Henrik Ibzen
Sablasti Prevod: Zeina Mehmedbašić LICA: HELENA ALVING, udovica kapetana i komornika Alvinga OSVALD, njen sin, slikar MANDERS, pastor ENGSTRAND, stolar REGINA ENGSTRAND, djevojka u kući gospoĊe Alving Radnja se odvija na imanju gospoĊe Alving uz veliki fjord u zapadnoj Norveškoj. PRVI ĈIN Prostrana soba prema bašti sa jednim vratima u lijevom zidu i dvoja vrata u desnom. U sredini sobe okrugli sto okruţen stolicama. Na stolu su knjige, ĉasopisi i novine. Lijevo naprijed jedan prozor, pored njega mala sofa, pred njom stolić za šivanje. U pozadini prostor prelazi u otvorenu, nešto uţu zimsku baštu koja je zatvorena staklenim zidovima i staklenim oknima. U desnom zidu zimske bašte su vrata koja vode u baštu. Kroz staklene zidove vide se obrisi tmurnog fjordovskog pejzaţa, utonulog u jednoliĉnu kišu. Engstrand stoji na baštenskim vratima. Lijeva noga mu ja malo iskrivljena; na Ċonu ĉizme ima drveni dodatak, Regina, sa praznom kanticom za zalijevanje cvijeća u ruci, spreĉava ga da uĊe. REGINA (prigušenim glasom) Šta hoćeš? Ne miĉi se s mjesta. Sve kapa vlaga s tebe. ENGSTRAND: Kišica našeg Gospoda je to, dijete moje! REGINA: E, vraţja je to kiša! ENGSTRANĐ: Isuse boţe, kakve su to rijeĉi, Regina. (došepa nekoliko koraka u sobu) Ali šta sam ono htio da kaţem REGINA: Ne lupaj tom nogom, ĉovjeĉe! Mladi gospodin gore leţi i spava. ENGSTRAND: Još leţi i spava? Usred bdijela dana? REGINA: Šta se to tebe tiĉe! ENGSTRAND: Sinoć sam bio na nekoj pijanki REGINA: E, to ti vjerujem. ENGSTRAND: Da, dijete moje, mi ljudi imamo svoje slabosti REGINA: Da, svakako! ENGSTRAND: A, vidiš, tolito je iskušenja na ovome svijetu; ali, sam bog zna, da sam već u rano jutro, u pola šest, bio na svom poslu. REGINA: Pa dobro ali sad gledaj da se izgubiš. Neću da stojim ovdje kao da imam s tobom rendezvous. ENGSTRAND: Šta to nećeš da imaš? REGINA: Neću da te ovdje ko vidi. Dakle, sad put pod noge. ENGSTRAND (doĊe nekoliko koraka bliţe) Da znaš da neću otići prije nego što s tobom ne porazgovaram. Danas popodne završavam svoj posao dolje u školskoj zgradi, a onda ću gledati da još veĉeras parobrodom stignem kući. REGINA (mrmlja) Sretan ti put! ENGSTRAND: Hvala lijepa, dijete moje. Viidiš, sutra treba da se posveti azil i tada će vjerovatno opet poteći opojna pića na sve strane. Pa, neka niko ne kaţe za Jakoba Engstranda da ne moţe ostati ĉvrst kad naĊe iskušenje. REGINA: Ha! ENGSTRAND: A sutra će se ovdje sastati toko finih ljudi. Oĉekuje se i pastor Manders iz grada. REGINA: On dolazi vec danas. ENGSTRAND: Eto vidiš. Dovraga znaš, baš njemu neću da dajem povoda za predbacivanje. REGINA: Aha! To je, dakle! ENGSTRAND: Šta je?
REGINA (gleda ga oštro) Na šta to opet hoćeš da navuĉeš pastora? ENGSTRAND: Pst! Pst! Ti baš nisi pri zdravoj pameta! Ja da navuĉem pastora? Ma ne, pa pastor je uvijek bio isuviše dobar prema meni. Nego šta sam ono htio da ti kaţem dakle, kako rekoh, veĉeras opet putujem kući. REGINA: Moj blagoslov imaš. ENGSTRAND: Da, ali ja bih htio i tebe da povedem, Regina. REGINA (otvorenih usta) Mene? Ma šta kaţeš? ENGSTRAND: Kaţem da hoću tebe da povedem kući. REGINA (podrugljivo) E, pa, malo ćeš priĉekati dok mene nagovoriš. ENGSTRAND: To ćemo još vidjeti. REGINA: E, pa, moţeš biti siguran da ćemo to još vidjeti. Ja koja sam odrasla kod gospoĊe komornika Alvinga? Ja koja sam skoro kao roĊeno dijete u ovoj kući? Ja da idem tebi? U jednu takvu kuću? Fuj, Ċavole! ENGSTRAND: Dovraga, šta to treba da znaĉd? Suprotstavljaš se vlastitom ocu, ti, gusko!? REGINA (mrmlja) A koliko si puta rekao da te se ja ne tiĉem? ENGSTRAND: Koješta, ne obaziri se sad na to? REGINA: A koliko si me samo puta izgridio i rekao da sam…? Fi done! ENGSTRAND: Ne, bog dragi zna da nikad nisam upotrebljavao proste rijeĉi. REGINA: O! Znam ja vrlo dobro koje si ti rijeĉ upotrebljavao. ENGSTRAND: Moţda, ali i to je bilo uvijek samo kad sam bio malo - hm. Toliko je iskušenja na ovome svijetu, Regina. REGINA: Uh! ENGSTRAND: Ili onda kad bi se tvoja majka poĉela praviti vaţna. Pa morao sam i ja imati nešto ĉime bih je ljutio, dijete moje. Nije ona bila nizašta. (Imitira) »Pusti me, Engstrande! Pusti me na miru! Ja sam tri godine sluţila kod komornika Alvinga na Rosenvaldu jesam!« (Smije se) O, boţe, boţe! Nikad nije mogla da zaboravi da je kapetan postao komornik za vrijeme njenog sluţbovanja. REGINA: Jadna majka prerano si je u smrt otjerao. ENGSTRAND (uspravi se) Da, zna se, za sve sam uvijek ja kriv. REGINA (okrene se, poluglasno) Uh! Pa onda ova noga! ENGSTRAND: Šta kaţeš, dijete moje? REGINA: Pied de mouton! ENGSTRAND: To je sigurno engleski? REGINA: Da. ENGSTRAND: Naravno, ovdje si svašta nauĉila i to nam sad moţe dobro doći, Regina. REGINA (poslije kraće pauze) A šta to, zapravo, namjeravaš sa mnom u gradu? ENGSTRAND: Kako moţeš i da pitaš, šta to namjerava jedan otac sa svojim jedinim djetetom? Pa zar ja nisam osamljen i napušten udovac? REGINA: Ah, samo ne poĉimji s takvim brbljarijama. Zašto hoćeš da budem s tobom u gradu? ENGSTRAND: Pa, reći ću ti, htio bih da zapoĉnem nešto novo. REGINA (zvizne) Ĉesto si ti to pokušavao pa je uvijek bilo naopako. ENGSTRAND: Da, ali ovaj puta ćeš vidjeti, Regina! Nek me Ċavo odnese ako… REGINA (udari nogom) Ne psuj! ENGSTRAND: Dobro, dobro. Tu, bogami, imaš pravo, dijete moje! Nego šta ono htjedoh da kaţem ja sam ovdje radeći na novom azilu lijepu svoticu ostavio na stranu. REGINA: Tako? Pa to ti je dobro. ENGSTRAND: U šta bi ĉovjek i potrošio ovdje kod seljaka to malo svoje crkavice? REGINA: Da, pa onda? ENGSTRAND: Pa, vidiš, sad imam namjeru da novac uloţim u nešto što se isplati. Mislio sam tako neku vrstu pansiona za pomorce REGINA: Uh! ENGSTRAND: Sasvim fini pansion, znaš, ne neki svinjac za mornare. Nebesa, da, to bi moralo biti nešto za kapetane brodova i kormilare i za stvarno fine mušterije. REGINA: A tu bi ja trebala da…? ENGSTRAND: Da mi pomogneš, dabome. Samo tako, svojom pojavom ti to već shvataš. Prokletstvo, ne bi ti to bilo teško, dijete moje. Biće ti sve onako kako ti ţeliš. REGINA: Da svakako! ENGSTRAND: A ţena mora biti u takvoj kući to je jasno kao dan. Jer uveĉe mora biti i malo zabave sa pjesmom i plesom i tako dalje. Ne zaboravi da su to pomorci koji su putovali po velikim morima. (priĊe bliţe) Nemoj biti glupa, Regina, da sama sebi staješ na put. Kud to moţeš odavde stići? Šta
imaš od toga što te je milostiva gospoĊa toliko mazila? Ĉujem da treba ti da paziš na one bitange u novom azilu. Zar je to za tebe? Zar si na to spala da se do smrti izmuĉiš za te prljave dripce? REGINA: Ne, kad bi bilo po mojoj ţelji, onda no, to još moţe i doći. To još moţe doći! ENGSTRAND: Šta to još moţe doći? REGINA: Ništa, to se tebe ne tiĉe. Je li to mnogo novaca što si ostavio na stranu? ENGSTRAND: Sve u svemu moglo bi biti sedam-osam stotina kruna. REGINA: Nije ni malo loše. ENGSTRAND: Za poĉetak će biti dovoljno, dijete moje. REGINA: I ne misliš da meni ustupiš nešto od tog novca? ENGSTRAND: Ne; bogami, to ne mislim. REGINA: Nećeš mi poslati ni toliko da kupim neki bijedni materijal za haljinu? ENGSTRAND: Samo ti poĊi sa mnom u grad li ostani sa mnom, pa ćeš imati haljina koliko god hoćeš. REGINA: Pih! To bih mogla da radim i na svoju ruku da mi se hoće. ENGSTRAND: Ne, Regina, bolje je da te vodi oĉeva ruka. Ja sad mogu da imam lijepu kuću u Maloj Luci. Zato mi treba mnogo gotovog novca, a to bi mogla biti neka vrsta doma za pomorce. REGINA: Ali ja neću s tobom! Neću nikakvog posla s tobom. Idi ti svojim putem! ENGSTRAND: Neka me Ċavo odnese ako ti i ostaneš dugo sa mnom, dijete moje. Ah, naţalost! Kad bi se samo znala ponašati kako treba. Tako zgodna djevojka kakva si postala zadnjih godina REGINA: Pa? ENGSTRAND: Pa ne bi dugo potrajalo, a došao bi kakav kormilar ili ĉak kapetan. REGINA: Za takvog se ja ne bih ni udala. Pomorci nemaju savoir vivre. ENGSTRAND: Šta to nemaju? REGINA: Kaţem, poznajem ja pomorce. To nisu prilike za udaju. ENGSTRAND: Pa i ne moraš se udavati. To se i ovako isplati (Povjerljivije) On, Englez, onaj sa luksuzne jahte taj je dao trista specijalnih talira a ona, ona nije bila ništa ljepša od tebe. REGINA (na njega) Gubi se! ENGSTRAND: De, de, nećeš me valjda još i udariti. REGINA: Hoću! Udariću te ako tako govoriš o majci. Gubi se, kad ti kaţem! (gura ga prema vrtnim vratima) I ne lupaj vratima, jer mladi gospodin Alving… ENGSTRAND: spava, naravno. Ĉudnovato koliko se brineš za mladog gospodina Alvinga (Tiše) Hoho! Neće valjda taj? REGINA: Napolje! I to smjesta! Ti si uvrnut, ĉovjeĉe! Ne, ne tim putem. Otud će doći pastor Manders. Ti niz kuhinjske stepenice. ENGSTRAND (nadesno) Evo, odlazim ja, odlazim. A ti malo porazgovaraj s ovim ĉovjekom što dolazi. Taj će ti već kazati šta je svako dijete duţno svome ocu. Jer, vidiš, ipak sam ja tvoj otac. To ti mogu i iz crkvene knjige dokazati. (On izlazi na druga vrata koja mu Regina otvara i zatvara ih za njim. Regina se ţurno pogleda u ogledalo, hladi se maramicom i popravlja ovratnik; onda se opet poĉne baviti cvijećem. Manders u ogrtaĉu i s kišobranom; preko ramena nosi malu putnu torbu; ulazi kroz baštenska vrata u zimsku baštu.) MANDERS: Dobar dan, djevojko Engstrand. REGINA (okreće se radosno iznenaĊena) Gle, pa tu je gospodin pastor! Dobar dan. Zar je parobrod već sitigao? MANDERS: Ovog trena. (Ide kroz zimsku baštu) Ovo kišno vrijeme što danima traje baš je teško. REGINA (slijedi ga) Ali za zemljoradnika je ovo vrijeme pravi blagoslov, gospodine pastore. MANDERS: Tu, naravmo, imate pravo. Mi gradski ljudi tako malo na to mislimo. (Hoće da skine ogrtaĉ.) REGINA: Mogu li vam pomoći? Evo evo! Kako je mokar! Odmah ću ga objesiti u predsoblju. I kišobran ću otvoriti da se suši. (Ona odlazi sa stvarima na druga vrata desno. Manders skida torbu i šešir i stavlja ih na stolicu. U meĊuvremenu Regina dolazi ponovo.) MANDERS: Ah, baš je dobro naći se pod krovom i zaklonom. No, ovdje na imanju sa sigunno svi dobro i zdravo? REGINA: Da, hvala lijepo. MANDERS: A ima i dosta posla za sutrašnji dan, zar ne? REGINA: Da, sve se mora pripremiti. MANDERS: Nadam se da je gospoĊa Alving kod kuće? REGINA: Da, maravno; otišla je gore da iskuha ĉokoladu za mladog gospodina. MANDERS: Da, recite… ĉuo sam još dolje u pristaništu da je Osvald tu. REGINA: Stigao je prekjuĉe. A tek danas smo ga oĉekivali. MANDERS: Nadam se da je svjeţ i ĉio?
REGINA: Hvala lijepo, tako je. Ali strašno je umoran od puta. Putovao je bez prekida ĉak iz Pariza. Ĉitav put je prešao u jednom istom vozu. Mislim da je sad malo zaspao. Zato moramo tiše govoriti. MANDERS: Pst! Bićemo sasvim tihi. REGINA (namještajući fotelju kraj stola) Tako, izvolite sjesti, gospodine pastore, i smjestite se udobno. (On sjeda. Ona mu dotura stoliĉicu pod noge) Tako! Je li Vam dobro, gospodine pastore? MANDERS: Hvala, hvala, izvrsno mi je. (Posmatra je) Znate šta, djevojko Engstrand ĉini mi se da ste baš porasli, od kad sam vas posljednji put vidio. REGINA: Mislite, gospodine pastore? Milostiva gospoĊa kaţe da sam postala punija. MANDERS: Punija? No da, malo moţda baš kao što treba. (Kratka pauza) REGINA: Treba li da odem po milostivu gospoĊu? MANDERS: Hvala, hvala, nije nikakva ţurba, drago moje dijete. Pa, recite mi sad, dobra moja Regima, kako je vašem ocu ovdje? REGINA: Hvala, gospodine pastore, nije mu loše. MANDERS: On me je potraţio kad je zadnji put bio u gradu. REGINA: Stvarno? Uvijek je tako sretan kald moţe razgovarati s gospodinom pastorom. MANDERS: A i vi ga sigurno ĉesto obilazite tamo dolje? REGINA: Ja? Da, da, odem, kad god imam vremena. MANDERS: Kao ĉovjek, vaš otac nije od najjaĉih, djevojko Engstrand. Trebala bi mu meka ĉvrsta ruka da ga vodi. REGINA: Ah, da, to bi nekako bila istina. MANDERS: Treba da ima kraj sebe nekog kome je naklonjen, do ĉijeg mu je mišljenja stalo. I sam je to tako iskreno priznao kad je zadnji put bio kod mene. REGINA: Da, i meni je govorio nešto sliĉno. Ali ne znam kako bi gospoĊa Alving bez mene i to baš sad kad treba da vodimo novi azil. A i ja bih vrlo nerado otišla od gospoĊe Alving; uvijek je bila tako dobra prema meni. MANDERS: Ali duţnost kćerke, moja dobra djevojko. Naravno, morali biste prvo dobiti pristanak gospoĊe Alving. REGINA: Ali ja ne znam ni je li to pristojno, da ja u ovim godinama vodim domaćinstvo jednom samcu. MANDERS: Šta! Pa, draga djevojko Engstrand, rijeĉ je o vašem vlastitom ocu! REGINA: Da, moţda je tako, a ipak. Da, kad bi to bila dobra kuća i sasvim realan gospodar. MANDERS: Ali, draga moja Regina. REGINA: Neko kome bih i ja bila naklonjena, u koga bih mogla da se pouzdam, kome bih bila kao kćerka. MANDERS: Da, ali, drago moje dobro dijete. REGINA: Onda bih vrlo rado pošla u grad. Ovdje napolju je sve tako strašno samotno pa vi i sami znate gospodine pastore, šta znaĉi biti sam na svijetu. A ja mogu da kaţem da sam hitra i voljna da radim. Da ne znate vi neko mjesto za mene, gospodine pastore? MANDERS: Ja? Zasta, ne, ne znam nikakvo. REGINA: Ali dragi, dragi gospodine pastore sjetite se mene, ako nekad… MANDERS (ustaje) Da, to zbilja hoću, djevojko Engstrand. REGINA: Jer ako ja… MANDERS: Hoćete li sada biti tako ljubazmi da odete po gospoĊu Alving? REGINA: Ona će odimah biti ovdje, gospodine pastore. (Odlazi lijevo.) MANDERS (šeta tamo-amo po sobi, u pozadini malo zastane s rukama na leĊima i gleda napolje u vrt. Onda se vrati u blizinu stola, uzme u ruke knjigu, pogleda naslovnu stranu, ustukne, a onda razgleda još neke) Hm zar tako? (GOSPOĐA ALVING ulazi na desna vrata. Regina je prati i odmah zatim izaĊe na prednja vrata desno)
GOSPOĐA ALVING: (pruţa Mandersu ruku) Dobro došli, gospodine pastore. MANDERS: Dobar dan, milositiva gospoĊo. Tu sam, dakle, kao što sam obećao. GOSPOĐA ALVING: Uvijek taĉan kao sat. MANDERS: A vjerujte mi, uopšte nije bilo lako da se otrgnem. Tolike komisije i sluţbe u kojima sjedim. GOSPOĐA ALVING: Utoliko je još ljepše od vas što ste došli rano. Tako moţemo i prije ruĉka obaviti poslove. Ali gdje vam je kofer?
MANDERS (brzo) Moje stvari su dolje kod bakalina. Tamo ću prenoćiti. GOSPOĐA ALVING (prikriva smiješak) Zar vas se stvarno ni ovaj puta ne moţe nagovoriti da prespavate kod mene? MANDERS: Ne, ne, poštovana gospoĊo. Uostalom, najsrdaĉnije zahvaljujem. Ostaću tamo dolje, kako sam navikao. Tako mi je zgodnije, kad opet budem morao na palubu. GOSPOĐA ALVING: Pa, kako god ţelite. Ali inaĉe mislim ipak, nas dvoje starih ljudi. MANDERS: Ne, nemojte se tako šaliti. Danas ste, naravno, zadovoljni iznad svega. Prvo, jer je sutra slavlje, a drugo, što opet imate svog Osvada. GOSPOĐA ALVING: Da, kakva sreća, zar ne? Već su prošle dvije godine otkako je posljedinji put bio kod kuće. Ali sad je obećao da će ostati kod mene preko cijele zlme. MANDERS: Je li? Obećao je? Pa to je baš lijepo od njega. Jer, mora da je mnogo privlaĉnije ţivjeti u Rimu i Parizu, mogu da zamislim. GOSPOĐA ALVING: Ali, vidite, ovdje mu je majka. Moj dragi, divni djeĉak, ipak on ima osjećaja za svoju majku! MANDERS: Bilo bi to ţalosno, kad bi odvojenost i bavljenje stvarima kao što je umjetnost bile u stanju da otupe tako prirodna osjećanja. GOSPOĐA ALVING: Svakako. Ali ne, s njim, zasta, neće biti takve nevolje. Baš me zanima, hoćete li ga vi prepoznati. Uskoro će sići. Malo je prilegao na sofu da se odmori. Ali sjedite, dragi moj gospodine pastore. MANDERS: Hvala lijepo. Dozvoljavate? GOSPOĐA ALVING: Ali naravno. (Sjeda za sto.) MANDERS: Dobro. A sad pazite (Ode do stolice na kojoj je putna torba, vadi iz nje paket papira, sjeda s druge strane stola i oslobaĊa mjesto za papir) Dakle, evo prvo (Zastane) GospoĊo Alving, otkud ove knjige ovdje? GOSPOĐA ALVING: Ove knjige? To su knjige koje ja ĉitam. MANDERS: Takve knjige vi ĉitate? GOSPOĐA ALVING: Naravno da ĉitam. MANDERS: Zar se osjećate bolji i sretniji s lektirom ove vrste? GOSPOĐA ALVING: Kao da sam, u izvjesinoj mjeri, mirnija. MANDERS: Ĉudno. U kojoj mjeri? GOSPOĐA ALVING: Pa, tu nalazim nešto kao objašnjenje i potvrdu za mnogo toga o ĉemu sam i sama razmišljala. To je, mame, ĉudno, gospodine pastore, zapravo mema ništa novo u tim knjigama; tu je samo ono što svijet uglavnom misli i vjeruje. Samo svijet uglavnom nije naĉisto s tim, neće to da prizna. MANDERS: A, dragi boţe! Zar vi ozbiljno vjerujete da svijet? GOSPOĐA ALVING: To svakako vjerujem. MANDERS: Da, ali valjda ipak ne ovdje na selu? Ne ovdje kod nas? GOSPOĐA ALVING: O, naravno, i ovdje kod nas. MANDERS: Pa, onda moram da kaţem! GOSPOĐA ALVING: Uostalom, šta vi to imate da prigovorite ovim knjigama? MANDERS: Da prigovorim? Vi valjda ne mislite da se ja bavim ispitivanjem ovakvih prozvoda? GOSPOĐA ALVING Drugim rijeĉima vi i ne poznajete to što proklinjete? MANDERS: Ja sam dovoljno ĉitao o ovakvim kmjigama da ih mogu nauditi. GOSPOĐA ALVING: Da, ali vaše vlastito mišljenje. MANDERS: Draga gospoĊo Alving, ima nekih sluĉajeva u ţivotu kad se moramo na druge oslonilti. To je tako na ovome svijetu i tako je dobro. Šta bi inaĉe bilo od ljudskog društva? GOSPOĐA ALVING: Da, da, moţda imate pravo. MANDERS: Uostalom, ja nikako ne poriĉem da takve knjige mogu da budu i privlaĉne. Ne mogu vam ni zamjeriti što ţelite da se upoznate s duhovnim strujanjima koja postoje vani u velikom svijetu kuda ste i svog sina pustili da tako dugo putuje. Ali… GOSPOĐA ALVING: Ali?
MANDERS (spušta glas) Ali o tome se ne govori, giaspoĊo Alving. Niko nije duţan da svakom pojedinom ĉovjeku polaţe raĉune o tome šta ĉita i šta misli u svoja ĉetiri zida. GOSPOĐA ALVING: Naravno da ne, i ja sam tog mišljenja. MANDERS: Pomislite samo koliko ste obzira duţni ovom azilu koji ste odluĉili da podignete u ono vrijeme, kad su se vaši pogledi o duhovnim stvarima jako razlikovali od sadašnjih koliko ja mogu da prosudim. GOSPOĐA ALVING: Da, da, to bez daljnjeg priznajem. Ali mi smo htjeli o azilu… MANDERS: Htjeli smo govoriti o azilu, dabome. Dakle, malo paţnje, dobra gospoĊo. Da preĊemo na naše poslove. (Otvara kovertu i vadi neke papire) Vidite li ovo? GOSPOĐA ALVING: Dokumenta? MANDERS: Sva su tu i u najboljem redu. Vjerujte mi, bilo je teško da ih dobijem pravovremeno. Morao sam ih formalno prisiliti. Vlasti su gotovo muĉno savjesne kad se radi o rješenjima. Ali sad ih evo imamo (lista po sveţnju). Vidite, ovo je ustupnica koja je unesena i u gruntovnicu za imanje Solvik koje pripada gospodi Rozenvald, zajedno sa novim zgradama privatnih kuća, škole, uĉiteljskih stanova i kapele koja se tamo nalazi. A evo i potvrde legata i zaduţbinskih pravila. Vidite, molim vas (Ĉita) »Pravila djeĉjeg doma Zaduţbina kapetana Alvinga « GOSPOĐA ALVING (gleda dokument) To je, dakle. MANDERS: Za naslov sam uzeo titulu kapetan, a ne komornik. Kapetan ne zvuĉi tako bahato. GOSPOĐA ALVING: Svakako, kako vi mislite. MANDERS: A evo i štedne knjiţice sa ukamaćenim kapitalom koji je predviĊen da pokrije troškove uzdrţavanja azila. GOSPOĐA ALVING: Hvala lijepo. Ali budite tako dobri pa je zadrţite, tako je zgodnije. MANDERS: Vrlo rado. Ja mislim da novac za sada još ostavimo u štedionici. Kamatna stopa, doduše, nije bog zna šta: ĉetiri procenta za pola godine. Ako bi se kasnije moglo doći do neke dobre zaloţne obligacije razumljivo da bi prvi prioritet i papir morao biti nesumnjivo siguran, a moţe se o tome dalje razgovarati. GOSPOĐA ALVING: Da, da, gospodine pastore, to sve vi bolje razumijete. MANDERS: U svakom sluĉaju ja ću se raspitati. A sad još mešto što stalno hoću da vas pitam. GOSPOĐA ALVING: A to je? MANDERS: Treba li da osiguramo zgrade azila ili ne? GOSPOĐA ALVING: Pa naravmo da moraju biti osigurane! MANDERS: Samo strpljenja, poštovana gospoĊo. Moramo to malo pobliţe osmotriti. GOSPOĐA ALVING: Kod mene je sve osigurano: i zgrada, i pokretna imovina, i ţetva i inventar. MANDERS: Razumljivo. Na vašem vlastitom posjedu. To i ja radim prirodno. Ali ovdje, vidite, stvari stoje sasvim drugaĉije. Azil treba, tako reći, da bude posvećen jednom višem ţivotnom zadatku. GOSPOĐA ALVING: Da, ali ako… MANDERS: Što se mene liĉno tiĉe, ja se, zasta, nimalo ne bih protivio da se osiguramo za svaki sluĉaj. GOSPOĐA ALVING: Pa to i ja mislim. MANDERS: Ali kako ćemo s raspoloţenjem ljudi iz ove sredine. Njih vi bolje poznajete nego ja. GOSPOĐA ALVING: Hm, raspoloţenje… MANDERS: Ima li ovdje znatan broj onih koji imaju pravo da kaţu svoje mišljenje koji stvarno imaju pravo na to mišljenje i koji bi se mogli usprotiviti? GOSPOĐA ALVING: Šta podrazumijevate pod tim pravom da kaţu svoje mišljenje? MANDERS: Pa prije svega mislim na ljude koji su na tako nezavisnim i uticajnim poloţajima da nikad nije na odmet ako se njihovo mišljenje uvaţi. GOSPOĐA ALVING: Ima ih ovdje raznoraznih koji bi se moţda usprotivili ako… MANDERS: No, vidite! U gradu ih ima mmoštvo. Pomisltite samo na mnoge pristalice mog kolege! Moglo bi se, zasta, lako doći do zakljuĉka da ni vi ni ja nemamo pravog povjerenja u višu volju. GOSPOĐA ALVING: Ali šta se vas tiĉe, dragi gospodine pastore, Vi ste svakako uvjereni da… MANDERS: Da, znam, znam ja imam ovdje ĉvrsto unutrašnje uvjereraje, to je svakako istina. A
uprkos tome ne bismo mogli sprijeĉiti kriva i štetna tumaĉenja. A ova bi opet lako mogla da poremete djelatnost samog azila. GOSPOĐA ALVING: Ako se to moţe desiti, onda… MANDERS: TakoĊe ne mogu a da ne pomenem i teški da, gotovo bih rekao muĉni poloţaj u kome bih se ja sam mogao naći. U vodećim krugovima u gradu pastoji veliko interesovanje za ovo pitanje azila. Pa azil je djelomiĉno osnovan i u korist grada i nadajmo se da će u velikoj mjeri doprinijeti da se olakša komunalna pomoć sirotinji. Ali pošto sam ja bio vaš savjetnik i brinuo se za poslovni dio stvari, to se plašim da će zavidljivci prije svega mene napasti GOSPOĐA ALVING: Da, tame se ne smijete izlagati. MANDERS: A da ne pominjem napade koje bi neki listovi i novine bez svake sumnje usmjerili protiv mene. GOSPOĐA ALVING: Dosta, dragi pastore, ovi obziri su odluĉujući. MANDERS: Dakle, nećete da se osigura? GOSPOĐA ALVING: Ne, ostavimo tako. MANDERS (zavali se u stolicu) Ali ako se jednom dogodi neka nesreća? Nikad se ne zna. Da li biste mogli da nadoknadite štetu? GOSPOĐA ALVING: Ne, to vam otvoreno kaţem to ne bih mogla ni u kojem sluĉaju. MANDERS: Da, ali znate li, gospoĊo Alving, onda zapravo preuzimamo znaĉajnu odgovornost. GOSPOĐA ALVING: Misite li da moţemo drugaĉije? MANDERS: Ne. To je baš to. Zapravo ne moţemo drugaĉije. Ne smijemo se izlagati nikakvim krivim sudovima. I ne smijemo nipošto izazivalti neraspoloţenje u opštini. GOSPOĐA ALVING: Vi kao svećenik svakako ne. MANDERS: I ja zaista vjerujem da se moţemo pouzdati da će sreća biti uz jedan ovakav zavod da, biće on pod posebnom zaštitom. GOSPOĐA ALVING: Nadajmo se, gospodine pastore. MANDERS: Hoćemo li, dakle, pri ovome i ostati? GOSPOĐA ALVilNG: Da, sigurno. MANDERS: Dobro. Kako vi hoćete. (Biljeţi) Dakle ne osigurati. GOSPOĐA ALVING: Uostalom, baš ĉudno što upravo danas govorite o tome MANDERS: Ĉesto sam to htio da vas pitam. GOSPOĐA ALVING: Jer je juĉe skoro izbio poţar. MANDERS: Šta kaţete? GOSPOĐA ALVING: Pa nije se ništa dogodilo. Samo se u stolariji zapalila blanjevina. MANDERS: Tamo gdje radi Engstrand? GOSPOĐA ALVING: Da, kaţu da je on ĉesto vrlo neoprezan sa šibicama. MANDERS: Taj ĉovjek ima toliko toga u glavi sve neka iskušenja. Bogu hvala sad, kako ĉujem, ţivi besprijekornim ţivotom. GOSPOĐO ALVING: Tako? Ko to kaţe? MANDERS: Sam me je u to uvjeravao. A ipak je on i vrijedan radnik. GOSPOĐA ALVING: O, da, samo dok je trijezan MANDERS: Da, ta ţalosna slabost! A ponekad je, kaţe, prisiljen na to zbog svoje bolesne noge. Sasvim me je raznjeţio kad je ono zadnji put bio u gradu. Došao je do mene i prosto nije znao kako da mi zahvali što sam mu ovdje našao posao, pa moţe da bude sa Reginom. GOSPOĐA ALVING: Ali on je ne viĊa ĉesto. MANDERS: O, naprotiv, razgovara s njom svaki dan, sam mi je to rekao. GOSPOĐA ALVING: No, da, moţe biti. MANDERS: On jasno osjeća da mu treba neko ko će ga suzdrţati kad padne u iskušenje. To je ono što je lijepo kod Jakoba Engstranda što tako bespomoono doĊe ĉovjeku i sam sebe optuţuje i priznaje svoje prestupe. Kad je zadnji put bio kod mene i govorio mi… Ĉujte, gospoĊo Alving, ako njegovo srce zahtijeva da Regina bude kraj njega GOSPOĐA ALVING (brzo ustaje) Regina!
MANDERS: Onda se vi tome ne biste smjeli suprotstaviti. GOSPOĐA ALVING: Tome ću se svakako suprotstaviti. A osim toga Regina će dobiti namještenje u azilu. MANDERS: Ali pomislite ipak on joj je otac. GOSPOĐA ALVING: Ah, znam ja najbolje, kakav joj je on otac bio. Ne, njemu se ona s mojim pristankom nikad neće vratiti. MANDERS (ustaje) Ali, dobra gospoĊo, ne budite tako ţestoki. Zaista je tuţno kako vi Engstranda ne shvaćate. Ĉini se kao da ste uţasnuti GOSPOĐA ALVING (mirnije) Svejedno. Ja sam Reginu uzela sebi i kod mene će i ostati. (Osluškuje) Tiše, dragi pastore, dosta s tom temom. (Lice joj se ozari) Ĉujte! Evo Osvald silazi niz stepenice. Sad ćemo samo njemu obratiti paţnju! (Osvald u lakom ogrtaĉu sa šeširom u ruci ulazi na lijeva vrata. Puši lulu) OSVALD (zastaje na vratima) Ah pardon mislio sam da su gospoda u radnoj sobi. (Dolazi bliţe) Dobar dan, gospodine pastore. MANDERS (bulji u njega) A! Pa to je ĉudno… GOSPOĐA ALVING: No, šta kaţete za ovog ovdje, pastore? MANDERS: Kaţem kaţem pa to je zaista? OSVALD: Da! To je zasta izgubljeni sin, gospodine pastore. MANDERS: A, dragi moj mladi prijatelju. OSVALD: Pa, dobro, recimo sin koji se vratio kući. GOSPOĐA ALVING: Osvald misli na ono kako ste se vi protivili da postane slikar. MANDERS: Ponekad ĉovjeka zabrinu neĉiji koraci, a poslije ipak… (Potrese mu ruku) Pa, dobro došli! Dobro došli! Dragi moj Osvalde valjda vas smijem zvati imenom? OSVALD: Da, kako biste me to zvali drugaĉije? MANDERS: Lijepo. Šta sam ono htio da kaţem, dragi moj Osvalde nemojte samo misliti da ja bezuslovno proklinjem umjetniĉki staleţ. Pretpostavljam da ih ima mnogo i u tom staleţu koji unutra u sebi saĉuvaju nepokvarenu dušu. OSVALD: Pa, nadajmo se. GOSPOĐA ALVING (sija od radosti) A ja poznajem jednog koji je i unutra i izvana nepokvarena duša. Pogledajte ga samo, gospodine pastore! OSVALD (šetka po sobi) Da, draga majko. Dobro, dobro. MANDERS: Pa, razumljivo to se ne da sakriti. A vi ste već postali i pozmato ime. Novine su vas ĉesto pominjale i to u vrlo povoljnom smislu. Da, to jest, u posljednje vrijeme kao da su zašutjele. OSVALD (stoji kraj cvijeća) U posljednje vrijeme nisam više smio da slikam tako mnogo. GOSPOĐA ALVING: I slikar se u meĊuvremenu mora odmoriti. MANDERS: Shvatam. Onda se priprema i skuplja snage za nešto veliko. OSVALD: Da. Majko, zar nećemo uskoro jesti? GOSPOĐA ALVING: Za manje od pola sata. Ima apetit, hvala bogu. MANDERS: I duhan mu prija. OSVALD: Našao sam oĉevu lulu gore u sobi i onda… MANDERS: Aha, to je bilo to. GOSPOĐA ALVING: Šta to? MANDERS: Kad je Osvald ušao u sobu sa luom u ustima, bilo mi je kao da vidim njegovog oca, ţivog pred sobom. OSVALD: Stvarno? GOSPOĐA ALVING: Kako moţete tako nešto reći! Pa Osvald je sav na mene. MANDERS: Moţe biti. Ali tu je jedna crta u uglu usta, nešto oko usana, što na dlaku podsjeća na Alvinga barem sada kad puši. GOSPOĐA ALVING: Nikako. Ja mislim da Osvald prije ima neĉeg svećeniĉkog oko usta. MANDERS: O, da! O, da! Mnoge moje kolege imaju sliĉinu crtu. GOSPOĐA ALVING: A sad ostavi tu lulu, dragi djeĉaĉe, neću da mi ovdje zadimiš.
OSVALD (uĉini to) Rado. Htio sam je samo isprobati jer sam jednom kao dijete iz nje pušio. GOSPOĐA ALVING: Ti? OSVALD: Da. Bio sam još sasvim mali. Ali sjeĉam se jedne veĉeri, došao sam tati u sobu, a on je bio tako veseo i razuzdan. GOSPOĐA ALVING: Ah, ne sjećaš se ti niĉeg više iz tog doba. OSVALD: Naprotiv. Taĉno se sjećam da me je on posadio sebi na koljena i dao mi lulu da pušim. »Puši, djeĉaĉe«, govorio je «puši snaţno!« I ja sam pušio što sam mogao bolje, dok nisam osjetio da sam blijed i da mi sa ĉela cure krupne kapi znoja. A on se smijao iz sve snage. MANDERS: To je vrlo neobiĉno. GOSPOĐA ALVING: Dragi prijatelju, to je Osvald samo sanjao. OSVALD: Ne, majko, to nikako nisam sanjao. Jer anda zar si to zaboravila onda si ti došla i odnijela me preko u djeĉju sobu. Tamo mi je bilo zlo i vidio sam da si ti plakala. Zar je tata ĉesto zbijao takve šale? MANDERS: U svojoj mladosti bio je neobiĉno veseo ĉovjek. OSVALD: A ipak je toliko toga stvorio u ţivotu. Toliko dobrog i korisnog, a nije ĉak ni ostario. MANDERS: Da, vi ste stvarno naslijedili ime jednog vrijednog i ĉasnog ĉovjeka, dragi moj Osvalde. Nadam se da će vam to biti podstrek. OSVALD: Da, trebalo bi da tako bude. MANDERS: Svakako je lijepo od vas što se došli na njegov dan pomena. OSVALD: Toliko još mogu uĉiniti za tatu. GOSPOĐA ALVING: I da mogu da ga zadrţim tako dugo to je još najljepše. MANDERS: Kolko ĉujem, ostaćete ovdje preko zime. OSVALD: Ostaću neodreĊeno vrijeme, gospodine pastore. Ah, divno je opet biti kod svoje majke. GOSPOĐA ALVING: Da, zar ne, sine? MANDERS (gleda ih tronuto) Rano ste otišli u svijet, dragi moj Osvalde. OSVALD: Svakako. Ponekad mislim da je bilo prerano. GOSPOĐA ALVING: Ah, to ne. Zdravom mladiću to samo dobro ĉini. A naroĉito onome ko je jedinac. Taj ne treba da ĉuĉi uz tatu i mamu i bude razmaţen. MANDERS: To je veliko pitanje, gospoĊo Alving. Roditeljska kuća jeste i ostaje najbolje skrovište svakom djetetu. OSVALD: Ja se potpuno slaţem s gospodinom pastorom. MANDERS: Pogledajte samo svog vlastitog sina. Moţemo i o tome mirno govoriti u njegovom prisustvu. Kakve je to posljedice imalo za njega? Njemu je dvadeset šest ili dvadesetsedam godina, a nikad još nije imao prilike da upozna sreĊen ţivot i dom. OSVALD: Izvinite, gospodine pastore ali tu ste u velikoj zabludi. MANDERS: Tako? Ja sam mislio da ste se gotovo iskljuĉivo kretali u umjetniĉkim krugovima. OSVALD: Pa i jesam. MANDERS: I to najviše s mladim umjetnicima. OSVALD: Pa da. MANDERS: Mislio sam da ti ljudi uglavnom nemaju sredstava da osnuju porodicu, kuću i ognjište. OSVALD: Mnogo ih je koji nemaju sredstava da se ţene, gospodine pastore. MANDERS: No, upravo to i ja kaţem. OSVALD: Ali zato ipak nisu bez svog doma. Neki od njih ga imaju, i to vrlo sreĊen i vrlo ugodan dom. (GospoĊa Alving napeto sluša, klimne glavom ali ne kaţe ništa) MANDERS: Ali ja ne govorim o nekom momaĉkom domaćinstvu. Pod domom podrazumijevam porodiĉni dom gdje ţivi muţ sa svojom ţenom i djecom. OSVALD: Da. Ali sa svojom djecom i majkom svoje djece! MANDERS (ustuknu, zalomi rukama) Ah, milostivi boţe! OSVALD: Zašto? MANDERS: Ţivi zajedno sa majkom svoje djece! OSVALD: Da, zar bi vam draţe bilo da majku svoje djece otjera?
MANDERS: Vi, dakle, govorite o nezakonitim odnosima? O takozvanim divljim brakovima? OSVALD: Nikad nisam vidio nešto naroĉito divlje u zajedniĉkom ţivotu tih ljudi. MANDERS: Ali kako je moguće da jedan jedan imalo pristojan ĉovjek ili jedna mlada ţena moţe da ţivi takvim ţivotom pred oĉima ĉitavog svijeta! OSVALD: Ali šta da rade? Siromašan, mlad umjetnik siromašna mlada djevojka. Ţenidba košta novaca. Šta, dakle, da rade? MANDERS: Šta da rade? Da, gospodine Alving, ja ću vam reći šta treba da rade. Prije svega, trebalo je da se klone jedno drugog to je trebalo da rade! OSVALD: S takvim govorom nećete daleko stići kod mladih zaljubljenih ljudi od krvi i mesa. GOSPOĐA ALVING: Ne, nećete daleko stići! MANDERS (nastavlja) I da vlasti trpe tako nešto! Da tako nešto moţe da se dogaĊa pred oĉima svijeta. (Okreće se gospoĊi Alving) Zar nisam imao razloga da budem zabrinut za vašeg sina? U krugovima gdje je nesikriveni nemoral u punom jeku i gdje je već i korijen pustio. OSVALD: Hoću da vam kaţem nešto, gospodine pastore. Ja sam stalan gost nedjeljom u nekom od tih nesreĊenih domaćinstava. MANDERS: I to nedjeljom! OSVALD: Da, pa tad se zabavlja. Ali nikad tamo nisam ĉuo neku neugodnu rijeĉ niti sam bio svjedok iĉega što bi se mogilo nazvati nemoralnim. Ne, a znate li kad i gdje sam ja naišao na nemoral u umjetniĉkim krugovima? MANDERS: Hvaa bogu, ne znam. OSVALD: No, onda ću biti tako slobodan, da vam kaţem. Naišao sam na nemoral onda kad bi neki od naših primjernih muţeva i oĉeva porodice došao u Pariz da se malo na svoj naĉin zabavi i onda nama umjetnicima uĉinio ĉast da nas potraţi u našim siromašnim krĉmama. Tu smo imali šta nauĉiti. Ta gospoda su nam znala priĉati o nekim mjestima i stvarima o kojima mi ne bismo nikad ni sanjali. MANDERS: Šta?! Vi hoćete da kaţete, da ĉasni muţevi iz našeg sela. OSVALD: Zar niste nikad ĉuli kako se ti ĉasni muţevi tuţe na sve veći nemoral u inostranstvu, kad se opet vrate kući? MANDERS: Da, naravno. OSVALD: Moţe im se mirno na rijeĉ vjerovati. Ima meĊu njima struĉnih ljudi. (Hvata se za glavu) Ah! taj lijepi, taj divni ţivot slobode tamo vani da tako smije da se blati! GOSPOĐA ALVING: Ne smiješ se uzbuĊivati, Osvalde, to ti škodi. OSVALD: Imaš pravo, majko. Nije mi to zdravo. Ovaj prokleti umor, vidiš li? Pa, sad ću još malo prošetati prije jela. Oprostite, gospodine pastore, vi ne moţete da se uţivite u ovo, ali tako je to sa mnom. (Ode na druga vrata desno) GOSPOĐA ALVING: Jadni moj djeĉak! MANDERS: Da, to već moţete reći. Dotle je, dakle, došao! (GospoĊa Alving ga gleda i šuti. Manders hoda tamo-amo) Sam se nazvao izgubljenim sinom. Da, naţalost naţalost! GOSPOĐA ALVING (gleda ga nepomiĉno). MANDERS: I šta vi kaţete na sve ovo? GOSPOĐA ALVING: Kaţem da Osvald u svakoj rijeĉi ima pravo. MANDERS: Pravo? Pravo! S ovakvim dokazima! GOSPOĐA ALVING: Ja sam ovdje u svojoj osamljenosti došla do iste misli, gospodine pastore, ali nisam nikad imala hrabrosti da u to dirnem. Pa, dobro, moj djeĉak će govoriti i za mene. MANDERS: Vi ste ţena vrijedna ţaljenja, gospoĊo Alving. Ali sad ću vam uputiti ozbiljnu rijeĉ. Sad ne stoji pred vama vaš poslovoĊa i savjetnik niti prijatelj iz mladosti vaš i vašeg muţa. Sad ovo stoji svećenik onako kako je stajao pred vama u onom ĉasu najveće zablude vašeg ţivota. GOSPOĐA ALVING: I šta ima da mi kaţe svećenik? MANDERS: Prije svega, hoću da vam osvjeţim sjećanje, gospoĊo Alving. Trenutak je dobro izabran. Sutra je desetogodišnji pomen vašem muţu. Sutra će biti otkriven spomenik njemu koji je otišao u vjeĉnost. Sutra ću govoriti ĉitavom jatu okupljenih, ali danas hoću da govorim samo vama. GOSPOĐA ALVFTG: Dobro, gospodine pastore, onda govorite!
MANDERS: Sjećate li se da ste se posiije nepune godine vašeg braka našli na samom rubu propasti? Da ste napustili svoju kuću i ognjište, da ste pobjegli od svog muţa da, gospoĊo Alving, pobjegli, pobjegli, i da ste odbijali da mu se vratite, koliko god vas je molio i prekliinjao? GOSPOĐA ALVING: Zar ste zaboravii kako sam se osjećala beskrajno nesretnom u toj prvog godini? MANDERS: Upravo to je pravi duh pobune, traţiti sreću u ovome ţivotu. Kakvo pravo na sreću imamo mi ljudi? Ne, mi moramo vršiti svoju duţnost, cijenjena gospoĊo! A vaša duţnost je bila da ostanete uz svog muţa koga ste jedanput izabrali i za koga ste bili vezani svetim vezama. GOSPOĐA ALVING: Vi vrlo dobno znate kakav je ţivot tada vodio Alving i kud je bio zabrazdio. MANDERS: Znam vrlo dobro kakve su se glasine širile o njemu i ja sam, naravino, posljednji koji bi pohvalio njegov naĉin ţivota u mlaĊim godinama, ukoliko bi te glasine bile zasnovane na istini. Ali ţena nije pozvana da bude sudija svome muţu. Vaša duţnost je bila da u skrušenosti nosite svaj kriţ koja vam je viša volja odredila. Ali umjesto toga, vi ste s gnušanjem odbacili od sebe taj kriţ, napustili onoga koji se spoticao a koga ste morali poduprijeti, stavili ste na kocku svoje ime i dobar glas i zamalo pa da uništite i glas nekih drugih. GOSPOĐA ALVING: Nekih drugih? Valja mislite jedmog drugog. MANDERS: Bilo je to neĉuveno bezobzirno od vas što ste tad mene traţili uopšte. GOSPOĐA ALVING: Kod našeg svećenika? Kod našeg kućnog prijatelja? MANDERS: Upravo zato. Da, zahvalite našem dragom Gospodu bogu, što sam ja imao potrebne ĉvrstine što sam vas odgovorio od vaše lude namjere i što mi je bilo dato da vas vratim na put duţnosti i u kuću vašeg braĉnog gospodara. GOSPOĐA ALVING: Da, Manders, zasta to vama treba da zahvalim. MANDERS: Ja sam bio samo slabo oruĊe u ruci Svevišnjeg. I zar nije iz toga, što sam vas potĉinio vašoj duţnosti i poslušnosti zar vam nje iz tog prozašao bogati blagoslov za ĉitav dalji ţivot? Zar nije bilo sve onako kako sam vam i prorekao? Zar se nije Alving odrekao svojih zabluda, kako i dolikuje jednom muţu? Zar nije od tada ţivio s vama besprijekorno i u ljubavi do kraja svog ţivota? Zar nije postao dobroĉinitelj za ĉitav ovaj kraj i zar nije i vas uzdigao tako da ste mu postepeno postali saradnica u svim nijegovim poduhvatima? I to vrijedna saradnica. O, znam ja to, gospoĊo Alving, i tu sam vam duţan pohvalu. Ali sada dolazim do druge velike pogreške u vašem ţivotu. GOSPOĐA ALVING: Šta hoćete time da kaţete? MANDERS: Isto onako kako ste ranije zanemarili duţnost ţene tako ste kasnije zanemarili duţnost majke. GOSPOĐA ALVING: A! MANDERS: Duh samovolje je nezljeĉivo zavladao vašim ţivotom. Sve vaše teţnje su se okrenule ka neobuzdanosti i bezakonju. Svaka spona vam je bila nepodnošljiva. Sve što vam je u ţivotu padalo teško, vi ste odbacivali bez ikakvih obzira i savjesti kao neki teret, s kojim smijete uraditi šta god hoćete. Kad vam nije odgovaralo da budete supruga vi ste napustili svoga muţa. Kad vam je bilo teško da budete majka, poslali ste svoje dijete od sebe meĊu tuĊe ljude. GOSPOĐA ALViNG: Da, to je istina, to sam uĉinila. MANDERS: Ali zato ste mu postali tuĊi. GOSPOĐA ALVING: Ne, ne, to nisam. MANDERS: Jeste. Morali ste. I kako bi bilo drugaĉije? Razmislite dobro, gospoĊo Alving. Vi ste teško sagriješili prema svome muţu to priznajete i time što mu dolje podiţete spomenik. Ali treba da spoznate da ste griješili i prema sinu. Moţda još ima vremena, da ga vratite sa krivog puta. Vratite se i sami. Uspostavite u njemu ono što se još da uspostaviti. Jer (Podiţe kaţiprst) za ljubav istine, gospoĊo Alving, vi ste jedna grešna majka. Smatrao sam svojom duţnošću da vam ovo kaţem. (Pauza) GOSPOĐA ALVING (lagano i savlaĊujući se) Sada ste vi govorili, gaspodine pastore, a i sutra ćete govoriti javno, kraj spomenika moga muţa. Ja sutra neću govoriti. Ali sada ću vam ponešto reći, isto tako kako ste vi govorili meni. MANDERS: Naravno. Hoćete da iznesete izvinjenje za svoja djela.
GOSPOĐA ALVING: Ne. Hoću samo da priĉam. MANDERS: Dakle? GOSPOĐA ALVING: Ovo što ste sada govorili o meni, mome muţu i našem zajedniĉkom ţivotu poslije, nakon što ste me, kako ste se izrazili, vratili na put duţnosti, to sve vi niste vidjeli svojim oĉima. Jer od onda vi naš svakodnevni gost i prijatelj niste više stupili u našu kuću. MANDERS: Pa vi i vaš muţ ste odmah potom napustili grad. GOSPOĐA ALVING: Da. I za ţivota moga muţa niste se nikad kod nas ni pojavili. Tek sada su vas poslovi prisilili da me posjetite, kad ste morali da se bavite pitanjem azila. MANDERS (tiho i nesigurno) Helena, ako je ovo predbacivanje, onda, molim vas, razmislite… GOSPOĐA ALVING: Kako ste morali imati obzira prema svom poloţaju, dabome. I dalje, da sam ja bila jedna odbjegla ţena. Prema takvim bezobzirnim ţenskim stvorenjima ĉovjek nikad nije dovojno oprezan. MANDERS: Draga gospoĊo Alving, pa to je takvo bezmjerno pretjerivanje… GOSPOĐA ALVING: Da, da, da moţe biti. Htjela sam samo da kaţem da se vi, govoreći o mojim braĉnim odnosima, bez daljnjeg oslanjate samo na opšte rašireno mišljenje. MANDERS: No, da. I šta onda? GOSPOĐA ALVING: A sada, Manders, sad hoću da vam kaţem istinu. Zaklela sam se da ćete je jedanput saznati. Samo vi! MANDERS: I šta je istina? GOSPOĐA ALVING: Istina je da je moj muţ umro isto onako izopaĉen kako je ţivio ĉitavog ţivota. MANDERS (rukom traţi stolicu) Šta to govorite? GOSPOĐA ALVING: Poslije devetnaest godina braka isto onako izopaĉen barem u svojoj pohoti kakav je bio i prije nego što ste nas vjerili. MANDERS: I te mladenaĉke zablude te neumjerenosti prestupe, ato hoćete, to vi zovete izopaĉenim ţivotom! GOSPOĐA ALVING: Naš kućni ljekar je upotrijebio taj izraz. MANDERS: Sad vas ne razumijem. GOSPOĐA ALVING: Nije ni potrebno. MANDERS: Sve mi se vrti. Vaš cijeli brak dugogodišnji zajedniĉki ţivot s muţem znaĉi nije bio ništa drugo nego prekriveni pomor! GOSPOĐA ALVING: To i ništa drugo. Sad znate. MANDERS: U tome… u tome ne mogu da se snaĊem. Ne mogu da shvatim! Ne mogu da sagledam! Kako je bilo moguće da…? Kako se tako nešto moglo zadrţati u tajnosti? GOSPOĐA ALVING: Zato sam se ja svakodnevno i neprestano borila. Kad smo dobili Osvalda, izgledalo je da je kod Alvinga nastupilo neko paboljšanje. Ali to nije dugo trajalo. Sad sam se morala dvostruko boriti, boriti se na ţivot i smrt da niko ne sazna kakav je ĉovjek otac moga djeteta. A vi i sami znate kako je Alving pridobijao svaĉije srce za sebe. Niko o njemu ne bi pomisilio ništa loše. On je pripadao onim ljudima, ĉiji dobar glas ne strada zbog njihovog ţivota. Ali onda, Manderse, i ovo morate saznati onda je došlo ono najodvratnije. MANDERS: Nešto još odvratnije? GOSPOĐA ALVING: Gledala sam mu kroz prste, iako sam vrlo dobro znala šta se potajno dogaĊalo izvan kuće. Ali onda je sablazan prodrla i u naša ĉetiri zida. MANDERS: Šta kaţete! Ovdje! GOSPOĐA ALVING: Da, ovdje u našoj vlastitoj kući. Tamo unutra (Pokazuje prva vrata desno) u trpezariji, tamo su mi se prvi puta otvorile oĉi. Imala sam tamo nekog posla, a vrata su bila samo pritvorena. Tako sam ĉula kako je naša sobarica došla iz bašte s vodom za cvijeće. MANDERS: No, i? GOSPOĐA ALVING: Odmah iza toga ĉula sam da je ušao i Aving. Ĉula sam kako joj on nešto šapuće. A onda sam ĉula (S kratkim smijehom), još i danas mi to tako grozno i istovremeno tako smiješno odjekuje u ušima, ĉula sam svoju vlastitu sluţavku kako šapće: Pusitite me, gaspodine komorniĉe! Ostavite me na miru!
MANDERS: Kakva nepristojna lakomislenost! Ah, tu nije bilo ništa drugo, nego ta lakomislenost, gospoĊo Alving. Vjerujte mi! GOSPOĐA ALVING: Uskoro sam saznala što sam morala povjerovati. Komornik je kod djevojke proveo svoju volju i taj odnos je imao poslijedice, gospodine pastore. MANDERS (kao okamenjen) I to sve ovdje u kući! U ovoj kući! GOSPOĐA ALVING: Mnogo sam ja propatila u ovoj kući. Da bih ga privezala za kuću uveĉe i noću morala sam mu gore u njegovoj sobi praviti društvo u njegovom tajnom pijanĉenju. Tu sam morala da sjedim s njim u ĉetiri oka, da se s njim kucam i pijem, da slušam njegove bezobrazne i besmislene govore, morala sam da se hrvam s njim, da bih ga stavila u krevet. MANDERS (potresen) I to ste sve mogli podnijeti?! GOSPOĐA ALVING: Sve sam to podnosila za svog malog sina. Ali kad me je snašla i ta posljednja nevolja, kad je moja vlastita sluţavka, tada sam se zaklela da to mora prestati! I tad sam ja preuzela uzde i vlast u kući u svoje ruke i to sasvim i potpuno vlast nad njim i nad svima drugima. Jer sad sam, vidite, imala oruţje protiv njega: nije se usudio ni da pisne. To je bilo u ono vrijeme, kad sam Osvalda dala od kuće. Ulazio je već u sedmu godinu, poĉeo da primjećuje i zapitkuje, kako to već sva djeca rade. To nisam mogla da podnesem, Manderse. Ĉinilo mi se da će i sam zrak koji udiše u ovoj okuţenoj kući otrovati moje dijete. To je bio razlog što sam ga dala od sebe. A sad shvatate i to, zašto nije smio više ni nogom stupiti u ovu kuću, dok mu je otac bio ţiv. Niko ţivi ne zna koliko me je to koštalo. MANDERS: Vi ste, stvarno, iskuslili šta je ţivot. GOSPOĐA ALVING: Nikad ja to ne bih izdrţala da nije bilo mog rada. Da jer ja, stvarno, mogu reći da sam radila! Povećavanje našeg posjeda, sva ona usavršavamja i praktiĉna usmjeravanja za koja je Alving poţnjeo slavu i hvalu zar mislite da je on za tako nešto imao inicijative? On koji je po cijele dane leţao na sofi i ĉitao neki stari kalendar! Ne. Još ću vam i ovo kazati: ja sam bila ta koja ga je podsticala ako je ponekad i imao svijetle trenutke. Ja sam bila ta koja sam morala da vuĉem ĉitav teret, kad bi on ponovo zapadao u svoje razuzdanasti ili se lomio u jadu i bijedi. MANDERS: I u sijećanje na takvog ĉovjeka vi podiţete spomenik. GOSPOĐA ALVING: Tu vidite moć zle savjesti? MANDERS: Savjesti? Kako to misiite? GOSPOĐA ALVING: Uvijeк sam mislila da će isitina jedanput neminovno izbiti na svjetlo dana i da će se u nju pоvjerovati. Zato bi ovaj azil trebao da pobije sve ruţne glasine i otkloni svaku sumnju. MANDERS: Tu svrhu ste sigurno i postigli, gospoĊo Alving. GOSPOĐA ALVING: A onda sam imala i drugi razlog. Nisam ţeljela da Osvald, moj dragi djeĉak, bilo šta naslijedi od svoga oca. MANDERS: Dakle, od Alvingovog imetka je? GOSPOĐA ALVING: Da. Iznosi koje sam iz godine u godinu ulagala u ovaj azil, one otprilike onu sumu to sam taĉno izraĉunala sumu zbog koje je u svoje vrijeme poruĉnik Alving bio dobra partija. MANDERS: Razumijem vas. GOSPOĐA ALVING: To je bila otkupnina. Ja neću da išta od tog novca preĊe u Osvaldove ruke. Neka moj sin sve dobije od mene tako neka bude. (Osvald ulazi na druga vrata desno. Šešir i ogrtaĉ je ostavio napolju. Ide mu u susret) Već se vratio, moj dragi, dragi djeĉak! OSVALD: Da. Šta da radim napolju po toj vjeĉnoj kiši? Ali, ĉujem da idemo za sto. To je famozno! REGINA (s paketom izlazi iz trpezarije) Evo paket za milostivu gospoĊu. (Pruţa joj ga) GOSPOĐA ALVING (gleda u Mandersa) Moţda su sveĉane pjesme za sutra. MANDERS: Hm. REGINA: I sto je postavljen. GOSPOĐA ALVING: Dabro, odmah ćemo doći. Hoću samo… (Poĉinje da otvara paket.) REGINA (Osvaldu) Ţeli li gospodin Alving bijelo ili crno porto vino? OSVALD: Oba, djevojko Engstrand. REGINA: Bien, vrlo dobro, gospodine Alving. (Odlazi u trpezariju.) OSVALD: Pomoćiću joj da otvori flaše. (Odlazi u trpezariju, vrata ostaju poluotvorena.)
GOSPOĐA ALVING (otvorila je paket) Taĉno, to su sveĉane pjesme, gospodine pastore. MANDERS (sklopljenih ruku) Kako ću sutra da odrţim svoj sveĉani govor radosne duše, kad…! GOSPOĐA ALVING: Ah, već ćete nekako znati da se izvuĉete. MANDERS (tiho, da ga ne ĉuju u trpezariji) Da, ne smijemo izazivati neprilike. GOSPOĐA ALVING (prigušenim ali ĉvrstim glasom) Ne. Ali time je i duga, ruţna komedija završena. Od prekosutra će za mene biti, kao da umrli nikad nije ni ţivio u ovoj kući. Nikog drugog neće biti ovdje, samo moj djeĉak i njegova majka. (Iz trpezarije se ĉuje da se prevrnuta stolica. Odmah zatim i govor.) REGININ GLAS (oštrim šapatom) Ali, Osvalde! Jesi li lud? Pusti me na miru! GOSPOĐA ALVING (grozi se) Ah! (Bulji kao van sebe u poluotvorena vrata. Ĉuje se kako Osvald kašlje i pjevucka. Otvara se flaša.) MANDERS (zaprepašteno) Šta je ovo? Šta se to dogaĊa, gospoĊo Alving? GOSPOĐA ALVING (promuklo) Sablasti. Onaj par iz zimske bašte obilazi! MANDERS: Šta kaţete! Regina? Ona je? GOSPOĐA ALVING: Da. DoĊite. Ni rijeĉi. (Ona uzima Mandersa pod ruku i ide teturajući prema trpezariji.)
DRUGI ĈIN Ista soba. Maglena kiša još uvijek pritišće krajolik. Manders i gospoĊa Alving dolaze iz trpezarije. GOSPOĐA ALVING (još na vratima) Nazdravlje, gospodine pastore. (Govori gledajući u trpezariju) Zar nećeš s nama, Osvalde? OSVALD (iznutra) Hvala, ne. Htio bih još malo da izaĊem. GOSPOĐA ALVING: Da, moţeš. Baš je malo prestala kiša. (Zatvara vrata trpezarije, ode do vrata predsoblja i zove) Regina! REGINA (izvana) Da, milostiva? GOSPOĐA ALVING: SiĊi u praonu i pomozi oko vijenaca. REGINA: Svakako. milostiva. GOSPOĐA ALVING (uvjeri se da je Regina otišla, pa zatvori vrata). MANDERS: Moţe li on unutra šta ĉuti? GOSPOĐA ALVING: Kad su vrata zatvorena, ne moţe. Osim toga izašao je. MANDERS: Još sam kao da me neko udario po glavi. Ne znam kako sam mogao progutati i jedan zalogaj od onog dobrog jela. GOSPOĐA ALVING: Ni ja. Ali šta da radimo? MANDERS: Da, šta da radimo? Duše mi, ja ne znam. Nisam dorastao ovakvoj situaciji. GOSPOĐA ALVING: Uvjerena sam da se nesreća još nije dogodila. MANDERS: Ne, neka nas nebesa oĉuvaju! Ali i ovo je već nepristojan odnos. GOSPOĐA ALVING: Ĉitava stvar je Osvaldova luda ideja, u to moţete biti sigurni. MANDERS: Da, ja, kao što sam rekao, nisam upućen u ovakve stvari, ali stvarno mislim… GOSPOĐA ALVING: Ona mora iz kuće. I to smjesta. To je jasno kao dan. MANDERS: Da, razumljivo. GOSPOĐA ALVING: Ali kuda? Ne moţemo preuzeti odgovornost, ako… MANDERS: Kako kuda? Naravno, kući, svome ocu. GOSPOĐA ALVING: Kome, rekoste? MANDERS: Svome ne, Engstrand joj onda nije. Ali, dragi boţe, kako je to moguće, dobra gospoĊo? Moţda se ipak varate. GOSPOĐA ALVING: Naţalost, uopšte se ne varam. Johana mi je morala priznati, pa Alving nije mogao da poriĉe. Tako nije preostalo ništa drugo nego da se stvar zataška. MANDERS: Da, to je valjda bio jedini izlaz. GOSPOĐA ALVING: Djevojka je morala odmah iz sluţbe, i dobila je znatnu svotu da do daljnjega šuti.
Za ostalo se pobrinula sama, kad je stigla u grad. Obnovila je svoje staro poznanstvo sa stolarom Engstrandom, dala mu vjerovatno do znanja koliko ima novaca i ispriĉala neku priĉu o strancu koji se ovdje preko ljeta bio usidrio sa luksuznom jahtom. Onda su se ona i Engstrand na vrat na nos vjenĉali. Pa vjenĉali ste ih vi liĉno. MANDERS: Ali kako da objasnim sebi. Još se jasno sjećam kako je Engstrand došao da naruĉi vjenĉanje. Bio je totalno slomljen i gorko se optuţivao zbog lakomislenosti za koju su ĉinili i on i njegova vjerenica. GOSPOĐA ALVING: Pa on je morao da uzme knivicu na sebe. MANDERS: Ali takva neiskrenost! I to prema meni! To nikad ne bih pomislio o Jakobu Engstrandu. No, za to će mi još odgovarati, neka se dobro pripremi. A onda nemoral takve veze! Radi novca! Kolika je bila svota, kojom je djevojika raspolagala? GOSPOĐA ALVING: Bilo je trista talira. MANDERS: Da, zamisllite samo, vjenĉavati se s nekom propalom djevojkom za bijednih trista talira. GOSPOĐA ALVING: Da, a šta kaţete za mene koja sam se vjenĉala sa jednim propalim ĉovjekom? MANDERS: Ali zaboga milog šta to govorite? Kakav propali ĉovjek! GOSPOĐA ALVLNG: Zar vi mislite da je Alving, kad sam ja pošla s njim pred oltar, bio ĉistiji od Johane, kad se Engstrand vjenĉao s njom? MANDERS: Da, ali to su toko razliĉite stvari, kao nebo i zemlja. GOSPOĐA ALVING: Nipošto nisu toliko razliĉite. Svakako, razlika u cijeni je bila ogromna, bijednih trista talira i ĉitav jedan imetak. MANDERS: Ma kako to moţete i porediti. Pa vi ste se posavjetovali i sa svojim srcem i sa svojom porodicom. GOSPOĐA ALVING (ne gledajući ga) Mislim da ste vi mogli znati kuda je bilo tada zalutalo ono što zovete mojim srcem. MANDERS (otuĊeno) Da sam to mogao znati, ne bih bio svakodnevni gost u kući vašeg muţa. GOSPOĐA ALVING: Pa, jedno je sigurno, da se ja sa samom sobom nisam istinski posavjetovala. MANDERS: Onda jeste barem sa svojom najbliţom poridicom, kako je i red: sa svojom majkom i dvjema tetkama. GOSPOĐA ALVMG: Da, to je istina. Njih tri su riješile raĉunski zadatak mjesto mene. Ah, ne bi ĉovjek vjerovao kako su jasno umjele da izloţe, da bi bila prava ludost odbiti jednu takvu ponudu. Kad bi moja majka mogla sada pogledati odozgo i vidjeti kud me je odvela sva ta divota! MANDERS: Niko ne moţe biti odgovoran za ovakav ishod. Jedno je svakako sigurno, vaš brak je sklopljen u potpunom skladu sa redom i zakonom. GOSPOĐA ALVING (kraj prozora) Da, da, red i zakon! Ponekad mislim da se na njima i zasnivaju sve nevolje ovoga svijeta. MANDERS: GospoĊo Alving, vi griješite dušu. GOSPOĐA ALVING: Da, moţe biti, ali ne mogu više da podnosim sve te okove i obzire. Ne mogu. Moram se domoći slobode. MANDERS: Kako to mislite? GOSPOĐA ALVING (bubnja prstima po prozoru) Nisam trebala drţati u tajnosti Alvingov naĉin ţivota. Ali onda se nisam usuĊivala ninašta drugo ni zbog same sebe. Takva sam bila kukavica. MANDERS: Kukavica? GOSPOĐA ALVING: Da su ljudi nešto saznali, rekli bi: jadan ĉovjek! Sasvim je shvatljivo da tako poroĉno ţivi. Pa on ima ţenu koja mu bjeţi. MANDERS: Moglo bi se tako govoriti s izvjesnim pravom. GOSPOĐA ALVING (gleda ga ĉvrsto) Da sam ja kao što treba, uzela bih Osvalda preda se i rekla mu: Slušaj, djeĉaĉe moj, tvoj otac je bio propao ĉovjek. MANDERS: Milostivi boţe. GOSPOĐA ALVING: i onda mu sve ispriĉala što sam ispriĉala vama u tanĉine sve. MANDERS: Još mao pa ću se zgroziti nad vama, gospoĊo Alving. GOSPOĐA ALVING: Znam. Pa ja to znam! I sama se grozim takvih misli. (Napušta prozor) Takva sam
kukavica. MANDERS: I to zovete kukaviĉlukom, što jednostavno vršite svoju duţnost i obavezu? Zar ste zaboravili da je dijete duţno da poštuje i voli oca i majku? GOSPOĐA ALVING: Bolje da ne uzimamo sve tako općenito. Bolje da se upitamo: je li Osvald duţan da poštuje i voli komornika Alvinga? MANDERS: Zar se u vašem materinskom srcu ne javlja ni glas, koji vam zabranjuje da rušite ideale svoga sina? GOSPOĐA ALVING: No, a istina? MANDERS: A ideali? GOSPOĐA ALVING: Ah, ideali, ideali! Da samo nisam takva kukavica, kakva jesam! MANDERS: Nemojte prezirati ideale. gospoĊo Alving, jer to će vam se teško osvetiti. A tek Osvaldu! Osvald i onako nema mnogo ideala naţalost! Ali koliko sam ja mogao da primijetim, on svoga oca smatra nekom vrstom ideala. GOSPOĐA ALVING: Tu imate pravo. MANDERS: A takvo njegovo gledanje ste vi sami pobudili i njegovali ga putem pisama. GOSPOĐA ALVING: Da. Bila sam prisiljena duţnošću i obzirima i zato sam lagala svom djeĉaku iz godine u godinu. O, kakva sam kukavica, kakva sam samo kukavica bila! MANDERS: Vi ste u svome sinu uĉvrstili jednu sretnu iluziju, gospoĊo i to ne smijete omalovaţavati. GOSPOĐA ALVING: Hm, ko zna je i to bilo dobro. U svakom sluĉalju neću da znam za tu petljavinu sa Reginom. On me smije unesrećiti jadnu djevojku. MANDERS: Ne, dobri boţe, to bi bilo strašno. GOSPOĐA ALVING: Kad bih znala da on misli ozbiljno i da bi to bilo na njegovu sreću MANDERS: Kako? Šta bi onda? GOSPOĐA ALVING: Ali to ne bi bilo, Regina nije za to. MANDERS: Šta? Na šta to mislite? GOSPOĐA ALVING: Da nisam takva bijedna kukavica, kakva jesam, rekla bih mu, oţeni se njome ili radite šta god hoćete, ali samo bez prevare. MANDERS: Milostivi boţe! Još i zakoniti brak! Tako nešto uţasno! Neĉuveno. GOSPOĐA ALVING: Da. Vi kaţete neĉuveno. A ruku na srce, gospodine pastore, zar mislite da je ovdje na selu malo braĉnih parova koji su isto tako toliko roĊaci? MANDERS: Ja vas uopšte ne razumijem? GOSPOĐA ALVING: O, razumijete vi mene sasvim dobro. MANDERS: No, da, vi mislite na neki moguĉi sluĉaj kada... Da, naţalost, porodiĉni ţivot nije uvijek tako ĉist, kakav bi trebao da bude. Ali to na šta vi mislite, to se nikad me moţe znati barem ne sigurno. Ovdje naprotiv… da biste vi, jedna majka, mogli pristati da vaš sin…! GOSPOĐA ALVING: Ali ja to neću. Ja ne bih mogla na to pristati nizašta na svijetu. To upravo i kaţem. MANDERS: Zato što ste kukavica, kako ste se izrazili. A da niste kukavica… o, Stvoritelju, takva strašna veza. GOSPOĐA ALVING: Uostalom i mi svi zajedno potiĉemo od neke vrste takve veze, reĉeno je. A ko je to tako uredio na svijetu? MANDERS: O takvim pitanjima neću da raspravljam s vama, gospoĊo Alving, zato vi uopšte nemate prave razboritosti. UsuĊujete se da kaţete da je kukaviĉki od vas…! GOSPOĐA ALVING: Slušajte, dakle, kako ja to mislim. Ja sam plašljiva i plaha jer u sebi osjećam nešto sablasno, ĉega nikad me mogu sasvim da se oslobodim. MANDERS: Kako ste to nazvali? GOSPOĐA ALVING: Sablasno. Kad sam tamo unutra ĉula Reginu i Osvalda, bilo je kao da vidim sablasti pred sobom. Znate, Manderse, ja gotovo vjerujem da smo mi svi sablasti. Ne kreće se u nama samo ono što smo naslijedili od oca i majke. To su i svi mogući stari i mrtvi nazori, svakakva stara vjerovanja i tako dalje. To ne ţivi u nama, ali nam leţi u krvi i ne moţemo ga se osloboddti. Samo ako uzmem novine u ruke i ĉitam ih, ĉini mi se kao da se sablasti šunjaju izmeĊu redova. Mora da svuda
po zemlji ţive sablasti. Mora da ih ima toliko mnogo, koliko i pijeska u moru. I zato se svi mi tako bijedno plašimo svjetla, svi redom. MANDERS: Aha evo nam, dakle, posljedica vaše lektire. Krasni plodovi, stvarno! O, ovi odvratni, buntovniĉki, slobodoumini napisi. GOSPOĐA ALVING: Varate se, gospodine pastore. Vi liĉno ste me podstakli na razmišljanje i neka vam je za to slava i hvala! MANDERS: Ja! GOSPOĐA ALVING: Dabome. Kad ste me silom gurnuli u ono što zovete mojom duţnošću i obavezom. Kad ste hvalili kao pravo i ispravno ono protiv ĉega sam se kao protiv neĉeg groznog bunila ĉitavom svojom dušom. Onda sam se dala na to da ispitam vaše uĉenje do tanĉina. Htjela sam da ĉupkam samo po jednom ĉvoru, ali kad sam ga razvezala, popustila je ĉitava stvar. I tako sam vidjela da je to kao šav, šiven na mašini. MANDERS (tiho potreseno) Zar je to ishod najteţe borbe moga ţivota? GOSPOĐA ALVING: Zovite to radije svojim najjadnijim porazom. MANDERS: Bila je to najveća pobjeda moga ţivota, Helena, pobjeda nad samim sobom. GOSEODA ALVING: Bio je to zloĉin na nama dvoma. MANDERS: To što sam zapovjedio i rekao: „GospoĊo idite kući, svome zakonitom muţu", tad ste u svojoj zabludi došli meni i vikali: Evo me, uzmi me! Zar je to bio zloĉin? GOSPOĐA ALVING: Da, mislim da jeste. MANDERS: Nas dvoje se ne razumijemo. GOSPOĐA ALVING: Bar sada više ne. MANDERS: Nikada ni u mojim najskrivenijim mislima vi za mene niste bili ništa drugo nego braĉna drugarica jednog drugog. GOSPOĐA ALVJJNG: Tako vjerujete u to? MANDERS: Helena! GOSPOĐA ALVING: Ĉovjek lako sebe zaboravi. MANDERS: Ja ne. Ja sam isti kakav sam uvijek bio. GOSPOĐA ALVING (promijenjenog tona) Da, da, da, nećemo govoriti. O starim vremenima. Vi ste do vrata upali u razne sluţbe i uprave, a ja jurim okolo i borim se sa sablastima, i u sebi i napolju. MANDERS: Pomoći ću vam da se riješite ovih napolju. Nakon svega što sam danas s uţasom ĉuo iz vaših usta, ne bih mogao da odgovaram pred svojom savješću ako ova mlada neobuzdana djevojka ostane u vašoj kući. GOSPOĐA ALVING: Zar me mislite i vi da bi bilo najbolje kad bismo je mogli dobro zbrinuti? Mislim pri tom na dobru udaju. MANDERS: Bez svake sumnje. Mislim da bi to u svakom pogledu bilo najpoţeljnije za nju. Regina je sada u dobu kada da, ja se, doduše, u to ne razumijem, ali… GOSPOĐA ALVING: Regina je vrlo rano sazrela. MANDERS: Da, zar ne? Još se sjećam da je tjelesno bila upadno razvijena kad sam je pripremao za krizmanje. Za sada ona svakako mora kući. Pod nadzor svoga oca. Ah, da, Engstrand uopšte nije. Da on onda meri tako zataji istinu! (Kucanje na vratima predsoblja.) GOSPOĐA ALVING: Ko bi to mogao biti? Naprijed! ENGSTRAND (prazniĉki obuĉen, na vratima) Lijepo molim za izvinjenje, ali… MANDERS: Aha. Hm…. GOSPOĐA ALVING: Vi ste to, Engstrande? ENGSTRAND: Nije bilo ni jedne sluţavke, pa sam bio tako drzak i slobodan, da odmah pokucam. GOSPOĐA ALVING: No, da, da. UĊite. Imate mešto da mi kaţete? ENGSTRAND (ulazi) Ne, hvala najpokornije. Samo bih ţelio progovoriti nekoliko rijeĉi s gospodinom pastoram. MANDERS (hoda tamo-amo) Hm, tako? Sa mnom hoćete da razgovarate? Ah, stvarno? ENGSTRAND: Da, to bih tako ţelio. MANDERS (zastane pred njim) No, smijem li upitati, o ĉemu se radi?
ENGSTRAND: Svakako, gospodine pastore, evo, o ovome: sad nam je dalje rašĉišćavanje. Hvala lijepo, milostiva gaspoĊo. I sad smo sve svršili. Pa sam mislio da bi bilo lijepo i prikladno, kad bismo svi mi koji smo cijelo vrijeme radili zajedno, eto mislim, trebali da veĉeras završimo s jednom malom poboţnošću. MANDERS: Jednam poboţnošću? Dolje u azilu? ENGSTRAND: Da, ali ako gospodin pastor misli da nije prikladno, onda… MANDERS: Da, sigurno, mislim da je, ali… hm… ENGSTRAND: Ja sam i sam obiĉno uveĉe odrţavao tako neku malu poboţnost. GOSPOĐA ALVMG: Je li? ENGSTRAND: Da, tu i tamo. Takoreći ĉas poboţnosti. Ali ja sam samo sitan i prost ĉovjek i, neka mi bog oprosti, nemam ni dara, pa sam mlislio, pošto je gospodin Manders baš stigao, ovaj… MANDERS: Da, ali, vidite, Engstrand, moram vam prvo postaviti jedno pitanje. Nalazite li se vi u pravom raspaloţenju za ovakvu poboţnost? Osjećate li da vam je savjest ĉista i laka? ENGSTRAND: Ah, dragi boţe, ne isplati se govoriti o savjesti, gospodine pastore. MANDERS: Naprotiv, i te kako ćemo o njoj govoriti. Dakle, odgovorite! ENGSTRAND: Da, savijest to vam je ponekad gadna stvar. MANDERS: No, barem to uviĊate. A sad ćete mi reći kratko i jasno kako je to bilo, sa Reginom? GOSPODA ALVING (brzo) Gospodine pastore! MANDERS (umiruje je) Pustite to meni… ENGSTRAND: S Reginom? Gospode, što me uplašiste! (Gleda u gospoĊu Alving) Nije se valjda Regini desilo neko zlo? MANDERS: Nadajmo se da nije. Ali, ja mislim, kako to stoji s vama i Reginom? Vi vaţite kao njen otac. Pa? ENGSTRAND (nesigurno) Da… hm… pa gospodin pastor zna ĉitavu priĉu o meni i pokojnoj Johani. MANDERS: Samo bez ikakvog izvrtanja istine. Vaša umrla ţena je ispriĉala gospoĊi Alving pravu istinu, prije nego što je napustila sluţbu. ENGSTRAND: No, pa eto! Ipak je to, dakle, uĉinila? MANDERS: Raskrinkani ste, Engstrande. ENGSTRAND: A toliko se klela i zaklinjala na sve naĉine da… MANDERS: Klela? ENGSTRAND: Ne, samo se zaklinjala svim srcem. MANDERS: I tolike godine ste Vi od mene tajili istinu. ENGSTRAND: Da, naţalost, zaista jesam. MANDERS: Zar sam ja to od vas zasluţio, Engstrande? Zar ja nisam uvijek bio spreman da vam i savjetom i djelom izaĊem u susret, kolilko god je to bilo u mojoj moći? Odgovorite mi! Zar nisam? ENGSTRAND: Ĉesto bi se sa mnom svašta dogodilo, da nisam imao pastora Mandersa. MANDERS: A evo na kakav mi naĉin zahvaljujete. Puštate me da unosim netaĉnosti u crkvenu knjigu, a onda mi godinama uskraćujete objašnjenije koje ste bili duţni i meni i crkvi. Ponijeli ste se potpuno neodgovorno, Engstrande, i od danas neću da znam za vas. ENGSTRAND (s uzdahom) Da, to vjerujem, mogu zamisliti. MANDERS: A i kako ste se mogli opravdati? ENGSTRAND: Zar je trebalo da je daljnjim traĉevima još više nagrdim? Pa zamislite, gospodine pastore, da ste to vi bili na mjestu pokojne Johane. MANDERS: Ja! ENGSTRAND: Isuse, Isuse, nisam baš tako misilio. Mislim samo, kad bi i gospogin pastor imao tako neki grijeh u oĉima ljudi. Mi muškarci ne bismo trebali tako strogo suditi toj jadnoj ţeni, gospodine pastore. MANDERS: Ali ja to i ne ĉinim. Moji prijekori su upućeni vama. ENGSTRAND: Smijem li se usuditi da vas nešto sasvim, sasvim povjerljivo upitam? MANDERS: Pa, dobro, upitajte. ENGSTRAND: Zar nije pravo i dobro ako ĉovjek pomogne posrnuloj ţeni?
MANDERS: Da, razumljivo da jeste. ENGSTRAND: I zar ĉovjeku nije duţnost da pošteno odrţi svoju rijeĉ? MANDERS: Naravno, ali… ENGSTRAND: Onda, kad je Johana nastradala s onim Englezom ili je moţda bio Amerikanac il’ Rus, ko će znati no, dakle, onda je došla u grad. Jadno stvorenje, ranije me je jednom ili dvaput odbila, jer joj je bilo stalo samo do ljepote. A ja sam imao ovu nesreću s nogom. Gospodin pastor sigurno zna, jedanput sam se usudio na igranku, gdje su mornari bjesnili u pijanstvu i pomami. I kad sam htio da ih opomenem, da treba da promijene svoj ţivot… GOSPOĐA ALVING (prijeko kraj prozora) Hm… MANDERS: Znam, Engstrande, ti surovi ljudi su vas bacili niz stepenice. Taj dogaĊaj ste mi jednom prije ispriĉali. Vi ĉasno podnosite svoju nevolju. ENGSTRAND: Ne hvalim se time, gospodine pastore. A šta sam htio da kaţem onda je ona, dakle, došla i povjerila mi se cvileći i škripeći zubima. Moram da kaţem, gospodine pastore, da mi se gorko saţalila, dok sam je slušao. MANDERS: Je li, Engstrande? No, i onda? ENGSTRAND: No, i onda sam joj rekao: taj Amerikanac, taj ti plovi dalje po bijelom svijetu, a ti si, Johana, rekao sam joj, ti si sagriješila i sad si jedno propalo stvorenje. Ali Jakob Engstrand, rekao sam, da, taj još stoji na svoje dvije noge to sam rekao kao figurativno, gospodine pastore. MANDERS: Razumijem. Nastavite. ENGSTRAND: No i tako sam je podigao i pošteno se vjenĉao s njom, tako da svijet nije ni saznao da se motala s tim Englezom. MANDERS: To ste vrlo lijepo uradili. Samo, ne mogu da pohvalim i to što ste se mogli toliko zaboraviti, da primite novac. ENGSTRAND: Novac? Ja? Ni groša. MANDERS (upitno prema gospoĊi Alving) Ali! ENGSTRAND: Ah, da ĉekajte malo, sad se sjećam. Johana je, zaista, imala nešto groša. Ali o tome ja nisam htio ni da ĉujem. Fuj, rekao sam, Mamon, to je grešan novac, to bijedno zlato ili banknote, šta je već bilo bacićemo Amerikancu u lice, rekao sam. Ali on je bio otišao i nestao daleko preko sinjeg mora. gospodine pastore. MANDERS: Zar jeste, dobri moj Engstrande? ENGSTRAND: Dabome. Onda smo ja i Johana zakljuĉili da taj novac treba da upotrijebimo za odgajanje djeteta. I tako je i bilo i ja mogu da poloţim raĉun o svakom pfenigu u šta je potrošen. MANDERS: To onda svakako znatno mijenja ĉitava stvar. ENGSTRAND: Tako je to bilo, gospodine pastore. A mogu vam, zasta, reći da sam Regini bio pošten otac koliko su mi dozvoljavale moje snage jer ja sam samo jedan slabi ĉovjek, naţalost. MANDERS: De, de, dragi moj Engstrande ENGSTRAND: Ali mogu da kaţem da sam dijete odgojio, sa pokojnom Johanom ţivio u ljubavi i brinuo se za kuću, kako nam je bog zapovijedio. A nikad mi nije ni palo na pamet da odem gore gospodinu pastoru, da se hvalim i sebi u dobro pripisujem što sam i ja, eto, uradio dobro. Ne, ako se Jakobu Engstrandu ovako nešto desi, on šuti. Naţalost, ne dešava se previše ĉesto; to znam. Zato ako i doĊem gospodinu pastoru, onda vjeĉno moram da govorim o onome što je glupo i grešno. Zato i kaţem ono što sam malo prije rekao: savjest je ponekad gadna stvar. MANDERS: Pruţite mi ruku, Jakabe Engstrande. ENGSTRAND: Isuse, gospodine pastore. MANDERS: Bez uvijanja. (Stisne mu ruku) Tako! ENGSTRAND: I kad bih sada onako sasvim lijepo zamolio gospodina pastora za izvinjenje. MANDERS: Vi mene? Ne, naprotiv, ja vas moram da zamolim za izvinjenje. ENGSTRAND: Saĉuvaj boţe, to ne! MANDERS: Da, to svakako moram. I ĉinim to od sveg srca. Oprostite što sam tako pogrešno mislio o vama. Ţelio bih da vam mogu dati dokaz svoga iskrenog ţaljenja i svoje dobre volje.
ENGSTRAND: Zasta ţelite, gospodine pastore? MANDERS: Da i s najvećim zadovoljstvom. ENGSTRAND: E, pa za to si imate priliku. Od novca što sam ga ovdje stavljao na stranu, mislim da osnujem u gradu neku vrstu doma za pomorce. GOSPOĐA ALVING: Vi? ENGSTRAND: Da, to bi trebalo da bude neka vrsta azila. Toliko je iskušenja za pomorce kad se vrate na kopno, pa sam mislio da bi u toj mojoj kući mogli da budu kao pod oĉinskim nadzorom. MANDERS: Šta vi na to kaţete, gospoĊo Alving? ENGSTRAND: Bog zna da nemam baš mnogo za poĉetak. Kad bi mi samo kakav dobroĉinitelj pruţio rukupomoćnicu, onda… MANDERS: Da, da, tu stvar ćemo pobliţe razmotriti. Posebno mi je stalo do vašeg poduhvata. A sad, poĊite naprijed i uredite sve, zapalite svjetlo, da bude malo sveĉano, dragi moj Engstrande. Jer sad ste, vjerujem, u pravom raspoloţonju za poboţnost. ENGSTRAND: Da, i ja vjerujem. A zatim adieu milostiva gospoĊo, i hvala vam za sve. Samo mi dobro pazite na Reginu. (Briše suzu) Dijete moje pokojne Johane.. hm… ĉudna je to stvar, ali baš kao da mi je za srce prirasla. Bog sami zna, da je tako. (Pozdravlja i odlazi kroz predsoblje.) MANDERS: No, gospoĊo Alving, šta sad kaţete o ovome ĉovjeku? Ovo |je bilo sasvim drugaĉije objašnjenje što smo ga sada dobili. GOSPOĐA ALVING: Da, svakako. MANDERS: Vidite li kako ĉovjek mora da bude izvanredno oprezan, kad osuĊuje svoje bliţnje. Ali je i prava radost srcu, kad se uvjerimo, da smo se prevarili. Ali šta vi kaţete? GOSPOĐA ALVING: Kaţem da ste vi bili i ostali jedno veliko dijete, Manderse. MANDERS: Ja? GOSPOĐA ALVING (stavlja mu obje ruke na ramena) I kaţem da ţelim da vam objema rukama padnem oko vrata. MANDERS (brzo se povuĉe) Ne, ne, bog nek vas ĉuva… takva ţelja… GOSPOĐA ALVING (s lakim smiješkom) Nemojte samo da me se plašite… MANDERS (za stolom) Vi ponekad imate tako pretjeran naĉin izraţavanja. Ali sada ću prvo spremiti dokumenta i stavi: ih u tašnu. (Ĉini kako kaţe) Tako. A sada adieu, doviĊenja. Pazite kad se Osvald vrati. Kasnije ću ponovo razgovarati s vama. (Uzima šešir i odlazi kroz predsoblje.) GOSPOĐA ALVING (uzdiše, na ĉas gleda kroz prozor, pospremi malo po sobi, poĊe u trpezariju, ali ostaje na vratima uz prigušeni krik) Osvalde, pa ti još sjediš za stolom! OSVALD (u trpezariji) Samo dok ne ispušim cigaretu. GOSPOĐA ALVING: Misila sam da si otišao u šetnju do ceste. OSVALD: Po ovakvom vremenu? (Zazveĉi ĉaša. GospoĊa Alving ostavlja vrata otvorena i sjeda sa svojim pletivom na sofu kraj prozora.) Zar to nije bio pastor Manders, što je upravo otišao? GOSPOĐA ALVING: Da, sišao je u azil. OSVALD: Hm. (Ĉaša i flaša opet zazveĉe.) GOSPOĐA ALVING (zabrinutog pogleda) Dragi Osvalde. Treba da budeš oprezan s tim likerom, jak je. OSVALD: Dobar je protiv vlaţnog vremena. GOSPOĐA ALVING: Zar nećeš radije doći kod mene? OSVALD Pa tu unutra ne smijem da pušim. GOSPOĐA ALVING: Jednu cigaretu smiješ ispušiti, pa ti to znaš. OSVALD: Da, dobro, dolazim. Samo još kapljicu. Tako. (Dolazi u sobu s cigarom i zatvara za sobom vrata. Kratka pauza.)
OSVALD: A kud je to pastor otišao? GOSPOĐA ALVING: Već sam ti rekla da je otišao u azil. OSVALD: Ah, da to je istina. GOSPOĐA ALVING: Ne treba da sjediš za stolom tako dugo, Osvalde.
OSVALD (s cigarom za leĊima) Ali, majko, to mi je tako ugodno. (Gladi je i miluje) Pomisli samo šta znaĉi za mene sada, kad sam opet kod kuće, sjediti opet u majĉinoj sobi, za majĉinim stalom i jesti majĉina ukusna jela. GOSPOĐA ALVING: Dragi, dragi moj djeĉaĉe! OSVALD (malo nestrpljivo hoda tamo-amo i puši) A šta drugo da poduzmem ovdje? Ne mogu da stvaram GOSPOĐA ALVING: To ne moţeš? OSVALD: Po ovom tmurnam vremenu? Kad se ĉitav dan ne ukaţe ni traĉak sunca? (Hoda po sobi) Ah! ne moći raditi! GOSPOĐA ALVING: Moţda je bilo nepromišljeno od tebe, to što si došao kući. OSVALD: Ne, majko, to je moralo biti. GOSPOĐA ALVING: Stoput bih se radije odrekla sreće da te imam kraj sebe, nego da… OSVALD (zastaje kraj stola) Reci, majko, da li je to, zasta, takva sreća za tebe što me opet imaš kraj sebe? GOSPOĐA ALVING: Da li je to za mene sreća? OSVALD (zguţva neke novine) Oni mi se da bi tebi moglo biti svejedno jesam li ja ovdje ili ne. GOSPOĐA ALVING: I ti imaš srca da tako nešto kaţeš svojoj majci, Osvalde? OSVALD: Pa ranije si sasvim dobro ţivjela i bez mene. GOSPOĐA ALVING: Da, ţivjela sam bez tebe to je istina. (Pauza. Sumrak se lagano spušta. Osvald hoda po sobi tamo amo. Bacio je cigaru.) OSVALD (zastaje kod gospode Alving) Majko, mogu li malo sjesti kraj tebe na sofu? GOSPOĐA ALVING (pravi mu mjesta) Da, hodi, dragi moj djeĉaĉe! OSVALD (sjeda) Sad ti maram nešto kazati, majko. GOSPOĐA ALVING (napeto) Šta? OSVALD (zuri preda se) Jer ja to ne mogu duţe da podnosim. GOSPOĐA ALVING: Šta to? Šta je? OSVALD (kao gore) Nisam se usudio da ti o tome pišem, a otkad sam opet kod kuće… GOSPOĐA ALVING (hvata ga za ruku) Osvalde, šta je? OSVALD: I juĉe i danas pokušavam da se otresem tih misli da se otrgnem. Ali ne ide. GOSPOĐA ALVING (ustaje) Moraš mi sve reći, Osvalde! OSVALD (povuĉe je natrag na sofu) Ostani, sjedi, hoću da pokušam, da ti kaţem. Tuţio sam se na umor od puta… GOSPOĐA ALVING: Pa, da. I… OSVALD: Ali nije to ono što mi nedostaje. Nije to obiĉan umor. GOSPOĐA ALVING (hoće da skoĉi) Nisi valjda bolestan, Osvalde! OSVALD (opet je povuĉe dolje) Sjedi, majko! Umiri se! I nisam ja baš tako bolestan, nije to ono što se uopšte zove bolesnim. (Krši ruke iznad glave) Majko, ja sam duševno slomljen, uništen, ja više nikad ne smijem ni pomisliti na rad! (Pokrije lice rukama, baca se gospodi Alving u krilo i zajeca.) GOSPOĐA ALVING (blijeda i dršće) Osvalde! Pogledaj me! Ne, ne, to nije istina! OSVALD (diţe oĉajno pogled) Da, ne mogu nikad više raditi! Nikad nikad više! Biti mrtav u ţivom tijelu. Majko, moţeš li zamisliti nešto strašnije? GOSPOĐA ALVING: Nesretni moj djeĉaĉe! Kako te je ta strahota snašla? OSVALD (uspravi se, sjedi) Da, baš to je ono što apsolutno ne mogu da dokuĉim i shvatim. Ja nikad nisam vodio raspusni ţivot. Ni u kojem smislu. To ne smiješ o meni misliti, majko! To nikad nisam ĉinio. GOSPOĐA ALVING: To i ne mislim, Osvalde. OSVALD: A ipak me je tako nešto snašlo! Takva strašna nesreća! GOSPOĐA ALVING: Ah, sve će to opet biti dobro, drago moje ljubimĉe. To je samo prenapregnutost, vjeruj mi. OSVALD (tegobno) To sam i sam u poĉetku mislio, ali nije tako. GOSPOĐA ALVING: Ispriĉaj mi sve od poĉetka do kraja.
OSVALD: To i hoću. GOSPOĐA ALVING: Kad si to prvi put primijetio? OSVALD: Odmah, kad sam se zadnji put odavde vratio u Pariz. Poĉelo je time što sam dobivao grozne glavobolje najviše, kako mi se ĉinilo, u potiljiku. Bilo mi je kao da mi neko steţe uski ţeljezni prsten oko potiljka pa prema gore. GOSPOĐA ALVING: I, dalje? OSVALD: Prvo sam mislio da je to obiĉna glavobolja od koje sam patio i u vrijeme moga razvijanja. GOSPOĐA ALVING: Da, da… OSVALD: Ali nije bilo to, to sam uskoro shvatio. Nisam više mogao da radim. Htio sam da zapoĉnem jednu novu veliku sliku, ali izgledalo je kao da su me napustile sve moje snage. Ĉitava moja energija kao da je bila uzeta. Nisam se mogao koncentrisati na odreĊene predstave. Vrtjelo mi se pred oĉima sve se okretalo u krug. Ah, bilo je to uţasno stanje! Konaĉno sam otišao ljekaru i dobio sam objašnjenje. GOSPOĐA ALVING: Kako to misliš? OSVALD: Bio je to jedan od prvih ljekara Pariza. Morao sam mu opisati, šta i kako to osjećam. A onda je on poĉeo da mi postavlja ĉitav niz pitanija koja kao da s ĉitavom stvari nisu imala nikakve veze. Nisam shvatao kud smjera taj ĉovjek… GOSPOĐA ALVING: I? OSVALD: Konaĉno je rekao: Vi ste od roĊenja imali u sebi nešto crvotoĉno. Upotrijebio je taĉno taj izraz »vermoulu«. GOSPOĐA ALVING (napeto) Šta je time mislio? OSVALD: Ni ja nisam razumio, pa sam zatraţio pobliţe objašnjenje. A onda je rekao, taj stari cinik… (Steţe pesnice) Oh! GOSPOĐA ALVING: Šta je rekao? OSVALD: Rekao je: Grijesi oĉeva javlijaju se u djeci. GOSPOĐA ALVING (Polako ustaje) Grijesi oĉeva! OSVALD: Došlo mi je da ga ošamarim. GOSPOĐA ALVING (hoda po sobi) Grijesi oĉeva! OSVALD (smiješi se tuţno) Da, šta kaţeš na to? Naravno, ja sam ga uvjeravao da o tako ĉemu ne moţe biti ni govora. A, misliš li da se dao razuvjeriti? Ne, ostao je pri tome. Tek pošto sam mu donio tvoja pisma i preveo mu sva ona mjesta koja su se ticala oca. GOSPOĐA ALVING: Tada? OSVALD: Tada je, razumljivo, morao prizinati da je bio na krivom putu. I onda sam saznao istinu. Neshvatljivu istinu. Da sam se morao odreći onog blaţenog, sretnog mladenaĉkog ţivota s drugovima. Da je to znatno prevazilazilo moje snage. Dakle, sam sam sebi kriv! GOSPOĐA ALVING: Osvalde! Ah, ne, ne vjeruj u to! OSVALD: Drugo neko objašnjenje ne bi bilo moguće, rekao je: To je ono strašno. Izgubljen bez spasa za ĉitav ţivot i to svojom vlastitom nepromisljenošću. Što sve nisam mogao da uradim na ovome svijetu pa sad da ne smijem ni misliti o tome… da ne mogu misliti. O, kad bih samo mogao da zapoĉnem novi ţivot da izbrišem sve, kao da se nije ni dogodilo! (Baca se licem na sofu. GospoĊa Alving krši ruke i koraĉa tamo-amo boreći se u sebi.) OSVALD (leţeći i oslonjen na laktove, gleda za trenutak za njom) Kad bi to barem hilo nešto naslijeĊeno nešto protiv ĉega se ništa ne moţe. Ali ovako! Proigrati na ovako sramotan, nepromišljen i lakomisilen naĉin svu svoju sreću, svoje zdravlje, sve, ali baš sve svoju budućnost, svoj ţivot! GOSPOĐA ALVING: Ne, ne, moj ljubimĉe! To je nemoguće! (Saginje se nad njim) Nije to s tobom tako oĉajno, kako ti misliš. OSVALD: Ah, ti ne znaš. (Skoĉi) A onda, majko da tebi moram stvarati tolike brige! Ponekad sam gotovo zaţelio da me manje voliš i nadao se da je tako. GOSPOĐA ALVING: Ja! Osvalde, jedini moj djeĉaĉe! Jedino što ja posjedujem i imam na ovome svijetu! Jedino što volim. OSVALD (uhvati je za obje ruke i ljubi ih) Naravno, vidim ja to dobro. Kad sam kod kuće, onda to
vidim. I to mi je najteţe. Bto, sad znaš. I danas više nećemo razgovarati o tome. Ne mogu da podnesem da dugo i stalno razmišljam o tome. (Hoda po sobi) Nabavi mi nešto da pijem, majko. GOSPOĐA ALVING: Da piješ? Šta hoćeš sad da piješ? OSVALD: Ah, šta bilo. Pa imaš valjda hladnog punĉa u kući. GOSPOĐA ALVING: Da, ali dragi Osvalde! OSVALD: Ne smiješ se protiviti, majko. Budi dobra! Moram imati nešto ĉime ću isprati ove muĉne misli. (Odlazi u zimsku baštu) I onda kako je ovdje tamno! (GospoĊa Alving povuĉe zvono.) I ova neprestana kiša. Moţe trajati nedjeljama. Ĉitave mjesece. Nikad da ĉovjek ugleda ni jedan sunĉev zrak. Koliko puta sam bio u domovima ne sjećam se da sam ikad vidio sunĉev sjaj. GOSPOĐA ALVING: Osvalde, ti pomišljaš da me opet ostaviš! OSVALD: Hm… (Teško diše) Ne pomišljam ja ništa. Ne mogu ništa da mislim! (Tiho) To lijepo ostavljam na stranu. REGINA (iz trpezarije) Je li milostiva gospoĊa zvonila? GOSPOĐA ALVING: Da, donesi nam lampu. REGINA: Odmah, milostiva gospoĊo. Već je upaljena. (Odlazi) GOSPOĐA ALVING (prilazi Osvaldu) Nemoj ništa da kriješ od mene, Osvalde. OSVALD: To i ne ĉinim, majko. (Ide do stola) Mislim da sam ti već dosta rekao. REGINA (donosi lampu i stavlja je na sto.) GOSPOĐA ALVING: A ti, Regina, mogla bi nam donijeti pola flaše šampanjca. REGINA: Lijepo, milostiva gospoĊo. (Ode) OSVALD (hvata objema rukama glavu gospoĊe Alving) To je lijepo od tebe. Znao sam ja da majka neće dopustiti da njen djeĉak oţedni. GOSPOĐA ALVING: Jadni moj dragi Osvalde, kako bih sada mogla šta da ti odbijem? OSVALD (ţivahno) Je li to istina, majko? Je li to ozbiljno? GOSPOĐA ALVING: Kako? Šta? OSVALD: To da ne bi mogla ništa da mi odbiješ? GOSPOĐA ALVING: Ali dragi Osvalde… OSVALD: Pst! REGINA (donosi na tacni pola flaše šampanjca i dvije ĉaše, koje stavlja na sto) Treba li da otvorim? OSVALD: Ne, hvala lijepo, to ću uraditi sam. (Regina opet ode.) GOSPOĐA ALVING (sjeda za sto) Šta si ono mislio šta ti to ne bih smjela odbiti? OSVALD (zauzet otvaranjem flaše) Najprije ĉašu ili dvije. (Ĉep odskoĉi. On napuni jednu ĉašu, pa hoće i drugu) GOSPOĐA ALVING (pokriva rukom ĉašu) Hvala, meni ne. OSVALD: Dobro, onda tebi ne! (Ispije svoju ĉašu, puni je ponovo, pa opet ispije. Onda sjedne za sto.) GOSPOĐA ALVING (napeto) No, i? OSVALD (ne diţući pogled) Slušaj, ti pastor Manders i ti, bili ste mi tako ĉudni, hm, tako šutljivi za stolom. GOSPOĐA ALVING: To si primijetio? OSVALD: Da. Hm. Reci mi kako ti se ĉini Regina? GOSPOĐA ALVING: Kako mi se oni? OSVALD: Da, zar nije divna? GOSPOĐA ALVING: Dragi Osvalde, pa ti je ne poznaješ tako dobro kao ja… OSVALD: Pa? GOSPOĐA ALVING: Regina je, naţalost, predugo bila kod svojih roditelja kod kuće. Trebala sam je prije uzeti sebi. OSVALD: Da, ali zar nije divna na izgled, majko? (Puni svoju ĉašu.) GOSPOĐA ALVING: Regina ima mnoge velike mane… OSVALD: No, da, ali šta to smeta? (Opet pije.) GOSPOĐA ALVING: Uprkos tome mogu da je podnosim; i ja sam odgovorna za nju. Nizašta na svijetu ne bih htjela da joj se nešto dogodi.
OSVALD (skoĉi) Majko, Regina je moj jedini spas! GOSPOĐA ALVING (ustaje) Šta hoćeš time da kaţeš? OSVALD: Ja ne mogu ove duševne patnje uvijek da podnosim sam. GOSPOĐA ALVING: Zar nemaš svoju majku koja će ti pomoći da ih podnosiš? OSVALD: Da, to sam mislio i zato sam se vratio tebi. Ali ovako ne ide. Vidim da ne ide. Ovdje ne mogu da izdrţim svoj ţivot! GOSPOĐA ALVING: Osvalde! OSVALD: Moram da ţivim drugaĉije, majko. Zato moram da odem od tebe. Ja neću da ti moraš to sve da gledaš. GOSPOĐA ALVING: Moj nesretni djeĉaĉe! Ali, Osvalde, dok god si tako bolestan kao sada… OSVALD: Kad bi to bila samo bolest, ja bih ostao uz tebe, majko. Jer ja na svijetu nemam boljeg prijatelja od tebe. GOSPOĐA ALVING: Da, zar ne, Osvalde, da nemaš? OSVALD (hoda nemirno okolo) Ali sve te patnje zašto to kajanje a onda strašni, smrtni strah. O taj uţasni strah! GOSPOĐA ALVING (polazi za njim) Strah? Kakav strah? Šta to govoriš? OSVALD: Ah, ne smiješ dalje pitati. Ja to ne znam. Ne znam ti to opisati. GOSPOĐA ALVING (ode na desno i povuĉe zvono). OSVALD: Šta to hoćeš? GOSPOĐA ALVING: Hoću da vidim svog djeĉaka veselog to hoću. Neće on meni tumarati i mozgati. (Regini, koja se pojavi na vratima) Još šampanjca. Punu flašu. (Regina ode.) OSVALD: Majko! GOSPOĐA ALVING: Zar misliš da mi ovdje na selu ne znamo kako se ţivi? OSVALD: Zar nije na izgled divna? Kako je graĊena! I kako puca od zdravlja! GOSPOĐA ALVING (sjeda za sto) Sjedi, Osvalde, i daj da mirno porazgovaramo. OSVALD (sjeda) Ti sigurno ne znaš, majko, da ja kod Regine moram ispraviti jednu poĉinjenu nepravdu? GOSPOĐA ALVING: Ti? OSVALD: Ili malu nepromišljemost ako hoćeš da to tako nazoveš. Vrlo neduţnu, uostalom. Kad sam posljednji put bio ovdje. GOSPOĐA ALVING: Da? OSVALD: Tad me je ona ĉesto pitala o Parizu i ja sam joj o njemu priĉao. Tako se sećam da sam je jednog dana uzgred pitao: Da li biste vi ţeljeli da odete tamo? GOSPOĐA ALVING: I? OSVALD: Vidio sam da je pocrvenjela kao vatra kad je rekla: da, to bih strašno ţeljela. No, da, odgovorio sam, i to bi se moglo jednom uraditi ili nešto sliĉno. GOSPOĐA ALVING: I dalje? OSVALD: Bio sam, naravno, ĉitavu stvar zaboravio. Ali kad sam je prekjuĉe upitao da li se raduje što ću sada ostati tato dugo kod kuće… GOSPOĐA ALVING: Da? OSVALD: …ona me nekako neobiĉno pogleda, a onda upita: pa šta će onda biti od mog puta u Pariz? GOSPOĐA ALVING: Njenog puta! OSVALD: A onda sam nekako izvukao iz nje to da je ona ĉitavu stvar bila shvatila ozbiljno, da je ĉitavo ovo vrijeme neprestano mislila na mene i da je revnosno uĉila francuski. GOSPOĐA ALVING: Zato, dakle. OSVALD: Majko, kad sam vidio tu raskošnu, lijepu i kao cvijet svjeţu djevojku kako stoji preda mnom ranije nisam ni obraćao paţnju, ali sada kako stoji preda mnom takoreći raširenih ruku, spremna da me primi… GOSPOĐA ALVING: Osvalde! OSVALD: …tad mi je postalo jasno da je u njoj moj spas. Jer sam vidio da je u njoj ţivotna radost.
GOSPOĐA ALVING (ustukne) Ţivotna radost? Zar u tome moţe biti spas? REGINA (iz trpezarije s flašom šampanjca u ruci) Molim za izvinjenje što sam se tako dugo zadrţala, ali morala sam u podrum. (Stavlja flašu na sto.) OSVALD: Donesi još jednu ĉašu. REGINA (pogleda ga iznenaĊeno) Ĉaša za milostivu gospoĊu stoji ovdje, gospodine Alving. OSVALD: Da, a treba da doneseš još jednu za sebe, Regina. REGINA (trgne se i baci brz i plašljiv pogled u stranu prema gospoĊi Alving.) OSVALD: No? REGINA (tiho oklijevajući) Ako milostiva gospoĊa dozvoljava? GOSPOĐA ALVING: Donesi ĉašu, Regina. (Regina ode u trpezariju.) OSVALD (gleda za njom) Jesi li primjetila kako ona samo hoda? Tako ĉvrsto i sigurno. GOSPOĐA ALVING: To se neće dogoditi, Osvalde! OSVALD: To je svršena stvar. Ti to dobro vidiš. Protiv toga više ne vrijedi govoriti. REGINA (dolazi s praznom ĉašom koju zadrţava u ruci). OSVALD: Sjedi, Regina. (Regina upitno gleda gospoĊu Alving.) GOSPOĐA ALVING: Sjedi. REGINA (sjeda na stolicu kraj trpezarijskih vrata i drţi ĉašu u ruci). GOSPOĐA ALVING: Osvalde šta si ono rekao o ţivotnoj radosti? OSVALD: Da, majko, ţivotna radost, o njoj vi ovdje na selu ne znate mnogo. Ja je ovdje ne osjećam. GOSPOĐA ALVING: Zar ni onda kad si kod mene? OSVALD: Ni onda kad, sam kod kuće. Ali ti to ne razumiješ. GOSPOĐA ALVING: O, da, gotovo mi se ĉini da razumijem sada. OSVALD: Ţivotna radost, pa onda radost rada. U osnovi je to skoro isto. A o tome vi ništa ne znate. GOSPOĐA ALVING: Moţda imaš pravo. Osvalde, ispriĉaj mi nešto više o tome. OSVALD: Da, mislim samo da je ljudima ovidje utuvljeno u glavu da je rad neko prokletstvo i kazna boţja, a da je ţivot jad i bijeda iz koga bi se trebalo što prije izvući. GOSPOĐA ALVING: Dolina jada, da. I još se vrijedno trudimo da tako bude. OSVALD: A vani u inostranstvu ljudi za tako nešto više neće ni da znaju. Ni ţiva duša tamo više ne vjeruje u takve pouke. Tamo se smatra ĉistim blaţenstvom to što je ĉovjek na svijetu. Majko, zar ti nije palo u oĉi da se u svemu što sam ja naslikao radilo o ţivotnoj radosti? Stalno i uvijek o ţivotnoj radosti. Tu su svijetlo i sunĉev sjaj i prazniĉni vazduh i blistava, zadovoljna ljudska lica. Zato se bojim da ostanem ovdje kod tebe kod kuće. GOSPOĐA ALVING: Bojiš se? Ĉega se to bojiš ovdje kod mene? OSVALD: Bojim se da bi sve što u meni plamti moglo izokrenuti u nešto ruţno. GOSPOĐA ALVING (gleda ga ĉvrsto) Misliš da bi se to moglo dogoditi? OSVALD: UbijeĊen sam u to. I kad bih ovdje kod nas ţivio isti ţivot kao u tuĊini, to pak ne bi bio isti ţivot. GOSPOĐA ALVING (napeto sluša, a onda podiţe širom otvorene oĉi zamišljenog pogleda i kaţe) Sada vidim vezu. OSVALD: Šta vidiš? GOSPOĐA ALVING: Sad je vidim po prvi put. I sada mogu da govorim. OSVALD (ustaje) Majko, ja te ne razumijem. REGINA (takoĊe ustaje) Treba li, moţda, da odem? GOSPOĐA ALVING: Ne, ostani samo. Sada mogu da govorim. Sada treba, djeĉaĉe moj, sve da saznaš. A onda moţeš birati. Osvalde! Regina! OSVALD: Tiše. Pastor… PASTOR MANDERS (dolazi kroz predsoblje) Tako, baš smo sad imali tamo dolje ugodan ĉas koji krijepi srce. OSVALD: Mi takoĊe. MANDERS: Engstrandu se mora pomoći oko njegovog doma za pomorce. Regina će da ide s njim i da mu pomogne…
REGINA: Ne, hvala, gospodine pastore. MANDERS (sad je tek primijeti) Kako? Ovdje i s ĉašom u ruci! REGINA (brzo ostavi ĉašu) Pardon! OSVALD: Regina ide sa mnom, gospodine pastore. MANDERS: Ide! S vama! OSVALD: Da, kao moja ţena ako to bude zahtijevala. MANDERS: Ali milostivi boţe! REGINA: Šta ja mogu, gospodine pastore? OSVALD: Ili ostaje ovdje, ako ja budem ostao. REGINA (nehotice) Ovdje!? MANDERS: Ja se vama ĉudim, gospoĊo Alving. GOSPOĐA ALVING: Nijedno od toga se neće dogoditi, jer sad smijem slobodno da govorim. MANDERS: Ali valjda nećete! Ne, ne, ne! GOSPOĐA ALVING: Naprotiv, mogu i hoću. A ipak neće biti srušeni nikakvi ideali. OSVALD: Majko, ovdje se nešto krije od mene! REGINA (osluškuje) Milostiva gospoĊo! Slušajte! Napolju ljudi viĉu. (Ide u zimsku baštu i gleda napolje.) OSVALD (ţuri do prozora lijevo) Pa šta je to? Odakle ovaj sjaj vatre? REGINA (viĉe) Gori u azilu! GOSPOĐA ALVING (poleti prozoru) Gori?! MANDERS: Gori? Nemoguće. Pa sad sam bio tamo. OSVALD: Gdje mi je šešir? Ah, svejedno. Oĉev azil! (Poleti na baštenska vrata.) GOSPOĐA ALVING: Moju maramu, Regina! Sve je u plamenu! MANDERS: Uţasno! GospoĊo Alving, to kazna boţja blješti nad ovom kućom zabluda! GOSPOĐA ALVING: Da, da, sigurno. Hodi, Regina. (Ona i Regina odjure kroz predsoblje.) MANDERS (pljesne rukama) A nije osigurano! (Ode istim putem.)
TREĆI ĈIN Soba kao i ranije. Sva vrata su otvorena. Lampa još uvijak gori na stolu. Napolju je mrak. Samo slab odsjaj vatre lijevo u pozadini. GospoĊa Alving s velikom maramom preko glave stoji otraga u zimskoj bašti i gleda napolje; Regina, takoĊe ogrnuta maramom, stoji malo iza nje. GOSPOĐA ALVING: Izgorjelo, sve! Do temelja. REGINA: Još gori u podrumima. GOSPOĐA ALVING: A Osvald ne dolazi! Nema više šta da se spasava. REGINA: Treba li, moţda, da mu odnesem šešir? GOSPOĐA ALVING: Zar nema ni šešira na glavi? REGINA (pokazuje prema predsoblju) Ne, eno tamo visi. GOSPOĐA ALVING: Neka visi. On će sigurno svaki ĉas doći. Sama ću da pogledam. (Odlazi kroz baštenska vrata.) MANDERS (dolazi iz predsoblja) Je li gospoĊa Alving tu? REGINA: Upravo je sišla u baštu. MANDERS: Ovo je najuţasnija noć što sam je ikad doţivio. REGINA: Da, zar ovo nije grozna nesreća, gospodine pastore? MANDERS: Ah, ne govorite o tome! Ne smijem na to ni da pomislim! REGINA: Ali kako se to samo moglo dogoditi… MANDERS: Nemojte me pitati, djevojko Engstrand! Otkud ja da znam? Zar i vi hoćete? Zar nije došta što vaš otac? REGINA: Šta je s njim? MANDERS: On me je sasvim izludio.
ENGSTRAND (dolazi kroz predsoblje) Gospodine pastore! MANDERS (okreće se preplašeno) Jeste li mi već za petama? ENGSTRAND: Da, doĊavoa! Isuse boţe, ne! Ali to je ipak previše ruţno, gospodine pastore! MANDERS (hoda tamo-amo) Naţalost, naţalost! REGINA: Šta to? ENGSTRAND: Ah, vidiš, sve je došlo od one poboţnosti. (Tiho) Sad mi je pao šaka, dijete moje? (Glasno) i da ja moram biti kriv što se gospodinu pastoru dogodila ova nevolja. MANDERS: Ali ja vas uvjeravam, Engstrande… ENGSTRAND: Ali niko drugi osim gospodina pastora nije mahao sa svijećom u ruci. MANDERS (zastaje) Da, to vi tvrdite. Ali ja se, zasta, ne sjećam da sam imao svijeću u ruci. ENGSTRAND: Svojim sam oĉima vidio kako je gospodin pastor dohvatio svijeću, kako je oĉistio prstima i ostatak bacio u blanjevinu. MANDERS: I to ste vi vidjeli? ENGSTRAND: Sasvim sigurno. MANDERS: To mi je potpuno neshvatljivo. Inaĉe mi nije obiĉaj da ĉistim svijeću prstima. ENGSTRAND: Da, i izgledalo je dosta nezgrapno jeste, zasta. Ali moţe li vas to, stvarno, koštati glave, gospodine pastore? MANDERS (nemirno hoda tamo-amo) Ah! i ne pitajte! ENGSTRAND (hoda s njim) A gospodin pastor nije ni osigurao? MANDERS: Ne, ne i ne; pa valjda ĉujete! ENGSTRAND (iza njega) Nije osigurano. Izvući se polako iz prašine a onda skuhati papicu. (Glasno) Isuse boţe, Isuse boţe, kakva nesreća! MANDERS (briše znoj sa ĉela) Da, Engstrande, to već smijete reći. ENGSTRAND: I da se tako nešto moralo dogoditi jednoj dobrotvornoj ustanovi, od koje bi, kako se kaţe, i grad i selo imali koristi. Novine se sigurno neće dotaći gospodina pastora u rukavicama. MANDERS: O tome upravo i razmišljam. To je gotovo najgore u cijeloj stvari. Ogavni napadi i okrivljavanja. Ah, strašno je i pomisliti na to! GOSPOĐA ALVING (dolazi iz bašte) Ne mogu da ga nagovorim da se ostavi gašenja. MANDERS: Ah, tu ste i vi, poštovana gospoĊo! GOSPOĐA ALVING: Pa, sad ste i vi osloboĊeni vašeg sveĉanog govora, gospodine pastore. MANDERS: Ah, ja bih sa zadovoljstvom… GOSPOĐA ALVING (prigušenim glasom) Moţda je najbolje što se desilo ovako, a ne drugaĉije. Ovaj azil ne bi nikome donio blagoslova. MANDERS: Mislite? GOSPOĐA ALVING: A zar vi ne mislite? MANDERS: Ali to je ipak bila strašno velika nesreća. GOSPOĐA ALVING: Bolje da govorimo o tome utratko, kao o poslovmoj stvari. Vi ĉekate gospodina pastora, Engstrande? ENGSTRAND (na vratima predsoblja) Da, ĉekam. GOSPOĐA ALVING: Onda sjediite za to vrijeme. ENGSTRAND: Hvala lijepo, mogu ja i da stojim. GOSPOĐA ALVING (Mandersu) Vi sigurno putujete sljedećim parobrodom? MANDERS: Svakako. Polazi za jedan sat. GOSPOĐA ALVING: Onda budite tako dobri i ponesite sve papire sa sobom. Neću više ni rijeĉi da ĉujem o ovoj stvari. Sad su mi u glavi druge brige. MANDERS: GospoĊo Alving… GOSPOĐA ALVMG: Poslaću za vama i punomoć, da sve uredite po svojim ţeljama. MANDERS: To ću rado preuzeti. Prvobitna svrha legata sad, naţalost, mora biti sasvim izmijenjena. GOSPOĐA ALVING: To se razumije. MANDERS: Da, onda mislim da ću zasad urediti tako da imanje Solvik padine pod upravu distrikta. Zemljište se ipak ne moţe nikako smatrati potpuno bezvrijednim. Neka korisna svrha će mu se ipak
nekako naći. A kamate od glavnice koje stoje u banci mogao bih, moţda, upotrijebiti za potporu nekog odgovarajućeg poduhvata koji bi bio od priznate koristi gradu. GOSPOĐA ALVING: Kako god vi hoćete. Meni je sve potpuno svejedno. ENGSTRAND: Nemojte zaboraviti moj dom za pomorce, gospodine pastore. MANDERS: Naravno, imate pravo, da. Ali o tome će se još razmisliti. ENGSTRAND: DoĊavola i razmišljanje. Ah, Isuse boţe! MANDERS (sa uzdahom) Naţalost, ja i ne znam koliko ću još imati te stvari u rukama. Moţda će me javno mnjenje natjerati da se povuĉem. Sve zavisi od ishoda istrage ovog poţara. GOSPOĐA ALVING: Šta vi to govorite? MANDERS: A ishod se ne moţe unaprijed odrediti. ENGSTRAND (priĊe bliţe) Ali, naravno. Jer ne bih bio ja Jakob Engstrand… MANDERS: Da, da, ali? ENGSTRAND (tiše) Jer Jakob Engstrand nije ĉovjek koji bi jednog dobroĉinitelja u ĉasu nevolje ostavio na cjedilu, kako se to obiĉno kaţe. MANDERS: Ali, dragi moj, kako? ENGSTRAND: Jakoba Engstranda treba, tako reći, uporediti s anĊelom spasiteljem, gospodine pastore! MANDERS: Ne, ne, to, zasta, ne mogu prihvatiti. ENGSTRAND: O, to sad već morate. Poznajem jednog koji je već jednom, uzeo na sebe krivicu drugih ljudi! MANDERS: Jakobe! (Stišće mu ruku) Vi ste rijedak ĉovjek! No, vi, stvarno, treba da dobijete svoj azil za pomorce; na to moţete raĉunati. ENGSTRAND (hoće da zahvali, ali ne moţe od ganuća). MANDERS (stavlja putnu torbu na rame) A sad, naprijed! Nas dvojica putujemo zajedno. ENGSTRAND (na vratima trpezarije, tiho Regini) Dodi s nama, curo! Ţivjećeš kao bubreg u loju! REGINA (zabaci glavu) Merci! (Odlazi u predsoblje i donosi pastorov prtljag.) MANDERS: Zbogom, gospoĊo Alving! I neka duh reda i zakona zavlada u ovoj kući. GOSPOĐA ALVING: Zbogom, Manderse! (Ide prema zimskoj bašti i gleda kako Osvald ulazi na baštenska vrata.) ENGSTRAND (dok on i Regina pomaţu pastoru da obuĉe ogrtaĉ) Zbogom, moje dijete. I ako ti se šta desi, ti znaš gdje ćeš naći Jakoba Engstranda. (Tiho) Ulica u Maloj luci… hm! (GospoĊi Alving i Osvaldu) A dom za namjernike, taj će se zvati »Dom komornika Alvinga«. I ako budem smio da vodim kuću po svom ukusu, onda sigurno mogu obećati da će biti dostojna pokojnog gospodina komornika. MANDERS (na vratima) Hm, hm! Hodite sad, dragi moj Engstrande. Zbogom! (On i Engstrand odlaze kroz predsoblje.) OSVALD (prilazi stolu) O kakvom on to domu govori? GOSPOĐA ALVING: O nekoj vrsti azila koji hoće da osnuje zajedno sa pastorom Mandersom. OSVALD: I taj će izgorjeti kao i ĉitava ova stvar ovdje. GOSPOĐA ALVING: Kako ti to pada na pamet? OSVALD: Sve će izgorjeti. Ništa neće preostati, ništa šta podsjeća na oca. I ja ću izgorjeti. REGINA (gleda ga iznenaĊeno). GOSPOĐA ALVING: Osvalde, jadni moj djeĉaĉe, nije trebalo da ostaješ dolje tako dugo. OSVALD (sjeda za sto) Skoro da mislim da imaš pravo. GOSPOĐA ALVING: Daj da ti osušim lice, Osvalde; ti si sav mokar. (Suši mu lice svojom maramicom.) OSVALD (gleda ravnodušno preda se) Hvala, majko. GOSPOĐA ALVING: Zar nisi umoran, Osvalde? Hoćeš li, moţda, da spavaš? OSVALD (plašljivo) Ne, ne, ne spavati! Ja nikad i ne spavam, samo se pretvaram. (Turobno) To će ionako prerano doći. GOSPOĐA ALVING (gleda ga zabrinuto) Da, ti si stvarno bolestan, ljubljeni moj. REGINA (napeto) Gospodin Alving je bolestan? OSVALD (nestrpljivo) Zatvorite sva vrata! Ovaj smrtni strah…
GOSPOĐA ALVING: Zatvori ih, Regina. (Regina zatvara i zastaje na vratima predsoblja. GospoĊa Alving skida maramu, Regina takoĊe.) GOSPOĐA ALVING (gurne stolicu do Osvalda i sjedne pored njega) Tako! Hoću da sjednem kraj tebe… OSVALD: Da, sjedi. Neka i Regina ostane ovdje. Neka Regina stalno bude uza me. Pa ti ćeš mi uĉiniti uslugu iz ljubavi, Regina, zar ne? REGINA: Ne razumijem. GOSPOĐA ALVING: Uslugu iz ljubavi? OSVALD: Da ako bude potrebno. GOSPOĐA ALVING: Osvalde, zar tvoja majka nije tu, da ti ĉini usluge iz ljubavi? OSVALD: Ti? (Smiješi se) Ne, majko, ovu mi ti nećeš uĉiniti. (Smiješi se bolno) Ti! Ha-ha! (Pogleda je ozbiljno) Uostalom ti bi bila najbliţa za to. (Ţestoko) Zašto ne moţeš da mi kaţeš ti, Regina? Zašto me ne zoveš Osvald? REGINA (tiho) Ne vjarujem da bi gospoĊa Alving pristala na to. GOSPOĐA ALVING: Samo još trenutak i to će biti dozvoljeno. Sjedi i ti ovdje s nama. REGINA (sjeda skromno i oklijevajući za drugu stranu stola.) GOSPOĐA ALVING: A sada, moj jadni patniĉe, sad ću da ti skinem teret s duše… OSVALD: Ti, majko? GOSPOĐA ALVING: i sve ono što nazivaš griţnjom savjesti i kajanjem i prlijekorom. OSVALD: Zar misluš da to moţeš? GOSPOĐA ALVING: Da, sada mogu, Osvalde. Maloprije, kad si govorio o ţivotnoj radosti, kao da mi se ĉitavo moje bivstvovanje vratilo ali u jednom novom svjetlu. OSVALD (trese glavom) Ne razumijem ni rijeĉi. GOSPOĐA ALVING: Trebalo je da poznaješ svoga oca kad je bio još sasvim mlad poruĉnik. Kako je u njemu plamtjela ţivotna radost! OSVALD: Da, to znam. GOSPOĐA ALVING: Njegov pogled bio je kao prazniĉni dan. Kakva je neobuzdana snaga i ţivotna radost bila u njemu! OSVALD: I onda? GOSPOĐA ALVING: I onda je jedno takvo dijete ţivotne radosti jer tada je on bio kao dijete moralo da sprovodi svoje dane u malom mjestu koje nije pruţalo nikakve prave radosti, nego sama uţivanja. Morao je da provodi dane ovdje, gdje nije nalazio nikakve svrhe ţivota; imao je samo sluţbu. Gdje da naĊe zadatak kome bi se mogao posvetiti ĉitavom svojom dušom? Imao je samo poslove. Nemati ni jednog druga koji bi bio u stanju da osjeti šta je to ţivotna radost samo dangube i rasipnike! OSVALD: Majko! GOSPOĐA ALViNG: I tako je došlo, što je i moralo doći. OSVALD: A šta je moralo doći? GOSPOĐA ALVING: I sam si ranije rekao šta bi se s tobom desilo, ako ostaneš kod kuće. OSVALD: Hoćeš li time da kaţeš da otac? GOSPOĐA ALVING: Tvoj jadni otac nije imao nikakvog ventila za tu nabujalu ţivotnu radost koja je bila u njemu. Pa ni ja mu nisam unosila vedrine u kuću. OSVALD: Ni ti? GOSPOĐA ALVING: Uĉili su me nešto o duţnostima i siĉnim stvarima i ja sam u to dugo i ĉvrsto vjerovala. Tako je sve proticalo u duţnostima, mojim duţnostima i njegovim duţnostima. Bojim se, Osvalde, da sam tvom jadnom ocu kuću uĉinila nepodnošljivom. OSVALD: Zašto mi o tome nikad ništa nisi pisala? GOSPOĐA ALVING: Dosada to nikad nisam vidjela u takvom svjetlu, da bih tebi, svom sinu, to mogla pominjati. OSVALD: Pa kako si to onda vidjela? GOSPOĐA ALVING (polako) Vidjela sam samo jedno da je tvoj otac bio slomljen ĉovjek, još prije nego što si se ti rodio. OSVALD (prigušenim glasom) Ah! (Ustaje i ide do prozora.)
GOSPOĐA ALVING: A onda me je progonila iz dana u dan samo jedna misao, da Regina, u stvari, pripada ovamo u ovu kuću isto tako kao i mi je vlastito diete. OSVALD (brzo se okrene) Regina! REGINA (skoĉi i pita prigušenim glasom) Ja! GOSPOĐA ALVING: Da. Sad znate oboje. OSVALD: Regina! REGINA (gleda preda se) Majka je, dakle, bila jedna od onih. GOSPOĐA ALVING: Tvoja majka je imala mnogo dobrih osobina, Regina. REGINA: Da, ali je ipak bila od onih. Ponekad sam to i mislila; ali... Da, milostiva gospoĊo, otpustite me, molim vas, da smjesta odem. GOSPOĐA ALVING: Misliš li to ozbiljno, Regina? REGINA: Svakako. GOSPOĐA ALVING: Ti si, naravno, slobodna, ali… OSVALD (pribliţi se Regini) Da odeš? Sada? Pa ti pripadaš ovamo. REGINA: Merci, gospodine Alving, sad već smijem da kaţem Osvalde. Naravno, ne na onaj naĉin, kako sam ja zamišljala. GOSPOĐA ALVING: Regina, ja prema tebi nisam bila iskrena… REGINA: Da, to je ibio i grijeh i sramota! Da sam znala da je Osvald bodestan, onda. Ali sada kad izmeĊu nas i ne moţe biti ništa ozbiljno. Ne, ja, zasta, ne mogu da trĉkaram ovdje na selu i da se muĉim oko nekih bolesinih ljudi. OSVALD: Ĉak ni oko jednog jedinog koji ti je inaĉe tako blizak? REGINA: Ne, zaista, ni to ne mogu. Svaka siromašna djevojka mora da iskoristi svoju mladost, jer inaĉe se naĊe na cjedilu prije nego što se i nadala. A ja u sebi takoĊe imam ţivotne radosti, milostiva gospoĊo! GOSPOĐA ALVING: Da, naţalost, ali nemoj sebe da proćerdaš, Regina. REGINA: No, ako i to doĊe, onda je tako moralo biti. Ako je Osvald krenuo za svojim ocem, moram i ja za svojom majkom. Smijem li da pitam, milostiva gospoĊo, zna li gospodin pastor Manders za ovu priĉu o meni? GOSPOĐA ALVING: Pastor Manders zna sve. REGINA (zabavljena svojom maramom) Da, onda ću gledati da što je moguće prije odem parobradom. Sa pastorom se uvijek mogu lako nagoditi; jer onda mislim da isto tako imam pravo na malo novaca, kao i on… taj odvratni stolar. GOSPOĐA ALVING: Neka ti bude, Regina. REGINA (gleda je ĉvrsto) A miostiva gaspoĊa je baš mogla i da me vaspita kao dijete jedne osobe od poloţaja, to bi meni bolje odgovaralo. (Zabaci glavu) Ah, koješta, i to me je briga! (S ogorĉenim pogledom na zatvorenu flašu) Imala sam barem priliku da pijem šampanjac s ljudima od poloţaja. GOSPOĐA ALVING: A alko budeš trebala dom, Regina, onda doĊi meni. REGINA: Ne, hvala lijepo, milostiva gospoĊo. Pastor Manders, taj će me već prihvatiti. A ako baš sve bude išlo naopako, onda znam kuću u koju i spadam. GOSPOĐA ALVING: A ta je? REGINA: Azil komornika Alvinga. GOSPOĐA ALVING: Regina, sad vidim ti ćeš se upropastiti! REGINA: Ah, koješta! Adieu. (Pozdravlja i odlazi kroz predsoblje.) OSVALD (stoji kraj prozora i gleda napolje) Je li otišla? GOSPOĐA ALVING: Da. OSVALD (mrmlja za sebe) Kakva glupa priĉa, da! GOSPOĐA ALVING (stupi iza njega i stavi mu ruke na ramena) Osvalde, dragi moj djeĉaĉe ovo te je sigurno jako potreslo? OSVALD (okrene lice prema njoj) Ta stvar s ocem, misliš? GOSPOĐA ALVING: Da, s tvojim nesretnim ocem. Bojim se da je to na tebe ostavilo prejak dojam. OSVALD: Šta ti pada na pamet? Svakako da me je veoma iznenadilo; ali mi, u stvari, to moţe biti i
sasvim svejedno. GOSPOĐA ALVING (povuĉe ruke) Sasvim svejedno! To što je tvoj otac bio tako bezgraniĉno nesretan! OSVALD: Naravno da osjećam saţaljenije prema njemu kao i prema svakom drugom, ali… GOSPOĐA ALVING: Inaĉe ništa? Za svoga vlastitog oca! OSVALD (nestrpljivo) Ah, otac, otac. Pa ja oca nisam ni poznavao. Samo mi je jedno ostalo u sjećanju, da mi je zbog njega jedanput pozlilo. GOSPOĐA ALVING: Kakva uţasna misao! Zar dijete ne bi trebalo da osjeća ljubav prema svam ocu u svim prilikama? OSVALD: A ako dijete nema ništa da zahvali svome ocu? Ako ga nikako nije poznavalo? Zar se ti stvarno još drţiš starih praznovjerja, ti koja si inaĉe tako prosvijećena? GOSPOĐA ALVING: Zar su tebi to samo praznovjerja? OSVALD: Da, to moraš da uvidiš, majko. To je jedno od onih gledanja koja se povlaĉe po svijetu, a… GOSPOĐA ALVING (potresena) Sablasti! OSVALD (hoda po sobi) Da, moţeš ih nazvati i sablastima. GOSPOĐA ALVING (strastveno) Osvalde, onda ti ni mene više ne voliš! OSVALD: Tebe barem poznajem GOSPOĐA ALVING: Da, poznaješ me; ali to je sve! OSVALD: I ja takoĊe znam, kako ti mene voliš; već zbog toga bih ti morao biti zahvalan. A sada, kad, sam bolestan, ti mi moţeš biti od velike koristi. GOSPOĐA ALVING: Da, zar ne, Osvalde? O, skoro da bih blagoslovila tvoju bolest koja te je dotjerala meni i kući. Jer, ja sad vidim: ja tebe nemam, ja te moram zadobiti. OSVALD (nestrpljivo) Da, da, da, sve su to samo fraze. Ne zaboravi da sam ja bolestan ĉovjek, majko. Ja više ne mogu da se bavim drugim ljudima; dosta mi je da se bavim samim sobom. GOSPOĐA ALVING (tiho) Biću strpljiva i zadovoljna. OSVALD: A i vesela, majko! GOSPOĐA ALVING: Da, moj dragi djeĉaĉe, imaš pravo. (Prilazi mu) Jesam li te sada oslobodila svake griţnje savjesti i predbacivanja samom sebi? OSVALD: Da, to jesi. Ali ko će me osloboditi straha? GOSPOĐA ALVING: Straha? OSVALD (hoda po sobi) Regina bi to uĉinila za dobru rijeĉ. GOSPOĐA ALVING: Ne razumijem te, šta je to sa strahom i s Reginom? OSVALD: Zar nije već kasna noć, majiko? GOSPOĐA ALVING: Već se bliţi jutro. (Gleda napolje iz zimske bašte) Dan poĉinje da se bijeli gore na visovima. I biće lijepo vrijeme, Osvalde! Za koji trenutak vidjećeš sunce. OSVALD: Tome se radujem. Ah, ipak ima još ponešto ĉemu se mogu radovati i za šta mogu da ţivim. GOSPOĐA ALVING: To i ja mislim! OSVALD: Ako ne mogu da radim, onda… GOSPOĐA ALVING: Ah, uskoro ćeš ti opet moći da radiš, moj dragi djeĉaĉe. Sad više ne smiješ razbijati glavu tim muĉnim i poraţavajućim mislima. OSVALD: Ne, dobro je šito si mi ova uobraţenja svalila sa duše. A kad bih se još samo jednog riješio (Sjeda na sofu) Sad ćemo da porazgovaramo, majko… GOSPOĐA ALVING: Da, hoćemo. (Ona gurne fotelju do sofe i sjedne sasvim blizu njega.) OSVALD: a uskoro će i sunce. A onda ćeš znati sve. I ja više neću imati ovog straha. GOSPOĐA ALVING: Šta kaţeš da ću znati? OSVALD (ne sluša je) Majko, zar nisi ranlije rekla da nema niĉeg na svijetu što ti ne bi za mene uĉinila ako bih te zamolio? GOSPOĐA ALVING: Naravno da sam rekla! OSVALD: I ti si i sad kao i prije opremina na to, majko? GOSPOĐA ALVING: U to se moţeš pouzdati, moj dragi, jedini djeĉaĉe. Pa ja i ne ţivim nizašto drugo, nego samo za tebe. OSVALD: Da, da; onda treba da ĉuješ ti majko, ti si jaka, snaţne duše. Moraš ostati sasvim mirna,
kad ovo ĉuješ. GOSPOĐA ALVING: Ali šta je to tako strašno? OSVALD: Ne smiješ vikati. Ĉuješ li? Obećavaš li mi to? Sjedićemo i sasvim mirno govoriti o tome. Obećavaš li mi to, majko? GOSPOĐA ALVING: Da, da, obećavam ti, samo govori! OSVALD: Da, onda treba da znaš, da ovo stanje umora i nesposobnosit da pomislim na rad da to sve nije ona prava bolest… GOSPOĐA ALVING: Ali šta je onda ta bolest? OSVALD: Ta bolest koju sam naslijedio, ona (Pokazuje na ĉelo i dodaje sasvim tiho) ona je ovdje, unutra. GOSPOĐA ALVING (gotovo bez glasa) Osvalde! Ne ne! OSVALD: Ne viĉi. Ne mogu to da podnesem. Da, ona sjedi ovdje unutra i vreba. I moţe da izbije u svako vrijeme i svakog ĉasa. GOSPOĐA ALVING: O, kako uţasno! OSVALD: Samo mirno sada! Tako je to sa mnom. GOSPOĐA ALVENG (skoĉi) To nije istina, Osvalde! To nije moguće! Ne moţe biti tako! OSVALD: U Parizu sam imao jedan napad. Ubrzo je prošao. Ali kad sam saznao kako je to bilo sa mnom, spopao me je strah, tako ludaĉki i tako divlji, da sam otputovao kući i tebi što sam brţe mogao. GOSPOĐA ALVING: To je, dakle, taj strah! OSVALD: Da, jer to je neopisivo muĉno, vidiš li. Kad bi to bila obiĉna, smrtna bolest. Jer smrti se ja ne bojim, iako bih volio da ţivim što duţe. GOSPOĐA ALVING: Da, da, Osvalde, i treba da ţiviš! OSVALD: Ali to je tako neopisivo muĉno. Kao da opet postajem dijete u povitku; da me drugi hrane i tako dalje. Ah, to je neopisivo! GOSPOĐA ALVING: Dijete ima majku da ga njeguje. OSVALD (skoĉi) Nikad i nikad! Upravo to neću! Ne mogu da podnesem ni pomisao da bih moţda godinama tako leţao tako i ostario i osijedio. Konaĉno, i ti bi još mogla da umreš prije mene. (Sjeda na stolicu gospoĊe Alving) Jer to ne mora odmah da završi smirću, rekao je ljekar. On je to nazvao nekom vrstom omekšavanja mozga ili nešto sliĉno. (Smiješi se turobno) Nalazim da sam izraz zvuĉi lijepo. Uvijek pri tom pomislim na zavjese od svilenog baršuna trešnja crvene boje, na nešto po ĉemu se delikatno klizi. GOSPOĐA ALVING (uzvikne) Osvalde! OSVALD (opet skoĉi i hoda po sobi) A sad si mi oduzela i Reginu! Da sam barem nju imao. Ona bi mi već uĉinila uslugu iz ljubavi. GOSPOĐA ALVING (prilazi mu) Šta misliš time, moj sine? Zar ima na svijetu kakve usluge iz ljubavi koju ja tebi ne bih uĉinila? OSVALD: Kad sam se u Parizu oporavio od napada, onda mi je ljekar rekao da, kad napad opet doĊe a on će opet doći onda više nema nikakve nade. GOSPOĐA ALVING: Zar je bio tako bezdušan, da ti… OSVALD: Zahtijevao sam to od njega. Rekao sam mu da imam naĉina da to predusretnem (Smiješi se veselo) I zasta imam. (Vadi neku kutijicu iz unutrašnjeg dţepa na grudima) Majko, vidiš li ovo ovdje? GOSPOĐA ALVING: Šta je to? OSVALD: Morfij u prahu. GOSPOĐA ALVING (gleda ga uţasnuto) Osvalde djeĉaĉe moj? OSVALD: Sakupio sam dvanaest kapsula GOSPOĐA ALVING (pruţa ruku) Daj mi tu kutiju, Osvalde! OSVALD: Još ne, majko. (Stavlja kutiju opet u dţep.) GOSPOĐA ALVING: To neću preţivjeti! OSVALD: Moraćeš. Da sam imao Reginu, rekao bih joj šta je sa mnom i zamolio bih je za tu posljednju uslugu iz ljubavi; ona bi mi pomogla, to znam sigurno.
GOSPOĐA ALVING: Nikada! OSVALD: Kad bi me ovaj uţas savladao, kad bi me vidjela kako bespomoćno leţim kao malo dijete u povitku, prepuštenog sudbini, izgubljenog bez nade bez spasa… GOSPOĐA ALVING: Nizašto na svijetu to Regina ne bi uĉinila! OSVALD: Regina bi to uĉinila. Regina ima tako ĉudno lako srce. I ubrzo bi joj bilo preko glave da njeguje jednog takvog bolesnika kao što sam ja. GOSPOĐA ALVING: Onda neka je slava i hvala nebesima što Regina nije tu! OSVALD: Da, ali sad mi onda ti moraš uĉiniti tu uslugu iz ljubavi, majko. GOSPOĐA ALVING (viĉe glasno) Ja! OSVALD: Zar mi ti nisi najbliţa? GOSPOĐA ALVING: Ja! Tvoja majka! OSVALD: Upravo zato. GOSPOĐA ALVING: Ja, koja sam ti dala ţivot? OSVALD: Za ţivot te nisam molio. I kakav si mi to ţivot dala? Ja ga više neću! Uzmi ga natrag! GOSPOĐA ALVING: U pomoć! U pomoć! (Istrĉi u predsoblje.) OSVALD (za njom) Ne odlazi od mene! Kuda ćeš? GOSPOĐA ALVING: Da ti dovedem ljekara, Osvalde! Pusti me da idem! OSVALD (takoĊe napolju) Nećeš ići. I unutra neće više niko ući. (Okreće kljuĉ u bravi.) GOSPOĐA ALVING (ponovo ulazi) Osvalde, Osvalde, dijete moje! OSVALD (ide za njom) Ti tvrdiš da me voliš kao majka a moţeš da me gledaš kako se muĉim u ovom bezimenom strahu? GOSPOĐA ALVING (poslije kraće pauze, potpuno se savladava) Evo moje ruke. OSVALD: Znaĉi hoćeš? GOSPOĐA ALVING: Ako bude potrebno. Ali to neće biti potrebno. Ne, ne, ni sada ni nikada. OSVALD: Nadaćemo se. I ţivjeti zajedno koliko moţemo. Hvala ti, majko. (On sjeda u fotelju koju je gospoĊa Alving dogurala do sofe. Sviće. Lampa na stolu još gori.) GOSPOĐA ALVING (pribliţi se oprezno) Jesi li sada miran? OSVALD: Da. GOSPOĐA ALVING (sagnuta nad njim) To je bilo neko tvoje uţasno uobraţenje, Osvalde. Ti ne moţeš da podneseš tako mmogo uzbuĊenja. A sad se moraš odmarati. Kod kuće, kod svoje majke, moj ljubimĉe. Svaka tvoja i najmanja ţelja biće ispunjena kao onda kad si bio malo dijete. Tako. Sad je napad prošao. Vidiš li kako je to lako? Ah, znala sam ja to dobro. I vidiš, Osvalde, kakav nam divan dan dolazi? Sjajni sunĉevi zraci. Sad tek moţeš lijepo da vidiš svoj zaviĉaj. (Ona ode do stola i ugasi lampu. Izlazi sunce. Gleĉeri i planinski vrhovi leţe u sjajnom jutarnjem svjetlu.) OSVALD (sjedi u fotelji, leĊima okrenut pozadini i ne miĉe se. Iznenada kaţe) Majko, daj mi sunce! GOSPOĐA ALVING (kraj stola, lecne se i pogleda ga) Šta kaţeš? OSVALD (ponavlja tiho i muklo) Sunce. Sunce. GOSPOĐA ALVING (pritrĉi mu) Osvalde, šta ti je? OSVALD (izgleda kao da se grĉi u stolici, svi mišići mu popuštaju, lice mu je bezizraţajno, zuri slijepo preda se). GOSPOĐA ALVING (drhti od uţasa) Šta je to? (Viĉe) Osvalde! Šta ti je! (Baca se pred njega na koljena i drma ga) Osvalde! Osvalde! Pogledaj me! Zar me me poznaješ? OSVALD (muklo kao i prije) Sunce. Sunce. GOSPOĐA ALVING (skaĉe oĉajna, hvata se objema rukama za kosu i viĉe) Ovo se me moţe podnijeti! (Šapće kao ukoĉena) Ovo se me moţe podnijeti! Nikad više! (Iznenada) Gdje mu je samo? (Brzo ga pipa po grudima) Evo! (Ustukne koji korak i vikne) Ne, ne, ne! Da! Ne, ne! (Stoji malo udaljena od njega, s rukama u kosi i zuri u njega u nijemom uţasu.) OSVALD (sjedi nepokretno kao i prije i govori) Sunce. Sunce. Kraj
