sjela, on namigne smeðoj. Ova je posjedovala ljepotu i dražesnost i ravnomjernost stasa i savršenstvo svake ljupkosti. Njezina je koža bila meka, njezina kosa crna i nalik uglju. Rast joj je bio skladno fin, njezini su obrazi bili ružicasta sjaja. Njezine su oci bile savršeno crne, obrazi obli i glatki. Njezino je lice bilo puno ljupkosti, njezin jezik pun rjecitosti. Tijelo je njezino bilo nježno, bedra su joj bila sparena težinom. Ona pocne: — Hvala neka je Allahu, koji mije dao stas, koji nije niti debeo, da se o njemu loše govori, niti takoðer suhonjav, da se lomi. Niti sam blijeda poput gube, niti žuta kao jetreni bolesnik, niti takoðer 364
Pripovijest o covjeku iz Jemena i njegovih šest robinja crna poput zemlje, nego sam upravo takve boje, da me svi razumni smatraju milom. Svi pjesnici hvale smeðe djevojke na svim jezicima, i njih prednost njihove boje istice pred svima drugim bojama. Smeða je boja branik izvrsnih svojstava. A kako lijepo glasi pjesnikova rijec: Tajanstvene su smeðe. Kada bi Upoznavao njihovo znacenje, Tada bijelo i crveno ne bi našlo naklonosti u tvojim ocima. One vladaju finim nacinom govora, zavodljivim pogledima, A od Hamta125 su zacijelo naucile još i nova carobnjaštva. A jedan drugi kazuje: Tko ce mi dovesti jednu smeðu mnogoopjevana stasa, Koji slici smeðemu, vitkom koplju od samharske trske126, S kapcima punim cežnje i svilenomekim pahuljicama, Koja iz ranjena srca najmilijega nikada ne uzmice. I opet jedan drugi: Tako mi moje duše, jedna tockica boje smeðe ženske Pobjeðuje bijelo, koje Mjesecevima osporava krunu. 125 Harut je jedan od palih anðela, koji su se dali zavesti od zemaljskih žena
i koji su ljude poducili u carobnjackom umijecu. 126 Samharska je trska bila vrlo slavljena u staroj Arabiji, a rado su je rabili za koplja. 365
Tristaitridesetisedma noc Kada bi od bijeloga posjedovale nešto, što mu samo slici, Tada bi njihova ljepota cak vrlo brzo otišla u propast. Od njihovoga se crvenog vina nisam nikada opio. Ne, njihovi su uvojci ljudima donijeli opojan san. Neka se draži jedna s drugom spore, sve dok svaka Od njih uopce hoce, to bi bile pahuljice na njihovim obrazima. I još jedan drugi: Kako ne bih trebao izricati naklonost prema pahuljicama na obrazima U smeðe cure, koja slici tamnom koplju, Kada ipak jato pjesnika palmu svih draži Pruža cvatnom prahu lopoca. Vidio sam one koji ljube, kako su zaluðeni od jednoga Madeža, koji resi obraze ispod crnoga oka. Sto me grde koritelji i drže me za poludjela, Ako mije ona, koja je sami madež, posve usrecila srce. Moj je lik nježan, moj je stas ravnomjerne naravi. Moja je boja ta, koja cini da za mnom žude kraljevi, a raspaljuje ljubav u bogatašima i prosjacima. Krasna sam i nježna, dražesna i najljepše naravi. Moja je koža meka, bogata sam castima. U meni je najljepše savršenstvo, obrazovanost i rjecitost. Moj izgled ushicuje, moj jezik opcarava. Vedra je narav u mojim grudima, a moja je igra puna 366
Pripovijest o covjeku iz Jemena i njegovih šest robinja veselja. Ali, što se tice tebe, ti si kao kakav židovski sljez na Bab el--Luku127, ti žuti trbuše, ti si sami cešnjak. Nevolja neka je na tebe, ti mesarski lonce, ti hrðo mjedenog puceta, ti sovino lice, ti otrovna paklena hrano! Tvoj jebac od nedostatka daha mrtav pociva u grobu. Na tebi nema nijednoga dobrog svojstva. Tako dakle o tebi kazuje takoðer pjesnik:
Ona postaje još sve žucom, a da nije bolesna. Zbog toga mi grudi postaju tjeskobnima, moja je glava puna muke. A ako mi srce nije satrto, tada poljubim — kakve li grozote! — Njezino lice, i onda mi ona izbije moje zube. Kada je izgovorila ove stihove, njezin joj gospodar rekne: — Sjedni. S ovim to može imati svoj svršetak! I zatim... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 127 Bab el-Luk je gradska cetvrt u Kairu. 367
Ali kada je pocela
tristaitridesetiosma noc o°2§ C
Šehrezad nastavi ovako: —
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da joj je, kada je robinja
izgovorila ove stihove, njezin gospodar rekao: — Sjedni. S ovim to može imati svoj svršetak! I zatim ih on sve izmiri jedne s drugima, odjene ih u raskošne haljine i pokloni im skupocjene dragulje iz svih mora i zemalja. A ja nisam nikada, o gospodaru pravovjernih, ni u koje vrijeme niti u bilo kojoj zemlji, upoznao nešto ljepše od ovih lijepih robinja. Kada je el-Ma'mun bio cuo ovu pripovijest od Muhammeda el--Basrija, on mu se obrati s rijecima: — Muhammede, znaš li ti gdje stanuju te robinje i njihov gospodar? I je li tebi to moguce, da ih otkupiš od njihova gospodara za mene? — O gospodaru pravovjernih - odvrati ovaj — pripovijedali su mi, da ih on strasno ljubi i da se nije u stanju od njih rastati. Ali el-Ma'mun nastavi: —
Odnesi njihovu gospodaru za svaku robinju deset tisuca di
nara, tako da citava svota iznosi šezdesettisuca dinara. Uzmi taj novac sa sobom, otputi se u njegov stan i otkupi ih od njega! 369
Tristaitridesetiosma noc Tada Muhammed el-Basri uzme od njega ovu svotu i s njome ode. Kada je došao ka gospodaru robinja, obavijestio ga je, da gospodar pravovjernih želi za taj iznos otkupiti od njega djevojke. Covjek pristane, da ih proda, jer je htio uciniti kalifu po volji, i pošalje ih k njemu. Kada su dakle djevojke došle ka gospodaru pravovjernih, on im dadne urediti jednu lijepu odaju. Bio je ushicen njihovom ljepotom i Ijupkošcu, raznolikošcu njihovih boja i finocom njihova govora. Tako je to ostajalo cijelo neko vrijeme. Ali kada zatim njihov raniji gospodar, koji ih je bio prodao, nije to više mogao podnositi, da bude od njih rastavljen, on pošalje pismo gospodaru pravovjernih el-Ma'munu, u kome mu se potuži, kakve osjeca bolove cežnje za djevojkama, a u njemu je takoðer stajala napisana ova pjesma: Srce mije bilo ugrabljeno od njih šest, tako lijepih i ljupkih:
Stoga neka bude njima šest, lijepima, od srca posvecen moj pozdrav. One su moje uho, moje oko, one su sav moj život, Moje jelo i moje pilo i moje blaženstvo. Nikada to ne mogu zaboraviti, kako su me nekoc usrecivale. Menije, sve otkada su otišle, oduzet slatki san. I ah, kako ce dugo trajati moje uzdisanje i moje plakanje, O kamo srece da ipak nisam došao na svijet kao covjek. Oci, poput luka zapete od obrva, One su mi odaslale u srce strijele. Kada je to pismo kalifu el-Ma'munu došlo u ruke, on robinje odjene u najraskošnije haljine, dadne im šezdesettisuca dinara i 370
Pripovijest o Harunu er-Rmidu, robinji iAbu Nuvdsu pošalje ih natrag njihovu gospodaru. A kada su one došle k njemu, covjek naðe u njima iznad svega najvecu radost, još vecu nego u tome, što je primio tako mnogo novaca. Tako je dakle on s njima živio u najljepšoj sreci i blagostanju, sve dok im nije došao Onaj, koji radostima zapovijeda da šute i koji raskida prijateljske veze. Dalje se pripovijeda PRIPOVIJEST 0 HARUM ER-RASlDU, ROBINJI IABU NUVASU. Kalif je Harun er-Rašid, gospodar pravovjernih, bio jedne noci pritisnut mucnim nemirom i utonuo u turobne misli. Tada on ustane i pocne obilaziti uokolo pobocnim hodnicima svoje palace, sve dok nije došao do jedne odaje, pred kojom je visjela zavjesa. On podigne ovu zavjesu i ugleda na gornjem kraju prostorije postelju i na toj postelji nešto crno, stoje slicilo usnulu covjeku. Desno je odatle gorjela svijeca, a lijevo odatle jedna druga. Dok je kalif gledao još pun zaprepaštenosti tu predstavu, iznenada ugleda vrc staroga vina i povrh toga pehar. Kada je to primijetio gospodar pravovjernih, još se više zaprepasti u svojoj duši, i rekne: — Zar tomu slicno pristaje jednomu crncu kao što je taj tu? Nato on priðe bliže k postelji i uvidi da je spodoba na njoj jedna usnula robinja, koja je bila sva pokrivena bujnošcu svoje kose. Pošto je otkrio njezino lice, spozna, da je ona nalik Mjesecu u noci njegove punine. Zatim si jedan pehar natoci do vrha vinom i ispije ga u cast ružama njezinih obraza. A buduci da se k njoj priklonilo njegovo srce, on poljubi madež na njezinu licu. Ona se probudi i uzvikne: O Allahovpouzdanice, što se zbiva? 371
Tristciitridesetiosma noc
On odgovori: Kvarna svraca jedna nocni putnik, Da bude vaš gost sve do zore! Tada ona rekne: Uho ce i oko izvršiti obveze gostoprimstva. Zatim ona donese vino i oni pocnu jedno s drugim piti. I potom ona posegne za lutnjom, ugodi njezine strune i na njoj odsvira na dvadesetijedan nacin, a zatim se vrati natrag k prvomu nacinu, pocne pjevati i pusti da odjekuje ova pjesma: U mojoj ti nutrini govori jezik ljubavi. On donosi o meni vijest, da te tako volim. Jedan svjedok jasno objavljuje moju preveliku patnju, Moje ranjeno, tjeskobno srce, koje mije dao tvoj oproštaj. Ja nisam mogla sakriti, kako me ljubav izjeda, Kako moje suze teku, kako se moja muka umnaža. Ništa nisam znala o ljubavi, prije nego što sam zavoljela tebe. Ali Alldhova odluka vlada cijelim svijetom. Kada je završila svoju pjesmu, ona rekne: - Meni se dogodila nepravda, o gospodaru pravovjernih!... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 372
Ali kada je pocela
tristaitridesetideveta noc
Sehrezad nastavi ovako: —
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je robinja rekla: —
Meni se dogodila nepravda, o gospodaru pravovjernih! —
Zbog cega dakle - upita on - i tko ti je ucinio nepravdu?
Nato ona odvrati: -
Tvoj me je sin kupio prije stanovitog vremena za desettisuca
dirhema, i htio me je pokloniti tebi. Ali mu je tada tvoja supruga poslala recenu cijenu i zapovjedila mu, da me drži daleko od tebe u ovoj sobi. On joj rekne: -
Izmoli si od mene neku milost!
Kada je ona odgovorila: - Molim od tebe milost, da ti sutra noc provedeš kod mene - on rekne: - Ako tako ushtjedne Allah - napusti je i ode. Kada je dakle nastalo jutro, on se uputi u svoju vijecnicu i pošalje po Abu Nuvasa128. Buduci pak da ga glasnik nije našao, on pošalje komornika, kako bi se o njemu obavijestio. Ovaj ga naðe u 128 Jedan od najpoznatijih arapskih pjesnika, ubijen oko 810. godine. 373
Tristaitridesetideveta noc jednoj tocionici vina, gdje su ga zadržali kao dužnika zbog svote od tisucu dirhema, koju je bio spiskao na jednoga golobradog djecaka. Tada ga komornik upita, što je s njime, a ovaj mu ispripovjedi svoj doživljaj, kako mu je bilo s lijepim djecakom, i kako je izdao za njega tisucu dirhema. -
Pokaži mi ga — pocne sada komornik - pa ako je on toga
vrijedan, ti ceš tada biti opravdan! Abu Nuvas odvrati: —
Cekaj, ubrzo ceš ga vidjeti!
Dok su oni još jedan s drugim razgovarali, iznenada doðe mladic i priðe im. Nosio je bijelu haljinu, ispod nje crvenu i ispode te crnu. Cim ga je opazio Abu Nuvas, pocne uzdisati i izrekne ove stihove: Pokazao se u bijeloj haljini Ociju koje gledaju sanjarski.
Reknem: Ti prolaziš bez pozdrava, Premda bi me tvoj pozdrav jako usrecio! Slava Njemu, koji je tvojim obrazima poklonio ruže, On neometano stvara, što On uopce hoce! On rekne: Ostavi se pripovijedanja! Moj Stvoritelj Sve cini divno. Svatko se tiho podvrgava. Moja je haljina kao moje lice, kao moja sreca, Bijelo je u bijelome i zraci iz sebe bijelo. Kada je mladic cuo ove stihove, on skine bijelu haljinu, tako da je ostao u crvenoj haljini. A kada ga je Abu Nuvas pogledao, njega obuzme još vece divljenje i on pocne govoriti ove stihove: 374
Pripovijest o Harunu er-Rašidu, robinji i Abu NuvAsu Pokazao se u anemoninoj129 haljini, Upravo kao kakav neprijatelj, a ipak zvan prijateljem. Nato, zadivljen, reknem: Ti si Uštap, Dolaziš, a tvoja je haljina prekrasna. Je li te tako odjenulo rumenilo tvojih obraza? Jesi li svoju haljinu natopio krvlju srca? On rekne: Sunce mije na oproštaju Poklonilo haljinu od vecernjeg rumenila. Moja haljina, vino i sjaj mojih obraza Su crveni i u crvenome i ništa do samo crveno. Pošto je Abu Nuvas izgovorio takoðer ove stihove, mladic svuce crvenu haljinu i sada ostane u crnoj haljini.130 A kada ga je pjesnik ugledao, on ga pocne gledati s još više žudnje, i izrekne ove stihove: Pokazao seje u crnoj haljini. Približio se svijetu u tamnoj raskoši. Reknem: Ti si prošao bez pozdrava, Neprijatelja si i zavidnika ucinio zluradim. 129 Misli se na crvene anemone (šumarice, Anemone nemorosa, A. hortensis itd.), a crveno je boja gnjeva. 130 Cijela je ova scena ureðena po uzoru na uobicajeno razotkrivanje i pri kazivanje nevjeste o svadbenoj svecanosti. 375
Tristaitridesetideveta noc Tvoja je haljina kao tvoja kosa i kao moja sreca. Crna je u crnome i zraci iz sebe crno. Kada je komornik to vidio, znao je, kako stoji s Abu Nuvasom, i da je obuzet strašcu. Tako se on ubrzo vrati ka kalifu i izvijesti ga o tome. Ovaj smjesta dadne da mu se donese tisucu dirhema i zapovjedi komorniku, neka se vrati s novcem k Abu Nuvasu i neka to plati za njega, kako bi ga oslobodio iz duga i s njime se vratio ka kalifu. A kada su stigli onamo, Harim rekne: -
Spjevaj mi jednu pjesmu, u kojoj dolaze rijeci: O Allahov
pouzdanice, što se zbiva? —
Slušam i pokoravam se, o gospodaru pravovjernih! - dadne
on kao odgovor... 376 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela Uši W
: e,frfrft$>*.
^S
r/r
tristaicetrdeseta noc I iiMdiieuuemdiiui t ?
^jesa^^ __, ga,^g=a|^i Sehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Abu Nuvas rekao: - Slušam i pokoravam se, o gospodaru pravovjernih! Zatim on izgovori ove stihove:
Dugom je postala noc u muci bdijenja, Umorno tijelo i moja briga teška. Ustanem i poðem okolo po dvorcu Kroz odaje uzduž i napoprijeko. I ugledam, crn je bio lik, Bijelu curu, obavljenu kosom. Ah, bila je slika sjajnog Uštapa, Kao neka vrbova grana, pokrivena stidom. I ispijem ispred nje pehar, približim se, I poljubim madež na njezinu obrazu. 377
Tristaicetrdeseta noc Ona se prene, u snenoj smušenosti, Dršcuci kao grana za padanja kiše. Zatim mi se pocne obracati rijecju: O Alldhovpouzdanice, što se zbiva? Ja nato: Kuca vam jedan gost, Da mogne proboraviti do jutra. A ona rekne: O gospodaru, ja ne oklijevam, Oko ce i uho izvršiti obveze gostoprimstva. Tada kalif uzvikne: — Neka te Allah kazni! To je, kao da si bio kod nas nazocan! Zatim ga uzme za ruku i uputi se s njime k robinji. Kada je Abu Nuvas ugledao nju, koja je nosila plavu haljinu i plavi veo, njega obuzme najvece divljenje i on uzme izgovarati ove stihove: Reci ljepotici s plavim velom: Tako ti Allaha, moja dušo, smiluj mi se! Kada draga muci dragoga, Sili ga na uzdahe svekolike cežnje. Tako ti tvoje ljepote, koja zraci u bijeloj svjetlosti, Smiluj se srcu, koje se kida od ljubavi. Imaj sucuti prema njemu, pomozi mu u ljubavnom jadu, Glupomu naklapanju ljudi nemoj vjerovati! 378
Pripovijest o Harunu er-Rasidu, robinji iAbu Nuvdsu
Kada je Abu Nuvas bio izrekao ove stihove, robinja stavi pred kalifa vino. Zatim uzme u ruku lutnju, pocne pjevati i pusti da odjekuje ova pjesma: Želiš li prema drugomu u ljubavi biti pravedna, a mene otjerati U muke, da drugi u tebi uživa radosti? Kada bi postao sudac u ljubavi, ja bih mu Tebe tužio, da u pravdi presudi o mojoj stvari. Ako me ti budeš prijecila, da se obracam tvojim vratima, Tada cu ti slati pozdrave iz daljine. Nato Gospodar pravovjernih uzme zapovijedati, da se Abu Nuvasu natace mnogo vina, sve dotle, dok ovaj više nije bio gospo-darem svoje pameti. Zatim naredi neka mu se pruži još jedan pehar. Abu Nuvas potegne iz njega jedan gutljaj i zadrži ga u ruci. Sada kalif zapovjedi robinji, da uzme pehar iz njegove ruke i da ga sakrije. Ona mu oduzme pehar i sakrije ga meðu svoja bedra. Nato meðutim kalif trgne svoj mac, postavi se iznad pjesnikove glave i vrhom ga maca ubode. Ovaj se smjesta probudi, a kada je ugledao trgnuti mac u kalifovoj ruci, išcezne pijanstvo iz njegove glave. Zatim mu er-Rašid rekne: — Izrecitiraj mi neku pjesmu i reci mi u njoj, gdje je tvoj pehar. Inace cu ti dati odrubiti glavu! A Abu Nuvas odrecitira ove stihove: Neobicno je ovo što kažem: Gazela je bila lupež! Ukrala je pehar mojega vina, Kada mi je preostajao iz njega gutljaj. 379
Tristaicetrdeseta noc Sakrila ga je na mjestu, koje mi zaluðuje srce. Ne imenujem ga iz straha, jer ono Pripada kalifu. Tada gospodar pravovjernih uzvikne: - Neka te Allah kazni! Odakle ti to znaš? Ali dopustit cemo da važi tvoja rijec. Zatim mu pokloni pocasnu haljinu i tisucu dinara. I Abu Nuvas ode odatle zadovoljan. A dalje se pripovijeda PRIPOVIJEST 0 COVJEKU, KOJI JE UKRAO ZLATNU ZDJELU, IZ KOJE JE BIO JEO SA PSOM. Bio jednom jedan covjek. Bio je duboko u dugovima i dospio je u opaku nevolju. Tada napusti ženu i dijete i izaðe bez plana u široki svijet. I putovao je sve dalje, sve dok nije nakon nekog vremena dospio do jednoga grada s visokim zidinama i mocnim graðevinama. Uðe u njega, bijedan i slomljen, mucen glaðu i premoren od
hodanja. Zatim se šuljao jednom od glavnih ulica, i ondje ugleda kako prolazi skupina otmjenih ljudi. Njih je slijedio, sve dok nisu ušli u jednu kucu, koja je slicila kraljevskoj palaci. Uðe s njima unutra, a oni poðu dalje, sve dok nisu stali pred jednoga covjeka, koji je sjedio na gornjem kraju dvorane, u velikoj raskoši i velicanstvenoj moci. I oko njega su stajali sluge i uškopljenici, kao da bi on bio neki od vezirskih sinova. A kada je vidio kako ljudi dolaze, on se pred njima podigne i primi ih pun 380
Pripovijest o covjeku, koji je ukrao zlatnu zdjelu poštovanja. Siromah se meðutim, o kome pripovijedamo, prestraši nad tim sjajem i zaprepasti se nad onim, što je vidio... 381 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
tristaicetrdesetiprva noc
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se siromah, o kome pripovijedamo, prestrašio nad tim sjajem i zaprepastio nad onim, što je vidio, nad lijepom kucom i svima tim uškopljenicima i slugama. Stoga on
uzmakne, zbunjen i smeten i zabrinut za svoj život, sve dok nije napokon sjeo sam u jedan kut, daleko od ljudi, tako da ga nitko nije mogao vidjeti. I dok je on ondje cucao, iznenada doðe neki covjek sa cetiri lovacka psa. Ovi su bili pokriveni sa svakojakom svilom i brokatom, a oko vrata su nosili zlatne ogrlice sa srebrenim lancima. Ovaj covjek priveže svakoga pojedinoga od njih na za njega odreðenome mjestu. Zatim ode, donese za svakoga psa po jednu zlatnu zdjelu, koja je bila puna ukusnih jela, i stavi za svakoga pojedinog psa njegovu posebnu zdjelu. Nato on ode i ostavi ih same. Siromah meðutim pocne promatrati jela gladnim ocima, i bio bi se radu približio nekomu od pasa, kako bi s njime jeo, ali ga je zadržavao strah pred njima. Ali ga iznenada ugleda jedan od pasa, pa, jer je Allah Uzvišeni životinji bio poklonio spoznaju o siromahovu stanju, ona odstupi natrag od zdjele i dadne mu znak. Ubrzo covjek priðe i uzme jesti, sve dok nije bio sit. Kada je zatim htio opet otici, pas mu dadne znak, neka si uzme sa sobom zdjelu zajedno s onim, što je u njoj još bilo od jela, i gurne je šapom prema njemu. Siromah uzme zdjelu, napusti kucu i ode svojim putem, 383
Tristmcetrdesetiprva noc a da ga nitko nije slijedio. Zatim je putovao dalje, sve dok nije došao do jednoga drugog grada. Ondje proda zdjelu, kupi si za utržak stanovitu zalihu robe i s njome se uputi natrag u svoj grad. Proda dakle, što je bio donio sa sobom, i isplati dugove, koji su ga teretili. Njegov je imetak postajao sve vecim, i on pocne živjeti u sve vecem blagostanju i u samoj sreci. Tijekom cijeloga je nekog vremena ostajao u svome gradu. Ali si zatim ipak rekne: - Sada moram otputovati do onoga grada, onamo, gdje stanuje vlasnik zdjele. Od-nijet cu mu lijep i pristao poklon i platiti mu cijenu zdjele, koju mi je poklonio jedan od njegovih pasa. Uzeo je dakle jedan poklon, kakav mu je bio primjeren, i takoðer cijenu za zdjelu, krenuo i putovao sve dalje, dan i noc, sve dok nije došao do onoga grada. Kada je bio u njemu, hodao je ulicama u potrazi za covjekom. Ali kada je konacno došao do onoga mjesta, na kome je onaj bio stanovao, ne naðe ništa osim gomile ruševina, koje su ondje ležale, i mnoštva gavranova, koji su ondje graktali. Kuca su i dvorište bili prazni, sve je uokolo njih bilo drugacije, i njihovo se mjesto više nije moglo prepoznati. Tada mu zadršcu srce i duša, i on pocne izgovarati pjesnikove rijeci: Sobe stoje prazne. Blaga su išcezla, Kao što je iz srca išcezlo znanje i bogobojaznost. Dolina je postala drugacijom. U njoj nisu Kao nekoc gazele, to nije brežuljak, koji je nekoc ondje stajao. I jedne druge pjesnikove rijeci: Obnoc mi Su'dinam sjena uzbudi dušu Pred zoru. Skupina je prijatelja spavala ondje u pustinji.
131 Su'da je staroarapsko žensko ime. 384
Pripovijest o covjeku, koji je ukrao zlatnu zdjelu A kada me je nocno priviðenje, koje je došlo k meni, probudilo, Boravište sam našao praznim i mjesto hodocašca daleko. Kada je dakle ovaj covjek vidio ostatke zgrade, koji su se bili urušili, i shvatio kako ruke udesa s njima postupaju, i kada je od negdašnjega raskošnog sjaja našao još samo blijede tragove, tada njegovomu pogledu sve postane jasno. Pošto se okrenuo da poðe, ugleda nekoga siromašnog covjeka u jednome takvom stanju, od kojega se covjeku mora naježiti koža i prema kojemu bi cak i najtvrða stijena osjetila sažaljenje. Njemu on rekne: —
Hej ti, kako to da se ruka udesa okrenula protiv gospodara
ove kuce! Gdje su njegovi sjajni Uštapi i bliještece zvijezde? Sto je razlogom nesrece, koja je s ovom graðevinom zaigrala svoju igru, tako da su od nje ostali još samo zidovi? Tada mu ovaj odgovori: —
On, siromah, kojega ovdje gleda tvoje oko, je taj, koji zbog
toga, što ga je razgolitilo, šalje svoje uzdahe prema nebu. Zar ti ne znaš, da u rijecima Allahova Poslanika leži jedna pouka za onoga, tko se njome daje pouciti, i jedna opomena za onoga, tko dopušta da ga se ispravno vodi, one rijeci, koje je izrekao On, kojemu Allah neka dadne blagoslov i mir: Gledaj, to je pravo Allaha Uzvišenoga, da on ništa ne uzdiže na ovome svijetu, osim ako to nije zato, da bi to opet ponizio? Ako pitaš, što je bilo razlogom ove nesrece, mije na vremena ipak nije cudnovata. Ja sam bio gospodar ove kuce, ja sam je podigao, sagradio i posjedovao. Moji su bili svi sjajni Uštapi i gorda raskoš, moje su bile blještave dragocjenosti u njoj i moje su
bile sluškinje, koje su zracile ljepotom. Ali je sada došla mijena vremena i uzela odavde sluge i imetak. Ona me je dovela u moje sadašnje stanje i udarcima me udesa, koje je držala skrivenima, ucinila bijednim. Ali to tvoje pitanje ima sigurno neki razlog. Stoga se ostavi zaprepaštenosti i izvjesti me o njemu! A covjek ga, od boli gotovo kao izvan sebe, upozna s cijelom svojom poviješcu. Zatim dometne: —
Došao sam k tebi s poklonom, kakav tvoje srce može pože
ljeti, i takoðer s cijenom tvoje zlatne zdjele, koju sam od tebe uzeo. 385
Tristmcetrdesetiprva, noc Pomocu nje sam postao bogatim, nakon što sam bio upoznao siromaštvo. Pomocu nje sam ponovo sagradio svoju kucu, koja je prethodno stajala tako pusta. Ona je bila ta, zahvaljujuci kojoj je od mene išcezla sva briga i nevolja. Ali stari odmahne glavom, zaplace i jaukne, uzdahne i rekne: — Hej ti tu, ja vjerujem, da si ti poludio! Tako nešto ne cini neki razuman covjek. Kako bi to bilo moguce, da ja opet uzmem sebi jednu zlatnu posudu, koju je tebi bio poklonio jedan od mojih pasa! Bilo bi to neobicno, kada bi to, što je tebi bio dao moj pas, opet došlo k meni! Kada bih ja bio pritisnut cak i najljucom nevoljom i brigom, ništa ne bih uzeo od tebe, pa makar to bilo vrijedno i samo jednoga komadica nokta! Odlazi onamo, odakle si došao, u zdravlju i sa srecom! Tada covjek staromu poljubi noge i okrene se na povratak doma, tim što mu je zahvalio. I zatim, kada se od njega rastajao i uzimao oproštaj, izgovori ovaj stih: Svi su sada otišli, i ljudi i psi. Stoga neka pociva mir nad ljudima i nad psima! Ali AUah to zna najbolje! Dalje se pripovijeda PRIPOVIJEST 0 VRAGOLANU IZ EL-ISKANDARIJEIVALIJI. Jednom je u obalnoj utvrdi el-Iskandariji132 živio jedan vali-ja133. Zvao se Husam ed-Din. Kada je on jedne noci sjedio u svome uredu, iznenada uðe k njemu neki ratnik i rekne: 132
El-Iskandarija (= el-Iskandariya) je Aleksandrija.
133
Vali (valija) je policijski satnik.
386
Pripovijest o vragolanu iz el-Iskcmdarije i valiji - Cuj, gospodaru valijo, ja sam veceras došao u ovaj grad i odsjeo u tome i tome karavanseraju. Ondje sam spavao, sve dok nije prošla jedna trecina noci. A kada sam se zatim probudio, otkrio sam da su moje bisage rasjecene i da je iz njih ukradeno tisucu dinara. Tek što je on završio svoje rijeci, valija dadne da doðu stražari i zapovjedi im, neka sve ljude, koji su se nalazili u chanu, dovedu i do jutra zadrže u zatvoru. A kada je svanulo jutro, zapovjedi, da se donesu sprave za mucenje. Zatim dadne da ti ljudi doðu pred ratnika, kojemu je pripadao novac i htjedne ih dati staviti na muke. Ali se iznenada pojavi neki covjek, koji se protiskivao kroz mnoštvo, sve dok nije stao pred valiju... 387 Tada primijeti Sehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje valija htio dati ljude staviti na muke. Ali se iznenada pojavi covjek, koji se gurao kroz mnoštvo, sve dok nije stao pred valiju i ratnika. Zatim uzvikne: — O emiru, oslobodi sve ove ljude. Oni su nedužni. Ja sam taj, koji je ukrao novac ovoga ratnika. Ovdje je takoðer kesa, koju sam izvadio iz njegovih bisaga. On smjesta izvadi iz svojega rukava kesu i položi je pred valiju i ratnika. Tada valija rekne ratniku: —
Uzmi svoj novac opet sebi. Nemaš više nikakva posla s ovim
ljudima!
Sada ljudi iz karavanseraja i svi ostali, koji su bili nazocni, pocnu hvaliti i blagoslivljati ovoga covjeka. Lopov meðutim rekne: —
O emiru, to nije nikakvo umijece, što ja sam dolazim k tebi
i što ti predajem ovu kesu. Okretnost leži u tome, što cu ja po drugiput ukrasti ratniku ovu kesu. Valija upita: —
Kako si ti to zapoceo, o vragolane, kada sije prviput ukrao?
389
Tristaicetrdesetidruga noc —
O Emiru — dadne on kao odgovor - baš sam stajao na kair-
skome mjenjackom bazaru, kadli ugledam ovoga ratnika, kako mi jenja ovo zlato i stavlja ga u tu kesu. Slijedio sam ga od ulice do uli ce, ali nisam našao nikakvu priliku, da mu oduzmem novac. Zatim on otputuje, ja poðem za njim, od mjesta do mjesta, a usput sam tražio nacina, kako bih ga nadmudrio. Ali ga nisam mogao orobiti. Kada je naposljetku došao u ovaj grad, slijedio sam ga, sve dok nije odsjeo ondje u chanu. Odsjeo sam u prostoriji pokraj njegove i vre bao na njega, sve dok nije zaspao i dok nisam cuo njegovo hrka nje. Odmah sam se tiho došuljao do njega, rasjekao sam bisage ovim nožem i uzeo sebi ovu ovdje kesu. S tim rijecima on ispruži ruku i uzme kesu pred valijinima i rat-nikovim ocima. Tada ova dvojica i sav narod odstupe korak natrag, kako bi ga gledali. Jer povjerovali su, da im on hoce pokazati, kako je bio uzeo kesu iz bisaga. On meðutim iznenada potrci odatle i baci se u ribnjak. Tada valija povice svojoj momcadi: —
Potrcite za njim! Skocite za njim!
Ali prije nego što su oni bili svukli svoje haljine i potrcali niza stube134, vragolan je vec ishlapio. Pocnu dakle za njime tragati, ali ga nisu našli. Jer sve su ulice u el-Iskandariji meðusobno isprepletene. Kada su se ljudi zatim vratili, a da lopova nisu uhvatili, valija rekne ratniku: —
Ti ne možeš više polagati nikakva prava na ove ljude.
Svojega dužnika sada poznaješ. Svoj si novac cak primio. Ali nisi ga cvrsto držao. Nato ratnik ode bez svojega novca. A ljudi su sada bili osloboðeni iz ratnikovih i valijinih ruku. Sve se to dogodilo sa znanjem Allaha Uzvišenoga. A dalje se pripovijeda 134 Ribnjaci su na Orijentu cesto veliki, zidom ograðeni bazeni, do kojih se silazi stubama. 390
Pripovijest o d-Mtdiku en-Ndsiru i trima valijama, PRIPOVIJEST 0 EL-MALIKU EN-NASIRU I TRIMA VALIJAMA. Jednoga dana el-Malik en-Nasir135 naredi da k njemu doðu tri valije iz Kaira, Bulaka136 i Starog Kaira137 i rekne: - Želim, da mi svaki pojedini od vas isprica ono najcudnovatije, što je doživio tijekom vremena svojega službovanja!... Tada primijeti Sehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 135 Više je egipatskih sultana nosilo naslov el-Malik en-Nasir: "Pobjedonosni kralj". 136
Bulak je sjeverozapadno predgraðe Kaira.
137
Starim se Kairom naziva južno kairsko predgraðe.
391
Hlilll
JmT^
te^mm
Ali kada je pocela
tristaicetrdesetitreca noc ??ww??WW?W???FW?WW?S^ 5S5 C
Šehrezad nastavi ovako: —
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je el-Malik en-Nasir
rekao trima valijama: - Želim da mi svaki pojedini od vas isprica ono najcudnovatije, što je doživio tijekom vremena svojega služ bovanja! —
Slušamo i pokoravamo se! - dadnu oni kao odgovor.
Sada rekne valija iz Kaira: —
Cuj, o gospodaru i sultane, ono je najcudnovatije, što mi se
dogodilo za vremena mojega službovanja, bilo ovo. I on pocne PRIPOVIJEST VALIJE IZ KAIRA. — U ovome su gradu živjela dva covjeka, koji su obicavali nastupati kao vjerodostojni svjedoci u svim slucajevima krvoprolica i tjelesnih ozljeda. Ali su obojica bili odani ljubavi prema kurvama i uživanju vina i razvratu. Nisam mogao pronaci nikakvo sredstvo, 393
Tristaicctrdesetitrecci noc kako bih ih za te stvari povukao na polaganje racuna, i vec sam glede toga napustio nadu. Tada naložim gostionicarima i kramarima, trgovcima vocem i prodavacima svijeca i vlasnicima kurvinjaka, da mi prijave ova dva štovanja vrijedna svjedoka, ako na bilo kojem mjestu uðu u pijancevanje ili pocnu s ispadima, bez obzira na to da li su zajedno ili svaki za sebe. Ako jedan zajedno s drugim ili takoðer jedan sam nešto kupi od onih stvari, koje su namijenjene pijancevanju, neka me o tome ne ostave u neznanju. Ti ljudi reknu: -
Slušamo i pokoravamo se! Zatim se jednom dogodilo, da mi je u nocno doba došao neki covjek i rekao: -
Gospodaru, znaj, da su dva poštovana svjedoka sada na to
me i tome mjestu i u toj i toj ulici u kuci toga i toga, i da tjeraju neku veliku gadost. Smjesta sam se stavio u pokret. Preodjenem se, isto tako ucini moj sluga, i zatim poðemo onamo bez oklijevanja sami bez ikoga drugoga. Cim sam stao pred vrata, pokucam. Doðe neka služavka, otvori mi vrata i upita: -
Tko si ti?
A da joj nisam dao nikakav odgovor, uðem, i tada ugledam ta dva casna covjeka i kucedomacina kako sjede s prostim kurvama, uz citavo obilje vina. Cim su me oni ugledali, skoce preda mnom na noge, s velikom me uljudnošcu pozdrave i pokažu mi na pocasno mjesto, tim što reknu: -
Dobro došao, vrijedni goste i cili druže u picu!
Tako me oni prime, a da nisu pokazali preda mnom straha ili plahosti. Zatim se kucedomacin podigne i neko ga vrijeme ne bude. Ali kada se vratio natrag, imao je kod sebe trista dinara, koje je prostodušno pokazivao. Nato mi oni reknu: -
Gospodaru valijo, ti nam možeš nanijeti više nego sramotu,
394
Pripovijest vcdijc iz Kaira i to stoji u tvojoj ruci, da nas teško kazniš. Ali ce tebi iz toga izrasti samo neugodnosti. Stoga ti mi savjetujemo, da htjedneš primiti ovu svotu i da nas ne prijaviš. Allah se Uzvišeni ipak naziva zaštitnikom, i On ljubi one izmeðu Svojih slugu, koji zašticuju svoje bližnje. Tako takoðer tebe ocekuje na nebu nagrada i uzdarje.
Ja dakle sebi reknem: - Uzmi od njih taj novac i zaštiti ih još jedino ovajput. Ako ih meðutim još neki drugi put dobiješ u šake, tada ceš ih pozvati na polaganje racuna! Zavelo me je zlato, i tako ga ja primim od njih, napustim ih i odem odatle, a da me nitko nije primijetio. Ali o sljedecem danu, a da ja to nisam ni slutio, iznenada doðe k meni kadijin izaslanik i rekne: —
O valijo, budi tako dobar i slijedi kadijin poziv. Jer on zahti
jeva da doðeš! Ja se podignem i odem s njime kadiji, a da nisam znao o cemu se radi. Kada sam meðutim zatim stupio u sudnicu, ugledam kako ondje sjede ta dva svjedoka i kucedomacin, koji mije bio dao trista dinara. Kucedomacin me dakle pocne tužiti zbog trista dinara, pošto je on priložio zadužnicu, i pošto su ova dva poštovanja vrijedna svjedoka na temelju nje potvrdila, da sam ja dužan trista dinara. Svjedocanstvo te dvojice kadija prizna kao vjerodostojno, i zapovjedi mi da isplatim tu svotu. Takoðer nisam smio prije napustiti sud, sve dok oni nisu od mene primili trista dinara. Bio sam meðutim pun gnjeva i zavjetovao sam im svaku nevolju i pokajao se, što ih nisam bio teško kaznio. I odem odande duboko posramljen. To je ono najcudnovatije, što sam doživio tijekom obavljanja svoje službe. Nato uzme rijec valija iz Bulaka i rekne: -
Sto se mene tice, o gospodaru sultane, najcudnovatiji je do
življaj iz vremena mojega službovanja sljedeci. I on uzme pripovijedati 395
Tristaicetrdesetitreca* noc PRIPOVIJEST VALIJE IZ BULAKA. - Imao sam jednom dug od punih tristatisuca dinara. Pa buduci da me je to pritiskalo, prodao sam sve, što je bilo iza mene, preda mnom i u mojoj ruci138. Ali nisam skupio više od stotisuca dinara... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
138 To znaci: sav svoj imetak. 396
Ali kada je pocela
tristaicetrdeseticetvrta noc
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je valija iz Bulaka rekao: — Prodao sam sve, što je bilo iza mene i preda mnom. Ali nisam skupio više od stotisuca dinara, i bio sam posve u nedoumici. Dok sam dakle jedne noci sjedio kod svoje kuce u tom stanju, netko iznenada pokuca na vrata. Ja reknem jednomu od slugu: — Pogledaj, tko stoji na vratima! On izaðe i vrati se. Ali je njegovo lice bilo posve žuto, njegova je boja bila blijeda, a drhtao je cijelim tijelom. Kada sam ga upitao: - Što te je spopalo? - on odgovori: —
Na vratima stoji neki covjek, polugol, odjeven samo u jednu
kožu. Ima mac, a u pojas mu je zataknut nož. Uz njega je cijela ceta njemu slicnih, i on traži tebe. Tada ja uzmem u ruku svoj mac i izaðem, kako bih pogledao, kakvi su to ljudi, i zbilja, bili su takvi, kao što je bio rekao sluga. Ja ih upitam: —
Što je s vama?
Oni odvrate: 397
Tristaicetrdeseticetvrta noc —
Mi smo lopovi, i nocas smo zadobili velik plijen. Njega smo
odredili za tebe, kako bi se ti mogao osloboditi iz te nevolje, zbog
koje se toliko srdiš, i isplatiti dugove, koji te terete. Kada sam ja zatim dalje upitao: - A gdje je taj plijen? - oni donesu velik sanduk, pun posuða od zlata i srebra. Obraðujem se nad tim prizorom, i sebi reknem: - Time cu moci izbrisati sve dugove, koji me terete, i potom cu isto toliko mnogo zadržati za sebe. Uzmem dakle poklon i vratim se u svoju kucu, tim što sam sebi rekao: - Bilo bi ipak neplemenito, ako bi ih pustio da odu praznih ruku. Tako izvadim onih stotisuca dinara, koje sam još imao, i dad-nem ih njima, tim što sam im zahvalio za njihovo dobro djelo. Oni uzmu zlatnike i otpute se u nocnoj tami svojim putem, a da ih nitko nije primijetio. Kada je meðutim svanulo jutro, ja uvidim, da se sadržaj toga sanduka sastoji od pozlacenog bakra i kositra i da je zajedno vrijedan petstotina dirhema. I to mi je bilo vrlo bolno. Jer sada sam izgubio takoðer one dinare, koje sam još posjedovao. To je ono najneobicnije, što mi se dogodilo za vremena mojega službovanja. Naposljetku pocne govoriti valija iz Staroga Kaira i rekne: -
O gospodaru sultane, što se mene tice, ono najcudnovatije,
što sam doživio za svojega službovanja, je sljedece. I on isprica PRIPOVIJEST VALIJE IZ STAROG KAIRA. Jednom sam dao objesiti deset kradljivaca, svakoga na posebnim vješalima, i strogo sam naredio stražarima, neka dobro na njih paze i da ne dopuste narodu, da nekoga od njih skine. Kada sam meðutim sljedeceg jutra došao onamo, i kada sam se ogledao za 398
Pripovijest vulije iz Starog Kairu njima, ugledam dvojicu obješenih na jednim vješalima. Ja upitam stražare: —
Tko je to ucinio? I gdje su vješala, na kojima je drugi visio?
Oni su se pravili, kao da o tome ništa ne znaju. Ali kada sam ih ja htio dati bicevati, oni reknu: —
Znaj emiru, mi smo prošle noci spavali. A kada smo se pro
budili, otkrili smo, da je jedan od obješenih ukraden zajedno s vje šalima, na kojima je visio. Tada smo se pred tobom prestrašili. Došao je dakle neki seljak, koji je putovao ovim putem na magar
cu, njega smo uhvatili, ubili ga i objesili ga, umjesto onoga ukra denoga, na ova ovdje vješala. Nad time sam se ja vrlo zacudio i upitao ih: — Sto je seljak imao kod sebe? Oni odvrate: — Imao je na magarcu putnu vrecu. Ja dalje upitam: — I što je u njoj bilo? Oni dadnu kao odgovor: — To ne znamo. Tada ja uzviknem: — Donesite mije ovamo! Kada su je oni položili pred mene, ja zapovjedim, da je otvore. I gledaj sada, u njoj se nalazio raskomadan leš jednoga covjeka! Kada sam sada to ugledao, reknem, zacuðen, sebi samomu: -Neka je slava Allahu! Ovaj je seljak ipak samo stoga obješen, što je pocinio umorstvo! A tvoj Gospod nije nepravedan prema Svojim slugama.139 Pripovijeda se takoðer 139 Kur'an 41,46; slicno 3,178. 8,53. 22,10. 50,28. 399
TristMCetrdeseticetvrta noc PRIPOVIJEST 0 MJENJACU I LOPOVU. Jedan je mjenjac, koji je imao kod sebe punu kesu zlata, prolazio jednom mimo cetu lopova. Tada jedan od vragolana rekne: — Ja njemu tu kesu mogu ukrasti! Drugi upitaju: — Kako to kaniš uciniti? Tada on odvrati: — Vi trebate vidjeti! Zatim je slijedio covjeka sve do njegova stana. Kada je mjenjac sada ušao u svoju kucu, on odloži kesu na atulu140 i, pritisnut jakom nuždom da se popisa, odjuri na tiho mjesto, kako bi se hitno oteretio. Pritom dovikne robinji: —
Donesi mi ovamo ibrik s vodom!
Robinja uzme ibrik i poðe za njime do tihog mjesta. Vrata je meðutim bila ostavila otvorenima. Lopov brzo uðe unutra, pograbi kesu, othita natrag k svojim drugovima i isprica im, što se bilo dogodilo... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 140 Atula je horizontalni obrub zida, koji služi kao ukras, ali može biti tako udešena, da se na nju, kao na policu, mogu stavljati razni predmeti. 400
Ali kada je pocela s I tristaicetrdesetipeta noc I s Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je lopov pograbio kesu, othitao natrag k svojim drugovima i ispricao im, kako je to bio ucinio kod mjenjaca i kod robinje. Tada oni uzviknu: - Tako nam Allaha, to je, što si ti ucinio, dobra podvala. Nju ne može izvesti svaki covjek. Ali ce sada sigurno mjenjac doci s tihoga mjesta, i kada ne naðe kesu, izmlatiti ce i teško kazniti robinju. Stoga to ipak još ostavlja dojam, kao da nisi izveo ništa slavno. Da, ako si ti pravi vragolan, tada moraš robinju sacuvati od batina i kazne. On im samo odgovori: — Ako tako ushtjedne Allah Uzvišeni, ja cu sacuvati i robinju i kesu! — i odmah se vrati natrag k mjenja-cevoj kuci. Ondje je cuo, kako covjek upravo kažnjava robinju zbog kese. On mu pokuca, a ovaj uzvikne: -
Tko je tu?
Kada mu je lopov odgovorio: - Ja sam sluga tvojega susjeda u hazarskoj dvorani - mjenjac izaðe k njemu i upita ga: -
Sto hoceš?
Lopov odvrati: 401
Tristaicetrdesetipeta noc
—
Moj te gospodar daje pozdraviti i reci ti: Ti si zaista posve
izvan sebe. Kako možeš kesu kao što je ova baciti pred vrata svoje ga ducana i zatim otici, a nju ostaviti da leži? Da ju je bio našao ne ki stranac, on bi je tada sigurno uzeo i odvjetrio. Da je nije moj gos podar vidio i sacuvao, ona bi za tebe bila izgubljena! S tim rijecima on izvadi kesu i pridrži je covjeku pred ocima. Cim ju je mjenjac ugledao, uzvikne: - To je stvarno moja kesa! — i ispruži ruku, kako bi je uzeo sebi. Ali vragolan rekne: —
Tako mi Allaha, ja ti je necu dati prije nego što mi napišeš
jednu ispravu za mojega gospodara, koja potvrðuje, da si ti od me ne primio kesu. Bojim se, da mi moj gospodar nece vjerovati, da si ti primio kesu u posjed, ako mi ti ne ispostaviš za nju ispravu i ne staviš ispod nje svoj pecat! Tada mjenjac ode natrag u kucu, kako bi napisao traženu potvrdu o primitku kese: lopov meðutim otrci s kesom i pobjegne, a robinja bude sacuvana od kazne. Dalje se pripovijeda: PRIPOVIJEST 0 VALIJI IZ KUSAI LUPEŽU. Jedne je noci 'Ala ed-Din, valija iz Kusa141, sjedio u svojoj kuci. Tada se iznenada pojavi neki covjek lijepe vanjštine i dostojanstvena nastupa. On doðe k njemu u nocno doba sa sandukom, koji je na glavi bio nošen od jednoga roba. Ostane stajati na vratima i rekne jednomu od emirovih slugu: - Uði unutra i reci emiru, da bih ja htio s njime razgovarati zbog jedne povjerljive stvari. 141 Kus se nalazi u gornjem Egiptu, nešto sjevernije od Luksora. To je u srednjem vijeku bio jedan od najvecih egipatskih gradova, ali je danas samo malo kotarsko mjestašce. 402
Pripovijest o valiji iz Kusa- i lupežu Sluga uðe unutra i prenese poruku. Nato valija zapovjedi, da se stranca pusti unutra. Kada je dakle ovaj ušao, emir uvidi, da je on covjek visokog dostojanstva i lijepe vanjštine. Zato mu on dadne da sjedne pokraj njega i primi ga sa svim pocastima. Zatim ga upita:
-
Sto te dovodi k meni?
Ovaj mu dadne kao odgovor: -
Ja sam drumski razbojnik. Ali sada kanim odustati od svoje
ga poslovanja i vratiti se pod tvojim vodstvom k Allahu Uzviše nomu. Htio bih dakle, da mi ti u tome pomogneš. Jer ja živim u tvome okrugu i stojim pod tvojim nadzorom. Imam ovdje kod sebe ovaj sanduk, u kome se nalaze stvari u vrijednosti od oko cetrdesettisuca dinara. One ponajprije dolikuju tebi. Daj mi od svojega casno stecenog novca tisucu dinara na pravovaljan nacin, kako bih time stekao glavnicu, koja ce mi pomoci u tome, da se popravim, i uciniti mi mogucim, da odustanem od zlog cinjenja! Tvoja ce placa stajati kod Allaha Uzvišenoga! Nato on otvori sanduk, kako bi pokazao valiji, što je unutra. I gledaj sada, bili su to nakit i dragulji, plemenite kovine, pecatni ka-menovi i biseri. Nad time je valija bio zaprepašten i u najvecoj mjeri obradovan. I smjesta pozove svojega riznicara i rekne mu: -
Donesi tu i tu kesu!
To je bila jedna, u kojoj se nalazilo tisucu dinara... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 403
Ali kada je pocela
tristaicetrdesetišesta noc i Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je valija pozvao svojega riznicara i rekao mu: - Donesi mi tu i tu kesu! To je bila jedna, u kojoj se nalazilo tisucu dinara. Pošto je riznicar bio donio tu kesu, emir je dadne covjeku. Ovaj je primi, zahvali se davaocu i ode svojim putem, zašticen nocnom tamom. Kada je zatim nastalo jutro, pošalje valija po predstojnika zlatarske udruge i pokaže mu, cim je ovaj stigao, onaj sanduk s njegovim sadržajem. Ali zlatar naðe samo kositar i bakar i otkrije, da su dragulji i pecatni kamenovi i biseri najobicnije staklo. To je valiji bilo vrlo bolno. Takoðer smjesta dadne da se ide u potragu za lupežom, ali njega nitko nije mogao uhvatiti. A dalje se pripovijeda PRIPOVIJEST 0 IBRAHlMU IBN EL-MAHDlJU I TRGOVCU. Gospodar je pravovjernih el-Ma'mun rekao jednom Ibrahimu 405
Tristaicctrdesetiksta noc ibn el-Mahdiju142: — Ispricaj nam ono najcudnovatije, što si ikada doživio! Ovaj odgovori: — Slušam i pokoravam se, o gospodaru pravovjernih! Cuj, izašao sam jednoga dana van za svoje zadovoljstvo, i moj me put tada dovede do jednoga mjesta, gdje sam namirisao miris jela. Obuzela me želja za njima, i ja ostanem stajati, o gospodaru pravovjernih. Ali sam bio neodlucan, i nisam znao, trebam li ici dalje ili uci u onu kucu. Kada sam slucajno podigao svoj pogled, otkrijem neki prozor s rešetkom i iza njega jednu ruku i rucni zglob, tako lijepe, kakve još nikada nisam bio vidio. Pri tome sam prizoru bio kao izvan sebe, zaboravio sam miris jela poradi te ruke i njezina pregiba i poceo smišljati sredstvo, kako bih mogao dospjeti u tu kucu. Tada iznenada ugledam u blizini nekog krojaca. K njemu priðem i pozdravim ga. Pošto je bio uzvratio moj pozdrav, upitam ga: —
Komu pripada ova kuca?
— Jednomu trgovcu - odgovori on. Upitam dalje: — Kako se on zove? Krojac odgovori: —
On se zove tako i tako, sin je toga i toga, a opci samo s trgov
cima. Dok smo mi tako jedan s drugim razgovarali, odjednom se približe dva otmjena covjeka pametnih lica, koji su jahali. I krojac mi isprica, da su oni trgovcevi najprisniji prijatelji, i on mi imenuje takoðer njihova imena. Tada pritjeram k dvojici svoju jahacu životinju, a kada sam bio kod njih, reknem: 142 Ibrahim ibn el-Mahdi je bio brat Harana er-Rašida, a stric kalifa el--Ma'muna. 406
Pripovijest o Ibmhimu ibn el-Mahdiju i trgovcu - Ja cu dati za vas svoj život! Abu Fulan143 vas vec dugo ocekuje! Zatim sam ih pratio, dok nismo došli do kucnih vrata. Ondje s ta dva covjeka uðem unutra, a kada me je kucedomacin ugledao s njima, nije sumnjao u to, da sam ja njihov prijatelj. S time mi nazove dobrodošlicu i dadne mi pocasno mjesto. Zatim donesu stol s jelima, a ja si sada reknem: - Allah mi je milostivo ispunio moju želju za ovim jelima. Preostaju sada samo još ruka i rucni zglob. Potom smo se uputili na gošcenje picem u jednu drugu sobu, i ja opazim, daje ova namještena sa svakovrsnima zgodnim stvarima. Kucedomacin mi je iskazivao osobitu pažnju i uvijek je rijec upucivao meni. Jer držao me je za gosta svojih vlastitih gostiju, dok su se ova dvojica prema meni odnosili s najvecom uljudnošcu, jer su mislili, da sam kucedomacinov gost. Tako su se dakle svi natjecali u svojoj ljubaznosti prema meni, sve dok nismo bili ispili odreðen broj peharova. Zatim uðe k nama jedna robinja. Bila je nalik u svojoj velikoj ljepoti i svome prekrasnom oblicju vrbovoj grani. I ona posegne za lutnjom, pocne pjevati i pusti da odjekuje ova pjesma: Zar to nije cudnovato, da nas obuhvaca jedna kuca, A da mi se ti ne približuješ, da mi tvoja usta ne kažu nijednu rjeccu? Oci samo potajno dojavljuju cežnju u dušama. One izvješcuju, koliko vruc žar žeže srce. I pogledi daju znakove, obrve kimaju, A kapci se spuštaju, dok ruke šalju pozdrave. 143 To znaci: "otac toga i toga". Šehrezad time naznacuje, da je Ibrahim ovdje uporabio pocasno trgovcevo ime, jer ga je oslovio prema imenu njegovoga najstarijeg sina. 407
Tristmcetrdesetiksta noc
Tada sam bio uzbuðen u svojoj nutrini, o gospodaru pravovjernih, i uhvatilo me je ushicenje zbog prekomjernosti njezine ljepote i zbog nježnosti te pjesme, koju je otpjevala. Ali buduci da sam joj zavidio zbog njezinoga divnog umijeca, reknem joj: -
Tebi još nešto nedostaje, djevojko!
Tada ona ljutito baci iz ruke lutnju i rekne: —
Otkada vi to dovodite u svoje društvo neotesane ljude?
Sada se ja pokajem zbog toga, što sam bio ucinio, pa kada sam uvidio, da mi to zamjeraju takoðer ovi ljudi, ja sebi reknem: — Sada mi je izmaknulo sve, cemu sam se nadao. A nisam vidio nikakav drugi izlaz, da se obranim od prijekora, nego da zamolim lutnju i reknem: -
Pokazat cu vam, što je njoj nedostajalo u dionici, koju je iz
vodila: —
Slušamo i pokoravamo se! — odvrate ljudi.
Zatim mi donesu lutnju. Ja pustim nekoliko tonova, kako bih ugodio strune i pocnem pjevati ovu pjesmu: Ovdje je tvoj prijatelj, pognut pod svojim ljubavnim jadom, Koji pušta da mu suze teku na njegove grudi. Desnicu podiže zazivajuci i moleci od Milosrdnoga Uslišenje, a ljevicu drži pritisnutu na srce. Ti koja ga gledaš kako umire u svojoj ljubavnoj boli, Tvojom je rukom i ocima on posvecen smrti. Tada robinja skoci, i baci se pred moje noge, poljubi ih i uzvikne: 408
Pripovijest o Ibrahimu ibn cl-Mahdiju i trgovcu —
To je na tebi, da meni oprostiš, moj gospodaru! Tako mi
Allaha, nisam poznavala tvoj rang, i nisam još nikada cula takvo umijece144. Ljudi me na to pocnu castiti i slaviti. Jer oni su bili ushiceni preko svake mjere. A svaki me je pojedini od njih zamolio, da još jednom zapjevam. Tako dakle ja otpjevam nekoliko veselih napjeva. Konacno gosti postanu pijani, njihov razum išcezne, i oni budu odvedeni kucama. Ostanu samo kucedomacin i djevojka. Pošto je bio ispio sa mnom nekoliko peharova, on rekne: —
Dragi gospodaru, moj je život dosada uzalud prolazio, jer do
ovoga casa ja nisam upoznao nikoga, tko bi slicio tebi. Ali, tako ti Allaha, dragi gospodaru, reci mi, tko si ti, kako bih znao, koga mi je nocas Allah darovao za druga u picu. Najprije sam mu davao zaobilazne odgovore, i nisam mu odavao svoje pravo ime. Ali kada me je on uzeo preklinjati, ja ga o njemu izvijestim. Cim je saznao moje ime, on skoci... Tada primijeti Sehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 144 Ibrahim ibn el-Mahdi je meðu suvremenicima bio glasovit kao izvrstan improvizator. 409
Ali kada je pocela
3 °gS tristaicetrdesetisedma noc
Sr$??????????????????????????^
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Ibrahim ibn el--Mahdi dalje pripovijedao: - Cim je kucedomacin saznao moje ime, on skoci na noge i rekne: - Ja sam bio zapanjen vec nad time, da bi netko drugi osim tebe mogao posjedovati takvu nadarenost, a udes mije danas ukazao milost, za koju mu ne mogu dovoljno zahvaliti. Alije ovo možda samo san. Kako bih se ja inace ikada mogao drznu ti da poželim, da kalifsko dostojanstvo posjeti moju kucu i da ushtjedne nocas biti moj drug uz cašu? Kada sam ga zatim uzeo preklinjati, neka sjedne, on sjedne na pod. I nato me pocne najuljudnijim rijecima pitati o povodu moje posjete kod njega. Ja mu dakle ispricam cijelu pricu, od pocetka do kraja, i ništa mu ne prešutim. I zakljucim s rijecima: -
Sto se tice onih jela, sada je vec moja želja ispunjena. Ali
glede ruke i rucnog zgloba još nisam postigao ono, što želim. Tada on odvrati: -
Takoðer glede ruke i rucnoga zgloba trebaš vidjeti svoju že
lju ispunjenom, ako tako ushtjedne Allah Uzvišeni. 411
Tristaicetrdesetisedfna noc Zatim on uzvikne: —
Hej ti, djevojko, reci toj i toj, neka siðe dolje!
I on dadne svoje robinje jednu za drugom pozivati da doðu i sve mi ih pokaže. Ali nisam našao onu, na koju sam mislio. Naposljetku on rekne: —
Tako mi Allaha, visoki gospodaru, sada više nitko ne preos-
taje, osim moje matere i moje sestre. Ali, tako mi Allaha, moram narediti da takoðer njih dvije doðu ovamo dolje i pokazati ih tebi,
da ih vidiš. Zaprepašten nad njegovom velikodušnošcu i širokogrudnošcu, ja reknem: — Svoj cu život dati za tebe! Pocni sa sestrom! — Od srca rado! - odvrati on. Kada je zatim njegova sestra sišla dolje i pokazala mi svoju ruku, gledaj, imala je ruku i rucni zglob, koje sam bio vidio. Ja meðutim uzviknem: —
Svoj cu život dati za tebe, ona je cura, kojoj sam vidio ruku
i rucni zglob. Smjesta on dadne svojim slugama zapovijed, neka neodložno dovedu svjedoke, i oni tako ucine. Zatim naredi da donesu dvije kese sa po desettisuca zlatnika i rekne svjedocima: —
Ovaj naš gospodar i vladar, Ibrahim ibn el-Mahdi, stric
gospodara pravovjernih, moli za ruku moje sestre te i te. A ja uzi mam vas za svjedoke, da nju udajem za njega i da je on njoj donio desettisuca zlatnika kao jutarnji dar. - Zatim nastavi: — Udajem za tebe svoju sestru tu i tu, uz spomenuti jutarnji dar. Ja odvratim: —
Ja to prihvacam i s time sam sporazuman.
Nato on jednu od dvije kese dadne svojoj sestri, drugu meðutim svjedocima. I iznova pocne: 412
Pripovijest o ženi, koja je siromahu dala milostinju -
Gospodaru, ja cu ti dati namjestiti jednu odaju, u kojoj ceš
moci sa svojom ženom pocivati. Tada me velikodušnost, koju je ocitovao prema meni, ucini zbunjenim, i bude me stid, da joj se približavam u kuci njezina brata. Stoga mu ja reknem: -
Opremi je i pošalji je u moj stan!
I tako mi tvojega života, o gospodaru pravovjernih, on mi je pošalje s tako velikom opremom, da ju je naša kuca, unatoc svojoj velicini, jedva mogla primiti. A kasnije mi je podarila ovoga djecaka, koji stoji pred tobom. Tada se el-Ma'mun zaprepasti nad velikodušnošcu toga covjeka, i on uzvikne: -
Kakav izvrstan covjek! Ja još nikada nisam cuo o njemu
slicnome. I on zapovjedi Ibrahimu ibn el-Mahdiju, neka ga dovede, kako bi ga on upoznao. Ovaj ga dovede, a kalif uzme s njime razgovarati. A tada on naðe takvo dopadanje u njegovome pametnome i finom bicu, da ga je ucinio jednim od svojih povjerljivih prijatelja: Allah je meðutim Davatelj i Darovatelj! Dalje se pripovijeda PRIPOVIJEST 0 ŽENI, KOJA JE SIROMAHU DALA MILOSTINJU. Jednom je jedan kralj dao objaviti narodu svojega kraljevstva: —
Ako tko meðu vama dadne bilo kakvu milostinju, ja cu mu dati
odsjeci ruku! — Tada su se svi ljudi poceli suzdržavati od dobrocinstva, i nijedan se nije više usuðivao svojemu bližnjemu 413
Tristaicetrdesetisedma noc pokloniti milostinju. Dogodilo se dakle jednoga dana, da je jedan prosjak, kojega je mucila glad, došao k jednoj ženi i zamolio je: — Daj mi ipak neku milostinju!... 414 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako:
- Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je prosjak rekao ženi: - Daj mi ipak neku milostinju! Ona meðutim rekne: —
Kako ti ja mogu dati milostinju, kada ipak kralj svakomu po
jedinomu, koji daruje milostinju, daje odsjeci ruku? Pa ipak on nastavi: —
Ja te molim, poradi ljubavi Allaha Uzvišenoga, daj mi neku
milostinju! Buduci da ju je on sada zamolio poradi Allahove ljubavi, ona osjeti prema njemu sucut i pokloni mu dva hljeba. Ali vijest o tome dopre do kralja, i on zapovijedi, neka je dovedu k njemu. Kada je ona došla k njemu, on joj dadne odsjeci ruke145.1 ona se opet uputi u svoju kucu. Nakon stanovitoga se vremena dogodi, daje kralj rekao svojoj materi: —
Namjeravam se oženiti. Stoga mi naði neku lijepu ženu za
suprugu! 145 To jest: za svaki hljeb po jednu ruku. 415
Tristmcetrdesetiosma noc Ona odgovori: —
Meðu mojim robinjama je jedna žena, od koje se ne može
pronaci nijedna ljepša. Ali ona ima jedan veliki nedostatak. Kada je on upitao: — Sto je to dakle? — ona odvrati: — Njoj su odsjecene ruke! Ali kralj nastavi: — Hocu je vidjeti! Tada mu je kraljica dovede. A kada ju je on ugledao, bude od nje osvojen, oženi se njome i uðe k njoj. Ova je žena bila ta, koja je prosjaku bila dala ona dva hljeba i kojoj je on zbog toga bio dao odsjeci ruke. Kada se dakle on njome oženio, druge kraljeve žene postanu na nju ljubomorne, i one mu napisu, kada mu je rodila sina, da je ona brakolomnica. Nato kralj svojoj materi pošalje poslanicu, u kojoj joj zapovijedi, da odvede tu ženu u pustinju i da je ondje ostavi. Zatim neka se sama vrati natrag. Mati izvrši ovu zapovijed. Ona ženu odvede u pustinju i zatim se vrati natrag sama. Tada žena pocne oplakivati svoj udes, i tako je gorko naricala, da njezinoj
boli nije slicila nijedna druga. I dok je ona išla s djecacicem na ramenu, prolazila je uz jedan potok. I ona klekne, kako bi se napila, jer ju je mucila žestoka žeð, zato što je tako dugo hodala i bila tako umorna i žalosna. Ali dok se ona tako sagnula naprijed, dijete padne u vodu. Sada ona sjedne i zaplace gorkim suzama za svojim djetetom. Dok je ona tako plakala, odjednom doðu k njoj dva covjeka i upitaju je: — Zašto placeš? Ona im odgovori: — Nosila sam na ramenu djecacica. On je pao u vodu! I oni upitaju dalje: — Hoceš li, da ti ga mi opet izvadimo? — Da! — uzvikne ona. Tada se ova dvojica pomole Allahu Uzvišenomu, i dijete opet izaðe van zdravo i nepovrijeðeno. Sada oni upitaju: 416
Pripovijest o pobožnom Izraelcu — Hoceš li, da ti Allah opet vrati tvoje ruke, onakve kakve su bile? — Da! - odvrati ona. Tada se njih dvojica pomole Allahu, Visokohvaljenomu i Uzvišenomu, i njezine joj ruke budu vracene, još ljepše, nego što su bile. Iznova oni upitaju: —
Znaš li takoðer, tko smo mi?
—
Allah je Sveznajuci! - dadne ona kao odgovor.
Dvojica meðutim reknu: —
Mi smo tvoja dva hljeba, koje si darovala prosjaku. Ta je mi
lostinja bila razlogom, što su bile odsjecene tvoje ruke. Ali sada slavi Allaha Uzvišenoga, koji ti je dao natrag tvoje ruke i tvoje dijete! Tada ona stane hvaliti i slaviti Allaha Uzvišenoga. A dalje se pripovijeda takoðer PRIPOVIJEST 0 POBOŽNOM IZRAELCU.
Meðu Izraelovim je sinovima živio jednom jedan pobožan covjek. On je imao obitelj, koja je prela pamuk. I on je obicavao svaki dan prodavati preðu i za utržak kupovati novi pamuk. Za dobitak je, koji bi mu zatim još preostao, kupovao za svoje svagdašnji kruh. Jednoga meðutim dana, kada je bio izašao i prodao preðu, susretne jednoga od svoje brace, a ovaj mu se potuži na svoju nuždu. Tada mu on dadne utržak od preðe i vrati se natrag k svojima bez pamuka i bez kruha. Ovi sada povicu: —
Gdje su pamuk i jelo?
A on im uzvrati: —
Sreo me je taj i taj i potužio mi se na svoju nuždu. Tada sam
mu ja dao utržak za preðu. 417
Tristmcctrdesetiosma noc Ali oni upitaju: - Što mi trebamo sada ciniti, kada nemamo više ništa za prodaju? Posjedovali su pak jedan drveni puknuti loncic i jedan ibrik. S njima on ode na bazar, ali mu ih nitko ne htjedne otkupiti. Dok je on tako stajao na bazaru, slucajno je prolazio mimo njega neki covjek, koji je nosio jednu ribu... 418 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je židovski covjek uzeo drveni loncic i ibrik i otišao s njima na bazar. Ali ih nitko nije htio od njega otkupiti. Dok je on tako stajao na bazaru, slucajno je prolazio mimo njega neki covjek, koji je nosio neku smrdljivu i nadu-tu ribu. Nju mu nitko nije htio otkupiti. Covjek s ribom ga upita: - Želiš li mi prodati svoju starež za moju starež? - Da - odvrati Židov, dadne mu loncic i ibrik a od njega uzme ribu.
Zatim je donese svojima. Ali oni uzviknu: -
Što mi trebamo poceti s tom ribom?
On odgovori: -
Mi cemo je ispeci i jesti, sve dok se ne svidi Allahu Sve
mogucemu, da nam omoguci kruh. Tada je oni uzmu i rasijeku joj trbuh. A u njoj naðu jedan biser. To oni jave poglavaru, a taj rekne: -
Pogledajte! Ako je probušen, tada on pripada jednomu dru
gom covjeku. Ako je meðutim još neprobušen, tada je to dar mi losti, koji vam je poklonio Allah Uzvišeni. 419
Tristaicetrdesetideveta- noc Kada su pogledali, on stvarno još nije bio probušen. O sljedecem ga jutru Izraelac odnese jednomu od svoje brace, jednomu od ljudi, koji se razumiju u takve stvari. Taj ga upita: — Ti tu, odakle imaš ovaj biser? On dadne kao odgovor: — To je dar milosti, koji nam je poklonio Allah Uzvišeni. Tada drugi nastavi: —
On je vrijedan tisucu dirhema. I ja cu ti ih jamacno za njega
dati. Ali ga radije odnesi tomu i tomu, on ima više novca i razumi jevanja nego ja! Tako ga Izraelac odnese k imenovanomu, a ovaj rekne: -
On je vrijedan sedamdesettisuca dirhema, ali ne više.
On mu isplati sedamdesettisuca dirhema, a Izraelac pozove nosace, koji mu odnesu taj novac sve do njegovih kucnih vrata. Ondje priðe k njemu neki prosjak i zamoli: -
Daj mi od onoga, što je tebi dao Allah Uzvišeni!
Tada on rekne prosjaku: -
Jucer smo mi bili još kao ti. Zato uzmi polovicu od ovoga
novca! Pošto je on nato podijelio novac na dva dijela i pošto je svaki od njih dvojice uzeo svoj dio, prosjak pocne: -
Zadrži svoj novac, uzmi ga opet natrag, neka ti ga Allah bla
goslovi! Znaj, ja sam Allahov glasnik, on me je poslao k tebi, kako bih te iskušao! Sada Izraelac uzvikne: -
Neka je hvala i slava Allahu! I on je sa svojima vazda živio u životnoj radosti, sve dok nije umro.
A dalje se pripovijeda 420
— Pripovijest o Abu Hass&nu ez-Zijadiju i covjeku iz ChorasAna PRIPOVIJEST 0 ABU HASSANU EZ-ZIJADIJU ICOVJEKD IZ CHORASANA. Abu Hassan ez-Zijadi je pricao: - Jednom sam živio u vrlo velikoj oskudici i brizi. Da, pritisnuli su me trgovci namirnicama i pekari i drugi poslovni ljudi, a ja sam dospio u takvu bijedu, da više nisam vidio nikakva izlaza. Dok sam se ja dakle nalazio u tome turobnom položaju i dok nisam znao, što da ucinim, kadli iznenada jedan od mojih slugu ude k meni i kaže: - Na vratima stoji neki haððija146, koji želi uci k tebi. Ja reknem: - Pusti ga unutra! I kada je covjek ušao unutra, pokazalo se, daje on Chorasanac. On me pozdravi, ja uzvratim njegov pozdrav, i zatim me on upita: - Jesi li ti Abu Hassan ez-Zijadi? - Dabome — odvratim ja — što je tvoja želja? On nastavi: -
Ja sam stranac, i na haððiluku sam. Imam uza se veliku svo
tu novca, i sada mi je postalo odvec teško, da ga dalje nosim sa so bom. Zato bih želio ostaviti kod tebe tih desettisuca dirhema, sve dok se ne vratim poslije završenoga haððiluka. Ako se karavana
vrati i ti me zatim ne ugledaš, tada znaj, da sam mrtav. Zatim ti taj novac treba pripasti kao poklon od mene. Ako se meðutim vratim, tada on ostaje moj. Ja odvratim: -
Neka to bude, kako ti želiš, ako tako hoce Allah Uzvišeni!
Zatim on donese jednu vrecu, i ja reknem slugi: 146 Hodocasnik. 421
Tristaicetrdesetideveta noc —: — Donesi mi jedan kantar147! Pošto ga je bio donio, stranac izmjeri novac i preda mi ga. Zatim on ode svojim putem. Ja meðutim dadnem da doðu poslovni ljudi i isplatim svoje dugove... 147 Kantar je vaga. 422 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
\ i tristaipedeseta noc !;
Šehrezad nastavi ovako:
—
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Abu Hassan ez-Zi-
jadi pripovijedao: - Ja meðutim dadnem da doðu poslovni ljudi i isplatim dugove, koji su me teretili. Izdavao sam šakom i kapom. Jer kazivao sam sebi: - Dok se on vrati, AMh ce vec dati da nam padne u dio od Njegove milosti! Ali jedva da je bio protekao jedan dan, kadli opet uðe k meni sluga i javi: -
Tvoj prijatelj iz Chorasana stoji pred vratima!
—
Pusti ga unutra! - reknem ja.
I ovaj uðe. Zatim isprica: -
Bio sam odlucio, da obavim haððiluk. Ali sam sada primio
vijest, da je umro moj otac. Stoga sam dakle odlucio, da se vratim doma. Zato mi vrati onaj novac, koji sam ti jucer bio povjerio! Kada sam morao cuti od njega ove rijeci, dospio sam u takvu zbunjenost, kakvu još nikada nije upoznao nijedan covjek. Bio sam posve u nedoumici, tako da mu najprije nisam dao nikakav odgovor. Jer da sam to bio porekao, on bi mi naredio da se zakunem, i mene bi na onome svijetu ocekivalo ruglo i sramota. Da sam meðutim bio rekao, da sam taj novac izdao, tada bi on povikao i otkrio bi me pred ljudima. Zato mu reknem: 423
Tristaipedesetct noc —
Neka te Allah podrži! Moja kuca ovdje nije nikakva utvrda
niti takoðer neko sigurno mjesto za toliko mnogo novca. Kada sam primio tvoju vrecu, poslao sam je k jednomu covjeku, kod kojega je sada. Doði sutra opet k nama, kako bi je uzeo, ako tako htjedne Allah Uzvišeni! Tada on ode. Ali ja provedem noc u zbunjenosti, jer se Chora-sanac vratio k meni. Te mi noci nije dolazio san, i nisam mogao sklopiti oka. Tada ustanem i zapovijedim sluzi: — Osedlaj mi mulu! Ali on rekne:
— Gospodaru, još je mracno, noc je tek jedva zapocela! Opet se vratim k svojoj postelji, ali me je san izbjegavao. I uvijek sam iznova budio slugu, a da on nije slijedio moju zapovijed, sve dok nije zarudjela zora. Tada mi on napokon osedla mulu, i ja odjašim, a da nisam znao, kamo bih se trebao uputiti. Pustim životinji uzde da joj vise preko leða i utonem u turobne misli i brige, dok je ona pošla korakom prema istocnomu dijelu Baghdada. Na putu mi doðe ususret neka ceta ljudi. Cim sam ih ugledao, ja im iz-maknem i skrenem ispred njih u neku drugu ulicu. Ali su me oni slijedili, i jer su vidjeli da sam opskrbljen tajlasanom148, požurili su do mene i upitali me: — Znaš li, gdje stanuje Abu Hassan ez-Zijadi? — Ja sam taj - odgovorim im ja. A oni uzviknu: — Slijedi poziv gospodara pravovjernih! Išao sam dakle s njima, sve dok nisam došao pred el-Ma'muna. On me upita: 148 Tajlasan je uškrobljena tkanica, koja se, kao oznaka višega državnog službenika, obavija oko turbana tako, da joj krajevi padaju na ramena. Do sredine su ga XIII. st. nosili samo suci i bogoslovi. 424
— Pripovijest o Abu Hassanu ez-Zijadiju i covjeku iz Chorasdna — —
Tko si ti?
Kada sam mu ja odgovorio: — Jedan od drugova kadije Abu Jusufa, jedan od pravnih strucnjaka i poznavalaca predaja - on upita dalje: — Pod kojim si nadimkom poznat? Ja odgovorim: — Kao Abu Hassan ez-Zijadi. Tada on rekne: — Izvijesti me, što je s tobom posrijedi! Ja ga dakle upoznam s time, kako sa mnom stoji. On meðutim gorko zaplace i zatim rekne: —
Nesretnice, Allahov mi Poslanik — On neka Ga blagoslovi i
neka Mu dadne mir! — zbog tebe nocas nije dao da spavam. Jer kada sam pocetkom noci jedva bio usnuo, ukazao mi se i rekao mi: Pomozi Abu Hassanu ez-Zijadiju! Tada sam se probudio. Ali buduci da te nisam poznavao, opet sam legao na spavanje. Ali mi
se On ponovo ukazao i rekao: Jao, pomozi Abu Hassanu ez-Zija diju! Po drugiput sam se probudio. I jer te ipak nisam poznavao, opet sam zaspao. Samo je On po treci put došao k meni i rekao: Jao, pomozi Abu Hassanu ez-Zijadiju! Sada se nisam usudio, da dalje spavam, nego sam tijekom cijele noci bdio, i zatim probudio ljude i poslao ih na sve strane, da te potraže. Nato mi on dadne desettisuca dirhema s rijecima: — Ovi su za Chorasanca - i daljnjih desettisuca s rijecima: Ovo izdaj bez razmišljanja i poboljšaj time svoj položaj! Nadalje mi pokloni tridesettisuca dirhema, tim što rekne: —
Ovim se opremi, a kada doðe dan ceremonija, tada se naði
kod mene, kako bih te opskrbio službom! Uzmem dakle novac sa sobom, odem i uputim se k svojemu stanu. Ondje izreknem jutarnju molitvu. Ubrzo meðutim bude tu takoðer Chorasanac. Uvedem ga u kucu, uzmem za njega jednu kesu sa desettisuca dirhema i reknem mu: 425
Tristaipedeseta noc - Tu je tvoj novac! Ali on uzvrati: - To nije isti novac kao što je moj! - Imaš pravo - odvratim ja. Kada je on zatim upitao: — Kako dolazi do toga? — ja mu ispricam cijelu povijest. Tada on zaplace i rekne: -
Tako mi Allaha, da si mi ti otpocetka govorio istinu, tada ja
ne bih zahtijevao od tebe nikakvo placanje. Ali ni sada takoðer, tako mi Allaha, necu ništa uzeti... 426 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
'?\ i tristaipedesetiprva noc 11
Šehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Chorasanac rekao
ez-Zijadiju: — Tako mi Allaha, da si mi ti otpocetka govorio istinu, ja ne bih od tebe zahtijevao nikakvo placanje. Ali ni sada ne na mjeravam, tako mi Allaha, ništa uzeti od tog novca, i ti sada s pra vom nisi više za njega odgovoran. Zatim me on napusti, a ja dovedem u red svoje stvari. O danu se ceremonija meðutim uputim k elMa'munovim vratima i uðem k njemu, dok je on tu sjedio u svecanim haljinama. Kada sam se pojavio pred njime, on mi naredi da priðem bliže i izvadi ispod svojega molitvenog cilima jednu ispravu, tim što rekne: -
Ovo je isprava o postavljenju za kadiju zapadnog okruga
svetoga grada Medine od Vrata Mira149 pa sve do najizvanjskijega kraja grada. I podarujem ti toliko i toliko kao mjesecni prihod. Tako se dakle boj Allaha, Svemogucega i Preslavnoga, i misli na to, kako se Allahov Poslanik - On neka Ga blagoslovi i neka Mu dadne mir! — za tebe zauzeo! 149 Vrata Mira su glavni ulaz u Sveti Okrug unutar grada Medine. Ta se vrata nalaze na jugozapadnom uglu Svetog Okruga. 427
Tristmpedesetiprva noc Tada se ljudi zaprepaste nad njegovim rijecima i upitaju me za njihovo znacenje. Ja im meðutim ispricam povijest od pocetka do kraja, i vijest se o tome raširi meðu ljudima. Abu Hassan ostane nato kadijom u svetome gradu Medini, sve dok nije umro, u danima kalifa el-Ma'muna Allahova milosrd-nost neka je nad njime! Dalje se pripovijeda PRIPOVIJEST 0 SIROMAHU U NEVOLJI I NJEGOVIM PRIJATELJIMA. Bio je jednom jedan covjek, koji je imao mnogo novaca, ali je sve izgubio i sada nije više ništa posjedovao. Njemu žena dadne savjet, neka se obrati za pomoc u nevolji jednomu od svojih prijatelja. On tako ode k jednom prijatelju i isprica mu o svojoj nuždi. Taj mu posudi petstotina dinara, kako bi obavljao trgovinu. Bio je dakle prije taj covjek draguljar. I zato on uzme zlato, ode na dragu -ljarski bazar i otvori ducan, kako bi kupovao i prodavao. Dok je on ondje sjedio u ducanu, doðu k njemu tri covjeka i upitaju ga za njegova oca. A kada im je on rekao, da je njegov otac umro, oni upitaju dalje: — Zar on nije ostavio za sobom nikakvih potomaka? Tada im on dadne kao odgovor: — On je ostavio iza sebe vašega slugu, koji stoji pred vama. A oni ponovo upitaju: — Tko može posvjedociti, da si ti njegov sin? — Ljudi na bazaru — odgovori on. Tada oni reknu: — Sazovi nam ih, kako bi posvjedocili, da si ti njegov sin! 428
Pripovijest o siromahu u nevolji i njegovim prijateljima On ih pozove, i oni to posvjedoce. Sada ta tri covjeka izvade bi-sage, u kojima se nalazilo tridesettisuca dinara i ktomu još dragulji i plemenite kovine. I oni mu reknu: —
Ovo nam je tvoj otac povjerio na cuvanje.
Nato oni odu. Uskoro meðutim doðe k njemu neka žena i zatraži od njega nekoliko onih dragulja, koji su imali vrijednost od petstotina dinara, ali ih ona od njega otkupi za tritisuce dinara. Tada on uzme petstotina dinara, koje je bio posudio od svojega prijatelja, i opet mu ih odnese, tim što je rekao: —
Uzmi petstotina dinara, koje sam od tebe posudio. Jer Allah
mi je pomogao da doðem do novoga blagostanja. Ali prijatelj mu odvrati: —
Ja sam ti njih poklonio i pomogao ti poradi Allaha. Zato ih
uzmi. I uzmi takoðer ovaj list, ali ga procitaj tek, kada budeš bio u svojoj kuci, a zatim postupaj prema onomu, što na njemu stoji napisano! Nato covjek uzme novac i list i uputi se kuci. Kada ga je bio razmotao, naðe na njemu napisane ove stihove: Ljudi su, koji su ti se približili, bili od mojih: A što si prodao za gotovinu, to je kupila moja mati. Sav sam ti novac i dragulje poslao ja kao nagradu. Nisam tako postupio, kako bih te uvrijedio: Htio sam ti uštedjeti opasnost od sramote. Dalje se pripovijeda 429
Tristaipcdesetiprva noc PRIPOVIJEST 0 BOGATU COVJEKU KOJI JE OSIROMAŠIO I ZATIM OPET POSTAO BOGATIM. Živio je jednom u Baghdadu jedan covjek, koji je posjedovao veliko bogatstvo i mnogo novaca. Ali je on izgubio svoj novac, i tada je s njime drugacije stajalo. Sada nije posjedovao više ništa, i mogao je održavati svoj život samo pomocu teškoga rada. Jedne noci pritisnut brigama i utucen legne na spavanje i ugleda u snu lik, koji mu je rekao: - Znaj, tvoja je sreca u Kairu. Poði onamo i potraži je! On odmah otputuje za Kairo, a upravo kada je došao onamo, zatece ga noc. Tako on legne na spavanje u jednoj džamiji. U blizini je meðutim te džamije bila jedna kuca, a Allahova je odluka to tako sklopila, da je jedna lopovska družba došla u džamiju i odatle provalila u onu kucu. Tada se ukucani probude od buke, koju su lopovi pri tome pravili, i oni pocnu silno kricati. Smjesta im doðe u pomoc valija sa svojim ljudima. Kradljivci se odatle povuku i pobjegnu. Ali valija doðe u džamiju i naðe covjeka iz Baghdada, koji je ondje spavao. On ga dadne uhvatiti i odmjeriti mu takve udarce šibom, da je umalo umro. Zatim ga baci u zatvor. Ondje covjek ostane tri dana. Zatim ga valija dadne dovesti pred sebe i upita ga: - Iz koje si zemlje? - Iz Baghdada - dadne covjek kao odgovor. Dalje on upita: - Kakav te je razlog potaknuo, da doðeš u Kairo?
Covjek odvrati: Vidio sam u snu jedan lik, koji mi je rekao: Znaj, tvoja je sreca u Kairu. Poði onamo i potraži je! Kada sam meðutim došao u Kairo, tada sam našao srecu, koju su mi donijeli oni udarci šibom, koje sam dobio od tebe na poklon. 430
Pripovijest o bogatu covjeku koji je osiromašio Tada se valija nasmije iz punoga grla, tako da su se mogli vidjeti njegovi ocnjaci, i rekne mu: —
Ti bedace, ja sam triput u snu vidio jedan lik, koji mi je re
kao: U Baghdadu, u toj i toj gradskoj cetvrti stoji jedna kuca, koja izgleda tako i tako. U njezinu je dvorištu jedan vrt, i u njegovome je donjem dijelu jedan šadvrvan, i u njemu je skriveno jedno silno veliko blago. Poði onamo i uzmi ga! Ja nisam otišao onamo. Ali si ti u svojoj bedastoci putovao od mjesta do mjesta za volju jedne utvare, koja se sastoji samo od zabluda stvorenih od snova. Zatim mu on dadne nešto novca i dometne: -
Pomozi si time do svog povratka u zavicaj!...
431 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
tristaipedesetidruga noc
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je valija Covjeku iz Baghdada dao nešto novca i dometnuo: - Pomozi si time do svog povratka u zavicaj! Ovaj ga uzme i vrati se natrag u Baghdad. Bila je meðutim ona kuca u Baghdadu, koju mu je oslikao valija, upravo kuca ovoga covjeka. Pa kada je došao u svoj stan, uzme kopati ispod šadvrvana i otkrije jedno veliko blago. Tako mu dadne Allah obilje dobra, a to je bio jedan cudnovat slucaj. Dalje se pripovijeda PRIPOVIJEST 0 KALIFD EL-MUTAVAKKILU I ROBINJI MAHBflBI. U palaci je gospodara pravovjernih el-Mutavakkila 'ala-llaha150 bilo cetirista inoca, meðu kojima je bilo dvjesta Grkinja i dvjesta 150 Taj je abasidski kalif vladao od 847. do 861. godine. 433
Tristaipedesetidruga noc domacih od neslobodnih roditelja i Abesinki151. I ktomu mu pokloni 'Ubaid ibn Tahir još cetirista drugih djevojaka, dvjesta bijelih i dvjesta Abesinki i domacih mulatkinja. Meðu ovima se posljednjima nalazila jedna robinja iz Basre, po imenu Mahbuba. Ona je nadmašivala sve druge po ljepoti i dražesnosti, ljupkosti i krasoti. Takoðer je znala svirati lutnju i ljupko pjevati, skladati stihove i lijepo pisati, tako daje el-Mutavakkil bio njome posve zacaran i nije mogao podnijeti ni jednoga sata rastanka od nje. Kada je ona meðutim uvidjela njegovu naklonost prema sebi, postala je drzovita prema njemu i u obijesti se srece pocela zaboravljati. Tada on bude ispunjen žestokom srdžbom prema njoj, odbije je od sebe i svim stanovnicima palace zabrani da s njome razgovaraju. Tako je to ostajalo tijekom nekoliko dana. Ali je kalif ipak još uvijek bio neodoljivo vezan za nju. Jednoga dakle jutra on rekne svojim dvor-janima: —
Nocas sam sanjao, da sam se pomirio s Mahbubom.
Oni na to odvrate:
-
Mi se usrdno molimo Allahu uzvišenomu, da to uzmogne bi
ti istina! Dok su oni još tako jedni s drugima razgovarali, iznenada uðe jedna sluškinja i potajno šapne kalifu nešto u uho. Tada on napusti vladarsku dvoranu i uputi se u harem. Jer ono, što mu je ona bila došapnula, je bilo ovo: — Culi smo iz Mahbubine odaje pjevanje i sviranje na lutnji, i mi ne znamo, što to treba znaciti. Kada je dakle on došao do njezine odaje, zacuje, kako ona pjeva uz lutnju. Puštala je da odzvanjaju ljupke dionice i pocela pjevati ove stihove: Hodam uokolo po dvorcu i nikoga ne nalazim, Tko bi sa mnom razgovarao. Ah, nikomu se ne tužim na svoju patnju. 151 Pod Abesinkama (Etiopljankama) se uvijek dakako misli na crnkinje. 434
Pripovijest o kaliju el-Mutavakkilu i robinji Mahbubi Menije, kao da sam natovarila na sebe neku krivnju, Za koju ne važi nikakvo kajanje, koje hi me oslobodilo. Ah, da li cu još naci kod kralja neki zagovor? On mije došao u snu i rekao, da mi oprašta! Ali kada je zatim jutro donijelo svoje jasno svjetlo, Odbacilo me je natrag u moju osamljenost. Kada je el-Mutavakkil cuo ove rijeci, zacudio se je nad ovim stihovima i nad neobicnom podudarnošcu, jer je Mahbuba bila usnula isti takav san kao i on. I on uðe u njezinu odaju. Cim ga je primijetila, ona skoci, baci se pred njegove noge i poljubi ih. Zatim rekne: - Tako mi Allaha, moj gospodaru, ovo sam ja prošle noci sanjala! Nato oni jedno drugo zagrle i pomire se. I on ostane kod nje sedam dana zajedno s nocima. Mahbuba je meðutim mošusom napisala na svoje obraze prvo ime152 kalifa el-Mutavakkila. A ono je glasilo: Dža'far. Kada je dakle ugledao na njezinim obrazima svoje prvo ime, on na licu mjesta izrekne: Mošusom je na obraze napisala ime Dža 'far. Svoj cu život dati za nju, koja je napisala to, što sam vidio! A ako njezin prst napiše na njezin obraz jedan redak, Mojemu je srcu povjerio tada mnoge retke. 152 To jest: pravo ime, koje je bilo dano djetetu, a ne naknadno, vladarsko ime, na primjer. 435
Tnstaipedesetidrujjfci noc Od cijeloga svijeta Dža'far posjeduje jedino tebe. Zato neka opije Alldh Dža'fara153 vinom tvoje ljubavi! A kada je el-Mutavakkil umro, tada su ga zaboravile sve robinje, koje je bio posjedovao, samo ne Mahbuba... 153 Pjesnicko poigravanje sa znacenjem rijeci dža'far (= struja). 436 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
tristaipedesetitreca noc
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su poslije el-Muta-vakkilove smrti sve robinje, koje je on bio posjedovao, njega zaboravile, samo Mahbuba ne. Ona je tugovala za njime sve do svoje smrti, i bila je pokraj njega sahranjena - neka nad svima njima pociva Allahova milosrdnost. Nadalje se pripovijeda PRIPOVIJEST 0 VARDANU MESARD SA ŽENOM I MEDVJEDOM. U vrijeme je el-Hakima bi-amri-llaha154 živio u u Kairu covjek po imenu Vardan. Bio je to mesar, koji je klao ovce. Svakoga je dana obicavala k njemu dolaziti stanovita žena s jednim dinarom, koji je težio skoro toliko, koliko dvaipol egipatska dinara, i zatim bi mu rekla: 154 Abu 'Ali el-Mansur el-Hakim bi-amri-llah (996. do 1021. godine) je bio u Egiptu šesti fatimidski kalif. 437
Tristaipedesetitreca noc —
Daj mi jednu ovcu!
Imala je meðutim sa sobom nosaca s košarom. Pa kada bi mesar od nje primio dinar i dao joj ovcu, ona bi je tomu naredila da je nosi i odlazila s njome doma. Zatim bi sljedecega dana u zoru dolazila ponovo. I tako je ovaj mesar uzimao svakoga dana po jedan dinar. To je cijelo neko vrijeme ostajalo pri tome. Jednoga meðutim dana pocne Vardan Mesar razmišljati o tome, što je s njome posrijedi, i on sam u sebi rekne: - Ova žena svakoga dana kupuje od mene za jedan dinar i ne propušta ni jedan jedini dan. I uvijek kupuje od mene za gotov novac. To je ipak cudnovata stvar! -
Potom upita nosaca, kada žena nije bila prisutna, s ovim rije
cima: —
Kamo ti odlaziš svakoga dana s tom ženom?
Ovaj mu dadne kao odgovor: — Ja se sam nad njome vrlo cudim. Jer ona mi svakoga dana najprije daje kod tebe natovariti ovcu, zatim još za jedan dinar kupuje prismok uz meso, nadalje voce i svijece, i uzima kod nekoga kršcanskog momka dvije boce vina, za koje mu dadne jedan dinar. Nareðuje mi da sve to nosim, i ja moram s njome ici do ve-zirova vrta. Ondje mi povezuje oci, tako da više ne vidim, kamo uopce na svijetu stavljam svoja stopala, i vodi me, a da ne znam, kamo sa mnom ide. Naposljetku mi kaže: 'Ovdje ostavi!' daje mi praznu košaru, koju ima vec pripremljenu, uzima me za ruku i vodi me natrag do onoga mjesta, na kome mi je stavila povez oko ociju. Njega zatim razvezuje i daje mi deset dirhema. — Neka joj Allah pomogne! — uzvikne mesar. Ali je on samo još više poceo o njoj razmišljati, njegova je zaprepaštenost postala još jacom, a noc je proveo u velikom nemiru. —
O sljedecem jutru - tako je pripovijedao sam Vardan Mesar
—
ona doðe k meni kao uvijek, dadne mi dinar, primi ovcu, dadne
nosacu da je natovari i ode. Sada ja svoj ducan povjerim na cuva438
Pripovijest o Varddnu Mesaru sa ženom i medvjedom nje jednomu mladom momku i poðem za njome, ali tako, da me nije mogla vidjeti...
439 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
tristaipedeseticetvrta noc WWW??W??W????????W^
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Vardan Mesar dalje pripovijedao: — Povjerio sam dakle svoj ducan na cuvanje jednomu mladom momku i pošao za njome, ali tako, da me ona nije mogla vidjeti. I držao sam je na oku, dok nije izašla iz grada Kaira. I neopažen sam je slijedio, dok nije došla do vezirova vrta. Ondje sam se sakrio, dok nije zavezala nosacu oci, i zatim sam išao za njome, od mjesta do mjesta, dok nije došla u brdsku pustinju. Kada je dospjela do stanovitog mjesta, na kome se nalazio neki velik kamen, skinula je s nosaca košaru. Nato sam cekao, dok nije nosaca odvela natrag i vratila se i sve, što je bilo u košari, izvadila i konacno išcezla. Sada priðem k onomu kamenu, gurnem ga nastranu i uðem unutra. Iza njega otkrijem otvorena preklopna vrata od mjedi i stube, koje su vodile prema dolje. Posve sam polako silazio ovim stubama, sve dok nisam došao do dugackoga podzemnog hodnika, koji je bio posve osvijetljen. Njime sam zatim išao dalje, dok
nisam ugledao nešto, što je izgledalo poput vrata, koja vode u neku dvoranu. Pogledao sam pažljivije s obje strane tih vrata, i tada naðem nišu sa stubama izvan sobnih vrata. Njima se popnem i gore otkrijem malu nišu s prozorom, koji je vodio u salu. Pogledao sam dakle odozgor u dvoranu i vidio, kako je žena uzela 441
Tristaipedeseticetvrta. noc ovcu i odsjekla od nje najbolje dijelove i spravila ih u lonac. Ostalo je dobacila nekomu golemom medvjedu155 mocna izgleda, i ovaj to poždere sve do zadnjega, dok je ona kuhala. Kada je bila gotova, jela je, sve dok nije bila sita. Zatim je donijela voce i poslastice i iznijela vino i pocela piti iz pehara, a medvjedu je davala da pije iz neke zlatne zdjele, sve dok ih nije od pijanstva obuzela omam-ljenost. Nato ona svuce svoje haljine i svoje gace, i legne. Medvjed se meðutim podigne i baci se na nju, a ona mu je dopuštala da uživa u onome najboljem, što pripada Adamovoj djeci, sve dok on nije svršio i sjeo na pod. Zatim ponovo skoci na nju i baci se na nju. A kada je svršio, sjedne na pod i otpocine. I tako ju je on nastavljao dalje jebati, sve dok je nije deset puta dojebao. Naposljetku oboje utonu u nesvijest i ostanu nepomicno ležati. Tada ja sebi reknem: - Ovo je trenutak, da se iskoristi prilika! Požurim dolje, i, buduci da sam imao uza se nož, koji razdvaja kosti od mesa, izvadim ga, a kada sam stao pred njih i vidio da se na njima ne mice nijedna žila, jer su bili premoreni, stavim nož medvjedu pod grlo i uprem se o njega, sve dok ga nisam rastavio od života i dok mu glava nije bila odvojena od tijela. On pri tome tako silno zahropce, da je to odjeknulo poput grmljavine, a žena se probudi prestravljena. Kada je vidjela, kako je medvjed mrtav i kako ja tu stojim s nožem u ruci, tako silno krikne, da sam povjerovao da ce ispustiti dušu. Ali mi ona zatim rekne: -
O Vardane, zar je to nagrada za moju dobrotu?
Ja nato odvratim: —
O ti neprijateljico sebe same, zar je takva oskudica u muš
karcima, da se ti moraš odavati jednomu takvomu sramotnom ci njenju? Tada ona obori glavu, a da nije dala nikakav odgovor, i pogleda medvjeda, kojemu je glava bila odvojena od tijela. Zatim rekne: 155 Medvjedi nisu "prave" egipatske životinje, ali su u Egipat rano uvezeni iz sjeverne Sirije. 442
Pripovijest o VardAnu Mesaru sa ženom i medvjedom
- Vardane, što ti je draže? Hoceš li poslušati ono, što cu ti reci, i time sebe spasiti... 443 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
'-"•Mif ^!>;' ;' l i Milili [ i\
Ali kada je pocela
tristaipedesetipeta noc ,<ž ??W $???????$ ??????????????$
Sehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje žena rekla: — Var-
dane, što ti je draže? Hoceš li poslušati ono, što cu ti reci, i time se be spasiti i do kraja svojih dana živjeti u bogatstvu? Ili hoceš postu piti protiv mene i time sebe strmoglaviti u propast? Ja odgovorim:
- Radije cu poslušati tvoje rijeci. Kaži, što hoceš? - Ubij me - rekne ona - kao što si ubio ovoga medvjeda. Uzmi od ovoga blaga, što hoceš, i otiði svojim putem! Nato ja odvratim: -
Ja sam bolji nego ovaj medvjed. Vrati se natrag k Allahu Uz
višenomu i pokaj se! Zatim cu se ja tobom oženiti, i moci cemo tije kom cijeloga svojeg života živjeti od ovoga blaga. Ali ona uzvikne: -
O Vardane, to neka je daleko! Kako bih ja poslije njegove
smrti trebala još ostajati na životu? Tako mi Allaha, ako me ti ne ubiješ, tada cu ja sigurno uciniti kraj tvojemu životu. Nipošto mi nemoj proturjeciti. Inace si mrtav! To je ono, što sam ti rekla, i s time je kraj. 445
TristMpedesetipeta noc —
Onda cu dakle - dadnem ja kao odgovor — ubiti ja tebe.
Zatim ceš otputovati Allahu na prokletstvo! Nato je pograbim za kosu i presjecem joj vrat. I ona otputuje na prokletstvo Allahu i anðelima i svim ljudima! Zatim se ogledam po onoj prostoriji, i naðem u njoj tako mnogo zlata, pecatnih kamenova i biserja, koliko ne može nagomilati nijedan kralj156. Zatim uzmem nosacevu košaru i napunim je dupkom toliko, koliko mi je to uopce bilo moguce. Zatim je pokrijem jednom od haljina, koje sam imao na sebi, i natovarim je na sebe. I napokon se iz pecine s blagom opet popnem gore i išao sam, sve dalje, dok nisam došao do kairskih gradskih vrata. Ondje mi iznenada doðu ususret desetorica ljudi iz tjelesne straže kalifa el-Hakima bi-amri-llaha, a za njima je slijedio on sam. On mi dovikne: —
Hej, Vardane!
— Tebi na službu, o kralju! — odvratim ja. Zatim on upita: — Jesi li ubio medvjeda i ženu? — Dabome! - dadnem ja kao odgovor. On nato rekne:
—
Odloži košaru sa svoje glave dolje i budi dobre volje. Sve
dobro, što imaš kod sebe, treba pripasti tebi, i nitko ti to ne smije osporavati! Tako ja pred njime spustim košaru na zemlju. A pošto ju je otkrio i promotrio, on nastavi: 156 S trokutom "žena-medvjed-blago" postoje paralele i u europskima narodnim bajkama, usp. npr. Schneeweijichen und Rosenrot (Snjeguljica i Ružica) kod brace Grimm. 446
Pripovijest o Varddnu Mesaru sa ženom i medvjedom —
Ispricaj mi, što ti se sa dvoma dogodilo, premda ja to znam,
kao da sam bio kod vas nazocan!157 Tada ga ja izvijestim o svemu, što se bilo dogodilo, a on rekne: —
Rekao si istinu. — Zatim dometne: — Vardane, daj da oti
ðemo do pecine s blagom. Tada se ja dakle s njime ponovo uputim onamo. A kada je preklopna vrata vidio zatvorena, on mi zapovjedi: —
Digni ih, Vardane! Nitko ne može otvoriti ovo blago, nego
jedino ti. Ono je zacarano na tvoje ime i tvoju osobu. Ali ja odvratim: — Tako mi Allaha, ja ih ne mogu otvoriti. On meðutim rekne: — Priði im samo u povjerenju u Allahov blagoslov! Ja im priðem, zazovem ime Allaha Uzvišenoga, položim svoju ruku na preklopna vrata, i gledaj sada, ona se podignu, kao da bi bila najlakša stvar na ovome svijetu. Sada el-Hakim rekne: — Siði dolje i iznesi, što je unutra! Jer nitko nego covjek s tvojim imenom, tvojim oblicjem i tvojim bicem ne može sici dolje, ot-kada su taj medvjed i ta žena od tvoje ruke smaknuti i ubijeni. Sve je to stajalo kod mene zabilježeno, a ja sam samo cekao, sve dok se nije morao zbiti ovaj dogaðaj. — Sišao sam dakle dolje - tako je zakljucio Vardan svoje pripovijedanje — i donio mu sve, što je bilo u toj pecini s blagom. Na-to on dadne da doðu tovarne životinje, natovari ih, a meni prepusti moju košaru s onim, što je bilo u njoj. Ja sam je uzeo sa sobom kuci i otvorio na bazaru jedan novi ducan.
157 Kalif el-Hakim je tvrdio, da posjeduje božanske moci, a za posljednjih se godina svojega vladanja dao štovati kao utjelovljenje božanstva. Druzi (u južnim dijelovima Sirije i Libanona) ga kao takvoga štuju još i danas. 447
Tristmpedesetipeta noc Taj meðutim bazar postoji još sve do ovoga dana, a poznat je kao Vardanov bazar. Dalje se pripovijeda PRIPOVIJEST 0 PRINCEZI I MAJMUNU. Jedan je sultan imao kcer. Njoj je bila prirasla za srce ljubav prema stanovitomu crnom robu. I ovaj joj crnac oduzme djevi-canstvo, a ona se rasplamsa u takvoj jebežljivosti, da nije mogla nijednoga casa podnositi rastanak s njime. Na svoju se nevolju potuži jednoj od svojih komorkinja, a ta joj dadne do znanja, da nijedno bice ne može utažiti želju za jebanjem bolje od majmuna158. Dogodilo se dakle jednoga dana, da je ispod njezina prozora prolazio neki vodic majmuna s jednim velikim majmunom159. Tada ona skine veo sa svojega lica, pogleda majmuna i namigne mu ocima. Smjesta majmun rastrgne svoje okove i lance, i uzvere se gore k njoj. Ona ga sakrije kod sebe, i on ostane boraviti kod nje dan i noc, tim što je jeo i pio i nju jebao. Kada je o tome docuo njezin otac, on je htjedne ubiti... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 158 Majmun je na Istoku - istice Littmann - važio i važi kao pojavni oblik vraga. Ni po cemu se meðutim ne vidi, da bi to u ovome kontekstu bilo od bitne važnosti. Spolno je opcenje sa životinjama, naravno, uz vrlo razlicite cudoredne konotacije, posvudašnja kulturna pojava, a kao književni se motiv može pratiti još od sumerskoga Gilgamesa pa sve do danas. Buduci da je majmun u nas posve egzoticna životinja, paralela bi se možda mogla povuci s našima "domacim" psima-lj ubavnicima. 159 Još i danas u Kairu putujuci komedijaši najcešce vode sa sobom po jed nog majmuna i jarca. 448
Ali kada je pocela
s | tristaipedesetišesta noc I s
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje sultan, kada je do-cuo o cinjenju svoje kceri, nju htio ubiti. Ali ona o tome dozna i preobuce se kao mameluk, uzjaši konja i uzme sa sobom jednu mulu, koju je bila dala natovariti s neopisivo mnogo zlata i drugih plemenitih kovina i tkanina. Uzme meðutim sa sobom takoðer majmuna i pobjegne u grad Kairo. Odsjedne u jednoj od kuca na rubu pustinje. Pocne dakle svaki dan kupovati meso kod stanovitoga mladog mesara. Ali je dolazila k njemu vazda popodne i bila pritom izbledjele boje lica i smetena izgleda. Mladi si covjek rekne: - S ovim mamelukom mora da je posrijedi neka neobicna okolnost. Pa kada je ona zatim opet došla kao obicno i uzela meso, on ju je slijedio, a da ga ona nije mogla vidjeti. -
Išao sam - tako je pripovijedao sam mesar — stalno ne-
primijecen za njome, od mjesta do mjesta, sve dok nije stigla do svojega obitavališta na rubu pustinje i ondje ušla. Gledao sam sa strane unutra k njoj, i tada sam vidio, kako je, kada se našla kod kuce, naložila vatru i kuhala meso. Zatim je jela, sve dok nije bila 449
Tristaipedesetišesta noc sita, a ostalo je stavila pred majmuna, kojega je bila imala kod sebe. Zatim je svukla odjecu, koju je na sebi nosila, i obukla najraskošnije ženske haljine, koje je posjedovala. Tako sam saznao, da je ona žensko. Naposljetku je izvadila vino, od njega pila, i takoðer majmunu davala da pije. I onda ju je on jebao, zacijelo deset puta, sve dok nije pala u nesvijest. Zatim on preko nje raširi svileni ogrtac i uputi se na svoje mjesto. Sada ja uðem u kucu. Kada me je majmun primijetio, htjedne me rastrgati, ali mu ja priðem s nožem, koji sam imao kod sebe, i rasporim mu trbuh. Tada se princeza probudi sa strahom i drhtanjem, a kada je ugledala majmuna u takvom stanju, pocela je tako jako kricati, da je umalo ispustila dušu. Ponovo padne u nesvijest, a kada je zatim došla k svijesti, ona mi rekne: -
Što te je potaklo na takav cin? Tako ti Allaha, pošalji mene
za njim u smrt! Ja sam je meðutim dugo dobrostivo nagovarao i zajamcio joj, da cu joj ja kao covjek nadomjestiti majmuna, koji ju je tako dostatno mogao izjebati, sve dok se njezin strah nije konacno stišao. Ali sam bio preslab za toliko jebanje, i nisam to više mogao podnositi. Tako se potužim na svoju nevolju jednoj starici i ispricam joj, kako stoji s princezom. Ona mi cvrsto obeca, da ce sve srediti na najbolji nacin, i rekne mi: -
Moraš mi donijeti jedan kotao, a taj moraš napuniti jakim
octom. I nadalje mi moraš donijeti riti aloja. Ja joj donesem, što je bila zatražila. Ona sve metne u kotao, stavi ga na vatru i pusti da se u njemu sve temeljito prokuha. Zatim mi zapovjedi, da jebem princezu. I ja sam to cinio, sve dok ona nije pala u nesvijest. Starica je dakle podigne, a da ova to nije primjecivala, i pridrži njezinu picku uz otvor kotla. Uspne se para i pocne joj ulaziti u picku, sve dok iz ove nije nešto ispalo. Ja pažljivije pogledam, i gledaj sada, to su bila dva crva, jedan crni i jedan žuti. Starica meðutim rekne: 450
Pripovijest o princezi i majmumu - Jedan je nastao od jebanja s crncem160, drugi od jebanja s majmunom161. Kada je zatim princeza iz svoje nesvijesti ponovo došla k sebi, ostala je dugo vremena kod mene, a da nije žudjela za jebanjem. Jer Allah ju je bio oslobodio od te muke. Ja sam se nad time zaprepastio... V Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 60 Motiv je arhetipski - veliko spolovilo. On je ovdje bajkovito obraðen, a ugraðen je i u samu okvirnu pricu 1001 noci: Šehrijarova brata Šahzamana njegova žena vara s crncem; ubrzo se zatim ispostavlja da s crncem vara i Šehrijarova žena samog Sehrijara. 161 U ovome drugome princezinu crvu (žutome zlu) isto tako bajkovito dolazi do rijeci jedan drugi arhetipski motiv — spolna nezasitnost. Znamo naime, da se majmuni u zatoceništvu intenzivno odaju masturbiranju. U spolnom se pak opcenju covjeka s nama bližim životinjama namecu i u pogledu nezasitnosti odgovarajuce usporednice. 451
Ali kada je pocela
tristaipedesetisedma noc sp c
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je mladi covjek pripovijedao: — Allah ju je bio oslobodio od one muke. Ja sam se nad time zaprepastio, i obavijestio sam je o onome, što se bilo dogodilo. Potom je ostala princeza kod mladoga covjeka u najljepšem življenju i najcišcem milju, pošto je staricu bila uzela k sebi umjesto matere. I dugo su vremena njih troje proživjeli zajedno, ona, njezin suprug i starica, u sreci i radosti, sve dok im nije došao onaj, koji radostima zapovijeda da šute i koji raskida prijateljske veze. Slava neka je Njemu, Živomu, koji nikada ne umire, i kod koga stoji vlast nad vidljivim i nevidljivim svijetom! A dalje se pripovijeda PRIPOVIJEST 0 KONJU OD EBANOVINE. U starim je vremenima živio jednom jedan kralj, mocan vladar, knez od visoke casti162. Taj je imao tri kceri, poput sjajnih Uštapa
162 TJ Vroclavskome se arapskom izdanju - Tausend und Eine Nacht Arabisch (Nach einer Handschrift aus Tunis herausgegeben von Dr. Maximilian 453
Tristaipedesetisedma noc i poput livada u cvatu, i usrecio ga je jedan sin, koji je bio nalik Mjesecu163. Dok je ovaj kralj jednoga dana sjedio na prijestolju svojega gospodstva, k njemu uðu tri mudra covjeka, od koji je jedan imao kod sebe zlatnog pauna, drugi rog od mjedi a treci konja od bjelokosti i ebanovine. Tada kralj upita: —
Što znace ove stvari? Kakvu korist one imaju u sebi?
Najprije uzme govoriti covjek s paunom: —
Znaj, korist se od ovog pauna sastoji u tome, da on svakiput,
kada proðe jedan sat noci ili dana, udara krilima i glasa se. Zatim nastavi covjek s rogom: —
Znaj, ako se ovaj rog postavi na gradska vrata, on je tada kao
neki stražar. Kada god neki neprijatelj prodire u grad, ovaj rog od zvanja protiv njega. Zatim on biva prepoznat i uhvacen. I napokon rekne covjek s konjem: —
Moj gospodaru, znaj, korist se od ovoga konja sastoji u to
me, što on svakog covjeka, koji na njemu jaše, nosi u svaku zemlju, kamo on samo poželi. Kralj meðutim odvrati: —
Ja cu vam iskazati svoju naklonost, kada isprobam snage
ovih naprava. Nato on isproba pauna i naðe, da s njime stoji tako, kako je to kazao njegov rukotvorac. Kao drugo isproba rog i upozna u njemu snagu, koju je bio opisao njegov zgotovitelj. Sada kralj rekne dvama mudracima: —
Izmolite sebi od mene neku milost!
Oni dadnu kao odgovor:
Habicht... Breslau, 1825-1843.) - ovaj kralj zove Sabur, stoje staroperzijsko ime Sapur (= Šahpuhr). 163 U spomenutome se Vroclavskom izdanju taj sin zove - Kamar el--Akmar, to jest: "Mjesec nad Mjesecima". 454
Pripovijest o konju od ebimovine -
Mi od tebe molimo milost, da svakoga od nas dvojice vjencaš
sa po jednom od svojih kceri. I kralj pristane na to, da ovoj dvojici dadne svakomu po jednu od svojih kceri. Konacno istupi covjek s konjem, poljubi pred njegovim nogama tlo i rekne mu: -
O najveci kralju našega vremena, pokaži takoðer prema me
ni naklonost, koju si iskazao prema mojim drugovima! Ali kralj odvrati: -
Najprije moram isprobati to, što si mi donio.
U tome trenutku istupi kraljev sin i rekne: - Oce, ja bih volio uzjahati konja i isprobati ga i iskušati njegovu snagu. - Moj dragi sine - odgovori kralj — isprobaj ga, kako hoceš! Tada princ uzjaši na konja i udari ga svojim petama u slabine, ali se životinja nimalo ne pomakne s mjesta. Zato on uzvikne: -
O ti mudrace, gdje je dakle ta brzina ovoga konja, za koju ti
tvrdiš da je on ima. Mudrac priðe k princu, pokaže mu vijak za uspinjanje i rekne mu: -
Okreni ovaj zavrtanj!
Kada je princ to bio ucinio, gledaj, kadli se konj pokrene i poleti s princom prema nebeskim oblacima, i letio je sve dalje, dok nije išcezao s ociju. Sada princ postane uznemiren svojom vožnjom, pokaje se, što je uzjašio konja, i uzvikne: - Taj je mudrac izmislio lukavštinu, kako bi me upropastio. Ali nema nikakve moci i nema nikakve visosti do u Allaha Uzvišenoga i svemogucega!
Nato on pocne pomno promatrati sve udove toga konja, i dok ga je tako pregledavao, ugleda nešto što je izgledalo poput pijetlove glave, na desnoj konjskoj plecki, i isto tako takoðer na lijevoj. Tada on rekne: — Ja na njemu ne vidim nikakve osobite znacajke osim ove dvije civije. 455
Tristctipedesetisedma noc I on okrene civiju, koja je bila na desnoj plecki. Ali se konj sada samo još brže uspinjao s njime u zracni prostor. Smjesta on od nje odustane i pogleda lijevu plecku. Ugleda onu drugu civiju i okrene je, i ubrzo se promijene konjski pokreti iz uzlaženja u silaženje. Posve se polako pocne spuštati s njime sve dalje prema zemlji, dok se princ vec bio zabrinuo za svoj život... 456 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
X tristaipedesetiosma noc
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su se konjski pokreti, kada je princ okrenuo drugu civiju, promijenili iz uzlaženja u si-laženje, i da se konj posve polako poceo spuštati s njime sve dalje prema zemlji, dok se ovaj vec bio zabrinuo za svoj život. Cim se princ o tome osvjedocio i upoznao prave snage toga konja, njegovo srce postane ispunjeno radošcu, i on zahvali Allahu Uzvišenomu za milost, koju mu je On bio ukazao, kada ga je sacuvao od propasti. Tijekom cijeloga je dana konj silazio. Jer kada se bio uspeo, bio se daleko udaljio od
zemlje. Pritom je princ pri silaženju okretao konjsku glavu, kako mu se mililo. Cas je letio ustranu, cas se ponovo uspinjao, baš kako je htio. A kada je s konjem bio postigao sve, što je želio, tada se pocne s njime približavati površini zemlje, i uzme promatrati, kakve su ondje zemlje i gradovi, koje nije poznavao, jer ih u cijelome svom životu još nije bio vidio. A izmeðu onih se stvari, koje je ugledao, nalazio takoðer jedan grad, koji je bio prekrasno sagraðen, usred socno zelenih livada, bogat drvecem i potocima. On promisli i rekne: Kada bih ipak znao, kako se zove taj grad i u kojoj zemlji leži! Zatim pocne kružiti naokolo iznad tog grada, i promotri ga i s desne strane i s lijeve. Buduci pak da je dan vec bio na izmaku i da 457
Tristaipedesetiosma noc se Sunce približavalo zalasku, on sebi rekne: - Ipak necu naci nijedno ljepše mjesto za prenocenje nego što je ovaj grad. Zato cu ovdje provesti noc. A sutra cu se ujutro vratiti natrag k svojima i u svoj kraljevski dvorac, i zatim cu izvijestiti svoje i svojega oca, što se zbilo, i obavijestit cu ih o svemu, što su vidjele moje oci. Ubrzo pocne tragati za nekim mjestom, na kome bi mogao naci sigurno boravište za sebe i svojega konja, a da ga nitko ne vidi. I dok je tako gledao posvuda uokolo, iznenada ugleda usred grada jedan visoki dvorac. Taj je bio opasan golemim zidinama s visokim zupcastim kruništem. Tada si princ rekne: - Gledaj ovo, to je jedno lijepo mjesto - i pocne sada okretati silaznu civiju na konju. Konj se dakle s njime pocne spuštati posve prema dolje, sve dok se nije mekano prizemljio na krovnoj terasi toga dvorca. On odmah sjaši s konja, zahvali Allahu Uzvišenomu i pocne obilaziti oko konja i pomno ga promatrati. Pritom rekne: - Tako mi Alla-ha, tko te je na taj nacin napravio, taj je zbilja mudar majstor! Ako je Allah Uzvišeni mojemu životu dosudio još neko odreðeno vremensko trajanje i ako mi dopusti da se živ i zdrav vratim natrag u svoju zemlju i k svojima i ako me opet sjedini s mojim ocem, tada cu ja tomu mudracu uciniti svako dobrocinstvo i pocastiti ga najvišim dokazima milosti. Zatim on ostane sjediti na krovnoj terasi toga dvorca, sve dok nije postao sigurnim, da su ljudi zaspali. Buduci pak da su ga mucili glad i žeð, pogotovo zato što vec od rastanka sa svojim ocem nije bio okusio nikakva jela, on si rekne: — U dvorcu kao što je ovaj ne može nedostajati onoga, što je potrebno za život. I on ostavi konja na njegovu mjestu i poðe dolje, kako bi potražio nešto, što bi mogao pojesti. Tada najprije naðe neke stube. Njima on siðe dolje i zatim dospije u neko dvorište, koje je bilo cijelo poploceno mramorom. Zadivi se nad njime i nad lijepim nacinom njegove gradnje. Ali nije u ovome dvorcu cuo ni jedan jedini glas, niti je ugledao koje ljudsko bice. U nedoumici ostane stajati i pogleda nadesno i nalijevo, a da nije znao, kamo da se okrene. Na458
Pripovijest o konju od ebanovine posljetku on sebi rekne: - Ne mogu uciniti ništa bolje, nego da se vratim natrag na ono mjesto, na kome stoji moj konj, i da pokraj njega provedem noc. Sutra cu ujutro opet uzjašiti i odjašiti odavde... 459 Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
tristaipedesetideveta noc
3 g?S1
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje princ sebi rekao: — Ne mogu uciniti ništa bolje nego da ovu noc provedem kod svojega konja. Sutra cu ujutro opet uzjašiti i odjašiti odavde. Dok je on tako tu stajao i svojoj duši kazivao takve rijeci, iznenada ugleda, kako neka svjetlost dolazi na to mjesto, na kome je stajao. A kada je tocnije pogledao onu svjetlost, ugleda uz nju jato djevojaka, i meðu njima jednu curu blistave ljepote, stasa nalik alifu164. Bila je poput punoga Mjeseca, kada zraceci stoluje na nebu, onakva, kako je o njoj rekao pjesnik: Neopazice se približila, kada se jedva bila spustila noc, Uštap, koji se pojavljuje na tamnoj nebeskoj obali, Vitka, nijedna joj ne slici od Adamovih kceri,
U kojoj se sjedinjuje visoka ljepota sa cistim bicem. 164 Slovo se alif sastoji od uspravne ravne crte. 461
Tristmpedesetideveta, noc Ja uzviknem, kada su moje oci ugledale njezinu ljepotu: Slavim Njega, koji je covjeka stvorio od kaplje.165 Štitim je pred ocima166 svih ljudi rijecima: Utjecem se Gospodaru zore i ljudima.167 Ova je meðutim cura bila kci kralja toga grada. I njezin ju je otac nježno ljubio i bio je u svojoj ljubavi prema njoj dao sagraditi ovaj dvorac. Uvijek bi, kada bi joj bilo tjeskobno u grudima, ona dolazila ovamo sa svojim robinjama i ovdje bi ostajala jedan ili dva dana ili još duže. Potom bi se vratila natrag u svoj seraj168. Zbilo se dakle, da je ona o ovoj veceri došla, kako bi se razonodila i razvedrila. I krocila je, usred svojih robinja i pracena od jednoga uškopljenika, koji je bio opasan macem. Kada su ušle u dvorac, rasprostru cilime i zapale kadionice. A zatim su se pocele igrati i bile su u dobru raspoloženju. Dok su se one tako odavale šali i radostima, princ iznenada nasrne na uškopljenika, udari ga po licu i baci ga na tlo. Zatim mu iz ruke istrgne mac, jurne na djevojke, koje su bile kod princeze, i rastjera ih jedne od drugih nadesno i nalijevo. Kada gaje princeza ugledala u njegovoj punoj ljepoti, ona uzvikne: — Jesi li ti možda taj, koji me je jucer prosio kod mojega oca, i kojega je moj otac odbio, tim što je naveo kao izgovor, da ti imaš nakazan izgled? Tako mi Allaha, moj je otac slagao, kada je izrekao takve rijeci! Ti si u istini lijep. Kod njezinoga ju je naime oca bio prosio sin kralja od Indije, i taj ga je bio odbio, jer je bio ružna izgleda. I buduci da je princeza 165
Kur'an 32,7.
166
To znaci: pred zlim ocima (urokljivim pogledima).
167
Kur'an 113,1. 114,1.
168 To jest: u svoje obitavalište (harem) u vladarskoj palaci. Seraj (šaraj) zna ci zapravo dvorište, ali su se preko znacenja dvor razvila i mnoga druga znacenja. 462
Pripovijest o konju od ebanovine sada povjerovala, da je princ taj prosac, ona mu priðe, zagrli ga i s njime sjedne. Ali robinje uzviknu:
-
Gospodarice, ovaj ipak nije onaj, koji te je prosio kod tvoje
ga oca! Onaj je nakazan, a ovaj je dražestan. Onaj, koji te je kod tvojega oca molio za svoju suprugu i koji je bio od njega odbijen, nije cak vrijedan ni toliko, da bude sluga ovomu mladicu. Da, gos podarice, ovaj je mladi covjek mladic od visokog ugleda. Zatim djevojke odu do uškopljenika, koji je još uvijek onesvi-ješten ležao ispružen na tlu, i probude ga. On prestrašen skoci i potraži svoj mac, ali ga ne naðe. Tada mu robinje reknu: -
Covjek, koji ti je uzeo mac i tebe bacio na tlo, sjedi pokraj
princeze. Kralj je dakle bio postavio ovog uškopljenika kao stražara za svoju kcer, iz straha pred promjenjivim slucajevima vremena i pred nepostojanošcu udesa. Zato ovaj uškopljenik smjesta pohita k zavjesi i podigne je. Kada je vidio kako princeza sjedi s princom u razgovoru, on princu rekne: -
Moj gospodaru, jesi li ti covjek ili neki od duhova?
Ovaj meðutim uzvikne: -
Jao tebi, ti najnesretniji od svih robova, kako se možeš tako
daleko usuditi, da na sinove perzijskih kraljeva gledaš kao na ne vjerne vragove? I, s macem u ruci, on nastavi: -
Ja sam kraljev zet. On me je oženio svojom kcerju, i on mi
je zapovjedio, da odem k njoj! Kada je uškopljenik cuo iz njegovih usta ove rijeci, on rekne: -
Moj gospodaru, ako si ti stvarno covjek, kao što tvrdiš, tada
ona dolikuje samo tebi jedinomu, i ti si nje vredniji nego itko drugi. Zatim on potrci ka kralju, tim što je glasno kricao, derao si svoje haljine i posipao prašinu po svojoj glavi. Kada ga je kralj cuo kako vice, on mu dovikne: 463
TristMpedesetideveta noc — Što ti se dogodilo? Ti ciniš da mi dršce srce. Zato mi brzo odgovori i budi kratak! — O kralju - odvrati uškopljenik - doði u pomoc svojoj kceri! Nje se domogao vrag iz svijeta duhova u oblicju jednoga covjeka, koji ima izgled jednoga princa. Uhvati ga! Kada je kralj cuo od njega takve rijeci, on odluci da ga ubije, i napadne ga: —
Kako si mogao moju kcer ostaviti tako bez zaštite, da je taj
džinn mogao doci k njoj? Nato se kralj uputi u dvorac, u kome je bila njegova kci, a kada je došao onamo, ugleda robinje kako stoje uokolo i upita ih: — Sto se dogodilo s mojom kcerju? — O kralju — odgovore one — dok smo mi sjedile kod nje i dok nismo ništa slutile, na nas odjednom pojuri ovaj tu mladic, koji slici Uštapu i cije je lice tako lijepo, da mi nismo nikada vidjele nijedno takvo, a on je držao u ruci isukan mac. Mi smo ga upitale, tko je on, a on je tada ustvrdio, da si ga ti oženio svojom kcerju. Dalje ne znamo ništa. Ne znamo cak ni to, da li je on covjek ili neko bice iz svijeta duhova. Ali je on cedan i fine cudi i ne cini ništa nedolicno. Pošto je kralj bio cuo njihovo kazivanje, njegov se gnjev ohladi. On posve polako podigne zavjesu i pogleda, i tada ugleda princa kako sjedi s njegovom kcerju u povjerljivu razgovoru, mladica blještave ljepote i nalik sjajnomu Uštapu. Sada se kralj nije mogao više suzdržati, zbog ljubomore i brige za cast svoje kceri. On visoko podigne zastor, uðe unutra s isukanim macem u ruci i sruci se na oboje kao kakav ghul169. Kada ga je princ ugledao, on upita princezu: — Je li to tvoj otac? —
Da! - odgovori ona...
Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 169 Ghul je pustinjski zloduh. 464
Ali kada je pocela
tristaišezdeseta noc
Šehrezad nastavi ovako: —
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje princ, kada je ugle
dao kralja kako se srucuje s macem u ruci nalik nekomu Ghulu, upitao princezu: — Je li to tvoj otac? - i da mu je ona odgovorila: -Da! Zatim on skoci, uzme mac u ruku i krikne na kralja tako strašnim krikom, da se ovaj ukocio. I on vec htjedne na njega navaliti macem. Ali je kralj spoznao, da je mladic jaci nego on sam, i zato on vrati svoj mac u korice i ostane mirno stajati, sve dok princ nije stao tik pred njega, i uljudno ga oslovi s rijecima: —
Mladicu, reci, jesi li ti covjek ili neko bice iz svijeta duhova?
Ali princ uzvikne: —
Kada se ne bih obazirao na gostinsko pravo tvoje kuce i na
Cast tvoje kceri, tada bih prolio tvoju krv! Kako me možeš oroditi s vragovima, mene, jednoga princa od sinova perzijskih kraljeva, koji bi tebe, ako bi ti htjeli oduzeti tvoje kraljevstvo, mogli zbaciti s prijestolja tvoje moci i gospodstva i oteti ti sve, što je u tvojim zemljama nadaleko i naširoko. Kada je kralj cuo njegove rijeci, on se pred njime prestraši i postane zabrinutim za svoj život, i rekne: 465
^^tf
Tristaišezdeseta noc
—
Ako si ti jedan od kraljevskih sinova, kao što kažeš, kako si
mogao bez mojega dopuštenja provaljivati u moj dvorac i moju cast izložiti sramoti, tim što ulaziš k mojoj kceri i kazuješ, da si ti njezin suprug, i takoðer tvrdiš, da sam te ja njome oženio, ja, koji sam vec ubijao kraljeve i princeve, kada su je kod mene prosili? Tko te sada može osloboditi iz moje vlasti, kada bi te moji robovi i sluge, ako bih ih pozvao i zapovjedio im, da te ubiju, na licu mjes ta smaknuli. Tko bi te trebao spasiti iz mojih ruku?
Ali kada je princ cuo iz kraljevih usta takvo govorenje, on uzvikne:
— Zaista, ja se cudim nad tobom i nad kratkocom tvojega razuma! Reci, možeš li ti poželjeti za svoju kcer nekoga boljeg supruga od mene? Jesi li ikada vidio koga, tko bi mene nadmašivao po srcanosti, po dostojanstvu i vladalackoj uzvišenosti, po gardama i muževima u ratnoj spremi?
— Ne, tako mi Allaha - odvrati kralj - ali želim, ti mladi ju-nace, da je ti izmoliš za suprugu pred svjedocima, kako bih te mogao javno oženiti s njome. Jer ako bih te ja potajno s njome vjencao, ti bi me kroz nju osramotio. Tada princ opet pocne:
—
Sada si izvrsno govorio. Ali ako bi, o kralju, tvoji robovi i
sluge i ratnici zajedno došli protiv mene i mene ubili, kako ti kažeš, tada bi ti sam sebi ipak samo upropastio svoj ugled. Jer meðu na rodom bi ti jedni povjerovali, ali bi drugi bili uvjereni da lažeš. Zato ti savjetujem, o kralju, da se držiš onoga plana, koji cu ti ja pred ložiti! Nato kralj rekne:
— Daj da cujem, što ti imaš reci!
— Sto ja imam reci - uzvrati princ — je ovo: ili mi izaði u pojedinacan dvoboj, covjek protiv covjeka, i onda treba, tko ubije svojega protivnika, imati više prava na gospodstvo. Ili pak nocas odus-tani od mene i sutra ujutro izvedi protiv mene svoju vojsku, svoje ratnike i svoje sluge. Ali mi prethodno kaži njihov broj! 466
Pripovijest o konju od cbanovinc Tada mu kralj odgovori: -
Njih je cetrdesettisuca vitezova, bez slugu, koje imam, i nji
hove pratnje, koji su onima jednaki po broju. Princ meðutim nastavi: —
Kada svane dan, tada ih izvedi protiv mene i reci im:...
467 Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
tristaišezdesetiprva noc .*« #©•????????????? ?????????????#^
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je princ nastavio: -Kada svane dan, tada ih izvedi protiv mene i reci im: Ovaj covjek prosi kod mene moju kcer pod uvjetom, da on sam izaðe protiv svih vas na bojno polje, i on tvrdi, da vas sve može pobijediti i nadvladati, i da vi njega ne možete nadvladati. Zatim me pusti da se s njima borim! Ako me ubiju, tada ce tvoja tajna biti bolje zašticena i tvoja cast bolje sacuvana. Ali ako ja njih pobijedim i svladam, tada je covjek kao ja taj, kojega si kralj može poželjeti za zeta. Kada je kralj bio cuo njegove rijeci, on njegov plan nazove dobrim i prihvati njegov prijedlog, ma koliko da je njegove rijeci držao za bahate i bio užasnut nad njime, jer je htio sam izaci na bojno polje protiv svih trupa, koje mu je on bio opisao. Tada njih dvojica sjednu i uzmu naklapati jedan s drugim. Potom meðutim kralj pozove uškopljenika i zapovjedi mu, da se smjesta uputi k veziru i njemu prenese zapovijed, da treba sakupiti sve trupe i zapovjediti im, da stave na sebe svoje oružje i uzjašu svoje konje. Uškopljenik pohita k veziru i javi mu kraljevu zapovijed. I ubrzo dadne vezir da doðu vojskovoðe i velikaši kraljevstva i zapovijedi im, da uzjašu svoje konje i izaðu na bojno polje u punoj ratnoj opremi. Toliko o trupama! Sto se pak tice kralja, on još ostane u razgovoru s princom, jer su mu se svidjeli njegov razuman govor i nje469
Tristaišezdesetiprva noc
gova fina naobrazba. Dok su oni tako razgovarali, osvane jutro. Tada se kralj podigne, ode i sjedne na svoje prijestolje. On svojoj vojsci zapovjedi da uzjašu i dadne da se princu dovede izvrstan konj, jedan od najboljih iz svoje konjušnice, pošto je bio izdao zapovijed, da ga se osedla raskošnom opremom. Ali princ pocne:
— O kralju, ja necu prije uzjašiti, sve dok ne budem vojsku imao pred sobom i dok je ne budem mogao pregledati!
— Neka bude, kako želiš! - odvrati mu kralj.
Nato obojica izaðu, kralj i pred njime mladic, dok nisu došli do ravnice. Ondje princ ugleda vojsku i njezin velik broj. Sada kralj povice:
—
Vi okupljeni muževi, k meni je došao jedan mladic, koji pro
si moju kcer. Ja nikada nisam vidio nijednoga ljepšega, srcanijega i odvažnijega nego što je on. On tvrdi, da vas kao pojedinac može pobijediti i nadvladati. Da, on kaže, kada bi vas bilo cak i sto tisuca, da biste vi ipak bili za njega samo jedna sitnica. Kada on sada na vas nasrne, docekajte ga vrhovima kopalja i blijeskom maceva! On se osmjelio na jedno silno djelo! A princu kralj rekne: —
Moj sine, u pokret, cini s njima, što hoceš!
Ali mu princ odvrati:
—
O kralju, ti nisi pravedan prema meni! Kako mogu izaci na
bojište protiv njih, kada sam ja ipak pješice, dok su tvoji ljudi na konjima? Kralj nato rekne:
—
Ja sam ti ipak ponudio da uzjašiš, ali ti to nisi htio uciniti. Tu
imaš konje. Izaberi od njih, kojega hoceš! Sada princ uzvrati:
— Od tvojih mi se konja nijedan ne sviða. Kanim uzjahati samo onoga konja, kojega sam jahao, kada sam dolazio ovamo. — Gdje je tvoj konj? - upita kralj. 470
Pripovijest o konju od ebanovine A princ mu dadne kao odgovor: -
On stoji gore na tvome dvorcu. Kada je kralj dalje upitao: — Na kojem mjestu u mome dvorcu? — on odgovori:
-
Na krovnoj terasi.
Kada je kralj od njega cuo ove rijeci, on uzvikne: -
Ovo je kod tebe prvi znak mahnitosti. Jao tebi! Kako konj
može stajati na krovnoj terasi? Ali ce se sada pokazati, da li ti go voriš istinu ili lažeš! Zatim se obrati jednomu od svojih pouzdanika i zapovjedi mu: -
Otiði u moj dvorac i dovedi mi ovamo ono, što nadeš na
krovu. Narod se meðutim cudio nad mladicevim rijecima, i jedan su drugomu kazivali: -
Kako ce moci taj konj sici s krova niza stube? Zaista, mi tako
nešto još nikada nismo culi! U meðuvremenu se covjek, kojega je kralj poslao u dvorac, popeo na krov, i ugledao kako ondje stoji konj, tako lijep, kakva on još nikada nije vidio. Kada je zatim prišao bliže i tocno ga pogledao, otkrije, da je on od ebanovine i bjelokosti. S glasnikom se meðutim bilo gore popelo takoðer nekoliko drugih kraljevih pouzdanika, pa kada su ugledali konja, jedan se drugomu nasmiju i reknu: -
Mladic dakle zacijelo govori o takvome jednom konju kao
što je ovaj! On stvarno mora da je poludio. Ali cemo uskoro vid jeti, što je s njime posrijedi...
Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 471
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su se kraljevi pouz
danici, kada su ugledali konja, jedan drugomu nasmijali i rekli: — Mladic dakle zacijelo govori o takvome jednom konju kao što je ovaj! On stvarno mora da je poludio. Ali cemo uskoro vidjeti, što je s njime posrijedi. Možda se iza toga ipak krije nešto veliko. Zatim oni svojim rukama podignu konja u vis i uzmu ga nositi, sve dok nisu došli pred kralja i ondje ga stavili pred njega. Tada su ovamo potekli ljudi, kako bi ga promatrali, i divili su se nad njegovom lijepom izradom i nad raskošnošcu njegova sedla i njegovih uzdi. Takoðer se kralju ovaj vrlo dopadne i on se u najvecoj mjeri zaprepasti. I on princa upita: -
Mladicu, je li ovo tvoj konj?
Ovaj mu dadne kao odgovor: -
Dabome, o kralju, ovo je moj konj, i ti ceš u pogledu njega
doživjeti cudesne stvari! Nato kralj zapovjedi: -
Uzmi dakle svojega konja i uzjaši!
Ali princ odvrati: 473
Tristmšezdesetidmjja noc —
Ja necu prije uzjahavati, nego tek onda, kada se ratnici po
vuku natrag! Sada kralj ratnicima, koji su stajali uokolo njega, zapovjedi, neka se povuku natrag od konja na domet hica strijele. Zatim princ pocne: —
O kralju, gledaj, ja cu sada uzjahati svojega konja i nasrnuti
protiv tvoje vojske. Rastjerat cu ih nadesno i nalijevo jedne od dru gih i raskoliti njihova srca. Kralj rekne: —
Cini, što ti se mili, i ne štedi ih. Jer niti oni nece štedjeti tebe!
Nato princ priðe konju i uzjaši ga. Vojska se meðutim postavi u bojni red, i jedan drugomu reknu: —
Kada momak doðe meðu naše redove, mi cemo ga onda pri
tisnuti šiljcima naših kopalja i oštricama naših maceva. Ali je jedan drugi kazao: —
Tako mi Allaha, to je jedna žalost! Kako mi možemo ubiti
ovoga mladica, koji je u licu dako premio i u stasu tako prekrasan? A treci je kazao: —
Tako mi Allaha, vi cete se kod njega namjeriti samo na
veliku muku. Mladi covjek ne bi tako postupio, kada ne bi poz navao svoju vlastitu odvažnost i nadmoc. Kada je dakle princ sjeo na svojega konja, on okrene uzlazni zavrtanj, dok su oci sviju bile uprte u njega i dok su se svi pitali, što ce on uciniti. Tada se konj pocne njihati ovamo i onamo, i tresti se, i stane ciniti najneobicnije pokrete, koje je ikada ucinio neki konj. Kada se meðutim njegovo tijelo bilo ispunilo zrakom, tada se on pocne podizati i uspinjati u zrak. Cim je kralj to primijetio, on dovikne ratnicima: —
Hej vi, uhvatite ga, prije nego što vam umakne!
Ali njegovi veziri i namjesnici reknu: 474
Pripovijest o konju od ebcmovine —
O kralju, može li neki covjek uhvatiti pticu u letu? Taj tu je
neki mocni carobnjak, od kojega te je Allah oslobodio. Zato za hvali Allahu Uzvišenomu za svoje spasenje iz njegovih ruku! Pošto je kralj sada bio vidio, što je princ uzmogao uciniti, on se vrati natrag u svoj dvorac. I kada je došao onamo, uputi se k svojoj kceri i obavijesti je o tome, što je bio doživio s princom u ravnici. Ali je vidio, da je ona vrlo ožalošcena zbog mladica i zbog rastanka s njime. Da, nju napadne neka teška bolest, i ona bude prikovanom za svoj krevet. Kada ju je kralj vidio u toj bijedi, on je pritisne na svoje grudi i poljubi je u celo i rekne joj: —
Draga kceri, slavi Allaha Uzvišenoga i zahvali Mu za to, što
nas je On ocuvao od toga lukavog carobnjaka! I zatim joj on iznova isprica, što je bio doživio s princom, i opiše joj, kako se onaj uspeo prema nebu. Ali ona nije obracala pažnju na rijeci svojega oca, nego je pocela samo još žešce plakati i jadiko-vati, i ona rekne u sebi samoj: - Tako mi Allaha, ja necu doticati nikakva jela, piti nikakva pica, sve dok me Allah opet s njime ne sjedini! Njezin se meðutim otac, kralj, poradi toga vrlo srdio, a stanje mu je njegove kceri zadavalo veliku brigu, i njegovo je srce zbog nje tugovalo. Ali je uvijek, kada bi je on pokušavao utješiti, njezina ljubavna cežnja za princom samo još više rasla... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 475
IffH
>!l ALI"
2SH1MI f"
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kralj tugovao zbog
svoje kceri, i da je uvijek, kada bi je on pokušavao utješiti, njezina ljubavna cežnja za princom samo još više rasla. Okrenimo se mi sada od kralja i njegove kceri opet k princu! Dok je on lebdio visoko u zracnom prostoru i bio sam sa sobom, mislio je na lijepu i dražesnu princezu. Bio je meðutim prethodno upitao kraljeve ljude za ime toga grada, ime toga kralja i ime njegove kceri. I tada je bio cuo, da je onaj grad bio grad San'a. Letio je dakle sa svom žurbom, sve dok nije ugledao grad svojega oca, i pošto je lebdio uokolo njega, sletio je na dvorac svojega oca. Sjaši ondje na krovnoj terasi, ostavi svojega konja da stoji i siðe dolje k svojemu ocu. Njega naðe ožalošcena i rastužena zbog rastanka s njime. Ali cim je otac ugledao sina, pohita k njemu, zagrli ga i pritisne ga na svoje grudi, a on se zbog njega vrlo obraduje. I dok su sada opet bili jedan s drugim, princ upita svojega oca za mudraca, koji je bio napravio konja, tim što rekne: -
Dragi oce, što je udes s njime ucinio?
Njegov mu otac odvrati: -
Neka Allah ne blagoslovi mudraca, niti cas, u kome sam ga
ugledao, jer je on bio uzrokom tvojega rastanka s nama! Sada je on u zatvoru, sve od dana, o kojemu si nas ti, moj sine, napustio. 477
Tristaišezdesetitrda noc Tada princ zamoli, da ga se oslobodi i izvede iz tamnice i dovede. I kada je covjek stao pred kralja, ovaj mu dadne pocasnu haljinu i zadovoljštinu i ukaže mu najvecu naklonost. Ali mu ne dadne svoju kcer za ženu. Zbog toga se mudrac silno rasrdi, i on se pokaje za ono, što je bio ucinio. Jer sada je znao, da je princ istražio i otkrio tajnu onoga konja i nacin njegova letenja. Kralj meðutim rekne svojemu sinu: —
Želio bih ti savjetovati, da se poslije ovoga doživljaja više ne
približuješ tomu konju i da ga od danas nikada opet ne uzjahuješ. Jer ti možda ipak ne poznaješ posve njegova svojstva, i mogao bi se
u njima zabuniti. Princ je takoðer ispricao svojemu ocu, što je bio doživio s kcer-ju kralja, vladara od San'ae, i s njezinim ocem. I zato mu njegov otac rekne: -
Da te je kralj htio ubiti, tada bi on to mogao uciniti. Ali još
nije bio došao tvoj sat. Ali se u princevoj nutrini ubrzo potom opet probudi žestoka ljubav prema djevici, kceri kralja od San'ae. I tako se on uputi ka konju, uzjaši ga i okrene uzlazni zavrtanj, i konj tada s njime odleb-di u zracna prostranstva, sve dok se nije visoko gore izgubio u nebeskim oblacima. Ujutro ga je njegov otac uzalud tražio, pa buduci da ga nije nalazio, on se popne na krov dvorca, ožalošcena srca, i ugleda, kako se njegov sin uspinje prema nebu. Tada se on rastuži, jer se princ opet bio rastao od njega, i gorko se pocne kajati, što mu nije oduzeo konja i pred njime ga sakrio, i on rekne u samome sebi: - Tako mi Allaha, ako se moj sin samo vrati natrag k meni, ja cu tada toga konja uništiti, kako se moje srce ne bi više moralo zbog njega plašiti! I zatim on opet pocne plakati i jadikovati... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 478
Ali kada je pocela
tristaišezdeseticetvrta noc
Šehrezad nastavi ovako: —
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje kralj u svojoj tuzi za
svojim sinom opet poceo plakati i jadikovati. Pogledajmo mi sada, što se dogaðalo princu! On je letio sve dalje zrakom, sve dok nije dospio do grada Sanae, i ondje se on spusti na istome mjestu, kao i prethodno. Zatim se tiho odšulja do princezine odaje, ali je ne naðe, niti nju, ni njezine robinje, ni uškopljenika, koji je nad njome stražario. I zbog toga on postane
zabrinut. Ali zatim poðe uokolo i potraži je posvuda po dvorcu. Naposljetku je naðe u jednoj drugoj odaji, koja nije bila ista kao dna, u kojoj se s njome bio sjedinio. Ondje je ona pocivala na svome krevetu, okružena svojim robinjama i njegovateljicama. On uðe k njima i pozdravi ih. Cim je princeza cula njegov glas, ona se podigne i zagrli ga. Poljubila je njegovo celo i povukla ga na svoje grudi. Tada joj on rekne: —
Moja gospodarice, tvoja me je daljina tijekom cijeloga ovog
vremena žalostila! Ali ona odvrati: —
Ti si taj, koji je mene svojom daljinom ražalostio. Da si još
duže bio daleko od mene, ja bih tada sigurno umrla. 479
TristMŠezdeseticetvrta noc Zatim on nastavi: -
Moja gospodarice, što ti misliš o tome, kako ja stojim prema
tvojemu ocu, i kako je on prema meni postupio? Kada te ja ne bih tako silno ljubio, tebe, koja ocaravaš sva stvorenja, tada bih ga ja poslao u smrt i ucinio primjerom za opomenu za sve ljude. Ali buduci da ja tebe ljubim, poradi tebe ljubim i njega. Ona nato odvrati: -
Kako si me mogao napustiti? Može li meni još biti sladak
život daleko od tebe? Tada je on upita: -
Hoceš li mi se pokoriti i obratiti pažnju na ono, što cu ti reci?
A ona mu dadne kao odgovor: -
Kaži, što hoceš! Gledaj, ja cu ti uciniti po volji u svemu, što
budeš od mene zahtijevao, i necu ti se ni u cemu protiviti. A kada je on sada kazao: — Poði sa mnom u moju zemlju i moje kraljevstvo! - tada ona uzvikne:
-
Od srca rado!
Cim je iz njezinih usta princ cuo ove rijeci, on se obraduje u najvecoj mjeri, uhvati njezinu ruku i pusti je da se na ovo obecanje zakune pred Allahom Uzvišenim. Zatim se popne s njome na krov dvorca, skoci na svojega konja i dadne joj da uzjaši iza njega. Pošto ju je bio cvrsto privukao k sebi i svezao uza se jakom užadi, okrene uzlazni zavrtanj, koji se nalazio na konjskoj plecki, i tada konj s njima dvoma odlebdi gore u zracni prostor. Ali dok se ovo zbivalo, sluškinje podignu viku i to jave njezinu ocu, kralju, i njezinoj materi. Tada njih dvoje požure gore na krovnu terasu, kralj pogleda u zracni prostor i ugleda sada konja od ebanovine kako lebdi sa dvoma prema nebu. Pri tome se prizoru kralj užasne preko svake mjere, i on krikne i povice: -
O kraljevicu, ja te molim poradi Allahove ljubavi, smiluj se
meni i imaj sucuti prema mojoj supruzi, ne rastavljaj nas od naše kceri! 480
Pripovijest o konju od ebanovine Ali mu princ ne dadne nikakav odgovor. Ali buduci da je on u svojoj nutrini ipak povjerovao, da bi se djevica mogla pokajati zbog rastanka od svoje matere i svojega oca, on je upita: -
O ti milino našega vijeka, hoceš li, da te vratim natrag tvojoj
materi i tvojemu ocu? Ona mu odvrati: —
Tako mi Allaha, moj gospodaru, to nije moja želja. Ja imam
samo tu jednu želju, da budem kod tebe, gdje god se ti uopce na lazio. Jer ljubav mi prema tebi dopušta da sve drugo zaboravim, cak i oca i mater. Kada je on iz njezinih usta cuo ove rijeci, vrlo se obraduje, i on pusti da konj s njome polako klizi, kako se ona ne bi plašila. I tako je on s njome lebdio bez prestanka dalje, sve dok nije ugledao jednu zelenu livadu, na kojoj je žuborio izvor vode. Ondje on prizemlji konja, i oni pocnu jesti i piti. Nato princ opet uzjaši svojega konja, dadne princezi da uzjaši iza njega, i cvrsto je priveže uzetima, jer je bio zabrinut za njezin život. I iznova poleti s njome u zrak, vazda dalje, sve dok nije stigao do grada svojega oca. Ispunila ga je velika radost, a buduci da je htio pokazati princezi mjesto svojega gospodstva i svoje moci, i dokazati joj, da je moc njegova oca veca nego ona njezina oca, on je pusti da sjaši u jednome vrtu, u kome je njegov otac obicavao šetati, i odvede je u jedan
kiosk, koji je bio podignut za njegova oca. Ondje on ostavi konja od ebanovine da stoji pred vratima, preporuci ga njezinoj brizi i rekne joj: -
Ostani ovdje, sve dok ti ne pošaljem svojega glasnika! Ja
sada kanim otici k svojemu ocu, kako bih ti dao urediti jedan dvo rac, i kako bih ti pokazao svoju kraljevsku moc. Kada je princeza cula ove rijeci, ona obradovana rekne: —
Ucini, kako hoceš!...
Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 481
Ali kada je pocela
tristaišezdesetipeta noc
Šehrezad nastavi ovako:
-
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje princeza, kada je iz
princevih usta cula ove rijeci, obradovana rekla: — Ucini, kako hoceš! Jei ona je sada vjerovala, da treba uci u grad sa svima svecanim pocastima, kako to dolikuje njezinu staležu. Princ je meðutim napusti i ode dalje, dok nije došao u grad i ušao k svojemu ocu. Cim ga je taj ugledao, obraduje se njegovu dolasku i poðe mu ususret i nazove mu dobrodošlicu. Zatim princ rekne svojemu ocu: - Znaj, ja sam doveo princezu, o kojoj sam ti pripovijedao. Ostavio sam je vani pred gradom u jednome od vrtova, a došao sam sam, da ti to javim, kako bi ti mogao opremiti svecanu povorku i njoj izaci u susret, da joj pokažeš svoju vladarsku moc, svoje ratnike i svoje garde. - Od srca rado! - odvrati kralj. Zatim on odmah izda zapovijed, neka narod toga grada okiti grad na najljepši moguci nacin, a on sam izjaši sa svim sjajem i u najljepšoj svecanoj opravi sa svima svojim ratnicima, velikašima svojega kraljevstva i drugim dostojanstvenicima i svojim slugama. Princ meðutim uzme iz svojega dvorca nakit, raskošne haljine i druge kraljevske dragocjenosti, i dadne za nju urediti nosiljku od 483
Tristaikzdesetipeta noc zelenoga, crvenoga i žutog brokata, i posjedne u nju indijske, grcke i abesinske robinje, i razvije cudesnu raskoš od bogatstva. Zatim princ napusti nosiljku i robinje, koje su bile u njoj, i odjaši ispred ostalih u vrt. Ondje ubrzo uðe u kiosk, u kojemu ju je prethodno bio ostavio. Tražio ju je, ali je nije našao. Nije našao ni konja. Pri tome se prizoru uzme udarati po licu, razdere svoje haljine i pocne uokolo lutati po vrtu poremecene pameti. Kada se pak zatim sabrao, on sebi rekne: - Kako je ona mogla dokuciti tajnu toga konja, kada ja njoj ipak nisam ništa o tome odao? Možda je perzijski mudrac, koji je napravio toga konja, nju otkrio i ugrabio je iz osvete za ono, što mu je ucinio moj otac. Nato princ potraži stražare toga vrta i upita ih, da li su bilo koga sreli, tim što rekne: -
Jeste li vidjeli ikoga da prolazi mimo vas i ulazi u ovaj vrt?
Oni odgovore: —
Mi nismo nikoga vidjeli da ulazi u ovaj vrt osim perzijskog
mudraca, koji je ušao unutra, kako bi skupljao ljekovito bilje. Kada je on cuo od njih ove rijeci, znao je kao sigurno, da je onaj mudrac bio taj, koji je bio ugrabio princezu... 484
Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je princ, kada je od njih cuo ove rijeci, kao sigurno saznao, da je onaj mudrac bio taj, koji je ugrabio princezu. To se bilo prema odluci sudbine dogodilo ovako: pošto je princ bio ostavio djevicu u vrtnoj kuci, kako bi sve unaprijed pripremio, perzijski je mudrac tada došao u vrt, kako bi skupljao ljekovito bilje. Ondje je bio namirisao miris mošusa i miomirisa, koji je ispunjavao cijeli vrt. Taj je naime miris dolazio od princeze. I zatim je mudrac išao za tim miomirisom, sve dok nije došao do kioska. Ondje najednom ugleda konja, kojega je on zgotovio vlastitim rukama, kako stoji pred vratima. Pri tome prizoru njegovo srce bude ispunjeno radošcu, pogotovo zato što je bio tako duboko ožalošcen, kada mu je konj otišao iz ruku i bio za njega izgubljen. On dakle priðe konju, pretraži sve njegove dijelove i spozna, da je neoštecen. Vec je htio uzjahati i odatle odletjeti, ali si tada rekne: — Ipak moram pogledati, da li je princ što donio sa sobom i ostavio ovdje kod konja. Tada on uðe u kiosk i naðe da ondje sjedi djevica, nalik Suncu, koje na vedrome nebeskom svodu sve obasjava svojim sjajem. Cim ju je ugledao, on odmah spozna, da je ona djevica visokog ranga, i da ju je princ oteo i donio sa sobom na konju i ondje ostavio, i da je on zatim otišao u grad, kako bi je uveo u svecanoj povorci i sa 485
Tristaihzdesetišesta noc sjajnim pocastima. Tako joj dakle on priðe i poljubi pred njome tlo. Tada ona podigne prema njemu svoj pogled i pogleda ga, ali uvidi da je on nakazna izgleda i da ima odvratan lik. Ona ga upita: -
Tko si ti?
A on joj dadne kao odgovor: —
Visoka gospodarice, ja sam princev izaslanik. On me je pos
lao k tebi sa zapovijeðu, da te odvedem u jedan drugi vrt blizu grada. Pošto je bila cula ovaj odgovor, ona upita dalje:
—
Gdje je princ?
Mudrac odvrati: —
On je sada u gradu kod svojega oca. Ali ce ubrzo doci k tebi
u svecanoj raskošnoj povorci. Nato ona rekne: -
Hej ti, zar princ nije mogao naci nikoga drugoga osim tebe,
kako bi ga poslao k meni? Nad ovim se rijecima mudrac nasmije, i on rekne: -
Visoka gospodarice, nemoj se dati prevariti mojim ružnim
licem i mojom nelijepom vanjštinom! Da si ti bila od mene primi la ono, što je princ zahvaljujuci meni zadobio, tada bi me ti hvalila. Upravo me je poradi mojega nakaznog izgleda i mojega zastra šujuceg lika princ izabrao za poslanstvo, jer ga je ljubav prema tebi ispunila ljubomorom. Inace on ima mameluka, robova, slugu, uškopljenika i pratitelja bez broja! Kada je princeza saslušala ove rijeci, njihovo joj znacenje sine, i ona mu pokloni povjerenje. Zatim se podigne... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 486
Ali kada je pocela
tristaišezdesetisedma noc
Šehrezad nastavi ovako: - Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je princeza, kada ju je perzijski mudrac izvijestio, kako to stoji s princom, njemu poklonila povjerenje i da joj je sinulo znacenje njegovih rijeci. Zatim se ona podigne, stavi svoju ruku u njegovu i upita ga: - Moj oce, što si mi doveo sa sobom za jahanje? - Visoka gospodarice — odvrati on — ti trebaš jahati na konju, na kome si došla. Ali ona rekne: -
Ja ne mogu sama na njemu jahati. Kod tih se rijeci iz njezinih usta mudrac nasmiješi. Jer sada je znao, da je ima u svojoj vlasti. I on joj rekne:
-
Ja cu sam s tobom jahati.
Zatim on uzjaši, pusti djevicu da uzjaši iza njega, povuce je k sebi i cvrsto je zaveže uzetima, a da ona nije slutila, što on s njome namjerava. Nato on okrene uzlazni zavrtanj, tijelo se konja ispuni zrakom, on se pokrene, zanjiše se ovamo i onamo, i odlebdi u zracni prostor. I sada je s njima dvoma letio sve dalje, dok grad nije išcezao s njihovih pogleda. Tada ga princeza napadne: 487
Tristaišezdesetisedma noc —
Hej ti, kako stoji s time, što si mi ti rekao o princu, kada si
tvrdio, da te je on poslao k meni? Mudrac uzvikne: — Neka Allah prokune princa! On je jedan prost i bijedan momak! — Jao tebi — uzvikne ona nato - kako možeš postupati protiv zapovijedi svojega gospodara, koju ti je on dao? Ali on uzvrati: — On nije moj gospodar. Znaš li ti meðutim, tko sam ja? Nato ona dadne kao odgovor: — Ja o tebi znam samo ono, što si mi ti sam rekao o sebi. Sada on nastavi: —
Da sam ja tebi ispricao o sebi te stvari, to je bila samo jedna
lukavština protiv tebe i protiv princa. Dugo sam ja tugovao zbog ovoga konja, koji je pod tobom. On je moje djelo, ali se onaj njega domogao. Sada ga meðutim imam opet u svojoj vlasti, i ktomu tebe. Sada sam ja njemu slomio srce, kao što je on bio slomio moje. On dakle nece nikada ponovo zadobiti konja. Ali imaj povjerenja i nemoj se muciti! Ja ti mogu više koristiti nego on. Kada je djevica bila cula takvo govorenje iz njegovih usta, pocne se udarati po licu i uzvikne: —
Jao meni, sada ja nisam stekla svojega ljubljenoga, a izgubi
la sam oca i mater! I ona pocne gorko plakati nad svojom nesrecom, dok je mudrac s njome letio sve dalje, sve do zemlje Grka. Ondje se on spusti na jednu zelenu livadu, gdje su tekli potoci i rasla drveta. Ova je meðutim livada bila u blizini jednoga grada, a u tome je gradu vladao jedan mocan kralj. Dogodilo se dakle o tome danu, da je kralj grada izjahao u lov i zabavu i prolazio uz ovu livadu. Tada on ugleda mudraca kako ondje stoji i pokraj njega konja i djevicu. Prije nego što se mudrac u tome snašao, iznenada se na njega sruce 488
Pripovijest o konju od ebanovine kraljevi robovi, pograbe njega i djevicu i konja i svo ih troje dovedu pred kralja. Kada je ovaj vidio nakazan i odbojan lik staroga i ljepotu i ljupkost djevice, on nju upita: —
Visoka gospodarice, u kakvome je srodstvu s tobom ovaj
stari? Mudrac žurno odgovori: —
Ona je moja žena, kci mojega strica.
Ali kada je djevica to Cula, ona ga razotkrije da laže, tim što je rekla: —
O kralju, tako mi Allaha, ja njega ne poznajem. On takoðer
nije moj muž, ne, on me je lukavo i na silu oteo!
Kada je kralj bio cuo njezine rijeci, on zapovjedi, da se staroga bicuje. I robovi su ga udarali, sve dok nije bio skoro mrtav. Zatim kralj dadne zapovijed, neka ga odvuku u grad i bace u zatvor. I to se tako dogodi. Djevicu mu meðutim i konja oduzme, iako nije znao, što je s konjem posrijedi i kako se on krece. Okrenimo se mi sada od mudraca i djevice opet natrag k princu! Taj je ubrzo obukao na sebe putne haljine, toliko mnogo novca, koliko je trebao, uzeo sa sobom i dao se na put, u najvecoj žalosti. Žurno je slijedio za njezinim tragom i tragao za njome, od zemlje do zemlje, od grada do grada, tim što se propitkivao o konju od ebanovine. Ali se svatko, tko bi ga cuo da govori o jednoj takvoj životinji, nad njime cudio i zaprepaštavao nad njegovim rijecima. Na ovaj je nacin putovao dugo vremena, ali, unatoc svojima mnogim pitanjima i istraživanjima, ipak od njih dvoje nije nalazio nikakva traga. Naposljetku takoðer doðe u grad princezina oca i ondje se raspita za nju. Samo što nije dobio nikakvu vijest, nego je samo vidio, kako njezin otac tuguje zbog njezina gubitka. Tada se on opet okrene i otputuje u zemlju Grka, i ondje pocne tragati za njezinim tragom i o njima se raspitivati... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 489
Ali kada je pocela
tristaišezdesetiosma noc ##?????????????$???????????
Šehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je princ otputovao u
zemlju Grka, i da je ondje poceo tragati za njezinim tragom i o njima se raspitivati. Dogodilo se dakle, da je svratio u jedan chan, i da je ondje vidio jedno društvo trgovaca, koji su sjedili i jedan s drugim razgovarali. On sjedne blizu njih i zacuje, kako jedan od njih kazuje: -
Moji prijatelji, ja sam doživio jedno od najvecih cuda!
Kada su ga oni upitali, što je to, on nastavi: -
Nalazio sam se u jednome dijelu toga i toga grada - i on pri
tom navede ime onoga grada, u kome se nalazila princeza - i cuo, kako ljudi ondje govore o jednome neobicnom dogaðaju. Kralj je naime toga grada izjahao jednoga dana u lov i hajku s jednom sku pinom svojih prijatelja i velikaša svojega kraljevstva. Kada su izjahali na otvorene ledine, došli su do jedne zelene livade i ondje ugledali jednoga covjeka kako stoji. Taj je imao kod sebe konja od ebanovine, a pokraj njega je sjedila neka žena. Covjek je bio ružna izgleda i imao je jedan posve zastrašujuci lik. Ali je žena bila mlada cura puna ljepote i dražesnosti, zracece savršenosti i ravnomjer nosti stasa. A konj je od ebanovine bio prava dragocjenost, tako
lijepo i tako divno napravljen, kakav još nikada nije bio viðen. Sada prisutni upitaju: 491
Tristdikzdesetiosma noc —
Što je onda kralj s njima ucinio?
Pripovjedac opet pocne: —
Kralj je dao uhvatiti muškarca i upitao ga je o toj djevici, a
ovaj je tada ustvrdio, da je ona njegova žena, kci njegova strica. Ali je djevica proglasila njegove rijeci za laž. I tada ju je kralj njemu oduzeo i izdao zapovijed, da se covjeka izbicuje i baci u tamnicu. Što se pak tice konja od ebanovine, ja o njemu ne znam ništa. Kada je princ od toga trgovca cuo ovo izvješce, on mu pristupi i ljubazno ga i uljudno zamoli, neka mu htjedne imenovati ime toga grada i ime toga kralja. I pošto je bio saznao oba imena, on provede noc u veselu raspoloženju. Kada je nastalo jutro, on se opet stavi u pokret i uzme putovati sve dalje, dok nije stigao do onoga grada. Ali kada je htio u njega uci, pograbe ga stražari s gradskih vrata i htjednu ga odvesti pred kralja, kako bi ga on zapitao, što je s njime posrijedi, zašto je došao u ovaj grad i u kakvome je umijecu okretan. Jer bio je to obicaj ovoga kralja, da sve strance upita o njihovu staležu i njihovu zanatu. Princ je meðutim dospio do ovoga grada u vecernjim satima, a to je bilo vrijeme, u koje je bilo nemoguce, da odlaze kralju i da se savjetuju o strancu. Zato ga gradski stražari uzmu i odvedu ga u zatvor, kako bi ga ondje utamnicili. Ali kada su tamnicari vidjeli njegovu ljepotu i ljupkost, njima to teško padne, da ga bace u zatvor. I tako ga oni puste da sjedi s njima vani ispred zatvora. Kada im je zatim bilo doneseno jelo, on je s njima jeo, dok se nije zasitio. A poslije jela su poceli naklapati. Pritom se oni obrate princu i upitaju ga: —
Iz koje si zemlje?
On odgovori: —
Ja sam iz zemlje Fars170, zemlje Sassanovih kraljeva Hos-
roja171. 170
Fars je arapski naziv za Perziju.
171 Pod Sassanovim se kraljevima Hosrojima podrazumijevaju: Hosroe I.
Anuširvan (vladao: 531-557.) i Hosroe II. Parvez (vladao: 590-628.), koji su bili vrlo ugledni perzijski vladari iz dinastije Sassanida. 492
Pripovijest o konju od ebimovine Kada su to culi, oni se nasmiju, a jedan mu od njih rekne: —
Ti Hosrojce, ja sam cuo mnoga govorenja i pricanja od ljudi
i upoznao njihovu narav. Ali nikada nisam niti vidio ni cuo nekoga veceg lažljivca nego što je ovaj Hosrojac, koji je kod nas u zatvoru. A jedan drugi rekne: —
Ja takoðer nisam vidio ništa nakaznije od njegova lica i ništa
odvratnije od njegova lika. Tada princ upita: —
Sto vam je dakle upalo u oci od njegovih laži?
Oni odvrate: —
On tvrdi, da je mudrac. Kralj ga je sreo usput, kada je jahao
u lov. A kod njega je bila jedna mlada žena velike ljepote i dra žesnosti, zracece savršenosti i ravnomjernosti stasa. I nadalje je bio kod njega konj od crnoga ebanova drveta, najljepša dragocjenost, koju smo ikada vidjeli. Djevica je sada kod kralja, i on je ljubi. Ali je ta žena skrenula pamecu. Daje taj covjek zbilja mudrac, kao što on to za sebe kazuje, tada bi je on vec odavno izlijecio172, pogoto vo jer se kralj u najvecoj mjeri trudi oko toga, kako bi je ucinio
zdravom, i ima veliku želju, da je dadne ozdraviti od njezine bolesti. Konj od ebanovine je u kraljevoj riznici. A nakazni je muš karac ovdje kod nas u zatvoru. Kada padne noc, on tada place i narice od tuge nad svojom nevoljom, i onda nam ne dopušta da spavamo... Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 172 U arapskome su mudrac i lijecnik jedno te isto. 493
Ali kada je pocela
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je princ, kada su mu zatvorski stražari ispricali o perzijskom mudracu, koji je bio kod njih u zatvoru, i takoðer ktomu dodali, da on place i narice, poceo razmišljati o tome,
kako bi smislio neku lukavštinu, kojom bi mogao postici svoj cilj. Kada su dakle stražari željeli na spavanje, oni ga odvedu u zatvor i zakljucaju za njime vrata. Tada on zacuje, kako mudrac place i nad sobom jadikuje i pritom se tuži na perzij-skome: — Jao meni, što sam zgriješio protiv sebe samoga i protiv princa i što sam tako postupio s djevicom! Jaje nisam ostavio na miru, ali takoðer nisam niti postigao kod nje svoju želju. Sve to dolazi od toga, što sam bio tako nepromišljen. Želio sam za sebe nešto, što ja nisam zasluživao i što meni slicnomu ne prilici. Tko žudi za onim, što mu ne dolikuje, taj se strmoglavljuje u jednu ovakvu nesrecu u kakvoj sam ja!173 173 Ružnoca je grijeh, koji se ne prašta. U tome je pogledu zanimljivo usporediti pripovijest o Nur ed-Dinu i lijepoj Enisi el-Dželis od trideseticetvrte do tridesetiosme noci. 495
Tristaišezdesetideveta noc Kada je princ iz mudracevih usta cuo ove rijeci, on ga oslovi na perzijskome, tim što rekne: —
Koliko još dugo to plakanje i zavijanje? Zar ti dakle misliš,
da ti se dogodila nesreca, kakva se još nikada nije dogodila nikomu drugomu? Kada je mudrac Cuo ove rijeci, on stekne povjerenje u princa i potuži mu se na svoju patnju i svu tu bijedu, koja ga je snašla. O sljedecem jutru stražari uzmu princa i odvedu ga pred kralja, tim što su mu javili, da je stranac vec prethodne veceri stigao do grada, u vrijeme, kada se više nisu smjeli pojavljivati pred kraljem. Sada vladar upita princa ovim rijecima: —
Iz koje zemlje dolaziš? Kakav zanat imaš? I zašto si došao u
ovaj grad? Nato ovaj dadne kao odgovor: —
Moje je ime perzijsko i glasi Hardža. Moja je zavicajna zem
lja Fars. Ja pripadam ljudima od znanosti, napose onima od lijec nickog umijeca, jer lijecim bolesne i opsjednute. I putujem uokolo po zemljama i gradovima u tu svrhu, kako bih putem iskustva obogatio svoje znanje. Ako vidim nekog bolesnika, tada ga ja izli jecim. To je moj zanat.
Kada je kralj to cuo, on se vrlo obraduje i rekne: —
Ti izvrsni mudri lijecnice, ti si zbilja došao k nama u vrijeme,
kada te mi trebamo. I zatim mu on isprica o princezi i dometne: —
Ako je ti izlijeciš i oslobodiš njezina bezumlja, tada trebaš od
mene primiti, što želiš. Na ove kraljeve rijeci princ odgovori: —
Neka Allah ojaca kraljevu moc! Oslikaj mi sve znakove
bezumlja, koje si primijetio na njoj, i naznaci mi, od prije koliko je dana došlo na nju to pomracenje. Nadalje takoðer, kako su ona, konj i mudrac došli u tvoj posjed! Nato mu kralj isprica sve, od po cetka do kraja, i zatim još dometne: 496
Pripovijest o konju od ebcinovine - Mudrac je sada u tamnici. Princ meðutim upita dalje: - O sretni kralju, što si ucinio s konjem? -
Moj mladi prijatelju - odvrati kralj — on stoji do sada dobro
cuvan kod mene u jednoj od mojih riznica. Sada princ sebi rekne: — Mislim, da prije od svega moram istražiti konja i pomno ga pregledati. Ako je on još zdrav i nepovri-jeden, tada sam postigao svoj cilj. Ako meðutim vidim, da se više ne može kretati, tada moram smisliti neku drugu lukavštinu, kako bih svoju milu oslobodio. Nato se on obrati kralju i rekne mu: - O kralju, ja moram pogledati recenoga konja, ne bih li možda otkrio na njemu nešto, što ce mi biti od koristi prilikom lijecenja te djevice. - Od srca rado — rekne kralj, podigne se, uzme ga za ruku i odvede ga do konja.
Princ pocne obilaziti oko konja, pretraži ga i ispita njegovo stanje, i naðe, da je on još zdrav i nepovrijeðen. Silno nad time obradovan on rekne: -
Neka Allah ojaca kraljevu moc! Sada cu otici k djevici, da
pogledam, kako s njome stoji. Jer polažem nadu u Allaha, da ce se njezino ozdravljenje dogoditi putem moje ruke, posredstvom ovo ga konja, ako tako ushtjedne Allah Uzvišeni. Kralj zapovjedi, da se pazi na konja, i odvede ga do kuce, u kojoj se nalazila princeza. Kada je dakle princ ušao k njoj, on je ugleda kako kao obicno udara rukama oko sebe i valja se po podu. Ali njezin duh nije bio pomracen, nego je ona to cinila samo zato, kako joj se nitko ne bi približavao. Kada ju je princ ugledao u tome stanju, on joj rekne: -
Tebi se ne treba dogoditi nikakvo zlo, o ti milino Adamove
djece! 497
Tristaišezdesetidevetci noc Nato on pocne ljubazno i prijazno s njome razgovarati, i konacno joj prišapne, tko je on. Tek što gaje prepoznala, ona ispusti glasan krik i zatim, u prekomjernosti radosti, koju je osjetila, padne u nesvijest. Kralj meðutim povjeruje, da ju je ovaj napad spopao od straha pred njime. Sada princ stavi svoja usta na njezino uho i tiho joj rekne: — O milino Adamove djece, sacuvaj nas od toga, da ne bude proljevena moja krv i tvoja krv! Priberi se u strpljivosti i budi postojana! Ovo je mjesto, na kome je nužno potrebno strpljenje i cvrsta odlucnost u izvoðenju planova, kako bismo se oslobodili od ovoga silnickog kralja. Moj je plan dakle taj, da ja sada izaðem van k njemu i reknem mu, da bolest, koja te je napala, dolazi od pomracenja uma, ali mu kanim zajamciti, da cu te ja izlijeciti. Pritom cu postaviti kao uvjet, da ti skine ove okove, da ce te zatim napustiti ovaj zao duh. Kada on potom doðe k tebi, ti razgovaraj s njime ljubaznim rijecima, kako bi on vidio, da si izlijecena zahvaljujuci mojoj ruci. Tako cemo postici sve svoje želje. — Slušam i pokoravam se! — dadne mu ona kao odgovor. Nato je on napusti i ode ka kralju, usrecen radošcu. Njemu on rekne: —
O sretni kralju, posredstvom sam tvoje srece otkrio njezinu
bolest i njezin lijek, i vec sam ti je ucinio zdravom. Zato sada slo bodno uði k njoj, blago s njome porazgovaraj, nježno postupaj s
njome i obecaj joj nešto, što ce je obradovati. Tako ce ti sve, što od nje želiš, pasti u dio!... Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju. 498
Ali kada je pocela I tristaisedamdeseta noc I Šehrezad nastavi ovako: -
Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se princ predstavio
kao lijecnik i otišao do princeze, dao joj da ga prepozna i priopcio joj plan, koji je kanio izvesti. Da je ona zatim rekla: — Slušam i pokoravam se! i da ju je on nato napustio i otišao ka kralju i rekao mu: — Uði sada slobodno k njoj, blago s njome porazgovaraj i obecaj joj ono, šro ce je obradovati! Tako ce ti sve, što od nje želiš, pasti u dio! Tada kralj uðe k njoj, a kada ga je ugledala, ona poljubi pred njime pod i nazove mu dobrodošlicu. Kralj se nad time jako obraduje. I on smjesta izda zapovijed robinjama i uškopljenicima, da je poslužuju - da je odvedu u hammam i da drže za nju u pripremi haljine. Oni nato uðu k njoj i izreknu pred njome pozdrav. Ona uzvrati pozdrav na ljubazan nacin i probranim rijecima. Sluškinje je dakle odjenu u kraljevske haljine i stave joj oko vrata ogrlicu od dragulja. Potom su je pratile u hammam, ondje je dvorile i opet je odande izvele, kao da bi bila puni Mjesec. Kada je zatim došla ka kralju, ona izrekne pozdrav i poljubi pred njime pod. Tada kralj bude ispunjen velikom radošcu, i on rekne princu: —
Sve to dolazi od tvojega blagoslova. Neka nam Allah pokloni
još više tvojih darova! 499
Tristaisedamdeseta noc Ali princ odvrati: - O kralju, ona ce potpuno ozdraviti, i njezino ce bice biti posve izlijeceno, tek kada ti sa svima svojim gardama i ljudima izaðeš na ono mjesto, na kome si je našao, i sa sobom onamo dovedeš konja od ebanovine, koji je bio kod nje, kako bih ja ondje iz njega istjerao vraga i svezao ga i uništio, tako da se on nikada više ne vrati k njoj. - Od srca rado! - odvrati kralj i odmah dadne da se konj od ebanovine odvede na livadu, na kojoj je bio našao nju s konjem i perzijskim mu dracem. Zatim on pojasi onamo sa svojom vojskom i s princezom. Ali oni nisu slutili, što princ kani uciniti. Kada su stigli na onu livadu, zapovjedi princ, koji je još uvijek bio odjeven kao lijecnik, neka postave djevicu i konja tako, da budu udaljeni od kralja i trupa na domet pogleda. Zatim zamoli kralja: -
Daj mi sada dopuštenje, da zapalim tamjan i izgovorim za
klinjanja kojima se tjeraju necisti duhovi i da zloduha svežem, kako se on ne bi nikada ponovo u nju vratio. Potom cu uzjahati konja od ebanovine i pustiti da djevica jaše iza mene. Kada to ucinim, konj ce se ritnuti i poceti koracati, sve dok ne doðe k tebi. U tome ce trenutku sve biti okoncano, i zatim ceš moci ciniti s njome, što hoceš. Kada je kralj bio cuo njegove rijeci, on se vrlo obraduje. Princ meðutim uzjaši konja i postavi princezu iza sebe, dok su ga kralj i svi njegovi ratnici gledali. Nato je on povuce uza se i cvrsto je sveže uzetima. Zatim princ iznenada okrene uzlazni zavrtanj. Tada konj s njima dvoma odlebdi u zracna prostranstva, a ratnici su za njime ukoceno gledali, sve dok im nije išcezao s ociju. Kralj je cekao tijekom pola dana i ustrajno išcekivao njegov povratak. Ali se on nije vratio. Naposljetku kralj odustane od nade, i obuzme ga gorko kajanje, i duboko se ražalosti nad gubitkom te djevice. Tako on uzme svoju vojsku i vrati se natrag u svoj grad. Okrenimo se mi sada od njega opet k princu! Taj je letio, veseo i blažen, prema gradu svojega oca i nije se zaustavljao prije nego 500
Pripovijest o konju od ebanovine
što se prizemljio na svome dvorcu. Zatim je odveo princezu dolje u dvorac i doveo je u sigurnost. Nato se uputio k svojemu ocu i svojoj materi, pozdravio ih je i izvijestio ih, da je stigla princeza, i oboje budu ispunjeni velikom radošcu. Tako je to stajalo s princom, konjem i princezom. Pogledajmo mi meðutim još, što se zbivalo s kraljem u grckoj zemlji! Kada se ovaj bio vratio u svoj grad, zatvorio se, ožalošcen i zabrinut, u svoju palacu. Ali k njemu doðu njegovi veziri i pocnu ga tješiti, tim što su govorili: — On, koji je ukrao djevicu, je carobnjak. Hvala neka je Alla-hu, koji te je sacuvao od njegovoga carobnjaštva i lukavštine! Na ovaj su mu nacin oni govorili tako dugo, sve dok se nije utješio zbog njezina gubitka. Okrenimo se mi sada opet natrag k princu! On je prireðivao velike svecane gozbe za narod toga grada... 501 Tada primijeti Šehrezad, daje svanulo jutro, i ona prekine pricu, koju je bila zapocela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je pocela
tristaisedamdesetiprva —' o2o noc
Šehrezad nastavi ovako: — Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je princ prireðivao velike svecane gozbe za narod toga grada. Tijekom cijeloga su jednog mjeseca bile slavljene svecanosti radosti. Potom on uðe k princezi, i oboje su jedno u drugome uživali najvecu radost. Princu je bila dosuðena takva sreca. Njegov meðutim otac razbije konja od ebanovine i njegovim pokretima ucini kraj. Nato princ princezinu ocu napiše pismo i u njemu mu priopci, što joj se bilo dogodilo, dalje takoðer, da se on s njome vjencao i da ona kod njega boravi u najljepšem blagostanju. Pismo pošalje po jednome glasniku zajedno sa skupocjenim poklonima i dragocjenostima. Kada je glasnik stigao u grad princezina oca, u San'au u Jemenu, preda ovomu kralju pismo i poklone. A kada je procitao pismo, on se silno obraduje, uzme poklone i ukaže glasniku visoke pocasti. Zatim opremi vrlo vrijedne poklone za svojega zeta, princa, i pošalje mu ih po istome glasniku. Ovaj se vrati s njima natrag k princu i isprica mu, kako se bio kralj, princezin otac, silno obradovao nad viješcu o njoj. Zbog toga je takoðer princ bio silno obradovan. I sada je on stalno svake godine slao svojemu tastu po jedno pismo i poklone. Naposljetku blagoslovi kralj, princev otac, ovo privremeno, a ovaj ga naslijedi na prijestolju. Nad podanicima je vladao u pravednosti, i njegov je boravak meðu njima bio po503
TristMsedamdesetiprva noc 504 svecen Allahovu dopadanju, tako da su se sve zemlje priklanjale njegovoj službi, i ljudi mu se pokazivali poslušnima. I tako su živjeli u najljepšoj divoti življenja, u svakoj radosti i zadovoljstvu, sve dok im nije došao Onaj, koji radostima zapovijeda da šute, i koji raskida prijateljske veze, koji ruši dvorce i gradi grobove. Slava neka bude Njemu, Živomu, koji nikada ne umire, i pod cijim gospodstvom stoji zemaljsko i nebesko kraljevstvo!
