Henrik Ibzen DRAME Priredio Josip Lešić Prevela Zeina Mehmedbašić IBZENOVE DRAME 1. Lutkina kuća Proći život — nije polje preći. Pasternak Napisana i objavljena 1879. godine, Lutkina kuća je na samom startu izazvala nesvakidašnji interes javnosti (tri izdanja za nepuna četiri mjeseca), a kada je 1880. započelo prikazivanje drame, najprije u Norveškoj i Njemačkoj, a zatim i u ostalim evropskim zemljama, bio je to, po pisanju Halvdana Kota, senzacionalni pozorišni događaj, nalik na "eksploziju bombe".1 Publika i kritika, dijele se oštro i žučno: pro i contra, mada su oni koji su smatrali da je Ibzen učinio "grubu umjetničku grešku" bili i brojniji i grlatiji, napadajući ga otvoreno za nemoral i perfidnost, tvrdeći čak da je Norin odlazak na kraju drame izazvao brojne porodične nesreće, jer je bio "nerazumni poziv i na dezertiranje", pa je "hiljade žena" uzbuđeno sanjalo "samo o tome kako bi što prije napustilo svoje domove". 2 Negativna reakcija je došla i od strane nekih vodećih pozorišnih umjetnika toga vremena. Poznata njemačka glumica Hedviga Niman-Rabe, iako je priželjkivala da tumači Noru, odbila je da igra finalnu scenu kako je napisana, patetično uzvikujući da ona "nikada ne bi mogla da napusti svoju djecu". Njemački pozorišni producenti i direktori, osjećajući da je Lutkina kuća svojevrsni komercijalni izazov i unosan posao, samovoljno mijenjaju kraj komada, uvodeći "sretan završetak" i pomirljivi rasplet drame. Želeći da ispriječi "barbarski" odnos prema tekstu, a možda i pokoleban, Ibzen odstupa od prvobitnog tragičnog finala i piše dodatnu kompromisnu varijantu: u posljednjem trenutku, tako reći pred sam Norin izlazak, Helmer otvara vrata dječje sobe, Nora zastaje, posmatra usnulu djecu, a zavjesa pada. Međutim, pokazaće se da i ovakav neizvjestan "sretan završetak", kao ni potpuni happy end, nisu više mogli da zadovolje publiku, koja, mada se protivila Norinom odlasku, više nije pri1
Michael Meyer. Ibsen; Penguin Books, str. 476. 2 Spemann's Goldenes Buch des Theaters, 1902, str. 544-546.
stajala ni na njen "nasilni" ostanak. Ibzen će uskoro definitivno odbaciti naknadnu varijantu, kao što će i pobunjena Hedviga Niman-Rabe, konačno pristati da igra, kako je to već učinila i njena kolegmica Marija Ranile, "pravu" Noru, odnosno, onaj integralni i prvobitni dramski finale. Osvajajući evropske scene, Lutkina kuća je, u posljednjim decenijama XIX stoljeća, pa i docnije, pored Sablasti, drama o kojoj se najupornije i najžešće polemisalo. Nora i gospođa Alving postaju prkosni simboli i dokazi ugroženog ženskog prava, vatreni argumenti u brojnim diskusijama euforičnih feministkinja. Kolika je bila popularnost Lutkine kuće, ali i dokaz da se o "slučaju Nore" neumorno raspravljalo, najbolje govori anegdota koju spominje Benedeto Kroče.3 Naime, u nekim skandinavskim porodicama u to vrijeme, prilikom slanja poziva za večernja sijela, pri dnu pozivnice je obično stajalo i upozorenje: "Moli se da se ne diskutira o Lutkinoj kući." Čak je Strindberg, koji se užasavao i bojao žena poput Nore, priznao da je, zahvaljujući Ibzenovoj drami, postalo jasno da brak nije nikakva "božanska institucija", i da je raskid između tih "nespojivih stranaka" na kraju, sasvim logičan i prirodan.4
I tako je, sticajem okolnosti, posljednja scena Lutkine kuće, sukob, ili kako bi to rekao Fergason, agon između Nore i Helmera, bacio u zasjenak cijelu dramu, sve njene prethodne takove, izvlačeći u prvi plan tendencioznost, probleme moralne kazuistike, pitanja ženskog prava i emancipacije, poistovećujući Noru sa ženom uopšte a Helmera sa muškarcem uopšte. I upravo to uopštavanje problema na osnovu slučaja Nore, potkrijepljeno "psihološkim i moralizatorskim ili amoralizatorskim diskusijama", učinili su, po mišljenju Kročea, ovu dramu "dosadnom i odbojnom", a kako je vremenom i tendencija izgubila na oštrini i svježini, a problemi "ženskog prava" zatureni i modificirani, a možda i prevaziđeni, i Lutkina kuća je gubila postepeno i poklonike i protivnike, ali i interes pozorišta. Nekada, jedna od najprivlačnijih ženskih uloga, u kojoj su se ogledale mnoge čuvene evropske glumice (Dibyald, Savina, Hemings, Rezana, Duže, Sorma, Borštnik, Podgorska, Mansvjetova i dr.), prestala je da privlači nove glumačke generacije, pa je izgledalo kao da je Lutkina kuća nepovratno otišla sa repertoara zajedno s vremenom u kome je izazvala tolika kontroverzna mišljenja. 3
Benedeto Kroče, Književna kritika kao filozofija; Beograd. 1969, str. 328. 4 Michael Meyer, op. cit., str. 476.
Danas, sto godina od nastanka Lutkine kuće, ostaje pitanje, uostalom relevantno za mnoge Ibzenove drame: je li moguće da je tako impresivan i osebujan dramski opus, jednog od najvećih dramatičara "modernog realizma", tek draga literarna uspomena, predmet interesantan više za istoriju dramske književnosti nego živo i pulsirajuće scensko štivo, efektan dokaz jedne specifične dramske, tehnike, zanimljiv kompendijum za izučavanje dramaturgije, ili, u tom nizu drama, od prve, Katilina, do posljednje, Kad se mi mrtvi probudimo, postoje, i za nas, u ovom trenutku, bar u okvirima jednog novog "čitanja", ili rasterećenog čitanja, izvori za nove impulse i nove ideje. Jednostano rečeno: da li je Ibzen i naš savremenik? Ali, vratimo se Nori. Ibzenova dramska tehnika, slikarski rečeno, ima nešto od poentilizma, to je bezbroj sitnih detalja-tačkica, koje se slijevaju i stapaju u određene tonove i nijanse, pomoću kojih on neprimjetno, ali strpljivo i sigurno, komponuje ne samo pojedine scene već i obrise likova i odnosa. U toj poentilističkoj tehnici, on ništa ne prepušta slučaju, svaka riječ, gesta, indikacija i didaskalija, podređeni su svjesnom insistiranju na detaljima, koji tek na kraju, u svojoj ukupnosti, omogućavaju kompletan doživljaj. Ovome treba dodati i već poznatu konstataciju o Ibzenovoj analitičkoj tehnici drame, po kojoj se prošlost (sablasti) javlja kao pokretač drame u sadašnjosti, uz jednu važnu dopunu, da Ibzen, i pored zaista efektnog, gotovo trilerskog odmotavanja klupka prošlosti, vodi i dramu sadašnjosti i da se upravo u izgrađivanju tog dijela drame služi već spomenutom poentilističkom tehnikom, nizanjem detalja-tačkica. Uzmimo, za primjer, sam početak Lutkine kuće. Već u uvodnoj sceni, pretrpana mnoštvom paketa i "zadovoljno pjevuckajući", Nora pokazuje prve znakove rasipnosti i infantilnosti. Nosač, koji je donio jelku i korpu, traži za svoju uslugu pedeset era, a ona mu galantno daje krunu. Čim ostane sama, vadi iz tašne kesicu sa slatkišima i krišom ih jede, a zatim na prstima prilazi vratima Helmerove sobe, bojeći se da je ovaj ne iznenadi u "nedozvoljenom" postupku. Kad začuje njegov glas, kao dijete uhvaćeno u krađi, brzo briše usta od mrvica i sakriva slatkiše. Nasuprot Nore, Torvald Helmer se prvi put pojavljuje na sceni ozbiljno, radino, "sa perom u ruci" i očito je da, mada je Badnje veče, on radi i da je njegov interes usmjeren u drugom pravcu. Iz njegovog tepanja Nori ("cvrkuće ševa", "skakuće vjeverica", "lakoumni češljugar"), kroz smijeh i razdraganost, uz "povlačenje za nos", saznajemo, više usput, i tu je Ibzen majstor, da je "lakoumni češljugar opet izlazio i profućkao novac"; detalj-tačkica, koju pisac još jednom podvlači u direktnom pitanju: "Zar te opet spopala lakomislenost?" Uvrijeđena zbog Helmerova prijekora, Nora se "duri", "mala
ševa je objesila krila". Međutim, njeno ponašanje je sistem, provjerena i lukava igra s mužem, napad na njegove slabosti. I zaista, da bi je razgalio i odobrovoljio, Torvald vadi novčanik, i pokušava da je tako raspoloži. Ona ga i nehotice prisiljava na infantilan postupak, na dječju igru. Sakrivajući novčanik, Helmer je golica pitanjem: "Noro, šta li ja to imam?" Nora se "brzo okrene" i radosno uzvikne: "Novac!" Odjednom više nije ljuta. Pohlepno zgrabi novac i brzo ga, s radošću, prebrojava". Ponovno cvrkuće i pokazuje poklone. Znači, ova igra između nje i Helmera igra se često i ima već jedan ustaljeni red: prijekor muža zbog rasipnosti — "durenje" i ljutnja povrijeđene žene — popuštanje muža i izmirenje, ali sa otvorenim novčanikom. I ne samo to. Koristeći slabost Helmera, "mala rasipnica" i "lakoumni češljugar" ide i dalje, umjesto božićnjeg poklona, traži od muža da joj pokloni novac, s motivacijom da će kasnije kupiti nešto za sebe. Istina, mi ćemo saznati zašto je Nori novac potreban, ali ostaje činjenica da ona, s jedne strane, ima razrađen čitav sistem izvlačenja novaca, a, s druge, da jedan dio tog novca ipak rasipa, i to s radošću, jednostavno ga "profućka" na "razne beskorisne stvari". Helmer ovu "slabost" svoje vjeverice prima kao naslijeđenu karakternu osobinu: "Ti si čudno malo stvorenje. Sasvim kao i tvoj otac. Trudiš se na sve načine da dobiješ novac u ruke, a čim ga imaš, prospe ti se između prstiju; ti nikad ne znaš kud je otišao. Da, ali moram te uzeti takvu kakva jesi. To ti je u krvi. Da, da, da, Noro, takve stvari se nasljeđuju." Jasno je, Norma lakomislenost i opsjednutost novcem i trošenjem nije novijeg datuma, i nije se javila tek kao posljedica potrebe da se isplati krivotvorena mjenica, već je konstantni dio njenog karaktera, nešto što je postojalo i prije udaje za Helmera. Ibzen to, malo docnije, u razgovoru između Nore i Kristine Linde, namjerno podvlači, ubacujući novi detaljtačkicu, saopštavajući nam direktno, kroz smiješak Linde, da se Nora "još nije opametila" i da je i u "školi bila velika rasipnica". Završavajući temu rasipnosti i lakomislenosti, Ibzen nastavlja sa slikanjem Nore i Torvalda, uključujući ponovno u igru onaj početni detalj sa slatkišima. Naime, Helmeru je njegova "draga, mala, raspjevana ševa" sumnjiva, i on traži da ga "pogleda pravo u oči", i pita je, prijeteći prstom: "Da li je slatka njuškica i danas nešto grickala u gradu?" Nora se brani poput nestašnog djeteta, ali i pomalo ženski koketno, laže mu u oči i ljupko ga uvjerava da nije jela slatkiše. Helmerova zabrana, očito, ima višestruko značenje, nije samo zbog toga da Nora bombonima "ne pokvari zube" već je i to dio njihove bračne igre, odnos koji su oba partnera ne samo prihvatila nego ga gotovo ritualno održavaju, mada će Nora, u kriznom trenutku, ovu "zabranu", iako je više nego očigledno da Torvald zna da je ona kriomice krši, doživjeti i proglasiti kao pitanje neslobode i ugrožavanja njene ličnosti. Prateći pažljivo Norine postupke i nehotice iskrsava pitanje Norinih godina. Po njenom ponašanju, kad ne bismo znali da je udata već osam godina i da je majka troje djece, pomislili bismo da se radi o virginalnoj i nedozreloj djevojci, a ne o ženi koja se nalazi na pragu srednjih godina (između 26 i 30). Ovaj nesklad između psihološkog i fizičkog, ponašanja i godina, temeljna je karakteristika Norinog lika, njena specifičnost i izuzetnost, osnovni uzrok mnogih nesporazuma, izvor svih njenih postupaka, od krivotvorenja potpisa do napuštanja muža i djece. U Ibzenovoj ostavštini ostala su zabilježena njegova razmišljanja o izgradnji dramskog lika, u kojima on kaže da prije nego napiše ijedan redak, mora "u glavi imati karakter skroznaskroz", mora "prodrijeti do posljednjeg nabora njegove duše". I upravo ovaj metod detaljnog poniranja, najpotpunije dolazi do izražaja upravo u komponovanju Nore. Već druga scena, dijalog između nje i Kristine Linde, ima trostruku ulogu, ona nastavlja sa otkrivanjem "nabora" Norine duše, otvara jedan lik bitan za radnju, ali, istovremeno, služi i za suprotstavljanje dva različita načina i shvatanja života, sreće i nesreće, lijepog i ružnog sna. Jer dok je Nora proživjela sa mužem "posljednjih osam godina" kao "sretno vrijeme", Lindin život je bio lanac nesreća i nevolja. Zbog teško bolesne majke, osuđena da se brine o mlađoj braći, u materijalnoj oskudici, Linde je prisiljena da napusti čovjeka koga je voljela
(Krogstad), i da se uda za bogataša. Poslije deset godina, na kraju, ostaje sama, u potrazi za poslom. Majka joj je umrla, braća se osamostalila i razišla, bogati muž, koji se bavio nesigurnim poslovima, takođe je umro, ne ostavivši joj nikakvih sredstava za život, tako da je Kristina primorana da se sama probija kroz život. "Posljednje tri godine — kaže ona Nori — bile su kao jedan jedini dugi i nemirni radni dan." Dvije ženske sudbine stoje jedna prema drugoj: ogorčena i ostarjela Kristina, i vedra i "sretna" Nora. Jedna je prošla "kalvariju" života, a druga, sa izuzetkom slučaja sa mjenicom, relativno bezbrižan i bezbjedan život. I Krogstad, slično Kristini Linde, nije samo pokretač radnje i zapleta već služi i kao kontrapunkt Torvaldu i Nori, neka vrsta tamne pozadine na kojoj se potpunije i oštrije odražava "porodična sreća" bračnog para Helmer. Uz pomoć Krogstada mi saznajemo i nekoliko značajnih podataka iz Torvaldove mladosti, jer kao što je Kristina bila Norina školska drugarica, tako se i njih dvoje poznaju "još iz studentskih dana", u kojima Helmer nije ispoljavao "mušku hrabrost", i već je bio na izvjestan način frustriran konvencijama građanske pristojnosti i etikecije, ne usuđujući se "ni da pisne", samo da bi zadržao položaj i ugled u društvu. Ponovno se suprotstavljaju dva antipodna životna puta, dvije kontrasne ljudske sudbine: Helmer je uspio, a Krogstad je izgubio "čvrsto tlo pod nogama i sada je kao brodolomnik na svojoj olupini". Saznanje da je Torvald postavljen za šefa Akcionarske banke u kojoj je on ništavni činovnik, i da ga upravo Torvald hoće da otpusti, pokreće u Krogstadu zatomljene sablasti prošlosti, njegovu povrijeđenu sujetu, i on, ne birajući sredstva, i ne želeći da "ponovno dospije u blato", ucjenjuje Noru, jer "hoće gore", hoće da "stane na noge". Njegove ruke su prljave, on se bavi "svakakvim poslovima", Rank ga naziva "karakter pokvaren do srži", on čak piše razne paskvile za "najprljavije novine", on je "moralni Lazarus", ali, istovremeno, za Krogstada je "uspjeh" Helmera, mekušca bez talenta i vrijednosti, kakvog on zna iz studentskih dana, svojevrsna društvena nepravda, gotovo kao neka duboka lična uvreda. Slično Nori, i Krogstad je svojevremeno krivotvorio potpis i zbog toga je "izopćen" iz društva, i "sva su mu vrata bila zatvorena". On se prema Nori ponaša kao prema "finoj, razmaženoj dami". Ibzen namjerno stvara scenu Norine igre sa djecom, u kojoj ona ciči, pleše, smije se, skriva pod stolom, da bi je u takvom "neozbiljnom" i infantilnom stanju zatekao Krogstad, opterećen problemima ugrožene egzistencije, posrćući pod teretom zle sudbine: neostvarena ljubav prema Kristini, neuspjeli brak, izopćenje iz društva, brige o podizanju djece, prijetnja otkazom, jednom rječju: promašen i ugrožen život. Suprotstavljajući ova dva para, Ibzen, u završnici Lutkine kuće, izvodi dvostruki obrt: Krogstad i Kristina Linde iako pred zidam života, gotovo poraženi i pomireni sa sudbinom, doživljavaju "čudo", nošeni nadom da sve još nije izgubljeno; dok Helmer i Nora, suočeni sa stvarnošću, probuđeni iz jednog lijepog ali lažnog sna o sreći, doživljavaju brodolom, ostaju bez nade i bez vjere da se može desiti "čudo". U ponašanju Nore prema Kristini primjećuje se i jedna vidljiva doza bezosjećajnosti, ili, lažne osjećajnosti, ona vrsta odnosa koju sretni ljudi pokazuju prema nesretnima. U prvi mah Nora ne prepoznaje Kristinu. Vjerovatno da su deset godina odsustva i promjene na Kristini doprinijele tom neprepoznavanju nekada intimne školske drugarice, ali, isto tako, ostaje činjenica, Ibzen to registruje, da Nora, kad je saznala za smrt Kristininog muža, nije našla za potrebno da joj izjavi saučešće, jer se "uvijek nešto ispriječilo". Taj egoizam sreće, potkrijepljen saznanjem da je Torvald unaprijeđen i da je ipak "divno imati puno, puno, novaca i nikakvih briga", prisutan je i u Norinoj brbljivosti, u njenom la komislenom cvrkutanju, skakutanju, pljeskanju rukama, u infan tilnom ponašanju, koje primorava gospođu Linde da zaključi da je Nora "još uvijek dijete". (DA, DIEJTE JE, JER JOJ NISU DOZVOLILI DA BUDE IŠTA DRUGO!) I sad dolazi do prelama. Želeći da dokaže da nije dijete, da je odrasla, da je "sposobna za nešto ozbiljno", ona Kristini ispriča dio svoje velike tajne: ona je spasila život svome mužu. Opet jedna lakomislena i hvalisava crta u Norinom karakteru, jer tajnu koju je tako ljubomorno čuvala i sakrivala, ona odjednom, samo
da bi pokazala da nije dijete, ispriča, gotovo izbrblja, ženi koju nije vidjela punih deset godina, i koju prije desetak minuta nije čak ni prepoznala. Kolika je Norina lakomislenast i infantilnost, najbolje pokazuje njeno petljanje oko pitanja kako je došla do novaca za Torvaldovo liječenje. U jednom trenutku, "pjevuckajući i smiješeći se tajanstveno", ona kaže: "Mogla sam ga (novac) dobiti od nekod obožavaoca. Kad neko ovako izgleda kao ja..." Nora zaista ima bujnu maštu i "dječju dušu", pa nije ni čudno što je ozbiljna Kristina odmah nakon toga prisiljena da konstatuje da je ona "šašava", osjećajući da se u cjelokupnoj priči o "spašavanju muža" krije neka Norina "nepromišljenost". Ali, istovremeno, spominjući svoj izgled i obožavaoca, Nora to ne čini baš potpuno napamet, ona to iskustveno zna iz odnosa sa Helmerom, a ponešto naslućuje, vidjećemo docnije, i iz odnosa sa doktorom Rankom. Nora je svjesna svoga tijela i svoje senzualnosti. (A ZAŠTO NE BI BILA?) I sad dolazimo do Norine tajne, koja je osnovni pokretač radnje, jer kompletna tenzija u drami i nije ništa drugo nego odlaganje saznanja, prolongiranje objelodanjivanja istine, kao što je i odlazak Nore na kraju, reakcija na Helmerov stav prema tajni, odnosno prema istini. U čemu je Norina tajna? "Ona je krivotvorila" — piše Ibzen u Bilješkama o modernoj tragediji — "i ponosi se time, jer je to učinila iz ljubavi prema mužu, da bi spasla njegov život." Ibsen je tako sam definisao temu Lutkine kuće. Kao što će odmah zatim izreći i ideju: "Ali taj muž sa svojim preovlađujućim principima o časti stavlja se na stranu zakona i na to gleda s muškog stanovišta."5 Međutim, sama priča o načinu i razlozima krivotvorenja ne izgleda nam ubjedljiva i logična. Ibzen, koji će u sljedećoj drami, Sablasti, upravo matematički tačno voditi priču prošlosti kroz sadašnjost gospođe Alving i Osvalda, u slučaju Lutkine kuće, ne pokazuje dovoljno ni preciznosti ni uvjer ljivosti. (???????? KAKO NE POKAZUJE? HAJD' NE SERI!!!!!) Torvald je, nakon ženidbe, napustio državnu službu, jer nije imao nikakvih izgleda za napredovanje. Prisiljen je da radi danonoćno i tako se "smrtno razbolio". Ljekari su to saopštili Nori, jer Helmer "nije smio da zna kako je loše njegovo stanje", da mu je život u opasnosti i da ga samo boravak na jugu može spasti. Ibzan ne spominje o kakvoj se bolesti radi, mada je izvjesno da je riječ o tuberkulozi, kako zbog promjene klime tako i zbog mjesta boravka u Italiji (Kapri). Teško je povjerovati, bez obzira na vrstu bolesti, da Torvald nije znao, ili bar osjećao, da je smrtno bolestan, kao što je malo vjerovatno da su ljekari u saopštavanju dijagnoze pretpostavili lakomislenu i djetinjastu Noru, ozbiljnom i pedantnom Helmeru. (ZAŠTO JE U TO TEŠKO POVJEROVATI????) Osnova priče je zaista bez ubjedljivosti, tako da je i kompletan Norin podvig doveden u pitanje. JAO GLUPOSTI!!!!!) Pokušavajući da ubijedi muža da krenu na jug, a kako nije smjela da spominje njegovu bolest, Nora je "plakala i preklinjala", (PLAKALA JE JER JE ZNALA DA ĆE GA TAKO NAGOVORITI, JER SU TO VRIJEDNSOTI USPOSTAVLJENE U PATRIJARHALNOM SISTEMU ++ŽENE PLAČU, ZATO IM UDOVOLJI!'' ) govoreći "kako bi joj se svidjelo da može kao i druge mlade žene da otputuje u inostranstvo". Pošto nisu imali novaca, nagovara ga da uzme zajam, ali je Torvald to odbio, tvrdeći da je ona lakomislena i da mu je dužnost da ne popušta njenim "mušicama i kapricima". Vidjevši da neće uspjeti da nagovori muža, Nora uzima zajam od Krogstada, krivotvori mjenicu, a Torvaldu slaže da joj je novac poslao njen otac koji je bio na samrti. Ibzen, želeći po svaku cijenu da ostvari ideju o Norinom spašavanju muža, ponovno prenebregava logiku i činjenice. Potpuno neuvjerljivo djeluje da je racionalni Helmer, koji danonoćno radi da bi se održao, u materijalnoj oskudici, pristao, naravno ukoliko na izvjestan na5
Isto, str. 466.
čin nije znao da se radi o njegovoj bolesti, da spiska 4.800 kruna, makar to bio i novac Norinog oca, da bi zadovoljio njene "mušice i kaprice". Napokon, to "prekrasno putovanje",
kako ga je nazvala Nora, koje je Helmeru spasilo život, nije bilo "kratak izlet" u inostranstvo, već boravak dug godinu dana. I na kraju ispada da se Helmer liječio od "smrtne bolesti", a da to nije ni znao, trošeći priličan novac (u trenutku kada su inače teško živjeli), samo zato da bi Nora kao i "ostale mlade žene" mogla da živi u inastranstvu. Priča o spašavanju teško bolesnog muža odista je nevjerovatna i nelogična. Što se tiče uzimanja zajma od Krogstada i krivotvorenja mjenice, naročito sa unošenjem pogrešnog datuma, ostvareno je zaista dosljedno u stilu već poznate Norine nepromišljenosti. Poslije svega što je učinila, započevši svoju veliku igru, Nora kaže da se "osjećala skoro kao muškarac", mada bi, čini nam se, istinitije bilo da je rekla da se osjećala skoro kao odrasla. (PA, TO TO I ZNAČI!!!! ''RAZUM'' I ''PAMET'' SU OSOBINE MUŠKARACA U PATRIJARHALNOM SISTEMU!) Vrativši se sa Kaprija, Nora je prisiljena da redovno isplaćuje zajam. Kako to ona čini? Najvećim dijelom igrajući već poznatu igru sa mužem, tako da je Torvald indirektno, i ne znajući, isplaćivao dug (E, PA NIJE! JER ONO ŠTO JE ONA RADILA U KUĆI TREBALA JE ZA TO DA PRIMA PLATU, TAKO DA JE ONA TO ISPLATILA!!!!!!) . A kako to nije uvijek bilo dovoljno, ona je noću, krišom, uzimala posao za prepisivanje (Ibzen ne kaže ni kakav, ni od koga), a u trenucima kad nije znala kako da dođe do novaca, zamišljala je — još jedan simptomatičan detalj-tačkica u Norinom karakteru — kako se u nju zaljubio neki stari, bogati gospodin, i kako je on umro i ostavio joj novac u nasljedstvo. Očito je da Nora ovdje podsvjesno misli na doktora Ranka, za koga zna da je u nju zaljubljen, i koji je zaista star i bogat. Uostalom, Kristina, kad prvi put ugleda Ranka, intuitivno ga dovodi u vezu sa Norom, prepoznaje u njemu čovjeka iz Norine mašte, i savjetuje je da "okonča tu stvar" sa doktorom. I Rank, sa svojom bolešću i slutnjama smrti, sa svojim patnjama i svojom usamljenošću, nije samo, kako to misli Helmer, "oblačna pozadina na njihovoj sunčanoj sreći", već je, slično Kristini i Krogstadu, svojevrsni kontrapunkt, na kome se potpunije i kompleksnije osvjetljavaju karakteri Nore i Helmera, njihova egoistična "sunčana sreća". Tu, pored njih, umire čovjek, prijatelj, a oni su gotovo bezosjećajni, kao da je riječ o strancu. Helmer čak konstatuje "da je tako možda bolje", a malo zatim, još uvijek uspaljen od Norinog senzualnog plesa, poziva svoju "voljenu ženu" u krevet. Nora to, istina, odbija, jer nije u stanju da spava sa mužem, misleći "na smrt", mada je ovo odbijanje bračne postelje vezano i sa krajnjom napetošću zbog Krogstadovog pisma koje Helmer konačno ima u rukama. Prijateljstvo porodice Helmer, naročito Torvalda, prema doktoru Ranku, više je formalno, kurtoazno, gotovo verbalno, bez pravih i dubokih osjećanja. Što se tiče Nore, upravo preko njenog odnosa prema Ranku, Ibzen slika onu "žensku", koketnu i senzualnu stranu njenog karaktera, njenu potrebu da se igra sa muškarcima, da ih zavodi, da uživa u njihovim pogledima, pažnjama i malim nježnostima. Ona jednostavno voli da se svi dive njenoj ljepoti. Rank je zaljubljen u Noru, zbog nje je postao kućni prijatelj porodice, zbog nje svakodnevno dolazi. Njegova ljubav je platonska, čista, ćuteća, on ništa ne traži sem prostog fizičkog prisustva. Nora je, ženski intuitivno, osjetila ovu Rankovu "slabost", ona zna da je on voli, i ona se tim njegovim pritajenim osjećanjem koristi za svoju igru. Spremajući se za ples, u drugom činu, pokazuje mu svoje svilene čarape u "boji kože", dozvoljava mu da sutra na kostimiranom balu može pomisliti da ona pleše samo za njega, a zatim se nonšalantno ispravlja, "naravno, i za Torvalda". Sutra će moći da vidi njeno stopalo, pa čak, što se nje tiče i gornji dio noge, a zatim ga koketno i mazno udari čarapom lako po uhu. Ona se ženski neodgovorno titra s njim, a da i nije svjesna šta čini. I kada Rank ovakve njene pomalo slobodne postupke pogrešno shvati i odluči da joj kaže da je voli i da samo zato svakodnevno dolazi. Nora se odmah naljuti, povlači, odustaje od igre, čak ga prekorava zbog izgovorene istine, jer je to "odista odvratno od njega". (HAHAHA, PA TO JE DRUŠTVO NAUČILO – ISTINA SE NIKADA NE IZGOVARA!!!) Svojim ponašanjem, koketnošću i pritajenim golicanjem mašte, Nora je Ranku davala nadu, držeći odškrinuta vrata mogućnosti, ali, onog
časa, kad ova igra prestaje da bude "igra", i kada se pretvara u realnost, ona se "duri" poput djeteta kome je oduzeta omiljena igračka i uskraćena zabava, i ljutito zaključuje: "A sve je bilo tako lijepo!" Ona, koja će na kraju drame optužiti muža da je bila samo njegova lutka, voljela je, i te kako, da od drugih ljudi pravi svoje lutke. I tako se ponovno vraćamo na temu Norine "ženstvenosti", njene seksualnosti i njenog odnosa prema muškarcima. Svjesna ili ne, ona osjeća da u njenom tijelu postoji neka privlačna moć, neka tajna sila koja djejstvuje i ona to, ma koliko nam izgledala djetinjasta i nepromišljena, zna da iskoristi. U trenutku kada kod Helmera pokušava da interveniše u korist Krogstadovog zaposlenja, ona se služi upravo tim golicanjem Helmerove seksualne mašte obećavajući mu "igru", slutnju tijela: plesaće samo za njega, kao vila na mjesečini". Ova Norina potreba da izaziva senzualne želje, još je potpunije izražena u Helmerovom opisu njene razuzdane tarantele u stanu konzula Stenborga. Iako je za svoju igru dobila buran aplauz, Torvald kaže da je njeno "izvođenje bilo malo suviše naturalističko, — malo naturalističkije nego što to strogo uzevši odgovara zahtjevima umjetnosti". Gledajući je kako "zavodljivo" pleše tarantelu, sjetimo se da je Ranku obećala razgolićenu nogu, Helmer je osjetio intenzivnu seksualnu želju, "uzavrela mu je krv", i odmah je, jer više nije mogao da izdrži, uzeo svoju "dražesnu malu djevojku sa Kaprija — svoju kapricioznu djevojčicu sa Kaprija ... pod ruke" i poveo je kući, s namjerom da je što prije dovede do bračne postelje. Ustreptao od želje, inače mirni i racionalni Helmer, požudno tepa svojoj "zavodljivoj, dražesnoj ženici": "moja tajna ljubavnica", "moja tajna mlada nevjesta", "moja ustreptala ljepotica"; govori o njenim "nježnim mladalačkim ramenima", o "divnom zatiljku", ističe da se nalazi u dobroj muškoj formi i sjeća se prve bračne noći i prvog odnosa, ili, tačnije Norinog virginiteta. Posljedice ovakvog erotskog odnosa Helmera prema Nori, koji se koncentriše na trenutak izgubljene nevinosti, na neku vrstu virginomanije, ispoljavaju se u njegovom doživljaju Nore kao "djeteta", "ptičice", "malog stvorenja", "djevojčice", (PA, ON JE PEDOFIL!!!) u konstantnom nastojanju da već odraslu osobu drži na nivou adolescentnosti. Istovremeno, i Nora, koja je rano ostala bez majke, mažena od lakomislenog oca ("očeva lutka"), u odnosu na Helmera pokazuje neku vrstu edipovog kompleksa: potrebu da se, i u realnosti i u mašti (odnos prema Ranku, "bogati starac"), potčini starijem muškarcu, koja nije ništa drugo nego strah od života, zamjena za vrijeme djetinjstva u kome se, pored oca, osjećala sigurnom i zaštićenom, i nesvjesnu želju da to bezbjedno adolescentno doba što duže traje. Ovaj Norin psihološki infantilizam pomiješan je s njenim tjelesnim sazrijevanjem, tako da je stvorena jedna čudesna smjesa najkontraverznijih stanja, koja se često ispoljavaju alogično, u oscilacijama i konvulzivno (plesanje pomamne tarantele na kraju drugog čina, "kao da se radi o životu", potreba da kaže nešto ružno, igra sa djecom, protest sa bombonima, pokušaj da ukosnicom otvori poštansko sanduče, kostimiranje za maskenbal, itd.). U drugom činu, doktor Rank u jednom trenutku kaže da "nad svakom porodicom lebdi neka vrsta temeljite odmazde". Naravno, on to misli u prvom redu na sebe i na svoja ispaštanja zbog raskalašnih poručničkih dana njegovog oca. Ali i na Noru. Anticipirajući sa Rankom dramu Sablasti, Ibzen ovim sporadičnim likom, koji je od rođenja stigmatiziran nasljednim sifilisom, uvodi u Lutkinu kuću temu pra-grijeha, one "bijele konje" iz Rosmersholma, koja bi, kako reče Ivo Andrić, povodom Ćorovićeve drame Kao vihor, mogla "sažeti u staru reč: očevi su grožđe jeli, a deci zubi utrnuli". Jer, nije samo Rank taj koji "sušenjem kičme" ispašta, ni kriv ni dužan, zbog raspusnog života svoga oca, već i ostali sudionici ove drame, sa izuzetkom, možda, "čistog" Helmera, takođe su žigosani, i nad njima prijeteći lebde sablasti njihove prošlosti. Vidjeli smo, Kristina Linde, žrtvujući se za bližnje i odričući se zbog toga ljubavi voljenog čovjeka, nije uspjela da ostvari sreću. Nora je žigosana očevim karakterom, njegovom lakomislenošću. Krogstada je jedan nepromišljen postupak, krivotvorenje potpisa, obilježio trajnim izopćenjem iz društva. Pa čak i nad
dadiljom, koju je u mladosti jedan muškarac "unesrećio" i ostavio, lebdi temeljita odmazda, jer je prisiljena da se umjesto o svojoj brine o tuđoj djeci. Na izvjestan način i Helmer, koji svojom "finom prirodom osjeća prema svemu što je ružno izrazitu odvratnost", kao da ispašta što je u prošlosti, kao sudac-istražitelj, zbog ljubavi prema Nori, "progledao kroz prste" na financijske malverzacije njenog oca i tako ga spasio zatvora. Ove sablasti prošlosti pritiskaju poput more Ibzenove junake u sadašnjosti i onemogućavaju ih da ostvare sreću, one postaju nešto sudbinsko, fatalističko, i vremenom, umjesto da se smanjuju i nestaju, rastu i razaraju, pretvarajući se u kaznu, koja vodi ili u smrt (Sablasti, Mali Ejolf, Rosmersholm, Heda Gabler, Graditelj Solnes, Divlja patka, Jon Gabrijel Borkman), ili u beznađe (Lutkina kuća). U Bilješkama o modernoj tragediji (1878), Ibzen govori o dvije vrste "duhovnih zakona, o dvije vrste savjesti, jedna u muškarcu, druga, sasvim drukčija, u ženi". Među njima je latentno prisutan nesporazum i nerazumijevanje, jer se u svakodnevnom životu "žena procjenjuje po muškom zakonu, kao da i nije žena već muškarac". U isključivo "muškom društvu", sa zakonima koje su stvorili muškarci i sa "pravnim sistemom koji o ženskom ponašanju sudi sa muškog stanovišta", žena-majka je sasvim nalik na ženku nekih insekata, koja odlazi i ugine kad ispuni svoju dužnost. U završnoj sceni Lutkine kuće, Ibzen oštro sukobljava ove dvije vrste duhovnih zakona; međutim, ni Helmer ni Nora, saznali smo to iz njihovih postupaka i ponašanja u drami, nisu idealni nosioci muškog i ženskog stanovišta, naročito u odnosu na Krogstada i Kristinu Linde, tako da njihov agon djeluje pomalo neubjedljivo i nategnuto. Osjeća se tendencija koju je pisac nasilno ubrizgao u likove, ali ne kao zadatak već kao funkciju. Istini za volju, potrebno je reći, u toj spornoj i izvikanoj sceni, sadržane su mogućnosti i drugačijeg sagledanja ovog sukoba između "dvije vrste savjesti". Uostalom, i sam Ibzen je zapisao, u već spomenutim Bilješkama, da žena u drami završava "nemajući pojma o tome šta je dobro ili loše, potpuno je pometena s jedne strane prirodnim osjećanjima a s druge vjerovanjem u autoritet". I zato, uprkos prisutne simbolike O rađanju novog čovjeka, ili tačnije nove žene (Lutkina kuća se dešava na Badnjak i Božić), znači jedne nove Nore, koja je odjednom progledala i shvatila svoju ugroženu žensku sudbinu u prevashodno muškom društvu, moguće je Lutkinu kuću, u kontekstu svega onoga što je završnoj sceni prethodilo, analizirati i izvan teze o "ženskom i muškom pravu". Konačno, u govoru održanom deset godina docnije u "Savezu za odbranu ženskog prava", Ibzen je priznao da ne razumije šta je to — "žensko pravo", ističući samo jedno "čovjekovo pravo", u kome žena igra značajnu ulogu u buđenju težnje za kulturom i osjećanja za disciplinom, ali ograničenu na "dječju sobu", znači, na ulogu žene-majke. Nora je od Torvalda očekivala "čudo", da u trenutku objelodanjivanja tajne, preuzme krivicu i odgovornost na sebe, a zatim bi ga ona, altruistički, ali i egzaltirano, spriječila u spašavanju i tako oslobodila ispaštanja. Još jedna nepromišljenost i naivnost Nore, jer je Ibzen kroz cijelu dramu tako precizno vodio lik Helmera, da je potpuno nerealno od njega očekivati "čudo". Norine patetične izjave o žrtvi i ljubavi za njega su "komedija", nasljeđe "lakomislenih principa", čista lakrdija, obične "fraze" koje je u prošlosti, uhvaćen u krivici, izdašno upotrebljavao i Norin otac. Za Helmera se, dakle, događaji samo sablasno ponavljaju. Uplašen za svoj ugled i položaj u društvu, upravo je naimenovan za direktora Akcionarske banke, Torvald je iznerviran, prenapet, zbunjen i nekontrolisan. Norin postupak može odjednom da ugrozi čitavu njegovu egzistenciju, pa samim time i Norinu i dječju, i on ošamućen saznanjem, u paničnom strahu, a inače frustriran, prijeti Nori da joj neće dozvoliti vaspitavanje djece i da će ubuduće njihov brak biti samo "zvaničan", odnosno formalan. Međutim, kad dobije pismo od Krogstada sa mjenicama, on se odjednom mijenja, zaboravlja sve što je još maločas u žestini izrekao, oprašta Nori, čak je moli da i ona njemu oprosti za "grube riječi" koje je izgovorio u strahu, u trenutku kada je pomislio da će se sve srušiti na njega. Torvald se ponaša dosljedno, istina kao kukavica, ali dosljedno. Očekivati od njega "čudo" može samo "nerazumno dijete", "zaslijepljeno neiskusno stvorenje", jednom riječju:
naivna Nora. Shvativši najzad da Helmer nije sposoban za "čudo", razočarana i uvrijeđena Nora, prelazi u napad. Skidajući kostim i masku kapriciozne djevojčice sa Kaprija, Ibzen i simbolično označava otkrivanje jedne nove Nore, koja iz pasivnog stanja prelazi u aktivno, optužujući "muško društvo" (i oca i muža), za egoizam i diskriminaciju. "Ovo je obračun, Torvalde!" — uzvikuje Nora, tvrdeći da za osam godina braka njih dvoje nisu "razmijenili ni jednu ozbiljnu riječ o ozbiljnim stvarima". Još dok je živjela sa ocem, ona je bila potpuno zavisna od njegovih nazora, dok je svoje, "ako ih je nekada i imala", morala da krije. "On me je zvao svojom lutkom i igrao se sa mnom, kao što sam se ja igrala sa svojim lutkama." Prelazeći iz očevih ruku u Helmerove, sem nametanja novog "ukusa", ništa se nije promijenilo, kuća je i dalje ostala kao neka soba za igranje. "Ovdje sam ja bila tvo ja ženalutka, kao što sam u tatinoj kući bila kćerka-lutka. A naša djeca, ona su bila moje lutke. Kad bi me ti uzeo da se igraš sa mnom, meni je bilo upravo takvo zadovoljstvo kakvo je bilo djeci kad bih ja njih uzela i igrala se s njima. To je bio naš brak, Torvalde." Optužujući oca i muža da su na izvjestan način ugušili i uništili njenu ličnost i njen integritet, namećući joj svoje nazore i svoj ukus, pretvarajući je u lutku za dokono muško igranje, Nora očito zaboravlja da u tom procesu dekrustiranja njene ličnosti, dobar dio krivice snosi ona sama, jer je upravo njoj takav pokroviteljski i zaštitnički odnos najviše pogodovao, oslobađajući je nesnosnog tereta obaveza i odgovornosti. Svijet igre i lutaka, taj udobni i bezbjedni kavez za pticu^pjevačicu, potpuno je isključio iz Norine svijesti osjećanje dužnosti, i prema sebi i prema drugima. Pretvorena u igračku za odrasle muškarce, ona je istovremeno i njih pretvarala u svoje igračke, (NE, ONA SE SAMO POKUŠALA SNAĆI U TOM SISTEMU) prenoseći taj neobavezni i neodgovorni odnos i na djecu, pa i na poznanike (ponašanje u školi, odnos prema Ranku, ples kod konzula Stenborga, itd.). Biti lutka i imati tretman djeteta kome je sve dozvoljeno i sve mu se prašta, bila je posebna Norina privilegija, koju je ona nametnula, i vidjeli smo, sistematski izgrađivala. I zato rađanje nove Nore — kojoj se odjedanput, samo zato što se nije desilo "čudo", prošli život otvorio kao promašen i od drugih nametnut — djeluje namješteno i nedovoljno motivisano, potpuno u službi Ibzenove teze o "pobuni ljudskog duha" i "ženskom pravu". Međutim, sagledan u kontekstu razvojne linije lika, na osnovu brojnih detalja-tačkica, o kojima smo govorili, ovaj konačni "obračun" sa mužem, odnosno sa "muškim zakonima", moguće je protumačiti i kao još jedan Norin nepromišljeni i djetinjasti gest, kao novu igru "nerazumnog djeteta", kao ponovni bijeg od stvarnosti, pa prema tome i od odgovornosti. U svojoj pobuni, ili, tačnije, u igri pobune, ona egzaltirano odlazi u krajnosti, odbacujući i brak, i zakone, i religiju, i "moralni osjećaj", i dužnosti prema mužu i djeci, izdvajajući, jednu jedinu svetu "dužnost prema samoj sebi". I na kraju, dosljedna u svojoj predstavi, Nora čak odbija da vidi djecu, ali ne zaboravlja da odigra scenu vraćanja prstena ("Tako — evo vraćam ti tvoj prsten. Daj i ti meni moj!"), koja treba da simbolizira oslobađanje od konvencionalnih bračnih obaveza (za Noru izgleda i od obaveza majke). Svi ovi postupci karakteristični su upravo za adolescentnu psihologiju povrijeđenog djeteta koje bježi od kuće, ostavljajući "nepravedne" roditelje da pate i ispaštaju, podrazumijevajući i one poznate dječje svađe, kad se durovito i uvrijeđeno uzvikuje: "Vrati mi moje krpice, neću više s tobom da se igram". Ostavljajući sve za sobom, u potrazi za svojom istinom, Nora ne ispoljava samo egoizam već i u punoj mjeri pokazuje nesposobnost da se sa problemima života uhvati u koštac, jer njen odlazak je i bijeg od stvarnosti, paničan strah da je igra prestala i da započinje "zrelo doba" odgovornosti i dužnosti. I kao što se nije ostvarilo Torvaldovo "čudo", nema nade ni za ostvarivanje Norinog "čuda". Živeći pod staklenim zvonom, ove ptice-pjevačice čim napuste svoj bezbjedni i udobni malograđanski kavez, osuđene su na propast. Zatvoreni i izolovani, neotporni na život, bez interesa za druge ljude (Nora nekoliko puta u drami ponavlja da se nje "drugi ne tiču"),
navikli da sve pretvaraju u igru^obmanu i šarenu lažu, bez osjećanja za zrelost, suočeni sa stvarnošću, Nora i Helmer su, očito, potpuno nesposobni za borbu, pa nam na kraju izgledaju kao dva brodolomniika, izložena opasnostima i bespuću, nemoćna da shvate i sebe i svijet koji ih okružuje. Norin odlazak, prema tome, nije samo i jedino "pobuna ljudskog duha" protiv ugroženog "ženskog prava", nisu to samo dvije savjesti i dvije vrste duhovnih zakona, muški i ženski, već je to i poraz jednog shvatanja da je moguće ostvariti vlastitu egoističnu sreću, izvan života, u udobnim zidovima građanskog salona, izolovano i po sebi, bez obzira na druge. I Helmer i Nora ne shvataju da, kako to kaže Pasternak: "Proći život — nije polje preći." 2. Sablasti ŽIVJETI znači suzbijati u sebi Tamne sile i sablasti. PJEVATI — suditi Svome sopstvenom "ja". Ibzen Drama Sablasti (1881), napisana je kao Ibzenov odgovor kritičarima i komentatorima Lutkine kuće. Ako je sudbina pobunjene Nore prouzrokovala burne reakcije i proteste puritanske i konzervativne javnosti, onda je tragični slučaj gospođe Alving naišao na još žešća protivljenja, s tom razlikom što je ovog puta u napadu na pisca uzela učešća i liberalna štampa. I dok je Lutkina kuća izazvala nesvakidašnji interes prilikom štampanja, Sablasti su dočekane opštkn Gutanjem i bojkotom. Pojedini knjižari su vraćali primjerke izdavaču, s motivacijom da je to knjiga koju pristojni ljudi ne bi trebalo da drže u kući. / Nova Ibzenova drama nije shvaćena samo kao napad na "svetinju braka" (Lutkina kuća je to isto činila), već je tumačena ;. kao odbrana slobodne ljubavi, u kojoj je pod izvjesnim okolnostima čak i incest prirodan i opravdan, kao što je, pored neprijatne i "prljave" prisutnosti venerične bolesti, osuđeno i mišljenje autora po kome sin ima pravo da ne poštuje oca. Dočekana kao kulturni skandal, moralni i etički delikt, "porodična drama" Sablasti, doprinijela je da su i neki od najodanijih Ibzenovih branitelja, odjedanput .postali neprijateljski raspoloženi, sprečavajući prikazivanje drame (u Štokholmu i Kopenhagenu), otvoreno govoreći da je to "jedan od najprljavijih komada ikada napisan u Skandinaviji" (Ludvig Josepshon); "odvratan patološki fenomen koji, potkopavanjem morala našeg društvenog poretka, ugrožava njegove temelje" (Erik Bogh); i da Ibzen "uživa u pričanju najružnijih stvari koje on zna, i to čini na najsramotniji način koji on može zamisliti (Ame Garborg).1 Miohael Meyer, Ibsen, Penguin Books, str. 509. Nova Ibzenova drama nije naišla samo na otpore u Skandinaviji već i u mnogim evropskim zemljama, tako da je njeno prikazivanje redovno izazivalo burne skandale i negodovanje javnosti, pa čak i policijske zabrane. Kada je Georg II odlučio da Sablasti prikaže u Maj'ningenu, uz prisustvo samog Ibzena, dvorska kamarila minijaturne 'majningenovslke kneževine, smatrajući dramu "nemoralnom", odlučila je da bojikatuje predstavu. Zahvaljujući besplatnim pozivima i kneževoj upornosti i ugledu, premijera je ipak održana (1886), mada među gledaocima nije bila prisutna ni jedna "dama". Prilikom gostovanja imajningenovaca u Drezdenu. policijiske vlasti su zabranile prikazivanje Sablasti, a godinu dana docnije (1887). zabranjena je javna predstava u Berlinu, u Rezidencteatru, pa je održana samo 'zatvorena sa specijalnim pozivnicama i za odabranu publiku, medu kojom se nalazio i Ibzen. Tom prilikom, kritičar Paul Slenter je objavio pozitivnu ocjenu drame i predstave. Međutim, redakcija novina "Fosiše cajtung", popratila je njegovu recenziju posebnim komentarom: "Mi smo dali riječ našem recenzentu ida prikaže Ibzenov komad ikoji se može .smatrati najisenzacionalnijim događajem ove pozorišne sezone, ali se ne možemo priključiti njegovom sudu. U filozofskim traktatima mogu se rješavati najsloženiji etički, socijalni i filozofski problemi, ali za umjetnost, ma kako bili različiti njeni pravci, postoji jedan nepokolebljivi zakon: umjetničko djelo treba da nam pruži umjetnički užitak, radost, polet, a
ne da nas užasava, muči i, što je još gore, da beznadno očajavamo čak onda kada se radnja oslanja na istinu (što osporavamo u odnosu na Ibzenov komad). Zelja da ise takvim sredstvima riješe socijalni i etički problemi postaje zabludom čak i onda kada je tu težnju oblikovao moćan dramski talenat kojim raspolaže Ibzen."2 Na slične otpore nailazilo je prikazivanje Sablasti u Francuskoj i Engleskoj. Nakon upornog insistiranja Emila Zole, Andre Antoan postavlja dramu na sceni "Slobodnog pozorišta" (1890), mada su književnici okupljeni oko ovog teatra proricali neuspjeh, smatrajući da komad nije prihvatljiv za francuski ukus (Katil Mendes), l da bi u prologu predstave trebalo prikazati "romantičnu istoriju" kapetana Alvinga i Reginine majke Johane, jer bi samo tako izmijenjeina i dopunjena drama .mogla računati na izvjestan interes francuske publike (Anri Sear). Međutim, Antoan je ostao nepokolebljiv, on je oduševljen Sablastima, koje ga, naroJulius Bab, Daš Theater der Gegenwart, 1928, str. 53. čito u trećem činu, podsjećaju na "mračnu veličinu grčke tragedije". Pa ipak, predstava je primljena hladno, čak sa dosadom, popraćena ironičnim podsmijehom poznatog pozorišnog kritičara Franciska Sarsea, inače velikog protivnika naburalističkog teatra.3 Prikazivanje Sablasti u Londonu (1891), na sceni "Nezavisnog teatra", oko koga se 'Okupljala 'elita engleskih književnika i dramatičara (T. Hardi, Dž. Meredit, H. Džons, A. Pinero, V. Arčer, B. So), izazvala je žučne polemike i žestok napad konzervativne i puritanske javnosti, uz aktivno učešće episkopa i pastora, koji su Ibzena proglasili za rušioca "osnova porodice", a samu dramu za "amoralan komad", pun "strašnih neprijatnosti". Posebno se na Sablasti okomila štampa, tako da ise pojavilo oko pet stotina članaka, koji su nemilosrdno razmatrali i osuđivali "nemoralnost" drame, ponavljajući sa uživanjem mnogobrojna i raznovrsna "prokletstva" izrečena od strane crkvenih dostojanstvenika. U odbranu Ibzena ustaju Viljem Arčer i Bernard So, isuprotstavljajući se smjelo negativnom mišljenju gotovo kompletne engleske javnosti. Uprkos protivljenja l otpora, Sablasti su postupno ali sigurno osvajale evropska pozorišta, omogućavajući plejadi velikih glumaca (Elza Leman, Ermete Zakoni, Josif Kajnc, Aleksandar Mojsi, Emanuel Rajher, Eleonora Duže, Agneza Sorma), da ostvare svoje najznačajnije umjetničke kreacije. Početkom XX stoljeća, pod uti čaj em simbolističkog teatra (Linije Po), i nakon posljednjih Ibzenovih drama (Graditelj Solnes, Mali Ejolf, Jon Gabrijel Borkman, Kad se mi mrtvi probudimo), dolazi do "revizije" Ibzenovog dramskog opusa. Komentarišući Rajnhartovu režiju Sablasti u berlinskom "Kamernom teatru" (1901,), kritičar Zigfrid Jakohson se zalaže za, kako bismo mi to danas rekli,, "novo čitanje", ili "promjenu" Ibzena, ističući u prvi plan, ne više dramu "buntarsikog raspoloženja", već "dramu rezignacije", u kojoj bi kritiku građanskog, društva i morala zamijenio prikaz majčinog bola, jer je "sada riječ o ljudskom sadržaju a ne o tendenciji". Tendencija Sablasti, po mišljenju Jakobsona, izvršila je svoj zadatak, "reformiisala je naš moral", prema tome, već je "iživljena i može da ide", ali "vječno ostaje Ibzenova čovječnost". 4 Nasuprot ovom (mišljenju, nekako u isto vrijeme. G. V. Plehanov je smatrao da je osnovna Ibzenova slabost u tome što nije znao da nađe izlaz "iz morala u politiku", zbog čega je u svoja djela i unosio "elemente simbolizma i racionalnosti". I kao što je njegova "po3 A. A. Gvozdjev, Zapadnoevropsko požarište, 1953, str. 73. 4 Sigfried Jacobson, Max Reinhard, 1910, str. 30. buna ljudskog duha" bila i ostala besciljna, pobuna radi pobune, izraz Ibzenovog individualizma, tako su, po mišljenju Plehanova, i njegove težnje za socijalnim reformama, prihvaćene od strane građanskog društva kao ventil i sredstvo za sprečavanje socijalne revolucije.5 Izložene kontraverznim mišljenjima i osvjetljenjima, Ibzeno-ve drame središnjeg, realističkog ciklusa (Stupovi društva, Lutkina kuća, Sablasti, Neprijatelj naroda), u kojima se
on bavi problemima odnosa čovjeka i društva, doživljavale su nezahvalnu sudbinu svih takozvanih idejnih drama ili drama sa tezom, koje su u svome vremenu mnogo značile, snažno plamsale, ali se i brzo gasile. Ibzen je često isticao da nije društveni i moralni reformator, već .pjesnik, i da je "doživljaj", a ne "teza", u prvom planu njegovog interesovanja. I zaista, pored brojnih nedostataka i oscilacija, i pored često prisutne i naglašene tendencije, Ibzen donosi jednu slojevitu sliku svijeta, dublju i kompleksniju, nego što to na prvi pogled izgleda. U "naborana" njegovih drama, nazire se, po riječima Fergasona, "djelimično ostvaren tragični oblik stvarnog poetskog obima, koji je rezultat Ibzenovog ozbiljnijeg i nezainteresovanog razmišljanja o ljudskoj sudbini koja se nalazi ispod kratkovidi'h pobuda i praznih klišea vremena".6 Za Sablasti je već rečeno da je matematički tačno komponovana drama, uspješna kombinacija teze i trilera, vrhunski obrazac analitičke drame, najbliža klasičnom modelu tragedije, "po jedinstvenoj sudbonosnoj radnji koja se kreće ka neizbježnoj katastrofi".7 Istovremeno, ova "porodična drama", po svom dramaturškom sklopu, uspješno nastavlja i produbljuje francusku tehniku drame (Dirnasin, Skrib), tzv. "dobro skrojenih komada", kako po "načinu buđenja interesovanja i njegovog održavanja" (odmotavanje klupka prošlosti) tako i po unošenju "velikih scena" {Helena Alving — pastor Manders, Helena Alving — Osvalđ), efektnih završetaka činova, složene sudbinske povezanosti među likovima (Kapetan Alving — Johana — Regina — Engstrand, Kapetan Alving — Regina — Osvalđ), efektnih prekida u razvoju intrige, koji pojačavaju dramsku napetost (gospođa Alving se sprema da saopšti istinu sinu, ali je u tome prvo prekida dolazak pastora, a zatim izbijanje požara u sirotištu, i tako se pojačava ne samo efekat otkrivanja istine već se stvara i određena spoljna i unutarnja napetost). 5 G. V. Plehanov. Umetnost i književnost, II, 1966, str. 391. 6 Frensis Fergason, Suština pozorišta, 1970, str. 202. 7 Isto, 203. Slično Lutkinoj kući i Sablasti su komiponovane poenti'lističkom tehnikom detaljatačkica, koja u konačnom ishodu stvara jednu logičnu i zatvorenu cjelinu. Tako, na primjer, Ibzen prvo ovlašno konstatuje da je "juče izbio požar u stolariji gdje radi Engstrand", onda malo docnije saznajemo da je "on vrlo neoprezan sa šibicama" i da .mu je glava puna mekih iskušenja, da bi na kraju drugog čina .zaista i izbio požar. Ili, interpoliranje francuskih riječi i izreka u govor Regine, koje u prvi imah označavaju "pokondirenost", da bismo na kraju saznali, da ona uči francuski, jer je Osvald, prilikom svog posljednjeg boravka, obećao da će je voditi u ParizKOvakvim nizanjem detalja^tačkica Ibzen konstituiše lik, ali i razvoj radnje, nastojeći da se događaji odvijaju po principima logike a ne kao posljedica slučaja. U prošlosti Ibzenovih junaka uvijek postoji neka vrsta pra-grijeha, "les u utrobi broda", crna mrlja, ružna istina, tako da sam tok drame ,i nije ništa drugo nego jedno očajno putovanje do tog pakla i natrag, slično onom trenutku poslije oluje i nevremena kada stihija izbaci na obalu prljavštinu i trulež, iznad kojih stoji oprano i čisto plavetnilo neba. Spuštajući se na samo dno pakla, u tom "dugom putovanju u noć", Ibzenovi junaci istovremeno razgolićuju skrivenu i zatomljenu mračnu tajnu prošlosti, ali l sami sebe, svoju sadašnjost. Ova autopsija prošlosti nije izvedena hladnom objektivnošou. već je oplemenjena i subjektivnim odnosom pisca, kao dio njegove vlastite sudbine. "Sve što sam ispjevao" — napisao je Ibzen 1880. jednom od svojih njemačkih prevodilaca — "do tančina je povezano sa onim što sam proživio, iako ne doživio. Svako novo pjesničko djelo imalo je za mene. svrhu da mi posluži kao duhovni proces oslobađanja i prečišćavanja, jer čovjek nikada ne živi u društvu ikome pripada bez ikakve saodgovornosti i saučesništva."8 I upravo ovaj dvostruki proces "oslobađanja i prečišćavanja", i junaka i pisca, zajedno sa tehnikom komponovanja drame, odvajaju Ibzena od verizma i naturaliističke drame, koja se zalagala za svojevrsnu "društvenu anketu" i bezlično registre van je stanja i fakata, odbacivanjem iracionalnog u ime
fiziološkog, uobličavajući "isječke života" u nepovezane scenske fragmente. I zato, u najboljim svojim dramama, Ibzen nije suhoparni i pedantni moralni istoričar, već pjesnik, koji se "prometejskim prkosom" buni protiv ljudske sudbine, .mada zna da je ona neizbježna i "neotklonjiva".9 8 Franz Mehring, Prilozi istanji književnosti, II, 1955, str. 215. ' Isto, 210. > Ibzenovi junaci ne žele da otkriju i objelodane istinu, štaviše, oni je godinama pomno sakrivaju, u uvjerenju da taj neprijatni "les" nikada neće izaći na površinu. Život gospođe Alving i nije ništa drugo nego uporna borba da se laž proglasi za istinu. Dvadeset godina ona krije da njen muž, komornik i kapetan Alving, nije bio ni ugledan građanin, ni stup društva, već pritajeni alkoholičar i razvratnik; dvadeset godina ona prećutkuje istinu o Regininom ocu i zavedenoj Joani; dvadeset godina ona strpljivo nastoji da svijet ne otkrije prava stanje stvari u bračnoj zajednici uglednog para Alving; dvadeset godina ona strepi od pomisli da neko ne sazna da je ona u jednom trenutku očajanja i krize napustila muža tražeći spasenje i ljubav u drugom muškarcu. Čitav ovaj talog prošlosti nije, međutim, samo pasivno introvertiran, kao intimni dio konvulzivnih trauma nesretne Helene Alving, već je i aktivno prisutan u svakom trenutku njenog bitisanja, pretvarajući to opsesivno skrivanje tajne u gotovo jedini smisao i zadatak života. Da ne bi istina izbila na vidjelo, ona Osvalda šalje u Pariz a Reginu drži u kući, čuvajući je od brbljivog i opasnog Engstranda. Izgradnjom sirotišta pokušava da se oslobodi muževIjevog novca i njegovog sablasnog prisustva, ali i da zataška i spriječi eventualne nepoželjne glasove o njegovom poročnom životu. I upravo u trenutku kada je umorna od laži pomislila da je "les" duboko zakopan i da smrad truleži neće izbiti na površinu, Osvaldov odnos prema "polusestri" Regini, primorava je da započne autopsiju prošlosti, da bi spasila sadašnjost. Otkrivajući velove i naslage pomno čuvanih tajni, razgolićujući vlastiti život i brak, iznoseći istinu o mužu, gospođa Alving i ne sluti da njena istraga neće donijeti spasenje i da će "mrtva ruka prošlosti", svojim kužnim prstima, učiniti život još užasnijim i besmislenijim, izbacujući na svjetlo dana sve posljedice laži i poročnosti u najružnijem obliku: nasljedni sifilis i ludilo Osvalda. Ovo tragično otkrivanje istine koja, umjesto spasa i ozdravljenja, neumitno vodi ka konačnoj i neizbježnoj katastrofa, upoređivali su mnogi kritičari i komentatori sa Sofoklovom tragedijom Kralj Edip, kako u draniaturškom pogledu (na sceni se prikazuje samo završetak istrage) tako i u ostvarivanju "tragičnog ritma radnje", odnosno u smjenjivamu Namjere. Patnje i Saznanja.10 Pa ipak, potrebno je upozoriti na nekoliko bitnih distinkcija između Edipa i Helene Alving. Edip ne zna pravo stanje svog trenutačnog života, istražujući Lajevo ubistvo, saznaje da je proFrancis Fergason, op. cit. ročanstvo ispunjeno, i da je on ubio oca i oženk) se majkom, znači da on iz sreće postepeno prelazi u nesreću. Helena Alving zna i svoju prošlost i svoju sadašnjost, znači da ona nema prelaza iz sreće u nesreću, njen život je konstantno stanje nesreće i trpljenja, koje se na kraju, otkrivanjem Osvaldove bolesti, samo hipertrofira u beznađe. Uostalom, Osvaldovo ludilo i "omekšanje mozga", nije posljedica otkrivanja istine, jer bi se ono javilo i samo po sebi i bez odmotavanja klupka prošlosti. Porodični grijeh, koji se u Sofoklovoj tragediji prenosi sa koljena na koljeno, kao dio sudbinske neizbježnosti, kod Ibzena je sveden i prizemljen u "nasljedni sifilis", tako da su i uzrok i posljedica odviše materijalizovani i životno konkretni. I bez obzira na činjenicu da je sifilis u Ibzenovo vrijeme bio obavljen oreclom tajanstvenosti i prokletstva, pa je pored fiziološkog imao i izvjesno metafizičko značenje, on nije imao mitološku univerzalnost, i prema tome nije mogao ni da bude "moderni ekvivalent tragične sudbine". Osvaldov sifilis, kako je tačno konstatovao Jovan Krstić, "u stvari nije sudbina, nego kob, a kob je degeneracija sudbine; tačnije rečeno, kob je usiljena uzročnost koju po svaku cenu želimo da uspostavimo, iako smo svesni da su u naše vreme veze između uzroka i posledice i srazmer između uzroka i posledice, sasvim drukčije".11
Gospođa Alving je Ibzenova protestna replika na Noru, dalji korak u razobličavanju konvencionalnosti i laži građanskog braka, ali i kompletnog građanskog društvenog ustrojstva. Međutim, dok su u Lutkinoj kući, uzroei Norinog nezadovoljstva, pa prema tome i njeno napuštanje muža i djece, bili nedovoljno motivisani, a ona kao lik odviše specifična i posebna; gospođa Alving je komponovana čvršće i kompaktnije, više u bloku, kao skulptura, u odnosu na Noru koja je rađena slikarski živopisnije, sa više nijansi i preliva. Nora je življa kao karakter od ponešto suhoparne Helene Alving, koja je, opet, s druge strane, čvršće i logičnije povezana sa tezom i idejom drame. Već je nebrojeno puta rečena da je gospođa Alving Nora koja je ostala da živi i trpi u okvirima jednog lažnog braka. Ali to je samo djelimično tačno. Ne smijemo zaboraviti da je i Helena, slično Nori, u jednom trenutku nezadovoljstva i razočaranja (njeni razlozi za odlazak su ubjedIjiviji od Norinih), napustila muža i posla u kuću čovjeka koga js pritajeno voljela (pastor Manders), naivno uvjerena da će joj on donijeti spasenje i izlaz, i da će se tako desiti ono Norino "čudo". 11 Jovan Hrrstić, Ibsenova dijalektika, Pozorište, 1978, 'br. 3—4. Ali u trivijalnom malograđanskom životu, natopljenom "strahom božjim", ograničenom dekalogama i religioznim i svjetovnim, pritisnutom lažnim konvencijama, "čuda" se ne dešavaju, a zakoni u toj "dolini jada", bez svjetla i sunca, neprikosnoveni su i kategorični, i po njima "žena nije pozvana da bude sudija svome mužu". Uvidjevši da nema izlaza i da ne može pobjeći, Helena Alving se "silom" vraća u bračni kavez da ispunjava svoje "svete" dužnosti i obaveze. Od tog trenutka u njoj započinje proces raslojavanji, s jedne strane, ona prema svijetu održava lažnu sliku bračne sreće, nastojeći da prikrije pravo stanje stvairi, a, s druge, "čitavom svojom dušom", ispituje "učenje" i važeće etičke i moralne norme, otkrivajući u "zabranjenim knjigama" i vlastitim iskustvom. da sve što je proglašeno za Jedino i Neprikosnoveno, u stvari je čista laž, jer su svi ideali društva samo fasada, izmišljena i postavljena da se zakamuflira ružna istina života. "Htjela sam" — kaže ona pastoru — "da cupkam samo po jednom čvoru, ali kad sain ga raž vezala, popustila je čitava stvar. I tako sam vidjela da je to kao šav, šiven na .mašini." Ibzen u Sablastima, i to se često zaboravlja, rastvara i otkriva dvije istine, jedna je vezana za prošlost i r.aspusni život komornika Alvinga, a druga za Heleninu spoznaju svijeta u kome živi, znači i za prošlost i za sadašnjost. Ova dva toka su u svijesti gospođe Alving dugo tekla oSvojeno, kao i u stvarnom životu, prvi aktivno, u sprečavanju da se istina ne otkrije, a drugi pasivno, kontemplativno, u dugim besanim noćima čitanja i razmišljanja. Želeći da spriječi incest, odnosno vezu između Osvalda i Regine, ona je prisiljena da sruši "ideal" muža i oca i da pokaže ne samo kakav je uistinu bio kapetanov život nego i da otkrije da je upravo ona sve činila da od njega stvori "ideal". Ovo otkrivanje, i pored dramatičnosti, ima i izvjestan prizvuk skandalozne hronike' i potpuno je trilerski komponovano. Posljedice kapetanove raspusnosti, kao i u Lutkinoj kući, u slučaju doktora Ranka, odražavaju se na djeci, u najružnijem obliku: nasljednom sifilisu. Da je drama ostala samo na ovom planu "nasljeđa", tako omiljenom kod naturafističkih dramatičara, naročito ranog Hauptmana (Pred izlazak sunca), Sablasti bi u mnogome izgubile na svojoj vrijednosti i značaju. Zahvaljujući drugom toku drame, nastojanju Helene Alving da ispita i spozna svijet u kome živi, u njegove moralne i etičke zakone, Sablasti su ostvarene kao izuzetno pjesničko djelo, koje nosi univerzalnije poruke, savlađujući tako efemerne i kratkotrajne socijalne i moralne tendencije i pobune vezane i važeće samo za jedno vrijeme i za određenu društvenu i istorijsku situaciju. Ova drama ovako sagledana nije samo slika jednog propalog građanskog braka sa svim neprijatnim i ružnim posljedicama, niti je to hermetična priča boja se dešava u okvirima porodičnog kruga u jednom izolovanom i zatvorenom građanskom salonu. Sablasti su, i likovima, i radnjom, i ambijentom, i idejama, i simboličnim značenjima, zahvatile daleko širi prostor, tako da događaji u kući gospođe Alving, koji se odvijaju pred našim očima, liče na
tijelo polipa, čiji krakovi .sežu i dalje i dublje, uključujući indirektno i svijet koji okružuje dom Helene Alving, koji je direktno uticao na prošlost, kao što neposredno utiče i na sadašnjost. Na taj način se pitanje krivice i odgovornosti, u toku drame, postepeno prebacuje sa nesretnog kapetana Alvinga, na širi društveni plan. Umjesto individualnog slučaja, Ibzen u procesu raslojavanja gospođe Alving, stigmatizira "zavičaj" u kome ona živi, i to posredno, konkretnim likovima i odnosima, i neposredno, uvođenjem simboličkih elemenata u tretmanu prostora i vremena. I dok se prethodna drama, Lutkina kuća, dešava u jednom gotovo hermetički zatvorenom građanskom salonu, pod staklenim zvonom, bez ikakvog dodira sa prirodom i pejzažom, u potpunoj izolaciji enterijera,. Sablasti su, ne samo u Ibzenovim didaskalijama već i u dijalogu, neposredno vezane za "obrise tmurnog fjordskog pejzaža, utonulog u jednoličnu kišu". Da je za Ibzena ovo prisustvo sjevernjačkog krajolika bilo od izuzetne važnosti ukazuje i opis scene, na kojoj u pozadini dominira zimska bašta sa "zastakleinim zidovima i staklenim oknima", kroz koja se, tokom cijele drame, vidi i osjeća to prisustvo spoljnjeg svijeta, i kao realistička atmosfera i kao simbol. Jednolična i ubitačna kiša traje već danima, i sve je "tako strašno samotno", vlažno i crvotočno, pa se čini kao da pada "vječna kiša", koja pritišće krajolik poput more i zle slutnje. Kiša, kaže Gsvald, "neprestano pada", danima, nedjeljama, mjesecima. I tmina. "Nikada da čovjek ugleda ni jedan sunčev zrak. Koliko puta sam bio u domovini' a ne sjećam se da sam ikad vidio sunčev sjaj." Paralelno sa kišom i tmurnim pejzažom, na istoj ravni, atmosfere i simbola, protiče i vrijeme, od smiraja dana do praskozorja. Ova dva znaka, prostor (spoljni svijet) i vrijeme (otkrivanje unutarnje istine), isprepliću se u Sablastima tako da dom Helene Alving djeluje kao usamljeno ostrvo, koje je, s jedne strane, okruženo nevremenom i nepogodama, pritisnuto teškim i beskonačnim kišama, a, s druge, izloženo mraku i tmini, što se postepeno talože i zgrušavaju unutar zidova kuće, da bi na kraju, u svitanje, i eksterijer i enterijer, bljesnuli od hladne svjetlosti jutarnjeg sunca i snježne bjeline "glečera i planinskih vrhova". Tmurni i olovni pejzaž, utonuo u jednoličnu kišu, pored stvaranja realističke atmosfere i štimunga, ima i određeno simbolističko značenje: svijet male varoši, pritisnut, nemoćan, mračan, bez osmijeha i bez svjetla, jednom rječju: dolina jada. Postepeno približavanje noći i tmine simbolizuje .mračni ponor koji se prijeteći javlja postepenim otkrivanjem istine, jer, kako se raspliću konci prošlosti tako i vrijeme ulazi sve dublje u noć i mrak. I na kraju, kada se spozna prljava istina spoljnjeg svijeta bez "životne radosti", i kada se otkrije ružna istina u kući Helene Alving, javlja se naglo i iznenadno hladna jutarnja svjetlost koja svojom razornom bjelinom sve razobličava i obesrnišljava. "Sada tek lijepo možeš da vidiš svoj zavičaj" — kaže gospođa Alving, umirućem Osvaldu, u trenutku potpune moralne razgolićenosti i beznađa. Ta iznenadna i konačna svjetlost — istina, poslije dugog mraka •— laži, djeluje oštro i ubitačno, razarajući sentimentalnu i melodramsku atmosferu, natapajući scenu hladnom i zasljepljujućom bjelinom smrti i umiranja. Slično prostoru i vremenu, i likovi u Sablastima posjeduju dvostruko značenje, s jedne strane, sudbinski su povezani među sobom i čvrsto utkani u radnju drame, kako je to već uobičajeno za analitičku tehniku fcomponovanja, a, s druge, izvan ovog fabularnog determinizma, postoje i kao određene društvene jedinke, koje upečatljivo upotpunjuju sliku otuđenog svijeta u kome živi Helena Alving. Osvald, ni kriv ni dužan, trpi posljedice očevog raspusnog života, ispoljene u nasljednom sifilisu. Međutim, ovo "omekšavanje mozga", kako je to utvrdio doktor Rasel Dejvis, na osnovu Osvaldovog ponašanja i onog što on govori o svojoj bolesti, potpuno isključuje sifilis i upućuje na "jedan oblik shizofrenije", 12 čime je temeljna tragična posljedica dovedena u pitanje. Zanemarujući na trenutak pitanje tačne medicinske dijagnoze, kod Ibzena je, naravno, riječ o nasljednom sifilisu, Osvald, kao i ostali likovi u Sablastima, ima i svoje
drugo značenje, koje ne mora da se veže isključivo za radnju, niti za probleme nasljeđenih osobi12 Isto. na, već se može posmatrati i "pročitati" kao posljedica umora od licemjernog, praznog i trivijalnog života. Otkako zna za sebe, on se ne sjeća da je ikada u domovini vidio sunčev sjaj, niti je upoznao "radost rada". "Mislim da je ljudima ovdje utuvljeno u glavu da je rad neko prokletstvo i kazna božja, a da je život jad i bijeda iz koga bi se trebalo što prije izvući." Osjećajući besmisao življenja u toj "dolini jada", pred tim "zidom plača", "duševno slomljen i uništen", "mrtav u živom tijelu", Osvald postaje "suvišan čovjek", prerano umoran i razočaran, ugušene "životne radosti, zaražen porokom pasivnosti i inertnosti, bez volje da stvara i da živi. Tako, njegova tragična sudbina može se shvatiti i kao posljedica raskoraka između intenziteta unutarnjih poriva i banalnosti životnih činjenica, znači i kao dio onog pritisnutog i apatičnog puritanskog života koji poput "vječne kiše" natapa i rastače krajolik rodnog zavičaja, zaklanjajući svjetlost i sunce. Njegov umor moguće je protumačiti i izvan konteksta bolesti, ne samo kao fiziološku već i kao psihološku determinantu. Pastor Manders, čovjek koga je Helena Alving potajno voljela u mladosti, i koji je, u trenutku njenog očajnog pokušaja da pobjegne od razuzdanog muža i nepodnošljivog braka, vraća na ispravni put vršenja "svetih dužnosti" i obaveza, istovremeno je i tipičan primjer tzv. "apsolutnih moralnih zahtjeva", koji su u neprestanoj koliziji sa stvarnošću, tako da djeluju kao izraz dogmatske pokornosti, pa čak i hipokrizije. "On kritiikuje knjige koje nije pročitao niti se usudio da ih čita; on osuđuje ljude kao što su pariški slikari, a da ih nikada nije vidio; šalje gospođu Alving da se vrati svom pokvarenom mužu, a da nije ispitao ni užasne uslove pod kojima će ona morati da živi, niti moguće posljedice njenog povratka."13 Beskičmenjak i formalista, sapet predrasudama i konvencijama, on svijet pasmatra kroz prizmu "više volje", slijepo izvršavajući nametnute religiozne i društvene zakone i norme, užasavajući se i strepeći od bilo kakvog slobodnijeg ličnog stava koji bi mogao da dovede u sumnju ustaljeni društveni i religiozni poredak. Odani sluga božji, postaje tako frustrirana ličnost koja s apsolutnom pokornošću modificira l svoj i tuđi život prema mišljenju "utioajnih ljudi", panično se plašeći napada javnosti i novina, ne želeći da se izlaže "krivim sudovima", niti da svojim postupcima izaziva podozrenje i "neraspoloženje u opštini". Podešavajući se kameleonisiki prema usta13 F. M. Kaufmann, Ibsen's Conception of Truth, Ibsen, A collection of oritical essays, 1965, str. 25. Ijenim konvencijama, prilagođavajući se "ljudima na položaju", pastor je, brinući se za dušu svoje pastve, izgubio vlastitu dušu, i kao svi "pravovjerni", postao je sparušen i emotivno prazan čovjek, lišen "životne radosti". Boreći se protiv opasnih zabluda i "duha samovolje", propovijedajući poslušnost dekalogama i odricanje, on je "bio i ostao veliko dijete", koje je prvo ubilo i sasušilo samo sebe, a zatim je počelo revnosno da pretvara i život svojih bližnjih u pečalnu "dolinu jada". Kompletan pastorov duhovni angažman protiče u upornom nastojanju da se stvarnost obavije dimnom zavjesom laži, nekom vrstom ideološkog sljepila, kako bi se spriječilo otkrivanje "ružne" istine. Zahvaljujući brizi o "duši", a vladajući se po normama i propisima "više volje", Manders i nije svjestan da su svi njegovi napori uzaludni i da je život kako ga on vidi ,samo maska, iza koje se krije drukčije lice svijeta. Pastor, kao i svi moralni i idejni čistunci, neće da vidi (ili se plaši da vidi), ono što se nalazi iza svih tih svetih, neprikosnovenih, jedino ispravnih i apsolutnih "duhovnih" vrijednosti, koje poput raskošnih pozorišnih kulisa stvaraju utisak iluzije i sjaja. Ostvarujuć' vlastiti život kao pokorno služenje višim interesima i idealima, spašavajući posrnule i sve one koji se nalaze nad "prikrivenim ponorom" i na "rubu propasti", Manders i ne sluteći postaje i žrtva i krivac: gubi vlastitu ličnost, pretvarajući se u igračku i oružje ljudi koji egoistično manipulišu upravo onim svetinjama za koje se on tako svesrdno zalaže. U okrilju pastorovog pogleda na svijet, pod
njegovim blagoslovom i zaštitom, egzistiraju sasvim normalno i udobno, pored Engstranda, Regine, Johane, komomika Alvinga, i ostali anonimni žitelji Osvaldove "domovine bez sunca", i Heleninog "zavičaja" obavi jenog tminom i kišama, zaklanjajući, iza lažnih pastorovih fasada i "klišea vremena", čitav jedan neslobodni i licemjerni život, koji nije ništa drugo do jedna "duga i ružna komedija". Zar opet hoćeš da "navučeš" pastora, pita Regina stolara Engstranda koji, izigravajući kajanje i samooptuživanje, jer "toliko je iskušenja na ovome svijetu", lukavo uspijeva da pastorove moralne principe pretvara u ostvarivanje vlastitih egoističnih ciljeva. I nije u pitanju Mandersova naivnost, već upravo njegovo slijepo vjerovanje i pokoravanje, koji ga dovode u gotovo komične situacije, jer živeći u "strahu božjem", po krutim konvencionalnim šemama i pravilima, on i nesvjesno postaje i uzročnik i zaštitnik zla. Da ne bi izložio svoj ugled napadima javnosti i tako se zamjerio "uticajnim ljudima" od kojih zavisi (stolar ga je, naime, optužio da je nemarnošću prouzrokovao požar u sirotištu), pastor će, obmanjujući sebe da čini dobro djelo, postati na kraju čak vatreni zagovornik osnivanja Engstrandovog pansiona za pomorce, u stvari običnog bordela, isa Reginom kao primamljivim mamcem za seksualno ugrožene mornare. Engstrand sa svojim prljavim kombinacijama i računima, Regina sa svojom neosjetljivošću i bezobzirnošću, slično pastoru Mandersu, samo su dio svijeta koji okružuje dom gospođe Alving, poput tmurnog i samotnog pejzaža, pritiskujući. njen život, kao što je svojevremeno pritiskao i život nesretnog komornika Alvinga. U potrazi za istinom, skidajući velove prošlosti, rušeći ideal oca i muža, Helena, pod uticajem "zabranjenih knjiga", otkriva odjednom da za sve nevolje i nedaće kroz koje je prošla i još uvijek prolazi, nije bio kriv samo njen razbludni muž, već i ona sama, a najviše pritvorna, pritisnuta, trivijalna malograđanska sredina. Kao mlad poručnik, Alving je sav "plamtio od životne radosti", njegov pogled je bio kao "praznični dan". Međutim, prisiljen da provodi svoje dane u malom mjestu, koje ne zna za prave radosti već samo za banalna i profana uživanja, lišen svrhe života, bez zadataka kojima bi se mogao posvetiti čitavim svojim bićem, bez prijatelja, okružen "dangubama i rasipnicima", mladi poručnik je postepeno tonuo u alkohol i razvrat. Gubeći orijentaciju, on se neprimjetno utapao u sivu i blatnu moralnu kloaku, pozriimaju'ći vremenom sve negativne osobine licemjernog "zavičaja", bez svjetla i istinske "životne radosti". Njegov odnos sa Johanom, Regininom majkom, nije u tom egoističnom i otuđenom svijetu nikakav skandalozni izuzetak već opšta pojava, kao što ni incestni odnos Osvalda i Regine ne predstavlja usamljeni slučaj. "Zar vi mislite" — kaže Helena pastoru Mandersu — "da je ovdje na selu malo bračnih parova koji su isto tako bliski rođaci." Uostalom, prijeteće i zlokobno prisustvo sablasti, koje se javljaju ikroz Osvaldovu požudu i Reginin raskalašni smijeh, da bi kulminirale u .nasljednom sifilisu, gospođa Alving doživljava manje kao ličnu tragediju a više kao posljedicu iskvarenosti i licemjernosti svijeta u kame živi. "Znate, Manderse, ja gotovo vjerujem da smo mi svi sablasti. Ne kreće se u nama samo ono što smo naslijedili od oca i imajke. To su i svi mogući stari i mrtvi nazori, svakakva stara i mrtva vjerovanja i tako dalje. To ne živi u nama, ali nam leži u krvi i ne možemo ga se osloboditi. Kad god uzmem novine u ruke i čitam ih, čini mi se kao da se sablasti lunjaju između redova. Mora da svuda po zemlji žive sablasti. Mora da ih ima toliko mnogo, koliko i pijeska u moru. I zato se svi mi tako bijedno plašimo svjetla, svi redom." I mada pastor Manders sve ove potresne krikove optužbe shvata kao posljedicu "lektire", onih "odvratnih, buntovničkih, slobodoumnih napisa", Helena Alving, kao u nekom lucidnom transu istine doživljava, zajedno sa svitanjem koje se javlja na obrisima snježnih planina, i neku vrstu moralne autognazije, u kojoj oštro iskače i osjećanje vlastite krivice. Puritanski vaspitana, hladna, suzdržana, osušena, bez vedrine i bez osjećanja za "nabujale životne radosti", ona je i nesvjesno doprinijela da brzo zgasne "praznični dan" u očima
'mladog poručnika. "Učili su me nešto 0 'dužnostima i sličnim stvarima i ja sam u to dugo i čvrsto vjerovala. Tako je sve proticalo u dužnostima — mojim dužnostima i njegovim dužnostima. Bojim se, Osvalde, da sam tvom jadnom ocu kuću učinila nepodnošljivom." I kada se na kraju Sablasti, sve što je bilo sakriveno i obavljeno lažima i 'Obmanama, pojavi na površini, izloženo zasljepljujućoj svjetlosti i razgolićeno, postaje jasno da čitavo to razobličavanje prošlosti nije ništa izmijenilo u životu koji okružuje dom gospođe Alving. Svijet ostaje Ikakav je i bio. Pastor Manders će nastaviti svoju besmislenu misiju spašavanja duša, potpuno gluv i slijep za sve što se dogodilo; stolar Engstrand, uz novčanu 1 moralnu podršku pastora, podići će svoj bordel za mornare; Reigina će poći u potragu za zadovoljstvima i novcem, trudeći se da svoju mladost proda iskuplje nego što je to učinila njena majka Johana. Jedino je Osvald saznao 'za porijeklo svoje bolesti, mada mu to saznanje ne donosi ni spas ni utjehu, kao isto ni iznošenje, istine ne pomaže Heleni Alving da pobjegne od sablasti. Čini se kao da je sve bilo uzaludno i 'besmisleno, jer osim sprečavanja incesta, sve ibi se i bez te autopsije prošlosti desilo samo po sebi. Pa ipak, ono što se događa i otkriva u okviru ove "porodične drame", nalik je na lakmusovu tinkturu, u koju je spušteno građansko društvo da se rastvori i tako pokaže svoje lice i svoju suštinu. Silazeći postepeno na samo dno pakla, otkrivajući Mistanstvo i psihologiju malograđanskog oportunizma, opterećenog raznim "starim i mrtvim" nazorima i vjerovanjima, samoobmanama l licemjerstvom, Ibzen u Sablastima ruši i razara zidove građanskih salona, razobličavajući i konkretno i simbolično, ipoređ grešnog života kapetana Alvinga, i mrak domovine i zavičaja, tako da ova "porodična drama" prerasta uske okvire "slučaja Alving". I kao što posljednji samrtnički vapaj Osvalda za suncem imaju puno simbolično i tragično značenje, tako i zaključak Helene Alving, dok gasi svjetlo i pokazuje umirućem sinu svitanje novog dana ("Sad tek lijepo možeš da vidiš svoj zavičaj"), u trenutku kada je sve ispovraćano i dovedeno do beznađa, ima ne samo simbolično i tragično već i groteskno značenje, koje potpuno ruši zidove salona, pretvarajući dom gospođe Alving u otvorenu pozornicu svijeta. 3. Divlja patka Od mraka niskih istina meni je draža obmana koja nas podiže. Puškin Zahvaljujući velikom uspjehu koji su na brojnim evropskim scenama postigle prethodne Ibzenove drame (Stupovi društva, Lutkina kuća, Sablasti, Narodni neprijatelj), a još više bučnim skandalima, policijskim zabranama i kontraverznim polemikama, i prvo izdanje Divlje patke (1884) rasprodano je u toku četiri dana, dok su se vodeća skandinavska pozorišta u Berganu, Kristijaniji, Stokholmu, Kopenhagenu i Helsinikiju, žurila da što prije otkupe autorska prava i započnu sa probama. Ovaj početni uspjeh Divlje patke, međutim, bio je samo trenutačan, prouzrokovan radoznalim i napetim iščekivanj'em javnosti da će to biti ponovni susret sa još jednom Ibzenovom polemičnom dramom, kakva je bila Neprijatelj naroda, ili sa novim "prljavim" i "amoralnim" komadom, poput anatemisanih Sablasti. Prve reakcije i kritike i publike pokazuju nedoumicu i zbunjenost, a zatim, iznevjereni u iščekivanju, javljaju se glasovi nezadovoljstva i negacije: simbolična značenja u drami su nejasna i čovjek se uzalud napreže da otkrije o čemu Ibzen zapravo raspravlja; sve je to artificijelno i izmišljeno; zaplet je podjednako čudan koliko i otrcan, a kompletan utisak izaziva prazninu i neprijatnost, itd. Čak je i Georg Brandes, u pismu Aleksandru Kielandu, napisao da ga je čitanje Divlje patke oneraspoložilo, pitajući se zašto je piscu potrebno "da nas muči isključivo tako beznačajnim ljudima".' Engleski kritičari, pa i vatreni "ibzenisti", ispoljavaju takođe nedoumicu, ističući da je Divlja patka "čudna melanholična i pe-
1
Michael Meyer, Ibsen, Penguin Books, str. 549. simistička drama, bez trunke svijetlog od početka do kraja. Zaista, nema lika u komadu koji budi povjerenje ili dopadanje" (Edinund Gosse). 2 U poređenju sa prethodnim tekstovima, mnogi smatraju da je to drama "manje vrijednosti", "naj beznačajni ja od svih ostalih Ibzenovih komada". Ovom negativnom mišljenju pridružio se i strasni zagovornik i prevodilac Ibzena, Viljem Arčer, kome se Divlja patka u prvi mah nije dopala, i koji će tek docnije, na sceni otkriti i shvatiti njene prave vrijednosti. 3 Jedino je Bernard So, u svojoj studiji Suština ibzenizma (1891), posvetio posebnu pažnju upravo Divljoj patki, konstatujući da Ibzen poslije Neprijatelja naroda, napušta "vulgarne ideale", otkrivajući karaktere "nepopravljivih idealista koji idealizuju najviše sami sebe**, upuštajući se tako u tragikomičan obračun sa postojećim "zabludama ibzenizma", povodom koga su njegove "zapanjene žrtve izjavile da je to satira na njegove ranije komade, dok su se pobožni, koje je on toliko puta razočarao svojom interpretacijom Branda, počeli nadati da se on pokajnički vraća crkvi".4 Neposredno nakon neuspjeha Sablasti, Andre Antoan (tumačio je Jalmara Ekdala), uporno nastavlja sa propagiranjem Ibzena u Francuskoj, postavljajući na sceni "Slobodnog pozorišta" i Divlju patku (1891), koja je takođe izazvala podijeljena mišljenja. Manji dio publike je zadovoljno aplaudirao, dok je veći dio bučno protestovao i zviždao. Predstava najnovije Ibzenove drame u Parizu izaziva oštru literarnu polemiku između kritičara Francuska Sarsea — za koga je Divlja patka "opskuran komad", "nepodnošljiv" i "nekoherentan", sa nejasnim i nerazumljivim centralnim simbolom — i Žila Lemetra, koji pokušava da protumači značenje i vrijednosti kako osnovnog simbola tako i čitave drame. 5 Zanimljivo je i negativno mišljenje koje je o Ibzenu, povodom predstave Divlje patke, izrekao Romen Rolan, u pismu Linje-Pou, reditelju simbolistiokog teatra "Djelo": "Zao mi je što se svi njegovi komadi igraju u Francuskoj. Eto šta se radi sa nama! On je čovjek, ali nije od naše rase, i zato ostavimo tog varvarina u njegovim fjordovima."6 Iako su predstave Lutkina kuća i Sablasti izazvale u Njemačkoj žestok otpor i publike i kritike, Ibzen će upravo na sceni nje2 Isto, 558. 3 Isto, 537. 4 George Bernard Shaw, The Quintessence of Ibsenism, New York 1958, str. 143. 5 A. A. Gvozdjev, Zapadnoevropsko pozorište, 1953, str. 73. 6 Michael Meyer, op. cit., str. 696. mačkog pozorišta doživjeti svoju punu umjetničku afirmaciju. Pozorišni kritičar Paul Slenter i reditelj Oto Braum, u okviru novoosnovanog "Slobodnog pozorišta", a docnije i "Njemačkog pozorišta", prikazujući čitavu seriju njegovih drama, proglašavaju ga "tragolovcem one dramske umjetnosti koja najbliže prilazi sadržaju savremenog žitova".7 Pobornik i vatreni pristalica naturalističke režije, Braum uglavnom tumači Ibzenove socijalne i društvene drame, ne pokazujući interes za njegova ranija djela (Brand, Per Gint), kao ni za tekstove koji su nastali poslije Neprijatelja naroda. U Bramovoj rediteljskoj interpretaciji dominira verizam sa "fotografski tačno naslikanim detaljima života". U polemici koja se na stranicama časopisa Slobodno požarište vodila između Paula Ernesta i Hermana Bara, u vezi sa "ženskim pitanjem u svjetlosti Ibzenove dramaturgije", umiješao se i Fridrih Engels. Braneći Ibzena od njegovih vulgarno^mehaniističkih i naturaliističkih njemačkih interpretatora, on je ukazao na suštinske razlike između njemačkog i norveškog mslograđanstva, podvlačeći da ". .. ima kakvi bili nedostaci Ibzenovih drama, u njima je ipak prikazan — pa ma i sitni, srednjoburžujsfci svijet, koji stoji neuporedivo iznad njemačkog, i u kome ljudi još imaju karaktera, sposobni su za inicijativu i djeluju samostalno, mada često i ćudljivo sa gledišta stranog iposmatrača".8 Praizvedba Divlje patke u Minhenu (1888) bila je veliki trijumf. Publika je autora i
izvođače izazvala šesnaest puta pred zavjesu. Međutim, prvo prikazivanje u Beču (1891) nije ponovilo ovaj uspjeh. Nakon prva dva čina gledaci su tražili da se Ibsen pojavi na sceni, docnije je ovo početno oduševljenje splasnulo, pretvarajući se postepeno u negodovanje i protest, da bi na kraju završilo zviždanjem većeg dijela publike, tako da je Divlja patka, nakon tri reprize, pred praznim gledalištem, skinuta sa repertoara." Kontraverzne ocjene i neujednačeni prijem prate najnoviju Ibzenovu dramu i na sceni ruskog pozorišta. Tolstoj je u svom dnevniku (20. VIII 1890) zapisao da je pročitao Divlju patku, zaključivši kratko: "Nije dobro!"10 Cehov je, sjeća se Stanislavski, na probama Divlje patke pokazivao znakove dosade, pa čak i izvjesnog unutrašnjeg otpora: "Pogledajte ovo, Ibzen ne poznaje život. U životu se to ne dešava tako." Za njega je Ibzen bio suvi7 A. A .Gvozdjev, op. cit., str. 165. 8 Isto, 181. ' Michael Meyer, op. cit., str. 690. 10 Isto, 865—866. ge hladan i racionalan. Ovakav odnos bio je uslovljen vjerovatno i lošim i neadekvatnim prevodima, ali i načinom na koji je Ibzen igran. Pred kraj života, Cehov mijenja mišljenje o autoru Divlje patke, i u pismu A. L. Višnjevskom (1903) piše da je Ibzen njegov najomiljeniji pisac".11 I Stanislavski, mada je režirao Neprijatelja naroda i Divlju patku, takođe nije pokazivao veći afinitet za Ibzena, jednostavno ga nije osjećao, ili kako je to sam izjavio: "... za njegov simbolizam — mi glumci •— nismo bili dorasli. Da bi se igrala simbolična djela, treba se čvrsto saživjeti sa ulogom i komadom, spoznati i usisati u sebe njegov duhovni sadržaj, iskriistalisati ga, izglačati dobijeni kristal, naći za nj jasnu, sočnu umjetničku formu koja sintetizuje svu mnogostruku i složenu bit djela. Za takav zadatak mi smo bili malo iskusni, a naša unutrašnja tehnika nije bila dovoljno razvijena. Poznavaoci su objasnili neuspjeh komada realističkom usimjerenošću naše umjetnosti, koja kao da ne može da se pomiri sa simbolizmom. Ali, u stvari, razlog je bio drugi, upravo obratan: u Ibzenu smo mi ispali nedovoljno realistični u oblasti unutarnjeg života komada."12 Pa ipak, zahvaljujući upornosti i zalaganju Nemiroviča-Dančenka, koji je pokazivao izuzetni interes i afinitet za Ibzena, Moskovski hudožestveni teatar, prikazujući jednu malu antologiju njegovih drama (Heda Gabler, Kad se mi mrtvi probudimo, Divlja patka, Brand, Sablasti, Neprijatelj naroda, Rosmersholm, Per Gint), najviše je doprinio afirmaciji Ibzena na sceni ruskog pozorišta. Sa Divljom patkom započinje nova faza u Ibzenovom stvaralaštvu. On postepeno prestaje da se bavi "vulgarnim idealima", odnosno opštim pitanjima društvenog i ličnog morala. U pismu pjesniku Teodoru Kaspariju, napisanom povodom Divlje patke, on kaže da je prestao tražiti "univerzalne zahtjeve" od ljudi, jer više ne vjeruje da je "ikome dato pravo da postavlja takve zahtjeve", kao što ne vjeruje da "iko od nas može imati veći cilj U životu od samoostvarivanja u duši i u istini".13 Pristupajući istraživanju čovjekovog "duhovnog bića", Ibzen je, normalno, morao donekle da mijenja dramsku tehniku, odbacujući postepeno uzročno-posljeđičnu faktografiju i naturalistički determinizam. Natapajući sve više svoje nove drame mnogostrukim simbolistiokim značenjima, koja su rastvarala i pročišćavala očiglednost realnih događaja, omogućavajući pojavu višesložnih planova i raznovrs11 Isto, 866. 12 K. S. Stanislavski, Moj život u umjetnosti, 1955, str. 224. 13 Michael Meyer, op. cit., 549. nih sazvučja, Ibzen daje prevagu intuitivnom i iracionalnom, pretvarajući dramsku prozu (svakodnevnica vulgarnog života), u dramsku poeziju (samoostvarivanje čovjeka "u duši i u istini"). Ova promjena, mada nije došla odjednom, već postupno, uticala je na Ibzenove savremenike, i oni počinju na njega da gledaju kao na neku "zagonetnu sfingu", koja se "skriva iza nejasnih namjera", što je svaikako i doprinijelo nerazumijevanju, a samim time i neshvatanju Ibzenovih posljednjih drama. U pismu Hegelu (2. IX 1884), sam Ibzen je istakao da Divlja patka zauzima "jedinstveno mjesto" među njegovim dramaima, i da se njegov
"metod razlikuje od onog kojim se ranije koristio", napominjući da će kritika ovu promjenu "vidjeti na svoj način", tražeći i pronalazeći "nešto oko čega će raspravljati", stvarajući pri tome proizvoljne konstrukcije i raznovrsna tumačenja.14 U čemu je novi metod? U simbolima? Ali simboli se javljaju u većoj ili manjoj mjeri i u ranijim Ibzenovim dramama. U promijenjenoj dramskoj tehnici? Ali ova drama je komponovana kao Lutkina kuća ili Sablasti, i dalje postoji analitički metod i dobro poznati način "preturanja" po očito mrtvim ostacima prošlosti i "raspirivanja žive žeravice" pod njima. Štaviše, Divlja patka proširuje i nastavlja neka već poznata Ibzenova tematska i sadržajna interesovanja. Jer, kao što je epizoda sa doktorom Rankom i naslj !ednini sifilisom u Lutkinoj kući, interpolirana i proširena u Sablastima u Osvaldovoj tragičnoj sudbini, tako se i vanbračni odnos kapetana Alvinga i Johane, sa Reginom kao posljedicom, ponovno našao, u razvijenom i nešto izmijenjenom obliku, u središtu priče Divlje patke (Verle — Gina — Hedvig). Znači da je i uobičajena podjela Ibzenovog dramskog rada na istorijiske, rano simboliističke, realističke i kasno simbolističke drame, odviše uska i vještaoka, jer se svi pobrojeni elementi neprestano miješaju i "irukopis" je uglavnom konstantno prepoznatljiv, bez obzira na razlike koje postoje između, na primjer, prve, Katiline, i, posljednje, Kad se mi mrtvi probudimo. Pa ipak, postoji nešto novo u Divljoj patki, kako u tretmanu dramskog sklopa tako i u značenjima i zračenjima brojnih simbola. U odnosu na Lutkinu kuću i Sablasti, Ibzen u Divljoj patki, zadržavajući analitički metod, mijenja donekle tehniku komponovanja drame. Otkrivanje prošlosti više nije stvar intimnih ispovijedanja, izazvanih nekim logičnim ili slučajnim događajem iz 14 Isto, 553. sadašnjosti, pod pritiskom i protiv volje glavnih junaka. Na primjer, pojava Krogstada i njegovo prijeteće pismo prisiljavaju Noru da počne sa otkrivanjem tajne, kao što mogućnost incestnog odnosa između Osvalda i Regine utiče na Helenu Alving, primoravajući je da objelodani istinu o svom promašenom braku sa komornikom Alving om. Umjesto subjektivne projekcije onog što se dogodilo, Ibzen uvodi istragu koju poput isljednika vodi treće lice (Gregens Verle), razobličavajući postepeno, policijskom metodom dedukcije, "kaljugu tajni" iz prošlosti. Nasuprot Nori i gospođi Alving, koje su svjesne šta se dogodilo i to na izvjestan način nose u sebi kao "krst", porodica Ekdal, sem neke mutne slike, najveći dio prošlosti je nepoznat i zamagljen, i bez aktivnog djejstva na njihovu sadašnjost. Čak se i Gina odnosi, prema svemu što se desilo prije petnaest godina sa starim Verleom, na zdrav način, "bilo pa prošlo", neopterećeno i bez grize savjesti. Istina, posljedice prošlosti poput sablasti lebde i u Divljoj patki (Hedvigino i Verleovo sljepilo, izopćenje i poremećenost starog Ekdala), međutim, članovi porodice ne znaju za njihovo pravo porijeklo, i da nema Gregersovog "njuškanja" po "smradu", oni bi prozivjeli život koji im je dat, mirno i u neznanju, bez svijesti da nose "les u utrobi broda". Ova promijenjena tehnika u konstituisanju intrige, omogućila je Ibzenu da prvu polovinu drame razvije na dva simultana plana; s jedne strane, teče Gregersova istraga, kroz koju se rafinirano i matematički tačno i precizno odmotava klupko prošlosti i otkriva "zločin"; a, s druge, kao kontrapunkt, odvija se svakodnevni porodični život Ekdalovih, opterećen raznovrsnim brigama i radostima. Paralelizam ova dva toka, njihovo ukrštanje i sučeljavanje, pored uvođenja simboličnih značenja koja i nastaju kao posljedica ove sprege, omogućava uspostavljanje dvostruke tenzije, jer se i istraga i svakodnevni porodični život Ekdalovih, pa i Verleovih, međusobno osvjetljavaju, sjenče, dobijajući svaki za sebe, zahvaljujući prožimanju, jednu specifičnu unutrašnju dramatiku koja se, poput oblačnog neba pred oluju, prijeteći gomila, ispunjavajući "vazduh" drame atmosferom napetosti i iščekivanja. U trenutku kada se Gregersova istraga "zločina" približava kraju, Ibzen uvodi novu ličnost (Reling), koja svojim protiv-akcijama sprečava da Divlja patka, u drugoj polovini, krene prema brzom raspletu i "kazni", zadržavajući tako, pa i pojačavajući već uspostavljenu
tenziju novim nabojima i novim elektricitetom. U okviru ovakvog dramskog sklopa, porodica Ekdal je nalik na usamljeno ostrvo koje živi trostruki život, onaj po sebi — poklonjen od industrijalca Verlea, onaj koji vidi ili želi da vidi Gregers, i onaj koji je formirao i sada želi da sačuva Reling. Izložena suprotnim radijacijama, opkoljena i ugrožena sa svih strana "prijateljskim" vatrama, osvijetljena blještavim i zasjenjujućim reflektorima Verlea, Gregersa i Belinga, porodica fotografa Jalmara Ekdala gubi i posljednje ostatke svog ljudskog identiteta, i sve više liči na škorpiona opkoljenog vatrom. U trenutku beznađa i bezizlaznosti ona upire smrtonosni žalac prema samoj sebi, odnosno, prema najslabijem i najosjetljivijem dijelu svog ugroženog organizma, prema čistoj i potpuno nevinoj Hedvig. U Cehovljevoj drami Galeb, u finalnoj sceni, podsjećajući Trapljeva da je jednom prilikom ubio galeba, Nina Zarečna kaže, aludirajući na sebe i Trigorina: "Slučajno je naišao jedan čovjek, vidio, i prosto iz dosade upropastio ... Siže za malu priču..." Ove riječi u potpunosti se mogu primijeniti i na ulogu Gregersa i njegovu funkciju, s tom razlikom što su njegovi motivi drukčiji od motiva Trigorina, mada su posljedice iste. Uostalom, centralni simbol, ustrijeljeni galeb, odnosno ranjena divlja patka, i kod Cehova i kod Ibzena, imaju isto značenje i istu vrijednosnu dimenziju, jer "podižu radnju koja raspravlja samo o individualnom slučaju na visinu uopštene teme."15 Još u toku stvaranja Divlje patke, Ibzen je u pismu Hegelu •— vjerovatno zampren od napada, skandala i nerazumijevanja, koje su izazvale njegove posljednje društveno angažovane drame, naročito Lutkina kuća i Sablasti — napisao da njegovo novo dramsko djelo "ne dotiče ni političke, ni socijalne probleme, niti ima išta od opšteg značaja" i da se dešava "potpuno u granicama porodičnog života".16 Ova konstatacija je tačna samo u okviru osnovne radnje koja priča događaje iz prošlosti i sadašnjosti jedne porodice, izlažući postepeno i faktografski jedan niz međusobno povezanih činjenica. Istovremeno, na planu ideje, u sukobu Gregersa i Relinga, drama raspravlja o nekim značajnim etičkim, moralnim, pa i filozofskim problemima "od opšteg značaja", da bi svojim brojnim simboličkim značenjima, i tema i ideja bile podignute na visinu jedne univerzalne istine. I mada su simboli prisutni, u manjoj ili većoj mjeri, i u prethodnim njegovim dramama, ipak, Divljom patkom, Ibzen započinje seriju od osam drama u kojima su simbolistička zračenja sve naglašenija i — zamršenija, tako da su i nova "čitanja" ovih drama iz posljednjeg 15 Derđ Lukač, Istorija razvoja moderne drame, Beograd, 1978. " Michael Meyer, op. cit., 553. 40 ciklusa raznovrsnija, ali i kontroverznija. Već je rečeno da se simboli u Divljoj patki javljaju u "takvom intenzitetu, u tako mnogostrukom osvjetljenju, dobijajući mnogobrojna značenja prema tonu razgovora u raznolikoj atmosferi, da izrastaju u simbol nečega; najčešće u simbol mnoštva stvari i, ako bismo htjeli reći šta zapravo znače, morali bismo išarati cijelu dramu".17 I upravo ova koncentracija simbola, odnosino njihova drukčije tretiranje, razlikuju u mnogome Divlju patku od ranijih Ibzen ovih drama. Naime, simboli nisu više usputni, uzgredno nabačeni, više formalni, pa samim time i više očigledni. Čini se kao da je simbolističko ozaren je prešlo iz kvantiteta u kvalitet. Umjesto simbola koji stoje po strani drame, odvojeni svaki za sebe, u Divljoj patki su oni osmišljeni u okviru jednog centralnog simbola, koji sudbinski, fatalistički, lebdi nad čitavom dramom, gotovo je davi, tako da sve što se dešava, likovi i njihovi odnosi, radnja, atmosfera, ambijent, vrijeme, sve je to na izvjestan način zavisno od osnovnog simbola (divlja patka), koji poput magnetizma privlači i sabire u jednu žižu sve ostale dramske elemente, a zatim ih u procesu katalize ne samo rastvara i pročišćava već i drukčije osvjetljava. Simboli u prethodnim Ibzenovim dramama su bili odviše očigledni, često "srozani" do alegorije, tako da je prelaz >od početnog realnog polazišta prema završnom poetsko-asocijativnom vrhu bio odviše ili bukvalan ili
jednosmjeran (atmosfera kiše koja neprestano pada, dolazak noći i krajolik bez sunca kao pandan atmosferi u kući i u duši gospođe Alving u Sablastima; praznik Božića i rađanje nove Nore u Lutkinoj kući, itd.). Umjesto ovih jasnih, zatvorenih i opštih simbola, Ibzen u Divlju patku uvodi otvorene simbole, čija značenja nisu očigledna, već slično slikarskoj tehnici sfumata, djeluju mutno, nedorečeno, razliveno, tako da ostavljaju mogućnost za raznovrsna naslućivanja, tumačenja i asocijacije. Mada se još uvijek javljaju i jednostavni, ppšti simboli sa običnim alegorijskim smislom (trinaest kao nesretni i zlokobni broj, ili kao asocijacija na "posljednju večeru", Hrist sa dvanaest apostola i pitanje ko je izdajica-Juda; sljepilo — i kao bolest i kao odnos prema životu, itd.). Pokušaćemo da detaljnije razmotrimo centralni simbol •— divlje patke — iskazan, ne bez razloga, u naslovu drame. Prije svega, u svojoj osnovi, u polazištu, on postoji kao konkretan realan događaj. Naime, stari Verle, prilikom lova, pucao je iz čamca, ali kako mu je vid oslabio, nije uspio da ustrijeli, već je samo 17 Derđ Lukač, op. cit. ranio divlju patku. Ranjena ptica, koja je dobila "sačmu pod krilo", više nije mogla da leti. U takvoj bezizlaznoj situaciji divlje patke se obično ustreme prema vodi, i tonući najdublje što mogu. čvrsto kljunom zagrizu morsku travu i alge, "i onda se više nikada ne vrate", jer bez krila i letenja ne mogu da opstanu. Tako je učinila i divlja patka koju je ranio Verle. Međutim, Verle js imao "strašno hitrog psa", koji je zaronio i izvadio patku iz vode. Ranjena ptica je jedno vrijeme držana u kući Verleovih, ali kako se teško oporavljala i "nije napredovala", sluga Peterson je dobio nalog da je zakolje. Stari Bkdal, zahvaljujući prijateljstvu sa Petensonom, uspijeva da ga nagovori i izmoli da njemu prepusti ranjenu divlju patku, pa je tako ptica došla u dom Bkdalovih, i tu je, u njihovom potkrovlju, među ostalom raznovrsnom menažerijom, našla utočište. Zahvaljujući posebnoj pažnji i ljubavi čitave porodice, a naročito male Hedvig, iako joj "jedno krilo malo visi, i vuče jednu nogu", iako ne može da leti, ona ipak živi, "odebljala je" i "famozno napreduje". Ova konkretna i realna priča o ranjenoj ptici služi Ibzenu kao simbolična osnova u kojoj se rastvaraju i likovi i odnosi i radnja drame, prošlost i sadašnjost, ali ne linearno, već zrakasto, na različitim planovima i sa raznovrsnim poetskim i misaonim značenjima. Sudbina divlje patke kao i život kompletne menažerije na tavanu porodice Ekdal, posjeduju i opšta i pojedinačna simbolična značenja, koja se poput fuge, u jednoj raskošnoj orkestracija, neprestano konoidno izmjenjuju, (kontrapunktiraju i dopunjavaju, proširujući i rasplamsavajući konkretnu polazišnu osnovu u jedan čudesni asocijativni košmar. "Kad nema pravog života" — kaže Cehov u Ujka Vanji — "čovjek živi od fatamorgana." I upravo ova misao o obmani "koja nas podiže", o samozavaravanju koje nas spašava, kad se život javlja kao nerealnost ili izmišljena realnost, isadržani su i prosijavaju iz jezgra centralnog simbola kao njegovo opšte značenje. Jer, svi likovi u Divljoj patki, i Ekdalovi i Verleovi, i oni oko njih (Molvik, Reling, gospođa Serbi), živjeli su nekada slobodno poput 'divlje ptice, a onda su, teško ranjeni i odbačeni, uplašeni od života i "niskih istina", potonuli na dno, hvatajući se očajnički za močvarne trave i agle, gubeći pri tom svoj identitet. Uplašeni i užasnuti od pomisli da bi se morali suočiti sa realnošću, koja nije ništa drugo do porazna istina o sebi, oni se panično drže "morskog bezdana", stvarajući u njemu magle novih iluzija i novih obmana. Ali, pobjeći od stvarnosti nije moguće, čak ni u ljubav, jer uvijek postoji "strašno hitar pas", koji će nas, kad-tad, oštrim zubima ščepati za vrat i izvući sa dna i mraka naših zavaravanja, na površinu i svjetlo istine, razgolićene, razobličene i — uništene. Ovome treba dodati da Ibzen svjesno igra sličnostima norveških riječi and (patka) i aand (duh), tako da ovaj centralni simbol postaje paradigma za još kompleksnija simbolička zračenja, u kojima snažno vibrira i ona njegova poznata težnja za samoostvarivanje "u duši i u istini". Izvan ovog opšteg značenja, divlja patka i svijet koji je okružuje na tavanu Ekdalove
kuće, imaju i pojedinačna simbolična ozarenja. Hedvig je posljedica i žrtva Verleove lovačke strasti. Kao divlja patka, ni ona "nema nikog, potpuno je otrgnuta od svojih, niko je ne pozna i ne zna odakle je", jer čak ni Gina ne može precizno da odgovori ko je njen otac, Jalmar ili Verle. Osim toga, sve što okružuje ranjenu pticu, sasušeno drveće i tavanska menažerija, u potpunosti je nalik na vještački život porodice Ekdal. Obilježena sljepilom, i Hedviig je, kao i ptici, uskraćena budućnost, odnosno slobodan let u život. I kao što ranjena patka napušta plavetnilo neba i odlazi u dubinu vode da umre, tako i Hedvig odlazi iz realnog života u svijet iluzija u potkrovlju da tamo ispali na sabe smrtaois™ hitac. Jalmar Ekdal je "zaronio i čvrsto zagrizao trave dolje u dubini", "zaglibio se u neku otrovnu močvaru", i ne shvatajući da na dnu tog bezdana umire u travama-obmanama. Čitav njegov život je posljedica Verleove igre, koji mu je "poklonio", poput lovačkog trofeja, i profesiju, i ženu, i -kćer, pa čak i ranjenu pticu. Jalmarov nestvarni, utopijski "veliki izum", istovetan je sa vještačkim ambijentom na tavanu, samo jedna zaludna iluzija. Ostali članovi porodice, Gina i stari Ekdal, ustrijeljeni svojevremeno od Verlea, podrezanih krila i prekinutog zamaha, zaustavili su vrijeme — "tamo kod divlje patke". Slično Hedvig, koja nježnošću i ljubavlju pokušava da spasi svoju ranjenu pticu, i Gina nastoji da spasi Jalmara, i vjerovatno bi u tome i uspjela da se nije umiješao "hitri pas" — Gregers Verle. Stari Ekdal, umjesto istinskog lova, obmanjuje se "lovom" na tavanu, zaboravljajući svoj "stari, divlji život" u planinama Hejdala. Porodica Verle takođe je označena direktno ili indirektno centralnim simbolom. Stari Verle. igrajući se, stvara život Bkdalovih. Njegova neobuzdana lovačka strast ne ubija već ranjava, ostavljajući ptice bez krila, osuđene na bijedno i neprirodno životarenje. Ali ni on nije pošteđen od Neumoljivog i Zagonetnog. Kažnjen sljepilom, i njemu je potrebna Hedvignježnost, koja se javlja u liku gospođe Serbi. Međutim, kao što ljubav ne može učiniti da se divlja patka vine u plavetnilo beskraja talk o ni gospođa Serbi ne može da učini za starog Verlea ništa više od stvaranja udobne "korpe", u kojoj će i on postepeno tonuti u mrak, sanjajući "more i nebo". Gregers Verle, kome je otac "opustošio dušu", ide njegovim tragom, jer poput lovačkog psa nastoji da otrgne Ekdala od močvarnog dna-laži i izbaci ga na površinu-istinu. Pri tome, u svom ortodoksnom idealističkom "sljepilu", on zaboravlja naravoučenije basne o ranjenoj divljoj patki, zaboravlja da ptica sa "sačmom pod krilom" ne može više da leti, a samim time ni da živi. Molvik i Reling, likovi izvan porodičnog kruga, stavljeni su takođe pod okrilje simbola "divlje patke". Molvik, preuzimajući nametnutu mu "demonsku prirodu", prestaje da ."hoda pravo na svojim nogama". Reling, igrajući se poput starog Verlea, hrani okolinu lažnim nadama, poklanjajući joj jedan izmišljeni svijet. Boreći se protiv ".niskih istina", on i nesvjesno dovodi Ekdalovu porodicu na ravan vještačke menažerije u potkrovlju. Zanoseći se "obmanama koje nas podižu", Reling u isto vrijeme vrši i operaciju samoobmanjivanja, tako da je njegovo sljepilo na isvjestan način dvostruko, i prema Bkdalovima i prema samom sebi. Paralelno sa mnogostrukim i raznovrsnim značenjima koja "divlja patka" ima za razumijevanje ove 'drame, Mihael Mejer, proteže njenu simboliku čak i na samog Ifozena, tvrdeći da je on, svjesno ili nesvjesno, otkrio i "šta je mislio o sebi dok je pisao komad". Po Mejeru, Ibzen je kao čovjek — umjetnik — zaboravio šta znači živjeti prirodno i neobuzdano, "ugojio se i pripitomio" u svojoj "korpi", i prepušten samozadovoljstvu, kao i Ekdal, udaljio se od života.18 Stvarajući Divlju patku, Ibzen postavlja dva temeljna pitanja, ali i iskušava i analizira samog sebe. Da li je svijet baš toliko različit od Ekdalovog tavana sa njegovom imitacijom stvarnosti? I koje je "utočište kukaviokije". Ekdalova menažerija ili Brandova "ledena crkva"? I konačno, nije li stvarni život nešto drugo od onog što registruje i bilježi fotografski aparat u Bkdalovom ateljeu? Probijajući se kroz košmar ove drame, otkrivajući "nabore" njene duše, ono što se nalazi i nad i ispod razapete mreže simbola, nama se čini da je suština Divlje patke, njena osnovna ideja: nasilje nad čovjekom, surovo nastojanje da se ugrozi integritet slobodne ličnosti, neka
vrsta bezočnog manipulisanja i "ispiranja", 18 Michael Meyer, op. cit., 562. u težnji ostvarivanja ne čovjeka po sebi, već čovjeka za sebe, po mjerilima svojih ideja i ciljeva. Gregers, stari Verle, Reling, svaki na svoj način, žele da modeliraju i programiraju članove porodice Ekdal isključivo prema svojim shvatanjima. I tako, umjesto radosnog i nesputanog leta divlje patke, oni stvaraju degenerisanu i nepokretnu pticu koja tavori dane na tavanu lažnih iluzija, u okviru jednog vještačkog života. U brojnim triangularnim odnosima koji postoje u kompoziciji Divlje patke, centralni trougao zauzima upravo trijalizam Verlea, Gregersa i Relinga, ostvaren nad porodicom Jalmara Ekdala. Ova tri lika opkoljavaju i zatvaraju dom Ekdalovih i sa isturenih tačaka vrše snažan pritisak, ugrožavajući i materijalno i duhovno, inače već krhak i porazan organizam porodice, koja je primorana da se iz nepodnošljivog i ugroženog života povlači u fatamorgane. U ovom surovom procesu pretvaranja slobodne i neobuzdane divlje patke u bespomoćnu, "ugojenu" i "pitomu" pticu, upravo "velika trojka", bez obzira na njihove lične međuodnose i netrpeljivost, ima odlučujuću ulogu. Stari Verle je razorio Ekdalove egzistencijalno. Oni su i u prošlosti i u sadašnjosti zavisni isključivo od njegove materijalne moći. Stavile, Verle je, odbacivši Ginu, modelirao ne samo Jalmarov brak već i kompletan njegov lični život (izučavanje fotografskog zanata, kupovina ateljea); kao što je starog Ekdala, svog nekadašnjeg poslovnog partnera i prijatelja iz mladosti, prvo poslao na robiju, a zatim ponizio do prosjaka, dozvoljavajući mu milostivo da se hrani mrvicama sa njegove bogate trpeze. Čak je i budućnost porodice, a naročito Hedvig, zavisna od njegove "dobre duše", jer im oporukom obezbjeđuje pristojan ostatak života. Verle je uvjeren da se novcem može sve kupiti i sve opravdati: i odbačena Gina s djetetom, i prevareni i nasamareni Jalmar, i izopćenje i robijanje starog Ekdala, i Hedvigino sljepilo. Ovaj "legalno ustoličeni 'kralj sunce', okružen je svojim kammerherre ili 'komornicima' kojima je potrebna, kako ih gospođa Serbi podsjeća, sunčeva svjetlost dvora".19 Verle se i ponaša kraljevski. "Veliki mangup u mladosti", a sada sportista lovac, bezobziran u ostvarivanju moći i vlasti, veletrgovac i industrijalac, on se odnosi prema porodici Jalmara Ekdala mecenatski, kao prema nekom karitativnom zavodu, u cilju javnog demonstriranja dobrote i milosrđa, milosrđa koje ubija i ponižava, oduzimajući identitet i nezavisnost. " Džonson Brajan, Truplo i teret, Požarište, 1978, 3—4. Nasuprot senioru Verleu, junior Verle preuzima ulogu spašavanja posrnulih "duša", uvjeren da čovjek ne može biti slobodan dok se ne oslobodi svojih zabluda i laži. U težnji za ostvarivanjem "idealnih zahtjeva" i "idealnog napretka", kao i svi pravovjerni čistunci i ideolozi, i Gregers posmatra svijet sa apstraktnih etičkih visina kao "kaljugu tajni", "močvarni smrad", jednom rječju, kao moralnu kloaku, u kojoj ljudi žive sapeti u "okovima laži i obmana". Preuzimajući mesijanske zadatke, ovaj, kako ga je So nazvao, "idealist visoko razvijenog tipa", strasno voli u "sve da se miješa" i da pri tome pasionirano "kopa po starim, mučnim stvarima". Opsjednut "akutnom groznicom pravičnosti", on neprestano tumara okolo u nekom "obožavalačkom delirijumu", i poput Verleovog "strašno hitrog psa" izvlači ranjene i posrnule divlje patke sa dna močvarnih zabluda. Istovremeno, Gregers je razapet (u okvirima poznatog trougla građanske drame: otac — sin — majka) između iskonske mržnje i "nekog bezimenog straha" prema ocu, i snažne, gotovo "opterećene" ljubavi prema uspomeni mrtve majke. Iz ove raspolućenosti, poput Krležinog Leona Glembaja sa njegovim "glembajevskkn" i "danijeliovskim" kompleksima i sudarima, proizlazi, s jedne strane, Gregersova nagonska potreba da se očisti zle krvi svoga oca i oslobodi kužnog imena Verle i "križa" koje to ime nosi, a, s druge, njegova pritajena ali intenzivna želja za .osvetom i obračunom, ali ne u direktnom sukobu sa ocem, jer za to on nema ni snage ni hrabrosti, već indirektno, preko nedužne porodice fotografa Jalmara Ekdala. Slično Leonu, koji uzalud nastoji da prevaziđe ono animalno "glembajevsko" u sebi, i Gregens, protiv svoje volje, završava svoj veliki
"životni zadatak", verleovski, razaranjem Ekdalovih i samoubistvom Hedvig. U konstituiranju lika Gregersa Verlea, Ibzen je upotrijebio već spomenutu poentilističku tehniku: njegove ideje je rješavao u bloku, dok je njegov karakter uofoličavao minuciozno, ubrizgavajući mu mnoštvo živopisnih i duhovitih detalja-tačkica. Kao i u slučaju doktora Stokmana u Neprijatelju naroda, Ibzen je i Gregersa na trenutke sjenčio humorno sa primjesama infantilizma i sniušenosti (sipanje vode u peć koja se dimi, razgovor sa Hedvig o "morskom bezdanu", itd.). U njegovom životu postoji cilj, postoji zadatak, ali ne postoje rezultati. On luta po planinama i naseljima Hajdala loveći žrtve za potrebe svog "idealnog napretka". Međutim, njegovo mesijanstvo nije bez poze, on pomalo "paradira" s njim, u iskazivanju ideja pokazuje manje upornosti a više dosadne tvrdoglavosti. Osim toga, Gregers je neostvarena ličnost, sam kaže da "ne zna u šta mu je vrijeme prošlo", tako da je njegovo uporno "njuškanje" po tuđim "mučnim stvarima" i bijeg od sagledan ja samoga sebe, neka vrsta rekompenzacije za vlastiti promašeni život. Za Relinga je Gregers "momak uvrnut, lud i šašav", za Ginu je "smrdljiva haringa" sa "psihičkim smetnjama" koje je ispbljavala i njegova majka. I stari Verle kaže sinu da mu je "savjest bila bolesna još od djetinjstva" i da je to "jedino nasljeđe" koje mu je ostavila njegova "poremećena mati". On je i fizički obilježen: "Je li Gregers još uvijek onako ružan?" — pita G ina, a Jalmar odgovara: "Pa, lijep baš nije." U ostvarivanju svog "životnog zadatka" ovaj košmarni idealista, koji po riječima Šoa, "najviše idealizuje sebe sama", pokazuje jednu zbu-njujuću mješavinu naivnosti i perfidnosti. Jalmaru Ekdalu, on mimo, s punim ubjeđenjern u svoju izuzetnu misiju, "otvara oči", otkrivajući mu ružnu istinu o njegovom braku i kompletnom njegovom životu (predbračni odnosi Gine i starog Verlea, izučavanje fotografskog zanata i kupovina ateljea, materijalna zavisnost, itd.). A kada ga je razgolitio i uništio, on ga velikodušno šalje kući na isejeli'teljski razgovor, sa ženom, uvjeren da će porazna otkrića koja je učinio biti "polazište za ostvarivanje zajedničkog života bez tajni i u istini". Kolika je njegova zaluđenost i sljepilo, najbolje pokazuje scena u kojoj on, pošto je saopštio istinu i tako potpuno razorio jedan brak, ulazi trijumfalno kod Jalmara i Gine, ništa ne shvatajući, "blistavog i zadovoljnog lica", sa pobjednički "ispruženim rukama" i sa osjećanjem da je to "najuzvišeniji tra-nutak njegovog života". Nasuprot Gregersu, zadatak Relinga se sastoji u održavanju i pothranjivanju "životne laži". I za jednog i za drugog, ljudi su samo eksperimentalni kunići. I đak im Gregers ubrizgava smrtonosne doze istine, Reling ih kljuka spasonosnim ali i otrovnim pilulama laži. Za njega su ljudi uglavnom bez vrijednosti, zaludni na svijetu, i da bi nekako preživjeli svoj besmisleni život, potrebno ih je obmanjivati i drogirati iluzijama. On Molvika, tog "jadnog i dobrog magarca", koji bi davno propao u "samopreziranju i očajanju", on je napravio "demonsku prirodu". Starom Ekdalu, koji je "čitav svoj život proveo kao govedo", tom "ostarjelom dječaku", sačinio je, od pet-šest sasušenih božičnih jelki na tavanu, "veliku i svježu Hajdalsku šumu". Bespomoćnom i krhkom Jalmaru Ekdalu, sa djetinjom i naivnom dušom, nesposobnom da se u životu ispolji i dokaže, podario je spasonosnu ideju o njegovoj izuzetnoj misiji, o fenomenalnom "fotografskom izumu", koji će mu donijeti slavu i tako potvrditi smisao njegovog postojanja. Obmanjujući svijet oko sebe, Reling polazi od stanovišta da ako "prosječnom čovjeku oduzmete njegovu životnu laž, istovremeno mu oduzimate i njegovu sreću". Slično Gregersu, i on ima svoje ljudsko naličje: "prosječna" i neostvarena ličnost, Ijekar bez reputacije i sposobnosti, alkoholičar, skitnica, "besposličar", čovjek koji je "spiskao i proćerdao sve što je imao", bez ljubavi i nježnosti, obilježen i opterećen promašenim životom (neostvarena ljubav prema gospođi Serbi u mladosti). Reling, kao i svi junaci Divlje patke, posjeduje vlastito sljepilo, jer obmanjujući druge, on obmanjuje i samoga sebe. I zato je sukob Gregersa i Relinga, koji se vodi preko porodice Ekdal, nakon samoubistva Hedvig lišen čovječnosti, to je egoistična rasprava dvojice zaludnika o tome ko je bio u pravu i čiji je metod, u eksperimentu nad Ekdalovi-ma, ispravnijl i djelotvorniji. Usmjerena i determinisana trijalizmom Verlea, Gregersa i Relinga, porodica Ekdal ima
u drami izrazito pasivnu ulogu, isključivo zavisnu od spoljnih faktora i uticaja. Izložena unakrsnoj radijaciji, ona se, a da to i ne želi, povinjava i prelama, po diktatu nametnutih obaveza, bez istinske unutarnje potrebe, pa čak i bez smisla za bilo kakav otpor ili sukob. Jalmar Ekdal, koga je Gregers, otkrivši mu prljavu istinu o njegovom braku, prosto natjerao da se izjasni i zauzme stav prema Gini, očito bi bio najsretniji kad bi neko mogao da ga oslobodi te nesnosne i nametnute mu uloge angažovanja i djelovanja. I upravo u tom neskladu između "ozbiljnosti" povjerenog zadatka i Jalmarove pitome i blage prirode nesposobne za akciju, sadržana je izuzetna tragič-nost Divlje patke. Ibzenovi junaci, u prvom redu Hedvig, a zatim i ostali članovi porodice, uvučeni su nasilno u dramski konflikt, osuđeni da ispaštaju, ne zbog onog što su sami učinili, već zbog onog što su im drugi nametnuli kao obavezu da učine. Uzrok, pokretačka snaga drame, i posljedica, tragična reperkusija, ne proizlaze, u slučaju Divlje patke, iz iste ličnosti već su razdvojeni, jedni pokreću zamajac drame (Verle, Gregers, Reling), a druge taj zamajac uništava i rastače (porodica Efcdal). Nad Ekdalovima ne stoji više ni sudbina, ni kob, ni neka viša sila "nasljeđa", nad njima se jednostavno ukrštavaju tuđi interesi, koji ostvarujući vlastite egoistične ciljeve i ideale, vrše pritisak i nasilje i prouzrokuju trpljenje i patnju nedužnih i nezaštićenih. Ibzen je, upravo u liku Hedvig •— koja je čitavim svojim bićem, od sljepila do samoubistva, uslovljena ovom akcij'om spolja, i koja je zaista potpuno nedužna postala žrtvom tuđih postupaka i namjera — doveo dramu do, kako bi to rekao Direnmat, "najgoreg mogućeg obrta", gotovo ad absurdum, i time je po prvi put ostvario zaista istinsku tragediju modernog doba. Naime, "u moderno vreme" — kako je tačno konstatovao Jovan Hrastić — "okviri tragedije popustili su sasvim, i u njih ulaze i oni koji nisu mogli ni sanjati da će im sudbina dostići tragicke srazmere, i kod Ibzena je težište počelo definitivno da se pomera: oni koji delaju, postaju smešni i apsurdni zato što ono što čine više ne odgovara sasvim svetu u kome se kreću i žive, a oni što trpe, postaće tragični".20 Postoji u Divljoj patki, u odnosu na prethodne Ibzenove drame, i izrazito prisustvo komičnih situacija, koje su upravo i nastale kao posljedica nesporazuma između onih koji djelaju i onih koji trpe. Jalmarova priča o tokajcu, razgovor Hedvig i Gregersa 0 "morskom bezdanu" i, naročito, antologijska scena između Gine 1 Jalmara u petom činu, kada je on "riješio da definitivno" napusti kuću, koja se dešava paralelno sa Hedviginim odlaskom na tavan i samoubistvom, demonstriraju na najbolji način poznatu istinu koju je Šekspir znao a klasicisti i romantičari je zaboravili, da je stepen tragičnog udara jači i razorniji ukoliko mu prethodi komično olakšanje. Ovaj spoj tragičnog i komičnog, ostvaren, kao u navedenoj sceni između Gine i Jalmara, čak i simultano, zbunjivao je Ibzenove savremenike. Jedino je Bernard So, povodom londonske premijere Divlje patke (1897), pisao oduševljeno o čudesnom osjećanju koje je imao posmatrajući "s užasom i sažaljenjem tu duboku tragediju, tresući se istovremeno od smijeha toj neodoljivoj komediji".21 Međutim, Ibzen kao da je osjetio opasnost ovog sinikretizma i plašeći se da u glumačkoj interpretaciji ne dođe do prevage komičnih elemenata i detalja, zahtijevao je od izvođača "apsolutnu prirodnost i istinitost i u igri glumaca i u scenskoj postavci". U pismu Hansu Šrederu, reditelju teatra u Kristijaniji (Oslo), on je budućim realizatorima Divlje patke, uputio nekoliko zanimljivih upozorenja, interesantnih pre-vashodno za pravilno razumijevanje pojedinih likova. Od isticanja da je Gregersova uloga "najkomplikovanija u komadu" i da se on ne smije igrati kao tip "zlobnika", preko upozorenja da gospoda Serbi "mora biti lijepa, domišljata i nimalo vulgarna", do po20 Jovan Hristić, Ibsenova dijalektika, Pozorište, 1978, 3—4. 21 Michael Meyer, op. cit., 558. sebnog insistiranja na opasnost shvatanja Jalmara kao komične figure. "Jalmar se" — piše Ibzen — "ne smije igrati nimalo pa-rodično. Glumac ne smije ni u jednom trenutku pokazati da je svjestan ičega smiješnog u onome što govori i čini. Njegov glas je, kao što
napominje Reling, 'nešto -ugodno' i ova osobina mora biti jasno ispaljena. Njegova sentimentalnost je iskrena a njegova melanholija na svoj način ljupka i bez trunka afektacije."22 Nastala u periodu Ibzenove pune stvaralačke zrelosti, u trenutku kada on počinje da napušta "vulgarne ideale" i društveno--socijalnu tematiku i upušta se u ispitivanje čovjekovog "duhovnog bića", Divlja patka, sa brojnim i mnogostrukim simboličkim značenjima, kompleksnim likovima i idejama, zauzima zaista "izuzetno mjesto" u njegovom dramskom radu. Kao da su se u njoj, na najbolji način, sublimirala i kristalisala Ibzenova iskustva iz središnje realističke faze i čisti i j'OŠ neopterećeni počeci kasno simboliističkih nastojanja. Alko ovome dodamo i uspješan .spoj tragičnog i komičnog, onda je, čini nam se, bio u pravu Ibzenov biograf Halvdan Kot, koji je Divlju patku smatrao njegovom najboljom dramom. 4. Rosmersholm "Moje je da postavljam pitanja, a odgovora nemam." Ibzen Aiko je Divlja patka podijelila kritičare i izazvala nedoumicu čak i među vatrenim "ibzenistima", Rosmersholm (1886) je gotovo jednodušno ocijenjen kao najslabiji Ibzenov komad, promašen I nejasan, "beznadežno mračan", sa likovima koji su "više apstrakcije nego živa bića". Ovakav negativan stav kritike uticao je na prodaju knjige, ali i na odnos pozorišta prema drami. Tako je, na primjer, "Kraljevsko pozorište" u Kopenhagenu, koje je do tada bilo naklonjeno Ibzenu, odbilo da prikaže Rosmersholm, a slično su postupila i ostala skandinavska, pa i mnoga evropska pozorišta. Usamljeni pokušaji prikazivanja ove drame, u Bergenu i Kri-stijaniji (1887), naišli su na hladan prijem, i poslije nekoliko slabo posjećenih repriza, predstava je skinuta sa repertoara. Sličan Isto, 559. neuspjeh, ravan katastrofi, doživio je Rosmersholm i prilikom prvih evropskih inscenacija, u Njemačkoj (1887) i Engleskoj (1891). Nova Ibzenova drama, za koju će Benedeto Kroče docnije 'napisati da je "remek-djelo", teško se probijala do scene i sporo je osvajala naklonost pozorišne i književne kritike. Među rijetkim! Ibze-novim savremenicima, koji su s oduševljenjem primili Rosmersholm, izdvajaju se Edvard Brandes i August Strindberg. Za Bran-desa je finalna scena komada po svojoj "tragičnoj ideji, nešto najbolje što je Ibzen napisao", i on je dramu uspoređivao sa romanom Zločin i kazna Dostojevsikog. U pismu Strindfoergu, Brandes piše da je Rosmersholm "remek-djelo" i da on "kleči pred njim" kao pred svetinjom. Strindberg. uprkos netrpeljivosti koju je osjećao, pa i iispoljavao prema Ibzenu, napisao je pozitivan osvrt na djelo, ističući da je Rosmersholm bio "neinteUgentan teatarskoj publici, nejasan poluobrazovanima, ali kristalno jasan svakome ko imalo pozna modernu psihologiju".1 Mihael Mejer s pravom ističe da je nova Ibzenova drama privukla Strindbergovu pažnju prije svega zbog sličnosti interesovanja. jer je i on u to vrijeme bio zaokupljen "magnetizmom" i "hipnozom", odnosno pitanjem sposobnosti jedne ličnosti da opčini i upravlja drugom. Ovu temu je Strindberg obradio u drami Otac, samo dva mjeseca nakon objavljivanja Rosmersholma, da bi joj se nakon godinu dana još jedanput vratio u Povjeriocima, dok je "rosimenska tragedija kao rezultat degeneracije aristokratskog staleža" trebala da bude tema Gospođice Julije.2 Velika popularnost koju je Ibzen postigao svojim najpoznatijim dramama, od Branda do Neprijatelja naroda, uticala je, na prekretnici XIX i XX stoljeća, i na pojavu povremenih interesovanja najpoznatijih evropskih reditelja toga vremena da pokušaju i sa inscenacijom Rosmersholma. Međutim, ni Oto Braim sa svojim "hauptmanovskim" pristupom Ibzenu, ni dans'kii pisac-reditelj Her-man Bang u simbolističkom teatru "Cjelo" Linje-Poa, ni hudožestvenici u režiji "ibzenijste" Nemlroviča-Dančenka, pa čak ni takvi ekisperimentatori kakvi su bili Maks Rajnhart i Gordon Kreg, nisu uspjeli u potpunosti da scenski ožive najnoviju Ibzenovu dramu. Uvijek je postojalo nešto što se otimalo i izmicalo, sprečavajući ostvarivanje
cjelovitog umjetničkog rezultata. Razloge ovom neuspjehu, kao i neuspjehu većine ostalih drama iz Ibzen ovog kas1 Miohael Meyer, Ibsen, Penguin Books, 1974, str. 584. 2 Isto, 585. no-simbolističkog ciklusa, koje su uslijedile nakon Rosmersholma, treba tražiti, kako je tačno zapazio Ste.nislavski, u nedostacima glumačke tehnike, koja u to vrijeme još nije bila u stanju da "sin-tetizuje svu mnogostruku i složenu bit djela", onaj "unutarnji život" svake simbolističke drame.3 I Bernard Šo je napisao, upravo povodom Rosmersholma,, da uspjeh predstave zavisi u prvom redu od toga da li će glumci biti "u stanju da izdrže svu onu duboku tamnu bujicu osjećanja", koja u ovoj drami navire od prve do posljednje scene.4 U pismu glumici Sofiji Reimers (25. III 1887), koja je iznenada morala da zamijeni bolesnu Konstans Brun, u ulozi Rebeke Vest, pa se tim povodom obratila autoru za savjet i pomoć, Ibzen je nevjerovatno ta ono podvukao osnovne probleme koje glumac mora da riješi pri interpretaciji Rosmersholma: "Bez deklamacija; Bez teatralnosti! Bez velikih gesta! Izrazite svako raspoloženje na način koji će izgledati vjerodostojan i prirodan. Nikada ne mislite kako je to uradila ova ili ona glumica koju ste gledali. Posmatrajte život koji teče ciko vas i predstavljajte istinsko i živo ljudsko biće."5 Ove Ibzenove instrukcije upućene mladoj glumici bile su u tom trenutku u potpunoj suprotnosti sa glumačkim izrazom koji je vladao na većini evropskih scena. Ako ovome dodamo da je Ibzen sa Rosmersholmom započeo "istraživanje nepoznatih predjela podsvijesti", onoga što je on u radnim bilješkama za ovu dramu nazivao "šestim čulom" i "magnetskim uticajem", i što je pulsiralo sakriveno "između redova", zapreteino u gustim slojevima odnosa i dijaloga, ili u samom "vazduhu" i atmosferi drame, biće nam jasni razlozi nerazumijevanja i neuspjeha Rosmersholma. Umjesto realne očiglednosti, implicitno sadržane već u prvom dijaloškom sloju, na nivou izmjena informacija, Ibzen u dijalog unosi broj-na višesložna značenja, pomiješana sa simbolističkim elementima, sublimirajući tako jednu kompleks-nlju, "tajanstveniju" i fluidniju dramsku materiju. Rosmersholm se odvija na .nivou tri tematska i idejna plana: političko-društveni i intimno-erotski, iznad kojih fatalistički lebde "bijeli konji" mitske prošlosti Doma Rosmera, koji u ovom tri-anglu imaju ne samo simbolično značenje, slično "divljoj patki" u istoimenoj drami, već i prevashodno dramsko, jer utiču i modeliraju i društveni i intimni aspekt ove drame. Tačnije rečeno, upravo mitska prošlost je onaj "mrtvac" koga "nose na leđima" 3 Stanislavski, Moj život u umjetnosti, 1955, str. 224. 4 Michael Meyer, op. cit, 586. 5 Isto, 589. glavni protagonisti Rosmersholma kroz svoj svakodnevni život i pod čijim teretom posrću i propadaju. Tako da sve što se dešava, i u političkoj borbi, i u erotskom životu, zavisi i rastače se pod razarajućim uplivom i snagom mitske prošlosti. Johanes Rosmer, po mnogo čemu nosi osobeni pečat autorove ličnosti, prije svega njegove političke angažovanosti, tako da djeluje ikao neka vrsta Ibzenovog autoportreta. I on je, kao i Ibzen, zaokupljen "borbom koju svaka ozbiljna osoba mora iskazati sama za sebe da bi uspostavila harmoniju između ponašanja u životu i samog znanja".6 Kao l njegov tvorac, i Rosmer, "hladno odbija sve partije i zauzima jedno sopstveno stanovište za samoga sebe"7. Da je ova konstatacija tačna, pokazuje, s jedne sitrane, činjenica da i Rosmer, slično doktoru Štokmanu u Neprijatelju naroda, ispoljava u punoj mjeri onaj elitizam manjine, "koja prednjači tamo gdje većina još nije stigla";8 a, s druge, javlja se isto-vetan negativan stav li prema fconzervativcima i prema liberalima, koji se u potpunosti poklapa sa Ibzenovlm ličnim odnosom prema vodećim političkim partijama u Norveškoj. Predstavnik konzervativne stranke, rektor Krol, Rosmerov šurjak, tipičan je "javni radnik" i "agitator", koji se, mada nema 'određenog političkog koncepta, -sa uspjehom razmeće frazama >"o velikim stvarima".
Povezujući svoje "nazore" sa dekalogama, on im obezbjeđuje nepriko-snovenost i zakonitost. Zahvaljujući rektoru Krolu, tom "trabantu vrline", i njemu sličnim predstavnicima konzervativnog mišljenja, Ibzen je imogao uočiti "prazninu laži koju smo isami stvorili u našem takozvanom javnom životu, i bijedu sveg tog ličnog frazira-nja", koja sadrži, u stvari, "najdublje samozadovoljstvo o norveškoj razboritosti, čime se u suštini ne označava ništa drugo negoli ona mlaka srednja temperatura krvi koja sprečava svaku čestitu dušu da učini glupost velikog stila. Stado je dobro uvježbano, to se ne može poricati; ono je tako uniformisano da je to na svoj način primjereno:jedan korak li jedan takt za sve".9 Odnos prema liberalima je još negativni]i, čemu su vjerovat-no doprinijeli i njihovi oštri i netolerantni napadi na Ibzena, nakon štampanja .i prikazivanja Sablasti. I mada je uloga Mortens-gerda u Rosmersholmu. i po prostoru i po značaju, u sjenci Krolo6 F. W. Kaufman, Ibseris Conception of Truth, Itosen, A col-lection of criticsl essays, 1965, str. 27. 7 Franz Mehring, Ibsenova pisma, Prilozi istoriji književosti, II, Beograd, 1955, str. 214. 8 Isto. 9 Isto, 213. ve djelatnosti, Ibzen -je sa velikim majstorstvom naslikao lik liberalnog vođe i urednika "slobodarske" i "napredne" "Baklje". Već sama fizička pojava — "malen, suh, rijetke crvenkaste kose i brade" — pokazuje sićušnost i beznačajnost ličnosti i izaziva odbojnost da bi se njegovim ponašanjem i političkim stavovima ova animoznost još više pojačala, pretvarajući Mortensgerda u političara makijaveliističke i pragmatističke orijentacije. Njemu, kao predstavniku "slobodne misli", nije potreban Bosmer "otpadnik", koji prkosno hoće da objavi .svijetu svoj "raskid sa crkvom". On ne želi nikakvo Bosmerovo samostalno i autentično istupanje, jer ionako već ima "dovoljan broj slobodnih mislilaca", "čak i previše". Ono što partiji treba, to su "hrišćanslki elementi — nešto što svti moraju respektovati", i zato mu otvoreno predlaže, jer je to "najprobitačnije", da zataji i iprešuti svoja ubjeđenja i svoje otpadništvo. Da je Ibzenov odnos prema liberalima bio zaista krajnje negativan, pokazuje i indirektno dovođenje Mortensgerda u finale drame, preko riječi razočaranog boema, pjesnika i sanjalice Ulrika Brendela, koji odlazeći "niz brdo", u "tamnu noć", nosi sa sobom sliku ovog "poglavara i gospodara budućnosti", kao prijetnju i opasnost. "Nikada nisam stajao" — zaključuje Brendel ironično — "pred licem većeg čovjeka. On je pozvan da bude svemoćan. On može sve što hoće. Jer, Mortenisgerd neće nikada više nego što može. On je spreman da živi bez ideala. I to je velika tajna djelovanja i pobjede. To je zbir svih mudrosti svijeta." Ovakav odnos Brendela prema Mortensgerdu, sa svim onim što urednik "napredne" "Baklje" govori i čini, u potpunosti se podudara sa Ibzenovim ličnim stavom prema liberalima: "Ne razumijem zašto našu ljevicu nazivaju liberalnom. Kada čitam izvještaje sa vijećanja 'stortinga' (norveški parlament — op. J. L.), nisam u mogućnosti da otkrijem u rezonovanju seljaka ni trunke više stvarnog slobodoumlja nego što ga ima uiltramontanističko seosko stanovništvo u Tirolu."10 Očito je da je po Ibzenu, bez obzira na sve fraze o "velikim stvarima", svakodnevna politička praksa i konzervativaca i liberala utalitaristička, i da se obje ove stranke u ostvarivanju svojih ciljeva služe istim metodama i postupcima. U trenutku kada se pokaže da demagoška ubjeđivanja i ."prazne laži" ne djeluju na otpadnika Rosmera, i Krol i Mortenisgerd, potežu "ružna" i "prljava" sredstva, služe se paškvilama, kompromitirajućim pismima, montiranim glasovima javnosti, institucijama, prijetnjama, from10 Isto. talnim napadima na njegov lični i privatni život, prisiljavajući ga tako da odustane od akcije i pokajnički prizna da "rad na oplemenjivanju ljudi" nije za mjega, i da je "inače tako nešto i samo po sebi beznadežno". Jasno je, njima nije potrebna slobodna ličnost, već "čisto i
neokaljano ime" i mitska prošlost Rosmerovih, kako bi "tradiciju i dostojanstvo" jedne stoljećima poštovane porodice iskoristili "najprobitačnije" za svoje trenutačne političke ciljeve. Da bi izbjegao utisak dnevne aktuelnosti i lične netrpeljivosti prema tekućoj politici konzervativaca i liberala, Ibzen je u čitav slučaj uveo i jednu olakšavajuću okolnost. Naime, gradeći lik pastora Rosmera i njegovo "otpadništvo", kao jednu pomalo nebuloznu i prilično smušenu zbrku ideja o potrebi buđenja "pravog rasuđivanja" u narodu, o oslobađanju duha i "prosvjećivanju volje", kako bi konačno došlo do "mira, radosti i pomirenja u dušama ljudi", Ibzen je taikođe pokazao i naivnost i neodrživost neautentičnih i od drugih nametnutih stavova i ideja. Rosmer, koji sam priznaje da se "malo razumije u politiku", i koji je "stvoren da živi kao tihi naučnik", modeliran i natjeran od Re-beke Vest, prosto prisiljen, vjeruje da se ^potpuno oslobodio", i da je došlo vrijeme da i on jedanput "učestvuje u životnoj borbi". Bez čiste i čvrste ideje, sputan tradicionalnim protestantskim osjećanjem dužnosti, pod magnetskim uplivom Rebeke, opterećen bremenom vlastite mitske prošlosti i suočen sa moćnijim neprijateljem koji ne bira sredstva, Rosmer, normalno, mora da doživi poraz, koji ga dovodi do potpune rezignacije l beznađa: ROSMER: Ah, znaš, ja više ne vjerujem u svoju sposobnost da mijenjam ljude. Ne vjerujem više u sebe ni u kojem smislu. Ne vjerujem ni u sebe, ni u tebe. REBEKA: (gleda ga mračno): Kako ćeš onda dalje živjeti? ROSMER: Da, to ni sam ne znam. To mi nikako nije jasno. Ne vjerujem da dalje mogu živjeti. Ja ne znam više ništa na svijetu zbog čega bi vrijedilo živjeti. I da bi paradoks bio veći, njega Rebeka ne uvlači u ovo po-litičfccHdruštveno angažovanje po potrebi nekih vlastitih ideoloških ubjeđenja i stavova. Naprotiv, u toku drame ona ne iskazuje nijednu misao koja bi ukazivala na bilo kakvo njeno političko opredjeljenje. Za nju nije važno šta Rosmer hoće, već je bitno da on nešto hoće. Ona zato podstiče ne njegovu misao nego njegovu hrabrost. Rebaka, i to na kraju drame Rosmer shvati, nikada i "inije vjerovala" u njega, nije vjerovala da je on "pravi čovjek koji će se izboriti i dovesti stvar do pobjede". Ali, odmah zatim, tvrdeći da ga je ona egoistično upotrebljavala za "svoje namjere", da je on bio šarao "vosak u njenim rukama", i da je preko njega htjela da postigne "nešto veliko u životu", Rosmer pokazuje da uopšte ne shvata i ne poznaje Rebeku Vest. Nastojeći da ga, nevjerovatno uporno i strpljivo, natjera na akciju, ona, u stvari, želi da ga otrgne od njegove mitske prošlosti, od stranog i za nju dalekog svijeta "bijelih konja", od vjekovima nataloženih "obaveza" i "kodeksa", svjesna da će samo sa tako oslobođenim i preob-raženim .otpadnikom moći da ostvari sreću. Izmijeniti Rosmera, za nju je bio jedini put i jedina šansa da dopre do njega. I tako nehotice i neprimjetno napuštamo društveno-politički plan drame (uz napomenu da je Rosmersholm posljednja Ibzenova drama koja se bavi politikom) i ulazimo u intimnoerotski, koji je daleko kompleksniji, fluldniji, prepun podteksta i neulovljivih unutrašnjih treperenja. Svi Ibzenovi junaci i junakinje, kako je to primijetio Kroče, a protagonisti Rosmersholma najviše, žive napregnuto, u iščekivanju nečeg nedostižnog, "u preziru prema idiličnoj sreći", prož-dirani žudnjom za vanrednim, intenzivnim i sublimiran-". Međutim, u svojoj osnovi, u polazištu, oni ,su uslovljeni i ograničeni realnim okolnostima života, sputani i zarobljeni sredinom, zakonima i normama društva, ali i vlastitim "sablastima", tako da se taj "poriv prema vanrednom i sublimnom" nikada ne ostvaruje, osim kao ".samouništenje, to jest, kao tragedija".11 U konstituisanju radnje drame, Ibzen uvijek polazi od realnog i očiglednog, pa čak i banalnog, da bi u postepenom 'Odmotavanju klupka događaja, otkrivajući "nabore duše", došao do opšteg i univerzalnog. Svi motivi i razlozi s kojima njegovi junaci ulaze u dramu su konkretni i materij-alizovani, od zagađene vode u Neprijatelju naroda, preko
falisifikovane mjenice u Lutkinoj kući do gradnje sirotišta u Sablastima. Tako je i Rebekin dolazak na Rosmersholm, a samim tims i u dramu, potpuno egoističan i proračunat. Približavajući se tridesetoj godini, materijalno neobezbijeđena, opterećena traumama prošlosti i kompleksima bastarda, ona se lukavo uvlači u ugledni i bogati Dom Rosmerovih, ,sa potajnom nadom da će tu "možda moći da ostvari svoju sreću". Rebeka zna da je Rosmer slab, " Benedeto Kroče, Književna kritika kao filozofija, Beograd, 1969, str. 319. povodljiv, "osjetljiv na vanjske utiske" i da na njega "lako mogu uticati ljudi iz njegove okoline". Ibzen, u nekoliko navrata, namjerno podvlači Rosmerovu labilnost i medij atiziranost. Neopterećena bilo kakvim obzirima i ne priznajući nikakve prepreke na putu, ona proračunato započinje da sprovodi osvajanje Rosmersholma, odnosno Rosmera. Nešto od njenih metoda i postupaka sačuvano je, u recidivnom obliku, i u samoj drami (prisluškivanje iza zavjese, pismo upućeno Mortensgerdu bez znanja Rosmera, namjerno uvođenje Mortensgerda u dijalog Rosmera i Krola, kako bi se 'Spriječilo eventualno Rosmerovo pokajanje i odustajanje od otpadništva, lukavost pri ispitivanju gospođe Helset, Ltd.). Nasuprot rosmesholmske "mlake" krvi, Rebeka u .sebi nosi opojnost i snagu "sjevernih vjetrova", "bjesnilo morske oluje" i bujicu života. U postizanju sreće ona je prisiljena da savlada mitsku prošlost Rosmenshoilma, da odstrani Beatu i općim Rosmera. Njeno osvajanje je bezobzirno. Ona ide do kraja, potpuno, bez obzira na posljedice i ži'tve. Ibzen u jednom pismu kaže: "Osnovno je da čovjek u svim svojim postupcima ostane iskren i vjeran samom sebi. Nije stvar u tome da se čovjek odluči za ovo ili ono nego u onome što to bezuslovno moraš htjeti, zato što si takav. a ne drukčiji, i zbog toga što drukčije ne možeš postupiti. Sve drugo vodi laži."12 Istu misao ispoljava i zastupa i Ibzenov Brand: Jednu vrlinu svako ima i mora da je zna, od nje odstupiti ne smije, — on je na zemlji pozvan da ostvari sveto "ja"; "Ja" koje za okove ni stege neće da zna; koje se kao i rječni tok zaustaviti ne da dok ne stigne do cilja — da moru vode preda. Kao posljedica ovog brandovsfcog ili — ili, odnosno njegovog "budi bilo šta — ali budi potpuno", i Rebeka je prisiljena, na putu do konačnog cilja", da izvrši "psihičko ubistvo" Beate, pa i samog Rosmera. Međutim, ona ne djeluje samo "hladnim i mudrim predumišljajem", u njoj postoje "dvije vrste volje", ili dva bdća, jedno koje hoće na bilo koji način da "odstrani Beatu" i drugo koje ne vjeruje "da će ikada dotle doći". "Pri svakom koraku koji me je mamio naprijed", •— priznaje ona Rosmeru — "činilo 12 P. S. Kohan, /storija zapadnoevropske književnosti, III, Sarajevo, 1958, str. 57. mi se, kao da nešto viče u meni: ne dalje! Ni koraka više! A ipak nisam mogla da odustanem. Morala sam još malo dalje, Samo još jedan jedini korak. A onda još jedan — i opet j'OŠ jedan. Tako se to dogodilo. Na taj način kao da sve dođe samo od sebe." Istovremeno, savlađujući prepreke, u Rebeki se javlja, kao dio njenog drugog bića, "divlja i nesavladiva žudnja" za Rosmerom U toj raspolućenosti, pritisnuta mitskom prošlošću Rosmersholma. u trenutku kada se našla pred ciljem, ona odjedanput shvati da su se i njena volja i njena žudnja "slomili", da je "osakaćena", bez hrabrosti i energije da djeluje, ispunjena do. dna svoga bića "bijednim strahom", i da mora "izaći iz igre", odnosno iz života. Zajedničko samoubistvo na kraju drame, po mišljenju Kročea, predstavlja "vrhunac penetracije i stapanja duša koje su se odrekle sreće pročišćavajući se, pa se odriču i života". 13 I kako sublimno ne može da se ostvari u realnoj i banalnoj svakidašnjici, dosljedna u težnji ka "potpunom", Rebeka vjeruje da će moći da ga ostvari u smrti. I Rosmer, isto tako, lišen nade o ljubavi u životu, ritualno vjenčava Rebeku pred smrt, uvjeren da je put, koji vodi prema mostu
i mlinskom jazu jedini put pročišćavanja i ostvarivanja "nedostižnog" i "vanrednog". Postavlja se pitanjs: šta je to što sprečava njihovu sreću, i kakve su se prepreke našle na putu njihove ljubavi? U odgovoru na ovo pitanje, tumači Rosmersholma su tražili i nalazili uglavnom moralne i društveno-socijalne razloge. Po mišljenju Kročea, Rebeka je isuviše dopustila da joj njena "proračunata ambicija" skrene "s pravog puta ljubav prema Rosmeru", tako da je gurnuvši indirektno Beatu u smrt izvršila, svjesno ili ne, neku vrstu "psihičkog ubistva". Docnije, u svakodnevnom odnosu sa Rosmerom, pod djejstvom njegovog duha i moralne čistoće, ona se pročišćava, shvatajući na kraju da je zbog grijeha, krivice i nečiste ljubavi, kažnjena oduzimanjem "obje moguće sreće: .mutne i žestoke sreće čula i blage sreće srca". 14 Po Mihaelu Mejeru, Rosmer i Rebeka su djeca XIX stoljeća, i oni su, više nego što bi to željeli biti, podređeni i uslovljeni "buržoaskim moralnim vrijednostima", koje svojim neumitnim kodeksima i konvencijama (kao i u slučaju Nore ili gospođe Alving) utiču na njihovo ponašanje, i zbog toga se oni nikada "ne dodiruju", sem na samom kraju drame, kada se prvi put, odlazeći u smrt, "uhvate za ruke". Prema tome, za Mejera, "zemaljski razlozi" sprečava13 Benedeto Kroče, op. cit, str. 327, 14 Isto, 321. ju ostvarivanje njihove sreće i prisiljavaju ih na samoubistvo. 15 Detaljna analiza Rosmersholma našla bi dovoljno valjanih razloga koji bi mogli da opravdaju oba ova mišljenja, pa čak i ono koje je zastupao Ivo Vojnović, tvrdeći da je smrt za pastora Rosmera i Rebeku, "ženu koju ljubi ne samo etička već i esteHčka kon-zekvencija".16 Tražeći odgovor, nama se čini da bi bilo nužno postaviti još jedno pitanje, i to sasvim životno, koje bi i sreću i ljubav posmat-ra'lo kao posljedicu 'Određenih odnosa između jednog muškarca i jedne žene. Naime, nije bez interesa razmišljanje o prirodi intim-no-erotske veze između Rosmera i Rebeke, i to upravo na osnovu onih detalja i podataka koje, posredno ili neposredno, saznajemo iz same Ibzenove drame. Odmah bi trebalo reći da je odgovor na ovo pitanje, bar što se tiče Rebeke, iako ne sasvim jednostavan, a ono bar manje zagonetan. Već zrela djevojka, u godinama (30) u kojima njene vršnjakinje imaju poodrasliu djecu i višegodišnje bračno iskustvo, Rebeka Vest, opterećena kompleksom bastarda, a imajući pred očima nesretnu sudbinu svoje majke, panično suzbija u sebi senzualne i tjelesne žudnje i porive. Doktor Vest, Re-bekin otac ili poočim, čovjek koji ju je adoptirao i čije prezime ona nosi, postupao je s nj'om "okrutno" i sa "zlovoljom", i ona u svim muškarcima vidi latentnu opasnost, koja se pretvara u panični strah da ne ponovi majčinu grešku, i zato nastoji da im se sveti na taj način što pokušava da ih opčini i savlada, kako bi upravljala njihovim razumom i osjećanjima. Ova potreba za "hipnozom" u isto vrijeme je i strepnja i bojazan od mogućnosti da bude "hipnotisana". Noseći u sebi ovakav teret prošlosti, njoj se na Rasmersholmu učinilo, i tu je pogriješila, da je pastor Rosmer bezopasan, "nježna duša", čovjek koji ne može da bude sam, i ona je zbog toga izgubila opreznost i zaboravila na strah, koncentri-sući svoje snage na savlađivanju i eliminisanju Beate. Bez zaštite i vještačkog omotača, sve njene zatomljene strasti, počele su, upr-kos njene racionalnosti i pameti, u spoju i dodiru sa Rosmerom, neprimjetno da oživljavaju, i ona se odjednom našla usred oluje i nevremena, obuzeta do posljednjeg damara "divljom i nesavladivom žudnjom". U trenutku kada se našla u samom vrtlogu strasti, prekomjernih i neobuzdanih, tim više jer su toliko godina bile suzbijane, Rebeka je prisiljena da se suoči i sa predmetom j Michael Meyer, op. cit., 585. 16 Ivo Vojnović, Rosmersholm, Hrvatska pozornica, 29/1910. svoje žudnje, sa Rosmerom, otkrivajući ga odjednom u novom ' .drukčijem svjetlu. Postalo je uobičajeno da se Beatina smrt posmatra isključivo kao posljedica Rebekinog "magnetskog" uticaja i djelovanja, a pri to>me se zaboravljalo na Rosmera, zapravo,
zanemarivala se činjenica da se upravo on nalazio između ove dvije žene, i kao njihov cilj i kao njihova žudnja. U pismu Hansu Srederu, povodom premijere Rosmersholma u teatru u Kristijaniji Ibzen je izložio nekoliko zanimljivih opservacija o komadu i likovima, posebno upozoravajući da je za ulogu pastora Rosmera potrebno izabrati "najdelikatniju i najosjetljiviju osobu koju imate u teatru".17 Ovo insistiranje na izuzetnoj Rosmerovoj senzibilnosti i tankoćutnosti, potkrijepljeno je u drami brojnim detaljima, kako u mišljenju i odnosu drugih lica tako i samom ponašanju Rosmera prema okolini. Stvoren da "živi tiho", neotporan na "uticaj okoline", "-bezazlena i neiskusna duša", čovjek koji ne može da živi sam, "slijep", "zaluđen", podložan "hipnozi", zbog čega često zapada u situacije "zbrkanih misli i pojmova", Rosmer je, kako kaže Brendel, "konzervirao svoje djetinje srce", i za njega je "sreća prije svega tihi, radosni, sigurni osjećaj nedužnosti". Posebno je zanimljiv, ali i za shvatanje lika neobično značajan njegov ne--erotsiki odnos prema Beati. Naime, u jednom trenutku on otvoreno kaže da je ona bila žgna neumjereno strastvena, i da on tom "njenom zahtijevanju mora da uzvrati", što je za njega očigledno bilo "mučenje i užasavanje", jer ga i samo sjećanje na to nagoni da sa indignacijom uzvikne: "Oh, taj užas koji mi je ulijevala!" Nasuprot potencirane Beatine seksualnosti, Rebeka je prišla Rosmeru "sestrinski", ne pokazujući nikakvu tjelesnu žudnju, tako da on kroz to "čisto prijateljstvo" doživljava njihov odnos prevashodno kao "duhovni brak", u kome joj on može bez ustezanja da poklanja svoje misli i raspoloženja, "tako meko i tako fino", a da pri tome ne strepi od neumjerenih strasti. Priroda njihovog aseksualnog odnosa najbolje se ispoljava u načinu na koji se oni obraćaju jedno drugome ("draga Rebeka" — "dragi prijatelju"), ali i u Rosmerovoj nezainteresovanosti za Rebeku kao ženu, u smislu Beatine "vrste ljubavi" (miran odlazak Rosmera na kraju prvog čina, mada je jasno da u vazduhu postoji pritajena žudnja žene; ili dolazak Rebeke u "jutarnjem ogrtaču" na početku drugog čina, koji Rosmer uopšte ne primjećuje, dok je za Krola to dobar povod za stvaranje ironičnih i dvosmislenih zakljuMichael Meyer, op. cit., str. 588. caka i insinuacija). Ovome treba dodati da Brendel oslovljava Rosmera, čovjeka u zrelim godinama (43), sa "moj dragi dečko", i da se Beata ubila kada je saznala da neće imati djece. Istina, Ibzen nigdje ne kaže ko je tome uzrok, znači da on ostavlja mogućnost da to može da bude i Rosmer. I konačno, da se "čisto prijateljstvo" i "duhovni brak" između njega i Rebeke prekida nakon javljanja one njene "divlje i nesavladive žudnje", koja ostaje bez odgovora, u trenutku Rebakine spoznaje da je ostvarivanje konačne sreće nemoguće, što i dovodi do zajedničke smrti i do onog ritualnog ne-vjenčavanja, u kome smrt prekida i sprečava seksualni odnos, a samim time i spoznaju o pravom stanju stvari Rosmera kao muškarca. Odbijajući njegovu egzaltiranu ponudu braka, ona, slično Beati, bez obzira na neizmjerna osjećanja prema Rosmeru., odbija, u stvari, odnos u kome neće biti potpuna žena. Razapeta između osjećanja i erotskih poriva, Rebeka tone u beznađe, tako da njen dobrovoljni odlazak u smrt nije samo dokaz "uzajamne penetracije i spajanja duša", već priznanje poraza, apsurdno osjećanje da su svi napori i sve žrtve bile uzaludne. I kada ona rezignirano zaključi da je Rosmer "oplemenio njenu misao", ali i "ubio" njenu sreću, jasno je da se prvi dio njenog zaključka odnosi na "duhovni život a drugi na tjelesni i da je u oba slučaja "krivac" Rosmer. U čemu je njegova krivica, ili tačnije, njegov nedostatak, o tome Ibzen ćuti, ostavljajući nam da pretpostavljamo: aseksualna "mlaka" krv, impotentnost, homoseksualnost. Međutim, da sa Rosmerom kao muškarcem nešto nije u redu, to je više nego očigledno prisutno u čitavoj drami, u njenom vazduhu, u podtekstu, u brojnim slutnjama i nagovještajima, u osipanju i degeneraciji jednog aristokratskog svijeta, u bremenitosti mitske prošlosti koja fatalistički lebdi i pritišće svojim "bijelim konjima" posljednjeg Rosmera na Rosmersholmu. Umjesto Bijeli konji, kako se drama nazivala u procesu stvaranja, Ibzen je u konačnoj verziji izmijenio njen naslov u Ros-mersholm. Ova promjena vjerovatno nije proistekla jedino iz činjenice što su u simboličnom značenju "bijeli konji" odviše asocirali na "sablasti" (mada je u drugoj
verziji drame Rebeka izjavljivala da se sloboda sastoji u "oslobađanju od bijelih konja", što je bilo potpuno identično sa mišljenjem Helene Alviing o neophodnosti oslobađanja od "sablasti"), već je posljedica Ibzenovog dubljeg sagledanja same suštine ove drame. Jer, ostaje isto tako činjenica da on dramu nije nazvao ni po glavnim akterima (Rosmer ili Rebeka), i da je uvođenjem u naslov Rosmersholma — odnosno Doma Rosmerovih — želio da dramu podigne od slučajnog (bizarnog) do opšteg (univerzalnog). "Rosmersnolm" j,e tako postao, kao i "višnji'k" u istoimenoj Cehovljevoj drami, ne samo ambijent već i suština drame, njena prošlost i njena sadašnjost, sabirno mjesto iz koga se postupno razvijaju i granaju sva simbolična i misaona zračenja. Sličan postupak je primijenio i Ivo Vojnović u drugom dijelu Dubrovačke trilogije, u Sutonu, jer je i Pavla, poput pastora Rosmera, kao posljednji izdanak jednog umirućeg i bespomoćnog aristokratskog svijeta, dovedena u situaciju da je stranac, došljak s mora (kapetan Lujo), slično Rebefci, koja je došla sa "sjevernih planina", pokušavao da oslobodi od "bijelih konja" Doma Beneša. U oba slučaja, i kod Ibzena i kod Vojnovića, na kraju drame, ni Pavla ni Rosmer, nisu u stanju da se oslobode mitske prošlosti, i prisiljeni su ili na odricanje ili na smrt. Uostalom, odricanje ljubavi u finalu prvog dijela Trilogije, u Allons enfants, između Orsata i Dese, takođe je prouzrokovano "-bijelim konjima" Doma Orsata Velikog, odnosno sutonom aristokratskog Dubrovnika. Ova podudarnost između Rosmersholma i Dubrovačke trilogije nije slučajna. "-Ako je ko u Trilogiji" — zapisao je Vojnović — "čuo tu pratnju nevidljiva kvarteta čežnje, tuge, nade i spasenja — neka znade, da je Rosmersholm dao svoju šipku, a Dubrovnik svoju dušu, da mu se baš tako ispjeva smrt bez nade."18 Mjesto zbivanja drame (dnevna soba u Domu Rosmera u I, III i IV činu, i Rosmerova radna soba u II činu), zatvoreni ente-rijer sa pogledom na krajolik, djeluje, kao i u Sablastima, izolo-vano, ograđeno, otuđeno, gotovo kao usamljeno ostrvo. Atmosfera Doma je mješavina prošlosti (starinski namještaj i slike-portre-ti svećenika, oficira i činovnika u uniformama boji vise po zidovima) i sadašnjosti (svježe vrbove grane i poljsko cvijeće na ka-Ijevoj peći, stalak sa cvijećem i zelenilom) sa pogledom u nepoznato, u daljinu — budućnost (veliko staro drveće aleje), ali i put prema neizvjesnosti i smrti (most i mlinski jaz). Umjesto onog zlokobnog i tajanstvenog meterlinskog "tamo unutra", pojavljuje se ibzenovsko "tamo napolju", tako da se čini da Rosmersholm i nije ništa drugo do pitanje fcađa će Rosmer smoći snage da stupi na most sa koga je skočila Beata, i šta će učiniti kada se ponovno nagne nad opasni i smrtonosni mlinski jaz. Veliko starj drveće aleje, međutim, ne vodi samo do kobnog mosta, ono je, istovremeno, i put bojim su došle (Rebeka) i dolaze (Krol, MorIvo Vojnović, Akordi, Zagreb, 1917, str. 129—30. tensgerd) sve opasnosti i nevolje u Dom Rosmera. Konačno, pored prošlosti i sadašnjosti, na Rosmersholmu postoji i budućnost, ono što će se dogoditi (zajednička smrt Rebeke i Rosmera), i upravo taj put koji se naslućuje kroz otvoreni prozor "tamo napolju", vodi i spaja sve tri vremenske kategorije u jedan zatvoreni krug, poput omče, iz koje nema izlaza. Lajtmotiv "bijelih konja" boji se tajanstveno i zlokobno provlači kroz dramu, ne označava samo "duhovno" prisustvo Rosme-rove mrtve žene Beate — kao neka praznovjerica, niti je samo znak1 smrti — njenog prijetećeg dolaska i neumitnog prisustva, već je i simbol mitske prošlosti, kroz koju se odražavaju tradicija i nazori na svijet svih onih oficira, sveštenika i činovnika u uniformama koji mrtvo i hladno posmatraju sa zidova, pritiska-jući poput "sablasti" sadašnjost posljednjeg u rodu Rosmera. Tako, na samom početku drame, u razgovoru Rebeke i gospođe Hel-set, saznajemo da se Rosmer ne usuđuje da "stupi na taj most, gdje se tako nešto dogodilo", i da se "na Rosmersholmu teško odvajaju od svojih mrtvih" (Rebeka), odnosno da se "mrtvi teško odvajaju od Rosmershalma", jer da nije tako, zar bi "dolazili bijeli konji" (gospođa Helset). A odmah zatim u Dom Rosmera stiže stranac, rektor Krol, koji bez kolebanja, neopterećen i bez grize savjesti, prelazi preko tog kobnog
mosta, iako mu je Beata bila sestra: Ali Krol ne spada u Rosmerove, i njega ne opsjedaju "bijeli konji". Pokušavajući da Rosmera angažuje u političkoj borbi, na strani konzervativaca, Krol se poziva na tradiciju i dostojanstvo porodičnih imena, tvrdeći da su Rosmeri na Rosmers-holmu, svećenici i oficiri, činovnici na visokim i odgovarajućim položajima, "svi do jednoga", bili "korektni muževi" — "rod koji je već nekoliko stoljeća prvi u ovom okrugu". A kada Rosmer postane otpadnik, Krol ga podsjeća na obaveze prema tradiciji svoga roda, jer "Rosmersholm je od davnih vremena bio sjedište reda i poretka — časnog poštovanja prema svemu što su najbolji sinovi našeg društva stvarali i zastupali. Čitav ovaj kraj je dobio pečat Rosmersholma. Zavladala bi kobna i nepopravljiva zbunjenost ako bi se saznalo da si ti sam raskinuo s onim, što bi se moglo nazvati porodičnim duhom Rosmera". I tako Johanes Rosmer, kao i dostojanstvena lica predaka sa portreta, dobij a oreol izuzetnosti, postaje sinonim moralne čistote i neokaljanosti, izraz jednog starog ali čestitog i ispravnog pogleda na svijet. Naravna stvar, postoji i naličje ove mitske prošlosti, postoje "bijeli konji", koji ukazuju da u tom Domu, među zatvorenim zidovima, egzistira život bez radosti i svjetla, utopljen u "mrak i zlovolju". Istina, Rosmerovi nisu poput Glembajeva "ubi-ce i varalice", kao što ni galerija unifonmisanih lica, slična "galeriji glembajevskih obiteljskih portreta", nije dokaz "Barboczy — Legende", već po mnogo čemu pripadaju onoj drugoj "rasi" — Daniellijevih, sa njihovim "maglama" i samoubistvima; ili, još više, podsjećaju na Vojnovićeve Orsate, Beneše i Menčetiće, čije •psihološko i moralno (pa i biološko) osipanje proizlazi iz trošnosti i nesposobnosti, pa i prevaziđenosti, starog aristokratskog svijeta u sukobu sa novim shvatanjima građanskog i buiržoaskog morala. Umjesto "varalica i ubica", Rosmerovi se javljaju kao raapojuće-ne ličnosti, neurotične, konvulzivne, opterećene, kao ljudi nemoćni da ostvare "životnu radost", umorni i slabi. I dok je major Ros-mer, otac Johanesa •—• nostalgično se sjeća konzervativac Krol — svojevremeno bičem istjerao iz Doma Ulrika Brendela koji je širio "buntovne ideje", njegov nasljednik je čovjek bez čvrstine i stava, "vosak", "bezazlena i neiskusna duša", zarobljenik "sumnja — strahova —• skrupula", tih "bijelih konja" nasljeđa porodice Rosmera. I upravo ova rosmerholmovština uništava i posljednje vitalne ostatke u junacima drame. Rebeka, pokušavajući da otkrije i objasni zbog čega je u njoj došlo do Iznenadnog gubljenja "snage", "hrabrosti i slobodne volje", do paralisanja "energije da djeluje", na kraju shvata da je sve to posljedica "zajedničkog života" sa Johanesom Rasmerom: REBEKA: To je životno shvatanje kuće Rosmera — ili barem tvoje životno shvatanje — ono je zarazilo moju volju. ROSMER: Zarazilo? REBEKA: I učinilo bolesnom. Zarobilo je zakonima koji za mene prije nisu važili. Zajedničko življenje s tobom, vidiš, ono je oplemenilo moju misao — ROSMER: Ah, kad bih to samo mogao vjerovati! REBEKA: To možeš mirno vjerovati. Životno shvatanje Rosmera oplemenjuje. Ali — (Trese glavom) — ali — ali — ROSMER: Ali — šta? REBEKA: Ali, vidiš, ono ubija sreću. I kao što se Leone Glembaj bori protiv onog animalnog glem-bajevskog u sebi, i Rosmer ne želi da ide "kroz život sa mrtva-cem na leđima". U Rebekinoj ljubavi i prijateljstvu on traži i naslućuje mogućnost da se oslobodi tih "bijelih konja", koji nisu vezani samo za samoubistvo njegove žene, niti su predznak smrti, već su duboko i nerasfcidivo utkani u tradiciju i prošlost roda Rosmera. "Ibzen je" — kako je to tačno zapazio Brajan Džonston — "predočio modernoj, užurbanoj, merkantilnoj i buržoaskoj publici svog evropskog teatra slike njenog svakodnevnog svijeta koje su ipak otkrivale njegov vječni sadržaj. Daleka hegelijanska dijalektika uzela je lokalno prebivalište i ime, đak je
svakodnevni svijet bio vraćen svom duhovnom izvoru. Ignorirati ovu prošlost, značilo bi stvoriti lažni naturalizam, jer čovjek je jednako proizvod svoje totalne duhovne prošlosti kao i biološke."19 Rosmerovi izumiru postepeno, i duhovno i biološki, a sa Johanesom nestaje i posljednji izdanak. U izolovanom i usamljenom Domu nema ni plača ni smijeha. I kada Rebeka odgovara gospođi Helset, povodom tvrdnje da je Beata poludjela zbog toga što neće imati djece, da je, po njenom mišljenju, to bila sreća za "gospodina pastora", koji nije stvoren da sluša plač i vrisku male djece, među njima se povede sljedeći dijalog: GOSPOĐA HELSET: Na Rosmersholmu mala djeca ne plaču, gospođice. REBEKA (pogleda je): Ne plaču? GOSPOĐA HELSET: Ne. Ovdje na imanju nisu mala djeca nikada imala običaj da plaču — otkad ljudi pamte. REBEKA: Ali to je čudno. GOSPOĐA HELSET: Da, zar to nije čudno? Ali to im je u porodici. A ima i nešto još čudnije. Kad malo porastu, nikada se ne smiju. I čitavog svog života se ne smiju. REBEKA: To je tako neobično — GOSPOĐA HELSET: Pa zar ste ikada čuli ili vidjeli da se gospodin pastor smije, gospođice? REBEKA: Ne, kad malo razmislim, čini se da skoro imate pravo. Ali čini mi se da se ovdje u ovom kraju ljudi općenito mnogo ne smiju. GOSPOĐA HELSET: Tako je, ne smiju se. Ali, ljudi kažu da je to počelo na Rosmersholmu. A onda se valjda proširilo, kao neka bolest. I upravo ovaj nedostatak i plača i smijeha karakterističan je ne samo za Johanesa Rosmera već i za mnoge druge Ibzenove junake (Helena Alving, pastor Menders, Gregers Verle, Elida Van" Brajan Džonston, Truplo i teret, Pozorište, 1978, 3—4. gel, Solnes, Jon Gabrijel Borkman, Rubek) koji nose u sebi, u velikoj mjeri, onu čudnu, rekli bismo, protestantsku racionalnost i nesavitljivoist, onu sjevernjačku hladnoću, koju Cehov nije volio kod Ibzena. Pa ipak, iako lišeni plača i smijeha, Ibzenovi junaci nisu lišeni izuzetnog intenzivnog unutrašnjeg psihološkog i emotivnog života, samo što se taj "pakao" ostvaruje bezglasno, bez uobičajenih spoljnih manifestacija, bilo u radosti ili u patnji, više kao jedna daleka i potmula unutrašnja borba, nalik na ono prijeteće dubinsko pomjeranje tla pred velike kataklizme. I zato su Ibzenove drame snažnije n naslućivanju i pripremanju, u postupnom gomilanju i akumuliranju tenzije, u onoj stravičnoj "tišini pred buru", nego u završnom eruptivnom izlivu koji, u kontrastu sa svime što mu je prethodilo, često djeluje pomalo melo-dramsiki, patetično i neuvjerljivo. Još je Đerđ Lukač zapazio da kod Ibzena "čak žive i ljudi koji nemaju ulogu u drami" 20 (na primjer, Norin otac ili otac doktora Ranka u Lutkinoj kući, Johana, Reginina majka i kapetan Al-ving u Sablastima, prva Verleova žena u Divljoj patki, general Gabler u Hedi Gabler). Međutim, u odnosu na spomenute primjere, prisustvo mrtve Beate u Rosmersholmu tako je intenzivno i tako sugestivno da se čini kao da je njena smrt nešto nerealno, čista fikcija, skoro pretpostavka, i da će ona svakog trenutka ustati iz "mlinskog jaza" i zakoračiti u Dom Rosmera. Ona jednostavno kao da "odbija da bude istjerana iz svijeta živih",^postajući tako "vitalni i neophodni dio njihove svakidašnjosti". 21 Razgovori, razmišljanja, sukobi i optužbe, ćutanja i tišine, sve je to natopljeno njenim neumitnim, gotovo fatalističkim prisustvom. Njeno ne-postojanje odjednom je postalo teže i nesnosni je od njenog postojanja. Ona se uvukla u sve skrivene "nabora" Rosmerove i Rebekine duše. Ona direktno upravlja i reguliše njihovim sudbinama, pa čak i pokreće zaplet drame (pismo koje je pred samoubistvo, preko gospođe Helset, poslala Mortensgerdu). Ovu "bolesnu, nesretnu i neuračunljivu" ženu, ".neumjerenih strasti" i "iskidanih nerava", sa njenim ".uništavajućim i bezrazložnim
samoop-tužbama", i Rebeka i Rosmer uzalud nastoje da istisnu iz realnosti, i to ne samo iz svoje svijesti već i iz banalne svakodnevnice. Suprotstavljajući se mrtvoj Beati, "koja nije voljela mirise", "ni podnosila boje", Rebeka u Dom Rosmera prkosno, po prvi put, unosi 20 Derđ Lukač, Istorija razvoja moderne drame, Beograd, 1978. 21 Brajan Džonston, op. ci t. mnogo cvijeća i zelenila. Tako, borba koju su ove dvije žene vodile za vlast nad Rosmerom nastavlja se i dalje, s tom razlikom, što je odjedanput mrtva Beata dobila gotovo nadzemaljsku snagu i postala jača od Rebeke. Umjesto one realne "borbe na čamcu", nastaje borba sa utvarama u kojoj su mrtvi jači od živih, jer drama koja je počela sa Rebekinim posmartranjem Rosmerovog straha od mosta i mlinskog jaza, pod djejstvom "bijelih konja", završava se na tom istom mostu i u tom istom mlinskom jazu, u konačnom sjedinjenju Beate, Rosmera i Rebeke. Kao što su Sablasti replika na Lutkinu kuću, tako i Rosmers-holm, po mnogo čemu, izrasta iz Divlje patke, i na planu ideja i na planu likova. Istražujući i otkrivajući još jednu vrstu "duhovnih odnosa među ljudima" — Jovan Hristić ih naziva "odnosima duhovnog vođe prema vođenom, vođe koji — kao Vergilije Dantea — dovodi vođenog do jedne određene tačke, da bi ga zatim napustio" 22 — Ibzen u Rosmersholmu mijenja postupak koji je primijenio u Divljoj patki, mada zadržava osnovnu ideju: drugi nas ne mogu dovesti do istine i spoznaje o tome šta smo, u stvari, to je put koji svaki čovjek mora proći sam. I Gregers Verle i Rebeka Vest, uporno i sa strašću pokušavaju od Jalmara, odnosno Rosmera, da stvore ljude po svojoj viziji i shvatanju, po mjeri svojih ideala i potreba, tako da oni u njihovim rukama postaju samo "vosak" i glina za modeliranje. Međutim, Gregersov stav prema Jalmaru je na izvjestan način nad-ldčain i bez dubljeg unutarnjeg odnosa, gotovo profesionalno deformisan, uslovljen apstraktnim moralnim zahtjevima, u težnji da se ostvari "idealni napredak", znači, bez lične determinacije, pa, prema tome, i bez jače emotivne vezanosti "•duhovnog vođe" prema "vođenom". U izgrađivanju Jalrnarove sreće, ovaj "idealista visoko razvijenog tipa", djeluje jednostrano, i zato među njima ne postoji nikakva čvršća i dublja uzajamna sprega. Jednostavno rečeno, u tom procesu modeliranja i manipulisanja, "vođeni" ne vrši nikakav uticaj na "duhovnog vođu". I upravo ovakav neutralan i "hladan" odnos, u kojem ne postoje obostrana zračenja i prožimanja, dovodi do toga da žrtve ovog pročišćavanja od "životnih laži" ne budu ni vođa ni vođeni, već potpuno nevina i bespomoćna Hedvig. Rebeka, nasuprot Gregersa, u nastojanju da u Rosmeru probudi svijest o vlastitom autentičnom identitetu, ulaže znatno više egoizma, pa, prema tome, i više strasne upornosti i angažovanosti 22 Jovan Hristić, Ibsenova dijalektika, Pozorište, 1978, 3—4. Za Gregersa je Jalmair samo jedan od njegovih mnogobrojnih, istina uzaludnih, pokušaja i eksperimenata u spašavanju "-posrnulih duša", dok je za Rebeku eventualna Rasimerov preobražaj jedini i apsolutni cilj, svrha njenog života, očajna nada da će upravo uz njega "moći da ostvari svoju sreću". Mijenjajući, lukavo i postepeno, Rosmerovu dušu, ona i nehotice i nesvjesno mijenja samu sebe tako da tek na kraju shvati da je, boreći se za Rosinerov identitet, izgubila vlastiti. A kada se nađe neposredno pred ciljem koji je sebi na početku postavila, ona očajno shvata da nikada nije bila dalje od njega, i da je "vođeni", u stvari, izmijenio i modelirao "duhovnog vodu". Mitska prošlost Rosmersholma bila je jača i ona poražena dolazi do tragične spoznaje da samo u smrti može ostvariti svoju sreću. Nasuprot Gregersu, koji se poslije Hedviginog samoubisitva, zadovoljava konstatacij'om da je njegova sudbina da bude trinaesti za stolom, Rebeka je prisiljena da prođe i proživi Beatin put prema mostu i mlinskom jazu, jer je zajednička smrt jedina mogućnost da ona i Rosmer postanu jedno: REBEKA: Jesi li uvjeren da je ovaj put za tebe najbolji? ROSMER: Uvjeren sam da je jedini.
REBEKA: A ako se varaš? Ako je to samo opsjena? Jedan od bijelih konja na Rosmersholmu? ROSMER: To već može biti. Ali njima svakako ne možemo pobjeći — mi iz ove kuće. iREBEKA: Onda ostani, Rosmere. ROSMER: Muž treba da ide za svojom ženom i žena za svojim mužem. REBEKA: Reci mi još ovo: ideš li ti za mnom? Ili ja idem za tobom? ROSMER: To je nešto što nikada nećemo saznati. Pored sličnosti osnovne ideje, postoje u Divljoj patki i Rosmersholmu i sličnosti u koncepciji pojedinih likova. Halvdan Koht je zapazio kako su u prvim skicama Divlje patke anticipirane osnovne karakterne osobine Rosmera i Brendela, i da oznake, kao što su "fini ali beskorisni saoijalica", ili "sabarit", više odgovaraju "vođenima" u Rosmersholmu nego Gregersu i Jalmaru. Sve ono što se govori o Rosmeru ("djetinje srce", "bezazlena duša", "slijep i zaluđen čovjek", "osjetljiv na utiske izvana") može se primijeniti i na Jaimara, s tom razlikom što je Rosmer lišen one blage humomosti, pa, prema tome, i živopisnosti, tako da često djekije naivno i pomalo nestvarno. Demonska priroda Molvika i boemski odnos Relinga, našli su u pjesniku i lutalici Ulriiku Brendelu svoju punu inkarnaciju. I Bnendel je, poput Molvika u Divljoj patki, u drami više prisutan kao dokaz teze a manje kao ličnost neophodna za razvoj radnje. Dvije njegove scene ne pokreću zaplet i ne utiču bitno na odnose, pa ipak, njegovo prisustvo je značajno za razumijevanje djela. Nasuprot Molvdku, koji je tek ovlašno skiciran i jedva naznačen, Brendel je ostvaren majstorski i spada među najusipjelije epizodne likove u Ibzenovom dramskom djelu (Engstrand u Sablastima, stari Ekdal u Divljoj patki, Flodel u Jon Gabrijelu Borkmanu). Njegov govor, gesta, upadice, način korespondiranja, cinizam i humor-nost, posebna vrsta etikecije i manira u ophođenju, predstavljaju pravo osvježen je u inače hladnom i pomalo preozbiljnom Rosmersholmu. Nekadašnji Rosmerov učitelj, koga je major Rosmer svojevremeno bičem istjerao iz kuće zbog buntovnih ideja, skitnica i pjesnik, putujući glumac, robijaš, čovj
nategnutom i apstraktnom. 5, Heda Gabler "U čovjeka bi trebalo da >ude sve lijepo: i lice i odijelo, i duša i misli. Ona je divna, nema spora, ali... eto, ona samo jede, spava, seta, zanosi sve nas svojom ljepotom — i ništa više. Ona nema nikakve dužnosti, za nju drugi rade... Je li tako, a? A prazan život ne može biti čist..." A. P. Cehov Pored Sablasti i Lutkine kuće, Heda Gabler (1890) je Ibzenova drama koja je najviše igrana, mada u trenutku kada je prvi put objavljena nije primljena sa oduševljenjem, pa ni sa razumijevanjem. Negativni odnos kritike i nesporazumi koji su nastali nakon Divlje patke, ponavljali su se poslije svake nove Ibzenove drame, otvarajući neprestano, kako je to primijetio Franz Mehring, "branu neiscrpnog jezera iz kojeg se izlivaju" raznovrsni komentari o Ibzenu.1 Završavajući konačnu verziju Rede Gabler, Ibzen se osjećao "praznim", dok ga je život sa "zamišljenim likovima činio pomalo nervoznim", tako da je rukopis poslao u Kopenhagen izdavaču sa osjećanjem olakšanja, napominjući da u drami ne obrađuje "nikakve takozvane probleme" i da je njegov cilj bio da "naslika ljudska bića, njihove navike i čežnje, uvjetovane određenim relevantnim socijalnim prilikama i načelima".2 Prvi komentari su bili raznovrsni i kretali su se po običaju od oduševljenja, preko zbunjenosti i neshvatanja do potpunog negiranja. U odnosu na prethodne drame, Ibzen je u Hedi Gabler 1 Franz Mehring, Prilozi istoriji književnosti, II, Beograd. 1955, str. 203. 2 Michael Mever, Ibsen, Penguin Booiks, str. 669. promijenio tehniku komponovanja, prije svega dijaloga. On ja eliminisao dugačke tirade (sjetimo se govora Nore ili Helene Al-ving), uveo gotovo "sftenografsku" dijalošku formu, kratkoću i britkost, nedovršene rečenice, tako da u čitavom komadu, kako je zapisao Edmund Gosse (1891), nema niti jedne govorne cjeline "koja bi zahtijevala više od trideset sekundi da se izgovori". Ovo dijaloško sažimanje ocijenjeno je kao "opasno", a upoređivano sa postupkom grčkih i francuskih klasičnih tragičara izgledalo je kao "neprestani vatromet siktanja, s dijelovima rečenice bez glagola, onih koje ništa ne znače, priloških uzvika i tajnih ispitivanja".3 Pored ove zbunjujuće i neočekivane "realistički intonirane" i prizemljene rečenice, najčešće nedovršene, sa izraženim podtekstom, Ibzen je promijenio i simbolička značenja, pa je umjesto uobičajenih "posebnih simbola" ("bijeli konji", "divlja patka", "sablasti"), uveo složene tematske simbole, koji su ostali nejasni i uglavnom neprimijećeni. Kontraverzni i "čudni"-, lik Hede Gabler, takođe je izazivao zabune d nedoumicu. Jedni su u njoj vidjeli heroinu iz ruske literature — hladnu, podrugljivu, ambicioznu, ženu koja "žudi za uzbuđenjima", opterećenu željom da savlađuje i pobjeđuje muškarce i "istjeruje druge žene" (E. Brandes).4 Većini je ona, ipak, izgledala nerealna a njena psihologija nemoguća i neodrživa. Na osnovu opisa glavne junakinje, pojedini tumači i komentatori su tražili inspiraciju za ovaj lik u realnosti, dokazujući da je Heda nastala pod uticajem Ibzenovog poznanstva sa dvjema mladim ženama: Bečlijkom Emilijom Bardak i njemačkom slikarkom Helenom Raf, jer su obje bile "anistokratkinje koje nisu znale šta da rade sa svojim životom". August Strindberg je u Ejlertu Lev-borgu prepoznao samoga sebe, i maliciozno je napao Ibzena, optužujući ga da to čini namjerno, kako bi ga ponizio i dezavuisao u javnosti. Pri tome je izveo zaključak da je Heda "kopile" Laure iz njegove drame Otac i Tekle iz drame Povjerioci? Norveški psiholog Arne Duve, dokazivao je da je Heda autoportret samog pisca, i da predstavlja Ibzenov "tajni i ubogaljeni emotivni život". Njena "sputanost u seksu", istovetna je sa Ibzenovom, tvrdi Duve, kao što su i dvije "dominantne emocije" u Hedi, strah od skandala i poruge javnosti, takođe bile opsesavni "teret" u Ibzenovoj ličnosti. 6 Među ovim raznovrsnim mišljenjima i tumačenjima, iz3 Isto, 673.
4
Isto, 672. Isto, 675. 6 Isto, 674—675. dva ja se anali/a Hermana Banga, danskog pisca i reditelja, zaslužnog za popularisanje Ibzena u Francuskoj (režirao u teatru "•Djelo" Linje-Poa), koji je zaključio da se u najvećem broju Ib-zenovih drama pojavljivao uglavnom "egoistični muškarac i nesebična žena", dok je u Hedi Gabler riječ o "jednoj egoističnoj ženi". Muški egoizam, po Bangu, može čovjeka da podstiče da uradi mnogo toga, dok ženski vadi isključivo u izolaciju i samo-obožavanje. "Heda je žena bez unutarnjeg duhovnog bogatstva i zato ga ona neprestano traži u drugima, tako da se njen život pretvara u neprestano traganje za senzacijama i. eksperimentisa-njem", a njena zlovolja na pomisao da naši dijete je upravo izraz tog krajnjeg egoizma i inertnosti, koji će je konačno i odvesti u smrt.7 Vremenom, tumačenja i analize Hede Gabler se povećavaju, pokazujući sve više otvorenost i slojevitost ove drame, njena neiscrpna značenja, što je i doprinijelo da mnogi kritičari proglase upravo Hedu Gabler za najznačajniju Ibzenovu dramu. "Prvobitno, u procesu stvaranja, Ibzen je dramu nazvao jednostavno Heda, imenom glavne junakinje. U završnoj verziji on će dodati i prezime Gabler. Znači, ne Heda Tesman, kako glasi njeno novo prezime nakon udaje za Jergena Tesmana, već Heda Gabler. Kći generala Gablera! Zaindmljivo je pratiti u Ibzenovim dramama hronologiju napredovanja očeva njegovih junaka, postupno ostvarivanje oficirske karijere, od poručnika Ranka u Lutkinoj kući, preko kapetana Alvinga u Sablastima i majora Ros-mera u Rosmersholmu, do generala Gablera. Ova uniformisana lica prošlosti intenzivno utiču na potomstvo i sadašnjost. Njihov trag je prisutan ili kao prokletstvo ili kao kob. I nisu to samo mučne uspomene, niti zastrašujući portreti na zidovima. U pitanju je živo prisustvo. Ono što se, po niječima Gorkog, "prenosi u sokovima". Da je Heda kći generala Gablera. to je za Ibzena očigledno od izuzetne važnosti. Konačno, kad se na kraju drame ubija iz "očevog revolvera", ona to čini ritualno, "na sofi", iznad koje "visi portret lijepog starijeg čovjeka u generalskoj uniformi". Ajko za trenutak ostavimo po strani razloge njenog samo-ubistva, ostaje činjenica da je Heda pucala pravo u sljepoočnicu, na način kojim oficiri razrješavaju pitanje časti. Jednostavno je uzela revolver, otišla u drugu sobu i ispalila hitac. I u smrti je ostala kći generala Gablera. I dok se pastor Rosmer sa neprijat-nošću sjeća da je njegov otac bio "major i u kući", prisustvo 7 Isto, 672. oca-gemerala za Hedu nije ni teret ni mora. Staviše, ona s ponosom ističe, i voli kad to i drugi čine, da je kći generala Gablera. O majci ni riječi. Ali to nije samo slučaj Hede. Dijete rođeno u normalnoj i ozakonjenoj bračnoj zajednici živi kod Ibzena najčešće u sjenci oca. I Nora i Rank i Osvald i Rosmer, pa čak i Gregers Verle. Majka se javlja jedino kod djece rođene izvan braka (Regina, Rebeka). Kompleks bastarda je omiljena Ibzenova tema. Tako se čak u osam njegovih drama obrađuje ili dotiče, sudbina kopileta. Oficirska djeca, u slučaju poručnika i kapetana (Osvald, Rank), ispaštaju prije svega zbog poročnih strasti, raspusno-sti i neobuzdanih tjelesnih uživanja svojih očava. Pored psiholoških trauma ona trpe i fizički (sifilis). Djeca majora i generala (Rosmer, Heda), lišena su fizičkih posljedica i nasljednih bolesti, ali su zato u punoj mjeri opterećena mitskom prošlošću, porijeklom i vaspitanjem. Pastor Rosmer, odrastao u kući majora koji je bičem rješavao pedagoške probleme, povlači se u sebe i postaje ženski osjetljiv, "neiskusna i bezazlena duša". Heda, naprotiv, pod snažnim uticajem oca-generala, dobija izvjesne muške osobine. Berta, služavka kod Tesmanovih, obavještava nas da je Heda "bila tako razmažena dok je general bio živ", i da je kao djevojka, obučena u dugačku crnu haljinu, često "jahala sa svojim ocem". Gospođa Elvstađ, sjećajući se zajedničkih gimnazijskih dana u internatu, podsjeća Hedu da je ova "uvijek čupala za kosu", a jedanput je čak rekla da bi je "'najradije zapalila". Od Ejlerta Levborga saznajemo da je Heda, kada su se rastajali, prijetila 5
da će ga ubiti iz pištolja. Uostalom, pištolji generala Gablera provlače se kao prijeteći lajtmotiv kroz čitavu dramu, bilo kao sredstvo za razrješavanje njenih ličnih problema, bilo kao njena igračka. U trenutku kada sazna da je Tesmanova karijera ugrožena a njegovo napredovanje dovedeno u pitanje i da će zbog toga morati da se lišava "sluge u livreji" i "konja za jahanje", ona revoltirana uzvikuje da joj za "zabavu" ostaju još "pištolji generala Gablera". Odmah nakon ove replike i uplašenog Tesmanovog upozorenja da se ne igra sa "opasnim stvarima", Ibzen završava prvi čin. Akcenat je više nego očigledan. Drugi čin započinje scenom koja pokazuje kako se generalska kći igra i zabavlja piš-toljiima. Ona .pucnjavom, i to nimalo bezazlenom, dočekuje sudiju Braka. Ovaj je prvo moli da prestane sa "glupim šalama", a zatim je pita "zar se još uvijek bavi tim sportom". Znači da je Heda i ranije upražnjavala ove opasne vježbe iz gađanja. U trećem činu, ona pištolj poklanja Lavborgu, i to upravo onaj koji je već jednom bio "uperen" u njega, sa zahtjevom da ga sada on upotrijebi. U četvrtom činu, oba pištolja generala Gablera su upotrijebljena, jedan kukavički i slučajno, gotovo ženski nespretno, od strane Lavborga; a drugi oficirski i muški odlučno, od strane Hede. Generalske "sablasti", međutim, ne manifestuju se kod Hede Gabler jedino u igri pištoljima. Ona nosi latentnu potrebu za ko-mandovanjem i potčinjavanjem, izraženu u želji da bude gospodar tuđeg života. "-Hoću jednom u svom životu da imam vlast nad jednom ljudskom sudbinom!" — uzvikuje u trijumfu, osjećajući svoju moć nad Lavborgom. Nasuprot Rebeki Vest u Rosmershol-mu, koja savlađivanjem i pokoravanjem pastora Rosmera želi da ostvari vlastitu sreću i ljubav, Hedi je pobjeda nad Levborgom i Teom samo dokaz njene moći. "Voljeti" — to je za nju — "otrcana riječ". U trenutku kada sazna za Levborgovu smrt, ona ne pokazuje nimalo sučuvstva ni sažaljenja. Naprotiv, pojavljuje sa prigušeno zadovoljstvo zbog pobjede, i jedino što je interesuje to je pitanje kako je Levborg pucao: u grudi ili u sljepoočnicu. Lev-borgova smrt znači za nju samo dokaz da je najzad učinjen "jedan podvig — u kome ima ljepote". I ona zadovoljno konstatuje: "Olakšanje je znati da se na ovom svijetu ipak još može dogoditi dobrovoljno takav čin hrabrosti." U konistituisanju lika glavne junakinje, Ibzen donosi bezbroj detalja koji sasvim određeno pokazuju ne samo koliki je uticaj generala Gablera već i mušku stranu Hedine ličnosti. Pored navedenih primjera, ovo breme nasljeđa ogleda se u njenom ponašanju (kad je nervozna, ona ima običaj da "diže ruke i bijesno steže pesnice"), u izgledu ("oči su joj čelično sive sa izrazom hladnog mira"), u odnosu prema ostalim licima (sklonost ,da naglo prekida sagovornika, da vodi glavnu riječ u razgovoru, da nameće teme), u njenim željama i potrebama ("konji za jahanje" i "sluga u livreji" — koji nije ništa drugo do zamjena za oficirskog or-donansa), u sklonosti da vlada, ali i ponižava potčinjene (scena sa papučama i šeširom Julijane Tesman), u egocentrizmu i samosvijesti da je prva po rangu (potreba da stalno bude u centru pažnje, "okružena brojnim udvaračiima"). Iz svega navedenog jasno proizlazi da je Heda kojim slučajem muško, odnosno sin generala Gablera, ona bi, po svemu sudeći, uspješno nastavala očevu vojničku i oficirsku karijeru. Ali, Heda je žena, i tu započinju svi njeni tragični nesporazumi. Slično Rebeki Vest, približivši se tridesetoj godini života (29), Heda odjednom shvata, poput sličnih "izbiračica", da je "njeno, vrijeme prošlo". Uplašena i "zamorena", ona "lakomisleno" pristaje da se uda za Jergena Tesmana, bez ljubavi, samo zato što je on "u svakom pogledu korektan čovjek", koji "svim silama nastoji da se brine o njoj". Bračno putovanje koje je uslijedilo, i koje je ona morala imati, predstavlja, u stvari, bijeg od stvarnosti, od poruge javnosti, osjećanja poraza i promašenosti, prouzrokovano sviješću da je ona, kći generala Gablera, ušla u bračnu zajednicu sa čovjekom ispod svoga ranga i svojih vrijednosti. Povodom ove neočekivane i iznenađujuće udaje za Tesmana. Levborg je direktno pita i optužuje: "Kako si tako mogla sebe odbaciti?" A služavka Berta, sjećajući se Hedinog ekstravagantnog i aristokratskog ponašanja
u mladosti, konstatuje sa nevjericom: "Ko bi tada pomislio da će ona i gospodin kandidat postati par." Hedina odluka nije začudila i konsternirala samo okolinu već i Jergena Tesmana koji, i poslije šest mjeseci, kao da još uvijek ne vjeruje da je on muž Hede Gabler. Pored kapricioznosti, "raz-maženasti" i "izbirljlvosti", ovaj začuđujući bračni izbor nastao je i kao posljedica Hedine trenutačne materijalne situacije. Naime, uvaženi general Gabler, osim zvučnog oficirskog čina, izgleda nije ostavio svojoj kćerci dovoljno sredstava za pristojan život, i ona je prisiljena da pođe za "korektnog" čovjeka koji joj. kao "strašno marljiv sakupljač", obećava bar neku materijalnu sigurnost, I što je za Hedu najvažnije, Tesman je od samog početka pokazivao pokornost i sklonost da se u braku zadovolji pasivnom i podređenom ulogom muža kome su želje i zahtjevi njegove "dražesne" žene jedini zakon i svetinja. (Kupovanje vi'le državne savjetniko-vice Falk, samo zato jer je Heda jednom izjavila da nigdje drugdje ne bi željela da stanuje, raskošno uređenje kuće, neumjereno i lakomisleno zaduživanje, itd.). Međutim, još u toku bračnog putovanja, Heda je shvatila da je postupila "lakomisleno" i da će joj život — u sobama koje mirišu na "lavandu i sasušene ruže", sa osjećanjem nečeg trulog što podsjeća na "cvijeće sa bala sutradan", pored muža kakav je Tesman — biti samo jedno beskonačno i "jezivo dosađivanje". "Oskudne prilike u koje sam zapala" — priznaje ona sudiji Braku — "one mi život čine tako bijednim, gotovo smiješnim." Posljedice ovog nezadovoljstva ogledaju se u njenoj nervozi, u otvorenoj animoznosti prema svemu što pripada Tesmanovima, u skokovi tim promjenama raspoloženja, u ravnodušnom odnosu prema sudbini muža. Tako, na primjer, kad Brak saopšti Tesmanu da mu je Levborg protivkandidat i da to znatno umanjuje njegove izglede da dobije unosniji i ugledniji položaj u društvu, Heda, sjedeći "nepokretno u naslonjaču" i aludirajući na predstojeću konkurentsku borbu, ravnodušno zaključuje: "Zamisli, Tesmane, pa to će biti kao neka vrsta sporta." Stavljena iznenada u situaciju žene sa određenim obavezama i dužnostima prema mužu, ona otvoreno pokazuje odbojnost prema tjelesnom i čulnom, jedan stanoviti otpor prema podavanju kao nekoj vrsti poniženja. Heda sa indignacijom odbija sve aluzije na njenu ženstvenost, ne želi da čuje kako je postala "bujna" i kako se "proširila", a misao da je možda u drugom stanju stvara u njoj osjećanje netrpeljivosti i mučnine. Kada naivni Tesman kaže da se tjelesne promjene na njoj ne mogu primijetiti dok je u haljini, ali da "on koji ima priliku" — htio je reći — da je vidi nagu, ali ga Heda nervozno prekida: "Ah, nemaš ti nikakve prilike!" Njeno odbijanje tjelesnog, pa čak i same pomisli na seks, nije vezano samo za Tesmana već se odnosi i na ostale muškarce. Tako je sa Ejlertom Levborgom prekinula odnose onog trenutka kada je on posegao za njom kao ženom. U razgovoru sa sudijom Brakom Heda priznaje da se na bračnom putovanju "strašno dosađivala" i da je za nju "najnepodnošljivije" saznanje da će "uvijek i vječno biti sa jednim istim" muškarcem. Brak joj diskretno sugeriše mogućnost' prijatnog "trougaonog odnosa", a Heda otvoreno priznaje da joj je upravo taj "treći" nedostajao na putovanju. Ali, odmah zatim, kad joj on otvoreno predloži da "iskoči" iz bračnog voza i "malo prošeta", ona ga odlučno odbija, tvrdeći da "nikada neće iskakati". Istina, Heda ostavlja mogućnost Braku da on kao treći "uskoči" u bračni par i preuzme ulogu "provjerenog prijatelja" s kojim se može razgovarati i "zabavljati na razne načine". Međutim, izgovoren kroz smijeh i sa ironijom, ovaj prijedlog nema istinsko pokriće i učinjen je jedino zbog Hedine potrebe da bude nekonvencionalna i ekstravagantna. Jer, značenje "trećeg" i "trougla" za nju i Braka je potpuno različito i kreće se u suprotnim pravcima. Brak želi da osvojd Hedu kao ženu i da je pretvori u svoju ljubavnicu. I što mu se ona više opire i izmiče time je njegova želja jača. Heda nije naivna i vrlo dobro zna šta Brak hoće i kakvi su njegovi planovi. Ona takođe zna da je su-dija opasan neprijatelj, i to mu otvoreno kaže: "Vi ste sigurno opasan čovjek — kad do nečeg dođe." I upravo to osjećanje da se upustila u borbu sa opasnim muškarcem, koga nije lako savladati i obuzdati, i koji uporno, ne birajući sredstva,
želi da je potčini, da bude, kako to ona ironi>čno kaže, "jedini pijetao u dvorištu", podstiče Hedu da se igra i nadmeće, da provjerava svoju moć i svoju snagu. Naviknuta kao djevojka da uvijek bude u centru pažnje, izložena nasrtajima i željama muškaraca, "okružena brojnim obožavateljima", Heda očito ne misli da udajom prekine raniji način i stil života. Kupovanje i uređenje raskošne vile, sluga u livreji, konji za jahanje, najbolje pokazuju da ona želi da nastavi aristo-kritski ""društveni život", u kome će ona i dalje igrati glavnu ulogu: nedokučivu i neosvojivu Hedu Gabler. Umjesto da odlučno prekine sa Brakom i da mu da do znanja da je udata žena, ona se ponaša kao da se ništa nije promijenilo i kao da je još uvijek slobodna. Hedino shvatanje slobode i neslobode, sudeći po njenim postupcima i odnosima u drami, svodi se na neku vrstu praktici-ranja i primjene štirnerove filozofije, po kojoj "Ja" smatra neprijateljem sve ono što nije "Ja". I Heda stavlja svoje "Ja" iznad društva, i sve što čini nije ni radi svijeta, "ni radi boga, ni rad' čovjeka", ona samo želi da "utvrdi svoju vlast", a njeno opštenje sa ljudima nije ništa drugo do "isikorišćavanje svijeta" i služi joj isključivo za njeno "lično uživanje". "Moj odnos prema svijetu" — kaže Štimer, a Heda to pretvara u praksu — "svodi se na to 'što meni svijet treba' i što se njime koristim u cilju samozadovo-Ijenja. (...) Ja moram da pokorim svaku silu koja prijeti da s = okrene protiv mene, ili da se postavi nada mnom; svaka takva vlaist treba da mi služi kao sredstvo za ostvarivanje moga 'ja', isto kao što mi lovački pas služi kao oružje u hajci na divljač, ali ga ja ubijem čim mu padne na pamet da se baci na mene." 8 U odnosima prema Braku, koji ide protiv nje, i Levborgu, koji prijeti da se postavi nad njom, Heda pokazuje istovetnu strasnu potrebu da "utvrdi svoju vlast nad njima". Uostalom, potreba da pokori i savlada svijet oko sebe, osnovna je karakteristika njene ličnosti. Jergena Tesmana je već savladala, đak su Julijana, Beata i Tea na putu da budu pokorene. Da bi u potpunosti ostvarila "isvemoćno. ja", Hedi je potrebno da savlada najopasnije neprijatelje, Braka i Levborga. Tako da suština Hede Gabler i nije ništa drugo do nastojanje glavne junakinje da savlada i potčini Ijuda oko sebe i da ih pretvori u svoje vlasništvo. Tema pokoravanja i manipulisanja, započeta u Divljoj patki preko Gregersa, Relinga i Verlea, nastavljena sa Rebekom i Ro-smerom u Rosmersholmu, dobila je u Hedi Gabler ne samo novu 8 P. S. Kohan, Istorija zapadnoevropske književnosti, III, Sarajevo, 1958, str. 27. dimenziju već je sa individualnog, proširena na univerzalni plan. Gregers Verle, kao "duhovni vođa", emotivno je nezainteresovan "vođenim", i njegove akcije su usmjerene prema ostvarivanju jednog apstraktnog "idealnog napretka". Rebeka Vest, potčinja-vajući pastora Rosmera, teži da ostvari egoističnu ličnu sreću i ljubav, i postepeno se pretvara od "duhovnog vođe" u "vođenog", gubeći pri tome i sreću i ljubav. Gregers i Rebeka, znači imaju neki cilj, bilo apstraktno-rnoralni, bilo lično-egaistički. A šta hoće, sem dokaza o svojoj moći, Heda Gabler? Kakav je njen cilj? Da bude "duhovni vođa" koji se koristi svojom vlašću u svrhu štir-nerovskog "samozadovoljenja" i za "-lično uživanje"? Da "vođeni" postanu isključivo njeno vlasništvo? Opterećena mitskom prošlošću generala Gablera, odbijajući zbog toga da kao žena služi muškarcu za "odmor ratnika", ne želeći nizašto i ni za koga da se žrtvuje, u raskoraku između htijenja njenog slobodnog "Ja" i njene frustrirane ličnosti, zadojena puritanskim i malograđanskih shvatanjima i predrasudama, Heda Gabler je eklatantan primjer ambivalentne ličnosti, u kojoj se tragično sudaraju velika htijenja i ograničene moći. Prezirući filistarsku okolinu, noseći jedan intenzivni unutrašnji otpor prema konvencijama društva, užasavajući se od trivijalnosti i banalnosti svakidašnjice.- težeći da uprkos postojećih građanskih moralnih i etičkih normi, ostvari svoje "Ja", Heda Gabler je, istovremeno, ogrezla u tom istom filistarskom i malograđanskom duhu, sputana konvencijama i trivijalnostima, ograničena i zarobljena važećim društvenim normama i pravilima. Usljed te raspoluoe-nosti, ona nije u stanju u niučemu da ide do kraja, do "najgoreg mogućeg obrta", tako da se sva njena
nastojanja na kraju završavaju neuspješno, zahvaljujući prije svega postojećim otporima i ograničenjima u njoj samoj. Zanimljivo je da su Brak i Lev-borg otkrili ovu osnovnu Hedinu slabost, s tom razlikom, što je Levborg samo konstatuje, a Brak želi da se njome koristi. Naime, i jedan i drugi dobro znaju da je Heda sputana tradicijom i normama društva, i da je u suštini "kukavica", koja se "užasno" boji poruge javnosti i skandala. Uostalom, i Heda to sama otvoreno priznaje: LEVBORG: Zašto me niste ustrijelili, kao što ste mi prijetili? HEDA: Jer se toliko bojim iskandala. LEVBORG: Da, Heda, vi ste u osnovi kukavica. HEDA: Užasna kukavica. Ovaj strah i kukavičluk, ovo užasavanje od skandala, ispo-Ijava se i u Hedinom odnosu prema Tei. Naime, Tein cilj je: ljubav prema Ejlertu Levborgu. U želji da ostvari taj cilj, ona ide hrabro do kraja, ne osvrćući se na okolinu i ne plašeći se skandala. Napustila je muža i pošla u potragu za voljenim čovjekom. A kada ovaj počinje da banči i luduje, ona se ne ustručava da krene za njim i da ga traži, uprkos mišljenju javnosti, čak i u njegovom stanu. Ovakav postupak za Hedu je neshvatljiv, izvan njenih moći, i ona zato iznenađena konstatuje: "I na to si se mogla odlučiti, Tea!" Svjesna, vjerovatno, da tako nešto, usljed kukavičluka i straha od skandala, ona, kći uvaženog generala Gablera, nikada ne bi mogla da učini. Tea zna da je grad u koji je došla ".opasan" i da je u njemu "toliko rđavog društva", ali u želji da ostvari ljubav, ona se ne osvrće i spremna je da se žrtvuje. I Ju-lijana Tesman je žrtvovala život za svoju .oduzetu i nepokretnu sestru Reginu. A kada ova umre, ona to ne prima kao oslobođenje i olakšanje, već i dalje traži nekog o kome će se brinuti, jer je njoj "neophodno da ima nekog za koga će živjeti". Tea i Ju-lijana imaju cilj i dužnosti. Njihov život ima smisla, čak i ako se cilj ne ostvari, kao u slučaju Tee, ili se pokaže uzaludnim, kao u slučaju Julijane. A Heda? "Ja imam smisla" — kaže ona rezignirana Braku — "samo za jednu stvar na svijetu — da se smrtno dosađujem." I tu je sva Heda. Postoji velika sličnost između nje i Jelene Andrejevne u Cehovi jevoj drami Ujka Vanja. Riječi koje izgovara Astrov, povodom Jelene Andrejevne, u potpunosti se mogu da odnose i na Hedu: "U čovjeka bi trebalo da bude sve lijepo: i lice i odijelo, i duša i misli. Ona je divna, nema spora, ali... eto, ona samo jede, spava, seta, zanosi sve nas svojom ljepotom — i ništa više. Ona nema nikakve dužnosti, za nju drugi rade... Je li tako, a? A prazan život ne može biti čist." Razlike između ove dvije žene bez dužnosti i praznog života, koje jedino imaju talenta da se smrtno dosađuju, iskazuju se samo u porijeklu i karakteru, tako je Heda više aktivna a Jelena više pasivna, i zato će "pištolji", koji se u obje ove drame upotrebljavaju, imati drugačije posljedice: tragičnu kod Ibzena i tragikomičnu kod Cehova. I dok Cehov Jelenom Andrejevnom slika ostale likove, Ibzenu ostali likovi u drami služe da naslika Hedu Gabler. Ovako kompleksno postavljen karakter glavne junakinje, podložan stalnim promjenama i iznenađujućim ponašanjima, koji se u opštenju sa ostalim sudionicima ove drame neprestano mijenja, pokazujući uvijek neko novo lice, uticalo je vjerovatno i na već uobičajena shvatanja i tumačenja Hede Gabler kao "fatalne" i "demonske" žene. Ovom utisku doprinosi i činjenica da se Heda, suprotno ostalim Ibzenovim junakinjama (Nora, Helena Alving, Rebaka, Elida), odnosi prema svim ljudima iz svoje okoline s otvorenim ili pritajenim otporom i neprijateljstvom. Izuzimajući mitsku prošlost generala Gablera, ona nikog i ništa istinski n= voli, i u svemu vidi onaj već spomenuti štirnerovski stav prema životu, po kome "Ja" smatra neprijateljem sve ono što nije "Ja". Usljed prenaglašenog egocemtrizma, Heda nije u stanju ni da doživi ni da ostvari ljubav. Odnos prema Ejlentu Levborgu najbolje ilustruje i otkriva suštinu Hedine kontroverzne ličnosti, raspolu-ćenost njenog bića u kome se težnja za slobodom paradoksalno pretvara u osjećanje ne-slobode. Između Ejlerta Levborga i Ilirika Brendela u Rosmersholmu, postoji nevjerovatna sličnost, tako da se čini da Ejlert i nije ništa drugo do mladi Ulrik. To je onaj enfant terrible, poznat u svim sredinama, koji predstavlja, pored svoje neukrotivosti i neobuzdanosti, veliku nadu i obećanje, izuzetni talenat od koga se očekuju značajna djela. I jedan i drugi, po
mišljenju okoline, spadaju u ljude sa "čudesnim sposobnostima", oni su "nade porodice", i od njih je svijet "nekada očekivao" "nešto veliko". Rosmer kaže za Brendela da je "on. barem imao hrabrosti da živi život po svoj o i vlastitoj glavi". Istu misao ponavlja i Heda za Levborga, konsta-tujući takođe da je on "imao hrabrosti da živi svoj život na vlastiti način". Ovo divljenje Rosmera i Hede prema Ulriifcu, odnosno Levborgu, kao i isticanje njihovog hrabrog, slobodnog i nekonvencionalnog načina života, istovremeno rječito govori i o vlastitom nedostatku takvog osebujnog, samostalnog i nefrustriranog života. I upravo taj nedostatak, magnetski utiče na Rosmera i Heda, i oni nesvjesno stvaraju od Ulrika i Ejlerta magične i pr:-vlačne ličnosti, "duhovne vođe", s tom razlikom što Rosmer pristaje da bude "vođeni", a Heda se tome očajnički opire. U njenom odnosu prema Levborgu postoji konstantna tendencija približavanja i odbijanja, prouzrokovana strahom da se poput Rebeke Vest u Rosmersholmu, od "duhovnog vođe" — što je njen ideal, ne pretvori u "vođenog". I zato je sudija Brak u pravu kad u četvrtom činu kaže Hedi da je njoj Ejlert Levborg "značio više", nego što to ona .možda i sama sebi priznaje. Ostaje otvoreno pitanje na koje je potrebno odgovoriti da bi se u potpunosti shvatila suština Heđinog odnosa prema Ejlertu, a ono je vezano za preciznije i detaljnije formulisanje upravo spomenute Brakove konstatacije. Naime, na kakav je to način Hedi Ejlert "značio više"? Da bismo na njega odgovorili, potrebno je da se vratimo u prošlost i da na osnovu podataka koje nam nudi Ibzen, otkrijemo pred-istoriju njihovog odnosa, jer upravo ona oslovljava i utiče na sadašnje njihovo ponašanje i na konkretni razvoj događaja u drami. Kći generala Gablera, kapriciozna i izbirljiva, okružena broj-nim udvaračima i obožavateljima, očito je, u želji za pokoravanjem i osvajanjem, a i zbog nezanimljivog i pomalo dosadnog društva koje je uporno kružilo oko nje, morala da zapazi neobičnu, atraktivnu i neobuzdanu ličnost Ejlerta Levborga. U odnosu na Tesmana i Braka, koji na različite načine odslikavaju konvencionalni građanski život, boemska priroda i "čudesne sposobnosti" Levborga probudili su u Hedi želju za otkrivanjem "zabranjenog" i "opasnog". Tim prije, jer je ovo približavanje jednom "greš-niku" značilo za nju i svojevrstan otpor i prkos sredini, dokaz njene "slobodne" ličnosti, potez dostojan generalske kćerke. Samouvjerena i egocentrična, ona je vjerovatno u prvi mah pomislila da će Levborg za nju biti lak plijen, samo jedna egzotična i bizarna figura među njenim brojnim obožavateljima. Kao i Rebeka Vest, i Heda se prevarila u računu. Istina, dok je Rebeka to shvatila tek na kraju, Hedi je to postalo jasno na samom početku. Ova spoznaja opasnosti, povezana s otkrivanjem jednog nepoznatog osjećanja u sebi, različitog od svih dosadašnjih, utiče i na Hedin ambivalentni odnos prema Ejlertu, koji se kreće u krajnostima, konvulzivno, od čudesnog privlačenja do straha i odbijanja. U susretima Hede i Ejlerta, bilo je "nečeg primamljivog", "nečeg smjelog". U prisustvu generala Gablera, koji je sjedio kraj prozora okrenut leđima i čitao, njih dvoje su, praveći se da su zadubljeni u "uvijek iste ilustrovane novine", vadili duge povjerljive i dvosmislene razgovore. (Istu situaciju Ibzen ponavlja i u drami sa "albumom", samo što je umjesto generala sada uveden Tesman.) Levborg se ispovijedao, pričao o sebi i svom boemskom i raskalašnom životu, a Heda je postavljala "uvijena pitanja", o vrlo intimnim i delikatnim stvarima, strasno želeći da "malo zaviri u jedan svijet" o kome mlade djevojke inače ne smiju ništa da znaju. Bilo je to, po riječima Ejlerta, "drugarstvo u žeđi za životom". Kada se pojavila opasnost da se u taj odnos uvuče stvarnost, i kada je Levborg posegnuo za svojim slobodnim drugom, Heda je naprasno i hirovito prekinula vezu i sastajanja, prijeteći Ejlertu da će ga "ustrijeliti". Ova izenadna i egzaltirana prijetnja generalovim pištoljima najbolje ilustruje raspalućenost Hedine ličnosti, njenu dvojnost, u kojoj se sukobljavaju, s jedne strane, pritajena ali strasna "žeđ za životom", ili bar za senzacijama, a, s druge, ograničenost i frustriranost njenog stvarnog života. San o slobodi i realna ne-sloboda. U šapatu i prigušenim, sablaž-njivim i
dvosmislenim razgovorima, trudeći se da je general ne čuje, tajno, dodirujući najdelikatnije teme i ispitujući intimni život Ejlerta, Heda je imala osjećaj da ruši zabrane i konvencija građanskog morala. Ona je riječima, verbalno, iskazivala i zadovoljavala svoju strasnu ali zatomljenu "žeđ za životom", obmanjujući tako sebe da nije kao ostale djevojke i da "živi svoj život na svoj vlastiti način". A kada je Ejlert posegnuo za njom, misleći da se iza njenih riječi i interesovan j a krije istinska i nagonska potreba za slobodnim životom, Heda je panično ustuknula, uplašena, ali ne od Ejlert ove žudnje, već od vlastitih zabrana i tereta mitske prošlosti, kako one generalske, tako i one građanske. Konvencije, kodeksi, javno mnjenje, strah od skandala, kukavičluk, skrupule i norme građanskog .morala — sve je to bilo jače, sprečavajući Hedu da učini onaj presudni i odlučujući korak, i da riječi pretvori u čin hrabrosti, u djelo. I zato je prijetnja revolverom više izraz njene nemoći, nego njene snage. Kći generala Gablera jednostavno ne umije da prizna poraz, mada ga negdje u najdubljem i najskrovitijem dijelu svoga bića osjeća kao neprebolnu ranu. Ponovno vraćanje Ejlertu Levborgu to najbolje pokazuje. Igra s vatrom se nastavlja, ali sada još opasnija, jer su u nju uvučena i druga lica, Tesman i Tea, koja kao da još više potenciraju He-din poraz. Umjesto prigušenog i sablažnjivog šaputanja i dvosmislenih riječi, umjesto prijetnje revolverom, započinje istinska drama potčinjavanja, u kojoj Heda kao "duhovni vođa" nastoji da pokori i pretvori u "vođene", ne samo Levborga i Teu već i sva ostala lica u drami, od sudije Braka do Julijane Tesman. Sjećajući se prošlosti i ne shvatajućl Hedino ponašanje, kao ni njenu odluku da se uda za Tesmana, Ejlert je otvoreno pita: "Zar ni u odnosu prema meni nije bilo ljubavi? Ni traga — ni odbljeska ljubavi?" Hedin odgovor je neodređen: "Pa ko bi to znao? Meni se čini da smo mi bili dva dobra druga. Dva povjerljiva prijatelja." Više je nego očito da ova izjava pripada zvanič-noj Hedi, generalovoj kćerki, kojoj bi priznanje čak i "odbljeska ljubavi" bilo ravno izdaji, jer bi otkrilo ranjiva mjesta i tako smanjilo i njenu moć i njene aspiracije da bar jednom u životu ostvari "potpunu vlast nad jednom ljudskom sudbinom". I kao što Rebeka mora da sruši mitsku prošlost Rosmera da bi došla do njega, i Heda je prisiljena da uništi novog Ejlerta, Teinog Ejlerta, koga je ova izvukla sa dna i "nadahnula" da napiše značajnu knjigu, njihovo zajedničko djelo. I tako dolazimo do Tee Elvstad Itoja nam pomaže da potpunije shvatimo kontraverzni odnos Hede prema "izmijenjenom" Levborgu, ali i samog Levborga, jer se čini kao da je on samo medij, "vosak" u rukama ove dvije žene. Ili čak tri. Ne smijemo, naime, zaboraviti ni moć "izvj>esne" gospođice Dijane i njenog sumnjivog "budoara" u kome će Ejlert neslavno okončati svoj nesretni i grešni život. Nasuprot Tei i Hedi, koje su u drami prisutne i konkretne, Dijana se ne pojavljuje na sceni, pa ipak, zahvaljujući Ibzenovom talentu i vještini, ona postoji, kao i general Gabler, u kontekstu dijaloga i događaja, neobično živo i istinito. I funkcionalno. I simbolično. Ove tri žene predstavljaju tri dijametralno suprotna karaktera: emotivni (Tea), racionalni (Heda), erotski (Dijana); ali i tri različita odnosa prema životu, u kojima ove žene istovremeno dopunjavaju i negiraju jedna drugu. Ibzen se, slično Divljoj patki, ponovno vraća omiljenim triangularnim kompozicijama. Stavljajući Ejlerta u središte trougla, između Hede, Tee i Dijane, on ga izlaže emotivnim, racionalnim i erotskim zračenjima, prisiljavajući ga da se batrga i lomi između tri žene, ili, tač-nije, tri ženska torza, jer nijedna nije u stanju da mu pruži potpun i cjelovit doživljaj. I zato se na kraju, simbolično, u Dijamnom "budoaru", indirektno susreću sve tri žene: vatrena i ras-pusna ljubavnica, osjećajna i nježna majka, hladna i nedokučiva žena-vizija iz snova. I tu, pored kreveta ljubavnice, u potrazi za Teinim djetetom (rukopis), nespretno baratajući Hedinim, odnosno "generalovim pištoljem", završava život Ejlert Levborg. U trenutku njegove smrti, sve tri žene su prisutne, svaka na svoj način: Dijana — erotski konkretno, čulno (toplina kreveta i sjećanje na bludnu noć koja je prošla), Tea — majčinski zabrinuta, nježno (Ejlertovo očajno traganje za njihovim zajedničkim izgubljenim djetetom-rukopisom), Heda — racionalno i neumitno,
hladno (pištolj). Za Ibzena, očigledno, ove tri žene postoje i kao različiti tematski simboli, i on ih zato i vizuelno oštro i naglašeno razlikuje i razgraničava, tražeći karakteristične izražajne znakove u boji kose, očima, izgledu lica i načinu oblačenia. U didaskalija-ma, on piše za Hedu da je plemenitog i otmjenog stasa, boja njene puti je "blijedog sjaja", a oči "čelično sive sa izrazom hladnog mira", dok je kosa svijetlosmeđa, "ali ne naročito jaka". Tea Elvstad je "nježna pojava", lijepog i mekog lica sa krupnim, svijetloplavim očima u kojima treperi preplašeni i "upitni izraz", sa kosom gotovo "bijeloplavom", "neobično ja'kom i talasastom". Za Dijanu saznajemo da je "crvenokosa pjevačica" i da &a sobom uvijek nosi "nabijeno oružje". U odnosu na norme i shvatanja postojećeg građanskog morala, sve tri žene, na različite načine, potkazuju otpor i težnju za slobodnim ostvarivanjem svoje ličnosti. Dijana ne poznaje skrupule i nije opterećena građanskim moralom. Ona je slobodna i izvan kodeksa. Za nju je život neobuzdana radost i igra. Muškarac joj služi da utoli tu nezasitu žeđ za životom, i ona mu se podaje bez razmišljanja, nesputano i potpuno. Ova strasna žena ("crvenokosa") doživljava život kao vatru. Ona nema ni cilja ni dužnosti, njen jedini smisao je u potpunom predavanju, u sagorijevanju. Heda je sputana mitskom prošlošću generala Gable-ra, razapeta između htijenja i moći, između snova i stvarnosti. Ona je talkođe bez pravog cilja i bez dužnosti. Nesposobna da bude vatra, sterilna i hladna (blijeda put, čelično sivi pogled), sposobna jedino da se "smrtno dosađuje", ona svijet koji je okružuje, i muškarce u njemu, doživljava kao opasne neprijatelje, koje treba pokoriti i uništiti, jer se u protivnom slučaju mogu okrenuti protiv nje (Brak), ili postaviti nad njom (Levborg). Zanimljivo, a Ibzen na tome insistira, i Dijana i Heda, vole da se igraju "nabijenim pištoljima".Između ove dvije opasne krajnosti, Dijane i Hede, stoji Tea (nježna, svijetla, treperava, meka). I kao što Kristina Linde u Lutkinoj kući, služi Ibzenu da ostvari kontrapunkt i protutežu Nori, tako je i Tea Elvstad, postavljena kao suprotnost Hedi. Sukobljavajući i ispitujući ova dva dijametralno suprotna ženska karaktera, emotivni i racionalni, Ibzen, istovremeno, sučeljava i dvije različite ženske sudbine. I Tea i Kristina, nasuprot Hedi i Nori, nose u svom "truplu" po jedan nesretan i promašeni brak, kao sablasni "teret" prošlosti. Obje ove žene su dugo živjele bez radosti i sreće i zato sada tako grčevito, i ne obazirući se na svijet oko sebe, nastoje da ostvare iznenadnu ljubav (Tea), ili neostvarenu ljubav (Kristina), kao posljednju šansu. Umjesto egoizma, sujete i sebičnosti, one nose smisao za odricanje, osjećanje dužnosti i altruizam. Sreću je moguće ostvariti jedino kroz patnju i nesreću. To je put prečišćavanja. Covj'ek u životu ne može samo da uzima, on mora i da daje. Štirnerovo shvatanje da se naš odnos prema svijetu svodi samo na to "što meni svijet treba", pokazuje se, bar u slučaju Hede Gabler, kao izvor nesreće, jer ako se ponekad i realizuje kao vlast i moć, nikada se ne ostvaruje kao sreća i ljubav. Slično Ejlertu Levborgu i Heda se nalazi u centru triangular-nih odnosa, okružena sa tri muškarca koja simetrično odslikavaju tri žene u slučaju Levborga. Ponovno se javljaju već spomenuti karakteri: naivno-emotivni (Tesman), proračunato-racionalni (Brak), čulnoneobuzdani (Levborg), koji na kraju drame uspostavljaju identične parove: Tea •— Tesman, Dijana —• Levborg, Brak — Heda. U stvaranju muških likova, Ibzen se takođe služi simbolima. Tesman je strpljiv i pedantan, ali nekreativan naučnik, koji marljivo sakuplja građu za knjigu o "brabantskoj kućnoj industriji u .srednjem vijeku-*, znači da je čovjek prošlosti i da stojii iza realne svakidašnjice. Ejlert Levborg je kreativna ličnost, pjesnik, vizionar i on sa sobom nosi rukopis knjige o budućnosti, pa se, prema tome, nalazi ispred svakodnevnog života. Obojica su, dakle, svaki na svoj način, izvan stvarnosti. Jedino se sudija Brak, rasterećen i prošlosti i budućnosti, nalazi potpuno u sadašnjosti. On nije ni strpljivi naučnik, ni pjesnik-istvaralac, on jednostavno živi život. I po tome je sličan Hedi, koja i inače posjeduje mnoge njegove osobine (racionalnost, neemotivnost, potrebu za pot-činjavanjem, egoizam, aristokratski
odnos prema svijetu), a nijednu Tesmanovu (naivnost, osjećajnost, privrženost, odanost, strpljivost), ili Levborgovu (neobuzdanost, strasnost, neumjerenost, kreativnost). I kao što Brak strpljivo i lukavo vreba i pokorava Hedu, oduzimajući joj slobodu, i pokušavajući da je prisili da zavisi od njegove "želje i volje", tako se i Heda nemilosrdno obračunava sa Teom, uništavajući pri tome Levborga, gurajući ga, Tei za inat, ponovno na put skandala i alkohola. To je ona ista surova "borba na čamcu, koju su tako nemilosrdno vodile Beata i Rebeka u Rosmersholmu. Spoznaja da je jedna "gusfcica", "ovčica", "ikovrdžava lutkica", uspjela da preobrati takvog "grešnika" kakav je bio Levborg, da ga čak "nadahne" i ulije u njega "hrabrost i prkos života", i da se, konačno, iz te "čiste veze" rodilo i dijete ljubavi — rukopis nove Ejlertove knjige, koja nije ništa drugo do "Teina čista duša" — probudila je u kćerci generala Gablera zlobu i zavist, i ona, ne birajući sredstva (laž, pritvor-nost, lukavstvo, prisila, revolver), pokušava da sruši sve što je Tea uspjela da stvori, pa čak i da uništi njihovo dijete, da spali rukopis Ejlertove knjige. Bacajući svežnje hartije u peć, Heda prigušeno i osvetnički, gotovo ritualno šapuće: "Spaljujem tvoje dijete, Tea! Ti kovrdžava lutko! Tvoje dijete i Ejlerta Levborga. Evo, spaljujem — spaljujem to dijete!" Spaljivanje Ejlertove i Teine knjige posvećene budućnosti (ritualno "čedomorstvo"), zatim neukrotiva i kovrdžava Teina kosa i Hedicni "pištolji generala Gablera", predstavljaju, kako je to već konstatovano, neku vrstu tematskih simbola, koji Ibzenu služe za potpunije osvjetljenje, ka'ko same suštine drame, iskazane u neskladu između težnje za .samooistvarivanjem i ograničenosti postojećih građanskih etičkih standarda, tako i u tumačenju i konsti-tuisanju lika Hede, prevashodno kao "žene a ne kao monstruma", sa primjetnim "neurotičk'im ali ns i psihopatskim" osobinama.9 Samoubistvo Hede nije prouzrokovano ni patološkim nagonima, ni sujetom, ni povrijeđenom taštinom. U finalu drame, slično Lutkinoj kući, Ibzen ponovno stvara veliki obrt, otkrivajući u kćeroi generala Gablera skrivena i zatomljena ljudsko osjećanja, neku čudesnu emotivnost i toplinu. Jer, nema .sumnje, metak ispaljen u sljepoočnicu, muški i dostojanstveno, dolazi neposredno nakon Hedine spoznaje da je gablerovski način života besmislen i uzaludan, i nakon totalnog poraza koji ona doživljava u odnosu sa svim sudionicima u drami. Završetak Hede Gabler, u kome aktivno učestvuju Tesman, Tea, Heda, Brak i indirektno Levborg i Dijana, komponovan je dramaturški potpuno suprotno svim dotadašnjim finalima u Ibzenovim dramama, koja su, po pravilu, protkala u agonu ili raspravi samo dvije ličnosti. (Nora •— Helmer, Rosmer — Rebeka, Helena Alving — Osvald). Verbalna sukobi i objašnjenja, retoričke tirade, zamijenjene su sada brojnim detaljima, podtekstom, određenim simboličkim znakovima i muzičkim akcentom. Ibzen se vješto i nenametljivo služi paralelnim radnjama i simultanim scenama, omogućavajući na taj način He-di potpuno sagledavanje situacije u kojoj se našla. Od trenutka kada je Brak lišava "lijepe zablude" u vezi Levborgove smrti, Heda kao da postepeno prelazi iz mraka (nazovimo tako uslovno njeno dotadašnje ponašanje u drami) na svjetlo, otkrivajući i shva-tajući po prvi put da svijet nije onakav kakvog je ona zamišljala i pokušavala da stvori. I Brak i Levborg, i Tasman i Tea — sve je to odjedanput .postalo drukčije, suprotno njenim željama i nastojanjima. Iako je znala da je Brak "opasan čovjek — kad do nečeg dođe", ona se lakomisleno, i suviše vjerujući u svoju moć, prepustila "igri". Na kraju, uhvaćena u njegove mreže, pod prijetnjama * Caroline W. Mayerson, Thematic Symbols in Hedda Gabler, A collection of critical essays, A spectrum book, 1965, str. 131. i ucjenama (policija, pištolj nađen kod Levborga, sud i javno suočavanje sa "izvjesnom" Dijanom), panično se plašeći javne poruge i skandala, Heda shvata da je njeno slobodno "Ja" ugroženo i da cio njen budući život zavisi od "želje i volje" sudije Braka: HEDA: Ja sam, znači, u vašim rukama, gospodine sudijo. Od sada sam potpuno u vašoj
vlasti. BRAK (još tiše šapće): Draga Heda, vjerujte mi, ja neću zloupotrijebiti tu situaciju. HEDA: Ali ipak sam u vašoj vlasti. Zavisna o vašoj želji i volji. Neslo'bodina. Neslobodna, dakle! (Žustro ustaje) r?e, tu misao ne mogu podnijeti. Nikad! Nikad! Osjećanje "neslobode", međutim, nije jedina misao koju Heda ne može da podnese, niti je to jedini poraz. Ejlert Levborg, umjesto čina hrabrosti i lovorovog vijenca, umjesto "podviga u kome ima ljepote", završio je kukavički i ružno u "budoaru" jedne bludnice, sa nehotice ispaljenim metkom u "donji deo trbuha". U posljednjim časovima, pijan i nekontrolisan. on nije prizivao Hedu, već je očajno tražio izgubljeno Teino dijete (rukopis). Hed; postaje jasno da ga je ona gurnula u smrt, ali da ga pri tome nije ni preobrazila, mi "nadahnula", i sa "izrazom gađenja" ona zaključuje da se "kao prokletstvo pokaže na svemu čega se samo dotakne". Istovremeno, mada je bila uvjerena da je definitivno uništila plod Ejlertove i Teine čiste veze, ona saznaje poraznu istinu da je Tea sačuvala Leviborgove koncepte i da je u mogućnosti da ponovno oživi dijete njihove ljubavi, odnosno knjigu o budućnosti. Štaviše, mirni i pasivni Tesman, iznenada dobija neku čudesnu i strasnu upornost, rođenu u dodiru sa Ejlertovom knjigom i Teinom dušom, i on je spreman da čitav svoj život žrtvuje da bi zajedno sa Teom spasio "ono što je Levborgovo ime moglo da učini vječnim". "Uložiću svoj život u to!" — uzvikuje oduševljeno, dok ga Heda gleda kao neko čudo: "Ti, Jergene? Svoj život?" I odjednom, Jergen Tesman, koji je dotada slijepo obožavao Hedu i bio samo njena p'Okorna sjenka, prestaje da je primjećuje i potpuno se predaje "sređivanju tuđih zabilježaka". I kao što su se u "žeđi za životom" i neobuzdanoj strasti zajedno našli Dijana i Levborg, tako se sada, vođeni dužnošću i žrtvovanjem, spajaju Tea i Tesman. HEDA: Zar ti to ne izgleda čudno, Tea? Sad sjediš ovdje sa Tesmanom, baš onako kako si prije sjedjela sa Ejlertom Lev-borgom. GOSPOĐA ELVSTAD: Ah, bože, kad bih samo mogla da nadahnem i tvoga muža. HEDA: O, to će doći — s vremenom. TESMAN: Da, znaš šta, Heda, oini mi se da već počinjem da osjećam tako nešto. Ali sjedi ti samo opet kod sudi je. HEDA: Zar vama dvoma nizašta nisam potrebna? TESMAN: Ne, apsolutno nizašta. Na početku ovog razgovora, prilazeći Tei, Heda je prešla "rukom po njenoj kosi", označavajući tom gestom nježnosti praštanje i razumijevanje. Kovrdžava i neukrotiva Teina kosa, koju je nekada iskonski mrzila, čupala i željela da zapali, postaje tako simbol nove Hede. Spoznaja da Tesmanu i Tei više nije potrebna, "apsolutno nizašta", i da je osuđena da zavisi od Brakove "volje i želje", prisiljava je da neprimjetno uzme pištolj i napusti taj tuđi i neslobodni svijet u kome se osjeća kao stranac. "Sad sam umorna. Hoću malo da prilegnem na sofu" — kaže ona napuštajući scenu i "navlačeći zavjese za sobom". Igra je završena. Nastaje trenutak napetog iščekivanja. A zatim se iznenada, neočekivano, začuje kako "svira neku divlju plesnu melodiju na klaviru", kao da se sa gađenjem i protestom oprašta od svega. Nevidljiva, a stravično prisutna, ona posljednju rečenicu upućuje samozadovoljnom Braku, kao ironični komentar njegove nade da je napokon postao "jedini pijetao u dvorištu"... I tek onda se "začuje pucanj". Tesman u prvi mah pomisli da se "ona opet igra sa svojim pištoljima", da bi malo kasnije, očito ništa ne shvata-jućd, ponično konstatovao: "Ustrijelila se! U sljepoočnicu! Zamislite!" Iznad čitave ove tragične scene i mrtve Hede na "sofi" dominira slika "lijepog" i dostojanstvenog generala Gablera. Da li je on ponosan na svoju kćerku ili se osjeća krivim — ko bi to znao? 6. Jon Gabrijel Borkman Pretposljednja Ibzenova drama Jon Gabrijel Borkman doživjela je na .samom startu veliki uspjeh i jednodušno priznanje i kritike i publike. Krajem 1896. godine štampano je prvo izdanje u
12.000 primjeraka, koje je, odmah zatim, još u toku prodaje, dopunjeno sa 3.000 novih primjeraka, što je u to vrijeme bio nezapamćen uspjeh za jednu dramu, ravan Lutkinoj kući. Početkom 1897, u januaru mjesecu, uslijedile su prve premijere (Helsinki, Frankfurt, Knistijanija, Štoikholm, Berlin, Kopenhagen) i prva reagovanja pozorišne i književne kritike, koja je ovom prilikom, i pored izvjesnih zamjerki, pokazala više razumijevanja i odobravanja za najnoviju Ibzenovu dramu. Franz Mehring je, upore-đujući Jona Gabrijela Borkmana sa Hauptmanovom dramom Po-tonulo zvono, napisao da se "Ibzenova mistika iz osnove razlikuje od Hauptmanove mistike. Ona ne potiče iz ličnog osećanja uvre-đenosti, nego iz beanadežnog rvanja jednog velikog, ali već sedog pesnika s problemima jednog velikog, ali mladog doba." Ukazujući na konzekventno razvijanje karaktera, čvrsto vođenje radnje i "jednostavni dijalog, koji baš u svojoj jednostavnosti ostavlja tako dubok utisak", Mehring ironično zaključuje da bi "bilo bolje da 'moderni', koji su skloni da Ibzena bace u staro gvožđe, razmisle koliko još mogu da nauče od njega". 1 Georg Brandes je u prvi plan istakao da je drama "sjajno konstruisana, kao čelična građevina na betonskoj podlozi" i da je ona sinteza mladog i zrelog Ibzena, spoj zanosa i mudrosti. Za Nilsa Vogta, Jon Gabrijel Borkman je "fascinantan i uzbudljiv", vrhunac u Ibzenovom stvaranju, jer se on "kao dramski stvaralac nikada nije vinuo tako visoko".2 Oduševljeno, ali i sa dubokim razumijevanjem i lucidnim zapažanjima, o Jonu Gabrijelu Borkmanu je pisao Henri Džejmz, koji je po riječima Fergasona "vrlo oštro osetio suprotnost između dubokog i strogog Ibzenovog duha i njegove izvanredne zanatske veštine s jedne i uskog pozorja (salon okružen prazninom) koje je pokušao da upotrebi s druge strane". Jon Gabrijel Borkman je po mišljenju Džejmza "jedno od posebnih zadovoljstava" i jedna izuzetna "savremena senzacija", i on žali što je Ibzen ostario, jer se uzalud osvrće tražeći među savremenim dramatičarima neki "slični izvor te vrste emocije". "Oseća se primetan zadah duhovnog voska. Autor ipak postiže veliki cilj svakog dramatičara — uprkos ograničenosti, postiže intenzitet. Ova ograničenost, koja je zapravo samo nesvesna, divljenja zaslužna ekonomija, nikad mu ne staje na put: ona neposredno služi njegovom retkom vlada1 Franz Mehring, Prilozi istoriji književnosti, II, Beograd, 1955, str. 205. 2 Michael Meyer, Ibsen, Penguin Books, 1974, str. 782. nju oblikom. Suprotnost između ovog oblika (koji se tako teško dostiže, tako 'razvijenog', tako civilizovanog) i ogoljenosti :i tmur-nosti njegove male severnjačke demokratije jeste izvor polovine krute oskudne privlačnosti koju Ibzen pruža."3 U već .spomenutom osvrtu na najnoviju Ibzenovu dramu, Franz Mehring je napisao (1897) da u Janu Gabrijelu Borkmanu pjesnik "idealizira krupnog kapitalistu", "Napoleona krupnih fjinansija i krupne industrije", zamjerajući mu pri tame unošenje "faustov-skog raspoloženja", koje ovom liku oduzima njegovu objektivnu "nemilosrdnu okrutnost i osornost" i tako ublažuje "surovu stvarnost". Kritikujući Ibzenovo građansko-idealističko shvatanje, po kome Borkman propada zbog građansko-idealističkog morala, Me-hriing zaključuje da moderni finansijski kraljevi "miti žive niti umiru kao J om Gabnijel", i da zbog toga komad počiva na "nemogućim pretpostavkama i potpuno je neistinit". Istovremeno, Mehring konstatuje da je drama samo "objektivno neistinita, jec ono što joj daje veliku draž jeste subjektivna istinitost kojom se jedan veliki pesnik bori za razumevanje jednog velikog problema".4 Još od Divlje patke, Ibzen neprekidno ističe da je prestao da se bavi "vulgarnim idealima", i da ga ne zanimaju "nikakvi takozvani problemi", niti "univerzalni zahtjevi", i da je najveći cilj u životu "samooistvarivamje u duši i u istini". I zato je Me-hringovo shvatanje Borkmana kao "Napoleona krupnih finansi-ja", a čitave drame kao slike "krupnokapitalističke epohe", i suviše pojednostavljeno, pa i pogrešno, jer je više nego očigledno da je Borkmanova profesija — bankarstvo — samo uslovna, tek pretpostavka, i da se ne javlja kao suština. Ibzenu su bile potrebne izvjesne date okolnosti i on ih tek naznačuje i ne upušta se u nikakva sitnorealiistička detaljisanja i razrađivanja. Tako, na primjer, ostaje gotovo potpuno nejasno
zbog čega je stvarno Borkman propao, i o kakvim je to finansijskim malverzacijama i transakcijama riječ, koje bi, da su ostale neotkrivene još nedjelju dana, mogle donijeti Jonu Gabrijelu neograničenu moć i bogatstvo. Ib-zena detalji ne zanimaju. On ih samo pretpostavlja. Nasuprot Stupovima društva ili Neprijatelju naroda, koje su potpuno užIjebljene u stvarnost, kao slika i kritika te stvarnosti, Jon Gab-rijel Borkman je manje isječak iz života a više parabola o životu, ili tačnije o težnji čovjeka da ostvari "beskonačno", o tome kako 3 Frensis Fengason, Suština požarišta, Beograd, 1970, str. 211. 4 Franz Mehring, op. cit., str. 205. se "čovjek može igrati sa cijelim svijetom i izgubiti dušu", 5 neka vrsta modernog moraliteta koji istražuje čovjekovo "duhovno biće", i kreće se na planu ideja i simbola a ne na planu vjerodostojnih i detaljno motivisanih datih okolnosti. Uostalom, i sam Ibzen je insistirao da se ova drama "tretira kao čista fikcija".6 U simultanom dansko-njemačkom izdanju sabranih djela, koja su počela izlaziti 1898. godine, Ibzen je u uvodnom tekstu napisao da "samo ipojmivši i shvativši moje čitavo stvaranje kao kontinuiranu i koherentnu cjelinu može čitalac imati precizan utisak koji isarn želio da ostvarim u njegovim pojedinačnim 'dijelovima".7 Ova zavisnost svake 'drame ponaosob od cjeline najpotpunije dolazi do izražaja upravo u Jonu Gabrijelu Borkmanu, koji raspravlja i dalje razrađuje neke već od ranije poznate teme i ideje, istražujući, istovremeno, i nove prostore čovjekovog "duhovnog bića", "tamu njegove podsvijesti". S jedne strane, odvija se "borba na čamcu" koju, slično Rebeki i Beati (Rosmersholm), ili Hedi i Tei (Heda Gabler), sada vode tri žene, Gunhild, Ela i Fani, nastojeći da potčine mladog Erharda i da mu se nametnu za "duhovnog vođu"; a s druge, Jon Gabrijel, nekrunisani kralj, vodi borbu "za prijestolje", u težnji da potčlini čitav svijet i da tako postane apsolutni "duhovni vođa", čovjek u čijim je rukama "sreća" čovječanstva. Ibzen kao da dramski ostvaruje Pindarovu misao, koju je Kami stavio kao moto svoje knjige Mit o Sizifu, upozoravajući dušu da ne teži beskonačnom (Borkman), već da iscrpi polje mogućega (Erhard i Fami). Zadržavajući još uvijek analitičku tehniku komponovanja, Ibzen u drami donosi i "teret" prošlosti, u kojoj su dvije sestre bMz-nakinje vodile svojevremeno bonbu za Borfcmana, Ikao što je i sam Jon Gabrijel bio u sukobu između osjećanja ljubavi (Ela) i strasne žudnje za "beskonačnim" (moć i vlast). Drama započinje susretom prošlosti i sadašnjosti, kada se poslije toliko godina glavni akteri ponovno nađu "oči u oči", ali sada već stari, opterećeni dvostrukim teretom: onim što se nekada dešavalo, prije Bork-manovog pada, i onim što se događalo u "međuvremenu", u toku sudskog procasa, izdržavanja kazne :i njegovog dobrovoljnog izgnanstva. Odnosi između lica u ovoj drami su tako izukrštani i isprepleteni da liče na jedno nerazmrsivo klupko mržnje, ljubavi i otuđenosti, pa se čini da ]e čitav prošli život i sve što se zbilo u 5 Michael Meyer, op. cit, 783. 1 Isto. 7 Brajan Džonston, Truplo i teret, Pozorište, 1978, 3—4. "međuvremenu", postojalo samo zato da bi se sve veze i sve ni+i među njima do 'kraja i temeljito pokidale. Ibzen sa izuzetnom snagom slika posljednje očajničke napore dvije ženesjenke i jednog mušlkarca-mrtvaca, koji u brodolomu života pokušavaju da spasu bar nešto od svojih uništenih iluzija. Gunhdld Borikman, uporno i tvrdoglavo, želi da "oslobodi" svog sina Erharda, ugroženog od Ele i Fani, da ibi ga vaspitavala za osvetnika i 'misionara ikoji će izbrisati sramotni žig sa imena Bonkmana, jer još uvijek ne može da vjeruje da se "tako nešto" moglo dogoditi jednoj "tako otmjenoj porodici". Ona boce potpunu vlast nad njim, kako bi ga pretvorila u slijepog izvršioca njenih misli li osjećanja. U odnosu prema mužu, Gunhiild pokazuje jednu užasavajuću, hladnu mržnju, gotovo koncentrat tog osjećanja. Sličan je ii njen
odnos prema sestri Eli, tako da iona postoji istovremeno i kao određeni karakter i kao personifikacija, d lik i znak. ELA: Nas dvije smo se već jednom borile na život li smrt zbog jednog čovjeka? GUNHILD: Da, i ja sam odnijela pobjedu. ELA: Zar još uvijek misliš da je ta pobjeda bila dobitak za tebe? GUNHILD: Ne, tu si jezivo u pravu. U didaskalijama, u isticanju infleksija vezanih za Gunhildina psihološka i 'emotivna stanja, Ibzen varira čitavu skalu negativnih odrednica: hladno, tvrdo, odsječeno, muklo, žestoko, zajedljivo, podrugljivo, prijeteći, 'otrovnog izraza, zlurado, mračno, suho itd. Ela za nju kaže da je "tvrda srca" d da su "najgore sile u njoj samoj", a Borkman je uspoređuje sa rudom: "Ona je tvrda. Tvrda kao .ruda koju sam nekad želio da lomim u 'rudarskom oknu." Njena ljubav je čista sebičnost i egoizam. Ona ne poznaje ni radost, ni sreću. "Ljudi našeg položaja" — kaže ona sestni — "imaju važnijeg posla nego da misle na sreću." Borkmanovi teški .' uisamljenički koraci, njegovo sumanuto bauljanje "tačno nad njenom glavom", neumitno d prijeteće, nalik na batrganje i rezanje "bolesnog vuka" u kavezu, ,rii za trenutak nisu dirnuli ovu "tvrdu ženu", niti su u njoj probudili i najmanju iskru saosjećanja. Naprotiv, Borkmanovo neprestano kretanje, "tamo-amo, gore-dolje, od jutra do mraka, iz dana u dan", kao da još više oštri i raspiruje njenu mržnju. ELA: To mora da je strašan život, Gunhild. GUNHILD: Više nego strašan. Skoro da se ne može izdržati. Gunhild Borkman, to je ostarjela Heda Gabler. Žena ikoju promašeni život ne slama i ne uništava, već je na izvjestan način okoštava. Lišena emocija i osjećanja, ona je svedena jedino na mržnju, a čitavo njeno postojanje nije ništa drugo do strasna služba toj mržnji. I osveta — kao cilj. Ela Renthajm je Gunhildino naličje. "Slična je sestri", ali njeno lice ima više bolan nego tvrd izraz. U didaskalijama Ibzen insistira na suprotnim infleksijama: s toplinom, oprezno, mirno, tiho, s potisnutim bolom, smiješeći se, sumnjičavo, itd. Jedino kad je u pitanju "borba na čamcu", ona postaje slična sestri, i tada se javlja Gunhildin način: podrugljivo, hladno, odlučno. U odnosu na Erharda, međutim, i ona pokazuje sebičnost d egoizam, jer, želeći da ga sačuva za sebe, ni ona, kao ni njena sestra, uopšte ne misle na Erhardovu sreću. Smrtno bolesna, neizlječivo (Ibzen voli ove ibeznadežne situacije — Helmar i Rank u Lutkinoj kući, Os-vald u Sablastima itd.), Ela u mladom nećaku vidi mogućnost da na kraju, u posljednjim, časovima svog promašenog života, doživi, u sublimisanom obliku, reinkarnaciju jedne mrtve ljubavi i tako osjeti bar odbljesak izgubljene sreće, sjenku nestale svjetlosti, dah svega onog što nije imala i što je potonulo u maglenim 'daljinama prošlosti. Njena borba za Erharda je samrtnička, d u sudaru sa sestrom, Ela Renthajm pokazuje na trenutak istovetni koncentrat mržnje: GUNHILD: Ti ćeš ga, izgleda, opet uskoro zadobiti, Ela. ELA: Kad bih mogla u to povjerovati. GUNHILD: Ali vidjećeš: ubrzo ćeš ga opet izgubiti. ELA: Zbog tebe, misliš? GUNHILD: Zbog mene. ili zbog — one druge. ELA: Onda radije i ona nego ti. GUNHILD: Razumijem. To i ja kažem. Radije i ona nego ti. I dok sestre vode ovaj otrovni i neprijateljski dijalog, iznad njih, u velikoj sali, mala Frida svira na klaviru Borkmanov omiljeni Dance macabre. Ovo "zavijanje bolesnog vuka" lebdi nad sudbinom sestara, prijeteći i neumitno, kao simbol ljudske trošno-sti l uzaludnosti. Promašen život, dodir smrti, poremećeni odnosi sa sestrom, gubljenje nade d uporišta (odlazak Erharda), nisu jedine nevolje kojima Ibzen tereti Elu Renthajm. Ona će, kao i Helena Alving, kao Heda Gabler i
Rebeka Vest, kao i sve tragične Ibzenove junakinje, morati da prođe infernalan put do kraja.U Jonu Gabrijelu Borkmanu, Ibzen svojim "starcima" ne ostavlja nijednu jedinu aluziju, nijednu obmanu, ni nadu — ništa. Sve im na kraju oduzima i ostavlja ih nage, potpuno razgolioene, samo "dvije sjenke — nad mrtvim čovjekom", l žabo Ela, pored sv'h nemilosrdnih udaraca, mora da 'doživi i najteži, u saznanju da je Jon Gabrijel svojevremeno žrtvovao "najdragocjenije što je imao" — njenu ljubav. Proždiran žudnjom za "nedostižnim" i apsolutnim (moć i vlast kao sreća i bogatstvo), on je voljenu ženu jednostavno ustupio drugom muškarcu, da bi za uzvrat dobio 'bolje mjesto u banci. Ovom transakcijom Borkman je započeo svoje silovito napredovanje i osvajanje, svoj pobjedonosni pohod prema "vrhu ledene planine". Za Elu je to "zločin", "smrtni grijeh", "ubistvo", dok su za Borkmana u pitanju "viši obziri" i pravo "izuzetnih ljudi" da prema zamišljenom oilju idu ne osvrćući se, bez obzira i bez skrupula. Ela može da shvati i opravda sve ono što je Jan Gabrijel učinio "protiv prava i zakona", i ona bi radosno s njim podnosila i "sramotu i propast", ali ne može da mu oprosti "smrtni grijeh" koji je počinio: ELA: Ti si u meni ubio život ljubavi. Razumiješ li šta to znači? Biblija govori o nekom tajanstvenom grijehu za koji nema praštanja. Ranije nisam mogla da shvatim šta se time misli. Sad sam shvatila. Veliki, neoprostivi grijeh — to je taj grijeh, kad se ubije život ljubavi u jednom čovjeku. "Život ljubavi", međutim, nije ubijen samo u EM Renthajm već u svim junacima Jona Gabrijela Borkmana. I Fani Vilton, kao kontrast sestrama-bliznakinjama, noseći "teret" jednog neuspjelog braika (slično Kristini Linde u Lutkinoj kući i Tei Elv-sted u Hedi Gabler), u odnosu sa mladim Erhardom ne doživljava istinsku ljubav, već "žeđ za životom", onu Osvaldovu "životnu radost", koju je on otkrio u tijelu Regine, i koja je više materijalna nego duhovna kategorija. Ova "upadljivo lijepa, bujna dama tridesetih godina, sa punim, rumenim i nasmijanim usnama", koja je "navikla da ide svojim putem", takođe želi da iskuša svoju moć, ili, kako to ona kaže, "svoje čarolije" (erotske, prije svega), nad jednim neiskusnim mladićem, svjesna da su njene draži jače i da će zov probuđenog tijela nadvladati i pobijediti egoistične zahtjeve majke i sebičnu ljubav tetke. Prkosna, superiorna i nadmena, sa izrazitom, kako bi rekao Krleža, "erotskom inteligencijom", Fani Vilton uspijeva da "oslobodi" zbunjenog i bolešljivog mladića, ne shvatajući u trijumfu pobjede da je to isključivo rezultat prirode i nagona, i da bi .istu moć imala svaka druga žena koja bi sa sobom nosila slične erotske darove. Stavljajući mladog Bonkmana u središte tniangularnih odnosa, izlažući ga uticaju triju žena (kao i Levborga u Hedi Gabler), Ibzen preko Ele i Gunhild, s jedne strane, a Fand, s druge, razvija, kako je to primijetio Eli Finci, još jednu svoju omiljenu temu i ideju: "ideju o dvema vrstama osećanja života, hrišćanskom, koje je kod njega identično sa konvencionalnim, društveno osveštanim, pa prema tome već nekako izvitoperenim, i pagansikim, koje on poistovećuje sa neobuzdanim, romantičnim, intenzivnim uživanjem na svim vrelima koja nam život pruža".8 I dok su se u ranijim dramama Ibzenove junakinje (Rebeka i Heda) borile za muškarca kojd je nosio određene ljudske i kreativne kvalitete (Roamer i Levborg), u Jonu Gabrijelu Borkmanu javlja se izvjesna ironična degradacija. Odbijajući da živi život koji su mu odredile majka i tetka ("Ja nisam stvoren za misionara" — "Ja sam mlad i meni se čini da ću se ugušiti ovdje u ovom sobnom zraku"), ili koji mu predlaže otac, mladi Erhard, u težnji za "vlastitim načinom", ponovno pokazuje da je zavisan od tuđeg uticaja i volje, i da će uvijek biti samo "vođeni". Anemičan i nepostojan, gotovo smiješan sa svojim neprestanim ponavljanjem da je mlad i da hoće da živi, on nije ni buntovnik, ni gnjevni mladi očajnik koji ustaje protiv konvencionalnog, besmislenog, i otuđenog života. Njegovo iznenadno napuštanje Borkmanovih, njegova "sloboda", ne proizlaze iz protesta i uvjerenja, već su posljedica nemoći i podložnosti, kratkotrajne opijenosti, zanos mladog muškarca kome jedna iskusna žena otkriva tajne i ljepote tijela.
ERHARD: Ja ću te uvijek voljeti, majko. Ali ja više ne mogu da živim samo za tebe. Ovo ovdje nije za mene nikakav život. BORKMAN: Onda dođi i priključi se meni. Jer živjeti znači raditi, Erharde. Hajde da ruku pod ruku izađemo u život i da radimo! ERHARD: Ali ja sad neću da radim! Jer ja saim mlad! Do danas nisam ni znao da sam mlad. Ali sad osjećam neki žar u sebi. Neću da radim! Hoću samo da živim, da živim, da živim! Eli Finci, Više i manje od života, I, Beograd, 1955, str. 164—165. Ovako ironično postavljen lik "gospodina studenta", koga Meh-ring, ne bez razloga, naziva "mladi klipan" i "mladi nevaijalac", služi Ibzenu da potpuno obesmlisli iluzije i nade Borkmanovih. Čovjek u kome oni vide utjehu i spas (Ela), misionara i osvetnika (Gu'nhild), nasljednika i kreatora "novog života" (Borkman), u stvari je neiživljeni momak, pubertetski obuzet seksom, bez cilja i dužnosti, očigledan dokaz još jedne, posljednje i tragikomične borkmanoviske potrebe za samoobmanjivanjem i lažnim iluzijama. U posljednjim Ibzenovim dramama (Graditelj Solnes, J on Ga-brijel Borkman, Kad se mi mrtvi probudimo) glavni junaci su snažni muškarci šezdesetih godina, graditelji, bankari i umjetnici, ličnosti koje znače, u naponu snage, Ijodd koji stoje "na vrhu ledene planine". U ranijim .dramama muškarac šezdesetih godina rijetko se kod Ibzena pojavljivao na sceni (Verle, Bkdal), mada je uvijek bio prisutan, ili kao "sablast" (poručnik Ranik, komornik Alving, Norin otac), ili kao mitska prošlost (major Rosimer, general Gabler). Solnes, Borkman i Rubek, kao i njihov autor, nalaze se u situaciji posljednjeg preispitivanja i sukobljavanja sa sobom i životom, prije nego što će morati da napuste "vrh ledene planine" i krenu niz padinu, prema provaliji, u magle i tmine, u smrt. Iza njih je prošlost, djelo i život. Ipred njih — ništa. Čak ni budućnost. Putovanje koje se zove žirvot — završeno je. I ovi snažni starci , lišeni nade, bez sutra, prisiljeni su da se "gnj'evno" osvrnu na prošlost, jer ini je ona jedina ostala, i da podvuku posljednju l konačnu crtu na računu života, da bi došli do poraznog saznanja da "ono što je nepopravljivo vidimo tek onda kad se mi mrtvi probudimo, vidimo da nikad nismo živjeli". Cilj se nije ostvario, ni kao Solnesova građevina, ni kao Borkmanova vizija bogatstva, ni kao Rubekovo umjetničko djelo. Težnja ka su'blimnom, intenzivnom i nedostižnom, koja, po riječima Benedeta Kročea, "proždire" Ibzenove junake, najpotpunije se isipoljava upravo u njegovim posljednjim dramama. Nora, Rebeka, Helena Alving ili Heda Gabler, kao i junakinje J ona Gabrijela Borkmana, Ela, Gunhild i Fan; Vilton, takođe žude za "vanrednim", ali u okviru jednog realnog i konkretnog svijeta, vezujući svoja htijenja i svoje ambicije uglavnom za muškarca kao muža, oca, ljubavnika ili dijete, znač ; za egoistično ostvarivanje lične slobode, ljubavi i sreće. Nasuprot žena, Ibzenovi "starci" se ne obaziru na svijet koji ih okružuje i "puni su prezira prema idiličkoj sreći", dok su njihove ambicije usmjerene prema beskonačnom i apsolutnom, prema samim "vrhovima ledenih planina". Jedan prodorni i intenzivni unutarnji glas, ona Sokratova božanska daimonia, progoni ove "kraljeve" i "gigante" i neprestano ih upozorava i opominje da ne učine nešto rđavo, nepošteno i nepravično. Međutim, ovaj božanski glas savjesti i moralne samokontrole, ovaj etički eho duše, nije kod Ibzena usmjeren prema drugim ljudima i okolini, već je podređen isključivo ličnim interesima, ostvarivanju sublimnog i nedostižnog. On je u službi cilja, isto onako potpuno i predano, kao što su i sva osjećanja i sve misli i svi snovi samo odbljesak strasne žudnje za beskonačnim. Postalo je uobičajeno da se Borkman posmatra i tumači isključivo na osnovu njegove prošlosti i onoga što je on bio i značio, a pri tome se često zaboravlja njegova sadašnjost, ono što on jeste. Njegov stvarni život na sceni. Jon Gabrijel je nekada bio kralj. Vozio se "četvoropregom kao kralj", i puštao je da mu se svi "klanjaju kao kralju". I svi su ga zvali samo imenom. Jon Gabrijel. "Svako dijete je znalo kakva je veličina Jon Gabrijel." A sve oko njega je bilo "tako besmisleno luksuzno". U trenucima moći, na domaku vrha, Borkman je
sebe smatrao "izabranim" i "izuzetnim", dok su svi ostali ljudi bili samo "masa", gomila, otužni "prosjek". On je volio "samo sebe" i moć da "stvara ljudsku sreću". "Imao sam moć!" — uzvikuje on sa žestinom. "I neukrotivi nagon u sebi! A svuda, po čitavoj zemlji, ležali su milioni, zarobljeni u dubinama planina i zvali me. Dozivali me da ih oslobodim! Niko drugi ih nije čuo. Samo ja." A onda je, u suludoj čežnji za beskonačnim i prezirućd "polje mogućega", učinio fatalni pogrešni korak i njegovo moćno kraljevstvo se srušilo kao kula od karata. Borkman se odjednom našao na dnu, izopćen i osramoćen. Tri godine je trajao ponižavajući "istražni postupak", pet godina je bio "iza brave", a osam godina je proveo u totalnoj izolaciji i samoizgnanstvu, zatvoren iza četiri zida, kao "bolesni vuk" u kavezu, kao "sramotno ustrijeljeni tetrijeb", kao "Napo-leon koji je u prvoj svojoj bitki postao bogalj". Od nekadašnjeg kraljevskog sjaja do sadašnje usamljenosti, prošlo je punih šesnaest godina. U tom "međuvremenu" u nepovrat su otišle "najbolja godine" Borkmanovog života. Analitičkim postupkom Ibzen nam otkriva šta je Borkman bio, kalkvi su bili njegovi zanosi i snovi, put njegovog uspjeha — i to je samo jedan dio njegove drame. Drugi dio, onaj suštinski, koji se konkretno odvija pred našim očima, vezan je za sliku Borkmana u sadašnjosti, nakon šesnaest godina, i koncentrisan je na posljednji dan njegovog života. U pitanju su, znači, dua Borkmana: kurjak i bolesni vuk. Muškarac u naponu snage i starac. Uspon i pad. I dvije krajnosti: apsolutna agresivnost i beskrupuloznost u ostvarivanju cilja, i nemoćno, uisamljenioko povlačenje iz životne borbe. Jednostavno rečeno, čovjek koji je nekad bio u središtu života, pokretač i poluga, sada je izvan igre. Njegova drama je u tome što on još uvijek nije svjestan te činjenice, i što se nalazi u tragičnom, a na trenutke i u komičnom nesporazumu sa realnim stanjem stvari, slijep i bez osjećanja da je vrijeme njegovog kraljevstva nepovratno prošlo. Sliku njegove bivše veličine i moći sačuvale su jedino Bla i Gunhild i stari "Foldal. Naravno, i sam Jon Gabrijel. Za sve ostale je to samo neko mutno sjećanje. I nema više značenja. Tako mladi Erhard odlazi svako veče da se zabavlja i pleše "u svijetlim i svečanim salonima" advokata Hinkela, čovjeka koji je podmuklo izdao njegovog oca i najviše doprinio da se "kralj" Bonkman svrgne sa prijestolja. Jon Gabrijel je nekada bio čovjek akcije, a sada je čovjek iluziija. Napušten od žene i sina, zaboravljen od Ele, osuđen jedino na usamljenost i povremene posjete Vilhelma Foldala i njegove kćerke Fride, on je po'tpuno izgubio smisao za realnost. Njegove nade i samoobmane su gotovo djetinjaste. Košmarne magle kojima on tjera sumnje i nevjerice. Potreba da zavarava samog sebe, kao neka teška bolest, zahvatila je sve njegove misli, uvukla se u "nabore njegove duše", pretvarajući nemoguće u moguće, a iluzije u stvarnost: BORKMAN (u sve većem uzbuđenju): Ka/d kucne čas zadovoljenja za mene •— kad orni uvide da ne mogu bez mene —. Kad dođu ovamo k meni — da me na koljenima mole i preklinju da opet preuzmem upravu banke! Nove banke koju su osnovali •— i kojom neće znati da upravljaju —. (Postavi se kraj pisaćeg stola kao ranije i udara po grudima) Ovdje ću da stojim i da ih dočekam! I širom zemlje će se čuti kakve uslove postavlja Jon Gabrijel Borkman kad —. (Naglo zašuti i zuri u Foldala) Gledaš me ikao da sumnjaš! Možda ne vjeruješ da će doći? Da jedanput moraju k meni doći, moraju? Zar ne vjeruješ? FOLDAL: Da, bogami, vjerujem, Jone Galbrijele. BORKMAN (ponovo sjeda na sofu): Ja u to čvrsto vjerujem. Znam sa nepokolebljivom sigurnošću •— da će doći. Kad ne bih imao tu sigurnost, davno bih već sebi prosvirao kuglu kroz glavu. FOLDAL (uplašeno): Ah, za ime božje . .. BORKMAN (trijumfalno): Ali omi će doći! Oni već dolaze! Pazi samo! Svaki dan, svaki sat ih mogu očekivati. I ti vidiš, ja sam pripravan da ih primim. I tako dva promašena i pregažena čovjeka zavaravaju i obmanjuju jedan drugog. Foldal podržava Borkmanove snove i iluzije, a ovaj mu za uzvrat "ulijeva nadu" da je veliki pjesnik,
i da je tragedija koju je napisao u mladosti "značajno djelo". Osuđena na usamljenost, neshvaćena i izopćena iz društva i porodice (i Foldal živi u promašenom braku), ova se dva starca igraju kao djeca, gradeći na pijesku iluzija lažne kule i gradove. Lik Vilhelma Foidala, "pomoćnog pisara u nekom računovodstvu", čovjeka koji je takođe bio žrtva Borkmanovih novčanih mahinaci-ja, Ibzen je sačinio nevjerovatno plastično i nadahnuto. Njegovo tiho i preplašeno kretanje, nastojanje da bude što manji i što neprirnjetljiviji, njegova osjećajnost i rezignacija, djetinji zanos i staračka durovitost, sve je to komponovano plastično, živopisno i saobrazno Foldalovoj "gorlkoj sudbini". Prezren od djece i žene, jer nije "napravio neku naročitu karijeru", on je prisiljen da bježi iz nepodnošljivog i sumornog realnog svijeta u "pjesnički svijet" mašte i iluzije, t jeseni se i zavaravajući, podržavan od Borkmana, da će mu tragedija koju je napisao u mladosti donijeti slavu i uspjeh. Ponižavan i vrijeđan, Foldal, nasuprot Borkmano-voj gorčini i prkosnoj silovitosti, nosi jednu bolnu rezignaciju, u kojoj ima više praštanja nego osude. Čovjek koga noiko ne shvata ozbiljno i prema kome se svi odnose sa potcjenjivanjem, ranjiv i prebolan, pun je topline i razumijevanja za druge ljude. I mada je očito slab pjesnik tragedija, on je sigurno izuzetni pjesnik po svojoj duši, po svojoj besprimjerenoj dobroti: BORKMAN (ogorčeno): O, te žene! One nam samo zagorčavaju i razaraju život! Upropaštavaju nam sudbinu — i sav naš uspjeh. FOLDAL: Pa, nisu sve takve. BORKMAN: Je li? Pomeni ma jednu jedinu koja nešto vrijedi. FOLDAL: Ne, to je baš to. Ono malo što ih ja poznajem ne vrijedi ništa. BORKMAN (podrugljivo): Sta nam vrijedi ako i ima drugačijih žena — kad ih ne znamo! FOLDAL (toplo): O, da, Jone Gabrijele, to nešto vrijedi. Nija li divna i uzvišena pomisao ako znamo da negdje tu oko nas ili u nepoznatoj daljini — postoji prava žena? BORKMAN (nestrpljivog izraza): Ah, prestani samo sa svojim pjesničkim brbljarijama! FOLDAL (gleda ga duboko uvrijeđen): Pjesničke brbljarije — tako nazivaš moje najsvetije vjerovanje? Dijalozi između Foldala i Borkmana u drugom i četvrtom činu — čudesna mješavina komičnog i tragičnog —• emotivno i psihološku besprijekorno motivisani, spadaju u najpotresnije i naj-poetionije scene u cjelokupnom Ibzenovom dramskom opusu. U životu Jona Gabrijela ostala ie samo prepuna čaša prošlosti i kap sadašnjosti. Dug i naporan put koji je prešao usplinjući se prema vrhu i trenutak sagledan ja — koncentrisani trenutak bola i velike drame. Vrijeme života koje je preostalo i suviše je kratko, a Ibzen ga, naročito u ovoj drami, sabija i sažima, elimi-nišući sve što je suvišno, tako da tišine i ćutanja postaju još intenzivnije i napregnutije. Ovo asketsko reduciranje nepotrebnog, najpotpunije se ispoljava u kompoziciji prvog i četvrtog čina. S jedne .strane, u prvom činu, imamo zgušnjavanje, izvedeno putem simultanog odvijanja radnje, u ispreplitanju i miješanju osnovne melodije (vidljiva borba Ele, Gunhild i gospođe Vilton za Erhar-da), i harmonijska pratnja (potmuli koraci nevidljivog Borkmana u njegovom kavezu, kao prijeteći znak sputane snage); a, s druge strane, u četvrtom činu, po prvi put kod Ibzena, vrijeme se sažima, čak preskače, da bi se montažnim postupkom, kroz duplu ekspoziciju mijenjanja ambijenta dobilo njegovo neumitno i nezaustavljivo proticanje. Građanski salon, koji je bio osnovni i gotovo isključivi ambijent u Ibzenovim dramama, zatvorena pozornica svijeta, u J onu Gabrijelu Borkmanu je iznenada napušten i zamijenjen snježnim pejzažom, koji više nije kao enterijer stalan i omeđen zidovima, već je promjenljiv i neuhvatljiv. Na samom početku četvrtog čina, za trenutak, u dubini, još uvijek je prisutna fasada građanskog salona, "vidi se ugao kuće sa ulaznim vratima do kojih vode niske kamene stepenice". Međutim, ono što se slutilo i naziralo kroz prozor u prvom činu ("vidi se vrt u
večernjem svjetlu i snijeg koji pada"), sada postaje dominantno: "U pozadini, uz samo imanje, strme, jelama obrasle padine. uvijek je prisutna fasada građanskog salona, "-vidi se ugao kuće ali smijeg je pokrio debelim pokrivačem tlo i jele čije se teško natovarene grane savijaju. Tamna noć. Prolaze oblaci. Ponekad malo proviri mjesec. Samo snijeg baca slab odsjaj na okolinu." Presudan i odlučujući korak je učinjen. Napokon je napušten zatvoreni građanski svijet, otvorile su se kapije i brave, srušili zidovi i put je otvoren: BORKMAN (stoji trenutak osluškujući, onda žurno side u dvorište): Sad sam izvan zidova, Ela! Sad me više nikad neće uhvatiti! ELA (dolje kod njega): Ali ti si i u kući slobodan čovjek, Jo-ne. Možeš da dolaziš i odlaziš po svojoj volji. BORKMAN: (tiho, kao u strahu): Natrag u kuću? Nikad više! Ovdje napolju u noći je tako dobro! Kad bih se sada vratio u salu, i strop i zidovi bi se survali. I ugušili bi me. Zgnječili bi me kao muhu ... ELA: Pa kuda ćeš? BORKMAN: Samo nekud daleko i što dalje! Hoću da vidim mogu li opet doći do slobode, do života i do ljudi. Hoćeš li poći sa mnom, Ela? Ibzenovi "starci" sa strahom i puni neizvjesnosti izlaze iz mraka "građanskog salona" na svjetlo (prag kuće) i zapanjeni zastaju pred snježnom bjelinom, a zatim "proždirani" žudnjom, kreću na posljednje, predsmrtno putovanje. Borkmanov poziv Eli, da krene za njim, daleko, što dalje, "dokle god je moguće", Ibzen ostvaruje i scenski konkretno. Jon Gabrijel sa prebačenim staromodnim kaputom preko ramena i sa šeširom i teškim čvor-natim štapom u rukama, a Ela ogrnuta mantilom, poslije kraćeg kolebanja odluče da krenu dalje, u nepoznato: "Oni postepeno stižu lijevo u šumicu. Ova se postepeno gubi pred očima gledalaca tako da se na kraju ni njih dvoje više ne vide. Kuća i imanje nestaju iz vidokruga. Krajolik sa padinama i uzvisinama i dalje se polako mijenja i postaje divlji i pust. Elin glas (iz šume desno): Gdje smo mi, Jone? Ja se više ne snalazim ovdje. Borkmanov glas (dalje gore): Drži se samo mojih stopa u snijegu! Elin glas: Ali zašto se moramo još više penjati? Borkmanov glas (dalje gore): Moramo ovim strmim usponom gore. Nestajući između drveća, Jon Gabrijel i Ela gube svoju tjelesnost, postaju samo glasovi koji odzvanjaju kroz snježnu tišinu, duše koje se dozivaju. I kada ponovno iskrsnu iz tmine, čini se kao da više i nisu u životu, nego izvan života, sa njegove druge strane, u nekom "ledenom i mračnom carstvu", tek mrtvac i sjenka. U tom nevidljivom dozivanju i putovanju kroz prostor i vrijeme mijenja se pejzaž, udaljavajući se sve više i više od zatvorenog građanskog salona i njegovih zidova. "Stigli su na usku, visoku čistinu. Iza njih je strma padina. Lijevo, duboko dolje, proteže se bijeli predio sa fjordom i lancem dalekih, visokih planina. Na čistini lijevo stoji sasušeni bor i ispod njega klupa. Čistina pokrivena visokim snijegom." Divlji i pust krajolik, sasušeni bor, strmina i provalija, usamljena klupa u snijegu •— kao mjesto za posljednji odmor, označavaju onu ubistvenu "hladnoću srca", koja će ove starce pretvoriti u mrtvaca i sjenku. Eksterijerna metamorfoza u četvrtom činu, vraća nas Ibzenovom Brantu i Per Gintu, i ima prevashodno simbolično značenje. U četvrtom činu, naime, ostaju samo "starci": Bonkman, Gunhild, Ela i Foldal. Mladi su nestali (Erhard, Frida i Fani), uz radosno zveckanje srebrnih praporaca, u snježnoj bjelini, koja za njih označava "polje mogućega" — put sreće i "žudnje za životom". I kao što se svojevremeno "stari", očevi i majke, nisu obazirali ako sebe, jureći sumanuto prema cilju, bilo onom običnom i egoističnom (Ela, Gunhild, Foldal), bilo onom apsolutnom i nedostižnom (Borkman), tako se sada ni mladi ne osvrću, gonjeni svojim žudnjama, u bezobzirnoj težnji da ostvare svoje snove i svoj'e ciljeve (saonice koje nemilosrdno gaze starog Fol-dala).
Stvarajući simbolično od građanskog salona kavez, u kome se čovjek nemoćno i uzaludno batrga kao "bolesni vuk", insistirajući zatim na "izblijed jelom sjaju prošlih dana" u enterijeru, Ib-zen će pokušati i izgledom "staraca" da u dramu uvede nove simbolične znakove. Tako se Borkman, Gunhild, Ela i Foldal javljaju u dvostrukim oblicima, kroz prva tri čina kao ostaci, tragovi i odbljesci jednog promašenog života, da bi u četvrtom činu postali posmrtne maske. Gunhild je starija dama, "hladnog, otmjenog izgleda, krutog držanja i strogih, ukočenih crta lica. Njena bogata kosa je dobro posjedjela. Ruke su joj fine i prozirne". Tjelesna bjelina, hladnoća, ukočenost i prozirnost, uokvireni su "teškim i tamnim svilenim haljinama", kao portreti na slikama Edvarda Munka. To je istovremeno i slika žive i mrtve osobe. Ela je "slična sestri", i njena kosa je "bogata i bijela kao srebro", mada njeno lice ima više bolan nego tvrd izraz". Jon Gabrijel, takođe ima kosu i bradu "snježno bijele", kao što je i Foldal sa "dugom sijedom kosom koja mu pada preko kragne do kaputa". Bjelina kose (snijeg, srebro) na tamnom fonu salona još jače istoče njihova lica, otkrivajući jedan težak, zagonetan i kompleksan unutrašnji svijet, ali i zagušljiv, bez sunca i svjetlosti, zatrovan i zagađen. U četvrtom činu, ova bjelina, na pozadini snježnog pejzaža, dobi ja izvj'esme klovnovske crte i pretvara lica u posmrtne maske, postaje izraz njihovog konačnog otkidan ja i napuštanja života. GUNHILD (stoji iza klupe): Dakle, noćni zrak ga je ubio. ELA: Biće da je tako. GUNHILD: Tog snažnog čovjeka! ELA: Zar nećeš da ga pogledaš, Gunhild? GUNHILD: Ne, ne, ne. (Prigušenim glasom) Bio je rudarski sin — taj direktor banke. Nije mogao da podnese svjež zrak. ELA: Biće prije da ga je hladnoća ubila. GUNHILD (trese glavom): Hladnoća, kažeš? Hladnoća — ona ga je već davno ubila. ELA (potvrđuje glavom): Da, a nas dvije pretvorila u sjenke. GUNHILD: Tu imaš pravo. ELA (s bolnim osmijehom): Mrtvac i dvije sjenke — to je posljedica te hladnoće. GUNHILD: Da, hladnoće srca. Priroda i ljudi se stapaju, postaju jedno, i to je, po riječima Edvarda Munka, "najsnažnije izražen zimski pejzaž u čitavoj skandinavskoj umjetnosti". 9 Jon Gabrijel Borkman je uspješna simbioza Ibzenovog mladalačkog zanosa i vatre i iskustva i mudrosti njegove starosti, savršen izraz pjesnikovog "dubokog saosje-ćanja za ljudsku patnju". Dr Josip Lešić Michael Meyer, op. cit., 782. LUTKINA KUĆA PRVI ČIN
LICA: HELMER, advokat NORA, njegova žena DOKTOR RANK GOSPOĐA LINDE KROGSTAD, pravnik Troje male Helmerove djece ANA-MARU A, dadilja kod Helmerovih Služavka kod Helmerovih Nosač *** Radnja se odvija u Helmerovom stanu. Prijatno i wkusno, ali ne luksuzno namještena soba. Desno u pozadini jedna vrata vode
u predsoblje; druga vrata u pozadini lijevo vode u Helmerovu radnu sobu. Između ova dvoja vrata je mali klavir. Lijevo u sredini zida vrata, a dalje prema naprijed prozor. Blizu, uz prozor, okrugli sto sa naslonjačama i malom sofom. Desno uza zid sa strane dalje vrata, a uz isti zid prema naprijed zidana peć, pred kojom stoji nekoliko naslonjača i jedna stolica za ljuljanje. Između peći i vrata sa strane mali sto. Na zidovima bakrorezi. Polica sa porcelanom i drugim umjetničkim ukrasima; mali ormar za knjige sa knjigama u raskošnim povezima; tepih preko cijele sobe. U peći vatra. Zimski dan. U predsoblju zvoni; odmah potom čuje se otvaranje vrata. Nora ulazi u sobu pjevuckajući zadovoljno. Ona je u šeširu i kaputu i nosi mnoštvo paketa koje stavlja desno na sto. Iza šfbe ostavlja otvorena vrata prema predsoblju i otuda se vidi nosač koji nosi jelku i korpu; on to predaje sluzav ci koja im je otvorila. NORA: Dobro sakrijte jelku, Helena. Djeca je smiju vidjeti tek večeras, ikad bude okićena. (Nosaču, vadeći novčanik) Koliko—? NOSAČ: Pedeset era. NORA: Evo jedne krune. Ne — ostatak zadržite. (Nosač zahvaljuje i odlazi. Nora zatvara vrata. Ona se i dalje zadovoljno smijucka za sebe, dok skida šešir i kaput. Izvadi iz tašne kesicu, sa slatkišima i pojede nekoliko; onda oprezno priđe vratima svoga muža i oslušne.) Da, on je kod kuće. (Opet tiho pjevucka za sebe dok prilazi stolu desno.) HELMER (u svojoj sobi): Je li to tamo cvflkuće ševa? NORA (otvarajući pakete): Da, cvrkuće! HELMER: Je M to skakuće vjeverica? NORA: Da. HELMER: A kad je vjeverica došla kući? NORA: Ovog trena. (Stavlja kesicu sa slatkišima u tašnu i briše usta.) Dođi, Torvalđe, da vidiš šta sam sve kupila. HELMER: Ne smetati! (Uskoro potom, s perom u ruci, otvara vrata i pogleda unutra.) Sta si sve kupila, kažeš? Ovako mnogo stvari? Je li to mali lakoumni češljugar opet izletio i profućkao novac? NORA: Ali, Torvalde, ove godine zaista smijemo i malo više potrošiti. Pa ovo nam je prvi Božić kad ne moramo da štedimo. HELMER: E, pa slušaj, ne smijemo baš preći u luksuz. NORA: Naprotiv, Torvalde, sad već smijemo sebi dozvoliti i malo luksuza. Zar ne? Onako sasvim, sasvim malo. Pa ti sad dobivaš veliku platu i zarađivaćeš mnogo, mnogo novaca. HELMER: Da, od Nove godine. Ali onda treba da prođu čitava tri mjeseca dok nova plata dođe. NORA: Eh, do tada možemo i posuditi. HELMER: Noro! (Prilazi joj i šaleći se vuče je za uho.) Zar te •opet spopada lakomislenost? Zamisli da ja danas posudim hiljadu kruna, ti ih potrošiš u ovoj božičnoj sedmici, a meni na Silvestrovo padne cigla na glavu i ja ležim tu — NORA (zapuši mu usta): Fuj, ne govori tako ružno! HELMER: Da, pretpostavimo da se tako nešto dogodi — šta onda? NORA: Kad bi se tako nešto grozno dogodilo, bilo bi mi sasvim svejedno imam li dugova ili ne. HELMER: A ljudi od kojih sam posudio novac? NORA: Oni? Koga je još za njih briga? Pa to su tuđi ljudi. HELMER: Noro, Noro, ti si prava žena! Ali ozbiljno Noro: ti znaš šta ja o tome mislim. Nikakvih dugova! Nikakvog posuđivanja! Nešto nelijepo i neslobodno padne na kućanstvo koje se zasniva na dugovima. Do danas smo oboje hrabro izdržali i tako ćemo činiti još i ovo kratko vrijeme, koliko je potrebno.
NORA (odlazi do peći): No da, kad ti želiš, Torvalde. HELMER (ide za njom): E, ali ne smije zato sada mala ševa da objesi krila. Kako? Zar da vjeverica tako stoji i da se duri? — (Vadi novčanik.) Noro, šta li ja to imam ovdje? NORA (brzo se okrene): Novac! HELMER: Evo, uzmi! (Daje joj nekoliko novčanica.) Dragi bože, znam ja da za Božić toliko toga treba u kući. NORA (broji): Deset, dvadeset, trideset, četrdeset. Najljepša hvala, Torvalde, lijepa hvala; s ovim ću se duže pomoći. HELMER: Da, a tako i moraš! NORA: Da, da, i hoću. A sad hodi da vidiš šta sam sve kupila. I to jeftino kupila. Gledaj ovamo — novo odijelo za Ivora — i uz to još sablja. Evo konja i trube za Boba, evo lutke sa kolijevkom za Emi. Ovo za nju je sasvim jednostavno, ali ona i onako sve polomi. A evo materijal za haljinu i maramice za služavku. Majčica Ana-Mari bi zapravo morala i mnogo više dobiti! HELMER: A šta je u onom paketu tamo? NORA (viknu): Ostavi, Torvalde! To ćeš moći da vidiš tek uveče! TORVALD: Ah, tako! — Alii sad mi kaži, ti mala rasipnice, da li si se nečim i sebe sjetila? NORA: Ma hajde — ja sebe? Ja stvarno ne bih ni znala šta — HELMER: Ali moraš! Reci mi nešto pametno što bi ti pričinilo posebnu radost. NORA: Ja stvarno ne bih znala. — Ipak, Torvalde, .slušaj — HELMER: No? NORA (spuštenog pogleda igra se s njegovim dugmetom): Ako baš hoćeš da mi napraviš poklon, onda bi mogao, ovaj, mogao bi— HELMER: No, dakle — reci! NORA (brzo): Mogao bi mi pokloniti novac, Torvalde. Samo onoliko koliko misliš da možeš odvojiti. Onda bih mogla u nekoj prilici kasnije da nešto kupim. HELMER: Ali, Noro, — NORA: Ah, da, uradi tako, dragi Torvalde, lijepo te molim. Za-motaću onda novac u lijepi zlatni papir i objesiti ga na bo-žićno drvce. Zar to ne bi bilo divno? HELMER: A kako se zove ona ptičica koja profućka sav novac? NORA: Da, da, lakoumni češljugar — znam već. Ali uradioemo ovako kako sam rekla, Torvalde, onda ću imati vremena da razmisllim šta mi je najpotrebnije. Zar to nije vrlo pametno, Torvalde, zar nije? HELMER (smiješeći se): E, naravno, to jest, ako bi ti taj novac ikoji ti dam, stvarno, mogla sačuvati i sebi nešto kupiti. Ali ako ode u domaćinstvo i u razne beskorisne stvari, onda opet ja moram da izvlačim. NORA: Nipošto, Torvalde — HELMER: To se ne da poreći, moja mala draga Noro! (Stavlja ruku oko njenog struka.) Moj lakoumni češljugar je dražestan, ali njemu treba teška gomila novaca. Ne bi se vjerovalo koliko čovjeka staje takva jedna ptičica. NORA: AH ne! Kako samo možeš da kažeš tako nešto? Ja zaista štedim, gdjegod mogu. HELMER (smije se): To je prava riječ. Gdjegod možeš. Ali ti to apsolutno ne možeš. NORA (pjevucka i smiješi se zadovoljno): Hm! Kad bi ti samo znao kolike izdatke imamo mi ševe i vjeverice, Torvalde. HELMER: Ti si čudno malo stvorenje. Sasvim kao i tvoj otac. Trudiš se na sve načine da dobiješ novac u ruke, a čim ga imaš, prospe ti se između prstiju; ti nikad ne znaš kud je otišao. Da, ali moram te uzeti takvu kakva jesi. To ti je u krvi. Da, da, da, Noro, takve stvani se nasljeđuju. NORA: Pa, ja bih voljela da sam od tate naslijedila više osobina.
HELMER: A ja ne bih htio da mi budeš drugačija nego što jesi, moja draga, mala, raspjevana ševo. Ali — nešto mi pada na pamet. Danas mi izgledaš tako — tako — kako da kažem? — tako sumnjivo. NORA: Ja? HELMER: Svakako. Pogledaj me pravo u oči. NORA (gleda ga): No? HELMER (prijeti prstom): Je li slatka njuškica i danas nešto grickala u gradu? NORA: Ali ne, odakle ti to? HELMER: Zar slatka njuškica nikako nije svratila u slastičamu? NORA: Ne, Torvalde, uvjeravam te •— HELMER: Nije se nimalo osladila? NORA: Ne, zaista nije. HELMER: Nije ni probala koji slatkiš od badema? NORA: Ne, Torvalde, stvarno te uvjeravam — HELMER: No, no, no, — ja se, naravno, samo šaliim — NORA: Ne bi mi nikad palo na pamet da postupim protiv tvoj3 volje. HELMER: Da, to ja dobro znam. — Pa dala si ini časnu riječ. — (Prilazi joj) Eto, zadrži za sebe svoja mala božična iznenađenja, srce moje. Večeras, kad se drvce upali, i ona će već doći na vidjelo, u to sam ubijeđen. NORA: Da nisi zaboravio da pozoveš Ranka? HELMER: Ne. Ali to nije ni potrebno. Razumije se samo po sebi da će večerati s nama. Uostalom, pozvaću ga kad jutros navrati. Već sam poručio dobrog vina. Noro, ti i ne znaš koliko se radujem današnjoj večeri. NORA: I ja. A kako će se tek djeca veseliti, Torvalde! HELMER: Ah, zaista je divna pomisao da imam siguran položaj i izdašan dohodak. Zar ne? Sama ta pomisao je pravo zadovoljstvo ! NORA: Ah, to je divno! HELMER: Sjećaš li se prošlih Božića? Po tri drage, duge sedmice unaprijed ti si se svake večeri zaključavala do duboko u noć da bi napravila cvijeće za drvce i razne druge lijepe stvari, da nas iznenadiš. Uh, to je bilo najdosadnije vrijeme u mom životu. NORA: Ja se pri tom uopšte nisam dosađivala. HELMER (smiješeći se): Ali rezultat je ipak bio dosta siromašan, Noro! NORA: Opet me time zadirkuješ! Š'ta sam ja tu mogla kad se uvukla mačka i sve md pokvarila. HELMER: Ne, ne, jadna moja Norice, nisi, naravno, mogla baš ništa. Imala si najbolju volju da nas usrećiš i to je glavno. Ali ipak je dobro što su ta oskudna vremena prošla. NORA: Da, to je stvarno divno! HELMER: Sad ne moram tu da sjedim sam i da se dosađujem. A ni ti ne moraš svoje drage oči i drage, nježne ručice naprezati •— NORA (plješće rukama): Ne, zar ne, Torvalde, da više sad ne moramo!? O, kako je to divno čuti. (Uzima ga za ruku) Sad slušaj, Torvalde, kako sam zamislila naš budući namještaj. Čim Božić prođe — (Zvono u predsoblju) — Ah, evo zvoni! (Brzo malo pospremi po sobi) Sigurno neko dolazi. Baš glupo! HELMER: Za posjete nisam kod kuće, ne zaboravi to! SLUŽAVKA (na vratima predsoblja): Milostiva gospođo, neka nepoznata gospođa — NORA: MoMm. SLUŽAVKA (Helmeru): l gospodin doktor je tu. HELMER: On je sigurno već ušao kod mene? SLUŽAVKA: Da, tamo je. (Helmer odlazi u svoju sobu; služavka uvodi u sobu gospodu Linde, koja je u putnom
kostimu, i zatvara vrata iza nje.) GOSPOĐA LINDE (plašljivo i oklijevajući): Dobar dan, Noro. NORA (nesigurno): Dobar dan — GOSPOĐA LINDE: Ti kao da me više ne poznaješ? NORA: Ne, ja ne znam — ipak, da, ja mislim — (Klikne) Kako — Kristina! Jesi M to zaista ti? GOSPOĐA LINDE: Da, ja sam to. NORA: Kristina! A ja te nisam prepoznala! Ali i kako bih — (Tiše) Kako si se ti promijenila, Kristina! GOSPOĐA LINDE: Svakako. Za devetndeset dugih godina — NORA: Tako dugo se nismo vidjele? Zaista, da! Ah, posljednjih osam godina bile su sretno vrijeme! — To mi možeš vjerovati. A ti si sad došla u grad? Krenula si na dalek put usred zime? To je hrabro. GOSPOĐA LINDE: Stigla sam jutros rano parobrodom. NORA: Naravno, da sebi priuštiš božićnje zadovoljstvo. Kako ja to lijepo! Mi ćemo se takođe dobro proveseliti. Aid ostavi svoje stvari. Da ti nije hladno? (Pomaže joj) Tako — sad ćemo lijepo sjesti kraj peći. Ne, ovamo u naslonjaču! A ja ću sjesti u stolicu za ljuljanje. (Hvata je za ruke) Da, to je ono staro, poznato lice; samo u prvom trenutku —. Naravno, postala si nekako bljeđa, Kristina, i možda nešto mršavija. GOSPOĐA LINDE: I mnogo, mnogo starija, Noro. NORA: No, da, možda i malo starija, ali samo sasvim, sasvim malo, ne vrijedi ni pominjati. (Iznenada se prekine; ozbiljno) Kakva sam ja bezobzirna osoba! Sjedim tu i brbljam. Najdraža, jedina moja Kristina, možeš li mi 'Oprostiti? GOSPOĐA LINDE: Šta to, Noro? NORA (tiho): Jadna Kristina, pa ti si ostala udovica. GOSPOĐA LINDE: Da, još prije tri godine. NORA: Bože, pa ja sam to znala, pročitala sam u novinama. Ah, Kristina, moraš mi vjerovati, u to vrijeme sam stalno htjela da ti pišem. Ali svaki put sam opet odložila; uvijek me nešto spriječilo. GOSPOĐA LINDE: Draga Noro, ja to dobro shvatam. NORA: Ne, Kristina, to je bilo ružno od mene! Ah, jadnice moja, šta si sve morala proći! — A on ti nije ništa ostavio za život? GOSPOĐA LINDE: Ništa! NORA: Ni djece? GOSPOĐA LINDE: Ne! NORA: Dakle, baš ništa. GOSPOĐA LINDE: Čak ni brige ili boli, da iz njih nešto crpim. NORA (gleda je ne vjerujući): Ali, Kristina, kako je to moguće? GOSPOĐA LINDE (smiješi se turobno i gladi svoju kosu): Ah, i to se ponekad događa, Noro. NORA: Tako si sasvim sama! Kako to mora biti teško i strašno za tebe. Ja imam troje dražesne djece. Trenutno ti ih ne mogu predstaviti, izašli su sa dadiljom. Ali sad mi moraš sve ispričati — GOSPOĐA LINDE: Ah, ne! Radije pričaj ti meni! NORA: Ne, ti moraš početi. Danas neću da budem sebična. Danas hoću da mislim samo na tvoje stvari. Ali samo jedno ti ipak moram reći. Da li si čula kakva nas je vilika sreća za desila ovih dana? GOSPOĐA LINDE: Ne, a šta to? NORA: Zamisli, moj muž je postao direktor Akcionarske banke. GOSPOĐA LINDE: Tvoj muž? O, kakva sreća —!
NORA: Da, ogromna sreća. Advoikatski hljeb je tako nesiguran, naročito ako advokat hoće da se bavi samo finim i pristojnim poslovima. A Torvald je, naravno, uvijek to htio; i u tome se s njim potpuno slažem. Vjeruj mi, toliko se radujemo! On stupa u banku već za Novu godinu, a onda će dobiti veliku platu i mnogo procenata. Od sada možemo da živimo sasvim drugačije nego do sada — sasvim kako mi želimo. Ah, Kristina, kako se osjećam lako i sretno! Da, ipak je divno imati puno, puno novaca i nikakvih briga. Zar ne? GOSPOĐA LINDE: Svakako mora da je lijepo imati ono što je potrebno. NORA: Ne, ne samo što je potrebno — nego puno, puno novaca. GOSPOĐA LINDE (smiješi se): Noro, Noro! Zar se još nisi opametila? U školi si bila velika rasipnica. NORA (smiješi se): Da, to Torvald tvrdi još i danas. (Prijeti prstom) Ali "Nora, Nora" nije tako glupa kao što vi mislite. — A nije nam ni išlo tako, da bih mogla rasipati. Oboje smo morali da radimo. GOSPOĐA LINDE: Zar i ti? NORA: Da, sitnice — ručne radove, kukličanje, pletenje i slično — (Tiho i polako) — i još neke druge stvari. Ti znaš da je Torvald istupio iz državne službe kad snio se mi vjenčali? U njegovom odjeljenju mije bilo nikakvih izgleda za napredovanje, a morao je da zarađuje više novaca nego ranije. U prvoj godini se strašno premorio radom. Bio je, kao što možeš i zamisliti, upućen na svakakve sporedne službe i morao da radi od jutra do mraka. To nije mogao da podnese i tako se smrtno razbolio. Ljekari su rekli da je neophodno da ode na jug. GOSPOĐA LINDE: Ah, da, pa bili ste cijelu godinu u Italiji. NORA: Da, jesmo. Vjeruj mi, nije bilo lako otići. Ivor je tek bio rođen. Ali morali smo otići na svaki način. Ah, bilo je to prekrasno putovanje, a Torvaldu je spasilo život. Ali je i koštalo teških para, Kristina. GOSPOĐA LINDE: Mogu misliti. NORA: Hiljadu i dvjesta talira je koštalo — četiri hiljade i osam-sto kruna. Znaš, to je mnogo novaca. GOSPOĐA LINDE: Ali u takvoj situaciji je svakako velika sreća ako ih imaš. NORA: Pa, da ti kažem, dobili smo ih od tate. GOSPOĐA LINDE: Ah, tako. Upravo u to vrijeme je umro tvoj otac. NORA: Da, Kristina, upravo tada. I zamisli samo, ja nisam mogla da odem njemu i da ga njegujem. Svakodnevno sam očekivala rođenje mog malog Ivora. A morala sam da njegujem i mog jadnog smrtno bolesnog Torvalda. Dragi, dobri tata! Nisam ga više vidjela, Kristina. Ah! to je najteže što sam doživjela poslije svoje udaje. GOSPOĐA LINDE: Znam da si ga mnogo voljela. I tako ste, dakle, otišli u Italiju? NORA: Da, tako smo imali novaca, a Ijekari su navaljivali. Otputovali smo mjesec dana kasnije. GOSPOĐA LINDE: A tvoj muž se vratio posve izliječen? NORA: Cio kao riba u vodi. GOSPOĐA LINDE: A — doktor? NORA: Kako? GOSPOĐA LINDE: Čini mi se da je djevojka rekla da je gospodin što je ušao sa mnom — daktor. NORA: To'je bio doktor Rank. Ali on nam ne dolazi kao Ijekar. To je naš najbolji prijatelj i možeš ga ovdje kod nas barem jedanput dnevno vidjeti. Ne, Torvald nije više bio ni časa bolestan. I djeca su čila i zdrava, ja također. (Skoči i plješće rukama) Bože, o boiže, Kristina, ipak je divno živjeti i biti sretan! — Ah, ali ovo je tako ružno od mene — samo govorim o svojim stvarima. (Sjeda uz nju na stoličicu i stavlja ruke na krilo gospode Linde) Ah, nemoj se ljutiti na mene! — Reci, da 11 je stvarno istina da ti nisi voljela svoga muža? Zašto si se onda udala za njega?
GOSPOĐA LINDE: Moja majka je još bila živa i ležala bolesna i bez sredstava. A morala sam da se brinem i za svoja dva mlađa brata. Izgledalo mi je neodgovorno da odbijem njegovu ponudu. NORA: Da, da, to je sasvim pravo. On je, dakle, tada bio bogat? GOSPOĐA LINDE: Mislim da je bio vrlo imućan. Ali to su bili nesigurni poslovi, Noro. Kad je umro, došlo je do sloma i ništa nije ostalo. NORA: I onda —? GOSPOĐA LINDE: Onda sam se morala probijati kroz život s ma'lom sitmičarskom radnjom, s malom školom i svačim drugim. Posljednje tri godine su mi bile kao jedan jedini dugi i nemirni radni dan. A sad je on završen, Noro. Moja jadna majka me više ne treba — ona je umrla. Mladići takođe ne — on:' imaju sada svoja namještenja i mogu se sami brinuti o sebi. NORA: Kako mora da ti je laknulo — GOSPOĐA LINDE: Ne, vidiš, samo mi je tako neizrecivo prazno. Nema više nikoga za koga mogu da živim. (Ustaje nemirno) Zato viiše ne mogu da izdržim tamo u onom zabačenom gnijezdu. Ovdje će se sigurno lakše moći da nađe nešto što čovjeka zaokuplja i ispunjava mu misli. Ako mi samo uspije da nađem neko sigurno zaposlenje, neki mali kancelarijski posao — NORA: Ali, Kristina, pa to je užasno naporno, a ti i bez toga izgledaš tako iscrpljeno. Bilo bi ti mnogo bolje kad bi moga da otputuješ u neku banju! GOSPOĐA LINDE (ode do prozora): Ali ja nemam oca koji bi mi dao novac za put, Noro! NORA (ustaje): Ah, ne ljuti se na mene! GOSPOĐA LINDE (prilazi joj): Draga NOTO, ne ljuti se t i na mene. To je ono najgore u prilikama kakve su moje, što čovjek postaje tako ogorčen. Nemaš za koga da radiš, a ipak stalno moraš raditi. Ipak se mora živjeti i tako postaješ egoist. Kad isli mi ispričala o sretnim promjenama u vašem životu — vjeruj mi — ja ,se nisam toliko obradovala zbog tebe, koliko zbog sebe. NORA: Kako to? Ah, da, razumijem te. Ti misliš da bi Torvald mogao nešto učiniti za tebe. GOSPOĐA LINDE: Da, to sam mislila. NORA: Pa i hoće, Kristina. Prepusti ti to samo meni; ja ću to već tako fino izvesti, tako fino — već ću ja znati da nešto fino izmislim, čime ću ga pridobiti. Ah, tako bih strašno željela da ti pomognem! GOSPOĐA LINDE: Kako je, Noro, lijepo od tebe što se taka zauzimaš za moje stvari — utoliko ljepše što ti sama nisi nikad upoznala teret i nevolje u životu. NORA: Ja —? Ja da nisam —? GOSPOĐA LINDE (smiješeći se): Dragi bože, to malo ručnog rada i slično — ti si još dijete, Noro. NORA (zabaci glavu i hoda po sobi): To nisi smjela reći s takvom uvjerenošću. GOSPOĐA LINDE: Tako? NORA: Ti si kao i drugi. Svi vi mislite da ja nisam sposobna za nešto ozbiljno — GOSPOĐA LINDE: No, no — NORA: — — da ja ništa nisam uradila u ovom teškom životu. GOSPOĐA LINDE: Draga Noro, pa ti si mi sama upravo pričala 0 svom životu. NORA: Ah, šta, — o beznačajnostima! — (Tiho) A ono značajno, to ti nisam ispričala. GOSPOĐA LINDE: Značajno? Šta time misliš? NORA: Ti me sasvim potcjenjuješ, Kristina; ali to ne bi smjela da činiš. Ti si ponosna na to što si tako dugo i teško radila za svoju majku.
GOSPOĐA LINDE: Ja nikog ne potejenjiujem. Ali jedno je istina: ja sam ponosna i sretna pri pomisli da sam imala priliku da svojoj maj d u izvjesnoj mjeri olakšam njene posljednje dane. NORA: I takođe si ponosna pri pomisli šta si učinila za svoju braću. GOSPOĐA LINDE: Mislim da imam pravo na to. NORA: To i ja mislim. Ali sad treba nešto da saznaš, Kristina. I ja iimfvm nešto što me čini ponosnom i sretnom. GOSPOĐA LINDE: U to ne sumnjam. Ali kako to misliš? NORA: Govori tiho. Zamisli kad bi Torvald čuo! Ni po koju cijenu ne smije on — niko ne smije to da sazna, niiko osim tebe, Kristina. GOSPOĐA LINDE: Ali šta to? NORA: Hodi ovamo. (Povuče je do sebe na sofu) Da, slušaj. — 1 ja imam nešto što me čini ponosnom i sretnom; j a sam Torvaldu spasila život. GOSPOĐA LINDE: Spasila? Kako to — spasila? NORA: Pričala sam ti o putu u Italiju. Da Torvald nije tamo otišao, propao bi. GOSPOĐA LINDE: No da, i tvoj otac vam je dao potrebna sredstva — NORA (smiješi se): Da, u to vjeruje Torvald, u to vjeruju i svi drugi, ali — GOSPOĐA LINDE: Ali —? NORA: Tata nam nije dao ni helera. Ja sam pribavila taj novac. GOSPOĐA LINDE: Ti? Tako veliku svotu? NORA: Hiljadu dvjesta talira. Četiri hiljade i osam stotina kruna. Šta kažeš sada? GOSPOĐA LINDE: Da, ali Noro, kako ti je to bilo moguće? Jesi li dobila na lutriji? NORA (prezrivo): Na lutriji? (S potcjenjivanjem) Kakva bi to onda bila vješitina? GOSPOĐA LINDE: Pa kako si ih dobila? NORA (pjevucka i smiješi se tajanstveno): Hm, — tra-la-la! GOSPOĐA LINDE: Nisi ih valjda mogla posuditi? NORA: Tako? A zašto ne? GOSPOĐA LINDE: Ne, žena ne može uzeti zajam bez saglasnosti svoga muža. NORA (zabaci glavu): Tako? — A ako je to žena koja ima nekog smisla za poslove — žena koja se zna mudro ponašati — onda — GOSPOĐA LINDE: Ali, Noro, ja ne razumijem ni riječi — NORA: Nije ni potrebno. Niko i ne kaže da sam novac posudila. Mogla sam ga nabaviti i na drugi način. (Baca se natrag na sofu) Mogla sam ga dobiti od nekog obožavaoca. Kad neko ovako zgodno izgleda kao ja — GOSPOĐA LINDE: Ti si šašava. NORA: Sad si sigurno krajnje znatiželjna, Kristina. GOSPOĐA LINDE: Slušaj, draga Noro, ti valjda nisi učinila kakvu napromlšl j en ost ? NORA (opet se uspravi): Zar je to ineproimišljenost, spasiti život svome mužu? GOSPOĐA LINDE: Ja smatram da je to bila nepromišljen ost što si bez njegovog znanja •— NORA: Ali on nije smio ništa znati! Gospode bože, zar ne možeš to da shvatiš? Nije smio da zna kako je loše njegovo stanje. Ljekari su meni došli i rekli da je njegov život u opasnosti i da ga samo boravak na jugu može da spasi. Zar misliš da nisam najprije pokušala da se na drugi način izvučem iz neprilike? Govorila sam mu o tome, kako bi mi se sviđalo da mogu kao druge mlade žene da putujem u inostranstvo. Plakala sam i preklinjala ga; govorila sam mu da bi morao pomisliti na to u kakvom sam ja stanju, pa da bude tako dobar i da mi učini po volji; a onda sam nagovijestila, da bi on, valjda, mogao uzeti zajam. Ali tu je on skoro pobjesnio, Kristina. Rekao je da sam lakomislena i da je njegova dužnost kao muža da ne popušta mojim mušicama i kapricima — tako je to nazvao, čini mi se. Pa sad, mislila sam u sebi, ti moraš biti spašen; i onda sam
pronašla ovaj izlaz — GOSPOĐA LINDE: Zar tvoj muž nije saznao od tvoga oca, da vam novac nije on poslao? NORA: Ne, nikada. Tata je baš tih dana umro. Imala sam namjeni da njemu stvar povjerim i da ga zamolim da ništa ne oda. Ali pošto je bio tako teško bolestan — nažalost, to više nije bilo potrebno. GOSPOĐA LINDE: A kasnije se nikad nisi povjerila svome mužu? NORA: Ne, za ime božje, šta ti pada na pamet? Njemu koji je u tim stvarima toliko strog! A osim toga — Torvaldu, s njegovom muškom sujetom — kako bi mu mučna i ponižavajuća bila spoznaja da mi je dužan zahvalnosti. To bi potpuno poremetilo naše međusobne odnose. Naš lijepi, sretni dom ne bi više bk> ono što je sada. GOSPOĐA LINDE: Zar mu nećeš nikada reći? NORA (zamišljeno, s polusmiješkom): Da, možda — jedanput kasnije; poslije mnogo godina, kad više ne budem tako lijepa kao sada. Ne smiješ se tome smijati. Ja samo mislim, kad me Torvald više ne bude tako mnogo volio kao sada, kad više ne bude uživao u tome da mu nešto otplešem, da se preobučeni i reoitujem. Onda će možda biti dobro da imam nešto u rezervi — (Prekine se) Ah, besmislica, besmislica, besmislica! T o, vrijeme nikad neće doći. — No, pa šta kažeš na moju veliku tajnu, Kristina? Zar nisam i ja ipak za nešito sposobna? — Uostalom, možeš mi vjerovati, ta stvar mi je zadala mnogo muke. Nije mi bilo baš lako da uvijek pravovremeno izvršavam svoje obaveze. Treba, naime, da znaš, da u poslovnom životu ima nešto što se zove četverogodišnje kamate i još nešto što zovu otplata, a novac je uvijek tako strašno teško stvoriti. Tako sam, vidiš, uvijek i stalno morala da šte-dim, gdje sam samo mogla. Od novca za kućanstvo nisam mogla gotovo ništa odvajati jer je Torvald morao dobro živjeti. Ni djecu nisam mogla pustiti da hodaju okolo loše odjevena; ono što dobijem za njih, mislila sam, to moram na njih i potrošiti. Slatki, dragi mališani! GOSPOĐA LINDE: Onda si morala da smanjiš svoje vlastite potrebe, jadna Noro? NORA: Da, naravno. Pa ja sam bila na redu. Svaki put kad bi mi Torvald dao novac za nove haljine i slično, ja ne bih potrošila ni polovinu; stalno sam kupovala ono najjeftinije i najjednostavnije. Prava je sreća što mi sve tako dobro stoji, pa Torvald ništa ne primjećuje. Ali ponekad mi je bilo vrlo teško, Kristina, jer ipak je divno biti lijepo obučen. Zar ne? GOSPOĐA LINDE: Da, naravno. NORA: No, a onda sam imala i druge izvore prihoda. Posljednje zime sam imala sreću da dobijem mnogo posla za prepisivanje. Tad sam se zaključavala i pisala svake večeri do duboko u noć. Ah, ponekad sam bila tako umorna, tako umorna. Ali, uprkos tome, bilo mi je ogromno zadovoljstvo da tako radim i zarađujem novac. Izgledala sam sebi skoro kao muškarac. GOSPOĐA LINDE: I koliko si mogla otplatiti na taj način? NORA: Pa, to ti ne mogu reći tako tačno. Znaš, vrlo je teško snaći se u takvim poslovima. Znam samo da sam plaćala koliko sam god mogla skupiti. Mnogo puta nisam ni znala kako ću. (Smiješi se) Onda bih tu sjela i zamišljala, kako se u mene zaljubio neki stari, bogati gospodin — GOSPOĐA LINDE: Kako? Kakav gospodin? NORA: Ah, gluposti! — i kako je on umro i kad su otvorili njegov testament, pisalo je u njemu velikim slovima: "Sav moj novac neka odmah i u gotovom bude isplaćen ljubaznoj gospođi Nori Helmer." GOSPOĐA LINDE: Ali, draga Noro, kakav to gospodin? NORA: Gospode bože, zar ne shvaćaš? Pa gospodin nije ni postojao; tako sam to sebi zamišljala — uvijek i neprestano, kad nisam znala kako ću obezbijediti novac. Ali sad svejedno; što se mene tiče, stari dosadni čovjek može i da ostane, gdje god je; ne zanima me više ni
on ni njegov testament, jer sad je mojim brigama kraj. (Skoči) O, bože, Kristina, pa to je božanska pomisao! Biti bez briga! Sasvim, sasvim bez briga! Igrati se i skakati s djecom, imati u kući sve divno i udobno, baš onako kako Torvald voli! I zamisli, sad će proljeće sa svojim dalekim, plavim nebom! Možda možemo poći na kakav mali put. Možda ću opet vidjeti more. Ah, da, da! Kako je divno živjeti i biti sretan! (Čuje se zvono u predsoblju.) GOSPOĐA LINDE: (ustaje): Zvoni; možda je najbolje da ja odem. NORA: Ne, samo ostani. To sigurno nije posjeta meni. To neko dolazi Torvaldu — SLUŽAVKA (u predsoblju): Oprostite, milostiva gospođo — tu je jedan gospodin — koji želi da govori s gospodinom advokatom. NORA: — — -— .misliš sa gospodinom -direktorom banke — SLUŽAVKA: Da, s gospodinom direktorom 'banke, pa ja ne znam jer — jer gospodin doktor je goš unutra — NORA: Ko je taj gospodin? KROGSTAD (u predsoblju): Ja sam, milostiva gospođo. NORA (ide mu korak u susret, uzbuđeno, poluglasno): Vi? Sta to treba da znači? O čemu vi hoćete da razgovarate s mojim mužem? KROGSTAD: O bankovnim poslovima — tako reći. Ja imam u Akcionoj .banci malo namještanje, a kako čujem, vaš muž nam je sada šef •— NORA: To su dakle — KROGSTAD: — samo -suhoparni poslovi, milostiva gospođo, ništa drugo. NORA: Da, onda budite tako dobri pa se potrudite do kancelarije. (Pozdravi i ravnodušno zatvara vrata predsoblja; onda odlazi do peći i sjeda prema vatri.) GOSPOĐA LINDE: Noro, — ko je taj čovjek? NORA: To je izvjesni Krogstad. GOSPOĐA LINDE: Dakle zaista je on. NORA: Poznaješ li tog čovjeka? GOSPOĐA LINDE: Poznavala sam ga — nekad prije. Bio je neko vrijeme zamjenik pravobranioca u našem kraju. NORA: Sasvim tačno. GOSPOĐA LINDE: Kako se promijenio. NORA: Bio je, izgleda, vrlo nesretno oženjen. GOSPOĐA LINDE: Sad je udovac. NORA: S mnogo djece. •— Tako — sad gori vatra. (Zatvara peć i gurne stolicu za ljuljanje malo u stranu.) GOSPOĐA LINDE: Kažu da se on bavi svakakvim poslovima? NORA: Tako? To može biti. Ja stvarno ne znam. — Ali, nećemo sad >o poslovima. To je tako dosadno. (Doktor Rank dolazi iz Helmerove sobe.) DOKTOR RANK (još na vratima): Ne, ne, dragi prijatelju, ne volim da .smetam; radije ću imalo ući kod tvoje žene. (Zatvara vrata za sobom i ugleda gospodu Linde) O, — molim za izvi-njenje, izgleda da i ovdje smetam? NORA: Ne, uopšte ne. (Predstavlja ih) Dr Rank — gospođa Linde. RANK: Ah! Ime koje se u ovoj kući često spominje. Mislim da sam prošao pored vas ina stepeništu, kad sam dolazio. GOSPOĐA LINDE: Da, ja uz stepenice idem vrlo lagano, ne podnosim ih dobro. RANK: Aha! Mala unutrašnja smetnja? GOSPOĐA LINDE: Zapravo, više premorenost. RANK: Ništa drugo? Onda ste sigurno došli u grad da se malo oporavite preko praznika?
GOSPOĐA LINDE: Došla sam da tražim posao. RANK: Zar je posao isprobano sredstvo protiv premorenosti? GOSPOĐA LINDE: Mora se živjeti, gospodine doktore. RANK: Da, vrlo je rasprostranjeno mišljenje da se to mora. NORA: No, no, doktore, pa i vi volite da živite. RANKI Svakako, i ja. I ako patim, htio bih da ta patnja što duže potraje. I svi imoji pacijenti žele to isto. A ni sa moralno oboljelim nije ništa dugačije. U ovom trenutku je baš jedan takav moralni Lazarus kod Helmera — GOSPOĐA LINDE (prigušenim glasom): Ah! NORA: Na koga to mislite? RANK: Ah, to je izvjesni Krogstad — vi ne poznajete tog čovjeka. Taj je pokvaren do srži karaktera, poštovana gospođo. Ali d on počinje da priča o tome kao o vrlo važnoj stvari: da on mora živjeti. NORA: Tako? — A o čemu on to ima da razgovara s Torvaldom. RANK: Ja stvarno ne znam. Samo sam čuo da se tiče Akcionarske banke. NORA: Nisam znala da Krog —, da taj gospodin Krogstad ima nekog posla s Akcionarskom bankom. RANK: O, naravno, on ima tamo neku vrstu namješten ja. (Gospodi Linde) Ne znam da li i tamo u vašem kraju ima takvih ljudi, koji kao bez daha trče okolo da nanjuše 'moralnu trulež pa da onda dotične progone za neko unosno namještenje. A zdravi se onda moraju zadovoljiti time da im gledaju kroz prste. GOSPOĐA LINDE: Da, ali, zapravo, bolesnici imaju najviše prava da budu zbrinuti. RANK {slegne ramenima): Eto, tu smo. Upravo takvi nazori prave od ljudskog društva bolnicu. (Nora, koja se bila zamislila, prsne u poluglasan smijeh i zaplješ-će rukama.) RANK: Zašto se vi tome smijete? Znate li vi uopšte šta je to društvo? NORA: Baš me briga za to glupo društvo!! Ja se smijem nečem sasvim drugom — nečemu strašno komičnom. — Recite mi doktore, jesu li sada svi, koji su namješteni u Akcionarskoj banci, zavisni o To-rvaldu? RANK: To vam se čini tako strašno komično? NORA (smiješi se i pjevucka): Pustite me samo, pustite me samo! (Seta po sobi tamoamo) Ah, pomisao da mi — da Torvald ima tako veliki uticaj na tako mnogo ljudi je, zaista, zabavna. (Vadi kesicu iz tašne) Doktore, izvolite bombončić? RANK: Gle, bombona! Mislim da je to ovdje prokrijumčarena roba. NORA: Da, svakako — ali ove mi je Kristina poklonila. GOSPOĐA LINDE: Kako? — Ja? NORA: No, no, ništa se ne boj. Ti nisi mogla znati da je to Torvald zabranio. Treba, naime, da znaš, da se on boji da time ne pokvarim zube. Ah, šta! Jednom k'o nijednom! — Zar ne. doktore? Evo, izvolite! (Stavlja mu bombon u usta) I tebi Kristina. I meni još jedan, samo jedan — najviše dva. (Opet hoda okolo) Sad sam iznad svega sretna. Ima samo još jedna stvar na svijetu, što bih ja strašno željela. RANK: A to je? NORA: Strašno bih željela da nešto reknem, ali da to i Torvald čuje. RANK: Pa-što to ne reknete? NORA: Ne, ne smijem. To je tako ružno. GOSPOĐA LINDE: Ružno? RANK: Pa, onda i nije baš preporučljivo. Ali nama ipak možete. — No šta biste vi to tako rado rekli, da i Torvald čuje? NORA: Strašno bih voljela da kažem: U božju mater! RANK: Jeste li poludjeli?
GOSPOĐA LINDE: Ali, Noro —! RANK: Pa recite. Evo njega. NORA (sakriva bombone): Pst! Pst! Pst! HELMER (dolazi s mantilom preko ruke i šeširom u ruci, iz svoje sobe.) NORA (ide mu u susret): No, dragi Torvalde, jesi li ga se riješio? HELMER: Da, otišao je. NORA: Mogu li te upoznati — to je Kristina. Danas je doputovala. HELMER: Kristina —? Izvinite, ali ja ne znam — NORA: Gospođa Linde, dragi Torvalde, gospoda Kristina Linde. HELMER: Ah, tako. Vjerovatno prijateljica iz mladosti moje supruge? GOSPOĐA LINDE: Da, mi se poznajemo od ranije. NORA: I zamisli, ona je prešla dalek put da bi govorila s tobom. HELMER: Kako to — ? GOSPOĐA LINDE: To baš ne — NORA: Kristina je, naime, izvanredno vješta u kancelarijskim poslovima. I sad bi jako voljela da radi pod nadzorom nekog sposobnog čovjeka, i da nauči još više nego što zna — HELMER: Vrlo pametno, gospođo Linde. NORA: I kad je sada čula da si ti postao direktor banke — brzojav je to razglasio — doputovala je ovamo što je mogla brže i •— Zar ne, Torvalde, meni za ljubav ti ćeš već nešto učinit' za Kristinu? Hoćeš? HELMER: Pa sad, to ne bi bilo nemoguće, vi ste, pretpostavljam, udovica? GOSPOĐA LINDE: Da. HELMER: I poznajete kancelarijske poslove? GOSPOĐA LINDE: Da, prilično. HELMER: No, onda je vrlo vjerovatno da vam mogu naći neko namještenje — NORA (plješće rukama): Vidiš li, vidiš li? HELMER: Naišli ste baš u pravom trenutku, gospođo Linde. GOSPOĐA LINDE: Kako da vam zahvalim — ? HELMER: To nikako nije potrebno. (Oblači mantil) Ali danas me morate izviniti. RANK: Cekni, idem i ja. (Donosi iz predsoblja svoj krzneni kaput i grije ga na peći.) NORA: Nemoj ostati dugo, dragi Torvalde. HELMER: Samo jedan sat, neću duže. NORA: Ideš i ti, Kristina? GOSPOĐA LINDE (oblači kaput): Da, moram sad ići da potražim kakvu sobu. HELMER: Onda možda možemo zajedno niz ulicu. NORA (pomaže joj): Kako je glupo što mi nemamo više prostora. Ali nemoguće je da te — GOSPOĐA LINDE: Šta ti pada na pamet! Adieu, draga Noro, i hvala ti za sve. NORA: Doviđenja! Večeras ćeš, naravno, doći. I vi, takođe, doktore. Šta? Ako se budete dobro osjećali? Naravno da ćete se osjećati dobro! Samo se sad dobro zamotajte. MORA (hoda po sobi tamo-amo): Moj bože, pa imam, valjda, nekog uticaja! Ako sam žena, to još ne znači da — A ako se neko nalazi u potčinjenam položaju, onda treba da se čuva, gospodine Krogstad, da ne uvrijedi nekoga, koji — hm — KROGSTAD: — ima uticaja? NORA: Svakako. KROGSTAD (promijenjenim tonom): Gospođo Helmer, hoćete li biti tako dobri da upotrijebite svoj uticaj u moju korist? NORA: Kako? Sta mislite time? KROGSTAD: Hoćete li biti tako dobri da se pobrinete da ja svoj potčinjeni položaj u banci zadržim?
NORA: Sta to znači? Ko hoće da vam oduzme vaše mjesto? KROGSTAD: Ah, preda mnom ne morate igrati naivku. Meni je potpuno jasno da vašoj prijateljici ne može biti prijatno da se izloži susretima sa mnom, a sad već shvatam i to, kome imam da zahvalim što hoće da me otjeraju. NORA: Ali ja vas uvjeravam — KROGSTAD: Da, da, da, kratko i jasno: još ima vremena i ja vam savjetujem da iskoristite svoj utioaj i da to spriječite. NORA: Ali, gospodine Krogstad, ja nemam nikakvog uticaja KROGSTAD: Ne? Mislim da sam upravo čuo i to iz vaših vlastitih usta — NORA: To niste smjeli tako shvatiti. Ja! Kako samo možete pomisliti da ja imam takav uticaj na moga muža?! KROGSTAD: Ah, ja poznajem vašeg muža iz studentskih dana. Ne mislim da je gospodin direktor banke čvršći od ostalih muževa. NORA: Ako budete s potcjenjivanjem govorili o mome mužu, po-kazaću vam vrata. KROGSTAD: Vi ste hrabri, milostiva gospođo. NORA: Ja se vas više ne bojim. Odmah poslije Nove godine oslo-bodiću se čitave te brige. KROGSTAD: Sad me slušajte, milostiva gospođo. U slučaju potrebe, ja ću se boriti na život i smrt, da sačuvam to svoje malo mjesto u banci. NORA: Tako i izgleda. KROGSTAD: Ne samo zbog prihoda. Do njih mi je najmanje stalo. Radi se o nečem drugom. — No, da — moraću sve reći! Vidite — ovo je: Vama je, sigurno, kao i čitavom svijetu poznato, da sam ja prije više godina učinio jednu nepromišlje-nost. NORA: Mislim da sam čula -tako nešto. KROGSTAD: Stvar nije stigla do suda. Ali od tog trenutka meni su najedanput sva vrata bila zatvorena. Onda sam se bacio na poslove, koje vi već poznajete. Nešto sam morao početi, a mogu da kažem da nisam bio od onih najgorih. Ali sad se moram iz svega toga izvući. Moji sinovi rastu i njima za ljubav moram pokušati da opet zadobijem onoliko građanskog ugleda koliko je to moguće. Ovo mjesto u banci mi je bilo, 'tako reći, prva stepenica. A sada hoće vaš muž da me nogom gurne sa stepeništa, pa da opet dospijem u blato. NORA: Ali za ime boga, gospodine Krogstad, to apsolutno nije u mojoj moći da vam pomognem. KROGSTAD: Zato što nećete. Ali ja imam sredstva da vas prisilim. NORA: Vi, valjda, nećete reći mom mužu da sam vam dužna onaj novac? KROGSTAD: Hm — a kad bih mu rekao? NORA: To bi bilo sramno od vas. (Prigušuje suze) Tu tajnu, koja je moja radost i moj ponos — to da on sazna na tako ružan i neukusan način? Da sazna od vas? Izložili biste me najstrašnijim neugodnostima — KROGSTAD: Samo neugodnostima? NORA (žestoko): Ali samo vi to učinite! Vi sami ćete od toga imati najviše štete; onda će tek moj muž vidjeti kakav ste vi zao čovjek. I tek tada nećete moći zadržati svoje mjesto! KROGSTAD: Pitao sam: bojite li se vi to samo domaćih neugodnosti? NORA: Ako to moj muž i sazna, on će, naravno, ostatak svote odmah platiti i onda više nemamo s vama nikakvog posla. KROGSTAD (priđe korak bliže): Slušajte me, gospođo Helmer, — vi ili nemate dobro pamćenje ili nemate pojma o poslovima. Moram vam čitavu stvar malo temeljitije rastumačiti. NORA: Kako to? KROGSTAD: Kad je vaš muž bio bolestan, došli ste kod mene da posudite dvjesta talira. NORA: Nisam znala nikog drugog.
KROGSTAD: Ja sam obećao da ću vam taj novac nabaviti — NORA: Pa i nabavili ste mi — KROGSTAD: Ja sam obećao da ću vam taj novac nabaviti pod izvjesnim uslovima. Vi ste tada bili tako zaokupljeni bolešću svoga muža i tako obuzeti željom da dobijete novac za put, da sporednim stvarima niste poklanjali nikakve pažnje. Zato je Vrlo uputno da vas
NORA: Bilo je nemoguće. Pa tata je ležao bolestan. Da sam ga zamolila za potpis, morala bih mu i kazati za šta mii je novac potreban. Ali kako sam tako teškom bolesniku mogla kazati da je život mog muža u životnoj opasnosti? To je bilo sasvim nemoguće. KROGSTAD: Onda bi za vas bilo bolje da ste odustali od puta u imostranstvo. NORA: Ne, i to je bilo nemoguće. Taj put je trebalo da spasi život mome mužu, — od t o g a nisam mogla odustati. KROGSTAD: Ali zar niste pomislili da ste time mene prevarili? NORA: Na to se nikako nisam mogla obazirati. Vi me se apsolutno niste ticali. Nisam vas mogla podnijeti jer ste bili tako bezdušni i stvarali mi toliko teškoća, iako ste znali kako je opasno bilo stanje moga muža. KROGSTAD: Gospođo Helmer, vi očigledno nemate jasne predstave o tome šta ste skrivili. Ali ja vam mogu reći: ono što sami ja nekada učinio i što je pokopalo čitav moj građanski lugled, nije bilo ništa veće ni gore. NORA: Vi? Vi mi, valjda, nećete pričati kako ste poduzeli nešto hrabro da biste spasili život svoje žene? KROGSTAD: Za'koni ne pitaju za razloge. NORA: Onda to moraju biti vrlo loši zakoni. KROGSTAD: Loši ili ne, — ako ja ovaj komad papira predam sudu, vi ćete biti osuđeni prema tim zakonima. NORA: Ne vjerujem u to mi sada ni nikada! Zar da kći nema pravo da svog starog na smrt bolesnog oca poštedi od brige i straha? Zar žena nema pravo da svom mužu spasi život? Ja ne poznajem dobro zakone, ali ja sam uvjerena da u njima sigurno .negdje stoji da je tako nešto dozvoljeno. I o tome vi ništa ne znate, vi koji ste pravobranilac? Vi ste loš pravnik, gospodine Krogstad. KROGSTAD: Može biti. Ali, zar ne, u poslove — u takve poslove kakve smo m i imali, u t e se razumijem sasvim dobro? U redu. Radite vi sada šta vas je volja. Ali ovo ću vam reći: ako ja još jedanput budem izopćen, onda ćete mi i vi praviti društvo. (On pozdravlja i odlazi kroz predsoblje.) NORA (jedan trenutak zamišljena, onda zabaci glavu): Ah, šta! — On hoće da me zaplaši! Tako glupa ipak nisam. (Počne slagati dječije kapute, a onda zastane) Ali —?------Ne, pa to je nemoguće! Pa ja sam to učinila iz ljubavi. DJECA (lijevo na vratima): Mama, onaj strani gospodin je upravo izašao iz kuće. NORA: Da, da, znam. Ali nemojte nikome govoriti o stranom ću ti otpjevati — otplesati — DJECA: Ne, mama. A hoćeš li se sad opet igrati s nama? NORA: Ne, ne, sada ne. DJECA: Ali, mama, pa obećala si! NORA: Da, ali sad ne mogu! Idite, imam suviše mnogo posla. Idite, idite, moja draga, slatka djeco. (Ona ih s mnogo ljubavi gura u susjednu sobu, zatvara vrata i sjeda na sofu; uzima vez i uradi nekoliko uboda iglom, pa opet zastane) Ne! (Odbaci vez, ustane, ode do predsoblja i vikne) Helena! Jelku! (Ode lijevo do stola i otvori ladicu, pa opet zastane) Ne, pa to }e sasvim nemoguće! SLUŽAVKA (s jelkom): Gdje da je stavim, milostiva gospođo? NORA: Tamo usred sobe. SLUŽAVKA: Treba li još šta da donesem? NORA: Ne, hvala, imam sve što mi treba. (Djevojka postavi jelku i izađe. Nora počinje da kiti drvce) Ovdje će doći svijeće, a tu cvjetovi. — Taj odvratan čovjek! Besmislica, besmislica, besmislica! Sve je u najboljem redu. Božićnje drvce treba da je lijepo. Sve ću učiniti da tebe obrađujem, Torvalde, nešto
ću ti otpjevati — otplesati — HELMER (dolazi izvana sa spisima u ruci.) NORA: Ah, već se vraćaš? HELMER: Da. Je li ko bio ovdje? NORA: Ovdje? Ne. HELMER: Čudno. Vidio sam kako Krogstad izlazi iz kuće. NORA: Tako? — Ah, tačno, Krogstad — taj je bio za trenutak ovdje. HELMER: Noro, već viđam na tebi: on je bio -ovdje i molio te da progovoriš koju dobru riječ za njega. NORA: Da. HELMER: I da to uradiš kao iz vlastite pobude, a da meni pre-šutiš da je on bio ovdje. Zar te nije i to zamolio? NORA: Da, Torvalde, ali — HELMER: Noro, Noro, i u tako nešto si se mogla upustiti? Zar da s takvim čovjekom vodiš razgovore i još mu daješ obećanja? A meni povrh toga da govoriš neistinu? NORA: Neistinu? HELMER: Zar nisi rekla da niko nije bio ovdje? (Prijeti joj prstom) To moja ptica^jevačica više nikad ne smije uraditi. Moja ptica smije cvrfoutaiti samo čistog kljuna — nikakvih krivih tonova! (Hvata je oko struka) Zar ne mora tako biti? Da — znao sam. (Pušta je) A sad nećemo više o tome. (Sjeda ispred peći) Ah, kako je ovdje toplo i ugodno. (Lista po spisima) NORA (zaposlena oko jelke, poslije kraće pauze): Torvalde! HELMER: Da?! NORA: Strašno se radujem prekosutrašnjem kostimiranom balu Ikod Stenborgovih. HELMER: A ja sam strašno radoznao čime ćeš me ti iznenaditi. NORA: Ah, to je baš glupo! HELMER: Šta? NORA: Pa ništa mi zgodno ne pada na pamet. Sve mi je nekako glupo i bezizražajno. HELMER: Zar je N ori ča došla do te spoznaje? NORA (iza njegove stolice s rukama na naslonu): Imaš li jako mnogo posla, Torvalde? HELMER: Ah — iNORA: Kakvi su to papiri? HELMER: Bankovni.' NORA: Već? HELMER: Dobio sam punomoć od ranije direkcije da izvršim potrebne izmjene u personalu i poslovnom planu. Za to moram da iskoristim ovu božičnu sedimcu. Hoću da sve bude u redu do Nove godine. NORA: Zbog toga je, dakle, jadni Krogstad — HELMER: Hm. NORA: f još se naslanja na naslon stolice, polako ga gladi po zatiljku): Da nemaš tako mnogo posla, zamolila bih te za jednu vri o veliku uslugu, Torvalde? HELMER: Da čujem. Šta bi to bilo? NORA: Niko nema tako fini ukus kao ti. Jako bih voljela da lijepo izgledam na kostimiranom balu. Torvalde, zar mi ne bi mogao pomoći i savjetovati u šta da se presvučena i kakav kostim da napravim? HELMER: Aha, mala svojeglavica je u potrazi za anđelom-sipa-siocem? NORA: Da, Torvalde, bez tvoje podrške neću to znati da izvedem. HELMER: Pa, lijepo; razmisliću o tome. Već ćemo (nešto izmisliti. NORA: Ah, to je divno od tebe. (Ode ponovo do božićnjeg drv-ceta. Pauza.) Kako su lijepi ovi crveni cjetovi. •— Reci, da li je zaista tako strašno to što je skrivio ovaj Krogistad? HELMER: Krivotvorio je potpise. Imaš li uopšte pojma, šta to znači ?
NORA: Zar to nije mogao učiniti iz nevolje? HELMER: Da, ili — kako mnogi čine — iz lalkomislenosti. No, nisam ja tako bezdušan da nekoga osudim zbog jednog jedinog takvog djela. NORA: Ne — zar ne, Torvalde? HELMER: Mnogi takvi se moralno opet uzdignu, ako otvoren J priznaju svoju krivicu i kaznom je
lijepi ovi crveni cjetovi. — Reci, da li je zaista tako strašno to što je skrivio ovaj Kroglstad? HELMER: Krivotvorio je potpise. Imaš li uopšte pojma, šta to znači? NORA: Zar to nije mogao učiniti iz nevolje? HELMER: Da, ili — kako mnogi čine — iz labomislenosti. No, nisam ja tako bezdušan da nekoga osudim zbog jednog jedinog takvog djela. NORA: Ne — zar ne, Torvalde? HELMER: Mnogi takvi se moralno opet uzdignu, ako otvoreno priznaju svoju krivicu i kaznom je okaju. NORA: Kaznom — ? HELMER: Ali Krogstad nije krenuo tim putem. On se izvlačio spletkama i prevarama; i upravo to ga je moralno upropastilo. NORA: Misliš 11 da —? HELMER: Pa pomisli samo kako takav čovjek, svjestan svoja krivice, mora na sve strane da laže i petlja i da se pretvara. Kako i pred svojim najbližima, čak i pred svojom ženom i djecom mora da nosi masku. Pred d j e c o m, Noro, to je naj-užasnije. NORA: Zašto? HELMER: Zato što takav zadah laži unosi u cijelu porodicu zarazu i bolest. Vazduh koji 'djeca udišu u takvoj kući ispunjen je klicama zlih djela. NORA: Jesi li siguran u to? HELMER: Zlato moje, to sam kao advokat više puta zapazio. Gotovo svi rano iskvareni ljudi imali su lažljive majke. NORA: Zašto baš — majke? HELMER: Najčešće to dolazi od majki. Ali, zapravo, i očevi mogu da djeluju na isti način. To je svakom pravniku vrlo dobro poznato. A ipak je taj Krogstad bio u stanju da godinama lažima i pritvornošću truje svoju vlastitu djecu; i zato ga ja smatram moralno propalim. (Pruža joj ruku) l zato, moja draga mala Nora, mora meni obećati da se neće miješati u njegove stvari. Ruku ovamo! No, no. Šta je sad? Daj mi ruku! Tako. Tako je u redu. Uvjeravam te da bi mi bilo nemoguće da radim s njim zajedno. U blizini takvih ljudi spopada me doslovno fizičko gađenje. NORA (izvuče svoju ruku i ode na drugu stranu jelke): Kako je ovdje toplo. A ja imam tako mnogo da radim. HELMER (ustaje i skuplja svoje papire): Da, i ja moram za sto, da još nešto pročitam. A moram razmisliti i o tvojoj maski. Možda čak imam nešto na skladištu, što bi se moglo u zlatnom papiru objesiti na božićnje drvce. (Stavlja ruku na njenu glavu) O, ti moja ljubljena ptičice-pjevačice! (Odlazi u svoju sobu i zatvara za sobom vrata.) NORA (tiho, nakon kraće pauze): Ah, šta! To ne može biti tako. To je nemoguće. To mora biti nemoguće. DADILJA (lijevo na vratima): Djeca lijepo mole smiju li doći mami. NORA: Ne, ne, ne! Ne mogu meni! Ostani ti kod njih, Ana-Mari. DADILJA: Da, da, milostiva gospođo. (Zatvara vrata.) NORA (blijeda od straha): Ja da svoju djecu kvarim —! Da im fbrujem dom —! (Kratka pauza; diže glavu) To nije istina. To nikad ne može biti istina! DRUGI ČIN Ista sobo. U uglu kod klavira božićnje drvce, opustjelo, poskidanih ukrasa i dogorjelih svijeća. Na sofi leže Norin šešir i kaput. Nora je sama u sobi, nemirno hoda tamo-amo; konačno zastaje kraj sofe i uzima kaput. NORA (opet spušta kaput): Neko dolazi. (Ode do vrata, oslušne) Ne, — nije niko. Naravno — danas na prvi dan Božića niko ne dolazi. — Ali, možda — (Otvara vrata i gleda napolje) Ne, nema ništa u sandučetu za poštu. Prazno je. (Hoda kroz sobu) Ah, besmislica! On to nije mislio ozbiljno! Tako nešto se ne može dogoditi. To je nemoguće. Pa ja imam troje
male djece. (Dadilja dolazi iz lijeve sobe sa velikom kartonskom kutijom.) DADILJA: Najzad sam našla kutiju sa kostimom za bal pod maskama. NORA: Lijepo. Stavite je na sto. DADILJA (uradi): Ali kostim nije uređen. NORA: Ah, kad bih ga mogla istrgati u sto hiljada komadića! DADILJA: Ali ne! Možete ga vrlo lijepo popraviti. Samo malo strpljenja! NORA: Da, idemo po gospođu Linde da mi pomogne. DADILJA: Opet izlazite? Po ovako ružnom vremenu? Gospođo NOTO, vi ćete se prehladiti — razboljeti. NORA: To još ne bi bilo ono najgore. — Sta rade djeca? DADILJA: Jadni crvići, igraju se sa svojim božičnim darovima. Ali — NORA: Pitaju li često za mene? DADILJA: Pa, navikli su na to da im je majka uvijek oko njih. NORA: Da, ali, Ana-Mari — ubuduće više neću moći da budem tako mnogo sa njima kao do sada. DADILJA: No, mala djeca se naviknu na sve. NORA: Misliš? Vjeruješ li da bi oni svoju mamu zaboravili, kad bih ja sasvim otišla? DADILJA: Bože sačuvaj — sasvim otišla! NORA: Reoi mi, Ana-Mari, često sam o tome mislila, kako si ti imala srca da svoje dijete prepustiš tuđim ljudima? DADILJA: Ali morala sam to, ako sam htjela da budem dadilja maloj Nori. NORA: Da, ali da li si to h t j e l a? DADILJA: Da, kad sam dobila tako dobro mjesto. Sirota djevojka, koja se unesrećila mora se tome još i radovati. Jer, onaj pokvareni čovjek nije baš ništa činio za mene. NORA: Ali tvoja kći te je sigurno zaboravila? DADILJA: Ah, ne, nije. Pisala mi je kad je bila na krizmi, i poslije kad se udala. NORA (zagrli je): Moja stara Ana-Mari! Ti si mi bila tako dobra majka, kad sam bila mala! DADILJA: Jadna mala Nora nije ni imala druge majke osim mene. NORA: I ako moja djeca ne budu više imala druge — ja znam dobro da ćeš im ti —. Ah, besmislice, besmislice, besmislice! (Otvara kartonsku kutiju) Idi tamo njima. Sad moram — vidjećeš, kako ću sutra biti lijepa. DADILJA: Da, na čitavom balu neće niko biti tako lijep kao gospođa Nora (ode lijevo). NORA (počinje raspakivati kutiju, ali opet sve odbaci): Ah, kad bih samo smjela izaći! Samo da niko ne dođe! Da se u međuvremenu u kući ništa ne dogodi. Ah, besmislica. Pa ko da dođe? Ne treba da mislim na to. Sad da očetkam muf. Pa lijepe rukavice. Lijepe rukavice. Samo mimo! Samo mirno! Jedan — dva — tri — četiri — pet — šest — (Krikne) Ah, evo ih dolaze — (Hoće na vrata, ali zastaje neodlučno.) (Gospođa Linde ulazi iz predsoblja gdje je ostavila šešir i kaput.) NORA: Ah, ti si to, Kristina. Nema nikog drugog napolju? — Kako je dobro, što si došla. GOSPOĐA LINDE: Ćula sam da si bila bod mene i da si me tražila. NORA: Da, baš sam tuda prolazila. Moraš mi nešto pomoći. Sjednimo na sofu. Dakle, čuj! Sutra je gore kod konzula Sten-borga bal pod maskama pa Torvald hoće da se ja preobučeni u napolitansku ribarsku djevojku i da plešem tarantelu, koju sam naučila na Kapriju. GOSPOĐA LINDE: Vidi, Vidi, pa ti ćeš, dakle, izvesti malu predstavu? NORA: Da, Torvald misli da bih trebala. Evo, tu je kostim. Tor-valđ mi ga je poručio u Italiji; ali sad je sve tako potrgano da ni sama ne znam — GOSPOĐA LINDE: To ćemo već urediti. Samo se rub na nekoliko mjesta isparao. Imaš
li iglu i konca? Tako — to je sve što nam treba. NORA: O, kako je to lijepo od tebe. GOSPOĐA LINDE (šije): Dakle, sutra ćeš biti kostimirana? Znaš šta, Noro, — onda ću doći samo na trenutak, da te vidim u ipunom sjaju. Ali ja sam sasvim zaboravila da ti zahvalim za sinoćnje ugodno veće. NORA (ustaje i hoda po sobi tamo-amo): Ah, meni sinoć nije bilo tako ugodno kao inače. — Trebalo je da prije dođeš u grad, Kristina. — Da, Torvald stvarno umije kuću učiniti ugodnom i prijatnom. GOSPOĐA LINDE: A i ti, mislim, ništa manje. Nisi ti uzalud kći svoga oca. Ali, reci mi, je li doktor Rank uvijek tako neras-položen kao juče? NORA: Ne, — juče je to bilo naročito upadno. Uostalom, on ima meku vrlo opasnu bolest. Njemu se, jadniku, suši kičma. Moraš, naime, znati, da je njegov otac bio odvratan čovjek, jurio je za ženama i tako dalje; i od toga je, sigurno razumiješ, njegov sin još od djetinjstva bolestan. GOSPOĐA LINDE (ispusti šivanje u krilo): Ali draga, dobra Noro, odakle ti znaš takve stvari? NORA (seta tamo-amo): Eh, kad imaš troje djece, onda te ponekad posjećuju žene — žene koje su u izvjesnom smislu napola doktori, i one ti onda ispričaju ovo i ono. GOSPOĐA LINDE (opet šije: kratka pauza): Dolazi li gospodin doktor Rank svaki dan kod vas u kuću? NORA: Svaki božji dan. Pa on je Torvaldov najbolji prijatelj iz mladosti. I moj dobar prijatelj, takođe. Doktor, tako reći, pripada porodici. GOSPOĐA LINDE: Ali reci mi, je li taj čovjek iskren? Mislim, dijeli li rado ljudima komplimente? NORA: Baš naprotiv. Kako ti je to palo na pamet? GOSPOĐA LINDE: Kad si me juče predstavila njemu, tvrdio je da se moje ime ovdje u kući često čuje. Ali kasnije sam primijetila da tvoj muž, zapravo, pojma nema ko sam ja. Kako je mogao onda gospodin doktor Rank —? NORA: Da, to je sasvim tačno, Kristina. Vidiš, Torvald me tako neopisivo voli i zato hoće da me ima, kako on kaže, sasvim i samo za sebe. U prvo vrijeme je bio gotovo ljubomoran, ako bih ja u kući samo spomenula neke ljude koje volim. Onda sam to, naravno, prestala. Ali s doktorom često govorim o injima, jer on to rado sluša. GOSPOĐA LINDE: Slušaj, Noro, ti si u mnogim stvarima još dijete. Ja sam koju godinu starija od tebe i imam nešto više iskustva. Nešto ću ti reći: pokušaj da okončaš tu stvar sa doktorom Rankom. NORA: Da okončam — kakvu to stvar? GOSPOĐA LINDE: No, uopšte mislim. Juče si nešto pričala o ne-'kom bogatom obožavaocu, koji bi ti mogao nabaviti novac — NORA: Da, o nekom koji, nažalost, ne postoji. — Sta dalje? GOSPOĐA LINDE: Da li je doktor Rank bogat? NORA: Da, jeste. GOSPOĐA LINDE: I nema nikog o kome se mora brinuti? NORA: Nikog. Ali —? GOSPOĐA LINDE: A on svakodnevno dolazi u vašu kuću? NORA: Pa čula si. GOSPOĐA LINDE: Kako može taj fini čovjek biti tako nametljiv? NORA: Ja te apsolutno ne razumijem. GOSPOĐA LINDE: Ne pretvaraj se, Noro. Misliš li, možda, da ja nisam pogodila od koga si ti posudila hiljadu dvjesta talira? NORA: Jesi 11 ti pri sebi? Kako možeš tako nešto pomisliti? To je prijatelj naše kuće,
koji nas svaki božji dan posjećuje. — Kakva bi to bila užasno neugodna situacija! GOSPOĐA LINDE: Dakle, stvarno to nije on? NORA: Ne, zaista nije. Ni za trenutak nisam došla na tu misao. — Tada on nije ni imao novaca za posuđivanje, tek kasnije ga je naslijedio. GOSPOĐA LINDE: Pa, mislim da je to bila sreća za tebe, draga moja Noro. NORA: Ne, da zamolim doktora — to mi nikad u životu ne bi palo na pamet. — Uostalom, čvrsto sam uvjerena, da kad bih ga zamolila, onda — GOSPOĐA LINDE: Ti to, naravno, nećeš učiniti. NORA: Naravno da neću. Ne mogu da vjerujem, ne mogu da zamislim, da bi moglo biti potrebno. Ali sam sasvim sigurna: ako bih govorila s doktorom — GOSPOĐA LINDE: Iza leđa svoga muža? NORA: Ja se moram izvući iz one druge stvari — i to se događa iza njegovih leđa. Ja se m o r a m izvući iz toga. GOSPOĐA LINDE: Da, da, to sam ti rekla još juče, ali — NORA (hoda tamo-amo): Muškarac može takve stvari mnogo bolje srediti nego žena — GOSPOĐA LINDE: Vlastiti muž, da. NORA: Besmislica! (Zastaje) Kad se isplati sve što se duguje, onda se dobije obveznica natrag? GOSPOĐA LINDE: Da, razumije se. NORA: — i onda je smiješ iscijepati u sto hiljada komadića i spaliti je — taj odvratni, prljavi papir! GOSPOĐA LINDE: (čvrsto je pogleda, ostavi šivenje i polako ustane): Noro, ti nešto kriješ od mene. NORA: Zar se to vidi na meni? GOSPOĐA LINDE: Od juče ujutro s tobom se nešto desilo, Noro, šta je to? NORA (prilazi joj): Kristina! (Oslušne) Tiho! Evo Torvald dolazi kući. Tamo — uđi ti malo kod djece. Torvald ne voli kad se šije. Neka ti Ana-Mari pomogne. GOSPOĐA LINDE (skuplja stvari): Da, ali ja neću otići odavde, dok nas dvije ne porazgovaramo. (Ona odlazi nalijevo; u istom trenutku ulazi Helmer iz predsoblja.) NORA (ide mu u susret): Ah, kako sam te čekala, Torvalde dragi. HELMER: Je li to bila krojačica —? NORA: Ne, to je Kristina. Pomaže mi da uredim svoj kostim. Vidjećeš, kako ću lijepo izgledati. HELMER: Zar nisam došao na sretnu zamisao? NORA: Na sjajinu zamisao! Ali je i od mene lijepo što ovo činim tebi za ljubav. HELMER (uhvati je za bradu): Lijepo, što nešto činiš za ljubav svoga muža? No, no, ti mala divljakušo, znam već da nisi tako mislila. Ali neću da te smetam. Sigurno ćeš morati da probaš. NORA: A ti sigurno moraš raditi? HELMER: Da. (Pokazuje joj papire) Pogledaj ovamo, bio sam u banci. (Hoće u svoju sobu) NORA: Torvalde! HELMER (zastane): Da? NORA: Kad bi te tvoja vjeverica lijepo i nježno nešto zamolila —? HELMER: Sta to? NORA: Da li bi joj to učinio? HELMER: Prvo moram znati o čemu se radi? NORA: Vjeverica bi ti skakutala i zabavljala te kad bi ti bio dobar i popustljiv. HELMER: Daj da čujem! NORA: Ševa bi čas glasno, čas tiho cvirkutala po svim sobama —
HELMER: Ah, šta, to moja ševa svakako radi. NORA: Ja bih ti svirala i plesala pred tobom kao vila na mjesečini, Torvalde. HELMER: Noro, valjda se ne radi opet o onome što si mi jutros spominjala? NORA (brzo): Da, Torvalde, lijepo te molim. HELMER: I ti baš imaš hrabrosti da se još jedanput na to vratiš? NORA: Da, da, ti to moraš učiniti, meni za ljubav. Ti moraš Krogstadu ostaviti njegovo mjesto u banci. HELMER: Moja draga Noro, njegovo mjesto sam već odredio gospođi Linde. NORA: To je beskrajno lijepo od tebe. Ali ti samo treba da umjesto Krogstada, otpustiš nekog drugog činovnika. HELMER: Pa to je nevjerovatna tvrdoglavost! Samo zato što si ti lakomisleno dala obećanje da ćeš progovoriti koju dobru riječ za njega, trebao bih ja —? NORA: Ne zbog toga, Torvalde. Zbog tebe samog. Pa taj čovjek piše za najprljavije novine, ti sam si mi to rekao. On ti može neizrecivo mnogo naškoditi. Ja se njega tako strašno bojim — HELMER: Aha — razumijem — plaše te stare uspomene. NORA: Sta time misliš? HELMER: Naravno, sjetila si se svoga oca? NORA? Da, dabome. Sjeti se samo kako su o tati zli ljudi pisali po novinama i kako su ga grozno klevetali. Uvjerena sam da bi to dovelo i dotle da bude uklonjen da vlada nije poslala tebe da ispitaš stvar. I da ti nisi bio prema njemu toliko dobronamjeran i uviđavan. HELMER: Mala moja Noro, između tvoga oca i mene postoji znatna razlika. Tvoj otac kao činovnik nije bio besprijekoran. Ali ja jesam. I nadam se da ću ostati dokle god sam na ovom položaju. NORA: Ali nikad se ne zna šta mogu učiniti zli ljudi. A sad bismo mogli da živimo tako lijepo, tako mirno i sretno, oslobođeni briga, ti i ja i naša djeca, Torvalde. Zbog toga te tako uporno molim — HELMER: I upravo zbog tvojih molbi, meni je nemoguće da ga zadržim. U banci je već poznato da hoću da otkažem Krog-stadu. Ako se sada sazna da je novi direktor promijenio mišljenje zbog svoje žene — NORA: Pa šta onda? HELMER: Naravno, mala tvrdoglavica hoće da provede svoju volju — volju — a ja bih ispao smiješan pred čitavim personalom — naveo bih ljude da miisle da sam ovisan o svim mogućim stranim uticajima. Vjeruj mi, uskoro bih morao osjetiti posljedice! A osim toga, ima još jedna okolnost koja Krogstada potpuno onemogućava u banci dokle god sam ja direktor. NORA: A to je? HELMER: Njegove moralne nedostatke bih mu za nevolju mogao i da previdim — NORA: Da, zar ne, Torvalde? HELMER: Čuo sam, takođe, da je vrlo sposoban u poslu. Ali on je moj poznanik iz mladosti. To je jedno od onih preuranjenih poznanstava kojih se čovjek poslije u životu često ženi-ra. Moram ti otvoreno priznati: mi govorimo ti jedan drugom. A ovaj netaktični čovjek to nipošto ne krije u prisutnosti drugih. Naprotiv, on misli da mu to daje pravo na neki familijaran ton iprama meni; i tako svaki čas trijumfuje sa svojim: ti, ti Helmer. Uvjeravam te da mi je to mučno u najvećoj mjeri. To bi mi moj položaj u banci učinilo nesnosnim. NORA: Torvalde, to sve ti ne misliš ozbiljno. HELMER: Tako? A zašto ne? NORA: Ne, jer to su samo sitničavi obziri. HELMER: Šta kažeš? Sitničavi obziri? Smatraš li ti mene sitničavim? NORA: Naprotiv, dragi Torvalde. I upravo zato — HELMER: Svejedno. Ti moje razloge nazivaš sitničavima. Onda moram i ja biti
sitničav. Sitničav! Vidi, molim te! Ne, stvarno, ovom treba učiniti kraj. (Odlazi do vrata predsoblja i viče) Helena! NORA: Šta to hoćeš? HELMER (traži među papirima): Da učinim kraj! (Služavka ulazi) Evo, uzmite pismo i pođite odmah dolje. Dajte ga poslužitelju da ga preda. Ali brzo! Adresa je napisana. Evo novac. SLUŽAVKA: Dobro. (Odlazi s pismom. Helmer slaže papire.) HELMER: Tako, mala moja prkosnice. NORA (bez daha): Torvalde, kakvo je bilo to pismo? HELMER: Krogstadov otkaz. NORA: Uzmi ga natrag, Torvalde! Još ima vremena. Ah, Torvalde, vrati ga, meni za ljubav, sebi za ljubav, za ljubav naše djece! Čuješ 11 me, Torvalde, učini mi to. Ti i ne znaš šta nam sve taj otkaz može donijeti. HELMER: Prekasno. NORA: Da, prekasno. HELMER: Draga Noro, ja ti opraštam taj strah, iako je on, zapravo, uvreda za .mene. Da, jeste! Zar nije uvreda to što ti misliš da j a treba da se bojim osvete nekog propalog piskarala? Ali ja ti to ipak opraštam, jer mi time pružaš tako li-odiće se ono na šta sam već odavno pripremljen. Samo što nikako nisam vjerovao da će doći tako brzo. NORA (hvata ga za ruku): U šta ste to taiko sigurni? Doktore, to mi morate reći. RANK (sjeda pored peći): Sa minom je pošlo nizbrdo. Tu se ništa ne da izmijeniti. NORA (odahne s olakšanjem): Vi govorite o sebi — RANK: Nego o kome? Šta mi vrijedi da se zavaravam? Ja sam bjedniji od svih mojih
pacijenata, gospođo Helmer. Ovih dana sam napravio bilans svog unutrašnjeg stanja. Bankrot! Za mjesec dana ću sigurno već ležati na groblju i trunuti. NORA: Fuj, kalkve vi ružne .stvari govorite! RANK: To i jesu prokleto ružne stvari. Ali najgore je to što će joj prethoditi još mnogo drugih .ružnih stvari. Preostalo mi je još samo jedno jedino ispitivanje. Kad ono bude gotovo, onda ću otprilike znati kada počinje raspadanje. Htio bih vam nešto reći. Helmer, sa svojom finom prirodom, osjeća prema svemu što je ružno izrazitu odvratnost. Zaito neću da ga vidim u mojoj bolesničkoj sobi. NORA: Ali, doktore — RANK: Neću da ga vidim. Ni pod kakvim udovima. Zatvoriću mu vrata. Čim budem siguran u ono najgore, poslaću vama svoju vizitkartu i na njoj će biti crni križ. Onda ćete znati da je gadno razaranje počelo. NORA: Ne, danas ste stvarno neukusni. A ja bih tako voljela da vas vidim u dobrom raspoloženju. RANK: Sa smrću u srcu? — Morati ispaštati za grijehe drugoga! Ima li u tome pravde? A ipak, nad svakom porodicom lebdi neka vrsta takve neumoljive odmazde — NORA (začepi uši): Besmislica! Veselo, veselo! RANK: Duše mi, čitava ta stvar, zapravo, i jeste za smijanje. Moja jadna nedužna kičma mora da .ispašta za vesele poručničke dane moga oca. NORA (lijevo za stolom): On je, navodno, jako volio špargle i guščiju jetrenu paštetu. Je li tako? RANK: Da, i gljive. NORA: I gljive. Ako se ne varam i školjke. RANK: I školjke, naravno, i školjke. NORA: I uz to porto i šampanjac. Žalosno je da ove sve ukusne stvari napadaju kosti. RANK: I uz to još takve nesretne kosti koje od svega toga baš ništa nisu imale. NORA: Naravno, to je najžalosnije od svega. RANK (pogleda je ispitujući): Hm ... NORA (odmah zatim): Zašto se smiješite? RANK: Vi ste se nasmiješili. NORA: Ne, doktore, vi ste se nasmiješili! RANK (ustaje): Vi ste ipak veći šeret nego što sam ja mislio. NORA: Danas sam raspoložena za šeretluke. RANK: I meni se čini. NORA (stavi ruke na njegova ramena): Dragi, dragi doktore, vi ne smijete umrijeti i ostaviti mene i Torvalda! RANK: O, tu žalost ćete lako preboljeti. Brzo budu zaboravljeni oni kojih nema. NORA (pogleda ga uplašeno): Mislite? RANK: Stvaraju se nove veze i onda — NORA: Ko stvara nove veze? RANK: To ćete vas dvoje učiniti, kad mene ne bude. Čini mi se da ste već na najboljem putu. Sta vam je trebala sinoć ona gospođa Linde? NORA: Aha, vi kao da ste ljubomorni na jadnu Kristinu? RANK: Naravno da jesam. Ona će u ovoj kući biti moja nasljednica. Kad mene ne bude, možda će ta ženska — NORA: Pst — ne govorite tako glasno. Ona je tu unutra. RANK: I danas opet? Eto vidite! NORA: Samo da mi popravi kostim. Gospode bože, kako ste vi neukusni. (Sjeda na sofu) Budite dobri, doktore. Sutra ćete vidjeti kako ja lijepo plešem. Onda možete zamisliti da plešem samo za vas — naravno, i za Torvalda — to se razumije. (Vadi razne predmete iz
kutije) Doktore, dođite, sjedite ovamo — nešto ću vam pokazati. RANK (sjeda): Sta to? NORA: Pogledajte ovamo. RANK: Svilene čarape. NORA: li boji kože. Žar nisu divne? Ovdje je sad mračno, ali isutra — ne, ne, ne, samo stopalo smijete vidjeti. No, što se mene tiče, možete vidjeti i gornji dio. RANK: Hm... NORA: Zašto gledate tako kritički? Zar mislite da mi ne pristaju? RANK: O tome ja ne mogu imati tako jasnu predstavu. NORA (pogleda ga za trenutak): Fuj, stidite se! (Udari ga lagano čarapom po uhu) Tako, sad ste dobili svoje! (Sprema čarape.) RANK: St a još smijem vidjeti od tih krasota? NORA: Ne smijete više ništa, kad ste tako nepristojni. (Ona tiho pjevucka i prevrće po stvarima.) RANK (poslije kraće pauze): Kad ovako sjedim s vama u potpunoj intimnosti, onda ne shvatam — ne, ne mogu ni zami-isliiti, šta bi bilo sa mnom da nikad nisam stupio u vašu kuću. NORA (smiješi se): Mislim da se vi kod nas osjećate sasvim ugodno. RANK (tiho, gleda preda se): I sve ću to sada morati da napustim — NORA: Besmislica! Vi ostajete s nama! RANK (kao i ranije): — a iza sebe neću moći ostaviti ni naj-bjednijeg znaka zahvalnosti. Jedva i površan osjećaj da me nema — samo prazno mjesto koje može prvi bolji da ispuni. NORA: A kad bih vas ja zamolila za —? Ne — RANK: Za šta? NORA: Za jedan veliki dokaz prijateljstva — RANK: Da, da! NORA: Ne, ja mislim — za jedinu ogromno veliku uslugu — RANK: Daikle, hoćete li me bar jedanput učiniti sretnim? NORA: Ah, vi još ni ne znate o čemu se radi. RANK: Pa dobro, recite mi. NORA: Ne, ne mogu, doktore. To je tako nečuveno mnogo — savjet — i podrška i usluga — RANK: Sto više, to bolje. Ne mogu, doduše, da zamislim, na šta to mislite. Ali recite mi. Zar nemate povjerenja u mene? NORA: Da, više nego i u koga drugog. Vi ste moj najvjerniji i najbolji prijatelj, to ja dobro znam. Zato ću vam i reći. Dakle, slušajte doktore: morate mi pomoći da nešto spriječim. Vi znate kako me Torvald jako i neopisivo duboko voli; on ne bi ni trenutka razmišljao da da svoj život za mene. RANK (saginje se prema njoj): Noro — mislite li da je on jedini koji bi —? NORA (lagano ustukne): Koji bi —? RANK: — koji bi za vais s radošću dao svoj život? NORA (tužno): Ah, tako. RANK: Zakleo sam se da ovo morate saznati prije moga kraja. Bodju priliku neću nikada naći. — Da, Noro, sada eto znate. I sad znate i da se meni možete povjeriti kao nikom drugom. NORA (ustaje, mirno i jednostavno): Pustite me da prođem. RANK (pravi joj mjesta, ali ostaje da sjedi): Noro — NORA (na vratima predsoblja): Helena, donesite lampu. (Ode do peći) Ah, dragi doktore, to je bilo zaista odvratno od vas. RANK (ustaje): To da sam vais isto tako odano volio kao i onaj drugi? Zar je to bilo odvratno?
NORA: Ne, ali da ste mi to mogli reći. To nikako nije bilo potrebno. RANK: Šta to sad znači? Zar ste vi znali —? (Služavka dolazi s lampom, stavlja je na sto i opet izlazi) Noro, gospođo Helmer, pitam vas da li ste vi znali? NORA: Ah, šta ja znam, jesam li znala ili nisam? To vam zaista ne znam da kažem. — O, kako ste samo mogli biti tako, nezgrapni, doktore! A sve je bilo tako lijepo! RANK: No, sad barem znate da sam vam odan dušom i tijelom. Sad možete govoriti. NORA (pogleda ga): Zar sada? RAOSTK: Molim vas, mogu li saznati o čemu se radi? NORA: Sad više ništa ne možete saznati. RANK: Ali ipak! Ne smijete me tako kazniti. Dajte mi priliku i ja ću za vas učiniti sve što je u ljudskoj moći! NORA: Sad više ne možete učiniti ništa za mene. Uostalom, možda mi neće ni trebati nikakva pomoć. Vidjećete, sve je to samo uobraženje. Sasvim sigurno. Naravno! (Sjeda u stolicu za ljuljanje, pogleda ga i nasmije se) Baš ste mi i vi fini gospodin, moj dragi doktore! Pa stidite li se bar sada, kad gori svjetlo? RANK: Ne, zapravo ne! Ali treba li možda da odem — zauvijek? NORA: Ne, to ne smijete! Dolazićete, naravno, isto kao i do sada. Pa vi znate da Torvald ne može bez vas. RANK: A vi? NORA: Ah, ja nalazim da je ovdje uvijek tako stražno zabavno, kad vi dođete. RANK: Eto, upravo to me je i zavelo na krivi put. Vi ste za mene prava zagonetka. Cesto mi se činilo da ste isto toliko rado bili sa mnom koliko i sa Helmerom. NORA: Da, vidite, ima ljudi koje volimo iznad svega, i ljudi s ikojima se najradije družimo. RANK: O, da, u tome ima istine. NORA: Dok sam još bila kod kuće, voljela sam, naravno, tatu iznad svega. Ali, uvijek mi se činilo izvanredno zabavno kad :bih se mogla iskrasti dole kod posluge, jar tamo me nikad nisu korili, a pričali su uvijek sve neke zabavne stvari. RANK: Ah, ja sam, dakle, njih zamijenio! NORA (skoči i priđe mu): Dragi, dobri doktore, nisam ja to tako mislila. Ali, vidite, sa Torvaldom je isto kao sa tatom — (Služavka ulazi iz predsoblja.) SLUŽAVKA: Milostiva gospođo! (Nešto šapće i pruža joj kartu.) NORA (baca pogled na kartu): Ah! (Stavlja je u džep.) RANK: Nešto neugodno? NORA: Ne, ne, nije uopšte, samo — moj novi kostim — RANK: Kako? Pa evo vani ga ovdje. NORA: Ah, da! Taj! Ali radi se o jednom drugom; ja sam poručila, — Torvald ne smije da zna — RANK: Aha, to je, dakle, ta velika tajna! NORA: Da, svakako. Idite samo unutra kod njega, on je u srednjoj sobi. I zadržite ga taiko dugo dok — RANK: Budite bez brige, on mi neće pobjeći. (Odlazi u Helmero-vu sobu.) NORA (služavki): I on stoji u kuhinji i čeka? SLUŽAVKA: Da, došao je stražnjim stepenicama — NORA: Ali jesi li mu rekla da nikog nema kod kuće? SLUŽAVKA: Jesam, ali ništa nije koristilo. NORA: Nije htio da ode? SLUŽAVKA: Ne prije nego što govori s milostivom gospođom. NORA: Onda ga pusti ovamo, ali tiho. Ne smiješ nikome pričati 0 ovome, Helena. To je iznenađenje za moga muža. SLUŽAVKA: Da, da, razumijem
— (Ode.) NORA: Najužasnije dolazi. Dolazi uprkos svemu. Ne, ne, ne, to se ine smije dogoditi! (Ode do Helmerovih vrata i povuče rezu. Služavka otvara vrata od predsoblja, uvede Krog stada i zatvori za njim vrata. On je obučen u bundu, krznene čizme 1 šubaru.) NORA (ide prema njemu): Govorite tiho, moj muž je kod kuće. KROGSTAD: No, što se mene tiče — NORA: Šta hoćete od mene? KROGSTAD: Da mi date objašnjenje. NORA: Dakle, brzo. Šta je? KROGSTAD: Vi sigurno znate da sam dobio otkaz? NORA: Ja to nisam mogla spriječiti. Borila sam se za vašu stvar svom .snagom, ali ništa nije pomoglo. KROGSTAD: Zar vas vaš muž tako malo voli? On zna čemu vas sve mogu izložiti, a ipak se usuđuje — NORA: Kako možete i pomisliti da on to zna? KROGSTAD: Da, naravno, tako sam i mislio. I nije mi ličilo na mog dobrog Torvalda Helmera da pokazuje toliko muške hrabrosti — NORA: Gospodine Krogstad, ja zahtijevam da poštujete moga muža! KROGSTAD: O, naravno! Svo dužno poštovanje. Ali pošto vi čitavu stvar tako brižljivo skrivate, poštovana gospođo, mogu da pretpostavim da ste danas malo bolje upućeni u to nego juče. NORA: Bolje nego što bi me vi ikad mogli uputiti. KROGSTAD: Naravno, jedan tako loš pravnik kao ja — NORA: Šta hoćete vi od mene? KROGSTAD: Samo da vidim kako ste, gospođo Hdmer. Ja sam cijeli dan na vas mislio. Ovakav lihvar i piskaralo, ovakav — no, kratko i jasno, i ovakav čovjek kao što sam ja, može imati srca. NORA: Pa dokažite to. Pomislite na moju malu djecu. KROGSTAD: A zar ste vi i vaš muž mislili na moju djecu? Ali to je sad svejedno! Nemojte čitavu stvar uzimati suviše ozbiljno — to sam samo htio da vam kažem. Ja sa svoje strane za sada neću ništa iznijeti u javnost. NORA: Nećete, zar ne? Znala sam to. KROGSTAD: Sve se to može lijepo i dobro srediti. Ne mora svijet ništa saznati, neka sve ostane između nas troje. NORA: Moj muž ne smije nikad ništa saznati o tome. KROGSTAD: Kako ćete to spriječiti? Zar možda možete isplatiti ostatak? NORA: Ne, trenutno ne mogu. KROGSTAD: Ili imalte načina da nabavite novac slijedećih dana? NORA: Ne, barem ne na način kojim bih se htjela poslužiti. KROGSTAD: Ne bi vam ništa ni koristilo. I kad biste još toliko gotovog novca stavili preda me, ipak ne biste dobili svoju obveznicu natrag. NORA: Onda mi objasnite šta ćete s njom uraditi. KROGSTAD: Samo hoću da je zadržim, da je imam u svojim rukama. Niko koga se to ne tiče, neće ništa o njoj saznati. Ako se, dakle, spremate na kakvu očajničku odluku — NORA: Da, spremam se. KROGSTAD: — ako namjeravajte da napustite kuću i porodicu — NORA: Namjeravam. KROGSTAD: — ili možda još nešto gore —
NORA: Otkud Vi znate? KROGSTAD: — onda se ostavite takvih misli. NORA: Odakle vi znate da se ja nosim takvim mislima? KROGSTAD: Ljudi kao mi u početku se gotovo uvijek nose takvim mislima. I ja sam na to pomišljao. Ali, dragi moj bože, nisam imao hrabrosti — NORA (bez glasa): Ni ja. KROGSTAD (s olakšanjem): Zar ne? Nemate hrabrosti za to — ni vi? NORA: Nemam je. Nemam je. KROGSTAD: To bi i bila velika glupost. Čim prođe prva bura u kući — Evo, ovdje u tašni imam pismo za vašeg muža — NORA: U kojem ste sve napisali? KROGSTAD: Sve je rečeno obzirno koliko je bilo moguće. NORA (brzo): To pismo ne s/mije doći u njegove ruke! Pocijepajte ga, ja ću pokušati da nabavim novac. KROGSTAD: Izvinite, milostiva gospođo, ali mislim da sam vam upravo rekao — NORA: Ah, ne mislim novac koji vam dugujem. Recite mli, koju svotu tražite od mog muža? Onda ću vam nabaviti taj novac. KROGSTAD: Ja ne tražim nikakav novac od vašeg muža. NORA: Šta onda tražite? KROGSTAD: To ćete saznati. Ja hoću da stanem na noge, milostiva gospođo, hoću gore. I u tome mi mora vaš muž pomoći. Već godinu i po dana nisam učinio nli jedno nepošteno djelo. Za to vrijeme sam se borio sa vrlo teškim prilikama. Bio sam zadovoljan da se opet mogu podići, korak po korak. Sad sam istjeram i sad se više neću zadovoljiti time da budem primljen iz milosti. Ja hoću gore — kažem vam. Hoću opet u banku, ali hoću da imam viši položaj: važ muš mi mora obezbijediti mjesto — NORA: To on nikad i nipošto neće učiniti. KROGSTAD: On će to učiniti, poznajem ja njega. Neće se usuditi ni da pisme. I kaid sam jednom tamo, zajedno s njim — onda ćete vidjeti! Za manje od godinu dama postaću direktorova desna ruka. Onda će Nils Krogstad voditi Akcionarsku banku, a ne Torvaild HeJmer! NORA: To nećete doživjeti! KROGSTAD: Zar ćete možda — ? NORA: Sada imam hrabrosti za to. KROGSTAD: Ah, nećete me uplašiti. Takva fina, razmažena dama kao vi — NORA: Vidjećete, vidjećete! KROGSTAD: Pod led možda? U hladnu, kao smola crnu vodu? A onda vas u proljeće izbaci na obalu, ružnu, unakažemu, opale kose — NORA: Nećete me uplašiti! KROGSTAD: Ni vi mene. To se ne radi, gospođo neimar. I inače, kakvog bi to imalo smisla? Pa ja ga uprkas tome imam u svojim rukama. NORA: Čak i tada? Kad mene više — ? KROGSTAD: Zar ste zaboravili da vaš dobar glas i poslije vaše smrti zavisi od mene? NORA (stoji bez riječi i gleda ga.) KROGSTAD: No, sad znate na čemu ste. Ne pravite nikakve gluposti. Od Helmera očekujem odgovor na moje pismo. I ne zaboravite da me je vaš muž sam prisilio na ovaj put. To mu nikad neću oprostiti. Zbogom, milostiva gospođo! (Odlazi kroz predsoblje.) NORA (žuri do vrata predsoblja, malo ih otvori, oslušne): Odlazi. Nije ubacio pismo. Ah, ne, ne, to bi bilo nemoguće. (Otvara šire vrata): Šrta je to? Zastao je. Ne s,ilazi niz stepenice. Odlučuje se? Hoće li —? (Pismo pada u sanduče, potom se čuju Krogstadovi koraci, koji se gube niz stepenice. S prigušenim vriskom Nora trči kroz sobu do stola kraj
sofe. Kratka pauza.) Pismo je u sandučetu. (Šulja se plašljivo do vrata predsoblja) Tamo je. — Torvalde, Torvalde, — sad smo izgubljeni bez spasa. GOSPOĐA LINDE (dolazi sa kostimom iz sobe lijevo): Tako, nisam znala šta još da prepravim. Hoćemo li isprobati —? NORA (promuklo i tiho): Kristina, dođi ovamo. GOSPOĐA LINDE (baca kostim na sofu): Šta ti je? Izgledaš potpuno zbunjeno. NORA: Dođi ovamo. Vidiš li ono pismo? Tamo — pogledaj kroz okno na sandučetu. GOSPOĐA LINDE: Da, da, vidim ga. NORA: To je pismo od Krogstada. GOSPOĐA LINDE: NOTO, — Krogstad ti je posudio novac! NORA: Da, a sad će Toirvald sve saznati. GOSPOĐA LINDE: Ah, vjeruj mi, Noro, to je za vas oboje najbolje. NORA: Ti još ne znaš sve. Ja sam krivotvorila jedan potpis. GOSPOĐA LINDE: Pravedni bože — NORA:. Jedno ću ti reći, Kristina: ti mi moraš biti svjedok. GOSPOĐA LINDE: Kakav svjedok? Sta treba da —? NORA: Ako izgubim razum — a to bi se lako moglo dogoditi — GOSPOĐA LINDE: Noro! NORA: Ili ako mi se šta drugo desi — slično tome, pa da ne mogu biti ovdje prisutna, kad — GOSPOĐA LINDE: Noro, Noro, pa ti si potpuno vam sebe! NORA: Ako tada neko hoće sve da uzme na sebe — čitavu krivicu — razumiješ — GOSPOĐA LINDE: Da, da, ali kako samo možeš misliti — ? NORA: Onda ti moraš posvjedočiti, da to nije istina, Kristina. Ja uopšte niisam van sebe, pri punoj sam svijesti i kažem ti: oiko drugi nije znao za to, sve sam sama učinila. Ne zaboravi to. GOSPOĐA LINDE: Sigurno da neću. Ali ja sve to uopšte ne razumijem. NORA: Pa kako bi i mogla razumjeti! Sad će se tek dogoditi čudo! GOSPOĐA LINDE: Čudo? NORA: Da, čudo. Ali to je tako strašno, Kristina, to se ne smije dogoditi ni za šta na svijetu. GOSPOĐA LINDE: Ja ću odmah poći Krogstadu i govoriti s njim. NORA: Ne idi njemu! On će te uvrijediti! GOSPOĐA LINDE: Bilo je jedno vrijeme, kad bi on meni za ljubav rado učinio sve, pa ma šta to bilo. NORA: On? GOSPOĐA LINDE: Gdje on stanuje? NORA: Ah, šta ja znam —? Ipak — (Maši se za džep) evo njegove karte. Ali, pismo, pismo —! HELMER (u svojoj sobi, kuca na vrata): Noro! NORA (uzvikne od straha): Sta je?! Šta želiš od mene? HELMER: No, no, — ne plaši se. Mi ne možemo ući. Stavila si rezu na vrata. Sigurno probaš kostim? NORA: Da, da, probam. Lijepo ću izgledati, Torvalde. GOSPOĐA LINDE (pročitala je kartu): On stanuje odmah iza ugla. NORA: Da — ali to ipak ništa ne koristi. Mi smo izgubljeni bez spasa. Pa pismo je u sandučetu. GOSPOĐA LINDE: A ključ je u tvog muža? NORA: Da, uvijek. GOSPOĐA LINDE: Krogstad mora svoje pismo zatražiti natrag nepročitano. Moram naći neki razlog —
NORA: Ali Torvald obično baš u ovo vrijeme — GOSPOĐA LINDE: Zadrži ga. Uđi za to vrijeme kod njega. Ja se odmah vraćam. (Brzo odlazi kroz predsoblje.) NORA (prilazi Helmerovim vratima i otvara ih): Torvalde! HELMER (u drugoj sobi): No, smije li čovjek najzad ući u svoju vlastitu sobu? Dođi, Ranik, sad ćemo najzad vidjeti — (Na vratima) Ali šta je to? NORA: Sta, dragi Torvalde? HELMER: Pa Rank mi je najavio neku veliku maskeradu. RANK (na vratima): Ja sam tako razumio, ali možda sam se prevario. NORA: Tek sutra ćete moći da se divite mojoj ljepoti. HELMER: Ali, draga Noro, kako ti to loše izgledaš! Jesi li previše vježbala? NORA: Ne, nisam još nikako vježbala. HELMER: Ali to će ipaik biti potrebno — NORA: Da, to će i te kako biti potrebno, Torvalde. Ali bez tvoje pomoći ne mogu ništa napraviti — gotovo sve sam zaboravila. HELMER: Ah, brzo ćemo mi to obnoviti. NORA: Da, Torvalde, ti mi mo-raš pomoći. Hoćeš li mi to obećati? A ja se tako bojim! Pred tim velikim društvom. — Večeras se moraš samo meni posvetiti. Ništa od poslova — ali baš ništa. Ni jedan potez pera! Je 11? Zar ne, dragi Torvalde? HELMER: To ti obećavam. Večeras sam isključivo tebi na raspoloženju — ti mali, bespomoćni stvore! Ali čekaj! Samo ću — (Pođe prema predsoblju.) NORA: Sta to hoćeš napolju? HELMER: Hoću samo da vidim ima li pisama. NORA: Ne, ne. Torvalde, nemoj! HELMER: Zašto ne? NORA: Torvalde, molim te, nema nijednog. HELMER: Pusti me da vidim. (Hoće napolje.) NORA (za klavirom, hvata prve taktove tarantele.) HELMER (zastane na vratima): Aha! NORA: Ako sutra treba da plešem, onda moram prije toga vježbati s tobom. HELMER (ide prema njoj): Zar se zaista toliko bojiš, draga NOTO? NORA: Da, strašno se bojim. Hajide da said vježbamo. Još ima vremena do večere. Sjedi za klavir i sviraj, dragi Torvalde, ispravljaj me, upućuj me kao i obično. HELMER: Rado, vrlo rado, ako ti to želiš. (Sjeda za klavir.) NORA (uzima iz kutije tamburin i dugi šareni šal koji brzo na-bire oko sebe. Potom jednim skokom dolazi sasvim naprijed i uzvikne): Sviraj mi! Said ću plesati. (Helmer svira a Nora pleše. Rank stoji iza Helmera i gleda.) HELMER (svira): Polaganije — polaganije. NORA: Ne smijem drukčije. HELMER: Ne tako žestoko, Noro. NORA: Baš tako treba da bude. HELMER (prestane svirati): Ne, ne, tako to apsolutno ne ide! NORA (smije se i maše tamburinom): Jesam li ti rekla? RANK: Pusti da joj ja sviram za ples. HELMER (ustaje): Da, sviraj ti — onda mii je lakše pokazivati. RANK (sjeda za klavir i svira. Nora pleše sa sve većim uzbuđenjem. Helmer je stao pored peći i za vrijeme plesa neprestano upućuje primjedbe. Ona kao da ništa ne čuje, kosa joj se raspe i padne na ramena, ona se ne osvrće na to, već pleše dalje. Ulazi gospoda Linde.) GOSPOĐA LINDE (stane kao skamenjena na vratima): Ah! NORA (plešući): Ovdje je veselo, Kristina!
HELMER: Ali draga, dobra Noro, pa ti plešeš kao da ti se radi o životu. NORA: Pa, i radi se. HELMER: Rank, prestani, pa to je čista ludost. Prestani, kažem ti! (Rank prestaje da svira i Nora iznenada zastane. Helmer joj prilazi.) Nikad to ne bih povjerovao. Pa ti si zaboravila isve što sam te učio. NORA (odbaci tamburin): Eto, i sam vidiš. HELMER: No, tu je zaista potrebno još podučavanja. NORA: Sad i ti vidiš, koliko je potrebno. Treba da vježbaš sa mnom do posljednjeg trenutka. Obećavaš li mi to, Torvalde? HELMER: Budi bez brige. NORA: Ni danas ni sutra ne smiješ ni na šta drugo ni misliti, samo na mene. Ne smiješ ni jedno pismo otvoriti, ni u poštansko sanduoe pogledati — HELMER: Aha, ti se to još uvijek bojiš onog čovjeka — NORA: O, da, da — i to je! HELMER: Noro, ja vadim na tebi da njegovo pismo već leži unutra. NORA: Ne znam. Možda. Ali tako nešto sad ne smiješ čitati. Ništa ružno ne smije stupiti među nas, dok ovo sve ne prođe. RANK (tiho Helmeru): Nemoj joj profrvrječiti. HELMER (grli je): Neka dijete provede svoju volju. Ali sutra na-veče, kad budeš otplesala — NORA: Onda si slobodan. SLUŽAVKA (na vratima): Milostiva gospođo, sto je postavljen. NORA: Donesli šampanjca, Helena. HELMER: Ah, ah, dakle, neko veliko slavlje? NORA: Slavlje sa šampanjcem do zore. (Viče napolje) I slatkiša od badema, Helena, mnogo — samo za ovaj put. HELMER (hvata je za ruke): Tako — samo tako, a ne ona divlja Uisplahirenost! Budi opet moja draga, mala ševa kao i uvijek. NORA: Ah, da, to i hoću. Ali idi sad unutra, i vi, doktore. Kristina, ti ćeš mi urediti frizuru. RANK (dok odlazi sa Helmerom): Tu se, izgleda, nešto — nešto događa. HELMER: Ni govora, dragi prijatelju, to je samo taj djetinjasti strah, o kome sam ti pričao. (Obojica odlaze desno.) NORA: Pa?! GOSPOĐA LINDE: Otputovao — u pokrajinu. NORA: Vidjela sam na tebi. GOSPOĐA LINDE: Vraća se sutra uveče. Ostavila sam mu kratku poruku. NORA: To nisi trebala uraditi. Ne treba ništa da sprečavaš. U stvari, pravo je blaženstvo očekivati čudo. GOSPOĐA LINDE: S ta ti očekuješ? NORA: Ah, to ti ne možeš razumjeti. Idi unutra za njima, i ja ću odmah doći. (Gospođa Linde ide u trpezariju. Nora stoji jedan trenutak kao da hoće da se pribere, onda pogleda na sat) Pet saiti. Sedam sati do ponoći. Onda još dvadeset četiri sata do sljedeće ponoći. Tada će i tarantela biti svršena. Dvadeset četiri i sedam? Još trideset i jedan sat života. HELMER (desno na vratima): Ali gdje je ostala moja mala ševa? NORA (poleti prema njemu raširenih ruku): Evo tvoje ševe! TREĆI ČIN Ista soba. Sto sa stolicama gurnut je u sredinu sobe. Na stolu gori lampa. Vrata predsoblja stoje otvorena. Sa gornjeg spra-ta čuje se muzika. GOSPOĐA LINDE (sjedi za stolom i rastreseno lista neku knjigu; pokušava da čita, ali
izgleda kao da ne može da sabere misli. Nekoliko puta oslušne napeto u pravcu vrata prema stepeništu. Gleda na sat): Još ga nema. A krajnje je vrijeme. A ako on ne — (Oslušne ponovo) Ah! evo ga. (Ona ode u predsoblje i oprezno otvara vanjska vrata. Čuju se tihi koraci po stepenicama. Ona šapne:) Uđite. Ovdje nema nikoga. KROGSTAD (na vratima): Našao sam u svom stanu poruku od vas. Sta to treba da znači? GOSPOĐA LINDE: Moram hitao razgovarati s vama. KROGSTAD: Tako? I to treba da bude upravo ovdje, u ovoj kući? GOSPOĐA LINDE: Kod mene kod kuće bilo bi nemoguće. Moja soba nema posebnog ulaza. Dođite bliže, sasvim smo sami. Djevojka spava, a Helmerovi su gore na balu. KROGSTAD (ulazi u sobu): Vidi, molim te! Helmerovi večeras plešu? Stvarno? GOSPOĐA LINDE: Da, zašto da ne? KROGSTAD: No da, zašto da ne. GOSPOĐA LINDE: Krogstade, dajte da porazgovaramo. KROGSTAD: Zar nas dvoje imamo još o čemu da razgovaramo? GOSPOĐA LINDE: Nas dvoje imamo mnogo da razgovaramo. KROGSTAD: To nikad ne bih pomislio. GOSPOĐA LINDE: Jer me nikad niste sasvim razumjeli. KROGSTAD: Sta je tu trebalo da se razumije? Zar to nije stara i poznata priča: žena bez srca otjera muškarca kad joj se ukaže bolja prilika. GOSPOĐA LINDE: Zar mislite da sam toliko bez srca? I vjerujete da sam laka srca prekinula s vama? KROGSTAD: A zar niste? GOSPOĐA LINDE: Krogstade, zar ste to zaista vjerovali? KROGSTAD: Ako nije bilo tako, zašto ste mi onda na taj način pisali? GOSPOĐA LINDE: Nisam mogla drugačije. U onom trenutku kad sam prekidala s vama, smatrala sam svojom dužnošću da u vama uništim sve što ste osjećali za mene. KROGSTAD (steže pesnice): Zato, dakle! I samo — samo radi novaca. GOSPOĐA LINDE: Ne smijete zaboraviti da sam imala bespomoćnu majku i dva mala brata. Mi nismo mogli čekati na vas, Krogstade, a vaši izgledi su onda bili slabi. KROGSTAD: Može biti. Ali vi niste imali pravo da me napustite zbog drugog čovjeka. GOSPOĐA LINDE: Ne znam. Cesto sam se i sama pitala jesam li imala pravo na to. KROGSTAD (tiho): Kad sam vas izgubio, bilo mi je kao da sam izgubio čvrsto tlo pod nogama. Pogledajte me, sad sam brodolomnik na svojoj olupini GOSPOĐA LINDE: Pomoć je, možda, blizu. KROGSTAD: Bila je blizu. Onda ste došli vi i stali mi na put. GOSPOĐA LINDE: A da to nisam znala, Krogstade. Tek danas sam saznala, da je trebalo da dobijem vaše mjesto u banci. KROGSTAD: Vjerujem vam, kad tako kažete. Ali eto, sad znate, sada ćete se povući? GOSPOĐA LINDE: Ne. Vi ne biste imali od toga ni najmanje koristi. KROGSTAD: Eh, koristi, koristi — ja bih uprkos tome tako učinio. GOSPOĐA LINDE: Ja sam naučila da postupam razumno. Život i tvrda, gorka oskudica su me tako naučili. KROGSTAD: A mene je život naučio da ne vjerujem u prazne ori ječi. GOSPOĐA LINDE: Onda vas je nešto vrlo pametno naučio. Ali u djela valjda vjerujete? KROGSTAD: Kako to mislite? GOSPOĐA LINDE: Rekli ste da se osjećate kao brodolomnik na vlastitoj olupini. KROGSTAD: Valjda imam i razloga da to kažem.
1^?; GOSPOĐA LINDE: Pa i ja sam kao brodolomnik na olupini. Nemam nikoga za koga bih mogla da se brinem. KROGSTAD: To je bio vaš vlastiti izbor. GOSPOĐA LINDE: Drugog izbora niisam imala. KROGSTAD: Dobro, pa -onda? GOSPOĐA LINDE: Krogstade, kad bi nas dvoje brođolomnika sada mogli prići jedno drugom. KROGSTAD: Sta to govorite? GOSPOĐA LINDE: Bolje dvoje na jednoj olupini, nego svako na svojoj sam. KROGSTAD: Kristina! GOSPOĐA LINDE: A šta mislite da je mene dovelo u grad? KROGSTAD: Valjda nije misao na mene? GOSPOĐA LINDE: Ja moram raditi da bih podnijela ovaj život. Čitavog svog života, kolifco se mogu sjetiti, ja sam radila i to je bila moja najljepša, moja jedina radost. Ali sada sam sama na svijetu, sa strahovito praznom dušom i napuštena. Raditi sama za sebe, to nije nikalkva radost. Krogstade, dajte mi nekoga, dajte mi nešto, za šta bih mogla da radim. KROGSTAD: U to ja ne vjerujem. To je heroizam pretjerane žene, koja želi da se žrtvuje — ništa više. GOSPOĐA LINDE: Da li ste ikad zapazili da sam bila pretjerana? KROGSTAD: Zar biste vi (to zaista mogli? Recite mi, da li je vama sasvim poznata moja prošlost? GOSPOĐA LINDE: Da. KROGSTAD: I vi znate kako se ovdje gleda na mene? GOSPOĐA LINDE: Činilo se malo prije iz vaših riječi, kao da ste uvjereni da ste sa mnom imogl'i postati sasvim 'drugačija. KROGSTAD: To bez svake sumnje. GOSPOĐA LINDE: Zar se to ne bi moglo još i sada dogoditi? KROGSTAD: Kristina, govorite li vi to sasvim promišljeno? Da, govorite, vidim to na vama. Vli, dakle, zaista 'imate hrabrosti —? GOSPOĐA LINDE: Treba mi neko ikome bih mogla biti majka, a vašoj djeci treba majka. Nas dvoje trebamo jedno drugom. Krogstade, 'ja vjerujem u 'ono što je dobro iu vama, zajedno s vama usuđujem se na sve. KROGSTAD (uhvati je za ruke): Hvala, hvala Kristina! — Sad ću već znati da se rehabilifeijem u očima drugih! — O, ali ja sam zaboravio — GOSPOĐA LINDE (osluškuje): Čujte! Tarantela! Idite! Idite! KROGSTAD: Zbog čega? Sta je sad? GOSPOĐA LINDE: Čujete li ovaj ples gore? Kad se .on završi, možemo ih očekivati. KROGSTAD: Dabome! Idem ja. Sve je uzalud. Vi, naravno, ne znate ikakve sam ja (korake preduzeo protiv Helmera. GOSPOĐA LINDE: Da, Krogstade, i to znam. KROGSTAD: I uprkos tame imate hrabrosti —? GOSPOĐA LINDE: Ja dobro razumijem u 'šta očajanje može natjerati čovjeka kao što ste vi. KROGSTAD: O, Ikad bih to nekako mogao izbrisati! GOSPOĐA LINDE: To još možete, jer vaše pismo je još uvijek u sandučetu. KROGSTAD: Znate M to sigurno? GOSPOĐA LINDE: Sasvim sigurno, ali — KROGSTAD (gleda je ispitivački): Treba li to da tako (shvatim? Vi hoćete pod isvaiku cijenu da spasite svoju prijateljicu. Recite mi otvoreno. Je li tako?
GOSPOĐA LINDE: Krogstade, ko se jedanput žrtvuje za druge, taj to ne čini po drugi put. KROGSTAD: Ja ću povući svoje pismo. GOSPOĐA LINDE: Ne, ne. KROGSTAD: Da, naravno. Cekaću ovdje 'dok Helmer ne siđe i reći imu da mi mora vratiti pismo — da ise u pismu govori samo 'O mome otkazu, da ne treba da ga čita — GOSPOĐA LINDE: Ne, iKrogstade, to pismo ne treba da tražite natrag. KROGSTAD: Ali recite mi: vi ste me ipak samo zbog njega pozvali ovamo? GOSPOĐA LINDE: Da, u prvi mah; ali u međuvremenu je prošlo dvadeset i četiri sata, a 'za to vrijeme sam bila svjedok inevjerovatnih stvari u ovdj kući. Helmer m o r a sve saznati. Ta nesretna tajna mora na svjetlo dana i Između njih 'mora doći do otvorenog razgovora. 'Nemoguće je nastaviti sa zataškavanjem i Izbjegavanjem! KROGSTAD: Pa dobro — -ako vi rizdkujete. — Ali jedno moram ina svaki način učiniti, pa neka to bude odmah — GOSPOĐA LINDE (osluškuje): Požurite! Idite, idite! Ples je završen. Nismo Više ni trenutka sigurni. KROGSTAD: Ja ću vas dolje pričekati. GOSPOĐA LINDE: Da, pričekajte. Možete ime ispratiti do kućnih vrata. KROGSTAD: Tako neiskazano sretan nisam bio nikada. (On odlazi kroz stubišna vrata. Vrata između sobe i predsoblja ostaju otvorena.) GOSPOĐA LINDE: (malo posprema i premješta svoj šešir i kaput): Kakav preokret! Da, ikakav preokret! Ljudi za koje mogu da radim, za koje mogu da živim. Dom u koji ću smjeti da unesem sreću i zadovoljstvo. Tu će biti ozbiljnog posla. — Kad bi samo brzo došli — (Oslušne) Aha, evo ih već. Gdje su moje stvari? (Uzima šešir i kaput.) (Napolju se čuju glasovi Helmera i Nore, ključ se okreće u bravi i Helmer gotovo silom uvodi Noru u predsoblje. Ona je u talijanskom kostimu sa velikim crnim šalom. Hlemer je u večernjem odijelu sa otvorenim crnim dominom preko njega.) NORA (još na vratima, opirući se): Ne, ne, ne, neću kući! Hoću ponovo gore. Ne želim da odem tako rano. HELMER: Ali, draga Noro, — NORA: Ah, molim te, Tonvalde, molim te svim srcem — samo još jedan sat. HELMER: Ni minute .duže, moja slatka Noro. Ti znaš, tako smo se dogovorili! Tako —! Unutra u sobu. Ovdje ćeš ise samo prehladiti. (Uprkos njenom opiranju vodi je polako u sobu) GOSPOĐA LINDE: Dobro veće. NORA: Kristina! HELMER: Kako, gospođo Linde, vi ovako kasno ovdje? GOSPOĐA LINDE: Da, oprostite, tako sam željela da vidim Noru u .njenom punom sjaju. NORA: Zar si me čitavo vrijeme čekala? GOSPOĐA LINDE: Da. Došla sam, nažalost, prekasno. Ti si već bila gore a onda nisam htjela da odem, prije nego što te vidim. HELMER (skida N ori šal): Da, samo je dobro pogledajte! Mislim da je zaista vrijedna pažnje. Zar nije dražesna, gospođo Linde? GOSPOĐA LINDE: Da, zaista jeste — HELMER: Zar nije neobično dražesna? To je bilo mišljenje i čitavog društva. Ali užasno je tvrdoglavo — to slatko malo stvorenje. Šta da se radi? Hoćete M mi vjerovati: morao sam gotovo silu upotrijebiti, da je odvedem. NORA: Torvalde, ti ćeš se još kajati što mi nisi priuštio bar još pola sata.
HELMER: Eto, čujete je, gospođo Linde. Otplesala je svoju taran-telu, — dobila burni pljesak — koji je i zaslužila — iako je, mislim, izvođenje bilo malo suviše naturalMičko — malo naturalističkije nego što, strogo uzevši, odgovara zahtjevima umjetnosti. Ali kako god bilo, glavna stvar je — postigla je uspjeh i buran aplauz. I zar da je poslije toga još ostavim gore? Zar da tako razvodnimo efekat? O, nipošto! Uzea sam svoju dražesnu malu djevojku sa Kaprija — svoju kapricioznu djevojčicu sa Kaprija, zapravo tako treba da kažem, pod ru'ku, onda brzi krug po sali, nakloni na sve strane i — kako se to u romanima kaže — lijepa slika je iščezla. Odlazak uvijek mora biti efektan, gospođo Linde. Ali ja nisam u stanju da to objasnim Nori. Uh, kako je ovdje toplo! (Odbaci domino na stolicu i otvara vrata prema svojoj sobi) Sta? Pa ovdje je mrak! Ah, da, naravno, izvinite — (Ulazi i zapali nekoliko svijeća.) NORA (šapće brzo i bez daha): Dakle?! GOSPOĐA LINDE (tiho): Govorila sam s njim. NORA: I —? GOSPOĐA LINDE: Noro, ti moraš sve reći svome mužu! NORA (bez glasa): Znala sam. GOSPOĐA LINDE: Krogstada ne moraš da se bojiš, ali ti moraš govoriti. NORA: Neću. GOSPOĐA LINDE: Onda će govoriti pismo. NORA: Hvala ti, Kristina, sad znam sta treba da radim. Pst! —! (Helmer opet ulazi.) HELMER: No, gospođo Linde, jeste li joj se nadivili? GOSPOĐA LINDE: Da, a sad još da vam zaželim laku noć. HELMER: Ah, sta, već? — Je li ovo vaše pletivo? GOSPOĐA LINDE (uzima ga): Da, hvala. Skoro sam ga zaboravila. HELMER: Vi, dakle, pletete? GOSPOĐA LINDE: Da, naravno. HELMER: Znate sta, bolje bi bilo da vezete. GOSPOĐA LINDE: Tako? A zbog čega? HELMER: Jer to mnogo ljepše izgleda. Vidite samo: držite vez lijevom rukom — tako — a desnom radite iglom — tako — u laganim dugim lukovima, zar ne? GOSPOĐA LINDE: Da, može biti — HELMER: A pletenje, naprotiv — nije lijepo vidjeti. Pogledajte: zgrčene ruke — igle koje idu gore-dolje — ima nečeg kineskog u tome. — Bio je stvarno sjajan šampanjac koji su nam poslužili! GOSPOĐA LINDE: Laku noć, NOTO — i nemoj više biti tvrdoglava. HELMER: To ste dobro rekli, gospođo Linde. GOSPOĐA LINDE: Laiku noć, gospodine direktore! (Helmer je prati do vrata.) HELMER: Laku noć, laku noć, nadam se da ćete sretno doći kući. Ja bih vas vrlo rado —, ali nije vam daleko. Laku noć, laku noć. (Gospođa Linde ode. On zatvara za njom vrata i vraća se) No, najzad smo je se riješili. Užasno dosadna osoba —! NORA: Jesi li jako umoran, Torvalde? HELMER: Ne, m'i najmanje. NORA: Nisi ni pospan? HELMER: Baš nimalo. Naprotiv, osjećam se izvanredno svježe. A ti? Ti izgledaš umorno i pospano. NORA: Da, ja sam vrlo umorna. Idem odmah na spavanje. HELMER: Vidiš, vidiš! Bilo je, dakle, pametno od mene, što nismo duže ostali. NORA: Ah, sve što ti radiš je pametno. HELMER (poljubi je u čelo): Sad moja ševa govori kao razuman čovjek. Reci, jesi li primfijetila kako je Rank večeras bio veseo?
NORA: Tako? Zar je bio? Nisam uopšte s njim razgovarala. HELMER: Gotovo ni ja da nisam, ali ga već nisam vidio tako dobre volje. (Gleda je za trenutak, onda joj priđe bliže): Hm — ipak je divno opet biti u svoja čefliri zida — sasvim nasamo s tobom. — O, ti zavodljiva, dražesna ženice! NORA: Ne gledaj me tako, Torvalde! HELMER: Da ne gledam svoje najveće blago? Da ne gledam svu rtu divotu koja pripada saimo meni, sasvim i lisključivo meni? NORA (ode na drugu stranu stola): Večeras mi nemoj tako govoriti. HELMER (slijedi je): Još ti je tarantela u krvi, Vidim. I to te čini još zavodijivijom. Slušaj! To gosti odlaze. (Tiše) Noro, sad će biti tiho u čitavoj kući. NORA: Da, nadam se. HELMER: Zar ne, moja jedina, voljena Noro? Ah, znaš — kad sam lovako u društvu s tobom — zmaš li zašto tako malo s tobom razgovaram, stojim daleko od tebe i samo ti ponekad ikrišom dobacim po koji pogled? — Znaš M zašto to radim? Jer onda uobražavam da si ti moja tajna ljubavnica, moja tajna mlada nevjesta i da niko i ne sluti da između nas postoji tajna. NORA: Da, da, da, ja znam da su tvoje misli uvijek uz mene. HELMER: A onda kad polazimo, i kad stavljam šal oko tvojih nježnih, mladenačkih ramena — na taj divni zatiljak — onda zamišljam da si ti moja mlada nevjesrta i da upravo dolazimo iz crkve, da te po prvi put vodim u svoj stan, da sam po prvi put nasamo s tobom — sasvim sam s tobom, ti mlada, ustreptala ljepotice! Ciitavo ovo veče bila si moja čežnja. Kad sam te gledao kako zavodljivo plešeš tarantelu, uzavrela mi je krv. Nisam mogao da izdržim — i zato sam te tako rano doveo kući — NORA: Idi sad, Torvalde, treba da me pustiš na miru. Ja to sve neću. HELMER: Sta to treba da znači? Imaš me u najboljem raspoloženju, Norice! Nećeš, nećeš? Zar ja nisam tvoj muž? (Neko zakuca na stubišna vrata.) NORA (trgne se): Čuješ li — ? HELMER (idući prema predsoblju): Ko je? RANK (napolju): Ja sam. Smijem li ući na trenutak? HELMER (tiho, Ijutito): Sta 11 taj sad hoće? (Glasao) Čekaj malo. (Ode i otključa) No, to je lijepo od tebe što nisi prošao pored •naših vrata. RANK: Učinilo mi se da sam čuo glasove, pa sam zaželio da malo svratim. (Letimično gleda oko sebe) Ah, da, ove drage i prijatne sobe. Veoma je lijepo i ugodno, vama dvoma. HELMER: Ti si se očito i gore osjećao ugodno. RANK: Izvanredno. Zašto da ne? Zašto da čovjek ne uzme sve što može na ovome svijetu? Barem onoliko koliko može i dok to može. Vino je bilo izvrsno — HELMER: Naročito šampanjac. RANK: I ti si to primijetio. Nevjerovatno koliko sam ga se ja nailio! NORA: I Torvald je večeras popio mnogo šampanjca. RANK: Tako? NORA: Da, a poslije toga je uvijek dobro raspoložen. RANK: Zašto da čovjek sebi ne priušti ugodno veče, nakon dobro provedenog dana? HELMER: Dobro provedenog dana! Time se ja, nažalost, ne bih mogao pohvaliti. RANK (tapše ga po ramenu): A ja, vidiš, mogu. NORA: Vi ste danas sigurno imali neko naročito ispitivanje, doktore? RANK: Svakako. HELMER: Eh, eh, naša mala Nara govori o naučnom ispitivanju! NORA: I smije li vam se častitaiti na rezultatima? RANK: Da, to možete mirne duše. NORA: Rezultat je, dakle, dobar?
RANK: Najbolji mogući i za Ijekara i za pacijenta — izvjesnost, NORA (brzo i ispitivački): Izvjesnost? RANK: Potpuna izvjesnost. Pa zar poslije toga nisam zaslužio jedno ugodno veče? NORA: Da, dobro ste učinili, doktore. HELMER: To i ja kažem. Samo da se surbra ne budeš morao kajati. RANK: Ne, ništa se na svijetu ne dobiva badava. NORA: Doktore, maskerade vam čine zadovoljstvo? RANK: Da, ako su maske stvarno komične — NORA: Čujte, u šta da se prerušimo nas dvoje na slijedećoj maskeradi? HELMER: Ti, mala šašavice, već misliš na sljedeću? RANK: Nas dvoje? To ću vam reći: vi dođite kao dijete sreće — HELMER: Da, ali izmisli kostim koji će to značiti. RANK: Pusti da tvoja žena dođe takva kakva jeste — HELMER: To si, zaista, tačno rekao. Ali, znaš li već i kako ćeš se ti maskirati? RANK: Moj dragi prijatelju, s tim sam potpuno načisto. HELMER: Dakle? RANK: Na sljedećoj maskeradi ja ću biti nevidljiv. HELMER: To ti je smiješna ideja. RANK: Ima jedna cnna kapa — zar nisi nikad čuo za crnu kapu? Staviš je na glavu i onda te niiko ne vadi. HELMER (sa suzdržanim smiješkom): Dabome, sasvim tačno! RANK: Ali sasvim sam zaboravio zbog čega sam došao. Helmere, daj mi cigaru, jednu od tvojih ornih havana. HELMER: S najvećim zadovoljstvom. (Pruža mu svoju kutiju s cigarama.) RANK (uzima jednu i zareže je na vrhu): Hvala! NORA (kreše šibicu): Ja ću vam dati vatre. RANK: Hvala lijepo. (Ona drži šibicu, on pripali) A sad, adieu. HELMER: Adieu, adieu, dragi prijatelju! NORA: Spavajte dobro, doktore! RANK: Najljepša hvala na toj želji. NORA: Zaželite i vi meni to isto. RANK: Vama? No, dobro, ako hoćete. — Spavajte dobro. I hvala za vatru. (Klimne im glavom i ode.) HELMER (prigušenim glasom): On se jako napio. NORA (odsutna duhom): Može biti. (Helmer uzima svežanj ključeva iz džepa i pode u predsoblje) Torvalde, šta ćeš tamo? HELMER: Moram isprazniti sanduče za pisma. Sasvim je puno. Inače ujutro neće biti mjesta za novine — NORA: Hoćeš li ti večeras još raditi? HELMER: Ne, pa to znaš već. — Šta je ovo? Neko je ovdje dirao bravu. NORA: Bravu? HELMER: Svakako. Sita to treba da znači? Ne mogu da vjerujem, da bi služavke — Evo i polomljene ukosnice. NOTO, to je tvoja — NORA (brzo): To mora da su bila djeca — HELMER: Ali od toga ih stvarno moraš odviknuti! Hh, hm — no, ipak sam ga otvorio. (Vadi sadržaj i viče u kuhinju): Helena! — Helena, ugasite lampu u hodniku. (Dolazi opet u sobu i zatvara vrata predsoblja.) HELMER (s pismima u ruci): Vidi, vidi, koliko se toga nakupilo. (Prevrće pisma) Šta je ovo? NORA (kraj prozora): Pismo! — Ah, ne, ne, Torvalde! HELMER: Dvije posjetnice — od Ranka. NORA: Od doktora? HELMER (razgleda karte): Docktor medicinae Ranik. Bile su na vrhu, mora da ih je na
odlasku ubacio. NORA: Riše li šta na njima? HELMER: Crni križ iznad imena. Pogledaj. To je ipak jeziva ideja. Baš kao da najavljuje vlastitu smrt. NORA: Pa to i čini. HELMER: Kako? Znaš li ti šta? Je li ti nešto rekao? NORA: Da. Ovim kartama on se oprostio od nas. On će se zaključati i umrijeti. HELMER: Jadni prijatelju! Znao sam da ga neću više dugo imati, ali tako brzo. — A sad će se sakriti kao ranjena životinja. NORA: Ako to već m o r a biti, onda je najbolje da prođe bez riječi. Zar ne, Torvalde? HELMER: A bio je tako vezan za nas. Ne mogu ni zamisliti naš život bez njega. On, sa svojim patnjama i svojom osamljenoš-ću, bio je kao neka oblačna pozadina našoj sunčanoj sreći. No, možda je najbolje tako. — (Zastane) A možda i za nas dvoje, NOTO. Sad smo nais dvoje upućeni samo na sebe. (Zagrli je) O, moja voljena ženo, čini mi se kao da te ne mogu dovoljno čvrsto držati. Znaš li, Noro, ponekad poželim da tebi zaprijeti kakva neposredna opasnost, pa da mogu i život i imetak i sve, sve staviti na kocku za tebe. NORA (otrgne se i kaže čvrsto i odlučno): Sad treba da pročitaš svoja pisma, Torvalde! HELMER: Ne, ne, sad više ne. Hoću s tobom da budem, moja voljena ženo. NORA: S mislima na smrt tvoga prijatelja —? HELMER: Imaš pravo. To nas je oboje potreslo. Nešto što nije lijepo kao da se javilo među nama: to je misao na smrt i uništenje. Moramo se osloboditi toga. Do tada — otići ćemo svako u svoju sobu. NORA (grli ga): Tarvalde, laku noć! Laku noć! HELMER (ljubi je u čelo): Laku noć, moja ptičice-pjevačice, dobro spavaj, Noro. Sad ću pročitati pisma. (On odlazi s pismima u svoju sobu i zatvara za sobom vrata.) NORA fs luđačkim pogledima, pipa oko sebe, hvata Helmerov domino, ogrne se njime i šapće brzo, promuklo i isprekidano): Da ga više nikad ne vidim. Nikad! Nikad, nikad! (Prebaci šal preko glave): A ni djecu. Ni njih. Nikada više, nikada više! — O! ledene, orne vode. O bezdane dubine — samo da i to prođe. — Sad je otvorio pismo, čita ga. Ne ne, još ne! Torvalde, zbogom, — tebi i djeci! (Hoće kroz predsoblje, pa napolje. U istom trenutku otvara Helmer svoja vrata i stoji s otvorenim pismom u ruci.) HELMER: Noro! NORA (krikne glasno): Ah —! HELMER: Sta je ovo? Znaš li ti šta piše u ovom pismu? NORA: Da, znam. Pusti me da idem! Pusti me napolje! HELMER (zadržava je): Kuda ćeš? NORA (pokušava da se otrgne): Ti mene ne smiješ spašavati, Torvalde ! HELMER (zatetura): Istina je, dakle? Je li istina ovo što piše? Užasno! Ne, ne, to ne može biti istina! NORA: To je sit e istina. Više od svega na svijetu voljela sam tebe! HELMER: Pusti te bijedne isprike! NORA (priđe mu korak bliže): Torvalde —! HELMER: Ti, nesretnice, šta si ovo učinila?! NORA: Pusti me da odem! Ti ne smiješ ispaštati zbog mene. Ne smiješ to uzeti na sebe. HELMER: Samo nikakve komedije. (Zatvara vrata predsoblja) Ovdje ćeš ošteti i odgovarati. Imaš li ti pojma, šta si učinila? Odgovaraj! Imaš M p o j m a o tome? NORA (gleda ga netremice i govori sa sve jačim naglaskom): Da, sad tek počinjem dobro da shvaćam. HELMER (hoda okolo po sobi): O, kakva strašna java! Za svih ovih osam godina —
ona, koja je bila moja radost i moj ponos — ona da je licemjerka, lažljivica — gore, još gore — zločinka! — Ah, kakva se beskrajna odvratnost krije u svemu tome! Fuj, fuj! NORA (šuti i gleda ga ukočeno.) HELMER (zastane pred njom): Trebalo je i pnije da bodem spre- ) man na tako nešto. Morao sam to predvidj'eti. Lakomislene l principe tvoga oca. — Šuti! Naslijedila si lakomislene principe svoga oca. Ni vjere, ni morala, ni osjećaja dužnosti. — O, kako sam kažnjen, što sam njemu progledao kroz prste. Tebi za ljubav sam to učin-O. A ti mi ovako zahvaljuješ! NORA: Da — ovako. HELMER: Razorila si čitavu moju sreću. Uništila si moju budućnost. Ah, užasno je i pomisliti na to. Ja sam u vlasti jednog besavjesnog čovjeka; on može uraditi sa mnom šta god hoće; zahtijevati od mene sve što mu na pamet padne; zahtijevati šta hoće, zapovijedati mii po svojoj volji. — A ja ne smijem ni pisnuti. Da tako bijedno potonem i prapađnem zbog jedne lakomislene žene! NORA: Kad mene ne bude, bićeš slobodan. ___ HELMER: Samo bez lakrdije! Na takve fraze je i tvoj otac uvijek ' bio spreman. Sta bi mi koristilo da tebe ne bude, kako kažeš. Ništa mi to ne bi koristilo! On uprikos tome može stvar razglasiti; a ako to učini, može na mene pasti sumnja da sam znao za tvoje zločinačko djelo. Može se pomisliti da se ja krijem iza toga — da sam te j a na to naveo! I to sve treba da zahvalim tebi, koju sam za sve vrijeme našeg braka na rukama nosio. Shvaćaš li sada šta si mi učinila? NORA (hladno i mirno): Da. HELMER: Tako je nevjerovatno da još uvijek ne mogu da shvatim. Ali moramo vidjeti kako da se izvučemo! Skidaj taj šal! Skidaj, kažem ti! Ja moram pokušati da tog čovjeka smirim 'na bilo koji način. Stvar se mora zataškati po svaku cijenu. — A što se tiče tebe i mene, treba da izgleda kao da je među nama sve kao i prije. Naravno, samo u očima svijeta. Ti, -• dakle, ostaješ u kući kao -i ranije, to se razumije. Ali djecu više ne smiješ odgajati, njih ti ne smijem povjeriti. — O, da ovako moram govoriti ženi koju sam tako duboko volio i koju još uvijek —! No, to se mora završiti. Od danas se više ne radi o sreći, već o tome da se spase ruševine, ostaci, privid — (Zvoni u predsoblju. Helmer se trgne): Sta je to? Ta-fco kasno? Zar je ono najstrašnije —? Zar će on —? Sakrij se, NOTO! Reći da si bolesna. (Nora nepokretno stoji. Helmer ide i otvori vrata predsoblja.) SLUŽAVKA (napola obučena u predsoblju): Pismo za milostivu gospođu. HELMER: Daj ga ovamo. (Uzima pismo, zatvara vrata) Da — od njega. Ti ga nećeš dobiti. Ja ću ga sam pročitati. NORA: Pa čitaj. HELMER (kraj lampe): Skoro da nemam hrabrosti za to. Možda smo izgubljeni i ti i ja. Ipak — moram znati. (Otvara pismo, preleti nekoliko redova, gleda priloženi papir. Radosno uzvikne) Noro! NORA (gleda ga pitajući). HELMER: Noro! — Ne! Moram još jednom pročitati. — Da, da, tako je. Ja sam spašen! Noro, ja sam spašen! NORA: A ja? HELMER: I ti — naravno. Oboje s,mo spašeni, i ti i ja. Pogledaj. On ti šalje natrag tvoju obveznicu. Piše da mu je žao, da se kaje —, da je neka sretna promjena u njegovom životu — ali svejedno šta on piše •— mi smo spašeni. Noro! Niko ti ništa ne može. Ah, Noro, Noro — ali najprije da uništimo taj odvratni papir. Da vidim — (Baca pogled na obveznicu) Ne, neću to da vidim; neka mi čitava ova priča ne bude ništa drugo nego ružan san (Cijepa papir i oba pisma u komadiće, sve baca u peć i gleda kako gori) Tako, sad više ničeg nema. — On piše da si od Badnje večeri — O, to su morala biti tri strašna dana za tebe. Noro! NORA: Ta tr; dana sam provela u strašnoj borbi!
HELMER: I patila si i nisi vidjela drugog izlaza nego — Ali m 4 ćemo sve te ružne događaje pokopati. Sad ćemo samo klicati i ponavljati: prošlo je, prošlo je! Čuješ li me, Noro? Ti kao da još nis"' shvatila: prošlo je. Šta je to — takav ukočen izraz? Ah, moja jadna mala Noro, razumijem te, ti još ne možeš da povjeruješ u to da sam ti oprostio. Ali jesam! Noro, kunem se, sve sam ti oprostio. Pa znam ja, to što si učinila, učinila si iz ljubavi prema meni. NORA: To je :stina. HELMER: Voljela si me kao što žena treba da voli svoga muža. Samo ti je nedostajao stav da procijeniš sredstvo. Ali zar misliš da te manje volim zato što nisi sposobna da djeluješ samostalno? Ne, ne, samo se ti oslanjaj na mene, ja i želim da te savjetujem, da te vodim. Ja ne bih bio muškarac kad te upravo tvoja ženska bespomoćnost ne bi u mojim očima činila dvostruko privlačnom. Ne osvrći se na grube riječi koje sam ti u prvom strahu izgovorio, u trenutku kad sam pomislio da će se sve srušiti na mene. Oprostio sam ti, Noro, za-iklinjem se, da sam ti oprostio. NORA: Hvala ti na tvom oproštenju (Odlazi na desnu stranu.) HELMER: Pa ostani sad. — (Gleda u sobu) Sta radiš tamo? NORA (iz sobe): Skidam kostim i masku. HELMER (na otvorenim vratima): Dobro, pokušaj da se pribereš i da opet nađeš ravnotežu u svojoj duši, ti moja mala preplašena ptičice-pjevačice! Smiri se, ja ću te pokriti svojim snažnim krilima. (Seta oko vrata) O, kako je naša kuća ugodna i lijepa, Noro. Ovdje si ti bezbjedna; ja ću te čuvati kao progonjenu golubicu koju-sam is trgnuo iz ubilačkih kandži kopca; ja ću već um'iriti tvoje jadno, nemirno srce. Malo-pomalo, Noro, vjeruj mi to. Već sutra ćeš na sve ovo gledati sasvim drugim očima; uskoro će sve biti po starom. Neću više morati često da ti ponavljam da sam ti oprostio: ti ćeš sama jasno osjećati da je tako. Kako si uopšte došla na misao da bih te ja mogao odbaciti ili ti samo predbacivati? O, Noro, ti ne poznaješ srce pravog muškarca. Mušikareu je neopisivo milo d umirujuće u duši kad zna da je svojoj ženi nešto oprostio — oprostio punim i iskrenim srcem. Jer, ona tako na neki mački dvostruko postaje njegovo vlasništvo: kao da ju je on po drugi put doveo na svijet. Ona je, tako reći, postala njegova žena i istovremeno njegovo dijete. To ćeš ti meni i ubuduće biti, ti slabašna i bespomoćna stvarčice. Ništa se ne boj, Noro; budi samo otvorena srca prema meni, a ja ću biti tvoja volja i tvoja savjest. — Sta je to? Ti ne ideš u krevet? Ti si se preobukla? NORA (u svakodnevnoj odjeći): Da, Torvalde, preobukla sam se. HELMER: Ali zašto? Sada? Ovako kasno —? NORA: Ovu noć ja neću spavati. HELMER: Ali, draga Noro — NORA (gleda na sat): Još nije tako kasno. Sjedi, Torvalde: imamo nas dvoje mnogo da razgovaramo. (Sjeda na jednu strana stola.) HELMER: Noro, šta to treba da znači? To ukočeno lice — NORA: Sjedi: Već dugo je tako. Ja moram mnogo da razgovaram s tobom. HELMER (sjeda za sto preko puta nje): Ti me plašiš, Noro. I ja te ne razumijem. NORA: Da, to je upravo to. Ti me ne razumiješ. I ni ja tebe isto tako nisam razumjela — sve do ovog časa. Molim te, ne prekidaj me. Moraš me saslušati. — Ovo je obračun, Torvalde. HELMER: Kako to misliš? NORA (poslije kraće šutnje): Kad ovako sjedimo, tebi ništa ne pada na pamet? HELMER: A šta bi to bilo? NORA: Mi smo već osam godina u b"aku. Ne pada ti na pamet da mi, ti i ja, muž i žena, danas po prvi put vodimo ozbiljan razgovor? HELMER: Ozbiljan razgovor — šta to znači? NORA: Osam godina •— i još duže — od prvog dana našeg poznanstva 'do danas mi
nismo razmijenili mi jednu ozbiljnu riječ o ozbiljnim stvarima. HELMER: Zar sam te možda stalno trebao obavještavati o neprijatnostima, koje ti ne bi ni mogla da dijeliš sa mnom? NORA: Ne govorim ja o neprijatnostima. Kažem samo, da nikad nismo zajedno sjeli da o nečemu temeljito razmislimo. HELMER: Ali, draga Noro, to i nije za tebe. NORA: Eto, došli smo na stvar. Ti mene nikad nisi razumio. — Vi ste prema meni mnogo zgriješili, Torvalde. Prvo tata, a onda ti. HELMER: Šta? Nas dvojica —? Nas dvojica koji smo te voljeli više od svega na svijetu? NORA (klima glavom): Niste vi mene nikad voljeli. Vama se samo dopadalo da budete zaljubljeni u mene. HELMER: Ali, Noro, kakve su to riječi? NORA: Da, tako je to, Torvalde. Kad sam bila kod kuće uz tatu, on mi je saopštavao sve svoje nazore, pa sam tako i ja imala iste nazore. Ako sam nekad bila drugog mišljenja, onda sam to krila, jer njemu to ne bi bilo pravo. On me je zvao svojom lutkom i igrao se sa mnom, kao što sam se ja igrala 3a svojim lutkama. Onda sam došla u tvoju kuću •— HELMER: Kako se ti to izražavaš o našem braku? NORA (bez zabune): Mislim, onda sam prešla iz očevih ruku u tvoje. Ti si sve uredio prema svom ukusu i tako je to postao i moj ukus, ili sam se samo tako pravila. Ne znam više tač-no — možda je bilo oboje: malo jedno, malo drugo. Kad pogledam unazad, čini mi se da sam živjela kao prosjak — samo od milostinje. Živjela sam od toga što sam tebi pravila predstave, Torvalide. Pa ti si htio da bude tako. Ti i tata, vi ste teško griješili prema meni. Vi ste krivi što od mene nije ništa postalo. HELMER: Kako je to smiješno i nezahvalno, Noro! Zar ti ovdje nisi bila sretna? NORA: Ne, to nikad nisam bila. Ja sam mislila da jesam, ali nisam bila nikada. HELMER: Nisi — nisi sretna? NORA: Ne — samo vesela. I ti si uvijek bio tako drag prema meni. Ali naša kuća nije bila ništa drugo nego neka soba za igranje. Ovdje sam ja bila tvoja žena4utka, kao što sam u tatinoj kući bila kćerka-lutka. A naša djeca, ona su bila moje lutke. Kad bi me ti uzeo da se igraš sa mnom, meni je bile upravo takvo zadovoljstvo kakvo je bilo djeci kad bih ja njih uzela i igrala se s njima. To je bio naš brak, Torvalde. HELMER: Neke istine ima u tvojim riječima — koliko god su pretjerane i lukcasite. Ali od sada neka bude drugačije. Dani igranja su sada prošli, sad dolazi vrijeme odgoja. NORA: Čijeg odgoja? Mog ili dječjeg odgoja? HELMER: I tvog i dječjeg, draga moja Noro. NORA: Ah, Torvalde, ti nisi čovjek koji bi mene odgojio, da budem prava žena za tebe. HELMER: I ti to tako kažeš? NORA: A ja — jesam li ja osposobljena za takav zadatak kao što je odgoj djece? HELMER: Noro! NORA: Zar mi i sam nisi maločas rekao — da mi ne bi smio povjeriti taj zadatak? HELMER: U trenutku uzbuđenja! Kako to možeš shvatiti ozbiljno? NORA: Ipak, imao si sasvim pravo. Ja nisam dorasla tom zadatku. Ali tu je i jedan drugi zadatak koga se moram prihvatiti. Moram pokušati da odgojim samu sebe. A ti nisi čovjek koji bi mi u tome mogao pomoći. To moram sama uraditi. I zato te sada napuštam — HELMER (skoči): Šta ti to govoriš? NORA: Moram da budem sasvim sama, ako hoću da se snađem sa samom sobom i vanjskim svijetom. Zato više ne mogu ostati kod tebe.
HELMER: Noro! Noro! NORA: Napuštam te odmah. Kristina će me primiti za ovu noć •— HELMER: Ti nisi pri sebi! Ti to ne smiješ! Ja ti to zabranjujem! NORA: Od sada više nema svrhe da mi bilo šta zabranjuješ. Uzeću sa sobom ono što mi pripada. Od tebe neću ništa — ni danas ni poslije. HELMER: Kakve ludosti! NORA: Sutra putujem kući — to znači u moj stari zavičaj. Tamo će mi biti najlakše da nešto otpočnem. HELMER: O, ti zaslijepljeno, neiskusno stvorenje! NORA: Moram pokušati da steknem iskustvo, Tarvalde. HELMER: Da napustiš svoju kuću, svog muža, svoju djecu! Pa zamisli šta će svijet reći! NORA: Tu ne mo>gu imati nikakvih obzira. Znam samo da je ovo meni potrebno. HELMER: O, to je užasno. Zar tako da napustiš svoje najsvetije dužnosti? NORA: Šta ti smatraš mojim najsvetijim dužnostima? HELMER: Zar ti to moram reći? Zar to nisu dužnosti prema tvom mužu i prema tvojoj djeci? NORA: Imam ja i drugih dužnosti koje su isto toliko svete. HELMER: Nemaš. Kakve bi to mogle biti dužnosti? NORA: Dužnosti prema samoj sebi. HELMER: U prvom redu ti si supruga i majka. NORA: Ja tako više ne mislim. Mislim da sam prije svega čovjek isto kao i ti — ili, još bolje, mislim da ću pokušati da to postanem. Ja dobro znam da će svijet tebi dati za pravo, Tor-valde, i da nešto slično stoji i u knjigama. Ali to što kaže svijet i šta stoji u knjigama, to za mene više ne može biti mjerodavno. Ja sama moram razmisliti da bi mi stvari bile j.asne. HELMER: Zar tebi nije jasan tvoj položaj u vlastitoj porodici? Zar u takvim stvarima nemaš pouzdanu vodilju — zar nemaš religiju? NORA: Ah, Torvalde, šta je to religija, to ja uopšte ne znam tačno. HELMER: Šta ti to govoriš? NORA: Pa ja znam samo ono što je govorio pastor Hansen kad sam išla na krizmanje. On je govorio da je religija i ovo i ono. Kad sada budem izvan svojih sadašnjih prilika i upućena na samu sebe, onda ću i to pokušati da otkrijem. Vidjeću da li je ono što je govorio pastor Hansen bilo tačno, ili, još bolje, da li je to za mene tačno. HELMER: Ah, — to je ipak nečuveno iz usta jedne mlade žene! Ali ako ti religija ne može biti vodilja, pusti me barem da probudim tvoju savjest. Jer, moralni osjećaj valjda imaš? Ili, odgovori mi, zar ni njega nemaš? NORA: Da, Torvalde, nije mi lako da ti na to odgovorim, Torvalde. Jer. ja to apsolutno ne znam, tu sam potpuno zbunjena. Znam samo da o tome imam potpuno drugačije mišljenje nego ti. Da su zakona drugačiji nego što sam ja mislila, i to sam sada čula. Ali da su oni dobri — to mi nikako ne ide u glavu. Jedna žena, dakle, nema prava da poštedi briga svog starog umirućeg oca ili da spasi život svoga muža! To ja ne vjerujem! HELMER: Ti govoriš kao dijete. Ti ne razumiješ društvo u kome živiš. NORA: Ne razumijem ga — svakako. Ali sad ću ga izbliza pogledati. Moram saznati: ko ima pravo, društvo ili ja. HELMER: Ti si bolesna, Noro; ti imaš groznicu, čak mislim da nisi pri sebi. NORA: Ja nikad nisam osjećala i mislila tako jasno i tako sigurno kao sada. HELMER: I tako jasno i sigurno odlaziš od svog muža i svoje djece? NORA: Da, odlazim. HELMER: Onda je moguće još samo jedno objašnjenje. NORA: Koje?
HELMER: Ti me više ne voliš? NORA: Da, to je upravo tako. HELMER: NOTO! — I to mi samo tako kažeš? NORA: Strašno mi je žao, Torvalde, jer ti si uvijek bio tako dobar prema meni. Ali šta da se radi?! Ja te ne volim više. HELMER (jedva se pribere): Je 11 i to tvoje jasno i sigurno uvjerenje? NORA: Sasvim jasno i sigurno uvjerenje. To je i razlog što neću duže da ostanem ovdje. HELMER: A možeš 11 mi i to objasniti, kako sam izgubio tvoju ljubav? NORA: Da, to mogu. To je bilo večeras, kad čudo nije došlo; i tad sam vidjela da ti nisi onakav čovjek kakvim sam te ja smatrala. HELMER: Budi jasnija, ne razumijem te. NORA: Osam godina ja sam strpljivo čekala, jer, dragi bože, uviđala sam da čudo ne može doći kao neštto svakodnevno. Onda se nada mnom nadvila nesreća. Bila sam nepokolebivo čvrsto uvjerena: sad će se dogoditi čudo. Dok je Krogstadovo pismo ležalo tamo napolju. — nisam ni u jednom trenutku pomislila da bi se ti mogao povinovati usloviima toga čovjeka. Bila sam čvrsto uvjerena da ćeš mu se suprotstaviti i reći: objavi čitavom svijetu! I da se to dogodilo — HELMER: No, i —? Da sam svoju vlastitu ženu izvrgnuo ruglu i sramoti —? NORA: Da se to dogodilo, čvrsto sam vjerovala da bi ti onda istupio, sve uzeo na sebe i rekao: ja sam krivac. HELMER: NOTO! NORA: Misliš, ja od tebe takvu žrtvu nikad ne bih primila? Naravno da ne bih. Ali šta bi moja uvjeravanja vrijedila prema tvojima? To je bilo čudo kome sam se nadala u svom strahu i tjeskobi. I da bih to spriječila, htjela sam da okončam svoj život. HELMER: Noro, ja bih s velikom radošću dan i noć radio za tebe — podnosio bih za tebe sve nevolje i brige. Ali svoju čast ne žrtvuje niko, ni za onoga koga voli. NORA: Stotine i hiljade žena su to učinile! HELMER: Ah, ti i misliš i govoriš kao nerazumno dijete. NORA: Može biti. Ali ti, ti niti misliš niti govoriš kao čovjek na koga bih se ja mogla osloniti. Kad je on prošao — tvoj strah — ne od onog što je meni prijetilo, nego od onog što se tebi moglo dogoditi, kad je ta opasnost prošla — ti si se ponašao kao da se ništa nije desilo. Baš kao i prije bila sam opet tvoja ševa i tvoja lutka, koju si ubuduće htio još opreznije nositi na rukama, jer je tako slaba i lomna. (Ustane) Tor-valde, u tom trenutku sam došla do spoznaje da sam osam godina ovdje stanovala zajedno s jednim stranim čovjekom i da sam s njim imala troje djece. — O, ne smijem misliti na to! Samu bih sebe razbila u hiljadu komadića! HELMER (tužno): Vidim, vidim. U stvari, između nas se otvorio ponor. .— Ali, Noro, zar se ne bi mogao premostiti? NORA: Ovakva kakva sam sada, ja nisam žena za tebe. HELMER: Ja imaim snage da postanem drugačiji. NORA: Možda — kad ti bude oduzeta lutka. HELMER: Rastanak — rastanak s tobom? Ne, Noro, tu misao ne mogu podnijeti. NORA (odlazi desno unutra): Utoliko odlučnije treba to uraditi. (Vraća se sa šeširom i kaputom, nosi putnu torbu koju stavlja na stolicu pored stola.) HELMER: Noro, Noro, ne sada! Čekaj do sutra. NORA (oblači kaput): Ne mogu provesti noć u stanu jednog stranog čovjeka. HELMER: Ali zar ne bismo mogli zajedno stanovati kao brat i sestra —? NORA: (stavlja šešir): Ti dobro znaš da to ne bi dugo trajao. (Umotava se u šal) Zbogom, Torvalde. Djecu neću da vidim. Znam da su u boljim rukama nego što su moje. Ovakva kakva sam sada, ne mogu im biti korisna.
HELMER: Ali jednom poslije, Noro, — poslije? NORA: Kako to mogu znati? Ja uopšite ne znam šta će biti sa mnom. HELMER: Ali ti si moja žena, sada i ubuduće. NORA: Slušaj, Torvalde: ako žena napusti kuću svoga muža, kao što ja to sada činim, onda njega, koliko ja znam, zakon oslobađa svih obaveza prema njoj. Barem te ja oslobađam svih obaveza. Ti ne smiješ ničim biti vezan, kao što ni ja neću da budem. Obje strane moraju dobiti punu slobodu. Tako — evo vraćam ti tvoj prsten. Daj i ti meni moj. HELMER: Još i to? NORA: I to. HELMER: Evo ti ga. NORA: Dobro. Sad je, dakle, i to gotovo. Ostavljam ti ključeve. Djevojke će se snaći u domaćinstvu — bolje nego ja. Sutra, ikad ja otputujem, doći će Kristina da spakuje stvari koje sam donijela od svoje kuće. Njih treba poslati za mnom. HELMER: Gotovo?! Svršeno?! Noro, zar nikad nećeš misliti na mene? NORA: Sigurno ću cesto morati da mislim na tebe i djecu i na ovu kuću. HELMER: Smijem li ti pisati? NORA: Ne------nikada. To ti zabranjujem. HELMER: Ali smijem ti barem neštto poslati-----NORA: Ne, kažem ti. Ništa ne primam od stranih ljudi. HELMER: Noro, — — zar ja za tebe više ruikad neću moći da budem drugo nego stranac? NORA (uzima putnu torbu): Ah, Torvalde, onda bi se moralo dogoditi najveće čudo — HELMER: Reci mi, kakvo najveće čudo? NORA: Ne, ništa, niš'a. HELMER: — da ti pomognem, kad ti zatreba pomoć. NORA: Onda bismo se oboje nas, i ti i ja, morali toliko promijeniti, da — Ah, Torvalde, ja više ne vjerujem u čuda. HELMER: Ali ja hoću da vjerujem. Reci do kraja! Toliko promijeniti da —? NORA: •— da naš zajednički život može da postane pravi brak. Zbogom! (Odlazi kroz predsoblje.) HELMER (spusti se na stolicu pored vrata i pokrije lice rukama): Noro! Noro! (Gleda oko sebe i ustaje) Prazno. Otišla je! (U njemu se javlja neka nada) A najveće čudo —? (Odozdo se čuje zvuk zalupljenih vrata). SABLASTI LICA: HELENA ALVING, udovica kapetana i komorni'ka Alvinga OSVALD, njen sin, slikar MANDERS, pastor ENGSTRAND, stolar REGINA ENGSTRAND, djevojka u ikući gospođe Alving Radnja se odvija na imanju gospođe Alving uz veliki fjord u zapadnoj Norveškoj. PRVI ČIN
Prostrana soba prema bosti sa jednim vratima u lijevom zidu i dvoja vrata u desnom. U sredini sobe okrugli sto okružen stolicama. Na stolu su knjige, časopisi i novine. Lijevo naprijed jedan prozor, pored njega mala sofa, pred njom stolić za šivanje. U pozadini prostor prelazi u otvorenu, nešto užu zimsku baštu koja je zatvorena staklenim zidovima i staklenim oknima. U desnom zidu zimske bašte su vrata koja vode u baštu. Kroz staklene zidove vide se obrisi tmurnog fjordovskog pejzaža, utonulog u jednoličnu kišu. Engstrand stoji na baštenskim vratima. Lijeva noga mu je malo iskrivljena; na donu čizme ima drveni dodatak, Regina, sa praznom kanticom za zalijevanje cvijeća u ruci, sprečava ga da ude. REGINA (prigušenim glasom): Sta hoćeš? Ne miči se s mjesta. Sve kapa vlaga s tebe.
ENGSTRAND: Kišica našeg Gospoda je to, dijete moje! REGINA: E, vražja je to kiša! ENGSTRAND: Isuse bože, kakve su to riječi, Regina. (došepa nekoliko koraka u sobu) Ali šta sam ono htio da kažem — REGINA: Ne lupaj tom nogom, čovječe! Mladi gospodin gore leži i spava. ENGSTRAND: Još leži i spava? Usred bijela dana? REGINA: Sta se to tebe tiče! ENGSTRAND: Sinoć sam bio na nekoj pijanki — REGINA: E, to ti vjerujem. ENGSTRAND: Da, dijete moje, mii ljudi imamo svoje slabosti — REGINA: Da, svakako! ENGSTRAND: —a, vidiš, toliko je iskušenja na ovome svijetu; ali, sam bog zna, da sam već u rano jutro, u pola šest, bio na svom poslu. REGINA: Pa dobro — alii sad gledaj da se izgubiš. Neću da stojim ovdje kao da imaim s tobom renđez-vous. ENGSTRAND: Šta to nećeš da imaš? REGINA: Neću da te ovdje ko vidi. Dakle, sad put pod noge. ENGSTRAND (dođe nekoliko koraka bliže): Da znaš da neću otići prije nego što s tobom ne porazgovaram. Danas popodne završavam svoj posao dolje u školskoj zgradi, a onda ću gledati da još večeras parobrodom stignem kući. REGINA (mrmlja): Sretan ti put! ENGSTRAND: Hvala lijepa, dijete moje. Vidiš, sutra treba da se posveti azil i tada će vjerovaitno opet poteći opojna pića na sve strane. Pa, neka niko ne kaže za Jakoba Engstranda da ne može ostati čvrst kad naiđe iskušenje. REGINA: Ha! ENGSTRAND: A sutra će se ovdje sastati toliko finih ljudi. Očekuje se i pastor Manders iz grada. REGINA: On dolazi već danas. ENGSTRAND: Eto vidiš. Dovraga — znaš, baš njemu neću da dajem povoda za predbacivanje. REGINA: Aha! To je, dakle! ENGSTRAND: Šta je —? REGINA (gleda ga oštro): Na šta to opet hoćeš da navučeš pastora? ENGSTRAND: Pst! Pst! Ti baš nisi pri zdravoj pameti! Ja da navučem pastora? Ma ne, pa pastor je uvijek bio isuviše dobar prema meni. Nego šta sam ono htio da ti kažem — dakle, kako rekoh, večeras opet putujem kući. REGINA: Moj blagoslov imaš. ENGSTRAND: Da, ali ja bih htio i tebe da povedem, Regina. REGINA (otvorenih usta): Mene? — Ma šta kažeš? ENGSTRAND: Kažem da hoću tebe da povedem kući. REGINA (podrugljivo): E, pa, malo ćeš pričekati dok mene nagovoriš. ENGSTRAND: To ćemo još vidj'eti. REGINA: E, pa, možeš biti siguran da ćemo to još vidjeti. Ja koja sam odrasla kod gospođe komornika Alviinga —? J a koja sam skoro kao rođeno dijete u ovoj kući —? Ja da idem tebi? U jednu takvu kuću? Fuj, đavole! ENGSTRAND: Dovraga, šta to treba da znači? Suprotstavljaš se vlastitom ocu, ti, gusko!? REGINA (mrmlja): A koliko si puta rekao da te se ja ne tičem? ENGSTRAND: Koješta, ne obaziri se sad na to —? REGINA: A koliko si me samo puta izgrdio i rekao da sam —? Fi done!
ENGSTRAND: Ne, bog dragi zna da nikad nisam upotrebljavao proste riječi. REGINA: O! Znam ja vrlo dobro koju si ti riječ upotrebljavao. ENGSTRAND: Možda, ali i to je bilo uvijek samo kad sam bio malo — hm. Toliko je iskušenja na ovome svijetu, Regina. REGINA: Uh! ENGSTRAND: Ili onda kad bi se tvoja majka počela praviti važna. Pa morao sam i ja imati nešto cime bih je ljutio, dijete moje. Nije ona bila nizašta. (Imitira) "-Pusti me, Bngstrande! Pusti me na miru! Ja sam tni godine služila kod komornika AlVinga na Rosenvaldu — jesam!" (Smije se) O, bože, bože! Nikad nije mogla da zaboravi da je kapetan postao komomik za vrijeme njenog službovanja. REGINA: Jadna majka — prerano si je u smrt otjerao. ENGSTRAND (uspravi se): Da, zna se, za sve sam uvijek ja kriv. REGINA (okrene se, poluglasno): Uh! Pa onda ova noga! ENGSTRAND: Sta kažeš, dijete moje? REGINA: Pied de mouton! ENGSTRAND: To je sigurno engleski? REGINA: Da. ENGSTRAND: Naravno, ovdje si svašta naučila i to nam sad može dobro doći, Regina. REGINA (poslije kraće pauze): A šta to, zapravo, namjeravaš sa mnom u gradu? ENGSTRAND: Kako možeš i da pitaš, šta to namjerava jedan otac sa svojim jedinim djetetom? Pa zar ja nisam osamljen i napušten udovac? REGINA: Ah, samo ne počinji s takvim brbljarijama. Zašto hoćeš da budem s tobom u gradu? ENGSTRAND: Pa, reći ću ti, htio bih da započnem nešto novo. REGINA (zvizne): Cesto si ti to pokušavao pa je uvijek bilo naopako. ENGSTRAND: Da, ali ovaj puta ćeš vidjeti, Regina! — Nek me đavo odnese alko — REGINA (udari nogom): Ne psuj! ENGSTRAND: Dobro, dobro. Tu, bogami, imaš pravo, dijete moje! Nego šta ono htjedoh da kažem — ja sam ovdje radeći na novom azilu lijepu svoticu ostavio na stranu. REGINA: Tako? Pa to ti je dobro. ENGSTRAND: U šta bi čovjek i potrošio ovdje kod seljaka to malo svoje crkavlice? REGINA: Da, pa onda? ENGSTRAND: Pa, vidiš, sad imam namjenu da novac uložim u nešto što se isplati. Mislio sam tako neku vratu pansiona za pomorce — REGINA: Uh! ENGSTRAND: Sasvim fini pansion, znaš, ne neki svinjac za mornare. Nebesa, da, to bi moralo biti nešto za kapetane brodova i kormilare i — za stvarno fine mušterije. REGINA: A tu bi ja trebala da — ? ENGSTRAND: Da mi pomogneš, dabome. Samo tako, svojom pojavom — ti to već shvataš. Prokletstvo, ne bi ti to bilo teško, dijete moje. Biće ti sve onako kako ti želiš. REGINA: Da — svakako! ENGSTRAND: A žena mora biti u takvoj kući — to je jasno kao dan. Jer uveče mora biti i malo zabave sa pjesmom i plesom i tako dalje. Ne zaboravi da su to pomorci koji su putovali po velikim morima, (priđe bliže) Nemoj biti glupa, Regina, da sama sebi staješ na put. Kud to možeš odavde stići? Sta 'imaš od toga što te je milostiva gospođa toliko mazila? Čujem da treba ti da paziš na one bitange u novom azilu. Zar ije to za tebe? Zar si na to spala da se do smrti izmučiš za te prljave dripce? REGINA: Ne, kad bi bilo po mojoj želji, onda — no, to još može i doći. To još može doći! ENGSTRAND: Sta to još može doći?
REGINA: Ništa, to se tebe ne tiče. — Je li to mnogo novaca što si ostavio na stranu? ENGSTRAND: Sve u svemu moglo bi biti sedam-osam stotina kruna. REGINA: Nije nimalo loše. ENGSTRAND: Za početak će biti dovoljno, dijete moje. REGINA: I ne misliš da meni ustupiš nešto od tog novca? ENGSTRAND: Ne, bogami, to ne mislim. REGINA: Nećeš mi poslati ni toliko da kupim neki bijedni materijal za haljinu? ENGSTRAND: Samo ti pođi sa mnom u grad d ostani sa mnom, pa ćeš imati haljina koliko god hoćeš. REGINA: Pih! To bih mogla da radim i na svoju ruku da mi se hoće. ENGSTRAND: Ne, Regina, bolje je da te vodi očeva ruka. Ja sad mogu da imam lijepu kuću u Maloj luci. Zato ne treba mnogo gotovog novca, a to bi mogla biti neka vrsta doma za pomorce. REGINA: Ali ja neću s tobom! Neću nikakvog posla is (tobom. Idi ti svojim putem! ENGSTRAND: Neka me đavo odnese ako ti i .ostaneš dugo sa mnom, dijete moje. Ah, nažalost! Kad bi se isamo znala ponašati Ikako treba. Tako zgodna djevojka ikakva si postala zadnjih godina — REGINA: Pa? ENGSTRAND: Pa ine bi dugo potrajalo, a došao bi kakav kormilar ili čak kapetan •— REGINA: 'Za takvog se ja ne :b:h ni udala. Pomorci nemaju savoir vivre. ENGSTRAND: šta to nemaju? REGINA: Kažem, poznajem ja pomorce. To nisu prilike za udaju. ENGSTRAND: Pa i ine moraš se udavati. To se i ovako isplati (Povjerljivije) On — Englez — onaj sa luksuzne jahte •— taj je dao trista specijalnih talira — a ona, ona nije bila ništa ljepša od tebe. REGINA (na njega): Gubi se! ENGSTRAND: De. de, nećeš me valjda još i udariti. REGINA: Hoću! Udariću te ako tako govoriš o majci. Gubi se, kad ti kažem! (gura ga prema vrtnim vratima) I ne lupaj vratima, jer mladi gospodin Alvdng — ENGSTRAND: — spava, naravno. Čudnovato koliko se brineš za mladog gospodina Alvinga — (Tiše) Hoho! Neće valjda ta j — ? REGINA: (Napolje! I to smjesta! Ti si uvrnut, čovječe! Ne, ine tim putem. Otud će doći pastor M.anders. Ti niz kuhinjske stepenice. ENGSTRAND (nadesno): Evo, odlazim ja, odlazim. A ti imalo porazgovara j s ovim čovjekom što dolazi. Taj će ti već kazati šta je svako dijete dužno svome ocu. Jer, 'vidiš, ipak sam ja tvoj otac. To ti 'mogu i iz crkvene knjige dokazati. (On izlazi na druga vrata koja mu Regina otvara i zatvara ih za njim. Regina se žurno pogleda u ogledalo, hladi se maramicom i popravlja ovratnik; onda se opet počne baviti cvijećem. Manders u ogrtaču i s kišobranom; preko ramena nosi malu putnu torbu; ulazi kroz baštenska vrata u zimsku baštu.) MANDERS: Dobar dan, djevojko Engstrand. REGINA (okreće se radosno iznenađena): Gle, pa tu je gospodin pastor! Dobar dan. Zar je parobrod već stigao? MANDERS: Ovog trena. (Ide kroz zimsku baštu) Ovo kišno vrijeme što danima traje — baš je teško. REGINA (slijedi ga): AH za zemljoradnika je ovo vrijeme pravi blagoslov, gospodine pastore. MANDERS: Tu, naravno, imate pravo. Mi gradski ljudi tako malo ma to mislimo. (Hoće da skine ogrtač.)
REGINA: Mogu li vam pomoći? •— Evo — evo! Kako je mokar! Odmah ću ga objesiti u predsoblju. I kišobran •— njega ću otvoriti da se suši. (Ona odlazi sa stvarima na druga vrata desno. Manders skida torbu i šešir i stavlja ih na stolicu. U međuvremenu Regina dolazi ponovo.) MANDERS: Ah, baš je dobro naći se pod krovom i zaklonom. No, ovdje na imanju su sigurno svi dobro i zdravo? REGINA: Da, hvala lijepo. MANDERS: A ima i dosta posla za sutrašnji dan, zar ne? REGINA: Da, sve se mora pripremiti. MANDERS: Nadam se da je gospođa Alving kod kuće? REGINA: Da, maravno; otišla ;je gore da skuha čokoladu za mladog gospodina. MANDERS: Da, recite — čuo sam još dolje u pristaništu da je Osvald tu. REGINA: Stigao je prekjuče. A tek danas smo ga očekivali. MANDERS: Nadam se da je svjež i čio? REGINA: Hvala lijepo, tako je. Ali strašno je umoran od puta. Putovao je 'bez prekida čak iz Pariza. — Čitav put je prešao u jedinom istom vozu. Mislim da je sad malo zaspao. Zato moramo tiše govoriti. MANDERS: Pst! Bićemo sasvim tihi. REGINA (namještajući fotelju kraj stola): Tako, izvolite sjesti, gospodine pastore, i smjestite se udobno. (On sjeda. Ona mu dotura stoličicu pod noge) Tako —f Je li Vam dobro, gospodine pastore? MANDERS: Hvala, hvala, izvrsno mi je. (Posmatra je) Znate šta, djevojko Engstrand — čini mi se da ste baš porasli, od kad sam vas posljednji put vidio. REGINA: Mislite, gospodine pastore? Milostiva gospođa kaže da sam postala punija. MANDERS: Punija? No da, malo možda — baš kao što treba. (Krotka pauza) REGINA: Treba li da odem po milostivu gospođu? MANDERS: Hvala, hvala, nije nikakva žurba, drago moje dijete. — Pa, recite mi sad, dobra moja Regina, kako je vašem oou ovdje? REGINA: Hvala, gospodine pastore, nije mu loše. MANDERS: On me je potražio kad je zadnji put bio u gradu. REGINA: Stvarno? Uvij'ek ;je tako sretan kad može razgovarati s gospodinom pastorom. MANDERS: A i vi ga sigurno često obilazite tamo dolje? REGINA: Ja? Da, da, odem, kad god imam vremena. — MANDERS: Kao čovjek, vaš otac nije od najjačih, djevojko Engstrand. Trebala bi mu neka čvrsta ruka da ga vodi. REGINA: Ah, da, to bi nekako bila istina. MANDERS: Treba da ima kraj sebe nekog ikome je naklonjen, do čijeg mu je mišljenja stalo. I sam je to tako iskreno priznao kad je zadnji put bio kod mene. REGINA: Da, i meni je govorio nešto slično. Ali ne znam kako bi gospođa Alving bez mene — i to baš sad kad treba da vodimo novi azil. A i ja bih vrlo nerado otišla od gospođe Alving; uvijek je bila tako dobra prema .meni. MANDERS: Ali dužnost kćerke, moja dobra djevojko. — Naravno, morali biste prvo dobiti pristanak gospođe Alving. REGINA: Ali ja ine znam ni je li to pristojno, da ja u ovim godinama vodim domaćinstvo jednom samcu. MANDERS: Šta! Pa, draga djevojko Engstrand, riječ je o vašem vlastitom ocu! REGINA: Da, možda je tako, a ipak —. Da, kad bi to bila dobra kuća i sasvim realan gospodar — MANDERS: Ali, draga moja Regina —
REGINA: — neko kome bih i ja bila naklonjena, u koga bih mogla da se pouzdam, kome bih bila kao kćerka — MANDERS: Da, ali, drago moje dobro dijete — REGINA: — onda bih vrlo rado pošla u grad. Ovdje napolju je sve tako strašno samotno — pa vi i sami znate gospodine pastore, šta znači biti sam ina svijetu. A ja mogu da kažem da sam hitra i voljna da radim. Da ne znate vi neko mjesto za mene, gospodine pastore? MANDERS: Ja? Zaista, ne, ne znam nikakvo. REGINA: Ali dragi, dragi gospodine pastore — sjetite se mene, ako nekad — MANDERS (ustaje): Da, to zbilja hoću, djevojko Engstrand. REGINA: Jer ako ja — MANDERS: Hoćete li sada birti tako ljubazni da odete po gospođu Alving? REGINA: Ona će odmah biti ovdje, gospodine pastore. (Odlazi lijevo.) MANDERS {seta tamo-amo po sobi, u pozadini malo zastane s rukama na leđima i gleda napolje u vrt. Onda se vrati u blizinu stola, uzme u ruke knjigu, pogleda naslovnu -stranu, ustukne, a onda razgleda još neke): Hm — zar tako?! (Gospođa Alving ulazi na desna vrata. Regina je prati i odmah zatim izađe na prednja vrata desno) GOSPOĐA ALVING: (pruža Mandersu ruku): Dobro došli, gospodine pastore. MANDERS: Dobar dan, milostiva gospodo. Tu sam, dakle, kao sito sam obećao. GOSPOĐA ALVING: Uvijek tečan kao sat. MANDERS: A vjerujte mi, uopšte nije bilo lako da se otrgnem. Tolike komisije i službe u kojima sjedim — GOSPOĐA ALVING: Utoliko je još ljepše od vas što ste došli ratno. Tako možemo i prije ručka obaviti poslove. Ali gdje vam je kofer? MANDERS (brzo): Moje stvari su dolje kod baikalma. Tamo ću prenoćiti. GOSPOĐA ALVING (prikriva smiješak): Zar vas se stvarno ni ovaj puta ne može nagovoriti da prespavajte kod mene? MANDERS: Ne, ne, poštovana go;spođo. Uostalom, najsrdačnije zahvaljujem. Ostaću tamo dolje, kako sam navikao. Tako mi je zgodnije, kad opet budem morao na palubu. GOSPOĐA ALVING: Pa, kako god želite. Ali inače mislim ipak, nas dvoje .starih ljudi — MANDERS: Ne, nemojte se tako šaliti. Danas site, naravno, zadovoljni iznad svega. Prvo, jer je sutra slavlje, a drugo, što opet imate svog Osvalda. GOSPOĐA ALVING: Da, kakva sreća, zar ne? Već su prošle dvije godine otkako je posljednji put bio kod kuće. Ali sad je obećao da će ostati kod mene preko aijele zime. MANDERS: Je li? Obećao je? Pa to je baš lijepo od njega. Jer, mora da je mnogo privlaonije živjeti u Rimu i Parizu, mogu da zamislim. GOSPOĐA ALVING: Ali, vidite, ovdje mu je majka. Moj dragi, divni dječak — ipak on ima osjećaja za svoju majku! MANDERS: Bilo bi to žalosno, kad bi odvojenost i bavljenje stvarima kao što je umjetnost bile u stanju da otupe tako prirodna osjećanja. GOSPOĐA ALVING: Svakako. Ali ne, s njim, zaista, neće biti takve nevolje. Baš me zanima, hoćete li ga vi prepoznati. Uskoro će sići. Malo je prilegao na sofu da se odmori. •— Ali sjedite, dragi moj gospodine pastore. MANDERS: Hvala lijepo. Dozvoljavate —? GOSPOĐA ALVING: Ali naravno. (Sjeda za sto.) MANDERS: Dobro. A sad pazite — (Ode do stolice na kojoj je putna torba, vadi iz nje paket papira, sjeda s druge strane stola i oslobađa mjesto za papir) Dakle, evo prvo — (Zastane) Gospođo Alving, Otkud ove knjige ovdje? GOSPOĐA ALVING: Ove knjige? To su knjige koje ja čitam.
MANDERS: Takve knjige vi čitate? GOSPOĐA ALVING: Naravno da čitam. MANDERS: Zar se osjećate bolji i sretniji s lektirom ove vrste? GOSPOĐA ALVING: Kao da sam, u izvjesnoj mjeri, mirnija. MANDERS: Čudno. U kojoj mjeri? GOSPOĐA ALVING: Pa, tu nalazim nešto kao objašnjenje i potvrdu za mnogo toga o čemu sam i sama razmišljala. To je, naime, čudno, gospodine pastore, zapravo nema ništa novo u tim knjigama; tu je samo ono što svijet uglavnom misli i vjeruje. Samo svijet uglavn'om nije načisto s tim, neće to da prizna. MANDERS: Ali, dragi bože! Zar vi ozbiljno vjerujete da svijet — ? GOSPOĐA ALVING: To svakako vjerujem. MANDERS: Da, ali valjda ipak ne ovdje na selu? Ne ovdje kod nas? GOSPOĐA ALVING: O, naravno, i ovdje kod nas. MANDERS: Pa, onda moram da kažem —! GOSPOĐA ALVING: Uostalom, šta vi to imate da prigovorite ovim knjigama? MANDERS: Da prigovorim? Vi valjda ne mislite da se ja bavim ispitivanjem ovakvih proizvoda? GOSPOĐA ALVING Drugim riječima vi i ne poznajete to što proklinjete? MANDERS: Ja sam dovoljno čitao o ovakvim knjigama da ih mogu osuditi. GOSPOĐA ALVING: Da, ali vaše vlastito mišljenje — MANDERS: Draga gospođo Alving, ima nekih slučajeva u životu kad se moramo na druge osloniti. To je tako na ovome svijetu i tako je dobro, šta bi inače bilo od ljudskog društva? GOSPOĐA ALVING: Da, da, — možda imaite pravo. MANDERS: Uostalom, ja nikako ne poričem da takve knjige mogu da budu i privlačne. Ne mogu vam ni zamjeriti što želite da se upoznate s duhovnim strujanjima koja postoje vani u velikom svijetu — kuda ste i svog siina pustili da tako dugo putuje. Ali •— GOSPOĐA ALVING: Ali —? MANDERS (spušta glas): Ali o tome se ne govori, gospođo Alviing. Niko nije dužan da svakom pojedinom čovjeku polaže račune o tome šta čita i šta misli u svoja četiri zida. GOSPOĐA ALVING: Naravno da ne, i ja sam tog mišljenja. MANDERS: Pomislite samo koliko ste obzira dužni ovom azilu koji ste odlučili da podignete u ono vrijeme, kad su se vaši pogledi o duhovnim stvarima jako razlikovali od sadašnjih — koliko j a mogu da prosudim. GOSPOĐA ALVING: Da, da, to bez daljnjeg priznajem. Ali mi smo htjeli o azilu — MANDERS: Htjeli smo govoriti o azilu, dabome. Dakle, malo pažnje, dobra gospodo. Da pređemo na naše poslove. (Otvara kovertu i vadi neke papire) Vidite li ovo? GOSPOĐA ALVING: Dokumenta? MANDERS: Sva su tu i u najboljem redu. Vjerujte mi, bilo je teško da ih dobijem pravovremeno. Morao sam ih formalno prisiliti. Vlasti su gotovo mučno savjesne kaid se radi o rješenjima. Ali sad ih evo imamo (lista po svežnju). Vidite, ovo je ustupnica koja je unesena i u gruntovnicu za imanje Sol-vik koje pripada gospodi Rozenvald, zajedno sa novim zgradama privatnih kuća, škole, učitteljiskih stanova i kapele koja se tamo nalazi. A evo i potvrde legata i zadužbinskih pravila. Vidite, molim vas — (Čita) "Pravila dječjeg doma 'Zadužbina kapetana Alvinga' —" GOSPOĐA ALVING (gleda dokument): To je, dakle. MANDERS: Za naslov sam uzeo titulu kapetan, a ne komomik. Kapetan ne zvuči tako bahato. GOSPOĐA ALVING: Svakako, kako vi mislite. MANDERS: A evo i štedne knjižice sa ukamaćenim kapitalom koji je predviđen da
pokrije troškove uzdržavanja azila. GOSPOĐA ALVING: Hvala lijepo. Ali budite tako dobri pa je zadržite, tako je zgodnije. MANDERS: Vrlo rado. Ja mislim da novac za sada još ostavimo u štedionici. Kamatna stopa, doduše, nije bog zna šta: četiri procenta za pola godine. Ako bi se kasnije moglo doći do neke dobre založne ofoligacaje — razumljivo da bi prvi prioritet i papir morao biti nesumnjivo siguran — može se o tome dalje razgovara'li. GOSPOĐA ALVING: Da, da, gospodine pastore, to sve vi bolje razumijete. MANDERS: U svakom slučaju ja ću se raspitati. — A sad još nešto što stalno hoću da vas pitam. GOSPOĐA ALVING: A to je? MANDERS: Treba li da osiguramo zgrade azila ili ne? GOSPOĐA ALVING: Pa naravno da moraju hiti osigurane! MANDERS: Samo strpljenja, poštovana gospođo. Moramo to malo pobliže osmotriti. GOSPOĐA ALVING: Kod mene je sve osigurano: i zgrada, i pokretna imovina, i žetva i inventar. MANDERS: Razumljivo. Na vašem vlastitom posjedu. To i ja radim — prirodno. Ali ovdje, vidite, stvari stoje sasvim drugačije. Azil treba, tako reći, da bude posvećen jednom višem životnom zadatku. GOSPOĐA ALVING: Da, ali ako — MANDERS: Što se mene lično tiče, ja se, zaista, nimalo ne bih protivio da se osiguramo za svaki slučaj — GOSPOĐA ALVING: Pa to i ja mislim. MANDERS: — ali kako ćemo s raspoloženjem ljudi iz ove sredine. Njih vi bolje poznajete nego ja. GOSPOĐA ALVING: Hm — raspoloženje — MANDERS: Ima li ovdje znatan broj onih koji imaju pravo da kažu svoje mišljenje — koji stvarno imaju pravo na to mišljenje i koji bi se mogli usprotiviti? GOSPOĐA ALVING: Šta podrazumijevate pod tim pravom da kažu svoje mišljenje? MANDERS: Pa prije svega mislim na ljude koji su na tako nezavisnim i uticajnim položajima da nikad nije na odmet ako se njihovo mišljenje uvaži. GOSPOĐA ALVING: Ima ih ovdje raznoraznih koji bi se možda usprotivili ako — MANDERS: No, vidite! U gradu ih ima mnoštvo. Pomislite samo na mnoge pristalice mog kolege! Moglo bi se, zaista, lako doći do zaključka da ni vi ni ja nemamo pravog povjerenja u višu volju. GOSPOĐA ALVING: Ali šta se vas tiče, dragi gospodine pastore, Vi ste svakako uvjereni da — MANDERS: Da, znam, znam — ja imam svoje čvrsto unutrašnje uvjerenje, to je svakako istina. Ali uprkos tame ne bismo mogli spriječiti kriva i štetna tumačenja. A ova bi opet lako mogla da poremete djelatnost samog azila. GOSPOĐA ALVING: Ako se to može desiti, onda — MANDERS: Takođe ne mogu a da ne pomenem i teški — da, gotovo bih rekao mučni položaj u bome bih se ja sam mogao naći. U vodećim krugovima u gradu postoji veliko intereso-vanje za ovo pitanje azila. Pa azil je djelomično osnovan i u korist grada i nadajmo se da će u velikoj mjeri doprinijeti da se olakša komunalna pomoć sirotinji. Ali pošto sam ja bio vaš savjetnik i brinuo se za poslovni dio stvari, to se plašim ida će zavidljivci prije svega mene napasti — GOSPOĐA ALVING: Da, tome se ne smijete izlagati. MANDERS: A da i ne pomirijem napade koje bi neki listovi i novine bez svake sumnje usmjerili protiv mene —
GOSPOĐA ALVING: Dosta, dragi pastore, ovi obziri su odlučujući. MANDERS: Dakle, nećete da se osigura? GOSPOĐA ALVING: Ne, ostavimo tako. MANDERS (zavali se u stolicu): Ali ako se jednom dogodi neka nesreća? Nikad se ne zna. — Da li biste mogli da nadoknadite štetu? GOSPOĐA ALVING: Ne, to vam otvoreno kažem •— to ne bih mogla nii u kojem slučaju. MANDERS: Da, ali znate li, gospođo Alving, onda zapravo preuzimamo značajnu odgovornost. GOSPOĐA ALVING: Mislite li da možemo drugačije? MANDERS: Ne. To je baš to. Zapravo ne možemo drugačije. Ne smijemo se izlagati nikakvim krivim sudovima. I ne smijemo nipošto izazivati neraspoloženje u opštini. GOSPOĐA ALVING: Vi kao svećenik svakako ne. MANDERS: I ja zaista vjerujem da se možemo pouzdati da će sreća biti uz jedan ovakav zavod — da, biće on pod posebnom zaštitom. GOSPOĐA ALVING: Nadajmo se, gospodine pastore. MANDERS: Hoćemo li, datele, pri ovome i ostati? GOSPOĐA ALVING: Da, sigurno. MANDERS: Dobro. Kako vi hoćete. (Bilježi) Dakle — ne osigurati. GOSPOĐA ALVING: Uostalom, baš čudno što upravo danas govorite o tome — MANDERS: Cesto sam to bJtio da vas pitam — GOSPOĐA ALVING: — jer je juče skoro izbio požar. MANDERS: Šta kažete? GOSPOĐA ALVING: Pa mije se ništa dogodilo. Samo se u stolariji zapalila blanjevina. MANDERS: Tamo gdje radi Engstrand? GOSPOĐA ALVIiNG: Da, kažu da je on često vrlo neoprezan sa šibicama. MANDERS: Taj čovjek ima toliko toga u glavi — sve neka iskušenja. Bogu hvala sad, kako čujem, živi besprijekornim životom. GOSPOĐO ALVING: Tako? Ko to kaže? MANDERS: Sam me je u to uvjeravao. A ipak je on i vrijedan radnik. GOSPOĐA ALVING: O, da, samo dok je trijezan — MANDERS: Da, ta žalosna slabost! Ali ponekad je, kaže, prisiljen na to zbog svoje bolesne noge. SasVim me je raznježio kad je ono zadnji put bio u gradu. Došao je do mene i pro-iSto nije znao kako da ml zahvali što sam mu ovdje našao posao, pa može da bude sa Reginom. GOSPOĐA ALVING: Ali on je ne viđa često. MANDERS: O, naprotiv, razgovara s njom svaki dan, sam mi je to rekao. GOSPOĐA ALVING: No, da, može biti. MANDERS: On jasno osjeća da mu treba neko ko će ga suzdržati kad padne u iskušenje. To je ono što je lijepo bod Jakoba Engstrainda što tako bespomoćno dođe čovjeku i sam sebe optužuje i priznaje svoje prestupe. Kad je zadnji put bio kod mene i govorio mi — Čujte, gospođo Alving, ako njegovo srce zahtijeva da Regina bude kraj njega — GOSPOĐA ALVING (brzo ustaje): Regina! MANDERS: — onda se vi tome ne biste smjeli suprotstaviti. GOSPOĐA ALVING: Tome ću se svakako suprotstaviti. A osim toga — Regina će dobiti namještenje u azilu. MANDERS: Ali pomislite ipak — on joj je otac — GOSPOĐA ALVING: Ah. znam ja najbolje, kakav joj je on otac bio. Ne, njemu se ona s mojim pristankom nikad neće vratiti. MANDERS (ustaje): Ali. dobra gospođo, ne budite tako žestoki. Zaista je tužno kako vi
Engstranda ne shvaćate. Čini se kao da ste užasnuti — GOSPOĐA ALVING (mirnije): Svejedno. Ja sam Reginu uzela sebi i kod mene će i ostati. (Osluškuje) Tiše, dragi pastore, dosta s tom temom. (Lice joj se ozari) Oujte! Evo Osvald silazi niz stepenice. Sad ćemo samo mjernu obratiti pažnju! (Osvald u lakom ogrtaču sa šeširom u ruci ulazi na lijeva vrata. Puši lulu) OSVALD (zastaje na vratima): Ah — pardon — mislio sam da su gospoda u radnoj sobi. (Dolazi bliže) Dobar dan, gospodine pastore. MANDERS (bulji u njega): A —! Pa to je čudno — GOSPOĐA ALVING: No, — šta kažete za ovog ovdje, pastore? MANDERS: Kažem — kažem — pa to je zaista —? OSVALD: Da! To je zaista izgubljeni siin, gospodine pastore. MANDERS: Ali, dragi moj mladi prijatelju — OSVALD: Pa, dobro, redimo sin koji se vratio kući. GOSPOĐA ALVING: Osvald misli na ono kako ste se vi protivili da postane slikar. MANDERS: Ponekad čovjeka zabranu nečiji koraci, a poslije ipak — (Potrese mu ruku) Pa, dobro došli! Dobro došli! Dragi moj Osvalde — valjda vas smijem zvati imenom? OSVALD: Da, kalko biste me to zvali drugačije? MANDERS: Lijepo. Šta sam ono htio da kažem, dragi moj Osvalde — nemojte samo misliti da ja bezuslovno prokMnjem umjetnički stalež. Pretpostavljam da ih ima mnogo i u tom staležu koji unutra u sebi sačuvaju nepokvarenu dušu. OSVALD: Pa, nadajmo se. GOSPOĐA ALVING (šija od radosti): A ja poznajem jednog koji je i unutra i izvana nepokvarena duša. Pogledajte ga samo, gospodine pastore! OSVALD (šetka po sobi): Da, draga majko. Dobro, dobno — MANDERS: Pa, razumljivo — to se ne da sakriti. A vi ste već postali i poznato ime. Novine su vas često pominjale i to u vrlo povoljnom smislu. Da, to jest, u posljednje vrijeme kao da siu zašutjele. OSVALD (stoji kraj cvijeća): U posljednje vrijeme nisam viša smio da slikam tako mnogo. GOSPOĐA ALVING: I slikar se u međuvremenu mora odmoriti. MANDERS: Shvatam. Onda se priprema i skuplja snage za nešto veliko. OSVALD: Da. — Majko, zar nećemo uskoro jesti? GOSPOĐA ALVING: Za manje od pola sata. Ima apetit, hvala bogu. MANDERS: I duhan mu prija. OSVALD: Našao sam očevu lulu gore u sobi i onda — MANDERS: Aha, to je bilo to. GOSPOĐA ALVING: Šta to? MANDERS: Kad je Osvald ušao u sobu sa lulom u ustima, bilo mi je kao da vidim njegovog oca, živog pred sobom. OSVALD: Stvarno? GOSPOĐA ALVING: Kako možete tako nešto reći! Pa Osvald je sav na mene. MANDERS: Može biti. Ali tu je jedna crta u uglu usta, nešto oko usana, što na dlaku podsjeća na Alvinga — barem sada kad puši. GOSPOĐA ALVING: Nikako. Ja mislim da Osvald prije dma nečeg svećeničkog oko usta. MANDERS: O, da! O, da! Mnoge moje kolege imaju sličnu crtu. GOSPOĐA ALVING: A ;sad ostavi tu lulu, dragi dječače, neću da mi ovdje zadimiš. OSVALD (učini to): Rado. Htio sam je samo isprobati jer sam jednom kao dijete iz nje pušio. GOSPOĐA ALVING: Ti?
OSVALD: Da. Bio sam još sasvim mali. Ali sjećam se jedine večeri, došao sam tati u sobu, a on je bio teko veseo i razuzdan. GOSPOĐA ALVING: Ah, ne sjećaš se ti ničeg više iz tog doba. OSVALD: Naprotiv. Tačno se sjećam da me je on posadio sebi na koljena i dao ml lulu da pušim. "Puši, dječače", govorio je "puši snažno!" I ja sam pušio što sam mogao bolje, dok nisam osjetio da sam blijed i da mi sa čela cure krupne kapi znoja. A on se smijao iz sve snage — MANDERS: To je vrlo neobično. GOSPOĐA ALVING: Dragi prijatelju, to je Osvald samo sanjao. OSVALD: Ne, majko, to nikako nisam sanjao. Jer onda — zar si to zaboravila — onda si ti došla i odnijela me preko u dječ•ju &obu. Tamo mi je bilo zlo i vidio sam da si ti plakala. — Zar je tata često zbijao takve šale? MANDERS: U svojoj mladosti bio je neobično veseo čovjek. OSVALD: A ipak je toliko toga stvorio u životu. Toliko dobrog i korisnog, a nije čak ni ostario. MANDERS: Da, vi ste stvarno naslijedili ime jedinog vrijednog i časnog čovjeka, dragi rndj Osvalde. Nadam se da će vam to biti podstrek — OSVALD: Da, trebalo bi da tako bude. MANDERS: Svakako je lijepo od vas što se došli na njegov dan pomena. OSVALD: Toliko još mogu učiniti za tatu. GOSPOĐA ALVING: I da mogu da ga zadržim tako dugo — to je još najljepše. MANDERS: Kako čujem, ostaćete ovdje preko zime. OSVALD: Ostaću neodređeno vrijeme, gospodine pastore. — Ah, divno je opet biti kod svoje majke. GOSPOĐA ALVING: Da, zar ne, sline? MANDERS (gleda ih tronuto): Rano ste otišli u svijet, dragi moj Osvalde. OSVALD: Svakako. Ponekad mislim da je bilo p r e r a n o. GOSPOĐA ALVING: Ah, to ne. Zdravom mladiću to samo dobro čini. A naročito onome ko je jedina". Taj ne treba da čuči uz tatu i mamu i bude razmažen. MANDERS: To je veliko pitanje, gospođo Alving. Roditeljska kuća jeste i ostaje najbolje skrovište svakom djetetu. OSVALD: Ja se potpuno slažem s gospodinom pastorom. MANDERS: Pogledajte samo svog vlastitog sina. Možemo i o tome mirno govoriti u njegovom prisustvu. Kakve je to posljedice imalo za njega? Njemu je dvadeset šest ili dvadeset •sedam godina, a nikad još nije imao prilike da upozna sređen život i dom. OSVALD: Izvinite, gospodine pastore — ali tu ste u velikoj zabludi. MANDERS: Tako? Ja sam mislio da ste se gotovo isključivo kretali u umjetničkim krugovima. OSVALD: Pa i jesam. MANDERS: I to najviše s mladim umjetnicima. OSVALD: Pa da. MANDERS: Mislio sam da ti ljudi uglavnom nemaju sredstava da osnuju porodicu, kuću i ognjište. OSVALD: Mnogo ih je koji nemaju sredstava da se žene, gospodine pastore. MANDERS: No, upravo to i ja kažem. OSVALD: Ali zato ipak nisu bez svog doma. Neki od njih ga i ti m a j u, i to vrlo sređen i vrlo ugodan dom. (Gospođa Alving napeto sluša, klimne glavom ali ne kaže ništa) MANDERS: Ali ja ne govorim o nekom momačkom domaćinstvu. Pod domom
podrazumijevam porodični dom gdje živi muž sa svojom ženom i djecom. OSVALD: !Da. Ili sa svojom djecom i majkom svoje djece! MANDERS (ustuknu, zalomi rukama): Ali, milostivi bože —! OSVALD: Zašto? MANDERS: Živi zajedno isa — majkom svoje djece! OSVALD: Da, zar bi vam draže bilo da majku svoje djece — otjera? MANDERS: Vi, dakle, govorite o nezakonitim odnosima? O takozvanim d i v l j i m brakovima? OSVALD: Nikad nisam vidio nešto naročito divlje u zajedničkom životu tih ljudi. MANDERS: Ali kako je moguće da jedan — jedan imalo pristojan čovjek ili jedna mlada žena može da živi takvim životom —• pred očima čitavog svijeta! OSVALD: Ali šta da rade? Siromašan, mlad umjetnik — siromašna mlada djevojka. — Ženidba košta novaca. Sta, dakle, da rade? MANDERS: Šta da rade? Da, gospodine Alving, ja ću vam reći šta treba da rade. Prije svega, trebalo je da se klone jedno drugog — to je trebalo da rade! OSVALD: S takvim govorom nećete daleko stići kod mladih zaljubljenih ljudi od krvi i mesa. GOSPOĐA ALVING: Ne, nećete daleko stići! MANDERS (nastavlja): I da vlasti trpe tako nešto! Da tako nešto može da se događa pred očima svijeta. (Okreće se gospodi Alving) Zar nisam imao razloga da budem zabrinut za vašeg sina? U krugovima gdje je nesfcriveni nemoral u punom jeku i gdje je već i korijen pustio. OSVALD: Hoću da vam kažem nešto, gospodine pastore. Ja sam stalan gost nedjeljiom u nekim od tih nesređenih domaćinstava — MANDERS: I to nedjeljom! OSVALD: Da, pa tad se zabavlja. Ali nikad tamo nisam čuo neku neugodnu riječ niti sam bio svjedok ičega što bi se moglo nazvati nemoralnim. Ne, a znate li kad i gdje sam ja naišao na nemoral u umjetničkim krugovima? MANDERS: Hvala bogu, ne znam. OSVALD: No, onda ću biti tako slobodan, da vam kažem. Naišao sam na nemoral onda kad bi neki od naših primjernih muževa i očeva porodice došao u Pariz da se malo na svoj način zabavi — i onda nama umjetnicima učinio čast da nas potraži u našim siromašnim krčmama. Tu smo imali šta naučiti. T a gospoda su nam znala pričati o nekim mjestima i stvarima o kojima mii ne bismo niikad ni sanjali. MANDERS: Šta?! Vi hoćete da kažete, da časni muževi iz našeg sela — OSVALD: Zar niste nikad čuli kako se ti časni muževi tuže na sve veći nemoral u inostranstvu, kad se opet vrate kući? MANDERS: Da, naravno. — OSVALD: Može im se mimo na riječ vjerovati. Ima među njima stručnih ljudi. (Hvata se za glavu) Ah! — taj lijepa, taj divni život slobode tamo vani — da tako smije da se blati! GOSPOĐA ALVING: Ne smiješ se uzbuđivati, Osvalde, to ti škodi. OSVALD: Imaš pravo, majko. Nije mi to zdravo. Ovaj prokleti umor, vidiš li? Pa, sad ću još malo prošetati prije jela. Oprostite, gospodine pastore, vii ne možete da se uživite u ovo, ali tako je to sa mnom. (Ode na druga vrata desno) GOSPOĐA ALVING: Jadni moj dječak —! MANDERS: Da, to već možete reći. Dotle je, dakle, došao! (Gospođa Alving ga gleda i šuti) MANDERS (hoda tamo-amo): Sam se nazvao izgubljenim sinom. Da, nažalost — nažalost! GOSPOĐA ALVING (gleda ga nepomično).
MANDERS: I šta vi kažete na sve ovo? GOSPOĐA ALVING: Kažem da Osvald u svakoj riječi ima pravo. MANDERS: Pravo? Pravo! S ovakvim dokazima! GOSPOĐA ALVING: Ja sam ovdje u svojoj osami jenosti došla na iste naišli, gospodine pastore, ali nisam nikad imala hrabrosti da u to dirnem. Pa, dobro, moj dječak će govoriti i za mene. MANDERS: Vi ste žena vrijedna žaljenja, gospođo Alving. Ali sad ću vam uputiti ozbiljnu riječ. Sad ne stoji pred vama vaš poslovođa i savjetnik nilti prijatelj iz mladosti vaš i vašeg muža. — Sad ovo sitoji svećenik — onako kako je stajao pred vama u onom času najveće zaibluide vašeg života. GOSPOĐA ALVING: I šta ima da rai kaže svećenik? MANDERS: Prije svega, hoću da vam osvježim sjećanje, gospođo Alving. Trenutak je dobro izabran. Sutra je desetogodišnji pomen vašem mužu. Sutra će biti otkriven spomenik njemu koji je otišao u vječnost. Sutra ću govoriti čitavom j.atu okupljenih — ali danas hoću da govorim samo vama. GOSPOĐA ALVING: Dobro, gospodine pastore, onda govorite! MANDERS: Sjećate li se da site se poslije nepune godine vašeg braka našli na samom rubu propasiti? Da ste napustili svoju kuću i ognjište, — da ste pobjegli od svog muža — da, gospođo Alving, pobjegli, pobjegli, i da ste odbijali da mu 'se vratite, koliko god vas je molio i preklinjao? GOSPOĐA ALVING: Zar ste zaboravili kako sam se osjećala beskrajno nesretnom u toj prvoj godini? MANDERS: Upravo to je pravi duh pobune, tražiti sreću u ovome životu. Kakvo pravo na sreću imamo mii ljudi? Ne, mi moramo vršiti svoju dužnost, cij'enjena gospođo! A vaša duž-noist je bila da ostanete uz svog muža koga ste jedanput izabrali i za koga ste bili vezani svetim vezama. GOSPOĐA ALVING: Vi vrlo dobro znate kakav je život tada vodio Alving i kud je bio zabrazdio. MANDERS: Znam vrlo dobro kakve su se glasine širile o njemu i ja sam, naravno, posljednji koji bi pohvalio njegov način života u mlađim godinama, ukoliko bi te glasine bile zasnovane na istini. Ali žena nije pozvana da bude suidija svome mužu. Vaša dužnost je bila da u skrušenosti nosite svoj križ ikoji vam je viša voija odredila. Ali umjesto toga, vi site s gnušanjem odbacili od sebe taj križ, napustili onoga koji se spoticao a koga ste morali poduprijeti, stavili ste na kocku svoje ime i dobar glas i — zamalo pa da uništite i glas nekih drugih. GOSPOĐA ALVING: Nekih drugih? Valja mislite jednog druMANDERS: Bilo je to nečuveno bezobzirno od vas što site kod mene tražili utočište. GOSPOĐA ALVI.NG: Kod našeg svećenika? Kod našeg kućnog prijatelja? MANDERS: Upravo zato. — Da, zahvalite našem dragom Gospodu bogu, što sam ja imao potrebne čvrstine — što sam vas odgovorio od vaše lude namjere i što mi je bilo dato da vas vratim na put dužnosti i u kuću vašeg bračnog gospodara. GOSPOĐA ALVING: Da, Manders, zaista to vama treba da zahvalim. MANDERS: Ja sam bio samo slabo oruđe u ruoi Svevišnjeg. I zar nije iz toga, što sam vas potčiinio vašoj dužnosti i poslušnosti — zar vam nije iz tog proizašao bogati blagoslov za či-ftav dalji život? Zar nije bilo sve onako kako sam vam i prorekao? Zar se nije Alving odrekao svojlih zabluda, kako i dolikuje jednom mužu? Zar nije od tada živio s vama besprijekorno i u ljubavi do kraja svog života? Zar nije postao dobročinitelj za čitav ovaj kraj i zar nije i vas uzdigao tako da ste mu postepeno postali saradnica u svtim njegovim podu-
hvatima? I to vrijedna saradnica. O, znam ja to, gospođo Alving, i tu sarn vam dužan pohvalu. — Ali sada dolazim do druge velike pogreške u vašem životu. GOSPOĐA ALVING: Šta hoćete time da kažete? MANDERS: Isto onako kako ste ranije zanemarili dužnost žene (tako ste kasnije zanemarili dužnost majke. GOSPOĐA ALVING: A —! MANDERS: Duh samovolje je neizlječivo zavladao vašim životom. Sve vaše težnje su se okrenule ka neobuzdanosti i bezakonju. Svaka spona vam je bila nepodnošlijdva. Sve što vam je u životu padalo teško, vi ste odbacivali bez ikakvih obzira i savjesti kao neki teret, s kojim smijete uraditi šta god hoćete. Kad vam nije odgovaralo da budete supruga — vi ste napustila svoga muža. Kad vam je bilo teško da budete majka, poslali ste svoje dijete od sebe — među tuđe ljude. GOSPOĐA ALVING: Da, to je istina, to sam učinila. MANDERS: Ali zato ste mu postali tuđi. GOSPOĐA ALVING: Ne, ne, to niša m. MANDERS: Jeste. Morali ste. I kako bi bilo drugačije? Razmislite dobro, gospođo Alving. Vi ste teško sagriješili prema svome mužu — to priznajete i time što mu dolje podižete spomenik. Ali treba da spoznate da ste griješili i prema sinu. Možda još ima vremena, da ga vratite sa krivog puta. Vratite se i sami. Uspostavite u njemu ono što se još da uspostaviti. Jer — (Podiže kažiprst) — za ljubav isitime, gospođo Alvimg, vi ste jedna grešna majka. — Smatrao sam svojom dužnošću da vam ovo kažem. (Pauza) GOSPOĐA ALVING (lagano i savlađujući se): Sada ste vi govorili, gospodine, pastore, a i sutra ćete govoriti javno, kraj spomenika moga muža. Ja sutra neću govoriti. Ali sada ću vam ponešto reći, isto tako kaiko ste vi govorili meni. MANDERS: Naravno. Hoćete da iznesete izvinjenje za svoja djela. GOSPOĐA ALVING: Ne. Hoću samo da pričam. MANDERS: Dakle? GOSPOĐA ALVING: Ovo što ste sada govorili o meni, mome mužu i našem zajedničkom životu poslije, nakon što ste me, ikako ste se izrazili, vratili na put dužnosti, — to sve vi niste vidjeli svojim očima. Jer od onda vi — naš svakodnevni gost i prijatelj •— niste više stupili u našu kuću. MANDERS: Pa vi i vaš muž ste odmah potom napustili grad. GOSPOĐA ALVING: Da. I za života moga muža niste se nikad ikod nas ni pojavili. Tek sada su vas poslovi prisilili da me posjetite, kad ste morali da se bavite pitanjem azila. MANDERS (tiho i nesigurno): Helena, ako je ovo predbacivanje, onda, molim vas, razmislite — GOSPOĐA ALVING: — kaiko ste morali imati obzira prema svom po'loža'ju, dabome. I dalje, da sam ja bila jedna odbjegla žena. Prema takvim bezobzirnim ženskim stvorenjima čovjek nikad nije dovoljno oprezan. MANDERS: Draga — gospođo Alving, pa to je takvo bezmjerno pretjerivanje — GOSPOĐA ALVING: Da, da, da — može biti. Htjela sam samo da kažem da se vi, govoreći o mojim bračnim odnosima, bez daljnjeg oslanjate samo na opšte rašireno mišljenje. MANDERS: No, da. I šta onda? GOSPOĐA ALVING: A sada, Manders, sad hoću da vam kažem istinu. Zaiklela sam se da ćete je jedanput saznati. Samo vi! MANDERS: I šta je istina? GOSPOĐA ALVING: Istima je da je moj muž umro isto onako 'izopačen kako je živio čitavog svog života.
MANDERS (rukom traži stolicu): Šta to govorite? GOSPOĐA ALVING: Poslije devetnaest godina braka isto onako izopačen — barem u svojoj pohoiti — kakav je bio i prije nego što ste nas vjerili. MANDERS: I te mladenačke zablude — te neumjerenosti — pre-stape, ako hoćete, to vi zovete izopačenim životom! GOSPOĐA ALVING: Naš kućni Ijekar je upotrijebio taj izraz. MANDERS: Sad vas ne razumijem. GOSPOĐA ALVING: Nije ni potrebno. MANDERS: Sve mi se vrti. Vaš cijeli brak •— dugogodišnja zajednički život s mužem znači nije bio ništa drugo nego prekrivena ponor! GOSPOĐA ALVING: To i nosit a drugo. Sad znate. MANDERS: U tame — u tome ne mogu da se snađem. Ne mogu da shvatim! Ne mogu da sagledam! Kako je bilo moguće da —? Kako se tako nešto moglo zadržati u tajnosti? GOSPOĐA ALVING: Zalto sam se ja svakodnevno i neprestano borila. Kad smo dobili Osvalda, izgledalo je da je kod Al-vinga nastupilo nebo poboljšanje. AM to nlije dugo trajalo. Sad sam se marala dvositruko banuti, boriti se na život i smrt da ni'ko ne sazna kakav je čovjek otac moga djeteta. A vi i sami znate kako je Alviing pridobivao svačije srce za sebe. Niko o njemu ne bi pomislio ništa loše. On je pripadao onim ljudima, 6iji dobar glas ne strada zbog njihovog života. Ali onda, Manderse, i ovo morate saznati — onda je došlo ono najodvratnije. MANDERS: Nešto još odvratnije? GOSPOĐA ALVING: Gledala sam mu kroz prste, iako sam vrlo dobro znala šta se potajno događalo izvan kuće. Ali onda je sablazan prodrla i u naša četiri zida — MANDERS: Šta kažete! Ovdje! GOSPOĐA ALVING: Da, ovdje u našoj vlastitoj kući. Tamo unutra — (Pokazuje prva vrata desno) — u trpezariji, tamo su mi se prvi puta otvorile oči. Imala sam tamo nekog posla, a vrata su bila samo pritvorena. Tako sam čula kako je naša sobarica došla iz bašte s vodom za ovdjeće. MANDERS: No, i —? GOSPOĐA ALVING: Odmah iza toga čula sam da je ušao i Al-ving. Ćula sam kako joj on nešto šapuće. A onda sam čula — (S kratkim smijehom) — o, još i danas mi to tako grozno i istovremeno tako smiješno odjekuje u ušima — čula sam svoju vlastitu služavku kako šapće: Pustite me, gospodine ko-monniiče! Ostavite me na miru! MANDERS: Kakva nepristojna lakomislenost! Ah, tu nije bilo ništa drugo, nego ta lakomislenost, gospođo Alving. Vjerujte mi! GOSPOĐA ALVING: Uskoro sam saznala što sam morala povjerovati. Komornik je kod djevojke proveo svoju volju — i taj odnos je imao posljedice, gospodine pastore. MANDERS (kao okamenjen): I to sve ovdje u kući! U ovoj kući! GOSPOĐA ALVING: Mnogo sam ja propatila u ovoj kući. Da bih ga privezala za kuću — uveče i noću — morala sam mu gore u njegovoj sobi praviti društvo u njegovom tajnom pijančevanju. Tu sam morala da sijedim s njim u četiri oka, da se s njim kucam i pijem, da slušam njegove bezobrazne i besmislene govore, morala sam da se hrvam s ruj im, da bih ga stavila u krevet — MANDERS (potresen): l to iste sve mogli podnijeti?! GOSPOĐA ALVING: Sve sam to podnosila za svog malog sina. Ali kad me je snašla i ta posljednja nevolja, kad je maja vlastita služavka —, tada sam se zakida da to mora prestati! I tad sam ja preuzela uzde i vlast u kući u svoje ruke — i to sasvim i potpuno — vlast nad njim i nad svima drugima. Jer sad sam, vidite, imala oružje protiv njega: nije se usudio ni da pisme. To je bilo u ono vrijeme, kad sam Osvalda dala od kuće. Ulazio je već u sedmu godinu, počeo da primjećuje i zapitkuje, kako to već sva djeca rade. To nisam mogla da podnesem,
Manderse. Činilo mi se da će i sam zrak koji udiše u ovoj okuženoj kući otrovati moje dijete. To je bio razlog što sam ga dala od sebe. A sad shvatate i to, zašlto nije smio više ni nogom stupite u ovu kuću, dok mu je otac bio živ. Niko živi ne zna koliko me je to koštalo. MANDERS: Vi ste, stvarno, iskusili šta je život. GOSPOĐA ALVING: Nikad ja to ne bife izdržala da nije bilo mog rada. Da — jer ja, stvarno, mogu reći da sam radila! Povećavanje našeg posjeda, sva ona usavršavanja i praktična usmjeravanja za kolja je Alvimg požnjeo slavu i hvalu — zar mislite da je on za tako nešto imao inicijative? On koji je po cijele dane ležao na sofi i čitao neki stari kalendar! Ne. Još ću Vam i ovo kazati: sja sam bila ta koja ga je pod-sticala ako je ponekad i imao svijetle trenutke. J a sam bila ta koja sam marala da vučem čitav teret, kad bi on ponovo zapadao u svoje razuzdanosti Hi se lomio u jadu i bijedi. MANDERS: I u sjećanje na takvog čovjeka vi podižete spomenik. GOSPOĐA ALVING: Tu vidite moć zle savjesti? MANDERS: Savjesti? Kako to mislite? GOSPOĐA ALVING: Uvijek sam mfolila da će istina jedanipuit neminovno izbiti na svjetlo daina i da će se u nju povij erovati. Zato bi ovaj azil trebao da pobije sve ružne glasine i otkloni svaku sumnju. MAN'DERS: Tu svrhu ste sigurno i postigli, gospođo Alvdmg. GOSPOĐA ALVING: A onda sam imala i drugi razlog. Nisam željela da Osvald, moj dragi dječak, bilo ata naslijedi od svoga oca. MANDERS: Dakle, od A l vi n g ovog imetka je —? GOSPOĐA ALVING: Da. Iznosi koje sam iz godine u godinu ulagala u ovaj azil, čine otprilike onu sumu — to sam tačno iz-iračunala — sumu zbog kolje je u svoje vrijeme poručnik Al-viing bio dobra partija —. MANDERS: Razumijem vas. GOSPOĐA ALVING: To je bila otkupnina —. Ja neću da išta od tog novca pređe u Osvaldove ruike. Neka moj sin sve dobije od mene — tako neka bude. (Osvald ulazi na druga vrata desno. Šešir i ogrtač je ostavio napolju.) GOSPOĐA ALVING (ide mu u susret): Već se vratio, moj dragi, dragi dječak! OSVALD: Da. Sta da radim napolju po toj vječnoj kiši? Ali, čujem da idemo za sto. To je famozno! REGINA (s paketom izlazi iz trpezarije): Evo paket za milostivu gospođu. (Pruža joj ga.) GOSPOĐA ALVING (gleda u Mandersa): Možda su svečane pjesme za sutra. MANDERS: Hm. REGINA: I sto je postavljen. GOSPOĐA ALVING: Dobro, odmah ćemo doći. Hoću samo — (Počinje da otvara paket.) REGINA (Osvaldu): Želi li gospodin Alviing bijelo ili crno porto Mino? OSVALD: Oba, djevojko Engstrand. REGINA: Bien —, vrlo dobro, gospodine Alving. (Odlazi u trpezariju.) OSVALD: Pomoći ću joj da otvori flaše. — (Odlazi u trpezariju, vrata ostaju poluotvorena.) GOSPOĐA ALVING (otvorila je paket): Tačno, to su svečane pjesme, gospodine pastore. MANDERS (sklopljenih ruku): Kako li ću sutra da održim svoj svečani govor radosne duše, kad —! GOSPOĐA ALVING: Ah, već ćete nekako znati da se izvučete. MANDERS (tiho, da ga ne čuju u trpezariji): Da, ne smijemo izazivati neprilike.
GOSPOĐA ALVING (prigušenim ali čvrstim glasom): Ne. Ali time je i duga, ružna komedija završena. Od prekosutra će za 'mane biti, kao da umrli nikad nije ni živio u ovoj kući. Nikog drugog neće biiti ovdje, samo moj dječak i njegova majka. (Iz trpezarije se čuje da se prevrnula stolica. Odmah zatim i govor.) REGININ GLAS (oštrim šapatom): Ali, Osvalde! Jesi li lud? Pusti me na miru! GOSPOĐA ALVING (grozi se): Ah —! (Bulji kao van sebe u poluotvorena vrata. Čuje se kako Osvald kašlje i pjevucka. Otvara se flaša.) MANDERS (zaprepašteno): Sta je ovo? Sta se to događa, •gospođo Alving? GOSPOĐA ALVING (promuklo): Sablasti. Oinaj par iz zimske bašte — obilazi! MANDERS: Sta kažete! Regina —? Ona je—? GOSPOĐA ALVING: Da. Dođite. Ni riječi — (Ona uzima Mandersa pod ruku i ide teturajući prema trpezariji.) DRUGI ČIN Ista soba. Maglena kiša još uvijek pritišće krajolik. Man-d er s i gospoda Alving dolaze iz trpezarije. GOSPOĐA ALVING (još na vratima): Nazdravlje, gospodine pastore. (Govori gledajući u trpezariju) Zar nećeš s naima, Os-valde? OSVALD (iznutra): Hvala, ne. Htio bih još malo da izađem. GOSPOĐA ALVING: Da, možeš. Baš je malo prestala kiša. (Zatvara vrata trpezarije, ode do vrata predsoblja i zove) Regina! REGINA (izvana): Da, milostiva? GOSPOĐA ALVING: Siđi u praonu i pomozi oko vijenaca. REGINA: Svakako, milostiva. GOSPOĐA ALVING (uvjeri se da je Regina otišla, pa zatvori vrata). MANDERS: Može li on unutra šta čuti? GOSPOĐA ALVING: Kad su vrata zatvorena, ne može. Osim itoga izašao je. MANDERS: Još" sam kao da me neko udario po glavi. Ne znam kako sam mogao progutati i jedan zalogaj od onog dobrog jela. GOSPOĐA ALVING: Ni ja. Ali šta da radimo? MANDERS: Da, šta da radimo? Duše mi, ja ne znam. Nisam dorastao ovakvoj situaciji. GOSPOĐA ALVING: Uvjerena sam da se nesreća još nije dogodila. MANDERS: Ne, neka nas nebesa očuvaju! Ali i ovo je već nepristojan odnos. GOSPOĐA ALVING: Čitava stvar je Osvaldova luda ideja, u to .možete biti sigurni. MANDERS: Da, ja, kao što sam rekao, nisam upućen u ovakve stvari, ali stvarno mislim — GOSPOĐA ALVING: Ona mora iz kuće. I to smjesta. To je jasno kao dam. MANDERS: Da, razumljivo. GOSPOĐA ALVING: Ali kuda? Ne možemo preuzeti odgovornost ako — MANDERS: Kako kuda? Naravno, kući, svome ocu. GOSPOĐA ALVING: Kome, rekoste? MANDERS: Svome — ne, Bngistrand joj onda nije —. Ali, dragi bože, kako je to moguće, dobra gospođo? Možda se ipak varate. GOSPOĐA ALVING: Nažalosit, uopšte se ne varam. Johana mi je morala priznati, pa Alvtag nije mogao da poriče. Tako nije preostalo ništa drugo nego da se stvar zataška. MANDERS: Da, to je valjda bio jedini izlaz. GOSPOĐA ALVING: Djevojka je morala odmah iz službe, i dobila je znatnu svotu da do daljnjega šuti. Za ostalo se pobrinula sama, kad je stigla u grad. Obnovila je svoje staro poznanstvo ,sa stolarom Engstrandom, dala mu vjerovatno do znanja koliko ima novaca i ispričala neku priču o strancu ko-'jd se ovdje preko ljeta bio usidrio sa luksuznom jahtom. Onda su se ona i Engstrand na vrat na nos vjenčali. Pa vjenčali ste ih vi lično.
MANDERS: Ali kako da objasnim sebi —. Još se jasno sjećam kako je Engstrand došao da naruči vjenčanje. Bio je totalno slomljen i gorko se optuživao zbog laikomislenosti za koju su fcrivi i on i njegova vjerenica. GOSPOĐA ALVING: Pa on je morao da uzme krivicu na sebe. MANDERS: Ali takva neiskrenost! I to prema m e n i! To nikako i nikad ne bih pomislio o Jakobu Engstramdu. No, za to će mi još odgovarati, neka se dobro pripremi. — A onda -nemoral takve veze! Radi novca —! Kolika je bila svota, kojom je djevojka raspolagala? GOSPOĐA ALVING: Bilo je trista talira. MANDERS: Da, zamislite samo, vjenčavati se s nekom propalom djevojkom za bijednih trista talira. GOSPOĐA ALVING: Da, a šta kažete za mene koja sam se vjenčala -sa jednim propalim čovjekom? MANDERS: Ali zaboga milog — šta to govorite? Kakav propali čovjek! GOSPOĐA ALVING: Zar vi mislite da je Alving, kad sam ja pošla s njim pred oltar, bio čistiji od Jahane. kad se Engstrand vjenčao s njom? MANDERS: Da, ali to su toliko različite stvari, kao nebo i zemIjaGOSPOĐA ALVING: Nipošto nisu toliko različite. Svakako, razlika u cijeni je bila ogromna — bijednih trista tallira i čitav jedan imetak. MANDERS: Ma kako to možete i poroditi. Pa vi ste se posavje-tevald i sa svojim srcem i sa svojom iporodioom. GOSPOĐA ALVING (ne gledajući ga): Mislim da ste vti mogli znati kuda je bilo tada zalutalo ono isto zovete mojim srcem. MANDERS (otuđeno): Da sam to mogao znati, ne bih bio svakodnevni gost u kući vašeg muža. GOSPOĐA ALVING: Pa, jedno 'je sigurno, da se ja sa samom sobom nisam istinski posavjetovala. MANDERS: Onda jeste barem sa svojom najbližom porodicom, kako je i red: sa svojom 'majkom i dvjema tetkama. GOSPOĐA ALVING: Da, to je istina. Njih tri su riješile računski zadatak mjesito mane. Ah, ne bi čovjek vjerovao kako su jasno unijele da dzlože, da bi bila prava ludost odbiti jednu takvu ponudu. Kad bi moja majka mogla sada pogledati odozgo i vidjeti kud me je odvela sva ta divota! MANDERS: Niko ne može biti odgovoran za ovakav 'ishod. Jedno je svakako sigurno, vaš brak je sklopljen u potpunom skladu sa redom i zakonom. GOSPOĐA ALVING (kraj prozora): Da, da, red i zakon! Ponekad mislim da se na njima i zasnivaju sve nevolje ovoga svijeta. MANDERS: Gospodo Alving, vi griješite dušu. GOSPOĐA ALVING: Da, može biti, ali ne mogu više da podne-sim sve te okove i obzire. Ne mogu. Moram se domoći slobode. MANDERS: Kako to mislite? GOSPOĐA ALVING (bubnja prstima po prozoru): Nisam trebala držati u tajnosti Alvingov način života. Ali onda se nisam usuđivala ninašta drugo — ni zbog same sebe. Takva sam bila kukavica. MANDERS: Kukavica? GOSPOĐA ALVING: Da su ljudi nešto saznali, rekli bi: jadan čovjek! Sasvim je shvatljivo da tako poročno živi. Pa on ima ženu koja mu bježi. MANDERS: Moglo bi se tako govoriti s izvjesnim pravom. GOSPOĐA ALVING (gleda ga čvrsto): Da sam ja kao što treba, uzela bih Osvalda
preda se i rekla mu: Slušaj, dječače moj, tvoj otac je bio propao čovjek — MANDERS: Milostivi bože — GOSPOĐA ALVING: — i onda mu sve ispričala što sam ispričala vama — u tančine sve. MANDERS: Još malo pa ću se zgroziti nad vama, gospođo Alvimg. GOSPOĐA ALVING: Znam. Pa ja to znam! I sama se grozim takvih misli. (Napušta prozor) Takva sam kukavica. MANDERS: I to zovete kukavičlukom, što jednostavno vršite svoju dužnost i obavezu? Zar ste zaboravili da je dijete dužno da poštuje i voli oca i majku? GOSPOĐA ALVING: Bolje da ne uzimamo sve tako općenito. Bolje da se upitamo: je li Osvald dužan da poštuje i voli ko-mornika Alvinga? MANDERS: Zar se u vašem materinskom srcu ne javlja ni glas, fcojd vam zabranjuje da rušite ideale svoga sina? GOSPOĐA ALVING: No, a istina? MANDERS: A ideali? GOSPOĐA ALVING: Ah — Ideali, ideali! Da samo nisam takva kukavica, kakva jesam! MANDERS: Nemojte prezirati ideale, gospođo Alving, ;jer — to će vam se teško osvetiti. A tek Osvaldu! Osvald i onako inema mnogo ideala — nažalost! Ali koliko sam ja mogao da primijetim, on svoga oca smatra nekom vrstom ideala. GOSPOĐA ALVING: Tu imate pravo. MANDERS: A takvo njegovo gledanje ste vi sami pobudili i -njegovali ga putem pisama. GOSPOĐA ALVING: Da. Bila sam prisiljena dužnošću i obzirima i zato sam lagala isvom dječaku iz godine u godinu. O, kakva sam kukavica, kakva sam isamo kukavica 'bila! MANDERS: Vi ste u svome slinu 'Učvrstili jednu sretnu iluziju, gospođo Alviing •— i to ne smijete omalovažavati. GOSPOĐA ALVING: Hm, fco zna je li to tailo dobro. — U svakom slučaiju neću da znam za tu petljavinu sa Regiinom. On ine smije unesrećiti jadnu djevojku. MANDERS: Ne, dobri ibože, to ibi bilo strašno. GOSPOĐA ALVING: Kad bih znala da on misli ozbiljno i da bi to bilo na njegovu sreću — MANDERS: Kako? Šta bi
na svijetu? MANDERS: O takvim pitanjima neću da raspravljam s vama, gospođo Alving, zato vi uopšte nemate prave razboritosti. Usuđujete se da kažete da je 'kukavički od vas—! GOSPOĐA ALVING: Slušajte, dakle, kako ja to mislim. Ja sam plašljiva i plaha jer u sebi osjećam nešto sablasno, čega nikad ne mogu sasvim da se oslobodim. MANDERS: Kako ste ito nazvali? GOSPOĐA ALVING: Sablasno. Kad sam tamo unutra čula Re-ginu i Osvalda, bilo mi je kao da Vidim sablasti pred sobom. Znate, Manderse, ja gotovo vjerujem da smo mi svi sablasti. Ne kreće se u nama samo ono što smo naslijedili od oca i majke. To su i svi mogući stani i mrttvi nazori, svakakva stara vjerovanja i tako dalje. To ne živi lu nama, ali nam leži u krvi i ne možemo ga se osloboditi. Samo ako uzmem novine u ruke i čitam ih, čini mi se kao da se sablasti šunijaju između redova. Mora da svuda po zemlji žive sablasti. Mora da ih ima toliko mnogo, koliko i pijeska u moru. I zato se svi mi tako bijedno plašimo svjetla, svi redom. MANDERS: Aha •— evo nam, dakle, posljedica vaše lektire. Kra-sini plodovi, stvarno! O, ovi 'odvratni, buntovnički, slobodoumni napisi. GOSPOĐA ALVING: Varate se, gospodine pasitore. Vi lično ste me podstakli na razmišljanje i neka vam je za to slava i hvala! MANDERS: Ja! GOSPOĐA ALVING: Dabome. Kad site me silom gurnuli u ono što zovete mojom dužnošću i obavezom. Kad ste hvalili kao pravo i ispravno ono protiv čega sam se kao protiv nečeg groznog bunila čitavom svojom dušom. Onda sam ise dala na to da Ispitam vaše učenje do tančina. Htjela sam da cupkam samo po jednom ičvoru, ali kad sam ga razvezala, popustila je čitava stvar. I tako sam Vidjela da je to kao šav, šiven na mašini. MANDERS (tiho potreseno): Zar je to ishod najteže borbe moga života? GOSPOĐA ALVING: Zovite to radije svojim najjadnijim porazom. MANDERS: Bila je to najveća pobjeda moga života, Helena, pobjeda nad samim sobom. GOSPOĐA ALVING: Bio je to zločin na nama dvoma. MANDERS: To što sam zapovjedio i rekao: „Gospođo idite kući, svome zakonitom mužu", kad ste u svojoj zabludi došli meni i vikali: evo me, uzmi me! Zar je to bio zločin? GOSPOĐA ALVING: Da, mislim da jeste. MANDERS: Nas dvoje se ne razumijemo. GOSPOĐA ALVING: Bar sada više ne. MANDERS: Nikada — ni u mojim najskrivenijim mislima vi za mene niste bili ništa drugo nego bračna drugarica jednog drugog. GOSPOĐA ALVING: Tako — vjerujete u to? MANDERS: Helena —! GOSPOĐA ALVING: Čovjek lako sebe zaboravi. MANDERS: Ja ne. Ja sam isti kakav sam uvijek bio. GOSPOĐA ALVING (promijenjenog tona): Da, da, da, —• nećemo govoriti o starim vremenima. Vi ste do vrata upali u razne službe i uprave, a ja jurim okolo i borim se sa sablastima, i u sebi i napolju. MANDERS: Pomoći ću vam da se riješite ovih napolju. Nakon svega što sam danas s užasom čuo iz vaših usta, ne bih mogao da odgovaram pred svojom savješću ako ova mlada neobuzdana djevojka "stane u vašoij kući. GOSPOĐA ALVING: Zar ne mislite i vi da bi bilo najbolje kad bismo je mogli dobro zbrinuti? Mislim pri tom —• na dobru udaju. MANDERS: Bez svake sumnje. Mislim da bi to u svakom pogledu bilo najpoželjnije za
n1 ju. Regitna je sada u dobu kada — da, rja se, doduše, u to ne razumijem, ali —• GOSPOĐA ALVING: Regiina je vrlo rano sazrela. MANDERS: Da, zar ne? Još se sjećam da je tjelesno bila upadno razvijena kad sam je pripremao za krizmanje. Za sada ona svakako mora kući. Pod nadzor svoga oca —. Ah, da, Eng-strand uopšte nije —. Da on onda meni tako zataji istinu! (Kucanje na vratima predsoblja.) GOSPOĐA ALVING: Ko bi to mogao bM? Naprijed! ENGSTRAND (praznički obučen, na vratima): Lijepo molim za lizvinjenje, ali — MANDERS: Aha. Hm — GOSPOĐA ALVING: Vi ste to, Engstrainde? ENGSTRAND: — nije bilo ni jedne služavke, pa sam bio tako drzak i slobodan, da odmah pokucam. GOSPOĐA ALVING: No, da, da. Uđite. Imate nešto da mi kažete? ENGSTRAND (ulazi): Ne, hvala najpokonnije. Samo bih želio progovoriti nekoliko riječi s gospodinom pastorom. MANDERS (hoda tamo-amo): Hm, tako? Sa mnom hoćete da razgovarate? Ah, stvarno? ENGSTRAND: Da, to bih tako želio — MANDERS (zastane pred njim): No, smijem li upitati, o čemu se radi? ENGSTRAND: Svakako, gospodine pastore, evo, o ovome: sad nam je dolje raščišćavanje. Hvala lijepa, milostiva gospođo. — I sad smo sve svršili. Pa sam mislio da bi bilo lijepo i prikladno, kad bismo svi mi koji smo cijelo vrijeme radili zajedno — eto, mislim, trebalo bi da večeras završimo s jednom malom pobožnošću. MANDERS: Jednom pobožnošću? Dolje u azilu? ENGSTRAND: Da, ali ako gospodin pastor misli da nije prikladno, onda — MANDERS: Da, sigurno, mislim da je, ali — hm — ENGSTRAND: Ja sam i sam obično uveče održavao tako neku malu pobožnost — GOSPOĐA ALVING: Je li? ENGSTRAND: Da, tu i tamo. Tako reći čas pofoožnosti. Ali ja sam samo sitan i prost čovjek i, neka mi bog oprosti, nemam ni dara, pa sam mfislio, pošto je gospodin Manders baš Stigao, ovaj — MANDERS: Da, ali, vidite, Engstrand, moram vam iprvo postaviti jedno pitanje. Nalazite li se vi u pravom raspoloženju za ovakvu pobožnost? Osjećate li da vam je savjest čista i laka? ENGSTRAND: Ah, dragi bože, ne isplati se govoriti o savjesti, gospodine pastore. MANDERS: Naprotiv, i te ik a k o ćemo o njoj govoriti. Dakle, odgovorite! ENGSTRAND: Da, savjest — to vam je ponekad gadna stvar. MANDERS: No, barem to uviđate. A sad ćete mi reći kratko i jasno — kako je to bilo sa Reginom? GOSPOĐA ALVING (brzo): Gospodine pastore! MANDERS (umiruje je): Pustite to meni — ENGSTRAND: S Reginom? Gospode, što me uplašiste! (Gleda u gospodu Alving) M je se valjda Regini desilo neko zlo? MANDERS: Nadajmo se da nije. Ali ja mislim, kako to stoji s vama i Reginom? Vi važite kao njen otac. Pa? ENGSTRAND (nesigurno): Da — hm — pa gospodin pastor zna čitavu priču o meni l pokojnoj Johaini. MANDERS: Samo bez ikakvog izvrtanja 'istine. Vaša umrla žena je -ispričala gospođi Alving pravu istinu, prije nego što je napustila službu. ENGSTRAND: No, pa eto, —! ilpalk je to, dakle, učinila? MANDERS: Raskrinkani
ste, Engstrande. ENGSTRAND: A toliko se klela i zaklinjala na sve načine da — MANDERS: Klela? ENGSTRAND: Ne, samo se zaklinjala svim srcem. MANDERS: I tolike godine ste vi od mene tajili istinu. ENGSTRAND: Da, nažalost, zaista jesam. MANDERS: Zar sam ja to od vas zaslužio, Engstrande? Zar ja nisam uvijek bio spreman da vam i savjetom i djelom izađem u susret, kolikogod je to bilo u mojoj moći? Odgovorite mi! Zar nisam? ENGSTRAND: Cesto bi se sa miniom svašta dogodilo, da nisam limao pastora Mandersa. MANDERS: A evo na kakav mli način zahvaljujete. Puštate me da unosim netaonosti u crkvenu knjigu, a onda mi godinama uskraćujete objašnjenje koje ste bili dužni i meni i onkvi. Ponijeli ste se potpuno neodgovorno, Engstrande, i od danas neću da znam za vas. ENGSTRAND (s uzdahom): Da, to vjerujem, mogu zamisliti. MANDERS: A i kako ste se mogli opravdati? ENGSTRAND: Zar je trebalo da je daljnjim tračevima još više nagrdim? Pa zamislite, gospodine pastore, da ste to vi bili ina mjestu pokojne Johane, — MANDERS: Ja! ENGSTRAND: Isuse, Isuse, nisam baš tako mislio. Mislim samo, kad bi i gospodin pastor imao tako neki grijeh u očima ljudi. Mi muškarci ne bismo trebali tako strogo suditi toj jadnoj ženi, gospodine pastore. MANDERS: Ali ja to i ne činim. Moji prijekori su upućeni vama. ENGSTRAND: Smijem li se usuditi da vas nešto sasvim, sasvim povjerljivo upitam? MANDERS: Pa, dobro, upitajte. ENGSTRAND: Zar nije pravo i dobro -ako čovjek pomogne posrnuloj ženi? MANDERS: Da, razumljivo da jeste. ENGSTRAND: I zar čovjeku nije dužnost da pošteno održi svojti riječ? MANDERS: Naravno, ali — ENGSTRAND: Onda, kad je Johana nastradala s onim Englezon —ili je možda bio Amerikanac ili Rus, ko će znati — no, dakle, onda je došla u grad. Jadno stvorenje, ranije ime je jedinom ili dvaput odbila, jer joj je bilo stal) samo do ljepote. A ja isam imao ovu nesreću s nogom. Gospo d'n pastor sigurno zna, jedanput sam se usudio na igraniku, gdje su mornari bjesnili u pijanstvu l pomami. I kad sam hteo da ih opomenem, da treba da promijene svoj život — GOSPOĐA ALVING (prijeko kraj prozora): Hm — MANDERS: Znam, Engstrande, ti surovi ljudi su vas bacili niz stepenice. Taj događaj ste mi jednom prije ispričali. Vi časno podnosite svoju nevolju. ENGSTRAND: Ne hvalim se time, gospodine pastore. Ali šta sam htio da kažem — onda je 'Ona, dakle, došla i pcvjsnla mi se cvileći i škripeći zubima. Moram da kažem, gospodine pastore, da mi se gorko sažalila, dok sam je slušao. MANDERS: Je li, Engstrande? No, i onda? ENGSTRAND: No, i onda saim joj rekao: taj Amerikanac, taj ti plovi dalje po bijelom svijetu, a ti si, Johana, rekao sam joj, ti si sagriješila i sad isi jedno propalo stvorenje. Ali Jakob Eng-strand, rekao sam, da, taj još stoji na svoje dvije noge — to sam rekao kao figurativno, gospodine pastore. MANDERS: Razumijem. Nastavite. ENGSTRAND: No i tako sam je podigao i poštenu se vjenčao s njom, tako da svijet nije ni saznao da se motala s tim Englezom. MANDERS: To ste vri o Ljcpo uradili. Samo ne mogu đ-i pohvalim i to što Ste se
.mogli toliko zaboraviti, da primile novac — ENGSTRAND: Novac? Ja? ^ gr:sa. MANDERS (upitno prema (/ospođi Alving): Ali —! ENGSTRAND: Ah, da — čekaijte malo, sad se sjećam. Johana ;!e, zaista; imala inešto groša. Ali o t o m e ja nisam htio ni da čujem. Fuj, rekao sam, Mamom, to je grešan novac, to bijedno zlato — ili banknote, šta je već bilo — bacićemo Amerikancu u lice, rekao sam. Ali on je bio otišao i nestao daleko preko simjeg mora, gospodine pastore. MANDERS: Zar ieste, dob n r-.oj Engstrar.de? ENGSTRAND: Dabome. Onda smo ja i Johana zaključili da taj novac treba da upotrijebimo za odgajanje djeteta. I tako je i bilo li ja mogu da položim račun o svakom pfenigu u šta je potrošen. MANDERS: To onda svakako znatno mijenja čitavu stvar. ENGSTRAND: Tako je to bilo, gospodine pastore. A mogu vam, zaista, reći da sam Regini bio pošten otac — koliko su m: dozvoljavale moje snage — jer ja sam samo jedan slabi čovjek, nažalost. MANDERS: De, de, dragi moj Engstrande — ENGSTRAND: Ali mogu da kažem da sam dijete odgojio, sa pokojnom Johanom živio u ljubavi d brinuo se za kuću, kako nam je bog zapovijedio. A nikad mi nije m pio na pamet da odem gore gospodinu pastoru, da se hvalim i sebi u dobro pripisujem što sam i ja, eto, učinio dobro djei:- Ne, ako se Jakobu Engstrandu ovako nešto desi, on šu r,i. Nažalost, ne dešava se previše cesto., co znam. Zato ako i rhđem gospodinu pastoru, onda vječno nrjram 5a gov-rim o onome sto je glupo i grešno. Za&j i kažem ono što sam malo prije rekao: savjest je ponekad gadna stvar. MANDERS: Pružite mi ruku, Jakobe Engstrande — ENGSTRAND: Isuse, gospođine pastore — MANDERS: Bez uvijanja. (Stisne mu ruku) Tako! ENG;-'TRAiND: I kad bih sad.i ?naiko sasvim lijepo zamolio gospodina pastora za izvmjenije — MANDERS: Vi mene? Ne, naprotiv, ;a vas moram d.i zamolim za izvinjenje — ENGSTRAND: Sačuvaj bože, to ne! MANDERS: Da, to svakako 'moram. I činim to od sveg srca. Oprostite što sam tako pogrešno mislio o vama. Želio bih da vam mogu dalti dokaz svoga iskrenog žaljenja i svoje dobre volje — ENGSTRAND: Zaista želite, gospodine .pastore? MANDERS: Da i s najvećim zadovoljstvom. ENGSTRAND: E, pa za to ?3d imate priliku. Od novca, što sam ga i.-vdje stavljao na stranu, mislim da osnujem u gradu neku vrstu doma za pomorce. GOSPOĐA ALVING: Vi? ENGSTRAND: Da, to bi trebalo da bude neka vrsta azila. Toliko je iskušenja za pomorce kad se vrate na kopno, pa sam mislio da bi u itoj mojoj kući mogli da budu kao pod očinskim nadzorom. MANDERS: Sita "vd ma to kažete, gospođo Alving? ENGSTRAND: Bog zna da nemam baš mnogo za početak. Kad bi mi samo kakav dobročinitelj pružio ruku-pomoćnicu, onda — MANDERS: Da, da, tu stvar ćemo pobliže razmotriti. Posebno mi je stalo do vašeg poduhvata. A sad ,p< đite naprijed i uredite sve, zapalite svjetlo, da bude malo svečano, dragi moj Eng-strande. Jer sad ste, vjernijem, iu pravom raspoloženju za p >-božnojt. ENGSTRAND: Da, d ja vjeruijem. A zatim adieu milostiva gospođo, d hvala vam za sve. Samo mi dobro pazite na Reginu. (Briše suzu) Dijete moje pokojne Johaine — hm — čudna je to stvar — ali baš kao da mi je za srce prirasla. B->g sami zna, da je talfco.
(Pozdravlja i odlazi kroz predsoblje.) MANDERS: No, gospođo Alving, šta sad ikažete o ovome čovjeku? Ovo je bilo sasvim drugačije objašnjenje što smo ga sadn do-b'M. GOSPOĐA ALVING: Da, svakako. MANDERS: Vadite li kako čovjek mora da bude izvanredno or>-rezan, kad osuđuje svoje bhžnlje. Ali je i prava radost srcu, kad se uvjerimo, da smo se prevarili. Ali šta vi kaž--.te? GOSPOĐA ALVING: Kažem da ste vi bili i ostali jedno veliko d'iete, Manderse. MANDERS: Ja? GOSPOĐA ALVING (stavlja mu obje rake na ramena): t kažem da želim da vam objema rukama padnem oko vrata. MANDERS (brzo se povuče): Ne, ne, bog inok vas čuva — takva '-e1; a — GOSPOĐA ALVING (s lakim smiješkom): Nemojte samo da me se plašite — MANDERS (za stolom): Vi ponekad imate tako pretjeran način iz-ra^avanja. Ali sada ću prvo spremiti dokumenta i stavi!; ih u itašnu. (Čini kako kaže) Tako. A sada adieu, do viđenja. Paz'te kad se Osvald vrati. Kasnije ću ponovo razgovarati s vama. (Uzima šešir i odlazi kroz predsoblje.) GOSPOĐA ALVING (uzdiše, na čas gleda kroz piozor, pospremi r.ialo po sobi, pode u trpezariju, ali ostaje na vratin:,a uz prigušeni krik): Osvalde, pa ti još sjediš za stolom! OSVALD (u trpezariji): Samo dok ne ispušim cigaretu. GOSPOĐA ALVING: Mislila .sam da si otišao u šetnju do casle. OSVA.LD: Po cvakvom vremenu? (Zr zveči čaša. Gospoda Alving ostavlja vrata otvorena i sjeda sa svojim pletivom na sofu kraj prozora.) OSVALD (iznutra): Zar to nije bio pastor Manders, što je upravo ot:šao? GOSPOĐA ALVING: Da, sišao je u azil. OSVALD: Hm. (Čaša i flaša opet za^veče.) GOSPOĐA ALVING (zabrinutog pogleda): Dragi Osvalda. treba da budeš oprezan s Lim likerom, jak je. OS V ALT): Dobar je protiv vlažnog vremena. GOSPOĐA ALVING: Zar nećeš radijje d mene? OSVALD- Pa itu unutra ne smijem da pušim. GOSPOĐA ALVING: Jednu cigaretu smiješ ispušiti, pa ti to znaš. OSVALD: Da, dobro, dolazim. Samo još malu kaplj :cu. — Tako. 'Dolazi u sobu s cigarom i zatvara za sobom vrata. Kratka pauza.) OSVALD: A kud je to pastor otišao? GOSPOĐA ALVING: Već sam ti rekla da je otišao u azil. OSVALD: Ah, da — to je istina. GOSPOĐA ALVING: Ne treba da sjediš za &tolcm tako dugo, Osvalde. OSVALD (s cigarom za leđima): Ali, majko, to mi je tako ugodno. (Gladi je i miluje): Pomdsl' samo — šta znači za mene sada, kad sam opet kod kuće, sjediti opet u majčinoj sobi, za majčinim stolom i jesti majčina ukusna jela. GOSPOĐA ALVING: Dragi, dragi moj dječače! OSVALD (malo nestrpljivo hoda tamo-amo i puši): A šta drugo i da poduzmem ovdje? Ne mogu da stvaram •— GOSPOĐA ALVING: To ne možeš? OSVALD: Po ovom 'tmurnom vremenu? Kad se čitav da" ne ukaže ni tračak sunca? (Hoda po sobi) Ah! ne moći raditi —! GOSPOĐA ALVING: Možda je bili nepromišljeno od tebe, to što si došao kući.
OSVALD: Ne, majiko, to je moralo biti. GOSPOĐA ALVING: Stoput bih se radije odrekla sreće da te imam kraj sebe, nego da — OSVALD (zastaje kraj stola): Reci, majko, da li je to, zaista, takva sreća za tebe što me opet imaš kraj sebe? GOSPOĐA ALVING: Da li je to za mene sreća? OSVALD (zgužva neke novine): Cimi mi se da bi tebi moglo bit! svejedno jesam li ja ovdje ili ne. GOSPOSA ALVING: I ti imaš srca da tako nešto kažeš svojoj majci, Osvalde? OSVALD: Pa ranije si sasvim dobro živjela i bez mene. GOSPOĐA ALVING: Da, živjela sam bez tebe — to je istina. (Pauza. Sumrak se lagano spušta. Osvald hoda po sobi tamo--amo. Bacio je cigaru.) OSVALD (zastaje kod gospode Alving): Maijiko, mogu li malo sjesti ikraj tebe na sofu? GOSPOĐA ALVING (pravi mu mjesta): Da, hodi, dragi maj dječače ! OSVALD (sjeda): Sad ti moram nešto kazati, majko. GOSPOĐA ALVING (napeto): Šta? OSVALD (zuri preda se): Jer ja to ne mogu duže da podnosim. GOSPOĐA ALVING: Šta to? Šta je? OSVALD (kao gore): Nisam se usudio da ti o tame pišem, a otkad sam opet kod kuće — GOSPOĐA ALVING (hvata ga za ruku): Osvalde, šta je? OSVALD: I juče i danas pokušavam da se otresem tih misli — da se otrgnem. Ali ne ide. GOSPOĐA ALVING (ustaje): Moraš mi sve reći, Osvalde! OSVALD (povuče je natrag na sofu): Ostani, sjedi, hoću da pokušam da itd kažem. — Tužio sam se na umor od puta — GOSPOĐA ALVING: Pa, da. I — OSVALD: Ali nije to ono što mi nedostaje. Nije to običan umor — GOSPOĐA ALVING (hoće da skoči): Nisi valjda bolestan, Osvalde! OSVALD (opet je povuče dolje): Sjedi, majko! Umiri se! I nisam ja baš tako bolestan, nije to 'Ono što se uopšte zove bolesnim. (Krši ruke iznad glave) Majko, ja sam duševno slomljen — uništen — ja više nikad ne smijem ni pomisliti ina rad! (Pokrije lice rukama, baca se gospodi Alving u krilo i zajeca.) GOSPOĐA ALVING (blijeda i dršće): Osvalde! Pogledaj me! Ne, ne, to nije istina! OSVALD (diže očajno pogled): Da, ne mogu nikad više raditi! Ni-ikacl — nikad više! Biti mrtav u živom tijelu. Majko, možeš li zamisliti nešto snaaniije? GOSPOĐA ALVING: Nesretni moj dječače! Kako te je ta strahota snašla? OSVALD (uspravi se, sjedi): Da, baš to je ono što apsolutno ne mogu da dokučim i shvatim. Ja nikad nisam vodio raspusni život. Nii u kojem smislu. To ne smiješ o meni misliti, majko! To nikad nisam činio. GOSPOĐA ALVING: To i ne mislim, Osvalde. OSVALD: A ipak me je tako nešto snašlo! Takva strašna nesreća! GOSPOĐA ALVING: Ah, sve će to opet biti dobro, drago moje ljubimce. To je samo prenapregnutost, vjeruj mi. OSVALD (tegobno): To sam i sam u početku mislio, ali nije tako. GOSPOĐA ALVING: Ispričaj mi sve od početka do kraja. OSVALD: To i hoću. GOSPOĐA ALVING: Kad si to prvi put primijetio? OSVALD: Odmah, kad sam se zadnji put odavde vratio u Pariz. Počelo je time što sam dobivao grozne glavobolje — najviše, kako mi se činilo, u potiljku. Bilo mi je kao da mi neko steže uski željezni prsten oko potiljka pa prema gore.
GOSPOĐA ALVING: I, dalje? OSVALD: Prvo sam mislio da je to obična glavobolja od koje sam patio i u vrijeme moga razvijanja. GOSPOĐA ALVING: Da, da — OSVALD: Ali nije bilo to, te sam uskoro shvatio. Nisam više mogao da radim. Htio sam da započnem jednu novu veliku sliku, ali izgledalo je kao da su me napustile sve moje snage. Čitava moja energija kao da je bila uzeta. Nisam se mogao ik'omcenitrisati na određene predstave. Vrtjele mi se pred očima — sve se okretalo u knug. Ah, bilo je to užasno stanje! Konačno sam otišao ljekarna — i od njega sam dobio objaš-nj>enje. GOSPOĐA ALVING: Kako to misliš? OSVALD: Bio je to jedan od prvih Ijekara Pariza. Morao sam mu opisati, šta i kako to osjećam. A onda je on počeo da mi postavlja čitav ndz pitanoj a kaj a kao da s čitavom stvari nisu imala nikakve veze. Nisam shvatao kud smjera taj čovjek — GOSPOĐA ALVING: I? OSVALD: Konačno je rekao: Vi ste od rođenja imali u sebi nešto orvotoano — upotrijebio je tačno taj izraz "vermoulu". GOSPOĐA ALVING (napeto): Šta je time mislio? OSVALD: Ni ja nisam razumio, pa sam zatražio pobliže objašnjenje. A onda je rekao, taj stari cinik — (Steže pesnice) Oh —! GOSPOĐA ALVING: Šta je rekao? OSVALD: Rekao je: Grijesi očeva javljaju se u djeci. GOSPOĐA ALVING (Polako ustaje): Grijesi očeva —! OSVALD: Došlo mi je da ga ošamarim — GOSPOĐA ALVING (hoda po sobi): Grijesi očeva —! OSVALD (smiješi se tužno): Da, šta kažeš na to? Naravno, ja sam ga uvjeravao da o tako čemu ne može biti ni govora. AH, misliš li da se dao razuvjeriti? Ne, ostao je pri tome. Tek pošto sam mu donio tvoja pisma i preveo mu ,sva ona mjesta koja su se ticala oca — GOSPOĐA ALVING: Tada? OSVALD: Tada je, razumljivo, morao priznati da je bio na krivom putu. I onda sam saznao istinu. Neshvatljivu istinu. Da sam se morao odreći onog blaženog, sretnog mladenačkog života s drugovima. Da je to znaitno prevazilazilo moje snage. Dakle, sam sam sebi kriv! GOSPOĐA ALVING: Osvalde! Ah, ne, ne vjeruj u to! OSVALD: Drugo neko objašnjenje ne bi bilo moguće, rekao je: To je ono strašno. Izgubljen bez spasa za čitav život — i to svojom vlastitom nepromišljenošou. Što sve nisam mogao da uradim na ovome svijetu •— pa sad da ne smijem ni misliti o to'me •— da ne mogu misliti. O, kad bih samo mogao da započnem novi život — da izbri'šem sve, kao da se nije ni dogodilo ! (Baca se licem na sofu.) (Gospoda Alving krši ruke i korača tamo-amo boreći se u sebi.) OSVALD (ležeći i oslonjen na laktove, gleda za trenutak za njom): Kad bi to barem bilo nešto naslijeđeno — nešto protiv čega se ništa ne može. Ali ovako! Proigrati na ovako sramotan, nepromišljen i lakomislen način svu svoju sreću, svoje zdravlje, sve, ali baš sve — svoju budućnost, svoj život —! GOSPOĐA ALVING: Ne, ne, moj ljubimce! To je nemoguće! (Sa-ginje se nad njim) Nije to s tobom tako očajno, kako ti misliš. OSVALD: Ah, ti ne znaš. •— (Skoči) A onda, majko •— da tebi moram stvarati tolike brige! Ponekad sam gotovo zaželio da me manje voliš i nadao se da je tako. GOSPOĐA ALVING: Ja! Osvalde, jedini moj dječače! Jedino što ja posjedujem i imam
na ovome svijetu! Jedino što volim. OSVALD (uhvati je za obje ruke i ljubi ih): Naravno, vidim ja to dobro. Kad sam kod kuće, onda to vidim. I to mi je najteže. — Bto, sad znaš. I danas više nećemo razgovarati o tome. Ne mogu da podnesem da dugo i stalno razmišljam o tome. (Hoda po sobi) Nabavi mi nešto da pijem, majko. GOSPOĐA ALVING: Da piješ? Šta hoćeš sad da piješ? OSVALD: Ah, šta bilo. Pa imaš valjda hladnog punča u kući. GOSPOĐA ALVING: Da, ali dragi Osvalde —! OSVALD: Ne smiješ se protiviti, majko. Budi dobra! Moram imati nešto čime ću isprati ove mučne misli. (Odlazi u zimsku baštu) I onda — kako je ovdje tamno! (Gospođa Alving povuče zvono.) OSVALD: I ova neprestana kiša. Može trajati nedjeljama. Čitave mjesece. Nikad da čovjek ugleda ni jedan sunčev zrak. Koliko puta sam bio u domovini a ne sjećam se da sam ikad vidio sunčev sjaj. GOSPOĐA ALVING: Osvalde, ti pomišljaš da me opet ostaviš! OSVALD: Hm — (Teško diše) Ne pomišljam ja ništa. Ne mogu iništa da mislim! (Tiho) To lijepo ostavljam na stranu. REGIiNA (iz trpezarije): Je li milostiva gospođa zvonila? GOSPOĐA ALVING: Da, donesi nam lampu. REGINA: Odmah, milostiva gospođo. Već je upaljena (Odlazi.) GOSPOĐA ALVING (prilazi Osvaldu): Nemoj ništa da kriješ od mene, Osvalde. OSVALD: To i ne činim, majko. (Ide do stola) Mislim da sam ti već dosta rekao. REGINA (donosi lampu i stavlja je na sto.) GOSPOĐA ALVING: A ti, Regina, mogla bi nam donijeti pola flaše šampanjca. REGINA: Lijepo, milostiva gospođo. (Ode.) OSVALD (hvata objema rukama glavu gospođe Alving): To je lijepo od tebe. Znao sam ja da majka neće dopustiti da njen dječak ožedni. GOSPOĐA ALVING: Jadni moj dragi Osvalde, kako bih sada mogla išta da ti odbijem? OSVALD (živahno): Je H to istina, maljiko? Je li to ozbiljno? GOSPOĐA ALVING: Kako? Sta? OSVALD: To da ne bi mogla ništa da mi odbiješ? GOSPOĐA ALVING: Ali dragi Osvalde — OSVALD: Pst! REGINA (donosi na točni pola flaše šampanjca i dvije čaše, koje stavlja na sto): Treba li da otvorim —? OSVALD: Ne, hvala lijepo, to ću uraditi sam. (Regina opet ode.) GOSPOĐA ALVING (sjeda za sto): Šta si ono mislio — šta ti to ne bih smjela odbiti? OSVALD (zauzet otvaranjem flaše): Najprije čašu — ili dvije. (Čep odskoči. On napuni jednu čašu, pa hoće i drugu.) GOSPOĐA ALVING (pokriva rukom čašu): Hvala, meni ne. OSVALD: Dobro, onda tebi ne! (Ispije svoju čašu, puni je ponovo, pa opet ispije. Onda sjedne za sto.) GOSPOĐA ALVING (napeto): No, i —? OSVALD (ne dižući pogled): Slušaj, ti — pastor Manders i ti, bili ste mi taifco čudni — hm, tako šutljivi za stolom. GOSPOĐA ALVING: To si primijetio? OSVALD: Da. Hm —. Reci mi — kako ti se čini Regina? GOSPOĐA ALVING: Kako mi se čini? OSVALD: Da, zar nije divna? GOSPOĐA ALVING: Dragi Osvalde, pa ti je ne poznaješ tako dobro kao ja — OSVALD: Pa? GOSPOĐA ALVING: Regina je, nažalost, predugo bila kod svojih roditelja kod kuće. Trebala sam je prije uzeti sebi. OSVALD: Da, ali zar nije divna na izgled, majko? (Puni svoju čašu.)
GOSPOĐA ALVING: Regina ima mnoge velike mane — OSVALD: No, da, ali šta to smeta? (Opet pije.) GOSPOĐA ALVING: Uiprkos tome mogu da je podnosim; i ja sam odgovorna za nju. Nizašta na svijetu ne bih htjela da joj se nešto dogodi. OSVALD (skoči): Mđjko, Regina je moj jedini spas! GOSPOĐA ALVING (ustaje): Sta hoćeš time da kažeš? OSVALD: Ja ne mogu ove duševne patnje uvijek da podnosim sam. GOSPOĐA ALVING: Zar nemaš svoju majku koja će ti pomoći da ih podnosiš? OSVALD: Da, to sam mislio i zato sam se vratio tebi. Ali ovako ne ide. Vidim da ne ide. Ovdje ne mogu da izdržim svoj život! GOSPOĐA ALVING: Osvalde! OSVALD: Moram da živim drugačije, majko. Zato moram da odem od tebe. Ja neću da ti moraš to sve da gledaš. GOSPOĐA ALVING: Moj nesretni dječače! Ali, Osvalde, dok god si tako bolestan kao sada — OSVALD: Kad bi to bila samo bolest, ja bih ostao uz tebe, majko. Jer ja na svijetu nemam boljeg prijatelja od tebe. GOSPOĐA ALVING: Da, zar ne, Osvalde, da nemaš? OSVALD (hoda nemirno okolo): Ali sve te patnje — zašto •— to kajanje — a onda strašni, smrtni (Strah. O — taj užasni sitrah! GOSPOĐA ALVING (polazi za njim): Strah? Kakav strah? Sta to govoriš? OSVALD: Ah, ne smiješ dalje pitati. Ja to ne znam. Ne znam ti to opisati. GOSPOĐA ALVING (ode nadesno i povuče zvono). OSVALD: Sta to hoćeš? GOSPOĐA ALVING: Hoću da vidim svog dječaka veselog — to hoću. Neće on meni tumarati i mozgati. (Regini, koja se pojavi na vratima) Još šampanjca. Punu flašu. (Regina ode.) OSVALD: Majko! GOSPOĐA ALVING: Zar misliš da mi ovdje na selu ne znamo •kafco se živi? OSVALD: Zar nije na izgled divna? Kako je građena! I kako puca od zdravlja! GOSPOĐA ALVING (sjeda za sto): Sjedi, Osvalde, i daj da mirno porazgovaramo. OSVALD ("sjeda): Ti sigurno ne znaš, majko, da ja kod Regine moram ispraviti jednu počinjenu nepravdu? GOSPOĐA ALVING: Ti? OSVALD: Ili malu nepromišlj.enost — ako hoćeš da to tako na-zo'Veš. Vrlo nedužnu, uositalom. Kad sam posljednji pult bio ovdje — GOSPOĐA ALVING: Da? OSVALD: — tad me je ona često pitala o Parizu i ja sam joj o njemu pričao. Tako se sjećam da sam je jednog dana uzgred upitao: Da li biste vi željeli da odete tamo? GOSPOĐA ALVING: I? OSVALD: Vidio sam da je pocrvenjela kao vatra kad je rekla: da, to bih strašno željela. — No, da, odgovorio sam, i to bi se moglo -jednom uraditi — ili nešto slično. GOSPOĐA ALVING: I dalje? OSVALD: Bio sam, naravno, čitavu stvar zaboravio. AM kad sam je prekjuiče upitao da li se raduje što ću sada ostati tako dugo kod kuće — GOSPOĐA ALVING: Da? OSVALD: — -ona me nekako neobično pogleda a onda upita: pa sita 'će ionda biti od mog puta u Pariz? GOSPOĐA ALVING: Njenog puta! OSVALD: A >onda sam nekako izvukao iz nije to da je ona čitavu stvar bila shvatila ozbiljno, da je čitavo -ovo vrijeme neprestano misliila ina mene i da je revnosno učila francuski —
GOSPOĐA ALVING: Zato, dakle — OSVALD: Majko, kad sam vidio tu -raskošnu, lijepu i ikao cvijet svježu djevojku kako stoji preda mnom — ranije nisam ni obraćao pažnju -— ali sada — kako stoji preda mnom tako reći raširenih irufou, spremna da me primi — GOSPOĐA ALVING: Osvalde! OSVALD: — tad mi je postalo jasno da (je u njoj moj spas. Jer sam vidio da je u irijoj životna radost. GOSPOĐA ALVING (ustukne): Životna radost —? Zar u tome može biti spas? REGINA {iz trpezarije s flašom, šampanjca u ruci): Molim za iz-vinjenje što sam se tako dugo zadržala, -ali morala sam u podrum. — (Stavlja flašu na sto.) OSVALD: Donesi još j
onda podiže širom otvorene oči zamišljenog pogleda i kaže): Sada Vidim vezu. OSVALD: St a vidiš? GOSPOĐA ALVING: Sad je vidim po prvi pu't. I sada mogu da govorim. OSVALD (ustaje): Majko, ja te ne razumijem. REGINA (takođe ustaje): Treba li, možda, da odem? GOSPOĐA ALVING: Ne. ostani samo. Salda mogu da govorim. Sada treba, dječače moj, sve da saznaš. A onda možeš birati. Osvalde! Regina! OSVALD: Tiše. Pastor — PASTOR MANDERS (dolazi kroz predsoblje): Tako —, baš smo sad imali tamo dolje ugodan čas koji 'okrijepi srce. OSVALD: Mi takođe. MANDERS: Bngstrandu se mora pomoći >oko njegovog doma za pomorce. Regina će da ide s inj'im ti da 'mu pomogne — REGINA: Ne, hvala, gospodine pastore. MANDERS (sad je tek primijeti): Kako —? Ovdje — i s čašom u ruci! REGINA (brzo ostavi čašu): Pardon —! OSVALD: Regina ide sa mnom, gospodine pastore. MANDERS: Ide —! S vama! OSVALD: Da, kao moja žena — ako to bude zahtijevala. MANDERS: Ali milostivi bože —! REGINA: Šta ja mogu, gospodine pastore? OSVALD: Ili ostaje ovdje, ako ja budem ostao. REGINA (nehotice): Ovdje!? MANDERS: Ja se vama čudim, gospođo Alving. GOSPOĐA ALVING: Nijedno od toga se meće dogoditi, jer sad smijem slobodno da govorim. MANDERS: Ali valjda nećete! Ne, ne, ne! GOSPOĐA ALVING: Naprotiv, mogu i hoću. A ipak neće biti srušeni nikakvi ideali. OSVALD: Majko, ovdje se nešto krije od mene! REGINA (osluškuje): Milostiva gospođo! Slušajte! Napolju ljudi viču. (Ide u zimsku baštu i gleda napolje.) OSVALD (žuri do prozora lijevo): Pa šta je to? Odakle ovaj sjaj vatre? REGINA (viče): Gori u azilu! GOSPOĐA ALVING (poleti prozoru): Gori?! MANDERS: Gori? Nemoguće. Pa sad sam bio tamo. OSVALD: Gdje mi je šešir? Ah, svejedno •—. Očev azil —! (Poleti na baštenska vrata.) GOSPOĐA ALVING: Moju maramu, Regina! Sve je u plamenu! MANDERS: Užasno! Gospođo Alving, to kazna božja blješti nad ovom kućom zabluda! GOSPOĐA ALVING: Da, da, sigurno. Hodi, Regina. (Ona i Regina odjure kroz predsoblje.) MANDERS (pljesne rukama): A nije osigurano! (Ode istim putem.) TREĆI ČIN Sobo kao i ranije. Sva vrata su otvorena. Lampa još uvijek gori na stolu. Napolju je mrak. Samo slab odsjaj vatre lijevo u pozadini. Gospoda Alving s velikom maramom preko glave stoji otraga u zimskoj bašti i gleda napolje; Regiina, takođe ogrnuta maramom, stoji malo iza nje. GOSPOĐA ALVING: Izgorjelo, sve! Do temelja. R'EGINA: Još gori u podrumima. GOSPOĐA ALVING: A Osvald ne dolazi! Nema više šta da se spašava. REGINA: Treba li, možda, da mu odnesem šešir? GOSPOĐA ALVING: Zar nema ni šešira na glavi? REGINA (pokazuje prema predsoblju): Ne, eno itamo visi. GOSPOĐA ALVING: Neka visi. On će sigurno svaki čas doći. Sama ću da pogledam. (Odlazi kroz baštenska vrata.) MANDERS (dolazi iz predsoblja): Je li gospođa Alving tu?
REGINA: Upravo je sišla u baštu. MANDERS: Ovo je najužasnija noć što sam je ikad doživio. REGINA: Da, zar ovo mije grozna nesreća, gospodine pastore? MANDERS: Ah, ne govorite o tome! Ne smijem na to ni da pomislim ! REGINA: Ali kako ,se to samo moglo dogoditi — MANDERS: Nemojte me pitati, djevojko Engistrand! Otkud j a da znam? Zar i vi hoćete —? Zar nije dosta što vaš otac —? REGINA: St a je s njim? MANDERS: 'On 'me je sasvim izludio. ENGSTRAND (dolazi kroz predsoblje): Gospodine pastore —! MANDERS (okreće se preplašeno): Jeste li mi već za petama? ENGSTRAND: Da, dođavola —! Isuse bože, ne! Ali to je ipak previše .ružno, gospodine pastore! MANDERS (hoda tamo-amo): Nažalost, nažalost! REGINA: Šta to? ENGSTRAND: Ah, vidiš, sve je došlo od one pobožnosti. (Tiho) Sad mi je pao šaka, dijete moje? (Glasno) i da j a moram biti ikfliv što se gospodinu pastoru dogodila ova nevolja. MANDERS: Ali ja vas uvjeravam, Engstrande — ENGSTRAND: Ali niiko drugii osim gospodina pastora nije mahao sa svijećom u ruci. MANDERS (zastaje): Da, to vi tvrdite. Ali ja se, zaista, ne sjećam da sam imao svijeću u ruci. ENGSTRAND: Svojim sam očima vidio kako je gospodin pastor dohvatio svijeću, kako je očistio prstima i ostatak bacio u iblainjevinu. MANDERS: I to ste vi vidjeli? ENGSTRAND: Sasvim sigurno. MANDERS: To mi je potpuno neshvatljivo. Inače mi ndje običaj da čistim 'svijeću prstima. ENGSTRAND: Da, i izgledalo je dosta nezgrapno — jeste, zaista. Ali može li vas to, stvarno, koštati 'glave, gospodine pastore? MANDERS (nemirno hoda tamo-amo): Ah! i ne pitajte! ENGSTRAND (hoda s njim): A gospodin pastor nije ni osigurao? MANDERS: Ne, ne i ne; pa valjda čujete! ENGSTRAND (iza njega): Nije osiguramo. Izvući se polako iz prašine a onda skuhati papiou. (Glasno) Isuse bože, Isuse bože, ikakva nesreća! MANDERS (briše znoj sa čela): Da, Engstrande, to već smijete reći. ENGSTRAND: I da se taiko nešto moralo dogoditi jednoj dobrotvornoj ustanovi, od koje bi, kako se kaže, i grad i selo imali koristi. Novine se sigurno neće dotaći gospodina pastora u rukavicama. MANiDERS: O tome upravo i razmišljam. To je gotovo najgore u cijeloj stvari. Ogavni napadi i okrivijavanija —. Ah, strašno je i pomisliti na to! GOSPOĐA ALVING (dolazi iz bašte): Ne mogu da ga nagovorim da se ostavi gašenja. MANDERS: Ah, tu ste i vi, poštovana gospođo! GOSPOĐA ALVING: Pa, sad site i vi oslobođeni vašeg svečanog govora, gospodine pastore. MANDERS: Ah, ja bih sa zadovoljstvom — GOSPOĐA ALVING (prigušenim glasom): Možda je najbolje što se desilo ovako, a ne drugačije. Ovaj azil ne bi nikome donio blagoslova. MANDERS: Mislite? GOSPOĐA ALVING: A zar vi ne mislite? MANDERS: Ali to je ipak bila strašno velika nesreća. GOSPOĐA ALVING: Bolje da govorimo o tome ukratko, kao o poslovnoj stvari. — Vi
čekate gospodina pastora, Engstrande? ENGSTRAND (na vratima predsoblja): Da, čekam. GOSPOĐA ALVING: Onda sjedite za to vrijeme. ENGSTRAND: Hvala lijepo, mogu ja i da stojim. GOSPOĐA ALVING (Mandersu): Vi sigurno putujete sljedećim parobrodom? MANDERS: Svakako. Polazi za jedan sat. GOSPOĐA ALVING: Onda budite tako dobri i ponesite sve papire sa sobom. Neću više ni riječi da čujem o ovoj stvari. Sad su mi u glavi druge brige. MANDERS: Gospođo Alving — GOSPOĐA ALVING: Poslaću za vama i punomoć, da sve uredite po svojim željama. MANDERS: To ću od srca rado preuzeti. Prvobitna svrha legata sad, nažalost, mora biti sasvim izmijenjena. GOSPOĐA ALVING: To se razumije. MANDERS: Da, onda mislim da ću zasad urediti tako da imanje Solvik padne pod upravu distrikta. Zemljište se ipak ne može nikako smatrati potpuno bezvrijednim. Neka korisna svrha će mu se ipak nekako naći. A kamate od glavnice koje stoje u banoi mogao bih, možda, upotrijebiti za potporu nekog odgovarajućeg poduhvata koji bi bio od priznate koristi gradu. GOSPOĐA ALVING: Kako gad vi hoćete. Meni je sve potpuno svejedno. ENGSTRAND: Nemojte zaboraviti moj dom za pomorce, gospodine pastore. MANDERS: Naravno — imate pravo, da. Ali o tome će se još razmisliti. ENGSTRAND: Dođavola i razmišljanje —. Ah, Isuse bože! MANDERS (sa uzdahom): Nažalost, ja i ne znam koliko ću još imati te stvari u rukama. Možda će me javno mnjenje natjerati da se povučem. Sve zavisi od ishoda istrage ovog požara, GOSPOĐA ALVING: St a vi to govorite? MANDERS: A ishod se ne može unaprijed odrediti. ENGSTRAND (priđe bliže): Ali, naravno. Jer ne bih bio ja Jakob Engstrand. MANDERS: Da, da, ali —? ENGSTRAND (tiše): Jer Jakob Engstraind nije čovjek koji bi jednog dobročinitelja u času nevolje ostavio na cjedilu, kako se to obično kaže. MANDERS: Ali, dragi m>oj, kako —? ENGSTRAND: Jakoba Engsitranda treba, tako reći, uporediti s anđelom spasiteljem, gospodine pastore! MANDERS: Ne, ne, to, zaista, ne mogu prihvatiti. ENGSTRAND: O, to sad već morate. Poznajem jednog koji je već jednom .uzeo na sebe krivicu drugih ljudi •— da! MANDERS: Jakobe! (Stišće mu ruku) Vi ste rijedak čovjek! No, vi, stvarno, treba da dobijete svoj azil za pomorce; na to možete računati. ENGSTRAND (hoće da zahvali, ali ne može od ganuća). MANDERS (stavlja putnu torbu na rame): A sad, naprijed! Nas dvojica putujemo zajedno. ENGSTRAiND (na vratima trpezarije, tiho Regini): Dođi s nama, curo! Živjećeš kao bubreg u loju! REGINA (zabaci glavu): Merci! (Odlazi u predsoblje i donosi pas-torov prtljag.) MANDERS: Zbogom, gospođo Alving! I neka duh reda i zakona zavlada u ovoj kući. GOSPOĐA ALVING: Zbogom, Manderse! (Ide prema zimskoj bosti i gleda kako Osvald ulazi na baštenska vrata.) ENGSTRAND (dok on i Regina pomažu pastoru da obuče ogrtač): Zbogom, moje dijete. I ako ti se išta desi, ti znaš gdje ćeš naći Jakoba Engstranda. (Tiho) Ulica u Maloj luci
— hm —! (Gospođi Alving i Osvaldu) A dom za namjernike, taj će se zvati "Dom komornika Alvinga". I ako budem smio da vodim kuću po svom ukusu, onda sigurno mogu obećati da će biti dostojna pokojnog gospodina komornika. MANDERS (na vratima): Hm — hm! Hodite sad, dragi moj Eng-strande. Zbogom! (On i Engstrand odlaze kroz predsoblje.) OSVALD (prilazi stolu): O kakvom on to domu govori? GOSPOĐA ALVING: O nekoj vrsti azila koji hoće da osnuje zajedno sa pastorom Mandersom. OSVALD: I taj će izgorjeti kao i čitava ova stvar ovdje. GOSPOĐA ALVING: Kako ti to pada na pamet? OSVALD: Sve će izgorjeti. Ništa neće preostati, ništa šta podsjeća na oca. I ja ću izgorjeti. REGINA (gleda ga iznenađeno). GOSPOĐA ALVING: Osvalde, jadni moj dječače, mije trebalo da ostaješ dolje tako dugo. O.SVALD (sjeda za sto): Skoro da mislim da imaš pravo. GOSPOĐA ALVING: Daj da ti osušim lioe, Osvalde; ti si sav mokar. (Suši mu lice svojom maramicom.) OSVALD (gleda ravnodušno preda se): Hvala, 'majko. GOSPOĐA ALVING: Zar nisi umoran, Osvalde? Hoćeš li, možda, da spavaš? OSVALD (plašljivoj: Ne, ne, ne spavati! Ja nikad i ne spavam, samo se pretvarani. (Turobno) To će ionako prerano doći. GOSPOĐA ALVING (gleda ga zabrinuto): Da, ti si stvarno bolestan, moj ljubimce. REGINA (napeto): Gospodin Alving je bolestan? OSVALD (nestrpljivo): Zatvorite sva vrata! Ovaj smrtni strah — GOSPOĐA ALVING: Zatvori ih, Regiina. (Regina zatvara i zastaje na vratima predsoblja. Gospođa Alving skida maramu, Regina takođe.) GOSPOĐA ALVING (gurne stolicu do Osvalda i sjedne pored njega): Tako! Hoću da sjednem kraj tebe •—• OSVALD: Da, sjedi. Neka i Regina ostane ovdje. Neka Regina stalno bude uza me. Pa ti ćeš mi učiniti uslugu iz ljubavi, Regina, zar ne? REGINA: Ne razumijem. GOSPOĐA ALVING: Uslugu iz ljubavi? OSVALD: Da ako bude potrebno. GOSPOĐA ALVING: Osvalde, zar tvoja majka nije tu, da ti čini usluge iz ljubavi? OSVALD: Ti? (Smiješi se) Ne, ma'jiko, ovu mi ti nećeš učiniti. {Smiješi se bolno) Ti! Ha-ha! (Pogleda je ozbiljno) Uostalom ti bi bila najbliža za to. (Žestoko) Zašto ne možeš da mi kažeš rt i, Regina? Zašto me ne zoveš Osvald? REGINA (tiho): Ne vjerujem da bi gospođa Alving pristala na to. GOSPOĐA ALVING: Samo još trenutak i to će biti dozvoljeno. Sjedi i ti ovdje s nama. REGINA (sjeda skromno i oklijevajući za drugu stranu stola.) GOSPOĐA ALVING: A sada, moj jadni patnice, sad ću da ti Skinem teret s duše — OSVALD: Ti, majko? GOSPOĐA ALVING: — i sve ono što nazivaš grižnjom savjesti i kajanjem i prijekorom — OSVALD: Zar misliš da to možeš? GOSPOĐA ALVING: Da, sada mogu, Osvalde. Maloprije, kad si govorio o životnoj radosti, kao da mi se čitavo moje bivstvovanje vratilo ali u jednom novom svjetlu. OSVALD (trese glavom): Ne razumijem ni riječi. GOSPOĐA ALVING: Trebalo je da poznaješ svoga oca kad je
•bio još sasvim mlad poručnik. Kako je u njemu plamtjela životna radost! OSVALD: Da, to znam. GOSPOĐA ALVING: I sad njegov pogled bio je kao praznični dan. A onda — kakva je neobuzdana snaga i životna radost bila u njemu! OSVALD: I onda — ? GOSPOĐA ALVING: I onda je jedno takvo dijete životne radosti — jer tada je on bio kao dijete — moralo da sprovodi svoje dane u malom mjestu koje nije pružalo nikakve prave radosti, nego sama uživanja. Morao je da provodi dane ovdje, gdje nije nailazio nikakve svrhe života; imao je samo službu. Gdje da nađe zadatak kome bi se mogao posvetiti čitavom svojom dušom? Imao je samo poslove. Nemati ni jednog druga koji bi bio u stanju da osjeti sita je to životna radost — samo dangube i rasipnike —! OSVALD: Majko —! GOSPOĐA ALVING: I tako je došlo, što je i moralo doći. OSVALD: A šta je moralo doći? GOSPOĐA ALVING: I sam si ranije rekao šta bi se s tobom desilo, ako ostaneš kod kuće. OSVALD: Hoćeš li time da kažeš da otac —? GOSPOĐA ALVING: Tvoj jadni otac nije imao nikakvog ventila za tu nabujalu životnu radost koja je bila u njemu. Pa ni ja mu nlisam unosila vedrine u kuću. OSVALD: Ni ti? GOSPOĐA ALVING: Učili su me nešto o dužnostima i sličnim stvarima i ja sam u to dugo i čvrsto vjerovala. Tako je sve proticalo u dužnostima — m o j i m dužnostima i njegovim dužnostima —. Bojim se, Osvalde, da sam tvom jadnom ocu kuću učinila nepodnošljivom. OSVALD: Zašto mi o tome nikad ništa nisi pisala? GOSPOĐA ALVING: Dosada to nikad nisam vidjela u takvom svjetlu, da bih tebi, svom sinu, to mogla pominjati. OSVALD: Pa kako si to onda vidjela? GOSPOĐA ALVING (polako): Vidjela sam samo jedno — da je tvoj otac Mo slomljen čovjek, još prije nego što si se ti rodio. OSVALD (prigušenim glasom): Ah —! (Ustaje i ide do prozora.) GOSPOĐA ALVING: A onda me je progonila iz daina u dan samo jedna misao, da Regina, u stvari, pripada ovamo u ovu kaiću isto tako — kao i moje Vlastito dijete. OSVALD (brzo se okrene): Regina —! REGINA (skoči i pita prigušenim glasom): Ja —! GOSPOĐA ALVING: Da. Sad znate oboje. OSVALD: Regina! REGINA (gleda preda se): Maijika je, dakle, bila jedina od onih. GOSPOĐA ALVING: Tvoja majka je imala mnogo dobrih osobina, Regina. REGINA: Da, ali je ipak bila od onih. Ponekad sam to i mislila; aM —. Da, milostiva gospođo, otpustite me, molim vas, da smjesta odem. GOSPOĐA ALVING: Misliš li to ozbiljno, Regina? REGINA: Svakako. GOSPOĐA ALVING: Ti si, naravno, slobodna, ali — OSVALD (približi se Regini): Da odeš? Sada? Pa ti pripadaš ovamo. REGINA: Merci, gospodine Alving, sad već smijem da kažem Os-valde. Naravno, ne na onaj način, kako sam ja zamišljala. GOSPOĐA ALVING: Regina, ja prema tebi nisam bila iskrena — REGINA: Da, to je (bio i grijeh i sramota! Da sam znala da je Osvald bolestan, onda —. Ali sada kad između nas i ne može biti ništa ozbiljno —. Ne, ja, zaista, ne mogu da trčkaram
ovdje na selu i da se mučim oko nekih bolesnih ljudi. OSVALD: Čak 'ni oko jednog jedinog koji ti je inače tako blizak? REGINA: Ne, zaista, ni to ne mogu. Svaka siromašna djevojka mora da iskoristi svoju mladost, jer inače se nađe na cjedilu prije nego što se i nadala. A j a u sebi takođe imam životne radosti, milostiva gospođo! GOSPOĐA ALVING: iDa, nažalost, ali nemoj sebe da proćerdaš, Regina. REGINA: No, ako i to dođe, onda je tako moralo biti. Ako je Osvald krenuo za svojim ocem, moram i ja za svojom majkom — Smijem li da pitam, milostiva gospođo, zna li gospodin pastor Manders za ovu priču o meni? GOSPOĐA ALVING: Pastor Manders zna sve. REGINA (zabavljena svojom maramom): Da, onda ću gledati da isto je moguće prije odem parobrodom. Sa pastorom se uvijek mogu lako nagoditi; jer onda mislim da isto tako imam pravo na malo novaca, kao i on — taj odvratni stolar. GOSPOĐA ALVING: Neka ti bude, Regina. REGINA (gleda je čvrsto): A milostiva gospođa je baš mogla i da me vaspita kao dijete jedne osobe od položaja, to bi meni bolje odgovaralo. (Zabaci glavu) Ah, koješta, i to me je briga! (S ogorčenim pogledom na zatvorenu flašu) Imala sam barem priliku da pijem šampanjac s ljudima od položaja. GOSPOĐA ALVING: A ako budeš trebala dom, Regina, onda dođi meni. REGINA: Ne, hvala lijepo, milostiva gospođo. Pastor Manders, taj će me već prihvatiti. A ako baš sve bude išlo naopako, onda znam kuću u koju i spadam. GOSPOĐA ALVING: A ta je? REGINA: Azil komornika Alvinga. GOSPOĐA ALVING: Regina, — sad vidim — ti ćeš se upropastiti ! REGINA: Ah, koješta! Adieu. (Pozdravlja i odlazi kroz predsoblje.) OSVALD (stoji kraj prozora i gleda napolje): Je M otišla? GOSPOĐA ALVING: Da. OSVALD (mrmlja za sebe): Kakva glupa priča, da! GOSPOĐA ALVING (stupi iza njega i stavi mu ruke na ramena): Osvalde, dragi moj dječače — ovo te je sigurno jako potreslo? OSVALD (okrene lice prema njoj): Ta stvar s ocem, misliš? GOSPOĐA ALVING: Da, s tvojim nesretnim ocem. Bojim se da je to na tebe ostavilo prejak dojam. OSVALD: Sta ti pada na pamet? Svakako da me je veoma iznenadilo; ali mi, u stvari, to može biti i sasvim svejedno. GOSPOĐA ALVING (povuče ruke): Sasvim svejedno! To što je tvoj otac bio tako bezgranično nesretan! OSVALD: Naravno da osjećam sažaljenje prema njemu kao i prema svakom drugom, ali — GOSPOĐA ALVING: Inače ništa? Za svoga vlastitog oca! OSVALD (nestrpljivo): Ah, otac — otac. Pa ja oca nisam ni poznavao. Samo mi je jedno ostalo u sjećanju, da mi je zbog njega jedanput pozlilo. GOSPOĐA ALVING: Kakva užasna misao! Zar dijete ne bi trebalo da osjeća ljubav prema svom ocu u svim prilikama? OSVALD: A ako dijete nema ništa da zahvali svome ocu? Ako ga iniikalko nije poznavalo? Zar se ti stvarno j'Oš držiš starih praznovjerja, ti .koja si inače taiko prosvijećena? GOSPOĐA ALVING: Zar su tebi to samo praznovjerja? OSVALD: Da, to moraš da uvidiš, majko. Ipak je to jedno od 'omih gledanja koja se povlače po svijetu, a — GOSPOĐA ALVING (potresena): Sablasti!
OSVALD (hoda po sobi): Da, možeš ih nazvati i sablastima. GOSPOĐA ALVING (strastveno): Osvalde, onda ti ni mene više ne voliš! OSVALD: Tebe barem poznajem — GOSPOĐA ALVING: iDa, poznaješ me; — ali to je sve! OSVALD: I ja takođe znam, kako ti mene voliš; već zbog toga bih ti morao biti zahvalan. A sada, kad sam bolestan, ti mi možeš biti Od velike koristi. GOSPOĐA ALVING: Da, zar ,ne, Osvalde? O, skoro da bih blagoslovila tvoju bolest koja te je dotjerala meni i kući. Jer, ja isad vidim: ja tebe nemam, ja te moram zadobiti. OSVALD (nestrpljivo): Da, da, da, sve su to samo fraze. Ne za-.boravi da sam ja bolestan čovjek, majko. Ja više ne mogu da se bavim drugim ljudima; dosta mi je da se bavim samim sobom. GOSPOĐA ALVING (tiho): Biću strpljiva i zadovoljna. OSVALD: A i vesela, majko! GOSPOĐA ALVING: Da, moj dragi dječače, imaš pravo. (Prilazi mu) Jesam li te sada oslobodila svake grižnje savjesti i pred-Ibacivainja samom sebi? OSVALD: Da, to jesi. Ali ko će me osloboditi straha? GOSPOĐA ALVING: Straha? OSVALD (hoda po sobi): Begina bi to učinila za dobnu riječ. GOSPOĐA ALVI'NG: Ne razumijem te, šta je to sa strahom — i s Reginom? OSVALD: Zar nije već kasna noć, majko? GOSPOĐA ALVING: Već se bliži jutro. (Gleda napolje iz zimske bašte) Dan počinje da se bijeli gore na visovima. I biće lijepo vrijeme, Osvalde! Za koji trenutak vidjećeš sunce. OSVALD: Tome se radujem. Ah, ipak ima još ponešto čemu se mogu radovati i za šta mogu da živim — GOSPOĐA ALVING: To i ja mislim! OSVALD: Ako ne mogu da radim, onda — GOSPOĐA ALVING: Ah, uskoro ćeš ti opet moći da radiš, moj dragi dječače. Sad više ne smiješ razbijati glavu tim mučnim i poražavajućim mislima. OSVALD: Ne, dobro je sito si mi ova uobraženja svalila sa duše. A kad bih se još samo jedinog riješio •— (Sjeda na sofu) Sad ćemo da porazgovaramo, majko •— GOSPOĐA ALVING: Da, hoćemo. (Ona gurne fotelju do sofe i sjedne sasvim blizu njega.) OSVALD: — a uskoro će i sunce. A onda ćeš znati sve. I ja više neću imati ovog straha. GOSPOĐA ALVING: Šta kažeš da ću znati? OSVALD (ne sluša je): Majko, zar nisi ranije rekla da nema ničeg na svijetu što ti ne bi za mene učinila ako bih te zamolio? GOSPOĐA ALVING: Naravno da sam rekla! OSVALD: I ti si i sad kao i prije spremna na to, majko? GOSPOĐA ALVING: U to se možeš pouzdati, moj dragi, jedini dječače. Pa ja i ne živim nizašto drugo, nego samo za tebe. OSVALD: Da, da; onda treba da čuješ — ti majko, ti si jaka, snažne duše. Moraš ostaltl sasvim mirna, kad ovo čuješ. GOSPOĐA ALVING: Ali šta je to tako strašno —? OSVALD: Ne smiješ vikati. Čuješ M? Obećavaš li mi to? Sjediće-imo i sasvim mirno govoriti o tome. Obećavaš li mi to, majko? GOSPOĐA ALVING: Da, da, obećavam ti, samo govori! OSVALD: Da, orada treba da znaš, da ovo stanje umora — i nesposobnost da pomislim na rad — da to sve nije ona prava bolest — GOSPOĐA ALVING: Ali šta je onda ta bolest? OSVALD: Ta bolest koju sam naslijedio, ona — (Pokazuje na čelo i dodaje sasvim tiho)
— ona je ovdje, unutra. GOSPOĐA ALVING (gotovo bez glasa): Osvalde! Ne — ne! OSVALD: 'Ne viči. Ne mogu to da podnesem. Da, ona isjedi ovdje unutra i vreba. I može da izbije u svako vrijeme i svakog časa. GOSPOĐA ALVING: O, kako užasno —! OSVALD: Samo mirno sada! Tako je to sa mnom — GOSPOĐA ALVENG (skoči;.- To nije istina, Osvalde! To nije moguće! Ne može biti tako! OSVALD: U Parizu sam imao jedan napad. Ubrzo je prošao. Ali kad sam saznao kako je to bilo sa mnom. spopao me je strah, tako luđački i tako divlji, da sam otputovao kući i tebi što sam brže mogao. GOSPOĐA ALVING: To je, dakle, taj strah —! OSVALD: Da, jer to je neopisivo mučno, vidiš li. Kad bi to bila obična, smrtna bolest —. Jer smrti se ja ne bojim, iako bih volio da živim što duže. GOSPOĐA ALVING: Da, da, Osvalde, i treba da živiš! OSVALD: Ali to je tako neopisivo mučno. Kao da opet postajem dijete u poviitku; da me drugi hrane i tako dalje. Ah, to je neopisivo! GOSPOĐA ALVING: Dijete ima majku da ga njeguje. OSVALD (skoči): Nikad i nikad! Upravo to neću! Ne mogu da podnesem ni pomisao da bih možda godinama tako ležao — tako i ostario i osijedio. Konačno, i ti bi još mogla da umreš prije mene. (Sjeda na stolicu gospode Alving) Jer to ne mora odmah da završi smrću, rekao je Ijekar. On je to nazvao nekom vrstom omekšavanja mozga ili nešto slično. (Smiješi se turobno) Nalazim da sam izraz zvuči lijepo. Uvijek pri tom pomislim na zavjese od svilenog baršuna, kao trešnja crvene boje — na nešto po čemu se delikatno klizi. GOSPOĐA ALVING (uzvikne): Osvalde! OSVALD (opet skoči i hoda po sobi): A sad si mi oduzela i Re-ginu! Da sam barem nju imao. Ona bi mi već učinila uslugu iz ljubavi. GOSPOĐA ALVING (prilazi mu): Sta misliš time, moj ljubimce? Zar ima na svijetu ikakve usluge iz ljubavi koju ja tebi ne bih učinila? OSVALD: Kad sam se u Parizu oporavio od napada, onda mi je Ijekar rekao da, kad napad opet dođe — a on će opet doći —- onda više nema nikakve nade. GOSPOĐA ALVING: Zar je bio tako bezdušan, da ti — OSVALD: Zahtijevao sam to od njega. Rekao sam mu da imam načina da to predusretnem — (Smiješi se veselo) — I zaista imam. (Vadi neku kutijicu iz unutrašnjeg džepa na grudima) Majko, vidiš li ovo ovdje? GOSPOĐA ALVING: Sta je to? OSVALD: Morfij u prahu. GOSPOĐA ALVING (gleda ga užasnuto): Osvalde — dječače moj? OSVALD: Sakupio sam. dvanaest kapsula •— GOSPOĐA ALVING (pruža ruku): Daj mi tu kutiju, Osvalde! OSVALD: Još ine, majko. (Stavlja kutiju opet u džep.) GOSPOĐA ALVING: To neću preživjeti! OSVALD: Moraćeš. Da sam imao Reginu, rekao bih joj šta je sa mnom — i zamolio bih je za tu posljednju uslugu iz ljubavi; ona bi mi pomogla, to znam sigurno. GOSPOĐA ALVING: Nikada! OSVALD: Kad bi me onaj užas savladao, kad bi me vidjela kako bespomoćno ležim Ikao malo dijete u povitku, prepuštenog sudbini, izgubljenog bez nade — bez spasa — GOSPOĐA ALVING: Nizašto ina svijetu to Regina me bi učinila! OSVALD: Regina bi to učinila. Regina ima tako čudno lako srce. I ubrao bi joj b'ilo preko glave to da njeguje jednog takvog bolesnika kao što sam ja.
GOSPOĐA ALVING: Onda neka je slava i hvala nebesima što Regina nije tu! OSVALD: Da, ali sad mi onda t i moraš učiniti tu uslugu iz ljubavi, majko. GOSPOĐA ALVING (viče glasno): Ja! OSVALD: Zar mi ti nisi najbliža? GOSPOĐA ALVING: Ja! Tvoj a majka! OSVALD: Upravo zato. GOSPOĐA ALVING: Ja, Ikoja sam ti dala život? OSVALD: Za život te nisam molio. I kakav si mi to život dala? Ja ga više neću! Uzmi ga natrag! GOSPOĐA ALVING: U pomoć! U pomoć! (Istrči u predsoblje.) OSVALD (za njom): Ne odlazi od mene! Kuda ćeš? GOSPOĐA ALVING: Da ti dovedem Ijekara, Osvalde! Pusti me da idem! OSVALD (takode napolju): 'Nećeš ići. I unutra neće više niko ući. (Okreće ključ u bravi.) GOSPOĐA ALVING (ponovo ulazi): Osvalde, Osvalde, dijete moje! OSVALD (ide za njom): Ti tvrdiš da me voliš kao majka — a možeš da me gledaš kako se mučim u ovom bezimenom strahu?! GOSPOĐA ALVING (poslije kraće pauze, potpuno se savladava): Evo moje ruke. OSVALD: Znači — hoćeš? GOSPOĐA ALVING: Ako bude potrebno. Ali to neće biti potrebno. Ne, ne, ni sada ni nikada. OSVALD: Nadaćemo se. I živjeti zajedno koliko možemo. Hvala ti, majko. (On sjeda u fotelju koju je gospoda Alving dogurala do sofe. Sviće. Lampa na stolu još gori.) GOSPOĐA ALVING (približi se oprezno): Jesi li sada miran? OSVALD: Da. GOSPOĐA ALV'ING (sagnuta nad njim): To je 'bilo neko tvoje užasno udbražanj e, Gsvalde. Ti me možeš da podmeseš tako mnogo uzbuđenja. Ali sad se moraš odmarati. Kod kuće, kod svoje majke, moj ljubimce. Svaka tvoja l najimanja želja biće ispunjena — kao onda ikad si bio malo dijete. •— Tako. Sad je mapđd prošao. Viidiiš iii kako je to lako? Ah, anala sam ja to dobro. •— I vidiš li, Osvalde, kakav maim diva" dam dolazi? Sjajmi sunčevi zraci. Sad tek .možeš lijepo da vidiš svoj zavičaj. (Ona ode do stola i ugasi lampu. Izlazi sunce. Glečeri i planinski vrhovi leže u sjajnom jutarnjem svjetlu.) OSVALD (sjedi u fotelji, leđima okrenut pozadini i ne miče se. Iznenada kaže): Majko, daj mi sumce! GOSPOĐA ALVING (kraj stola, lecne se i pogleda ga): Sta kažeš? OSVALD {ponavlja tiho i muklo): Sunce. Sunce. GOSPOĐA ALVING (pritrči mu): Osvalide, šta ti "je? OSVALD (izgleda kao da se grči u stolici, svi mišići mu popuštaju, lice mu je bezizražajno, zuri slijepo preda se). GOSPOĐA ALVING (drhti od užasa): Sta je ito? (Viče) Osvalde! Šta ti je! (Baca se pred njega na koljena i drma ga) Osvalde! Osvalde! Pogledaj me! Zar me ne poznaješ? OSVALD (muklo kao i prije): Suince. — Sunce. GOSPOĐA ALVING (skače očajna, hvata se objema rukama za kosu i viče): Ovo se ne može podnijeti! (Šapće kao ukočena) Ovo se ne može podnijeti! Nikad više! (Iznenada) Gdje mu je samo? (Brzo ga pipa po grudima) Evo! (Ustukne koji korak i vikne) Ne, me, me! •— Da! — Ne, me! (Stoji malo udaljena od njega, s rukama u kosi i zuri u njega u nijemom užasu.) OSVALD (sjedi nepokretno kao i prije i govori): Suince. — Sumce. DIVLJA PATKA PRVI ČIN
LICA: VERLE, veletrgovac, fabrikant itd. GREGERS, njegov sin STARI EKDAL JALMAR EKDAL, starčev sin, fotograf GINA, Jalmareva žena HEDVIG, njihova kćerka od 14 godina GOSPOĐA SERBI, kućedomaćica kod Verlea RELING, Ijekar MOLVIK, bivši teolog GREBERG, knjigovođa PETERSEN, sluga kod Verlea JENSEN, najmljeni sluga Debeli gospodin blijedog lica Ćelavi gospodin Kratkovidni gospodin Šestero druge gospođe, Verleovi gosti Više najmljenih slugu U Verleovoj kući. Bogato i udobno namještena radna soba. Ormari za knjige i presvučeni namještaj, pisaći sto s dokumentima i protokolima. Usred sobe gore lampe sa zelenim abažurima, tako da u sobi vlada prigušeno svjetlo. Otvorena dvokrilna vrata sa povučenom zavjesom na zadnjem zidu. Iz ove sobe vidi se velika elegantna soba jako osvijetljena lampama i stonim svjetiljkama. Naprijed desno u radnoj sobi mala tapacirana vrata vode u kancelariju. Lijevo naprijed je kamin u kome se žari ugalj; dalje u pozadini dvostruka vrata koja vode u trpezariju. Petersen, u livreji, i Jansen, u fraku, prave red u radnoj sobi. Po većoj sobi se kreću dvojica ili trojica najmljenih slugu, pospremaju i pale svjetla. Iz trpezarije se čuje brujanje razgovora i smijeh više glasova; kucanje noža u čašu; nastupi tišina; drži se zdravica. Povici "bravo", aplauz, onda ponovo brujanje razgovora. PETERSEN (pali lampu na kaminu i stavlja abažur): Hej, Jense-ne, poslušaj malo; sad stari ustaje i drži dugu zdravicu gospođi Serbi. JENSEN (gura jedan naslonjač): Je li istina ono što ljudi govore, da ima nešto među njima? PETERSEN: A vrag bi znao. JENSEN: On mora da je bio u mladosti veliki mangup. PETERSEN: .To je moguće. JENSEN: A ovu večeru sigurno daje zbog svog sina. PETERSEN: Da. Sin mu je od juče opet ovdje. JENSEN: Ja nisam ni znao da gospođin Verle ima sina. PETERSEN: Dabome, ima sina. Ali taj nikad ine dolazi ovamo dolje iz Hajdala. Sve ove godine otkad ja ovdje služim, mije bio kod kuće. NAJMLJENI SLUGA (na vratima prema drugoj sobi): Hej, Pe-tersene, ovdje je neka stara mušterija — PETERSEN (gunđa): Dođavola, ko sad hoće da uđe? (Stari Ekdal ulazi s desne strane. Obučen je u iznošen ogrtač s visokom kragnom, na rukama vunene rukavice. U ruci drži štap i šubaru, pod rukom paket u pakpapiru. Ima riđu prljavu periku i male sijede brkove.) PETERSEN (ide mu u susret): Gospode! — šta hoćete vi ovdje? EKDAL (na vratima): Moram hitno u kancelariju, Petersene.
PETERSEN: Kancelarija je već čitav sat zatvorena, i — EKDAL: Čuo isam to još dolje, družicu! Ali Greberg je još unutra. Budite dobri, Petersene, pa me pusti unutra na ona vra-'ta. (Pokazuje na tapecirana vrata) Nekad sam ulazio tim putem. PETERSEN: Pa, što se mene itiče —! (Otvara mu vrata) Ali pazite da i isiđete pravim putem. Imamo goste. EKDAL: Znam već — hm! Hvala, Pertersenaiou! Stari, dobri druže. Hvala lijepo. (Mrmlja tiho) Tupoglavac! (Odlazi u kancelariju, Petersen zatvara za njim vrata.) JENSEN: Zar i ovaj spada u kancelarijske ljude? PETERSEN: Nee, to je samo ijedan od >omih što pišu kod kuće kad je potrebna ispomoć. Ali ranije je bio baš fini momak, taj stari Ekdal. JENSEN: Da, tako i izgleda. PETERSEN: No, da! Bio je čak i poručnik! JENSEN: Vidi vraga — baš poručnik! PETERSEN: Dabome. Orada se ubacio u neku trgovinu drvetom ili nešto slično. Kažu da je i Verlea propisno uvalio. Tada su, naime, njih dvojica zajedno bili vlasnici pogana u Hajdalu, razumijete. O, poznajem ja malo bolje starog Ekdala. Popijemo mi tako po koju ljutu ili flašu piva zajedno — kod ma-dam Eriiksen. JENSEN: No, sa plaćanjem kao da an baš nije u redu? PETERSEN: Bože moj, Jensene, pa mogli biste znati da sam ja taj koji časti. Ja ipak mislim da treba biti fin s ljudima, koj'Lma je nekad bdije išlo u životu. JENSEN: Je li .on bankrotirao? PETERSEN: Nee, prošao je još mnogo gore. Zaradio je robiju. JENSEN: Hobiju? PETERSEN: Ili je to možda bio zatvor. — (Oslušne) Pst, evo, ustaju od stola. (Nekoliko sluga otvaraju vrata trpezarije iznutra. Gospoda Serbi, u razgovoru s nekoliko gospode, ulazi. Čitavo društvo je prati u stopu. Između ostalih Verle. Zadnji dolaze Jalmar i Gregers.) GOSPOĐA SERBI (u prolazu): Petersene, neka se kafa servira u muzičkoj sali. PETERSEN: Vrlo dobro, gospođo Serbi. (Ona sa dvojicom gospode ulazi u veliku sobu i odlaze nadesno. Petersen i Jensen odlaze za njima.) DEBELI (Ćelavom): Uh, ta večera! — bio je to težak posao! ĆELAVI: Ah, sa malo dobre volje može se za tri sata nevjerovat-ino mnogo postići. DEBELI: Da, ali poslije, poslije toga, dragi moj fcomorniče! TRECl GOSPODIN: Čujem da se moka i maraskino služe u muzičkoj sali. DEBELI: Bravo! Onda će nam gospođa Serbi možda nešto odsvirati. ĆELAVI (prigušenim glasom): Čuj, da nama gospođa Serbi uskoro ne odzviždi! DEBELI: Bože sačuvaj. Berta ne ostavlja na cjedilu stare prijatelje. (Oni se smiju i odlaze u sobu.) VERLE (tiho i neraspoloženo): Mislim da niko nije ništa primijetio, Gregerse. GREGERS (pogleda ga): A šta to? VERLE: Zar ni ti nisi primijetio? GREGERS: Šta je trebalo da primijetim? VERLE: Bilo nas je trinaest za stolom. GREGERS: Je li? Trinaest? VERLE (gledajući Jalmara Ekdala): Inače nas obično bude samo dvanaest. (Ostalima) Izvolite, moja gospodo! (On i ostali, osim Jalmara i Gregersa, odlaze nadesno.) JALMAR (koji je čuo razgovor): Nisi me trebao pozvati Gregerse. GREGERS: Šta! Pa rečeno je da je društvo pozvano u moju čast. A da ja onda ne
pozovem svog jedinog i najboljeg prijatelja. — JALMAR: Ali ja mislim da tvome ocu nije pravo. Ja inače nikad ne dolazim ovamo. GREGERS: Da, to sam čuo. Ali morao sam te vidjeti i porazgovarati s tobom, jer ću uskoro opet otputovati. — Da, vidiš, — nas dva stara školska druga — svakako smo se jako udaljili jedan od drugog. Nismo se vidjeli već šesnaest-sedamnaest godina! JALMAR: Zar je već toliko prošlo? GREGERS: Svakako. Pa, kako si? Izgledaš dobro. Postao si vrlo snažan. JALMAR: Hm, pa ne bi se baš moglo reći da sam snažan. Ali, naravno, izgledam muževnije nego onda. GREGERS: Stvarno. Tvoja vanjština se nije mnogo promijenila. JALMAR (tužno): Ali unutrašnjost! Znaš, tu već stvari drugačije stoje, možeš mi vjerovati! Ti valjda znaš kaiko je meni i mojima sve pošlo nizbrdo, otkad smo se zadnja put vidjeli. GREGERS (tiše): Kako je sada tvoj otac? JALMAR (plaho): Dragi moj, o tome radije nećemo razgovarati. Moj jadni, nesretni otac živi, naravno, kod mene. Pa on i nema na cijelom svijetu drugog pribježišta. Ali, vidiš, meni strašno teško pada da govorim o toj stvari. — Pričaj radije ti, kako ti je bilo gore u fabrici. GREGERS: Živio sam u divinoj samoći — imao mnogo vremena da razmišljam o raznim stvarima. — Ali hodi ovamo, da se udobno smjestimo. (On sjeda u naslonjač kraj kamina, a Jalmaru nudi drugi naslonjač pored sebe.) JALMAR (meko): Uprkos svemu, Gregers, ja ti kažem hvala što si me pozvao za trpezu tvoga oca; jer sad barem znam, da više nemaš ništa protiv mene. GREGERS (iznenađen): Kako si došao na misao da bih ja mogao imati nešto protiv tebe? JALMAR: Pa, prvih godina je ipak bilo tako. GREGERS: Kojih prvih godina? JALMAR: Nakon što se velika nesreća dogodila. Pa to je i bilo sasvim prirodno. Samo za dlaku, pa bi i tvoj otac bio u — 'O, bio bi i on uvučen u tu strašnu aferu! GREGERS: I zbog toga bih j a trebao da imam nešto protiv t e-b e? Ko ti je to napričao? JALMAR: Ja znam da si imao, Gregers; to mi je tvoj otac lično rekao. GREGERS (ustukne): Moj otac! Tako. Hm. — I samo zato se nikad više nisi javio — ni jednom riječju? JALMAR: Da. GREGERS: Čak ni u ono vrijeme kad si postao fotograf? JALMAR: Tvoj otac je rekao da nije vrijedno truda da ti pišem ni o tome ni o čemu drugom. GREGERS (gleda preda se): Ne, ne — može biti da je u tome imao pravo. Ali reci mi sada, Jalmare, da li te tvoj položaj donekle zadovoljava? JALMAR (lako uzdahne): Ah, da, zašto ne; zapravo se ne mogu potužiti. U početku mi je, naravno, bilo malo neobično, znaš. Pa našao sam se u sasvim drugim prilikama. Čitav moj život se potpuno promijenio. Ta nesrećna propast moga oca — ta sramota i skandal, Gregerse — GREGERS (dirnut): Da, da, svakako. JALMAR: Da nastavim studije, na to više nisam mogao ni pomisliti. Ni pfeniga nije bilo os'talo, naprotiv, još i dugovi, čak tvome ocu mislim — GREGERS: Hm — JALMAR: Tako sam, vidiš, smatrao da je najbolje, da se jednim potezom iščupam iz svih starih veza i odnosa. I tvoj otac mi je to posebno savjetovao. I pošto se on tako prihvatio
da mi pomogne — GREGERS: To je moj otac učinio? JALMAR: Da, pa to valjda znaš? Odakle bih ja mogao nabaviti novac da izučim fotografiranje, da uredim atelje i da se smjestim? Znaš, to košta novaca! GREGERS: A troškove za sve to snosio je moj otac? JALMAR: Da, dragi moj, zar to ne znaš? Ja sam ga razumio kao da ti je pisao o tome. GREGERS: Ni riječi, da je to on pomogao. Mora da je zaboravio. Mi smo uvijek razmjenjivali samo poslovna pisma. Tako, dakle, moj otac je —! JALMAR: Da, naravno. Samo nije želio da to ljudi saznaju. Ali on je to bio. I on je bio taj koji mi je ženidbu omogućio. Ali ti ni to ne znaš? GREGERS: Ne, to zaista nisam znao — (Hvata ga za ruku) Ali, dragi moj Jalmare, ne mogu ti reći, koliko me sve to raduje — a i muči. Možda sam ja svome ocu učinio ipak nepravdu — u nekim stvarima, Jer, vidiš li, ovo ponašanje je ipak znak da ima duše. — To je kao neka vrsta savjesti — JALMAR: Savjesti! GREGERS: Dabome, ili kako već hoćeš da to nazoveš. Ne, ja nemam riječi da ti iskažem svoju radost što sam ovako nešto čuo o ocu. — Dakle, ti si oženjen, Jalmare. Dotle ja nikad neću stići. Pa, nadam se da si sretan kao muž? JALMAR: O, naravno. Ona je tako vrijedna i dobra žena, kakvu čovjek samo može poželjeti. A, osim toga, nije ni bez obrazovanja. REGERS (malo začuđen): Ne, pa to i ne može biti. JALMAR: Znaš, i život odgaja čovjeka. Svakodnevno je u mom društvu — a onda, dolazi nam često i nekoliko nadarenih ljudi. Uvjeravam te da ti Ginu ne bi prepoznao. GREGERS: Ginu? JALMAR: Da, dragi moj, zar si zaboravio da se zvala Gina? GREGERS: Ko se zvao Gina? Ja nikako ne znam — JALMAR: Ali zar si zaboravio da je ona jedno vrijeme radila kod vas? GREGERS (pogleda ga): Je li to Gina Hansen? JALMAR: Da, naravno da je Gina Hansen. GREGERS: — koja nam je vodila domaćinstvo posljednjih godina, kad je majka bila bolesna? JALMAR: Da, sigurno. Ali, dragi prijatelju, ja sasvim sigurno znam da ti je tvoj otac pisao o mojoj ženidbi. GREGERS (ustao je): Da, to mi je, naravno, pisao, ali ne da je — (Hoda po sobi) Ali, čekaj malo, možda i jeste, kad bolje razmislim. Otac piše uvijek vrlo kratko. (Sjeda na naslon stolice) Čuj, Jalmare, reci mi — smiješna stvar — reci mi, kako je došlo do toga da si se ti sa Ginom •— mislim, sa svojom ženom, upoznao? JALMAR: O, to je bilo vrlo jednostavno. Gkia nije još dugo ostala ovdje u kući, jer ovdje je tada sve krenulo drugim tokom. Bolest tvoje majke — i sve to, bilo je za Ginu previše i zato je otkazala i otišla. To je bilo godinu dana prije smrti tvoje majke — ili možda iste godine. GREGERS: Bilo je iste godine. A ja sam tada bio gore u pogonu. I, šta je bilo dalje? JALMAR: Da, Gina je ponovo otišla svojdj majci, izvjesnoj gospođi Hansen, neobično vrijednoj i snalazi j ivo j ženi koja je vodila malu gostionicu. Ali, imala je i jednu sobu za izdavanje, vrlo lijepu i udobnu sobu. GREGERS: I ti si imao sreće da je iznajmiš? JALMAR: Da. I na to me je upozorio tvoj otac. I tamo — vidiš — tamo sam zapravo Ginu bolje upoznao. GREGERS: I onda je došlo do zaruka? JALMAR: Da. Mladi ljudi se lako zaljube i — hm — GREGERS (ustaje i hoda): Reci mi — pošto si se zaručio — tek tada te je moj otac
poslao — mislim — tek tada te je uputio na fotografiranje? JALMAR: Da, naravno. Jer ja sam želio da napredujem i da se što prije, to bolje, osamostalim. A onda je tvoj otac mislio, kao ja, da će to najlakše ići ako pokušam s fotografiranjem. Gina je bila istog mišljenja. A osim toga, vidiš, bio je još jedan razlog. Desilo se i da je Gina izučila retuširanje. GREGERS: Pa se to sve skupa divno slagalo. JALMAR (zadovoljan, ustaje): Da, zar nije? I ti misliš da se sve divno složilo? GREGERS: Da, to moram priznati. Tako je moj otac bio za tebe neka vrsta proviđenja. JALMAR (tronuto): On nije napustio sina svog starog prijatelja u njegovim teškim danima. Jer, vidiš, on ima duše. GOSPOĐA SERBI (ulazi, s Verleom ispod ruke): Dosta je zdravica, dobri moj gospođine Verle; tamo više ne možete ostati i gledati u tolika svjetla. To nije dobro za vas. VERLE (pušta njenu ruku i prelazi rukom preko očiju): Možda zaista imate pravo. (Petersen i Jensen dolaze sa poslužavnicima.) GOSPOĐA SERBI (gostima u drugoj sobi): Izvolite, moja gospodo, Iko želi čašu punča, moraće se potruditi ovamo. DEBELI (prilazi gospodi Serbi): Moj bože, zar je istina da ste vi ukinuli divnu slobodu pušenja? GOSPOĐA SERBI: Svakako, ovdje u blizini gospođina Verlea ona je ukinuta, gospodine komomiče. ĆELAVI: A otkad ste uveli te pooštrene mjere i zakone za cigarete, gospođo Serbi? GOSPOĐA SERBI: Nakon zadnje večere, gospodine komonniče. Jer, tada su izvjesni ljudi sebi dozvolili da pređu granicu. ĆELAVI: A to nije dozvoljeno —• da se malo pređe granica, gospođo Berta? Zaista nije? GOSPOĐA SERBI: Ni u kojem smislu, gospođine Bale! (Većina gostiju se skupila u radnoj sobi. Sluge raznose punč.) VERLE (Jalmaru, koji stoji kraj stola): Šta vi to tako revnosno studirate, Ekdale? JALMAR: To je samo album, gospođine Verle. ĆELAVI (okrene se): Ah. fotografije. Da, to je upravo nešto za vas. DEBELI (u naslonjaču): Jeste 11 ponijeli koju od svojih fotografija? JALMAR: Ne, žao mii je. DEBELI: E, to ste trebali. Dobro je za probavu kad se tako sjedne i razgleda slike. ĆELAVI: A onda, vidite, to uvijek malo podstalkine i razgovor. KRATKOVIDNI: A svaki podsticaj se prima sa zahvalnošću. GOSPOĐA SERBI: Gospoda misle, kad je čovjek pozvan na večeru, onda mora i on nešto doprinijeti, gospodine Efedale. DEBELI: U kući gdje se tako dobro jede, to je pravo zadovoljstvo. ĆELAVI: Dragi bože, a kad je riječ o borbi za egzistenciju, onda GOSPOĐA SERBI: Tu imate pravo! (Nastavljaju razgovor sa smijehom i šalama.) GREGERS (tiho): Moraš malo razgovarati, Jalmare — JALMAR (nevoljno): O čemu da razgovaram!? DEBELI: Zar ne mislite i vi, gospodine Verle, da se tokajac može smatrati pićem zdravim za stomak? VERLE (kraj kamina): Za tokajac koji ste večeras dobili, mogu garantirati. To je jedino od naj-, najfinijih godišta. Pa, to ste valjda i sami primijetili. DEBELI: Dabome, ima tako delikatan ukus. JALMAR (nesigurno): Zar ima razlike u godištima? DEBELI (smijući se): Šteta? — Vi ste dobri! VERLE (smiješi se): Vama, stvarno, ne vrijedi ponuditi plemenitu kapljicu.
ĆELAVI: Tokajac je kao i fotografija, gospodine Ekdale. Treba inu sunčevo svjetlo. IM, možda, nije tako? JALMAR: Da, svjetlo čini svoje. GOSPOĐA SERBI: Pa onda je to sasvim kao sa komonnlcima, jer i njima je sunčevo svjetlo jako potrebno, kako se priča. ĆELAVI: Au! Au! To je bio pravi vic sa bradom! KRATKOVIDNI: Milostiva gospođa je duhovita — DEBELI: — i to na naš račun. (Prijeti) Gospođo Berta! Gospođo Berta! GOSPOĐA SERBI: Da, ali jedno je ipak sasvim sigurno — da godišta mogu biti sasvim različita. A stara godišta su najfinija. KRATKOVIDNI: Ubrajate li mene u stara? GOSPOĐA SERBI: A, — ni govora. ĆELAVI: Ali mene, najpoštovanija gospođo —? Pogledajte mene! DEBELI: Da, i mene! U koja godišta nas ubrajate? GOSPOĐA SERBI: Vas ubrajam u slatka godišta, moja gospođo. (Ona srkuće punč iz svoje čaše, komornici se smiju i šale s njom.) VERLE: Gospođa Serbi uvijek zna da se izvuče iz nezgode — kad samo hoće. Ali vi ništa ne pijete, moja gospodo. — Petersene, pazite malo —! Gregeanse, hajde da ispijemo jednu čašu zajedno. (Gregers se ne miče) Hoćete li i vi s nama, Ekdale? Za stolom nisam imao prilike da se kucnem s vama. (Greberg kroz tapacirana vrata.) GREBERG: Pardon, gospodine Verle, ali ja ne mogu napolje. VERLE: Zar su vas opet zaključali? GREBERG: Ma jesu, a Flakstad odnio ključeve sa sobom — VERLE: No, onda prođite ovuda. GREBERG: Ali tu je još neko — VERLE: Pa, prođite, prođdlte samo, obojica — nemojte se ženiraiti. (Greberg i stari Ekdal dolaze iz kancelarije.) VERLE (nehotice): O-o —! (Smijeh i razgovor gostiju zamukne. Jalmar se trgne kad ugleda svoga oca, ostavi čašu i okrene se kaminu.) EKDAL (ne diže pogled, ali prolazeći pravi na sve strane kratke naklone i mrmlja): Molim za izvinjenje. Pogriješio sam put. Dolje je bilo zatvoreno — dolje je zatvoreno. Molim za izvinjenje. (On i Greberg odlaze desno.) VERLE (kroz zube): Prokleti Greberg! GREGERS (bulji u Jalmara otvorenih usta) To valjda nije bio —! DEBELI: Sta je? Ko je to bio? GREGERS: O, niko. Samo knjigovođa i još neki. KRATKOVIDNI (Jalmaru): Jeste 11 vi poznali tog čovjeka? JALMAR: Ne znam — nisam obratio pažnju — DEBELI (ustaje): Nebesa, pa šta je to? (Hoda od jednog do drugog i tiho govore.) GOSPOĐA SERBI (šapće slugi): Poslužite ga nečim tamo napolju. Nešto dobro mu dajte. PETERSEN (klimne): U redu. (Ode.) GREGERS (tiho i tronuto, Jalmaru): Dakle, stvarno je to on bio! JALMAR: Da. GREGERS: A ti si stajao tu i odricao ga se! JALMAR (šapće uzbuđeno): Ali zar sam mogao —! GREGERS: — da ga priznaš za svoga oca? JALMAR (bolno): O, da si ti na mom mjestu — (Razgovor gostiju, do sada voden ispod glasa, sada postaje usiljeno glasan.) ĆELAVI (približava se prijateljski Jalmaru i Gregersu): Aha, ovdje se osvježavaju stare uspomene iz studentskih dana! Zar ne? Pušite li, gospodine Ekdal? Hoćete vatre? Istina, ne smijemo ovdje •— JALMAR: Hvala, ja ne pušim------DEBELI: Zar nam nećete odrecitovati neku malu lijepu pjesmu, gospodine Ekdal?
Ranije site to tako lijepo znali. JALMAR: Nažalost, više ne znam ni jednu. DEBELI: Ah, to je prava šteta. Da, pa šta ćemo onda raditi, Bale? (Oba gospodina odlaze u drugu sobu.) JALMAR (potišteno): Gregerse — ja idem. Kad je čovjek osjetio ruku sudbine nad svojtom glavom kao ja, vidiš —. Preporuči ime svome oou. GREGERS: Da, da. Ideš li odmah kući? JALMAR: Da. Zašto pitaš? GREGERS: Ja ću možda kasnije doći do tebe. JALMAR: Ne, to nemoj. Ne u moj stan. Kod mene je tužno, Gre-gerse, pogotovo poslije tako sjajne svečanosti , kao ove ovdje. Možemo se naći negdje u gradu. GOSPOĐA SERBI (približi se, prigušenim glasom): Vi odlazite, Ekdal? JALMAR: Da. GOSPOĐA SERBI: Onda pozdravite Ginu. JALMAR: Hvala. GOSPOĐA SERBI: I recite joj da ću navratiti do nje uskoro. JALMAR: Najljepša hvala. (Gregersu) Ti ostani ovdje. Ja ću neprimjetno iščeznuti. (Ide polako kroz sobu, pa u drugu sobu i najzad ode nadesno.) GOSPOĐA SERBI (tiho sluzi koji se vratio): No, je li stari šta dobio da ponese? PETERSEN: Dabome, ćušinuo sam mu flašu konjaka. GOSPOĐA SERBI: Trebali ste mu nešto bolje izabrati. PETERSEN: Nee, gospođo Serbi, taj vam ne zna ništa bolje od konjaka. DEBELI (na vratima sa notama u ruci): Da nešto odsviramo zajedno, gospođo Serbi? GOSPOĐA SERBI: Ah, da — hoćemo. GOSTI: Bravo, bravo! (Ona i svi gosti odlaze kroz sobu pa nadesno. Gregers ostaje kod kamina. Verle nešto traži po pisaćem stolu i čini se da žel' da Gregers ode. Pošto se ovaj ne miče, Verle pode ka izlaznim vratima.) GREGERS: Oče, zar nećeš ostati za trenutak? VERLE (zastaje): Šta je? GREGERS: Treba da govorim s tobom. VERLE: Ne možeš pričekati da budemo sami? GREGERS: Ne. Jer možda više uopšte nećemo biti sami. VERLE (stupi bliže): Šta to treba da znači? (Za to vrijeme odjekuju prigušeni zvuči glasovira iz muzičke sale.) GREGERS: Kako se moglo pustiti da ova porodica ovako bijedno propadne? VERLE: Sigurno misliš na Ekdalove? GREGERS: Da, mislim na Ekdalove. Pa poručnik Ekdal ti je nekada bio taiko blizak — VERLE: Da, nažalost, bio mi je suviše blizu. I to sam poslije godinama osjećao i ispaštao. Njemu traba da zahvalim što su se na mome dabrom glasu i imenu pojavile mrlje. GREGERS (tiho): Je li stvarno samo on bio krivac? VERLE: Nego ko? GREGERS: Pa vi ste zajedno otkupili šume — VERLE: Ali zar nije Ekdal bio taj koji je snimio kartu terena — onako sumnjivu kartu? On je bio taj koji je preduzimao nezakonitu sječu -na tuđem tlu i vlasništvu. On je bio odgovoran za čitav posao. Ja nisam imao nikakvog uvida u to šta je radio poručnik Ekdal. GREGERS: Kao da poručnik Ekdal nije ni sam imao uvida u ono što je radio. VERLE: Može biti. Ali činjenica je da je on osuđen, a ja oslobođen. GREGERS: To znam. U nedostatku dokaza.
VERLE: Svejedno: oslobođen je, oslobođen. A zbog čega ti kopaš po tim 'Starim, mučnim stvarima, zbog ikojih sam prije vremena osijedio? Da nisi o tome tamo gore iz godine u godinu razmišljao? Uvjeravam te, Gregerse, ovdje u gradu su te stare priče davno zaboravljene — barem što se mene tiče. GREGERS: A nesretna porodica Ekdal —? VERLE: A šta ti misliš da je trebalo da j.a učinim za te ljude? Kad je Bkdal opet bio na slobodi, vidjelo se da je potpuno slomljen, nepovratno izgubljen čovjek. Ima ljudi koji propadnu na ovome svijetu ako im se desi nekoliko neprijatnosti — i više do kraja života ne stanu na svoje noge. Moraš mi na riječ vjerovati, Gregerse, da sam im pomogao koliko sam mogao •— a da sebe ne izložim i da ne dam povoda raznim sumnjičen j ima i ogovaranjima — GREGERS: Sumnjičenjima —? No, da, dabome. VERLE: Ekdal/u sam povjeravao pisarske poslove za kancelariju i plaćam mu za njegov rad daleko, daleko više nego što vrijedi — GREGERS (ne gledajući ga): Hm, u to ne sumnjam. VERLE: Ti se smiješ? Možda misliš da ne govorim istinu? Naravno, toga nema u mojim knjigama — takvi izdaci se nikad ine uvode u knjige. GREGERS (smiješi se hladno): Svakako, ima izdataka koji se radije ne unose u knjige. VERLE (ustukne): Šta hoćeš da kažeš? GREGERS (skupi hrabrost): Jesi 11 uveo u knjige i to. koliko je (koštalo Jaknarovo učenje fotografskog zanata? VERLE: J a? Zašto da to unosim u knjige? GREGERS: Pa, sada znam da si to ti platio. A znam i to, da si ti bio taj koji mu je tako izdašno pomogao da otpočne novi život. VERLE: No — i onda još kažeš da nisam dovoljno učinio za Bk-dalove! Mogu ti reći da su mi ti ljudi dosta izdataka napravili. GREGERS: I o tim izdacima nisi vodio nikakve knjige? VERLE: Zašto me to pitaš? GREGERS: O, imam nekih razloga za to. Reci mi — kad si se tako žarko interesirao za sina svog starog prijatelja — to je bilo upravo u vrijeme kad se on htio oženiti? VERLE: Da, do vraga — kako se mogu poslije toliko godina još — GREGERS: Ti si mi tada napisao jedno pismo — poslovno pismo, naravno. I u dodatku, tu je stajalo sasvim kratko, da se Jalmar Ekdal oženio s izvjesnom gospođicom Hansen. VERLE: Da, sasvim tačno, tako se zvala. GREGERS: Ali nisi ništa napisao o tome, da je ta gospođica Hansen — Gina Hansen, naša nekadašnja domaćica. VERLE (smije se podrugljivo, ali usiljeno): Ne, jer zaista nisam mogao misliti da se ti toliko interesuješ za našu bivšu domaćicu. GREGERS: To i nisam činio. Ali — (Spušta glas) — bilo je ovdje u kući drugih koji su se za nju jako interesirali. VERLE: Šta to treba da znači? (Prasne) Ti time valjda ne misliš na mene? GREGERS (tiho, ali odlučno): Da, mislim na tebe. VERLE: I ti se usuđuješ •—! To se usuđuješ —! Kako može ta 4 nezahvalni čovjek, taj fotograf — kako može biti tako drzak, da tako optužuje —! GREGERS: Jalmar nije izgovorio ni jedne takve riječi. Ja mislim da on nema ni pojma o tome. VERLE: Ali odakle to onda tebi? Ko ti je mogao tako nešto kazati? GREGERS: To mi je moja jadna nesretna majka kazala. Posljednji put kad sam je vidio. VERLE: Tvoja majka! Mogao sam i misliti! Ona i ti — uvijek ste se držali zajedno. Ona je od početka otuđivala tvoje srce od mene.
GREGERS: Ne, to su učinile padanje i uvrede, koje je ona ovdje morala podnositi, sve dok je to nije slomilo i upropastilo. VERLE: O, nije ona podnosila patnje i uvrede •— barem ne više od mnogih drugih ljudi! Ali sa bolesnim, nervoznim ljudima teško se izlazi na kraj. Tu sam j a isuviše morao podnositi. — A sad ml ti dolaziš sa takvim sumnjičenjima •— podgrija-vaš svakakve stare glasine i klevete protiv svoga oca. Dragi Gregerse, ja mislim da bi ti u svojim godinama zaista mogao da se baviš korisnijim stvarima. GREGERS: Da, svakako je vrijeme tome. VERLE: Onda će ti biti lakše oko srca, nego što ti je, izgleda, sada. Jer, kuda bi te i dovelo to što iz godine u godinu sjediš tamo gore u pogonu kao običan činovnik, mučiš se i nećeš da primiš ni pare preko uobičajene mjesečne plate? Pa to ti je čisto ludilo. GREGERS: Da, -kad bih ja to tako sigurno znao. VERLE: Ja te sasvim razumijem. Ti hoćeš da budeš neovisan, nećeš da meni i na čemu zahvaljuješ; ali upravo sada imaš priliku da postaneš neovisan — da postaneš u svakom smislu svoj gospodar. GREGERS: Tako? A na koji način —? VERLE: Kad sam ti pisao da obavezno dođeš ovamo — hm — GREGERS: Da, šta, zapravo, hoćeš od mene? Cijeli dan čekam da to saznam. VERLE: Htio sam da ti predložim da stupiš u firmu ikao suvlasnik. GREGERS: Ja? U tvoju firmu? Kao partner? VERLE: Da. Zbog toga ne moramo stalno biti zajedno. Ti bi mogao preuzeti poslove ovdje u gradu, a ja bih se povukao gore u fabriku. GREGERS: To bi ti htio? VERLE: Da, jer, vidiš, ja nisam vdše toliko sposoban za rad kao prije. Prisiljen sam da štedim svoje oči, Gregerse, jer su mi nekako oslabile. GREGERS: Takve su ti uvijek i bile. VERLE: Ne baš kao sada. A povrh toga — za moje prilike bi možda moglo biti poželjno da stanujem tamo gore — barem jedino vrijeme. GREGERS: Sve bih drugo prije pomislio nego tako nešto. VERLE: Poslušaj me, Gregerse. Nas mnogo toga razdvaja — sigurno. Ali ipak smo mi otac i sin. Ja mislim da bismo mogli doći do nekog sporazuma. GREGERS: Ti valjda misliš: prividno. VERLE: No, i to bi već bilo nešto. Razmisli, Gregerse. Zar ne misliš da bismo mogli? Je li? GREGERS (gleda ga hladno): Iza toga se nešto krije. VERLE: Kako to misliš? GREGERS: Sigurno sam ti za nešto potreban. VERLE: U ovako bliskom odnosu, u kakvom smo nas dvojica, ljudi su uvijek potrebni jedan drugom. GREGERS: Da, tako se kaže. VERLE: Sad bih volio da budeš jedno vrijeme kraj mene. Ja sam •tako usamljen čovjek, Gregerse, uvijek sam bio usamljen — čitav svoj život; a naročito sada, kad osjećam da se bliži starost. Moram imati nekog kraj sebe. GREGERS: Imaš ti gospodu Serbi. VERLE: Svakako. I ona mi je, tako reći, postala neophodna. Ona je čila, dobrog raspoloženja — unosi život u ovu kuću. A to je baš ono što mi je potrebno. GREGERS: Pa, onda imaš sve što ti srce želi. VERLE: Da, ali se bojim da tako ne može ostati. Jednu ženu u takvoj situaciji svijet lako može krivo shvatiti. Da, gotovo bih rekao, da to ni muškarcu nije sasvim zgodno. GREGERS: O, ako muškarac priređuje ovakve večere kao ti, onda sigurno može
ponešto i reskirati. VERLE: Da, ali o ina, Gregerse? Bojim se da bi se ona mogla naći u nezgodnoj situaciji. I ako se nađe — i alko čak iz odanosti prema meni pređe preko traičeva i ogovaranja ljudi —? Misliš li, Gregerse, da bi ti, sa svojim toliko izraženim osjećajem za pravičnost — GREGERS (prekine): Reci mi kratko i jasno: je li ti to imaš namjeru da se oženiš njome? VERLE: A ako bih imao tu namjenu? Šta onda? GREGERS: Da, to i ja pitam: šta onda? VERLE: Da li bi to tebi jako smetalo? GREGERS: Ne, nikako. Uopšte ne. VERLE: Pa, nisam mogao znati, da možda sjećanje na tvoju pokojnu majku — GREGERS: Ja nisam opterećen. VERLE: No, kako god bilo — svakako si mi težak kamen skinuo sa srca. Jako mi je drago da u toj stvari mogu računati na tvoju saglasnost. GREGERS (gleda ga netremice): Sad znam i za sita ćeš me upotrijebiti. VERLE: Uoptrijebiti te? Kakvo je to izražavanje? GREGERS: Ah, ne budimo sitničavi u izboru riječi — barem ne u četiri oka. (Nasmije se kratko) Da, tako je! Dođavola — dakle, zbog toga sam se morao ovdje pojaviti. Gospođi Serbi za ljubav. Trebalo je inscenirati ovdje u kući porodični život. Tableau između oca i sina! To je nešto novo, o da! VERLE: Kako ;se usuđuješ da govoriš ttakvim tonom! GREGERS: Kad je ovdje bilo porodičnog života? Nikada, koliko se ja sjećam. Ali sada se osjetila potreba za malo nečeg takvog. Jer, sigurno će vrlo dobro djelovati, ako se bude pričalo, da je isin. na krilima poštovanja — pohrlio na svadbeno slavlje 'ostarjelom ocu. I šta će ostati od svih onih glasina o patnjama mrtve mučenice? Ne tako mnogo. Pa njen sin ih pobija. VERLE: Gregerse, vjerujem da tebi ni jedan čovjek na svijetu nije tako odvratan kao ja. GREGERS (tiho): Suviše sam te izbliza gledao. VERLE: Gledao si me očima svoje majke. (Malo spusti glas) Ali ne smiješ zaboraviti da isu injene oči — ponekad bile zamagljene. GREGERS (drhteći): Znam šta hoćeš da kažeš. Ali ko snosi krivicu za nesretnu bolest moje majke? Ti i sve ove —! Posljednja je bila ona cura ikoju si privezao Jalmaru Ekdalu, kad (ti viiše nisi — o! VERLE (slegne ramenima): Od riječi do liječi — kao da slušam tvoju majku. GREGERS (ne sluša ga): — i sada se on, sa svojom bezazlenom, djetinjom dušom, nalazi usred prevare — živi pod istim krovom s jednom takvom — a i ne sluti da je ono, Sto naziva svojim domom, sazdamo na laži! (Kora/c bliže) Kad se -osvrnem 'na čitav tvoj život, čini •mi se kao da gledam bojno polje puno ubijenih ljudskih sudbina. VERLE: Sad i sam vidim: jaz između nas je suviše veliki. GREGERS (nakloni se, savladava se): To sam primijetio. I zato uzimam svoj šešir i idem. VERLE: Ideš? Iz kuće? GREGERS: Da. Jer sad najzad vidim zadatak, zbog ikoga mogu živjeti. VERLE: Kakav zadatak? GREGERS: Ti bi se samo smijao, da to čuješ. VERLE: Osamljen čovjek se ne smije tako lako, Gregense. GREGERS (pokazuje prema pozadini): Vidi, oče, eno komornici igraju ćora-'balke sa gospođom Serbi! — Laku noć i adieu. (Ode u pozadinu nadesno. Čuje se društvo kako se smije i šali.) VERLE (mrmlja podrugljivo za Gregersom): He —! Zvekan — ' još kaže da nije
opterećen. DRUGI ČIN Atelje Jalmara Ekdala. Prilično velika prostorija, ali se vidi da je mansarda. Desno kosi krov sa velikim oknima, napola navuče-ne plave zavjese. U desnom uglu ulazna vrata. Na istoj strani naprijed vrata za dnevnu sobu. Na lijevom zidu takođe dvoja vrata, a između njih željezna peć. Na zadnjem zidu široka dvostruka vrata, čiji se dijelovi mogu gurnuti u stranu. Atelje je jednostavan, ali prijatno namješten. Između vrata desno, malo odmaknuta od zida sofa sa stolom i nekoliko stolica; na stolu upaljena lampa sa abažurom. U uglu kraj peći stari naslonjač. Tu i tamo, po sobi, vide se fotograski aparati i instrumenti. Na zadnjem zidu, lijevo od dvostrukih vrata regal sa knjigama, kutijama, flašama kemikalija, raznim uređajima, alatom i drugim predmetima. Na stolu se vide fotografije i sitnice, kao četkice, papir i slično. Gina sjedi na stolici za stolom i šije. Hedvig sjedi na sofi, drži palčeve na ušima, ruke pred očima i čita neku knjigu. GINA (pogleda nekoliko puta prema Hedvig kao u potajnoj brizi, i krišom): Hedvig! HEDVIG (ne čuje). GINA (glasnije): Hedvig! HEDVIG (skida ruke i diže pogled): Da, majko? GINA: Hedice, sad više ne smij'eš čitati. HEDVIG: Ah, majko, pusti me još imalo! Samo malo! GINA: .Ne, ne, sad ćeš ostaviti knjigu. Tvoj otac to ne voli; ni on nikad ne čita uveče. HEDVIG (zatvara knjigu): Ne, otac ne. On i ne čita baš mnogo. GINA (ostavlja šivanje i stavlja olovku i svesku na sto): Sjećaš M se ti koliko smo danas potrošili na buter? HEDVIG: Jednu krunu i šezdeset pet era. GINA: Taono. (Bilježi) Strašno, koliko nam ode za buter. A onda za kobasicu i sir — daj da vidimo — (Bilježi) — pa za šunku — hu — (Zbraja) To je tamo — HEDVIG: Pa onda dodaj i pivo. GINA: Da, razumije se. (Bilježi) Odlazi novac; ali itako mora biti. HEDVIG: Ali zato ti i ja danas nismo morale kuhati ručak — kad otac nije kod kuće. GINA: Da, to je bilo dobro. No, a onda sam danas naplatila za fotografije osam kruna i ped.eset. HEDVIG: Zamisli — toliko je bilo! GINA: Taono osam kruna i pedeset. (Pauza. Gina opet šije. Hedvig uzima papir i olovku i počinje da crta. Lijevom rukom zasjenjuje oči.) HEDVIG: Zar nije divno pomisliti da je otac na toj velikoj večeri kod bogatog gospodina Verlea? GINA: To baš ne možeš reći, da je kod bogatog gospodina Verlea. Njega je .sin pozvao. (Poslije kraće pauze) Sa starim Verleom mi nemamo nikakve veze. HEDVIG: Ja se strašno radujem očevom povratku. Obećao mi je da će zamoliti gospođu Berbi da mru da nešto lijepo za mene. GINA: Da, kažu da u toj kući dma svega i svačega. HEDVIG (crtajući): Sad sam ipak malo gladna. (Stari Ekdal ulazi iz hodnika. Nosi mnogo papira pod rukom i neki paket u džepu kaputa.) GINA: Kako kasno danas dolazite kući, djede. EKDAL: Kancelarija je bila zatvorena. Morao sam četkati kod Greberga. A onda sam još morao kroz — hm. HEDVIG: Jesu li iti opet dali nešito za prepisivanje, djede? EKDAL: Evo, čitavu gomilu. Pogledaj samo. GINA: To je lijepo. HEDVIG: A u džepu imaš još jedan paket!
EKDAL: Je li? Ah, šta, nije ito ništa. (Ostavlja štap u ugao) Opet ima posla za duže vrijeme, Gino. (Gura malo ustranu jedno krilo vrata) Pst! (Trenutak gleda unutra, a onda oprezno gura vrata natrag) He-he! Spavaju već — svi zajedno. A ona je legla u korpu. He-he! HEDVIG: Je si li siguran, djede, da joj u korpi nije zima? EKDAL: Sta ti pada na pamet! Zima! U tolikoj slami? (Ide prema lijevim vratima) Gdje su šibice? GINA: Eto ih na komodi. (Ekdal odlazi u svoju sobu.) HEDVIG: To je zaista dobro što je djed opet dobio toliko posla da prepisuje. GINA: Da, jadmd stari djed. Tako zarada barem sebi malo džeparca. HEDVIG: I orada ne može po cijelo prije ipodne da sjedi u toj •odvratnoj krčmi kod gospođe Erifcsen. GINA: I to, svakako. (Kratka pauza.) HEDVIG: Misliš li da su još
mnogo ljudi, oče? JALMAR: Ah, ne, nije mnogo. Bilo nas je otprilike dvanaest do četrnaest osoba za stolom. GINA: I sa svima si razgovarao? JALMAR: O, da. pomalo. Uglavnom se Gregers bavio sa mnom. GINA: Je li Gregers još uvijek onako ružan? JALMAR: Pa, lijepo baš ne izgleda. — Je li stari već kod kuće? HEDVIG: Da, djed sjedi unutra i piše. JALMAR: Je li šta rekao? GINA: Ne, a šta je trebalo da kaže? JALMAR: Zar nije pričao da je — ? Mislim da su mli rekli, da je bio kod Greberga. Ući ću malo kod njega. GINA: Nee, ne, pusti ga — JALMAR: Zašto? Je li rekao da mu ne ulazim? GINA: Rekao je da mu danas n i k o ne ulazi — JALMAR (daje znak): Hm-hm! GINA (ne primjećuje): — bio je ovdje i uzeo tople vode — JALMAR: Aha! sad sjedi i —? GINA: Biće da je tako. JALMAR: Bože dragi, jadni moj ostarjeli otac —! Da, pustimo ga, neka sjedi i okrijepi svoju dušu. (Stari Ekdal u kućnom kaputu sa zapaljenom lulom duhana dolazi iz svoje sobe.) EKDAL: Već si tu? Učinilo mi se kao da čujem tvoj glas. Jj^lMAR: Ovaj čas sam stigao. EKDAL: Ti mene sigurno nisi vidio, je li? JALMAR: Ne, ali rekli su mi da si prošao kroz sobu i — i tako sam došao za tobom. EKDAL: Hm, lijepo od tebe, Jalmare. Ko je sve bio tamo, zapravo ? JALMAR: O, razni ljudi. Bio je komornik Flor i komornik Bale i komornik Kaspensen i komornik taj i taij — šta ja znam — EKDAL (klimnu): Je si li čula, Gino? Pa on je bio sa samim fco-monnicima! GINA: Da, sad je sve lijepo i fino u toj kući. HEDVIG: Jesu li komomici pjevali, oče? Ili nešto predstavlj.ali? JALMAR: Ne, samo su lupetali koješta. A onda su tražili od me-n e, da im nešto odreoitujem. Ali za to me nisu pridobili. EKDAL: Nisu te pridobili? GINA: Ali, to si im ipak mogao učiniti. JALMAR: Ne, ne mora čovjek odmah i na svaki zvižduk da igra. (Seta po sobi) Barem j a neću. EKDAL: O, ne, Jalmara neće niko tako lako pridobiti. JALMAR: Ne znam zašto bih se baš j a morao brinuti za razgovor i zabavu, kad odem u društvo. Neka se drugi malo potrude. Ta rulja hoda od jedne žderancije do druge, ždere i loče iz dana u dam. Onda o n i treba da budu korisni, kad su toliko dobrih jela dobili. GINA: Nisd im valjda tako rekao? JALMAR (pjevuckajući): Ho-ho-ho! Imali su priliku da svašta čuju. EKDAL: I to si ti rekao komornicima u lice? JALMAR: Tako nešto, tako nešto. A kasnije smo imali malu raspravu o tokajcu. EKDAL: O tokajcu? Eh, to ti je fino vino! JALMAR (zastane): On može da bude fin. Ali reći ću ti, sva godišta nisu jednako fina. Sve zavisi od toga, koliko je sunca dobilo grožđe. GINA: Ah, kako ti sve znaš, Ekdale. EKDAL: I o tome se počelo raspravljati? JALMAR: Pokušali su, ali onda im je dato na znanje da je isti sučaj i sa komomdcima. Ni kod njih nisu sva godišta jednako fina — to im je rečeno! EKDAL: He-he! I time im je natrljan nos? JALMAR: To im je rečeno u lice. EKDAL: Čuješ li, Gino, on irn je to rekao u lice! GINA: Zamisli, pravo u lice! JALMAR: Da, samo ja ne bih hitio da se o tome govori. Takve
stvari se ne pričaju dalje. Pa sve je, naravno, i proteklo u prijateljstvu. Ipak su to fini, prijatni ljudi — zašto da ih vrijeđam? Ne! EKDAL: Ali, u lice — HEDVIG (umiljava se): Kako divno izgledaš u fraku. Dobro ti stoji frak, oče. JALMAR: Da, zar ne? A ovaj mi, stvarno, odlično odgovara. Stoji mi kao saliven — možda je malo preuzak pod rukom —; pomozi mi, Hedvig. (Skida frak) Obući ću radije sako. Gdje mi je sako, Gino? GINA: Evo ti ga. (Donosi mu sako i pridržava.) JALMAR: Tako. Nemoj zaboraviti da Molviku vratiš frak sutra ujutro. GINA (ostavlja frak): Pobrinuću se. JALMAR (proteže se): Ah, ovo je ipak ugodnije. I ovako ležerno i udobno odijevanje bolje pristaje čitavoj mojoj pojavi. Zar ne misliš i ti tako, Hedvig? HEDVIG: Da, oče. JALMAR: Naročito kad vežem kravatu ovako, sa dva lepršava kraja —; vidi, ovako —! Zar ne? HEDVIG: Da, to bolje pristaje uz bradicu i gustu kovrdžavu kosu. JALMAR: Pa, zapravo ne bih rekao baš kovrdžavu, više je talasasta. HEDVIG: Da, jer su ti kovrdže dugačke. JALMAR: Zapravo, talasi. HEDVIG (poslije kraće pauze, cupka ga za rukav): Oče! JALMAR: No, šta je? HEDVIG: O, ti dobro znaš šta je! JALMAR: Ne, stvarno ne znam. HEDVIG (smije se plačljivo): O, znaš, oče, nemoj me dalje mučiti! JALMAR: Ali, šta ti je? HEDVIG (drmusa ga): Dosta je, daj mi to sad, oče! Pa, znaš, ono lij e p o što si mi obećao. JALMAR: Ah, bože, kako sam to zaboravio! HEDVIG: Oče, ti me samo bockaš — stidi se! Gdje ti je? JALMAR: Stvarno sam zaboravio. Ali, čekaj malo! Ipak imam nešto za tebe, Hedvig. (Ode da traži u džepu fraka.) HEDVIG (skače okolo i plješće rukama): Ah, majko, majko! GINA: Vidiš, kad imaš malo strpljenja, onda — JALMAR (drži neki papir): Vidi — evo ga. HEDVIG: To? Pa to je samo komad papira. JALMAR: Znaš, to je jelovnik. Čitav jelovnik. Evo piše "meni" — a to znači, jelovnik. HEDVIG: I ništa drugo? JALMAR: Pa, čula si, drugo sam zaboravio. Ali, možeš mi na riječ vjerovati: sve te poslastice, nisu ti to neka uživanja. Sjedi sad za sto i čitaj nam kartu. Onda ću ti ja sve opisati, kakva su to jela. Ovdje — Hedvig. HEDVIG (guta suze): Hvala. (Sjedne, ali ne može da čita. Gina joj daje znak, Jalmar to primijeti.) JALMAR (hoda okolo po sobi): Da, otac porodice mora da misli ina sve moguće stvari; ali ako samo jedanput zaboravi i najmanju sitnicu, svi naprave kisela lica! No, čovjek se i na to navikne. (Zastaje pored starog kraj peći) Jesi li večeras zavirio unutra, oče? EKDAL: Možeš misliti — ona je u korpi. JALMAR: Tako? U korpi? Počinje, dakle, da se navikava. EKDAL: Da, naravno. To sam ja unaprijed govorio. AM ipak ima još nekoliko sitnica — JALMAR: Nekih popravaka, da. EKDAL: Koji se moraju napraviti. JALMAR: Dobro, porazgovarajmo malo o tim popravcima, oče. Hodi ovamo, da sjednemo na sofu.
EKDAL: Lijepo! Hm! — Ali prvo da napunim ludu. — Moram je prvo očistiti. Hm. (Ode u svoju sobu.) GINA (smiješi se Jalmaru): Da očisti lulu, eh! JALMAR: Znam, znam, Gino, pustimo ga — jadni, slomljeni starac. — Da, ti popravci •— najbolje da to odmah sutra uradimo. GINA: Sutra sigurno nećeš imati vremena, Ekdaile. HEDVIG (upada): O, hoće, majko. GINA: —. jer ne zaboravi na kopije, koje moraju biti retuširane. Ljudi su već više puta slali po njih. JALMAR: Tako? Dakle, opet kopije! One će već biti gotove. Ima li, možda, novih narudžbi? GINA: Nažalost, ne; sutra imam samo ona dva portreta, kao što znaš. JALMAR: Inače ništa? Naravno, ako se sjedi sfcrštenih ruku — GINA: Ali šta da radim? Mislim da sam koliko sam mogla stavljala u novine. JALMAR: U novine, u novine! Pa vidiš kakva je korist od toga. Ni radi sobe sigurno ndko nije dolazio? GINA: Ne, još nije. JALMAR: To se i moglo očekivati. Ako se ne potrudiš, onda —. Moraš se pošteno napregnuti, Gino! HEDVIG (pritrči mu): Da ti donesem frulu, oče? JALMAR: Ne, nikakve frule! Meni ne treba ni'kakve radosti na ovome svijetu. (Hoda okolo) Da, sutra ću raditi, kao što j a znam, i moram, to neće izostati. Radiću koliko god imam snage — GINA: Ali, dragi, dobri Ekdale, ja uapšte nisam tako mislila. HEDVIG: Oče, hoću li ti donijeti jednu flašu piva? JALMAR: Ne, nikakvog piva! I nikakvog truda zbog mene! (Zastane) Pivo? — Pomenula si pivo? HEDVIG (živahno): Da, oče, dobro, svježe pivo. JALMAR: Pa, ako baš hoćeš, donesi jedinu flašu, nemam ništa protiv. GINA: Da, donesi, pa ćemo lijepo da posjedimo. (Heđvig trči u kuhinju.) JALMAR (kraj peći, zadrži je, uhvati njenu glavu u ruke, gleda je i privlači sebi): Heđvig! Heđvig! HEDVIG (radosno, kroz suze): O, dragi moj oče! JALMAR: Ne, ne zovi me tako! Sjedio sam za stolom bogatog čovjeka, sjedio sam i uživao za prepunom trpezom! A ipak se nisam sjetio —! GINA (sjeda za sto): Ah, nije to važno, Ekdale! JALMAR: Ipak! Ali vi mi to ne smijete uzeti za zlo. Pa vi znate koliko vas ja volim. HEDVIG (grli ga): I mi tebe strašno volimo, oče! JALMAR: I ako ponekad budem neprijatan — onda — dragi bože, ne zaboravite da sam ja čovjek koga stalno pritišće more briga. Da. (Protrlja oči) Neću piva u ovakvom trenutku. Daj mi frulu. {Heđvig otrči do regala i donese je.) JALMAR: Hvala lijepo! To je ono pravo. Sa frulom u ruci i sa vas dvije kraj sebe — eto! (Heđvig sjeda za sto uz Ginu. Jalmar prvo hoda po sobi, onda sjeda i svira neku češku narodnu igru; ali svira laganim elegič-nim tempom i s puno osjećaja.) JALMAR (prekine sviranje, pruži Gini lijevu ruku i govori tronuto): Možda je tijesno i siromašno pod našim krovom, Gino, ali to je ipak dom. I ja vam kažem: dobro je biti ovdje! (Opet počne da svira. Neko zakuca na vrata hodnika.) GINA (ustaje): Tiho, Ekdale, izgleda, neko dolazi. JALMAR (ostavlja frulu u regal): Ko bi to sad mogao biti?
(Gina ode i otvori vrata.) GREGERS VERLE (napolju na hodniku): Oprostite — GINA (malo ustukne iznenađena): Oh! GREGERS: — zar ovdje ne stanuje fotograf Ekdal? GINA: Da, stanuje. JALMAR (dođe do vrata): Gregers? Ti si to, ipak? No, hodi, uđi unutra. GREGERS (ulazi): Pa rekao sam ti da ću navratiti. JALMAR: Ali još večeras —? Napustio si društvo? GREGERS: I društvo i svoju očinsku kuću. — Dobro veče, gospođo Ekdal. Ne znam da li me još poznajete. GINA: O, da, mladog gospodina Verlea nije tako teško prepoznati. GREGERS: Nije — jer sam sličan majoi. A nje se valjda sjećate. JALMAR: Napustio si kuću, kažeš? GREGERS: Jesam, preselio sam u hotel. JALMAR: Da, da. Pa, kad si već tu, onda barem odloži kaput, sjedi — GREGERS: Hvala lijepo. (Skida mantil. On se presvukao i sad je u jednostavnom sivom čohanom odijelu seoskog kroja.) JALMAR: Hodi ovamo, na sofu. Smjesti se udobno. {Gregers sjeda na sofu, Jalmar na stolicu za stolom.) GREGBRS (gleda po sobi): Dakle, ovdje stanuješ, Jalmare. Ovo ti je, dakle, kuća — JALMAR: Ovo ovdje je atelje, kao što vidiš •—• GENA: Ali ovdje je više mjesta i zato se najradije ovdje zadržavamo. JALMAR: Ranije smo bolje stanovali, ali ovaj stain ima jednu veliku prednost: ima divne nusprostorije •— GINA: A onda, s jedne strane hodnika imamo jednu sobu koju možemo izdati. GREGERS (Jalmaru): Tako, tako, imaš, dakle, i podstanare? JALMAR: Ne, još nemam. To ne ide tako brzo, vidiš. Moramo se potruditi. (Hedvigi) Ali, Hedvig, šta je bilo s pivom? (Heđvig klimne i ode u kuhinju.) GREGERS: To je dakle, tvoja kćer? JALMAR: Da. to je Hedvig. GREGERS: I to vam je jedino dijete? JALMAR: Jeste, ona nam je -jedinica. Naša najveća radost ma svijetu, i — (Spušta glas) naša najdublja bol, Gregense. GRBGERS: Sta to govor"! JALMAR: Da, Gregerise, jer rij oj prijeti strašna opasnost da iz-giuibi vid. GREGERS: Da oslijepi! JALMAR: Da. Do sada se pokazuju samo prvi znaci; još neko vrijeme može njeno stanje da ostane ovako. Ali Ijekar je rekao šta nas čeka. To se ne može promijeniti. GREGERS: Pa to je strašna nesreća. Kako je to dobila? JALMAR (uzdiše): Vjerovatno nasljeđem. GHEGERS (iznenađen): Nasljeđem? GINA: Ekdalova majka je takođe imala slabe oči. JALMAR: Da, to kaže otac. Ja se majke i ne sjećam. GREGERS: Jadno dijete. I kako ona to podnosi? JALMAR: Ah, ipa znaš valjida da mi nemamo srca da joj tako neš-ibo kažemo. Ona nema pojma u kakvoj je opasnosti. Radosno i bezbrižno, cvrkućući kao ptičica, dolepršaće do vječne tame svog života. (Savladan) O, to je beskrajno bolno za mene, Gregerse. {Hedvig donosi poslužavnik sa pivom i čašama i stavlja na sto.) JALMAR (pogladi joj kosu): Hvala, hvala, Hedvig. (Hedvig mu ovije ruke oko vrata i nešto šapće na uho.) JALMAR: Ne, hljeb i buter sada ne. (Pogleda Gregersa) Hi bi Gre-gers, možda, htio komadić? GREGERS (odbija): Ne, ne, hvala. JALMAR f još uvijek tužno): Pa, donesi ipak malo. Ja bih volio Okrajak, ako ima. A
buter nemoj da štediš, znaš? (Hedvig klimne zadovoljno i opet ode u kuhinju.) GREGERS (prati je pogledom): Inače, čini mi se, izgleda sasvim svježe i zdravo. GINA: Inače i jeste sasvim zdrava, hvala bogu. GREGERS: S vremenom će postati slična vama, gospodo Ekdal. Koliko joj je sada godina? GINA: Hedvig će upravo napuniti četrnaest. Prekosutra joj je rođendan. GREGERS: Onda je prilično velika za svoje godine. GINA: Da, u ovoj godini se dobro protegla u visinu. GREGERS: Po njima što rastu najbolje se vidi kako mi starimo. — Koliko ste to vi već u braku? GINA: U braku smo upravo —; da, sad će tome petnaest godina. GREGERS: Zamislite, već tako dugo. GINA (postaje pažljiva, gleda ga): Da, jeste — svakako. JALMAR: Da, tačno. Još nekoliko mjeseci pa petnaest godina. Ali t e ib i mora da je vrijeme bilo dugo tamo gore u fabrici, Gregerse. GREGERS: Svakako, dok sam živio gore; a sada poslije svega i ne znam u sita mi je vrijeme prošlo. (Stari Ekdal dolazi iz svoje sobe, bez lule, ali sa svojom starom vojničkom kapom na glavi. Hod mu je malo nesiguran.) EKDAL: Talko, Jaimare, sad možemo sjesti i porazgovarati o svemu — hm. A šta je sad to? JALMAR (ide mu u susret): Oče, imamo posjetu. Gregers Verle —, ne znam da li ga se ti još sjećaš. EKDAL (gleda Gregersa koji je ustao): Verle? Je li to sin —? Sta hoće on od mene? JALMAR: Ništa, oče. Došao je kod mene. EKDAL: No, onda nije ništa loše? JALMAR: Ne — ni govora. EKDAL (maše rukama): Nije zbog onoga, vidiš. Ne da se ja ibojjim, ali — GREGERS (ide prema njemu): Htio sam samo da vam prenesem pozdrave sa starih lovišta, gospodine poručnice. EKDAL: Sa lovišta? GREGERS: Jeste, onih gore kod Hejdala. EKDAL: Ah, onih gore. Da, tamo sam ja nekad bio poznat. GREGERS: Bili ste nekada veliki lovac. EKDAL: O, naravno, biće da je tako. Vidite li ovu uniformu? Ne pitam nikog za dozvolu, smijem li je ovdje nositi ili ne. Ako ne izlazim u njoj na ulicu, onda — (Hedvig donosi tanjir sa hljebom i buterom koji stavlja na sto.) JALMAR: Sad sjedi, oče, i uzmi čašu piva. Izvoli, Gregerse. (Ekdal nešto mrmlja i spotiče se o sofu. Gregers sjeda na najbližu stolicu, Jalmar do Gregersa, s druge strane. Gina sjeda malo dalje od stola i šije. Hedvig stoji kraj svoga oca.) GREGERS: Sjećate li se još, gospodine poručnice, kako smo vas Jalmar i ja posjećivali tamo gore ljeti i u vrijeme Božića? EKDAL: Tako? Zar jeste? Ne, ne, nemam pojma. Ali bio sam lovac i po, to već smijem tvrditi. Lovio sam i medvjede. Devet sam ih ustrijelio. GREGERS (saučestvujući): A sad više nikako ne idete u lov. EKDAL: O, nemojte to reći, dragi moj. Bavim se ja i sad lovom, i te kako. Naravno, ne na onaj način! Jer, šuma je, vidite, — šuma, šuma — (Pije) Šta radi šuma? Je li lijepa? GREGERS: Nije tako ponosita kao u vaše vrijeme. Mnogo je is-krčena. EKDAL: Iskreena? (Tiho i plašljivo) To je opasna rabota. To ne prolazi bez .posljedica. Da, šuma — ona se sveiti. JALMAR (puni mu čašu): Izvali, oče, još gutljaj. GREGERS: Kaiko može čovjeik kao vi — čovjek prirode — da živi usred grada, m?đu četiri uska zida? EKDAL (cereka se i namiguje Jalmaru): Ah, nije meni tako loše. Uopšte mi nije tako loše.
GREGERS: Ali nema svega onoga što vam je za srce priraslo. Svjež vazduh, slobodan život u šumi i na proplanku, među pticama i divljači. EKDAL (smiješi se): Jalmare, hoćemo li mu pokazati? JALMAR (brzo i malo zbunjeno): Ah, ne, oče. ne danas. GREGERS: St a to hoće da mi pokaže? JALMAR: Ma, nije ništa. — Vidjećeš drugi put. GREGERS (okreće se starom i nastavlja): Evo šta sam vam htio reći, gospodine poruoniče: vi biste trebali poći gore sa mnom; jer ja ću uskoro opet otputovati. Možete i tamo dobiti posla za prepisivanje. Pa ovdje nemate baš ništa, što bi vas moglo utješiti i osvježiti. EKDAL (gleda ga iznenađeno): Nemam baš ništa, šta bi-------! GREGERS: No, da, imate Jalmara. Ali i on sad ima svoju porodicu. A čovjek kao vi, koga je uvijek privlačila priroda i nešto iskonsko — EKDAL (udari po stolu): Jalmare, on mora da vidi! JALMAR: Oče, ma pusti to — čemu to? Pa i mrak je — EKDAL: Gluposti! Baš je mjesečina. (Ustaje) On mora to da vidi, kažem ti. Pusti da prođem. Hodi, Jalmare, pomozi mi! HEDVIG: Da, oče, pomozi mu! JALMAR (ustaje): Pa, što se mene tiče — GREGERS (Gini): Šta je to. zapravo? GINA: Ah, nemojte zamišljati da je bog zna šta. (Ekdal i Jalmar odlaze do zadnjeg zida i guraju svaki po jedno krilo dvostrukih vrata. Hedvig pomaže starom. Gregers stoji kraj sofe. Gina nezainteresirano šije dalje. Kroz otvor vrata vidi se velika i dugačka tavanska prostorija sa nepravilnim uglovima i stubovima dimnjaka. Otvori na krovu kroz koje jasna mjesečina osvjetljava pojedine dijelove prostorije, dok je sve drugo u tami.) EKDAL (Gregersu): Možete vi i bliže prići! GREGERS (ide za njima): Šta ima tamo? EKDAL: Možete se sami uvjeriti — hm! JALMAR (malo zbunjen): To pripada ocu, znaš. GREGERS (na vratima, gleda unutra): Pa vi držite kokoši, gospodine poručnice! EKDAL: Držim li kokoši, eh! Sad leže, ali da ih samo vidite po danu! HEDVIG: A onda još i-----EKDAL: Pst^pst! Još nećemo reći! GREGERS: Vidim, imate i golubove. EKDAL: O, da! Biće da imamo i golubove. Oni imaju svoje sandučiće gdje se legu gore pod samim krovom, jer golubovi, oni vam vole da sjede visoko, znate. JALMAR: A to nije ni obična vrsta golubova. EKDAL: Obična vrsta! Bogami i nije! Imamo i pismonoše i nekoliko gušama. — Ali dođite vi ovamo! Vidite li onaj sanduk tamo uza zid? GREGERS: Vidim, šta vam je u njemu? EKDAL: U njemu nam noću spavaju kunići, dragi moj! GREGERS: kunići? Zar imate i kuniće? EKDAL: Dođavola, da! — Mogli ste i misliti da imamo i kuniće. Čuješ li, on pita imamo li kuniće? He-he! Ali sad dolazi ono pravo, vidjećete. Sad dolazi pravo! Skloni se, Hedvig. Stanite vi ovamo. Tako! No, i šta sad vidite tamo? Zar ne vidite jednu korpu napunjenu slamom? GREGERS: Da. I vidim da u korpi leži neka ptica. EKDAL: Hm! — "Ptica- — GREGERS: Zar to nije patka? EKDAL (uvrijeđeno): Pa, biće da jeste. JALMAR: Ali šta misliš, kakva je to patka?
HEDVIG: To nije obična patka — EKDAL: Pst! GREGERS: A nije ni turska patka. EKDAL: Ne, gospodine — Verle; to nikako nije turska patka, jer to je divlja patka. GREGERS: Zaista? Divlja patka? EKDAL: Da-a, tako je. Ta "ptica", kako vi rekoste, to je divlja patka. Naša divlja patka, dragi moj. HEDVIG: M o j a divlja patka. Jer ona je moj a. GREGERS: I ona može da živi ovdje na tavanu? I da napreduje? EKDAL: Naravno, ona ima i svoje korito sa vodom gdje može ida se breka. JALMAR: I isvaki dan dobije svježu vodu. GINA (obraća se Jalmaru): Ali, dragi Skidale, ovdje postaje hladno. EKDAL: Hm, onda ćemo zatvoriti. Ionako ih ne smijemo smetati u njihovmo noćnom odmoru. Prihvati, Hedvig. (Jalmar i Hedvig guraju vrata.) EKDAL: Drugi put ih možete bolje pogledati. (On sjeda u naslonjač kraj peći) Čujte, možete mi vjerovati, divlje patke, one isu vam nešto 'sasvim čudno d posebno. GREGERS: Ali kako ste je samo uhvatili, gospodine poručnice? EKDAL: Nisam je ja uhvatio. Za nju treba da zahvalimo nekome u gradu. GREGERS (trgne se): Valjda ne mome ocu? EKDAL: Svakako. Hm. I nikome drugom do njamu! JALMAR: Baš komično, Gregerse, kako si mogao da pogodiš? GREGERS: Pa ti si mi pričao da za ponešto zahvaljuješ mome ocu; i tako sam, eto, pomislio — GINA: Ali patku nismo dobili od gospodina Verlea lično — EKDAL: Ipak naim je došla od Verlea, Gino. (Gregersu) On je bio napolju, ina čamcu, znate, i pucao u nju. Ali, on 'ima slabe oči, vaš otac. zar ne? Hm — i tako ju je samo ranio. GREGERS: No, da, dobila je valjda nešto sačme. JALMAR: Možda tri-eetiri. HEDVIG: Ali dobila ih je pod kralo i više nije mogla letjeti. GREGERS: A onda je sigurno otišla u dubinu? EKDAL (pospano, teškog jezika): To je prirodno: Uvijek tako učine divlje patke. Potonu — najdublje što mogu, dragi moj, čvrsto zagrizu u morsku travu i alge •— i vrag zna čega još ima dolje. A onda se više nikad ne vrate. GREGERS: Ali vaša divlja patika se ipak vratila, gospodine poručnice. EKDAL: On ima strašno hitrog psa •— vaš otac. I taj pas — on je zaronio do dna i iznio patku. GREGERS (okrenut Jalmaru): I onda ste je vi dobili? JALMAR: Ne odmah. Prvo je stigla u kuću tvoga oca. Ali tame nikako nije napredovala. Orada je Petersen dobio naređenje da je zakolje. EKDAL (napola spava): Hm-da, Petersen — taj tupoglavac — JALMAR (govori tiše): I, vMliš, na kraju smo je mi dobili. Otac malo poznaje Petersena. I kad je saznao priču o divljoj patki, nagovorio ga je da je njemu prepusti. GREGERS: I sad ovdje na tavanu tako famozno napreduje? JALMAR: Jdš kako! Odebljala je. No, pa već je tako dugo tu, da je svoj stari, divlji život posve zaboravila. A to je ipak najvažnije. GREGERS: Imaš pravo, Jalmare. Ne daj joj samo da vidi more i nebo. — Ali, sad ne smijem duže ostati — izgleda da tvoj Otac spava. JALMAR: Ah, zbog toga — GREGERS: Tačno, da — zar nisi rekao da imaš sobu za izdavanje •— nenastanjenu sobu.
JALMAR: Da, zašto pitaš? Zinaš li možda nekog — ? GREGERS: Mogu li j a uzeti tu sobu? JALMAR: Ti? GINA: Ali, ne, gospodine Verle — GREGERS: Mogu li je uzeti? Onda ću preseliti odmah rano ujutro. JALMAR: Ali s velikim zadovoljstvom — GINA: Ali, ne, gospodine Verle — nije to nikako soba za vas. JALMAR: Gino, kako možeš da kažeš taiko nešto? GINA: Mogu. Jer soba nije ni dovoljno velika ni dovoljno svijetla i — GREGERS: To nije tako važno, gospođo Ekdal. JALMAR: A ja mislim da je to posve zgodna soba: a nije ni tako loše namještena. GINA: Ali ne zaboravi onu dvojicu koji dolje stanuju. GREGERS: Pa kakvi su ti ljudi? GINA: Ah, jedan je nekad bio kućni učitelj — JALMAR: Izvjesni kandidat Molvik. GINA: — a drugi je doktor, koji se zove Reling. GREGERS: Reling? Toga površno poznajem. On je jedno vrijeme prakticirao gore na Hejdalu. GINA: To su vam prava dva probisvijeta. Uveče često idu u skit-nju, a orada dođu kasno noću kući i tada nisu sasvim — tako — GREGERS: Na to se čovjek brzo navikne. Nadam se da ću i ja, kao divlja patka — GINA: Hm, ja mislim da biste trebali prvo jednu noć prespavati. GREGERS: Vi me vrlo nerado primate u kuću, gospođo Ekdal? GINA: Moj bože, kako možete tako nešto misliti? JALMAR: Da, to je stvarno čudno od tebe, Gino. (Gregersu) Ali, reci mi, misliš li to za prvo vrijeme ostati u gradu? GREGERS (navlači mantil): Da, sad mislim da ostanem ovdje. JALMAR: A ne u očevoj kući? Sta ćeš raditi? GREGERS: E, slušaj, kad bih samo to znao — onda ne bi bilo tako loše. Ali kad neko ima nesreću da se zove Gregers — "Gregers" — i još "Verle" — pa jesi li ikad čuo nešto tako odvratno? JALMAR: M'eni ne zvuči tako. GREGERS: Ah, fuj! Da čovjek zaželi da udari onoga ko se tako zove. Ali, ako već imaš taj križ, da budeš Gregers — Verle na ovom svijetu, kao ja — JALMAR: Ha-ha-ha- a da nisi Gregers Verle, šta bi htio da budeš? GREGERS: Kad bih mogao da biram, najradije bih bio neki hitar pas. GINA: Pas! HEDVIG (nehotice): O, ne! GREGERS: Da, pas; i to onaj hitri što roni po divlje patke kad ove poton-u i uhvate se čvrsto za rastinje na dnu. JALMAR: Znaš šta, Gregerse — tu ti ja ne razumijem ni jedno slovo. GREGERS: Ah, i nema nekog naročitog značenja. Pa, dakle, sutra ujutro — useljavam. (Gini) Mnogo posla nećete imati oko mene; ja sve radim sam. (Jalmaru) Sutra ćemo dalje razgovarati. Laku noć, gospođo Bfcdal. (Klimne Hedvig) Laku noć! GINA: Laiku noć, gospodine Verle. HEDVIG: Laku noć. JALMAR (pali svijeću): Trenutak, ja ću ti posvijetliti — sigurno je mračno na stepenicama. (Gregers i Jalmar odlaze na vrata hodnika.) GINA (gleda preda se, sa šivanjem u krilu): Zar ovo nije bilo koješta što je rekao da bi volio da je pas? HEDVIG: Nešto ću ti reći, majko — mislim
da je time htio da kaže nešto drugo. GINA: A šta bi to moglo biti? HEDVIG: To ne znam; ali čitavo vrijeme je izgledalo kao da miisli nešto drugo od onog što govori. GINA: Misliš? Da, bilo je čudno. JALMAR (vraća se): Još je gorjela lampa. (Ugasi svijeću i ostavi je) No, da najzad malo budemo sami. (Počinje da jede hljeb i buter) No, vidiš li, Gino — kad se čovjek samo malo potrudi — GINA: Kako to potrudi? JALMAR: Pa, eto, zar nije ovo sreća što smo najzad izdali sobu. I pomisli samo — čovjeku kao Gregers — starom, dobrom prijatelju. GINA: Pa, ja — ja baš ne znani šta bih rekla. HEDVIG: Ali, majko, vidjećeš kako će biti lijepo! JALMAR: E, baš si ti čudna. Prvo si bila kao opsjednuta da se riješiš te sobe, a sad kao da ti nije pravo. GINA: Znaš, Ekdale, da je to neko drugi — onda —. Ali šta misliš, šta će reći stari Verle? JALMAR: Stari Verle? Šta se to njega tiče? GINA: Ali zar ne vidiš da je između njih opet pukla tikva, čim 'mladić napušta kuću. Znaš već kakvi su njihovi odnosi. JALMAR: Da, može biti, ali — GINA: Pa stari može na koncu pomisliti da i ti tu imaš svoje prste — JALMAR: Ma pusti ga nek misli sita hoće! Stari Verle je stvarno strašno puno učinio za mene, to, da, i to mu priznajem. Ali ne može ipak zbog toga raspolagati sa mnom za vječna vremena. GINA: Ali, dragi Ekdale, možda djed mora misliti na to. Izgufoiće na kraju i ono malo zarade što mu daje Greberg. JALMAR: Skoro bih rekao: daj bože! Zar nije ponižavajuće za čovjeka kao što sam ja da gleda svog starog sijedog oca kako hoda po svijetu kao izopćenik? Ali, uskoro će kucnuti čas, mislim (Uzima novi hljeb i buter) Ako j a preduzmem nešto u životu, onda ću to i sprovesti! HEDVIG: Ah, da, oče — hoćeš, hoćeš! GINA: Pst! nemojte ga probuditi! JALMAR (tiše): I hoću, kažem vam. Doći će uskoro taj dan, evo — I zato je dobro što smo iznajmili sobu. Jer tako postajem nezavisniji. A t o mora biti čovjek, koji ima neku zadaću u životu. (Prema naslonjaču, tronuto) Jadni, stari oče. — Samo se ti osloni na svog Jalmara. — Ima on široka pleća — barem snažna pleća ima. — Jednog lijepog dana ćeš se probuditi i — (Gini) Ti možda ne vjeruješ? GINA (ustaje): Da, da, svakako. Ali sad prvo da vidimo kako ćemo ga smjestiti u krevet. JALMAR: Da, hoćemo. (Pažljivo obuhvataju starog i nose ga.) TREĆI ČIN Atelje Jalmara Ekdala. Jutro je. Dnevno svjetlo pada kroz veliki prozor kosog krova. Zavjesa je razmaknuta. Jalmar sjedi za stolom. Zabavljen je retuširanjem fotografije. Gina dolazi iz hodnika, u šeširu i kaputu, nosi pokrivenu korpu na ruci. JALMAR: Već si se vratila, Gino? GINA: Da, morala sam požuriti. (Ostavlja korpu na stolicu, skida šešir i kaput.) JALMAR: Jesi li ulazila 'kod Gregersa? GINA: O, da jesam. Kod njega ti baš ikrasno izgleda. Jedva što je uselio, a već m; je priredio lijepe stvari.
JALMAR: Kako to? GINA: Rekao je da hoće sve sam da radi. Pa je onda htio 'da naloži. Ali zatvorio je otvor na peći, tako da je čitava soba "bila puna dima. O^oh, to je takav smrad, da se — JALMAR: Ma nije moguće! GINA: Da-da. A najljepše tek dolazi. Sad je htio da ugasi vatru, pa je sasuo svu vodu za umivanje u peć, tako da čitav pod pliva u prljavštini. JALMAR: Ali to je grozno. GINA: Ja sam odmah htjela da pozovem portirku da taj svinjac počisti, ali ona ne 'dežura prije podne. JALMAR: Pa ikud će on sa sobom do tada? GINA: Kaže da će izaći. JALMAR: I ja sam bio malo kod njega, kad si ti izašla. GINA: To sam čula. Pozvao si ga i na doručak. JALMAR: Samo na sasvim mali doručak, znaš. Pa ovo mu je prvi dan — moižemo ga, valjda, pozvati. Ti uvijek imaš ponešto u kući. GINA: Moram pogledati šta imamo. JALMAR: Samo neka ne bude ni suviše malo. Jer mislim da će doći i Reling i Molvik do nas. Znaš, Relinga sam sreo baš na stepenicama i tako sam morao — GINA: Sta? Neće, valjda, doći još i njih dvojica? JALMAR: Bože dragi, dva čovjeka više ili manje, nećemo zbog toga propasti. EKDAL (otvori svoja vrata i pogleda unutra): Ej, Jalmare, slušaj — (Primijeti Ginu) Ah, tako. GINA: Sta ste htjeli, .djede? EKDAL: Ma ništa, svejedno. Hm! (Ode opet unutra.) GINA (uzima korpu): Pripazi na njega da ne izađe. JALMAR: Da, da — svakako. — Čuj, Gino, malo salate od haringe — to bi "bilo divno. Jer Reling i Molvik su ove noći opet izlazili u skitnju. GINA: Samo da mi ne dođu prerano, pa da — JALMAR: Ne, sigurno neće, imaš vremena. GINA: No, dobro. A ti možeš do tada još malo raditi. JALMAR: Evo sjedim i radim! Radim koliko god treba! GINA: Vidiš, onda ćeš i završiti. (Odlazi s korpom u kuhinju.) JALMAR (sjedi neko vrijeme i radi na fotografiji, ali radi lijeno i bez volje). EKDAL (pomoli glavu kroz vrata, gleda po ateljeu i kaže prigušenim galsom): Čuj, imaš li posla? JALMAR: Dabome, sjedim ovde i inučim se sa slikama još od — EKDAL: Da, da, naravno, ako imaš tako mnogo posla, onda — hm! (Opet ode unutra, vrata ostaju otvorena.) JALMAR (radi šuteći dalje, onda ostavi četkicu i ode do vrata): Imaš li ti posla, oče? EKDAL (iznutra): Ako ti imaš posla, imam i ja. Hm! JALMAR: Da, svakako. (Ode ponovo na posao.) EKDAL (opet dođe do vrata): Hm, znaš, Jalmare, tako mnogo posla baš i nemam. JALMAR: Mislio sam da sjediš i pišeš. EKDAL: Pa dođavola i taj Greberg, valjda može još dan-dva pričekati. Ne radi se o životu — koliko ja znam. JALMAR: Ne, i nisi ti njegov rob. EKDAL: A onda ove druge stvari tu unutra —• JALMAR: Naravno, znam. Ti bi htio unutra? Hoćeš da ti otvorim? EKDAL: Pa — ne bih se ljutio — JALMAR (ustane): Onda bismo bili gotovi. EKDAL: Da, naravno. Do sutra ujutro treba da budem gotov. Jer to je sutra? Hm? JALMAR: Da, svakako da je sutra.
(Jalmar i Ekdal guraju svaki po jedno krilo vrata na strane. Jutarnje sunce šija kroz otvore krova. Nekoliko golubova leti tamo--amo, drugi guguču na prečagama. Dolje unutra na podu koko-daču kokoši.) JALMAR: Pa, hajde sad uđi, oče. EKDAL (ulazi): Zar ti nećeš sa mnom? JALMAR: Pa, vidiš — ne znam — (Ugleda Ginu na kuhinjskim vratima) Ja? Ne, ja nemam vremena, moram da radim. — Ali taj mehanizam koji — (On povlači neki kanap. Unutra se povlači zavjesa, čiji se unutrašnji dio sastoji od starog platna za jedra. Gornji dio je napravljen od komada nategnute ribarske mreže. Na ovaj način se pod prostorije više ne vidi.) JALMAR (ode do stola): Tako, sad ću neko vrijeme moći da sjedim nesmetano. GINA: Zar je baš morao opet da bjesni unutra? JALMAR: A zar bi bilo bolje da je otišao kod madam Erikson? (Sjeda) Jesi li htjela nešto? Rekla si da— GINA: Htjela sam samo da pitam, misliš li da bismo mogli ovdje poslužiti taj doručak? JALMAR: Da, — pa valjda se ovako rano nije niko najavio? GINA: Ne, ne očekujem nikoga sem onih mladenaca koji hoće da se slikaju zajedno. JALMAR: Dođavola, zar nisu mogli odabrati neki drugi dan! GINA: Ne, dragi Ekdale, pa ja sam ih naručila za danas poslije podne — kad ti, dragi, spavaš. JALMAR: Pa, onda je u redu. Onda ćemo jesti ovdje. GINA: Lijepo. Ali nije žurbe za postavljanje. Možeš se ti mirno još koristiti stolom. JALMAR: Valjda vidiš da sjedim i koristim se tim stolom koliko god je moguće?! GINA: Vidiš, onda ćeš poslije biti slobodan. (Opet ode u kuhinju.) (Kratka pauza.) EKiDAL (s tavanskih vrata iza mreže): Jalmare! JALMAR: Šta je? EKDAL: Bojim se da moram još malo gurnuti korito sa vodom. JALMAR: Pa to sam ja uvijek govorio. EKDAL: Hm-hm-hm. (Ode s vrata.) JALMAR (još malo radi, škilji prema tavanu i napola ustaje. Hedvig dolazi iz kuhinje.) JALMAR (brzo opet sjeda): Sta ti hoćeš? HEDVIG: Htjela sam samo malo kod tebe oče. JALMAR (poslije kraće pauze): Čini mi se da ti ovdje samo paziš i njuškaš. Je li treba da me nadgledaš? HEDVIG: Ali ne, nikako. JALMAR: Sta to sad radi majka? HEDVIG: Ah, majka je sva u salati od haringa. (Dođe do stola) Mogu li ti nekako pomoći, oče? JALMAR: Ah, ne. Ja ću radije raditi sam — dok imam snage. Nema potrebe, Hedvig. Ako tvoga oca samo ne izda zdravlje — HEDVIG: Nemoj, oče! Ne smiješ tako slutiti. (Ona hoda okolo po sobi, zastaje na otvoru vrata i gleda unutra u tavan.) JALMAR: Čuj, šta on to tamo pravi? HEDVIG: Vjerovatno novi put za korito sa vodom. JALMAR: To mu samo nikad neće uspjeti! A j a sam osuđen da ovdje sjedim i —! HEDVIG (priđe mu): Daj meni četkicu, oče. Pa i ja to umijem. JALMAR: Ma ne — samo ćeš pokvariti oči. HEDVIG: Bože sačuvaj. Samo ti meni daj četkicu. JALMAR (ustaje): No. pa ovo će potrajati samo jednu ili dvije sekunde. HEDVIG: E, pa, onda, šta smeta? (Uzima četkicu) Tako — (Sjedne) A ovdje, evo, imam i podupirač. JALMAR: Ali nemoj da pokvariš oči! Čuješ li me? Ja ne odgovaram za to, t i sama moraš preuzeti odgovornost — to da znaš. HEDVIG: Svakako, i hoću.
JALMAR: Ti si tako spretna, Hedvig. Samo nekoliko -minuta, znaš? (On se provlači između vrata i zavjese u tavansku prostoriju. Hedvig sjedi i radi. Čuje se kako Jalmar i Ekdal unutra raspravljaju.) JALMAR (pojavi se iza mreže): Hedvig, dodaj mu kliješta tamo sa police. I čekić, takođe. (Okreće se natrag) Sad ćeš vidjeti, oče. Htio bih da ti pokažem kako ja to mislim. (Hedvig donosi sa police traženi alat i pruža im ga.) JALMAR: Hvala lijepo. Prava je sreća što sam ušao ovamo. (Ode s vrata. Unutra kuju i razgovaraju. Hedvig stoji i gleda za njima. Ubrzo potom neko zakuca na vrata hodnika. Ona ne primjećuje.) GREGERS VERLE (ulazi gologlav i bez kaputa i zastane na vratima): Hm-hm! HEDVIG (okrene se i pode mu u susret): Dobro jutro. Izvolite, molim vas. GREGEBS: Hvala lijepo. (Gleda prema tavanu) Izgleda da su vam majstori u kući. HEDVIG: Ne, to su samo otac i djed. Ali ja ću im odmah kazati, da — GREGERS: Ne, nemojte — radije ću malo pričekati. (On sjede na sofu.) HEDVIG: Ovdje je tako neuredno. — (Hoće da skloni fotografije.) GREGERS: Ah, ostavite to samo. To su slike koje treba završiti. HEDVIG: Da, hoću da 'malo pomognem ocu. GREGERS: Ne 'bih htio da vam smetam. HEDVIG: O, ne smetate mi. (Ona privuče pribor i sjeda za posao. Gregers je šuteći pos-matra.) GREGERS: Je li divlja patka noćas dobro spavala? HEDVIG: Hvala, mislim da jeste. GREGERS (okrenut je prema tavanskoj prostoriji): Danas izgleda sasvim drugačije nego sinoć na mjesečini. HEDVIG: Da, beskrajno se razlikuje. Ujutro izgleda drugačije nego popodne. A kad pada kiša, drugačije je nego kad je vrijeme lijepo. GREGERS: Primijetili ste to? HEDVIG: Da, pa to se vidi. GREGERS: Je li i vi volite biti unutra kod divlje patke? HEDVIG: Da, kad god mogu, onda — GREGERS: Ali vi sigurno nemate tako mnogo slobodnog vremena. Vi ipaik idete u školu. HEDVIG: Ne, sad više ne. Jer otac se boji da ne pokvarim oči. GREGERS: Tako? onda vas sigurno on sam podučava, zar ne? HEDVIG: Otac je obećao da će me ponešto naučiti, ali još nije imao vremena za to. GREGERS: Zar nema nikog drugog ko bi vas malo prihvatio? HEDVIG: Da, kandidat Molving; ali on nije uvijek sasvim — on je često, ovaj — GREGERS: Pijan? HEDVIG: Da, to je. GREGERS: No, pa onda vi imate vremena za svašta. A ovo unutra, to je svijet za sebe — je H? HEDVIG: Da, sasvim tako. A onda tamo ima toliko mnogo čudnih stvari. GREGEBS: Tako? HEDVIG: Da, veliki ormari sa knjigama i u knjigama mnogo lijepih slika. GREGERS: Aha! HEDVIG: Pa onda kasa sa ladicama i poklopcima i veliki sat sa figurama koje izlaze. Samo taj sat više ne radi. GREGERS: Znači vrijeme je stalo — tamo kod divlje patke. HEDVIG: Da. A ima tamo i starih sanduka i drugih stvari. I knjige — mnogo knjiga. GREGERS: Knjige koje vi sigurno čitate?
HEDVIG: O, da, ako znam. Ali većina su na engleskom, pa ih ne razumijem. Ali onda gledam slike. — Ima jedna velika knjiga koja se zove "Horrvsons History of London" — ta je stara stotine godina. I unutra je masa slika. Naprijed je naslikana smrt sa časovnikom i jedna djevica. To mi je ružno. Ali tu je tako 'mnogo drugih slika sa crkvama i dvorcima i ulicama — i veliki brodovi što jedre po moru. GREGERS: Recite, odakle vam sve te 5udne stvari? HEDVIG: Ah, pa ovdje je nekad stanovao stari kapetan broda koji ih je donio. Zvali su ga "leteći Holanđanin". I to je čudno — jer on uopšte nije bio Holanđanln. GREGERS: Tako? HEDVIG: Ne, nije. Ali jednog dana je otišao. A sve te njegove stvari su ostale ovdje. GREGERS: Pa. recite ml, kad tako tamo sjedite i gledate slike, zar ne dobijete volju da izađete napolje i vidite pravi veliki svijet? HEDVIG: O, ne. Ja hoću da uvijek ostanem ovdje i pomažem ocu i majci. GREGERS: I da pravite fotografije? HEDVIG: Ne. ne samo to. Najradije 'bih nauč'la da pravim takve slike kakve su tu u engleskim knjigama. GREGERS: Hm — a šta kaže vaš otac na to? HEDVIG: Mislim da ota^ to nerado gleda, jer on je čudan u takvim stvarima. Pomislite samo, on stalno govori kako treba da naučim plesti korpe od slame! Ali ja mislim da to nije bog zna šta. GREGERS: To i ja mislim. HEDVIG: Ali u iednom otac ima Dravo: da sam naučila plesti korne, sad bih mogla nanraviti novu korpu za divlju patku. GREGEBS: Da, to svakako. A to biste i trebali baš vi. HEDVIG: Da, jer to je m o i a divlja patka. GREGERS: Da, naravno. HEDVIG: Da, da, meni ona pripada. Ali otac i djed je mogu posuđivati, kad god hoće. GREGERS: Tako? A za šta im ona treba? HEDVIG: O, oni je paze i maze i prave joj šta treba i tako dalje. GREGERS: Mogu zamisliti. Jer divlja patka je najotmjenija od svih životinja unutra. HEDVIG: Da, jeste, zato što je ona ipak prava divlja ptica, l može je neko povrijediti, jadnu životinju. GREGERS: Ona nema porodice kao zečevi — HEDVIG: Ne. Kokoši ima tako mnogo koje su bile zajedno još kao pilići. A ona ja od svojih tako potpuno otrgnuta. I onda, s divljom patikom stvari stoje sasvim drugačije. Niko je ne poznaje i niko ne zna odakle je. GREGERS: I još je bila i u morskom bezdanu. HEDVIG (pogleda ga, potiskuje smiješak i pita): Zašto kažete "morski bezdan"? GREGERS: A kako bi trebalo da kažem? HEDVIG: Mogli biste reći: dno mora — ili morsko dno. GREGERS: Zar ne mogu isto tako reći morski bezdan? HEDVIG: Da, ali meni to uvijek tako čudno zvuči, kad se kaže morski bezdan. GREGERS: Zašto? Recite mi — zašto? HEDVIG: Ne, neću. To je suviše glupo. GREGERS: Bože sačuvaj. No, recite mi, .zašto se tako smiješite? HEDVIG: Jer ja uvijek kad najedanput — onako sasvim iznenada — pomislim na sve to što je unutra — meni se čini kao da se cijela ta prostorija i sve drugo zove "morski bezdan". — Ali to je tako glupo. GREGERS: Možda i nije. HEDVIG: O, jeste. Pa to je ipak samo tavan. GREGERS (gleda je odlučno): Jeste li sasvim sigurni?
(Hedvig šuti i gleda ga otvorenih usta. Gina dolazi iz kuhinje da postavi sto.) GREGERS (ustane): Ja sam sigurno došao prerano? GINA: Ah, pa negdje morate biti. A i ja sam već skoro gotova. Raspremi sto, Hedvig. (Hedvig rasprema. Ona i Gina serviraju. Gregers sjedi u naslonjaču i lista neki album.) GREGERS: Čujem da vi znate retuširati, gospođo Ekdal. GINA (pogleda ga sa strane): Naravno da znam. GREGERS: To vam je stvarno dobro došlo. GINA: Kako to mislite? GREGERS: Pa mislim što je Ekdal postao fotograf, žar ne? HEDVIG: Majka zna takođe fotografirati. GINA: O, da, tu vještinu sam takođe izučila. GREGERS: Onda valjda vi vodite posao? GINA: Da, ako Ekdal nema vremena, onda — GREGERS: On je sigurno mnogo zauzet svojim ocem. GINA: Da, a onda i nije to bog zna šta za čovjeka kao što je Ekdal, da pravi portrete svakom ko dođe. GREGERS: To i ja mislim, ali ako je već jedamput pošao tim pravcem, onda — GINA: Pa vi valjda znate, gospodine Verle, — Ekdal nije tako neki običan fotograf. GREGERS: No, da, ali uprkos tome — (Na tavanu se čuje pucanj.) GREGERS (trgne se): Šta je sad to? GINA: E-eh, opet pucaju! GREGERS: Zar i pucaju? HEDVIG: To oni idu u lov. GREGERS: Šta?! (Na tavanskim vratima) Ti to ideš u lov, Jalmare? JALMAR (iza mreže): Ti .si tu? Nisam te čuo, bio sam tako zauzet — (Hedvig) A ti nam ništa ne kažeš! (Dolazi u atelje.) GREGERS: Ti juriš tamo po tavanu i pucaš? JALMAR (pokazuje pištolj sa dvije cijevi): Ma, samo ovom stvarčicom, evo. GINA: Da, ti i djed — vi ćete još napraviti neku nesreću s tim p i k s t o l o m. JALMAR (Ijutito) Rekao sam ti daše ovakvo oružje zove pištolj. GINA: Ah, to ništa ne mijenja na stvari, — GREGERS: Ti si, dakle, postao lovac, Jalmare? JALMAR: Samo tu i tamo malo lova na zečeve. To je više ocu za ljubav, razumiješ. GINA: Muškarci su tako smiješni. Uvijek moraju imati nešto, kao svoju inventuru —• JALMAR (Ijutito): Svakako, da, moramo uvijek imati nešto kao svoju avanturu! GINA: Pa, upravo to i ja kažem. JALMAR: No — hm! (Gregersu) I, vidiš, dogodilo se da je tavan •okrenut tamo odakle se ne može čuti kako pucamo. (Ostavlja pištolj na najgornju policu regala) Nemoj da diraš pištolj, Hedvig! Ne zaboravi da je jedna cijev napunjena. GREGERS (gleda unutra kroz mrežu): Imaš i lovačko oružje, kako vidim. JALMAR: To je očeva stara puška. Njom se ne može pucati, nešto joj nije u redu, Ali ipak je sasvim zabavno što je imamo; jer, možemo je ponekad rastaviti, pa očistiti, pa je dobro namazati maš'ću iz kostiju, pa opet sastaviti — Naročito se otac rado time zabavi. HEDVIG (pored Gregersa): Sad možete dobro vidjeti .divlju patku. GREGERS: Upravo je gledam. Cimi mi se da joj jedno krilo malo visi. JALMAR: No, to nije nikakvo čudo — pa bila je ranjena. GREGERS: I kao da vuče jednu nogu — ili nije tako? JALMAR: Možda sasvim malo.
HEDVIG: Da. to je ona noga za koju ju je ugrizao pas. JALMAR: Ali inače nema ni najmanjeg loma ili nedostatka. To je pravo čudo, jer je dobila dosta sačme pod kožu i bila u psećoj čeljusti — GREGERS (gledajući Hedvig): — a bila je i u morskom bezdanu — tako .dugo. HEDVIG (smiješi se): Da. GINA (uređuje sto): Eh, vječno ta divlja patika! Ta stalno dobiva kumplimente. JALMAR: Hm-hm, je li postavljen sto? GINA: Evo, odmah. Heđvig, 'dođi sad da 'mi pomogneš. {Gina i Hedvig odlaze u kuhinju.) JALMAR (poluglasno): Mislim da nema smisla da tu stojiš i posni atr as oca. On to ne voli. (Greiers odlazi sa tavanskih vrata.) JALMAR: Naifoolie je da zatvorim dok drugi ne dođu. (Plješća rukama) Iš-iš! Bjež't0 odatle! — (Dok zatvara vrata i zavjesu) Ove naprave su moii vlastiti izumi. Zaista je zabavno imati ovako nešto čime se možeš baviti, dovcdit' ga u re^ — kad se pokvari. A onda. vidiš, evo je i vrlo 'potrebno, jer G;na ne voli da joj zečevi i kokoši dolaze u atelje. GREGERS: Svakako, svakako. A tvoia že^ia ,°e ovdje br'ne za sve? JALMAR: Ja joj, uglavnom, prepuštam sve tekuće poslove. Tako mogu u međuvremenu ostati u dnevnoj sobi i razmišljati o važnijim stvarima. GREGERS: Jalmare. a koje su ti to stvari, zapravo? JALMAR: Čudim se da me to odavno nisi upitao. Ili. možda, nisi ništa čuo o pronalasku? GREGERS: Pronalasku? Ne. nisam. JALMAR: Tako? Stvarno nisi? Naravno, tamo gore u tvojim šumama i pustinji — GREGERS: Ti si, dakle, napravio neki pronalazak? JALMAR: Nisam ga još sasvim napravio-, ali uskoro ću. Pa valjda nisi pomislio da sam se posvetio fotografisanju samo zato da portretiram sve i svakog ko mi dođe. GREGERS: Znam da nisi. To mi je upravo rekla i tvoja žena. JALMAR: Zakleo sam se: ako već žrtvujem svoje snage tako nekom zanatu, onda ga moram tako uzdići da postane prava umjetnost ili znanost. I tako sam odlučio da napravim taj čudni pronalazak. GREGERS: A u čemu se tvoj pronalazak sastoji? Sta mu je svrha? JALMAR: ;Pa, dragi moj, za takve pojedinosti me još ne smiješ pitati. Zato, vidiš , treba vremena. I, takođe, ne smiješ pomisliti, da me neka sujeta na to tjera. Ja zaista ne radim zbog 'sebe. O, ne, radim zbog svog životnog zadatka, koji mi dan i noć lebdi pred očima. GREGERS: Kakvog životnog zadatka? JALMAR: Zar si zaboravio ovog starca sijede kose? GREGERS: Tvoj jadni otac? Da, ali šta, zapravo, možeš učiniti za njega? JALMAR: Mogu njegovu ubijenu samosvijest pobuditi za novi život time što ću imenu Ekdal vratiti čast i ugled. GREGERS: To je, dakle, tvoj životni zadatak. JALMAR: Da. Hoću da spasim brodolomnika. Jer on je pretrpio brodolom kad je naišla oluja- 'Za vrijeme istrage on već nije bio on. Onaj pištolj tamo — koji upotrebljavamo za lov na zečeve — e, taj je odigrao svoju ulogu u tragediji kuće Ekdal. GREGERS: Onaj pištolj? JALMAR: Kad je donesena presuda i on trebao da bude zatvoren — držao je taj pištolj u ruci — GREGERS: Zaista? JALMAR: Da, ali nije imao hrabrosti. Bio je kukavica. Bio je već tada u svojoj duši tako istrošen. O, možeš li to da shvatiš? Jedan oficir — čovjek koji je ustrijelio devet medvjeda — koji potiče od dva potpukovnika — mislim, naravno, na dvije generacije — Možeš li to da shvatiš, Gregerse?
GREGERS: O, da, ja to sasvim dobro shvaćam. JALMAR: Ja ne. Ali taj pištolj je još jedanput nastupio u našoj kući. Kad su ocu obukli onu sivu odjeću i stavili ga iza brave — o, vjeruj mi, to su za mene bila užasna vremena. Navukao sam zavjese na svoja oba prozora. Kad bih pogledao napolje, vidio bih da sunce još šija — nisam to mogao shvatiti. Da ljudi hodaju ulicom, smiju se i čavrljaju o običnim stvarima — nisam to mogao podnijeti. Činilo m; se da čitav život mora da se zaustavi kao pri pomračenju sunca. GREGERS: Tako je i meni bilo pri duši kad je moja majka umrla. JALMAR: I tako sam u jednom trenutku, ja, Jalmar Ekdal, upravio pištolj u svoje grudi. GREGERS: I ti si htio da — JALMAR: Da. jesam. GREGERS: Ali nisi pritisnuo? JALMAR: Ne. U presudnom trenutku sam odnio pobjedu nad samim sobom. Ostao sam da živim. Ali. vjeruj m', to je bila hrabrost, pod takvim okolnostima odabrati život. GREGERS: Pa — kako se uzme. JALMAR: Ne — bezuslovno. Ali ispalo je da je najbolje ovako, jer uskoro ću napraviti svoj pronalazak i onda — i doktor Reling misli kao ja — onda će otac dobiti dozvolu da opet nosi svoju uniformu. To ću zahtijevati kao jedinu nagradu. GREGERS: Dakle, uniforma je to što on — ? JALMAR: Da. za nju je vezano svo njegovo mišljenje i ponašanje. Ne možeš ni zamisliti kako mi se srce cijepa zbog njega. Uvijek kad imamo u kući neku malu svečanost — Ginin i moj dan vjenčanja ili tako nešto — starac se pojavi obučen u svoju porodičnu uniformu iz sretnih dana. Ali ako samo neko poikuca na vrata hodnika — znaš. on se ne usuđuje da se takav pokaže pred stranim ljudima — on odmah jurne u svoju sobu, koliko ga noge nose. E, vidiš, takve stvari jednom sinu skrhaju srce. GREGERS: A kad. otprilike, misliš završiti svoj pronalazak? JALMAR: Bože dragi, za takve pojedinosti, kao što je vrijeme, ne smiješ me pitat'.. Pronalazak ti je nešto što nikad nije sasvim u tvojim rukama. To dosta zavisi od inspiracije — od nadahnuća — a sasvim je nemoguće unaprijed izračunati, kad će ti on doći. GREGERS: Ali inače ipak dobro napreduje? JALMAR: Naravno da napreduje. Svakog božjeg dana ja se bavim tim pronalaskom. On me sasvim ispunjava. Svako popodne, poslije jela zatvorim se u dnevnu sobu gdje mogu da razmišljam u miru. Ali samo me se ne smije tjerati, od toga nema koristi. To kaže i Reling. GREGERS: A zar ne misliš da te ovo sve što radite na tavanu ne rastro java i ne odvraća ti pažnju? JALMAR: Sačuvaj bože, naprotiv. To nipošto ne smiješ misliti. Pa ne mogu ipak vječno biti zauzet jednim te istim napornim razmišljanjem. Moram imati nešto pored toga što će mi ispunjavati vrijeme. Jer, vidiš — inspiracija, nadahnuće •— kad hoće da dođu — onda i dođu. GREGERS: Dragi moj Jalmare, meni se čini, da u tebi ima nešto od divlje patke. JALMAR: Od divlje patke? Kako to misliš? GREGERS: I ti kao da si zaronio i čvrsto zagrizao travu dolje u dubini. JALMAR: Možda misliš na pucanj, koji je zamalo smrtno pogodio moga oca u krilo — a poslije i mene? GREGERS: Ne baš to. Neću da kažem da si pogođen, ali ti kao da si se zaglibio u neku otrovnu močvaru, Jalmare. U tvoje tijelo se uvukla neka bolest, pa si se spustio dolje da umreš u tami. JALMAR: Ja? Da umrem u tami? Slušaj. Gregerse, stvarno bi trebalo da se ostaviš takvih gluposti. GREGERS: Budi ti miran. Ja ću te već postaviti na noge. Jer, vidiš, i ja sad imam svoj životni zadatak. Od juče.
JALMAR: Lijepo — ali mene ostavi na miru. Ja se osjećam — naravno, ako izuzmemo moju sasvim objašnjivu melankoliju — tako dobro, kako čovjek samo može poželjeti. GREGERS: I ako je tako, to ti je od otrova. JALMAR: Dragi moj Gregerse, nemoj sad više da mi govoriš o bolesti i o otrovu. Ja nisam navikao na takve razgovore. U mojoj kući se nikad ne govori o neprijatnim stvarima, vjeruj mi. GREGERS: Da, to ću ti rado povjerovati. JALMAR: Svakako, jer to mi samo škodi. I ovdje nema nikakve močvare, kako ti kažeš. Kuća siromašnog fotografa ima nizak krov — to ja dobro znam — i moje prilike su ograničene. Ali — ja sam zato pronalazač, hej, — i otac porodice. To me uzdiže iznad mojih oskudnih prilika. — Ah, evo i doručka. (Gina i Hedvig unose flaše sa pivom, čaše, zdjele i ostalo. Istovremeno se pojave Reling i Molvik iz hodnika. Obojica su bez šešira i kaputa. Movik je obučen u crno.) GINA (stavlja stvari na sto): No, ova dvojica su taena. RELING: Molvik je uobrazio da mu miriše salata od haringa — a onda ga se ne može zadržati. Još jednom dobro jutrdo, Ekdale. JALMAR: Gregerse, smijem li ti predstaviti gospodina kandidata Molvika. I doktora Ralinga —• ah. da. njega poznaješ. GREGERS: Da, sasvim površno. RELING: O, gospodine Verle junior! Da, mi smo se susretali tamo gore na Hejdalu. Vi ste se upravo uselili? GREGERS: Uselio sa ovog jutra. RELING: A ispod vas stanujemo Molvik i ja. Taiko imate u blizini i doktora i popa, ako vam zatreba. GREGERS: Hvala lijepo. To bi se moglo oSekivati — juče nas je bilo trinaest za stolom. JALMAR: Ah, ne počinji opet sa neugodnim pričama. RELING: Ne uzbuđuj se, Ekdale. Jer, bog zna da se to ne odnosi na tebe. JALMAR: Nadaću se da je tako u interesu moje porodice. A sad ćemo sjesti, jesti i piti i biti veseli. GREGERS: Ho>6emo li pričekati tvoga oca? JALMAR: Ne, on će kasnije jesti u svojoj sobi. Dakle, izvolite! (Muškarci sjedaju za sto, jedu i piju. Gina i Hedvig hodaju okolo i služe.) RELING: Juče je Molvik bio u krasnom stanju, gospođo Ekdal. GINA: Tako? Zar opet? RELING: Zar ga niste noćas čuli kad je došao kući? GINA: Ne, ne sjećam se. RELING: To je dobro. Jer, Molvik je bio gadan. GINA: Je li to istina, Molvik? MOLVIK: Ah, bolje da prekrižimo noćašnje događaje. Oni nemaju nikakve veze sa mojim boljim J a. RELING (Gregersu): Njemu tako dođe neko nadahnuće i onda mora van. u skitnju. Jer, vidite, naš Molvik je demonska priroda. GREGERS: Demonska? RELING: Molvik je demonska priroda, dabome. GREGERS: Hm. RELING: A demonske prirode nisu stvorene zato da hodaju po svijetu pravo na svojim nogama. One moraju tu i tamo skrenuti. — No, a vi još uvijek izdržavate gore u onoj groznoj čađavoj fabrici?
GREGERS: Do sada sam izdržao. RELING: A jeste li u međuvremenu mogli ostvariti onaj napredak. s kojim ste paradirali okolo? GREGERS: Napredak? (Shvati ga) Ah, to. JALMAR: Ti si ostvarivao napredak, Gregerse? GREGERS: Ma, glupost. RELTNG: Naravno da jeste. Išao je od jedne kolibe do druge i predstavljao nešto što je nazivao "idealni napredak". GREGERS: Bio sam tada još mlad. RELING: Tu imate pravo. Bili ste vrlo mladi. A taj "idealni napredak" — nije vam se nikad isplatio, dok sam j a bio tamo. GREGERS: Nije ni poslije. RELING: No, i onda ste — nadam se — postali dovoljno pametni, da od tog ponašanja malo odustanete. GREGERS: Nikada, ako stojim pred pravim, istinskim čovjekom. JALMAR: Mislim da je to sasvim razumno. — Malo butera, Gine. RELING: I malo slanine za Molvika. MOLVIK: Ah, neću slanine! (Kucanje na tavanskim vratima.) JALMAR: Otvori, Hedvig. Otac hoće napolje. (Hedvig ode i malo otvori. Stari Ekdal ulazi sa svježom zečjom kožicom. Ona zatvara vrata za njim.) EKDAL: Dobro jutro, moja gospodo! Danas sam imao dobar lov. Pogodio sam jednog od velikih! JALMAR: I ogulio si ga prije nego sam ja došao —! EKDAL: Čak i usolio. Dobro je zečje meso. I slatko je. Prija kao šećer. Prijatno, gospodo, moja! (Odlazi u svoju sobu.) MOLVIK (ustaje): Izvinite — ja ne mogu — moram dolje što prije — RELING: Rj sodu, čovječe! MOLVIK: Ah-a-a-h! (Odjuri u hodnik.) RELING (Jalmaru): Hoćemo li ispiti po čašu rakije u zdravlje starog pustinjaka? JALMAR (kuca se s njim): Za sportaša na rubu groba — da! RELING: Za starca sa — (Ispije) Da, reci mi, je li njegova prava kosa siva ili bijela? JALMAR: Nešto srednje. Uostalom, on i nema više tako mnogo kose na glavi. RELING: No, i sa lažnom kosom se može hodati po svijetu. Znaš, Ekdale, — da, ti si, u stvari, ipak sretan čovjek. Imaš svoj lijepi životni zadatak, kome možeš da stremiš — JALMAR: To i činim — možeš mi vjerovati. RELING: Pa imaš svoju hitru ženu što se tako punačka u svojim čohanim cipelama tamo-amo kreće i u kukovima ljulja i tebe njeguje i štiti kao majka. JALMAR: Da, Gima, (Klimne joj) — ti si hrabra saputnica na mom životinom putu — to si ti. GINA: Ah, ne pričajte o meni. RELING: Pa, onda — Ekdale, tvoja Hedvig! JALMAR (tronuto): Da, to dijete! Dijete na prvom mjestu. Hedvig, dođi ovamo. (Gladi joj kosu) Koji je dan sutra, je li? HEDVIG (cupka ga za kaput): Ah, ne, oče, to ne smiješ reći. JALMAR: Kad pomislim kako će sve biti taiko skromno, kao da mi nož ulazi u srce. Samo mala svečana priredba unutra na tavanu — HEDVIG: Ali meni je to baš divno! RELIND: Samo strpljenja, Hedvig, dok čudesni pronalazak ne dođe na svjetlo! JALMAR: Da, onda — onda ćeš vidjeti —! Hedvig, ja sam odlučio da osiguram tvoju budućnost. Da ti bude dobro dok god si živa. Tražiću nešto za tebe — bilo šta. To neka bude jedina nagrada slrO'mašnom pronalazaču. HEDVIG (obavije ruku oko njegovog vrata i šapće): O, dragi, dragi oče! RELING (Gregersu): No, zar ne mislite da je fina stvar — onako
za promjenu — jednom sjediti za dobro postavijenlm stolom u krugu sretne porodice? JALMAR: Da, ove časove za stolom ja stvarno vrlo cijenim. GREGERS: Što se mene tiče, ja se ne osjećam dobro u močvarnom zraku. RELING: Močvarnom — zraku? JALMAR: Ah, ti, nemoj opet početi svoje priče! GINA: Bog zna da ovdje nema lošeg zraka, gospodine Verle, jer se svaki božji dan izvjetri. GREGERS (ustaje od stola): Smrad na koji ja mislim, nećete vjetrenjem ukloniti. JALMAR: Smrad! GINA: Šta kažeš na ovo, Ekdale? RELING: Pardon — ali jeste li sasvim sigurni da vi niste taj koji je donio smrad sa sobom? GREGERS: To je vama slično — da nazovete smradom ovo šta ja donosim u ovu kuću. RELING (približi mu se): Slušajte vi, gospodine Verle junior, meni se sve čini da vi svoj "idealni napredak" još nosite u nekom džepu i to u neskraćenom izdanju. GREGERS: Nosim ga u svojim grudima. RELING: Nosite vi njega i do sto đavola, ako hoćete, ali ja vam ne bih savjetovao da počinjete tu igru do'k sam ja ovdje. GREGERS: A ako to ipak učinim? RELING: Onda ćete glavačke letjeti n'.z stepenice, razumijete li? JALMAR (ustaje): Ali, Reling! GREGERS: Da, samo me izbacite — GINA (stane između njih): Na to nemate pravo, Reling. Ali vama moram reći, gospodine Verle, da neko ko je napravio onakvu svinjariju u peći, ne bi smio poslije doći ovdje u moju sobu i pričati o smradu. HEDVING: Majko, neko kuca. JALMAR: Tako, baš lijepa zbrka. GINA: Pa otvori. (Ode, otvori vrata, ustukne) O-h! Blagi bože —! (Stari Verle, u krznu, ude jedan korak.) VERLE: Izvinjavam se — ali moj sin stanuje negdje u ovoj kući. GINA (hvata zrak): D-da. JALMAR (dođe bliže): Hoćete li biti tako ljubazni, gospodine Verle, —? VERLE: Hvala lijepo. Htio sam samo da razgovaram sa svojim sdinom. GREGERS: Pa, šta ima? Evo me. VERLE: Želio bih da razgovaramo u tvojoj sobi. GREGERS: U mojoj sobi — pa — (Hoće da pođe.) GINA: Tamo ne izgleda baš tako da bi — VERLE: Pa dobro, onda vani u hodniku. Hoću razgovor u četiri oka. JALMAR: To možete i ovdje, gospodine Verle. Hajdemo mi u dnevnu sobu, Reling. (Jalmar i Reling odlaze desno. Gina vodi Hedvig sa sobom u kuhinju.) GREGERS (poslije kraće pauze): No, evo nas, dakle, u četiri oka. VERLE: Ti si sinoć rekao nekoliko stvari —. I pošto si sada uselio kod Ekdala, moram pretpostaviti da spremaš nešto protiv mene. GREGERS: Hoću da Jalmaru Ekdalu otvorim oči — eto, to spremam. On treba da vidi svoj položaj —• onakav kakav je. — To je sve. VERLE: Zar je to životni zadatak o kome si juče govorio? GREGERS: Da. Neki drugi mi ti nisi 'Ostavio. VERLE: Ja sam. dakle, taj koji je opustošio tvoju dušu, Gregerse. GREGERS: Čitav moj život si ti opustošio. Ne mislim na ono sve sa majfcom —. Ali tebi treba da zahvalim što ovako stenjem pod teretom krivice i savjesti. VERLE: Ah! Savjest je to što te muči. GREGERS: Trebalo je da ustanem protiv tebe onda kad je poručniku Ekdalu
postavljena zamka. Trebalo je da ga opomenem. Jer, ja sam slutio kuda to vodi. VERLE: Da, onda je trebalo da govoriš. GREGERS: Nisam imao hrabrosti, tako sam bio preplašen i kuika-van. Nosio sam u sebi neki bezimeni strah od tebe — tada i još dugo poslije. VERLE: Izgleda da si sada taj strah savladao. GREGERS: Srećom — jesam. Grijeh koji smo učinili prema starom Ekdalu, ja i — drugi, taj se više nikad ne može popraviti. Ali Jalmara, njega još mogu da oslobodim iz okovo laži i obmane koji su ga doveli na rub propasti. VERLE: Misliš li da time činiš dobro djelo? GREGERS: U to sam čvrsto uvjeren. VERLE: Zar misliš da je Ekdal takav čovjek koji će ti biti zahvalan za tu prijateljsku uslugu? GREGERS: Da! On jeste takav čovjek. VERLE: Hm, to ćemo još vidjeti. GREGERS: A 'Osim toga — ako treba dalje da živim, moram potražiti ozdravljenja za svoju bolesnu savjest. VERLE: Toga nećeš više naći. Tvoja savjest je bila 'bolesna još od djetinjstva. To je nasljeđe tvoje majke, Gregerse, jedino nasljeđe koje ti je ona ostavila. GREGERS (smiješeći se): Još nisi prebolio svoju zabludu, što si je smatrao bogatom i preračunao se? VERLE: Nećemo govoriti o stvarima koje ne spadaju ovamo. — Ti, dakle, tvrdoglavo ostaješ pri svom planu da Ekdala dove-deš na put koji ti smatraš pravim? GREGERS: Da, čvrsto ostajem pri tom planu. VERLE: Pa, onda sam si mogao uštedjeti put ovamo; jer pod ovakvim okolnostima sigurno nema svrhe da te pitam hoćeš li se vratiti kući? GREGERS: Neću. VERLE: Dobro. Ali pošto ja imam namjeru da osnujem novi brak, moramo podijeliti imetak među sobom. GREGERS: (brzo): Ne, to ne želim. VERLE: To ne želiš? GREGERS: Ne, to ne smijem zbog svoje savjesti. VERLE (poslije kraće pauze): Ideš li natrag u fabriku? GREGERS: Ne. Smatraj da sam istupio iz tvoje službe. VERLE: Ali šta ćeš onda raditi? GREGERS: Samo rješavati svoj životni zadatak — ništa više. VERLE: Hm, a onda? Od čega ćeš živjeti? GREGERS: Nešto sam ušedio od svoje plate. VERLE: Da, ali koliko će dugo to trajati? GREGERS: Mislim da će potrajati 'koliko i moj život. VERLE: S ta to treba da znači?! GREGERS: Više ne želim odgovarati na tvoja pitanja. VERLE: Onda, zbogom Gregerse. GREGERS: Zbogom. (Verle ode.) JALMAR (proviri u sobu): Je li otišao? GREGERS: Da. (Jalmar i Reling ulaze. Gina i Hedvig takode dolaze iz kuhinje.) RELING: Doručak se, dakle, raspršio. GREGERS: Obuci se, Jalmare. Moraćeš sa mnom u dugačku šetnju. JALMAR: Hoću,vrlo rado. Šta je htio tvoj otac od tebe? Tiče li se moje osobe?
GREGERS: Dođi samo. Mi treba da razgovaramo. Odoh samo dolje da uzmem ogrtač. (Ode u hodnik.) GINA: Ne bi trebalo da ideš s njim, Ekdale. RELING: Ne, nemoj. Ostani kod kuće. JALMAR (uzima šešir i kaput.): Šta je to s vama? Ako moj prijatelj iz mladosti osjeća potrebu da mi otvori svoje srce u četiri oka —! RELING: Ali dođavola — zar ti ne vidiš da je momak uvrnut, lud i šašav? GINA: Pa, evo da čuješ: i njegova majka je ponekad imala takve psihičke smetnje. JALMAR: Utoliko mu je potrebnija prijateljska pažnja. (Gini) Da mi ručak bude na vrijeme gotov. Adieu, do tada. (Odlazi hodnikom.) RELING: Prava je nesreća što taj čovjek nije otišao dođavola u nekoj od hejdalskih jama! GINA: Isuse, zašto to mislite? RELING (mrmlja): Ma, eto, mislim nešto svoje. GINA: Vjerujete h' vi, zaista, da je mladi Verle lud? RELING: Nažalost, ne. Nije ništa luđi nego što su to ljudi općenito. Ali bolest je sigurno- u njemu. GINA: Šta mu je? RELING: Da, to ću vam reći, gospođo Ekdal. On pati od akutne groznice pravičnosti. GINA: Groznice pravičnosti? HEDVIG: Je li to neka vrsta bolesti? RELING: O, da. To je nacionalna bolest, ali nastupa samo sporadično. (Klimne Gini) Hvala lijepo na doručku! (Ode kroz hodnik.) GINA (hoda nemirno): E-eh, — taj Gregers — taj je uvijek bio smrdljiva haringa. HEDVIG (stoji kraj stola i gleda je ispitujući): Meni je sve to tako čudno. ČETVRTI ČIN
Ekdalov atelje. Upravo je napravljen jedan fotografski snimak. Aparat je pokriven crnim platnom, oko njega stoje stativ, nekoliko stolica i slično. Popodnevno svjetlo, sunce je pred zalaskom, počinje da se mrači. Gina stoji na otvorenim vratima hodnika sa malom kutijom i mokrom staklenom, pločom u ruci i razgovara s nekim napolju. GINA: Da. sasvim sigurno. Kad ja nešto obećam, tako i bude. U .ponedjeljak će biti gotovo. — Preporučujem se, preporučujem se! (Čuje se neko na stepenicama kako silazi. Gina zatvara vrata, stavlja ploču u kutiju i gurne je u pokriveni aparat.) HEDVIG (dolazi iz kuhinje): Jesu li otišli? GINA (posprema): Jesu, hvala bogu. Sad sam, najzad, slobodna. HEDVIG: Ali razumiješ li ti, zašto otac još nije kod kuće? GINA: Jesi li sigurna da nije dolje, kod Relinga? HEDVIG: Ne, tamo nije. Štrcala sam niz zadnje stepenice i pitala. GINA: A jelo mu, eto, stoji i hladi se. HEDVIG: Da, zamisli, otac koji uvijek tako tačno dođe na ručak! GINA: Ma, sad će on, vidjećeš. HEDVIG: Daj bože! On mi sad tako čudno izgleda. GINA (viknu): Evo ga! (Jalmar dolazi na vrata hodnika.) HEDVIG (prema njemu): Oče! Koliko smo te čekale! GINA (gleda ga krišom): Dugo si se zadržao, Ekdale. JALMAR (ne gledajući je): Zadržao sam se, da. (Skida mantil. Gina i Hedvig hoće da mu pomognu, on se brani.) GINA: Jesi li, možda, jeo sa Verleom? JALMAR (vješa kaput): Nisam. GINA (pođe prema kuhinji): Onda ću ti donijeti jelo. JALMAR: Pusti, neću ga. Sad ne mogu jesti.
HEDVIG (priđe bliže): Zar ti nije dobro, oče? JALMAR: Dobro? Ah, da, tako nekako. Gregers i ja smo napravili napornu šetnju. GINA: To nisi trebao. Ekdale. Ti nisi navikao na to. JALMAR: Hm! Ima nekih stvari na svijetu na koje se čovjek mora naviknuti. (Hoda okolo) Je li ko dolazio u mojoj odsutnosti? GINA: Samo ono dvoje mladenaca. JALMAR: Nikakvih novih narudžbi? GINA: Ne, danas ih nije bilo. HEDVIG: Vidjećeš, oče, sutra će sigurno neko doći. JALMAR: Nadajmo se najboljem! Jer, sutra ću se O'zbiljno prihvatiti posla. HEDVIG: Sutra? Ali zar si zaboravio, šta je sutra? JALMAR: Ah, da, stvarno. — Onda, dakle, prekosutra. Odsad ću sve da radim ja. Sav ću posao da obavljam sam. GINA: Ali zašto, Ekdale? Samo ćeš sebi zagorčati život. Za fotografiranje mogu ja da se brinem. Samo se ti bavi svojim pronalaskom. HEDVIG: I divljom patkom, oče, i kokošima i zečevima i — JALMAR: Ne spominji mi taj cirkus! Od sutra moja noga više neće stupiti na tavan. HEDVIG: Ali, oče, pa ti si mi obećao, sutra je trebala biti priredba — JALMAR: Da, istina je. No<, .onda od prekosutra. A toj prokletoj divljoj patki bih najradije zavrnuo vratom! HEDVIG (viče): Divljoj patki! GINA: Zar je neko nešto čuo? HEDVIG (drma ga): Ali, oče, — pa to je moja divlja patka. JALMAR: Zato to i neću učiniti. Nemam srca za to — nemam srca, Hedvig, jer si to ti. Ali u svojoj duši osjećam da bih to morao uraditi. Ne bih smio da trpim pod svojim krovom ništa što je bilo u tim rukama. GINA: Gospode, ne, jer djed ju je dobio od onog ništavnog Peter-sena, pa — JALMAR (hoda okolo): Ima izvjesnih zahtjeva — kako da to nazovem — recimo: idealnih zahtjeva — za napreda k. preko kojih pravi čovjek ne može preći, a da ne ošteti svoju dušu. HEDVIG (hoda za njim): Ali, 'divlja patka, jadna divlja patka! JALMAR (zastane): Pa čula si, poštediću je —• tebi za ljubav. Njoj neće nedostajati ni dlaka sa — no, kako sam rekao, — poštediću je. Ima i većih zadataka kojima se čovjek može baviti. Ali sad ti treba malo da izađeš, Hedvig, kao i obično. Sad je upravo vrijeme za tebe. lijep suton. HEDVIG: Ne, sad ne želim da izađem. JALMAR: Ipak izađi. Čini mi se da žmirkaš očima. Ovaj zrak ti ne čini dobro. Ovdje pod krovom je sparina. HEDVIG: No, da, onda ću štrcati niz zadnje stepenice i malo izaći. Moj šešir i mantil —? Ah, unutra su, kod mene. Oče, ti sigurno nećeš ništa nažao učnr'ti divljoj patki, dok sam ja napolju? JALMAR: Ni perca sa glave. (Zagrli je) Ti i ja, Hedvig, nas dvoje -------! No, idi sad. (Hedvig klimne roditeljima i ode kroz kuhinju.) JALMAR (hoda okolo, spuštenih očiju): Gino. GINA: Da? JALMAR: Od sutra —• ili recimo od prekosutra — htio bih da ja vodim knjigu domaćinstva. GINA: Sad hoćeš da vodiš još i knjigu domaćinstva? JALMAR: Da, ili barem da budem obaviješten o prihodima. GINA: O, blagi bože, to barem nije teško. JALMAR: Pa, ne znam. Meni se čini da novac kod tebe čudesno dugo traje. (Zastane i gleda je) Kako to postižeš? GINA: Tako što Hedvig i meni tako
malo treba. JALMAR: A. je li istina da stari Verle tako dobro plaća ocu za njegovo piskaranje? GINA: Ne znam da li se to zove dobro plaćeno. Ja ne znam cijene takvom poslu. JALMAR: Pa, koliko dobije, otorilike? Daj da čujem! GINA: To je različito. B^će otprilike onoliko — koliko nas on košta i još malo džeparca. JALMAR: Koliko nas košta! I ti mi to nikad nisi rekla! GINA: Ne, to nisam mogla! Toliko si bio sretan vjerujući da mu t i sve pružaš. JALMAR: A zapravo mu sve pruža taj stari Verle? GINA: No. da, sta ;ri Verle, on i onako ima previše. JALMAR: Upali lampu! GINA (pali lampu): A onda. mi ne znamo je li to baš stari Verle; to isto tako može biti Greberg — JALMAR: Šta će sad taj izgovor sa Grefoergom? GINA: Ne znam, mislila sam samo — JALMAR: Hm! GINA: Nisam j a starom našla to piskaranje. To je Berta — kad nam je ono dolazila u kuću. JALMAR: Čini mi se da ti drhće glas. GINA (stavlja abažur na lampu): Moj glas ? JALMAR: I ruke ti drhću. Ili nije tako? GINA (odlučno): Reci mi sve, Ekdale. Šta ti je govorio o meni? JALMAR: Je li istina — može li biti istina — da je između tebe i Verlea postojala neka vrsta odnosa, kad si ti služila u njegovoj kući? GINA: To nije istina. Tada nije — ne. Verle me je proganjao, to da. A njegova žena je vjerovala da tu nešto ima, pa je pravila cirkus i velike predstave i tukla me i grdila. Da, to je •radila; — i onda sam ostavila tu službu. JALMAR: A kasnije? GINA: Kasnije sam došla kući. A majka — ona nije bila onako fer, kako si ti mislio, Ekdale — ona me je nagovarala i obećavala zvijezde s neba. Jer, Verle je upravo onda ostao udovac. JALMAR: I — dalje? GINA: Dobro, i bolje je da sad saznaš. On me nije ostavio na miru dok nije sproveo svoju volju. JALMAR (pljesnu rukama): I to je majka mog djeteta! Kako si mi mogla tako nešto prešutjeti? GINA: Da, to nije bilo lijepo od mene. Trebala sam to davno kazati. JALMAR: O d m a h si mi to morala kazati — onda bih znao kakva si ti. GINA: Ali, bi li se onda, ipak, sa mnom oženio? JALMAR: Kako možeš tako nešto i pomisliti! GINA: Eto vidiš, zato ti to tada nisam smjela da kažem. Pa ti znaš koliko sam se bila zacopala u tebe. Nisam valjda mogla samu sebe tako totalno unesrećiti — JALMAR (hoda okolo): l to da je majka moje Hedvig! I da znam, da sve što mi ovdje oči vide — (Gurne nogom stolicu) — moj čitav dom — sve to treba da zahvalim svom zadovoljenom prethodniku! O! Taj Verle, taj pokvarenjak! GINA: Zar ti je žao ovih četrnaest-petnaest godina, što smo 'ih proziv jeli zajedno? JALMAR (stane pred nju): Reci mi: zar te nije svaki dan i svaki sat pekla savjest, što si me kao pauk uhvatila u mrežu svojih tajni? Odgovori mi! Zar nisi jecala od muke i kajanja? GINA: Ah, dragi Ekdale. imala sam stalno toliko briga u kućanstvu i svakodnevnog posla — JALM'AR: Ti, dakle, nikad nisi bacila ispitujući pogled na svoju prošlost! GINA: Ne-e, pa slušaj, bog mi je svjedok da sam te stare intrige skoro i zaboravila.
JALMAR: O, taj lijeni, bezosjećajni mir! Kakvu on pobunu izaziva u meni! Zar se može misliti samo na —. Zar nema ni kajanja! GINA: Ali, reci mi. Ekdale. šta bi bilo od tebe, da nisi dobio ženu kao što sam ja? JALMAR: Takvu jednu —! GINA: Da, jer ja sam uvijek bila, tako reći, spretnija i snalažlji-vija nego ti. No, to je i razumljivo, ipak sam ja koju godinu starija od tebe. JALMAR: I pitaš, šta bi b:lo od mene? GINA: Da. jer ti si bio pošao svakakvim lošim putevima tada, kada si mene upoznao, to ne možeš poreći. JALMAR: Dakle, ti to zoveš lošim putem? Ah, ti ne znaš kako je čovjeku pri duši, kad tuguje i očajava — mislim čovjeku vatrene duše kao što sam ja. GINA: E-e, neka je tako. Ja i ne dajem ništa na to, jer ti si postao čovjek tako dobra srca, otkad imaš svoju kuću i ognjište. — A sad je baš bilo tako lijepo i ugodno kod nas, a Hedvig i ja. pa nama je samo ponekad trebalo da nešto malo potrošimo za jelo i haljine. JALMAR: Da, ugodno, — u kaljuzi tajni, — da! GINA: Fuj, taj odvratni klipan, zar se baš morao dovući ovamo u našu kuću! JALMAR: Da. i ja sam mislio da je dobro u našem domu. Ali to je bila zabluda. Odakle ću sada da crpim potrebnu snagu da bih svoj pronalazak doveo u svijet stvarnosti? Možda će on sada umrijeti u meni. A onda, Gino, tvoja prošlost će biti ta koja ga je ubila. GINA (suznih očiju): Ne, tako nešto ne smiješ govoriti, Ekdale. Ja sam ti cijelog života željela samo najbolje! JALMAR: Pitam se, šta je sada sa mojim snom o ocu porodice? Jer, kad sam tamo ležao na sofi, i razmišljao o pronalasku, onda sam jasno osjećao da će on iscrpiti sve moje snage. Slutio sam da će dan, kad svoj patent budem držao u rukama, da će taj dan biti dan moga rastanka. Ali moj san je uvijek bio da ćeš ti onda ostati kao bogata udovica preminulog pronalazača. GINA (briše suze): Ne, tako ne smiješ govoriti. Neka mi dragi bog ne dopusti da doživim dan kad ću sjediti ovdje kao tvoja udovica! JALMAR: Ah, svejedno. Sad je i onako sve propalo. Sve! (Gregers pažljivo otvara vrata hodnika i gleda unutra.) GREGERS: Smijem li ući? JALMAR: Da, uđi samo. GREGERS (ulazi blistavog i zadovoljnog lica i hoće oboma da pruži ruku): Pa, dragi moji—! (Gleda ih naizmjenično i šapuće Jalmaru): Još nije gotovo? JALMAR (glasno): Gotovo je. GREGERS: Stvarno? JALMAR: Proživio sam najgori čas svoga života. GREGERS: Ali, ja mislim, i najuzvišenlji. JALMAR: No, pa to prvo sam barem obavio. GINA: Bog neka vam oprosti, gospodine Verle. GREGERS (vrlo iznenađeno): Ali ja ovo ne razumijem. JALMAR: Sta ne razumiješ? GREGERS: Takav jedan veliki obračun — obračun na kome treba zasnovati sasvim novo življenje — življenje kao zajednički život u istini i bez tajni — JALMAR: Da, znam već; znam to sasvim dobro. GREGERS: Ja sam zasigurno očekivao: kad uđem na vrata, ugledaću ozarena lica muža i žene kao svjetlo prosvjećenja. A sad evo vidim samo natmureno, teško i tužno lice — GINA: No, da. (Skida abažur sa lampe.) GREGERS: Vi nećete da me shvatite, gospođo Ekdal. Pa da, treba vam vremena. — Ali ti, Jalmare! Ti si ipak valjda osjetio više posvećenje od velikog obračuna. JALMAR: Da, naravno da jesam. To jest — u izvjesnoj mjeri. GREGERS: Jer, ipak se ništa na svijetu ne može uporediti sa sreićom što opraštaš grešnici i što je ljubavlju uzdižeš do sebe. JALMAR: Zar misliš da
je čovjeku tako lako da proguta gotiku pilulu koja mu je pružena? GREGERS: Ne, običnom čovjeku nije, to može biti. Ali čovjeku kao ti —! JALMAR: Gospode, da, to znam. Ali moraš m
RELING {nabusito): Pa ona je u prelaznom dobu, dragi moj. JALMAR: Dakle god dijete ima mene —! Dokle god ja ne budem pod zemljom —! (Neko kuca.) GINA: Pst, Ekdale, neko je u hodniku. (Viče) Naprijed! (Ulazi gospođa Serbi u kostimu za šetnju.) GOSPOĐA SERBI: Dobro veće! GINA (ide joj u susret): Vidi je, zar ti, Berta! GOSPOĐA SERBI: Da, lično ja. Ali, valjda ne dolazim u nezgodno vrijeme? JALMAR: Sačuvaj bože! Vijesnik iz te kuće — GOSPOĐA SERBI (Gini): Iskreno rečeno, nisam mislila da ću u ovo vrijeme sresti i muške u kući. I tako sam skočila do tebe na mali razgovor i oproštaj. GINA: Tako? Zar putuješ? GOSPOĐA SERBI: Da, sutra ujutro: — u Hejdal — Gospodin Veri e je otputovao danas popodne. (Uzgred, Gregesu) Treba da vam izručim pozdrave. GINA: Ma, zamisli —! JALMAR: Tako? Gospodin Verle je otputovao? A vi putujete za njim? GOSPOĐA SERBI: Da, šta kažete na to, Ekdale? JALMAR: Pripazite se, to kažem. GREGERS: Ja ću ti objasniti. Moj otac se ženi sa gospođom Serbi. JALMAR: Ženi se s njom! GINA: Ah, Berta, njazad je i to došlo! RELING (tihim glasom): To valjda nije istina. GOSPOĐA SERBI: Jeste, dragi moj Reling, to je sušta istina. RELING: Vi hoćete ponovo da se udate? GOSPOĐA SERBI: Da. — tako će biti. Verle je nabavio potrebne papire, pa ćemo obaviti vjenčanje u potpunoj tišini gore u Hejdalu. GREGERS: Kao dobar pastorak moram vam zaželjeti mnogo sreće. GOSPOĐA SERBI: Hvala vam, — ako to ozbiljno mislite. Ja se nadam da će to i biti sreća, i za Verlea i za mene. RELING: U toj nadi se nećete prevariti. Gospodin Verle se nikad ne naloče — koliko j a znam; i sigurno nema naviku da svoje žene tuče do besvjesti, kako je to činio pokojni konjski doktor. GOSPOĐA SERBI: Ah, ostavite vi jadnog Sefbia na miru u njegovom grobu. Imao je on i svojih dobrih strana. RELING: Ali, gospodin Verle, taj ima još boljih strana — očigledno. GOSPOĐA SERBI: On barem nije spiskao i proćerdao sve što ima. Čovjek koji to uradi, mora da snosi i posljedice. RELING: Danas ću ja izaći — sa Molvikom. GOSPOĐA SERBI: To ne bi trebalo. Reling. Ne činite to — meni za ljubav. RELING: Tu se više ništa ne može izmijeniti. (Jalmuru) Ako hoćeš s nama, dođi. GINA: Ne, hvala. Ekdal neće ići s vama na takve i s k u r z i j e. JALMAR (Ijutito, poluglasno): Ah. zaveži! RELING: Adieu. gospođo — Verle. (Odlazi kroz vrata hodnika.) GREGERS (gospodi Serbi): Izgleda da se vi i Reling prilično dobro poznajete međusobno? GOSPOĐA SERBI: Da, poznajemo se godinama. Bilo je vrijeme kad je od nas moglo nešto i postati. GREGERS: Za vas je dobro što nije ništa postalo. GOSPOĐA SERBI: Da, tu imate pravo. Ali ja sam se uvijek čuvala da postupam prema nadahnućima. Jedna žena se nikad ne smije tako nečemu prepustiti.
GREGERS: Zar se ne bojite da bih ja mogao svome ocu prenijet; ovu priču o vašem starom poznanstvu? GOSPOĐA SERBI: Pa vi biste mogli znati da sam mu to ja sama ispričala. GREGERS: Tako? GOSPOĐA SERBI: Vaš otac zna i najmanju istinu koju bi mu ljudi mogli reći o meni. Sve takve stvari sam mu j a rekla. To je bilo prvo što sam učinila, kad mi je dao do znanja kakve su njegove namjere. GREGERS: Onda nalazim da ste vi neob'čno otvorenog srca. GOSPOĐA SERBI: Uvijek sam bila otvorenog srca. Mi žene time najviše postižemo. JALMAR: Šta kažeš ti, Gino, na ovo? GINA: Ah, mi žene smo vrlo različite. Jedna uradi ovako, druga onako. GOSPOĐA SERBI: Da, Gine, ja smatram da je najbolje uraditi ovako kako sam ja uradila. Ni Verle nije od mene zatajio ništa što se tiče njegove osobe. Vidiš, upravo to nas je tako čvrsto vezalo. Sad on može sjesti i tako otvoreno razgovarati sa mnom, kao malo dijete. Prije nikad nije imao prilike za to. Taj zdravi čovjek pun životne snage morao je čitavu svoju mladost i svoje najbolje godine slušati samo prebacivanja i moralne pridike. A često su se ta predbarivanja odnosila samo na neke prolazne izmišljotine — prema svemu što sam čula. GINA: Da, tako je i bilo kako si čula. GREGERS: Ako se dame misle zadržavati na ovoj temi, ja bih se radije oprostio. GOSPOĐA SERBI: Zbog toga možete sasvim mirno ostati. Neću više reći ni riječi. Samo sam htjela da znate da se nisam poslužila nikakvim prikrivanjem stvari niti lukavstvom. Možda izgleda da mi se pruža ogromna sreća; i u izvjesnom smislu to i jeste tako. Ali ja ipak mislim da ne uzimam više nego što dajem. Ja ga nikad neću ostaviti na cjedilu. A služiti ga i biti mu od koristi, to niko ne može bolje od mene, sada kad on postaje bespomoćan. JALMAR: Postaje bespomoćan? GREGERS (gospođi Serbi): No da, ne govorite sada o tome! GOSPOĐA SERBI: Ništa ne koristi da se i dalje krije, koliko god bih ja to željela. On slijepi. JALMAR (trgnu se): Slijepi? Ali to je čudno. I on slijepi! GINA: Pa to se mnogima dogodi. GOSPOĐA SERBI: A možete zamisliti šta će t o značiti za jednog poslovnog čovjeka. No, ja ću pokušati da mu ustupim svoje oči, koliko god budem mogla. A sad ne mogu duže ostati, imam pune ruke posla. — Da, vama sam još htjela da kažem, Bkd.ale: ako vam Verle za bilo šta bude trebao, možete, se obratiti Grebergu. GREGERS: Za ovu ponudu će vam se Jalmar Ekdal sigurno samo zahvaliti. GOSPOĐA SERBI: Je li? Pa mislila sam jer je ranije — GINA: Da, Berta, Ekdal sad više ništa neće primati od gospodina Verlea. JALMAR (polako i značajno): Molim vas, pozdravite od mene vašeg budućeg muža i recite mu da ja namjeravam u najskorije vrijeme da dođem do gospodina Greberga — GREGERS: Šta! Ti hoćeš —! JALMAR: — da dođem do gospodina Greberga, kažem, i da zatražim izvještaj o svoti koju dugujem njegovom gospodaru. Ja ću platiti taj dug časti — ha-ha-ha, to se mora nazvati dug časti! Ali dobro. Sve ću isplatiti sa pet posto kamata. GINA: Ali, najdraži Ekdale, bog zna da za to nemamo novaca. JALMAR: Molim vas, recite svom vjereniku da ja neprekidno radim na svom pronalasku. Recite mu: ono što moje duhovne snage održava u tom napornom radu jeste želja da se oslobodim tereta tog mučnog duga. Čitavu zaradu ću utrošiti u to da se riješim nepriličnih obaveza prema vašem budućem mužu. GOSPOĐA SERBI: U ovoj kući se nešto desilo. JALMAR: Svakako.
GOSPOĐA SERBI: No, adieu, dakle. Rado bih još malo popričala s tobom, Gino. Drugi put ćemo. Adieu. (Jalmar i Gregers se nijemo naklone. Gina prati gospođu Serbi do vrata.) JALMAR: Ne dalje od praga, Gino! (Gospođa Serbi ode. Gina zatvara vrata za njom.) JALMAR: Tako, Gregerse, sad je gotovo i to s dugovima. GREGERS: Barem za sada. JALMAR: Mislim da se moje držanje može nazvati korektnim. GREGERS: Ti si, zaista, onakav čovjek kakvim sam te ja uvijek smatrao. JALMAR: U izvjesnim slučajevima je nemoguće preći preko idealnih zahtjeva. Kao ocu porodice meni bi to bilo vrlo teško. Ali moraš mi vjerovati da ni ovo nije šala za čovjeka bez sredstava, ako treba da se oslobodi dugogodišnjih dugova koji su, tako reći, već bili pali u prašinu zaborava. Ali to je jednostrano; čovjek u meni traži i svoja prava. GREGERS (stavlja mu ruku na rame): Dragi Jalmare, zar nije dobro što sam došao? JALMAR: Jeste. GREGERS: Sto su ti sada jasni svi tvoji odnosi — zar to nije dobro? JALMAR (malo nestrpljivo): Svakako da je dobro. Ali jedno ipak smeta mom osjećaju pravičnosti. GREGERS: A to je? JALMAR: Sto sam — da, ne znam jesam li se smio tako bezobzirno izražavati o tvome ocu. GREGERS: Prema meni ne moraš imati nikakvih obzira. JALMAR: Pa lijepo. Ali, vidiš, mislim da tu ima nečeg što me buni: čini mi se da je o n sada taj koji ostvaruje istinski brak, a ne ja. GREGERS: Ali kako možeš tako nešto reći! JALMAR: Sigurno je da je tako. Tvoj otac i gospođa Serbi ulaze sada u jedan brak, koji zasnivaju na punom povjerenju, na potpunoj i obostranoj iskrenosti; oni ništa ne skrivaju jedino od drugoga; nema nikakve tajne u njihovom odnosu; među njima je — ako tako smijem da se izrazim — dogovoreno obostrano opraštanje grijeha. GREGERS: No da, pa šta onda? JALMAR: Pa tu je onda sve kako treba. Prema svemu onome što si mi ti govorio, tu bi bili svi oni uslovi da se osnuje istinski brak. GREGERS: Ali to je ipak nešto sasvim drugo, Jalmare. Nećeš valjda sebe i nju porediti s njima dvoma —? No — ti me već razumiješ. JALMAR: Ipak ne mogu da se oslobodim misli da u svemu ovome ima nešto što pogađa i vrijeđa moju svijest o pravičnosti. Izgleda baš kao da uopšte nema pravde ni reda na svijetu. GINA: Fuj. Ekdale. tako nešto ne smiješ reći dragom bogu! GREGERS: Hm. Bolje da ostavimo to pitanje na miru. JALMAR: A s druge strane mi se opet čini, kao da vidim ruku sudbine koja izravnava. Jer, on će oslijepiti. GINA: Ah, to još nije tako sigurno. JALMAR: To je nesumljivo. Mi barem u to ne bismo smjeli sumnjati. Jer, upravo u toj činjenici leži pravedno izravnanje. On je svojevremeno zaslijepio jedno bezazleno stvorenje — GREGERS: Nažalost, on je mnoge zaslijepio. JALMAR: A sada dolazi nešto Neumoljivo i Zagonetno i zahtijeva od Verlea njegove vlastite oči. GINA: O-o, kakve ružne stvari ti govoriš. Mene hvata strah. JALMAR: Korisno je da se tu i tamo malo zadubimo u mračne strane života. (Hedvig,
u šeširu i kaputu, ulazi veselo i zadihano na vrata hodnika.) GINA: Već si se vratila? HEDVIG: Da, nisam išla daleko. I to je bilo dobro: jer nekog sam srela pred kućom. JALMAR: Sigurno gospođu Serbi. HEDVIG: Da. JALMAR (hoda okolo): Nadam se da si je sada posljednji put srela. (Pauza. Hedvig zbunjeno gleda sad jedno sad drugo kao da traži odobrenje.) HEDVIG (prilazi i umiljava se): Oče — JALMAR: No, šta je — Hedvig? HEDVIG: Gospođa Serbi mi je nešto donijela. JALMAR (zastaje): Tebi? HEDVIG: Svakako, — nešto za sutra. GINA: Berta ti je za taj dan uvijek donosila po neku sitnicu. JALMAR: Pa šta ti je donijela? HEDVIG: Ne, to sad još ne treba da znaš, jer to će mi majka sutra rano staviti na krevet-JALMAR: Ah, te petljavine iza mojih leđa! HEDVIG (brzo): Ma dobro, možeš odmah vidjeti. To je jedno veliko pismo. (Vadi pismo iz džepa.) JALMAR: Još i pismo? HEDVIG: Da, to je samo pismo. Drugo će doći kasnije. Zamislite samo — pismo! Ja još nikad nisam dobila pismo. A ovdje stoji "gospođica", na kovertu. (Čita) "Gospođica Hedvig Ekdal" — hej, — to sam ja! JALMAR: Daj da vidim to pismo. HEDVIG (pruža mu pismo): Evo ti ga. JALMAR: To je Verleov rukopis. GINA: Jesi li siguran, Ekdale? JALMAR: Evo, vidi i sama. GINA: Ah, zar misliš da se ja u to razumijem? JALMAR: Hedvig, smijem li otvoriti pismo — i pročitati? HEDVIG: Otvori ako hoćeš, da. GINA: Ne, nemoj sada, Ekdale, to je za sutra. HEDVIG (tiho): Ma pusti ga neka pročita! Sigurno je nešto dobro, pa će otac biti zadovoljan i onda će ovdje biti opet veselo. JALMAR: Dakle, smijem ga otvoriti? HEDVIG: Da, da, molim te, oče. Baš lijepo da saznamo šta piše unutra! JALMAR: Dobro. (Otvori pismo, vadi papir, čita i izgleda zbunjen) Šta sad ovo znači —? GINA: Šta piše? HEDVIG: Ah, pa reci nam, oče! JALMAR: Budite mirni! (Čita još jedanput, poblijedi ali govori pribrano): Ovo je darovno pismo, Hedvig. HEDVIG: Zamisli! A šta ću dobiti? JALMAR: Čitaj sama. HEDVIG (ode do lampe i čita.) JALMAR (poluglasno, steže pesnice): 'Oči! Oči! — a sada još to pismo! HEDVIG (usred čitanja): Da, ali čini mi se da se ovo odnosi na djeda. JALMAR (uzme joj pismo): Slušaj, Gino, shvataš li ti ovo? GINA: Ja ništa ne znam. Govori šta je. JALMAR: Verle piše Hedvig, da njen stari djed više ne mora da se bavi piskaranjem, nego da svakog mjeseca može u kancelariji podići stotinu kruna. — GREGERS: Aha! HEDVIG: Sto kruna, majko! To piše. GINA: Pa to je sreća za djeda. JALMAR: — stotinu kruna, dok mu je potrebno — to svakako zna>či doik ne sklopi oči. GINA: No, onda je zbrinut, jadni čovjek. JALMAR: A sad dolazi ovo. To sigurno nisi pročitala, Hedvtig. Kasnije ovo darovanje prelazi na tebe. HEDVIG: Na mene? Sve skupa? JALMAR: Piše da je tebi za cijeli život osigurana ista svota. Čuješ li, Gino? HEDVIG: Zamisli samo — toliki novac da dobijem! (Drma ga) Oče, oče, zar nisi zadovoljan? JALMAR (otklanja je): Zadovoljan! (Hoda okolo) Kakav vidik — kakva perspektiva se otvara pred mojim očima! Hedvig je to;
ona je ta koju on tako bogato dariva! GINA: No da, njoj je rođendan — HEDVIG: Pa i ti ćeš dobiti, oče! Ti valjda znaš da ću ja sav novac dati tebi i majci. JALMAR: Majci — da! Eto, tu smo. GREGERS: Jalmare, to je neka klopka koju ti postavljaju. JALMAR: Misliš da je opet klopka? GREGERS: Kad je on juče bio ovdje, rekao mi je: Jalmar Efedal nije takav čovjek, kakvim ga ti smatraš. JALMAR: Nije takav čovjek —! GREGERS: To ćeš ti još vidjeti, rekao sam ja. JALMAR: I vidjeće da se ja ne dam podmititi novcem —! HEDVIG: Ali, majko, šta zmači ovo sve? GINA: Idi i skini kaput. (Hedvig ode, skoro plačući prema kuhinjskim vratima.) GREGERS: Jalmare, sad će se pokazati (ko ima pravo, on ili ja. JALMAR (cijepa papir polako po dužini, stavlja oba komada na sto i kaže): Ovo je moj odgovor. GREGERS: To sam i očekivao, JALMAR (ode do Gine koja sjedi kraj peći i govori prigušenim glasom): A sad više nikakvih prikrivanja. Ako se O'dnos između tebe i Verlea sasvim završio kad isi se ti, kako ti kažeš, bila zacopala u mene, zašto nam je on onda pomagao da se uzmemo? GINA: Valjda je mislio< da će moći navraćati ovamo. JALMAR: Samo to? Zar se nije bojao izvjesne mogućnosti? GINA: Ne razumijem šta misliš. JALMAR: Hoću da znam da li — tvoje dijete ima pravo da živi pod mojim krovom. GINA (uspravi se, oči joj sijevaju): l to pitaš ti! JALMAR: Moraš mi odgovoriti na ovo jedino pitanje! Pripada li Hedvig meni — ili —? No? GINA (gleda ga s hladnim prkosom): Ja ne znam. JALMAR (drhteći): Ti ne znaš! GINA: Odakle j a da znam? Ovakva jedna kao što sam j a — JALMAR (tiho, okreće joj leđa): Onda ja više nemam šta da tražim u ovoj kući. GREGERS: Razmisli, Jalmare. JALMAR (oblači kaput): Tu nema šta da razmišlja čovjek kao što sam ja. GREGERS: Naprotiv, tu je beskrajno mnogo za razmišljanje. Vas troje morate ostati zajedno ako hoćeš da se žrtvuješ velikom oproštaju. JALMAR: To neću. Nikad, nikad više! (Uzima šešir) Moj dom leži oko mene u ruševinama. (Briše suze) Gregerse, ja više nemam djeteta! HEDVIG (koja je otvorila kuhinjska vrata): Šta to kažeš! (Pritrči mu) Oče! Oče! GINA: Zaboga! JALMAR: Ne približavaj rni se, Hedvig! Bježi — bježi! Ne mogu da te podnesem. O, te oči —! Zbogom! (Hoće na vrata.) HEDVIG (vješa se na njega i inče glasno): Nemoj! Nemoj! Ostani kod mene! GINA (viče): Pogledaj dijete, Ekdale! Pogledaj dijete! JALMAR: Neću! Ne mogu! Moram otići — što dalje iz svega ovoga! (Otrgne se od Hedvig i ode kroz vrata hodnika.) HEDVIG (očajnog pogleda): On odlazi od nas, majko! On odlazi od nas! On se nikad neće vratiti. GINA: Ne plači, Hedvig. Otac će se već vratiti. HEDVIG (baca se jecajući na sofu): Ne, ne, on se neće više nikad nama vratiti. GREGERS: Vjerujte mi, gospođo Ekdal, htio sam sve da okrenem na dobro. GINA: Da, može biti. A ipak — bog nek' vam plati. HEDVIG (leži na sofi): Ah, čini mi se da ću umrijeti! Šta sam mu učinila? Majko, ti ga moraš vratiti ovamo!
GINA: Da, ida, da. Samo ti budi mirna, pa ću ja otići da ga potražim. (Oblači kaput) Možda je ušao kod Relinga. Ali sad ne smiješ više da ležiš i plačeš. Obećavaš li mi? HEDVIG (grčevito plače): Da, neću više, samo da se otac vrati. GREGERS (Gini koja hoće da ide): Zar ne bi bilo bolje da ga pustite da se sam obračuna sa svojim bolom? GINA: Ah, koješta, to može i poslije. Prije svega, moramo vidjeti kako ćemo umiriti ovo dijete. (Ode na vrata hodnika.) HEDVIG (uspravi se i obrisa suze): Sad mi morate reći šta ovo sve ima da znači. Zbog čega otac više neće da zna za mene? GREGERS: To ćete smjeti da pitate tek kad budete veliki i odrasli. HEDVIG (jeca): Ali ja ne mogu stalno ostati ovako strašno tužna, sve dok ne budem velika i odrasla! — Ja već znam šta je. — Možda ja nisam pravo očevo 'dijete. GREGERS (nemirno): Kako bi se to moglo dogoditi? HEDVIG: Možda me je majka negdje našla. A sad je otac saznao. 0 takvim stvarima sam čitala. GREGERS: No, i kad bi bilo tako — HEDVIG: Da, ali ja mislim da bi me ipak mogao isto tako voljebi, Možda još i više. Kako i ja divlju patku, koju smo dobili na poklon, tako straišno volim. GREGERS (skreće razgovor): Da, tačno! Divlju patku! Hedvig, da malo razgovaramo o divljoj patki. HEDVIG: Jadna divlja patka! Ni nju on više neće ni da vidi svojim očima. Zamislite samo, on bi joj najradije zavrnuo vratom! GREGERS: Ah, to on sigurno neće uraditi! HEDVIG: Ne, •— ali tako je rekao. A to je baš ružno od oca, da tako nešto i kaže. Jer ja se svako veće molim za divlju patku 1 molim boga da je sačuva od smrti i od svakog zla. GREGERS (gleda je): Da li se svake večeri molite? HEDVIG: Da, svakako. GREGERS: Ko vas je tome naučio? HEDVIG: Ja sama. Kad je otac jedanput bio jako bolestan i imao pijavice na vratu, govorio je da mu je smrt za leđima — GREGERS: I onda —? HEDVIG: Onda sam naveče u krevetu molila za njega. I od tada mi je to ostalo. GREGERS: Pa sad molite i za divlju patku? HEDVIG: Da, mislila sam da bi bilo dobro da i divlju patku uključim. Jer je bila tako slaba u početku. GREGERS: Sigurno se molite i ujutro? HEDVIG: A, ne, to ne radim! GREGERS: A zašto ne molite i ujutro? HEDVIG: Pa ujutro je tako svijetlo. I onda se više ničeg ne treba bojati. GREGERS: A divljoj patki, koju toliko volite, otac hoće da zavrne vratom? HEDVIG: Ne, samo je rekao da bi za njega bilo najbolje da tako učini. Ali meni za ljubav on će je poštedjeti. Ipak je to lijepo od oca. GREGERS (približi se): A kad biste sad vi, njemu za ljubav, dobrovoljno žrtvovali divlju patku? HEDVIG (ustaje): Divlju patku?! GREGERS: Kad biste vi bili voljni da žrtvujete za njega to najvrednije što znate l imate na svijetu? HEDVIG: Vjerujete da bi to pomoglo?
GREGERS: Pokušajte. Hedvig. HEDVIG (tiho, sjajnih očiju): Da, ja ću to pokušati. GREGERS: Mislite li da ćete imati prave duševne snage za to? HEDVIG: Zamoliću djeda da ustrijeli divlju patku mjesto, mene. GREGERS: Da, učinite tako. Ali ni riječ o tome vašoj majci! HEDVIG: Zašto? GREGERS: Ona nas ne razumije. HEDVIG (zamišljeno): Divlja patka, da. Sutra rano ću ja to pokušati. (Gina ulazi na vrata hodnika.) HEDVIG (njoj u susret): Jesi li ga našla, majko? GINA: Ne, ali sam čula da je bio kod Relinga i da je s njim Izašao. GREGERS: Znate li to sigurno? GINA: Da, portirka mi je rekla. Kaže da je i Molvik izašao s njima. GREGERS: I to u ovom trenutku, kad njegova duša toliko čezne da se bori u samoći! GINA (odlaže kaput): Da, da, .muškarci su tako različiti. Bog zna kud ga je Reling odvukao! Išla sam i prijeko, kod madam Eriksen, ali ni tamo ih nema. HEDVIG (bori se sa suzama): O, ako on sad više nikada ne dođe kući! GREGERS: On 6e opet doći kući. J a ću ga sutra ujutro potražiti; i onda ćete vidjeti kakav će doći. Zato sad mimo spavajte, Hedvig. Laiku noć! (Odlazi na vrata hodnika.) HEDVIG (jecajući pada majci na grudi): Majko, majko! GINA (tapše je po leđima i uzdiše): E, da, Reling, on je imao prato. Tako je to kad ti dođu uvrnuti momci i naklapaju o nekakvom napretku. PETI ČIN Atelje Jalmara Ekdala. Unutra pada sivo i hladno jutarnje svjetlo. Na velikim oknima krovnog prozora leži mokri snijeg. Gina, sa kućnom keceljom, dolazi iz kuhinje sa metlicom za prašinu i krpom za brisanje i ide prema dnevnoj sobi. U istom trenutku brzo ulazi Hedvig iz hodnika. GINA (zastaje): No? HEDVIG: Da, majko, mislim da je on dolje kcd Relinga — GINA: Eto vidiš! HEDVIG: — jer portirka kaže da je čula, kako je Reling doveo dvojicu, kad je noćas došao kući. GINA: Tako sam i mislila. HEDVIG: Ali šta to koristi, ako neće da dođe gore ikod nas. GINA: Onda ću barem ja sići dolje i govoriti s njim. (Stari Ekdal u kućnom ogrtaču i' papučama, sa zapaljenom lulom, pojavi se na vratima svoje sobe.) EKDAL: Čuj, Jalmare —; zar Jalmar nije kod kuće? GINA: Ne, valjda je izašao. EKDAL: Tako rano? I po ovako glupoj snježnoj vijavici? No, dobro, molim lijepo. Mogu ja i sam napraviti svoju jutarnju promenadu. (On gurne tavanska vrata u stranu. Hedvig mu pomaže. On uđe a ona zatvori vrata za njim.) HEDVIG (poluglasno): O, majko, samo da jadni djed ne čuje da otac hoće da ode od nas. GINA: Ah, ni govora! Djed ne smije ništa saznati. Prava je sreća što juče nije bio kod kuće, da vidi cnaj skandal. HEDVIG: Da, ali — (Gregers ulazi na vrata hodnika.) GREGERS: No? Jeste li ga pronašli? GINA: Kažu da je dolje, kod Relinga. GREGERS: Kod Relinga! Zar je stvarno izlazio s tom dvojicom? GINA: Biće da je tako. GREGERS: Da, ali on kome sada toliko treba samoća i ozbiljno razmišljanje — GINA: To ste dobro rekli.
(Reling ulazi iz hodnika.) HEDVIG (njemu u susret): Je li otac kod vas? GINA (istovremeno): Je li kod vas? RELING: Da, naravno. HEDVIG: A vi nam ništa ne kažete! RELING: Da, ja sam zvi-jer! Ali prvo sam morao onu drugu zvi-jer zauzdati —, onu demonsku prirodu, naravno; i sad je tako čvrsto zaspao da — GINA: Šta kaže Efcdal danas? RELING: Ne kaže uopšte ništa. HEDVIG: Zar ništa ne govori? RELING: Ni slova. GINA: Pa šta onda radi? RELING: Leži na sofi i hrče. GINA: Tako? Da, Ekdal može baš strašno da hrče. HEDVIG: On spava? On može da spava? RELING: Da, sva je prilika. GREGERS: To se može shvatiti. Nakon duševne 'borbe, njegove snage su iscrpljene — GINA: A nije on ni navikao da skita okolo i da noću nije kod kuće. HEDVIG: Majko, možda je to dobro što može da spava. GINA: I ja mislim. Ali onda ne treba ni da ga prerano probudim--. Treba da budete pažljivi. Reling; a ja sad moram prvo kuću lijepo urediti i počistiti, pa onda —. Hodi, Hedvig, pomozi mi. (Gina i Hedvig odlaze u dnevnu sobu.) GREGERS (obraća se Relingu): Možete li mi objasniti duševni nemir koji Jalmar sada prolazi? RELING: Ja, zaista, nisam primijetio da on prolazi neki duševni nemir. GREGERS: Šta! Na jednoj ovakvoj pirefcretnici, kad njegov život dobiva sasvim novu osnovu —? Kako možete misliti da jedna takva ličnost kao Jalmar —? RELING: Ah, Tčnost — on! Ako je on nekad i imao preduslova za takav dijapazon, oni su još u njegovim dječačkim god'nama iz korijena temelj :to uništeni. U to vas ja uvjeravam. GREGERS: To bi ipak bilo čudno — kraj odgoja punog ljubavi, kakav je on imao. RELING: Mislite kod one dvije luckaste i histerične gospođice tetke? GREGERS: Mogu samo da vam kažem da su to bile žene koje nikad nisu zaboravljale na idealni napredak — no, da, — sad ćete vi opet napraviti neki vic. RELING: Ne, za to nisam raspoložen. Uostalom, ja to sve znam. On mi je dovoljno bulaznio o tim svojim "-duhovnim maj čičama". Ali ja ne vjerujem da on ima bog zna šta da im zahvali. Ekdalova nesreća je u tome što je njegova okolina uvijek vidjela u njemu neko svjetlo — GREGERS: A zar om to možda nije? Mislim u dubini svoje duše? RELING: Ja ništa od toga nikad nisam primijetio. Da je tako mislio njegov otac — to se može razumjeti. Jer stari gospodin poručnik je čitav svoj život bio pravo govedo. GREGERS: On je čitav svoj život bio čovjek sa dječijom dušom; t o je ono što vi ne shvatate. RELING: No, dobro! Ali kad je dragi i slatki Jalmar s teškom mukom postao student, važio je odmah i među svojim kolegama za neko veliko svjetlo budućnosti. Pa bio je Ijepuškast — to privlači — rumen i bijel — upravo onakav momčić kakvog vole male djevojke; i jer je imao tu 'dušu koja lako zatreperi i nešto u glasu što plijeni srca i jer je tako lijepo znao da deklamuje stihove i misli drugih ljudi — GREGERS (Ijutito): Govorite li vi to o Jal m a r u Ekdalu? RELING: S vašim dopuštenjem — da; tako vam, eto, izgleda slika idola, pred kojim vi padate na nos. GREGERS: Ne vjerujem da sam tako potpuno slijep.
RELING: O, da, niste ni daleko od toga. Jer, vidite, vi ste takođe bolestan čovjek. GREGERS: Tu imate pravo. RELING: O, da. Vi ste kompliciran slučaj. Tu je najprije ta teška groznica pravičnosti, a onda — što je još gore — vi neprestano tumarate u nekom obožavalačkom delirijumu. Uvijek se morate diviti nečemu izvan svog vlastitog života. GREGERS: Naravno da moram tražiti nešto izvan svog vlastitog Ja. RELING: Ali vi se tako sramotno varate u tim čudima koja, čini vam se, i čujete i vidite oko sebe. Opet ste, evo, dospjeli u jednu siromašnu kuću sa svojim idealnim napretkom; a u ovoj kući vam se to neće isplatiti. GREGERS: Ako nemate bolje mišljenje o Jalmaru Ekdalu, kakvo vam je onda zadovoljstvo da budete stalno s njim? RELING: Bože moj, pa ja sam ipak nešto kao doktor, da kažem, na svoju sramotu. A onda se moramo zauzimati za jadne bolesnike koji ovdje u kući stanuju. GREGERS: Tako? Zar je i Jalmar Ekdal bolestan? RELING: Kao što su, otprilike, svi ljudi bolesni, nažalost. GREGERS: I kakvu kuru primjenjujete kod Jalmara? RELING: Svoju uobičajenu. Brinem se da se u njemu održi životna laž. GREGERS: Životna — laž? Jesam li dobro čuo —? RELING: Da, rekao sam: životna laž. Jer, vidite, životna laž, to vam je stimulativan princip. GREGERS: Smije li se pitati s kakvom je životnom laži snabdjeven Jalmar? RELING: Tu ću vas zamoliti za izvinjenje — takve tajne ne odajem brbljlvcima. Vi biste bili u stanju da mi ga još više izludite. Ali metoda je isprobana. Ja sam je primijenio i na Mol-viku. Njega sam napravio "demonskom prirodom". T o je bubica koju sam njemu morao staviti u glavu. GREGERS: Zar on nije demonska priroda? RELING: Dođavola, a što znači demonska priroda? I to je samo tlapnja, koju sam izmislio da čovjeka održim u životu. Da to nisam učinio, taj dobri i jadni magarac bi već prije mnogo godina propao u samopreziranju i očajanju. A tek stari poručnik! Taj je, naravno, sam pronašao svoju kuru. GREGERS: Poručnik Ekdal? U čemu? RELING: Pa, šta vi mislite zašto se taj lovac na medvjede jurca tamo pod krovom i lovi vlastite zečeve? Na čitavom svijetu nema sretnijeg stvora nego što je taj ostarjeli dječak kad može da tumara tamo po toj svojoj staretinarnici. Cetiri-pet osušenih božićnjih jelki koje je tamo poredao, za njega su isto što i velika, svježa hejdalska šuma. Pijetao i kokoši su mu tetrijebi i tetrebice u borovim vrhovima; zečići i kunići što skakuću po tavanu su medvjedi, za koje je toliko vezan, taj hrabri starac--prirodnjak. GREGERS: Da, nesretni, stari poručnik. On je morao da napusti mnoge svoje ideale. RELING: Dok nisam zaboravio, gospodine Verle junior, nemojte upotrebljavati tu strašnu riječ: ideali. Pa mi imamo za to dobru domaću riječ: laži. GREGERS: Mislite da su to slične stvari? RELING: Da, otprilike kao tifus i groznica. GREGERS: Gospodine doktore, ja se neću smiriti dok ne spasim Jalmara iz vaših kandži. RELING: To bi za njega bila najveća nesreća. Ako prosječnom čovjeku oduzmete njegovu životnu laž, oduzeli ste mu istovremeno i njegovu sreću. (Hedvig koja dolazi iz dnevne sobe) No, mala mamice divlje patke, sad ću ja dolje da vidim da li otac još leži i mozga o svom čudesnom pronalasku. (Ode 'croz hodnik.) GREGERS (približi se Hedvig): Vidim na vama da ono još nije učinjeno. HEDVIG: Šta? Ah, ono sa divljom patkom. Ne, nije.
GREGERS: Mogao sam i misliti — kad je trebalo izvršiti djelo, napustila vas je duševna snaga. HEDVIG: Ne, to uopšte nije. Ali ikad sam se jutros probudila i pomislila na sve to o čemu smo govorili, učinilo mi se nekako čudno. GREGERS: Čudno? HEDVIG: Da. ne znam ni sama. — Juče mi se u prvi trenutak •učinilo da ima nečeg divnog u tome. Ali pošto sam prespavala pa se opet sjetila toga, učinilo mi se da to nije ništa naročito. GREGERS: No da, a kako mislite ovdje narasti, a da ništa u sebi ne okajete — HEDVIG: To mi je svejedno. Samo da otac dođe kući — GREGERS: Ah, ikad biste samo imali olko koje vidi šta daje vrijednost životu — kad biste imali prave, radosne požrtvovanosti, vidjeli biste onda kako bi vam se otac vratio. — Ali ja još vjerujem u vas, Hedvig. (Ode na vrata hodnika.) (Hedvig hoda tamo-amo. Onda pode u kuhinju. U istom trenutku kucanje iznutra, na tavanska vrata. Hedvig ode i otvori ih. Stari Ekdal izlazi. Ona opet zatvori vrata.) EKDAL: Hm, veliko je zadovoljstvo ovako sam poći u šetnju. HEDVIG: Bi li imao volju da loviš, djede? EKDAL: Danas nije vrijeme za lov. Mračno je. Ne vidi se ni prst pred okom. HEDVIG: Zar nikad ne zaželiš da pucaš u nešto drugo osim u zečeve? EKDAL: Šta je, zar zečevi možda nisu dobri? HEDVIG: Jesu, ali — divlja patka? EKDAL: Ho-ho, ti se bojiš da ne ustrijelim tvoju divlju patku! Neću, dok sam živ. Dok sam živ! HEDVIG: Ne, pa ti to sigurno ne bi ni mogao. Teško je ustrijeliti divlju patku, kažu. EKDAL: Ja da ne bih mogao! Mogu, i te kako! HEDVIG: Kako bi to učinio, djede? Ne mislim na moju 'divlju patku, nego na druge. EKDAL: Gledao bih da je pogodim ispod grudi, razumiješ? Jer to je najteže. A onda, mora se gađati u suprotnom smjeru, a ne u smjeru perja. HEDVIG: I onda umru, djede? EKDAL: Naravno da umru — ako se dobro gađa. No, sad moram unutra da se dotjeram. Hm — znam već — hm. (Ode u svoju sobu.) (Hedvig malo pričeka, krišom gleda prema sobnim vratima. Onda ode do police, popne se na prste, uzima dvocijevni pištolj i posmatra ga.) (Gina sa metlom i krpom dolazi iz dnevne sobe. Hedvig brzo ostavi pištolj.) GINA: Hedvig, nemoj da stojiš tu i kopaš po očevim stvarima. HEDVIG (odlazi od police): Samo sam htjela da malo pospremim. GINA: Idi radije u kuhinju i vidi je li kafa još topla. Ponijeću mu doručak kad pođem dolje. (Hedvig ode. Gina počinje da sprema po ateljeu. Domalo se polako otvaraju vrata i Jalmar oklijevajući poviri unutra. On je u kaputu, bez šešira, izgužvan, kosa mu je neočešljana, oči blijede i bez sjaja.) GINA (zastaje s metlom u ruci i gleda ga): Bože moj, ipak si došao, Ekdale? JALMAR (ulazi i odgovara tupim glasom): Došao sam — da odmah ponovo nestanem. GINA: No, da. Mogu misliti. Ali, bože, kako to izgledaš? JALMAR: Kako izgledam? GINA: A tek tvoj fini zimski kaput! No, baš si ga udesio! HEDVIG (na kuhinjskim vratima): Majko, hoću li prvo —-(Ugleda Jalmara, potrči prema njemu i viče od radosti): Oče, oče! JALMAR (okreće se i odbija je rukom): Idi, idi, idi! (Gini) Skloni
je od mene, kad ti kažem! GINA (poluglasno): Idi u sobu, Hedvig. (Hedvig tiho ode.) JALMAR (zaposlen, izvlači ladicu stola):
Moram
ponijeti
svoje knjige. Gdje su mi knjige? GINA: Kakve knjige? JALMAR: Moja naučna djela, naravno — tehnički časopisi koji mi trebaju za pronalazak. GINA (traži na polici): Jesu li to ove što nemaju korica? JALMAR: Da.to su. GINA (stavlja naslagane sveske na sto): 'Da ti ih Hedvig uokviri? JALMAR: Ne trebaju mi okviri. (Kratka pauza.) GINA: Ti, dakle, ostaje! pri tom da ćeš otići od nas, Ekdale? JALMAR (rovi po knjigama): To se. valjda, razumije samo po sebi. GINA: No, da. JALMAR (žestoko): Ne mogu, valjda, pustiti da mi svakog dana i sata srce puca i krvari. GINA: Neka ti bog oprosti što tako ružno misliš o meni. JALMAR: Dokaži mi —! GINA: Čini mi se da bi t i trebao dokazati. JALMAR: I pored takve prošlosti kakva je tvoja? Ima izvjesnih zahtjeva — osjećam potrebu da ih nazovem idealnim zahtjevima — GINA: A djed? Šta će biti s tim jadnim čovjekom? JALMAR: Ja znam svoju dužnost. Starac će sa mnom. Ja ću u grad da izvršim pripreme — hm. (Oklijevajući) Da li je neko našao moj šešir na stepenicama? GINA: Nije. Zar si ga izgubio? JALMAR: Bio mi je, naravno, na glavi kad sam noćas došao kući; tu nema sumnje; ali jutros nisam mogao ida ga nađem. GINA: Isuse, gdje li si samo bio s onim sikitnicama? JALMAR: Ah. ne pitaj me za tako nebitne stvari. Zar misliš da sam raspoložen da se sjećam pojedinosti? GINA: Samo da se nisi prehladio, Ekdale! (Ode u kuhinju.) JALMAR (govori sam sebi, poluglasno i ogorčeno, dok istresa ladicu): Ti si budala, Reling! — Hulja si ti! — Ah, kalkav ništavan zavodnik! — Kad bih samo znao nekog da te ucmeka. (Stavlja na stranu stara pisma. Onda nade pocijepano pismo od juče, uzima ga, sastavlja dijelove. Brzo ga ostavlja, jer ulazi Gina.) GINA (stavlja punu posudu kaje na sto): Evo, popij nešto toplo ako nemaš apetita. A evo i hljeba sa buterom i malo salame. JALMAR (krišom gleda u kaju): Salame? Pod ovim krovom nikad više! Jest da posljednjih dvadeset i četiri sata nisam ništa okusio, ali to je svejedno. — Moji crteži! Moja započeta sjećanja! A gdje mi je dnevnik i moji važni papiri? (Otvara sobna vrata, ali ustukne natrag) Evo je opet! GINA: Pa, dragi bože, mora dijete negdje biti. JALMAR: Izlazi! (Ukloni se. Hedvig preplašeno ulazi u atelje.) JALMAR (s rukama na kvaki, Gini): Za vrijeme posljednjih trenutaka koje provodim u svom prijašnjem domu, želim da budem pošteđen stranih osoba — (Ode u sobu.) HEDVIG (pritrča majci, pita tiho i drhteći): Je li on to misli mene? GINA: Idi -u kuhinju, Hedvig, ili ne, idi radije u svoju sobu. (Govori Jalmaru idući u sobu) Čekaj -malo, Ekdale. Ne kopaj tako po komodi. Ja znam gdje su ti stvari. HEDVIG (trenutak stoji nepokretna od straha i zbunjenosti, grize usne da zadrži suze, a onda grčevito steže pesnice i kaže tiho): Divlja patka! (Ona se šunja do police, skida pištolj,
otvori malo tavanska vrata, provuče se unutra i povuče vrata.) (Jalmar i Gina započinju razgovor u dnevnoj sobi.) JALMAR (dolazi sa starim tekama i papirima i stavlja ih na sto): Kako da sve stane u putnu torbu? Imam hiljade stvari da ponesem! GINA (ide za njim sa putnom torbom): Pa onda ostavi sve to i uzmi samo košulju i nekoliko gaća. JALMAR: Puh, to naporno spremanje —! (Skine kaput i bod ga na sofu.) GINA: A kafa ti stoji tu i hladi se. JALMAR: Hm. — (Nehotice popije gutljaj a onda još jedan.) GINA (briše naslone stolica): Najteže će ti biti da nađeš ovako veliki tavan za zečeve. JALMAR: Sta? Zar moram i zečeve vući sa sobom? GINA: Pa stari ne može biti bez zečeva, to znaš. JALMAR: Moraće se naviknuti. Ima i većih stvari u životu kojih se j a moram odreći, nego što s:u njegovi zečevi. GINA (praši ormar): Hoću li ti i sviralu staviti u torbu? JALMAR: Ne. Sviralu neću. Ali daj mi pištolj. GINA: Pikstolu ćeš ponijeti? JALMAR: Da. moj nabijeni pištolj. GINA (traži ga): Nema ga. Mora da ga je stari odnio unutra. JALMAR: Zar je on na tavanu? GINA: Vjerovatno jeste.. JALMAR: Hm, osamljeni starac. (On uzima komad hljeba s bute-rom, jede i ispije kaju.) GINA: Da nismo iznajmili onu sobu, mogao si se sad ti tamo useliti. JALMAR: Da ostanem po istim krovom sa —! Nikad! Nikad više! GINA: Ali mogao bi dan^dva ostati u dnevnoj sobi! Tamo bi bio sam. JALMAR: Napolje iz ovih zidova! GINA: No, a kaiko bi bilo kod Relinga i Molvika? JALMAR: Ne pominji mi ni imena tih ljudi! Izgubim apetit, kad •ih se samo sjetim. •— Ah, ne, ja moram napolje u oluju i vijavicu — moram da idem cd kuće do kuće, da tražim krov nad glavom za svog oca i za sebe. GINA: Ali nemaš šešira, Ekdale! Izgubio si šešir. JALMAR: O, te hulje i probisvijeti! Šešir se mora naći. (Uzima drugi komad hljeba s buterom) Mora se naći. Jer, stvarno, nemam volju da rizikujem i svoj život. (Traži nešto na stolu.) GINA: Sta to tražiš? JALMAR: Buter. GINA: Evo, odmah ću. (Ode u kuhinju.) JALMAR (više za njom): Ah. nije potrebno, mogu ja da jedem l suh hljeb — GINA (donosi sud sa buterom): Pogledaj, sasvim je svjež! (Ona mu sipa novu kafu. On sjeda na sofu, maže još butera po hljebu, jede i pije šuteći.) JALMAR: Da li bih mogao, ali da me niko — pa ma ko to bio — ne smeta, stanovati još dan-dva 'Ovdje u sobi? GINA: Svakako da bi mogao, samo ako hoćeš. JALMAR: Jer ne vidim nikakve mogućnosti da sve te zečeve, stvari, otpremim. GINA: I onda — moraš mu pravo kazati da nećeš više da živiš s nama. JALMAR (odgurnu šoljicu): Ah, i to, dabome; sve ove zapetljane odnose ću morati još jedanput da sažvaćem. — Moram razmisliti, prvo razmisliti. Ne mcgu sav taj teret uzeti na
sebe u jednom danu. GINA: Ne, ne možeš. I to još po ovakvom groznom vremenu kakvo' je napolju. JALMAR {uzima Verleovo pismo): Vidim, ovaj papir se još ovuda povlači. GINA: Ja ga nisam ni dotakla. JALMAR: Mene se on i ne tiče — GINA: No, a ja. zaista, nemam namjeru da nešto profitiram — JALMAR: — ali ipak nije potrebno ni da se ovako cijepa; — u ovoj zbrci oko moje selidbe mogao bi se lako — GINA: Ja ću već pripaziti. Ekdale. JALMAR: Darovno pismo pripada, u prvom redu, ocu. I njegova je stvar hoće li ga upotrijebiti. GINA (uzdiše): Da, jadni, stari otac — JALMAR: Za svaku sigurnost — Gdje ću naći malo ljepila? GINA (ode do police): Ovdje je kutija sa ljepilom. JALMAR: A četkica? GINA: Evo i četkice. (Donosi mu oboje.) JALMAR (uzima makaze): Samo jedna papirna traka na poleđini — (Reže i lijepi) Daleko sam ja od toga da posegnem za tuđim vlasništvom — a najmanje za nečim što pripada siromašnom starcu. Da, ni za tim — ni za nečim drugim. — Tako. Neka za sada stoji ovdje. A kad se osuši, ti ga ostavi. J a taj papir neću da vidim svojim očima. N%ad više! (Gregers dolazi iz hodnika.) GREGERS (malo začuđen): Sta, ti sjediš ovdje, Jalmare? JALMAR (brzo ustaje): Pao- sam od iscrpljenosti. GREGERS: I doručkovao si, kako vidim. JALMAR: I tijelo ponekad traži svoja prava. GREGERS: Pa, šta si odlučio? JALMAR: Za čovjeka kao što sam ja, postoji samo jedan put. Imam namjeru da pokupim svoje najpotrebnije stvari. Ali, razumjećeš — za to treba vremena. GINA (malo nestrpljivo): Onda — treba li da uredim sobu ili da ti spakujem torbu? JALMAR (krišom pogleda prema Gregersu, Ijutito): Spakuj — i uredi sobu. GINA (uzima torbu): No, da. Onda ću, dakle, ponij-eti košulju i drugo ovamo. (Odlazi u dnevnu sobu i zatvori za sobom vrata.) GREGERS (poslije kraće pauze): Nikad nisam pomislio da će se to ovako završiti. Zar stvarno osjećaš toliku potrebu da napustiš svoju kuću i svoj-e ognjište? JALMAR (nemirno hoda okolo): A šta ti misliš da treba da radim? Ja nisam stvoren za to da budem nesretan. Gregerse. Oko mene sve mora biti lijepo, tiho i mirno. GREGERS: Ali to i može da bude! Samo pokušaj malo! Meni se čini da je baš sada čvrsta osnova za gradnju. Počni iz početka! I ne zaborav; da ti moraš da živiš za svoj pronalazak. JALMAR: Ah. ne govori mi o pronalasku. Za to još ima vremena. GREGERS: Tako? JALMAR: Pa, dragi bože, šta ja to treba da pronađem na ovome svijetu? Drugi su već pronašli većinu stvari. To iz dana u dan postaje teže — GREGERS: Ali ti si toliko rada uložio u to! JALMAR: Taj besposličar Reling, on me je na to naveo. GREGERS: Reling? JALMAR: Da, on mi je prvi ukazao na moj talent da napravim neki značajan fotografski pronalazak.
GREGERS: Aha, — dakle, Reling! JALMAR: Ah, tako sam u svom srcu bio sretan zbog toga. Ne toliko radi samog pronalaska — koliko zato što je Hedvig u njega vjerovala — a vjerovala je svom snagom svoje dječje duše. To jest, ja sam. budala, bio uobrazio da je tako vjerovala ! GREGERS: Zar misliš da je moguće da je Hedvig bila neiskrena prema tebi? JALMAR: Sad mislim da je sve na svijetu moguće! Hedvig mi stoji na putu. Ona će zakloniti sunce u mom životu. GREGERS: Hedvig! Hedvig, kažeš? Kako bi ti ona mogla zakloniti sunce? JALMAR (ne odgovara mu): Kako sam ja neopisivo volio to dijete! Kako sam neopisivo bio sretan svaki put kad dođem kući u svoju siromašnu sobu. a ona me dočeka sa svojim slatkim, malo žmlrkavim očima. O. ja. lakovjerna budala! Volio sam je tako neizmjerno — i zamišljao i ispredao u svojoj ludosti, da i ona mene tako neizmjerno voli. GREGERS: I sad misliš da je to bila ludost? JALMAR: Kako mogu znati? Iz Gine ne mogu ništa da izvučem. A, osim toga. pa njoj nedostaje svaki smisao za idealnu stranu stvari. Ali ja osjećam potrebu da se tebi povjerim, Gregerse. Ova strašna sumnja —! Možda me Hedvig nikad nije od sveg srca voljela! GREGERS: Za to ćeš. možda, dobiti dokaz. (Osluškuje) Sta je to? Mislim da se čuje divlja patka. JALMAR: Divlja patka gaće. Otac je na tavanu. GREGERS: Tako? (Šija od radosti) Kažem ti da ćeš, po svoj prilici dobiti dokaz da te jadna, neshvaćena Hedvig voli! JALMAR: Ah. kakav mi dokaz može dati? Ne smijem prihvatiti nikakva uvjeravanja s te strane. GREGERS: U Hedvig sigurno nema ničeg lažnog. JALMAR: Ah, Gregerse. baš to nije tako sigurno. Ko zna šta su Gina i ta gospođa Serbi ovdje brbljale i šaptale jedna drugoj na uho? A Hedvig, ona ima fini sluh. Možda ono darovanje nije došlo tako neočekivano. Mislim da sam nešto i primijetio. GREGERS: Kakav je to duh ušao u tebe! JALMAR: Meni su se otvorile oči- Pazi samo, vidjećeš, darovanje je samo početak. Gospođa Serbi je uvijek imala ponešto za Hedvig. A sada je u njenoj moći da učini za dijete šta samo zamisili. Oni mi je mogu uzeti u svakom trenutku — kad god im bude volja. GREGERS: Hedvig te ni sada ni nikada neće napustiti. JALMAR: Samo ne budi tako siguran. Ako se oni pojave i mahnu joj punim rukama —? Ah, a ja sam je tako neizrecivo volio! Najveća bi mi sreća bila da je pažljivo uzmem za ruku i da je vodim kao dijete koje se boji mraka kroz veliki prazni prostor! — A sada osjećam mučnu stvarnost, — siromašni fotograf u tavanskoj sobici nije njoj nikada ništa značio. Ona se samo lukavo trudila da ostane s njim u dobrim odnosima, dok ne dođe drugo vrijeme. GREGERS: To ti ni sam ne vjeruješ, Jalmare. JALMAR: To i jeste ono grozno, što ja ne znam šta treba da vjerujem — što to nikad neću znati. Pa, zar i ti možeš ozbiljno sumnjati da će biti ovako kako ja kažem? Ho-ho- ho! Ti previše gradiš na svom idealnom napretku, dragi moj Gregerse! Ako se oni pojave — oni sa punim rukama — i doviknu djetetu: napusti ga — kod nas tebe čeka život — GREGERS (brzo): Da, pa šta onda — ? JALMAR: — i ako je ja onda upitam: Hedvig, jesi li spremna da napustiš život zbog mene? (Smije s? podrugljivo) Da, nazdravlje, vidjećeš već kakav ću odgovor do'biti! (Čuje se pucanj na tavanu.) GREGRES (viče od radosti): Jalmare! JALMAR: Tako. On još ide u lov. GINA (utrči): Jao, Jalmare. izgleda da stari sam tutnji tamo po tavanu.
JALMAR: Odmah ću pogledati — GREGERS (živahno): Trenutak! Znaš li šta je to bilo? JALMAR: Naravno da znam. GREGERS: Ne, ne znaš. Ali j a znam. To je bio dokaz. JALMAR: Kakav dokaz? GREGERS: To je bio jedan djetinji žrtveni čin. Ona je nagovorila tvoga oca da ustrijeli divlju patku. JALMAR: Da ustrijeli divlju patku! GINA: Zamisli —! JALMAR: Zbog čega? GREGERS: Htjela je tebi da žrtvuje ono najbolje što ona ima na svijetu; mislila je da bi onda opet morao da je voliš. JALMAR (meko, tromo): Ah. jadno dijete! GINA: Da, šta ta neće izmisliti! GREGERS: Htjela je samo da opet ima tvoju ljubav, Jalmare; mislila je da bez nje ne može živjeti. GINA (bori se sa suzama): Sad, eto, i sam vidiš, Ekdale. JALMAR: Gino, pa gdje je ona? GINA (jecajući): Jadno stvorenje — sigurno sjedi tamo u kuhinji. JALMAR (ode tamo, gurne kuhinjska vrata i viče): Hedvig — dođi! Dođi ovamo kod mene. (Gleda okolo) Ne, nije ovdje. GINA: Onda će biti u svojoj sobici. JALMAR (izvana): Ne, nije ni ovdje. (Vrati se) Mora da je izašla. GINA: Da, kad ti nigdje u kući nisi htio da je vidiš. JALMAR: Ah, samo da brzo dođe kući — pa da joj sve lijepo motgu kazati. — Sad će sve biti dobro, Gregerse. Jer, ja mislim, da sad možemo početi novi život. GREGERS (tiho): Znao sam ja to — da će dijete sve popraviti. (Stari Ekdal se pojavi na. vratima svoje sobe. On je u punoj uniformi, zazuzet je opasavanjem sablje.) JALMAR (začuđeno): Oče! Zar si ti tu?! GINA: Oče, zar ste pucali u svojoj sobi? EKDAL (prilazi bliže): Tako, Jalmare! Ti, dakle, ideš sam u lov? JALMAR (napeto): To, dakle, nisi ti pucao na tavanu? EKDAL: Ja pucao? Hm! GREGERS (dovikuje Jalmaru): Slušaj! To je ona sama ustrijelila divlju patku! JALMAR: Šta to treba da znači?! (Jurne ka tavanskim vratima, gurne ih, pogleda unutra i viče) Hedvig! GINA (trči na vrata): Isuse! Šta je to? JALMAR (ude unutra): Ona leži na zemlji! GREGERS: Na zemlji?! (Ulazi za Jalmarom.) GINA (istovremeno): Hedvig! (Unutra) Ne. ne, ne! EKDAL: Ho-ho — i ona ide u lov? (Jalmar, Gina i Gregers nose Hedvig u atelje. Ona još čvrsto drži pištolj u ruci koja visi.) JALMAR (zbunjeno): Pištolj je opalio. Hedvig je pogodila sebe. Zovite pomoć! — Pomoć! GINA (trči na hodnik i viče dolje): Reling! Reling! Gospodine doktore Reling! Dođite što možete brže! (Jalmar i Gregers polažu Hedvig na sofu.) EKDAL (tiho): Šuma se sveti. JALMAR (kraj sofe na koljenima): Sad 6e ona doći sebi. — Sad će doći sebi — da, da,
da — GINA (vratila se): Gdje se ranila? Ja nikako ne vidim------(Reling ulazi žurno. Odmah za njim i Molvik, bez kravate, otkopčanog kaputa.) RELING: g ta je to ovdje? GINA: Oni kažu da je Hedvig pucala u sebe. JALMAR: Hodi ovamo i pomozi! RELING: Pucala u sebe! (Gurne sto u stranu i pogleda je.) JALMAR (još uvijek na koljenima, gleda ga preplaSeno): To ne može biti opasno? Šta kažeš, Reling? Ona gotovo ništa ne krvari. Zar ne. to ne može biti ništa opasno? RELING: Kako se to dogodilo? JALMAR: Ah, otkud ja znam —! GINA: Htjela je da ubije divlju patku. RELING: Divlju patku? JALMAR: Mora da je pištolj opal'.o. RELING: Hm. Tako. EKDAL: Suma se sveti. Ali ja je se ipak ne bojim. (Ode na tavan i zatvori vrata.) JALMAR: No, Reling. zašto ništa ne kažeš? RELING: Metak je pogodio u grudi! JALMAR: Da, ali Hedvig će ipak doći sebi? RELING: Zar ne vidiš da više nije živa! GINA (brižne u plač): O, dijete! Jadno dijete! JALMAR (skoči): Ali. ali ona mora živjeti! Ah, na koljenima ću ti zahvaliti, Reling, mora, bar samo jedan jedini trenutak, samo da joj kažem kako< sam je beskrajno volio čitavo .vrijeme. RELING: U srce je pogođena. Unutrašnje krvarenje. Bila je na mjestu mrtva. JALMAR: A ja, ja sam je otjerao kao životinju! I tako se sva uplašena uvukla 'na tavan i iz ljubavi prema meni otišla u smrt. (Jecajući) Ovo nikad neću moći popraviti! Nikad joj više neću moći da kažem —! (Steže pesnice i viče) O, ti, tamo gore —! — Ako te ima! Zašto si mi ovo učinio! GINA: Nemoj! Nemoj! Ne smiicš huliti tako grozno. Nismo, valjda, imali prava da je zadržimo. MOLVIK: Dijete nije mrtvo, ono spava. RELING: Koješta JALMAR (šuti, ode do sofe i skrštenih ruku gleda Hedvig): Kako leži, ukočena i mirna! RELING (pokuša da oslobodi pištolj): Kako ga drži, čvrsto, čvrsto. GINA: Ne, nemojte, Reling, slomićete djetetu prste. Ostavite joj taj pikstol. JALMAR: Da, neka ga ponese sa sobom. GINA: Ostavite joj ga. Ali dijete ne treba više tu da leži kao u izlogu. Ona mora u svoju sobu, to je. Prihvati, Ekdale. (Gina i Jalmar uzimaju Hedvig između sebe.) JALMAR (dok je nose): Ah, Gine, zar možeš ovo izdržati? GINA: Moramo pomoći jedno drugom. Jer sada ona, mislim, pripada nama: tebi pola, meni pola. MOLVIK (ispruža ruke i mrmlja): Hvaljen budi, Gospode; prašina ćeš postati; prašina ćeš postati — RELING (šapće): Jezik za zube, čovječe. Pa ti si pijan. (Gina i Jalmar iznose les kroz kuhinjska vrata. Reling zatvara za njima. Molvik se izvuče u hodnik.)
RELING (prilazi Gregersu): Neka mi niko ne priča priču da je pištolj sam opalio. GREGERS (stoji užasnut u grčevitim trzajima):
Niko
ne
može znati kako se ovaj užas dogodio. RELING: Naboj joj je sagorio haljinu. Hedvig je pritisnula pištolj direktno na grudi i onda opalila. GREGERS: Ona nije umrla uzalud. Jeste li vidjeli kako je bol oslobodio nešto uzvišeno u njemu? RELING: Većina nas postaje uzvišena kad stoji u žalosti pokraj lesa. Ali šta mislite koliko će ta divota kod njega potrajati? GREGERS: Zar ne bi trebalo da traje i raste s njegovim životom? RELING: Ni godina dana i mala Hedvig će za njega postati lijepa tema za deklamaciju i ništa drugo. GREGERS: I to se usuđujete reći o Jalmaru Ekdalu? RELING: Razgovaraćemo mi opet, kada se osuši prva trava na njenom grebu. Onda ćete imati priliku da ga čujete kako pompezno govori "o djetetu koje je prerano otrgnuto od očevog srca"; vidjećete kako napreduje u dirljivosti i u samodivljenju, u sažaljenju za samim sobom. Pazite samo! GREGERS: Ako v i imate pravo a j a nemam, onda život nije vrijedan življenja. RELING: Ah, život bi ipak mogao biti lijep kad bi nas pustili na miru ti famozni zanesenjaci, koji nama siromašnim ljudima •opsjedaju kuću sa svojim idealnim napretkom. GREGERS (spuštenih očiju): Ako je tako, onda mogu biti sretan što j a bar imam svoju sudbinu. RELING: S dopuštenjem — a šta je vaša sudbina? GREGERS (polazeći): Da budem trinaesti za stolom. RELING: Ah, đavo će znati. ROSMERSHOLM LICA: JOHAN.BS ROSMER, vlasnik Rosmersholma, bivši pastor REBEKA VEST, u Rosmerovoj kući REKTOR KROL, Rosmerov šurjak ULRIK BRENDEL PADER MORTENSGERD MADAM HELSET, domaćica na Rosmersholmu Događa se na Rosmersholmu, starom gospodarskom posjedu, nedaleko od malog grada na fjordu u zapadnoj Norveškoj. PRVI ČIN Dnevna soba na Rosmersholmu, prostrana, staromodna i ugodna. Kraj zida naprijed desno zidana peć, ukrašena svježim vrbovim granjem i poljskim cvijećem. Dalje iza peći vrata. Pozadi su dvokrilna vrata koja vode u predsoblje. Lijevo prozor i ispred njega police sa cvijećem i zelenilom. Kod peći sto isa sofom i naslonja-(•ama. Svuda po zidovima vise stariji i noviji portreti svećenika, oficira i činovnika u uniformi. Prozor je otvoren, isto tako vrata za predsoblje i vanjska kućna vrata. Napolju se vidi veliko staro drveće aleje koja vodi do imanja. Ljetno veče. Sunce je zašlo. Rebeka sjedi u naslonjaču kraj prozora i kukica veliki, bijeli šal, koji je skoro gotov. Tu i tamo baca ispitivački pogled između cvijeća kroz prozor. Nakon jednog trenutka dolazi gospođa Helset sa desna. GOSPOĐA HELSET: Sad bih već mogla polako postaviti sto za večeru, zar ne, gospođice? REBEKA: Da, postavite. Gospodin pastor će valjda uskoro doći.
GOSPOĐA HELSET: Zar vam nije propuh, tu gdje sjedite, gospođice? REBEKA: Da, malp jeste. Molim vas zatvorite. (Gospoda Helset ide do vrata predsoblja i zatvori ih, onda prilazi prozoru.) GOSPOĐA HELSET: (gleda napolje i hoće da zatvori): Ali zar ono nije gospodin pastor, što tamo ide? REBEKA: (brzo): Gdje? (Ustaje) Da, to je on. (Iza zavjese) Sklonite se u stranu. Ne treba da nas vidd. GOSPOĐA HELSET (na sredini sobe): Pomislite samo, gospođice, on sad opet ide putem prema mlinu. REBEKA: Išao je njime još pre'kjuče. (Gleda između zavjese i ruba prozora) Ali sad ćemo vidjeti — GOSPOĐA HELSET: Zar će se usuditi i preko mosta? REBEKA: Baš to i 'hoću da vidim. (Poslije kraće pauze) Ne, okreće se. I danas obilazi gore. (Odlazi od prozora) To je mnogo duži put. GOSPOĐA HELSET: Gospode bože, da. Ali gospodinu pastoru mora biti teško da stupi na taj .most. Gdje se tako nešto desilo REBEKA (slaže svoj ručni rad): Na Rosmersholmu se teško odvajaju o
preuredili ovu staru sobu. Cvijeće, svuda cvijeće! REBEKA: Rosmer toliko voli i svježe i zasađeno cvijeće svuda oko sebe. KROL: A sigurno i vi, zar ne? REBEKA: Da. Tako opojno miriše. Ranije smo se morali odricati tog zadovoljstva. KROL (klima sjetno glavom): Sirota Beata nije mogla da podnese mirise. REBEKA: A ni boje. Bila je uvijek kao ošamućena od toga — KROL: Znam to još sasvim dobro. (Lakim tonom) No, pa kako je ovdje kod vas? REBEKA: Ovdje sve ide svojim mirnim, uobičajenim tokom. Dani idu, jedan kao i drugi —. A kod vais kod kuće? Vaša žena —? KROL: Ah, moja draga gospođice, bolje da ne govorimo o mojim stvarima. U porodici uvijek ima ponešto, što ne ide kako treba. Naročito u vrijeme kao što je ovo naše. REBEKA (poslije kraće pauze sjeda u naslonjač pored sofe): Zašto ise vi za vrijeme školskog raspusta ni jedanput ne pojaviste kod nas? KROL: Pa, ine treba ljudima tako dosađivati — REBEKA: Da samo znate, koliko ste nam nedostajali •— KROL: — a, osim toga, bio sam i na putu •— REBEKA: Da, nekoliko nedjelja. Jeste li to išli po narodnim skupovima? KROL (klimne glavom): Da, šta kažete na to? Jeste li ikad pomislili da ću ja pod svoje stare dane postati politički agitator? Jeste li? REBEKx'\ (smiješi se): Pomalo ste vi uvijek agitovali, gospodine rektore! KROL: No, da, za svoje lično zadovoljstvo. Ali ubuduće, to treba da bude sasvim ozbiljno. — Citate li vi ponekad radikalne listove? REBEKA: Da, dragi gospodine rektore, ne mogu poricati da — KROL: Draga gospođice, protiv toga se ne može ništa reći. Barem ne kad ste v i u pitam ju. REBEKA: Da, i ja tako mislim. Moram pratiti stvari, biti u toku — KROL: Pa, od vas, od jedne dame, ja nikako ne očekujem da se odlučno iprikloni nekoj partiji u ovoj građanskoj borbi — građanskom ratu. skoro da bih rekao, koji upravo bjesni. — Ali onda ste sigurno čitali kako su se ta gospoda "iz naroda" okomila na mene? Kakve su infamne grubosti izmislili? REBEKA: Da. ali meni se čini da ste i vi sasvim pristojno grizi i oko sebe. KROL: Da, to jesam. To moram i sam reći. Bio sam povrijeđen. A oni će još osjetiti da ja nisam čovjek koji ne vraća udarce —. (Prekine razgovor) No, ali znate, nećemo sada više razgovarati o ovoj tužnoj i uznemiravajućoj temi. REBEKA: Ne, nećemo, dragi gospodine rektore. KROL: Pričajte mi radije, kako se vi, zapravo, osjećate na Ros-mersholmu, otkad ste sami. Otkad je naša sirota Beata —? REBEKA: Pa, hvala, prilično dobro. U nekom pogledu ona je. zaista, ostavila veliku prazninu iza sebe. I čežnju i žalost — naravno. Ali inače — KROL: Mislite li vi ovdje ostati? Mislim, trajno. REBEKA: Ah, gospodine rektore, ja zaista ne mislim ništa. Pa ja sam se ovdje već tako sasvim saživjela, da mi se s'koro čini, da ovdje i pripadam. KROL: Vi?! To i ja tako mislim. REBEKA: I dok god gospodin Rosmer bude smatrao da mogu nešto doprinijeti za njegovo dobro — ja ću vrlo rado ostati. KROL (gleda je ganuto): Znate li — ima nečeg velikog u tome, kad jedna žena žrtvuje čitavu svoju mladost za druge. REBEKA: Eh, a za šta bih 'drugo živjela? KROL: Prvo, onoliko mučenje oko vašeg uzetog i umno poremećenog poočima — REBEKA: Nemojte misliti da je doktor Vest bio tako umno poremećen i gore u
Finmarku. Putovanja morem su njega upropastila. Onda, naravno, kad smo ovamo preselili — da. onda je doš'lo još nekoliko teških godina dok nije podlegao. KROL: Zar nisu godine koje su tada došle bile još teže za vas? REBEKA: Ne! Kako samo možete tako govoriti? Pa ja sam Beatu toliko voljela —. A njoj je, jadnici, toliko bila potrebna brižljiva njega i uviđavna okolina. KROL: Neka vam je slava i hvala za 'to. što je samo po do'bru spominjete. REBEKA (malo mu se približi): Dragi gospodine rektore, vi to kažete tako iskreno i topio da sam uvjerena da je vaše neraspoloženje prošlo. KROL: Neraspoloženje? Sta ste time mislili? REBEKA: Pa, ne bi bilo nikakvo čudo da ste se malo mučno osjećali kad ste vidjeli mene, potpuno stranu osobu, kako se šepuri na Ro&mersholmu. KROL: Ali kako ste samo mogli — REBEKA: Dakle, nije tako?! (Pruža mu ruku) Hvala vam, hvala vam od srca, dragi rektore. KROL: Ali kako ste samo mogli doći na takve misli? REBEKA: Pa, malo sam se bojala, zato što ste nas tako rijetko posjećivali. KROL: Ali tu ste, stvarno, bili na krivom putu, gospođice Vest. A osim toga — u samoj stvari ovdje se nije ništa .promijenilo. Pa vi ste — i samo vi — već dok je Beata bolovala, u posljednje vrijeme vodili čitavo domaćinstvo. REBEKA: To je bila samo neka vrsta zastupanja domaćice. KROL: Svejedno. — Znate, gospođice Vest, ja sa svoje strane ne bih imao ništa protiv, kad bi —, ali taiko nešto se ne smije govoriti. REBEKA: Sta to? KROL: Kad bi se tako dogodilo, da vi zauzmete ovo prazno mjesto .. . REBEKA: Ja imam mjesto koje želim, gospodine rektore. KROL: U radu i obavezama svakako, ali ne u — REBEKA (prekine ga ozbiljno): Stidite se, gospodine rektore! Kako se možete tako šaliti? KROL: Ah, da, naš dobri Johan, taj mora da se dobro zasitio braka. A ipa'k — REBEKA: Znate — sad vam se moram smijati. KROL: A ipak —. Recite, gospođice Vest. ako smijem pitati — koliko vi, zapravo, imate godina? REBEKA: Na svoju sramotu, da kažem — punih dvadeset devet, gospodine rektore. Sad ulazim u tridesetu. KROL: A Rosrner — koliko je ono njemu? Čekajte, on je pet godina mlađi od mene. Njemu je. dakle, dobrih četrdeset i tri. Mislim da to sjajno odgovara. REBEKA (diže se): Da. svakako, svakako. Odgovara sjajno. •— Hoćete li popiti čaj s nama? KROL: Hvala, hoću. I onako sam se htio ovdje malo zadržati, jer treba da razgovaram o nekim stvarima s našim dobrim prijateljem. — I — da vi opet ne biste došli na one šašave misli, draga gospođice, opet ću se ovdje češće pojavljivati, kao i ranijih dana. REBEKA: Ah, da, učinite tako! (Steže mu ruke) Za to sam vam stvarno zahvalna. Ipak ste vi drag i dobar čovjek. KROL (mrmlja tiho): Tako? Kod mene u kući ovako nešto nikad ne kažu. (Rosmer ulazi na desna vrata.) REBEKA: Gospodine Rosmer, pogledajte ko nam je došao! JOHAN ROSMER: Gospođa Helset mi je već rekla. (Rektor Krol je ustao.) ROSMER: (stisne mu ruke, blago i prigušenog glasa): Dobro došao ponovo u moju kuću, dragi Krole. (Stavlja mu ruke na ramena i gleda ga u oči) Dragi moj, stari prijatelju! Znao sam da će jednog dana između nas sve biti kao i prije.
KROL: Ali, čovječe, zar si i ti bio opsjednut tim ludim uobraže-njem, da između nas nešto nije u redu? REBEKA (Rosmeru): Evo, šta kažete — kako je dobno što je bilo samo uobraženje. ROSMER: Je li stvarno tako, Krole? Ali zašto si se onda tako sasvim povukao od nas? KROL (ozbiljno i tihim glasom): Jer nisam htio da ovuda hodam kao živi pomen na nesretne godine tvog života — i sjećanje na onu — koja je završila u mlinskom jazu. ROSMER: To je bilo vrlo lijepo od tebe. Ti si uvijek tako obziran. Ali bilo je sasvim nepotrebno da se iz tih razloga povlačiš. Ho-dii, sješćemo na sofu. (Sjedaju) Ne, misao na Beatu nema ničeg mučnog za mene. Mi svakodnevno govorimo o njoj. Za nas je ona, tako reći, još uvijek u kući. KROL: Zar stvarno tako razgovarate? REBEKA (pali lampu): Da, svakako. ROSMER: Pa to je sasvim razumljivo. Mi smo je oboje toliko voljeli. I Rebeka — i gospođica Vest i ja smo svjesni toga da smo za jadnu bolesnicu učinili sve što je 'bilo u našoj moći. Nemamo sebi šta predbacivati. — I zato su moje misli na Beatu tako blage i mirne. KROL: Kako ste vi dragi i divni ljudi! Od danas ću vas posjećivati svaki dan. REBEKA (sjeda u naslonjaču): Vidjećemo, hoćete li održati riječ. ROSMER (ustežući se): Znaš, Krole, od sveg srca bih želio da naše druženje nikad ne bude prekinuto. Pa ti si čitavo vrijeme našeg prijateljstva bio moj pozvani i priznati savjetnik. Još od prvih studentskih dana. KROL: No, da, i ja sam mnogo držao do toga. Radi li se sada možda o nečemu naročitom? ROSMER: Ima svašta o čemu bih rado porazgovarao s tobom. I bez ikakvog ustezanja. REBEKA: Da, zar ine, gospodine Rosmer? Ja takođe mislim da među prijateljima — tu je sve na svom mjestu •— KROL: Ah, čuj, imam ja s tobom da razgovaram još više. Jer, ti sigurno znaš da sam ja u međuvremenu postao aktivni politi-ičar. ROSMER: Da, znam da si. Kaiko je, zapravo, došlo do toga? KROL: Morao sam, dragi moj. Morao, htio ne htio. Postalo je nemoguće i dalje izigravati dokonog posmatrača. Sada, kad su, nažalost, radikali uzeli uzde u svoje ruke, sada je krajnje vrijeme —. Zato satm i naš mali krug prijatelja u gradu pokrenuo, da se zbije u redove. Krajnje je vrijeme, kažem ti! REBEKA (s lakim osmijehom): Da, zar nije, zapravo, već i malo kasno? KROL: Nema sumnje, mi bismo danas bili jači da smo se već ranije suprotstavili toj bujici. Ali ko je mogao predvidjeti, šta će da dođe? Ja svakako ne. (Ustaje i hoda okolo po sobi) Ali sad su mi se oči konačno otvorile. Jer, duh pobune je prodro već i u školu. ROSMER: U školu? Valjda ne i u tvoj u školu? KROL: Svakako, i tu! U moju vlastitu školu! Šta kažeš na to? Ja sam otkrio da mladići najvišeg razreda — što znači jedan dio mladića — već pola godine imaju tajno udruženje, gdje se čitaju Mortensgerdove novine. REBEKA: Ah, "Baklja" — ? KROL: Da, zdrava duševna hrana za buduće državne činovnike, zar ne? Ali najtužnije u cijeloj stvari je to što su se baš najdarovitiji mladići u razredu zavjerili i osnovali to društvo protiv mene. Samo su tupavci i Ijenjivci isključeni iz toga. REBEKA: Zar to tako uzimate srcu, gospodine rektore? KROL: Zar uzimam srcu? Zar da gledam mirno kako mi stavljaju kamenje na put moga životnog rada i kako se radi suprotno? (Tiše) Ali gotovo bih rekao da i to 'nije najgore. Najgore tek dolazi. (Gleda oko sebe) Ovdje valjda niko ne prisluškuje na vratima? REBEKA: Bože sačuvaj! KROL: Onda znajte da su rascjep i pobuna prodrli i u moju vlastitu kuću — u moja
.četiri zida — i narušili mir mog porodičnog života! ROSMER (ustaje): Pa to nije moguće! Kod tebe, u tvojoj kući — ? REBEKA (prilazi rektoru): Ali, dobri prijatelju, šta se to dogodilo? KROL: Hoćete li vjerovati da je moja vlastita krv i meso —, kratko i jasno •— Lauritis je vođa tog đačkog udruženja! A Hilda je navezla crvenu torbu, u kojoj čuvaju brojeve "Baklje". ROSMER: To nikad ne bih ni sanjao —• da kod tebe — u tvojoj kući — KROL: Da, ko bi tako nešto i sanjao? U mojoj kući gdje su uvijek vladali red i poslušnost; •— gdje je do danas vladala jedna j e-dnodušna volja — REBEKA: Kako vaša žena gleda na cijelu stvar? KROL: Da. vidite, to je najnevjerovatnije. Ta žena, koja je čitav svoj život — i u krupnim i u sitnim stvarima — dijelila moja mišljenja i cijenila sva moja gledanja — ona je, bog zna kako i zašto', sada u mnogim stvarima na strani djece. I još tvrdi da je moja krivica, što se sve to dogodilo. Kaže da ja tirani-šem mlade. Baš kao da to nije neophodno. — Pa, tako vam je, eto, nemir ušao u moju kuću. Ali, naravno, ja o tome govorim što je moguće manje. Tako nešto se ubija šutnjom. (Hoda tamo-amo) Da, da, da! (Stane kraj prozora s rukama na leđima i gleda napolje.) REBEKA (približi se Rosmeru i gotori tiho i brzo, da je rektor ne čuje): Govori! ROSMER (isto tako): Ne danas! REBEKA (kao i ranije): Baš večeras! (Pravi se da popravlja lampu.) KROL (dolazi preko sobe): Da, dragi moj Rosmeru, sad znaš kakvu je sjenku bacio duh vremena na moj porodični život i na moju službenu djelatnost. I zar onda ne trelba da se protiv njega, koji sve kvari, razara i rastura, borim svim or.užjiima koja mi stoje na raspoloženju? Čvrsto sam odlučio da to činim. I riječju i djelom. ROSMER: Imaš li nade da ćeš na taj način nešto popraviti? KROL: U svakom slučaju ću kao građanin ove zemlje ispuniti svoju dužnost da je branim. I mislim da je zadatak svakog čovjeka koji patriotski misli i brine se za dobrobit stvari, da čini to isto. Vidiš, uglavnom sam zato došao danas tebi. ROSMER: Ali, diragi moj, šta ti hoćeš — ? Šta da ja — ? KROL: Ti treba da pomogneš svojim starim prijateljima. Da radiš s nama za zajedničku stvar. Da sarađuješ, kako najbolje znaš. REBEKA: Ali, gospodine rektore, pa vi poznajete otpor gospodina Rosmera prema takvim stvarima. KROL: Taj otpor sada mora pokušati da prevaziđe —. Ti zaosta-ješ, Rosmeru, ti se ovdje pokopavaš sa svoj!m istorijskim zbirkama. No, da — svako poštovanje genealoškim stablima i svemu što uz to spada — ali sada nije vrijeme za takva zanimanja — na žalost. Ti nemaš nikakve predstave o to'me šta se događa u zemlji. Mogao bih ti reći da su svi pojimovi okrenuti naglavice. Biće ogromnog posla dok se sve te zablude opet ne iskorijene. ROSMER: To i ja mislim. Ali poslovi te vrste meni nikako ne leže. REBEKA: A ja mislim i da gospodin Rosmer počinje da gleda na stvari u životu otvorenijih očiju nego prije. KROL (trgne se): Otvorenijih očiju? REBEKA: Da — slobodnije. Bez predrasuda. KROL: Šta to treba da znači? Rosmeru, pa ti nisi nikad bio tako slab da dopustiš da na tebe utiče takva slučajnost, kao što je jedna pobjeda koju su privremeno postigle vođe gomile! ROSMER: Dragi prijatelju, pa ti znaš kako se ja malo razumijem u politiku. Ali ipak ml se čini kao da je posljednjih godina došlo do nešto veće samostalnosti i sposobnosti mišljenja. KROL: No, i to ti bez daljnjeg smatraš dobitkom! Pa ti si u potpunoj zabludi, prijatelju moj! Poslušaj malo oko sebe, kakva su to 'mišljenja koja kolaju među radikalima, i ovdje i u gradu. Ona nisu ni za dlaku drukčija od onih mudrosti koja se objavljuju u "Baklji".
REBEKA: Da. Mortensgerd ima ovdje u okolini veliki uticaj na ljude. KROL: Da, pomislite samo — čovjek sa tako prljavom prošlošću! Čovjek koji je zbog nemoralnog ponašanja istjeran iz učiteljske službe —! I takav čovjek hoće da izigrava narodnog vođu! I to uspijeva! Stvarno mu uspijeva! Kako čujem, hoće da proširi svoj list. Iz pouzdanih izvora sam saznao da traži sposobnog saradnika. REBEKA: Ćudi me samo što mu se vi i vaši prijatelji ne suprotstavite u tome. KROL: To je upravo ono što sad namjeravamo. Danas smo otkupili "Okružne novine". Što se tiče novaca nemamo nikakvih teškoća. Ali —. (Okreće se Rosmeru) Da, sad smo., eto, stigli do prave svrhe .moje posjete. Vidiš, što se tiče uređivanja lista — žurnalističkog uređivanja, s tim je zapelo. — Reci, Rosmeru, zar se ne bi ti, za ljubav dobre stvari, mogao odlučiti da to preuzmeš? ROSMER (gotovo uplašeno): Ja! REBEKA: Ali kako možete to i pomisliti! KROL: To da zazireš od narodnih skupova i da ne želiš da se izla-žeš brutalnostima, koje se ne mogu izbjeći, to je na koncu i shvatljivo. Ali neupadljiva djelatnost redaktora ili, bolje rečeno —• ROSMER: Ne, ne, dragi prijatelju, tako nešto ne smiješ tražiti od mene. KROL: Ja bih se i sam vrlo rado isprobao i na tom polju. Ali apsolutno ne bih mogao i na to stići I bez toga sam opterećen masom poslova. A ti si, naprotiv, sada sasvim oslobođen službenih dužnosti. Mi ostali ćemo ti, naravno, pomagati koliko možemo. ROSMER: Ne mogu, Krole. Ja nisam stvoren za tako nešto. KROL: Nisi stvoren? To isto si govorio i kad ti je otac isposlovao službu. ROSMER: I imao sam pravo. Zato sam od nje i odustao. KROL: Ah, ako ti samo budeš tako vrijedan redaktor, koliko si bio kao župnik, mi ćemo biti sasvim zadovoljni. ROSMER: Dragi Krole, da ti kažem jednom zauvijek •— ja to neću raditi. KROL: No, ali onda ćeš nam barem posuditi svoje ime? ROSMER: Moje ime? KROL: Da, već i samo ime Johan Rosmer biće za list dobitak. Mi ostali važimo za obilježene partijske ljude. Ja lično sam, kako čujem, izvikan, kao grdni fanatik. Zato i ne možemo računati da ćemo pod vlastitim imenima postići uspješan pristup zavedenim masama. A ti, naprotiv — ti si se uvijek držao daleko od svake borbe. Tvoja blaga, ćudoredna osjećanja, tvoj fini način mišljenja i tvoje nedirnuto poštenje su u ci tvom ovom kraju poznati i cijenjeni. Pa onda respekt i poštovanje koje uživaš zbog svog ranijeg položaja kao svećenik. I, najzad, dostojanstvo tvog porodičnog imena! ROSMER: Ah, porodično ime — KROL (pokazuje portrete): Rosmeri na Rasmershotau — svećenici i oficiri. Činovnici na visokim i odgovornim položajima. Korektni muževi svi do jednog, rod koja je već nekoliko stoljeća prvi u ovom okrugu. (Stavlja ruku na Rosmerovo rame) Ros-meru, ti si dužan i sebi i tradiciji svoga roda da sarađuješ s nama i da braniš ono što je do sada u našem društvu važilo kao pravedno i ispravno. (Okreće se) Da, a šta kažete vi, gospođice Vest? REBEKA (s lakim tihim smijehom): Dragi gospodine rektore, ja vani uopšte ne mogu reći, koliko mi je čitava ova priča, smiješna. KROL: St-a? Smiješna? REBEKA: Da, jer baš hoću da vam otvoreno kažem — ROSMER (brzo): Ne, ne, nemojte! Ne sada! KROL (pogleda jedno pa drugo): Ali šta je, za ime svijeta, dragi prijatelji •—? (Prekine) Hm! (Gospođa Helset ulazi na desna vrata.) GOSPOĐA HELSET: Napolju pred kuhinjom je neki čovjek. Kaže da hoće gospodinu pastora.
ROSMER (olakšano): Ah, tako! Pustite ga, molim vas, unutra. GOSPOĐA HELSET: Ovamo u sobu? ROSMER: Dabome. GOSPOĐA HELSET: Ali on nikako ne izgleda ta'ko da bi se mogao pustiti u sobu. REBEKA: Kako izgleda čovjek, gospodo Helset? GOSPOĐA HELSET: Pa, ne baš lijepo, gospođice. ROSMER: Zar vam nije rekao kako se zove? GOSPOĐA HELSET: Da, mislim da je rekao da se zove Hekman ili tako slično. ROSMER: Ja nisam čuo za takvo ime. GOSPOĐA HELSET: I još je rekao da se zove Uldrik. ROSMER (ustukne): Ulrlk Hettnan? Tako možda? GOSPOĐA HELSET: Da, tačno — Hetman. KROL: To ime sam već negdje čuo — REBEKA: Pa tako se obično potpisivao onaj čudni •— ROSMER (Krolu): Čuj, pa, to je pjesničko ime Ulrika Brendela. KROL: Izgubljeni Ulrik Brendel. Sasvim tačno. REBEKA: On je, dakle, još živ. ROSMER: Mislio sam da putuje okolo sa nekom pozorišnom trupom. KROL: Posljednje što sam ja o njemu čuo je da sjedi u nekom kaznenom zavodu. ROSMER: Pustite ga unutra, gospođo Helset. GOSPOĐA HELSET: Da, da. (Ode.) KROL: Zar ćeš tog čovjeka stvarno pustiti u svoju sobu? ROSMER: Pa ti znaš, to je nekad bio moj učitelj. KROL: Da, znam da ti je punio glavu buntovnim idejama i da ga je zato tvoj otac bičem istjerao iz kuće. ROSMER (malo gorko): Moj otac je bio major i ovdje, u svojoj kući. KROL: Za to treba da mu budeš i u grobu zahvalan, dragi moj Rosmere. No! (Gospoda Helset otvori Ulriku Brendelu vrata desno, ode i zatvori za njim. On je stasita, nešto iznurena ali pokretna i nemirna pojava, sijede kose i brade. Obučen je kao obična skitnica: pohaban kaput i cipele, bez košulje. Nosi crne rukavice, pod rukom meki, prljavi šešir a u ruci štap za šetnju.) BRENDEL (prvo nesigurno a onda brzo prilazi rektoru i pruža mu ruku): Dobar dan, Johane. KROL: Dozvolite. . . BRENDEL: Sigurno nisi mislio da ćeš me opet vidjeti. I to još u ovim omrznutim zidovima. KROL: Dozvolite — (Pokazuje) tamo — BRENDEL (okreće se): Tačno. Ovo je on! Johane — dječače moj — dragi —! ROSMER (pruža mu ruku): Moj stari učitelju! BRENDEL: Uprkos nekim uspomenama, nisam htio da prođem pored Rosmersholma, a da ne svratim u kratku posjetu. ROSMER: Vi ste sada ovdje uvijek dobrodošli. To morate znati. BRENDEL: Ah, a dražesna dama? — (Klanja se) Naravno, gospođa Rosmer? ROSMER: Gospođica Vest. BRENDEL: Sigurno bliska rođaka. O ovaj nepoznati gospodin? — Sigurno kolega? ROSMER: Rektor Krol. BRENDEL: Krol? Krol? Čekaj malo — zar vi niste u mladim danima studirali filozofiju? KROL: Da, naravno.
BRENDEL: Nebesa, onda sam te ipak poznavao! KROL: Dozvolite, molim vas — BRENDEL: Zar nisi ti bio — KROL: Dozvolite — BRENDEL: — jedan od onih trabanta vrline, koji se nisu smirili dok ja nisam bio istjeran iz debatnog kluba? KROL: To može biti. Ali ja protestiram protiv svakog bližeg poznanstva s vama! BRENDEL: No, no! As you like it, gospodine doktore. Meni je to sasvim svejedno. Ulrik Brendel time ništa ne gubi. REBEKA: Sigurno ste pošli u grad, gospodine Brendel? BRENDEL: Gospođa Rosmer je pogodila. S vremena na vrijeme sam prisiljen da bijem bitku za svoju egzistenciju. Ne činim to rado, ali — enfin — nužda prisiljava — ROSMER: Dragi moj Brendele, mogu li vam, možda, čime pomoći? Mislim u bilo kojem pogledu — BRENDEL: Ha! kakav prijedlog! Zar hoćeš da isprljaš one niti koje nas vezuju? Nikad, Johane, nikad! ROSMER: Šta to namjeravate u gradu? Mislite li da vam neće biti tako lako-----BRENDEL: Neka to bude moja briga, dječače moj. Kocka je bačena. Ovakav kakvog me vidiš pred sobom, nalazim se na velikom putu. Većem i dužem nego svi moji dosadašnji putovi zajedno. (Rektoru) Dozvoljavate li jedno pitanje, gospodine profesore — entre nous — ima li u vašem vrijednom gradu kakav donekle pristojan i prostran lokal za zborove? KROL: Najprostranija je sala Radničkog udruženja. BRENDEL: A imate li vi, gospodine docente, možda kakvog uti-caja u tom .sigurno vrlo korisnom udruženju? KROL: S tim udruženjem nemam nikakvog posla. REBEKA (Brendelu): Morate se obratiti Paderu Mortensgerdu. BRENDEL: Pardon, madame, ko je taj idiot? ROSMER: Zašto mora biti baš idiot? BRENDEL: Već po imenu vidim da je neki plefoejac! KROL: Na ovakav odgovor nisam bio spreman. BRENDEL: Ali ja ću se savladati. Ništa mi drugo ne preostaje. Kad neko — kao ja — stoji na prekretnici svog života —. Svršeno. Stupicu u vezu s tim čovjekom — povesti direktne razgovore — ROSMER: Ozbiljno — nalazite li se zaista na prekretnici? BRENDEL: To bi moj dragi dječak morao da zna: gdje god se nalazio, Ulrik Brendel je tu sa punom ozbiljnošću. •— Da, dragi moj, sad ću da se pretvorim u drugog čovjeka. Istupiću iz svog rezervisanog držanja, koje sam do sada imao. ROSMER: Kako —? BRENDEL: Hoću da snažno zagrabim u život. Hoću da istupam. Da nastupam. Ovo je nemirno vrijeme bura i sunčevih mijena u kome mi živimo. — Sada ću i ja svoj prilog položiti na oltar slobode. KROL: I vi hoćete da — ? BRENDEL (obraća se svima): Da li je ova publika ovdje tačnije upoznata sa mojim pojedinim napisima? KROL: Ne, moram iskreno priznati — REBEKA: Ja sam ponešto čitala. Moj poočim ih je imao. BRENDEL: Lijepa gospođo, tu ste traćili svoje vrijeme. Jer to su, reći ću vam. samo trice. RBBEKA: Tako? BRENDEL: To što ste vi čitali, da. Ali moja najznačajnija djela ne poznaje ni jedan
čovjek niti žena. Niko — osim mene samog. REBEKA: Kako to? BRENDEL: Jer nisu napisana. ROSMER: Ali, dragi gospodine Brendel — BREDEL: Ti znaš, Johane, ja sam malo probirač, gurman. To sam čitav život bio. Volim da uživam u samoći. Jer tada uživam dvostruko. Ne, dvadesetostruko. Vidiš — kad se ina mene spuste zlatni snovi — kad me uljujaju — kada se nove vrtoglavo visoke i zalutale misli nastane u meni — zašume oko mene svojim snažnim krilima — ja ih uabličavam u pjesme, u lica, u slike. U velike obrise, razumiješ li? ROSMER: Da, da. BRENDEL: Ah, znaš li, koliko sam se u svom životu naslađivao i uživao! Zagonetno blaženstvo uobličavanja — kaiko rekoh, u velikim obrisima — slava, hvala, aplauz, lovorov vijenac — sve sam ja to zgrtao punim, od radosti uzdrhtalim rukama. Zasitio- sam se u svojim tajnim snovima nekom slašću — sla-šću — ah, tako nebeskom i velikom —! KROL: Hm — ROSMER: Ali o tome nikad niste pisali? BRENDEL: Ni riječi. Taj isprazni pisarski zanat je uvijek budio u meni grdnu odvratnost. I zašto bih ja profanisao svoje vlastite ideale kad mogu uživati u njima i u njihovoj čistoti? Ali sad će biti žrtvovani. U stvari — pri duši mi je kao- nekoj majci, koja svoju mladu kćer stavlja u ruke mužu. Ali ja ih ipalk žrtvujem -— žrtvujem ih na oltar oslobođenja. Čitav niz završenih predavanja, po čitavoj zemlji •—! REBEKA (živahno): Veliko je to od vas, gospodine Brendel! Vi dajete najvrednije što imate. ROSMER: Jedino. REBEKA (značajno pogleda Rosmera): I koliko ih ima koji to čine? Koji imaju hrabrosti za to! ROSMER (odvraća pogled): Ko zna? BRENDEL: Svijet se pokrennuo. To osvježava moje srce — snaži moju volju. Tako koračam ka djelu. Ali još nešto. (Rektoru) Možete li mi reći, gospodine naučnice, ima li ovdje u gradu i neko udruženje umjerenjaka? Umjerenjaka najstrožih pogleda? Siguran sam da ima. KROL: Da, ima. Ja lično sam predsjednik. BRENDEL: Kako to nisam vidio na vama! No, onda je moguće da ću vas potražiti i priključiti se na nedjelju dana. KROL: Oprostite, ali ml ne iprimamo članove na nedjelju dana. BiRENDEL: A la bonne heure, gospodine pedagog. Ulrik Brendel nije nikada navaljivao u takva udruženja. (Okreće se) Ali, ja ne smijem produžavati svoj boravak u ovoj kući, punoj uspomena. Moram u grad da potražim smještaj kakav meni odgovara. Nadam se da tamo ima neki pristojan hotel. REBEKA: Hoćete li da nešto toplo popijete prije nego što pođete? BRENDEL: Šta, na primjer, milostiva gospođo? REBEKA: Solju čaja ili — BRENDEL: Zahvaljujem plemenitoj domaćici kuće. Ali ja nikad ne zloupotrebljavam privatnu gostoljubivost. (Pozdravlja rukom) Zbogom, moja gospodo! (Odlazi do vrata, ali se opet vrati) Ali, stvarno — Johane — pastore Rosmere — bi li htio za ljubav dugogodišnjeg prijateljstva da učiniš uslugu svome starom učitelju? ROSMER: Da, veoma rado. BRENDEL: Dobro. Onda mi posudi — na dan ili dva — jednu uštirkanu košulju. ROSMER: To je sve? BRENDEL: Jer vidiš, ja putujem pješice — ovog puta. Kofer će mi poslati. ROSMER: Dabome. Ali zar vam ne treba ništa drugo?
BRENDEL: Da, slušaj — ti bi se možda mogao odreći i nekog izno-šenog ljetnog kaputa? ROSMER: O, da, sasvim sigurno. BRENDEL: I pošto uz kaput spada i par pristojnih čizama — ROSMER: I one će se već naći. Čim dobijemo vašu adresu, posla-ćemo vam stvari u grad. BRENDEL: Nipošto! Samo nikakvog uznemiravanja zbog mene! Ponijeću te sitnice sa sobom. ROSMER: Dobro, dobro. Izvolite poći sa mnom gore. REBEKA: Pustite radije mene. Ja i gospođa Helset ćemo se već za sve pobrinuti. BRENDEL: Nikad neću dozvoliti da ova fina dama — REBEKA: Ah, koješta! Hodite samo, gospodine Brendel. (Odu desno.) ROSMER (zadržava ga): Recite, zar vam ne mogu ništa drugo pomoći? BRENDEL: Zaista ne znam šta bi to moglo biti. Ili — dovraga, d a — sad mi pade na pamet! — Johane, imaš li možda osam kruna kod sebe? ROSMER: Da vidimo. (Otvara novčanik) Tu su dvije novčanice po deset kruna. BRENDEL: Da, da, svejedno je. Mogu ih uzeti. Svuda u gradu mogu da promijenim. Hvala ti. I nemoj zaboraviti da su ovo bile dvije desetice, što sam ih uzeo. Laku noć, moj dragi, dobri dječače! Laku noć, poštovani gospodine! (Ode na desna vrata. Rosmer zatvara vrata za njim.) KROL: Milostivi bože, to je, dakle, bio Ulrik Brendel, od koga je svijet nekad prije očekivao nešto veliko. ROSMER (tiho): On je barem imao hrabrosti da živi život po svojoj vlastitoj glavi. I t o je, čini mi se, ipak nešto. KROL: Šta? Život kao njegov? Čini mi se da bi on opet mogao zbrkati tvoje misli i pojmove. ROSMER: Ah, ne. Sad sam ja u svakom pogledu načisto sa sobom. KROL: Ah, kad bi bilo tako, dragi prijatelju. Ali ti si toliko osjetljiv na utiske izvana. ROSMER: Sjednimo. Hoću da razgovaram s tobom. KROL: Da, porazgovarajmo. (Sjedaju na sofu.) ROSMER (poslije kraće pauze): Zar nije ovdje kod nas lijepo i prijatno? KROL: Da, sad je ovdje lijepo i prijatno. — I mirno. Ti. Rosmere, imaš svoj dom. A ja sam svoj izgubio. ROSMER: Dragi moj, ne govori tako. Ono što je danas poremećeno, može sutra opet biti u redu. KROL: Nikada. Nikada više. Bodlja će ostati. Više nikada ne može biti kao prije. ROSMER: Slušaj me sad, Krole. Nas dvojica smo bliski već toliko dugih godina. Možeš li zamisliti da se naše prijateljstvo prekine? KROL: Ne znam ništa na svijetu što bi nas moglo razdvojiti. Kako ti je to palo na pamet? ROSMER: Jer ti toliko važnosti pridaješ slaganju u mišljenjima i gledanjima. KROL: No, da. Ali nas dvojica se ipak uglavnom slažemo. Barem u velikim, suštinskim stvarima. ROSMER (tiho): Ne, ne više. KROL (hoće da skoči): Šta kažeš? ROSMER (zadrži ga): Ne, ostani ovdje. Molim te, Krole. KROL: Šta je to —? Ja te ine razumijem. Govori! ROSMER: Kao da se neko novo proljeće pojavilo u mojoj duši. Duh nove mladosti. I zato sam ja tamo — KROL: Gdje, gdje si?
ROSMER: Tamo gdje su tvoja djeca. KROL: Ti? Ti! Pa to nije moguće. Reci, gdje si? ROSMER: Na istoj strani na kojoj su Lauritis i Hilda. KROL (ponikne glavom): Otpadnik. Johan Rosmer — otpadnik. ROSMER: A ja bih bio tako sretan — tako beskrajno sretan što sam, kako ti to zovaš, otpadnik, da nisam teško patio zbog toga što sam znao da ću time tebi zadati bol. KROL: Rosmere — Rosmere! Ovo nikad neću preboljeti. (Gleda ga žalosno) Ah, zar da ti budeš tamo i da pružaš svoju ruku i pomoć onima koji kvare i razaraju ovu zemlju. ROSMER: Ja pomažem u njenom oslobađanju. KROL: Da. znam, znam! Tako to zovu i zavedeni i oni koji vas zavode. Ali zar ti vjeruješ da se oslobođenje može očekivati od takvog duha, koji se sprema da zatruje čitav naš društveni život? ROSMER: Ja se ne priključujem tom duhu vremena. Čak ni jednoj od zavađenih partija. Ja hoću da pokušam da skupim ljude sa svih strana, što više budem mogao. Hoću da živim i da sve svoje snage uložim u to — da u narodu ove zemlje stvorim pravo rasuđivanje. KROL: Ti, dakle, misliš da u narodu još nema dovoljno rasuđivanja! Ja sa svoje strane smatram da smo mi svi na najboljem putu da budemo povučeni u kaljugu, u kojoj je do sada uživao samo prostak. ROSMER: Upravo zato ja postavljam pravi zadatak rasuđivanju naroda. KROL: Kakav zadatak? ROSMER: Da svi ljudi u zemlji postanu plemeniti. KROL: Svi ljudi! ROSMER: Ili što je moguće više ljudi. KROL: Kakvim to sredstvima? ROSMER: Ja mislim: time, da im oslobodim duh i prosvijetlim volju. KROL: Ti si sanjalica, Rosmere. Ti hoćeš da ih oslobodiš? Ti da ih prosvijetliš? ROSMER: Ne, dragi moj, — ja ću samo pokušati da ih probudim i potaknem na to. Drugo moraju oni sami. KROL: I U misliš da oni to mogu? ROSMER: Da. KROL: Vlastitom snagom? ROSMER: Samo vlastitom snagom. Druge i nema. KROL (ustaje): Zar priliči jednom svećeniku da tako govori? ROSMER: Ja više nisam svećenik. KROL: Da, a — vjera tvoga djetinjstva? ROSMER: Ni nje nemam više. KROL: Ni nje nemaš —! ROSMER: Ostavio sam je. Morao sam je ostaviti, Krole. KROL (potresen, savladava se): Da, tako je. — Da, da. Jedno ne ide bez drugoga. — Zbog toga si na kraju istupio iz službe crkvi? ROSMER: Da. Kad sam bio načisto sa sobom — ikad sam postao potpuno svjestan da to nije samo prolazna zbunjenost, nego nešto od čega se više ne 'bih mogao i ne bih htio osloboditi — tad sam otišao. KROL: Tafco si se dugo, dakle, lomio. A mi — tvoji prijatelji, mi ništa nismo znali. Rosmere, Rosmere! — kako si nam mogao prešutjeti tu žalosnu istinu! ROSMER: Jer sam smatrao da je to nešto što se .samo mene tiče. A onda nisam želio ni da tebi i drugim prijateljima nepotrebno stvaram brige. Mislio sam da bih mogao da nastavim da živim ovdje kao i do sada — tiho, radosno i sretno. Htio sam da čitam i da se udubljujem u djela koja su do sada bila za mene knjige sa sedam pečata. Da se iskreno uživljavam u veliki svijet istine i slobode, koji mi se sada otvorio.
KROL: Otpadnik. Svaka riječ svjedoči o tome. Ali zašto sada pri-znaješ svoje potajno otpadništvo? Zašto upravo sada? ROSMER: Ti sam si me prisilio na to, Krole. KROL: Ja? Ja da sam te prisilio — ? ROSMER: Kad sam čuo za tvoje bijesne istupe na skupovima — kad sam čitao o tvojim jetkim govorima boje si tamo držao — o tvojim mrskim ispadima protiv onih što stoie na drugoj strani •— o tvojim podrugljivim sudovima o protivnicima —. O, Krole, šta je to postalo od tebe! Tad mi se jasno ukazala moja dužnost. Ljudi postaju rđavi pod 'dejstvom svađe, koja se razvila. Mora doći do mira, radosti i pomirenja u dušama ljudi. I zato ja sada istupam i otvoreno priznajem da sam ono što jesam. Tako ću i ja isprobati svoje snage, kao i drugi. Zar ne bi mogao i ti — sa svoje strane — sarađivati u tome? KROL: Nikad u životu neću sklapati kompromise sa razornim snagama društva. ROSMER: Daj onda barem da se borimo plemenitim oružjem — ako se već moramo boriti. KROL: Onog ko se ne slaže sa mnom u presudnim životnim pitanjima, tog ja više ne poznajem. I prema njemu nemam nikakvih o
povuče zvono kraj peći. Uskoro potom dođe gospođa Helset s desna.) REBEKA: Raspremite sto, gospođo Helset. Gospodin pastor neće da jede, a gospodin rektor je otišao kući. GOSPOĐA HELSET: Gospodin rektor je otišao? Pa šta je gospodinu rektoru? REBEKA (uzima ručni rad): Proricao je da će naići teško nevrijeme — GOSPOĐA HELSET: Ali to je čudno. Na nebu nema ni jednog oblačka. REBEKA: Samo da ne sretne bijele konje. Jer, ja se bojim da ćemo uskoro čuti o svakakvim utvarama. GOSPOĐA HELSET: Za ime boga, gospođice! Ostavite se tih tužnih stvari. REBEKA: No, no, no — GOSPOĐA HELSET (tiho): Mislite li, zaista, gospođice, da ovdje ima neko ko mora uskoro otići? REBEKA: Bože sačuvaj! Ali ima raznih bijelih konja na ovome svijetu, gospođo Helset. — Pa, laku noć! Idem u svoju sobu. GOSPOĐA HELSET: Laku noć, gospođice. (Rebeka ode s ručnim radom nadesno.) GOSPOĐA HELSET (zavrne lampu, trese glavom i mrmlja za sebe): Isuse gospode, Isuse gospode. Ova gospođica Vest. Kakve ona stvari govori! DRUGI ČIN Rosmerova radna soba. Na lijevom zidu ulazna vrata. U pozadini otvor za vrata s navučenom zavjesom, kroz koji se ide u spavaću sobu. Prozor je desno, ispred njega pisaći sto, pokriven knjigama i papirima. Police \sa knjigama i ormari. Jednostavan namještaj. Staromodan naslonjač naprijed lijevo, ispred njega sto. Rosmer u kućnom kaputu sjedi na visokoj stolici za pisaćim stolom. Izrezuje neku brošuru i Usta je. Tu i tamo pogleda napolje. Neko pokuca na lijeva vrata. ROSMER (ne okreće se): Uđi samo. (R,ebeka uđe u jutarnjem ogrtaču.) REBEKA: Dobro jutro. ROSMER (i dalje lista): Dobro jutro, draga moja. Želiš li nešto? REBEKA: Htjela sam samo da vidim jesi li dobro spavao? ROSMER: O, spavao sam čvrsto i mirno. Bez snova — (Okreće se) A ti? REBEKA: Hvala lijepo. Negdje pred jutro — ROSMER: Ne znam, ali nije mi već dugo bilo tako lako pri duši kao sada. Ah, baš je bilo dobro što sam sve izgovorio. REBEKA: Da, nije trebalo da šutiš tako dugo, Rosmere. ROSMER: Sad i sam ne shvaćam da sam mogao biti takva kukavica. REBEKA: Pa to, zapravo, nije bio kukavičluk — ROSMER: O, jeste, jeste, znaš, kad dobro razmislim, onda je ipak tu bilo kukavičluka. REBEKA: Utoliko ćeš hrabrije sada rješavati zaplete. — (Sjeda na stolicu kraj pisaćeg stola) Ali sad ću ti ispričati što sam uradila — i zbog čega se ne smiješ ljutiti na mene. ROSMER: Ljutiti? Ali, draga moja, kako možeš misliti —? REBEKA: Bik> je to od mene malo na svoju ruku. ali •— ROSMER: Pa daj da čujem. REBEKA: Sinoć, kad je Ulrik Brendel pošao, ja sam mu dala da ponese dva-tri retka za Mortensgerd a. ROSMER (malo zamišljeno): Ali, draga Rebeka —. Pa, šta si mu napisala ? REBEKA: Napisala sam, da bi tebi učinio veliku uslugu ako se pobrine za nesretnog čovjeka i ako ga, po mogućnosti, podrži. ROSMER: Draga moja, to nisi trebala učiniti. Time si Brendelu samo naškodila. A Mortensgerd je čovjek koga bih ja najradije držao na potpunom odstojanju. Pa ti znaš da sam s njim imao spor. REBEKA: Ali zar nisi i ti mišljenja da bi bilo dobro da opet dođeš u vezu s njim.
ROSMER: Ja? Sa Mortensgerdom? A iz kojih to razloga? REBEKA: Pa, zato što se, zapravo, ne možeš osjećati siguran sada — kad se ovo sve ispriječilo između tebe i tvojih prijatelja. ROSMER (gleda je i trese glavom): Zar ti stvarno možeš misliti da bi Krol ili neko drugi imao namjeru da se sveti? — Da bi bili u stanju —? REBEKA: U prvoj vatri, dragi prijatelju —. To se nikad ne može znati. Meni se čini —• ovako kako je Krol to primio — ROSMER: Ah, trebalo bi ga bolje poznavati. Krol je do kraja častan čovjek. Danas popodne ću poći u grad i govoriti s njim. Hoću da govorim sa svima. Oh, vidjećeš k alko će to lako ići — (Gospoda Helset na vratima lijevo.) REBEKA (ustaje): Šta je, gospođo Helset? GOSPOĐA HELSET: Gospodin rektor Krol je dolje u predsobju. ROSMER (skoči): Krol! REBEKA: Rektor! Zamislite samo —! GOSPOĐA HELSET: Pita. može li doći gore da razgovara s gospodinom pastorom. ROSMER (Rebeki): Šta sam rekao! — Svakako da može. (Ode do vrata prema stepeništu i vikne dolje) Dođi gore. dragi prijatelju! Uvijek si mi dobro došao! (Rosm-er drži vrata otvorena. — Gospođa Helset ode. — Rebeka povuče zavjesu na otvoru za vrata. Onda malo pospremi po sobi. Krol ttlazi sa šeširom u ruci.) ROSMER (tiho, uzbuđeno): Znao sam, da nije bilo posljednji put — KROL: Danas vidim stvari u mnogo drugačijem svjetlu nego juče. ROSMER: Da, zar ne, Krole? Zar ne da vidiš? Pa, pošto si se predomislio — KROL: Ti me potpuno pogrešno razumiješ. (Spusti šešir na sto kraj naslonjača) Vrlo mi je važno da razgovaram s tobom u četiri oka. ROSMER: Zbog čega ne može gospođica Vest — ? REBEKA: Ne, ne, gospodine Rosmer. Ja već idem. KROL (mjeri je pogledom): A vas moram zamoliti za izvinjenje. moja gospođice, što sam došao u ovako rane sate. Što sam vas zatekao prije nego što ste imali vremena — •— REBEKA (ustukne): Kako? Vi mi, izgleda, zamjerate što ovdje po kući hodam u jutarnjem ogrtaču? KROL: Ma gdje bih ja to! Pa ja apsolutno ne znam šta je sada pristojno i lijepo ovdje na Rosmersholmu. ROSMER: Ali, Krole, pa ti si danas kao van sebe! REBEKA: Preporučujem se, gospodine rektore. (Izlazi lijevo.) KROL: Dozvoljavaš li — (Sjeda u naslonjač.) ROSMER: Da, dragi moj, hajde da se udobno smjestimo i porazgovaramo. (Sjedne na stolicu preko puta Krola.) KROL: Ja od juče nisam oka sklopio. Ležao sam i borio se s mislima — čitavu noć. ROSMER: I šta danas misliš? KROL: To se ne može kazati u nekoliko riječi, Rosmere. Pusti me da počnem sa nekom vrstom uvoda. Mogu ti nešto ispričati o Ulriku Brendelu. ROSMER: Je li bio kod tebe? KROL: Ne. On je odsjeo u nekoj sumnjivoj krčmi. I, naravno, u najsumnjivijem društvu. Bančio je i trošio dok je imao. Onda je tu čitavu bandu ispsovao na pasja preskakala. Tu je, uostalom, imao pravo. Ali onda je dobio batine i bio bačen u jarak. ROSMER: On je, dakle, zaista nepopravljiv, KROL: Onaj kaput je takođe založio. Ali njega su mu opet otkupili. Možeš li pogoditi ko je to učinio? ROSMER: Možda ti? KROL: Ne. Nego plemeniti gospodin Mortensgerd.
ROSMER: Da, tako je! KROL: Ispričali su mi da je Brendel prvo posjetio tog plebejca i idiota. ROSMER: To je bila sreća za njega — KROL: Svakako da je bila. (Nagne se preko stola bliže Rosmeru) A .sad smo stigli do stvari na koju te moram upozoriti zbog našeg starog — našeg nekadašnjeg prijateljstva. ROSMER: Dragi moj, o čemu se radi? KROL: O tome da se ovdje u kući iza tvojih leđa igra rđava igra u svakom pogledu. ROSMER: Kako to možeš vjerovati? Misliš, valjda, na Re —, na gospođicu Vest? KROL: Na nju — dabome. S njenog stanovišta ja to vrlo dobro shvaćam. Ipak je ona već odavno navikla da ovdje komandu-je. Ali uprkos tome — ROSMER: Ali, dragi Krole, ti si u velikoj zabludi. Ona i ja — pa mi nemamo ni najmanje tajne jedno pred drugim. KROL: Da li je onda tebi poznato da je ona stupila u prepisku sa redaktorom ^Baklje"? ROSMER: Ah. ti misliš onih nekoliko riječi što je poslala po Ulri-ku Brendelu? KROL: To si, dakle, saznao. Pa zar ti odobravaš da ona na taj način stvara veze s tiim sramnim piskaralom, koji svake božje sedmice pokušava da mene i moju djelatnost u školstvu i javnom živo
svrhu braka — prema propisanom shvatanju našeg vremena? ROSMER: Sjećam se da mi je gospođica Vest posudila neko takvo djelo. Ona je, kao što znaš, naslijedila doktorovu biblioteku. Ali, moj dragi Krole. ti, valjda, ne misliš da smo mi bili tako neoprezni da jadnu bolesnicu upućujemo u takve stvari? Ja te mogu časno i svečano uvjeriti da nikakve naše krivice nema. Samo njeni vlastiti iskidani nervi, oni su je odveli na taj žalosni put. KROL: Jedno ti svakako sada mogu ispričati. I to je ovo: jadna, izmučena i prenapregnuta Beata je sama svom životu učinila kraj zato da bi ti mogao dalje da živiš sretno — da živiš slobodno — po vlastitom izboru. ROSMER (skoči): Šta hoćeš time da kažeš? KROL: Prvo me moraš mirno saslušati, Rosmere. Jer sad moram da govorim o> tome. U toku zadnje godine svog života bila je Beata dva puta kod mene da mi se žali na svoj strah i očajanje. ROSMER: Zbog iste stvari? KROL: Ne. Prvi put je došla i tvrdila da si ti na putu otpadništva, da hoćeš da prekineš s vjerom svojih otaca. ROSMER (žustro): To što govoriš je nemoguće, Krole! Sasvim nemoguće ! M o r a da se varaš. KROL: Kako to? ROSMER: Zato što sam se ja, dok je Beata bila živa, još sam sa sobom borio i sumnjao. A borio sam se sam i u potpunoj šutnji. Ne vjerujem ni da je Rebeka — KROL: Refoeka? ROSMER: No, da, gospođica Vest. Zovem je Rebeka zbog kratkoće. KROL: To sam primijetio. ROSMER: Zato mi je potpuno neshvatljivo kako je Beata mogla doći na takve misli. I zašto nije sa mnom razgovarala o tome? A to nije nikad učinila. Ni jednom riječju. KROL: Jadnica — molila me je i preklinjala da j a razgovaram s tobom —• ROSMER: Pa zašto to nisi učinio? KROL: Zar sam tada mogao i trenutak posumnjati u njenu po-remećenost? Takva optužba protiv čovjeka kao što si ti! — A onda je došla još jedanput — otprilike mjesec dana kasnije. Prividno je bila mirnija. Ali kad je pošla, rekla mi je: sad na Rosmersholmu mogu očekivati bijele konje. ROiSMER: Da, da, bijeli konji —, o njima je često govorila. KROL: A kad sam ja pokušao da je odvratim od tužnih misli, odgovorila mi je samo: meni ne ostaje više mnogo vremena. Jer, sad se Johan mora odmah oženiti Rebekom. ROSMER (skoro bez glasa): Šta to govoriš —•? Ja da se oženim sa __i KROL: To je bilo u četvrtak popodne. — U subotu navečer ona se bacila s mosta dolje u mlinski jaz. ROSMER: I ti nas tada nisi opomenuo —? KROL: Pa i sam znaš kako je često govorila o tome da mora uskoro umrijeti. ROSMER: Da, to znam. Ali uprkos tome — ti si nas morao opomenuti. KROL: Imao sam namjeru. Ali onda je bilo prekasno. ROSMER: Ali zašto nisi ni poslije —? Zašto si mi to sve prešutio? KROL: A kakve bi svrhe bilo da sam došao ovamo da te još više mučim i uznemiravam? Pa ja sam čitavu tu stvar smatrao pustim i praznim fantaziranjem — sve do sinoć. ROSMER: Dakle, sad više ne? KROL: Zar Beata nije sasvim jasno vidjela kad je rekla da ćeš ti napustiti vjeru svoga djetinjstva. ROSMER (zuri preda se): Da, to ne razumijem. To mi je najne-shvatljivije na svijetu. KROL: Neshvatljivo ili ne — to je tako. A sad te pitam, Rosmere, koliko istine ima u njenoj drugoj optužbi? Posljednjoj, mislim.
ROSMER: Optužbi? Zar je to bila optužba? KROL: Možda nisi tačno zapamtio kako glase te riječi. Ona mora otići, rekla je. — Zašto? No? ROSMER: Da bih se ja mogao oženiti Rebekom — KROL: Ne, riječi nisu glasile sasvim tako. Beata se drugačije izrazila. Rekla je: meni ne ostaje više mnogo vremena. Jer, Johan se sada mora odmah oženiti Rebekom. ROSMER (gleda ga trenutak, onda ustaje): Sada te razumijem, Krole. KROL: No — i? Šta imaš da odgovoriš? ROSMER (tiho i savladavajući se): Na ovako nešto nečuveno —? Jedini pravi odgovor bi bio da ti pokažem vrata. KROL (ustaje): Lijepo. ROSMER (stane pred njega): Slušaj me sad. Ima već godina dana — od onog trenutka kad nas je Beata napustila — kako Rebeka Vest i ja živimo sami ovdje na Rosmersholmu. Sve to vrijeme ti si znao za Bea'tinu optužbu. Ali ja ni jednog trenutka nisam primijetio da tebi taj način zajedničkog života smeta. KROL: Do sinoć ja nisam znao da taj zajednički život vode jedan otpadnik i jedna — emancipovana žena. ROSMER: Ah —! Ti, dakle, misliš da kod otpadnika i emancipova-nih žena ne može biti čistih namjera? Misliš da oni ne mogu imati morala i čvrstine u samoj svojoj prirodi? KROL: Ja ne držim mnogo do morala koji ne potiče od vjere i crkve. ROSMER: Zar ne izuzimaš ni mene i Rebeku, ini moj i Rebekin •odnos? KROL: Ne mogu samo zbog vas da napustim svoje ubjeđenje, da nema velike razdaljine između slobodnih misli i •— hm! ROSMER: I — čega? KROL: — i slobodne ljubavi — ako već hoćeš sve da čuješ. ROSMER (tiho): l ti se ne stidiš da to meni kažeš? Ti koji me poznaješ od mog najranijeg djetinjstva. KROL: Upravo zato. Ja znam kako lako mogu na tebe uticati ljudi iz tvoje okoline. A ta tvoja Rebeka — no, dakle, ta gospođica Vest — o njoj mi, zapravo, i ne znamo skoro ništa. Ukratko, Rosmere — ja te još ne napuštam. A ti sam — ti moraš, dok je vremena, pokušati da se spasiš. ROSMER: Da se spasim? Kako to? (Gospođa Helset proviri unutra na lijeva vrata.) ROSMER: Šta hoćete? GOSPOĐA HELSET: Htjela sam da zamolim gospođicu da siđe. ROSMER: Gospođica nije ovdje gore. GOSPOĐA HELSET: Nije? (Gleda oko sebe) Baš čudno. (Ode.) ROSMER: Dakle------? KROL: Slušaj. Šta se ovdje tajno događalo za Beatinog života — i šta se i sad još događa — to ne mislim dalje ispitivati. Znam da si bio duboko nesretan u svom braku i to ti u izvjesnoj mjeri može poslužiti kao izvinjenje — ROSMER: Ah, kako ti mene. u stvari, malo poznaješ —? KROL: Ne prekidaj me. Šta sam, dakle, ht:o da kažem — ako ovaj zajednički život sa gospođicom Vest i nastaviš — neophodno je da o svom kolebanju šutiš kao zaliven — o svom tužnom dezerterstvu, do koga te ona dovela. Pusti me da govorim! Pusti me da govorim! Kažem — u najgorem slučaju ti možeš da misliš, da sumnjaš i da vjeruješ u šta god hoćeš — u ovom ili onom pravcu. Ali. zaboga, zadrži svoja ubjeđenja za sebe. Pa to je tvoja čisto privatna stvar. Nema nikakve potrebe da tako nešto rastruibiš po čitavoj zemlji. ROSMER: Za mene to jeste potreba — da se izvučem iz ovog dvosmislenog i lažnog položaja.
KROL: Ali ti imaš obaveze prema tradiciji svoga roda. Rosmere! To ne zaboravi! Rosmersholm je od davnih vremena bio sjedište reda i poretka — časnog poštovanja prema svemu što su najbolji sinovi našeg društva stvarali i zastupali. Čitav ovaj •kraj je dobio pečat Rosmersholma. Zavladala bi kobna i nepopravljiva zbunjenost ako bi se saznalo da si ti sam raskinuo s onim, što bi se moglo nazvati porodičnim duhom Rosmera. ROSMER: Dragi Krole — iz tog ugla ne mogu da gledam ovu stvar. Ja smatram svojom neodloživom dužnošću to da donesem .malo svjetla i radosti ovdje, gdje je rod Rosmera dugo, dugo vremena donosio samo mrak i zlovolju. KROL (gleda ga strogo): Da! To bi bio dostojan zadatak za čovjeka s kojim njegov rod izumire. Slušaj, ostavi se toga! To nije posao kome si ti vičan. Ti si stvoren da živiš kao tihi naučnik. ROSMER: Sasvim moguće. Ali i ja hoću da jednom učestvujem u životnoj borbi. KROL: Životna borba — znaš li šta će ona značiti za tebe? To će biti borba sa svim tvojim prijateljima, borba na život i smrt. ROSMER (tiho): Valjda nisu svi oni tako fanatični kao ti. KROL: Ti si bezazlena duša, Rosmere, neiskusna dtsša si ti. Ti i ne slutiš kakva će se strašna oluja na tebe stuštiti. (Gospođa Helset proviri na pritvorena vrata lijevo.) GOSPOĐA HELSET: Gospođica pita — ROSMER: Sta je? GOSPOĐA HELSET: Dolje je neko ko želi da razgovara s gospodinom pastorom. ROSMER: Je li, možda, onaj što je sinoć bio ovdje? GOSPOĐA HELSET: Ne, ovo je gospodin Mortensgerd. ROSMER: Mortensgerd?! KROL: Aha! Tako daleko smo, dakle, stigli! Tako daleko! ROSMER: Sta hoće on od mene? Sto ga niste vratili? GOSPOĐA HELSET: Gospođica je rekla da pitam može li on doći gore? ROSMER: Kažite mu da imam posjetu. KROL: Samo vi njega pustite gore, gospodo Helset. (Gospođa Helset ode.) KROL (uzima šešir): Povlačim se sa bojnog polja — za sada. Ali glavna bitka još nije počela. ROSMER: Zaklinjem ti se životom, Krole, da nemam ništa s Mortensgerd om. KROL: Ja ti više ne vjerujem. Ni jedne riječi. Ni u čemu ti više ne mogu vjerovati. Od sada je borba do krvi. Vidjećemo, da li ćemo te moći učiniti neškodljivim. ROSMER: O, Krole, kako si nisko, kako si beskrajno nisko sada pao. KROL: Ja! I ti da mi to kažeš! Sjeti se Beate! ROSMER: Zar opet .počinješ s tim?! KROL: Ne. Kako ćeš riješiti zagonetku mlinskog jaza, to ostavljam tvojoj savjesti — ako je još uopšte imaš. (Pader Mortensgerd dolazi tiho i neprimjetno na vrata lijevo. On je malen, suh čovjek, rijetke, crvenkaste kose i brade.) KROL (gZeda ga s mržnjom): Pa, dakle, "Baklja". Istaknuta na Rosmersholmu! (Zakopčava kaput) Da, onda više nema sumnje kojim ću ja putem da krenem. MORTENSGERD (blago): "Baklja" će uvijek biti istaknuta da osvijetli put gospodinu rektoru. KROL: Da, vaše dobre namjere već odavno poznajemo. Ali, ima jedna zapovijest koja kaže: ne svjedoči lažno protiv svog bližnjeg. MORTENSGERD: Nije potrebno da me podsjećate na zapovijesti, gospodine rektore. KROL: Ni na šestu? ROSMER: Krole —! MORTENSGERD: Ako je potrebno, on'1 a je gospodin pastor za to najpozvaniji. KROL (podrugljivo): Gospodin pastor? Da. nesumnjivo je gospodin pastor u tom
pitanju najpozvaniji. — Mnogo uspjeha, moja gospodo. (Ode i zalupi vrata.) ROSMER (dugo gleda u vrata, govori za sebe): Da, da, znači, moralo je tako biti! (Okrene se) Hoćete li mi. molim vas, reći gospodine Mortensgerd, šta vas vodi k meni? MORTENSGERD: Moia posje'ta se, zapravo, tiče gospođice Vest. Mislio sam da joj moram zahvaliti za ljubazno pismo koje sam od nje juče dobio. ROSMER: Znam da vam je pisala. Je"te li već govorili s njom? MORTENSGERD: Da. sasvim kratko. (S lakim smiješkom) Ču^em da su se pogledi ovdje na Rosmersholmu u mnogo čemu promijenili. ROSMER: Moji pogledi su se promijenili u mnogim stvarima. Gotovo bih rekao — u svim stvarima. MORTENSGERD: Gospođica mi je rekla. I ta'ko je 'mislila da bih se mogao popeti i malo porazgovarati s vama o tome, gospođine pastore. ROSMER: O čemu. gospodine Mortensgerd? MORTENSGERD: Da li biste mi dozvolili da u "Baklji" damo saop-štenje o vašoj promjeni pogleda — i o tome da ćete se r>ri-ključiti stvari slobodne misli i napretka? ROSMER: To možete mirno učiniti. Ja vas čaik molim da to saop-štiite. MORTENSGERD: Objavićemo sutra ujutro. To je velika i važna vijest, da pastor Rcsmer sa Rosmersholma misli da bi mogao i u ovom smislu da se bori za svjetlost. ROSMER: Ne razumijem vas sasvim. MORTENSGERD: Hoću da kažem da kičma naše partije postaje jača. Kad god dobijemo nekog ozbiljnog, hrišćanski nadahnu-tog pristalicu. ROSMER (malo iznenađen): Vi onda ne znate —? Zar vam gospođica Vest nije i to rekla —? MORTENSGERD: S ta to, gospodine pastore? Gospođica je imala pune ruke posla. Rekla mi je da samo treba da se popnem do vas, a ostalo ću čuti iz vaših vlastitih usta. ROSMER: Onda ću vam reći da sam se ja potpuno oslobodio. U svakom pogledu. Nemam više nikakve veze sa crkvenim učenjem. Te stvari me se ubuduće ne tiču. MORTENSGERD (gleda ga iznenađeno): Ne, pa da je mjesec sa neba pao, ,ne bi me tako iznenadio kao •—! Vi se, dakle, odričete sebe, gospodine pastore? ROSMER: Da. Stigao sam tamo gdje ste vi već odavno bili. To možete sutra saopštiti u "-Baklji". MORTENSGERD: I to? Ne, dragi gospodine pastore —. Oprostite — ali tu stranu stvari ne treba doticati. ROSMER: Ne treba? MORTENSGERD: Za sada ne, ja mislim. ROSMER: Ali ne shvaćam — MORTENSGERD: Vidite, gospodine pastore, vi niste toliko upućeni u stvari kao ja. Znate, ako vi želite da pređete u tabor slobodne misli — i ako — kako kaže gospođica Vest — hoćete da uzmete učešća u pokretu •— onda to učinite sa željom da i slobodnoj misli i pokretu budete od koristi, koliko god možete. ROSMER: Da, to je ono što svim srcem želim. MORTENSGERD: Pa, onda ću vam odmah reći, gospodine pastore: ako vi svoj raskid sa crkvom objavite pred javnošću, ostaćete na samom početku vezainih ruku. ROSMER: Mislite? MORTENSGERD: Da. Budite uvjereni da onda više nećete mnogo učiniti u našem kraju. A osim toga — imamo mi dovoljan broj slobodnih mislilaca, gospodine pastore. Gotovo bih rekao, imamo već i previše ljudi te vrste. Ono što partija treba, to su hrišćanski elementi — nešto što svi moraju respektovati. A takvih nam zaista nedostaje. Zato je najprobitačnije da vi pre-šutite stvari koje se šire publike ništa ne tiču. Vidite, to je moje mišljenje.
ROSMER: Tako — vi se, dakle, ne usuđujete da se upustite sa mnom, ako ja otvoreno priznam svoj raskid? MORTENSGERD (trese glavom): Da, to ne bih rado učinio. U zadnje vrijeme postavio sam sebi kao pravilo da više ne podržavam ni jednu stvar ili osobu koja ide protiv crkve. ROSMER: Jeste li to. onda vi u zadnje vrijeme opet naklonjeni crkvi ? MORTENSGERD: To je druga stvar. ROSMER: Aha, tako, dakle. Da, onda vas razumijem. MORTENSGERD: Gospodine pastore, ne smijete zaboraviti da ja — naročito ja — nemam potpune slobode djelovanja. ROSMER: Šta vas to vezuje? MORTENSGERD: Ja sam žigosan — eto, to me vezuje. ROSMER: Ah — da. MORTENSGERD: Zigosani, gospodine pastore. To naročito vi ne smijete zaboraviti. Jer vi ste bili prvi koji mi je taj žig utisnuo. ROSMER: Da su moja stanovišta tada bila kao danas, ja bih mnogo pažljivije razmotrio vašu pogrešku. MORTENSGERD: To i ja mislim. Ali sad je prekasno. Obilježili ste me za sva vremena. Za čitav život. No, vi sigurno i ne znate kako je to. Ali sad ćete možda uskoro i sami osjetiti bol žigosanja, gospodine pastore. ROSMER: Ja? MORTENSGERD: Da. Jer nemojte misliti, ni sada ni nikada, da će rektor Krol i njegov krug imati razumijevanja za ponašanje kao š'to je vaše!? A "Okrutane novine", zna se, pokazaće vam svoje zube. Može se čak dogoditi da i vi postanete žigosani. ROSMER: U svim privatnim stvarima ja se osjećam neranjivim, gospodine Mortensgerd. U moje vladanje niko ne može- dirati. MORTENSGERD (sa finim smiješkom): To su bile velike riječi, gospodine pastore. ROSMER: Može biti. Ali ja imam puno pravo da izgovorim te velike riječi. MORTENSGERD: I ako biste svoje vladanje onako temeljito ispitali, kako ste nekada ispitali moje? ROSMER: Vi to kažete tako čudno. Šta mislite time? Nešto određeno ? MORTENSGERD: Da, to je jedna određena stvar. Samo jedna. Ali o n a bi mogla više nego loše djelovati, ako je saznaju zlonamjerni protivnici. ROSMER: Hoćete li mi, molim vas, reći šta bi to moglo biti? MORTENSGERD: Zar ne pogađate i sami, gospodine pastore? ROSMER: Ne, zaista ne. Pojma nemam. MORTENSGERD: No, onda vam moram ja otkriti. — Sačuva o sam jedno neobično pismo, napisano ovdje na Rosmersholmu. ROSMER: Mislite na pismo gospođice Vest? Zar je ono tako neobično? MORTENSGERD: Ne, to pismo nije neobično. Ali jednom sam dobio i jedno drugo pismo iz ove kuće. ROSMER: Tak ode od gospođice Vest? MORTENSGERD: Ne, gospodine pastore. ROSMER: Pa od koga onda? Od koga? MORTENSGERD: Od vaše pokojne žene. ROSMER: Od moje žene? Vi ste dobili pismo od moje ženne? MORTENSGERD: Da, jesam. ROSMER: Kada? MORTENSGERD: To je bilo posljednjih dana njenog života. Nekako možda prije godinu i po dana. I to pismo — ono je vrlo neobično. ROSMER: Pa vi sigurno znate da je moja žena tada bi'la duševno bolesna.
MORTENSGERD: Da, znam da su to mnogi vjerovali. Ali ja mislim da se po ovom pismu tako nešto ne bi moglo primijetiti. Kad kažem da je pismo bilo neobično, onda ne mislim neobično na taj način. ROSMER: Za ime svijeta, kako li je mojoj jadnoj ženi moglo pasti na pamet da vam piše? •/IMORTENSGERD: Imam pismo kod kuće. Ono počinje otprilike ovako: da ona živi u velikoj brizi i strahu. Jer ovdje u okolini ima tako mnogo rđavih ljudi, piše dalje, i ti ljudi misle samo na to kako da vama naprave štete i neprilike. ROSMER: Meni? MORTENSGERD: Da, tako kaže. A sad dolazi ono najneobični]e. Treba li da vam kažem, gospodine pastore? ROSMER: Svakako! Sve! Bez ikakvog ustezanja. MORTENSGERD: Dalje me pokojnica moli i preklinje da budem velikodušan. Ona zna, kaže, da ste vi bili taj, gospodine pastore, koji je učinio da ja budem udaljen iz učiteljske službe. I zato me jako moli da vam se ne svetim. ROSMER: A čime je mislila da mi se možete osvetiti? MORTENSGERD: I to stoji u pismu: ako čujem glasine da se na Rosmersholmu događaju ružne i grešne stvari, da ne smijem u njih povjerovati. Jer samo zli ljudi te glasine šire, da bi vas unesrećili. ROSMER: To stoji u pismu? MORTENSGERD: Možete ga nekom prilikom i sami pročitati, gospodine pastore. ROSMER: Ali ja ne shvaćam —! Te ružne glasine, koje je ona bila uobrazila — na šta su se odnosile? MORTENSGERD: Prvo na to da ste vi raskinuli sa vjerom svoga djetinjstva, gospodine pastore. To je vaša žena poricala vrlo odlučno — tada. A dalje — hm. ROSMER: Dalje? MORTENSGERD: Da, dalje piše — a to je prilično zbrkano — da njoj nije ništa poznato o nekom grešnom odnosu na Rosmer-sholmu. Njoj nije učinjena nikakva nepravda. A ako se takve glasine ipak budu širile, ona me proklinje da ih ne spominjem u "Baklji". ROSMER: Nije spomenuto nikakvo ime? MORTENSGERD: Ne. ROSMER: Ko vam je donio to pismo? MORTENSGERD: Obećao sam da to neću kazati. Doneseno mi je jedne večeri kući. ROSMER: Da ste se raspitali, odmah biste saznali da moja jadna nesretna žena nije bila sasvim uračunljiva. MORTENSGERD: Ja se jesam raspitao, gospodine pastore. Ali moram da kažem, da ja nisam imao taj utisak. ROSMER: Ne? — Ali zašto vi meni, zapravo, sada govorite o tom starom konfuznom pismu? MORTENSGERD: Da bih vam savjetovao da budete krajnje oprezni, gospodine pastore. ROSMER: U svom načinu života, mislite? MORTENSGERD: Da. Ne smijete zaboraviti da vi sad više niste posvećen čovjek. ROSMER: Vi, dakle, ostajete pri tome da ovdje ima nečeg što treba kriti? MORTENSGERD: Ne znam zašto jedan slobodan čovjek ne bi imao* prava da u potpunosti živi svoj život. Ali, kako rekoh, od danas budite oprezni. Ako prodre u javnost bilo šta, što se suprotstavlja predrasudama, onda možete biti sigurni da će ispaštati čitav pokret duhovnog oslobođenja. Adieu. gospodine pastore. ROSMER: Adieu. MORTENSGERD: A sad idem pravo u štampariju da dam za "Baklju" veliku novost.
ROSMER: Objavite sve. MORTENSGERD: Objaviću sve što mislim da ljudi treba da znaju. (On pozdravlja i ode. Rosmer stoji na vratima dok Mortensgerd silazi niz stepenice. Čuje se zatvaranje kućnih vrata.) ROSMER (na vratima, zove prigušenim glasom): Rebeka! Re — hm. (Glasno) Gospođo Helset, zar gospođica Vest nije dolje? GOSPOĐA HELSET (čuje se dolje u predsoblju): Ne, gospodine pastore, ovdje nije. (Zavjesa se u pozadini povlači u stranu. Pojavljuje se Rebeka na otvoru iza vrata.) REBEKA: Rosmer! ROSMER (okreće se): Šta? Ti si bila unutra, u mojoj spavaćoj sobi? Šta si radila tamo, draga moja? REBEKA (prilazi mu): Prisluškivala sam. ROSMER: Ali, Rebeka, kako si mogla? REBEKA: Pa — zašto da ne? Tako je ružno zvučalo kad je rekao ono o mom jutarnjem ogrtaču — ROSMER: Tako? Znači bila si tu i kad je Krol — ? REBEKA: Da. Htjela sam da znam šta mu je na umu. ROSMER: Pa ja bih ti to ispričao. REBEKA: Teško da bi mi sve ispričao. A sigurno ne bi njegovim riječima. ROSMER: Ćula si, dakle, sve? REBEKA: Da, skoro sve, mislim. Kad je Mortensgerd stigao, morala sam za trennutaik dolje. ROSMER: A onda si se opet vratila — REBEKA: Nemoj se zbog toga ljutiti na mere. dragi prijatelju. ROSMER: Radi ti sve onako kako sama misliš da je pravo i ispravno. Ti imaš svoju punu slobodu. — Ali, šta sad kažeš, Rebeka — ? Ah, mislim da nikad nisam bio toliko upućen na tebe kao sada. REBEKA: Pa mi smo oboje bili spremni na ovo, što je moralo doći. ROSMER: Ne, ne,------na ovo ne! REBEKA: Na ovo ne? ROSMER: Mogao sam već očekivati da će, prije ili kasnije, naše lijepo, čisto prijateljstvo biti osumniičen^ i uprljano. Ali ns od Krola. Od njega ovako nešto nikad ne bih očekivao — samo od sirove i proste svjetine. O, da, imao sam ja mnogo razloga kad sam našu vezu tako ljubomorno skrivao pred očima ljudi. Bila je to opasna tajna. REBEKA: Ah, šta nas se onda tiču m'šl.ienia drugih! Pa, mi dobro znamo da nemamo nikakve krivice ROSMER: Ja? Bez krivice? Da, ta>ko sam naravno, mislio — sve do ovog časa. Ali sada — sada. Rebeka. REBEKA: Šta — sada? ROSMER: Kako da objasnim sebi Beatine užasne optužbe! REBEKA (uzbuđeno): Ah. ne govori o Beati. Ne misli više na Bea-tu! Pa bio si se tako lijepo oslobodio nje, mrtve. ROSMER: Otkad sam ovo saznao, kao da je na neki tajanstven način donekle oživjela. REBEKA: Ne — to ne, Rosmere! To nikako! ROSMER: Da, kad ti kažem. Moramo pokušati da dokučimo sve to. Kako je Bea'ta dospjela u tu nesretnu zabludu? REBEKA: Nećeš, valjda, i ti početi da sumnjaš da je ona bila skoro sasvim luda? ROSMER: O, da, hoću. Upravo je to ono u šta više nisam tako čvrsto ubi jeden. A, osim toga, ako je to i bio slučaj — REBEKA: Ako je bio? — Šta onda?
ROSMER: Mislim, gdje onda treba da tražimo pravi uzrok tome. što je bolesna opsjednutost njene duše prešla u ludilo? REBEKA: Ah, šta ti vrijedi da se neprekidno gubiš u takvim mozganjima. ROSMER: Ja ne mogu drukčije. Rebeka. Ne mogu se više osloboditi te mučne sumnje i da hoću. REBEKA: Ali to može postati opasno — ako vječno budeš zaokup-Ijen tim neutješnim mislima. ROSMER (hoda nemirno i zamišljeno): Mora da sam se sam odao na neki način. Mora da je ona primijetila kako sam se osjećao sretan od onog momenta kad si t i došla kod nas. REBEKA: Ali, dragi prijatelju, ako je i bilo tako —! ROSMER: Vidiš — njoj je .sigurno palo u oči da ml čitamo iste knjige. Da tražimo jedno drugo i razgovaramo o toliko novih stvari. Ali ipak ne shvaćam! Pa ja sam se toliko trudio da je poštedim. Kad sada mislim unazad, čini mi se da ni po cijenu svog života ne bih mogao dopustiti da ona primijeti naše odnose. Zar nije tako bilo, Rebeka? REBEKA: O, naravno da je bilo! ROSMER: I ti isto tako. — A ipak —! Ah. ta misao mi je strašna! Ona je. dakle, ovuda hodala — ta jadna žena — sa svojom bolesnom ljubavlju — i šutjela i šutjela, i nas posmatrala — sve primjećivala i — sve pogrešno razumjela. REBEKA (krši ruke): Ah. kamo sreće da nikad nisam došla na Rosmersholm! ROSMER: Kad samo pomislim, koliko je ona u tišini propatila! Kakve je sve grozne stvari mogla u svom bolesnom mozgu zamišljati i nama predbacivati! — Da li je ikada tebi nešto rekla, što bi mogao biti neki znak o tome? REBEKA (užasnuto): Meni? Zar misliš da bih poslije toga i jedan jedini dan ostala ovdje? ROSMER: Ne, to se razumije —•. O, kako mora da se borila. I to sama borila, Rebeka. Očajna i potpuno sama. — A onda na kraju — shvatljiva i optužujuća ta pobjeda — u mlinskom jazu! (Baci se na stolicu za pisaćim stolom, nalakti se na sto i pokrije lice rukama.) REBEKA (približi mu se oprezno s leda): Sad me slušaj, Ro&meru. Kad bi bilo u tvojoj moći, da Beatu dozoveš natrag — sebi — na Rosmersholm, — da li bi to učinio? ROSMER: Ah, šta znam da M bih učinio ili ne. Sad ne mislim ni na šta drugo nego na ono što je nepopravljivo. REBEKA: Sad je trebalo da počneš da živiš, Rosmere, bio si već blizu toga. Bio si se sasvim oslobodio — u svakom pogledu. Osjećao si se tako slobodno i tako lako. ROSMER: Ah, da, stvarno jesam. — A sad je došao ovaj teški teret. REBEKA (iza njega, s rukama na naslonu stolice): Kako je bilo lijepo kad smo sjedili dolje u sobi u sumraku i pomagali jedno drugom da stvaramo nove životne planove. Htio si da stupiš u živi život — u živi život dana — kako si govorio. Htio si da ideš od jednog doma do drugog kao duh slobode. Htio si da pridobiješ duhove i volju, da stvaraš plemenite ljude svuda oko sebe — u sve većim i većim krugovima. Plemenite ljude. ROSMER: Radosne, plemenite ljude. REBEKA: Da — radosne. ROSMER: Jer radost je ono što oplemenjuje ljude, Rebeka. REBEKA: I bol. Zar, misliš li i ti tako? Veliki bol. ROSMER: Da — ako ga se može podnijeti. Podnijeti i prevazići. REBEKA: Da. I to ti moraš. ROSMER (trese tužno glavom): Ovo nikad neću prevazići — sasvim, nikada. Uvijek će mi preostajati sumnja. Pitanje. Nikad više neću moći da uživam u onom osjećanju koje život čini tako čudno lijepim. REBEKA (preko naslona, tiše): Kojem osjećanju. Rosmere? ROSMER (pogleda je): Tihe, radosne nedužnosti.
REBEKA (stupi korak natrag): Da. Nedužnosti. (Kratka pauza.) ROSMER (nalakćen na sto s glavom u rukama, gleda preda se): I kako je znala da kombinuje! Kako je sistematično nizala jednu kariku za drugom! Prvo ju je mučila sumnja u moju pravovjernost — kako li je još tada došla do toga? Ali jeste, došla je. A onda je sumnja postala izvjesnost. I onda •— da, onda joj je bilo lako da u sve drugo povjeruje. (Uspravlja se, prolazi rukom kroz kosu) O, sva ova pusta zamišljanja! Nikad ih se više neću riješiti, to dobro znam. Osjećam to. Prije nego ih imalo zaboravim, opet će se s tuš t i ti na mene i podsjećati me na umrlu. REBEKA: Kao bijeli konji na Rosmersholmu! ROSMER: Tačno tako. Šumeći u tami. U tišini. REBEKA: I zbog te nesretne tlapnje ti ćeš napustiti svoj živi život u koji si upravo bio stupio? ROSMER: Imaš pravo, to je surovo. Surovo, Rebeka. Ali ja izbora nemam. Kako bih ovo sve mogao prevazi ci? REBEKA (iza stolice): Tako što ćeš stvoriti nove odnose. ROSMER (ustukne, ustane): Nove odnose? REBEKA: Da, nove odnose prema okolnom svijetu. Živi, stvaraj, djeluj. Nemoj sjediti i mučiti se s nerješivom zagonetkom. ROSMER (ustane): Nove odnose! (Hoda po sobi, zastane na vratima, a onda se vrati) Pade mi na um jedno pitanje. Zar n'si i ti sebi, Rebeka, postavljala to pitanje? REBEKA (teško diše): Daj da •— čujem — koje pitanje. ROSMER: Šta misliš kako će se naš odnos dalje razvijati? REBEKA: Mislim da se naše prijateljstvo neće pokolebati — pa ma šta da naiđe. ROSMER: Pa tako baš ja ne mislim. Ali to, što nas je zbližilo u početku, što nas je tako čvrsto povezalo — na!=,a zajednička vjera u čisti zajednički život muškarca i žene — REBEKA: No, da — i? ROS'MER: Mislim jedan takav odnos, dakle, kao naš — odgovara. prije svega, životu koji se vodi u tihom sretnom miru — REBEKA: Da, i — dalje? ROSMER: A meni se sada sprema život pun borbe i nemira i žestokih uzbuđenja. Jer, Rebeka, ja hoću, ja hoću da živim taj svoj život! Ja neću dopustiti da me poraze ove neugodne mogućnosti. Ja ne dam da mojim životom upravljaju ni živi — ni ostali, REBEKA: Ne, ne — ne daj! Budi potpuno slobodan čovjek, Rosmere! ROSMER: Ali znaš šta mi je palo na pamet? Ne znaš? Zar ne vidiš kako ću se najbolje osloboditi od ovih mučnih uspomena — od čitave tužne prošlosti? REBEKA: Kako? ROSMER: Tako što ću joj suprotstaviti jednu novu, živu sadašnjost. REBEKA (hvata se za naslon): Novu •— živu —? Šta — to znači? ROSMER (dođe bliže): Rebeka — da te pitam — hoćeš li da budeš moja druga žena? REBEKA (za trenutak bez riječi, vikne): Tvoja žena! Tvoja —! Ja! ROSMER: Da. Pokušajmo da postanemo jedno. Mjesto koje je umrla ovdje ostavila, ne smije d'uže biti prazno. REBEKA: Zar ja — na Beatino mjesto •—! ROSMER: Onda će ona biti uklonjena. Sasvim i potpuno. Za sva vremena. ^, REBEKA (tiho, dršćući): Vjeruješ li to, Rosmeru? ^ROSMER: To mora biti! Mora! Ja ne mogu — ja neću da idem kroz život sa mrtvacem na leđima. Pomozi mi da ga odbacim, Rebeka. Daj da sve uspomene ugušimo u svojoj slobodi, radosti, strasti. Za mene ćeš ti biti jedina žena koju sam ikada imao. REBEKA (savladala se): Nikad mi to više ne spominji. Nikad
neću postati tvoja žena. ROSMER: Šta? Nikad? Ah, ti sigurno misliš da ne bi mogla da nađeš ljubavi za mene? A zar već nije neka iskra ljubavi u našem prijateljstvu? REBEKA (prestrašena, zapuši uši): Prestani, Rosmere! Ne govori takve stvari! ROSMER (hvata je za ruku): Ipak, ipak — postoji takva klica u našem odnosu. O, ja vidim na tebi da isto tako osjećaš. Zar ne, Rebeka? REBEKA (opet sigurno i pribrano): Slušaj me. Evo šta ću ti reći: — ako tako nastaviš — ja ću napustiti Rosmersholm. ROSMER: Napustiti? Ti! To nikako. To je nemoguće. REBEKA: Još više je nemoguće da postanem tvoja žena. Ja to nikad i nikako ne mogu postati. ROSMER (gleda je zbunjeno): Kažeš "ne mogu". I to kažeš tako neobično. Zašto ne možeš? REBEKA (hvata ga za obje ruke): Dragi prijatelju — za svoje i za moje dobro — ne pitaj zašto. (Pusti ga) Eto, tako, Rosmere. (Ide preran lijevim vratima.) ROSMER: Ubuduće za mene postoji samo jedno pitanje: Zašto? REBEKA (okreće se i gleda ga): Onda je svršeno. ROSMER: Između tebe i mene? REBEKA: Da. ROSMER: Nikad između nas dvoje neće biti svršeno. Nikad ti nećeš napustiti Rosmersbolm. REBEKA (s rukom na kvaki): Ne, to možda ne. Ali ako budeš navaljivao s pitanjima, svejedno će biti svršeno. ROSMER: Svejedno svršeno? Kako to —? REBEKA: Da, onda ću poći putem kojim je otišla Beata. — Eto, sad znaš, Rosmere. ROSMER: Refoeka! v REBEKA (na vratima, lagano klima glavom): Eto, sad znaš. (Ode.) ROSMER (gleda zaprepašteno u zatvorena vrata i govori sam za sebe): S ta — je — ovo? TREĆI ČIN Dnevna soba na Rosmersholmu. Prozori i vrata prema stepenicama otvoreni. Vani \sija prijepodnevno .sunce. Reb eka, obučena kao u prvom činu, stoji kraj prozora, nešto radi oko cvijeća, zalijeva ga. Njen ručni rad leži na naslonjaču. Gospođa H e l s e t hoda okolo \sa metlicom od perja i praši namještaj. REBEKA (poslije male pauze): Čudno kako je gospodin pastor danas dugo ostao gore. GOSPOĐA HELSET: Ah, pa to on često čini. Ali sad već mora uskoro sići. REBEKA: Jeste li ga vi vidjeli? GOSPOĐA HELSET: Vrlo malo. Kad sam mu donijela kafu, upravo je bio u svojoj spavaćoj sobi i oblačio se. REBEKA: Pitam zato što mu juče nije bilo dobro. GOSPOĐA HELSET: Da, vidjelo se na njemu. Voljela bih da znam da li se nešto dogodilo između njegovog šurjaka i njega? REBEKA: S ta bi to moglo biti po vašem mišljenju? GOSPOĐA HELSET: Kako da znam? Možda ih je onaj gospodin Mortensgerd nahuškao jednog protiv drugog. REBEKA: Pa, to je već moguće. •— Poznajete li vi poblize tog Pa-dera Mortensgerda? GOSPOĐA HELSET: Sačuvaj bože! Kako možete tako nešto misliti, gospođice? Nekog takvog da poznajem! REBEKA: Mislite zato što on izdaje one gadne novine? GOSPOĐA HELSET: Ne samo zato. — Gospođica je sigurno čula da je on imao dijete s jednom udatom ženom koju je muž ostavio?
REBEKA: Ćula sam tako nešto. Ali to je bilo davno prije nego što sam ja ovamo došla. GOSPOĐA HELSET: Da, dragi bože, on je onda bio još tako mlad. A ona je morala biti pametnija od njega. On je ipak htio da se njome oženi, ali nije mogao da dobije dopuštenje crkve. A poslije je to morao teško ispaštati. — Ali otada se taj Mor-tensgerd nekako podigao — istiniti bože! — Ima mnogo ljudi koji ga traže. REBEKA: Većina malih ljudi se najradije obraća njemu, kad im šta nije u redu. GOSPOĐA HELSET: No, čine to i drugi, a ne samo mali ljudi — REBEKA (gleda je krišom): Tako? GOSPOĐA HELSET (isprašuje i namješta sofu): To su, navodno, ljudi od kojih bi se to najmanje moglo očekivati, gospođice. REBEKA (pretvara se da radi oko cvijeća)'- To su samo vaša naslućivanja, gospođo Helset. Jer v i ne možete tako nešto sigurno znati. GOSPOĐA HELSET: Gospođica, dakle, misli da ja to ne mogu znati. Znam ja i te kako! Jer ja sam — ako već moram da kažem — ja sam lično jedanput inosila pismo tom Mortensgerd'u. REBEKA (okreće se): Tako? — Stvarno? GOSPOĐA HELSET: Svakako da jesam. A pismo, ono vam je bilo napisano ovdje, na Rosmersholmu. REBEKA: Zaista, gospođo Helset? GOSPOĐA HELSET: Istiniti bože, jeste! I to napisano na finom papiru i zapečaćeno finim crvenim lakom. REBEKA: I vama je naređeno da ga odnesete? Pa, moja draga gospođo Helset, onda nije teško pogoditi ko je to pismo napisao. GOSPOĐA HELSET: Ko? REBEKA: Naravno, to je sirota gospođa Rosmer u svom bolesnom stanju------GOSPOĐA HELSET: To kaže gospođica, ja ne. REBEKA: Ali šta je bilo u tom pismu? Ah, zaista, to vi ne možete znati. GOSPOĐA HELSET: Hm! Može biti i da znam. REBEKA: Zar vam je rekla šta je napisala? GOSPOĐA HELSET: Ne, to nije. Ali ikada ga je on, taj Mortens-gerd pročitao, onda je počeo da me ispituje, onako o svemu i svačemu, pa sam mogla odgonetnuti šta je u pismu. REBEKA: I šta mislite da je bilo? Ah, draga, dobra gospođo Helset, recite mi to! GOSPOĐA HELSET: Nee, gospođice, ni za šta na svijetu! REBEKA: Ah, meni ipak možete kazati. Ta mi smo tako dobre prijateljice. GOSPOĐA HELSET: Bože sačuvaj, kako bih vama tako nešto .kazala, gospođice. Mogu isamo reći da je to bilo nešto gadno, što su jadnoj, bolesnoj ženi napričali. REBEKA: A ko joj je to napričao? GOSPOĐA HELSET: Zli ljudi, gospođice. Zli ljudi. REBEKA: Zli — ? GOSPOĐA HELSET: Da. To opet kažem. Mora da su to jako zli ljudi. REBEKA: Šta mislite ko je to mogao biti? GOSPOĐA HELSET: Ah, znam ja šta mislim. Ali neka mi bog pomogne da zavežem svoj jezik. — Ovdje u gradu ima jedna žena — hm. REBEKA: Vidim na vama, vi mislite na gospođu Krol. GOSPOĐA HELSET: Da, ona to ima na duši. Prema meni se toliko pravila važna. A vi ste joj uvijek bili trn u oku.
REBEKA: Zar vi mislite da je gospođa Rosmer bila pri svojoj pameti kad je pisala Mortensgerdu? GOSPOĐA HELSET: Je li bila pri pameti, gospođice? Ja vjerujem da ona nikad nije bila sasvim van sebe. REBEKA: Ali ipak je bila kao udarena po glavi, kad je čula da neće moći da ima djece. I poslije toga se javilo ludilo. GOSPOĐA HELSET: Da, to je jako pogodilo jadnu gospođu. REBEKA (uzima ručni rad i sjeda kraj prozora): Uostalom — zar i vi ne mislite da je to, u stvari, bila sreća za gospodina pastora, gospođo Helset? GOSPOĐA HELSET: Molim, gospođice? REBEKA: Da nema djece. Zar ne? GOSPOĐA HELSET: Pa, ne znam šta da kažem na to. REBEKA: Jeste, možete mi vjerovati. Tako je za njega najbolje. Gospodin pastor nije stvoren za to da stalno sluša plač i viku male djece. GOSPOĐA HELSET: Na Rosmersholmu mala djeca ne plaču, gospođice. JlEBEKA (pogleda je): Ne plaču? GOSPOĐA HELSET: Ne. Ovdje na imanju nisu mala djeca nikad imala običaj da plaču — otkad ljudi pamte. REBEKA: Ali to je ipak čudno. GOSPOĐA HELSET: Da, zar to nije čudno? Ali to im je u porodici. A ima i nešto još čudnije. Kad malo porastu, nikad se ne smiju. I čitavog svog života se ne smiju. __REBEKA: To je tako neobično — GOSPOĐA HELSET: Pa zar ste ikada čuli ili vidjeli da se gospodin pastor smije, gospođice? REBEKA: Ne — kad malo razmislim, čini se da skoro imate pravo. Ali čini mi se da se ovdje u ovom kraju ljudi općenito mnogo ne smiju. "GOSPOĐA HELSET: Tako je, ne smiju se Ali, ljudi kažu, da je to počelo na Rosmersholmu. A onda se, valjda, proširilo, kao neka bolest. REBEKA: Pa vi ste žena koja razmišlja, gospođo Helset. GOSPOĐA HELSET: Ah, nemojte me ismijavati, gospođice — (Osluškuje) Pst, pst, evo gospodin pastor silazi. On ne trpi perjane metlice u sobi. (Izađe na vrata desno.) ROSMER (ulazi kroz predsoblje, nosi šešir i štap u ruci): Dobro jutro, Rebeka. REBEKA: Dobro jutro, prijatelju moj. (Pauza. Ona plete) Hoćeš da izađeš? ROSMER: Da. REBEKA: Vrijeme je tako lijepo. ROSMER: Jutros nisi bila gore kod mene. REBEKA: Ne. svakako da nisam. Danas ne. ROSMER: I ubuduće nećeš dolaziti? REBEKA: Ah, to ja ne znam. ROSMER: Je li šta stiglo za mene? REBEKA: Stigle su ti "Okružne novine". ROSMER: "Okružne novine" —! REBEKA: Eto ih na stolu. ROSMER (spušta šešir i štap): Ima li što u njima —? REBEKA: Da. ROSMER: A ti mi ih ne šalješ gore •—! REBEKA: Nikad nije kasno da to pročitaš. ROSMER: No, da. (Uzima list i čita kraj stola) Šta!-------"ne može se nikad dovoljno upozoriti na beskarakterne otpadnike" ------. Nazivaju 'me
otpadnikom, Rebeka. REBEKA: Ne pominje se ime. ROSMER: Svejedno. (Čita dalje.) — "-podmukli izdajnici pravedne stvari-" — "Judlni sinovi koji svoje 'otpadništvo drsko priznaju, vjerujući da će stići do povoljnog i profitirajućeg položaja" — "Bezobzirni atentat na sjećanje na poštovanja dostojne pretke" — •— "očekujući odgovarajuću nagradu od trenutnih pobjednika". (Stavlja list na sto) I ovo mi oni pišu o meni! A da ni oni ne vjeruju u to! Pišu iako dobro zmaju da tu nema ni riječi istine •— ipak pišu! REBEKA: Ima toga još više. ROSMER (opet uzme novine): — "'kao opravdanje tom nedostatku rasuđivanja — pokvarenjački utioaj — koji se možda širi po čitavoj okolini, a koji za sada nećemo izlagati javnoj diskusiji" — (Pogleda je) Šta je ovo? REBEKA: To se tiče mene, kao što vidiš. ROSMER (ostavlja novine): Rebeka, ovako rade samo nepošteni ljudi. REBEKA: Da, čini mi se da ovi nemaju šta predbacivati Mortens-gerdu. ROSMER (hoda tamo-ovamo): Ovo dokazuje da je vrijeme za spasenje. Ako se ovako nastavi, propašće sve što je dobro u čovjeku. A to ne smije biti! O, kako rbih bio radostan — kako sretan, kad bih mogao unijeti malo svjetla u tamu ovih rodvratnosti. REBEKA: (ustaje): Da, zar ne? To bi bio veliki i divan životni (^ zadatak za tebe! ROSMER: Pomisli samo, kad bih mogao da ih navedem na priznanje, na to da se pokaju i da se sami1 pred sobom postide. Kad bih mogao postići da se približe ljudima u poverenju, u ljubavi, Rebeka. REBEKA: Da, samo uloži svoje snage u to, pa ćeš vidjeti da ćeš uspjeti. ROSMER: Vjerujem da tol mi uspjelo. Ah, kakva
REBEKA: Ne, dragi moj, ja sada ne mogu. Moraš ići sam. I pokušaj da se oslobodiš mučnih misli. Obećaj mi to. ROSMER: Bojim se da ih se više nikad neću osloboditi. REBEKA: Zar da nešto tako neosnovano može imati nad tobom toliku moć! ROSMER: To nije tako neosnovano — nažalost. Čitavu ovu noć sam ležao i razmišljao. Beata je na kraju ipak jasno vidjela. REBEKA: A šta to? ROSMER: Jasno je vidjela, Rebeka, kad je vjerovala da ja tebe volim. REBEKA: Jasno vidjela — t o? ROSMER (stavlja šešir na sto): To pitanje me stalno zaokuplja, da li smo 'nas dvoje čitavo vrijeme sami sebe zavaravali, kad smo svoj odnos nazivali prijateljstvom. REBEKA: Ti misliš da bi se isto tako mogao nazvati — ROSMER: — ljubavnim odnosom, da. Da, to mislim. Još za Bea-tinog života, ti sii bila ta kojoj su pripadale sve moje misli. Ja sam za tobom i samo za tobom čeznuo. Kraj tebe i samo kra; tebe sam osjećao onu tihu, radosnu sreću i blaženstvo. Ako dobro razmislimo, Rebeka, naš zajednički život je počeo kao neka slatka, potajna mladenačka ljubav. Bez želja i bez snova. Zar i ti nemaš takav osjećaj ? Reoi mi. REBEKA (bori se sa sobom): Ah, ne znam šta da ti odgovorim ROSMER: A taj život koji smo jedno s drugim i jedno za drugo živjeli, smatrali smo prijateljstvom. Ne, znaj — naš odnos je :bio duhovni brak — možda već od prvog dana. I tu je moja krivica. Ja nisam imao prava na to — nisam to smio radi Beate. REBEKA: Nisi smio da budeš sretan? Je li to tvoje mišljenje, Rosmere? ROSMER: Ona je naš odnos gledala očima svoje ljubavi. Sudila je o našem odnosu prema svom "hvatanju ljubavi. Naravno, Beata nije ni mogla drugačije suditi, nego što je sudila. REBEKA: Ali kako možeš sebe činiti odgovornim za Beatino ludilo? ROSMER: Iz ljubavi prema meni — kako je ona to shvatala — otišla je u mlinski jaz. To je čvrsita činjenica, Rebeka. I toga se nikad neću moći osloboditi. REBEKA: Ah, onda ne misli ni na šta drugo do na lijepi, veliki zadatak, u koji ćeš uložiti svoj život. ROSMER (trese glavom): Znaš — ni to neću moći sprovesti. Ne ja. Nakon ovog svega što sada znam. REBEKA: Zašto ne ti? ROSMER: Jer nikad ne pobijedi ona stvar koja potiče od krivice. REBEKA (impulzivno): O! To su te sumnje — strahovi — skrupule, sve je to nasljeđe tvoje porodice. Ovdje kruže priča da se mrtvi vraćaju kao brzi bijeli konji! Čini mi se da je i ovo tako nešto. ROSMER: Šta je — da je. Šta mi vrijedi, ako ga se ne mogu osloboditi. Moraš mi vjerovati, Rebeka, da je tako, kako ti kažem. Stvar koja treba da vodi ka krajnjoj 1 pobjedi — nj.u smije zastupati samo radostan i nedužan čovjek. REBEKA: Zar ti je radost tako neophodna, Rosmere? ROSMER: Radost? Da, jeste. REBEKA: Tebi, koji se ne znaš smijati? ROSMER: Svejedno. Vjeruj mi da veoma želim da budem radostan. REBEKA: Pa, sad treba da ideš, dragi moj. Daleko •— sasvim daleko, čuješ li? — Tako, evo ti šešir. Evo i štap. ROSMER (uzima): Hvala lijepo. A ti nećeš sa mnom? REBEKA: Ne, ne, sad ne mogu.
ROSMER: Ne, kako hoćeš. Ipak ćeš biti sa mnom. (On odlazi na vrata predsoblja. Uskoro potom Rebeka proviri kroz otvorena vrata napolje. Onda odlazi do vrata desno.) REBEKA (otvara i kaže poluglasno): Gospođo Helset? Sad ga možete uvesti. (Ona odlazi prijeko do prozora.) (Uskoro potom s desna ulazi Krol. On šutke odmjereno pozdravi i zadrži šešir u ruci.) KROL: Je li otišao? REBEKA: Da. KROL: Ide li, obično, daleko? REBEKA: O, da. Ali danas je sasvim neuračunljiv. Pa, ako ne želite da ga sretnete — KROL: Ne, ne. S vama želim da govorim. I to nasamo. REBEKA: Onda da iskoristimo vrijeme. Izvolite sjesti, gospodine rektore. (Ona sjede u naslonjač do prozora. Krol sjeda na stolicu s njene strane.) KROL: Gospođice Vest, teško da vi možete i zamisliti koliko se mene tiče i kako bolno osjećam ovu promjenu kod Johana Rosmera. REBEKA: Mi smo bili spremni na to, da će tako biti — u početku. KROL: Samo u početku? REBEKA: Rosmer se veoma nada, da ćete vi, prije ili kasnije, ipak poći s njim. KROL: Ja! REBEKA: I vi i ostali prijatelji. KROL: Eto, vidite li, koliko je on nesposoban da rasuđuje kad ise radi o ljudima i o prilikama. REBEKA: Uostalom — kad je već osjetio potrebu da se u svakom pogledu oslobodi — KROL: A vidite — baš to ja ne vjerujem. REBEKA: Nego šta vjerujete? KROL: Vjerujem da se v i krijete iza toga svega. REBEKA: To vam je sigurno rekla vaša žena, gospodine rektore. KROL: Za vas je svejedno ko mi je šta rekao: Jedno je sigurno: ja prema vama osjećam sumnju — i to vrlo jaku sumnju — kad razmislim i kad se .podsjetim na čitavo vaše ponašanje od prvog trenutka kad ste ovamo došli. REBEKA (pogleda ga): Čini mi se da je bilo vrijeme kad ste, naprotiv, osjećali vrlo jako povjerenje prema meni, dragi gospodine rektore. Gotovo bih rekla toplo poverenje. KROL (prigušenim glasom): A koga vi ne biste mogli opčiniti — ako se date na to? REBEKA: Zar sam se dala na to —? KROL: Da, to ste učinili. Sad više nisam tako glup da vjerujem da je u toj igri bilo ikakvog osjećanja. Vi ste jednostavno htjeli da sebi obezbijedite ulazak u Rosmersholm. Da se ovdje učvrstite. A ja sam vam u tome trebao pomoći. Sad to vidim. REBEKA: Vi ste, znači, sasvim zaboravili da je Beata bila ta koja me je molila i preklinjala da se doselim ovamo u kuću. KROL: Jeste, pošto ste i nju opčinili. Ili se to, što je Beata osjećala upravo prema vama, može nazvati prijateljstvom? Pa to je bilo obožavanje — metanisanje. To je prelazilo u — kako da to nazovem — u neku vrstu desperatne zaljubljenosti. Da, to je prava riječ. REBEKA: Budite tako ljubazni pa ne zaboravljajte u kakvom je stanju bila vaša sestra. Što se mene tiče. ne vjerujem da se za mene ikad moglo reći da sam poremećena. KROL: Ne, to zaista niste. Ali utoliko ste opasniji za ljude na koje želite da utičete. Vama je lako da djelujete na njih promišljeno i sračunato — jer ste tako hladna srca. REBEKA: Hladna srca? Vi to tako tačno znate? KROL: Sad znam sasvim tačno. Inače ne biste mogli ovdje iz godine u godinu tako stalno i nepokolebljivo ići za svojim ciljem. Da, da, — vi ste postigli ono što ste htjeli. Sad
imats i njega i čitavu situaciju u svojoj vlasti. A da biste sve to postigli, niste se ustručavali da njega unesrećite. REBEKA: To nije istina! Ne ja — vi ste ga unesrećili! KROL: Tako? Ja? REBEKA: Dabome. — Kad ste ga opteretili mišlju da je on kriv za strašni svršetak koji je Beata izabrala. KROL: Zar ga je to tako jako pogodilo? REBEKA: Pa to, valjda, možete zamisliti. Jedna tako nježna duša kao što je on — KROL: Mislio sam da jedan takozvani "slobodan" čovjek umije da se oslobodi svih skrupula. — Dakle, stvari tako stoje! No, da, konačno, mogao sam misliti. Potomku ovih ljudi, koji nas tu sa zida gledaju, nije jednostavno kad se mora odreći svega što se kao neodvojivo svojstvo nasljeđivalo s koljena na koljeno. REBEKA (zamišljeno ponikne očima): Da, Johan Rosmer je duboko i snažno povezan sa svojim rodom. To je prava istina. KROL: Da, i prema tome ste trebali imati obzira, ako nešto osjećate prema njemu. Ali tu vrstu obzira vi ni ne možete imati. Jer, vaše i njegove pretpostavke se razlikuju kao nebo i zemlja. REBEKA: Na kakve to pretpostavke mislite? KROL: Mislim na pretpostavke kao što su rođenje i porijeklo — gospođice Vest. REBEKA: Ah, to. Da, to je istina. Ja potičem iz vrlo skromnih prilika. Međutim — KROL: Ne mislim na imetak i .položaj, ne. Ja mislim na moralne _pretpostavke. REBEKA: Moralne — u kom smislu? KROL: U smislu čitavog vašeg porijekla. REBEKA: Šta vi to govorite? KROL: Govorim samo da to objašnjava čitavo vaše ponašanje. REBEKA: Ne razumijem vas. Hoću tačno objašnjenje. KROL: U stvari, mislio sam da vi znate tačno objašnjenje. Inače bi bilo vrlo čudno sito ste pustili da vas doktor Vest adoptira — REBEKA: Ah, to. (Ustaje) Sad razumijem. KROL: — i što ste uzeli njegovo ime. Ime vaše majke je bilo Gamvik. REBEKA: (hoda tamo-amo): Ime moga oca je bilo Gamvik, gospodine rektore. KROL: Vaša majka je po svom pozivu bila stalno u vezi sa okružnim Ijekarom. REBEKA: To je tačno. KROL: A onda vas je on uzeo sebi — odmah poslije smrti vaše majke. Postupao je s vama okrutno, a ipak ste ostali kod njega. Znali ste da vam neće ostaviti ni pfeniga. Pa dobili ste samo sanduk knjiga! A ipak ste 'izdržali s njim. Podnosili ste njegove zlovolje i njegovali ga do posljednjeg časa. REBEKA (stane kraj stola i gleda ga podrugljivo): I zato, što sam sve to učinila — vi mislite da ima nečeg nemoralnog i .izgredničkog u mome rođenju! KROL: To što ste za njega učinili bila je posljedica nehotičnog instinkta kćeri. A i čitavo vaše ostalo ponašanje smatram prirodnom posljedicom vašeg porijekla. REBEKA (žestoko): U svemu tome što vi govorite nema ni riječi 'istine! To vam mogu dokazati! Jer, doktor Vest još uopšte nije bk> u Pinmarku, kad sam se ja rodila. KROL: Izvinite — gospođice. On je tamo došao godinu ranije. To sam utvrdio. REBEKA: Varate se, kad vam kažem! Varate se potpuno. KROL: Prekjuče ste mi rekli na ovom istom mjestu da vam je dvadeset devet godina. Da ulazite u tridesetu. REBEKA: Tako? Zar sam rekla? KROL: Da, rekli ste. A onda sam izračunao —
REBEKA: Dosta! Taj račun vam ništa ne vrijedi. Bolje da vam sad kažem: ja sam godinu starija, nego što priznajem. KROL (smiješi se nepovjerljivo): Stvarno? To je novost. Kako je do toga došlo? REBEKA: Kad mi je bilo dvadeset i pet, učinila sam se sama sebi — neudata kao što jesam — tako strašno stara. I onda sam odlučila da odbijem jednu godinu. KROL: Vi? Emancipovana žena. Vi imate predrasuda u pitanjima udaje i godina? REBEKA: Da, to je bilo jako glupo — i smiješno, istovremeno. Ali uvijek ponešto preostane što nas sputava da se ne možemo sasvim emancipovati. Takvi smo. KROL: Može biti. Ali moj račun je ipak tačan. Jer, godinu dana prije nego je dobio nameštenje, doktor Vest je bio tamo gore u prolaznoj posjeti. REBEKA (vikne): To nije istina! KROL: Nije istina? REBEKA: Ne! Jer moja majka to nije nikad pomenula. KROL: Tako? Zar nije? REBEKA: Nije — nikada. A ni doktor Vest. Ni u smrtnom času. KROL: Zar to nije moglo biti zbog toga što su oboje imali dosta razloga da tu godinu preskoče? Kao što ste to v i učinili, gospođice Vest? Možda vam je to porodična osobina. REBEKA (hoda okolo i krši ruke): To je nemoguće. Vi samo hoćete da me uplašite. To nikako ne može biti istina. Ne može! Nikada! KROL (ustaje): Ali, draga moja, zašto se, za božju volju, toliko žestite? Vi mi skoro zadajete strah! Treba li da vjerujem i mislim —! REBEKA: Ništa. Nemate vi šta da vjerujete i mislite. KROL: Ali onda mi stvarno morate objasniti zašto vi ovu stvar, ovu mogućnost toliko uzimate srcu. REBEKA (pribere se): Pa to je vrlo jednostavno, gospodine rektore. Ne želim da me se smatra nezakonitim djetetom. KROL: No, da^da, da, onda ćemo se za sada zadovoljiti ovim objašnjenjem. Vi ste, znači, i o ovom pitanju zadržali — izvjesne predrasude? REBEKA: Da, to, zaista, jesam. KROL: No. ja mislim da se to isto tako neće slagati s onim što nazivate svojom emancipacijom. Vi site čitanjem stekli mnoštvo novih misli i pogleda. Vi ste se u raznim područjima donekle upoznali sa istraživanjem — i istraživanjem koje prividno obara ponešto što se do sada smatra1'? neoborivim i nedosežnim. Ali sve to skupa je kod vas ostalo samo znanje Doktrina. Nije vam preš'o u krv i m ero. REBEKA (zamišljeno): Može biti da imate pravo. KROL: Da, preispitajte se malo. pa ćete vidjeti! A ako tako stoji s vama, kako je tek s Johanom Rosmerom? Zato bi bila čista ludost — pa to bi značilo slijepo juriti u propast, da on stupi pred javnost i prizna svoje totpađništvo! Pomislite samo — on sa svojom osjetljivom dušom! Zamislite ga: istjeran i prognan iz kruga kome je do sada pripadao. Izložen bezobzirnim 'napadima najboljih ljudi koje naše društvo ima. On nije čovjek koji bi u životu to izdržao. REBEKA: On mora izdržati! Sad je kasno za povratak. KROL: Ništa još nije kasno. Ni u kom slučaju. Sto se dogodilo, može se prešutjeti •— ili barem objasniti kao prolazna, iako žaljenja vrijedna, zabluda. Ali •— jedno je u svakom slučaju potrebno. REBEKA: A što to? KROL: Morate ga navesti da legalizuje odnos, gospođice Vest. REBEKA: Odnos sa mnom? KROL: Da. Morate pokušati da ga na to nagovorite.
REBEKA: Vi ste, dakle, i sada kao i prije, mišljenja da naš odnos zahtijeva — legaliziranje, kako ste se izrazili? KROL: U samo pitanje ne bih pobliže ulazio. Ali svakako mislim da sam primijetio da se, takozvane, predrasude najlakše pobjeđuju na onom području, gdje se radi o — hm. REBEKA: O odnosu između muškarca i žene, mislite? KROL: Otvoreno rečeno — da, to mislim. REBEKA (hoda tamo-amo, gleda kroz prozor): Gotovo bih rekla da imate pravo, gospodine rektore. KROL: St a mislite time? Zvuči tako neobično. REBEKA: Ah, šta! Ne govorimo više o tome! Ah, — evo on dolazi. KROL: Već? Onda ja idem. REBEKA (prilazi mu): Ne, ostanite. Jer sad ćete nešto čuti. KROL: Ne sada. Imam osjećaj da ga sad ne bih mogao vidjeti. REBEKA: Molim vas — ostanite! Ostanite, inače ćete se pokajati Ovo je posljednji put da vas ja nešto molim. KROL (gleda je iznenađeno i ostavi šešir): Pa, dobro, gospođice Vest. Dobro. (Duža pauza. Onda ulazi Rosmer iz predsoblja.) ROSMER (ugleda rektora, stane na vratima): Šta! — Ti si tu! REBEKA: On je htio da ti se skloni s puta, Rosmere. KROL (nehotice): Ti! REBEKA: Da, gospodine rektore. Rosmer i ja — mi govorimo "ti" jedno drugom. Naš odnos je to donio sa sobom. KROL: To je, dakle, to što sam trebao da čujem, REBEKA: To — i još malo više. ROSMER (dođe bliže): Šta je svrha tvoje današnje posjete? KROL: Htio sam da još jedanput pokušam da ti priđem i da te opomenem da nam se vratiš. ROSMER (pokazuje novine): Poslije ovoga što tu stoji? KROL: To nisam ja napisao. ROSMER: A jesi li poduzeo korake da spriječiš? KROL: To bi bilo neodgovorno prema stvari kojoj služim. A. os'itm toga, to nije bik> u mojoj moći. REBEKA (cijepa novine, gužva komade i baca ih u peć): Evo! Što nije na očima — nije ni na pameti! Što je bilo, bilo je, Rosmere. KROL: Ah, da, kad bi se to moglo samo teko. REBEKA: Hodi, dragi moj', sjedinimo. Sve troje. Sad ću sve kazati. ROSMER (mahinalno sjeda): Šta je to s tobom, Rebeka? Taj strašni mir —. Šta to znači? REBEKA: To je mir odluke. (Sjeda) Sjedite, gospodine rektore. (Krol sjeda na sofu.) ROSMER: Odluke, kažeš. Kakve odluke? REBEKA: Ja ću ti vratiti ono što ti treba za život. Opet ćeš imati svoju radosnu nedužnost, dragi prijatelju. ROSMER: Šta to znači — ? REBEKA: Samo ću pričati. Ništa drugo. ROSMER: Pa —? REBEKA: Kad sam — zajedno s doktorom Vestom — ovamo došla iz Finmarka, bilo mi je kao da mi se ukazao neki novi, veliki i široki svijet. Doktor me je u svemu pomalo podučio. Ta nepovezana saznanja bila su tada sve što sam znala o životu i prilikama. (Boreći se sa sobom, vrlo tiho) A onda — KROL: Onda?
ROSMER: Ali, Rebeka, pa ja to sve znam. REBEKA (sabere se): Da, da, imaš pravo. Ti znaš dosta. KROL (gleda je oštro): Možda je bolje da ja odem. REBEKA: Ne, samo ostanite, dragi gospodine rektore. (Rosmeru) Da, vidiš — to je bilo ovako: htjela sam da novo vrijeme koje je izbijalo doživim djelujući. Htjela sam da učestvujem u novim idejama. — Rektor mi je jednog dana ispričao kako je Ulrik Brendel imao veliki uticaj na tebe, nekada, kad si bio mladić. Tad sam pomislila da moram pokušati da to djelovanje ponovo oživim. ROSMER: Ti si došla ovamo s potajnom namjerom —? REBEKA: Htjela sam da nas dvoje, s rukom u ruci, krenemo naprijed ka slobodi. Sve dalje i dalje. Samo naprijed i preko svih granica. — Ali tu je stajao taj mračni, neprekoračivi bedem između tebe i velikog potpunog oslobođenja. ROSMER: Na kakav bedem misliš? REBEKA: Mislim, Rosmere, ovo: ti si mogao izrasti do slobode samo u svijetlom sunčevom sjaju — a tad si trunuo i bolovao u tami onog teškog braka. ROSMER: Nikad do sada nisi govorila o mom braku na takav način. REBEKA: Ne — nisam se usuđivala, jer, tebe bi to uplašilo. KROL (klimne Rosmeru): Čuješ li sad? REBEKA: Ali ja sam dobro znala gdje je tvoj spas. Jedini spas. I tako sam djelovala. ROSMER: O kakvom djelovanju govoriš —? KROL: Hoćete li da kažete time da —? REBEKA: Da, Rosmere. — (Ustaje) Samo sjedi. I vi, gospodine rektore. Sad sve mora na vidjelo. Nisii to bio ti, Rosmere. Ti si nedužan. Ja sam Beatu •— ja sam Beatu postepeno namamila na krivi put — ROSMER (skoči): Rebeka! KROL (skoči): — na krivi put!? REBEKA: Na put — koji ju je odveo do mlinskog jaza. Eto, sada znate obojica. ROSMER (kao ošamućen): Ali ja ne razumijem — šta to ona govora? Ne razumijem ni riječi —! KROL: O, da! Ja počinjem da razumijevam. ROSMER: Ali šta si onda učinila? St a si joj onda mogla reći? Pa nije bilo ničega. Ni najmanje sitnice. REBEKA: Dala sam joj do znanja da si ti na putu da se oslobodiš svih starih predrasuda. ROSMER: Ali tada to još uopšte nije bilo tako. REBEKA: Ja sam znala da će tako uskoro biti. KROL (klimne Rosmeru): Aha! ROSMER: A onda? Šta dalje? Hoću da znam i ostalo. REBEKA: Ubrzo potom ja siam je najljepše molila da me pošalje sa Rosmersholma. ROSMER: Zašto si htjela da odeš — tada? REBEKA: Nisam htjela da odem. Htjela sam da ostanem gdje sam. Ali njoj sam rekla da bi za sve nas bilo najbolje — da ja na vrijeme odem Dala sam joj da nasluti: ako ja i dalje ostanem — moglo bi se — moglo bi se nešto dogoditi. ROSMER: To si, dakle, rekla i učinila! REBEKA: Da, Rosmere. ROSMER: T o je, znači, to što si nazvala ^djelovati". REBEKA (slomljenim glasom): Tako sam to nazvala, da. ROSMER (poslije pauze): Jesi li sada sve ispovi jedila, Rebeka? REBEKA: Da. KROL: Nije sve.
REBEKA (gleda ga prestrašeno): Šta sam još trebala reći? KROL: Zar niste na kraju nagovijestili Beati, da bi bilo neophodno — ne samo najbolje — nego neophodno, s obzirom na vas i Rosmera. da vi odete negdje drugdje — i to što je moguće prije? No, zar niste? REBEKA (tiho i nejasno): Možda sam i tako nešto rekla. ROSMER (spusti se u naslonjač kraj prozora): I u te tlapnje od laži i prevara ona je — ta nesretna bolesnica — vjerovala! Toliko čvrsto vjerovala. Tako nepokolebljivo! (Gleda Rebeku) A nikad se nije obratila meni. Ni jednom jedinom riječju! Ah, Rebeka, vidim na tebi • — ti si je od toga odvratila. REBEKA: Pa ona je bila sebi zabila u glavu, da ona — žena bez djece — nema nikakvog prava da bude ovdje. I tako je uobra-zila da joj je dužnost prema tebi da — isprazni mjesto koje zauzima. ROSMER: A ti — ti nisi ništa učinila da je od te bolesne ideje odvratiš? REBEKA: Ne. KROL: Vi ste je još u tome podržavali? Odgovorite! Zar niste to učinili? REBEKA: Ona me je, vjerovatno, tako razumjela. ROSMER: Da, da, a tvojoj volji se ona u svemu potčinjavala. — I tako je ispraznila mjesto. (Skoči) Kako si mogla — kako si samo mogla da igraš tu jezivu igru? REBEKA: Mislila sam da se tu mora biti između dva života, Rosmere. KROL (strogo i ogorčeno): Vi nitste imali nikakvog prava da izvršite taj izbor. REBEKA (žestoko): A zar mislite da sam ja samo djelovala a hladnim i mudrim predumišljajem? Tada ja još nisam bila takva kakva sam danas l kakva sad stojim pred vama i pričam. A onda, ja mislim, ipak postoje u čovjeku dvije vrste volje. Ja sam htjela da odstranim Beatu! Na bilo koji način. Ali ja ipak nisam vjerovala da će ikada dotle doći:. Pri svakom koraku koji me je mamio naprijed, činilo mi se, kao da nešto viče u meni: ne dalje! Ni koraka više! — A ipak nisam mogla da odustanem. Morala sam još malo dalje. Samo još jedan jedini koračić. A onda još jedan — i opet još jedan —. Tako se to dogodilo. — Na taj način kao da sve dođe samo od sebe. (Kratka pauza.) ROSMER (Rebeki): Kako ti sad zapravo, zamišljaš svoju budućnost? Poslije svega što se dogodilo? REBEKA: Neka bude kakva hoće. To uopšte nije tako važno. KROL: Ni riječi pokajanja. Zar ništa tako ne osjećate? REBEKA (hladno i odbojno): Izvinite, gospodine rektore, ali to je srtvar koja se nikog ne tiče. To ću ja sama sa sobom raščistiti. KROL (Rosmeru): I sa ovakvom ženom živiš ti zajedno, pod istim krovom. I to još u tako povjerljivom odnosu. (Posmatra portrete) Ah! Kad bi sad ovi mrtvi mogli pogledati dolje! ROSMER: Ideš li ti u grad? KROL (uzme šešir): Da. Što je moguće prije. ROSMER (takođe uzme šešir): Onda idem i ja s tobom. KROL: Hoćeš li? Da, znao sam ja dobro da ti za nas još nisi sasvim izgubljen. ROSMER: Hajdemo, Krole, hajdemo! (Obojica odlaze kroz predsoblje i ne pogledavši Rebeku. Rebeka ubrzo potom ode oprezno do prozora i gleda između cvijeća napolje.) REBEKA (govori poluglasno sama sa sobom): Ni danas neće preko mosta. Idu gore okolo. Nikad oni neće biti iznad mlinskog jaza. Nikad. (Napušta prozor) Da, da! (Ode i povuče zvono.) (Uskoro potom gospoda Helset uđe s desna.) GOSPOĐA HELSET: Sta je, gospođice? REBEKA: Gospođo Helset, budite tako dobri i naredite da donesu moj putni kovčeg sa
tavana. GOSPOĐA HELSET: Vaš putni kovčeg? REBEKA: Da, onaj smeđi kofer od — znate već — GOSPOĐA HELSET: Naravno. Ali, bože moj, zar gospođica ide na put? REBEKA: — Da — otputovaću, gospođo Helset. GOSPOĐA HELSET: I to sad, smjesta? REBEKA: Čim se spakujem. GOSPOĐA HELSET: Ovako nešto nisam u svom životu čula! Ali gospođica će sigurno uskoro opet doći? REBEKA: Neću više nikada doći. GOSPOĐA HELSET: Nikada! Ali, dragi bože, pa šta će biti od Rosmersholma, ako gospođica Vest više ne bude tu? A jadnom gospodinu pastoru je bilo tako dobro i ugodno. REBEKA: Da, ali danas sam se uplašila, gospođo Helset. GOSPOĐA HELSET: Uplašila?! Isuse — a od čega? JHEBEKA: Da, bilo mi je kao da sam vidjela bijele konje. "GOSPOĐA HELSET: Bijele konje! Usred bijela dana! REBEKA: Ah, oni se pojavljuju i danju kao i noću — bijeli konji na Rosmersholmu. (Prekine se) Pa, dakle, molim moj putni kovčeg, gospođo Helset. GOSPOĐA HELSET: Naravno. Vaš kovčeg. (Obje odlaze nadesno.) ČETVRTI ČIN
Dnevna soba na Rosmersholmu. Kasno uveče. Lampa sa aba-žurom stoji nasred stola. R e b e k a stoji kraj stola i pakuje sitnice u putnu torbu. Njen mantil, šešir i bijeli kukičani vuneni šal leže na naslonu sofe. Gospoda H e Z s e t govori prigušenim glasom i djeluje uz-držano. GOSPOĐA HELSET: Sad su vam sve stvari iznesene, gospođice. Stoje na kuhinjskom hodniku. REBEKA: Dobro. Je li kočijaš naručen? GOSPOĐA HELSET: Da. Pitao je kad treba da bude ovdje sa kolima. REBEKA: Ja mislim, tako oko jedanaest sati. Parobrod dolazi u ponoć. GOSPOĐA HELSET (malo oklijevajući): A gospodin pastor? Ako do tada ne dođe kući? REBEKA: Ipak ću otputovati. Ako ga više ne vidim, vi ćete mu reći da ću mu pisati. Dugačko pismo. Tako mu recite. GOSPOĐA HELSET: Da, sve je to lijepo, to s pisanjem. Ali, jadna gospođice, ja ipak mislim da ste trebali još jedanput naći priliku da s njim razgovarate. REBEKA: Možda. A možda i ne. GOSPOĐA HELSET: O, zar da ovako nešto moram doživjeti? — To nisam nikako i nikad očekivala! REBEKA: A šta ste očekivali, gospođo Helset? GOSPOĐA HELSET: Ah, pa mislila sam da je gospodin pastor Rosmer ispravan čovjek. REBEKA: Ispravan čovjek? GOSPOĐA HELSET: Da, istiniti bože, to sam mislila! REBEKA: Ali, draga gospođo Helset, šta time mislite? GOSPOĐA HELSET: Mislim: sve kako je pravo, gospođice, — on se nije trebao na ovaj način izvlačiti. REBEKA (pogleda je): Slušajte me, gospođo Helset. Recite mi iskreno i pošteno — šta mislite zašto ja odlazim? GOSPOĐA HELSET: Dragi bože, zato što je to potrebno, gospođice. Ah, da, da! Ali ipak mislim da ovo nije lijepo od gospodina pastora. Za Mortensgerda — za njega se ipak moglo naći izvinjenje. Jer, muž one žene je još bito u životu. Njih dvoje se nisu mogli
vjenčati, koliko god su to htjeli. A vidite, gospodin pastor, on — hm. REBEKA (s lakim osmjehom): Tako vi, dakle, mislite o meni i o pastoru Rosmeru? GOSPOĐA HELSET: Sačuvaj bože! To jest, nisam — nisam do danas. REBEKA: A danas, — da —? GOSPOĐA HELSET: Pa, poslije svih onih ružnih priča što o pastoru pišu u novinama • — REBEKA: Aha! GOSPOĐA HELSET: Jer moje je mišljenje da čovjek koji može preći Mortensgerdu i njegovoj vjeri —• dobri bože, od njega se može sve moguće očekivati. REBEKA: O, da, to već može biti. Ali ja? Šta kažete za mene? GOSPOĐA HELSET: Isuse, gospođice, vama se, mislim, ne može mnogo zamjeriti. Djevojci koja je sama nije baš lako da se odupre. Tako ja mislim. — Pa, svi smo mi samo ljudi, gospođice Vest. REBEKA: To je prava riječ, gospođo Helset. Svi smo mi samo ljudi. — Šta to osluškujete? GOSPOĐA HELSET (tiho): Ah, Isuse, mislim da on dolazi. Još na vrijeme. REBEKA (trgne se): Dakle, ipak —! (Sigurno) Pa dobro. Neka bude! (Rosmer ulazi iz predsoblja.) ROSMER (vidi pripreme za put, okrene se Rebeki i pita): Šta ovo znači? REBEKA: Ja putujem. ROSMER: Sad odmah? REBEKA: Da. (Gospođi Helset) Dakle, u jedanaest. GOSPOĐA HELSET: Dobro, gospođice. (Odlazi desno.) ROSMER (poslije pauze): Kuda ćeš, Rebeka? REBEKA: Na sjever — parobrodom. ROSMER: Na sjever. Šta ćeš tamo? REBEKA: Odatle sam došla ovamo. ROSMER: Ali ti nemaš tamo gore više šta da radiš. REBEKA: To nemam ni ovdje dolje. ROSMER: Šta misliš početi? REBEKA: Ne znam. Vidjeću kako ću završiti. ROSMER: Završiti? REBEKA: Rosmersholm me je slomio. ROSMER (s pažnjom): Kako to misliš? REBEKA: Slomio me je •— potpuno, bez spasa. — Imala sam tako svježu i bodru volju za sve, kad sam došla ovamo. Ali sad sam se savila pod teretom jednog tuđeg zakona. — Mislim •da se ubuduće više ni na šta neću usuditi, pa ma šta to bilo. ROSMER: Zašto nećeš? Na kakav zakon, zapravo, misliš •—? REBEKA: Dragi moj, ne govorimo sada o tome. — Šta je bilo sa tobom i sa Krolom? ROSMER: Zaključili smo mir. REBEKA: Tako. I to se, dakle, dogodilo. ROSMER: On je okupio oko sebe veliki krug starih prijatelja. Oni su me uvjerili da rad na oplemenjivanju ljudi uopšte nije za mene. •— A i inače je tako nešto i samo po sebi beznadežno, zar ne? — Ja odustajem, REBEKA: Da, da — tako je, možda, najbolje. ROSMER: Sad tako govoriš? Tog mišljenja si sada? REBEKA: Da, do tog mišljenja sam došla. U posljednjih nekoliko dana. ROSMER: Ti lažeš, Rebeka. REBEKA: Lažem —! ROSMER: Da, lažeš. Ti nikad nisi vjerovala u mene. Nisi nikad vjerovala da sam ja
pravi čovjek koji će se izboriti i dovesti stvar do pobjede. REBEKA: Mislila sam da bismo to uspjeli nas dvoje zajedno. ROSMER: To nije istina. Ti si vjerovala da ćeš ti postići nešto veliko u životu. I da ćeš mene upotrijebiti za svoje namjere. Da ću ti ja moći poslužiti za tvoje svrhe. T o si ti vjerovala. REBEKA: Slušaj me, Rosmere — ROSMER (sjeda umorno na sofu): Ah, pusti! Sad sam sagledao čitavu stvar do dna. Ja sam bio samo vosak u tvojim rukama. REBEKA: Slušaj me, Rosmere. Mi moramo malo više o tame govoriti. OVD je posljednji put. (Sjeda na stolicu prema sofi) Namjeravala sam da ti o svemu tome pišem — kad opet budem gore na sjeveru. Ali bolje je da čuješ sada. ROSMER: Još nisi sve priznala? REBEKA: Najglavnije još nisam. ROSMER: Koje najglavnije? REBEKA: Ono što nikad nisi ni slutio. Ono što svemu drugom daje drugo svjetlo. ROSMER (trese glavom): Ne razumijem ni riječi. REBEKA: Tačno je da sam prvo lukavstvom pokušala da dođem na Rosmersholm. Jer, potajno sam mislila da ću, možda, ovdje moći da stvorim svoju sreću. Ovako ili ona'ko — razumiješ. ROSMER: Tu si namjeru ,i sprovela. REBEKA: Vjerujem da sam ja tada mogla sprovesti sve, pa ma šta to bilo. Jer tada sam još imala svoju vedru i slobodnu volju. Nisem znala za obzire. Nisam priznavala nikakve odnose koji bi mi bili prepreka na mom putu. — Ali onda se postepeno javilo nešto što je moju volju slomilo — a mene za čitav život ispunilo bijednim strahom. ROSMER: Šta se javilo? Govori tako da te razumijem. REBEKA: Javila se u meni i pritisnula me — ta divlja nesavladiva žudnja —. Oh, Rosmere. ROSMER: Žudnja? U tebi? A — za čim? REBEKA: Za tobom! ROSMER (skoči): Šta kažeš! REBEKA (zadrži ga): Sjedi, prijatelju moj. Treba da saznaš l više. ROSMER: Ti hoćeš da kažeš — da si me voljela — na taj način! REBEKA: Tad sam i ja mislila da se to zove ljubav. Vjerovala sam da je ljubav. Ali to nije bilo to. Bila je, kao što sam ti rekla, divlja i nesavladiva žudnja. ROSMER (s mukom): Rebeka, jesi li to, .zaista ti? Ti da mi ovo govoriš! REBEKA: Da, šta veliš, Rosmere! ROSMER: I iz tog si razloga — pod uticajem tog osjećanja — učinila ono što si nazvala "djelovati"? REBEKA: U meni je bjesnilo kao morska oluja. Kao vjetar koji mi gore na sjeveru imamo u vrijeme zime. Koga zgrabi, nosi ga sa sobom — nosi ga sve dalje. Na spas se ne može ni pomisliti. ROSMER: I tako je ponio i nesretnu Beatu u mlinski jaz. ^—REBEKA: Da. Beata i ja smo tada vodile neku vrstu borbe na čamcu. ROSMER: Ti si, zapravo, bila najjača na Rosmersholmu. Jača nego Beata l ja zajedno. REBEKA: Dovoljno sam te poznavala da bih znala — da se do tebe ne može doći sve dok se ne oslobodiš — kako duhom tako d cimom. ROSMER: Ah, ja te ne shvaćam, Rebeka. Ti — ti sama i čitavo tvoje ponašanje meni je nerješiva zagonetka. Ja sam sad slobodan, i duhom i činom. Sad stojiš neposredno pred ciljem koji si sebi u početku postavila •—. A sipak —! -*, REBEKA: Nikad nisam bila dalje od cilja nego sad.
ROSMER: — a ipak, kažem — kad sam te juče pitao — kad sam te molio: budi mi žena — ti si vikala u nekom strahu — da se to nikad ne može dogoditi! REBEKA: Vikala sam u očaju. ROSMER: Zašto? REBEKA: Jer mi je Rosmersholm oduzeo snagu. Ovdje mi je osakaćena moja hrabra i slobodna volja. I nagrđena! Za mene je vrijeme prošlo i ni na šta se usuditi ne smijem. Izgubila sam energiju da djelujem, Rosmere. ROSMER: Reci mi kako je do toga došlo. REBEKA: Došlo je od zajedničkog života s tobom. ROSMER: Pa kako to, kako? REBEKA: Kad sam bila sama s tobom — i kad si ti sam postao ti. ROSMER: No i —? REBEKA: — jer ti nikad nisi bio sasvim ti, dok je živjela Beata — ROSMER: Na žalost •— tu imaš posve pravo. REBEKA: Ali onda, kad sam mogla da živim zajedno s tobom, ovdje •— u miru — u samoći •— kad sd mi ti poklonio svoje misli bez ustezanja — ono raspoloženje, tako meko i tako fino, kakvo si osjećao — onda je nastupila velika promjena. Malo-^pomalo, razumiješ li? Gotovo neprimjetno — ali nadmoćno do kraja. Do dna moga bića. ROSMER: Ali šta je to, Rebeka? REBEKA: I svaki drugi osjećaj — i ona ružna, pijana žudnja, sve je otišlo daleko, daleko od mene. One pobunjene snage su se slegle i potpuno umirile. U mojoj duši je zavladala tišina — neki mir kao kod nas gore 'na ptici]'em brijegu za vrijeme ponoćnog sunca. ROSMER: Pričaj md o tome. Sve što imaš da kažeš! REBEKA: Nema više mnogo da se kaže. Samo još to da se u meni rodila ljubav. Velika ljubav koja se svega odriče, koja se zadovoljava zajedničkim životom kakav je bio između nas dvoje. ROSMER: O, da sam samo naslutio sve to! REBEKA: Bolje je ovako. Juče, kad sd me pitao hoću li da budem tvoja žena — bila sam ushićena za — ROSMER: Da, zar ne, Rebeka? Tako sam d ja osjetio. REBEKA: — za trenutak, da. U nekom samozaboravu. Kao da se moja stara, drska volja, koja je bila potisnuta, opet oslobodila. Ali sad ona više nema snage •— zauvijek je nestala. ROSMER: Kako objašnjavaš to što se s tobom dogodilo? REBEKA: To je životno shvatanje kuće Rosmera — ili barem tvoje životno shvatanje — ono je zarazilo moju volju. ROSMER: Zarazilo? REBEKA: I učinilo bolesnom. Zarobilo je zakondma koji za mene prije nisu važili. Zajedničko življenje s tobom, vidiš, ono je oplemenilo moju misao •— ROSMER: Ah, kad bih to samo mogao vjerovati! REBEKA: To možeš mirno vjerovati. Životno shvatanje Rosmera 'oplemenjuje. Ali — (Trese glavom) — ali — ali — ROSMER: Aid — šta? REBEKA: — ali, vidiš, ono ubija sreću. ROSMER: Misliš, Rebeka? REBEKA: Barem moju jeste. ROSMER: Da, ali znaš li ti to tako sigurno? Kad bih te ja sad još jedanput upitao —? Kad bih te zamolio od sveg srca —? REBEKA: Ah, prijatelju moj, ne vraćaj se nikad više na to. To je nemoguća stvar —! Jer, moraš znati, Rosmere, ja imam — svoju prošlost.
ROSMER: Ima li u njoj više nego što sd mi ispričala? REBEKA: Da. I drugačije i više. ROSMER (s lakim osmijehom): Zar to nije čudno, Rebeka? Zamisli, ponekad sam tako nešto i slutio, REBEKA: Zaista? I —? Uprkos tome —? ROSMER: Vjerovao nisam nikada. Samo ,sam se, znaš, igrao takvim mislima. REBEKA: Ako zahtijevaš, ja ću ti sada i to ispričati. ROSMER (odlučno): Ne, ne. Ni riječi' neću da znam. Šta god je — ja mogu da zaboravim. REBEKA: Ali ja ne. ROSMER: O, Reb:ka —! REBEKA: Da, to je ipak najstrašnije: sada kad mi se sva sreća ovog svijeta nudi, šakom i kapom, sad sam ja takva postala, da mi moja vlastita prošlost zatvara put ka .sreći. ROSMER: Tvoja prošlost je mrtva, Rebeka. Ona više nema nikakve vlasti nad tobom — više nikakve veze s tobom — takvom, kakva si sada. REBEKA: Ah, dragi moj1, to su samo prazne riječi. A nedužnost? Gdje da je nađem? ROSMER (tužno): Da, da — nedužnost. REBEKA: Nedužnost, da. U njoj su sreća i radost. Pa to je bilo tvoje učenje, koje si htio da oživiš u onim radosnim plemenitim ljudima budućnosti. ROSMER: Ah, ne podsjećaj me na to. To je bio samo kraj jednog odsanjanog sna, Rebeka. Preuranjena vizija u koju ni 'sam više ne vjerujem. — Ljudi se -ne mogu oplemeniti izvana. REBEKA (tiho): Misliš, ni pomoću tihe ljubavi? ROSMER (zamišljeno): Da, to bi bilo ono pravo i veliko. Najdivniji plod čitavog našeg života. — Kaid bi to moglo biti. (Nemirno) Ali kako da budem načisto s tim pitanjem? Kako da ga sagledam do dna? REBEKA: Zar ne vjeruješ meni, Rosmere? ROSMER: Ah, Rebeka, kako mogu vjerovati tebi? Potpuno i bez predrasuda vjerovati tebi boja si stalno toliko toga tajila i skrivala! — Sad mi opet govoriš nešto novo. Ako se i u tome nešto krije — reci mi otvoreno. Hoćeš li i time nešto da postigneš na kraju? Pa, ja ću rado učiniti za tebe sve što mogu. REBEKA (krši ruke): Ah, ta otrovna sumnja —! Rosmere, Rosmere! ROSMER: Zar nije strašno? Ali ja ništa ne mogu protiv toga. Te sumnje se nikada neću osloboditi. Nikad više neću biti uvjeren da te posjedujem u punoj i čistoj ljubavi. REBEKA: Ali zar negdje duboko u tebi nema uvjerenosti da se sa mnom dogodila velika promjena? I da si tu promjenu ti izazvao — samo ti! ROSMER: Ah, znaš, ja više ne vjerujem u svoju sposobnost da mijenjam ljude. Ne vjerujem više u sebe ni u kojem smislu. Ne vjerujem ni u sebe, ni u tebe. REBEKA (gleda ga mračno): Kako ćeš onda dalje živjeti? ROSMER: Da, to ni sam ne znam. To mi nikako nije jasno. Ne vjerujem da dalje mogu živjeti. •— Ja ne znam više ništa na svijetu, zbog čega bi vrijedilo živjeti. REBEKA: Ah, život — on se sam po sebi obnavlja. Daj da se toga držimo! Ionako ćemo ga napustiti dovoljno rano. ROSMER (skoči nemirno): Onda mi vrati vjeru! Vjeru u tebe, Rebeka! Vjeru u tvoju ljubav! Dokaze! Dokaze hoću da imam! REBEKA: Dokaze? Kako ti mogu dati dokaze —? ROSMER: Ti to moraš! (Hoda tamo-amo) Ja ne mogu da podnosim ovu pustu — ovu užasnu prazninu — ovu •— ovu — (Neko snažno zakuca na vrata predsoblja.) REBEKA (skoči sa stolice): A, jesi 11 čuo? (Vrata se otvore. U l r ik B r e n d el ulazi. Obučen je u crni kaput, bijelu košulju s manžetama, a na nogama lijepe čizme u koje je zadjenuo pantalone. Inače izgleda kao i prošli put.
Djeluje unezvjereno.) ROSMER: Ah, vi ste to, gospodine Brendel? BRENDEL: Johane, dečko moj, moj pozdrav — i zbogom! ROSMER: Kud ćete ovako kasno? BRENDEL: Niz brdo. ROSMER: Kako? BRENDEL: Sad ću kući, moj dragi dječače. Čeznem i težim za jednim velikim Ništa. ROSMER: Vama se nešto dogodilo, gospodine Brendel! Šta je to? BRENDEL: Tako? Primjećuješ promjenu? Da, i moraš. Kad sam zadnjd put stupio u ovu dvoranu •—• tad je pred tobom stajao dobro raspoložen čovjek i busao se u prsa. ROSMER: Tako? Ne razumijem vas sasvim — BRENDEL: Ali kad me ove noći pogledaš, ja sam s prijestolja svrgnuti kralj na pepelu svoga dvorca, nestalog u vatri. ROSMER: Ako vam ja bilo čime mogu služiti •— BRENDEL: Ti si konzervirao svoje djetinje srce, Johane. Možeš li mi nešto posuditi? ROSMER: Da. od srca rado! BRENDEL: Možeš li mi ustupiti jedan do dva ideala? ROSMER: Sta to govorite? BRENDEL: Nekoliko odsluženih ideala! Učinićeš dobro djelo. Jer ja sam ti sada švorc, dragi moj dečko. Na prosjačkom štapu. REBEKA: Sigurno niste mogli da održite svoja predavanja? BRENDEL: Ne, moja zanosna damo. Šta mislite! Stanem tako da ispraznim svoj prepuni rog i u tom trenutku dolazim do mučnog otkrića da u njemu nema ničega. REBEKA: A sva vaša nenapisana djela? BRENDEL: Dvadeset i pet godina sam sjedio kao što tvrdlca sjedi na svom okovanom sanduku sa blagom. I juče — kad sam ga otvorio i htiio da izvadim blago — unutra ga nije bilo. Zub vremena ga je pretvorio u prašinu. Ništa nije ostalo — rien du tout. ROSMER: Ali jeste li sigurni da je tako? BRENDEL: Tu više nema nikakve sumnje, mili moj. Sam prezi-dent me je u to uvjerio. ROSMER: Preziđent? BRENDEL: No, da. ili ekselencija. Gomme vous voulez. ROSMER: Ali o kome to govorite? Ko to? BRENDEL: Pader Mortensgerd, naravno. ROSMER: Sta? BRENDEL (tajanstveno): Pst, pst, pst! Pader Mortensgerd je poglavar i gospodar budućnosti. Nikad nisam stajao pred lioem većeg čovjeka. Pader Mortensgerd je pozvan da bude svemoćan. On može sve što hoće. ROSMER: Ah, nemojte to vjerovati. BRENDEL: Da, dečko moj. Jer Pader Mortensgerd neće nikad više, nego što može. Pader Mortensgerd je spreman da živi život bez ideala. I to — vidiš — to je velika tajna djelovanja i pobjede. To je zbir svih mudrosti svijeta. Basta! ROSMER (tiho): Sad razumijem — vi odlazite odavde siromašniji, nego što ste došli. BRENDEL: Well! Dakle uči se na primjeru .svoga starog učitelja. Prekriži sve čemu te je on nekada učio. Ne gradi dvorac na živom pijesku. I budi oprezan — i ispitaj se dobro — prije nego počneš nešto graditi sa ovim ljupkim stvorom koji ti ovdje zaslađuje život. REBEKA: Mislite na mene? BRENDEL: Da. dražesna sireno. REBEKA: Zašto se sa mnom ne bi moglo graditi? BRENDEL (korak bliže): Čuo sam da moj stari učenik treba da 'dovede do pobjede
jedan životni zadatak. REBEKA: Da, i dalje —? BRENDEL: Pobjeda mu je sigurna. Ali — napominje se — pod jednim uslovom. REBEKA: A taj je? BRENDEL (uhvati je pažljivo za zglob ruke): Da žena koja ga voli ode radosno u kuhinju i da odsiječe ovaj fini, ružičasti mali prst. •— Ovdje — upravo ovdje na srednjem zglobu. Item, pomenuta zaljubljena žena će — i to ne manje radosno — odrezati ovo čudesno lijepo uobličeno lijevo uho. (Pušta je i okreće se Rosmeru) Zbogom, moj Johaine — pobjednice! ROSMER: Vi odlazite? Sada? U tamnoj noći? BRENDEL: Tamna noć je najbolja. Mir s vama! (On ode. Jedno vrijeme tišina u sobi.) REBEKA (diše teško): Ah, kako je ovdje toplo i sparno! (Ode do prozora, otvori ga i ostane da stoji.) ROSMER (sjeda u naslonjač kraj peći): Ništa nam drugo ne pre-ostaje, Rebeka. Ja vidim, ti moraš otići. REBEKA: Da, izbora nema. ROSMER: Daj da iskoristimo posljednje trenutke. Hodi ovamo i sjedi pored mene. REBEKA (ode i sjedne na sofu): Šta hoćeš od mene, Rosmere? ROSMER: Prije svega, hoću da ti kažem da se ne moraš brinuti za svoju budućnost. REBEKA: Hm. Moja budućnost! (Smiješi se.) ROSMER: Ja sam predvidio sve mogućnosti. Još davno. Sta god bi se dogodilo, ti si zbrinuta. : REBEKA: Još i to, dragi moj. ROSMER: To si i sama mogla da znaš. REBEKA: Prošlo je mnogo vremena, otkad sam na to pomišljala. ROSMER: Da, da, valjda si mislila da će između nas uvijek ostati onako, kako je bilo. REBEKA: Da, to sam mislila. ROSMER: T ja sam. Ali ako bih ja napustio ovaj svijet — — REBEKA: Ah, Rosmere, •— živjećeš ti duže od mene. ROSMER: Barem je to još u mojoj moći, da s ovim bijednim životom učinim šta hoću. REBEKA: Šta to znači? Ti, valjda, ni sada ni nikada nećeš pomisliti da — ROSMER: Zar bi te to začudilo? Nakon jadnog i kukavnog poniženja koje sam pretrpio! Ja, koji sam svoje životno djelo htio da vodim do pobjede —. A sad sam čHavu stvar ostavio na cjedilu — još prije nego što je prava b;tfca i počela! REBEKA: Prihvati opet tu borbu, Rosmere1 Pokušaj barem — vidjećeš, da ćeš pobijediti. Pokušaj! ROSMER: AK Rebeka, ja više ne vjerujem u svoje životno djelo. REBEKA: Ali tvoje djelo se v?ć i
to? Hoćemo li to ispitati na djelu? REBEKA: Ja sam spremna. ROSMER: Kada? REBEKA: Meni je svejedno. Što prije to bolje. ROSMER: Dobro, da vidim, Rebeka, da li ćeš ti — za moju Iju-:bav •— još ove večeri —. (Prekine se) Ne, ne, ne! REBEKA: Da, Rosmere! Da, da! Reci samo — i vidjećeš. ROSMER: Imaš li hrabrosti, jesi li voljna, da radosno, kako reče Ulrik Brendel — meni za ljubav — još ove noći — radosno — pođeš istim puteni — kojiim je otišla Beata —? REBEKA (polako se diže sa sofe i kaže skoro bez glasa): Rosmere —! ROSMER: Da, vidiš, to je to pitanje, koga se nikad neću osloboditi — ako ti odeš. Svakog dana i sata vraćaću se tom pitanju. Čini mi se da te kao živu vidim — kako stojiš tamo na mostu. Na samoj sredini. Sad se naginjaš preko ograde! Nesvijesti ti se i vuče te dolje u vodenu bujicu! Ali, ne! Ti se povlačiš. Ne usuđuješ se na ono •— na što se oma usudila. REBEKA: A ako ipak nađem hrabrosti? I radosne volje? Šta onda ? ROSMER: Onda bih ti morao vjerovati. Onda bi mi se vratila vjera u moje životno djelo. Vjera u sposobnost ljudske duše da bude oplemenjena. REBEKA (uzima polako svoj šal, prebaci ga preko glave i govori savladavajući se): Ti ćeš opet imati svoju vjeru. ROSMER: Imaš li za to hrabrosti i volje, Rebeka? REBEKA: O tome ćeš suditi sutra — ili kasnije — kad me budu izvadili. ROSMER (hvata se za čelo): Ima u tom užasu neke draži •—! REBEKA: Jer ne bih htjela da ostanem dolje. Ne duže nego što je potrebno. Pobrini se da me nađu. ROSMER (skoči): Sve je to — pa sve je to ludilo! Putuj — ili ostani! Ja ću ti i ovaj puta samo na riječ vjerovati! REBEKA: Prazne riječi, Rosmere. Zar opet kukavičluk i bijeg! Kako možeš vjerovati samo u moju riječ — a ni u šta drugo? ROSMER: Ali ja neću da vidim tvoj poraz, Rebeka! REBEKA: To neće biti poraz. ROSMER: Biće. Nikad ti nisi pomislila do pođeš Beatinim putem. REBEKA: Ne vjeruješ? ROSMER: Nikada. Ti nisi kao Beata. Ti ne stojiš pod vlašću nikakvog prokletog životnog shvatanja. REBEKA: Ali stojim pod vlašću životnog shvatanja Rosmershol-ma — sada. Ono što sam zgriješila — to ću okajati, kao što je red. ROSMER (gleda je čvrsto): To je tvoje mišljenje? REBEKA: Da. ROSMER (odlučno): Pa dobro. Onda j a stojim pod vlašću našeg oslobođenog životnog shvatanja, Rebeka. Nad nama nema su-dije. I zato ćemo vidjeti kako sami da zadovoljimo pravdu. REBEKA (ne shvata ga): I to. I to. Moj odlazak će spasiti ono najbolje u tebi. ROSMER: Ah, u meni se nema više šta spasiti. REBEKA: O, da, ima! Ali ja — ja bih dalje bila samo kao neki morski duh, koji je smetnja brodu na kome ti treba da jedriš dalje. Ili treba da lutam okolo po svijetu i vučem sa sobom svoj osakaćeni život? Da se mučimo mislima o izgubljenoj sreći koju mi je prošlost odnijela? Ja moram izaći iz igre. Rosmere. •— ROSMER: Ako ti ideš — idem i ja s tobom. REBEKA (smiješi se gotovo neprimjetno, gleda ga i tiho kaže): Da, pođi sa mnom — i budi svjedok —
ROSMER: Ja idem s tobom, kažem. REBEKA: Do mosta, da. Gore se ionako ne usuđuješ. ROSMER: Primijetila si to? REBEKA (tužno i slomljeno): Da. — Upravo to je moju ljubav lišilo nade. ROSMER: Rebeka, evo stavljam svoju ruku na tvoju glavu. (Čini kao što kaže) I uzimam te za svoju zakonitu ženu. REBEKA (uhvati njegovu ruku, pogne glavu): Hvala ti, Rosmere. (Pusti ga) Sad idem • — radosno. ROSMER: Muž i žena treba uvijek da idu zajedno. REBEKA: Samo do mosta, Rosmere, 7R ROSMER: I gore. Dokle li budeš išla, dotle ću i ja. Jer sad se usuđujem. REBEKA: Jesi li sasvim uvjeren da je ovaj put za tebe najbolji? ROSMER: Uvjeren sam da je jedini. REBEKA: A ako se varaš? Ako je to samo opsjena? Jedan od bijelih konja na Rosmersholmu? ROSMER: To već može biti. Ali njima svakako ne možemo pobjeći — mi iz ove kuće. REBEKA: Onda ostani, Rosmere. ROSMER: Muž treba da ide za svojom ženom i žena za svojim mužem. REBEKA: Reci mi još ovo: ideš li ti za mnom? Ili ja idem za t o b o m? ROSMER: To je nešto što nikad nećemo saznati. REBEKA: Voljela bih da to znam. ROSMER: Mi idemo jedno s drugim, Rebeka. Ja za tobom i ti za mnom. REBEKA: I meni se čini da je tako. ROSMER: Jer sad srno nas dvoje jedno. REBEKA: Da, sad smo jedno. Hodi. Da pođemo radosno. (Odlaze, držeći se za ruke, kroz predsoblje. Vidi se kako skreću nalijevo. Vrata iza njih ostaju otvorena. Za trenutak soba ostaje prazna. Onda gospoda Helset otvara vrata desno.) GOSPOĐA HELSET: Gospođice — kola su upravo —. (Gleda okolo) Nisu tu? Izašli zajedno u ovo doba? Ne-ne, ipak moram reći —! Hm! (Izlazi u predsoblje, gleda okolo i opet ude unutra.) Nisu ni na klupi. Ne, ne. (Prilazi prozoru i gleda napolje) Isuse! Isuse! Sra se ono bijeli —! Da, duše mi, eno oboje stoje na mostu! Bože. oprosti grešnim ljudima! Drže se u zagrljaju! (Krikne glasno) Oh, padoše oboje! Dolje u jaz. U pomoć! U pomoći (Klecaju joj koljena, ona drhti i drži se za naslon stolica, jedva izgovara riječi) Ne, tu nema pomoći. — Pokojnica ih je uzela. HEDA GABLER PRVI ČIN
LICA: JERGEN TESMAN, državni stipendista kulturne istorije Gospođa HEDA TESMAN, njegova žena Gospođica JULIJANA TESMAN, njegova tetka Gospođa ELVSTED Sudi ja BRAK EJLERT LEVBORG BERTA, služavka kod Tesmanovih Radnja se događa u Tesmanovoj vili; zapadni dio grada Prostrana, lijepo i ukusno namještena soba za goste — salon — dekorisana tamnim bojama. Na zidu u pozadini široki otvor--vrata sa povučenim zavjesama. Ovuda se prolazi u manju sobu, namještenu u istom stilu kao salon. Na drugom zidu su dvokril-na vrata koja
vode u predsoblje. Preko puta lijevo su staklena vrata, takode sa zavjesama koje su razmaknute. Kroz staklo se vidi jedan dio spoljne zatvorene verande i krošnje drveća jesenjih boja. U prednjem dijelu salona stoji ovalan sto sa stolnjakom, okružen stolicama. Kraj desnog zida široka tamna zidana peć, naslonjač visokog naslona, stoličica za noge sa jastukom i dva ta-burea. Pozadi u desnom uglu sofa i mali okrugli sto. Naprijed lijevo, malo udaljena od zida, sofa. Kraj staklenih vrata mali klavir. S obje strane širokog otvora u pozadini police sa predmetima od majolike i terakota. — Na zidu u pozadini unutrašnje sobe vidi se sofa, sto i nekoliko stolica. Iznad ove sofe visi portret lijepog starijeg čovjeka u generalskoj uniformi. Iznad stola visi lampa od mat stakla mliječne boje. — Okolo po salonu buketi cvijeća u vazama i čašama, neki leže na stolu. Obje sobe su zastrte debelim tepisima. Sunce šija kroz staklena vrata. Julijana Tes-man, sa šeširom i suncobranom, dolazi kroz predsoblje; Berta, koja nosi buket uvijen u papir, ide za njom. Gospođica Tesman je dama prijatnog i dobrodušnog izgleda od otprilike četrdeset pet godina. Jednostavno je ali brižljivo obučena u sivi kostim za šetnju. Berta je nešto starija služavka, priproste, malo seljačke vanjštine. GOSPOĐICA TESMAN (zastaje na vratima, osluškuje i govori prigušenim glasom): Ma, ne —! Ja stvarno ne vjerujem da su već na nogama! BERTA (takode prigušenim glasom): To sam i ja rekla, gospođice. Pomislite samo kako je noćas kasno stigao parobrod! A tek poslije —! Gospode, šta je sve imala da raspakuje mlada gospođa prije nego što je pošla u krevet! GOSPOĐICA TESMAN: Da, da, neka se samo dobro naspavaju! Ali kad siđu. treba da imaju u sobi svježeg zraka. (Ode do staklenih vrata i širom ih otvori.) BERTA (kraj stola, zbunjena, s buketom u ruci): Dobri bože, ovdje baš nigdje nema mjesta! •— Da ostavim ovdje, gospođice. (Ostavi buket na klavir.) GOSPOĐICA TESMAN: No, sad eto imaš nove gospodare, draga moja Berta. A bog zna kako mi je bilo teško da se rastanem od tebe. BERTA (plačljivo): A tek meni, gospođice! Šta tek treba ja da kažem? Pa ja sam tolike godine jela gospođicin hljeb. GOSPOĐICA TESMAN: Moramo se naviknuti na to, Berta. Sam bog zna da nam ništa drugo ne preostaje. Jer, vidiš, Jergen mora tebe imati u svojoj kući. Mora. Od malih nogu je navikao da se ti za njega brineš. BERTA: Da, gospođice, ali meni ne izlazi iz glave ona jadnica što leži kod kuće. Pa ona je sasvim bespomoćna! A tek ta nova djevojka! Pa ona neće u čitavom svom životu naučiti kako se radi oko bolesnika. GOSPOĐICA TESMAN: Ah, ja ću je već naučiti. A glavni posao ću uzeti na sebe, znaš? Zbog moje jadne sestre ne treba da se brineš, draga Berta. BERTA: Da, ali ima i nešto drugo, gospođice. Ja sam vam baš u strahu, hoću li umjeti da ugodim mladoj gospođi. GOSPOĐICA TESMAN: Pa, dragi bože, u početku će, možda, i biti ponešto — BERTA: Ah, ona je sigurno tako izbirljiva. T GOSPOĐICA TESMAN: Možeš misliti, kćerka generala Gablera. Naravno, bila je tako razmažena dok je general bio živ. Sjećaš li se još kako je jahala sa svoj !im ocem? U dugačkoj cr-/i noj suknji? I sa perjem na šeširu? ' BERTA: O, da, na to baš mislim! — Dobri moj bože, ko bi tada pomislio da će ona i gospodin kandidat postati par! GOSPOĐICA TESMAN: Nisam to ni ja mislila. Ali znaš šta, Berta, dok nisam zaboravila: ne smiješ više Jergena zvati kandidat. Treba da kažeš gospodin doktor. BERTA: Da, to mi je i mlada gospođa rekla •— noćas — čim su ušli na vrata. Je li to tačno, gospođice?
GOSPOĐICA TESMAN: Naravno da je tačno. Zamisli samo — proizveden je za doktora tamo u inostranstvu. Sada, na putu, — razumiješ? Ni ja nisam baš ništa znala a tome — dok mi sinoć nije ispričao dolje na pristaništu. BERTA: E, da, od njega baš sve može postati. Ali nisam nikad mislila da će početi da liječi ljude. GOSPOĐICA TESMAN: Ne, nije on postao takav doktor. — (Klima značajno glavom) Uostalom, možda ćeš ga uskoro moći još značajnije titulisati. BERTA: Ma šta kažete? A kako to, gospođice? GOSPOĐICA TESMAN (smiješi se): Hm-da, sve bi ti htjela da znaš! (Tronuto) Ah, dragi bože, kad bi pokojni Jokum ustao iz groba i vidio šta je postalo od njegovog malog dječaka! (Gleda oko sebe) Ali slušaj, Berta, zašto sd skinula navlake sa čitavog namještaja? BERTA: Mlada gospođa je rekla da tako uradim. Ona, kaže, ne trpi navlake na stolicama. GOSPOĐICA TESMAN: Oni će se, dakle, ovdje zadržavati — svakodnevno? BERTA: Da, tako izgleda. Barem mlada gospođa hoće. Jer on — gospodin doktor — on nije ništa rekao. (Tesman ulazi pjevušeći sa desne strane zadnje sobe noseći otvoren prazan ručni kofer. On je čovjek srednje visine od trideset tri godine, mladenačkog izgleda, malo puniji, otvorenog, okruglog, zadovoljnog lica, prave kose i brade. Nosi naočale, obučen je u udobno, malo nemarno kućno odijelo.) GOSPOĐICA TESMAN: Dobro jutro, dobro jutro, Jergene! TESMAN (na vratima): Tetka Jule! Draga tetka Jule! (Dođe do nje i trese joj ruku.) Toliki put si prešla — i tako rano! Zašto? GOSPOĐICA TESMAN: Pa valjda znaš, morala sam bar na trenutak skoknuti do vas. TESMAN: A još nisi imala noćas ni svog čestitog mira i odmora! GOSPOĐICA TESMAN: Ah, meni ništa ne smeta! TESMAN: No, inadam se da si sretno stigla kući iz pristaništa? GOSPOĐICA TESMAN: Jesam, bogu hvala! Gospođin sudija je 'bio tako ljubazan da me doprati do kućnih vrata. TESMAN: Nama je bilo žao da te nismo mogli povesti kolima. Ali i sama si vidjela — Heđa je imala toliko kutija koje smo morali ponijeti. GOSPOĐICA TESMAN: Da, zaista je imala tešku gomilu stvari. BERTA (Tesmanu): Treba li, možda, da uđem i upitam gospođu mogu li joj biti na usluzi? TESMAN: Ne — hvala, Berta, — pusti to sad. Rekla je da će pozvoniti ako joj zatrebaš. BERTA (ode desno): Da, da, dobro. TESMAN: Evo, slušaj, ponesi ovaj kofer. BERTA (uzima kofer): Odnijeću ga gore na tavan. (Ona izlazi na vrata predsoblja.) TESMAN: Znaš, tetka, čitav taj kofer mi je bio pun spisa. Upravo je nevjerovatno šta sam sve skupljao okolo po arhivama. Stare, čudne stvari, s kojima čovjek i ne zna šta bi počeo — GOSPOĐICA TESMAN: Da, da, ti nisi gubio vrijeme na na bračnom putovanju, Jergene. TESMAN: Da, to stvarno smijem da kažem. Ali skini sad šešir, tetka! Tako! Daj, ja ću ti razvezati trake. Hoćeš? GOSPOĐICA TESMAN (dok on to radi): Ah, dragi bože, sad mi se čini kao da si još kod nas u kući. TESMAN (okreće šešir u rukama): Ali kakav si ti to lijep i elegantan šešir nabavila! GOSPOĐICA TESMAN: Kupila sam ga zbog Hede. TESMAN: Zbog Hede? Šta? GOSPOĐICA TESMAN: Da, da me se ona ne stidi ako nekad izađemo zajedno na ulicu.
TESMAN (tapše je po obrazu): Ti na sve misliš, dobra moja tetka Jule! (Stavlja šešir na stolicu kraj stola) A sad — sad ćemo lijepo sjesti ovdje na sofu — i malo popričati, dok Heda ne dođe. (Sjedaju, gospođica Tesman ostavlja svoj suncobran u ugao sofe.) GOSPOĐICA TESMAN (uhvati obje Tesmanove ruke i gleda ga): Ah, kako mi je divno što te opet vidim svojim očima živog živcatog, Jergene! O, dragi dječače našeg pokojnog Jokuma! TESMAN: A meni tek! Sto tebe ponovo vidim, tetka Jule! Tebe, koja si mi zamijenila i oca i majku. GOSPOĐICA TESMAN: Da, znam ja dobro da ćeš ti uvijek voljeti svoje stare tetke. TESMAN: A tetka Kini, dakle, nije ništa bolje? Šta? GOSPOĐICA TESMAN: Ah, ne, znaš, kod nje se, jadnice, ne može ni očekivati neko poboljšanje. Još uvijek onako leži, kako je ležala već godinama. Ali neka bog da da mi pozivi još neko vrijeme! Jer, inače baš ne znam šta bih počela sa svojim životom. Naročito sada, kad se, eto, za tebe više ne moram brinuti. TESMAN (tapše je po obrazu): No, no, no, —! GOSPOĐICA TESMAN (prelazi na drugi ton): E, kad samo pomislim da si ti sad oženjen čovjek, Jergene! I da si između svih t i osvojio Hedu Gabler. Zamisli — dražesnu Hedu Gabler — koja je bila okružena tolikim udvaračima! TESMAN (pjevuši i smiješi se zadovoljno): Da, vjerujem da po ovom gradu hoda dosta mojih prijatelja koji mi za vide. Šta? GOSPOĐICA TESMAN: I da si mogao napraviti tako dugačko bračno putovanje! Preko pet — gotovo šest mjeseci! TESMAN: Pa, za mene je to bila neka vrsta studijskog putovanja. Koliko sam arhiva morao listražiti! I znaš — toliku masu knjiga samo morao pročitati! GOSPOĐICA TESMAN: O, naravno. (Povjerljivo i malo prigušenim glasom) Ali čuj, Jergene, zar nemaš nešto — nešto naročito da mi pričaš? TESMAN: O putu? GOSPOĐICA TESMAN: Da. TESMAN: Ne, ne znam ništa više od onog što piše u mojim pismima. To da sam tamo postao doktor — to sam ti rekao juče. GOSPOĐICA TESMAN: Da, to jesi. Ali mislim, onako, da li imaš — imaš li kakvih izgleda —? TESMAN: Izgleda? GOSPOĐICA TESMAN: Bože moj, Jergene, pa ipak sam ja tvoja stara tetka! TESMAN: Da, naravno da imam izgleda! GOSPOĐICA TESMAN: Eto vidiš! TESMAN: Imam čak najboljih izgleda da u najskorije vrijeme postanem profesor. GOSPOĐICA TESMAN: Da, profesor — da — TESMAN: Ili — mogao bih već reći da je sasvim sigurno da ću postati profesor. Ali, dobra tetka Jule, pa ti to i sama dobro znaš. GOSPOĐICA TESMAN (smijucka se): Da, svakako. Tu imaš pravo. (Promijeni ton) Ali htjeli smo da pričamo o putu —. Mora da te je koštao tešku gomilu novaca, Jergene? TESMAN: Pa, dragi bože, velika stipendija koju sam imao mnogo mi je pomogla. GOSPOĐICA TESMAN: Ja samo ne razumijem kako je mogla bit; dovoljna za dvoje. TESMAN: Da, da, to i nije baš lako razumjeti. Šta? GOSPOĐICA TESMAN: A još kad se putuje s jednom damom. Kažu mi da onda sve dođe još mnogo skuplje. TESMAN: Da, razumljivo •— dođe malo skuplje. Ali Heda je morala imati to putovanje, tetka! Stvarno je morala. Drugačije ne bi bilo u redu. GOSPOĐICA TESMAN: Znam, naravno da ne bi. Jer, bračno putovanje je danas nešto
što je red. •—• Pa, reci mi, jesi li već ovdje razgledao kuću? TESMAN: Možeš misliti! Od ranog jutra sam na nogama. GOSPOĐICA TESMAN: I kako ti se dopada? TESMAN: Izvrsno! Baš izvrsno! Samo mi jedno nije jasno: šta ćemo sa one dvije prazne sobe, što se nalaze između zadnje prostorije i Hedine spavaće sobe. GOSPOĐICA TESMAN (smijucka se): Ah, dragi Jergene, i njih ćete već upotrijebiti • — tako, s vremenom. TESMAN: Zaista, imaš pravo, tetka! Daibome! Za slučaj da se s vremenom poveća moja biblioteka — šta? GOSPOĐICA TESMAN: Baš tako, dragi moj mladiću. Biblioteka — na nju sam i mislila. TESMAN: Ali najviše se radujem zbog Hede. Još prije nego što smo se vjerili ona je često govorila da ne bi htjela nigdje drugo stanovati nego u vili državne savjetnikovice Falk. GOSPOĐICA TESMAN: Da, da, a onda se baš tako i desilo da je vila bila na prodaju. Baš kad ste vi otputovali. TESMAN: Da, tetka Jule, baš smo imali sreću, šta? GOSPOĐICA TESMAN: Ali skupo, dragi moj Jergene, skupo će te doći cijela ta priča. TESMAN (gleda je malo uplašeno): Pa, biće sve dobro na kraju, tetka? GOSPOĐICA TESMAN: Hoće, dragi bože! TESMAN: A koliko će to biti, šta misliš? Onako otprilike? Šta? GOSPOĐICA TESMAN: To je nemoguće znati dok ne stignu svi računi. TESMAN: No, sreća da je suđija Brak izradio za mene tako povoljne uslove. To je on lično pisao Hedi. GOSPOĐICA TESMAN: Da, zbog toga ne treba da se plašiš, moi mladiću! •— A povrh toga za namještaj i tepihe sam ja jamčila. TESMAN: Jamčila? Ti? Ali, draga tetka Jule, čime si ti moga da jamčiš? GOSPOĐICA TESMAN: Pa založila sam naše rente. TESMAN: Šta? Tvoju — i tetka Kininu rentu? GOSPOĐICA TESMAN: Da, vidiš, nije bilo drugog izlaza. TESMAN (stane pred nju): Ali, tetka, pa ti misi pri sebi! Rente — pa to je jedino od čega vas dvije živite! GOSPOĐICA TESMAN: De, de, ne uzbuđuj se zbog toga! Sve je to puka formalnost, razumiješ? Tako mi je rekao i suđija Brak. Jer, on je bio tako ljubazan da čitavu stvar sredi umjesto mene. Puka formalnost, rekao je. TESMAN: Da, može biti. Ali ipak — GOSPOĐICA TESMAN: A sad ćeš ti dobiti svoj vlastiti prohod, kojim ćeš moći otplaćivati. Moj bože, pa ako se mi stvarno budemo morale malo i odricati —? Mislim samo malo u početku —? Pa to bi za nas bilo samo zadovoljstvo, tako reći. TESMAN: Ah, tetka, ti nikad nećeš prestati da se žrtvuješ za mene! GOSPOĐICA TESMAN (ustaje i stavlja mu ruke na ramena): A zar je za mene bilo veće radosti na svijetu nego da tebi ut-rem put, dragi moj mladiću? Nisii imao ni oca ni majke na koje bi se mogao osloniti. A sada, evo, vidimo cilj! Ponekad, naravno, nije sve bilo takso lako i jasno. Ali, bogu hvala, sad si sve lijepo prebrodio, Jergene! TESMAN: Da, u stvari je čudno kako se to sve dogodilo. GOSPOĐICA TESMAN: Da — i svi koji su bili protiv tebe i stajali ti na putu — vidiš, oni su sad podlegli. Oni su srušeni, Jergene. A onaj koji ti je bio najopasniji — on je najdublje pao. I sad leži na dnu, kako je i zaslužio, taj bijedni, izgubljeni čovjek. TESMAN: Jesi li šta čula o Ejlertu? Mislim, otkad sam ja otputovao. GOSPOĐICA TESMAN: Samo to da je izdao neku novu knjigu. TESMAN: Šta kažeš? Ejlert Levborg? Sad skoro? Šta?
GOSPOĐICA TESMAN: Da, tako kažu. Ah, bože, to ne može biti ništa vrijedno! Ali kad se tvoja nova knjiga pojavi — ta će biti nešto drugo, Jergene! O čemu se govori, u njoj? TESMAN: Govori se o brabantskoj kućnoj industrijii u srednjem vijeku. GOSPOĐICA TESMAN: Eh, o čemu sve ti umiješ da pišeš! TESMAN: Uostalom, to s knjigom može još neko vrijeme potrajati. Pa najprije moram da sredim tolike zbirke, znaš. GOSPOĐICA TESMAN: Svakako, dok središ i sakupiš — kako to ti već znaš! Nisi ti badava sin pokojnog Jokuma. TESMAN: Koliko se radujem da se dam na posao! Naročito sada, kad imam svoj vlastiti ugodan dom, gdje mogu da radim. GOSPOĐICA TESMAN: Ali, prije svega — imaš nju, koju ti je srce željelo, dragi Jergene. TESMAN (zagrli je): O, da, da, tetka Jule! Heda — ona mi je •ipak nešto najljepše! (Zastaje na vratima.) Mislim da dolazi, šta? (Heda dolazi s lijeve strane kroz zadnju sobu. Ona je dama od dvadeset devet godina. Lice i stas plemeniti i otmjeni. Boja kože blijedog sjaja. Oči su joj čelično sive sa izrazom hladnog mira. Kosa lijepe svijetlosmeđe boje, ali ne naročito jaka. Na njoj je ukusan, nešto ležeran jutarnji kostim.) GOSPOĐICA TESMAN (ide joj u susret): Dobro jutro, draga Heda! Dobro jutro, želim! HEDA (pruža joj ruku): Dobro jutro, draga gospođice Tesman! Tako rana posjeta? Kako je to ljubazno od vas. GOSPOĐICA TESMAN (malo zbunjena): Pa, kako je mlada gospođa spavala u svom novom domu? HEDA: Ah, hvala! Tako, osrednje. TESMAN (smije se): Osrednje! Dobra sa ti, Heda! Pa spavala si kao medvjed kad sam ja ustao. HEDA: Sva sreća. Inače se čovjek mora tek navikavati na sve što je novo, gospođice Tesman. Taiko, malo-pomalo. (Gleda lijevo) Uh, evo djevojka je ostavila verandu otvorenu. Ovdje je prava ipoplava sunca. GOSPOĐICA TESMAN (ide prema vratima): Pa, onda ćemo zatvoriti vrata. HEDA: Ne, ne, to ne! Dragi Tesmane, navuci samo zavjese. To daje blaže svjetlo. TESMAN (na vratima): Svakako — svakako. — Evo, Heda, sad imaš i sjenku i svjež zrak. HEDA: Da, ovdje zaista treba svježeg zraka. Ove gomile cvijeća —. Ali, draga moja, zar nećete sjesti1, gospođice Tesman? GOSPOĐICA TESMAN: Ne, hvala lijepo. Sad znam da je ovdje sve u redu — hvala bogu. Pa sad moram požuriti natrag kući — onoj .sirotici što leži i željno me očekuje. TESMAN: Pozdravi je od mene, mnogo, mnogo! I reci joj da ću poslije doći da je posjetim. GOSPOĐICA TESMAN: Hoću, svakako. Ah, Jergene, — (Traži po džepu na haljini) — skoro sam zaboravila. Nešto sam ti donijela. TESMAN: Šta je to, tetka? Šta? GOSPOĐICA TESMAN (vadi mali paketić u novinskom papiru i pruža mu): Evo, dragi moj dečko. TESMAN (razmotava): Bože dragi, sačuvala si ih, tetka Jule! Heda! Vidi, ovo je stvarno dirljivo. Sta? HEDA (lijevo, kraj police): Šta to, dragi? TESMAN: Moje stare jutarnje papuče, vidiš?
HEDA: Ah, to! Da, sjećam se da si i na putu o njima govorio. TESMAN: Jesam, toliko su mi nedostajale. (Ide prema njoj) Zar nećeš da ih vidiš, Heda? HEDA (ide prema peći): Ne, hvala. — To me zaista ne zanima. TESMAN (ide za njom): Ali, zamisli, njih mi je tetka Rina izvezla — Sve u svojoj bolesničkoj postelji. O, ne znaš ti koliko me uspomena veže za ove papuče! HEDA (kraj stola): Ali mene ne. GOSPOĐICA TESMAN: Pa možda Heda ima pravo, Jergene. TESMAN: Da, ali mislim sada. kad pripada porodici — HEDA (prekine ga): Sa ovom djevojkom nećemo izaći na kraj, Tesmane! GOSPOĐICA TESMAN: Ne — sa Bertom? HEDA (pokazuje): Vidi! Tu, na stolici je ositavila svoj stari šešir! TESMAN (uplašen, ispusti papuče da padnu): Ali, Heda, —! HEDA: Pa zamisli samo da neko dođe i t o vidi. TESMAN: Ali, Heda, pa to je šešir tetke Jule! HEDA: Tako? GOSPOĐICA TESMAN (uzima šešir): Da, naravno da je moj. A nije, uostalom, ni star, mala gospođo Heda. HEDA: Ja ga stvarno nisam tako dobro pogledala, gospođice Tesman. GOSPOĐICA TESMAN (stavlja šešir i veže trake): Ovo je, zapravo, prvi put da sam ga stavila na glavu. Da, boga ml, tako je. TESMAN: I elegantan je. Prosto prekrasan! GOSPOĐICA TESMAN: Ah, kako za koga, dragi moj Jergene. (Gleda oko sebe) Moj suncobran —? Evo ga! (Uzima ga) Jer, i on je moj. (Promrmlja) Nije Bertiin. TESMAN: Novi šešir i novi suncobran! Zamisli samo, Heda! HEDA: Lijep je, zgodan. TESMAN: Da, zar nije? Šta? — AH, tetka, pogledaj Hedu malo bolje, prije nego što odeš. Vidi samo kako je ona lijepa i zgodna! GOSPOĐICA TESMAN: Ah, dečko moj, to nije ništa novo. Heda je uvijek bila dražesna. (Klimne glavom i ode nadesno.) TESMAN (ide za njom): A jesi li primijetila kako je postala punačka? Kako se nekako proširila na putu? HEDA (hoda tamo-amo): Ah, pusti to —! GOSPOĐICA TESMAN (zastane i okreće se): Proširila? TESMAN: Da, tetka Jule, ne možeš to ovako vidjeti, kad je u haljini. Ali j a koji imam priliku •— HEDA (kraj staklenih vrata, nestrpljivo): Ah, nemaš ti nikakve prilike! TESMAN: To je, valjda, od onog planinskog zraka dolje u Tirolu — HEDA (kratko, prekida ga): Sasvim sam ista kao prije puta. TESMAN: Da, to ti tvrdiš! Ali da M je zaista tako? Šta misliš ti tetka? GOSPOĐICA TESMAN (sklopljenih ruku gleda u Hedu): Dražesna — dražesna je Heda. (Dođe do nje, spušta rukama njenu glavu i poljubi je u kosu.) Neka bog blagoslovi i čuva Hedu Tesman! Zbog Jergena. HEDA (blago se oslobađa): Ah —! Pustite, molim vas! GOSPOĐICA TESMAN (u tihom uzbuđenju): Svako dana, koji mi bog podani, dolazi ću da vas vidim. TESMAN: Da, tetka, dolazi nam! Šta? GOSPOĐICA TESMAN: Adieu — ađieu! (Ona odlazi kroz predsoblje. Tesman je prati napolje. Vrata ostaju poluotvorena. Čuje se kako Tesman šalje tetki Rini pozdrave i ponovo zahvaljuje za papuče.
Istovremeno, Heda korača tamo-amo po sobi, diže ruke i u bijesu steže pesnice. Onda povuče zavjesu sa staklenih vrata i gleda napolje. Zatim se vrati Jergen i zatvara za sobom vrata.) TESMAN (diže papuče sa poda): Šta ti to gledaš, Heda? HEDA (opet mirna i savladana): Evo gledam lišće. Tako je žuto. I uvelo! TESMAN (spakuje papuče i stavlja na sto): Pa, već smo uveliko u septembru. HEDA (opet nemirno): Naravno — s.ad je već — već je septembar. TESMAN: Reci mi, zar ti tetka Jule nije bila nekako neobična? Gotovo svečana? Shvataš li ti šta je to s njom? Šta? HEDA: Pa ja je jedva i poznajem. Bude li često takva? TESMAN: Ne, ne ovako kao danas. HEDA (udalji se od staklenih vrata): Misliš li da se uvrijedila zbog onoga sa šeširom? TESMAN: Ah, nije naročito. Možda malo u prvi čas — HEDA: Ali kakvi su to maniri — skidati šešir ovdje u salonu? Tako nešto prosite* se ne radi. TESMAN: No, možeš biti uvjerena da tetka Jule to više neće učiniti. HEDA: A ono ću već nekako ispraviti. TESMAN: O, dobra, draga Heda, kad bi to samo htjela! HEDA: Dobro, kad poslije pođeš tamo, možeš je pozvati za večeras. TESMAN: Hoću, to ću stvarno učiniti! A onda, ima još nešto čime bi joj ti mogla pričiniti veliku radost. HEDA: Cime to? TESMAN: Kad bi se mogla naviknuti da joj kažeš ti. Meni za ljubav, Heda! Šta? HEDA: Ne, ne, Tesmane. — To stvarno ne smiješ tražiti od mene. Već sam ti jednom rekla, pokušaću da je zavem tetka. I to neka bude dovoljno. TESMAN: Pa, dobro. Mislim, samo, sada, kad pripadaš porodici — HEDA: Hm — ja baš ne znam •— (Ona ode do sredine vrata.) TESMAN (pode malo za njom): Zar ti nije dobno, Heda? Šta? HEDA: Samo da pogledam ovaj svoj stari pijanino. On baš ne paše uz ove druge stvari. TESMAN: Kad podignem prvu platu, onda ćemo ga zamijeniti. HEDA: Ne, ne zamijeniti. Ja hoću da ga imam. Samo ćemo ga staviti u zadnju sobu. A ovdje za salon, tu ćemo nabaviti novi. Nekom prilikom, mislim. TESMAN (malo zbunjen): Da, možemo i tako učiniti. HEDA (uzima buket sa klavira u ruku): Ovo cvijeće nije bilo ovdje juče kad smo stigli. TESMAN: Sigurno ga je donijela tetka Jule. HEDA (zagleda buket): Tu je i posjetnica. (Uzima i čita) "Doći ću u toku dana ponovo." Možeš li pogoditi od koga je? TESMAN: Ne. Od koga je? Šta? HEDA: Ovdje piše: "Gospođa nadzornika Elvstada." TESMAN: Je li moguće! Gospođa Elvsted! Gospođica Rizing, kako se ranije zvala. HEDA: Dabome. Ona što je jurila okolo i svraćala pozornost onom svojom kosom, i nervirala ljude. I tvoja stara ljubav, kako sam čula. TESMAN (smije se): No, pa to je kratko trajalo. A, osim toga, to je bilo prije nego što sam tebe upoznao, Heda. Ali zamisli samo — ona je u gradu! HEDA: čudno da je došla kod nas u posjetu. Ja nju poznajem samo iz instituta. TESMAN: Ni ja je nisam vidio — bog zna koliko dugo. Kako samo može da .izdrži gore u onom zabačenom mjestu, šta? HEDA (razmišlja i iznenada kaže): Reci, Tesmane, — zar ne živi negdje gore i on — onaj — onaj Ejlert Levborg? TESMAN: Naravno, gore je on, u tom kraju. (Berta se pojavi na vratima predsoblja.) BERTA: Milostiva gospođo, sad je opet tu —
ona dama, koja je jutros već dolazila i donijela cvijeće. (Pokazuje rukom) Ovo, što ga milostiva drži u ruci. HEDA: Je li, je li? Samo je uvedite ovamo. (Berta otvori vrata gospodi Elvsted i ode. — Gospođa Elvsted je nježna pojava lijepog, mekog oblika lica. Oči svijetloplave, velike i okrugle, preplašenog, upitnog izraza. Kosa upadno svijetla, gotovo bijeloplava, neobično jaka i talasasta. Ona je koju godinu mlada od Hede. Na sebi ima tamni kostim za posjete, ukusan ali malo staromodan.) HEDA (ide joj ljubazno u susret): Dobar dan, draga gospođo Elvsted. To je divno što vas opet vidimo. GOSPOĐA ELVSTED (nervozno, savladava se): Da, toliko dugo se nismo vidjele. TESMAN (pruža joj ruku): A i nas dvoje. Šta? HEDA: Hvala vam na divnom cvijeću — GOSPOĐA ELVSTED: O, molim, molim —. Htjela sam odmah juče popodne da dođem. Ali sam čula da se još niste bili vratili s puta — TESMAN: Sigurno niste dugo u gradu, šta? GOSPOĐA ELVSTED: Stigla sam juče popodne. Ah, bila sam prosto očajna kad sam čula da niste tu. HEDA: Očajna? A zašto? TESMAN: Draga, dobra gospođo Rizing — gospođo Elvsted, hoću da kažem •— HEDA: Valjda se nije dogodilo ništa loše? GOSPOĐA ELVSTED: Ma jeste. A ja ovdje nikog živog ne znam kome bih se mogla obratiti. HEDA (spušta buket na sto): Dođite — da sjednemo na sofu — GOSPOĐA ELVSTED: Ah, nemam ja živaca da sjedim. HEDA: Ma kako da nemate. Dođite samo. (Posadi gospođu Elvsted na sofu i sjeda kraj nje.) TESMAN: No? Dakle, milostiva gospođo, —? HEDA: Da se nije nešto posebno desilo tamo gore kod vas? GOSPOĐA ELVSTED: Pa, l jeste — i nije. Ah, tako bih željela da me ne shvatite pogrešno •— HEDA: AH onda je stvarno najbolje da nam odmah sve ispričate, gospođo Elvsted. TESMAN: Jer, zato ste ipak i došli, šta? GOSPOĐA ELVSTED: Da, da, naravno. Pa onda ću vam reći — ako vi već to ne znate — Ejlert Levborg je takođe u gradu. HEDA: Levborg —! TESMAN: Šta? Ejlert Levborg je opet ovdje? Zamisli, Heda! HEDA: Bože moj, evo čujem. GOSPOĐA ELVSTED: On je već čitavu sedmicu ovdje. Zamislite — čitavu sedmicu! U ovom opasnom gradu. Sam! Ovdje gdje je toliko rđavog društva. HEDA: Ali, draga gospođo Elvsted, šta se on, zapravo, vas tiče? GOSPOĐA ELVSTED (gleda je preplašeno i kaže brzo): Bio je djeci učitelj. HEDA: Vašoj djeci? GOSPOĐA ELVSTED: Djeci moga muža. Ja nemam djece. HEDA: Dakle, vašoj pasrtoroadi. GOSPOĐA ELVSTED: Da. TESMAN (traži pravi izraz): Je li on bio — ovaj — ne znam kako da se izrazim — je li bio tako ispravan u svom ponašanju da mu se tako nešto moglo povjeriti? Šta? GOSPOĐA ELVSTED: U posljednjih nekoliko godina nije mu se ništa moglo zamjeriti. TESMAN: Stvarno nije? Zamisli, Heda! HEDA: Evo čujem. GOSPOĐA ELVSTED: Ni najmanje sitnice, uvjeravam vas! Ni u kom pogledu. Ali uprkos tome — sad kad znam da je ovdje — u velikom gradu — i sa toliko novaca u rukama!
Sad se užasno bojim za njega. TESMAN: Ali zašto onda nije radije ostao tamo gdje je bio? Kod vas i vašeg muža? Šta? GOSPOĐA ELVSTED: Kad mu je izašla knjiga, on kod nas više nije mogao da se smiri. TESMAN: Istina je — i tetka Jule je rekla da je objavio neku novu knjigu. GOSPO0A ELVSTED: Jeste, veliku novu knjigu — radi se o razvitku kulture — uopšte uzevši. Od tada je otprilike četrnaest dana. I pošto se tako mnogo kupuje i čita — i pošto je izazvala tako neuobičajeno interasovanje — TESMAN: Dakle, tako je uspjela? Onda je to sigurno nešto što •mu je ostalo iz njegovih boljih dana. GOSPOĐA ELVSTED: Mislite, od ranije? TESMAN: Dabome. GOSPOĐA ELVSTED: Ne, svaku riječ je napisao gore kod nas. Sada — ovih posljednjih godina. TESMAN: Pa to je lijepo čuti, Heda. Zamisli samo! GOSPOĐA ELVSTED: Ah, da, kad bi samo potrajalo! HEDA: Jeste li ga već vidjeli ovdje? GOSPOĐA ELVSTED: Ne, nisam još. Imala sam toliko muke dok sam našla adresu. Ali jutros sam je najzad dobila. HEDA (gleda je ispitujući): U stvari mi je malo čudno od vašeg muža — hm — GOSPOĐA ELVSTED (trgne se nervozno): Od mog muža? Šta to? HEDA: Što je vas poslao u grad s takvim poslom. Što sam nije došao da potraži svog prijatelja? GOSPOĐA ELVSTED: Ah, ne, moj muž nema za to vremena. A ja sam morala — morala sam da obavim neke kupovine. HEDA (uz lak. osmijeh): Pa, to je onda druga stvar. GOSPOĐA ELVSTED (ustaje brzo i nemirno): A sada vas jako, jako molim, gospodine Tesmane, primite Levborga ljubazno, ako vam dođe! A on će to sigurno učiniti. Bože moj, pa vi ste ranije bili dobri prijatelji. A povrh toga se i bavite istim studijem. Istim naukama — koliko ja mogu da prosudim. TESMAN: Da, barem ranije je bilo tako. GOSPOĐA ELVSTED: I zato vas toliko molim — za ime boga, pripazite bar vi malo na njega. Zar ne, gospodine Tesman, to ćete mi obećati? TESMAN: Da, vrlo rado, gospođo Rizling — HEDA: Elvsted! TESMAN: Rado ću učiniti za Ejlerta sve što je u mojoj moći. Na to se možete osloniti. GOSPOĐA ELVSTED: O, kako je to lijepo od vas! (Steže mu ruke) Hvala, hvala vam! (Uplašeno) Maj muž tako mnogo drži do njega. HEDA (ustaje): Treba da mu pišeš, Tesmane. Jer, možda on neće sarn doći do tebe. TESMAN: Da, to bi sigurno bilo najbolje, Heda? Šta? HEDA: I to što prije to bolje. Najbolje sad, odmah. GOSPOĐA ELVSTED (molećivo): O, da, kad biste samo htjeli! TESMAN: Pisaću ovog časa. Imate li njegovu adresu, gospođo — gospođo Elvsted? GOSPOĐA ELVSTED: Da. (Pruža mu cedulju koju je izvadila iz džepa) Evo je. TESMAN: Dobro, dobro. Idem unutra —. (Gleda oko sebe) A papuče? Da, tamo su. (Uzima papuče i polazi.) HEDA: Piši mu toplo i prijateljski. I opširno! TESMAN: Hoću, hoću. GOSPOĐA ELVSTED: Ali, molim vas, ni riječi o tome da sam vas ja molila za njega! TESMAN: Ne, razumije se da neću! Šta? (Odlazi kroz zadnju sobu nadesno.) HEDA (prilazi gospodi Elvsted, smiješi se i kaže prigušenim glasom): Tako! Sad smo
jednim udarcem ubili dvije muhe. GOSPOĐA ELVSTED: Kako to mislite? HEDA: Zar niste shvatili da sam htjela da ga nekud pošaljem? GOSPOĐA ELVSTED: Da, da napiše pismo — HEDA: I da mogu s vama nasamo razgovarati. GOSPOĐA ELVSTED (zbunjeno): O istoj stvari? HEDA: Da, upravo o tome. GOSPOĐA ELVSTED (plašljivo):: Ali tu nema više ništa, gospođo Tesman. Stvarno više ništa. HEDA: O, naravno da ima — još mnogo više. Toliko sam već razumjela! Hodite — sad ćemo lijepo sjesti jedna kraj druge. (Posadi gospodu Elvsted u naslonjač kraj peći, a ona sjeda na tabure.) GOSPOĐA ELVSTED (uplašena, gleda na sat): Ali, draga moja gospođo Tesiman, ja sam, zapravo, sad htjela da idem. HEDA: Ah, toliko se, valjda, ne žurite. — Zar ne? Pa, sad mi lijepo ispričajte kako je kod vas kod kuće. GOSPOĐA ELVSTED: Ah, upravo to ni najmanje ne želim da pričam. HEDA: Ali meni, draga moja, —! Bože moj, pa mi smo zajedno išle u institut. GOSPOĐA ELVSTED: Da, ali vi ste bili u klasi ispred mene. Ah, kako sam vas se tada strašno bojala! HEDA: Bojali ste se — mene? GOSPOĐA ELVSTED: Jesam, strašno. Jer, kad god ste me sreli na stepenicama, uvek ste me čupali za kosu. HEDA: Stvarno? To sam radila? GOSPOĐA ELVSTED: Da, a jedanput ste rekli da bi mi je najradije zapalili! HEDA: Ah, to sam samo tako pričala, znate. GOSPOĐA ELVSTED: Da, ali ja sam tada bila još tako glupa. — A od onda, svakako, mi smo se sasvim udaljile. Živjele smo u sasvim različitim krugovima. HEDA: E, pa sad ćemo pokušati da se ponovo zbližimo. Znate šta? U institutu smo govorile ti jedna drugoj. I zvale smo se po imenu — GOSPOĐA ELVSTED: Ne, tu se sigurno varate! HEDA: Nikako, ne varam se. Sjećam se još sasvim tačno. Zato ćemo i sada biti intimne, kao u ranijim danima. (Privuče ta-bure) Evo! (Poljubi je u obraz) Sad ćeš mi govoriti ti i zvati me Heda. GOSPOĐA ELVSTED (steže joj i gladi ruke): Ah, toliko dobrote i ljubaznosti —! Na tako nešto nisam navikla. HEDA: Dobro, dobro. A i ja ću tebi govoriiti ti, baš kao prije, i zvaću te moja draga Tora. GOSPOĐA ELVSTED: Tea se zovem. HEDA: Da, tačno. Naravno. Htjela sam reći Tea. (Gleda je pažljivo) Tako — ti, znači, nisi navikla na dobrotu i ljubaznost, Tea? To kod tebe u tvojoj kući? GOSPOĐA ELVSTED: Ah, kad bih ja samo imala kuću! Ali nemam je. Nisam nikad ni imala. HEDA (malo je gleda): Slutila sam da mora biti tako nešto. GOSPOĐA ELVSTED (bespomoćno gleda preda se): Da, — da, — da. HEDA: Ne mogu sasvim dobro da se sjetim — ali zar ti misi kod Elvstedoviih došla prvo kao kućedomaćica? GOSPOĐA ELVSTED: Zapravo je trebalo da budem guvernanta. Ali njegova žena — tadašnja žena — bila je bolešljiva — i najviše u krevetu. Tako sam morala da preuzmem i domaćinstvo.
HEDA: A onda — na kraju — postala si gospodarica kuće. GOSPOĐA ELVSTED (potišteno): Da, to sam postala. HEDA: Daj da vidimo —. Koliko je prošlo otada? GOSPOĐA ELVSTED: Otkad sam udata? HEDA: Da. GOSPOĐA ELVSTED: Prošlo je pet godina. HEDA: Da, tačno, toliko mora biti. GOSPOĐA ELVSTED: O, tih pet godina —! Ili, zapravo, ove dvije-tri posljednje! O, kad biste vi to mogli zamisliti — HEDA (lako je lupne po ruci): Opet vi! Fuj, Tea! GOSPOĐA ELVSTED: Dobro, dobro, pokušaću. — Da, kad bi — kad bi ti to samo mogla zamisliti i shvatiti — HEDA (nemarno): Ejlert Levborg je, mislim, takođe tri godine bio tamo gore? GOSPOĐA ELVSTED (gleda je nesigurno): Ejlert Levborg? Da — tako je. HEDA: Jesi li ga ti poznavala od ranije? GOSPOĐA ELVSTED: Vrlo malo. To jest — po imenu, naravno, jesam. HEDA: A tamo gore — dolazio vam je u kuću? GOSPOĐA ELVSTED: Dolaziio je svaki dan kod nas. Pa držao je djeci nastavu. Jer, ja misam mogla na sve stići. HEDA: Da, to je razumljivo —. A tvoj muž? On je vjerovatno često na putu? GOSPOĐA ELVSTED: Da. Možete — možeš već zamisliti, kao nadzornik mora stalno obilaziti okrug. HEDA: Tea, jadna, draga Tea, — ali sad mi moraš ispričati — sve kako je bilo! GOSPOĐA ELVSTED: Onda me pitaj. HEDA: Čuj, kakav je, zapravo, tvoj muž, Tea? Mislim — onako — u ophođenju. Je li dobar prema tebi? GOSPOĐA ELVSTED (vrdajući): Pa, on sigurno ima najbolje namjere u svemu što činii, HEDA: Ali meni se čini da je on suviše star za tebe. Sigurno je stariji više od dvadeset godina? GOSPOĐA ELVSTED (iritirano): I jeste. Sve se sastalo. — Sve mi je kod njega odvratno. Mi nemamo ni jedne zajedničke misli. Baš ničeg zajedničkog — on i ja. HEDA: Ali on te uprkos tome voli, zar ne? Onako na svoj način? GOSPOĐA ELVSTED: Ah, šta ja znam. On sigurno u meni vidi samo nešto što mu je od koristi. A i ne košta ga mnogo da me drži. Ja sam jeftina. HEDA: E, to je glupo od tebe. GOSPOĐA ELVSTED (trese glavom): Ali je ipak tako i ne može drugačije. S njime ne. Jer, on samo sebe voli. I možda malo djecu. HEDA: I Ejlerta Levborga, Tea. GOSPOĐA ELVSTED (pogleda je): Ejlerta Levborga? Kako ti to pada na pamet? HEDA: Ali, draga moja, mislim ipak, kad je tebe ovako daleko za nj'im poslao —. (Smiješi se skoro neprimjetno) A, osim toga, tako si i sama rekla Tesmanu. GOSPOĐA ELVSTED (nervozno): Ah, tako! Da, može biti. (Kaže s unutrašnjim uzbuđenjem ali prigušenim tonom) Ma, bolje da ti odmah i to kažem. I onako će sve izbiti na vidjelo. HEDA: Sta to, draga Tea, —? GOSPOĐA ELVSTED: Evo, kratko i jasno: moj muž ništa ne zna o ovom mom putu.
HEDA: Kako to? Tvoj muž ne zna? GOSPOĐA ELVSTED: Naravno da ne. Uostalom, nije ni bio kod kuće. Na putu je — i on. Ah, nisam više mogla izdržati, He-da! Bilo mi je nemoguće! Da uvijek budem gore tako sama. HEDA: I onda? GOSPOĐA ELVSTED: I onda sam spakovala nešto svojih stvari, znaš, ono najpotrebnije. Ne govoreći niikom ništa. I napustila kuću. HEDA: Bez daljnjeg? GOSPOĐA ELVSTED: Da. I doputovala vozom pravo ovamo. HEDA: Ali, draga moja dobra Tea, kako sii se usudila! GOSPOĐA ELVSTED (ustaje i hoda po sobi): Da, ali šta sam to drugo na ovom svijetu trebala da uradim! HEDA: I šta misliš da će ti reći muž kad se vratiš kući? GOSPOĐA ELVSTED (za stolom, pogleda je): Tamo njemu? HEDA: Pa da, da! GOSPOĐA ELVSTED: Tamo se ja više neću vratiti. HEDA (ustane i približi joj se): Ti si to, dakle, — sasvim ozbiljno — otišla i sve napustila. GOSPOĐA ELVSTED: Da. Mislim da mi ništa drugo nije preostalo. HEDA: I tako si otišla — na očigled čitavog svijeta — GOSPOĐA ELVSTED: Ah, tako nešto se svakako ne može zadržati u tajnosti. HEDA: I šta onda misliš da će ljudi o tebi govoriti, Tea? GOSPOĐA ELVSTED: Neka govore, za ime boga, šta god hoće! (Sjeda umorno i potišteno na sofu) Ja nisam učinila ništa drugo sem ono što sam morala da učinim. HEDA (poslije kraće pauze): I šta sad misliš da radiš? Imaš li kakvih namjera? GOSPOĐA ELVSTED: To još ne znam. Znam samo da moram živjeti tamo gdje živi Ejlert Levborg. — Ako uopšte treba da živim! HEDA (odgurne svoju stolicu, sjeda pored nje i gladi joj ruke): Čuj, Tea, — a kako je nastalo to — to prijateljstvo — između tebe i Ejlerta Levborga? GOSPOĐA ELVSTED: Pa, nastalo je malo^pomalo. Bila sam stekla kao neku moć nad njim. HEDA: Tako? GOSPOĐA ELVSTED: Pa se prošao svojih starih navika. Ne da sam ga ja molila za to — to se nikad ne bih usudila. Ali on je primijetio da mi je to odvratno i prošao se. HEDA (skriva nehotičan podrugljiv osmijeh): Tako si ga ti, ono što se kaže, preobrazila, ti, mala Tea! GOSPOĐA ELVSTED: Da, tako barem on tvrdi. A on je, sa svoje strane, on je od mene napravio pravog čovjeka. Naučio me je da mislim — i da svašta razumijem. HEDA: Je li i tebi držao nastavu? GOSPOĐA ELVSTED: Ne, ne baš nastavu. Ali razgovarao je sa mnom. Govorio mi o beskrajno mnogo stvari. A zatim je došlo ono lijepo sretno vrijeme kad sam smjela učestvovati u njegovom radu. Kad sam mu smjela pomagati. HEDA: Ti? GOSPOĐA ELVSTED: Da! Kad je on nešto pisao, radili smo uvijek zajedno. HEDA: Kao dva dobra druga. GOSPOĐA ELVSTED (živahno): Da, kao drugovi! Zamisli, Heda — baš tako je i on to zvao! — Ah, trebalo bi da se stvarno osjećam sretnom. Ali ni to ne mogu, jer ne znam hoće li to potrajati. HEDA: Nisi sigurna u njega? GOSPOĐA ELVSTED (potišteno): Sjenka neke žene stoji između Levborga i mene.
HEDA (gleda je napeto): Ko bi to mogao biti? GOSPOĐA ELVSTED: Ne znam: Neka iz — iz njegove prošlosti. Neka koja ga sigurno nije mogla razumj'eti. HEDA: A šta on kaže — o tome? GOSPOĐA ELVSTED: Samo jedanput je — onako uzgred — nešto pomenuo. HEDA: Pa? Sta je rekao? GOSPOĐA ELVSTED: Rekao je, da je ona, kad su se rastali, htjela da ga ubije iz pištolja. HEDA (hladno i savladano): Ah, koješta! Tako nešto se ovdje ne radi. GOSPOĐA ELVSTED: Ne. I zato ja sve mislim da je to morala birti ona crvenokosa pjevačica, sa kojom je on jedno vrijeme — HEDA: Da, to može biti. GOSPOĐA ELVSTED: Jer, ja se sjećam da se pričalo o njoj kako nosii sa sobom nabijeno oružje. HEDA: Je M? Onda je to, naravno, ona. GOSPOĐA ELVSTED (krši ruke): Da, ali zamisli samo, Heda, čujem da je ta pjevačica — da je ona opet u gradu! •— Ah, potpuno sam očajna! HEDA (pogleda krišom prema sobi u pozadini): Pst! Evo dolazi Tesiman. (Ustaje i šapće) Tea, — ovo sve treba da ostane između tebe i mene. GOSPOĐA ELVSTED (skoči): O, da, da! Za ime boga —! (Tes-man, sa pismom u ruci, dolazi s desna iz sobe u pozadini.) TESMAN: Tako, poslanica je spremna i gotova. HEDA: To je lijepo. A gospođa Elvsited, mislim, hoće da ide. Čekaj malo. Ja ću je ispratiti do vrbne kapije. TESMAN: Čuj, Heda, može li se za pismo Berta pobrinuti? HEDA (uzima pismo): Reći ću joj. (Berta dolazi iz predsoblja.) BERTA: Gospodin sudija Brak je tu i kaže da bi želio da pozdravi gospodu. HEDA: Zamolite gospodina sudiju da uđe. A onda — slušajte — bacite ovo pismo u sanduče. BERTA (uzima pismo): Da, milostiva gospođo. (Ona otvara vrata sudiji Braku i odlazi. Sudija je gospodin od četrdeset pet godina. Debeljuškast je, ali lijepog stasa i elastičnih pokreta, okruglog lica sa plemenitim profilom. Kosa mu je kratko podšišana, pažljivo očešljana, još gotovo crna, oči živahne, obrve jake kao i potkresani brkovi. Obučen je u elegantno odijelo za šetnju, za njegove godine suviše mladenačko. Nosi i lornjon, koji s vremena na vrijeme pušta da padne.) BRAK (sa šeširom u ruci, pozdravlja): Smije li se ući — ovako rano? HEDA: Smije, naravno. TESMAN (stisne mu ruku): Dobro nam došli! (Predstavlja) Gospodin sudija Brak — gospođica Rizing. HEDA: Oh —! BRAK (nakloni se): Ah, drago mi je — HEDA (pogleda ga i smije se): Zaista je zabavno pogledati vas pri dnevnoj svjetlosti, dragi sudija. BRAK: Nalazite da sam se promijenio? HEDA: Da, nešto ste mlađi, čini mi se. BRAK: Najljepše zahvaljujem. TESMAN: A šta kažete za HEDU! Šta? Zar nije procvjetala? Ovako bujna — HEDA: Ah, ostavi mene na miru! Radije zahvali sudija za sav onaj trud — BRAK: Ah, šta •— to mi je bilo zadovoljstvo —
HEDA: Da, vi ste vjerna duša. Ali moja prijateljica tu stoji i gori od želje da krene. Doviđenja, gospodine sudijo! Odmah se vraćam. (Obostrano opraštanje. Gospođa Elvsted i Heda izlaze na vrata predsoblja.) BRAK: No, pa je li vaša žena bar donekle zadovoljna? TESMAN: Da, mi vam ne možemo dovoljno zahvaliti. To jest — čujem da su potrebne još neke manje promjene. I da još ponešto nedostaje. Moraćemo, valjda, nabaviti još po koju sitnicu. BRAK: Tako? Stvarno? TESMAN: Ali nećemo vas time teretiti. Heda kaže, ona će sama nabaviti to što još nedostaje. — Ali, zar nećemo sjesti, šta? BRAK: Hvala lijepo, samo za trenutak. (Sjeda za sto) Htio bih o nečemu razgovarati s vama, dragi Tesmane. TESMAN: Tako? Ah, razumijem! (Sjeda) Sad sigurno dolazi na red ozbiljni dio parade? Šta? BRAK: O, s novčanim pitanjima još ne moramo žuriti. Uostalom, ja sam želio da sve malo jednostavnije namjestimo — TESMAN: Ali to nikako ne bi išlo. Ne zaboravite Hedu, dragi moj! Pa vi je tako dobro poznajete —. Nisam joj, valjda, mogao ponuditi neko malograđansko stanovanje. BRAK: Ne, ne, u tome i jeste stvar. TESMAN: A onda — srećom, neće još dugo trajati da ja dobijem svoje imenovanje. BRAK: Ah, znate, takve stvari se znaju jako otegnuta. TESMAN: Jeste li najzad nešto pobliže čuli, šta? BRAK: Ne, ništa određeno —. (Prekida) Ipak, imam da vam ispričam jednu novost. TESMAN: Jeli? BRAK: Vaš stari prijatelj, Ejlert Levborg je opet u gradu. TESMAN: To već znam. BRAK: Tako? Od koga ste čuli? TESMAN: Ispričala mi je ona gospođa što je izašla sa Hedom. BRAK: TakcHtako! Kako se ona zove? Nisam dobro čuo — TESMAN: Gospođa Elvsited. BRAK: Aha — žena školskog nadzornika. Da, tamo gore kod n,j:ih se on i zadržavao. TESMAN: I zamislite, čujem, na svoju veliku radost, da je opet postao pristojan čovjek! BRAK: Da, tako se priča. TESMAN: I da je izdao neku novu knjigu. Šta? BRAK: I te kakvu! TESMAN: Izazvala je interesovanje? BRAK: Sasviim neuobičajeno interesovanje. TESMAN: Ma zamislite! — Zar to nije prijatno čuti? On, sa svojim čudesnim sposobnostima —. A ja sam, na svoju žalost, bio ubij eden da je potpuno skrenuo. BRAK: Pa to je bilo opšte mišljenje. TESMAN: Jedino ne shvatam šta će on sada početi. Od čega će, zaboga, živjeti? šta? (Heda je za vrijeme posljednjih riječi ušla na vrata predsoblja.) HEDA (Braku, smiješeći se podrugljivo): Tesman se po čitav božji dan brine od čega će živjeti. TESMAN: O, bože dragi, pa razgovaramo o jadnom Ejlertu Levborgu. HEDA (brzo ga pogleda): A tako? (Sjeda u naslonjač i pita ravnodušno) I šta je sad s njim? TESMAN: Pa, on je svoje nasljedstvo sigurno već davno spiskao, a ne može pisati svake godine novu knjigu. Šta? Pa — onda se stvarno pitam šta će biti s njim.
BRAK: O tome bih vam mogao nešto ispričati. TESMAN: A to je? BRAK: Pa ne smijete zaboraviti da on ima rođake koji nisu bez uticaja. TESMAN: Ah — rođaci — oni su ga, nažalost, sasvim napustili. BRAK: Ipak, ranije su ga zvali nadom porodice. TESMAN: Da, prije! Ali to je on sam proigrao. HEDA: Ko zna? (Smiješi se lako) Gore kod Elvstedovih su ga, izgleda, preobrazili — BRAK: A uz to i knjiga koja je izašla — TESMAN: Da, da, daj bože, da mu se stvarno mogne na neki način pomoći. Ja sam mu upravo pisao. Čuj, Heda, ja sam ga pozvao da dođe večeras kod nas. BRAK: Ali, dragi moj, pa večeras ste htjeli doći na moje mo-mačko veče. To ste mi juče u pristaništu obećali. HEDA: Zar si zaboravio, Tesmaine? TESMAN: Bogami, jesam! BRAK: Uostalom, možete biti sasvim mirni — on neće doći. TESMAN: Kako to mislite? Šta? BRAK (oklijevajući, odupre se rukama o stolicu): Dragi Tesmane — i vi, gospođo Tesman, — ja ne mogu da preuzmem odgovornost i da vas ostavim tako bez ikakvog obaveštenja o jednoj stvari koja — koja — TESMAN: Tiče se Ejlerta —? BRAK: Vas i njega. TESMAN: Ali, dragi sudijo, pa govorite samo! BRAK: Vi morate biti spremni na to da vaše imenovanje možda neće uslijediti tako brzo kao što vi želite i očekujete. TESMAN (skoči nemirno): Je li se nešto dogodilo? Šta? BRAK: Dobijanje tog mjesta će, možda, zavisiti od konkurencije — TESMAN: Od konkurencije? Zamisli, Heda! HEDA (zavali se dublje u fotelju): Ah — vidi, vidi! TESMAN: Ali ko mi je konkurent? Valjda, zaboga, nije —? BRAK: Svakako. Ejlert Levborg. TESMAN (pljesne rukama): Ne, ne, pa to je nezamislivo! Prosto nemoguća stvar! šta? BRAK: Hm, možda ćemo to ipak doživjeti. TESMAN: Ali, dragi moj sudijo, pa to bi bila nevjerovatna bezobzirnost prema meni! (Maše rukama po zraku) Jer •— zamislite samo — pa ja sam oženjen čovjek! Mi smo se vjenčali računajući na to, Heda i ja. Došli smo ovamo i napravili tolike dugove. I od tetke Jule posudili novac. Gospode, pa mislio sam da već imam to mjesto u džepu. Šta? BRAK: No, no, no — mjesto ćete vi vjerovatno i dobiti. Ali tek nakon natjecanja. HEDA (nepokretna u naslonjaču): Zamisli, Tesmane, pa to će biti kao neka vrsta sporta. TESMAN: Ali, draga Heda, kako samo možeš da budeš tako ravnodušna ! HEDA (kao gore): To uopšte nisam. Stvarno me zanima 'ishod. BRAK: U svakom slučaju, gospođo Tesman, dobro je da sad znate kako stvari stoje. Mislim — prije nego što krenete u male kupovine kojima, kako čujem, prijetite. HEDA: Tu se ništa ne može promijeniti. BRAK: A, tako? Pa, to je nešto drugo. Adieu! (Tesmanu) Kad budem popodne šetao, navratiću po vas. TESMAN: Ah, da, da, ja još ne mogu da se snađem. HEDA (zavaljena, pruža ruke): Adieu, dragi sudijo. I do skorog viđenja. BRAK: Najljepša hvala. Adieu, adieu! TESMAN (prati ga do vrata): Adieu, dragi sudijo! Morate me stvarno izviniti — (Brak izlazi kroz vrata predsoblja.)
TESMAN (hoda po sobi): Ah, Heda, čovjek se stvarno ne smije bacati u avanturu. Sta? HEDA (gleda ga i smiješi se): Zar t i t o radiš? TESMAN: Pa, slušaj — ne može se poreći — bilo je avanturistički doći ovamo, oženiti se i osnovati kuću i ognjište na samim praznim izgledima. HEDA: Tu, najzad, imaš pravo. TESMAN: Da, svoj ugodni dom, to barem imamo, Heda! Zamisli — dom, koji smo oboje toliko željeli. O kome simo, skoro bih rekao, sanjali. Sta? HEDA (ustaje polako i umorno): Ali dogovor je bio da ćemo voditi društveni život — primati u kući. TESMAN: Gospođe, da, i kako sam se tome radovao! Zamisli — da vidim tebe kao domaćicu — u odabranom krugu! Sta? •— Da, da — ali za sada moramo oboje ostati sami i osamljeni u kući, Heda. Samo ćemo ponekad pozvati tetka Jule. — Ah, a kako si ti sasvim — sasvim drugačije trebala da živiš —! HEDA: Slugu u livreji sad, naravno, neću dobiti. TESMAN: Ah, ne, nažalost. Držati slugu — vidiš — o tome sad ne može biti ni govora. HEDA: Ni konja za jahanje koga sam trebala dobiti — TESMAN (uplašeno): Konja za jahanje! HEDA: — sad na njega više ne smijem ni da mislim. TESMAN: Bože sačuvaj, ne, to se razumije samo po sebi. HEDA (hoda po sobi): No, nešto ipak imam što će me u međuvremenu zabaviti. TESMAN (obradovano): Ah, bogu nek je hvala! A šta je to, Heda? Sta? HEDA (na vratima, gleda ga s potisnutom podrugljivošću): Moji pištolji, Jergene! TESMAN (u strahu): Pištolji! HEDA (hladnog pogleda): Pištolji generala Gablera! (Odlazi kroz zadnju sobu nalijevo.) TESMAN (trči do vrata i viče za njom): Ali za ime božje, najdraža Heda, dalje ruke od opasnih stvari! Meni za ljubav, Heda! Sta? DRUGI ČIN Salon Tesmanovih — kao i u prvom činu, samo je uklonjen mali klavir, a na njegovom mjestu stoji elegantan pisaći sto sa policom za knjige. Kraj sofe lijevo je mali sto. Buketi cvijeća su takođe uklonjeni. Buket gospode Elvsted stoji na velikom stolu — naprijed. Poslijepodne je. Heda je sama u sobi, obučena u haljinu za primanje. Stoji kraj otvorenih staklenih vrata i puni revolver, a drugi, isti takav, leži u otvorenoj kutiji za pištolje na pisaćem stolu. HEDA (gleda u vrt i viče): I po drugi put, dobar dan, gospodine sudijo! BRAK (vidi se u daljini): Takođe, gospođo Tesman. \ HEDA (diže pištolj i cilja): Sad ću vas ustrijeliti, gospodine sudijo. BRAK (viče): Ne-ne-ne! Ne gađajte u mene! HEDA: Tako je to kad čovjek ide skrivenim putovima! (Ona puca.) BRAK (bliže): Pa vi ste poludjeli —! HEDA: Bože moj. nisam vas, valjda, pogodila? BRAK (još napolju): Ostavite se glupih šala! HEDA: Hodite, uđite, sudijo! (Brak, obučen za izlazak, sa ljetnim ogrtačem preko ruke, ulazi kroz staklena vrata.) BRAK: Dovraga — zar se jioš bavite tim sportom? U šta, zapravo, pucate? HEDA: O, samo stojim tu i pucam u prazan vazduh. J BRAK (uzima joj blago pištolj iz ruke): Dozvolite, milostiva gos"\ pođo. (Posmatra pištolj) Ah, taj je — njega dobro poznajem. ! (Gleda oko sebe) Gdje je kutija? A, evo je. (Stavlja pištolj
unutra i zatvori poklopac) Za danas je dosta ove grozne igr?. HEDA: Ah, šta drugo, za ime božje, treba da radim? BRAK: Niste imali nikakvih posjeta? HEDA (zatvara staklena vrata): Ni jedne jedine. Svi su nam prijatelji, valjda, još na selu. BRAK: A ni Tesmana nema kod kuće? HEDA (za pisaćim stolom, stavlja kutiju sa pištoljima u ladicu): Ne. Čim je ručao, odjurio je tetkama. Nije vas očekivao tako rano. BRAK: Hm, mogao sam i misliti. To je bilo glupo od mene. HEDA (okreće se i gleda ga): Kako to — glupo? BRAK: Ah, mogao sam doći — još malo ranije. HEDA (ide preko sobe): Pa onda ne biste našli baš nikoga. Jer ja sam poslije ručka bila u svojoj sobi i presvlačila se. BRAK: A ima li kakva mala pukotina na vratima kroz koju bi se moglo pregovarati? HEDA: To ste zaboravaJi da napravite. BRAK: Da, to je tak od e bilo glupo od mene. HEDA: Onda ćemo, dakle, sjediti ovdje. I čekati. Jer, Tesman sigurno neće doći tako skoro. BRAK: Da-da, bože moj, imaću strpljenja. (Heda sjeda u ugao sofe. Brak ostavlja svoj ogrtač na naslon prve stolice i sjeda držeći šešir u ruci. Kratka pauza.) HEDA: Pa? BRAK f istim tonom): Pa? HEDA: Ja sam prva pitala. BRAK (nagne se malo naprijed): Da, sad ćemo malo u miru popričati, gospođo Heda! HEDA (zavali se u sofu): Zar vam ne izgleda da je prošla čitava vječnost, otkad smo zadnji puit popričali? — Jer ono nekoliko riječi sinoć — i jutros •— to ne računam. BRAK: Mislite — sami? U četiri oka? HEDA: Da, to — otprilike. BRAK: Ja sam svaki božji dan samo to želio, da najzad opet dođete kući. HEDA: To isto sam i ja čitavo vrijeme željela. BRAK: Vi? Stvarno, gospođo Heda? A ja sam mislio da se divno zabavljate na putu. HEDA: Eh, možete zamisliti. BRAK: Ali Tesman je stalno tako pisao. HEDA: Da, on! Jer, njemu je najljepše na ovome svijetu da se zakopa u neku biblioteku, da sjedi i prepisuje stare pergamente — ili tako nešto. BRAK (malo zlobno): No, pa to je njegov poziv na ovome svijetu. Barem djelimično. HEDA: Da, to je istina. I tu se, naravno, ništa ne može —. Ali j a! Ah, ne, dragi sudijo, ja sam se strašno dosađivala. BRAK (saosjećajno): Kažete li to zaista — ozbiljno? HEDA: Da, pa možete zamisliti •—! Čitavih šest mjeseci ne susresti ni jednog čovjeka koji bar nešto zna o našem krugu. I s kim se može popničati o našim stvarima. BRAK: Da-da — to bi i meni jako nedostajalo. HEDA: A onda ono naj, najnepodnošljlviije — , BRAK: A to je? ^K HEDA: — biti uvijek i vječno sa — sa jednim te istim. BRAK (klima glavom): Ujutro i uveče — da, da. Mogu zamisliti — u svako moguće vrijeme. HEDA: Ja sam rekla: uvijek i vječno. BRAK: Pa lijepo. Ali meni se ipak čini, s našim čestitim Tesma-nom, tu bi se moglo — HEDA: Tesman je — stručnjak, dragi moj.
BRAK: Neosporno. HEDA: A putovati sa stručnjakom nije nikakvo zadovoljstvo. Barem ne stalno. BRAK: Čak ni sa stručnjakom — koga volite? HEDA: O-h, nemojte upotrebijavaiti tako otrcane riječi! BRAK (iznenađeno): Kako to, gospođo Heda? HEDA (kroz smijeh i napola Ijutito): Tako, to biste morali sami isprobati! Od jutra do mraka slušati o istorijti kulture —! BRAK: Uvijek i vječno — HEDA: Da-danda! I to još o toj stvari sa kućnom industrijom
prošeta, gospođo Heda. HEDA: Ja nikad neću iskakati. BRAK: Stvarno nećete? HEDA: Ne, jer uvijek je neko tu. ko — BRAK (smijući se): — ko vas prati u stopu, mislite? HEDA: Baš to. BRAK: Pa, dragi bože, — HEDA (odbijajući rukom): Ne volim to. — Onda ću radije da sjedim tu gdje sam. U četiri oka. BRAK: Pa, onda može treći da uskoči do bračnog para — HEDA: E, vidite — to je već nešto sasvim drugo. BRAK: — kao provjeren prijatelj, pun razumijevanja — HEDA: — s kojim se može razgovarati i zabavljati na razne načine — BRAK: — a u njemu nema ni traga od stručnjaka! HEDA (duboko uzdahne): Da, to je, svakako, olakšanje. BRAK (čuje otvaranje ulaznih vrata i krišom gleda tamo): I trokut je tu. HEDA (poluglasno): A voz kreće dalje. (Tesman u sivom odijelu za šetnju sa mekim šeširom dolazi kroz predsoblje. Pod rukama i u džepovima nosi mnogo nepovezanih knjiga.) TESMAN (prilazi stolu kraj sofe): Puh, evo vučem čitavo brdo, baš sam se zagrijao. (Spušta knjige) Formalno se znojim, Heda. O, gle, gle, već ste tu, dragi sudijo? Sta? Berta mi ništa ne reče. BRAK (ustaje): Prošao sam kroz baštu. HEDA: Kakve sa to knjige donio? TESMAN (stoji i blista): Nekoliko novih stručnih radova koji su mi neophodni. HEDA: Stručnih radova? BRAK: Aha, to su stručni radovi, gospođo Tesman. (Brak i Heda izmjenjuju smiješak razumijevanja.) HEDA: Zar ti treba još stručnih radova? TESMAN: Da, draga Heda, toga nikad nije dosta. Treba pratiti sve što se piše i štampa. HEDA: Da, tako valjda treba. TESMAN (traži medu knjigama): A vidi ovamo, evo, nabavio sam i novu Levborgovu knjigu. (Pruža joj) Želiš li, možda, da }e pogledaš? Šta? HEDA: Ne, hvala. Ili — da, možda kasnije. TESMAN: Ja sam je usput malo prelistao. BRAK: No, i šta kažete vi — kao stručnjak? TESMAN: Kažem da je čudnovato kako je odmjereno napisano. Tako ranije nije nikad pisao. (Skuplja knjige) Sad ću sve ovo da unesem. Biće pravo zadovoljstvo rasijecati stranice —! A moram se i presvući. (Braku) Valjda ne moramo odmah krenuti? Sta? BRAK: Ne-e, uopšte nam se ne žuri. TESMAN: No, onda imam vremena. (Ide sa knjigama do zadnjih vrata, tu zastaje i okreće se) Znaš, Heda, tetka Jule ti neće večeras doći. HEDA: Ne? Da nije zbog onog sa šeširom? TESMAN: Ah, ni govora. Kako samo možeš tako misliti o tetki Jule! Nije to —! Nego tetki Hini je danas tako strašno teško, znaš. HEDA: Pa njoj je uvijek tako teško. TESMAN: Da, ali baš danas joj je mnogo gore, jadnici. HEDA: Pa, onda je u redu da druga ostane kraj nje. Ja ću se već nekako snaći. TESMAN: Ali ne možeš zamisliti kako je tetka Jule uprkos svemu siretna i blažena — što si se ti tako popravila na putu. HEDA (ustaje, poluglasno): Oh, vječno te tetke! TESMAN:
Šta? HEDA (ode do staklenih vrata): Ništa. TESMAN: No, dobro. (Ode kroz zadnju sobu desno.) BRAK: O kakvom ste to šeširu govorili? HEDA: Ma, to je jedna priča od jutros, sa gospođicom Tesman. Skinula je šešir i stavila ga ovde na stolicu. (Pogleda ga i smiješi se) A ja sam se napravila kao da mislim da je to 'služavkin šešir. BRAK (trese glavom): Ali, draga gospođo Heda, kako ste to mogli učiniti čestitoj staroj dami? HEDA (nervozno hoda po sobi): Da, vidite, tako mi nešto dođe, prije nego što sam toga svjesna. I onda ne mogu da se oduprem. (Baca se u naslonjač kraj peći) Oh, ni sama ne znam, kako da to objasnim. BRAK (iza naslona): Vi niste potpuno sretni — u tome je stvar. HEDA (gleda preda se): Ne znam ni zašto bih to — trebala da budem sretna. Ili mi to vi možete reći? BRAK: Pa — pored ostalog — zato što site, evo, dobili ovu kuću, koju ste željeli. HEDA (gleda ga i smije se): I vi vjerujete u tu priču o mojoj želji? BRAK: Zar to nije istina? HEDA: Pa, tako — donekle jeste. BRAK: Kako to? HEDA: Evo, ovo je istina: dopuštala sam prošlog ljeta Tesmanu da me prati do kuće sa večernjih sjedeljki — BRAK: Nažalost, ja sam išao drugim putem. HEDA: To je tačno. Vi ste prošlog ljeta, naravno, išli drugim puteviima. BRAK (smije se): Sramite se, gospođo Heda! — No — dakle — šta je bilo s vama i sa Tesmanom —? HEDA: Dakle, prolazili smo tako ovuda jedne večeri. A Tesman se, siromah, nije mogao da oslobodi svoje zbunjenosti. Nikako mije nalazio teme za razgovor. Bilo mi je žao tog učenog momka — BRAK (smiješi se sumnjičavo): Vama? Stvarno? Hm — HEDA: Da, stvarno. I onda sam — da ga izvučem iz neprilike — počela iz čiste lakomislenosti da govorim kako bih voljela da stanujem u ovoj vili. BRAK: Ništa više? HEDA: Te večeri — ne. BRAK: A kasnije? HEDA: Da, moja lakomtelenost je imala posljedice, dragi sudijo. BRAK: Nažalost, naše lakomislenosti ih suviše često imaju, gospođo Heda. HEDA: Hvala lijepo! — I u toni sanjarenju o vili Falkovih, vidite, nekako smo se našli i razumjeli. Jergen Tesman i ja! To je dovelo do vjeridbe i ženidbe i bračnog putovanja i šta ja znam do čega. Da, da, dragi sudijo, gotovo bih rekla — kako čovjek posije, tako i žanje. BRAK: To je sjajno! A u osnovi vama možda nije ni stalo do ovoga svega ovdje. HEDA: Ne, sam bog zna da nije. BRAK: Da, a šta sada? Kad smo sve ovo tako lijepo uredili za vas? HEDA: Oh, čini mi se da ovdje u svim sobama miriše na lavandu i sasiušene ruže. — Ili je taj miris možda tetka Jule donijela sa sobom. BRAK (smije se): Ne, ja prije mislim da je preostao od pokojne savjetnikovice. HEDA: Da, ima nečeg natrulog u tome. Podsjeća na cvijeće sa bala •— sutradan. (Sklopi ruke na potiljku, zavali se u naslonjač i pogleda ga) Ah, dragi sudijo, ne možete ni zamislitii kako ću se ja jezivo dosađivati ovdje. BRAK: Zar se u životu ne bi mogao naći neki zadatak za vas, gospođo Heda?
HEDA: Zadatak — koji bi imao nečeg primamijivog u sebi? BRAK: Najbolje takav, naravno. HEDA: Bog zna kakav bi to zadatak trebao da bude. Ponekad mislim na to —. (Prekida se) Ali to sigurno ne bi išlo. BRAK: Ko zna? Dajte da čujem. HEDA: Kad bih Tesmana mogla nagovoriti da se baci na politiku? BRAK (smije se): T čamama! N-e, slušajte — tako nešto kao politika, to njemu ne leži — ali baš mikako. HEDA: Da, to i ja mislim. •— Ali ako bih ga ipak nagovorila? BRAK: Da, ali kakvo bi vam to bilo zadovoljstvo? Kad već on nije za to stvoren. Zašto onda da ga nagovarate na to? HEDA: Jer mi je dosadno — pa čuli ste! (Poslije kraće pauze) Vi, dakle, mislite da je savim nemoguće da Tesman jednom postane ministar? BRAK: Hm, vidite, draga gospodo Heda, da bi to postao, morao bi, prije .svega, biti bogat čovjek. HEDA (ustaje nestrpljivo): Eto, tu smo! To su ove oskudne prilike u koje sam zapala —! (Hoda po sobi) One mi život čine tako bijednim, gotovo smiješnim! •— Eto, to je to. BRAK: Ja mislim da je krivica negdje drugo. HEDA: Gdje to? BRAK: Vi nikad niste doživjeli nešto što bi vas stvarno prodrmalo. HEDA: Mislite — nešto ozbiljno? BRAK: Da, moglo bi se i tako nazvati. Ali to, možda, može sada doći. HEDA (zabaci glavu): Ah, vi mislite na sukobe — s tim glupim profesorom! Ali to će ostati Tesman ova stvar. Ja tome zaista neću pokloniti ni jedne svoje misli. BRAK: Da-da, onda ostavimo to. Ali kad bi ono — ono što se onako u višem stilu — naziva ozbiljan i odgovoran zadatak — kad bi tako nešto naišlo? (Smiješi se) Novi zadatak, mala gospođo Heda. HEDA (Ijutito): Šutite! Tako nešto nećete doživjeti! BRAK (oprezno): Govorićemo opet o tome u roku od godine dana — najviše. HEDA (kratko): Ja nemam nikakvog smisla za takve stvari, gospodine sudijo. Samo nikakvih zadataka! BRAK: Zar ne bi trebalo da, kao većina drugih žena, imate smisla za poziv koji — HEDA (kraj staklenih vrata): Ah, ušutite već jedanput! — Ponekad mislim da ja imam smisla samo za jednu stvar na svijetu. BRAK (priZazi joj); A to je — ako smijem pitati? HEDA (gleda napolje): Da se smrtno dosađujem. Eto, sad znate. (Okreće se, gleda u zadnju sobu i smije se) Da, tačno tako! A, evo i gospodina profesora! BRAK (tiho, opominjući): Ali, gospođo Heda! (Tesman, u odijelu za izlazak, sa šeširom i rukavicama u ruci, dolazi sa desne strane kroz zadnju sobu.) TESMAN: Heda, je li Ejlert Levborg otkazao posjetu, šta? HEDA: Ne. TESMAN: No, onda će on ubrzo doći. BRAK: Mislite li da će stvarno doći? TESMAN: Da, uvjeren sam u to. Jer ono su samo prazne priče što ste mi vi jutros pričali. BRAK: Tako? TESMAN: Da, barem tetka Jule mi je rekla da ona nikako ne vjeruje da bi on meni i ubuduće mogao stajati na put. Zamislite! BRAK: Pa, onda je sve lijepo i krasno. TESMAN (stavlja šešir i rukavice na stolicu desno): Ali morate mi dozvoliti da ga još,
koliko je moguće, pričekam. BRAK: Za to još imamo dovoljno vremena. Kod mene ndko ne dolazi prije sedam — pola osam. TESMAN: No, onda imamo vremena da još malo Hedi pravimo društvo, l da pričekamo. Šta? HEDA (nosi Brakov ogrtač i šešir i stavlja na ugao sofe): A u najgorem slučaju može gospodin Levborg ostati ovdje sa mnom. BRAK (hoće sam da uzme svoje stvari): Ali, molim vas, draga gospođo! — A šta podrazumijevate pod najgorim slučajem? HEDA: Ako mu se ne bude išlo s vama i s Tesmanom. TESMAN (gleda je neodlučno): Ali, draga Heda, zar misliš da je u redu da ostane ovdje s tobom? Šta? Ne zaborati da tetka Jule neće doći. HEDA: Ne, ali zato dolazi gospođa Elvsted. Pa ćemo nas troje popiti čaj. TESMAN: No, vidiš, onda je u redu! BRAK (smiješi se): A to će možda za njega biti i zdravije. HEDA: Kako to? BRAK: Bože moj, draga gospođo, pa vi ste se često rugali malim 'momačkim sjedeljkama kod mene. Govorili ste da one odgovaraju isključivo principijelnim muškarcima. HEDA: Ali gospodin Levborg je sada vrlo principijelan. Preobraćani grešnik •—• (Berta dolazi na vrata predsoblja.) BERTA: Milostiva gospođo, tu je neki gospodin koji želi da uđe — HEDA: Uvedite ga. TESMAN (tiho): Siguran sam da je to on. Zamisli! (Ejlert Levborg dolazi kroz predsoblje. On je vitak i mršav, Tesmanovih godina, ali izgleda stariji i istrošeniji. Kosa i brada su mu tamnosmedi, lice izduženo, blijedo sa crvenkastim mrljama na obrazima. Obučen je u crno, elegantno, sasvim novo odijelo. Tamne rukavice i cilinder drži u ruci. Zastaje blizu vrata i brzo se nakloni. Izgleda malo zbunjen.) TESMAN (ide mu u susret i trese ruku): Dragi Ejlerte, da se najzad opet vidimo! LEVBORG (govori tihim glasom): Hvala ti na pismu! (Bliži se Hedi) Smijem li i vama pružiti ruku, gospođo Tesman! HEDA (prihvati pruženu ruku): Dobrodošli, gospodine Levborg. (Okreće se) Ja ne znani da li se gospoda poznaju? LEVBORG (lako se klanja): Gosipodin sudija Brak, ako se ne varam. BRAK (isto tako): Čast mi je. Prije više godina — TESMAN (Levborgu, stavljajući mu ruku na rame): I sad se osjećaj kao kod svoje kuće, Ejlerte! Zar ne, Heda? — čujem da ćeš opet živjeti u gradu? S ta? LEVBORG: Da, hoću. TESMAN: Pa, to je pametno. Ali čuj, nabavio sam tvoju novu knjigu. Samo stvarno još nisam našao vremena da je pročitam. LEVBORG: Nemoj se ni truditi. TESMAN: Kako to misliš? LEVBORG: Nema u njoj ništa naročito. TESMAN: Ma — šta to pričaš! BRAK: Ali čujem da je mnogo hvale. LEVBORG: To sam i htio. Pisao sam je tako da je svako može pratiti. BRAK: Vrlo pametno. TESMAN: Da, ali, dragi Ejlerte, —! LEVBORG: Jer, hoću da pokušam da sebi ponovo stvorim ugled. Da počnem iz početka. TESMAN (malo zbunjeno): Da, to mogu da shvatim! Šta? LEVBORG (smiješi se, ostavlja šešir i vadi iz džepa kaputa paket zamotan u papir): Ali kad ovo izađe, Tesman Jergene, to treba da pročitaš. Jer to je ono pravo. Ono, u čemu ćeš naći mene. TESMAN: Tako? I šta je, zapravo, tu? LEVBORG: Tu je nastavak. TESMAN: Nastavak? Čega?
LEVBORG: Moje knjige. TESMAN: O've nove? LEVBORG: Razumije se. TESMAN: Ali, dragi Ejlerte, pa u njoj si došao do današnjih dana! LEVBORG: Svakako. A ovdje se radi o budućnosti. TESMAN: O budućnosti! Gospode, pa o njoj mi ništa ne znamo! LEVBORG: Ne. Ali ipak se može ponešto reći. (Otvara paket) Evo, vidiš — TESMAN: To nije tvoj rukopis. LEVBORG: Diktirao sam. (Pretura papire) Podijeljena je u dva dijela. U prvom se govori o kulturnim snagama u budućnosti. A ovo je drugi, — (Lista dalje) — tu se govori o razvitku kulture u budućnosti. TESMAN: Čudnovato! Nikad mi ne bi palo na pamet da o tako nečem pišem. HEDA (kraj staklenih vrata, bubnja prstima po staklu): Hm-hm. Ne^ne. LEVBORG (stavlja papire u omot i polaže paket na sto): Ponio sam rukopis jer bih htio večeras da ti nešto iz tog pročitani. TESMAN: Da, znaš, to bi bilo divno od tebe. Ali večeras —? (Gleda u Braka) Ne znam kako bismo to mogli — LEVBORG: Pa, onda drugi put. Nije nikakva žurba. BRAK: Ja ću vam reći, gospodine Levborg, večeras je mali prijem kod mene. U prvom redu zbog Tesmana, razumijete — LEVBORG (gleda prema šeširu): Ah, onda vas neću duže — BRAK: Ali slušajte me! Da li biste mi učinili zadovoljstvo da pođete s naima? LEVBORG (kratko i određeno): Ne, to ne mogu. Hvala vam lijepo, BRAK: Ma nemojte tafco. Pođite ipak. Mi smo mali odabrani krug. I vjerujte mi, biće "-nestašno", kako to kaže gospođa He —, gospođa Tesman. LEVBORG: U to ne sumnjam. Uprkos tome — BRAK: Možete ponijeti i svoj rukopis i kod mene ga čitati, Tesmanu. Jer ja imam dovoljno soba. TESMAN: Da, zamisli, Ejlerte, to bi mogao — šta? HEDA (umiješa se): Ali, dragi moji, ako gospodin Levborg ipak neće! Ja sam uvjerena da će gospodin Levborg mnogo radije ostati ovdje i večerati sa mnom. LEVBORG (pogleda je): S vama, gospođo? HEDA: I sa gospođom Elvsted. LEVBORG (nemarno): Ah — sreo sam je danas u podne. HEDA: Tako? Ona će doći ovamo. I zato je skoro potrebno da ostanete, gospodine Levborg. Jer, inače je nema ko otpratiti kući. LEVBORG: To je istina. Najljepša hvala, milostiva gospođo, da, onda ostajem. HEDA: Samo da djevojci dam još neka uputstva — (Ona ode do vrata predsoblja i zvoni. Berta ude. Heda tiho razgovara s njom i pokazuje na zadnju sobu. Berta klima glavom i izlazi.) TESMAN (istovremeno, Levborgu): Čuj, Ejlerte, te stvari o budućnosti — to ti je sigurno i nova tema — o kojoj ćeš držati predavanje? LEVBORG: Da. TESMAN: Čuo sam od knjižara da ćeš u jesen održati niz predavanja. LEVBORG: Hoću. To mi ti ne smiješ zamjeriti, Tesmane. TESMAN: Bože sačuvaj! Ali —? LEVBORG: Pa ja razumijem da tebi to u izvjesnoj mjeri smeta. TESMAN (zbunjeno): Ah, pa ne mogu očekivati da ti zbog mene — LEVBORG: Ali ja ću sačekati dok ti dobiješ naimenovaraje.
TESMAN: Sačekaćeš! Da, ali, — ali — zar mi nećeš konkurisati? Šta? LEVBORG: Ne, ja samo hoću da te pobijedim. U očima svijeta. TESMAN: Gospode, pa onda je tetka Jule ipak imala pravo! Ah, da, ja sam to z ,n a o! Heda! Zamisli, Ejlert stvarno nema namjeru da nam staje na put! HEDA (kratko): Nama? Mene izostavi iz igre! (Ona ode u zadnju sobu. Tamo stoji Berta i stavlja poslužavnik sa zdjelom i čašama na sto. Heda klima glavom odobravajući i vraća se u salon. Berta izlazi.) TESMAN (u isto vrijeme): Ali, sudijo, šta vi kažete na ovo? Šta? BRAK: No, kažem — čast i pobjeda — hm — pa to je divno — TESMAN: Da, svakako. Ali uprkos tome — HEDA (pogleda Tesmana s hladnim smiješkom): Ti izgledaš kao da te je grom pogodio. TESMAN: Da — otprilike tako — čak mislim — BRAK: Ali to je i bilo nevrijeme, koje nas je mimoišlo, gospođo Tesman. HEDA (pokazuje na zadnju sobu): Zar gospoda neće ući da popiju po čašu hladnog punča? BRAK (gleda na sat): Oproštajnu čašicu? Da, to baš ne bi bilo loše. TESMAN: Odlično, Heda! Izvrsno! U lakom i slobodnom raspoloženju, u kakvom sam sada — HEDA: Izvolite i vi, gospodine Levborg. LEVBORG (odbijajući): Ne, hvala lijepo. Za mene ne. BRAK: Bože moj, hladni punč nije otrov, koliko ja znam. LEVBORG: Nekome možda i jeste. HEDA: Ja ću za to vrijeme praviti društvo gospodinu Levborgu. TESMAN: Da-da, draga Heda, učini tako. (On i Brak odu u zadnju sobu, sjedaju, piju punč, puše cigarete i živahno razgovaraju. U isto vrijeme Levborg stoji kraj peći a Heda ide do pisaćeg stola.) HEDA (nešto povišenim glasom): Evo, ako želite, pokazaću vam fotografije. Tesman i ja smo, naime, pri povratku kući, napravili mali obilazak po Tirolu. (Ona donosi album i stavlja ga na sto kraj sofe. Onda sjedne u gornji ugao sofe. Levborg se približi, zastane i gleda je. Onda uzme stolicu i sjeda joj s lijeve strane, leđima okrenut zadnjoj sobi.) HEDA (otvara album): Vidite li ove planine, gospodine Levborg! Ovo je Ortler. Tu je Tesman napisao. Evo piše: Ortler masivi kod Marana. LEVBORG (koji je samo posmatra kaže tiho i polako): Heda — Gabler. HEDA (krišom ga brzo pogleda): Psstl LEVBORG (ponavlja tiho): Heda Gabler! HEDA (gleda u album): Da, tako sam se zvala. U ono vrijeme — kad smo se nas dvoje poznavali. LEVBORG: A sada — i za cijeli život — moram, dakle, da se od-viknem da kažem: Heda Gabler. HEDA (lista dalje): Da, to morate. Mislim da to morate na vrijeme uvježbati. Sto prije, to bolje, čini mti se. LEVBORG (Ijutitim glasom): Heda Gabler udata? I još uz to za — Jergena Tesmana. HEDA: Da, eto tako. LEVBORG: Ah, Heda, Heda, kako si mogla tako sebe odbaciti! HEDA (pogleda ga brzo): No? O tome ni riječi! LEVBORG: O čemu to? (Ulazi Tesman i prilazi sofi.) HEDA (primijeti ga i govori ravnodušno): A ovo ovdje, gospodine
Levborg, to je dolje iz doline Ampeco. Pogledajte samo te planinske vrhove! (Pogleda prijateljski Tesmana) Reci nam, kako se ono zovu ovi čudni vrhovi? TESMAN: Daj da vidim. Ah, pa to su Dolomiti. HEDA: Da, tačno! — to su, eto, Dolomiti, gospodine Levborg. TESMAN: Čuj, Heda, htio sam samo da pitam, treba li da i ovdje serviram malo punča? Barem za tebe. Šta? HEDA: Vrlo si ljubazan, da. I možda nekoliko kolača. TESMAN: A cigarete? HEDA: Ne. TESMAN: Dobro. (On ode u zadnju sobu, pa nadesno. Brak sjedi unutra i s vremena na vrijeme gleda Hedu i Levborga.) LEVBORG (prigušenim glasom, s visine): Pa odgovori mi, Heda, kako si to mogla učiniti? HEDA (prividno zadubljena u album): Ako nastavite da mi govorite ti, neću s vama više razgovarati. LEVBORG: Zar ti ne smijem reći ti ni kad smo sami? HEDA: Ne. Tako smijete samo misliti. Ali kazati ne smijete. LEVBORG: Ah, razumijem. To bi bio udarac — vašoj ljubavi prema Tesimanu. HEDA (pogleda ga krišom i nasmiješi se): Ljubav? Ah, stvarno ste dobri! LEVBORG: Dakle, nije ljubav? HEDA: Ali mije ni nevjernost. To nikako. LEVBORG: Heda, odgovorite mi samo jedno — HEDA: Pss-t! (Tesman dolazi iz zadnje sobe sa poslužavnikom.) TESMAN: Tako! Evo lijepih stvari. (Stavlja poslužavnik na sto.) HEDA: Zašto ti poslužuješ? TESMAN (puni čaše): Jer mi čini ogromno zadovoljstvo da tebe poslužujem, Heda. HEDA: Pa napunio si obje čaše! A gospodin Levborg neće da pije — TESMAN: Ne, tako je, ali ubrzo će doći gospođa Elvsted — HEDA: Tačno — gospođa Elvsted — TESMAN: Bila si zaboravila? Šta? HEDA: Zato što smo se toliko zadubili u slike. (Pokazuje mu sliku) Sjećaš li se još ovog seoca? TESMAN: Ono mjesto ispod Brenerpasa. Pa tu smo prenoćili — HEDA: — i susreli mnogo veselih izletnika. TESMAN: Naravno, naravno! Zamisli, da si i ti imogao biti s nama, Ejlerte! Šta? (Odlazi natrag i sjeda pored Braka.) LEVBORG: Odgovorite mi samo na jedno pitanje, Heda — HEDA: Da? LEVBORG: Zar ni u odnosu prema meni nije bilo ljubavi? Ni traga — ni odbljeska ljubavi? HEDA: Pa ko bi to znao? Meni se cimi 'da smo mi bili dva dobra druga. Dva povjerljiva prijatelja. (Smiješi se) V i ste posebno bili krajnje otvoreni. LEVBORG: V i site željeli da tako bude. HEDA: Kad sada na to mislim, čini mi se da je ipak bilo nečeg lijepog, nečeg primamljivog — nečeg smjelog u toj — toj tajnoj povjerljivosti — tom drugarstvu o kome nitko živi nije ništa znao. LEVBORG: Da, zar nije tako, Heda? I ja tako mislim. — Kad sam ono dolazio gore vašem ocu poslije podne —. A general bi sjedio kraj prozora i čitao novine — okrenuvši nam leđa. HEDA: A nas dvoje u uglu na sofi — LEVBORG: Zadubljeni uvijek u iste ilustrovane novine — HEDA: U nedostatku albuma — da. LEVBORG: Da, Heda, — i kad sam vam se onda ispovijedao —! Pričao vam o s e b i, ono što niko nije znao. Sjedio sam i priznavao da sam probančio čitave dane i noći. Bančio
sate i sate — bez prestanka. Ah, Heda, — kakva je to bila moć u vama koja me je silila da sve to priznajem. HEDA: Vjerujete 11 da sam imala neku moć? LEVBORG: Da, kako bih to inače mogao objasniti? A tek ona sva uvijena pitanja koja ste mi postavljali — HEDA: I koja ste vi tako divno razumjeli — LEVBORG: Da ste mi takva pitanja mogli postavljati! Sasvim slobodno! HEDA: Ali uvijeno — molim vas! LEVBORG: Da, ali ipak slobodno. Da ste me mogli ispitivati — o — o takvim stvarima! HEDA: I da ste vi mogli odgovarati, gospodine Levborg. LEVBORG: Da, to je baš ono što ne mogu da shvatim — sad kad je prošlo. Ali recite mi, Heda, zar u osnovi našeg odnosa nije bilo ljubavi? Zar s vaše strane nije bilo nekog nastojanja da me očistite — kad sam sa svojim priznanjima tražio utočište kod vas? Zar nije toga bilo? HEDA: Ne, ne sasvim. LEVBORG: Sta vas je onda tjeralo? HEDA: Zar vam izgleda tako neobjašnjivo da jedna mlada djevojka želi da — koliko se to može — želi da — u potpunoj tajnosti •— LEVBORG: Da? HEDA: Malo zaviri u jedan svijet o kome — o kome inače ne smije ništa da zna! LEVBORG: Dakle, to je bilo? HEDA: I to. I to. —• Barem tako mislim. LEVBORG: Drugarstvo u žeđi za životom. Ali zašto barem ono nije moglo trajati? HEDA: Za to ste vi sami krivi. LEVBORG: Ali vi ste sa mnom prekinuli. HEDA: Da, kad se pojavila opasnost da u naše odnose uđe stvarnost. Stidite se, Levborg, kako ste mogli posegnuti za — za svojim slobodnim drugom! LEVBORG (krši ruke): Ah, zašto to niste ozbiljno učinili? Zašto me niste ustrijelili, kao što ste mi prijetili? HEDA: Jer se toliko bojim skandala. LEVBORG: Da, Heda, vi ste u osnovi kukavica. HEDA: Užasna kukavica. No, to je bila sreća za vas. A sad ste se sasvim lijepo utješili gore kod Elvstedovtih. LEVBORG: Ja znam šta vam je Tea povjerila. HEDA: A i vi ste njoj, možda, nešto povjerili o nama. LEVBORG: Ni riječi. • Ona je suviše glupa da tako nešto shvati. HEDA: Glupa? LEVBORG: U takvim stvarima je glupa. HEDA: A ja sam kukavica. (Nagne se bliže prema njemu ne gle?-dajući ga u oči i kaže tiho) A sada ću ja vama nešto povjeriti — LEVBORG (napeto): Sta? HEDA: Kad ono nisam imala hrabrosti da vas ustrijelim — LEVBORG: Da? HEDA: — to nije bio moj najveći kukavičluk — one večeri. LEVBORG (gleda je trenutak, shvati i šapće uzbuđeno): Ah, Heda! Heda Gabler! Sad vidim skrivenu podlogu tog drugar-stva! Ti i ja —! To je ipak bila žeđ za životom u tebi — HEDA (tiho i oštrog pogleda): Saberite se! Ne vjerujte u tako nešto! (Polako pada mrak. Berta otvara izvana vrata predsoblja.) HEDA (sklopi album i viče nasmijano): Konačno! Draga Tea, ho-di, uđi!
(Gospođa Elvsted dolazi iz predsoblja. Ona je u haljini za izlazak. Vrata se za njom zatvaraju.) HEDA (zavaljena u sofu pruža ruke): Dražesna Tea, ne možeš zamisliti koliko sam te čekala! (Gospođa Elvsted izmijeni pozdravni smiješak sa gospodom u zadnjoj sobi, prilazi stolu i pruži Hedi ruku. Levborg je ustao. On i gospoda Elvsted se nijemo pozdrave klimanjem, glave.) GOSPOĐA ELVSTED: Možda sam trebala ući tamo i malo porazgovarati sa tvojim mužem? HEDA: Ah, ni govora. Pusti njih dvojicu da sjede. Oni će ionako uskoro otići. GOSPOĐA ELVSTED: Otići će? HEDA: Da, oni će na pijanku. GOSPOĐA ELVSTED (brzo Levborgu): Ali vi, valjda, nećete? LEVBORG: Neću. HEDA: Gospodin Levborg — on ostaje ovdje s nama. GOSPOĐA ELVSTED (uzima stolicu i hoće da sjedne pored njega): Ah, kako je ovdje divno! HEDA: Stoj, mala moja Tea! Ne tamo! Ti ćeš lijepo ovamo, pored mene. Ja ću biti u sredini. GOSPOĐA ELVSTED: Da, kako god ti hoćeš. (Ona ide oko stola i sjeda na sofu desno od Hede. Levborg ponovo sjedne na stolicu.) LEVBORG (poslije kraće pauze, Hedi): Zar nije divno gledati je? HEDA (pogladi je po kosi): Samo gledati? LEVBORG: Dabome. Jer nas dvoje — ona i ja — mi jesmo dva prava druga. Mi bezuslovno vjerujemo jedno drugom. I zato možemo sjediti i tako slobodno razgovarati — HEDA: Neuvijeno, gospodine Levborg? LEVBORG: Pa — GOSPOĐA ELVSTED (tiho, prislanja se uz Hedu): Ah, kako sam sretna, Heda! Zamisli samo — on kaže da sam ga nadahnula. HEDA (gleda je sa smiješkom): Tako, zar je to rekao, dijete moje? LEVBORG: A onda ta njena hrabrost da djeluje, gospođo Tesmain! GOSPOĐA ELVSTED: Bože, ja i hrabrost! LEVBORG: Bezgranična hrabrost — kad se radi o drugu. HEDA: Da, hrabrost — da! Kad bi je čovjek imao! LEVBORG: Sta bi onda bilo —? HEDA: Onda bi, možda, ipak mogao da podnese život. (Mijenja temu) Ali sada, dobra moja Tea, sada stvarno moraš popiti čašu finog hladnog punča. GOSPOĐA ELVSTED: Ne, hvala lijepo — ja nikad tako nešto ne pijem. HEDA: Ali .onda ćete v i, gospodine Levborg. LEVBORG: Hvala, mi ja. GOSPOĐA ELVSTED: Ne, ni on! HEDA (gleda ga čvrsto): Ni ako ja to želim? LEVBORG: Ništa ne pomaže. HEDA (smije se): Jadnica ja, nemam, dakle, nikakve moći nad vama? LEVBORG: Ne u tom pogledu. HEDA: Ozbiljno govoreći, mislim da biste to ipak trebali učiniti. Sebe radi. GOSPOĐA ELVSTED: Ali, Heda —! LEVBORG: Zašto? HEDA: Ili, bolje rečeno, — radi svijeta. LEVBORG: Tako?
HEDA: Ljudi će inače sigurno pomisliti da se vi — u osnovi — ne osjećate baš tako slobodni — ni sasvim sigurni u sebe. GOSPOĐA ELVSTED (tiho): Ali nemoj, Heda —! LEVBORG: Što se mene tiče, ljudi mogu da misle šta god hoće — za sada. GOSPOĐA ELVSTED (radosno): D a, zar ne? HEDA: Vidjela sam to jasno maločas na sudiji Braku. LEVBORG: Sta to? HEDA: Da se podrugljivo nasmiješio, kad se vd niste usudili da sjednete s njima za sto. LEVBORG: Nisam se usudio! Prirodno da sam radije htio da ostanem ovdje i s vama porazgovaram. GOSPOĐA ELVSTED: Pa to je sasvim prirodno, Heda! HEDA: Ali to sudija nije tako shvatio. Vidjela sam da je napravio grimasu i krasom izmijenio pogled sa Tesmanom, jer se vi, eto, ne usuđujete da pođete s njima u to malo, bezazleno društvo. LEVBORG: Ne usuđujem se? Kažete da se ne usuđujem? HEDA: Nisam to ja rekla. Ali sudija je tako shvatio. LEVBORG: Sta me se tiče. HEDA: Vi, dakle, nećete s njima? LEVBORG: Ja ostajem ovdje s vama i sa Teom. GOSPOĐA ELVSTED: Da, Heda, u to možeš biti sigurna. HEDA (smiješi se i klima odobravajući glavom): Dakle — principijelnost, za sva vremena. Da, takav treba da bude muškarac! (Okreće se gospođi Elvsted i tapše je) No, zar ti nisam rekla kad si jutros došla onako izbezumljena — LEVBORG (zapanjeno): Izbezumljena! GOSPOĐA ELVSTED (u strahu): Heda! — Heda —! HEDA: Sad i sama vidiš! Sasvim je nepotrebno da trčiš okolo u smrtnom strahu —. (Prekida se) Tako! Sad svi troje možemo biti veseli! LEVBORG (nakostriješeno): Ali, šta to treba da znači, gospođo Tesman! GOSPOĐA ELVSTED: Ah, bože, ah, bože, Heda! Sta to govoriš! Sta to radiš! HEDA: Samo budi mirna! Odvratni sudija sjedi i posmatra te. LEVBORG: U smrtnom strahu, dakle. Zbog mene! GOSPOĐA ELVSTED (tiho jadikuje): Ah, Heda, kako si me sad unesrećila! LEVBORG (gleda je netremice. Lice mu je zgrčeno): To je, dakle, čvrsta drugarska vjera u mene. GOSPOĐA ELVSTED (preklinjući): Ah, najdraži prijatelju, prvo me saslušaj —! LEVBORG (uzima čašu punu punča, diže je visoko i kaže tiho, promuklim glasom): U tvoje zdravlje, Tea! (Iskopi colu, spusti je i uzme drugu.) GOSPOĐA ELVSTED (tiho): O, Heda, Heda, jesi li ovo željela? HEDA: Željela? Ja? Jesi 11 pri sebi? LEVBORG: I u vaše zdravlje, gospođo Tesman! Lijepa hvala na istini! Neka živi istina! (Ispije i hoće da ponovo natoči.) HEDA (hvata ga za ruku): Tako, a sada ne više. Ne zaboravite da još morate u društvo. GOSPOĐA ELVSTED: Ne, ne, ne! HEDA: Psst! Eno ih sjede i ne skidaju oka s tebe. LEVBORG (ostavlja čašu): Čuj, Tea, hajde sad budi iskrena — GOSPOĐA ELVSTED: Da! LEVBORG: Je li Elvsted znao da si otišla za mnom? GOSPOĐA ELVSTED (krši ruke): Ah, Heda, čuješ li šta me pita? LEVBORG: Je li to bio dogovor između tebe i njega, da ti pođeš u grad i pripaziš na mene? Ili te je, možda, Elvsted natjerao
na to? Aha! To je! — Možda sam mu opet potreban u kancelariji. Ili mu nedostajem za kartaškim stolom? GOSPOĐA ELVSTED (tiho, s mukom): Ah, Levborg, Levborg — LEVBORG (uzme čašu da je napuni): I starom nadzorniku treba nazdraviti! HBDA (odbijajući): Pustite to ;sad. Ne zaboravite da još treba da izađete i da čitate Tesmanu — LEVBORG (mirno, ostavlja čašu): To, to je bilo glupo od mene, Tea! Mislim, što me tako pogodilo. Nemoj se ljutiti na mene, dragi, dragi, druže. Ti ćeš vidjeti — kao i svi drugi — da iako sam jednom bio pao — sad sam se podigao! Tvojom pomoću, Tea. GOSPOĐA ELVSTED (šija od sreće): Ah, neka je bogu slava i hvala —! (U međuvremenu Brak gleda na sat. On i Tesman ustaju i dolaze u salon.) BRAK (uzima svoj šešir i ogrtač): Gospođo Tesman, naš čas je kucnuo! HEDA: To svakako. LEVBORG (ustaje): Moj takođe, gospodine sudijo. GOSPOĐA ELVSTED (tiho i molećivo): Ah, Levborg, ne čini to! HEDA ("štipa je za mišicu): Oni te čuju! GOSPOĐA ELVSTED (prigušeno kriknu): Au! LEVBORG (Braku): Vi ste bili tako ljubazni da me pozovete. BRAK: O, ipak ćete, dakle, s nama? LEVBORG: Da, biću tako slobodan. BRAK: To me jako raduje — LEVBORG (stavlja papire u omot i kaže Tesmanu): Volio bih da ti večeras ponešto odavde pokažem — prije nego što pošaIjem — TESMAN: Zamisli — da, to će biti zgodno! — Ali. draga Heda, ko će onda gospođu Elvsted odvesti kući? Šta? HEDA: Ah, nekako ćemo se snaći. LEVBORG (gleda prema damama): Gospođu Elvsted? Pa ja ću, naravno, doći po nju. Oko deset sati. gospođo Tesman? Da li vam to odgovara? HEDA: Svakako. Potpuno ml odgovara. TESMAN: No, onda je sve u najboljem redu. Ali mene ne smiješ tako rano očekivati, Heda. HEDA: Ah, dragi moj, samo ti ostani — koliko god hoćeš. GOSPOĐA ELVSTED (sa prikrivenim strahom): Gospodine Levborg, ja ću onda čekati dok vi ne dođete. LEVBORG f sa šeširom u ruci): Razumije se, milostiva gospođo. BRAK: Tako! A sad polazi voz veselja, moja gospodo! Nadam se da će biti nestašno, kako to kaže izvjesna lijepa dama. HEDA: Ah, kad bi ta lijepa dama mogla biti tamo, nevidljiva —! BRAK: Zašto nevidljiva? HEDA: Da bi čula ponešto od vaših nepatvorenih nestašluka, gospodine sudijo. BRAK (smije se): To ipak ne bih savjetovao lijepoj dami. TESMAN (smije se takođe): No, ti si sjajna, Heda! Zamisli! BRAK: Dakle, adieu, adieu, moje dame! LEVBORG (nakloni se): Dakle, u deset sati. (Brak, Levborg i Tesman izlaze kroz vrata presoblja. Istovremeno dolazi Berta iz zadnje sobe sa upaljenom lampom koju stavlja na sto u salonu. Onda izlazi istim putem.) GOSPOĐA ELVSTED (ustaje i nemirno hoda po sobi): Heda, — Heda, — šta li će iz ovog ispasti? HEDA: U deset sati — on će doći. Vidim ga: uzbuđen i radostan. Sa lovorom u kosi. GOSPOĐA ELVSTAD: Ah, da samo bude tako!
HEDA: I, vidiš, onda — onda će opet imati potpunu vlast nad sobom. Onda će biti slobodan čovjek za cijeli život. GOSPOĐA ELVSTED: Ah, bože, da — samo da dođe tako kako ga ti zamišljaš. HEDA: Doći će — tako i nikako drugačije! (Ustaje i približi joj se) Sumnjaj ti u njega, koliko hoćeš. Ja u njega vjerujem. I onda ćemo vidjeti — GOSPOĐA ELVSTED: Ti nešto smjeraš, Heda! HEDA: Svakako. Hoću da jednom u svom životu imam vlast nad jednom ljudskom sudbinom. GOSPOĐA ELVSTED: Pa zar je nemaš? HEDA: Nemam — i nisam nikad imala. GOSPOĐA ELVSTED: Ali nad sudbinom svoga muža? HEDA: O, to bi baš bilo vrijedno truda! Ah, kad bi ti samo znala, kako sam ja siromašna! A tebi je dato da budeš tako bogata! (Zagrli je strasno) Mislim da ću ti ipak zapaliti tu kosu! GOSPOĐA ELVSTED: Pusti me! Ostavi me! Ja te se bojim, Heda! BERTA (na vratima): Sto za čaj je postavljen u trpezariji, milostiva gospođo. HEDA: Dobro. Dolazimo! GOSPOĐA ELVSTED: Ne, ne, ne! Radije ću sama ići kući! Sad, smjesta! HEDA: Gluposti! Prvo ćeš popiti čaj, ti ludice. A onda — u deset — dolazi Ejlert Levborg — sa lovorom u kosi. (Ona gotovo silom vodi gospođu Elvsted prema vratima.) TREĆI ČIN Soba kod Tesmanovih. Zavjese između soba su navučene, kao i na staklenim vratima. Lampa sa abažurom gori, napola zavrnuta, na stolu. U peći, čija su vrata otvorena, vidi se dogorjela vatra. Gospoda Elvsted, uvijena u veliki šal drži noge na stoli-čici i sjedi u naslonjaču uz samu vatru. Heda leži, obučena, na soji i spava, pokrivena ćebetom. GOSPOĐA ELVSTED (poslije kratke pauze brzo se uspravi i napeto osluškuje. Onda se opet nasloni i tiho jadikuje): Još ga nema. O, bože, još ga nema! — (Berta ulazi iz predsoblja, hoda tiho i pažljivo, donosi neko pismo.) GOSPOĐA ELVSTED (okreće se i šapće): No — je li ko dolazio? BERTA (tiho): Da, upravo je neka djevojka donijela pismo. GOSPOĐA ELVSTED (brzo pruža ruku): Pismo! Dajte ga ovamo! BERTA: Ne, ono je za gospodina doktora, gospođo. GOSPOĐA ELVSTED: Ah, tako — BERTA: Donijela ga je djevojka gospođice Tesman. Staviću ga ovdje na sto. GOSPOĐA ELVSTED: Da, stavite. BERTA (ostavlja pismo): Bolje da ugasim lampu. Evo sviće. GOSPOĐA ELVSTED: Da, ugasite samo. Uskoro će dan. BERTA (gaseći lampu): Već jeste dan, gospođo. GOSPOĐA ELVSTED: Da, bijeli dan! A još nije tu —! BERTA: Ah, Isuse bože, odmah sam znala da će tako biti. GOSPOĐA ELVSTED: Znali ste? BERTA: Pa da — čim sam vidjela da se izvjesni gospodin vratio u grad —. I otišao je s njima. Jer, o tom gospodinu se ranije baš stvašta pričalo. GOSPOĐA ELVSTED: Ne govorite tako glasno. Probudićete gospođu. 19" BERTA (pogleda na sofu i uzdiše): Ah, bože, neka samo spava, jadnica. •— Hoću li još malo naložiti? GOSPOĐA ELVSTED: Hvala, zbog mene nemojte. BERTA: Pa dobro. (Izađe tiho kroz predsoblje.) HEDA (budi se od škripe vrata i progleda): S ta je —? GOSPOĐA ELVSTED: Samo djevojka — HEDA (gleda oko sebe): Ah, ovdje sam —! Da, sad znam, da —.
(Uspravi se i sjedi na sofi, zijeva, trlja oči) Koja su doba, Tea? GOSPOĐA ELVSTED (gleda na sat): Prošlo je sedam. HEDA: Kada je Tesman došao? GOSPOĐA ELVSTED: Nije još ni došao. HEDA: Još ga nema kod kuće? GOSPOĐA ELVSTED: Nikog još nema. HEDA: A mi smo bile budne i čekale sve do četiri sata — — GOSPOĐA ELVSTED (krši ruke): I kako sam ga čekala! HEDA (zijeva sa rukom na ustima): Ah, da, toga smo se mogle poštedjeti. GOSPOĐA ELVSTED: Jesi li ti malo odspavala? HEDA: O, da. Mislim da sam sasvim dobro spavala. Ti nisi? GOSPOĐA ELVSTED: Ni trenula. Nisam mogla, Heda! Bilo mi ja nemoguće. HEDA (ustane, ide prema njoj): De. de, de! Nema razloga za strah. Znam već šta se moglo desili. GOSPOĐA ELVSTED: Šta ti misliš? Hoćeš li mi reći? HEDA: Pa ta sjedeljika kod sudi je se. naravno, strašno otegla •— GOSPOĐA ELVSTED: Ah, bože, da — sigurno je to. Ali ipak — HEDA: A onda, znaš. onda Tesman nije htio kući da diže galamu i hoda ovuda usred noći. (Smije se) Možda nije želio da se ipokaže takav — odmah poslije pijanke. GOSPOĐA ELVSTED: Ali, draga moja, kud je onda mogao otići? HEDA: Sigurno je otišao tetkama i lamo legao da spava. Pa kod njih je još prazna njegova stara soba. GOSPOĐA ELVSTED: Ne, njima .nije otišao. Jer, upravo je stiglo pismo od gospođice Tesman. Eno ga tamo. HEDA: Tako? (Posmatra adresu) Da, to je stvarno rukopis tetke Jule. No, onda je Tesman ostao kod sudije. A Levborg — on sjedi — sa lovorom u kosi — i čita lim. GOSPOĐA ELVSTED: Ah, Heda, ti samo tako pričaš, a ni sama ne vjeruješ u to. HEDA: A ti si, stvarno, prava ovčica, Tea. GOSPOĐA ELVSTED: Nažalost, to jesam. HEDA: Kako samo smrtno umorna izgledaš. GOSPOĐA ELVSTED: Da, i jesam smrtno umorna. HEDA: Pa onda ćeš uradili kako ti 'kažem. Idi u moju sobu i malo lezi u krevet. GOSPOĐA ELVSTED: O, ne, ne — neću moći da spavam. HEDA: Sigurno da hoćeš. GOSPOĐA ELVSTED: Da, ali tvoj muž može svaki čas doći kuć\ A ja hoću odmah da saznam — HEDA: Ja ću te pozvali kad on dođe. GOSPOĐA ELVSTED: Obećavaš li mi to, Heda? HEDA: Da, na to se možeš oslonili. Sad idi unutra i odspavaj do tada. GOSPOĐA ELVSTED: Hvala ti. Onda ću pokušali da zaspem. (Ona izlazi kroz zadnju sobu.) (Heda ode do staklenih vrata i razgrne zavjesu. Dnevno svjetlo ude u sobu. Onda užine ručno ogledalce sa pisaćeg stola, ogleda se i uredi kosu. Zatim ode do vrata predsoblja i pozvoni. Nakon kraće pauze pojavi se Berta.) BERTA: Šta želite, milostiva gospođo? HEDA: Da naložite peć. Hladno mi je. BERTA: Bože, odmah će biti toplo. (Ona skuplja žar i stavlja drva.) BERTA (prestane l osluškuje): Eto, neko zvoni, gospođo. HEDA: Onda idite i otvorile. Ja ću se pobrinuti za peć. BERTA: Vatra će odmah planuti. {Izlazi u predsoblje.) (Heda klekne na klupicu i stavlja drva u peć.) (Tesman ulazi u sobu iz predsoblja. Izgleda umorno i ozbiljno. Šunja se na prstima prema vratima i hoće da se provuče između zavjesa.) HEDA (kraj peći, ne gledajući ga): Dobro jutro. TESMAN (okrene se): Heda! (Priđe
joj) Ali za ime svijeta — zar si tako rano ustala! Šta? HEDA: Da, danas sam rano ustala. TESMAN: A ja sam bio uvjeren da ležiš u (krevetu i spavaš! Zamisli, Heda! HEDA: Ne govori tako glasno. Gospođa Elvsled leži u mojoj sobi. TESMAN: Zar je gospođa Elvsled ovdje bila Cijelu noć? HEDA: Da, pa niko nije došao da je otprati. TESMAN: Ah, da, to je tačno. HEDA (zatvara peć i ustaje): No, je li bilo zabavno kod sudije? TESMAN: Jesi li se brinula za mene? Šta? HEDA: Ne, to mi nikad ne bi palo na pamet. Ali pitala sam te, je li ti bilo zabavno? TESMAN: O, da, naravno. — Naročito u početku •— moram reći. Jer, tad mi je Ejlert čitao. Stigli smo, naime, 'čitav sat ranije — zamisli! A Brak je morao još ponešto da pripremi. I tako mi je Ejlert čitao. HEDA (sjeda desno za sto): Pa, da čujem — TESMAN (sjeda na tabure kraj peći): O, Heda. ne možeš ni zamisliti kakvo je to djelo! Ono, bez sumnje, spada u najznačajnije Stvari koje su napisane. Zamisli! HEDA: To -me ne zanima. TESMAN: Hoću nešto da ti priznam, Heda. Kad je pročitao — osjetio sam nešto ružno. HEDA: Nešto ružno? TESMAN: Zavidio sam Ejlertu što je umio tako nešto da napiše. Zamisli! HEDA: Da, da, zamišljam već! TESMAN: I kad čovjek pomisli da je on — sa takvim sposobnostima — nažalost, ipak sasvim nepopravljiv. HEDA: Valjda .misliš da on lima više životne hrabrosti nego drugj? TESMAN: Gospode bože, ne, vidiš, on nema nikakve mjere u uživanju. HEDA: I šta se dalje dogodilo? TESMAN: Pa, mislim da bi se to moglo nazvati bahanalom, Heda. HEDA: Je li imao lovor u kosi ? TESMAN: Lovor? Ne, to nisam vidio. Ali je držao duge konfuzne govore o nekom ženskom istvorenju koje ga je nadahnulo za rad. Da, tako se izrazio. HEDA: Je li jpomenuo ime? TESMAN: Ne, to nije učinio. Ali. ne mogu da pomislim ni na koga drugog nego na gospođu Elvsted. Zamisli! HEDA: I — gde si se rastao s njim? TESMAN: Na povratku kući. Krenuli smo istovremeno — kao posljednji. I Brak je išao s nama, da bi uzeo malo svježeg zraka. A onda smo, vidiš, odlučili da Ejlerta otpratimo kući. Jer, znaš, bio je stvarno gotov. HEDA: Mogu misliti. TESMAN: Ali sad dolazi ono čudno, Heda! IM, bolje rečeno, — tužno. Ah — gotovo se stidim — za Ejlerta — da to ispričam — HEDA: Da — a šta to? TESMAN: Dok smo tako išli putem, znaš ja sam slučajno malo zastao. Samo tako — koji minut — HEDA (nestrpljivo): O, bože, pa šta? TESMAN: I kako sam htio da brzo stignem ostale — znaš li šta sam našao na putu? Šta? HEDA: Ma kako j a da znam! TESMAN: Ali samo da nikom ništa ne kažeš, Heda! Čuješ li? To mi moraš obećati — zbog Ejlerta. (Vadi umotan paket iz džepa kaputa) Zamisli — ovo sam našao. HEDA: Zar to nije onaj paket što ga je on juče donio? TESMAN: Naravno! To je njegov cijeli, vrijedni i nenadoknadivi rukopis! Izgubio ga je
na putu — a da nije ni primijetio. Zamisli, Heda! Kako je tužno da — HEDA: Zašto mu ga nisi odmah dao? TESMAN: No, to nisam smio — u stanju u kome je bio — HEDA: Jesi li kome drugom rekao šta si našao? TESMAN: Bože sačuvaj! To nisam htio zbog Ejlerta, razumiješ? HEDA: Dakle, niko i ne zna da je Ejlertov rukopis kod tebe? TESMAN: Ne. A niiko i ne smije da zna. HEDA: Pa o čemu si poslije razgovarao s njim? TESMAN: Nisam više imao prilike da razgovaram s njiim. Znaš, kad smo došli u grad, on i još dvojica drugih su se odvojili od nas. Zamisli! HEDA: Tako? Oni su ga onda, sigurno, odveli kući. TESMAN: Da, čini mi se da jesu. I Brak je otišao svojim putem. HEDA: A kud si onda ti odlutao? TESMAN: Ja sam sa nekoliko drugih otišao kod jednog drugara da popijemo svoju jutarnju kafu. Ili je bolje da kažem •— noćnu kafu. Šta? Ali čim se malo odmorim — i kad se Ejlert, jadni momak, bude ispavao, onda ću odmah otići do njega i odnijeti mu paket. HEDA (pruži ruku za paketom): Ne, nemoj ga vraćati! Ne odmah, mislim, daj1 prvo meni da pročitam. TESMAN: Ne, draga, dobra Heda, to ne smijem — ni za boga! HEDA: Ne smiješ? TESMAN: Ne — pa možeš zamisliti kako će on biti izvan sebe kad se probudi, a rukopisa nema. Moraš znati da on nema nikakog prepisa —- to mi je sam rekao. HEDA (gleda ga ispitujući): Može li se tako nešto još jedanput napisati? Po drugi put? TESMAN: Ne, mislim da bi to bilo potpuno nemoguće. Jer to nadahnuće •— vidiš — HEDA: Da, da — mora da je u tome stvar. — (Mijenja temu) Ah, zbilja, evo pisma za tebe. TESMAN: Zamisli —! HEDA (pruža mu pismo): Stiglo je jutros rano. TESMAN: Od tetke Jule! Šta bi to moglo biti? (Spušta paket na tabure, otvara pismo, preleti ga očima i skoči): Ah, Heda, ona piše da je jadnoj tetki Rimi došao kraj! HEDA: To se moglo i očekivati. TESMAN: I ako hoću da je još jedanput vidim, da moram požuriti. Odmah ću skočiti do njih. HEDA (skriva smiješak): Još ćeš i skočiti? TESMAN: Ah, draga Heda, kad bi samo mogla da budeš tako dobra i pođeš sa mnom. Zamisli! Šta? HEDA (ustaje i govori umorno i odbojno): Ne, ne, ne zahtijevaj tako nešto od mene. Neću da gledam ni bolest ni smrt. Poštedi me toga što mi je odvratno. TESMAN: Pa, bože moj, —. (Juri okolo) Moj šešir —? Kaput —? Da, da, u predsoblju •— nadam se da neću stići prekasno, Heda? Šta? HEDA: Pa — skoči, eto — (Berta se pojavi na vratima predsoblja.) BERTA: Gospodin sudija Brak je napolju i pita može M ući. TESMAN: U ovo vrijeme? Ne, sad ga nikako ne mogu primiti. HEDA: Ali mogu ja. (Berti) Zamolite gospodina da uđe. (Berta ode.) HEDA f brzo šapatom): A paket, Tesmane! (Uzima ga sa iaburea.) TESMAN: Da, daj mi ga! HEDA: Ne, ne, pričuvaću ga ja dok se ne vratiš. (Ode do pisaćeg stola i stavlja paket medu knjige. Tesman u brzini ne može da navuče rukavice.) (Sudija Brak ulazi iz predsoblja.)
HEDA (klimne mu glavom): No, vi ste stvarno rana ptičica. BRAK: Zar ne? (Tesmanu) A vi već opet izlazite? TESMAN: Da. Moram do tetaka. Zamislite, jadna bolesnica je na samrti. BRAK: Ah, bože, stvarno? Ali onda vas ne smijem zadržavati. U tako ozbiljnom trenutku — TESMAN: Da, stvarno moram požuriti. — Adieu! Adieu! (Zuri u predsoblje.) HEDA (priđe bliže): Noćas je kod vas bilo više nego nestašno, gospodine sudijo. BRAK: Da, evo još se nisam ni presvukao, gospođo Heda. HEDA: Ni vi? BRAK: Ne, kao što vidite. Ali — šta vam je ispričao Tesman o svojim noćašnjdim doživljajima? HEDA: Ah, same dosadne stvari. To kako su išli nekud drugo i pili kafu. BRAK: O tome sam već čuo. Ejlert Levborg nije išao sa njima, koliko ja znam —? HEDA: Ne, njega su prije odveli kući. BRAK: I Tesman? HEDA: Ne, neki drugi, kaže. BRAK (smiješi se): Jergen Tesman je stvarno bezazlena duša, gospođo Heda. HEDA: Da, bog zna da jaste. Al: zar se tu nešto ne slaže? BRAK: Da, stvari ne stoje baš tako. HEDA: Pa, hoćemo M sjesti, draga sudijo. Onda ćete mi lakše ispričati. (Ona sjeda na lijevu stranu stola, a Brak blizu nje.) HEDA: Dakle? BRAK: Imao sam mnogo razloga da noćas pratim pu"?ve mojih gostiju — ili, bolje rečeno, jednog dijela mojih gostiju. HEDA: Između ostalih i Ejlerta Levborga? BRAK: Moram priznati — i njega. HEDA: Sad ste izazvali moju radoznalost — BRAK: Znate li gdje su on i nekoliko drugih proveli ostatak noći, gospođo Heda? HEDA: Ako se može ispričati, onda pričajte. BRAK: Pa, može se ispričati. Dakle, posjetili su jedan vrlo animirani soare. HEDA: Jedan od onih burnih? BRAK: Od najburnijih. HEDA: Opširnije, gospodine sudijo. BRAK: I Levborg je unaprijed bio pozvan. Bio sam obaviješten o tome. Najprije je bio odbio da dođe. Jer, on se ;sad preobrazio u novog čovjeka, kako znate. HEDA: Znam, gore kod Elvstedovih. Ali sad je ipak otišao? BRAK: Da, vidite gospođo Heda. mora da ga je sinoć kod mene, na nesreću, preplavio neki duh •— HEDA: Dabome, zapao je u nadahnuće, kako čujem — BRAK: I to nadahnuće najvišeg stepena. Pa su mu onda pale na pamet i drugačije misli — čini mi se. Jer, mi muškarci, nažalost, nismo uvijek tako principijelni, kako bi trebalo. HEDA: Ah, vi ste svakako izuzetak, dragi sudijo. Dakle, Levborg je-? BRAK: No — kratko i jasno — on se na kraju našao u salonu gospođice Dijane. HEDA: Gospođice Dijane? BRAK: Gospođica Dijana je priredila taj soare. Za izabrani krug prijateljica i poštovalaca. HEDA: Je li to jedna osoba crvene kose? BRAK: Tačno! HEDA: Neka vrsta — pjevačice? BRAK: No, da — i to. I uz to veliki lovac na gospodu —• gospođo Heda. Sigurno ste
čuli za nju. Ejlert Levborg je bdio jedan od njenih najvatremijih zaštitnika — u svojim boljim danima. HEDA: I kako se završila ta priča? BRAK: Ne baš prijateljski, čini mi se. Gospođica Dijana je sa nježnog dočeka prešla na fizičko obračunavanje. HEDA: Sa Levborgom? BRAK: Da. On je optužio nju ili njene prijateljice da su ga po-krale. Tvrdio je da mu je nestao novčanik. I neke druge stvara. Ukratko, napravio je ubistven spektakl. HEDA: I Sta je dalje bilo? BRAK: Dalje je — što da vam kažem — nastao opšti metež između dama i gospode. Srećom, na kraju je došla policija. HEDA: I policija je došla? BRAK: Da. Ali ta šala će Levborga, ludog momka, još skuplje doći. HEDA: Tako? BRAK: Da — izgleda da je pružio otpor, ošamario jednog straža-ra i pocijepao mu kaput. Tako je morao poći još i u policijsku stanicu. HEDA: Odakle vi znate sve to? BRAK: Od same policije. HEDA (gleda preda se): Tako je to, dakle, bilo. Onda nije imao lovor u kosi. BRAK: Lovor, gospođo Heda? HEDA (mijenja ton): Ali sad mi recite, gospodine sudijo, — zašto vi to sve radite •— pratite d ispitujete Levborga? BRAK: Prvo zato što mi nije baš svejedno ako se na saslušanju uspostavi da je tamo došao neposredno iz moje kuće. HEDA: Dakle, doći će i do saslušanja? BRAK: Razumije se. Uostalom to neka bude kako hoće. Ali, čini mi se da sam dužan, kao prijatelj ove kuće, da vama i Tesmanu dam potpuno obavještenje o Levborgovim noćnim avanturama. HEDA: Zbog čega, gospodine sudijo? BRAK: Pa zato što imam jako predosjećanje da će vas on upotrijebiti kao neku vrstu paravana. HEDA: Ali kako ste došli na tu ideju? BRAK: Pa, bože moj, nisam slijep, gospođo Heda. Pazite samo! Ta gospođa Elvsted — ona sigurno neće tako brzo otići iz grada. HEDA: No, ako ima nečeg između njih dvoje, ima i drugih mjesta gdje se mogu sastajati. BRAK: Ali ne porodica. Svaka pristojna kuća će sad opet biti za Levborga zatvorena. HEDA: Pa mislite da mora biti i moja? BRAK: Dabome. Priznaću da bi meni bilo više nego neugodno ako bi taj gospodin ovdje i dalje dolazio i odlazio. Ako bi on, kao suvišan — i kao nasrtljivac — mogao da se uvuče u — HEDA: U trougao? BRAK: Baš to. To bi za mene značilo da postajem beskućnik. HEDA (gleda ga smiješeći se): Dakle — jedini pijetao u dvorištu — to vam je cilj. BRAK (klima glavom i spušta glas): Da, to mi je cilj. I za taj cilj ću se boriti — svim sredstvima koja mi stoje na raspolaganju. HEDA (njen smiješak se gasi): Vi ste sigurno opasan čovjek — kad do nečeg dođe. BRAK: Mislite? HEDA: Da, počinjem to da mislim. I treba da budem sretna — dok nada mnom nemate nikakvu vlast.
BRAK (smije se dvosmisleno): Da-da, gospođo Heda, •— tu možda imate pravo. Ko zna, da ja ne bih u tom slučaju mogao svašta izmisliti! HEDA: Slušajte, gospodine sudijo! Pa to zvuči gotovo kao prijetnja. BRAK (ustaje): Ma — ni govora. Trougao se — vidite — i učvršćuje i brani najbolje dobrovoljno. HEDA: I ja sam tog mišljenja. BRAK: Pa, rekao sam šta sam imao da kažem. A sad moram najzad kući. Adieu, gospođo Heda! (Odlazi prema staklenim vratima.) HEDA (ustaje): Idete kroz vrt? BRAK: Da, to je kraći put. HEDA: Svakako, a to je i skriveni put. BRAK: Istina. Ja nemam ništa protiv skrivenih puteva. Ponekad znaju biti vrlo pikantni. HEDA: Mislite? A ako neko zapuca? BRAK (na vratima, smije se): Ah, niko ne puca na svog pitomog pijetla u dvorištu! HEDA (takođe se smije): Nipošto — ako je samo jedan, onda — (Smiju se i klimaju glavom kao pozdrav. On odlazi. Heda zatvori za njim vrata. Onda stoji ozbiljnog lica i gleda napolje. Potom odlazi u pozadinu i viri kroz zavjesu u sobu. Odlazi do pisaćeg stola, uzima Levborgov paket između knjiga i hoće da ga prelista. U predsoblju se začuje Bertin glas. Heda se okrene, osluškuje. Onda brzo gurne paket u ladicu, zaključa i stavi ključ na pribor za pisanje. Levborg u kaputu, sa šeširom u ruci, naglo otvara vrata predsoblja. Izgleda zbunjen i uzbuđen.) LEVBORG (okrenut prema predsoblju): A ja vam kažem da moram da uđem! Eto! (On zatvori vrata, okrene se, vidi Hedu, odmah se savlada i pozdravlja je.) HEDA (kraj pisaćeg stola): Pa, gospodine Levborg, došli ste prilično kasno po Teu. LEVBORG: Došao sam prilično rano kod vas. Oprostite mi. HEDA: Odakle znate da je ona još kod mene? LEVBORG: U njenom stanu su mi rekli da je nije bilo cijelu noć. HEDA (ide ka salonskom stolu): Jeste M šta primijetili na ljudima kad su vam to rekli? LEVBORG (začuđeno): Primijetio? HEDA: Mislim, je li to zvučalo kao da su svašta pomiislilii? LEVBORG (shvati): Ah, to, da, to je istina. Uostalom, ne, nisam ništa primijetio. — Tesman sigurno još nije ustao? HEDA: Ne — ne vjerujem — LEVBORG: Kad je došao kući? HEDA: Veoma kasno. LEVBORG: Je li vam šta pričao? HEDA • Da, saznala sam da je bilo vrlo veselo kod sudije. LEVBORG: Ništa drugo? HEDA: Ne, ne vjerujem. Uostalom, bila sam strašno sanjiva — (Gospođa Elvsted se pojavljuje iza zavjese iz zadnje sobe.) GOSPOĐA ELVSTED (prema njima): Ah, Levborg! Najzad! LEVBORG: Da, najzad. I prekasno. GOSPOĐA ELVSTED (gleda ga sa strahom): Prekasno — u kom smislu? LEVBORG: U svakom smislu. Sa mnom je gotovo. GOSPOĐA ELVSTED: Ah, ne, ne, ne govori tako! LEVBORG: I M ćeš isto reći, kad čuješ — GOSPOĐA ELVSTED: Neću ništa da čujem! HEDA: Možda biste zdjeli da razgovarate nasamo? Ja idem. LEVBORG: Ne, ostanite, ostanite i vi. Ja vas molim. GOSPOĐA ELVSTED: Ali ja neću ništa da čujem, kažem ti. LEVBORG: Neću govoriti o avanturama ove noći — GOSPOĐA ELVSTED: Nego o čemu —? LEVBORG: O tome da se naši putevi sada moraju razići. GOSPOĐA ELVSTED: Razići?! HEDA (nehotice): Znala sam.
LEVBORG: Jer mi više nisi potrebna, Tea. GOSPOĐA ELVSTED: I to mi kažeš u lice? Više ti nisam potrebna! Zar ti neću i dalje pomagati kao prije? Zar nećemo nastaviti da radimo zajedno? LEVBORG: Ja ne mislim više raditi. GOSPOĐA ELVSTED (očajno): U šta ću onda upotrijebiti svoj život? LEVBORG: Moraš pokušati da živiš tako, kao da me nikad nisi upoznala. GOSPOĐA ELVSTED: A ja to ne mogu! LEVBORG: Pokušaj da li možeš, Tea. Moraš se vratiti kući — GOSPOĐA ELVSTED (u velikom uzbuđenju): Ni za šta na svijetu! Gdje si ti, tamo ću i ja biti! Ne dopuštam da me tako otjeraš! Hoću da budem ovdje — zajedno s tobom, kad izađe knjiga. HEDA (poluglasno, u napetosti): Ah, ta knjiga — da! LEVBORG (pogleda je): Moja knjiga i Teina. Jer ona je t o. GOSPOĐA ELVSTED: Da, ja je i osjećam tako. I zato imam pravo da budem s tobom, kad se ona pojavi! Hoću da sam s tobom kad opet doživiš čast i poštovanje. I radost — radost hoću da podijelim s tobom. LEVBORG: Tea, naša knjiga neće nikad izaći. HBDA: Ah! GOSPOĐA ELVSTED: Neće izaći! LEVBORG: Ne može nikad izaći. GOSPOĐA ELVSTED (sa slutnjom): Levborg, šta si uradio sa rukopisom? HEDA (gleda ga napeto): Da, rukopis? GOSPOĐA ELVSTED: Gdje ti je? LEVBORG: Ah, Tea, bolje ne pitaj za to. GOSPOĐA ELVSTED: Hoću, hoću da znam. Imam pravo da to saznam, smjeste! LEVBORG: Rukopis sam — pa eto — rukopise sam pocijepao u hiljade komadića. GOSPOĐA ELVSTED (viče): Ah, ne — ne!! HEDA (nehotice): Ali to uopšte nije — LEVBORG (pogleda je): — istina, mislite? HEDA (pribere se): O, da, naravno. Ako vi tako kažete. Ali zvuči nevjerovatno — LEVBORG: Ipak je istina. GOSPOĐA ELVSTED (krši ruke): O, bože, — o, bože — Heda — svoje vlastito djelo pocijepati u komadiće! LEVBORG: Ja sam svoj vlastiti život pocijepao u komadiće. Onda sam valjda mogao i svoje životno djelo — GOSPOĐA ELVSTED: I to si, dakle, uradio ove noći! LEVBORG: Pa čula si. U hiljadu komadića. I rasuo ih po fjordu. Daleko — napolje. Tamo je barem svježa morska voda. Neka plove po njoj. Neka plove po oluji i vjetru. A poslije će — potonuti. Sve dublje i dublje. Kao ja, Tea. GOSPOĐA ELVSTED: Znaš, Levborg. to sa knjigom — dok sam živa imaću osjećaj kao da si umorio malo dijete. LEVBORG: Tu imaš pravo. To i jeste nešto kao čedomorstvo. GOSPOĐA ELVSTED: Ali kako si onda mogao — ? Pa to dijete je pripadalo i meni. HEDA (gotovo bezglasno): Ah, dijete — GOSPOĐA ELVSTED (diše teško): Dakle, svršeno je. — Da, da, sad idem, Heda. HEDA: Ali valjda nećeš otputovati? GOSPOĐA ELVSTED: O, ne znam ni sama šta ću. Kud god pogledam — mrak. (Ona odlazi kroz predsoblje.) HEDA (stoji nijemo jedan trenutak): Zar je nećete otpratiti kući, gospodine Levborg? LEVBORG: Ja? Po ulici? Zar treba da je ljudi vide kako hoda sa mnom?
HEDA: Pa ja ne znam šta se to desilo ove noći. Je li nešto što se ne da popraviti? LEVBORG: To je nešto što se ne završava sa ovom noći. To dobro znam. Stvar je u tome da j a ne želim da vodim takav način života. Ne opet iznova. Tu hrabrost i prkos životu, to mi je ona bila ulila. HEDA (gleda preda se): Slatka mala guskica je umiješala svoje prste u jednu ljudsku sudbinu. (Pogleda ga) Ali kako site upr-kos tome mogli da budete tako nemilosrdni prema njoj? LEVBORG: Ah, nemojte to zvati nemilosrdnim! HEDA: Doći i uništiti sve što j>e ispunjavalo njen duh dugo, dugo vremena. To vi ne zovete nemilosrdnim? LEVBORG: Vama mogu da kažem istinu, Heda. HEDA: Istinu? LEVBORG: Ali prije toga mi obećajte — dajte mi svoju riječ — 'da Tea neće nikad saznati ovo što ću vam povjeriti. HEDA: Imate moju riječ. LEVBORG: Dobro. Onda ću vam reći da ovo što sam upravo ispričao nije istina. HEDA: Ono o rukopisima? LEVBORG: Da. Nisam ih pocijepao u komadiće, miti sam ih ba-oio u fjord. HEDA: Da, da — ali — gdje su onda? LEVBORG: A ipak sam ih uništio. U njihovoj suštini, Heda. HEDA: To ne razumijem. LEVBORG: Tea je rekla da je za nju ono što sam učinio kao čedomorstvo. HEDA: Da — tako je rekla. LEVBORG: Ali ubiti svoje dijete — to nije ono najgore što može da uradi jedan otac. HEDA: Nije najgore — to? LEVBORG: Ne. Htio sam da poštedim Teu da čuje to najgore. HEDA: Pa šta je onda najgore? LEVBORG: Zamislite, Heda, — da jedan čovjek tako — u jutarnje sate — poslije divlje proćerdane noći — dođe kući, majci svoga djeteta i kaže: Slušaj, bio sam tu i tu. Na tim i tim mjestima. I nosio sam naše dijete sa sobom. Na ta i ta mjesta. Dijete mi se izgubilo. Nestalo bez traga. Đavo će znati u kakve je ruke dospjelo. I ko je sve tu imao svoje prste. HEDA: Ali — trezveno gledajući — radi se ipak samo o knjizi — LEVBORG: Teina čista duša bUa je u toj knjizi. HEDA: Da, to razumijem. LEVBORG: Onda, razumijete i to da naš međusobni odnos nema budućnosti. HEDA: I kakvim putem ćete vi sada krenuti? LEVBORG: Nikakvim. Samo ću gledati da se sve ovo svrši. Što prije, to bolje. HEDA (korak bliže): Levborg, — slušajte — zar ne brste mogli nastojati da — da se to dogodi u ljepoti? LEVBORG: U ljepoti? (Smiješi se) Sa lovorom u kosi, kako ste vi nekad zamišljali. HEDA: Ah, ne. U lovor — u to više ne vjerujem. Ali ipak u ljepoti. Jedanput samo —. Zbogom! Sad treba da odete. I više nemojte dolaziti. LEVBORG: Zbogom, gospođo. I pozdravite Jergena Tesmana. (Hoće da ode.) HEDA: Ne, čekajte! Treba da ponesete sa sobom jednu uspomenu na mene. (Ona ode do pisaćeg stola, otvara ladicu i kutiju sa pištoljima. Vraća se Levborgu sa pištoljem u ruci.) LEVBORG (gleda je): Ovo—? Ovo za uspomenu? HEDA (polako klima glavom): Prepoznajete li ovaj pištolj? Jedanput je bio uperen u vas.
LEVBORG: Da ste ga samo tada upotrijebili! HEDA: Evo! Sad ga vi upotrijebite. LEVBORG (stavlja pištolj u džep na grudima): Ja vam zahvaljujem! HEDA: I — u ljepoti, Eilert Levborg! To mi obećajte prije svega! LEVBORG: Zbogom, Heda Gabler. (On izlazi kroz predsoblje.) (Heda osluškuje na vratima. Onda ode do pisaćeg stola i uzima paket sa rukopisom, malo zaviruje u omot, izvuče nekoliko listova i razgleda ih. Onda ode do naslonjača kraj peći i sjedne. Paket drži u krilu. Uskoro potom otvori vrata peći, a onda i paket.) HEDA (baci jedan dio rukopisa u vatru i šapće za sebe): Evo, spaljujem tvoje dijete, Tea! — Ti kovrdžava lutko! (Baca još nekoliko svežnjeva u peć) Tvoje dijete i Ejlerta Levborga. (Ubaci i ostatak) Evo, spaljujem — spaljujem to dijete, ČETVRTI ČIN
Ista soba Tesmanovih. Veče je. Salon je u tami. Zadnja soba je osvijetljena visećom lampom iznad stola. Zavjese na staklenim vratima su navučene. Heda, obučena u crno, hoda po mračnoj sobi tamo-amo. Onda odlazi u zadnju sobu, pa nalijevo. Čuje se nekoliko akorda na klaviru. Onda se ona opet pojavi i dolazi u salon. Berta dolazi sa desna kroz zadnju sobu sa upaljenom lampom koju stavlja na sto ispred sofe. Ona izlazi tiho i pažljivo nadesno. Oči su joj uplakane i ima crnu traku na kapici. Heda prilazi staklenim vratima, malo digne zavjesu i gleda napolje u tamu. Uskoro se pojavi gospođica Tesman u crnini, sa šeširom i velom, iz predsoblja. Heda joj ide u susret i pruža ruku. GOSPOĐICA TESMAN: Da, Heda, evo mene u crnini. Jer, moja jadna sestra se najzad riješila muka. HEDA: Znam to već, kako vidite. Tesman me je obavijestio kartom. GOSPOĐICA TESMAN: Da, to mi je obećao. Ali ipak sam pomislila da moram ovamo do Hede — u kuću života — da sama javim o samrti. HEDA: To je vrlo ljubazno od vas. GOSPOĐICA TESMAN: Ah, Rina nije smjela baš sada da ode sa ovoga svijeta. Hedina kuća je morala biti pošteđena žalosti u ovo vrijeme. HEDA (mijenja razgovor): Nadam se da je mirno umrla, gospođice Tesman? GOSPOĐICA TESMAN: Ah — tako lijep — tako miran je bio njen odlazak. I uz to neizreciva sreća što je još jedanput vidjela Jergena. I što se oprostila od njega. — On još nije kod kuće? HEDA: Ne. Napisao mi je da ga ne čekam tako brzo. Ali vi ipak sjedite. GOSPOĐICA TESMAN: Ne, ne, draga, dobra Heda. Voljela bih da ostanem, ali imam tako malo vremena. Sad još hoću da je uredim i dotjeram što mogu bolje. Treba lijepa da siđe u svoj grob. HEDA: Mogu li vam šta ja pomoći? GOSPOĐICA TESMAN: Ni govora. Takvim stvarima se Heda Tesman ne smije baviti. Čak ni misliti na tako nešto. U ovo vrijeme ne, bože sačuvaj! HEDA: Ah, mislima se ne može tako upravljati — GOSPOĐICA TESMAN (nastavljajući): Da, dragi moj bože, tako je to na svijetu. U mojoj kući sad moramo siti pokrov za Rinu. A i ovdje će uskoro trebati da se šije, ja vjerujem. Ali to će, naravno, biti nešto sasvim drugo — bogu hvala! (Tesman dolazi kroz predsoblje.) HEDA: No, dobro je da si najzad došao. TESMAN: Ti si ovdje, tetka Jule? Kod Hede? Zamisli! GOSPOĐICA TESMAN: Baš sam mislila da krenem, dragi moj dečko. Pa, jesi li se pobrinuo za sve što si mi obećao?
TESMAN: Ne, vidiš, stvarno se bojim da sam pola toga zaboravio. Skočiću sutra opet do tebe. Danas mi je sve zbrkano u glavi — nikako ne mogu da sredim misli. GOSPOĐICA TESMAN: Ali, dragi moj Jergene, ne smiješ to primati na takav način. TESMAN: Tako? A kako inače, šta misliš? GOSPOĐICA TESMAN: Treba da si radostan u ovoj žalosti. Ovako kao ja. TESMAN: Ah, da, da. Ti misliš na tetka Rinu. HEDA: Sad ćete biti osamljeni, gospođice Tesman. GOSPOĐICA TESMAN: Prvih dana, da. Ali nadam se da to neće dugo potrajati. Sobica pokojne Rine ne treba da ostane prazna. TESMAN: Tako? A koga misliš da useliš tamo? Šta? GOSPOĐICA TESMAN: Ah, već će se naći neko jadno i bolesno stvorenje, kome će trebati pažnje i njege. HEDA: Zar ćete stvarno takav križ opet uzeti na sebe? GOSPOĐICA TESMAN: Križ? Neka vam bog oprosti, dijete moje, to za mene nije bio nikakav križ. HEDA: Ali ako sada uzmete potpuno stranu osobu, onda — GOSPOĐICA TESMAN: Ah, sa bolesnicima se lako sprijateljiti. A meni — meni je neophodno da imam nekog za koga ću živjeti. No, bogu neka je slava i hvala — i ovdje u kući će za staru tetku uvijek biti nekog posla. HEDA: Ah, ne govorite o nama. TESMAN: Da, zamisli samo kako bi nas troje mogli lijepo živjeti zajedno, kada — HEDA: Kada —? TESMAN (nemirno): Ah, ništa. To će se već srediti. Nadajmo se. Šta? GOSPOĐICA TESMAN: Da, da. Vas dvoje sigurno imate o čemu da razgovarate. (Smiješi se) I Heda možda ima nešto da ti kaže, Jergene. Adieu! Sad moram kući, mojoj Hini. (Okreće se na vratima) Dragi bože, kako je to čudno i pomisliti! Sad je Rina istovremeno i kod mene i kod pokojnog Jokuma. TESMAN: Da, zamisli, tetka Jule! Šta? (Gospođica Tesman izlazi kroz predsoblje.) HEDA (prati Tesmana hladnim i ispitujućim pogledom): Gotovo mi se čini da je ovaj smrtni slučaj više pogodio tebe nego nju. TESMAN: Ah, ne radi se o smrtnom slučaju. Zbog Ejlerta sam tako strašno nemiran. HEDA (brzo): Zar se opet s njim nešto dogodilo? TESMAN: Htio sam danas popodne odmah da odem do njega i da mu kažem da mu je rukopis sačuvan. HEDA: I? Nisi ga našao? TESMAN: Ne. Nije bio kod kuće. Ali poslije sam sreo gospođu Elvsted i ona mi je ispričala da je jutros rano bio ovdje. HEDA: Da, ti si upravo bio izašao. TESMAN: I da je navodno rekao da je svoj rukopis pocijepao. Šta? HEDA: Da, to je tvrdio. TESMAN: Ali, dragi bože, onda mora da je bio potpuno izvan sebe. A ti se sigurno nisi usudila da mu ga vratiš, Heda? HEDA: Ne, nije ga dobio. TESMAN: Ali valjda si mu rekla da je kod nas. HEDA: Nisam. (Brzo) A jesi H možda rekao gospođi Elvsted? TESMAN: Ne, to nisam htio. Ali ti si njemu morala reći. Zamisli ako on u svom očajanju ode i učini sebi neko zlo! Daj mi ^rukopis. Heda. Smjesta ću skočiti do njega. Gdje ti je paket? HEDA (hladna i nepokretna u naslonjaču): Nemam ga više. TESMAN: Nemaš ga! Za ime svijeta — šta time misliš? HEDA: Spalila sam ga — od A do 2. TESMAN (skoči od straha): Spalila! Spalila si
Ejlertov rukopis! HEDA: Ne viči toliko! Cuće te djevojka. TESMAN: Spalila! Ali, veliki bože —! Ne, ne, ne — to je potpuno nemoguće! HEDA: Ipak je tako. TESMAN: Ali znaš li ti šta si time učinila, Heda! Pa to je protuzakonito prisvajanje tuđeg dobra! Zamisli! Upitaj samo su-dij'U •— imaćeš šta da čuješ! HEDA: Svakako je najpametnije da ne govoriš o tome — ni su-diiji ni bilo kome drugom. TESMAN: Ali kako si mogla da učiniš tako nešto nečuveno! Kako si samo došla na takvu ideju! Šta te je spopalo? Odgovora mi! Šta? HEDA (savladava jedva vidljiv smiješak): Učinila sam to tebi za ljubav, Jergene. TESMAN: Meni za ljubav? HEDA: Kad si jutros došao kući, pričao si mi da M je on čitao iz rukopisa — TESMAN: Da — i? HEDA: I priznao si mi da si mu tada zavidio na njegovom djelu. TESMAN: Gospode, pa to nije trebalo shvatiti tako doslovno. HEDA: Ipak. Nisam mogla podnijeti misao da si ti u sjenci nekog drugog. TESMAN (uzbuđen, između očajanja i radosti): Heda, je li istina to što kažeš! — Da, ali — aM — na takav način nisi nikad prije pokazala svoju ljubav prema meni. Zamisli! HEDA: Pa, bolje je da to saznaš — da, upravo sada —. (Brzo prekida) Ne, ne, možeš se raspitati kod tetke Jule. Ona će ti već objasniti. TESMAN: Ah, čini mi se da te razumijem, Heda! (Pljesne rukama) Gospode bože, je li to moguće? Šta? HEDA: Ne viči toliko. Djevojka će te čuti. TESMAN (smijući se u sve većoj radosti): Djevojka! Ne, pa ti si sjajna, Heda! Kakva djevojka — pa to je Berta! Sam ću otići da kažem Berti. HEDA (krši očajno ruke): Ah, umrijeću — umrijeću od svega ovoga! TESMAN: Od čega, Heda? Šta? HEDA (hladno, savladava se): Od svega ovog komičnog, Jergene. TESMAN: Komičnog? To što sam tako blažen i sretan? — Ipak — možda je bolje da ništa ne kažem Berti. HEDA: O, da — zašto ne i to! TESMAN: Ne, ne — još ne. Ali tetka Jule mora to svakako saznati. A onda još i to da si ti počela da me zoveš Jergen! Zamisli! Ah, kako će se tetka Jule radovati — kako će se radovati! HEDA: Kad sazna da sam spalila rukopis Ejlerta Levborga — tebi za ljubav? TESMAN: Ah, ne, to, ne! O rukopisu, naravno, ne smije niko živi ništa saznati. Ali to kako me ti voliš, Heda, — to stvarno mora tetka Jule čuti. Uostalom, baš bih volio da znam da li tako biva kod svih mladih žena, šta? HEDA: I o tome se možeš raspitati kod tetke Jule. TESMAN: Da, to ću i učiniti prvom prilikom. (Opet izgleda nemirno i zamišljeno) Ali, ali taj rukopis! Dobri bože, kako i e to strašno — kad samo pomislim — za jadnog Ejlerta! Upr-kos svemu. (Gospođa Elvsted, isto onako obučena kao kod prve posjete, u mantilu i šeširu, ulazi na vrata predsoblja.) GOSPOĐA ELVSTED (pozdravlja žurno i govori u najvećem uzbuđenju): Ah, draga Heda, nemoj se ljutiti što ti opet dolazim. HEDA: Šta ti se desilo, Tea? TESMAN: Je li (se Levborgu opet nešto desilo? Šta? GOSPOĐA ELVSTED: Ah, da, — tako se 'Strašno bojim da ga je snašla neka nesreća. HEDA (hvata je za ruku): Ah, misliš?
TESMAN: Gospode, nije, kako vani je tako nešto palo na pamet, gospođo Elvsted! GOSPOĐA ELVSTED: Pa čula sam da o njemu govore u pansionu — baš kad sam ušla. Ah, a i po gradu kruže najnevjerovatnije vijesti o njemu. TESMAN: Da, zamislite, to isam i ja čuo! A ja mogu da posvjedočim da je 'Otišao pravo kući i legao. Zamislite! HEDA: A šta su govorili u pansionu? GOSPOĐA ELVSTED: Ah, ništa misam saznala. Ili ni sami nisu znali ništa pobliže — ili su zašutjeli kad isu vidjeli mene. A ja se nisam usudila da pitam. TESMAN (hoda nemirno): Nadajmo se, nadajmo se gospođo Elv-iSited, da ste pogrešno čuli! GOSPOĐA ELVSTED: Ne, ne, sigurna sam da jje riječ bila o njemu. A onda sam čula da se spominje nešto kao bolnica ild — TESMAN: Bolnica! HEDA: Ne — to je ipak nemoguće! GOSPOĐA ELVŠTED: Ah, smrtno sam se uplašila za 'njega. Onda sam otišla gore u njegov stan i tamo pitala za njega. HEDA: I na to si se mogla odlučiti, Tea? GOSPOĐA ELVŠTED: A š'ta sam drugo mogla da uradim? Nisam više mogla da podnesem tu neizvjesnost. TESMAN: Ali niste ga ni tamo zatekli — šta? GOSPOĐA ELVŠTED: Nisam. I ljudi mii nisiu mogli dati nikakvo obavještenje o njemu. Rekli su mi samo da od juče popodne nije više dolazio u stan. TESMAN: Od juče! Zamislite samo — da su ti ljudi mogli tako nešto da kažu! GOSPOĐA ELVŠTED: Ah, mora da mu se nešto loše desilo — drugačije to sve ne mogu da objasnim. TESMAN: Čuj, Heda, kako bi bilo da ja odem u grad i da se malo raspitam na raznim mjestima —? HEDA: Ne, ne, ti se ne miješaj u to. (Brak, sa šeširom u ruci, ulazi kroz predsoblje, Berta otvara i zatvara za njim. On izgleda ozbiljno i pozdravlja nijemo.) TESMAN: Ah, to ste vi, sudijo, šta? BRAK: Da, bilo je neophodno da dođem do vas još danas. TESMAN: Vidim na vama da ste dobili vijesti od tetke Jule. BRAK: Da, jesam i to, dobome. TESMAN: Čujte — zar to nije tužno? Šta? BRAK: Pa, dragi Tesrnane, kako se uzme. TESMAN (gleda ga nesigurno): Je li se možda još nešto dogodilo? BRAK: Svakako. HEDA (napeto): Nešto tužno, gospodine sudijo? BRAK: Takođe — kako se uzme, gospođo Tesman. GOSPOĐA ELVŠTED (nesvjesno, uzbuđeno): Ah, je li nešto sa Ejlertom Levborgom? BRAK (pogleda je iznenađeno): Kako ste došli na to, gospođo? Možda već nešto znate —? GOSPOĐA ELVŠTED (zbunjeno): Ne, ne, baš ništa, ali — BRAK (slegne ramenima): Pa, eto — nažalost — Ejlert Levborg je odnesen u bolnicu. Leži valjda na samrti. GOSPOĐA ELVŠTED (viče): O, bože, bože! TESMAN: U bolnici! I to na samrti! HEDA (nehotice): Tako brzo, dakle —! GOSPOĐA ELVŠTED (plačno): Zar srno se mi morali rastati bez pomirenja, Heda! HEDA (šapće): Ali, Tea, — Tea! GOSPOĐA ELVŠTED (ne sluša je): Ja moram k njemu! Moram ga vidjeti dok je još živ! BRAK: Ne pokušavajte to, gospođo. Niko mu ne smije ući. GOSPOĐA ELVŠTED: Ah, pa onda mi barem kažite, šta mu se to dogodilo? Šta je bilo? TESMAN: On valjda nije sam sebe — ? Sta? HEDA: Da, to je učinio — uvjerena sam. TESMAN: Heda, kako možeš —! BRAK (koji je stalno posmatra):
Vi ste, nažalost, pogodili, gospođo Tesman. GOSPOĐA ELVŠTED: Ah, kakav užas! TESMAN: Sam sebe, dakle! Zamisli! HEDA: Ustrijelio se! BRAK: I to ste pogodili, gospođo Tesman. GOSPOĐA ELVŠTED (pridržava se da ne padne): Kad se to dogodilo, gospodine sudijo? BRAK: Danas popodne. Između tri i četiri. TESMAN: Ali, dragi bože, a gdje je to učinio? Sta? BRAK (malo nesigurno): Gdje? Dragi moj, — pa valjda u svojoi sobi. GOSPOĐA ELVŠTED: Ne, to ne može biti tačno. Jer, ja sam ga tamo tražila između šest i sedam. BRAK: No, onda negdje drugo. To ne znam tačno. Znam samo da su ga našli i •—. Pucao je u grudi. GOSPOĐA ELVŠTED: Ah, kakva grozna ideja! Zar da na takav način završi! HEDA (Braku): U grudi? BRAK: Da — kako sam rekao. HEDA: Dakle ne u sljepoočnice? BRAK: U grudi, gospođo Tesman. HEDA: Da, da — u grudi je takođe dobro. BRAK: Kako, milostiva gospođo? HEDA (odbijaj: Ah, ništa, ništa. TESMAN: A rana je, kažete, smrtonosna? Šta? BRAK: Da, rana je apsolutno smrtonosna. S njim je, vjerovatno, već svršeno. GOSPOĐA ELVŠTED: Da, da — ja to osjećam! On je gotov! Gotov! Ah, Heda —! TESMAN: Ali recite mi — odakle vi sve to znate? BRAK (kratko): Od jednog iz policije s kojim sam razgovarao. HEDA (jakim glasom): Najzad jedan podvig. TESMAN (uplašeno): Za ime boga, šta to kažeš, Heda! HEDA: Kažem da u tome ima ljepote. BRAK: Hm, gospođo Tesman — TESMAN: Ljepote? Zamisli! GOSPOĐA ELVSTED: Ah, Heda, kako možeš sada govoriti o ljepoti! HEDA: Ejlert Levborg je izravnao račune sa samim sobom. Imao je hrabrosti da učini ono — što se moralo učiniti. GOSPOĐA ELVSTED: No, nemoj misliti da se to tako dogodilo! To što je učinio, učinio je u ludilu! TESMAN: U očajanju je on to učinio! HEDA: Nije. U to sam uvjerena. GOSPOĐA ELVSTED: O, da, jeste. Bio je isto onako lud kao kad je naše rukopise pocijepao u komadiće, BRAK (iznenađeno): Rukopise? Svoje djelo, mislite? Zar ga je pocijepao? GOSPOĐA ELVSTED: Da, to je noćas učinio. TESMAN (tiho šapće): Ah, Heda, toga se nikako nećemo osloboditi ! BRAK: Hm, to je ipak čudno. TESMAN (hoda po sobi): Ko bi pomislio da će Ejlert Levborg tako otići sa ovoga svijeta. I da neće ostaviti za sobom ni ono što bi njegovo ime učinilo vječnim — GOSPOĐA ELVSTED: Ah, kad bi se makar ono moglo ponovo sataviti. TESMAN: Da, zamislite, kad bi se moglo! Ne znam šta bih dao za to. GOSPOĐA ELVSTED: Možda bi i moglo, gospodine Tesman. TESMAN: Kako to mislite? GOSPOĐA ELVSTED (traži po džepovima): Evo, pogledajte. Ja isam sačuvala sve papiriće iiz kojih mi je diktirao. HEDA (korak bliže): Ah —! TESMAN: To ste sačuvali, gospođo Elvsted? Šta? GOSPOĐA ELVSTED: Da, evo ih. Ponijela sam ih kad sam pošla na put. I tako su mi ostali u džepu — TESMAN: Ah, dajte da vidim! GOSPOĐA ELVSTED (pruža mu mnoštvo papirića): Ali sve je
ispreturano i nesređeno. TESMAN: Zamislite kad bismo se ipak mogli snaći! Možda kad bismo .pomogli jedno drugom — GOSPOĐA ELVSTED: Ah, da — to ćemo svakako pokušati! TESMAN: Ići će! Mora nam uspjeti! Uložiću svoj život u to! HEDA: Ti, Jergene? Svoj život? TESMAN: Da, ili bolje rečeno, svo vrijeme koje mi stoji na raspoloženju. Neka moja vlastita zbirka sačeka koliko god treba. Heda, — pa ti me razumiješ! Šta? To je nešto što ja dugujem Ejlertovoj uspomeni. HEDA: Može biti. TESMAN: A sada, gospođo Elvsted, sad se moramo pribrati. Gospode bože, ništa nam ne koristi da razmišljamo o nečemu što se već dogodilo. Gledaćemo da nađemo mir svojoj duši, da bismo — GOSPOĐA ELVSTED: Da, da, gospodine Tesman, ja ću pokušati što god mog'U. TESMAN: No, hodite ovamo. Odmah ćemo pogledati bilješke. Gdje ćemo sjesti? Ovamo? Ne, radije unutra u sobu! Izvinite me, sudijo! Hodite, gospođo Elvsted. GOSPOĐA ELVSTED: Ah, bože, kad bismo samo mogli da to sredimo! (Tesman i gospoda Elvsted odlaze u zadnju sobu. Ona skida šešir i kaput. Oboje sjedaju za sto ispod viseće lampe i zadubljuju se u razgledanje papirića. Heda odlazi do peći i sjeda u naslonjač. Ubrzo Brak dolazi do nje.) HEDA (poluglasno): Ah, sudijo, kakvo je olakšanje u tome što je učinio Ejlert Levborg! BRAK: Olakšanje, gospođo Heda? Da, za njega je to svakako olakšanje — HEDA: Mislim, za mene. Olakšanje je znati da se na ovom svijetu ipak još može dobrovoljno dogoditi takav čiin hrabrosti. Podvig koji i nehotice zrači ljepotom. BRAK (smiješi se): Hm, draga gospođo Heda, — HEDA: Ah, znam šta hoćete da kažete. Jer, i vi ste ipak neka vrsta stručnjaka, i vi kao i — no! BRAK (gleda je čvrsto): Vama je Ejlert Levborg značio više nego što možda i sami sebi priznajete. Ili se možda varam? HEDA: Na to pitanje vam neću odgovanitd. Ja samo znam da je Ejlert Levborg imao hrabrosti da živi svoj život na svoj^ vlastiti način. A sada — ono veliko! Ono u čemu je ljepota. Imao je snage i volje da se otrgne od životnog slavlja — tako rano. BRAK: Zao mi je, gospođo Heda, ali prisiljen sam da vas lišim te lijepe zablude •-----HEDA: Zablude? BRAK: •— koje bi i onako uskoro bili lišeni. HEDA: No — šta ćete mi reći'? BRAK: On se nije — dobrovoljno ubio. HEDA: Nije dobrovoljno? BRAK: Nije. Ta stvar sa Ejlertom Levborgom nije baš onakva kako sam vam je predstavio. HEDA (napeto): Nešto ste prešutjeli? Sta to? BRAK: Dozvolio sam sebi nekoliko izmjena radi jadne gospođe Elvsted. HEDA: Kojih to? BRAK: Prvo, on je, zapravo, već umro. HEDA: U bolnici? BRAK: Da. I da nije dolazio svijesti. HEDA: Šta ste još prešutjeli? BRAK: Da se to nije dogodilo u njegovoj sobi. HEDA: Pa to je prilično svejedno. BRAK: Nije sasvim. Moram vam, naime, reći — Levborga su našli mrtvog u — u budoaru gospođice Dijane. HEDA (hoće da skoči, ali padne natrag): To je nemoguće, gospodine sudijo! Tamo on
danas više nije mogao biti! BRAK: Bio je. Danas popodne. Došao je da zatraži nešto što mu je bilo oduzeto, kako je rekao. Govorio je nešto zbrkano o nekom djetetu koje je izgubljeno. HEDA: Ah, zato dakle — BRAK: Ja sam mislio da je to možda bio njegov rukopis. Ali, kako čujem, on ga je sam pocijepao. Onda mora da se radilo 0 novčaniku. HEDA: To će biti. — I tamo — tamo je, dakle, nađen. BRAK: Da, tamo. Sa ispaljenim pištoljem u džepu na grudima. Metak ga je smrtno pogodio. HEDA: U grudi — dabome. BRAK: Ne — pogodio ga je u donji dio trbuha. HEDA (gleda ga s izrazom gađenja): Još i to! Ah, to smiješno 1 prosto se kao prokletstvo pokaže na svemu čega se samo dotaknem. BRAK: Ima još nešto, gospođo Heda. I to spada u sferu prostote. HEDA: Sta to? BRAK: Pištolj koji je imao uza se — HEDA (bez daha): Sta je s njim? BRAK: Mora da ga je ukrao. HEDA (skoči): Ukrao! To nije istina! To nije! BRAK: Sve drugo je nemoguće! Mora da ga je ukrao —. Pst! (Tesman i gospoda Elvsted su ustali od stola u zadnjoj sobi i dolaze u salon.) TESMAN f sa papirima u obje ruke): Čuj, Heda, nemoguće je išta vidjeti tamo pod visećom lampom. Zamisli! HEDA: Da, zamišljam. TESMAN: Možemo M možda malo sjesti za tvoj pisaći sto? Sta? HEDA: Izvolite samo. (Brzo) Ne, čekaj! Da prvo pospremim. TESMAN: Ah, nije potrebno, Heda. Ima dovoljno mjesta. HEDA: Ne, ne, daj da prvo pospremim, kažem ti. — I da ovo prenesem na klavir. Tako! (Izvukla je neki predmet, pokriven notama, ispod police, stavlja još nekoliko listova odozgo i sve to nosi u zadnju sobu. Tesman spušta papiriće na pisaći sto, prenosi lampu sa stolića u uglu. On i gospoda Elvsted sjedaju i daju se na posao. Heda se vrati.) HEDA (iza stolice gospođe Elvsted, dotiče joj lako kosu): Pa, slatka Tea, kako stoji sa spomenikom Ejlerta Levborga? GOSPOĐA ELVSTED (gleda je obeshrabreno): Ah, bože, stvarno će nam biti užasno teško da se u ovome snađemo. TESMAN: Moramo uspjeti! Pod svaku cijenu. A sređivati tuđe zabilješke — to je baš prava stvar za mene. To mi leži. (Heda ide do peći i sjeda na jedan tabure. Brak se naginje nad nju, oslanja se na naslonjač.) HEDA (šapće): Sta ste ono .rekli o pištolju? BRAK (tiho): Da mora da je ukraden. HEDA: Zašto baš ukraden? BRAK: Jer svako drugo objašnjenje mora biti isključeno, gospođo Heda. HEDA: Da, da. BRAK (pogleda je lako): Levborg je, naravno, jutros bio ovdje. Zar nije? HEDA: Jeste. BRAK: Jeste li bili nasamo s njim? HEDA: Da, za trenutak. BRAK: Niste napuštali sobu za vrijeme njegove posjete?
HEDA: Ne. BRAK: Razmislite. Zar niste ni za trenutak izašli? HEDA: Da, možda vrlo kratko — u predsoblje. BRAK: I gdje vam je tada bila kutija sa pištoljima? HEDA: Bila je dolje, u — BRAK: No, gospođo Heda? HEDA: Kutija je bila tamo iza piisaćeg stola. BRAK: Jeste li poslije toga pogledali jesu li vam oba pištolja unutra? HEDA: Ne. BRAK: Nije ni potrebno. Vidio sam pištolj koji je bio kod Lev-borga. Odmah sam prepoznao onaj od juče. I od prije, naravno. HEDA: Je li pištolj možda kod vas? BRAK: Ne, kod policije je. HEDA: Sta će policiji pištolj? BRAK: Da bi ušla u trag njegovom vlasniku. HEDA: Mislite li da će biti otkriven? BRAK (nagne se nad nju i šapće): Ne, Heda Gabler, — dogod ja šutim — neće. HEDA (gleda ga preplašeno): A ako ne budete šutjeli — šta onda? BRAK (slegne ramenima): Pa još uvijek vam ostaje izlaz da je pištolj ukraden. HEDA (čvrsto): Radije ću umrijeti! BRAK (smiješi se): Tako nešto se kaže. Ali to se ne radi. HEDA (ne odgovorivši): A ako pištolj nije ukraden. A vlasnik bude otkriven — šta će onda biti ? BRAK: Da, Heda, onda će izbiti skandal. HEDA: Skandal! BRAK: Da, skandal •— od koga vi tako užasno strahujete. Mora-ćste, naravno, na sud. Vi i gospođica Dijana. Pa ona mora dati izjavu o slučaju. Da li je bio nesretan slučaj ili ubistvo. Da li je on izvukao pištolj iz džepa da bi njoj zaprijetio? Pa je tako i opalio? Ili mu je ona istrgla pištolj iz ruke, ubila ga i pištolj ponovo stavila u njegov džep? To bi već ličilo na nju. Jer, ona je odlučna djevojka — ta gospođica Dijana. HEDA: Ali šta se sve te odvratnosti mene tiču! BRAK: Ništa — ali vi morate odgovoriti na pitanje: zašto ste dali pištolj Ejlertu Levborgu? I — kakvi će se zaključci izvući iz činjenice da ste mu ga dali? HEDA (ponikne glavom): To je istina. Na to nisam mislila. BRAK: Pa, srećom te opasnosti nema, dok god ja budem šutio. HEDA (pogleda ga): Ja sam znači u vašim rukama, gospodine su-dijo. Od sada sam potpuno u vašoj vlasti. BRAK (još tiše šapće): Draga Heda, — vjerujte mi — ja neću zloupotrijebiti tu situaciju. HEDA: Ali ipak sam u vašoj vlasti. Zavisna o vašoj želji i volji. Neslobodna. Neslobodna, dakle! (Žustro ustaje) Ne, tu misao ne mogu podnijeti! Nikad, nikad! BRAK (malo podrugljivo): Inače se čovjek obično snađe u neizbježnom. HEDA (uzvraća pogled): Da, može biti. (Prilazi pisaćem stolu.) HEDA (prikriva osmijeh i podražava Tesmanov govor): No? Hoće li uspjeti, Jergene? Sta? TESMAN: Ah, bog dragi zna. U svakom slučaju će posao trajati mjesecima. HEDA (kao gore): Zamisli! ("Pređe rukom po kosi gospode Elvsted) Zar ti to ne izgleda čudno, Tea? Sad sjediš ovdje sa Tesma-nom, baš onako kako si prije sjedila sa Ejlertom Levborgom. GOSPOĐA ELVSTED: Ah, bože, kad bih samo mogla da nadah-nem i tvoga muža.
HEDA: O, to će doći — s vremenom. TESMAN: Da, znaš šta, Heda, — čini mi se da već počinjem da osjećam tako nešto. Ali sjedi ti samo opet sa sudijom. HEDA: Zar vama dvoma nizašta nisam potrebna? TESMAN: Ne, apsolutno nizašta. (Okrene glavu) Ubuduće, stvarno morate biti tako ljubazni da Hedi pravite društvo, dragi sudijo! BRAK (gleda u Hedu): To će mi biti osobito zadovoljstvo. HEDA: Hvala lijepo. Ali sad sam umorna. Hoću malo da prileg-nem na sofu. TESMAN: Da, lezi draga. Sta? (Heda odlazi u zadnju sobu i povuče zavjesu za sobom. Iznenada se začuje kako svira neku divlju plesnu melodiju na klaviru.) GOSPOĐA ELVSTED (skoči sa stolice): Uh, šta je to? TESMAN (trči do vrata): Ali, draga Heda, nemoj danas svirati plesnu muziku. Pomisli na tetku Rinu! I na Ejlerta! HEDA (proturi glavu kroz zavjesu): I na tetku Jule. I na cijelo društvo —. Sad ću biti mirna. (Opet zatvori zavjesu.) TESMAN (kraj pisaćeg stola): Za nju sigurno nije dobro da gleda ovaj tužni posao. Znate šta, gospođo Elvsted, vi biste trebali da preselite kod tetke Jule. Onda ću ja uveče dolaziti tamo. Mogli bismo onda tamo raditi. Sta? GOSPOĐA ELVSTED: Da. to bi možda bilo najbolje — HEDA (iz zadnje sobe): Ja dobro čujiem šta ti govoriš, Tesmane Ali kako ću onda ja ovdje provoditi večeri? TESMAN (lista po papirima): Ah, sudija će biti tako ljubazan da te posjećuje. BRAK (u naslonjaču, viče živo): Rado, gospođo Tesman, — svako božje veče! Nas dvoje ćemo se već sasvim dobro zabavljati. HEDA (glasno): Da, nadate se tome, gospodine sudijo? Vi, kao jedini pijetao u dvorištu — (Čuje se pucanj. Tesman, gospođa Elvsted i Brak skaču.) TESMAN: Ah, ona se opet igra svojim pištoljima! (On povuče zavjesu i utrči unutra. Gospođa Elvsted takođe. Heda beživotno leži ispružena na sofi. Pometnja i uzvici. Berta dotrči sa desne strane.) TESMAN (viče Braku): Ustrijelila se! U sljepoočnicu! Zamislite! BRAK (poluonesviješten u naslonjaču): Ali, milosrdni bože, tako nešto se ipak ne radi! JON GABRI.JEL BORKMAN LICA: JON GABRIJEL BORKMAN, bivši direktor banke GUNHILD, njegova žena ERHARD, student, njihov sin ELA RENTHAJM, sestra bliznakinja gospođe Borkman F ANI VILTON VILHELM FOLDAL, pomoćni pisar u nekom računovodstvu FRIDA, njegova kći Sobarica gospođe Borkman Radnja se događa jedne zimske večeri na porodičnom posjedu Ranthajmovih blizu glavnog grada. PRVI ČIN
Dnevna soba gospođe Borkman. Namještaj pokazuje izblijedjeli sjaj minulih dana. Otvorena vrata na razvlačenje vode u vrtnu sobu sa prozorima i staklenim vratima u pozadini. Kroz njih se vidi vrt u večernjem svjetlu i snijeg koji pada. Na desnom zidu su
ulazna vrata koja vode u kućni trijem. Dolje naprijed je velika, stara željezna peć koja je naložena. Lijevo, malo prema natrag, jedna jedina manja vrata. Naprijed, na istoj strani, prozor sa gustim zavjesama. Između prozora i vrata je otoman i pred njim sto sa pokrivačem. Na stolu gori lampa s abažurom. Kraj peći fotelja sa visokim naslonom. Gospođa Borkman sjedi na otomanu sa svojim pletivom. Ona je starija dama, hladnog, otmjenog izgleda, krutog držanja i strogih, ukočenih crta lica. Njena bogata kosa je dobro posijedjela. Ruke su joj fine i prozirne. Na sebi ima tešku, tamnu, svilenu kaljinu, koja je nekad bila elegantna, ali sad je malo izlizana i iznošena. Oko ramena vuneni šal. Ona tako malo sjedi, uspravna i nepokretna, sa pletivom u ruci. Izvana se čuju praporci saonica koje prolaze. GOSPOĐA BORKMAN (oslušne; u očima joj sine radost i ona nehotično šapće): Erhard! Konačno! (Ona ustaje i gleda kroz zavjesu napolje. Onda, razočarana, ponovo sjeda na otoman i nastavlja da plete. Malo kasnije ude sobarica na ulazna vrata sa posjetnicom na poslužavniku.) GOSPOĐA BORKMAN (brzo): Gospodin student — je li to on? SOBARICA: Ne, milostiva gospođo, jedna dama je napolju •— GOSPOĐA BORKMAN (ostavlja pletivo na stolicu); Ah, tako, gospođa Vilton — SOBARICA (bliže): Ne, ovo je neka nepoznata dama. GOSPOĐA BORKMAN (uzme posjetnicu): Dajte da vidim —. (Čita, brzo ustaje i zuri u djevojku) Jeste li sigurni da je ovo za mene? SOBARICA: Da, tako sam razumjela — da je za milostivu gospođu. GOSPOĐA BORKMAN: Zar ta dama želi da govori sa gospođom Borkman? SOBARICA: Da, upravo to želi. GOSPOĐA BORKMAN (kratko i odlučno): Dobro. Onda joj recite da sanxkod kuće. (Sobarica otvara vrata nepoznatoj gospođi i ode, Ela Rent-hajm ulazi u sobu. Slična je svojoj sestri, ali njeno lice ima više bolan nego tvrd izraz. Vide se tragovi nekadašnje velike, karakterne ljepote. Bogata kosa je dignuta sa čela u prirodnim talasima, bijela kao srebro. Nosi crnu samtanu haljinu, šešir i krznom postavljen mantil od istog materijala. Obje sestre stoje šuteći za trenutak i gledaju ispitujući jedna drugu. Očito, svaka očekuje da ona druga progovori.) ELA (koja je zastala blizu vrata): Da, samo me gledaj tako iznenađeno, Gunhild. GOSPOĐA BORKMAN (stoji nepokretno i uspravno između otomana i stola i naslanja se vrhovima prstiju na stolnjak): Da nisi pogriješila put? Nastojniik stanuje u pokrajnjoj zgradi. ELA: Danas nisam htjela da razgovaram s nastojmikom. GOSPOĐA BORKMAN: Onda ti ja nešto trebam? ELA: Da. Htjela sam s tobom da progovorim nekoliko riječi. GOSPOĐA BORKMAN (pode malo naprijed): Pa — onda sjedi. ELA: Hvala. Toliko mogu i da stojim. GOSPOĐA BORKMAN: Kako god hoćeš. Skini barem mantil. ELA (otkopča mantil): Da. ovdje je vrlo toplo — GOSPOĐA BORKMAN: Meni je uvijek hladno. ELA (stoji trenutak i posmatra je, stavlja ruke na naslon fotelje): Da, Gunhild, uskoro će biti osam godina kad smo se posljednji put vidjele. GOSPOĐA BORKMAN (hladno): U svakom slučaju — otkad smo posljednji put razgovarale. ELA: Bolje rečeno: otkad smo posljednji put razgovarale, dabome. Jer ti si me ponekad vidjela — svake godine kad sam morala navraćati ovamo kod nastojniika. GOSPOĐA BORKMAN: Jedanput ili dva puta, mislim. ELA: I ja sam tebe nekoliko puta primijetila. Tamo na prozoru. GOSPOĐA BORKMAN: To mora da je bilo kroz zavjese. Imaš dobre oči. (Tvrdo i odsječno) Ali razgovarale smo posljednji put ovdje, u mojoj, sobi •—
ELA (odbijajući): Da, da, znam, Gunhild! GOSPOĐA BORKMAN: — nedjelju dana prije nego što je on — prije nego što je on izašao. ELA (ide kroz sobu): O, ostavi sad t o! GOSPOĐA BORKMAN (čvrstim ali prigušenim glasom): To je bilo nedjelju dana prije nego što je on, direktor banke, bio pušten na slobodu. ELA (priđe bliže): Tačno, tačno! Taj trenutak neću nikad zaboraviti! Ali i pomisao na to je suviše poražavajuća. Misliti na to makar samo i jedan trenutak — o! GOSPOĐA BORKMAN (muklo): A ipak se misli samo oko toga vrte (Žestoko, uzbuđeno, dok krši ruke) Ne, ja to ne shvaćam! Dok sam živa, neću shvatiti! Neću shvatiti kako se tako nešto užasno može desiiti jednoj porodici! I zamisli samo — našoj porodici! Tako otmjenoj porodici kao što je naša! Ko bi pomislio da će upravo n j u tako nešto snaći! ELA: Ah, Gunhild, bilo je još 'mnogo, mnogo drugih porodica koje je to isto snašlo. GOSPOĐA BORKMAN: No, da, ali te druge me se ne tiču. Jer one, one su imale da prebole nešto malo novaca — ili nekoliko vrijednosnih papira —! Ali mi —! Ja! Pa onda Erhard —, koji je tada još bio malo dijete! (U sve većem uzbuđenju) Ta nepravda, koja je nama nevinim nanesena! Ta sramota! Ružna, grozna sramota! A povrh toga još i potpuna propast! ELA (oprezno): Reci mi, Gunhild, kako on to podnosi? GOSPOĐA BORKMAN: Erhard, misliš? ELA: Ne, nego on. Kako on to podnosii? GOSPOĐA BORKMAN (zajedljivo): Zar misliš da se o tome raspitujem ? ELA: Raspituješ? Ti, valjda, ne treba da se raspituješ — GOSPOĐA BORKMAN (gleda je iznenađeno): A ti, valjda, ne misliš da ja s njim saobraćam? Da se susrećem s njim? Da ga ikad vidim? ELA: Čak ni to? GOSPOĐA BORKMAN (kao gore): Njega koji je pet godina odsjedio iza brave! (Pokrije lice rukama) O, ta teška sramota! (Plane) A kad čovjek pomisli šta je nekad značilo ime Jon Gabrijel Borkman! — Ne, ne, ne, neću više nikad da ga vidim! — Nikad! ELA (gleda je malo): Ti si tvrđa srca, Gunhild. GOSPOĐA BORKMAN: Prema njemu, da! ELA: On je ipak tvoj muž. GOSPOĐA BORKMAN: A zar nije na sudu rekao da sam j a bila ta koja je dovela do propasti? Da sam rasipnički trošila mnogo novaca —? ELA (oprezno): Nije li bilo nešto istine u tome? GOSPOĐA BORKMAN: A on sam to nije htio? Pa sve je moralo biti tako besmisleno luksuzno — ELA: To dobro znam. Ali baš zato si ga ti morala sprečavati. A to nisi činila. GOSPOĐA BORKMAN: Zar sam ja znala da taj novac koji mi je davao da rasipam — nije njegovo vlasništvo? I da ga i on sam rasipa. Deset puta više nego ja! ELA (mirno): Pa, to je, valjda, i njegov položaj zahtijevao. Barem velikim dijelom. GOSPOĐA BORKMAN (podrugljivo): Naravno, to se uvijek zvalo "reprezentacija". A on se reprezentirao vrlo temeljito! Vozio se četvoropregom — kao da je kralj. Puštao je da mu se ljudi klanjaju kao kralju. I svi su ga zvali imenom — u čitavoj zemlji •— baš kao da i jeste kralj. "Jon Gabrijel", "Jon Gabrijel". Svako dijete je znalo kakva je veličina Jon Gabrijel ! ELA (čvrsto i s toplinom): On je tada i bio veličina. GOSPOĐA BORKMAN: Prividno, da. Ali nikad mi ni jednom riječju nije povjerio kakvo je, zapravo, njegovo stanje. Nikad nije spominjao odakle mu novac. ELA: Može biti — ni drugi nisu ništa slutili. GOSPOĐA BORKMAN: Njegovo ponašanje prema drugima b' mu se još moglo
oprostiti. Ali da meni kaže istinu — to je bila njegova dužnost. A to nije učinio! Samo mi je lagao — beskrajno lagao — ELA (prekida je): Tako sigurno nije bilo, Gunhilđ! On ti je možda prešutio. Ali lagao — to sigurno nije činio. GOSPOĐA BORKMAN: Nazovi to kako hoćeš. Ipak izađe na isto. — A onda je došlo do sloma. Na sve strane. I konačno je sva ta krasota otišla dođavola. ELA (preda se): Da, sve je propalo — i njemu — i drugima. GOSPOĐA BORKMAN (uspravi se prijeteći): Ali, reći ću ti, Ela, još se ja ne predajem! Ja ću sebi već pribaviti zadovoljštinu. \^ U to možeš biti sigurna!'1 ELA (napeto): Zadovoljštinu? Šta time misliš? GOSPOĐA BORKMAN: Zadovoljštinu za gubitak imena, časti i imetka! Zadovoljštinu za čitav svoj proćerdani život, eto, to mislim! Ja, naime, imam nekog u rezervi, to da znaš — nekog ko će očistiti sve to — to što je direktor banke ublatio. ELA: Ali, Gunhilđ! Gunhilđ! GOSPOĐA BORKMAN (podiže glas): Znaj, jedan osvetnik živi! On će popraviti sve što je njegov otac zgriješio prema meni! ELA: Erhard! GOSPOĐA BORKMAN: Da, Erhard, moj divni dječak! On će opet podići porodicu, kuću i ime! Sve što se može podići. — A možda i još više. ELA: I kako misliš da će se to dogoditi? GOSPOĐA BORKMAN: Neka se dogodi kako hoće. Ja ne znam kako će se dogoditi. Ali znam da se to jednog dana hoće i mora dogoditi. (Gleda je upitno) Da, Ela, zar se, zapravo, nisi i ti, još kad je on bio mali, zanosila istim mislima? ELA: Ne, to već ne bih mogla da kažem. GOSPOĐA BORKMAN: Ne? A zašto si se onda zauzela za njega? Kad se oluja sručila na — na ovu kuću. ELA: Zato što to ti tada nisi mogla, Gunhilđ. GOSPOĐA BORKMAN: Da, nisam, — to je više nego istina. A njegov otac — taj je tek bio ozbiljno spriječen — pa sjedio je — s one strane brave — ELA (zgraža se): Da ti tako možeš da govoriš! Ti! GOSPOĐA BORKMAN (otrovnog izraza): A ti si mogla da se zauzimaš za dijete jednog Jona Gabrijela! Tako potpuno kao da je tvoje vlastito. — Da ga meni oduzmeš — da ga odvedeš svojoj kući! Da zadržiš dječaka tolike godine — dok nije skoro odrastao. (Gleda je nepovjerljivo) Zašto si to, zapravo, učinila, Ela? Zašto si ga zadržala? ELA: Jer sam ga s vremenom toliko zavoljela •— GOSPOĐA BORKMAN: Više nego ja — njegova majka! ELA (oprezno): To ne znam. A, osim toga, Erhard je bio ponešto slabašan u vrijeme svog rasta — GOSPOĐA BORKMAN: Erhard — slabašan! ELA: Da, tako mi se činilo — barem tada. A zrak je na zapadnoj obali mnogo blaži nego ovdje, znaš. GOSPOĐA BORKMAN (smiješi se gorko): Tako, tako. Blaži zrak, dakle? (Prekida se) Da, ti si, u stvari, ogromno mnogo značila za Erharda, znam. (Promijenjenim tonom) No, imala si, •naravno, i sredstava za to. (Smiješi se) Pa t i si imala takvu sreću, Ela. Uspjela si da spasiš sve što je tebi pripadalo. ELA (uvrijeđeno): Ja u toj stvari nisam poduzimala nikakve korake — u to te mogu uvjeriti. Nisam ni pojma imala — još dugo, dugo poslije — da su papiri koji su ležali u banci na mom računu — ostali netaknuti — GOSPOĐA BORKMAN: Da, da. U to se ja ne razumijem. Kažem samo da si imala sreću. (Gleda je upitno) Ali kad si se svim snagama prihvatila da odgojiš Erharda mjesto
mene —? Kakve su ti bile namjere? ELA (pogleda je): Namjere —? GOSPOĐA BORKMAN: Da — neke namjere si valjda ipak imala. Za šta si htjela da ga odgojiš? Mislim, šta si htjela da napraviš od njega? ELA (polako): Htjela sam da mu utrem put, da u životu bude __ sretan čovjek. GOSPOĐA BORKMAN (odbacujući): Ah — ljudi našeg položaja imaju važnijeg posla nego da misle na sreću. ELA: A na šta to treba da misle? GOSPOĐA BORKMAN (gleda je ozbiljno i značajno): Erhard, prije svega, treba da teži za tim da se tako visoko uzdigne i tako zablista, da niko više u čitavoj zemlji ne primijeti sjenku, koju je njegov otac bacio na mene •— i na mog sina. ELA (ispitujući): Reci mi, Gunhild, postavlja li to sam Erhard pred sebe takav životni zadatak •—? GOSPOĐA BORKMAN (iznenađena): Da, nadajmo se! ELA: — ili ga to ti njemu postavljaš? GOSPOĐA BORKMAN (kratko): Zadaci koje smo sebi postavili — Erhard i ja — potpuno se poklapaju. ELA (muklo i polako): Tako si, dakle, sigurna u svog sina, Gunhild. GOSPOĐA BORKMAN (potajno trijumf u jući): Da, neka je bogu slava i hvala — to jesam. U to možeš biti uvjerena. ELA: Onda mora da se osjećaš sretnom. Uprkos svemu. GOSPOĐA BORKMAN: Tako se i osjećam. U tom pogledu, naravno. Ali, vidiš, svakog trenutka stušti se na mene onaj drugi događaj, kao neka oluja. ELA (drugim tonom): Reci mi — otvoreno — jer zbog toga sam, zapravo, došla tebi — GOSPOĐA BORKMAN: Šta? ELA: Ima jedna stvar o kojoj bih rado porazgovarala s tobom. Reci mi — Erhard ne stanuje ovdje van grada — kod vas? GOSPOĐA BORKMAN (kruto): Erhard ne može ovdje stanovati. On mora stanovati u gradu — ELA: To mi je pisao. GOSPOĐA BORKMAN: Mora zbog svojih studija. Ali svako veče dođe na trenutak do mene. ELA: Onda bih ga možda mogla vidjeti? I razgovarati s njim? GOSPOĐA BORKMAN: On još nije ovdje. Ali očekujem ga svakog časa. ELA: Naprotiv, Gunhild, on mora da je već tu. Čujem gore njegove korake. GOSPOĐA BORKMAN (pogleda je letimično): Gore u sali? ELA: Da. Čujem mu korake otkako sam ušla. GOSPOĐA BORKMAN (spušta oči): Nije to on, Ela. ELA (ustukne): Nije Erhard? (Sluteći) A ko je onda? GOSPOĐA BORKMAN: Direktor banke. ELA (tiho, s potisnutim bolom): Borkman. Jon Gabrirjel Borkman! GOSPOĐA BORKMAN: Tako on hoda. — Tazno-amo. Gore-dolje. Od jutra do mraka. Iz dana u dan. ELA: Svakako, čula sam da se priča — GOSPOĐA BORKMAN: To vjerujem. Ljudi sigurno svašta pričaju o nama. ELA: I Erhard mi je ponešto nagovijestio. U svojim pismima. Da je njegov otac najviše izdvojen — tamo gore. A ti ovdje, dolje. GOSPOĐA BORKMAN: Da, tako smo živjeli, Ela. Neprekidno — otkad su ga pustili i poslali kući, k meni. — Čitavih dugih osam godina. ELA: Nisam mogla ni zamisliti da je to stvarno istina. Da je to uopšte moguće —! GOSPOĐA BORKMAN (klima glavom): Istina je. I to se neće promijeniti. ELA (pogleda je): To mora da je strašan život, Gunhild. GOSPOĐA BORKMAN: Više nego strašan! Skoro da se ne može izdržati.
ELA: Shvaćam. GOSPOĐA BORKMAN: Stalno i neprestano slušati odozgo njegove korake! Od ranog jutra do kasne noći. — I kako ovdje dolje odjekuju! ELA: Stvarno odjekuju vrlo jako. GOSPOĐA BORKMAN: Ponekad mi se čini kao da je gore u sali kakav bolestan vuk u kavezu. Tačno nad mojom glavom. (Osluškuje i šapće) Čuj samo! Čuj! Tamo-amo, gore-dolje, boraca vuk. ELA (oprezno): Zar to ne bi moglo biti drugačije, Gunhild? GOSPOĐA BORKMAN f odbijajući): On nikad nije ništa poduzeo u tom smislu. ELA: Ali zar ne bi ti mogla učiniti prvi korak? GOSPOĐA BORKMAN (plane): Ja? Nakon svega što je zgriješio prema meni! — Ne, hvala lijepo! Radije neka vuk i dalje reži tamo gore. ELA: Meni je ovdje ipak pretopio. Moraš mi dozvoliti da skinem kaput. GOSPOĐA BORKMAN: Pa ja sam te već pitala — (Ela stavlja kaput i šešir na stolicu kraj ulaznih vrata.) ELA: Zar ga ne susretneš nekad izvan kuće? GOSPOĐA BORKMAN (nasmije se gorko): Misliš — u društvu? ELA: Mislim kad izađe napolje. U šumici, ili — GOSPOĐA BORKMAN: Direktor banke nikad ne izlazi. ELA: Zar ni uveče? GOSPOĐA BORKMAN: Nikada. ELA: Ne može da podnese? GOSPOĐA BORKMAN: Valjda je to. Njegov veliki mantil i filcani šešir vise u zidnom ormaru. U kućnom trijemu, znaš — ELA (kao za sebe): — u ormaru u kome smo se igrale kad smo bile male — GOSPOĐA BORKMAN (klimne glavom): I ponekad — kasno uveče — čujem ga kako silazi — da se obuče i izađe. Ali onda se obično zaustavi na pola stepenica — i vrati se. Pa opet ode gore u salu. ELA (oprezno): Zar mu niko od njegovih starih prijatelja ne dođe u posjetu? GOSPOĐA BORKMAN: On nema starih prijatelja. ELA: Imao ih je tako mnogo — ranije. GOSPOĐA BORKMAN: Hm! On je na tako zgodan način umio da ih skine s vrata. Skupo je on koštao svoje prijatelje — taj Jon Gabrijel. ELA: Ah, da, tu već imaš pravo, Gunhild. GOSPOĐA BORKMAN (žestoko): Uostalom, moram da kažem da je bijedno, prostački, jadno i sitničavo toliki značaj pridavati onome što su oni zbog njega izgubili. Pa to je bio samo novčani gubitak. Ništa drugo, ELA (ne odgovarajući): I tako on sada živi gore sam samcat. Sasvim prepušten samom sebi. GOSPOĐA BORKMAN: Da, biće da je tako. Naravno, čula sam da mu ponekad dođe neki stari pomoćni pisar. ELA: Ah, to je sigurno Foldal. Njih dvojica su bili prijatelji iz mladosti, koliko ja znam. GOSPOĐA BORKMAN: Da, mislim da su bili. Uostalom, ja ga uopšte ne poznajem. Jer u našem krugu se nije kretao. Dok smo još imali svoj krug. ELA: Ali on sada dolazi Borkmanu? GOSPOĐA BORKMAN: Da. On nije izbirljiv. Ali, naravno, i on dolazi samo u sumrak. ELA: Taj Foldal spada među one što su nastradali kad je banka propala. GOSPOĐA BORKMAN (olako): Mislim da se sjećam da je izgubio nešto novaca. Ali to je sigurno bilo tako beznačajno — ELA (naglašeno): Bila je to sva njegova imovina.
GOSPOĐA BORKMAN (smiješeći se): Pa, dragi bože, njegova imovina, znaš, to je sigurno bilo nešto sasvim malo. Ne vrijedi ni spominjati. ELA: Nije ni bilo spomenuto — od strane Foldala — za vrijeme procesa. GOSPOĐA BORKMAN: A inače, mogu ti reći, Erhard mu je bogato nadoknadio tu sitnicu. ELA (iznenađeno): Erhard! Kako je to Erhard mogao? GOSPOĐA BORKMAN: Zauzeo se za Foldalovu najmlađu kćer. Podučavao ju je — tako da će s vremenom od nje možda nešto i postati, moći će sama da zarađuje. Vidiš, to je sigurno mnogo više, nego što bi njen otac mogao da učini za nju. ELA: Njen otac, mislim da on živi u vrlo oskudnim prilikama. GOSPOĐA BORKMAN: Pa joj je onda Erhard uredio da studira muziku. Sad je već toliko uznapredovala da dolazi gore k njemu gore u salu, da mu svira. ELA: Dakle, muziku još uvijek tako mnogo voli? GOSPOĐA BORKMAN: O, da, voli. Ima i onaj klavir koji si ti poslala — kad je on trebao da se vrati. ELA: I na njemu mu ona sada svira? GOSPOĐA BORKMAN: Da, s vremena na vrijeme. U večernjim satima. I to je Erhard uredio. ELA: Onda jadna djevojka mora da prevali toliki put ovamo i da se opet vrati u grad? GOSPOĐA BORKMAN: Ne, to ne mora. Erhard je uredio da može ostati kod jedne gospođe koja stanuje ovdje u blizini. To je izvjesna gospođa Vilton — ELA (živahno): Gospođa Vilton! GOSPOĐA BORKMAN: Jedna vrlo bogata gospođa. Teško da je ti poznaješ. ELA: Ime mi je poznato. Gospođa Fani Vilton, čini mi se — GOSPOĐA BORKMAN: Tačno, tako se zove. ELA: Erhard ju je često spominjao u svojim pismima. — Ona sad stanuje ovdje, van grada? GOSPOĐA BORKMAN: Da, iznajmila je jednu vilu i prije kratkog vremena preselila iz grada. ELA (oklijevajući): Kažu da se razvela od muža. GOSPOĐA BORKMAN: Muž joj je, navodno, već više godina mrtav. ELA: Da — ali bili su razvedeni — on je tražio razvod — GOSPOĐA BORKMAN: On ju je napustio — to je učinio. Krivica sigurno nije na njenoj strani. ELA: Poznaješ li je bliže, Gunhild? GOSPOĐA BORKMAN: Tako, prilično. Pa stanuje tu, sasvim blizu. Ponekad navrati do mene. ELA: I dopada ti se? GOSPOĐA BORKMAN: Neobično je razumna. Tako čudno jasna u svojim sudovima. ELA: O ljudima, misliš? GOSPOĐA BORKMAN: Da, uglavnom o ljudima. Erharda je, na primjer, formalno studirala. Tako temeljito — iz dubine duše. I zato ga sada i obožava •— što je savim prirodno. ELA (podozrivo): Onda se ona bolje poznaje s Erhardom nego s tobom? GOSPOĐA BORKMAN: Da. Erhard se vrlo često s njom sastajao u gradu. Prije nego što je preselila. ELA (nepromišljeno): A d p a k je doselila ovamo? GOSPOĐA BORKMAN (ustukne i pogleda je neljubazno): Ipak? išta time misliš? ELA (okolišno): Ah, bože dragi, šta bih mislila —? GOSPOĐA BORKMAN: Rekla si to tako čudno. Nešto si time mislila, Ela! ELA (gleda je čvrsto u oči): Pa, dobro, jesam, Gunhild. Stvarno sam nešto mislila.
GOSPOĐA BORKMAN: Ali onda to i kaži otvoreno! ELA: Prije svega, hoću da ti kažem da i ja imam nekog prava ma Erharda, tako mi se čini. Ili, možda, ti ne misliš tako? GOSPOĐA BORKMAN (gleda po sobi): Naravno! Toliki novac što si na njega potrošila — ELA: Ah, koješta! Ne zbog toga, Gunhld. Nego zbog toga što ga volim — GOSPOĐA BORKMAN (s podrugljivim smijehom): Moga sina? Zar možeš? Ti? Uprkos svemu? ELA: Da, mogu. Uprkos svemu. I to i činim. Ja Erharda volim. Onoliko, koliko ja uopšte mogu da volim nekog čovjeka — sad. U mojim godinama. GOSPOĐA BORKMAN: No, da — može biti, ali — ELA: I onda sam, naravno, zabrinuta čim osjetim da mu nešto prijeti. GOSPOĐA BORKMAN: Erhardu nešto prijeti! Pa šta mu to prijeti? Ili k o mu prijeti? ELA: Prvo, svakako ti •— na svoj način — GOSPOĐA BORKMAN (uzbuđeno): Ja! ELA: — a onda i ova gospođa Vilton, bojim se. GOSPOĐA BORKMAN (prvo je gleda bez riječi): I ti tako nešto misliš o Erhardu! O mome dječaku! O njemu koji će izvršiti veliku misiju! ELA (odbacujući): Ah, kakvu misiju —! GOSPOĐA BORKMAN (Ijutito): I to se usuđuješ reći tako podrugljivo! ELA: Zar ti misliš da se čovjek u Erhardovim godinama — tako mlad, svjež, zdrav •— zar stvarno misliš da će se takav čovjek žrtvovati za •— za tamo nekakvu "misiju"? GOSPOĐA BORKMAN (snažno i čvrsto): Erhard hoće. U to sam sigurna. ELA (trese glavom): Ti ni sama u to ne vjeruješ, Gunhild. GOSPOĐA BORKMAN: Ja da ne vjerujem?! ELA: Ti samo samjaš o tome! Jer da se nisi uhvatila za to, sigurno bi sasvim zapala u očaj. GOSPOĐA BORKMAN: Svakako da bih zapala u očaj. (Žestoko) A to bi ti, možda, najviše voljela, Ela! ELA (uspravlja glavu): Da, to bih najviše voljela — kad već ne znaš da pomogneš sebi drugačije, nego tako da Erhard pati. GOSPOĐA BORKMAN (prijeteći): Između nas hoćeš da staneš! _ Između majke i sina! Ti! ELA: Hoću da ga oslobodim tvoga uticaja — tvoje vlasti — tvog gospodarenja. GOSPOĐA BORKMAN (trijumfujući): To više ne možeš! Bio je u tvojim rukama •— do svoje petnaeste godine. Ali vidiš, sad sam ga opet ja pridobila. ELA: Onda ću ti ga opet oteti. (Promuklo, šapatom) Nas dvije smo se već jedanput borile na život i smrt zbog jednog čovjeka, Gunhlld! GOSPOĐA BORKMAN (gleda je zlurado): Da, i ja sam odnijela pobjedu. ELA (podrugljivog osmijeha): Zar si još uvijek mišljenja da je ta pobjeda bila dobitak za tebe? GOSPOĐA BORKMAN (mračno): Ne, tu si jezivo u pravu. ELA: Neće ni ovog puta biti dobitka za tebe. GOSPOĐA BORKMAN: Zar nije dobitak da zadržim svoju majčinsku vlast nad Erhardom? ELA: Nije — jer ti hoćeš da imaš samo vlast nad njim. GOSPOĐA BORKMAN: A t i? ELA (s toplinom): Ja hoću njegova osjećanja — njegovu dušu — čitavo njegovo srce —! GOSPOĐA BORKMAN (uzbuđeno): Nikad to više nećeš dobiti!
ELA (pogleda je): Možda si se ti za to već pobrinula? GOSPOĐA BORKMAN (smiješi se): Da, bila sam tako slobodna. Zar to nisi mogla osjetiti iz njegovih pisama? ELA (klima glavom): Jesam. Čitavo tvoje biće bilo je u njegovim pismima. GOSPOĐA BORKMAN (bockajući): Pa, iskoristila sam ovih osam godina otkad je opet pod mojiim nadzorom, draga moja. ELA (savladava se): Šta si rekla Erhardu o meni? Mogu li to da znam? GOSPOĐA BORKMAN: O, naravno! ELA: Onda mi ispričaj! GOSPOĐA BORKMAN: Rekla sam mu samo ono što je istina. ELA: A to je? GOSPOĐA BORKMAN: Neprekidno sam mu ponavljala da uvijek mora misliti na to kako mi tebi treba da zahvalimo što sada pristojno živimo. I što u o p š t e živimo. ELA: I ništa drugo? GOSPOĐA BORKMAN: O, znaš, tako nešto boli. To znam iz vlastitog iskustva. ELA: Ali Erhard je to otprilike znao i ranije. GOSPOĐA BORKMAN: Kad se vratio k meni, bio je uobrazio da si ti to sve učinila zbog dobrog srca. (Gleda je zlurado) Sad tako više ne misli, Ela. ELA: Nego šta sad misli? GOSPOĐA BORKMAN: Misli ono što je istina. Ja sam ga pitala kako objašnjava to što nam tetka Ela nikad ne dolazi u posjetu — ELA (prekida je): I to je već davno znao! GOSPOĐA BORKMAN: Sad zna više. Ti si mu bila napričala da je to zato da bi poštedjela mene i — i onoga što gore hoda po sobi — ELA: Tako je i bilo. GOSPOĐA BORKMAN: Sad Erhard više ne veruje ni riječi od svega toga. ELA: I šta si mu onda ti kazala da treba da misli o meni? GOSPOĐA BORKMAN: Ono što je istina: da se ti nas stidiš — da nas prezireš. Ili, možda, nije tako? Zar se nisi bavila mišlju da mi ga sasvim oduzmeš? Sjeti se, Ela. To sigurno nisi zaboravila. ELA (odbija,): To je bilo u vrijeme najtežeg skandala. Kad je stvar iabila u javnost. — Sad više ne mislim tako. GOSPOĐA BORKMAN: To ti ne bi ni koristilo. Jer šta bi onda bilo od njegove misije! Ah — ne! Mene sad Erhard treba — ne tebe. I zato je on za tebe mrtav! I ti za njega! ELA (hladno, odlučno): Pa, vidjećemo. Jer ja sada ostajem ovdje! GOSPOĐA BORKMAN (zuri u nju): Ovdje na imanju? ELA: Da, ovdje! GOSPOĐA BORKMAN: Ovdje — kod nas? Cijelu noć? ELA: Ovdje ću završiti svoje dane, ako treba. GOSPOĐA BORKMAN (pribere se): Pa, Ela, — imanje i pripada tebi. ELA: Ah, šta —! GOSPOĐA BORKMAN: Sve pripada tebi. I stolica na kojoj ja sjedim je tvoja. Krevet u kome se prevrćem bez sna pripada tebi. Hljeb koji jedemo, dobijamo od tebe. ELA: To se ne može promijeniti. Borkman ne smije ništa posjedovati. Jer odmah bi došli i sve mu oduzeli. GOSPOĐA BORKMAN: Znam, znam. Moramo se naviknuti da živimo od tvoje milosti i tvog milosrđa. ELA (hladnoj: Ne mogu te spriječiti da stvar posmatraš ste strane, Gunhild. GOSPOĐA BORKMAN: Ne, to ne možeš. — Kad treba da iselimo? ELA (pogleda je): Da iselite?
GOSPOĐA BORKMAN (uzbuđeno): Ti, valjda, ne uobražavaš da ću ja ostati da stanujem pod istim krovom s tobom! — Ne, onda radije u sirotinjski dom ili na ulicu! ELA: Dobro. Onda mi daj da povedem Erharda — GOSPOĐA BORKMAN: Erharda! Mog sina! Moje dijete! ELA: Da. — Onda ću odmah otputovati kući! GOSPOĐA BORKMAN (razmišlja trenutak, onda kratko i odlučno): Neka Erhard sam bira između nas dvije. ELA (pogleda je sumnjičavo i nesigurno): Da sam bira? Da — zar ćeš reskirati, Gunhild? GOSPOĐA BORKMAN (nasmije se oštro): Zar ću resikirati? što ću pustiti svoga dječaka da bira između svoje majke i tebe? Da, naravno da ću reskirati. ELA (osluškujući): Je li to neko dolazi? Čini mi se da sam čula — GOSPOĐA BORKMAN: To je sigurno Erhard — (Neko brzo pokuca na ulazna vrata i ona se odmah otvore. Gospoda Vilton — u toaleti za posjete i ogrtaču — ulazi. Iza nje stoji sobarica koja nije imala vremena da je najavi i gleda bespomoćno. Vrata ostaju poluotvorena. Gospoda Vilton je upadno lijepa, bujna dama tridesetih godina. Pune, rumene, nasmijane usne. Živahne oči. Jaka, tamna kosa.) GOSPOĐA VILTON: Dobro veče, draga gospođo Borkman! GOSPOĐA BORKMAN (malo suho): Dobro veče, milostiva gospođo. (Sobarici, pokazujući na vrtnu sobu) Iznesite lampu i upalite je. (Sobarica uzima lampu i iznese je.) GOSPOĐA VILTON (ugleda Elu): O, molim vas, izvinite, vi imate .posjetu •— GOSPOĐA BORKMAN: To je samo moja sestra koja je danas stigla — (Erhard Borkman gurne poluotvorena ulazna vrata i jurne unutra. On je mlad čovjek, svijetlih, veselih očiju. Elegantno obučen. Tek porasli brkovi.) ERHARD (na pragu, sijajući od radosti): Pa šta je to? Tetka Ela ovdje! (Požuri do nje i hvata je za ruke) Tetka, tetka! Ne, pa zar je moguće! Ti ovdje? ELA (ovije mu ruke oko vrata): Erharde! Moj dragi, dobri dečko! Kako si porastao! Ah, koliko mi je drago da te opet vidim! GOSPOĐA BORKMAN (oštrim tonom): Šta ovo znači, Erharde, skrivaš se u hodniku? GOSPOĐA VILTON (brzo): Erhard — gospodin Borkman me je dopratio. GOSPOĐA BORKMAN (mjeri ga očima): Tako-tako, Erharde, ti ne dolaziš prvo svojoj majci? ERHARD: Bio sam samo trenutak kod gospođe Vilton •— da povedem malu Fridu. GOSPOĐA BORKMAN: Je li i gospođica Foldal s vama? GOSPOĐA VILTON: Da, vani je u hodniku. ERHARD (govori kroz vrata): Idite vi samo gore, Fnida. (Pauza. Ela posmatra Erharda. On je malo zbunjen i nestrpljiv, ponovo izađe i zatvori vrata za sobom.) GOSPOĐA BORKMAN (usiljeno učtivo): Da, gospođo Vilton, ako želite ovdje provesti veče, onda — GOSPOĐA VILTON: Hiljadu puta hvala, draga gospođo Borkman. To mi nikako nije namjera. Mi smo pozvani negdje drugo. Očekuju nas kod advokata Hinkela. GOSPOĐA BORKMAN (pogleda je): Nas? Na koga mislite? GOSPOĐA VILTON (smijući se): No, zapravo mislim samo na sebe. Ali dame iz te kuće su me zamolile da i Studenta Bork-mana povedem sa sobom — ako ga slučajno vidim. GOSPOĐA BORKMAN: I to je bio slučaj, kako vidim. GOSPOĐA VILTON: Da, na sreću. Pošto je bio tako ljubazan da navrati kod mene — zbog male Fride. GOSPOĐA BORKMAN (suho): Erharde, nisam znala da ti poznaješ porodicu — te Hinkelove.
ERHARD (iritiran): Zapravo ih i ne poznajem. (Nastavlja malo nestrpljivo) Ti, majko, najbolje znaš koje ja ljude poznajem, a koje ne. GOSPOĐA VILTON: O, dragi bože! U toj kući lako je upoznati se. Čili, veseli, gostoljubivi ljudi. Mnogo mladih dama! GOSPOĐA BORKMAN (značajno): Koliko ja poznajem svoga sina, to nije društvo za njega, gospođo Vilton. GOSPOĐA VILTON: Dragi bože, ali on je isto tako mlad, gospođo Borkman! GOSPOĐA BORKMAN: Da, bogu hvala, mlad je. — Inače bi bilo žalosno. ERHARD (teško skriva nestrpljenje): No, da, da, majko, razumije se samo po sebi da večeras ne idem Hinkelovima. Ostaću, naravno, s tobom i tetkom Elom. GOSPOĐA BORKMAN: To sam i znala, dragi moj Erharde. ELA: Ne, Erharde, radi mene nemoj da ostaješ — ERHARD: Ne, ne, draga tetka, sve je u redu. (Pogleda nesigurno gospođu Vilton) Ali šta ćemo sad? Može li se to, zapravo, uraditi? Pa vii ste već pristali — u moje ime. GOSPOĐA VILTON (veselo): Gluposti! Sto se ne bi moglo? Kad se već nađem u onim svijetlim, svečanim salonima •— usamljena i napuštena — onda ću već nekako otkazati — u vaše ime. ERHARD (otegnutoj: Pa, ako vi mislite da se može, onda — GOSPOĐA VILTON (lako i živahno): Ja sam već mnogo, mnogo puta pristajala i otkazivala — i u svoje ime. A vi ste htjeli da napustite svoju tetku koja je tek doputovala? Fuj, gospodine Erharde, zar se tako ponaša dobar sin? GOSPOĐA BORKMAN (neugodno dirnuta): Sin? GOSPOĐA VILTON: Ili, da kažemo, posinak, gospođo Borkman. GOSPOĐA BORKMAN: Da, tako morate reći. GOSPOĐA VILTON: Ah, po mom mišljenju, dobroj pomajci duguje se više zahvalnosti nego pravoj majci. GOSPOĐA BORKMAN: Je li to vaše vlastito iskustvo? GOSPOĐA VILTON: Mili bože, ja svoju majku nisam dobro ni poznavala. Ali da sam i j a imala tako ddbru pomajku, onda možda ne bih sada bila tako — tako nevaspltana, kao što ljudi o meni govore. (Erhardu) Sad, dakle, lijepo ostanite kod kuće sa mamom i tetkom — i pijte čaj, gospodine studente! (Damama) Adieu, draga gospođo Borkman! Preporučujem se, draga gospođice. (Dame šuteći otpozdravljaju. Ona polazi.) ERHARD (ide za njom): Da vas malo ispratim —? \ GOSPOĐA VILTON (kod vrata, odbijajući): Ni koraka me nećete pratiti. Ja sam već navikla da sama idem svojim puteni. (Zastaje na vratima, pogleda ga i klimne glavom) Ali dobro se čuvajte, gospodine studente Borkman, to vam ja kažem. ERHARD: Čega treba da se čuvam? GOSPOĐA VILTON (veselo): Pa, ako sad pođem — kako sam rekla, usamljena i napuštena — e, onda ću isprobati svoje čarolije na vama. ERHARD (veselo): Ah, tako! Opet ćete probati. GOSPOĐA VILTON (napolja ozbiljno): Da, čuvajte se! Kad sada pođem, reći ću u sebi — svom snagom svoje volje ću reći: studente Erharde Borkmane — odmah uzmite svoj šešir! GOSPOĐA BORKMAN: I on će ga onda uzeti, mislite? GOSPOĐA VILTON (smije se): Još pitate — odmah će ga zgrabiti. A onda ću dalje reći: Obucite lijepo svoj ogrtač, Erharde Borkmane! I kaljače! Ne zaboravite kaljače. I pođite za mnom. Poslušno, poslušno, poslušno! ERHARD (sa usiljenom vedrinom): U to možete biti sigurna! GOSPOĐA VILTON (podignutog prsta): Poslušno! Poslušno! — Laku noć! (Ona se smije, klima glavom damama i zatvara vrata za sobom.) GOSPOĐA BORKMAN: Bavi li se ona zaista takvim vještinama? ERHARD: Ma, ni govora. Kako to možeš misliti? Ona se samo šali. (Prekida se) Ali ne govorimo više o gospođi Vilton. (On prisiljava Elu da sjedne u naslonjač kraj peći.)
ERHARD (stoji trenutak i gleda je): A ti si prevalila toliki put, tetka Ela! I to usred zime! ELA: Morala sam najzad, Erharde. ERHARD: Kako to? ELA: Morala sam najzad konsultovati Ijekare ovdje u gradu. ERHARD: To je pametno. ELA (smiješi se): I ti misliš da je pametno? ERHARD: Mislim da je pametno što si se najzad odlučila na to. GOSPOĐA BORKMAN (sjedeći na otomanu, hladno): Zar si bolesna, Ela? ELA (pogleda je oštro): Ti vrlo dobro znaš da jesam. GOSPOĐA BORKMAN: No, da, malo bolešljiva si oduvijek bila. ERHARD: Dok sam još bio kod tebe, često sam ti govorio da treba da odeš Ijekaru. ELA: Ah, u mome kraju nema ni jednog u koga imam povjerenja. A onda to još i nisam toliko osjećala. ERHARD: Je li ti sada gore, tetka? ELA: O, da, dečko moj, sad mi je svakako gore. ERHARD: AH ipak nije opasno? ELA: Pa, kako se uzme. ERHARD (usrdno): Da. ali onda, draga tetka, onda ne smijieš opet tako skoro kući. ELA: Ne, to i neću. ERHARD: Moraš ostati u gradu. Jer tamo imaš najbolji izbor Ije-kara. ELA: Tako sam i ja mislila, kad sam poduzela ovaj put. ERHARD: I gledaj da se lijepo smjestiš — onako u nekom tihom, prijatnom panisonu. ELA: Jutros sam odsjela u svom starom stanu. ERHARD: No, tamo ti je sasvim ugodno. ELA: To, da, ali tamo ipak neću stalno ostati. ERHARD: Tako? A zašto nećeš? ELA: Jer sam se sjetila nečeg boljeg, kad sam došla ovamo. ERHARD (začuđeno): Tako —? Sjetila si se nečeg boljeg —? GOSPOĐA BORKMAN (plete, ne dižući pogled): Tvoja tetka hoće da stanuje ovdje na svom imanju. Erharde. ERHARD (gleda ih naizmjenično): Ovdje! Kod nas! Kod sviju nas! — Je li to istina, tetka? ELA: Da, sad sam se na to odlučila. GOSPOĐA BORKMAN (kao gore): Pa ti znaš da ovo sve pripada tvojoj tetki. ELA: I ta'ko ću ostati ovdje kod vas. Erharde. Barem za sada. Do daljnjeg. Stanovaću sama. Prijeko u naisrtojniiikovoj kući — ERHARD: Lijepo. Pa tamo je uvijek spremna soba za tebe. (Sa iznenadnom živahnošću) Pade mi na pamet, tetka, zar ti nisi jako umorna od puta? ELA: Malo sam umorna, svakako. ERHARD: No, onda bi morala rano u krevet, ja mislim. ELA (gleda ga smiješeći se): To i hoću. ERHARD (usrdno): Pa bismo onda mogli sutra dalje razgovarati, zar ne, ili neka drugi dan? Do mile volje. O svim mogućnostima. Ti, majka i ja. Zar to ne bi bilo mnogo bolje, tetka? GOSPOĐA BORKMAN (uzbuđeno, ustajući sa otomana): Erharde, ja vidim na tebi da se spremaš da odeš od mene. ERHARD (trgne se): Kako to misliš? GOSPOĐA BORKMAN: Hoćeš da odeš — Hiin'kelovim. ERHARD (nehotično): Ah, tako! (Pribere se) Da, pa zar ti misliš da je bolje da ostanem ovdje i da tetki Eli ne dam da ode ina spavanje? Tetka Ela je ipak bolesna, majko. Razmisli! GOSPOĐA BORKMAN: Ti hoćeš da ideš Hinkelovim, Erharde! ERHARD (nestrpljivo): Ali, bože dragi, majko, — čini mi se da ne mogu drugačije. Šta ti misliš, tetka? ELA: Najbolje je da ti sam odlučiš potpuno slobodno. GOSPOĐA BORKMAN (okrene se prijeteći prema njoj): Hoćeš da ga otuđiš od mene! ELA (ustane): O, kad bih samo mogla, Gunhild! (Odozgo se začuje muzika.)
ERHARD (previja se kao u bolovima): Ah, ovo više ine mogu da izdržim! (Gleda oko sebe) Gdje mi je šešir? (Eli) Poznaješ li ovaj komad što se gore svira? ELA: Ne. Ste je to? ERHARD: To je "Dance macabre". "-Mrtvački ples". Zar ne poznaješ "Mrtvački ples", tetka? ELA (s turobnim osmijehom): Još ne, Erharde. ERHARD (gospođi Borkman): Majko, — preklinjem ite — pusti me da idem! GOSPOĐA BORKMAN (gleda ga kruto): Od isvoje majke da ideš? Dakle, stvarno? ERHARD: Pa doći ću opet — možda već sutra! GOSPOĐA BORKMAN (u strastvenom uzbuđenju): Hoćeš da ideš od mene! Tim tuđim ljudima! Tim — tim — ne, ine mogu to ni da zamislim! ERHARD: Tamo je sve osvijetljeno. I Ama mladih, veselih lica. I muzike, majko! GOSPOĐA BORKMAN (pokazuje prema gore): Tamo gore, i tamo ima muzike, Erharde. ERHARD: Ta 'muzika — ona me tjera od kuće. ELA: Zar ne dopuštaš svome ocu nimalo samozaborava? ERHARD: O, svakako. Dopuštam i želim, hiljadu puta. Samo kad r-^ to ine bih morao i sam slušati. GOSPOĐA BORKMAN (gleda ga opominjući): Budi jak, Erhar-;, de! Jak, dečko moj! Nikad ne zaboravljaj da imaš svoju veliku misiju! , ERHARD: Ah, majko, — poštedi me takvih razgovora! Ja nisam stvoren za misionara. — Laku noć, tetka! Laku noć, majko! (Žurno odlazi kroz hodnik.) GOSPOĐA BORKMAN (poslije kraće pauze): Ti ćeš ga, izgleda, opet uskoro zadobiti, Ela. ELA: Kad bih mogla u to povjerovati. GOSPOĐA BORKMAN: Ali vidjećeš: ubrzo ćeš ga opet izgubiti. ELA: Zbog tebe, misliš? GOSPOĐA BORKMAN: Zbog mene ili zbog — one druge. ^ ELA: Onda radije i ona nego ti. GOSPOĐA BORKMAN (klima lagano glavom): Razumijem. To i ja kažem. Radije i ona nego ti. l__ ELA: Pa kud god ga to najzad bude odvelo — GOSPOĐA BORKMAN: To bi na kraju bilo svejedno — gotovo bih rekla •— ELA (uzima svoj mantil i šešir): Prvi put u isvom životu da se dvije sestre bliznafcinje u nečemu slažu —. Laku noć, Gunhild. (Ona odlazi kroz hodnik. Muzika odozgo odjekuje jače.) GOSPOĐA BORKMAN (stoji nepokretna, onda zadrhti, zgrči se i šapće nehotično): Vuk opet zavija. — Bolesni vuk. (Stoji jedan trenutak, onda se baci na tepih, jeca i previja se i šapće u, svom jadu) Erharde! Erharde! — ostani mi vjeran! Ah, vrati se i pomozi svojoj majci! Ja ne mogu više podnositi ovaj život! DRUGI ČIN Stara velika raskošna sala kuće Renthajmovih. Zidovi su pokriveni starim goblenima na kojima su predstavljene scene iz lova, pastiri i pastirice, sve u zatvorenim, blijedim bojama. Na lijevom zidu dvokrilna vrata a dalje naprijed klavir. U lijevom uglu zadnjeg zida tapecirana vrata. U sredini desnog zida veliki izrezbareni hrastov pisaći sto sa mnogo knjiga i papira. Desno, prema naprijed, sofa sa stolom i stolicama. Namještaj je u strogom ampir stilu. Na pultu i na stolu gore lampe. Jon Gabrijel Borkman stoji kraj klavira sa rukama na leđima i sluša Fridu Foldal koja upravo svira posljednje taktove "Dance macabre". Borkman je srednje visine, uspravan i snažan čovjek od šezdeset godina. Otmjenog izgleda, finog profila, prodornih očiju. Kosa i brada su mu snježno bijeli i kovrdžavi. Na njemu je crno, ne savim moderno, odijelo i bijela
kravata. Frida Foldal je zgodna, blijeda djevojčica od petnaest godina. Lice joj ima izraz umora i napregnutosti. Na njoj je svijetla Kaljina, oskudno ukrašena. Sviranje je završeno. Pauza. BORKMAN: Pogodite gdje isam prvi put čuo zvuke kao što su ovi ovdje? FRI'DA (nagne se prema njemu): Gdje, gospodine Borkmane? BORKMAN: Bilo je to dolje, u rudnicima — FRIDA (ne razumije): U rudnicima — tako? BORKMAN: Pa morate znati da sam ja .rudarski sin. Ili to možda niste znali? FRIDA: Ne, gospodine Borkmane. BORKMAN: Rudarski isin. I moj otac ime je ponekad vodio dolje u rudnik. •— Tamo u dubini pjeva ruda. FRIDA: Tako? Zar pjeva? BORKMAN (klimne glavom): Kad je razbijaju. Udarci čekića koji ije razbijaju — to su ponoćna zvona koja zvone i oslobađaju. Zato ruda pjeva — od radosti •— na svoj način. FRIDA: A zašto to, gospodine Borkmane? BORKMAN: Ona želi napolje na dnevno svjetlo, da služi čovjeku. (On hoda tamo-amo, stalno s rukama na leđima.) FRIDA (malo sjedi i čeka, onda pogleda na sat i ustane): Izvinite, gospodine Borkmane, ali ja, nažalost, moram sada da idem. BORKMAN (zastane pred njom): Već hoćete da idete? FRIDA (slaže note u tašnu): Stvarno moram. (Vidno zbunjena) Jer, večeras sam naručena. BORKMAN: Negdje u društvo? FRIDA: Da. BORKMAN: I sviraćete pred tim društvom? FRIDA (grize se za usnu): Ne, treba da sviram za iples. BORKMAN: Samo za ples? FRIDA: Da. Poslije večere će se plesati. BORKMAN (posmatra je trenutak): Svirate li raido za ples tako po kućama? FRIDA (oblači kaput): Ako mogu da dobijem ponudu, onda —. Pa, meato se tako zaradi — BORKMAN (ispitujući): Je li to vaša prva i jedina misao kad tako sjedite i svirate za ples? FRIDA: Ne. Prije svega mislim kako je tužno što i ja u tom plesu ne mogu učestvovati. BORKMAN (klima glavom): To ,sam baš htio da znam. (Hoda nemirno) Da, da, da •— sam ne moći učestvovati, to je .najtužnije od svega. (Zastane) Ali jednu prednost imate vi, Frida. FRIDA (pogleda upitno): A ta je, gospodine Borkmane? BORKMAN: Ova: vi u .svom biću imate više muzike nego čitavo to društvo plesača zajedno. FRIDA (smiješi se, izbjegavajući): Ah, to baš nije tako sigurno. BORKMAN (visoko diže kažiprst, opominjući): Vi valjda nećete biti tako ludi da sumnjate u sebe? FRIDA: Ali, dragi bože, ako niko o tome ništa ne zna? BORKMAN: Ako vi sami znate, to je dovoljno. •— Gdje to svirate večeras? FRIDA: Prijeko kod advokata Hinkela. BORKMAN (pogleda je, iznenada strogo): Hinkela, rekli ste? FRIDA: Da. BORKMAN (sa gorkim i oštrim smiješkom): Zar svijet ide tom čovjeku u kuću? Zar taj čovjek može da ima društvo? FRIDA: O, da, doći će mnogo svijeta, čula sam od gospođe Vilton. BORKMAN (žestoko): Ali kakvog svijeta? Možete li mi to reći? FRIDA (malo plašljivo): Ne, to stvarno ne znam. O, da, tačno, gospodin student Borkman će danas biti tamo. BORKMAN (pogođen): Erhard! Moj sin! FRIDA: Da, i on će biti itamo. BORKMAN: Otkud to znate? FRIDA: Sam mi je rekao.
Prije jedan sat. BORKMAN: Zar je on danas ovdje? FRIDA: Da, bio je cijelo popodne kod gospođe Vilton. BORKMAN (ispitujući): Znate li da li je bio ovdje u kući? Mislim, da li je bio dolje i s nekim razgovarao? FRIDA: Da, bio je trenutak kod milositive gospođe u sobi. BORKMAN (gorko): Aha, to sam i mislio. FRIDA: Ali kod nje je, mislim, bila još i neka nepoznata dama. BORKMAN: Je li? No, da, pa gospodi dolje poneko i dođe. FRIDA: A kad poslije sretnem mladog gospodina, treba li da mu kažem da dođe i ovdje do vas? BORKMAN (osorno): Ništa mu nećete reći! To ja sebi neću dozvoliti! Ljudi koji žele da me vide, treba sami da dođu. Ja nikog ne molim. FRIDA: Ne, ne, onda mu neću ništa reći. — Laku noć. BORKMAN (hoda gore-dolje i brunda): Laku noć. FRIDA: Smijem li možda sići sporednim stepenicama? To je kraći put. BORKMAN: Naravno. — Što se mene tiče, siđite kuda hoćete! A sad, laku noć! FRIDA: Laku noć, gospodine Borkmane. (Odlazi na mala tapecirana vrata u pozadini lijevo.) (Borkman ode zamišljeno do klavira i hoće da ga zatvori, ali to ne učini. Gleda oko sebe po praznoj sali i onda počinje da hoda tamo-amo između ugla gdje je klavir i desnog ugla u pozadini — bez prekida i odmora, tamo-amo. Konačno ode do pisaćeg stola, oslušne u pravcu dvokrilnih vrata, brzo uzme neko ručno ogledalo, gleda se i ureduje kravatu. Neko pokuca na dvokrilna vrata. Borkman čuje kucanje, brzo pogleda prema vratima, ali šuti. Poslije jednog trenutka kucanje se ponovi, ali jače.) BORKMAN (nasloni se, stojeći kraj klavira, lijevom rukom na sto, a desnu ruku stavi u kaput na grudima): Slobodno! (Vilhelm Foldal ulazi oprezno. On je čovjek istrošenog izgleda, povijenog držanja, nježnih plavih očiju i tanke, duge, sijede kose koja mu pada preko kragne kaputa. Pod rukom nosi neku tašnu. U ruci drži meki šešir i nosi velike rožnate naočari koje je digao na čelo.) BORKMAN (mijenja stav i gleda pridošlog sa mješavinom razočarenja i zadovoljstva): Ah, to si samo ti. FOLDAL: Želim lijepo dobro veće, Jon Gabrijele. Da, to sam ja — lično. BORKMAN (strogog pogleda): Uostalom, mislim da dolaziš prilično kasno. FOLDAL: Pa, slušaj, put do ovamo nije sitnica. Naročito za nekog k-o mora da ide pješice. BORKMAN: A zašto ti uvijek ideš pješice, Vilhelme? Pa tramvaj ti je sasvim blizu. FOLDAL: Hodati je zdravije. A onda i uštedim deset pfeniga. —-No, je li Frida već dolazila i svirala ti? BORKMAN: Ovaj čas je izašla. Zar se niste sreli napolju? FOLDAL: Ne. Nisam je vidio već čitavu vječnost. Otkad je u kući kod te gospođe Vilton. BORKMAN (sjeda na sofu i pokazuje rukom na stolicu): Sjedi i ti, Vilhelme. FOLDAL (sjeda na rub stolice): Hvala lijepo. (Gleda ga turobno) Ah, ti ne bi vjerovao kako se osjećam usamljen otkad je Frida otišla iz kuće. BORKMAN: Gospode bože, pa ti imaš još dovoljno djece. FOLDAL: Bog zna da imam. Još petoro. Ali Frida, ona je bila jedina koja me je malo razumjela. (Trese tužno glavom) Oni drugi me baš nikako ne razumiju. BORKMAN (gleda mračno preda se i prstima bubnja po stolu): Da, to je upravo to. T o je prokletstvo koje leži na nama ipojedincima, na izabranima; masa, gomila — onaj prosjek
— oni neimaju razumijevanja za nas, Vilhelme. FOLDAL (rezignirano): Razumijevanje — to se i ne traži odmah. Sa malo strpljenja, uvijek se može malo i pričekati dok ono ne dođe. (Sa suzama u glasu) Ali ima nešto još gore! BORKMAN (žestoko): Nešto gore od toga ne postoji! FOLDAL: O, ipak postoji, Jone Gabrijele. Ja sam upravo — prije nego što sam izašao — imao scenu kod kuće. BORKMAN: Kakvu to? FOLDAL (iskreno): Kod kuće, tamo — tamo me preziru. BORKMAN (plane): Preziru te —! FOLDAL (briše oči): Davno sam ja to već primijetio. Ali danas se jasno pokazalo. BORKMAN (poslije kratke pauze): Sigurno nisi dobro izabrao kad si se ženio. FOLDAL: Nisam ni imao prilike da biram. Uostalom — čovjek zaželi da se oženi kad polako zađe u godine. A onako reduciran, onako pao na niske grane kao što sam ja tada bio — BORKMAN (skoči Ijutito): Je li to meni upućeno? Predbacuješ —! FOLDAL (plašljivo): Ali, za božju volju, Jone Gabrijele — BORKMAN: Jeste, ti to misliš na propast koja je zadesila banku —! FOLDAL (umirujući): Ali u toj stvari ja ne bacam krivnju na tebe! Bože me sačuvaj —! BORKMAN (brunda i ponovo sjeda): No, onda je u redu. FOLDAL: Uostalom, nemoj da misliš da se ja tužim na ženu. Jako obrazovana baš nije, ta dobra duša, — to je istina. Ali s njom se može izaći na kraj. Ne, znaš, djeca su to — BORKMAN: Mogu zamisliti. FOLDAL: Jer djeca •— ona ipak imaju više kulture. I zato više zahtijevaju od života. BORKMAN (gleda sa saučešćem): l zato tebe preziru ti nevaljalci, Vilhelme? FOLDAL (sliježe ramenima): Pa, vidiš, ja nisam napravio neku naročitu karijeru. To moram priznati — BORKMAN (primakne mu se bliže i dotakne ga rukom): Znaju li oni da si ti napisao jednu tragediju u svojoj mladosti? FOLDAL: Naravno da znaju. Ali izgleda da to na njih ne pravi neki osobit utisak. BORKMAN: Onda su oni stvarno bez razumijevanja. Jer tvoja r tragedija je dobra. To je moje čvrsto ubjeđenje. / FOLDAL (sine u licu): Zar ne da ima ponešto dobro u njoj, Jone ; Gabrijele? Ah, bože, kad bih je samo mogao negdje konačno '^( i plasirati —. (Počne žurno otvarati tašnu i listati papire) — Pazi ovamo! Sad ću ti pokazati neke izmjene — BORKMAN: Ponio si je? FOLDAL: Da, ponio sam je. Već dugo ti je nisam čitao. I zato sam mislio, možda bi te malo rastreslo da saslušaš jedan ili dva čina — 17R BORKMAN (odbijajući ustaje): Ne, ne, ostavimo to radije za drugi put. FOLDAL: No, da, kako ti hoćeš. (Borkman hoda tamo-amo. Foldal opet spremi rukopis.) BORKMAN (zastane): Istina je ono što si maločas rekao — ti nisi napravio nikakvu karijeru. Ali ovo ti obećavam, Vilhelme: kad jedanput kucne čas zadovoljenja za mene — _FOLDAL (hoće da ustane): Ah, kako sam ti zahvalan —! BORKMAN (pokretom ruke): Sjedi samo. (U sve većem uzbuđenju) Kad kucne čas zadovoljenja za mene — kad oni uvide da ne mogu bez mene —. Kad dođu ovamo k meni — da me na koljenima mole i preklinju da opet preuzmem upravu banke —! Nove banke koju su osnovali —• i kojom neće znati da upravljaju •—. (Postavi se kraj pisaćeg stola kao ranije i udara se po grudima) Ovdje ću da stojim i da ih dočekam! I širom zemlje će se čuti kakve uslove postavlja Jon Gaforijel Borkman kad —. (Naglo zašuti i zuri u Foldala) Gledaš me kao
da sumnjaš! Možda ne vjeruješ da će doći? Da jedanput moraju k meni doći — moraju? Zar ne vjeruješ? FOLDAL: Da, boga mi vjerujem, Jone Gabrijele. BORKMAN (ponovo sjeda na sofu): Ja u to čvrsto vjerujem. Znam sa nepokolebljivom sigurnošću — da će doći. — Kad ne bih imao tu sigurnost — davno bih već sebi prosvirao kuglu kroz glavu. FOLDAL (uplašeno): Ah, za ime božje —! BORKMAN (trijumfalno): Ali oni će doći! Oni već dolaze! Pazi samo! Svaki dan, svaki sat ih mogu očekirvati. I ti vidiš, ja sam pripravan da ih primim. FOLDAL (sa uzdahom): Kad bi samo uskoro došli —. BORKMAN (nemirno): Da, naravno, vrijeme prolazi — godine prolaze, život — ne, ne — ne usuđujem se da mislim na to! (Pogleda ga) Znaš li kako se ponekad učinim sam sebi? FOLDAL: Kako? BORKMAN: Učinim se sam sebi kao Napoleon koji je u prvoj svojoj bitki postao bogalj. FOLDAL (stavlja ruku na tašnu): To osjećanje je i meni poznato. BORKMAN: No, da, to jest u manjem obimu. FOLDAL (mirno): Moj mali pjesnički svijet ima za mene veliki značaj, Jone Gabrijele. BORKMAN (žestoko): Da, ali ja koji sam mogao imati milione! Sve one rudnike koje bih otvorio! Nova okna do beskraja! Vodopade! Kamenolome! Trgovačke i brodarske veze po čitavom svijetu. Sve, sve bih ja to sam ostvario. FOLDAL: Da — znam to dobro. T i se ne bi ni pred čim zaustavio. BORKMAN (krši ruke): A sada moram da sjedim ovdje kao sramotno ustrijeljeni tetrijeb i da gledam kako me drugi prestižu — i kako mi ispred nosa odnose komad po komad. FOLDAL: Čuj! I meni je isto tako. BORKMAN (ne obraćajući pažnju): Je li iko tako nešto doživio! •Bio sam već pred samim ciljem. Samo osam dana mi je trebalo i svi bi depoziti opet bili vraćeni. Svti vrijednosni papiri koje sam onako hrabro bio prisvojio bili bi opet na svom starom mjestu. Za dlaku samo pa bi bila ostvarena velika akcionarska društva. Niko ne bi ni pfeniga izgubio. — FOLDAL: Bože dragi, da, tako blizu cilja kao što si ti bio — BORKMAN (bijesno): I tada me izdajnik udari s leđa! Baš u odlučnom trenutku! (Pogleda ga) Znaš li šta ja smatram najgnusnijim zločinom koji može počiniti jedan čovjek? FOLDAL: Ne, a šta? BORKMAN: Ne ubistvo. Ne ni krađu, ni noćnu provalu. Čak ni krivokletstvo. Jer takva djela se većinom čine ljudima koje mrzimo ili onima prema kojima smo ravnodušni pa nas se ne tiču. FOLDAL: Dakle, šta je najgnusnije, Jone Gabrijele —? BORKMAN (naglašeno): Najgnusnije je kad prijatelj zloupotrijebi 'povjerenje prijatelja. FOLDAL (malo zamišljeno): Da, ali slušaj — BORKMAN (ljuti se): Vidim na tebi šta hoćeš da kažeš. Ali to nije tako. Ljudi koji su u banci imali vrijednosne papire, oni bi sve dobili natrag. Do posljednjeg novčića! — Ne, dragi moj, — najgnusnije što čovjek moži da učini to je da zloupotrijebi pisma svog prijatelja — da iznese u javnost ono što je jedino njemu bilo povjereno, u četiri oka, kao da je šapatom rečeno u tamnoj, praznoj', zaključanoj sobi. Čovjek koji se služi takvim sredstvima je skroz na skroz zatrovan i za-kužen nekim više nego nitkovskim moralom. A takvog sam prijatelja ja imao •—•. I taj me je upropastio. FOLDAL: Naslućujem na koga misliš. BORKMAN: U mom cijelom životu nije bilo sitnice koju mu nisam otkrio. I onda, kad
je došao trenutak, on je okrenuo protiv mene oružje koje sam mu sam dao u ruke. FOLDAL: Nikad nisam mogao da shvatim, zašto je —? Svakako svijet je tada svašta pričao — BORKMAN: Šta se pričalo? Pa reci mi. Ja ništa ne znam. Ja sam •odmah bio — izoliran. Šta je svijet pričao, Vilhelme? FOLDAL: Trebalo je da postaneš ministar, govorilo se. BORKMAN: Taj položaj mi je bio ponuđen. Ali ja sam odbio. FOLDAL: Onda mu, dakle, nisi stajao na putu. BORKMAN: O, ne, iz tog razloga me nij.e izdao. FOLDAL: E, onda stvarno ne shvaćam — BORKMAN: Tebi mogu reći, Vilhelme. FOLDAL: Pa? BORKMAN: Znaš, bilo je to — u vezi sa ženama. FOLDAL: Ženama? Ali, Jane Gabrijele —? BORKMAN (odbi)a): Da, da, da, i ne govorimo sad više o tim starim, glupim pričama. — Ministar, naravno, nije postao n i jedan od nas. FOLDAL: Ali on je otišao u vrhove. BORKMAN: A ja sam se survao u ponor. FOLDAL: O, kakva strašna tragedija — BORKMAN (klima glavom): Gotovo tako strašna, kao tvoja, ako bolje razmislim. FOLDAL (iskreno): Da, barem isto toliko strašna. BORKMAN (smije se tiho): Ali, s druge strane posmatrano, to je ipak neka vrata komedije. FOLDAL: Komedije? To? BORKMAN: Kako se sada razvija — da. Jer, pazi samo — FOLDAL: Dakle? BORKMAN: Kad si ti došao, Fridu više nisi našao ovdje. FOLDAL: Ne. BORKMAN: Pa, dok nas dvojica ovdje sjedimo, ona svira za ples kod tog čovjeka koji je mene izdao i oborio. FOLDAL: Ali ja nemam pojma o tome! BORKMAN: Da, uzela je svoje note i otišla odavde u — u kuću tog gospodina. FOLDAL (izvinjavajućim tonom): Da, da, jadno dijete, — BORKMAN: I pogodi kome. između ostalih, svira? FOLDAL: Kome? BORKMAN: Mome sinu. FOLDAL: Sta? BORKMAN: Da, šta na to kažeš, Vilhelme? Moj sin je večeras tamo u redovima plesača. Zar onda nije u redu ako govorim o komediji? FOLDAL: Ali onda on sigurno ništa ne zna. BORKMAN: Sta ne zna? FOLDAL: On sigurno ne zna na kakav je način on — taj — no •— BORKMAN: Nazovi ga mirno imenom. Sad me više ne nervira kad ga čujem. FOLDAL: Ja sam uvjeren da tvoj sin ne zna kako se sve ono da-silo, Jone Gabrijele. BORKMAN (sjedi mračno i kucka po stolu): Slušaj, on to zna, u to sam potpuno siguran. FOLDAL: Ali kako je onda moguće da on posjećuje tu kuću? BORKMAN (trese glavom): Moj sin gleda sve to drugačijim očima nego ja. Zakleo bih se da je on na strani mojih neprijatelja! O,ni sigurno misli, kao i oni, da je advokat Hinkel samo izvršio svoju prokletu dužnost i obavezu, kad je otišao tamo i izdao me. FOLDAL: AM, dragi bože, ko mu je mogao predstaviti stvari u 'takvom svjetlu ? BORKMAN: Ko? Zar si zaboravio ko ga je odgajao? Prvo njegova tetka — od njegove šeste ili sedme godine. A kasnije — njegova majka! FOLDAL: Mislim da im činiš nepravdu u toj stvari. BORKMAN: Ja nikad nikome ne činim nepravdu! Kažem ti, one su ga nahuškale protiv mene, jedna kao i druga! FOLDAL (popustijivo): No, da, da — onda je, valjda, tako. BORKMAN (ogorčeno): O, te žene! One nam samo zagorčavaju i razaraju život!
Upropaštavaju nam sudbinu — i sav naš uspjeh. FOLDAL: Pa, nisu sve takve. BORKMAN: Je li? Pomeni mi jednu jedinu koja nešto vrijedi? FOLDAL: Ne, to je baš to. Ono malo što ih ja poznajem, ne vrijedi ništa. BORKMAN (podrugljivo): Šta nam vrijedi ako i ima drugačijih žena — kad ih ne znamo! FOLDAL (toplo): O, da, Jone Gabrijele, to nešto vrijedi. Nije li divna i uzvišena pomisao ako znamo da negdje tu oko nas ili u nepoznatoj daljini — postoji prava žena? BORKMAN (nestrpljivog izraza): Ah, prestani samo sa svojim pj esničkim brblj arij ama! FOLDAL (gleda ga duboko uvrijeđen): Pjesničke brbljarije — tako nazivaš moje najsvetije vjerovanje? BORKMAN (tvrdo): Da, biću tako slobodan! I upravo je to razlog što nisi daleko stigao u životu. Kad bi samo htio da se okaniš tih stvari, mogao bih ti još pomoći da staneš na no ge — da se uzdigneš. FOLDAL (u velikom uzbuđenju): Ah, ti to svakako ne možeš BORKMAN: Mogu, samo kad opet dođem do vlasti. FOLDAL: To je sigurno još vrlo daleko. BORKMAN (žestoko): Misliš li, možda, da to vrijeme nikad neće doći? Odgovaraj! FOLDAL: Ne znam šta da ti odgovorim. BORKMAN (ustaje, hladan i otmjen, pokazujući kretnjom ruke na vrata): Onda si ti ovdje suvišan. FOLDAL (brzo): Suvišan —! BORKMAN: Ako ne vjeruješ da će se moja sudbina promijeniti — FOLDAL: Ali ne mogu vjerovati nešto što je protiv svakog razuma! •— Morao bi biti rehabilitiran — BORKMAN: Dalje! Samo dalje! FOLDAL: Ja svoj ispit, doduše, nisam položio: ali toliko sam ipak naučio u svoje vrijeme — _BORKMAN (brzo): Misliš, to je nemoguće? FOLDAL: Nema takvog presedana. BORKMAN: I ne treba ako se radi o izuzetnim ljudima. FOLDAL: Zakon ne poznaje takve obzire. BORKMAN (tvrdo i odlučno): Ti nisi nikakav pjesnik. Vilhelme. FOLDAL (nehotice sklopi ruke): Kažeš li to potpuno ozbiljno? BORKMAN (odbija, ne odgovarajući): Nas dvojica samo gubimo vrijeme jedan s drugim. Najbolje je da više ne dolaziš. FOLDAL: Ti, dakle, hoćeš da odem! BORKMAN (ne gledajući ga): Nisi mi više potreban. FOLDAL (blago, dok uzima tašnu): No, da — to već može biti. BORKMAN: Oirtavo vrijeme si mi, znači, lagao. FOLDAL: Nisam nikad lagao. Jone Gabrijele. BORKMAN: Zar mi nisi vječno lažu ci ulijevao i nadu i vjeru i pouzdanje? FOLDAL: To nije bila laž, sve dok si i ti vjerovao u moj poziv. Dok si ti u mene vjerovao, vjerovao sam i ja u tebe. BORKMAN: Mi smo se, dakle, varali uzajamno. I na kraju smo sami sebe prevarili — jedan kao i drugi. FOLDAL: Ali zar to u osnovi nije prijateljstvo, Jone Gabrijele? BORKMAN (s gorkim osmijehom): Da, svakako, varati — to je prijateljstvo. Tu imaš pravo. Ja već imam jedno takvo iskustvo. FOLDAL (upravi pogled prema njemu): Dakle, nisam stvoren za
pjesnika. I to si mogao da mi kažeš tako nemilosrdno. BORKMAN (nešto mekšim tonom): Pa, ja baš i nisam stručan u toj oblasti. FOLDAL: A možda si i više nego što sam slutiš. BORKMAN: Ja? FOLDAL (tiho): Da, ti. Jer vidiš, ja sam i sam sumnjao •— tu i tamo. Bila je to jeziva sumnja — da li sam profućkao svoj život zbog jednog uobražen ja. BORKMAN: Ako sam u sebe sumnjaš, onda si na slabim nogama. FOLADL: Zato je za mene bila utjeha da ovamo dolazim i da se oslonim na tebe koji si imao vjere. (Uzima svoj šešir) — Ali sada si ti stranac za mene. BORKMAN: I ti za mene. FOLDAL: Laku noć, Jone Gabrijele. BORKMAN: Laku noć, Vilhelme. (Foldal odlazi lijevo.) (Borkman stoji trenutak na mjestu i zuri u vrata koja su se u međuvremenu zatvorila, učini kretnju kao da bi htio da vrati Foldala, ali predomisli se i počne opet da korača tamoamo, sa rukama na leđima. Onda zastane kod stola ispred sofe i ugasi lampu. U sali je sada polumrak. Odmah potom neko zakuca na tapecirana vrata lijevo u pozadini.) BORKMAN (stoji kraj stola, trgne se, okrene se i upita jakim glasom): Ko kuca? (Nema odgovora. Zakuca po drugi put.) BORKMAN (zastane): Ko je? Slobodno! (Ela Renthajm, sa upaljenom svijećom u ruci, pojavi se na vratima. Obučena je u istu crnu haljinu kao i ranije, sa mantilom lako prebačenim na ramena.) BORKMAN (zuri u nju): Ko ste vi? Ste hoćete od mene? ELA (zatvori vrata za sobom i približi se): To sam ja, Borkmane. (Ona stavlja svijeću na klavir i stoji tamo.) BORKMAN (stoji kao munjom pogođen, jednako zuri u nju i šapće poluglasno): Je li to — je li to Ela? Je li to Ela Renthajm? ELA: Da — "tvoja" Ela — kako si me prije zvao. U O'no vrijeme. Prije mnogo — mnogo godina. BORKMAN (kao gore): Da, ti si to, Ela, — sad vidim. ELA: Možeš li me prepoznati? BORKMAN: Da, sad počinjem da — ELA: Godine su bile surove i grube prema meni. Ne nalaziš li? BORKMAN (usiljeno): Malo si se promijenila. Tako na prvi pogled — ELA: Tamnih uvojaka koji su mi padali po vratu nema više. Uvo~ jaka koje si nekad tako rado uvijao oko svojih prstiju. BORKMAN (brzo): Tačno! Sad vidim, Ela. Ti si promijenila frizuru. ELA fs tužnim osmijehom): Sasvim tačno. — To je zbog frizure. BORKMAN (prelazi na drugo): Ja, ustalom, nisam ni znao da si u našem kraju. ELA: Pa tek sam doputovala. BORKMAN: A čemu taj put — sada po zimskom vremenu? ELA: To ću ti reći. BORKMAN: Želiš li nešto od mene? ELA: I od tebe. A prije nego što budemo o tome govorili, moram se vratiti daleko unazad. BORKMAN: Sigurno si umorna. ELA: Da, umorna jesam. BORKMAN: Zar nećeš sjesti? Tamo — na sofu. ELA: Hvala lijepo. Stvarno moram sjesti. (Ona ide nadesno i sjeda na prednji dio sofe. Borkman stoji kraj stola, s rukama na leđima, i gleda je. Kratka pauza.) ELA: Prošlo je beskrajno dugo vremena otkako smo nas dvoje stajali ovako jedno prema drugom, oči u oči, Borkmane. BORKMAN (mračno): Davno, davno je to bilo. A mnogo toga strašnog leži
u međuvremenu. ELA: Čitav jedan ljudski život leži u međuvremenu. Proigran ljudski život. BORKMAN (gleda je mračno): Proigran? ELA: Da, proigran. Za nas oboje. BORKMAN fs hladnim izrazom lica): Ja još ne smatram svoj život proigranim. ELA: Pa dobro — a moj život? BORKMAN: Tome si ti sama kriva, Ela. ELA (trgne se): I to ti kažeš? BORKMAN: Mogla si sasvim lijepo biti sretna i bez mene. ELA: Misliš? BORKMAN: Da si samo htjela. ELA (gorko): Ja svakako znam da me je jedan drugi čekao raširenih ruku •— BORKMAN: A ti si ga odbila — ELA: Jesam. BORKMAN: Odbijala si ga stalno, iz godine u godinu. ELA (podrugljivo): Iz godine u godinu sam odbijala sreću, hoćeš da kažeš? BORKMAN: Mogla si sasvim lijepo i s njim biti sretna. A onda bih j a bio spašen. ELA: Ti —? BORKMAN: Da, onda bi mene spasila, Ela. ELA: Kako to misliš? BORKMAN: On je vjerovao da sam ja razlog tvojim vječitim odbijanjima. — I onda se osvetio. Jer, to mu je bilo lako — pa imao je sva moja bezrezervna i povjerljivo napisana pisma u rukama. Njih je upotrijebio — i sa mnom je bilo svršeno — barem u prvi mah. Vidiš, za sve to si ti kriva. Ela. ELA: Eh, vidiš li, Borkmane, — na kraju će ispasti da sam j a kriva za tvoju grešku. BORKMAN: Kako se uzme. Ja dobro znam na čemu sve treba tebi da zahvalim. Ti si na licitaciji kupila ovo imanje, čitav posjed. Kuću si potpuno stavila na raspolaganje meni i — i svojoj sestri. Uzela si Erharda sebi — i brinula se za njega u svakom pogledu •— ELA: — dok mi je to bilo dopušteno — BORKMAN: — da, dopušteno od strane tvoje sestre. Ja se u ta kućna pitanja nikad nisam miješao. — Da, kako rekoh, ia znam kakve si ti žrtve prinijela meni i svojoj sestri. Ali to si ti i mogla, Ela. I ne smiješ zaboraviti da sam ja bio ta i koji te je doveo u položaj da to sve možeš. ELA fs pobunom): Tu si u velikoj zabludi, Borkmane. Moja unutrašnja osjećanja, moja topla ljubav prema Erhardu — i prema tebi — to me je tjeralo da tako učinim. BORKMAN (prekida je): Draga Ela, ostavimo osjećanja i takve stvari na stranu. To što sam rekao, mislio sam ovako: ako si postupila onako kako jesi, j a sam bio taj koji ti je pružio mogućnosti za to. ELA (smiješi se): Hm, mogućnosti, mogućnosti — BORKMAN (vatreno): Dabome, mogućnosti! Kad se vodila velika, odlučujuća bitka — kad nisam mogao da poštedim ni rođake ni prijatelje — kad sam milione koji su mi bili povjereni morao da uzmem i uzeo ih — tada sam poštedio sve što je bila tvoje, čitav tvoj imetak •— iako sam i s njim mogao raspolagati i upotrijebiti ga •— kao i sve drugo! ELA (mirno i hladno): To je sasvim tačno, Borkmane. BORKMAN: Svakako. I zato — kad su došli i odveli me •— našli su čitav tvoj imetak netaknut u trezorima banke. ELA (upravlja pogled prema njemu): Cesto sam razmišljala o tome — zašto si, zapravo, poštedio sve što je meni pripadalo — i jedino to? BORKMAN: Zašto? ELA: Da, zašto? Reoi mi.
BORKMAN (tvrdo i podrugljivo): Ti možda misliš da sam to učinio da imam nešto u rezervi — ako stvari pođu naopako? ELA: Ah, ne, to u ono vrijeme sigurno nisam mislila. BORKMAN: Nipošto! Ja sam čvrsto vjerovao u svoju pobjedu. ELA: Ali zašto si onda —? BORKMAN (slegne ramenima): Bože moj, Ela, nije tako lako sjetiti se razloga nekog svog postupka od prije dvadeset godina. Sjećam se samo: dok sam ovuda usamljen hodao i u tišini razmišljao o velikim poduhvatima koje sam htio da ostvarim, u duši saim se osjećao kako se, valjda, osjeća neki zrakoplovac. U besanim noćima mi se pričinjalo da punim neki džinovski balon i da se spremam da zaplovim iznad nesigurnog, opasnog okeana. ELA (smiješi se): A ipak nisi nikad sumnjao u pobjedu? BORKMAN (nestrpljivo): Takvi su ljudi, Ela. Sumnjaju i vjeruju u isto vrijeme. (Kao za sebe) I to je, valjda, bio razlog što nisam htio tebe i tvoj imetak da povezem sa sobom. ELA (napeto): Ali zašto, pitam te. Reci — zašto! BORKMAN (ne gledajući je): Čovjek ne nosi sa sobom ono najdragocjenije, kad polazi na takav put. ELA: Ti si ponio najdragocjenije: čitav svoj budući život. BORKMAN: Život nije uvijek najdragocjeniji. ELA (bez daha): Jesi li tada tako mislio? BORKMAN: Tako mi se čini. ELA: Mislio si da sam ja ono najdragocjenije? BORKMAN: Da, tako mi se nekako čini. ELA: A tada je već bilo prošlo dugo vremena otkako si me ostavio •— i oženio se — oženio se drugom! BORKMAN: Ostavio te, kažeš? Ti vrlo dobro znaš da su me viši obziri — no, recimo, drugi obziri — prisilili na to. Bez njegove pomoći nisam mogao napredovati. ELA (savladavajući se): Ostavio si me, dakle, iz — viših obzira. BORKMAN: Nisam se mogao odreći njegove pomoći. A cijena njegove pomoći bila si ti. ELA: I tu si cijenu platio. Cijelu svatu. Bez pogađanja. BORKMAN: Nisam imao drugog izbora. Morao sam pobijediti ili propasti, Ela. ELA (drhtavim glasom, gledajući u njega): Pa može li onda biti istina što kažeš da sam ti ja tada bila nešto najdragocjenije na svijetu? BORKMAN I tada i kasnije — još dugo, dugo. ELA: A ipak si me prokockao. Od svoje prave ljubavi napravio si trgovački posao sa drugim muškarcem. Prodao si moju ljubav za — za mjesto direktora banke! BORKMAN (mračno, spuštene glave): Nužda me je natjerala, Ela. ELA (ustaje sa sofe u strastvenom uzbuđenju): Zločinac! BORKMAN (trgne se, ali se savlada): Tu riječ sam već jedanput čuo. ELA: Ah, nemoj misliti da ciljam na ono što si učinio protiv prava i zakona. Šta si uradio sa akcijama — ili šta je to već bilo — šta si s tim učinio, vjeruj mi, to mi je potpuno svejedno! Da mi je bilo dopušteno da budem na tvojoj sitrani kad se sve to survalo •— BORKMAN (napeto): Sta bi bilo, Ela? ELA: Vjeruj mi, ja bih to s radošću podnosila zajedno s tobom. I sramotu i propast •— sve, sve; pomogla bih ti da podneseš — BORKMAN: Imala bi snage za to? I volje? ELA: I volje i snage. Jer tada nisam znala za tvoj veliki, strašni zločin — BORKMAN: Koji? Sta to misliš? ELA: Mislim na zločin za koji nema oproštenja. BORKMAN (zuri u nju): Ti mora da si luda.
ELA (pristupi mu bliže): Ti si ubica! Ti si počinio smrtni grijeh' BORKMAN (uzmiče prema klaviru): Ti si poludjela, Ela! ELA: Ti si u meni ubio život ljubavi, f Još bliže) Razumiješ li šta to znači? Biblija govori o nekom tajanstvenom grijehu za koji nema oproštenja. Ranije nisam mogla da shvatim šta se time misli. Sad sam shvatila. Veliki, neoprostivi grijeh — to je taj grijeh, kad se ubije život ljubavi u jednom čovjeku. BORKMAN: I to da sam ja učinio? ELA: Ti to j e si učinio! Ja, zapravo, nisam nikada bila potpuno svjesna toga, šta mi se bilo suprotstavilo — do ove večeri. To što si me ostavio i okrenuo se Gunhild — u tome sam jednostavno vidjela neku opštu nepostojanost s tvoje strane. I rezultat njenih bezdušnih mahinacija. I skoro mi se čini da sam te malo i prezirala — uprkos svemu. — Ali sad tek vidim! Ti si ostavio ženu koju si volio! Mene, mene, mene! Ono što ti je bilo najdragocjenije na svijetu, to si bio spreman da prodaš, iz koristoljublja! Ti imaš na savjesti dvostruko ubistvo! Ubistvo tvoje i moje duše! BORKMAN (hladno i savladavajući se): Po ovome prepoznajem tvoju strastvenu, naglu narav, Ela. Tebi odgovara da posmat-raš stvar s tog stanovišta. Pa ti si žena. I ti zato nećeš da znaš ni za šta drugo, nećeš da cijeniš ništa drugo na svijetu. ELA: Sigurno — i neću. BORKMAN: Samo stvari svoga srca — ELA: Samo to! Samo to! U pravu si. BORKMAN: Ali ne smiješ zaboraviti da saim ja muškarac. Kao žena bila si mi ono najdragocjenije na svijetu. Samo, ako tako mora biti, onda se jedna žena može zamijeniti drugom — ELA (gleda ga sa smiješkom): Jesi li to ti iskusio, kad si uzeo Gunhild za ženu? BORKMAN: Ne. Ali moji životni zadaci su mi pomogli da i t >> podnesem. Sve izvore moći u ovoj zemlji htio sam da potči-nim sebi. Sva bogatstva koja skrivaju zemlja i brda, šume i more, sve sam htio da osvojim, htio sam da steknem vlast i time ostvarim blagostanje za mnoge, mnoge hiljade drugih. ELA (izgubljena u uspomenama): Znam. Mnoge lijepe večeri proveli smo razgovarajući o tvojim planovima. BORKMAN: Da, s tobom sam to mogao, Ela. ELA: Smijala sam se tvojim planovima i pitala te, hoćeš li da probudiš sve zaspale duhove zlata. BORKMAN (klimne): Tih riječi se još sjećam. (Polako; "Zaspali duhovi zlata". ELA: Ali ti to nisi smatrao šalom. Govorio si: da, da, Ela, baš to hoću. BORKMAN: Tako je i bilo. Trebalo je samo da učinim prvi korak —. A to je tada zavisilo od jednog čovjeka. On je mogao i htio da mi izradi vodeće mjesto u banci — ako ja sa svoje strane — ELA: Da! Ako se ti zato odrekneš žene koju si volio — i koja je tebe voljela neizrecivo. BORKMAN: Znao sam za njegovu slijepu strast prema tebi. Znao sam da ni pod kojim drugim uslovima — ELA: I tako sd pristao. BORKMAN (žestoko): Da, to sam učinio, Ela! Jer, vidiš, žudnja za vlašću u meni bila je neukrotiva! Pristao sam. Morao sam pristati. I on mi je pomagao da se, malo^pomalo, penjem u zavodljive visine koje su me mamile. Penjao sam se, penjao. Penjao se iz godine u godinu — ELA: A ja sam bila izbrisana iz tvog života. BORKMAN: A onda me je ipak gurnuo u ponor. Zbog tebe, Ela. ELA (poslije kratke, bolne šutnje): Borkmane, zar ne misliš da js u čitavom našem
odnosu bilo nekog prokletstva? BORKMAN (pogleda je): Prokletstva? ELA: Da. Zar ne misliš to? BORKMAN: Da. Ali zašto, zapravo —? (Naglo) Ah, Ela, — ja skoro da ne znam više ko je u pravu — ja ili ti! ELA: Ti si taj koji je zgriješio. Ti si ubio u meni svaku ljudsku sreću. BORKMAN (uplašeno): Ne govori tako, Ela! ELA: Barem svaku žensku sreću. Od onog vremena, kad je tvoja slika u meni počela da se gasi, ja sam dalje živjela kao u pomračenju sunca. U svim ovim godinama u meni se sve više javljala nemoć — da zavolim neko živo biće, dok nisam postala potpuno nesposobna da volim. Ni čovjeka, ni životinju, ni biljku. Samo jednog jedinog — BORKMAN: Koga — ? ELA: Erharda, naravno. BORKMAN: Erharda —? ELA: Erharda — tvog. tvog sina. Borkmane. BORKMAN: Zar ti je, zaista, bio tako prirastao za srce? ELA: Zašto bih ga inače uzela sebi? I zadržala ga koliko god sam mogla? Zašto? BORKMAN: Mislio sam da je to bilo iz milosrđa. Kao i sve drugo. ELA (u velikom uzbuđenju): Iz milosrđa, veliš! Ha-ha! Ja nisam osjetila milosrđe, otkad si me ti ostavio. Nisam ga mogla osjetiti. Ako bi došlo neko siromašno, izgladnjelo dijete u moju kuhinju, promrzlo i uplakano, i molilo za malo hrane, ja bih prepustila kuharici da se pobrine za njega. Nikad nisam osjetila želju da ga povedem sebi u sobu, da ga grij.em kraj svoje peći i da se radujem što se do sita najelo. A takva nikad nisam bila u svojoj mladosti; toga se dobro sjećam! Ti si kriv što je u meni zavladala pustoš i praznina kao u pustinji — u meni i oko mene! BORKMAN: Samo prema Erhardu ne. ELA: Da. Prema t v o m e sinu ne. Ali inače prema svemu, svemu što živi i što se kreće. Ti si me svojom prevarom lišio sreće i radosti materinstva. Briga i suza materinskih. I vidiš, to je možda bio najteži gubitak za mene. BORKMAN: Tako? Misliš, Ela? ELA: Ko zna? Možda bi mi brige i suze najviše pomogle. (U sve većem uzbuđenju) Ali tad nisam mogla da podnesem gu-bitakj I zato sam uzela Erharda k sebi. Osvoj'ila ga potpuno. Zadobila njegovo jadno, povjerljivo dječačko srce — sve do onoga časa kad —. O! BORKMAN: Do kojeg časa? ELA: Kad mi ga je njegova majka •— mislim, njegova rođena majka, ponovo oduzela. BORKMAN: Valjda nije mogao dalje ostati kod tebe. Valjda je morao u grad. ELA (krši ruke): Da, ali znaš, ja ne mogu da podnesem tu napu-štenost! Tu pustoš! Ne mogu da podnesem da izgubim srce tvoga sina! BORKMAN (sa zlobnim izrazom u očima): Hm, sigurno ga nisi izgubila, Ela. Ne gubi se lako srce zbog nekog tu dolje — u parteru. ELA: Ja jesam ovdje izgubila Erhardovo srce. A ona ga je zadobila. Ili jedna druga. To se dovoljno jasno vidi iz njegovih pisama — koja mi tu i tamo napiše. BORKMAN: Ti si, dakle, došla da ga vratiš sebi? ELA: Da, ako se to samo bude moglo učiniti —! BORKMAN: Učiniti se može — ako ti to hoćeš. Jer ti imaš najviše prava na njega. ELA: Ah, prava, prava! Sta tu vrijede prava? Ako ne pođe od svoje volje — onda ga ipak nemam. A ja upravo to moram! Sada moram imati, potpuno i nepodijeljeno srce svoga djeteta! BORKMAN: Ne smiješ zaboraviti da je Erhardu već dvadeset godina! Dugo ipak nećeš moći računati na to da imaš njegovo srce nepodijeljeno, kako si se izrazila. ELA (s tužnim
osmijehom): Ne mora biti dugo. BORKMAN: Ne? Mislio sam da kad ti nešto zahtijevaš, onda to zahtijevaš sve do kraja svog života. ELA: Pa to i Činim. Ali to neće dugo trajati. BORKMAN (iznenađen): Sta to treba da znači? ELA: Ti sigurno znaš da sam bila bolešljiva zadnjih godina. BORKMAN Tako? ELA: Zar nisi znao? BORKMAN: Ne, zapravo nisam — ELA (gleda ga iznenađeno): Zar ti Erhard nije pričao? BORKMAN: Ovog trenutka stvarno ne mogu da se sjetim. ELA: Možda ti uopšte nikad nije pričao o meni? BORKMAN: O, da, pričao mi je o tebi — mislim da jeste. Uostalom, ja ga rijetko vidim. Gotovo nikada. Tamo dolje je neko ko ga drži daleko od mene. Daleko, daleko — razumiješ? ELA: Znaš li ti to sigurno, Borkmane? BORKMAN: Sasvim sigurno. (Drugim tonom) Dakle, bila si bolešljiva, Ela? ELA: Jesam. A ove jeseni mi je bilo već tako loše da sam morala doći ovamo, da kansultujem iskusne Ijekare. BORKMAN: I jesi li ih već konsultovala? ELA: Da, ovog jutra. BORKMAN: Pa šta su ti rekli? ELA: Utvrdili su samo ono, što sam već odavno slutila — BORKMAN: No —? ELA (jednostavno i mirno): Ja bolujem od smrtne bolesti, Borkmane. BORKMAN: Ah, ne vjeruj u to, Ela! ELA: Znaš, to je bolest za koju nema ni pomoći ni lijeka. Ljeka-ri ne znaju nikakvog sredstva protiv nje. Moraju je pustiti da se razvija svojim tokom, ne mogu ničim da je zaustave. Mogu samo malo da je ublaže. I to je još sreća. BORKMAN: Ah, takvo stanje može još dugo potrajati, vjeruj mi. ELA: Može trajati možda još ovu zimu, rekli su mi. BORKMAN (ne razmišljajući): No, da, zima — to je dosta dugo. ELA (tiho): Za mene je dugo. BORKMAN (brzo, mijenjajući temu): Ali kako si, za ime boga, dobila tu bolest? Pa ti si sigurno vodila zdrav i uredan život? Kako si samo navukla tako nešto? ELA (gleda ga): Ljekari misle da sam možda nekad pretrpjela težak duševni potres. BORKMAN (plane): Duševni potres! Aha, razumijem! I za to treba da sam j a kriv! ELA (u sve većem uzbuđenju): Sad je prekasno da to ispitujemo! Ali ja moram dobiti svoga ljubimca, prije nego nestanem. Neizrecivo je tužna pomisao da se moram rastati od svega što živi — od sunca, od vazduha i svjetla, a da ne ostane iza mene ni jedno jedino biće, koje će me se sjetiti, koje će me zadržati u toplom i tužnom sjećanju — kao što se sin sjeća majke koju je izgubio. BORKMAN (nakon kratke pauze): Uzmi ga, Ela, — ako ga možeš pridobiti. ELA (živahno): Ti pristaješ? Možeš li pristati? BORKMAN (mračno): Da. I to nije velika žrtva. Jer ja ga svakako nemam. ELA: Ipak ti od srca zahvaljujem za tu žrtvu. — Ai ja imam još jednu molbu. U mojim očima veliku molbu, Borkmane. BORKMAN: No, reci samo. ELA: Možda ćeš misliti da je djetinjasto — nećeš razumjeti —
BORKMAN: Ali reci samo — reci! ELA: Kad umrem — a dotle nije dugo — ostaviću za sobom priličan imetak — BORKMAN: Mogu misliti. ELA: Moja je namjera da sve zavještam Erhardu. BORKMAN: Pa ti i nemaš nikog bližeg. ELA (toplo): Ne, zaista nemam nikog bližeg od njega. BORKMAN: Nikog iz svoje vlastite porodice. Ti si posljednja. ELA (klima polako glavom): To je baš to. Kad ja umrem — izu-mrijeće i ime Renthajm. I ta misao me tako muči. Ugašen život — i ime — BORKMAN (plane): Aha, vidim kuda ciljaš! ELA (strasno): Nemoj to dopustiti! Neka Erhard kao moj nasljednik nosi i moje ime! BORKMAN (gleda je tvrdo): Razumio sam. Hoćeš da oslobodiš moga sina obaveze da nosi ime svoga oca. U tome je stvar. ELA: Nipošto! Ja sama bih ga ponosno i radosno nosila zajedno s tobom! Ali majika koja će uskoro umrijeti. — Ime je čvršća veza nego što ti misliš, Borkmane. BORKMAN (hladno i ponosno): Dobro, Ela. Ja sam dovoljno muškarac da sam našim svoje ime. ELA (hvata ga za ruke, steže ih): Hvala, hvala! Sada smo konačno izmirili račune! Da, da, tako je. Opet si popravio šta si mogao da popraviš. Jer kad mene više ne bude, nadživjeće me Erhard Renthajm! (Tapecirana vrata se naglo otvore. Gospoda Borkman se pojavi na vratima, sa velikom maramom na glavi.) GOSPOĐA BORKMAN (u strašnom uzbuđenju): Nikada! Nikada ise Erhard neće tako zvati! ELA (ustukne): Gunhild! BORKMAN (tvrdo i prijeteći): Niko nema prava da ulazi u moju sobu. GOSPOĐA BORKMAN (zakorači u sobu): Ja sebi uzimam to pravo. BORKMAN (pode prema njoj): Šta hoćeš od mene? GOSPOĐA BORKMAN: Hoću da se borim za tebe. Da te branim od zlih sila. ELA: Najgore sile su u tebi samoj, Gunhild! GOSPOĐA BORKMAN (tvrdo): O tome sad nije riječ. (Prijeteći diže ruuk) Ali ovo ću vam reći — ime svoga oca on će nositi! Nosiće ga ponosno i vratiti mu čast! A samo ja ću biti njegova majika! Samo ja! Meni će pripadati srce moga sina. Meni i nikom drugom! (Ode kroz tapecirana vrata koja se za njom zatvore.) ELA (potresno): Borkmane, Erhard će propasti u ovim sukobima. Mora doći do nekog sporazuma između tebe i Gunhild. Moramo odmah dolje k njoj. BORKMAN (pogleda je): Mi? Misliš — i ja? ELA: Oboje. BORKMAN (trese glavom): O, ona je tvrda. Tvrda kao ruda koju sam nekad želio da lomim u rudarskom oknu. ELA: Onda pokušaj sada! BORKMAN (stoji bez odgovora i gleda je neodlučno.) TREĆI ČIN Dnevna soba gospode Borkman. Lampa na stolu kraj otomana još uvijek gori. U vrtnoj sobi je mrak. Gospođa Borkman, sa maramom na glavi, ulazi na ulazna vrata veoma uzbuđena, ode do prozora, razmakne malo zavjese, onda ode do peći, sjedne, ali uskoro opet skoči i povuče zvono. Stoji kraj otomana i malo čeka. Niko se ne pojavi. Ona zvoni ponovo, sada jače. Uskoro dolazi sobarica iz hodnika. Ona izgleda zlovoljno i pospano i kao da je u najvećoj brzini navukla haljinu.
GOSPOĐA BORKMAN (nestrpljivo): Pa gdje ste, Malene? Već dvaput zvonim! SOBARICA: Ćula sam, mislostiva gospođo. GOSPOĐA BORKMAN: A svejedno ne dolazite! SOBARICA (nabusito): Pa morala sam valjda prvo nešto navuci na sebe. GOSPOĐA BORKMAN: Da, obucite se potpuno. A onda brzo otiđite i dovedite mi sina. SOBARICA (gleda je začuđeno): Da dovedem gospodina studenta? GOSPOĐA BORKMAN: Da. Recite mu samo da želim da odmah dođe; treba da razgovaram s njim. SOBARICA (dureći se): Onda je najbolje da probudim i kočijaša tamo kod nastojnika. GOSPOĐA BORKMAN: Zašto? SOBARICA: Da upregne saonice. Kakva je gadna vijavica noćas! GOSPOĐA BORKMAN: Ah, ništa to nije. Samo vi požurite i idite! Pa to je ovdje, odmah iza ugla. SOBARICA: Ah, milostiva gospođo, nije baš odmah iza ugla. GOSPOĐA BORKMAN: Kako da nije. Ili vi ne znate gdje je vila Hmkelovih? SOBARICA (zajedljivo): Ah, tako, tamo je gospodin student večeras? GOSPOĐA BORKMAN (iznenađeno): Da, gdje bi drugo bio? SOBARICA (smiješi se): Pa, mislila sam da je tamo gdje oSično biva. GOSPOĐA BORKMAN: Gdje to mislite? SOBARICA: Kod te gospođe Vilton ili kako se već zove. GOSPOĐA BORKMAN: Kod gospođe Vilton? Kod nje moj sin ne ide tako često. SOBARICA (napola mrmljajući): J a sam čula od svijeta da je tamo svakog božjeg dana. GOSPOĐA BORKMAN: To su gluposti, Malene. A sad požurila prijeko do Hmkelovih i gledajte da govorite s njim. SOBARICA (zabaci glavu): O, bože, evo, već idem, idem. (Sprema se da ode kroz hodnik. U istom trenutku otvaraju se ulazna vrata. Ela Renthajm i Borkman pojavljuju se na pragu.) GOSPOĐA BORKMAN (uzmakne jedan korak): Sta to treba da znači? SOBARICA (uplašena, nehotice sklopi ruke): Isuse! Isuse! GOSPOĐA BORKMAN (šapće djevojci): Recite mu neka smjesta dođe! SOBARICA (tiho): Dobro, milostiva gospođo. {Ela, a iza nje i Borkman, uđu u sobu. Sobarica se provuče iza njih i zatvori vrata za sobom.) (Kratka pauza.) GOSPOĐA BORKMAN (pribere se, obraća se Eli): Sta on hoće ovdje kod mene? ELA: Hoće da pokuša da se nekako izmiri s tobom, Gunhild. GOSPOĐA BORKMAN: To još nikad nije pokušao. ELA: Sad hoće. GOSPOĐA BORKMAN: Posljednji puta kad smo stajali jedno nasuprot drugom — to je bilo na sudu. Kad sam bila pozvana da svjedočim — BORKMAN (približi se): A danas sam ja ovdje da svjedočim — GOSPOĐA BORKMAN (pogleda ga): Ti! BORKMAN: Ne o svojim postupcima. Jer n j' i h zna čitav svijet. GOSPOĐA BORKMAN (s gorčinom i uzdahom): Da, to je prava riječ. Čitav svijet ih zna. BORKMAN: Ali ne zna zašto sam ih počinio. Zašto sam ih morao počiniti. Ljudi ne shvataju da sam morao, jer sam
to bio j a, — Jon Gabrijel Borkmain — a ne neko drugi. A sad ću pokušati da tebi to dokažem. GOSPOĐA BORKMAN (trese glavom): Ništa to ne koristi. Podsticajd ne opravdavaju. Razlozi takođe ne. BORKMAN: Ali mogu opravdati čovjeka pred samim sobom. GOSPOĐA BORKMAN (odbija kretnjom ruke): Ah, pusti to! Ja sam više nego dovoljno razmišljala o tim tvojim mračnim stvarima. BORKMAN: Ja takođe. Za onih beskrajnih pet godina u ćeliji — i na drugim mjestima •— imao sam vremena. A za ovih osam godina gore, u sali, imao sam ga još više. Ispitivao sam i razmatrao uvijek ponovo čitav taj proces pred samim sobom. Uvijek ponovo sain ga ispitivao. Bio sam svoj vlastiti tužilac, svoj vlastiti branilac, svoj vlastiti sudija. Negrisitrasniji od bilo kog drugog — to stvarno smijem da kažem. Gore u sali hodao sam tamo-amo i ispitivao svaki svoj postupak sa svih strana. Posmatrao sam ga i od početka i sa kraja — bespoštedno i nemilosrdno, kao kakav advokat. I presuda, da koje sam uvijek ponovo dolazio, glasila je ovako: jedini prema kome sam zgriješio — to sam ja sam. GOSPOĐA BORKMAN: A prema meni nisi? Ni prema svom sinu? BORKMAN: Ti i on, vi se već podrazumijevate, kad govorim o svojoj osobi. GOSPOĐA BORKMAN: A one stotine drugih koje si upropastio —• kako svijet govori? BORKMAN (žestokoj: Imao sam moć! I neukrotivi nagon u sebi! A svuda, po čitavoj zemlji, ležali su milioni, zarobljeni u dubinama planina i zvali me. Dozivali me da ih oslobodim! Niko drugi ih nije čuo. Samo ja. GOSPOĐA BORKMAN: Da, na sramotu i ruglo imena Borkman. BORKMAN: Htio bih da znam ne bi li i drugi, da su imali moju moć, postupali isto tako kao što sam ja. GOSPOĐA BORKMAN: Niko, niko osim tebe ne bi tako učinio! BORKMAN: Možda, Ali samo zato ne bi, jer nemaju mojih sposobnosti. A ako bi to i učinili, ne bi pri svojim postupcima pred očima imali moje ciljeve. Tako bi njihovo djelo pos talo nešto sasvim drugo. — Kratko i jasno — ja sam sam sebe oslobodio krivnje. ELA (meko i molećivo): Ali smiješ li to tako pouzdano reći, Bork-mane? BORKMAN (klimne glavom): Oslobodio sam se u tom smislu. Ali sada dolazi velika, teška samooptužba. GOSPOĐA BORKMAN: A ta je? BORKMAN: Hodao sam tamo gore i straćio punih osam dragocjenih godina svoga života. A trebalo je da istog dana kad sam bio pušten izađem napolje u život •— u stvarnost koja je tvrda kao čelik i ne zna za snove! Trebalo je da opet počnem odozdo i da se opet vinem u visine — i više nega ikad prije — uprkos svemu što je bilo u međuvremenu. GOSPOĐA BORKMAN: Ah, to bi opet bio samo onaj isti život kao ranije — vjeruj mi. BORKMAN (trese glavom i gleda je poučno): Ne događa se ništa novo. Ali ono što se dogodilo — to se ne ponavlja. Oko je to što preobražava djela. Ali novorođeno oko preobražava staro djelo. (Prekine se) Ali to ti ne razumiješ. GOSPOĐA BORKMAN (kratko): Naravno da ne. BORKMAN: Da, t o je upravo moje prokletstvo, što ni kod jedne ljudske duše nisam našao razumijevanje. ELA (gleda ga): Ni kod jedne, Bonkmane? BORKMAN: Izuzev jedne, možda. Prije dugo, dugo vremena. U vrijeme kad sam mislio da mi to razumijevanje nije potrebno. A kasnije nikad više. Nisam nikog imao ko bi uvijek bdio i bio spreman da me pozove — da mi se javi kao jutarnje zvono — da me radosno podstiče na posao. — I da me poslije uvjeri da nisam učinio ništa što se ne bi moglo popraviti. GOSPOĐA BORKMAN (smije se podrugljivo): Tako, u to dakle ipak treba neko drugi
da te uvjeri? BORKMAN (plamteći od bijesa): Dabome — ako čitav svijet u horu urla prema meni da sam beznadno izgubljen čovjek, onda mogu naići i takvi trenuci, kad i ja sam gotovo povjerujem u to. (Diže visoko glavu) Ali onda se opet pobjedonosno uzdigne moje unutrašnje uvjerenje. I o ino me oslobađa! GOSPOĐA BORKMAN (gleda ga hladno): Zašto nikad nisi došao da kod mene potražiš to što zoveš razumijevanjem? BORKMAN: Zar bi koristilo — da sam ti došao? GOSPOĐA BORKMAN (odbija kretnjom ruke): Ti si uvijek volio samo sebe — to je čitava priča. BORKMAN (ponosno): Ja sam volio moć. GOSPOĐA BORKMAN: Moć, da! BORKMAN: — moć da stvaram ljudsku sreću, nadaleko i široko oko sebe! GOSPOĐA BORKMAN: Nekad je bilo u tvojoj moći da mene usrećiš. Jesi li je za to upotrijebio? BORKMAN (ne gledajući je): Neko obično mora da potone — prilikom brodoloma. GOSPOĐA BORKMAN: A tvoj vlastiti sin! Jesi li tu svoju moć za njega upotrijebio — jesi li živio i disao zato da njega usrećiš? BORKMAN: Njega j.e ne poznajem. GOSPOĐA BORKMAN: Da, to je istina. Njega ti i ne poznaješ. BORKMAN (tvrdo): Zato sa se ti — ti, njegova majka, pobrinula. GOSPOĐA BORKMAN (gleda ga i kaže s dostojanstvom u glasu): O, ti ne znaš za šta sam se ja pobrinula. BORKMAN: Ti? GOSPOĐA BORKMAN: Da. ja. Ja sama. BORKMAN: Pa reci. GOSPOĐA BORKMAN: Za uspomenu na tebe sam se pobrinula, BORKMAN (kratkim, suhim smijehom): Uspomenu na mene? Pa rto gotovo zvuči kao da sam već mrtav. GOSPOĐA BORKMAN (naglašeno): To i jesi. BORKMAN (polako): Tu možda imaš pravo. (Plane) Ali ne, ne! Još nisam! Bio sam blizu, vrlo blizu toga. Ali sad sam se probudio. Opet sam bodar. Još ima života preda mnom. Vidim ga, taj novi blistavi život koji vri i čeka. — A i ti ćeš ga vidjeti. GOSPOĐA BORKMAN (diže ruku): Ne sanjaj više o životu! Budi miran tu gdje počivaš! ELA (zgranuto): Gunhild! Gunhild, — kako možeš —! GOSPOĐA BORKMAN (ne sluša je): A ja ću podići spomenik na grobu. BORKMAN: Sramni stub — misliš valjda? GOSPOĐA BORKMAN (u sve većem uzbuđenju): O, ne, to neće biti spomenik od kamena ili metala. I niko neće moći urezati kakav podrugljivi natpis na spomeniku koji ću podići. On će biti kao živica, kao prirodna ograda od drveća i grmlja, gusto, sasvim gusto izrasla oko tvog zagrobnog života. Treba da sakrije sve ono mračno što je nekad bilo. I da pred očima ljudi raširi zaborav na Jona Gabrijela Borkmana! BORKMAN (promuklim, odsječenim glasom): I taj ljubavni čin ćeš t i izvršiti? GOSPOĐA BORKMAN: Ne vlastitom snagom. Na to ne pomišljaj. Ali ja sam sebi odgojila pomoćnika, koji će svoj život u to uložiti. On će živjeti život u čistoti i uzvišenosti, u svijetlom sjaju, tako da će tvoj život biti izbrisan iz sjećanja ljudi. BORKMAN (mračno i prijeteći): Ako misliš na Erharda, samo odmah reci! GOSPOĐA BORKMAN (gleda ga čvrsto u oči): Da, mislim na Erharda. Svoga sina. Koga ti hoćeš da se odrekneš — u znak ispaštan ja za svoja vlastita djela.
BORKMAN (s pogledom uprtim u Elu): U znak ispaštan ja za svoju najtežu krivicu. GOSPOĐA BORKMAN (odbijajući): Krivicu prema nekoj tu-điinki. Pomisli na ono što si meni skrivio! (Gleda ih oboje, trijumf irajući): Ali on vas neće poslušati! Kad ga ja pozovem u pomoć, on će doći! Jer uz mene on želi da bude. Uz mene i ni uz kog drugog —. (Zašuti osluškujući, pa vikne) Evo, čujem ga! Tu je on — evo ga! Erhande! (Erhard Borkman žurno otvara ulazna vrata i ude u sobu. On je u ogrtaču sa šeširom na glavi.) ERHARD (blijed i preplašen): Majko, — zaboga — šta —! (Ugleda Borkm,ana koji stoji na vratima prema vrtnoj sobi, ustukne i skine šešir.) ERHARD (šuti jedan trenutak; onda upita): Šta želiš od mene majko? Šta se ovdje događa? GOSPOĐA BORKMAN (širi ruke prema njemu): Želim da te vidim, Erharde! Treba da budeš uz mene •— uvijek! ERHARD (mucajući): Uz tebe —! Uvijek! Šta time misliš? GOSPOĐA BORKMAN: Da te imam, hoću da te imam! Jer, ima neko ko hoće da mi te uzme. ERHARD (ustukne korak unazad): Ah, ti dakle znaš! GOSPOĐA BORKMAN: Svakako. Zar i ti znaš? ERHARD (pogleda je iznenađeno): Da ii j a znam? Pa naravno — GOSPOĐA BORKMAN: Aha, skrivene karte! Iza mojih leda! Erharde, Erharde! ERHARD (brzo): Majko, reci mi, šta ti znaš? GOSPOĐA BORKMAN: Znam sve. Znam da je tvoja tetka došla da te otuđi od mene. ERHARD: Tetka Ela! ELA: Saslušaj prvo mene jedan trenutak' GOSPOĐA BORKMAN (nastavlja): Ona traži da te ja njoj ustupim! Hoće da ti ona bude majka, Erharde! Da budeš njen sin a ne više moj. Da naslijediš sve što ona posjeduje. I da ostaviš svoje ime, a da preuzmeš njeno! ERHARD: Tetka Ela, je li to istina? ELA: Da, istina je. ERHARD: O tome do sada nisam pojma imao. Zašto hoćeš da opet budem kod tebe? ELA: Jer osjećam da ću te ovdje izgubiti. GOSPOĐA BORKMAN (tvrdo): Zbog mene ćeš ga izgubiti — svakako! I to je prirodno. ELA (gleda ga molećivo): Erharde, ja te sada ne smijem izgubiti. Jer. treba da znaš, da sam ja osamljen čovjek — na umoru. ERHARD: Na umoru —? ELA: Da, čovjek na umoru. Hoćeš li da ostaneš kraj mene do mog posljednjeg trenutka? Da budeš sasvim moj? Kao moje rođeno dijete — GOSPODA BORKMAN (prekida je): — i da ostaviš na cjedilu svoju majku, a možda i svoj životai zadatak? Hoćeš li to Er-harde? ERHARD (dirnut, sa toplinom): Tetka Ela, ti si bila neizrecivo dobra prema meni. U tvojoj kući sam imao priliku da odrastem sa tako bezbrižnim osjećanjem sreće da se ljepše ne može poželjeti u životu nijednog djeteta — GOSPOĐA BORKMAN: Erharde, Erharde! ELA: Ah, kako je divno što još uvijek tako misliš! ERHARD: — ali ja se sad ne mogu žrtvovati za tebe. Nemoguće mi je da budem tvoj sin i da se sasvim prilagodim takvom životu — GOSPOĐA BORKMAN (trijumfalno): O, znala sam ja! Nećeš ga dobiti! Nećeš ga dobiti, Ela! ELA (tužno): Vidim. Ti si ga opet pridobila.
GOSPOĐA BORKMAN: Da, da, moj je on i moj će i ostati! Erharde, — zar ne, ti, nas dvoje, mi ćemo još dobar dio puta preći zajedno. ERHARD (boreći se sam sa sobom): Majko, bolje da ti odmah sve kažem — GOSPOĐA BORKMAN (napeto): Šta? ERHARD: Put, majko, koji ćemo mi preći zajedno, biće zaista kratak. GOSPOĐA BORKMAN (stoji kao gromom pogođena): Sta to treba da znači? ERHARD (ohrabri se): Bože moj, majko, •— pa ja sam mlad! Meni se čini da ću se ugušiti ovdje u ovom sobnom zraku. GOSPOĐA BORKMAN: Ovdje — kraj mene! ELA: Onda hajde sa mnom. Erharde! ERHARD: Ah, tetka Ela, ni kraj tebe nije nimalo bolje. Drugačije jesrte. Ali zato nije bolje. Nije bolje za mene. Mirise na ruže i lavandulu — isti sobni zrak i tamo i ovdje. GOSPOĐA BORKMAN (potresena ali se pribrala): Sobni zrak kod tvoje majke, kažeš! ERHARD (s većim nestrpljenjem): Da, ne znam kako bih to drugačije nazvao. Sva ta bolećiva brižnost •— i obožavanje — ili šta je već to sve. Ne mogu to više da izdržim. (GOSPOĐA BORKMAN (s dubokom ozbiljnošću): Zar si zaboravio zadatak kome si posvetio svoj život? ERHARD (neobuzdano): Ah, radije reci: kome si ti posvetila moj život! Ti, ti si bila moja volja. Svoju vlastitu nikad nisam ni smio 'mati! Ali ja ne mogu više da podnosim taj jaram! Ja sam mlad! Pomisli na t o, majko! (S učtivim i obzirnim pogledom na Borkmana) Ja ne mogu žrtvovati čitav život da bih iskupio krivicu nekog drugog. Ma ko taj drugi bio. GOSPOĐA BORKMAN (u sve većem strahu): Ko te je tako izmijenio, Erharde!? ERHARD (iznenađeno): Ko —? Zar nisam mogao biti ja sam koji — ? GOSPOĐA BORKMAN: Ne, ne, ne! Ti si pao pod neki tuđi uti-caj. Tvoja majka više ne može da utiče na tebe. A ni tvoja — tvoja pomajka. ERHARD (s usiljenim prkosom): Ja sam pod svojim vlastitim uticajem, majko. I sa svojom vlastitom voljom! BORKMAN (približava se Erhardu): Onda je možda najzad kucnuo i moj čas. ERHARD (hladno i s odmjerenom pristojnošću): Kako —? Kako to misli moj otac? GOSPOĐA BORKMAN (podrugljivo): Da, to bih baš voljela da znam. BORKMAN (nastavlja, ne zbunjujući se): Čuj, Erharde, — želiš li onda da pođeš sa svojim ocem? Čovjeku koji je propao ne može pomoći život nekog drugog čovjeka. Sve su to prazne tlapnje — koje su ti nabajali •— ovdje u sobnom zraku. Sve kad bi ti vodio život svih svetaca — meni to ne bi ništa koristilo. ERHARD (s odmjerenim poštovanjem): To je prava riječ. BORKMAN: Dabome. A isto tako ne bi koristilo ni ako bih ja i dalje životario ovdje u skrušenosti i pokajanju. Snovima i nadama pokušavao sam da sebi pomognem u svim ovim godinama. Ali to nije za mene. Sad hoću da bježim iz snova. ERHARD (s lakim naklonom): I šta ćeš — šta će sada učiniti moj otac? BORKMAN: Hoću da krenem. Opet od samog početka. Samo svojom sadašnj'ošću i budućnošću može čovjek okajati svoju prošlost. Radom — neprekidnim radom za sve ono što mi je u mladosti bilo pred očima. Kao sam život. Ali sada u hiljadu puta većoj mjeri nego nekada. Erharde, hoćeš li da budeš sa mnom i da mi pomogneš u tom novom životu? GOSPOĐA BORKMAN (diže opominjući ruku): Ne čini to, Erharde! ELA (toplo): Da, da, Erharde, učini to. Pomozi mu! GOSPOĐA BORKMAN: I to mu ti savjetuješ? Usamljena — na umoru! ELA: Sa mnom neka bude kako bude. GOSPOĐA BORKMAN: I neka samo ja ne budem ta koja ti ga uzima.
ELA: Da, Gunhild, da. BORKMAN: Hoćeš li, Erharde? ERHARD (u mučnoj zabuni): Oče, ja to ne mogu više. To je nemoguća stvar. BORKMAN: Ali šta ti onda zapravo hoćeš? ERHARD (usplamtjelo): Ja saim mlad! Ja t a kod e hoću da živim! Hoću najzad da živim svoj vlastiti život! ELA: Zar nećeš da žrtvuješ ni nekoliko kratkih mjeseci da ublažiš jedan jadni ljudski život koji se gasi? ERHARD: Tetka, ja ne mogu, koliko god bih htio. ELA: Ni za ljubav jednog bića koje je bilo tako dobro prema tebi? ERHARD: Tako mi života, tetka, — ne mogu. GOSPOĐA BORKMAN (gleda ga oštrim okom): I ni tvoja majka te ne može više zadržati? ERHARD: Ja ću te uvijek voljeti, majko. Ali ja više ne mogu da živim samo za tebe. Ovo ovdje nije za mene nikakav život. BORKMAN: Onda dođi i priključi se meni, Jer živjeti znači raditi, Erharde. Hajde da ruku pod ruku izađemo u život i da radimo! ERHARD (strastveno): Ali ja sad neću da radim! Jer ja sam mlad! Do danas nisam ni znao da sam mlad. Ali sad osjećam neki žar u sebi! Neću da radim! Hoću samo da živim, da živim, da živim! GOSPOĐA BORKMAN (uzvikne, puna slutnje): Erharde, za šta ćeš da živiš? ERHARD (blistavih očiju): Za sreću, majiko! GOSPOĐA BORKMAN: A gdje misliš da ćeš je naći? ERHARD: Ja saim je već našao! GOSPOĐA BORKMAN (uzvikne): Erharde —! (Erhard ode brzo do vrata i otvori ih.) ERHARD (vikne napolje): Fani, sada možeš ući! (Gospođa Vilton, u ogrtaču, pojavi se na pragu.) GOSPOĐA BORKMAN (uzdignutih ruku): Gospođa Vilton —! GOSPOĐA VILTON (malo plašljivo, s upitnim pogledom u Erhar-da): Dakle, ismijem —? ERHARD: iDa, isad možeš ući. Ja sam sve rekao. (Gospođa Vilton ude u sobu. Erhard zatvara vrata iza nje. Ona se odmjereno nakloni Borkmanu i on joj šuteći uzvraća pozdrav. Kratka pauza.) GOSPOĐA VILTON (prigušenog ali čvrstog glasa): Riječi su, dakle, izgovorene. Ja sasvim dobro shvaćam da ise ovdje na mene gleda kao na nekog ko je ovoj kući nanio veliku nesreću. GOSPOĐA BORKMAN (polako dok je ukočeno gleda): Vi ste uništili i posljednji ostatak onoga za Išta sam rjoš mogla da živim. {Neobuzdano) Ali, ovo, pa ovo je nemoguće! GOSPOĐA VILTON: Potpuno shvaćam da to vama mora izgledati nemoguće, gospođo Borkman — GOSPOĐA BORKMAN: Vi biste sami sebi morali reći da je to nemoguće. Ili kako —? GOSPOĐA VILTON: Prije .bih rekla da je sasvim besmisleno. Ali, eto, itako je. GOSPOĐA BORKMAN (obrada se Erhardu): Misliš li iti to sasvim ozbiljno, Erharde? ERHARD: To je za mene sreća, majko. Čitava, velika, divna, životna sreća. Više ništa ne mogu reći. GOSPOĐA BORKMAN (gospođi Vilton, kršeći ruke): Ah, vi ste mog nesretnog sina zaveli i zaludeli. GOSPOĐA VILTON (ponosno zabaci glavu): To nisam učinila. GOSPOĐA BORKMAN: To niste učnili, kažete?!
GOSPOĐA VILTON: Ne. Nisam ga ni zavela ni zaludila. Erhard mi se približio po vlastitoj želji. A i ja sam njemu, po vlastitoj želji — došla u susret na pola puta. GOSPOĐA BORKMAN (mjeri je prezrivim pogledom): Vi, da! To već vjerujem. GOSPOĐA VILTON (sauZađa se): Gospođo Bonkman, ljudskim životom vladaju sile koje vama, izgleda, nisu osobito poznate. GOSPOĐA BORKMAN: Kakve sile — ako smijem upitati? GOSPOĐA VILTON: Sile koje dvoje ljudi primoravaju da nerazdvojno sjedine svoje živote — bez obzira na sve. GOSPOĐA BORKMAN (smiješeći se): Ja sam mislila da vi već jeste nerazdvojno sjedinjeni — s nekim drugim. GOSPOĐA VILTON (kratko): Taj dragi me je napustio. GOSPOĐA BORKMAN: Ali on je živ, kažu. GOSPOĐA VILTON: Za mene je mrtav. ERHARD (upada): Da, majlko, za Fani je on mrtav. A šta se mene uopšte .tiče taj drugi! GOSPOĐA BORKMAN (pogleda ga strogo): Ti, dakle, znaš — tu priču o drugom? ERHARD: Da, majko, znam ;je od početka do kraja. GOSPOĐA BORKMAN: A ipak kažeš da te se ine tiče? ERHARD (odbijajući, obijesna): Ja znam samo jedno — hoću da budem sretan! Ja sam mlad! Hoću da živim, da živim, da živim! GOSPOĐA BORKMAN: Da, ti si mlad, Erharde! Suviše mlad za jednu ovakvu ženu. GOSPOĐA VILTON (ozbiljno): Vjerujte mi, gospodo Borkman, ja sam mu isto to rekla. Ispričala sam mu sve o svom životu. Stalno sam mu napominjala, da sam punih osam godina starija od njega •— ERHARD (prekida je): Ali, Fani, pa to mi je i prije bilo poznato GOSPOĐA VILTON: — ali ništa — ništa nije pomoglo. GOSPOĐA BORKMAN: Tako? Stvarno nije? A izašto ga niste bez daljneg odbili? Zabranili pristup u svoju kuću? Vidite, to ste trebali na vrijeme uraditi. GOSPOĐA VILTON (gleda je i kaže prigušenim glasom): To prosto nisam mogla, gospođo Borkman. GOSPOĐA BORKMAN: Zašto niste mogli? GOSPOĐA VILTON: Jer je i moja sreća bila 'sadržana samo u tom, jednom jedinom. GOSPOĐA BORKMAN (omalovažavajući): Hm — sreća, sreća, — GOSPOĐA VILTON: Do sada nisam znala išta to znači: biti sretan u životu. Ja ne mogu od sebe odbiti sreću, samo zato što dolazi tako kasno. GOSPOĐA BORKMAN: A šta mislite koliko će trajati ta sreća? ERHARD (prekidajući): Kratko ili dugo, majko, — to je svejedno! GOSPOĐA BORKMAN (Ijutito): Ti, zaslijepljeni .čovječe! Zar ne vidiš kuda sve to vodi? ERHARD: Šta ime se tiče budućnost! Neću da gledam ni naprijed na nazad! Hoću samo već jedanput da živim! GOSPOĐA BORKMAN (bolno): I to ti zoveš živjeti, Erharde! ERHARD: Da, pa zar ne vidiš kako je lijepa?! GOSPOĐA BORKMAN (lomi ruke): I ovakvu tešku sramotu moram, dakle, da podnosim! BORKMAN (u pozadini, odsječno i jetko): Ha, pa ti si barem navikla, Gunhild, da podnosiš takve stvari. ELA (preklinjući): Borkmane •—! ERHARD {isto tako): Oče —! GOSPOĐA BORKMAN: Svakodnevno treba vlastitim očima da gledam kako moj rođeni sin sa jednom — jednom — ERHARD (grubo je prekida): Ništa nećeš gledati, 'majko! Ne boj
se! Neću ja duže ovdje ostati. GOSPOĐA VILTON (brzo i odlučno): Mi, mi putujemo, gospođo Borkman. GOSPOĐA BORKMAN (poblijedi): Vi putujete? Valjda ne zajedno? GOSPOĐA VILTON (klimne glavom): Ja idem na jug. U inostranstvo. Sa jednom mladom djevojkom. I Erhard će s nama. GOSPOĐA BORKMAN: S vama i — nekom mladom djevojkom? GOSPOĐA VILTON: Da. To je mala Frida Foldal koju sam uzela k sebi, u kuću. Ona mora u svijet da studira muziku. GOSPOĐA BORKMAN: I tako ćete je povesti? GOSPOĐA VILTON: Pa da, ne mogu ipak tako mlado stvorenje pustiti samo. GOSPOĐA BORKMAN (potiskuje smiješak): Šta kažeš ti na ovo, Erharde? ERHARD (malo zbunjen, sliježe ramenima): Da, majko, — ako Fani hoće tako, onda •— GOSPOĐA BORKMAN (hladno): Smije 11 se pitati, kad gospoda putuju? GOSPOĐA VILTON: Putujemo odmah, još noćas. Moje saonice stoje dolje na ulici •— pred vilom Hinkelovih. GOSPOĐA BORKMAN (mjeri je od glave do pete): Aha, to je dakle bio večerašnji izlazak u društvo. GOSPOĐA VILTON (smiješi se): Da, bili smo tamo samo Erhard i ja. I mala Frida — naravno. GOSPOĐA BORKMAN: A gdje je ona sada? GOSPOĐA VILTON: Sjedi u saonicama i čeka nas. ERHARD (u mučnoj neprilici): Majko, — ti shvaćaš —? Htio sam te poštedjeti ove scene — i tebe i druge. GOSPOĐA BORKMAN (gleda ga duboko povrijeđena): Htio si otputovati a da mi ne kažeš ni zbogom? ERHARD: Da, mislio sam da je tako bolje. Bolje za obje strane. Sve je bilo spremno i gotovo. Koferi spakovani. Ali kad si poslala po mene, onda —. (Hoće da joj pruži ruke) Dakle, zbogom, majko. GOSPOĐA BORKMAN (odbija ga kretnjom ruke): Ne prilazi mi! ERHARD (nesigurno): Je li to tvoja posljednja riječ? GOSPOĐA BORKMAN (tvrdo): Da. ERHARD (okrene se Eli): Zbogom, tetka Ela. ELA (steže mu ruke): Zbogom. Erharde! I uživaj u svom životu, budi sretan, tako sretan — kako samo možeš! ERHARD: Hvala ti, tetka. (Nakloni se Borkmanu) Zbogom, oče. (Šapće gospođi Vilton) Daj da idemo, što prije. GOSPOĐA VILTON (tiho): Da, hajdemo. GOSPOĐA BORKMAN (sa pakosnim smiješkom): Gospođo Vilton, mislite M da radite pametno kad vodite tu mladu djevojku sa sobom? GOSPOĐA VILTON (uzvraća smiješak, poluozbiljno, poluironič-no): Muškarci su tako nestalni, gospođo Borkman. I žene ta-kođe. Kad Erhardu bude dosta mene — i meni 'njega — onda će za oboje biti dobro da jadni mladić ima nešto u rezervi. GOSPOĐA BORKMAN: A vi? GOSPOĐA VILTON: Ah, j a ću se već snaći — tu budite bez brige. Preporučujem -se gospodi! (Ona pozdravi i odlazi prema ulaznim vratima. Erhard stoji još trenutak kao da je neodlučan, onda se okrene i ode za njom.) GOSPOĐA BORKMAN (spušta sklopljene ruke): Bez djeteta. BORKMAN (trgne se, odlučno): Pa dobro! Idem onda sam napolje u oluju! Šešir! Kaput! ELA (stane mu plašljivo na put): Jone Gabrijele, kuda ćeš?
BORKMAN: Napolje, u oluju, u život, zar ne čuješ! Pusti me, Ela. ELA (drži ga čvrsto): Ne, ne, ne smiješ napolje. Ti si bolestan. Vidim na tebi! BORKMAN: Pusti me da idem, kažem ti! (Otrgne se i izlazi na hodnik.) ELA (na vratima): Pomozi mi da ga zadržim, Gunhild! GOSPOĐA BORKMAN (stoji nasred sobe; hladno i tvrdo): Ja nikog neću zadržavati, ma ko to bio. Neka svi odu od mene, svi. I jedan i drugi. Neka samo idu — daleko, daleko, ako ttako žele. (Iznenada, prodorno krikne) Erharde, ne odlazi! (Jurne raširenih ruku prema vratima. Ela je zadržava.) ČETVRTI ČIN
Otvoreni prostor pred glavnom zgradom na desnoj strani imanja. Vidi se ugao kuće sa ulaznim vratima do kojih vode niske kamene stepenice. U pozadini, uz samo imanje, strme, jelama obrasle padine. Lijevo, male grupe niskog drveća. Snježna vijavica je prestala, ali snijeg je prekrio debelim pokrivačem tlo i jele čije se teško natovarene grane savijaju. Tamna noć. Prolaze oblaci. Ponekad malo proviri mjesec. Samo snijeg baca slab odsjaj na okolinu. Borkman, gospođa Borkman i Ela Renthajm stoje napolju na stepenicama. Borkman se naslanja na zid, umorno i tromo. Preko ramena mu je prebačen staromodni kaput, u jednoj ruci drži sivi, meki šešir, u drugoj teški, čvornati štap. Ela Renthajm drži mantil preko ruke. Gospođi Borkman je velika marama spala s glave, tako da joj je kosa nepokrivena. ELA (prepriječila je put gospodi Borkman): Ne idi za njim, Gunhild! GOSPOĐA BORKMAN (u strahu i uzbuđenju): Pusti me, kad ti kažem! On ne smije otići od mene! ELA: To je besmisleno, kažem ti. Ne možeš ga stići. GOSPOĐA BORKMAN: Pusti me da pokušam, Ela! Vikaću glasno za njim, niz cestu. A krik svoje majke on mora čuti! ELA: Ne može te čuti! Sigurno već sjedi u saonicama — GOSPOĐA BORKMAN: Ne, ne, ne može još biti u saonicama! ELA: Već odavno je u njima, budi sigurna. GOSPOĐA BORKMAN (u očajanju): Ako sjedi u saonicama — onda sjedi s njom, s njom — s njom! BORKMAN (s mračnim smiješkom): A onda sigurno neće čuti krik svoje majke. GOSPOĐA BORKMAN: Ne, onda ga neće čuti. (Oslušne) Mir! Sta je to? ELA (takođe osluškuje): Kao da zvuče praporci. GOSPOĐA BORKMAN (s prigušenim uzvikom): To su n j e n e saonice! ELA: Ili možda neke druge — GOSPOĐA BORKMAN: Ne, ne, to su saonice gospođe Vilton. Poznajem ih po srebrnim praporcima! Slušaj! Sad baš prolaze — tu dolje pod brijegom! ELA (brzo): Gunhild, ako hoćeš da ga dozoveš, onda ga zovi sad odmah! Možda će ipak još —! (Praporci se čuju sasvim blizu u šumi.) ELA: Požuri, Gunhild! Sad su upravo ispod nas! GOSPOĐA BORKMAN (stoji trenutak neodlučno, onda se opet ukoči u tvrdoj hladnoći): Ne. Neću ga dozivati. Neka se Er-hard Borkman proveze pored mene. Nekud u daljinu — u susret onome što sada zove životom i srećom. (Zvuk praporaca se gubi u daljini.) ELA (nakon pauze): Sad se praporci više ne čuju. GOSPOĐA BORKMAN: Kao da mi je odzvonilo posmrtno zvono. BORKMAN (sa suhim, prigušenim smijehom): Ho-ho, — meni još ne zvoni posmrtno zvano! GOSPOĐA BORKMAN: Ali meni. I njemu, koji me je napustio. ELA (klima zamišljeno glavom): Ko zna, možda je njemu zazvonilo za život i .sreću, Gunhifd.
GOSPOĐA BORKMAN (plane i gleda je oštro): Za život i sreću, kažeš! ELA: Barem za kratko vrijeme. GOSPOĐA BORKMAN: Zar mu želiš život i sreću — na njenoj strani ? ELA (toplo i srdačno): Da, od sveg srca i iz sve duše! GOSPOĐA BORKMAN (hladno): Onda je snaga tvoje ljubavi veća od moje. ELA (gleda izgubljeno preda se, kao da gleda u daljinu): Možda mi je tu snagu dalo lišavanje ljubavi. GOSPOĐA BORKMAN (uspravlja pogled na nju): Ako je tako — onda ću uskoro i ja imati istu snagu kao ti, Ela. (Okrene se i ode u kuću.) ELA (stoji još trenutak i gleda zabrinuto Borkmana, onda mu pažljivo stavi ruku na rame): Hajde, Jone, uđi sad i ti. BORKMAN (fcao da se budi): Ja? ELA: Da. Ti ne podnosiš ovaj oštri zimski zrak. Vidim na tebi, Jone. Zato hodi, uđi sa mnom. U kuću, unutra je toplo. BORKMAN (zabrinuto): Možda opet gore u salu? ELA: Bolje kod nje u sobu. BORKMAN (žestoko plane): Dok saim živ, moja noga više neće stupiti u ovu kuću. ELA: Ali kuda ćeš? Ovako kasno noću, Jone? BORKMAN (stavlja šešir): Prije svega hoću da vidim svoje skriveno blago. ELA (pogleda ga uplašeno): Jone, ja te ne razumijem! BORKMAN (smije se kroz kašalj): Ah, ne mislim na neku skrivenu pokradenu vrijednost. Toga se ne boj, Ela. (Zastane i pokazuje napolje.) Vadi ovoga! Ko je to? (Vilhelm Foldal se ukaže na uglu kuće. Na njemu je stari, snijegom pokriveni ogrtač, obod šešira mu je iskrivljen, u ruci veliki kišobran. On se jedva kreće kroz snijeg i vidno hramlje na lijevu nogu.) BORKMAN: Vilhelme! Šta ćeš ti ovdje kod mene — opet? FOLDAL (diže pogled): Gospode, ti sitojiš napolju, na stepenicama, Jone Gabrijele? (Pozdravlja) A tvoja žena takođe, kako vidim! BORKMAN (kratko): To nije moja žena. FOLDAL: Molim za izvinjenje. Ja sam, naime, izgubio naočale u snijegu. — Ali, da ti, koji inače nikad ne kročiš preko praga — ? BORKMAN (drsko-veselo): Krajnje je vrijeme da opet prodišem na čistom vazduhu, shvaćaš. Gotovo tri godine u istražnom zatvoru, pet godina u ćeliji, osam godina gore u sali — ELA (zabrinuto): Borkmane, molim te, —! FOLDAL: O, da, da, da, — BORKMAN: Ali šta sam htio da pitam — šta si htio ti od mene? FOLDAL (još uvijek stoji ispod stepenica): Htio sam gore k tebi, Jone Gabrijele. Činilo mi se da moram gore k tebi u salu. Dragi bože, sala! BORKMAN: Htio si k meni, a ja sam ti pokazao vrata? FOLDAL: Gospode, pa zar je to važno! BORKMAN: A šta ti je to s nogom? Pa ti hramlješ? FOLDAL: Da, zamisli, pregazili su me. ELA: Pregazili! FOLDAL: Da, neke saonice — BORKMAN Oho! FOLDAL: — sa dva konja. Došle su u brzoj vožnji niz brijeg. Nisam imao vremena da se sklonim i onda •— ELA: — i onda su vas pregazili?
FOLDAL: Nalet jele su pravo na mene, milostiva gospođo, ili gospođice. Pravo na mene su dojurile, tako da sam pao u sni-jer i izgubio naočale. I kišobran sam slomio. (Trlja članak) — a i noga mi je malo povrijeđena. BORKMAN (smije se u sebi): Znaš li ti, Vilhelme, ko je sjedio u itim saonicama? FOLDAL: Ne, pa kako sam mogao vidjeti? Bile su to zatvorene saonice i zavjese su bile spuštene. A kočijaš taj se ni za čas nije zaustavio, kad me je onako preturio —. Ali i to nije važno, jer — (Uzbuđeno) O, ja sam tako radostan u duši! BORKMAN: Radostan? FOLDAL: Da, ne znam kako bih to drugačije nazvao. Radostan, to je najbolji izraz. Jer nešto se čudesno dogodilo! I tako nisam mogao drugačije — -morao sam ovamo da s tobom podijelim radost, Jone Gabrijele. BORKMAN (nabusito): Pa, eto, podijeli je! ELA: Ali, prvo uđi sa svojim prijateljem u kuću, Borkmane. BORKMAN (oštro): Ja neću u kuću, već sam rekao. ELA: Pa čuješ da je čovjek pregažen. BORKMAN: Ah, svi mi bivamo pregaženi — jednom u životu. Ali onda se mora ponovo ustati. I praviti se kao da se ništa nije desilo. FOLDAL: To su bile duboko misaone riječi, Jone Gabrijele. A ja ti mogu sasvim lijepo ispričati i ovdje napolju — na brzinu. BORKMAN (blažim tonom): Izvoli, Vilhelme. FOLDAL: Sad slušaj! Zamisli samo, kad sam se ono od tebe vratio kući — nađem neko pisano. •— Pogodi od koga? BORKMAN: Možda od tvoje male Fride? FOLDAL: Tačno! Kako si samo pogodio! Bilo je to dugo — prilično dugo pismo — od Fride, znaš. Neki sluga je došao i donio ,ga. I znaš li zašto piše? BORKMAN: Možda da se oprosti od roditelja. FOLDAL: Baš to! Čudno kako ti dobro pogađaš, Jone Gabrijele! Da, ona piše, da se gospođa Vilton jako zainteresirala za nju. I sad hoće milostiva gospođa da je vodi sa sobom u inostran-stvo. Da bi Frida mogla da studira muziku. A gospođa Vilton se pobrinula i za valjanog učitelja koji će putovati s njima. Da bi Fridu podučavao. Jer, njeno obrazovanje je, nažalost, u mnogim .stvarima malo propušteno, razumiješ. BORKMAN (trese se od prigušenog smijeha): Svakako, svakako. Sve ja to izvrsno razumijem, Vilhelme. FOLDAL (nastavlja): I zamisli, ona je tek večeras čula za tai plan o putu. I to u društvu, znaš već, no! A ipak je našla vremena da piše. I kako je toplo napisano to pismo, kako lijepo i srdačno, to ne možeš ni zamisliti. Ni traga više od onog omalovažavanja svoga oca. I onda još taj fini gest, znaš, što hoće da nam barem pismeno kaže zbogom •— prije nego otputuje. (Smije se) Ali od toga, naravno, nema ništa! BORKMAN (gleda ga upitno): Kako to? FOLDAL: Ona piše da putuje sutra rano. Sasvim rano. BORKMAN: Vidi, molim te, sutra? To ona piše? FOLDAL (smije se i trlja ruke): Da, ali tu sam j a lukav, vidiš! Idem sad odmah gospođi Vilton — BORKMAN: Sada, noću? FOLDAL: Pa, bože moj, tako strašno kasno još nije. A ako kapija već bude zatvorena, zvoniću. Bez daljnjeg. Jer ja želim i moram vidjeti Fridu prije njenog odlaska. Dakle, laku noć, laku noć! (Sprema se da ode.) BORKMAN: Slušaj, moj jadni Vilhelme, — uštedi sebi taj teški dio puta. FOLDAL: Ah, misliš zbog ove noge — BORKMAN: Da, a onda nećeš moći da uđeš u kuću kod gospođe Vilton.
FOLDAL: O, hoću. Zvoniću i vući za zvono sve doik neko ne dođe da mi otvori. Ja želim i moram da vidim Fridu. ELA: Vaša kćerka je već otišla, gospodine Foldal. FOLDAL (stane kao udaren): Frida već otišla! Znate li to sigurno? Od koga ste čuli? BORKMAN: Od njenog budućeg učitelja. FOLDAL: Tako? A ko je to? BORKMAN: Izvjesni gospodin student Erhard Borkman. FOLDAL (sine od radosti): Tvoj sin, Jone Gabrijele! On putuje s njom? BORKMAN: A-ha —; on će pomoći gospođi Vilton da vaspitava tvojiu malu Fridu. FOLDAL: No. bogu slava i hvala! Onda je dijete u najboljim rukama. Ali je li to sasvim sigurno da su već otputovali s njom? BORKMAN: Sjedili su s njom u tiim saonicama koje su te pregazile na cesti. FOLDAL (pljesnu rukama): Gospode, moja mala Frida je sjedila u onim raskošnim saonicama! BORKMAN (klima glavom): Da, da, Vilhelme, tvoja kćerka je udobno smještena. A i student Borkman. •— No, jesi li primijetio srebrne praporce? FOLDAL: O, naravno! — Srebrni praporci, kažeš? Ono su bili srebrni praporci? Pravi, istinski srebrni praporci? BORKMAN: U to možeš biti siguran. Sve je bilo istinsko. Izvana i — iznutra. FOLDAL (smireno): Ipak je to čudno kako čovjek ponekad ima sreće! Ono malo moga — moga pjesničkog talenta kod Fri-de se pretvorilo u muziku. I tako ipak nisam uzalud bio pjesnik. Jer sad ona može u daleki, široki svijet, za kojim sam ja nekada žudio u svojim divnim snovima. U zatvorenim saonicama mogla je mala Frida da krene na taj put. I sa srebrnim praporciima na amovima — BORKMAN: — i mogla je da pregazi svoga oca — FOLDAL (veselo): Ah, šta! To mi ništa ne smeta — samo ako dijete — No, i,pak sam, dakle, došao prekasno. A sad ću opet kući, da tješim njenu majku koja sjedi u kuhinji i plače. BORKMAN: Ona plače? FOLDAL (smiješeći se): Da, zamisli, skoro je oči isplakala kad sam polazio. BORKMAN: A t i se smiješ, Vilhelme. FOLDAL: Ja, dabome! Ali ona, dobra duša, ne zna ništa drugo, vidiš. No, adieu onda! Dobro je što je tramvaj tako blizu. Adieu, adieu, Jane Gabrijele! Preporučujem se, gospođice! (On pozdravlja i udalji se hramljući u istom pravcu iz kojeg je došao.) BORKMAN (stoji mirno i gleda pred sebe): Adieu, Vilhelme! Nije to prvi put u životu da si pregažen, stari druže. ELA (gleda ga sa potisnutim strahom): Ti si tako blijed, tako blijed, Jone — BORKMAN: To je od zatvorskog zraka, tamo gore. ELA: Takvog te do sada nikad nisam vidjela. BORKMAN: Nisi nikad do sada ni vidjela odbjeglog kažnjenika. ELA: Hajde sad, idemo u kuću, Jone! BORKMAN: Prestani da me mamiš. Pa rekao sam ti — ELA: Ali ako te od srca molim? Za tvoje dobro •— (Sobarica se pojavi na stepenicama.) SOBARICA: Izvinite, milostiva gospođa je rekla da sada zatvorim kapiju. BORKMAN (tiho Eli): Evo, čuješ li, opet hoće da me zatvore. ELA (sobarici): Gospodin direktor nije dobro. Hoće da uzme još malo svježeg zraka. SOBARICA: Ali milostiva gospođa je izričito naredila — ELA: Ja ću zatvoriti kapiju. Ostavite samo ključ u bravi — SOBARICA: No, što se mene tiče — kako hoćete. (Ode u kuću.)
BORKMAN (stoji trenutak osluškujući; onda žurno siđe u dvorište): Sad sam izvan zidova, Ela! Sad me više nikad neće uhvatiti! ELA (dolje kod njega): Ali ti si i u kući slobodan čovjek, Jons, Možeš da dolaziš i odlaziš po svojoj volji. BORKMAN (tiho, kao u strahu): Natrag u kuću? Nikad više! Ovdje napolju u noći je tako dobro! Kad bih se sada vratio u salu, i strop i zidovi bi se survali. I ugušili bi me. Zgnječili bi me kao muhu •— ELA: Pa kuda ćeš? BORKMAN: Samo nekud daleko i što dalje! Hoću da vidim mogu li opet doći do slobode, do života i do ljudi. Hoćeš li poći sa mnom. Ela? ELA: Ja? Sada? BORKMAN: Da, da, odmah! ELA: I dokle? BORKMAN: Dokle god je moguće. ELA: Ali razmisli. U vlažnu, hladnu, zimsku noć — BORKMAN (promuklim glasom): Oho, gospođica se brine za svoje zdravlje? Da, da — ono je svakako slabašno. ELA: Ja se brinem za tvoje zdravlje. BORKMAN: Hahaha! Za zdravlje mrtvog čovjeka! Moram ti se smijati, Ela! (On ide dalje.) ELA (iza njega, drži ga čvrsto): Šta kažeš da si ti? BORKMAN: Mrtav čovjek. Zar si zaboravila kako Gunhild kaže, da budem miran tu gdje počivam! ELA (odlučno ogrne mantil): Idem s tobom, Jone. BORKMAN: Da, Ela! Nas dvoje ipak spadamo zajedno. (Ide dalje) Hodi! (Oni postepeno stižu lijevo u šumicu. Ova se postepeno gubi pred očima gledalaca tako d
ELA (klima glavom, sjetno): Bila je to zemlja snova našeg života. A sad je pokopana u snijegu. — I stari bor se osušio. BORKMAN (ne sluša je): Možeš li vidjeti kako se uspinje dim iz velikih parobroda, tamo u fjordu? ELA: Ne. BORKMAN: Ja ga vidim —. Oni dolaze i odlaze, oni združuju život na svim dijelovima zemaljske kugle. Donose dušama svjetlost i toplinu u hiljade i hiljade domova. To da ostvarim — to je nekada bio moj san. ELA (tiho): I samo san je i ostao. BORKMAN: Ostao je samo san, da. (Oslušne) A dolje na rijeci — čuj! Fabrike rade! Moje fabrike! Sve one koje sam ja htio da podignem! Slušaj kako rade! To je noćna smjena. Danju i noću rade tako. Slušaj, slušaj! Točkovi se vrte i valjci sijevaju — okreću se, okreću se! Zar ne čuješ, Ela? ELA: Ne.' BORKMAN: Ja ih čujem. ELA (plašljivo): Mislim da se varaš, Jone. BORKMAN (sve više pada u vatru): Ali sve su to, znaš li, tako reći samo predstraže oko carstva. ELA: Oko carstva? Kakvog carstva —? BORKMAN: Moga carstva! Carstva kojeg se zamalo nisam domogao onda kad sam — kad sam umro. ELA (potresena, tihim glasom): Ah, Jane, Jone! BORKMAN: I sad ono tu leži — bez zasitite i bez gospodara — 'izloženo napadima i pljačkanjima bandita. — Ela! Vidiš li one planinske lance tamo — u velikoj daljini? Jedne iznad drugih. Uzdižu se. Tamo je moje duboko, neizmjerno, neiscrpno carstvo! ELA: Ah, Jone, ali kakav ledeni dah vije od tog carstva! BORKMAN: Taj dah je moj zrak života. Taj dah mi je pozdrav od podaničkih duhova. Ja naslućujem okovane milione; osjećam žile ruda koje pružaju svoje izvijene, granate, zavodljive ruke prema meni. Vidio sam ih pred sobom kao oživjele sjenke — u onoj noći kad sam stajao dolje u trezoru banke sa svjetiljkom u ruci. •— Tad je trebalo da vas oslobodim. I pokušao sam. Ali 'nisam mogao. Blago je opet potonulo u dubine. (Ispruženih ruku) Ali došapnuću vam ovdje, u tišini noći. Ja vas volim, vas što prividno ležite u tamnim dubinama! Volim vas, vi dragocjenosti što žudite za životom — sa svom vašom sjajnom pratnjom moći i gospodstva. Volim vas, volim, volim! ELA (u uzdržanom. sve većem uzbuđenju): Da, tamo dolje je tvoja ljubav, Jone, sada kao i prije. Uvijek je tamo bila. A ovdje gore, na svjeltlu dana, čuj, tu je bilo jedno toplo, živo ljudsko srce, koje je kucalo za tebe. I to srce si ti zgazio. Ah, ne samo to! Još hiljadu puta gore — ti si ga prodao za — za — BORKMAN (zadrhti kao prožet jezom): Za carstvo — za moć i gospodstvo — misliš? ELA: Da, to mislim. Danas sam ti to već jedanput rekla. Ubio si 'Osjećaj ljubavi u ženi koja te je voljela. T koju si ti volio. Ukoliko si ti uopšte mogao nekog da voliš. (Digne ruke) I zato ti proričem — Jone Gabrijele Borkmane — nikad ti nećeš dobiti cijenu koju si tražio za to ubistvo. Nikad nećeš kao pobjednik ući u to svoje ledeno, mračno carstvo. BORKMAN (zatetura prema klupi i spusti se umorno): Bojim se da tačno proričeš, Ela. ELA (prilazi mu): Ne treba da se bojiš toga, Borkmane. To bi bilo najbolje za tebe. BORKMAN (krikne i uhvati se za grudi): Ah —! (Tupo) Sad me je pustila. ELA (drma ga): Šta je to bilo, Jane? BORKMAN (klone na naslon): Ledena ruka me zgrabila za srce. ELA: Jone! Ipak si osjetio ledenu ruku? BORKMAN (mrmlja): Ne — nije ledena — željezna ruka je to bila. (Sasvim sklizne na
klupu.) ELA (brzo skida svoj kaput i pokriva ga): Budi miran tu gdje počivaš! Idem da potražim pomoć. (Krene nekoliko koraka nadesno, onda zastaje, vrati se i dugo mu pipa bilo i lice.) ELA (tiho i čvrsto): Ne. Bolje ovako, Jone Gabrijele. Za tebe je bolje ovako. (Uvije ga bolje u ogrtač i sjeda u snijeg pored klupe.) (Kratka pauza.) (Gospoda Borkman, uvijena u ogrtač, pojavi se desno između drveća. Pred njom ide sobarica i nosi zapaljenu svjetiljku.) SOBARICA (svijetli po snijegu): Jeste jeste, milostiva gospođo. Tu su tragovi njihovih stopa — GOSPOĐA BORKMAN (gleda pažljivo okolo): Da, tu su! Eno sjede prijeko na klupi. (Zove) Ela! ELA (ustaje): Tražiš nas? GOSPOĐA BORKMAN (tvrdo): Da, moram. ELA (pokazuje na Borkmana): Vidiš, evo tu leži, Gunhild. GOSPOĐA BORKMAN: Spava? ELA (klimne glavom): Dubokim i dugim snom, mislim. GOSPOĐA BORKMAN (van sebe): Ela! (Savlada se i pita prigušenim glasom.) Je li — okončao svojevoljno? ELA: Ne. GOSPOĐA BORKMAN (odahne): Dakle, nije od vlastite ruke? ELA: Ne. Od ledene, željezne ruke koja ga je zgrabila za sroe. GOSPOĐA BORKMAN (sobarici): Dovedite pomoć. Probudite ljude na imanju. SOBARICA: Dobro, milostiva gospođo. (Tiho) Isuse, Isuse — (Odlazi desno kroz šumu.) GOSPOĐA BORKMAN (stoji iza klupe): Dakle, noćni zrak ga je ubio, — ELA: Biće da je tako. GOSPOĐA BORKMAN: — tog snažnog čovjeka! ELA (stane pred klupu): Zar nećeš da ga pogledaš, Gunhild? GOSPOĐA BORKMAN (odbijajući): Ne, ne, ne. (Prigušenim glasom) Bio je rudarski sin — taj direktor banke. Nije mogao da podnese svjež zrak, ELA: Biće prije da ga hladnoća ubila. GOSPOĐA BORKMAN: (trese glavom): Hladnoća, kažeš? Hladnoća — ona ga je već davno ubila. ELA (potvrđuje glavom): Da, a nas dvije pretvorila u sjenke GOSPOĐA BORKMAN: Tu imaš pravo. ELA (s bolnim osmijehom): Mrtvac i dvije sjenke — to je posljedica te hladnoće. GOSPOĐA BORKMAN: Da, hladnoće srca. - I tako nas dvije možemo pružiti ruku jedna drugoj, Ela. ELA: M:'.slim da sada možemo. GOSPOĐA BORKMAN: Mi, bliznakinje, - nad njim, koga smo obje voljele. ELA: Dvije sjenke •— nad mrtvim čovjekom. (Gospoda Borkman, iza klupe i Ela Renthajm, pred klupom, pružaju ruke jedna drugoj.) IZBOR IZ KRITIKA Henrik Ibzen O ZADATKU DRAMSKOG PJESNIKA Šta znači biti dramski pjesnik? Već odavno sam shvatio da biti takav pjesnik u suštini znači — vidjeti, ali — to treba naglasiti — vidjeti tako da to što je viđeno i publika vidi onako kako je i pjesnik vidio. Ali, samo ono što se preživjelo može se vidjeti na takav način i na
takav način primiti. I tajna moderne književnosti upravo je u tom problemu doživljaja koji su se pro-živjeli. Sve što sam, u ovih posljednjih deset godina, napisao ja sam u duhu proživio. Međutim, nijedan pjesnik ništa ne proživljava izoliran. Ono što on proživljava proživljavaju s njim svi njegovi zemljaci. Ako ne bi bilo tako, šta bi premostilo jaz između onih duhova koji proizvode i onih koji primaju. A šta je to, onda, što sam proživio i što me je nadahnjivalo. Dijapazon je širok. Jednim dijelom nadahnjivalo me je nešto što se samo rijetko i samo u najboljim mojim trenucima živo u meni pokrenulo .kao veliko i lijepo. Nadahnjivalo me je, tako da kažem, ono što je bilo uzvišanije nego moje svakodnevno ja, a nadahnjivalo me je zato jer sam želio da se s tim suočim i da ga učinim dijelom sebe. Nadahnjivalo me je i nešto suprotno, ono što se javljalo u samoposimatranju kao talog i sediment vlastite prirode. U tom slučaju pisanje je za mene bilo kupka iz koje sam svoje osjećanje iznosio čistije, zdravije i slobodnije. Da, gospodo, niko ne može ništa poetski naslikati čemu on sam, u izvjesnoj mjeri i bar ponekad, nije poslužio kao model. A ko je taj među nama koji bar ponekad nije osjetio i prepoznao protivrječnost između riječi i djela, između želje i dužnosti, između života i teorije uopće? Ili, ko je taj među nama koji nije, bar ponekad, egoistički bio dovoljan samom sebi i koji nije težio, dijelom nesvjesno dijelom s dobrom nakanom, da prikri je svoje ponašanje i pred drugim i pred samim sobom? 99?! Vjerujem da govoreći sve ovo, vama, studentima1, moje napomene nailaze na pravu publiku. Vi ćete ih razumjeti onako kako ih treba razumjeti. Jer student ima u suštini isti zadatak koji ima i pjesnik: objasniti sebi, pa zato i drugom, prolazna i vječna pitanja koja se nameću dobu i društvu kojem pripada. U tom smMu usuđujem se o sebi reći da sam se trudio da budem dobar student u vrijeme mog boravka u inostranstvu. Pjesnik je po prirodi dalekovidan. I ja nikad nisam tako potpuno, tako jasno i tako blisko vidio svoju zemlju i istinski život njen kao u vrijeme mog odsustva, dok sam bio daleko od nje. (Iz govora studentima, 10. steptembra 1874) O IZGRADNJI DRAMSKOG LIKA Prije nego napišem ijednu riječ, moram u glavi imati karakter skroz naskroz. Moram prodrijeti do posljednjeg nabora njegove duše. Ja uvijek krenem od pojedinca; scenografija, dramski ansambl, sve to dolazi potpuno prirodno i nimalo me ne brine ako je taj pojedinac izvjestan u svakom vidu svoje ljudskosti. Ali moram imati u glavi i njegovu spol jašnj ost, sve do posljednje sitnice, kako stoji i kako korača, kako se ponaša, kakav mu je glas, I onda ga više ne puštam dok mu sudbina nije potpuna. Ja po pravilu napravim tri nacrta za svoju dramu, i oni s° međusobno veoma razlikuju u kara'kterizaciji a ne u radnji. Kada pristupim prvom skiciranju materijala, osjećam da poznajem svoje ličnosti u onoj mjeri u kojoj se ljudi upoznaju dok putuju vozom, kad se sretnu i popričaju o nečem. U sljedećem nacrtu sve vidim jasnije; poznajem ličnosti onoliko koliko se ljudi upoznaju poslije jednonedjeljnog boravka u banji; poznam osnovne crte njihovih karaktera i njihove male nastranosti, ali ipak mogu da pogriješim u nečem suštinskom. U posljednjem nacrtu, najzad, dolazim do granice saznanja; znam svoja lica kao bliske i davne poznanike, oni su moji prisni prijatelji, koji me nikad neće razočarati; tako kako ih tada vidkn vidjeću ih uvijek. (Rukopisna bilješka iz ostavštine) 1 Kada je poslije deset godina odsustvovanja Ibzen proveo nekoliko mjeseci u Norveškoj, u ljeto 1874, pohodila ga je grupa norveških studenata sa željom da ga pozdravi. Tom prilikom im se Ibzen obratio ovim govorom. BILJEŠKE O MODERNOJ TRAGEDIJI ŽENE Postoje dvije vrste duhovnih zakona, dvije vrste savjesti, jedna u muškarcu, druga,
sasvim drukčija, u ženi. Oni se međusobno ne razumiju; a u praktičnom životu žena se procjenjuje po muškom zakonu, kao da i nije žena već muškarac. Žena u drami završava nemajući pojma o tome šta je dobro ili loše; potpuno je pometena s jedne strane prirodnim osjećanjem a s druge strane vjerovanjem u autoritet. Žena ne može biti ono što je u današnjem društvu, koje je isključivo muško društvo, sa zakonima koje su stvorili muškarci i sa pravnim sistemom koji o ženskom ponašanju sudi s muškog stanovišta. Ona je krivotvorila, i ponosi se time, jer je to učkiila iz ljubavi prema mužu, da bi sipaisla njegov život. Ali taj muž sa svojim preovlađujućim principima o časti stavlja se na stranu zakona i na to gleda s muškog stanovišta. Duhovni sukobi. Potčinjena i zbunjena povjerenjem u autoritet, ona gubi vjeru u svoja moralna prava i u svoju sposobnost da odgaja djecu. Gorčima. Majka u modernom društvu je kao ženka kod nekih inisekata, koja odlazi i ugiine kad ispuni svoju dužnost u razmnožavanju vrste. Ljubav prema životu, domu, mužu, djeci, porodici. Ponekad se samo otarasi svojih misli. A onda se odmah vrate briga i užas. Sve to ona mora sama podnijeti. Katastrofa se približava, neumoljivo, neizbježno. Očaj, sukob, razaranje. (Bilješke uz dramu Lutfcina kuća, 1878) (Henrik Ibzen: O zadatku dramskog pjesnika, Požarište 3—4, str 161—164, Tuzla. 1978. godine) F. W. Kaufman IBZENOVA KONCEPCIJA ISTINE Misao da istina nije ništa apsolutno, nego da je ona nešto što je u stalnom mijenjanju, najjasnije se izražava u IV činu drame Neprijatelj naroda, u kojoj Ibsen pripisuje dr Stokmanu ideju da "normalno uspostavljena istina" ne živi duže od dvadeset godina u najboljem slučaju a poslije toga jedva da se može nazvati istinom. To da ovaj odlomak odražava Ibsenove vlastite poglede vidi se iz pisma Brandesu od 12. juna 1883. godine u kojem Ibsen priznaje da obojica moraju raditi na širenju svojih pogleda, pa ipak Ibsen takođe brani svoj vlastiti položaj riječima da jedan intelektualni pionir ne može očekivati da će za sobom povući većinu. On nastavlja: "Kroz deset godina ta većina će možda stići do stanovišta koje je dr Štokiman imao na skupštini. Međutim, za tih deset godina, doktor nije stajao na mrtvoj tački; o-n će opet biti deset godina ispred većine. Većina, mase, mnoštvo neće ga nikada stići; on nikad ne može imati tu većinu za sobom." Drugim riječima, istine ostaju istine samo dotle dok je živ onaj duh koji ih je prvi otkrio. Kad Ibsen to pripisuje jednom relativnom životnom vijeku i na taj način daje neku samo objektivnu vrijednost istini, moglo bi se njemu u prilog reći da izvjesne situacije zahtijevaju sličnu reakciju od svih pojedinaca koji razmišljaju, i da dok ti uslovi preovladavaju, ta se specifična reakcija može smatrati bar potencijalno iskrenom i istinitom, što znači da ona predstavlja nešto više od slijepog prihvatainja tuđeg mišljenja ili oponašanja tuđeg postupka. Nejasnoća u upotrebi termina istima u ovom odlomku se možda može pripisati Ibsenovom arelacionalistič-kom nasljeđu i prema tome sporom usvajanju ideje o evoluciji sa svim njenim implikacijama. Ova druga pretpostavka je potkrijepljena činjenicom de se Ibsen povremeno vraća Hegelijanskom uzroku dijalektičke evolucije, kao npr. u Cezar i Galilejac, i u govoru održanom 1877. na banketu u Stokholmu, u kojem on izražava uvjerenje da će smrt savremenih ideala pobuditi ostvarenje Trećeg carstva, u kojem će klasična ljepota i hrišćanska istina naći svoju sintezu. U svakom slučaju, međutim, odlomci koje smo analizirali impliciraju vjerovanje u potrebu neprestane borbe za istinu a uz to i svijest da se istina ne može nikada posjedovati, nego se stalno mora usvajati. U pismu Brandesu od 17. februara 1871, Ibsen izražava ovakvo dinamičko stanovište u odnosu na slobodu: "Nikada se neću složiti s tim da identifiikujem slobodu sa političkom slobodom. Ono što vi nazivate slobodom, ja zovem slobodom izbora; a ono što ja zovem slobodom, nije ništa
drugo nego stalno, aktivno usvajanje ideje o slobodi. Onaj koji posjeduje slobodu kao bilo što drugo osim nečega ka čemu se teži, tek posjeduje je kao nešto mrtvo i bez duha, jer ideja siobode ima tu specifičnu osobinu da se stalno proširuje dok je usvajamo, i ako neko, dakle, prestane da se bori i kaže, "sad je imam", on time pokazuje da ju je izgubio." Kasnije u tom pismu Ibsen primjenjuje istu relativnost na moral i estetsku formu, i dovodi u pitanje čak univerzalnu vrijednost matematičke istine. On iz istog razloga odbacuje bilo kakvu tvrdnju o univerzalnoj vrijednosti, izuzsv jedne obaveze, koja je "samoispunjenje u duhu i istini", u pismu Caspari-ju, 27. juna 1883. Svi ovi odlomci iz njegovih pisama otkrivaju Ibsena kao tragača za istinom, koji je svjestan toga da istina nikad nije nešto što se posjeduje, nego stalni napor da se nađe odgovarajuća reakcija na svaku datu situaciju koja zahtijeva odluku, i da se istina, kad se jednom generalizira i prihvati kao vrijedna, bez preispitivanja u svjetlu nove situacije, već dezintegriše i da dolazi u opasnost da postane neistina. On je svjestan toga da je sve što ljudsko znanje, rasuđivanje i djelovanje može tvrditi, u najboljem slučaju, jedna relativna istina, jer čovjeka određuju motivi koji vode porijeklo iz daleke prošlosti i zato što su posljedice našeg rasuđivanja i postupka predvidive samo do jedne veoma ograničene razmjere. Zato je Ibsen mogao reći za svoje stvaralaštvo, da je svako novo djelo služilo svrsi samooslobođenja i pročišće-nja, "jer čovjek nikad ne stoji iznad svake zajedničke odgovornosti i saučesništva u društvu kojem pripada ... Život znači borbu protiv duhova mračnih sila u samom sebi; poezija znači — donošenje suda o samom sebi." Ovi opšti zaključci, izvedeni uglavnom iz Ibsenovih pisama, mogu se dalje potkrijepiti primjerima iz njegovih drama. Skoro da ništa i ne treba reći, o slučajevima gdje je istina namjerno iskrivljena, jer oni jedino služe u dramske svrhe da bi se kontrastirale neistine sa ozbiljnim traganjem za istinom. Pomoću ove tehnike Ibsen uspijeva da podrži svoju glavnu ideju da istina nije nešto što se posjeduje, nego je stalna borba protiv vanjskih i unu-tannjih prepreka. Tamo gdje se istina pripisuje nekom liku u previše pojednostavljenom crno-bijelom kontrastu, nedostaje joj efe-kat ubjedljivosti istine za kojom se traga i koja se stiče iskrenom borbom. Na primjer, dr Štokman u drami Neprijatelj naroda se bori za nepobitnu, objektivnu istinu, ali njegov nedostatak svakog shvatanja složenosti situacije, i njegova fanatična nepomirljivost gotovo prouzrokuju da se njegova istima javlja kao neka nepoželjna napast. S druge strane, varalica i hulja poput Engstran-da u Sablastima čini doprinos i svojim postupcima i samim svojim likom da raskrinka fundamentalnu neistinu koju predstavlja pastor Manders i da putem kontrasta pojača pošteno, mada uzaludno, traganje za istinom riječju i djelom, od strane gospođe Al-ving. Istu funkciju imaju i političari u djelu Rosmersholm. Bez obzira na to kako slabi izgledali pokušaji Rosmera da ostvari istinu u svom životu, oni bar dobivaju na značaju kad se mjere naspram intriga konzervativnog rektora Kroll-a, koji mu prijeti javnim skandalom ako ne sakrije svoje odmetanje od crkve, kao i zahtjev liberala Mortensgaard-a da ostane paroh zato što su njegovoj partiji potrebni ljudi od uticaja da bi pomoću njih privukao nove članove i birače. Za političare i za ljude poput Engstranda ili Haakon-a, Werle-a, ljude čija je jedina briga mišljenje javnosti i lična korist, nema bitne razlike između istine i neistine; i jedna i druga se upotrebljavaju da posluže svrsi datog trenutka, tako da čak i objektivno istinite izjave gube svoju pravu vrijednost i zapravo ne zaslužuju da se nazivaju istinom, jer se svrha ne sastoji u tome da se uspostavi bilo kakvo autentično komuniciranje, nego u najboljem slučaju, površan kontakt, u kojemu je istina samo dao igre, a u najgorem slučaju sredstvo da se diskredituju bližnji i da im se učini nažao. Može izgledati kao iparadoks da Ibsen pripisuje gotovo podjednako negativnu vrijednost onima koji tvrde da su u posjedu apsolutne istine, čak ako oni iskreno vjeruju u to. Brand još uvijek odražava Ibsenovo traganje za apsolutnom istinom i njegovu želju da ustanovi opšte vrijedne zahtjeve, pokušaj koji je kasnije odbacio kao nemoguć. Mladi norveški paroh postepeno napušta svako dogmatsko određenje kao distorćiju_ideje_transcen-
dentnosti. Čim njegova koncepcija božanstva postaje apstraktnijom tim ga manje zadovoljavaju tradicionalni oblici obožavanja, a tim rigorozniji postaju njegovi .moralni zahtjevi u odnosu na samoga sebe kao i u odnosu na njegovu pastvu. On toliko pretjeruje u tim zahtjevima da oni konačno gube svoju osnovu u stvarnosti. Njegov stav "sve ili ništa", završava u jednom gotovo potpunom vakumu, jer je on radikalno prekinuo vezu između egzistencije i transcendentnosti. Ibsen simbolizuje ovo odvajanje života i najviših duhovnih aspiracija, sa bolnim sarkazmom, kad se Brand penje sve više uz svoju "ledenu crkvu", dok ga njegovi sljedbenici napuštaju zbog jata haringi. Oni su bili sposobni i voljni da prihvate vodstvo svog paroha sve dok im je mogao ponuditi neke konkretne simbole transcendentnosti i neku opipljivu formu obožavanja, ali kad je to nestalo u praznom prostoru univerzuma, obični ljudi su se povukli na razinu materijalnih aktivnosti od kojih ih je Brand pokušavao "spasti". Brandova se metafizička greška sastoji u činjenici da on pripisuje apsolutnu vrijednost jednom jedinom aspektu ljudskog postojanja, da on pokušava da univerzalizira svoje vlastito, lično iskustvo. Jer, njegov lik kao božanstva je izrastao u ogorčenosti, mržnje i neuzvraćene ljubavi. Zato je njegovo božanstvo jedan strogi bog koji zahtijeva odricanje od životnih ljudskih poriva, sakaćenje emocija. Za njega bog postoji samo kao mysterium tre-mendum kao neprijatelj života na svijetu, koji kao inkarnacija zla stoji kao gotovo dualistička opozicija bogu. To je bog koga Brand pokušava da nametne drugima kao jedinu krajnju istinu, bog čiji je lik on stvorio od negativnog principa koji nije moga i prouzrokovati ništa osim smrti i samoubojstva. Brandova potraga za apsolutnom istinom je osuđena na neuspjeh, jer transcendent-nost mora na kraju postati univerzalno jedinstvo i harmonija, te prema tome mora biti oslobođena mržnje. To je razlog što na kraju Deus Caritatis pobija Brandov mysterium tremendum, jer samo ljubav koja poštuje ljudsko postojanje i koja je sposobna za nesebičnu žrtvu može voditi, preko života, ka transcendentnosti. Isicanjem Brandovog neuspjeha da nađe apsolutnu istinu, Ib-zen postavlja čovjekovo traganje za istinom između dva pola materijalne egzistencije bez ikakve uzvišenije orijentacije i spiritu-alnost, koja ispari u ništavilo, zbog toga što nema osnove u stvarnom životu. Nasuprot mysterium tremendum-u, Deus Caritatis se odnosi na jedan krajnji cilj, kojKpo svojoj terminologiji kao i po svom obziru prema datoj situaciji u kojoj je taj ideal proklamo-van, pretpostavlja aktivno traganje i nastojanje, a time i konkretan, dinamičan odnos između konačnog i apsolutnog. U Brand-u ideja o moralnom savršenstvu je još uvijek intimno povezana sa traženjem metafizičke istine. U Ibsenovim socijalnim dramama metafizički problem se potpuno gubi u prilog moralnom problemu u složenijim situacijama i zato nalazimo manje koncentrisanosti na pojedinoj ličnosti ili na pojedinom problemu. Među likovima koji nas naj definitivni je podsjećaju na Branda, je Gregers Werle iz Divlje patke, koji zaslužuje posebnu pažnju. Poput Brand-a, on je fanatik istine, samo mnogo egocentričnijl, uskogrudniji, a iznad svega, sam oči nije trag-alac za istinom. Jedino što on želi jeste da nametne drugima svoj "idealni zahtjev" apsolutne istinitosti u ljudskim odnosima. Njega uznemirava što Hjalmar Ekdal živi u iluziji da je Hedviga njegovo vlastito dijete, dok je ona u stvari začeta dok je Gina bila ljubavnica Haakon--a Werle-a, njegovog vlastitog oca. Otkrivajući Hjalmer-u istinu on primjenjuje svoj zahtjev, da se bračna veza mora zasnivati na apsolutnoj istini prema ljudima za koje istina ne znači ništa, jer oni nisu sposobni da takvu istinu preobraze u aktivan podsticaj u životu. Kod tih ljudi istina nije ništa drugo nego mrtvo slovo, koje će uskoro biti zaboravljeno, jer na nivou koji jedva da je viši od nivoa na kojem se nalaze domaće životinje, ne postoje stvarne razlike između istine i iluzije. Zapravo, istina pod takvim us-lovima nije ništa više osim jedno ravnodušno iznošenje činjenica; ona se degradira na puku tačnost, na slaganje činjenica i riječi. Štaviše, Gregers ne traga pošteno za odgovorom na ovu određenu situaciju, nego pokušava da na nju primijeni unaprijed smišljenu formulu, time obmanjujući sebe i tjerajući jednu nevinu djevojku u samoubistvo. Njegov neuspjeh naravno ne opravdava stav dr Relling-
a, prema kojemu bi istina bila ono što zadovoljava ljudsku životinju. -On generalizuje čovjekovu nesposobnost da živi sa istinom, na taj način odustajući od ljudskog dostojanstva kao od jedne beznadne iluzije. Još je očitija lažnost Torvald-ovog stava prema Nori u IVori (Kuća lutaka). Po njegovim riječima, neistinitost je neoprostiv grijeh koji se nalazi u osnovi svih drugih zločina. On "zaboravlja" da je sakrio istinu o Norinu ocu da bi osvojio njenu ruku. On je isuviše umišljen da bi shvatio da istinitost za njega nije ništa više od društvene formalnosti, a da mu varanje i podvaljivanje postaju problem tek kad su njegova čast i položaj u pitanju. Niti je on svjestan toga, koliko je on zapravo ravnodušan prema istini, kad prođe opasnost od mogućnosti da bude umiješan u javni skandal. Osnovna ironija njegovog zahtjeva za apsolutnom istinom jeste to da zauzimajući jedno tako naoko nepokolebljivo stanovište u odnosu na istinu, on spriječava Noru da prizna na vrijeme krivotvorenje čeka, i da je kad se na kraju istina sazna, on taj koji so najviše trudi da je prikrije, dok istovremeno pokušava da sebi nepravedno prisvoji pravo i obavezu da štiti Noru od dalj-nih „prestupa''. Torvaldov odnos prema istini je proračunat i formalan, ograničen na ono usko područje na kojem je on sudija, a drugi su okrivljeni. On živi životom koji Ibsen naziva „životnom laži", dok se u Norinom legalnom kršenju istine krije više istine od one za koju je Torvald uopšte sposoban, jer time što je ona počinila pravno prevaru, ona je sačuvala njegov život; ona je bar pokušala da nađe odgovarajuće rješenje u ozbiljnoj dilemi, i bila je voljna da za to rješenje preuzme potpunu odgovornost. (F. W. Kaufman: Ibsenova koncepcija istine, Pozo-rište 3—4, Tuzla 1978. g., str. 167—170) Brojan Džonston HEGELIJANSKA PROŠLOST U IBZENOVOM NATURALISTICKOM CIKLUSU Svi mrtvi glasovi... Svi oni govore odjednom Svaki sebi... Da su živjeli nije im dovoljno Govoriti o tome moraju Biti mrtav nije im dovoljno ... Čekajući Godoa Uhvaćeni smo u posljedičnost nemogućih mogućnosti... Fineganovo bdijenje Nasuprot uobičajenim pretpostavkama, Ibzenov ciklus od dvanaest naturalističkih komada, od Stupova društva do Kad se mrtvi probudimo, krajnje je učeno djelo, bliže pisanju Džejmsa Džoj-sa ili T. S. Eliota nego tipičnoj drami modernog realizma. Ovaj ciklus ispunjen je osjećanjem povijesti, akumulacijama čovjekovog duha. Njegova učenost dubdko je ugrađena u n^govu umjetnost, diktirajući i formu i sadržaj; ona je različita od učenosti, recimo, čovjeka i natčovjeka, koji je manje više na površini za neposredno shvatanje i užitak od strane publike. Pored teškog filozofskog tereta, ovi komadi nose ogromnu težinu visoko alu-zivn'ih mitskih i literarnih referenci skrivenih u njihovim scenskim, verbalnim i karakterno opisnim metaforama. Ibzenov „realistični metod" je sasvim različit od delikatnog realizma Cehov-Ijevog; on je mnogo sličniji Vagnerovoj simboličnoj umjetnosti, preokupiran stvaranjem živih i evokativnih dramskih koncepata, dok slijedi razvojnu dijalektiku kroz čitav ciklus. A ova dijalektika je iznad svega historijska, bavi se duhovnom poviješću i sudbinom čovječanstva, naročito u smislu u kojem su .,ustanovljene" od posthegelijanake misli u Njemačkoj. Čitalac Ibzena mora da razmotri prirodu intelektualne klime tog stoljeća Getea, Helderlina, Hegela, Ničea i Vagnera •— te „germanske" tradicije sa kojom se Ibzen jasno povezao •— da bi razumio imaginativnu prisilu koja ga je navela da stvori ovih dvanaest
komada. Ibzen je već bio završio jednu ogromnu svjet-sko-historljsku dramu u hegelijanskom smislu prije nego što je započeo ovaj ciklus. Imperator i Galilejac ambiciozno dramatizira duhovnu dijalektiku jednog sudara između filozofskih vrijednosti paganstva i kršćanstva i u duši Julijana Apostate i u njegovom carstvu, konflikt koji će čitaoci devetnaestovjekovnog evropskog štiva prepoznati kao jedan od krupnih elemenata u duhu toga doba. Imperator i Galilejac, čak i više nego Brand i Per Gint, je komad u potrazi za teatrom, jer očito je da Ibzenova hegelijanska dijalektika nije mogla da nađe adekvatan izraz u bilo kojem pojedinačnom teatarskom djelu. Da je tada naletio na rješenje u vidu dramskog ciklusa, slijedeći faze dijalektike kroz seriju međusobno povezanih komada, povezujući njene mnoge niti zajedno u Kad se mrtvi probudimo (sa podnaslovom „Epilog"), nije tako iznenađujuće kada promislimo da je možda najuticajnije teatarsko djelo toga perioda bio Vagnerov ciklus Prsten. Imperator i Galilejac može se promatrati kao hegelijanska drama u povijesnom kostimu a čije su teme, kao što je Ibzen insistirao, relativne za moderna vremena; ovaj ciklus od dvanaest komada obrće taj odnos — djelo u modernom kostimu koje „ponovo otkriva" duhovnu dijalektiku koja se odvija kroz povijest. Ova potonja solucija je u stvari superiorni hegelijanizam, jer ona može da predstavi dugu evoluciju Duha kroz historiju, istovremeno naglašavajući, kao što je Hegel i sam činio, da ne postoji zaista nikakva „Prošlost", samo jedna vječna sadašnjost Duha u kojoj sve ranije faze istovremeno postoje jedna uz drugu. Mogu, stoga, postojati mnoge „prošlosti" unutar jednog komada ili jedne grupe komada, upravo kao što istovremeno postoje mnogo prošlosti u Pustoj zemlji i u UIifc.su. Ovaj ciklus drama slijedi evoluciju iznesenu u Hegelovoj Fenomenologiji duha, koja opisuje nastajanje Duha iz subetioke „zajednice životinja" i njegov uspon kroz različite faze, manifestirane u Historiji, do konačne faze Duha koja =e adekvatno postuli-ra. Ibzen je već ranije bio upotrebio sličnu shemu u Per Gintu, naročito u naizgled improvizatorskom četvrtom činu — i, naravno, sveobuhvatni je. u Imperatoru i Galilejcu — ali upravo završni ciklus drama koristi ovu shemu najdosljednije. Fenomenologiju je jedan komentator nazivao „autobiografijom čovjeka kao slikom Boga", i onaj koji čita ovo teško i često razbješnjujuće djelo razumjet 6e njegovu privlačnost za Ibzena, koji je sam bio toliko svjestan žive prisutnosti historijske prošlosti. Hegelov prikaz Duha, od njegovog najprimitivnijeg nivoa čulne izvjesnosti do visina Apsolutnog Duha je možda najabuhvatnija „autobiografija čovjeka kao slike Boga" koja je ikada napravljena. Sta više, njen naglasak na duhovnoj konfrontaciji i sudaru je inherentno dramatski, a Hegel sam često se pozivao na grčku dramu. Duh, u njegovom prikazu, napreduje kroz jedan niz dramatskih negacija — negirajući neadekvatne ranije same sebe. Svaka od ovih negacija je duhovna „smrt", ali smrt koja je pozitivna, koja „pretvara negativno u biće." Biti apiritualno značajan znači, u Hegelovom svijetu, biti određen za dijalektiku po kojoj čovjek mora da propadne i bude uništen, a to vrijedi i za Ibzenov svijet. Njegovi duhovni aristokrati mogu da se konačno suoče sa nedostacima u sebi samima, ali to je stoga što ih nivo Duha do kojeg su se izdigli suočava sa zahtjevima koji su nepoznati onim manje značajnim duhovima, koji ,,ne rade takve stvari" — kao što sudija Brak prosvjeduje. Nakon napuštanja subetičke „zajednice životinja", Duh, u Hegelovom historijskom prikazu, zadobija moralnu važnost kao grč-koetička zajednica, a tada ulazi u svijet podijeljenog za rimske, srednjovjekovne, prosvjetiteljske, revolucionarne i postrevolucionarne Evrope. Od ove tačke nadalje, čovjekov razvoj leži unutar religije; i Hegel se vraća na četiri izvara glavnih religija Zapada i „sjeća" ih se na višem nivou Duha koji je postignut kroz prethodni razvoj, akumulirajući sve vrijeme prethodne sadržaje, kao što Vagnerov ciklus Prsten akumulira svoje bogatstvo lajtmoti-va. Dok Imperator i Galilejac izgleda da je jednostavniji model, baziran na ovoj fazi „sjećanja", ciklus od 12 drama počinje (Stupovi društva) u tački u kojoj Hegel opisuje da etički principi izrastaju iz „zajednice životinja". Ovaj ciklus, dakle, predstavlja nam jasnu shemu nastalu adaptacijom Hegelove vlastite
složene sheme, i ove drame utjelovljuju, u strogoj sekvenci, poredak Hegelove dijalektike: dvanaest drama Fenomenologija duha PRVA GRUPA Stupovi društva „Društvo kao zajednica životinja" (str, 417—438). Lutkina kuća (Nora) „Razum kao zakonodavac: Razum kao mjerilo zakona'' (str. 435—453). Sablasti „Zakon božanski i ljudski, čovjek i žena" (str. 466—492). Neprijatelj naroda „Raspad etičkog bića" (zajednica podijeljena među dvojicom braće) (str. 492—499) DRUGA GRUPA Divlja patka „Duh u samootuđenju" (uključujući „Legalni status") do „Vjerovanje i čisti uvid" (str. 500—549). Rosmersholm „Vjerovanje i čisti uvid" do „Istina prosvijećenosti" (str. 549—598). Gospođa s mora „Apsolutna sloboda i teror" do „Duh siguran u sebe: moralnost" (str. 599— —627). Heda Gabler „Pretvaranje" do „Zlo i praštanje" (str. 628—679) TREĆA GRUPA (Faza sjećanja) CC Religija. Odjeljci CC i DD. Graditelj Solnes „Bog kao svjetlo" (str. 699 do kraja knjige). Mali Ejlof „Biljke i životinje kao religiozni objekti" (str. 702 do kraja knjige). Džon Gabrijel Borkman „Stvaralac — Minerali" (str. 704 do kraja knjige. Kad se mi mrtvi „Stvaralac—Statua" (str. 706 do kraprobudimo ja knjige). Ova sekvencijalna podudarnost između ova dva teksta ne ostavlja sumnje — uikoliko se ne prihvati zapanjujuće nevjero-vatna slučajnost — da je Ibzen svjesno bazirao shemu svoga ciklusa na Fenomenologiji. Prisiljeni smo da vidimo ovaj ciklus kao jedan ogroman jedinstven rad, zaključak koji ima tu prednost da se slaže sa Ibzenovim vlastitim opisom svoga djela: „Samo poj-mivši i shvativši moje čitavo stvaranje kao kontinuiranu i koherentnu cjelinu može čitalac imati precizni utisak koji sam želio da stvorim u njegovim pojedinačnim dijelovima." Stavi.se, unutrašnji dokazi u samom ciklusu, sasvim zasebno od sheme Fenomenologije, insistiraju na trodjelnoj podjeli ovih drama, sa četiri drame u svakoj grupi. Oduvijek je bilo priznato da posljednja četiri komada predstavljaju posebnu grupu; potrebno je samo da protegnemo ovaj uvid da bismo zapazili ispravnost triadičke podjele, koja odgovara Hegelovim „grčkim", „rimskim" i „germanskim'' fazama Duha. Tako svaika grupa drama ima svoj jedinstven karakter, dok čitav ciklus tvori „jednu kontinuiranu i koherentnu cjelinu" sa „međusobnim vezama" među dramama. Ovaj ciklus predstavlja nam, stoga, jednu unificiranu shemu, koja obuhvata tri jasno izdvojene sheme. U okviru šire sheme, na primjer, figura „etički probuđene" Nore iz Lutkine kuće (Nore) baca pogled preko čitavog ciklusa do Rub-ekove statue probuđene mlade žene „Dana uskrsnuća" iz Kada se mrtvi probudimo; i postoji veoma mnogo sličnih veza. koje su sve historijski i filozofski značajne. Prije svega, postoje izvjesni vrlo široki kontrasti unutar totalne sheme. „Grčka" prva grupa od četiri drame je „građanska", sa naglaskom na izravnoj
etičkoj konfrontaciji i sudaru i sa protagonistima koji imaju jedan jedini etički identitet. Veoma malo slika je iz prirode, jer su scene u društvu ili u kući; „porodica" i „društvo" su tako polovi radnje u ovoj drami, a oni su i polovi Hegelove rasprave u ovom odjeljku Fenomenologije. U drugoj grupi drama naglasak se pomjera ka više neizravnim, intemaliziranim sukobima, odražavajući podijeljenu svijest ove faze Duha. U ovim komadima postoje bogate, uronjene slike iz prirode •— šume, planine, morske dubine i divljeg sjevera odakle dolazi Rebeka Vest ili dalekih planina u Gospođi s mora. Samo su u Hedi Gabler svi prirodni viđ'ci zatvoreni. Za razliku od uglavnom „racionalne" prve grupe, ove drame su više romantične, ispunjene ,,praznovjer.icama" poput Lu-tajućeg Holanđanina, šuma koje se svete, bijelih konja Rosmers-holma i misiterioznog Stranca iz Gospođe s mora, drame koja konačno istjeruje duh ovog polunostalgionog, poluzastrašujućeg svijeta napučenog iracionalnim. Ovaj kvalitet mračne narodne priče je sastavni dio kako individualne svijesti tako i Zeitgeista ove faze Duha: onog svijeta čudesa, nevjerovatnog, crne magije, đavola i svetaca na kojem se osniva toliko mnogo književnosti kršćanstva i koji se tako oštro razlikuje od etičke jasnoće grčke drame. Upravo ova sama praznovjerja, kao što je Jakob Grim tvrdio u svojoj Njemačkoj mitologiji (Deutsche Mythologie — ]844). su često iskrivljeni preživjeli ostaci jednog izgnanog paganstva, snovi naroda koji nije u stanju da odbaci sablasti svoje prošlosti. Četiri završne drame postepeno povraćaju svijet prirode, koji se samo nazirao u sceni vidika u Gospođi s mora i koji je bio potopljen u Divljoj patki. One imaju tendenciju, kako je Džejms Džojs primijetio, da budu alfresco, a Kada se mi mrtvi probudimo potpuno je pod vedrim nebom. Ovo spašavanje svijeta prirode popraćeno je reintegracijom induvidue sa njenim totalnim duhovnim sadržajem, reintegracijom opisanom — uistinu propisanom — u fazi Fenomenologije u kojoj mitska prošlost prodire u Hegelov tekst. U Ibzenovim zadnjim komadima sjećanje na ovu mitsku prošlost dolazi kao fragmenti memorije, većinom veoma zagonetno, ali upravo je ova teška i poluprozirna tekstura, kao i. ona u Betovenovim zadnjim kvartetima, ono što je fascinantno. Ibzen je predočio modernoj, užurbanoj, merkantilnoj i bur-žoaskoj publici svog evropskog teatra slike njenog svakodnevnog svijeta koje su ipak otkrivale njegov vječni sadržaj. Daleka hegelijanska dijalektika uzela je lokalno prebivalište i ime, dok je svakodnevni svijet bio vraćen ka svom duhovnom izvoru. Ignorirati ovu prošlost značilo bi stvarati lažni naturalizam, jer čovjek je jednako proizvod svoje totalne duhovne prošlosti kao i biološke. Kada je Ibzen bio izjavio da moderni čovjek plovi noseći truplo kao teret, pravio je razliku između prošlosti kao sablasti koje odbijaju da budu istjerane iz svijeta živih i prošlosti koja je vitalni i neophodni dio čovjekove sadašnjosti. Duh, pošto je stalno u evoluciji, otkrio bi se čak i kroz bezizgledni vokabular modernog života, koji je, kao što je Vagner istakao, uskratio stara poetska sredstva rituala i metafizičkog izražavanja. Suhi, činjenič-ki, „naučni" jezik i jezik modernog društvenog razgovora, sa svojim ograničenim dometom duhovne implikacije, mogli su ipak da ponesu pun teret duha, jer čak i jedno doba koje je odlučno razaralo mit na način zbog kojeg je Niče duboko žalio, ipak ga je nesvjesno izražavalo u novoj formi. Dramski metod koji bi prihvatio nove reduktivne termine naturalizma, a ipak ih upotrebljavao da izrazi pun sadržaj duha, neizbježno bi izgledao kri-vudav, presuptilan i lukavo zamršen, a Ibzenov naturalistički ciklus jeste sve ovo. Hegelov tekst na kojem je ovaj ciklus baziran crpi materijal iz obilja mitskih, historijskih i literarnih uzora. V jerujem, na primjer, da svaka Ibzenova drama uključuje jedan raniji teatar koji je samo žižna taička jednog kompleksa duhovnih fenomena; kao probni pokazatelj predložio bih sljedeće „nemoguće mogućnosti" za neke od ovih drama: Sablasti Mitski: Oresteja (Edip) Bahantkinje
Teatarski: Grčka Historijski: Etička zajednica — Atena. Divlja patka Mitski: Kršćansko-germanski. Teatarski: Šekspir. Historijski: Rimsko-kršćanski svijet. Gospoda s mora Mitski: Pagansko-germanskl. Teatarski: Romantični nasuprot buržoaskom. Historijski: Francuska revolucija i nakon nje. Reda Gabler Mitski: Apolon-Dionizijus Teatarski: Skribovski vješto građeni komad nasuprot Imperatora i Galilejca Historijski: Germanska grčka obnova. (Brajan Džonston: Hegelijanska prošlost u Ibzenovom naturalističkom ciklusu, Pozorište 3—4, str. 173—177, Tuzla 1978. g.) Đerđ Lukač POKUŠAJ STVARANJA GRAĐANSKE TRAGEDIJE Niko od Ibzena nije jasnije video problematična svojstva individualizma, sve opasnosti. Sadržaj njegovih velikih dramskih dela — najlepših i najbogatijih dela — koja ispunjavaju njegovo muževno doba jeste borba koja se vodi zbog zasnivanja nečega odista čvrstog, nečega izvan te borbe. Cilj je bio spašavanje individualizma, spašavanje jednog Ibzenovog životnog ideala („nikada nisam imao naročit osjećaj za solidarnost", piše Brandesu), posle otkrivanja svih opasnosti objavljivanje njegove razbistrene suštine. Ibzen nikada nije poricao da je u ovim dramama reč o njegovim najličnijim problemima. „Brand sam ja u svojim najboljim trenucima" — piše jednom — „isto kao što sam analiziranjem sebe došao do mnogih crta Per Ginta i Stensgora." Brand je slom jedne težnje, a Per Gint druge. Sadržaj B r a n d a je — po Ib-zenu —• romantičnom individualizmu dati etičko značenje i zasnovanost; sadržaj Per Ginta, pak. na osnovu istih formi razgraničiti ovaj individualizam od običnog egoizma. Srećom po dela pitanje je ovde ostalo još saimo pitanje za Ibzena, a osnove deia nisu potkopane; umetnički se nesigurnost primećuje jedino u kolebljivoj i mutnoj simbolici završetka. Ali posle obe drame pitanje ostaje za njega pitanje, a odgovor mu nije doneo ni Cezar i Ga-lilejac, gde je istorijski, sociološki tražio zasnivanje istog pitanja. Rešenje da je ovaj način osećanja i život koji mu odgovara, da je do kraja doživljena svaka mogućnost, možda nesvesno korisna, možda nasuprot htenju, možda suprotna od onoga čemu se prvobitno težilo, a ipak nečemu potrebna, ipak neophodna. S ovom dramom odista započinje Ibzenov fatalizam, ali zbog toga stare tendencije nisu nestale. Istina, tragovi fatalizma postoje i od ranije; delom u nekoj psihološkoj predestinaciji, delom u osećanju ugnjetačke moći uticajnih sila, delom — razume se, tek sada prvi put do kraja osmišljenim — u formi objektivnih neminovnosti. A nasuprot svemu tome još je uvek bila jaka vera u slobodno htenje ooveka: Dass Du nicht kannst wird dir vergeben, Doch nimmermehr dass du nicht willst3, rekao je još Brand. Ali Maksimovi nazori su već (Cezar i Gali-lejac) duhovni fanatizam: „hoćemo zato, jer moramo hteti"; a tada je bez Ibzenove jasne spoznaje — izgubila smisao svaka agitacija, svaka propaganda. Tada je tip Branda izgubio svoje posled-nje opravdanje, a njegova borba bila je unapred i večno bezna-dežna; nije to više ni borba, nego jalovi juriš protiv bespomoćne težine trome mase. Njegovo osećanje je tiranski vuklo ka staroj veri; prirodno, jer bez toga uverenja ne može se boriti, a on je krenuo u boj. Ali svako iskustvo sve više produbljuje u njemu poslednja uviđanja, dok konačno ono ne pređe sasvim i u osećanje. Ta disonantnost oseća se i u njegovim prvim društvenim dramama.
Naravno, zapravo se promenilo samo mesto borbe, sukobljene strane su i dalje ostale iste: poezija i proza, ideal i život, individua i društvo, stremljenje i cepidlačka sebičnost. To je ulazak borbene romantike u savremeni život; karakteristično je za Ib-zena u svakom pogledu što je čak i ime prve moderne junakinje uzeo iz romantičnog sveta predanja (Svanhilda). Ali po pravilu brutalni, stvarni život trijumf uje nad poezijom. Falk i Svanhilda se uplaše mogućnoisti poraza i radije odustaju od zajedničkog života nego da proza pobedi njihovu ljubav. A Nora zalud osam godina iščekuje čudo, i sjajne osobine kapetana Alvinga postaju podlost i zločini u norveškoj malograđanskoj atmosferi. Svejedno, mora se napred, bilo šta da se dogodi. Tako se Nora suprotstavlja svetu, a Lona Hesel se hvata u koštac sa štabovima društva, za to se bije i doktor Stoikrnan (Narodni neprijatelj). A rezultat? Zapravo je sasvim svejedno kako se završava borba. Cilj je sama bitka, borba koja se vodi radi ideala. Ostaje otvoreno pitanje kakav će biti kraj pobune Falkda, Nore i Stokmana protiv konvencija. Ali pobeđeni Brand i u samrtnom času oseća da ako bi trebalo da do kraja podnese ono isto što je već propatio, ako bi se njegova borba opet završila porazom •— ipak bi opet na isti nećeš. 3 Oprašta ti se što ne možeš. / Ali nikada ti se ne oprašta što način proživeo život, kad bi još jednom mogao da ga proživi. Nije važno šta će biti rezultat bitke, ali izgleda postoji mogućnost da se okonča trijumfalno. Kao što se i završava borba Lone Hesel. Ona se vratila iz Amerike da bi opet videla velikog i slobodnog junaka svoje mladosti •— i to joj uspeva. Dakle, ipak je moguće izmeniti ljude; ljudi se mogu popraviti, jer imaju slobodnu volju i jedino zavisi od toga šta će s njima biti. Jest, ali istovremeno kad bi to voleo da vidi, Ibzen je prisiljen da zapazi i sasvim druge stvari. Vidi da nisu svi gospodari svoje sudbine: sudbina mnogih njegovih likova unapred je određena. Sudbinu pojedinca određuju socijalna stanja. Na pri-mer, Heire (Savez mladeži) je hteo da iškoluje Aslaksena, da ga uzdigne u višu društvenu klasu; u međuvremenu, kad se već izdigao iznad svoga porekla, ali se još nije mogao smestiti tamo gde je želeo da stigne, njegov dobročinitelj propada. I Aslaksenov život je poražen, prekinut, a da on sam nije uzrok svoje sudbine. Sudbinu ljudi još jače unapred određuje nasleđe nego socijalni odnosi. Čini mi se da nisu potrebna objašnjenja da su tragedije doktora Ranka i Osvalda (kojima su preci Gerd iz Branda i Per Gint) potpune sudbinske tragedije gledano s njihovog stanovišta. Na taj način dve vrste svetskog poretka vladaju u svakom pojedinom komadu: pravedni, etički, koji odlučuje tragedije Helme-ra i Nore, i zagonetni, slepi i neuhvatljivi fatum, koji vlada Ran-kovom sudbinom. Ali ova diisonaintnost nalazi se i u prikazu samih glavnih likova. Takozvani greh konzula Bernika u tolikoj je meri bio jedino što se u njegovoj situaciji moglo učiniti da izgleda veoma isforsirana veličina njegovog greha i upravo zbog toga izaziva namešten i izveštačen utisak i njegovo „popravljanje". Beskrajno složene i nemilosrdne zakonitosti ostvarile su te lažne institucije protiv kojih se bore Ibzenovi junaci. Njihovu relativnu opravdanost videlo je njegovo oštro oko tako jasno, možda i protiv svoje volje, pa je bitka koja se vodi pomalo dobila oznake groteske, tragikomike i boja s vetrenjačama. U borbi Helmera i Nore, po Ibzenu, krivac je bezuslovno Helmer, a Nora je u pravu što se buni protiv podjarmljivanja svoje ličnosti. Zar ne čini to isto Brand s Agnesom, i Hakon i Skule sa svojim ženama i ljubavnicama, Sigurd s Jerdisom itd.? Naravno, oni to čine u interesu krupnih ciljeva, Helmer pak iz tričavog egoizma, ali kakva je vredinost ovih krupnih ciljeva? Upravo je to bilo pitanje radi kojeg nastaje Brand, a nedostatak odgovora u drami oduzima ovom razlikovanju svaku čvršću osnovu. U Lutkinoj kući Nora osuđuje svog muža, a i gospođa Alving dugo veruje da ima pravo da osudi svog muža. Vjeruje sve dok je događaji ne prisile da uvidi da je ona isto tako uništila život svoga muža (a na taj način posredno i svog sina) kao što je on njen. I gospođa Alving na taj način otkriva da je svaka etika subjektivna, da je za njihovu sudbinu krivac samo jedan: savremena forma
društva koja je dopustila mogućnost da se sretnu ljudi kao što su ona i njen muž. Naravno, to društvo i ona kritiku je, ali ta kritika više nema praktično ni polemičke značenje. Jer da bi uvidela šta je trebalo da učini, morala je da proživi ceo dotadašnji život. Ova bitka je otuda već samo buzuspešna borba protiv sudbine. Protiv moderne sudbine, koja se sastoji od stvari (institucije, međusobno nepoznavanje i nepoznavanje života, životne okolnosti, nasleđe itd.) koje se same po sebi javljaju relativno i slučajno ali u tesnoj i nemilosrdnoj logičkoj vezi. Tu ništa ne koristi ako ljudi uvide beskorisno ili pogrešno svojstvo pojedinih delova, one deluju svojom skrivenom snagom kao činjenice, kao karike u lancu uzroka, bez obzira na opravdanost ili neopravdanost. Ova druga Ibzenova prava tragedi!ja — o prvoj, o Pretendentima na presto biće potom reci — isto je tako samo grananje u njegovom pravolinijskom razvitku kao i ona tragedija. Tragedija gospođe Alving isto je tako malo tipična tragedija njegovog puta kao što je i tragedija Sku-lea. U ovoj drami Ibzenov obični doktrinarizam ima tek sporednu ulogu; melanholični humor kojim je slikan Manders samo pojačava i produbljuje sudbinu gospođe Alving. Istina, u krajnjoj analizi zbivanja i ovde se tragedija gradi na Mandersovoj doktrinar-noj etici dužnosti i njegovom slepilu, ali to je samo tragikomični maksimum sasvim opšteg osećanja prema situaciji go'spođe Alving. Manders je samo sa stanovišta racionalne gradnje drame najpogodnija ličnost da gospođu ATving vrati njenom mužu, situacija bi se mogla zamisliti i bez njega. Ovde nije reč o osnovnom dualizmu Ibzena, dakle, nisu međusobno suprotstavljene potpuno heterogene sile. Pošto je viđenje društva već dospelo do najveće oštrine i do pravednosti, motivi koji pokreću gospođu Alving, pak, samo su osećajni i ne izazivaju dijaboličku sumnju koja sve mrvi, može se s neokrnjenom snagom suprotstaviti podjarmlju-jućoj sili sudbine junaka, tragično delovanje može biti potpuno i nanatrunjeno. Tamo gde ironija uzima učešća (Manders i Eng-strand), tu samo jedna strana slabi drugu, potpomaže se produb-Ijavanje tragičnog delovanja: tragediju uzrokuje ukupnost, isprepletenost sila koje su same po sebi konvencionalne i slabe, a što su im manje pojedinačne vrednosti, snažnije je porazno veoma snažno delovanje njihove sinteze. Otuda je tragedija gospođe Alving, ne gledajući više na veću čistotu osnovne koncepcije, mističnija, teže se može analizirati, teže se može sabrati u formule nego ostale drame; deluje sirovi je, življe, vehementnije, pošto se zbog nemogućnosti da se zbije u formule ne nalazi isuviše daleko od života. Ibzen je već u Lutkinoj kući želeo da napiše takvu tragediju, bar prvi nacrt svedoči o tome. Naslov je trebalo da bude „Tragedija našeg doba", a suština da se mora tragično okončati kad muškarci sude postupcima žena koje su drukčije sazdane na osnovu zakona koje su oni za sebe doneli. Mogao je to biti sjajan veliki simbol večite bitke muškarca i žene da ga još u toj formi nije narušila pomalo bizarna zanimljivost priče i veoma olako intelektualizovano svojstvo konflikta. Otuda se pojavila etika: moralo se izvršiti vrednovanje, Helmer se morao spustiti da bi Nora bezuslovno bila u pravu. A koliko bi drama bila veća da je Helmer ravan Nori, a sukob da nastaje na osnovu nepopravljivo suprotnog načina mišljenja i osećanja muškarca i žene. Ovu tragičnu uzvišenost Ibzen dostiže u Avetima, a u Divljoj patki izvlači iz toga sve posledice kada piše povest i suštinu svoje •__ poslednje — promene pogleda na svet, ili bolje, svoga razvoja. (Đerđ Lukač: /storija razvoja moderne drame, Nolit, Beograd 1978. g, str. 247— 251) Jovan Hristić O AVETIMA I DIVLJOJ PATKI Druga drama iz ove grupe, Aveti, od svih je Ibzenovih drama najbliža klasičnom modelu tragedije. Imamo porodični greh, imamo sina koji plaća za očev greh, kao što se greh prenosi s ko-lena
svet tragedije, svet uzročnosti. Tako bi trebalo da bude, ali izgleda da nije. Pre svega, Osvaldovom sifilisu se isa medicinske strane ima mnogo šta prigovoriti. U svojoj podrobnoj studiji o Osvaldovoj bolesti u Avetima, doktor Rasel Dejvis prime-ćuje da je u pitanju — u najboljem slučaju — jedan oblik shizofrenije, đak je sifilis potpuno isključen. To će reći da od tragičke uzročnosti nema ništa. Zajedno sa tuberkulozom, sifilis je bio velika mitska bolest devetnaestog veka, bolest ne samo fiziološka, nego i metafizička. Ali ako je u Osvaldovom slučaju nasledni sifilis isključen, Aveti se pretvaraju u melodramu. Ibzen to, razumije se, nije morao znati. Ali je kao pisac morao osetiti — mimo sve protivrečnosti koje jednostavna i jasna uzročna shema događaja može imati za dramskog pisca — da je sam pojam uzročnosti pretrpeo od Grka do danas neke važne izmene. U Hegelovoj Estetici naći ćemo nekoliko izvanrednih stranica o tome kako više ne živimo u svetu neposrednosti, već u svetu posrednosti; u "•stanju opšte civilizacije" (kako ga naziva Hegel) čovekova okolina više nije njegovo sopstveno delo, pa je shodno tome on samo delimično odgovoran za ono što uradi: "oblasti kojima preostaje sloboda prostora za samostalnost posebnih odluka, male su i po broju i po obimu." Drugim recima, i sama uzročnost mora nam se javiti nekim posrednim putem, daleko zaobilazni]im nego što je to u Avetima. Ibzenov sifilis u stvari nije sudbina, nego kob, a kob je degeneracija sudbine; tačnije rečeno, kob je usiljena uzročnost koju po svaku cenu želimo da uspostavimo, iako smo sve-sni da su u naše vreme veze između uzroka i posledica i srazmere između uzroka i posledice, sasvim drukčije. Ono što je u kompaktnoj atmosferi mita delovalo kao ufoedljivo i neminovno, u razrađenoj atmosferi građanskog, realističkog života deluje kao nategnuto i melodramatično. Zašto kažemo da je atmosfera građanske sobe razređena? Zato što u njoj, za razliku od mita, postoji vreme. Grčka tragedija ne poznaje vreme: mi ne 'znamo kada, koga dana, u koje doba dana ona počinje ni kada se završava; ne znamo koliko vremena je proteklo od kada su primećene prve vatre do Agamernnonovog dolaska, ni koliko je vremena prošlo od kada je započeta istraga o Lajevom ubistvu do dolaska starog pastira. Nije nam ni potrebno da znamo, zato što grčka tragedija počiva na čvrstoj vezi između uzroka i posledice, vezi koja je toliko čvrsta da je u stanju da se izdigne iznad vremena. Nije nam potrebno ni da znamo koliko godina ima Edip, a koliko Jokasta, i jedna od velikih teškoća svih modernih drama na temu Edipa je u tome što danas moramo na neki način psihološki objasniti vezu između jednog mladog čove-ka i žene koja mu je majka i koja je, dakle, bar 16-—17 godina starija od njega. To je ono što većinu tih drama — Koktoova Paklena mašina mogla bi se uzeti kao primer — čini neuverljivim, jer Jokasta ni u kom slučaju nije frivolna gospođa srednjih godina koja voli mladiće. Problem je u tome kako u svet psihologije uvesti nešto što ne pripada tom svetu, i kako u svet računanja vremena uvesti nešto što ne pripada svetu kvantiteta, nego samo kvaliteta. Zato i klasicističko jedinstvo vremena ima svoj duboki smisao: ono nije samo proisteklo iz želje za apsolutnom verovat-nošću, već i iz potrebe da se, makar nasilno, ukine vreme, koje se nalazilo pred vratima drame, i koje je već bilo ušlo u dramu na komičan i apsurdan način, kao u Vebsterovoj Vojvotkinji od Malfija, gde između činova vojvotkinja uspe da izrodi čitav buljuk dece. I to nam samo pokazuje susret i sukob dva dramska sveta: bezvremenog sveta grčke tragedije, i našeg sveta u kome je vreme jedan od najvažnijih uobličavajućih elemenata. Vreme unosi savim jedan novi poredak u odnosu između uzroka i posledica. Kada računamo sa vremenom, istorijskim vremenom ikoje se broji danima, mesecima i godinama, njihova veza se razredu je i postaje posrednija. Uzrok dođe do svoje posledice, ali u međuvremenu i vreme učini svoje: ili posledica nije u sraz-rneri sa uzrokom, ili nam se čini da je došla iznenada, kao iznenađenje, jer je uzrok već delimično pao u zaborav. Tako u O'Nilovom Dugom putovanju u noć vidimo kako se uzrok, patološki tvrdičluk Džemsa Tajrona, polako probija kroz vreme do svojih po-sledica, neizlečive
narkomanije njegove žene i tuberkuloze njihovog sina. Ono što vidimo u O'Nilovoj drami nije samo veza između uzroka i posledice — koja je čvrsta kao u kakvoj grčkoj tragediji — nego i čitavo vreme koje je bilo potrebno da do tih po-sledica uopšte dođe. I uzrok, i posledice ovde su takoreći uronjeni u vremenu i izgubili su svoje oštre obrise greha i naknade za greh; sve je u nekom tihom i gotovo neprianetnom radu, koji se polako probija kroz vreme. Kod Ibzena. međutim, veza između uzroka i posledice daleko je jače istaknuta, zato što je Ibzenova dramska forma još uvek sasvim klasična, što će reći da ne vodi računa o vremenu. Ibzen je vreme ostavljao iza pozornice, kao prošlost koja se u sadašnjosti pojavljuje kao avet; ali da ga je uveo na pozornicu, ono ne bi bilo melodramska avet, nego način postojanja njegovih ličnosti. Avetima je završeno Ibzenovo istraživanje jednog t'Jpa odnosa među ljudima i različitih pokušaja da čovek pronađe i ostvari svoju autentičnost u okviru tih odnosa. Te odnose možemo nazvati spoljinim ili konvencionalnim: društvo i porodica nisu nešio što čavek uspostavlja sam, već što zatiče uspostavljeno, svet u koji je — kako bi rekli egzistencijalisti — on "bačen". Bernik u Stubovi-ma društva se povlači iz tog sveta; povlači se i doktor Stokman, ali ostaje u porodici; ali kada bacimo pogled na porodicu, u Lut-kinoj kući i Avetima, vidimo da je ona n'.šta manje korumpirana ad društva, i da se ni na tu stranu ne može izaći u svoju slobodu. Zato se sa Divljom patkom (1884) i Rosmersholmom (1886) Ibzen okreće istraživanju jednog sasvim drukčijeg tipa odnosa među ljudima. Za razliku od onih kojima vlada konvencija, i koji su dobrim delom apoljašnji, ove druge odnose možemo nazvati duhovnim. I ovde se srećemo sa jednom naročitom vrstom tih od odnosa koje bi bilo najpogodnije nazvati majeutičkim. Jer i u Divljoj patki i u Rosmersholmu jedna druga ličnost pokušava da junaka dovede do njegove istine i da mu otkrije šta on u stvari jeste, odnosno da u njemu probudi svest o sopstvenom identitetu i autentičnosti, isto onako kao što u Platonovim dijalozima Sokrat pomaže drugima da sami otkriju istinu. U jednom slučaju to je prijatelj, drugi put to je jedna žena, što nije nimalo nekarakteristič-no za Ibzenov antitetički postupak u pisanju drama. Obe drame završavaju se neuapehom majeutike: drugi nas ne mogu dovesti do nas samih, onako kao što Sokrat u Menonu uspeva da probudi usnulo sećanje duše na život pre rođenja tela. Divlja patka izazvala je brojne polemike o značenju njenog središnjeg simbola, a Ibzenov biograf Halvdan Kot smatra je njegovom najvećom dramom. Danas je, uglavnom, posmatramo kao dramu koja čini prelaz iz prve faze beskompromisnog idealizma i postavljanja najviših merila i zadatak životu, ka relativizovani-jim i nešto humanijim shvatanjima ljudske sudbine, pa čak i ka kritici ranijih shvatanja. Sam Ibzen mislio je da Divlja patka "ima u mnogom pogledu izuzetno mesto među mojim dramama; metod je po mnogo čemu različit od mog ranijeg metoda." To je tačno. Ali u kome smislu? Prvo što će nam pasti u oči kao upadljiva karakteristika Divlje patke jeste upotreba simbola. Istina, i raniie Ibzenove drame koristile su se simbolima: les u brodskom tovaru u Stubovima društva, zagađeni izvor lekovite vode u Narodnom neprijatelju koti nisu lišeni simboličke vrednosti. sirotište koje podiže gospođa Al-ving u Avetima takođe se može smatrati i simbolom. Ali nigde još simbol nema toliko naglašenu simboličku funkciju: zagađeni izvori ili sirotište postaju simboli uz svoje druge funkcije, ali ranjena divlja patka u tavanskoj sobici porodice Ekdal na prvom mjestu je simbol i jedva nešto više. Za razliku od kasnijih Ibze-novih simbola, kao što su beli konji u Rosmereholmu, ili pr-ađevi-na arhitekte Solnesa, divlju patku ličnosti ne prihvataju iz prve kao simbol; ona je predmet koji postaje simbol zato što svaka ličnost u drami ulaže u nju svoja značenja, pa je konačno simboličko tumačenje rezultanta tih značenja, i nije unapred utvrđeno. Drugim recima, ličnosti i postupci nisu funkcije simbola koji ih unapred upravlja ka određenom cilju, već je simbolička vrednost divlje patke funkcija različitih ljudskih sudbina koje su postepeno privučene simbolu kao
svome razrešenju i objašnjenju. I tek na taj način divlja patka dobija svoje puno simboličko značenje. Zašto se Ibzen odlučio, gotovo na samoj sredini svoje realističke faze. da se na ovaj način koristi simbolom? U prethodnim dramama, a Avetima to dostiže vrhunac, Ibzen je istraživao različite moguće oblike tragičke uzročnosti, veze između učinjenog i posledica učinjenog. To je mehanizam grčke tragedije koji je on pokušao •— svesno ili ne — da prenese u građanski svet i realističku dramu, i u čemu nije sasvim uspeo. Sifilis u Avetima ne ubeđuje nas sasvim kao sudbina, a kada se još jednom okrenuo takvoj uzroino-posledionoj vezi u Rosmersholmu. rezultat je više nego melodramski. Rebeka Vest navodi Beatu na samoubistvo. \ taj greh mora da iskupi samoubistvom sa Rosmcr-->m. Rosmersholin, iako se ubraja među najbolje Ibzenove drame, nije tragedija, a ni kao drama nije sasvim ubedljiv; ispod njegove površine proviruje lice plačljive melodrame sa svojini naivnim shvatanjem ljudske sudbine: ona je ubila i zato je morala da umre. Međutim, u Divljoj patki takve uzročnosti nema — osim slabog vida starog Verlea koji njegova nezakonita kći nasleđuje; ali Ibzen je dobro uradio da to ne ističe suviše — već nam se u njoj sudbina prikazuje kroz simbol. Ono što je nekada bila nužna veza između uzroka i posledice postalo je simbol, i mi u njemu kao u ogledalu vidimo živote ljudi na pozornici u jednom novom svetlu, "pod vidom nužnosti", očišćene od svih slučajnosti i zaobilaženja, isto onako kao što kod Van Ajka vidimo bračni par Arnolfini i pred nama, i u ogledalu, koje je jedan drugi kontekst u kome život doibija potrebnu tragičku čistotu. Moderna drama više nije tragedija, hemijski čista umetnost, kako je naziva Haksli, ali to ne znači da se u naoko haotičnu smešu svakodnevnog života ne može postaviti neka vrsta katalizatora koji će naprimetno izvršiti proces njegovog prečišćavanja do tragičke čistote, ali koji ga neće osiromašiti u njegovoj raznolikosti i mešavini sasvim različitih elemenata i osobina. Taj katalizator je simbol. U tom pročišćavanju života od slučajnosti i nekoherentnosti simbola ponovo uspostavlja ravnotežu između postupaka i njihovih posledica. U tragičkom svetu, značajan postupak mora imati i značajne posledice: ubistvo se može naknaditi samo ubistvom. Drugim recima, značajna posledica može imati samo značajan uzrok: pomeranje kosmioke ravnoteže može biti izazvano samo ubistvom ili nečim još strasnijim. Ta srazmera između uzroka i posledice danas, uglavnom, ne postoji: mi smo navikli da značajne stvari mogu imati beznačajne uzroke, i da značajni uzroci mogu imati sasvim beznačajne posledice. Velike istine ponekada se otkrivaju u malom, kao što velike stvari i postupci ne moraju više da budu i nosioci velikih istina — najčešće ,se događa da je slučaj obrnut. U izvesnom smislu taj raskorak između uzroka i posledice kanonizovao je Frojd, kod koga naoko beznačajne omaške — sa čijom analizom i počinje Uvod u psihoanalizu — imaju beskrajno značajne uzroke, i tako, analizirajući beznačajno, dolazimo do značajnog. Kod Ibzena i kod modernih dramskih pisaca naoko beznačajni postupci i reci dobijaju svoj tragički značaj ako ih posmatramo u svetlosti simbola što se nalazi iza njih. U toj svetlosti sve dobija čistotu istine i značaj koji stvari dovodi na ravan tragedije. U Divljoj patki Ibzen je to shvatio. Shvatio je još nešto: da je tipično ibzenovski junak, čovek koji postavlja apsolutne zahteve životu, u stvari groteskna i apsurdna figura. Mi ne verujemo sasvim ni doktoru Stokmanu, n' Nori, ni gospođi Alving, zato što je čistota života koju oni traže za nas nepovratno nestala. Ljudi nastavljaju da žive zajedno čak i kada su razočarani jedno u drugo, i nastavljaju da obavljaju svoje poslove čak i kada su zagađeni svetom u kome ih obavljaju. Život je mešav'na i kompromis, a veliki gest se uvek nalazi u opasnosti da bude samo prazan gest... I Ibzen je shvatio da je Gregers Verle, sokratska ličnost koja pokušava da Hjalmara Ekdala dovede do njegove istine i autentičnosti, u stvari groteskna budala koja ponavlja nekoliko naučenih ideja, kao što i gospođa Alving drži na svome stolu liberalne, slobodoumne knjige nad kojima se zgraža pastor Manders, ali mi nismo sigurni jesu 11 te knjige tu zato što su bile čitane, ili samo zato da bi bile viđene. Gregers je, kako kaže Bernard Šo, "idealist visoko
razvijenog tipa", neka vrsta sinteze doktora Stokmana, I\Tore i gospođe Alving, ali njegove ideje i ideali su smešni, ako ne i glupi •— bar je glup način na koji on pokušava da ih ostvari • — i mi ga ne vidimo kao glasnika apsoluta, nego kao nedoučenog palanačkog intelektualca. Pravi predstavnik apsoluta je ranjena ptica u tavanskoj sobici, i pitanje koje drama postavlja nije pitanje opravdanosti ili neop-ravdanosti laži u životu koji ne može da podnese istinu, već je to čudna svetlost koju taj simbol iskosa baca na sve ličnosti i odnose među njima. U toj svetlosti, pravi junak drame nije ni Gregers Verle, ni Hjalmar Ekdal. To je mala Hedvig, i Divlja patka se završava njenom smrću. To nije drama delanja i cene koja se mora platiti za učinjeno, već drama trpljenja, i pred nas izlazi novi tragički junak: ne onaj koji dela i mora da podnese posledice svog delanja, već onaj koji trpi posledice tuđeg delanja. "Junaci moderne drame", kaže Lukač u svojoj studiji "Ka sociologiji moderne drame", još uvek jednom od najvažnijih tekstova napisanih o modernoj drami, "su više pasivni nego aktivni; oni više trpe nego što delaju za sebe." Tragička sudbina kao da je prešla sa junaka na žrtvu. U tome Ibzen nije usamljen: u Hamletu Ofelija }e žrtva, uvučena u tuđe sukobe i u tuđu tragediju; kod Kasina ta-kođe postoji čitav niz sporednih ličnosti — o kojima najčešće ne vodimo dovoljno računa — koje su isto tako uvučene u sukobe glavnih, i koje propadaju zajedno s njima. U moderno vreme, okviri tragedije popustili su sasvim, i u njih ulaze i oni koji nisu mogli ni sanjati da će im sudbina dostići tragicke srazmere, i kod Ibzena je težište počelo definitivno da se pomera: oni koji delaju postaju smešni i apsurdni zato što ono što čine više ne odgovara sasvim svetu u kome se kreću i žive, a oni što trpe postaće tragični. (Jovan Hristić: O Avetima i Divljoj patki, Požarište 3—4, str. 201—205. Tuzla 1978. godine) Rejmond Vilijams O ROSMERSHOLMU Rosmershokn, sledeća drama, značajnija je od svega što je Ibzen napisao od Pera Ginta nadalje. Ona ostvaruje tenziju koja je ležala u potki Branda — neizbežni sukob između odazivanja vokaciji i nasleđenog greha. Ibzen ispituje ovo iskustvo dvostruko, kroz Roamera i Rebeku, ali je ono jedinstveno, kao što u samoj drami Rosmer i Rebeka dolaze do zaključka — Mi smo jedno. Rosmer je tvorevina prošlosti, "smrt u životu" Rosmersholma. Da bi izborio svoj put napolje, prema životu, da bi uneo svetlost tamo gde je •— porodica Rosmer iz generacije u generaciju bila centar tame — nije mu dovoljna sopstvena snaga. Dogod ima po-verenja u Rebeku, on može da dela. Ali mrtvi glas Beate, otkriven u njenom pismu Mortensgardu, okončava njegove zablude. Ona nema izbora. Nasuprot tamnoj prošlosti Rebeka suprotstavlja ideje emancipacije. Ali "ideje nisu prešle u njenu krv". Ona prosto postaje grabljiva, a ideal "čistog" ortaštva sa Rosmerom, u njegovoj borbi za plemstvo — u borbi na koju ga je ona nagovorila — postaje "neukrotiva" fizička strast koja je navodi da uništi njegovu ženu. Od ove krivice za života nema oproštaja. Ni sam Rosmer nije u ovome nevin; samo njegovo maštanje o rešenom plemstvu, njegova nasleđena nesposobnost da živi, njen je ćut-Ijivi podistrekač. Sloboda koju su mogli očekivati kad se Beata ukloni prosta je zabluda. Krivica, nasledstvo Rosmersholma, "okružila je njenu volju": Izgubila sam moć delanja, Rosmere. Oboje su, po recima iz drameKad se mi mrtvi probudimo, stigli — do mesta gde si čvrsto ukopan, ne možeš ići ni napred ni nazad. Borba za plemstvo, kao Brandova "kratka planinska vizija", nije ništa više do "nezrela zamisao": Ne možemo se oplemeniti spolja. Bilo kojim merilom da ocenjujemo njihov položaj, realnost je ista.
REBEKA: Ja sam sad u vlasti rosmersholmskog načina života. Ono što sam sgrešila — treba da ispaštam. ROSMER: Je li to tvoje gledište? REBEKA: Da. ROSMER: U redu onda. Ja stojim čvrsto iza našeg emancipova-nog pogleda na život, Rebeka. Nema sudije nad nama i zato moramo sami sebi suditi.. . Ako ti odeš, i ja odlazim za tobom. Oboje se utapaju u vodeničnom jazu, u potoku starog Ros-mersholma: Odnela ih je mrtva žena. Rosmersholm je upečatljiva drama, sa fino razrađenim sklopom, zaista izuzetna. Problem koji ona vrlo oštro postavlja, stalni problem ovog uvek kreativnog dramatičara, jeste problem opšte forme. Ovde je to složen odnos između moderne drame i modernog romana. Rosmer i Rebeika su, kao likovi, proučeni daleko detaljnije (i sa različitim vrstama detalja), nego likovi ranijih drama. Ovo usavršavanje je u biti romansijersko: to je stepen pažnje posvećen motivima i razvoju, sagledanim kao spor, delimično nesvestan proces, a koji je postao aktuelan u evropskom romanu druge polovine devetnaestog veka. U isto vreme, kao likovi u drami, recima, radnjom i pokretom, Rosmer i Rebeka moraju da de-laju kao eksplicitni likovi. Likovi su izdvojeni od dela u kome se nalaze bitnim dramskim konvencijama, do stapena koji daleko prevazilazi onaj u romanu. To razdvajanje je i isticanje •— ono je isnaga dramske konvencije — a takođe i gubitak jedne dimenzije, kada je ta vrsta analize motiva i razvoja u pitanju. Zato što roman ima, a ova vrsta drame nema, sposobnost komentara i analize. Čak i tamo gde se radnja i likovi romana prikazuju na opšti naturalistički način, romanopisac može u svakom trenutku da upotrebi drugačiji glas, da unese nove vrste dokaza, da uvede činjenice neprenosive neposrednim ili verovatnim govorom. Kada je u Rosmersholmu posegnuo za ovom vrstom materije — ne samo za predstavljenim likovima, već za likovima koji se razvijaju i razmišljaju o svom razvoju koji, u svom jednostavnom položaju likova, i ne shvataju potpuno — Ibzen je uneo sve svoje snage i otišao onoliko daleko koliko ga je ovaj metod mogao odvesti, ali to ipak nije moglo biti dovoljno daleko. U trenutku kada se elementi iskustva, po unutrašnjoj logici, ne mogu izgovoriti, on unosi, razvijajući postupak iz Divlje patke, figuru belih konja (što je bio prvobitni naslov ove drame). Uz to, on do novog stepena razvija strukturu dijaloga, koja je po svojoj osnovnoj originalnosti važna novina, mada se i ona može dovesti u pitanje. U okviru podražavanja govora to je oblik u kome lica govore ne obraćajući se neposredno jedna drugima, već nekome ili nečemu što je zapravo spoljašnji elemenat: belim konjima, rosmersholmskom načinu života, vodeničnom potoku. To nije niz samootkrovenja iz Divlje patke. To je shema glasova, kontrolisana nečim što nije glas. To smo "nas dvoje", koji se obraćamo senci spoljašnjeg rezultata svojih neizgovorenih postupaka i iskustava i postojimo u njoj. Kao i uvek kod Ibzena, metod odgovara temi. I to je ona stvaralačka točnost, onaj razvoj koji uvek zadivljuje. Ali ovo je još uvek veoma složena forma, po tome što su lica istovremeno izričito dramske ličnosti i nešto kao pogrešno postavljene skice romanesknih likova koji se sporo ostvaruju: ROSMER: Nad nama nema sudi ja i zato moramo sami sebi suditi. REBEKA: (ne razumevajući ga: Da, to je istina, da. Ili, opet: ROSMER: Muž će ići sa ženom, a žena sa mužem. REBEKA: Da, ali mi prvo kaži: slediš li ti mene ili ja tebe? ROSMER: To pitanje nikad nećemo moći da resimo. REBEKA: Ali želela bih da znam. ROSMER: Idemo zajedno, Rebeka — ja s tobom i ti sa mnom. REBEKA: Skoro mi se čini da je to istina. ROSMER: Jer sad smo nas dvoje jedno. REBEKA: Da. Mi smo jedno. Hajdemo! Idemo radosno. Iz ove strukture dijaloga, u kojoj oboje ne govore jedno drugom nego nekoj zamisli i ishodu, proizilazi da se ono što zatim čine sagledava sa promenjene tačke gledišta, sada
spoljašnje ali drugačije, dok ih kućepaziteljica vidi kako padaju u vodenični jaz i završava dramu ne svojim recima nego opštim glasom određuje strukture: HELSET: ... Odnela ih je mrtva žena. Postoji još jedan aspekt ove drame na koji treba obratiti pažnju kao na deo izlaganja Ibzenovog osnovnog stava prema iskustvu. O Rosmersholmu se govorilo kao o drami prosvećenosti; ona je u stvari nešto sasvim suprotno. Kada Rosmer govori o ispaštanju, Rebeka pita: Možda se varaš? Sta ako je to samo zabluda? Jedan od belih konja Rosmersholma? Ali Rosmer odgovara dvosmisleno: Možda je tako. Mi od njih ne možemo pobeći, mi koji pripadamo ovoj kući. To je uzvik gospođe Alving, suočene sa avetima: Nikad ih se ne možemo osloboditi. Poziv na oslobađanje od prošlosti je jak: on je jedan aspekt "vokacije". Ali je kod Ibzena on gotovo sigurno osuđen na ne-uspeh. To je trajni model. Ne bismo slušali tako mnogo o Ibzeno-vom prividnom odbacivanju njegovih ranijih stavova u Divljoj patki da je njegovo stvarno delo, a ne samo Šoova interpretacija istog, bilo dovoljno poznato. Jer, Ibzen je u iskustvu video i za-povest za oslobođenje i njene posledice. Hedvig Ekdal nije prva žrtva traganja za istinom; pre nje su postojali i Brand i Car Juli jan. (Rejmond Vilijams: O Rosmersholmu, Drama od Ibzena do Brehta, Nolit, Beograd 1979. o., str. 66—70) BILJEŠKA O PISCU Henrik Ibzen, jedan od najznačajnijih evropskih dramatičara druge polovine XIX stoljeća, rođen je 20. marta 1828. u Norveškoj, u Skienu, od oca Knuda Hendiksena Ibzena, trgovca, i majke Marije Kornelije Altenburg. Skien je u to vrijeme, kako je zapisao Franz Mehring, bio jedan od onih malih norveških gradova u kojima se miješao slani morski vazduh sa mirisom šuma i planina. "Varošica je bila čuveno bogomoljačko mjesto i, istovremeno, mikrokozam modernog trgovačkog prometa koji je ovdje, na van-redno malom prostoru, već stvarao najoštrije socijalne kontraste". Ibzenov otac bankrotira, osiromašuje i odaje se piću, a majka pada u neku vrstu mistične religioznosti, što sve ubrzo dovodi do razvoda i raspada porodice. Nakon očeve smrti (1844), u svojoi šesnaestoj godini, Ibzen preseljava u gradić Grimštad i postaje apotekarski pomoćnik. Mjesto od osam stotina stanovnika, malograđanska sredina, nezadovoljstvo poslom kojim se bavi, osnovna su raspoloženja Ibzenove mladosti, koja će ostaviti snažan i neizbrisivi uticaj na budućeg dramskog autora. Mjesta kao što su Skien i Grimštad, sa njihovim zatvorenim filistarskim sredinama, poslužiće mu docnije kao inspiracija za mnoge njegove drame. Mladi Ibzen pokazuje i umjetničke sklonosti, prvo za slikarstvo, a zatim za poeziju, dok prazninu života ispunjava intenzivnim čitanjem i učenjem. Književni rad započinje stihovima. Godine 1848. upućuje "-plamene pjesme pobunjenim Mađarima i u dugačkom nizu soneta moli švedskog kralja da s oružjem u ruci pomogne dansku braću protiv Nijemaca". Inspirisan mađarskom bunom i revolucionarnim zbivanjima, piše i svoju prvu dramu Katilina, i štampa je 1850. pod pseudonimom. Kritika je dramu primila uglavnom nepovoljno. Iste godine, Ibzen napušta Grimštad l odlazi u Kristijaniju (današnje Oslo), s namjerom da studira medicinu. Međutim, godinu dana docnije (1851), postaje dramaturg i reditelj "Norveškog pozorišta" u Berganu, koje je imalo za cilj unapređivanje norveške nacionalne dramske i pozorišne umjetnosti. U toku svog šestogodišnjeg boravka u Berganu (1851— 1857), sa obavezom da svake godine napiše jednu dramu, u neposrednom kontaktu sa scenom i glumcima, Ibzen postepeno stiče dragocjeno pozorišno iskustvo. Istovremeno, odlascima u Kopenhagen i Drezden, on upotpunjuje svoje literarno i pozorišno obrazovanje, upoznaje se sa repertoarom evropskih pozorišta, naročito sa francuskim piscima (Skrib), čita Kirkegora i
proučava Sekspira i Lesinga. U dramskom radu (Ivanjska noć, 1853, Gospođa Inger iz Estrota, 1854, Svečanost u Solhaugu, 1856, Olaf Ljiljenkras, 1857), Ibzen se još uvijek kreće "putevima danskog romantizma", u želji da pjesnički i scenski ovaploti herojsku prošlost Norveške. Inspirisanje narodnim pre-danjima i starim skandinavskim sagama i bajkama smatrao je kao preduslov i obavezu za stvaranje norveškog nacionalnog pozorišta. "Doći će vrijeme" — pisao je 1857. — "kada će se nacionalna poezija obratiti narodnim pjesmama kao neiscrpnom zlatnom rudniku i kada će se junačke pjesme, vraćene svojoj prvobitnoj čiistoti i uzvišenoj umjetnosti, ponovno ukorijeniti i u narodnoj sredini." Godine 1857, nakon vjeridbe i vjenčanja sa Suzanom Torsen, Ibzen odlazi u Kristijaniju, gdje smjenjuje pjesnika i dramatičara Bjernstjerne-Bjernsona u norveškom Nacionalnom teatru, dok Bjernson prelazi u Bergan i postaje direktor pozorišta kojim je do tada rukovodio Ibzen. Promjena sredine, zajedno sa postepenim sazrijevanjem, doprinose još snažnijem razmahu Ibzenovog talenta. Sa dramama Junaci na Helgolandu (1858) i Pretendenti za prijestolje (1864), on postiže prve veće uspjehe, pokazujući "mekuš-nijem pokoljenju sadašnjice, ličnosti pune grube veličine i snage iz norveške daleke prošlosti". Komedijom ljubavi (1862), koja je izazvala buru protesta i negodovanja, Ibzen prvi put napušta herojsku prošlost i započinje slikanje neherojske savremenosti. U ovoj drami u stihovima, punoj ironije i satiričnih žaoka, on ismijava licemjerstvo i moralnu izopačenost građanskog društva u usponu. Paralelno sa brojnim otporima koji su se javili, sprečavajući prikazivanje Komedije Iju* bavi na sceni (ona će prvi put biti igrana tek nakon deset godina), dolazi i do značajnih promjena u Ibzenovom ličnom životu. Poput Bjernsona, koji je dobio neku vrstu pjesničke penzije, i Ibzen je 1862. zatražio od države materijalnu pomoć, ali je odbijen. Odmah zatim, uslijedila je materijalna propast i bankrotstvo pozorišta u Kristijaniji, i on se odjednom našao na ivici bijede i siromaštva. Razočaran i ogorčen, pomišlja čak i na samoubistvo. Krajem 1863. ipak uspijeva da dobije od države malu stipendiju koja mu omogućava odlazak u inostranstvo. Napušta Norvešku, kratko vrijeme boravi u Kopenhagenu, a zatim preko Berlina i Beča odlazi u Rim (1864), docnije prelazi u Njemačku, prvo u Drezden (1868), pa u Minhen (1874), da bi se tek 1891. definitivno vratio u Norvešku. Tokom gotovo tridesetgodišnjeg boravka izvan rodne zemlje, živeći u tuđini, "u gordoj samoći", Ibzen piše svoja najznačajnija dramska djela, koja mu uskoro donose svjetsku slavu i priznanje. U Italiji nastaju njegove velike ranosimbdlične drame Branđ, (1865) i Per Gint (1867), a u Njemačkoj dovršava dvodijelnu isto-rijisku tragediju Cesar i Galilejac (1871— 1873). Sa komedijom Savez omladine (1869), Ibzen se ponovno vraća savremenim temama, naznačenim u Komediji ljubavi, slikajući na satiričan način političku borbu raznih buržaaskih partija u jednom malom norveškom mjestu. Izlažući podsmijehu razne politikante i "političke" avanturiste koji prikrivaju svoju pohlepu i koristoljublje licemjernim parolama o slobodi, slikajući samoljubive aristokrate i raznovrsne "nacionalne" špekulante i "štrebere", ova komedija je, prilikom prikazivanja u Kristijaniji, dočekana burnim protestima i negodovanjem jednog dijela publike, stvarajući Ib-zenu nove neprijatelje u domovini, što je svakako i uticalo na njegovu odluku da se ne vraća u Norvešku. Komedija Savez omladine značajna je po tome što Ibzen napušta stih i započinje sa proznom obradom dijaloga i sa "velikim majstorstvom donosi u živom i slobodnom govoru obrte svakodnevnog jezika". Ibzen postepeno postaje poznat i izvan skandinavskih zemalja, naročito u Njemačkoj, gdje se njegove drame prevode i pn-kazuju (Pretendenti za prijestolje, Brand). Međutim, tek sa četiri drame iz takozvanog velikog realističkog perioda (Stripovi društva, 1877, Lutkina kuća, 1879, Sablasti, 1881, Neprijatelj naroda, 1882), u kojima se on javlja kao beskompromisni analitičar i kritičar savremenog građanskog društva, Ibzen postiže svjetsku slavu. Tako se, na primjer, Stupovi društva igraju u Berlinu 1878. godine na pet pozornica istovremeno, ddk se ostale drame nalaze na repertoaru najvećih evropskih i američkih
pozorišta toga doba (London, Pariz, Minhen, Čikago, Moskva, Beograd, Zagreb, itd.). Ibzen, s jedne strane, u krugovima naprednih intelektualaca, naročito onih koji su bili vezani za naturalistički pokret (Zola, Antoan, Bram), stiče sve veću popularnost i uvažavanje, a, s druge, jedan dio filistarske građanske javnosti neprestano diže glasove protesta i gnjeva, optužujući ga za "nemoral" i "moralnu prljav-štinu". Predstave njegovih najnovijih drama, naročito Lutkine kuće i Sablasti, izazivaju, svuda gdje se prikazuju, žučne proteste javnosti, ogorčene polemike, pa čak i policijske zabrane. Sa Divljom patkom (1884), Ibzen postepeno napušta, kako je to napisao Bernard So, "vulgarne ideale" i društveno-isocijalnu problematiku, napušta kritiku konvencionalnog građanskog morala i započinje istraživanje čovjeka kao "duhovnog bića", unoseći u svoje drame sve više simbolističkih elemenata. U toku po-slednjih trinaest godina, sve do bolesti, on piše sljedeće drame: Rosmersholm (1886), Gospođa s mora (1888), Heda Gabler (1890), Građevinar Solnes (1892), Mali Ejolf (1894), Jon Gabrijel Borkman (1897) i Kad se mi mrtvi probudimo (1899). Ovaj period, istovremeno, označava apsolutnu dominaciju Ibzena u evropskom, pa i šire, u svjetskom pozorištu. On postaje jedan od najznačajnijih dramatičara posljednjih decenija XIX stoljeća, pisac čije svako novo djelo uzbuđuje i inspiriše njegove savremenike. Ibzenove drame režiraju i glume najveći umjetnici scene toga doba (Andre Antoan, Oto Bram, Linje-Po, Maks Rajnhart, Stanislavski, Dan-čenko, Gordon Kreg, Ludvig Kroneg, Eleonora Duže, Agneza Sor-ma, Sandro Mojisi, Joslf Kajnc, Kačalov, Višnjevski i drugi). Sa dramom Kad se mi mrtvi probudimo (1899), završava Ib-zenov književni i dramski rad, a zajedno s njim, moglo bi se reći, završava i njegov život. Jer, sve ono što se desilo od prvog udarca paralize 1900. godine, koji mu je djelimično onesposobio desnu stranu tijela, pa do smrti (23. V 1906) i nije više bio istinski život, već stalno pogoršavanje bolesti, novi udarci paralize, vezivanje za postelju, nepokretnost, gubljene svijesti i teško, sporo, dugotrajno umiranje. Ono što je tih godina intenzivno živjelo i plamsalo, bilo je njegovo dramsko djelo. BIBLIOGRAFIJA D' Amico, Silvio: Povijest dramskog teatra, Zagreb, 1972, str. 332—341. Džonston, Brajan: Truplo i teret (Hegelijanska prošlost u Ib-zenovom naturalistickom ciklusu), Pozorište, 1978, 3—4. Finci, Eli: Jon Gabrijel Borkman, "Više i manje od života", I, Beograd, 1955, str. 162— 168. Fergason, Frensis: Suština požarišta, Beograd, 1970, str. 197 —215. Gligorić, Velibor: Henrik Ibsen, "Pozorišne kritike", Beograd, 1953, str. 109—128. Gvozdjev, A. A.: Zapadnoevropsko požarište, Sarajevo, 1953, str. 109—128. Hristić, Jovan: Ibsenova dijalektika, Pozorište, 1978, 3—4. Jovanović, Slobodan: Ibsenov "Narodni neprijatelj" (predgovor za knjigu Narodni neprijatelj), Beograd, 1974, 5—16. Kohan, P. S.: Istorija zapadnoevropske književnosti, III, Sarajevo, 1958, str. 54—106. Kroče, Benedeto: Ibsen, "Književna kritika kao filozofija", Beograd, 1969, str. 316— 330. Kostić, Predrag: Rani i realistički komadi Henrika Ibsena, Pozorište, 1974, 1—2, str. 47 —74. Kaufmann, F. W.: Ibsenova koncepcija istine, Pozorište, 1978, 3—4. Koht, Halvdan: Sekspir i Ibsen, Pozorište, 1978, z—4. Lukač, Đerđ: Istorija razvoja moderne drame, Beograd, 1978. Le Roux Monique: Opis jedne scenografije za "Divlju patku-", Pozorište, 1978, 3—4. Mehring, Franz: Prilozi istoriji književnosti, II, Beograd, 1955. str. 185-217, Matk'Ović, Marjan: Henrik Ibsen (pogovor knjizi "Stupovi društva" i "Nora"), Zagreb,
1947, str. 413—433. Martinović, Juraj: "Kralj Betajnove" — ili Shakespeare, Ibsen, Krleža i Cankar, Pozorište, 1978, 3—4. Plehanov, G. V.: Umetnost i književnost, II, Beograd, 1966, 341—393. Sajko, Rosanda: Henrik Ibsen in prve drame Ivana Cankara, Ljubljana, 1966. Sinding, Terje: Sta činiti s Ibsenom? Pozorište, 1978, 3—4. Šnajder, Slobodan: Mreža i štap (Uz Ibsenova "Peer Gvinta"), Prolog, IX, 1977, 33— 34, 113—115. So, Bernard: Tehničke novine u Ibsenovim dramama, "Drama", Beograd, 1975, str. 68— 75. Tennant, P. F.: Ibsen — čarobnjak pozornice, Pozorište, 1978, 3—4. IBZEN'OVE DRAME NA SCENAMA JUGOSLOVENSKIH POZORIŠTA Kronologija izvođenja (1878—1918) 1878. STUBOVI DRUŠTVA — Narodno pozorište, Beograd, preveo Aleksandar Jovičić (po njemačkoj verziji V. Langa), reditelj Miloš Cvetić (21. V). Iste godine održana i svjetska premijera ove drame. 1888. LUTKINA KUCA — Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, preveo Nikola Kokotović, u glavnim ulogama: Josip Antić (Helmer), Sofija Borštnik (Nora), Ignjat Borštnik (Rank), Nina Vavra (Kristina), Nikola Milan (Krogstad) (19. IV). 1889. LUTKINA KUCA — Narodno pozorište, Beograd, preveo Milan Sević, reditelj Miloš Cvetić (28. 1). 1891. STUBOVI DRUŠTVA — Hrvatsko narodno kazalište, Za greb, preveo Slavoj Marik, u glavnim ulogama: Adam Mand-rović (Bernik), Sofija Borštnik (Betika), Milica Mihačić (Ber-nikova), Marija Ružička Stroci (Heselova), Dragutin Fraj-derajh (Himler), i dr. (28. XI). 1892. LUTKINA KUĆA — Slovensko narodno gledališče, Ljubljana, preveo F. Gestrina, reditelj Ignjat Borštnik (27. III). 1894. LUTKINA KUĆA — Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, preveo Milan Šević, na gostovanje u Sremskim Karlovcima (31. III). 1895. LUTKINA KUĆA — Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, na gostovanju u Kikindi (21. II). 1896. LUTKINA KUĆA — Srpsko narodno pozorište. Novi Sad (1. II). NARODNI NEPRIJATELJ — Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, preveo Janko Ibler, u naslovnoj ulozi Andrija Fijan (25. II). SABLASTI — Hrvatsko narodno kazaliste, Zagreb, preveo Milan Begović, u glavnim ulogama: Ton-ka Savić (Helena Alving), Ignjat Borštnik (Osvald), Dragutin Frajdenrajh (Manders), Gavro Savić (Engstrand), Sofija Borštniik (Regina) (1. X). 1897. JON GABRIJEL BORKMAN — Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, preveo Nikola Andrić, u glavnim ulogama: Andrija Fijan (Borkman), Sofija Borštnik (Gunhilda), Marija Ružič-ka Str oči (Ela) i dr. (5. VI). STUBOVI DRUŠTVA — Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb (9. XI). 1899. SABLASTI — Slovensko narodno gledališče, Ljubljana, preveo F. Goestel, režija R. Inemann (7. XI). LUTKINA KUĆA — Hrvatsko narodno kazalište. Zagreb, preveo Nikola Ko-kotović (8. I). 1902. POHOD NA SEVER — Narodno pozorište, Beograd, preveo Pavle Mijatović, reditelj Milorad Gavrilović (21. IX). JON GABRIJEL BORKMAN — Narodno pozorište, Beograd, preveo Doka Nikolić (23. XI). 1903. POHOD NA SEVER (Junaci na Helgelandu) — Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, prevela Nina Vavra, reditelj Andrija Fijan (8. III). POHOD NA SEVER — Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, preveo Pavle Mijatović, na gostovanju u Beloj Crkvi
(13. V), Vršcu (3. VI) i Rumi (10. VIII). 1904. POHOD NA SEVER — Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, na gostovanju u Sremskoj Mitrovici (26. II) i Somboru (13 XII). DIVLJA PATKA — Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, prevela Nina Vavra, reditelj Andrija Fijan, u glavnim ulogama: Gavro Savić (Verle), Ignjat Borštnik (Gregers), Dragutin Frajdenrajh (Ekdal), Andrija Fijan (Jalmar), Ema Souvan (Hedviga) i dr. (14. V). SABLASTI — Narodno pozorište, Beograd, preveo Pavle Mijatović, reditelj Milorad Gavrilović (15. V). 1905. POHOD NA SEVER — Srpsko narodno pozorište, Novi Sad (13. IV). 1906. NARODNI NEPRIJATELJ — Slovensko narodno gledališče, Ljubljana, preveo F. Goestl, reditelj F. Lier (30. I). HEDA GABLER — Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, prevela Nina Vavra. reditelj Andrija Fijan, u glavnim ulogama: Josip Anić (Tresman), Ema Boić (Heda), Andrija Fijan (Lev-borg), Ignjat Borštnik (Brak) i dr. (19. V). GOSPOĐA S MORA — Narodno pozorište Beograd, preveo Stevan Predić, reditelj Sava Todorović (13. VI). GOSPOĐA S MORA — Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, na gostovanju u Kikindi (28. X). 1907. NARODNI NEPRIJATELJ — Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, na gostovanju u Vršcu (2. I), Pančevu (6. III), Zemunu (1. V) i u Novom Sadu (27. XI). NARODNI NEPRIJATELJ — Hrvatsko narodno kazalište, Osijek (10. X). NARODNI NEPRIJATELJ — Narodno pozonšte, Beograd, preveo Stevan Predić (10. XI). LUTKINA KUĆA — Slovensko narodno gledališče, Ljubljana, preveo F. Gestrin, reditelj Leon Dragutinović (7. XII). SABLASTI — Pozorišno društvo Dragoš •— Sarajevo, na gostovanju u Banjaluci i Sarajevu, reditelj Bogoljub Rucović. SABLASTI — Putujuća družina Ljubomira Micića, na gostovanju u Mostaru, reditelj Bogoljub Rucović. 1908. SABLASTI — Narodno kazalište, Osijek (16. I). GOSPOĐA S MORA — Hrvatsko narodno kazalište Zagreb, preveo Nikola Kokotović, reditelj Josip Bach, u glavnim ulogama: Borivoj Rašković (Vangle), Marija Ružička Stroci (Elida), Ignjat Borštnik (Stranac) i dr. (19. III). 1909. LUTKINA KUĆA — Slovensko narodno gledališče Trst, preveo F. Gestrin, reditelj A. Danilova (12. XII). 1910. SABLASTI — Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, gostovanje Wande Siemaszowske kao Helene Alving. LUTKINA KUĆA — Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, gostovanje Wande Siemaszow;ske i Irene Solske kao Nore. ROSMERS-HOLM — Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, preveo Josip Pecka, reditelj Josip Bach, u glavnim ulogama: Andrija Fijan (Rosmer), Nina Vavra (Rebeka), Ignjat Borštnik (Krol), Dragutin Frajdenrajh (Bendel), Josip Papić (Mortensgard), Paula Grbić (Helset) (19. III). STUBOVI DRUŠTVA — Slovensko narodno gledališče, Ljubljana, preveo F. Goestel, reditelj Hinko Nučić (6. XII). LUTKINA KUĆA — Narodno kazalište, Osijek (6. XII). 1911. MALI EJLOF — Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, preveo Nikola Polovina, reditelj Josip Bach, u glavnim ulogama: Borivoj Rašković (Alfred), Marija Ružička Stroci (Rita), Zlata Markovac (Asta). Milivoj Barbarić (Borgheim), Faula Grbić (Stakorovica) i dr. (22. III). 1912. SAVEZ OMLADINE — Slovensko narodno gledališče, Ljubljana, preveo F. Govekar, reditelj Hinko Nučić (10. II). KAD SE MI MRTVI PROBUDIMO — Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, preveo Ivo Vojnović, reditelj Josip Bach, u glavnim ulogama: Ignjat Borštnik (Rubek), Milica Mihačić (Maja), Josip Papić (Ulfhekn), Morija Ružička Stroci (Jedna gospođa) i dr. (21. III). SABLASTI — Hrvatsko narodno pokrajinsko kazalište na gostovanju u Sarajevu, preveo Milan Begović, u glavnim ulogama: Marija Ružička Stroci (Helena Alving), Ivo Raić Lanjski (Osvald), i dr. (26. X). 1913. GRADITELJ SOLNES — Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, preveo Milan
Ogrizović, u glavnim ulogama: Ignjat Borštnik (Solnes), Marija Ružička Stroci (Alina), Zlata Mar-ković (Hilda) i dr. (28. IV). 1915. HEDA GABLER — Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, reditelj Emil Nadvornik (10. XII). 1917. GRADITELJ SOLNES — Hrvatsko narodno kazalište, Osijek (6. III). ZA PRIJESTOLJE — Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, preveo Milan Bogdanović, reditelj Josip Bach, u glavnim ulogama: Josip Papić (Hankon), Paula Grbić (In-ge), Hinko Nučić (Jari), Marija Ružička Stroci (Ragnhilda), Zlata Markovac (Sigfrid), Ignjat Borštnik (Ivar), Dragutin Fraj'denrajh (Nikolas) i dr. (20. III). 1918. DIVLJA PATKA — Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, reditelj Branko Gavella (8. III). Ograničena na period od 1878. do 1918. godine, ova hronolo-gija ima namjeru da pokaže interes našeg teatra za Ibzenove drame za vrijeme njegovog života i neposredno poslije njegove smrti. Potpuna hronologija zahtijevala bi i dalja istraživanja i znatno veći prostor. SADRŽAJ ROSMERSHOLM......... 5 HEDA GABLER......... 77 JON GABRIJEL BORKMAN...... 153 Izbor iz kritika.......... 221 Bilješka o piscu......... 255 Bibliografija.......... 259 Ibzenove drame na scenama jugoslavenskih pozorišta — Hronologija izvođenja (1878 —1918) 261
