Hammerstein Ili Svojeglavost (09 A4) - Enzensberger

Biblioteka SREDNJI PUT (12. knjiga)

Nakladnik Disput, Zagreb Za nakladnika Josip Pandurić

Urednik Josip Pandurić Fotografija na naslovnici Kurt von Hammerstein (iz porodičnog arhiva) Lektura Jasmina Han Likovno oblikovanje naslovnice Goran Grčić Grafička

priprema

Disput Tisak Feroproms, Zagreb

Godina i mjesec objavljivanja 2009, studeni CIP-zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 719144 ISBN 978-953-260-101-5

Hans Magnus Enzensberger

•

ammers ein

ili svoj eglavost

Njemačka priča S njemačkoga preveo Damjan Lalović

Zagreb, 2009.

Naslov izvornika Hans Magnus Enzensberger

Hammerstein oder Der Eigensinn. Eine deutsche Geschichte Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 32008.

© Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main 2008 © za hrvatsko izdanje Disput, Zagreb Nijedan se dio ove knjige ne smije fotokopirati, presnimavati ili reproducirati na bilo kOji način bez pisane suglasnosti izdavača.

Prijevod ovog djela potpomogao je Goethe-Institut, koji financira njemačko Ministarstvo vanjskih poslova. Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gra9-skog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

Strah nije nikakav svjetonazor K.v.H.

Brak generala Kurta von Hammerstein-Equorda blagoslovljen jesa sedmero djece četiri kćeri i tri sina. Ovdje će biti govora o njemu i njegovoj obitelji.

Težak dan ana 3. veljače 1933. general je, kao svakog jutra, izašao iz svog stana u krilu Bendlerblocka točno u sedam. Put do njegovih službenih prostorija nije bio dug. Nalazile su se kat niže. Ondje je te večeri trebao sjesti za stol s čovjekom po imeriu Adolf Hitler. Koliko se često prije toga susretao s njim? Navodno ga je upoznao već u zimi 1924/1925. u kući svog starog znanca Edwina Bechsteina, graditelja glasovira. Tako kaže generalov sin Ludwig. Hitler se njegovog oca nije dojmio. Onomad ga je nazvao smušenjakom, doduše sposobnim, ali smušenjakom. Gospođa Helene Bechstein otpočetka je bila gorljiva Hitlerova obožavatelj ica. U njegovom ga je minhenskom razdoblju ne samo financirala - govorilo se o zajmovima i draguljima - nego i uvela u ono što je, prema njezinom sudu, bilo dobro društvo. Za Hitlera je priređivala svečane večere ne bi li ga upoznala s utjecajnim prijateljima, a uputila ga je i u to kako se za stolom rukuje nožem, kada i gdje valja dami poljubiti ruku te kako se nosi frak. Potom je, nekoliko godina poslije, 1928. ili 1929, Hitler posjetio generala u njegovom privatnom stanu u HardenbergstraBe, nedaleko od kolodvora Zoo, po svoj prilici kako bi ispitao kakvo mišljenje o njemu imaju u glavnom stožeru. Franz von Hammerstein, kojem je onomad bilo sedam ili osam godina, prisjeća se kako je njegov otac primio taj posjet: "Sjedili su na balkonu i razgovarali. Mišljenje mog oca o tom čovjeku: previše priča, i odveć zbrkano. Zauzeo je hladno držanje prema njemu. Unatoč tome Hitler se trudio oko njega i poslao mu je besplatnu pretplatu na jedan nacistički časopis:' Do trećeg susreta došlo je 12. prosinca 1931. na inicijativu Hitlera, koji je tada bio na čelu druge najjače njemačke stranke, u kući stanovitoga gospodina Von Eberhardta. "Hammerstein je svom prijatelju li tadašnjemu ministru obrane] Schleicheru preko telefona rekao: 'Glavešina iz Miinchena želi razgovarati s nama'. Schleicher je odgovorio: 'Nažalost, ne mogu:" Razgovor je trajao četiri sata. Prvi ~at Hitler je - s iznimkom jedne Hammersteinove upadice - govorio bez prekida, istočnom

Kurt von Hammerstein, oko 1934.

HAMMERSTEIN ILI SVOJEGLAVOST

9

naredna tri su diskutirali, a Hammerstein je - prema spomenutom gospodinu Von Eberhardtu - na koncu ustvrdio: "Mi to želimo sporije. Inače smo zapravo istog mišljenja~' Je li to doista rekao? Bila bi to indikacija duboko ukOrijenjenih ambivalentnosti kriznog vremena, na koje nisu bili imuni ni najoštriji umovi. Nakon tog razgovora Schleicher je upitao gospodina Eberhardta: "Što sada mislite o tom Hitleru?" - "Iako mnogo toga što taj čovjek kaže nije prihvatljivo, ne može se zaobići zbog velikih masa koje stoje iza njega~' - "Ne bih se petljao sa psihopatom': navodno je odgovorio Schleicher, u to vrijeme general-bojnik i jedan od najutjecajnijih političara u zemlji. Ni godinu nakon toga "psihopat" je osvojio vlast u Njemačkoj. Dana 3. veljače 1933. prvi je put stupio pred vodstvo Reichswehra kako bi mu izložio svoje planove i po mogućnosti ga pridobio za sebe. Te večeri domaćin je bio general barun Kurt von Hammerstein-Equord. Tog su mu dana bile pedeset i četiri godine, i po svemu se činilo da je dosegao vrhunac karijere. Već je 1929. kao general-bojnik imenovan načelnikom vojnog ureda. Iza te se oznake krio načelnik glavnog stožera Reichswehra, koji na temelju Versajskog sporazuma takav stožer službeno uopće nije smio imati. Godinu poslije unaprijeđen je u generala i imenovan načelnikom vojnog zapovjedništva; bio je to najviši položaj u njemačkoj vojsci. Oko te se odluke onomad vodio žestok spor. Desničarske su mu se stranke žestoko protivile; predbacivale su mu da nije dovoljno "nacionalno" usmjeren. U ministarstvu obrane zvali su ga "crvenim generalom': vjerojatno stoga što je iz prve ruke dobro poznavao Crvenu armiju. Imponirala mu je uska povezanost te vojske s masom, dok je Reichswehr u političkom smislu bio potpuno izoliran od radništva. No bilo je apsurdno napadati Hammersteina kao ljevičara (kao što je to činio Volkische Beobachter); on je, na koncu konca, što se habitusa tiče, bio plemićki visoki časnik stare škole. Na sastanku zapovjedništva u veljači 1932. prilično se jasno izrazio: "Svi smo mi desničarskih nazora, ali mora nam biti jasno čijom je krivnjom nastalo sadašnje unutarnjopolitičko rasulo. Riječ je o vođama desničarskih stranaka. Oni su to skrivili~' Iako je dakle iza sebe imao uspješnu karijeru, Hammerstein se godinu poslije dobrano zasitio svoje službe.

10

HANS MAGNUS ENZENSBERGER

Uzorna karijera pitomca časničke škole časnička

1888. 1893.

škola, Plan glavna časnička škola, Berlin-Lichterfelde

1898.

zastavnik u 3. gardijskoj pješačkoj pukovniji u Berlinu

1905-1907. u Karlsruheu 1907.

vojna akademija u Berlinu

1909.

natporučnik

1911.

paradni odred u Središnjem glavnom stožeru

1913.

satnik u glavnom stožeru

1913.

ađutant višeg časnika

1914.

zapovjednik satnije u Flandriji

1915.

časnik

1916.

u Središnjem glavnom stožeru

1917.

bojnik

1918. 1919.

časnik u

1919.

u stožeru zapovjedništva Grupe I u Berlinu

1920. 1920.

potpukovnik načelnik stožera zapovjedništva Grupe II u Kasselu

1922. 1924.

zapovjed~ik III. bojne pješačke pukovnije 12 u Magdeburgu načelnik stožera 3. divizije u Berlinu

1925. 1929. 1929.

pukovnik general-bojnik, načelnik stožera u zapovjedništvu Grupe I u Berlinu general-pukovnik, načelnik vojnog ureda

1930.

general pješaštva, načelnik vojnog zapOvjedništva

odgovornog za smještaj ljudstva

u glavnom stožeru VIII. pričuvnog korpusa

glavnom stožeru glavnog zapOvjedništva u glavnom stožeru korpusa Li.ittwitz

Vrlo star klan i veza primjerena društvenom položaju Baruni Von Hammerstein vrlo su razgranata porodica koja potječe od starog vestfalskog plemstva i koja se, kako doznajemo iz Gotha-almanaha', podijelila na dvije linije i četiri grane. Prije tisuću godina živjeli su u Rheinlandu, gdje se i danas u blizini Andernacha nalazi ruševina dvorca koji nosi njihovo ime; kasnije u Han, Godišnjak s popisom plemića i podacima o njima, nazvan po njemačkom gradu Gothi (op. prev.).


11

noverschenu, U Austriji i u Mecklenburgu. Među njima nalazimo vlasnike imanja, časnike, upravitelje okruga i ravnatelje šumarije; kćeri su se udavale primjereno društvenom položaju ili bi odlučile provesti život kao zakladnice ili predstojnice samostana. Generalov otac bio je ravnatelj šumarije u Mecklenburg-Strelitzu. Sina, koji je, priča se, radije htio postati pravnik ili bremenski trgovac kavom, poslao je u časničku školu. Kako je imao još dvoje djece, a nije bio imućan, nije mogao platiti nijedan drugi studij. Pored toga mladog su Hammersteina onomad povremeno angažirali na carskom dvoru u Potsdamu kao paža, što mu je bilo jednako mrsko kao vojnička obuka. Već je u časničkoj školi upoznao kasnijeg državnog kancelara Kurta von Schleichera. S dvadeset godina obojica su dobila diplomu časnika te su se kao zastavnici priključili 3. gardijskoj pješačkoj pukovniji. Ta je postrojba bila vrlo ugledna; dala je više generala, nažalost i Paula von Hindenburga i njegovog sina Oscara. U sklopu pripreme za vojnu akademiju Hammerstein je prešao u lako topništvo u Karlsruheu. Onamo je otputovao sa svom svojom skromnom imovinom, spakiranom u dvije košare za rublje nakon što je ostatak prodao na dražbi u svojoj pukovniji. Ta je odluka za Hammersteina trebala imati dalekosežne posljedic~, jer u Karlsruheu se iznova susreo sa stanovitom gospođicom (radi nje je ishodio da ga premjeste onamo) čiji je otac, barun Walther von Liittwitz, ondje bio načelnik stožera. Ona se zvala Maria. Upoznao ju je već 1904. u Berlinu i potpuno se posvetio tome da s njom sklopi brak. Liittwitz je potjecao iz imućne porodice državnih službenika starog šleskog plemstva. O njegovoj supruzi, stanovitoj grofici Von Wengersky iz Ugarske, priča se da je imala ciganske krvi i da je bila posve drukčija od većine njemačkih žena; jedan od njezinih predaka bila je legendarna plesačica Catarina Filipacci, koju je kralj Saske doveo na svoj dvor. U velikom kućanstvu Liittwitzovih u Berlinu nije bilo nikakvih tragova takve ekstravagancije. U vilimovskom društvu u kojem su se kretali bilo se "u milosti obaju veličanstava': Kćeri su išle na satove gavote, tečno su govorile francuski i brižljivo se pripremale za svoju prvu sezonu balova; to je osobito vrijedilo za drugu kći Mariu, o kojoj se govorilo da je bila "vrlo dopadljiva i imala mnogo udvarača': Na tim bi se plesnim svečanostima nerijetko okupila stotina gostiju. Pozvana gospoda pripadala su prikladnim obiteljima i prikladnim pukovnijama. Liittwitz je u svoj dnevnik zapisao: "Zastavnik Kurt von Hammerstein bio mi je stari drug iz pukovnije, te je, dakako, dolazio u našu kuću. Često je i igrao tenis s objema kćerima. Isprva nismo ni slutili da je bacio oko na Micu [Mariu J. No postupno nam je to postalo jasno, a kako, prema našemu mišljenju, nije bilo dovolj-

12


Maria i Kurt von Hammerstein, slika s vjenčanja, 1907.

no sredstava za bezbrižan život u braku, to sam i predočio gospodinu proscu kad je ubrzo potom došao k meni s bračnom ponudom. Tražio sam da odustane, a on je uvažio moje argumente, ali je zamolio za dopuštenje da se društveni odnosi ne prekinu jer bi to bilo upadljivo. Pristao sam, ali posljedica je, što sam odmah morao shvatiti, bila ta da se oČijukanje nastavilo:' Maria von Hammerstein se prisjeća: "Kurt i ja upoznali smo se u zimi 1904. Dojmio me se kao osobito miran i ozbiljan, drukčiji od drugih muškaraca. Na jednoj kostimiranoj zabavi, on kao Mađar, a ja Alt-Stra:Bburg, mnogo smo plesali jedno s drugim. U njegovoj sam prisutnosti uvijek bila usplahirena:' Sretali su se i u teniskom klubu. "Na povratku kući gospodin Von Hammerstein bi mi svaki put ponio cipele. Na oproštajnu zabavu donio je četiri boce pjenušca. U listopadu smo

13


se sreli u svečanoj dvorani na jednom sajmu. Ondje sam plesala kao sevrska figura u bijeloj haljini i sva obojena u bijelo. S tjeskobom sam gledala u budućnost:' Gospodina Von Li.ittwitza sve to uopće nije očaralo. Siromašne časničke obitelji nisu bile poželjne ni u vojsci, a kamoli u vlastitoj porodici. A Hammerstein nije imao novca. U brak je mogao donijeti malo što povrh potvrde o tome da nema nikakvih dugova. Mariin otac prestao je pružati otpor tek kad je Hammersteinu priskočio u pomoć jedan od djedova. Još je jedna zapreka imala ulogu u njegovom neslaganju. Porodica Von Li.ittwitz bila je naime strogo katolička, a Hammerstein, kojeg je, uzgred, vjera slabo zanimala, po krštenju je bio protestant. "Miješani brak" u tim se krugovima smatrao problematičnim. I kasnije je to pitanje uzrokovalo razna trvenja između roditelja bračnog para, dok Kurt tome nije stao na kraj zauzevši autoritativan stav: "Osim toga', napisao je svojoj supruzi, ''ja smatram da se djeca moraju krstiti kako odluči majka jer im ona usađuje osnove vjere. Prema tome, svako daljnje razglabanje je suvišno. Što se mene tiče, neka iskaču iz kože i grizu nokte od uzrujanosti. Ti se ne moraš upuštati ni u kakve rasprave oko toga. Ako netko ima nešto reći, neka se obrati meni:' Bez obzira na sve probleme, u Karlsruheu je 1907. proslavljeno raskošno vjenčanje. Postoji i službena fotografija. Premda se nevjestin otac žali da je proslavu morao prirediti "u uskom krugu': skup se doima sasvim reprezentativnim. Svi uzvanici, među ostalima kasniji državni kancelar Kurt von Schleicher, pripadaju vojničkom plemstvu; odlikovanjima urešena gospoda u gala uniformama, dame u širokim bijelim svečanim haljinama i kitnjastim šeširima.

Zazoran djed Fotografija kasnijeg datuma pokazuje Mariinog oca kao generala, hladnog pogleda, kako - sijed, suhonjav, urešen odlikovanjem Pour le merite i podbočen desnom rukom - izazovno odmjerava promatrača. U sjećanjima svoje unuke Marie Therese on ima vrlo neugodnu ulogu. "Bio nam je dalek, predstavnik propalog svijeta što ga je uzalud pokušavao iznova 'izmagijati'. Njegov svijet za nas je bio svijet sjena, i hladna raskoš njegovih službenih prostorija i feudalna dobra. Gotovo svima nama bio je nepodnošljiv. Jednog dana naručio je od nekog slikara portrete mojih dviju sestara i mene. Te slike još uvijek postoje. To su tri pastela s Buckom [Marie Luise] na lijevoj strani, okrenutoj prema Helgi, koja sjedi u sredini, i sa mnom na desnoj strani. Helgin je portret djed vratio slikaru jer mu se činilo da ona na njemu izgleda poput Židovke. Vjerojatno je čitao Chamberlainovu knjigu, koja je tada bila jako popularna. [Knji-

14


Walther von Liittwitz, I920-ih

ga Temelji devetnaestog stoljeća Houstona Stewarta Chamberlaina, objavljena 1899, smatra se jednim od ključnih djela za njemački antisemitizam.] U djedovoj kući nije bilo obiteljskog života u kojem bismo mogli sudjelovati. Njegova najstarija kći cijeli je život ostala kod kuće jer joj je zabranio da se uda za čovjeka kojeg je voljela. Mi djeca nikad nismo smjela jesti za istim stolom s odraslima; nas su 'futrali' u kuhinji. Baka je stalno sjedila na verandi na drugom katu, okružena glicinijama. Nikad se nismo smjeli popeti k njoj jer je imala tuberkulozu. Umrla je u Švicarskoj u listopadu 1918:' Ubrzo nakon toga došlo je do obiteljske drame. "Kad smo se u jesen 1919. vratili u Berlin s ljetnih praznika, izbila je revolucija. Djed Liittwitz još uvijek je bio glavni zapovjednik u Berlinu. Stanovao je u

15

HAMMERSTEIN III SVOJEGLAVOST

HardenbergstraBe. Ondje je rođen i moj brat Ludwig, pa je majka ostala s bebom u djedovoj kući. Jednog dana feldmaršal Hindenburg došao je u posjet kako bi razgovarao s njim. Majka je, možda zbog svoje naivne ambicioznosti, pomislila da će on biti kum mojem bratu. Htjela sam joj se dodvoriti, pa sam, potpuno drukčija od svoje starije sestre, koja nikad ne bi bila spremna na takvu glupost, obećala da ću zamoliti Hindenburga za tu uslugu. Sa stručkom cvijeća u ruci prišla sam mu, naklonila se i pitala ga. Kad sam nekoliko tjedana poslije s majkom opet došla u djedovu kuću, zatekle smo je praznu. Gdje je bio? Potražile smo ga u njegovoj radnoj sobi, ali nismo ga našle. Imala sam osjećaj da iza svakog stolca vreba progonitelj. Kuća nam se činila sablasnom. Nikako nismo mogle znati da je utekao i da je boravio kod rodbine u Ugarskoj. Kako li je majka sve to izdržala? Ona i njezin otac bili su tako bliski da joj je svojim sitnim, zbijenim rukopisom do kraja života svaki dan pisao razglednice:' Na svoj u isti mah lakonski i otresit način Liittwitz tome pridodaje: "Kasnije se između mene i Kurta Hammersteina, nažalost, stvorila određena napetost. Poslije rata postao je oportunist i oko toga smo se sukobili:' ASmilo, Hammersteinov šurjak, kaže: "Došlo je do raskola. Gotovo klasična tragedija u najužem krugu porodice. Moja sestra Maria jako je patila zbog tog sukoba:'

Nekoliko anegdota Osamnaesto stoljeće bilo je vrijeme procvata lakonske forme koja je danas izašla iz mode: anegdote. Njome su se služili autori poput Chamforta, Fontenellea i Lichtenberga. Kao povijesni izvor nije na dobrom glasu. To je šteta, jer onaj koga zanimaju Karakteri i maksime trebao bi im ako ne bezuvjetno vjerovati, onda barem posvetiti pozornost. U svojim očaravajućim i potpuno nepretencioznim memoarima Hammersteinova kći Maria Therese pripovijeda o svom ocu: "Ima dva golema kažiprsta, jedan daje Bucki [Marie Luise], drugi meni pa ide s nama na jugozapadni korzo do konja, koji su dovedeni iz vojarne u Moabitu, stavlja nam po kockicu šećera na dlan i pokazuje kako palac mora biti priljubljen uz kaŽiprst da ga konj ne bi ugrizao. To je jedina očeva poduka koje se mogu sjetiti iz vremena prije 1914:' (1913) "Moji roditelji trče oko okruglog stola za doručak ispod kojeg sam se sakrila. Ona drži u ruci jutarnje novine, a otac juri za njom jer joj ih želi uzeti. To mi se uči nilo vrlo neobičnim. Iako su mi bile samo četiri godine, shvatila sam da vijesti nisu dobre. Novine su proglasile mobilizaciju:' (1914)

16


"Jednog jutra otac proviri kroz vrata u našu mračnu spavaću sobu. Nosi šljem s velikim bijelim perom i oprašta se s nama jer odlazi iz Berlina; carevim izvanrednim vlakom putuje u sjedište glavnog stožera. U to vrijeme bio je satnik u Središnjem glavnom stožeru:' (1914) Helga, mlađa sestra Maria Therese, prilaže manje idiličnu priču: "U velikoj blagovaonici sa stolcima presvučenima zelenim damastom iz nekog dvorca i uistinu glomaznim stolom koji uz njih baš nikako ne paše. Tajo je jako ljut na nas (na Bucku i mene), ne sjećam se više zbog čega, tuče nas jahaćim bičem. Jedini put da smo dobile batine, nije baš bilo krasno:' (1921) Ponovo Maria Therese: "Otac nam je jednom prilikom na cijelo ljeto platio smještaj u Steinhorstu kod Cellea. No u dijelu kuće živjela je obitelj koja se nije htjela iseliti i koja se ondje zabarikadirala. Nisu htjeli osloboditi kuhinju i svoj su stan branili s oružjem u ruci. To je jedini put da sam ga vidjela u situaciji sličnoj građanskom ratu, k tome u vlastitoj kući. Morao je voditi dugotrajnu parnicu dok konačno nije privolio tu obitelj da se iseli. A kuću je uzeo u zakup samo zato da ga tih godina u Berlinu njegova brojna obitelj ne bi opterećivala:' (1921) "Došao je kamion za prijevoz namještaja: hitam onamo i pomažem radnicima unoseći stolce za blagovaonicu. Kasnije čujem kako Tajo o meni kaže: 'Dobroćud na je, ali tupavi. Sigurno mu je bilo krivo što nisam odjurila u novi vrt kao drugi. Njemu, posljednjem 'gransenjeru', poriv da ne dopusti da ga služe bio je stran:' (1924) "Iz Berlina nas je poveo na jezero Stechlin. Pokazuje nam nadšumariju svog oca, koja je vrlo blizu. Poznaje svako drvo i govori nam kako se zovu: brijest, joha, jasen... Šumu uzima ozbiljno. Kupio je rasklopive veslačke čamce i s nama ide na vožnje jezerom. Sretan je u krajoliku u kojem je proveo djetinjstvo, a sretni smo i mi:' (dvadesete godine) "Čuli bismo ga kako govori samo kad bi netko došao u posjet. Uvijek bi nam dopustio da sjedimo s njima i slušamo. Divila sam se njegovom znanju, ali kad god bi došlo do razilaženja, stala bih na maminu stranu. Jednom je došao u moju sobu na polukatu kako bi se ispričao zbog toga što se jednom prilikom u zoološkom vrtu toliko razbjesnio da sam 'dobila svoje' njegovim štapom za šetnju. Zbog duge razdvojenosti tijekom rata, a i poslije, on i mama nisu se naučili prilagođavati jedno drugom. Vjerojatno je to bio razlog njegove potpune šutnje za stolom:' (1926) "Želio je ujedinjenu Europu, on i Coudenhove-Kalergi bili su prijatelji. U eventualnom drugom svjetskom ratu, govorio je, Njemačka bi bila podijeljena. 'Komunizam će doći, ali ja ću nastojati sprečavati njegov dolazak što duže budem mogao:" (1929)


17

Njegov zet Joachim Paasche pripovijeda: "Određena sklonost luksuzu nije mu bila strana. Uživao je u svom konjaku i dobroj cigari. Za obiteljskim stolom u BendlerstraGe sjedio je bez riječi, potpuno hladnokrvan. No morao se nasmijati kad nisam prepoznao da za objed imamo divljač, nego sam pomislio da jedemo govedinu. Čuo sam ga kako slugi kaže: 'Neka mi on donese .. :. Nikad prije nisam čuo taj fridrikovski imperativ:' (1931) "Njegovo sedmero djece bilo je poznato po divljoj i buntovnoj naravi. Ni on nije imao nikakve sličnosti s tipičnim, vrlo marljivim i savjesnim Nijemcem. Volio je ljude, i često bi jednostavno ostavio posao i otišao u lov:' (1931) "Njegova autoironija kad je antisemitizam uzeo maha: 'Nadam se da ćemo se uskoro riješiti Hitlera, pa da opet mogu psovati Zidove: U to vrijeme čovjek si je još mogao dopustiti da kaže tako nešto:' (1931) Margarethe von Oven, njegova tajnica, kasnije grofica Von Hardenberg, prisjeća se: "Kad sam prvog jutra nakon paleža Reichstaga došla u ured, dočekao me je riječima: 'Nema sumnje da su ga oni sami zapalili!' Zgrozila sam se i isprva nisam vjerovala; bila sam pod dojmom potsdamskog dana i Hitlerove prisege. Odgovor je bio hladan tuš: 'A tako, i vas su nasamarili?' On i moja majka bili su jedini koji se nisu dali zavarati:' (1933) A Maria Therese izvješćuje: "Otac me je u cijelom životu poljubio dvaput: jednom u predvorju za Prvog svjetskog rata kad je došao kući na dopust, a drugi put 1935. kad sam se oprostila s njim na odlasku u emigraciju u Japan:'

Postumni razgovor s Kurtom von Hammersteinom (I) H: Htjeli ste razgovarati sa mnom?

E: Da. Ako imate malo vremena. H: Vremena imam napretek. A s čim u vezi?

E: Gospodine generale, posvuda nailazim na vaše prezime, u Berlinu, u Moskvi, u Kanadi... Vaša porodica ... H: Moja porodica se nikog ne tiče.

E: Ali povijest, gospodine Von Hammerstein, u kojoj ste imali važnu ulogu. H: Stvarno vjerujete u to? Dvije, možda tri godine, a onda je sve bilo gotovo. Vi ste povjesničar?

E: Ne.

18


H: Novinar? E: Ja sam pisac. H: A-ha. Bojim se da se uopće ne razumijem u književnost. U kući mojih roditelja nisu se čitali romani. A što se mene tiče, nešto malo Fontanea i, kad sam bio u bolnici, Rat i mir. To je bilo sve. E: Pišem knjigu o vama. H: Je li to nužno? E: Da. Nadam se da nemate ništa protiv. H: Moj stari učitelj latinskog uvijek je tvrdio da pisci lažu. E: Nije mi to namjera. Naprotiv. Želim sasvim točno znati kako se sve odvijalo, onoliko koliko je to uopće moguće. Radi toga sam ovdje. Osim toga danas vam je rođendan. Bio sam slobodan donijeti vam kutijicu havana. Znam da ste slabi na dobre cigare. H (smije se): Dakle želite me potkupiti. Hvala lijepa. Što se mene tiče, može. Uđi te. Kao što vidite, moj pisaći stol je prazan. Više ne čuvam nikakve tajne. Što želite znati? E: Možda mi možete štogod ispričati o svom puncu, gospodinu Von Liittwitzu. H: Bio je potpuno nemaštovit, a u političkom smislu beznadan slučaj. To mi je bilo jasno čim sam ga prvi put sreo. E: 1904. u Berlinu. H: Točno. A zatim u ratu, dok sam bio u glavnom stožeru. Bio je moj nadređeni. E: Imali ste poteškoća s njim. H: Doista se može tako reći. Već u prosincu 1918. - tada je bio zapovjednik u Berlinu - zagrizao je prevelik zalogaj. E: Revolucija. H: Ako taj metež želite tako nazvati. Jasno vam je da onima iz Spartaka nisam baš bio naklonjen, ali pljačkaški dragovoljački odredi bili su još gori, a s njima je stari onomad paktirao. E: On je ugušio ustanak. Je li točno da su njegove trupe bile upletene u umorstvo Rose Luxemburg i Karla Liebknechta? Vaša kći Maria Therese sjeća se kako ste svojedobno uletjeli u blagovaonicu i uzviknuli: "Vojnici su zgrabili neku ženu za crvenu kosu i bacili je u vojni obrambeni kanal': H: Može biti. Činjenica je da sam tada bio zamjenik načelnika stožera u zapovjedništvu Grupe I u Berlinu, a Liittwitz mi je bio šef. Njegova najdraža postrojba bila je mornarička brigada Ehrhardt, potpuno zapuštena gomila kojoj su na savjesti ta umorstva.


19

E: U to je vrijeme ministar obrane bio Gustav Noske, koji je rekao zloglasne riječi: "Mora se postati krvnik': H: Da, komunisti su vrlo rado citirali tu rečenicu. Onomad su htjeli uspostaviti republike savjeta po uzoru na Sovjete. To bi značilo građanski rat. Podrazumijeva se da za mene i moje prijatelje to nije dolazilo u obzir. E: To su bila "tri bojnika': H: Otkud vam taj izraz? E: Bri.ining ga upotrebljava u svojim memoarima. H: Je li? Time sigurno misli na Kurta von Schleichera i Bodu von Harboua, koje sam poznavao s vojne akademije i iz Prvog svjetskog rata. E: O vama piše: "U prvoj polovici 1919. ta su tri bojnika, koji su kao prijatelji stalno bili u kontaktu, imala velik, ako ne i najveći utjecaj na sva važna pitanja povezana s vojnim stvarima': Time vam želi odati veliko priznanje. Vi ste spriječili kaos. H: Mda, tu svakako malo pretjeruje. E: Godinu poslije Noske je, kako je bilo predviđeno Versajskim sporazumom, htio konačno rasformirati dragovoljačke odrede, nad kojima nije imao nikakav nadzor. Vašem puncu to nije odgovaralo. H: Naravno da nije. Usprotivio se. Na to ga je ministar poslao na dopust, što je drugim riječima značilo da ga je najurio. A onda je stari izveo puč. Bilo je to 12. ožujka 1920. Točno se sjećam kako je zapovjedio brigadi Ehrhardt da krene na glavni grad i sruši vlast. Bezuvjetno je tražio moju suradnju. E: Nije vam bilo lako! H: Zašto? E: Usprotivili ste se. H: To se podrazumijeva. Suluda operacija! E: Bjelodano ste sve pokušali ne biste li ga odgovorili od toga. H: Nije imalo nikakve svrhe. E: Vaš prijatelj Schleicher u to je vrijeme bio važan čovjek u ministarstvu obrane. Upozorio vas je da se ne upuštate u odbijanje izvršenja zapovijedi. "Dobro razmisli, imaš petero djece:' A vi ste mu navodno odgovorili: '~ko budu gladna, prosjačit će".

H: Tko to kaže? E: Vaš sin Kunrat. H: Pa, može biti. E: Na koncu vas je punac čak dao zatvoriti. H: Na tri-četiri sata, onda su me moji ljudi izvukli.

20


E: I što je dalje bilo? H: Gurnuo je u prvi plan marionetu po imenu Kapp. Beznačajnog, ugojenog birokrata s cvikerom i uštirkan im ovratnikom koji se ulizao Ludendorffu, koji je, inače, također bio nesposobnjaković. E: Ipak, Liittwitz je sa svojim ljudima iz dragovoljačkih odreda zauzeo Berlin. H: Glupa pobuna. E: Kancelar i njegov kabinet su pobjegli. H: Zvao se Bauer. I on je bio sitna riba. E: Potom se taj Wolfgang Kapp sam imenovao kancelarom. H: Nije imao nikakvu moć. Liittwitz je preuzeo vrhovno zapovjedništvo nad Reichswehrom, htio se igrati vojne vlasti. Vojska ga, dakako, nije slijedila. A pogotovo ne civili. Oni su organizirali generalni štrajk. E: Ipak, bilo je dvije tisuće mrtvih. H: Svinjarija. Za četiri dana sve je bilo gotovo. Veleizdaja! Raspisana je nagrada od 50 000 maraka za njegovo hvatanje - na to je bio ponosan. Marii nije bilo lako zbog svega toga. Kapp, taj jadničak, povukao se u Švedsku, a stari je odmaglio. Najprije u Breslau, potom s putovnicom nekog rođaka u Slovačku; izdavao se za gospodina Von Lorenza. Odande je konjskom zapregom otišao preko granice u Ugarsku. Jednom ga je neki graničar htio zaustaviti jer mu je putovnica bila sumnjiva. Galop, marš!, i ode on. Ondje gdje se sklonio upoznao je rođakinju moje pokojne punice, s kojom se ubrz? potom i vjenčao. Nekako je, vrag zna kako, došao do valjane putovnice, pa se vratio u Njemačku i sakrio kod nekog župnika u srednjesudetskom gorju. Jednog dana došla je kriminalistička policija, njih petnaestorica. "Gdje je general?" - "Nemam pojma:' - "Krevet mu je još topao:' Vjerojatno im uopće nije bilo stalo do toga da ga nađu. No zašto vam to pričam? E: Samo dajte. H: Naravno, tri je tjedna poslije, poput amena u crkvi, došla amnestija. Za to se pobrinuo Hindenburg, netom izabran za predsjednika. Moj je punac čak imao obraza da sudskim putem zahtijeva retro aktivnu isplatu mirovine, i znate što je bilo? Dobio ju je. Čisti bezobrazluk; ipak, pravomoćno je osuđen kao veleizdajnik. Potom je neko vrijeme držao jezik za zubima, do 1931; tada je opet nanjušio priliku. Harcburška fronta za njega je došla u povoljnom trenutku, i '33. je čestitao nacistima na preuzimanju vlasti. E: To me ne čudi. Ni on nije mogao podnijeti Židove. H: Nije bio jedini. U vojsci je to bilo sasvim uobičajeno. Da ste samo čuli viceve mOjih drugova iz pukovnije! To više uopće nije upadalo u oči. Uostalom, takvi su bili i Francuzi i Englezi. Nije bio u pitanju fanatizam, prije loša navika. Shvatili su što to znači tek kad je bilo prekasno.


21

E: Neki nikad ne nauče. H: Ma nemojte! No ne znate vi starog Liittwitza. Bilo je to 1934, nakon Noći dugih noževa. Tada je većina stare garde shvatila što je taj Hitler kadar učiniti. Odonda smo Liittwitz i ja opet išli zajedno u lov, kao u stara vremena. Vjerojatno to ne možete razumjeti. E: Možda ne sasvim. No trudim se. Smijem li vam ipak postaviti još jedno pitanje? H: Samo izvolite. E: U kakvom ste raspoloženju trinaest godina poslije, 3. veljače 1933, u BendlerstraBe čekali svoga gosta? H: Kako sam se osjećao prije više od sedamdeset godina? Vjerojatno mi se povraćalo.

Prva glosa. Strahote Vajmarske Republike Trebali bismo biti zahvalni zbog toga što nismo bili ondje. Vajmarska je Republika od samog početka bila mrtvorođenče. To nije sveznalačka ocjena donijeta retrospektivno. Tako ju je opisao već Ernst Troeltsch u svojim Promatračevim pismima iz godina 1918-1922, a on nije bio jedini. Pogled u rane romane i reportaže Josepha Rotha trebao bi uvjeriti svakoga tko sumnja u tu tvrdnju. Nije se radilo samo o tome da elite nisu bile spremne pomiriti se s Republikom. Mnogi koji su se vratili kući iz izgubljenog rata nisu htjeli odustati od "borbe kao unutarnjeg doživljaja" i snovali su osvetu. Izmislili su "mit o nožu u leđa";' potom se cijelo desetljeće govorilo: "Vi ste ipak pobijedili". Sudstvo i policija grčevito su se držali svojih vilimovskih normi i navika. Na fakultetima je prevladavalo autoritarno, protuparlamentarno i antisemitsko raspoloženje. U više navrata napeta je atmosfera našla oduška u diletantskim planovima za puč ili prevrat. Ni na strani ljevice stvari nisu izgledale mnogo bolje. Iona je slabo držala do demokracije, a njezin kadar planirao je ustanak. Nestabilnosti njemačkog društva pridonosilo je vrlo loše gospodarsko stanje. Ratni dugovi i plaćanje ratne odštete teško su opterećivali proračun Republike. Inflacija je upropastila srednju klasu i niže građanstvo. Uz to je došla i odomaćena korupcija, koja je sezala do najviših državnih i stranačkih položaja te je imala izravne političke posljedice. Predsjednik Hindenburg opće je poznat primjer. Jedini ekonomski predah, koji je pobudio nade u oporavak, trajao je pune četiri godine, od , Tvrdnja da je Njemačka izgubila Prvi svjetski rat zbog sabotaže, a ne na vojnom polju (op. prev.).

22


1924. do 1928. Tada ga je brutalno okončala svjetska ekonomska kriza. Krah gospodarstva i masovna nezaposlenost koja je uslijedila uzrokovali su ogorčenje osoba koje su ovisile o plaći i golem strah od degradacije. Tome treba pridodati i vanjskopolitička opterećenja, koja su povremeno prelazila granicu podnošljivosti. Versajski sporazum, bitno različit od inteligentnog mira na koji su se odlučili Britanci i Amerikanci nakon Drugog svjetskog rata, u njemačkom je društvu izazvao žestoku odbojnost. Okupacija Ruhra, separatizam i etnički sukobi pogodovali su šovinističkom raspoloženju i zaoštravali ga. Neposredni susjedi, prije svih Francuzi i Poljaci, činili su sve što su mogli da Nijemce još više ponize, a i Sovjetski je Savez svim silama pokušavao destabilizirati Republiku. Jednom riječju, zemlja se nalazila u latentnom građanskom ratu, koji se nije vodio samo političkim sredstvima, nego je uvijek iznova poprimao nasilne oblike. Od Spartakističkog ustanka do agresija i ubojstava dragovoljačkih odreda i "Crnog Reichswehra" počinjenih na temelju odluka tajnog suda, od srednjonjemačkih ožujskih borbi do defilea nacionalsocijalista pred minhenskom Feldherrnhalle, od hamburških i bečkih radničkih borbi do berlinskog "krvavog svibnja" militanti na objema stranama uvijek su iznova vršili pritisak na demokraciju. Pod natuknicom sistemsko vrijeme danas nalazimo ovu politički korektnu definiciju: "Točno vrijeme što ga unutarnji sat u računalu priprema i preko operativnoga sistema prenosi u software". U dvadesetim i tridesetim godinama ona se čitala drukčije. 'Sistem' je bio borbeni pojam, koji je uveden u vrijeme Vaj mara (i koji je 1968. doživio nepbičan preporod). Njime su se protiv Republike služile i ljevica i desnica, kako Goebbels tako i Thalmann. Godine 1932. i 1933. rascijepljenost je društva ne samo u Njemačkoj nego i u Austriji dosegnula upravo libanonske razmjere. Milicije - SA, "Savez boraca Crvene fronte", "Čelična kaciga", "Čekićari", "Stijeg Reicha': "Zaštitni savez i "Domovinska obrana" - sukobljavale su se na ulicama, a agonija Vajmarske Republike dosegla je kritičnu točku. Činjenica da su kasniji naraštaji ikad mogli povjerovati u laž o "zlatnim dvadesetim godinama" uistinu je zagonetna i ne može se ni opravdati neupućenošću ni objasniti manjkom sposobnosti pronicanja u povijest. Mnogo je točnije reći da se taj krhki mit hrani mješavinom zavisti, divljenja i kiča: zavisti na vitalnosti i divljenja postignućima iznimno nadarene generacije, ali i jeftine nostalgije. Ljudi po tisućiti put gledaju Operu za tri groša, dive se cijenama koje Beckmann, Schwitters i Schad postižu na aukcijama, oduševljavaju se replikama Bauhaus-namještaja i pasu oči na filmovima poput Cabareta, kOji pokazuju histeričan, polimorfno perverzan, "pokvaren" Berlin. Uz malo dekadencije, prstohvat rizika i jaku dozu avangarde žitelje države blagostanja prožimaju ugodni trnci.

23


IIEfT I \ \

Časopis vojnog aparata KPD-a, 1923-1925.

Taj cvat krajnje minoritarne kulture omogućuje da se zaboravi kal iz kojeg se ona razvila. Jer ni intelektualni ni umjetnički svijet dvadesetih godina uopće nije bio imun na uzbuđenja građanskog rata. Književnici i filozofi poput Heideggera, Carla Schmitta ili Ernsta Jungera, ali i Brecht, Horkheimer i Korsch, kukavičluku političke klase suprotstavljali su patos odlučnosti - na što je odlučnost bila usmjerena bilo im je manje važno. I njihovi pasivni sljedbenici, kako na ljevici tako i na desnici, s užitkom su zauzimali pozu beskompromisnosti. Prosječni političari nisu mogli pratiti taj tempo. Djelovali su blijedo i bespomoćno. Nisu bili ni najmanje kadri mobilizirati strahove, odbojnosti, sposobnost oduševljenja i destruktivnu energiju masa. To je jedan od razloga zašto su bez ijedne iznimke podcijenili Hitlera, koji se u to razumio bolje nego itko drugi. PO-

24

HANS MAGNUS ENZENS8ERGER

liti čkoj klasi na koncu nije preostalo ništa drugo osim lelujanja između panike i uzetosti. Spoznaja o njezinoj nemoći većinu je navela na bijeg u krajnosti. Ljudi su vjerovali da sigurnost i zaštitu mogu naći samo još u organizacijama poput KPD-a, NSDAP-a, Reichsbunda ili SA-a. Mase su se kolebale između ljevice i desnice; fluktuacija između dvaju polova dosegnula je epidemijske razmjere. Zbog straha od izolacije ljudi su tražili kolektiv, bježali su u nacionalno zajedništvo ili u sovjetski komunizam. Paradoksalno je da je taj bijeg za mnoge koji su se na njega odlučili završio u posvemašnjoj osamljenosti: u izbjeglištvu, koncentracijskom logoru, čist kama, gulagu ili progonstvu.

Postumni razgovor s Kurtom von Schleicherom E: Gospodine generale, hvala vam što ste me primili. S: Što se mene tiče, možete bez tog "generale': To se više ne računa. Što želite znati? E: Niste napisali autobiografiju. S: Triput pogađaj te zašto. Mrtvac ne piše memoare. E: Ali više ne mora imati dlake na jeziku. S: To je istina. E: Radi se o vašem prijatelju Kurtu von Hammersteinu. S: Je li? PoznavaH ste ga? E: Nisam. Nadživio vas je za samo devet godina. S:

Ispričajte

mi.

E: Znao je da je izgubio, ali nikad nije bio rezigniran, a pogotovo se nikad nije priklonio drugoj strani. S: To i nalikuje na njega. Da, može se reći da smo bili prijatelji. Cijelu vječnost. Na koncu konca, i ja sam poput njega bio pitomac časničke škole u Lichterfeldeu, zatim zastavnik u 3. gardijskoj pukovniji, pa onda vojna akademija, Središnji glavni stožer itd.; praktički ista karijera. Tako se čovjek upozna. Hammerstein je bio pouzdan, razborit, vrlo inteligentan, a prije svega vjeran. E: Što se za vas ne može bezuvjetno reći. S (smije se): Da, ako hoćete, uvijek smo imali podijeljene uloge. Gotovo idealan tim. E: Po završetku Svjetskog rata vi ste premješteni u ministarstvo obrane i preuzeli ste vodstvo policijskog odjela vojnog ureda, utjecajan položaj, dok je Hammerstein otišao k Liittwitzu.


25

s: Da, k svom uštogljenom puncu. Ja sam ostao u ministarstvu. E: Ondje ste prilično brzo napredovali.

s: Nije bilo nikog drugog na koga se moglo osloniti. E: 1929. već ste bili general-bojnik i državni tajnik. S: Mda. Ni Hammerstein nije loše prošao. Iste je godine i on unaprijeđen, načelnik vojnog ureda, a iduće godine načelnik vojnog zapovjedništva. Za to sam se ja pobrinuo. E: Vi? S: Svatko čini što može. E: U tim stvarima nikad niste bili čistunac. S: Kako to mislite? E: Izbor suradnika po političkoj liniji, nepotizam, protekcija. S: Ma dajte! On je jednostavno bio pravi čovjek za taj položaj. Većina starih drugova iz Svjetskog rata bila je neupotrebljiva. Nisu se mogli pomiriti s Republikom i zapravo im je bilo najmilije izvesti puč. A mladi su bili neiskusni, nevješti i puni mržnje. Dovoljno je da kažem: Versailles! Nikakve mogućnosti za napredovanje ni novca za promaknuća. Ne, tu se tražila hladna glava, netko s iskustvom u glavnom stožeru, nikakav diletant i pustolov! A ako mi je pravi čovjek bio i prijatelj - tim bolje! E: Svejedno. Ni ljevica ni nacionalistička desnica nisu bile zadovoljne tom odlukom. S: Mislite da sam se opterećivao time? Psi laju, a karavane prolaze. E: Danas vas baš i ne pamte po dobru, gospodine Von Schleicher. S: To me ne čudi. Što još ljudi govore o meni? E: Kažu da ste bili virtuoz u političkim igrama. "Salonski general. Infantilna lakoumnost. Profinjena i zabavna samačka druželjubivost. Prepredena inteligencija. Ničega se nije libio:' S: Tko to kaže? E: Blomberg, vaš nasljednik na položaju ministra obrane. S: Zavidljivac. Moji su ljudi imali potpuno drukčije mišljenje o meni. E: Tko naprimjer? S: Naprimjer Hammerstein. Ali i Eugen Ott. Mislim da je on rekao da sam "dobar drug toplog srca, koje nerijetko prikriva sarkazmom': I nije bio jedini. Osim njega najvažniji su mi pomoćnici bili Ferdinand von Bredow, moj čovjek za službu sigurnosti, i, dakako, Erwin Planck kao državni tajnik pri državnom uredu. U njih sam se mogao pouzdati, a i oni u mene.


26

Erwin Planck, oko 1932.

E: Prema većini drugih, čini se da nije bilo tako. Uvijek iznova čujem da ste bili oportunist, nepouzdan i nevjeran; vukli ste konce iza kulisa i pritom se sami klonili svjetla javnosti. "Lovac na ljude mota se uokolo. U očima mu je ironičan sjaj. Čini se kao da mu šarenicu zastire zelenkast veo. I oko usta se urezala crta zatvorenosti koja nije bezopasna': piše nekadašnji vođa SA-odreda koji je nakon masakra u lipnju 1934. pobjegao od svog Fiihrera. Vjerojatno je prije toga jednom prilikom razgovarao s vama. "Da bi čovjek bio vođa ljudi': navodno ste mu savjetovali, "nije nužna opravdana skepsa, nego stanovit cinizam:' S: Ne čudi me. No lijepo je od vas što mi sve to pripovijedate. Odonda je prošla cijela vječnost! Nisam mislio da se potomstvo opterećuje tim starim pričama. Samo izvolite, slušam vas! E: I dobronamjerni promatrači imali su ograda prema vama, gospodine Von Schleicher. "Lukav i iznimno, katkad prevrtljivo prilagodljiV", čitam kod Briininga. S: A-ha.

27


Kurt von Schleicher, Heinrich Bri.ining, Kurt von Hammerstein u Wildbadu, 1930.

E: On vas je, doduše, opravdavao da ste takvi bili zbog svog posla, neprestanog ophođenja s tajnom službom, obaveze da se pretvarate itd. No u prvom redu se oči tovao o vašem prijateljstvu s Hammersteinom, i to, rekao bih, s velikim razumijevanjem. S: Što točno kaže? E: "Schleicher je po temperamentu bio suprotnost Hammersteinu. Stoga su se - što se u životu vrlo često događa - njih dvojica vrlo dobro razumjela. Hammerstein je bio nesklon politici, ili bar njezinom čisto stranačko-taktičkom aspektu. S tim u vezi oslanjao se na Schleichera, koji se u politici osjećao kao riba u vodi; doduše, . Hammerstein ga je često morao vraćati na jasnu i mirnu putanju. Potonji je sve stvari svodio na jednostavne, jasne smjernice kojih se čvrsto držao, kao što i mora činiti dobar časnik glavnog stožera. Schleicher je bio vrlo senzitivan, imao je vrlo živu maštu, bio je prilično uvredljiv, a i prilično povodljiv. Zbog toga je često činio nepredvidljive korake. Predosjetio bi svaku opasnost i trpio bi u tišini. Prema van, naime pred časničkim zborom, sve je to prikrivao cinizmom. Trebao je uza se mirnu, jasnu, postojanu narav poput Hammersteinove na koju se mogao osloniti:'

28


s: Nije loše. Uopće to ne bih očekivao od gospodina Briininga. E: Pa, i u njegovom ste padu imali svoje prste. A prije ste već bili maknuli s puta jednog drugog kancelara, čestitog Hermanna Miillera, da i ne govorimo o vašem pokrovitelju i nadređenom, ministru obrane Groeneru, koji vas je smatrao svojim "kardinalom in politicis", što je možda bila pogreška, jer na koncu ste i njega maknuli s položaja. S: Toliko da sam bio moćan? Od mene ste napravili čistog Machiavellia. E: Sve sam to doznao iz arhiva. A onda ste umjesto Groenera u prvi plan gurnuli vlastitog kandidata, gospodina Von Papena, i sve to iz pozadine. "I tko sad ima povjerenja u vas?" pisao vam je Groener. "Gotovo nitko. Morate se okaniti grubih manira. To može i Hitler. Za to niste potrebni vi:' S: Poštedite me s tim svojim Hitlerom. E: Nije on moj Hitler. S: Uostalom, prvi put smo se sreli tek 1931. E: Tada ste ustvrdili da je "zanimljiv čovjek s izvanrednim govorničkim darom. U svojim planovima gubi se u oblacima, pa ga treba povući za rukav i vratiti u stvarnost': Nažalost, stvarnost se nije pokazala kao bogzna kako čvrsto tlo. S: Tko je to u ono vrijeme mogao znati? E: Tu ste u pravu. Ima jedna pjesma Gottfrieda Benna u kojoj kaže: "Lako je reći: pogrešna politika. / Kad je pogrešna? Danas? Nakon deset godina? Nakon jednog stoljeća?" U vaše~ slučaju nije trajalo tako dugo; dostajalo je nešto manje od godine da budete opovrgnuti. Trideset i druge bili ste uvjereni u to da imate velik utjecaj na Hitlera, dapače, da je doslovce oduševljen vama i da neće poduzeti ništa protiv vas i Reichswehra. S: Pa? E: To je posvjedočio vaš prijatelj i pomoćnik, fizičarov sin Erwin Planck. A u kolovozu iste godine navodno ste se čak kod Hindenburga založili za to da Hitler bude imenovan kancelarom. S: Predložio sam ga samo kako bih ga istisnuo. Na neko vrijeme to mi je i uspjelo. E: A onda je na red došao Papen. Njega ste u lipnju 1932. iza Briiningovih leđa nametnuli gospodinu Hindenburgu. Drugi tvrde da ste htjeli ponovo uvesti monarhiju. Ili je to bila samo jedna od vaših šala? S: Mnogo vike ni za što. E: U svakom slučaju, nevjerojatno je što ste sve uspjeli izvesti kao običan državni tajnik. Pitam se kako ste mogli imati tolik utjecaj. Priznajte da je Papen u osnovi bio tek vaša marioneta. S: Beskorisni kicoš! Ubrzo sam se pokajao što sam ga kandidirao.

29


Kurt von Schleicher s Franzom von Papenom, 1932.

E: Zašto niste sami preuzeli vlast? S: Nikad nisam htio biti u prvom planu. Znate, u osnovi sam uvijek radio konspirativno. Razumio sam se u problematiku tajne službe, a to mi je dobro došlo u politici. Osjetljive stvari nikad se ne smiju povjeriti papiru. Zapamtite to! E: Kako bilo da bilo, na koncu ste ipak izašli iz sjene, maknuli Papena i sami postali kancelar. S: Ali samo na nekoliko tjedana. E: Bili ste prvi i jedini kancelar koji svoj nastupni govor nije održao pred Reichstagom, nego ga je pročitao na radiju. S: To je istina. No tada Reichstag više nije imao bogzna kakvu važnost. Ne bi me ni mogao podržati. Hindenburg mi je obećao da će ga raspustiti. Onda bih mogao ostati na vlasti bez parlamentarne većine. No na koncu me je ostavio na cjedi-

30


Kurt

von Schleicher, radijski govor, 1932.

lu. Meni iza leđa' dogovorio se s Papenom, tim nesposobnjakovićem. Već sam 22. siječnja bio gotov, a 28. sam se povukao. E: Držim da Hammerstein nije htio znati baš ništa o svim vašim složenim manevrima. Nerado je dopuštao da ga upletu u takve zakulisne političke igre. "Za 56-dnevne vladavine kancelara Von Schleichera nije bilo nikakvog razloga da se ja kao načelnik vojnog zapovjedništva bavim politikom:' S: Doslovce je tako rekao? E: Doista je dirljivo, gospodine Schleicher, koliko se on uzdao u vas. Ministar obrane Groener, koji vas je protežirao i kojem ste na ružan način uzvratili za njegovu naklonost, znao je reći: "Hammerstein, apolitičan vojnik i lovac, slijedi svog prijatelja Schleichera poput dobro istreniranog lovačkog psa': S: To je budalaština. On je bio snažan karakter i jako je dobro znao što želi. No toč no je da su ga moje aktivnosti i rasterećivale. Poštedi me svojih lukavština, često bi govorio. No u zadnjim godinama Republike to, dakako, više nije bilo moguće. E: Stalno je grdio političare. Nije bio stvoren za povlačenje konaca iza pozornice. S: Ne, nije. Hammerstein je bio sve samo ne klasični spletkar. Za razliku od menepretpostavljam da ste to htjeli reći?


31

E: Ja to ne mogu prosuditi. Samo ponavljam ono što kažu povjesničari. Godinama ste pokušavali okrenuti destruktivne snage koje su tu bile na djelu jedne protiv drugih. Mislili ste da možete - sami ste se tako izrazili - obuzdati Hitlera i njegove ljude te ih preuzimanjem vlasti ukrotiti. To su vaše riječi! S: Sigurno vas jako zabavlja da jašete po tome, zar ne? Da, vjerovao sam da parlamentarnim putem mogu nacistima izvući tlo pod nogama. No oni su mogli biti izbačeni iz igre samo silom, a za to mi je nedostajalo snage. E: A možda i uvjerenja? S: Lako je vama pričati, dragi mOj! Pokušao sam spasiti što se spasiti dalo. Bezizgledna uloga! Njemačkom se zapravo nije moglo vladati još od 1930. E: Je li točno da ste krajem siječnja bez Hammersteinovog znanja pregovarali s Hindenburgom? S: Glupost. E: Hammersteinovo skidanje s položaja bilo je gotova stvar i prije glasovitog Hitlerova govora u njegovom stanu. Bar tako tvrdi Briining. S: Ah, Briining ... E: Vaš prijatelj nije ni slutio što se odigravalo u pozadini. S: Slutio možda i jest. Ali nikad mi nije uzeo za zlo moje ponašanje. Širokogrudan čovjek, za razliku od mene.

Druga glosa. Klupko spletki i smicalica Povjesničari

su minuciozno - dan po dan, čak sat po sat - istražili kako je došlo do propasti Vajmarske Republike. Akti i protokoli su proučeni, govori zapisani, dnevnici i memoari analizirani, a pisma odgonetnuta. Unatoč tome, ili možda upravo stoga, nestručnjak će, što se više udubi u izvore, to manje razumjeti kako je do toga došlo. Radi se o obeshrabrujućem štivu. Čovjek ima dojam da se gubi u neprohodnoj guštari glasina, zakulisnih igara, spletki i smicalica. Posvuda proturječja, različite verzije, izlike i propagandne laži. To možda vrijedi za većinu nepredviđenih povijesnih prekretnica. No bespomoćnost političkog personala rijetko upada u oči toliko jasno kao u ovom slučaju. Čini se da su svi bili neshvatljivo slabi i preopterećeni, neodlučno se kolebajući između histerije, iluzija i panike, počevši od predsjednika, starog Hindenburga, kOji više uopće nije mogao jasno razmišljati. No i egzekutiva, Briining, Schleicher, Papen, Meissner, te likovi u pozadini kao što su Hugenberg ili Strasser gube se u gomili spekulacija, ispraznosti, spletki i "mudrih" kalkulacija. Njihovi malodušni pokušaji "kroćenja" NSDAP-a svjedoče o sljepoći koju je post festum

32


teško razumjeti. Parlament je na koncu izbačen iz igre izvanrednim uredbama koje su se mogle poistovjetiti s izvanrednim stanjem i uvedena je predsjednička diktatura. Vojska, koja nikad nije zbiljski podržavala Republiku, zauzela je tobožnje "nepolitičko" stajalište, a oni koji su bili voljni da je brane nisu se mogli odlučiti na djelovanje, paralizirani strahom od građanskog rata koji su po svaku cijenu htjeli izbjeći.

"Vani na selu" povjerenje u državne institucije ionako je bilo odavno potrošeno, a politička klasa nije više imala nikakav ugled. Ekonomska je situacija bila očaj na. Na ulici su vladale milicije, a rijetko posijani demokrati mirno su gledali teror - sam SA raspolagao je s više od 450 000 ljudi - kao da su bili hipnotizirani. Jedini akter koji je od početka išao za jasnim ciljem bio je Adolf Hitler. Svi su - svakako i komunisti - podcijenili kako njegovu destruktivnu energiju i beskrupuloznost tako i njegovu sposobnost da mobilizira očajne mase.

Teška vremena General Von Hammerstein nije imao samo političkih, nego i privatnih briga. Već je duga odsutnost za Svjetskog rata uzdrmala njegov odnos s djecom. Nakon rođenja četvrtoga njegova je supruga bila iscrpljena i neko vrijeme nije htjela riskirati još jednu trudnoću, dok je njezin suprug povećanje obitelji u osnovi smatrao prirodnom poja:vom. U jednom pismu s terena Mariinu je suzdržanost opisao kao "potpunu besmislicu': Za preživljavanje obitelji morala se, dakako, brinuti majka. "Osjećala se osamljeno i bila je prezaposlena s četvero djece bez ičije pomoći", kaže njihova kći Maria Therese. Majka se pobrinula za to da djeca provode što je više moguće vremena na selu, gdje je bar bilo dovoljno hrane. U zimama gladi 1917. i 1918. to je bio priličan problem. "Premda je to bila zima revolucije, zbivanja u svijetu nisu dopirala do nas djece. Svijet odraslih za nas nije postojao, niti smo mi postojali za svog oca. Činilo se kao da se uopće nije vratio iz rata. Gotovo da i nismo primijetili njegov povratak", žali se Maria Therese i nakon četiri desetljeća. Ubrzo potom, u Kasselu, ona i njezina starija sestra Marie Luise smještene su u "groznu, zaostalu samostansku školu". "Otac se tada morao umiješati i pobrinuti se da ne završimo u toj zatucanoj školi, iz koje smo morale pobjeći. Da je to shvatio, i sebe i nas poštedio bi velikog jada. No nije pokazao ni najmanji interes za nas. Nije razgovarao s nama. Otuđenje izazvano ratom, čak i od moje majke, u to je vrijeme bilo potpuno:'


33

Maria i Kurt von Hammerstein, ljeto 1914.

Djeca su tih godina ujedno proživljavala najneobičnije nagle promjene u društvenim odnosima. S jedne strane pozivale su ih obitelji prijatelja plemića, gdje je, kao kod šleskih rođaka iz klana Liittwitz, bilo vožnji u kočiji i jahaćih konja. "Čim sam dovoljno odrasla', priča Maria Therese, "sjedila sam na konju bez sedla i bez uzda. Sve stare tete izašle bi na livadu da me ocijene. Nisam znala za strah:' Djeca su - sada već tri kćeri i dva sina - išla u goste i k očevim prijateljima u dvorac porodice Von Asseburg-Neindorf u Magdeburškoj nizini. S druge strane provodila su duge mjesece u unajmljenim seoskim kućercima gdje su se, da bi se spojio kraj s krajem, držale kokoši i patke. (Hammerstein nikad nije imao vlastitu kuću.) U tim okolnostima nije moglo biti ni govora o plemićkom, pa čak ni o građan skom odgoju. Nimalo ne čudi što je Mariin otac, stari Liittwitz, bio vrlo nezadovoljan: "Kako se samo Maria, bez ijedne riječi pritužbe, pomirila sa skromnim uvjetima u koje je dospjela udajom. Gotovo nikad nema posluge i praktički se sama brine za svoje šestero djece i za kućanstvo:' Povrh toga kćerima je, prema Liittwitzovim kriterijima, manjkalo dobrog kućnog odgoja. Stoga se Maria von Hammerstein navikla na veliku samostalnost. Njezina druga kći Maria Therese, zvana Esi, u svojim se sjećanjima pita: "Bi li [moj otac l po završetku Prvog svjetskog rata više volio da je prešao na neki drugi

34


Maria von Hammerstein s Marie Luise, Mariom Therese i Helgom, oko 1918.

posao, kao što je učinila većina njegovih prijatelja? U ratu je dvaput imao osip oko pasa, sigurno od bijesa. U svakom slučaju, o bijesu je često bilo govora, a o patnji, koja je nedvojbeno također bila u igri, nikad:' Inače, ne smijemo zamišljati da su primanja viših časnika u Svjetskom ratu bila bogzna kako visoka. Vrijedila je stara vojnička izreka: "Kraljev ogrtač grije, ali je uzak". U Vajmarskoj Republici živjelo se jednako oskudno; "točku na i" stavila je najprije inflacija, a potom ekonomska kriza. Dvadesetih godina general se navodno na svojim putovanjima u pravilu vozio četvrtim razredom. "U mom ranom djetinjstvu nikad nismo imali novca", kaže Helga von Hammerstein. "Ni Ama [njezina majka] nije baš znala baratati novcem. Svakog dvadesetog u mjesecu plaća bi bila potrošena, pa bismo se preostalih deset dana morali snalaziti bez ičega. Jednom, u Kasselu, kad je počela inflacija, odnijeli smo štavIjenu zečju kožu iz lova u stari grad i prodali je staretinaru. Kasnije bi nam, na svu sreću, u pomoć priskočio uglavnom neki član porodice. Takve su se poteškoće uvijek prihvaćale vrlo ležerno. Kad sam kasnije jednom prilikom u Berlinu izgubila sto maraka - u ono vrijeme golem iznos, kOjim sam htjela platiti mjesečni račun u trgovini kolonijalnom robom - moja jako bogata krsna kuma obaviještena je o tome, pa sam mogla otići k njoj po novac. Kakvo olakšanje!"


35

Kod Hammersteinovih je dugo bilo na snazi pravilo da se starija djeca moraju brinuti o mlađoj, što je sigurno pridonijelo njihovoj samostalnosti, premda uobiča jena suparništva među njima nisu izostala. Svaka od triju sestara dobila je na brigu po jednog brata. Helga je kasnije ustvrdila: "Nisam imala mladost': jer njoj je bio povjeren Franz, a ta ju je zadaća opterećivala. U simpatičnom kaosu tog kućanstva ponešto se promijenilo tek kad je Hammerstein unaprijeđen u general-bojnika. Ipak, punac je još uvijek bio nezadovoljan njegovim životnim standardom: "Stanovali smo kod njih u Hardenbergstra:Ge, u kući u kojoj sam prije ja stanovao kao vrhovni zapovjednik. No onomad sam boravio u raskošnim odajama, a sad smo se morali zadovoljiti skromnim sobama jer Hammersteinovi su raspolagali samo s otprilike četvrtinom prostorija koje sam ja onda imao. Umjesto da ulazimo na glavni ulaz, morali smo se služiti stražnjim stubištem:' Stari je Liittwitz bio donekle zadovoljan tek kad je Hammerstein 1930. unaprijeđen u načelnika vojnog zapovjedništva, ali nije se mogao riješiti svojih predrasuda: "Ima velika primanja i lijep stan, ali došao je na politički eksponiran položaj i odmah su ga stavili pod povećalo i napali zbog nekih pogrešaka koje je napravio u prošlosti. Bojim se da će desničarska vlast, koja s vremenom neizbježno mora doći, zavrnuti šijom i njemu i njegovom prijatelju i pokrovitelju gospodinu Von Schleicheru:' Činjenica je da je Hammerstein u Bendlerstra:Ge raspolagao osobnim vozačem i reprezentativnim službenim stanom na čak tri kata - dolje se nalazio njegov ured, koji je bio namijenjen i društvenim prigodama, na katu iznad smjestila se obitelj, a pod krovom se nalazilo utočište s posebnim ulazom gdje su boravile tri kćeri zajedno s gospođicom Elsom Caspari iz Osterburga, zvanom Pari, nezaobilaznom medicinskom sestrom i osobom od povjerenja, koja je bila s njima još od njihovog rođenja. Lutala je s njima od jednog do drugog dvorca i vjerno čuvala sve obiteljske tajne koje su joj povjerene. Hammerstein se i u Bendlerstra:Ge držao svog prilično skromnog načina života. Kao i prije manjkalo je posluge. Gazdarica kuće navodno je zaplakala kad je ušla u novi stan u strahu od društvenih obaveza koje je to sa sobom nosilo. "Triput dnevno gosti, preodijevanje, konverzacija - bilo je luđački naporno:' Jedan sačuvan popis gostiju u potpunosti to potvrđuje. Na njemu je, prvo, pola Gotha-almanaha, od Louisa Ferdinanda, princa pruskog, do Stoibergovih, Briihlovih, Dohnaovih i Hardenbergovih; potom, dakako, vodeći vojni dužnosnici i političari, počevši od Hindenburga, Schleichera i Papena, te veleposlanici i izaslanici gotovo svih sila zastupljenih u Berlinu. To upućuje na činjenicu da je Hammersteinov položaj imao političku težinu, što bi za vrhovno zapovjedništvo u današnjim uvjetima bilo neza-


36

Maria Therese, Helga, Ludwig, Franz i Kunrat von Hammerstein, oko 1925.

mislivo. Upadljivo je da na dugom popisu gostiju ima imena iz Kine i Egipta, ali ni jedno jedino iz sovjetske Rusije. Domaćin je u tom pogledu očito pazio na diskreciju. Reprezentaciji ionako nije pridavao nikakvu vrijednost. Netko poput gospodina Von Arnswaldta vjerojatno mu je bio draži od svih ekscelencija; on je po zanimanju bio ravnatelj šumarije i donekle se razumio u lov. Maria von Hammerstein morala je dakle upravljati složenim kućanstvom. Već inventar blagovaonice mnogo toga otkriva: 24 stolca od hrastovine, 48 vilica za oštrige, 238 stolnih noževa, 133 čaše za sherry itd., itd. Kad nije bilo službenih gostiju, ozračje je bilo familijarnije. Jedna rođakinja kaže kako je kod Hammersteinovih često bilo samo hrenovki i salate od cvjetače. Zapravo je Maria već imala dovoljno posla; na koncu konca, morala se brinuti o djeci. A što se generala tiče: i kad ih čo-

37


vjek voli, dapače, upravo onda, smatrao je, sedmero djece u kući - sad ih je već bilo toliko - nije uvijek lako podnijeti. Doduše, u tim je plemićkim obiteljima brojno potomstvo prije bilo pravilo nego iznimka. Bili su navikli na velike ladanjske kuće, kamo se išlo na ljetovanje. Oboje roditelja imalo je mnogo braće i sestara, što je tradicija koja se u porodici Hammerstein održala do danas. Generalu je bar njegov posao u svako doba pružao mogućnost da se distancira od obitelji. U svojim službenim prostorijama bio je - kako se onda govorilo "zaštićen': U predsoblju ga je štitila njegova tajnica Margarethe von Oven, koja je kasnije navodno radila za sudionike u zavjeri od 20. srpnja. O tome čime su mu se kćeri bavile nije znao gotovo ništa. Svjetovi u kojima su se one kretale bili su mu nepoznati.

Tri kćeri U siječnju 1933. najstarijoj kćeri Marie Luise, zvanoj Bucka, bilo je dvadeset i pet, a njezinoj sestri Marii Therese dvadeset i četiri. Helga, treća sestra, netom je navršila dvadeset. Četvero najmlađih, Kunrat, Ludwig, Franz i Hildur, još je išlo u školu. Maria Therese je, doduše, uspjela ponešto izvući iz roaring twenties; na jednoj fotografiji pozira nasred seoske ceste u Brandenburgu na svom novom, teškom motociklu koji je dobila zahvaljujući širokogrudnosti neke bogate tete: raširenih nogu, s vjetrom u kosi i laktova dignutih u visinu ramena, gleda u kameru provokativno se smiješeći. No ta slika vara. Već 1926. slijedila je primjer starije sestre i priključila se jednoj od skupina Wandervogela. "Pješačili smo s ruksacima na leđima dok se ne bih srušila polumrtva od umora. U nezagrijanim prenoćištima za mladež prali smo se od glave do pete ledenom vodom. Mi smo Spartanci, sve drugo ne vrijedi:' Omladinski pokret, životna reforma, Rilkeov poticaj: "Moraš promijeniti svoj život", sve se to nadovezalo na njezine idealističke sklonosti. Maria Therese rano je došla u doticaj i s antropozofijom. No tada je starija sestra odlučila da su prestare za nedužne izlete s Wandervogelom. Smatrala je da se moraju politički organizirati. Maria Therese, koja o politici "nije imala pojma", nije osjećala potrebu za tim, ali poslušala je savjet, baš kao i Helga, najmlađa od triju sestara - a ta je odluka, pokazat će se, za sve tri imala dalekosežne posljedice. Maria Therese vrlo je brzo napustila katoličku školu. Maturirala je na liberalnoj gimnaziji Auguste-Viktoria u Niirnberger StraBe. Ondje je upoznala i svoju cje-

38


Kunrat, Hildur, Franz i Ludwig von Hammerstein, oko 1929.

loživotnu prijateljicu Veru Lewin. Njezina obitelj nije bila religiozna, ali je bila vrlo zainteresirana za cionizam. Otac je bio poznati židovski liječnik, istraživač raka i specijalist za profesionalne bolesti. Vera je rado dolazila k Hammersteinovima, sve dok "jednog dana na našim kućnim vratima nije vidjela velik kukasti križ. Moj brat Kunrat, kojem je tada bilo deset godina, nacrtao ga je kredom. Vjerojatno je previše čitao Volkische Beobachter koji se kod nas mogao naći u košu za smeće jer je graditelj glasovira Bechstein godinama slao ocu taj nacistički list. S Kunratom sam bila u lošim odnosima sve do mog odlaska iz Njemačke. Kritizirao je sve što sam činila. Bilo mi je drago kad sam čula da je kasnije riskirao život u pokretu otpora. Nakon tog dana Vera više nikad nije došla k nama. Uvijek smo se nalazile kod nje u Fasanenstra:Ge. Dr. Lewin svirao je glasovir, a Vera violinu. Njegova biblioteka sadržavala je cijelu svjetsku književnost. Meni je to bila novost, jer u svijetu mog oca nije se pričalo o romanima. Na zidovima su bile slike tada još nepoznatih slikara Kleea i Kirchnera. Kakva razlika u odnosu na naš stan!"

39


Maria Therese, 1932/1933.

Maria Therese tada se upisala i na Pjevačku akademiju Unter den Linden, zanimala se za inscenacije Maxa Reinhardta, slušala je Brunu Waltera, Furtwanglera i Klemperera u Staroj filharmoniji, učila ruski i čitala Tolstoja; navodno je pogledala i nekoliko predstava u Jidiš-teatru. "Unatoč prijateljstvu s Verom i dalje sam slijedila svoju političku nit. Prodrla sam sve do Neukollna i sve sam pronjuškala, ali ostala sam autsajder:' Nathana Steinbergera, zvanog "Nati': židovskog komunista koji je kasnije emigrirao u Moskvu, upoznala je u Socijalističkom savezu učenika. "Sastajali smo se na željezničkom kolodvoru", kaže on, "pod krinkom sportske udruge u nekom lokalu, na obali jezera ili u srednjoj školi u Weinmeisterstra:Be na takozvanim domskim poslijepodnevima, na kojima su vanjski referenti govorili o revolucionarno raspoloženim učeni cima:' Mariu Therese opisao je kao "šutljivu poput sfinge". Sa Savezom učenika išla je na dulje ekskurzije "u nudistički kamp, gdje je međutim sve bilo vrlo čedno. Spavali smo u šatoru s radnicima i nije bilo nikakvih dobacivanja. Nati, s kojim noćim

40


u sijenu, zaljubljen je u mene, ali ja nisam zaljubljena u njega. Još pamtim njegovo tužno lice. Mislim da je studirao filozofiju. Čitala sam klasike marksizma, i Engelsa i Ludwiga Feuerbacha, Njemačku ideologiju, čak i Kapital, i odjednom mi se učinilo da razumijem svijet, da sam našla ključ za shvaćanje zbrkano g svijeta. Imala sam osjećaj da s historijskim materijalizmom stojim na čvrstom tlu i prvi put sam bila onako sretna kao kad mi je bilo četr naest i kad mi se svijet počeo otvarati. Neko vrijeme u svojim sam roditeljima i njihovim prijateljima u prvom redu vidjela predstavnike njihove klase, i premda sam i dalje stanovala kod njih, prestala sam sudjelovati u njihovom životu. Iznad svega počela sam izbjegavati sve što mi se činilo luksuzom, naprimjer konjske utrke, koje sam dotad jako voljela. Nisam htjela pripadati ljudima koji plešu nad bezdanom. Osim mojih sestara i mene isto su osjećala samo djeca berlinskih intelektualaca. Mi smo dakle bile crne ovce. Otac nikad nije pitao o našim školskim prijateljima ili učiteljima. Berlin je bio kao veliko more u kojem se moglo nestati. Je li znao da smo htjele istražiti cijeli grad, a ne samo njegov zapadni dio? Ili je bio rezigniran? Jesmo li više od njega osjećale bezdan nad kojim smo stajali? Povoljna je okolnost bila da naša odsutnost uglavnom nije upadala u oči jer je, uz malu braću i jednu malu sestru, kuća još uvijek bila puna. Život u dvama svjetovima koji nisu imali ništa zajedničko nije bio baš jednostavan. Jednom prilikom, kasnije, u strahu od Gestapa - bila sam pozvana na sud u Prinz-Albrecht-S~raJ3e - rekla sam mu da imam bliske prijatelje koji su Židovi. On je odgovorio: 'Osobne odnose možeš imati: Time je htio reći da su samo politički odnosi bili opasni. Podržao me je. Ni riječi o tome da bih trebala biti opreznija:' Oduševljenje Marie Therese historijskim materijalizmom ubrzo je popustilo; za razliku od njezinih sestara njoj je u tom nauku nedostajala duhovna dimenzija, koja joj je bila najvažnija. Povrh toga nije bila spremna dugoročno odustati od svoje neovisnosti i prikloniti se bilo kojoj strani. Na fakultetu joj se nije sviđalo. Predavanja su joj bila dosadna. "Nisam htjela proučavati stare, duboko štovane knjige; htjela sam živjeti:' Putovala je u Budimpeštu, Barcelonu i Prag te radila kao zamjenska učiteljica na jednom frizijskom otoku. Godine 1932, uz posredovanje Kurta von Schleichera, njezinog krsnog kuma, zaposlila se kao tajnica u tajnovitom uredu na Uitzowplatzu koji je vodio stanoviti "barun Roland" ili "Rolland': o kojem se govorilo da još od 1914. radi za njemač ku vojnu špijunsku službu. Izdavali su se, doduše, za španjolsku tvrtku za uvoz južnog voća, ali sve je više sličilo političkom salonu u kojem se sastaju zagonetni ljudi iz duhovnog ozračja obavještajnih službi. Nije jasno koliko je Maria Therese bila upućena u pravo stanje stvari. Moguće je pak da ju je, kako se kaže u žargonu taj-

41


Maria Therese, 1933.

nih službi, "iskorištavala" njezina sestra Helga. Nakon što se Hitler domogao vlasti, tvrtka je zatvorena. No generala nije brinuo nemiran duh Marie Therese, nego pustolovine Marie Luise i njezine mlađe sestre Helge. Iako to ničim nije odavao, nije mu promaklo da su, prema obiteljskim mjerilima, obje živjele uistinu neobuzdano. Njima nije bio uzbudljiv mondeni život metropole. Iz blago histerične vreve zadnjih vajmarskih godina nisu mogle ništa izvući. Marie Luise prva se zainteresirala za eksplicitno politička pitanja. U osvrtu na svoj život, koji je napisala 1951, piše: "Preko omladinskog pokreta izašla sam iz feudalno-građanskih krugova iz kojih potječem i uspostavila prijateljske odnose s proleterima. U šesnaestoj sam izašla i iz Crkve:' Godine 1927, odmah nakon mature, započela je studij prava na Berlinskom sveučilištu i već II prvom semestru postala je članica Komunističke partije.


42

Marie Luise von Hammerstein, oko 1928.

Na predavanjima je upoznala jednog kolegu koji joj se svidio. Werner Scholem bio je Židov, šarmer i čovjek koji je iza sebe imao dugu političku karijeru: suosnivač Spartaka, zastupnik u Reichstagu, član politbiroa i organizacijski rukovoditelj Partije. Godine 1926. isključen je kao "ultraljevičar", pa se isprva povukao iz političkog rada, ali je kao izvanpartijski komunist ostao vjeran svojim uvjerenjima. Iduće godine nastavio je studij prava. Otad datira Scholemova ljubavna veza s Marie Luise von Hammerstein. Činjenica da general takvoj vezi nije ništa prigovorio svjedoči o njegovoj širokogrudnosti i unutarnjoj slobodi. Usporedo sa studijem, koji je dovršila 1931. položivši pripravnički ispit, Marie Luise naučila je ruski i od 1930. preuzimala je "partijske zadatke': o kojima će još biti riječi i koji su doveli do policijske istrage. Očevi utjecajni prijatelji pobrinuli su se za to da se istraga obustavi. Ipak, dokumenti su nakon preotimanja vlasti završili u rukama Gestapa.


43

Obitelj je bila suočena sa svakojakim problemima i zbog njezine sestre Helge. Nije joj se dalo položiti maturu, ali to još nije bilo najgore. Majci je, doduše, bilo stalo do toga da joj kćeri dobiju dobro obrazovanje; patila je zbog toga što je u mladosti završila tek samostansku školu uršulinki u Breslauu i što nije smjela studirati. S druge strane, u pogledu škole bila je krajnje liberalna. "Smjele smo izostati s nastave kad god smo htjele", kaže Helga. "Uvijek bi nam dala ispričnicu, a pojedinosti o našim ocjenama i vladanju uopće je nisu zanimale:' Njihov otac govorio je svakom tko ga je htio saslušati: "Moja su djeca slobodni republikanci. Mogu govoriti i raditi što im je volja:' - ''A mi smo to, dakako, i činili, ne uvijek na njegovo zadovoljstvo", napominje Helga, koja je u proljeće 1930. prestala ići u školu. U svom osvrtu iz pedesetih godina Maria Therese ovako ocjenjuje Hammersteinov stav: "Imao je nepokolebljivo povjerenje u nas, na kojem mu danas, kad imam djecu tog uzrasta, doista zavidim". To mu sigurno nije uvijek bilo lako. Već dok je išla u šarlotenburšku gimnaziju, Helga je, poput Marie Luise, dospjela u gravitacijsko polje komunizma. Isprva je sve teklo relativno bezazleno. "Premda smo, dakako, zahvaljujući marksističkom nauku i ideologiji što smo ih usvojile, uvijek bile upućenije u sva pitanja u vezi s razvojem svjetske povijesti, prihvaćale smo Tajine analize neposredne suvremene povijesti i njegovu procjenu političara i situacija:' No nije ostalo na tome. U svibnju 1928, na jednom izletu sa SOCijalističkim savezom učenika, Helga se zaljubila u muškarca po imenu Leo Roth. Ako su njezini roditelji mislili da se radilo o bezazlenom flertu petnaestogodišnjakinje, koju su u obitelji uvijek zvali "draga mala': podcijenili su Helginu ozbiljnost i snagu volje. Roth, sin Židovskog trgovca tekstilom iz Rzesz6wa u galicijskoj Poljskoj koji je prije Prvog svjetskog rata emigrirao u Berlin, više je puta bježao iz škole i beznadno se razilazio sa svojim autoritarnim ocem. Bio je buntovna narav. Već u trinaestoj priključio se jednoj Židovskoj omladinskoj organizaciji; učio je bravarski zanat jer se želio iseliti u Palestinu, gdje su dobri zanatlije bili traženi. Najkasnije 1926. okrenuo se komunizmu. Tada se učlanio u Savez komunističke omladine (KJVD). Od samog početka bio je upleten u frakcijske borbe unutar pokreta. Tečajevi, promjene partijske linije, frakcije, klike, sumnjičenja i optužbe bili su dio političke svakodnevice militantne ljevice. Već 1926. Roth je, kao pristaša Karla Korscha, marksističkog teoretičara koji je bio i Brechtov učitelj, proglašen "trockistom" i izbačen iz omladinskog saveza KPD-a; tri godine poslije, u listopadu 1929, Partija ga je ponovo primila jer joj je mogao biti koristan. Prekinuo je svaki kontakt sa svojom obitelji. Otad je bio profeSionalni revolucionar i radio kao funkcionar u "aparatu" KPD-a koji je djelovao u ilegali.

44

, HANS MAGNUS ENZENSBERGER

Leo Roth, najvjerojatnije prije 1933. Snimka iz fotoalbuma Gestapa o suradnicima M-aparata.

Što je zapravo bio taj legendarni aparat? Tek kao podsjetnik: već od Lenjinovih vremena Sovjetski je Savez gajio nade da će i na Zapadu doći do komunistič ke svjetske revolucije. Stoga je u Moskvi osnovana Treća internacionala, takozvana Kominterna, koja je tijekom postojanja obuhvaćala do šezdeset partija. Njome su od samog početka dominirali boljševici. U njezinom statutu utvrđeni su ovi ciljevi: "slom kapitalizma, utemeljenje diktature proletarijata, stvaranje međunarodne sovjetske republike i potpuno ukidanje svih klasa'. Među inozemnim partijama KPD se tada smatrao najistaknutijom jer je u Njemačkoj raspolagao mnogim vjernim pristašama te je imao važnu ulogu i u parlamentu i izvan njega. Već 1923. u Moskvi je planiran "njemački oktobar", pa je u Hamburgu insceniran otužan pokušaj ustanka. Kominterna je naložila inozemnim

45


komunističkim partijama da stvore paralelne, ilegalne aparate s vojničkom disciplinom, koji su financirani ruskim zlatnim rubljima i prodajom dijamanata iz kremaljske riznice. Pod Staljinom se Kominterna razvila u kontrolnu instanciju pokreta. Njezina središnjica bio je Izvršni komitet, zvan IKKI, koji je imao vlastitu obavještajnu, špijunsku i sabotažnu službu. Crvena armija, koja je, dakako, raspolagala klasičnom tajnom službom, takozvanom Četvrtom upravom, djelomice je išla za drukčijim interesima i zapošljavala je vlastite agente, dok je Kominterni, osobito u Njemač koj, pomagao partijski "vojni aparat': Kao što je uobičajeno u špijunskim službama, suparništva i podmetanja nisu izostala. Unatoč tome njihove su se aktivnosti nadopunjavale, posebice na području industrijske i vojne špijunaže. Kominterna je u Moskvi imala svoju vojnu školu u kojoj je budući kadar KPD-a podučavan radiotehnici i šifriranju te upotrebi oružja i eksploziva za buduće ustanke. U tom takozvanom M-aparatu, koji je bio izravno podređen politbirou i prividno strogo odijeljen od Partije, Leo Roth je radio od 1930. A Helga? Iz obiteljske sage doznajemo da je "već tada zastranila': Jasnije reče no, to znači da je već u sedamnaestoj na neko vrijeme otišla iz kuće svojih roditelja i preselila se u poljskožidovsku četvrt sjenika k svome momku Leu Rothu. Poput njega, koji je rođen u štetlu, i ona je htjela ostaviti za sobom sredinu iz koje je potekla. Godine 1929, ubrzo nakon što je upoznala Rotha, učlanila se u Omladinski savez KPD-a; u svibnju 1930. ušla je u Partiju. Tada je dobila konspirativno ime Grete Pelgert.

Službene dužnosti Mišljenja o Hammersteinovom obavljanju dužnosti podijeljena su. Neki govore o jazu između "ureda" i "fronte': Navodno je bio više politički nego vojni general. Smatralo se da nije bio usko povezan s garnizonima te da je bio iznimno slabo usredotočen na postrojbe i njihove interese. Prosudbe ljudi koji su ga poznavali dok je služio u Prvom svjetskom ratu zvuče potpuno drukčije. Njegov šurjak Smilo von Uittwitz o tom je vremenu rekao: "Nikad poslije nisam imao posla s časnikom glavnog stožera koji je iz mnogostruko proturječnih izvješća postrojbi tako brzo stjecao jasnu spoznaju o sveukupnoj situaciji i koji je potom tako pregnantno i na svakome razumljiv način znao sažeti mjere za poboljšanje u jednu kratku zapovijed. Za sve to često mu je trebalo samo nekoliko minuta potpuno mirnog i opuštenog rada tijekom kojeg nije dopuštao da ga ometaju telefonski pozivi ili ulaženje uzrujanih ljudi u prostoriju. U tom je sto-

46


žeru Hammerstein bio oaza staloženosti. Povjerenje u njega jednostavno se temeljilo na njegovoj izvanrednoj sposobnosti i njegovom jasnom, vrlo realnom prosuđivanju situacije:' I brojna službena i inspekcijska putovanja na koja je išao kao načelnik vojnog zapovjedništva kazuju nešto sasvim drugo, a zahvaljujući svojim vezama iz Prvog svjetskog rata te bliskim kontaktima s obavještajnim službama uvijek je bio vrlo dobro informiran. Unatoč tome o njemu se kaže da je bio "jako lijen i neuobičajeno nesklon normalnom radu': (Već kad je u dvadesetoj dobio diplomu časnika, u njegovoj je ocjeni zapisano da je "produktivno lijen:) General Hermann Foertsch, do 1933. bojnik u ministarstvu obrane, koji je u Niirnbergu optužen za ratne zločine u Drugom svjetskom ratu, ali je oslobođen optužbe i kojeg je 1955. Adenauer angažirao kao savjetnika pri utemeljenju Bundeswehra, ovako se osvrnuo na Hammersteinov otpust iz službe: "U prvom redu politički razlozi, jer bio je protivnik nacionalsocijalista na osnovi točne spoznaje o neumjerenosti pokreta. Tome valja pridodati da je H. bio čovjek koji je izbjegavao svaki uobičajeni rad. Bio je genijalan, pronicljiv, nemaran čak i u vanjskom izgledu, vrlo kritičan, sklon pesimizmu (strašno lijen), tako da su sve složenije zadaće u vezi s vojskom iziskivale drukČiju osobu. Razlozi nisu bili samo politički. Ponajprije Hitler, a onda i određeni krugovi u Wehrmachtu, smatrali su da se samo genijalnošću ne može ništa postići. Hammerstein je došao iz iste pukovnije kao Schleicher, koji mu je bio jako dobar prijatelj. Osim toga bio je republikanski nastrojen. Navodno je [prije preuzimanja službe 1930] rekao: 'Zaboga, Schleicheru, ne činite to - morat ću raditi'. NacionalSOcijalisti u njemu su s pravom vidjeli duhovno izrazito nadmoćnog protivnika te skeptičnog, podrugljivog promatrača njihovih riječi i djela. Nitko nije računao s dugim trajanjem službe toga generala pod Hitlerom:' Schwerin von Krosigk, Hitlerov ministar financija, osuđen u Niirnbergu kao ratni zločinac, poslije rata je napisao: "Ljudi koji se u to razumiju kažu da je Hammerstein bio jedan od najnadarenijih stratega u njemačkoj vojsci. No svoju je nadarenost mogao pokazati samo na vojnim vježbama, a to mu je bilo dosadno. Stoga je, što je više napredovao, sve više dolazila do izražaja jedna njegova mana: Hammerstein je bio lijen, za to se ne može naći nikakva blaža riječ. I sam je bio svjestan toga, a njegovo opravdanje te osobine bilo je da svaki čovjek na vodećem položaju mora imati hrabrosti da bude lijen. No s opuštanjem koje je svakome nužno da se pribere on je pretjerivao; kao strastven lovac, od kasnog ljeta do duboko u zimu išao je iz lova u lov i samo bi se s vremena na vrijeme poput komete pojavio u Berlinu. U Dahlemu smo bili susjedi. Kad sam


47

Kurt von Hammerstein kao načelnik vojnog zapovjedništva

ga 1933, nakon njegovog otpusta iz službe načelnika vojnog zapovjedništva [koji je stupio na snagu tek 1934], sreo na ulici i upitao čime će se sada baviti, odvratio je da će nadalje njegovo glavno zanimanje biti lov i ribolov. Dovoljno smo se dobro poznavali da sam mu na to mogao reći: 'U vašem se svakodnevnom životu dakle ništa neće promijeniti: a on je imao dovoljno smisla za humor da se tome nasmije. Ulaganje truda u to da zadrži položaj Hammersteinu nije ležalo; dodvoravanje Hitleru, Goringu ili Blombergu bilo mu je gnusno. Išao je svojim putem, držao se putanje koju je smatrao doličnom i uopće se nije zamarao time sviđa li se kome ili ne sviđa:' Erich von Manstein, kasnije general zbora, koji je 1949. također osuđen kao ratni zločinac te je, poput generala Foertscha, radio za Adenauera kao savjetnik pri utemeljenju Bundeswehra, u svojim je sjećanjima ovako procijenio Hammersteina: "On je, kao i ja, došao iz Treće gardijske pješačke pukovnije i nedvojbeno je, uz generala Von Schleichera, koji je također potekao iz naše pukovnije, bio jedan od najoštroumnijih ljudi s kojima sam se susreo. Izreka 'Propisi su za glupane', a time je mislio na sve prosječne ljude, njegova je izreka i bila je tipična za njega. U ratu bi bio izvanredan zapovjednik vojske. Kao načelniku vojnog zapovjedništva u miru nedostajao mu je osjećaj za važnost sitnih poslova, a prema 'revnosti' je i inače osje-

48


ćao sućut kao

prema svojstvu koje je prosječnom čovjeku jednostavno neophodno. On sam vrlo se malo služio njome, što si je zahvaljujući svojoj sposobnosti brzog shvaćanja i prodornoj inteligenciji i mogao dopustiti. Njegovu vojničku nadarenost upotpunjavalo je izrazito jasno političko rasuđivanje, koje je gradio na temelju trijeznog sagledavanja političke situacije i njezinih datosti. Tu je bilo malo mjesta za neprocjenjive psihološke čimbenike. Njegovo odgovarajuće duhovno stajalište, to što je po svim svojim nazorima bio gransenjer, moralo ga je od samog početka uči niti odlučnim protivnikom lajavih nacionalsocijalista:' I njegovi suradnici u vojsci slažu se da mu sitni poslovi za pisaćim stolom, doduše, nisu bili prirasli srcu, ali da je imao rijedak dar za munjevito i nekomplicirano shvaćanje situacije te za izvanredno sažeto izražavanje svojih misli u pisanom obliku. Svom je ađutantu, kako doznajemo od njegovog sina Ludwiga, ovako opisao način rada vrhovnog zapovjednika: "Oslobodite se sitnih poslova. Za to angažirajte nekolicinu pametnih ljudi. No ostavite si mnogo vremena za razmišljanje i za postizanje potpune unutarnje jasnoće. Samo tako možete ispravno upravljati:' Kad su ga jednom prilikom upitali prema kojim kriterijima ocjenjuje svoje ča snike, rekao je: "Razlikujem četiri vrste. Postoje pametni, marljivi, glupi i lijeni ča snici. Uglavnom idu zajedno po dvije osobine. Jedni su pametni i marljivi; oni moraju u glavni stožer. Sljedeći su glupi i lijeni; njih je 90% u svakoj vojsci i prikladni su za rutinske zadaće. Onaj tko je u isti mah pametan i lijen podesan je za najviše upravljačke zadaće jer donosi duhovnu jasnoću i jake živce nužne za donošenje teških odluka. Čovjek se mora čuvati onoga tko je glup i marljiv; njemu se ne smije povjeriti nikakva odgovornost jer će uvijek samo napraviti štetu:' Postoji engleski prijevod tih maksima koji se pojavio na iznenađujućem mjestu. Eric M. Warburg bio je američki časnik na tajnom zapovjednom položaju u britanskoj vojsci, mornarici i zrakoplovstvu koji se u listopadu 1942. smjestio na posjedu lorda Latimera u Buckinghamshireu. "Nemalo sam se iznenadio': kaže on, "kad sam na zidu iza pisaćeg stola dežurnog časnika vidio velikim slovima ispisan citat general-pukovnika Von Hammersteina: 'J divide my officers into four groups' ['svoje časnike dijelim u četiri skupine' - op. prev.] itd. Usred rata Britanci su slijedili načela jednog časnika njemačkoga glavnog stožera:'

"

U skrovitosti Dok su u prvom planu komunisti od 1919. planirali njemačku revoluciju, snovali ustanke i oštro kritizirali njemački militarizam, u pozadini je Crvena armija usko surađivala s Reichswehrom. Karl Radek, kOji je u veljaČi 1919. uhićen kao emi-


49

sar boljševika, u svojoj je ćeliji primio njemačke časnike i uspostavio prve kontakte. Godinu poslije tadašnji je načelnik vojnog zapovjedništva general Von Seeckt ustvrdio da se pomoć u izgradnji nove njemačke vojske ne može očekivati od pobjednika, nego samo od boljševičke Rusije: "Njemačka i Rusija upućene su jedna na drugu kao što su to bile i prije rata. Ako Njemačka stane na stranu Rusije, i sama će biti nepobjediva. Okrene li se pak protiv Rusije, izgubit će jedinu nadu u budućnost koja joj je preostala:' Seeckt je svog starog prijatelja Enver-pašu, nekadašnjeg turskog ministra rata koji je živio u egzilu u Berlinu, poslao u Moskvu. On ga je obaVijestio da se Trocki zalaže za suradnju s Njemačkom; da je čak spreman prihvatiti njemačku istočnu granicu iz 1914. Godinu poslije Lenjin se obratio Berlinu s molbom za pomoć u izgradnji Crvene armije. U jesen 1921. o tome su održani prvi ozbiljni pregovori, koji su se, dakako, držali u strogoj tajnosti. Godine 1922. u ministarstvu obrane formirana je posebna skupina R kojoj je na raspolaganje stavljen "crni" budžet u iznosu od 250 milijuna RM. U ljeto 1923. zapovjednik sovjetske zračne flote u Berlinu je s generalima Von Seecktom i Von Schleicherom sklopio sporazum o izgradnji ruske vojne industrije i o proizvodnji ratnog materijala za Njemačku. Povrh toga dogovoreno je sudjelovanje u vojnim vježbama radi obuke časnika ruskoga glavnog stožera kod njihovih njemačkih kolega te radi razvijanja i isprobavanja nove borbene tehnike, osobito zračnih i tenkovskih postrojbi. Potpisivanju sporazuma navodno su prisustvovali i Karl Radek, Kurt von Hammerstein te Ferdinand von Bredow. U glavnom stožeru, koji nije smio otvoreno nositi taj naziv, formirana je tajna centrala koja je preuzela planiranje i utvrdila sve pojedinosti sustava prikrivanja. Radek, kOji je tada još bio u Izvršnom komitetu Kominterne, njemačkom je veleposlaniku u Moskvi neuvijeno rekao: "Uvjeren sam da sovjetska vlast može dobro surađivati s njemačkom reakcionarnom vlašću. To želi i general Von Seeckt, koji je izjavio da se komunistima u Njemačkoj mora zavrnuti šijom, ali da se sa sovjetskom vlašću mora surađivati:' Uspjesi nisu izostali. Godine 1927. sovjetski veleposlanik u Berlinu napisao je ministarstvu vanjskih poslova u Moskvi: "Prisustvovanje njemačkim vojnim vježbama i predavanja na njemačkim akademijama korisni su nam. S tim se beziznimno slažu svi visoki časnici koji su došli ovamo. Ono što zauzvrat nudimo Nijemcima ne košta nas ništa, jer oni sve plaćaju, a duboko u Sovjetskom Savezu lako je naći pogodno mjesto za neopažen smještaj svakovrsnih škola i drugih njemačkih malih obrazovnih ustanova:' Projekti o kojima je bila riječ teško se mogu nazvati malima. Između 1925. i 1933. u zrakoplovnoj se bazi u Lipezku školovalo 120 njemačkih pilota i stotinjak osmatrača te isprobalo stotinjak bojnih zrakoplova iz tvornica Junkers i Fokker.

50


Baza Tomka kod Volska na Volgi od 1929. je služila za zajedničke "posebne pokuse" u svrhu razvoja plinskih bojnih otrova za upotrebu na fronti. Stresemann se već godinama prije suglasio s tim planovima. Na internoj je razini Reichswehr za te tajne eksperimente izmislio prikrivne izraze kao što su "oplemenjivanje kemijskih sirovina" i "razvoj sredstava za uništavanje štetočina': U Kazanu je otvorena škola za tenkovske postrojbe. Njemačko ministarstvo obrane u Moskvi je otvorilo centralu za upravljanje tim aktivnostima. Vojni savez iz nužde temeljio se na sasvim jasnim interesima obiju strana. Versajski sporazum njemačkom je Reichu nametnuo niz restrikcija: vojsku ograničenu na 100000 ljudi (dok je samo Francuska imala milijun vojnika), bez ratnog zrakoplovstva, tenkovskih postrojbi, podmornica, kemijskih bojnih otrova, teškog topništva, glavnog stožera i opće vojne obaveze. Sovjetski je Savez pak nakon građan skog rata bio vojno oslabljen i nije imao modernu vojnu industriju. Ni izobrazba viših časnika nije bila na zadovoljavajućoj razini. Obje su sile bile u vanjskopolitičkoj izolaciji, Njemačka zbog poraza 1918, a Sovjetski Savez kao država parija i zemlja podrijetla "crvene opasnosti': U vanjskoj politici njihova je suradnja ponajprije bila usmjerena protiv Francuske, ali i protiv nakon duge podijeljenosti iznova ujedinjene Poljske, koja je 1918. sovjetskim trupama nanijela težak poraz. Kao što se pokazalo 1939, strah Poljaka od novog razbijanja njihove zemlje nipošto nije bio neutemeljen. Njemačko-ruska suradnja diplomatski je osigurana 1922. Rapalskim ugovorom. Četiri godine poslije socijaldemokratski političari, koji s njime nisu bili suglasni, dostavili su informacije o tajnoj vojnoj suradnji berlinskom dopisniku Manchester Guardiana. Njihovo objavljivanje uzrokovalo je burne rasprave. Philipp Scheidemann u Reichstagu je potvrdio da sporazum postoji; njegov govor doveo je do izglasavanja nepovjerenja vladi i do njezina pada. Desnica je djelomice bila bijesna zbog zabranjenog bratstva po oružju s boljševicima, a dijelom je u njegovom razotkrivanju vidjela "gnusnu izdaju zemlje': KP se odlučio na poricanje i sve koji su govorili o suradnji Crvene armije s Reichswehrom nazivao je "klevetnicima ruskog proletarijata': Zapadne sile bile su suzdržane; njihove su tajne službe, po svoj prilici, odavno bile upoznate s protivsporazumnim aktivnostima Reichswehra. Stresemann je naposljetku izjavio da je suradnja vojno-politički nužna. Spoznao je da je ona za njemačku vojsku od životne važnosti jer bez modernog ratnog zrakoplovstva i tenkovskih postrojbi ne bi imala baš nikakve šanse u eventualnim sukobima. Bez obzira na sve prosvjede ilegalne su se aktivnosti Reichswehra nastavile, pa čak i znatno intenzivirale. Na ruskoj strani govorilo se da je "njemačka vojska bojna sila koja u svojoj zapovjednoj strukturi čuva tradiciju najbolje vojske Svjetskog rata. Sama ta činjenica


51

Časnici

Crvene armije na vojnoj vježbi u Njemačkoj početkom 1930-ih. Tuhačevski lijevo od Hindenburga.

prisiljava nas da visoko vrednujerno povezanost s njom, tim više što je za Crvenu armiju ona zasad jedini vanjski kontakt, mogućnost otvaranja prema Europi:' Stoga su između 1924. i 1932. skupine visokih sovjetskih časnika opetovano boravile u Njemačkoj. Primjerice, Mihail Tuhačevski, kasnije maršal SOvjetskog Saveza, između 1923. i 1932. više je puta dolazio u Njemačku. Prema riječima Joachima von Stiilpnagela, ruski su gosti "uglavnom tečno govorili njemački i bili su zapanjujuće upućeni u povijest ratovanja. Svi su proučili Clausewitzova djela:' U moskovskom vojnom arhivu nalazi se. izvješće načelnika lenjingradskog stožera Feldmana o posjetu istaknutih zapovjednika Crvene armije vojnoj vježbi: "Posvuda': piše ondje, "u autu, na vojnoj vježbi, za stolom - na prvom i počasnom mjestu: Tuhačevski': Slijede pojedinosti o tijeku vježbe i o dislociranju postrojbi. Na jednom prelasku preko Odre pojavili su se Hindenburg i Schleicher, koji su prisustvovali i ocjenjivanju vojne vježbe. S druge strane, mnogi njemački visoki vojni dužnosnici, među ostalima generali Von Biornberg, Adam, Von Brauchitsch, Paulus, Von Manstein, Keitel i Guderian, putovali su u Rusiju. Jedan od najvažnijih gostiju Crvene armije bio je Kurt von Hammerstein.

52


Neobično hodočašće

U kolovozu 1929. Hammerstein je u strogoj tajnosti otišao u Sovjetski Savez na poduže inspekcijsko putovanje radi pregovora i prisustvovanja zajedničkim vojnim vježbama. Već za plovidbe od Stettina do Lenjingrada morao je paziti da ga nitko ne prepozna. Na brodu je, inače, bio i Max Hoelz, glasoviti radnički vođa, koji je 1920. u Vogtlandu organizirao oružani ustanak, pa je osuđen na doživotnu robiju i tek je nakon amnestije mogao emigrirati u Sovjetski Savez. Kako piše Hammerstein, "ukrcao se u pratnji nekoliko stotina pristaša. Oproštajna svečanost s Internacionalom i policijskim nadzorom:' (Po svoj prilici, Hoelza su 1933. ubili članovi GPU-a.) Iz Hammersteinovih pisama supruzi vidi se da mu je boravak u Rusiji bio vrlo ugodan: "I u Peterburgu i ovdje [u Moskvi] u luci, odnosno na željezničkom kolodvoru, dočekao me je načelnik operativnog odsjeka glavnog stožera vojne oblasti:' Najvažnija adresa za njega je bila "moskovska centrala': tajna filijala Reichswehra u Vorosovskoj i stjecište poveznica njemačkog ministarstva obrane s postajama za vježbe i pokuse u unutrašnjosti Rusije. Ondje su dva njemačka časnika bila zadužena za isporuku materijala, transfer novca i provođenje brojnih njemačkih visokih časni ka kroz sovjetsku provinciju. Hammersteinov tromjesečni boravak bio je savršeno isplaniran. "Za putovanja vlakom cijelo vrijeme imam na raspolaganju jako luksuzan vagon ruske vlade s odjeljkom za spavanje i kuhinjom s poslugom. U njemu inače putuje ministar prometa. Vagon je toliko lijep da ćemo kasnije u istočnim gradovima i za vrijeme vojnih vježbi u Ukrajini jednostavno ostati stanovati u njemu. Kavijar poslužuju barem jedanput dnevno, često i dvaput:' Preko Nižnog Novgoroda, Kazana i Samare produžio je do baze za pokuse i uvježbavanje postrojbi u Tomki na Volgi te do Saratova. "Najmračnija i najzabačenija Rusija. Ali i ruska baza za pokuse te poligon od 500 kvadratnih kilometara, uistinu zapanjujućih razmjera. Kamo god dođem, već je ondje odgovarajući ruski visoki stručnjak iz Moskve; s jedne strane radi pregovora, a s druge radi nadzora. Danas prije odlaska imam još jednu rundu teških pregovora s jednim od najvećih lukavac a u Moskvi. No već smo postali vrlo dobri prijatelji, pa ću ga valjda uspjeti nadmudriti:' Na tom putovanju, o kojem postoji svjedočanstvo u jednom privatnom fotoalbumu, Hammerstein je prošao kroz Harkov, Kijev, Sevastopolj, Ja1tu i Odesu te se preko Istanbula vratio u Njemačku. Ma koliko se generalov posjet Rusiji u njegovim pismima obitelji doimao bezazlenim, namjere što ih je on povezivao s njim bile su vrlo dalekosežne. Mogućnost


53

da upravo Njemačka uskrati SOvjetskom Savezu onu ravnopravnost koju Francuska i Engleska njoj nisu htjele odobriti smatrao je "besmislenom i opasnom'. "Koliko god mi žestoko odbacivali revolucionarna stremljenja i borili se protiv njih, Njemačka ipak ne smije zaboraviti da je Moskva sjedište ne samo Komunističke internacionale nego i, ponajprije, vlasti Ruskog Carstva, koje je još uvijek gospodarski i politički čimbenik moći što ga svaka europska država mora uzimati u obzir:' General Kliment Vorošilov, kasnije maršal Sovjetskog Saveza, s kojim je pregovarao tijekom putovanja, u potpunosti se slagao s njim. Izvaci iz zapisnika s tajnog razgovora vođenog 5. rujna 1929. vrlo rječito govore o suglasnosti koja je pritom postignuta. "Vorošilov: Zanima me vaš sveukupni dojam s ovog putovanja. Hammerstein: Moj je dojam da valja obaviti još mnogo posla. No rad je započet s velikim idealizrnom. Vorošilov: Neću tajiti da je u našim odnosima bilo spornih točaka, ali općeni to govoreći, rezultati su bili pozitivni. Vas, gospodine generale, smatram čovjekom koji ima dobar odnos s Crvenom armijom. Stoga i ne trebamo govoriti o povjerenju ili nepovjerenju, nego o tome možemo li naći nove, dodatne načine da konkretiziramo naše odnose. Hammerstein: U proljeće namjeravamo vršiti pokuse s novim tenkovima. U njemačkim ćemo tvornicama podučiti tehnici upravljanja tenkovima desetoricu polaznika tečaja i isporučit ćemo tenkove. Vorošilov: Znam da je Versajskim sporazumom Njemačkoj zabranjena proizvodnja tenkova. No SSSR nije vezan nikakvim sporazumima; mi možemo proizvoditi tenkove ne samo za sebe nego i za druge. Htjeli bismo uspostaviti dobre odnose i s njemačkom industrijom kako bismo u bliskoj budućnosti osigurali tehničku potporu svojoj vojsci. Hammerstein: Valja međutim imati na umu da njemačke tvrtke rade protivno Versajskom sporazumu, te je Krupp, da navedem samo jedan primjer, zabrinut da mu to ne naškodi. Vorošilov: Mi smatramo da je njemačka kemijska industrija najbolja na svijetu. Kanite li nas upoznati s novim kemijskim bojnim otrovima kojima Reichswehr raspolaže? Hammerstein: Tempo naoružavanja i istraživanja osobito takvih bojnih otrova od prvorazredne je važnosti. Nitko od nas ne zna kad bi mogao izbiti rat. Namjeravamo intenzivirati istraživačku djelatnost u Tomki i proširiti tehničku bazu. Vorošilov: Još samo nekoliko riječi o političkim pitanjima. Moramo polaziti od toga da su u društveno-političkom pogledu naše dvije države antipodi. No potpuno je suvišno upletati Treću internacionalu ili Partiju u naše čisto funkcionalne

54


odnose. Ne moraju se voljeti bolj ševici, ali se mora cijeniti naš narod, koji vodi borbu na život i smrt kako bi osigurao vlastitu opstojnost:' Maršal je pred politbiroom opravdao svoj kurs "sustavnim i potpunim iskorištavanjem njemačkih visokih časnika i tehničara u svrhu povećanja borbene snage Crvene armije': Hammerstein je svojim "istočnim kursorn" upravo stoga stekao malo prijatelja u ministarstvu vanjskih poslova. Nacionalistički tisak žestoko ga je napadao. No on se time nije dao smesti i sve do otpusta iz službe čvrsto se držao svog stajališta. Jacob Wuest, američki vojni ataše u Berlinu, rekao je krajem 1932. što misli o Crvenoj armiji, a deset godina poslije njegova se ocjena obistinila: "To je dobra vojska, disciplinirana i dobro uvježbana, koja će se iskazati u defenzivi i pritom će moći računati s potporom ruskog stanovništva. Rusi znaju da ne mogu voditi napadački rat jer im za to nedostaje potrebna infrastruktura. Ceste i pruge u toliko su lošem stanju da se mogu boriti samo unutar granica svoje zemlje. Oni su se pripremili na to i napravili su dvije obrambene zone, jednu oko Moskve, a drugu u Uralskom gorju kod Perma. Ako ih potisnu toliko daleko, u tim se regijama mogu braniti unedogled. Trebaju se samo povlačiti; onda ih nijedan protivnik ne može pobijediti:' Dana 1. srpnja 1933 (!) došlo je do posljednjeg susreta sa sovjetskim časnici ma. Hammerstein im je priredio doček u hotelu Kaiserhofi ustvrdio da će Reichswehr "i dalje rado biti spreman njegovati ovu vrlo plodonosnu razmjenu na razini zapovjedništava'~ U lipnju je morao narediti zatvaranje letačke škole u Lipezku, a do rujna 1933. pozatvarane su sve njemačke vojne baze u Rusiji.

Priča jednog veterana Izvješće druga Hermanna Diinowa koje slijedi pokazuje da je pripovijestima o ilegalnom radu generalovih kćeri dobro pristupiti s određenom skepsom. Taj je čo vjek od 1923. radio u obavještajnoj službi KPD-a, dok u prosincu 1933. nije uhićen i dvije godine poslije osuđen na doživotnu robiju. Oslobođen je tek 1945, pa je otišao u Demokratsku Republiku Njemačku i ondje sudjelovao u stvaranju narodne policije. Evo što u svojim sjećanjima kaže o infiltracijskim pokušajima M-aparata: "Tada nam je to uspjelo jer smo odabrali jednog mladog druga (studenta na Humboldtovom sveučilištu), uz čiju smo pomoć upoznali tri kćeri generala Von Hammerstein-Eckurta (!), načelnika Reichswehra. Uz pomoć tog druga uspjeli smo politički uvjeriti te tri djevojke da postanu ilegalne članice Saveza komunističke


55

omladine. Zatim sam ih kao goste uveo na vedinški kongres Partije. Uz pomoć tih djevojaka dobili smo pristup sefu generala Von Hammerstein-Eckurta. Iz njega smo u potpunom miru mogli povaditi i fotografirati tajne dokumente i vratiti ih tako da se baš ništa nije moglo primijetiti. Potom je jednog lijepog dana komunistič ki zastupnik u Reichstagu Kippenberger na osnovi tih materijala govorio o crnom Reichswehru itd. Slučajno je rano ujutro istog dana general Hammerstein uništio te papire tako što ih je poderao na komadiće i bacio u koš. Nakon toga čistačica ih je iznijela u kantu za smeće, koja je ispražnjena oko II sati. U 14 sati istog dana zastupnik Kipperberger govorio je u Reichstagu o tom crnom Reichswehru. Te večeri dogodio se razgovor između generala Hammerstein-Eckurta i stanovitoga generala Stiilpnagela, koji su bili jako dobri prijatelji, u kojem je general Hammerstein izrazio divljenje organizacijskom talentu komunista. Smatrao je da su komunisti, doduše, neugodna čeljad, ali da umiju organizirati. Zadivilo ga je što je u II sati vidio kako su smetlari sa smećem pokupili materijal, a već u 14 sati poslanik Kippenberger govorio je o toj temi:' U toj "lovačkoj" priči nije točno gotovo ništa. Zanemarimo li u potpunosti či njenicu da autor nije u stanju ni točno napisati generalovo prezime, i izraz "crni Reichswehr" u najmanju je ruku dvosmislen. Izvorno se naime time mislilo na paravojne jedinice, prije svih dragovoljačke odrede, s početaka Vajmarske Republike, s kojima Hammerstein, dakako, nije imao baš nikakve veze. Što se tiče Saveza komunističke omladine, to da je tri kćeri vrbovao jedan te isti "mladi student" Diinow je izmislio. U svojim sjećanjima tvrdi da je prije uhićenja vodio obavještajnu službu KPD-a. Ni to nije točno. Tko bez provjere vjeruje staračkim reminiscencijama zaslužnih drugova, sam si je kriv.

Pustolovine gospodina Von Rankea Jedna osoba koju je Helga von Hammerstein onomad doista upoznala zove se Hubert von Ranke; on je bio unuk velikog povjesničara. Njegova višestruko isprekidana životna priča zaslužila bi zasebno djelo. U devetnaestoj priključio se dragovoljačkom odredu Oberland i sudjelovao u jurišu na Annaberg; potom je godinama radio u Lufthansi i tvrtkama koje su joj prethodile. Godine 1932. vrbovao ga je Hans Kippenberger, načelnik vojnog aparata KPD-a. Pseudonim mu je bio "Moritz". Njegova supruga, koja je također bila spremna na suradnju i koja je navodno raspolagala važnim društvenim i rodbinskim vezama, dobila je pseudonim "Olga': Aparatu je odgovaralo da takvi simpatizeri ne govore otvoreno o svom odnosu prema KPD-u ili da ga čak prividno napuste. Ti su ljudi, kako kaže Kippenber-


56

Hubert von Ranke, oko 1930.

ger, bili zaduženi za kontakte koji bi Partiji inače bili nedostižni: "Visoki dužnosnici, gospodarski i industrijski krugovi, diplomati, stranački vođe, visoki časnici u vojsci. U tu svrhu valjalo je stvarati posebne krugove te iskorištavati ili formirati kružoke i uključivati 'zvučna imena. S godinama je nastao krug drugova zaduženih za tu zadaću koji se mogao uspješno angažirati u tom aspektu rada aparata:' (Inače, Kippenbergerovim je suradnicima pripadao i Heinrich Blucher, kasnije suprug Hanne Arendt. Reinhard Muller priprema iscrpan prikaz takvog djelovanja, koje je Blucher u svom životopisu naslovljenom "Prosječan život" - prešutio.) "Ako bi se ispostavilo da se svojim ulaskom u Partiju još nisu previše kompromitirali (u svom dotadašnjem miljeu), Partija bi im naložila da napuste legalnu partijsku organizaciju. To je često bilo povezano s velikim psihološkim problemi-


57

ma i nije bilo lako uvjeriti ih da ustraju. Najteže je bilo osloboditi ih osjećaja da se Partija njima služi kao agentima i da tako gleda na njih:' Godine 1933. Ranke je nakratko zatvoren. Njegova tajnica vidjela je marksističku literaturu u njegovom pisaćem stolu i prijavila ga je. Njegov otac, postariji visoki časnik, došao je u Berlin k Himmleru i ishodio puštanje sina na slobodu. Nakon toga Ranke je neko vrijeme živio ilegalno u Berlinu, ali Kippenberger je procijenio kako je bolje da smjesta napusti Njemačku jer je bilo realno očekivati da će biti optužen za veleizdaju, te ga je poslao u Pariz, gdje je otada bio odgovoran za ondašnje uporište obavještajnog aparata. Kippenbergerova tajnica i živo~na suputnica, djevojačkog prezimena Lenderoth, kao rastavljena supruga zastupnika KPD-a u pokrajinskom parlamentu zvala se Anna Kerff, služila se pseudonimima Lore ili Christina Brunner, a dugo nakon Kippenbergerove smrti udala se za jednog bugarskog supatnika i otad se potpisivala kao Christine Kjossewa. Ta zbrka imena tipična je za kaos u kojem su ona i njezini drugovi živjeli. Lore dakle - ostanimo pri tom imenu - pripovijeda o Rankeovom prvom egzilu: "Kad smo došli, napola izgladnjeli, našli smo se s Hansom Hubertom von Rankeom, jednim od naših nekadašnjih najboljih obavještajaca u Berlinu, koji je prije bio šef polijetanja i slijetanja u zračnoj luci Tempelhofu. On je bio potpuno upućen u obnovu njemačkog ratnog zrakoplovstva nakon Prvog svjetskog rata. Dakako, u Parizu smo ga se odmah latili. Rekao nam je da poznaje krug dobro situiranih ljudi, antifašistički nastrojenih Francuza, koji ga povremeno pozivaju na ručak. Tečno je govorio francuski. Moritz se ponudio da upita kći norveškog pjesnika Bj0rnsena je li nam voljna na nekoliko dana pružiti smještaj, pa smo neko vrijeme stanovali kod nje. Sve je bilo vrlo gospodski. I inače nam je u svakom pogledu bio od pomoći:' Sa suglasnošću Herberta Wehnera 1936. je kao jedan od prvih dragovoljaca otišao u Španjolsku, gdje se borio na aragonskoj fronti i djelovao u republikanskoj tajnoj službi. Godine 1938. raskinuo je s Komunističkom partijom. Po izbijanju rata iznova se našao u Parizu, ovaj put kao suradnik francuske obavještajne službe. Potom je pred Nijemcima pobjegao u Sjevernu Afriku, a kasnije je stvorio novi identitet u neokupiranoj zoni Francuske i postao član Resistancea kao stručnjak za konspirativne tehnike. Nakon oslobođenja iznova je kao časnik služio u francuskOj tajnoj službi. U Njemačku se vratio tek 1960. Taj životni put bogat opasnim obratima ovdje je ispričan zbog toga što je Ranke jedan od malobrojnih svjedoka koji mogu nešto reći o Leu Rothu i Helgi von Hammerstein, zvanoj Grete, s početka tridesetih godina.

58


Leo Roth, Moskva 1936.

"Ubrzo po našem prvom susretu kod Hallesches Tora [1931] Alex alias Kippenberger nazvao me je kako bi me spojio s Rudiem, jednim od svojih suradnika. Njegovo pravo ime bilo je Leo Roth. Rudi mi je otad bio blizak posrednik, dapače, prijatelj; to je i ostao sve dok ga nisu pozvali natrag u Rusiju. Njegova tadašnja djevojka Grete jedna je od malobrojnih koji su preživjeli:' Leo je bio "izrazito židovskog izgleda, uvijek besprijekorno odjeven, stalno je nosio kožne rukavice i uglavnom mi je zakazivao sastanke u vegetarijanskim restoranima, slastičarnicama ili mirnim lokalima. Svoju djevojku Grete, koju u prvo vrijeme još nisam poznavao, upoznao je u Savezu socijalističke omladine. Jednom prilikom prošli smo kraj zavjetne crkve; Rudi mi je pokazao toranj i rekao da je ondje gore postavljao krov. Za njega se doista ne bi reklo da je radio takav posao:'

59


Pojava jedne češke dame Dvorac Neindorf kod Magdeburga s velikim parkom i fazanerijom generalovoj je djeci od djetinjstva bio dobro poznato utočište. U njemu su vrlo rado provodila ljetne praznike jer je ondje bilo njihovih vršnjaka: Kućedomaćin Maximilian von Asseburg-Neindorf, zvan "stric Max': bio je stari prijatelj generala Von Hammersteina, koji mu je već u ranoj mladosti s roditeljima dolazio u goste pa bi išli u lov na zečeve. Na Silvestrovo 1930. Ruth von Mayenburg je u dvorcu Neindorfu "upoznala starijeg gospodina u večernjem odijelu, Visokog i vrlo naočitog, od onakvih starijih muškaraca kakvi su mi se sviđali; na njih sam naime oduvijek slabi: Ona je bila kći direktora rudnika, Čeha iz Teplitz-Sch6naua, koja se, kako sama kaže, "nije lijepo ponašali' i nije htjela sudjelovati u "plemićkom brbljanju': Otišla je u Beč, gdje su se dvadesetih godina nudile neke dodirne točke između boemštine i ljevičarske politike. Očita je paralela s berlinskim iskustvima Helge Hammerstein. Kad se pojavila u Neindorfu, o svemu tome uopće nije bilo govora; upravo suprotno: kućedomaćini su sve pripremili za njezin ulazak u vezu primjerenu društvenom statusu s jednim od njihovih sinova. U svojim je sjećanjima zapisala: ''Asseburgovi su me pozvali k sebi i bilo je praktički dogovoreno da ćemo se ja i Axel [sinj te večeri zaručiti kako bi naš odnos poprimio 'društveno ispravan' oblik. Upravo sam oblačila svečanu odjeću i spremala se da u večernjoj haljini od sivog tafta, s ružom za pojasom, uteknem u sigurnost života u kojem će se zahtjevi sadašnjice čuti samo izdaleka. Melankolična pomisao. Nisam bila baš radosna dok sam stajala pred velikim zrcalom i sama sebe gledala u oči. Kad sam čula kucanje na vratima, pomislila sam da me je Axel došao povesti za svečano prostrt stol. No bio je to gospodin iz susjedne sobe, barun Kurt von Hammerstein-Equord, general i načelnik vojnog zapovjedništva, stari prijatelj kuće Asseburgovih. Ušao je pomalo se snebivajući (želi li se spetljati sa mnom?) i umiješao se u jednu životnu odluku. Smjesta je krenuo in medias res: smatra kako bi bilo loše da se Axel i ja vjenčamo. Mladić mu je drag, na neki se način osjeća suodgovornim za njegovu daljnju sudbinu, ja nisam prava žena za njega. Neka još jedanput dobro razmislim i neka imam na umu da ni sama ne bih bila sretna u takvom naglašeno njemačkom ozračju koje drži do tradicije. 'Vi ste previše samovoljni. Živ, žestok duh. Dragi ste mi, sviđate mi se, oprostite što vam se miješam u život, ali smatrao sam svojom ljudskom dužnošću da vam to kažem: Potom me je zagrlio, poljubio u obraz i izašao.

60


Ruth von Mayenburg

I tako uz praskavo otvaranje pjenušca u ponoć nisu proslavljene nikakve zaruke. Hammerstein mi je s odobravanjem namignuo, a kad smo kasnije krenuli u svoje susjedne gostinske sobe, pozvala sam ga na mali razgovor koji je postavio temelje našem kasnijem, prilično opasnom prijateljstvu. Razgovarali smo o lovu:'

Postumni razgovor s Ruth von Mayenburg (I) M: Lijepo od vas što ste me posjetili. Vidite, otkako me je ostavio moj drugi muž, sasvim sam sama u ovom staromodnom stanu. Jeste li za šalicu mog čaja od đum bira? Morate znati da jako držim do njega. Najbolje sredstvo protiv depresije. Na

61


dijelu tržnice sa slatkišima ima jedan štand na kojem uvijek imaju svježeg đumbira. Ne smijete ga uzeti u prahu. Morate ga nasjeckati, preliti vrelom vodom i ostaviti da stoji pet minuta. A sad mi recite što vas dovodi k meni. E: Vaše prijateljstvo s Kurtom von Hammersteinom. M: Prekrasan čovjek. Gotovo da sam bila malo zaljubljena u njega. Jednom prilikom spasio me je od braka koji mi ne bi donio ništa osim sloge, sigurnosti i dosade. E: O tome ste pisali u svojim sjećanjima. Pročitao sam vašu knjigu od korica do korica. M: Vi ste pisac, pa znate kako je to lijepo čuti. No kako ste došli na tu temu? E: To je duga i vrlo njemačka priča. Hammersteina ste upoznali kod Asseburgovih. M: Da. Oboje smo bili njihovi prijatelji. Hammerstein im je dolazio u goste još kao dijete. Stari Asseburg bio je velik ljubitelj lova. Obojica su još dok su išla u samostansku školu ulovila svoje prve jelene s one strane pruske granice. Zapravo su išli u krivolov, jer su bili iz Mecklenburga. Što se mene tiče, otac me je vrlo rano uputio u sve tajne lova, a tko to doživi, više se nikad ne može osloboditi te strasti. E: O čemu ste još razgovarali s Hammersteinom? M: Ne znam više. Mislim da smo raspravljali o tome što je odvažnost. Činilo se da nije bio opsjednut izvanrednim ratničkim postignućima. Više je držao do civilne hrabrosti. Potom je razgovor prešao na Rusiju, možda stoga što smo otac i ja htjeli otputovati onamo u lov. Utuvila sam si u glavu da naučim ruski, ne sluteći da će mi to znanje kasnije jako dobro doći. Hammerstein me je podržao u toj namjeri. Prilično je dobro poznavao Sovjetski Savez, iako su njegove simpatije prema komunizmu bile vrlo ograničene; utopije mu nisu ništa značile. U to vrijeme potpuno sam se slagala s njim. Na koncu me je pozvao da posjetim njega i njegovu obitelj kad god dođem u Berlin. Držao je da bih se dobro razumjela s njegovom djecom. Da su isti svojeglavci kao i ja. Kad mi je zaželio laku noć, pogladio me je po obrazu i rekao "šteta':

Pokušaji u zadnji čas Kurt von Schleicher, koji je obnašao službu državnog kancelara, vjerovao je da je Hindenburg do 26. siječnja 1933. bio suglasan s njegovom željom da ne imenuje Hitlera. U tome se prevario. Za budućnost Njemačke bila su odlučujuća naredna tri dana.

62


"Kod nas u kući vladala je velika nervoza. Stalno se vijećalo sa Schleicherom, koji je stanovao na drugoj strani ministarstva obrane, na obali", piše Helga von Hammerstein o tim trenucima. Istog dana, 26-og, njezin je otac zadnji put pokušao odvratiti predsjednika države od toga da Hitlera ovlasti za formiranje vlade. No nije sasvim jednostavno stvoriti predodžbu o toj intervenciji jer postoje najmanje tri verzije o tome kako se odvijala, a one nisu lišene proturječja. Sam Hammerstein o tome piše: "Prijepodne 26. siječnja otišao sam k Schleicheru i upitao ga ima li istine u glasinama o smjeni vlasti. Schleicher je potvrdio da će mu predsjednik danas ili sutra gotovo sigurno uskratiti povjerenje i da će se on povući. Otišao sam k državnom tajniku Meissneru [predstojniku Hindenburgovog ureda], upitao ga što slijedi nakon Schleicherove ostavke te rekao jasno i razgovijetno da nacionalsocijalisti nikad ne bi ušli u Papenov i Hugenbergov kabinet. Takvom bi kabinetu s jedne strane neprijatelji bili nacionalsocijalisti, a s druge strane ljevica, te bi imao malu i beznačaj nu bazu. Vojska bi se onda morala angažirati za tu 7-postotnu bazu protiv 93 posto njemačkog naroda. To bi bilo krajnje zabrinjavajuće; ne bi li se stoga još uvijek moglo izbjeći? Meissner je očito jednako gledao na stvari i ponukao me je da svoju zabrinutost odmah iznesem gospodinu predsjedniku. To sam i učinio. Hindenburg je vrlo osjetljivo iskljUČio svaku mogućnost da se na njega politički utječe, a onda mi je rekao, po svoj prilici ne bi li me umirio, kako mu 'ne pada na pamet da austrijskog kaplara postavi za ministra obrane ili državnog kancelara. (Doslovce izrečeno 26. siječnja 1933. u 11.30 prijepodne pred jednim svjedokom.)" Meissnerov sin u svojoj knjizi o preotimanju vlasti smješta taj razgovor dva dana poslije i spominje četvrtog sudionika, koji očito uopće nije bio ondje. On tvrdi: "U večernjim satima 28. siječnja načelnik vojnog zapovjedništva general Von Hammerstein i zapovjednik berlinskog vojnog okruga general Von Stiilpnagel došli su k predsjedniku i kao predstavnici vojske rekli mu da je odlazak državnog kancelara i ministra obrane Von Schleichera s dužnosti 'Reichswehru neprihvatljiv' i da se mora spriječiti. Prije nego što je general Von Hammerstein uspio iznijeti daljnje političke stavove, Hindenburg ga je prilično srdito prekinuo riječima: 'Znam i sam što je Reichswehru prihvatljivo, i s tim u vezi moram odbaciti pouke gospode generala'. Neka se gospodin Von Hammerstein i drugi generali bave obukom trupa i neka se ne miješaju u politiku, za koju su zaduženi on i vlada. Na to je prilično nemilostivo otpravio dvojicu generala:' "To nije sasvim točno': rekao je o tome trideset godina poslije general Von dem Bussche. "Nemilost se sastojala od stiska ruke i molbe da njegov stav prema Hitleru zadržimo za sebe:' Busscheova verzija spornog razgovora glasi ovako:


63

"Za petak 27. siječnja 1933. prijepodne" - opet drukčiji datum! - "bilo je, kao i kadrovske službe generala Ericha von dem Bussche-Ippenburga predsjedniku države. Načelnik vojnog zapovjedništva general barun Von Hammerstein, koji tome inače nije prisustvovao, došao je s načelnikom vojne kadrovske službe kako bi predsjedniku iznio svoje dvojbe u pogledu Hit1erovog imenovanja. Znao je da se predsjednik protivi prisutnosti nevojnih lica pri podnošenju vojnih izvješća, pa je htio iskoristiti tu priliku da mu iznese svoj stav slobodno od utjecaja političkih savjetnika. Kad su generali ušli u predsjednikov ured, iz njega je navrlo: 'Ako se generali ne žele pokoriti, sve ću ih razriješiti dužnosti: Dvojica generala nisu se mogla oteti dojmu da je netko rovario protiv zapovjedništva vojske. General Von Hammerstein uz osmijeh je objasnio predsjedniku kako nema baš nikakvog razloga da bude uznemiren jer Reichswehr apsolutno stoji uz njega, svog vrhovnog zapovjednika. Predsjednik je odvratio: 'Onda je sve u redu' i zatražio da se obavi potpisivanje. Nakon te formalnosti general Von Hammerstein mirno je i trijezno iznio svoje dvojbe u pogledu eventualnog imenovanja Hitlera državnim kancelarom. Znao je da predsjednik nije htio odobriti kancelaru Von Schleicheru raspuštanje Reichstaga. Svoje je dvojbe obrazložio prije svega neumjerenošću Hitlera i njegove partije te je izrazio bojazan u vezi s opasnošću podrivanja Reichswehra koje bi moglo dovesti do otvorenog neposluha. Ubrzo po početnim razlaganjima generala Von Hammersteina predsjednik je doslovce izjavio: 'Gospodo, sigurno ne mislite da bih tog austrijskog kaplara mogao postaviti za državnog kancelara. Generale je umirila ta predsjednikova sasvim jasna izjava, te su vjerovali da je Hindenburg shvatio njihove dvojbe i da ih dijeli:' U tome su se prevarili; nisu znali da se Hitler već bio dogovorio sPapenom i da Hindenburg nije imao ništa protiv takvog rješenja. Ipak, Hammerstein je navodno napustio predsjedničke dvore vrlo zabrinut. Kad im je postalo jasno da ih je Hindenburg prevario, prijepodne 29. siječnja razgovarao je sa Schleicherom u ministarstvu obrane; prisutni su bili i zamjenik ministra obrane Ferdinand von Bredow, Eugen Ott iz odjela za Wehrmacht, Erwin Planck i Bussche. Hammerstein je rekao kako smatra da Hindenburg više nije uračunljiv. Mora se proglasiti izvanredno stanje, uhititi Hitlera i potom se sporazumjeti sa SPD-om. U tu svrhu potrebno je alarmirati potsdamski garnizon. Schleicher je to odbio, rekavši da vojska nije spremna na takvo što. Hindenburga narod štuje kao poluboga; već samo zbog toga Reichswehr ne bi mogao ništa poduzeti protiv njega. Plan je odbačen. Prema Fabianu von Schlabrendorffu, Hammerstein je "kasnije u razgovorima u povjerljivom krugu često izražavao dvojbu oko toga ne bi li ipak bilo ispravno da su se silom usprotivili Hindenburgu". obično, predviđeno podnošenje izvješća načelnika vojne

64


Hitler i Von Hammerstein na pogrebu Edwina Bechsteina 1934. To je jedina fotografija na kojoj se Hammerstein može vidjeti u društvu A. Hitlera.

Nakon tog razgovora Schleicher je otišao k Hindenburgu, podnio ostavku svoje vlade i preporučio mu da imenuje Hitlera kancelarom. Postoji Hammersteinova zabilješka o daljnjim zbivanjima tog dana: "Dana 29. siječnja u svom sam uredu razgovarao s kancelarom Von Schleicherom, koji se povukao, ali je još uvijek obnašao dužnost. Obojici nam je bilo jasno da budući kancelar može biti samo Hitler. Svaki drugi izbor sigurno bi doveo do generalnog štrajka, ako ne i do građanskog rata, a time i do krajnje nepoželjnog djelovanja vojske u zemlji protiv dviju strana - protiv nacionalsocijalista i protiv ljevice. Obojica smo se pokušavala domisliti nekom drugom načinu da se utječe na situaciju isključivo u cilju izbjegavanja takve nesreće. Ishod našeg razmišljanja bio je negativan. Nismo vidjeli više nikakvu mogućnost da se izvrši bilo kakav utjecaj na Hindenburga. Na koncu sam u dogovoru sa Schleicherom odlučio tražiti razgovor

65


s Hitlerom. Razgovor je održan u nedjelju između 15 i 16 sati u kući Bechsteinovih. U njemu sam gospodinu Hitleru objasnio razloge svoje zabrinutosti:' Pritom se radilo o pitanju hoće li Hitler, ako ga Hindenburg imenuje kancelarom, zadržati generala Von Schleichera, Hammersteinovog prijatelja, kao ministra obrane. On je to Hammersteinu obećao, iako je Schleicherovo skidanje s položaja i zamjenjivanje generalom Von Blombergom tada već bila gotova stvar. Ti razgovori jasno pokazuju dvije stvari: zapovjedništvo vojske bilo je slabo upućeno u stvarnu situaciju tih dana i nije se smatralo sposobnim za pružanje ozbiljnog otpora Hitlerovom imenovanju. Uvečer istog dana Hindenburg, koji je prije nekoliko sati još uvijek oklijevao, konačno je odlučio imenovati Hitlera kancelarom. Već sutradan prijepodne, u jedanaest i trideset, Hitler i njegov kabinet položili su prisegu. Za to što se general Von Hammerstein zasitio svoje službe postojali su dobri razlozi.

Treća

glosa. O razdoru

Jednoznačnost je blago za kojim se žarko čezne, prije svega kad se ne radi o tome da se donese prosudba o sebi, nego o drugima, što se u pravilu shvaća previše olako. Dovoljno je poznato da Hitlerovo stupanje na vlast nije primljeno s oduševljenim odobravanjem samo u njegovoj partiji. Čovjek se ne rađa kao protivnik nacista, nego to tek mora postati; mnogi su to poslije rekli. "Kako je veličanstveno počelo': napisao je Gottfried Benn 1934, "a kako odvratno danas izgleda. No još ni izbliza nije gotovo:' Mnogi ljudi koji su kasnije i sami postali žrtve tog režima prije 1933. kolebali su se u stavovima prema NSDAP-u. Primjerice, Erwin Planck, koji je kao državni tajnik i šef državnog ureda podupirao Schleicherovo laviranje kad je bio u pitanju Hitler; no vrlo je brzo shvatio da je takva politika bila suodgovorna za propast Republike. Postao je odlučan protivnik nacionalsocijalista, sudjelovao je u atentatu 20. srpnja, a u siječnju 1945. je pogubljen. Isto vrijedi za Wernera von Alvenslebena, koji je dobro poznavao Schleichera i Hammersteina od 1918, kad je služio u glavnom stožeru, a u danima prije Hitlerova preotimanja vlasti imao je krajnje upitnu ulogu; kasnije se međutim priključio pokretu otpora. Uhićen je 1934. i izbjegao je strijeljanje samo zahvaljujući tome što se njegov brat Ludoif, časnik SS-a, zauzeo za njega kod Himmlera. Godine 1945. Amerikanci su ga oslobodili iz zatvora. Većina časnika isprva nije mogla odoljeti privlačnosti "nacionalne revolucije': Među njima su bili ljudi poput Clausa von Stauffenberga (strijeljan 21. srpnja 1944),

66


Henninga von Tresckowa (počinio samoubojstvo 21. srpnja), grofa Fritz-Dietlofa von der Schulenburga (pogubljen 1944), grofa Petera Yorcka von Wartenburga (pogubljen 1944) i Albrechta Mertza pl. Quirnheima (strijeljan 21. srpnja). Godine 1932. Ludwig je Beck (strijeljan 20. srpnja) na zahtjev ministra obrane Groenera trebao biti otpušten zbog "nacionalsocijalističkih tendencija", ali Hammerstein je to spriječio. Wilhelm Canaris, koji je također sudjelovao u Kappovom puču, 1933. je pozdravio Hitlerovo preotimanje vlasti; napredovao je do položaja načelnika vojne službe sigurnosti, ali ubrzo se okrenuo protiv režima, te je u posljednjim danima rata obješen u koncentracijskom logoru Flossenbiirgu. Grof Wolf von Helldorfbio je čak rabijatan nacist, što ga je već prije 1933. dovelo na položaj vodećeg esaovca. I on se kasnije pridružio pokretu otpora, a 1944. je pogubljen. Onaj tko ljudima koji su platili glavom predbacuje njihove političke zablude boluje od stanovitog oblika naknadnog sve znalaštva koje se ne razlikuje bitno od moral insanity. U svakom slučaju, generalu Von Hammersteinu ne mogu se naknadno pripisati nikakve simpatije prema nacionalsocijalizmu. Unatoč tome njegovo držanje nije bilo lišeno dvosmislenosti i pogrešnih procjena; postoje i dokazi za njegovo krzmanje. 1930: "Od izbora 14. 9. jak nacionalni i komunistički val. Nacistima se mora sasvim jasno reći da ćemo se pri svakom pokušaju ilegalnog djelovanja boriti protiv njih najoštrijim sredstvima:' Rujan 1930: "S iznimkom tempa Hitler zapravo želi isto što i Reichswehr". Proljeće 19.32: ''Ako nacionalsocijalisti legalno dođu na vlast, nemam ništa protiv. U suprotnom ću pucati:' 15. kolovoza 1932: "Sada opet mogu mirno spavati jer znam da ako zatreba, mogu zapovjediti vojsci da puca na naciste. Vojska je sada jako bijesna na njih:' Ipak, čini se da je Hammerstein, baš kao i njegov prijatelj Schleicher, do kraja smatrao sudjelovanje nacionalsocijalista u vlasti "manjim zlom" u usporedbi s opasnošću građanskog rata; obojica su uvijek iznova podlijegala zabludi da bi se Hitler i njegova partija mogli "obuzdati': razjediniti i "ukrotiti" odgovornošću za vođenje državnih poslova. Takve su se iluzije raspršile tek 31. siječnja 1933. Maria Therese prisjeća se posjeta švicarske prijateljice obitelji u Hammersteinovim službenim prostorijama. Inez Wille, novinarka, unuka generala švicarske vojske, došla je u Berlin da bi ču la kako zapovjednik njemačke vojske procjenjuje situaciju. "Vitka, u sivom engleskom ženskom kostimu, sjedeći u naslonjaču sučelice mom ocu, upitala je gotovo strogo i smrtno ozbiljno: 'Što se dogodilo?' Očev odgovor bio je lakonski i pregnantan: 'Naglavce smo se bacili u fašizam: Nije imao ni riječi utjehe za nju:' Jednom mlađem drugu iz 3. gardijske pukovnije rekao je: "Devedeset i osam posto njemač kog naroda više uopće nije pri sebi".

67


Nevidljivi rat Dana 1. veljače 1933. neki ljudi iz M-aparata KPD-a, pod krinkom "književnog kluba", sastali su se u stražnjoj prostoriji jedne krčme u berlinskoj TaubenstraBe. Sjednicu je vodio Hans Kippenberger zvan ''Alex'', ''Adam'' ili "Wolf': vođa aparata. Bio je prisutan i Leo Roth, koji se služio pseudonimom Rudi. Hubert von Ranke izvješćuje: ''Alex se u svom izlaganju osvrnuo na političko stanje - ni on se nije mogao suzdržati od toga da u maniri komunističkih funkcionara prije rješavanja praktič nih pitanja održi referat. Analizirajući situaciju, rekao je da je fašizam sada iz prikrivenog stadija ušao u otvoren stadij. Dosad je kapitalizam uspijevao pomoću socijaldemokracije unositi razdor među radništvo kako bi spriječio revoluciju koja mu je prijetila. Zbog zaoštravanja suprotnosti, osiromašivanja masa, nezaposlenosti i socijalnih nemira kapitalizam je posegnuo za svojim posljednjim sredstvom, riskirajući da ga i samog progutaju snage koje je prizvao u pomoć. Fašizam znači naoružavanje, rat, uništavanje radničkih organizacija, opasan put koji međutim neizbježno završava revolucijom. - Alex je nastavio: 'Moramo biti svjesni da smo od danas u potpunoj ilegali. Predstojeće razdoblje nedvojbeno će Partiji nanijeti teške gubitke, ali će joj i ojačati borbenost. Zadaće su jasne: partijski se aparat smjesta mora decentralizirati. Ćelije treba podijeliti na peteročlane skupine, u kojima uvijek samo jedan drug smije imati kontakt s nadređenom skupinom (također uvijek samo s jednim drugom). Bez oklijevanja valja isključiti sve nepouzdane članove, slabiće i strašljivce. A što se tiče našeg kruga, danas smo se posljednji put okupili: Još je rekao da obavještajni aparat odsad ima osobitu važnost. Sve važne službe i kontakte treba konspirativno strogo odijeliti od općenitog partijskog rada i po mogućnosti ojačati paralelnim kontaktima, koji će djelovati neovisno jedan o drugome. Sav ilegalni materijal, ako se ne može uništiti, valja sakriti na sigurna mjesta kod osoba čiste prošlosti. Za svaki slučaj hitno treba potražiti ilegalni smještaj kod simpatizera. Svaka korespondencija mora se svesti na minimum, telefonom se smije razgovarati samo prikriveno i iz javnih govornica, i pritom se treba služiti lažnim adresama. Podatke koji se ne mogu memorirati treba šifrirati prema sustavu naznačenom u časopisu Oktober i deponirati na nekom neutralnom mjestu. 'Oprez i u samoj obitelji: I najneznatnija nepromišljeno prenijeta obavijest o protivnikovim postupcima ili namjerama može biti od nesagledive važnosti. Alex je zaključio: 'Nalazimo se u zasad još nevidljivom ratu i moramo stalno imati pred očima da smo, prema Liebknechtovim riječima [recte prema riječima Eugena Levinea], ovdje tek mrtvaci na dopustu. Naš život ne znači ništa. Predstojeći tjedni i mjeseci odlučit će o sudbini njemačke radničke klase i revolucije:

68


Napustili smo lokal u razmacima od nekoliko minuta. Ja sam otišao s Rudiem. S drugima otad više nisam imao nikakvog posla. Nisam ih više smio poznavati. Nakon nekoliko koraka i Rudi i ja smo se razdvojili. Bio sam sam. Odvezao sam se kući k Olgi [svojoj supruzi, djevojačkog prezimena Von Obyoni] i sve joj ispričao. Te večeri bili smo vrlo ozbiljni, činilo se da je budućnost postala još mračnija; nismo baš uspijevali vjerovati u jarko svjetlo revolucije na kraju mračnog tunela, kako je to opisao Alex:' Neka mi na ovom mjestu iznimno bude dopušteno da citiram fikcionalno djelo. Arthur Koestler, izvanredan poznavatelj tog miljea, u svom romanu Pomračenje o podne ovako opisuje položaj KPD-a nakon 1933: "Pokret je bio dotučen, njegove članove nemilosrdno su progonili i nasmrt ih prebijali. Diljem zemlje živjele su grupice ljudi koje su pregrmjele katastrofu i u tajnosti nastavile konspirirati. Sastajali su se u podrumima, šumama, na kolodvorima, u muzejima i sportskim dvoranama. Neprestano su mijenjali ime i navike. Poznavali su jedni druge samo po imenu i nisu pitali za adrese. Život im je bio u rukama drugih i nitko ni u koga nije imao povjerenja:'

Svečana večera

s Hitlerom

Dana 3. veljače Hammerstein je znao da je izgubio. Predstojeća večera s Hitlerom, koja je trebala početi u 20 sati u blagovaonici njegovih službenih prostorija, sigurno mu nije popravila raspoloženje. Bila je riječ o službenom posjetu na kojem se novi kancelar htio predstaviti i pokušati pridobiti vrhovno zapovjedništvo za novi režim. Održan je umjesto sastanka zapovjedništva koji je bio predviđen za taj dan. Večere kojima su završavala takva zasjedanja obično je priređivao ministar. No Blomberg je netom bio imenovan, a u njegovim službenim prostorijama još uvijek je boravio njegov prethodnik Kurt von Schleicher. Stoga se prešlo u prostorije načelnika vojnog zapovjedništva. Svečanu večeru s Hitlerom svakako je sredio Blomberg, onaj čovjek koji je malo prije toga skinuo s položaja Hammersteinovog prijatelja Schleichera. Kao društvena izlika poslužio mu je 60. rođendan ministra vanjskih poslova Von Neuratha. Novom kancelaru sigurno nije promaklo da se susret održava upravo u službenim prostorijama deklariranog protivnika; to je pridonijelo napetom ozračju koje je vladalo te večeri. Automobili zbog kojih je zaustavljen promet, ordonansi i salutiranje straže. Nakon večere Hitler je dva i pol sata govorio gostima. Sveopći dojam: ponajprije neugledno i beznačajno. Tadašnji generalov ađutant Von dem Bussche kaže: "Ham-


69

merstein bi tu i tamo svisoka nešto 'dobronamjerno' predočio 'gospodinu kancelaru', generaIska falanga reagirala je s uljudnom hladnoćom, a Hitler bi svako malo napravio skroman, nespretan naklon i bio je smeten sve dok mu se nakon objeda nije ukazala prilika za poduži govor. Njegova namjera da se dodvori okupljenima bila je previše očita:' Čini se da generalima nije posebno upalo u oči da je Hitlerov govor nečuveno odudarao od nastupnoga govora koji je održao 30. siječnja. Tada je govorio o svojoj iskrenoj želji da očuva i učvrsti mir, da ograniči naoružavanje i da na unutarnjopolitičkoj razini pridonese pomirenju. General Beck čak je ustvrdio da je sadržaj govora održanog 3. veljače "istog trenutka zaboravio"! Hitler je kasnije rekao da je imao osjećaj da govori zidu. Unatoč tome Volkische Beobachter sutradan je likovao: "Vojska rame uz rame s novim kancelarom. Reichswehr nikad nije bio toliko usklađen sa zadaćama države kao danas:'

Popis prisutnih 3. veljače 1933. Nikad nećemo doznati što se točno dogodilo te večeri. Kao i obično izvješća, sjeća nja, pa čak i zapisnici međusobno se ne poklapaju. Čak su i podaci o gostima proturječni, pa se ovaj popis prisutnih ne može smatrati sasvim pouzdanim: Werner von Blomberg, general pješaštva i otprije pet dana ministar obrane; Konstantin von Neurath, ministar vanjskih poslova od 1932; Kurt von Hammerstein -Equord, načelnik vojnog zapovjedništva; Erich Raeder, admiral, načelnik mornaričkog zapovjedništva; Horst von Mellenthin, ađutant Kurta von Hammersteina; LudWig Beck, general, načelnik vojnog ureda; Curt Liebmann, general-pukovnik; Erich von dem Bussche-Ippenburg, general-pukovnik; Hans Heinrich Lammers, šef državnog ureda; Wilhelm Briickner, Hitlerov glavni ađutant; Walther von Reichenau, pukovnik, Blombergov načelnik ministarske službe; Eugen Ott, pukovnik, načelnik službe u ministarstvu obrane. Jesu li bile prisutne i dame? Je li gospođa Maria von Hammerstein kao domaćica otvorila svečanu večeru i dala znak gostima da je objed gotov? Je li gospodin Von BIornberg, kako neki kažu, poveo i svoju kćer? Je li to uopće važno? I je li moguće da su Marie Luise i Helga, Hammersteinove kćeri, iza zavjese svjedočile Hitlerovom govoru? Leo Roth kasnije je tvrdio da su bile ondje; službeno je jedna od

70


njih zapisala govor i stenogram smjesta proslijedila ađutanturi: "Druga kći radila je zabilješke, ali ih isprva nije htjela predati; učinila je to tek dva sata poslije. Dobili smo taj govor. U strogoj tajnosti napravljena su tri primjerka, jedan je imao BB [resor M-aparata], jedan politbiro, tj. osobno Th[almann], a jedan sam imao ja:' Takav je razvoj događaja praktički nezamisliv, premda je Marie Luise doista znala stenografirati; prisutnost članova obitelji u takvoj prilici nije dolazila u obzir. Osim toga nijedan drugi svjedok ne potvrđuje Rothove tvrdnje. Bez sumnje je riječ o jednoj od onih legendi kojima usmena predaja itekako obiluje. U svakom slučaju, sigurno je da postoje najmanje tri zapisa govora koja se međusobno znatno razlikuju; najpotpuniji od tih zapisnika pronađen je i objavljen tek 2000.

Moskva prisluškuje "U ono vrijeme Kominterna je bila smještena u zgradi na uglu nasuprot 'manežu' visokoj samo tri ili četiri kata': pripovijeda Luise Kraushaar, njemačka komunistkinja koja je u travnju 1934. emigrirala u Sovjetski Savez i radila u odjelu za šifriranje obavještajne službe. "S prozora sam mogla vidjeti tornjeve Kremlja. Odjel za šifriranje bio je smješten u jednoj velikoj prostoriji u kojoj je radilo između 35 i 40 drugova, uglavnom žena. Radilo se u dvije smjene do 2 ili 3 u noći. Radiotelegrami pisani su na raznim jezicima: njemačkom, engleskom, francuskom, a možda i na drugim jezicim·a. Mislim da se poglavito upotrebljavao njemački jezik:' To vrijedi i za ovu radioporuku iz Berlina, koja je dešifrirana 6. veljače, tri dana nakon večere u BendlerstraBe: 92-98-X2-Y-Z2-31-T (HIS)

Strogo povjerljivo

6.2.33.

Predmet: Program fašizma. Dana 3. veljače Hitler je u službenim prostorijama generala Von Blomberga [recte Hammersteina] pred zapovjedništvom RW-a u zatvorenom krugu izložio svoj program. Isprva je govorio smireno, a onda sa sve većim zanosom, naginjući se nad stol i gestikulirajući. Prema mišljenju generala, o unutarnjopolitičkim problemima vrlo logično i dobro, uvjerljivo. O vanjskopolitičkima manje jasno. U maniri svojih huškačkih govora neke je markantne dijelove ponavljao i deset puta.

Prijepis neslužbenog zapisa napravljenog po slušanju! Kao što se u životu pojedinaca uvijek probija jači i bolji, tako je i u životu naroda. Jaka europska rasa, mala manjina, stoljeĆima se služila milijunima ljudi i


71

na njihovim leđima gradila europsku kulturu. Postojala je razmjena. Europa je davala industrijske proizvode, kulturna dobra itd., a kolonije, slabo razvijene rase, morale su davati svoj rad, svoje sirovine itd. Danas je u tom normalnom razvoju došlo do preokreta. Kad bi se u Europi u potpunosti iskoristio sav kapacitet industrija, kolonije ne bi mogle ponuditi punovrijednu protuuslugu. K tome su, primjerice, u Istočnoj Aziji i uvelike u Jugoistočnoj Europi nastale industrije koje proizvode s jeftinijom radnom snagom i pokušavaju potisnuti nekadašnju višu rasu. Tim razlozima sveopće krize valja pridodati štetu uzrokovanu Svjetskim ratom. Zašto u Svjetskom ratu nijedna europska država nije ozdravila? Zato što nijedna nije bila dovoljno konzekventna. Da je Engleska npr. Njemačkoj nametnula samo ovaj uvjet: nikakva brodska plovidba, nikakva vanjska trgovina i nikakvo udruživanje s drugim državama, danas bi Engleska bila zdrava. Sada pak može ozdraviti samo ako se sa stajališta građanina svijeta vrati stajalištu više rase, na temelju kojeg je postala velika. Isto bi, da je pobijedila, vrijedilo za Njemačku. Kakvo je zapravo stanje stvari nakon Svjetskog rata? U Njemačkoj je 1918. postojala potpuna autarkija, a otprilike 8 milijuna ljudi bilo je potpuno isključeno iz proizvodnje. Da bi se mogla isplaćivati ratna odšteta, počelo se izvoziti, izvoz dobara uzrokovao je povećanje proizvodnje, te je tih 8 milijuna ljudi postupno ponovo zaposleno. Iz svega je toga, naravno, proizašao uvoz. Potom je došlo racioniranje, ljudi su postali suvišni, počela je nezaposlenost. Treći je razlog trovanje svijeta boljševizmom. Ideali su boljševizma siromaštvo i nizak životni standard. To je svjetonazor onih koji su se zbog duge nezaposlenosti navikli na skroman život. Neosporna je činjenica da pripadnike nižih rasa treba prisiljavati na kulturu. Ako se novaka stalno ne tjera da se pere, on se neće prati. Tako bi i takvi ljudi rado ustrajali u dobrovoljnoj nekulturi. Tome valja pridodati da oni osjećaju veću solidarnost prema pripadnicima drugih naroda koji su na jednako niskoj razini nego prema vlastitim sunarodnjacima. Već se događalo da kultura propadne zbog ideala siromaštva. Kad je kršćanstvo počelo propovijedati dobrovoljno siromaštvo, antika je morala propasti. Kako se dakle Njemačka može spasiti? Kako se može dokinuti nezaposlenost? Prorok sam četrnaest godina i stalno ponavljam: svi ti gospodarski planovi, odobravanje kredita industriji i državne subvencije nemaju nikakvog smisla. Nezaposlenost se može dokinuti na dva načina: 1) izvozom po svaku cijenu i svim sredstvima; 2) intenzivnom politikom naseljavanja, za što je preduvjet širenje životnog prostora njemačkog naroda. Moj bi prijedlog bio taj drugi način. U razdoblju od 50-60 godina imali bismo potpuno novu, zdravu državu. No ostvarivanje tih planova može započeti tek kad budu zadovoljeni preduvjeti. Jedan je od njih konsolidacija države. Moramo se vratiti nazorima na kojima je država utemeljena. Ne smije-

72


mo više biti građani svijeta. Demokracija i pacifizam nisu mogući. Svatko zna da u vojsci demokracija ne dolazi u obzir. I u gospodarstvu je ona štetna. Vijeća zaposlenika jednako su besmislena kao vojnička vijeća. Zašto se onda u državi demokracija smatra mogućom? U Njemačkoj danas stvari stoje tako da 50% naroda želi državu u našem smislu i ima pozitivan stav prema nacionalsocijalizmu, a 50% odbija državu i kaže da ona nije ništa drugo do instrument za njihovo potlačivanje. Jedni se gnušaju izdaje zemlje, drugi kažu da nam je to obaveza. A demokracija i jednima i drugima ostavlja slobodu mišljenja. Ljudi bivaju kažnjeni samo kad u skladu sa svojim svjetonazorom stvarno počine veleizdaju. To je proturječno i besmisleno. Stoga je naša zadaća da osvojimo političku vlast, da najoštrije suzbijemo svako podrivačko mišljenje kako bismo odgojili narod da bude moralan. Svaki pokušaj izdaje zemlje mora se bespoštedno kazniti smrću. Moj je cilj gušenje marksizma svim sredstvima. Kad se danas netko u Ženevi zauzme za ravnopravnost i potom se ograniči samo na to da poveća vojsku, prema mojem je sudu to besmisleno. Kakva je korist od vojske koja se sastoji od inficiranih vojnika? Kakva je korist od opće vojne obaveze kad su i prije i poslije vojnog roka vojnici izloženi svakakvoj propagandi? Najprije se mora iskorijeniti marksizam. Tada će vojska na temelju odgojnog rada mog pokreta imati prvorazredan regrutni materijal i tako će postojati jamstvo da će se duh morala i nacionalizma održati u novacima i poslije vojnog roka. Da bih ostvario taj cilj, stremim k apsolutnoj političkoj vlasti. Za potpuno uništenje marksizma dajem si rokod 6 do 8 godina. Tada će vojska biti sposobna voditi aktivnu vanjsku politiku, te će se cilj proširenja životnog prostora njemačkog naroda postići i oružjem. Cilj bi vjerojatno bio istok. No germanizacija stanovništva pripojene, odnosno osvojene zemlje nije moguća. Germanizirati se može samo tlo. Kao što su poslije rata učinile Poljska i Francuska, valja nemilosrdno protjerati nekoliko milijuna ljudi. Za Njemačku je jako opasno prijelazno razdoblje. Ako Francuska bude imala vješte državnike, po svaku će nas cijenu napasti. Pokušat će pridobiti Rusiju, možda se čak i udružiti s njom. Stoga je nužna najveća moguća žurba. Sa svojim sam pokretom već sada stvorio strano tijelo u demokratskoj državi, koje se cijelom svojom strukturom smjesta prihvatilo izgradnje nove države. On je hijerarhija s bezuvjetnom zapovjednom vlašću, odraz nove države u malome. Razvoj u Njemačkoj bit će drukčiji od razvoja talijanskog fašizma. Poput njega i mi ćemo ugušiti marksizam. No naš će odnos prema vojsci biti drukčiji. Mi ćemo vojsci stajati uz bok te raditi s vojskom i za vojsku. Slavna njemačka vojska, u kojoj još uvijek vlada isti duh kao u njezino junačko vrijeme za Svjetskog rata, samostalno će ispunjavati svoje zadaće.


73

Sada vam, moja gospodo generali, upućujem molbu da se sa mnom borite za veliki cilj, da me shvatite i pružite mi, doduše ne oružanu, nego moralnu potporu. Za unutarnju borbu stvorio sam vlastito oružje, a vojska je tu samo za vanjskopolitičke sukobe. Nećete naći nikoga tko će se kao ja svom svojom snagom založiti za svoj cilj, za spas Njemačke. A kad mi kažu: "Postizanje cilja visi o vašim očima!": ja odgovaram: Pa dobro, iskoristimo onda moj život!

Postumni razgovor s Kurtom von Hammersteinom (II) H: Opet vi! E: Da. Bezuvjetno moram razgovarati s vama. Gospodine Von Hammerstein, kako je centrala u Moskvi već za nekoliko dana mogla doznati za tako škakljiv događaj? Na koncu konca, Hitler je u tom tajnom govoru neprikriveno iznio svoje ciljeve: diktatura u zemlji i osvajanje "Životnog prostora" na istoku. Čak je početak napadačkog rata odredio gotovo sasvim precizno, između 1939. i 1941. Kako je moguće da su sve sigurnosne mjere tako zakazale? H: Za to sam doznao tek u kolovozu 1935. Tada je moju kćer Marie Luise saslušavao Gestapo. E: No sigurno ste znali da su dvije vaše kćeri bile u vezi s komunistima, naime s Wernerom Scholemom i stanovitim Leom Rothom. H: Ta dva gospodina bila su mi nepoznata. Nijednog od njih nikad nisam sreo. E: Vaše kćeri nisu imale samo pristup vašim službenim prostorijama. Očito su imale čak i prilike da dođu do dokumenata iz vašeg ureda. Vaš sin Kunrat navodno ih je kao školarac gledao kako vade komade papira iz vašeg koša za otpatke, koje je, štoviše, jednom prilikom opozicija u Reichstagu upotrijebila za napade na vladu. Vi onomad niste intervenirali. No mnogo je važnije bilo to što je tekst tajnog Hitlerovog govora generalima, koji je, bez sumnje, sustenografirao jedan od vaših ađu tanata, odmah dospio u Moskvu. Takvi se dokumenti ne ostavljaju bilo gdje, već se spremaju u sef. Kako to da je jedna vaša kći, naime Helga, mogla doći do zapisnika i preko svoga ga momka proslijediti Kominterni? H: To ne znam. E: Moglo bi se pretpostaviti, gospodine generale, da takvo što nije bilo moguće bez vaše prešutne suglasnosti. Jeste li možda time htjeli postići neki politički cilj? S obzirom na vaše dobre odnose s Rusima to bi bilo plauzibilno. Napokon, Hitlerov je govor sigurno mogao poslužiti kao upozorenje vodstvu u Moskvi. • U izvorniku: Die Erreichung des Zieles hiingt an Ihren Augen (op. prev.).

74


Kurt von Hammerstein kao general-bojnik

H: Gluposti. Nisam poduzeo ništa slično. A što se tiče mog odnosa s kćerima, o tome ne moram nikome polagati račune. Ni Gestapu se nikad nisam očitovao o tome. E: Dana 31. siječnja 1934. razriješeni ste dužnosti načelnika vojnog zapovjedništva. H: I prije sam htio otići - nije više imalo nikakve svrhe da ostanem. Reichswehr odavno više nije stajao iza Schleichera i mene. Blomberg me se htio riješiti. Zapravo je to bila gotova stvar već 29. siječnja. Imao sam tek nominalnu zapovjednu vlast. Samo se još nisu usudili da me smjesta maknu s položaja, ali ja sam ih preduhitrio. Podnio sam ostavku krajem prosinca 1933; bio je to moj božićni poklon samom sebi. Bilo mi je dosta tog cirkusa.

75


Gotove činjenice U noći s 27. na 28. veljače gorio je Reichstag. "Ako ga nisu sami zapalili", rekao je Hammerstein. Sljedećeg jutra Hindenburg je proglasio izvanredno stanje i stavio temeljna prava izvan snage. Tom odredbom praktički je ukinuto pravo na slobodno izražavanje mišljenja, uključujući slobodu tiska, udruŽivanja i okupljanja. Tajnost pisama, pošte, telegrafa i telefonskih razgovora više nije vrijedila. Pretresi i zapljene bez sudskog naloga proglašeni su legalnima. Smjesta je uslijedio val uhićenja, koja nije vršila samo policija, nego i SA. Osim toga Hindenburgova je uredba dala pravo vladi da se miješa u ovlasti pokrajina. Ukinula je federalni sustav u Njemačkoj te omogućila centralizaciju i ujednačavanje državnog ustroja. Zapravo je bila riječ o državnom udaru. Pravni epilog požara u Reichstagu bio je spektakularan proces koji je počeo u rujnu iste godine pred lajpciškim vrhovnim sudom. Optužnica se smatrala državnom tajnom. Nacisti su u montiranom procesu htjeli prikazati komuniste kao podmetače požara i pučiste. Stoga su pored opskurnog samotnjaka Van der Lubbea optužena i četvorica komunista, od kojih je najistaknutiji bio Dimitrov. I danas je sporno je li Van der Lubbe, koji je osuđen na smrt, sudjelovao u paležu. No komuniste su morali pustiti na slobodu zbog nedostatka dokaza. Toj pobjedi obrane pridonijela je Smeđa knjiga o požaru u Reichstagu i Hitlerovom teroru, koju je Willi Mi.inzenberg, genij agitpropa Partije, objavio već u ljeto te godine u Parizu i koja je pokrenula međunarodnu kampanju bez presedana; prevedena je na 17 jezika i distribuirana u milijunskim nakladama. U toj se knjizi mogu pročitati bitni dijelovi optužnice koja je držana u tajnosti. Pouzdan svjedok iz obavještajnog aparata KPD-a, već spomenuti Hermann Di.inow, tvrdi da zna kako je do toga došlo: "Onomad se ispostavilo da i general Von Hammerstein posjeduje primjerak optužnice. Stoga je odlučeno da se taj primjerak uzme iz generalovog pisaćeg stola. Uspjehu čitave akcije pridonijele su i generalove kćeri. Doduše, optužnicu smo imali na raspolaganju samo dva sata, a onda je morala biti vraćena na isto mjesto u generalovom pisaćem stolu. U ta dva sata u svom sam stanu, stranicu po stranicu, fotografirao cijelu optužnicu, a kad se originalopet našao u generalovom pisaćem stolu, drug Roth već je bio na putu u zrač nu luku kako bi odnio film u Pariz:' Nasuprot tome, Kippenbergerova suradnica i ljubavnica II ono je vrijeme čula da je "film, skriven u kišobranu, u Nizozemsku odnio" neki stariji gospodin. No najzabavniju verZiju tog transporta nudi Helgin prijatelj Hubert von Ranke. On piše:

76


''Alexov [Kippenbergerov] aparat uspio je fotografirati cijelu tajnu optužnicu vrhovnog suda u Leipzigu, a, kako sam poslije doznao, Grete [dakle Helga von Hammerstein] prenijela je 26 rola filma Leica preko granice u vrećici punoj trešanja. Kad je kontrola ušla u njezin odjeljak, ona je, naizgled bezbrižno, jela trešnje u kojima su role filma bile skrivene. Na toj je osnovi Willi Munzenberg uz druge antifašističke spise objavio i takozvanu Smeđu knjigu, koja je, u izdanju tiskanom na vrlo tankom papiru i s 'maskiranom' naslovnicom, prokrijumčarena i u nacističku Njemačku. Još uvijek imam jedan primjerak, koji izvana izgleda kao Reclamovo izdanje i nosi naslov: Goethe,

Hermann iDorothea:' Stari radnički pokret jako je držao do opće kulture; ni Schiller nije smio izostati; jedno izdanje Smeđe knjige izvana je narodu nudilo Wallensteina. No dok su njegovi propagandni uspjesi u inozemstvu podizali veliku prašinu, za ilegalni su KPD stvari stajale loše. O noći kad je zapaljen Reichstag jedan Kippenbergerov suradnik kaže: "Uspeli smo se s postaje podzemne željeznice na Potsdamski trg i pomiješali se s ljudima koji su opčinjeno zurili u plamenove koji su sukljali iz kupole. Tako smo stajali nekoliko minuta ispunjeni zlim slutnjama, a onda smo se složili da se ne ponašamo sasvim u skladu s pravilima konspiracije koja su nam propovijedali i da bi bilo bolje da nestanemo. Kippenberger je nedvojbeno bio jedan od onih koje su novi vlastodršci najgorljivije tražili:' O situaciji u kojoj su se drugovi nalazili isti pouzdani svjedok kaže: "Slom KPD-a pod udarcima sada nesuzdržanog nacionalsocijalističkog terora očitovao se prije svega u fragmentaciji Partije. Prelazak partijskih organizacija u ilegalu u prvo je vrijeme zakazivao po cijeloj liniji, njihov ustroj bio je uzdrman do temelja, a organizacijska se povezanost na svim razinama izgubila. Osobito drastičan pokazatelj situacije bila je izolacija partijskog rukovodstva:' Čovjek koji je to ustvrdio zove se Franz Feuchtwanger. Njegova životna priča jednako je vrijedna pozornosti kao i ona rijegovih suboraca Huberta von Rankea i Helge von Hammerstein, te zaslužuje da joj se posveti nekoliko redaka. Rođen u Munchenu kao sin dobrostojećegŽidovskog odvjetnika, već je kao gimnazijalac uspostavio prvi kontakt s KPD-om. Od 1928. bio je član Partije, a ubrzo potom Hans Kippenberger uzeo ga je u M-aparat. "Njegovo glavno sjedište tada se nalazilo u Karl-Liebknecht-Hausu, u sobi u potkrovlju do koje se moglo doći samo tajnim stubištem. Na stolu u maloj prostoriji isticala se, kao obredni predmet, topovska granata, koju je Kippenberger prije nekog vremena predočio u Reichstagu kao dokaz ilegalnog naoružavanja Reichswehra. Nije bio nimalo nadaren za aparatčika i po tome se razlikovao od glavešina najrazličitijih nazora koji su se sve više udomaćivali u partijskom rukovodstvu:'

77


A :L(r~qq~

: d.,

BRAUNBUCH II :ir

L~"'" ;i?.....,.4.. "'&>-,;'7'" th_..,: ~. ~".-.

-

.I.vv
J

DIMITROFF il

tjONTRA GOERING

ENTHULLUNGEN UBER DIE W AHREN BRANOSTIFTER

J 934

EDITIONS DU CARREFOUR PARIS Smeđa

knjiga

Krajem 1930. Feuchtwanger je osuđen na petnaest mjeseci zatvora zbog "pripremanja veleizdaje"; kaznu je odležao sa skupinom drugova u Landsbergu na Lechu, i to, što je ironično, u istim prostorijama u kojima je nekoć bio smješten Hitler, a koje su se sada upotrebljavale kao neka vrsta improvizirane partijske visoke škole. Vrativši se u Berlin u centralni aparat, primao je prilično skromnu plaću visokog dužnosnika u mjesečnom iznosu od 300 maraka. To je bio više nego dvostruko veći iznos od njegove mjesečne mjenice iz roditeljskog doma, zbog čega mu je, kako kaže, u prvo vrijeme bilo neugodno. Ilegalni je rad, kako kaže Feuchtwanger, loše završio. "Sve u svemu, aparat je konačno prestao postojati sredinom 1935. Ugasio se neprimjetno. U Pragu je do

78


mene došla poruka da sam 'zbog protupartijskog rovarenja' isključen iz Partije. Izbacili su me, i time je stvar bila riješena:' Godine 1938. Feuchtwanger je emigrirao u Pariz, 1939. je interniran, a 1940. je preko Španjolske i Portugala pobjegao u Meksiko. Ondje je definitivno okrenuo leđa Hitleru, Staljinu i njihovima te se do smrti 1991. bavio arheologijom pretkolumbovskih kultura.

Hindenburg šalje pozdrave "Predsjednik države

Berlin, 23. prosinca 1933.

Vrlo poštovani gospodine generale, Odlukom od današnjeg dana Vašoj blagorodnosti s 31. siječnja 1934. odobravam otpust iz vojne službe, uz napomenu da ćete biti imenovani general-pukovnikom, da ćete primati zakonsko uzdržavanje i da ćete imati ovlaštenje da nosite odoru glavnog stožera s generalskim oznakama. U spomen na vaše zaslužno djelovanje na raznim zapovjednim funkcijama želim vam dodijeliti odoru glavnog stožera kako bi se time naglasilo da ćete i ubuduće biti povezani s vojskom i s njezinim uzvišenim nacionalnim zadaćama. U znak poštovanja naložit ću da Vam se dostavi moja slika s potpisom. Uz prijateljs.ke pozdrave

Vaš Von Hindenburg"

Postumni razgovor s Kurtom von Hammersteinom (III) E: Vi držite do svog mira. Ja to poštujem, iako ne mogu povjerovati da ste lijeni. H: Otkud vam ta ideja? E: Ne znate? To tvrde gotovo svi koji su imali posla s vama. H: Bezobraština. Samo zato što su mi beskonačne uredske trice bile dosadne. Vi, dragi moj, sigurno ne možete ni zamisliti kakve puste gomile papira svakog dana završe na stolu zapOvjednika vojske. E: Kako da ne. Za to čovjeku treba velik koš za smeće. H: No dobro. Neka bude. Vi ste marljivi, ja sam lijen. Cigare su vam bile izvrsne, ali sada više nemam volje razgovarati s vama i odgovarati na vaša pitanja. E: Samo još nekoliko minuta, gospodine Von Hammerstein, pa ćete me se konačno riješiti. Dana l. veljače 1934. održana je parada u povodu vašeg odlaska s položaja načelnika vojnog zapOvjedništva.


79

Parada u povodu otpusta Kurta von Hammersteina iz službe, 1934.

H: To se nije moglo

izbjeći.

E: Tom se prilikom navodno niste držali nimalo ogorčeno; kažu da ste izgledali rasterećeno, dapače, upravo veselo. H: Može biti. E: Potpisanu fotografiju koju vam je Hindenburg poslao navodno ste poderali i bacili u svoj veliki koš za smeće. H: Vi stvarno svašta pričate! E: Kakvo je zapravo bilo vaše mišljenje o njemu? H: Hindenburga sam poznavao iz Prvog svjetskog rata. Kao političar bio je nula, ali prema meni je uvijek bio sasvim pristojan. Čak je bio krsni kum mom sinu Ludwigu. Osim toga pomogao mi je da dobijem otpust iz službe i pobrinuo se za to da ne završim u koncentracijskom logoru. Štitio me je do kolovoza 1934, kad je umro. E: Čak ste otišli na njegov pogreb II Tannenberg.

80

H: Mda ...


Počivao

u miru.

E: A nakon toga? Ubrzo potom Gestapo je saslušavao vašu kćer Marie Luise, kasnije i Mariu Therese. Bi li to moglo imati veze s postupcima vaših kćeri? H: Bilo je dovoljno drugih razloga za to. Moj stav prema Hitlerovoj vlasti bio je sasvim poznat. E: Od samog početka niste ga nimalo cijenili. Već 1923, kad je sa svojim ljudima htio izvršiti puč u Munchenu, pred svojom ste bojnom izjavili: "U Munchenu je neki kaplar Hitler sišao s uma': A onda, netom prije njegovog preotimanja vlasti... H: Da, u zadnji čas sam još jedanput otišao k Hindenburgu kako bih ga odvratio od toga da Hitlera imenuje kancelarom. Rekao sam mu da Reichswehr apsolutno stoji iza njega kao vrhovnog zapovjednika, ali da su Hitlerovi ciljevi potpuno neumjereni. Ako Reichswehr dođe pod njegov utjecaj, moglo bi doći do neposluha. Hindenburg je kao i uvijek bio vrlo razdražljiv, upravo stoga što nije znao što da učini. Odbijao je svaki politički savjet. Na koncu mi je zajamčio, samo kako bi me umirio, da "tog austrijskog kaplara" neće imenovati državnim kancelarom. E: Jeste li mu vjerovali? H: Ako vas baš zanima, nikad nisam vjerovao nijednom političaru. Sjetite se samo što se sve u njegovo vrijeme događalo u Njemačkoj! Unutarnjopolitička gomila ruševina! Stranačkopolitičke prljave igre! Nedjela i glupost! Da je bilo po mom, već bih u kolovozu '32. bio naredio da se puca na naciste! E: No niste to

učinili.

H: Nisam bio siguran da bi me vojska slijedila. Osim toga praktički su svi do jednoga pleli intrige iza mojih leđa, Papen, Blomberg, Reichenau, cijela banda, čak i moj prijatelj i drug Schleicher. Razumio sam samo polovicu njegovih makinaCija i kalkulacija, a ionako su se sve potpuno izjalovile. E: Ujesen 1929. bili ste načelnik glavnog stožera ... H: ... vojnog ureda. E: To je bila samo fasada. Na tom ste položaju bili detaljno upoznati s tajnom suradnjom Reichswehra s Crvenom armijom. H: Što tu znači "tajnom"? Scheidemann je razotkrio cijelu priču i prije nego što sam preuzeo funkciju. E: To nije spriječilo Reichswehr da nastavi s tim. Godine 1927. i 1928. broj časnika poslanih u Rusiju čak se povećao. U Kazanu su obučavani specijalisti za tenkove, a u Lipezku stotinjak njemačkih vojnih pilota. Kod Saratova su čak uz sovjetsku pomoć razvijani kemijski bojni otrovi. Izumitelj otrovnog plina Fritz Haber pomogao je pri utemeljenju Moskovskog instituta za kemijski rat. Njemački stručnjaci sudjelovali su u izgradnji tvornica streljiva u Lenjingradu, Permu i Sverdlovsku.


81

Mihail Nikolajevič Tuhačevski, Semjon Mihailovič Budjoni i Kliment Jefremovič Vorošilov, 1935.

H: Uistinu ste dobro obaviješteni. E: Sve kršenja Versajskog sporazuma. H: Da, i? Što smo trebali napraviti? Vojska od sto tisuća ljudi - Francuzi su pod oružjem imali 800 000 - bez vojne obaveze, bez glavnog stožera, bez tenkova, bez ratnog zrakoplovstva; takvo je stanje bilo neodrživo! E: Vi sami ste od 1928. i 1929. više puta putovali u Rusiju, sudjelovali u vojnim vježbama i pregovarali s vodstvom Crvene armije. H: Službeno. E: O

čemu?

H: Ne znam više, a i da znam, ne bih vam rekao. E: U svakom slučaju, vaš se odnos s generalom Tuhačevskim opisuje kao izrazito srdačan.

H: Drugarski. Bio je u 3. gardijskoj pukovniji, samo s druge strane. U Berlinu smo uvijek razgovarali na njemačkom. E: A maršal Vorošilov?

82


H: U to vrijeme još nije bio maršal, nego komesar za narodnu obranu. Iskren tip, bar onda. Do '33. za svaki bi mi Božić poslao u BendlerstraBe dvije velike limenke kavijara. E: Navodno je i Georgij Zukov, koji je kasnije osvojio Berlin, učio kod vas u vrijeme kad ste bili načelnik vojnog ureda, dakle 1929. ili 1930. H: Ne mogu se sjetiti tog mladića. E: Godine 1941, na početku rata, bio je načelnik glavnog stožera. H: Onda mu obuka kod nas sigurno nije naškodila. E: U proljeće '31. navodno ste pred časnicima zapovjedništva Grupe II u Kasselu rekli: "Njemačka vanjska politika traži oslanjanje na Rusiju sve dok Zapad nije spreman priznati kakvu-takvu ravnopravnost': H: Kako vi zapravo možete znati što sam govorio na takvim povjerljivim sastancima? E: Postoje dokumenti o tome. Birokracija ne gubi ništa. H: No dobro. Ali tome sam dodao: "Odnos s Moskvom je pakt s vragom. No nemamo izbora. Strah nije nikakav svjetonazor:' E: To su načelo prihvatila i vaša djeca. H: U tome me nisu razočarala.

Postumni razgovor s Wernerom Scholemom E: Gospodine Scholem, došao sam k vama jer se vaše ime još uvijek spominje u Njemačkoj.

S: To je sigurno neka zabuna. Vjerojatno mislite na mog brata Gershoma. On je bio pametniji od mene i pravovremeno je emigrirao. Pretpostavljam da je u Palestini daleko dogurao. E: Velik znanstvenik. O njemu ima mnogo anegdota. S: Jeste li zbog toga ovdje? E: Nikako. Radi se o vašoj priči. S: Tim gore. E: Kako ste zapravo došli do KPD-a? Vaš otac bio je imućan poduzetnik naglašeno njemačkih nazora. S: Upravo zato. E: Dakle vrlo ste se rano sukobili sa svojim roditeljskim domom? S: Doista se može tako reći. Kad sam se počeo zanimati za cio nizam, otac me je prognao u Hannover. Nije htio ni čuti za svoje židovstvo.


83

E: U školi, Institutu cehovskih majstora, jedan od vaših kolega u razredu zvao se Ernst Jiinger. On kaže da je vašem međusobnom odnosu bila svojstvena ironična naklonost. S: S njim već onda nisam imao mnogo toga zajedničkog. Potom sam se u osamnaestoj priključio SPD-u. To je svojedobno bila potpuno bezazlena udruga, ali za mog je oca to bila poslovična crvena krpa. Do konačnog razdora došlo je kad sam se vjenčao sa svojom djevojkom Emmy a da ga nisam pitao. Ona je naime bila iz proleterskog miljea i imala je izvanbračno dijete. U njegovim očima to su bila dva neoprostiva grijeha. I tako dalje. E: Je li točno da ste već 1917. izvedeni pred sud zbog izdaje zemlje? S: Tričarija. Nakon rascjepa SPD-a odlučio sam se za ljevicu, pa sam s drugovima u uniformi otišao na demonstracije protiv rata. Nekoliko mjeseci zatvora, to je bilo sve. Nije vrijedno spomena. E: A onda ste 1918. postali, ako smijem tako reći, profesionalni revolucionar. Jedan od utemeljitelja KPD-a, urednik glasila Rote Fahne, za vama je izdana potjernica zbog sudjelovanja u ožujskom ustanku u Thiiringenu 1921, nekoliko mjeseci u zatvoru, 1924. izabran u Reichstag, uz Ruth Fischer i Arkadija Maslova član politbiroa itd. S: Da, da, da. Čitava litanija. Dosađujete mi. E: Vašem bratu Gershomu, koji se priklonio cionistima, to se uopće nije sviđalo. I Walter Benjamin reagirao je na vaše političko djelovanje s jakim neodobravanjem, iako je u ono vrijeme i sam simpatizirao komunizam. S: Je li? E: Govorio je o jezivom dojmu što su ga u njemu izazivali zapisnici iz Reichstaga koji bi mu povremeno došli u ruke. "Nijemci su': napisao je, "sada pred svojom zemljom i pred inozemstvom sretno ustupili govornicu talogu svog naroda. S jedne strane soldateska, a nasuprot njoj derani poput 'zastupnika Scholema, kojega poznajem. Čovjek već mora biti velik kabalist da se očisti od bratskog srodstva s tim subjektom:' S: Benjamin je bio oštrouman, ali pravi knjiški moljac. A što se tiče mog brata Gershoma, već smo se kao sedamnaestogodišnjaci svađali do iznemoglosti oko političkih pitanja. Po svoj prilici sam i ja njega koji put izvrijeđao. Između nas je to bilo uobičajeno. No kad je bilo važno, uvijek smo se zauzeli jedan za drugoga. Vi to vjerojatno ne razumijete. E: Kako da ne. I ja imam braću, gospodine Scholem. No vratimo se vašoj politič koj karijeri. Kad je Staljin konačno nametnuo svoj kurs, prešli ste u ultraljevičar sku opoziciju. Kao i Ruth Fischer i Arkadija Maslova nemilosrdno su vas klevetali, a 1926. isključeni ste iz Partije.

84


Werner Scholem, oko 1930.

s: Prestanite! E: No vi niste prestali. Nije li, dok su nacisti slavili svoje prve uspjehe, bilo određe nih pokušaja ponovnog približavanja KPD-u? S: Naravno da jest. U ono smo vrijeme svi upali u žrvanj. Karl Korsch ... Znate li uopće tko je to? E: Učitelj lijeve opozicije. S: Da. On nam je to savjetovao, uz objašnjenje: "Ako vas budu htjeli primiti, vratite se u Partiju; bez organizacije ne ide': Ruth Fischer i Arkadij Maslov poslušali su ga i zatražili da ih prime. E: Nisu mogli zamisliti život izvan Partije. S: Ja jesam.

85


E: Godine 1929. napisali ste svom bratu Gershomu: vina barbarizma':

"Doći će

revolucija ... ili vlada-

s: Prilično sam brzo uvidio da će ostati na tom "ili': Stoga sam se pripremao za emigraciju. E: Tada je već bilo prekasno. S: Uhićen sam prvog dana nakon što je zapaljen Reichstag. Poslije nekoliko tjedana protiv mene je pokrenut proces zbog veleizdaje. E: Dokumenti sa suđenja su sačuvani. Možda vas zanima što u njima piše. S: Po svoj prilici čiste laži. E: Vi i vaša supruga Emmy optuženi ste zbog "neprestanog pripremanja veleizdajničkog pokušaja da se silom promijeni ustav njemačkog Reicha, pri čemu je takav čin bio usmjeren na onesposobljivanje Reichswehra i policije u iivršavanju njihove dužnosti da štite njemački Reich i njegove pokrajine od napada iznutra ili . " Izvana. S: Krasne izmišljotine! E: Dokazi su bili prilično oskudni. Svjedoke ste navodno sretali u "komunističkom lokalu za kontakt" lijepog imena Prijava pregača. Ondje je vijećala ćelija Hanse, koja je navodno htjela potkopati Reichswehr. S: U krčmi. Ćelija Hanse nije daleko dogurala. Da sam zbog toga uhićen? Pa to je bila samo izlika! E: U svakom slučaju, pokupili su vas već u noći požara u Reichstagu, ali onda su vas opet pustili. S: Da. Nacisti su bili kao opijeni svojom pobjedom. Parade i pogromi, kaos i samovolja, strah i rutina, neopisiva zbrka. Tako se dogodilo da je Gestapo zalupao na vrata našeg stana u KlopstochstraBe tek 23. travnja. Vjerojatno su mislili da sam odavno pobjegao u inozemstvo i došli su uhititi moju suprugu. Htjeli su je uvjeriti da sam bio upleten u paljenje Reichstaga. Tvrdili su da će nju i djecu ostaviti na miru ako bude surađivala s Gestapom. E: Vi ste bili u spavaćoj sobi i izašli ste kako biste zaštitili suprugu. S: Odveli su nas oboje. Nju su pustili u studenome, a ja sam ostao zatvoren u Moabitu. Na svu sreću, Emmy je s djecom uspjela pobjeći preko Praga u London, inače uz pomoć i pratnju vođe jednog odreda SA-a kojeg je poznavala. Onomad je bilo i takvih stvari. Čini se da joj je taj gospodin Hackebeil u Londonu jako mnogo pomogao. E: Emmy je pokušala sve ne bi li vas oslobodila optužbe. Ovdje imam kopije pisama koja je iz Londona pisala istražnom sucu. U njima prije svega govori o vašem odnosu s Marie Luise von Hammerstein, koja je radila za M-aparat KPD-a. Jeste li znali

86


da su zbog toga i vas sumnjičili za špijunažu za Kominternu? Čula se čak i pretpostavka da ste vi na to nagovorili svoju djevojku Marie Luise. S: Kakve su to besmislice? Vi to mene provocirate? E: Naprotiv. Pokušavam razjasniti cijelu priču, koliko je to moguće. Želite li čuti što je vaša supruga napisala? S: Ako baš moram. E: "Nakon što sam puštena na slobodu, morala sam utvrditi zbog čega sam bila zatvorena i zbog čega je zatvoren moj suprug: jer protiv nas nije bilo ničega osim iskaza Marie Luise, kćeri generala Reichswehra baruna Von Hammerstein-Equorda, u kojem stoji da je ona preko moga supruga i mene htjela stupiti u kontakt s Komunističkom partijom. Kako nam, vjerojatno da bi zaštitili generala i njegovu kćer, nisu htjeli reći za taj iskaz, ali su nas ipak htjeli zadržati u zatvoru, nađeni su potrebni 'svjedoci'. U vezi sa samim predmetom Hammerstein priopćujem da tu nema ni najmanjeg povoda za pokretanje postupka protiv moga supruga i mene. Ja u svojim iskazima nikad nisam spomenula kćer baruna Von Hammersteina kako joj ne bih priredila nikakve neugodnosti. No sada Vas, nakon što sam doznala da je bila članica ćelije Hanse, molim da je saslušate kao svjedokinju. Nadopune radi priopćujem i ovo: Godine 1927/1928. moj je suprug kao student prava upoznao gospođicu Marie Luise von Hammerstein, koja je u to vrijeme također studirala pravo u Berlinu. Tako sam je i ja upoznala. Već onda je često odlazila na okupljanja komunista. To ju je dakle zanimalo puno prije nego što je upoznala nas. U jednom trenutku 1928. izrazila je želju da postane članica KPD-a. Ja sam je odvraćala, ali ona nije odustajala od svoje namjere. Osobni kontakt između gospođice Von Hammerstein i moga supruga i mene potpuno je prekinut u srpnju/kolovozu 1931:' S: Sve je točno. Dobro napisano! E: "Otad oboje nismo više ništa imali s njom. U to vrijeme moj je suprug već odavno bio isključen iz KPD-a, a moje članstvo svodilo se na plaćanje članarine. Suprug i ja bili smo jako iznenađeni, i to vrlo neugodno, kad je došlo do poznatog objelodanjivanja dokumenata generala Von Hammersteina. Kad bi se pokrenuo istinski otvoren postupak zbog te krađe dokumenata, smjesta bi se pokazalo da mi nemamo ništa s tim:' S: To je bio jedini ispravan način obrane. Samo što, nažalost, od toga nije bilo nikakve koristi. E: Unatoč svemu nikad nije došlo do takvog sudskog postupka. Razumijete li zbog čega? Takva špijunska afera nacistima bi došla kao naručena.

87


s: Ma to je sasvim jednostavno. Iz političkih razloga htjelo se zaštititi generala Von Hammersteina. On je, doduše, izgubio dobar dio potpore u Reichswehru, ali još je bilo dovoljno utjecajnih visokih časnika koji su ga podržavali. Hitler si u tom trenutku nije mogao dopustiti sukob s nositeljima najviših činova. Prvotno su me nacisti poslali u koncentracijski logor kao taoca kako bi mogli ucijeniti generala u slučaju da se usudi dići glas. Kasnije takva obrazloženja više nisu bila potrebna. Što se tiče cijele priče o ćeliji Hanse, sud me je morao osloboditi zbog nedostatka dokaza, ali ubrzo mi je postalo jasno da me nikad više neće pustiti. Nakon 1938. još sam imao priliku emigrirati u Šangaj, ali moja molba za puštanje na slobodu odbijena je bez obrazloženja. Vjerojatno znate kako su stvari dalje tekle. E: Ne smijete misliti da ste zaboravljeni, gospodine Scholem. Potomstvo jako dobro zna što ste pretrpjeli od nacista sve do posljednjeg dana uBuchenwaldu, 17. srpnja 1940. U dokumentima je zabilježeno i ime stražara SS-ovca koji vas je ustrijelio. S: To me čudi. No razumjet ćete da je moje zadovoljstvo ograničeno. Inače, ako vas već zanima moja biografija, onda znate da sam puno prije 1933, kao izvanpartijski komunist, prekinuo sve kontakte s aparatom vjernome Moskvi. I u koncentracijskom su me logoru staljinistički logoraši nadglednici progonili kao "neprijatelja Partije i otpadnika': E: Možda će vam biti drago čuti da je vaša djevojka Marie Luise preživjela. S: Pravovremeno sam je upozorio. No, svojeglava kakva je bila, nije se dala odvratiti od svoje vjere u Partiju. Ne znam što joj je Gestapo svojedobno prišio. Možda je, ako ćemo to tako nazvati, bila žrtva zabune, naime možda su je pobrkali s njezinom sestrom. Tko je stvarno bio žrtva, valjda vam ne trebam govoriti.

Rođeni Slučaj

obavještajac

je mlađe sestre Helge jasniji jer je dokazano da je njezin momak Leo Roth za razliku od Scholema, za kojeg postoje dobri razlozi da se u to posumnja - najkasnije od 1930. bio agent ilegalnog M-aparata KPD-a. U biti je to bila obavještajna i špijunska služba koja je imala ove zadaće: provjeravanje članova Partije i nadziranje funkcionara, promatranje SPD-a i NSDAP-a, pokušaji podrivanja Reichswehra i policije, potom krivotvorenje putovnica, pribavljanje oružja i ilegalnog smještaja. Roth je prije svega bio odgovoran za takozvane "kontakte na vrhu", tj. za doušnike iz visokih političkih, vojnih i gospodarskih krugova, diplomatske službe i tiska. S druge strane prosljeđivao je materijal novinarima poput Margret Boveri i inozemnim listovima, ako se partijskom vodstvu to činilo politički oportunim. Od svibnja do listopada 1931. pohađao je tečaj na vojnoj školi Komunističke interna-

88


cionale U Moskvi, U kojoj se školovao kadar za sukobe poput građanskog rata. Nije, dakako, manjkalo ni neizbježne indoktrinacije. Apsolvente su gnjavili dijalektič kim i historijskim materijalizmom te službenom poviješću Partije. Nakon povratka u Njemačku Roth je živio u ilegali. Godine 1933. napredovao je do položaja jednog od najvažnijih funkcionara u tajnom aparatu. Služio se dugim nizom konspirativnih pseudonima: Viktor, Ernst Hess, Rudi, Stefan, Berndt, Friedrich Kotzner, Albert. Informacije koje je pribavljao išle su u centralu u Moskvi preko sovjetskog veleposlanstva u Berlinu ili preko posebne pokretne radioveze Kominterne koja je bila instalirana na jednom brodiću. Od 1932. s njim je surađivao Herbert Wehner, tada tehnički sekretar politbiroa. U svojim je Zabilješkama iz 1946. Rotha opisao kao jednog od najsposobnijih organizatora kojeg je ikad upoznao: "Stvarao je i održavao jako mnogo kontakata; prema mojem iskustvu, više nego itko drugi prije ili poslije njega. Kippenbergerov aparat angažirao ga je u vrijeme kad mu je - njemu, koji je u berlinskom Omladinskom savezu pripadao krajnjoj 'ljevici' - prijetilo isključenje iz organizacije. U taj rad, kojem se posvetio, uložio je sav svoj mladenački elan, svoj golem poriv za revolucionarnim djelovanjem i svoju izvanrednu sposobnost shvaćanja političkih nijansi. Očito je imao ambiciju da dokaže kako on, kojega su htjeli isključiti zbog političkih gledišta, može postići više od vodećih 'političara, čije je slabe strane u svom novom radu imao prilike vidjeti bolje nego drugi. Za sebe je izabrao alternativu parazitskoj ulozi tih pokvarenih razmetljivaca, naime ulogu čovjeka koji se nikad javno ne spominje, ali koji na osnovi kontakata što ih organizira i održava stječe ugodan osjećaj da je on taj kOji 'stvarno' može sve. Viktor je htio služiti Partiji i očito je mislio da to najbolje čini na taj način. Nije vjerovao u sposobnost 'političara' koji su stajali u prvom planu. Sve u svemu, što se tiče nazora o službenOj Partiji u najdubljoj je nutrini bio potpuno razočaran čovjek koji je na sve strane vidio prljavštinu i nije vidio drugog izlaza doli da se vrhunskim postignućima u svom specijalnom području izdigne iz tužne stvarnosti. No s kakvom perspektivom? Vjerovao je da će se u njegovom 'aparatu' iskristalizirati elita revolucionara koja će u pogodnoj situaciji djelovati kao jezgra svojevrsne vojne organizacije ili, točnije rečeno, kao 'prava partija'. Nije htio odustati od te razvojne mogućnosti o kojoj je imao živu predodžbu; stoga je odbijao opetovane pokušaje da ga prebace u službu specijalnih ruskih aparata. O tim je aparatima vjerojatno znao više nego drugi; užasavao se života potpuno otkorijenjenog agenta. Kad sam otišao od Viktora, imao sam dojam da se opraštam s čovjekom koji se za sebe više ničemu ne nada i ništa ne očekuje. Od kraja 1932. nekoliko smo se go-


89

dina često nalazili i mnogo smo surađivali. Naši su nazori bili oštro suprotstavljeni, a s njegovim temeljnim stavom nisam imao gotovo ništa zajedničko. No upoznao sam ga kao valjanu osobu i kao iskrenog, susretljivog druga, kOji se povrh toga isticao velikom osobnom hrabrošću. Znao sam da su on i njegova žena (kći generala Von Hammerstein-Equorda, koju sam također upoznao i koja nam je u Berlinu povremeno i pouzdano pomagala), koja je u Njemačkoj studirala, morali jako patiti zbog neizvjesnosti kojoj je išao u susret:' I Luise Kraushaar, žena koja je kasnije u Moskvi za Kominternu dešifrirala radio obavijesti, u svom je berlinskom razdoblju upoznala Lea Rotha. U njezinim neobjavljenim sjećanjima pojavljuje se jedno slavno ime koje je u kontekstu konspiracije prilično neočekivano. "Prvi ilegalni ured, u kojem sam radila od proljeća 1931. otprilike do sredine 1933, nalazio se u Berlin-Friedenauu, u tihoj, mirnoj ulici koju je bilo lako previdjeti i gdje bi nam upao u oči svaki promatrač kOji bi se tuda motao. Radila sam u jednoj od soba prilično velikog stana u kojem je sa svojom sestrom stanovala tajnica Alberta Einsteina. Obje su svaki dan išle na posao, pa sam ondje uglavnom bila sama. Mislim da su bile svjesne ilegalnosti mog rada, ali, dakako, nisu bile upućene u njegovu bit i njegov sadržaj. Taj mirni stan vjerojatno je otkrio i dogovorio Leo Roth. Sigurno je i on imao ključ, jer je katkad bio ondje bez mene. Nakon jednog takvog posjeta na svom sam stolu pokraj pisaćeg stroja našla prekrasnu, veliku jabuku. A uz nju i nekoliko riječi: 'Bon appetit, Viktor'. Mislim da su 1931. Leu Rothu bile oko 23 godine. Unatoč tome što je obavljao vrlo ozbiljne zadaće, uvijek je bio vedar, optimističan, vrlo dopadljiva osoba. Njegova djevojka bila je kći generala Hammerstein-Equorda, zgodna cura dugih plavih uvojaka, kojoj je onda bilo nekih 20 godina. Kako nam je donosila zanimljive zabilješke o razgovorima s gostima u stanu njezinih roditelja, s vremena na vrijeme sama bih se našla s njom. Njih mi je dvoje uvijek bilo drago sresti:' Kippenbergerovoj supruzi Lore par se manje svidio. O Helgi kaže: "Bila je neugledna, blijeda, slabunjava djevojka, na kojoj se nije Vidjelo 'visoko' podrijetlo. Nakon 'afere Rohm' upitala sam je, kad sam je srela u Nizozemskoj, ne boji li se za svog oca. Odgovorila mi je da je prema njemu potpuno ravnodušna:' Leo Roth "bio je zgodan, dobro građen, tamnih očiju, tamne kose': ali nije joj se sviđalo što se otmjeno odijevao i što se, iako je bio Židov, u Njemačkoj kretao prilično nesmetano i slobodno. Smatrala ga je sposobnim i snalažljivim, ali i umišljenim. Ni ostali drugovi s kOjima je imao posla u tajnom M-aparatu nisu donijeli mnogo povoljniji sud o njemu. Njegova je glavna zadaća bila da kao specijalist za takozvane kontakte na vrhu prikuplja informacije o NSDAP-u, Reichswehru, gra-

90


đanskim

strankama i gospodarstvu. U te su se kontakte, kaže Franz Feuchtwanger u svojim sjećanjima, "ubrajale, primjerice, legendarne kćeri generala Von Hammersteina. Alex [Kippenbergerl prema njemu se odnosio s familijarnim, katkad i pomalo podrugljivim podcjenjivanjemj a Stefan [Leo Roth], gorljivo odan svom šefu, u ophođenju sa svojim kolegama pribjegavao je koliko arogantnom toliko i zagonetnom mudrovanju:' S jedne strane smatrali su ga "rođenim obavještajcem", s druge pak samovoljnim i podmuklim. "Sklon komandiranju'; "foli rant'; "priče o sumnjivom baratanju novcem', "štreber", "pomalo kicoš", "tip političkog hohštaplera" i "politički nepouzdan" - tako su govorili drugovi; da se ponašao vrlo bezobrazno, da je volio lagodan život, da se oblačio samo po mjeri i nosio skupe šešire, da je uvijek putovao s vrlo elegantnom i skupom prtljagom i da je više puta išao na poduži odmor. Osim toga navodno je tvrdio da tečno govori arapski, da jako dobro zna baratati stroj nicom itd., itd. Činjenicu da se - što mu je bila dužnost - kretao u "apsolutno buržoaskim krugovima" ubrzo su iskoristili protiv njega. Sve je to zapisano u kadrovskim dokumentima, koji su se u tom miljeu uvijek vodili vrlo savjesno, i u ilegali i u egzilu, ne na posljednjemu mjestu zbog toga što su uvijek mogli poslužiti kao materijal za ucjenjivanje ili terećenje. Dakako, svaki se takav sud treba uzeti s najvećim oprezom jer je, po svoj prilici, bar djelomično donijet pod pritiskom; neki su davali takve izjave o svojim suborcima pred istražnom komisijom ili prilikom saslušanja ne bi li spasili vlastitu kožu.

Dvije vrlo različite svadbe Stan u Bendlerblocku djeci je Hammersteinovih mnogo značio i rastanak s njim teško im je pao. U ožujku 1933. obitelj je ondje priredila još jedno raskošno slavlje - mjesec dana nakon Hitlerovog preotimanja vlasti. Pet dana prije gorio je Reichstag, a sada se odjednom činilo kako se Marie Luise okanila svojih političkih pustolovina. Naime tada se, točno pet dana nakon uhićenja njezinog bivšeg ljubavnika Wernera Scholema, udala za Mogensa von Harboua, sina starog Hammersteinovog suborca iz glavnog stožera u Prvom svjetskom ratu. Njegov otac Bodo von Harbou bio je jedan od onih "triju bojnika" koji su u prvim danima Vajmarske Republike bili vrlo utjecajni. No vojsku je napustio već 1919. Prešao je u industriju i postao uspješan, vrlo imućan upravitelj. S te svadbe u BendlerstraBe 14 postoji fotografija koja zaslužuje pozornost. Prizor je usporediv sa slikom iz 1907, kad se Kurt von Hammerstein vjenčao s


91

Mariom von Lii.ttwitz. Kao i tom prilikom dame su se pojavile u svijetlim haljinama, a gospoda u frakovima ili gala uniformama. Osim vojnog biskupa s njegovom raskošnom kopčom za prikapčanje odličja nije bilo gotovo nijednoga gosta bez plemićke titule: jedanaest osoba iz klana Hammersteinovih, četiri iz klana Lii.ttwitzovih i osam iz mladoženjine porodice. Među uzvanicima je, kao i onomad prije Prvog svjetskog rata, i Kurt von Schleicher, nekadašnji državni kancelar inevjestin krsni kum. Sada je, u pratnji svoje supruge Elisabeth, najugledniji gost. No sličnost s fotografijom iz vilimovskog vremena varljiva je. Prizor odiše melankolijom, kao da prisutni slute da je svijet iz kojeg su došli na pragu propasti. Samo Harbou, koji, iako je već završio studij prava, doista izgleda poput dječaka, čini se da se zabavlja, dok Marie Luise, nevjesta, djeluje ozbiljno i pribrano, da ne kažemo mrko. Njezina majka hrabro se smiješi, otac je namjestio stoički izraz i tješi se cigarom. Mlađa braća Franz i Kunrat se dosađuju, a Helga, koja je odavno u ilegali, gleda u pod kao da želi izbjeći da je prepoznaju. Već prve noći nakon požara u Reichstagu našla je sigurno skrovište Klausu Gysiu, kasnije ministru kulture DDR-a, kako bi ga spasila od uhićenja. Konspirativno ponašanje već joj je postalo navika. Inače, svadbenom trpezom dominirao je izdubljen ledeni blok s kavijarom neobična ekstravagancija za koju je vjerojatno bio zaslužan sovjetski narodni komesar Vorošilov - postavljen na sredinu istog onog stola za kojim se kratko prije toga Hitler predstavio generalima i obznanio im svoje ratne planove. Brak koji je tom prilikom sklopljen nije bio pod sretnom zvijezdom. Premda je Marie Luise ubrzo zatrudnjela, trajao je samo dvije godine. Harbou se nije ni najmanje zanimao za komunizam, dok Marie Luise, premda je izašla iz Partije, nije mogla poreći svoje simpatije. U proljeće 1934. Gestapo im je pretresao kuću. Nekoliko su dana saslušavali Marie Luise, pri čemu je na dnevni red došao i sudski postupak koji je 1930. obustavljen nakon generalove intervencije. Hitlerov zloglasni govor iz veljače 1933. zasigurno nije bio najmanje važan povod saslušavanju. Pitali su je da li je s nekim razgovarala o tome. Uspjela ih je uvjeriti da nije, pa su je ostavili na miru. Nitko u obitelji ne smatra da je sve to bilo razlog za "groznu rastavu". Razlozi za to bili su isključivo privatne naravi. Nakon razvoda prvo unuče Hammersteinovih ostalo je kod Harbouovih, u čijoj se porodičnoj povijesti kasnije dogodio tužan zaokret: 1943. otac Bodo počinio je samoubojstvo, a dvije godine poslije jednako je postupio njegov sin Mogens. Nakon što se rastala s Harbouom, Marie Luise se 1937. drugi put udala, ovaj put za stanovitoga gospodina Von Mii.nchhausena, koji je posjedovao Herrengosserstedt, imanje u blizini Weimara, i s kojim je, u skladu s porodičnom tradicijom, imala još troje djece. Tih se godina nije politički iZjašnjavala.

92


Poput svoje starije sestre Marie Luise i Maria Therese je po slomu Vajmarske Republike krenula novim putovima. Već u gimnaziji u Niirnberger StraBe upoznala je mnogo židovskih školskih drugova. Godine 1933. zaljubila se u mladog studenta medicine Wernera Noblea, zvanog "Naphta", sina jednog rabina; zatrudnjela je, ali nije htjela iznijeti trudnoću; Njemačka, rekla je, u ovo vrijeme nije mjesto na kojem bi trebalo roditi dijete. Njezin je dragi ubrzo potom morao pobjeći u Prag, gdje se još jedanput našla s njim, ali pod tim okolnostima brak nije dolazio u obzir. Naphta je potom preko Strasbourga emigrirao u SAD. Ponovo su se vidjeli poslije rata. U listopadu 1933. Maria Therese se na svome motociklu odvezla na zabavu koja se održavala u kući mladog publicista i poznavatelja Rusije Klausa Mehnerta na Miiggelseeu. Ondje je upoznala Joachima Paaschea, studenta prava, kojeg se dojmila njezina "izvorna amazonska snaga". "Ne bih htio postati emocionalno ovisan o njoj", navodno je rekao. "Ona je posebna i vjerojatno bi me duboko povrijedilo kad bih je izgubio. Stoga je bolje uopće se ne vezati za nju:' Ubrzo potom došlo je do epizode koja je i mnogo kasnije imala značajne posljedice. U siječnju 1934. Ferdinand von Bredow, nekadašnji načelnik službe sigurnosti Reichswehra, ponudio je Marii Therese mjesto tajnice generala Kiihlentala, vojnog atašea pri njemačkom veleposlanstvu u Parizu, i ona je otputovala onamo. "No kad sam se sljedećeg jutra probudila u hotelu, došao je poziv iz Berlina s nalogom da se smjesta vratim. Bio je uveden nov propis prema kojem su svi kandidati za namještenje u inozemstvu najprije morali proći provjeru Gestapa. Kad sam stigla na kolodvor Anhalter, ondje su me čekali majka i Joachim Paasche, koji me je već u taksiju zaprosio. Sutradan sam pozvana u jedan ured u ministarstvu obrane, u istoj zgradi u kojoj smo stanovali. [Radilo se o odjelu službe sigurnosti u Bendlerblocku.l Prvi sam put u životu ondje bila izložena atmosferi čiste mržnje:' Premda mu je samo jedan djed bio Židov, Joachim Paasche je na temelju arijevskih zakona izbačen sa studija prava. Osjećao se ugroženim i jako se brinuo zbog Marie Therese. Tek je kasnije rekao: "Ništa bolje nije mi se moglo dogoditi"; jer njegova prava strast bila je japanska kultura; upisao se na Istočnoazijski institut, naučio jezik i udubio se u budizam. Joachim i Maria Therese odlučili su se vjenčati. Ironično je da je oboje tom odlukom htjelo zaštititi onog drugog od opasnosti kojima su bili izloženi. U matičnom je uredu Maria Therese odbila propisani Hitlerov pozdrav, a Paasche, koji je smatrao da ne može preuzeti rizik povezan s takvom gestom, preko volje ga je napravio. Na proslavi vjenčanja, koja je u ožujku 1934, dakle nakon Hammersteinovog otpusta iz službe, održana "u najužem krugu': sve je bilo vrlo skromno. Pri-


93

ređena je u stanu jednog ruskog emigranta u KeithstraBe. Kako se ne bi privukla nikakva pozornost, s proslave su izostali ne samo nevjestin otac nego i njezina braća i sestre. Jedan od vjenčanih kumova bio je Klaus Mehnert. Nevjestina majka pobrinula se za jelo: ovaj put nije bilo kavijara, nego "vjedro pastrva u želatini': što je, prema mladoženjinom sudu, bio dobar znak. Na pitanje što želi za vjenčani poklon Maria Therese je odgovorila: "Velik putni kovčeg': Pravnik Carl Schmitt, koji ju je poznavao zahvaljujući tome što je bio u prijateljskim odnosima s uskim krugom oko Schleichera, savjetovao joj je da ne ulazi u taj brak. Naime Paascheov je otac Hans bio polužidovski mornarički časnik koji je u Prvom svjetskom ratu postao pacifist, vegetarijanac i feminist. U svibnju 1920. šezdeseteročlana banda (dobrovoljački odred) opkolila je njegovo imanje Waldfrieden u Neumarku i ubila ga dok se kupao u jezeru. Njegov su leš unijeli u kuću, a Joachim i njegova braća i sestra čuli su ih kako pjevaju: "Svastika na kacigi, crno-bijelo-crvena traka / zovu nas Ehrhardtova brigada". (Ubojice nikad nisu pozvane na odgovornost.) Maria Therese, dakako, nije poslušala Schmittov savjet. Uvijek je duboko poštovala svog svekra. Preko svoje školske prijateljice Vere Lewin Maria Therese je davno prije udaje upoznala neke ljude iz Palestine koji su se posvetili tome da mlade Židove pridobivaju za cionizam i da ih pripremaju za težak fizički rad. "To mi je dalo ideju da prekinem studij i radim kao šegrt kod jednog vrtlara. Potom sam određeno vrijeme radila u jednom institutu za proučavanje namirnica. Pa sam sjedila s mikroskopom na polju cvjetače i brojila kromosome:' Njezinom ocu to se nije svidjelo; usrdno joj je savjetovao da se "ne poseljačuje". "Ne mogu objasniti': kaže njezin sin Gottfried, "zašto su majku i njezinu sestru Helgu tako privlačili Židovi. Vjerojatno je djevojke fasciniralo alternativno, visokointelektualno društvo koje su u njih nalazile. Njihovi prijatelji i profesori uglavnom su bili Židovi. Aristokratsko samopouzdanje Von Hammersteinovih ponukalo je djevojke da nikad ne streme za tim da se dobro udajU:' Njihov je otac od 1933. iskorištavao svoj položaj kako bi štitio ugrožene od Gestapa. Gottfried Paasche kaže da je Hammerstein nabavljao izvješća tajne službe ne bi li otkrio kome prijeti uhićenje. Svoju je djecu angažirao kao glasnike da upozoravaju one koji su bili u opasnosti. "Za doručkom je imao naviku da nabroji imena, a djeca, koja su dobro poznavala boemske i akademske krugove, znala su što im je činiti:' Maria Therese nekolicinu je na svome motociklu odvezla u Prag. Jednom prilikom upozorila je slavnog arhitekta Brunu Tauta, kojeg su nacisti smatrali "kulturnim boljševikom': Iste noći napustio je Njemačku; najprije je otišao u Švicarsku, a kasnije je radio u Japanu i u Turskoj.

94


Mladi bračni par odlučio se za emigraciju. Bio im je suđen pustolovan život u egzilu. Maria Therese nije više mnogo držala do komunističkih ideja svojih sestara. Zanimala se za cionizam i predložila je suprugu da emigriraju u Palestinu. U listopadu 1934. došli su u kibuc Givat Brenner, koji se nalazio između Tel Aviva i luč koga grada Ashdoda. Dolazak kćeri njemačkoga generala u cionističkom je miljeu izazvao priličnu senzaciju. Marii Therese sviđao se pionirski rad; vrlo bi rado bila ostala. No njezin suprug nije volio poljoprivredu; osim toga strahovao je od sukoba između Židova, Arapa i engleske mandatne vlasti. Kibuc je već tada imao stražarske kule radi zaštite od arapskih uljeza. Paascheovima su prijatelji savjetovali da otputuju kući; smatrali su da bi oboje bilo korisnije za njihovu stvar u Njemačkoj. To je, dakako, bila fatalno pogrešna procjena. Već nakon nekoliko mjeseci izbila je epidemija tifusa i par se vratio u Berlin. Marii Therese osobito je teško pao rastanak s prijateljicom Verom Lewin, koja je bila emigrirala u Jeruzalem; ponovo su se srele tek 1971. Ubrzo potom Gestapo je Mariu Therese, koja je bila trudna, podvrgao saslušavanju. "Nisam mogla razumjeti oprezne ljude u svojoj okolini koji su se uvijek pokušavali izvući sitnim varkama ne izlažući se ni najmanjem riziku': kaže ona. "Nisam htjela da moje dijete bude rođeno u nacističkOj Njemačkoj:' Krajem 1935. njih dvoje uteklo je u Japan. Kad se opraštala s ocem, mislila je da će se nakon dvije godine vratiti; no nikad ga više nije vidjela. Hammerstein je zetu dao posjetnicu s' adresom svog prijatelja Eugena Otta, či ja je politička karijera naglo prekinuta nakon što je Hitler preoteo vlast. Njih dvojica poznavala su se iz vremena kad su bili u glavnom stožeru za Prvog svjetskog rata. Ott je još 1932, kao Schleicherov blizak suradnik, razrađivao planove za državni udar, koji nikad nisu ostvareni. "Tog Otta sam spasio", rekao je Hammerstein, "i sredio da ga pošalju jako daleko, naime u Tokio, kao vojnog atašea:' Ondje je umirovljeni general-bojnik, ponajviše nakon što je 1938. imenovan veleposlanikom, držao svoju zaštitničku ruku nad Paascheovima. To je bilo itekako potrebno jer Japan je, na koncu konca, bio saveznik nacionalsocijalističke Njemač ke. "Da je to bilo moguće, nakon dvije godine otišli bismo iz zemlje. Imali smo osjećaj da nikad nećemo razumjeti Japance, a ni oni nas': piše Maria Therese. Japanci su bili jako nepovjerljivi prema svim strancima, a njemačka kolonija, koja je velikom većinom podržavala Hitlera, nije htjela imati nikakve veze s Paascheovima. Obitelj je živjela u teškom siromaštvu. Maria Therese morala se brinuti za četvero djece. "Morala sam prati, kuhati i čistiti kao ropkinja:' Iako je cijenila mnogo stvari u japanskoj kulturi, najradije bi bila otišla iz zemlje. "Samo zbog svoje djece najradije bih otišla u Ameriku. Godinama su trpjela bijedu i oskudicu, i htjela bih im ponuditi drukČiji život:' To, dakako, prije kraja rata nije dolazilo u obzir.


95

Eugen Ott, 1934.

Što se tiče Eugena Otta, koji je 1938. postao veleposlanik, Ruth von Mayenburg, koju je upoznao kod Hammersteinovih, kaže da je protiv svoje volje bio doušnik dr. Richarda Sorgea. Taj vrhunski špijun radio je, kao i Ruth von Mayenburg, za Četvrtu upravu pri glavnom stožeru Crvene armije. Vrstan šarmer i iskusan obavještajac navodno je brzo postao intimus njemačkog veleposlanika; obitelj ga je zvala jednostavno "stric Richard" i imao je pristup svim prostorijama veleposlanstva i rezidencije. Čak se upustio u ljubavnu vezu s Ottovom suprugom Helmom. Poznato je kakvim je škakljivim informacijama opskrbljivao svoje moskovske nalogodavce, ne samo o naoružavanju Njemačke nego i o predstojećem napadu na Sovjetski Savez. Jednom prilikom, na proslavi rođendana u Ottovom stanu, bračni par Paasche sjediO je pokraj Sorgea, kOji je na oboje ostavio dubok dojam.

96


Maria Therese s Joan i Gottfriedom, 1940.

Ruth von Mayenburg nije jedina koja smatra da je Eugenu Ottu manjkalo nužnog opreza pri baratanju službenim tajnama. I u Berlinu su bili takvog mišljenja; 1942. je opozvan i do kraja je rata živio u Pekingu kao nejavna osoba. U svakom slučaju, Paascheovi su uz njegovu pomoć prebrodili ratne godine u Japanu. Iz zemlje su mogli otići tek 1948.

Pruski stil života Nakon otpusta iz službe Hammerstein se s obitelji preselio u Dahlem, u kuću (tada još okruženu žitnim poljima) na adresi BreisacherstraBe 19, na uglu s Hiininger StraBe, koju je dobio na korištenje od države. (Kuća je i danas ondje, a osamdese-

97


tih je godina u generalovu čast postavljena spomen-ploča.) Imanje u Steinhorstu kod Cellea, koje je pripadalo jednom rođaku, naime Wilhelmu von Hammerstein-Loxtenu, za njega i njegovo potomstvo već je dvadesetih godina postalo porodič no okupljalište. Odsad je služilo kao utočište od bezobzirnosti režima. Navikli su se na štedljiv stil života. Novca je uvijek nedostajalo. "U prošlom stoljeću': napisala je njegova kći Helga, "kad neki gransenjer nije više htio sudjelovati u dobru i zlu svijeta, povukao bi se na svoja imanja i ondje bi imao svoja sredstva za život. Tajo je bio gransenjer, ali bez novca. U ožujku 1933. morala sam razgovarati s njim o financiranju mog studija. 'Trenutačno ti mogu plaćati studij: rekao je, 'ali čim odem odavde, to više neće ići: Nakon njegovog otpusta iz službe, radila sam i sama podmirivala troškove. Njegova mirovina nije bila velika i morao se mnogo odricati. Imao je dovoljno ponuda da se aktivira u industriji, ali svugdje bi morao činiti političke ustupke, a to nije htio. Stoga je u neku ruku bio zatvoren u našoj kući sa svom grajom i metežom velike obitelji i Aminog [majčinog] genijalnog nereda. To mu je sigurno teško padalo, pa su, dakako, stalno izbijale svađe. Sjećam se jedne šetnje s njim - bile su mi možda dvadeset i dvije ili dvadeset i tri godine - na kojoj sam ga nagovarala da se pomiri s Arnom. Bio je luđački ogorčen i bojala sam se da ne postižem baš ništa. Shvatila sam da je bio u užasnoj situaciji, ali da se, općenito govoreći, s njom nosio širokogrudno i smireno. U to su mu vrijeme jedina mogućnost da se makne bili pozivi u lov. Nikakva druga putovanja nije si mogao dopustiti:' U kući Hammersteinovih sastajali su se ljudi iz pokreta otpora poput Ludwiga Becka i Carla Goerdelera. U neposrednoj blizini Martin je Niemoller do uhiće nja 1937, kad je na njegovo mjesto došao Helmut Gollwitzer, bio na čelu dalemske evangeličke zajednice; troje najmlađe djece - Ludwig, Franz i Hildur - krizmano je ondje. Bili su više ili manje upućeni u politička razmatranja; bilo im je jasno da ništa od onoga o čemu se razgovaralo u tajnosti nije smjelo procuriti van.

Masakr U godinu dana, od siječnja 1933. do proljeća 1934, SA - koji je izvorno bio privatna vojska NSDAP-a - narastao je na 400 000 članova. Ernst Rohm, načelnik njegovog stožera, nekadašnji satnik iz Bavarske i Hitlerov blizak prijatelj, tražio je "drugu revoluciju" i htio da brojčano mnogo slabiji Reichswehr proguta "smeđa bujica"; vrhovno je zapovjedništvo trebalo raspustiti i zamijeniti kadrom SA-a. Rohm je smatrao da je Hitler izdao njega i njegove ljude. U svojim Razgovorima s Hitlerom Hermann je Rauschning zabilježio njegova srdita razglabanja: "Adolf

98


je podao, sve nas izdaje. Druži se samo još s reakcionarima. Stari drugovi nisu mu dovoljno dobri, pa se okružuje tim istočnopruskim generalima. To su sad njegove osobe od povjerenja ... Adolf točno zna što ja želim. Dovoljno sam mu često o tome govorio. Nikakvu novu imitaciju carske vojske. Jesmo li mi revolucija ili nismo? Ako nismo, osuđeni smo na propast. Mora doći nešto novo ... Ja da vučem sa sobom tu rulju isluženih ratnika ... Ja sam Scharnhorsf nove vojske:' R6hm je organizirao velike defilee svojih postrojbi i naoružao ih teškim pješačkim oružjem. Napetosti između Reichswehra i SA-a su se zaoštrile; dolazilo je do napada na časnike. Ministar obrane upozorio je Hitlera da će vojska braniti svoj monopol na oružje; da, pusti li R6hmu na volju, mora računati s građanskim ratom. Hindenburg bi tada proglasio izvanredno stanje i predao izvršnu vlast Reichswehru. U tom slučaju Hitleru bi bila oduzeta vlast. Osim toga govorkalo se da R6hm kuje zavjeru s generalom Von Schleicherom, koji nikad nije prebolio gubitak svog položaja. U tome, dakako, nije bilo ni zrnca istine. Između 30. lipnja i 2. srpnja jedinice su SS-a po Hitlerovom nalogu smaknule R6hma i poubijale gotovo cijelo vodstvo SA-a. Točan broj žrtava ni danas nije poznat, ali u tri su dana navodno usmrćene najmanje dvije stotine ljudi. U inozemstvu je to izazvalo užasne reakcije. I mnogim je Nijemcima taj masakr otvorio oči, ali ne i voditelju ekspertne skupine Reicha dr. Carlu Schmittu; njegov članak u Deutschen Juristen-Zeitungu nosio je naslov "Fiihrer štiti pravo". Napisao je: "Fiihrerovo je djelo zapravo bilo čisto pravosuđe. Ono ne podliježe pravdi, nego je samo bHo najviša pravda:'

Potpuno drukčije razračunanje No Hitler i Himmler iskoristili su takozvani R6hmov puč i za to da izravnaju neke stare račune. Jednoj interventnoj postrojbi SS-a naložili su da 30. lipnja ustrijeli posljednjeg kancelara Vajmarske Republike Kurta von Schleichera i njegovu suprugu Elisabeth; sutradan je nastradao i general-bojnik Ferdinand von Bredow, Schleicherov zamjenik i šef službe sigurnosti, kojeg su u Lichterfeldeu ubili članovi Tjelesnog zdruga Adolfa Hitlera. Papen je pošteđen samo zahvaljUjući Hindenburgovoj izričitoj želji i prebačen je u diplomaciju. Što se tiče Erwina Plancka, kasnije su mu dali do znanja da je "samo bio zaboravljen': Nakon smjene vlasti Schleicherovi su se povukli iz glavnoga grada. Još u veljači 1934. Eugen Ott ga je iz Tokia pokušao nagovoriti da pobjegne u Japan. Schleicher je odbio; nije htio svojevoljno emigrirati. Povukao se u vilu na Griebnitzseeu *

Gerhard von Scharnhorst (1755-1813), pruski general (op. prev.).


99

koju mu je namjestio Otto Wolff, prijatelj iz teške industrije, i koja je, uzgred budi rečeno, bila u neposrednom susjedstvu stalnog boravišta Konrada Adenauera. "Schleicher je i nakon Hitlerovog preuzimanja vlasti često dolazio k nama", pripovijeda Ludwig von Hammerstein, "a i mi smo njega posjećivali u Babelsbergu. Pričao je viceve o Hitleru i otvoreno je izražavao svoje mišljenje. Još uvijek je održavao kontakte sa stranim veleposlanicima, prije svih s Fran<;:ois-Poncetom:' I u jednom izvješću koje je agent ministarstva obrane podnio Moskvi piše da su Schleicher i, pogotovo, njegova supruga na društvenim okupljanjima u Babelsbergu uvijek vrlo neoprezno govorili protiv režima; često su ih upozoravali, ali bez uspjeha. Na jednog se slugu koji se kratko prije toga zaposlio kod njih ponajviše sumnjalo da je nacistički špijun. Schleicherova kućepaziteljica Marie Giintel ovako opisuje što se ondje dogodilo 30. lipnja: "U sobi je bio gospodin general, koji je sjedio za pisaćim stolom, i gospođa Von Schleicher, koja je sjedila u naslonjaču pokraj pisaćeg stola zabavljena ručnim radom. U jednom trenutku zvono na vrtnim vratima odjeknulo je vrlo glasno i prodorno. Pojavila su se petorica muškaraca; jedan od njih upitao je gdje je gospodin general. Tom čovjeku bilo je oko 30 godina i nosio je tamno odijelo. Drugi muškarci učinili su mi se znatno mlađima; svi su bili u svjetlijim civilnim odijelima. Prvo sam odgovorila da gospodin general nije kod kuće, a onda da je otišao u šetnju. Na to se muškarac u tamnom odijelu pokušao progurati mimo mene, izderavši se grubim glasom da mu ne lažem, nego da smjesta kažem gdje je gospodin general. U tom trenutku sva petorica posegnula su rukom iza leđa i nakon nekoliko trenutaka vidjela sam da svi u ruci drže revolver. Kad sam shvatila da ih neću moći spriječiti da uđu u unutrašnjost kuće, rekla sam: 'Idem pogledati'. Prije nego što sam uspjela reći išta drugo, neposredno iza sebe čula sam glas: 'Jeste li vi general?' Gospodin general, koji je još uvijek sjediO za pi~aćim stolom, napola se okrenuo nadesno i rekao: 'Jesam. U tom djeliću sekunde gotovo su se istodobno začula tri pucnja. Znam s najvećom sigurnošću da gospodin general, prije nego što su hici ispaljeni, nije napravio baš nikakav pokret osim što se napola okrenuo gornjim dijelom tijela, pogotovo ne rukom prema svom džepu, pisaćem stolu ili bilo čemu drugom. General se ni na koji način nije branio. Dok se sve to događalo, stajala sam nasred sobe. U trenutku ispaljivanja hitaca gospođa Von Schleicher sjedila je pokraj pisaćeg stola jednako mirno kao i njezin suprug. Dok sam nasmrt prestrašena vrišteći bježala iz sobe, čula sam kako je zavrištala i gospođa Von Schleicher te sam začula nove pucnje:' Dva dana poslije Marie Giintel dala je iskaz pred javnim bilježnikom. Smrt svog poslodavca, rekla je, nije mogla preboljeti. U srpnju 1935. počinila je samoubojstvo bacivši se u potsdamsko Heilige See.

100


Novom vodstvu Reichswehra isprva nije bio mrsko Hitlerovo otvoreno kršenje zakona jer je R6hma i njegovu bandu smatralo plebejskom konkurencijom. No vrijedno je pozornosti to da je većina generala bez protivljenja prihvatila i ubojstvo svog nekadašnjeg ministra obrane. Time su postali sukrivci za masakr. Nisu shvaćali da je pravi pobjednik tih lipanjskih dana, naime SS, prerastao u mnogo opasnijeg suparnika. Erwin je Planck u to vrijeme rekao Werneru von Fritschu, koji je naslijedio Hammersteina na položaju načelnika vojnog zapOvjedništva: 'l\ko ništa ne poduzmete, prije ili kasnije snaći će vas ista sudbina': U gore spomenutom agentovom izvješću piše: "Gospoda iz ministarstva obrane kažu da je pravi trenutak za intervenciju Reichswehra još jedanput propušten. U ponedjeljak 2. srpnja moralo je biti proglašeno izvanredno stanje. Istodobno ili najkasnije u utorak na sjednici kabineta ministri Neurath, Blomberg, Papen i Seldte morali su pružiti otpor. Nisu smjeli odobriti te događaje, ali umjesto toga svi su se ponizili, nasmrt preplašeni za svoj život. Među buržoazijom općenito vlada stanje uzetosti, fatalističkog čekanja, svi šapću jedni drugima na uho prožeti strahom od eksponiranja, svi osjećaju da 'slijedi još nešto':' U gospodarstvu su zabrinuti zbog sve veće zaduženosti i krize sirovina. Što će se dogoditi kad više ne bude posla, a nitko ne smije biti otpušten? "Tada je na redu ubijanje:' Povlače se paralele s Rusijom: nacionalsocijalizam prerasta u njemački boljševizam. Što će u tom slučaju biti s Reichswehrom? Drugi je izlaz rat, ali to znači prestanak postojanja Njemačke. Toliko o čelu kapitala naboranom brigama. Anonimni- autor izvj ešća govori i o ulozi Kurta von Hammersteina. Kaže da j e u tim danima bio žarište berlinskog časničkog kruga; drugovi iz ministarstva su ga štitili jer su strahovali da bi svakog trenutka mogao biti uhićen. Sigurno je da je u pisanom podnesku koji su opozicijski krugovi u vojsci u srpnju 1934. uputili Hindenburgu iznesen prijedlog da se Hitlerova vlast zamijeni direktorijem pod Hindenburgovim vodstvom. I u tom se dokumentu spominje Kurt von Hammerstein; navodno je bio predviđen za mjesto ministra obrane. Takozvana plava knjiga, s malim brojem stranica, tiskana je u jesen 1934. pod naslovom Engleska gramatika; naveden je i fiktivni izdavač - Leipzig. Taj prikrivni spis sadržavao je, u smanjenom obliku i na posebnom papiru, i Bijelu knjigu o ubojstvima počinjenim 30. lipnja. Nenavedeni izdavač bio je ilegalni KPD. Izvornik je prije toga objavio Miinzenbergov pariški izdavač. Za Hammersteina je ubojstvo starog prijatelja, kojem je unatoč svim politič kim neslaganjima uvijek bio vjeran, i njegovog suradnika Ferdinanda von Bredowa bilo više nego što je mogao podnijeti. "Mene, starog vojnika", rekao je, "ti su ljudi pretvorili u antimilitarista:' Bio je jedini general koji je - oglušivši se na izričitu zapovijed Wernera von Blomberga, nominalno svog nadređenog - prisustvovao

101


Schleicherovom pogrebu na groblju Park u Berlin -Lichterfeldeu u pratnji supruge i kćeri Marie Therese, koja je bila Schleicherovo kumče i jako mu je bila privržena. S obzirom na teror bila je to krajnje riskantna gesta. Pojavio se i Erwin Planck, s kojim je Hammerstein ostao u prisnom odnosu do njegove smrti. Doduše, malobrojni sudionici pogrebne svečanosti uzalud su čekali ljesove. Gestapo je, kako bi uklonio sve tragove ubojstva, dao kremirati leševe. Tek nakon prividnog pokopa rodbini su predane urne s pepelom mrtvih.

Po strani (I) Nakon otpusta iz službe Hammerstein je naizgled živio sasvim povučeno i prema van se suzdržavao od zauzimanja bilo kakvog političkog stajališta. Jacob Wuest, američki vojni ataše, u travnju je 1934, kratko prije Schleicherova ubojstva, izvijestio Washington da se general sa svojom obitelji uselio u skroman stan u Dahlemu. "No živi vrlo aktivno te radi možda i više nego prije u Reichswehru, gdje je bio poznat po tome da službu shvaća prilično ležerno. Kao i prije blizak je sa Schleicherom i s Von Alvenslebenom, koji je prije vukao konce kao predsjednik kluba gospode u njemačkoj politici. Poput Schleichera i Hammerstein gaji određenu sklonost prema Rusiji, koju dobro poznaje; bio je u dobrim odnosima s Činčukom, sovjetskim veleposlanikom u Berlinu, koji je netom opozvan. U Hammersteinovoj se kući sastaju pripadnici različitih krugova. Trenutačno se planira večer na kojoj bi se trebali okupiti industrijalci i drugi stručnjaci ne bi li, kako je rečeno, 'razmotrili političku Situaciju: Prije tri dana privatno se sastao s trojicom engleskih generala, od kOjih je samo jedan govorio njemački, a sredinom travnja Hammersteina je u skrovitosti posjetio njemački vojni ataše u Parizu general Von Kiihlental. Zadnjih tjedana imao sam tu povlasticu da češće posjećujem njega i njegovu obitelj, a povodi su bili sasvim neformalni: vožnja automobilom, piknik, odlazak na kupanje, poziv na čaj ili večeru s obitelji. S obzirom na sadašnje okolnosti u Njemačkoj čini mi se da se general Von Hammerstein upustio u riskantnu, da ne kažem i opasnu igru koja, držim, ima veze s mogućnošću političke krize u labilnom stanju zemlje:'

102


Postumni razgovor s Ruth von Mayenburg (II) E: Smetam li? M: Ma ne. Zabavlja me vaša revnost. Očito vam se moj čaj svidio. E: Dakako, ali nisam došao zbog toga. Postao sam, takoreći, opsjednut vašim prijateljem Hammersteinom. Vi ste ga više puta sreli nakon što je napustio službu. Držim da ste u ono vrijeme već bili uvjerena komunistkinja. M: Naravno. E: To je ipak prilično neuobičajen izbor za nekoga tko, poput vas, potječe iz plemićke obitelji. M: Nisam bila jedina. Sjetite se samo dviju generalovih kćeri! Uostalom, ovakvima kao što smo mi možda je lakše sporazumjeti se s radničkom klasom nego buržoaziji. U to vrijeme živjela sam u Beču. Ondje sam upoznala svog supruga Ernsta Fischera; vjenčali smo se 1932. Vjerojatno ne znate da je dvije godine poslije dignut radnički ustanak. E: Kako da ne. DollfuiS, savez za obranu od domobranstva, vojske i policije. M: Tisuću šesto mrtvih i ranjenih. Ernst i ja sudjelovali smo u tome. E: To je bilo opasno. M: Da. Kad je ustanak ugušen, utočište nam je pružio naš prijatelj Elias Canetti. E: U to vrijeme priključili ste se Komunističkoj partiji Austrije. M: A što drugo! E: Što je na sve to rekla vaša obitelj? M: Ah, obitelj! Bojali su se, naravno. U njihovim očima bila sam izopćenica. Morali smo pobjeći u inozemstvo. Sa suprugom sam najprije otišla u Prag, a onda u Moskvu. E: Navodno ste pod pseudonimima Lena i Ruth Wieden radili za Kominternu kao kurirka i kao agentica. M: O, ne. Odabrala sam nešto mnogo uzbudljivije. Postala sam članica Četvrte uprave pri glavnom stožeru Crvene armije. E: Dakle špijunaža. M: Te ružne riječi nije bilo u našem vokabularu. Ja sam sebe smatrala izaslanicom, a, što se mene tiče, i izviđačicom. Produženom rukom Crvene armije, u kojoj sam dogurala do čina bojnice. E: Ali, draga gospođo, kako ste to mogli uskladiti sa svojim životnim stilom? Uvijek najbolji hoteli, šampanjac za doručak, spavaća kola, odlasci u lov, kartanje, dobre adrese u zapadnom dijelu Berlina, elegantni žuti proljetni ženski kostim u putnom kovčegu ... Ovdje večernja zabava u mađarskom veleposlanstvu, ondje vožnja u srebrnom kabrioletu Steyr ili limuzini Tatra; pa onda prsten s grbom ...

103


Ruth von Mayenburg. Portret Rudolfa Hausnera, 1951.

M: ... i kapsulom cijanida pod zlatnim poklopcem. Nemojte uljepšavati!

E: A istodobno

radničke krčme,

zadimljene stražnje prostorije u konspirativnim

stanovima.

M (smije se): Taj dvostruki život bio je prijeko potreban, a osim toga bio mi je jako zabavan. Ne biste vjerovali koliko mi je mondeni nastup, kojem se rugate, pomogao u radu. Omogućio mi je pristup krugovima koji su drugovima bili potpuno nedostupni. Povrh toga takvo je držanje bilo sjajna maska! Nacisti i njihovi sukrivci uglavnom su bili jako, jako sitne duše pune kompleksa manje vrijednosti. E: I onda ste u svojstvu bojnice obavještajne službe iznova potražili Hammersteina. M: Čim sam prvi put došla u Berlin.

104


E: Jeste li ozbiljno mislili da će biti spreman uspostaviti kontakte s Crvenom armijom? M: Zašto ne? Pa to za njega uistinu ne bi bilo ništa novo. Prilično mi je često pripovijedao o svojim sovjetskim ekspedicijama. Nije imao ništa protiv Rusa. Problem je bio samo u tome što su ga takvi kontakti sada mogli stajati glave. Ionako je bilo na granici čuda što je Hammerstein preživio pokolj 30. lipnja. Kad smo u Moskvi primili prve obavijesti o tome, smjesta sam pomislila na njega. Da, vjerujte mi da sam se zbog njega zbilja jako brinula. E: Zvali ste ga Hako? M: Neupadljivo ime, koje se moglo upotrebljavati i pri oslovljavanju sa "vi" u javnosti. E: Nakon trideset i pet godina svoje ste razgovore s njim minuciozno zabilježili u knjizi Plava krv i crvene zastave. Divim se vašem pamćenju! M: Da, tada sam to još mogla. Danas više nije bogzna što preostalo. Ne znam kako, ali mogla sam ponoviti duge razgovore, slučajno "pohvatane" primjedbe, bilo kakve informacije koje bi mi se učinile važne - a tada mi se sve činilo važnim - tako precizno kao da su snimljene na gramofonsku ploču. Pročitajte sami! Začudit će vas za što sam sve bila sposobna.

Postumni razgovor s Leom Rothom R: Nažalost, ne mogu vam ponuditi ni stolac. Ako želite, možete sjesti na krevet. Dakle? E: Gospodine Roth, ovo sam vas oduvijek htio pitati: jeste li slutili da će doći do toga? R: Do čega? E: Do staljinističkih čistki. Ipak ste Partiju i njezin aparat poznavali iz prve ruke. R: Pustite to "gospodine Roth': Zovite me jednostavno Viktor. Nismo mi bili osjetljivi, ni u Njemačkoj ni u Moskvi. Svatko tko se pridružio komunistima bio je potpuno svjestan da to neće proći bez udaraca, pogrešaka i žrtava. Mene su već 1926. isključili iz saveza. Ljevičarsko zastranjenje, sumnja za trockizam itd. A znali smo i da je od 1917. stradalo bezbrOj ljudi. U Oktobarskoj, u građanskom ratu, u Kronstadtu, u kampanji protiv kulaka, u prvim procesima protiv sabotera ... Ma znate, ili možda ne znate, da svako lice ima i naličje. E: Jeste li ikad osjećali da vam prijeti opasnost od vlastitih drugova? R: Bilo je dovoljno drugih neprijatelja.

105


Leo Roth, rukom napisan životopis, 1935.

E: Čudi me da niste ništa slutili. Vaš šef Hans Kippenberger već je 1934. shvatio ka-

ko će se stvar razvijati. Vaš kolega Franz Feuchtwanger - pretpostavljam da ga se sjećate? - u ono je vrijeme o njemu rekao da je "utučen kao nikad prije. Činilo se da mu emigracija ne odgovara': ustvrdio je, "ali u prvom je redu bio duboko ogorčen zbivanjima u vrhu Partije, gdje se Ulbricht sve više isticao kao predvodnik. S pravom je gledao na M -aparat kao na prepreku koja se može ukloniti samo političkim klevetanjem i financijskim izgladnjivanjem:'

R: Da, Alex se razumio u te stvari. Naravno da je bio u pravu. No i on je morao vjerovati, baš kao i ja. E: Herbert Wehner kaže da ste se vas dvojica upoznali 1935. Navodno ste dobili in-

strukcije za svoje putovanje u Prag.

R: Ah, Wehner. On je sve znao bolje. Jeste li ga poznavali? E: Ne. R: Šteta. Volio bih znati što je bilo s njim. Kladim se da se izvukao.

106


Hans Kippenberger, nakon zatvaranja u Lubjanku, studeni 1936.

E: U pravu ste. On tvrdi da ste mu, kratko prije nego što ste otišli u Sovjetski Savez, nešto povjerili. R: Je li? To me čudi. E: Navodno ste po nalogu aparata održavali kontakte s engleskim, francuskim i češkim vojnim atašeima, glavnim stožerima i tajnim službama. A kaže i da ste razgovarali s Andreom Fran~ois- Poncetom, koji je kao francuski veleposlanik u Berlinu imao važnu ulogu. R: Naravno. To je jednostavno bilo dio tog posla. Da nisam imao kontakte s veleposlanstvima i inozemnim novinarima, nikako ne bih mogao biti koristan Partiji. Ovako sam mogao dostaviti informacije o požaru u Reichstagu, o optužnici protiv Dimitrova, o strateškim igrama njemačkoga glavnog stožera i o stanju stvari u pogledu njemačkog naoružavanja.

107


E: Wehner tvrdi da ste ga onomad, u svibnju '36, pitali za savjet, naime je li bolje govoriti o tim kontaktima ili ih prešutjeti. Bilo mu je jasno da bi to moglo bitno otežati vaš osobni položaj. Tako se on izrazio. R: Ah! Dakle bio je zabrinut za mene! Kako obzirno od njega! I, što kaže, kakav mi je savjet dao? E: Da sve odate. Smatrao je da drugovima Piecku i Ulbrichtu, ali i Kominterni, ne biste trebali ništa kriti. R: To sliči na njega. E: Nije li vam pritom bilo mučno? R: Od posla koji sam ja obavljao čovjeku je stalno mučno. E: Ali vi ste Lenjina imali u malom prstu. R: Znam na što ciljate. No kad sam bio stavljen pred izbor, više sam volio biti korisna nego beskorisna budala. Ne može se nekažnjeno biti komunist. O tome se više nema što reći. A sad vas molim da me ispričate. Umoran sam, jako umoran.

Sondiranja Ruth von Mayenburg, koja je već radila za Sovjete, 1935. je reducirala svoje kontakte s Partijom, prije svega one s njemačkim emigrantskim krugovima, jer se pretpostavljalo da se u njih ubacuju špijuni Gestapa, i s krivotvorenim se papirima vratila u Njemačku. "Po dolasku u Berlin najprije sam posjetila general-pukovnika baruna Kurta von Hammerstein-Equorda. General u civilu bio je pomalo iznenađen što nakon tolikih godina ponovo vidi onu malu djevojku. 'Ova sigurno nešto hoće?' činilo mi se da sam pročitala u pogledu koji mi je sa strane dobacio. Da, nešto sam htjela. No najprije sam ja njemu morala razjasniti svoje političko uvjerenje, a on meni jesu li bile postavljene granice njegovom protivljenju Hitleru koje nije bio voljan prekoračiti. Rekla sam mu: 'Mi u Austriji smo protiv Dollfu6a izašli na barikade. I ja sam bila ondje. Zašto ovdje u Njemačkoj bar Reichswehr nije nešto poduzeo protivonog tipa?' 'To bi dovelo do građanskog rata: 'Pa?' 'Ja sam protiv građanskog rata. Puč? Nikako! No vi ste, čini mi se, jedna ludo smiona cura: Svoje mišljenje o nacističkoj diktaturi, o njihovim djelima i nedjelima te o tome kakva će još nesreća snaći Njemačku i Europu 'ako se ti tipovi na vrijeme među-

108


sobno ne pokokaju, što bi bilo sjajno .. : - takvim i sličnim, lakonski sažetim zapažanjima Hammerstein je izrekao baš sve što misli. No pitanje koje je meni (a sasvim sigurno i Gestapu) bilo najvažnije glasilo je: radi li ta najznačajnija ličnost starog Reichswehra na nekom vojnom ili političkom planu glavnog stožera protiv režima? Ima li saveznike? Ili se zadovoljava ulogom rezignirano g čovjeka koji u svim zbivanjima sudjeluje još samo kao nesklon promatrač, a inače ide u lov? Nakon te početne vizite uslijedili su - isprva rijetko, ugurani između putovanja kroz pola Njemačke, a onda sve češće - posjeti kući vani u Dahlemu, nedaleko od crkve otpora pastora Niem611era. Kad bih se vratila iz inozemstva, smjesta bih se javila na lice mjesta. Proučavala sam ga s određenim ciljem. 'Što mislite o mitu o nožu u leđa, gospodine Von Hammerstein?' 'Ništa: 'Drugi pak misle drukčije. Takvih je čak na milijune: 'Milijuni ne misle - samo ih se u to uvjerava: 'A sramotni Versajski mir? Najbolji konj za vuču u nacističkOj štali?' 'Šepavac!' 'Pa, sasvim je dobro vukao: 'U gnojnicu: Kad je bila riječ o nacistima, nije imao dlake na jeziku. Inače je, opušten i šutljiv, mirovao - 'kao u visećoj ležaljci: rugala sam se - u spokoju vlastite inteligencije. Nijedan događaj, ma koliko buran, nije ga mogao izbaciti iz ravnoteže niti ga natjerati da traži oslonac. Njegova sposobnost da u nekoliko riječi okarakterizira ljude ili da prodre u srž stvari svodila je vrlo sadržajne razgovore na vremenski minimum. Valjalo ga je vrlo pažljivo slušat j da bi se spoznala težina njegovih usputnih primjedbi:' U ljeto 1935. "pokušala sam se mirno i jasno prisjetiti s kim sam se u zadnje vrijeme nalazila i o čemu se pritom razgovaralo. Bile su tu, primjerice, dvije Hakove kćeri: Esi [Maria Therese] i Helga Hammerstein-Equord. Helga je radila u Kaiser-Wilhelm-Institutu, u nekoj vrsti tajnog odjela. Žele od drveta proizvoditi šećer, to bi otkriće bilo od velike koristi u ratu. Ondje rade i Japanci. S jednim od njih jako se sprijateljila. Dva-tri puta otišla sam po Helgu u institut. Zar i Esi uči japanski? Zajedno sHeigom, Esi, dvojicom Japanaca i jednim Nijemcem najprije smo otišli u Esplanadu, a kasnije u neki opskuran privatni stan. Pola noći razgovarali smo o politici - svi kao protivnici nacista. Svi? Nisu li Japanci bili pomalo suzdržani? Djevojke bi trebale biti komunistkinje. Održavaju li još kakav, sada 'crvotočan', kontakt s Partijom? Stan i Nijemac izgledali su mi tako. No Esi je otklonila moje nepovjerenje. Kuća Hammersteinovih? Nedvojbeno je uhode. Ondje se unatoč svemu mogu ubaciti:'


109

Bilo je još susreta. Jednom smo se prilikom, pripovijeda Ruth von Mayenburg, "vozili istim vlakom, Hammerstein, stari pušač cigara, u odjeljku za nepušače, a ja u odjeljku za pušače. Oči su mu bile preosjetljive, pa je često imao upalu kapaka oko korijena trepavica. Prebacili smo se na ilegalno putovanje, nismo se poznavali, odsjeli smo u različitim hotelima u nekim toplicama. Mislim u Bad Homburgu. Krajnje apolitična atmosfera. Bez smrada gnoja. 'Pažljivo gledaj prati li me tko. Ovdje ću se naći s nekim tko bi mogao imati neugodnosti ako doznaju: Bio je to jedini put da sam u njega primijetila neku vrstu konspirativnog ponašanja. Tada sam slutila da je održavao kontakte s Englezima. Hammerstein, koji se itekako mogao osloniti na interne informacije, koje su mu i dalje dostavljali, prozreo je varku najvišeg nacističkog vodstva i nije vjerovao ni u njegovu 'mirovnu volju' ni u uvjeravanja u pogledu 'nemiješanja i ravnopravnosti naroda. Više puta izrazio je nezadovoljstvo politikom tolerancije britanske vlade. Hammerstein je s tim u vezi smatrao: 'Džentlmeni bi trebali nešto poduzeti prije nego što bude kasnO: Stoga mi se činilo vjerojatnim da je svoja upozorenja odre" đenim kanalima prenosio Foreign Officeu. Krajnje vrijeme da mu se da do znanja gdje su njegovi pravi prijatelji. Kako i kada - o tome je valjalo krajnje pomno razmisliti. I dogovoriti se s Moskvom. Prilika da s Hammersteinom razgovaram u četiri oka, a ne samo u krugu obitelji ili u prisutnosti gostiju, bilo je i u Berlinu. Unatoč protestima svoje supruge, koja nije voljela da noću sam izlazi na ulicu jer se bojala da bi ga banditi iz SS-a mogli čekati u zasjedi, nikad nije propuštao da me otprati na zadnji vlak ili autobus. S revolverom u džepu ogrtača rugao se: 'Upucan u bijegu - nema toga kod mene!' Na tom putu preko pustog, oskudno osvijetljenog terena koji je počinjao iza vrta pa se pružao preko polja do ceste, vodili smo naše oprezne, a naposljetku i vrlo otvorene razgovore:'

Postumni razgovor s Helgom von Hammerstein (I) E:

Gospođo

Von Hammerstein ...

H: Zovem se Helga Rossow. E: Oprostite. Govorim o vremenu prije vaše udaje. Niste li se u ono vrijeme bojali da svojim postupcima dovodite u opasnost svoje roditelje te svoju braću i sestre? H: Ne vidim zašto bih razgovarala s vama. Voljela bih da me ostavite na miru. Sve je to daleka prošlost. E: Baš zato. Zaboravnost nije vrlina. Usput, divim se vašoj ondašnjoj neustrašivosti i odlučnosti.

110


OTAEn HA APO B MHKM

N2_

;Bwte1T ~ ilIJi/J, ~. ~/(

Leo Roth, kadrovski dokumenti Izvršnog komiteta Kominterne, Moskva 193611937.

H: Sasvim mi je svejedno. Ako baš morate znati, nisam vidjela nikakvog razloga da budem obzirna prema svom ocu. U ono vrijeme, kad je Hitler bio pred vratima, njegovo oklijevanje bilo mi je jednostavno nepodnošljivo. Braća i sestre vjerojatno mi i danas predbacuju što sam se tako ponašala. Oni kažu: uvijek je bio na tvojoj strani, svih tih godina te je štitio. To je istina. Ali što se vas sve to tiče? Vi ništa od toga ne razumijete. E: No htio bih pokušati razumjeti. H: Nemate pojma o tome. Ne mislim to kao prijekor. Niste vi krivi što živite u udobnijim vremenima. Možda bih vam čak trebala čestitati na tome što niste doživjeli ništa osobito. No nemojte se prerano radovati! Tko zna što sve čeka vas i vaše suvremenike. Tada će se vidjeti hoćete li dobro proći. E: Razlog više za proučavanje vaše priče. Premda ne bih rekao da bismo vas mogli uzeti kao primjer. H: Vi

ćete činiti

vlastite pogreške.

111


E: To je sigurno. H: Pa dobro. Zašto mi konačno ne kažete što hoćete? E: Vaš susret s Leom Rothom nije bio slučajan. Bio je upućen na vas kako bi dobio pristup papirima vašeg oca. Ovdje imam dokument iz Moskve koji navodi na takav zaldjučak. Datum je 16. prosinca 1936. H: Tada je Leo bio izveden pred sud. E: Da. U pitanju je bio kazneni predmet br. 6222. Želite li čuti što piše u spisima istražnog suca? Radi se o svjedočenju stanovitoga Gustava Burga. H: To je bilo partijsko ime. Zapravo se zvao Gustav Konig. Da, Leo ga je poznavao. Vjerojatno su ga ucijenili. Valjda je, kao i većina drugih, htio izvući živu glavu. E: Ako mu je to bila namjera, nije mu bilo ni od kakve koristi. Godine 1937. i on je osuđen na smrt. H: A vi ste upoznati s tim svjedočenjem? Kako to? E: Poslije 1989. moskovski su arhivi nekoliko godina bili dostupni; u svakom sluča ju, bili su dostupni onima koji su se umjeli pogoditi s dežurnim djelatnicima. H: A je li? To je teško povjerovati. No ako je točno - što je taj Burg rekao o Leu i o meni?

Uz kazneni predmet hr. 6222 Dana 16. prosinca 1936. Burg, nekadašnji suradnik M-aparata, pred istražnim je sucem u Moskvi dao sljedeće svjedočenje: "Godine 1929. drug Hess [dakle Leo Roth], koji je tada radio u obavještajnom aparatu regionalne uprave Njemačkog saveza komunističke omladine, rekao mi je da poznaje kćer generala Von Hammersteina. Ona je studirala na Berlinskom sveučilištu i bila je najstarija kći po imenu Marie-Luise. Predložio mi je da tu djevojku iskoristimo za naš rad, a ja sam se složio te sam drugu Leu odmah dao konkretne naloge koje joj je trebao prenijeti. Nakon nekoliko dana od druga Lea dobio sam razne informacije, ako se dobro sjećam, radilo se o tadašnjoj političkoj situaciji, Hammerstein je o tome razgovarao sa svojim puncem generalom Von Liittwitzom. Te informacije bile su jako zanimljive. Preko druga Lea naložio sam kćeri da pogleda što se nalazi u pisaćem stolu njezinog oca. Djevojka nas je obavijestila da se u očevom pisaćem stolu nalazi jako mnogo dokumenata. No nije nam mogla mnogo toga reći o njihovom sadržaju, nego nam je predložila da sutradan dođemo k njoj u HardenbergstraBe pokraj kolodvora Zoo jer njezini roditelji neće biti kod kuće.

112


Uza sve mjere opreza drug Leo i ja ušli smo u stan u kojem nije bilo nikoga osim kćeri. Pregledali smo dokumente, a neke smo i ponijeli kako bismo ih fotografirali; imali smo dva dana jer je otac bio na inspekcijskom putovanju. Fotografirali smo sav materijal, jednu kopiju dao sam drugu Alexu [Kippenbergeru], jednu je kopiju dobio drug Th1:llmann, a jednu drug SeeImann. Hammerstein je u to vrijeme bio načelnik Reichswehra. Kad smo nastavili s radom, primijetili smo da nam djevojka prenosi tek oskudne i nezanimljive informacije; činilo se da više ne želi raditi za nas. Drug Leo razgovarao je s njom o tome, a ona mu je rekla da se sada mora posvetiti studiju i predložila je da surađujemo s mlađom sestrom, koja je imala više vremena i također je bila voljna raditi. Ondje je bila još jedna sestra, ali ona nije bila pouzdana [Maria Therese l. Drug Leo zatim je radio s mlađom sestrom [HeIgornl. Njezinog se imena više ne sjećam. Ona nam je donosila zanimljive informacije, jer u to je vrijeme general Hammerstein otputovao u Sovjetski Savez. Kratko prije Hammersteinovog odlaska u SSSR napravili smo otisak ključa od sefa kako bismo, kad se ukaže zgodna prilika, pogledali koji se dokumenti ondje nalaze. Od berlinskog obavještajnog aparata tražili smo dobrog bravara koji je mogao napraviti dobar otisak ključa i na temelju tog otiska izraditi nam drugi ključ. Jednog dana drug Leo je došao i obavijestio me da je mlađa sestra pokušavajući otvoriti sef slomila pero ključa. Razgovarali smo o tome i došli do zaključka da po svaku cijenu moramo pokušati izvaditi odlomljeno pero iz brave. Sam Hammerstein nije bio u Berlinu. Onda je jedne noći drug Adolf s mlađom sestrom otišao u stan; mislim da majka tada nije bila kod kuće. Drug Adolf je jako dugo radio i uspio je slomiti pero ključa u bravi. Nakon nekog vremena Hammerstein se vratio. Sutradan je htio otključati sef, ali stari ključ više nije odgovarao, ulazio je u bravu samo dopola. Hammerstein je digao veliku galamu i obavijestio odjel za kontrašpijunažu ministarstva obrane, koji je ubrzo poslao nekoliko agenata. Mlađa kći kasnije nam je rekla ovo: sve članove obitelji pitali su jesu li dirali sef i svi su rekli da nisu. Tada smo potpuno prekinuli kontakt kako bismo izbjegli mogućnost da netko osumnjiči kćeri:'


113

Postumni razgovor s Helgom von Hammerstein (II) E: Što kažete na to, Helga? Oprostite što inzistiram. H: Na što? E: Na moskovske izvore iz 1936. i 1937. H: U ono su vrijeme sigurno svi šutjeli kao zaliveni, pa i Leo. E: Svi? To mi je teško povjerovati. U svakom slučaju, iz ovog je dokumenta jasna jedna stvar, naime da su vas instrumentalizirali. Leo Roth je najprije pokušao, kako se doslovno kaže, "iskoristiti" vašu sestru Marie Luise. Tek kad je ona odbila suradnju, angažirao je vas. H: Kad sam upoznala Lea, već sam bila uvjerena komunistkinja i nisam učinila ništa iza čega, bar onda, ne bih mogla stajati. E: Od 1930. živjeli ste s Rothom, od 1931. u ilegali. H: Valjda ne očekujete da ću vam pričati o svom ljubavnom životu. E: U Moskvi je stalno tvrdio da ste mu vi bili supruga. H: Nismo nimalo držali do matičnih ureda. Leo je bio moj čovjek, to je sve. E: Zatim ste pod pseudonimom Grete Pelgert pomagali resoru za posebne kontakte pri vojno-političkom odsjeku KPD-a. Ondje je naredbodavac bio Hans Kippenberger. H: Dobro ste informirani. Možda i sami radite za nekog naredbodavca. E: Bojim se da sada precjenjujete interes današnjih tajnih službi za te stare priče. H: Zašto me onda špijunirate? E: Čujte, priča vaše obitelji zanima me zbog toga što puno kazuje o tome kako se mogla podnositi Hitlerova vlast, a da se pred njim ne kapitulira. Ako to nazivate špijunažom, niste pravedni prema meni. Razgovarao sam s vašim bratom Franzom i vašom sestrom Hildur. Ioni se pitaju kako je došlo do toga da ste radili za Kominternu, koliko ste dugo ostali vjerni svojim komunističkim uvjerenjima i kada ste raskinuli s Partijom. H: Što se to tiče moje obitelji? Recite im da me ostave na miru. Dovoljno sam toga prebrodila. I nestanite već jednom! Neću pričati o tome.

Jedan rođendan i njegove posljedice Dana 26. rujna 1936. Kurt von Hammerstein navršio je 58 godina. Na proslavi u njegovoj kući bila je i Ruth von Mayenburg. "Donijela sam dvadesetak rakova, netom ulovljenih vlastitim rukama [iz Havela]. Crveni rakovi unijeli su eleganciju u doista pruski slavljenički objed Ham-

114


mersteinovih: kuhana rebarca, raskuhane grude cvjetače i uz to slatki umak od suhih šljiva. I danas mi pozli kad se toga sjetim. Stvarno čudni ljudi. Gomila posuđa u sudoperu. Hako me je držao uza se ne prekidajući upadljivo intenzivan, poluglasno vođen razgovor s jednim gostom. Odavno ga nisam vidjela tako uzbuđenog. Gost, viši aktivni časnik [Eugen Ott] u civilnom večernjem odijelu, po svemu sudeći se nakon duge odsutnosti upravo vratio iz Japana. Vjerojatno je bio njemački vojni ataše u Tokiu. Činilo se da je bio uznemiren Hammersteinovim jezgrovitim političkim analizama svjetske situacije i zbivanja u Njemačkoj sa stajališta Hitlerovog protivnika. Vidno uzrujan, objašnjavao je nužnost obrambene borbe protiv svjetskog boljševizrna, a s tim u vezi i japansko-njemačku interesnu zajednicu: 'Mi ondje radimo na uskom savezu između nas i Japanaca .. : Hako: 'Pakt protiv Rusa?' Dobacivši mi brz pogled, gost je izbjegao odgovor; bilo mu je draže da razgovor nastave kasnije u četiri oka. Uto su mi do ušiju doprle riječi 'teško topništvo'. Hako ih je izgovorio tako zapanjeno da sam svoje skrupule poslala kvragu. 'Sigurno se varate - teško topništvo, toga mi još nemamo!' - 'Kako da ne, kako da ne .. : Gost je iz lisnice izvukao cedulju i pročitao ime mjesta, negdje u Schleswig-Holsteinu, neka zabit koju ne bi mogao naći na karti. Hako je ponovio ime i na tren se zamislio: 'Nije mi poznato! Mora biti potpuno nova baza .. : Doimao se iskreno iznenađenim:' Isto je vrijedilo i za osobu preko koje je Ruth von Mayenburg kontaktirala s Crvenom armijom. "Četiri tjedna poslije taj mi je kurir, držeći se krajnje značajno, predao zatvorenu omotnicu. U njoj je - što me je toliko zapanjilo da sam bila gotovo užasnuta - bilo laskavo osobno pismo maršala Vorošilova:' Hammerstein je onomad razgovarao s Ruth von Mayenburg i o tome kako ocjenjuje situaciju: "Zamisao da dijelovi vodstva Wehrmachta preuzmu vlast pučem Hammerstein je smatrao glupom. General Von Schleicher i on svjesno su propustili trenutak koji je eventualno bio pravi, kad je, prije imenovanja Hitlera kancelarom, kriza vlasti bila na vrhuncu. Otad se često u sebi pitao nisu li tada morali nešto poduzeti. No podcijenio je Hitlera, aprecijenio Schleichera. Njemu samom bilo je važno da Reichswehr drži izvan borbi za političku moć i stranačkopolitič kih intriga. S tim u vezi ispričao mi je neke intrigantne pojedinosti iz onih dana oko 30. siječnja 1933, o držanju Hindenburga i njegovog sina Oscara, o Franzu von Papenu i drugima, koje je sve skupa zvao 'lopovima' i 'prevarantima. Nagovarala sam ga da to stavi na papir i ponudila sam se da ću izvješće takve političke, dapače, povijesne

115


važnosti sigurno iznijeti iz zemlje. 'Pa da objavite tako nešto kad vama bude pasalo - ne!' Dakako, protestirala sam. Hako me je potapšao po ruci: 'Ne brini se, malena. Ako nešto i stavim na papir - to neće biti izgubljeno. To je sigurno!' [Hammerstein se pobrinuo da njegovo izvješće iz 1935. o posljednjim danima prije Hitlerovog preotimanja vlasti smjesta bude pohranjeno u jedan trezor u Engleskoj; poslije rata njegov ga je sin Kunrat ondje pronašao i objavio.] 'Ako, doduše, opet dođe do krizne situacije kao 30. lipnja 1934. i ako vojska bude upletena, itekako je moguće' - priznao je Hammerstein - 'da će se neki ljudi u vrhovnom zapovjedništvu zauzeti za to da vojska preuzme vlast, a možda će to čak i pokušati ostvariti: No mnogo je vjerojatnije da će nekolicina koja razmišlja politički radije odstupiti nego što će pristati da bude odgovorna za 'svinjac'. 'Ma čuj me: rekao je Hammerstein od riječi do riječi. 'Kad si je njemačko stado već izabralo takvog predvodnika - neka ispašta zbog toga: Nijemcima se ne smije uskratiti to gorko iskustvo, inače se nikad neće opametiti. 'Podvlačiš rep, povlačiš se na poziciju aristokrata!' otvoreno sam mu rekla. Hammerstein se nasmiješio: 'To je jedina razborita stvar koju džentlmen. sada može učiniti. Nisam ja nikakav junak - imaš krivu predodžbu o meni. Mogu se ja iskazati kad zatreba. Ali ne guram se u kotač povijesti kao vi!' Tome je pridodao nešto što me je potpuno razoružalo: 'Za to sam previše lijen!' Potom mi je objasnio da je lijenost jako dobra osobina jer čovjeka osposobljava da školuje svoj um i da postupa promišljeno, a objašnjenje je kulminiralo riječi ma: 'Ima se vremena misliti. Marljivost tu samo smeta:"

Posve drukčiji život agenta Evo što se zna o kretanju Lea Rotha nakon Hitlerovog preuzimanja vlasti: 1933. više je puta bio u Parizu. Ondje je Mi.inzenbergu predao optužnicu u sudskom procesu zbog paljenja Reichstaga. U prosincu iste godine otišao je u Švicarsku jer je Gestapo uništio berlinski aparat. Na Božić je upoznao Wehnera na jednom sastanku u Špindierovu Mlinu u češkom pograničnom područjU.

U siječnju 1934. vratio se u Berlin, gdje se do svibnja skrivao na tajnoj lokaciji. Potom je otputovao u Moskvu, gdje je bio referent na vojno-političkoj školi Kominterne. Partija je zapovjedila da se ne smije vratiti u Njemačku, gdje mu je, po svoj prilici, prijetila prevelika opasnost.

116


Nakon toga naloženo mu je da od lipnja do kolovoza 1934. u Parizu "radi na planovima: Taj se rad sastojao od bombastičnih razmišljanja o tome kako bi se mogli organizirati ustanci u Saarlandu i u Hitlerovoj Njemačkoj. U rujnu je uspostavio kontakte sa suradnicima u Ženevi, Beču, Pragu i Zurichu. Krajem rujna poslan je u Saarbrucken kako bi uoči tamošnjih izbora vodio agitaciju Partije. Ondje je Herbertu Wehneru pribavio novinarsku iskaznicu i pobrinuo se za njegov smještaj. Uz potporu francuskih komunista počeo je i formirati zasebne oružane skupine, koje se međutim nikad nisu aktivirale. Nakon pobjede zagovaratelja AnschluBa, krajem siječnja 1935. morao je pobjeći u Amsterdam, odakle je godinu dana djelovao kao vođa obavještajne službe i odgovorni instruktor za zapadnu Njemačku. Konspirativni rad iziskivao je brojna putovanja s krivotvorenom putovnicom. Ilegalno je boravio u Dusseldorfu te išao u Pariz i u Prag, gdje se našao sPieckom i s Ulbrichtom. Krajem srpnja opet je, zajedno s Helgom von Hammerstein, bio u Amsterdamu, gdje je boravio u "otmjenoj stambenoj četvrti"; ondje je neko vrijeme bio smješten i Herbert Wehner. U listopadu 1935. došlo je do prvih sukoba s partijskim vodstvom. Na takozvanoj Briselskoj konferenciji politbiro je odlučio razriješiti dužnosti Hansa Kippenbergera, Lea Rotha i druge. Bio je to početak kraja tajnog M-aparata, koji je kasnije tijekom moskovskih čistki potpuno likvidiran. Herbert Wehner morao je obavijestiti druga Viktora da je lišen funkcije i da mu je zapovjeđeno da se vrati u Moskvu. Roth si je najprije priuštio dvanaestodnevni odmor u Tirolu zajedno s Helgom, kojoj je Partija također stavila na raspolaganje krivotvorenu putovnicu. Prije rastanka na ciriškom glavnom kolodvoru njih dvoje su se dogovorili da će Helga pokušati emigrirati u Sovjetski Savez, gdje je Leo Roth namjeravao ostati. U Moskvu je došao u siječnju 1936. Dok je čekala vijesti od njega, Helga von Hammerstein otputovala je u Prag, gdje je jednom funkcionaru KPD-a, vjerojatno Herbertu Wehneru, još jedanput predala dokumente iz ministarstva obrane.

«Krtica" u Bendlerblocku No u lipnju 1936. Leo Roth je svojim nalogodavcima morao prirediti razočaranje:

"Predmet: vježba glavnog stožera 1936. Početkom travnja dobio sam pismo u kojem sam obaviješten da bi u ovogodišnjoj vježbi glavnog stožera Von Hammerstein trebao imati vodeću ulogu.


117

Leo Roth, rukom pisana zabilješka za kadrovski odjel

Na upit s moje strane, 23. travnja dobio sam obavijest da će V. H. sudjelovati u vježbi i da postoji mogućnost da se vježba eventualno dobije. Početkom svibnja (6. 5.) dobio sam obavijest da V. H. ne vodi vježbu i da ima nesuglasica, da je upitno hoće li se vježba dobiti. Dana 6. lipnja dobio sam pismo [od Helge]: 'Ipak sam dobila prospekte za putovanje! Mislim da razumijem tvoje razloge, te ću ih stoga privremeno ostaviti po strani. (To se odnosi na moje pismo neprihvaćanja kao odgovor na razgovor vođen ovdje.) No napiši mi, molim te, hitno smatraš li to doista ispravnim. Nisam naime sigurna mogu li preuzeti odgovornost za to:" Zamršen način izražavanja može se objasniti autoričinom dugogodišnjom konspirativnom obukom. Pod "prospektima za putovanje" vjerojatno se misli na

118


tajne dokumente o takozvanoj vježbi glavnog stožera. No očito je imala skrupula u pogledu ispravnosti njihovog prosljeđivanja. Moguće je međutim da je djelovala kao kurirka. Ako je to točno, to je zacijelo bila posljednja usluga koju je učinila Partiji. Što se tiče "vježbe" o kojoj govori Roth, riječ je o putovanju k Fiihreru generala iz zapovjedništva Reichswehra koje se svake godine održavalo u sVibnju. Pritom su se osmišljavali i preispitivali planovi vojske u slučaju mobilizacije. Jasno je da su točne informacije o tome bile krajnje zanimljive sovjetskoj strani. Doduše, moskovsko vodstvo u tom trenutku već odavno nije bilo ovisno samo o suradnji Helge von Hammerstein. Raspolagalo je i drugim izvorima. Ista ona "krtica" u ministarstvu obrane koja je već 1934. izvijestila o Schleicherovom ubojstvu te podnosila iscrpna izvješća o raspoloženju u vojsci u srpnju je 1936. dostavila zapanjujuće temeljitu analizu tajne vojne vježbe. Kao i sve svoje druge raporte dostavila ju je "sekretarijatu srednjoeuropskih zemalja", uredu koji je bio pod okriljem Izvršnog komiteta Kominterne i kojim je, pod pseudonimom Ercoli, upravljao Palmiro Togliatti. Njegov kasniji referent Kurt Funk bio je stari znanac: Herbert Wehner. Pristup tim izvješćima vjerojatno su imali i inozemni odjel NKVD-a i Četvrta uprava Crvene armije. Toj nepoznatoj osobi očito su bili dostupni ne samo svi dokumenti operativnog vodstva nego i politička razmišljanja na kojima su se temeljili. Stoga je osnovana pretpostavka da je raspolagala dobrim kontaktima u ministarstvu, a možda i u vojnoj službi sigurnosti te u stožeru admirala Canarisa. Strateški plan predviđao je napad na Čehoslovačku bez prethodne objave rata koji bi za nekoliko dana trebao dovesti do protivnikove kapitulacije; potom "hvatanje u kliješta" francuske vojske na zapadu. Iscrpan dosje ne sadrži samo detaljan raspored trupa do razine bojni, nego i popis svih sudionika, na kojem se pojavljuje i ime Kurta von Hammersteina premda je on odavno napustio službu. Nije jasno kako je mogao ishoditi pristup tajnoj vojnoj vježbi; Fritsch, koji ga je naslijedio na položaju načelnika vojnog zapovjedništva, prema njemu je, baš kao i Blomberg, Hitlerov ministar obrane, bio nepovjerljiv. Možda je određenu ulogu odigrala stara lojalnost, na koju može računati svaki visoki dužnosnik. Možda su samo htjeli iskoristiti njegovu stručnost. Kako bilo da bilo, još uvijek je bio dovoljno utjecajan da stekne uvid u planove režima. Čini se dvojbenim da je Helga, kao što pokazuje njezino pismo, bila jedina koja ih je kopirala i preko posrednika slala u Moskvu. Špijunsko izvješće nadopunjuju informacije o naoružanju, o opskrbi sirovinama i o logistici. Podrobno se razlažu i vanjskopolitičke implikacije. Tu su i informacije o suparništvu između vojnog zapovjedništva i ratnog zrakoplovstva te o korupciji u vojnoj industriji.

119


"Krtica" naposljetku govori o političkom stajalištu višeg časničkog zbora prema nacistima. Piše: "Nema gotovo nijednog mlađeg časnika koji bezuvjetno ne priznaje Hitlera kao vođu i nacionalsocijalizam kao svjetonazor. Vojska sve više prestaje biti samostalan politički čimbenik. Stara Schleicherova klika je razbijena:' O višem časničkom zboru stoji: "Oni zanovijetaju, kritiziraju i sa stajališta nacista su 'reakcionari: No među mjerodavnim časnicima ne može se primijetiti nikakvo aktivno političko strujanje. I njihov je stav prema režimu potpuno pasivan. Nigdje se ne može čuti ništa o nekoj alternativi nacistima ili, posebice, Hitleru. S obzirom na psihologiju njemačkog časnika vrlo je mala vjerojatnost bilo kakvog neposluha vrhovnom zapovjedniku. U tim se krugovima uopće ne raspravlja o tome što bi moglo doći nakon Hitlera. Pokušava se po mogućnosti ne razmišljati toliko daleko, jer onda sve postaje nezamislivo:' Takve informacije daleko nadilaze ono što je Helga von Hammerstein mogla dobaviti iz očevog sefa. Unatoč tome sovjetska se inozemna tajna služba još 1941. vratila na nju. Raspitala se o njoj kod Dimitrova, a on je proslijediO upit Ulbrichtu. Evo njegovog odgovora:

"Povjerljivo! 12. 5. 41. / 2 primj. / Bi Glede upita o kćeri generala Hammersteina: jedna kći generala Hammersteina - ne znam kako se zove - bila je supruga Viktora, voditelja obavještajne službe KPD-a u Kippenbergerovo vrijeme. Viktor je bio razriješen dužnosti, otputovao je u Sovjetski Savez i ovdje je zatvoren. Viktor je imao kontakte s engleskom špijunskom službom. Krajem 1936. ili početkom 1937. njegova supruga zatražila je razgovor s voditeljem našeg sigurnosnog aparata. Taj razgovor, s drugom Nudingom, održan je u češkom pograničnom područjU. Koliko se sjećam tadašnjih informacija, žena je izjavila da je i nakon smjenjivanja svog supruga Viktora održavala kontakt s jednim od naših drugova. Postavila je pitanje o eventualnoj emigraciji u Sovjetski Savez. Mi smo to odbili i dali smo naputak voditelju aparata da prekine kontakt. Otad se o toj ženi više ništa ne zna. Ulbricht:' Tajna služba nije se dala obeshrabriti tim oskudnim informacijama. Godine 1941. pitala je i Herberta Wehnera u Švedskoj vidi li ikakvu mogućnost da se ona unovači za "Crvenu kapelu". No trud joj je bio uzaludan.

120


Još jedan dvostruki život Kako se zvala "krtica" koja je bila tako izvrsno informirana o onome što se događa lo u BendlerstraBe između 1933. i 1936? To je i danas nejasno. No mnogo je naznaka da je u tu obavještajnu djelatnost bio upleten čovjek koji je, dugo nakon Drugog svjetskog rata, 1990, umro u Dresdenu kao zaslužan državni umjetnik. Njegova je životna priča, poput priča mnogih njegovih suvremenika, višeznač na, grozničava, raskidana vrtlogom povijesti. Gerd Kaden, rođen 1891. u Berlinu, bio je sin saskog časnika koji je kasnije, u Wehrmachtu, dogurao do general-pukovnika. I on je već kao petnaestogodišnjak ušao u vojsku, završio je časničku školu i u Prvom je svjetskom ratu poslan na frontu. No dril mu se nije svidio, a ni držanje njegove "krajnje konzervativne i ortodoksne porodice", te se nakon 1918. odlučio posvetiti slikanju. U dvadesetim godinama odabrao je umjetničko ime Caden, po svoj prilici kako bi se distancirao od svoje porodice, i postao je vrlo uspješan scenograf. U svojim autobiografskim zabilješkama spominje dva najvažnija berlinska revijaina kazališta - Admirals-Palast i GroBe Schauspielhaus: "U ljeto 1925. Admirals- Palast donosi prvu veliku crnačku reviju Chocolate Kiddies s crnačkom trupom iz New Yorka', a Schauspielhaus iste godine daje reviju s raskošnom scenskom opremom, "epohalan, za ono vrijeme posve nov program u stilu američkog Broadwaya: To je međutim bio tek prvi korak u drukčiji život, koji je ubrzo poprimio pustolovne i radikalne nijanse. Caden je dospio u jednu predstavu "Crvenog megafona', ljevičarske agitpropovske trupe, koja ga se toliko dojmila da se udubio u spise Marxa, Engelsa, Mehringa i Staljina, te je u studenome 1930. postao član KPD-a. Godinu poslije Hans Kippenberger pridobio ga je za suradnju u ilegalnom aparatu Partije. Otad se služio pseudonimom "Cello" ili "Schellow': "Isprva smo se rijetko viđali", kaže on, "jer se kontakt sa mnom održavao strogo konspirativno samo preko druga Lea Rotha. On je bio 'Alexov' najbliži suradnik. Kad sam ga upoznao, prema meni je bio vrlo hladan, vrlo distanciran, što se promijenilo čim je doznao da je moja supruga, s kojom sam se jako dobro slagao, Židovka. Jako brzo smo se sprijateljili. Bio je točan u sekundu, vrlo oprezan, vrlo lukav, jako dobro informiran. 'Rudi' mi je i trijumfalno ispričao kako je bio blizak s kćeri generala Von Hammersteina:' Cadenova se zadaća sastojala od toga da se infiltrira u naglašeno njemački orijentirane krugove, osobito u "Čeličnu kacigu" i u Reichswehr. Obavljao ju je bravurozno. U ljeto 1930. kao podstanar se uvukao u stan tadašnjeg potpukovnika, a kasnije generala Rincka von Baldensteina u Pariškoj ulici. Domaćin "me je upitao jesam li ja sin generala Kadena iz Dresdena, na što sam odgovoriO potvrdno. Na toj


121

su osnovi odmah uspostavljeni društveni, dapače, rodbinski odnosi u trećem koljenu. To što sam živio od slikarstva prihvaćali su s ljubaznim osmijehom, pomalo šašavo, ali što ćete .. :' Ta se uloga čak pokazala korisnom jer se u krugovima u kojima se kretao "smatralo da je 'šik' baviti se umjetnošću i među svojim znancima ili prijateljima imati umjetnike, pogotovo takve koji nose kravatu, imaju čiste nokte i znaju se uglađeno ponašati': Inače, gospođa Von Rinck, djevojačkog prezimena Von der Dekken, poznavala je Cadena još iz vremena kad je u Dresdenu pohađao časničku školu. "Ta žena: piše Caden, "izvanredno je susretljivo podupirala moj rad (nikad nisam doznao da li svjesno ili nesvjesno). Moj prisan društveni odnos s obitelji Von Rinck služio mi je kao izvanredna krinka za sav moj rad od 1931. do lipnja 1938. Potpukovnik Von Rinck radio je u kadrovskoj službi ministarstva obrane i bio je upućen u mnoge interne stvari Reichswehra. Njegovo kućanstvo bilo je vrlo gostoljubivo, a stari su mu drugovi s vojne akademije bili general Von Hammerstein, gospodin Von Papen i bojnik Pabst:' [Taj Waldemar Pabst, zapovjednik dragovoljačkog odreda, koji je 1919. zapovjedio ubojstvo Rose Luxemburg i Karla Liebknechta, a godinu poslije sudjelovao u Kappovom puču, iz svega se toga izvukao neokrznut te je 1970. umro u Diisseldorfu kao imućan trgovac oružjem.] No nije stalo na tome: Caden je pokazao spremnost da u dogovoru s KPD-om postane član "Čelične kacige': "Morao sam dignute ruke položiti neku vrstu 'zakletve' da ću uvijek biti bezuvjetno vjeran Čeličnoj kacigi i da ću se žestoko boriti protiv komunista:' Potom se priključio "Društvu za proučavanje fašizma', kojem je na čelu bio Pabst. Ono je zasjedalo u hotelu Kaiserhofi okupljalo je utjecajne ljude iz gospodarskih i vojnih krugova, profesore i bankare koji su bili naklonjeni Hitleru. Cadenu se otvorio još jedan izvor kad ga je general Von Cochenhausen primio u svoje "Njemačko društvo za vojnu politiku i vojne znanosti': krug kojem su pripadali visoki časnici i veleindustrijalci i koji je bio upućen u planove ministarstva obrane. Caden je sedam godina živio takvim krajnje pogibeljnim dvostrukim, ako ne i trostrukim životom. To je zapanjujuće postignuće koje mnogo govori o njegovom talentu, izdržljivosti i dobrim živcima. S jedne strane nastavio je karijeru slikara i scenografa, krećući se u berlinskim umjetničkim i kazališnim krugovima. Kod gospodina Von Rincka živio je "gotovo kao član obitelji" i "ispipavao" goste. Kao nekadašnji časnik s lakoćom se služio kockarskim žargonom, čime je zadobio povjerenje gospode iz "skrovišta'. "Na tim su se sastancima uz čašu vina i cigare vodili razgovori iznimno bogati informacijama kOji su trajali do ranih jutarnjih sati. Dobio sam vrlo točan uvid u razmimoilaženja između tadašnjeg zapovjedništva vojske (general Von Fritsch) i sve moćnijeg SS-a (Himmler). Kao član Društva za voj-

122


ne znanosti dobio sam dopuštenje da prisustvujem topničkim vježbama u gađanju te egzerciru novih bitnica protuzračnog topništva i jurišnih zrakoplova:' I, treće, Caden se s najvećom prirodnošću kretao u aparatu tajne službe KPD-a. U noćima nakon požara u Reichstagu skrivao je Kippenbergera u svom ateljeu, kao i iduće jeseni, kad je za njegovim špijunskim vođom izdana potjernica te je morao uteći. Od 1935. njegov je "čovjek za vezu" bila Helga von Hammerstein, "koja se u to vrijeme vrlo aktivno i hrabro zalagala u antifašističkoj borbi': Leo Roth negdje je primijetio da je Caden vjerojatno već 1936. bio "otkvačen", tj. da je izgubio dio svojih kontakata; i to govori u prilog zaključku da je on bio nepoznata "krtica". Unatoč tome nastavio je sa svojim trostrukim životom do proljeća 1938, kad je kod jednog nedobrovoljnog informatora opazio prve znakove sumnjičavosti, pa je procijenio kako je došlo vrijeme da neupadljivo emigrira. To mu je pošlo za rukom na legalan način, naime budući da je često putovao na izložbe u Bruxelles i u Pariz, imao je valjanu putovnicu. Do izbijanja rata živio je u Francuskoj, najprije u Parizu, a onda u Sanary-sur-Meru, gdje su na neko vrijeme utočište našli i Franz Werfel te obitelj Mann; 1939/1940. bio je interniran u logor Les Milles kao neprijateljski stranac; godine 1942. uspio je dobiti englesku tranzitnu vizu i ukrcati se na brod za Kubu, gdje su ga primili. Ni ondje nije bio samo slikar, nego se aktivirao i u politici; utemeljiO je "Comite Antifacista de Cuba" i podupirao skupinu "Slobodna Njemačka': Godine 1948. vratio se u Njemačku i smjesta se učlanio u SED. Nažalost, stari je konspirator 1954. dopustio da ga još jedanput unovače; ovaj put pridobilo ga je ministarstvo za državnu sigurnost DDR-a. U "operativnoj predbilježbi za novačenje" piše: "Kandidat nije pokazao nikakvu neodlučnost i svojeručno je napisao prisegu. Upoznat je s lozinkom, dogovoren je kontrolni sastanak i iscrpno je obaviješten da podliježe obvezi šutnje:'

Iz Leovih kadrovskih dokumenata "Kadrovskoj službi. Predmet: Ulazak u zemlju supruge druga Viktora.

20. travnja 1936.

Viktor je podnio molbu za ulazak svoje supruge u zemlju jer će u narednom razdoblju biti korišten za rad u SSSR-u. S tim u vezi kako slijedi: Supruga je najmlađa [recte treća] kći generala Von Hammersteina - Hitlerovog najbližeg suradnika. [l]

123


Preko SOcijalističkog saveza učenika i studentske organizacije 1929. se pod drugim imenom učlanila u Savez komunističke omladine i u to je vrijeme aktivno surađivala u Savezu učenika. Godine 1930. [recte 1928] upoznala je druga Viktora, koji ju je uz suglasnost aparata uključio u druge zadaće povjerljivije prirode. Savjesno je izvršavala sve naloge i drugovi koji se razumiju u rad (ne samo Viktor) opisali su je kao dostojnu povjerenja i predanu Partiji. Molba za njezin ulazak u zemlju može se podržati iz više razloga: 'Slučaj Hammerstein' vjerojatno je zataškao sam Hitler jer se radilo o njegovoj osobi od povjerenja [lj, iako je Gestapo već imao poveliku količinu materijala kOji bi ga doveo na trag Hammersteinovim kćerima. Vjerojatno samo još ne znaju koja je od triju kćeri bila umiješana u spomenuti slučaj. - Iz tog je razloga ona u velikoj opasnosti. Nije pametno ostaviti u zemlji osobe koje su upoznate sa samim 'slučajem. Ona, doduše, trenutačno stanuje u Berlinu kod svojih roditelja i radi kao kemičar ka u Kaiser-Wilhelm-Institutu, ali neprestano je u opasnosti. Njezin je ulazak u zemlju s drugim dokumentima moguć jer posjeduje drugu putovnicu koju joj je Partija stavila na raspolaganje i s kojom može putovati u inozemstvo te doputovati ovamo. U samoj Moskvi nema poznanika, ali unatoč svemu trebalo bi ih zajedno poslati u neko provincijsko mjesto kako bi se izbjegla mogućnost susreta s agentima i obavještajcima Gestapa. U Njemačkoj je ona poznata samo posebnim krugovima u Reichswehru. Mertens. (Gen. Pieck suglasan je s ulaskom u zemlju.)"

Bez Helge U Moskvi Roth isprva boravi u hotelu Sojusnaja. U svojoj molbi da se Helgi dopusti ulazak u zemlju tvrdi da je s njom u braku od 1930. Odgovor ne stiže. Najprije odlazi u odmaralište u Suuksuu na Krimu. Potom, u srpnju, njemački zastupnici u Kominterni pišu direktoru metalne industrije Nati u Moskvi: "Prema odluci Centralnog komiteta Njemačke komunističke partije drug [Roth] treba raditi u jednoj sovjetskoj tvornici': To nije dobar znak. Iskusni obavještajac s pravom tumači taj nalog kao degradaciju. U rujnu njemačko partijsko vodstvo odlučuje da se Rothov ulazak u KP Sovjetskog Saveza "ne čini korisnim': Istodobno Leo priopćuje da je Helga "još uvijek

124


u Njemačkoj': Dakle njezin ulazak u SSSR nije odobren. Na njezinu sreću. Ne bi preživjela egzil u Moskvi baš kao što ga nije preživio njezin momak. Roth nije mogao ni slutiti koji su bili razlozi odbijanja njegove molbe. Sudbina mu je u biti bila zapečaćena već u lipnju 1936. Tada je Dimitrovu i drugim kadrovima Kominterne dostavljena ova denuncijacija: "Strogo povjerljivo, 5 primj. Me/Li.ich

8. lipnja 1936.

Poštovani drugovi! U vezi s ovim pitanjem valja donijeti principijeinu odluku: Viktor [Leo RothJ: od sredine 1933. do kraja 1935. održavao je stalan kontakt s engleskim i francuskim veleposlanstvom te je na oba mjesta isporučivao važan materijal i za to je bio plaćen. Osim toga postojao je kontakt s Agent Serviceom [!J. Odluka u vezi s ovim pitanjem je principijelna, ali izravno je povezana s daljnjim korištenjem rečenog druga:' To priopćenje potpisala je Grete Wilde, pseudonimom Erna Mertens, koja je već 1935. dobila nalog da provjeri M-aparat KPD-a te da "otkrije" i "raskrinka" one u čijim se dokumentima nalazilo nešto što bi se u takvoj čistki moglo upotrijebiti protiv njih. S tom denuncijacijom počela su saslušanja koja su dovela do uhićenja i osude Lea Rotha. Njegov židovski prijatelj Nathan Steinberger, koji je od 1932. živio u Moskvi, već je kao šesnaestogodišnjak u Berlinu postao član Saveza komunističke omladine. Ondje je upoznao sve tri Hammersteinove kćeri: najprije Mariu Therese, potom Marie Luise te naposljetku Helgu. Tek 1929, kad je postao član KPD-a, doznao je da su špijunirale za Kominternu. Godine 1936. njegovo se ime pojavljuje na popisu kadrovske službe "trockističkih i neprijateljskih elemenata u sklopu emigracije KPD-a", koji je proslijeđen NKVD-u. U svibnju 1937. Steinberger je uhićen, isključen iz KPD-a i osuđen na pet godina zatvoreničkog logora, potom na "vječno progonstvo". "Tijekom saslušavanja pitali su me i za neke druge osobe o kojima nisam znao ništa ili gotovo ništa. No jedno ime, što me je začudilo, nikad nije spomenuto: Leo Roth, s kojim sam bio uistinu blizak od djetinjstva. Roth je uhićen nekoliko mjeseci prije mene i moglo se očekivati da će me ispitivati o mojim odnosima s njim. Leo je uhićen 4. studenoga 1936, a smaknut je 20. studenoga u Lubjanki. Tada sam se pitao: kako će s obzirom na te događaje moj istražni sudac ocijeniti moj odnos s Leom Rothom? Jer s njim su bili upoznati i NKVD i centrala KPD-a. A znalo se i da je Leova korespondencija, kad je pozvan u Moskvu, išla preko moje adrese.

125


Grete Wilde alias Mertens, denuncijantiea. Moskva, oko 1934.

Ružnih primjera izjednačavanja osobne i kriminalne povezanosti bilo je u izobilju. Mislim da je za činjenicu da u mojem slučaju nisu slijedili taj obrazac razlog bio ovaj: Roth je bio osoba za vezu između vojnog aparata KPD-a i visokih časni ka Reichswehra. Njegova životna suputnica bila je kći jednog od najviših časnika Reichswehra, generala Von Hammersteina. Istražni sudac nije smio biti upućen u tako škakljivu stvar:'

126


Iz guštare zastranjenja Sve su komunističke partije u svojoj povijesti na virtuozan način radile na otkrivanju i kažnjavanju stvarnih ili fiktivnih pogrešaka svojih članova. Slijedi popis mogućih zastranjenja, iz kojeg se vidi da već iz logičkih razloga nitko nije mogao biti siguran od sumnjičenja na ideološkoj osnovi: avanturizam

pučizam

anarhizam (malograđanski)

renegatstvo

antiboljševizam

revizionizam

avangardizam

sektaštvo

blankizam

socijaldemokratizam

bonapartizam

socijalfašizam

centrizam

socijalpatriotizam

cionizam

sporazumaštvo

defetizam

stvaranje blokova

desničarski

oportunizam

trockizam

desničarski

trockizam

uravnilovka

desničarsko

zastranjenje

ekonomizam

brandierovac'

entrizam .

bundist

formalizam

diverzant

frakcionaštvo

dvoličnjak

grupašenje

element (neprijateljski)

improviziranje

klasni neprijatelj

individualizam

(građanski)

kontrarevolucionar

kapitulantstvo

menjševik

kozmopolitizam

narodni neprijatelj

kult ličnosti

protunarodni štetočina

liberalizam (truli)

protupartijski štetočina

likvidatorstvo

provokator

ljevičarski

oportunizam

saboter

ljevičarsko

zastranjenje

špijun

neprincipijelnost

ultraljevičar

• Naziv za pristašu čelnika KPD-a Heinricha BrandIera (1881-1967), koji je krajem dvadesetih izbačen iz Partije pod optužbom za desničarsko zastranjenje (op. prev.).

127


Poruka iz Moskve U kasnu jesen 1936. Ruth von Mayenburg od svojih je nadređenih, naime od Če tvrte uprave glavnog stožera Crvene armije, dobila nalog da ode u Pariz, a odande je kodiranom zapovijedi pozvana u Moskvu. Svakodnevno mijenjajući putovnice, preko Beča je Orijent-ekspresom otputovala u Istanbul, gdje je danima morala če kati u hotelu Pera Palace jer nije imala adresu u slučaju nužde, a svaki kontakt sa sovjetskim veleposlanstvom bio joj je zabranjen. Jedne noći konačno su je pokupili i odveli na teretnjak koji je plovio za Odesu. Ondje je sjela na vlak za Moskvu. Kad je stigla, njezin suprug Ernst Fischer, član politbiroa Komunističke partije Austrije u egzilu, nije se pojavio na kolodvoru. Časnik u civilu koji ju je dočekao objasnio je: "To nema veze s nama ... Ima drugu ženu. Ona čak čeka njegovo dijete:' "Bila sam uzdrmana", kaže Ruth von Mayenburg u svojim memoarima. Pokušala je izvući neke zaključke iz škripca u kojem se našla i prvi joj je put postalo jasno da se politička klima u Moskvi korjenito promijenila. "Oduvijek su me htjeli odvojiti od Ernsta. Aparat je trebao biti moja jedina veza. Došla su vremena velikih političkih procesa i progona. GPU se razvio u protivnika vodećeg kadra Crvene armije. Grozota! [... ] Izvješća su, čini se, bila dovoljno bogata informacijama da Vorošilov, komesar za narodnu obranu, zatraži da porazgovara sa mnom osobno. Našli smo se u najužem krugu u jednom privatnom stanu, onakvom kakvi se dodjeljuju višim funkcionarima, u 'kući na obali' onkraj rijeke Moskve. Glavna tema razgovora bio je Hammerstein. Vorošilov je govorio o njemu s velikim poštovanjem, dapače, s privrženošću. Pričao je anegdote s vojnih vježbi i podrobno se raspitivao o tome kako mu je, i u materijalnom pogledu. Kao maglovita mogućnost spomenuto je ono što se naposljetku, nakon pustošenja Europe i milijuna mrtvih, s kobnim ishodom dogodilo - pobuna generala 20. srpnja 1944. Hammersteinu je bila namijenjena vodeća uloga u tome. Po povratku na rad za aparat u Hitlerovoj Njemačkoj trebala sam mu otkriti svoje djelovanje, prenijeti mu Vorošilovljeve osobne pozdrave i doznati kakvo je njegovo stajalište. Razmatrala se još jedna opcija: poziv Hammersteinu da s cijelom obitelji emigrira u Sovjetski Savez. 'I ovdje može ići u lov', rekao je Vorošilov. Pomisao da bi pruski čas nik Hammersteinovog formata, uza svu odbojnost prema nacističkom režimu, mogao napustiti svoju domovinu kako bi otišao na sigurno ili čak riječju i djelom pomagao Crvenoj armiji učinila mi se, blago rečeno, glupom. 'Prije bi dao da ga nacisti upucaju nego što bi učinio takvo što: - 'Znači li to da general nije takav protivnik Hitlera kao što vi tvrdite?' Tu logiku nisam razumjela. Na koncu su odustali od prijedloga:'

128


Ostalo je na pokušaju da se Hammerstein pridobije za pobunu onih generala Wehrmachta koji su spremni usprotiviti se Hitleru. S tim je nalogom Ruth von Mayenburg, u društvu Liona Feuchtwangera, kojeg su u to vrijeme u Sovjetskom Savezu veličali, iz Moskve preko Poljske otputovala u Prag te odande produžila u Berlin.

Inkvizicija Dana 1. rujna 1935. Dimitrov je potpisao strogo povjerljiv memorandum kadrovske službe "O trockistima i drugim neprijateljskim elementima" u KPD-u u egzilu. U ožujku 1938. uhićeno je sedamdeset posto njemačkih komunista u Sovjetskom Savezu. Stotine su osuđene na smrt, tisuće poslane u GULAG na odsluženje zatvorske kazne. Leo Roth uhićen je 4. studenoga 1936. No i njegov je nekadašnji šef Hans Kippenberger uhvaćen u "Moskvu-Ijudolovku" (Reinhard Muller). Kako pripovijeda njegova životna suputnica "Lore", "jedne je večeri došao kući [u hotel Sojusnaja] potpuno izvan sebe i rekao da se kontakti koje je održavao Rudi [Leo Roth] prikazuju kao čisto špijunski te da njega, Alexa, po svemu sudeći, kane potpuno uništiti". Najprije su ga poslali u neku moskovsku tvornicu u kojoj su se proizvodili slagarski ili tiskarski strojevi. "Nije više mogao podnijeti da beskorisno sjedi ništa ne radeći. Mjesec dana poslije bio je radnik u Stahanovu i zarađivao je 300 rubalja. Jako je smršavio i govorio je: 'Teško je po cijeli dan rukom turpijati željezo':' Nakon Rotha jednog su dana uhićeni i on i njegova supruga. No i denuncijantica Mertens alias Grete Wilde ubrzo se našla na popisu drugova s "trockističkim i desničarskim zastranjenjima"; godinu nakon svoje žrtve Lea Rotha i ona je završila u zatvoru. Nagrada joj je bilo osam godina kažnjeničkog logora, koje nije prežiVjela. Walter Ulbricht, Wilhelm Pieck, Franz Dahlem, Paul Merker i Herbert Wehner pripadaju malobrojnima koji su neokrznuti preživjeli teror. Kako je inkvizicija tekla u pojedinačnim slučajevima, vidi se na Kippenbergerovom primjeru. Već 1935. smijenio ga je Herbert Wehner, poznavatelj miljea, koji je o internom doušničkom sustavu Partije napisao: "Međusobno nadziranje funkcionara bilo je 'zamjena' za ugušenu demokraciju u partijskim organizacijama. Pomoću tog nadziranja takozvana je obavještajna služba (koja je sebe dOŽivljavala kao dušu organizacije) prikupljala materijal što je dijelom služio za stvaranje i upotpunjavanje arhiva, a dijelom za tekuće informiranje najviših vođa u oblastima i u politbirou:'


129

U ruskim je arhivima o njegovom slučaju sačuvano pravo more zapisnika sa saslušanja; mučna lektira. Onaj tko želi shvatiti plansku paranoju s kojom su se vodili takvi postupci ne može zaobići poneki od spomenutih tekstova. Svrha je njihove proze iscrpljivanje, ona vrvi ponavljanjima, te su stoga kraćenja neizbježna; osim toga ruska prevoditeljica nije baš dobro vladala njemačkom gramatikom. Iz tih ću razloga čitatelja poštedjeti diplomatski egzaktnog citiranja. Dana 25. ožujka 1937, nakon pet mjeseci istražnog zatvora i bezbrojnih saslušanja popraćenih mučenjem, Kippenberger je izjavio za zapisnik: u godinama 1932-1933. "partijsko je vodstvo u vrijeme kad je Schleicher bio na vlasti, doznalo da je služba sigurnosti Reichswehra dobro informirana o odlukama i namjerama partijskog vodstva, i to preko svog agenta koji je partijskom vodstvu vrlo blizak. Ja sam dobio nalog da istražim te činjenice. Smjesta sam posumnjao na Wernera Hirscha, koji je preko majke imao rodbinske veze u aristokratskim i vojnim krugovima:' Taj Hirsch, svojedobno glavni urednik glasila Rote Fahne, autor Thalmannovih govora i Pieckov ghostwriter, 1933. uhićen je u Berlinu, podvrgnut mučenju i poslan u koncentracijski logor; godinu poslije pušten je i uspio je preko Praga pobjeći u Moskvu. I prije njegovog dolaska protiv njega je pokrenuta istraga. Teretili su ga Herbert Wehner, Grete Wilde i Kippenberger. Hirsch je pak sumnjičio Hansa Kippenbergera da je "doušnik Reichswehra': Kako je napisala Hannah Arendt, u Moskvi je stvorena "atmosfera u kojoj namjerno ili nenamjerno svatko svakoga uhodi, za svakog se može ispostaviti da je agent, svatko se stalno mora osjećati ugroženim". "Sredinom veljače 1933': nastavlja Kippenberger, "dobio sam zapisnik Hitlerova govora održanog na sastanku s generalima Reichswehra. Nakon nekoliko dana moj pomoćnik Hess [Leo Roth) obavijestio me je kako je službi sigurnosti Reichswehra poznato da Partija posjeduje taj govor. Iznova sam posumnjao u Wernera Hirscha:' Potom je došlo do suočenja Kippenbergera i Hirscha. "Pitanje Werneru Hirschu: Potvrđujete li ove Kippenbergerove izjave? Odgovor: Ne, kategorički ih poričem. Kippenberger me je vrlo opširno obavijestio o uzimanju dokumenata iz stana generala Hammersteina. Govorio mi je o suradnji kćeri generala Hammersteina s aparatom partijske obavještajne službe. Pitanje Kippenbergeru: Zašto sve vrijeme svjesno zavodite istragu na krivi put? Kakvi su vaši ciljevi? Odgovor: Na to pitanje ne mogu dati nikakav odgovor. Suočenje se prekida:' Saslušanje je nastavljeno 25. travnja. Iz Kippenbergerovih izjava može se izvući samo jedan zaključak, naime da su ga u međuvremenu mučili. Više se ne usudi

130


NKVD-ov zapisnik sa saslušanja Hansa Kippenbergera, 1936.

ničemu proturječiti

i priznaje sve što istražni sudac od njega želi čuti, i to prema potanko razrađenom scenariju. "Pitanje: Morali ste priznati da su vaši odgovori na sva pitanja, na sva glavna pitanja koja vam je postavila istraga netočni. Odgovor: Tako sam se držao zbog toga što od 1929. radim za službu sigurnosti Reichswehra. Bio sam u izravnom kontaktu s [Ferdinandom l von Bredowom, načelnikom službe sigurnosti Reichswehra i najbližim povjerenikom generala Schleichera. Informacije o tome da se u krugovima bliskim partijskom vodstvu nalazi mjerodavan provokator prvi su put došle do Partije 1931. To saznanje jako me uznemirilo jer sam shvatio da bi moj rad za službu sigurnosti Reichswehra mogao biti razotkriven ako [nel skrenem sumnju na neku drugu osobu. Postupno sam protiv Wernera Hirscha iznosio niz svjesno lažnih, ali teško provjerljivih optužbi.


131

Pitanje: Koji su vaši motivi za rad za njemačku obavještajnu službu? Odgovor: Tog sam se rada prihvatio zbog svojih nacionalističkih uvjerenja. Pitanje: Uhićenik Hess izjavio je da je u ljeto 1933. uspostavio kontakt s engleskom obavještajnom službom s vašim odobrenjem i na vaš izravan nalog. POtvrđujete li to? Odgovor: Da, Hess je uspostavio kontakt s engleskom obavještajnom službom prema mojoj direktivi. Pitanje: S kojim ste ciljem uvukli partijski obavještajni aparat kojim ste upravljali u vojnu špijunažu za Engleze? Odgovor: Takav sam nalog dobio od načelnika službe sigurnosti njemačke vojske - Bredowa. Bredow je izjavio da pripada onim krugovima Reichswehra koji Hitlerov režim smatraju nedopustivim i koji spas Njemačke vide u uspostavi vojne diktature. Stoga, rekao je Bredow, cilj opravdava sredstvo. Saslušanje se prekida. Pročitao sam ovaj zapisnik i potvrđujem da su moje riječi vjerno zabilježene. Hans Kippenberger:' Werner Hirsch, koji je bio uhićen dugo prije suočenja, umro je 1941. od posljedica dugogodišnjeg uzništva u moskovskom zatvoru Butirki. Hans Kippenberger osuđen je na smrt i smaknut 3. listopada 1937. Pet tjedana poslije, 10. studenoga, njegov je nekadašnji prijatelj i drug Leo Roth skončao u podrumskim prostorijama za pogubljenja Lubjanke. Nije bila pošteđena ni "Lore': Kippenbergerova životna suputnica. Izvedena je pred istražnog suca koji joj je predočio dugačak zapisnik sa saslušanja. Kippenberger je u njemu opisao kako je stupio u kontakt s Ferdinandom von Bredowom, Hammersteinovim načelnikom službe sigurnosti. Dok je jednog ljetnog dana 1932. ručao u restoranu Reichstaga, prišao mu je član osoblja i rekao da gospodin Von Bredow želi razgovarati s njim. Otišao je k Bredowu, a ovaj ga je upitao zašto on koji je i sam bio časnik u Prvom svjetskom ratu stalno govori podcjenjivački o Reichstagu. Rekao je da bi bilo mnogo razumnije kad bi se povremeno sastajali istremili trijeznoj razmjeni mišljenja. Lore komentira tu izjavu u svojim sjećanjima: "Onomad me je jako iznenadilo to 'priznanje' i bila sam ljuta na Kippenbergera što je tako nešto izjavio za zapisnik, jer u ono je vrijeme to bilo sasvim dovoljno da drug bude izveden pred streljački vod. Mogao je jednostavno prešutjeti taj kontakt:' Na jednom drugom saslušanju istražni ju je sudac upitao ima li što reći protiv Lea Rotha. "Odgovorila sam da ga u političkom smislu smatram nezrelim, ali ne i izdajnikom. On je na to rekao: 'Kako je samo Kippenberger mogao uključiti takvog čo-

132


vjeka u povjerljiv rad?' Znate li tko je vaš Rudi? Prodavač kragni u malom prljavom židovskom dućanu. Poput školarca diže prst i kaže: znam još nešto! I izbrblja sve što na bilo koji način govori protiv vašeg Kippenbergera: Upitala sam istražnog suca zašto aludira na Rudievo židovsko podrijetlo kad je i on sam Židov i zamolila ga da mi iznese bar jedan jasan slučaj izdaje kako bih mogla povjerovati da je Kippenberger izdajnik. Na moje pitanje odgovorio je šutnjom; očito ništa takvo nije postojalo. Još sam rekla: 'Onda ćete zacijelo morati naložiti da ga smaknu!' 'Ne: odvratio je, 'neće biti smaknut: To je rekao iz sućuti prema meni, jer je upitao: 'Jeste li ga uvijek voljeli?' Samo sam kimnula. Odjednom me je obuzeo takav umor da sam stavila ruke na stol i naslonila glavu na njih. Nakon nekoliko dana odveli su me u neku malu prostoriju u kojoj je bio jedan njihov djelatnik. Stavio je pred mene cedulju i rekao: 'Potpišite to!' Na cedulji je pisalo: 'Zbog kontrarevolucionarne djelatnosti Christina Brunner osuđuje se na osam godina u popravnom i radnom logoru'. To je bilo sve: optužnica, sudski postupak i presuda. Danima sam bila kao omamljena. Kako je tako nešto bilo moguće?" Anna Kerff, zvana i Lore ili Christina Brunner, izašla je na slobodu tek 1946. Otišla je u DDR i naposljetku emigrirala u Bugarsku. Svoje je memoare napisala 1972.

Treća kći u paukovoj

mreži špijunaže

Leo Roth izveden je pred istražnog suca 23. veljače, više od tri mjeseca nakon uhićenja. Na tom saslušanju nije ozbiljno teretio samo svog šefa Kippenbergera; govorio je i o svojim odnosima s Hammersteinovim kćerima:

"Zapisnik sa saslušanja optuženika Ernsta HESSA Odavno sam bio svjestan Kippenbergerovih grešaka i smatrao sam ga nesposobnim da vodi partijsku obavještajnu službu, ali nisam obavijestio Kominternu o tome kako ne bih izazvao njegovo političko i osobno uništenje. No sada ću dati iscrpnu izjavu o tome. 1. Krajem 1931. ili početkom 1932. jedan časnik Crvene armije, kOji je službeno radio u diplomatskoj misiji SSSR-a u Berlinu kao vozač vojnog atašea, pitao je Mariu Therese von Hammerstein, jednu od generalovih kćeri, koja je bila informator našeg obavještajnog aparata, ima li kakvih informacija o Reichswehru; ona nam ih je naime s vremena na vrijeme dostavljala. O tome je govorio tek u naznakama i tako da ni na što nije obvezivao. Nakon tog razgovora ministarstvo obrane zatražilo je od naše diplomatske misije u Berlinu da opozove dotičnog časnika. Kippenberger je znao za razgovor s


133

Mariom Therese. Kako sam kasnije doznao od svoje supruge Helge von Hammerstein, načelnik službe sigurnosti Reichswehra general-bojnik Von Bredow obavijestio je njezinog oca o tom slučaju. Kad sam upitao Kippenbergera kako je služba sigurnosti doznala za cijelu stvar, odgovorio mi je da Reichswehr vjerojatno ima agenta u sovjetskoj diplomatskoj misiji. 2. U siječnju 1931. i veljači 1932. Maria Therese radila je u Rollandovom uredu. Rolland je od 1914. jedan od najvažnijih agenata njemačke obavještajne službe i vojne službe sigurnosti. Usko je surađivao s generalom Von Bredowom i za tajne je svrhe držao ured na Liitzowplatzu koji je službeno bio zastupništvo jedne španjolske tvrtke za uvoz naranči. Kako sam doznao od svoje supruge, Rolland se u to vrijeme navodno bavio i špijunažom na štetu Sovjetskog Saveza. Početkom 1932. moja supruga Helga, koja je znala da radim u obavještajnom aparatu, predala mi je materijal iz Rollandovog ureda. Dobila ga je od svoje sestre Marie Therese, koja je ondje bila tajnica. Radilo se o najmanje 200 stranica. Otprilike dva tjedna nakon toga od Kippenbergera sam dobio isti materijal, ali u iskrivljenom obliku i sa sadržajem koji je, u cjelini gledano, bio beskoristan. Kippenberger nije znao da sam preko svoje supruge već vidio originale. 3. U veljači 1933. [recte siječnju 1934] general Reichenau ponudio je Marii Therese von Hammerstein mjesto tajnice njemačkog vojnog atašea u Parizu. U to vrijeme Maria Therese je bila u kontaktu, premda ne stalnom, s našim obavještajnim aparatom. O tome sam obavijestio Kippenbergera, koji je tada bio u Parizu, i predložio sam mu da održava labav kontakt s njom. Ona je otputovala u Pariz, ali već istog dana primila je telegram s nalogom da se smjesta vrati u Berlin. Njezin je opoziv, kako smo ubrzo potom doznali, zatražila služba sigurnosti, i to Canaris osobno. Za namjeru da se u Parizu koristimo Mariom Therese za naše svrhe znali smo samo Kippenberger i ja. l Bredow je u to vrijeme bio u Parizu. Znali smo i da je njemački vojni ataše general Kiihlenthal, Bredowljev blizak prijatelj, bio potanko informiran o djelovanju vodećih njemačkih komunista u Francuskoj, o njihovim kontaktima i o njihovim ilegalnim putovanjima. Saslušanje se prekida. Pročitao sam i potvrđujem da je zapisnik napravljen prema mojim riječima. Ernst Hess:' Ta izjava Lea Rotha otvara svakojaka pitanja, prije svega o njegovim motivima. Krajnjeje mala vjerojatnost da je Maria Therese ikad svjesno radila za komuniste. Protiv toga govori ne samo činjenica da su je drugovi njezine sestre smatrali "nepouzdanom" nego prije svega njezina višestruko posvjedočena odbojnost prema svim materijalističkim doktrinama. Njezin rad u takozvanom Rollandovom uredu

134


e8~a.

CQB.<;EKPETBO •

....!LImIO...

If

K K

If

TOB .,l\llMlfI'POBY

J'''' ,'" ,

Do " .. elOlI\lII.\CR Y Hec .Il8HH!IlI rAlAi.lEPIDTEtllI !.IepHIl""

. ".;. t.~]' \

. \\

.'

<;", \ "--i.

~~

~'"

Tepesa • .IlOqb I'ep"sHCKOI'O I'eHepaJIS' rAllMEPIDTE!!HA;, '.. 8KYOP,l\ KypT8. IIK06H B' npomJIOIl CToirJIa OqeHb. 6JIH8EO

<''"\.'.',\

-<: .

'.

'.

K KOl!IlYHI1cTlIQecK'Oll nepTlIlI repll8HlIlI. B

1933

.I'O.llY rAWAEPIDTE!!H MepHII-Tepesa BUeX8JIe

B Dspll~ HS pe60T] B HeueUKoe nOCOJIbCTBO. Dpocnu C006I1\l!Tb HSBeCTH8 JIH 13ell rAUlJEPffiTE!ffi

Mep"p.-T~P;s-;~'--He"-iilicri()Ji'iJreeiii-nii-li~ ~~~~~~;';-'YlCeSU"".,."_' .. _'" ,', ,., •.• _' .... " ..... _.'.", • • • _ _ _ _ • • • • _ _ 0 . - . _ _ ",,-

•••• ' . . . .

'.o.-"";'~~"_"'_

/

. iJ

_~.

,.I

"

it - '

. (~ a T

f,")

l{ H)

• MBR 1941 I'O.llB.-

~·!!-/JI~>~· Upit Dimitrovu o Marii Therese von Hammerstein, 1941.

vjerojatno nije nadilazio jednostavne tajničke dužnosti. Možda je Maria Therese razgovarala sa svojim sestrama Marie Luise i Helgom o pitanjima povezanim s Reichswehrom te su se one služile njome kao izvorom. Zamislivo je i to da je Roth pokušao otkloniti moguće razloge za sumnjičenje svoje supruge upletanjem njezine sestre, za koju je znao da je odavno emigrirala i da je ni njemačka ni ruska strana ne mogu pozvati na odgovornost. Još u svibnju 1941. sovjetska je tajna služba pitala Dimitrova, generalnog sekretara Kominterne, znaju li ondje išta o njezinom boravištu. I to navodi na zaključak da u Moskvi nisu baš dobro razlikovali generalove kćeri. Ni staljinistička birokracija nije bila nepogrešiva.


135

Četvrta glosa. Ruska klackalica Iako još nije prošlo mnogo vremena, naime jedva nekoliko desetljeća, otkako se ruska klackalica umirila, "mi" Nijemci već smo gotovo zaboravili vrtoglavicu što ju je kroz mnoge naraštaje uzrokovala u našim glavama. Čudno! Jer promjenljiv odnos s našim golemim, sad dalekim sad bliskim susjedom na Istoku za obje je strane bio obećavajući i sudbonosan. Još je najrazumljiviji početak tog opsesivnog odnosa u vrijeme Francuske revolucije. Sjeme njemačko-ru skog bratstva po oružju posijano je već 1793. tajnim rusko-pruskim sporazumom usmjerenim protiv Poljaka "radi suzbijanja pobunjeničkog duha i opasnog preinačivanja". No tada je došao "ljuti neprijatelj" sa Zapada. Takvo je bilo gledište starih monarhija, a tako je napoleonsku okupaciju doživljavala i većina Nijemaca. Prus i su bili prisiljeni boriti se s Napoleonom protiv Rusa. Nakon što je pretrpio težak poraz 1812, došlo je do obrata u toj labilnoj alijansi. Potpukovnik po imenu Clausewitz, koji je bio u službi Ruskog Carstva, i pruski general-bojnik po imenu Yorck u Tauroggenu su sklopili prvi moratorij. Posljedice su se ubrzo pokazale: Napoleon pobijeđen, Pruska spašena, oslobodilački ratovi, bitka naroda kod Leipziga, Bečki kongres, "Sveta alijansa" s carem, Poljska podijeljena, mir u kući. Sve se to još odvijalo u znaku klasične kabinetske politike. No narodi joj se više nisu htjeli bez daljnjega pokoravati. Kao izazivači nemira osobito su se isticali Poljaci, ali i u ZapadnOj je Europi bilo ljutnje na vladare po Božjoj milosti. Ipak, unatoč svim ustancima i revolucijama prusko-rusko prijateljstvo održalo se gotovo osamdeset godina. Od Metternicha do Bismarcka temeljilo se na krajnje racionalnoj političkoj kalkulaciji. Nit vodilja vanjske politike bila je ravnoteža. Međutim ispod površine politike moći odavno su bujale sasvim druge, vrlo duboko ukorijenjene ambivalencije, suparništva, nade i resantimani. Obrazovani slojevi čitali su Tolstoja i Dostojevskog, Rilke je hodočastio u Rusiju. Mnogi su Nijemci smatrali Treći Rim svelijekom protiv zaraza hladnog, bezdušnog, kapitalističkog Zapada, uključujući dozu antisemitizma. No i ljevici je Rusija služila kao površina na koju može projicirati svoju utopiju; simpatizirala je narodnjaštvo i revoluciju iz 1905. Kad je njemačka vlada 1890. raskinula Sporazum o uzajamnoj sigurnosti, što ga je isposlovao Bismarck, klackalica se iznova pokrenula. Godine 1914. Rusija se ponovo pretvorila u opasnog neprijatelja, a na dopisnicama s fronte pisalo je: "Svaki 'šus' jedan Rus!" Potčovjeka na Istoku nisu izmislili nacionalsocijalisti. Već 1915. situacija se opet potpuno izmijenila. Carska je vlada, kako bi oslabila svoje ratne protivnike, poduprla boljševike milijunskim iznosima i na prijedlog glavnog stožera omogućila Lenjinovo putovanje u Petrograd. On se revanširao tako

136


što je krajem 1917. naložio sovjetskoj vladi da s Njemačkom sklopi primirje. Ni tri mjeseca poslije prividna sloga se raspala; njemačka vojska napala je sovjetske snage i prodrla do Krima, u Kavkaz i prema Finskoj. Lenjin je stoga bio prisiljen sklopiti separatni mir s Njemačkom. Poraz njemačkog Reicha i Versajski sporazum stvorili su novu situaciju. Obje sile, i Nijemci i Rusi, našle su se, premda iz različitih razloga, u vanjskopolitičkoj izolaciji. Države parije bar u taktičkom pogledu uvijek povezuje zajednički interes. Nov savez iz koristi sklopljen je najkasnije 1922. u RapaHu. Pritom je određenu ulogu imao i animozitet prema Poljacima; Nijemci nisu odustali od pretenzija na teritorije koje su izgubili u Versaillesu, a Poljaci su pak na svaki pokušaj zbližavanja svojih dvaju susjeda reagirali s mješavinom straha i ogorčenja. Klackalica nije mirovala ni na ideološkom području. Razmatranja nepolitičnog čovjeka donijela su 1918. klasičnu formulaciju animoziteta prema Zapadu, a jedanaest godina poslije stanovita je osoba objavila obiman svezak pod naslovom Duh kao protivnik duše. Njemačka "kulturi' suprotstavljena je anglosaksonskoj i francuskoj "civilizaciji" - a u tom je sučeljivanju slavna ruska duša bila itekako dobrodošla pomagačica. Oswald Spengler u Rusiji je vidio "obećanje kulture koja dolazi, dok se nad Zapadom nadvijaju sve duže večernje sjene" i zalagao se za savez sa SSSR-om. Za njemačku ljevicu, koja je manje brbljala o povijesno-filozofskim spekulacijama nego o diktaturi proletarijata, na Istoku je izašla zvijezda revolucije. Bez uzora oktobarskog puča Spartak i KPD ne bi vidjeli nikakve perspektive u Vajmarskoj Republici. "Dalje ruke od sovjetske RUSije" - s tom krilaticom mogli su se složiti svi ljevičari. U dvadesetim su godinama osobito neobičnu ulogu u tome imali "ljevičari na desnici". Premda su ti nacionalboljševici htjeli djelovati neovisno o Moskvi, dijelili su mržnju KPD-a prema zapadnoj civilizaciji. Ernst Niekisch, njihov najvažniji ideolog, 1926. je napisao: "Biti zapadnjački znači: frazom slobode varati, posvećenošću čovječanstvu poticati na zločine, pozivanjem na pomirenje između naroda - uništavati narode". Što se tiče "njemačkog duhi', on tih godina ionako nije baš bio načisto kakvo stajalište da zauzme. Rastrgan između očaranosti i straha, nepovjerenja i nade, kolebao se između Istoka i Zapada te između desnice i ljevice. Dok su jedni zazirali od boljševičkog vraga, drugi su u Sovjetskom Savezu vidjeli svog izbavitelja. Umjetnici, dramatičari i pisci nisu se samo oduševljavali ruskom avangardom, nego su i vjerovali u novi Novi svijet na Istoku. Čak ni nacisti nisu bili imuni na rusko iskušenje. Goebbels je 1924. zapisao u svoj dnevnik: "Rusijo, kad ćeš se probuditi? Stari svijet čezne za tvojim spasonosnim djelom! Rusijo, ti nado umirućeg svijeta! Ex oriente lux! U duhu, u državi, u poslovima i u Visokoj politici. Ruski muškarci, otjerajte židovski čopor kvragu i pružite ruku Njemačkoj:'


137

Nekoliko dana nakon što je preoteo vlast, Hitler je obznanio svoje planove, koji su bili zamišljeni znatno ozbiljnije i vodili upravo suprotnom ishodu. Marksizam se mora iskorijeniti, a Nijemcima valja osigurati životni prostor na Istoku potlači vanjem Slavena; agresorski rat samo je pitanje vremena. Na sljedeći obrat nije trebalo dugo čekati: 1939. uslijedili su pakt Hitlera i Staljina te nova podjela Poljske. Klackalica se kretala sve žešće, sve bezglavije; dvije godine poslije njemački je Wehrmacht napao Sovjetski Savez i rat do istrebljenja na Istoku opet je pretvorio Rusa upotčovjeka. "U odnosu između Rusa i Nijemaca", kaže povjesničar Karl SchlČlgel, "rat je najvažnije zajedničko iskustvo - neka vrsta negativnog zajedničkog kapitala:' To je u najmanju ruku vrijedilo za vojske obiju strana. "No tome valja pridodati još nešto, što je općenitoj nesreći rata dalo jezovit i tragičan ton. Riječ je o činjenici da su u ratu bile sukobljene skupine najviših zapovjednika koji su se dobro poznavali i koji su sada, u slučaju nužde, morali prakticirati ono što su naučili prije rata na zajedničkim vojnim vježbama:' Dakako, Hitlerov rat protiv Sovjetskog Saveza učinio je nepovratnim i okonča nje tog zajedništva. Stara vojnička klasa koja je nekad bila nositelj njemačko-ruske suradnje propala je u barbarstvu istrebljivačkog rata. Nakon pobjede Crvene armije i protjerivanja Nijemaca iz istočne Srednje Europe stara ambivalencija puna neuroze prvi je put poprimila državno učvršćen oblik u podjeli Njemačke i u Hladnom ratu. Sada su postojala jasno definirana mjerila u pogledu dobra i zla. Klackalica je u određenom smislu međunarodnopravno "prišarafljena': iako su stari animoziteti i dalje tiho vreli. Najprije ih je smirila nova istočna politika, ali "dug put Njemačke prema Zapadu" došao je do nepovratnog kraja tek 1989. Tu ne mogu ništa promijeniti ni varljivi pokušaji da se takav ishod dovede u pitanje, koje je poduzela jedna njemačka vlada u povodu Drugog iračkog rata. "Os Pariz-Berlin-Moskva" bila je tek utvarno prisjećanje na stoljetnu omamljenost iz koje su se Nijemci konačno izbavili. Pomirili su se s gubitkom svojih starih područja u Šleskoj i u istočnoj Pruskoj, a ako se ništa ne promijeni, Poljaci će se, premda im teško pada odustajanje od starog neprijateljstva, morati snaći bez "ljutog neprijatelja" na Zapadu. Priznajem da ovakva skiciran a rekapitulacija ne može ponuditi ništa novo nikome tko je donekle upućen u povijest. No možda ipak može biti od koristi onome tko želi shvatiti Hammersteina i njegove suvremenike.

138


Maršalovi pozdravi Ruth von Mayenburg se prisjeća: "Najvažniji nalog, koji sam sa sobom tjednima nosila unaokolo kao tempiranu bombu, a da ga se nisam mogla riješiti, nisam izvršila u fašističkoj Njemačkoj, nego u fašističkoj Italiji. U Berlinu nije bilo prilike da na miru porazgovaram s Hammersteinom. To što će se odlučujući razgovor dogoditi na području Južnog Tirola, gdje su nekoć živjeli moji preci, shvatila sam kao dobar znak; Hammerstein je putovao u Bozen-Meran. Na odmor, rekao je, ali nisam mu baš povjerovala. U šetnji kroz rascvjetan krajolik jednostavno sam, onako usput, kao maramicu, bacila bombu: 'Maršal Vorošilov šalje ti srdačne pozdrave. Bojnik Crvene armije ima čast osobno prenijeti pozdrave komesara za narodnu obranu general-pukovniku Von Hammersteinu: Neko vrijeme šutke smo koračali jedno pored drugog. Lice pruskog časnika, gledano iz profila, bilo je nepomično. Sve na njemu bilo mi je dobro poznato: široko svijetlo čelo savijeno pod pravim kutom iznad sljepoočnica; tanka usta zasjenjena kratkom i energično isturenom bradom; lijep malen nos između obraza prošaranih crvenilom; i na koncu neobična izraslina ispred lijevog uha koja se spuštala do vrata. Kad god bih ga vidjela nakon duljeg izbivanja, utvrdila bih da se poveća la. No kad bih ga gnjavila da ode da mu tu 'stvar' ozbiljno pogledaju, postao bi nestrpljiv: 'Ma pusti! Nije to ništa - otekla žlijezda: [Godine 1943. Hammerstein je umro od kancerozne otekline koja se, prema ocjeni njegovog liječnika Ferdinanda Sauerbrucha; više nije mogla operirati; kućnog liječnika homeopata u kojeg je Hammerstein imao povjerenja zatvorili su nacisti.] Hammerstein je prvi prekinuo šutnju: 'Bila si ondje?'

'Da: 'Rusi misle da bih ja mogao nešto učiniti, zar ne?'

'Da: 'Putuješ natrag onamo?'

'Da: 'Ono što ti kažem neće ići preko berlinskog veleposlanstva?' 'Ne: Hammerstein je za Ruse imao nekoliko konkretnih savjeta: neka daju sve od sebe da poboljšaju odnose s Englezima - od pakta s Francuskom neće imati nikakve koristi; temeljitija naobrazba nižeg i srednjeg kadra Crvene armije bila bi vrijedna i najvećeg truda; 'sve staviti na kotače' - bez maksimalne motorizacije 'cijeli bi im Clausewitz bio od slabe pomoći'. Što se ostalog tiče, mora razočarati svoje stare prijatelje. (Hako je na mom licu pročitao više od razočaranja.) 'Što da ti još kažem ... ? Reci im: Hammerstein-

139


-Equord uzvraća pozdrave maršalu Vorošilovu. Moja gledišta nisu drukčija nego što su bila u vrijeme kad smo bili u dobrim odnosima i kad smo surađivali. U eventualnom ratu protiv njih ne bih sudjelovao: Čekala sam da nastavi jer sam vidjela da je zastao i zamislio se. 'Reci im ... ne, to je sve. Više od toga ne mogu obećati: Na rastanku me je zagrlio i upitao: 'Vraćaš li se u Berlin?' Osjetila sam kucanje njegovog srca, rukom me je nespretno pogladio po kosi. Iz bezdana tuge u koji je tonulo sve što se događalo oko nas - vreva kolodvora, užurbani ljudi, čak i taj čovjek koji mi je bio tako blizak - izvukao me je njegov glas. Popraćeno s nekoliko žestokih otkucaja srca - upozorenje: 'Kloni se Tuhačevskog!'"

Obezglavljena vojska Za tu zloslutnu rečenicu postoji samo jedno objašnjenje: Hammerstein, kOji je i dalje imao dobre kontakte, sigurno je doznao za glasine koje su u jesen 1936. kolale krugovima službe sigurnosti njemačke vojske, a ticale su se Mihaila Tuhačevskog, maršala Crvene armije. Tuhačevski je vukao podrijetlo iz ruske plemićke porodice. U Prvom svjetskom ratu borio se protiv Nijemaca kao zastavnik, zarobljen je, te je 1916. proveo nekoliko mjeseci u jednom ingolštatskom logoru. (Uzgred, ondje je upoznao Charlesa de Gaullea, uz čiju je pomoć uspio pobjeći u Francusku.) Godine 1917. preko Londona se domogao Sankt Peterburga, priključio se Crvenoj armiji i ubrzo se našao na fronti u ratu protiv Poljaka kao zapovjedni general. Već tada se sukobio sa Staljinom, kojeg je smatrao odgovornim za poraz u ratu s Poljskom. Njegova je karijera brzo napredovala. Postao je zamjenik komesara za narodnu obranu Vorošilova. Od samog početka zalagao se za modernizaciju vojske te je poticao njezinu pripremu za zračni rat i razvoj protutenkovskog oružja. Da bi ostvario te ciljeve, uspostavio je kontakte sa zapOvjedništvom Reichswehra. Tako je upoznao Hammersteina, s kojim je razgovarao na njemačkom i kojeg je pratio na više vojnih vježbi. Nije sasvim jasno kako su stajale stvari s njegovim komunističkim uvjerenjima. General-bojnik Hilmar von Mittelberger, prvi (ilegalni) general vojnog zrakoplovstva Vajmarske Republike, koji ga je upoznao 1928, u ono je vrijeme ustvrdio: "Općenito se zna da je postao komunist samo iz oportunističkih razloga. Smatra se i dovoljno hrabrim da se usudi odustati od komunizma ako mu se tijekom daljnjeg razvoja događaja to učini preporučljivim:' Uvjerljivost te ocjene nije izvan svake sumnje. Kako bilo da bilo, izvjesno je da do samog kraja, i zasigurno predugo, nije odustao od suradnje s Nijemcima. Još u listopadu 1933. izjavio je: "Njemački

140


Tuhačevski

kao mlad vojnik

Reichswehr bio je učitelj Crvene armije. Ne zaboravite da nas razdvaja politika, a ne naši osjećaji, prijateljski osjećaji Crvene armije prema Reichswehru:' U kasnu jesen 1936. tajna je služba isplela veliku intrigu protiv Tuhačevskog. Mutni pariški emigrantski krugovi proširili su glasinu da skupina urotnika u Crvenoj armiji planira puč. Cilj im je navodno bio atentat na Staljina i vojna diktatura. Obavještajna služba NSDAP-a na čelu s Heydrichom nadovezala se na te izmišljene tvrdnje i napravila krivotvorene dokumente kOji su ih naizgled potkrepljivali. Pritom se poslužila spisima iz suradnje s Reichswehrom s autentičnim potpisom Tuhačevskog. Bila su tu i pisma Hammersteinu iz dvadesetih godina, u kojima je bilo riječi o posve rutinskim stvarima. Pri krivotvorenju je upotrijebljen samo potpis. Zatim je preko jednog češkog agenta u Berlinu taj materijal dostavljen predsjedni-

141


Mihail Tuhačevski, kratko prije smaknuća, 1937.

ku Benešu u Prag. Hammerstein je sigurno doznao za te dokumente i smatrao ih je autentičnima; naslutio je što se sprema i htio je upozoriti Ruth von Mayenburg na posljedice koje bi to za nju moglo imati. Heydrichova briljantna provokacija doista se pokazala učinkovitom. Beneš, koji je krivotvorene dokumente smatrao vjerodostojnima, 7. ih je svibnja 1937. predao sovjetskom izaslaniku u Pragu, koji ih je smjesta proslijedio Staljinu. Na temelju krivotvorenih dokumenata politbiro je zaključio da su navodni urotnici planirali usku suradnju s Hitlerovom Njemačkom. Ubrzo potom u Moskvi je došlo do prvih uhićenja. Tuhačevski je došao na red 26. svibnja. Proces pred vojnim sudom završio je tako da su maršal i njegovi suoptuženici osuđeni na smrt; ll. lipnja smaknuti su u dvorištu Lubjanke.

142


Čistke koje su uslijedile zahvatile su trojicu od petorice maršala i trinaestoricu

od petnaestorice generala. Samo je časnika (do čina pukovnika) uhićeno 6 ~OO, a pogubljeno ih je l 500. Sve u svemu, navodno je ubijeno više od 30 000 pripadnika Crvene armije. Inače, ni većina onih koji su sudili Tuhačevskom nije dugo nadživjela proces; i oni su likvidirani. Crvena armija nije se oporavila od tog "obezglavljenja" do izbijanja Drugog svjetskog rata.

Helga ili usamljenost Helgu von Hammerstein sigurno je teško pogodila smrt Lea Rotha. Nikad nije rekla ni riječi o tom vremenu. Poslije 1945. je povrh toga odlučno odbijala da se opet vidi s Herbertom Wehnerom, kojeg je zadnji put srela 1936. u Pragu; a kad joj je Nathan Steinberger, koji je bio prijatelj Lea Rotha, htio ispričati o njegovoj smrti, nije ga htjela slušati. "Mi nismo ništa znali o svemu tome': kažu njezina braća i sestre. Njezin otac, za kojega se to ne može reći, štitio ju je do svoje smrti i šutke je prelazio preko njezine ruske strasti. Ona pak nikad nije bila besposlena. Ubrzo nakon prekida školovanja upisala se u privatnu kemijsku školu i pola godine radila u jednom laboratoriju. Kad je uvidjela da tako ne može steći dovoljnu kvalifikaciju, počela je slušati predavanja na Visokoj tehnIčkoj školi i odabrala je jednu školu u Neuk611nu, radničkoj četvr ti, na kojoj je položila maturu; već 1934. i 1935. položila je oba završna ispita. Potom je najprije, kako izvješćuje Ruth von Mayenburg, godinu dana radila u Kaiser-Wilhelm-Institutu za kemiju, zatim do 1938. u industriji, a 1939. doktorirala je na Tehničko-kemijskom institutu berlinske Visoke tehničke škole s temom Doprinosi

saznanjima o umjetnim smolama kao dodacima viskoznim predivima. Tek je te godine ušla u novu vezu; preko jednog zajedničkog prijatelja, berlinskog slikara Oskara Hutha, upoznala je mladića koji je bio viši od nje za dvije glave i koji joj se svidio. Imali su iste političke stavove. Do 1933. bili su kao kod kuće u miljeu militantne ljevice, ali od komunizma su se, svatko na svoj način, odlučno odvratili najkasnije 1936; oboje je više bilo zagrijano za antropozofski nastrojen socijalizam. I za nju i za njega neprijateljstvo prema režimu nacionalsocijalista jednostavno se podrazumijevalo. Walter Rossow bio je podrijetlom iz niže građanske klase i izučio je za vrtlara. Vjenčali su se 1939, nedugo prije rata. Za Quatorze Juillet Helga je najavila posjet Hubertu von Rankeu u Parizu. "Otišao sam s njom i na veliku paradu i vodili smo vrlo ozbiljne političke razgovore; osim toga dogovorili smo se da ćemo ostati u


143

Helga von Hammerstein, oko 1932/1933.

kontaktu ma što se dogodilo. Ubrzo nakon što su nacionalsocijalisti preuzeli vlast, njezin je otac, general-pukovnik Kurt von Hammerstein-Equord, udaljen s visokog aktivnog položaja, ali je sa svojim kolegama generalima pomno pratio događaje i bio pun najdubljeg nepovjerenja prema Hitlerovim ratnim planovima. Bili su to uznemirujući vidici. Dok sam se opraštao s Grete [Heigom], oboje smo slutili da se dugo nećemo vidjeti, ako uopće preživimo predstOjeću epohu:' Helgin je suprug zbog bolesnih pluća proglašen vojno nesposobnim; izbjegao je poziv u vojsku. To mu je omogućilo da se tijekom Drugog svjetskog rata u Stahnsdorfu na jugoistoku Berlina bavi vrtlarstvom na biodinarničkoj osnovi. Bila je to niša u kojoj su mogli preživjeti i koja je, kako se pokazalo, bila od velike koristi cijeloj porodici Hammerstein i krugu njezinih prijatelja. Bračni par Rossow mogao ih je opskrbljivati voćem i povrćem.

144


Peta glosa. O skandalu istodobnosti "Jedno od najšokantnijih i u isti mah najvažnijih iskustava pri udubljivanju u vrijeme koje je nama kasnijim naraštajima strano jest iskustvo istodobnosti neistodobnosti, iskustvo supostojanja terora i normalnosti, uobičajenog i senzacionalnog, udarnih naslova i sitno tiskanog teksta, političkih uvodnika i oglasa, retuširanih propagandnih fotografija i beznačajnih reklama, s čime se susrećemo pri čitanju novina:' Tako kaže povjesničar Karl Schlagel te nastavlja: "Tu se proglašenje smrtnih presuda nalazi pored najave pijanističkog natjecanja; obavijesti o širenju mreže frizerskih salona i kemijskih čistionica pored vijesti o sve većoj opasnosti od izbijanja rata. U kinu se prikazuju komedije cl la Hollywood dok se stanovi u susjednoj 'vladinoj kući' prazne zbog uhićenja. Zatvori su u vidokrugu novoizgrađenih škola i svatko zna što se prevozi u crnim kombijima:' Schlagel citira Pravdu i Vječernaju Moskvu iz 1936. No ono što opisuje vrijedi i za Miinchener Abendzeitung iz 1938. U jednom te istom broju lista može se pročita ti: "Bombonijera: uspjeh je sve veći! Svakog dana u 8 sati Injekcija humora ... Uklonjena stara sinagoga, posljednje mjesto za molitvu Židova u Munchenu ... Ljudi se zaokupljaju problemima i pritom previđaju stvari koje su im pred nosom. Probajte jednom Schwarz Weij3, pa će vam u hipu postati jasno da pušenje može biti nevjerojatno dobro i poželjno ... Sva roba s ovom zvijezdom izrađena je s dobro poznatim 'uvijekglatkim' uloškom ... Tražim sposobne prodavačice za distribuciju mog prvoklasnog mini-steznika za oblikovanje kukova itd. Steznici Kleeberg od 1933, čisto arijevsko poduzeće ... Gaulajter Wagner razračunava se sa židovstvom ... Zadnja repriza: Žena u drevnim narodima. Kasnovečernja predstava Diskrecija je stvar časti ... Židovske trgovine nisu zatvorene samo privremeno, nego trajno ... Tražim stariju ženu koja se osjeća osamljeno i htjela bi sa mnom provesti suncem obasjanu starost. Vedre sam naravi i tražim sreću ... Velika proslava blagdana Sv. Huberta gornjobavarskog lovišta ... S nedavnim prelaskom tvrtke Felsenthal & Co, tvornice cigara i duhana, u vlasništvo Nijemaca može se reći da je proces ponjemčivanja njemačke industrije cigara uglavnom dovršen ... Pjenušac je jeftin, Haus Trimborn Cabinet s dodatkom ugljičnog dioksida v2 Fl. 1,50... Dosad je u Munchenu uhićeno oko l 000 Židova, i to stoga da bi se za svaki slučaj imao zalog. Pritom se pokazalo da svi već imaju nešto na savjesti:' Doduše, u studenome 1938. uvelike vidljiv pogrom više je iznimka nego pravilo. Za razliku od staljinista nacisti obično nisu otvoreno pokazivali svoje zločine, nego su ih činili pod krinkom "državnih tajni': No ta su dva režima zajedno one neistodobnosti o kojima govori Schlagel. To je povezano s nenadvladivom žilavo-


145

Ulica II Moskvi, 193511936.

šću

svakodnevice. Kad se radi o nestašici stanova, ljubavnim vezama, brigama oko novca, kuhanju ručka i pranju pelena, ideologija i propaganda u određenom trenutku gube težinu. U tom smislu može biti govora samo o totalitarnim, ali ne i o totalnim društvima. Čak ni u ekstremnim uvjetima koncentracijskih logora čuva rima nikad nije pošlo za rukom potpuno izbrisati svakodnevicu; čak se i ondje još uvijek trampilo, došaptavalo, svađalo i pomagalo. To još više vrijedi za ostatke građanskog društva u Hitlerovom Reichu. Brojne su se niše ondje održale do zadnjih godina rata. Ljeti su plaže bile prepune, ljudi su se bavili pčelarstvom, igrali nogomet, skupljali poštanske marke ili išli na jedrenje. Nacionalno zajedništvo ostalo je fikcija. Dok su jedni u slobodno vrijeme obrađi vali svoj vrt u predgrađu, drugi su išli na plesnu čajanku u Adlon ili su se sastajali u jahačkom klubu. Dakako da ipak nije manjkalo pokušaja da se i reziduaIna sfera života kontrolira i učini korisnom. Masovna zabava uživala je visok prioritet. Kad su objavljeni nirnberški zakoni, UFA je snimila filmove kao što su Kad god sam sretan i Dva puta dva u postelji s baldahinom. Na vrhuncu naoružavanja organizirana su putovanja na odmor i krstarenja za "umne i fizičke radnike" pod motom "radošću do snage':

146


koji bi svaku današnju reklamnu agenciju natjerao da pozeleni od zavisti. Osim toga totalna je vlast tridesetih i četrdesetih godina bila suočena i s tehničkim ograničenjima. Mogućnosti nadzora koje su danas i u demokratskim društvima sasvim uobičajene tada su bile nezamislive. Možda se stoga mnogi dnevnici i pisma iz tih godina doimaju zapanjujuće otvorenima i neopreznima, a to je, po svoj prilici, i razlog što je sveprisutno "zanovijetanje" u pravilu prolazilo bez posljedica. Glavni Gestapov izvor nije bio sveprisutan aparat prisluškivanja i nadzora, nego široko rasprostranjena denuncijacija. Činjenica da su u okolnostima takvog režima postojale zone prividne normalnosti doista nije nimalo utješna; naprotiv, više se čini jezivom. Kasnijim naraštajima sigurno je teško razumjeti kako su "apolitične" sfere života mogle spavati zimskim snom, ravnodušne prema teroru. No sa skandalom istodobnosti ne može se izaći na kraj olako donesenim moralnim prosudbama, jer se on ne može jednostavno gurnuti u prošlost. Njegova kužnost nije dokinuta ni u današnjim, mnogo lagodnijim povijesnim okolnostima.

Posjeti na selu Hammerstein je, uz nužan oprez, neprestano održavao kontakte s istomišljenicima. U njih se ubrajala grofovska obitelj Zu Lynar, koja je posjedovala imanje u Spreewaldu. (Grof je četrdesetih godina bio ađutant generala zbora Erwina von Witzlebena, koji je pogubljen nakon 20. srpnja 1944.) Ulrich von Hassell zabilježio je u svoj dnevnik što mu je upalo u oči prilikom posjeta u prosincu 1937: "Kod Kurta Hammersteina. On ima, po svoj prilici, najnegativniji stav prema režimu 'zločinaca i budala' koji se uopće može zamisliti, a ne polaže velike nade ni u obezglavljenu i uškopljenu vojsku:' U osvrtu što ga je grof Carl-Hans von Hardenberg zapisao na Silvestrovo 1945. također se može pročitati ponešto o gledištima njegovog prijatelja: "Vrlo inteligentan general-pukovnik batun Von Hammerstein, koji je unatoč teškoj bolesti - umro je još prije 20. srpnja 1944. - usko surađivao s general-pukovnikom Beckom, bio je mišljenja da bi bezuvjetno trebalo odustati od atentata jer su Nijemci toliko slabo nadareni za politiku da bi mogli uvidjeti njegovu nužnost tek nakon što ispiju gorki kalež do zadnje kapi. Ovako bi, naprotiv, stalno tvrdili da je genij Hitler ubijen iz častohleplja. Ozbiljno smo razmislili o tom stajalištu i nismo mogli poreći njegovu ispravnost. Naposljetku se nismo ravnali prema njemu stoga što smo ocijenili da oni koji jasno vide imaju obavezu da spriječe daljnje besmisleno umiranje njemačke mladeži:'


147

Grof Carl-Hans von Hardenberg

Grofica Reinhild von Hardenberg sjeća se mnogih susreta iz tih godina. Još dok je Hammerstein bio na položaju načelnika vojnog zapovjedništva, on i njegova obitelj često su dolazili u Neuhardenberg na ljetovanje ili preko vikenda; ondje bi im stavili na raspolaganje župni dvor. Vozili su se službenim autom, išli u lov i radovali se idiličnoj sredini. "Veliko poštovanje koje je moj otac [grof Car1-Hans von Hardenberg] osjećao prema Kurtu Hammersteinu temeljilo se na izrazitoj civilnoj hrabrosti s kojom se potonji odnosio prema naredbama nacionalsocijalističkog režima. Hammerstein je cijeli život bio jednako vjeran ljudima kao i svojim temeljnim načelima. Prijateljstvo između Kurta i Marie Hammerstein i mojih roditelja prenijelo se i na mene i njihovu djecu. To se prije svega odnosilo na Hildur i Ludwiga Hammersteina. Onakav visok i mlitav, s naočalama s debelim staklima koje je nosio zbog

148


kratkovidnosti, Ludwig je djelovao pomalo neuhranjeno. Bio je čest gost u Neuhardenbergu i svojim je dražesnim bezobrazlukom uvelike pridonosio zabavi. Ludwig je cijeli život bio iznimno snošljiv prema onima koji su mislili drukčije. No katkad sam imala osjećaj da je njegova snošljivost više proizlazila iz straha od sukoba, jer je doista izbjegavao raspre kad god je mogao. Tim je vrednija činjenica da se bez ikakvih dvojbi stavio na raspolaganje pokretu otpora:' Tih su godina u dvorac Neuhardenberg neprestano dolazili posjetitelji. Bili su to prije svih grofovi prijatelji, koji su s njim razgovarali o političkoj i vojnoj situaciji: osim Hammersteina ponajprije Kurt von Plettenberg, Ulrich von Hassell, grofovi Von der Schulenburg, general Ludwig Beck, grof Heinrich von Lehndorff, Fabian von Schlabrendorff i Nikolaus von Halem. Povod su bili odlasci u lov, koji su se ubrajali u rituale plemstva. U njima je uglavnom sudjelovao i Hammersteinov sin Ludwig, s kojim se on dobro slagao. "Na dan lova jedan bi šumar već u zoru kao znak za buđenje puhnuo kneževski pozdrav u svoj lovački rog kod svakog ugla kuće. Nakon zajedničkog doručka otac bi odjahao u šumu s gostima lovcima. Ondje bi ravnatelj šumarije Ristow pokazao strijelcima njihova mjesta, a lovački rogovi označili bi početak prvoga gonjenja. Tada bi postavljeni goniči počeli tjerati divljač u smjeru strijelaca sve dok sljedeći Signal rogovima ne bi okončao gonjenje. U podne bi se u šumi poslužila gusta juha i kuhano vino. Ujesen se pucalo na patke, a zimi na divlje svinje, zečeve, jelene i srne. U Tempelbergu je bilo i droplji, velikih plašljivih stepskih ptica, koje su se, doduše, rijetko pokazivale. Lov bi završio s dolaskom večeri, pa bi se cijelo društvo vratilo u dvorac. Pred stubištem kuće ustrijeljena bi se divljač prema vrstama odložila na podlogu od jelovih grana, onako kako se propisno slaže lovina. Ponovo bi odjeknuli lovački rogovi, šumari bi oglasili da je lovina odstrijeljena. Za svaku vrstu divljači odjeknuo bi poseban kratak signal, i na koncu 'lov završen'. Potom bi gosti nestali u svojim sobama kako bi se presvukli za svečanu večeru na kojoj bi se lovci i dame iznova okupili u dvorani s izlazom na vrt:'

Oproštaj U listopadu 1937. Ruth von Mayenburg je - kao i uvijek s izvrsno krivotvorenim papirima - još jedanput došla u Berlin. U to su vrijeme, a da ona to nije znala, njezini agentski snovi već bili odsanjani. "Prvi telefonski poziv Hammersteinu. Javila se Maria Hammerstein, pomalo hladno i odbojno: 'Moj suprug je u lovu. Ne znam kad se vraća. Ostajete li opet du-


149

že vrijeme u zemlji?' Ne, ne ostajem duže vrijeme, ali voljela bih opet vidjeti vašeg supruga i cijelu obitelj. 'Nikad se ne zna što budućnost nosi..: Budući da me nije pozvala da ih posjetim, nikad više nisam vidjela kuću u Dahlemu ni ikoga od Hammersteinovih - osim u svojoj glavi i u svom srcu. Samo me je Hakov glas još jednom dosegnuo u Lietzenburger StraBe, iz telefonske slušalice: 'Čuješ li me, malena?' - 'Zvučiš kao da si jako daleko - užasno daleko!' - 'Ne zovem iz kuće - čuvaj se, malena!' Htio se javiti čim se vrati iz lova. 'Slomljen vrat i slomljena noga, Hako! I ja idem u lov.. : Bio je to kratak lovački razgovor, nerazumljiv tuđim ušima, i na koncu uzajamno obećanje: 'Vidimo se uskoro!' Nismo ga održali:'

Postumni razgovor s Ruth von Mayenburg (III) E: Bojim se da vam idem na živce svojim neprestanim zapitkivanjem. M: Gluposti. Očekivala sam vas. Nemojte se nimalo ustručavati. E: Čitao sam vašu knjigu, koja je objavljena 1969. pod lijepim naslovom Plava krv i crvene zastave, i upalo mi je u oči da o Sovjetskom Savezu govorite s velikim oduševljenjem. M: Pa? E: Primjerice, kad pišete o svojim susretima smaršalom Vorošilovom, koji je, kako sami kažete, bio jedan od najbližih Staljinovih drugova: "Osjetiti stisak njegove ruke i pogledati u njegove svijetle oči bilo je kao da gledaš ravno u lice velike Lenjinove boljševičke partije koja je pobjednički ostvarila revoluciju, stvorila Crvenu armiju i izgradila socijalizam': I tako dalje. M: A da, točno. To sam potpuno zaboravila. E: O velikoj čistki i o teroru govori se sasvim usputno, kao da se radilo o žaljenja vrijednim omaškama. M: Dragi moj, uopće nije šarmantno što mi prigovarate zbog takvih citata. Usput, slobodno zapalite ako želite. Davno sam se okanila toga, ali volim miris duhana. Podsjeća me na stara vremena. Jesam li vam pričala o tome kako je Hammerstein uvijek imao u džepu dobru cigaru? E: Draga gospođo, mijenjate temu! M: Naravno da mijenjam kad mi postavljate tako neugodna pitanja. Ipak, rado ću vam odgovoriti, pod uvjetom da ne dođete na ideju da me saslušavate. E: To si nikad ne bih dopustio. M: Onda dobro. Izravno su me zahvatile samo čistke u vrhu Crvene armije. Počelo je tajnim procesom vojnog suda protiv maršala Tuhačevskog i njegovih suoptuže-

150


Vjačeslav Mihajlovič

Molotov, JosifVisarionovič Džugašvili (Staljin), Kliment Jefremovič Vorošilov, 1938.

nika. Armija je tada u određenom smislu bila obezglavljena, a pritom su pale i glave mojih nadreqenih. E: Sve su ih optužili za izdaju. M: Bila je to ciljana i vrlo uspješna dezinformacijska kampanja s njemačke strane. Uvukli su u igru čak i mog prijatelja Hammersteina, i to pomoću krivotvorenih dokumenata koje nikad nije ni vidio, a kamoli potpisao. Ja, dakako, nisam sudjelovala u tim događajima. Nisam imala nikakvo objašnjenje za uništenje armijskog vodstva. E: Vas su ostavili na miru? M: Više-manje. Isprva je nakon uhićenja jednostavno vladala posvemašnja šutnja. Služba za koju sam radila jednostavno više nije davala nikakve znakove života. Dimitrov se osobno založio za to da budem oslobođena obaveza prema vojnom aparatu, tako da sam mogla živjeti u Moskvi sa svojim suprugom. E: Ernstom Fischerom, zar ne? M: Da. On je bio jedan od vodećih ljudi austrijskog KP-a u egzilu. E: I tako ste oboje odsjeli u dobro poznatom i zloglasnom hotelu Lux... M: ... u koji nikad prije nisam kročila. Jer sve dok sam se bavila konspirativnom djelatnošću, nisam imala nikakve veze s Kominternom. Ako ništa drugo, to nije

151


Ruth von Mayenburg, oko 1955.

dolazilo u obzir iz sigurnosnih razloga. Ja sam radila za Crvenu armiju. To je bilo nešto sasvim drugo. E: Bolje? M: U svakom slučaju, ondje nije bilo "zapećkara". E: Možda zbog toga u moskovskom arhivu nema uobičajenih kadrovskih dokumenata o vama. M: Crvena je armija čuvala svoje tajne. E: Primijetio sam da ste u svojoj drugoj knjizi, koja je izašla 1978, odabrali potpuno drukčiji ton nego u svojim memoarima. Tu se više ne može osjetiti bogzna kakvo oduševljenje. Suradnike sovjetskih 'organa' sasvim jasno nazivate krvolocima. I vaš sud o Vorošilovu zvuči osjetno hladnije. Sada o njemu kažete da je "priprost, te stoga neopasan". M: Čovjek uči dok je živ. E: U filmu o hotelu Lux koji je Heinrich Breloer snimio početkom devedesetih vi se pojavljujete kao svjedokinja vremena. Vrlo je dojmljivo kako se točno sjećate

152


r-.

.(;.) U 5 ... " iIVlfi:.. • f .,

nPHMF.'IAfH1E. OrBenol 11'1 Ice lIonpocw IBlltTbI ;1
/V7c(/' #1'TAfiV"!lj· '" '.:

r/

rl.!

l-

tEi(PETHO

uunc:.

10'lIlWt

"A"., \'

II r1O.lp06Bwe.

Me lI.onycICU)l(~.

AHKETHbU1 JlYlCT l.

Hallll~1I0!l;)!Ute

2. 3.I1111.ue\lU

y"pe;l(4eulln

e"·,"··_ •.•. _ .•.. _ _ _ _ . _ _ _ . _____ ...... .

.'._."._.'_" ........... ___ ." •.•... _. _ _ _ _ _ _ _ _ .__

.'!.O~)IIHO(t~

3. Bpe .. " 30111I101eIlIlM!lJpa60T)' 11 N npnl\ua ___ ._ .• ____ .. _________ ... __ •.•.. ~.

yxou e

Bp~ .. ~

]).'160;1'1,

Ji

npll~.

::tPH'IY!lW

)"~OJIlI

•_ _ _ _ •_ _ _ _ _ _ " __

BonpOCbI:

Q

IIMW JlIIH'patypHblO, lIHOo Jlpyrolii. OPil II'tpeNellc 4I'IWItIlUII YII:UWlIln. t"IapylO

(3UlyltilUl>f

T.

B

E

T

bl:

/t..:'r,r:-tkJ.-.. , ..e~ ~.

l. 4>".UI.l\U~. liU, Ol'lt'C180 (IICt'II.lO-

~ .T~_L-Az~~)

YII.I.IUIa.arloH

,elll\q~K1 $IMI\~KIO).

7" ~!:L~:'l~1I":CčtČP~::~b~::O PO>ll:ltllll1 '-.,. •

no CUPOIlY (ry6.,

yt'J~,

IIO.1(lcr", II AepeJIIA} Il MO/lOWY (06n •• IfPJii,panOH~eoM()PdIOIlIJPOUIIHIO'

:1.

TOQIlO"-},KU3T1> coc~oalle KliK liPOtltJ(I)I(A.ACI

ptloJ\lVlIHII

(10

Kpe-

Cf~~JI, lIIeUUII, .",op~n •• l
~.

p \)

A II T

",,II

.0

II:

allbajjll.1H~. III1H li ot
'r

E II

k'~./Ie.~~-{~

/laTI> .leBH~~lO 414)11<.'1I1CI ~14I.fepll).

M. A T

b

. .~.~'e,fjd.:f,,,

~ ___________ .i .._ .. ~... al

8.11I1NUlIlllIC./llllllli",",WM lIle~UD\I,

"Ny·

ItaltinI HIICIlIIO II rjle.

I~

Herbert Wehner, list s osobnim podacima, Moskva 1937.

9. PvjlllTCllII

)11:eD1II

(","'ft):

J

~

T

E

II

M

A

T

b

noćne more čistki, uzajamnih prokazivanja, u kojima je, kako kažete, udjela imao

i Herbert Wehner... M: S njim smo stanovali vrata do vrata. Svake smo noći očekivali da će nam NKVD pokucati na vrata kako bi nas pokupio. "Radije otputujte natrag u Njemačku", onomad sam govorila emigrantima. "Bolje je umrijeti među neprijateljima nego među prijateljima:' E: Vi ste međutim ostali, do kraja. M: Da, do pobjede nad Hitlerom. E: I nakon toga. Dok se niste vratili u Beč. M: Ako baš želite točno znati, iz Partije sam izašla 1966. A mog supruga Ernsta Fischera isključili su godinu poslije praškog proljeća. Njemu je to jako teško palo, ali ja sam već puno prije izgubila želju.

153


E: Želju? M: Recite mi, dragi prijatelju, zar nikad niste imali posla s drogama? Ne govorim o vašim cigaretama, nego o finijim, jačim i mnogo opasnijim stvarima. O sredstvima od kojih očekujete da vašem prilično beskorisnom životu daju smisao. O obećanju igre s visokim ulogom. O riskantnoj drogi koja vam udara u glavu i oslobađa vas od dosade. To je meni bio komunizam. Sigurno primjećujete da ne govorim kao dobra drugarica. No ni vi ni ja više nismo žutokljunci i nema nikakve potrebe da se pretvaramo jedno pred drugim. E: Kako ste se izliječili od ovisnosti? M: Za to ne postoji klinika. Neki su imali velikih poteškoća s tim. No u mom slučaju nije bilo nikakve drame. Nimalo ne držim do preobraćenja. Bila je to sasvim postupna promjena, gotovo bih rekla da se u neku ruku dogodila iza mojih leđa. Nakon suprugove smrti komunizam je jednog dana jednostavno nestao iz mog života. E: I nije vam nedostajao? M: Snašla sam se bez njega. Pa vidite da jesam. Dragi moj, popijte još jednu šalicu čaja sa mnom dok ne bude kasno.

Rat Već

u rujnu 1938, za vrijeme takozvane Sudetske krize, vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta htjelo je ponovo angažirati Hammersteina. U okviru operativnog plana kodnog naziva "Slučaj crveno-zeleno" protiv Francuske i Čehoslovačke njemu je namijenjen položaj vrhovnog zapovjednika glavnog stožera 4. armije. Dana 26. rujna on je u Berlinu proslavio 60. rođendan. Među čestitarima bio je i načelnik glavnog stožera vojske Franz HaIder, nasljednik Ludwiga Becka. POtonji se povukao u kolovozu u znak protesta zbog toga što je Hitler lišio moći vodstvo Wehrmachta; shvatio je da se ne može ni osloniti na glavni stožer ni uvjeriti Hitlera, koji je već 1934. preuzeo zapovjedništvo nad Reichswehrom i obvezao ga da mu prisegne; otad je u vojno rukovodstvo uzimao samo generale koji mu nisu proturječili.

HaIder je jamčio Hammersteinu da će on i njegovi prijatelji Beck i Adam prijeći u akciju ako se Hitler upusti u rat. I HaIder i njegov prethodnik Beck bili su članovi skupine urotnika koja je planirala svrgavanje Hitlera u slučaju vojne reakcije Engleske na Sudetsku krizu. Pod zapovjedništvom generala Erwina von Witzlebena oformljena je postrojba koja je u trenutku proglašenja rata trebala uhititi Hitlera. No Minhenski ih je sporazum s Chamberlainovim, Daladierovim i

154


Mussolinievim ustupcima Hitleru, prema njihovom sudu, lišio moralnog i politič kog opravdanja. Inače, ni Hitler se uopće nije radovao svom trijumfu, naprotiv, bio je bijesan. Sporazum je doživio kao poraz; u Sudetskoj krizi vidio je priliku da započne rat na Istoku, koji je planirao od 1933, bez intervencije zapadnih sila. Do svog posljednjeg monologa u bunkeru zastupao je stajalište da je 1938. bila pravi trenutak za početak rata. I uoči rata s Poljskom progonila ga je sjena Miinchena: "Najviše me brine mogućnost da opet u zadnji tren dođe neki gad s pomirbenim planom", rekao je svojim generalima. Na koga je time mislio, ostavio je otvorenim - vjerojatno je aludirao na držanje Mussolinia, koji se zauzeo za mirno rješenje Sudetske krize. Generali Beck i Adam povukli su se iz aktivne službe jer više nisu bili spremni prihvaćati Hitlerovu politiku. Adam je poslije rata rekao: "Hammerstein je bio čo vjek najveće dalekovidnosti, dapače, određene političke vidovitosti. Bio je potpuno nepomućen osjećajima i bez vidljive strasti. Nikad nije skrivao da ga čisto vojna pitanja slabo zanimaju. Zapravo je bio pacifist i građanin svijeta. Kad sam se u prosincu 1939. preselio iz Berlina u Garmisch, na rastanku mi je pretkazao užasan kraj rata:' Hammersteinova supruga Maria u isto je vrijeme napisala svom sinu Ludwigu: "Tajo smatra da je rat potpuno bezizgledan i da se smjesta mora prekinuti. O pojedinostima ti ne mogu pisati, i ovo moraš poderati:' Nakon mature Ludwig se još poigravao mišlju da postane profesionalni časnik. To se izjalovilo zbog njegove kratkovidnosti, pa je upisao studij rudarstva. Kad je izbio rat, roditelji su mu savjetovali da se nipošto ne javlja dragovoljno. To ga nije sačuvalo od poziva u vojsku. Ludwig je nazvao grofa Hardenberga, koji je zapovijedao grenadirskom bojnom u Potsdamu i koji ga je smjesta uzeo u svoju postrojbu; taj korak nije ostao bez posljedica. Poput njegovog brata Kunrata Ludwig je smjesta poslan na frontu, gdje je ubrzo ranjen; pritom mu je trajno oštećen sluh. Povrh toga pokupio je tuberkulozu, dok je Kunrat bolovao od multiple skleroze. Pokazalo se da je to bila sreća u nesreći, jer obojica su trajno oslobođena aktivnog služenja vojske. Teško je objasniti zašto je prije napada na Poljsku Kurt von Hammerstein reaktiviran, premda samo na nekoliko tjedana. Dana 31. kolovoza 1939. iz Breslaua je napisao supruzi: "Zasad sam vrhovni zapovjednik u Šleskoj. No nemam nikakvih drugih dužnosti osim dužnosti zamjenika zapovjednoga generala, pa se uopće ne koristim tom razmetljivom titulom:' Ubrzo potom imenovan je vrhovnim zapovjednikom Grupe armija A na Zapadu. Bio je smješten u Kolnu u kući Otta Wolffa iz vojne industrije, kojeg je dobro poznavao i koji se, doduše tek vrlo kasno, prometnuo u Hitlerovog protivnika. Generalovo je oduševljenje i tom zapovjednom dužnošću bilo ograničeno: "Što duže ovdje na Zapadu ostane dosadno, to bolje", pisao je kući.

155


o

Po završetku vojnog pohoda na Poljsku čak je bio predviđen za položaj "vrhovnog zapovjednika za Isto1<", ali već je 24. rujna definitivno poslan u mirovinu. Možda je određenu ulogu u tome imala glasina da je planirao uhititi Hitlera ako ovaj posjeti njegovu vojnu oblast. U historiografiji se taj plan smatra prijepornim. Sam Hammerstein nikad se nije očitovao o tome. No postoji jedan svjedok, naime Fabian von Schlabrendorff, koji je kasnije poduzeo neuspješan bombaški atentat na Hitlera i koji je usko surađivao sa sudionicima atentata 20. srpnja. On ovako opisuje Hammersteinove namjere: "Uslijed sretne okolnosti general-pukovnik Von Hammerstein iznova je stupio na društvenu pozornicu i postavljen je na mjesto vrhovnog zapovjednika jedne armije na Rajni. Na osnovi te činjenice osmišljen je dalekosežan plan. Hitlera bi trebalo potaknuti da posjeti tu armiju kako bi upravo tijekom napada na Poljake i na Rajni pokazao vojnu snagu Trećeg Reicha s obzirom na očekivani napad Francuske radi rasterećenja vlastite obrane. General-pukovnik Von Hammerstein odlučio je uhititi Hitlera prilikom tog posjeta i svrgnuti ga s vlasti. Kad su unatoč svim nastojanjima sir Nevilea Hendersona 3. rujna 1939. u 11.15 izbila neprijateljstva između Engleske i Trećeg Reicha, ja sam dobio zadaću da obavijestim Engleze o Hammerstein ovom planu. Englesko veleposlanstvo već je bilo napušteno. No između l i 2 sata poslijepodne uspio sam doći do sir Georgea Ogilvie-Forbesa u hotelu Adlon Unter den Linden i izvršiti svoj nalog. Hammersteinov plan nije se ostvario. Hitler, koji je imao gotovo zazornu sposobnost da predosjeti opasnost po svoj život, otkazao je već zakazani posjet Hammersteinovoj armiji. Ubrzo potom smijenio je zapovjedništvo vojske. I tako se Hammerstein vratio u mirovinu:'

Po strani (II) I nakon definitivnog otpusta iz službe generalovo je povlačenje u miran privatni život bilo samo prividno. Iz dopisa što ga je načelnik sigurnosne policije i SD-a uputio Reichsleiteru Martinu Bormannu vidi se da je do pred smrt sudjelovao u pripremama za pokušaj prevrata 1944:

"Državna tajna

Berlin, 29. srpnja 1944.

Predmet: 20. srpnja 1944.

Tajni pokretači atentata Istrage uvijek iznova pokaZUjU da je idejna priprema atentata započela prije jako mnogo vremena. Primjerice, Werner von Alvensleben spominje večernje okupljanje gospode u veljači 1942. kod generala Von Hammersteina, koji je u međuvre-

156


menu preminuo. Sudjelovali su Beck, Goerdeler, Gessler i publicist dr. Pechel (prije nekog vremena uhićen zbog protivničke djelatnosti). Već tada je situacija Reicha zbog očekivanog ulaska SAD-a u rat ocijenjena toliko beznadnom da se sklapanje mira smatralo bezuvjetno nužnim. Gessler je (što još uvijek poriče) zadužen da jednom prilikom u Švicarskoj sondira stajalište protivničke strane. Kao stari znanac admirala Canarisa Gessler je radio za vojnu službu sigurnosti i po njezinom je nalogu više puta putovao u Švicarsku. U ljeto/jesen 1942. vratio se s odgovorom (prema Von Alvenslebenoj izjavi) da Churchill ne želi pregovarati s nacionalsocijalističkom

vladom:' [Otto Gessler bio je ministar obrane u Vajmarskoj Republici od 1920. do 1928, kad je morao odstupiti zbog tajnog naoružavanja Reichswehra. Nakon 20. srpnja uhićen je i interniran u koncentracijski logor Ravensbri.ick, gdje je ostao do kraja rata. Publicist Rudolf Pechel bio je pod stalnim nadzorom Gestapa; on je održavao kontakte s Goerdelerom i Hammersteinom te je u pokretu otpora imao ulogu kurira. Godine 1942. uhićen je i odveden u Sachsenhausen i Ravensbri.ick, ali odande se izvukao živ i poslije 1945. bio je jedan od utemeljitelja CDU-a.] Oni koji su rođeni kasnije možda će se pitati zašto genocid nad Židovima, po svemu sudeći, nije imao nikakvu ulogu u savjetovanjima takve skupine pokreta otpora. Zloglasna Wannsee konferencija, na kojoj je organizacijsko perfektuiranje donijelo odluku o "konačnom rješenju", održana je u siječnju 1942. Pritom valja imati na umu da su ti planovi držani u strogoj tajnosti. Časnici su se morali oslanjati na izvješća svjedoka iz prve ruke s okupiranih istočnih područja i na glasine. Što se pak tiče Hammersteina, on je već u proljeće 1942. u krugu obitelji govorio o "organiziranom masovnom ubojstvu': U prosincu iste godine doznao je od rođakinje iz Steinhorsta koja je u Lembergu radila za Crveni križ da Židove ubijaju plinom. No sve u svemu, takve su se informacije raširile tek poslije njegove smrti u travnju 1943. Znakovita je rasprava koju je njegov sin Kunrat tri mjeseca poslije vodio sa svojim mentorom Carlom Goerdelerom, kOji je zahtijevao što bržu akciju visokih časnika. Kunrat je imao u vidu primjedbe svog oca, koji je rekao kako se podrazumijeva da je oružana akcija protiv Hitlera u načelu ispravna, ali da se ne smiju podcijeniti poteškoće, čemu je većina ljudi sklona; tada bi bilo bolje dići ruke od toga, jer bi u slučaju neuspjeha šteta bila golema. Nacisti bi smjesta iskoristili priliku da uklone sve svoje unutarnje protivnike i time bi onemogućili svaki daljnji pokušaj. "Kad bi se netko odvažio na to da ubije Hitlera", zapisao je Kunrat u svoj notes, "prije nego što i zadnjem Nijemcu postane jasno u kakav nas je bezdan odveo, poslije rata bi laž o nožu u leđa poslužila da se i on opravda. 'Samo je naš ubijeni čudotvo rac mogao spriječiti da nam po drugi put ne zabiju nož u leđa!' govorili bi mnogi, iznova šireći stari otrov:'

157


Goerdeleru je rekao: "Čemu se izlagati dodatnim rizicima za ove sunarodnjake? Dokle god Hitler za njih pobjeđuje, nije ih briga za Židove:' Goerdeler mu je oštro proturječio. No Kunrat je u jednoj stvari imao pravo: ubijanje Židova vrlo je kasno postalo značajan element motivacije otpora vojske.

Iz Fiihrerova glavnog sjedišta Hitler nipošto nije zaboravio svog starog protivnika Hammersteina. Usred rata spominje ga u svojim razgovorima za trpezom: "Wolfss chan ze, 21. svibnja 1942. Pripreme za formiranje vlade (27. l. 33) dodatno su otežavali krugovi oko generala Schleichera, koji su se na sve načine pokušavali ispriječiti. Najbliži Schleicherov suradnik i vrhovni zapovjednik vojske general Von Hammerstein uopće se nije ustručavao da dođe k njemu i priopći mu kako se 'Reichswehr ni u kojem slučaju ne može složiti s njegovim postavljanjem za kancelara. Ako su gospoda oko Schleichera doista umislila da ga takvim trikovima mogu pokolebati u njegovim odlukama, teško su se prevarila. Kasno poslijepodne (29. siječnja) stigla je iznenađujuća obavijest o uistinu bezumnoj nakani Schleicherove klike. Kako se doznaje od potpukovnika [Wernera] von Alvenslebena, general Von Hammerstein alarmirao je potsdamski garnizon i izdao zapovijed za paljbu. Osim toga kanilo se protjerati staroga gospodina [Hindenburga] u istočnu Prusku. Kao proturnjeru tom pokušaju puča on je preko zapovjednika berlinskog SA-a grofa Helldorfa alarmirao cijeli berlinski SA. Osim toga obaviješten je bojnik policije Wecke, koji je bio poznat kao osoba od povjerenja, kako bi mogao obaviti potrebne pripreme za zaposjedanje WilhelmstraBe sa 6 policijskih bojni. Na koncu je generalu Von Blombergu, kojem je definitivno bila namijenjena funkcija ministra obrane, zapovjedio da po njegovom dolasku u Berlin, predviđenom za 30. siječnja oko 8 sati ujutro, smjesta ode k starom gospodinu na polaganje prisege da bi kao vrhovni zapovjednik Reichswehra mogao suzbiti eventualne pokušaje puča:' Ta je priča netočna. Radi se o Hitlerovoj idee fixe. Doduše, glasine o puču doista su 29. siječnja kolale berlinskim koridorima. Svojim ih je izjavama pokrenuo Schleicherov povjerenik Werner von Alvensleben, kOji je, inače, kasnije imao važnu ulogu u konzervativnoj opoziciji. Uhitili su ga 30. lipnja 1934. te još jedanput 1937; nastavio je održavati kontakte sa svojim prijateljem iz lova Hammersteinom te s Goerdelerom i Beckom, iznova je uhićen, optužen i osuđen; u travnju 1945. Amerikanci su ga oslobodili iz magdeburškog zatvora.

158


Kratko prije preotimanja vlasti Hitler si je utuvio u glavu da potsdamski garnizon već iščekuje zapovijed za stupanje u akciju kako bi vojnim pučem spriječio njegov dolazak na vlast. To je bila zabluda. Ipak, Hitler je do samog kraja znao da je u Hammersteinu imao protivnika o kojem je valjalo voditi računa i nakon što je otpušten iz službe.

Pogreb Prije nego što mu se Hitler uspio osvetiti, Kurt von Hammerstein umro je - 24. travnja 1943. - u svojoj kući u Dahlemu. Njegov pisaći stol bio je prazan. Uništio je sve osobne zapise kako ne bi pali u ruke Gestapu. Njegov se sin Ludwig prisjeća: "Obitelj je odbila pokop s vojnim počastima na koje ima pravo general-pukovnik na Invalidskom groblju u Berlinu, jer bi ispunjenje preduvjeta za to - ratna zastava Trećeg Reicha na njegovom lijesu - bilo teška uvreda:' No nije prošlo bez žestokih raspri s vojnim dužnosnicima; Kunrat von Hammerstein uvučen je u neobičnu raspravu u glavnom zapovjedništvu: '''Ako se lijes mora umotati, onda molim mornaričku ratnu zastavu iz vremena cara ili ratnu zastavu Vajmarske Republike, jer sa sadašnjom zastavom otac nije imao nikakve veze. 'Carska zastava nikako ne može ići: 'Onda ratna· zastava Vajmarske Republike: 'Ni to neće biti moguće: 'Pa u nekim se prilikama još uvijek službeno upotrebljava: 'Prije je možda bilo tako:" I tako dalje. Nadležnom generalu Kunrat je rekao: "Gospodin general će razumjeti da ne mogu dopustiti da ga [njegovog oca] sada kad je bespomoćan spuste u grob pod zastavom s kukastim križem:' I obitelj se umiješala. "Onda ne idem u crkvu", zaprijetila je Kunratova sestra Marie Luise, a Helga je predložila da se pogreb ne održi, kako je prvotno bilo predviđeno, na Invalidskom groblju, na kojem da su pokopani Horst Wessel i drugi nacionalsocijalisti, nego na groblju Hammersteinovih u Steinhorstu. Sporna je bila i mašna oko vijenca koji je poslao Hitler. Kad je trebao biti položen, iznenada je nestala. Članovi rodbine navodno su je "zaboravili" u podzemnoj željeznici. "I tako je ' Hammerstein nakon pogrebne ceremonije u dalemskoj seoskoj crkvi ipak pokopan na porodičnom groblju u Steinhorstu. Samo mu je jedan lovac kneza Solms-Barutha poslao signal 'lov završen:' Ursula von Kardorff piše o 25. travnja 1943: "Bila na Hammersteinovom pogrebu. Nesentimentalna ceremonija.


159

Pogreb Kurta von Hammersteina u Steinhorstu, 1943, s udovicom Mariom i sinom Kunratom

Mnogo generala, golem vijenac od Hitlera. Hardenberg i mnogi drugi znanci. Hammersteinovim odlaskom gubimo još jednog čovjeka u kojeg su mnogi polagali nade. Tata [Konrad von Kardorff] ga je naslikao, dobar portret, iako je u to vrijeme njegova bolest, oteklina na desnoj strani lica, već bila uznapredovala. Nisam poznavala nikoga tko je imao tako otvoreno odbojan stav prema režimu, bez ikakvog opreza, bez ikakvog straha. Zapanjujuće je da ga nikad nisu uhitili. Svakome tko ga je htio saslušati govorio je da nikad ne bismo mogli pobijediti Rusiju, a već 1939. predvidio je da ćemo izgubiti rat. Tijekom ceremonije morala sam pomisliti na to kako sam ga dOŽivjela u Neuhardenbergu, kako sam sjedila s njim na čeki i držala mu cigaru dok je pucao na divlje svinje - i pogađao. U svom jednostavnom lovačkom prsluku djelovao je komotno i opušteno, nimalo tašto. Ta izvanjska boemština bila je u opreci s oštrim prosudbama koje je izricao blagim berlinskim dijalektom, polako, gotovo usput, ali odlučno. Zbog toga su ga smatrali ogorčenim. Kako se lako prišije takav pridjev onima čiji je um pronicljiviji. Sa mnom se Hammerstein ophodio s gotovo patrijarhalnom ljubaznošću. 'Držati glavu slobodnom za velike odluke', bila je deviza tog prekrasno lijenog čovjeka koji nije znao ni za kakve kompromise:'

160


Kurt von Hammerstein, II civilnoj odjeći

Nakon očeve smrti Franz von Hammerstein zapisao je u svoj dnevnik: "Premda nikad nije govorio o tome, sigurno se osjećao užasno dok je stajao i otvorenih očiju gledao uništavanje Njemačke, a da ništa nije mogao učiniti. Malo tko je predvidio razvoj događaja tako točno kao on:'

Šesta glosa. Ponešto o plemstvu Svaki pogled u njemački telefonski imenik pokazuje da u ovoj zemlji ne vlada nestašica kneževa, grofova i baruna. Prilično je začuđujuća žilava vitalnost s kojom se taj milje, koji u marksističkom smislu već odavno nije klasa, uspijeva održati kroz


161

sve povijesne preokrete i katastrofe otkako je izgubio razlog postojanja u monarhiji. Jednako je neobičan ambivalentan stav što ga izvanjski svijet ima prema njemu. Mediji u tome vide prije svega unosan spektakl; Amerikanci na to gledaju kao na živopisan anakronizam. No ne manjka ni predrasuda i resantimana. Zakašnjeli jakobinci ljevice nisu jedini kOji o "junkerima" ružno govore i kojima bi bilo najmilije da takvi "preostaci prošlosti" budu uklonjeni. U kolektivnom je pamćenju naime i živo sjećanje na stara iskustva, na ropstvo, kmetstvo i seljačke bune. "Dok je Adam kopao, a Eva tkala, gdje je bio plemić?" U takvim izrekama do izražaja dolazi stanovita zadrška, koja se očito dobro slaže s uživanjem u bulevarskim bajkama i skandalima. Dakako, takvi su osjećaji sa svoje strane anakronistični, već i stoga što pogled izvana na plemstvo pretpostavlja homogenost od koje je taj milje jako udaljen. U njemu se pak pridaje velika vrijednost svim mogućim suptilnim stupnjevanjima i razlikovanjima, upravo zato što čovjek točno zna s kim ima posla, pa i onda kad tu osobu nikad nije sreo. Za to se brine već Gotha sa svojom genealoškom akribijom i svojim starim podjelama. Staro plemstvo, visoko plemstvo, vojno plemstvo, plemstvo po povelji, dvorsko plemstvo i seosko plemstvo - sve su to različite životne sfere. Drevnost loze cijeni se više od rangova i titula, kod kojih je pak važno kad su dodijeljeni. Neuljudno je, osobito nakon eksproprijacija u poraću, govoriti o "etažnom plemstvu': u koje se ubraja onaj tko nema vlastitu "kuću"; pod time se obično razumijeva dvorac i pripadajuće zemljište. Uostalom, upravo je u "dobrim" obiteljima nedopušteno ostaviti ma kakav dojam umišljenosti. Ipak, taj šaroliki milje pokazuje i niz zajedničkih crta, a to su, po svoj prilici, upravo one koje mogu objasniti zašto njegove životne snage nisu presahnule nakon što je plemstvo izgubilo funkcijU. Pritom neizbježno pomišljamo na svakakve staromodne motive i vrline. Tome u prvom redu pripada vrlo izražen porodični osjećaj koji se proteže kroz generacije. Tjeskobno planiranje obitelji plemstvu je strano; obilje djece nije iznimka, nego pravilo. (Kurt i Maria von Hammerstein pobrinuli su se za pozamašno potomstvo: čak dvadesetero unučadi, četrdeset i dvoje praunučadi i dvadesetero prapraunučadi.) I drugi su običaji pridonijeli stabilnosti miljea: uzajamno pomaganje u nevolji, samorazumljiva gostoljubivost i staroeuropski prezir prema državnim granicama. Iako se šutke prelazi preko mezalijansi, u plemićkim su krugOVima i danas skloni vjenčavanju između sebe; ljetne praznike, čak i oni koji se bave trgovinom automobilima ili nekretninama, provode na selu sa sebi ravnima, a ondje jašu, skupljaju porculanske predmete, idu u lov i često gaje razne navade i hirove što su izašli iz mode. Kako bilo da bilo, nikad nije manjkalo ni pokušaja izlaženja iz tog "skrovišta': Eklatantne primjere za to pruža upravo klan Hammersteinovih. No čak ni gene-

162


ralovim kćerima, koje su bile iznimno sklone Židovima i komunistima, nikad nije pošlo za rukom da se potpuno oslobode svog podrijetla; u tom smislu gotovo se može govoriti o nekoj vrsti stigme. Stare vrline, koje su se dugo održale u paralelnom društvu plemstva, nisu ga međutim nipošto mogle učiniti imunim na političke kušnje s kojima ga je suočava la njemačka povijest. Doista nije jasno zašto bi pripadnici plemstva trebali biti politički oštroumniji ili moralno pošteniji od drugih; plauzibilnija je pretpostavka da je u tom pogledu razdioba ista kao i drugdje. U diktaturi, koja istodobno upotrebljava i odbacuje sve tradicije, upravo su se aristokratski konotirani pojmovi poput "časti': "patriotizma', "prisege" i "vjernosti" mogli osobito lako instrumentalizirati. Uz to je, kao u cijeloj Zapadnoj Europi, išao i duboko ukorijenjen, takoreći samorazumljiv antisemitizam, koji, doduše, obično nije kršio pravila ponašanja - rado se konzultiralo svog židovskog kućnog liječnika, odvjetnika ili privatnog bankara - ali to distancirano držanje nipošto nije učinilo elitu imunom na ubilačku mržnju nacista prema Židovima. Zanimljivo je, kako su pokazale novije publikacije, da se visoko plemstvo pokazalo osobito podložnim tome, i to, kao što se vidi na primjeru kuća Hessen i Schaumburg-Lippe, ne u prvom redu iz ideoloških, nego više iz oportunističkih pobuda. To vrijedi i za velik dio vojnog plemstva. Pokazalo se da je dvanaestogodišnje razdoblje od 1933. do 1945. bilo njegov politički kamen kušnje. Nemali broj generala Wehrmachta koji su se ogriješili u ratu do istrebljenja protiv Rusije pripadao je tome miljeu. Poslije 1945. niz je visokih časnika plemića izveden pred sud zbog ratnih zločina, među ostalima general zbora Erich von Manstein, koji je osuđen na osamnaest godina zatvora, ali je pušten već 1953. S druge će strane onaj tko prouči popis sudionika u državnom udaru 20. srpnja 1944. utvrditi da je na njemu više od sedamdeset plemićkih imena, što je udio koji znatno nadilazi svaki demografski omjer. Njihov se je otpor imao iskupiti za zločine mnogih pripadnika plemstva. Kurt von Hammerstein je, kako kaže njegov sin Kunrat, izašao iz udruge plemstva 1933/1934, kad se ona riješila svojih zadnjih nearijevskih članova. I prema razgranatoj porodici imao je određenu zadršku; bilo mu je milije da porodičnim okupljanjima, na koja bi uglavnom došlo između sedamdeset i stotinu članova porodice, u njegovo ime prisustvuje supruga. A što se tiče odličja (bio je vitez ordena kuće Hohenzollernovih i počasni malteški vitez) - na njih je gledao s dozom ironije i gotovo ih nikad nije nosio. Sve to nije bio raskid s miljeom iz kojeg je potekao, već prije znak njegove svojeglavosti. Važnije je nešto drugo: u njegovom klanu nije bilo ni jednog jedinog nacionalsocijalista. Nema baš mnogo njemačkih porodica koje to za sebe mogu reći.

163


Soba u Bendlerblocku Tko je zapravo bio taj Bendler? Zidar i palir iz Saske koji je početkom xx. stoljeća u Berlinu dogurao do predsjednika općine i zemljoposjednika. On je sagradio tu ulicu u četvrti oko zoološkog vrta, te je po njemu i nazvana. Veliki kompleks zgrada kod obrambenog kanala gotovo je stotinu godina služio u vojne svrhe. U glavnoj zgradi, koja je sagrađena 1911. kao mornarički stožer, kreirana je politika njemačke ratne mornarice prije Prvog svjetskog rata. Nakon 1918. ministar obrane (u ono vrijeme bio je to socijaldemokrat Gustav Noske) uselio se u nekadašnji stan vrhovnog admirala Von Tirpitza, a načelniku vojnog zapovjedništva stajao je na raspolaganju velik službeni stan u BendlerstraBe, koja danas nosi Stauffenbergovo ime. Ondje je Hammerstein četiri godine sjedio za svojim pisaćim stolom. U predsoblju mu je pomagala Margarethe von Oven, koja se već 1925. zaposlila kao tajnica u ministarstvu obrane. No kći siromašne časničke udovice nije bila obična stenotipistica. Godine 1928, u okviru tajne suradnje Reichswehra i Crvene armije, pod lažnim je imenom provela šest mjeseci u Rusiji i bila je osoba od povjerenja svog šefa. Ubrzo nakon Hammersteinovog otpusta iz službe otišla je u inozemstvo i radila za njemačke vojne atašee u Budimpešti i u Lisabonu, gdje je bila podređena šefu vojne službe sigurnosti admiralu Canarisu, čiji se ured nalazio u glavnoj zgradi Bendlerblocka. Mnogo kasnije, u Drugom svjetskom ratu, bila je desna ruka Henninga von Tresckowa, jednog od ključnih sudionika u uroti. Carl-Hans von Hardenberg u svojim sjeća njima opisuje epizodu koja se vjerojatno dogodila 1944: "Tresckow, Stauffenberg i odvažna Margarethe von Oven, koja je letke s apelom narodu i vojsci ispisala na pisaćem stroju u rukavicama da ne bi ostavila otiske prstiju, jednog su dana u Berlinu s lecima u aktovki izašli na ulicu, kad je odjednom dojurilo vozilo specijalne policijske postrojbe i zaustavilo se tik ispred njih. Policajci su iskočili upravo kad je njih troje došlo do kuće i zatvorili su prilaz kući ne obazirući se na njih. U tom je trenutku i tim trima odvažnim ljudima srce stalo od straha:' Hammersteinovi su se ponovo sreli s njom u Neuhardenbergu; ona se naime udala za Wilfrieda, jednog od grofove braće. Kompleks zgrada u BendlerstraBe znatno je proširen odmah po početku intenzivnog naoružavanja njemačkog Reicha. Za vrijeme ubilačkih akcija 30. lipnja 1934. general Von Fritsch, nasljednik Kurta von Hammersteina, zabarikadirao se u njegov nekadašnji stan i okružio se teško naoružanim stražarima jer je strahovao od prepada SS-a; nakon njegovog pada četiri godine poslije ondje se uselio posljednji vrhovni zapovjednik vojske general Von Brauchitsch. Prostorija u istočnom krilu, u kojoj je Hitler 3. veljače 1933. održao govor, Hammersteinu je od 1930. do 1934. služila kao službena blagovaonica za reprezentativ-

164


"I Bendlerblock, ulaz, 1944.

ne prilike. Od 1940. njome se kao radnom sobom služio general-pukovnik Friedrich Fromm, zapovjednik zamjenskih trupa. Dana 20. srpnja 1944. general zbora Erwin von Witzleben, general-pukovnik Ludwig Beck, general Friedrich Olbricht i general-pukovnik Erich Hoepner upravo su tu prostoriju učinili žarištem pokušaja prevrata. To poslijepodne po njihovom je nalogu Fromm uhićen i odveden na treći kat, i to u Hammersteinov nekadašnji privatni stan. Beck, koji je u slučaju da atentat uspije trebao preuzeti položaj državnog poglavara, nakon neuspjeha teško je ranjen u razmjeni vatre. Fromm je zatražio od njega da se ubije. Kako nakon jednog neuspješnog pokušaja sam više nije bio sposoban da se ustrijeli, zamolio je prisutnog narednika da to učini, a ovaj mu je ispunio molbu.


165

Maršal Žukov, treći zdesna, u Bendlerblocku, svibanj 1945.

Fromm je 20. srpnja sam sebe proglasio prijekim sudom i na njegovu zapovijed u dvorištu su pogubljeni Olbricht, grof Claus Schenk pl. Stauffenberg, vitez Albrecht Mertz pl. Quirnheim i Werner von Haeften. Rat je do samog kraja vođen iz Bendlerblocka. U ožujku i travnju 1945. posljednji vojni zapovjednik Berlina tu je imao stožer, sve dok ga 2. svibnja nisu zauzele sovjetske trupe. Maršal Žukov, pobjednik u borbi za Berlin, sigurno se osjećao čudno pri ponovnom dolasku onamo, jer Bendlerblock mu je bio poznat iz ranijih vremena, kad su ga ondje u Hammersteinovom vojnom uredu upućivali u tehnike njemačkoga glavnog stožera. U oštećenim zgradama isprva su bili smješteni civilni upravni organi. Potom je kompleks obnovljen. Od 1993. tu se opet nalazi ministarstvo obrane. U Hammersteinovim nekadašnjim prostorijama 1968. je uređeno spomen-mjesto njemač-

166


kog pokreta otpora. U istu onu sobu u kojoj je Hitler nekoć prvi put objedovao s generalima danas preko tjedna dolaze bučni školarci. Ta prostorija posvećena je neuspješnom državnom udaru. Godine 1987. jedan je radio reporter upitao Ludwiga von Hammersteina: "Vi ste sada predsjednik kuratorija ovog spomen-mjesta. Nije li neobičan osjećaj vratiti se na mjesto iz djetinjstva? Teško je zamisliti kako se jedanaestogodišnjak ili dvanaestogodišnjak igra u zgradi vojnog zapovjedništva:' - "U ono vrijeme to je bilo sasvim moguće. Odavde smo išli u školu, ovdje smo se igrali, a uvečer smo prolaZili ravno kroz ministarstvo obrane jer je na drugom kraju, na Obali carice Auguste, bila gimnastička dvorana kojom smo se smjeli koristiti. Zgrada mi je dakle bila dobro poznata, što mi je kasnije, 20. srpnja, spasilo život:'

Postumni razgovor s Ludwigom von Hammersteinom E: Gospodine Von Hammerstein, možete li mi s urotnicima od 20. srpnja?

ispričati

kako ste se zapravo spojili

L: To je duga priča.

E: Možda vam je to obiteljska crta. L: Sigurno mislite na mog oca. Istina je da nikad nije htio imati nikakve veze s nacistima, ali nije.me regrutirao u pokret otpora. Nije mu bio običaj da govori svojoj djeci što im je činiti.

E: Pozvani ste u vojsku na samom početku rata. L: Da. Onomad sam, 6. rujna, zapisao u svoj notes: "Cijeli se rat mora nazvati zločinom, u kojem ćemo svi propasti': E: Tako rano ste to spoznali? L: Nije to bila moja prosudba. Tada mi još nije bilo ni dvadeset godina. Bio je to sukus svega što sam čuo tih dana. Kad sam početkom 1941. bio u vojnoj školi u Potsdamu, u kući svojih roditelja opet sam se vidio s ocem. Prisustvovao sam njegovom razgovoru s general-pukovnikom Beckom. Rekli su jasno i glasno: "Priprema se sljedeći vojni pohod. Ovaj put na Rusiju:' E: Potom ste teško ranjeni na ruskoj fronti. L: Da. Imao sam sreću u nesreći; jer nakon toga više nisam bio sposoban za služenje vojske na fronti. Čak sam u Berlinu mogao nastaviti stUdij rudarstva. E: Tada još niste pripadali aktivnom pokretu otpora. L: Ne. No moja zamjenska deveta bojna, kojoj sam pripadao od 1940, redovito me je pozivala na večeri u potsdamskom kasinu. Dana 25. veljače 1943, dva mjeseca

167


Ludwig von Hammerstein, oko 1940.

prije očeve smrti, ondje me je grof Fritz-Dietlof von der Schulenburg, kojeg nisam dobro poznavao, odveo na stranu i upitao: "Hammersteine, jeste li spremni sudjelovati u akciji protiv Hitlera?" To se dogodilo baš u pravom trenutku. Bilo je to vrijeme katastrofe kod Staljingrada. Moja divizija bila je opkoljena. Onomad sam lakoumno zapisao u svoj rokovnik: "Dan narodne žalosti zbog Staljingrada; bilo bi bolje da upucaju gada': Prema tome, dakako, odgovorio sam potvrdno. E: I kako su stvari dalje tekle? L: "Još ne znamo točno kad će to biti", objasnio mi je Fritzi Schulenburg, kako smo ga u to vrijeme zvali, "ali pokušajte pridobiti još nekog jer nam nedostaje mladih ljudi koji mogu pomoći kao ordonansi:' Pristao sam i posvetio se vrbovanju drugih. Jedan mi je rekao: "Neka nacisti sami propadnu, mi se u to ne bismo trebali miješati". Drugog sam isprva samo "ispipavao" da vidim kako diše. Nisam još ni spomenuo atentat, a već me je pogledao razrogačenih očiju i odvratio: "Znaš, LudWig, ti si zapravo izdajnik domovine; morao bih te prijaviti': Samo sam lakonski rekao: "Izvoli!" jer sam znao da među časnicima u toj pukovniji nije bilo uobičajeno da jedni druge prokazuju. Ni on to nije učinio.

168


E: Što se zatim dogodilo? L: Već u ožujku opet sam se našao sa Schulenburgom. Rekao mi je da zasad ništa od svega. Nismo znali da su u to vrijeme Fabian von Schlabrendorff i Henning von Tresckow pokušali raznijeti Hitlera u njegovom zrakoplovu bombom kamufliranom kao poklon. To se iZjalovilo jer upaljač nije funkcionirao kako treba. Ubrzo nakon toga, na spomen-dan heroja, Hitler je htio posjetiti neku izložbu, a pukovnik Von Gersdorff pripremio je bombu kako bi ga ubio. Hitleru se međutim žurilo, praktički je projurio kroz prostorije bez zadržavanja. No trebalo je deset minuta da upaljač bude spreman, pa se opet sve iZjalovilo. I prije toga moji su drugovi iz pukovnije Ewald Heinrich von Kleist i Axel von dem Bussche kovali slične planove. Jednom su prilikom Hitleru trebale biti pokazane nove odore, a Bussche je to htio iskoristiti za atentat; no uzorci odore izgorjeli su u zračnom napadu, pa je posjet otkazan. Bussche se morao vratiti na frontu, bio je teško ranjen i više nije mogao sudjelovati. Stoga smo čekali, obavljali svoju dužnost ili, poput mene, studirali, ograničavajući se na promatranje situacije. Bili smo bolje informirani od većine drugih. Kod mene se mogao slušati BBC i Radio Beromi.inster, pa smo se ondje sastajali s Beckom, Goerdelerom i nekim drugima. E: Niste više vjerovali u

mogućnost

nekakve akcije?

L: Ne baš. No do nje je ipak došlo. E: Kada? L: Početkom srpnja dobili smo prva upozorenja: Budite spremni! Stoga smo počeli trenirati kako bismo bili u dobroj kondiciji, a vježbali smo i gađanje iz pištolja. Prvi zakazani termin bio je ll. srpnja. No cedulja kojom sam trebao biti obaviješten nije došla do mene, nego do mog brata Kunrata. On je tada studirao u Leipzigu i radio za Goerdelera. Otišao je u zakazano vrijeme i dva sata čekao u blizini Bendlerstra:Be. Potom je stigla obavijest da Hitler, G6ring i Himmler nisu ondje, i stvar je otkazana. Novi termin bio je 15. srpnja. Sjedili smo u hotelu Esplanade i čekali nekoliko sati. Bili smo jako napeti. No tada je došao Ewald Heinrich von Kleist, naš čovjek za vezu, i rekao: "Možete ići kući, opet ništa od svega". Otišli smo, nastavili vježbati gađanje iz pištolja i čekali sljedeći termin. Osamnaestoga sam bio u Potsdamu na vrlo ugodnom ručku kod jedne stare gospođe. Navečer smo se Kleist i ja našli s grofom Schwerinom, koji nam je rekao: "Idemo u akciju 20. srpnja". Stoga smo u podne tog dana opet sjedili u hotelu Esplanade i od 13 do 16 sati če kali poziv. Stigao je otprilike u petnaest do četiri. Konačno je došao trenutak, pomislio sam. Smjesta smo krenuli prema Bendlerstra:Be, do koje nam je trebalo deset minuta.

169


Grof Peter Yorck von Wartenburg, 1943.

E: S kim ste bili? L: Bila smo četvorica: Kleist, Fritsche, Oppen i ja. Uveli su nas u jednu prostoriju u kojoj smo zatekli Schwerina, Jagera, Bertholda Stauffenberga, Clausovog brata, i Petera Yorcka von Wartenburga. E: Koje su bile vaše zadaće?

L: Najprije smo morali razoružati dvojicu

časnika

SS-a. Ja sam zatim s generalom Olbrichtom morao u predsoblju čekati daljnje upute. Ondje sam mogao slušati telefonske razgovore s Parizom, gdje je spremnost na suradnju bila osobito velika: "Halo, cest bon! Došao je trenutak! Smjesta krenite u akciju!" Prisustvovao sam svem tom dolaženju i odlaženju i gledao časnike iz glavnog stožera kako ulaze i izlaze. Potom me je Olbricht pozvao u svoju sobu. Odjednom je njegov ađutant na-

170


General Friedrich Olbricht, 1942.

glo otvorio vrata i uzviknuo: "General odlazi!" Mislio je na Kortzfleischa, zamjenika zapovjednoga generala III. vojnog okruga. On nije htio sudjelovati i pokušao je pobjeći. Odveo sam ga natrag u njegovu sobu. Opirao se, ali zgrabiO sam ga za jaknu. Izderao se na mene: "Kome ste vi zapravo prisegnuli?" Potom je utihnuo; rekao je tek da ga zanima samo još jedna stvar: da ode kući i počupa korov u svom vrtu. Otišao sam u našu staru blagovaonicu k Becku, koji mi je rekao: "Neka ostane gdje jest. Ne želimo više ništa imati s njim:' E: A onda? L: Onda je stigla vijest da je Hitler preživio, da stražarska postrojba više ne žečasnika s automatskim pištoljima i ručnim bombama. Odjednom sam začuo pucnje. Zaklonio sam se iza ormara i izvukao pištolj. Pokraj mene stajao je neki potpukovnik koji je rekao:

li surađivati i da su hodnici puni dobro naoružanih stožernih


171

"Spremite to, nema više nikakvog smisla': Nisam poznavao nikoga iz stožera, te nisam mogao razabrati na čijoj je on strani. Spremio sam pištolj, pogledao niz hodnik i vidio da pucaju na Stauffenberga. Osjetio sam užasnu slabost. Potpukovnik je rekao: "Ovdje je u tijeku puč protiv Fi.ihrera. Vi mi stojite na raspolaganju! Hajde sad, blokirajte ove hodnike, gore i dolje. Vi idite gore!" Tu mi se posrećilo. Premišljao sam se što da učinim. Nije mi bilo druge nego da što brže uteknem. Nikome više nisam mogao pomoći. Dakako, poznavao sam svaki hodnik i svako stubište u kući jer smo kao dječaci tu stanovali i igrali se. Pojurio sam zaobilaznim putovima kroz kuće uništene bombama. U podrumskim prostorijama gotovo sam zapeo jer nisam uspijevao naći izlaz. Prilikom ranjavanja oštećen mi je sluh, nisam više dobro čuo. Zatim sam preko Bendlerovog mosta otišao do najbliže stanice gradske željeznice i ušao u vlak. Da stvar bude još gora, u Olbrichtovoj sam sobi ostavio svoju aktovku s drugim pištoljem. Rekao sam sebi: "Sigurno će ga naći i onda će se smjesta baciti u potragu za tobom': E: Nesretan dan. L: U životu sam često imao sreću u E: Kamo ste otišli?

nesreći.

L: Otišao sam kući, ali majka je bila u Breslauu kod rodbine. Svojoj sestri Hildur, koja je čuvala kuću, rekao sam: "Državni udar nije uspio. Smjesta moram nestati jer imaju moje ime. Ubrzo će me tražiti ovdje:' E: A vaši prijatelji Ewald von Kleist, Hans Fritsche i Georg Sigismund von Oppen? L: Njih je ubrzo potom uhitio Gestapo. No tada se dogodilo nešto čudno: narodni sud obustavio je proces protiv njih zbog nedostatka dokaza. Preživjeli smo. I danas mi to izgleda kao čudo.

Bijeg Izvori na osnovi kojih nastaje biografija nalik su na ponornicu. U jednom trenutku naviru, u drugom presušuju. Jako je malo onih koji sve bilježe poput Thomasa Manna, od kojeg svatko tko to želi može doznati što je određenog dana jeo i na koga se ljutiO. Ima ljubavnih priča s početka XIX. stoljeća čiji se tijek može rekonstruirati iz dana u dan, ponekad čak iz sata u sat, jer se u ono vrijeme, u nedostatku telefona, dvoje ljudi sporazumijevalo ili svađalo pismima pisanim sa žarom, i ta su svjedočanstva, povezana ružičastom vrpcom, brižno čuvali u ladici. U drugim životnim pričama zjape višegodišnje praznine, a razlozi za prikrivanje nikako se ne mogu odgonetnuti. U mjesecima nakon 20. srpnja Kunrat von Hammerstein pobrinuo se za to da potomstvo bude u stanju prilično si točno predočiti što je morao proživjeti čovjek

172


kojeg je Gestapo progonio u ljeto i u jesen 1944. Premda on uopće nije sudjelovao u pokušaju državnog udara - 20. srpnja bio je u Steinhorstu - protiv njega je pokrenuta istraga, vjerojatno zbog uske povezanosti s Carlom Goerdelerom. Svoje kodirane notese iz tog vremena, koje je pisao i čuvao izlažući se velikoj opasnosti, kasnije je upotpunio i objavio. Izvanredni tekstovi! Od njegove obitelji doznajemo da mu književne ambicije nisu bile strane; a ipak njegovi zapisi često djeluju zamršeno. Sadrže gotovo zagušujuće mnoštvo pojedinosti i reminiscencija. No upravo takvi nedostaci govore u prilog njihovoj autentičnosti. Slijedi nekoliko "snimki" određenih trenutaka njegovog bijega. Već navečer 22. srpnja Kunrat je doputovao u Berlin i oko ponoći je kroz otvoren prozor ušao u kuću svojih roditelja. Majka je dozvala: "Franz, dođi dolje!" Brat mu je rekao: "Ludwig je sinoć kad se vratio bio potpuno izvan sebe. Goerdeler nije bio s njim. Moraš se vratiti u Leipzig i praviti se da ništa ne znaš. Ako pomisle da su dvojica od nas sudjelovala u tome, svi ćemo nastradati:' Ludwiga je našao kod jednog znanca kOji mu je pružio sklonište. On mu je savjetovao: "Nemoj se prijaviti čak ni ako cijela obitelj bude morala u koncentracijski logor. Tebe bi to sasvim sigurno koštalo života:' I Kunrat je bio u opasnoj situaciji. Wehrmacht mu je, doduše, zbog toga što je bio ranjen dao dopust za studij na Bonskom sveučilištu. Raspolagao je odgovarajućim ispravama. Osim toga policija nikad prije nije tragala za njim. No morao je računati s tim da će povezanost s Ludwigom prije ili kasnije navesti Gestapo na njegov trag. Već 21. srpnja 1944. u glavnom sjedištu službe sigurnosti formirana je specijalna komisija za lov na urotnike i njihove pomagače; u kratko vrijeme dogurala je do šestotinjak uhićenja. Kontrola je bilo posvuda, u hotelima, na kolodvorima, na ulici i u podzemnoj željeznici. Kunrat Hammerstein nosio je crnu uniformu svoje jedinice, tenkovske grenadirske divizije Velika Njemačka; zbog mrtvačke glave našivene na ovratnik brkali su ih sa SS-om, s kojim ta postrojba nije imala baš nikakve veze. U džepu ogrtača nosio je napunjen pištolj; u slučaju nužde bio je spreman braniti se. Nakon nekoliko dana u Berlinu, uz stalno mijenjanje boravišta i užurbane telefonske razgovore s upućenim prijateljima kako bi stekao jasnu predodžbu o situaciji, otputovao je sAnhaltera - odande su uglavnom išla vojna vozila - u Leipzig, gdje je unajmio sobu. Čak je išao na predavanja, "nosio uniformu, pokraj kratera od bombi razgovarao s engleskim ratnim zarobljenicima i svakoga u njemačkoj uniformi pozdravljao nacističkim pozdravom, kako je zapovjedio Himmler': Istodobno je u medijima i u krugu znanaca tragao za informacijama o sudbini urotnika. Dana 8. kolovoza doznao je da su osmorica osuđena na smrt i obješena. Prije toga iznova je iskrsnulo i ime Erwina Plancka. Taj prijatelj obitelji bio je uhićen i odve-


173

Kunrat von Hammerstein i Ewald von Kleist, oko 1942.

den u glavno sjedište Gestapa. I Goerdelera, s kojim je Kunrat bio u stalnom kontaktu, grozničavo su tražili, a poslije nekoliko dana su ga i uhvatili (izdala ga je neka denuncijantica). S drskošću na kojoj mu se može pozavidjeti Kunrat je na svom vojnom odsjeku zatražio dopust u trajanju od jednog semestra; rekao je da želi pohađati ljetni tečaj (kojeg uopće nije bilo), ali da najprije želi otići k baki na praznike. Sve mu je to odobreno. Otad je dijelom boravio u Breslauu kod Liittwitzovih, a dijelom kod rodbine na selu, neprestano se čuvajući vojnih policajaca i uhoda. Već sam skrenuo pozornost na to da je bio visok 1,92 m. Razmišljao je bi li trebao pokušati ishoditi da ga premjeste na istočnu frontu kako bi odande što prije bude moguće dezertirao, ali to bi značilo još jedno beskrajno dopisivanje s administracijom, a zbog svog bi imena pritom vjerojatno završio u zatvoru. Krajem kolovoza morao je riskirati još jedno putovanje u Berlin jer mu je dopust istekao. Autom ga je povezao jedan general SS-a, što je imalo za posljedicu ise pitivanje pogubno za živce, ali spasila ga je njegova domišljatost. U glavnom se gra-

174


du u konspirativnim uvjetima našao s bratom Ludwigom i uspostavio kontakt sa starim prijateljem Wilhelm om Scheidtom, koji je vršio funkciju "Fi.ihrerovog specijalnog povjerenika za pisanje vojne povijesti" (osim toga pobrinuo se za to da Felix Hartlaub bude u mogućnosti napisati svoje Zabilješke iz Fi1hrerova glavnog stožera). Poveo se razgovor o samoubojstvu: "Koji je najbolji način da se ustrijeliš?" upitao je Kunrat. "Ukoso prema gore kroz otvorena usta", odgovorio je Scheidt. U glavnom je stožeru spavao loše i uvijek s pištoljem pod jastukom kako bi se u svakom trenutku mogao ustrijeliti. "A što ću onda ja?" pitala ga je supruga. "I ti se upucaj': glasio je hladnokrvan odgovor, "u protivnom će te uz to još i silovati:' Na koncu je Hammerstein krajem kolovoza otišao u KaIn, gdje je do kraja rata živio u ilegali.

Sjećanje

na jednu drogeristicu

Iz takvih izvješća proizlazi da je unutar "nacionalnog zajedništva" Trećeg Reicha postojalo vrlo malo, ali budno i ustrajno građansko društvo s vlastitim pravilima igre. Način raspoznavanja tko mu je pripadao, a tko nije, bio je teško shvatljiv. U svakom slučaju, u poznoj fazi režima to se istomišljeništvo više nije moglo definirati na temelju klasne pripadnosti, političke orijentacije ili podrijetla. Ljudi su se više oslanjali na geste, slijeganje ramenima, nijansu u izboru riječi. U Kunratovom osvrtu, koji pokriva vremenski raspon od šest tjedana, spominju se, osim časnika i zemljOposjednika iz miljea Hammersteinovih, ovi pomagači: bivša bolničarka, viši savjetnik vlade, bravar, odvjetnik, francuski kočijaš, seoski liječnik, vlasnik građevinskog poduzeća, židovsko-češka stenotipistica, vojni sudac, bivša komunistkinja, barunica, vrtlar, poljska kućna pomoćnica i maserka. Čak su i policajac i gestapovac, ako ničim drugim onda odugovlačenjem ili nemarom, pripomogli njegovom bijegu. Nakon neuspješnog državnog udara u igri više nisu bile dramatične akcije poput sabotaže ili planiranje novog atentata, nego poneki krivotvoreni žig, dojava ili prenoćište. Ugroženi su razvili sedmo čulo za ljude s kojima su dolazili u doticaj. Kao znakovi prepoznavanja služile su im sitne indicije, lozinke, intonacije. Kako rekosmo, Ludwig von Hammerstein je, za razliku od svog brata, izravno sudjelovao u sukobima u Bendlerblocku. Stoga je i potraga za njim bila intenzivnija. Dva dana nakon neuspjelog atentata otputovao je zadnjim vlakom u Kreuzberg, na adresu OranienstraBe 36, gdje je stanovala supruga jednog časnika kojeg je poznavao iz vojne škole. Na istom katu stanovala je drogeristica po imenu Hertha Kerp, čiji je suprug poginuo. Ta je žena, kad su počele deportacije, u svojoj drogeriji skrivala jednu Židovku. I Hammersteina je primila bez oklijevanja, a on je pr-


175

I. tln gob en Jur l)erron 311mili~n

nome

2

~t~~~i~~Qn. !I,,[r(ltre(
6~burlstag,

3

-monat, -jnhr

StOQtson~

5

g~hiirigk~it (01!(f) lnifJ~lr)

6 Religion

'I Samilten~un~

Beruf (nod)

B(lrufs-

O~t3ehhnls}

9 Ellera

. "':OOfIlP b~dtorbert:

tllnJ) €tn6iia'f)i::)

.

.

-1 (l~tn~::.\llo.~iJot.b~li·T tllltif.~(et~~lq'6.rf

Vojna knjižica Ludwiga von Hammersteina, 1944, osobni podaci

vu noć prespavao na podu, Od večeri 22. srpnja do dana oslobođenja, 26. travnja 1945, najveći je dio vremena proveo u njezinom stanu; to je, takoreći, do kraja bilo njegovo "glavno sjedište". Čovjek ne treba biti jako maštovit da bi si predočio što je to značilo za njegovu domaćicu, koja je pored toga morala voditi brigu o drogeriji. Ipak, čini se da se Hammerstein kod nje i njezine majke nije samo osjećao sigurno, nego i da mu je bilo ugodno. Proučavao je knjige o fizici, koje su mu dostavili čla novi rodbine. No kad je zatražio losion za kosu pa onda vratio onaj koji su mu poslali jer nije bio onaj koji je htio, njegova sestra Helga izgubila je strpljenje. Poslala mu je poruku: "Ovako više ne može, sramota je". Bilo je važnijih problema. Dugoročno gledano, Hammerstein nije mogao živjeti bez osobnih isprava. Helga je otprije poznavala jednoga grafičara i slikara koji nije htio ratovati za Hitlera, te je duže vrijeme ilegalno živio u Berlinu pod imenom Oskar Huth. Taj čovjek specijalizirao se za krivotvorenje isprava. Kad je došao u posjet, sa sobom je donio točkice. Hammerstein ih nije htio uzeti jer se Huth i sam skrivao (dakle nigdje nije bio prijavljen), ali on mu je odgovorio: "Slobodno uzmite, sam sam ih napravio".

176


Sonderausgabe :rum

DeuJ:schen KriniinalpolizeiblaU

Hur fill deUdW ~ hatlmmJl ĐS.~drldllCdllhHr.ll~,o",lalllo

.. _ _

-otIlOttrV~aabalh
Nlllfallungell· zur Krlagatahndung

A. Nouausschrelbung8n

I

L RaUbmDrd dllrch H-ADftlh8rltR la Q.JDOIIaJ (Slow.ke!)

,J.

'!"'

ln !kr N.~hl ...... 9. 12. ~{ .... U, CJ.~"'''''1 ISI~wok";l ~.,," . tukh""". ~rt« !>oi 11.11",.. (Slo".J. d. ,o.o: bL. WI.! ...,,.,,,.I: Rl, o ..... n. C.. khl. h ••• 1ln'.11," Hute. oI!db .... ..... t ... ,

IIllitrl'll.f4

~"::~!j:::~d~t!'!~ H!.-::;f.r,::r.:~~I~~!~·~ J:. :;!'.';;; :~~::rK~~;d~·~:~!;t:,,:~~.f~r;:~I~~::.:"':~

,.,a.fIt.o

"olf.t, Al. Tllor ke"""t .I~t Sclr4tn dor it·EnoH~ ..Di
&"odl.rIo;llJI!'*". IC- tw .. StItIoI. """"lott-ri!u .I•• EIAk':1 .,!)I.l.wUll"-.

Sp ..."" <01 .....

ElIC:rgbdtc FahDchmtl FuluIuMl C2:lNr.76f"oI.:W.12.44.Rt~t

n. FllutcClBktttl~ W~~ tt!.~s:!L~·t:::!::I~~ I~':!~.: H~~~t l:.p~J.::i'"!:&;,t;'t.~·io~(. t,;. l~.i"tdnlric~i!:

I

I

~~:;~~'~!~i:~.~~~.~:l~~~:~dt~ ~O~.~~~~~~ ~) B:~!~~~'" =:~ F"~.IIMlt1

IV I b IS K rv) 422144 to

29. II. 44.

St.pOLSI Borih:lt

Potjernica, 1944.

Jedan od njegovih prijatelja kOji je radio u stožeru centra za obuku protuzrač nih topnika u Schulzendorfu imao je priliku ukrasti iz pisarnice nekoliko neispisanih vojnih knjiŽica. LudWig je pustio brkove i zaliske i slikao se u prijateljevoj uniformi. Huth je nalijepio tu fotografiju u vojnu knjižicu, stavio žig i u rubrike upisao lažne podatke:

"Prezime: Hegemann Imena: Karl, Ludwig Datum rođenja: 25. kolovoza 1917. Mjesto rođenja: Casa Santa Teresa (Urugvaj) Državljanstvo: Njemački Reich i Urugvaj (povratnik u domovinu):'

177


Premda je to bilo krajnje opasno, tobožnji gospodin Hegemann uvečer je če sto izlazio, u civilu, ali uvijek s pištoljem u džepu. Sastajao se s osobama koje je dobro poznavao kako bi doznao tko je uhićen i kakve su procjene situacije. Bio je čak dovoljno smion da u studenome još jedanput otputuje kući kako bi se vidio sa sestrom Helgom. Prošlo je dulje vrijeme dok istraga Gestapa nije toliko uznapredovala da se za dvojicom braće - u Posebnom izdanju lista njemačke kriminalističke policije od 22. prosinca 1944. - mogla izdati službena potjernica.

Zahvat Gestapa Atentat je okončao neobičnu neodlučnost režima prema obitelji Hammerstein. Više nije bilo nikakvog odgađanja. Već je 21. srpnja stanovita gospođa Theile, susjeda Marie von Hammerstein u Steinhorstu, telefonski podnijela prijave protiv Kunrata i njegove majke. Možda je gestapovac koji je potom došao iz Wolfsburga denuncijanticu smatrao histerič nom, ili "jednostavno nije htio ništa naći"; pretres nije napravljen. Tri tjedna poslije Gestapo je pretražio berlinsku kuću Hammersteinovih u Breisacher StraBe i podvrgnuo saslušavanju generalovu udovicu u Prinz-i\lbrecht-Palaisu, svojoj središnjici u Francuskoj ulici. Istog dana malo prije ponoći gestapovci su pozvonili na vrata Mariine maćehe Liittwitz u Breslauu i pitali je za boravište dVOjice braće. Premda je Kunrat do maloprije bio u kući, kućna pomoćnica to je pokušala poreći. Pretres kuće nije donio nikakav rezultat i skrovište braće još uvijek nije bilo otkriveno. Gestapo se potom okrenuo njihovoj rodbini, najprije Franzu von Hammersteinu, najmlađem bratu, koji je dotad bio pošteđen poziva u vojsku. "Vidim samo na jedno oko': kaže on, "na drugo sam slijep. Vjerojatno sam zahvaljujući tome preživio:' Franz se školovao za industrijskog referenta za prodaju i radio je kod Kruppa. Ondje ga je uhitio Gestapo jer je bio osumnjičen za sudjelovanje u pokušaju prevrata, nadajući se da bi uz njegovu pomoć mogao ući u trag braći. "Bogu hvala", prisjeća se on, "što ubrzo više nismo znali gdje se moja braća skrivaju. Od kolovoza 1944. sjediO sam u samici gestapovskog zatvora Moabita bez knjiga, novina, radija, uz redovita saslušanja i sa stjenicama, oslobođen daljnje krivnje kojom bih se opteretio kao vojnik ili u industriji oružja, oslobođen suodgovornosti za užasne ratne zločine:' Zatim je uhićena Helga, ali ona je nakon četrnaest dana puštena na slobodu; usred noći ostavili su je na ulici s jakom groznicom i prepustili je sudbini. Zadnje

178


su na red došle Maria von Hammerstein i njezina najmlađa kći Hildur; njih dvije dovedene su u Moabit u zatvor za žene 1. prosinca. Potom su provele tri mjeseca u istražnom pritvoru u šarlotenburškom zatvoru u KantstraBe. Gestapo je bio čvrsto uvjeren u to da majka zna gdje joj se skrivaju sinovi i nije ju htio pustiti prije nego što ih oda. Njezin brat Smilo pisao je feldmaršalu Keitelu i zamolio ga da se pobrine da njegova sestra i njezina djeca ubrzo budu pušteni. Nakon tri tjedna Keitel je po jednom od podređenih u kadrovskoj službi poslao ovakav odgovor: "Vaš dopis feldmaršalu Keitelu prva je pritužba koju smo primili u vezi sa slučajevima uhiće nja članova porodice. Svi drugi izrazili su nam svoju zahvalnost na takvim mjerama. Heil Hitler!" "Svi smo lagali", kaže Hildur, a u kasiberu koji je uspjela poslati sestri Helgi piše: "Mama je neizmjerno neoprezna i dovodi me u najnemogućije situacije. Čini se da nikad neće naučiti što se u zatvoru smije, a što se ne smije reći. Molim te, pošalji mi nešto protiv stjenica:'

Uhićenje

rodbine

Dana 1. ožujka 1945. Franz je, na svoje veliko iznenađenje, opet vidio majku i sestru Hildur, u "crnoj marici" koja ih je dovezla na kolodvor Anhalter. S njima je bio i Reinhard Goerdeler, sin Carla Goerdelera; potonji je u veljači smaknut u Pli:itzenseeu. No jednu stvar uhićenici nisu znali: cilj transporta bio je koncentracijski logor Buchenwald. Već u studenome 1944. u glavnom je uredu službe sigurnosti sastavljen zaseban referat na temu "uhićenje rodbine". "Rodbina", piše u mjerodavnoj odredbi, "obuhvaća: supruga ili suprugu, djecu, braću, sestre, roditelje i druge srodnike, ako je o potonjima poznato nešto nepovoljno:' Dotični su uhićeni bez naloga, a o razlogu su obaviješteni samo usmeno. Ta operacija bila je nerazmrsiva mješavina osvetoljubivosti i proračunatosti. Temeljila se na planu kOji je Himmler dugo kovao. Dokopao se tih talaca da bi ih upotrijebio kao zalog; imao je naime suludu ideju da bi iza Hitlerovih leđa još mogao u zadnji tren pregovarati sa Saveznicima te iz toga izvući neku korist za sebe. Stoga je "uhićenu rodbinu" trebalo odvesti na sigurno s obzirom na napredovanje savezničkih trupa. U tome je određenu ulogu imala mahnita zamisao o skrovištu u planinama, o takozvanoj alpskoj utvrdi. Hans-Giinter Richardi potanko je istražio otpremanje uglednih zatočenika (bilo ih je više od 130). Bili su to ponajprije članovi porodica protagonista njemač kog pokreta otpora: pored porodica Gisevius, Goerdeler, Von Hassell, Von Plettenberg, Von Stauffenberg i mnogih drugih ondje su bili i Maria, Franz i Hildur von Hammerstein. Povrh toga Himmler je skupiO niz drugih talaca, pripadnika sedam-


179

naest nacija, političare, visoke časnike i dužnosnike, industrijalce i svećenike, kojima se kanio poslužiti kao adutom u pregovorima; među ostalima i Leona Bluma, nekadašnjeg francuskog premijera, kojem je bilo potpuno jasno zašto su ga nacisti otpremili u Buchenwald: "Zbog toga što sam za njih bio više od političkog Francuza, naime sOcijalistički demokrat i Židov. Bio sam dragocjen talac iz istih razloga iz kojih sam prije bio protivnik dostojan gnušanja. Za taoce se pokušava dobiti odgovarajuća protuvrijednost. Takvi pregovori ne prolaze bez prijetnji i ucjena, pri čemu se riskira život talaca:' Još neka imena: grof Alexander Schenk pl. Stauffenberg; grofovi Otto, Marquart i Marquart ml. Schenk pl. Stauffenberg; grofice Alexandra, Elisabeth, Inez, Maria i Marie Gabriele Schenk pl. Stauffenberg; Franz HaIder, načelnik glavnog stožera do 1942; Alexander von Falkenhausen, zapovjednik vojske u Belgiji i Sjevernoj Francuskoj do 1944; Bogislav von Bonin, stožerni pukovnik u vrhovnom zapovjedništvu vojske; Hjalmar Schacht, ministar gospodarstva do 1937, predsjednik državne banke do 1939; Hermann Punder, državni tajnik u mirovini; Martin Niem611er, crkva otpora; Fritz Thyssen, veleindustrijalac, i njegova supruga Amelie; Wilhelm von Flugge, direktor industrije boja lG; Friedrich Leopold, princ pruski; princ Philipp von Hessen, njemački veleposlanik u Italiji do 1943; Fey von Hassell, kći Ulricha von Hassella, veleposlanika II Rimu; Isa Vermehren, kabaretkinja iz Katakombe Wernera Fincka u Berlinu; Kurt von Schuschnigg, austrijski savezni kancelar do 1938, i njegova supruga; prince Xavier de Bourbon, brat carice Zite; Mario Badoglio, sin talijanskog maršala; Johannes van Dijk, nizozemski ministar obrane do 1940; Hans Lunding, šef danske obavještajne službe; Aleksandar Papagos, vrhovni zapovjednik grčke vojske; Ivan Besonov, general Crvene armije; Mikl6s Killay, do 1944. mađarski premijer; Mikl6s Horthy, sin mađarskog državnog namjesnika; Sigismund Payne Best, kapetan britanske obavještajne službe; Sante Garibaldi, talijanski general.

180


Nekroza moći U kaosu posljednjih ratnih mjeseci za uhićenike je započelo pogibeljno lutanje koje je preko koncentracijskih logora Buchenwalda i Dachaua vodilo u imaginarnu alpsku utvrdu u Južnom Tirolu. SS-ovci koji su ih nadzirali imali su nalog da ih, iskrsnu li kakvi problemi, sve pobiju. S vajmarskog kolodvora morali su krenuti na noćno pješačenje. "Nakon dvoipolsatnog marša pred nama su se pojavile prve barijere osvijetljene crvenim svjetlima i sablasno obasjana ploča s mrtvačkom glavom i prekriženim kostima", kaže Isa Vermehren, a Franz von Hammerstein izvješćuje: "U Buchenwaldu smo stajali pred kapijom u strahu od onoga što nas čeka. No nisu nas potjerali kroz kapiju u logor, nego smo završili izvan logora u jednoj baraci okruženoj zidom, te smo se našli izolirani u zapanjujućem društvu: Amelie i Fritz Thyssen, s kojim sam onda igrao šah, nekoliko Stauffenbergovih, starijih i mlađih, Gertrud HaIder, Kaiserovi, Fey von Hassell, Annelise Gisevius, Goerdelerovi te još odraslih i djece, svaka porodica u maloj prostoriji s krevetima na kat. Tek sam kasnije shvatio da ondje nije bila samo rodbina sudionika u atentatu 20. srpnja, nego da je bilo i članova nacionalnog komiteta 'Slobodna Njemačka' u Sovjetskom Savezu, dezertera te osoba koje su na brojne druge načine pružale otpor. Svi su već imali iza sebe uhićenje, zatvor i razne koncentracijske logore, npr. Stutthof ili Ravensbruck:' Fey von Hassell piše: "Mene je razveselio susret s Mariom Hammerstein, njezinom kćeri Hildur, zvanom 'Lutka', i Franzom, jednim od njezinih brojnih sinova. Maria je kao mlada djevojka bila jedna od najboljih prijateljica moje majke. Zajedno su išle na otmjene balove:' Dana 3. travnja, kad se s obližnje fronte već mogla čuti topnička paljba - američke trupe bile su samo četrdeset kilometara od Weimara - došla je naredba za polazak. Zbog kaosa nadležnosti, proturječnih naloga te poteškoća s prometnim i telekomunikacijskim vezama organiziran uzmak više nije bio moguć. Uhićenici iz drugih logora priključili su se konvoju, druge pak, iz razloga koje nitko nije razumio, nisu poveli. Noćno putovanje onih koji su ostali najprije je vodilo u Flossenburg, ali zapovjednik logora nije htio primiti uhićenike. I u Regensburgu su ih odbili, što pokazuje da su se zapovjedne strukture počele raspadati. Čuvari nisu znali što da čine. Kako pripovijeda gospođa Von Hassell, vođa transporta, potporuč nik SS-a, "bio je sav očajan i doista je upitao nas kamo nas trebaju transportirati. Jednostavno nevjerojatno!" Na koncu je zapovjednik koncentracijskog logora Dachaua pristao primiti taoce. Marie Gabriele von Stauffenberg opisuje kako je njemačka provincija u to vrijeme izgledala: duž puta "posvuda kolone raštrkanih vojnika, tužna slika, izbjeglice


181

na ulici. Landshut gori. Stalna uzbuna - mnogo stajanja i spora vožnja sa zasjenjenim svjetlima. Cijelo nebo crveno od požara:' Gospođa Von Hassell: "Naša noćna vožnja bila je popraćena stalnim zračnim napadima. Cesta je bila puna pougljenjenih vozila, konjskih trupala i ljudi bez krova nad glavom. Zatim smo prošli kroz Miinchen - bila sam potresena. Izdaleka se sve činilo netaknutim. No što smo se više približavali to smo jasnije vidjeli: samo još zidovi i pročelja, iza toga zjapeće praznine, malobrojni ljudi tumarali su unaokolo. Automobila više nije bilo. Miinchen je postao sablastan grad u kojem je vladala duboka tišina:' Kapetan Payne Best, britanski posebni uhićenik, opisuje dolazak u Dachau: "Nije bilo ničeg na što se moglo sjesti, bili smo gladni i umorni, pa smo jedan sat samo stajali ondje i iz minute u minute bili sve utučeniji. Konačno se pojavio jedan debeli časnik SS-a i vrlo se uljudno predstavio kao Obersturmbannfiihrer Weiter, zapovjednik Dachaua. Na iznimno srdačan način propis nim nam je pozdravnim govorom poželio dobrodošlicu, čak je gospođi Schuschnigg galantno, ali neuspješno pokušao poljubiti ruku. Rekao je da mu je jako žao što smo tako dugo morali čekati, ali Dachau je prepun i doista je izvanredno teško naći prikladan smještaj za takve ugledne goste. Učinio je sve što je mogao, ali unatoč tome jasno mu je da će prostorije u koje će nas odvesti biti daleko od onoga što smo očekivali i što zaslužujemo, no ipak su to najbolje koje nam može staviti na raspolaganje i nada se da mu nećemo zamjeriti zbog njihove manjkavosti:' Osupnuti slušatelji iz tog su pozdrava mogli zaključiti da među čuvarima već vlada velika nervoza. Zračni napadi bombardera nizali su se bez prestanka, a već se i u Dachauu izdaleka čula topnička paljba američke vojske, koja je bila sve bliže. "Naši čuvari SS-ovci", kaže Isa Vermehren, "tih su dana posijedjeli od tjeskobe, samo su se još sporadično pojavljivali na dužnosti i bili su toliko obuzeti vlastitim brigama da uopće nije imalo smisla opterećivati ih bilo kakvim pitanjem. Bjesomučno jurcanje unaokolo svih SS-ovaca podsjećalo je na očajničke pokušaje bijega kakve zatočene životinje:' Zatočeništvo u Dachauu nije potrajalo ni tri tjedna. Već 17. travnja prvi su taoci pod jakom stražom autobusima i kamionima odvezeni u Innsbruck. Franz von Hammerstein razdvojen je od majke i sestre Hildur; ostao je u logoru jer za njega i za četiri druga uhićenika navodno nije bilo mjesta u vozilima; na jug su morali putovati pješke. Dana 27. travnja konvoj sa 139 uhićenika krenuo je iz Innsbrucka prema Južnom Tirolu. Tim transportom bili su obuhvaćeni najugledniji Himmlerovi taoci. Nitko nije znao gdje je putovanje trebalo završiti. Tek u zadnji čas zatočenici su doznali da je cilj jedan zabačen luksuzan hotel u Dolomitima blizu Niederdorfa. Ondje se ispostavilo da su se u hotelu Pragser Wildsee, koji je bio predviđen za smještaj

182


Hotel Pragser Wildsee (Lago di Braies), 1930-ih. Razglednica.

uhićenika,

ugnijezdila tri generala Wehrmachta sa svojim stožerima; uhićenici su se stoga morali zadovoljiti improviziranim smještajem u selu. Prema riječima Hermanna Piindera, stanovništvo je bilo "nemalo začuđeno kad je vidjelo tu šaroliku gomilu: suhonjava gospoda u generalskim hlačama, civilnim jaknama i šeširima sa širokim obješenim obodom, dame u visokim vojničkim čizmama, promrzli ljudi s toplim rupcima oko vrata, stara gospoda s pohabanim naprtnjačama na leđima. U takvoj se situaciji olakšice izmjenjuju s prijetnjama. Prateća postrojba od 86 članova SS-a i SD-a demoralizirana je. Pukovnik Bogislav von Bonin odlučuje nešto poduzeti. Uspijeva krišom obaviti urgent an razgovor s vrhovnim zapovjednikom vojnog zdruga za Italiju. Traži pomoć jer taocima prijeti opasnost da ih SS-ovci likvidiraju. Naposljetku, 30. travnja, netom prije kapitulacije njemačkih trupa u Italiji, u Niederdorf dolazi satnija Wehrmachta pod zapovjedništvom satnika Wicharda von Alvenslebena. On uzima taoce pod svoju zaštitu i prisiljava SS-ovce da odu bez borbe. Iste večeri smješta uhićenike u hotel Pragser Wildsee. Zarobljeništvu je došao kraj. Ujutro 4. svibnja dolazi prethodnica američke vojske za osiguranje smještaja ljudstva. Za njom ubrzo slijedi golema kolona džipova, kamiona, automobila s radiouređajem i poljskih kuhinja, a u isti mah tu su i prvi izvjestitelji i snimatelji. Sada je njemačke vojnike čekalo pješačenje do zarobljeničkog logora. Iz sjedišta glavnog stožera američke vojske pojavio se jedan brigadni general i zapovjedio

183


Ulazak američkih trupa u Niederdorf u Južnom Tirolu 2. svibnja 1945.

polazak uglednih gostiju na put. Imao je nalog da ih preko Verone odvede u Napulj, a odande na otok Capri. Nakon tjedana i tjedana čekanja Maria i Hildur von Hammerstein tek su se krajem lipnja smjele vratiti iz svog zlatnog kaveza u opustošenu Njemačku i krenuti u potragu za rodbinom.

Berlin, na kraju Dok je njegova majka sa svojom najmlađom kćeri lutala Alpama, Ludwig von Hammerstein dočekao je kraj rata u kući drogeristice u Kreuzbergu. O tome je zapisao: "Dana 21. travnja na naš su grad pale prve ruske granate. Više nije bilo struje. Te stoga ni radiovijesti iz Londona, Beromiinstera i Moskve. To je samo umnožilo svakojake glasine. Dana 23. travnja opljačkana su skladišta u istočnoj luci. Ljudi su nosili kući maslac i goveđe polovice. Dolazilo je do ružnih scena. Varšavski most već je bio zatvoren i miniran. Vraćali su se samo vojnici i potpuno iscrpljeni mladci iz 'dječje protuzračne obrane: Na ulicama su tu i tamo ležali mrtvaci s kartonskim natpisima 'Još uvijek imamo moĆ: Teror do zadnje minute. Dana 25. travnja pokušao sam nazvati prijatelje u Zehlendorfu. No već se javio ruski glas. Sutradan je majka Kerp pripremila raskošan ručak. Uz to i boca crnog

184

HANS MAGNUS EN ZEN SB ERG ER

Kunrat von Hammerstein, 1944.

vina. Nakon bombi i granata svi su opet bili puni nade. Oko petnaest sati u Oranienstra:Be su se pojavili prvi ruski pješaci. Stanari su stajali ispred kuća i veselili se što je svinj arij i konačno došao kraj. Zadnji njemački vojnici već su se prijepodne prošuljali kroz naše dvorište. Rusi su nam držali oružje pred nosom i oduzimali satove i nakit. Potom su razdijelili duhan i cigare iz trgovine na uglu i pretražili kuće u potrazi za skrivenim njemačkim vojnicima. Jedan od njih je u mračnoj drogeriji pao niza stube; na svu sreću, nije se ozlijedio, ali razbjesnio se i htio me je ustrijeliti (ja sam ga morao pratiti). Digao sam ruke u vis i nasmiješio mu se - što mi je drugo preostalo - a on se smirio i samo me je udario u bradu. Na pitanje jesam li vojnik odgovorio sam - ne vojnik, ne fašist. Prethodno sam u zadnji tren sakrio svoj pištolj, koji mi je trebao poslužiti kao zaštita od Gestapa, u kantu za smeće na ulici.

185


Danju su se Rusi ponašali koliko-toliko pristojno. S dolaskom noći tome bi došao kraj. Pojedini vojnici upadali su u podrume i stanove. S pištoljem u ruci izvodili su žene i djevojke. Samo stare i odlučne žene - poput majke Kerp - pružale su određenu zaštitu. Prema njima su vojnici imali najviše respekta. Dio časnika čak je pokušavao spriječiti izgrede. No nisu mogli biti svugdje. U drogeriju se u međuvremenu smjestio neki pukovnik, a mi smo svi spavali u dućanu nagurani kao sardine. Dana 30. travnja uhićen sam jer se sumnjalo da sam vojnik i držali su me u dvorištu pod stražom. No Else Kerp uvjeravala je pukovnika sve dok me nisu poslali k mjesnom zapovjedniku na provjeru osobnih podataka. Ondje sam morao otvoreno reći tko sam, uključujući i ono - 'natporučnik'. Išlo je dobro. Zapovjednik je govorio njemački i očito je nešto načuo o 20. srpnja. Napisao je neku napomenu na ruskom u moju vozačku dozvolu. Bila je to jedina nekrivotvorena isprava koju sam imao. Napomenu nisam mogao pročitati, ali svugdje su je respektirali. Nesmetano sam se domogao Zehlendorfa. Osmog svibnja ponovo sam ušao u našu kuću, ali nitko nije govorio o kapitulaciji Trećeg Reicha. Nije bilo radiovijesti ni novina. Znali smo samo to da je u Berlinu rat završen. Navečer su Rusi više puta intenzivno pucali u zrak. Znali su više od nas. Mene je prije svega zanimalo tko je preživio. U Berlinu se to odnosilo na sve koji su mi pomogli da umaknem Gestapu stavljajući pritom život na kocku. Dobre vijesti o majci, najmlađoj sestri i mlađem bratu, koje je uhitio Gestapo, te o starijem bratu, koji se krio u Kolnu, primili smo tek u srpnju:'

Povratak Maria von Hammerstein stigla je s Hildur u Frankfurt na Majni 16. lipnja 1945. Nije znala ništa o sudbini ostatka obitelji i najprije je krenula na naporno putovanje u Miinchen kako bi se našla s Buckom, koja je živjela uPrienu. Marie Luise već je za vrijeme rata otišla s imanja Miinchhausenovih, na kojem su bili i poljski i ukrajinski radnici na prisilnom radu; poljoprivreda je nije zanimala, a uloga vlastelinke nije joj se sviđala. K tome je Gestapo, koji je došao do njezinih dokumenata iz Berlina, opet počeo pretresati kuću i satima je ispitivati. Supružnici su se ionako bili udaljili jedno od drugoga, te je Miinchhausen, kad je 1942. došao s fronte na dopust u Herrengosserstedt, otkrio da je njegova supruga otputovala povevši sa sobom njihovu djecu. "Napustila sam suprugovu kuću protiv njegove volje", napisala je Marie Luise, "i sa svoje troje djece preselila sam se u Prien u Gornjoj Bavarskoj, gdje me je pri-

186


mila nekadašnja školska prijateljica iako sam bila pod policijskim nadzorom:' Marie Luise ni tu nije bila sigurna od proganjanja Gestapa. (Spomenuta prijateljica, Irmgard, djevojačkog prezimena Wegener, podrijetlom iz Kassela, već je dvadesetih godina, prema riječima Marie Therese, pridonijela politiziranju sestara Hammerstein; Maria Therese naime kaže da je Irmgard bila "zao demon" Marie Luise te stoga i Helgin i njezin; time nedvojbeno misli na politički utjecaj Irmgard Wegener na sestre. U međuvremenu se rečena prijateljica udala za Franza Josefa SchOningha, koji je kasnije postao jedan od urednika Siiddeutschen Zeitunga, i preselila se na Chiemsee.) Zadnjih tjedana rata postrojba satnika Von Miinchhausena premještena je iz Italije u Češku. Na putu onamo uspio je posjetiti suprugu u Bavarskoj. Ona mu je dala savjet: "Ostani ovdje, sakrit ću te': No on, kako kaže, nije htio ostaviti svoje ljude na cjedilu, te je s cijelom satnijom završio u ruskom zarobljeništvu. Njegovo imanje Herrengosserstedt eksproprirano je odmah poslije rata. Tek što je rat završio, dvije su prijateljice u idiličnom Prienu pokušale oformiti komunističku ćeliju, a uoči prvih poslijeratnih izbora za pokrajinske zastupnike u Bavarskoj angažirale su se u kampanji KPD-a. Nikoga tko poznaje Chiemgau neće začuditi što njihovom angažmanu nije bio suđen velik uspjeh. Obitelj Hammerstein uspjela se okupiti tek u jesen 1945. u Steinhorstu kod Cellea, gdje je Maria s djecom bila našla utočište već nakon Prvog svjetskog rata. U jednom od svojih prvih pisama pozvala je svoju kćer Mariu Therese da se vrati u Njemačku. Napisala joj je da bi se u Steinhorstu njezina obitelj mogla oporaviti: "Smještaj je, dakako, velik problem. Trebalo bi u najkraćem roku štogod urediti, barake ili nešto bolje. U pristojno sagrađenim barakama može se sasvim dobro živjeti. Vidjeli smo to u Buchenwaldu i Dachauu, gdje su nas držali za vrijeme zatočeništva. U Berlinu su nam, dakako, sve vrijedne stvari nestale. No može se živjeti i jednostavno - to je čak i bolje za rad:' No njezina kći, siromašna kao crkveni miš, nije se htjela vratiti u okrilje obitelji. "U veljači 1946. majka je otputovala u Berlin, gdje je kuća u Breisacher StraBe koliko-toliko odoljela Gestapu, bombama, osvajanju i pljački. Put je trajao četiri dana jer je morala proći izbjeglički logor na granici okupacijskih zona. Za stalno se preselila u Berlin tek 1949:' (Ludwig) "Kraj četrdesetih godina u pretrpanoj kući uDahlemu, Breisacher StraBe 19. Franz je bio smješten u garderobi, Hildur iza ormara u hodniku; Ama je u kuhinji hranila 'Huthića', majstora za krivotvorenje dokumenata [koji je u nacističkom razdoblju svojim uradcima spasio mnogo ljudi]; Kunrat je ležao na ravnom jer je imao bolesna pluća; Ludwig je po cijeli dan radio u Weltu; samo je Helga gore na katu sa suprugom i usvojenim sinčićem Horstom živjela otmjeno, s domaćicom što ju je naslijedila od svog židovskog prijatelja Magnusa, koji je emigrirao. Iz te pretrpane

187


kuće

prvi se iselio Ludwig, otišavši u Bonn k ministru Kaiseru. Sljedeća je iz kuće otišla Hildur, u Zurich, kao stipendistica, a potom su Franz i Hildur otišli u SAD:' (Verena von Hammerstein)

Majka "Maria je od 1952. primala udovičku mirovinu, više od 1000 maraka, pa je otad bila najbogatija u obitelji i veselilo ju je što može poklanjati. AngaŽirala je jednog starog mađarskog krojača, koji ju je oslovljavao s "ekscelencijo", da Franzu, novopečenom pastoru, koji je tada zarađivao samo 250 maraka, uzme mjere za novo crno odijelo. Ona je nastavila sa svojim improviziranim stilom života i kupovala je samo najnužnije stvari - osim elegantnog šešira za neko vjenčanje pripadnika visokog plemstva, koji je izgubila na povratku kući. U šezdesetima je pozivala unučad da prespavaju u njezinoj kući i učila ih da se škola ne smije shvaćati tako ozbiljno. Ujutro su često smjeli ostati kod nje; ona bi im napisala ispričnicu, a UČitelji bi odmah prepoznali da ju je napisala baka:' (Verena von Hammerstein) "Nije bila visoka, ali njezino je držanje imponiralo. Uvijek je bila oštrog jezika, bez obzira na to je li govorila njemački ili engleski. U vrtu je imala stablo trešnje. Pod njezinim budnim pogledom djeca su s njega smjela brati. Uvijek sam je se pomalo bojala:' (Carol Levine Paasche, snaha Marie Therese) "Imala je naviku rano ujutro šetati bosa po travnatim površinama dalemskog parka. Čuvar parka jednom ju je prilikom upozorio da to nije dopušteno. Preneraženo ga je pogledala i odgovorila: 'Zaboga, mladiću, kakav ste vi malograđanin: Ne bi li gospodinu Huthu omogućila kakvu zaradu, često ga je zvala da joj restaurira namještaj; za to ga je plaćala jako izdašno. Jednog dana na red je došao njezin sekreter, u kojem je jamačno čuvala dio svog nakita. Rekla je mojoj majci da su joj nakon restauriranja nedostajale dragocjene naušnice. Ovako je to prokomentirala: 'Sigurno ih je uzeo Huth; njemu su i potrebnije. Tko je još vidio da si ovakva stara koza kao što sam ja vješa o uši takve glomazne drangulije!'" (Verena von Hammerstein) "Kad bi se povela riječ o njezinom dobrom zdravlju, rekla bi: 'Da ste rođeni u Ugarskoj [misli se na Šleskul u jarku uz cestu i da ste jeli toliko češnjaka kao ja, i vi biste bili zdraviji:' (grof Christian zu Lynar) "Često bi popila bočicu pjenušca. Za podnevnog odmora ne bi legla na krevet, nego bi nepreodjevena otkunjala oslonjena o dršku metle. Nedjeljom je u sedam ujutro išla na katoličku misu, a u deset u kršćansku zajednicu ili u protestantsku crkvu:' (Joan Paasche, kći Marie Therese)

188


Maria von Hammerstein, oko 1968.

"Na koncu je živjela sama u stanu na adresi BreisacherstraBe 7, koji joj je namjestila Helga. Samoća joj nije odgovarala. Dotad je uvijek uspijevala privući mlade k sebi. No s vremenom više nije mogla voditi brigu o sebi kako treba. Pomoć - neku družbenicu - nije htjela, a ni Pari [staru guvernantu Caspari iz BendlerstraBe]; nije mogla dugo trpjeti čak ni svoju naj dražu unuku Bettinu. Helga, koja je stanovala u istoj ulici, pazila ju je koliko je mogla. No rješenje su bili ti školarci, koji su naizmjence noćili kod nje; njih nije dOŽivljavala kao nadzor, a mogli su javiti ako nešto ne bi bilo u redu. Ta ona se još uVijek vozila okolo na biciklu, i nakon što je prevalila osamdesetu. Jednom su joj ga uzeli, a ona je potkupila jednog unuka da joj ga vrati.


189

Posljednjih godina života bila je jako nemirna. I dalje je išla u runde posjeta, u Miinchen, Bonn ili Hamburg. Jednom je prilikom na Tempelhofu prije polijetanja legla na klupu jer je bila iscrpljena. Inače se jako dobro držala. Pisala je mnoštvo razglednica i nije slučajno da je - 1970. u Mutlangenu, gdje je bila na kuri u lječi lištu Paraceisus - klonula upravo pred poštanskim sandučićem. Društvo joj je pravila njezina najbolja prijateljica pod stare dane, udovica grofa Zu Lynara. Ondje je smještena u katoličku bolnicu, gdje je ležala tri tjedna pod njegom časnih sestara. Sva su je djeca posjećivala. Oko bolesničkog kreveta čuo se smijeh. Ama je brkala svoju djecu sa svojom braćom i sestrama, pa im je dijelila suhoparne savjete. Kad je primijetila da joj je polovica tijela paralizirana, počela je odbijati hranu, a časne sestre su joj udovoljile. Primivši sakramente umirućih, spokojno je usnula vječnim snom 9. ožujka 1970, dva dana prije 83. rođendana. Pokopana je na porodičnom groblju u Steinhorstu pokraj svog supruga:' (Verena von Hammerstein)

Četiri duga povratka u normalnost Franz von Hammerstein je 1945. u Dachauu bio razdvojen od rodbine te je morao krenuti pješice prema jugu. "Imali smo konjska kola za prtljagu i noćili smo kod seljaka ili na sjenicima. Tridesetog travnja bili smo zatvoreni u podrumu jednog osamljenog seoskog imanja. Kad smo prvog svibnja izašli iz podruma SS-ovaca više nije bilo, seljaci su nam dali doručak, a vani su prolaZili Ameri, pa su nas poveli u Miinchen:' Na putu kući, pripovijeda, nedaleko od Steinhorsta, "ususret mi je išao neki probisvijet i pobojao sam se da će mi pokušati ukrasti bicikl, jedino što mi je ostalo. No kad je prišao bliže, prepoznao sam svog brata Kunrata, za kojeg sam vjerovao da je odavno izgubljen. Ovdje, stotine kilometara daleko od Berlina, slučajno smo se sreli na cesti:' "Nakon svega što je proživio, Franz je prestao raditi kao referent prodaje", kaže njegova majka. Time misli na iskustva koja je stekao u zatvoru i prilikom bijega. Možda je na njegovu odluku da studira teologiju, najprije u Bethelu, potom u G6ttingenu, utjecala i dalemska crkva otpora. Taj je studij nastavio 1948. u Chicagu. Ondje je upoznao židovsku kulturu. "U školi sam još imao kolega Židova, obitelj je prijateljevala sa Židovima, moje starije sestre pomagale su Židovima u bijegu, ali o židovstvu, o židovskoj povijesti, o životu u sinagogi nisam znao ništa:' Židovi koji su emigrirali iz Njemačke, poput Bergstrassera, Rothfelsa i Schubera, koji su podučavali u Washingtonu i Chicagu, pomogli su da se to promijeni. Zatim je Hammerstein otišao na crnački Howard University u Washingtonu, gdje je bio suočen s rasnim problemom; crkvena zajednica poprijeko je gledala na

190


Franz von Hammerstein, oko 2000.

njegovo druženje s crncima. Godine 1950. vratio se u Berlin, gdje ga je zaredio biskup Dibelius. Dvije godine nakon toga kodZiiricha se vjenčao sa Švicarkom Verenom Rordorf. S Leom Baeckom i Martinom Buberom, o kojima govori njegova disertacija [Problem Mesije kod Martina Bubera. Stuttgart: Kohlhamrner 1958], susreo se tek kasnije u Jeruzalemu. Poslije još jednog boravka u Americi preuzeo je novootvoreni socijalno-župni ured u Berlinu i bio jedan od utemeljitelja akcije Znaci kajanja. Otad se Franz von Hammerstein u prvom redu trudio oko pomirenja s Poljacima, Česima i Rusima. Radio je i za Svjetski savjet crkava, a 1973. vratio se prilično iscrpljen iz Moskve, gdje je prisustvovao kongresu za svjetski mir. Od 1978. do 1986, kad je otišao u mirovinu, vodio je Evangeličku akademiju u Berlinu.

191


Ludwig von Hammerstein bio je možda najstaloženiji od sve braće i sestara. Njegov kratki prikaz očevog života odlikuje se suzdržanošću i jasnoćom. Bez oklijevanja se uključio u izgradnju Savezne Republike Njemačke. Godine 1946, odmah po završetku rata, ušao je u redakciju Welta; od početka do kraja 1950-ih bio je referent za odnose s javnošću u Ministarstvu za svenjemačka pitanja. Dok je bio na toj funkciji, uhodila ga je državna sigurnost DDR-a, ali rezultat je bio mršav: "Blizak prijatelj ministra Kaisera i njegove supruge, često ide na službena putovanja, rijetko puši, voli popiti, privatni život nepoznat, visok oko 1,80 m, vitak, usko lice, nosi naočale, crna, blago kovrčava kosa, uvijek odjeven u engleskom stilu:' Godine 1961. postao je zamjenik direktora Sjevernonjemačkog radija, a 1974. direktor berlinskog RIAS-a. Nakon umirovljenja sudjelovao je u osnivanju Njemačkog radija. I zaklada 20. srpnja mnogo mu duguje. Činio je sve što je mogao da pomogne članovima obitelji pokojnika i znatno je pridonio prestanku njihove difamacije. Godine 1950. vjenčao se s Dorothee Claessen. Umro je 1996. u Berlinu. Njegova kći Juliane Kutter živi u Hamburgu. Ni Hildurin život ne ističe se nikakvim ekstravagancijama. Završila je studij u Munchenu te se 1952. udala za Ralpha Zorna, američkog pastora, s kojim je iduće godine otišla u SAD; on je isprva vodio luteransku zajednicu u Yonkersu u državi New Yorku, a potom je otišao u južne države. Godine 1962. Zornovi su se s petero djece vratili u Berlin. Posvadili su se sa svojom jako uskogrudnom luteranskom crkvom u Missouriu jer u tamošnjoj zajednici crnci nisu bili dobrodošli. S time se Zornovi nisu htjeli pomiriti. Hildurina majka obratila se biskupu Dibeliusu, kojeg je dobro poznavala, i zamolila ga je da omogući Ralphu da radi kao pastor u Berlinu.

Početak u Novom

svijetu

Maria Therese je sa suprugom Joachimom (Johnom) Paascheom i s četvero djece 1948. napustila Japan i otišla u San Francisco. Jacob Wuest i drugi prijatelji, koji su uvijek bili vjerni Hammersteinovima, pobrinuli su se za njihove useljeničke papire, takozvani afidavit, i jamčili su za njih. Njezin sin Gottfried kaže: "Za nekoga tko je praktički bio i Nijemac i Japanac naći se u SAD-u u vrijeme Hladnog rata bio je pravi pakao': To se nikako nije moglo nazvati povratkom u dobro poznatu civilizaciju. ''Amerikanci su nam bili strani gotovo koliko i Japanci", rekla je Maria Therese. "Njihovo uljudno smješkanje služi samo za prikrivanje praznine:' U Njemačkoj je njih dvoje bilo pod prismotrom, u Japanu su ih gledali s nepovjerenjem, a sada su bili sumnjivi FBI-u. Joachim Paasche je, poput svoje supruge,

192


Maria Therese s trima kćerima Joan, Michaelom i Vergiliom, Kalifornija, 194.9.

govorio ruski i studirao slavistiku; osim toga poznavao je zloglasnog dr. Sorgea, a suprugine sestre radile su za komuniste. To je bilo dovoljno. U Americi Joachim Paasche nije uspio naći posao kao privatni učitelj, pa se morao probijati kroz život kao običan radnik U tim teškim uvjetima još je i studirao kineski. Njegova supruga zarađivala je za život kao kuharica i čistačica. Paascheov šurjak Franz von Hammerstein u to je vrijeme napisao: "Nije mu lako, jer s jedne strane još nije državljanin SAD-a, a s druge strane nema dovršeno akademsko obrazovanje. Osim toga osjetljiv je i ne voli da ga požuruju u radu, što je u Americi, nažalost, običaj:' I brak je trpio zbog takve situacije. "Otac je bio čestit čovjek, ali nepraktičan i uvredljiv", kaže Gottfried Paasche, "a majka je voljela ljude jakog karaktera:' Majci Marie Therese već je 1954. pošlo za rukom da posjeti svoju rodbinu u Americi: Hildur, koja je živjela u New Jerseyu, svog unuka Gottfrieda u Vermontu i Paascheove u Kaliforniji. Ostala je u SAD-u gotovo pola godine te je obnovila i staro berlinsko prijateljstvo s Jacoborn Wuestom.

193


John Paasche, 1950.

Paasche je tek 1957. dobio posao u kineskom odjelu Library of Congress. Umro je 1994. Maria Therese gotovo uopće nije pričala svojoj djeci o iskustvima koja je stekla u pokretu otpora. Umrla je kao devedesetogodišnjakinja u jednom židovskom staračkom domu. Njezin pepeo položen je u obiteljsku grobnicu u Steinhorstu.

Buđenje spavačice

Od 1947. Marie Luise živjela je u Dahlemu; kuća je prebrodila rat. Ubrzo se pokazalo da, bez obzira na dva braka s pripadnicima plemstva, Treći Reich nije ublažio njezina komunistička uvjerenja. Kako je "zbog mnogih smeđih mrlja" osjećala duboko nepovjerenje prema novoj zapadnonjemačkoj državi, prodala je kuću na Zapadu i 1949, nakon utemeljenja Demokratske Republike Njemačke, preselila se sa svoje troje djece u, prema njezinim riječima, "demokratski sektor Berlina".

194


Njezina majka bila je jako zabrinuta kad se Friedemann von Miinchhausen vratio iz petogodišnjeg ratnog zarobljeništva u Rusiji, a Bucka je od njega očekivala da živi s njom u Istočnom Berlinu. On je to odbio. Kasnije je postao državni tajnik u Diisseldorfu. Marie Luise vrlo se radikalno posvetila novoj istočnonjemačkoj državi. Za svoju obitelj službeno nije imala nijednu lijepu riječ. Kad su je 1951. pitali o njoj, u svom je osobnom kartonu odgovorila ovako: "Šestero braće i sestara, svi u Zapadnom Berlinu i Zapadnoj Njemačkoj, osim jedne sestre koja je u SAD-u. Aktivnosti i radna mjesta nepoznati jer je svaki kontakt s njima već duže vrijeme prekinut:' O svom je suprugu pridodala: "Valja računati s tim da ću ja snositi svu krivnju za rastavu zbog toga što iz političkih razloga odbijam brak': Da bi do kraja raščistila stvari, odrekla se predikata u svom prezimenu: "Kad sam se preselila u demokratski sektor, uklonila sam von iz svog prezimena i u skladu s tim promijenila svoje osobne isprave': Tu odluku nikad nije revidirala. Ubrzo po preseljenju učlanila se u SED, nastavila studij prava, drugi put položila pripravnički ispit, nastanila se u Wilhelmsruhu i radila kao odvjetnica u jednoj kancelariji u okrugu Pankow. Do kraja pedesetih bavila se i kaznenopravnim predmetima; branila je "izbjeglice iz Republike" i u nekim je slučajevima za njih ishodila ublaženje kazne. No nije samo u političkom smislu iznova pohvatala niti koje su bile pokidane 1934. Židovstvo ju je još uvijek zanimalo. Održavala je intenzivne kontakte s malom zajednicom'u Istočnom Berlinu. Ponajviše je bila usredotočena na židovske komuniste svoje generacije koji su se poslije rata vratili iz Sovjetskog Saveza. S Ernstom Scholemom, nećakom Wernera Scholema, koji je stradao kao staljinist, povezivalo ju je blisko prijateljstvo. Često su se sastajali na židovskom groblju u WeiBenseeu. Djela Gershoma Scholema, kojem se divila, mnogo su joj značila. Navodno je i štitila židovske klijente od prijekora zbog cionizma, koje im je Partija vrlo rado upućivala.

Nakon izgradnje Zida prestala je raditi kao braniteljica u kaznenim predmetima i ograničila se na obiteljsko, nasljedno i autorsko pravo, po svoj prilici u strahu od mogućih represalija te kako ne bi dovela u opasnost svoju djecu. Ipak, godine 1976, kad je branitelj Roberta Havemanna trebao biti isključen iz odvjetničkog kolegija, na partijskom se sastanku gremija jedina iZjasnila protiv te odluke. Premda je njezina odanost uvjerenjima bila neupitna i premda je kao žrtva progona nacističkog režima uživala određenu zaštitu, nadležni organi neprestano su je nadzirali. U njihovim spisima postoji dokument iz kojeg, čini se, proizlazi da je poslije rata radila za KGB:

195


"Glavni odjel XX

Berlin, 4. prosinca 1976. BStU 000100/101

Informativno izvješće Von Miinchhausen, Marie-Luise, dj. prez. Von Hammerstein rođena 24. 9. 1908. u Berlinu mjesto stanovanja: Berlin-Wilhelmsruh, LessingstraBe 5 odvjetnica, članica odvjetničkog kolegija berlinskoga gradskog područja članica SED-a, FDGB-a i kulturne udruge Spomenuta Miinchhausen potječe iz stare plemićke časničke porodice. Otac, general-pukovnik Von Hammerstein, bio je načelnik zapovjedništva Reichswehra od 1930. do 1936. [recte 1934]. Ona je već 1928. tijekom studija prava ušla u KPD. Navodno su uz njezinu pomoć pribavljeni dokumenti iz kojih je KPD doznao za proizvodnju tenkova. Braća spomenute Miinchhausen, koja žive u SRNj, bila su umiješana u događaje od 20. srpnja 1944, ali su uspjela umaći progonima koji su uslijedili, dok su ostali članovi obitelji bili uhićeni. Između 1950. i 1960. spomenuta M. radila je za sovjetske organe sigurnosti. Spomenuta M. je rastavljena. Njezin bivši suprug, koji radi u SRNj kao pravnik, redovito ju je posjećivao. Jedan sin je 1958. [recte 1956] pobjegao iz Republike i živi u SRNj. Jedna kći, učiteljica, 1960. [recte 1969] sa suprugom je u tajnosti prebačena preko granice DDR-a. Nije poznato održava li spomenuta M. kontakte s tom djecom. Spomenuta M. šezdesetih je godina neslužbeno smatrana energičnom osobom povezanom s DDR-om koja zbog svog podrijetla, građanskog obrazovanja i mnogih poveznica sa Zapadom nije slobodna od predrasuda i malograđanskog načina razmišljanja. U odvjetničkom radu spomenuta M. bavila se isključivo građanskopravnim predmetima. Iz postojećih dokumenata vidi se da je 1959. surađivala sa zakonodavnom komisijom za autorsko pravo pri Ministarstvu kulture. Osim toga bila je pravni savjetnik Udruge likovnih umjetnika. Godine 1969. odjel XX tadašnje službe sigurnosti berlinskoga gradskog područja dojavio je da spomenuta M. održava kontakt s krugom osoba oko Havemanna i Biermanna. Godine 1970. spomenutu M. priveo je odjel II postaje okruga Potsdam jer je održavala osobni kontakt s američkim državljaninom osuđenim zbog rovare-

196


nja protiv države. [To nije točno; zapravo se njezina kći Cecil sprijateljila s jednim Amerikancem.] Operativnom kontrolom glavnog odjela II nisu utvrđene nikakve naznake neprijateljske djelatnosti:' Kćeri

Bettina i Cecil žestoko poriču da je Marie Luise radila za sovjetsku tajnu službu. U takvim je slučajevima izvjesno samo to da se dosjeima državne sigurnosti nikad ne smije olako pokloniti ni najmanje povjerenje.

Pitanja granice ''Amina posljednja dva desetljeća [1950-1970] protekla su u ritmu njezinih tjednih putovanja u Wilhelmsruh; pod ogrtačem je imala plastične vrećice pune svježe iscijeđenog soka od naranče, po džepovima skrivene novčanice, zabranjene tiskovine. Dana 17. lipnja 1953, kad se u centru grada pucalo, Ludwig ju je morao prisiliti da odustane od svoje uobičajene runde. Na koncu su je pripadnici narodne policije dobro upoznali:' (Verena v. H.) "Operativno izvješće o osobi: Von Hammerstein, rođ. barunica Von Liittwitz, ime Marie-Luise, rođ. ll. 3. 86. u Schweidnitzu, adr. Steinhorst kod Cellea br. l, umirovljenica. Činjenično stanje:

Spomenuta H. htjela je 5. 7. 1967. oko 11.00 sati ući u glavni grad DDR-a. S njom je bio državljanin SRNj Franz von Hammerstein. - Pri carinskoj kontroli pronađeno je 20.- DMIDBB, koje nije prijavila. Pri daljnjoj carinskoj kontroli u džepu ogrtača spomenute H. pronađeno je 50.- MDN [istočnonjemačkih maraka] - navodno je u 'Istočnom Berlinu' htjela nešto kupiti jeftinije. Još valja napomenuti da je tijekom carinske kontrole pokušala pojesti MDN, u čemu ju je carinik spriječio. Carinik je zaplijenio spomenuto platežno sredstvo i kaznio spomenutu H. s 50.- DM-Zapad. Pridodala je da ne može razumjeti zašto je kao ženu redovito podvrgavaju strogoj kontroli. Pa već je prije 1945. sjedila u koncentracijskom logoru. potp. Kunze, satnik

Hansel, stožerni dočasnik"

"Ponekad bi zamolila nekog mladog pograničnog policajca da joj, kao staroj ženi, pomogne nositi tešku torbu, pa bi je tako nepregledanu prenijela preko granice. Godinama poslije policajci bi se, kad bi u putovnici pročitali prezime Hammerstein, raspitivali o staroj gospođi koja je tako često prolazila Bornholmskim mostom:' (Ludwig)


197

"Marie Luise živjela je u drugom svijetu, to smo znali", rekla je njezina majka. To se vidi iz jednog otresitog pisma koje je 1954. napisala svom bratu Kunratu. Sasvim u smislu SED-a na Zapadnu Njemačku gleda kao na policijsku državu, koja je podsjeća na tridesete godine: "Prije '33. me 'tajna državna policija' nikad nije saslušavala zbog članstva u Komunističkoj partiji, ali zato jest 1934, '42/43. i '44. Možda bih ondje [na Zapadu] ovih dana opet mogla tako proći. Osim toga moji društveni odnosi i moja pošta pod stalnim su nadzorom. Stoga sam pisala samo ljubavna pisma. Zaboravila sam [spomenuti] 1. svibnja 1929, kad su pored mene ustrijeljeni neki demonstranti, a ja sam uhićena. To bi se danas moglo ponovo dogoditi. Zato ne zbijaj šale, ili bar to čini bez mene:' Vere na, šogorica Marie Luise, s tim u vezi primjećuje da su majčina vjernost i toplina postupno ublažile kćerinu ideološku tvrdoću, kojom je često povređivala ljude oko sebe. Osim toga Bucka je s godinama morala steći i vlastita iskustva u pogledu Partije u koju je imala povjerenje. S godinama se sve više distancirala od državnog aparata i poticala je svoju djecu da budu oprezna; čak je uspoređivala državnu sigurnost s Gestapom. Sve teže je mirila te bojazni sa svojom svojeglavošću, vjernošću i prkosom. Odnosi Marie Luise s obitelji, a i sa suprugom, koji je nikad nije ostavio na cjedilu, ni u jednom se trenutku nisu sasvim prekinuli. Godine 1954. čak je došlo do porodičnog okupljanja u zapadnoberlinskom Paris Baru, gdje je proslavljen njezin rođendan. Njezin mezimac Kai nije dobro napredovao na Istoku; već kao student poljoprivrede upao je u probleme. "Piliš granu na kojoj sjediš", rekla je njegova majka. "Idi k ocu i nastavi dalje na Zapadu!" Godine 1956. poslušao je njezin savjet i otišao na Zapad, iako je bio i ostao komunist. Nakon izgradnje Zida za njim je došla kći Marie Luise Bettina. U proljeće 1968. njezin suprug upoznao je jednog češkog diplomata koji je bračnom paru ponudio pomoć u bijegu iz Republike. Godinu poslije prevezao ih je u prtljažniku svog automobila, s vremenskim razmakom od dvanaest sati, preko unutarnjemačke granice. "Svim sudionicima bilo je to osupnjujuće iskustvo, a onima kOji su ostali na Istoku bilo je teško", kaže Bettina von Miinchhausen. "Pred nama dvoma otvorio se svijet i bili smo pošteđeni posljednjih dvadeset godina DDR-a:' Ona i njezin suprug, stručnjak za tropsku poljoprivredu, otada su radili diljem svijeta, pružajući pomoć zemljama u razvoju. Danas su u mirovini i žive u Essenu. Cecil, najmlađa kći Marie Luise, ostala je na Istoku. Majku, koja je izgubila pamćenje i nije više govorila, njegovala je kod kuće sve do njezine smrti u kasnu jesen 1999.

198


Postumni razgovor s Marie Luise von Miinchhausen E: Gospođo Von Miinchhausen, razgovarao sam s vašom braćom i sestrama, i rekli su mi da nerado govorite o svojim iskustvima. No ima stvari koje samo vi možete rasvijetliti. M: Znam što me želite pitati. E: Što? M: Uvijek isto. Prvo o mojim roditeljima, onda o mom suprugu, o braći i sestrama, i na koncu o djeci. E: Vjerojatno ste nepovjerljivi prema meni. M: O, prilično dobro znam tko ste vi. Svojedobno sam u Berlinskom ansamblu pogledala vaš komad o Kubi. To je moralo biti početkom sedamdesetih. E: Možda je pretjerano nazvati to komadom. Bilo je to više svjedočanstvo. M: Vaša prošlost. E: Da. No mene više zanima vaša. M: Grubo

rečeno:

uhodite me.

E: Može se to i tako nazvati. Obitelj ne ispriča sve. Odlazim u arhive. Ostavština Wernera Scholema, kadrovski dokumenti iz Moskve i Berlina. M: Zar vjerujete onome što piše u tim papirima? E: Ne bezuvjetno. M: I, što o tome kaže moja obitelj? Ništa dobro, pretpostavljam. E: Navodno ste se otuđili od svoje braće Ludwiga i Kunrata; iako su bili u pokretu otpora, navodno su vam kao časnici bili ideološki sumnjivi; čini se da ste prihvaćali samo Franza jer u ratu nije pokazao nikakvo vojničko častohleplje i kasnije je ušao u društvo za njemačko-sovjetsko prijateljstvo. M: Nije ni čudo što su me u obitelji smatrali egzotičnom strankinjom. Vi, po svoj prilici, vjerujete da bitak određuje svijest? E: To nije bogzna kako nov uvid. No doista nije jasno kako se to odnosi na vas. Pa vi ste se vrlo rano otrgnuli. Nathan Steinberger kaže da ste vi prvi otišli u ilegalu, i prije svoje sestre Helge. M: Davno je to bilo. E: Samo se pitam kako ste prebrodili dvanaest godina nacizma. Dva braka primjerena društvenom položaju i život vlasnice imanja ... M: Išlo je. To je sve što se o tome ima reći. E: Čini se da to nije nimalo promijenilo vaša politička uvjerenja. Inače biste se teško odlučili za SED.

199


M: To nije bila najkomotnija opcija. E: Vaš je angažman u ono vrijeme morao biti vrlo intenzivan. Niste radili samo za SED, nego i za Sovjete, točnije rečeno, za KGB. M: Tko vam je to rekao? E: Glavni odjel XX ministarstva za državnu sigurnost. M: Teško mi je povjerovati u to. E: Danas te dokumente može pogledati gotovo svatko tko poželi. Birokracija ništa ne zaboravlja. M: Zar niste imali pametnijeg posla? E: Nisam. Svaka vam čast na postojanosti. Nije mala stvar biti vjeran izgubljenoj stvari dvadeset, trideset, pa i četrdeset godina. Samo... je li baš morao biti KGB? M: To vi tvrdite. E: To tvrdi državna sigurnost. M: Kojoj očito poklanjate povjerenje. E: Ne baš. Upravo stoga pitam vas. M: Htjeli biste me podvrgnuti saslušanju, ali već sam ih dovoljno prOŽivjela. Postavit ću vam "zamku". Što biste odvratili kad bih vam rekla da sam u ono vrijeme mislila: kad već idem u to, idem do kraja. Zašto da odem u filijalu, koja ionako praktički ni o čemu ne odlučuje? Zašto ne ravno u središnjicu? Ili, ako vam je to milije čuti: možda mi je trebala izlika kako bih izbjegla da me državna sigurnost DDR-a angažira kao doušnicu ? Vidite, za takvu napomenu u spisima ima više mogućih razloga nego što možete i sanjati. No otkud biste vi to mogli znati? Vi ipak živite u normalnim vremenima.

e

E: Nema normalnih vremena. Znate kako kažu Talijani? Nel peggio non e' fine; nevoljama nikad kraja. M: Ne može se svatko zadovoljiti time. Ja sam činila što sam mogla. E: Kao i vaš otac. M: Na svoj način. Nikad nismo bili istomišljenici. Na kraju smo oboje izgubili. No ponekad mislim da je on bio u pravu. Time sam vama, jednom strancu, već previše odala. Napišite što hoćete, ali ostavite me na miru i nemojte više dolaziti.

Helgine posljednje godine Krajem četrdesetih Helga je živjela sa suprugom kod svoje majke u Berlinu. Jako je željela imati djecu, ali njezin je brak ostao bez njih. Usvojila je petogodišnjeg dječa ka koji je u sirotištu prebolio tifus.

200


U život joj se vratio jedan stari prijatelj iz ranih tridesetih. Hubert von Ranke piše: "S njom sam ostao u stalnom prijateljskom odnosu koji su prekinula samo ratna zbivanja. I sama je morala iznijeti teško breme. Kad smo se poslije rata ponovo vidjeli, razveselio me je osjećaj da smo oboje, svatko na svoj način, prošli isti razvojni put. Prošlog ljeta sam je posjetio. Čini se kao da smo razgovor prekinuli jučer; još uvijek govorimo istim jezikom:' Njezin suprug Walter Rossow nije ostao običan vrtlar. Postao je stručnjak za uređenje krajolika. Bio je ključni suradnik u obnovi berlinskog zoološkog vrta. Unatoč tome u gradu nije dobio mjesto profesora jer nije imao maturu. Stoga se obitelj preselila u Stuttgart, gdje je Rossow utemeljio Institut za uređenje krajolika pri Visokoj tehničkoj školi; postao je predsjednik Njemačke radničke udruge i pripadnik reda Pour le merite. Kič i sentimentalnost bili su mu mrski. Njegova estetika navodno je poprimila upravo tiranske crte. Za njega su vrijedili neumoljivi zakoni u pogledu forme, boje i oblikovanja. Helga je morala voditi brigu o tri kućanstva: o nekadašnjoj kući svoje majke u Berlinu, u kojoj je bio smješten suprugov projektantski ured, o svom stanu u Stuttgartu i o seoskom gospodarstvu kod Ravensburga koje je suprug naslijedio i koje je vodio u skladu s antropozofskim gledištima. Kasnije su je snašli brojni zdravstveni problemi. Bolovala je od dijabetesa i više se nije mogla sama liječiti. Kad joj je početkom 1992. suprug sasvim iznenada umro, ležala je u bolnici znakOVitog imena Šumski mir. Ostala je sama u Berlinu i pala je u duboku depresiju. Otišla je u starački dom u EGlingenu. Potom je, jer se mentalno sve više gubila, sve do smrti 2005. morala biti na skrbi u St. Vincentu, gerontopsihijatrijskom domu za nepokretne i bespomoćne u Plattenhardtu. Mnogo je fantazirala. Jednom je ispričala kako je transsibirskom željeznicom preko Moskve (!) otputovala k svojoj sestri u Japan. U zadnjOj godini života, 2004, posjetio ju je nećak Gottfried Paasche. Nije se više mogla kretati i gotovo uopće nije govorila. Sjedila je u invalidskim kolicima i u jednom se trenutku, dok joj je govorio o njezinom momku Leu Rothu, zagledala u njega; zatim je rekla da je Leo Roth, dobar čovjek, bio najvažniji muškarac u njezinom životu.

Sedma glosa. Šutnja Hammersteinovih Preživjeli članovi obitelji nisu se zatvorili pred pitanjima osobe iz kasnijeg naraštaja. Primili su je s iznimnom ljUbaznošću i strpljenjem, možda čak, poput Hildur Zorn, najmlađe generalove kćeri, sada osamdesetčetverogodišnjakinje, s tračkom ironije. Ona naime sumnja da netko izvana može pisati povijest kao takvu, a oso-


201

bito povijest njezine porodice. Ne samo stoga što je pamćenje varljivo, što se svaki svjedok sjeća na svoj način i što svaka predaja vrvi različitim verzijama i proturječjima. Njezina skepsa ne temelji se isključivo na spoznajnoteorijskim razlozima. Niti je riječ samo o diskreciji koja spada u običaje pruskih porodica. Ne čini se da želi prešutjeti neugodne događaje. Činjenice, u mjeri u kojoj su jasne, iznijela je objektivno. No ostaje dvojbeno imaju li kasniji naraštaji dovoljnu sposobnost predočiva nja da pravedno sude o onome što se dogodilo prije mnogo desetljeća. "Današnji ljudi to ionako više ne mogu razumjeti, jer misle da su popili svu pamet svijeta: kaže Hildur Zorn na svoj ironičan način. Kako bilo da bilo, među Hammersteinovima svakako vlada šutnja posebne vrste. Onome tko je u vrijeme diktature morao naučiti da može biti opasno reći sve što ti prođe kroz glavu takav trening može postati druga priroda, od koje nije lako odustati. To, uostalom, potvrđuje i držanje mnogih kOji su preživjeli genocid i koji su često desetljećima šutjeli o svojim iskustvima. No u slučaju Hammersteinovih određenu ulogu svakako imaju i neki drugi momenti. Već o ocu sva braća i sestre kažu da bi za stolom jedva rekao koju riječ, a neupitno je da je šutke prelazio preko riskantnih eskapada svojih kćeri. "Nikad nije mnogo govorio, pa smo sve morali pogađati, što nam je u biti bilo milije:' To je komentar Marie Therese, koja je inače cijeli život odbijala pričati o svojim akcijama spašavanja progonjenih; a što se tiče Helge i Marie Luise, one nikad nisu govorile o svojoj militantnoj prošlosti; dapače, godinama prije smrti potpuno su zanijemjele. I za Kunrata kažu da se potpuno povukao iz vanjskog svijeta. Braća Hammerstein vrlo su se nerazgovorljivo, ako uopće, osvrtala na svoj angažman u pokretu otpora. Na pitanje jesu li urotnici od 20. srpnja mogli računati na njega Ludwig je odgovorio samo: "Da, naravno", bez daljnjeg obrazloženja. "Nijedan od njih nije htio biti junak': kaže Hildur. "Samo što drukčije nije išlo. Jednostavno su činili ono što se moralo činiti:' Zbog kušnji kojima su bili izloženi, Hammersteinovi općenito osjećaju duboko ukorijenjenu odbojnost prema jadikovanju, a kamoli prema isticanju vlastitih zasluga i sukoba. "Nismo htjeli da se to rastrubi': kaže Hildur, a njezina majka već 1946. u jednom pismu ustvrđuje: "Naš itinerar pripada prošlosti i ne treba ga više spominjati': Odluke svakog pojedinca ne dovode se u pitanje, nego se prihvaćaju, i onda kad su, kao u slučaju Helge i Marie Luise, bile teško razumljive ili su sa sobom nosile političke opasnosti. Obrazloženja se nisu tražila, niti su se davala. Hildur Zorn kaže: "Zašto da objašnjavaju svoj život?" U takvom stavu nedvojbeno se može prepoznati nešto od generalove širokogrudnosti. U svakom slučaju, šutnja Hammer-

202


steinovih temelji se na suglasnosti koja ne uključuje nikoga izvana. Preostaje stanovit neizrečen ostatak, koji ne može razjasniti nijedna biografija. A možda je bit upravo u tom ostatku.

Zašto ova knjiga nije roman. Postskriptum I. to publika mari za to kako autor dolazi do svojih tema! Doduše, kad netko mora napisati magistarski rad, ima osnove da se potrudi uvrstiti poneko objašnjenje. No inače ima mnogo razloga da se čitatelj poštedi takvih informacija. Prekršit ću to nepisano pravilo, ali pritom se ne radi o mojoj priči, nego o priči sasvim drugih osoba, koje, držim, zaslužuju da ih se prisjetimo. O generalu prezimena Hammerstein prvi sam put čuo prije više od pola stoljeća, i to u staroj štutgartskoj radiopostaji u NeckarstraJ3e. Alfred Andersch, čo vjek kojem mnogo dugujem, godine 1955. uzeo me je u svoju redakciju radioeseja na Južnonjemačkom radiju; moj prvi posao, vrlo zanimljiv, jer u to je vrijeme radio bio vodeći medij s razinom slobode kakva je danas nezamisliva. Ravnatelj nas je ostavljao na miru. Zvao se Fritz Eberhard i bio je pripadnik pokreta otpora, 1937. morao je pobjeći u Englesku, a poslije rata intenzivno je sudjelovao u izgradnji demokratskih struktura. Kod Anderscha su mikrofon u ruke uzimali autori kao što su Wolfgang Koeppen, Arno Schmidt i Theodor W. Adorno. Povrh toga bio je jedan od jako malobrojnih koji su se zalagali za pisce u egzilu, za koje ondašnji svijet kulture nije htio ni čuti i koji su, uglavnom u bijednim uvjetima, preživljavali negdje u inozemstvu. Jednog se dana, na njegov poziv, u štutgartskoj redakciji pojavio postariji muškarac narušenog zdravlja iz San Francisca, sitne građe i jadno odjeven, ali ratoborne ćudi. Franz Jung onomad je pripadao zaboravljenima svoje generacije. Nekoliko na brzinu nanizanih datuma mogu dati tek slabu predodžbu o njegovom životnom putu: Prije Prvog svjetskog rata prijateljstvo s Erichom Miihsamom i Oskarom Mariom Grafom. Suradnik ekspresionističkih časopisa Der Sturm i Die Aktian. Godine 1914. dezertirao, zatvoren, odveden na psihijatriju. Dvostruk život: zarađivanje za život kao novinar za gospodarska pitanja i izvjestitelj s burze, ilegalno političko djelovanje. Suizdavač časopisa Club Dada, usko povezan s Georgeom Groszom, Richardom Huelsenbeckom i Johnom Heartfieldom. Poslije rata sudionik u borbama Spartaka II berlinskoj novinarskoj četvrti. Zatvaranje i bijeg. Članstvo u KPD-u, is-

204


Franz Jung, oko 1950.

ključen

1920. Putovanje u Moskvu na ukradenom ribarskom brodu, iznova zatvoren zbog "krađe broda na pučini". Godine 1921, nakon ožujskog ustanka u Srednjoj Njemačkoj, protjeran u Sovjetski Savez. Izgradnja tvornice šibica kod Novgoroda. Godine 1923. povratak u Njemačku pod lažnim imenom Franz Larsz. Ponovo djelatan kao novinar za gospodarska pitanja i poduzetnik. Sumnjivi poslovi s devizama. Uz to dramatičar, Piscatorov suradnik. Od 1933. uređuje korespondenciju u tisku o ekonomskim pitanjima, istodobno aktivan u ilegalnoj skupini "Crveni borci': Iznova zatvoren, bijeg u Prag, Beč i Ženevu. Protjeran zbog gospodarske špijunaže. Godine 1939. zastupnik osiguravajućeg društva u Budimpešti, 1944. opet zatvoren, bijeg u Italiju, internacija u koncentracijskom logoru Bozenu. Godine 1948. iseljenje u SAD. Takav životopis Anderscha se toliko dojmio da je odlučio dati sve od sebe kako bi pomogao Jungu, kOji je bio u vrlo teškoj situaciji. Dogovorio je s njim nekoliko radijskih emisija. Posjetitelj je iznosio prijedloge, i još uvijek pamtim da je pritom bilo riječi i o Hammersteinu i njegovim kćerima. Bio sam fasciniran time što nam je Jung pripovijedao i u tome sam vidio sjajan materijal. Pritom sam sve što

205


sam ČUO naivno uzimao zdravo za gotovo, previđajući trivijalne elemente Jungovih natuknica. Poput njegovih brojnih drugih projekata, planirane emisije nikad nisu realizirane. Franz Jung umro je 1963. u Stuttgartu u posvemašnjem siromaštvu. Otkrili su ga prekasno. Ništa nije promijenilo ni objavljivanje njegove moćne, nemilosrdno iskrene autobiografije Put prema dolje (1961). Zanimanje za njezinog autora probudilo se tek jedanaest godina poslije, kad se pojavilo novo izdanje pod naslovom Torpedni kukac. Otad su izašla dva obimna izdanja njegovih djela, a objavljena su mu čak i pisma. Torpedni kukac, kojeg je izmislio - Jungov totem - može se uzeti kao simbol mnogih slomljenih života u "kratkom dvadesetom stoljeću": "Kukca hvata bijes, juri naprijed, sve brže se primiče cilju ... Određeno vrijeme obuzet je panikom, zatvorenih očiju. Nailazi na otpor - i onda pad... Biološko je svojstvo torpednog kukca da leti prema cilju i pada ... Kad se nađe na tlu, potpuno je onemoćao. Promatrač je već uvjeren da se kukac neće oporaviti. Ali oporavlja se. Vraća se na polaznu točku ... Taj sam let proživio u sebi bezbroj puta, i danju i noću. Ishod je uvijek bio jednak: žestok udar, pad, teturanje po tlu, vraćanje na polazište, na startnu poziciju - s mukom i svaki put sa sve većim naporom ... Zid u kOji se kukac zalijeće čvrsto je sagrađen. Iza njega su generacije čovječanstva. Uzak otvor kOji cilja i koji još uVijek s vremena na vrijeme zasvijetli, prije kao i poslije, možda je tek priviđenje i zapravo ne postoji:'

II. Krajem pedesetih upoznao sam Waltera Mariu Guggenheimera. Bio je suradnik na Frankfurter Hefte i lektor u Suhrkampu; jedan od malobrojnih u koje se čovjek onomad mogao pouzdati. Guggenheimer je bio židovski gospodin koji je za sobom imao pustolovan život u emigraciji. Za vrijeme tzv. Trećeg Reicha bio je u Teheranu. Godine 1941. priključio se De Gaulleovim Forces Fran~aises Libres i za njihovu je tajnu službu obavljao zadatke na Bliskom istoku te u Sjevernoj Africi, Italiji i Francuskoj. To se na njemu, s iznimkom političke pronicljivosti, nije primjećivalo. Ograničavao se na svoj kritičarski, prevoditeljski i komentatorski rad. No imao je širinu nazora koja je u tim tmurnim godinama bila rijetka. Skrenuo mi je pozornost na Hannu Arendt i na Zarobljeni um Czeslawa Miloszsa, a jednog dana dao mi je knjigu Ruth Fischer Staljin i njemački komunizam, koja je izašla već 1949, ali nije imala gotovo nikakav odjek. Ta inteligentna, ambiciozna i borbena žena bila je jedna od ključnih figura njemačke ljevice dvadesetih godina. Imala je najmanje osam različitih imena, ali zapravo se zvala Elfriede Eisleri pripadala je austrijskom klanu koji je iznjedrio i

206


Ruth Fischer, oko 1920.

njezinu braću Hannsa Eislera, skladatelja, te Gerharta Eislera, kasnijeg funkcionara SED-a. Ruth Fischer bio je jedan od njezinih brojnih pseudonima. U listopadu 1918. u Beču je osnovala prvu komunističku partiju u Zapadnoj Europi i imala je člansku iskaznicu s brojem l Komunističke partije Austrije. Iduće godine otišla je u Berlin. Godine 1924. izabrana je u vodstvo njemačke partije i određivala je njezin politički kurs. Ubrzo potom u Moskvi se morala opravdavati zbog svog ultraljevičarskog stajališta. Puno prije toga u Berlinu je upoznala Arkadija Maslova, s kojim je živjela do njegove smrti. Njegovo pravo ime bilo je Isak Čemeri n ski. Rođen je u jednom ukrajinskom gradiću kao sin siromašnog znanstvenika. S majkom je emigrirao u Njemačku. Već kao dvadesetogodišnjak pokazivao je veliku nadarenost za glazbu;


207

išao je na koncertne turneje kao pijanist. Potom je u Berlinu studirao matematiku kod Plancka i Einsteina. Godine 1918. priključio se Spartakističkoj ligi, a naredne godine upoznao je Ruth Fischer. "Sretni smo bili 1919. i 1920': kasnije je napisao, "kad smo bili mladi i glupi i brkali privid sa stvarnošću:' Tada je postao profesionalni revolucionar i dogurao je, baš kao i ona, do vodstva KPD-a. Dok su Maslovu u Leipzigu pred vrhovnim sudom sudili zbog veleizdaje, Ruth Fischer pozvana je u Moskvu k Staljinu i s njim je vodila kontroverznu raspravu. Dakako, bila je smještena u hotelu Lux. Bio je to svojevrstan kućni pritvor. Pred plenumom Kominterne Staljin je izjavio: "Od svih nepoželjnih i negativnih skupina Komunističke partije skupina Ruth Fischer najnepoželjnija je i najnegativnija: U Njemačku se smjela vratiti tek 1926. Iste je godine zajedno s Maslovom isključe na iz Partije zbog "nastavljenog frakcionaškog djelovanja'. Godine 1933. oboje je moralo pobjeći iz Njemačke. Otišli su u Pariz i do 1936. su, kao "otpadnici protiv svoje volje", surađivali s Trockim. Na jednom je moskovskom tajnom procesu oboje u odsutnosti osuđeno na smrt zbog toga što su navodno kovali urotu s ciljem umorstva Staljina. Na osnovi fiktivnog braka Ruth Fischer postala je francuska državljanka; sada se zvala Maria Elfriede Pleuchot. Par, koji su podjednako progonili i nacisti i komunisti, uspio je prije njemačke okupacije uteći preko Španjolske u Lisabon. Ondje su živjeli od novca što im ga je slao Franz Jung. Godine 1941. Ruth je Fischer s danskom putovnicom uspjela stići u New York, a Maslov je, zbog toga što mu je uskraćena američka viza, "zapeo" u Havani. Nekoliko mjeseci poslije ondje su ga našli onesviještenog na ulici, a 21. listopada umro je u bolnici; uzrok smrti nije utvrđen. Ruth Fischer cijeli je život bila uvjerena u to da je u njegovu smrt bila umiješana SOvjetska tajna služba. Stoga je sumnjičila i svog brata Gerharta. Charlie Chaplin navodno je rekao: "U porodici Eisler vladaju rodbinski odnosi slični onima u Shakespeareovim dramama o kraljeVima: U Americi je Ruth Fischer uložila intenzivan publicistički angažman u borbu protiv staljinizma. Našla je dobro plaćeno namještenje na Harvardskom sveučili štu kao stručnjak za komunizam i dobila je američko državljanstvo. Godine 1947. govorila je protiv svoje braće Gerharta i Hannsa pred istražnim odborom, koji je obojicu okrivio za "rovarenje protiv Amerike': "Smatram ga krajnje opasnim teroristom': rekla je onomad o svom bratu Gerhartu. Njezini protivnici tvrdili su da je bila povezana s američkim tajnim službama, ali ona je samo određeno vrijeme bila aktivna kao savjetnica State Departmenta i docent na Harvardu. Godine 1955. vratila se u Pariz. U posljednjim godinama života iznova se približila militantnim stajalištima iz svoje ultraljevičarske faze i bila je oduševljena Mao Ce-Tungom; pritom je stavila na kocku čak i odštetu s njemačke strane na koju je imala pravo. Kratko prije njezine smrti - umrla je u ožujku 1961. - posjetio sam je u Parizu. :Živjela je u Rue Montalivet, u elegantnom, prostranom paviljonu koji se nalazio

208


u malenom vrtu nedaleko od ceste. Ondje je čuvala veliku biblioteku i obiman privatni arhiv. Tog poslijepodneva ispričala mi je dvije stvari. Prvo, da je njezin životni suputnik Arkadij Maslov 1938. napisao roman, koji nikad nije objavljen, o "slučaju Hammerstein': Rukopis nosi naslov Generalova kći i nalazi se u knjižnici Houghton Harvardskog sveučilišta, gdje je pohranjena ostavština Ruth Fischer. Maslov je očito napisao taj tekst zbog novčane oskudice; nadao se ekranizaciji senzacionalistički iznijetog materijala. U svakom slučaju, on nije bio bogzna kako književno nadaren, a još se manje obazirao na činjenice. Hindenburg, Schleicher, Ribbentrop i Goring u romanu su marginalne karikature. Kurt von Hammerstein pojavljuje se pod imenom Franz von Bimmelburg kao klišej uskogrudnog reakcionara s kastinskom fiksacijom, njegova žena kao mušičava supruga, Gerhard Scholem, s kojim je, uzgred budi rečeno, Maslov nekoć prijateljevao, kao ženskar, a Marie LUIse kao naivna, izblajhana, ljepuškasta plavuša koja na koncu umire strašnom smrću na giljotini... Politička je analiza neuvjerljiva, a zaplet je velikim dijelom izmišljen.

III. Možda bih se ostavio cijele stvari da mi Ruth Fischer nije pričala i o svom dugogodišnjem prijateljstvu s Franzom Jungom. Poznavali su se još od listopadskih dana 1919, a ostali su u kontaktu i u egzilu. Upravo mu je Ruth Fischer 1941. pribavila vizu za ulazak u SAD. Godine 1960. on ju je posjetio u Parizu, i njihovo se prijateljstvo održalo usprkos svim političkim razilaženjima. Za njezino skorašnje priklanjanje komunistima nije htio ni čuti. "Iste su osobe ponovo heroji", napisao je jednoj prijateljici u Italiji. "Potpuno podčinjavanje, čak do kozje bradice u zonr. Ne mogu to razumjeti:' Za nju je to, dakako, svojevrsna druga mladost, sve on to uviđa, ali ne bi više htio sudjelovati u tome. Unatoč tome predložio joj je novu suradnju. Ona mu je stavila na raspolaganje Maslovljev roman, a on je na toj osnovi napravio iscrpan sinopsis. Nosio je naslov: "Predmet: Hammersteinovi. Borba za osvajanje zapovjedne vlasti u njemačkoj vojsci 1932-1937" i trebao je poslužiti kao temelj za knjigu i televizijski film. Taj tekst stilski je oblikovan kao izvješće o stvarnim događajima. Maslovljevim fikcionalnim likovima vraćena su povijesna imena. Jungova politička analiza mnogo je manje diletantska od Maslovljeve, sigurno i stoga što potonji 1938. nije raspolagao s dovoljno informacija. Jung je uglavnom uklonio elemente trivijalnog romana. No njegov zaplet ipak preuzima brojne izmišljene priče iz predloška. Tako se za Helgu von Hammerstein tvrdi da je na povratku iz Pariza uhićena na granici i da je otad "ne-

*

Područje sovjetske okupacijske zone, tj. Istočna Njemačka (op. prev.).

209


stala". Tvrdi se i da je protiv Marie Luise vođen sudski proces zbog špijunaže koji je završio smrtnom presudom. Istodobno se taj melodramatični završetak kontaminira jednom sasvim drugom aferom, naime slučajem Renate von Natzmer, koja je 1935. pogubljena u Pl6tzenseeu kao poljska špijunka - da i ne govorim o mnogim drugim pogreškama i izmišljotinama Franza Junga. Treći autor koji se bavio Hammersteinom i njegovim kćerima jest Alexander Kluge. Ion, kao u svim svojim drugim knjigama, u svojim pričama o Praznini koju ostavlja vrag činjenicama barata suvereno, da ne kažem beskrupulozno; ali tu nije riječ, kao u Maslova, o propagandi ili trivijalizaciji, nego o izmaštanoj rekonstrukciji povijesnih trenutaka. Klugeov je izvor fikcionalni kineski biograf na Pekinškom sveučilištu kOji dolazi do vrlo inteligentnih zaključaka. On kaže da je ono što su iskusili Hammerstein i njegove kćeri «uvijek bezdan pokraj života, takoreći drugi život i pored toga opet bezdan. Godina 1931. godina je višestrukog života:' Taj primjer pokazuje da i onaj tko napravi velik otklon od činjenica može doći do potpuno točnih uvida. Faktografija dakle nije jedini smislen način rada.

rv. Unatoč

tome odlučio sam - premda tek vrlo kasno, a možda i prekasno, jer mnogi svjedoci više nisu živi - stvar temeljito istražiti. To mi se čini nužnim već i stoga što se na osnovi priče o obitelji Hammerstein na najmanjem prostoru mogu pronaći i prikazati svi odlučujući motivi i proturječja njemačkog rasapa: od Hitlerovog posezanja za totalnom moći do njemačkog kolebanja između Istoka i Zapada, od propasti Vajmarske Republike do raspada pokreta otpora i od privlačnosti komunističke utopije do završetka Hladnog rata. K tome, što nije najmanje važno, ta egzemplarna njemačka priča govori o posljednjim znakovima života njemačko-židovske simbioze i o tome kako je puno prije feminističkih pokreta zadnjih desetljeća preživljavanje preživjelih ovisilo o snazi žena. Takav rad, dakako, otvara čitav niz spoznajnoteorijskih i literarnih problema. John Lothrop Motley, američki povjesničar iz devetnaestog stoljeća, o tome je imao vrlo radikalno mišljenje: «Ne postoji povijest čovječanstva", piše. «To je duboka, tužna istina. Njezini anali nikad nisu napisani, a nikad neće ni biti; kad bi oni i postojali, ne bismo ih mogli čitati. Imamo tek ovu ili onu stranicu iz velike knjige sudbine koju sa sobom donesu oluje što viju Zemljom. Dešifriramo ih najbolje što možemo svojim kratkovidnim očima, ali sve što iz toga proizađe zbrkan je žamor. Imamo posla s hijeroglifima, za koje nam nedostaje ključ:' Ja ne bih htio ići toliko daleko; Motleyeva skepsa pati od viška romantične poezije. No u slučaju poput ovoga skrupule i oprez svakako su na mjestu. Kao što svaki kriminalist zna iz gorkog iskustva, iskazi očevidaca ne mogu se uvijek uzeti

210


zdravo za gotovo. I dobronamjerna izvješća nerijetko su nepotpuna ili proturječna. Težnja za isticanjem i uljepšavanje mogu stvoriti pomutnju baš kao i slabo pamće nje ili puste laži. Stvari ne stoje bolje ni s pisanim izvorima. Riječ dokument sugerira vjerodostojnost, ali ona često nije bogzna kakva. Uspomene od kojih nas dijeli velik vremenski razmak nagrizene su zaboravnošću. Čisto krivotvorenje ponajmanji je problem; može se otkriti. Teža je zapreka specifična mješavina pedanterije i šlamperaja, koja je u razvijenim birokracijama uobičajena. Još je opasnije politički motivirano iskrivljavanje. Osobit je oprez na mjestu kad je, kao na mnogim mjestima u ovoj pripovijesti, riječ o izvorima iz domene tajnih službi. Tu su u igri ne samo intrige i opsjednutost profiliranjem nego i miljeom uvjetovana paranoja. Potpuno su upitni iskazi optuženika u političkim procesima tridesetih i četrdesetih godina, koji su se često iznuđivali mučenjem. Unatoč tim poteškoćama pokušao sam razlučiti činjenice od pukih izmišljotina. Mnogo toga nije se moglo sasvim razjasniti. Nerijetko postoji više različitih verzija jednog te istog događaja. Temeljitu kritiku izvora moram prepustiti struč njacima. Ipak, ova knjiga nije roman. Odvažit ću se na usporedbu: više je analogna fotografiji nego slici. Ono što sam mogao potkrijepiti pisanim ili usmenim izvorima htio sam odvojiti od svojih subjektivnih prosudbi, koje se ovdje pojavljuju u obliku glosa. Upotpunjenja radi poslužio sam se hvalevrijednom literarnom formom razgovora s mrtvima. Takvi postumni razgovori omogućuju dijalog između onih koji su danas živi i onih koji su im prethodili - suočavanje koje, kao što je poznato, mora računati s raznovrsnim teškoćama u razumijevanju, jer oni koji su se izvukli če sto vjeruju da znaju bolje od onih koji su živjeli u neprestanom izvanrednom stanju i pritom stavljali život na kocku. Tvrdnja da nije riječ o romanu ne znači da ovaj rad ima znanstvene pretenzije. Već iz tog razloga ovdje nema fusnota, brojeva stranica i apostrofa. Onoga tko se želi podrobnije upoznati s problematikom upućujem na popis literature. Povrh toga mogao sam se osloniti i na određen fond neobjavljenog materijala: na obimne dokumente iz navedenih arhiva, na intervjue sa živim članovima porodice te na rukom pisana pisma i zabilješke što su mi ih stavili na raspolaganje. Svim svojim sugovornicima dugujem veliku zahvalnost. Bez pomoći povjesničara i arhivara bio bih "zapeo" na prvim koracima, ali nikad mi nije bila namjera da zadirem u njihov teritorij. Svatko, pa i pisac, čini najbolje što može.

Izvori Arhivi: Berlin. Uprava saveznog povjerenstva za dokumente državne službe sigurnosti nekadašnje Njemačke Demokratske Republike. Berlin. Spomen-mjesto njemačkog pokreta otpora. Berlin.

Porodični

arhiv Franza von Hammersteina.

Berlin. Zakladni arhiv stranaka i masovnih organizacija DDR-a u saveznom arhivu (SAPMO-DDR). Cambridge, Mass. Knjižnica Houghton, Harvardsko sveučilište, Dokumentacija Ruth Fischer; ondje Arkadij Maslov, Generalova kći. Sinopsis. Roman-rkp. 249 str. Dok. 2775-2777. Hamburg. Porodični arhiv Juliane Kutter. Hamburg. Hamburški Institut za sOcijalno istraživanje. Kopije dokumenata iz berlinskih i moskovskih arhiva. Hannover. Arhiv Instituta za političku znanost, Hanoversko sveučilište. Koblenz. Savezni arhiv. Signatura ED 902. Moskva. Ruski državni arhiv za društveno-političku povijest (RGASPI). Moskva. Središnji državni arhiv sovjetskih oružanih snaga (ZGASA). Miinchen. Institut za suvremenu povijest. Washington. National Archives.

Publikacije: Bracher, Karl Dietrich, Wolfgang Sauer i Gerhard Schulz (21962). Die nationalso-

zialistische Machtergreifung. Studien zur Errichtung der totalitiiren Herrschaft in Deutschland. KaIn: Westdeutscher Verlag. Briining, Heinrich (1970). Memoiren 1918-1934. Stuttgart: DVA.

212


Buckmiller, Michael i Pascal Nafe (2000). "Die Naherwartung des Kommunismus - Werner Scholem". U: ludentum und politische Existenz. Siebzehn Portriits deutsch-jiidischer Intellektueller. Uredili Michael Buckmiller, Dietrich Heimann i Joachim Perels. Hannover: Offizin. Buckmiller, Michael i Klaus Meschkat (ur.) (2007). Biographisches Handbuch zur Geschichte der Kommunistischen Internationale. Berlin: Akadernie Verlag. Carsten, Francis L. (1964). Reichswehr und Politik 1918-1933. Koln: Kiepenheuer &Witsch. Carsten, Francis L. (1968). "Die Reichswehr und die Diktatur': U: Von Weimar zu Hitler 1930-1933. Uredio Gotthard Jasper. Koln i Berlin: Kiepenheuer & Witsch. Feuchtwanger, Franz (1981). "Der milWirpolitische Apparat der KPD in den Jahren 1928-1935. Erinnerungen': U: Internationale wissenschaftliche Korrespondenz

zur Geschichte der deutschen Arbeiterbewegung, 4. Fischer, Ruth. Stalin und der deutsche Kommunismus. Der Obergang zur Konterrevolution. S engleskoga preveo H. Langerhans. Frankfurt am Main: Verlag der Frankfurter Hefte (godina nije navedena [1949]). Fischer, Ruth i Arkadij Maslov (1990). Abtriinnig wider Willen. Aus Briefen und Manuskripten des Exils. Uredio Peter Liibbe. S predgovorom Hermanna Webera. Miinchen: Oldenbourg. Flexius, Walter. Das Blutbad im Dritten Reich. Authentische Darstellungen nach den Mitteilungen gefliichteter SA -Fiihrer. Letak domovinske udruge Saarlanda. Saarbriicken (godina nije navedena [1934]). Foertsch, Hermann (1951). Schuld und Verhiingnis. Die Fritsch-Krise im Friihjahr 1938 als Wendepunkt in der Geschichte der nationalsozialistischen Zeit. Stuttgart: DVA. Groehler, Olaf (1992). Selbstmorderische Allianz. Deutsch-russische Militiirbeziehungen 1920-1941. Berlin: Vision Verlag. Hammerstein, Kunrat von (1956). "Schleicher, Hammerstein und die Machtiibernahme 1933': U: Frankfurter Hefte, ll. Hammerstein, Kunrat von (1963). Spiihtrupp. Stuttgart: Goverts. Hammerstein, Kunrat von (1966). Flucht. Aufzeichnungen nach dem 20. luli. Olten und Freiburg im Breisgau: Walter. Hammerstein, Ludwig von (1961). "Kurt Freiherrvon Hammerstein-Equord 1878-1943': U: Familienblatt des Familienverbandes der Freiherrn von Hammerstein. Broj od 19. prosinca.


213

Hammerstein, Ludwig von (1989). "Notizen". U: Johannes Steinhoff, Peter Pechel i Dennis Showa1ter (ur.), Deutsche im Zweiten Weltkrieg. Zeitzeugen sprechen. Mi.inchen: Schneekluth. Hammerstein, Ludwig von (1994). Der 20. luli 1944. Erinnerungen eines Beteiligten. Saarbri.icken: Europa-Institut. Hardenberg, grofica Reinhild von (2003). Auf immer neuen Wegen. Erinnerungen an Neuhardenberg und den Widerstand gegen den Nationalsozialismus. Berlin: Lukas. Hassell, Fey von (1990). Niemals sich beugen. Erinnerungen einer Sondergefangenen der SS. Mi.inchen: Piper. Hassell, Ulrich von (1988). Die Hassell- Tagebucher 1938-1944. Aufzeichnungen vom Anderen Deutschland. Prema rukopisu revidirano i prošireno izdanje. Uredio Friedrich Hiller von Gaertringen. Berlin: Siedler. Hedeler, Wladislaw (2003). Chronik der Moskauer Schauprozesse 1936, 1937 und 1938. Planung, Inszenierung und Wirkung. S ogledom Steffena Dietzscha. Berlin: Akadernie Verlag. Hering, Sabine i Kurt Schilde (1995). Kampfname Ruth Fischer. Wandlungen einer deutschen Kommunistin. Frankfurt am Main: dpa-Verlag. Jung, Franz (1981). Briefe. Uredio Klaus Behnken. Salzhausen: Petra Nettelbeck. Jung, Franz (1988). Briefe und Prospekte. Dokumente eines Lebenskonzeptes. Sabrali i komentarom popratili Sieglinde i Fritz Mierau. Hamburg: Nautilus. Kahlenberg, Friedrich P., Rudolf G. Pichoja, Ljudmila V. Dvojnych (1995). Reichs-

wehr und Rote Armee. Dokumente aus den Militiirarchiven Deutschlands und Ruj3lands 1925-1931. Koblenz: Bundesarchiv. Kardorff, Ursula von (1992). Berliner Aufzeichnungen. Na temelju izvornih dnevnika novo izdanje uredio i komentarom popratio Peter Hart1. Mi.inchen: Beck. Kaufmann, Bernd i dr. (1993). Der Nachrichtendienst der KPD 1919-1937. Berlin: Dietz. Kobe, Gerd (1988). Pflicht und Gewissen. Smilo Freiherr v. Luttwitz. Lebensbild eines Soldaten. Mainz: v. Hase & Koehler. Kluge, Alexander (2003). Die Lucke, die der Teufelliij3t. Im Umfeld des neuen lahrhunderts. Frankfurt am Main: Suhrkamp. Koenen, Gerd (2003). "Hit1ers RuBland. Ambivalenzen im deutschen 'Drang nach Osten"'. U: Kommune, 1. Koenen, Gerd (2005). Der Ruj3land-Komplex. Die Deutschen und der Osten 1900-1945. Mi.inchen: Beck.

214


Koestler, Arthur (1946). Sonnenfinsternis. London: Hamish Hamilton. Krosigk, Ludwig Schwerin von (1951). Es geschah in Deutschland. Menschenbilder unseres Jahrhunderts. Tubingen: Wunderlich. Lukacs, Georg, Johannes R. Becher, Friedrich Wolfi dr. (1991). Die Siiuberung. Moskau 1936: Stenogramm einer geschlossenen Parteiversammlung. Uredio Reinhard Muller. Reinbek: Rowohlt. Manstein, Erich von (1958). Aus einem Soldatenleben 1887-1939. Bonn: Athenaum. Mayenburg, Ruth von (1969). Blaues Blut und rote Fahnen. Ein Leben unter vielen Namen. Beč iMunchen: Molden. Mayenburg, Ruth von (1978). Hotel Lux. Mit Dimitrow, Ernst Fischer, Ho Tschi

Minh, Pieck, Rakosi, Slansky, Dr. Sorge, Tito, Togliatti, Tschou En-Lai, Ulbricht und Wehner im Moskauer Quartier der Kommunistischen Internationale. Munchen: Bertelsmann. Meissner, Hans Otto i Harry Wilde (1958). Die Machtergreifung. Ein Bericht uber die Technik des nationalsozialistischen Staatsstreichs. Stuttgart: Cotta. Muller, Klaus-Jurgen (1969). Das Heer und Hitler. Armee und nationalsozialistisches Regime 1933-1940. Stuttgart: DVA. Muller, Reinhard (1993). Die Akte Wehner. Moskau 1937 bis 1941. Berlin: Rowohlt. Muller, Reinhard' (2000). "Hitlers Rede vor der Reichswehr- und Reichsmarinefiihrung am 3. Februar 1933. Eine neue Moskauer 0berlieferung". U: Mit-

telweg,4. Muller, Reinhard (2001). Menschenfalle Moskau. Exil und stalinistische Verfolgung. Hamburg: Hamburger Edition. Muller, Reinhard (2004). Herbert Wehner. Moskau 1937. Hamburg: Hamburger Edition. OU, Eugen (1959). "Ein Bild des Generais Kurt von Schleicher, aus den Erfahrungen seiner Mitarbeiter dargestellt". U: Politische Studien, sv. 10. Paasche, Maria Therese (1984). Our Thanks to the Fuji-san. Intervju vodila Sandra Marshall Finley. San Francisco: privatna naklada. Paasche, Maria Therese i John (1986). Diverse Antecedents. Uredila Sandra Marshall Finley. San Francisco: privatna naklada. Papen, Franz von (1968). Vom Scheitern einer Demokratie 1930-1933. Mainz: v. Hase & Koehler.


215

Picker, Henry (1963); Hitlers Tischgespri:iche im Fuhrerhauptquartier 1941-1942. Novo izdanje uredio Percy Ernst Schramm u suradnji s Andreasom Hillgruberom i Martinom Vogtom. Stuttgart: Seewald. Pufendorf, Astrid von (2006). Die Plancks. Eine Familie zwischen Patriotismus und Widerstand. Berlin: Propylaen. Richardi, Hans-Gunter (22006). SS-Geiseln in der Alpenfestung. Die Verschleppung prominenter KZ-Hi:iftlinge aus Deutschland nach Sudtirol. Bozen: Edition Raetia. SandvoB, Hans-Rainer (1994). Widerstand in Mitte und Tiergarten. Berlin: Gedenkstatte Deutscher Widerstand. SandvoB, Hans-Rainer (2007). Die ''andere'' Reichshauptstadt. Widerstand aus der Arbeiterbewegung in Berlin von 1933 bis 1945. Berlin: Lukas. Schiller, Kirstin A. (2005). Werner von Blomberg, Hitlers erster Feldmarschall. Paderborn: Sch6ningh. SchIabrendorff, Fabian von (1946; 1951). Ojfiziere gegen Hitler. Preradio i uredio Gero SchuIze-Gaevernitz. Zurich: Europa. SchI6geI, Karl (1998). Berlin - Ostbahnhof Europas. Russen und Deutsche in ihrem Jahrhundert. Berlin: SiedIer. SchI6geI, Karl (2006). "Moskau 1937. Eine Stadt in den Zeiten des GroBen Terrors': U: Jahrbuch des Historischen Kollegs, sv. 12. Speidel, HeIm (1953). "Reichswehr und Rote Armee". U: Vierteijahrshefte fur Zeitgeschichte, sv. L Steinberger, Nathan i Barbara Broggini (1996). Berlin-Moskau-Kolyma und zuruck. Ein biographisches Gespri:ich uber Stalinismus und Antisemitismus. Berlin i Amsterdam: ID-Archiv. Strenge, Irene (2006). Kurt von Schleicher. Politik im Reichswehrministerium am Ende der Weimarer Republik. Berlin: Duncker & HumbIot. Vermehren, Isa (1946; 1979). Reise durch den letzten Akt. Ravensbruck, Buchenwald, Dachau: eine Frau berichtet. Hamburg: Wegner (1946); Reinbek: Rowohlt (1979). Vogelsang, Thilo (1954). "Neue Dokumente zur Geschichte der Reichswehr 1930-1933". U: Vierteijahrshefte fur Zeitgeschichte, sv. 2. Vogelsang, Thilo (1962). Reichswehr, Staat und NSDAP. Beitri:ige zur deutschen Geschichte 1930-1933. Stuttgart: DVA. Weber, Hermann i Andreas Herbst (2004). Deutsche Kommunisten. Biographisches Handbuch 1918 bis 1945. Berlin: Dietz.

216


Wehner, Herbert (1982). Zeugnis. Uredio Gerhard Jahn. Koln: Kiepenheuer & Witsch. Wohlfeil, Rainer i Hans Dollinger (1972). Die deutsche Reichswehr. Bilder, Doku-

mente, Texte zur Geschichte des Hunderttausend-Mann-Heeres 1919-1933. Frankfurt am Main: Bernhard & Graefe. Zeidler, Manfred (1993). Reichswehr und Rote Armee 1920-1933. Wege und Stationen einer ungewohnlichen Zusammenarbeit. Mi.inchen: Oldenbourg.

Zahvala Prije svih zahvaljujem članovima porodice Hammerstein, koji su mi otvorili svoje privatne arhive i povjerili mi ne samo svoje fotografije nego i svoja sjećanja: Franzu i Vereni von Hammerstein (Berlin), Hildur Zorn (Berlin), Gottfriedu Paascheu (Toronto), Cecil von Mi.inchhausen (Berlin) i Juliani Kutter (Hamburg). Jednako neophodna bila je velikodušna pomoć koju mi je pružio Reinhard Mi.iller, stručnjak za povijest njemačkog komunizma, kojem teško može promaći ma koji "zabačen" izvor i skriven dio arhivskog inventara. Bez njegovih moskovskih i berlinskih istraživanja mnogo bi toga što se odigralo u tzv. aparatu ostalo neotkriveno. Njegova će suradnja biti nezaobilazna i pri ekranizaciji priče o Hammersteinu, ako do nje dođe. Naposljetku zahvaljujem: Michaelu Buckmilleru (Hannover), Renee Goddard (London), Christini Haselmayr von Ranke (Mi.inchen), Andreasu Herbstu (Berlin), Olgi Mannheimer (Mi.inchen), Hartmutu Mehringeru (Mi.inchen), Hans-Reineru SandvoBu (Berlin) i Johannesu Tuchelu (Berlin).

o slikama Gdje nije drukčije navedeno, fotografije su iz porodičnih arhiva Hammersteinovih, Paascheovih, Kutterovih i Hosimayrovih. Str. 23,44,58,77,105,106,110,117,125, 130, 134, 145, 152 - hamburški Institut za socijalno istraživanje; Str. 26, 29, 30, 79,147,164,165,169,170,175,176 - spomen-mjesto njemačkog pokreta otpora; Str. 60,103 - iz: Ruth von Mayenburg, Blaues Blut und rote Fahnen; Str. 95 - ullstein bild; Str. 206 - iz: Sabine Hering i Kurt Schilde, Kampfname Ruth Fischer; Str. 182, 183 - iz: Hans-Giinter Richardi, SS-Geiseln in der Alpenfestung; Str. 56 - porodični arhiv Hosimayrovih, Miinchen; Str. 204 - Njemački književni arhiv, Marbach.

Kazalo imena

Adam, Wilhelm 51, 153, 154 '~dam", v. Kippenberger, Hans Adenauer, Konrad 46, 47, 99 Adorno, Theodor W. 203 '~lbert", v. Roth, Leo '~lex", v. Kippenberger, Hans Alvensleben, Ludolf von 65 Alvensleben, Werner von 65, 101, 155-157

Alvensleben, Wichard von 182 '~ma", v. Hammerstein-Equord, Maria von Andersch, Alfred 203, 204 Arendt, Hannah 56, 129, 205 Asseburg-Neindorf, Alexander von 59 Asseburg-Neindorf, Maximilian von 59, 61

Badoglio, Mario 179 Baeck, Leo 190 Bauer, Gustav 20 Bechstein, Edwin 7,38,64 Bechstein, Helene 7 Beck, Ludwig 66, 69, 97, 146, 148, 153, 154, 156, 157, 164, 166, 168, 170 Beckmann, Max 22 Bendler, Johann Christoph 163 Beneš, Edvard 141 Benjamin, Walter 83 Benn, Gottfried 28, 65

Bergstrasser, Arnold 189 "Berndt", v. Roth, Leo Besonov, Ivan 179 Best, Sigismund Payne 179, 181 Biermann, Wolf 195 Bismarck, Otto von 135 Bj0rnsen, Bergljot 57 Blomberg, Werner von 25, 47,51,65, 68-70,74,80,100,118,157 Blucher, Heinrich 56 Blum, Leon 179 Bonin, Bogislavvon 179, 192 Bormann, Martin 155 Bourbon, prince Xavier de 179 Boveri, Margret 87 Brauchitsch, Walther von 51, 163 Brecht, Bertolt 23, 43 Bredow, Ferdinand von 25, 49, 63, 92, 98, 100, 130, 131, 133 Breloer, Heinrich 151 Bruckner, Wilhelm 69 Bruhl [Bruhlovij 35 Bruning, Heinrich 19,26-28,31

Brunner, Christina, v. Kerff, Anna Buber, Martin 190 "Bucka': v. Hammerstein-Equord, Marie Luise von "Burg", v. Konig, Gustav Bussche-Ippenburg, Axel von dem 168

220

Bussche-Ippenburg, Erich von dem 62, 63,68,69 Caden, Gerd ["Cello': "Schellow"] 120-122 Canaris, Wilhelm 66, 118, 133, 156, 163 Canetti, Elias 102 Caspari, Else ("Pari") 35, 188 "Cello", v. Caden, Gerd Chamberlain, Houston Stewart 13, 14 Chamberlain, Neville 153 Chamfort, Nicolas 15 Chaplin, Charlie 207 Churchill, Winston 156 Claessen, Dorothee, v. Hammerstein -Equor~, Dorothee von Clausewitz, Carl von 51, 135, 138 Cochenhausen, Friedrich von 121 Coudenhove-Calergi, grof Richard Nikolaus von 16 Čemerinski, Isak, v. Maslov, Arkadij Činčuk, Lav 101

Dahlem, Franz 128 Daladier, Edouard 153 Dibelius, Otto 190, 191 Dijk, Johannes van 179 Dimitrov, Georgi 75, 106, 119, 124, 128, 134,150 Dohna-Schlobitten, grof Heinrich zu [Dohnaovi] 35 Dollfu6, Engelbert 102, 107 Dostojevski, Fjodor 135 Diinow, Hermann 54, 55, 75 Eberhard, Fritz 203 Eberhardt, Magnus von 7, 9 Einstein, Albert 89, 207 Eisler, Elfriede, v. Fischer, Ruth Eisler, Gerhart 206, 207


Eisler, Hanns 206, 207 Engels, Friedrich 40, 120 Enver-paša 49 "EsC v. Hammerstein-Equord, Maria Therese von Falkenhausen, Alexander von 179 Feldman, B. M. 51 Feuchtwanger, Franz 76-78,90,105 Feuchtwanger, Lion 128 Feuerbach, Ludwig 40 Filipacci, Catarina 11 Finck, Werner 179 Fischer, Ernst 102, 127, 150, 152 Fischer, Ruth [Elfriede Eisler] 83, 84, 205-208 Fliigge, Wilhelm von 179 Foertsch, Hermann 46, 47 Fontane, Theodor 18 Fontenelle, Bernard de 15 Fran<;:ois-Poncet, Andre 99,106 Fritseh, Werner von 100, 118, 121, 163 Fritsche, Hans 169, 171 Fromm, Friedrich 164, 165 "Funk, Kurt': v. Wehner, Herbert FurtwangIer, Wilhelm 39 Garibaldi, Sante 179 Gaulle, Charles de 139, 205 Gersdorff, Rudolf Christoph von 168 GessIer, Otto 156 Gisevius, Annelise 178, 180 Goebbels, Joseph 22, 136 Goerdeler, Carl 97, 156, 157, 168, 172, 173, 178, 180 Goerdeler, Reinhard 178, 180 Goethe, Johann Wolfgang von 76 Gollwitzer, Helmut 97 G6ring, Hermann 47,168,208 Graf, Oskar Maria 203


Groener, Wilhelm 28, 30, 66 Grosz, George 203 Guderian, Heinz 51 Guggenheimer, Walter Maria 205 GiinteI, Marie 99 Gysi, Klaus 91 Haber, Fritz 80 Hackebeil, Heinz 85 Haeften, Werner von 165 "Hako", v. Hammerstein-Equord, Kurt von HaIder, Franz 153,179 HaIder, Gertrud 180 Halem, Nikolaus von 148 Hammerstein -Equord, Dorothee von 191 Hammerstein-Equord, Franz von 7, 35-38,91,97,113,160,172,177,178, 180, 181, 186, 187, 189, 190, 192, 196, 198 Hammerstein-Equord, Heino von 11 Hammerstein-Equord, Helga von ["Grete Pelgert"] 13, 16, 34-37,41, 43,45,55,57,58,59,62,69,73,75, 76,87,89,91,93,97,108,109,112, 113,116-119,122-124,133,134, 142,143,158,175,177,178,186, 188, 198-201,208 Hammerstein-Equord, Hildur von ["Lutka"] 37, 38, 97,113,147,171, 178, 180, 181, 183, 185-187, 191, 192,200,201,217 Hammerstein-Equord, Kunrat von 19, 36-38,73,91, 115, 154, 156-159, 162, 168, 171-174, 177, 184, 186, 189,197,198,201 Hammerstein-Equord, Kurt von ["Tajo", "Hako"] passim Hammerstein-Equord, Ludwig von 7, 15,36-38,48,79,97,99,147,148,

221

154,158,166-172,174-176,183, 186,187,191,196,198,201 Hammerstein-Equord, Maria von ["Mica", ''Ama''] 11-13, 15, 20, 32-34,36,69,91,97,147,148,154, 159,161,177,178,180,183,185-189,196 Hammerstein-Equord, Maria Therese von ["Esi"]13, 15-18,32-34,36,37, 39,40,41,43,66,80,92-94,96,101, 108,112,124,132-134,186,187, 191-193,201 Hammerstein-Equord, Marie Luise von ["Bucka"]13, 15, 16,32,34,37,41-43,69,70,73,80,85-87,90,91,92, 111,113,124,134,158,185,186, 193-198,201,208,209 Hammerstein-Equord, Vereha von 187, 189,190,196,197,217 Hammerstein-Loxten, Wilhelm von 97 Harbou, Bodo von 19,90,91 Harbou, Marie Luise von, v. Hammerstein-Equord, Marie Luise von Harbou, Mogens von 90, 91 Hardenberg, grof Carl-Hans von 35, 146,147,154,159,163 Hardenberg, grofica Reinhild von .147 Hardenberg, grof Wilfried von 163 Hartlaub, Felix 174 Hassei, Feyvon 178, 179-181 Hassell, Ulrich von 146, 148, 178, 179 Havemann, Robert 194, 195 Heartfield, John 203 Heidegger, Martin 23 Helldorf, grof Wolf von 66, 157 Henderson, sir Nevile 155 Hess, Ernst, v. Roth, Leo Hessen, princ Philipp von 179 Heydrich, Reinhard 140, 141

222

Himmler, Heinrich 57, 65, 98,120,168, 172, 178, 181 Hindenburg, Oscar von 11, 114 Hindenburg, Paul von 11, 15,20,21,28, 29,31,35,51,61-65,75,78-80,98, 100, 114, 157,208 Hirsch, Werner 129-131 Hitler, Adolf 7, 9,17,21,23,28,31,32, 41,46,47,61-66,68-70,73,77,78, 80,87,90-94,97-100,107,110, 113-123,127-131,137,141,143-146, 152-159, 163, 166-170, 175, 178,209 Hoelz, Max 52 Hoepner, Erich 164 Horkheimer, Max 23 Horthy, Mikl6s von 179 Huelsenbeck, Richard 203 Hugenberg, Alfred 31, 62 Huth, Oskar 142,175,176,186,187 Jager, Friedrich Gustav 169 Jung, Franz 203-2?5, 207-209 Jiinger, Ernst 23, 83 Kaden, Gerd, v. Caden, Gerd Kaiser, Jakob 180, 187, 191 KaIlay, Mikl6s von 179 Kapp, Wolfgang 20, 66,121 Kardorff, Konrad von 159 Kardorff, Ursula von 158 Keitel, Wilhelm 51,178 Kerff, Anna ["Lore", Christina Brunner, Christine Kjossewa] 57,89, 128, 131, 132 Kerp, Else 183, 185 Kerp, Hertha 174 Kippenberger, Hans [''Alex': ''Adam': "Wolf"] 55-58,67,68,75, 76, 88-90, 105,106,112,113,116,119,120, 122,128-133


Kirchner, Ernst Ludwig 38 Kjossewa, Christine, v. Kerff, Anna Klee, Paul 38 Kleist, Ewald Heinrich von 168, 169, 171, 173 Klemperer, Otto 39 Kluge, Alexander 209 Koeppen, Wolfgang 203 Koestler, Arthur 68 K6nig, Gustav ["Burg"] 111 Korsch, Karl 23, 43, 84 Kortzfleisch, Joachim von 170 Kotzner, Friedrich, v. Roth, Leo Kraushaar, Luise 70, 89 Krupp, Gustav 93, 177 Kiihlenthal, Erich 92, 101, 133 Kutter, Juliane 191 Lammers, Hans Heinrich 69 Lehndorff, grof Heinrich von 148 "Lena", v. Mayenburg, Ruth von Lenjin, Vladimir Iljič 44, 49, 107, 135, 136,149 Levine, Eugen 67 Lewin, Vera 38, 93, 94 Lichtenberg, Georg Christoph 15 Liebknecht, Karl 18, 67, 121 Liebmann, Curt 69 "Lore", v. Kerff, Anna Lubbe, Marinus van der 75 Ludendorff, Erich 20 Lunding, Hans 179 "Lutka: v. Hammerstein-Equord, Hildur von Liittwitz, Smilo von 15,45,178 Liittwitz, Walthervon 11, 13-15, 18,20, 21,24,33,35,91,111 Luxemburg, Rosa 18,121 Lynar, grof Christian zu 146, 187 Lynar, grofica Ilse zu 146, 189

223


11ann, Thomas 122, 171 11anstein, Erich von 47,51, 162 11ao Ce-Tung 207 11arx, Karl 120 11aslov, Arkadij 83, 84, 206-209 11ayenburg, Ruth von ["Lena", "Ruth Wieden'] 59, 60, 95, 96, 102, 103, 107,109,113,114,127,128,138, 141, 142, 148, 149, 151 11ehnert, Klaus 92, 93 11ehring, Franz 120 11eissner, Otto 31, 62 11ellenthin, Horst von 69 11erker, Paul 128 "11ertens, Erna", v. Wilde, Grete 11etternich, knez Clemens Wenzel von 135 "11ica", v. Hammerstein-Equord, 11aria von 11ilosz, Czeslaw 205 11ittelberger, Hilmar von 139 "11oritz': v. Ranke, Hans Hubert von 11otley, John Lothrop 209 11iihsam, Erich 203 11iiller, Hermann 28 11iiller, Reinhard 56, 128 11iinchhausen, Bettina von 188, 196, 197 11iinchhausen, Cecil von 196, 197 11iinchhausen, Friedemann von 91, 185, 186, 194, 195, 197 11iinchhausen, Kai von 195, 197 11iinchhausen, 11arie Luise von, v. Hammerstein-Equord, 11arie Luise von 11iinzenberg, Willi 75, 76, 100, 115 11ussolini, Benito 154 "Naphta': v. Noble, Werner Napoleon I. 135 "Nati", v. Steinberger, Nathan

Natzmer, Renate von 209 Neurath, Konstantin von 68, 69, 100 Niekisch, Ernst 136 Niemoller, 11artin 97, 108, 179 Noble, Werner ["Naphta"] 92 Noske, Gustav 19, 163 Nuding, Hermann 119 Obyoni, Olga von, v. Ranke, Olga von Ogilvie-Forbes, sir George 155 Olbricht, Friedrich 164,165,169-171 Oppen, Georg Sigismund von 169, 171 Ott, Eugen 25, 63, 69, 94-96, 98, 114 Ott, HeIma 95 Oven, 11argarethe von 17,37, 163 Paasche, Carol 187 Paasche, Gottfried 93, 96, 191, 192,200 Paasche, Hans 93 Paasche, Joachim [John] 17, 92-96,191-193 Paasche, Joan 96, 187, 192 Paasche, 11aria Therese, v. Hammerstein -Equord, 11aria Therese von Paasche, 11ichaela 192 Paasche, Vergilia 192 Pabst, Waldemar 121 Papagos, Alexander 179 Papen, Franz von 28-31, 35, 62, 63, 80, 98, 100, 114, 121 "Pari", v. Caspari, Else Paulus, Friedrich 51 Pechel, Rudolf 156 "Pelgert, Grete", v. Hammerstein-Equord, Helga von Pieck, Wilhelm 107, 116, 123, 128, 129 Piscator, Erwin 204 Planck, Erwin 25, 26, 28, 63, 65, 98, 100, 101,172

224

Planck, Max 207 Plettenberg, Kurt von 148, 178 pruski, Friedrich Leopold, princ 179 pruski, Louis Ferdinand, princ 35 Piinder, Hermann 179, 182 Quirnheim, Albrecht Mertz pl. 66, 165 Radek, Karl 48, 49 Raeder, Erich 69 Ranke, Hans Hubert von ["Moritz"] 55-57,67,75,76,142,200 Ranke, Olga von 55, 68 Rauschning, Hermann 97 Reichenau, Walther von 69, 80, 133 Reinhardt, Max 39 Ribbentrop, Joachim von 208 Richardi, Hans-Giinter 178 Rilke, Rainer Maria 37, 135 Rinck von Baldenstein, gospođa 121 Rinck von Baldenstein, Werner 120, 121 Rohm,Ernst89,97,98,100 Roland ["Rolland': "Barun'] 40, 133 Rordorf, Verena, v. Hammerstein-Equord, Verena von Rossow, Helga, v. Hammerstein-Equord, Helga von Rossow, Walter 142, 143, 200 Roth, Joseph 21 Roth, Leo ["Albert': "Berndt", "Ernst Hess", "Friedrich Kotzner': "Rudi", "Viktor"] 43-45, 57, 58, 67-70, 73, 75,87-90,104-107,110,111,113, 115-120,122-125,128,129,131-134,142,200 Rothfels, Hans 189 "Rudi': v. Roth, Leo Sauerbruch, Ferdinand 138 Schacht, Hjalmar 179 Schad, Christian 22


Scheidemann, Philipp 50, 80 Scheidt, Wilhelm 174 "Schellow", v. Caden, Gerd Schiller, Friedrich 76 Schlabrendorff, Fabian von 63, 148, 155, 168 Schleicher, Elisabeth von 91, 98, 99 Schleicher, Kurt von 7, 9, 11, 13, 19,24-31,35,40,46,47,49,51,61-68,74, 80,91,93,94,98,99,101,114,118, 119,129,130,157,208 Schlogel, Karl 137, 144 Schmidt, Arno 203 Schmitt, Carl 23, 93, 98 Scholem, Emmy 83, 85 Scholem, Ernst 194 Scholem, Gerhard [Gershom] 82, 83, 85, 194,208 Scholem, Werner 42,73,82-87,90,194, 198 SchOningh, Franz Josef 186 Schulenburg, grof Fritz-Dietlof von der 66, 148, 167, 168 Schulenburg, grof Werner von der 148 Schuschnigg, gospođa von 181 Schuschnigg, Kurt von 179 Schwerin von Krosigk, grof Johann Ludwig (Lutz) 46 Schwerin von Schwanenfeld, grof Ulrich Wilhelm 168, 169 Schwitters, Kurt 22 Seeckt, Hans von 49 Seldte, Franz 100 Solms-Baruth, knez Friedrich zu 158 Sorge, Richard 95, 192 Spengler, Oswald 136 Staljin 45,78,83,120,137,139-141,149, 150,207 Stauffenberg, grof Alexander Schenk pl. 179


Stauffenberg, grof Berthold Schenk pl. 169, 171 Stauffenberg, grof Claus Schenk pl. 65, 163, 165, 169 Stauffenberg, grof Marquart ml. Schenk pl. 179 Stauffenberg, grof Marquart Schenk pl. 179 Stauffenberg, grof Otto Schenk pl. 179 Stauffenberg, grofica Alexandra Schenk pl. 179 Stauffenberg, grofica Elisabeth Schenk pl. 179 Stauffenberg, grofica Inez Schenk pl. 179 Stauffenberg, grofica Maria Schenk pl. 179 Stauffenberg, grofica Marie Gabrielle Schenk pl. 179 Steinberger, Nathan ["Nati"] 39, 124, 142, 198 Stolberg-Wernigerode, grof Albrecht zu 35 Strasser, Gregor 31 Stresemann, Gustav 50 Stiilpnagel, Joachim von 51,55,62 "Tajo': v. Hammerstein-Equord, Kurt von Taut, Bruno 93 Thiilmann, Ernst 22, 70, 112, 129 Thyssen, Amelie 179 Thyssen, Fritz 179 Tirpitz, Alfred von 163 Togliatti, Palmiro 118 Tolstoj, Lav 39, l35 Tresckow, Henning von 66, 163, 168 Trocki, Lav 49, 207 Troeltsch, Ernst 21 Tuhačevski, Mihail 51, 81, l39-142, 149

225

Ulbricht, Walter 105, 107, 116, 119, 128 Vermehren, Isa 179-181 "Viktor", v. Roth, Leo Vorošilov, Kliment 53, 81, 91, 114, 127, l38, l39, 149-151 Walter, Bruno 39 Warburg, Eric M. 48 Wegener, Irmgard 186 Wehner, Herbert ["Kurt Funk"] 57, 88, 105,107,115,116,118,119,128, 129, 142, 152 Weiter, Eduard 181 Wengersky, Marie von, v. Li.ittwitz, Marie von II Werfel, Franz 122 Wessel, Horst 158 "Wieden, Ruth", v. Mayenburg, Ruth von Wilde, Grete ["Erna Mertens"] 123-125, 128, 129 Wille, Gundalene Inez 66 Witzleben, Erwin von 146, 153, 164 "Wolr: v. Kippenberger, Hans Wolff, Otto 99, 154 Wuest, Jacob 54, 101, 191, 192 Yorck von Wartenburg, grofLudwig l35 Yorck von Wartenburg, grof Peter 66, 169 Zorn, Hildur, v. Hammerstein-Equord, Hildurvon Zorn, Ralph 191 Zukov, Georgij 82, 165

Sadržaj Težak dan Uzorna karijera pitomca časničke škole Vrlo star klan i veza primjerena društvenom položaju Zazoran djed Nekoliko anegdota Postumni razgovor s Kurtom von Hammersteinom (I) Prva glosa. Strahote Vajmarske Republike Postumni razgovor s Kurtom von Schleicherom Druga glosa. Klupko spletki i smicalica Teška vremena Tri kćeri Službene dužnosti U skrovitosti

7 10

10 13

15 17 21 24

31 32 37 45 48

Neobično hodočašće

52

Priča jednog veterana

54

Pustolovine gospodina Von Rankea Pojava jedne češke dame Postumni razgovor s Ruth von Mayenburg (I) Pokušaji u zadnji čas Treća glosa. O razdoru Nevidljivi rat Svečana večera s Hitlerom Popis prisutnih 3. veljače 1933. Moskva prisluškuje Postumni razgovor s Kurtom von Hammersteinom (II) Gotove činjenice

55 59

60 61 65 67

68

69 70 73 75

Hindenburg šalje pozdrave Postumni razgovor s Kurtom von Hammersteinom (III) Postumni razgovor s Wernerom Scholemom Rođeni

obavještajac

78 78 82 87

Dvije vrlo različite svadbe

90

Pruski stil života

96 97 98

Masakr Potpuno drukčije razračunanje Po strani (I)

101

Postumni razgovor s Ruth von Mayenburg (II)

102

Postumni razgovor s Leom Rothom

104

Sondiranja

107

Postumni razgovor s Helgom von Hammerstein (I)

109

Uz kazneni predmet br. 6222

Posve drukčiji život agenta

111 113 113 115

"Krtica" u Bendlerblocku

116

Još jedan dvostruki život

120

Iz Leovih kadrovskih dokumenata

122

Bez Helge

123

Iz guštare zastranjenja

126

Poruka iz Moskve

127

Inkvizicija

Obezglavljena vojska

128 132 135 138 139

Helga ili usamljenost

142

Peta glosa. O skandalu istodobnosti

144

Posjeti na selu

146

Oproštaj

148

Postumni razgovor s Ruth von Mayenburg (III)

149

Rat

153 155

Postumni razgovor s Helgom von Hammerstein (II) Jedan rođendan i njegove posljedice

Treća kći

u paukovoj mreži špijunaže

Četvrta glosa. Ruska klackalica

Maršalovi pozdravi

Po strani (II)

Iz Fii.hrerova glavnog sjedišta Pogreb Šesta glosa. Ponešto o plemstvu Soba u Bendlerblocku Postumni razgovor s Ludwigom von Hammersteinom Bijeg Sjećanje

na jednu drogeristicu Zahvat Gestapa Uhićenje

157 158 160 163 166 171 174 177

Zašto ova knjiga nije roman. Postskriptum

178 180 183 185 187 189 191 193 196 198 199 200 203

Izvori

211

Zahvala O slikama

217

Kazalo imena

219

rodbine

Nekroza moći Berlin, na kraju Povratak Majka Četiri duga povratka u normalnost Početak u

Novom svijetu

Buđenje spavačice

Pitanja granice Postumni razgovor s Marie Luise von Mii.nchhausen Helgine posljednje godine Sedma glosa. Šutnja Hammersteinovih

Rodoslovlje (vidi zalist)

218

Objavljeno u biblioteci "Srednji put":

Andrej Maček - Nino Škrabe MAČEK IZBLIZA Josip Pankretić GLEJTE JEDNU STVAR Andrija Kovačević BIJEG S VJEŠALA Tihomir Cipek - Josip Vrandečić HRESTOMATIJA LIBERALNIH IDEJA U HRVATSKOJ Tihomir Cipek - Stjepan Matković PROGRAMATSKI DOKUMENTI HRVATSKIH POLITIČKIH STRANAKA I SKUPINA 1842. -1914. Bogdan Radica AGONIJA EUROPE Victor Klemperer LTI KULTURA SJEĆANJA - 1918. KULTURA SJEĆANJA -1941. Marija-Vica Balen BILI SMO IDEALISTI... Eric Hobsbawm ZANIMLJIVA VREMENA

Enzensbergerova njemačka priča Hammerstein ili svojeglavost biografija je generala Kurta von Hammersteina (rođ. 1878), zapovjedn ika njemačkih vojnih snaga početkom 1930-ih, dakle u burnom dobu Hitlerova uspc;>na na vlast. Imun na nj egovu demagogiju, Hammerstein kao čovjek impresivne inteligencije nije dopustio da ga ponese val nacionalne zaluđenosti i da tako postane marioneta nacističkog režima. Dapače, i prije imenovanja Hitlera kancelarom i nakon njegova preotimanja vlasti ozbiljno je razmišljao "o puču, uvođenju izvanrednog stanja i o Hitlerovom uhiGenju, no pribojavao se izbijanja građanskog rata, a time i nepoželjnog djelovanja dezorijentirane vojske kako protiv nacionalsocijalista tako i protiv ljevice. Na kraju je podlegao općoj zabludi da bi se Hitler i njegova partija mogli "obuzdati ", razjediniti i "ukrot iti" odgovornošću za vođenje državnih poslova. Poslije je rezignirano rezonirao: "Kad si je njemačko stado većizabralo takvog predvodnika - neka ispašta zbog toga. Nijemcima se ne smije uskratiti to gorko iskustvo, inače se nikad ne~~e opametiti." Već se 1934. povukao s najvišeg vojnog položaja, uvjeren da je to bila jedi na razborita stvar koju je džentlmen tada mogao učinit i . Ulaganje truda u to da zadrži položaj, švojeglavom generalu - i inače "prekrasno lijenoj" osobi - nije ležalo, a dodvoravanje HitleruiliGoringu bilo mu Jenaprosto gnusno. Posebna poglavlja u priči posvećena su članovima brojne; Hammersteinove obitelji, napose dvjema kćerima koje su bile u vezi s komunistima-židovima, istaknutim profesionalnim revolucionarima, i po svemu sudeći ilegalno radile za Kominternu - pitanje je samo da li uz očevo prešutno dopuštenje - te sinu koji je aktivno sudjelovao u neuspjelom atentatu na Hitlera 20. srpnja 1944. Budući da je Hammerstein - vodeći se svojim životnim motom "Strah nije nikakav svjetonazor" - u vrijeme najžešćeg nacističkog terora bez ustručavanja iznosio odbojne stavove prema režimu "zločinaca i budala", predviđajući još'1939. da ~e Nj emačka izgubiti rat, zapanjujuće je da ga Hitler\nije smaknuo, čak ga rikad nije dao ni uhititi. Naprotiv, uoči napada na Poljsku na nekoliko ga je tjedana re~ktivirao, a po zav(šetku,vojnog pohoda čakje bio predyiđen za položaj "vrhovnog zapovjednika za Istok", no već je 24. rujna 1939. definitivno umirovljen. Možda je određenu ulogu u tome imala glasina"':.da je plani rao uhititi Hitlera ako ovaj posjeti !)jegovu vojnu oblast. Prije nego što mu se Hitler uspio osvetiti, Kurt von Hamme.rstein umro je u svojoj kući 24. travnja 1943. Obitelj je odbila pokop s VOjl)im ' p~ča~tf~a: jer bi i~punjenje preduvjeta za to - ratna zastava Trećeg Reicha na njegovom lijesu-;- bilo'tešKa uvreda. 4. .".. • _ ~

\

.

~

,

"

Hans Magnus Enzensberger (1929), već gotovo pola stoljeća središnji lik njemačkoga kulturnog života, cijenjen kao pjesnik, esejist, publicist, romanopisac i intelektual~c najvišeg ranga, u ovom se djelu s jedne strane služi autentičnim -dokumentim a i spoznajama iz' kontakata s potomcima porodice Hammerstei'n, čemu, sdruge strane, pridodaje vlastite komentare u formi glosa te "razgovore s mrtvima" u kojima svojim protagonistima pruža mogućnost da se postumno izjasne, da se opravdaju i isprave uvriježene ocjene o sebi. Sve to potvrđuje da se Enzensberger i u ovoj svojoj njemačkoj priči iskazao kao minuciozan kroničar koji se obvezao istini i samo istini. I

~

oo

" ,,_ '

_,_ .0

'"

•

>

']llllirmllillllr

9789532601015

150,00 kn

Hammerstein Ili Svojeglavost (09 A4) - Enzensberger

Recommend Documents