HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON LACKOVIĆ DIONIZIJE (de Laszk ) O. Min., kninski i zagrebački biskup i kaločki nadbiskup († 1355) Kninskim biskupom imenovao ga je papa Inocent VI. Bula imenovanja nije sačuvana, ali u papinskoj kancelariji za takse upisano je da se je 24. III. 1348. Dionizije osobno obvezao da će naplatiti pristojbe za sebe i predšasnika Ivana. Bio je iz Splita i obavljao prije imenovanja službu kninskog arhiđakona (Eubel), premda je bio redovnik (Gams) i to franjevac (Urlić) kao i njegov neposredni prethodnik biskup Nikola. Krajem 1349. Dionizije je zagrebački biskup, ali samo nešto više od mjesec dana. Dana 11. I. 1350. prelazi za kaločkog nadbiskupa, a 2. III. 1352. Inocent VI. pdojeljuje mu nadbiskupski palij. — O franjevcu Dioniziju piše 26. II. 1344. Klement VI. hrvatsko-ugarskom kralju Ljudevitu spominjući ga kao kraljeva poslanika kraljevu polubratu Andriji, sicilskom kralju. Iz papina pisma proizlazi da je Dionizije bio tada dvorski kapelan te da je poslanički zadatak vjerno i razborito obavio, pa ga na kraju preporuča kraljevoj blagonaklonosti. LIT.: P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 423; 387; 372. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Monasterii 19132, 486; 537; 197. — Bularium Franciscanum, VI, [ed. C. Eubel], Romae 1902, 144 br. 260 — G. URLIĆ-IVANOVIĆ: Iz kninske prošlosti. Narodni Kolendar 1894. (O trošku Matice Dalmatinske). Zadar 1894., 87 — Šematizam zagrebačke nadbiskupije. Zagreb 1966., 29. — N. KLAIĆ, Povijest Zagreba I, Zagreb 1982, 520. M. Žugaj LACKOVIĆ, Ladislav, filozofski pisac, provincijal (Križevci, 23. X. 1748. - Virovitica, 17. III. 1830). U Krapini je 1764. obukao franjevačko odijelo i pristupio Provinciji sv. Ladislava. Filozofiju je studirao na učilištu u Kanjiži (1766-1768), a teologiju na bogoslovnim školama u Pečuhu (1768/69, 1771/72) i Zagrebu (1769-1771). Nakon što je 1776. pred ispitnom komisijom u Provinciji položio ispit za profesora filozofije, slijedio je državne uredbe i dvije godine studirao na Zagrebačkoj akademiji i zatim polagao državni
413 ispit (1778). Predavao je najprije crkveno govorništvo u Šiklošu (1778/79) i zatim na filozofskom učilištu u Čakovcu (1779-1783) dva dvogodišnja tečaja filozofije. Tada je zapisao i spis Universa philosophia (Čakovec 1779-1783, vel. 33,2 x 22,7 cm, franjevačka knjižnica u Čakovcu, sign. N-a-4) u kojem obrašuje uz logiku, metafiziku i fiziku kao samostalne discipline također kozmologiju, psihologiju i teodiceju. Kad je prekinut rad crkvenih visokih škola, predaje se dušobrižništvu pa je kapelan u Sopju (17831791), župnik u Špišić Bukovici (1791-1808) i Virovitici župnik i g ardijan (1808-1815, 18181821). Također je vršio upravne službe u Provinciji: savjetnika provincijala (1812-1815) i provincijala (1815-1818, 1821-1824), a umro je obavljajući službi provincijskog vikara poslije smrti B. Orlića. DJELA: Oratoriones due ad patres vocales et neoelectum ministrum Provincialem. Essekini 1819. LIT.: P.E. HOŠKO: Skotistička filozofija zagrebačkog kruga 17. i 18. stoljeća. Bogoslovska smotra, 29)1970), 207-215. F.E. Hoško LADISLAV O. Min. († prije 24. III. 1343.), nadbiskup. - Ivan XXII. imenovao ga je 15. VIII. 1317., na preporuku Karla Anžuvinca za kaločkoga nadbiskupa, a odbio je potvrditi prepozita Demetrija kojega su izabrali kanonici. (Prema Gamsu Demetrije je ipak, iako nepotvrđen upravljao nadbiskupijom 1312-1317). U buli imenovanja papa spominje da mu je biskupsko posvećenje podijelio ostijski kardinal Nikola, a palij su mu uručila druga četvorica kardinala, što je bila neuobičajena počast. — Ivan XXII. mu 23. V. 1332. udijelio potpuni oprost koji mu se ima podijeli na času smrti, no umro je mnogo poslije tog datuma, najvjerojatnije između 1337 (Gams) i 1343. kad mu je imenovan nasljednik LIT.: Bularium Franciscanum, V, [ed. C. Eubel], Romae 1898, 124s br. 281; 574 bilj. 2. C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19683 197 — L. WADDING: Annales Minorum, VI, Ad Claras Aquas (Quaracchi)
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 31933, 539 ss — P. GAMS: Series episcoporum
Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957],1957, 371. Marijan Zugaj LAJOŠ Zorislav Ivan, publikcist (Široko Polje, 27. I. 1921. - Popovača, 19. VIII. 1972). Poslije pučke škole u rodnom mjestu završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Varaždinu (1942). Postao je 1939. član Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda. Studirao je teologiju na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1942-1947). Za svećenika je zaređen 1946. godine, a onda djeluje kao kapelan i vjeroučitelj osnovne i srednje škole u Vukovaru (1947-1953), odgojitelj sjemeništaraca i studenata teologije (19531966), nastavnik povijesti umjetnosti na Franjevačkoj gimnaziji (1954-1964) te samostanski starješina u Zagrebu. U dva trogodišta je bio definitor u vodstvu Provincije (1954-1960); treći puta se je odrekao te službe (1972). Poginuo je u prometnoj nesreći na autoputu Zagreb-Beograd kod Popovače. Pokopan je u Zagrebu. - Bio je začetnik i prvi urednik Glasa Koncila, tada pod imenom “Glas s Koncila” (1962). Kao pročelnik izdavalačke djelatnosti Katehetskog vijeća pri Biskupskoj konferenciji izdao je Ilustriranu Bibliju mladih (1968) i posredovao njezino tiskanje na slovenskom, srpskom i mađarskom jeziku. U obavljanju službi tajnika Vijeća viših redovničkih poglavara i tajnika Vijeća za kler pri Biskupskoj konferenciji te kao član Odbora za planiranje i crkvenu izgradnju u Zagrebu te Odbora za proslavu kanonizacije Nikole Tavelića očitovao je inventivnu opredijeljenost za crkvenu obnovu u duhu Drugog vatikanskog sabora. LIT.: Tragična smrt o. Zorislava Lajoša. Glas Koncila, 11(1972), br. 17, 3. — T. Šagi-Bunić: Zašto si ga uzeo, Gospode. Kana, 3 (1972), br. 9, 12-13. F.E. Hoško LALOS, Ludovik, propovjednik (Cavtat, ? - ?, 16. XII. 1643) - Član provincije sv. Franje u Dubrovniku. Teolog i proslavljeni propovjednik (u Dubrovniku održao jedanaest korizmenih propovijedi). Gotovo čitava života zborovođa crkve Male Braće u Dubrovniku.
414 Više puta biran za definitora provincije. Poznat po pobožnome životu, postovima i molitvama. Umro u dubokoj starosti. LIT.: Benvenutus RODE. Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 438. I. Djamić LAMBEROFF, s. Redempta, (Elagun/ Bugarska, 24. VI. 1892. — Đakovo, 7. XI. 1978), sestra sv. Križa. U samostan je stupila u zrelijoj dobi. Prve zavjete polaže 1918. a zatim daje privatne satove iz francuskog jezika u Bosanskom Brodu. Slijedeće godine preuzima rad u dječjem vrtiću (zabavištu) u Terezovcu, da 1920. počne predavati francuski na Građanskoj školi sestara u Đakovu. Nakon osam godina premještena je za prefektu internata u Hercegnovi. Nakon drugog svjetskog rata daje privatne satove i vrši službu organistice u više mjesta. LIT.: Teodozija, Interno glasilo sestara sv. Križa, Đakovo, VIII (1978) 4, str. 33-35. M. Žigrić LAMBERT iz Ripatransona O. Min. († Rim 1300.), biskup, vicarius Urbis Bio je “sin” samostana u Ripatransonu, kod Ascolija, u zavičaju Nikole IV. koji je prije izbora za papu bio provincijal Provincije Sklavonije. Po papinu nalogu uređivao je 1288. neke crkvene poslove u Ascoli Piceno. Nešto kasnije, 8. III. 1290., papa ga je imenovao krčkim biskupom nakon što je odbio franjevca Ivana i dominikanca Zahariju koje su kompromisno izabrali kanonici. Biskupski red primio je već ranije. U kolovozu i rujnu t. g. papa mu podjeljuje povlastice da smije učiniti oporuku, odriješiti kler biskupije kažnjen radi slaba života, i dopustiti slavljenje bogoslužja u ženskim samostanima te (30. IX. 1290) podjeliti oproste onima koji pomognu izgradnju već započete krčke katedrale u čast BDM i sv. Anastazije. — 21. VII. 1296. Bnifacije VIII. imenovao ga je svojim vikarom u rimskoj biskupiji, a od 2. IX. 1297. bio je također administrator kardinalske suburbikanske biskupije prenestinske. Zadržao je ipak i krčku biskupiju, a kad mu je papa 25.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON V. 1297., dodijelio akvinsku biskupiju, pet dana kasnije ovlastio ga je da upražnjenoj krčkoj biskupiji providi novog biskupa. Providio je franjevca Mateja. Krčki biskup bio je, stvarno, do 1296., a iz Rima, preko vikara, upravljao je do 1297. pa u god. 1295. nema mjesta nekom krčkom biskupu Jeronimu kako navodi Gams. LIT.: Bularii Franciscani Epitome, [ed. C. Eubel], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1908, br. 1640, 1644, 1774, 2082, 2109 — Bularium Franciscanum, V, [ed. C. Eubel], Romae 1898, 613 br. 110 — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19683, 518; 99. P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 425. — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 84 — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 64. M. Žugaj LANOSOVIĆ, Marijan, leksikograf, gramatičar, pisac, redovnički upravnik (Orubica, 12. VI. 1742. - Slavonski Brod. 25. XI. 1812). - Stupio je 1760. u Provinciju sv. Ivana Kapistranskoga. Zatim je studirao na filozofskom učilištu u Budimu (1763-1766) i na bogoslovnoj školi u Osijeku (1766-1770). Djeluje najprije kao učitelj pučke škole u Vukovaru (1770), a zatim kao profesor filozofskog učilišta u Slavonskom Brodu (1770-1773). Obavlja službu odgojitelja franjevačkih studenata u Slavonskom Brodu (1773 i u Osijeku 1774), gimnazijskog profesora u Osijeku (1774-1776, dvorskog kapelana u Požegi (1776/77) te profesora bogoslovne škole u Osijeku (1774; 17771783). Vraća se pastoralnoj službi te je župnik i gvardijan u Našicama (1783-1788), a 1788. ga na preporuku Antuna Mandića, školskog nadzornika, poziva vlada u Beč da sudjeluje u konačnoj redakciji rječnika Joakima Stullija. Ondje je također profesor hrvatskog jezika u kraljevskom sjemeništu. U Beču ostaje do 1791. godine, a zatim boravi u Budimu kao tajnik Provincije (1791-1974, 1797-1800) i kao savjetnik provincijala (1794-1797). Zatim je
415 gvardijan u Beču (1800-1804) dok ga nije 7. III. 1804. provincijsko upravno vijeće izabralo za nasljednika preminulom provincijalu J. Jakošiću (1804-1806). Posredovanjem kod A. Mandića, sada biskupa u Đakovu, uspjeva ishoditi vraćanje samostana u Slavonskom Brodu franjevcima i trudi se oko njegove obnove. - U Stullijev latinsko-hrvatskotalijanski rječnik Lanosović je unosio njemačke riječi, ali je prethodno sam radio na hrvatsko-latinsko-njemačkom rječniku. U rukopisu su sačuvani samo dijelovi tog leksika. U rukopisu također njegovi teološki spisi: Tractatus de sacramento poenitentiae (Essekini 1777; vel. 19 x 23 cm, u Franjevačkoj knjižnici u Našicama), Isagoge (Essekini 1778), De revelatione divina (Essekini 1778; vel. 18 x 23,5 cm. u Franjevačkoj knjižnici u Slav. Brodu, sign. IV F 7). Autor je dviju gramatika hrvatskog jezika, namijenjenih Nijemcima, prireditelj blagdanskog lekcionara u duhu franjevačke lekcionarske tradicije od Bandulavića preko N. Kesića i E. Pavića, pisac molitvenika, pjesnik na latinskom i hrvatskom jeziku, prireditelj franjevačkog priručnika koji je ostao u rukopisu Osmina Serafinska u nashki iliricski jezik prinesena po...Petru Knexevichu... popravljena pak po O. F. Marianu Lanosevichu. Jakošić mu još pripisuje danas izgubljene spise: Način sticanja jubilarnog oprosta u Jubilarnoj godini (Osijek 1776), Pjesma o slavonskim graničarima (Osijek 1778), Elogium s. Martini confessoris ex Gregorio Turonensi (Osijek 1780, latinski, hrvatski i njemački); Ilirska pjesma koja se pjeva pod misom (Osijek 1786), a bilježi također da je on bio više godina izdavač Iliričkog kalendara (1778-1786). - Njegovo leksičko djelo je rasvijetljeno 1983. na obljetničkom znanstvenom skupu u Slavonskom Brodu; radovi tog skupa su objavljeni u osobitom zborniku. DJELA: Uvod u latinsko riči slaganje s nikima nimačkog jezika biližkama za Nijemce koji žele naučiti ilirički jezik. Osijek 1776. — Neue Einleitung zur slavonischen Sprache. Osijek 1778; Osijek 1789; Budim 1795. — Bogomolna knjižica iz pisma Davidovih i crkvenih knjiga za duovnu korist duša
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON krstjanskih. Budim 1782. — Evanđelistar ilirički za sve nedilje i svetkovine priko godine s četirima Gospodina našega Isukrsta Mukami. Budim 1794. LIT.: Arhiv Franjevačkog samostana u Slavonskom Brodu. K. Orovčanin, Notatu quaedam digniora, (36). — R. Horvat: Slavonija, sv. I. Zagreb 1936, 142-143. — T. Matić: prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije pre0poroda. Zagreb 1945, 135-139. — Lj. Jonke: Prilog Slavonije hrvatskoj nauci o jeziku. Simpozij “Doprinos hrvatskoj književnosti”. Zagreb - Vinkovci 1968, 139. — F.E. Hoško: Dvije osječke visoke škole u 18 stoljeću, dio 2. Kačić, 10)1978), 162-165. — Isti: Pronađena je Lanosovićeva “Bogomolna knjižica”. Croatica Christiana Periodica, 8(1984), br. 14, 41-46. — Zbornik radova o Marijanu Lanosoviću. Osijek 1985. F.E. Hoško LAPIĆ, (✜Mate), fra Milan, vjerosvjedočitelj (Čitluk kod Sinja, 3.VIII. 1906 - Ravno Hercegovina, 24. IX. 1943). Nakon osnovne škole pohađao je gimnaziju u Sinju, pet razreda (šk. g. 1918/19-1922/23). U novicijat je ušao g. 1923. Filozofiju je učio u Zaostrogu (1924-26) a bogosloviju u Makarskoj (1926-1930). Od g. 1929. do 1931. službovao je kao nastavnik u Sinju, također g. 1935/6, i predavao latinski i grčki jezik. Nakon toga studirao je na Zagrebačkom sveučilištu klasične jezike, povijest staroga vijeka, klasičnu arheologiju i hrvatski. Diplomirao je g. 1940. a godinu kasnije položio je profesorski ispit i predavao svoju grupu na Franjevačkoj gimnaziji u Sinju od g. 1940. do 1943. kad je na putu prema Dubrovniku zarobljen od partizana i strijeljan. J. Soldo LAPIĆ, Mihaela, ŠSP, kuharica, (Čitluk, Sinj, 2. II. 1917. - Split, 27. XI. 1943). - U samostan je stupila još kao djevojčica, što je doista rijedak slučaj. Osnovnu školu svršava kod školskih sestara u Celju. U novicijat ulazi 15. VIII. 1935. u Splitu. Poseban smisao imala je za kuhanje. Najprije je bila kuharicom u franjevačkom samostanu na Gorici kod Livna. Makar je tamo došla vrlo mlada uživala je od
416 svih veliko poštovanje. Svojim pravim redovničkim vladanjem bila je na izgradnju sredini u kojoj se nalazila. Iz Livna je premještena u Split za učiteljicu kuhanja u Domaćinskoj školi. Tu je dužnost izvršavala s prirođenom savjesnosću i požrtvovnošću. Znala je naći pravu mjeru između ljubaznosti i auktoriteta, pa su je gojenice voljele i poštovale. Posebno je ipak bila voljena unutar sestrinske zajednice. Tako su njezina bolest tbc pluća - bolovanje i smrt bolno odjeknule u zajednici. Na sličici vječnih zavjeta uzela je moto: “Ne umrijeti, nego trpjeti.” Gospodin je pak rano dopustio oboje. B. Nazor LASTRIĆ, Filip, pisac) Oćevija kod Vareša, 1700 - Kraljeva Sutjeska, 19. IV 1783). Krsno mu je ime Martin. Rodio se od oca Jakova Ivanića. Imao je dvije sest: Luciju i Anđelu i brata. U Kraljevu Sutjesku došao je oko 1712. ili 1713. i opvdje završio osnovnu školu, koja je mogla trajati 6 do 8 godina. Učilo se čitati, pisati, računati te gramatike ilirskog, latinskog i talijanskog jezika. Martin Jakovović stupio je u novicijat 1. IV. 1719. Teologiju je studirao u Italiji (1720-1724). God. 1723. piše iz Narmija. Za svećenika je zaređen 1724. Vrativši se u provinciju položio je profesorski ispt iz filozofije. Bio je profesor filozofije u Požegi (1724-1729, kada je napisao Traditiones in universam aristotelicoscolasticam philosophiam (1726-1729), učitelj novaka i đaka u Kraljevoj Sutjesci (17291735). I dalje je ovdje djelovao kao kustos provincije (1735-1738) i u tom svojstvu 1735. prati u Rim generalnog vizitatora Kajetana iz Interaquisa, a vjerojatno je putova u Rim i 1736. Sutješki gvardijan šalje ga u Veneciju 1740. Kao provincijal Bosne Srebrene (17411745) boravi većinom u prekosavskom dijelu provincije. Obilazi provinciju, održaje češće provincijske kongregacije, piše okružnice, brine se za napredak školstva. Po završetku provincijalstva ostaje neko vrijeme u Srijemu. God. 1747. nalazi se ponovo u Kraljevoj Sutjesci. Uživa velik ugled u provinciji i redu uopće. God. 1751. opunomoćen je da vizitira bosanske smostane, ali se ovog nije prihvatio. Sudjeluje 1754. na pokrajinskom sastanku u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Fojnici i iste godine putuje u Veneciju da bi tiskao Testimonium bilabium. Vraća se 1755. u Kraljevu Sutjeskui posredsvom Propagandina izaslanika Jeronima Filipovića pomiruje se s biskupom Dragičevićem s kojim se bio sukobio kao provincijal. Na kongregaciji u Kreševu 14. VIII. 1758. odlučeno je da Lastrić ode u Rim kako bi provinciji povratio “stari naslov, žig, prava i povlastice”. Vratio se u veljači 1759. Već u kolovozu predvodi delegaciju provincije na raspravi koja se vodila s pravoslavnim patrijarhom u Travniku. Iste godine piše Commentariolum super Bosnensi provicia. God. 1760. pomaže kraće vrijeme župniku u Tuzli, 1764. obilazi provinciju u svojstvu vizitatora i u veljači 1765. predsjeda kapitulu u Kreševu, 1778. nalazi se na kongregaciji u Kreševu, godinu i pol dana je dekan provincije, ali već iscrpljen teretom i starošću. God. 1781. zahvaljuje se na kongregaciji u Kraljevoj Sutjesci na dužnosti definitora-zamjenika. Umire od srčane kapi. — Lastrić je plodan i raznovrstan pisac. Kao profesor piše filozofski priručnik namjenjen prvenstveno svojim slušaocima. Kao plod njegovog proučavanja prošlosti provincije nastalo je nekoliko djela. Piše više djela, koja su značajna sa stajališta razvoja hrvatskog crkvenog govorništva, dogmatike, moralke, pastorala i ascetike. Budući da se u nekim svojim djelima služi često slikama i simbolima može se na njih gledati i s literarnog stajališta. Smatra se začetnikom kritičke istoriografije Bosne i Hercegovine. Suradnik je u Farlatijevom djelu Illyricum sacrum i Horanyevom Memoria Hungarorum. DJELA: - Lastan, kratak, i koristan: Pacse Redovnikom potribit nauk i nacsin Dilovati molitvu od pameti, koja se zove Promiisljanje... 1742. - Testimonium bilabium seu Sermones panegyrico-dogmatico-morales... latine, et illyrice elaborati... Venetiis 1755. kratak nacin ciniti Put krixa... U Rimu 1758. Commentatiolum super Bosnensi provincia, vicaria, quod(am)... 1759. - De antiquitate et natis Provinciae Bosnensis... 1762. - Od’ uzame... u Mleczi... 1765. - Epitome vetustatum provinciae bosnensis, seu Brevissimum compendium historico-
417 chronologicum de antiquitate, variisve suis vicissitudinibus, et consistentia usque ad haec tempora inclusive... Venetiis... 1765, 1776/2, Sarajevo, 1977/3 pod naslovom Pregled starina bosanske provincije. - Nediglnik dvostruk... u’ Mletczij 1766... - Svetnjak... To jest Govorenja od svetie... U Mletczij... 1766. LIT.: ZIRDUM Andrija: Pregled starina bosanske provincije. Sarajevo 1977. Uvod, str. 7-44. - ISTI: Filip Lastrić Oćevac 1700-1783. Zagreb 1982. A. Kovačić LAŠTUVKA, s. Elekta (Teschen/ Poljska, 6. IV. 1887 — Đakovo, 14. I. 1966), sestra sv. Križa. U prvoj godini života ostaje bez majke. Ipak je primila vrlo dobar odgoj u djetinjstvu i mladosti. Mlada Poljakinja stupila je u Đakovu u samostan i posvetila hrvatskom narodu sve svoje sile. Završila je učiteljsku školu a kasnije se osposobila i za nastavu u građanskoj školi. Djelovala je blagotvorno kao učiteljica i odgojiteljica dugi niz godina u školama Družbe u Puli, Đakovu, Hercegnovom i u Bosanskom Brodu. Njezino djelovanje nije bilo ograničeno samo na školski i odgojni rad: pomagala je velikodušno i neumorno gdje je god trebalo, a ona je znala i mogla pomoći. Tako je vodila gradnju Družbine bolnice u Vukovaru te škole i Zavoda sestara sv. Križa u Bosanskom Brodu. Više je puta vršila dužnost kućne poglavarice. Jedno je vrijeme bila i prvincijalna ekonoma. LIT.: »Unsere heimgegangene Schwester«, Theodosia, Mitteilungen für die Schwestern von heiligen Kreuz, Ingenbohl, LXXXI (1966) 2, str. 146-147. M. Žigrić LAŠVANIN, Petar, prov. (Lašva, polovica 17. st. - Travnik, 8. IX. 1732). - Bio je provincijal Bosne Srebrene (1714-1717), gvardijan i učitelj novaka u Fojnici te vizitator i predsjedatelj kapitula. Na kapitulu u Đakovu, kad je izabran za provincijala, sastavljeni su Statuti provincije kao prvi pokušaj u Bosni Srebrenoj. Suvremeni ljetopisac ga opisuje kao čovjeka pobožna, milosrdna i blaga, ljubitelja kreposti i pravde i odličnog promicatelja redovničkog opsluživanja. LIT.: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON popisa bosanskih vikara i provincijala (13391735). Beograd 1935, 124-126. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 215. A. Barun LAŠVANIN-MARČINKUŠIĆ, Nikola, ljetopisac (Lašva kod Travnika, oko 1703 - Jajce, 2. IX. 1750). - Mlađi brat fra Mato bio je biskupov tajnik, gvardijan i kustos. Nikola je osnovno obrazovanje stekao u fojničkom samostanu, u koji je došao 1714. ili 1715. Ovdje je, iza kako je solidno naučio latinskijezik i upoznao biti redovničkog života. obukao habit 8. XII. 1719. Filozofsko-teološki studij završio je vjerojatno u Italiji. za svećenika je zaređen 1727. Nije isključeno da je do 1730. predavao u nekom učilištu Bosne Srebrene. Poslije toga bio je meštar klerika u Fojnici (1730-1735., a možda i duže). Godine 1742. slovi kao “pater aggregatus”, 1745. kustos je provincije, 1748. ide s Lastrićem u Beč da caru predoče “razne poteškoće i potrebe” i iste godine sudjeluje na kapitulu koji se držao u Osijeku. U ljeto 1750. pošao je u Jajce da posjeti rodbinu, obolio je i umro. - Poznavao je dosta dobro klasičnu kulturu, a od jezika latinski i talijanski. Njegov Ljetopis, čiji je najveći dio rađen prema Vitezovića Kronici, može se vrednovati s povijesnog, jezičnog i književnog stajališta. Pisao ga je jasnim, kratkim, jedrim i živim stilom. Iz njega se vidi da je autora krasila religioznost, pouzdanje u molitvu te redovnička i svećenička marljivost i ozbiljnost. Ljetopis je djelomično objelodanio Truhelka u Glasniku zemaljskog muzeja (1889. i 1890) i Jelinić u istoj ediciji (1914-1915) kurzivnom bosančicom te separatno (1916) i napokon fa Ignacije Gavran latinicom, s tekstualnim i komentatorskim bilješkama i u prijevodu latinskih i talijanskih dijelova. DJELA: Ljetopis. Sarajevo 1981. LIT.: Gavran Ignacije: Fra Nikola Lašvanin: Ljetopis. Sarajevo 1981. Uvod, str. 5-27. A. Kovačić LATINAC fra Sebastijan (✜Jakov), odgojitelj i župnik (20. VIII. 1875. Košute/Sinj — Sinj, 5. IX. 1950. Stupio je u Franjevački red 25. rujna 1894. Zaređen je za svećenika 28. listopada
418 1898. Kao svećenik najprije je služio kao župski pomoćnik u Sinju te župski vikar Velikog Brda. Odatle je ponovno došao u Sinj za župskog pomoćnika. Iz Sinja je pak pošao za župnika u Turjake. — Školske godine 1906/07. je prefekt Sjemeništa i profesor u Sinju. Na Gimnaziji je ostao do kraja šk. god. 1912/13. U tih sedam godina predavao je hrvatski, talijanski i prirodopis. Bio je župnik u Grabu i Gali. Od 1922. do 1925. bio je definitor Provincije. F. Laco LAURENTIUS HORTANUS, Portugala
LOVRO iz
LAURENTIUS SCLAVINENSIS, Portugala
LOVRO iz
LEAKOVIĆ, Bernardin, pisac (Bošnjaci, 13. XII. 1741. - Šarengrad 8. I. 1815). U Provinciju sv. Ivana Kapistranskoga stupio je 1759. i zatim studirao filozofiju u Požegi kod Michaela Schreinera (1761-1764) te teologiju u Petrovaradinu (1764-1766). i Osijeku (17641766). Položio je ispit za profesora filozofije i predavao na učilištu u Iloku (1770-1773). Završivši profesorsku službu ostao je i nadalje u Iloku kao odgojitelj studenata i propovjednik. God. 1785. se je vratio iz Svete Zemlje, gdje je boravio pet godina i obavljao dužnosti gvardijana u Betlehemu i tajnika Kustodije u Jeruzalemu. Tri desetljeća je proveo u Šarengradu obavljajući dužnost župnika (17851815), a povremeno i zamjenika samostanskog starješine (1797-1800) te savjetnik provincijala A. Tomikovića (1809-1812). Uz materinski jezik je dobro govorio talijanski i služio se njemačkim; vjerojatno je koristio literaturu na tim jezicima u sastavljanju svojih dviju homiletskih knjiga i svog katekizma. U knjižnici franjevačkog samostana u Budimu se nalazi rukopis Leakovićevog homiletskog spisa Govorenja za sve nedilje (vel. 20 x 24,5 cm, str. 356+/22/). DJELA: Govorenja za sve nedilje godishnje. [Osik, 1795]. — Nauk od poglavitih stvarih kerstjansko-katoličanskih. Budim 1798. — Govorenja za svecsane dneve Boxje, B.D. Marie i svetih s nikima priloxitima porad
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON poboxnoga obicsaja. Osik, 1802. LIT.: Arhiv Franjevačkog samostana u Budimu, Tabula religiosorum, 1766, 1773, 1785, 1788, 1790, 1799. — Arhiv Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu, protocolum conventus Petrfovaradini, 233. — Stjepan Sršan, Slavonski pisci (1795-1830). Revija, 28(1988), br. 1, 81. — Isti, Osječki ljetopisi 1686-1945. Osijek 1993, 120, 128. F.E. Hoško LEKUŠIĆ, Marijan, prevodilac (Mostar, krajem 17. stoljeća - Šibenik, 11. I. 1742). - u franjevački rd stupio je 1708. Biran je za tajnika Bosne Srebrene (1723), lektora filozofije u Splitu (1725), propovjednika i lektora moralne teologije u Sinju (1728), gvardijana u Karinu (1732) i Šibeniku (1740) te definitora dalmatinske provincije (1735). Godine 1730. putovao je u Mletke isposlovati da se obnovi samostan u Karinu, 1735. ponovo je u Mlecima, a 1737. u Rimu kao provincijski izaslanik. Bavio se proučavanjem naše prošlosti. Prepisao je dosta arhivske građe i pohranio u šibenički arhiv, kojoj je služio i Stjepan Zlatović. U toj građi pod naslovom Memoriae recordabiles trium monasterium exemplificatae de proprio originali scripto... sadržani su vrijedni podaci o postanku i razvoju samostana u Zaostrogu, Makarskoj i Živogošću. Preveo je Razmišljanja sv. Bonaventure pod naslovom Meditationes s. Bonaventurae toyest Bogogliubna razmiscglianya od otaystva odkupglienya csovicanskoga S.Bonaventurae Cardinala... U Mletiy 1730. LIT.: JUKIĆ Ivan Franjo: Pisci koji su abecedom pisali. Bosanski prijatelj, 2(1851), str. 82-90. - MATKOVIĆ Jako: Bibliografija bosanskih franjevaca. Sarajevo 1896, str. 34. JELENIĆ Julijan: Bio-bibliografija franjevaca bosne Srebreničke II (Rukopis u arhivu franjevačkog samostana u Tolisi). A. Kovačić LEKUŠIĆ, Marijan, profesor i kroničar (Mostar, o. 1685. - Šibenik, 10. I. 1742.). Životopisci obično navode da je iz Mostara. U Liber Archivalis u Makarskoj navedeno je (ab Andevio), što bi prema tadašnjoj terminologiji
419 mogao biti i Vrgorac. Stupio je 2. VII. 1708. na Visovcu u franjevački red. Filozofiju je studirao u Osjeku (1711). Predavao mu ju je Matej Vulić. Već u tom razdoblju pokazuje sklonost prema literarnoj krađi i krivotvori autorstvo teksta: Universa logica ad mentem Doctoris Subtilis per me Patrem Marianum Lecussich, clericum professum Minorum Observantium Provintiae Bosnensis filium, descripta sub disciplina M. V. Patris Mathaei Polich lectoris, eiusdem Provintiae filii, Essekini XDCCXI, koji se čuva u arhivu samostana sv. Lovre u Šibeniku, pa zbog toga kasnije neopravdano ulazi u filozofsku literaturu. God. 1720-1723. predavao je filozofiju u Splitu. Na provincijskom kapitulu u Požegi 7. IX. 1723. izabran je za tajnika Provincije Bosne Srebrene. Kao tajnik Provincije skupljao je po samostanima i prepisivao stare dokumente od kojih je neke upotrijebio i fra Andrija Kačić Miošić u svojim djelima Korabljica i Razgovor ugodni. Godine 1727/28. bio je lektor bogoslovlja na franjevačkom generalnom učilištu u Šibeniku; 24. VI. 1728. imenovan je lektorom moralnog bogoslovlja i propovjednikom u Sinju, 20. V. 1730. premješten je u istom svojstvu u Makarsku. Posljednji premještej nije izvršen jer je Lekušiću povjereno da pođe u Veneciju da bi od mletačke vlade isposlovao dozvolu za gradnju samostana u Karinu što je on i uspio. Za vrijeme svoga boravka u Veneciji priredio je novo izdanje knjige Bogoljubna razmišljanja od otajstva odkupljenja čovičanskoga s. Bonaventure kardinala (Mleci, 1730) prema prijevodu fra Petra Bogdana Bakšića, kustoda bugarske franjevačke kustodije i kasnijeg sofijskog nadbiskupa, ali je to djelo Lekušić prisvojio sebi. Vodio je gradnju karinskog samostana i od 1732. do 1735. bio mu prvi upravitelj. Godine 1734. započeo je pisati kroniku istog samostana pod naslovom Protocollum conventus Virginis sine labe conceptae, Carini in Liburnia poznatiju kao Liber archivalis conventus. Godine 1737. putuje zbog poslova Provincije u Rim, 1738. je izabran ponovno za tajnika Provincije a 1739. u otsutnosti Provincijala Lekušić je imenovan komisarom Provincije Presv. Otkupitelja. Iste
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON je godine napisao Memoriae recordabiles trium monasteriorum o osnivanju samostana u Zaostrogu, Makarskoj i Živogošću. l. XII. 1740. izabran je za gvardijana u Samostanu sv. Lovre u Šibeniku gdje je uskoro i umro. DJELA: Meditationes s. Bonaventurae, to jest bogoljubna razmišljanja od otajstva odkupljenja čovičanskoga s. Bonaventure kardinala, Mleci 1730. LIT.: Š. Ljubić, Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Vienna 1856, 180. — P.J. Šafarik — J. Jiriček: Geschichte der illirischen und kroatischen Litteratur, Prag, 1865, 57. — S. Zlatović, Franovci Države presvet. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb, 1888, 231-232; 472. — E. Fermendžin, Chronicon observantis Provintiae Bosnae Argentinae Ordinis S. Francisci Seraphici, Starine XXII, Zagreb 1980, 61. — D. Prohaska, Das Kroaotisch-serbische Schriftum in Bosnien und der Herzegowina, Zagreb 1911, 137. — J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1912, 226. — Isti, Dva ljetopisa Bosne Srebrene, Sarajevo 1919, 4-5. — P. Kolendić, Sofijski nadbiskup fra Petar Bogdan Bakšić, Glasnik skopskog naučnog društva, knj. II. Skoplje 1926, 85-87 (ćirilicom). — A. Crnica: Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 414416. — J. Soldo: Samostan sv. Lovre u Šibeniku, Kačić 1/1967, 74-75. — K. Jurišić, Katolička crkva na biokovsko neretvanskom području u doba turske vadavine, Zagreb 1972, 103. — J. Soldo, Franjevački samostan u Karinu, Kačić 6/1974, 25, 34. — Isti, Počeci historiografije franjevaca Prov. Presv. Otkupitelja u XIII. stoljeću, Kačić, 9/100-102. V. Kapitanović, Rukopisni priručnici franjevačkog filozofskog učilišta u Šibeniku (1969-1825), Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 20 (1994) br. 1-2 (39-40), str. 163. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 38-40. V. Kapitanović LENDIĆ (TRNOVČANIN), Filip, prof. (Kr. Sutjeska, konac 16. st. - ?, 2. polovica 17. st.) Kao provincijal Bosne Srebrene (1652-1655)
420 uputio je 1652. iz Sutjeske okružnicu braći, pisanu bosančicom, i drugu 1654. iz Velike Martinu iz POžege, na latinskom jeziku, koje se čuvaju u makarskoj. LIT.: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (13391735). Beograd 1935, 80-82. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 190. A. Barun LEROTIĆ, FRA STJEPAN LESJAK, Robert (Lesiak, ✜ Karlo), glazbenik (?, 30. X. 1737. — Turnenchart, Austrija, 1816). God. 1757. postao je član Hrvatskoslovenske provincije sv. Križa. Bio je vrstan orguljaš i kompozitor; pročuo se kao skladatelj menueta. Svoje glazbeno znanje prenosio je na mlade franjevce kao odgojitelj i orguljaš u Kamniku (1778). Prethodno je bio orguljaš u Klanjcu (17591762). Od 1781. pa do konca života bio je orguljaš i voditelj crkvenog pjevanja u franjevačkoj crkvi u Ljubljani. Dvije njegove skladbe nalaze se u kantualu K. Weibla u franjevačkom samostanu u Klanjcu. LIT.: P. KINDERIĆ: Kantual ili pjevnik Kalista Weibla. Marijin Trsat, 27 (1993), br. 2, 11.F. E. Hoško LETICA, fra Pavao, stradalac za vjeru i branitelj domovine (XVII. st.). Turci su ga uhitili na rijeci Krki. Visovački samostan ga je otkupio za 1200 reala. U obrani šibenskog područja borio se protiv Turaka na Trtru predvodeći 120 ljudi i tu je u sukobu ubio dvojicu Turaka. Kao župnik šibenskog Varoša u obrani grada ubio je jednog Turčina na Vanjskim vratima Varoša. — Franjevački martirologij pogrešno ga navodi kao mučenika poginulog na Otresu 20. X. 1683. s fra Šimunom Brajinovićem, vjerojatno zato jer se jedan poslije drugoga spominju u izvornoj ispravi o zaslugama franjevaca. LIT.: — S. ZLATOVIĆ, Franovci države presvet. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1988, 117. — Martyrologium Franciscanum, Romae 1938. — V. Kapitanović: "Die Rolle der Franziskaner von Visovac in der Kroatischen Geschichte", Archivum
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Franciscanum Historicum, 77/1984, 4, 426. V. Kapitanović LETIĆ, KAJETAN, provincijal (Veliki Lošinj, 1845 - Hvar, 6. I. 1916). - U provinciji je vršio službu gvardijana, definitora, kustosa i provincijala (1894-1897). Zaslužan je za otvaranje niže hrvatske franjevačke gimnazije na Košljunu. Bio je odličan orguljaš. LIT.: Nekrologij franjevačke prov. sv. Jeronima Zadar. P.P. LETUNIĆ, Vlaho, pisac (Dubrovnik, cca 1735 3. II. 1799) - Krsnim imenom Miho. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1751. g. Propovjednik. Sastavljač pobožnosti križnoga puta. U Provinciji vršio službu starješine u više samostana iazvan Dubrovnika. U zrelijim godinama boravio u Napulju, odakle se vraito nekoliko godina prije smrti. Svojim propovijedima na narodnom jeziku umio je ganuti slušatelje te ih potaknuti da zamrze zlo, te da pruže javne i nedvosmislene znake kajanja za grijehe. Na pobožnostima križnog puta koje je predvodio u crkvi Male Braće u Dubrovnikuokupljali bi se mnogi vjernici. U rukopisu je sačuvana jedna njegova pobožnost križnoga puta pod naslovom Put od Križa iz 1767. g. DJELA: Put sveti od Križa, Jakin 1768. LIT.: Ivan August KAZNAČIĆ: Biblioteca di Fra Innocenzio Ciulich nella Libreria de’RR. PP. Francescani di Ragusa. Zara 1860. 202, 219. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Abservantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 497. I. Djamić LEVAI, Josip, pedagog, teološki pisac (Shombately, Mađarska, 10. XI. 1731. Mohjač, Mađarska, 21. VIII. 1803). - Bio je član Provincije sv. Ivana Kapistranskoga od samih početaka te zajednice, jer je 1756. stupio u Baču u novicijat. Filozofiju je studirao u Osijeku (1757-1759), a teologiju na franjevačkim školama u Italiji. Vratio se je u provinciju s naslovom profesora filozofije i preuzeo učiteljske obveze na filozofskom učilištu u Vukovaru (1762-1765), a zatim na
421 učilištu moralnog bogoslovlja u Radni (17671769). Također je bio profesor bogoslovnih škola u Temišvaru (1769-1775) i u Budimu (1775-1778). U Budimu je nastao njegov spis De statu mortuorum (Budae 1777, vel. 17 x 21 cm; u franjevačkoj knjižnici u Osijeku, sign. XXI B 17). LIT.: F.E. Hoško: Prosvjetno i kulturno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca u Budimu tijekom 18. stoljeća. Nova et vetera, 28(1978), sv. 1/2, 171. F.E. Hoško LEVAKOVIĆ, Rafael, izdavač glagoljskih knjiga, povjesnik, teolog, ohridski nadbiskup (Jastrebarsko, oko 1597. - Zadar (?), 1650). Pristupio je, najvjerojatnije za provincijalovanja F. Glavinića, u Bosanskohrvatsku provinciju sv. Križa. Školovao se neko vrijeme na Trsatu gdje je u to vrijeme bila franjevačka gimnazija i bogoslovna škola. Na Glavinićev prijedlog je postao službenik Propagande i izdavač glagoljskih knjiga. U Rim je došao 1626. i ostao u službi Propagande, Kongregacije za širenje vjere, gotovo čitav život. U svojstvu izaslanika vrhovne uprave Franjevačkog reda, a istodobno kao izaslanik Propagande, obavio je 1637. kanonski pohod franjevcima u Mađarskoj i Bugarskoj, a pohodio je također Rumunjsku, Poljsku i Austriju. Iste godine ga je car imenovao smederevskim biskupom, a zagrebački biskup Benko Vinković (16371642) ga je želio postaviti za generalnog vikara za grkokatolike na području zagrebačke biskupije. Papa Inocent X (1644-1655) proglasio ga je 1647. ohridskim nadbiskupom. Na putu prema svojoj nadbiskupiji stigao je do Kotora. Kako je 1649. sudjelovao u protuturskom ustanku u Kotoru, to mu je zatvorilo granice Turskog carstva. Vratio se u Zadar i, najvjerojatnije, ondje umro. - Kad je osposobio glagoljsku i ćirilsku tiskaru u Rimu, tiskao je: Bellarminov Nauk krstjanski kratak, Azbukividnjak slovinski, Misal rimskij va jezik slovenskih, Ispravnik za jereji ispovidnici i za pokornih i Časoslov rimski. U glagoljskom tiskarstvu on je sljedbenik rusko-slavenske škole, i to sve u nadi da će to biti put do većeg zajedništva između katoličkih i pravoslavnih
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Slavena kojima se može stići do crkvenog jedinstva. - U rukopisu je ostavio mnogo teoloških spisa i prijevoda. Na crkvenoslavenski je preveo biblijske knjige: Knjigu Postanka, Izaiju proroka, Solomonove Priče, Pjesmu nad pjesmama, Evanđelje po Mateju i sedam pokorničkih psalama. Napisao je povijesne spise: De erroribus Bonfinii et aliorum scriptorum Hungariae, De Hungarorum origine, imeprio et privilegiis; Historia episcopatus ac dioecesis Zagrabiensis i Miscellanea. Također je autor filoloških rukopisa: Dialogus de antiquorum Illyriorum lingua (1642) i Dialogus de litteris antiquorum Illyriorum. Pisao je i teološke spise, npr. o izlaženju Duha Svetoga i rasprave o odnosu pravoslavnih i katolika. LIT.: M. Kombol: Povijest hrvatske književnosti do Preporoda. Zagreb 1945. — J. Fućak: Pest stoljeća hrvatskog lekcionara. Zagreb 1975. — F.E. Hoško: Na vrhu Trsatskih stuba. Rijeka 1991. F.E. Hoško LEVENTIĆ, Fra Žarko-Jerko (1919.-1945.) Rođen 27.VIII.1919. u Drinovcima, od oca Stjepana i majke Janje r. Majić. Osnovnu školu svršio u Drinovcima, gimnaziju na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru. U Franjevački red stupio na Humcu, 5.VII.1936., jednostavne zavjete položio 6.VII.1937., svečane 8.IX.1940. Za svećenika zaređen 2.V.1943. 1944.-1945. kapelan na Širokom Brijegu 7.II.1945. spaljen na Širokom Brijegu. Bio je mlad fratar, savjestan u službi kao kapelan. Obolio od tifusa ispovjedajući staru čeljad. U društvu drag. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić LINARDOVIĆ, Klara od Božanske Ljubavi (Jeronima), klarisa, opatica (Brač, 11. V. 1820. — Split, 17. X. 1875). Stupila je u samostan 1835. Bila je šest puta izabrana za službu opatice, u kojoj se pokazala blaga, razborita i puna ljubavi. Njezinim zauzimanjem, uz biskupa msgr. Kalođeru, sagrađen je novi samostan Klarisa na Lučcu (sada u središtu Splita). Ona nije doživjela prijelaz. U času
422 kada je zaklopila oči, prisutni su opazili veliko svjetlo koje je obasjavalo ćeliju. Kao da je sam Gospodin na ovaj način potvrdio svetost njezina života. LIT.: Marija od Presv. Srca [Petričević], Samostan sv. Klare, Split 1979., 51. — Nekrolog sestara klarisa, Split [rukopis], IV., 69. LIPANOVIĆ (GAŠPAREVIĆ) Petar (Franjo). (Fojnica, 2. polovica 16. st. - ?, 2. polovica 17. st.). - Bio je definitor i provincijal Bosne Srebrene (1643-1646) te gvardijan u Kreševu. Za njegovog provincijalstva, dubrovački je senat odobrio da bosanski franjevci budu kapelani dubrovačke kapele u Beogradu. Radio je za mir i slogu. Hvali ga smederevski upravitelj biskup Jakov Boncarpi kao čovjeka miroljubiva i okretna te savjetuje Propagandi da ga preporuči za generalnog definitora reda. Uputio je 1643. iz Olova u Rim dva pisma, jedno kardinalima, a drugo tajniku Propagande. U prvom je govor o odlukama provincijske kongregacije i Olovu, a u drugom o Marinu iz Požege, bivšem generalnom pohoditelju, koji nastoji postati pomoćni biskup Tome Mrnavića, pored protivljenja provincije. Pri koncu njegove službe provincijala, prvaci i predstavnici franjevaca u primorskim krajevima šalju predstavku Propagandi 1646., u ime 120 hercegovačkih franjevaca, da se odcijepe od Bosne Srebrene. LIT.: Jurja BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popis bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 73-74. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 185-187. A. Barun LIPOVAC, Franjo, profesor teologije (Budžak ž. Petrićevac, 29. VII. 1909 - Torino, 16. IV. 1961) - Rodio se od oca Franje, zemljoradnika, i majke Ruže r. Ćosić. Na krštenju je dobio ime Petar. Osnovnu je školu završio kod čč. sestara u rodnom mjestu, gimnaziju u Visokom(19211930), novicijat FS u Fojnici (1927-1928), teologiju u Sarajevu (1930-1934), Zagrebu i Rimu. Doktorirao je u Zagrebu 1937. od 1936. do 1960. (uz manje prekide) predaje na sarajevskoj Franjevačkoj teologije dogmatiku i
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
423
biblijske nauke. Još kao student obolio je od upale zglobova pa se to odrazilo na aritmiju srca. Operiran je u Zagrebu i ponovno u Torinu i onda podlegao. Na paitanje s. boličarke, par minuta pred smrt, što želi, odgovorio je: Il paradiso! Bio je pobožan, uzoran redovnik. Surađivao je u Spomenici Franjevačke klasične gimnazije u Visokom 1882-1932, Glasniku sv. Ante (1939, 1941, 1942, 1944, 1945), u Franjevačkom vijesniku (1937), u reviji Dobri Pastir (1950-1953, 1955, 1959) i u kalendaru Dobri pastir (1951, 1952). LIT.: Fra Franjo dr. Lipovac. Dobri pastir, 1112 (1962), 541-542. I. Gavran
javne rasprave iz cijele filozofije je objavio tiskom. Kad je započ.eo profesorsku službu na bogoslovnoj školi u Temišvaru (1777), uslijedila je reorganizacija crkvenih škola na zahtjev državnih vlasti, što ga je usmjerilo na predavanje u učilištu moralnog bogoslovlja u Šarengradu (1780/81). DJELA: Propositiones exuniversa Philosophia. Essekini 1776. LIT.: F.E. Hoško: Franjevačko visoko učilište u Požegi. Nova et vetera, 27(1977), sv. 1, 107108. — Isti: Franjevačka visoka filozofska škola u Slavonskom Brodu. Ibidem, 27(1977), sv. 2, 93-94. F.E. Hoško
LIPOVAC, Petar, teološki pisac, provincijal (Baja, oko 1700. - Baja, 8. VIII. 1761). - Kao član Bosne Srebrene najvjerojatnije je u Italiji završio filozofsko i teološko školovanje s ispitima za predavača takvih škola. U rodnom gradu predaje na filozofskom učilištu (17261729), a zatim na tek osnovanoj bogoslovnoj školi katoličke nadbiskupije (1733-1735) pa na bogoslovnoj školi Generalnog učilišta 1. razreda u Budimu (1735-1746). Postigao je naslov “lector jubilatus”, a u rukopisu ostavio spis De Deo uno et trino (Budae 1735-1737;, vel. 16 x 20 cm; franjevačka knjižnica u Iloku, sign. C 196). Bosna Srebrena mu je povjeravala i upravne poslove: god. 1737. je bio generalni vizitator u vlastitoj Provinciji, zatim kustod (1739/40) i provincijal (17481751). LIT.: F. E. Hoško: Prosvjetno i kulturno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca tijekom 18. stoljeća u Budimu. Nova et vetera, 28(1978), 1/2, 144-145. F. E. Hoško
LIPOVČIĆ, Jerolim, književnik, teološki pisac, latinist, upravnik (Požega, 28. X. 1716. Požega, 30. VI. 1766). Pristupio je Bosni Srebrenoj 1731. u Velikoj, a filozofiju je počeo studirati na nadbiskupskoj filozofsko-teološkoj školi u Kaloči, gdje je prvi profesor filozofije bio fra Emerik Buday (1733/34). Završio je studij filozofije u Budimu (1734-1736), a ondje je studirao i teologiju na generalnom učilištu (1736-1740). Osposobivši se za profesora filozofije predavao je na filozofskom učilištu u Baji (1740-1743). Jedno desetljeće je bio profesor bogoslovne škole generalnog učilišta u Budimu i postigao najviši prosvjetni naslov u Franjevačkom redu “lector jubilatus”. Sudjelovao je u upravi Bosne Srebrene (17541757) i Provincije sv. Ivana Kapistranskoga (1764-1766) kao definitor, a poslije smrti provincijala J. Blagoja izabran je 24. I. 1766. za upravitelja provincije, provincijskog vikara. Stolovao je u Požegi i ondje nenadano umro, po riječima ljetopisca, “znamenit po znanju i po redovničkom životu”. - U njegovoj literarnoj ostavštini preostala su tri tiskana tezarija javnih teoloških rasprava, značajno pastoralno djelo koje je namijenio hrvatskim katolicima u mađarskoj dijaspori, a E. Pavić je poslije njegove smrti objavio priručnik za vodstvo i duhovnost Franjevačkog svjetovnog reda. DJELA: Conclusiones theologicae ex Quarto Sententiarum Libro. Budar 1747. - Amarum dulce seu uberimarum gratiarum dulcissimi fontes... ex Quarto Sentetiarum libro. Budae
LIPOVČEVIĆ, Petar, filozofski pisac (Baja u Mađarskoj, 11. XII. 1744. - Baja, 6. III. 1785). - U Provinciju sv. Ivana Kapistranskoga je pristupio 1764. godine. Filozofiju je studirao kod profesora Mije Pitinčevića u Budimu, Feldvaru i Osijeku (1765-1768), a teologiju u Budimu (1768-1772). U Baji je 1773. položio ispit za profesora filozofije s odličnim uspjehom, a 1778. u Somboru za profesora teologije. Filozofiju je predavao u Slavonskom Brodu (1773-1775) i Požegi (1775/76). Tezarij
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 1748. - Dussu csuvaiuche pohogjenje. Budim 1750. - Ordo confusus seu conclusiones Theologicae... de peccatis, virtutibus moralibus et legibus. Budae 1753. - Stazica duhovna. Osijek 1767. LIT.: Arhiv Franjevačkog samostana u Požegi, Protocollum conventus Posseqiensis s. Scritus, 788. — F.E. HOško, Prosvjetno i kulturno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca u Budimu tijekom 18 stoljeća. Nova et vetera, 28(1978), sv. 1/2, 152-154. — Isti, Negdašnji hrvatski katekizmi. zagreb 1985, 80-85. — S. Sršan, Osječki ljetopisi 1686-1945. Osijek 1993, 54. F.E. Hoško LISICA, Ciprijan, upravitelj Saveza Trećeg Reda (Petrčane, 9. I. 1884 - Zadar, 16. IV. 1962). - Osnovnu školu završio je urodnom mjestu, nižu gimnaziju na Košljunu, stupio je u FZD 22. IX. 1901, daljnje gimnazijske nauke i teologiju završio je u Zadru, ređen za svećenika u Krku 6. VI. 1909. Već prije ređenja bio je odgojitelj pitomaca n košljunu pa se iprvih godina svog svećeništva posvetio toj dužnosti. zatim je premješten u Zadar kao propovjednik i spovjednik, kao kooperator u katedrali i kao član nadbiskupske kancelarije. Nakon talijanske okupacije Zadra djeluje u Zagrebu. Vrativši se 1931. godine u Provinciju bavi se pučkim misijama, postaje gvardijanom i učiteljem bogoslova u Splitu na Poljudu. U prvim poslijeratnim danima vraća se u svoj Zadar. Zajedno sa o. Robertom Šukunca (v. ) popravlja porušeni samostan sv. Frane. Sudjeluje u otklanjanju ruševina i prokrčivanju ulica u cijelome gradu. Preuzima uzastopno i po dvije dušobrižničke službe zajedno sa Belafuzi, Petrčanina, Diklu i Kožinu. Istovremeno zauzima svoje staro mjesto u nadbiskupskoj kancelariji. Tako sve do svoje smrti, koju je dočekao doslovno na nogama samo nakon sedmice dana bolovanja, a preminuo je sa smješkom na usnama. - U Zagrebu je bio od 1922. do 1931. upravitelj Saveza Trećeg Reda cijele Jugoslavije i kao takav posvuda pospanim trećoredskim Zadrugama budi život a osniva i organizira i nove. Gradi Trećoredski uboški dom. Reorganizira sam Savez. Osniva pučku kuhinju
424 u kojoj zabadava daje obroke sirotinji i radnicima. čak sam ide za njima gurajući kolica sa hranom po ulicama i do radnih mjesta. Niz godina uređuje “Glasnik sv. Frane” i dovodi ga do zamjerne visine te dobiva i najveće priznanje: Papin blagoslov uz posebno pismo koje mu je u ime Sv. Oca uputio državni tajnik, kardinal Gasparri. U Splitu nekoliko godina uređuje “Euharistijski glasnik” i izdaje molitvenike “Euharistijsko blago” i “Moj najljepši dan” o. Hugolina Didona (v. ). U Diklu je nabavio nova zvona. Malo pred smrt sakupio je sredstva za orgulje u svojem samostanu sv. Frane u Zadru. LIT: Josip ANTOLKOVIĆ: Ciprijan Lisica, u knjizi s Duhovnim velikanima kroz travanj. Zagreb 1977. str. 303-312. G. Štokalo LIŠNJIĆ, FRA MARIJAN LJUBAS, Ljubo
K. Jurišić
Hrgić, Ljubo
LJUBIN, Josip, liječnik (Kali, 4. V. 1898 Split, 10. II. 1967). Pučku školu završava u Kalima (otok Ugljan), gimnaziju s maturom u Zadru. Medicinski fakultet započinje u Zagrebu, nastavlja u Gracu, a završava u Beču gdje je promoviran na čast doktora opće nedicine. službuje u Zagrebu, Srnetici, Drvaru, Sušaku, Golubovcu, Sisku i konačno u Zadru gdje se specijalizira za fizikalnu terapiju. Godine 1964. nakon smrti žene, stupa u franjevački red FZD. Studira teologiju i sprema se za svećenika. Pola godine pred ređenje nagla smrt mu prekida života. Odlikovao se kao liječnik stručnom spremom i zauzetošću za siromašni svijet, a kao redovnik poniznošću. LIT.: Fr. Josip Ljubin, doktor medicine i stud. teol. Vjesnik franjevačke Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i istri, br. 3-4/1967, 6571. B. Barčić LJUDEVIT IZ DUBRAVICA (De Nemorellis), bos. vikar (Dubravice, 1. polovica 15. st. — ?, 2. polovica 15. st. ili početak 16. st.). — Bio je kustod Bosanske kustodije te bosanski vikar (1481.-1484.), a vjerojatno i u prethodnom trogodištu. Za njegovog vikarstva kralj Matija Korvin daruje (1481.) bosanskim franjevcima
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON dva samostana u Dalmaciji. LIT.: D. MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968., 135-136. A. Barun LJUDEVIT IZ KONAVALA (de Canalibus), klerik (?, ? - Ston, 9. III. 1647) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Strpljivo podnosio dugotrajno bolovanje. Prorekao vrijeme smrti. LIT. Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 438. I. Djamić LOHR, Hadrijan, filozofski i teološki pisac (Beč, Austrija, 15. IX. 1736. - Bač, 25. IX. 1784) je 1755. u šarengradu stupio u novicijat Bosne Srebrene, a zatim je dvije godine kasnije postao član Provincije sv. Ivana Kapistranskoga. Dobro je govorio hrvatski. Teologiju je studirao u Osijeku (1760-1764), a zatim je na tamošnjem učilištu filozofije predavao kroz tri godine (1764-1767). Uspješno je na najtečajnom ispitu 14. VI. 1769. stekao naslov profesora teologije i odmah preuzeo učiteljsko mjesto na školi u Tamišvaru (1769-1773). U Petrovaradinu je u listopadu 1773. zamijenio Lovru Bračuljevića i predavao dvije školske godine (1773-1775). Nastavio je predavati dogmatsko bogoslovlje na bogoslovnoj školi generalnog učilišta u Osijeku (1775-1777) u svojstvu “lector substitutus”, jer nije položio ispit za djelovanje na generalnim učilištima. Održao je više javnih rasprava, a od tiskom objavljenih preostale su jedne iz razdoblja poučavanja filozofije, a druge iz poučavanja teologije. Također su preostala njegova predavanja De Deo uno (Essekini 1777; vel. 18 x 23,5 cm; Slav. Brod, IV E 10). Napustivši Osijek boravio je u Iloku kao dekan filozofskog učilišta (1777-1780), a zatim kao gvardijan u Aradu, Temišvaru i Baču. DJELA: Positiones ex universa Philosophia. Essekini, 1767. — Cum dogmata de Deo et attributis. Essekini, 1777. LIT.: AHFPZ, Protocolum conventus Petroaradini, 178-191. — F.E. Hoško, Dvije osječke visoke škole. Kačić, 10)1978), 143-
425 144. — S. Sršan, Osječki ljetopisi 1686-1945. Osijek 1993, 54. F.E. Hoško LONČAR, Fra Slobodan-Ivan (1915.-1945.) Rođen 3.III.1915. na Vinjanima, ž. Vir, od oca Petra i majke Franjke r. Bago. Osnovnu školu svršio na Posušju, gimnaziju na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru. U Franjevački red stupio na Humcu, 3.VII.1934. Jednostavno zavjetovan 4.VII.1935., svečano 5.VII.1938. Za svećenika zaređen u Mostaru, 16.VI.1940. 1942.-1944. kapelan na Širokom Brijegu 1944.-1945. kapelan u Drinovcima 13.II.1945. strijeljan u Ljubuškom Bio je poletan i pobožan redovnik i domoljub. Za njega bi se moglo reći da ni mrava nije hotimice zgazio. Bio je rodoljub i nigdje se toga nije stidio. Po naravi tih i dosta melankoličan. Bio je pjesnička duša, koja je teško proživljavala divljanja što su ih činili bezbožnici. Umro je hrabro, znajući da umire samo zato što je Kristov svećenik i franjevac.LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. 1945. , Mostar 1992. A. Nikić LOPIN, Josip, misionar na Bliskom istoku (Mala Žuljana na Pelješcu, cca 1785 Dubrovnik, 28. IV. 1847) - Krsnim imenom Nikola. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1805. Poglavari su ga radi nadarenosti željeli poslati u Italiju na više nauke, ali radi raspuštanja samostana u Italiji od strane francuskih okupacionih vlasti, morao je završiti svoju izobrazbu na studiju Male Braće u Dubrovniku. Bio je uzoran redovnik, strog u vršenju pravila Reda (Rode). Po vlastitoj je želji poslan u misije, gdje je najduže djelovao u Sv. Zemlji (Jeruzalem i Betlehem), a zatim u Smirni, te nekim krajevima Grčke i Makedonije. Iscrpljen od napora vraća se u domovinu gdje nekoliko godina prije smrti djeluje kao gvardijan u nekim manjim samostanima svoje Provincije. LIT.: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 542. - Nedjeljko SUBOTIĆ - J/ustin/ VELNIĆ: Franjevci s
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON poluotoka PELJEŠCA. Spomenica Gospe Anđela u Orebićima 1470-1970. 352-353. I. Djamić LOPUŠINIĆ Bernardin, bivši provicijal (Grižane u Vinodolu, oko 1530. - Sveta Gora, Slovenija, 2. III. 1596). Nakon što je stupio u Provinciju Bosnu-Hrvatsku, pošao je na nauke u Italiji. Po povratku u domovinu bio je odgojitelj novaka, a zatim samostanski starješina u Pazinu, Senju i Slunju; kao pazinski i senjski gvardijan je vodio brigu oko preuređenja samostanskih prostorija. God. 1578. je ostao u Slunju zajedno s narodom, nakon što je grad pao u vlast Turaka. Premda je kršćanska vojska 1582. protjerala Turke iz Slunja, nije bilo više nade da se to mjesto može sačuvati pred njihovom silom pa su 1583. franjevci napustili svoj samostan, a L. je ponio i kip Gospe Slunjske na Trsat. U dva navrata je bio provincijal (1577-1580; 1592-1595). U drugom upravnom trogodištu je kao provincijal u trsatskom kaštelu dao urediti posebnu riznicu i u nju pohranio dragocjenosti Trsatskog svetišta. Zbog svojih djela, znanja i primjerna života ostavio je časnu uspomenu u svojoj Provinciji. Lit. F. Glavinich, Origine della provincia Bosna Croatia. Udine, 1648, 39-41; Isti, Historia Tersattana. Udine, 1648, 22. Nekrologij Slovenske frančiškanske province sv. Križa. Ljubljana 1995. F.E. Hoško LOSGOTT, Stanislav, teološki pisac (†Radna, 2. III- 1772) je teološko škoolovanje završio na generalnom učilištu u Budimu, a zatim je djelovao najprije kao profesor filozofije na generalnom učilištu u Osijeku (1748-1751), a zatim kao profesor teologije u Radni (1756/57), zatim u Temišvaru (1758-1762) i na kraju u Petrovaradinu (1759; 1762/63). Tiskom je objavio teološki spis iz eshatologije i popis teoloških teza koje je najvjerojatnije predstavio javnosti u Temišvaru. One jasno ukazuju da su poslije 1757. profesori bogoslovnih škola u njegovo vrijeme slijedili nastavnu osnovu generala Franjevačkog reda Giugonina. Školskim djelovanjem stekao je osobit ugled pa 1750. javnoj raspravi u Osijeku predsjeda
426 đakovački biskup Franjo Thauszy, a 1759. pravoslavni episkop iz Vršca. Objelodanio je i molitvenik, vjerojatno na njemačkom jeziku; poznat je samo naslov molitvenika u latinskom prijevodu. Poslije školskog djelovanja bio je samostanski starješina u Földvaru (1764/65). DJELA: Tractatus polemicus de statu mortuorum et resurgentium, de paradiso deque inferno et purgatiorio. Augustae Vindelicorum, s.a.. — Elenchus seu ordinata methodus tradendi in scholis theologicas difficultates... a Clemente a Panormo... praescripta... de statu mortuorum. s. 1. 1762. — Varia pietatis exercitia omnibus Christifidelibus accomodata. Budae 1769. LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu, protocolum conventus Petfovaradini, 212, 225. — F.E. Hoško, Dvije osječke visoke škole. Kačić, 8(1976), 181. — S. Sršan, Osječki ljetopisi 1686-1945. Osijek, 1993, 34. F.E. Hoško LOVRENČIĆ, fra Modesto, kustod i propovijednik (Rijeka, ? - Rijeka, 24. XII. 1796). U KR stupio 3. V. 1759. Bio je kustod Hrvatsko-primorske kustodije god. 1792.1796., i samostanski poglavar. Bio je revan propovijednik, odlikovao se širenjem štovanja Djevice Marije. LIT.: Nekrologij slovenskih in hrvaških kapucinov, Ljubljana 1977. — A. DUJMUŠIĆ, Povjesničke crtice Kapucinskog samostana na Rijeci, Rijeka 1910, 13. Hadrijan Borak LOVRENČIĆ, Leon, homiletski i katehetski pisac, pedagog, vjeroučitelj (Palovec, Mala Subotica, 5. X. 1913. — Zagreb, 1. III. 1991.). — Poslije osnovnog školovanja u Maloj Subotici upisao je učiteljsku školu u Čakovcu, ali je uskoro nastavio i završio (1936.) srednje školovanje na franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu. God. 1933. pridružio se Hrvatskoj provinciji sv. Ćirila i Metoda, stupivši u novicijat na Trsatu. Teološki fakultet je pohađao u Zagrebu (1936-1941), a 1942. je položio ispit za srednjoškolskog vjeroučitelja. Tu službu je obavljao na gimnazijama u Karlovcu (1941-1945), Virovitici (1945-1947), u srednjoj školi za školovanje redovnica
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON "Marianum" u Zagrebu (1971-1976) i na Institutu za crkvenu glazbu pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (19691973). Začetnik je srednjoškolskog i studentskog vjeronauka u crkvenim prostorima crkve sv. Franje u Zagrebu (1947-1966), gdje je također vodio Franjevački svjetovni red (1954-1966). Gotovo tri desetljeća je bio ispovjednik i duhovnik novakinja zagrebačkih sestara milosrdnica (1954-1981). — Bio je vrstan i rado slušan propovjednik; odlikovao se jednostavnim, teološki bogatim i slušateljima pristupačnim govorom. Objavio je sedam svezaka propovijedi, a u rukopisu je ostavio biografske bilješke Uspomeni p. Mansveta Dujakovića (Zagreb 1940, str. 55) i 26 zbirki propovijedi, nagovora i kateheza, među kojima se aktualnnošću ističu za tisak priređeni katehetski priručnici: Osmišljenje života, (Zagreb 1974, str. 269), Kršćanski nazor na svijet i život (str. 225) i Kršćanska životna orijentacija (str. 1000). Surađivao je u Glasniku sv. Franje (1936, 1940), Coroni (1939), Marijinom Trsatu (1969, 1974) i Obavijestima Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda (1971). Bavio se i slikarstvom; njegove slike sv. Leopolda Mandića se nalaze u crkvama sv. Terezije u Rijeci, u Opatiji, u nadbiskupskom dvoru u Rijeci, te u franjevačkim samostanima u Zagrebu, Bjelovaru, Požegi i Krapini. Posljednje godine života podnosio je teške bolesti. DJELA: Bog i čovjek, Zagreb 1954. — Kršćanska obitelj, Zagreb 1956. — Razmatranja za pobožnost pet prvih subota, Zagreb 1957. — Blagdani, Zagreb 1958. — Nedjelje, Zagreb 1962. — Nedjeljna služba riječi, Zagreb 1966. LIT: R. G ELEMANOVIĆ: Na pregršt pitanja odgovara o. Leon Lovrenčić, Obavijesti Hrvatske franjevačke proivncije sv. Ćirila i Metoda, 24 (1971), 172-176. — I. DAMIŠ, Uz 40. godišnjicu svećeničkog rada oca Leona Franje Lovrenčića (1940-1980). Isto mjesto, 32 (1979), 191-196. — B. DUDA, Ocu Leonu Lovrenčiću u spomen. Isto mjesto, 44 (1991), 28-31. F.E. Hoško
427
LOVRIĆ, fra Lovro, lektor, župnik i provincijal (Miljevci – Visovc, 15. III. 1813) Bio je lektor filozofije u Kninu (1768), župnik u Dubravicam (1773), Promini (1786), Miljevcima (1795-1796), gvardijan na Visovcu (1785, 1791, 1798), definitor (1788-1791), i provincijal (1800-1803). LIT.: A. Crnica: Naša Gospa od Zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 341-342. V. Kapitanović LOVRIĆ, Roža, švelja (Miljevci - Drniš, 19. X. 1885 - Šibenik, 21. II. 1976). U redovničku zajednicu FBŠ, je stupila 1899. Redovničke službe je vršila u Šibeniku, Drnišu, Senju i Visovcu. Među različitim kućnim poslovima najviše je pridonijela kao vrsna švelja sestarske i fratarske odjeće. Bila je i poglavarica Družbe od 1950-1953. i mnogo se trudila za duhovni i materijalni napredak zajednice. Svojom pobožnošću i marljivošću utjecala je na mlađe generacije sestara. U franjevačkom samostanu na Visovcu vršila je dužnost kućne predstojnice više godina. Uz šivanje vršila je sakristansku službu. Rado je molila za ustrajnost franjevačkih novaka i druge sestre poticala da mole na tu nakanu. Svoju okolnu znala je obradovati i sitnim pažnjama. Sestru Rožu nisu cijenile samo sestre u samostanu, već je bila poznata gotovo cijeloj šibenskoj i drniškoj krajini. Bila je ona vrlo snalažljiva i komunikativna, osjetljiva za potrebe bolesnih i siromašnih ljudi. U danima oskudice iz ljubavi prema njima spremno se odricala i svoga jela. Ljudi su joj se obraćali u raznim problemima i teškoćama. Na vratima samostana često se čulo pitanje: “Gdje je naša sestra Roža?” LOVRO “DE MONTE” (De Ragusio, Dubrovčanin), FKN, protuprovincijal 1414. Bio je kustos dubrovačke kustodije kad ga je, 10. III. 1413., protupapa Ivan XXIII., u svojstvu svoga kapelana, poslao po nekim krajevima Bosne i Dalmacije radi crkvenih poslova. Po svoj prilici radilo se o pridobivanju klera i vjernika u spomenutim krajevima za pizanskog papu. Da li je za uspješno obavljene poslove Ivan XXIII. nagradio Lovru
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON imenovanjem za provincijala, nije poznato. No da se malo nakon toga vladao kao provincijal, to je sigurno. Naime, 7.VII.1414. mletački dužd Toma Mocenigo obratio se generalnom ministru Antunu Vinittiju da riješi spor između Nikole iz Zadra (v.) i Lovre iz Dubrovnika, tko je provincijal. Dužd je podržavao provincijala Nikolu, već 20. godina, možda i stoga što je Lovro boravio na teritoriju suparničke, dubrovačke republike. Vjerojatno da Vinitti nije ništa poduzeo. Ta i sam je 1409. pristao uz Petra Filarga, pisanskog papu Aleksandra V., (v.). kojega je naslijedio bolognski Ivan XXIII. Na saboru u Konstancu okončana je shizma i u franjevačkom radu, kad je 4. VII. 1415. general Antun de Cascia imenovan za biskupa, a Antun Vinitti potvrđen za generala. Tada je valjda okončano i pitanje zakonitog ministra u provinciji Dalmacije. Vjerojatno je Lovro de Monte istovjetna osoba s Lovrom Menze (de Menciis) iz plemićke obitelji Menčetića koji je bio gvardijan u Dubrovniku 1404., a dubrovačka ga je Republika kao nuncija slala kraljevima Sigismundu i Ladislavu Napuljskom. LIT.: Conradus EUBEL: Bullarium Franciscanum. Vol. VII, 464 br. 1290. M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 65 s oznakom vrela u Miscel. Franc. i Analecta Franciscana. M. Žugaj LOVRO iz Mondaina/Montefeltra (Feltranus, Montefeltranus, Monteferetranus, ex Leopoli), O. Min. († Dubrovnik, 31. XII. 1323.), nadbiskup. - U Red je stupio u samostanu Mondaino. Uspješno je vršio službu istraživatelja pravovjerja po Ankonskoj krajini. Nije jasno zašto ga je tamošnji provincijal Thodinus razriješio sluzbe. Intervenirao je papa Ivan XXII. koji ga je 28. VIII. 1320, cijeneći njegovo dotadašnje zalaganje. potaknuo da nastavi rad na suzbijanju krivovjerja po tim krajevima i dodjelio mu suradnike. Drugim pismom istoga dana papa ga je ovlastio da ispita pravovjerje vojvode Montefeltra, Fridrika, koji je bio osumnjičen da je prihvatio krivovjerje. — Prema bilješkama p. Abatea bio bi 1322. provincijal Sklavonske/hrvatske
428 provincije. U najpovoljnijem slučaju mogao je upravljati provincijom kao vikar fr. Fabijanu koji je kao provinciaal morao te godine na generalni kapitul u Asiz. Papa mu je 4. X. 1322. dopustio da po volji izabere biskupa posvetitelja. Dubrovačkom nadbiskupijom upravljao je oko godinu. LIT.: Bularium Franciscanum, V, [ed. C. Eubel], Romae 1898, br.405; 460; str. 616 br.222. —C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 411 — L. WADDING: Annales Minorum. (3.izd.) Quaracchi 1933ss, vol.VI, 460 br.72; 654s. — Gustavo PARISCIANI: I Frati Minori Conventuali del#e Marche (sec.XIII-XX). Falconara, 1982, 234 br. 20. LOVRO iz Portugala (de Portugalia, Lusitanus, Hortanus, Sclavinensis) barski nadbiskup, O. Min. († poslije 1265),. Potječe iz Portugala. Eubel ga naziva "Hortanus" (iz Ortea u Laziju), valjda zato što je u Orteu imao rodbinu koja se spominje u spisima. Inocent IV. poslao ga je 5. III. 1245. s Ivanom iz Piano del Carpine i još nekolicinom franjevaca velikom tatarskom kanu da mu navijesti krsćansku vjeru. Bio je osobni ispovjednik Inocenta IV., kapelan rimske kurije i bliski papin suradnik. Dne 9. VIII. 1246. papa ga šalje kao apostolskog legata grčkim patrijarsima u Antiohiju i Armeniju, te biskupima po Turskoj i Cipru, a 24. IV. 1247. jeruzalemskom patrijarhu zbog pomoći siromasima, bolesnicima i zarobljenicima, a dan kasnije Jakobitima, Maronitima, Nestorijancirna. Papa mu 7. VIII. 1247. preporučuje da oprezno i razborito postupa s odijeljenim biskupima i vjernicima, a u drugom pismu, istog dana, da nastoji dati zadovoljštinu za nepravde koje su Latini učinili Grcima. Uspio je povratiti ciparskog nadbiskupa iz progonstva. Papa ga iz Peruge salje 1251/52. u Rim da senatorima i puku bude tumač papinskih pisama i želja, a kardinalu Rikardu de Annibalis preporuča da mu pomogne u tom odgovornom poslu. — Iz pisma Aleksandra IV., asiškom gvardijanu ili vikaru datiranog 24. IX. 1255., doznajemo da je Lovro, izabrani barski biskup dao spremiti u sakristiji gornje bazilike sv. Franje neke knjige
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON i predmete Inocenta IV., koje Aleksandar IV. naredjuje da uruče donositelju pisma. Na kamenom natpisu crkve sv. Agneze u Rimu, posvećene 23. IV. 1256. piše da je prisustvovao posveti crkve (Huic consecrationi interfuerunt Laurentius Archiepiscopus Sclavinensis…). Prema jednom rukopisu samostana sv. Klare u Asizu, od 10. VIII. 1265. stoji da su s Klementom IV. posveti bazilike, uz mnoge kardinale i biskupe, bio i nadbiskup Lovro, franjevac. Biskupom u Baru bio je još 1265. a nasljednik mu se spominje oko 1270. pa je vjerojatno prije te godine umro. LIT.: J. H. SBARALEA: Bullarium Franciscanum, I, Romae 1759ss. br. 76s; 144; 191; 202s; 224; 228; 229 bilj. 4; II br. 108; 484. — Bularii Franciscani Epitome, [ed. C. Eubel], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1908, br. 362; 418; 454s; 444; 473; 475; 565; 594, 703; 813; 1032; XXIV - — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 92. — P. B. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 393. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 65. LOZO, fra Jeronim (Marković Lozinović) Završio je filozofiju u Zaostrogu kod fra Mate Zoričića, a 18. lipnja 1758, je poslan u Bolognu. Promaknut je u lektora teologije 3. studenoga 1765. i nakon toga je predavao filozofiju, u Zaostrogu V. KAPITANOVIĆ, »Testi scotisti d’insegnamento filosofico-teologico nella Provincia del Santissimo Redentore in Croazia nei secoli XVII e XVIII«, Antonianum, 67 (1992), 264, 290-291. LUCARI, Jakov (de Luccaris), biskup (Dubrovnik, cca 1512 - 1575) - Porijeklom iz dubrovačke plemićke obitelji. Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. U Provinciji je dva puta vršio službu provincijala (1544-1547 i 1550-1553). Papa Pijo IV. ga je imenovao Trebinjsko-mrkanjskim ordinarijem (1562) i u tom je svojstvu prisustvovao Tridentinskom saboru. - Bio je osobito vješt u kanonskom
429 pravu. LIT.: Sebastianus DOLCI: Fasti litterarioRagusini. Venetiis 1767. 28-29. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Ob servantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 418-419, 572. I. Djamić LUCIANI, IVAN, (LUCIANUS), O. Min., budvanski biskup (XIV. st.). Bio je cijenjen zbog kreposna života i bogatog znanja, osobito poznavanja kanonskog prava (Farlati). Kao budvanski biskup spominje se 1360. (Eubel). Ne zna se kad je završio službu u budvanskoj biskupiji, no zacijelo prije 8. VI. 1368. kad se kao budvanski biskup spominje Natalis. Možda se može poistovjetiti s biskupom Ivanom de Langebrugge koji se spominje kao pomoćni biskup u biskupiji Bath i Wels u Engleskoj (Tossignano, Eubel). God. 1371. bio je prisutan kod posvete crkve sv. Jakova na venecijanskom otoku Giudeca (Farlati). LIT.: — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682 150, 550. — Bularium Franciscanum, VI, [ed. C. Eubel], Romae 1902, 395 nt. 1. — P. R. TOSSINIANENSIS: Historiarum Seraphicae Religionis libri tres, Venetiis 1586, 233v. — — L. WADDING: Annales Minorum, VIII, Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1932, 258, nº. 20, IX, 187, nº 7, XVII. 164. — D. FARLATI - G. COLETI: Illyricum Sacrum VII, Venetiis , 215. — A. MILOŠEVIĆ: Schematismus dioecesis Catharensis... Episcopi Buduenses. Cathari 1908., 17. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 48.M. Žugaj LUCIĆ, s. Klara, (Beketinci, 6. II. 1885. — Đakovo, 2. II. 1963), sestra sv. Križa. Prve zavjete položila je 1905. i iste godine započela njegovati blesnike u Privatnoj bolnici u Novom Marofu. Slijedeće godine premještena je u Pakrac u bolnicu. Godine 1908. šalju je poglavari najprije u Sofiju gdje uz dvorbu bolesnika vrši i službu poglavarice. Kasnije djeluje u Varni kao bolničarka i kao poglavarica. Godine 1920. poslušnost je vodi
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
430
na Ortopedsku kliniku u Zagreb, zatim (1927) u Slavonski Brod, pa u Vinkovce (1932). Bila je kućne poglavarice u Provincijalnoj kući u Đakovu (1934-1940). Poglavari su je 1940. poslali da preuzme brigu za sestre na Sveučilišnoj klinci u Zagrebu. Vratila se nakon tri godine i sve do 1954. brinula se za veliku zajednicu Provincijalne kuće. Posljednje svoje sile posvetila je svojim bolesnim i starim sestrama. LIT.: »Unsere heimgegangene Schwester«, Theodosia, Mitteilungen für die Scwestern von heiligen Kreuz, Ingenbohl, LXXVIII (1963) 3, str. 215-216. M. Žigrić
vjernika. O tome je poslao izvještaj u Rim. Njegovo je tijelo biskup fra Grgo ilić dao prenijeti u grobnicu koju je za sebe priredio 1799. DJELA: Liber confirmatorum illustrissimi et reverendissimi domini episcopi Drivastensis in visitatione districtuum ei commissorum. Objavio ga Kr. Draganović u Croatica christiana periodica, 10(1982), 84-97 - Dopis kongregaciji o progonim akatolika u Slavoniji i Južnoj Ugarskoj 1636-1638. Ibidem, 78-84 izvještaj o čudotvornoj Gospinoj slici iz Zvornika, objavljen u Acta Bosnae, Monumenta JA, vol. 28, str. 426-429, br. 1328.
LUČIĆ (BOGOSLAVIĆ), Jeronim, biskup (Vareš, ili: Brgule kod Vareša, oko 1575 Sutjeska, 15. I. 1643) - Studirao je bogoslovske nauke u Bolonji i vratio se u domovinu 1603. Služio je uglavnom u Slavoniji; bio je učitelj novaka, gvardijan u Našicama i Olovu, definitor i komisar provincije Bosne Srebrene te generalni vikar biskupa za Slavoniju. 21. XI. 1634. bio je designiran za biskupa u Drivastu u Albaniji a tek 3. V. 1636. potvrđen i 23. IX. 1636. određen za apostolskog vikara Bosne i upravitelja skradinske biskupije. U drugoj polovici 1639. potiskuje ga Rimska kongregacija s toga položaja, valjda pod pritiskom Bečkog dvora, u korist bečkoga kandidata fra Tome Mrnjavića, pa otada Lučić živi u samostanima Sutjesci i Olovu. Htio je da novom biskupu bude barem neke vrste koadjutor, ali mu to nije pošlo za rukom. Tri njegova brata, jedan nećak i jedna nećakinja postali su za njegova života muslimani. Za njega svjedoče da ga je preporučivala revnost, uzoran svećenički život i poznavanje kanonskog prava te da je bio poznat propovjednik. Napisao je i čitav niz propovijedi, koje se nisu sačuvale. - Kao gvardijan u Našicama povratio je taj samostan iz turskih ruku, u kojima je bio dvadeset godina, popravio ga i napučio redovnicima. U Slavoniji je nastojao oko uvođenja gregorijanskog kalendara i dvaput zbog toga bio napadnut kamenjem. Obavio je jednom kanonski pohod svog prostranog područja 1637. i 1638. I tom prilikom krizmao 20. 800
LIT.: O.J. Matković: O. Jeronim LUčić, Varešanin, Franjevački glasnik 9(1895), str. 133-136, 153-156, 167-170 - Krunoslav Draganovičć: Biskup fra Jeronim Lučić. Croatica christiana periodica, 10(1982), 73 ss, 11 (1983), 33 ss. I. Gavran LUČIĆ, Elzear, pedagog, provincijal (Kastav, 1667. - Zagreb, 14. III. 1709). Stupanjem 1690. u novicijat u Varaždinu postao je član Provincije sv. Ladislava. Na filozofskom učilištu (1691-1693) i u bogoslovnoj školi (1693-1697) Generalnog učilišta u Zagrebu je studirao filozofiju i teologiju te postigao kvalifikacije profesora filozofije, odnosno teologije. Filozofiju je predavao na učilištima u Varaždinu (1697/98), Ormožu (1698/99) i Zagrebu (1699-1701). Na tek osnovanoj bogoslovnoj školi u sastavu Generalnog učilišta 2. razreda u Varaždinu bio je uz Celza iz Foligna prvi profesor (1701-1703). Školsko djelovanje zaključuje na bogoslovnoj školi Generalnog učilišta 1. razreda u Zagrebu (1703-1709). Provincijal A. Buzjaković mu povjerio izradu statuta o školama u Provinciji. On ih je pripravio, a kapitul 1705. ih potvrdio; tom kapitulu je predsjedao on sam obavivši prije toga generalnu vizitaciju vlastite Provincije. Nakon što je vršio upravne službe samostanskog starješine u Zagrebu (17021705) i definitora provincijalu H. Sviličiću, postao je 1708. provincijal. Profesorske obveze na bogoslovnoj školi u Zagrebu je zadržao kroz sve to vrijeme i stekao naslov “lector
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON jubilatus”. Kad je naglo umro, naslijedio ga je u vodstvu Provincije kao provincijski vikar M. Klarić. LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu, Monumenta Custodiae S. Ladislai, 365-371. — F.E. Hoško: Organizacija filozofske i teološke nastave na visokim školama Provincije sv. Ladislava u razdoblju posttridentske obnove. Kačić, 6(1974), 60.F.E. Hoško LUČIĆ, Ivan Evanđelista (Vanđo), ljekarnik (Prizdrina na Pelješcu, cca I. 1738 Dubrovnik, 19. IX. 1818) - Krsnim imenom Antun. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1756.g. Po odredbi poglavara prekida filozofski studij i potpuno se posvećuje ljekarni samostana Male Braće u Dubrovniku. Kao vedar, smiren, častan i dobrohotan redovni, više je puta vršio službu gvardijana dubrovačkog samostana, definitora i jednom kustosa. Naročito pronicav u spekulativnim znanostima, pokazao je velik napredak i u proučavnju medicinske znanosti u padovi. Najzaslužniji je za reformu i napredak ljekaren samostana Male Braće u Dubrovniku (SubotićVelnić), koju je opskrbio suvremenim inventarom. Često puta je tražen od njega savjet kao od najprokušanijeg liječnika, a vršio je i kirurke zahvate sa sretnim ishodom. Posebnom intuicijom je znao dijagnosticirati bolesti, te odabirati i vješto primjenjivati medikamente kao vrstan liječnik. Skroman i čedan, za sebe je tražio samo zadovoljstvo u tome što služi korisno redovničkoj subraći i patničkom čovječanstvu. Stručnim radom je znatno umnožio prihode ljekarne, koji su poslužili na korist Provincije, te za uređenje samostana i crkve Male Braće u Dubrovniku. Potpuno predan volji Božjoj umire od raka (tada rijetke bolesti) oplakan od svoje Provincije, biskupije i naroda. LIT.: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 515-516. Nedjeljko SUBOTIĆ-J/ustin/ VELNIĆ: Franevci s poluotoka Pelješca. Spomenica Gospe Anšela u Orebićima 1470-1970. Omiš
431 1970. 349-350. - V/inko/ VELNIĆ: Rukopisni priručnici apoteke Male Braće u Dubrovniku. Arhiv za farmaciju. Beograd 9 (1959) br. 3, 122-129. - ISTI: Tableau chronologique des apothicaires de la pharmacie des pères Franciscains à Dubrovnik. Die Vorträge der Hauptversammlung des Int. Pharm. Kongresses in Dubrovnik (26-31. VIII. 1959). Stuttgart 1960, 189-197. I. Djamić LUDOVIK IZ DUBROVNIKA (Ludovicus de Ragusio), glazbenik (Dubrovnik, ? - prije 1582) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Vrlo vješt glazbenik. LIT.: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 420. I. Djamić LUDOVIK IZ D UBROVNIKA, misionar (Dubrovnik, cca 1667 - 2. X. 1738) - Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1688. Poznavao je nekoliko jezika, duže vremena bio u misijskim krajevima kao župnik (Beograd i Temišvar). Zatim vojni kapelan njemačkih i čeških vojnika u Madžarskoj i Napulju. o povratku u Provinciju vrši službu gvardijana u Stonu. LIT.: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 461 I. Djamić LUKA (KATANA) iz Zadra, FKN, gvardijan u Zadru († poslije 9. IX. 1443.). Spomenut je u tri sačuvane pergamene zadarskog samostana sv. Frane, od 8. VII. 1327. do 22. X. 1436. U prvoj se navodi da je na njega upravljen prijepis bule pape Martina V. od 11. I. 1427. za oslobađanje zarobljenika kršćana iz turskog ropstva; u drugoj i trećoj radi se o novčanim sporovima. Poznatiji je po tome što je 9. IX. 1443. s graditeljem orgulja Markom iz Venecije ugovorio izgradnju novih orgulja u crkvi sv Frane u Zadru za 56 zlatnika i za stare orgulje iz crkve. Ugovor pokazuje koliko su franjevci njegovali crkvenu glazbu, kad su već 1443. Imali “stare orgulje”. Pavuša VEŽIĆ: Inventar pergamena
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON samostana sv. Frane u Zadru; u: Samostan sv. Frane u Zadru, Zadar 1980, 167s bbr. 99; 108; 110. Donato FABIANICH: Storia…. Zara 1864. Vol. II, 51s. M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 66. M. Žugaj LUKA IZ BOSNE (de Bosna), egzorcista (? Dubrovnik, 1610) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Upravljao Provincijom kao vikar (1588-1590). Otišao u Svetu Zemlju i odande se vratio nekoliko godina prije smrti. Bio je obdaren silnom moći za istjerivanje demona. LIT.: Vestijarij (Arhiv samostana Male Braće u Dubrovniku): 1595-1826. f˚ 14 r. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 430. I. Djamić LUKA IZ URBINA,
Luka iz Padove
LUKA, iz Padove (iz Urbina) O.Min. (†1. XII. 1287), potvrdjeni dubrovački nadbiskup i možda padovanski provincijal. - Nakon što Filip Bonacolsi nije prihvatio imenovanje za dubrovačkog nadbiskupa, dubrovački je kaptol izabrao Luku iz Padove i papa Nikola III., potvrdio ga je 1280. za nadbiskupa. No ni on nije prihvatio imenovanja.— Sastavljač općeg kazala Annales Minorum (vol. 17) poistovjećuje ga s bl. Lukom Belludi, pratiocem sv. Antuna. No, ako je bl. Luka živio još 1280., bio je i odviše star da bi bio ozbiljno kadidiran za nadbiskupa. Postojali su međutim jedan ili dva provincijala Luka iz Padove, 1267/70 i 1281-1284. Prvi se spominje kao lektor a drugi pod nazivom Mlađi. Možda je upravo ovaj posljednji bio izabran za dubrovačkog nadbiskupa ali je radije odabrao biti provincijal. — Najvjerojatnije je Luka iz Padove istovjetan s Lukom iz Urbina koga dubrovački šematizam pogrešno stavlja za dubrovačkog nadbiskupa pod rednim brojem 24, uz godine 1272/74. a u stvari je najvjerojatnije bio vikar nepotvrđenog biskupa Andrije Gausonija kojega je kaptol izabrao
432 1269., ali ga papa nije potvrdio, pa je biskupijom upravljao vikar. LIT.: J. H. SBARALEA: Bullarium Franciscanum...vol. III, 478. Romae 1765 — Archivio Sartori...(a cura di G. Luisetto) vol. III, 371s; 377s br. 14 i 18. — L. WADDING: Annales Minorum, V, Ad Claras Aquas (Quaracchi) 193, 112, 540ll — Schematismus ...Dioecesis Ragusinae... Ragusii 1916, 16 — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 411 nt. 5.—P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 414. M. Žugaj LUKIĆ, Ivan, filozofski i teološki pisac, pedagog (Skomnica kod Velike, oko 1698 Bač, 27. I. 1770) je postao 28. II. 1720. član Bosne Srebrene. Studij filozofije i teologije je završio u Italiji, jer je vrlo dobro znao talijanski. Učiteljsko djelovanje započinje kao profesor filozofskog učilišta u Požegi (17321734). Zatim je boravio u Budimu kao odgojitelj franjevačkih studenata (1734/35) da bi 1735. nastupio kao profesor dogmatskog bogoslovlja u petrovaradinu. Već tada je Lukić posjedovao naslov “lector generalis”, tj. kvalifikaciju za predavača teologije na bogoslovnoj školi u sastavu generalnog učilišta, pa nakon prvog semestra predavanja u Petrovaradinu postaje profesor generalnog učilišta u Osijeku, i ondje djeluje jedno desetljeće (1736-1746). Postigao je 1745. najviši prosvjetni naslov u Franjevačkom redu, naslov “lector jubilatus”. Od 1748. do 1751. bio je gvardijan samostana u bačkom gradu Baji. Sudjelovao je 1736, 1751. i 1764. u komisijama pred kojima su polagali ispit kandidati za službu profesora teologije. Bio je i dekan generalnog učilišta u Budimu (17551748), a 1756/57. je obavio kanonski pohod u vlastitoj provinciji. Bosna Srebrena se tada nalazila pree svojom drugom diobom, a Lukić se vrlo oštro okomio na tzv. “srijemske separatiste” koji su, izgleda, željeli da u novu provinciju uđu samo podunavski samostanu, a slavonski da ostanu zajedno s onima u geografskoj Bosni. Odluka o diobi Bosne Srebrene pridružila je 1757. novoj Provinciji
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
433
sv. Ivana Kapistranskoga sve samostane Bosne Srebrene u carskim zemljama, a za provincijala imenovala Srijemca Filipa Penića koji je rehabilitirao sve one koje je Lukić prethodno bio označio kao “separatiste”. Prije odlaska u Bač, Lukić je neko vrijeme boravio u Velikoj. — U rukopisu je ostavio filozofska i teološka predavanja koja je bio priredio za potrebe sovjih studenata: Logica (s.1. s.a.; vel. 14 x 20 cm; Bač, B-11). Metaphysica (s.1.s.a.; vel. 22,5x17,5 cm; Bač, B-e-1), In Aristotelis Physicam; De ceteris philosophiae partibus (s.1. 1728; vel. 9 x 20 cm; Bač, B 137); vel. 15,5 x 19; Vukovar, bez signature); De actibus humanis; De peccatis, De gratia justificante; De Angelis (Essekini 1735-1737; vel. 16,5 x 21 cm; Bač, F-c-11); De incarnatione; De virtutibus theologicis (Essekini 1741; vel. 17 x 21.5 cm; Bač, 4-b); Tractatus de virtutibus (Essekini 1741; vel. 17 x 22 cm; Vukovar, bez sign.); Tractatus de visione beata; Tractatus de Sanctissima Trinitate; De spe et charitate; De rerum Creatore (Essekini 1741; vel. 17 x 22,2 cm; Bač, F-c-11); Tractatus complectes varias controversias circa articulos Fidei inter Catholicos et Acatholicos juxta verum Romano-Apostolicae Ecclesiae sensum exitus (Essekini 1743-1745; vel. 17,5 x 11,3 cm; Bač, F-c.11); De Romano Pontifice (Essekini 1745), De Deo Trino; De purgatorio; De sacramentis in genere; De baptismo; De confirmatione; De Eucharistia (Essekini 1746; vel. 15,5 x 20 cm; Ilok, C 195); De Eucharistia (Essekini 1746; vel. 17,5 x 22,6 cm; Bač, F-c-11). LIT: F. E. Hoško, Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću. Kačić, 8(1976), 171-173. — Zlatko Posavac, Filozofski rukopisi 18. stoljeća u franjevačkim samostanima Slavonije. Zagreb 1993. F.E. Hoško
S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 417-418.I. Djamić
LUKREČIĆ, Franjo, gvardijan (? - Dubrovnik, 1574) - Član provincije sv. Franje u Dubrovniku. Teolog i izvrstan propovjednik. U Provinciji obnašao mnoge službe (gvardijan samostana Male braće u Dubrovniku utd.). Izabran je za provincijala, ali ovu je službu odlučno odbio. LIT.: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae
LULIĆ, fra Frano, provincijal (Igrane, 4. X. 1864 - Zagreb, 8. IX. 1929). Nakon osnovnog školovanja u Igranima i srednjeg u Sinju (od šk. g. 1877/78) ušao je u Red 29. IX. 1882. Zaređen je za svećenika god. 1887. Na papinskom institutu (Seminarium Romanum) doktorirao je iz kanonskog prava. U Provinciji je vršio ugledne službe. Bio je gvardijan u Makarskoj, Imotskom, Omišu, ravnatelj
LULIĆ, fra Ante, pisac i provincijal FSP, (Makarska, 1. XII. 1812. — 21. VII. 1888.), povjesničar, pisac. Za svećenika zaređen 1838. Bio je dvaput provincijal, gvardijan u Makarskoj (1860—1861). Za proslavu stote obljetnice smrti fra Andrije Kačića Miošića tiskao je posebne oglase u tri jezika. Obnašao je i visoke službe u Franj. redu: generalni vizitator provincija u Dalmaciji i Italiji i generalni definitor.— Lulić je objavio sedam knjižica na talijanskom jeziku, većinom povijesnog sadržaja i jednu na hrvatskom. Njegovo je najvažnije djelo za povijest hrvatske kulture osnutak franjevačke gimnazije u Sinju 1854, prve gimnazije u nas s hrvatskim nastavnim jezikom. On je bio i prvi direktor. DJELA:: Schematismo della Provincia del SS. Redentore, Split 1855. — Stato della Dalmata francescana provincia de M. oss. del SS. Redentore, Split 1857. — Compendio storicocronologico di Macarsca e del suo litorale ossia Primorje, Split 1860. — Toseretto spirituale di orazioni e pratiche divote arricchite di sante indulgenze, Rim 1865. — *mazia, Split 1867- Serie di tutti i Ministri generali di tutto l'Ordine de frati minori dalla loro istituzione, fino all'anno 1869 col sunto storico sull'Ordine dei Minori in Dalmazia ed in Bosnia, Split 1869. — Fiori spirituali raccolti ed offerti a Gesù Cristo, Split 1874 Blago razlikih kršćanskih molitvica, pismica i bogoljubnih uzdisaja s nadarjem obilnih papinih s. proštenja (tri izdanja: Split —, 1874, 1884). LIT.: – A. RIBIČIĆ, Crtice o školstvu u Zaostrogu, Zaostrog 1989, 79. K. Jurišić
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON (preses) u Živogošću, župnik u Gracu i Tučepima i član provincijske uprave. Provincijal je bio dva puta (1907-1909. i 19151919). Izabran je za općeg definitora Reda. Bio je upravitelj Sjemeništa (1914-18). Na Gimnaziji je predavao kratko vrijeme (šk. g. 1887/88) matematiku. Šk. g. 1906/07. bio je upravitelj Gimnazije. Među rukopisima u Sinju čuva se njegov dnevnik (Fasc. 28, sv. 8-9). LIT.: M[ate].U[jević], In memoriam fra Frane dr. Lulića, Hrvatska straža I/1929, br. 62, 12. IX, 3. U prigodi njegove smrti ima u Hrvatskoj straži više zapisa: br. 61, 11. IX, 4; br. 65, 15. IX, 4; br. 66, 17. IX, 4; br. 71, 22. IX, 5. — † Mp. O. Frano dr. Lulić, List Biskupije splitskomakarske, 1929, br. 7-9, 71. — P. BEZINA, Srednje školstvo, 268. J. A. Soldo LUNG, s. Aurelijana, (Filipovo/Bačka, 30. VI. 1918. — Germering/Njemačka, 29. XII. 1980), sestra sv. Križa. U 12. godini došla je u Đakovo gdje polazi Građansku školu. U svojoj 16. godini stupa kao kandidatica u Družbu sestara sv. Križa. Godine 1939. polaže prve zavjete i odlazi u Zagreb. Svršava bolničku školu Družbe i djeluje u operaciji na zagrebačkim klinikama 14 godina. Zatim radi 14 godina u Beogradu na Vojnoj akademiji kao laborantica i voditeljica transfuzije te kasnije u Centru za rehabilitaciju. Zatim je god. 1970. premještena u Njemačku gdje preuzima vodstvo Staračkog doma u Garmischpartenkirchenu i kasnije u Unterpfaffenhofenu. Djelujući u medicinskoj službi uživala je povjerenje poglavara, sestara, liječnika i pacijenata zbog svoga stručnog znanja, spretnosti, odlučnosti i vedrine. Kad je došla kao poglavarica u Starački dom, u kuću je ušao red, život, toplina i vedrina. Bila je jaka, snažna i živahna osoba. Svojom ljubavlju obuhvaćala je svoje sestre, osoblje i štićenike, napose one kojima je bila potrebna posebna njega i pažnja. Služila je neumorno bližnjemu i crpila snagu za to iz duboke i žive vjere. LIT.: M. ŽIGRIĆ: »Marijana Lung, sestra Aurelijana«, U znaku Križa, List Milosrdnih sestara sv. Križa, Đakovo, II (1981) 1, str. 41 42. M. Žigrić
434
LUPANI, FRANJO,
ŽUPANIĆ, FRAnjo
LUPATUS, [LUPETINA ?] Rufin, FKN († 1522), izabrani biskup. Prema Nekrologiju provincije FKN bio je sveta života i rođak Matije Vlačića Ilirika, pa bi mu prema tome onda i pravo prezime bilo Lupetina kao i Vlačićevu ujaku, poznatom istarskom franjevcu, Baldi Lupetini. Uz datum Rufinove smrti 13. I. 1522. zabilježeno je naime da je Vlačić obeščastio glas koji se pronosi o svetom životu njegova rođaka (cuius sanctitatis famam nepos Matthaeus Flacius Illyricus foedavit). Kako je zabilježio njegov suvremenik Bernardin Scardonio Lupatus je bio učen čovjek i poznat propovijednik u po čitavoj Italiji. Papa Hadrijan imenovao ga je ankonitanskim biskupom. A nakon smrti 1522. pokopan je u crkvi sv. Ante (Wadding). Eubel nije međutim mogao pronaći potvrdu za Lupatovo imenovanje ankonskim biskupom. Ukoliko je zaista bio imenovan, teško je prihvatiti da je to bilo odmah nakon Hadrijanova izbora za papu (9. I. 1522), prije dolaska u Rim i krunjenja (29. VIII. 1522.), pa bi prema tome Rufin i umro kasnije nego što navodi martirologij franjevaca konventualaca. LIT.: Nekrologij Provincije Franjevaca konventualaca, 13. siječnja. — L. WADDING: Annales Minorum, II, Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1932, 62 br. 44; IV, 313 br. 9; XVI, 161. br. 8. — C. EUBEL-G. GULIK: Hierarchia catholica medii et recentioris aevi, III, Patavii, 1968, 107, bilj. 6. LUPETINA, Rufin, Rufin
LUPATUS (LUPETINA ?),
LUPI, Vinko, stonski biskup (Konavle, cca 1646 - Ston, 3. IX. 1709). - Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovnikuoko 1657. g. Boravio u Italiji (Mantova) itu je bio rado slušani propovjednik. Bio je i teološki savjetnik vojvode Karla Ferdinanda (duže vremena(:). Upravljao je i samostanom Male Braće u Dubrovniku kao gvardijan. U Dubrovačkoj katedrali nastupa kao propovjednik čak i iza
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON imenovanja za stonskog biskupa (1702). Napisao je djelo Campo di Battaglia koje se u rukopisu čuva u biblioteci u mantovi. U vrijeme njegova biskupovanja postavljeni su temelji za samostan u Kuni na Pelješcu. Biblioteku samostana Male Braće u Dubrovniku je obogatio mnogim, za svoje vrijeme vrijednim knjigama. LIT.: Lettere e Commissioni di Ponente (Historijski arhiv u Dubrovniku): 1699-1703. n. 42, 237, 238, 241. - Sebastianus DOLCI: Fasti litterario-Ragusini. Venetiis 1767. 63. Donato FABIANIC: Storia dei Frati Minori. II. Zara 1864. 219-220. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 402, 455. I. Djamić LUPUS, Stephanus
VUKNIĆ Stjepan
MACEDONIĆ, Augustin Flavije (Arbanassin), biskup (Srebreno kod Dubrovnika, ? - Rim, 14. IX. 1683). - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Studirao na Sveučilištu u Salamanki u Španjolskoj. U Provinciji je obnašao službe: generalnog lektora teologije na studiju Male Braće u Dubrovniku i poslanika za sakupljanje pomoći radi obnove samostaa i crkve Male Braće u Dubrovniku nakon potresa 1667. Boravio je u samostanima u Cavtatu (1659) i Lopudu (1662). Poslanik je i Senata Dubrovačke Republike u Beču u jednoj prigodi. Vrlo dobro je vladao španjolskom jezikom. Papa Inocent XI. ga, na prijedlog Senata Dubrovačke Republike, imenuje stonskim biskupom 1680. nakon potresa 1667. putuje u Španjolsku i od kraljice dobiva pomoć kojom je popravljena i još snabdjevena mnogim knjigama Biblioteka Male Braće. zatim ga provincijal opet šalje skupljati pomoć za popravak franjevačke crkve u Dubrovniku, ovaj puta u Beč. Napisao je dva soneta (jedan na španjolskom, drugi na hrvatskom jeziku) i jedan elogij u čast djelâ V. Andrijaševića (v.), koji su tiskani u knjizi adventskih propovijedi Vl. Andrijaševića (v.). LIT.: Lettere e Comjisioni di onente 16801681, n. 32, p. 77 (Historijski arhiv u
435 Dubrovniku) - Vitalis ANDRIASSI: Avvento. Venetia 1679. - Sebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S.P.N. Francisci Neapoli 1746, 70. - ISTI: Fasti litterario-Ragusini. Venetiis 1767, 5-6. - aDaniel FARLATI: Illyrici sacri VI. Venetiis 1800, 359. - Donato FABIANICH: Storia dei Frati Minori II. Zara 1864, 197. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 446-448, 578. I. Djamić MACEDONIĆ, Augustin Flavije (Arbanassin), biskup (Srebreno, ? - Rim, 14. XI. 1683) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. U Provinciji je obnašao službe: generalnog lektora teologije na studiju Male Braće u Dubrovnikui poslanika za sakupljanje pomoći radi obnove samostana i crkve Male Braće. Poslanik je i Senata Dubrovačke Republike u Beču u jednoj prigodi. Vrlo dobro je vladao i španjolskim jezikom. Papa Inocent XI. ga, na prijedlog Senata, imenuje stonskim biskupom 1680. - Nakon potresa 1667. putuje u Španjolsku i od kraljice dobiva pomoć kojom je popravljena i još snabdjevena mnogim knjigama Biblioteka Male Braće. Zatim ga Provincija opet šalje skupljati pomoć za popravak franjevačke crkve u Dubrovniku u Beč. Napisao je dva soneta (jedan na španjolskom, drugi na hrvaatskom jeziku) i jedan elogij koji su tiskani u knjizi adventskih propovijedi V. Andrijaševića (v.). LIT.: Vitalis ANDRIASI: Venetia 1679. Sebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S.P.N. Francisci. Neapoli 1746. 70. - ISTI: Fasti litterario-Ragusini. Venetiis 1767. 5-6. Donato FABISNICH: Storia dei Frati Minori II. Zara 1864. 197. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 446448, 578. I. Djamić MADIJ, IVAN, (Madius, Magius, Medius, Modius, Ivan iz Splita) O.Min. († poslije 25.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON VIII. 1358.), biskup. - Neprekidna tradicija provincije FKN, njezini nekrolozi kao i padovanski povjesničar A. Sartori navode ga kao sina splitskog samostana sv.Frane dok povjesničari kao Farlati i Mandić bisu sigurni kojemu je redu pripadao. Vjerojatno je biskupom postao posredovanjem bribirskih Šubića, koji su bili skloni franjevcima, a "delmitenski" biskup, čini se, trebao je biti neka vrst obnovljenog "hrvatskog biskupa" iz doba narodne dinastije, tj. na cijelom području vlasti Šubića. — Najstariji sačuvani podaci o njemu su iz 1327. U Avignonu 1328/30. podjeljuje oproste. Prisutan je 3. I. 1337. u trogirskoj općini premda je u ispravi sumnjivo što se pri njegovu naslovljavanju ispušta spomen Sv. Stolice (Dei [et apostolicae Sedis] gratia). — Na splitskom saboru 1344. brani subrata Ivana Valentina u parnici sa splitskim nadbiskupom. Upravljanja biskupijom odrekao se “zbog zloće puka ("Propter malitiam populi") 28. X. 1344. a prihvaćanje odreknuća potvrđeno mu je 13. 11. 1344. Vjerojatno se moralo raditi o paterenskoj vlasteli koja ga nije mogla podnositi kao ostatak sjećanja na Šubiće. — Nakon odreke dugo je živio. Bio je 20. II. 1346. U Avignonu. Splitsko gradsko vijeće izabralo ga je 25. VIII. 1358. za izaslanika na pregovorima s predstavnicima kralja Ljudevita Velikoga, nakon što se Split oslobodio Mlečana (Mandić). LIT.: C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 230; II,146. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 406. — D. FARLATI: Illyricum Sacrum, Venetiis 1751ss. Vol. IV, 173. —T. SMICIKIAS: Codex diplomaticus...Zagreb l903ss. Vol. XI, 133. D. MANDIĆ: Duvanjska biskupija od XIV-XVII. stoljeća. Zagreb, 1936, 13-15 (izvadak iz Croatia Sacra 1935). — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 88. — M. ŽUGAJ: Hrvatska biskupija od 1352. do 1578. godine, Croatica Christiana Periodica. Zagreb 10 (1986) br 17, 98s. M. Žugaj
436
MADONIZA, Margarita od Božanskog milosrđa (Marija-Ana), klarisa (Trogir, 20. XI. 1918. — Split, 30. III. 1907). Stupila je u samostan god. 1847. Bila je spokojna u kušnjama. Uz mnoge tjelesne bolesti Gospodin je obdario i sljepoćom. U toj tjelesnoj tami proživjela je 20 godina. Umrla je u času kada su zvona slavila Uskrsnuće. LIT.: Marija od Presv. Srca [Petričević], Samostan sv. Klare, Split 1979., 53 — Nekrolog sestara klarisa, Split [rukopis], I., 359. M. A. Petričević MAFFEI, Julijan (Maffeus, de Maffeis, de Maphaeis, de Matteis, Volaterraneus) FKN (Volterra/Toskana, 1436 - Rim, † pr. 5. 6. 1510), nadbiskup dubrovački. Bio je voljeni učenik Franje della Rovere, kasnijeg pape Siksta IV. Isticao se kreposnim životom i učenošću. Siksto IV. imenovao ga je 1472., kao magistra teologije, redovitim profesorom filozofije ne sveučilištu u Perugi. U znanstveno-literarnom radu pomagao je kardinalu, nicejskom patrijarhu, Besarionu. Bio je 25 godina regens Apostolske Penitencijarije, vikar kardinala Julijana della Rovere, kasnijeg pape Julija II (1503-1513) te bibliotekar Vatikanske biblioteke do smrti. Siksto IV. imenovao ga je 24. I. 1477. biskupom u Bertinoru, u ravenskoj metropoliji, a Julije II., 18. IV. 1505., dubrovačkim nadbiskupom. No i nadalje je ostao u Rimu, a nadbiskupijom je u njegovo ime upravljao generalni vikar. Julije II. htio ga je imenovati kardinalom, ali je odustao zbog njegove odmakle dobi i slabog vida. Pokopan je u crkvi sv. Petra de Montorio u Rimu. Na spomeniku mu piše da je živio 73 godine i osam mjeseci. LIT.: Bularium Franciscanum, Nova series, III, [ed. I. M. Pou y Marti], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1939, br. 302, 311, 933, 1149 C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, II, Patavii 1968, 110; III, 281. — L. WADDING: Annales Minorum, XIV, Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1933, 105 br. 5. — J. H. SBARALEA: Supplementum et castigatio ad Scriptores (2. izd. ) Romae 1908ss. Vol. II,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 154s. — Schematismus. . . . Ragusii 1916, 21 br. 49. MAGNANI, Jeronim (Magnanus, Magnan, Buduensis) FKN († Padova, pr. l8. 2. 1527. ), biskup. Bio je doktor teologije i prava. Stari pisci ga ističu kao izvrsnog teologa i slavnog propovjednika. Julije II. imenovao ga je biskupom u Budvi. Franjevački pisci vele da je to bilo 1512. godine. Međutim Milošević, prema Farlatiju, piše da je postao budvanski biskup u lipnju 1509. te navodi kako je na Pepelnicu, 5. III. 1511., pred papom u Raveni odrzao "sermonem commendabilem", a osam dana kasnijeposvetio je u Raveni s dračkim nadbiskupom Gabrijelom arkadskog biskupa. Bio je cijenjen i na duždevu dvoru. Određen je 1512. da prati sedunskog (Sitten) kardinala Mateja Schinnera radi učvršćavanja još tješnijih veza izmedju Švicarske i Venecije. U listopadu 1515., u pismu upućenom iz rimske kurije potpisuje se "Buduen. episcopus, sacrae Theologiae, et Decretorum Doctor". Kao budvanski biskup, 1517., supotpisuje spise Lateranskog sabora P, Hieronimus Episcopus Buduensis. Premješten je 26. II. 1518. za biskupa u Viesti, u Apuliji (Eubel). Nije poznato kad se je povukao u rodnu Padovu, gdje je i umro. Nije pisao mnogo ali je pisao dobro i izvrsnim stilom (Sbaralea). Ostali su mu u rukopisu: Conciones quadragesimales et per annum; Sermones, Orationesque; Opuscula quaedam (među kojima posebno: Epistola ad Marinum Grimanum Patriarcham Aquilejensem dat. Patavii XV. kal. Oct. MDXII.) LIT.: A. MILOŠEVIĆ: Episcopi Buduenses: Schematismus … Catharensis… Cathari 1908, 20s. — J. H. SBARALEA: Supplementum et castigatio ad Scriptores…, Romae, 1908 1936. Vol. I, 367. M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 57. MAJER, Beno (Mayer, Mayr), glazbenik, provincijal (?, 1736. - Karlovac, 20. V. 1818). Bio je član Hrvatsko-kranjske provincije sv. Križa. Kad je 1783. ta Provincija razdijeljena na hrvatski i slovensko-austrijski dio, priklonio
437 se novoj Hrvatsko-primorskoj provinciji. Najveći dio aktivnog života proveo je u Karlovcu, gdje je uz službu orguljaša obavljao i druge služb bio je zamjenik samostanskog starješine (1776-1781; 1782-1788), samostanski starješina (1788-1792; 18001805), vikar Hrvatsko-primorske provincije poslije smrti K. Branke (1789-1792), provincijal (1792-1795; 1795-1798; 18051808). Kao voditelj Provincije nastojao je oko ponovnog ujedinjenja Hrvatsko-primorske provincije, koja je imala samostane u Karlovcu, Samoboru, Kotarima, Brdovcu, Klanjcu, Jastrebarskom, Senju i na Trsatu, sa samostanima i Sloveniji. Poduzimao je potrebne korake kod Hrvatskog sabora i Bečkog dvora. Kad to nije donijelo ploda, predao se unutarnjoj izgradnji svoje Provincije: god. 1796. je ponovno otvorio novicijat, a 1797. filozofsko učilište; 1806. traži od države da vrati Provinciji dokinute samostane u Brdovcu i Kotarima, jer je prethodno izgubila i samostan u Senju. - Franjevački ljetopisci redovito uz njegovo ime bilježe da je bio “izvrstan orguljaš”, ali su glazbeni povjesnici tek nedavno otkrili dvije njego e mise u arhivu samostana na Trsatu Missa solemnis in honorem s. Angeli Custodis i Missa S. Antonii de Padua kao i 10 drugih skladbi u arhivu samostana u Klanjcu. DJELA: Skladbe za orgulje. Priredili M. Riman i P.A. Kinderić. Rijeka 1992. LIT.: S. Golenić: Iz glazbenog arhiva franjevačkog samostana na Trsatu. SVeta Cecilija, 54(1984), br. 1, 11-12. — F.E. Hoško: Hrvatsko-primorska provincija u zapadnoj Hrvatskoj na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Kačić, 7(1975), 84-107. — P. Kinderić: Karlovački glazbenik Beno Majer, Marijin Trsat, 22(1989), br. 3, 11. — D. Grgurić: Skladbe iz samostana. Novi list, 17. IX. 1992, 25. — M. Grgić: Rijetki primjeri. Slobodna Dalmacija, 13. 1. 1993, 27. F.E. Hoško MAJERLE, Germana, ŠSP, vrtlarica, (Stari Trg, Čenomelj, 5. III. 1901. - Imotski, 23. XII. 1969). - Kandidaturu počinje u Ljubljani 1925. u zavodu “Marjanišče”. U novicijat je
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON primljena 8. IX. 1927. u Splitu. Nakon položenih zavjeta poslana je u Imotski i tamo s malim prekidom ostala sve do smrti. Jednostavnost i dobrota glavne su osobine s. Germane. Obavljala je uglavnom naporan posao u praonici i u vrtu velikom požrtvovnošću i marljivošću te savjesno sve do zadnjih nekoliko dana pred smrt. Umrla je od upale pluća. Na sve s kojima je živjela ostavila je duboki dojam svoje dobrote. Tiha i povučena kakva je bila, ipak nije ostala nezapažena. Stanovnici Imotske krajine još se sjećaju njezina velikog srca i darežljive ruke. B. Nazor MAJIĆ, Fra Ante-Dobroslav (1922.-1945.) Rođen 26.VIII.1922. u Vitini, od oca Joze i majke Kate r. Slišković. Gimnaziju svršio na Širokom Brijegu, bogosloviju učio na Humcu i u Mostaru. U Franjevački red stupio na Humcu, 29.VI.1939. Zavjetovan jednostavno 3.VI.1940., svečano na Čerinu, 29.VI.1944. Kao student bogoslovije nakon puta u Sloveniju i logora umro od meningitisa u bolnici ss. Milosrdnica u Zagrebu, 6.VIII.1945. Pokopan na Mirogoju. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. 1945. , Mostar 1992. A. Nikić MAJIĆ, Fra Bonifacije-Anto (1883.-1945.) Rođen 6.V.1883. u Vitini, od oca Ambre i majke Kate r. Lozić. Osnovnu školu svršio u Vitini, gimnaziju na Širokom Brijegu, bogosloviju 1901.-1904. u Mostaru i od 1904. do 1906. Paderbornu i DÅsseldorfu (Njemačka), filozofski fakultet u Krakowu i Zagrebu 1906.-1910. U Franjevački red stupio na Humcu, 4.X.1900. Jednostavne zavjete položio 4.X.1901., svečane 16.X.1904. Za svećenika zaređen u Paderbornu, 14.VI.1906. 1910.-1933. profesor na Širokom Brijegu 1933.-1944. kateheta na pučkim školama u Mokrom i Širokom Brijegu 1944.-1945. u mirovini na Širokom Brijegu 8.II.1945. sa Širokog Brijega odveden u pravcu Splita i negdje ubijen. Bio je dobroćudan čovjek, pravi otac. Kao dugogodišnji prefekt sve je činio za mladež, znao je obnoć sve obilaziti i pokriti
438 đake, koji su se u snu otkrili. Bio je vrlo omiljen kao čovjek, profesor i odgojitelj. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić MAJIĆ, Fra Stjepan-Ante (1925.-1945.) Rođen 26.V.1925. u Vitini, od oca Franje i majke Matije r. Vukšić. Gimnaziju učio na Širokom Brijegu. U Franjevački red stupio na Humcu, 17.IX.1943. Jednostavne zavjete položio u Ve-ljacima, 18.IX.1944. Kao klerik jednostavnih zavjeta i učenik VIII. razreda gimnazije 7.II.1945. zajedno s drugom braćom spaljen na Širokom Brijegu. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić MAJSTOROVIĆ, Srećko Dragan (✜ Fortunat), vjeroučitelj i pisac (Našice, 1. V. 1905. — Zagreb, 21. II. 1978). Postao je 1921. član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Gimnazijsko školovanje je započeo u Travniku (1916-1921) i završio u Zagrebu (1922-1925); teološko je pohađao u Zagrebu (1930). Djelovao je kao odgojitelj katoličke mladeži, napose mladih franjevaca: bio je pomoćnik učitelja franjevačkih novaka na Trsatu (1930-1932) te učitelj studenata teologije u Zagrebu (1932-1936), vjeroučitelj učiteljske škole u Čakovcu (1936-1941) i Zagrebu (1941-1945) i ujedno duhovnik katoličke organizacije "Domagoj", zatim učitelj novaka u Baču (1949/50) i Vukovaru (19501954). Samostanski starješina je bio u Osijeku (1945-1948), u Karlovcu (1954-1960) i Zemunu (1960-1963); u Karlovcu je bio i župnik. Od 1963. je bio promicatelj kanonskog procesa za ispitivanje života Sluge Božjega Vendelina Vošnjaka; boravio je u Karlovcu i u Zagrebu istražujući i popularizirajući njegov život. Povremeno se bavio i drugim povijesnim istraživanjima, a napisao je vrijedan priručnik duhovnog života za katoličke mladiće — Bdijte i molite i hagiografsko-homiletske spise o sv. Antunu Padovanskome. — U ime generala Franjevačkog reda obavio je kanonski pohod u slovenskoj Provinciji sv. Križa i u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Provinciji Presvetog Otkupitelja. DJELA: Bdijte i molite, Zagreb 1940, 1942. — Život i rad o. Vendelina Vošnjaka, Zagreb 1952. — Evanđeoski naučitelj, Zagreb 1956. — Sluga Božji o. Vendelin Vošnjak, franjevac, Slavonski Brod 1967. — O. Vendelin prema oltaru, (s.l.s.a.) — Osvajač vjekova, Zagreb 1971. — Ivan Rafael Rodić, prvi beogradski nadbiskup, Zagreb 1971. — Našice kroz 700 godina — 1229-1929, Slavonski Brod 1973. — O. Euzebije Fermendžin, Zagreb 1978. LIT.: [D. DAMJANOVIĆ:] † o. Srećko Majstorović (1905-1978), Obavijesti Hrvatske franjevačke provincije, 31 (1978), 94-97. — I. DAMIŠ: Ulomci za povijest Katoličke Crkve u Hrvata, Zagreb 1995, 48, 70. F.E.Hoško MAKARIJE IZ VARAŽDINA (Varaždinac, Maccarius Varasdinensis) profesor filozofije i teologije, pisac i propovijednik (Varaždin, ? Varaždin, 2. I. 1783). U KR stupio 15. I. 1736. Istakao se kao propovijednik dok je boravio u Zagrebu i u Varaždinu. Posebno je zaslužan što je sistematski uredio knjižnicu kapucinskog samostana u Varaždinu za koju je napisao i katalog. U njegovu su prijepisu ili preradbi sačuvana slijedeća djela koja se nalaze u knjižnici kapucinskog samostana u Varaždinu: Summa totius Cursus Theologici tradita a V. P. Jona Muraepontano, Lectore. Calamo expressa a V. P. Fr[atr]e Maccario Varasdinensi studente Capucino. Eius gloriosum illuxit principium die 18. martii 1744. Djelo je dovršeno 1748. godine u Grazu. — Cursus Philosophicus Aristotelico-thomisticus. In lucem datus a R. P. Eligio Annanicensi Capue. Conscriptus a V. Fr. Maccario Varasdinensi eiusdem instituti studioso. Pisano god. 1735. To je uglavnom prepis i prilagodba ogromnoga Eligijevog djela. — Moralia brevi et clara methodo exhibita a P. Placido Capucino. Ad commodiorem usum et utilitatem confessariorum conscripta a P. Maccario Varasdinensi Capucino. To je vrlo opširno djelo, praktično, za ispovijednike. LIT.: Nekrologij slovenskih in hrvaških kapucinov, Ljubljana 1977. Hadrijan Borak
439
MALEVAC, fra Grgur, pisac (Vinica-Perudina, 2. III. 1734. - Varaždin, 29. I. 1812.). Djelovao je u Zagrebu kao gvardijan samostana i u Varaždinu. U KR stupio je 1754, a za svećenika je zaređen u Zagrebu 23. VII. 1760. Živio je i djelovao u Zagrebu sve do ukinuća zagrebačkog samostana 1786. kada prelazi u Varaždin. Spada među najpoznatije hrvatske pisce kajkavskog kruga. Napisao je više pjesničkih djela od kojih pjesnički najvrednije Horvacka od Kristuševoga narođenja vitija (1800.). U djelu Nestranačno vezdašnjega tabora izpisivanje (Nepristrano opisivanje sadašnjeg rata 1789.-1791.) izvješćuje o najsuvremenijim događajima u turskom ratu (1787.) Iznosio je to u stihovima sa stanovitom crtom humora, svezak po svezak kroz tri godine. Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče (1795.) prikaz je muke Isusove u okviru usporedbe o Isusu kao dobrom Pastiru. To je djelo izdao tiskom Fr. Schütz u Ptuju. Pun je invencije, topline, pa i dramatičnosti. Horvacka od Kristuševoga narođenja vitija (1800.) je izvorno zamišljena božićna igra. Zamisao je barokna, ali s mnogo pobožnog čuvstva i protkana didaktičkim elementima. — Gregur Malevac je »po cjelokupnom svom radu, a navlastito po svojoj Horvackoj vitiji... svakako najjači pjesnički talenat među kajkavskim pjesnicima triju stoljeća« (Vladoje Dukat). DJELA: Horvacka od Kristuševoga narođenja vitija (1800.) — Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče, Ptuj 1795. LIT.: V. DUKAT, »Pater Gregur kapucin (Juraj Melevec)«, Rad JAZU, 207, 137-261. — V. DUKAT, Slatki naš kaj, Zagreb, 1944, 226. — T. ŠAGI-BUNIĆ, Redovnička zajednica kojoj je pripadao sluga Božji o. Leopold Bogdan Mandić, Zagreb 1976 389-390. — Franjo među Hrvatima, Zagreb, 1976, 245. — Nekrologij slovenskih in hrvaških kapucinov, Ljubljana 1977. — »Slovenski kapucini v Slovenskem biografskom leksikonu«, Letopis Slovenske kapucinske province, Ljubljana 1996, 102. Tomislv Šagi-Bunić MALIĆ, fra Josip ( ✜Marko) profesor biolog (Livno, 20. XI. 1857 - Visovac, 12. III. 1949).
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Gimnaziju je pohađao u Sinju (šk. g. 1871/72 1874/75). U Red je stupio godine 1875, a zaređen je 1880. Šk. g. 1881/82. predavao je prvi semestar na Gimnaziji u Sinju. Nakon toga bio je kraće rijeme župnik u Podaci i Igranima. Šk. g. 1884/85. ponovno je na Gimnaziji u Sinju gdje predaje talijanski. Godine 1888. upisao je studij prirodnih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu. Nakon studija predavao je na Gimnaziji od šk. g. 1890/91. do 1896/97. matematiku, naravoslovlje, mineralogiju, fiziku i zoologijui talijanski. Počeo je prikupljati materijal za prirodoslovnu zbirku, osobito iz minerologije i paleontologije. Pronašao je trijas na Muću i oko 1830, nekoliko ponajboljih primjerka dao bečkom profesoru Kittelu koji ih je obradio. Jedna je vrsta amonita po njemu prozvana: Tirolites (Bittnerites) Malići Kittl. Godine 1899. iz obiteljskih razloga prešao je u biskupijske svećenike i bio profesor u Nautičkoj školi u Kotoru. Godine 1935. vratio se u Red i doživio visoku starost na Visovcu. LIT.: V. VRČIĆ, Župe Imotske krajine, kj. I, 198. — P. BEZINA, Srednje školstvo, 225. — V. Golubić, Profesor fra Jozo Malić u povijesti paleontologije u Dalmaciji, Paleontološki rad profesora Franjevačke klasične gimnazije u Sinju, Sinj 1992, 21-23. J. A. Soldo MALTEMPIĆ, Honorije, teolog (Dubrovnik, cca 1717 - Daksa kod Dubrovnika, 1. III. 1787 - Krsnim imenom Luka. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1733.g. Sve studije završio u Italiji, gdje je i ostao kroz nekoliko godina kao predstojnik katedre filozofije i teologije. Po povratku u domovinu nastavlja ovu službu na studiju Male Braće u Dubrovniku do jubilacije. Djeluje i kao propovjednik na narodnom jeziku. Obnašao je i službe: definitora i kustosa Provincije, te gvardijana (Mala Braća u Dubrovniku, Rijeka Dubrovačka, Konavli). - Kao oštrouman i vješt teolog smatran je za osobito naobražena lektora. Propovijedi su mu bile na veliku korist duša. (Rode). LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta
440 Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 485486. I. Djamić MANDARIĆ, fra Ivan, profesor i provincijal (Lukar/Promina, o. 1830– Šibenik, 24. IV. 1870), profesor na sinjskoj gimnaziji (18551863), učitelj bogoslovlja u Šibeniku (18631869), kustod 1866-1869, provincijal 18691873). Kao provincijal zauzimao se za izgradnju novoga sjemeništa. Poznat je bio kao i kao molitelj čije su molitve uslišavane. Lit.: – A. CRNICA, Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 348, – P. BEZINA, Srednje školstvo, 159, 376. – P. Bezina, Studij Bogoslovije, 187. – J. GRBAVAC, Franjevačka klasična gimnazija od godine 1854. do 1918, Franjevačka klasična Gomnazija u Sinju, SinjSplit 2004, 182-183. – V. KAPITANOVIĆ, “Franjevačka gimnazija u Sinju između liberalizma i državnoga jursidikcionalizma”, Isto, 338. – N. JUKIĆ, Ravnatelji i profesori Franjevačke klasične gimnazije u Sinju od 1854. do 2004. godine, Isto, 644. V. Kapitanović MANDIĆ Fra Nevinko-Andrija (1908.-1945.) Rođen 4.III.1908. na Lisama, ž. Široki Brijeg, od oca Mirka i majke Marije rođene Ćorić. Osnovnu školu i gimnaziju svršio na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Fribourgu (Švi-carska). Vojsku služio 16.V.1934. 16.XI.1934. u Zagrebu, te u travnju 1941. u Banjaluci. U Franjevački red stupio na Humcu, 29.VI.1926. Zavjetovan jednostavno 30.VI.1927., svečano 2.VII.1930. Za svećenika zaređen 10.VII.1932. 1933.-1945. kateheta u Mostaru 11.II.1945. odveden s oltara, gdje je celebrirao, i ubijen. Bio je naobražen i suvremen svećenik i dobar kateheta. Tjelesno nježan, a duhom neumoran. Svu je svoju brigu upregao da što više mladeži, čiji je bio duhovnik, učini sretnom i odgojenom. Mladež ga je cijenila i njegove riječi provodila u djelo. Otrgnut je s oltara kojega se uvijek čvrsto držao. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
MANSUET iz Cavtata (ab Epidauro), lektor (Cavtat, cca 1691 - Dubrovnik, 2. III. 1718) Stuipio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1708. Djelovao kao lektor filozofije i propovjednik u Ferrari (Italija). Nakon dvije godine napustio je zbog bolesti ove službe, vratio se u domovinu i umro. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Ob servantia Provinciae S.PP. Francesci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aqudas 1917. 457. I. Djamić MARANGONI, Ludovico FKN (Vicenza 27. VII. 1820. - Chioggia 21. XI. 1908.), provincijal, min. general, biskup. - Bio je član Dalmatinskopadovanske udružene provincije (3. VIII. 1827. -2. I. 1908. ). U Red je stupio u splitskom samostanu sv. Frane 1838. U Padovi je doktorirao iz filozofije i teologije. Neuobičajeno je mlad u 25 godini postao magister novaka, pa klerika, zatim gvardijan u Padovi gdje je predavao filozofiju, crkvenu povijest i kanonsko pravo. God. 1861. je postao provincijal, a 1864., zbog smrti ministra generala, Sveta Stolica ga imenova Apostolskim vikarom Reda, a 1866. je izabran za ministra generala. U tom razdoblju u Italiji su dokinute redovničke zajdenice, pa je Marangoni otvario kolegij u Cresu, u koji su primani i članovi drugih provincija. Ustanovio je prvu provinciju Franjevaca Konventualaca u Sjedinjenim Američkim Državama. — 22. XII. 1874. imenovan je naslovnim biskupom Gortine, na Kreti, i istog dana apostolskim vizitatorom u Moldaviji. Za biskupa ga je posvetio kard. Franchi u Rimu 10. I. 1875. Biskupom u Chioggi imenovan je 21. IX. 1877. Tu je kroz 31 godinu bio neumoran i uzoran pastir, uvažen govornik i pisac. DJELA: Vita di S. Bonaventura Dottore Serafico in occasione del suo sesto centenario. Padova 1874. — Raccolta di pastorali, omelie ed altri scritti, IV-V. Chioggia 1894-1902). — Divorzio e matrimonio civile. Lettera pastorale… Chioggia, 1892. — Amiamo Iddio. Lettera pastorale… per la Quaresima del 1906. Chioggia 1906. — Lettera circolare… al
441 venerabile Clero della Città e della Diocesi. Chioggia 1908. LIT.: R. RITZLER - SEFERIN: Hierarchia catholica medii et recentioris aevi, VIII, Patavii 1969, 289; 211 (literatura). — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 116s. (literatura). — Archivio Sartori… a cura di P. Giovanni Luisetto, Padova 1983ss. Vol. II, 1145/48 passim; III, 1332. ). MARASOVIĆ, Bonaventura od Presv. Otkupitelja (Marija), klarisa (Skradin, 1. XII. 1894. — Split, 8. IV. 1943). Stupila je u samostan god. 1936. Bila je kreposna, inteligentna, naobražena (poznavala je više jezika). Prikazala je svoj život za spas duše svoga brata, koji se duže vremena nalazio na ruskoj fronti. LIT.: Marija od Presv. Srca [Petričević], Samostan sv. Klare, Split 1979., 54. — Nekrolog sestara klarisa, Split [rukopis], II., 35. M. A. Petričević MARASOVIĆ, s. Marija Anđela od Duha Svetoga, KL. (Skradin, 6. IV. 1902. - Zagreb, 9. VI. 1981). Stekla je visoku opću naobrazbu. Poslije smrti svoga oca Jeronima naslijediliko gospodarstvo u Skradinu. Bila je poznata kao velika dobročiniteljica; posebno je pomagala siromašne svećenike i župnike u šibenskoj biskupiji. U skradinsku je župu dovela Sestre Predragocjene Krvi i tajno ih materijalno pomagala. Ostala je sama sa bolesnom majkom u svome domu i požrtvovno ju je dvorila do njene smrti, a onda, slobodna od svih obaveza, stupila je u samostan Klarisa u Samoboru 1963. god. Tu je mladenačkom revnošću nastojala se prilagoditi u svemu redovničkom životu. Svotom koju je dobila za dio svoga prodanog imanja pomogla je zajednici da kupi kuću za samostan u Mikulićima, i zajedno sa susestrama 1964. god. preselila se u Zagreb. Tu je znanjem više stranih jez8ika pomogla sakupljati darove za izgradnju novog dijela samostana i crkve. A njena vlastita vila sa parkom sada je vlasništvu župe Skradin. Svečane zavjete je položila 1968. god. Bilo joj
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON je na srcu redovničko opsluživanje: poslušnost, siromaštvo i druge kreposti. Bila je uzorna redovnica, posebno pobožna Duhu Svetom. MARCHETTI, Franjo Urban, provincijal (Pordenone u Venetu, cca 1782 - ?, 31. XII. 1866) - Krsnim imenom Pantaleone. Početkom XIX. st. dolazi s ocem Antom (puštačem krvi) iz Italije na Pelješac. Stupa u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1802. Vraća se u Italiju 1814. radi majčine smrti i tu ostaje osam godina u Imbrijskoj provinciji kao ispovjednik na hrvatskom jeziku i šest godina vrši službu lektora ddo jubilacije. Nastupom teških prilika za redovnike dolazi u Dalmaciju s ocem udovcem (koji postaje u Italji trećoredac) i u Dubrovačkoj provinciji vrši službu magistra novaka, sakriste crkve Male Braće u Dubrovniku, više puta definitora i dva puta provincijala (1847-1850 i 1856-1859). Skroman i miran isticao se asketskim životom i marljivim radom u vinogradu Gospodnjem. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Obeservantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 534, 554-555. I. Djamić MARCIS, Petar (Marcius, De Marco), FKN († pr. 19. 9. 1483. ), skradinski biskup. Nije poznato odakle potječe i teško je reći kako mu je bilo pravo prezime. Latinski oblici su Marcius i de Marco, a kod Gamsa u zagradi označeno je još Marcis. Ako je bio Hrvat, mogao bi se zvati Markov. Bio je magister i profesor teologije. Skradinskim biskupom imenovan je 28. IV. 1479. Prema buli imenovanja naslijedio je modruškog biskupa Nikolu, kome je skradinska biskupija bila povjerena u suupravu. Prema Gamsu bi kroz to vrijeme biskupijom upravljao franjevac Aleksander, možda samo kao generalni vikar. — Siksto IV. je 22. X. 1479. naložio Marcisu da odriješi od izopćenja Stjepana, svećenika skradinske biskupije, koji je otpao od vjere i poturčio se pa se raskajan vraćao u krilo Crkve. — Prema Gamsu umro je 1490., a 1491. dobio nasljednika Arhanđela Varicassis, dok je prema Eubelu umro znatno ranije i već bi ga 19. IX.
442 1483. naslijedio De Varicastris (!). LIT.: Bularium Franciscanum, Nova series, III, [ed. I. M. Pou y Marti], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1939, 573 br. 1158. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, II, Patavii 1968, 231. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 397. D. FARLATI: Illyricum sacrum, IV, Venetiis 1769, 24. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 91. MARČIĆ, Aleksandar, provincijal (Rab ? Nerezine, 3. X. 1828). - Predavao je teologiju u zadarskom samostanu sv. Frane. Dva puta je bio provincijal (1818-1821; 1827-1828). Umro je kao aktualni provincijal. LITERATURA: Nekrologij franjevačke prov. sv. Jeronima Zadar. Donato FABIANIĆ, Storia dei Frati Minori... in Dalmazia e Bosnia, secondo parte, Zara 1864. str. 378. PP MARDEŠIĆ, Ignacija, ŠSP, bolničarka, (Komiža, 3. X. 1910. - Knin, 15. V. 1941). - U samostan je došla s nedorečenom željom da bi bila misionarka. Novicijat započinje u Splitu 15. VIII. 1934. godine. Kad je nakon novicijata određeno da bude bolničarkom u kninskoj bolnici, prihvatila je to zdušno kao svoju misijsku postaju i sva se posvetila njezi bolesnika nastojeći posebno da pomogne i njihovim dušama. Jednom je od svojih pacijenata dobila svrab, zatim tešku difteriju. Napokon, dvoreći tifusne bolesnike i sama se zarazila tifusom i postala tako žrtvom svoje dužnosti i svoga zvanja. Dok je danima ležala bez svijesti, i u nevezanom govoru iz podsvijesti je dolazila do izražaja njezina vjera i pobožnost. B. Nazor MARGITIĆ (Markovac, Jajčanin), Stipan, pisac (Jajce, sredinom 17. stoljeća - Fojnica, 8. XII. 1730). - Sam se nazivlje “bogoljubnim bogoslovcem”. Školovao se vjerojatno u fojničkom samostanu i negdje u Italiji. Bio je definitor Bosne Srebrene (1708-1711), gvardijan u Fojnici (1678, 1725) i vikar (1724), gvardijan u Kreševu (1714). Godine 1692.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON putuje u Carigrad da brani bosanske katolike i franjevce od pretenzija carigradskih patrijarha. Mnogo je putovao po Bosni, susjednim pokrajinama i nekim graničnim državama te je stekao osjećaj za jezične i običajne razlike o kojima govori u predgovoru svojih Ispovidi, koje je narod rado čitao i nazivao “Stipanuša” ili “Stjepanuša”. Napisao ih je služeći se španjolskim isusovcem iz 17. stoljeća Kristoforom Vegom i fra Bernardinom Bustiem. Fala od sveti sadrži 48 pohvala posvećenih Isusu, Mariji i nekim svecima te 61 govorenje o krepostima, grijesima i drugom. Zbog tiskanja djela više put je putovao u Veneciju. Služi se kao i Divković bosančicom, ali i latinicom. Uspješno odešava tekst čitateljstvu služeći se pričama i legendama. Svoj jezik naziva bosanskim ili iliričkim. U rukopisu su mu ostali Homilije, Kronika i Ljekaruša. DJELA: - Ispovid karstjanska... Mleci 1701, 1704, 1717, 1788 (bosančicom); Split 1794, 1842 (latinicom). - Fala od sveti, alliti govorenja od svetkovina... Mleci 1708, 1770, 1778 (bosančicom) LITERATURA: - Prohaska Dragutin: Das Chroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der Hercegowina. Zagreb 1911, str. 128131. KREŠEVLJAKOVIĆ Hamdija: Stjepanuša. Nastavni vjesnik, 1917/18, knj. XXV, str. 39-41. - FANCEV Franjo: O Stjepanuši fra Stjepana Jajčanina. Prilog za pročuvanje naše narodne literarne historijografije. Nastavni vjesnik, 1923/24, knj. XXXII, str. 38-44, 108-114. - IVKOVIĆ Miloš: “Kirvo kanđava” u Stipana Margitića. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i filklor, knj. XVIII, str. 302-304. - PREMUDA V.: Nešto o STipanuši fra Stipana Jajčanina. Franjevački vijesnik, 48(1941) 2/3, str. 82-90.GEORGIJEVIĆ Krešimir: Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni. Zagreb 1969, str. 292-294. MARKEŠIĆ Luka: Vjera i pobožnost katolika u spisima “bogoljubnog bosanca” fra Stipana Margetića (†1714) - “teologija oslobođenja” u bosanskoj franjevačkoj školi 17. i 18. stoljeća. Fra Stjepan Margetić (†1714). Kačić, 8(1974),
443 str. 193-218. - BUBALO Jakov: Zaboravljeni preporoditelj hrvatskog jezika i stiha. Naša ognjišta, 10(1980) 5, str. 17. - JELENIĆ Julijan: Biobibliografija franjevaca Bosne Srebreničke II (Rukopis u arhivu franjevačkog samostana u Tolisi). A. Kovačić MARIČEVIĆ, Antun, provincijal (Dubrovnik, cca 1691 - Dubrovnik, 15. XII. 1757) - Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1710. Lektor teologije us amostanu Male Braće u Dubrovniku do jubilacije, definitor i kustos provincije, te provincijal (1752-1755). Sinodalni ispitatelj u dubrovačkoj nadbiskupiji. Kao provincijal postigao da se troškom Republike obnovi krovna konstrukcija crkve Male Braće u Dubrovniku. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de OBservantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 467. I. Djamić MARIČEVIĆ, Izidor, provincijal (Ston, cca 1740 - Dubrovnik, 2. XI. 1824) - Krsnim imenom Franjo. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1756. Nadaren i bistar, osobito se posvetio praktičnim stvarima (ribolov i drvorezbarenje). Gvardijan u više samostana, više puta definitor, jednom kustost, provincijal (1799-1802), te provincijalni vikar. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de OBservantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 519-520. - Nedjeljko SUBOTIĆ- J/ustin/ VELNIĆ: Franjevci s poluotoka Pelješca. spomenica Gospe Anđela u Orebićima 14701970. Omiš 1970. 351. I. Djamić MARIĆ, Marijan, provincijal (Grk ž. Žeravac, 19. IV. 1878 - Rogaška Slatina, 24. VIII. 1948) ? Krsno mu je ime Marko a sin je Marka i Ane r. Stipić. Osnovnu školu završio je u Žeravcu, gimnaziju u Gučoj Gori (1891-1895), novicijat FS u Fojnici (1895-1896), filozofiju u Fojnici i Kreševu (1896-1898), teologiju u Livnu (18981902), zaređen za svećenika 1902. - U Franjevačkoj gimnaziji u Visokom predavao je
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 1902-1908. vjeronauk, latinski, njemački, krasnopis i francuski. Bio je ravnatelj te škole 1906-1907. Vršio je službu župnika u Potočanima (1908-1909), Svilaju (1925-1931), bio dvaput gvardijan na Plehanu (1919-1922. i 1934-1940). Više puta bio je definitor, jednom kustos te dvaput provincijal (1922-1925. i 1931-1934). Bio je generalni vizitator u provinciji Presv. otkupitelja. Kao župnik u Svilaju izradio je lijep župski stan. Kao provincijal branio je prava Provincije. Treba istaknuti njegov fizi takt u postupku s ljudima uz odluičnost tamo gdje joj je bilo mjesto. Pokopan je bio u Rogaškoj Slatini a kasnije su mu posmrtni ostaci preneseni na Plehan (21.X. 1951). LIT.: † O. fra Marijan Marić. Bosna Srebrena, 7(1948), 88-89 - In memoriam pok. Fr. Marijanu Mariću. Bosna Srebrena, 10(1951), 87-88. I. Gavran MARIJAN IZ ZADRA, FKN, provincijal 145053. Obavljao je službu gvardijana u Šibeniku 1445. (STOŠIĆ, ms, 88), u Bribiru 1446. (Dif., 115), a vjerojatno i u Zadru 1428. i 1433. (usp. Šbk. Pergamena 26). U Zadru se naime navodi bez oznake, iz Zadra, jer mu u njegovu samostanu nije bila potrebna. Naručio je 9. I. 1433. poliptih kod slikara Petra de Ribaldis u Bessanu kod Milana (Zadar, 116). Kao provincijal zapisan je u svibnju 1450. Na generalnom kapitulu u Aracoeli u Rimu (Misc. Franc. 35/1935/166). U Poreču, 19. VII. 1451., s tajnikom. Benediktom iz Zadra, te franjevcima tamošnjeg samostana raspravlja o smanjenju stanarine nekom korisniku neke stare kuće (SART II, 1173 br. 18), te s istim dopušta bratovštini sv. Franje da u crkvi sv. Franje izgradi oltar sv. Bernardina, uz dolično trajno održavanje (II, 1184 br. 2). Mletački dužd Franjo Foscari preporučuje ga 30. X. 1451. svim magistratima u Istri, Dalmaciji i Albaniji, prilikom obilaska provincije (Zadar, 169 br. 123). Ubrzo je međutim Marijan svrgnut s provincijalstva. Papa Nikola V. na pritužbe generalnog vikara, novoizabranog provincijala i drugih franjevaca obznanjuje 29. III. 1453. svim biskupima i nadbiskupima, od Istre do Albanije, da u svim crkvama objave
444 izopćenje Marijana iz Zadra, koji je nakon svrgnuća na prošlom kapitulu provincije, iščezao s pečatom, dokumentim i velikom svotom novca provincije i samostana, i nalaže im da ga nastoje uhvatiti i predati sadašnjem provincijalu. Imajući pečat, Marijan se i nadalje vladao kao provincijal, tako da postoji čak par bilježničkih spisa u kojima se navodi kao provincijal i nakon 29. III. 1453. Nije poznato kakav je bio ishod papinske naredbe. U jednom rukopisu šibenskog povjesničara Krste Stošića (ms., 29v) zabilježeno je da je Marijan 7. XI. 1460. bio u šibenskom bratstvu sv. Frane, vjerojatno izmiren s Crkvom i Redom. Ulricus HUNTEMANN: Bullarium Franciscanum, nova series. Quaracchi 192 Vol. I, 821 br. 1648. Archivio SARTORI…(a cura di P. Giovanni Luisetto), Padova 1983ss. Vol. II. Samostan sv. Frane u Zadru, Zadar 1980. M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 67. M. Žugaj MARIJANOVIĆ, Stjepan, gramatičar (Lipnica kod Kraljeve Sutjeske, 15. I. 1794 - Kraljeva Sutjeska, 8. III. 1848). - početne i srednje škole učio je u Kraljevoj Sutjesci, filozofsko-teološki studij završio je u Ugarskoj (1810-1817). U franjevački red stupio je 1809. Bio je meštar novaka, župnik u Varešu, gvardijan i predsjednik sugješkog samostana, kustos (1832-1835) i provincijal (1836-1842) Bosne Srebrene. U vrijeme Barišića afere odlučno je branio interese provincije. Zbog toga je 1840. putovao u Rim. Zaslužan je za obnovu sutješkog samostana (1821-1833) i osobito za unapređenje školstva u Bosni Srebrenoj. Josip ga slavi kao muža velikih kreposti i znanja. DJELA: - Institutiones gramaticae latinae, idiomate illyrico propositae. Spalati 1822. Syntaxis linquae latinae juventuti provinciae Bosnae Argentinae. Venetiis 1823. - Origo vicariae Bosnae. Spalati 1823. - Bukvar latinski i ilirički slova. U Budimu 1835. Sacrarum meditationum plana ac brevis methodus practicandae orationis tum mentalis tum vocalis. Spalati 1835. - Systema
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON litterarium pro directione scholarum provinciae bosnensis deserviens Budae 1835. Schematismus... Bosnae Argentinae. Zagrabiae 1840. LITERATURA: ANONIM: Marijanović Stjepan. Narodne novine, 16(1860) 232, str. 639 (Nekrolog). - MATKOVIĆ Jako: Bibliografija bosanskih franjevaca. Sarajevo 1896, str. 35-36. - JOSIĆ Bloaž: Elegia in Novo Anno honori ac memoriae a.r.p. Stephani Marianovich de Lipnicza... Sakotczae (1842). DUKAT V.: Hrvatska priradba Grigelyevih !Institutiones grammaticae”. Rad JAZU, knj. 172, - JELENIĆ Julijan: Bobu bob, a popu pop... Nastavni vjesnik, 37(1918) 5, str. 261262. - ISTI: Bio-Bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke II (Rukopis u arhivu franjevačkog samostana u Tolisi). - PAVIĆ Stjepan: Pregled latinskih gramatika bosanskih franjevaca. Franjevačka klasična gimnazije u Visokom 1882-1982. Visoko 1983, str. 84-92. A. Kovačić MARIJO IZ KONAVALA (Marius a Conalibus), lektor teologije (?, cca 1675 - Dubrovnik, 17. V. 1743) - Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku cca 1693. Lektor teologije i zborovođa u samostanu Male Braće u Dubrovniku. Proveo u Mantovi 26 godina, gdje su ga vrlo rado imali zbog časna života i glazbeničke vještine. Umro ubrzo po povratku u domovinu. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de OBservantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 462-463. I. Djamić MARIN IZ CAVTATA (ab Epidauro), poslanik Dubr. Republike (Cavtat, cca 1613 Dubrovnik, 8. II. 1693) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Teolog i poznati propovjednik na narodnom jeziku. Više puta vršio službu definitora, zatim vikara, komesara, komesara-vizitatora. Poslanik je senata Dubrovačke Republike kod kraljea Španjolske, Francuske i Napulja radi prikupljanja sredstava za obnovu Dubrovnika od potres aiz 1667. Obnašao je i druge javne službe. Izabran je za
445 provincijala 1669. LITERATURA: Sebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S.P.N. Francisci. Neapoli 1746. 68. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Proviinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 451. I. Djamić MARIN IZ DUBROVNIKA (de Ragusio), biskup (Dubrovnik, ? ? 1605) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. IZvrstan propovjednik i učeni teolog. Provincijal (1578-1581). Biskup Lesh-a u Albaniji. LITERATURA: Sebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordionis Minorum S.P.N. Francisci. Neapoli 1746. 60. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 429. - Luca VADDING: Annales Minorum XXI. Ad Claras Aquas 1934. 173. I. Djamić MARIN IZ KOTORA, Bl., apostolski misionar (? - Krim, cca 1300) - Učen, agilan, krepostan i svet, obavljao je apostolske misije. Sa fra Ciprijanom iz Bara pošao je po nalogu pape Nikole IV (Jeronim Masci (v.)) u Srbiju Urošu i Stefanu, sinovima kraljice Jelene (v.) (1288). Tamo su propovijedali protiv bogumila (Oreb). Poznato je pismo koje je po njima uputio papa Urošu i Jelenin odgovor papi (Fabianich). — Iz Srbije i Raške prešao je u krajeve pod tatarskom vlašću, po nalogu istoga pape, da bi učestvovao u misijama za obraćenje Slavena. Nakon nekoliko godina djelovanja umro je mučenički neutvrđenog dana. LITERATURA: Donato FABIANICH: Storia dei Frati Minori II Zara 1864, 98-99. - Arturo A. MMONASTERIO: martyrologium Franciscanum. Romae 1938, 470-471. - Marin OREB: Uzori svetosti... i drugi časni sinovi... Split 1970, 40. - Berard BARČIĆ: Povijest Franjevačke prov8incije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri. Zadar 1976, 56, 81.I. Djamić MARIN IZ KOTORA, papinski legat (? - Turska, iza 1472) - Poznat po učenosti i pobožnosti.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Papa Siksto V. ga šalje 1472. kao poslanika perzijskom kralju Ussum-Assanu da ovoga skloni na zajedničko djelovanje s evropskim kraljevima protiv Turaka, pa da se tako zaustavi njihovo nadiranje. Na putu su ga Turci uhvatili i usmjrtili. LITERATURA: Giuseppe GELCICH: Memorie storiche sulle Bocche di Cattaro. Zara 1880, 194. - Marin OREB: Uzori svetosti... i drugi časni sinovi... Split 1970, 59. I. Djamić MARIN iz Splita, O.Min. (14. st.), biskup. Spominje se u stonskokorčulanskoj biskupiji 1342. godine. Budući da je ranije bio član splitskog samostana sv. Frane pisci mu dodaju oznaku "iz Splita". Bio je 1. VI. 1343. u Avignonu, a krajem rujna 1544. piše u Korčuli svoju oporuku. Morao je biti teže bolestan jer je i biskupska dobra uručio vikaru fra Ivanu (možda kasnijem stonskokorčulanskom biskupu 1368. v.). Umro je 1347. Provincijski nekrolog franjevaca Konventualaca, Oreb) ili možda 1350. (Gams) nešto prije nego je Ston dobio novog biskupa. Za Marinova biskupovanja Provincija Sklavonija ustupila je l347. Bosanskoj vikariji svoj mali stonski samostan koji je Vikarija proširila. LIT.: P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 405; 421 — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 462. — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 88. — Archivio Sartori...(a cura di G. Luisetto) vol. III, 57 br. l. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 69. M Žugaj MARIN KORČULANIN, bos. vikar (Korčula, 1. polovica XV. st. — ?, 2. polovica XV. st.). — Bio je kustod stonske kustodije, a vjerojatno i bosanski vikar (1463.-1464.), a psolije i bosanski kustod. Papinski legat kardinal Besarion imenovao ga je svojim opunomoćenim povjerenikom u sakupljanju milodara za vojnu protiv Turaka, na prostoru cijele tadašnje Vikarije. Mlečani su ga držali
446 sumnjivim i veoma pogibeljnim za Dalmaciju. LIT.: J. BOŽITKOVIĆ: Kristički ispit popisa bosankih vikara i provincijala (1339.-1735.). Beograd 1935., 27, 30. — D. MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968., 127-128, 132. A. Barun MARIN SENJANIN, FKP, (*? - Rijeka 9. IV. 1718), misionar i graditelj. Nakon oslobođenja Like i Krbave od Turaka 1689. biskup Sebastijan Glavinić poslao ga je s popratnom poslanicom na lički puk u Liku "da vuči te narode”. To se prvenstveno odnosilo na preostale katolike u Lici. Car Leopold I. dao mu je 21. VI. 1696. posebne ovlasti, a već 6. srpnja iste godine kardinal Leopold Kolonić, bečki biskup i apostolski nuncij, dao mu je punu ovlast apostolskog misionara, a biskup Glavinić biskupsku ovlast, da u Lici i Krbavi može djelovati i među nekatolicima. Imao je i pečat s napisom: Pečat misije kneževine Like, Krbave i Karlobaga 1698. (Sigil. Missionis Com. Liccae Corbaviae et Carlobagi 1698.) Tri je godine misionario po Lici i sagradio dva gostinjca: u Ribniku i Perušiću. Kasnije se vratio u samostan u Rijeci, gdje je prije bio samostanski poglavar. Na Kapitulu u Mariboru u jeseni 1707. izabran je za definitora i ponovno je imenovan za samostanskog poglavara u Rijeci. Odlukom carskog dvora i u dogovoru s kapucinima da se u Karlobagu gradi samostan, određen je da nadzire gradnju. Od postavljanja kamena temeljca 26. VII. 1710. do dovršenja 26. VII. 1713., kada je od carskih povjerenika dobio ključeve i ušao zajedno s braćom u samostan ravnao je gradnjom i istovremeno poučavao narod u vjeri i ćudoređu. LIT.: M. BOGOVIĆ, »Kapucini u obnovi Crkve u Lici«, Ljudima prijatelj, 1989. br. 2, 17-19. — R. LOPAŠIĆ, Dva hrvatska junaka, Zagreb, 1989, str. 68-69. — I. HOLJEVAC: Podaci o gradnji kapucinskog samostana u Karlobagu napisani 1720. — F. BINIČKI, »Kapucini u Karlobagu«, Vrhbosna, br. 2/1927. — L. POTOČNIK, »Nešto iz povijesti samostana u Bagu«, "Ličanin" u Gospiću II. (1887). br. 5. — M. BEDENIK - A. KRALJ, »Kapucini na
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Slovenskem v zgodovinskih virih, Nekdanja Štajerska kapucinska provinca«, Acta ecclesiastica Sloveniae, 16, Ljubljana 1994. Nikola Bašnec MARIN, fra Danijel, profesor (Knin, 1. I. 1823 - Visovac, 25. XII. 1892). Krsno mu je ime Ivan. Osnovnu naobrazbu stječe u samostanu u Kninu, a gimnaziju uči u Splitu i Zaostrogu. Franjevačko odijelo oblači 11. studenoga 1844. u Sinju. Za svećenika je zaređan 24. listopada 1847. god. Od 1846-1848. god studira Bibliju u Zadru. Kao profesor najprije predaje na Gimnaziji u Zaostrogu (1850-1853), a potom u Sinju, i to hrvatski i talijanski jezik te povijest. Iz Sinja odlazi na Visovac (1854). U Vrlici je najprije kapelan, a potom župnik (1856-1862), župnik je i u Drnišu (1863-1866), Promini (1869-1884) i na Miljevcima (1885). Uz to je bio dekan u Drnišu, gvardijan u Kninu (18671869) i definitor Provincije (1866-1869). Kao profesor napisao je za svoje učenike gramatiku hrvatskoga jezika, koja se nažalost izgubila, a za vrijeme narodnog preporoda radi oko podizanja narodne svijesti i pobjede narodnjaka. LIT.: P. K. BAČIĆ, Ogled Franovačke redodržave prisvetoga Odkupitelja u Dalmaciji za prostu godinu 1887. Split 1887, str. 63. — K. KOSOR: Fra Dane Marin, Kačić VIII/1976, str. 126. — P. BEZINA: Srednje školstvo..., str. 103. B. Pezo MARINOVIĆ, Fra Frano vođa seobe (Hercegovina – Potravlje, 6. I. 1705). U vrijeme bečkoga rata, prema svjedočanstvu sinjskoga providura Antonia M. Semitecolo od 18. IX. 1796. Marinović je doveo u Potravlje, Muć i Grab 736 obitelji. A prema drugom svjedočanstvu seoskih čelnika sa fra Tomom Knezovićem doveo je preko 2000 obitelji, od kojih je trećina bili pravoslavnih. Lit.: S. ZLATOVIĆ: Franovci države presvet. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1988, 162. V. Kapitanović MARINOVIĆ, Grgo, prov. (Kongora kod Duvna, polovica 16. st. - ?, 2. polovica 17. st.).
447 - Bio je provincijal Bosne Srebrene (16131616. Makarski biskup Bartul Kačić piše u svojim Životopisnim bilješkama da se u Sutjesci 1615. susreo s M. “koji bijaše tada minster od provincije, čovik dobar, vridan i naučan u provinciji bosanskoj.” LIT.: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (13391735). Beograd 1935, 47-48. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 173174. A. Barun MARINOVIĆ, Marin, provincijal (Čakovec, 13. VI. 1806. - Zagreb, 18. II. 1875). - Postao je 1822. član Provincije sv. Ladislava. Godinu dana kasnije započeo je školovanje na Filozofskom učilistu svoje Provincije u Varaždinu (1823-1825), a teologiju je studirao na biskupijskim bogoslovnim školama u Zagrebu (1825-1827) i u Pečuhu (1827-1830). Postavši 1829. svećenik položio je 1830. ispit za propovjednika. Boravio je u Zagrebu i ondje 1831. na Akademiji postigao naslov profesora filozofije. Predavao je na Filozofskom učilištu sedam godina; najprije zajedno s Hinkom Hrgovićem (1831-1834), pa s Romualdom Vargom (1834-1836) i na kraju sa Sabinom Pomperom (1836-1838). Službu samostanskog poglavara obavljao je u Koprivnici (1838/39, 1852-1854, 1862-1866), Kloštru Ivaniću (1839-1845), Krapini (1849-1852), Varaždinu (1854-1857) i Zagrebu (1857-1862). U upravnom vodstvu Provincije sudjelovao je u dva trogodišta kao savjetnik (1751-1754, 17541757) i zatim kao provincijal (1866-1869). Stolovao je u Zagrebu, a ondje je ostao i kao isluženi provincijal. Protivno odluci vrhovne uprave Franjevačkog reda i u vrijeme Marinovićeve provincijalske službe brojilo je upravno vijeće provincije samo tri definitora. Na kraju njegovog upravnog trogodišta započinje u Provinciji sv. Ladislava razdoblje veće povezanosti s vrhovnom upravom Reda, jer je prvi put u 19. st. u njezino ime Kajo Agjić, član druge provincije, obavio kanonsku vizitaciju i predsjedao izbornom kapitulu. LIT.: Arhiv Generalne kurije Franjevačkog reda, Rim: Hungaria S. Ladislai, l09r-ll0r. F.E. HOŠKO: Euzebije Fermendžin i ostaci
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON jozefinizma kod franjevaca u kontinentalnoj Hrvatskoj potkraj 19. stoljeća. Croatica Christiana Periodica, 12 (1988), br. 22, 20-21. F.E.Hoško MARINOVIĆ, Nikola, (Marinovich), filozofski pisac (Čakovec, 16. III. 1781. - Varaždin, 17. II. 1815). - Završivši ondašnju gimnaziju stupio je 1797. u Sigetu u novicijat franjevačke Provincije sv. Ladislava. Prije filozofskog i teološkog školovanja na biskupijskoj bogoslovnoj školi u Pečuhu poučavao ga je 1798. Eugen Klimpacher u latinskom jeziku. Postao je 1804. svećenik, a 1805. se pripravlja u Zagrebu za ispit na Akademiji iz filozofije. Položivši taj ispit pridružuje se te godine Kerubinu Csepreghiju kao nastavnik na Filozofskom učilištu u Varaždinu. Predavao je šest godina; pet s Cseprehgijem, a šestu s Tomom Sitarom. zatim je godinu dana bio samostanski starješina u Zagrebu (1811/12), a potom se vratio u Varaždin gdje je uz dužnost samostanskoga poglavara obavljao i službu predstojnika Filozofskog učilišta (1812-1815). - Tiskom je objavio četiri popisa teza iz nastave filozofije; dva popisa je priredio sam, a dva zajedno s K. Csepreghijem. Sadržaj tih teza ukazuje da je franjevačko Filozofsko učilište u Varaždinu u Marinovićevo vrijeme slijedilo isti program kao i Akademija u Zagrebu, naime od države propisan nastavni program filozofskog školovanja. Teze također potvrđuju da je M. u prirodnoj filozofiji napustio aristotelizam i prihvatio kopernikanizam (Ž. Dadić). DJELA: Tentamen publicum ex mathesi pura quod in venerabili conventu Varasdiensi... e praelectionibus p. Nicolai Marinovics... 1806. subiverunt... Zagrabiae /s.a./. - Tentamen publicum ex physica... tu Varasdiensi e praelectionibus p. Nicolai Marinovics 1807. subiverunt... Zagrabiae, [s.a.]. - Tentamen publicum ex logica, litteraria, philosophiae et pragmatica Hungariae provinciarum eidem adnexarum historia... Varasdini anno 1808. subiverunt... ex praelectionibus p. Nicolai Marinovics et p. Cherubini Csepregy... Zagrabiae [s.a.]. - Tentamen publicum ex scientiis philosophiscis Varasdini 18909.
448 exhibitum iuxta praelectiones p. Nicoali Marinovics et p. Cherubini Csepregy... Zagrabiae [s.a.]. LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu: matica redovnika, sign. B 9, ad nomen. - Ž. DADIĆ: Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata, sv. 2. Zagreb 1981, 37-40. F. E. Hoško MARIO DUBROVČANIN
G ENERINI, Marijo
MARKIJSKI, Jakov, vikar (Monteprandone, Italija, 1. IXY. 1294 - Napulj, 28. XI. 1476). Rodio se u obitelji Antuna i Anice Gangale Rossi. Osnovnu školu učio je kod strica svećenika u Offidi, retoriku i filozofiju u Ascoli, Građansko i crkveno pravo u Peruđi. Nakon dokgtorata 1415. stupio je u službu u Firenci. Godinu dana nakon toga započeo je novicijat u Porciunkuli. Postavši svećenik 1422. posvećuje se propovijedništvu. God. 1431-1432. nalazi se u Dubrovniku. Istodobno se upoznaje s vjerskim prilikama u Bosni. U travnju 1432. general reda imenuje ga za svog vanrednog pohoditelja u Bosanskoj vikariji s ovlaštenjem da može obavljati sve vikarske dužnosti. Krajem proljeća održao je vikarski sastanak, na kojem je za vikara izabran Ivan Korčulanin. Na Duhove 1433. nalazi se u Bolonji. Na poziv kralja Tvrtka II dolazi ponovo u Bosnu 1435. kao generalni izaslanik Eugena IV. Obavio je redoviti pohod Bosanske vikarije i održao skupštinu na kojoj je sam izabran za vikara. Obavjestivši generala o svom izboru, započeo je sa svom odlučnošću i strogošću reformatorski rad u Bosanskoj vikariji. Nakratko se vraća u Italiju postavivši za vice-vikara Dominika de Casali. Krajem lipnja iste godine predsjeda sastanku uprave Bosanske vikarije. Sredinom 1436. sam ili preko izaslanika traži od Eugena IV. potrebna ovlaštenja i dopuste. Papa ga postavlja za inkvizitora u Ugarskoj i Austriji dozvolivši mu da može osnovati samostane. Isti papa obdario ga je i drugim povlasticama u korist njegove službe i same vikarije. Nastavlja inkvizitorski posao s još većim marom. Jesen i zimu 1436/37. nalazi se u Ugarskoj, Srijemu i Slavoniji. O Duhovima 1437. sudjeluje u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Tuluzi na generalnom kapitulu reda. Vraćajući se u Bosnu pohodio je Eugena IV u Bolonji i od njega dobio nove povlastice. Uz podršku cara Sigismunda nastavlja inkvizitorski posao osobito protiv Husita. Početkom prosinca 1437. ponovo je kod pape u Bolonji. U ožujku 1438. nalazi se u Ostrogonu, u travnju i Budimu. Sredinom proljeća završava službu vikarstva u Bosni. Međutim, general reda smatra ga svojim trajnim pohoditeljem i želi da i dalje ostane u službi vikara. Subraća koja su bila protiv toga pristupili su drugim zajednicama. Spor se razvio do većih razmjera. Jakov podnosi izvještaj papi o stanju u Bosni i Ugarskoj, ali nije sigurno da li se tužio na stanje u samoj vikariji. I general reda upoznat je sa stanjem u Bosni. Mijenja svoju odluku te za vikara imenuje Ivana iz Baje. Markijski 1438. sudjeluje općem saboru u Ferrari. Nakon toga vraća se u Ugarsku u svojstvu inkvizitora, a u travnju 1439. zbog zdravstvenih razloga u Italiju. — Markijski je želio Bosansku vikariju obnoviti u duhu novog franjevačkog pokreta u Italiji. Stoga je u Bosnu doveo nekoliko pristaša observancije. Uživao je velik ugled kod pape Eugena IV i od njega dobio brojne povlastice na korist vikarije. Nastojao je podići u njojnivo naobrazbe. Uz sve iskreno nastojanje u mnogo slučajeva događaji su išli na štetu Bosanske vikarije. Razlog je djeomično njegovo neiskustvo i slab smisao za vođenje zajednice i pored njegove široke naobrazbe. Po naravi koleričan, sklon pokori nije trpio oporbe i odgode te su stoga katkada njegovi postupci izgledali nečovječni. Slabost mu je bila i u tome što nije poznavao hrvatskog jezika, nego je i u Bosni propovijedao latinski. Odgojen u duhu talijanske observancije često je bio prestrog te je djelovao više odbojno nego privlačno. Istodobno je vršio više dužnosti te nije stizao biti dovoljno vikar Bosanske vikarije. God. 1726. proglašen je svetim. — Markijski se, kao vrstan propovjednik, bavio i spisateljskom djelatnošću. Pored ostalog napisao je raspravu protiv Maniheja u Bosni, koju Rački navodi pod naslovom “Način raspravljanja s Patarenima” (Rad JAZU, VII). LITERATURA: Božitković Juraj: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (13390-
449 1735). Beograd 1935, str. 18-22. - MANDIĆ Dominik; Franjevačka Bosna. Rim 1968, str. 91-109. - LASIĆ Dionysius: De vita et operibus S. Jacobi de Marchia. Falconara M. (Ancona) 1974. A. Kovačić MARKO ANTUN IZ DUBROVNIKA (A Ragusio), skotista (Dubrovnik ? - 1467) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Vrstan, dugo nenadmašeni skotista. Jubilarni lektor. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francesci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 408. I. Djamić MARKO HRVAT, (Sclavus), OFMConv. († prije 28. 5. 1449.), provincijal, biskup. Aleksandar V. -iz istog samostanaimenovao je Marka 11. II. 1410. svojim kapelanom. Aleksandrov nasljednik, bolognski Ivan XXIII. postavio ga je 2. IV. 1414. na pet godina, provincijalom grčke provincije (Provincia Romaniae). O tom je imenovanju Ivan XXIII. obavijestio i biskupe na Kreti i Peloponezu, a na molbu provincijala i franjevaca istog dana dopustio da i Grci na blagdan sv. Franje u istoimenoj kandijskoj crkvi smiju obavljati svoje pobožnosti i služiti sv. Misu. Vjerojatno po isteku pet godina upravljanja grčkom provincijom general Reda, cijeneći Markov apostolski žar i stečena iskustva, postavlja ga za generalnog vikara u misijskim područjima Galicije, jednog dijela današnje Rumunjske i Ukrajine (Russiae, Walachiae et Podoliae). Odatle se obratio papi Martinu V. tražeći zaštitu od moldavskog episkopa Ivana koji je sve katoličke misionare proglasio krivovjernicima a katoličke sakramente nevaljalima, te je zamolio papu da potvrdi ranije povlastice dane misionarima i udjeli im još neke nove. Papa je 3. 7. 1421., potvrdno odgovorio na sva tri dopisa i s obzirom na optuženog episcopa Ivana naredio Nikoli Tramba, nadbiskupu u Gneznu da ispita slučaj i papinskim auktoritetom postupi kako bude smatrao korisnim. Isti papa Martin V. nagradio je 25. X. 1430. neumornog misionara Marka postavljajući ga za biskupa na
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Cikladskim otocima Tenos i Mykonos u Egejskom moru. Budući da je dne 28. 5. 1449. upisana obveza naplate uobičajene takse nasljedniku Nikoli Landa "obitu Marci Sclavi", M. je valjda preminuo prvih mjeseci te godine. LIT.: Bularium Franciscanum, VII, [ed. C. Eubel], Romae 1904, br. 1202, 1319, 1320, 1488, 1897; str. 553 bilj. 4. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 485; I,345 "Moldav." bilj. l; II, 251. — M. ŽUGAJ: I Conventi dei Minori Conventuali tra i Croati dalle origini fino al 1500. RomaSamobor 1989, 67s. M. Žugaj MARKO IZ BOSNE (Bosnensis), provincijal (? Dubrovnik, 1598) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. U svojoj je provinciji bio dva puta komesar-vizitator, a istu je službu vršio više puta u drugim provincijama (Rode). Bio je vrstan teolog, dobar propovjednik, posjedovao je veliku snagu u borbi protiv demona i bio vrlo strog u borbi protiv mana. Tvrtković ga u svom Nekrologiju ubraja među Oce Reda (Rode). LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 428. I. Djamić MARKO IZ KOLOČEPA (Marcus Calamotta) župnik (? - Koločep kod Dubrovnika, 13. VI. 1661) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Pristankom pape Urbana VIII. prvi župnik otoka Koločepa. Župu je pomagao novcem kojega je dobio od majke. Po vlastitoj želji ukopan je na otočiću Daksi. LITERATURA: Sebastianum DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S.P.N. Francisci. Neapoli 1746. 66. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 441. - Vicko LISIČAR: Koločep nekoć i sada. Dubrovnik 1932, 137, 145. I. Djamić
450
MARKO iz Rijeke FKN (15. st. †Knin prije 24. VII. 1467), biskup. - Bio je senjski biskup i kao takav podmirio je 4. VI. 1461. uobičajenu taksu rimskoj kuriji. Sladović i Senjski šematizam pišu da je bio augustinijanac, a Eubel, Gams i Wading ga navode kao franjevca. Kad je preminuo kninski biskup Speravić, Pio II. je 20. VII. 1463. sastavio bulu premještaja za Marka u Knin, ali je ostala neobjavljena. Pavao II. je na dan svoga krunjenja, l6. IX. 1464. izdao novu bulu u kojoj Marka potiče da što prije pođe u Knin a biskupe Krka i Raba ovlašćuje da prime njegovu zakletvu. Ipak konačni premještaj dobio je 20. VII. 1465., a u Senju dobio nasljednika subrata Pavla iz Bosne 20. XII. 1465. Nakon smrti Šperavica u Knin se, naime, ponovno "uvalio" nekadašnji kninski biskup Demetrius Chupor (kninski biskup 1438-1447). Pavao II. uspio mu je 14. VI. 1465. dodijeliti zagrebačku biskupiju i tako omogućiti Marku ulazak u Knin, 20. VII. 1465. Marko djeluje u Kninu u vrlo teškim vremenima: Turci su pustošili područja njegove biskupije. Kralj Matija Korvin šalje Marka u Rim da izvjesti papu o teškom stanju, a usput da poradi kako bi papa podigao na kardinalsku čast kaločko-bačkog nadbiskupa Stjepana što je papa i učinio 18. IX. 1467. kad se Marko već preselio iz ovog svijeta. U Kninu je, naime, nakon njegove smrti imenovan 24. 7. 1467. biskup Nikola. Neispravne su dakle kronotakse šematizama, pa i Općeg šematizma Katoličke Crkve (Zagreb 1974, 288), koji Markovo biskupovanje u Kninu navode 14621468. LIT.: Bularium Franciscanum, Nova series, II, [ed. I. M. Pou y Marti], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1939, br. l253 i br. 1314 — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, II, Patavii 1968, 234; 251; usp. i 271 — M. SIADOVIĆ: Povèsti biskupijah senjske i modruške ili krbavske, Trst 1856, 99s. — Grgur URLIĆ-IVANOVIĆ: Iz kninske prošlosti, Narodni kolendar 1894, Zadar 1894, 44. M. Žugaj
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
MARKO IZ VASILJEVA POLJA, provincijal (Vasiljevo Polje kod Modriče, 17. stoljeće). Izabran je za provincijala na kapitulu u Fojnici 1675.; dakle u vrijeme veoma teško i nestabilno. Kao provincijal morao je braniti od biskupa Ogramića stoljećima sticana prava Bosne Srebrene. Oko godine 1674. počeo je pisati Ljetopis, koji se samo djelomično sačuvao u prijepisu Nikole Gojaka što se čuva u makarskom arhivu. Objelodanio ga je Jelenić 1918. u Glasniku zemaljskog muzeja te 1919. zasebno pod naslovom: Dva ljetopisa Bosne Srebrene. Ljetopis fra Marka iz Vasiljeva Polja i fra Bernardina Nagnanovića. Izdao je 26. prosinca 1676. priznanicu u kojoj ističe zasluge braće Filipa i Jakova Brnjakovića za dobrobit Bosne Srebrene. LITERATURA: JELENIĆ Julijan: Biobibliografija franjevaca Bosne Srebreničke II (rukopis u toliškom arhivu). - BOŽITKOVIĆ Juraj: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, str. 94-95. - MANDIĆ Dominik: Franjevačka Bosna. Rim 1968, str. 200-201. A. Kovačić MARKO iz Venecije O. Min. († 1279), izabrani dubrovački nadbiskup. Sin venecijanskog samostana. Mora da je bio dobro poznat dubrovačkom kaptolu koji ga je po smrti nadbiskupa Salvija 1279. izabrao za nadbiskupa. No Marko je preminuo prije nego je od pape Nikole III. stigla promocija. LIT.: C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 414. Bularii Franciscani Epitome, [ed. C. Eubel], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1908, br.1486; 1507. P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 414. M. Žugaj MARKOČ, fra Ćiril ( ✜Ljubomir), profesor, dušobrižnik i putopisac (Vodice, 22. IV. 1912 Frankfurt, l. IV. 1984). Osnovno školovanje završio je u Vodicama, gimnaziju i filozofiju u Sinju i teologiju u Makarskoj. Doktorirao je filozofiju u Rimu 1941. s disertacijom "De problemate beatitudinis secundum Ioannem Duns Scotum". Bio je profesor na Franjevačkoj
451 visokoj bogosloviji u Makarskoj i Zagrebu (1941-1949, 1954-1956, 1958-1967) i na teologiji u Splitu (1963/64), župnik u Zagrebu (1955-1956), župnik i dekan u Šibeniku (19561958), definitor Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja (1955-1958), gvardijan franjevačkog samostana u Makarskoj (19641967), dušobrižnik Hrvatske katoličke misije u Frakfurtu, bolnički i zatvorski kapelan (19671984). Sudjelovao je na međunarodnom skotističkom kongrasu u Oxfordu i Edimburgu 1968. Surađivao je u "Mariji" (1965) i "Studia Scholastico Scotistica" (2/1968). Dobitnik je nagrade za humor Evangeličke i Katoličke crkve u Frankfurtu 1984. Uz profesorski i dušobrižnički rad osobito se mnogo bavio pomaganjem potrebnima. DJELA: - Moj put u Njemačku, Zagreb 1969, Meine Reise durch Deutschland (Tagesbuch), Zagreb 1983. — Povijest filozofije, (cikl.), Makarska 1963. — Prijevodi s njemačkog: B. Kälin Kozmologija, Makarska 1966. (cikl.); B. Kälin, Psihologija, Makarska 1967, (cikl.). LIT.: — De apparitione et celebratione Congressus Scholastico-Scotistici Internationalis (Oxonii et Edimburgi diebus 11-17 septembris 1966 celebrati), Studia Scholastico-Scotistica, 1, Romae 1968, XVI, 17. — P. Dr. Ciril Markoc feiert ein Doppeljubiläum, Der Sonntag, 22. IV. 1977. — Viel Ernstes über Heiteres, Frankfurter Allgemeinezeitung, 25. I. 1984 [Nr. 21], S. 32. — Heike Lattka: Oberhirten stiften Humorpreis. Pater Markoč: "Ich bin Frankfurts Don Camillo", Bildzeitung, 25. 1. 1984. — Wendelin Leweke, "Einen Fröchlichgeber hat Gott lieb", Neue Presse, 26. I. 1984. — Preis für Pater mit Humor, Kölnische Rundschau, 26. I. 1984. — E-S: Humor läst Wüsten ergrünen, Frankfurter Rundschau, (?), I. 1984. — "Auch in der Kirche darf man lachen", Abendpost/Nachtausgabe, (?), I. 1984. S. 6. — Das gibt's: Kirchlicher Humor, Neue Bildpost, Febr. 1984; — In Wort und Bild, Der Sontag, 5. II. 1984. — Mehr Humor für eine Kirche ohne Muff, Der Sontag. — Was ist Humor?... Evangelisches Frankfurt, Februar 1984, S. 5. — Ignacije Vugdelija, I Frankfurt ima svoga "Don Camila", Živa Zajednica -
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Lebendige Gemeinde [5]/1984, br. 5(51), str. 13. — Frankfurts Don Camillo ist tot Gehirnschlag, Bildzeitung, 5. IV. 1984. — Pater Ciril Markoc tot, Frankfurter Allgemeinezeitung, 5. IV. 1984. — Pater Markoc gestorben, Abendpost/Nachtausgabe, 5. IV. 1984, S. 4. — Valter Adloch, Ein fröchlicher Franziskaner, Der Sontag, 15. IV. 1984. — I[gnacije]V[ugdelija], Uz pogreb Ćira Markoča. "U zemlji svojoj očekuje zoru uskrsnog jutra", Živa zajednica - Lebendige Gemeinde, [5]/1984, br. 5(51), str. 14. — Dr. o Fra Ćiro Markoč, Vjesnik Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, 33/1984, 2, 142162. - In memoriam o. fra Ćiri Markoču, Vjesnik Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, 33/1984, 3, 250-255. — V. Kapitanović, In memoriam, Fra Ćiril Markoč, Služba Božja, 24/1984, 2. 180. – A. RIBIČIĆ, Crtice o školstvu u Zaostrogu, Zaostrog 1989, 80-81. V. Kapitanović MARKOTIĆ Fra Svetislav-Ante (1921.-1945.) Rođen 7.V.1921. u Grabovniku, od oca Ilije i majke File r. Mišetić. Gimnaziju svršio na Širokom Brijegu, bogosloviju učio na Humcu i u Mostaru. Vojsku nije služio. U Franjevački red stupio na Humcu, 13.VII.1938. Zavjetovan jednostavo 14.VII.1939., svečano 14.VII.1942. Za svećenika zaređen u Vitini, 2.VII.1944. Kao student bogoslovije mjeseca svibnja 1945. ubijen u Mariboru. Bio je idealan mladić svetačkih odlika. Mladomisnik, s neugasivom je vatrom izgarao da može raditi za Boga i ljude. Taj depozit ponio je prvog dana kada je stupio u sjemenište. Otkad je obukao franjevačko odijelo, svjedočio je da je u svemu totus catolicus i totus franciscanus. Marljivo je učio bogoslovne znanosti i usavršavao bogoslovne kreposti. Kada su ga odnijeli za žrtvovanje činilo se po njegovu licu da ide na ponovno ređenje. Bio je živi svetac. Bio je veliki zagovornik za pravdu i istinu LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić
452
MARKOVIĆ, Ambroz, profesor (Rijeka Dubrovačka, 8. XI. 1775 - Dubrovnik, 6. X. 1834) - Krsnim imenom Marko. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1791. Filozofiju i teologiju studirao u Male Braće u Dubrovniku, a na specijalizaciji bio u Bologni. U Provinciji je vršio službe: profesora filozofije i teologije, prefekta studija, definitora, kustosa, vizitatora i provincijala (1814-1817 i 1831. do smrti). Od generala Reda imenovan je jubilarnim lektorom (1816). — Njegov najznačajniji rad je prvo izdanje Gundulićeva epa Osman (Dubrovnik, A. Martekini 1826) s opširnim uvodom i komentarom, pri čemu se služio talijanskim tekstom i uvodom Gian-Luke Volantića. Zbog toga mu je prigovoreno. na te prigovore odgovorio je djelcem Lettera del P. Lettoro A. Markovich (Mleci 1828). Tiskao je i Devetnicu u čast sv. Franje (Dubrovnik 1828). Nastavio je Nekrologij Dubrovačke provincije (17771833). U rukopisu su ostale njegove propovijedi i teološka predavanja. Bio je čovjek jake volje i čvrstog karaktera (Rode), te čovjek nauke i pravi redovnik (Kuzmić - v.). LITERATURA - Urban TALIJA: O. Ambroz Marković. Životopisne crtice. Iskra 2(1892), 107-109. - Franjo JURIĆ: Povjesno-opisni prikaz franjevačkog samostana u Dubrovačkoj Rijeci. Zagreb 1916, 100-113. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 530-531. - Mijo BRLEK: Rukopisi Knjižnice Male Braće u Dubrovniku. Zagreb 1952, 13, 204-205. - Jakša RAVLIĆ: O prvom izdanju Gundulićeva “Osmana” (1826). Anali Historijskog Instituta JAZU u Dubrovniku IVV. Dubrovnik 1956, 711-716. - Mijo BRLEK (MB): Marković, fra Ambroz. Franjo među Hrvatima. Zagreb 1976, 147a. M. Brlek MARKOVIĆ, Ante, lektor (*Duvno, 18 st.). Na kapitulskom kongresu u Velikoj, 6. lipnja 1717. izabran je za lektora filozofije u Šibeniku, gdje sigurno predaje do 1719., a možda i do 1720. Na kapitulu u Visovcu
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON određeno je da se teološko učilište iz Splita ponovno prenese u Šibenik i Marković se natjecao za lektora teologije. Kad je 1725. Šibensko učilište od provincijskoga podignuto na opće drugorazredno učilište na njemu je predavao Marković i Filipović. posljednji provincijal Bosne Srebrene (1732-1735). Kao provincijal održao je provincijske skupove u Visovcu (1733) i u Slavonskom brodu (1734). Na sastanku 4. ožujka 1734. Na Dobrom, u Splitu, izjasnio se protiv podijele Provincije Bosne Srebrene, a ukoliko bi moralo doći do diobe bio je za to da Dalmacija ostane s Bosnom uz uvjet da se zadrži dotadašnji način izbora provincijske uprave. LIT.: – D. MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 220. – A. CRNICA, Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 675. – V. KAPITANOVIĆ, Rukopisni priručnici franjevačkog filozofskog učilišta u Šibeniku (1699.-1825.), 197. – V. KAPITANOVIĆ, Fra Filip Lastrić i Dalmacija, Zbornik o fra Filipu Lastriću Oćevcu u povodu 300. obljetnice rođenja, Mostar, 2000, 104. V. Kapitanović MARKOVIĆ, fra Ivan, teolog i provincijal (Sinj, 23. X. 1839.-22. X. 1910.). Pučku školu završio je u Sinju a klasičnu gimnaziju u Zaostrogu (1851.-1852.) i Sinju. Godinu novicijata proveo je na Visovcu (1857.-1858.). Filozofiju i bogoslovlje studirao je u Šibeniku, Makarskoj i Zadru (1858.-1862.). Za svećenika je zaređen 1862. Kao mladi svećenik postao je predavač na Bogosloviji u Šibeniku (1862.1874.). Radi bolesti napušta profesorsku katedru i povlači se u Sinj, gdje se bavi znanstvenim radom. Papa Leon XIII. dao mu je naslov »doctor s. theologiae« 1886. za knjigu Papino poglavarstvo. Vršio je službu provincijala (1886.-1891.) i tri puta generalnog vizitatora (1878. u Dubrovniku, 1879. u Zadru i 1887. u Beču). Značajna su njegova djela iz povijesti Crkve i posebno o odnosima Istočne i Zapadne Crkve, zatim putopisi, polemike i prijevodi poslanica sv. Jeronima. Bio je traženi ispovjednik i duhovni vođa te opslužitelj redovničke stege. DJELA: Nešto o sv. Dujmu, Poslanica mn. pošt. ocu Petru Krstitelju Bačiću, Split 1906. —
453 Osvrt na prigovore pisca u »Hrvatskoj kruni« mojoj brošurici »Nešto o sv. Dujmu, Split 1906. Il buon senso comune nella questione di san Doimo vescovo e martire, Quaracchi 1910. - Lettere dall' oriente ossia un pellegrinaggio in Palestina nel 1879, Trento 1897; 2 Zagreb 1897; 3Zagreb 1899. — Papino poglavarstvo u Crkvi za prvih osam viekova, poviesnokritična prouk, Zagreb 1883. - Učenje Leona Velikoga o prvenstvu svoje stolice i odnosaji papa naprama crkvenim kanonim, Zadar 1882. - Le parrocchie francescane in Dalmatia, Zara 1885. - Gospa Sinjska s dodatkom o anđeoskoj kriposti, Zagreb 1886; 2Zagreb 1889; 3Split 1921 (preuredio F. S. Petrov). - Sinj i njegovo slavlje god. 1887, Zagreb 1898. - Cezarizam i bizantinstvo u povijesti iztočnog razkola, I-II, Zagreb 1891. - Leo Veliki i Grgur Veliki o prvenstvu svoje stolice , Zadar 1883. - O Evkaristiji s osobitim obzirom na epiklezu, Zagreb, 1893; 2Zagreb 1894. - Nekoliko rieči na odgovor mojim kritičarima, Spljet 1897, 13. - Gli Slavi ed i papi, I-II, Zagabria 1897. Slaveni i pape I-II, (preveo o. Petar Perković), Zagreb 1903-1904. - Lettera al signor consigliere Giuseppe Alačević, Spalato 1900. Cvieće za osobe koje se obećavaju pobožnosti, Zagreb 1901, 2Zagreb 1901. - Dukljanskobarska metropolija, Zagreb 1902. - Una recensione senza precedenti ed un po'piu di luce, Zagreb 1904, 210. LITERATURA: MILAN ŠETKA, O. fra Ivan Marković, Sinjska spomenica 1715.-1965., Sinj 1965, 307-313, ISTI, Pedesetogodišnjica smrti jednoga velikog franjevca, Vjesnik Provincije , X/1960, 9-10, 71-130. – Il "munus" del vescovo di Roma nel confronto ecumenico dottrinale di I. Marković e N. Milaš (pars dissertationis), Roma 1986 (lit). – A. RIBIČIĆ, Crtice o školstvu u Zaostrogu, Zaostrog 1989, 81. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 146-149. H.G. Jurišić MARKOVIĆ, fra Kazimir (✜Mirko), provincijal, lektor, odgojitelj (Varaždin, 1. XI. 1805. - Varaždin, 4. V. 1882.). U KR stupio u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Varaždinu 13. III. 1824. Svečane zavjete položio je u Varaždinu 15. III. 1827. Bio je nekoliko godina lektor teologije u Rijeci i odgojitelj novaka, a više puta je bio mjesni poglavar. Provincijal je bio u dva trogodišta (1873.-1879.). LIT.: Nekrologij slovenskih in hrvaških kapucinov, Ljubljana 1977. — A. DUJMUŠIĆ, Povjesničke crtice Kapucinskog samostana na Rijeci, Rijeka 1910, 15. Hadrijan Borak MARKOVIĆ, Marijan, biskup (Dolac, 21. X. 1840 - Banja Luka, 20. VI. 1912). Krsno mu je ime Franjo. Rodio se od oca Jure i majke Luce rođ. Ćurčić. Početne škole učio je u Docu, daljnje u Fojnici (1852-1856), filozofskoteološki studij u Đakovu (1857-1862), novicijat u Fojnici (1856-1857). Za svećenika je zaređen 1863. Bio je kapelan i pučki učitelj u Docu (1863-1864), učitelj redovničke mladeži Bosne Srebrene i profesor filozofije i teologije u Gučoj Gori (1864-1870), župnik u Kotor Varošu (1870-1875), Travniku (1878-1879), Vitezu (1879-1882) i Docu (1882-1883), gvaridijan u Gučoj Gori (1875-1878). Biran je za definitora Bosne Srebrene (1878-1882). Za banjalučkog biskupa imenovan je 1883. Odlikovao se čednošću, mudrošću i aktivnošću. Osim klasičnih jezika znao je još turski, talijanski i nešto slabije njemački. Uputio je 31 poslanicu vjernicima a 19 svećenicima, od kojihje većina ostala u rukopisu Tiskane ćemo navesti prema sadržaju. Surađivao je u Srcu Isusovu (1882) i Franjevačkom glasniku (1900-1901). DJELA: Nastupna poslanica. Beć 1884. - O potrebi zahvale iza svete mise. S. 1. 1908. - O smislu i potrebi posta. S. 1. 1909. - O kršćanskim zarukama i pripremanju za sakramenat ženidbe. S. 1. 1910. - O trpećem Kristu. Banja Luka 1911. - O vrijednosti svete mise. S. 1. 1912. LIT.: BRALIĆ Alfonz: U slavu Markovića otca Marijana, biskupa Danabskoga i apošt. upravitelja bisk. Banjalučke. Prigodom njegova posvećenja po preuz. g. Serafinu Vanuteli, nunciju Apostolskom u Beču. U svibnju 1884. Hercegovački bosiljak, 2(1884) br. 22. - U slavu presvietlog F.O. Marijana Markovića
454 prigodom njegove posvedbe za biskupa banjalučkog u Beču dne 3. svibnja. Pjeva rod i red. Katolički list, 35(1884) 20, str. 156. ANONIM: Dolazak presv. Gosp. biskupa Fra Mariana Markovića u Kotar Bos. Gradiški. Glasnik jugoslavenskih franjevaca, 3)1889) 8, str. 138-141. - M/ARTIĆ/ G/rga/: Presvietlomu Gospodinu Fra Marijanu Markoviću biskupu. ANONIM: Veleč. O. Marijan Marković župnik u Docu blizu Travnika disigniran je od sv. Otca za biskupa banjalučke biskupije. Srce Isusovo, 2(1883) 12, str. 197. - Banjalučkom spjevao prigodom njegova došašća u B. Gradišku. Glasnik jugoslavenskih franjevaca, 3(1889) 8, str. 141. - BELOVIĆ - Bernadzikowska Jelica: Biskup O. Marijan Marković. Bršljan, 14(1899), 4, str. 99, 122-123. - ANONIM: REdovnički jubilej presvj. Marij. Markovića. Hrvatski dnevnik, 1(1906) 96, str. 1. - X: REdovnički jubilej biskupa Markovića. Serafinski perivoj, 20)1906) 4, str. 49-51. ČOLIĆ A. : Jubilarni biskup fra Marijan Marković, Serafinski perivoj, 23(1909) 10, str. 210-212. - DUJMUŠIĆ Dragan: Njegovoj presvijetlosti fra Marijanu MNarkoviću, biskupu banjalučkom prigodom dvadesetpetgodišnjice biskupovanja (4. V. 1884. - 4. V. 1909). Vrhbosna, 23)1909) 9, str. 135. - DUJMOVIĆ Ivan: Biskup fra Marijan Marković., Vrhbosna, 23(1909) 9, 136-138. TOPIĆ Anka: Narodnom pobjedniku, presvijetlom Gosp. o. Fra Marijanu Markoviću. Hrvatska zajednica, 2(1910) 48, str. 1. Bischof Marković geborgen. Agramer Tagblatt, 27(1912) 41, 4. - † Biskup o. fra Marijan Marković. Vrhbosna, 26(1912) 14/15, str. 204. - † Fra Marijan Marković. Srpska riječ, 8(1912) 9, str. 3. - Umro biskup fra Marijan Marković. Male novine, 3(1912) 164, str. 1. - Fra Marijan Marković. Katolički list, 63(1912) 26, str. 312. - GABRANOVIĆ Berislav: Banjalučki biskup fra marijan Marković 1882-1912. Dobri Pastir, 15/16(1966) I-IV, str. 205-268. - KOMARICA Franjo: Pastoralne poslanice banjalučkih biskupa fra Marijana Markovića i fra Joze Garića. Angažirani svećenik... Zagreb-Sarajevo 1981, str. 296-319. A. Kovačić
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
MARKOVIĆ, Matija,
Stjepan Zagrebec
MARKUŠIĆ, Josip, provincijal (Čepak, 23. I. 1880 - Jajce, 26. II. 1968). Krsno mu je ime Stjepan. Rodio se od oca Andrije i majke Katarine rođ. Pranjić. Pošto je rano ostao bez oca brinuo se za njega pored majke i ujak Ivo Pranjić-Kovač. Godine 1894. završio je pučku školu u Kotor Varošu, pet razreda gimnazije u Gučoj Gori (1894-1899), novicijat u Fojnici (1899-1900) teologiju u Kraljevoj Sutjesci (1900-1901) i Budimpešti (1901-1904). Za svećenika je zaređen 1904. Bio je kapelan u Jajcu (1905), profesor u Visokom (1905-1916), gvardijan u Jajcu (1915-1916, 1922-1928), Sarajevu (1919-1922) i Beogradu (1931-1939), župnik u Kotor Varošu (1916-1919), provincijal Bosne Srebrene (1928-1931, 19491952, 1952-1955). Biran je za ravnatelja gimnazije u Visokom (1919-1914), definitora (1916-1919) i kustosa (1934-1937) Bosne Srebrene. Bio je generalni vizitator u slovenačkoj provinciji (1950). — Markušić je napisao nekoliko samostalnih djela te surađivao pjesmama i sastavima religioznoasketskog, povijesno-književnog i programatsko-informativnog sadržaja u Serafinskom perivoju (1904-1913), Vrhbosni (1904-1906), Hrvatskoj straži (1905), Osvitu (19o5), Glasniku sv. Ante (1906-1944), Prosvjeti (1907), Obzoru ilustrovanom (1908), kalendaru Napredak (1909), Hrvatskoj zajednici (1910-1911), Našoj misli (19141919), Primorskim novinama (1922), SArpskom književnom glasniku (1922), Franjevačkom vijesniku (19927-1933), Orlovskoj straži (1927), Jugoslovenskom listu (1929), Glasniku katoličke crkve u Beogradu (1932), Kalendaru sv. Ante (1933, 1934, 1942), Bosni Srebrenoj (1944-1954), Dobrom Pastiru (1950-1966) i u Kalendaru Dobri Pastir (1951, 1952, 1970). Kao profesor u Visokom pomogao je đacima pri uređivanju njihovog lista Cvijet, a sam je neko vrijeme uređivao Serafinski perivoj (1907-1908). Čitavog života bavio se proučavanjem naše narodne i crkvene prošlosti. Osobito drag lik bio mu je Ivan Franjo Jukić. Kao pristaša kršćanskog
455 progresivnog aktivizma i socijalizma zalagao se za ostvarenje kršćanskih moralnih, etničkih i socijalnih načela. Posjedovao je urođeni smisao za lijepo i umjetničko. Njegovo pisanje prožeto je živom vjerom i ljubavlju prema Crkvi, franjevačkom redu, svojoj redovničkoj zajednici Bosni Srebrenoj, domovini i narodu. Bio je čovjek reda, rada i discipline. DJELA: Krvavi behari (pjesme). Sarajevo <1908. - Život i rad fra Ivana Franje Jukića. Sarajevo 1908. - Bosansko-hercegovačke narodne pjesme iliti “Jukićevke”. Mostar 1910. - Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini. Sarajevo 1911. - Svetište svetog Ive Krstitelja u Podmilačju. Sarajevo 1941. LITERATURA: KOVAČIĆ Anto Slavko: Fra Josip markušić - Biobibliopgrafski obrisi. Nova et Vetera, 30(1980) I-II, str. 193-235. (bibliografija i literatura). - Angažirani svećenik. Simpozij u povodu 100. obljetnice rođenja fra Josipa Markušića. Zagreb-Sarajevo 1981. - ISTOđ Fra Josip markušić. Zbornik radova sa simpozija u povodu 100. obljetnice rođenja fra Josipa Markušića. Zagreb-Sarajevo 1982. A. Kovačić MAROEVIĆ, (Marojevć) fra Karlo, provincijal (Velušić/Drniš, 24. VI. 1731. — Visovac, 20. XII. 1811). Od nepuna tri mjeseca ostao je bez majke koja je umrla od kuge. Studirao je na generalnom učilištu u Šibeniku. God.1756 bio je lektor filozofije u Zaostrogu, 1764-1767 predavao je u Zaostrogu bogoslovlje, 1766-1770. bio je provincijski kustod i poslije toga dva puta provincijal 17701773 i 1782-1785. Propovijedao je u mnogim mjestima. Na Visovcu je bio čuvar zatočenog kanonika Pavlovića Lučića, ali su ga austrijske vlasti zbog blagosti smijenile. Slovio je i kao krepostan redovnik. Njegovom su prištedom nabavljene orgulje na Visovcu (Soldo). . LIT.: G. ALAČEVIĆ, La Dalmatie de 1797 à 1815. Episode des conquetes Napoléoniénnes par l’abbé Paul Pisani […], Bullettino di archeologia e storia dalmata, 24 (1901) 142186. — G. Marković, Una recensione senza precedenti ed un po’ più di luce, Zagreb 1904. 94-102. — A. Crnica, Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 244.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Schematismus Provinciae Dalmatae Sanctissimi Redemptoris Ordinis Fratrum Minorum (Croatia-Jugoslavia) anno 1965. [Urednici: P. Čapkun-J. Šetka] Spalati [Romae] 1965, 61. Petar Bezina, Studij filozofije u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, Split 1992, 66 i 95. — Petar Bezina, Studij bogoslovije u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, Split 1993, 114. Soldo, Visovac, Kačić, II, 216. V. Kapitanović MAROJEVIĆ, Ante, misionar (Starigrad na Hvaru, 1801 - Letnica na Kosovu, 5. I. 1856). Kao misionar je umro na glasu svetosti. Pokopan je u župnoj crkvi u Letnici. na njegov grob dolaze katolici i nekršćani. LITERATURA: Nekrologij franjevačke prof. sv. Jeronima Zadar. PP MAROJEVIĆ, Bonagracija, glazbenik (Starigrad na Hvaru, 21. III. 1810 - Hvar, 16. X. 1889) - Krsno mu je ime Antun. Osnovnu školu pohađa u rodnom mjestu u Hvaru. Stupa u Dalmatinsku provinciju sv. Jeronima 1825. Gimnazhiju pohađa u Splitu (do 1832). Filozofiju studira u Splitu (1832/33) i Zadru gdje završava i teologiju (1838). Zaređen je za svećenika 1837. U Provinciji obnaša službe: starješine samostana na Hvaru (gotovo stalno), definitora, te provincijala (1850-1853). U Hvarskoj biskupiji je savjetnik biskupima i prosinodalni ispitivač. Ističe se kao korizmeni propovjednik (Hvar, Kotor, Komiža, Mali Lošinj). Pisma koja mu pišu provincijali puna su priznanja i zahvala. U pohvalama i priznanjima ne zaostaju nibiskupi. Njegovo svestrano poznavanje školskih predmeta hvali Gradska uprava. Vrhovna uprava školstva odaje mu u dekretu za penziju (1876) zahvalnost i priznanje na promicanju školstva i nauke. — U mlađim danima privlači ga klasična filologija, a kasnije matematika i prirodne znanosti. Kao profesor djeluje u Hvaru (od 1839), Splitu (1851-1852) kao suplent, a od 1857. je stalni kateheta i upravitelj državne škole u Hvaru. Uz nauku bavio se literaturom i umjetnošću, te glazbom. Gotovo cijelog života bio je zborovođa i
456 organista katedrale u Hvaru. U arhivu hvarskog samostana pronašeno je pet prigodnih govora o. Bonagracije. DJELA: - Dipinti nella chiesa e Conventu de’ Francescani a Lesina (Bulletino di Archeologia e storia Dalmata, Split 5(1882), 84-87, 99-102, 148-152). LITERATURA: Vinko Justin VELNIĆ: O. Bonagracija Marojević. Prilozi povijesti otoka Hvara III. Hvar 1969. 123-132. - Mijo BRLEK (MB): Marijević, fra Bonifacije (treba Bonagracija). Franjo među Hrvatima. Zagreb 1976, 248a. I. Djamić MAROJEVIĆ, Bonagracije, profesor (Starigrad na Hvaru 1810 - Hvar 16. X. 1889). Gimnaziju i teologiju završava u Zadru. za svećenika je zaređen 1837. U redovničkoj zajednici vršio je službu gvardijana, definitora i provincijala. Kao nastavnik službovao je na državnoj osnovnoj školi u Hvaru i na državnoj gimnaziji u Splitu. Po potrebi je predavao klasične jezike, matematiku i jprirodne znanosti. Bio je i upravitelj osnovne škole u Hvaru. Pisao je u Bolletino di archeologia e storia dalmata, u Splitu 1882. LITERATURA: Nekrologij Franjevačke prov. sv. Jeronima Zadar. PP MAROJEVIĆ, fra Ante, odgojitelj i dušobrižnik (Pasičina, 28. VIII. 1693. -Zaostrog, 17. II. 1771.). U Franjevački je red stupio u Zaostrogu (1714.), gdje je vjerojatno pohađao i samostansku školu. Za svećenika je zaređen 1717. u Splitu, potom predaje filozofiju u Šibeniku, a slijedeće godine odlazi u Anconu studirati filozofiju i tu ostaje do 20. IV. 1719. — Prije odlaska u Italiju godinu dana Bio je učitelj novaka i mladeži u Zaostrogu 1726. Bio je župnik Baćine (1724.-1728.), Vrgorca (1735.), gvardijan Zaostroga (1746.-1747.) te biskupijski generalni vikar za okružje od Borovaca do Vrgorca i Opuzena. Tu mu je dužnost povjerio biskup N. Bijanković 12. lipnja 1730. godine. Za vrijeme kuge, koja je 1732. godine harala u Mostaru i okolici, fra Ante je kao župnik Vida mnogo učinio da se zaraza ne proširi u južne krajeve, na područje njegove župe i okolice. Nabavio je 1737.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON orguIje za crkvu u Zaostrogu, a slijedeće godine odlazi u Veneciju radi proslave zaostroškog samostana. B. Pezo MAROJEVIĆ, Jerko, provincijal (Starigrad na Hvaru, 1812 - Kotor, 8. VIII. 1893). - Vršio je službu gvardijana, definitora, kustosa provincije i provincijala (1879-1882). Bio je generalni vizitator. Ostavio je uspomenu primjernog redovnika. LITERATURA: Nekrologij franjevačke prov. sv. Jeronima Zadar. PP MARTIĆ, Grgo, pjesnik (Rastovača kod Posušja, 24. I. 1822 - Kreševo, 30. VIII. 1905). - Krsno mu je ime Mato. Rodio se od oca Grege i majke Jele rođ. Kukuljević. Imao je tri brata i dvije sestre. Izgubio je oca kad mu je bilo 8 godina. Brigu je preuzeo stric Rade, koji ga 1834. dovodi u kreševski samostan i ovdje je ostao do 1839. kad je otpremljen u požešku gimnaziju. U franjevački red stupio je 1838., filozofiju je učio u Zagrebu (1839-1841), a teologiju u Stolnom Biogradu (1841-1844). Za svećenika je ređen na sam Božić 1844. Za vrijeme školovanja u Zagrebu upoznao se s Gajem, Babukićem, Vrazom, Šulekom i drugim ilircima, čije će ideje prihvatiti i ostati im vjern sve do smrti. Nakon mlade mise (1845) djelovao je vjerojatno oko tri godine u Kreševu. Nakon toga bio je kapelan u Osovi (1848-1851), župnik u Sarajevu (1851-1854, 1863-1879) i Ponijevu kod Novog Šehera (1860-1863) te učitelj šaka u Kreševu (18571860). Godine 1856. uprava provincije postavila ga je za svog agenta u Sarajevu sa zadatkom da kontaktira s turskim vlastima i predstavnicima drugih država. Slijedeće godine putovao je u Bugarsku i Rumuniju s namjerom da tamo bude katolički dušobrižnik, ali se vratio nakon tri mjeseca. Kad je 1879. u Sarajevu izgorio župski stan i kuća Martić se zauvijek preselio u Kreeševo samo kratko izbivajući iz njega. Godine 1881. sudjeluje u Rimu na proslavi jubileja svete braće Ćirila i Metodija, 1882. putuje niz Neretvu do Dubrovnika i Kotora, 1883. nalazi se u Topuskom na liječenju, 1884. putuje Dalmacijom i Hercegovinom, 1885. posjećuje
457 Požegu, 1892. predvodi u Rimu slavensku delegaciju na proslavi četrstogodišnjice otkrića Amerike, 1895. nalazi se u Zagrebu, kao Strossmayerov štovalac i prijatelj putuje više puta u Đakovo (1878, 1879, 1883, 1884, 1885, 1886, 1900). — Martić kao ilirac razlikuje se od subrata Jukića po tome što je Jukićev ilirizam više bio prosvjetno-kulturni, a njegov politički. On se podjednako zanima za hrvatsku i srpsku kulturnu baštinu kao i za zbivanja u Zagrebu i Beogradu. Njegovi mladenački radovi nadahnuti su idejom o sveslavenskom bratstvu i istovjetnosti interesa južnoslavenskih naroda. Za prosudbu njegovog života i djelovanja svakako su osobito vrijedne monografije Augustina Cičića (1930) i Otona Knezovića (1931) kao i radovi Rastislava Drljića. Svi Martićvi životopisci zapažaju da je bio bistar, široko naobražen, snalažljiv, vidovit, da se uz svećeničke dužnosti uspješno i korisno bavio prosvjetno-kulturnom, društvenopolitičkom i spisateljskom djelatnošću. Tiskao je više samostalnih djela i surađivao u periodičnim publikacijama Serbskom narodnom listu (1841-1844), Danici ilirskoj (1842), Vrazovom Kolu (1842, 1847), Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj (1843, 1846), Danici (1853), almanahu Dragoljub (1845), Bosanskom prijatelju (1850, 1851, 1861), Glasniku dalmatinskom (1857), Katoličkom listu (1858, 1860-1861), Sarajevskom cvjetniku (1870), Glasniku biskupije đakovačko sriemske (1875), Narodnom listu (1879, 1887, 1890), Obzoru (1878-1888, 1895, 1901, 1905), Viencu (1884, 1886, 1892, 1897), Glasniku biskupije bosanske i srijemske (1885, 1888, 1889-1891, 1893-1903), Iskri (1885), Glasu Hercegovca (1887), u Gunduliću Zvonimir (1888), Glasniku jugoslavenskih franjevaca (1887, 1889-1891, 1893-1894), Vrhbosni (1889, 1902), Hrvatskoj (1890), u Ibrišimoviću franjevački bogoslovi (1893), Franjevačkom glasniku (1894-1896, 1898),. Nadi (1895-1896, 1899), Spomenici pedesetgodišnjice hercegovačke redodržave (1897), Osvitu (1898, 1900, 1902), Franjevačkom glasniku (1900), Spomen-knjigi iz Bosne (1901), Prosvjeti (1902), Kršćanskoj obitelji (1903),
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Hrvoju (1904), Kršćanskoj školi (1905), i Našem jedinstvu (1905). Posthumno su tiskani njegovi tekstovi u Osvitu (1905), Serafinskom perivoju (1906), kalendaru Fra Grgo Martić (1906), spomenici Fra Gergo Martić (1906), Mladom Hrvatu (1912), kalendaru Napredak (1915, 1934), Narodnim starinama (1930), Napretku (1930, 1932), Spomenici franjevačke klasične gimnazije u Visokom (1932) i Srpskom književnom glasniku (1935). O njegovim Osvetnicima izrečeni su brojni i često puta disparatni sudovi. Neki ga uzdižu do Homerove slave, a drugi mu niječu svaku umjetničku vrijednost. Može se reći da je on više insistirao na povijesnoj istinitosti i vjerodostojnosti, nego na umjetničkoj vrijednosti svog stvaralaštva. Poznavao je nekoliko ovropskih jezika te je prevodio s francuskog Ozamana, Racina i Chateaubrianda i tekstove nekih telijanskih autora. Bavio se prikupljanjem narodnih umotvorina i njegovim publiciranjem. Preradio je nekoliko tekstova Lava Tolstoja. Pred kraj života u kreševskom samostanu napisao je Posvetnike i izdiktirao svoja Zapamčenja. Njegova ostavština, osobito korespondencija, koja se čuva u kreševskom samostanu čeka svoje objalvjivanje. Martić je odlikovan redom međedije i željeznom krunom III. razreda te jubilarnim lektorstvom i počasnim članstvom JAZU. DJELA: Slavodobitnica svietlomu gospodaru Omer-paši carsko-turskom muširu, seraskeru od ciele rumelisko-bosanske vojske, vitezu raznih turskih redovah i carsko-ruskog sv. Ane perve klase. Prikazana... Od I.F. Jukića i Ljub. Martića... Zagreb (1852). - Osvetnici. I. Obrenov. Događaj iz godine 1857. od Nenada Poznanovića. U Zagrebu 1861; drugo izddanje priredio Ivan Despot bez oznake mjesta i godine izdanja. - osvetnici II. Luka Vukalović i Boj na Grahovcu na Spasovdan godine 18558. Pjesma od Radovana. U Zagrebu 1862, u Đakovu 1887. - Početni zemljopis za katoličke učionice u Bosni. U Sarajevu 1871. - Putovanje u Dubrovnik iz Kreševa god. 1882. Pjesma fra Grge Martića. Zagreb 1884. - osvetnici III. Boj turski i crnogorski god. 1862. Pjesma od Radovana. U Zagrebu 65. - Osvetnici. IV. Kiko i Zelić događaj u Bosni od god. 1832. U
458 Osieku 1876. - Osvetnici. V. Ustanak u Bosni i Hercegovini od godine 1876-8. i bojevi srbski i crnogorski. U Zagrebu 1881. - Osvetnici. VI. Hadži-Lojina krajina. U Đakovu 1881. Osvetnici. VII. Posjednući Bosne i Hercegovine po carsko-kraljevskoj vojsci god. 1878. Zagreb 1883. - Narodne pjesme o boju na Kosovu godine 1289. Zagreb 1886. Obrana Biograda godine 1456. slavlje svetoga Ivana Kapistranskoga. Đakovo 1887. Pjesnička djela fra Grge Martića. Sv. 1-7. Sarajevo 1888. - Pjesnička djela fra Grge Martića. Prvi dio. Sarajevo 1893. - Pjesnička djela fra Grge Martića. Drugi dio. Sarajevo 1895. - zapamčenja (1829-1878). U Zagrebu 1906. - Izabrani spisi. Sarajevo 1956. Narodne pjesme bosanske i hercegovačke skupio Ivan Franjo Jukić Banjalučanin i Ljubomir Hercegovac izdao o. Filip Kunić Kuprešanin. Svezak pervi. Piesme junačke. U osieku 1858. - Narodne pjesme bosanske i hercegovačke sabrali fra Frano Iv. Jukić i fra Grga Martić. Junačke pjesme svezak I. Pretiskao Marko Šešelj. Mostar 1892. - Bosansko-hercegovačke narodne pjesme iliti “Jukićke”. Sabrali JukićMartić. Treće izdanje priredili ŠkaricaMarkušić. Mostar (1909). - Bosanska Pjesmarica ili Junačka djela naših djedova pjevana od harna naroda. Priberali i priredili fra Grga Martić i fra Ivan Jukić. NOvo pregledano izdanje sa nekih povijesnim podacima propratio prof. Cherubin Šegvić. Zagreb (s.a.). - Ifigenija. Tragedija u pet čina od Racina. Mostar 1902. - Bijedni Novak (Renè od Chateaubrianda). U Đakovu (s.a.). Pravedni Josip, sin Jakova Patriarha. Spjevao pop Petar Vuletić Kasteljanin. Preradio fra Grgo Martić. U Đakovu 1886. LITERATURA: ČIČIĆ Augustin: Monografija o fra Grgi Martiću. Zagreb 1930. KECMANOVIĆ Ilija: Fra Grgo Martić 18221905. Fra Grgo Martić: Izabrani spisi. Sarajevo 1956, str. 5-23. - Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslavenskih književnosti u Sarajevu. Knj. II. Sarajevo 1973. Bibliografija radova fra Grge Martića (str. 197-217) i Literatura o fra Grgi Martiću (str. 217-269). Sastavio Boris Ćorić. A. Kovačić
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
MARTIN BRGULJANIN, (Barguglianin), franjevači provincijal (Brgulje kod Vareša, potkraj 16. st. — sredina 17. st.). — Dok je on postao član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, njegova su braća i ostala rodbina prešli na islam. Školovao se u Italiji, jer se služi talijanskim jezikom u dopisivanju s crkvenim vlastima u Rimu. Bio je provincijal 1631. — 1634. Fermendžin i Jelenić ga poistovjećuju s Martinom iz Rame (Nikolićem) pa pogrešno zaklučuju da je ponovno bio provincijal (1640. - 1643). Umro je poslije 1644. — Kao provincijal sudjeluje u sporu između skradinskog biskupa i upravitelja bosanske biskupije Tome Ivkovića († 17. VI. 1633.) i barskog nadbiskupa Petra Masarecchija († 27. XI. 1634.) koji je upravljao smederevskom i srijemskom biskupijom oko granica njihove biskupske jurisdikcije u Slavoniji i Srijemu. Propaganda je 11. V. 1633. Srijem dodijelila smederevskom biskupu, a Slavoniju uvrstila u granice bosanske biskupije. Ta odluke ugrozila je župničku službu franjevaca Bosne Srebrene u Srijemu, Bačkoj i Banatu, jer je Masarecchi župnička mjesta nastojao podijeliti svjetovnom kleru optužujući franjevce da su “neposlušni, neuki i žalosni redovnici”. Brguljanin odbacuje te optužbe ističući da su franjevci podnijeli osobite žrtve u svom radu: “njih petnaest je bilo posječeno, drugi su bili na kolac nabijeni, neki najokrutnije batinani po tabanima; i nema franjevca u habitu koji u zadnjih deset godina nije dobio svoj dio.” U čestitci Jeronimu Lučiću prigodom njegova menovanja za drivatskog biskupa i apostolskog upravitelja u Bosni Gratulabundus pangebat Adomodum Revrerendus Pater Fr. Martinus Bargulensis ord. min. de obs. Prov. Bosnae Argentinae olim minister ( ) izražava nadu s novoimenovanim biskupom nastupaju bolji dani za franjevce i katolike pod njihovom pastoralnom brigom. Predviđanja se nisu obistinila jer su još za Lučićevog života († 20. I. 1643.) postavljeni Toma Mrnjavić 1639. za bosanskog biskupa, a Pavao Posilović 1642. za skradinskog biskupa pa nisu prestale prepirke oko granica biskupske vlasti. Sam Brguljanin
459 prima 1644. s Filipom Trnovčaninom od biskupa Mrnjavića zadatak ispitati biskupijske granice između bosanske i skradinske biskupije. LIT.:— E. FERMEDNIŽIN: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica. Zagreb 1892., 405452. — J. JELENIĆ: Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke, sv. 1. Zagreb 1925., 60-61. — J. BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339.1735.). Beograd 1935., str. 65-67. — D. MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968., 181184. — J. BUTURAC: Katolička Crkva u Slavoniji za turskog vladanja. Zagreb 1970., 83-90. — K. DRAGANOVIĆ: Biskup fra Jeronim Lučić (o. 1575.-1643.) i njegovo doba. Croatica christiana periodica, god. 1883., br. 11, 33-79. A. Kovačić — F. E. Hoško MARTIN iz Moravske (MARIN), O.Min. († Brno 1321), biskup. Bio je iz Češke provincije. Samo ga Sartori naziva Marinom. Beogradskim (Albensis) biskupom imenovao ga je Nikola IV., nekadašnji dugogodišnji provincijal Provincije Sklavonije koji je revnovao za sjedinjenje istočne Crkve. Preko gubijskog biskupa, franjevca Benvenuta, apostolskog nuncija u Ugarskoj, papa je nastojao da bi istisnuo raskolničkog biskupa i postavio Martina. No, čini se da je to uspjelo tek kasnije Filipu, biskupu iz Ferma. God. 1300. i 1306. bio je u Padovi gdje podjelio oprost od 40 dana u bazilici sv. Antuna. — Zbog teških uvjeta među inovjercima napustio je Beograd i povukao se u Brno, odakle je pomagao olomučkom ordinariju. Sa sobom je pak iz Beograda ponio sve pokretnine. Prigodom provincijskoga kapitula u Brnu 1320. blagoslovio je prezbiterij konventualske crkve, u kojoj je i pokopan 1321. Njegov nasljednik u Beogradu, dominikanac Andrija zatražio je preko Ivana XXII., da mu se vrate stvari koje jeM. odnio, a po njegovoj smrti su neke prispjele u vlasništvo olomučkog biskupa, druge franjevcima u Brnu, a ponešto svjetovnjacima, najvjerojatnije rodbini. — Gams ga pogrešnim čitanjem uvrštava u albanske biskupe. Tossignano, kojega slijedi i
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Wading čita pravilno, ali ga smještaju u Alba Pompei, tj. Alba u milanskoj metropoliji. No, uistinu se radi o gradu Alba Bulgariae (kasnijem sjedištu bugarske kustodije bosanske konventualske vikarije) nazivanom i Alba de Nandor, Nandoralba, Nandor-sehèr-war (sehèr = bijel; war = grad). Prema Ljetopisu češke provincije u Brnu (str. 561) Eubel navodi da je bio biskup u Nikopolju, no radi se o njegovu jedno stoljeće mlađem imenjaku. LIT.: Bularium Franciscanum, V, [ed. C. Eubel], Romae 1898, 615 br. 163; 248 br.490 — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 355. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 392. — Archivio Sartori...(a cura di G. Luisetto) vol. I, Padova, 1983, 1131; vol. II, 1104: "Fra Martino vescovo di Belgrado — Marijan ZU# omenklator...Zagreb 1993,71: Martin Marijan Zugaj MARTIN iz Raba, O.Min. († Šibenik 1319), biskup. - Sin je rapskog samostana, a valjda i rođen u gradu Rabu ili u okolici. Možda je studirao u Bologni gdje 31. 8. 1273. nalazimo ''Martinus de Sclavonia'' (iz Hrvatske, odnosno iz Hrvatske provincije). Šibenik je stotinjak godina uzalud pokušavao dobiti biskupiju, odcjepljenjem od trogirske, a ova se je stalno pro- tivila diobi. Konačno su Šibenčani uspjeli preko bribirskog kneza Jurja Šubića, koji je posredovao preko sicilijanske kraljice Marije, sestre hrvatskougarskog kralja Ladislava III. Tako je Bonifacije VIII., ovlastio 1. V. 1298. nadbiskupe, franjevce, Petra u Splitu i Henrika u Zadru da izaberu dostojnog pastira novoj biskupiji. Izabrali su Martina, gvardijana samostana sv. Frane u Šibeniku. Veselje i slavlje u Šibeniku trajalo je 24.-29. lipnja, kad je M. posvećen za biskupa. Uz već spomunutu dvojicu nadbiskupa bili su prisutni i biskupi skradinski, ninski, hvarski, korčulanski (Ivan O.Min.) i kninski, te plemstvo i drugi crkveni i civilni dostojanstvenici kao i mnoštvo svijeta. Sve je to bilo opisano u zapisniku plemićkog vijeća (Libro rosso), koji se zagubio ali su ostali prijepisi koje su koristili Farlati, Fosco, Alačević i Oreb. Bio je "čovjek savršene
460 kreposti i nauka... uzor kasnijim biskupima. Uredio je biskupiju, poučavao kler i puk, ukinuo zle običaje, izmirio građane s Trogiranima.” LIT.: Analecta Franciscana, Quaracchi, Vol. XI, 8). — D. FARLATI: Illyricum sacrum, IV, Venetiis 1769, 460. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 419, C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Monasterii 19132, 19603, 449. — K. STOŠIĆ: Samostan sv. Frane u Šibeniku (rukopis u sam. biblioteci sv. Frane u Šibeniku) str. 91-93. — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 85. M. Žugaj MARTIN Lučki (Martinus de Portu), FKN († prije 20. IV. 1517), biskup. Spominje se 18. II. 1498. kao krajinski biskup (a ne krojanski, kako navodi Eubel), a 15. XII. 1507. kao hrvatski biskup. Wadding je vjerojatno oba imenovanja spojio u jedno, pogrešno navevši da je "cro(y)acensis" bila sufraganska biskupija splitske metropolije. — Uz hrvatsku biskupiju, 1507., M. je zadržao i krajinsku. U prvoj je dobio nasljednika 20. IV. 1517., a u drugoj 17. XII. 1517. — Bio je član pečujskog samostana franjevaca konventualaca i "cantor" (zborovođa) u pečujskoj katedrali. Kako je ubilježen kao plemić, što obično nije ubilježavano kad se radilo o nižem plemstvu mogao bi kao i Matej Zrinski, koji je bio član i profesor u istom samostanu, i on potjecati iz obitelji Zrinskih. Naziv "de Portu", moglo bi se odnositi na Lučku županiju, ali nije isključeno da je riječ i o banskim posjedima: Banijska Livada (= Luka), na području današnje Banje Luke, ali može biti i Luka kod Novog Vinodolskoga, Luka kod Zaprešića ili ona kod Martinske vesi, gdje su Zrinski mogli imati svoja imanja. LIT.: L. WADDING: Annales Minorum, XV, Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1933, XV, 190 br. 26 — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, II, Patavii 1968, 140; III,181 — Marijan Žugaj: Hrvatska biskupija 1352-1578, Croatica Christiana Periodica. Zagreb 10 (1986) br. 18
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON str.15s; usp. br. 17 str. 103 te str. 108ss. Žugaj
M.
MARTIN, OMin., vikar generalnog ministra Reda za Hrvatsku (1337). Spominje se kao svjedok u ispravi kojim zadarski nadbiskup Nikola oslobađa od crkvenih kazni zadarske klarise. Tu se naslovljava kao generalov vikar čitave provincije Sclavoniae. Nema naslov provincijala, jer nije izabran na provincijskom kapitulu, već je tu službu primio imenovanjem generalnog ministra. Bilo je to vjerojatno na temelju ovlasti od 4. X. 1331. pape Ivana XXII. generalnom ministru Gerardu Odonu (Giral Ot) da na upražnjeno mjesto imenuje prikladna ministra braći. Iako papa govori o provincijelnom ministru, general je u imenovanju, po svojoj pilici, upotrijebio izraz vikar, kako stoji i u zadarskoj listini. Razlog takva imenovanja moglo je biti još uvijek nesređeno stanje u Provinciji nakon skidanja Franje iz Trsta (v.), pa nije bilo uputno sazivati provincijalni kapitul za redovan izbor provincijala. — U navedenoj zadarskoj listini Martin dolazi bez ikakve oznake kojem je samostanu bio afiliran. Neki mu dodaju oznaku “iz Paga”. Doista u jednoj listini u Senju, 21.VI.1345., dolazi među drugima i “Martinus de Pago”, no kako nema uobičajenog dodatka da je bio vikar čini se da su u pitanju dvije različite osobe. LIT.: Tadej SMIČIKLAS: Codex diplomaticus… X, 345; za M. iz Paga (v.) XI, 203. Conradus EUBEL: Bullarium Franciscanum, V, 509 br. 935; usp. i str. 16 br. 28a. M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 71. M. Žugaj MARTINAC Fra Paško-Ivan (1882.-1945.) Rođen 26.VI.1882. u Dragićini, ž. Čerin, od oca Mate i majke Ruže r. Sušac. Osnovnu školu učio privatno na Čerinu i dovršio na Širokom Brijegu 1896., gimnaziju na Širokom Brijegu, bogosloviju 1904.-1905. u Mostaru, 1906.-1907. u Paderbornu (Njemačka). U Franjevački red stupio na Humcu, 25.VIII.1901. Zavjetovan jednostavno
461 25.VIII.1902., svečano 31.VIII.1905. Za svećenika zaređen u Paderbornu, 14.VIII.1907. 1908.-1912. kapelan i kateheta u Gradnićima 1912.-1913. učitelj novaka na Humcu 1913.-1914. vikar u Mostaru 1914.1915. kapelan i kateheta u Gradnićima 1915.1918. župnik u Gorancima 1918.-1920. župnik u Gradnićima 1920.-1936. župnik u Čitluku 1936.-1939. župnik u Međugorju 1939.-1940. drugi učitelj novaka na Humcu 1940.-1943. predsjednik rezidencije u Slanom 1943.-1944. u mirovini na Humcu 1944.-1945. kapelan u Veljacima 10.II.1945. ubijen u Ljubuškom. Nakon 50 i više godina njegova djelovanja u pojedinim župama ljudi o njemu govore kao da je među njima, te ih opominje kako će kršćanski živjeti i kako će se vladati. To je čovjek koji je svojom radošću, ljubaznošću, jednostavnošću i pobožnošću utjelovio svetog Franju. Napose, bio je pobožan prema Blaženoj djevici Mariji. Uvijek je sa sobom nosio zidni sat budilicu koja mu je otkucavala sate. To ga je poticalo da ustane i pozdravi Gospu. Kad je njegov župnik fra Julijan Kožul poveden iz Veljaka i on mu se pridružio. Ni na nagovor partizana da se vrati kući, jer mu ništa neće učiniti, on nije želio napustiti svoga župnika. Neka se i meni dogodi, govorio je, što će se dogoditi mom župniku. I krvnici su ga poveli. U zatvoru u Ljubuškom obojica su pjevali očekujući sigurnu smrt. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić MARTINAC, Serafina, ŠSP, bolničarka, (Split, 18. VIII. 1905. - Split, 4. XI. 1984). - Kao učenica Domaćinske škole na Lovretu odlučuje se za redovnički poziv i s 23 godine, 8. IX. 1928. g. započinje novicijat u Splitu. Glavna služba cijeloga njezina života, osim kratkog razdoblja rada u lovretskoj vezionici crkvenog ruha, bila je služba bolničarke. Djelovala je na Lovćenu, u sanatoriju dra Roića u Splitu, zatim u kninskoj bolnici, gdje je preživjela ratne strahote i sama bila zaražena tifusom. Nakon rata radi kao bolničarka u vojnoj bolnici u Splitu sve do umirovljenja 1963. godine. Od tada do smrti - dvadesetak godina - “puno radno vrijeme” dvori bolesne i stare sestre u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON središnoj provincijskoj kući na Lovretu. Tu je bila neumorna, spremna na uslugu danju i gotovo jos više noću kad je znala i po nekoliko puta ustati i pogledati teško bolesne sestre a da je nitko nije posebno za to molio. Ugoditi sto više Bogu i pomoći ljudima - bilo je stalno geslo njezina života. — Uz djelotvornu ljubav isticala se njezina djetinja vjera. i pobožnost. Satima je znala proklečati ispred Svetohraništa sklopljenih ruku. Znala je šutjeti o svojim patnjama. I o tuđim slabostima. Imala je izrazitu karizmu njegovanja starih, bolesnih i onemoglih. B. Nazor MARTINČIĆ, Modesto (✜Baltazar), pedagog, provincijal (Đurđevac, 2. I. 1897. Trsat, Rijeka, 30. VII. 1976). — God. 1913. stupio je u Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda, nakon što je u Vojnom Križu završio osnovnu školu, a u Zagrebu i Varaždinu nižu gimnaziju. Više razrede gimnazije je završio na Filozofskom učilištu Provincije u Varaždinu, ali je ispit zrelosti položio na Državnoj klasičnoj gimnaziji 1919. u Zagrebu. Teološko školovanje je zaključio na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1917-1921) i 1921. postao svećenik. Studirao je kemiju, matematiku i fiziku na sveučilištu u Kölnu (1921-1923) i Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1923-1925). Bio je asistent na Kemijskom institutu Sveučilista u Zagrebu (1925/26) i pripravljao doktorski rad iz kemije. Kako je 1926. preuzeo službu nastavnika na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu, odustao je od doktorskog ispita; ipak je 1931. položio profesorski ispit iz svih triju predmeta koje je studirao. Više od desetljeća je vodio kao upravitelj tu gimnaziju i kolegij (1931-1942) ishodivši gimnaziji pravo javnosti, najprije za niže razrede, a 1939. za sve razrede. Sudjelovao je u vodstvu provincije kao tajnik (1936-1939) i definitor (1930-1936, 19391942) i zatim provincijal (1942-1946). Pred prijetnjom zatvora zbog čuvanja arhiva i dijela imovine Nezavisne Države Hrvatske u samostanu na zagrebačkom Kaptolu pokušao je početkom 1946. pobjeći preko državne granice. Uhvaćen je i pridružen optuženima u procesu
462 protiv zagrebačkog nadbiskupa A. Stepinca; u tom procesu su izjave iz njegove obrane zloupotrebljene u optužnici protiv nadbiskupa Stepinca. Osuđen je na pet godina prinudnog rada i godinu dana gubitka građanskih prava. Bio je u zatvoru u Staroj Gradiški (1946/47) i Zagrebu (1947/48), a zatim je pušten uvjetno. Boravio je u Zagrebu i ponovno bio profesor Franjevačke gimnazije (1954-1962). Nakon što je upravljao gostinjcem na otoku Svetom Petru kod Ilovika (1962-1969), bio je na Trsatu ispovjednik Gospinog svetišta. LIT.: D. Damjanović: † Mnp. o. Modesto Martinčić. Obavijesti Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, 19 (1976), 392, 393. F.E.Hosko MARTINČIĆ, Modesto (✜ Baltazar), pedagog, provincijal (Đurđevac, 2. I. 1897. — Trsat, Rijeka, 30. VII. 1976). Stupio je 1913. u Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda, nakon što je u Vojnom Križu završio osnovnu školu, a u Zagrebu i Varaždinu nižu ginaziju. Više razrede gimnazije je završio na Filozofskom učilištu Provincije u Varaždinu, ali je ispit zrelosti položio na Državnoj klasičnoj gimnziji 1919. u Zagrebu. Teološko školovanje je zaključio na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1917-1921) i 1921. postao svećenik. Studirao je kemiju, matematiku i fiziku na sveučilištu u Kölnu (1921-1923) i Filozofskom faltetu u Zagrebu (1923-1925). Bio je asistent na Kemijskom institutu Sveučilišta u Zagrebu (1925/26) i pripravljao doktorski rad iz kemije. Kako je 1926. preuzeo službu nastavnika na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu, odustao je od doktorskog ispita; ipak je 1931. položio profesorski ispit iz svih triju predmeta koje je studirao. Više od desetljeća je vodio, kao upravitelj, tu gimnaziju i kolegij (1931-1942) ishodivši gimnaziji pravo javnosti, najprije za niže razrede, a 1939. za sve razrede. Sudjelovao je u vodstvu provincije kao tajnik (1936-1939) i definitor (193O-1936, 19391942) i zatim provincijal (1942-1946). Pred prijetnjom zatvora zbog skrivanja arhiva i dijela imovine Nezavisne države Hrvatske u samostanu na zagrebačkom Kaptolu pokušao je
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON početkom 1946. pobjeći preko državne granice. Uhvaćen je i pridružen optuženima u procesu protiv zagrebačkog nadbiskupa A. Stepinca; u tom procesu su izjave iz njegove obrane zloupotrebljene u optužnici protiv nadbiskupa Stepinca. Osuđen je na pet godina prinudnog rada i godinu dana gubitka građanskih prava. Bio je u zatvoru u Staroj Gradiški (1946/47) i Zagrebu (1947/48), a zatim je pušten uvjetno. Boravio je u Zagrebu i ponovno bio profesor Franjevačke gimnazije (1954-1962). Nakon što je upravljao gostinjac na otoku Svetom Petru kod Ilovika (1962-1969), bio je na Trsatu ispovjednik Gospinog svetišta. LIT.: D. DAMJANOVIĆ: † Mnp. o. Modesto Martinčić. Obavijesti Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, 19 (1976), 392, 393. F.E. Hoško MARTINI, Šimun, provincijal (Orebić, ? Dubrovnik, 1640) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Izabran za provincijala 1606., a apostolski povjerenik bio od 1610. Umro u dubokoj starosti. - Pročuo se kao sposoban i popularan propovjednik na narodnom jeziku. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de OBservantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 437. - Nedjeljko SUBOTIĆ- J/ustin/ VELNIĆ: Franjevci s poluotoka Pelješca. spomenica Gospe Anđela u Orebićima 14701970. Omiš 1970. 336. I. Djamić MARTINOVIĆ, Đuro, filozofski pisac (Pešta, 21. XI. 1739. - Srpski Miletić, Vojvodina, 7. XII. 1797). Bio je član Provincije sv. Ivana Kapistranskoga. Teološko obrazovanje je stekao u Budimu (1761-1765). U Somboru je 1766. položio ispit za profesora filozofije, a provincijal J. Blagoje ga je postavio profesorom na filozofskom učilištu u Našicama (1766-1769). Tu su nastala njegova predavanja iz svih filozofskih predmeta: Logica (Nassicis 1767), Metaphysica (Nassicis 1768; jedan svezak vel 17 x 23; knjižnica samostana u Baču, sign. B 16) i Physica (Nassicis, 1768/69; vel. 17 x 24,5 cm; isto mjesto, sign. B 133). Nije nastavio učiteljsku službu, već je bio
463 župnik na hrvatskoj župi u budimskom predgrađu Tabanu (1773), gvardijan u Budimu (1774-1777) i u Požegi (1780-1783) i definitor za provincijala J. Jakošića (1780-1783). Provincijal J. Pavišević mu je povjerio dužnost odgojitelja studenata teologije dok su oni boravili u generalnom sjemeništu u Egeru (1785-1788). Od 1788. je bio župnik u Srpskom Miletiću. LIT.: Historia Domus Bajesnis, Band I. Bajae 1991. F.E. Hoško MARTINOVIĆ, fra Ivan, pisac (XVIII. st.). O ovom franjevcu osim niže navedene knjižice nedostaju drugi podaci. Djela: Propositiones theologicae de sacramento baptismi selectae quas […] publico certamini suscipit vindicandas v. p. Ioannes Martinovich sacerdos Minorita […] ac in Lycaeo Macarensi apud Fratres Minores sacrae theologiae auditor. [1787] [Jurić 2900] MARTINOVIĆ, Ignjat Dominik, pedagog, pisac, prevratnik (Pešta, Madžarska, 20. VII. 1755. — Budimpešta, 20. V. 1795). God. 1772. je stupio u Provinciju sv. Ivana Kapistranskoga. Polazio je filozofsko učilište u Vukovaru (1773-1776), bogoslovnu školu u Osijeku (1776/77) i zatim teološki i filozofski fakultet u Pešti. Postao je 1778. svećenik, a 1779. je doktor filozofije; doktor teologije je pak od 1781. godine. Već je 1779. postao predavač filozofije na učilištu u Budimu. Provincijal Jakošić ga je 1780. premjestio za predavača na filozofsko učilište u Slavonski Brod, ali je on ostao još godinu dana profesor filozofije u Budimu da bi 1781. napustio Franjevački red, postao vojni kapelan u Bukovini, profesor fizike na sveučilištu u Lavovu, gdje je napisao više prirodoznanstvenih rasprava i političkih spisa. Prihatio je ideje Francuske revolucije i politički organizirao ugarske hrvatske jakobince (17931795). Njegov je politički istup označen kao zavjera pa je uhićen, osuđen na smrt i smaknut. — Iz razdoblja učiteljskog djelovanja na filozofskom učilištu u Budimu preostala su dva njegova tiskana spisa.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON DJELA: Tentamen publicum ex mathesi, Budae 1780. Systema universae Philosohpiae, Essekini 1781. LIT.: F.E. H OŠKO: Franjevačka filozofska škola u Slavonskom Brodu, Nova et vetera, 27 (1977), 2, str. 82-83. — ISTI: Doprinos franjevačkih visokih škola skotističkoj filozofiji i teologiji, Franjevci Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1992, 72. F.E. Hoško MARTINOVIĆ, Marko, lektor (Sinj, – Ogorje 15. II. 1749). Stupio je u novicijat u Zaostrogu 1719. Godine 1724. na popisu je studenata u Šibeniku. 1727/28 - 1729/30. spominje se kao lektor filozofije u Šibeniku, što je vjerojatno nastavio i slijedeće godine. God. 1728. prijavio se skupa s fra Andrijom Kačićem Miošićem, fra Franom Bašićem i Pavlom Jajčaninom (sva trojica su predavala u Šibeniku) na natječaj za katedru bogoslovlja u Budimu, odnosno u Osijeku, a kasnije se s njima natjecao u Veneciji na natječaju koji je priredila uprava Reda. Vjerojatno je već 1732. započeo predavati bogoslovlje u Šibeniku. U svakom slučaju 1734. bio je lektor i potvrđen je prilikom osnivanja nove Provincije te je u toj službi i ostao do 1742. God. 1738. bio je generalni vizitator i presjednik kapitula Provincije Presv. Otkupitelja. Vjerojatno mu je pripadao rukopis engleskog franjevca Francisa Portera teologa englekoga kralja Jakova II. Župnik na Ogorju bio je navodno od 1746. do smrti. LIT.: A. CRNICA, Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 337. – F. E. HOŠKO: “Dvije osječke visoke škole”, 161162; J. SOLDO, “Samostan sv. Lovre u Šibeniku”, Kačić, 1 (1967), 75; V. KAPITANOVIĆ, “Testi scotisti d'insegnamento filosofico-teologico nella Provincia del Santissimo Redentore in Croazia nei secoli XVII e XVIII”, Antonianum, 67 (1992), 250251; V. KAPITANOVIĆ, Rukopisni priručnici franjevačkog filozofskog učilišta u Šibeniku (1699.-1825.), – V. KAPITANOVIĆ, Fra Andrija Miošić i njegov franjevački krug ( u tisku). V. Kapitanović
464
MARUN, fra Lujo, FSP, (Skradin, 10. XII. 1857. —Knin 15. I. 1939), arheolog. Uz svećeničke dužnosti kao župni pomoćnik i župnik posvetio se posebno istraživanju i iskopavanju ostataka hrvatske prošlosti. Iskapao je u različitim mjestima u Dalmaciji, posebno u okolici Drniša i Knina. Pronašao je mnoštvo starohrvatskih spomenika neprocjenjive znanstvene i nacionalne vrijednosti. God. 1887. osnovao je Kninsko starinarsko društvo koje je 1893. promijenilo naziv u Hrvatsko starinarsko društvo. Marun mu je bio dugogodišnji predsjednik. Također 1893. otvorio je i Prvi muzej hrvatskih spomenika, a dvije godine kasnije sa svojim suradnicima Pokrenuo je časopis Starohrvatska prosvjeta, koji je objavljivao rezultate rada s područja starohrvatske arheologiie. Svojim radom Marun je ne samo udario temelj starohrvatskoj arheologiii i bio njezin pionir, nego joj je toliko utro put da ona još i danas uglavnom ide njegovim stopama. Lit.: – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 165-174. — Ovo je Tekst iz Franjo među Hrvatima Napravi novi! K. Jurišić MARUŠIĆ, fra Franjo, lector artium (XVIII. st.) Rodom je negdje od Mostara, God. 1738. poslan je na studij u Bolognu. Sačuvala su se u rukopisu njegova predavanja katalogizirana pod naslovom Disputationes philosophicae. Rukopis se sastoji od više djelova: 1. [De logica parva sive de summulis], f. 1-46; 2. Disputationes in logicam Aristotelicam Scoticam, f. 50r-211v; 3. Commentaria una cum quaestionibus super octo libros Aristotelis de physico, seu in philosophiam naturalem que vocatur physica, f.212r-315r; 4. [De metaphysica], f. 316r-338r. Rukopis je iz 17411744. a napisao ga je u Zaostrogu prema Marušićevim predavanjima fra Frano Krilić iz Baćine, kako je pribilježeno na samom rukopisu. LIT.: J. Božitković, "Ljetopisne bilješke: 8. Krilić o Frano kao peripatetik (1724-1804)", Bogoslovska Smotra, 13 (1925) 171-173.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON (Božitković pripisuje navedeno djelo Kriliću). — V. KAPITANOVIĆ, »Testi scotisti d’insegnamento filosofico-teologico nella Provincia del Santissimo Redentore in Croazia nei secoli XVII e XVIII«, Antonianum, 67 (1992), 271-272. - V. KAPITANOVIĆ, Rukopisna i knjižna baština Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj, (Spomenička baština Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, knj. 1), Makarska 1993, V. Kapitanović MARZARI, Ivan iz Trsta FKN (Trst oko 1340.poslije 1420), provincijal, biskup. Potječe iz plemićke obitelji "de Marzariis". Bio je 1368. gvardijan u Trstu, a prema nekima i provincijal. Bonifacije IX. imenovao ga je l. III. 1391., arbanskim biskupom u barskoj metropoliji, a ne rapskim biskupom (Arbanensis) kako su neki krivo pisali. God. 1397. bio je u Kotoru, odakle je možda upravljao i biskupijom. Izalda ud. Petra ostavila mu je 5. XI. 1398., kao arbanskom biskupu, vinograd u Malari, kod Trsta, kao naplatu za posuđenih 100 dukata (Tomasin). — God. 1401. Marzari je novigradski (Aemonensis), a ne ljubljanski biskup, kako neki pišu. No, kako je protestirao aleksandrijski patrijarh Leonard, s residencijom u Grado, kome je papa prethodno dao administraciju novigradske biskupije, a kanio mu je dati za uzdržavanje neki drugi beneficij, Bonifacije IX. je poništio ispravu danu Marzariju. Mazari je postao papin nuncij (propovjednik) križarskog rata protiv Turaka od Aquileje do Albanije, a on je za područja biskupija zagrebačke, senjske, krbavske i rapske opunomoćio rapskog kustoda fra Nikolu iz Splita. — Avignonski papa Benedikt XIII. imenova ga 4. VII. 1414. tršćanskim biskupom, pa je, prema tome, neispravna Tomasinova tvrdnja da je umro1411. No, u Trstu je od 1409. bio ordinarij franjevac Nikola de Carturiis, pa Marzari ne mogavši zaposjesti biskupiju, dobi za uzdrzavanje od Benedikta XIII. u komendu cistercitsku opatiju "bl. Marije de Arcu" sirakuske biskupije. Martin V. naredio je 26. VI. 1420. sirakuškom biskupu da ispita istinitost optužbe o rasipanju dobara koje
465 je počinio "tršćanski biskup Ivan". Eubel je neispravno naslućivao da se radilo o benediktincu Ivanu koji je imenovan trsćanskim biskupom 1408. Nije poznat ishod istrage ni kada je Marzari umro, no gore navedenu komendu uživao je tršćanski biskup dominikanac Jakov Belardi (1418-24). LIT.: M. PREMROU: Serle documentata dei vescovi triestini dei secoli XV-XVIII, Archeografo Triestino, Serie III, vol.X (1923) 277-287, 303-316. - P. TOMASIN, Notizie storiche intorno all’ Ordine dei Frati Minori Conventuali di... Trieste... Archeografo Triestino, Nova Serie vol. XXI-XXIII, Trieste, 1899, 165-167; 215 - G. PRAGA: Documenti trecenteschi … dei Francescani di Zara. Archeografo Triestino, Serie III, vol. XV. Trieste 1929/30, 240s. MASCI, Jeronim (Mas(s)i iz Ascoli Picena “od Lisciana”) O.Min., provincijal, general, kardinal, Papa NIKOLA IV. (Ascoli oko 1230Rim, 4. IV. 1292.). -Masci ili Massi je najvjerojatnije uobičajena kratica od Thomasii, tj. Tomin. Rođen je u Ascoliju, ili pak u Liscianu, obližnjem mjestancu koje je njegov djed dobio u feud. U rodnom je gradu stupio u franjevački Red, pa su neutemeljena nagađanja da je iz hrvatskih strana. To je razvidno i iz prvog njegova papinskog pisma cijeloj Crkvi. Potvrđuje to i učeni fr. Petar iz Trogira, 1385., kad ga naziva “Frater Jeronymus de Esculo”. Nepoznato je sveučilište gdje je stekao teološke graduse. Isusovac Vanino piše da je oko 1260. “u Zadru Studium generale osnovao učeni Maci iz Ascolija”; nažalost, ne navodi izvora. — Jeronim je bio najslavniji provincijal Hrvatske provincije “Sclavoniae”. — Šematizmi i strani pisci navode da je to postao 1272. tj. kad ga je Grgur X. poslao 25. X. 1272., s još trojicom franjevaca, Mihaelu Paleologu u Carigrad. On je još ranije bio provincijal i kao provincijal je već 7. I. 1272. ovlastio vikara fra Jakova iz Brescie da smije prodati neke posjede trogirskog samostana za izgradnju novoga. Spomenuti fra Petar iz Trogira dva puta piše da je Jeronim bio provincijal za generalata sv. Bonaventure (AFH-15/1922./399). Generalat pak njegov bio
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON je od 1257. - 1274. Righini specificira da je Jeronim bio već na narbonskom generalnom kapitolu kao tadašnji provincijal Sclavoniae. Nažalost, propustio je navesti izvor tvrdnji, kao i Cartelli koji veli da je Jeronim imenovan provincijalom na generalnom kapitulu u Pisi, tj. 1263. No, tu je mogao biti samo potvrđen, kao i svi ostali provincijali. Znakovito je da talijanski povjesničari uzalud tragaju da bi utvrdili gdje bi Jeronim u tom razdoblju bio u Italiji. — Jeronim je naslijedio svjetski glasovitog pravnika bl. Monalda iz Kopra. Možda je upravo ovaj zatražio od uprave Reda učene franjevce, kao Jeronima pa fr. Bonagracija Tielci, fr. Ivana iz Anagnia (v.), te dodao domaćeg Mihaela iz Zadra, da bi 1260. osnovao studij u Zadru. Svi nabrojeni bili su zatim provincijali u hrvatskoj provinciji. Bonagracija je nasljedio Jeronima i u generalatu Reda. Fra Ivana je Jeronim kao Papa Nikola IV. Postavio za nadbiskupa u Zadru, a Mihaela za biskupa u Osoru. Nedvojbeno je Jeronim, kao provincijal, nastojao umnožiti broj samostana i braće, a ove duhovno i intelektualno osposobiti za apostolat po balkanskim zemljama. On je naime lako mogao upoznati žalosne prilike rascjepa Crkve i heretične krstjane. Nije isključeno da je upravo on uspostavio i dobre veze s carem Mihaelom Paleologom, pa ga je 1272. Grgur X s još trojicom franjevaca poslao u Carigrad da privede kraju sjedinjenje, koje će biti ostvareno na Lionskom saboru 1274. Nažalost nije prihvaćeno u Carigradu. — Dok je Jeronim bio još na Istoku, general Bonaventura postao je kardinal, a za generala u Lionu izabran je odsutni Jeronim. Ponovno je izabran na generalnom kapitulu u Padovi, 1276. Dok je pak, kao papinski legat, izmirivao kastiljskog kralja Alfonsa X. i francuskog Filipa III., Nikola III. imenovao ga je 12. III. 1278. kardinalom i zamolio da od generalnog kapitula u Asizu, 1279., upravlja također i Redom. No za poniznog Jeronima daleko teže iznenađenje bilo je kad su ga 15. XII. 1288. kardinali jednoglasno izabrali za papu. Nije prihvatio. No kardinali su ponovili izbor i prisilili ga da prihvati da Crkva ne trpi bez Kristova namjesnika, koji je već 10 mjeseci
466 nedostajao, a od 17 kardinala šest ih je u međuvremenu preminilo od pošasti. Na izboru su mu čestitali ban P. Šubić sa sinovima Jurjom i Mladenom na čemu im je Jeronim zahvalio po fra Jurju. Nemoguće je nanizati ukratko sve što je ovaj prvi franjevački papa izveo u ciglih 1498. dana, od krunidbe 22. II. 1288. — Punim pravom nazvan je “Papa misija”. Prvo je želio pridobiti Kristove sunarodnjake, Židove. Tako već prve godine pontifikata zadužuje i provincijala fra Mihaela iz Zadra da uz pomoć svoje sposobne subraće propovijeda Evanđelje Židovima u Dalmaciji. A samo 38 dana nakon krunidbe šalje četvoricu franjevaca u tatarska područja, kamo će uputiti i glasovitog Ivana od Monteocrvina, koji će naknadno postati prvi ndbiskup u kineskom Pekingu; a druge je razaslao od Bugarske do Perzije i Indije, te do Etiopije. — Nije zaboravio ni Bosne, pa je tamo 23. VII. 1290. poslao legata franjevca Benevenuta, gubijskog biskupa, te ga preporučio banovima Stjepanu i Prizdi (Acta Bosnae,17); a 23. III. 1291. naredio je sklavonskom/hrvatskom provincijalu da pošalje dvojicu vrsnih franjevaca za istražitelje pravovjerja u istočnu Bosnu. Za jedinstvo Crkava u Srbiji i Bosni poslužio se srpskom kraljicom Jelenom Anžuvinskom, koja je inače sagradila franjevcima nove samostane u Kotoru, Baru, Ulcinu, Skadru i Draču (možda u znak pažnje bivšem) provincijalu Jeronimu, koji će joj kao papa dodijeliti ispovjednika fra Nikolu “de Vosica”, te je njoj i sinovima upravio više pisama ekumenskog sadržaja. Sačuvana su, nadalje, brojna pisma patrijarsima i biskupima istočnih crkava Armenije, Georgije, Perzije, Etiopije, pa Jakobitima i Nestorijancima euroazijskih prostranstava. Nažalost, velike ekumenske nade propale su naglim širenjem islama u Africi i Aziji. — Nije zaboravio provinciju koju je vodio dvanaestak godina. Dobro je poznavao mjesne potrebe pojedinih biskupija te svoje vrijedne suradnike postavljao za biskupe, a svog zemljaka fr. Lamberta iz Ripatransona (v.) za biskupa u Krku. Dubrovačkom nadbiskupu, fra Bonaventuri iz Parme, povjerio je delikatnu službu da prisili Veneciju na povratak otete zemlje akvilejskom
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON patrijarhu, pa i crkvenim kaznama. Još mu je naredio da providi biskupe u Stonu i Trebinju, odakle su biskupe otjerali sljedbenici Nemanjića. Crkvu sv.Frane i sv.Nikole (klarisa) u Zadru obdario je posebnim oprostima. — Isticao se i u graditeljskim pothvatima. Među ostalim poduzeo je gradnju glasovite katedrale u Orvijetu i dao uljepšati mozaične apside Lateranske bazilike i sv. Marije Velike (gdje je umjetnik J. Torriti ovjekovječio Nikolin zemaljski izgled). Pokopan je u ovoj posljednjoj, a Siksto V., još kao kardinal, dao mu je izgraditi divni nadgrobni spomenik pri ulazu u baziliku. Trpio je mnogo zbog nesloge kršćanskih vladara, koja se napose pokazala padom Akona (Ptolomaide), te tako i cijele Kristove domovine. Na sve je strane (tako i hrvatskom provincijalu) slao pisma da se sabiru molodari i vojnici za oslobođenje Svete zemlje. — Tri omašna sveska velikog formata čuvju bule i druga pisma Nikole IV. (od koji 682 su upućena franjevcima). Pisma mu odišu nepatvorenom dobrotom i očinskom toplinom te brigom za spas duša. Plod pak njegova prethodnog znanstvenog rada su: tzv. Comentaria in IV libros Sententiarum; rasprave i posstile na St. i N. zavjet; propovijedi kroz godinu; propovijedi za svetačke dane. Kao papa osnovao je tri sveučilšta i općenito je posvuda podupirao školstvo i znanost. — Fra Jeronim/Nikola IV. bio je “blag i ljubezan, pun svećeničke revnosti posebno prema siromašnijim svećenicima” i biskupima. Tako je novčano pomagao i kotorskog biskupa Dujma. Kao papa dao je svjetovnom franjevačkom redu novo Pravilo koje je vjekovima nadahnjivalo tolike koji su u svijetu slijdili Franjin ideal: “Mir i Dobro”. Preminuo je kako mu je zabilježeno na nadgrobnom spomeniku, na glasu svetosti. LIT.: M. O REB: Zaslužni članovi hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 76-79. K. JURIŠIĆ: Život i rad pape Nikole IV….u: Samostan sv. Frane u Zadru, Zadar 1980, 185-201. G. PARISCIANI: N. Qarto… Ancona 1988. Miscell. Franc. 71/1971/13-15. A. FRANCHI: Nicolaus Papa
467 IV… Porziuncula 1990. (bibliografija 275-282). Izostavljam literaturu spominjanu kod gornjih autora. F. A. RIGHINI: Provinciale ordinis fratrum minorum S. Francisci conventualium seu Policronicon Jordanis…, Romae 1764. Vidi i Veritas, Zagreb 27 (1988) br. 7, 8; str. 26-27. M. Žugaj MASCIA, Jeronim (Masci, Massi, Geronimus ab Ascoli), papa Nikola IV. (Lisciano kraj Ascoli Piceno, Marche u srednjoj Italiji, 1227. - Rim, 13. IV. 1292) - Potječe iz siromašne obitelji. Vrlo mlad stupio u tek osnovani Red. Završio škole u Asizu i Perugi. Najviše akademske graduse stekao u Bologni i Kölnu. Predavao na teološkim učilištima. General Reda sv. Bonaventura ga imenuje provincijalom u Hrvatskoj (Provincia Sclavoniae S. Seraphini) (1270. ili 1271). Papa Grgur X. ga šalje kao poslanika u Carigrad caru Mihovilu VIII. Paleologu po pitanju crkvenog jedinstva (1271-1274). Generalni Kapitul Reda u Lyonu ga izabire za generala (1274). Papa Nikola III. ga imenuje kardinalom (1278) i biskupom u Palestrini (1280). Nakon smrti pape Honorija IV. izabran za Rimskog biskupa (1288). Papa Siksto V. (1585-1590) mu je podigao monumentalni spomenik nad grobom u bazilici sv. Marije Velike, a Benedikt XIV. (1740-1758) je za nj rekao da je “singulari virtute insignus ac pietate”, dok mu je kardinal Jakobo Colonna (†1318) na uspomenu podigao crkvu. — U Zadru je osnovao franjevački “Studium generale” (oko 1260) (Vinino). Na drugi Lyonski sabor je doveo bizantsko i tatarsko poslanstvo (1274). Sudjelovao je i u izradi bule Nikole III. “Exiit qui seminat” - O Pravilu REda (1279). Posredovao u pomirenju Rudolfa Habsburškog i Karla Anžuvinca (1280). (Jurišić). Crkvi sv. Frane u Zadru je isposlovao naslov bazilike (1280). (Velnić). Kao papa djeluje plodno i raznoliko na ekumenskom i prosvjetnom polju (Barčić). Kratki mu je pontifikat pun zbivanja i pokazuje dalekovidnost neumornog apostola )O)reb). Ostavio je trag u crkvenoj i svjetskoj povijesti kao: a) Političar; oslobodio Karla II. Napuljskog zarobljeništva, okrunio ga za napuljskog kralja (1289) i tako dobio
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON saveznika. Stvorio je uvjete za dolazak anžuvinaca na ugarsko-hrvatsko prijestolje okrunivši u Napulju za ugarsko-hrvatskog kralja Karla Martela, sina Karla II. (1290). Borio se i protiv posizanja Rudolfa Habsburškog za Italijom i Ugarsko-Hrvatskom. b) Graditelj: Podgiao više zgrada i crkava u Rimu. Ukrasio mozaicima baziliku sv. Marije Velike, obnovio je i uz nju podigao papinsku palaču. Pobrinuo se i za mozaike u bazilici sv. Ivana Lateranskog. U Orvietu je postavio temeljni kamen za katedralu “Santo Corporale”. c) Prosvjetitelj i pisac: Osnovao sveučilište u Montpellieru u Francuskoj (12298), a u Italiji u Montepulciano i Macerati (1290), te javne škole u padovi. Sveučilištu u Lisabonu je udijelio povlastice (1290). Njegovom se spisateljskom radu pripisuju ova djela: In multos sanotae Scripturae libros sententiarum commentarii, Sermones de tempore, Sermones de sanctis, Tractatus de infulgentiis, Regula Tertii ordinis S. Francisci, Statuta pro retinendo disciplinae regularis rigore, Statutum de divisione fructuum, reddituum et proventuum Ecclesiae inter papam et cardinales, Constitutiones quaedam, Bulla de censibus Ecclesiae Romanae, Epistolae duae de captione Accon i Bullarum et epistolarum volumina tria. d) Apostol misija: Kineskim Mongolima poslao je franjeva Ivana od Monte Corvina (1289), koji je tamo mnoge pokrstio, preveo Novi Zavjet i Psalme na tatarski, u Pekingu sagradio crkvu, otvorio školu i kasnije imenovan prvim nadbiskupom Pekinga. Slao je poslanstva i drugim Tatarima, te nastojao oko sjedinjenja Georgijanaca i Etiopljana. Njegova nastojanja oko sjedinjenja Armenaca podržao je i sam njihov kralj Hethun II, koji je kasnije postao franjevac. e) Borac protiv heretika: Borio se protiv joakimita, apokaliptičara, panteizma i političkog fanatizma šaljući franjevce kao propovjednike širom Evrope. Na traženje kraljice Jelene (v.) šalje u Srvbiju bl. Marina iz Kotora (v.) )1288), a provincijalu Hrvatske (Sclavonia) naređuje da u Bosnu pošalje franjevce (1291) propovijedati protiv patarena. f) Franjevac u odnosu prema Redu: Izdao je bulu o izuzimanju Reda od bilo čije, osim papinske
468 vlasti (1288), promicao njegovo širenje, i dao mu obnovljeno Pravilo (1289), koje je bilo na snazi do Leona XIII. (1883). g) Revnitelj za Svetu zemlju: Na poziv za pomoć jeruzalemsko-ciparskog kralja Henrika II. proglasio je križarsku vojnu za oslobođenje Ptolomaide i sam je i materijalno pomagao (1291), ali se evropski vladari nisu udazvali i pothvat je propao bez papine krinje (Jurišić). LITERATURA: Daniele FARLATI: Illyricum Sacrum 5. Venetiis 1775, 301-302. - Donato FABIANICH: Storia dei Frati Minori I. Zara 1863, 66-67, 71, 98-99, 417-420. - Tadija SMIČIKLAS: Codex diplomaticus 6. Zagreb 1908, 611-617. - Luca WADDING: Anales Minorum 5. Quaracchi 1931, 187, 193-195, 544-545. - Miroslav VANINO: Teologija u Hrvata. Croatica Sacra. Zagreb, 11-12 (1943) br. 20-21, 200. - Ivan OSTOJIĆ: Benediktinci u Hrvatskoj 2. Split 1964, 456. - Antonio FRANCHI: Il concilio II. di Lione (1274)... Roma 1965, 176, 177-178. - Marin OREB: Uzori svetosti... i drugi časni sinovi... split 1970, 28-31. - Berard BARČIĆ: Povijest franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri. Zadar 1976, 52-53, 55, 56. Karlo JURIŠIĆ: Život i rad pape Nikole IV (1288-1292) i njegov odnos prema Hrvatima. Samostan sv. Frane u Zadru. Zadar 1980o, 185-201. - Justin VELNIĆ: Samostan sv. Frane u Zadru - Povijesni prikaz njegova života i djelatnosti. Idem. 25-101. I. Djamić MASNOVIĆ, Grgo, prof. (Fojnica, polovica 16. st. - ?, 1. polovica 17. st.). - Bio je provincijal Bosne Srebrene (1580-1583), a prema nekima i drugo trogodište (1614-1617). LIT.: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (13391735). Beograd 1935, 49, 55, 59. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 167, 170, 173. A. Barun MASTILIĆ Matej
BOŠNJAK, Matej
MATAS, fra Ante Konstantin, profesor i narodni preporoditelj (Kladnjice, 26. V. 1833 Split, 3. X. 1884). srednju školu pohađao je u Splitu, Visovcu i Zaostrogu. U novicijat je
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON stupio u Živogošću. Bogosloviju je studirao u Šibeniku i Makarskoj (1853-56). Zaređen je u Beču gdje je studirao i 1858. položio profesorski ispit iz slavenske filologije, a godine 1859 iz povijesti i zamljopisa. Šk. g. 1859/60. došao je u Sinj na Gimnaziju. God. 1860. izabran je za tajnika Provincije i za "mjesto-ravnjatelja" i na toj službi ostao do godine 1871. Kad je te godine škola postala državna, Matas je obavljao službu ravnatelja. Godine 1873. sekularizirao se i nešto kasnije (1878) postao ravnatelj Gimnazije u Dubrovniku gdje se istakao marljivim radom. Kao umirovljeni svećenik nastanio se u Splitu i tu umro od pleurite. Matas se istakao na početku narodnog preporoda (1860) svojim dvjema knjižicama iznoseći osnovne zasade narodnog pokreta a protiv autonomaša i tome je ostao dosljedan cijeli život. U školi u Sinju posebnu je brigu posvećivao unapređenju nastave, gradnji nove zgrade Gimnazije, osnivanju školskih zbirka, povećanju knjižnice. Napisao je više članaka po novinama, npr. braneći franjevačke župnike u "Il Nazionale" (1862), u "Glasniku dalmatinskom" o političkim prilikama u Sinju, o župnicima Provincije u "La Dalmazia cattolica" (1873), o raznim povijesnim i arheološkim pitanjima u "Viestniku hrvatskoga arheologičkoga družtva " (1880. i 1882), o zaostroškom samostanu u "Narodnom koledaru" (1869), o dubrovačkoj gimnaziji u "Programu c.k. velikog državnog gimnaazija u Dubrovniku" (1881/82. i 1882/83). DJELA: Glas hrvatsko-slovinski iz Dalmacije, Zagreb 1860; Šilo za ognjilo, Zagreb 1861 (oba djela ponovno su objavljena uz predgovor J. A. Solde godine 1989); Miletti versus. Iznovice na svietlo dao i razjasniti pokušao A. K. Matas, (Biblioteca storica della Dalmazia, libro I.) Ragusa 1882. LIT.: JAGIĆ Vatroslav, Biblioteca storica della Dalmatia, diretta da G. Gelcich, libro I. Meletii Versus. Iznovice..., Archiv fur slavische Philologie, knj. VII, 1883-84, sv. 3, 515-524; BAČIĆ Petar Krstitelj, Fra Ante Konstantin Matas, Nova revija XI/1932, br. 5, 476-477; PETROV Stanko, Ante Konstantin Matas, Izvještaj za školsku godinu 1939.-40, godište 2,
469 Sinj 1940, 3-32; prikaz tog članka: ESIH Ivan, Monografija o prof. Anti Matasu, Obzor LXXX/1940, br. 172, 2; Nekrolog, Program ck. Velike drž. gimnazije u Dubrovniku za šk. g. 1884/85, 64-65; MATAS Pero, Profesor Antun Konstantin Matas (Prilog biografiji), Zadarska revija, Zadar XII/1963, br. 1, 55-57; Soldo Josip Ante, Matas Antun Konstantin, u Oesterreichisches Bigraphisches Lexikon 1815-1950, sv. 27, Wien 1974, 136; G. NOVAK, God. 1860. u polemičkim spisima, Radovi Inst. JAZU u Zadru, sv. 8, 1961, 12. sl. STANČIĆ Nikša, Nacionalna integraciona ideologija dalmatinskih narodnjaka 1860/61. godine, Radovi IHP XI/1978, 154. i sl.; Matas, Antun Konstantin, Franjo među Hrvatima, 249; BEZINA Petar, Srednje školstvo, 141-144. – A. RIBIČIĆ, Crtice o školstvu u Zaostrogu, Zaostrog 1989, 82. — BEZINA Petar, Ante Konstantin Matas, Split 1992. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 140-142. J. A. Soldo MATEJ (Matija) (delmitensis, ep. Dalmatiae), O. Min. († Duvno 1392), biskup. Matija se spominje kod neke nagodbe u Splitu, 5. III. 1375. kao izabrani i još nepotvrđeni duvanjski biskup. U Splitu se spominje kao biskup Dalmacije 18. V. 1392. pri potpisivanju sporazuma o nekom zemljištu između splitskog nadbiskupa Andrije i Nikole Mihe Madijeva. Spomenut je također l2. X. 1392., ali već kao pokojni, u imenovanju nasljednika mu Jurja Imoćanina za duvanjskog biskupa (Wadding). Mateja ne spominju ni Eubel, ni Gams, pa čak ni Mandić. Kako je razvidno iz gornjih navoda bio je biskup "delmitensis", a 1392. i "Dalmatiae". LIT.: T. SMIČIKLAS: Codex diplomaticus regni Croatiae,Dalmatiae et Slavoniae. Zagreb 1903ss. Vol. XV, 105s br. 80; XVII, 438 br. 321. — L. WADDING: Annales Minorum, IX, Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1932, 133 br. 17 - Croatica Christiana Periodica, Zagreb 10 (1986) br. 17 str. 105s bil j . 76 i 79. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 72.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
MATEJ DALMATINAC (Matthaeus de Dalmatia q. Joannis), student (XV. st). Studirao je na bolognskom studiju 1444/45. Možda je kasnije postao i provincijal? (v. Matej iz Modruša). LIT.: Analecta Franciscana. Vol. XI, 393; 397. M. Žugaj MATEJ DALMATINUS MATEJ DE JADRA
BOŠNJAK, Matej
Bošnjak, Matej
MATEJ DE LINQUA ILLIRICA MATEJ
BOŠNJAK,
MATEJ DE LITTERA SCLAVA Matej
BOŠNJAK,
MATEJ IZ Konavala (De Canalibus), astronom (? - Dubrovnik, 1633) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Poznat je bio kao propovjednik, te učeni moralista. Bavio se astronomijom. Ubrojen je među Oce Provincije (Rode). LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de OBservantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 434. I. MATEJ iz Modruša, FKN, provincijal (XV. st.). – Prema naznaci uz ime, bio je afiliran modruškom samostanu. Kao provincijal spominje se 5. VIII. 1447. u Knjizi troškova šibenskog samostana. U to je vrijeme, do tada najmanja kustodija, rapska, uhvatila zamah u otvaranju brojnih samostana osobito u zaleđu Modruša. — Nagađanje da je bio otočki (Nomenklator) biskup zasnovano je na pogrešci u Bularium Franciscanum. Teško je reći je li on “laureandus” što se spominje u Bologni 1445., kao Matej Ivanov iz Dalmacije (Analecta Franciscana, Vol. XI., 397). LIT.: J. M. POU Y MARTI: Bullarium Franciscanum, Nova series, Quarachi 1939. II., 20 br. 38. — M. ŽUGAJ: I Conventi… Roma, 1989, 24), Žugaj, Hrvatska provincija, 46. M.
470 ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 73. M. Žugaj MATEJ IZ MODRUŠA, FKN, provincijal (XV. St.). Spominje se uz nadnevak 5. XII. 1447., kao provincijal u knjizi izdataka šibenskog samostana sv, Franje (Liber expensarum conventus Sibenicensis), a u Nekrologiju Franjevačke konventualske provincije taj se dan navodi kao dan preminuća. LIT.: Marijan ŽUGAJ u Hrvatska provincija franjevaca konventualaca nekad i danas, Zagreb 1989, 46. M. Žugaj MATEJ O. Min. († u Rimu 1302), krčki biskup. Bonifacije VIII. pozvao je 25. V. 1297. krčkog biskupa Lamberta iz Ripatransona za vikara u Rim, a pet dana kasnije naredio mu je da providi nekoga za krčkog biskupa. Imenovan je Matej koji je već 15. V. 1298. kao krčki biskup skupa s biskupom Lambertom podijelio oprost od 40 dana posjetiteljima crkve sv. Franje u Ascoli Picenu, pa je netočna Gamsova i Eubelova tvrdnja da je imenovan biskupom tek 1299. godine. Iz bule imenovanja nasljednika mu u Krku, Tome iz Montefiorea, od 13. VIII. 1302. saznajemo da je umro u Rimu. Nije isključeno da ga je Lambert povukao u Rim mnogo prije smrti da mu pomaže u odgovornoj službi rimskog vikara. LIT.: C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 1968, 518; usp 527. — Bularii Franciscani Epitome, [ed. C. Eubel], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1908, 213 bilj. 4: 222 br. 2192: BF, IV 557 (e) Miscelanea Fancescana 35 (1935) 32. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 425; usp. 857 M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 72. M. Žugaj MATEJ ZADRANIN
BOŠNJAK, Matej
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
MATIĆ STUPARIĆ, fra Josip, dušobrižnik i lektor teologije (Sinj, 11. I. 1854.-Zaostrog, 4.111.1926.). Stupio je u Franjevački red 19. X. 1871, svečane zavjete položio 27. X 1875., za svećenika zaređen 14. V. 1876. Bio je župski pomoćnik u Sinju (1877.-1881.), župnik Hrvaca (1881.-1884.), Sinja (1884.1888.) i Otoka (1888.-1893.) definitor provincije (1899.-1902) samostanski vikar u Šibeniku i lektor teologije i filozofije u Šibeniku, Makarskoj i Zaostrogu do 1917. Mnogo je čitao i bio veoma pobožan (svakodnevno se ispovijedao), a zbog svoga držanja obljubljen među franjevcima. Lit. A. CRNICA: Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 351. V. Kapitanović MATIĆ, Ambroz, gramatičar (Blaževac kod Dubrava, 1795 - Garevo, 24. VII. 1849). Osnovnu i srednjoškolsku naobrazbu stekao je u Kraljevoj sutjesci, filozofsko-teološke nauke završio je u prekosavlju (1815-1824), novicijat u Kraljevoj Sutjesci (1814-1815). Bio je duhovni pmoćnik u Tolisi (1824-1826), učitelj gramatičke škole i meštrov pomoćnik u Kraljevoj Sutjesci (1826-1831) i župnik u Tremošnici (1831-1849), kada se istakao graditeljskom djelatnošću. Biskup Barišić imenovao ga izvanjskim vikarom (1832), a dvaput je bio definitor bosne Srebrene (18351838, 1847-1851). Zaslužan je za unapređenje školstva u Bosni Srebrenoj. Za potrebe svojih učenika “iz latinskog i bosanski jezik prenose” Raczun za prvu i drugu godinu shkulsku” i sastavi gramatiku latinskog jezika. Pjeva na latinskom jeziku prigodnice. Josić ga slavi kao matematičara. DJELA: - Carmen adgratulatorium m.v.p. Stephano Marianovich... Eszekini (1825). Illustrissimo domino Gabrieli Barischich... Eszekini (1827). - Isitirion illustrissimo ac reverendissimo domino Gabrieli B arichich... Eszekini (s.a.). - Raczun za pervu i drugu godinu shkulsku iz latinskog u bosanski jezik prinese... U Ossiku (1827). - Knjixica rucsna s’ upravam korisnim, i uveshtbanjem lasnim za mladiche latinski jezik ucseche, u bosanski
471 jezik složena... U Ossiku 1832. LITERATURA: - JELENIĆ Julijan: Biobibliografija fra Ambroza Matića. Franjevački vijesnik, 37(1930) 3, str. 65-68. - PAVIĆ Stjepan Pregled latinskih gramatika bosanskih franjevaca. Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882-1982. Visoko 1983, str. A. Kovačić MATIĆ, fra Petar (Vrdovšević), lektor, stradalnik (Umčine kod Vrgorca – Krvavac na Neretvi 2. X. 1685). Obukao je franjevačko odijelo 21. IV. 1672. Ubili si ga turci iz zasjede s još šestoricom suputnika kad se vozio lađom iz Opuzena prema Norinskoj kuli u kojoj je trebao preuzeti kapelansku služnu. Glave su im odnijeli u Čitluk (Gabelu). Prema Vladmiroviću i nekim nekrolozima pokopan je na Bobalju nad selom Kulom, dok drugi drže da su tjelesa pokopana u Zaostrogu. Lit. RIMDALÙ (premetaljka: ULADMIR = L. VLADMIROVIĆ], Cronaca della città e territorio di Narenta, Venezia 1788, 87. – S. ZLATOVIĆ, Kronika O. Pavla Šilobadovića o četovanju u Primorju (1662-86), Starine, XXI, Zagreb 1899, 112. – R. JERKOVIĆ, Župe Neretve, List Biskupije Splitsko-makarske, 56 (1939) 25-26. – G. CVITANOVIĆ, Prava Mala braća – Uspomene iz samostana Zaostroga, Gospa Sinjska, 6 (1927), 202-203. – K. JURIŠIĆ, Katolička crkva na biokovsko neretvanskom području u doba turske vadavine, Zagreb 1972, 237-238. V. Kapitanović MATIĆ, Fra Stipan, Predvodnik seobe stanovništva iz Rame u Dalmaciju, gvardijan u Rami. Prema Fra Petru Filipoviću sam je svojom rukom 1687. zapalio samostan sv. Petra apostola u Rami, na bijegu franjevaca iz Rame u Cetinu. (Pismosaranište, 4v) V. Kapitanović MATIĆ, Franjo, vojni kapelan i pisac (Čavoglave kod Drniša o. 1716. — Šibenik, 8. 5. 1786). U franjevački je red stupio 31. V. 1731. na Visovcu. God. 1735. bio je poslan na studij u Anconu ali nije imao dozvolu generalnog ministra pa je, čini se, 1736. pošao
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON na studij u Italiju. Nakon završenih studija, general franjevačkog reda Rafael a Lugano dopustio mu je 15. VIII. 1743. da pođe u Beč za kapelana hrvatskih pandura. Od konca listopada 1743. do kraja 1745. godine pratio je hrvatsku vojsku pod vodstvom potpukovnika Gabrijela Škrlca po Bavarskoj, i drugim djelovima Carstva. Potkraj navedene godine vraća se s vojnicima u Hrvatsku. Slijedeće 1746. godine prati hrvatsku vojsku, pod zapovjedništvom Baltazara Bušića, u Belgiju i Nizozemsku. Tu je ostao do potkraj 1748. Prema iskazu podkapetana Hrvatskog kraljevstva baruna Stjepana Josipa Patačića od Zajezde, Matić je, uz uredno obavljanje kapelanske službe, utjecao da je 36 nekatolika prešlo u Katoličku crkvu. Polovicom 1749. prešao je iz carske vojske u mletačku. Pod njegovim je utjecajem, među ostalim, pravoslavni svećenik Arsenije Ivanović prešao, u Veneciji 1751., u Katoličku crkvu. Crnica navodi da je 28. IV. 1760. dobio dozvolu da pođe u Veneciju za bolničkog kapelana. Prema izvornom dokumentu vjerojatnije se radi o produženju dotadašnje dozvole za obavljanje službe u bolnici. Nakon povratka iz Venecije, od 1765. povjerenik je Sv. Zemlje za Dalmaciju. Godine 1767-1768 boravio je na Visovcu. God. 1770. izabran je za gvardijana u Kninu. Najkasnije 1777. preselio se u Šibenik gdje je i umro. DJELA: Jezgra istomaçegnia stvarii naj potribitii nascega spasegnia s kratkii upitagnii, i odgovaragnii, korisno ne samo karstjanom, dalli i ispovidnikom, za upitagnia pokornikaa. U Mlezci, Pritiskano od Antona Bassanesa, 1762. LIT.: I. KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Bibliografija hrvatska I, Zagreb 1860, 93. — Š. Ljubić, Ogledalo književne povijesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži, II, 1869, 462. — K. BALIĆ, Kroz Marijin perivoj. Štovanje Bl. Djevice Marije u franj. Provinciji Presv. Otkupitelja, Šibenik 1931, 66. — A. CRNICA, Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 419-420. — V. KAPITANOVIĆ: Franjevci kao vojni kapelani u mletačkoj vojsci, Kačić, 16 (1984) 179-180 i 185. — F. E. HOŠKO: Dva mala katekizma dvojice »Male
472 braće Države Prisvetog Otkupitelja«, Služba Božja, 24 (1984) 2, 157-162. — F. E. HOŠKO: Negdašnji hrvatski katekizmi, Zagreb 1985, 9296. — V. Kapitanović: Rukopisna i knjižna baština Franjevačke visoke bogosovije u Makarskoj, (Spomenička baština Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, knj. 1), Makarska 1993, 273. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 73-75. V. Kapitanović MATIĆ, Karlo, (Kujundžić) pučki učitelj i profesor filozofije (Otavice/Drniš. Filozofiju je studirao u Šibeniku (1785), a teologiju na generalnom učilištu u Perugiji (1786). Nakon povratka iz Italije bio je lektor filozofije u Šibeniku (1791). Austrijska vlast nakon pada Mletačke Republike imenovala ga je učiteljem u Drnišu, a god . 1806-1810. bio je definitor. Bio je poznat kao bogomoljan čovjek. Prema Baćiću koji ga je kao dijete susretao, na Visovcu je pod starije dane imao viganj i, uz redovničke, bavio se i kovačkim poslovima. Sačuvala su se njegova predavanja iz filozofije Eclecticae Philosophiae synopsis, quam P. Carolus Matich Ordinis Minorum observantium in Archigymnasio Provinciae SS. Redemptoris huius Facultatis triennalis lector, die III. Novembris, compilare suisque auditoribus dictare incepit. Sibenici MDCCXCI. (Šibenik, Sv. Lovre, rkp. 43). Lit.: Lulić memorie, 55-56. — Baćić, 259— A. CRNICA: Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 390. — V. KAPITANOVIĆ »Rukopisni priručnici franjevačkog filozofskog učilišta u Šibeniku (1969-1825)«, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 20 (1994) br. 1-2 (39-40), str. 175-176, 198. V. Kapitanović MATIJA Ivanov (MATEJ "de Vivariis/Vinariis") FKN (XVI. st.), pomoćni dubrovački biskup i naslovni episcopus Amiclensis u patraskoj metropoliji. Wadding navodi datum biskupskog imenovanja 26. XI. 1517., a Tossignano i Gulik-Eubel imaju 1. VII. 1517. pa bi Waddingov nadnevak mogao,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON mozda, označava imenovanje za dubrovačkog pomoćnog biskupa. Gams ga navodi kao biskupa u Ohridu u dubrovačkoj metropoliji. Dodatak "de Vivariis" odnosno "de Vinariis" mogao je nastati pogrešnim prepisivanjem od Matthias Juani zamjenom slova Ju u Vi i slova n u ri (Juani >Vinarii > Vivarii). Matija je za svoje uzdržavanje primao 200 dukata godišnje, od toga 50 na račun primanja papinske kancelarije od strane dubrovačke nadbiskupije. U Dubrovniku je bio pomoćni biskup franjevcu nadbiskupu Rajnaldu Graziani, koji se odrekao biskupije 13. III. 1521. M. pak dobiva nasljednika u amiklenskoj biskupiji samo dva mjeseca kasnije, l7. 5. 1521. no, nije poznat da li je M. odstupio ili umro. LIT.: P. R. TOSSINIANENSIS: Historiarum Seraphicae Religionis libri tres, Venetiis 1586, 233b L. WADDING: Annales Minorum, XVI, Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1933, 75 br. 47 Conradus EUBEI,: Hierarchia Catholica medii aevi. (2.izd.) Padova 1968ss vol.III 107; 346. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 392 MATIJA IZ ENGLESKE, bosanski vikar (XIV/XV. st. ). — Bio je deseti po redu bosanski vikar i upravljao je tri puta po tri trogodišta Bosanskom Vikarijom (1411.1420.). LIT.: J. BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vkara i provincijala (1339.-1735.). Beograd 19345., 15-16. — D. MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968., 84-85. A. Barun MATIJA IZ PELJEŠCA (a Puncta), slikar (Pelješac, ? - Dubrovnik, 1612) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Brat laik. Sakristan u crkvi Male Braće u Dubrovniku kroz četrdesetak godina. Vješt slikarski majstor. - U franjevačkoj crkvi u Dubrovniku uresio strop slikama i pozlatom, ali je njegov važan slikarski rad sav stradao u potresu 1667. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de OBservantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii.
473 Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 430. - Nedjeljko SUBOTIĆ - J/ustin/ VELNIĆ: Franjevci s poluotoka Pelješca. Spomenica Gospe Anđela u Orebićima 14701970. Omiš 1970. 335. I. Djamić MATIJEVIĆ, Ante, profesor (Zablaće, 11. IX. 1895 - Zadar, 10. IX. 1956). Pučku školu završio u rodnom mjestu, nižu gimnaziju na Košljunu, višu u Zadru. Stupio u franjevački red FZD g. 1912. Teološki studij započeo u centralnoj nadbiskupskoj teologiji u Zadru, a završio u franjevačkoj teologiji u Dubrovniku. Za svećenika je zaređen g. 1920. God. 1922. započinje studfij povijesti na Sveučilištu u Beogradu odakle slijedeće godine prelazi u Beč. Tu, uz povijesnu grupu, apsolvira i trogodišnji tečaj iz paleografije i diplomatike na Oesterreichischer Institut für Geschichtforschung i dogodišnji tečaj na Musikakademie, Abteilung für Kirchenmusik. God. 1926. promoviran je u Beču na čast doktora obradivši dizertaciju pod naslovom “Die Geschichte Dalmatiens zur Zeit der ersten österreichischen Besitznahme”. Po završetku studija predaje na nižoj franjevačkoj gimnaziji s pravom javnosti na Badiji (Korčula). Godine 1935. prelazi na višu franjevačku gimnaziju s pravom javnosti u Dubrovnik. God. 1943. postaje ravnateljem državne glazbene škole u Dubrovniku. God. 1946. prelazi u Split gdje predaje glazbu na državnoj glazbenoj školi. God 1948. prelazi u Zadar gdje predaje na novootvorenoj gimnaziji nadbiskupskog sjemeništa sve do g. 1955. kada radi bolesti napušta službu profesora. Uz rad u školi veoma je aktivan i u pastoralu, osobito kao korizmeni propovjednik. Na Badiji vrši neko vrijeme službu odgojitelja pitomaca. U Provinciji vrši službu definitora od g. 1932-1935. Objelodanio je manje priloge u Novoj reviji (1931), i Obzoru (1933), u Franjevačkom vjesniku (1936), u Alma Mater Croatica (1931, 1940). Važniji su mu radovi: O nekim poveljama pogrešno datiranim u Smičiklasovu Zborniku *(Vjesnik kr. drž. arhiva u Zagrebu, god. VII), Odlomak brevijar-antifonala samostana sv. Frane u Zadru prema sudu g. Giuseppe Praga (Zadarske revije, g. II, br. 1, 1953), Zadarsko
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON porijeklo korala osorske katedrale (Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. 1., Zagreb 1954), Porijeklo renesansnih Psaltira franjevačkog samostana u zadru (Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. 2., Zagreb 1955), Glazbenik Franjo Divnić i njegovi korali (Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. 3., Zagreb 1957), Neriješeni problem orgulja u šibenskoj katedrali od njezina početka do danas (Radovi Instiktuta JAZU u Zadru, sv. 3., Zagreb 1957), Arhiv i knjižnica franjevačkog samostana u Zadru (Zadarski Zbornik, 1964, Matica Hrvatska, Zagreb). (Nb! Tri zadnje rradnje objavljene su poslije smrti pisca). U rukopisu je ostala radnja “Pisci franjevačkih sredovječnih korala u Zadru.” LITERATURA: Berard BARČIĆ: O. Ante Matijević (Glasilo franjevačke Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji, god. II., br. 8-9/1956. ISTI: Oproštajni govor. Idem. - Ljubomir MAŠTROVIĆ: Dr. Ante Matijević (Zadarska revija, V, br. 3, str. 219-220). - Berard BARČIĆ: MATIJEVIĆ, fra Ante (Franjo među Hrvatima 1226-1976, Zagreb 1976). - ISTI: Povijest franjevačke Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, Zadar 1976 (ciklostilski). ISTI: O. Ante Matijević (Samostan sv. Frane u Zadru, Zadar 1980, 277-289). B. Barčić MATIJEVIĆ, s. Berhmana (Žegar, 18. VIII. 1887 Đakovo, 21. XI. 1963), sestra sv. Križa. Dugogodišnja nastavnica fizike i matematike na građanskim školama Sestara sv. Križa u Đakovu i Hercegnovom. Učenice je se sjećaju kao stroge, ali pravedne sestre. Posebno je suosjećala sa siromašnom djecom te joj je bilo stalo da nešto nauče za život. U Hercegnovom vršila je i dužnost ravnateljice građanske škole i uz to je bila poglavarica zajednice. Provincijalnom poglavaricom postala je 1937. Njezinim nastojanjem Provincija je izgradila vlastitu bolnicu u Vukovaru (1940), otvorila Žensku klasičnu gimnaziju u Osijeku (1941) i preuzela njegu bolesnika na Klinici Rebro u Zagrebu (1942). Zbog slabog zdravlja zahvalila se nakon šest godina na službi provincijalke. Godine 1943. preuzela je upravu bolnice u Vukovaru. Bila je jednostavna, u zajednici ugodna i društvena, poglavarima iskreno
474 poslušna kao da nikada nije bila na čelu provincije. LIT.: »Unsere heimgegangene Schwester«, Theodosia, Mitteilungen für die Schwestern von heiligen Kreuz, Ingenbohl, LXXIX (1964) 2, str. 134-135. M. Žigrić MATIJEVIĆ, Stjepan, prevodilac (Tuzla, druga polovica 16. stoljeća - ?, prva polovica 17. stoljeća). Sam se naziva “Solinjaninom” te se iz toga može zaključiti da je bio od Tuzle. Zna se da je bio šest godina kapelan u Sarajevu i oko dvadesetak godina pastoralni radnik u drugim krajevima Bosne. Kao sarajevski kapelan počeo je prevoditi djelo od Girolama Panormitana Confessasrio racolto dai dotori Catolici Venezia 1575), a nastavio u Rimu na poticaj fra Rafaela Levakovića. Djelo prevodi, kako sam kaže “iz latinskoga” tj. talijanskog “u moj bosanski jezik”. DJELA: - Izpovidenik, sabran iz pravoslavnieh naučitelja po P.O. meštru Jeronimu Panormitanu... Prenešen u jezik bosanski. U Rimu 1630. LITERATURA: MATKOVIĆ Jako: Bibliografija bosanskih franjevaca. Sarajevo 1896, str. 12. - PROHASKA Dragutin: Das Kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der Herzegowina. Zagreb 1911, str. 104-106. pavešić SLAVKO: Jezik Stjepana Matijevića. Prilog proučavanju jezika bosanskih pisaca 17. stoljeća (Disertacija). Zagreb 1960. GEORGIJEVIĆ Krešimir: Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni. Zagreb 1969, str. 162. A. Kovačić MATKOVIĆ, Ante, prov. (?, 1. polovica 16. st. - Požega, 1583). - Bio je provincijal Bosne Srebrene (1572-1573), a prema nekim povjesničarima i ranije (1527-1530), zatim bosanski biskup od 1573. te upravitelj biskupija u Slavoniji, Ugarskoj i Beogradu. LIT.: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (13391735). Beograd 1935, 41, 47. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna, Rim 1968, 159, 164. - J. BUTURAC - A. IVANDIJA: Povijest
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Katoličke crkve među Hrvatima. Zagreb 1973, 151. A. Barun MATKOVIĆ, Ante, prov. (Duvno, 1686 Fojnica, 1772). - Bio je profesor na generalnom učilištu u Šibeniku i provincijal Bosne Srebrene (1732-1735). Prve godine provincijalstva ne pohađa tursku Bosnu zbog strašne kuge koja tamo hara. Za njegovog provincijalstva, zbog prostranosti provincije i pripadnosti pod tri različite države, nastaje spor između bosanskih, dalmatinskih i slavonskih fratara, koji je riješen 1735. podjelom na tri provincije, ali i ponovnim ujedinjenjem iste godine prekosavskih i bosanskih franjevaca. Liber Archivalis kaže da je bio “Čovjek visoka stasa, crnkaste boje, tih, blag, opslužitelj redovničkog pravila, dosta učen, spor na srdžbu sklon milosrđu, veoma strpljiv, ništa ne radi bez savjetovanja, svima drag...” LIT.: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (133491735). Beograd 1935, 144-146. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 220. A. Barun MATKOVIĆ, Ante, provincijal (prva polovica 16. stoljeća - 1582. ili 1583). Ljetopisci 18. stoljeća navode ga kao provincijala Bosne Srebrene u razdoblju 1527-1530. Mandić, međutim, smatra da je on bio provincijal u trogodištu 1572. - 1575., budući da je 16. kolovoza 1573. imenovan bosanskim biskupom i upraviteljem beogradske biskupije upravo kad je bio provincijal Bosne Srebrene. Kao biskup upravljao je crkvu u Bosni, Sr iji, Dalmaciji, Slavoniji i Ugarskoj. LITERATURA: BOŽITKOVIĆ Juraj: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, str. 41, 47. MANDIĆ dominik: Franjevačka Bosna. Rim 1968, str. 164-165. A. Kovačić MATKOVIĆ, Filip, filozofski i teološki pisac (Požega, 17. III. 1740. - Budim, 25. II. 1789) je 1756. pristupio franjevcima u Baču. Nije poznato gdje je studirao filozofiju, a teologiju je završio u Budimu (1761-1765). Kako je odmah položio ispit za profesora filozofije,
475 predavao je na filozofskom učilištu u Slavonskom Brodu (1765-1768), a zatim se je posvetio pastoralnoj službi kao blagdanski propovjednik na hrvatskom jeziku u Budimu (1769-1772) te župnik i gvardijan u Našicama (1772-1775). U Petrovaradinu je predavao teologiju dvije godine (1775-1777) po potridentskoj franjevačkoj nastavnoj osnovi. Položivši ispit za profesora teologije po državnom nastavnom programu 7. IX. 1778. u Samoboru bio je dvije godine profesor osječkom odjelu bogoslovne škole koja je početni odjel imala u Petrovaradinu, a završni u Osijeku (1778-1781). Učiteljsko djelovanje je poslije toga nastavio u Budimu (1781-1783), gdje je ostao i poslije dokidanja djelovanja franjevačkih visokih škola kao samostanski poglavar (1783/84), odgojitelj studenata filozofije na peštanskom sveučilištu (1784/85) i upravitelj franjevačke suknare sve do smrti 25. II. 1789. godine (51). O njegovom učiteljskom radu govore danas objavljeni popis teoloških teza iz vremena kad su crkvene škole slijedile državnu nastavnu osnovu, te četiri filozofska spisa i jedan teološki priručnik u rukopisu: Enchyridion Philosophicum (Brodii, 1765/66; vel. 17,5 x 22,5 cm; Budim, k I 4), Disputationes in Physicam transcendentalem seu Aristotelico-scoticam Metaphysicam (Brodii, 1766; vel. 17 x 22 cm; Budim, k I 9), Physica naturalis seu Physica generalis (Brodii, 1767; vel. 16,6 x 22 cm); Budim, k I 8), Philosophiae naturalis seu Physicae particuralis tractatio (Brodii 1767; vel. 18 x 23 cm; Našice, s.s.) te De Verbo Dei incarnato (Essekini 1788; 18,5 x 23 cm; Budim, k III 29). DJELA: Assertiones ex universa Theologia dogmatica. Essekini, 1781. LIT.: F.E. Hoško, Dvije osječke visoke škole, 2. dio, 166-167. — Isti, Prosvjetno i kulturno djelovanje... u Budimu, 175 - 176. — S. Sršan, Osječki ljetopisi 1686-1945. Osijek 1993, 80, 96, 127, 139. F.E. Hoško MATKOVIĆ, Jako, kul. povjesničar (Guča Gora, 3. VI. 1855 - Guča Gora, 30. IV. 1909). - Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, srednju u Fojnici, filozofsko-teološki studij u Đakovu (1870-1876) i Ostrogonu (1876-1878).
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON U franjevački red stupio je 1870, za svećenika zaređen 1879. Bio je učitelj u Docu, župnik i učitelj u Ovčarevu, lektor filozofije, župnik i gvardijan u Gučoj Gori do 1909., tajnik (18851888) i kustos (1894-1897) Bosne Srebrene. Pored strogo svećeničkih dužnosti bavio se i spisateljskom djelatnošću. Prvi je napisao cjelovitu bibliografiju franjevaca Bosne Srebrene. Surađivao je u Srcu Isusovu (1883), Vrhbosni (1889), Franjevačkom glasniku i Hrvatskom pravu (1905). DJELA: - Schematismus... Bosnae Argentinae. Sarajevii 1895. - Bibliografija bosanskih franjevaca. Sarajevo 1896. - Svoje čuvaj, tuđe poštuj. Zagreb 1906. - Život o. Jakova Baltića 1813-1887. Sarajevo 1908. LITERATURA: - ALAUPOVIĆ Tugomir: Nad grobom svoga učitelja fra Jake Matkovića. Serafinski perivoj, 23(1909) 5, str. 85-87. - O. Jako Matković. Serafinski perivoj, 23(1909) 5 str. 103-104. - JELENIĆ Julijan: Biobibliografija franjevaca Bosne Srebreničke II (Rukopis u arhivu franjevačkog samostana u Tolisi). A. Kovačić MATKOVIĆ, Landulf, provincijal (Nagy Kanisza, 11. IX. 1812. - Maria Gyud, 5. X. 1881). - Rodio se od hrvatskih roditelja u Velikoj Kanjiži, a 1827. je pristupio Provinciji sv. Ladislava. Studirao je na filozofskom učilištu u Varaždinu (1829-1831) i zatim u biskupijskoj bogoslovnoj školi u Pečuhu (1831-1835). God. 1835. je zaređen za svećenika. Još 1834. ga je provincijal Toma Sitar odredio za profesora filozofije; taj naslov je 1837. postigao na Akademiji u Zagrebu i zatim predavao na filozofskom učilištu u Varaždinu (1838-1840). Nije bio zadovoljan učiteljskim obvezama pa prihvaća pastoralne službe; kapelan je i propovjednik u Sigetu (1840-1845), vjeroučitelj u Kanjiži (18451849), kapelan i vjeroučitelj u Maria Gyudu (1854-1857), gvardijan i župnik u Segesdu (1849-1851), Kanjiži (1851-1854), Nagy Attadu (1857-1863) te u Maria Gyudu (18661863) svom negdašnjem profesoru filozofije Anzelmu Bolenyiu i zatim Šimunu Szömöricsu (1869-1872); sam je bio provincijal od 1863. do 1866. godine, a u upravnom vijeću
476 Provincije su tada bili oba njegova profesora iz filozofije, Bolenyi i H. Hrgović. Odmah o izboru za provincijala je obećao vrhovnoj upravi Reda da će njegovati povezanost Provincije sa središnjicom Reda. LIT.: Arhiv Generalne kurije Franjevačkog reda u Rimu; Hungaria S. Ladislai, sv. I, 90rv. — F.E. Hoško Euzebije Fermendđin i ostaaci jozefinizma kod franjevaca u kontinentalnoj Hrvatskoj potkraj 19. stoljeća. Croatica Christiana Periodica, 12(1988), br. 22, 20-22. F.E. Hoško MATKOVIĆ, Remigije, pedagog (Cernik, 4. VII. 1794. — Cernik, 26. IX. 1830). Postao je 1813. član Provincije sv. Ivana Kapistranskoga, a svećenički red je primio 1819. godine završivši teološko školovanje u Vukovaru. Kad je položio ispit za profesora filozofije i tzv. slobodnih umjeća, postao je profesor filozofskog učilišta, najprije u Iloku (1822-1827) i zatim u Slavonskom Brodu (1827-1830). Predavao je zajedno s A. Kimpekom, a dekan učilišta u Slavonskom Brodu je bio I. Balatović. Uz redovite predmete filozofskog školovanja predavao je crkveno pjevanje i poučavao u orguljanju te obavljao službu odgojitelja stuednata. LIT.: G. CSEVAPOVICH: Recensio...Provinciae S. Ioannis a Capistrano, Budae 1830, 442-443, — J. JANČULA: FRANJEVCI U CERNIKU, Slav. Požega 1980, 200. F.E. Hoško MATKOVIĆ, s. Borgija, (Subotica, 16. XI. 1880 Đakovo, 19. VII. 1979), sestra sv. Križa. Prve zavjete polaže 1903. Iste godine poslušnost je šalje u Sisak gdje u bolnici dvori bolesnike. Nakon devet godina prelazi u Domobransku bolnicu (Sveti Duh) u Zagrebu gdje vrši i službu poglavarice. U tijeku rata poglavari je šalju u Trst gdje radi u lazaretu (1917-1918). Vraća se na svoje prijašnje mjesto i nastavlja vršiti poglavarsku službu. Godine 1921. premještena je na kliniku u operacijsku dvoranu za instrumentalku. Tu će službu vršiti i u Pakracu, Novom Sadu te u Zagrebu na Ortopediji. Djeluje još u bolnicama u Somboru, Novom Sadu (drugi put!) te u Vukovaru i u isto vrijeme vrši službu
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON poglavarice. Nakon što su sestre bile istjerane iz vlastite bolnice u Vukovaru, s. Borgija preuzima brigu za sestre i vrši službu sakristanke u franjevačkoj crkvi u Vukovaru. Godine 1954. dolazi u Provincijalnu kuću gdje će još nekoliko godina vršiti službu sakristanke. LIT.: Teodozija, Interno glasilo sestara sv.Križa, Đakovo, IX (1979) 3, str. 28-29. M. Žigrić MATOŠEVIĆ, Luka, pedagog (Baja, oko 1720. — Bač, 29. X. 1768). — Postao je član Bosne Srebrne, a prije 1745. je završio u Budimu na bogoslovnoj školi tamošnjeg Generalnog učilišta teološko školovanje. Kako je stekao naslov profesora filozofije, predavao je na filozofskom učilištu u Vukovaru (1745-1748) i predavanja zaključio s tri javne rasprave iz cijelog trogodišnjeg nastavnog gradiva. Već je 1748. položio na natječajnom ispitu u Baču ispit za predavača teologije na bogoslovnim školama pokrajinskog značenja i zatim predavao na takvoj školi u Radni (1748-1750). Nakon što je u Požegi 1750. položio ispit za profesora na bogoslovnim školama u sastavu generalnih učilišta i preuzeo predavanja u Osijeku (1750-1756), a zatim u Budimu (17561761) Rečenica nejasna. Po završetku nastavničkog djelovanja postao je nosilac najvišeg prosvjetnog naslova u Franejvačkom redu lector jubilatus. Djelovao je kao dekan visokih škola u Osijeku (1763-1768), a prije toga je u svojstvu definitora bio član upravnog vijeća Provincije sv. Ivana Kapistranskoga (1762-1764). LIT.: F.E. HOŠKO: Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću. Kačić, 8 (1976), 177-178. — ISTI, Prosvjetno i kulutrno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca tijekom 18. stoljeća u Budimu, Nova et vetera, 28 (1978), sv. 1/2, 161-162. — ISTI: Filozofsko učilište u Vukovaru (1733.-1783.), Anali za povijest odgoja, 1 (1992), 17-18. F.E. Hoško MATOŠEVIĆ, Mato, past. radnik (Mali Mošunj-ž. Vitez, 7. II. 1908 - Zenica, 18. XII. 1978). - Krsno mu je ime Ivan. Sin je Joze i Mande rođ. Pranjković. Osnovnu školu završio
477 je u Vitezu (1916-1920), gimnaziju u Visokom (1920-1926, 1927-1929), teologiju u Sarajevu i Zagrebu (1929-1933), novicijat započeo u Fojnici 1926., za svećenika zaređen 1935. Doktorirao je u Zagrebu 1937. tezom Sv. Pavao i Mojsijev zakon. Bio je kapelan u Varešu (1933-), Docu (1967) i Brajkovićima (1970-1976), župnik u Tuzli (1945-1954), Zenici (1954-) i Docu (1968-), profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu do 1945. te gvardijan u Gučoj Gori (1961-). Javljao se kraćim prilozima u Cvijetu (1928-1929) u Kalendaru sv. Ante (1931), Glasniku sv. Ante (1932), Franjevačkom vjesniku (1937, 1938), i Dobrom Pastiru (1953, 1956, 1960). Premda je doktorirao biblijskom temom, u praksi se bavio pastoralno-pravnim pitanjima. Godine 1977. odlikovan je oredenom bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem. LITERATURAQ: Kartoteka osoblja Bosne Srebrene. - I.R.M.: † Fra Mato Matošević, Bosna Srebrena, 30 (1979) 1, str. 18-19. A. Kovačić MATUTINOVIĆ, Andrija (Andro, ✜Mate), župnik, propovjednik i pisac (Zaostrog, 15. I. 1861 -3. I. 1947). Stupio je u novicijat 1878 a zaređen za svećenika 1883. Bio je župnik u Kruševu (1886-1889), Vrgorcu (1889-1890) Drašnicama, 1891-1893, Igranima (18931894), Živogošću (1894), Pasičini (19081915), Plini (1915-1916), Borovcima (18161819), Hrvacima (1919-1925), Drveniku (1826), Bristu (1927) i u isto vrijeme često nastupao kao poznati propovjednik po različitim mjestima. Bio je širitielj bratovština sv. Antuna Padovanskoga. Surađivao je u Narodnom listu (1887). Pripisuje mu se knjižica Pobožna bratovština sv. Ante od Padove, Zadar 1901 (Ribičić). DJELA: Rukovet cvijeća, Tisk. umjet. zavod "Miriam", Rijeka, 1911. Lit.: – A. CRNICA: Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 265. – J. A. SOLDO: Djelovanje franjevaca Provincije Presvetoga Otkupitelja kroz 250 godina (17351985). Kačić, 17 (1985), 292. – A. RIBIČIĆ, Crtice o školstvu u Zaostrogu, Zaostrog 1989, 82. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 175-176. V. Kapitanović MATZEK , Josip, pastoralni pisac, provincijal, generalni definitor (Radna, 7. XII. 1793. - Beč, 14. V. 1869). završivši gimnaziju u Požegi postao je 1811. član Provincije sv. Ivana Kapistranskoga u Baču. zatim je studirao na filozofskom učilištu u Baji (1813-1815) i bogoslovnim školama u Mohaču (1815-1817) i Vukovaru (1817-1819). Za svećenika je zaređen 1817. godine. Postigavši potrebne kvalifikacije počeo je 1819. predavati na bogoslovnoj školi u Baji crkvenu povijest i crkveno pravo. Ondje je priredio popis teza iz crkvenog prava za javnu raspravu Assertiones ex iure ecclesiastico (1819; rukopis je bio u vukovarskom samostanu). Na bogoslovnoj školi u Vukovaru je predavao moralno i pastoralno bogoslovlje te pedagogiku (18201829); istodobno je bio dekan vukovarske škole. U rukopisu je preostao i njegov spis Prolegomena theologiae pastoralis universae (Vukovar, 1818, rkp. us amostanskoj knjižnici u Cerniku, sign. 5 E-162, str. /214/). Bio je samostanski starješina u Slavonskom Brodu (1828), Vukovaru (1828-1830) i Budimpešti (1834-1836), a provincijal u tri trogodišta (1830-1833), 1836-1839, 1842-1845). God. 1851. je bio generalni vizitator Kustodije Svete Zemlje, a 1863. je vizitirao vlastitu provinciju. Sudjelovao je u vrhovnoj upravi Franjevačkog reda kao generalni definitor (1850-1856); god. 1856. je bio na generalnom kapitulu Reda. Od 1846. je boravio u Beču kao povjerenik za poslove Svete Zemlje u Habsburškoj monarhiji. Iz fonda POvjereništva za Svetu Zemlju obnovio je više crkava u palestini i crkvu sv. Katarine u Aleksandriji u Egiptu, a u Jeruzalemu je ustanovio tiskaru. U pet svezaka je napisao na njemačkom jeziku povijest misijskog djelovanja na Bliskom Istoku. Uspješno je gradio razumijevanje među članovima Provincije sv. Ivana Kapistranskoga, usprkos pripadnosti različitim narodnostima. Vrhovna uprava Franjevačkog reda smatrala ga je gotovo dva desetljeća osobom povjerenja u upravnim poslovima za
478 područje Habsburške monarhije. DJELA: Missionsnotizzen aus dem Heiligen Land. Wien 1864. LIT.: Fortunat Nagy: Elegia honoribus... Josephi Mathek... oblata. Essekini 1833. — Mathias Arnold: Gefühle der Freude. Jerusalem 1851. — F.E. Hoško: Euzebije Fermendžin i ostaci jozefinizma kod franjevaca u kontinentalnoj Hrvatskoj potkraj 19. stoljeća. Croatica Christiana periodica, 12(1988), br. 22, 5-17. — Historia Domus Bajensis, Band I, Baja 1991, 161-502. — S. Sršan: Osječki ljetopisi 1686-1945. Osijek 1993, 145-155.F.E. Hoško MAVRIN iz Rijeke (Rječanin, Maurinus Fluminensis), propovijednik († Rijeka, 25. VI. 1762). Stupio je u Franjevački kapucinski red oko 1738. — Ostavio je u rukopisu djelo: Manuale Minoritarum. Complectens diversa tum in genere tum in particulari Quaesita et monitiones supra Regulam S. Francisci, desumpta ex variis Authoribus approbatis. Item Casus reservatos: Authoritatem absolvendi, dispensandi et Vota commuttandi, cum responsionibus seu interpretationibus antiquorum Patrum Ordinis tam doctrina quam Sancitate celebrium, praecipue et Declarationibus Summorum Pontificum traductis singulariter Nicolai III. et Clementis V. cuique Fratri Capucino Professo Regulam Sti Francisci utilia et scitu necessaria, conscripta a P. Maurino Fluminensi indigno Capucino. Anno reparatae salutis 1747. Djelo se čuva u varaždinskoj samostanskoj knjižnici, a ima 383 stranice. To je opširno tumačenje Pravila; rješava različite moralne i pravne probleme povezane s obdržavanjem Pravila. LIT.: Nekrologij slovenskih in hrvaških kapucinov, Ljubljana 1977. Hadrijan Borak MAYOR, Bernardin, (Major), provincijal (Pečuh, 19. I. 1706. - Pečuh, 22. XII. 1774). U Provinciji sv. Ladislava sa središnjim samostanom u Zagrebu je stupio 1726. u Varaždinu. Filozofiju je studirao kod Arsena Čakleca u Varaždinu i Sigetu, a teologiju u Varaždinu (1730-1733). Sam je pak predavao filozofiju na dva mjesta: u Čakovcu i Ivaniću
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON (1734-1736), a moralno bogoslovlje u Kanjiži (1738-1741). U međuvremenu je 1740. pred komisijom kojoj je predsjedao generalni vizitator Josip Janković položio ispit za profesora teologije na generalnom učilištu, ali nije dobio mjesto predavača ni u Pečuhu ni u zagrebu pa je dvije godine predavao na bogoslovnoj školi generalnog učilišta u Makarskoj (1743-1745). Po povratku iz Makarske predavao je u Zagrebu (1745/46, 1749-1755). i Pečuhu (1746-1749). U Zagrebu je postigao naslov “lector jubilatus” a zapisao je i svoja predavanja iz teologije koja su danas izgubljena. Samostanski starješina je bio u Šiklošu (1736/37), u Pečuhu (1755-1758, 1766-1768) i zatim u Zagrebu (1763/64), a dva trogodišta je vodio i provinciju kao provincijal (1758-1761, 1768-1771). U prvom upravnom razdoblju je donio uredbe o odgojnom programu u tzv. drugom novicijatu ili profesoriju utvrdivši tu ustanovu kao mjesto ascetskog vježbanja i franjevačke izobrazbe. U ime vrhovne uprave Franjevačkog reda obavio je kanonski pohod u Bugarskoj provinciji i u Provinciji Bosni Srebrenoj. S Generalnim učilištem u Pečuhu bio je osobito povezan, jer mu je bio na čelu niz godina kao dekan (1762/63, 1764-1768, 1771-1774). Tiskom je objavio spis iz hrvatske vojne povijesti, dok su njegova predavanja u rukopisu zagubljena. DJELA: Aenigmata in suis nobilibus nominibus Croatico-martialium virorum una cum suis solutionibus. Zagrabiae 1750. LIT.: Arhiv Provincije u Zagrebu, Matricula officiorum, B 2, ad nomen. - Arhiv Franjevačkog samostana u VAraždinu, L. Potočnjak: Liber memoriarum, 22). - F. E. Hoško: Odgoj franjevaca provincije sv. Ladislava u razdoblju potridentske obnove. Dobri Pastir, 26(1976), sv. 1/2, 210-211.F. E. Hoško MAŽIBRADIĆ, Dionizije (Maxibradich), Otac Provincije (Dubrovnik, ? - 15. II. 1449) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Nazvan je Ocem Provincije. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de OBservantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii.
479 Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 421. - Necrologium Fratrum Minorum Provinciae Dalmatiae S. Hieronymi. Ragusii 1. I. 1909. (Arhiv Samostana Male Braće u Dubrovniku). I. Djamić MECIĆ, Šimun, teolog, filozof, pisac, upravnik (Požega, oko 1783. — Požega, 23. III. 1735). Kao član Bosne Srebrene studirao je filozofiju, čini se, u Napulju, a telogiju u Bariju (1707). U Italiji je položio profesorske ispite iz filozofije i dogmatske teologije. U rodnom gradu je profesor filozofskog učilišta (1714-1717), a u Budimu bogoslovne škole (171/18). Predavao je zatim teologiju na Generalnom učilištu u Dubrovniku (1718-123), da bi se ponovno vratio u bogoslovnu školu u Budim (17231729), koja je njegovim osobitim nastojanjem uzdignuta 1722. na stupanj generalnog učilišta 1. razreda. U Budimu je postigao najviši prosvjetni naslov u Franjevačkom redu, lector jubilatus, a car Karlo VI. ga je 1731. odlikovao naslovom carskog teologa i savjetnika. Djelovao je također kao gvardijan u Budimu (1729/30) i u Požegi (1730/31), a u Požegi (1730/31) i u Pleternici (1731-1734) je bio župnik. Vrhovna uprava Reda imenovala ga je 22. I. 1735. provincijalom u Bosni Srebrenoj, koja je prema planiranoj trodijelnoj diobi trebala obuhvaćati franjevce u Bosni i Slavoniji bez Srijema. Mecićeva neočekivana smrt i suprotstavljanje velikog broja braće bili su razlogom da je tada provedena samo dvodijelna dioba Bosne Srebrene; odijeljeli su se samostani u Dalmaciji. — Mecić je zapisao svoja predavanja iz filozofije Universa philosophia (Posegae s.a.; vel. 14,5 x 20,5 cm, 349 nepag. strana, u samostanu u Požegi, sign. br. 7). Zapisao je i popis katolika u požeškoj župi — Liber nominalis ... personarum totius parochiae conventus S. Spiritus...civitatis Posegae (Posegae 1730; vel. 16 x 20 cm, u samostanu u Požegi, br. 24). Na hrvatskom jeziku napisan i otisnut Mecićev molitvenik jest vrijedan spis hrvatske pastoralne literature ranog baroka, zanimljiv povijesti književnosti i povijesti teologije. DJELA: Cvitak pokornih aliti knishice sedam pismi pokorni s officiom s. Krixa i drugim
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON mlogim bogogliubnim molitvam kako i s naukom karstianskim nakichene. Budim 1736. LIT.: A. SEKULIĆ: Šimun Mecić graditelj i čuvar jezika hrvatskoga, Croatica christiana periodica, 1 (1977), br. 1, 34-46. — F.E. HOŠKO: Franjevačko visoko učilište u Požegi, Nova et vetera, 27 (1977), sv. 1, 90-92. — ISTI: Prosvjetno i kulturno djelovanje... franjevaca...u Budimu, Ibidem, 28 (1978), sv.1/2, 128-130. — ISTI: Negdašnji hrvatski katekizmi, Zagreb 1985. F.E. Hoško MEČARIĆ, Šimun, glagoljaš (Senj, XV. st.). — Pripadao je bratstvu franjevačkog samostana sv. Petra u Senju, koji su franjevcima 1297. poklonili knezovi Dujam i Leonard Krčki, kasnije nazvani Frankopanima. Zbog uspješnije obrane Senja od Turaka car Ferdinand I (15271564) je naredio senjskom kapetanu Ivanu Lenkoviću da sruši samostan izvan gradskih zidina i franjevcima dodijeli mjesto za novi samostan u gradu. Iz prvotnog senjskog samostana potječe glagoljski natpis, pronađen 1974. na građevinskom spoliju u tvrđavi Nehaj, dimenzija 80 x 23 x 23,5 cm; sada se nalazi u Gradskom muzeju u Senju, a natpis glasi: "To pisa fra Simun Mečarić". LIT.: M. BOGOVIĆ: Glagoljica u Senju. Senj 1994, 41. F. E. Hoško MEDARIĆ, Filip, filozofski i teološki pisac (Slavonski Brod, 19. I. 1741. - Ilok, 27. XII. 1789) je u Budimu studirao teologiju na generalnom učilištu Provincije sv. Ivana Kapistranskoga (1762-1766). Kad je 1766. položio ispit za profesora filozofije u Somboru, predavao je na filozofskom učilištu u Mohaču (1766-1768) i u Iloku (1768-1769). Jedno vrijeme je obavljao pastoralnu službuu Našicama (1775), ali se pripravljao i za profesora teologije na nastavnoj osnovi koju je propisalo državno jozefinističko zakonodavstvo. Premda je tek 1778. položio ispit za tu dužnost, preuzeo je učiteljsko mjesto godinu dana ranije u Budimu i predavao do kraja djelovanja crkvenih teološkoh škola (1777-1783), a tada odlazi u Mohač za hrvatskog propovjednika (1783-1788).
480 Posljednju godinu života bio je župnik u Iloku. Dva tezarija, jedan iz filozofije i drugi iz teologije, otkrivaju sadržaj njegovog učiteljskog djelovanja. DJELA: Selectae aliquot ex universa Philosophia theses. Essekini 1768. — Assertiones theologico-dogmaticae. Budae 1780. LIT.: Arhiv Franjevačkog samostana u Osijeku, Josip Pavišević, Epistolae ad religiosos intra Provinciam, sv. 1, 25, sv. 2, 285. — F.E. Hoško, Prosvjetno i kulturno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca u Budimu tijekom 18. stoljeća. Nova et vetera, 28(1978), sv. 1/2, 173, 174. F.E. Hoško MEDOVIĆ, Celestin, slikar (Kuna na Pelješcu, 17. XI. 1857. - Sarajevo, 20. I. 1920). - Krsnim imenom Mato-Krsto-Baldo. Potječe iz brojne zemljoradničke obitelji. Osnovno školovanje završio u rodnom mjestu u franjevačkom samostanu, gdje ga je P. Radaljević (v.) pripravio za teološki studij koji pohađa zajedno sa U. Talijom (v.) u Male Braće u Dubrovniku (1867-1880). Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1868. Zaređen za svećenika u Dubrovniku 1880. Putuje preko Zadra - gdje upoznaje J. Rossi ()v.) - u Rim studirati slikarstvo. Tamo stanuje u irskom samostanu sv. Izidora i uči kod L. Seitza i F. Grandija (1881-1882). Nastavlja studij kod A. Ciserija u Firenzi (1992-1883), uči modeliranje kod kipara Bartollinija u Faenzi (1884) i po savjetu P. Mančuna mjedorez u kalkografiji kod A. Gillija (1885). Vraća se u Dubrovnik (1886) i radi u samostanu Male Braće. Na preporuku bečkog slikara E. J. Schindlera nastavlja studij u Münchenu na Akademiji (1888). Tu se u samostanu sv. Ane susreće s franjevcimastudentima iz Bosne, Dalmacije i Hercegovine, druži s njem. franjevcem E. Schmidtom jednim od prvih njemačkih literarnih kritičara i upoznaje slikare P. Jovanovića i M. Murata. Nastavnici su mu G. Hackl i L. Löfftz. Vraća se u domovinu (1890) i upoznaje biskupa Strossmayera. Putuje u München (1892) i pariz (1892), a po povratku u Dubrovnik ima atelje u vili M. Pucića. Dr. Rački ga poziva da dođe u Zagreb. Odlazi u rodno mjesto, pa Zagreb gdje
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON susreće V. Bukovca i potom u Rim i Napulj (1894). Definitivno preselio u Zagreb (1895), radi u Križevcima i putuje s V. Bukovcem i R. Frangešom u Budimpeštu (1896), putuje u Dansku i Njemačku (1897). Prelazi u dijecezanski kler Zagrebačke nadbiskupije (1897). Putuje u Crnu Goru (1897), Dalmaciju (1898), Slav. POžegu (1899), Pariz i Novu Gradišku (1990), Bjelovar (1902), Italiju (gdje portretira papu Pija X) i Prag (1903), Beograd (1904), Sofiju i Osijek (1906), Budimpeštu i rodno mjesto (1907). Napušta Zagreb i izlaže u Splitu (1908), preseljava u Beč (1912) i vraća se u Kunu (1914). Razboli se i odlazi u bolnicu u Sarajevo (1919). — Za svoje je radove odlikovan: Malom Srebrnom medaljom za sliku “Sv. Magdalena” u Münchenu na izložbi radova učenika Akademije (1891), Velikom Srebrnom medaljom za sliku “Bakanal” na istovrsnoj izložbi (1893), a isti mu je rad odlikovan u Parizu (1892). Crnogorski knez Nikola mu je dodijelio “Krst Danilova reda” (1901). — Bio je član “Académie Contemporaine des arts, littérature et science” (1892), Društva hrvatskih umjetnika, Društva umjetnosti, član odbora društva Medulić, te počasni član JAZU u Zagrebu (1919). — Prvi je puta izlagao na Međunarodnoj izložbi u Rimu (1882), a posljednji puta na Izložbi jugoslavenskih umjetnika iz Dalmacije u Splitu (1919). U tom vremenu je izlagao 38 puta (19 u zemlji i toliko u inozemstvu). Nakon smrti djela su mu izlagana na 25 izložbi. — Slikao je historijske, religiozne kompozicije, portrete, mrtve prirode, pejzaže i marine u tehnikama: ulje (na platnu, pločici škriljevca, kartonu i drvetu), fresco, tempera na zidu, bakropis, olovka, ugljen, kreda, tuš, akvarel. — Njegovo slikarstvo do zagrebačkog boravka pokazuje osobine talijanskog akademizma ottocenta upotpunjenog manirom münchenske škole (Bakanal). Visok uspon hrvatskog portretnog slikarstva pokazuju, slikani na solidan münchenski način. Portret majke i Portret starca, a na ova se djela nadovezuju i rana zagrebačka (Sv. Franjo Asiški i Sv. Bonaventura). Kasnije M. poprima sve očitije obilježje Bukovčeva načina. Njegove kompozicije, u kojima detalji odaju istinske
481 umjetničke vrijednosti, zagušene su forsiranim aranžmanom i patetikom (Splitski sabor, Dolazak Hrvata, Pijo X., J. Posilović i slike za ikonostase). M. ostaje iza F. Quiquereza prvi slikar mlade generacije koji radi historijske kompozicije i predstavlja prijelaz do O. Ivekovića. U sukobu “Starih” i “Mladih” M. ostaje izvan grupacija. (Šenoa). DJELA: Registriranih slika ima 648, od kojih je 190 ili u nepoznatom vlasništvu ili su propale (Kružić Uchytil). Neki radovi: Portret fra Pavla Ljubova, ulje na platnu. Dubrovnik do 1880, Jakov Mirošević, Dubrovnik. Immaculata, ulje na platnu, oltarna pala. Duzbrovnik ok 1879. Franj. samostan u Pridvorju u Konavlima. - Sv. Franjo u ekstazi, ulje na platnu. Dubrovnik 1880, Franj. samostan Cavtat. - Portret Luca Waddinga, ulje na platnu. Rim 1882, Biblčioteka Samostana Male Braće u Dubrovniku. - Madona della Providenza, ulje na platnu. Fucecchio 1882, Franj. samostan “La Vergine”, Fucecchio. Madona sa svecima, ulje na platnu. Firenze 1883-1884, Crkva sv. Antuna Pustinjaka u Tkonu na Pašmanu. - Cristo Risorto, ulje na pločici škriljevca. Rim 1885, Collegio di S. Isidoro Roma. - Sv. Franjo Asiški, ulje na platnu. Dubrovnik 1888. Samostan Male Braće u Dubrovniku. - Sv. Antun Padovanski, ulje na platnu, oltarna pala. München oko 1889, crkva franjevačkog samostana St. Anna am Lehel, München. - Sv. Franjo Asiški, ulje na platnu. München oko 1890, Strossmayerova galerija Zagreb. - Madona sa sv. Antunom Padovanskim i sv. Antunom Pustinjakom, ulje na platnu. Dubrovnik 1893-1894, kapela sv. Antuna u Baškoj na Krku. - Portret majke, ulje na platnu. Kuna 1894, Galerija umjetnina u Splitu. - Sv. Jeronim, ulje na platnu. Zagreb 1895, oltar zagrebačke katedrale. - Ikonostas grkokat. crkve sv. Duha u Križevcima, 1896. Sv. Franjo u molitvi, ulje na platnu. Zagreb 1898, Franjevački samostan. Gospa od Karmela sa sv. Franjom i sv. Antunom, ulje. Zagreb 1895-1900, vjerojatno izgorjela u Kuni 1943. - Ikonostas pravoslavne crkve sv. Duha u Bjelovaru, Zagreb 1902. - Portret pape Pija X, ulje na platnu (sa vlastoručnim papinim potpisom), Rim 1903, Zagrebačka
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON nadbiskupija, Zagreb. - Sv. Franjo Asiški, ulje na platnu. Zagreb 1905, Don Frano Vučetić, Dubrovnik. - Smrt sv. Josipa, ulje na platnu. Kuna 1909, Župna crkva Šmarje-Sap kod LJubljane. - Sv. Martin na konju, ulje na platnu. Kuna 1910, Župna crkva sv. Martina u Bermu. - Sv. Jeronim, ulje na platnu. Kuna 1914, crkva franj. samostana u Slanom kod Dubrovnika. - Sv. Ivan Krstitelj - krštenje Krista, ulje na platnu. Kuna 1914, franj. samostan Delorita na Kuni. LITERATURA: Knjiga zavjetovanja 17661939 (Arhiv Samostana Male Braće u Dubrovniku) - (nekrolog) List Dubrovačke biskupije 20 (1920) br. 2, str. 24. - Nedjeljko SUBOTIĆ: Celestin Medović (monografiski prikaz). Hrvatska prosvjeta Zagreb 1925. br. 7, 159. br. 8-9, 193. br. 10, 223. 1926 br. 1, 15. br. 2, 39. br. 3, 59. br. 4, 85. br. 5, 112, br. 7-8, 162. br. 9, 187. br. 10, 214. br. 11, 127. 1927 br. 2, 32. br. 4, 88. br. 6, 143. br. 9, 191. br. 12, 166. 1928 br. 2, 28. br. 3, 63. - V/elimir/ D/eželić, st.: Celestin Medović. Znameniti i zaslužni Hrvati 93325-1925. Zagreb 1925, 184. - Z/denko Š/ENOA: Medović, Celestin (Mato). Enciklopedija likovnih umjetnosti 3. Zagreb 1964, 432. - Vera KRUŽIĆ UCHYTIL: Mato Celestin Medović (monografija). Zagreb 1978. I. Djamić MEDVID, fra Bernardo ( ✜Mate), župnik (Radošić, 29. IX. 1914 - Grab, 7. III. 1979). Gimnaziju je završio u Sinju (šk. g. 1926/7 1932/3). U novicijat je stupio g. 1933. Nakon toga je studirao na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj (1936-1941). Zaređen je za svećenika g. 1940. Bio je župni pomoćnik u Šibeniku (1941-43), član splitskoga (1943-44) i sinjskoga samostana (1944-46). Od g. 1946. do g. 1948. bio je u zatvoru. Na gimaziji predavao je pjevanje (šk. g. 1948/49) a zatim je boravio u Splitu, bio župnik u Gali-Gljevu (1953-64) te župnik u Grabu. Stradao je u autobusnoj nesreći.J. Soldo MEĐUREČKI, Timotej, osnivač Provincije sv. Ladislava, provincijal (Varaždin, 1610. — Varaždin, 6. III. 1678). God. 1629. stupio je u Provinciju sv. Marije; u njoj je bio definitor
482 (1651-1654) i gvardijan u Zagrebu. U to je vrijeme predvodio članove hrvatske narodnosti u toj provinciji u nastojanju da se odijele od madžarskih članova i obrazuju samostalnu redovničku pokrajinu. Uz suglasnost Pavla Jančića boravio je početkom 1654. u Rimu i ishodio odobrenje vrhovne uprave Franjevačkog reda i Kongregacije za biskupe i redovnike o odjeljivanju hrvatskih samostana te provincije u samostalnu Kustodiju sv. Ladislava sa središtem u Zagrebu. Odluku o uspostavi nove kustodije donijela je 4. IX. 1655. spomenuta kongregacija, odnosno 10. VII. 1656. papa Aleksandar VII. Ona je okupila u svom sastavu sedam samostana; jedan je od njih bio samostan klarisa u Zagrebu. M. je izabran za prvog kustoda (1655-1658) pa sudjeluje 1658. na generalnom kapitulu u Toledu i uspješno brani samostalnost nove zajednice, odnosno nastoji oko naslova provincije za tu zajedenicu. Nakon što je gotovo godinu dana boravio u Rimu, ishodio je 16. VII. 1661. odluku pape Aleksandara VII kojom zagrebačkoj kustodiji daje naslov Provincija sv. Ladislava i zatim 19. IX. 1661. i njega potvrđuje za prvoga provincijala (1661-1664). On je i nadalje sudjelovao u vodstvu i izgradnji nove provincije kao kustod (1664-1668) i definitor (1671-1674). Odbio je 1674. ponovni izbor za provincijala, ali ga je prihvatio 1676. obavljajući dužnost dvije godine kad se zahvalio 3. II. 1678. zbog bolesti. Provincija sv. Ladislava ga je obdarila naslovom "prvi i trajni otac Provincije", a njegovi životopisci ga "zbog svih njegovih zasluga i osobnog redovničkog života nazivaju svetim". LIT.: F. E. HOŠKO: Franjevačka obnova u sjevernom dijelu Banske Hrvatske sredinom XVII. stoljeća, Kačić, 4 (1971), 83-103. F.E. Hoško MENČETIĆ, Jakov (Menze), kandidat za biskupa (Dubrovnik ? - 1583. ?) - Potječe iz dubrovačke plemićke obitelji. Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Doktor obaju prava. “Vikar (stonskog samostana), osoba uzorna života, bogobojazan, veoma solidno poznaje teologiju.” (Vlada u pismu od 12. I. 1582. moli
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON papu Grgura XIII. da M. imenuje stonskim biskupom). LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de OBservantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 427-428. I. Djamić MENINI, fra Robert (✜Antun), biskup i misionar (Split, 18. X. 1837. - Sofija, 14. X. 1916.) Otac mu se zvao Dominik a majka Magdalena Lovrić. Nakon što su mu se roditelji preselili u Zadar, gdje mu je otac bio upravitelj pošte, Antun je pohađao osnovnu školu i od god. 1846- do 1854. višu državnu gimnaziju. Nakon položenog ispita zrelosti (1854) pošao je na sveučilište u Graz studirati pravo. Dvije godine kasnije odlazi u Beč, gdje nastavlja studij i priprema doktorat. Kroz to vrijeme prakticirao je kod vojnog suda i kod nekog odvjetnika. Okružen liberalnom sredinom zapustio je vjerski život. Svršivši studij prava natjecao se god. 1859. za katedru prava na sveučilištu u Paviji, a kad mu to nije uspjelo, i u Padovi, jer nije htio biti ni sudac ni odvjetnik. U tom lutanju bolje je upoznao kapucine u Beču i njima izrazio želju da bude primljen u Red. Bilo mu je savjetovano da stupi u Tridentinsku (Trento) kapucinsku provinciju, što je i učinio koncem studenoga 1860. gdje je dobio redovničko ime Robert. Sklon još strožijoj stegi želio je prijeći u kartuzijance, ali je istovremeno osjećao i želju poći među pravoslavne i raditi za jedinstvo Crkve. Za svećenika je zaređen 5. VII. 1863. u Trentu . Nakon završenog studija imenovan je pomoćnikom učitelja novaka, ali je već nakon pola godine morao preuzeti službu profesora pastoralne teologije. God. 1868. preuzeo je dužnost propovjednika pučkih misija, te je s uspjehom propovijedao po cijeloj Italiji. Papa Leon XIII. imenovao ga je 2. I. 1880. naslovnim biskupom Metellpolitanskim i apostolskim vikarom u Bugarskoj. Postavljen je za koadjutora biskupu Dominiku Reynaudiju. Biskupsko posvećenje primio je 3. II. 1880. u Tor de Specchi, a posvetio ga je kardinal Ivan Simeoni. Nakon toga otputovao je u Plovdiv gdje je ubrzo naučio bugarski
483 jezik. Kad je godine 1885. Reynaudi dao ostavku na službu apostolskog vikara, Menini je preuzeo vodstvo vikarijata i ujedno je imenovan naslovnim biskupom Gangre. Kao biskup nastojao je što jače organizirati karitativnu i kulturnu djelatnost Crkve i tražio je sve moguće zgode za stvaranje dobrih odnosa s pravoslavnim klerom. Morao je stalno poduzimati nove korake da katolici budu zakonom zaštitćeni i da imaju ista prava kao pravoslavni. U Plovdivu je 1. I 1882. otvorio sjemenište i primio prvih šest đaka i tako započeo odgoj bugarskog klera. Sjemenište je već do 1893. dalo 26 domaćih svećenika. Osobito je bilo plodno njegovo karitativno djelovanje. Menini je uspio dovesti iz Zagreba sestre milosrdnice, te su četiri njihove sestre 1891. preuzele novoizgrađenu bolnicu sa 40 postelja u Sofiji. Jednako tako je osam sestara milosrdnica došlo 1898. u Plovdiv i tamo preuzelo rad u bolnici. Na njegovu inicijativu sestre milosrdnice iz Zagreba preuzele su 1905. sirotište u Sofiji, u kojoj su iste godine otvorile bugarsku i njemačku osnovnu školu. Uz izgradnju brojnih crkava, uspješnan odgoj domaćeg klera i djelotvorno širenje kršćanske ljubavi, Robert Menini uvijek se smatrao vjeroučiteljem svojih vjernika, te je i kao nadbiskup ostao »pučki misionar«. Kroz 36 godina služenja bugarskoj Crkvi svojim je vjernicima često slao pastoralna pisma a bio je i stalni ispovjednik svoje katedrale. Pokopan je u katedrali u Plovdivu. — U arhivu kapucinske tridentinske provincije u Trentu sačuvani su njegovi rukopisi Un frammassone santificato, Plovdiv, 1908. (30 str.) i L'ideale di una società perfetta, Plovdiv, 1907. (28 str.) DJELA: Brevi meditazioni in tutti giorni dell'anno, Udine, 1897. — Compendium Hermeneuticae sacrae, Budapest, 1898. — Compendium Theologiae dogmaticae fundamentalis, Budapest, 1898. — Manuale depromptum ex Institutionibus Theologiae theoreticae, Monteregali, 1899. — Brevi letture spirituali per tutti i giorni dell'anno, Udine, 1900. — Historiae Ecclesiasticae breve Compendium, Udine, 1901. — Brevi discorsi sopra la perfezione Cristiana, Verona 1905. — Quaresimale quotidiano, Verona, 1906. — La
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON sacra missione, Verona, 1907. — Il mese di maggio, Verona, 1908. — Autobiografia di un Cappuccino, Trento, 1910. LIT.: H. BORAK, »Splićanin fra Robert Menini, apostol Bugarske«, Kačić, XIV (1982), 243260. Hadrijan Borak MIALJIĆ, (Miagljić, Mihaljić), fra Ivan, vođa seobe (XVII-XVIII. st.). S ostalim redovnicima prebjegao je 1683. iz Rame u Sinj. Pripisuje mu se da je bio maloga stasa i da je na Gospin zagovor izrastao, pa bi to bilo prvo zapisano čudo povezano uz sliku Gospe Ramske, kasnije Sinjske. Lit.: J. ŠETKA, Čudotvorna Gospa Sinjska, Sinjska spomenica, Sinj 1965, 12 (Razpisanje, 4v). V. Kapitanović MICHAELIS, Inocent, sveta života ( ? - Ston, 9. VI. 1680) - Pitomac Rimskog sjemeništa. Postao član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Nekoliko sedmica nakon svećeničkog ređenja teško je obolio. Liječio sle u Napulju, te se izliječen nastanio u stonskom samostanu. Danju i noću je molio. Tjelesno je oslabio od posta i drugih žrtava. Slovio je kao veliki protivnik svake isprazne riječi. Preminuo je na glasu svetosti. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 446. I. Djamić MIDENJAK, Konstanca od Isusa (Ana-Jelena), klarisa, opatica i upraviteljica (Sinj, 2. II. 1810. — Split, 18. XI. 1859). — Stupila je u samostan 1823., u svojoj 12. godini. Više godina upravljala je samostanskom školom i Samostanom. Na samostanskom zvoniku i danas se nalazi oveće zvono, što ga je ona darovala god. 1855., ukrašeno cvjetovima i likovima svetaca. LIT.: Marija od Presv. Srca [Petričević], Samostan sv. Klare, Split 1979., 45 i 52. — Nekrolog sestara klarisa, Split [rukopis], IV., 205. M. A. Petričević
484
MIHAČEVIĆ, Lovro, provincijal (Kreševo, 23. VII. 1856 - Kreševo, 25. V. 1920). - krsno mu je ime Stjepan. Rodio se od oca Stjepana i majke Franjke rođ. Vidović. God. 1864. počinje učiti osnovnu školu u Kreševu, gimnaziju završava u Sarajevu i Kreševu, novicijat u Kreševu (1872-1873), filozofskoteološki studij u Đakovu (1874) i Ostrogonu (1877-1880) s odličnim uspjehom. Za svećenika je zaređen 1880. Po završetku studija proputovao je veći dio Austro-Ugarske. Bio je kapelan i pučki učitelj u Osovi (18801882), vikar u Kreševu (1882), učitelj mladeži u probandatu u Trošanu u Albaniji (18831893), gvardijan u kreševu (1893-1896) i Skadru (1909-1910), župnik u Novom Šeheru (1897-1906) i Podhumu kod Konjica (19101916). Od 1886. generalovom odlukom bio je direktor kolegija u Trošanu, te istodobno župnik i profesor. Predavao je latinski, talijanski i albanski jezik. Uz pomoć ostale subraće iz Bosne razvio je vrlo uspješnu građevinsku djelatnost. Stoga ga albanska provincija proglasila titularnim definitorom. U rujnu 1892. doveo je u Bosnu 6 kandidata za novicijat. Biran je za definitora Bosne Srebrene (1894) i generalnog vizitatora u provinciji sv. Jeronima. Sudjelovao je 1915. na generalnom kapitulu u Rimu. Mihačević se odlikovao marljivošću, aktivnošću, franjevačkim življenjem i širokom naobrazbom. Znao je klasične jezike, albanski, francuski, talijanski, njemački i nešto mađarski. Spada među bolje poznavaoce albanske prošlosti i života. Njegovu biblioteku ačinjavalo je oko 600 knjiga na raznim jezicima, među kojima i brojne knjige iz medicine. Objelodanio je nekoliko samostalnih djela asketskopastoralnog i povijesnog sadržaja. Njegovo djelo Liber sapientiae može se smatrati nekom vrstom “vade mecuma” kršćanske filozofije, etike i pastoralnih uputa. Putopisno djelo Po Albaniji proveo je Otto Szlavik na njemački jezik (Prag 1913). U rukopisu su mu ostali Kućni liječnik ili Zdravlje za svakoga, Dnevik o životu ir adu u Albaniji i neke Epistolae encyclicae. Surađivao je u periodičnim publikacijama Hrvatska (1889), Glasniku sv.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Ante (1909-1910), Serafinskom perivoju (1909), 1911-1913), Malim novinama (1913) i Našoj misli (1915, 1918). DJELA: Redovništvo il misli sv. Tome Akvinskoga i sv. Alvonza Ligvorskoga o ulazu u sveti red za katoličku mladež u Bosni i Hercegovini. Zagreb 1893. - Liber sapientiae et prudentiae humanae sive Nucleus veritatum ex variis operibus depromtarum in utilitatem utriusque Cleri. Romae 1908. - Manuale Franciscanum sive Instructio occasione sacrae pastoralis visitationis. Sarajevo 1909. - Po Albaniji - dojmovi s puta. Zagreb 1911. Crtice iz Albanaške povijesti. Sarajevo 1912. Epistola encyclica ministri provincialis Bosnae Argentinae. Sarajevo 1913. - Litterae encyclicae ministri provincialis Bosnae Argentinae. Sarajevo 1915. - Schematismus almae provinciae franciscanae missionariae Albaniae concinatus prima vice. Sarajevo 1908. LITERATURA: - r/IBLER Jenko/: Fra Lovro Mihačević. Po Albaniji. Narodne novine, 77(1911) br. 287. - RADIĆ Stjepan: Šest dobrih knjiga za narod. Dom, 5(1911) br. 51. /ANONIMUS/: Fra Lovro Mihačevišć: Po Albaniji. Dojmovi s puta. Zagreb 1911. Izdala Matica Hrvatska. Zvezda, 1912, sv. 10, str. 639. - D.: Fra Lovro Mihačević: Po Albaniji. Strossmayerov kalendar, 5(1915) str. LXXIVLXXV. - ĐORĐEVIĆ Tih/omi/R: Fra Lovro Mihačević: Po Albaniji. Dojmovi s puta. Srpski književni glasnik, 38(1912) 6, str. 467-472. VUKIĆ Ante: Fra Lovro Mihačević: “Po Albaniji” Dojmovi s puta. Izdala Matica Hrvatska. Narodni list, 51(1912) 66, str. 67. WESTER Josip: Fra Lovro Mihačević: “Po Albaniji. Dojmovi s puta. Zagreb 1911. Izdala Matica Hrvatska. Ljubljanski zvon, 32(1912) 1, str. 54-55. - V.Č.: Fra Lovro Mihačević: Crtice iz albanaške povijesti. Sarajevo 1912. Bosanska vila, 28(1913) 3, str. 48. - D.: Mihačević o političarima. Liber sapientiae et prudentiae humanae fra Lovre Mihačevića o političarima. Hrvatska straža, 9(1937) 91, str. 6. - V.S.: Po Albaniji. Dr. Lovro Mihačević. Narodno jedinstvo, 3(1920) 32, str. 2.- (gr): Arbanasi - siromašan ili čestit narod. Prikaz fra Lovre Mihačevića, dobrog poznavaoca
485 arbanaške narodne duše. Hrvatski narod, 6(1944( 1000, str. 3. - DRLJIĆ Rastislav: Fra Lovro Mihačević (bio-bibliografija). Dobri Pastir, 4/6 (1955) I-IV, str. 159-163. - ISTI: Ocjena rada pokoj. mnp. o. fra LOvre Mihačevića. Dobri Pastir, 15/16(1966) I-IV, str. 407. - CANA Zekeria: Naučni doprinos fra Lovre Mihačevića. Perparimi, 1964, 7-8, str. 596-507. M/ISILO/ K/ runoslav/: Pedesetgodišnjica smrti fra LOvre Mihačevića. Bosna Srebrena, 21(1970) 12, str. 154-167. A. Kovačić Mihael Anđeo (Michallangelus a Ragusa) Mihael Anđeo
Dubrovčanin, BOŽIDAREVIĆ,
MIHAEL ANĐEO IZ CAVTATA (ab Epidauro Illyrica), provincijal (Cavtat, cca 1621. Dubrovnik, 21. VIII. 1695) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Učeni teolog i poznati propovjednik. Kustos, komesarvizitator, te provincijal (1658-1661). U dubrovačkoj nadbiskupiji vršio je službu sinodalnog ispitatelja. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 452. I. Djamić MIHAEL iz Zadra FKN († 28. 10. 1387 ?), provincijal, biskup. Kao lektor spominje se 1341, a kao provincijal 20. VI. 1351. i to zbog nekih poslova koji su se ticali senjskog biskupa. U ime senjskog samostana primio je 5. I. 1354. vinograd koji je tom samostanu darovala grofica Elezabeta. Provincijalat mu je vjerojatno trajao, bez prekida, dva trogodišta, l349-1355. Vršio je i službu istražitelja pravovjerja, a prema Sbaragli i Abateu i provincijala (Abate).— Po smrti franjevca Bonifacija, Urban V. postavio ga je 17. lipnja 1364. (a ne srpnja 1363) za osorskog biskupa. Kao i neki drugi osorski biskupi i M. je dugo izbivao iz biskupije, možda zbog malaričnosti područja. Sveta Stolica ga je prisilila na rezidiranje, pa se “revno dao na podizanje
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON vjerskog života”. Dao je popraviti crkvu sv. Nikole iznad Osora i crkve sv. Marije Magdalena i sv. Pavla, nedaleko samostana sv. Petra. Brinuo se za crkvene potrepštine, unaprijeđenje bogoslužja i povećanje broja svećenika. Ne zna se kad je dobio nasljednika. Nekrologij provincije stavlja mu spomen na dan 28. X. 1387, no bilo je to možda i ranije. LIT.: T. SMIČIKLAS: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. XII. Zagreb 1903ss. – Bularium Franciscanum, VI, [ed. C. Eubel], Romae 1902, 376 br. 913 — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 67. — ABATE, Schedario dei provinciali — Hrvatska provinciaa franjevaca konventualaca nekad i danas, Zagreb 1989, 43. — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 69 i 90. MIHAEL iz Zadra O. Min. (†1293 ?), spominjan kao provincijal i biskup. U Historiografiju ga je, čini se, uveo Wading koji ga uz god 1291. naziva magistrom, provincijalom Dalmacije, istražiteljem krivovjerja i osorskim biskupom. Farlati, Eubel i Gams navode kao početak njegova biskupovanja u Osoru 1290. U Osoru je sačuvana nadgrobna ploča biskupa Mihaela, ali kako je oštećen natpis koji spominje njegove godine biskupovanja mogla bi pristajati i mlađem Mihovilu iz Zadra. — Redovito se navodi da je bio provincijal u sklavonskoj/hrvatskoj provinciji 1276. - o. 1288., a zatim biskup u Osoru. Vjerojatno je njemu, kao provincijalnom ministru, bila upravljena bula Nikole IV Vineam Sareth od 4. 8. 1288. Tom bulom papa zadužuje provincijala s još trojicom sposobne braće da propovijedaju Evandjelje Židovima u Dalmaciji. Kao godina smrti navodi se 1293, 1295 ili čak kasnije. Ukoliko je uopće bio osorski biskup, posljednje dvije godine su isključene jer se 10. X. 1295. spominje već pokojni biskup Jakov. LIT.: D. FABIANICH: Storia dei Frati Minori... Zara 1863, 417-420. — T. SMICIKIAS: Codex diplomaticus...Zagreb 1903ss,
486 vol.6,251. — Samostan sv. Frane u Zadru, Zadar 1980, 20 - Luca WADDING: Annales Minorum. Quaracchi 1933ss (3. izd.), vol. V 309 br. 49. —Bularium Franciscanum, V, [ed. C. Eubel], Romae 1898, 613, br. 119. — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 68 i 84. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 84. MIHAJLOVIĆ, Ivan (Giovanni da Possegha Bosnense), prizrenski biskup, mučenik (Požega, oko 1605. - Prizren, 1643). Potjecao je iz ugledne trgovačke obitelji. Na njegov odgoj mnogo su utjecali ujak fra Jeronim Lučić, gvardijan našički, i fra Marko Bandulavić, koji je kao generalni vikar bosanskog biskupa fra Franje Baličevića boravio u Požegi i Velikoj. POčeo je školovanje u Velikoj, a teologiju je studirao u Perugi; odatle, naime, piše 1. travnja 1633. Propagandi izvještaj o vjerskom stanju u Slavoniji s opisom raspoloženja naroda prema pitanju biskupijskih granica u Slavoniji između skradinskog biskupa i administratora bosanske biskupije Tome Ivakovića († 1633) i barskoga nadbiskupa koji je upravljao i smederevsku biskupiju Petra Massarechia († 1634). Sudjelovao je u rješavanju tog spora kao izaslanik biskupa Ivkovića pred Kongregacijom u Rimu, koja je 11. svibnja 1633. odredila rijeku Dravu do Osijeka kao granicu biskupske vlasti spomenutih biskupa. Tada je Srijem pripao Masarechiu a Slavonija Ivkoviću, odnosno njegovom nasljedniku fra Jeronimu Lučiću (1634-1639). M. je Lučićev tajnik i prati ga 1637. kad je obavljao kanonski pohod župa u okolici Đakova, Našica i požege. Kako provincijal Bosne Srebrene Nikola Brajković nije surađivao s biskupom Lučićem, imenovao je 1637. Mihajlovića učiteljem u Sarajevu. On je odbio tu dužnost, jer je mogao računati na razumijevanje Propagande koja ga je 30. kolovoza 12638. pozvala u Rim da izvjesti o netrpeljivosti Provincije Bosne Srebrene prema biskupu Lučiću. Od 1638. je
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON također Lučićev generalni vikar pa ga prati u kanonskom pohodu po većem broju bosanskih i slavonskih župa. Kad je 1639. biskup Lučić umirovljen, M. se mogao posvetiti radu koji je još 1637. bio nakanio započeti u Požegi otvaranjem gimnazije za 30 do 50 učenika pa je tada u Rimu nabavljao školske knjige. Gimnaziju je uspio 1640. otvoriti u Velikoj i do 1643. u njoj vodi 40 učenika iz Slavonije, iz južne Ugarske i čak Srbije. U to vrijeme je izbio sukob između slavonskih i bosanskih članova Bosne Srebrene i pokret za odijeljenjem slavonskih franjevaca u novu provinciju na koju bi se onda oslanjala i nova biskupija sa središtem u Požegi. U tom sukobu, koji se rasplamsao 1645. do te mjere da je Kongregacija odobrila kazne prema tzv. slavonskim separatistima, M. je od početka djelovao pomirljivo. Svakako je to bio jedan od razloga da ga je Sveta Stolica 1642. imenovala biskupom u Prizrenu. Uzdržavanje sina biskupa je prihvatio 12. lipnja 1643. pismenom obvezom njegov otac Matej. Potkraj iste godine M. je pošao u Prizren, ali su ga ondje ubili muslimani. Nikada se nisu doznale okolnosti njegove mučeničke smrti. LIT.: Josip Buturac: Fra Ivan Požežanin za latinsku školu u Požegi g. 1637. Almanah POžepške gimnazije 1699-1969. Požega 1969, 52. — Isti: Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja. Zagreb 1970. F.E. Hoško MIHAJLOVIĆ, Stjepan, generalni vikar bosanskog biskupa (Požega, oko 1610. - ? ). Brat je biskupa Ivana, nećak biskupa fra Jeronima Lučića (1634-1639). - Završio je bogoslovne škole u Italiji i stekao poznanstva u Rimu pa je smatrao da smije 1637. predlagati kandidata za smnederevskog biskupa sa sjedištem u Beogradu. Prije 1638. je bio učitelj u Kreševu. U želji da proširi biskupsku vlast svog ujaka Jeronima Lučića i na Srijem, oteo je svjetovnom kleru 1638. župu u Bapskoj. Zbog toga je upao u crkvene kazne, ali se nije na njih obazirao ni on ni novi bosanski biskup fra Toma Mrnavić (1640-1644) koji ga je uzeo za tajnika. U suprotstavljanju slavonskih i bosanskih članova Bosne Srebrene, on se protivi diobi Provincije. Ne slijedi primjer
487 pomirljivosti svoga brata biskupa, nego se oštro suprotstavlja prvacima slavonske struje Petru Nikoliću i Marinu Ibrišimoviću. Provincijal Petar Lipanović ga stoga postavlja za gvardijana u Velikoj, odstranivši prethodno Nikolića. Bosanski biskup fra Marijan Maravić (1645-1660) ga je 1646. postavio za generalnog vikara. Sudjelovao je kod sporazuma beogradskog biskupa Marina Ibrišimovića i Marijana Maravića 1647. glede slavonskih župa koji je proglašen 14. siječnja 1648. i po njem bosanski biskup upravlja u Bosni, a beogradski župama u Srijemu, dok župama između Save i Drave upravlja kao administrator skradinski biskup Fra Pavao Posilović. Tada je M. bio kustos Bosne Srebrene (1647-1650). LIT.: Josip Buturac: Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja. Zagreb 1970. F.E. Hoško MIHALIĆ, Leonard, profesor-kateheta (Baška, 19. IV. 1899 - Dubrovnik, 17. XII. 1965). Osnovnu školu završio je u rodnoj Baški, gimnaziju na Badiji, Košljunu i Zadru, teologiju u Dubrovniku gdje je položio i katehetski ispit te je od države priznat kao profesor. Stupio je u FZD 25. X. 1914, zaređen je za svećenika u Dubrovniku 16. VII. 1922. Odmah je započeo sa odgojiteljskom i profesorskom službom najprije na Košljunu 1923-1926, a onda na Badiji gdje je 17 godina bio rektor Serafskog kolegija (1927-1945). Kroz to vrijeme bio je jedno trogodište tajnik provincije i dvaput definitor. Poslije rata bio je gv ardijan u mjestima provincijskih odgojnih zavoda na Poljudu i u Zadru, a zatim u Puli. Godine 1964. kao bolesnik od raka premješten je u Dubrovnik gdje je i preminuo. - “Poštovali smo ga. I zaslužio je. Bio je stup odgoja, nosioc reda, discipline. U školi nam je predavao vjeronauk, latinski i matematiku, i znao je u naše male glave uliti solidne temelje znanja i ljubavi za nauku... Ugasila se Badija, ali se nije ugasio njegov odgojiteljski žar... nikad se nije prestao interesirati za naše najmlađe. Cijelo je vrijeme sve do smrti vodio statistiku, izračunavao procente uspjeha, uspoređivao ih sa nekadašnjim BAdijskim
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON uspjesima, te je odgovornima davao korisne napomene i sugestije, svih je hrabrio. Kad je sestrica smrt pokucala na njegova vrata, trebalo se Bogu pokoriti i on je to učinio svjesno prikazujući svoj život za naše najmlađe,...” (Štokalo) LITERATURA: Gabrijel ŠTOKALO: O. Leonard Mihalić, prof. IZvještaj za 3. školsku godinu 1965/66. Franjevačke srednje škole Split-Poljud (Šapirografirano), 1966, 15-17.G. Štokalo MIHIĆ, Josip, pedagog, povjesničar (Osijek, potkraj 17. st. - Osijek, 1. XII. 1745). Sredinom drugog desetljeća 18. st. je stupio u Provinciju Bosnu Srebrenu i najvjerojatnije izvan domovine završio filozofsko i teološko školovanje osposobivši se i za profesora filozofije. Predavao je na filozofskim učilištima u Iloku (1720-1723) i zatim u Požegi (1723-1726). Samostanski starješina je bio u Petrovaradinu (1728/29), u Našicama (17391742) i Osijeku (1744/45). Kad je u svojstvu definitora sudjelovao u uprqavi Provincije Bosne Srebrene (1732-1735) za provincijala Antuna Markovića, pohodio je po zahtjevu Bečkog dvora sve župe u Slavoniji i Srijemu i sastavio njihov opis. Njegove izvještaje dijelom su objavili B. Glogovac i M. Barbarić. Pripisuje mu se i jedno tiskom objavljeno nabožno djelo na hrvatskom jeziku kojemu je u naše vrijeme zameten trag. DJELA: Pisme duhovne B. M. (Budim) 1835. LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu: Protocollum sive archivium conventus Petrovaradini, sv. 2, 131. - I. Kukuljević-Sakcinski: Bibliografia hrvatska. Zagreb 1860, 99, br. 1136. - M. Šrepel: Jakošićev spis “Scriptores Interamniae”. Građa za povijest književnosti hrvatske JAZU, knjiga 2. Zagreb 1899, 121. B. Glogovac: Kratka izvješća o nekim slavonskim župama iz god. 1733. 4. Katolički list, 58(1907), 388-391, 400-402. - Isti: Iz prošlosti župe kobvačke i pakraške. Ibidem, 606, 607. - M. Barbarić: Neke crkve u Slavoniji za Turaka. Vjesnik županije virovitičke, 31(1922), 39, 40, 45-56. - F. E.
488 Hoško: Franjevačko visoko učilište u Požegi. Nova et vetera, 27(1977), 1, str. 93.F. E. Hoško MIHOVIL HRVAT (iz Hrvatske), bos. vikar (?, 2. polovica 15. st. — 1. polovica 16. st.). — Bosanski je vikar od 1484.-1490., a vjerojatno i u sliejdećem trogodištu. Uspješno se borio za jeidnstvo Vikarije u vrijeme kad je Bosanska kustodija, zbog posebnih neprilika s Turcima, radila na tome da se odvoji o posebnu vikariju. Svojom okretnošću postigao je da bude opozvana bila koju je dobio Franjo Zlatović na papinskoj kuriji u Rimu i kojom je bio imenovan “vikarom svih bosanskih krajeva pod Turcima”. Vikarija je i dalje ostala jeidnstvena, kako je to većina braće željela i tražila, iako je Bosanska kustodija dobila gotrovo potpunu samostalnost u upravljanju (1487.). Generalni kapitul opservanata u Firenci (1493.) zabranjuje pod kaznu izopćenja da se ne sije raditi na razdiobi Vikarije te da kustodi bosanski i zvornički budu povjerenici bosanskog vikara, svaki na svom području. LIT.: D. Mandić: Franjevačka Bosna. Rim 1968., 136-140. A. Barun MIHOVIL IZ SPLITA, (XIV. st.) Bonifacije IX. dopušta mu 1. IV. 1398. neograničeno vrijeme boraviti u samostanu na Sionu u Jeruzalemu, kao svakom članu tamošnje zajednice (možda se Mihovil nadao da će kao njegov subrat Nikola iz Šibenika steći palmu mučeništva). Papa veli za nj da ga preporučuje pobožan i častan život, prokušanost i mnogoostruke zasluge. MIHOVIL, FKN († pr. 31. V. 1419. ), beogradski biskup. Spominje se u buli imenovanja nasljednika mu Grgura de Nexe, od 31. V. 1419. U nedostatku podataka moglo bi se nagađati da je Mihovil istovjetan s apostolskim penitencijarom Mihovilom kojega je Alekdsandar V., imenovao 23. X. 1409., naslovnim biskupom Trapezunta, a već 2. XII. 1409. na njegovo mjesto postavio franjevca Marcela (Wading) ili Nikolu de Gamundia (Eubel). Možda je Mihovil tada premješten u Beograd. — Nije isključeno da bi Mihovil mogao biti istovjetan i s Mihovilom iz Splita.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
LIT.: Opći šematizam katoličke Crkve u Jugoslaviji. Zagreb 1974, 658. Bularium Franciscanum, VII, [ed. C. Eubel], Romae 1904, 520 br. l413; 415 bilj. 4; 81 br. 246. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 493; 355. — L. WADDING: Annales Minorum, IX, Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1932, 414 br. 15. MIKAČIĆ, Anđelika od Uskrsnuća (Mila), klarisa, opatica Split, (19. II. 1879. — Split, 18. IV. 1947). Stupila je u samostan god. 1894. Preko 20 godina, uz nešto prekida (kada bijaše vikarica), upravljala je Samostanom, požrtvovno i energično, ističući se nadasve dobrotom, velikodušnošću, otmjenošću duha i ljubavlju. Kod nje su tražile savjeta mnoge duhovne osobe. Bila je strpljiva u dugoj bolesti. LIT.: Nekrolog sestara klarisa, Split [rukopis], II, 67. M. A. Petričević MIKAČIĆ, Serafina od Duha Svetoga (Ana), redovnica klarisa (Split, 1. II. 1874. — Split, 22. XII. 1957). Stupila je u samostan god. 1891. Bila je učiteljica novakinja i sakristanka. Bila je sva ljubav. U njoj bijaše očito djelovanje Duha Svetoga. I kao starica dolazila je svake ponoći u kor na moljenje časoslova. Posebno je štovala otjastvo Utjelovljenja, a preminula je, nakon strpljivo podnesene bolesti iz ljubavi prema Kristu, pred sam blagdan Kristova rođenja. LIT.: Marija od Presv. Srca [Petričević], Samostan sv. Klare, Split 1979., 54. — Nekrolog sestara klarisa, Split [rukopis], IV., 355. M. A. Petričević MIKIĆ, Mato, ljetopisac (Kostrč kod Tolise, 19. IV. 1826 - Ulice kod Brčkog, 13. XII. 1862). - Pučku školu učio je u Tolisi, srednju u Kraljevoj Sutjesci, teologiju također u Bosni. U franjevački red stupio je 1842. Privatno je naučio talijanski, a turski s Martinom Nedićem. Prevodio je dokumente s turskog na hrvatski jezik. Bio je nastavnik u naukovnim zavodima Bosne Srebrene, župnik u Tuzli, gdje je drugovao s pašom i usavršio se u turskom
489 jeziku, te na Ulicama. U Ljetopisu sutješkog samostana opisao je, služeći se bilješkama Martina Nedića i Ilije Starčevića, događaje od 1822. do 1838. LITERATURA: JELENIĆ Julijan: Ljetopis sutješkog samostana. Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini za godine 1913, str. 5-7. - DRLJIĆ Rastko: Životopisi dvojice poznatijih bos. franjevaca iz XIX vijeka: o. fra Stjepana Mikića i fra Mate Mikića. Franjevački vijesnik, 48(1941) 2-3, str. 109-110.A. Kovačić MIKULIĆ Fra Darinko-Božo (1919.-1945.) Rođen 16.XII.1919. u Kočerinu, od oca Grge i majke Matije r. Zovko. Osnovnu školu učio na Kočerinu, Gimnaziju na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru. U Franjevački red stupio na Humcu, 11.VII.1937. Zavjetovan jednostavno 12.VII.1938., svečano na Humcu, 12.VII.1941. Za svećenika zaređen 22.VIII.1943. u Mostaru. U noći između 4. i 5. lipnja 1945. ubijen negdje kod Krapine. Bio je mlad, poletan i nadobudan svećenik. Marljivost, šutljivost, ozbiljnost, a nada sve kolegijalnost bile su karakteristike ovog mladog svećenika. U poslušnosti i savjesnosti nikomu nije dao prednost. Bio je korektan u svakom poslu. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić MILANKOVIĆ, Ante, provincijal (Fojnica, druga polovica 16. stoljeća - ). - U suvremenim izvorima poznat je i kao Ante Bošnjak. Bio je provincijal Bosne Srebrene 1599-1602, prema Božitkoviću, odnosno 1598-1601. prema Mandiću, te kao takav sudjelovao generalnom kapitulu rada u Rimu 160/0. i bio izabran za generalnog definitora. LITERATURA: BOŽITKOVIĆ Juraj: Katolički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735), Beograd 1935, str. 56-58. - MANDIĆ Dominik: Franjevačka ABosna, Rim 1968, srtr. A. Kovačić MILANOVIĆ Anđelko, glazbenik (Otok, 2. VIII. 1913.). U rodnom mjestu pohađao je pučku školu (1919.-1924.) i u Sinju
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Franjevačku klasičnu gimnaziju (1924.-1930.). U Zaostrogu je u novicijatu (1930.) i zatim u Sinju završava preostala dva razreda gimnazije i filozofiju. Teologi;u studira u Makarskoj (1933.-1937.). Zaređen je za svećenika u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu 6. V. 1937. — Diplomirao je u Rimu na Pontificio Instituto di Musica Sacra koral i kompoziciju. Od 1942. u Makarskoj je profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji. — U Splitu je tajnik provincijalov (1946.), vodi crkveno pjevanje u crkvi Gospe od zdravlja i predaje glazbu na Visokoj bogoslovnoj školi i sjemenišnoj gimnaziji u Splitu. — Predaje u Sinju pjevanje na Franjevačkoj gimnaziji i vodi pjevanje u Svetištu (1952.-195~.). — U Zagrebu je profesor glazbe na Franjevačkoj visokoj bogosloviji i vodi pjevanje u Svetištu Gospe Lurdske. Na Bogosloviji u Makarskoj predaje pjevanje (1958.) a od 1962. je gvardijan. Za boravka u Makarskoj vodio je u Splitu tečaj crkvenih orguljašica. U Zagrebu predaje glazbu na Bogoslovnom fakultetu i postaje predstojnik i profesor na Institutu za crkvenu glazbu (1966.). Od 1969. je urednik »Sv. Cecilije«. — Sa zborom Instituta nastupa u Povijesnom muzeju Hrvatske, na svećeničkim tečajevima, u zagrebačkoj katedrali i drugim crkvama. Pisao je u časopisima: Bogoslovska smotra, Sv. Cecilija, Kačić i Služba Božja. — Sudjelovao je na međunarodnim kongresima postkoncilskee liturgijske glazbe (Salzburg, Polzan, Rim, Torino, Venecija).— Skladao je: litanije, motete, pjesme, mise, pripjevne psalme. Harmonizirao je razne gregorijanske napjeve. U Misalu na hrvatskom jeziku priredio je sve pjevane djelove za svećenika. — Bio je član Odbora za crkvenu glazbu zagrebačke nadbiskupije i Liturgijskog vijeća Djela:: - Hrvatska pučka misa u C duru, Makarska 1963; 2. izd. u D duru, Zagreb 1964 - Gregorijanski napjevi za hrvatski prijevod predslovlja, Kačić, I/196; 305-3 15. Instrumentalna glazba i jazz u Crkvi, Bogoslovska smotra XXXlX/196g, 400-411. Doprinos franjevaca crkvenoj glazbenoj umjetnosti u Hrvatskoj, Kačić IXI1977, 163174. - Liturgijska glazba u »Sv, Ceciliji, Sveta
490 Cecilija, XLVIII/1978, 2-3 65-67 - Devetnica Božiću, Makarska 1960; 2. izd. Makarska 1961, 20; 3. izd. Zagreb 1965, 16. - V711. koralna misa »De angelis« (hrvatsko izdanje), Misa za pokojne »defunctoruma (hrvatsko izdanje), MILANOVIĆ LITRE, fra Stanko, stradalac (Otok/Sinj, 28. VIII. 1911. - Ruduša/Sinj, 10. XI. 1944). Stupio je u novicijat na Visovcu 30. VIII. 1929. Zaređen je za svećenika na Trilju 5. VII. 1936. — Školske godine 1936/37. na Gimnaziji predaje zemljopis, prirodopis i pisanje. Bio je župski pomoćnik u Zavojanima, Otoku, Drnišu i Sinju. Osuđen na smrt i ubijen. F. Laco MILANOVIĆ, Lovro, mučenik (Gabela, 1776 Turić ž. Tremošnica, 3. II. 1807). Ubili ga Turci dok je išao stricu Franji u Dubrave. Krsno mu je ime Stjepan. Djetinjstvo je proživio u Sarajevu. Novicijat je započeo u Kraljevoj Sutjesci 17. III. 1792. Ovdje i u Italiji završio je humanističke i filozofskoteološke nauke. I danas ga katolički narod iz Posavine štuje kao mučenika. LITERATURA: JELENIĆ Julijan: Necrologium Bosnae Argentinae, Sarajevo 1917, str. 15 (ILOVAČA) Velimir: Uz spomenik fra Lovre Milanovića, Kalendar sv. Ante, 1934, str. 116-117. - MIJIŠ Stanko: Sjećanja na davno preminulog brata, Bosna Srebrena, 27(1978) 11, str. 222. A. Kovačić MILAŠIN, Nikola, višegradski biskup (Čavolj, Mađarska, 1. V. 1738. - Szèkeszferèhvar, Mađarska, 2. VI. 1811). Sin je bunjevačkih roditelja, imenom Bartul. Osnovno i srednje školovanje zadobio je u Baji, Kečkemetu, Segedinu i Budimu. U Baču je 8. V. 1756. stupio u novicijat Bosne Srebrene, a godinu dana kasnije je postao član Provincije sv. Ivana Kapistranskoga. Filozofiju i teologiju je studirao i na Generalnom učilištu u Budimu (1757-1761), a zatim u Firenzi (1761-1764). Govorio je hrvatski, mađarski talijanski i njemački. Predavao je filozofiju na učilištu u Lodi kraj Milana (1764-1767). Od 1767. je vojni kapelan. S jedinicom boravi u Beču, gdje
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON ga upoznaje car Josip II. i postavlja za vrhovnog vojnog dušobrižnika. Tu službu obavlja u vrijeme tzv. Dubičkog rata (17881791) i sudjeluje u osvajanju Beograda. Car Josip II ga je 19. I. 1790. imenovao za biskupa u Stolnom Biogradu (Szèkesehèrvar), a posvećenje je primio 8. IX. 1790. u franjevačkoj crkvi u Budimu. Car Leopold II. je njega i brata Pavla proglasio plemićima. U Stolnom Biogradu je gradio i završio biskupsku palaču, preuredio karmelićanski samostan i u njem 1802. otvorio biskupijsko sjemenište te osnovao mirovni dom za svećenike. U Rim je poslao tri izvještaja “ad limina”: 1795, 1800. i 1806. godine. LIT.: Arhiv Franjevačkog samostana u Slavonskom Brodu: Nomina fratrum Provinciae S. Ioannis a Capistrano, ad nomen. — S. Beretić: Biskup Nikola Milašin (17361811). Subotička danica, kalendar za 1990. godinu. Subotica 1989, 133-135. F.E. Hoško MILETA, Jeronim (Antun), FKN (Šibenik, 17. IV. 1871.- 23. XI. 1947.), biskup. Gimnaziju i novicijat je završio u Cresu gdje se izavjetovao 21. VIII. 1887, teologiju u Rimu, na učilištu Propaganda Fidei, gdje je doktorirao 1893., i 23. IX. iste godine bio zaređen za svećenika. Predavao je u Cresu, pa Camposanpieru i konačno u Rimu na Bonaventurianumu povijest i liturgiju. Osim profesorske službe, u Rimu je bio konzultor u nekoliko kongregacija, posebice Kongregacije za oproste, za relikvije, Kongregacije obreda, a bio je član i komisije za liturgiju. Od 1902-1906. bio je bibliotekar glasovite Antoniane u Padovi. — God. 19071913. prvi je asistent/definitor Reda i počasni provincijal Sv.Zemlje, vizitator gotovo svih europskih provincija. Za vrijeme prvog svjetskog rata iz Fribourga podržava veze vantalijanskih provincija sa središtem Reda u Rimu. Poslije rata ponovno je u Rimu profesor teologije i konzultor raznih kongregacija. — Benedikt XV. imenova ga je 16. I. 1922. biskupom u Šibeniku. Posvetio ga je kard. Merry de Val, 26. I. 1922. U Šibeniku je oduševljeno dočekan 29. III., a svečano je ustoličen 2. IV. 1922. Bio je i apostolski
491 administrator većeg dijela zadarske nadbiskupije koji je bio u sastavu Jugoslavije. S pavlovskim geslom "Charitas Christi urget nos", preko 25 godina bio je pastir, otac, učitelj, tješitelj i neustrašivi branitelj ljudskih prava. Za vrijeme drugog svjetskog rata otvoreno je i neustrašivo ustajao na obranu pravde. Svojim uspješnim intervencijama spasio je mnoge živote. Samo u jednoj preko pape i talijanskog kralja spasio je 189 života. Uživao je veliki ugled u domovini i inozemstvu. — Čestim pastirskim pohodima, dijeljenjem sakramenata, pastirskim pismima, euharistijskim kongresima i na druge načine unaprijedio je biskupiju i administraciju u svakom pogledu. God. 1929. podigao je malo sjemenište. Nastojao je uvećati broj svećenika u biskupiji. Zauzeo se za izgradnju Katoličkog doma. Pod njegovom upravom izdavan je tjednik Katolik, a za svećenstvo je pokrenuo Dijecezanski list. Skromnošću, pobožnošću, blagošću i pristupačnošću osvajao je srca vjernika. Sve što je imao dijelio je sirotinji i u dobrotvorne svrhe. Za 20. obljetnicu biskupstva, 1942. primio je odlikovanje Asistenta papinskog prijestolja, a za 50. obljetnicu svećeništva, proglašen je rimskim knezom. Uz pastirska pisma, koja je svake godine upućivao vjernicima, objavio je i mnoštvo članaka u katoličkim listovima. — Pokopan je u grobnici koju je dao izraditi u crkvi sv. Frane, uz oltar sv. Nikole Tavilića koga je posebno štovao. Sadržajni epitaf na mramornoj ploči sastavio je gen. vikar Mons. Rudolf Pian. — Uspomena na Miletu još uvijek je živa u Šibeniku i na obljetnicu njegove smrti skupi se mnoštvo vjernika na svečanoj misi u crkvi Sv. Frane u Šibeniku. DJELA: Diurnale Ordinis. Roma 1894. — Compendium Rubricarum pro Novitiis. — Caeremoniale Ordinis. Padova 1904. (veliki format, str. XII+976). — Breviarium Ordinis — Missale Ordinis — Martirologium Ordinis (priredio i skrbio izdanja). Roma 1909-1910. — Enchiridion pro directoribus Congregationum Tertii Ordinis saecularis S. P. Francisci Assisiensis, Roma 1913. —Trattato giuridico sul Terz' Ordine secolare di S.Francesco, Roma 1921.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON LIT.: M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 120-122. M. Oreb MILETIĆ, Anđeo, profesor (Dubrovnik, 21. XI. 1834 - 13. II. 1882) - Kao kandidat Provincije sv. Franje u Dubrovniku pohađao je javnu školu kod Školske Braće u Dubrovniku. Novicijat je obavio u Italiji i položio zavjete u Monteprandone (provincija sv. Jakova u Abruzzi) g. 1853. Tamo je studirao i filozofiju i teologiju. Po povratku u domovinu zaređen je za svećenika 1858. U provinciji je vršio službe: profesora gramatike, retorike, filozofije i teologije, dva puta definitora, magistra klerika, te kroz više godina vikara samostana Male Braće u Dubrovniku. Već kao učenik isticao se osobitom nadarenošću i jedinstveno memorijom. Zbog slaba je zdravlja, po povratku sa studija, određen za poučavanje klerika i na toj je službi ostao do smrti. Učenicima je bio na korist zbog svoga obilnog znanja. Vjerničke je kreposti cijenio više od intelektualnih sposobnosti koje je imao. Iznad svega isticao se skromnošću i povučenošću (izvan samostana nije imao društva). Ljubav prema svetom siromaštvu i ljubaznost prema svakome i u svakoj prilici učinili su da je bio na pomoć starješinama, a na izgradnju podložnicima i mnogima izvan samostana. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 564565. I. Djamić MILETIĆ, Augustin, biskup (Fojnica, 16. II. 1763 - Vidoši kod LIvna, 18. VII. 1831). Krsno mu je ime Toma. Rodio se od oca Augustina i majke Ivanke rođ. Kulijerević. Ostao je bez majke kad mu je bilo dvoje godine. Početne škole učio je u fojničkom samostanu, u franjevački red stupio je 1779., dva razreda gimnazije završio je u Štajerskom Gracu (1780-1782), filozofiju i teologiju u Italiji. Položivši rigoroze iz filozofije i teologije bio je generalni lektor filozofije u Breši, a zatij teologije u padovi. Slovio je kao
492 izvrstan propovjednik i dobar poznavalac talijanskog jezika. Godine 1793. postavljen je za duhovnika i ispovjednika sestara franjevki u Udinama, 1799. putuje preko Dalmacije u Bosnu. Papa Pijo VII. imenovao ga je 1803. naslovnim daulijskim biskupom i pomoćnim biskupom apostolskom vikaru fra Grgi Ilijiću s pravom nasljedstva. U Bosnu je stigao 1804. posjetivši prije toga papu u Rimu i cara Franju II u Beču. Nakon Ilićeve smrti (1813) preuzeo je vodstvo duhovne pastve u apostolskom vikarijatu. SVake treće godine obilazio je pojedine župe tom prilikom poučavajući vjernike i svećenike te djeleći sakramenat krizme. U razdoblju od 1805. do 1830. uputio je preko dvadeset pastoralnih poslanica puku i svećenstvu, od kojih su neke i objelodanjene. Začetnik je analfabetskih tečajeva u Bosni i Hercegovini i spada među one bosanske franjevce koji su unapređivali školstvo ne samo u samostanima nego i izvan njih. Njegov Početak slovstva i nauka krstjanskoga, koji je narod nazivao Bisku0povača, dugo se i rado čitao. Sastavio je liturgijsko-pučke pjesme Na planinu Kalvarije i Ponizno se teb’ klanjamo, od kojih se druga još i danas pjeva u Bosni na mlade nedjelje. DJELA: Početak slovstva, napomena i kratko istomačenje stvari potrebiti nauka karšćanskoga. Split 1815, 1822 2, Zagreb 1885 3. Istomačenje stvari potrebitii nauka karšćanskoga za uvižbanje dice, i čeljadi priprostite u daržavi bosanskoj. Split 1815, Rim 1828 2, 18867 3. - naredbe i Uprave namisnika apoštolski pročasti i sadašnjega... Split 1818, Rim 1828. LITERATURA: ŠUNJIĆ Marijan: De vita illustris viri Augustini Milletich. Romae 1835. - JUKIĆ Ivan Franjo: Pisaoci, koji su abecedom pisali. Bosanski prijatelj, 2(1851) str. 82-90. - BATINIĆ Mijo Vjenceslav: Životopis fra augustina Miletića. Zagreb 1883. - ISTI: Franjevački samostan u Fojnici. Zagreb 1913, str. 137-140. - MATKOVIĆ Jako: Bibliografija bosanskih franjevaca. Sarajevo 1896, str. 42-43. - ĆORIĆ Anto: Neke povjesne crtice o redovitim i administrativnim biskupima i vikarima apoštolskim u Bosni od god. 1543. do 1878. te o pogorjelom arhivu
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON vikarijata apoštolskoga. Serafinski perivoj, 22(1908); 23(1909). - JELENIĆ Julina: Kultura i bosanski franjevci II. Sarajevo 1915, str. 437-440. - PREMROU M.: Serie documenata dei vicarii apostolici di Bosna ed Ercegovina 1735-1881. Archivum franciscanum historicum, 21(1928); 22(1929). - ĆUTURIĆ Leonardo (Zvonigradski fra Jozo): Stogodišnjica apostola Bosne. Franjevački vijesnik, 38(1931). - ISTI: Put po krizmi biskupa Miletića god. 1831. Franjevački vijesnik, 41)1934) 2, str. 47-50. KAMBER Dragutin: Novi dokumenti o Bosni. Vrhbosna, 55(1941) 2, 30-32; 5/5, str. 90-91; 7/8, str. 143145. - ISTI: Prilozi povijesti bosanskih franjevaca. Stanje župa i duša apostolskog vikarijata u Bosni srebreničko otomanskoj prema popisu izvršenom 1813. Franjevački vijesnik, 38(1931); 39(1932). - JABLANOVIĆ Ivan: Apostolski vikari u Bosni i Hercegovini. Vrhbosna, 52(1938). - MARKOVIĆ Stipo: Bosanski biskup fra Augustin Miletić (17631831) pobijač nepismenosti. Napredak, 13(1938) 12, str. 141-142. - BARUN Boris: Dušobrižnički rad biskupa fra Augustina Miletića 1763-1831. Zagreb 1957. Izvadak iz doktorske dizertacije (strojopis). VRDOLJAK Bono: Apostolski vikarijat u Bosni 1735-1881. Visoko 1961. Inauaguralna dizertacija (strojopis). A. Kovačić MILETIĆ, Franjo, prov. (Banja Luka, početak 17. st. - ?, konac 17. st.). - Za provincijala Bosne Srebrene (1662-1666) izabran je u Fojnici pod neobičnim okolnostima. Papinski povjerenik Serafij Prijin i Bošnjaci bili su za Miletića, a vizitator Martin Požežanin i Tuzlanci za Ivana Drnišanina. Kapitul su napustili provincijal Ogramić sa Slavoncima i Tuzlancima, a ostali su izabrali Miletića. Nakon toga kapitul u Požegi, sazvan na inicijativu Ogramića i vizitatora, bira Drnišanina. Nastao je rascjep u provinciji do 14. kolovoza 1663. kad je spor u Rimu riješen. - Provincijal M., na saboru reda u Rimu 1664. odriče se bosanske kustodije u Transilvaniji u korist novoosnovane transilvanijske kustodije. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički
493 ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 86. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 193196. A. Barun MILIĆEVIĆ Fra Lujo-Nikola (1919.-1945.) Rođen 23.IX.1919. u Studencima, od oca Ivana i majke Jele r. Sivrić. Osnovnu školu učio u Ljubuškom, gimnaziju na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru. U Franjevački red stupio na Humcu, 11.VII.1937. Jednostavno zavjetovan 12.VII.1938., svečano na Humcu, 12.VII.1941. Za svećenika zaređen 22.VIII.1943. U mjesecu svibnju 1945. poginuo negdje u Sloveniji. Pripada generaciji poletnih i nadobudnih svećenika. Vanjštinom lijep, unutrašnjošću izgrađen, duševno nadaren, pobožnošću obdaren, svima simpatičan. Zadnju godinu teologije završio je na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Upravo kada se spremao krenuti u svoju Hercegovinu i zaorati na Gospodnjoj njivi, zločinci su presijekli sve njegove planove. Resile su ga sve kreposti. Tako bi se moglo reći da se Gospodinu malo više prosulo kroz prste kad je dijelio ljudima svoje darove. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić MILIN, Anđela, prva misionarka Družbe na Dančama, (Ugljan, 7. X.1897. - La Plata/Argentina), 22. Xl. 1953). Osnovnu školu pohađala je u rodnom mjestu. U dvadesetoj godini života (l. V. 1917.) ulazi u zajednicu “Trećoredkinje sv. Franje” u Dubrovniku u kojoj se već nalazila njezina sestra ↗ Margarita Milin. Iako na različitim područjima odigrale su vrlo važnu ulogu u povijesti i razvoju Zajednice. Učiteljsku školu za dječje zabavište završila je u Dubrovniku. Poslije završene škole dugo godina radi u dječjem zabavištu i domaćinskoj školi u Stonu, koja je dozvolom Zetske banovine bila otvorena u prostorijama samostana sv. Nikole. Pripomogla je nesebično i u pripremama za Euharistijski kongres koji se održao u Stonu 1933. godine. Godine 1938. pružila joj se prigoda potpuno se posvetiti najsiromašnijima. Na poziv o. Leonarda
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Ruskovića, Margarita Milin šalje grupu sestara na čelu s Anđelom kao voditeljicom, u misije u Argentinu. Preuzimaju Sirotište za malu djecu koja su ostala bez roditelja. U početku nailazi na mnoge probleme koji postaju još teži zbog nepoznavanja jezika. Ali Anđela progovara “jezikom ljubavi”, jezikom koji svatko razumije. Svoje majčinstvo poklanja siromašnim mališanima koji ga rado prihvaćaju. U tom su joj puno pomogle i sestre koje su bile s njom. — Preuzima “popravni dom” za djevojke. Svojim životom i radom uspjeva pomoći mladim djevojkama da shvate uzvišenost i ljepotu života. Nakon kratkog vremena javljaju se prva zvanja među mladima s kojima su radile sestre. Za njihov duhovni odgoj i za školovanje mladih kupuje 1940. zemljište i izgrađuje kuću u La Plati. U novosagrađenoj kući otvara prvi novicijat izvan domovine, osnovnu i srednju školu. Budući da se broj zvanja povećavao, vrhovna uprava iz Dubrovnika imenuje Anđelu za provincijalku te misijske zajednice u Argentini. Nakon 15 godina misijskog rada i nesebičnog darivanja, izmučena teškom bolešću umrla je u 56 godini života. K. Zorić MILIN, Margarita, obnoviteljica Družbe na Dančama (Ugljan, 29. VIII. 1891. - Dubrovnik, 26. XII. 1947.) Potječe iz mnogobrojne obitelji. Primjerni kršćanski odgoj primila je od roditelja. Završila je osnovnu školu u rodnom mjestu a potom je u Dubrovniku postigla školsku spremu odgojiteljice. Bila je aktivni član društva “Kćeri Marijine”. U devetnaestoj godini (1. VIII. 1911.) pridružuje se zajednici ”Trećoretkinje sv. Franje” u Dubrovniku na Dančama koje su se bavile njegom bolesnika po kućama, čuvale crkvu i groblje. Opskrbljivale su životne potrebe ručnim radom bojeći, tkajući, pletući i šivajući ruho. Dubrovački biskup Josip Marčelić pod čiju je duhovnu vlast spadala zajednica, imenovao je Margaritu 1923. za poglavaricu zajednice. Prve zavjete je položila 1933. Uz službu poglavarice (1923-1947) obavljala je dužnost odgojiteljice mladih sestara (1933-1947) i djelovala kao odgojiteljica u djevojačkom domu (19181941). - Kad je M. stupila u zajednicu Dumni
494 trećoredica sv. Franje, ta je zajednica brojila pet djevojaka koje su živjele redovničkim životom bez redovničkih zavjeta. Netom je Margarita preuzela službu poglavarice zauzela se za duhovnu obnovu zajednice. Dozvolom crkvenih vlasti zajednica je promijenila ime u “Družba sestara Bezgresnog Začeća III. Reda sv. Franje”, dobila je vlastite konstitucije, a 1932. ustanovila novicijat. Kod obnove zajednice pomogli su joj dubrovački franjevci, posebno Petar Vlašić i Kvirin Orlić i napose Urban Talija, koji su ishodili da je zajednicu franjevački generalni ministar Bernardin Klumper 1925. priznao kao samostalnu redovničku ustanovu i pripojio je franjevačkom redu pod nazivom Družbe sestara Bezgrešnog začeća III reda sv. Franje Njezinim zalaganjem zajednica je počela i brojčano rasti podignut je novi matični samostan na Dančama. i osnivane nove kuće. U radu i životu odlikovala se dalekovidnošću, plemenitošću, taktom i duhom molitve, a zbog svog životnog djela uživala je u crkvenim krugovima i kod dubrovačkog građanstva visok ugled i duboko poštovanje. LIT.: K. ZORIĆ: Milin s. Margarita, Franjo među Hrvatima. Zagreb 1976, 252. K. Zorić MILINOVIĆ, fra Jakov (✜Stipe), provincijal (Lovreć, 28. VI. 1809-Omiš, 6. XII. 1971). Kao mladić od 17. godina dolazi u Omiš i tu u franjevačkom samostanu završava osnovnu školu i humanističke nauke. U Red je stupio 28. listopada 1829. god. u Zaostrogu. Filozofiju i teologiju studira u Splitu i Makarskoj, gdje je 26. studenoga 1833. god. položio svečane zavjete. Iste godine, skupa s Bonaventurom Mlinarom, odlazi na studij povijesti Crkve i moralnog bogoslovlja na sveučilištu u Beču. Za svećenika je zaređan 19. srpnja 1837. god. Spomenute godine vraća se u Provinciju i određen je za lektora moralne i pastoralne teologije u Makarskoj, gdje ostaje do 1858. godine. Slijedeće godine preuzima dužnost ravnatelja Gimnazije u Sinju, a 1860. je izabran za provincijala (1860-1863). Bio je i tajnik Provincije te njezin definitor (18661869). Nakon toga se zbog bolesti, povlači u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Omiš. Za vrijeme boravka u Makarskoj neko vrijeme poslužuje ćupu Makar, a u Omišu je bio vikar samostana. Dobar poznavalac sv. Pisma, cijenjeni propovjednik, čovjek kreposna života i blage naravi. LIT.: Fra Vjeko VRČIĆ: Svećenici i reodvnici Imotske krajine, Imotski 1970. str. 38. — Fra Bruno PEZO: Milanović, fra Jakov, Franjevačka visoka bogoslovija - Makarska 1736-1986, Makarska 1989. — Fra Petar BEZINA: Srednje školstvo u Franjevačkoj provinciji presv. Otkupitelja (1735-1920), Split 1989, str. 141. B. Pezo MILINOVIĆ, fra Šimun, ml. nadbiskup i primas Srbije (Lovreć, 24. II. 1835- Bar, 22. III. 1910.) - Roditelji Ante i Ana dadoše mu ime Mate. U Lovreću kod župnika fra Anđela Udiljka stječe osnovnu naobrazbu koju zaokružuje u Omišu. Gimnaziju pohađa u Zaostrogu (1848-1853.), a redovničko odijelo oblači 23. listopada 1853. u Živogošću. Filozofske nauke i teologiju studira u Šibeniku i Makarskoj, pa 11. travnja 1858. god. prima svećenički red. Iste godine odlazi za profesora na Gimnaziju u Sinju i tu ostaje do 1862. godine. Tada je poslan u Beč na studij povijesti, zemljopisa i slavistike. U Beču predstavlja Provinciju u poznatoj "Šmrlingovoj aferi" kada je bila uskraćena financijska pomoć Gimnaziji u Sinju te uz pomoć utjecajnih ljudi radi na obrani Provincije i njezina ugleda u svijetu. Iz Beča se vraća 1866. god. i odmah u drugom polugodištu 1865/66) nastavlja predavati na Gimnaziji. Predavao je latinski, talijanski, hrvatski i njemački jezik (do odlaska u Beč), a potom uz zemljopis i povijest opet i talijanski i njemački jezik. Uz svoj redoviti preofesorski rad isticao se kao narodni vođa u borbama protiv autonomaša, uredio je arheološku zbirku, bio nadzornik školskih čitaonica u Sinju, župnik Sinja (1869 i 1870) te definitor Provincije (1852-1855). Direktor Gimnazije je 1878-1880. i 1885/86. Na toj dužnosti zateklo ga je imenovanje za barskog nadbiskupa. Posvećen je u Rimu 7. studenoga 1886. Mnogo je učinio za svoju biskupiju, a njegovom je zaslugom izdan glagoljski misal u Rimu 1886. god. Njemu i njegovim
495 nasljednicima 1901. god. papa priznaje naslov "Primas Serbiae". U biskupiji se zauzimao za procvat staroslavenske liturgije. Odlikovan je od talijanskoga kralja Viktora Emanuela III. i knjaza Nikole. Prijateljevao je s mnogim poznatim suvremenicima kao pr. s M. Pavlinovićem, J. J. Strossmayerom, knjazom Nikolom, papom Leonom XIII i dr. Objavio je više povijesnih, geografskih i drugih studija i članaka. Kao veoma dobar stilist bio je uvršten u srednješkolske čitanke. Surađivao je u: Glasnik dalmatinski, Arhiv za poviesticu jugoslavensku, Vienac, Narodni list, Obzor, Hrvatski učitelj, Katolička Dalmacija, Viestnik Hrvatskog arheološkog društva, Narod, Hrvatska, Glasnik biskupija bosanske i srijemske, Naša sloga, Naše jedinstvo te Zapisi i Franjevački vjesnik. DJELA: Crtice o slovenskoj liturgiji, Zadar, 1880; Biač, starodavna hrvatska prestolnica u Kaštelim, Zadar, 1886; Pastirnica svećenstvu i vjernome puku, Rim, 1886; Cetinski knez Domaldo, Zadar, 1886. LIT.: Novi barski nadbiskup, Katolička Dalmacija, XVII, 1886, str. 75; Fra Simone Milinović, Narod, III, 1886, str. 98; Nadbiskup barski naš suotačbenik, Narodni list XXV, 1886, str. 71; Josip PAIĆ: Šimun Milinović, Vienac, XVIII, 1886. str. 51; Nezaboravnom o. Šimunu Milinoviću presvietlom hrvatskom nadbiskupu zbogom iz bieloga Sinja, Narodni list XXVI, 1887, str. 6; + Nadbiskup MIlinović, Hrvatski narod, XIX, 1910, str. 13; Nadškof Milinović, Dom in svet, XXIII, 1910, str. 7; Fra Krsto BELAMARIĆ: Kraj hladne pliče barskog nadbiskupa srpskoga primasa o. Šimuna Milinovića, Spljet 1910; Fra Stanko PETROV: Milinović o. Šimun, Znameniti i zaslužni Hrvati, Zagreb 1925, str. 191-192; Fra Vjeko VRČIĆ: O. fra Šimun Milinović, Sinjska spomenica 1715-1965; Sinj 1965, str. 315-327; Fra Jeronim ŠETKA: Milinović fra Šimun, Franjo među Hrvatima, Zagreb 1976, str. 252-253; Fra Karlo KOSOR: Fra Šimun Milinović - dobrotvor Gospina Sinja, Gospa Sinjska IV/1977, br. 1 (13), str. 4; Fra V. VRČIĆ: Plamen iz kamena, Lovreć 1985. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 143-146. B. Pezo MILIŠIĆ, Bono, provincijal (Rumboci-Rama, 15. II. 1841 - Sarajevo, 17. VIII. 1902) - Na krštenju je dobio ime Ilija. O. Bono Perišić je njega i brata mu Petra I(kasnije o. Ivana Milišića-Jurića, misionara u Sv. Zemlji( poučio u čitanju i pisanju pa ih kao darovite dječake uputio u fojnički samostan kao kandidate Reda. Tu je stupio u novic ijat FS 1856. a slijedeće je godine poslan u Đakovo na daljne nauke. Tri godine iza toga otišao je u biskupsko sjemenište u Eger (Mađarska), gdje je s odličnim uspjehom svršio teologiju i bio zaređen za svećenika 1863. Najprije je bio kapelan u Bugojnu a zatim u Rami do 1866. kad je postao učitelj novaka u Fojnici (18661871). Tada je postao tajnikom biskupa Vujičića ali je tu službu zbog slabog zdravlja vršio samo godinu dana. Bio je zatim župnik u Rami (1872-1876). Kad su Mađari na silu premjestili bosanske franjevačke klerike iz Đakova u Ostrogon, Milišić im je kao iskusan odgojitelj postavljen 1876. za prefekta. Odatle je 1877. došao u Fojnicu za gvardijana, gdje umalo da nije 1878. platio glavom od nekog siledžije, koji ga je prilikom okupacije zlostavljao. Te je godine postao definitorom a 1882. župnikom u Podmilačju. Tri godine iza toga bio je župnik i predsjednik rezidencije u Rami. G. 1888. izabran je za provincijala FS i kao takav prisustvovao generalnom kapitulu u Rimu 1889. 1891. došao je za poglavara na Šćit. Umro je od kapi u bolnici u Sarajevu. Kao meštar, bio je mladeži drag. Kao poglavar u Rami, nastavio je uređivanje tek ozidane crkve (stropovi, popločavanje poda, žbukanje, bojenje i djelomično nabavljanje namještaja). Uredio je i rezidenciju i u njoj uspostavio dobru knjižnicu s dosta filozofskih, teoloških i povijesnih djela, tako da se mogla “takmiiti s najboljim samostanskim knjižnicama kod nas”. Kao provincijal kupio je već prve godine zemljište za sjemenište u Visokom, ali mu je Vlada spriječila da ga i izgradi. LITERATURA: V.: O. Bono Milišić. Serafinski perivoj, 16(1902), 190-193 - Dr. fra Ignacije GAVRAN: Razvoj Franjevačke
496 gimnazije u Visokom (1882-1982). Franjevačka klasična gimnazije u Visokom 1882-1982, Visoko 1982, 37. I. Gavran MILJANOVIĆ, Vid, graditelj (Barlovci kod Banja LUke, 28. XI. 1854 - Petrićevac, 27. XI. 1937). Krsno ime mu je Petar. Otac Vid poslao ga je u Banja Luku da izuči trgovački zanat, ali po želji majke Ane, rođ. Anušić, vratio se u Ivanjsku da uči školu kod franjevaca. Novicijat je završio u Livnu (1870-1871), filozofskoteološki studij u Đakovu (tri godine) i Ostrogonu, postdiplomski u Beču, gdje je doktorirao iz teologije. Za svećenika je zaređen 1878. Bio je kapelan na Petrićevcu (18781879) i Banja Luci,m neko vrijeme lektor u provinciji, predsjednik rezidencije (1884-1885) i gvardijan (1885-1886, 1899-1903) na Petrićevcu te istodobno župnik, župnik u Barlovcima (1886-1887, 1893-1899, 19031913). Kao predsjednik rezidencije na Petrićevcu proširio je samostan i sagradio crkvu uz njega. Bio je kustos provincije, generalni vikar i dugogodinji konzistorijalac u banjalučkoj biskupiji. Za turske uprave biran je za člana pokrajinske uprave (medžlisa). Sagradio je crkvu u Barlovcima. God. 1882. doveo je u Bosnu sestre Kćeri Božje ljubavi. Prijateljevao je s Petrom Kočićem. Objelodanio je u Franjevačkom vijesniku (1930) kratku bilješku o Jukiću. Bio je širokog znanja, odličnog pamćenja i razborit u svemu. LITERATURA: - (ILOVAČA) Velimir: 80 godišnjcica dra fra Vida Miljanovića. Franjevački vijesnik, 42)1935) 1, str. 27-28. ISTI: Petar Kočić i franjevci. Franjevački vijesnik, 44(1937) 10/11, str. 365. - † Dr. fra Vid Miljanović. Franjevački vijesnik, 45(1938) 1, str. 48. - † Dr. fra Vid Miljanović. Glasnik sv. Ante, 32(1938) 1, str. 35. - GAVRANOVIĆ B/erislav/: Povijest franjevačkog samostana Petrićevac i franjevačkih župa u Bosanskoj Krajini. Dobri Pastir, 9(1959) str. 111-226. ATLIJA Alojzije: Sto godina crkve na Petrićevcu (1884-1984). Nova et Vetera, 34(1984) I-II, str. 107-120. A. Kovačić
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
MILOŠEVIĆ, fra Ivan (Arnaut, ✜Jakov), dušobrižnik i političar (Glavice kod Sinja o. 1761. † Split 3. II. 1835). Stupio je u franjevački novicijat 1782. i zavjetovao se slijedeće godine. Od 1783-1786. studirao je u Splitu filozofiju i vjerojatno neke teološke predmete, a zatim je poslan na studij u Italiju. Nakon završetka studija obavljao je dušobrižničku službu na različitim župama. Bio je gvardijan samostana Gospe od Zdravlja u Splitu 22. VI. 1800-21. VI. 1803. i potom u vrijeme francuske okupacije Dalmacije 10. XII. 1806-4. IX. 1809. Zamjerio se Francuskoj vlasti i zbog toga je 2. X. 1810. u Šibeniku. osuđen u odsustvu na smrt. Pobjegao je na područje pod engleskim nadzorom. Francuski policijski izvještaj naziva ga "Chef revolutionnaire" 1809. godine. Prema generalu Tomašiću utekao se pod zaštitu Sicilije i Engleske. jedno je vrijeme boravio na Visu, gdje su ga naročito štitili Britanci. Nakon uspostave druge austrijske uprave u Dalmaciji povratio se u Split. Bio je odlikovan zlatnom medaljom i mirovinom od 200 forinta. 22. X. 1827- 12. X. 1829. ponovno je izabran za gvardijana samostana u Splitu i nakon toga za samostanskog vikara 12. X. 1829. i kustoda Provincije 22. X. 1829.do 1832. Zalagao se za dogradnju samostana u Splitu. LIT.: S. ZLATOVIĆ, Franovci Države Presvet. Otkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1888, 387. — A. CRNICA: Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 301, 331, 400, 424, 442, Kapitanović MILOŠEVIĆ, fra Petar Krstitelj (✜Jakov), dušobrižnik i profesor (Sinj, 1. IV. 1858 - Sinj, 1. IV. 1893). Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu a tu je pohađao i srednju školu. U novicijat je stupio na Visovcu godine 1874, a nakon završene filozofije i bogoslovije zaređen je godine 1880. Još prije ređenja bio je prednadzornik u Sjemeništu (1879-80) a nakon toga nadzornik (1880-81). Neko vrijeme predavao je na Bogosloviji u Šibeniku (188183). U Otoku je bio tri godine župnik (188386); tu je sagradio župnu crkvu. Godine 1886. upisao je na Zagrebačkom sveučilištu grupu
497 povijesti i zemljopisa. Diplomirao je godine 1889. a profesorski ispit položio godine 1890. Na Gimnaziji je predavao svoju grupu (šk. g. 1890/91. do 1893/94). U slobodnom vremenu bio se počeo baviti arheologijom i javio se u splitskom Bullettinu (Starinska iznašašća u Čitluku kod Sinja, 14/1891, br. 5, 68-69). Umro je mlad od upale pluća. Materijal sa studija čuva se u rukopisnoj Knjižnici franj. samostana u Sinju (Fasc. XXVIII, 13) a malen broj spisa u arhivu istog samostana (Fasc. 18, sv. 5). LIT.: KROLO Augustin, Župa Otok kod Sinja, Otok 1979, 100. J. A. Soldo MILOŠEVIĆ, Franjo, provincijal (Kreševo, oko 1753 - Žepče, 9. XII. 1808). u franjevački red stupio je oko 1786. Umro je kao aktualni provincijal obavljajući vizitu provincije. LITERATURA: JELINIĆ Julijan: Necrologium Bosnae Argentinae, Sarajevo 1917, str. 16. A. Kovačić MIMBELLI, Bernardin, provincijal (Orebić na Pelješcu, cca 1724 - Dubrovnik, 25. IX. 1773) Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku oko 1738. Studirao u Bologni. N astudiju u samostanu Male Braće u Dubrovniku isprva je lector artium, a kasnije lector theologiae. Imenovan je jubilarnim lektorom. Kao generalni lektor ovog studija imenovan je i sinodalnim ispitivačem dubrovačkenadbiskupije. Izabran je za definitora provincije, pa provincijala 1772. LITERATURA Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 475. Nedjeljko Subotić J/ustin/ VELNIĆ: Franjevci s poluotoka Pelješca. Spomenica Gospe Anđela u Orebićima 1470-1970. Omiš 1970. 343-344. I. Djamić MINOR iz Drača, F KN († prije 1. X. 1412) provincijal, nadbiskup. Provincijalstvo je započeo 1377. kako se vidi iz završetka rukopisa fra Petra iz Trogira Catalogus Ragusinus Generalium Ministrorum (danas u Oksfordu) koji je fra Petar završio 11. I. 1385,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON osme godine Minorova provincijalstva. Kao provincijal spominje se u spisima trogirske općine, 23. V. 1379., a u istoj ulozi sudjeluje i 4. VI. 1384. na generalnom kapitulu u Padovi. Možda je 1385. bila i posljednja godina njegova provincijalata. Ubrzo nakon toga imenovan je biskupom u Svaču (između Ulcinja i Skadarskog jezera). Bonifacije IX. premjestio ga je 13. 9. 1403. za nadbiskupa u Drač, a on se 11. VIII. 1404. obvezao podmiriti uobičajenu taksu. Nadbiskupski palij dodijeljen mu je 11. V. 1405. Nakon njegove smrti određen mu je nasljednik 1. X. 1412. (Gams) Illyricum Sacrum.Venetiis 1717ss. vol. VII, 370 — G. BIGONI: L Archivio conventuale di S.Francesco di Cherso. Città di Castello 1973, 163, Archivúm Franciscanum Historicum 15 (1922) 348. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 466; 233. — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 91 — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 407. MIOČ, Vojislav, književnik (Livno, 5. VIII. 1896 - Zagreb, negdje poslije 1945). Rodio se od oca Petra i majke Anđe, rođ. Deronja. Osnovnu školu (1903-1908) i jednu godinu trgovačke škole (1908-1909) zavrio je u rodnom mjestu, gimnaziju s maturom u Visokom (1911-1917), filozofsko-teološki studij u Sarajevu i Freiburgu (1917-1923). Doktorirao s područja teoloigje 1922. i filozofije 1933. Po završetku studija predavao je na Franjevačkoj teologije u Sarajevu te od 1926. na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Napustivši franjevački red (1935) službovao je kao profesor na državnim školama u Šapcu i Derventi. Biko je svestrano naobražen. Pisao je samostalna teološkofilozofska djela te surađivao prilozima književnog i drugog sadržaja u Glasniku sv. Ante (1909, 1912-1914, 1917, 1923-1924), Euharističnom glasniku (1911, 1913), Našoj Misli (1919), Zori /Dunaj, Ljubljana/ (19191920), Luči (1920-1926), Književnoj kritici (1923), Književnom pregledu (1923), Reči
498 (1925), Belgrader Zeitungu (1925), Kalendaru sv. Ante (1926), Franjevačkom vijesniku (1927) i Novom čovjeku (1931) potpisujući se najčešće: F.M.V. fra V.M. Sjenski, Roza Venny, Sjenski, T. Sjenski, Tihomil Sjenski, V. Sjenski gimn. i Venny. DJELA: Septem dona Spiritus Sancti in doctrina S. Bonaventurae. Sarajevo 1924. Bela Baština. Novele. Sarajevo 1926. - Sene. Pjesme. Beograd 1927. - Novele Sombor 1929. - Teorija spoznaje Dr. Dragiše M. Gjurića. Šabac 1933. - Analiza saznanja. Šabac 1934. LITERATURA: - MARAKOVIĆ Lj/ubomir/: Naši suradnici: Venny. Hrvatska prosvjeta, 10(1923) 4, str. 184-188. - BOŽITKOVIĆ J/uraj/: Mioč P.V.O.F.M. Septem dona Spiritus Sancti in doctrina S. Bonaventurae. Disertatio doctrinalis. Sarajevi 1924. NOve revija, 3(1924)3, str. 301-301. - VIDOVIĆ M/ilenko/: Zašto ljudi nisu sretni? Jugoslavenski list, 7(1924) 136, str. 5; 143, str. 6-7. - ISTI: Čovjek - Bog i čovjek - zvijer. (Odgovor na kritiku dra fra Vojislava Mioča . Jugoslavenski list, 7(1924) 171, str. 2. - KLJAJO S.:Bela Baština. Luč, 21)1925-1926) 14, STR. 4-5. BADROV B/onivac/: Bela Baština. Jugoslavenski list, 9(1926) 60, STR. 5. - Izop: Vennyeva Bela baština. Hrvatska prosvjeta, 13(1926) 5, str. 120. - ŠARAC S.:Tri zbirke pjesama (Veni: Sene; B. Storov: Novi akcenti; LJ. Ppremužić; Osvitanje). Luč, 22(1926-1927) 11/12, Str. 217-218. - IVIĆ K/azimir/: Venny: Sene. Franjevački vijesnik, 34(1927) 4, str. 9597. - SKURLA.ILIJIĆ V.: Pesme oca franjevca Venny (tj. Vojislav Mioč): “Sene”. Večernja pošta, 1927, 1957, str. 2. - UJEVIĆ M/ato/: Dvije zbirke pjesma. Hrvatska prosvjeta, 14(1927) 3, str. 66-69. - SPASIĆ Ž.: Dr. V. Mioč, Venny (Sombor 1929) . Život i rad, 2(1929) Knj. IV. Sv. 23, Str. 870. - VIDOVIĆ Đ.: Dr. V. Mioč - Venny: Novele. Sombor 1929. Štamparija oblasti u Somboru. Obzor, 72(1929) 215, Analiza saznanja. Šabac 1934. Novi istočnik, 2(1936) 7, str. 227-230. - FIŠIĆ L/adislav/: Mioč dr. fra Vojislav. Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882-1982Visoko 1983, str. 134-136. A. Kovačić
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
MIOČEVIĆ, Franjo (Mihocevich), stradalac za vjeru i domovinu († Boričevac/Lika o. 1646.). U vrijeme kad su ga Turci uhvatili bio je župnik Vinjerca. LIT.: — V. Kapitanović: "Die Rolle der Franziskaner von Visovac in der Kroatischen Geschichte", Archivum Franciscanum Historicum, 77/1984, 4, 426. V. Kapitanović MIOLIN, Josip, profesor i pisac. (Kaštel Sućurac 1857 ?-1. VI. 1887) Studirao je toelogiju u Innsbrucku a predavao na bogoslovnom učilištu u Šibeniku. Prevodio je J. Balmesa, pisao školske tekstove i o sv. Bonaventuri. Rukopisi mu se čuvaju samostanu sv. Lovre u Šibeniku. DJELA: Ruska sinoda ili sustav Ruske crkve uslied reforme Petra I. samodržca sve Rusije (priredio), Brzotiskom "Katoličke Hrvatske Tiskarne", Zadar1884. – Duhovni pokoj ili način kako se imamo prilagoditi volji Božjoj (preredio), Zadar 1886. LIT.: S. ZLATOVIĆ, Franovci Države Presvet. Otkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1888, 473. – K. BALIĆ, Kroz Marijin perivoj. Štovanje Bl. Djevice Marije u franj. Provinciji Presv. Otkupitelja, Šibenik 1931, 72. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 174-175. V. Kapitanović MIRČETA, Ivan, ljetopisac (Split, oko 1754 Fojnica, 25. VI. 1807). - Škole je učio u učilištima Bosne Srebrene i vjerojatno u Italiji. Bio je kustos, definitor i sekretar provincije. God. 1800. odlučeno je na sastanku provincije da Mirčeta nastavi pisati ljetopis provincije. Piše od 1757. do 1783. pod naslovom Chronologia historico-legalis provinciae Bosnae Argentinae i to na temelju građe iz samostanskih arhiva, starijih ljetopisa i nekih tiskanih djela. Neke važnije okružnice i dekrete unosi doslovce, a druge prepričava. Rukopis se čuva u Arhivu Bosne Srebrene. LITERATURA: JELENIĆ Julijan: Necrologium Bosnae Argentinae. Sarajevo
499 1917, str. 16. - ZIRDUM Andrija: Franjevački ljetopisci u Bosni i Hercegovini. Radio Sarajevo - treći program. Sarajevo 1984, 45, str. 428-429. A. Kovačić MIROŠEVIĆ DUBAJ, Bonaventura (Mirossevich, Dubalj, Bonaventura di Curzola), sveta života (Blago na Korčuli, 1710. - Badija kod Korčule, 1792). - Član OFM Provincije sv. Jeronima u Zadru. Školovao se u Bologni (Italija) gdje je i zaređen za svećenika. Starješina u više samostana Provincije, a sa svake bi se službe povlačio nakon tri godine u samoću. U Italiji je već kao mlad svećenik poznat kao vrstan propovjednik. Korčulanski biskup Antun Belglava tvrdi za M. 1783. g. da bi ga se po svetosti moglo usporediti sa starim samostancima te da je vrstan voditelj duhovnih vježbi za duhovne osobe, a da je vedra duha uvijek unatoč postovima, bdijenjima i trapljenjima (Fabianich). Iz poštovanja prema M. u svakom pokoljenju obitelji M. - Dubaj do danas po jedan muški član nosi ime Bone (Protić). LITERATURA: Donato FABIANICH: Storia dei Frati Minori... in Dalmazia e Bossina... II., Zara 1864, 114-115. - Hrvatin Gabrijel JURIŠIĆ: Sveti sljedbenici Franje Asiškog u našoj prošlosti, Kačić 9 (Split 1977) 37-69, 52. - Ivo PROTIĆ: Župa Blato od IV-XX st. II., Blago 1978., 116. I. Djamić MISILO, Krunoslav, provincijal (Kreševo, 21. I. 1903 - Kreševo, 12. VII. 1971). - Krsno mu je ime Ivo. Rodio se od oca Ive i majke Marije rođ. Anukić, koji su imali 14 djece. Osnovnu školu završio je u Kreševu (1910-1914), gimnaziju u Visokom (1914-1923), novicijat u Kraljevoj Sutjesci (1918-1919), filozofskoteološki studij u Sarajevu i Paderbonu (19231927), klasičnu filologiju, arheologiju, umjetnost i njemački u Beogradu (1928-1934). Za svećenika je zaređen 1927. - Bio je kapelan u Kreševu (1927-1928), i Jajcu, profesor u Visokom (1934-1942, 1945-1946), provincijal Bosne Srebrene (1942-1945), župnik u Osovi i Novom Šeheru, gvardijan u Kreševu i graditelj crkve (1963-1971). U međuvremenu je predavao neko vrijeme na gimnaziji u Flodropu
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON i bio duhovnik časnih sestara u Frankfurtu i Beču. Kao gimnazijski proesor obavljao je dužnost samostanskog vikara, prefekta klerika, direktora KOnvikta i direktora gimnazije I(1945-1946). Uređuje lapidarij i etnografsku zbirku, popunjava numizmatičku, prirodoslovnu i fizikalni kabinet. Vodio je “Tamburaški zbor”, “Napredak”, “Dom fra Grge Martića” i Napretkove godišnje zabave. Zaslužan je za osnivanje Franjevačkog teološkog fakulteta u Sarajevu i za uređenje knjižnice u Kreševu kao i Martića ostavštine. Za vrijeme rata, osobito kao provincijal, zauzimao se za progonjene Židove. - Misiloo se od studenskih dana bavio znanstvenim radom i spisateljskom djelatnošću. Svoje radove kulturno-povijesnog, arheološkog i organizacijsko-muzejskog sadržaja tiskao je uglavnom u Glasniku zemaljskog muzeja (1936) i Dobrom Pastiru (1950, 1960), a druge u Glasniku sv. Ante, Kalendaru sv. Ante (1927, 1939, 1942-1945), Franjevačkom vijesniku (1927, 1929-1932, 1934-1935, 1937), Bosni Srebrenoj, i Glasniku bl. Nikole Tavelića (1943). LITERATURA: - ĆORKOVIĆ M/iroslav/: Uspomeni fra Krune Misila. Bosna Srebrena, 22)1971) 9, 189-190. - A/lojzije/: Pok. fra Kruno Misilo. Bosna Srebrena, 22)19710 9, str. 190-192. - DRLJIĆ Rastko: Spomen na fra Krunu Misila. Dobri Pastir, 21/22)19720 I-IV, str. 381-388. A. Kovačić MIŠIĆ, alojzije, biskup (Bosanska Gradiška, 10. XI. 1859 - Mostar, 26. III. 1942) - Roditelji su mu Mato i Marta r. Križanović, izvanredno pobožna žena. Na krštenju je dobio ime Stjepan. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu kod učitelja Ive Ćutića (1866-1870). Niže gimnazijsko školovanje dobio je u franjevačkoj razidenciji u Ivanjskoj (18701874), gdje su ga poučavali fra Anđeo Ćurić (v.) i fra Lovro Lacić. Iza toga je stupio u novicijat u Fojnici a zatim učio filozofiju u Gučoj Gori (1875-1878) i teologiju u nadbiskupskom sjemeništu u Ostrogonu (18781882). Zaređen je tamo 1882. i odmah postavljen za kapelana u Banjoj Luci. Starješinostvo ga je, kao izvanredno nadarenog
500 đaka, odlučilo poslati u Augustineum u Beč, da tamo položi doktorat iz teologije, no njegov tadašnji župnik, fra Marko Marić, bojeći se za njegovo zdravlje, uspio je da to omete. Umjesto toga, na prijedlog nadbiskupa Stadlera, postavljen je katehetom u SArajevu na gimnaziji, preparandiji, višoj djevojačkoj školi, vježbaonici i školi milosrdnih sestara, a uz to je pomagao župnicima u duhovnoj pastvi u Sarajevu. To je vršio od 1882. do 1884. Te godine postao je, na želju biskupa fra M. Markovića (v.) njegovim tajnikom i tu je dužnost vršio sedam godina. Godine 1891. imenovan je gvardijanom i župnikom na Petrićevcu a zatim bio župnik u Bihaću. G. 1903. ponovno je gvardijan i žujpnik na Petrićevcu do 1907. kad je postao predsjednikom Franjevačkog kolegija u Visokom. Već ranije bio je definitor (1898) a tada (1907) postao je i kustos Provincije. Na kapitulu 1909. izabran je za provincijala i tokom provincijalstva, u ožujku 1912. imenovan za biskupa mostarsko-duvanjske biskupije i upraviteljem trebinjske biskupije. Posvećen je u Rimu 1912. Pokopan je u crkvi na Petrićevcu. Bio je slaba zdravlja, sklon sušici, no uspješno se liječio Kneippovom mnegtodom. Odlikovao se jakim molitvenim životom is užitkom molio krunicu. Bio je iznimno blagog, taktičnog nastupa, iako odlučan iu načelnim stvarima, vrlo radin, skroman, pa i kao biskup stroga redovničkog života. Kao kateheta, kapelan i župnik istakao se osnivanjem i vođenjem društva: Marijine kongregacije, Omladinskog društva, Saveza hrvatskih trgovaca, a osobito je revno širio treći red. Da zaštiti seljake, osnivao je štedne zadruge (Hrvatska narodna zadruga), pomoću kojih su se mnog kmetovi iskupili od kmetstva i izbavili od raznih lihvara, kad im je novac bio neophodno potreban. Posebno se brinuo za siročad da se zbrinu i nađu nove roditelje. Najviše se bavio čistom pastoralnom aktivnošću, osobito organiziranjem vjeronaučne pouke na selima: u pojedinim selima zadužio bi jednu ili više katehistica I(iskusnijih starica) koje su poučavale djecu u vjeronauku a on im davao opskrbu, napose žito. Da probudi narodnu svijest, osnovao je
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo “Krajišnik” u Bihaću. Podigao je 1899. novi župski stan u Bihaću, koji je dugo važio kao jedan od najljepših u Bosni, jer je dotada taj stan bio u slu Žegar, 2 km. udaljen od grada i crkve. Ujedno je proširio i nadogradio crkvu (1900). Kao gvardijan, dovršio je znatnim dijelom samostan na Petrićevcu (j8užno krilo i gospodarske zgrade) a tako izgradio i zvonik, nabavio olgtare, izveo svodove i popločenje. Kao predsjednik visočkog kolegija kupio je od begovske obitelji Začevića dvije njive tik uz gimnaziju za igralište i park đacima i nastojao da se dosta franjevačkih studenata pošalje u inozemstvo, da se tamo osposobe za nastavnike u gimnaziji i bogosloviji. Kao provincijal, u vrlo napetim odnosima između Ordinarijata i franjevaca (politički spor oko Hrvatske narodne zajednice), branio je svim silama Provinciju u Rimu i kod kuće nastojao dobrotom i taktom izbjeći sukobe koliko god je to bilo moguće. Zauzeo se u Bosanskohercegovačkom saboru za uzdržavanje franjevačkih naukovnih zavoda. Pripremao je proširenje gimnazijske zgrade, započeo izgradnju svetišta sv. Ante u Sarajevu, nadogradnju zgrade bogoslovije (za još jedan kat) i preselio teološku školu iz Livna u Sarajevo. Područje njegove biskupije bilo je oduvijek, a osobito nakon I. svjetskog rata, vrlo siromašan kraj, pa je tako bilo mnogo župa bez crkve i župskog stana. Biskup je poticao podizanje novih crkava i župskih stanova i svojim znatnim doprinosima pa je tako njegovo svećenstvo podiglo znatan broj crkava i župskih stanova (oko 25) a dosta ih je bilo obnovljeno, prošireno ili opremljeno na dostojan način. O njegovu biskupskom radu izrekao je dobru ocjenu fra V. Vasilj - da je bio “duhovni vođa, koji je vještom rukom znao voditi stado... otkloniti opasnosti... i zadovoljiti potrebe. Njegova razboritost pribavila mu je privrženost i neograničenu ljubav vjernika, a poštovanje i naklonost pripadnika drugih vjera”. to se najbolje pokazalo u ljeto 1941, kad je oštro prosvjedovao protiv ubijanja i zlostavljanja početkom rata, kao prvi od hrvatskih biskupa. LITERATURA: J. JELENIĆ: Hrvatska
501 seljačka zadruga u Bosni. Naša misao, 30 (1916), 81 ss - J.Z.: Suvremena djelatnost hrvatskih franjevaca. Naša misao, 29 (1915), 63 ss - Fr. B/oris-I/LOVAČA: Biskup o. fra Alojzije Mišić. Franjevački vijesnik, 36 (1929), 347-354 - † Biskup Mišić. Katolički list, 93 (1942) 165, 189-190 - Dr. fra Franjo LIPOVAC: † O. fra Alojzije Mišić, biskup mostarski. Glasnik sv. Ante, 37 (1942), 151154 B. GAVRANOVIĆ: Povijest Franjevačkog samostana Petrićevac i franjevačkih župa u Bosanskoj Krajini. Sarajevo 1959 (Posebni otisak iz revije Dobri pastir 9 (1959), 111-226. posebno 163-164, 182-184) - Dr. Ivo BAGARIĆ: Pastoralne poslanice biskupa fra Alojzija Mišića. Nova et vetera, 30 (1980), sv. 2, 97-124. I. Gavran MIŠURA, fra Paško (Pajo, ✜Ante, Ante Pajo), profesor latinskoga i grčkog jezika i pisac. (Mandalina 13. I. 1877 - ) Stupio je u Novicijat 25. IX. 1895. 8. X. 1899. Doktorirao je klasičnu filologiju u Parizu. Bio je profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju (1901-1912) i njezin ravnatelj (1908-1912). Napisao je Golgotska pobjeda i dobio odobrenje za tisak Provincijalat br. 1250/1912, ali nije poznato je li djelo tiskano. Objavio je po jednu pjesmu na grčkom i latinskom u Spomen knjizi franjevačkog gimnazija u Sinju 1854-1904 (Sinj-Sarajevo 1905). 49, 75. 109111; Surađivao u Prosvjeti/Zagreb (1911). Napustio je 21. III. 1921. službu u Provinciji a 15. I. 1922. isključen je iz Franjevačkoga reda. DJELA: Colonia Romana Aequm Claudium (Čitluk), Graz-Vienne 1921. – Sudbina izdajice. Religijozni epos u dvanaest pjevanja / spjevao Pajo Mišura, Šibenik : Hrvatska tiskara (Dr. Krstelj i drug), 1912. Lit.: Schematismus Provinciae Sanctissimi Redemptoris in Dalmatia, Sibenici 1897. – Franjevačka klasična Gomnazija u Sinju, SinjSplit 2004., 851 (kazalo). V. Kapitanović MITROVIĆ, Beninj. provincijal (Slano, cca 7. VI. 1755 - Dubrovnik, 7. VIII. 1805) - Krsnim
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON imenom Mato. Stupio u Provinciji sv. Franje u Dubrovniku 1773. U Italiji studirao filozofiju i teologiju, te koralno pjevanje. Svršivši studije, vcratio se u Provinciju i zaslužno vršio službe: zborovođe, učitelja novaka, sakriste crkve Male Braće u Dubrovniku, definitora provincije i provincijala (1796-1799). - Bio je karakteran i uzoran, izvanredan redovnik (Rode). LITERATUR Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 505. I. Djamić MITROVIĆ, Celzo, provincijal (Dubrovnik, cca 1734 - Pelješac, 22. VIII. 1809) - krsnim imenom Ivan. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1751. g, završivši prije toga gramatiku i retoriku. Poslan je na studije u Milano. Po povratku vrši službe: više puta magistra novaka i definitora, gvardijana raznih samostana, sakriste crkve Male Braće u Dubrovniku, kustosa provincije, komesaravizitatora, te provincijala (1781-1784 i 17901793). Često je pomagao kao ispovjednik. Po naravi povučen (nije nikada prihvatio katedru), u općenju je bio uljudan, pravičan, pošten i ponizan sa svakim. Rado je čitao glasovite autore, iz čijih je djela upoznavao povijest i literaturu. Bio je neumoran u molitvi. Za razonodu se bavio drvorezbarenjem u čemu je bio vješt majstor. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 509510. I. Djamić MITROVIĆ, Mikelanđelo, propovjednik (Dubrovnik, cca 1. IV. 1751 - 2. X. 1806) Krsnim imenom Ivan. Tumač za turski jezik. Napustivši državnu službu stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1770. Studirao u Bologni i Torinu. Nakon studija predaje filozofiju, upravlja samostanima i drži propovijedi. - Živahna duha i dobra pamćenja spadao je među najbolje propovjednike na narodnom jeziku (održao više korizmenih
502 propovijedi). LITERATURA Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 5O6507. I. Djamić MLINAR, Bonaventura, župniki i pisac (Promina, 1813 – 11. II. 1810). U franjevački red je stupio u Visovcu (1830), filozofiju studirao u Splitu (1831-1832), teologiju u Makarskoj (1833) i Beču (1833-1837), filologiju u Beču. Bio je profesor u franjevačkoj srednjoj školi u Kninu i Karinu (1843-1846), župnik u Mirloviću (1849) i Drniškom Gracu (1850), prof. u gimnaziji na Visovcu (1858-1862), župnik i dekan u Drnišu (1863) i župnik u Promini. Surađivao je u Zori Dalmatinskoj. DJELA: Gdi je prava crkva (prir. Budilo [M. Mlinar]), Zagreb 1872. (Zlatović) Lit.: S. ZLATOVIĆ, Franovci države presvet. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1988, 473. – K. KOSOR: Drniš u ogledalu tiska za hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji (1860-1921), Kačić 8 (1976), 126. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 128. V. Kapitanović MLINAR, Mate, ( ✜Filip), profesor (Promina, 1831 - ?) Osnovnu školu pohađa u Kninu, a gimnaziju u Splitu i na Visovcu. U Red je stupio u Živogošću 6. studenoga 1851. Filozofiju uči u Zaostrogu, a teologiju u Šibeniku i Makarskoj. Za svećenika je zaređan 30. listopada 1855. Kao mladi svećenik odlazi na Visovac gdje je vikar (1857-1858), a potom je dobio dozvolu da može poći u Italiju ili druge zemlje na studij, ali umjesto taga prispjeva u Sinj i na Gimnaziji predaje latinski, zemljopis i povijest (jednom i fiziku) od 1858 do 1861. Nakon Sinja ide za profesora teologije u Šibenik i u Šibeniku od 19. srpnja 1863. obavlja službu župnika. U Drnišu je župnik i dekan (1866-1871) a odatle odlazi na studij u Prag. Napustio je svećnički stalež i predavao na gimnaziji u Kragujevcu.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON LIT.: K. KOSOR: Drniš u ogledalu tiska za hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji (1860-1921), Kačić 8 (1976), 127; Fra Petar BEZINA: Srednje školstvo ..., str. 156.B. Pezo MOLANI.MANZARIĆ, Paulin, sveta života (Dubrovnik, cca 1739 - 7. I. 1804) - Krsnim imenom Luigi. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1756. Studirao u Italiji. Vodio katedru filozofije na studiju Male Braće u Dubrovniku. Tajnik Provincije, gvardijan samostana Male Braće u Dubrovniku i u još nekim samostanima, definitor, provincijal (1784-1787), komesar-vizitator Umrijske provincije, a duže vrijeme i propovjednik u crkvi Male Braće u Dubrovniku. Najpredanije je održavao pravilo Reda. Uvijek je bio zaokupljen molitvom, živio isposnički trapeći se postovima i bičevanjem. Bio je rado slušani propovjednik. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 503504. I. Djamić
503 učilištu u Osijeku (1721-1724). On je posljednji profesor tog učilišta u njegovom prvom razdoblju djelovanja (1707-1724). Ujedno je prvi poznati profesor učilišta moralnog bogoslovlja u Petrovaradinu (1725). Po učiteljskom djelovanju obavljao je službu župnika i samostanskog starješine u Našicama (1728-1730), Iloku (1741-1743) i Šarengradu (1753), a bio je i učitelj novaka u Iloku (17351738). Sudjelovao je i u vodstvu Bosne Srebrene kao definitor (1738-1741), a jedo desetljeće je bio generalni vikar srijemskoga biskupa Ladislava Szoerenyia (1741-1751). LIT.: F.E. HOŠKO, Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću, Kačić, 8 (1976), 144. F.E. Hoško
MONTI, Zoilo, provincijal (Zadar, 1810-Zadar, 1880). - Odlikovao se uzornim redovničkim životom. Slovio je kao dobar propovjednik. Vršio je službu provincijala (18857-1860). LITERATURA: Donato FABIANICH, Strotia dei Frati Minori... in Dalmazia e Bosnia, parte seconda, Zara 1864. str. 378. PP
MOSHMOMER, Alan, filozofski pisac (Varaždin, 10. X. 1731. — Remetinec, 3. V. 1789). Uvrstio se 1749. u Provinciju sv. Ladislava i zatim učio na filozofskom učilištu u rodnom gradu (1750-1752) i na bogoslovnim školama u Zagrebu (1752-1755) i Pečuhu (1755/56). Odmah po završetku visokog školovanja položio je ispit za profesora filozofije, ali je tek 1760. preuzeo predavanja na filozofskim učilištima u Zagrebu (1760/61) i Varaždinu (1761/62). Tada je priredio i svoje filozofske tekstove: Philosophia peripatethicoscotistica (Varasdini 1762, vel. 29,9 x 20,2 cm, Varaždin, d 117). Prije toga, vjerojatno još kao student, je priredio spis Collationes Scoti (Zagrabiae 1756, vel. 20 x 15,8 cm, Varaždin, f 170); čini se da njemu pripada i spis Dubia theologica (s.l. 165, vvel. 20,3 x 16, str. 112, Varaždin, h 131). LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu: Matricula officiorum, sign. B 2, ad nomen. — F.E. HOŠKO: Doprinos franjevačkih visokih škola skotističkoj filozofiji i teologiji, Franjevci Hrvatske provincije sv. Ćirila i Meotda, Zagreb 1992, 63. F.E. Hoško
MOROVIĆ, Petar, pedagog, generalni vikar Srijemske biskupije (Ilok (?), oko 1695. — Šarengrad, 25. VI. 1754.). God. 1721. je posjedovao naslov profesora filozofije i preuzeo učiteljsku stolicu na filozofskom
MOSTARAC (A PONTE0, Šimun (Simeon), prov. (Mostar, 1. polovica 16. st. - konac 17. st.). - Bio je provincijal Bosne Srebrene (15741577) iako ga nema ni u jednom popiszu provincijala 18. i 19. st., a ne spominje ga ni
MONTEGRINUS Franjo, provincijal (Dubrovnik, ? - 1594) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Poznati teolog. Provincijal (1593-1596). LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 428. I. Djamić
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Božitković u svom Kritičkom ispitu popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). LITERATURA: Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna, Rim 1968, 165-166. A. Barun MOSTARAC, Ivan, prov. (konac 15. st. ili početak 16. st. - 2. polovica 16. st.). Vjerojatno je bio provincijal Bosne Srebrene (1551-1554) prema u suvremenim izvorima nema podataka koji bi govorili u prilog toga te zato neki povjesničari njegovu službu provincijala stavljaju pod upitnik. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 45. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 163. A. Barun MRNJAVAC, fra Ilija, odgojitelj i župnik (Lovreć, oko 1741. - Omiš, 29. X. 1895.). U Franjevački red stupio 9. VII. 1760. godine. Poslije ređenja (najvjerojatnije 1766.) odlazi u Mantovu na daljnji studij (»ad studia generalia«. Tu je vjerojatno ostao sve do 1770. godine kada je (9. X.) imenovan lektorom i propovjednikom. — Predavao je filozofiju u Zaostrogu (1773.), potom odlazi u Imotski (1975.) gdje je najprije učitelj mladeži, lektor moralnog bogoslovlja, gvardijan i župnik, (1977.). Slijedeće godine vikar samostana, opet učitelj mladih (1779.-1780.), gvardijan (1782.1784.), župnik Lovreća (1785.-1789.) i Studenaca (1790.) te gvardijan u Omišu (1791.-1793.). Svršivši službu gvardijana opet je učitelj mladeži u Omišu, gdje ga je zatekla smrt. B. Pezo MUHA, Vatroslav Antun, pedagog (Požega, 11. VI. 1811. - Osijek, 18. Xi. 1877). - postao je 1827. Član provincije sv. Ivana Kapistranskoga. Studirao je na filozofskom učilištu u Iloku (1828-1830), a zatim na bogoslovnim školama u Baji (1830-1832) i u Mohjaču (1832-1835); god. 1834. je postao svećenik. Profesorsku službu na gimnazijama zpočinje kao zamjenik ostalih profesora i duhovnik gimnazije u Baji (1835-1837), a nastavlja kao profesor gramatike i vjeroučitelj
504 u Osijeku (1837-1839; 1847-1852) i Požegi (1839-1847; 1852-1863); u Osijeku je njegov učenik bio Josip Juraj Strossmayer. Nakon školske reforme ministra Leona Thuna (1850) predaje “ilirski jezik”, povijest i zemljopis. U Požegi je također bio direktor gimnazije (18521863) i gvardijan (1854-1860). Samostanski starješina je bio i u Budimpešti (1863-1866), u Mohaču (1854-1860) i u Osijeku (1872-1878); u Mohaču je bio istodobno župnik i upravitelj pučke škole. U tri navrata je sudjelovao u vodstvu Provincije kao definitor (1866-2869, 1872-1875, 1875-1877). U Požegi je 1854. osnovao fond za potporu siromašnih učenika koji je 1870. nazvan “Društvo za podupiranje siromašnih učenika”. Osijeku je pak obnavljao samostansku zgradu, negdašnju isusovačku rezidenciju. DJELA: O prvestnici i njenom predavanju na učilištah. Godišnje izvestje o... osečkoj gimnazii. Zagreb 1852. — Kratka povestnica gimnazie požeške. Godišnje izvestje... o Požeškoj gimnazii sa četiri razreda. Zagreb 1853. — Kratka poučnica gimnazie. Ibidem. Zagreb 1854. LIT.: Gabrijel ŽValečić: Povijest požeške gimnazije. Spomen-izvještaj državne gimnazije u Slav. Požegi za školsku godinu 1926. Slavonska Požega 1927, 25-30. — Tomo Matić: Osječka humanistička gimnazija od osnutka do godine 1848. Rad JAZU, 25791937), 22. F.E. Hoško MURVAR, s. Marija Stefana od svetoga Križa, KL, (Molat, 5. VII- 1892. - Zagreb, 5. V. 1969), učiteljica. Školovala se u Dubrovniku. Kao učiteljica djelovaja u raznim mjestima, najviše u Imotskom. Tu se upoznala s fra Antom Antićem i god. 1924. unatoč protivljenju svojih roditelja stupila je u samostan klarisa u svojoj 33. godini. Mnogo je pridonijela uređenju samostana u Splitu. U želji da osnuje još jedan samostan klarisa, god. 1944. s još jednom sestrom pošla je u Zagreb i na preporuku nadbiskupa Alojzija Stepinca privremeno se nastanila u franjevačkom samostanu u Samoboru. Tu je samostan kanonski podignut 1948. i sestre prelaze od
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Urbanske Regule na opsluživanje Regule sv. Klare. Zajednica od 19 članica uz pomoć dobročinitelja kupila je u Zagrebu (Mikulići) kuću i tu se preselila god. 1964. S. Stefana gotovo kroz cijeli vrijeme bila je opaticom i izvanredno je bila utješena kad je u jesen god. 1968. nadbiskup Kuharić blagoslovio papinsku klauzuru u novom samostanu. Pri radu na osnivanju novog samostana s. Stefanu vodila je vjera i duboko pouzdanje u Boga. Duhovni lik ove izvanredne žene karakterizira iskrenost i jednostavnost. Bila je ponizna službenica Božja, puna žara za kult Božji, revna u opsluživanju Pravila i milosrdna prema siromasima. MUŠEG, Jakov, filozofski pisac (Đurđevac, 27. 3. 1732. - Zagreb, 26. VI. 1770. Stupio je 1750. među franjevce Provincije sv. Ladislava. Studirao je na filozofskom učilištu u Krapini (1752-1754) i bogoslovnoj školi u Varaždinu (1754-1758). Ispit za profesora filozofije je položio 1758. u Čakovcu s vrlo dobrim uspjehom i zatim predavao na filozofskom učilištu u Pečuhu (1760-1763). U Ivaniću je 1766/67. predavao moralno bogoslovlje; prije te službe je bio gvardijan u Virovitici (17631766), a poslije gvardijan u Zagrebu (17671770). Spis Theologia christiano-moralis (s.l. 1767) ima na hrptu natpis “Theolo. Moralis P.I.”, što bi moglo značiti “Patris Iacobi”; spis je vel. 21 x 17 cm; čakovečki rkp. br. 10), dok spis Extractus theologiae moralis (s.1. 1767) ima bilješku da ga je zapisao 23. srpnja 1767. u Ivaniću student Petar Pavao (vel. 19,9 x 16 cm. str. 127; virovitički rkp. br. 9). Autor je spisa Metaphysica et physica generalis (QuinqueEcclesiis, 1761: vel. 22,6 x 17,6 cm; varaždinska knjižnica, sign. g. 8), dok se tek usporedbom teksta gornjih rukopisa iz moralnog bogoslovlja mora utvrditi da li je to isti tekst da bi se sa sigurnošću mogao pripisati Mušegu. LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu: Matricula officiorum, sign. B 2, ad nomen. - F.E. Hoško. Skotistička filozofija zagrebačkog kruga 17. i 18. stoljeća. Blogoslovska smotra, 39(1970), 1/3, str. 211. F. E. Hoško
505
MUŠEG, Jakov, filozofski pisac (Đurđevac, 27. III. 1732.- Zagreb, 26. VI. 1770). Stupio je 1750. među franjevce Provincije sv. Ladislava. Studirao je na filozofskom učilištu u Krapini (1752-1754) i bogoslovnoj školi u Varaždinu (1754-1758). Ispit za profesora filozofije je položio 1758. u Čakovcu s vrlo dobrim uspjehom i zatim predavao na filozofskom učilištu u Pečuhu (1760-1763). U Ivaniću je 1766/67. predavao moralno bogoslovlje; prije te službe je bio gvardijan u Virovitici (17631766), a poslije gvardijan u Zagrebu (17671770). Prosuđujući oznake mjesta i vremena treba mu pripisati spis Theologia christianomoralis (s.l. 1767; na hrptu natpis "Theolo.Moralis P. I."; vel. 21 x 17 cm; čakovečki rkp. br. 10); istog je sadržaja spis Extractus theologiae moralis (Ivanichi 1767; pisar Petar Pavao; vel. 19,9 x 16 cm, str. 127; virovitički rkp. br. 9). Također je autor spisa Metaphysica et physica generalis (QuinqueEcclesiis, 1761; vel. 22,6 x 17,6 cm; varaždinska knjižnica, sign. g 8). LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu: Matricula officiorum, sign. B 2, ad nomen. — F.E. HOŠKO: Skotistička filozofija zagrebačkog kruga 17. i 18. stoljeća. Bogoslovska smotra, 39 (1970), 2/3, str. 211. F. E. Hoško MUTIĆ, Anđeo, pisac (Vareš, 25. V. 1901 Zenica, 19. I. 1978). - Krsno mu je ime Josip. Otac Šimo i majka Marija rođ. Musić-Gašić rodili su dvanaestoro djece. Josip je novicijat započeo 1918. Osnovnu školu završio je u Varešu, gimnaziju u Visokom, teologiju u Sarajevu i Zagrebu, gdje je i doktorirao. Za svećenika je zaređen 1926. Službovao je kao kapelan, župnik u Varešu, gvardijan u Kraljevoj Sutjesci i profesor u Sarajevu. Posljednje godine proživoo je u Kraljevoj Sutjesci. DJELA: Pohađanje bolesnika i skrb za njih. Zagreb 1966. - Ima li Bog? Zagreb 1969. - Tko je Bog? Zagreb 1970. LITERATURA: Zlatna misa p.o. fra Anđela Mutića. Bosna Srebrena, 27(1976) 9, str. 144-
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 145. - vt: Umro Dr fra Anđeo Mutić. Bosna Srebrena, 29(1978) 1/2, str. 23-24. A. Kovačić NAGNANOVIĆ, Bernardin, (Nagnan), profesor i ljetopisac (Brotnjo, ? - Zaostrog 23. VI. 1717). U franjevački je red stupio u Zaostrogu 10. V. 1700. Prema Petru Baćiću, kojeg slijede kasniji autori, više filozofsko-bogoslovne studije završio je u Italiji. Čini se najvjerojatnijim da je potom predavao negdje u inozemstvu. Definitorij Provincije Bosne Srebrene, imenovao ga je, naime, 24. VI. 1715.na svom sastanku u Velikoj, lektorom Bogoslovije u Budimu, a ta se dužnost redovito mogla dobiti samo poslije tri godine predavanja filozofije. Dvije godine poslije toga 4. VI. 1716. definitorij ga je imenavao lektorom na provincijskom učilištu u Šibeniku umjesto fra Ante Bandića, koji je pošao na Nagnanovićevo mjesto u Budim. U Šibeniku je predavao samo godinu dana skupa s poznatim Lovrom Sitovićem. Zbog nedostatka sredstava bogoslovno učilište u Šibeniku prekinulo je neko vrijeme rad i na poziv nadbiskupa Cupillija udružilo se s nadbiskupijskim učilištem u Splitu gdje je preselio i Nagnanović. Uz profesorski rad bavio se skupljanjem povijesnih dokumenata i pisanjem ljetopisa. U ljetu 1717. izabran je za tajnika Provincije Bosne Srebrene. No prije nego je preuzeo tajničku dužnost zatekla ga je smrt. DJELA: Notitia Provintiae Bosnae Argentinae, J. JELENIĆ: Dva ljetopisa Bosne Srebrene, Sarajevo 1919, 9-15. – Kratka povijest Bosne Srebrene (dvojezično, pr. S. Hrkač), Čitluk 2001. LIT.: Norinij Starogradianin Neretvanski [L. Vladmirović], Pripisagnie poçetka kragliestva bosanskoga, Mleci 1775, 69. — S. Zlatović: Historijski pobirci, Glasnik jugoslavenskih franjevaca, 3 (1889) br. 1. — J. Jelenić: Dva ljetopisa Bosne Srebrene, Sarajevo 1919, 9-15. A. Crnica: Naša Gospa od Zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 413-414.– A. RIBIČIĆ, Crtice o školstvu u Zaostrogu, Zaostrog 1989, 85. V. Kapitanović NAGNANOVIĆ, Bernardin, ljetopisac )Broćno u Hercegovini, sredinom 17. stoljeća -
506 Zaostrog, 1717. Početne škole učio je u samostanima Bosne Srebrene, a teologiju u Italiji. Bio je učitelj pripravnika za novicijat, nastavnik filozofije i teologije. Kao lector sexenalis izabran je 1714. za tajnika provincije. Znao je osim latinskog još njemački, talijanski i mađarski jezik. Napisao je, držeći se Gonzage, Varadinca i Orbinija, Brevis historia provinciae Bosnae Argentinae, čiji se rukopis čuva u Zaostrogu. Više je ovo skica, nego dorađeni tekst ljetopisa u kojem se opisuju stradanja franjevaca Bosne Srebrene u vrijeme turske vladavine. LITERATURA: - Z/LATOVIĆ S/tjepan/: Historijski pabirci. Glasnik jugoslavneskih franjevaca, 3(1889( 1, str. 13-15. JELENIĆ Julijan: Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke II (Rukopis u arhivu franjevačkog samostana u Tolisi). A. Kovačić NAGY, s. Arkanđela, (Filipovac/ Lipik, 12. III. 1906 Zagreb, 2. XII. 1992), sestra sv. Križa. Završila je Učiteljsku školu u Pakracu te su svi koji su je poznavali očekivali da će nakon mature potražiti namještenje i raditi kao učiteljica. No ona je pošla drugim putem: privukao ju je primjer sestara sv. Križa koje su radile u pakračkoj bolnici i činile puno dobra. Kao kandidatica stvorila je odluku: "Pod svaku cijenu, uz pomoć Božju, želim postati sveta. Zato sam izabrala redovništvo." Ta je radikalna odluka tipična za njezinu osobu. Znala je odlučiti, poći svojim putem i ne skretati. Bila je spremna na žrtvu i napor. Njezine odgojiteljice u Samostanu u Đakovu brzo su otkrile njezine dobre strane te je poglavari šalju u Kuću maticu u Švicarsku na redovničku formaciju. Tako je postulat i novicijat završila u Ingenbohlu te položila prve zavjete god. 1930. Vraća se u Đakovo te po nalogu poglavara radi na Osnovnoj ženskoj školi u Đakovu koju su vodile sestre sv. Križa. Ondje ostaje 11 godina te dolazi na glas kao vrsna učiteljica koja primjenjuje najsuvremenije metode u nastavi. Posebnu pažnju posvećuje slabije nadarenoj djeci i onoj siromašnoj. Pomaže im na razne načine i ima s njima vidnog uspjeha. Ta briga za prikraćene ostat će njezina odlika kroz cijeli život. Kad se najbolje snašla u prosvjeti,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON redovnička poslušnost traži od nje prestanak rada u školi i preuzimanje službe magistre novakinja. Tekla je godina 1941. Rat je bjesnio. Tu je službu rado prihvatila a nije joj bila posve nova jer je već ranije povremeno pomagala bivšoj magistri koja je pobolijevala. Dolaskom u novicijat njezina poznata vedrina i optimizam su porasli. Svim silama revnuje da mlade privede što bliže Bogu. I opet kad se najbolje snašla trebalo je napustiti započeto i preuzeti novu službu. Naime, 1943. postaje asistentica provincijalne poglavarice majke -› Amadeje Pavlović. Na toj dužnosti ostaje sve do 1955. kad postaje provincijalnom poglavaricom Hrvatske provincije. Tu će službu vršiti do 1964. Nastavila je na promicanju župnog apostolata i bolničkog djelovanja. Kako je kroz sve ratne i poratne nevolje i teškoće bila na odgovornim mjestima, morala je podnijeti često nadljudske napore. Nakon isteka mandata odlazi za kućnu poglavaricu u Donji Miholjac, gdje ostaje šest godina. Već je ondje davala privatne satove što će nastaviti nakon povratka u Provincijalnu kuću. Rad s djecom bio je njezina najveća radost kroz cijeli život. LIT.: Z. KOJAKOVIĆ: »Matilda Nagy, sestra Arkanđela«, U znaku Križa, List Milosrdnih sestara sv. Križa Đakovo, XIII (1992) 2, str. 44 45. M. Žigrić NAKIĆ ALFIREVIĆ, fra Vjenceslav, profesor (Kadina Glavica, 30. XI. 1890.-Split, 13. III. 1964.). Osnovno je školovanje završio na Visovcu (1897) i Kninu (1898-1901), gimnaziju u Sinju (1902- 1908). Novicijat je proveo na Visovcu (1908-1909). Filozofiju je studirao u Šibeniku (1909-1911), a teologiju u Makarskoj (1911-1914). Svečane zavjete pololožio 4. XII. 1912. a za svećenika zaređen 26. VII. 1914. Studira Filozofiju u Fribourgu (1914-1921) gdje je i doktorirao na temlju radnje "De principio individuationis ad mentem Joannis Duns Scoti". Po povratku sa studija obnaša razne službe u provinciji (prefekt sjemeništa u Sinju, podmagister i magister, profesor filozofije i gvardijan u Zaostrogu i Sinju (1937 do 1940). Definitor provincije u razdoblju od (1931- 1934), a
507 kustod (1937-1940). U ratnom i poratnom razdoblju gvardijan u Kninu (1942-1946). Od (1947- 1957) predaju u Zagrebu logiku, psihologiju, filozofiju, vjeronauk i ustav. Ujedno je i direktor gimnazije (odjeljka u Zagrebu). Od (1957-1964) predaje u Makarskoj filozofiju. LIT.: H. G. Jurišić NAKIĆ VOJNOVIĆ, fra Ante, lektor (Skradin, 1660 – Šibenik 6. II. 1716). Bio je sin drniškog serdara Mate. Filozofiju je i teologiju studirao u Peruggi. Tu je 16. V. 1693. zaređen za svećenika. “Mladu” misu služio u crkvi sv. Jure na Žitniću 21. VI. 1693. Bio je profesor filozofije i teologije na generalnim učilištima u Ferrari i Mantovi. Mantovski vojvoda Ferdinand izabrao ga je 1705. članom skupa teologa. Bio je generalni vizitator i predsjednik kapitula provincije Bosne Srebrene koji se održao u Sinju (6-10. IX. 1711) i na istom kapitulu bio izabran kustodom provincije. Sudjelovao je na provincijskom kapitulu u Đakovu (1714). Umro je u samostanu sv. Lovre u Šibeniku. LIT.: - A. KAČIĆ MIOŠIĆ, Razgovor ugodni, Zagreb 1942, 398. — FERRARI CUPILLI, Cenni biografici, Nachich Antonio, Il Dalmata, 22 (1877) 51, Appendice. — J. SOLDO, Samostan sv. Lovre u Šibeniku, Kačić, 1/1967, 73. — K. KOSOR: »Drniška krajina za turskog vladanja«, Kačić 11 (1979) 181-182. – V. KAPITANOVIĆ, »Rukopisni priručnici franjevačkog filozofskog učilišta u Šibeniku (1969-1825)«, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 20 (1994) br. 1-2 (39-40), str., 193. V. Kapitanović NAKIĆ, fra Ante, (✜Marko), profesor (Siverić, 30. XI. 1883 - Sumartin, 8. XII. 1954). Pučku je školu (šest razreda) pohađao u Siveriću (1890-1896), a gimnaziju u Sinju (1896-1901). U Franjevački rad stupio na Visovcu 25. IX. 1901. Filozofijuje studirao u Šibeniku, a teologiju u Makarskoj i Münchenu gdje je ostao dvije godine (1905-1907). U Münchenu je položio svečane zavjete 4. X. 1905), a za svećenika je zaređen 16. VI. 1906, također u Münchenu. Nakon studija u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Njemačkoj, vraća se u Provinciju u kojoj vrši različite službe. Bio je prefekt u sjemeništu u Sinju (1907-1908), profesor na gimnaziji (1908-1929), direktor (1917-1920) i upravitelj sjemeništa (1920-1937). Predavao je Latinski, njemački, matematiku, zemljopis i povijest. Osim toga, bioje dvaput definitor (1919-1925) i jednom kustos Provincije (1928-1931). Odlikovao se razboritošću i svetošću života. Strpljivo podnoseći bolest, god. 1937. se povlači u samostan na Sumartin gdje ostaje do konca života. M. Ćaleta NAKIĆ, fra Pavao (Nakich, Nachini, don Petar, Pietro), graditelj orgulja ( NALETILIĆ Fra Stjepan-Nikola (1907.-1942.) Rođen 1.XI.1907. u Lisama, ž. Široki brijeg, od oca Grge i majke Petronile r. Karačić. Osnovnu školu i gimnaziju učio na Širokom Brijegu, bogosloviju 1930.-1933. u Mostaru, 1933.-1935. u Fribourgu (Švicarska). U Franjevački red stupio na Humcu, 29.VI.1926. Zavjetovan jednostavno 30.VI.1927., svečano 2.VII.1930. Za svećenika zaređen u Mostaru, 5.XI.1933. 1935.-1936. kapelan na Humcu 1936.-1938. kapelan u Tomislavgradu 1939.1942. župnik u Kongori U noći između 19. i 20.V.1942. odveden iz župskog stana u Kongori i oko 24.V., u Jezeru blizu Rilića ubijen. Ima dovoljno dokaza da je fra Stjepan mučen na razne načine. Na silu su ga izveli iz župne kuće i odveli prema Riliću. Gore su ga razapeli između dvije bukve i pod njim naložili vatru. Tako je izgorio. To su učinili srbočetnici iz susjedstva. Fra Stjepan je bio rodoljub. Svoje je cijenio a tuđe poštivao. Bio je vrijedan svećenik. Nitko nije mogao očekivati njegovo mučenje, osim da je janje vodu vuku mutilo, iako je bilo ispod njega rekao bi narod! LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić NALJEŠKOVIĆ, Stjepan (Nale), misionar (Dubrovnik, ? - ?, cca 1661) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Misionar i župnik u Nagykanizsa (Canissa) u Madžarskoj.
508 LITERATURA Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917. 441. I. Djamić NARCIS, Jenko (Matić, Eugen), književnik (Livno, 2. II. 1889 - Livno, 26. VII. 1918). krsno mu je ime Perica. Sin je Jakova i Ane rđ. Deronja. Osnovnu školu završio je u Livnu, gimnaziju u Visokom (1900-1906), novicijat u Fojnici (1906-1907), filozofsko-teološki studij u Sarajevu i Livnu (1907-1911). Za svećenika je zaređen 1911. Isti dan kad je rekao mladu misu umro mu je otac. Kratko je službova u Livnu (1911-1912), zatim je bio profesor u Visokom (1912-1914). Zbog bolesti se zahvalio na profesuri. God. 1915. amputirana mu je noga u Beču. Poslije toga živio je i djelovao na Gorici kod Livna sve do smrti. Narcis još kao gimnazijalac piše vlastite književne sastave u đačkom listu Cvijet. Postupno izrasta u originalnog stvaraoca, koji je dobro poznavao dušu bosanskog čovjeka i prošlost Bosne te o tome piše u svojim romanima, pripovijestima (Bosančice, Čas stvaranja, I nestade najjačeg dima, Jezero, Jozinica, Kočijaš Zulfo, Kosidba, Mi smo sami sebi krivi, Nad vodama, Naš povjek, Naši ljudi, Nijema bol, Predodređeni, Pod jesen, Rđavi put, Sin bijede, Stipurin Omer, Sumnja, Šćirka, U bolnici, U rodnom mjestu, Zlatka, Župnik Ninić) i feljtonima (Dert, Mamon, Mehrak, Mi, Misli, Misterija boli, Portreti nutarnjeg čovjeka, Pri zapadu sunačnom, Trudovi, Umiranje, Uskrsno slovo, Venus primitiva) dok u književnim kritikama i studijama (o Matošu, Sienkiewiczu, Bahru, Jergensenu i drugima) pokazuje da je dobro poznavao našu i inozemnu književnost, a u prikazima, ocjenama, člancima i raspravama potvrđuje svoju ljubav prema bosanskoj prošlosti i franjevačkoj tradiciji u njoj. Svi njegovi radovi tiskani su u periodičnim publikacijama, a neki tek poslije njegove smrti i zasebno. Objelodanjivani su u Hrvatskoj zajednici (1911), Serafinskom perivoju (1912), Glasniku sv. Ante (1913), Našoj misli (1914-1918), Kalendaru sv. Franje (1916), Kalendaru
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Napredak (1916), Hrvatskoj prosvjeti (19151919). Hrvatskoj obrani (1918-1920), Novinama (1916-1918), Luči (1918-1920), književnom kalendaru Zrno (1919), Jadranu (1922), Seljačkom kalendaru (1920), Narodnoj slobodi (1913), Gradu i selu (1928/29), Anđelu čuvaru (1942), Glasniku sv. Josipa i još nekim drugim publikacijama. Preveo je s talijanskog Fioretti di san Francesci i objelodanio ih 1913. pod naslovom Miomirisni cvjetići iz života siromaška Isukrstova sv. Franje Asiškoga, pretiskao je 1915. Muku Gospodina našega Isusa Krista i plač majke njegove od fra Petra Kneževića, a 1916. izdao Malo Biserje sv. Ante za vojnike, napisao je predgovor za Narodne junačke pjesme iz Bosne i Hercegovine, koje je 1915. izdao Zbor “Jukić”, uređivao je Glasnik sv. Ante. Koncipirao je romane Ahmet-beg Begović, Đakovačka katedrala i Sinovi sunca, ali ih, zbog prerane smrti, nije napisao. Bio je književno nadaren, ali noseći se s vremenom i bolešću sve svoje radove nije stigao ni mogao jezično i stilski dovoljno dotjerati. Znao je osim klasičnih jezika još i francuski, njemački i talijanski. Neobično je volio naše ljude, privlačio ih nenametljivom blizinom i o njima pisao. DJELA: - Razlomci. Zagreb 1922. - Spiritus procellarum. Osijek 1922. - Tri pučke pripovijetke. Zagreb 1922. (skupa s V. Novakom). Bosančice. Zagreb 1923. - Obitelj vojvode Hrvoja. Zagreb 1934, 1971 2. LITERATURA: TOMASOVIĆ Jakov: Matić Eugen: (O Spir. procell. pripovijestima, feljtonima iz ratnog doba). Naša misao, 29(1915) 11/12, str. 190-191. - ISTI: Narcis Jenko: Obitelj vojvode Hrvoja. Jadranska vila, 7(1924) 12, str. 144. - Andrić Josip: Za jednim umetnikom večnog pera. Zora. 21(1918/19) 1/2, str. 23. - BEGO Marin: Matić Eugen. Novine, 5(1918) 197, str. 2. - JAKOVLJEVIĆ Ilija: Narcis Jenko (fra E. Matić). Hrvatska prosvjeta, 5(1918) str. 392-404. - ISTI: Razlomci. Hrvatska obrana, 21(1922) 120, str. 2. - PAŠALIĆ Jako: † fra Eugen Matić. Novine, 5(1918) 164, str. 2. - JELENIĆ Julijan: Nad grobom Narcis Jenka. Novine, 5(1918) 165, str. 2. - ISTI: Nad grobom Narcisa Jenka. Naša misao, 32(1918) 5-8, Str..
509 52-53. - IVIĆ Kazimir Nad grobom Narcisa Jenka (Eugena Matića) 2. 2. 1889. - 26. VII. 1918. Naša misao, 32(1918) 5-8, str. 56. Pjsma. - aMARKIĆ Marcel: Narcis Jenko (fra E. Matić) Luč, 14(1919/20) 2/3, str. 66-67. PADOVAN Ante: Narcis Jenko: Spir. procell. Narodna politika, 5(1922) 190, str. 2-3. - PELZ Stjepan: Fra Eugen Matić (N. Jenko). Hrvatska obrana, 21(1922) 177, str. 2. - RAŠEN Ivo: Književna djela N. Jenka (Razlomci, Sp. procell.). Glasnik sv. Ante, 17(1922) 8/9, str. 140-141. - ŠTEVANIĆ Vjekoslav: Narcis Jenko: Razlomci, Luč, 18(1922/23) 1/2, str. 3738. - TOMAŠIĆ Stanko= Narcis Jenko: Razlomci: Jugoslavenska njiva, 6(1922) 2-6, str. 273-274. - UJEVIĆ Mato: Narcis Jenko: Razlomci. Jadran, 4(1922) 60, str. 2. . ISTI: Razlomci. Narodna politika, 1(1922) 172, str. 2. - Matić Eugen. Jadran, 4(1922) 102. - Narcis Jenko: Spiritus procellarum. Život, 4(1922/23) 2, str. 125-126. - MARKOVIĆ Ljubomir: Narcis Jenko: Razlomci. Hrvatska prosvjeta, 10(1923) 5, str. 247-248. - Narcis. Anđeo čuvar, 25(1925/26) 7. - VUJICA Stanko: Narcis Jenko (prigodom 10-obljetnice smrti). Cvijet, 8(1927/28) 5/6, str. 24-28. - BADROV Bonifac: Fra Eugen Matić - Narcis Jenko (Prigodom 10.godišnjice smrti). Kalendar sv. Ante 1928, str. 53-55. - ISTI: Narcis Jenko Gabrijel Jurkić: korespodencija. Dobri Pastir, 17/18(1968) I-IV, str. 203-226. - GRGEC Petar: Predstavnici nedavne prošlosti (O Narcis Jenku /E. Matiću/ i biskupu Langu). Selo i grad, 1(1928/29) 147-150. - BALETOVIĆ Ivo: O bosanskom piscu Narcis Jenku. Uz njegov roman: Obitelj vojvode Hrvoja. Obitelj, 7(1935) 20, str. 390. - Narcis Jenko: Obitelj vojvode Hrvoja (Historijski roman. Ilustracije Gabrijela Jurkića, I dio). Katolički list, 86(1935) 5/6, str. 68. - DŽAJA Matko: Livno i livanjski književnici (o Mirku Jurkiću i Narcis Jenku). Napredak, 12(1937) 11, str. 138-139. KOZARČANIN Ivo: Pregled proze (prikaz djela... N. Jenka /E. Matić/ Spiritus procellarum). Hrvatska revija, 8(1935) 8, str. 438-442. - ROZIĆ Ivan: Narcis Jenko (prigodom 20-obljetnice smrti). Cvijet, 19(1937/38) 3/4, str. 59-63. - S.K.: Bosna u djelima Narcis Jenka (prigodom 20-obljetnice
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON smrti:). Cvijet, 20(1937/38) 1/2, str. 3-6. H/RGIĆ/ Lj/ubo/: U spomen 50-godišnjice smrti Narcisa Jenka, Dobri Pastir (kalendar), 1969, str. 156-158. - VRGOČ Franjo: Narcis Jenkov Vojvoda hrvoje i naša zaboravnost. Nove et Vetera, 27(1977) II, str. 219-226. BRČIĆ Mladen: Narcis Jenko (sjećanje uz 60tu godišnjicu smrti). Nova et Vetera, 28(1978) I-II, str. 239-252. A. Kovačić NARDI, Cezar, FKN (Monopoli 1572-1633), biskup. Završio je crkveno pravo i bio profesor i propovjednik na carskom dvoru na talijanskom jeziku. Grgur XV. imenovao ga je na carev prijedlog biskupom biskupije koja se u konzistorijalnim aktima naziva Ansarensis. Oprostio mu je naplatu takse i zatražio od cara da mu providi sredstva za doličan život dok se drukčije ne uredi. — Prema Acta Miscellanea 97 f. 151, god. 1621. Spomenuti grad “Civitas Anserensis” u Dalmatinskom kraljevstvu bio je pod turskom strahovladom i imao je katedralu kaja je pripadala zadarskoj nadbiskupiji, ali je zbog turskog pustošenja ostala bez pastira i opustošena. U biskupiji je navodno bilo malo katolika koji su o Uskrsu dolazili u Šibenik primiti sakramente u crkvi franjevaca konventualaca. — Zbog sličnosti naziva Ansarensis i Auxerensis Gauchat ih je poistovjetio, te uvrstio Nardija među osorske biskupe, iako je morao, u bilješci, priznati, kako je nakon smrti Oktaviana Garzadorija 2. VII. 1633., za biskupa imenovan Antonio Verità, a ne kaže ništa o Cesaru Nardiju kao biskupu. — Po gornjem opisu Acta Miscellanea, radi se o nekom gradu u blizini Zadra, možda o rimskoj Asseriji, nedaleko koje je u Lepurima otkrivena velika trobradna bazilika s pripadnim zgradama. Pape su u tom isturenom teritoriju turske vlasti možda željeli uspostaviti biskupiju. Prethodio je, 1608. franjevac Bardoni Berengarije (v.). a nije isključeno da je krajem 14. st. (točnije 28. X. 1387.) bio ondje u blizini Asserije “Joannes Cartalensis” ili Corčulensis=Korčulanski (Smičiklas). Možda to treba čitati “Corlatensis”, što bi se odnosilo na Korlat, kojih 8 km sjevernije od Assarije? U Apostolskom breveu od 1. VII. 1622., dolazi
510 još naziv: “ep. Ancyran.”, što bi moglo biti od “ep. Ansaren.” ili pak, “ep. Argyrunt.”. Ovo posljednje bi se odnosilo na Argyruntum (Starigrad podno Velebita), kojih 60 km od Asserije, koji nije bio pod Turcima. Nardi je kasnije navodno bio pomoćni biskup u Olomucu, a 1631., u Aquileji. U konventualskoj crkvi u Montopoliju izgradio je navodno veliki oltar, te u istoj crkvi pokopan 1633. LIT.: P. GAUCHAT: Herarchia catholica medii et recentioris aevi, IV, Pataviii 1968, 104. – S. MELCHIORRI, Anales Minorum… Quaracchi 1934. Vol. XXV., 425 br. 66; 588 br. 187. – Miscellanea Francescana, 31 (1931.) 115 (s literaturom mss.). T. SMIČIKLAS: Codex diplomaricus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb 1903., ss. Vol. XVIII., 96. Povijesni atlas, Zagreb, 1980., 7; 11; 76. M. Žugaj NEDIĆ, Bono, povjesničar (Tolisa, 19. IV. 1841 - Tolisa, 2. I. 1903). - Početne škole učio je u Tolisi. U franjevački red stupio je 1857. Filozofsko-teološki studij završio je vjerojatno u Italiji. Za svećenika je ređen 1864. Bio je vikar rezidencije u Tolisi (1866), župnik u Potočanima (1872), TGolisi (1874), Brčkom (1876), Dubravama (1878) i Tišini (1896), te gvardijan u Tolisi (1880). Biran je za definitora provincije. Zaslužan je za uređenje samostanske knjižnice u Tolisi. Odlikovan je (1896) viteškim križem Franje Josipa I. Surađivao je u Srcu Isusovu (1886), Vrhbosni (1902) i Novom prijatelju Bosne (1888, 1890). Jelenić je objelodanio ulomak iz njegovog Dnevnika u Franjevačkom vijesniku (1929). Nekoliko radova tiskano mu je i zasebno. DJELA: Pjesme o ulazu careve vojske u Bosnu... god. 1878... Đakovu 1881. - Dva razbojnika, događaj iz sedamnaestog vijeka... Pećuh 1885. - Barun Josip Filipović ulazi s vojskom u Bosnu godine 1878... Pećuh 1888. Kratka povjest župe, crkve i samostana toliškoga... Pećuh 1888. - Uputstva za gajenje šljiva. Brčko 1889. LITERATURA: - († Fra Bono Nedić). Serafinski perivoj, 17(19)3) 2, str. 56. JELENIĆ Julijan: Bio-bibliografija franjevaca
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Bosne Srebreničke II (Rukopis u arhivu franjevačkog samostana u Tolisi). A. Kovačić NEDIĆ, Franjo Cvjetko, pravni pisac (Tolisa, 1. VII. 1851. - Tolisa, 2. IX. 1895). - Osnovnu školu završio je u Tolisi. Svršivši latinsku školu započeo je novicijat u Kraljevoj Sutjesci 1866. Filozofsko-teološkis tudij završio je u Đakovu i Gučoj Gori (drugu godinu teologije). Za svećenika je zaređen 1874. Kratko je bio lektor, a potom je poslan u Beč gdje je položio rigoroze iz sv. Pisma, dogmatike te pastoralne i moralne teologije. Vrativši se u provinciju nastavio je svoja filozofsko-teološka predavanja, koja su se odlikovala jasnoćom. Neko vrijeme bio je predsjednik franjevačkog filozofsko-teološkog učilišta u Pećuhu. Žeupnikovao je na Ulicama i u Vidovicama. God. 1891. odlikovan je naslovom jubilarnog lektora. U Glasniku jugoslavenskih franjevaca (1889) pod naslovom Božji ugodnici iz Bosne, piše u Katarini Kotromanić, Šimunu Filipoviću, Anđelu Zvizdanoviću i Petru Bošnjaku. Surađivao je još u Katoličkom listu (1882) i Vrhbosni (1887). Pozdravio je imenovanje Josipa Stadlera za sarajevskog nadbiskupa, ali je smatrao da franjevci u Bosni i Hercegovirni i dalje imaju pravo na župe i to na temelju posebnog prava i povlastica. DJELA: Pozdrav prečasnom gospodinu dru. Josipu Stadleru... prigodom njegova imenovanja za prvobiskupa vrhbosanskoga i prvostolnika bosanskoga i hercegovačkoga. (Beč 1881). - Jura specialia. Đakovae 1883. Radosnica prigodom ustolidbe i imendana presvietlog i preč. gospodina fra Marijana Markovića... biskupa danabaskoga i apostolskoga upravitelja biskupije u Banjaluki... (Pećuh 1884). - Monumenta privilegiorum. Vukovarini 1886. LITERATURA: JELINIĆ Julijan: - Biobibliografija franjevaca Bosne Srebreničke II (Rukopis u arhivu franjevačkog samostana u Tolisi). A. Kovačić NEDIĆ, Martin, povjesničar (Tolisa, 1. IV. 1810 - Tolisa, 16. V. 1895). - Krsno mu je ime Ivan. Rodio se od oca Ilije i majke Mande rođ. Oršolić. Početne škole učio je u Tolisi kod fra
511 Bone Benića mlađeg, gimnaziju u Kraljevoj Sutjesci, filozofsko-teološki studij u Subotici (1827-1828), Solnoku, Agriji, Đanđešu (18311832) i Vacu (1833-1835). U franjevački red stupio je 1825., a za svećenika zaređen 1833. U franjevački red stupio je 1826, a za svećenika zaređen 1833. Bio je kapelan u Orašju kod Travnika župniku fra Marijanu Šunjiću, koji ga je učio turski, arapski i perzijski (1836-1839), nastavnik u srednjoj samostanskoj školi u Kraljevoj sutje:sci (1839-), župnik na ULicama (1848-1851), u Kraljevoj Sutjesci (1856-1861) i Tolisi (1861-1874), upravitelj (ekonom) dobara Bosne Srebrene u šakovu (1874-1883). Posljednje godine proveo je kao umirovljenik u Tolisi (1883-1895). Biran je za definitora (1851-1854) i provincijala Bosne Srebrene (1854-1857), prati provincijala Stjepana Marjanovića 1838. u svojstvu tajnika po Hercegovini, putuje dvaput u Carigrad u vrijeme Barišića afere (1843, 1845) te 1852. u Beč u svezi9 školskih problema Bosne Srebrene, dovodi 1853. klerike Bosne Srebrene u Đakovo na školovanje, izdaje prvi sistematski šematizam Bosne Srebrene 1855., sudjeluje 1848. na sastanku kojeg je vezir sazvao u Travniku te 1856. na generalnom kapitulu red u Rimu. - Nedić se kao student upoznao s idejama hrvatskog narodnog preporoda, koje kasnije uporno propagira. Zalagao se za interese kršćanske raje i provincije Bosne Srebrene. Sudjeluje u reformi njezinog školstva, prati rad Zbora redovničke mladeži Bosne Srebrene, gradi crkvu i samostan u Tolisi. Napisao je nekoliko samostalnih djela i brojne priloge u tadašnjim periodičnim publikacijama. Objelodanjuje pod vlastitim imenom, anonimno ili pod pseudonimima: Vila Bosanka, žalovan, Slavoljub Otačbinović, Miloje Dobranović ili pod znakom krnjeg mjeseca i zvijezde, u Danici Ilirskoj (1837, 1841, 1848,- 1850, 18521855, 1862, 1865), Ilirskim narodnim novinanama, Arhivu za povjesnicu jugoslavensku (1858, 1863), Obzoru (1859, 1860, 1878), Katoličkom listu (1860), Glasniku biskupije bosanske i sriemske (1875, 1880, 1881, 1885, 1888, 1890), Slovincu (1879), almanahu Slava preporoditeljem (1885) i
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Hrvatskoj (1895). Posthumno su mu tiskane neke pjesme, pisma i kraći dopisi u Serafinskom perivoju (1908, 1913), Vrhbosni (1914), Obzoru (1916, 1932), Ljetopisu JAZU (1923), Franjevačkom vijesniku (1930, 1932, 1938-1939), Prosveti (1931), Glasniku sv. Ante (1933), Hrvatskoj straži (1933) te u Drljićevoj monografiji o Nediću (1940), Gabranovićevoj građi Bosna i Hercegovina od 1853. do 1878. (1956) i još nekim drugim edicijama. DJELA: Razgovor koga vile ilirkinje imadoshe u pramallitje godine 1835. U Karlovcu (s.a.). Razgovor koga Vile Ilirkinje imadoše u Pramalitje godine 1841... (Napredak (kalendar), 1934, str. 145-151). - Pokret godine 1848. i 1849... U Carigradu 1851. - piesma bjegovu veličanstvu Franji Josipu I... U Budimu... 1852. - REgula et testamentum seraphici patris sancti Francisci... Zagrabiae 1854. - Schematismus almae missionariae provinciae Bosnae Argentinae. Budae 1855. Pjevanje presvietom i prepoštovanom gospodinu Marianu Šunjiću... U Osijeku 1855. - Kitice od devet u raznih zgodah ubranih cvietova, preuzvišenom gospodinu Josipu Jurju Štrosmajeru... u Osieku 1875. - Ratovanje slovinskoga naroda proti Turcima godine 1875-1878. Dubrovnik 1881. - Pjesma prigodom posvećenja nove crkve u Đakovu dne 1. listopada god. 1882... Đakovo 1882. Život fr. Marijana Šunjića... U Đakovu 1883. Poraz bašah a zavodenje Nizama u Bosni... U Pečuhu 1884. - Stanje Redodržave Bosne Srebrene poslije pada kraljevstva bosanskoga pak do okupacije... Đakovo... 1884. LITERATURA: NAPOTNIK Mihael: Kratak pregled bosanskoga školstva. Maribor 1884, str. 45-50. - JELENIĆ Julijan: Prigodom stogodišnjice rođenja ilirskog književnika - O. Martina Nedića. Serafinski perivoj, 24(1910) 9, str. 151-153. - ISTI: Fra Martin Nedić i njegova lijepa knjiga. Kultura i bosanski franjevci. Sarajevo 1915, str. 505-512. - ISTI: Nedić fra Martin. Vedre hrvatske duše, 1922, knj. 2, str. 231-242. - KREŠEVKJAKOVIĆ Hamdija: “Razgovor vila ilirkinja god. 1835” napisao je fra Martin Nedić. Zagreb 1918. ŽIC Nikola: Nedićev razgovor od 1841. Napredak (kalendar), 23)1934), str. 145-151. -
512 DRLJIĆ Rastislav: Prvi Ilir Bosne fra Martin Nedić 1810-1895. Sarajevo 1940. A. Kovačić NEDIĆ, Stipan, slikar (Tolisa, oko 1820 Plehan kod Dervente, oko 1860) - Franjevac kojije slikao kor u staroj (sada porušenoj) crkvi samostana u Kraljevoj Sutjesci. U Tolisi je nekoć postojao od njega portret olovkom fra Martina Nedića, (v.). I to, a i svi ostali njegovi radovi, netragom su nestali. Napravio je i pet kopija Fojničkog Grbovnika. LITERATURA: J. JELENIĆ: Kultura i bosanski franjevci. sv. II, 1780-1878, Sarajevo 1915, 579-580. - Đoko MAZALIĆ: Leksikon umjetnika BiH. Sarajevo 1967, s.v. I. Gavran NEGOVEC, Aleksandar, provincijal, generalni definitor (Bela, 2. VII. 1692. - Varaždin, 28. VIII. 1749) je sin Stanislava i Katarine r. Porelapić. Po završenoj srednjoj školi stupio je 1711. u Ormožu u novicijat. Filozofiju je slušao u Zagrebu (1712-1714), a ondje je započeo i teologiju (1716/17) da bi zatim studirao u inozemstvu (1717-1720). Svećenik je postao 1715. godine. Službu samostanskog poglavara obavljao je u više samostana: u Čakovcu (1722-1725, 1726-1729), u Sigetu (1725/26), u Zagrebu (1730-1733, 1734-1736) i Remetincu (1736-1740) dok je bio u Čakovcu, posvetio se je izgradnji i uređenju samostana. U vodstvu provincije sudjelovao je kao definitor (1733-1736) za provincijala Antuna Fabšića, a sam je bio od 1740. do 1743. provincijal. Na generalnom kapitulu u Valaloidu u Španjolskoj je izabran za generalnog definitora u vodstvu Franjevačkog reda. Opisao je svoj put u Španjolsku preko Štajerske, Austrije, Njemačke i Francuske te povratak preko Italije; na putu je proveo ukupno pet mjeseci. Da iskaže jednakost hrvatskog i ugarskog dijela provincije, privolio je da 1740. dvije visoke škole u Varaždinu prepuste svoj visokoškolski stupanj Generalnog učilišta 2. razreda filozofskom učilištu i bogoslovnoj školi u Pečuhu. LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu: Monumenta
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Provinciae, sv. 2, 19. - Ibidem. Matricula officiorum, sing. B 2, str. 137. F. E. Hoško NEMETH , Alojzije (Nemethi, Nemethy), filozofski i teološki pisac (Szombatelj, 1722. Našice, 3. VII. 1770). Poslije teološkog školovanja u Budimu bio profesor filozofskog učilišta u Baji (1750-1753) i predavač teologije na učilištu moralnog bogoslovlja u Radni (1756-1758), da bi zatim preuzeo teološke učiteljske stolice na Generalnim učilištima u Osijeku (1758-1761; 1765-1768) i Budimu (1761-1765). Postigao je visok prosvjetni naslov u Franjevačkom redu, “lector jubilatus”. Uživao je ugled u Redu: u Provinciji je bio definitor provincijalu J. Blagoju (1764-1767) i generalni vizitator u Bugarskoj. Zapisao je svoja filozofska predavanja: Tractatus in universam logicam Aristotelis iuxta inconcussa domata Joannis Duns Scoti (Bajae 1751; vel. 16,5 x 19,5 cm, sign. k I 26, knjižnica u Budimu), Tractatus in octo libros Physicorum (Bajae 1753; vel. 16,5 x 20 cm; sign. k I 25, knjižnica u Budimu), De anima juxta mentem Doctoris Subtilis (Bajae 1753; 16,5 x 10,2 cm, sign. k I 20, knjižnica samostana u Budimu). Sačuvane su i razrade teoloških pitanja: De Deo uno et trino; De Ecclesia: De Romano Pontifice; De Conciliis (Essekini 1766/67; jedan svezak vel. 17 x 22,2 cm; sign. XXI B 1d u samostanskoj knjižnici u Osijeku); De incarnationis mysterio (Budae 1761): De verbo Dei scripto i De tradionibus (Budae 1762; ta tri traktata i posljednja dva iz prvog sveska zapisana su u dva druga sveska; prvi je vel. 18 x 22 cm u Našicama, a drugi vel. 18,5 x 24 cm u Baču). DJELA: Positiones theologicae de ixteriori cultu Dei, degue Christi mediatione. Essekini 1766. LIT.: F.E. Hoško: Dvije osječke visoke škole, dio 2. Kačić, 10(1978), 139-140. — Isti: Prosvjetno i kulturno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca u Budimu tijekom 18. stoljeća. Nova et vetera, 28(1978), sv. 1/2, 165166. F.E. Hoško NEUMANN, Henrik, filozofski pisac (Egra, Češka, 27. VII. 1752. — Radna, Rumunjska, 4.
513 I. 1794). Postavši 1768. član Provincije sv. Ivana Kapistranskoga, studirao je teologiju na bogoslovnoj školi u Temišvaru (1772-1776). God. 1779. položio je ispit za profesora filozofije, i to po novom od države propisanom programu nastave, i počeo predavati na filozofskom učilištu u Našicama (1779) da bi nastavio u Slavonskom Brodu (1780-1782). Na kraju trogodišnjeg programa nastave održao je u Brodu javnu raspravu i objavio popis teza. Nastavio je predavati na učilištu u Slavonskom Brodu, ali je sljedeće godine država zabranila daljnji rad crkvenih visokih škola. DJELA: Positiones ex universa philosophia, Essekini 1782. LIT.: F.E. HOŠKO: Franjevačka filozofska škola u Slavonskom Brodu, Nova et vetera, 27 (1977), 2, str. 82-83. — ISTI: Doprinos franjevačkih visokih škola skotističkoj filozofiji i teologiji, Franjevci Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1992, 72. F.E. Hoško NEUWIRTH, s. Gertruda, ŠSM, (Slovenske Gorice, 24. V. 1864. — Potoci, 7. X. 1948.), prva provincijalka Hercegovačke provincije. S. Gertruda je bila jedna od prve tri sestre koje su došle u Hercegovinu 1899. da preuzmu rad u ženskom sirotištu biskupa Buconjića u Mostaru i u Potocima. Od 1932. do 1938. vršila je dužnost provincijalke. — Izuzetno strpljivo borila se godinama s oskudicom koja je pratila rad sirotišta. A nije priskrbljivala djeci samo materijalna dobra. Posjedovala je ljubav i brižnost majke, a za vrijeme bolesti, djeci je bila strpljiva i predana njegovateljica. Pomogla je u Hercegovini odgojiti nekoliko naraštaja sestara. Nastojala je da se u Mostaru osnuje novicijat desetak godina prije nego što je Hercegovina dobila svoju provinciju. Kad je došlo u pitanje osnivanje provincije, i kad su se u Mariboru mnogi tome protivili, s. Gertruda je sve činila da se provincija ustanovi. Smatrala je to potrebnim i jedinim mogućim i pravednim rješenjem u trenutku kad su odnosi između sestara u Hercegovini i Vrhovne uprave u Marib oru bili napeti. — Kao poglavarica prema sestrama se odnosila tako da su je
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON uistinu mogle s ljubavlju slušati. A. Bubalo NIKOLA (ZANCHANI; iz Zadra?) FKN († poslije 12. I. 1435), (izabrani ?) biskup. - Uz god. l438., Gams u Senju ima biskupa Nikolu, franjevca, koji bi 16. VII. 1443. bio premješten u Rab. Međutim u Rabu, pod istim nadnevkom, ima: "Nicolaus de Zara, O.S.D. (Fr.?)'' i umro bi 1447. Eubel pak ima u Senju biskupa Nikolu O.P., ali tek 4. V. 1442., premjesten u Rab 24. VII. 1443. kao Nicolaus de Zara O.P. Sladović ima u Senju biskupa Nikolu III. 1438-43. — Djelomično razjašnjenje u toj zavrzlami, čini se, pruža Rački kad kaže da je Nikola II izabran 1432. pod pritiskom senjskih knezova i protiv volje Rima, te da je bio biskup do 19. VIII. 1443. kad je premješten u Rab, dok je zakoniti biskup bio Ivan de Dominis, Rabljanin. To potvrđuje povelja devetorice braće Frankopana, od 12. I. 1435., kojom franjevcima konventualcima daruju jedan mlin uz stanovite misne obveze. Uz senjske franjevce s gvardijanom, tu je bio i provincijal Nikola iz Drača, senjski biskup upravo od 1443. pa dalje. U ispravi notar Vilim iz Padove naziva Nikolu Zanchani još 1435. izabranim senjskim biskupom. Iako nije označeno iz kojeg je Reda, iz okolnosti bi se moglo zaključiti da je bio franjevac jer su Frankopani bili tijesno povezani s franjevcima. Dosljedno je, dakle, da je prema Gamsu franjevac Nikola bio biskup u Senju. No nije sigurno da je baš on 1443. premjesten u Rab. To je mogao biti i dominikanac Nikola (Eubel), a franjevac je mogao ostati do smrti nepotvrđen. LIT.: P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 389; usp. 395 - Conradus EUBEL: Hierarchia Catholica... (2. izd.) Padova 1968. vol. II, 237; usp. 92 - [Franjo RAČKI]: Schematismus...pro anno 1916, Segniae 1916, 27 br. 19 - M. SLADOVIĆ: Povèsti biskupijah senjske i modruske ili krbavske, Trst 1856, 99; 243. NIKOLA “de Monte" /iz Gore=Gorski, (Nicolaus Croyacensis) FKN († poslije 1515), biskup. Eubel uvrštava Nikolu među hrvatske
514 biskupe na temelju registra taksenih obveza od 8. 3. 1476. Naziv de Monte mogao bi, možda, biti oznaka samostana u Gori kod Petrinje ili, vjerojatnije, plemićki naslov tamošnje utvrde. Možda potječe iz obitelji Zrinskih. — Dobio je 14. II. 1483. Hironsku biskupiju na Kreti. Premda Eubel piše da je premješten, čini se da mu je ta biskupija samo pridružena radi beneficija, kao što će i njegovu nasljedniku u Hironu, Andriji, nadbiskupu Monobazije kod Korinta biti pridružena 2. V. 1515. Hironska biskupija nakon što se Nikola prethodno odrekao. — Početkom prošlog soljeća, popunjavajući popis pisaca franjevaca konventualaca povjesničar Papini zabilježio je da se nikola isticao znanjem i pobožnošću te da su se sačuvali predviđanja i proroštva (Nicolaus de Croatia ibidem Episcopus floruit doctrina et pietate saeculo XV. Euius Vaticinia et Prophetiae habentur). Nažalost nije zabilježio gdje se djelo nalazi. No sam izraz Nicolaus de Croatia ibidem Episcopus koji je Papini vjerojatno preuzeo sa spomenutih spisa potvrđuje da je Nikola bio biskup Hrvatske biskupije. LIT.: C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, Padova 1960. vol. II, 140, 127; III, 166, 181, 248. — N. PAPINI: Appendix ad Supplementum Scriptorum Franciscanorum... (Arhiv kurije franjevaca konventualaca u Rimu: ms. cl. III-81 str. 55 br. 552) — M. ŽUGAJ: Hrvatska biskupija... Croatica Christiana Periodica, 10 (1986) br. 18. str. 13s. NIKOLA ABRAHAMOV, FKN († poslije 10. IV. 1410.), (imenovani ?) biskup beogradski. Gams navodi da je Nicolaus Abraham bio biskup u Beogradu 1410, ali mu ne navodi godinu prestanka, a za nasljednika mu stavlja 31. V. 1419. Grgura de Nexa. i Eubel tvrdi da ga je Aleksandar V. postavio 10. II. 1410. predstojnikom spomenute crkve, ali ga ne uvrštava u redoslijed beogradskih biskupa u 1410., jer je u buli imenovanja Grgura de Nexe spomenut predšasnik Mihovil “iz Splita” V.; a upravo tog Mihovila Gams posve ispušta. Budući da 1427-1432. Dolazi biskup Nikola, to je Eubel postavio pitanje da Nikola Abrahama nije možda ista osoba. Držim da su
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON to različite osobe. Naime, između tih dvaju pontifikata bila su trojica biskupa, a stanovito vrijeme pred Grgurom, uopće nije bilo biskupa. Mihovila je 23.X.1409. imenovao Aleksandar V. biskupom u Trapezuntu, a 2.XII. t.g. na njegovo mjesto došao je Nikola de Gamundija. U nedostatku bula imenovanja, možemo nagađati da je Mihovil premješten drugamo možda u Beograd, a odatle na drugo mjesto - a u Beograd je postavljen Nikola. Može se nagađati da je bio iz Dalmatinske provincije (do tada sklavonske/hrvatske) jer je Aleksandar V. u svom kratkom vladanju postavio više franjevaca za biskupe u hrvatskim krajevima i najmanje trojicu hrvatskih franjevac van granica Provincije. LIT.: Pius Bonif. GAMS, Series Episcoporum Ecclesiae Catholicae, Graz 1957., 396. Conradus EUBEL, Hierarhia Catholica, Padova 1968. Vol. I . 355, bilj. 5. M. Žugaj NIKOLA BAZIJIN (Nicolaus Baziae, Bazija), iz Krka FKN († poslije 1. X. 1412), biskup. Bonifacje IX. imenovao ga je 15. II. 1391. za biskupa u Drivastu u sjevernoj Albaniji, i po njegovu nalogu posvećen je u rimskoj kuriji. Međutim vijest o smrti drivatskog biskupa Atanazija, kojega je kasnije naslijedio Andrija iz Montanae (v.) nije bila točna. Nikola je l6. II. 1394., promaknut za biskupa u gradu Caorle, u patrijarhatu Grado. (U buli imenovanja izričito se navodi kao franjevac). No, od 1408. izbivao je iz biskupije, pa ga je Ivan XXIII. svrgnuo zbog četverogodišnje odsutnosti te je 1. X. 1412. imenovao dominikanca Antuna. Čini se da je to papa pokušao i ranije oko 1411. imenujući franjevca Franju iz Ugarske (možda iz hrvatskog dijela ugarske provincije). LIT.: P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 406; 781. — Bularium Franciscanum, VII, [ed. C. Eubel], Romae 1904, br. 52; 129. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682 227; 164. — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 90. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca
515 Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 79. NIKOLA DE CA[R]TUR[I]S, (DE CARTURIO, CARTURI), iz Trsta OFMConv., tršćanski biskup († Trst 13. I. 1516.) — Potječe iz plemićke tršćanske obitelji Carturio. Bio je magister i profesor teologije. Doktorat je postigao vjerojatno na nekom talijanskom sveučilištu. Član je Dalmatinske provincije, a 1409. je gvardijan tršćanskog samostana. Waddingov navod — “suorum consolidalium prafectus” — treba razumjeti “suorum sodalium Tergesti praefectus”, tj. tršćanski gvardijan a ne i provincijal, jer je provincijal tada bio njegov imenjak Nikola iz Splita. Pisanski papa Aleksander V. promaknuo je 9. VIII. 1409. Nikolu za biskupa u rodnom gradu, premjestivši benediktinca Ivana u Tripoli. Nikola se 2. IX. 1409. osobno obvezao podmiriti uobičajenu taksu za Trst od 300 florena. Po svoj je prilici bio slabog zdravlja te se odrekao biskupije i 4. VII. 1414. dobio nasljednika Ivana Marzarija. Umro je godinu i pol nakon toga. Po vlastitoj želji pokopan je u crkvi sv. Franje u Trstu, gdje su mu subraća postavila nadgrobnu spomen-ploču. LIT.: Bularium Franciscanum, VII, [ed. C. Eubel], Romae 1904, 415 nt. 4; 746 br. 187 — L. WADDING: Anales Minorum, anno 1409., br. 15 — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, 477. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 320. — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 92. M. Oreb NIKOLA FRANKO (Francus, Franco, Nikola iz Padove), FKN, porečki biskup († 9. I. 1499). Njegovu franjevačku pripadnost nedvojbeno svjedoče dokumenti Padovanske provincije kojoj je pripadao. Prema Sartoriju Franco bi možda bilo prezime; čini se ipak vjerojatnijim da je drugo ime. Pripadao je padovanskom samostanu. Porečkim biskupom imenovan je 1477., a premješten je u trevisku biskupiju 21.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON II. 1485. (Eubel) ili 1486. (Gams). Nekrologij padovanske provincije veli da je bio biskup u Trevisu 14 godina što bi značilo do 1485. LIT.: Archivio Sartori. . . a cura di P. Giovanni Luisetto. Padova 1983ss. Vol. III, 1288 i 1272 br. 52. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 799. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, II, Patavii 1968, 212; 249. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 81. NIKOLA IZ DRAČA FKN, (designirani?) biskup neretvanski, oko 1402. Eubel bilježi kako je franjevac Nikola zanemario potvrditi pristanak na imenovanje za biskupa Stefansko-benedske biskupije u Dračkoj metropoliji pa je imenovan I.Greybay (v.), 2. III. 1403. Iz engleskih izvora doznajemo kako je taj franjevac Nikola iz Drača i da se radi o Stefanskoj biskupiji, odnosno neretvanskoj u Dalmaciji. Radilo bi se, dakle, samo o traženju pristanka. Međutim Eubel piše da je Bonifacije IX. Već 1400. Stjepanskim biskupom imenovao zadranina Maura, jer je pogrešno pretpostavljeno da je ta biskupija Nikolinom smrću ostala bez biskupa. Dakle, Nikola bi 1400. Još uvijek bio biskup, možda je bio biskup avignonske obedijencije. Bonifacija IX. je to moglo navesti da 1400. imenuje Maura. Ustanovivši, međutim da je Nikola živ, mogao mu je ponuditi rimsko imenovanje. Nikola nije odgovorio, ili je u međuvremenu umro, pa je imenovao Greybya. Ipak u buli nije spomenuo predšasnika Nikolu, jer ga nije smatrao zakonitim biskupom, pa je Greybyu označio kao predšasnika Andriju. LIT.: C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Patavii 1968, 463 bilj. 4. M. Žugaj NIKOLA IZ DRAČA, FKN, provincijal, istraživač pravovjerja († poslije 14. II. 1446.). Studirao je u Padovi i tu doktorirao. Prem kritičkim vrelima bio je provincijal 1430/11446/7. Kao provincijal naslijedio je Ljudevita iz Pirana. Prvi spis koji ga spominje datiran je 13. III. 1432., a odnosi se na molbu Dubrovačkog vijeća da bi opservantima prepustio samostan na otočiću Daksi kod
516 Dubrovnika. U ime senjskog samostana primio je 12. I. 1435. od devetorice braće Frankopana mlin u viličkom polju s obvezom slavljenja određenog broja svetih misa. Dubrovačko vijeće 9. VII. 1440. traži da se provincijal Nikola iz Drača pobrine da se dubrovačkom samostanu vrate knjige, kaleži i predmeti franjevaca umrlih izvan Dubrovnika koji su bili afilirani dubrovčkom smostanu. Bernardin Polonijo u svom Nekrologiju (f.129) piše da je Nikola izabran 1442. na kapitulu u Rabu. Spominje se 10. VI. 1443. među potpisnicima na generalnom kapitulu u Padovi i 14. II. 1446. sa šestoricom drugih franjevaca šibenskog samostana sv. Frane. LIT.: Miscel. Franc. 14/1912/24s; 14/1912/123. Manojlo SLADOVIĆ: Poviesti biskupijah Senjske i Modruške ili Krbavske, Trst 1856, 242; 99. Luka WADDING, Annales Minorum, Quaracchi 1932. Vol. XI, 55. M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 80s. ISTI u Hrvatska provincija franjevaca konventualaca nekad i danas, Zagreb 1989., 45. Codex Diphnicus f. 155. M. Žugaj NIKOLA IZ DUBE (a Duba), vizitator (Duba u Konavlima, koncem 16. st. - Wiener Neustadt, 1626) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Provincijal do 1602-1605. General Reda Benignus a Genua ga je imenovao komesarom - vizitatorom u Hrvatskoj, Bosni i Kranjskoj. Na toj dužnosti je i umro. — Bio je propovjednik i vrstan teolog (Dolci), poznat po razboritosti, kojega je svatko rado primao, osobito Ferdinand II. Habsburški (car 1619-1637). (Cerva). LITERATURA: Sebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S.P.N. Francisci. Neapoli 1746, 61. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 432. - Seraphinus CERVA: Bibliotheca Ragusina II. Zagrabiae 1977. 532. I. Djamić
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
NIKOLA IZ DUBROVNIKA (Nikolaus a Ragusio), trebinjski biskup (Dubrovnik, ? 1333) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. - Njemu i njegovim nasljednicima vlada Dubrovačke Republike daje 1332. g. Molunat, te otoke Mrkan, Bobaru i Sveti Petar zbog teških uvjeta života u trebinjskoj biskupiji. Od tada Dubr. Republika ima povlasticu imenovati biskupe trebinjskomrkanjske biskupije. LITERATURA: Sebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S.P.N. Francisci. Neapoli 1746, 21. - Daniel FARLATI: Illyricy sacri VI. Venetiis 1800, 193. - Simeoni GLIUBICH: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Viena 1856, 2. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 404405. I. Djamić NIKOLA iz Dubrovnika, O .Min. († 1336), biskup. - Bio je član sklavonske/tj. hrvatske provincije i uglavnom se tvrdi da je iz Dubrovnika. Eubel ga uz godinu 1322., navodi kao trebinjsko-mrkanjskog biskupa, a prema Dodatku III. bio bi 1317.-1336. pomoćni biskup Freisingena. 12. V. 1326. napisao je oporuku, u kojoj su obuhvaćena i neka dobra mrkanjske opatije. Papa Ivan XXII. ovlastio ga je 21. XII. 1327. da skupa s kotorskim biskupom uruči palij dubrovačkom nadbiskupu Tomi. Dubrovački nekrologij i rukopisi koji o njem ovise pišu da je N. umro 1333. — Po svoj prilici nije zalazio na područje trebinjske biskupije. Nakon što je srpski kralj Uroš 1252. otjerao trebinjskog biskupa Salvija, ovaj je živio od prihoda opatije na Lokrumu. Za Nikoline nasljednika Eubel veli da se mogu nazivati samo trebinjskim naslovnim biskupima. No čini se da to vrijedi i za Nikolu. Njemu je dubrovačko Malo vijeće dodijelilo otočić Mrkanj s tamošnjom opatijom, a 23. XII. 1322., dodijeljujući mu 2 perpera, izričito ga nazivlje mrkanjskim biskupom. On se sam u oporuci naziva: "Frater Nicolaus de Ordine Minorum divina providetia et apostolica gratia
517 episcopus tribunensis". LIT.: C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 495; 553 (Frising.). — B. PANDŽIĆ: De dioecesi Tribuniensi et mercanensi, Romae 1959, 17 i 85.— M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973. NIKOLA IZ KOTORA, FKN, provincijal (XV. st.). Doktorirao je, vjerojatno, u Veneciji. Kao provincijal spominje se u Veneciji, u listopadu 1422. u raspravi o nekim već ranije danim dozvolama sahrana u crkvi. Samostanskom zajednicom predsjedao je padovanski provincijal, a u raspravi su sudjelovali i provincijali: grčki, kalabreški, rimski, umbrijski i markijski koji su svojim potpisima potvrdili zajedničku odluku. Nešto kasnije zabilježen je 13. XI. 1422. Nikolin boravak u Padovi. Prema arhivskim vrelima iz Siracuse provincijal je u to vrijeme bio (v.) Didak ili Diego Scibilia. Archivio SARTORI…(a cura di P. Giovanni Luisetto), Padova 1983ss. Vol. II, 1875.; III, 57 br. 3; I, 1118. CAGLIOLA: Siciliensis Provinciae…, Venetiis 1644, 33. M. Žugaj NIKOLA IZ MONTEFELTRA, BLAŽENI (de Montefeltro, de Reno, de Bononia, Bononiensis) O. Min., treći provincijal hrvatske franjevačke protoprovincije 1230-40. († Bologna poslije 1294.). Salimbene daje Nikoli dodatak “de Montefeltro”, Giordano da Giano pak “de R(h)eno”, a neki drugi ljetopisi “de Bononia” ili “Bononiensis”. Oba navedena ljetopisca su osobno vrlo dobro poznavala Nikolu, prema tome i dali mu ispravni naziv. Valjda je rodom iz pokrajine Montefeltra, možda čak iz obitelji montefeltranakih vojvoda. Naziv “de Reno” mnogi su shvaćali kao da se radi o Rajni u Njemačkoj gdje je Nikola neko vrijeme djelovao. Ako bi se radilo o rijeci, što nije uobičajeno za franjevce, onda bi to bila rječica Reno, koja prolazi uz Bolognu. Čini se ipak vjerojatnijim da se radi o mjestu Reno (postoje dva) u području te rijeke, nešto sjevernije od Bologne. Nikola je bio pravnik u Bologni. Tu je 1211. zaštitio fra
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Bernarda de Quintavelle i subraću mu od uvreda bolognske dječurlije i darovao im prvi samostan u koji je ubrzo i sam ušao, a nakon 1240. više godina tu proboravio te napokon uz počasti pokopan u samostanskoj crkvi Sv. Marije “de Puliolis”. — Salimbene i Giordano ističu neviđenu Nikolinu poniznost i daju mu nadimak Ponizni (Humilis). Nakon Bernardina de Bessa (c.1280) ljetopisi ističu Nikolinu svetost posebno nabrajanjem čudesa po njegovu zagovoru, ili poslije njegove smrti, premda je Salimbene zabilježio da je Nikola molio Boga da po njegovoj smrti ne bi činio čudesa. Tu neobičnu poniznost Nikola je naučio u školi sv. Franje, od koga je primio i redovničko odijelo, a Mazzara (1676) tvrdi da je fr. Nikola dva puta pratio sv.Franju na njegovim putovanjima. — Nikola je bio gvardijan u Erfurtu, a zatim kustos u Saksoniji. Giordano opisuje kako je Albert iz Pise (v.), tadašnji njemački provincija, predložio Nikoli da bude kustos, a ovaj se otimao, jer da ne zna biti “gospodin i prelat”. Albert ga je prekorio što gospodom smatra one koji služe braći i pozvao ga da prizna grijeh. Nikola je to spremno učinio i zatražio pokoru. Albert mu dade: da bude kustos Saksonije! — Poznato je da je 1227. Bio provincijalov vikar u Njemačkoj. Na generalnom kapitulu 1227. Albert je imenovan provincijalom “Hungariae”/Hrvatske. Čini se da je sa sobom poveo Nikolu, možda za vikara. Kad je pak 1230. Albert imenovan provincijalom u Tarvizijskoj Marki, vjerojatno je predložio Nikolu za nasljednika u provinciji “Hungariae”. Salimbene piše da je Nikola bio mnogo godina ministar u Ugarskoj i kasnije u Slavenskoj zemlji ili u Dalmaciji, a nakon toga, kao jednostavni fratar, dugo živio u bolognskom samostanu. — Neki sastavljači kronotakse provincijala stavljaju Nikolin provincijalat nakon 1246., drugi poslije 1248., ili čak poslije 1278. godine. SALIMBENE DE ADAM: Cronica, Bari 1966, 809ss. JORDANUS DE YANO: Cronica, bbrr. 47, 49, 52. M. ŽUGAJ: S. Francesco in Croazia e la Protoprovincia Croata (1217-1239) u: Miscellanea
518 Francescana, Roma 1982. (I separat) s vrelima i literaturom. O Nikoli str. 293-307. M. Žugaj NIKOLA iz Splita FKN († prije 25. X. 1428), biskup. - Čini se da je Nikolu skradinskim biskupom imenovao Martin V. oko 1426. Novog biskupa Skradin je dobio 25. X. 1428. vjerojatno nedugo nakon Nikoline smrti. Iako nema sigurnih dokaza može se s vjerojatnošću pretpostaviti da Biskup Nikola istovjetan s Nikolom iz Splita koji je 1384. vršio službu zadarskog kustoda a 1388. bio profesor. Tog Nikolu Splićani su poslali kralju Sigismundu i kraljici Mariji s molbom za pomoć protiv Bosanaca i Klišana. God. 1390. bio je istražitelj pravovjerja; 1401. kao rapski kustod imenovan je propovjednikom protiv Turaka (o tome v.Marzari Ivan). Svi ga šematismi navode kao provincijala, uglavnom oko 1406. kad sigurno nije bio, no možda neko drugo trogodište do 1418. Neispravne su tvrdnje da je bio biskup ceretenski pa skradinski i da je umro kao bosanski biskup. LIT.: Bularium Franciscanum, VII, [ed. C. Eubel], Romae 1904, 659 bilj. 1 — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 438 — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 397 - Tadej SMICIKLAS: Codex diplomaticus...Zagreb 1903ss, vol. XVIII, 152; 273. — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 95 — Hrvatska provincija franj. konv. nekad i danas, Zagreb 1989, 45M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 84. NIKOLA iz Zadra FKN (2. pol. 13. st.- Senj 1332/33), provincijal, biskup. - Sastavljači popisa provincijala stavljaju Nikola uz god. 1297. ili 1299. No, isključivši bl. Adama "iz Kotora" kao provincijala u posljednjem desetljeću 13. st., Nikola mora da je naslijedio Ivana iz Anagnija kad je ovaj postao zadarski nadbiskup, 1291. Prema tome Nikoli je morala biti upućena bula Terrae Sanctae Nikole IV. od 1. II. 1292., kojom papa zadužuje provincijala
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Sclavoniae (Hrvatske) da izabere šestoricu sposobnih franjevaca da propovijedaju i skupljaju milodare i vojnike za oslobođenje Svete Zemlje. — Kao što su dva Nikolina predšasnika postali biskupi, vjerojatno je i on onaj senjski biskup Nikola što se spominje 1308 (Gams, Eubel, Sladović) Kao senjski biskup posvetio je 3. 2. 1303. crkvu u Lubomu, Bratislavske biskupije. (HC II str.XXXVIII). S krčkim biskupom Tomom iz Montefiore-a prima 23. VIII. 1308. kardinala Gentilisa, papinskog legata za kraljevstva Ugarsku, Hrvatsku i Dalmaciju, koji nakon svečane sv. mise u kašteletu donosi neke sudske presude. Nikola je prvi u dugom nizu franjevaca senjskih biskupa. Prema Sladoviću preminuo je 1333. ili krajem 1332. Premda je i u trogirskom samostanu 1302. i 1319. postojao fra Nikola iz Zadra (CD XI, 37 i 547) teško je pretpostaviti da je bio provincijal jer to notar zacijelo ne bi propustio spomenuti, kao što nije propušteno u drugim ispravama (usp. CD XIII, 39 br. 27). LIT.: M. SLADOVIĆ: Povèsti biskupijah Senjske i Modruške ili Krbavske, Trst 1858, 96. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 389. — D. FABIANICH: Storia dei Frati Minori dalla loro istituzione in Dalmazia e Bossina fino ai nostri giorni, I, Zara 1863, 420-425. NIKOLA IZ ZADRA, FKN, provincijal († poslije 7.VII.1414.). Prema bilježničkom spisu od 2.VII.1384. u Zadru navodi se kao diplomirani teolog sveučilištau u Cambridgeu (bacalaurio Catabagie). No, prema dopisu biskupa Petra Filarga, kasnijeg pape Aleksandra V., teologiju je završio na oksfordskom sveučilištu. Nije posve isključeno, međutim, da je neko vrijeme studirao i u Bologni jer se tu 1383. spominje Nikola Jurjev iz Zadra. Spomenutim dopisom Filarg je Nikolu uzeo 30. XI. 1393. za kapelana i člana biskupske kurije. Ubrzo je potom promaknut za provincijala Dalmatinske provincije, a kardinal Franjo (prema Fabianichu, Paulus) iz reda cistercita, protektor franjevačkog reda podjeljuje mu 22. VIII. 1393. skrb i upravljanje svim samostanima klarisa na području provincije. Blagoslovi je i
519 postavio 8. VII. 1397. kamen temeljac za zvonik bolognske crkve sv. Franje. Kralj Vladislav pribrojio je Nikolu 25. VII. 1398. među svoje kapelane i ukućane, sa svim povlasticama koje im pripadaju. Stjepan prior kartuzijanaca ubrojio ga je 15. I. 1401. među velike dobročinitelje koji će zauvijek biti uključeni u sve molitve cijelog im Reda. Bonifacije IX. razriješio ga je 14. VII. 1402. provincijalstva , bez obrazloženja, i postavio za provincijala Petra iz Paga (v.). No ubrzo ga je ponovno uspostavio te mu 13. XII. 1402. uputio dva dekreta: prvim uvažava molbu za osnutak dračke kustodije, drugim ninske klarise vraća pod jurisdikciju provincijala Dalmacije (neko su vrijeme bile pod vlašću vikara Bosne). Nikola je 1406. i nakon kapitula u Puli, provincijal (Sacro Convento kodeks 633 lr). Kao provincijal spominje se u bilježničkim spisima u Zadru: 2. X. 1411.; 24. IV. 1412.; 12. II. 1413.; 3. VI. 1413.; 13. I. 1414. pa je, prema tome, bio provincijal po trogodištima, od 1390-1415. (osim kratkog vremena 1402.) — Nikolin je provincijat uzastopno najdugotrajniji u 780 godina povijesti Provincije: sedam ili čak osma trogodišta s dvije i čak tri obedijencije Zapadnog raskola. Kroz to vrijeme Provincija nije ostala pošteđena od dvostruke svoje hijerarhije. Neki sastavljači kronotaksa provincijala ubacuju uz 1395. Benedikta iz Zadra (v.) koji je bio samo vikar; uz 1401. Ivana (zapravo Jakova) “de Montina” (v.); uz 1403. Nikolu iz Drača; i nepoznate godine Nikolu “de Catturis” (v.). Da li je ijedan od navedenih bio doista “protuprovincijal” osim Lovre “de Monte” iz Dubrovnika (v.) iz 1414. teško je utvrditi. Hrv. Arh. Zadar, Spisi zad. Bilježnika Articutiusa de Rignano, Busta III Frasc. XII. Svešč. 2. Donato FABIANICH: Storia dei frati minori…, Vol. I, 428; 430; 434; 435. Rodolphius DE TOSSIGNANO: Historiarum Seraphicae Religionis libri tres, Venetiis 1586, 266r. Conradus EUBEL, Bullarium Franciscanum, Vol. VII br. 414; 442s. Hrv. Arh. Zadar, Spisi zd. Notara Theodorusa de Prandino. Svez. I fol. 1. Marijan ŽUGAJ u Hrvatska provincija franj. Konv. Nekad i danas, Zagreb 1989, 44s. M. ŽUGAJ,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 85s. M. Žugaj NIKOLA KAZUKIJEV (Nicolaus Casuchii,) FKN, novigradski biskup († poslije 1. 6. 1387). Potjecao je iz Agrigenta na Siciliji. Studirao je u Parizu, a doktorirao u Bologni. Predavao je na raznim učilištima Reda. Izabran je u odsutnosti za provincijala i potvrdjen na generalnom kapitulu u Napulju 1370. Htio je uvesti više reda u provinciji, ali je optužen kralju Ferdinandu. Umiješao se i inkvizitor, dominikanac, Šimun de Puteo, koji je otprije bio s Nikolom u teološkim rasprama i, čini se, iz osvete osudio Nikolu kao krivovjerca. Nikola je iznio papi zakulisne i lažne podvale, pa je papa naredio napuljskom nadbiskupu da ispita slučaj i obavijesti ga o ishodu. Nije poznat ishod istrage, ali papino pismo od 13. 8. 1375. nadbiskupu Otranta Jakovu, svjedoči da je Nikola bio uvažen i obljubljen u Firenci te da su mu i kardinali povjeravali osjetljive poslove na dobrobit Crkve. Slično se o Nikoli izrazio i budući kardinal Šimun Colonna milanskom nadbiskupu da je vrlo vješt naučitelj u teologiji i ostalim znanostima, brižan mislilac i jasan nastavnik (In sacris litteris peritissimus doctor et in aliis scientiis, in quibus fas est virum christianum insistere, accuratissimus speculator et clarus instructor…). — Nije stoga slučajno da je papa, l4. V. 1376., promaknuo Nikolu za biskupa u Novigrad u Istri, a kad je uskoro preminuo nadbiskup u Palermu, franjevac Matej, papa je Nikolu smatrao dostojnim da ga 16. II. 1377. premjesti za nadbiskupa glavnog grada rodne mu Sicilije. Nakon 10 godina, l387. Nikola se odrekao i povukao u samostansku tišinu. LIT.: P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 770; 952. —Bularium Franciscanum, VI, [ed. C. Eubel], Romae 1902, br. 910; 1204; 1335; 1374 bilj. 2; 1432; 1461— C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 74; 388. — Archivium Franciscanum Historicum. Quaracchi, 27 (1934) 12-14. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca
520 konventualaca Hrvatske provincije Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 80.
sv.
NIKOLA KUZMIN, franjevac konventualske struje, nadbiskup (druga pol. 14. st. — † 1429.). Bio je Za nadbiskupa u Draču postavio ga je 6. VII. 1422. papa Martin V. (Eubel; Sbaraglia). Njegov episkopat traje do njegove smrti 1429. jer te godine 29. X. isti papa postavlja “zbog smrti fra Nikole Kuzmina” za nadbiskupa u Draču Ivana de Monte. U Listi znamenitih muževa Dalmatinske provincije sv. Jeronima (Zadar) koja se nalazi u hvarskom franjevačkom samostanu navedeno jeda je Dalmatinac (dalmata). LIT.: C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Monasterii 19132, 233. — MES br. 836, str. 123. — M. OREB, Životopis biskupa članova Provincije sv. Jeronima Franj. konv. (ms) Zagreb 1968., str. 143. M. Oreb NIKOLA O. Min. († oko 1350.), biskup. - Nije poznato kad je postao biskup i došao u Risan, nakon duge sedis vacantiae ili pak razdoblja nepoznatih biskupa, a vrijeme smrti mu se uglavnom označava oko 1350. U svakom slučaju umro je prije 23. III. 1351., kad mu je imenovan nasljednik fra Dujam iz Splita (V ). Prvi je od poznate šestorice franjevačkih biskupa u Risnu u razdoblju od nešto više od dva stoljeća postojanja, do pada pod Turke. LIT.: C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 419 — C. EUBEL: Bullarium Franciscanum... Romae 1902.vol. II, 249 br. 569. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 415. NIKOLA S MLJETA (a Melita), u Svetoj Zemlji (Mljet, cca 1626 - Dubrovnik, 16. VIII. 1686) Brat laik. Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Dugo boravio po raznim mjestima Svete Zemlje. Po povratku boravio u samostanu Male Braće u Dubrovniku, kao čuvar vinske konobe kroz niz godina. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 449. I. Djamić NIKOLA VALENTINOV (Nicolaus Valentini), biskup (Krka ? - † Krk 17. XII. 1484). Možda je studirao u Ferari 1435. Krčkim biskupom imenovao ga je 29. IV. 1457. Kalikst III., nakon što je premjestio Franju (v.) u Krbavu. Bio je drag kaptolu i knezu Ivanu Frankopanu. (Eubel). Cijenila ga je i Sv. Stolica koja ga je, 13. V. 1469., zajedno s rapskim biskupom, imenovala da prosudi ispravnost ili neispravnost izopćenja kojim je generalni vikar zagrebačke biskupije udario Martina Frankopana zbog uskrate desetine. Nakon Nikoline smrti imenovan mu je 17. XII. 1484. kao nasljednik na krčkoj biskupskoj stolici biskup Donat. LIT.: Bularium Franciscanum, Nova series, II, [ed. I. M. Pou y Marti], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1939, 154s br. 300; 717 bilj. 2. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 425. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, II, Patavii 1968, 263. — — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 99s. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 85. — Analecta Franciscana. Quaracchi 1855ss. Vol. XI, 393. NIKOLA VALENTINOV (Valentini) FKN († pr. 17. XII. 1484.) biskup. Možda je studirao u Ferrari jer se tu 1435. spominje neki Nikola iz Krka. Postao je profesor. Kalikst III. imenovao ga je 29. IV. 457. krčkim biskupom. Bio je drag kaptolu i krčkom knezu Ivanu Frankopanu. Papa ga je 13.I.1469. ovlastio skupa s rabskim biskupom Ivanom da ispitaju je li generalni vikar zagrebačke biskupije ispravno ili neispravno postupio izopćivši kneza Martina Frankapana zbog neke uskraćene desetine. Nasljednika je dobio 17.XII.1484. LIT.: Joseph M. POU Y MARTI, Bullarium Franciscanum, nova series. Quaracchi 1939. Vol. II, 154s; 717 bilj.2. Conradus EUBEL:
521 Hierarhia Catholica, 2. Izd.) Padov 1968. Vol. II, 263. Pius Bonif. GAMS, Series Episcorpum Ecclesiae Catholicae (2. Izd.) Graz 1957, 425. Analecta Franciscana, Quarrachi 1855ss. Vol. XI., 393. M. OREB: Zaslužni članovi hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 99s. M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 85.M. Žugaj NIKOLA, Abrahama, biskup
NIKOLA, beogradski
NIKOLA, DE GAMUNDIA beogradski biskup
NIKOLA,
NIKOLA, FKN († l319 ?), skradinski biskup. Gams, uvrštava Nikolu u Skradinsku biskupiju s naznakom "oko 1315", ali bez oznake redovničke pripadnosti. Eubel ga stavlja uz god. l315., kao da bi ga preuzeo od Gamsa, ali bez naznake da li je dominikanac ili franjevac. Opći šematizam katoličke Crkve, navodi uz godine 1315-1319., u Skradinu kao biskupa franjevca Nikolu. — Da je Nikola bio zaista franjevac moglo bi se zaključiti iz povezanosti franjevaca s knezovima Šubićima koji tih godina imaju velik utjecaj u Hrvatskoj. Franjevci su prvi biskupi u Šibeniku kao i prvi u obnovljenoj Makarskoj biskupiji, pa se može opravdano pretpostaviti da je njihov član postao i biskup u Skradinu, u komu je ban Pavao Šubić 1299., sagradio franjevcima novu crkvu, a sin Mladen novi samostan, baš oko 1319., da bi im povjerili duhovnu asistenciju skradinskih klarisa kojima je opatica bila Pavlova kći Stanislava. LIT.: Opći šematizam katoličke Crkve u Jugoslaviji. Zagreb 1974, 288. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 438. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 397. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 78.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
NIKOLA, FKN († pr. 8.II.1432.), beogradski biskup. Gams stavlja Nikolu za beogradskog biskupa uz godinu 1427., a naslijedio bi ga Blaž Ivan 8.II.1429. Eubel preuzima Gamsa uz laganu ispravku: Blaž Ivanov i navodi godinu 1430., no prema bulli, pomiče datum na 8.II.1432. I. Opći šematizam trajanje Nikolina biskupstva stavlja 1427-32., te dodaje “franjevac”. — Eubel se pita nije li ovaj Nikola istovjetan s Nikolom Abrahamovim koji se 10. IV. 1410. obvezao biti predstojnik beogradske crkve (Obl. Tom. 56 f. 27). Držim ipak vjerojatnijim da su to dva različita imenjaka (v. Nikola Abrahamov ) LIT.: P. B. GAMS, Series Episcoporum Ecclesiae Catholicae, Graz 1957., 396. C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Patavii 1968, 355; II, 198. Usp. Bfns. I br. 43. Opći šematizam katoličke Crkve u Jugoslaviji, Zagreb 1974; 658. M. Žugaj NIKOLA, FKN stonskokorčulanski biskup († 1426 ?),. Bio je 1392. biskup u Lavellu, sufragan Barija (Gams). Premješten je u stonskokorčulansku biskupiju i osobno se 1. 5. 1392. obvezao uplatiti uobičajene pristojbe rimskoj kuriji (Eubel). U kodeksu br. 715 Biblioteke Sjemeništa u Padovi, zapisan je 7. IX. 1401. i 6. IX. 1405. kao "fr. Nicolò vescovo di Curzula", a Sartori ga bilježi kao člana Dalmatinske provincije. — Prema Gamsu umro je 1405. a prema ispravama naslijedio ga je Andrija 1426. ("obitu Nicolai. Andreas Michaelis… 1426 Dec. 9") pa nije isključeno da je Nikola umro tek nešto prije tog vremena (Eubel). LIT.: P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 889, 405. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 296; 463. — Archivio Sartori...(a cura di G. Luisetto) vol. III, Padova 1983ss. 57 br. 3. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 79. NIKOLA, FKN, senjski biskup, umro poslije 1312. Spominje se u listinama 1292., 1293.,
522 1295., ali nigdje nije označen kao redovnik. Gams mu stavlja oznaku “brat” (frater), a Sladović “reda samostanskog”. Posvetio je 3. II. 1303. crkvu u Lubomu, Bratislavske biskupije. U Senju je 1308. primio kardinala Gentilea (Rački). Bio je prisutan s Tomom iz Montefiorea (v.) kad je kardinal gentile 23. VIII. 1308. izrekao presudu o njivi Drid. Pratio je 29. VI. 1308. spomenutog kardinala u Vrani. Spomenut je još dva puta u bilježničkom spisu 25. VII. 1312. kojim se franjevci odriču dviju kuća koje su bile ostavljene oporučno tamošnjem samostanu.— Nije utvrđeno kad je umro. Možda čak 1333. LIT.: F. RAČKI, Schematismus cleri dioecesium Seniensis et Modrušiensis seu Corbaviensis, Segniae 1916., 26. Pius Bonif. GAMS, Series Episcoporum Ecclesiae Catholicae, Graz 1957, 389. C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Patavii 1968, 450. Manojlo SLADOVUĆ, Povesti biskupijah senjske i modruške ili krbavske, Trst 1856, 96. Tadej SMIČIKLAS, Codex diplomaticus, Zagreb 1903ss. Vol. XI, 204; 173; 180; 314s; VII, 81; 157; 212. HC II str. XXXVIII. M. Žugaj NIKOLA, iz Krbave FKN (†prije 21. 5. 1428), biskup. - Nakon što su se u Kninu u tridesetak godina izmijenila 4 kralja i svaki je postavljao, s odobrenjem pape ili antipape, biskupa, a smirio se i zapadni raskol, Martin V., je, nakon smrti biskupa Ladislava, imenovao 5. XII. 1418. kninskim biskupom franjevca Nikolu člana krbavskog samostana. Njegovo imenovanje zabilježeno je u registru biskupskih imenovanja. — Može se nagađati kao vjerojatno da se radi o bivšem provincijalu Nikoli iz Zadra (oko 1392.- 1414), koji je, čini se, imao nekoliko "protuprovincijala". Bio je veliki pobornik protiv odluke kölnskog generalnog kapitula 1393. da se izmijeni naziv provincije Sclavoniae (Hrvatske) promjeni u Dalmatiae, što je ipak 1398. papinskom odredbom nametnuto. N. je mogao nakon završetka provincijalstva otići "u misije", u krbavski samostan i transfilijacijom postati član krbavskog samostana. Nikolinom smću biskupsko mjesto u Kninu ostalo je prazno pa
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON ga je dobio 21. V. 1428. čazmanski prepozit Ivan što znači da jeNikola umro nešto ranije. LIT.: Bularium Franciscanum, VII, [ed. C. Eubel], Romae 1904, 516 bilj. 1 — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 486. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 423. — URLIĆ-IVANOVIĆ: Iz kninske prošlosti. Narodni Kolendar za god. l894. (izd.Matica dalmatinska), Zadar 1894, 42. — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 94. NIKOLA, iz Zadra FKN († pr. 2. X. 1489. ), biskup. - Sin zadarskog samostana. Možda se upravo on spominje u Zadru 1428., u Vicenzi 1441., ili u Faenzi 1448. Duvanjskirn biskupom postao je 2. I. 1460, nakon što se biskupske službe odrekao Jeronima iz Trogira (v.), uslijed turskog zauzimanja Duvna 1465. Pošao je u Veneciju kardinalu Besarionu koji je dobio zadatak da nagovori Veneciju na otpor Turcima. Bessarion je ovlastio Nikolu da po Furlaniji i Istri propovijeda križarski rat protiv Turaka i da sabire pomoć stanovništvu pod Turcima. Poduzeti su ozbiljni dogovori da bi Nikola trajno ostao u Gemoni s odredjenim nadarbinama. Sveta Stolica nije odobrila te kombinacije, pa se morao vratiti u svoju biskupiju ili barem u neposrednu njezinu blizinu. (Mandić). Po Nikolinoj smrti naslijedio ga je 2. X. 1489. hvarski kanonik Vid Fusko (de Fuschis). LIT.: D. Mandić: Duvanjska biskupija od XIVXVII. stoljeća. Zagreb 1936. (izvadak iz Croatia Sacra 1935), 27-30 (lit.). — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 100. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 86. NIKOLA, ZADRANIN, biskup (Zadar??? - 20. VII. 1480). - Bio je biskup u Duvnu. Nakon pada Duvna 1463. g. pod tursku vlast vraća se u Zadar. Mletčke vlasti su ga pozvale u Veneciju da ih informira o stanju u okupiranim
523 područjima. U Veneciji se upoznao i sprijateljio s kardinalom Besarionom koji ga je poslau u Kranjsku i istru kao svoga komesara da traži pomoć za borbu protiv nevjernika. LITERATURA: Nekrologij franjevačke prov. sv. Jeronima Zadar. Donato FABIANICH, Storia dei Frati Minori... in Dalmazia e Bosnia, parte seconda, Zara 1864. str. 29-30. PP NIKOLA,"de Castronovo (Novo Castro, Generi) FKN († prije 1433), biskup. - Možda je naziv dobio kao član samostana "Novi Castri", današnji Hercegnovi, zvan takodjer "Generi", možda po mjestancu Đenovići, nedaleko Hercegnovog. Studirao je u Parizu, gdje je predavao dvije godine i jednu godinu u Metzu da bi postigao doktorat i magisterij. Bio je, u to vrijeme, ispovjednik lotaringijskog vojvode Karla. Malo nakon toga, 10. IX. 1410., protupapa Ivan XXIII. imenovao ga je ispovjednikom "in curia Romana", a 30. V. 1411. biskupom u Danju u sjevernoj Albaniji. Teško je reći da li je N. rezidirao i koliko dugo u biskupiji. Naime, pola godine od imenovanja, 29. XI. 1411., papa mu dopušta da može vršiti biskupske čine i izvan svoje biskupije, a 2. XIII. iste godine šalje ga propovijedati križarski rat, u biskupije Metz, Toule i Verdun. Posljednji sačuvani dokumenat je od 20. 1. 1419., kad mu Martin V. dopušta da smije primiti crkvenu nadarbinu jer od svoje biskupije ne prima ništa. Nakon Nikoline smrti danjska je biskupija 23. VII. 1533. imala već novog biskupa, pa se može pretpostaviti da je to i godina Nikoline smrti. LIT.: Bularium Franciscanum, VII, [ed. C. Eubel], Romae 1904, br. 1040, 1216, 1404. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 221 bilj. 4; vol. II, 142. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 415; usp. str. 406. M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 80. NIKOLIĆ (RAMLJAK, IZ RAME0, Martin, prov. (Rama, konac 16. st. - ?, 2. polovica 17. st.). Bio je provincijal Bosne Srebrene (1640-1643). Svoj izbor za provincijala javio je tajniku
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Propagande riječima: “Bio sam općenito biran mirno i jedinstveno od svih PP. otaca i time je bilo uspostavljeno jedinstvo i mir u cijeloj provinciji.” Za njegovog provincijalstva cvala je gimnazija u veličkom samostanu. Njegovim zauzimanjem i preporukom Pavao Posilović imenovan je skradinskim biskupom 1642. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 71-72. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 184185. A. Barun NIKOLIĆ, Pavao, prov. (Šibenik, 1663 Budim, 19. III. 1717). - Bio je definitor, sekretar provincije i presjedatelj provincijskog kapitula (1720). Svojom umješnošću podigao je crkvu u Šibeniku, popravio crkvu na Visovcu i samostan u Šibeniku. Na provincijskom kapitulu u Našicama biran je za provincijala ABosne Srebrene (1726-1727), kada se nalazio u Rimu u svojstvu provincijskog zastupnika uparnici s biskupom Bačićem. na svom prvom kanonskom pohodu p provinciji, provincijal N. dođe u Đakovo kod Bačića, koji ga magovori da kod njega ostane na objedu. Poslije jela provincijala je napala Vrućica i pratila sve do Budima, gdje u samostanu sv. Franje preminu. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd, 1935, 137-139. Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 218. A. Barun NIKOLIĆ, Petar, generalni vikar zagrebačkih biskupa u Slavoniji (Požega, oko 1607. Velika, 1675). Kao član Bosne Srebrene je studirao teologiju u Veroni (1627), a 1630. je zaređen za svećenika. Pastoralno djeluje u Slavoniji, u Kaptolu i Kutjevu, gdje je obnovio crkvu, postavio novi krov, pribavio slike i kaleže. Već 1643. je gvardijan samostana u Velikoj. Istodobno je jedan od vodećih slavonskih franjevaca u pokretu za diobu Provincije Bosne Srebrene i za osnivanje nove biskupije; i nova biskupija i nova provincija trebale su okupiti franjevce u Slavoniji. Poslije smrti bosanskog biskupa fra Tome Mrnavića su
524 1644. slavonski franjevci predložili Propagandi da se osnuje nova biskupija sa sjedištem u Požegi i Slavonija izdvoji iz vlasti bosanskog biskupa. Provincijal Bosne Srebrene Petar Lipanović 5. svibnja 1645. skida Nikolića sa službe gvardijana u Velikoj, a velički franjevci i požeški katolici se zbog toga žale Propagandi. Dok je biskupsku vlast od 1651. do 1657. u Slavoniji vršio beogradski biskup fra Matej Benlić, prestao je sukob između slavonskih i bosanskih članova Bosne Srebrene. U tom razdoblju je Nikolić bio definitor i kustos Bosne Srebrene. Kad je pak 1658. Maravić dobio biskupski vlast u Slavoniji, sukob se obnavlja. Samostani u Slavoniji i oni u tuzlanskom kraju (Modriča, Gradovrh i Donje Soli) žele novu provinciju, a to isto žele i samostani u Dalmaciji Slavonski franjevci ne misle više onakvoj biskupiji nego se priklanjaju zagrebačkom biskupu i Petar Petretić 1658. proglašava Nikolića svojim generalnim vikarom za Slavoniju. U istoj službi ga je 1667. potvrdio i biskup Martin Borković, nakon što su ga za vikara predložili franjevci u Slavoniji; štoviše, Borković je 1669. tražio od generala Franjevačkog reda da ga i on potvrdi u toj službi. Nikolić se 1672. potpisuje kao generalni vikar zagrebačkog i beogradskog biskupa, što valjda znači da zamjenjuje biskupa Benlića u srednjoj Slavoniji. Propaganda nije odobravala povezivanje slavonskih franjevaca sa zagrebačkim biskupom pa potvrđuje kaznu kojom je provincijal fra Franjo Miletić 9. studenoga 1665. zabranjuje samostanu u Velikoj primati novake i dokida novicijat i gimnaziju u tom samostanu. Dvikje godine kasnije Nikolić i fra Mijo Domazetović potpsuju molbu da se dokine ta kazna. I bosanski biskup Ogramić je 1671. molio da se ona dokine, a 1674. to moli čak bosanski provincijal Antun Travničanin. Tek je 1676. Propagnda ponovno dopustila otvaranje novicijata u Velikoj. - Nikolićev izvještaj koji sadrži popis župa koje po njegovom mišljenju pripadaju Zagrebačkoj biskupiji od 18. svibnja 1660. iz Našica predstavlja osobito značajan dokumenat za crkvenu, demografsku i kulturnu povijest Slavonije; objavili su ga Smičiklas,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Fermendžin i Barlè. DJELA: Popis župa u Donjoj Slavoniji; objavili: Tadija Smičiklas: Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije, 2. dio. Zagreb 1891, 714; Euzebije Fermendžin, Acta Bosnae. Zagreb 1892, 492-498; Janko Barlè: Popis župa u Donjoj Slavoniji. Vjesnik Zemaljskog arhiva, 9(1907), 161-172. LIT.: Josip Buturac: Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja. Zagreb 1970. — Franjo Emanuel HOško: Slavonskopodunavski dio Bosne Srebrene u doba njezinih dviju dioba. Kačić, 17(1985), 95-124. F.E. Hoško NINKOVIĆ, Stjepan, pedagog (Slavonski Brod, 1. VII. 1796. - Slavonski Brod, 2. VI. 1848). God. 1812. je stupio u Provinciju sv. Ivana Kapistranskoga, a 1819. je u Vukovaru završio teološki studij i u Baji se spremao za profesorski ispit iz teologije na sveučilištu u Budimu. Položivši potrebne ispite provincijal Grga Čevapović ga je 1821. postavio za predavača crkvene povijesti i crkvenog prava na bogoslovnoj školi u Baji. Te predmete je tumačio, dok je predavao zajedno s Tadijom Stojanovićem (1821-1825), a zatim je učio biblijske jezike i biblijsku hermeneutiku (18251830); pravo i povijest je pak predavao Erazmo Tomeček. Istodobno je bio pomoćnik odgojitelja studenata (1821-1825), odnosno njihov odgojitelj (1825-183). Među njegovim studentima bili su također kasniji profesoi teologije Narcis Hutović, Kajo Agjić i Ernest Benišić. God. 1830. ga je postavio za profesora na novouspostavljenom odjelu bogoslovne škole u Slavonskom Brodu provincijal J. Matzek; istodobnoje ondje bio gvardijan (1830-1833). Provincijal NMarijan Jaić ga je premjestio za gvardijana i dekana bogoslovne škole u Vukovar (1833/34), odnosno u Baju (1834-1836, 1839-1842); u Baji je u međuvrmenu bio i dekan filozofskog učilišta (1836-1839). Tako je više od dva desetljeća neposredno djelovao u odgoju i izobrazbi mladih članova svoje Provincije. Napustivši Baju vratio se je 1842. u rodni grad i ondje do smrti obavljao službu gvardijana. LIT.: F.E. Hoško: Pastoralna formacija
525 hrvatskih franjevaca u 19. stoljeću. Kaić, 14(1982), 73. — Historia Domus Bajensis. Band I. Baja 1991. F.E. Hoško NOLA, fra Karlo, profesor i provincijal (Podgora, 1. IV. 1894. - Makarska, 24. VIII. 1973.). Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu (1900-1906.). Klasičnu gimnaziju u Sinju (1906 -1911). Godinu novicijata proveo na Visovcu (1911 -1912). Filozofiju i bogosloviju pohađao je u Zaostrogu i Makarskoj (1912.-1918). Za svećenika zaređen 29. VII. 1917. — Kratko radi kao župski pomoćnik u Sinju (1919), zatim kao nastavnik na gimnaziji (1920-1921). Prema potrebi predaje matematiku, latinski, grčki, vjeronauk i kaligarfiju. U Fribourgu (Švicarska) studira klasičnu filologiju (1921-1922), ali se zbog bolesti vraća i radi kao vjeroučitelj na Državnoj gimnaziji u Sinju (1922-1926). Nakon toga je gvardijan (1926 -1930) i župnik (1930) u Imotskom, Šibeniku (1930), Omišu (1930-1932), Zaostrogu (1933-1934), Splitu (1935-1946) te definitor (1935-1937) . Kroz to vrijeme u Splitu gradi novu, današnju, crkvu "Gospe od Zdravlja" (1936-1937). Od (19471949) zamjenik provincijala, a od ( 1949-1955) provincijal. U razdoblju (1956-1968) predaje moralno bogoslovlje u Zagrebu i Makarskoj. — Dva puta obnaša službu generalnog vizitatora i to (1942) u Bosni Srebrenoj i (1949) u Hercegovini, a od (1956-1949) službu kustoda. God. (1958) od generala reda Sepinskog promoviran je za generalnog lektora moralnog bogoslovlja "lector generalis in theologia morali". — Bio je poznati voditelj duhovnih vježba i obnova, traženi ispovjednik i propovjednik i razboriti starješina kao i veliki dobrotvor siromašnih i potrebnih. — Počevši od (1926) kad se javio prvim člankom, pa sve do pred samu smrt objavio je stotinjak većih i manjih članaka po raznim listovima, glasnicima, revijama i časopisima. Katolička škola (1926), Katolički list (1926), Nova revija (1931, 1932, 1933, 1934, 1935, 1940), Gospa Sinjska (1932, 1933, 1934, 1936, 1937), Jadranska vila (1932), List biskupije splitskomakarske (1936, 1940, 1941), Katolička riječ (1937, 1939, 1940), Katolički tjednik (1944),
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Dobri pastir (1950, 1957, 1959, 1960, 1962, 1970), Bogoslovska smotra (1964, 1965, 1966, 1968, 1969, 1971), Crkva u svijetu (1966), Služba Božja (1969-1972), i u zbornicima Fra Petar Grabić (Split, 1964), i Fra Ante Crnica (Split,1970). Kao provincijal pokrenuo i uređivao Vjesnik Provincije. Djela: Homilije za sve nedjelje i blagdane crkvene godine, Šibenik — Duhovni razgovori prigodom svih nedjelja u godini, Gospodnjih i Gospini svetkovina i duhovnih vježba, Split 1940. — Stablo života, predavanja za duhovne vježbe i egzorte svećenicima i redovnicima, Šibenik 1941. — Dan sabranosti, dvanaest konferencija za mjesečnu duhovnu obnovu, Sarajevo 1955. — Šestokrili serafin, dužnosti i kreposti poglavara, Makarska - Đakovo 19 68. — De sexto. . . Moralne poruke za svećenike, Makarska 1963, 146. — Kazuistika, slučajevi savjesti iz zapovijedi: dekaloga, Crkve i sakramenata LITERATURA. ŠIMUN ŠIPIĆ, Fra Karlo Nola život i djela. Kačić, VII/1975, 177-201. K. Jurišić NOVAK, Bernardin, filozofski pisac (Trnava, Slovačka, 16. VII. 1730. - Šarengrad, 4. II. 1789). Studirao je kod Ilije Sove filozofiju (1753-1756) i zatim teologiju (1756-1760) na Generalnom učilištu u Budimu; branio je 1757. u javnoj raspravi teze profesora L. Matoševića. Nakon što je predavao filozofiju u Baji (17601763) bio je kroz tri godine u službi Kustodije Svete Zemlje, a potom nekoliko godina ispovjednik u bazilici sv. Marije od anđela u Porzioncola kod Asiza. Djeluje zatim kao učitelj duhovnosti (“lector mystices”) u novicijatu u Šarengradu (1776). Prreminuo je zarazivši se lsužeći oboljelim vojnicima u Tovarniku. U rukopisu su ostali njegovi filozofski spisi: Logica et metaphysuica (Bajae 1760, vel. 17 x 21 cm, u knjižnici samostana u Baču, sign. B 12); Physica generalis (Bajae, 1762, vel. 17,5 x 21 cm; isto mjsto, sign. B 138) i Physica particularis (Bajae 1763; vel. 18 x 22 cm; isto mjesto, sign. 138). LIT.: Arhiv Franjevačkog samostana u Slavonskom Brodu: Nomina fratrum
526 Provinciae S. Ioannis a Capistrano, ad nomen. F.E. Hoško NOVAK, Karlo, redovnički upravnik (?, 1736 ?, 1797). Bio je član Hrvatsko-kranjske provincije sv. Križa i u njoj se osposobio za predavača filozofije i teologije. Djelovao je kao profesor bogoslovnih škola u sastavu Generalnih učilišta na Trsatu (1772-1774) i u Ljubljani (1774-1777). Obavljao je upravne dužnosti: Bio je gvardijan na Svetoj Gori poviše Gorice (1777/78) i Karlovcu (17911795), tajnik (1778-1781) i definitor (17811783) Hrvatsko kranjske provincije, savjetnik provincijala Bene Majera u Hrvatskoprimorskoj provinciji i tajnik dvaju provincijskih kapitula (1792. i 1795); posebnu je dužnost obavljao od 19. V. do 23. IX. 1783. kad je upravljao hrvatskim samostanima Hrvatsko-kranjske provincije u svojstvu povjerenika provincijala Šimuna Burgera i pripravio otcjepljenje tih samostana u novu Hrvatsko-primorsku provinciju. LIT.: F.E. Hoško: Hrvatska provincija u zapadnoj Hrvatskoj na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Kačić, 7(1975), 73-86. F. E. Hoško NOVAKOVIĆ, Leonard, pedagog (Osijek, 3. VI. 1871. - Slavonski Brod, 7. X. 1945). — U Provnciju sv. Ivana Kapistranskoga stupio je 1890. i u Beču završio novicijat. Zatim je studirao na filozofskom učilištu u Dunaföldvaru (1891-1893) i u bogoslovnoj školi u Baji (18931897); god. 1896. je zaređen za svećenika. Još u novicijatu se je pridružio skupini braće koja su se opredijelila za veću strogost u franjevačkom opsluživanju Pravila. Stoga se 1897. kao kapelan u Cerniku pridružio Rafi Rodiću i prihvatio nove generalne konstitucije koje su zahtijevale takvo opsluživanje i postao član tzv. Generalnog komisiarijata u Beču, gdje je i boravio (1899/1900) prije nego što je zajedno s Rodićem 1900. stupio u novoosnovanu Provinciju sv. Ćirila i Metoda. U njoj je 17 godina bio odgojitelj novaka na Trsatu (1900 1915, 1921-1923), uskladivši svoja odgojna shvaćanja i postupke sa shvaćanjima o franjevačkom životu Sluge Božjega
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Vendelina Vošnjaka, prvog provincijala Provincije Sv. Ćirila i Metoda. U život po spomenutim generalnim kostitucijama uveo je kao samostanski starješina bratstva u Iloku (1915-1918) i Slavonskom Brodu (19251933, 1939-1943). Bio je također gvardijan i čuvar Svetišta na Trsatu (1933-1939), gdje je 1937. bio domaćin Liturgijskog kongresa Senjskomodruške biskupije; prije toga je u godinama prije Prvog svjetskog rata bio član Odbora za izgradnju nove proštenišne crkve na Trsatu. LIT.: B. D UDA: Moj Sveti Franjo. Zagreb 1990, 190-191. F. E. Hoško NOVAKOVIĆ, s. Florijana, ŠSM, (Jaklići, 24. V. 1939. — Zagreb, 2. III. 1983.), pletačica. U kandidaturu je stupila 10. IX. 1966., a u novicijat 22. VIII. 1968. u Potocima. — S. Florijana je radila u sestarskim kućama: Potoci, Sarajevo, Konjic, Lištica kao pletačica. Obavljala je službu predstojnice u Lištici. Premda je sama bila teški bolesnik, neprestano se posvećivala dvorbi bolesnika. Bila je osoba koju su voljele sestre u zajednici, voljeli su je ljudi izvan zajednice, a napose bolesnici. Premda nije posjedovala: ni zdravlje, ni naročitu ljepotu, ni izobrazbu, bila je sretna i zadovoljna. Nametnula se prirodnošću, smislom za humor, jednostavnošću i spremnošću da se drugima daruje. Nadasve je privlačila njezina iskrena pobožnost i duboka vjera. Prilično mlada umrla je u bolnici na Jordanovcu u Zagrebu. Ni u smrti nije pripadala sebi. Svjesno umirući prikazala je svoje patnje i svoj život za redovničku zajednicu i Crkvu u Hercegovini. A. Bubalo NOVINIĆ, fra Miroslav (✜Tomo), odgojitelj, i duhovni vođa (Zebanec-Selnica, 11. XII. 1913.- Osijek, 15. II. 1981.). Rodio se u Međimurju, u dobroj kršćanskoj obitelji s brojnom djecom. Gimnaziju je završio kao kapucinski kandidat u Ptuju. Stupio je 1934. u Kapucinski red, a 1935. je započeo bogoslovsko školovanje u Splitu. Zaređen je za svećenika 1938. na Hvaru. Od 1938. do 1939. studirao je matematiku u Švicarskoj, a po povratku u domovinu postao je prefekt đaka u Kapucinskom konviktu u Varaždinu. — Službu
527 kapelana vršio je u župi sv. Jeronima u Zagrebu, a župnik i kateheta je bio u župi Gospe od Pojišana u Splitu. Gvardijansku službu je obnašao u Varaždinu, Splitu, Osijeku i Rijeci. U više samostana bio je asistent Trećeg reda sv. Franje. Više je puta vodio pučke misije. U samostanima je redovito bio kroničar, a u Osijeku i knjižničar. Tu je uređujući knjižnicu, istraživao i skupljao bogate povijesne podatke kapucinskoga samostana u Osijeku. Plod tih istraživanja je neobjavljeni rukopis pod naslovom “Letimice kroz povijest Kapucinskog samostana u Osijeku”. Rukopis se čuva u osječkom samostanu. Bio je izvanredan promicatelj štovanja sv. Leopolda Bogdana Mandića s kojim se susreo u Padovi. Posljednjih 14 godina posvetio je apostolatu ispovijedanja u Osijeku. LIT.: Analecta OFM Cap., 97 (1981) 137 (nekrologij). — »Sretan put«, Spomenica Gospe od Pojišana, Split 1939., str. 19-21. — M. N OVINIĆ, Letimice kroz povijest Kapucinskog samostana u Osijeku, (neobjavljen rukopis), Osijek 1975. — »Naša zvijezda«, Spomenica Gospe od Pojišana, Split 1939., str. 46-56. — B. POLANSKI, »Na grobu o. Miroslava«, Vjesnik Hrvatske kapucinske provincije, IV., god. XV (1981), br. 1., str. 269-271. — Z. B. ŠAGI, »Propovijedi na misi zadušnici za o. Miroslava«, Vjesnik Hrvatske kapucinske provincije, IV, god. XV (1981), br. 1., str. 271-273. — S. TURČIN, »Nad otvorenim grobom oca Miroslava«, Vjesnik Hrvatske kapucinske provincije, IV., XV (1981), br. 1., str. 267-269. — S. TURČIN, »O. MiroslavTomo Novinić«, Prijatelj ljudi, XI (1981), 1618. Ivica Petanjak NUIĆ Fra Anđelko-Jure (1908.-1945.) Rođen 10.IV.1908. u Drinovcima, od oca Ivana i majke Kate r. Šimić. Osnovnu školu svršio u Drinovcima, gimna-ziju u Mostaru i Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Breslawi (Njemačka). Vojsku služio 15.V.-7.XI.1932. u Mostaru. U Franjevački red stupio na Humcu, 29.VI.1926. Zavjetovan jednostavno 30.VI.1927., svečano 2.VII.1930. Za svećenika zaređen u Mostaru, 11.XII.1932. 1934. kapelan
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON u Mostaru 1934.-1937. kapelan u Konjicu 1937.-1939. župnik u Gorancima 1939.-1941. župnik u Izbičnu 1941.-1943. kapelan na Čitluku 1943.-1945. kapelan u Međugorju Ubijen u maršu smrti poslije 15.V.1945. Partizan ga htio premetnuti i opljačkati, a on nije dopustio. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić NUIĆ Fra Arkanđeo-Nikola (1896.-1945.) Rođen 21.II.1896. u Drinovcima, od oca Perke i majke Šime r. Perić. Osnovnu školu učio u Drinovcima, gimnaziju na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Beču. Doktorat teologije položio na Bečkom sveučilištu 1923., Filozofski fakultet (klasična filologija) studirao u Parizu 1923.-1927. U Franjevački red stupio na Humcu, 17.IX.1914. Zavjetovan jednostavno17.IX.1915., svečano 4.X.1918. Za svećenika zaređen u Beču, 28.VII.1921. 1922.-1923. nastavnik na Širokom Brijegu 1923.-1927. studirao klasičnu filologiju na Sorbonni u Parizu 1927.-1945. profesor na Širokom Brijegu 8.II.1945. spaljen na Širokom Brijegu. Bio je fin, odgojen, istančana ukusa, umjetnik, inteligentan i dobar naš "Fra Rođo". Zvali su ga od milja "ovčica Božja". Izgledao je kao kost i koža. Predvodio je širokobriješke glazbenike. Ali, on je bio svestrano naobražena osoba. Imao je doktorat iz teologije i profesorat iz latinskog i grčkog jezika. Jedno je vrijeme predavao i umjetnost u VIII. razredu. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić ÖCKL, Cecilijan, filozofski i teološki pisac (Culma, Češka, 12. V. 1753 - Vukovar, 15. III. 1809). U Šarengradu je 1769. postao franjevac. Teološko školovanje je završio na generalnom učilištu u Osijeku. na Sveučilištu u Pešti je stekao profesorsko zvanje iz filozofije i teologije. Predavao je na filozofskom učilištu u Našicama (1779/80) a zatim Aradu (17801782). U vrijeme razmahalog jozefinizma bio je niz godina jedan od tajnika provincijala
528 Josipa Paviševića (1783-1791). Jedno je vrijeme bio upravitelj samostana u Baji, a umro je u službi gvardijana u Vukovaru i dekana vukovarske teološke škole. - U rukopisu su ostali njegovi spisi Collectio ordinationum regiarum pastores animarum concernentium te Tractatus Isagogicus in Theologiam Dogmaticam seu de religione et locis theologicis (Bajae 1802); Rukopisi su bili u knjižnici Franjevačkog samostana u Vukovaru (Fermendžin). DJELA: Tentamen publicum ex mathesi et geometria necnon propositiones ex universa philosophiy. Essekini 1781. - Propositiones ex tehologia dogmatica nec non positiones ex morali et pastorali. Budae 1802. - propositiones de religi0one et Isagogia in Theologiam dogmaticam. Budae 1803. - Synopsis collectanae vitae... Joannis a Capistrano. Budae 1803. LIT.: [E. FERMENDŽIN]: Brevis catalogus... scriptorum Provinciae S. Ioannis a Capistrano. Schematismus almae Provinciae s. Ioannis a Capistrano... Temisvarini 1887, 16x17. — F.E. Hoško: Pastoralna formacija hrvatskih franjevaca u 19. stoljeću. Kačić, 14(1982), 73. F.E. Hoško OGRESTINI, Salvator, lektor teologije (Dubrovnik, cca 1693 - 11. XII. 1743) Krsnim imenom Franjo, Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1712. g. Propovjednik na narodnom jeziku. Lektor teologije na studiju Male Braće u Dubrovniku. Imenovan jubilarnim lektorom. Dva puta izabran za definitora, gvardijan samostana Male Braće u Dubrovniku, komesar - vizitator Provincije. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 463. I. Djamić OHMUČEVIĆ, Jeronim (Ohmuchievich), komesar-vizitator (Slano kod Dubrovnika, cca 1589 - Napuljska Provincija, 1639) - Član Napuljske provincije (Terrae Laboris). Tamo sagradio jedan samostan. Imenovan je komesarom-vizitatorom Provincije sv. Franje u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Dubrovniku. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 437. I. Djamić OLIVARI, Dolores Tereza (Tijesno/ Šibenik 19.rujna 1890. - 11. siječnja 1938. Ugljan) Redovnica hrvatske franjevačke Družbe Kćeri milosđa. Odlikovala se u strogoj pokori i prijaznosti i posebnom milosrđu prema patnicima, u pravoj pobožnosti i sabranosti, ljubeći posebno Raspetog Isusa i B1. Dj. Mariju od 7 žalosti. Vršila je dužnosti mjesne predstojnice i bolničarke u bolnici. Njezin život žrtve nije poznavao granica koliko za bolesnike u bolnici toliko i one po privatnim kućama, koje je pomagala kao prava samaritanka i misionarka sve do posljednjeg časa života kao teška plućna bolesnica. Za vrijeme službovanja u bolnici u Velesu, životno svjedočenje s. M. Dolores poticalo je bolesnike na promjenu života i na primanje sakramenata kršćanske inicijacije. E. Barbarić OLIVERIJE O.Min. († poslije 1262.), biskup. Prema Gamsu je postao biskup kao franjevac, a prema Eubelu stupio je u franjevački red nakon odreknuća biskupije. Obično mu se pridaje da je bio srijemski biskup 1247.-1262., no neki pišu da je postao biskupom već 1231., a 1447. bi se eventualno vratio nakon tatarske invazije 1240/42. Odreknuće je po nalogu Urbana IV., od 13. XII. 1262. primio kaločki nadbiskup. Možda je povod za odreknuće bilo podvrgavanje srijemske biskupije kaločkoj nadbiskupiji, koje traženo već 1246. Srijemska biskupija do tada je bila sufragan dubrovačke metropolije, jedino područje u sjevernoj Hrvatskoj koje do tada mađarska hijerarhija nije prisvojila. Bosnu će priključiti 1264. Možda se Oliverije nije slagao s time, kao što se njegov predšasnik Ivan I. nije odobrava mađaarsku politiku prema Bosni te nije prihvatio poziv pape Honorija III. da pomogne Mađarima protiv bosanskih krstjana. LIT.: C. EUBEL: Hierarchia catholica medii
529 aevi, I, Monasterii 19132, 19603, 453. - ISTI: Bullarium Franciscanum... Romae 1898. Vol. I, 607 br.XXXVIII — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 378. — M. ŽUGAJ: San Francesco in Croazia e la Protoprovincia Croata (1217-1239) u Miscellanea Francescana 82 (1982) 70 bilj.75. OLUJIĆ, fra Josip, profesor, biolog, stradalac (Opanci k/Lovreć, 20. I. 1888 - okolica Sinja, listopad, 1944). - Sin je Joze i Mare r. Balić. Na krštenju je dobio ime Marijan. Pučku je školu završio u Lovreću (1895/96) i Omišu (1896/99), a srednju u Sinju (1899-1905). U franjevački je red stupio 25. rujna 1905. Studij filozofije, koji se onda shvaćao kao nadopuna gimnaziji, završio je u Šibeniku (1906-1908), a teologiju u Makarskoj (1908-1911). Za svećenika je zaređen 30. rujna 1911. Nakon ređenja vršio je dvije godine službu odgojitelja u sjemeništu i suplenta na gimnaziji u Sinju (1911-1913). God. 1913. odlazi na Friburško sveučilište studirati fiziku, matematiku i kemiju. Licencijat iz prirodne filozofije položio je 14. VII. 1916, a doktorat 5. I. 1918. Vraća se u domovinu i radi kao profesor na gimnaziji sve do konca života. Olujić je osim nastavničke službe, obnašao i druge službe u Provinciji. Bio je definitor (1925-1928), zamjenik ravnatelja (1926-1928) i direktor gimnazije (1928-1931). Stradao je od partizana u okolici Sinja koncem listopada 1944. — Uz svoj nastavnički i svećenički rad, Olujić se bavio i znanstvenim radom. Njegovi važniji radovi jesu: Prilozi poznavanju kvarternoga doba sinjske okolice (Nova revija, 1925/2); Prilog poučavanju o prolaženju u razdjelivanju elektriciteta kroz provodnice (Nastavni vjesnik, sv. 7. i 8. Zagreb, 1922); Über die geschlossenen, progressiven Entwicklungsreihen der Schalen der pontischen Prosostheenien (O zatvorenim, progresivnim razvojnim nizovima ljuštura pontskih prozostenija) (Archiv für Molluskenkunde, Frankfurt M, 1936); Über die Ahnenreihen einiger Melanopsiden und Prosostheniden aus Melanopsis lanzae - Schichten der Sinjaner Neogenformation aus der sarmatischer Stufe
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON (O nizovima nekih melanopsida i prososthenija iz Melanopsis lanzae - slojeva sinjske neogenske formacije sarmatskog razdoblja, rukopis). DJELA: Bieträge zur Messung der Radiumemanation in der Atmosphäre Dissertation, Leipzig 1818. LITERATURA: L. K(ušćer): Paleontološki primer za razvoj novih vrst, Proteus, ilustriran časopis za poljuđeno prirodoznanstvo, Ljubljana IV/1937,2. - C.: Znanstveno važna najdba, dr. fra Joso Olujić, Slovenec, 31. I. 1937 (osvrt na predavanje koje je Olujić održao u Ljubljani u organizaciji Prirodoslovnog društva na sveučilištu). - V. KAPITANOVIĆ, Olujić, fra Jozo, Franjo među Hrvatima, zbornik radova franjevačkih zajednica u prigodi 750. obljetnice smrti sv. Frranje asiškoga (1226-1976, Zagreb 1976, 255. - V. KOCHANSKI-DAVIDÈ: Prilozi povijesti geoloških znanosti u Hrvatskoj. VIII. Naši paleontolozi amateri, Geološki vjesnik, Zagreb 1983, vol. 35, str. 209-215. - Fra Mijo ĆALETA: Život i rad fra Josipa Olujića (18881944), Čuvari baštine, Imotski 1989, str. 533546. M. Ćaleta OPPICZ, Cecilije, pedagog (Varaždin, 17. II. 1717 - Varaždin, 7. III. 1771). Među članove Provincije sv. Ladislava je stupio 1737. godine. Studirao je na filozofskom učilištu u Varaždinu (1739-1741) i na teološkim školama u Varaždinu (1741/42) i Križevcima 1742-1745). Kao svećenik djeluje najprije u Koprivnici, obavljajući također dužnost orguljaša (17461749). Posvećuje se odgoju i izobrazbi mladih franjevaca pa predaje na filozofskim učilištima u Remetincu (1749/50) i Varažcinu (1750/51), na učilištu moralnog bogoslovlja u Koprivnici (1753-1755), zatim tumači dogmatsko bogoslovlje na školama u Varaždinu (1756/57), Pečuhu (1757-1760) i u Zagrebu (1760-1765). Postigao je visok prosvjetni naslov “lector jubilatus” i u Varaždinu bio dekan tamošnjih školskih zavoda (1765-1771). Od njegovog učiteljskog rada preostao je spis De visione beatifica (Varasdini 1765; vel. 21 x 16, 2 cm; knjižnica varaždinskog samostana sign. 1-52I). Sudjelovao je i u vodstvu Provincije kao
530 definitor za provincijala K. Fabšića (17651768). LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu, Matricula officiorum, ad nomen. — F. E. Hoško: Doprinos franjevačkih visokih škola skotističkoj filozofiji i teologiji. Franjevci hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda. Zagreb 1992, 67. F.E. Hoško OREB, Marin (Ivan Krešimir), FKN, vjeroučitelj, gvardijan, povjesničar (Vela Luka 9. I. 1918. – Novi Marof 7. X. 1989.). Pučku školo pohađao je u rodnom mjestu, u sjemenište je primljen 1929. Niže razrede gimnazije pohađao je u ptujskom a više u zagrebačkom samostanu — Veliku maturu postigao je na II. Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Uz prethodno završen novicijat, jednostavne zavjete položio je u Zagrebu 20. VIII. 1935., a svečane 10. I. 1939. Prve tri godine bogoslovnog fakulteta pohađao je u Zagrebu, sljedeće i studij za doktorat (1944.) u Rimu, gdje je 10. IV. 1943. zaređen za svećenika. Licencijat iz crkvenog prava postigao je 1945. na Lateranskom sveučilištu. U domovinu se vratio 1946. Najprije je djelovao kao vjeroučitelj u Zagrebu. Diplomu profesora iz povijesti i etnologije postigao je 1950. Od 1950. Do 1962. djeluje u Puli, Cresu, Savudriji i Visu. Od 1962. do 1968. predaje na Srednjoj vjerskoj školi u Zagrebu. Od siječnja 1969. do ožujka 1989., uz prekide, je gvardijan u Visu odakle, tri dana u tjednu odlazi u Split i kao profesor predaje u nadbiskupijskoj gimnaziji. Nakon izljeva krvi u mozak liječi se u Splitu, Krapinskim Toplicama, Zagrebu te Novom Marofu, gdje i umire. Pokopan je 13. X. 1989. na viškom groblju, uz svoj “Mali samostan”. — Nije znao što je dvoličnost, srdžba; nije imao neprijatelja, niti je bio zlopamtilo. Od mladih dana trpio je glavobolju, ali je bio uvijek veseo i spreman druge razveseliti; rekli bismo, enciklpedijskog znanja, ali nenametljiv, neumišljen i uvijek na raspolaganju za svaku redovničku službu ili posao. Tko ga je upoznao, morao ga je zavoliti (Slobodna Dalmacija 2. VIII. 1988., str. 13). — Bio je plodan pisac, povjesničar svoje provincije, napose njezine hagiografije te
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON viškog samostana. Surađivao je u različitim izdanjima. Pomorski zbornik objavio mu je članak Cymba (6/1968) 475-500), Starine JAZU, IVAN IZ KARPINA: Povijest Mongola koje nazivamo i Tatarima (56/1975,37-107), za što ga je Republika Mongolija nagradila trotjednim boravkom u Mongoliji; Kulturna baština samostana sv. Frane u Šibeniku, (Zadar 1968, 7-38) i Radovi Instituta JAZU u Zadru, 13-14/1968 277-308, članak Samostan sv. Franje u Šibeniku, što je objavljeno i u posebnom otisku. Zbornik Franjo među Hrvatima 1226-1976., Zagreb 1976, donio je njegov opis 20 svijetlih likova franjevaca konventualaca iz XIX. i XX. stoljeća. DJELA: Notio peccati in Didache, Roma 1946. (doktorska dizertacija).— Slava franjevačke Istre, Zagreb 1960. (ciklostilom).— Bl. Oton iz Pule, Zagreb 1962. (ciklostilom) preuređeno i prošireno izdanje tiskom, 2Zagreb 1983. — Uzori svetosti – sv. Nikola Tavelić i drugi članovi Provincije sv. Jeronima male braće konventualaca, Split 1970.— Moj mali samostan – Samostan sv. Jere, Vis, Split 1971.— Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973. — Izbor štenja i obrednih i pučkih religioznih pjesama otoka Visa, Split 1979. — Viška pjesmarica I-III, Vis 1984, 1985 i 1987. — Msgr. Don Ivo Oreb 1915-1988., život i djelo, Split 1995. (posmrtno; rukopise sredio i izdao mr. Franko Oreb, Vela Luka 1995). LIT.: [Augustin KORDIĆ], Curriculum vitae oca Marina Oreb, Fraternitas, glasilo hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, Zagreb 25/1989/ br. 3 str. 35ss. Usp. i Fraternitas… 23/1987/26. M. Žugaj ORELLO, Franjo (De Or(r)ello, Orellus), FKN, trebinjski biskup 1520ss. Možda su Orellus i de Orello latinizirani oblik prezimena Orlić. Jedini ga Pandžić u novijoj redakciji, ukoliko se ne radi o tiskarskoj pogrešci, naziva “de Ocello”. Imenovan je nasljednikom franjevca biskupa Jurja (v.) 21.V.1520; a bula mu je proslijeđena na dan krunidbe novog pape Klementa VII. 26.XI.1523. Eubel – Gulik su ga uvrstili u Dubrovačkoj nadbiskupiji, Gams,
531 prema Farlatiju, u Makarsku i Trebinjsku. Farlati navodi da je boravio u franjevačkom samostanu u Makarskoj. Opći šematizam katoličke crkve (Zagreb 1974, 390) ispravlja biskupiju makarsku u mrkansku. Pandžić se u mladim godinama 1959., priklonio Eubelovu mišljenju, ali se boljim uvidom u izborne spise uvjerio da je imenovan trebinjskim biskupom. No, s čuđenjem dodaje u bilješci: “Nije jasno radi čega je imenovan ovaj biskup kad je u to vrijeme bio trebinjsko-mrkanski biskup Augustin Nalješković”. Odgovor na to čuđenje v. kod Jurja, trebinjskog biskupa, predšasnika Franje Orella. i moju obradu o nomenklatoru treba poboljšati prema gore iznesenom izlaganju. LIT.: C. EUBEL-G. GULIK, Hierarchia catholica medii et recentioris aevi, III, Patavii, 1968, 318. Joseph M. FONSECA, Annales Minorum, Florentiae 1933. Vol. XVI.,126 br.35. Pius Bonif. GAMS, Series Episcoporum Ecclesiae Catholicae, Graz 1957, 411. Dominicus FARLATUS: Illyricum Sacrum, Vol. VI., 304s. Basilius PANDŽIĆ: De dioecesi Tribuensi et Mercanensi, Romae 1959, 93. ISTI u Tisuću godina Trebinjske biskupije, Sarajevo 1988, 99. M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 34. M. Žugaj ORHANOVIĆ, Augustin, propovjednik (Oskorušno na Pelješcu, cca 1668. Dubrovnik, 1. IX. 1722) - Potječe iz vrlo imućne obitelji pomorskog kapetana. Postao član Provincije sv. Franje u Dubrovnikuoko 1688. g. U Provinciji je obnašao službe: magistra novaka, dva puta definitora, te jednom kustosa Provincije. Uz to je djelovao kao propovjednik. — Strogo je obdržavao Pravilo, živio je tiho i sabrano. Isticao se odličnim poznavanjem moralnog bogoslovlja. Zbog ovih odlika dosta je vremena bio (uglavnom kao starješina) na Pelješcu. Najviše je zaslužan za izgradnju samostana na Kuni na Pelješcu (Subotić-Velnić). U tome mu je dijelom i pomagala rodbina što se tiče financija. LITERATUR Benvenutus RODE:
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 458. Nedjeljko Subotić-J/ustin/ VELNIĆ: Franjevci s poluotoka Pelješca. Spomenica Gospe Anđela u Orebićima 1470-1970. Omiš 1970, 340. I. Djamić ORLANDIĆ, fra Ante, odgojitelj i dušobrižnik (Budva ? — Split, 24. V. 1809). Prema Crnici potječe od pravoslavnih roditelja. Stupio je u Bugarsku franjevačku provinciju a studirao je bogoslovlje na generalnom učilištu Reda u Šibeniku. Kao mladi svećenik 1756. nastavio je studij u Budimu Godine 1757. kompilirao je svoj Tractatus mycrologicus iuxta subtilium omnium subtilissimi Marianae innocentiae defensoris acceririmi Ioannis Duns Scoti, (Knjižnica franjevačkog samostana na Dobromu, 205 x 135 mm. [6+] 1-446 [+28]) kako sam svjedoči na njegovoj naslovnoj stranici. Godine 1759. prešao je u Provinciju Presvetog Otkupitelja. Otada je obavljao različite službe. Bio je lektor filozofije u Sinju (10. II. 1789-15. IX, 1789), župnik na različitim župama, vikar i potom gvardijan splitskog samostana (1789-1791) te učitelj mladeži.(1797-1804) LIT.: A. CRNICA: Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 395. — V. KAPITANOVIĆ, »Testi scotisti d’insegnamento filosofico-teologico nella Provincia del Santissimo Redentore in Croazia nei secoli XVII e XVIII«, Antonianum, 67 (1992), 279. — V. Kapitanović, Latinski filozofski rukopisi V. Kapitanović ORLIĆ, Benevenut Antun, pisac, provincijal (Hrvatska Kostajnica, 7. I. 1758. - Varaždin, 28. V. 1829). - pridružio se je 1774. Provinciji sv. Ladislava stupivši u Ormožu u novicijat. Crkveno govorništvo je učio u Kanjiži (1775/76. Filozofsko školovanje je započeo u Čakovcu, a teološko u Varaždinu, ali je jedno i drugo zaključio na filozofskom učilištu (17761778) i u bogoslovnoj školi (1778-1782) Generalnog učilišta I. razreda u Zagrebu. Branio je filozofske teze D. Skurjanca i u dva navrata teološke teze B. Galjufa. Za svećenika
532 je zaređen 7. IV. 1782. i započeo pastoralnodjelovanje kao propovjednik u Koprivnici (1784/85), Krapini (1785/86) i Zagrebu (1786). Bio je tajnik provincije u vrijeme upravljanja trojice provincijala: A. Horjača (1785-1791), s. Sekovanića (17971800) i E. Klimpachera (1803-1806), a savjetnik provincijala I. Hercera (1806-1809) i Ladislava Lackovića 91815-1817). U zagrebačkom samostanu je bio gvardijan više godine (1794-1797, 1800-1802, 1815-1818) i dva puta je obnavljao samostan: prvi puta poslije Dubičkog rata s Turcima (1788-1791) i drugi puta nakon ratovanja s Napoleonovom Francuskom (1816), jer je u tim godinama vojska koristila samostan za bolnicu. U dva navrata je bio provincijal (1809-1812; 18271829); umro je obavljajući tu službu, a kao vikar Provincije ga je naslijedio L. Lacković. God. 1796. se je pripravljao na polaganje ispita za profesora filozofije na Akademiji u Zagrebu, ali je odustao i nastavio pastoralno djelovanje. Isticao se kao vrstan propovjednik, “blagorečnik horvatski” koji “vnoga prodečtva vu rukopisih ima” (Mikloušić); spominju se četiri sveska njegovih propovijedi (Strohal), ali danas je sačuvan samo jedan: Prodečetva korizmena za csetiri letta i nekoja za szetechne dane ( Zagreb 1813; rkp. 17 x 22 cm, str. /18/+416+/6/). Preostali su također njegovi administrativni spisi: Ordo divinorum pro ven. conventus Zagrabiensis (1810), Cathalogus bibliotecae inferioris conventus Zagrabiensis PP. Franciscanorum (1813), Series legatorum piorum ... conventus Zagrabiensis; svi ti rukopisi su u knjižnici franjevačkog samostana na Kaptolu u Zagrebu. Važni izvori crkvene i književne povijesti su spisi: Matricula Provinciae S. Ladislai Regis pro usus P. Benvenuti Orlich (1817; rkp. u samostanskoj knjižnici u Varaždinu) i Scriptores ex Ordine Sancti Patris Francisci Provinciae Bosnae Argentinae in Croatia connotati (rkp. u franjevačkom samostanuu Novom Mestu, br. 37, VI, str. 14). Za provincijala E. Klimpachera (1803-1806) je priredio nove uredbe o redovničkom životu, prilagodivši negdašnje zakonike novim prilikama pa vode računa o jozefinističkom zakonodavstvu. Ta je Statuta
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON provincialia inclytae provinciae s. ladislai Regis (Zagreb 1806) prihvatio i proglasio 28. VI1806. provincijski kapitul pod Klimpacherovim predsjedanjem; važan su svjedok crkvenog, napose franjevačkog, života u Habsburškoj monarhiji tijekom 19. stoljeća. LIT.: L. Ptočnjak: Liber notitiarum. marginalni br. 78. — R. Strohal: Svećenici hrvatski knjioževnici u 18. i početkom 19. vijeka ovkraj Velebita. Katolički list 61(1910), 331. — Znameniti i zaslužni Hrvati. Zagreb 1925, 203. — F.E. Hoško: Doprinos franjevačkih visokih škola skotističkoj filozofiji i teologiji. Franjevci Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda. Zagreb 1992, 74, 79. T. Mikloušić: Izbor dugovanj vsakoverstnih. Građa za povijest hrvatske književnosti, 12(1933), 166. F.E. H oško ORLIĆ, Kvirin, skladatelj, (Punat na Krku, 7. III. 1890 - Cavtat, 29. VIII. 1969) - Krsnim imenom Antun. Pohađao nižeu gimnaziju na Košljunu kod franjevaca (1901-1905). Stupio u Provinciju sv. Jeronima i završio novicijat u Kopru (1906). Ispit zrelosti položio na gimnaziji u Zadru (1909). Studij teologije pohađao u Male Braće u Dubrovniku (19091913). Za svećenika je zaređen 1912. Poslije studija boravi u samostanu na Hvaru. U Beču pohađa Akademiju za glazbu i likovnu umjetnost, odio za crkvenu glazbu i studira orgulje, povijest glazbe, kompoziciju i pjevanje (1923-1926). Predaje glazbu na gimnaziji na Badiji kod Korčule (1926-1927), zatim je učitelj novaka u Dubrovniku (1928-1932), boravi na Košljunu (1928-1932), gvardijan je u Male Braće u Dubrovniku (1932-1935), te provincijal (1935-1937), magistar klerika u Dubrovniku (1938-1940) pa gvardijan (do 1948). Imenovan starješinom rezidencije u Cavtatu (1952) tu ostaje do smrti. — U Dubrovačkoj biskupiji je vršio službe: defensor vinculi kod ženidbenog suda i člana dijecezanske komisije za crkvenu glazbu. — Kao gvardijan Male Braće vješto je upravljao samostanom brinući se očinski za braću (kojih je u ratno vrijeme bilo i do 70) i siromahe (kojih je također bilo do 150). Njegovom je zaslugom modernizirana Biblioteka Male
533 Braće, a mnogo je zadužio dijecezansku kongregaciju Sestara Franjevki Bezgrešnog Začeća. — Preveo je Bergellinieve Cvjetiće sv. Klare. Njegov muzički stvaralački opus počiva na solidnim temeljima ozbiljne crkvene glazbe. Poznatije su mu kompozicije: mise: In honorem SS. Triniktatis, in honorem S. Clarae, Infantis Iesu, B.M.V. Immaculatae de Lourdes, sv. Josipa radnika, Sv. Jeronima zaštitnika Provincije, za pokojne, Muka Isusova: Cvjetne nedjelje, Velikog petka. Brojne su pjesme, litanije, Divnoj dakle i sl. koje je uglazbio. Još se i danas u crkvi Male Braće u Dubrovniku pjeva njegova skladba Ako za rajem čeznete. Isključivo se posvetio crkvenoj glazbi, osobito koralu. Njegovo vođenje pjevanja koralnih misa i kompozicija bilo je na zavidnoj visini. DJELA: Cvjetići svete Klare (prijevod djela: Piero BARGELLINI: I fioretti di Santa Chiara). Cavtat 1968. LITERATURA: Izvještaj Franjevačke klasične gimnazije s pravom javnosti (BadijaDubrovnik) šk.god. 1938/39. Dubrovnik 1939, 27. - Mijo BRLEK: Rukopisi Knjižnice Male Braće u Dubrovniku. Zagreb 1952, 13-14. - O. Kvirin Orlić (kratki podaci o životu i tri posmrtna govora). Vjesnik Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri. 11 (1969) br. 5-8, 117-120. - M/ijo/ B/RLEK/: Orlić, fra Kvirin. Franjo među Hrvatima. Zagreb 1976, 256a. M. Brlek ORLOVČIĆ, Marijan, prov. (1. polovica 16. st. - Rim, 1567). - Bio je provincijal Bosne Srebrene (1566-1567) i umro je prve godine upravljanja provincijom. Budući da se ne spominje u poznatim suvremenim izvorima, Mandić njegovu službu provincijala stavlja pod upitnik. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 46. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 164. A. Barun ORLOVIĆ, Antun, pedagog (?, 1667. - Zagreb, 1. II. 1703). - Članom Provincije sv. Ladislava postao je 1638. stupanjem u novicijat u Križevcima. Započeo je 1685. studirati
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON filozofiju na učilištu u Varaždinu, ali ga je provincijal A. Buzjaković poslao na školovanje u Češku. Vratio se je 1689. i još godinu studirao teologiju na bogoslovnoj školi Generalnog učilišta u Zagrebu. Za svećenika je ređen 1691, a već 1690. predaje na filozofskom učilištu u Varaždinu (1690-1693). i u Ormožu (1693/94). Postigao je u međuvremenu naslov profesora teologije s pravom predavati na školama pokrajinskog i sveopćeg značenja. Stoga predaje dogmatsko bogoslovlje na tek osnovanoj bogoslovnoj školi pokrajinskog značenja Križevcima (1695/96) i zatim u Varaždinu (1697-1703). Ondje je bio duhovnik bratovštine pojasa sv. Franje, a sudjelovao je i u vodstvu Provincije kao definitor za provincijala A. Partleca (1699-1701) i provincijskog vikara A. Buzjakovića (1701/1702). Buzjaković mu je povjerio zadaću prirediti statute za filozofska učilšta i teološke škole u Provinciji, ali su ga bolest i smrt spriječili da ispuni tu zadaću; preuzeo ju je E. Lučić. LIT.: F.E. Hoško: Organizacija filozofske i teološke nastave na visokim školama Provincije sv. Ladislava u razdoblju potridentske obnove. Kačić 6 (1974), 60. F.E. Hoško OROVČANIN, Klement, ljetopisac, (Požega, 15. XII. 1755. - Požega, 14. V. 1813). On sam bilježi da je bio student filozofije kod Franje Kovačevića pa je sudjelovao u obrani teze svojega profesora u javnoj raspravi u Iloku 17. IX. 1775. i zatim 6. i 8. IX. 1777. u Vukovaru. U Provinciju sv. Ivana Kapistranskoga je stupio1773. u Baču. Teologiju je pak studirao u Temišvaru (1777/78) i Budimu (1778-1781). Na sveučilištu u Pešti je 1782. zaključio studij filozofije i položio ispit za profesora. Predavao je na učilištu u Baji (1782/83), a kako su tada prestale djelovati redovničke visoke filozofske i teološke škole, posvetio se pastoralnom djelovanju: bio je propovjednik u Baču (1783/84), u Velikoj (17844/85, 1789-1794) i Slavonskom Brodu (1806-1809, 1811-1813). U Vukovaru (1809/10) i Iloku 1810/11) je bio samostanski starješina. Vratio se je profesorskoj službi i predavao na filozofskim
534 učilištima u Vukovaru (1797/98), Našicama (1801-1803) i Mohaču )1803-1806). Tada je objavio dva popisa teza iz filozofijske nastave, a u rukopisu je ostavio ljetopis Notatu quaedam digniora ab anno 1773. (vel. 21 x 16,5 cm; Franjevački samostan u Slav. Brodu, sign. B-3) s bilješkama o zbivanjima u Slavoniji kroz četiri desetljeća. DJELA: Tentamen publicum ex logica, historia philosophiae et mathesi pura. (Essekini 1803). - Tentamen publicum ex mathesi pura. (Essekini 1806). LIT.: [E. Fermendžin]: Brevis catalogus patrum et fratrum scriptorum Provinciae S. Joannis a Capistrano... eorumque operum et opuscolorum partim typis in lucem editorum, partim autem in manuscriptis existentium. Schematismus almae Provinciae S. Joannis a Capistrano. Temesvarini 1887, str. 1-23. - F. E. Hoško: Ljetopis Klementa Orovčanina. Croatica Christiana Periodica, 4(1980), br. 5, 55-60. - Isti: Doprinos franjevačkih visokih škola skotističkoj filozofiji i teologiji. Franjevci Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda. Zagreb 1992, 76. F. E. Hoško OROZOVIĆ, Emil, bibličar (Tuzla, 22. X. 1904 - Beograd, ljeti 1968) - Roditelji su mu bili Dragutin, željezničar, i Oliva r. Krmeza, a krsno ime bilo mu je Hubert. Osnovnu školu završio je u Varešu, gimnaziju (I-VI r.) u Visokom (do polovice IV. r. kao vanjski đak, otada kao sjemeništarac) (1916-1922); VII i VIII r. položio je kasnije, privatno kao svećenik, na Državnoj gimnaziji u Sarajevu. U novicijat FS stupio je u Fojnici 1922, a iza njega studirao teologiju u Sarajevu (19231924) i Londonu (1924-1927) i bio zaređen 1927. Iza toga je bio kratko vrijeme kapelan u Varešu a zatim studirao u Rimu i doktorirao. Od samog početka 1932. pa do svog istupa iz Reda predavao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, izuzevši šk. g. 1935-1936, kad je, radi biblijskih studija, boravio u Jeruzalemu. Pripremao je prijevod itumačenje Joba ali taj posao nije priveo kraju. Vodio je izgradnju zgrade Franjevačke teologije u Kovačićima (Sarajevo). Red je napustio 9. VI. 1942. pa je otada bio najprije u državnoj službi u Zagrebu
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON a iza rata u Srbijik u Loznici, gdje je u nekoj tvornici radio kao stručnjak za strane jezike. Umro je opremljen sv. sakramentima. Surađivao je u Franjevačkom vijesniku (1927, 1930-1933, 1936, 1937), Glansiku sv. Ante (1935, 1936, 1941), Kalendaru sv. Ante (1931, 1937). DJELA: Pjesma nad pjesmama (preveo i protumačio). Beograd 1937. To je separatni otisak iz Franjevačkog vijesnika, 44 (1937). I. Gavran OSIVNIČANIN, (Osivničanin
Euzebije
EUZEBIJE
OSJAK, Aleksandar (✜Pavao), profesor teologije (Vukovar, 15. I. 1843. — Osijek, 18. II. 1910). Pristupio je 1857. Provinciji sv. Ivana Kapistranskoga. Nakon filozofskog i teološkog školovanja na visokim školama vlastite Provivncije zaređen je 1866. za svećenika. Već je 1866. predavač teologije u bogoslovnoj školi u Baji. Predavao je dogmatsko bogoslovlje, premda nije položio potrebne ispite. Zato već 1868. djeluje kao vjeroučitelj i kapelan u Vingi, naselju katoličkih Bugara u temišvrskom Banatu. Bio je u administrativnoj službi Provincije kao tajnik dvojice provincijala, Hantkena i Krkvarića (1872-1878) i tajnik Provincije (1878-1881). Zatim se ponovno vratio pastoralnoj službi i bio gvardijan i župnik u Vukovaru (1881-1887), vjeroučitelj u Našicama (1887-1890), gvardijan i župnik u Mohaču (1890-1893) i gvardijan u Požegi (1893-1896). Kasnije je boravio u Slavonskom Brodu (1896-1900), a posljednje je godine života proveo kao poglavar franjevačke kuće u Osijeku (1900-1910). U vodstvu je Provincije sudjelovao u dva trogodišta kao definitor (1881-1884, 1890-1893). LIT.: Arhiv Generalne kurije Franjevačkog reda u Rimu, Hungaria Capistrana, sv. I, 230v, 119v, 207v, 292r, sv. II, 102r, 103v, 329r, 389r. F.E. Hoško OSTOJIĆ, Bono, političar (Vranci ž. Kreševo, 4. V. 1893 - Kreševo, 5. X. 1969) - Krsno mu
535 je ime bilo Anto a roditelji su mu bili Franjo Ostojić, kovač a kasnije rudar, i Jelka r. Čabrić, tkalja. Osnovnu je školu završio u Zenici,m gimnaziju u Visokom 1906-1915. (maturu položio 1916), teologiju u Sarajevu 1915-1918, bio zaređen za svećenika 1918. Bio je kapelan u Bugojnu (1918-1923) a zatim nastavnik Franjevačke gimnazije u Visokom (19231926): predavao je latinski i hrvatski jezik i bio I potprefekt. Župnik je bio u Novom Šeheru (1926-1931), Šapcu (1931-1937), Kiseljaku (1937-1940). Bio je gvardijan i ujedno žujpnik u Kreševu (1940-1942) i u Jajcu (1942-1945), te gvardijan U Sarajevu (1945-1946), zatim ponovno župnik u Kiseljaku (1946-1950). Definitor je bio u tri navrata, Od 1950. do 1958. boravio je u Sarajevu kao prvi predsjednik Udruženja katoličkih svećenika “Dobri pastir”, kojemu je bio osuosnivač. Od 10. II. 1959. do smrti boravi u Kreševu. Ostojić se osobito istakao svojim radom u vrijeme rata u Jajcu, gdje je pomirljivim stavom i pomaganjem ljudima bez obzira na konfesiosnalnu pripadnost stekao povjerenje i priznanje. Time je došao u vezu s istaknutim ljudima NOB-e pa je bio potpredsjednik “Narodnog fronta” u Jajcu za vrijeme rata, te ujedno prisustvovao i II zasjedanju AVNOJ.a i I. skupštini ZAVNOBiH-a. Ekumenski i ljudski stav je zadržao i nakon rata pa je 1955. odlikovan ordenom bratstva i jedinstva I reda. Pri osnivanju Udruženja “Dobri pastir” naglasio je da u njemu nema mjesta onima koji bi bili protiv Crkve ili njezine hijerarhije. Svojim tihim djelovanjem on je znao stvariti i uspješno njegovati kontakte s ljudima na vlasti s ciljem da pomogne drugima. - Neki njegovi govori i pisani radovi objavljeni su u reviji Dobri pastir (1950, 1951, 1955, 1956, 1960) te u kalendaru Dobri pastir (1952). LITERATURA: K. KARIN: Skromno djelovanje čovjeka, uzor-svećenika i rodoljuba. Dobri pastir, 9 (1959), 307-312 - ISTI: Nekoliko sjećanja iz života fr. Bone Ostojića. Dobri pastir, 9(1959), 313-318 - † Fra Bono Ostojić. Dobri pastir, 19-20 (1970), 365-368.I. Gavran
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
OSTOJIĆ, Marko, provincijal (?, oko 1778 Fojnica, 1. X. 1838). - Bio je lektor filozofije i gvardijan, biran je za definitora i provincijala Bosne Srebrene (1823-1826). LITERATURA: JELENIĆ Julijan: Necrologium Bosnae Argentinae, Sarajevo 1917, str. 17. A. Kovačić OSTOJIĆ, Tomislav, odgojitelj (Fojnica, 14. VII. 1903 - Fojnica, 1. VII. 1964) - Roditelji su mu Toma (gostioničar i Kata r. Tomić. Na krštenju je dobio ime Franjo. Osnovnu školu završio je u Fojnici, gimnaziju u Visokom (1915-1923), teologiju u Sarajevu (1923-1925) i Ljubljani (1925-1927). U Ljubljani se uz redovni studij teologije bavio i studijem pedagogije. Zaređen je za svećenika 1927. Bio je kapelan u Zenici od polovice 1927. do 1. IX. 1928. Na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom predavao je (1928-1945) vjeronauk, latinski i hrvatski jezik, bio I. prefekt sjemeništa (19321942), upravitelj Konvikta (1942-1945) i definitor Provincije FS (1942-1945). Bio je, osim toga, gvardijan u Sarajevu (1955-1961), vikar u Fojnici (1949-1951. i 1961-1964), gvardijan i župnik u Fojnici (1951-1955), kustos Provincije (1951-1955) te vizitator Hercegovačke provincije (1955). Od 20. XI. 1958. do smrti bio je predsjednik Udruženja katoličkih svećenika “Dobri pastir”. - Kao odgojitelj, bio je poznat po svojoj blagosti i dobroti i suosjećanju sa đacima, sjemeništarcima i konviktorcima; ove zadnje vodio je na izlete sve do Asiza i pariza. Kao gvardijan, radio je na obnovi samostana i crkve u Fojnici. Kao predsjednik Udruženja nastojao je da pomogne u rješavanju konkretnih životnih problema svećenika i čč. sestara u Bosni i Hercegovini. Pisao je malo i to prigodno u reviji Dobri pastir (1960. i 1962). LITERATURA: Dr. fr. Karlo KARIN: Novi predsjednik Udruženja katoličkih svećenika NR BiH. Dobri pastir, 9(1959), 319-322 - † Fra Tomislav Ostojić. Bosna Srebrena, 15)1964), 140 - Dr fra Karlo KARIN: “ Fra Tomislav Ostojić. Dobri pastir, 15-16 (1966), 501-505. I. Gavran
536
OŠTIR, Filip, glazbenik i slikar (Škalje kod Celja, 12. II. 1871. - Trsat, 31. III. 1934). Na krštenju je primio ime Anton. Pohađao je učiteljsku i glazbenu školu u Celju. God 1893. je stupio u Hrvatsko-kranjsku provinciju sv. Križa i 1898. položio vječne redovničke zavjete. Kod razdvajanja hrvatskih i slovenskih samostana te Provincije, pristupio je 1900. novoosnovanoj Hrvatskoj provinciji sv. Ćirila i Metoda. Bio je orguljaš i zborovođa u Požegi (1901-1907), Varaždinu (1908/08), Samoboru (1908/09, 1920/21), Klanjcu 1909-1919); ondje je osnovao pjevački zbor “Cecilijino društvu”. Zatim je bio u Karlovcu (1919/20, 1923-1926), u Slavonskom Brodu (1921-1923) i od 1926. ponovno na Trsatu. U Samostanima Hrvatske provincije nalazi se niz njegovih skladbi. Na Trsatu: Trinaest crkvenih pjesama, litografirana zbirka popijevki. Stala Mati, kantata za sole, četveroglasn zbor i orkestar; Četiri tijelovske himne za zbor i orkestar; Sion goro, Kraljice neba, za zbor i orkestar; Requiem za četiri glasa, Nadgrobnica za mješoviti zbor te više skladbi necrkvenog sadržaja: Šumski vir, Hrvatski barjak, Čergo moja, Živo biju naša srca i Balade. U Zagrebu na Kaptolu se nalaze skladbe Romanza i Andante, a u Cerniku Te Deum i dvije marijanske popijevke pod istim imenom Zdravo Marijo. I Klanjcu se čuva njegova Zbirka crkvenih pjesama za bas, litografirana. Danas su izgubljene skladbe koje su izvedene na koncertu 1923. u Slavonskom Brodu: Fantazija, Budi Majko i Kantata Euharistiji. U Cerkvenom glazbeniku 1897. i 1898. su objavljene njegove kompozicije: Pred sv. Obhajilom, Molitev i Prijatelji. Njegovo skladateljstvo je u duhu shvaćanja cecilijanskog pokreta u Sloveniji i Hrvatskoj. Oštir se također bavio umjetničkom fotografijom i filmskim snimanjem pa je kao fotograf Ilustrovanog Slovenca 1931. i 1934. bio u Svetoj Zemlji i ostalim zemljama Bliskog Istoka te Italiji i Lurdu. Bio je i slikar. Za trsatsko svetište je naslikao jaslice, a još su sačuvane njegove slike Posljednja večera, Vipavska dolina i Okić-grad. LIT.: P. Kinderić: Orguljaš i skladatelj Filip
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Oštir. Marijin Trsat, 22(1989), br. 1,9. F.E. Hoško OZRETIĆ, Duje župan-nadglednik dobara Samostana sv. Klare u Splitu (Split. ?— Split. 12. XII. 1944). Od svoga djetinjstva bio je u službi Samostana; on i njegov otac oko 100 godina. Vršio je i službu sakristana. Svu svoju kršćansku ljubav poklonio je Samostanu, a preko njega Bogu. LIT.: Marija od Presv. Srca [Petričević], Samostan sv. Klare, Split 1979., 68. M. A. Petričević OZRETIĆ, Honorat, provincijal (Split, 1827 Split-Poljud, 15. VII. 1899). - Za vrijeme svog redovničkog života vršio je službu gvardijana, definitora, kustosa provincije i dva puta provincijala (1873-1876; 1885-1888). LITERATURA: Nekrologij franjevačke prov. sv. jeronima Zadar. PP OŽEG, fra Odorik, komisar (Varaždin, 14. II. 1868. - Varaždin, 7. XII. 1950.) Bio je provincijalni definitor (1914) i učitelj novaka (1911.-1915). God. 1918. imenovan je komisarom Hrvatskog komisarijata. Početkom XX. stoljeća bio je profesor filozofije na Kapucinskoj bogoslovnoj školi na Rijeci. — U knjižnici franjevačkog kapucinskog samostana u Varaždinu sačuvana su u rukopisu njegova Razmišljanja i Duhovne vježbe. Rukopis Razmišljanja (657 + 674 str.) pisao je za svoju redovničku zajednicu u Varaždinu oko 193035. a sadrži razmatranja za redovnika za sve dane kroz godinu. Duhovne vježbe (654 str.) sadrže razmatranja i ispit savjesti za desetdnevne duhovne vježbe za redovnike. Uglavnom slijedi metodu sv. Ignacija. LIT.: Testimonium scolasticum Kapucinske teološke škole na Rijeci, od 1902.-1919. Gdje se nalazi ?— Descriptio localis et personalis Provinciae Illyricae 1921.-1967. Gdje se nalazi ?— Nekrologij slovenskih in hrvaških kapucinov, Ljubljana 1977. Hadrijan Borak PAARZAGO, Ivan Ev., nadbiskup (CremonaZadar, 24. VIII. 1688). Bio je vrstan teolog i
537 dobar poznavalac latinske i talijanske književnosti. Surađivao je sa kardinalom Petrom Ottoboni (kasnije Aleksandrom VIII). Imenovan je za zadarskog nadbiskupa 1648. Dvadeset godina je upravljao nadbiskupijom. Kroz to vrijeme je sedam puta vizitirao župe i crkve svoje nadbiskupije. Svoju biblioteku je poklonio samostanu sv. Frane u Zadru. Pokopan je u koru crkve sv. Frane. LITERATURA: Nekrologij franjevačke prov. sv. Jeronima Zadar. Donato FABIANICH, Storia dei Frati Minori... in Dalmazia e Bosnia parte seconda, Zara 1864. str. 33-34. P. PEJIĆ PACIFIK IZ D UBROVNIKA (Pacificus a Ragusio), sveta života (Dubrovnik, 13.-15. st) Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Brat laik. U narodu slavljen kao čudotvorac, u Nekrologiju nazvan časnim slugom Božjim (Rode) i čovjekom koji je tako živio da se takvog života nitko ne treba stidjeti (Andriassi). Do 1758. g. je postojala slika na kojoj je prikazana sa aureolom i osim ovoga nije postojalo nikakvo drugo svjedočanstvo o njemu. LITERATURA: Vitalis ANDRIASSI=: Necrologium (rukopis u Arhivu Samostana Male Braće u Dubrovniku). - Sebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacucinae Ordinis Minorum S.P.N.Francisci. Neapoli 1746, 22. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 404. Hrvatin Gabrijel JURIŠIĆ: Sveti sljedbenici Franje Asiškog u našoj prošlosti. Kačić 9(1977), str. 44a. I. Djamić PACIFIK IZ ŽUPE DUBROVAČKE (a Breno), sveta života (Župa Dubrovačka, cca 1693 Arimini, 15. VIII. 1796) - Krsnim imenom Ivan. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1708. Lektor i propovjednik. Težeći za svetijim životom otišao u samostan Preminuća sv. Bonaventure rimske reformatske provincije. Po savjetu liječnika vratio se u domovinu, odakle je otišao u Arimini u samostan Preminuća sv. marije od milosti. Ondje je, nekoliko dana umro. - Provodio je
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON vrlo pobožan i savršen život. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 459. I. Djamić PAČARIĆ, s. Georgija, (Semeljci, 10. X. 1861 — Đakovo, 15. IX. 1938), sestra sv. Križa. Kao mlada sestra odlazi na Jadran na kojem će provesti gotovo sav svoj radni vijek u službi ljubavi. Prvih 16 godina djeluje kao bolničarka na Velom Lošinju. Na molbu kotorskog biskupa Uccelinija Provincija preuzima (2. XII. 1900) rad u staračkom domu u Dobroti, Boka Kotorska. S. Georgija oduševljeno će prionuti uz teški život i rad na tom kršu. Uz dvorbu siromaha i staraca dva puta nosi i teret službe kućne poglavarice (1900-1917. i 19201926). S puno takta, odlučnosti i ljubavi uvela je u Dom red i kućnu disciplinu. Djelovanje s. Gregorije i njezinih sestara bilo je izuzetno plodno. To se pokazalo i prigodom 25. obljetnice njezina djelovanja ondje. "Kolo srpskih sestara" u Dobroti pozdravilo ju je i odlikovalo 17. III. 1926. zlatnom kolajnom. Bili su tom zgodom prisutni crkveni i svjetovni dostojanstvenici. Arhiepiskop kotorski naglasio je njezinu požrtvovnu ljubav koju je jednako velikodušno iskazivala i pravoslavnima i katolicima. Stoga joj predaje spomen križ od ebanovine sa zlatnim korpusom na zlatnom lancu. Nakon 40 godina vraća se s. Georgija u Provincijalnu kuću u Đakovo gdje posljednje godine svoga života provodi u gotovo neprestanoj molitvi. LIT.: »Unsere heimgegangene Schwester«, Theodosia, Mitteilungen für die Schwestern von heiligen Kreuz, Ingenbohl, LIV (1939) 1, str. 46-47 M. Žigrić PAIĆ, fra Josip, provincijal (Tijesno, 9. II. 1842 - Sinj, 18. IX. 1908) - Roditelji su mu se u Tijesno preselili iz Bićana kod Skradina. Osnovnu školu pohađao u rodnom mjestu, a srednju u Sinju na Franjevačkom kl. gimnaziji. U Franjevački red stupio je zajedno s kolegom fra Ivanom Markovićem, na Visovcu 17. studenoga 1857. Kao redovničko ime zadržao
538 je krsno. Profesor na gimnaziji bio je još kao đakon, (1861-1862). Z asvećenika zaređen je 7. rujna 1862. Nakon ređenja na gimnaziji je do 1872. Bio je i župnik u Bajagiću (1871-1874) i istovremeno predavao na gimnaziji (18731875). Tek tada odlazi na sveučilište u Graz. Nakon studija vraća se opet na gimnaziju ina njoj, uz manje prekide, ostaje od 1878. do 1906. Predavao je više predmeta, a najviše grčki i latinski. Kad je god. 1881. gimnazija izgubila apravo javnosti, mnogi profesori napustiše profesorsku službu, a Paić ostaje i dalje na gimnaziji, posvećujući joj sve svoje snage. Ostao je njezina duša. Dugi niz godina bio je i njezin ravnatelj (1882-1885, 188618976. i 1898-1904). — Paić je vršio i druge odgovorne dužnosti u Provinciji. Bio je njezin prokurator, provincijal (1882-1885) i definitor (1902-1904). Umro je od bolesti srdobolje. — God. 1878, prigodom proslave 200. obljetnice dolaska franjevaca i naroda iz Rame u Cetinsku krajinu, ispjevao je pjesmu: S postojbine negda Bosne slavne. Lit.: – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 149. M. Ćaleta PAIĆ, FRA PAŠKO
H. G. Jurišić
PALATIN, fra Jeronim, lektor i provincijal (Skradin o. — Šibenik, 16. XII. 1844). Studirao je filozofiju u Šibeniku (1797). Bio je lektor filozofije u S. Francesco alla Vigna u Veneciji (1804-1810) Zalagao se za sačuvanje učilišta u Provinciji i zbog toga je putovao caru u Beč. God. 1834. kao profesor filozofije doživio je srčani udar. U Šibeniku su djelomično sačuvana njegova predavanja koja je predavao u Veneciji pod naslovom: Philosophia P. Hieronymi Palatiano a Scardona in Conventu s. Francisci Vine˛ Venetiarum ab ipso spatio trium annorum tradita; nempe clericis ejusdem Ordinis, et etiam s˛cularibus; incipiendo a die 1. Octobris 1804. usque ad diem 1. Novembris 1807. Arhiv Franjevačke provincije Split, S/29, f. 56r.— Zlatović, 411-412. Bezina, Studij filozofije, 37, 67. — J. Soldo, Samostan sv.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Lovre u Šibeniku, Kačić, 1/1967, 80. P. Bezina: Srednje školstvo u franjevačkoj provinciji presv. Otkupitelja, Split 1989. 68-71, 77-78. V. Kapitanović PALČIĆ, RINA, svetačka života ( Novalja, 1939 - 1967). - Od djetinstva je teško hodala, u ranoj mladosti prestala je i hodati pa je samo sjedeći uz napor vršila kućne poslove: kuhala, plela i šivala. ŽIvjela je tiho, jednostavno, veselo noseći svoj križ koji je doslovno ispunjaonjezin život. Stigmatizirani sv. Franjo Asiški bio je svojim primjerom njezin duhovni vođa, pa se ona danomice sve više odricala svojih i najplemenitijih želja na primjer da ju nose u crkvu. Sve je prinosila za duhovna zvanja i za dobro duša. Ljudi, posebno oni duhovnog staleža, dolazili su k njoj da se nadahnu, da dobiju duhovno osvježenje, polet i snagu. Kad se već pred Bogom odrekla i svoje davne želje da postane trećoredica, primili su je u TR na njezinu iskrenu radost. Preminula je smirena u Gospodinu. LITERATURA: Berith (Smiljana RENDIĆ): Valerija. Glas Koncila V(1966), br. 7(75), 16. Gabrijel ŠTOKALO: Trečoredica - velika patnica. Vjesnik Franjevačke provincije sv. Jeronima IX(1967) br. 9-10, 221-222. - ISTI: PALČIĆ, Rina. Franjo među Hrvatima, Zagreb 1976. str. 257. G. Štokalo PALKOVIĆ, Godefrid ( ✜Ivan), nabožni pisac (Celindorf, Gradišće / Zillingtal, Burgenland, 5. XII. 1714. - Szombately, Madžarska, 19. III. 1778). Provinciji sv. Marije pristupio je 1736. i zatim studirao na filozofskom učilištu u Györu i na bogoslovnoj školi u Bratislavi. God. 1739. je primio svećeničko ređenje. Djelovao je među hrvatskim pukom u Novom Gradu (Güssing) i u Željeznu na Brigu (OberbergEisenstadt). U tim mjestima je bio i gvardijan; najprije u prvom (1756/57, 1764-1766), a zatim u drugom (1759-1762, 1767-1770). Uživao je glas vrsnog hrvatskog propovjednika, a 1746. je tražio od provincijskog kapitula da dopusti propovijedanje na hrvatskom jeziku i u samostanskoj crkvi u Železnom kao i posebnog voditelja za hrvatske članove Franjevačkog
539 svjetovnog reda; u to vrijeme u Železnom se propovijedalo hrvatski samo u župskoj crkvi sv. Nikole. God. 1761. je po odredbi crkvenih vlasti cenzurirao knjigu Csetveroversni duhovni persztan E. Kragela. S. L. Bogovićem je priredio hrvatsku početnikcu, “šlabikar”, i tiskao je u uvodnom dijelu svog molitvenika Duhovni vertlyacz (Sopron 1753). Drugi njegov molitvenik, Duhovna kiticza (Sopron 1760), sadrži također katekizam i pjesmaricu; doživio je devet izdanja pod istim ili izmijenjenim naslovom Nova duhovna kitica (Kiszeg 1888). DJELA: Duhovni vertlyacz, Sopron 1753. — Duhovna kiticza, Sopron 1760. LIT.: S. ZVONARICH: Franjevci kao utemeljitelji nabožne literature u Gradišćanskih Hrvata. Kačić, 13 (1981), 89-120. - I. KARALL - S. Zvonarich: Popis franjevaca gradišćanskih Hrvata. Kačić, 14 (1882), 97-120. - M. KRUHEK: Crikva kod južnogradišćanskih Hrvatov. Bauertum und Kirche bei den südburgeländischen Kroaten. GüttenbachPinkovac 1990, 123-130. F. E. Hoško PANDŽIĆ Fra Borislav-Ljubo (1910.-1945.) Rođen 7.I.1910. u Drinovcima, od oca Jure i majke Janje r. Čulina. Gimnaziju svršio na Širokom Brijegu 1922.-1931., bogosloviju u Mostaru1931.-1936. Vojsku služio 2.V.1934.2.XI.1934. u Zagrebu. U Franjevački red stupio na Humcu, 29.VI.1928. Zavjetovan jednostavno 3.VII.1929., svečano 5.VII.1932. Za svećenika zaređen u Mostaru, 11.XI.1934. 1936.-1937. kateheta na Humcu 1937.-1940. tajnik gimnazije i podmeštar sjemeništaraca na Širokom Brijegu. 1940.-1945. nastavnik vjeronauka na gimna-ziji na Širokom Brijegu 1941.-1945. prvi meštar sjemeništaraca na Širokom Brijegu 7.II.1945. spaljen na Širokom Brijegu. Bio je pronicav čovjek, kao svećenik vrlo dobar, besprijekoran... To je nevino, bezazleno čeljade, ne bi on ni muhe ubio. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić Pandžić Fra Krešimir-Stjepan (1892.-1945.) Rođen 4.III.1892. u Drinovcima, od oca Pilipa
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON i majke Ruže r. Majić. Osnovnu školu svršio u Drinovcima, gimna-ziju (I-VI) na Širokom Brijegu, (VII-VIII) u Mostaru, bogosloviju u Mostaru, filozofski fakultet u Grazu (Austria) i Zagrebu. Doktorat iz filozofije u Zagrebu, 31.VII.1923. U Franjevački red stupio na Humcu, 9.VIII.1909. Zavjetovan jednostavno 9.VIII.1910., svečano 7.IX.1913. Za svećenika zaređen 31.I.1915. u Mostaru. 1919.-1940. profesor na Širokom Brijegu 1929.-1934. ravnatelj gimnazije 1940.-1943. provincijal hercegovačkih fra-njevaca 1943.-1945. profesor na Širokom Brijegu 8.II.1945. ubijen nedaleko od župskog stana u Mostarskom Gracu. Bio je vrlo savjestan profesor i svećenik. Strog profesor klasičnih jezika. Savjesnošću i upornom marljivošću postigao je mnogo. Bio je vrlo discipliniran i nadasve pravedan. Od đaka je tražio istinito znanje, a od redovnika istinito zvanje. Što god je radio radio je temeljito. Nasuprot sposobnosti i visokih službi, uvijek je ostao ponizan i pobožan redovnik. Radi točnosti prozvan je Prus. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić PAPA, Marin, misionar (Cavtat, cca 1681 Dubrovnik, 2. IX. 1747) - Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku oko 1699. Više puta skarista samostanske crkve Male Braće u Dubrovniku, te vikar i gvardijan. Tri godine proveo u Svetoj Zemlji. - Osobito je gajio siromaštvo. Bio je vrlo poštivan. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 464. I. Djamić PAPIĆ, Pavao, prevodilac (Sarajevo 1593 - ?). - Za svećenika je zaređen 1618. Uživao je velik ugled u Rimu. Neki kardinali htjedoše ga imenovati sofijskim biskupom. God. 1623. i 1624. nalazi se u Rimu skupa s fra Jurom Bošnjakom. Ocrtaju žalosno stanje katolika u Bosni, mole pomoć, izvješćuju o smrti sofijskog biskupa fra Petra Zlojutrića i mole
540 mu nasljednika, zauzimaju se za prava skradinskog biskupa na beogradsku katoličku kapelu. Bio je župnik u Beogradu i Baču i kao takav 1629. moli Zbor za raširenje vjere da zaštiti Bosance u Beogradu od dubrovačkih trgovaca. Preveo je s talijanskog na hrvatski djelo pisca Da Salustio Bartolomeo La sette trombe per risvegliar pecatorea... (Venetia 1619) i bosančicom objelodanio, posvetivši ga 2. travnja 1649. provincijalu Mihovilu Bogetiću. DJELA: Sedam trublji. /S.1. et s.a./. LITERATURA: - FERMENDŽIN Euzebije: Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentina... Starine JAZU, 1890, knj. XXII, str. 32,33. - ISTI: Acta Bosnae. Zagrabiae 1892, str. 368, 370, 387, 388, 411. PROHASKA Dragutin: Das Kroatischeserbische Schrifttum in Bosnien und der Herzegowina. Zagreb 1911, str. 108-109. MATKOVIĆ Jako: Bibliografija bosanskih franjevaca. Sarajevo 1896, str. 12. - JELENIĆ Julijan: Spomenici kulturnog rada bosanskih franjevaca. Sarajevo 1918, str. 88-89. A. Kovačić PAPONJA Fra Fabijan-Jakov (1897.-1945.) Rođen 26.IX.1897. u Lipnu, od oca Joze i majke Šime r. Prskalo. Gimnaziju učio 1910.1919. na Širokom Brijegu, bogosloviju 1919.1920. u Mostaru, 1920.-1923. u Innsbrucku (Austria), filozofski fakultet u Innsbrucku 1923.-1924. i u Ljubljani 1924. do 1927. U Franjevački red stupio na Humcu, 7.VI.1915. Zavjetovan jednostavno 7.VI.1916., svečano 5.VII.1919. Za svećenika zaređen 3.IX.1922. u Salzburgu (Austria). 1927.-1945. profesor na Širokom Brijegu 8.II.1945. odveden sa Širokog Brijega u pravcu Splita i negdje ubijen. Bio je vrlo plemenit i čovjekoljubiv, pa je znao cijeniti žrtve svojih ministranata...(darivao ih je). "Ali nama svaki njegov dar bio je velik dar, jer je potjecao iz njegove čiste ljubavi prema nama, pogotovu kada smo znali, da su to bili darovi od njegovih darova. Taj je čovjek bio fizički izvanredno dobro razvijen i jak, ali u tom je snažnom fizičkom liku djelovala živa ljubav prema njegovim đacima... Kao pravi Franjin brat, fra Fabijan je volio prirodu".
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić PAPUŠLIĆ, Antun, filozofski i teološki pisac, književnik (Lipik, oko 1706. - Cernik 2. XI. 1766) je oko 1725. postao član Bosne Srebrene stupanjem u novicijat u Velikoj. Zatim je studirao na filozofskom učilištu u Budimu, gdje je na bogoslovnoj školi započeo studij teologije (1731/32). Teološko školovanje je, čini se, bio zbog bolesti prekinuo kroz dvije godine i boravio u Baji (1732-1734) da bi ga završio u inozemstvu, najvjerojatnije u Italiji. Prihvatio je učiteljsku službu i predavao najprije na filozofskom učilištu u Požegi (1738-1741). God. 1739. je zbog kuge izbjegao sa studentima u Veliku i pastoralno se brinuo za zaražene u selu Gornji Kunovci. Ispit za profesora dogmatske teologije je položio 21. IV. 1743. i u jesen iste godine preuzeo učiteljsku stolicu u petrovaradinskoj školi. Ondje je predavao jednu ili dvije školske godine, jer je najkasnije 1745. postao profesor visoke bogoslovne škole u Osijeku, a od 1749. do 1756. je predavao na bogoslovnoj školi u Budimu. S naslovom “lector jubilatus” bio je dekan generalnih učilišta u Budimu (1757) i Osijeku (1759-1764), a u međuvremenu je 1757. bio s gradiščanskom regimentom u Pruskom ratu (1757/58). Obavljao je i upravne službe: bio je gvardijan u Radni (1742/43), definitor Provincije (1751-1754) i generalni vizitator Provincije sv. Ladislava. U rukopisu su ostala dva njegova spisa, filozofski Tractatus in universam Aristotelis logicam (Požegae 1738; vel. 16 x 19,5 cm; Požega, spis br. 9) i teološki De Verbi Divini incarnatione (Essekini 1746; vel. 16 x 20 cm; Ilok C 194). Tiskom je pak objavio tezarij javne rasprave iz dogmatskog bogoslovlja, knjižicu koja sadrži govore u čast sv. Josipu, sv. Franji i sv. Antunu Padovanskom na latinskom jeziku i teološkohomiletsko djelo na hrvatskom jeziku koje sadržajem predstavlja pučku mariologiju. DJELA: Praelectiones teheologicae ex libro quarto Sententiarum de sacrosanctis... sacramentis. Essekini 1748. — Dužna slava sinovskog bogoljubstva. Budim 1751.
541 LIT.: Franjo Emanuel Hoško, Dvije osječke škole u 18. stoljeću, Kačić, 8(1976), 173-175. — Isti, Franjevačko visoko učilište u Požegi. Nova et vetera, 27(1977), sv. 1, 100-101. — Isti, Prosvjetno i kulturno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca tijekom 18. stoljeća u Budimu. Ibidem, 18(1978), sv. 1/2, 149-151. — Isti, Marijoljublje naših starih. Rijeka 1992, 55-60. F.E. Hoško PAPUŠLIĆ, Antun, pisac (Lipik kod Pakraca, 1710 - Cernik, 2. XI. 1768). - Novicijat je završiko u Velikoj. Bio je generalni lektor filozofije (dvije godine) i teologije (deset godina) u Osijeku i Budimu. Neko vrijeme vršio je dužnost prefekta škole u Osijeku. God. 1756. proglašen je jubilarnim lektorom. Za vrijeme pruskoga rata bio je vojni kapelan kod gradiške pukovnije (1756-1763). Biran je za definitora Bosne Srebrene 1751. i generalnog vizitatora u provinciji sv. ladislava. Pisao je propovijedi u čast Blažene Djevice Marije, sv. Josipa, sv. Franje, sv. Ante i drugih svetaca. DJELA: - Sacer mons Alverniae... Essekini... Anno Domini 1748. - Duxna slava sinovskoga bogoljubstva... Godine 1751. Štampano u Budimu... Tres sacri sermones de s. Josepho... Budae 1754. - Praelectiones theologiae (?). LITERATURA: MATKOVIĆ Jako. Bibliografija bosanskih franjevaca. Sarajevo 1896, str. 46. - JELENIĆ Julijan: Biobibliografija franjevaca Bosne Srebreničke II. (rukopis u arhivu franjevačkog samostana u Tolisi). - MEDVJED I/van/: Najstarija sačuvana knjiga štampana u Osijeku. Hrvatski list, 19(1938) 117, str. 9. A. Kovačić PARTLEC, Antun, pedagog, provincijal (Koprivnica, 1661. - Varaždin, 28. X. 1701). Njegovi roditelji Matija i Uršula su ga imenovali Stjepan. U Provinciji sv. Ladislava ga je 1679. u Križevcima primio provincijal H. Sviličić. Studirao je na filozofskom učilištu u Varaždinu (1682-1684) i na bogoslovnoj školi Generalnog učilišta 2. razreda u Zagrebu (1648-1688). Osposobljen za profesora filozofije predavao je na filozofskom učilištu u Varaždinu (1689-1691). Vrlo mlad prihvaća upravne službe pa je gvardijan u Varaždinu
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON (1690/91). u Krapini (1691-1693) i u Zagrebu (1694/95), tajnik provincije za dvojice provincijala: A. Buzjakovića (1693-1696) i M. Klarića (1696-1699); također je član Klarićevog upravnog vijeća kao definitor. Obavljao je i dužnosti orguljaša u Varaždinu i voditelja bratovštine sv. Antuna u Krapini. Ponovno se je vratio profesorskoj službi i preuzeo učiteljsko mjesto na bogoslovnoj školi Generalnog učilišta u Zagrebu (1698/99), ali je uskoro postao provincijal. Teško je obolio, kad je bio 1700. pred polaskom na generalni kapitul u Rim na kojem su njegov zamjenik A. Buzjaković i provincijal Bosne Srebrene Franjo Travničanin uglavili granice između njihovih provincija u Slavoniji i južnoj Ugarskoj. LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu, Monumenta Custodiae S. Ladislai, 333-339. — Ibidem, Matricula officiorum, ad nomen. F.E. Hoško PARUN, fra Bonaventura, lektor teologije (Igrane, 2. X. 1839. - Živogošće, 22. V. 1915.). Stupio u Franjevački red 5.X. 1857. Posljednje dvije godine teologije uči u Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru, a svečane zavjete polaže 5. X. 1861. godine. Za svećenika je zaređen 8. IX. 1862. Predavao je teologiju u Zaostrogu i Makarskoj. Godine 1887. dobiva jubilaturu uz napomenu da već 24 godine predaje sv. teologiju. Imenovan je ispitivačem ređenika (1875.) i sinodalnim ispitivačem. Obavljao je i dužnost samostanskog vikara u Živogošću i Makarskoj. Kao čovjek mirne naravi isticao se i redovničkom skromnošću. B. Pezo PARUN, Ruža, misionarka, (Igrane, 21. I. 1903. - San Lorenzo, 20. I. 1988). - U 24. godini života, 1925. g. stupila je u kandidaturu u Splitu, a 8. IX. 1927. započinje novicijat, također u Splitu. Osam godina poslije odlazi u Južnu Ameriku da tamo navijesti Kristovo Evanđelje. U Buenos Aires je stigla 10. lipnja 1935. Bio je to početak njezinog dugog i plodnog djelovanja. Više od pola stoljeća stalne požrtvovnosti i predanosti u volju Božju. Došla je a da nije znala ni jednu riječ na španjolskom jeziku. Veliko siromaštvo. Druga
542 kultura i drugi običaji. I klima joj je bila neprijatelj, posebno kada je morala raditi na sjeveru Argentine i u Paragvaju. Međutim, njezin je misionarski duh bio jači od svega toga. S veseljem je nosila svoj svakodnevni križ, a posebno je to pokazala posljednjih 10 godina kad joj je bolest onemogućila aktivno djelovanje. — Iz Buenos Airesa uputila ju je poslušnost na sjever - Formosu, gdje je ostala nekoliko godina pomažući u domaćinskim poslovima. Kad je bila otvorena nova bolnica u paragvajskom gradu Concepcionu, započela je svoj rad kao bolničarka. Tu je proživjela najteže dane jer ju je zatekla Paragvajska revolucija g. 1947. Kroz to vrijene nije znala za odmor, dala je sve od sebe da bi barem u nekom smislu poboljšala stanje onih koji su ostali bez ičega. Iz Paragvaja se vratila u Formosu. I tu je čekao rad u bolnici. Radila je i u misiji Laishi s Indijancima. Jedna od zadnjih podružnica bila je Montevideo - Urugvaj, gdje je provela 22 godine. — U 53 godine samo je jednom imala priliku posjetiti rodni kraj. Posljednjih osam godina bolest ju je prikovala uz krevet. Kroz to vrijeme bila je u provincijalnoj kuci u San Lorenzo, gdje je i umrla. M. Vranjković PARŽIK (PARIK), Karlo, arhitekt (Jičin, Češka, 1857 - Sarajevo, 16. VI. 1942) - Kao mladi arhitekt radio je s drugima na Votivkirche u Beču pa su ga kao darovitog graditelja preporučili J. Vancašu (v.)) za suradnika. Došao je u Sarajevo 1885. i tu ostao do smrti. Bio je građevni nadsavjetnik i šef za graditeljstvo u Bosni i Hercegovini a pošto je stupio u mirovinu bio je savjetnik i arhitekt Vrhbosanske nadbiskupije kroz 22 godine (do smrti). Paržik je radio nacrte za svjetovne i crkvene zgrade i pored Vancaša ostavio najviše arhitektonskih djela u predragnom Sarajevu. Radio je zgrade Zemaljskog muzeja hotela “Evropa” (s Vancašem), Sudsku palaču, Državnu tiskaru, Vakufsku (Husrefbegovu) palaču, Zemaljsku banku, Šerijatsku školu i niz drugih školskih i stambenih zgrada. Isto tako radio je sudske i kotarske zgrade gotovo posvuda po Bosni, hotel “Neretva” i biskupsku palaču u Mostaru. Izvan Bosne sudjelovao je u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON nacrtima za Skadar, Zagreb, Beograd. - U Bosni je izradio 24 župske crkve, 23 župska stana i samostana, oko 15 kapelica i mnoštvo manjih radova. Od crkava se najviše ističu crkva sv. Josipa na Marindvoru i protestantska na Obali u Sarajvu a izvan njega Gospina crkva u Olovu. - Paržik je kao urbanist predlagao valstima da se staro Sarajevo očuva u biti onakvo kakvog ga je zatekla okupacija a da se novo Sarajevo gradi od Koševa prema sarajevskom polju. Na žalost, taj prijedlog nisu usvojili. - Paržikov stil je u najvećem dijelu izdanak vremena eklektičkih historijskih stilova; pod kraj se osjeća pojednostavljivanje zgrade prema bečkim secesijskim uzorima i prema staroj hrvatskoj arhitekturi. DJELA: Zemaljski muzej u Sarajevu. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 36 (1914), 35-42. LITERATURA: † Karlo Parik. Glasnik hrvatskih zemaljskih muzeja u Sarajevu, 44 (1942), 533-535. - † Arhitekt Karlo Parik. Vrhbosna, 56 (1942), 160-161 - Isp. također kratke bilješke u Enciklopediji likovnih umjetnosti i u Leksikonu umjetnika BiH, s.v. Paržik. I. Gavran PASCHASIUS IZ SEVERINA (SEVERINAC, SEVERINENSIS Capucinus), propovijednik. († Zagreb, 3. XI. 1787). Ostavio je u rukopisu, koji se nalazi u varaždinskoj samostanskoj biblioteci, djelo s naslovom: Libellus Benedictionum Severinensi Capucino, Anno Domini 1787. Zagrabiae in Conventu nostro Capucinico. To je obrednik raznih blagoslova. Uz obrednik koji obuhvaća 229 stranica slijedi 56 stranica uputa kako se pripremaju razna jela i liječe razne bolesti. Obrasci blagoslovnih molitava pisani su latinski, a sve ostalo hrvatskim jezikom. — O. Pashazije je ostavio i jedan prijepis na hrvatski već prevedenog djela Capucinus solitarius (Cappucino ritirato). Taj prijepis je napravljen 1784.-85. u Varaždinu. Pashazije je onda bio "concionator festivus". — Umro je u 41. godini života i 21 godini redovništva. LIT.: Nekrologij slovenskih in hrvaških kapucinov, Ljubljana 1977. Hadrijan Borak
543
PASCONI, Klaro, ml, pedagog (Nova Gorica, Slovenija, 1739. - Trsat, 8. XII. 1787) je bio član Hrvatsko-kranjske provincije sv. Križa. God. 1783. se pridružio Hrvatskoj primorskoj provinciji i boravio na Trsatu obavljajući službu samostanskog starješine. Bio je profesor filozofskog učilišta na Svetoj Gori kod Nove Gorice i u rukopisu je ostavio razradu svih predmeta koje je predviđala nastavna osnova pod naslovom Universa philosophia (1771). Poslije toga je postigao naslov profesora dogmatske teologije i opet priredio predavanja koje je držao studentima bogoslovne škole generalnog učilišta u Ljubljani pod naslovom Institutiones theologicae, sv. 1-6 (Ljubljana, 1775-1779; spomenuti spisi su u franjevačkoj knjižnici na Trsatu). P. je postigao naslov lektora jubilata, a bio je i izvrstan talijanski propovjednik. LIT: E. HOŠKO, Na vrhu Trsatskih stuba. Rijeka, 1991, 167- 168. - Nekrologij Slovenske frančiškanske province sv. Križa. Ljubljana 1995. F.E. Hoško PASCONI, Klaro, st, povjesnik (Nova Gorica, Slovenija, 1693. - Trsat, 8. XII. 1741). Bio je član Hrvatsko-kranjske provincije. Posvetio se učiteljskoj službi i predavao filozofiju i teologiju. Postigao je naslov generalnog lektora. Kad je predavao na bogoslovnoj školi na Trsatu, napisao je Tractatus de virtute et sacramento poenitentiae (Tersacti 1716), a za studente generalnog učilišta u Ljubljani je priredio spise: Lectiones canonicae, De intellectu et scientia Dei (Ljubljana 1720), Theologia beatorum, Prologus in quatuor libros Sententiarum. Obavljao je i upravne službe definitora i kustosa Provincije. DJELA: Triumphus coronatae Reginae. Venetiis 1731. LIT: F.E. HOŠKO, Na vrhu Trsatskih stuba. Rijeka, 1991, 167. - Nekrologij Slovenske frančiškanske provice sv. Križa. Ljubljana 1995. F.E. Hoško PASTIROVIĆ, PETAR, prov. (ILok, 1. polovica 17. st. - Ilok, 11. XI. 1738). Dulje vremena bio je lektor filozofije u Mletica i uživao velik
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON ugled kod mletačkog plemstva. Poslije povratka u provinciju (1708) bio je propovjednik u Osijeku i izabran za gvardijana u Vukovaru (1710). Na kapitulu u Sinju izabran je za provincijala Bosne Srebrene (1711-1714). Značajna je odluka tog kapitula, da se provincijsko starješinstvo bira “per turnum” po regijama: Prekosavlje, Bosna i Dalmacija - provincijal, kustos i dva definitora. - Obišao je Bosnu dva puta, a Dalmaciju jedanput. Prisustvovao je krunidbi kralja Karla III (VI) u Požunu (1711), koji mu izdaje pismeni dokumenat da biskupi ne smiju franjevcima oduzimati župe, u kojima su franjevci služili za teških turskih vremena. Na godišnjim sku0pštinama, dosta vremena posvećuje školstvu. Premješta filozofski licej iz Broda u Požegu, unapređuje filozofski licem u Osijeku i osniva novi filozofski licem u Petrovaradinu. Obavlja službu kustosa (17141717), a poslije smrti provincijala Pavla Nikolića, kao dekan provincije, predsjeda provincijskom kapitulu u Brodu (1727). Suvremeni ljetopisac za njega veli: “Homo fuit parvus statura, sed magnus ingenio et fortuna. In suo gubernio fuit audax, et zelotus, cum prudentia in (fima).” LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 121-124. Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 214-218. A. Barun PASTIROVIĆ, Petar, provincijal, generalni vikar Srijemske biskupije (Ilok, oko 1675. Ilok, 11. XI. 1738). God. 1693. je stupio u Bosnu Srebrenu. Filozofsko i teološko školovanje je završio u Italiji, vjerojatno u Veneciji, jer je ondje dulje vrijeme predavao filozofiju. U domovinu se vratio 1708. godine i u Osijeku bio propovjednik, zatim je počeo službu samostanskog starješine i župnika u Vukovaru (1710711), ali ga je tada provincijski kapitul izabrao za provincijala (1711-1714). Prisustvovao je 1711. krunidbi kralja Karla VI. u Požunu i tom zgodom ishodio carsku povelju koja potvrđuje franjevačka prava u Slavoniji i Podunavlju na upravljanje župama. Podržao je 1710. osnovanu visoku bogoslovnu školu u
544 Budimu i 1712. potakao da i u Osijeku bude primjerno školsko središte Provincije. Kao bivši provincijal je 1727. predsjedao izboru provincijskog vikara Šimuna Tomaševića, a 1729. Petra Karapandžića; god. 1729. je bio generalni vizitator i predsjednik kapitula u Bosni Srebrenoj. Srijemski biskup Ladislav Szoerenzi imenovao ga je 1735. generralnim vikarom svoje biskupije; tu je službu obavljao do konca života boraveći u Iloku, gdje je bio i samostanski starješina (1727-1729). Ljetopisac spominje da je bio malen rastom, a velik umom i srećom, a u upravljanju Bosnom Srebrenom je bio razborit i zauzet za redovničko opsluživanje. LIT.: D. MANDIĆ: Franjevačka Bosna, Rim 1960, 214. - F.E. HOŠKO, Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću. Kačić, 8 (1976), 141-142. F.E. Hoško PAŠALIĆ, Filip, provincijal (Livno, 17. I. 1806 - Carigrad, 17. IX. 1861). Osnovnu i srednju školu učio je u Livnu i fojničkom samostanu, a filozofsko-teološki studij u Italiji. U franjevački red stupio je u Fojnici 1821. Bio je učitelj redovničke mladeži Bosne Srebrene u Fojnici, meštar novaka, bibliotekar i pomoćnik župnika. U vrijeme provincijalstva Sjeepana Marijanovića vršio je dužnost tajnika i arhivara provincije. Igrao je značajnu ulogu u sporu provincije s biskupom Barišićem. God. 1843. generalni vizitator Karlo Peoten namjeravao ga je, između ostalih, poslati u zatočeništvo u koji talijanski samostan. Biran je za generalnog komisara te kustosa i provincijala (1857-1860) Bosne Srebrene. Značajan je njegov pastoralno-politički rad u Carigradu u vrijeme dok je bio predsjednik samostanske residencije sv. Jurja u Galati. istodobno je bio i agent carigradske agencije te kao takav upoznao se s brojnim istaknutim ličnostima crkvenog i političkogh života s kojima se dopisivao. Više put je putovao u Beč, Pariz i Peštu. Ono što je Martić bio u sarajevskoj to je Pašalić u carigradskoj agenciji. Borio se za interese provincije, bio ute0čišđte ne samo članovima provincije nego i svim drugima s naših strana koji su dolazili u Carigrad, pomagao je bosanskim begovima koji su iz političkih
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON razloga bili protjerani da se što bolje snađu. Znao je dobro latinski i talijanski jezik. preko porodice Brlić slao je dopise u Gajeve Narodne novine. Primao je Srpski dnevnik. LITERATURA: Iz Carigrada. Zagrebački katolički list, 12(1861) 42, str. 333-334. BATINIĆ Mijo: Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća XIV. - XX. Zagreb 1913. JELENIĆ Julijan: Kultura i bosanski franjevci II. Sarajevo 1915, str. 288-289. - DRLJIĆ Ratko: Residencija sv. Jurja u Galati. Franjevački vijesnik, 44(1937) 10-11, str. 343346. A. Kovačić PAŠALIĆ, Jako, političar (Brina ž. Livno, 9. IX. 1877 - Gorica-Livno, 16. II. 1960) - Rođen je od oca Šime, zemljoradnika, i Anđe r. Balta. Krsno mu je ime bilo Ivan. Rano je ostao siroče pa je kao takav primljen u samostan u Livnu. Tu je dobio osnovnu pouku i odatle pohađao osnovnu školu u Livnu. Gimnazijske nauke učio je u Gučoj Gori (1892-1896), u novicijat FS stupio 1896, filozofiju i teologiju svršio u Livnu (1897-1902) i bio zaređen za svećenika 1902. Privatno, kao kapelan u Livnu 1902-1903, spremio se za natječaj da bude nastavnik. Kao takav djelovao je u Visokom 1902-1905. i 1906-1909, a ravnatelj gimnazije bio je od 19077. do 1909. U Visokom je jedno vrijeme bio i prefekt. Predavao je latinski, grčki, vjeronauk, zemljopis, povijest i krasnopis. Bio je kateheta, kapelan i župnik u Livnu, Čukliću, Ljubunčiću i Suhom Polju; bio je definitor 1937-1939. Bio je gvardijan samostana Gorica-Livno (1916-1919) i narodni zastunik u Konstituanti 1920. te banski vijećnik u Splitu. Pisao je malo: u Franjevačkom glasniku (1901, 1902, 1907) dosta dug članak o Wasmannu i evoluciji), u NOvinama (1918, br. 164, str. 2), Kalendaru sv. Ante 1927, te u Glasniku sv. Ante (1930). isticao se kao temperamentan propovjednik i govornik. Kao pastoralni radnik rado je vodio treći red sv. Franje (preko 500 članova u Ljubunčiću) i Omladinusv. Ante (oko 800 članova). Kao politički radnik zalagao se za prava seljaka i ujedno budio seljačku stalešku i narodnu svijest i nastojao oko otvaranja škola i unapređenja zdravstvene službe na selu.
545 LITERATURA: † Fra Jako Pašalić: Dobri pastir, 15-16(1962), 533-535. I. Gavran PAŠALIĆ, Jako, političar (Brina-Livno, 9. IX. 1877 - Gorica-Livno, 14. III. 1960). - Krsno muje ime Ivan. Sin je Šimuna i Anđe rođ. Balta. Otac mu je umro kad mu je bilo voje, a majka deset godina. Nakon majčine smrti pošao je u “fratre” na Goricu. Osnovnu školu završio je u Livnu, gimnaziju u Gučoj Gori (1892-1896), filozofiju i teologiju u Livnu (1899-1902), novicijat započeo u Fojnici 1896., za svećenika ređen 1902. Kratko je službovao kao kapelan i kateheta u Livnu, zatim kao nastavnik, ravnatelj gimnazije i prefekt u Visokom (1903-1905, 1906-1909). Župnikovao je preko 20 godina na raznim livanjskim župama i to u Suhom Polju, Čukliću, Livnu i Ljubunčiću, zatim kraće u Beogradu i Kreševu. bio je gvardijan (19161919) i vikar (1937), na Gorici biran je za definitora Bosne Srebrene (1937-1939). Kao svećenik posebnu pažnju psovećivao je Trećem redu sv. Franje i Omladini sv. Ante, a kao građanin zalagao se za bratstvo i jedinstvo, za prava seljaka, njihovo prosvjećivanje i zdravstvenu zaštitu. Zbog toga je 1920. biran za poslanika u Konstituanti te za bosanskog vjećnika u Splitu. Kao narodni poslanik i vjećnik suprotstavljao se vlastodršcima, koji su tlačili narod. Surađivao je kraćim prilozima u Franjevačkom glasniku (1901), Serafinskom perivoju (1902, 1907) i Kalendaru sv. Ante (1927). Posljednje godine života proveo je u Sarajevu (1943-1947). Sutjesci (1947-1950) i na Gorici (1950-1960). LITERATURA: Kartoteka osoblja Bosne Srebrene. - X.Y.: † Fra Jako Pašalić, Dobri Pastir, 11-12(1962) I-IV, str. 533-535. A. Kovačić PAŠTROVIĆ, Franjo Antun Andjeo (PASTROVICCHI), FKN (Senogallia, 2. X. 1710.-Viterbo, 4. IV. 1783), biskup. Podrijetlom je iz Dalmacije. Za svećenika je zaređen 6. IX. 1733. Doktorirao u Rimu 15. V. 1739. Slovio je kao uvaženi propovjednik. Bio
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON je konzultor sv. Oficija i ispitavač kandidata za biskupe. Posebnim breveom Klement XIV. postavlja njega i njegove nasljednike u službi konzultora sv. Oficija definitorima Reda (povlastica je važila do 1969.). Isti papa imenovao ga je 14. XII. 1772. za biskupa Viterba i Tuscanije. DJELA: Panegirico di s. Emidio, recitato in Ascoli nella Quaresima del 1753, Ascoli 1753. — De B. Josepho a Copertino O.M.C. Oratio habita ad S.R.E. Cardinales in Basilica SS XII Apostolorum die 6 maji 1753, Romae 1753. — Compendio della Vita Virtù e Miracoli del B. Giuseppe di Copertino dell'Ordine dei Minori Conventuali di S. Francesco, Roma 1758. LIT.: R. RITZLER - P. SEFRIN: Hierarchia catholica medii et recentioris aevi, VI, Patavii 1958, 444. — D. SPARACIO: Frammenti biobibliografici di Scrittori ed autori Minori Conventuali dagli ultimi anni del 600 al 1930, Assisi 1931, 142s. — Miscellanea Francescana 31 (1931) 167. — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 116. PAULIĆ, Pavao, latinski pjesnik (Varaždin, 30. I. 1816. - Zagreb, 18. IV. 1877). U Provinciju sv. Ladislava je stupio 1832, a za svećenika je zaređen 1839. godine. Bio je profesor gimnazije u Varaždinu (1844-1854), vjeroučitelj i učitelj u Koprivnici (1855) i Čakovcu (1857, 1875), propovjednik u Krapini (1856), Kostajnici (1858-1861) i Zagrebu (1865) te samostanski starješina u Kostjanici (1870-1875). Pjevao je prigodne i druge pjesme na latinskom jeziku. DJELA: Carmen...Domini Georgii Haulik,...episcopi zagrabiensis dum sacram onomaseos suae diem...recoleret. Zagrabiae 1838. Lusus poetici sive apologi quidam oblectandis animis accommodata cum nonnullis aliis diversi generis et tenoris poematibus. Varasdini 1852. — Beatissimo Patri...Pio Nono. Zagrabiae 1869. LIT.: Schematismus almae Provinciae divi Ladislai Regis. Kanisae 1856. F. E. Hoško
546
PAULIĆ, Pavao, latinski pjesnik (Varaždin, 30. I. 1816. — Zagreb, Zagreb, 18. IV. 1877). U Provinciju sv. Ladislava stupio je 1832, a za svećenika je zaređen 1839. godine. Bio je profesor gimnazije u Varaždinu (1844-1854), vjeroučitelj i učitelj u Koprivnici (1855) i Čakovcu (1857, 1875), propovjednik u Krapini (1856), Kostajnici (1858-1861) i Zagrebu (1865) te samostanski starješina u Kostajnici (1870-1875). Pjevao je prigodne i druge pjesme na latinskom jeziku; iz pedagoških razloga je preveo tekstove D. Obradovića. DJELA: Carmen...Domini Georgii Haulik,...episcopi zagrabiensis dum sacram onomaseos suae diem...recoleret, Zagrabiae 1838. — Lusus poetici sive apologi quidam oblectandis animis accommodata cum nonnullis aliis diversi generis et tenoris poematibus, Varasdini 1852. — Beatissimo Patri...Pio Nono. Zagrabiae 1869. LIT.: Schematismus almae Provinciae divi Ladislai Regis, Kanisae 1856. F.E. Hoško PAULINUS A RAGUSIO
BRUNI, Paulin
PAVAO IZ BAJE, pedagog, povjesnik (Baja, oko 1720. — Sombor, 14. I. 1768). Nepoznate su pojedinosti o vremenu njegovog ulaska u Franjevački red i o njegovom školovanju kao i o mjestu gdje je predavao filozofiju. Četiri godine je predavao teologiju na bogoslovnoj školi u Radni (1750-1754), a dvije godine na bogoslovnoj školi u Petrovaradinu (17541756); u to vrijeme su to bi škole provincijskog značenja, dok su škole u Osijeku i Budimu bile općeg značenja, tj. školske ustanove za cijeli Franjevački red. Dok je boravio u Radni, istraživao je prošlost tamošnjeg svetišta i napisao njegovu povijest na latinskom jeziku; knjigu je netko poslije njegove smrti objavio i na njemčakom jeziku pod naslovom Wunderscheinender Waldschatten (Ofen, 1771). LIT.: [K. CSILLAG]: Brevis memoria Provinciae Capistranae, Budae 1875, 46. — E. FERMENDŽIN: Brevis Catalogus...scriptorum Provinciae s. Ioannis a Capistrano, Temesvarini 1887, 18. F.E. Hoško
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
PAVAO IZ DUBROVAČKOG PRIMORJA (a Terranova), provincijal (? - Ancona, 28. VII. 1964) - Član Provincije sv. ŽFranje u Dubrovniku. Definitor provincije, kustos, provincijal 1687-1690). U starosti otišao u Anconu radi liječenja. Djelovao je kao propovjednik na narodnom jezku. Samostanu u Slanome pribavio dosta dobara, a pobrinuo se da se u crkvi Male Braće u Dubrovniku podignu oltari u čast sv. Križa i sv. Franje. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 451452. I. Djamić PAVAO IZ JAJCA (Jajčanin), generalni lektor (XVIII. st.). Obukao je franjevački habit u Fojnici 8. prosinca 1720. godine. Nije poznato gdje je studirao filozofiju i teologiju, ni kako mu je prezime, ukoliko ga ne možemo poistovjetiti s Pavlom Narančićem koji je 1724. studirao filozofiju u Šibeniku, a tom prezimenu se kasnije gubi svaki trag. God. 1728. prijavio se skupa s fra Andrijom Kačićem Miošićem, fra Franom Bašićem i Markom Martinovićem na natječaj za katedru bogoslovlja u Budimu, odnosno u Osijeku, a 1732 natjecao se s njima u Veneciji. Tu je ostao i slijedeće 1733. godine. Bio je lektor na Generalnom učilištu u Šibeniku. Zabilježeno je da je 1738. propovijedao u Puli. Dopisivao se Filipom Lastrićem i kao član Bosne Srebrene zastupao je njezine interese u polemikama oko pečata s Provincijom Presvetoga Otkupitelja. Nakon desetogodišnjega predavanja, 18. kolovoza 1743., krenuo je u svoju provinciju Bosnu Srebrenu sa počasnom pratnjom fra Ivanom Vucićem i fra Pavlom Junakovićem koji su ga trebali otpratiti do Udbine, ali su ih neki pravoslavci u Bruvnu temeljito opljačkali. Dana 6. IX. 1743. ovjerovljena mu je i diploma lektora Jubilata. Lit. Usp. F. E. HOŠKO: »Dvije osječke visoke škole«, 161-162; J. SOLDO, »Samostan sv. Lovre u Šibeniku«, Kačić, 1 (1967), 75. – V. KAPITANOVIĆ, »Rukopisni priručnici franjevačkog filozofskog učilišta u Šibeniku
547 (1969-1825)«, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 20 (1994) br. 1-2 (39-40), str. 157-199. – V. KAPITANOVIĆ, Fra Filip Lastrić i Dalmacija, Zbornik o fra Filipu Lastriću Oćevcu u povodu 300. obljetnice rođenja, Mostar, 2000, 103-1014. – V. KAPITANOVIĆ, Fra Andrija Miošić i njegov franjevački krug (u tisku). V. Kapitanović PAVAO IZ MILANA (a Mediolano), komesarvizitator (Milano, cca 1617 - Dubrovnik, 26. XI. 1687) - Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku oko 1644. Zbog niska rasta nazvan Paulinus. Specijalizirao moralnu teologiju. Na studiju u samostanu Male Braće u Dubrovniku lector artium (1666), definitor Provincije (1666), gvardijan dubrovačkog samostana (od 1669, 1571 i 1681), kustos Provincije (1681), te komesar-vizitator. Bio je redovnik sveta i pobožna života, kako o njegovu boravku na Daksi pjeva pjesnik: “Dubrovnik ga za proroka/I za sveca drži svoga/Er njegova svies visoka/Molbam svojiem steže Boga.” (Palmotić) LITERATURA: Vestiarij god. 1595-1826 (Arhiv samostana Male Braće u Dubrovniku). 44r, 47r, 49r, 50r, 51v, 54v, 58r, 60r, 62r, 65r. Cronicom necnon Decreta et Acta... Prov. Ragusinae 1649-1713 (Arhiv samostana Male Braće u Dubrovnikuj). 10r, 17rv. - Jaketa PALMOTIĆ GJONORIĆ: Dubrovnik ponovljen. Dubrovnik 1878. 72, 83, 88, 93-94. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 449-450. I. Djamić PAVAO IZ STRIDONA (rođen o. 1410.). Stupio je u franjevački red sa oko 25 god. Boravio je dugo u Jeruzalemu, a pod starije dane povratio se u domovinu i nastanio u samostanu sv. Marije kod Korčule. Bavio se crtanjem. Njegov suvremenik Santo Brasca tvrdi da mu je na prolazu kroz Korčulu 19. lipnja 1480. pokazao zemljovid svete Zemlje i mnoge druge ljupke crteže što ih je sam nacrtao. Nažalost zemljovid i crteži su se zagubili i danas im je trag nepoznat.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
548
J. GOLUBOVIĆ: Ichonographiae locorum et monumentorum veterum Terrae Sanctae, accuratae delinetae et descriptae a P. Elzeario Horn Ordinis Minorum Provinciae Thuringiae (1725-44), Romae, 1902, p. XII. — Viaggio in Terra Santa di Santo Brasca 1480, (com. Anna Laura Momigliano Lepschy), Milano 1966. V. Kapitanović
Luciestto), Vol. II, Padova 1986., 1929 br. 43; 1893 bbr. 61 i 74; 1774b; 1778 bbr. 177s. M. OREB: Zaslužni članovi hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 192s. J. BARTULIĆ, Hrvatske početnice do narodnoga preporoda, Prva hrvatskoglagoljska početnica 1527, Zagreb 1983., 16 (pretisak). M. Žugaj
PAVAO MODRUŠANIN, FKN († poslije 15. I. 1536.) Priredio je za tisak i u Veneciji 1528., glagolskim pismom, objavio “Misal Hrvatcki” na 233 lista. Tekst je pisan u dva stupca, ukrašen inicijalima i većim i manjim slikama. Nakon misala iz 1483. i 1494., to je, treći po redu hrvatski tiskani misal. U kolofonu je zapisan: “…A korežen po fratru Pavlu Modrušaninu ot reda serafika svetago Frančiska konventuali, nareen i uredinann”; štampan pak “po Frančisku Binfoni i Mafio Pasino tovariši na leti g(ospod)ni 1528”. Ugovore za tisk kao i podmirivanje troškova vodio je u Veneciji Pavlov subrat fra Bernard iz Dubrovnika (v.). Postojanje tih spisa zabilježio je Sartori: “1528. – P. Bernardo di Ragusa faceva contratti con Maffio Pasini, stampatore a S. Moise, per stampa di messali Sciavoni Cosi con Bartolomeo Zanetti da Brescia. (Archivio di Stato Venezia. S. Maria Gloriosa de Frari b(usta) 106”. Sartori je također zabilježio višekratnu fra Pavlovu prisutnost u Veneciji: 19. X. 1519.; 12. I. 1520.; 9. I 1532.; 16. VI. 1535. i 15. I. 1536., gdje je sudjelovao u raznim odlučivanjima na samostanskim kapitulima u “Magna Domus Venetiarum”. Provincijski Nekrolog do 1992. vodio ga je pod nadnevkom 22. X. 1531. Nepoznat mu je dan smrti kao i mjesto preminuća. — Budući da je u Veneciji 1527. Tiskana prva Hrvatsko-glagoljska početnica, Josip Bartulić nagađa da bi njen sastavljač mogao biti Pavao Modrušanin ili koji od njegovih suradnika, slično možda i ugovorenih ali neodštampanih, “oficijeta” (v. Bernardin Dubrovčanin). M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 88. Archivio Sartori… (a cura di P. Giovanni
PAVAO, beogradski biskup
Riapa
PAVAO, de Nosseis (Nosero, Nostero) FKN († poslije 1418), biskup. Prema Gamsu bio je augustinac, a prema ostalim piscima franjevac. Čini se da je nastupio u Pićnu u Istri kao biskup već 1396. (Ugheli) ili 1397 (Gams), što i nije posve nevjerojatno, jer je tada iz Trsta premješten u Pićan njegov redovnički subrat Henrik de Wildenstein, bivši "hrvatski" biskup, pa je mogao uzeti Pavla kao pomoćnog biskupa za vikara. Za pićanskog biskupa imenovao ga je 20., ili 23. kolovoza 1409., pisanski papa Aleksander V, franjevac koji je bio povezan s hrvatskim krajevima i franjevcima te je više njih postavio za biskupe. Čini se da se Pavao ubrzo odrekao biskupije, valjda nastupom bolognskog pape Ivana XXIII., pa je biskupiju prepustio Ivanu zvanom Straus. God. 1418. bio je pomoćni biskup u Salzburgu. LIT.: Bularium Franciscanum, VII, [ed. C. Eubel], Romae 1904, 415 bilj. 4; 746 br. l90. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 802. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 397; 556. — F. UGHELI: Italia Sacra. V, 1 Romae 1644ss, 452. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 88. PAVAO, IZ BOSNE, FKN biskup († 1486). Imenovan je senjskim biskupom 20.XII.1465. (Eubel pogrešno bilježi 1464.). Naslijedio je subrata Marka iz Rijeke (v.). Rački, začudo, tvrdi da se Pavao spominje samo 1471-1488. u javnim spisima, a za senjsku biskupiju piše da je bila upražnjena ne samo 1464. i 1465., već i
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 1468. te 1469. Naprotiv Sladović opširnije piše o Pavlu da je na biskupsku čast izabran od senjskih kanonika i potvrđen (1465.) od pape Pavla II., te da je branio prava senjske crkve, “proti skupoći (tj. gramzivosti) kraljevskih častnikah u čem ga sam kralj Matija pismeno podupiraše”. — Prema knjizi taksenih obveza u Vatikanskom arhivu Pavla je, nakon smrti, naslijedio 1.XII.1486. Andrija iz Modene (v.). Prema tome otpadaju sva nagađanja povjesničara o Pavlu nakon te godine. LIT.: Josepf M. POU Y MARTI: Bullarium Franciscanum, Nova series. Vol. II Quaracchi 1939, 668 br. 1314. C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, II, Patavii 1968, 237. P. B. GAMS: Series Episcoporum Ecclesiae Catholicae, Graz 1957, 389. M. SLADOVIĆ: Povesti biskupijah senjske i modruške ili krbavske, Trst 1856, 100; 170. (F. RAČKI:) Schematismus cleri dioecesium Segniensis et Modrušiensis seu Corbaviensis…, Segniae 1916, 27. M. Žugaj PAVAO, iz Urbina (de Urbino, de Contibus Urbini) FKN (XIV. st.), biskup. Kao pićanski biskup pojavljuje se 1389. (Gams, Eubel). Sačuvan je natpis u kamenu s pročelja crkve sv. Franje u Milju/Muggia, danas u tršcanskom muzeju u kojem se veli da je u veljači 1389. crkvu i groblje posvetio pićanski biskup Pavao dei Conti di Urbino. Umro je vjerojatno prije 16. II. 1394. kad je pićanskim biskupom postao Andrija. Kako se izričito navodi da je Andrija imenovan nakon smrti biskupa Lovre vjerojatno Pavao nije bio valjano izabran ni potvrđen. LIT.: P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 802 - M. ŽUGAJ: I Conventi dei Minori Conventuali tra i Croati...Roma 1989, 135 (s literaturom o natpisu). PAVIĆ, Emerik, teološki pisac, književnik, latinist, prevodilac, povjesnik (Budim, 5. I. 1716. — Budim, 15. IV. 1780) središnja je ličnost budimskog kulturnog kruga u 18. st. Bosni Srebrenoj je pristupio 1734. u Velikoj; filozofiju je slušao u Budimu kod N. Kesića (1736-1739), a teologiju na gneralnim
549 učilištima u Budimu kod Pavlovića, Lipovca i Jankovića (1739-1742) i u Osijeku kod Radića, Franje Ivanovića i Lukića (1742/43). Najviše je ipak utjecaja na nj imao Stjepan Vilov. Usmjerio se je obrazovnoj djelatnosti pa je filozofiju predavao na učilištu u Baji (1743-1746), a teologiju na Generalnom učilištu u rodnom gradu (1750-1761). Gotovo dva desetljeća je predvodio to Generalno učilište kao "skula vladalac", dekan (17611780). Obavljao je redovničke upravne dužnosti: samostanskog gvardijana u Budimu (1747-1749), tajnika Provincije (1748-1750), definitora (1748-1751, 1760-1764) i generalnog vizitatora u dva navrata u Bugarskoj (1762, 1769). Plod njegovog profesorskog rada su tri objavljena popisa teoloških teza. Od Vilova je 1746. preuzeo uređivanje hrvatskog kalendara i nastavio ga uređivati do smrti. Priredio je hrvatsku početnicu, hrvatski rječnik, neki pedagoški priručnik (1771-1774) te spis »Knjige od Svetog Pisma poroda i izhoda«, ali se tim spisima u rukopisu zameo trag; sačuvao se biblijski prijevod — »Psaltir iliti pisme Davidove« (Budim 1774, vel. 11,3 x 18,5 cm; str. 10+302+5; franj. samostan u Budimu, sign. k IV 19). Pisao je prigodne govore na latinskom jeziku, katehetičke i homiletske spise, djela s biblijskim sadržajem, ascetičku literaturu, pjesnička ostvarenja, povijesna djela i medicinski spis; najveći dio tih spisa nije u potpunosti izvoran, već je odgovor na potrebe prosvjete i vjerskog obrazovanja u duhu potridentske obnove kao i tzv. reformnog katolicizma koji je postao sastavnicom jozefinizma. DJELA: Exemplar encomiorum commodo juventutis seraphicae donatum, Budae 1754. — Spes evacuata, Budae 1754. — Jezgra nauka kerstjanskoga, Budim 1754. — Tri dara duhovna s govorenjem predikaturskim navištena i istomačena, Budim 1755. — Positiones theologicae ex tractatu de angelis, Budae 1757. — Propugnatio thesium theologicarum de Sanctissima Trinitate, Budae 1759. — Ogledalo temelja vire i zakona katoličanskoga, Budim 1759. — Ogledalo događajah sv. Pisma staroga i novoga zakona,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Budim 1759. — Exhortatio oratorie deducta et antecapitulariter dicta, Budae 1760. — Prosvitljenje i ogrijanje jesenskog i zimskog doba, Budim 1762. — Prišašće, Budim 1762. — Fragmenta poetica e variis poeseos exercitationibus concinnata, Budae 1762. — Epistole i evanđelja priko godišnji nediljah i svetkovina, Budim 1762, Budim 1808. — Via crucis pro usu Provinciae S. Ioannis a Capistrano, Budae 1764. — Descriptio solita et rytmica regum, banorum caeterorumque heroum slavinorum seu illyricorum, Budae 1764. — Ramus viridantis olivae... seu ... descriptio Provinciae Bosnae Argentinae, Budae 1766. — Prodromus asceticus recte ducens tramite at spiritualis vitae perfectionem, Budae 1767. — Flos medicinae, Pestini 1768. — Nadodanje glavnih događaja Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga nedavno na svitlost danomu, Pešta 1768. — Molitvena knjiga s nikim pismam duhovnim, Budim 1769. — Putovanje duhovno u stazice različitog bogoljubstva razdiljeno, Pešta 1769. — Treći sad iliti iztomačenje Trećega reda, Budim 1769. — Jezgra rimskoga pravovirnoga nauka krstjanskoga za mladež, Budim, 1769. — Novi i glavni u dvdeset stazicah razdiljeni put nebeski, Budim 1772. — — Libellus de gratiis B.V. Mariae Radnensis (s.l.s.a.). — Kratki nauci i tumašenja sviu nedijljnih glavnih evangjelja, Budim 1778. — Oca poštovanog Goffine pravovirno po misalu crkvenom uređeno knjiženstvo, Budim 1778. LIT.: Cjelovita bibliografija i literatura objavljena je u ponovnom izdanju Flos medicinae — Cvit likarije, Split 1980, 17-22. F.E. Hoško PAVIŠEVIĆ, Josip, pedagog, književnik, provincijal (Požega, 8. VIII. 1834. Osijek, 24. XI. 1803). Postao je 1750. član Bosne Srebrene, a prijelaz u novoosnovanu Provinciju sv. Ivana Kapistranskoga dočekao je kao student bogoslovne škole u Budimu (17551757); studij teologije je nastavio u Osijeku (1757/58) i Rimu gdje je 1759. primio svećeničko ređenje. Vrativši se u Provinciju predavao je na Generalnom učilištu 1. razreda
550 u Osijeku, i to najprije na filzofskom učilištu (1761-1764), a zatim na bogoslovnoj školi (1768-1777). U međuvremenu je bio odgojitelj studenata filozofije u Vukovaru (1764-1766) i tajnik dvojice provincijskih vikara, Jerolima Lipovčića i Benka Zebića (1766-1768). U rukopisu su preostala sljedeća njegova predavanja: Philosophia mentis ac sensuum (Mursiae 1761; vel. 23 x 19 cm, samostan u Šibeniku, br. 56); Tractatus de divina gratia, Tractuatus de angelis (Essekini, 1768/69; vel. 17,2 xx 22 cm, str. 267; samostan u Našicama, br. 13); Tractatus...de Divini Verbi incarnatione (Mursae, 1769; vel. 17 x 23 cm, str. 186, našički rkp. br. 11); Tractatus de Deo Trino (Mursiae 1772, vel. 18 x 22,5 cm; samostan u Budimu, k II 31); Tractatus de divina revelatione (Essekini 1773, vel. 18 x 23 cm, str. nepag. 414, samostan u Slavonskom Brodu, sign. IV F 9); De Deo ejusque divinis attributis, De invisibilitate Dei, de ipsius intellectu ac voluntate ac de Dei providentia (Mursae 1776, vel. 19 x 23 cm, str. 297, našički rkp. br. 10). Na kraju desetgodišnjeg predavanja teologije u trodenvenoj javnoj raspravi njegove su teze branili njegovi studenti, među kojima su bili Matija Petar Katančić, Hadrijan Zubanović i Ignjat Dominik Martinović. Postigao je prosvjetni naslov "lector jubilatus" i bio dekan osječkog Generalnog učilišta (178-1783). — U teškim godinama razmahalog jozefinizma bio je kustod (1780-1783) i provincijal (1783-1791, 1797-1800) svoje provincije. Mudro i uspješno je tražio ravnovjesje između naslijeđenih tridentskih uredbi o franjevačkom životu i jozefinističkih zakona. Državnim vlastima je u svojim urednim dopisima pružio dojam da vjerno slijedi državne propise, a u stvarnosti je nastojao do krajnje mjere umanjiti njihovu zahtjevnost. Uredio je arhiv Provincije i bio njegov upravitelj (1891-1997). Spis o povijesti Provincije Recensio conventuum juxta antiquitatem eorum Provinciae S. Ioannis Capistranensis (Essekini 1783) je izgubljen; možda se je njime služio G. Čevapović u pisanju knjige sličnog naslova. Izgubljeni su također objavljeni spisi koje spominje
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Jakošić: o uzgoju dudovog svilca, o glazbi, o krudnibi cara Leopolda II. te tri spisa o stanju redovnika u jozefinističkom vremenu. U rukopisu su ostale tri zbirke njegovih uredskih pisama (vel. 24 x 38, samostan u Osijeku): Epistolae ad religiosos intra Provinciam, 1. i 2. svezak, i Epistolae ad religiosos extra Provinciam, a raznolikog su sadržaja dva sveska njegovih različitih bilježaka: Ex collectionibus Fr. Joseph Pavissevich; 1. svezak obuhvaća zapise do 1780. godine, a drugi u sljedećem desetljeću (pripadaju samostanu u Vukovaru). Svojim pak književnim djelima iz ratničke proze započeo je prvi među slavonskim književnicima pisati o temama koje ne slijede uobačajeni program katoličke književnosti u podtridentskom vremenu; vjerojatno ih je zato objavio pod pseudonimom. DJELA: Kratkopis poglavitij događaja vojske među Marijom Terezijom i Fridrikom IV., Pešta 1762. — Sancto Joseph utriusque testamenti patriarchae, Mursae 1776. — Saecula seraphica, Essekini 1777. — Cum ex universa theologia … disputationes fierent, Essekini 1777. — Propositiones ex universa theologia ad Elenchum ... Clementis a Panhormo. Essekini 1777. — Polaženje na vojsku prusku-bavarsku svitlih krajina Slavonije, Srima i Potisja g. 1778. i povraćenje istih g. 1779, Osijek 1779. — Jubilaeum clementiu ...sacerdotii...Jacobi Spatzierer, Budae 1780. — Fragmenta poetica, elogia, epitahpia, Essekini 1793. — Tragoedie et aliae diversi generis repraesentationes, Essekini 1794. LIT.: J. JAKOŠIĆ: Scriptores interamniae, Zagreb 1899, 128, 129; hrv. prijevod: S. SRŠAN: Slavonski pisci, Revija, 28 (1988), br. 1, 70-72. — F.E. HOŠKO: Dvije osječke vioke škole u 18. stoljeću, Kačić, 10 (1978), 134-137. — V. KAPITANOVIĆ, »Rukopisni priručnici franjevačkog filozofskog učilišta u Šibeniku (1969-1825)«, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 20 (1994) br. 1-2 (39-40), str. 178. F.E. Hoško PAVLOVIĆ (OLOVČIĆ, A PLUMBO, PLUMBENSIS). Marijan, prov. (Olovo, 1573? -
551 ?, polovica 17. st.). - Za njegovog provincijalstva u Bosni Srebrenoj (1622-1625), prestaju misije bosanskih franjevaca u Bugarskoj, jer je osnovana samostalna bugfarska kustodija (1624). Njegovim zauzimanjem, Propaganda odluči napisati kršćanskim knezovima, da milostinjom pomognu bosanske franjevce, koji stradavaju od silnog i nesnosnog turskog harača. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 61. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 175176. A. Barun PAVLOVIĆ, Antun, pedagog (Budim, oko 1700. — Budim, 9. V. 1756). U Baču je 1717. postao član Bosne Srebrene. Možda je u inozemstvu završio ne samo filozofsko i teološko školovanje, nego je ondje i predavao filozofiju, jer se 1730. prvi puta spominje već kao profesor moralnog bogoslovlja u Petrovardinu i odmah zatim preuzima katedru bogoslovne škole u Osijeku (1731-1735). Svoju profesorsku službu u potpunosti je razvio tek na bogoslvnoj školi Generalnog učilišta u rodnom gradu (1735-1745); u to vrijeme je četiri puta predložio javnoj raspravi svoje teološke teze, a jednom je sudjelovao u javnoj raspravi osporavajući teze Jerolima Lipovčića. Od njegovih predavanja samo je sačuvan dodatak spisu Franje Ivanovića De sacrosancto Dominicae incarnationis mysterio (Budim 1734; vel. 15,5 x 20 cm, nepaginiran; samostan u Iloku, sign. E 106), njegovog prethodnika na katedri bogoslovne škole u Budimu. LIT.: F.E. HOŠKO: Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću, Kačić, 8(1976), 151, 183, 187. — ISTI: Prosvjetno i kulutrno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca tijekom 18. stoljeća u Budimu, Nova et vetera, 28 (1978), sv. 1/2, 135-136. F.E. Hoško PAVLOVIĆ, fra Bernardin, pisac i vojni kapelan (Ston o. 1685, — Split, 18. VI. 1763). God. 1706. pošao je na studij u Firenzu. U vrijeme rata s Turcima 1715. bio je dušobrižnik čitlučke tvrđave u Hercegovini.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Preveo je iz "turske" Hercegovine 52 obitelji sa 264 osobe na "mletačko" područje. Neposredno nakon toga pošao je za vojnog kapelana u regimentu Stjepana Rosanija na Krf. U četiri godine kapelanstva na kopnu, i na ratnom brodu Feniks, kao i u krvavim sukobima na brdu Aframo i Sv. Spasitelj, Pavlović se, prema mnogobrojnim svjedočanstvima, među kojima i glasovitog feldmaršala Schoulembourga, isticao zalaganjem za hrvatske vojnike, revnošću, postojanošću i neustrašivošću. Neko je vrijeme bio povjerenik Sv. Zemlje za Dalmaciju. U razdoblju 16. VI. 1720. -1722 bio je vikar izbjegličke sinjske redovničke obitelji koja se smjestila u Splitu, u samostanu na Pojišanu . God. 1722-1723 gvardijan je u Kninu, 1730-1732 starješina hospicija na Dobrom u Splitu, gdje je započeo izgradnju kapele Gospe od Zdravlja, koja je kasnije prerasla u svetište. God. 1745-1746 obavljao je službu gvardijana samostana na Dobromu, na čemu se zahvalio. Djela: Pripravglegnie za dostojno rechi suetu missu, i posli iste Boggu zahuaglegne, izuagieno iz Missala rimskoga, i skupgleno, iztomaceno iz mnoghi ostaly devoti kniga, i u haruaski jezik pomgliuo i virno privedeno. U Mleczi, Po Stipanu Monti, 1747. — Pokripglienye umiruchi, za dobro i sveto pochi u milosti Boxiyoi s ovoga svita, iztomaçeno i skupgieno pria po Don Luczi Terzichiu. Koie da boglie i upraunie izgovara ù haruaski iezik; popravi i pristampa po ozcu P. fra Bernardinu Paulovichiu iz Dubrovaçhe darssave, stioz, pripovidoc i sudaz Provincie SS. Odkupitegla ù Dalmacii i namisnik komesara od Svete Zemglje Jeruzolimske. Reda obsluxitegla Male brachie S. O. Francesca. I od istoga nadostaugleni mnogi i razliçizi blagosovi i drughe stuari svete i kriposne za korist naroda harvasckoga kako se moxe viditi na suarsi isti kniga. [U Mlezci po Bortolu Occhi 11747, 2 1797] U Mleczi, po Simunu Occhj, MDCCC. LIT.: L. V LADMIROVIĆ, Pripisagnie poçetka ***— LUCIUS NARENTINUS [Vladmirović]: Chronicon archiviale continens brevem descriptionem principii et continuationis
552 venerabilis conventus Sanctae Mariae Zaostrogiensis, Venetiis 1770, 17. — I. KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Bibliografija hrvatska I, Zagreb 1860, 123. — P.J. ŠAFARIK - J. JIRIČEK: Geschichte der illirischen und kroatischen Litteratur, Prag , 1865, 263. — Š. LJUBIĆ, Ogledalo književne povijesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži, II, Rijeka 1869, 452, 458-459. — K. BALIĆ, Kroz Marijin perivoj. Štovanje Bl. Djevice Marije u franj. Provinciji Presv. Otkupitelja, Šibenik 1931, 66-67.— FRA ANTE GOSPE OD ZDRAVLJA [Crnica]: o. Bernardin Pavlović, Gospa od Zdravlja, 1935, 83-86, 119-122. — A. CRNICA, Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939., 215-220.— V. KAPITANOVIĆ, Franjevci kao vojni kapelani u mletačkoj vojsci, Kačić, 16 (1984), 168 i 185186. — V. KAPITANOVIĆ, Franjevačka knjižnica u Makarskoj, Franjevačka visoka Bogoslovija Makarska 1736-1986, Makarska 1989. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 37-38.V. Kapitanović PAVLOVIĆ, s. Amadeja, (Petrovaradin, 28. I. 1895 Sušak, 26. XI. 1971). Sestra sv. Križa. Nakon položenih zavjeta 1926. djeluje na državnoj pučkoj školi u Đakovu. God. 1929/1930. završava u Zagrebu Višu pedagošku akademiju. Od 1930. do 1941. predaje na Građanskoj školi Družbe u Đakovu hrvatski, zemljopis i povijest. Voljela je djecu i rad u školi te imala fini pedagoški takt. Godine 1937. ulazi u provincijalno vijeće a tri godine kasnije postaje zamjenica provincijalke. Veći dio tereta nosi sama jer provincijalka ozbiljno pobolijeva. U jeku rata, 1943. preuzima službu provincijalke. Taj će teret nositi 12 i pol godina, sve do srpnja 1955. To je vrijeme bilo možda najteže doba Provincije. Bilo je to doba kad su sestre bile istjerane iz škola, vlastite škole ukinute, imovina nacionalizirana, sestre gubile namještenja i po bolnicama, i kad su često bile ugrožene. Majka Amadeja nije se bojala nikoga kad je trebalo braniti sestre i Družbu. Događalo se da nije imala vijesti o pojedinim zajednicama. Da dođe do sestara,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON pješačila je kilometre po kiši i snijegu. Boljelo ju je kad su sestre masovno dobivale otkaz iz službe, no njezino pouzdanje u Providnost bilo je neograničeno. Znala je, ako se raspadnu zajednice, neće više biti redovničkog života. Zato je uvijek našla mogućnosti da sestre namjesti u drugoj službi. U problemima toga tjeskobnog vremena rado je tražila savjet kardinala Stepinca i vjerno ga je slijedila. Nije mogla podizati nove zgrade, ali je u sestrama gradila zgrade redovničkog duha. To joj je i bila najveća briga. Nakon isteka službe provincijalne nadstojnice odlazi 1955. na Sušak za kućnu poglavaricu. Zatim joj je povjerena briga za kandidatice učenice na Vrhovcu u Zagrebu. Tu je dužnost vršila s posebnom ljubavlju. Od 1966. opet je u Đakovu, gdje svoje zadnje sile posvećuje pisanju ljetopisa Provincije. Smrt ju je zatekla na Sušaku a pokopana je u grobnici provincijalki u Đakovu. Bila je pobožna, duboko sjedinjena s Bogom, žena žive vjere. Proživjela je život onako kako je dala uklesati na grobnu ploču sestarskog groblja u Đakovu: "U sjeni Križa našle su smisao života. Po njegovoj nauci služile su bližnjemu. U njegovu svjetlu očekuju dan Uskrsnuća." LIT.: In Memoriam, Đakovo, 1971 *** »Majke nikad ne umiru, Uz 20. obljetnicvu smrti…«, U znaku Križa, List Milosrdnih sestara sv. Križa, Đakovo, XII (1991) 4, str. 24-26. Kasilda Vidović PAVLOVIĆ, Savin, propovjednik (Gradac u Popovu POlju, cca 21. IV. 1759 - Jadransko more između Pelješca i Dubrovnika, 25. VI. 1800) - Krsnim imenom Rafael. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1777. Srednju školu učio u Dubrovniku s izvrsnim uspjehom. U teologiji (osobito moralnoj) vrlo vješt. Gvardijan u više samostana izvan Dubrovnika (u posljednje vrijeme u Orebiću na Pelješcu), te definitor Provincije. Putujući brodom na Kapitul utopio se nakon brodoloma. — Bio je vrstan i častan redovnik primjerna života. Kao starješina bio je poznat po razboritom upravljanju. Održao je više korizmenih propovijedi na području svoje provincije, te u kotorskoj i korčulanskoj
553 biskupiji. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 498. I. Djamić PAVO iz Bosne, FKN, senjski biskup 14651486. Senjskim biskupom imenovan je bulom 20.XII.1465. Naslijedio je Marka iz Rijeke (v.). Rački piše da je senjska biskupija bila upražnjena 1464., 1465., 1468. i 1469. Prema Račkome bio je franjevac i rodom iz Bosne, a spominje se u javnim spisima 1471-88. Možda je zbog političkih nemira nekoliko godina izbivao iz biskupije slično njegovu nasljedniku Andriji iz Modene (v.). Senjski knezovi Frankopani nisu naime, htjeli Matiju Korvina za kralja pa im je Matija oteo Senj. Prema Farlatiju Sladoviću i Gamsu završio bi biskupsku službu prije 1488. ili 1489. No, prema vatikanskim spisima umro je ranije, a nakon smrti naslijedio ga je 1.XII.1486. Andreas Campana (Eubel). LIT.: Bullarium Franciscanum, nova series. Vol. II, 668 br. 1314. Hierarhi Catholica. Vol. II, 237. Pius Bonif. GAMS, Series Eouscropum Ecclesiae Catholicae, Graz 1957, 389. Manojlo SLADOVIĆ: Povesti biskupijah senjske i modruške ili krbavske, Trsr 1856, 100; 170. (Franjo RAČKI) Schematismus…Segniensis et Modrušiensis seu Corbaviensis…, Segniae 1916, 27 bbr. 22-23. M. Žugaj PAVUNOVIĆ, Mijo, pedagog, graditelj, upravnik, generalni vikar (?, oko 1690. — Cernik, 17. III. 1751). God. 1706. je u Velikoj postao član Bosne Srebrene. Zatim je kod fra Ivana Srijemca slušao filozofiju na učilištu u Osijeku (1708-1711). Teologiju je studirao u Ferarri (1711-1715). Kako je položio profesorski ispit iz filozofije, predavao je na filozofskom učilištu u Đakovu (1715-1718). Zatim je bio tajnik provincijala Ivanagića (1720-1723) za Slavoniju i njegov pratilac 1723. na generalnom kapitulu u Rimu. U Cerniku je bio samostanski starješina i župnik (1723-1726, 1730-1733, 1735-1738, 1741-1744, 1747-1750); kroz 21 godinu
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON boravka u Cerniku podigao je južno i zapadno krilo samostana te samostansku crkvu. Također je kao poglavar samostana i župnik u Vukovaru gradio crkvu i uredio dio tek izgrađenog samostana (1726-1729). Sudjelovao je u vodstvu Bosne Srebrene kao definitor (1723-1726) i kustod (1732-1735) te generalni vizitator i predsjednik kapitula (1748) na kojem je P. Lipovac izabran za provincijala Bosne Srebrene. Biskup Juraj Branjug imenovao ga je poslije Ivanagićeve smrti svojim vikarom u Slavoniji pa već potkraj 1730. koristi pečat s naznakom svoje službe: "Vikar i naslidnik u duhovne stvari nasega Prisvitloga gospodina Biskupa". Papušlić mu je posvetio teološku raspravu Praelectiones theologicae ex Libro quarto Sententiarum (Essekini 1748). LIT.: Arhiv samostana u Makarskoj: Liber arhcivalis , 60, 104, 110, 115, 152. — F.E. HOŠKO: Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću, Kačić 8 (1976), 174-175. — ISTI: Miho Pavunović i organizacija pastoralnog djelovanja u zapadnoj Slavoniji, Sedam stoljeća Cernika, Cernik 1994, 113-118. — J. JANČULA: Franjevci u Cerniku, Slav. Požega 1980, 97-120. F.E. Hoško Provjeri pažljivije složeno tipom slova jer je pri konvertiranju došlo do nejasnoća. PAX, O. Min., provincijal (XIV/XV st.). Kao provincijski ministar u Sclavoniji spominje se samo među svjedocima u bilježničkom zapisu od 4. X. 1302. (pogrešno navođenom 28. X. 1302.) u kojem je uglavljen sporazum zadarskog nadbiskupa Jakova iz Foligna (v.) s upravom grada Zadra o upravljanju dobrima katedralne crkve. Nije poznato kad je postao, ni kad prestao biti provincijal, ni odakle je. Većinom mu daju dodatak iz Zadra (de Jaderra). Iz navedenog spisa to se ne može zaključiti, tim više što se za dvojicu drugih svjedoka Antuna iz Pule i Nikolu iz Zadra vjerojatno kao manje poznate navode precizniji podaci. — Možda je Pax naslijedio provincijala Nikolu 1302, a nakon provincijalstva u Hrvatskoj (1308?) postao provincijal u Toscani? Tu je naime 27.X.1310.
554 bio provincijal istog imena. Ako se radi o istoj osobi, potječe iz Toskane. Jedan Toskanac naime istog imena bio je 1296. Gvardijom Svetog samostana u Asizu. LIT.: T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus, Zagreb 1910. Vol. VIII, 37 AFH 10/1917/197 br. 243. L. WADDING, Annales Minorum, Quaracchi 1932. Vol. VI, 194. M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993. Pax (89); Jakov (54); Jakov iz Zadra (56). M. Žugaj PEHAR Fra Nenad-Venancije-Josip (1910.1945.) Rođen 7.V.1910. u Stubici, od oca Franje i majke Mande r. Dugandžić. Osnovnu školu svršio u Trebižatu, gimnaziju na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru, filozofski fakultet u Zagrebu. Vojsku služio 4.X.1937.4.V.1938. u Beogradu. U Franjevački red stupio na Humcu, 3.VIII.1930. Zavjetovan jednostavno 5.VIII.1931., svečano 12.VIII.1934. Za svećenika zaređen u Kotoru, 14.VI.1936. 1938.-1939. kateheta u Konjicu 1939.-1943. studirao filozofiju u Zagrebu 1943.-1945. profesor na Širokom Brijegu 14.II.1945. bačen u Neretvu u Mostaru. Bio je nježna pjesnička i umjetnička duša. Idealan svećenik. Vrlo discipliniran. To je tražio i od učenika. Mogao je slobodno pokazati na sebe kao na uzor vladanja. U svojoj poniznosti ponašao se kao jedan od đaka. Đaci su ga voljeli, cijenili i nasljeđivali. Bio je redovnik u punom značenju. Čovjek molitve i pobožnosti. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić PEHM, Kerubin, teološki pisac (Koprivnica, 12. II. 1727. — Krapina 28. VIII. 1787). U Provinciju sv. Ladislava je stupio 1746. godine. U Pečuhu je završio studij filozofije kod Fabijana Savora (1747-1749), a kod Elzeara Tauzesa, Antuna Delamartine i Silvestra Thara školovanje u dogmatskoj teologije (1749-1753). God. 1751. postao je svećenik. Pred ispitnom komisijom kojoj je predsjedao Kerubin Fabšić položio je 1753. u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Pečuhu ispit za profesora filozofije kao najbolji među pet kandidata i odmah preuzeo službu korepetitora filozofije u Krapini (1753-1755). Filozofiju je predavao u Zagrebu (1755-1757), a zatim je bio profesor biskupijskog sjemeništa u Pečuhu (1758-1760) pa profesor moralnog bogoslovlja u Virovitici (1760-1762). Na bogoslovnoj školi Generalnog učilišta u Zagrebu je predavao 12 godina (1762-1774), a 1775. je proglašen “lector jubilatus”. U dva navrata sudjeluje u vodstvu provincije kao definitor (1768-1771; 1777-1780), a od 1777. do 1780. je ljetopisac Provincije sv. Ladislava. Posljednje godine je proveo u Krapini, gdje je bio i gvardijan (1783-1786). Kao “lector jubilatus” bio je u Zagrebu dekan Generalnoga učilišta (1774-1783) i sudjelovao u ostvarenju novih državnih propisa o usvajanju nove nastavne osnove. Uz objavljenu knjigu koja po sadržaju pripada kontroverzističkoj literaturi s protestantima ostao je u rukopisu i njegov spis De revelatione et traditionibus (Zagreb 1770; vel. 19,8 x 16 cm. str. /478/, sign. br. 2); čuva se u knjižnici franjevačkog samostana u Koprivnici. Pehmn je objavio i dvije knjižice homiletskog sadržaja, pisane na hrvatskom jeziku. Pripadao je krugu Baltazara Krčelića, a njegov ugled kod jansenistički i jozefinistički usmjerenih školskih vlasti potvrđuje činjenica da je 1776. bio član državne ispitne komisije za profesore novoosnovane Kraljevske akademije u Zagrebu. DJELA: Manuale theologiae dogmaticae seu Catechismus biblicus. Zagrebiae 1765. - Častni pokoj radi dvojstrukog jubileuma od častnoga otca Marcela Jurkina. Zagreb 1780. Govorenje na drugoj mladoj misi Marcela Jurkina rečeno u Virovitici. (s.l.) 1983. LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu: Monumenta sv. 2, 103, 104. - M. Mesić: Korespodencija Krčelićeva i nješto građe iz njegove velike pravde. Starine JAZU, 8)1876), 93-1441. - V. Klaić: Kraljevska akademija znanosti u Zagrebu (1776). Hrvatsko kolo, 7(1912), 23. F. E. Hoško: Skotistička teologija zagrebačkog kruga 17. i 18. stoljeća. Kačić, 3(1970), 92, 97. - Isti: Pastoralno djelovanje franjevaca Provincije sv. Ladislava na području
555 Zagrebačke biskupije u vremenu potridentske obnove. Bogoslovska smotra, 46(1976), br. 4, 472. F. E. H oško PEJČINOVIĆ, Augustin, provincijal (Vareš, oko 1763 - Vareš, 28. IX. 1819). Školovao se u Kraljevoj Sutjesci i u provinciji sv. Ivana Kapistrana u Ugarskoj. U franjevački red stupio je oko 1778. Kao vareški župnik sagradio je crkvu na čast sv. Mihovila. Biran je za definitora, kustosa i provincijala Bosne Srebrene (1802-1805). LITERATURA: JELENIĆ Julijan: Necrologium Bosnae Argentinae, Sarajevo 1917, str. 17. - ISTI: Kultura i bosanski franjevci II, Sarajevo 1925. A. Kovačić PEJOVIĆ, Aleksandar, provincijal (Dubrovnik, cca 1737 - 3. X. 1809) - Krsnim imenom Antun. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1757.g. Studije završio u Brescii s izvrsnim uspjehom. Pozvan u Cremonu za lektora filozofije. Stekao je i zvanje lektora teologije, te se toliko usavršio, da je postavljen za generalnog lektora. Na studiju u samostanu Male Braće u Dubrovniku je deset godina predavao teologiju i imenovan jubilarnim lektorom. Kroz više je godina bio starješina u samostanima u Lopudu i Cavtatu, dva puta definitor, provincijal (1793-1796) i provincijalni vikar (1804-1805), a General Reda ga postavlja za prefekta studija u Dubrovniku. Određen za propovjednika u crkvi Male Braće od Senata Dubr. Republike, za uspješno obavljen ovaj rad dobiva doživotnu penziju od 30 dukata. — Izvanredno nadaren (odlično je znao francuski jezik) te neumoran, svakom je poslu uspješno dorastao. Bio je rado slušani propovjednik (propovijedao na narodnom jeziku u Male Braće i korizmene propovijedi u dubrovačkoj katedrali). U nagovorima je bio ugodan, vedar, iskren, jednostavan, u razmatranju i molitvi postojan i neumoran. LITERATURA Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 510. I. Djamić
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
PENDO, Ivan Krstitelj, ljekarnik (Golubinica na Pelješcu, cca 1766 - Dubrovnik, 11. II. 1845). - Krsnim imenom Petar. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1787.g. Njegov rođak I.E. Lučić (v.0 ga je kao đaka uzeo za pomoćnika u ljekarni samostana Male Braće u Dubrovniku. U Provinciji je više puta biran za definitora i jednom za kustosa. Samostanskom apotekom je upravljao oko četrdeset godina imajući uvijek na umu dobro pacijenata i napredak Provincije. Uputio je u ljekarničko umijeće I.E. Kuzmića (v.). LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 541542. - Nedjeljko SUBOTIĆ. J/ustin/ VALNIĆ: Franjevci s poluotoka Pelješca. Spomenica Gospe Anđela u Orebićima 1470-1970. Omiš 1970, 353. - Vinko VELNIĆ: Tableau chronologique des apothiciares de la pharmacie des Pères Franciscains à Dubrovnik. Die Vorträge der Hauptversammlung des Int. Pharm. Kongresses in Dubrovnik (26.-31. VIII. 1959). Stuttgart 1960, 189-197. I. Djamić PENIĆ, Filip, pedagog, provincijal (Vukovar, oko 1718. - Budim, 4. II. 1767). Postavši član Bosne Srebrene studirao je teologiju na visokoj bogoslovnoj školi u Budimu (1739-1843). Neko je vrijeme proveo u Italiji i najvjerojatnije ondje stekao naslove profesora filozofije i teologije te predavao filozofiju. Školske godine 1755/56 predavao je na bogoslovnoj školi Generalnog učilišta u Budimu, ali ga je H. Campion tužio vrhovnoj upravi Franjevačkog reda da nema ispravne dokumente za tu službu. General Reda Joanecije a Molina mu je naredio da ponovno pristupi natječajnom ispitu za profesore generalnih učilišta pod predsjedanjem M. Dominkovića, ali je on to odbio i u Rimu se opravdao uz pomoć svog zaštitnika J. Jankovića. Istodobno je u Rimu predočio spise J. Jankovića u prilog diobe Bosne Srebrene. Usprkos suprotnom stavu tadašnjeg provincijala Bosne Srebrene Antuna Bačića i njegovog upravnog vijeća, vrhovna uprava
556 Franjevačkog reda je razdijelila Bosnu Srebrenu na Kustodiju sv. Križa, uskoro Provinciju sv. Križa, na području pod turskom vlašću i na Provinciju sv. Ivana Kapistranskoga na području pod carskom vlašću; prvim provincijalom nove provincije imenovala je Filipa Penića. Papa Benedikt XIV. je tu odluku potvrdio 5. VI. 1757. bulom Ad regularis disciplinae. Peniću su osporili prava bivšeg provincijala pa se on 1762. odrekao tih prava i službe gvardijana u Vukovaru. — Iz razdobolja njegove profesorske djelatnosti ostao je spis Tractatus historico-dogmaticus de gratia et sacramentis (vel. 20 x 14 cm, str. 508, samostan u Vukovaru). LIT.: F.E. HOŠKO: Dvije osječke vioke škole u 18. stoljeću, Kačić, 10 (1978), 134- 128-130. F.E. Hoško PENSA, fra Ljudevit ( ✜Ivan), (Trogir Sinj, 25. IX. 1871). Potječe iz obrtničke obitelji. Ocu mu je bilo ime Ante. Nakon osnovnog školovanja dolazi u Sinj i tu na Franjevačkoj gimnaziji pohađa srednju školu (1857-1863). Filozofske i teološke nauke završio je također na učilištima Provincije. Na Gimnaziji je bio profesor od 1867. do 1870. god. Odlikovao se blagom i mirnom naravi. Umro je od tuberkuloze u 26. godini života. M. Ćaleta PEPER, Oton, pedagog, teološki pisac (Varaždin, 5. XI. 1717. — Pečuh, Madžarska, 21. XI. 1763). God. 1735. postao je član Provincije sv. Ladislava, a školovanje je završio na filozofskom učilištu u Varaždinu (1737-1739) i bogoslovnim školama u Varaždinu i Križevcima (1740-1744). Ubrzo je položio profesorske ispite iz filozofije i teologije pa je predavao na obje visoke škole Generalnog učilišta u Zagrebu, na filozofskom učilištu (1746-1748) i u bogoslovnoj školi (1751-1761). Nosio je naslov "lector jubilatus" i upravljao kao dekan Generalnim učilištem u Pečuhu (1762/63). DJELA: Propositiones ex theologia speculativo-critico-dogmatica, Zagrabiae 1757. LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Zagrebu: Matricula officiorum, ad nomen. — F.E. HOŠKO: Škole hrvatske franjevačke provincije sv. Ladislava (1613-1783), Zagreb 1968, 87, 98, 122. — ISTI: Doprinos franjevačkih visokih škola sktostičkoj filozofiji i teologiji, Franjevci Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1992, 77. F.E. Hoško PERECZKY, Antun, filozofski pisac (Budim, 26. III. 1748. - Budim, 15. XII. 1792.). — Potjecao je iz hrvatske obitelji. Uz hrvatski je govorio njemački i nešto madžarski. Filozofiju je studirao u Osijeku (1766-1769), a teologiju u Budimu (1769-1773). Ispit za profesora filozofije položio je 8. VIII. 1773. u Baji. Predavanja iz filozofije je započeo u Iloku (1773/1774), a nastavio u Vukovaru (17741776). Zatim je predavao na učilištu moralnog bogoslovlja u Radni (1776-1778). Nakon što je 1778. položio ispit za profesora teologije po državnom nastavnom planu, predavao je u zaključnim odjelima škola dogmatske teologije u Osijeku (1778/1779) i Budimu (1779-1783). Tiskom je objavio dvije liste filozofskih teza, a u rukopisu je ostavio spise: Instrumentum scientiarum omnium seu Logica maior (Illokini, 1774) i Philosophiae mentis pars altera seu Metaphysica (Vukovarini, 1776; vel. 19 x 23,5 cm; Budim, k II 16). Kad je prestao predavati u Budimu, postao je župnik u Čereviću (17841786), a zatim u crkvi sv. Roka u Petrovaradinu (1786-17891). DJELA: Cum propositiones ex Metaphysica, Essekini 1776. — Cum propositiones ex universa Philosophia, Essekini 1776. LIT.: Arhiv Franjevačkog samostana u Osijeku, J. PAVISSEVICH, Epistolae ad religiosos intra Provinciam, sv. 2, 98. — F.E. HOŠKO, Prosvjetno i kulturno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca u Budimu tijekom 18. stoljeća, Nova et vetera, 28 (1978), sv. 1/2, 174-175. F.E. Hoško PERECZKY, Martin, profesor filozofije (Budim, oko 1743. - Čakovec, 21. IV. 1777) postao je 1762. član Provincije sv. Ivana Kapistranskoga i zatim studirao filozofiju (1763-1765) i teologiju (1766-1770) na generalnom učilištu 1. razreda u rodnom gradu.
557 Položivši ispit za profesora filozofije u Vukovaru predavao je filozofiju na katedri filozofskog učilista u Baji (1770-1773); istodobno je bio i redovnički odgojitelj svojih studenata. Objavio je tiskom popis teza javne rasprave s 59 opširno formuliranih tvrdnji, otisnutih na 98 stranica. Po djelovanju u Baji bio je tajnik provincijala Ladislava Spaića (1774-1777). Umro je "cjenjen zbog znanja i poznat zbog pobožnosti". DJELO: Positiones ex universa philosophia, Calocae, 1773. LIT.: Historia Domus Bajensis, Band I. Bajae 1991, 62, 70-72. F.E. Hoško PEREGRIN IZ STONA (Peregrinus a Stagno), ljekarnik (Ston, cca 1591 -16. IX. 1671). - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Isticao se redovničkim krepostima. Bio je poznat kao odličan ljekarnik. Na području praktične medicine je mnogo dobra učinio po samostanima i među narodom. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 444. Nedjeljko SUBOTIĆ. J/ustin/ VALNIĆ: Franjevci s poluotoka Pelješca. Spomenica Gospe Anđela u Orebićima 1470-1970. Omiš 1970, 337. - Vinko VELNIĆ: Tableau chronologique des apothiciares de la pharmacie des Pères Franciscains à Dubrovnik. Die Vorträge der Hauptversammlung des Int. Pharm. Kongresses in Dubrovnik (26.-31. VIII. 1959). Stuttgart 1960, 189-197. I. Djamić PEREGRIN IZ TRSTA (PEREGRINUS, DE TERGESTO) O. Min., provincijal 1246. Povjesničari ga povezuju uz osnivanje plemićke bratovštine sv. Franje u Trstu 1246. Vjerojatno je izabran za provincijala u Genovi 1244. Prvi je provincijal ređen na tlu Provincie Sclavonie ali o njegovu djelovanju na hrvatskom području nema nikakvih podataka. LIT.: P. IRENEO DELLA CROCE: Historia…della citta di Trieste…, Venezia 1698, 657s. (Opširno) Archivio SARTORI…(a cura di P. Giovanni Luisetto).
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Vol. II, 1703s (prema ms. U Pesaru F. BENOFFI: La Provincia del Santo. Str. 644646v. M. Žugaj PEREGRIN, (bl.) iz Saksonije O. Min. (Đakovo, † 28. 1. 1356.), biskup. - P. je prvi vikar franjevačke vikarije u Bosni, osnovane 1340. Da osigura bolje i mirnije studije mladjim narastajima, otvara samostane i van granica Bosne, u Stonu i Đakovu, odobrenjem Klementa VI. od 21. III. 1347. Isticao se misijskim žarom, razboritosću i svetosću života. Ban Stjepan Kotromanić preporučio ga je 1348. za bosanskog biskupa. Da to mogne učiniti, papa je dotadasnjeg biskupa Ivana premjestio u Fermo u Italiji, a Peregrina imenovao 28. I. 1349. biskupom. Bio je poznat i izvan Bosne, pa ga je splitski kanonički kaptol izabrao za splitskog nadbiskupa. No papa je smatrao da je on mnogo važniji za Crkvu u Bosni kao prokušani misionar i vikar. Iako je biskupsko imenovanje potpisano krajem siječnja, dne 6. 3. 1349. papa mu dopušta da sam izabere biskupa konsekratora. — P. je zacijelo bio poduzetan organizator koji je zacrtao glavne smjernice upravo začuđujećem razvoju bosanske vikarije u njezinu prvom stoljeću postojanja, a djelomice su opisane već 3. IV. 1347. u izvjestaju bana Stjepana Kotromanića papi Klementu VI. Vjerojatno mu treba pripisati glavnu ulogu u ustrojstvu novih biskupija: visočke, krajinske, dalmatinske i hrvatske koje su osnovane oko 1343-1352., uz već postojeće u Duvnu i u Đakovu za sjeverno područje Bosne. — Sveto je preminuo u Đakovu, možda 2. 1. 1356., iako mu je spomen u franjevačkom Martirologiju 28. I. Bularium Franciscanum, VI, [ed. C. Eubel], Romae 1902, 222s br 486. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 459. - E. GAŠIĆ: Brevis conspectus historicus dioecesium BosniensisDiacovensi et Sirmienisis. Mursae [Osijek] 1944,16s. PEREGRIN, (bl.) iz Saksonije O. Min. (Đakovo, † 28. 1. 1356.), biskup. Bio je prvi vikar franjevačke vikarije u Bosni, osnovane 1340. Da osigura bolje i mirnije studije mlađim
558 naraštajima, otvara samostane i van granica Bosne, u Stonu i Đakovu, odobrenjem Klementa VI. od 21. III. 1347. Isticao se misijskim žarom, razboritosću i svetosću života. Ban Stjepan Kotromanić preporučio ga je 1348. za bosanskog biskupa. Da to mogne učiniti, papa je dotadašnjeg biskupa Ivana premjestio u Fermo u Italiji, a Peregrina imenovao 28. I. 1349. biskupom. Bio je poznat i izvan Bosne, pa ga je splitski kanonički kaptol izabrao za splitskog nadbiskupa. No papa je smatrao da je on mnogo važniji za Crkvu u Bosni kao prokušani misionar i vikar. Iako je biskupsko imenovanje potpisano krajem siječnja, papa mu 6. 3. 1349. dopušta da sam izabere biskupa konsekratora. — P. je zacijelo bio poduzetan organizator koji je zacrtao glavne smjernice upravo začuđujećem razvoju bosanske vikarije u njezinu prvom stoljeću postojanja, a djelomice su opisane već 3. IV. 1347. u izvještaju bana Stjepana Kotromanića papi Klementu VI. Vjerojatno mu treba pripisati glavnu ulogu u ustrojstvu novih biskupija: visočke, krajinske, dalmatinske i hrvatske koje su osnovane oko 1343-1352., uz već postojeće u Duvnu i u Đakovu za sjeverno područje Bosne. — Sveto je preminuo u Đakovu, možda 2. 1. 1356., iako mu je spomen u franjevačkom Martirologiju 28. I. LIT.: Bularium Franciscanum, VI, [ed. C. Eubel], Romae 1902, 222s br 486. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 459. - E. GAŠIĆ: Brevis conspectus historicus dioecesium BosniensisDiacovensi et Sirmienisis. Mursae [Osijek] 1944,16s. PEREGRIN, iz Aragonije FKN († 7. 5. 1409. ), nadbiskup. God. 1400. bio je zamjenik vikara franjevačke bosanske vikarije, fr. Bartula iz La Verne. (Farlati) - Za splitskog nadbiskupa imenovao ga je 18. 4. 1403. Bonifacije IX., premjestivši dotadašnjeg nadbiskupa Andriju Goalda. Čini se da je Andrija bio pristaša kralja Sigismunda, i kao takav nepoželjan u Splitu, pa je splitski kaptol 24. XII. 1402. izabrao Marina a Cutheis ali ga papa nije potvrdio. Po svoj prilici Peregrina je preporučio kralj Ladislav Napuljski, jer ga papa obavještava o
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON imenovanju, premda ga ne oslovljava kao kralja Hrvatske, iako ga je jedan dio Hrvata izabrao za kralja nakon smrti Ljudevita I. (1382). Dne 4. V. 1403. papa je poslao Peregrinu metropolijski palij i dopustio mu da izabere biskupa koji će ga posvetiti. LIT.: D. FARLATI: Illyricum sacrum, III, Venetiis 1765, 359a. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 420. — Bularium Franciscanum, VII, [ed. C. Eubel], Romae 1904, 166s br. 457. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682 459. — Š. LJUBIĆ: Listine… JAZU. Zagreb 1868ss. Vol. V, 56 br. 62. D. MANDIĆ: Franjevačka Bosna, Roma 1968, 76. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 89. PERETTI, Felice, FKN, papa SIKSTO V. (Grottammare, 13.XII.1520. – Rim, 27.VIII.1590.). Bio je Hrvat u petom koljenu (Piazza). Peretti potječe iz vrlo siromašne obitelji. Zahvaljujući ujaku fra Salvatoru Ricciu, koji je uočio dječakovu bistrinu, ulazi u red franjevaca konventualaca. Studira u Fermu, Ferrari, Bologni, Riminiu, Sijeni. Doktorirao je u Fermu 1548. Rektor je studija u Napulju (1553.), pa u Veneciji (1556.). Teolog je i konsultor sv. Oficija (1560). Izvrstan je i tražen propovjednik. Kao uzoritom i revnom redovniku Red mu povjerava vizitacije i obnove brojnih samostana. 1562-64. Profesor je na rimskom sveučilištu. U rujnu 1561. Prokurator je Reda. Njegova beskompromisnost pribavila mu je priličan broj neprijateljski raspoložene subraće. U Rimu je prijateljevao s budućim svecima Filipom Nerijem, Ignacijem Lojolskim, fra Felicem da Cantalice, s budućim papom Pavlom IV., i Pijom V. koji ga je, postavši papa, imenovao 14. I. 1456., po smrti generala Antuna de Sapienti, vikarom Reda, potom 15. IX. 1566. biskupom i 17. V. 1570. kardinalom, davši mu 9. VI. 1570. u naslov crkvu Sv. Jeronima “degli Schiavoni”. Za papu je jednoglasno izabran 24. IV. 1585. i uzeo je ime subrata Siksta IV. (1471-1484.). Kao papa je iz temelja
559 sagradio novu, sadašnju crkvu sv. Jeronima i u njoj ustanovio zbor kanonika i prebendara (ukupno 11) – jedinstven slučaj u tisućljetnoj povijesti Rima – svi moraju biti “Nationis Illyricae” (Hrvatske narodnosti). Sagradio je također novi hrvatski gostinjac (bolnicu), uz rečenu crkvu, a smrt ga je pretekla da nije u blizini kupio zgrade za odgoj hrvatskog klera u Rimu. Smrt ga je također pretekla da nije u crkvu sv. Jeronima prenio i tijelo istoga sveca iz sv. Marije Velike, kao i kosti sv. Ćirila iz bazilike sv. Klementa. — Bio je jedan od najvećih papa. Pastor piše da mu je nepravedno uskraćen naslov “Veliki”. “Genijalan u zamislima, neustrašiv pred poteškoćama, energičan u izvođenju, iznad svega praktičan”. Uvjeren da je miran poredak prvi preduvjet uspješnog djelovanja, skršio je svaki oblik nasilja i banditizma; uklonio je prostituciju; od praznih blagajni, i uza svu opsežnost radova ostavio je papinskoj državi preko 4 milijuna dukata. Jedan je od najvećih graditelja Rima po dobro smišljenom planu: ulice, vodoskoci, obelisci, Lateranska palača, Vatikanska biblioteka, tipografija, vodovod “Aqua Felice”, kupola sv. Petra, itd. No, za crkvu je bilo važnije njegovo ustrojstvo Kongregacija, 22. I. 1588. bulom “Immensa aeterni”. Njima je, pod vodstvom kardinala, podjelio široke ovlasti za brže rješavanje crkvenih poslova. Broj kardinala od 24 povisio je na 70 (tako je ostalo sve do Ivana XXIII). Za što tješnju suradnju između pape i biskupa, 20. XII. 1585., uveo je biskupske pohode u Rimu (Visitatio ad limina). — Iako je fra Felice do svog izbora za papu bio daleko od diplomatskog života, kao papa se pokazao vrlo vješt i sposoban održati ravnotežu među katoličkim državama Europe zahvaljujući upravo svojoj praktičnoj razboritosti i energičnoj upornosti, po uzoru na svog zemljaka sv. Jeronima kojega je posebno štovao. — Svom se Redu odužio utemeljenjem Kolegija Svetog Bonaventure uz baziliku Svetih Apostola u Rimu (18. XII. 1587), zvanom također i “Collegium Sixtinum”, koji je uz Paris, Oxford, Köln, Bolognu i Veneciju postao jedan od najvažnijih kulturniih i znanstvenih centara franjevaca konventualaca. — Siksto V. pokopan je u kapeli Jaslica u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON bazilici sv. Marije Velike, u kojoj je pohranio i pronađene zemne ostatke sv. Jeronima. Na ulazu u baziliku dao je izraditi spomenik nad grobom Nikole IV. (Jeronima Masci). — Do 1921. Bilo je općenito smatrano da je Siksto V. bio porijeklom Hrvat. Svjedočila je to tradicija kotorsko-kruševička, grottomarsko-montaltska i rimsko-svetojeronimska, a najstarije nedvojbeno jasno pisano svjedočanstvo potječe iz 15. V. 1657., kad odvjetnik kardinala Francesca Perettija, Aleksandar Saracinelli, braneći kardinalovu parnicu izjavljuje pred sucima (a da se nijedan ne čudi niti išta primjećuje): “….Svima je poznato da se u Apuliji, Abruzzima, Kalabriji, Ankonskoj krajini i drugdje uz Jadransko more nalaze brojne slavenske (=hrvatske) naseobine u kojima se ne služe drugim jezikom do li slavenskog, kako je bio slučaj s ocem Siksta V., koji je kao Ilir [=Hrvat iz Montalta] pošao u Grottammare, ondje se nastanio, oženio i tu mu se rodio rečeni Siksto…”. Na tu tvrdnju Sakač nadodaje: “Na usta Saracinellia govorio je praunuk Sikstove sestre Kamile i to samo 50 godina poslije njezine smrti”. Tako se držalo preko Piazze, Tempestija i drugih učenjaka, pa Lava XIII. u buli “Slavorum gentem” od 1.VII.1900. (Sisto V, il creatore della nuova Roma, Vaticano 1922, 38). No kasnije je Pastor, ne provjeravajući dokumente, brzopleto povjerovao prijatelju Pistlosiju u nijekanju hrvatskog porijekla Siksta V. — Opsežnom knjigom: Siksto V. Papa “Piceno” (Ripatransone 1990., str.587), fra Isidro Gatti pokušao je obezvrijediti tvrdnju o hrvatskom porijeklu Siksta V. Krunski dokaz bio bi postojanje genealogije Sikstovih predaka u Montaltu više stoljeća unatrag. Iste sam godine napisao članak da oni koje Garri navodi, nisu uopće preci Sikstova šukundjeda. Nažalost, nije objavljen. Izabrana literatura: Franceso PISTOLESI, Siksto V. e Montalto da documenti inediti, Montalto Marche 1921. Bartol Piazza Gerarchia Cardinalizia, Roma 1703, 636ss. Ludwig von PASTOR, Storia dei Papi X, Roma 1928. str. XXVII i 502. — Remigio RITZLER, I Cardinali e i Papi dei Frati Minori Conventuali, Roma 1971, 59-61; 74-75.
560 Stj. Krizin SAKAČ, Papa Siksto V. Talijanski Hrvat, Život, Zagreb 24(1943)199-277. Marijan ŽUGAJ, Sisto V tra Oriente ed Occidente, Miscellanea Francecana 86 (1986) 593-775 (separat Roma 1987 str.187). M. Žugaj PERIĆ, Antun (Ivan), lektor bogoslovlja i propovjednik (Sućuraj, 1725.-Makarska, 28. VI. 1806.). Potječe iz velikaške obitelji. Osnovno školovanje pohađao je u Makarskoj. U novicijat je stupio 19. IV. 1744, u Živogošću. Viši filozofsko-teološki studij završio je vjerojatno u Italiji. Postao je 20. XI. 1756. lektor moralnog bogoslovlja u Zaostogu, a potom lektor bogoslovlja u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu (1757.-1775.). Uz to je bio dva puta definitor Provincije Presvetog Otkupitelja (1760-1763, 1770-1773). God. 1771. dobio je naslov lektora jubilata, a 1775 imenovan je predstojnikom studija u Makarskoj, gdje je čini se i predavao bogoslovlje. Bio je sinodalni ispitatelj u Splitskoj nadbiskučliji i makarskoj biskupiji te teolog biskupa Fabijana Blaškovića. God. 1791-1794. bio je Provincijal Provincije Presv. Otkupitelja. Papa Pijo VI. imenovao ga je 28. VIII. 1792. generalnim definitorom Franjevačkog reda, a 27. III. 1798. po drugi put. U vrijeme anarhije 1797. promicao je mir u Makarskom i Vrgorskom kraju. — Perić se istakao i kao propovjednik, kontroversist i predavač. Possebno je odjeknula njegova propovijed koju je održao prigodom prijenosa ostataka sv. Dujma 1770. godine. Bio je član Splitske gospodarske akademije. Čini se da mu se s pravom može pripisati i filozofski priručnik sačuvan u rukopisu pod naslovom Institutiones Phisicae s brojnim crtežima sačuvan u Makarskoj knjižnici (sign. IIa 36). Lit. F. GIANUIZZI, Exhibita, non quaesita meritorum A. R. P. Antonii Perić monumenta, Venetiis 1799, 24 — J. BOŽITKOVIĆ, »Ljetopisne bilješke: 3. 4. Perić Ivan Antun, kao filozof (1725.-1806.)«, Bogoslovska Smotra, 13 (1925) 163-164. – A. CRNICA: Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 364-368. — J. BAJAMONTI, »Nastavak povijesti sv. Dujma«, Zapisi o
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON gradu Splitu, (ur. D. Kečkemet), Split 1975, 259. — I. OSTOJIĆ, Nadbiskupsko sjemenište u Splitu (1700-1970), Split 1971, 33. — V. KAPITANOVIĆ: Fra Andrea Dorotić (17611837), il suo tempo, la sua attività e il suo pensiero, Roma 1978. 79. — Ž. Dadić, Prilog poznavanju prirodnofilozofskih stavova u srednjoj Dalmaciji u 18. stoljeću, Prilozi za istražćivanje hrvatske filozofske baštine, 8 (1982), 15-16, 170-177. — 78-79. — D. BARBARIĆ: Filozofija Andrije Dorotića (Monografije iz hrvatske filozofske baštine, 9), Zagreb 1987, 38-40. — J. A. SOLDO: »Djelovanje franjevaca Provincije Presvetoga Otkupitelja kroz 250 godina (1735-1985)«. Kačić, 17 (1985), 261. — V. KAPITANOVIĆ: Rukopisna i knjižna baština Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj, (Spomenička baština Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, knj. 1), Makarska 1993, 45 i 104. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 92-94. V. Kapitanović PERIĆ, fra Franjo Ante, profesor (1782. Živogošće - 17. IX. 1852. Split Dobri), profesor, propovijednik i pisac. Prvo školovanje završio je vjerojatno u franjevačkom samostanu u Živogošću. Filozofiju u Makarskoj. Provincijal fra Andrija Dorotić poslao ga je na više teološko školovanje u Veneciju. God 1808. predavao je filozofiju u Šibeniku. Natječaj za generalnog lektora polagao je na Visovcu 28. XI. 1813. Od 1813. do 1816. predavao je na generalnom učilištu u Šibeniku. Tada se premješta za lektora u Makarsku. Godine 1824. premješten je iz Makarske za profesora filozofije na biskupsko sjemenište u Splitu. Tu je nakon deset godina predavanja postigao i jubiliaciju. Kroz to je vrijeme bio dva puta samostanski vikar, te ravnatelj klerika i propovijedao je po različitim mjestima. Ostali su mu u rukopisu spisi: Exercitationes philo(so)phicae a F. Francisco Perich exaratae, a variis auctoribus et manuscriptis depromptae atque in unum collectae. Eiusdem manu conscriptae (rukopis u Franjevačkoj Knjižnici u Makarskoj) i
561 Glasnik evangjelski na pripovidalištu sa osamdeset govorenja (rukopis, Arhiv franjevačkog samostana Sinj). Bezina mu bez dokaza pripisuje i anonimnu knjižicu Upravgliagnje griscnika k’ Bogu, U Mletczih 1768. No, među osam redovnika, koji su dotične godine putovali u Veneciju ne nalazimo Perićevo ime. LIT.: Š. Ljubić, Ogledalo književne povijesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži, II, 1869, 468. — J. Božitković, Prilozi za povijest filozofije u Franjevačkom redu, Bogoslovska smotra 29 (1931) 448-453. — A. Crnica, Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 369-370.402 — V. KAPITANOVIĆ, »Studenti Franjevačke bogoslovije u Makarskoj 1736/37-1986/87.«, Franjevačka visoka bogoslovija Makarska 1736-1986, Makarska 1989, 273. — Latinski filozofski rukopisi, — »Rukopisni priručnici franjevačkog filozofskog učilišta u Šibeniku (1969-1825)« Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 20 (1994) br. 1-2 (39-40), str. 198. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 110-112. V. Kapitanović PERIĆ, Josip Vergilij, profesor i narodni poslanik (Podbablje, 16. IV. 1845. - Zadar, 2. I. 1919). Osnovnu školu pohađao je u Imotskom a Gimnaziju u Sinju (šk. g. 1858. do 1863/64). Naknadno je privatno položio VII. i VIII. razred i ispit zrelosti (1870). U novicijat je ušao 1864. Filozofiju i bogosloviju studirao je u Šibeniku i Makarskoj. Nakon ređenja (1869) imenovan je za nastavnika u Sinju i predavao je od šk. g. 1869/70. do 1871/72. hrvatski, latinski i grčki. Znao se potpisivati "Divko". Nakon toga se sekularizirao i otišao u Graz gdje je studirao klasičnu filologiju i slavistiku. Diplomirao je g. 1887. Službovao je kao profesor u Kotoru i Zadru. Perić je bio nastavnik, narodnjak, narodni poslanik u Beču, ljubitelj hrvatskih starina, veoma angažiran oko rada Hrvatskoga starinarskog društva u Kninu, pisac i prevodilac. Surađivao je u raznim listovima i revijama. DJELA: Govor zastupnika J.V. Perića u Carevinskom vijeću u Beču, Zadar 1891; Kula od Uzdaha, Zagreb 1900 (reprint g. 1989); Der Serbokroatische Streit, Beč 1903; Pjesme i poslanice, Zadar 1906; O sveopćoj pučkoj prosvjeti, Osijek 1912; Govor prof. J-V- Perića...prigodom
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 25-godišnjice "Hrvatskog starinarskog društva", Split 1912. LIT.: Znameniti i zaslužni Hrvati, Zagreb 1925, 211; ŠIMUNDŽA Drago, Josip Vergilij Perić - život i djelo, Čuvari baštine, Imotski 1989, 521-532 (u članku ostala literatura). – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 151-152.
J. A. Soldo— V. Vrčić PERIŠIĆ, Bono, prosvjetno-kulturni radnik (Fojnica, 15. XI. 1813 - Fojnica, 9. XI. 1887). Školovao se u Fojnici i Pečuhu. U novicijat je stupio 1828. Kao svećenik obavljao je razne službe. Bio je kapelan u Tolisi i Skoplju, učitelj redovničke mladeži Bosne Srebrene i župnik. Još kao student u Pećuhu oduševio se idejama hrvatskog narodnog preporoda, koje skupa s Jukićem i drugim bosanskohercegovačkim ilircima širi u Bosni i Hercegovini. Iz tih razloga dopisivao se s Jukićem i Brlićima iz Broda te drugovao s Šunjićem. Jukić ga slavi kao izvrsnog poznavaoca književnosti, skuplja s njim narodne pjesme i druge umotvorine, 18490. obavještava ga o namjeri da osnuje u Bosni prvo književno društvo. Čitava života intenzivno se bavio knjigom. Batinić ističe kako je bio enciklopedijski naobražen. Godine 1851. počeo je pisati svoju kroniku prema rukopisu fra Ive Mirčetića, koju počinje s pojavom Turaka u Evropi 1373., a završava s godinom 1666. Dio ove kronike priopćio je Drljić 1964. u Dobrom Pastiru. U fojničkom arhivu čuvaju se njegovi rukopisi: životopisi Augustina Miletića, Vice Vicića, Jakova Križanca, Mije Ćuića, Mate Krističevića i Mije Zubića, zatim latinski pisana povijest Crkve te “Nacrt o uređenju numizmatike, galerije slika, knjižnica i o domoljublju” pisam latinski pod naslovom “Dissertatio de nummis et de Museis” 1867. Prigodom njegove smrti o njemu je napisano: “S njim gubimo možda najučenijeg, pak i najpobožnijeg redovnika, vatrena rodoljuba i vrla svećenika”. LITERATURA: - † O. Bono Perišić, Glasnik Jugoslavenskih franjevaca, 2(1888) 1, str. 6-7. - BATINIĆ Mijo V.: Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća XIV. - XX, Zagreb 1913. JELENIĆ Julijan: Kultura i bosanski franjevci II, Sarajevo 1915. - ISTI: Bio-bibliografija
562 franjevaca Bosne Srebreničke II (rukopis u Tolisi). - DRLJIĆ Rastko: Neobjavljena Kronika fra Bone Perišića (1812-1887), Franjevački vijesnik, 46(1939) 1, str. 42-47. ISTI: Fra Bono Perišić - pretača u nacrtu rada Zemaljskog muzeja, Dobri Pastir, 13-14(1964) I-IV, str. 297-300. - JUKIĆ Ivan Franjo: Dokumentarna građa, Sarajevo 1970. A. Kovačić PERIŠIĆ, Elizabeta (Ana), redovnica klarisa (Kaštel Štafilić, ? — Split, 3. IV. 1836). Pod prisilom roditelja dođe pred oltar i sklopi ženidbeni vez, ali istoga dana pobježe u samostan i Crkva je riješi te veze. U samostanu proživje pobožno 44 godine. LIT.: Nekrolog sestara klarisa, Split [rukopis], II., sr. 17. M. A. Petričević PERKOVIĆ, fra Petar Krstitelj ( ✜Antun), profesor i prevodilac (Klis, 7. VI. 1856 - Sinj, 23. X. 1924). Osnovnu školu je završio u Šibeniku a Gimnaziju od drugog razreda u Sinju (šk. g. 1869/70 - 1871/72). U novicjat je stupio godine 1873. Nakon završetka filozofije i bogoslovije zaređen je za svećenika godine 1878. Bio je dobar propovjednik. Preveo je na hrvatski jezik knjigu fra I. Markovića "Slaveni i pape", I. II. dio (Zagreb, 1903-04). Bio je dvaput definitor provincije, gvardijan u Sinju i Omišu, kustod i provincijal (1904-07). Za profesora je osposobljen u Zagrebu. Neko vrijeme je predavao na Bogosloviji u Šibeniku. U Sinju je vršio službu nadzornika u Sjemeništu (1877-80). Na Gimnaziji je dugo predavao, od šk. g. 1879/80. do 1899/1900. i to većinom vjeronauk i logiku, ali i hrvatski, zemljopis, živinstvo i talijanski. Dio njegove korespondencije i nešto spisa čuva se u Arhivu Franjevačkog samostana u Sinju. U Glasniku "Gospa Sinjska " posthumno je godine 1925. objavljeno nekoliko njegovih člančića o Mariji. Petrov piše da je ostavio prijevod nekih propovijedi Bossueta. Lit.: – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 165. J. A. Soldo
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
PERKOVIĆ, Mihovil, (Primorac) stradalac za vjeru i domovinu (Kakma/Vrana, ) Turci su ga uhvatili u izviđanju i nabili na kolac. LIT.: — S. ZLATOVIĆ, Franovci države presvet. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1988, 91, 117. — V. Kapitanović: "Die Rolle der Franziskaner von Visovac in der Kroatischen Geschichte", Archivum Franciscanum Historicum, 77/1984, 4, 426. V. Kapitanović PERKOVIĆ, Toma, pedagog († Osijek, 15. IV. 1725). Svojim učiteljskim djelovanjem je bio vezan uz Osijek. Najprije je ondje predavao na filozofskom učilištu (1718-1721), a zatim je bio jedan od prve dvojice profesora teologije na 1724. u Osijeku osnovanoj bogoslovnoj školi; predavao je zajedno sa Stjepanom Vilovom. Na žalost je smrt prekinula njegovo učiteljevanje. Između dva djelovanja na osječkim školama bio je samostanski starješina u Petrovaradinu (1722, 1723). LIT.: Arhiv franjevačkog samostana u Makarskoj, Liber archivalis, 119. — F.E. HOŠKO: Dvije osječke visokeškole u 18. stoljeću, Kačić, 8 (1976), 143, 146.F.E. Hoško PERNAR, Augustin, povjesnik i homolitečar (Varaždin, 27. X. 1834. — Karlovac, 19. I. 1876). Postao je 1857. član Hrvatsko-kranjske provincije sv. Križa, a 1860. je zaređen za svećenika. Djelovao je kao vjeroučitelj u Klanjcu i Karlovcu. Skupljao je povijesnu građu o hrvatskim samostanima svoje provincije i pripada mu prvenstvo u istraživanju tog dijela Hrvatsko-kranjske provincije. Pisao je povijesne priloge u Katoličkom listu (1858) i Arhivu za povjestnicu jugoslavensku (1868), a u rukopisu je ostao latinski pisani spis Epitome historiae seu initia, porgressus et vicissitudines almae Provinciae Crucis Croatiae-Carnioliae (Klanicii, s.a., fasc. LVII u samostanu u Karlovcu). DJELA: Korizmene propovijedi, (Dušobrižnik, 1897). — Marijanske propovijedi, (Ibidem, 1897). F.E. Hoško
563
PERRVAN, Miroljub, povjesničar (Podgradina kod Livna, 24. VII. 1905 - Zenica, 15. XI. 1968). - Krsno mu je ime Ivan. Rodio se od oca Ivana i majke Ruže rođ. Perković. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Bisokom i Vukovaru, teologiju u Parizu, gdje je i doktorirao. Franjevac je postao 1923., a svećenik 1928. Bio je nastavnik u Visokom (1928-1929), kateheta u Livnu (1929-1932), profesor teologije u Sarajevu (1932-1937, 1938-1960), gvardijan u Sarajevu (1945-1948), de familia na Gorici kod Livna (195:60-1962), župnik u Ljubunčiću (1962), kapelan u Tuzli (1962-1965), Fojnici (1965-1967) i Zenici (1967-1968). Vršio je dužnost tajnika i ekonoma provincije (1939-1942) te biran za definitora (1949-1952, 1958-1961). Umro je od srčane kapi. - Bio je vedre i živahne naravi, komunikativan ali nenametljiv, angažirano zauzet za siromašne, nevoljene i bolesne. Zbog revnosti ispovijedanja koševskih bolesnika zvali su ga koševskim župnikom. Kao povijesničar bavio se prou7čavanjem srednjovjekovne bosanske prošlosti, a pisao je i o raznim temama religioznog sadržaja u Kalendaru sv. Ante (1927, 1928, 1944), Franjevačkom vijesniku (1927, 1934-1938), Glasniku bl. Nikole Tavelića (1944), Spremnosti (1944), Bosni Srebrenoj, reviji (1951, 1953, 1955, 1956, 1957, 1960, 1962, 1964, 1966, 1968) i kalendaru (1954, 1968, 1969) Dobri Pastir. Za posljednja dva godišta kalendara Dobri Pastir napisao je tematski (glavni) tekst. DJELA: Saint Boniface et la rèforme de l’ Église Franque. Paris 1938. LITERATURA: Rek. /REŠAD Kadić/: Kako je sarajevski franjevac otac Pervan spasio dragocjenu Gazi Husrevbegovu knjižnicu. Sarajevski novi list, 1(1941) 144, str. 5. - P. Jean Miroljub Pervan O.F.M. “Saint Boniface et la rèforme de l’ Église Franque”. Katolički list, 96(1945) 14/15, str. 116. - H/RGIĆ/ Lj/ubo: In memoriam. Ostavio nas je “siromašni fratar” Bosna Srebrena 19(1968) 12, str. 192-193. - ŠIMIĆ Domagoj: Oproštajni govor fra Domagoja Šimića. Bosna Srebrena, 19(1968) 12, str. 193-194. - /UREDNIŠTVO/:
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON † Dr fra Miroljub Pervan. Dobri Pastir, 19/20(1970) I-IV, str. 363-364. - KOVAČIĆ Anto Slavko: Spomenica dvadesetpetogodišnjice Udruženja katoličkih svećenika “Dobri Pastir” 1950-1975. Sarajevo 1967., Bibliografija..., str. 134-136.A. Kovačić PEŠTALIĆ, Grgur, književnik, profesor filozofije, fizičar (Baja, 27. VI. 1755. — Baja, 1. II. 1809) postao je 1722. franjevac u Šarengradu. Poslije redovitog filozofskog i teološkog školovanja na visokim školama Provincije sv. Ivana Kapistranskoga studirao je filozofiju na sveučilištu u Budimu (1777-1779) postigavši naslov doktora filozofije. Zaređen je 1778. za svećenika, a 1779. je počeo predavati filozofiju po državnom nastavnom programu, i to najprije u Baji (1779-1781) i zatim u Požegi (1781-1783). Bio je knjižničar osječke gimnazije (1783), ali je još iste godine pošao u Baju gdje je bio zamjenik samostanskog starješine (1783/84, 1788-1791, 1792) i hrvatski propovjednik; za tog boravka je u crkvi podigao glavni oltar i obnovio samostan obavljajući zadaću samostanskog predstojnika (1791). U teškim danima kuge bio je gvardijan u Vukovaru (1794-1797); istu je službu obavljao i u rodnom gradu (1806-1809). U međuvremenu je 1801.-1806. predavao na obnvoljenom učilištu filozofije u Mohaču. Bio je "odličan poznavalac filozofskih disciplina i predavač istaknutih didaktičkih sposobnosti" (Čevapović). O njegovom učiteljskom djelovanju govore i tri objavljena tezarija. S Ignacijem Katićem je konstruirao zrakoplov koji je poletio 1784. u Baji pred mnoštvom promatrača. U desetercu je ispjevao ep o ratnim pothvatima bačkih Hrvata te prepjev sedam pokorničkih psalama s uputama o čuvanju od kužne zaraze. Incijali njegovog imena i prezimena potiču na pomisao da je on autor latinske pjesme o osvojenju Beograda Taurunum auspiciis Josephi II. Aug. recuperatum, Poemation a G. P. concinnatum (Pestini 1789). Svakako svojim djelovanjem na prosvjetnom i kulturnom polju nadmašuje svoje suvremenike (Sekulić). DJELA: Tentamen publicum ex logica, historia philosophiae et mathesi, Bajae 1780. —
564 Dostojna plemenite Bacske starih uspomena, sadashnjih i drugih slovinske kervi delijah slava, Kaloča 1790. — Utišenje ožalostjenih u sedam pokornih pisama kralja Davida, Budim 1797. — Tentamen publicum ex physica et philosophia morum, Budae 1803. — Positiones philosophiae, Budae 1805. LIT.: G. CSEVAPOVICH: Synoptico-memorialis catalogus ... Provinciae S. Ioannis a Capistrano, Budae 1823, 302, 322. — J. FORKO: Crtice iz "slavonske" književnosti u 18. stoljeću, I, 28. — A. SEKULIĆ: Književnost bačkih Hrvata, Zagreb 1970, 42. — ISTI: Ulomci iz nepoznate hrvatske kulturne povijesti, Kačić, 3 (1970), 133. — ISTI: Grgur Peštalić i njegova filozofska djela, Prilozi, 6 (1980), br. 15-16, 93-121). — F.E. HOŠKO: Franjevačko filozofsko učilište u Požegi, Nova et vetera, 27 (1977), sv. 1, 109-111. — Historia Domus Bajensis, Band I. Bajae 1991, 104-259. F.E. Hoško PETAR DE CORBAVIA
BOGDANIĆ, PETAR
PETAR de Marnhaco O.Min. (14. st.),biskup kninski. - Dodatak uz ime, po svoj prilici, je plemićki naslov. P. je vjerojatno bio iz rodbinstva napuljsko-sicilijanskih kraljeva, a za kninskog biskupa možda ga je "progurao" Karlo Drački, okrunjeni hrvatsko-ugarski kralj (1385). Za kninskog biskupa imenovao ga je 19. II. 1386. avignonski papa Klement VII. Čini se da mu se nije žurilo primiti biskupsko posvecenje i poći u Knin. Naime, još pola godine kasnije, l. IX. 1386., Klement VII. produžuje mu rok za biskupsko posvećenje, dopuštajući mu da po volji izabere biskupa posvetitelja. Ujedno mu je dopustio da za suradnike smije uzeti jednog ili dvojicu franjevaca. Da li je Petar uopće otišao u Knin, teško je sa sigurnošću ustvrditi jer nedostaju povjesna vrela. Kralj Sigismund u svojim poveljama spominje u tom razdoblju kninskog biskupa, svog pristašu, Pavla. Ukoliko je P. doista upravljao kao biskup u Kninu, nedvojbeno se povukao kad je Tvrtko zatražio biskupsko imenovanje za Mihaela. To potvrđuje njegova prisutnost u Avignonu dne 14. VII. 1390., kad je bio u pratnji sicilijanskog
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON kralja prema Napulju. LIT.: Bularium Franciscanum, VII, [ed. C. Eubel], Romae 1904, 259s br.735; 274 bilj. l — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 486. PETAR IZ BOLOGNE, O.Min., krbavski biskup († London, 19. I. 1332). Rodio se oko 1260 u Crespellanu kod Bologne, te oko 1278. ušao u bolonjsku provinciju. Spominje se 31.VIII.1284.u sakristiji crkve franjevca konventualca u Bologni, zatim 8. VI. 1289. u Ravenni, 1291. u Bologni i 5. VII. 1294. u Modeni. Ređen je za svećenika oko 1285. U Modeni je bio lektor bogoslovlja. — Gams, Eubel, Sladović i Robinson drže da je postao krbavski biskup. No, krbavski biskup, bar do 1310. bio je Ilija iz Montefiore (v.). Petar iz Bologne je bio 23. VII. 1308. u Zadru uz papinskog legata kardinala Gentilea (v.), ali ne kao biskup. Nije isključeno da je Gentile uočio lijepe odlike Petrove, pa ga je možda, naknadno, preporučio papinskoj kuriji kao korisnog djelatnika, pa je po smrti biskupa Ilije došlo do Petrova imenovanja. Spominje se 4. XII. 1316. s papinskim pismima za pet francuskih biskupija, u vezi s poslovima za koje se zahtijeva biskupski red. No, bolje je poznato njegovo životno djelovanje od 17. III. 1317., kad je s dvojicom kardinala poslan da izmiri škotskog kralja Roberta Bruce i engleskog kralja Eduarda II. Od tada pa do pred smrt djelovao je kao neumorni “leteći” biskup po biskupijama York, London, Winchester, Lincoln i Canterbury, zadržavajući se po franjevačkim samostanima u tim i drugim gradovima. Sudjelovao je u biskupskim posvećenjima, obavljao brojna ređenja, ustoličavao opate, posvećivao crkve, oltare i kaleže; blagoslivljao zvona, crkveno ruho, itd. Privremeno je upravljao biskupijama Londona, Winchestera i Canterbury kad nisu imale vlastitog biskupa. Robson spominje da je sačuvan i njegov biskupski pečat, rijedak slučaj franjevačkih pomoćnih buskupa prije Reformacije u Engleskoj. — U Regestu londonskih franjevaca konventualaca stoji: “Pod južnim lukom [crkve] leži časni otac, manji brat Petar Bolonjski, nekoć krbavski
565 biskup u ugarskoj i sufragan londonskog biskupa koji je preminuo … mjeseca sječnja godine gospodnje 1331 [=1332]”. (“… in archu australi jacet venerabilis Pater frater minor Petrus Bononiensis, quondam episcopus Corboniensis in Hungaria et suffraganeus episcopi London: qui obiit… di mensis Januarii Anno domini 1331” [=1332[. A u Nekrologiju priorata Cambrigeske katedrale, na dan 19.I.: “Preminuo je dobre uspomene Petar, krbavski biskup, reda Manje braće”. [Obierat bone memoriae Petrus Corbaviensis episcopus de ordine fratrum minorum]. Annales Paulini spominju da je priminuo na dan sv.Wulfstana u Londonu kod “Greyfriars”, kojima je pripadao, “vir excellentissime vite et omni bonitate repletus…” (Kronika kraljeva Eduarda I. i II.). LIT.: Pius Bonif. GAMS: Series Episcoporum Ecclesiae Catholicae, Graz 1957, 399. C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Patavii 1968, 208. Manojlo SLADOVIĆ: Povesti biskupijah senjske i modruške ili krbavske, Trst 1856,135. Franjo RAČKI: Schematismus cleri dioecesium Segniensis et Modrušiensis seu Corbaviensis, Segniae 1916,29 br. 4. Michael ROBINSON: Peter of Bologna (c.1260-1332) Franciscan Bishof of Corbavia u Collectanea Franciscana 63 (1993) 5-35. Tadej SMIČIKLAS: Codex diplomaticus, vol.VIII, 188 br. 169. M. Žugaj PETAR iz Paga (Petrus de Pago, Dešković, Dišković) FKN (†30. XII. 1426), nadbiskup. Bonifacije IX. postavio ga je 14. VII. 1402. za provincijala, razriješivši dotadašnjega Nikolu iz Zadra. Ako je uopće nastupio bilo je to za kratko jer se isti papa u prosincu te godine, s dva dekreta, obraća Nikoli kao provincijalu. Inocent VII. imenovao je Petra 22. VI. 1406. biskupom u Faenci. Kao biskup prisustvovao je saboru u Pisi (1409.) i u Bologni (1410.). Pristao je uz Ivana XXIII., koji ga 19. X. 1411. premjestio za splitskog nadbiskupa. U Splitu nije bio prihvaćen, pa ga Ivan XXIII. uzeo 9. IV. 1412. za tajnika i referendara Signature, a 4. I. 1413. poslao ga kao Legata u Toskanu "radi nekih crkvenih poslova". Sudjelovao je
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 1415. na saboru u Konstanzu, na kome se odrekao splitski biskup Dujam. No. kad je Dujam vidio da raskol nije okončan povukao je svoje odreknuće. Petar je 1418. blagoslovio temeljni kamen crkve sv. Jelene nedaleko Venecije. — Kad je konačno 11. XI. 1417. završio Zapadni raskol i izabran za papu Martin V. Dujam se 1420. odrekao nadbiskupije (Gams), pa je P. mogao ući u posjed u rujnu te godine. Martin V. postavlja Petra 15. I. 1420., kao splitskog nadbiskupa, administratorom i hvarske biskupije. Vjerojatno je bio zagrijani pristaša Mlečana ili se je bar dao iskoristiti u njihovoj raboti protiv hvarskog biskupa, svog sufragana i subrata, Jurja Imoćanina. I sam je papa Martin V. nasjeo Petrovim iskazima, pa su bile potrebne skoro tri godine da Juraj bude vraćen u Hvar. — Prema nekim piscima Petar je navodno sudjelovao i na saboru u Sieni, 1423-24. Dok mu neki pisci pripisuju veliku ulogu na tom saboru, Pastor ga, međutim, niti ne spominje. Pokopan je u splitskoj katedrali pred velikim oltarom. LIT.: Bularium Franciscanum, VII, [ed. C. Eubel], Romae 1904, br. 414, 1567; str. l93 bilj. 3 i 450, bilj. 3 — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 401 — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Monasterii 19132, Padova, 19603, , 246; 398; 460. — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 91 - M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 92. PETAR IZ PIRANA, PETAR PAKRAČANIN
SARDA, PETAR IVANOVIĆ, Petar
PETAR TROGIRANIN, FKN, pisac (XIV. st.), († poslije 11.I.1386.). Neki su ga nazivali Dujam iz Trogira, zamijenivši “Dompnus = Dominus = Gospodin s “Dompnius” = Domnius = Dujam. Prema sličnim uzorcima sastavio je popis provincija i vikarija s odgovarajućim brojem kustodija i samostana. Od devet sličnih
566 popisa do 1400. Petrovi su brojevi, čini se najvjerojatniji. Tako na pr. u Popisu Bartola iz Pise (oko 1390) zabilježen je 1531 samostan u Redu, dok Dubrovački popis bilježi 1641. Pizanac za provinciju Sclavonia stavlja 25 samostana, dok Trogiranin ima 30 (zacijelo je svoju provinciju bolje poznavao od Pizanca). Jedini je od devetorice sastavljača popisa zabilježio i broj trećoredskih bratstava u pojedinoj provinciji. Cijenjen je također njegov odsjek: Catalogus Regusinus Generalium Ministrorum, koji završava spomenom provincijala Minora iz Drača (v.) i naznakom da je katalog dovršio 11.I.1385. od Kristova utjelovljenja, tj.11.I.1386. po današnjem načinu računanja vremena. Archivum Franciscanum Historicum, 15 (1922) 336-348. M. BRLEK, Rukopisi knjižnice Male Braće u Dubrovniku, Zagreb 1952 knj. I, 7s. M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 93. G. GOLUBOVICH, Biblioteca Bio-Bibliografica della Terra Santa… Vol. II, 241-258, Quaracchi 1913. - M. ŽUGAJ, Conventi dei Minori Conventuali tra i Croatia dalle origini fino al 1500., Roma 1989, 23. M. Žugaj PETAR UGRIN, (Hungarus) O. Min. († Split prije 26. IX. 1324.), nadbiskup. Bio je kapelan sicilskonapuljske kraljice Marije (majke sv. Ljudevita biskupa i unuke Bele IV. i Marije Virovitičanke), pa je možda i zbog toga smatran Ugrinom. Za splitskog nadbiskupa imenovao ga je 10. V. 1297. Bonifacije VIII. nakon što se arhiđakon Jakov odrekao upravljanja biskupijom. Papa mu je 18. V. 1297. poslao metropolitanski palij, a 21. V. 1297. dopustio da mu biskupsko posvećenje podijeli napuljski nadbiskup ili, po želji, bilo koji drugi biskup. — God. l311. suspendirana mu je, za neko vrijeme, uprava u nadbiskupiji, jer je pratio kardinala Gentilea, legata u hrvatskougarskoj kraljevini (Eubel). LIT.: Bullarium Franciscanum, IV, (ed. J. H. Sbaralea) Romae 1759-68, 436 br. 116; 474 (h); V, [ed. C. Eubel], Romae 1898, 614 br. l28. Bularii Franciscani Epitome, [ed. C. Eubel], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1908,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 213 br. 2107. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 420. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 459; II, str. XXXVIII. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 91. PETAR, FKN ? († 1379), biskup. Nazvan je Bistuensis prema rimskom gradu Bistue. Eubel ga pogrešno uvrštava u Budvansku biskupiju (Biduanensis). Zna se naime da je 1377. bosanskog vladara Tvrtka okrunio za kralja biskup Petar u bazilici u mjestu zvanom Mel ili Mil, odnosno Mile, kod Visokog. To nije mogao biti Petar ‘bosanski' biskup sa sjedištem u Đakovu jer je već 23. I. 1376. premješten za biskupa u Đur, a nasljedio ga je dominikanac Dominik (EUBEL). Čini se da je biskup Petar istovjetan s biskupom Petrom što ga god. 1355., Eubel navodi u njemu nepoznatoj biskupiji "Melunensis", a što se zapravo odnosi na Mel/Mil (Visoko). — Budući da Petrovo biskupstvo pada u zlatno doba Bosanske vikarije, kad je osnovano više biskupija s franjevcima biskupima ( Ivan Valentin, Gverin, Jakov, Peregrin Saksonac) čini se da nije pretjerano predmnijevati da je i Petar bio franjevac. LIT.: C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 142; 150; 282; 335. — M. ŽUGAJ, Croatica Christiana Periodica, br. l7 (1986) 100 bil j . 43. PETAR, FKN ? († prije 9. IV. 1434.), biskup. Spominje ga Eugen IV. pri imenovanju Stjepana Radozovića za biskupa u srednjoj Bosni ("Bistuanensis et Visoconensis" - Bistue i Visoko). Budući da su mu predšasnik Egret Ivan i dvojica nasljednika, sve do turske okupacije Bosne, bili franjevci, nije preuzetno nagađati da je i Petar bio franjevac. Kako je Egret imenovan biskupom 1386, a Petar završio 1434., a nemamo podataka da bi još netko u međuvremenu bio biskup, to bi razdoblje biskupske uprave pripadalo njima dvojici. LIT.: Bularium Franciscanum, Nova series, I,
567 [ed. U. Hüntemann], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1929, 62 bilj. l. — Croatica Christiana Periodica br. 17 (1986) 100 bilj. 43. PETAR, beogradski biskup,
RIAPA
PETAR, O. Min. (?) (druga polovica XIII. st. ), biskup. - Dne 11. III. 1286. Honorije IV. ponavlja odredbu predšasnika Martina IV., iz 1284., dubrovačkom nadbiskupu, franjevcu Bonaventuri iz Parme da providi prikladnog pastira sufraganskoj biskupiji u Stonu, koja je zbog srpske okupacije u zaleđu bila dugo bez biskupa. Nakon papina požurivanja, još iste godine 1286. Ston dobiva biskupa Petra, koji se iste godine spominje prisutan u Anagniju, jednoj od papinskih rezidencija. Odrekao se uprave biskupije 1298. — Da je bio franjevac može se zaključiti iz činjenice što ga je predlagao franjevac Bonaventura, kao što je tih godina Lambert sebi za nasljednika u Krku predložio franjevca Martina a zadarski nadbiskup Ivan iz Anagnija u Osoru frannjevca Anđela. LIT.: P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 421. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 462; II, str. XXXVIII. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 90. PETKOVIĆ, Imelda Jaka (Blato, Korčula 16. lipnja 1906. 9. siječnja 1993. Cortines/Argentina). Redovnica hrvatske franjevačke Družbe Kćeri milosđa Cijeli svoj redovnički život radila je kao neumorna misionarka za širenje Božjeg kraljevstva u dušama. Godine 1936., s prvom grupom sestara otišla je u Južnu Ameriku kao misionarka. Vjerna kći Očeva milosrđa, s. M. Imelda upućuje i širi Očevo milosrđe po raznim zajednicama koje je otvarala na južno američkom tlu. Odlikovala se u franjevačkoj jednostavnosti, miru i nesebičnoj požrtvovnosti. U dnevnoj molitvi crpila je snagu od Gospodina tijekom 44 misionarskog rada u Južnoj Americi i 67. godina redovničkih
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON zavjeta. Umrla je u Cortinesu (Argentina) u 87. godini života. E. Barbarić PETKOVIĆ, KOVAČ, Marija Propetog Isusa, utemeljiteljica. (Blato na Korčuli, 10.prosinca 1892. - Rim, 9. srpnja 1966). Iz ugledne je i bogate zemljoradničke obitelji i osmo dijete Marije i Antuna Petković. U rodnom je mjestu završila nižu srednju školu i rano se posvetila vjersko-dobrotvornom radu s djecom i odraslima, osobito siromašnima i bolesnicima. Na poticaj i uz pomoć dubrovačkog biskupa dr. Josipa Marčelića osnovala je u Blatu 4. X. 1920. hrvatsku franjevačku redovničku obitelj Kćeri milosrđa s glavnom svrhom posvetiti se Bogu po djelima duhovnoga i tjelesnog milosrđa. Upravljala je družbom od osnutka do siječnja 1961. kad se svojevoljno povukla i od Crkve dobila priznanje zaslužne poglavarice. Od 1940.-1952. predvodila je svoje sestre u misijskom apostolatu Južnoameričke Crkve u Argentini, Paraguaju i Čileu. Vratila se u Europu 1952. i prenijela u Rim vrhovnu upravu Družbe iz kuće matice u Blatu. Isticala se velikom ljubavlju prema Bogu i siromasima. Odgajala je djecu, prvenstveno siromašnu i napuštenu i otvorila je prvo sirotište za mjesnu siročad u matičnoj kući Družbe u Blatu. U misijama je neumorno promicala vjerskoobrazovni rad i prosvjetu među najsiromašnijima. sav njezin život i rad bio je jedinstvo akcije i kontemplacije ljubavi i milosrđa Nebeskog Oca kojemu je u čast sastavila "Hvale i Zazive". Umrla je 9. srpnja 1966. i pokopana na rimskom groblju Campo Verano, odakle je tri godine kasnije prenesena u kapelicu središnje kuće. Na rimskom vikarijatu otvoren je 28. veljače 1989. biskupijski istražni postupak o svetosti njezina života. Do sada su obavljena istraživanja svjedoka u domovini, Italiji, Argentini i Čileu. 21. studenog 1998. njezini zemni ostaci preneseni su u rodno Blato, gdje počivaju u kripti Kuće Matice. LIT.: K. Zorić: Marija Propetog Isukrsta (1892-1966). Novi život, 5 (1966), 2-3, 169174. A.G. MATANIĆ: U znaku ljubavi, Zagreb, 1969. Ž. BRZIĆ, Uči se od sunca, Zagreb, 1982.,60-63. Majka Marija Propetog Isusa
568 Petković (radovi simpozija), Rim, 1987. K. REŽIĆ: Marija Propetog Isusa Petković (18921966), Dobri Otac Antić, 19 (1989), br.3, 2728. K. REŽIĆ: Marija Propetog Isusa Petković: Poruke vjere, Blato 1990. K. Režić PETKOVIĆ. KOVAČ, Marija Propetog Isusa, utemeljiteljica. (Blato na Korčuli, 10. XII. 1892. - Rim, 9. VII- 1966). Iz ugledne je i bogate zemljoradničke obitelji i osmo dijete Marije i Antuna Petković. U rodnom je mjestu završila nižu srednju školu i rano se posvetila vjersko-dobrotvornom radu s djecom i odraslima, osobito siromašnima i bolesnicima. Na poticaj i uz pomoć dubrovačkog biskupa dr. Josipa Marčelića osnovala je u Blatu 4. X. 1920. hrvatsku franjevačku redovničku obitelj Kćeri Milosrđa s glavnom svrhom posvetiti se Bogu po djelima duhovnog i tjelesnog milosrđa. Upravljala je s Družbom od osnutka do siječnja 1961. kad se svojevoljno povukla i od Crkve dobila priznanje zaslužne poglavarice. Od 1940.-1952. predvodila je svoje sestre u misijskom apostolatu Južnoameričke Crkve u Argentini, Paraguaju i Čileu. Vratila se u Europu 1952. i prrenijela u Rim vrhovnu upravu Družbe iz kuće matice u Blatu. Umrla je 9. VII. 1966. i pokopana na rimskom groblju Campo Verano, odakle je tri godine kasnije prenesena u kapelicu središnje kuće, a nakon toga u Blato na Korčuli. Na rimskom vikarijatu otvoren je 18. II. 1989. biskupijski istražni postupak o svetosti njezina života. Do sada su obavljena istraživanja svjedoka u domovini, Italiji, Argentini i Čileu. Isticala se velikom ljubavlju prema Bogu i siromasima. Odgajala je djecu, prvenstveno siromašnu i napuštenu i otvorila je prvo sirotište za mjesnu siročad u matičnoj kući Družbe u Blatu. U misijama je neumorno promicala vjersko-obrazovni rad i prosvjetu među najsiromašnijima. Sav njezin život i rad bio je jedinstvo akcije i kontemplacije ljubavi i milosrđa Nebeskog Oca kojemu je u čast sastavila “Hvale i Zazive”. LIT.: K. Zorić: Marija Propetog Isukrsta (1892-1966). Novi život, 5 (1966), 2-3, 169174. A. G. MATANIĆ: U znaku ljubavi, Zagreb 1969. Ž. BRZIĆ, Uči se od sunca, Zagreb 1982.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 60-63. Majka Marija Propetog Isusa Petković (radovi simpozija), Rim, 1987. K. REŽIĆ: Marija propetog Isusa Petković (1892-1966), Dobri Otac Antić, 19 (1989), br. 3, 27-28. K. REŽIĆ: Marija Propetog Isussa Petković: Poruke vjere, Blato 1990. K. Režić PETRAMUSTUS (Petrusmustus, Petrusanctus, Petrus Sanctus) O.Min. († prije 9. 5. 1429) biskup. Spominje se pod raznim imenima, vjerojatno nadimcima, pa čak i kao augustinijanac (Eubel). U knjizi obligacija spominje se 24. III. 1401., a kao skradinski biskup 30. VII. 1410. u spisima Ivana XXIII. Kao franjevac, po svoj prilici se priklonio franjevcu Aleksandru V., koji je umro 3. V. 1410. pa ga je potvrdio 30. VII. 1410. nasljednik, protupapa, Ivan XXIII. — Premješten je 15. 1. 1420. u Castro, u srednjoj Italiji, da bi ustupio mjesto Jurju Imoćaninu, koji je na prijevaru Petra iz Paga (Diškovića) premješten iz Hvara u Skradin, kamo nije htio poći, pa je biskupija do 1426. ostala nepopunjena. LIT.: P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 397. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Monasterii 19132, 438; 174. PETRELLI, Rikard, misionar (Ancona, ? Dubrovnik, 3. X. 1871) - Stupio u franjevački red u rodnom gradu. Kako je od mladosti želio poći u misije, poslan je odande u Albaniju (oko 1819). Među albanskim negostoljubivim brdima, zaraznim močvarama, nevjernicima i praznovjerjem ostaje četrdesetak godina sa apostolskom ustrajnošću. Godine 1859. je odlučio poći u domovinu radi oporavka. Radi nemira u Italiji doklazi u samostan Male Braće u Dubrovniku i tu umire u samostanskoj bolnici. Pobožna, miroljubiva i dobronamjerna, žalila ga je čitava franjevačka obitelj u Dubrovniku. LITERATURA Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 557. I. Djamić
569
PETRIČ, Leonida (Franciska), krojačica i dugogodišnja predstojnica. (Blatna Brezovica/Vrhnika u Sloveniji, 21. II. 1896. — Kloštar Ivanić 23. XI. 1983). God. 1925. dolazi u zajednicu školskih sestara u Mariboru. Tu 15. VIII. 1926. stupa u novicijat i 16. VIII. 1930. polaže doživotne zavjete. Do drugog svjetskog rata radi u kući matici u Mariboru kao krojačica, a potom odlazi u Bosansko-hrvatsku provinciju, gdje “izgara” služeći Bogu i bližnjima u Visokom, Fojnici, Plehanu, Sarajevu i Koštar Ivaniću u kojem je provela zadnjih 20 godina života. Bila je radina, šutljiva, savjesna, ozbiljna, premda u trenucima šaljiva, i prilično stroga. U dugogodišnjoj bolesti skleroze, predana volji Božjoj, uspjevala je ostati strpljiva, komična i izrazito zahvalna za najmanji izraz ljubavi i pažnje koji joj je bio iskazan. — Marija Među nama, 17 (1987) Lit.: Renata Mrvelj: S.M. Leonida Petrič, Nekrologij Školskih sestara franjevaka Krista Kralja Bosansko-Hrvatske Provincije.— Vatroslava Šimundić: Ugasla se još jedna svijeća, S.M. Leonida Petrič, Marija među nama, 14 (1984) 1, str. 30-32. R. Mrvelj PETRIS, DE, M ARCELLO , Antun Franjo (De Petris, Petriš), FKN (Cres 1450 - 8. IX. 1526), provincijal. general, nadbiskup. - Iz plemićke je creske obitelji, za koju je njegov rodjak, filozof Franjo Petris, zapisao da potječe iz Bosne. Otac mu se zvao Nikola, djed Stjepan, a majka potječe iz mletačke obitelji Marcello. Kao i brat mu Ivan često uzima oba prezimena. Orlini tvrdi da je P. školovanje završio u Cresu. No, jasno da akademske stupnjeve nije mogao postići u Cresu. Bakalaureat je postigao u Veneciji, gdje je poslije toga 1491. i sam predavao teologiju. God. 1493. je rapski kustod. — Postao je provincijal krajem 1493. Mihael Luciani darovao mu je 12. XI. 1496., kao kao provincijalu Albanije, Dalmacije i Istre, za osnutak samostana u Labinu sve svoje imanje, kuće i započetu crkvu. God. 1505. teško je obolio, a u Rimu se pročulo da je 20. X. te godine i umro, pa je general odredio magistra Julijana iz Milja/Muggia da predsjeda
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON izbornom provincijalnom kapitulu. No vijest je bila netočna. P. se oporavio tako da je 1506. prisustvovao na gen. kapitulu u Rimu. — Generalni ga je ministar 1. V. 1513., kao provincijala Dalmacije imenovao da pred sjeda padovanskom provincijskom kapitulu, na kom je 15. 5. t. g. izabran za padovanskog provincijala. Provinciju je vodio 20 godina, i čini se da je on uveo četverogodišnji period provincijskih kapitula, a što je u provinciji franjevaca konventualaca u Dalmaciji trajalo do 1925. — Jednoglasno je 1517. izabran za 44. generala franjevaca konventualaca a potvrdio ga je osobno papa Leon X. Isti ga je papa 21. V. 1520. imenovao patraskim nadbiskupom, a 6. IX. 1521. postao je ordinarij novigradske biskupije u Istri, uz odobrenje da i nadalje zadrži naslov nadbikkupa. — Posljednjih par mjeseci proveo je u creskom samostanu živeći vrlo skromno. Uz oltar sv. Antuna vezao je legat od 300 dukata. Pokopan je u samostanskoj crkvi. Nadgrobni mramorni reljef naravne veličine u biskupskom ornatu naknadno je dignut i postevljen na zid kapele sv. Franje. LIT.: A. ORLINI: Chiesa e convento di S. Francesco e Cherso...Padova 1966, 33-47. — G. BIGONI: L’Archivio conventuale di S. Francesco di Cherso... Città di Castello 1973, 207-231. — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 107-109. — Hrvatska provincija franjevaca konv. nekad i danas. Zagreb 1989, 47 - M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 16. PETRIŠ, Antun Franjo
Petris, de, Marcelo,
PETROV, fra Stanko, FSP, (Metković, 8. I. 1887. — Sinj, 13. III. 1963), Pisac, jezični književni kritik. Gímnaziju je učio u Sinju i Šibeniku, bogosloviju u Makarskoj i Zaostrogu. Na sveučlištu u Fribourgu studira klasičnu filologiju i polaže doktorat. Iza toga je neko vrijeme gimnazijski profesor u Zaostrogu, a zatim za dugo godina u Sinju. Uz nastavničku službu vrši dužnost duhovnika u
570 sjemeništu. U svojoj redovničkoj zajednici bio je definitor i provincijal. God. 1941. bio je opći pohoditelj u Slovačkoj. — Ističe se kao religiozni pisac i pjesnik. Napisao je bezbroj članaka, propovijedi, pjesama i crtica iz povijesti Crkve, misija, života svetaca. . u različitim katoličkim listovima, osobito u glasniku Gospa Sinjska, koji on pokreće i uređuje za 9 godina (1922—1931). Posuvremenio je jezik Kneževićeva djela Muka Gospodina našega Isukrsta i plač Matere Isusove (Šibenik 1951). S talijanskog je preveo i udesio: Veliko obećanje od A. Milanija (Šibenik 1940, 21941. - Zdravo Kraljice od istoga pisca (Šibenik 1941); Kršćanski brevijar od G. Rossija (Zagreb 1961); Svećenik i žrtva (Split 1962); Sv. Franjo i njegova braća (Makarska 1963). Osim toga bavio se i različitim pitanjima hrvatskoga jezika i književnosti. Iz toga je područja napisao više recenzija, prikaza, polemičkih članaka u različitim časopisima i novinama. Posebno ie izdao- Naša patnička nerazorena ognjišta (Šibenik 1938): Dvostruki jubilej Ivana Gundulića (Šibenik 1939), Ijekanje u hrvatskoj knjizi (Šibenik 1940). Odličan ie poznavalac hrvatskoga iezika i književnosti. Stil mu se odlikuje posebnom bistrinom i jasnoćom. DJELA: Gospa Sinjska (priređeno prema II. Markovićevu izdanju), Split 1921, 2Društvo sv. Jeronima, Zagreb 1928; — Moderni konvertiti, Split 1926. — Vjenčić Gospe Sinjske, Šibenik 1929, 21930, 31940; — Fra Petrove zgode i nezgode, Sinj 1931; — Svetac svega svijeta, Sinj 1932; — Sveta ura ili Sat klanjanja pred Presvetim Sakramentom i sv. Misa, Split 1935, 21939; — Zrcalo bez ljage, Sinj 1938; — Čudo dvadesetoga vijeka, Zagreb 1942, 21943; J. Šetka - G. Jurišić PETROV, Jozo, publicista (Višegrad, 13. IV. 1914 - Sarajevo, 4. VII. 1981). - Krsno mu je ime Anto. Rodio se od oca Joze i majke Antonije rođ. Šifner. Osnovnu školu završio je u Zavidovićima, gimnaziju u Visokom, filozofsko-teološki studij u Sarajevu i Bratislavi, gimnastiku u Beogradu. U franjevački red stupio je 1931. za svećenika
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON ređen 1938. Bio je profesor u Visokom do kraja Drugog svjetskog rata, župnik u Kiseljaku i Varešu, gvardijan u Sarajevu, Beogradu i Jajcu. Petnaestak osljednjih godina djelovao je kao kapelan u Docu, Kreševu i Fojnici. Bio je marljiv, točan, dobar propovjednik i zanimljiv sugovornik. Od 1970. do 1982. pisao je tematski (glavni) dio Kalendara Dobri Pastir, koji je u Bosni i Hercegovini veoma čitan, te surađivao u Glasniku sv. Ante (1932, 1944-1945). DJELA: - Kalendar Dobri Pastir. Sarajevo 1970. /OBitelj/. - 1971. /Karitativna aaktivnost/. - 1972. /Psovka/. - 1973. /Alkoholizam/. - 1974. /Božje zapovijedi/. 1975. /Molitva/. - 1976. Druga zapovijed Božja. - 1977. IV. zapovijed Božja. - 1978. V. zapovijed božja . - 1979. V. zapovijed Božja (nastavak).- 1980. Vi. zapovijed Božja. - 1981. Sedma i deseta Božja zapovijed. - 1982. Osma Božja zapovijed. LITERATURA: - /KARLOVIĆ Vlado/: Umro je fra Jozo Petrov. Kalendar Dobri Pastir. Sarajevo 1982, str. 173-175. - M.P.: † Jozo Petrov. Vrhbosna, 1981, 4, str. 47. - VEŠARA Miroslav: Pokojni fra Jozo Petrov. Bosna Srebrena, 32(1981) 3, str. 109-111.A. Kovačić PETROVIĆ Fra Julijan-Berislav (1923.-1945.) Rođen 23.VII.1923. u Duvnu, od oca Mate i majke Luce r. Batinić. Osnovnu školu svršio u Duvnu, gimnaziju na Širokom Brijegu, bogosloviju počeo učiti u Mostaru. U Franjevački red stupio u Duvnu, 24.VI.1941. Zavjetovan jednostavno25.VI.1942. Kao klerik jednostavnih zavjeta i student bogoslovije u noći između 4. i 5. lipnja 1945. odveden iz franjevačkog samostana u Krapini i negdje strijeljan. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić PETROVIĆ, Fra Leo-Grgo (1883.-1945.) Rođen 28.II.1883. u Klobuku, od oca Marijana i majke Anđe r. Juričić. Osnovnu školu učio u Veljacima, gimnaziju 1894.-1900. na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru 1901.-1903., i
571 Fribourgu (Švicarska) 1904.-1907. Promoviran za doktora teologije u Fribourgu, 31.I.1908. U Franjevački red stupio na Humcu, 4.X.1900. Zavjetovan jednostavno 4.X.1901., svečano 19.X.1904. Za svećenika zaređen u Fribourgu, 30.VII.1905. 14.II.1945. kao provincijal odveden iz samostana u Mostaru, osuđen na smrt, strijeljan i bačen u Neretvu. 1907.-1917. profesor teologije u Mostaru 1917.-1919. župnik u Klobuku 1919.-1925. gvardijan i župnik u Mostaru 1925.-1926. profesor bogoslovije u Mostaru 1926.-1934. bilježnik biskupskog Ordinarijata u Mostaru 1934.1942. generalni vikar biskupija mostarskoduvanjske i mrkanjsko-trebinjske 1937.-1943. konsultor biskupija 1943.-1945. provincijal hercegovačkih fra-njevaca Dizertacije: Disquisitio historica in originem usus slavicae idiomatis in Liturgia apud Slavos praecipue Chroatos, Mostar 1908. Krstjani bosanske crkve, Sarajevo 1953. Bio je čovjek čvrsta i odlučna karaktera, radin i savjestan. Pisac o staroj hrvatskoj povijesti. Franjevac čelična karaktera, učen i komunikativan. Uvijek je bio spreman saslušati i točan savjet dati. Uza svu svoju svetost, učenost i popularnost ostao je mali brat, spreman svakome učiniti uslugu. Poslije svoje mise ostajao bi u crkvi i posluživao kod oltara. Volio je posluživati mladomisnike. Redovito posljednji bi napuštao crkvu i odlazio na svoj posao. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić PETRUSIN, Valerije (Petrussius, Pirusio, de Justinopoli, di Capodistria, de Capite Istriae, iz Kopra), FKN, Provincijal († poslije 1575.). Bio je član koparskog samostana. Spominje se 13. XII. 1525. kao svećenik, na padovanskom studiju. Tu je valjda i doktorirao. Predavao je teologiju u raznim samostanima. Izabran je za provincijala u svibnju 1535, na kapitulu u Krku. Ovlašten je 3. VII. 1537. da proda neku zemlju i jednu kuću u Umagu, vlasništvo samostana S. Nicoletto u Veneciji. Za njegova su provincijalata trogirski građani, zbog općeg dobra, razrušili stari samostan i darovali franjevcima crkvu s. Lazara i
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON samostan na Čiovu (Sbarglia i Lucić). Zamjenik mu je 2. VI. 1538. bio Antun Malj (Bartoli f. 146). Sastavljači popisa provincijala pogrešno bilježe da je 1538. bio provincijal Matej iz Trsta, a neki u 1539. stavljaju Franju Salutis (v.). Prvi je mogao biti generalni povjerenik i predsjedatelj provincijskog kapitula, a drugi izabran na kapitulu kad je Nikola Divnić 1540. pošao na generalni kapitul u Cremonu. — Drugi mu je provincijalat bio u razdoblju 1551-55. Spomenut je u više dokumenata: 1552., 1553., 1554., 1555. Uz god. 1555. Sartori navodi pogrešno Valengo Destrusi umjesto Valerio Petrusi. — Prema Actus Provinciae Valerije je izabran 1575. za gvardijana u svom koparskom samostanu. Nasljednika je dobio prema dokumentima tek 1583. Čini se da je on onaj “Valerius Bacc.” Koji je 7. IV. 1524. nosio izvještaj kardinalu protektoru, Andriji della Valle, da zaštiti dugogodišnje stečeno pravo Provincije na kapitul svakih 4 godine (Bart. 116; 223v). Archivio SARTORI… (a cura di P. Giovanni Luisetto), Padova 1983-88. Vol. I, 1199 br. 15; II, 1185 br. 3; 1174 br. 24; 1280 br. 88; 1176 br. 34; 1182 br. 20 (“prov. Istriae et Dalmatiae”) III, 137. Bartolijev zbornik ff. 138r; 177; 234. Jo. Hyac. SABARALEA, Supplementum ad Annales…(ms. Curia Gen. OFMonv.) 1317 br. 60. M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 101; ISTI u Hrvatska provincija franj. Konventualaca nekad i danas, Zagreb 1989, 48s. M. Žugaj PETZ, s. Fides, (Đakovo, 6. XI. 1878 Đakovo, 28. II. 1950), sestra sv. Križa. Službovala je kao učiteljica pučke škole u Đakovu, nastavnica na Višoj djevojačkoj školi Đružbe u Đakovu, ravnateljica školâ svoje Družbe u Bosanskom Brodu, zatim ponovno učiteljica u Đakovu i odgojiteljica u internatu. Od godine 1940. bila je poglavarica u internatu Družbe na Sušaku, zatim je radila na Klasičnoj gimnaziji Družbe u Osijeku. Kao provincijalna savjetnica i zamjenica provincijalne poglavarice bila je dugi niz godina u vodstvu svoje Provincije. Kad je 1944. došla u
572 Provincijalnu kuću kao bolesnica, nije mirovala. Dokle god je mogla, radila je. Prevodila je duhovno asketske knjige svojim sestrama. Kao učiteljica i odgojiteljica u školi i internatu imala je mnogo uspjeha. Svoje učenice znala je oduševiti, ohrabriti te u njima podići samopouzdanje i ponos ne samo svojom inteligencijom i pedagoškom spremom, nego još više svojom majčinskom dobrotom i ljubavi. Bila je vedre naravi, vrlo inteligentna, umjetnički nadarena, puna dobrote i pristupačnosti. LIT.: »Unsere heimgegangene Schwester«, Theodosia, Mitteilungen für die Schwestern von heiligen Kreuz, Ingenbohl, LXVI (1951) 3, str. 231 233. M. Žigrić PIANCARPINO, bl. Ivan (de Plano-Carpini, Plancarpinus, da Pian del Carpine), barski nadbiskup (Magione kod Perugie, cca 1190 - ?, 1. VIII. 1252) - Jedan od prve subraće sv. Franje. Sudjelovao na Duhovskom kapitulu (1221). Propovijeda u Würtzburgu (1222), propagira Red u Saksoniji (1223). Kustos Saksonije (1223-1224), pa provincijal (12281230). Na Generalnom kapitulu u Asizu (1230) imenovan provincijalom u Španjolskoj (12301233). Ponovno je provincijal u Saksoniji (1233-1239). U Češkoj predsjeda kapitulu u Pragu (1238) i upoznaje se s kraljem Venceslavom. Papa Inocent IV. ga uzima za svoga ispovjednika, a poslije šalje kao poslanika ruskom knezu Vasiliku, ruskim pravoslavnim episkopima i tatarskom Batukanu u Mongoliju. U ovu misiju uzima sobom fra Sjtepana iz Češke i fra Benedikta iz Poljske (1245-1247). Zatim ga papa šalje kao poslanika kralju Luju IX. (1248) te imenuje barskim nadbiskupom (1248). — Radio je na širenju franjevačkog reda u Češkoj, Poljskoj, Madžarskoj, Danskoj, Norveškoj i Lotaringiji. Svoje putovanje među Tatare je opisao vojnički vrlo stručno, a po nalogu pape opis je umnožen i razaslan širom Evrope. Do danas se sačuvalo više rukopisnikh verzija izvještaja ovog “prvog ambasadora Evrope u Aziji” (Golubovich), a preveden je na sve važnije jezike. — Kao barski metropolita dovodi franjevce i dominikance u Gornju Albaniju
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON koju su napustili benediktinci (Malaj). Održao je i pokrajinski sabor u Baru (1249 ili početkom 1250), na kojem su rješavana pitanja crkvene imvine, te vjernika i svećenika koji su radi međusobnih razmirica upali u interdikt. Papa je, na izričito traženje P., odobrio pismeno zaključke ovoga sabora (1250. i 1252). Također je u vrijeme njegova biskupovanja riješeno pitanje jurizdikcije onog područja dubrovačke i barske metropolije (1252) (Marković). LITERATURA: Daniele FARLATI: Illyricy sacri VI. Venetiis 1800, 104. - Idem VII. Venetiis 1817, 7-9, 11, 36-41, 17, 103. Donato FABIANICH: Storia dei Frati Minori I. Zara 1863, 48. - Ivan MARKOVIĆ: Dukljansko-barska metropolija. Zagreb 1902, 80, 82-83, 84-85, 99-100, 189-190. - Girolamo GOLUBOVICH: Biblioteca bio-bibliografica della Terra Santa I. Quaracchi 1906, 117, 170, 190-215, 402. - Idem II. Quaracchi 1913, 225, 317, 318-319, 322. - Patricius SCHLAGER: Mongolenfahrten der Franzuiskaner im dreizehnten Jahrhundert. Trier 1911, 4-42. Arturo A. MONASTERIO: Martyrologium Frnciscanum. Romae 1938, 289-290. - Marco POLO: Il Milione (prijevod i komentar: Borivoj MAKSIMOVIĆ). Zagreb 1954, 13, 195, 206, 214. - Touring Club Italiano: Guida d’ Italia - UMbria. Milano 1966 4, 121. - R. FERRI: O Ivanu Karpinu i njegovom putopisu iz XIII. st. Riječka Revija 15(1966) br. 6-7, 543s. - Marin OREB: Ivan Karpin (sa prijevodom izvještaja). Starine JAZU 56. Zagreb 1975, 37-107. - Vinko MALAJ: Apostolsko i kulturno djelovanje franjevaca među vjernicima albanskog naroda. Kačić 14. Split 1982, 262-264. Fortunato MARGIOTTI: Giovanni da Pian del Carpine ambasciatore papale al Gran Khan. Osservatore Romano 123 (1983) br., 90(3728) srijeda 20. IV. 1983, 6. I. Djamić PILLINGER, Adalbert, provincijal (Varaždin, 14. XII. 1794. - Kanjiža, Madžarska, 20. VI. 1857) pristupio je 1812. Proviciji sv. Ladislava. Za svećenika je zaređen 1818, nakon što je u Pečuhu na biskupijskoj bogoslovnoj školi završio teološko školovanje.
573 Provincijal Karlo Ištoković ga je 1819. odredio da se pripravi za profesora filozofije, ali je odustao od te svoje odluke i imenovao ga predavačem crkvenog govorništva, najprije u Koprivnci (1819), a zatim u Čakovcu (1822). Budući da je potjecao iz njemačke obitelji i dobro govorio njemački, obavljao je službe njemačkog propovjednika i vjeroučitelja u Kanjiži (1823-1829) i Pečuhu (1829-1842). Samostanski starješina bio je u Kanjiži (18421845) i Zagrebu (1849-1851), a obavljao je također dužnosti tajnika (1845-1848) i savjetnika (1848-1851) Provincije. U Kanjiži je kao gvardijan bio i župnik. U dva navrata je bio izabran za provincijala (1851. i 1854) i kroz šest godina je u toj službi upravio članovima Provincije više poziva i poticaja na vjerno redovničko opsluživanje. Također je u to vrijeme surađivao s ugarskim primasom kardinalom Janošem Scitowzskym, koga je papa Pijo IX. imenovao apostolskim vizitatorom redovnika u ugarskom dijelu Monarhije. Poštovao je obnovljenu povezanost s vrhovnom upravom Franjevačkog reda u Rimu i 1856. sudjelovao na generalnom kapitulu u Italiji. LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu, Dispositiones capitulorum 18291900,2-81. — Arhiv Generalne kurije Franjevačkog reda, Rim, Hungaria S. Ladislai, sv. 1, 22r, 24r, 26r, 84r. — F.E. HOŠKO: Marijan Jaić obnovitelj među preporoditeljima, Zagreb 1996, 102. F.E. Hoško PINJATELA, Josip, svjetovni trećoredac (Ston, 16. X. 1910 - Zadar, 15. XII. 1967). - Pučku školu završio u Biogradu na moru, gimnaziju u Šibeniku. Po završetku gimnazije radi na katastru u Biogradu na moru. Uslijed ratnih neprilika seli, u istoj službi, u Petrinju. God. 1952. dolazi u Zadar gdje do smrti radi na katastru. Bio je uzoran otac obitelji. U službi veoma savjestan. Sudjelovao je u katoličkim društvima između dva rata. Posebno se bavio socijalnim pitanjem. Smrt ga je omela da o tome nije objavio svoje misli i poglede. Član FSR (trećoredac) postaje u Zadru i tu razvija svoj tihi ali plodni apostolat u stilu
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON franjevačkog trećoreca. Goji osobitu pobožnost prema Euharistiji i Bl. Djevici Mariji. Mariji se posvetio i preko nje nastoji rasti u kršćanskom životu. Živo se zanimao za liturgijski pokret. Za vrijeme Drugog vatikanskog sabora marljivo prati rad Sabora poput nekog teologa, a osobito pozorno prati rad oko obnove liturgije. Za vrijeme Sabora imao je gotovo sheme za obnovljeni red Mise. U tom smislu slao je više prijedloga na Komisiju za obnovu liturgije. Tajnik te Komisije, kasnije tajnik sv. Zbora za bogoštovlje, monsinjor A. Bugnini, veoma se pohvalno izrazio o nekim njegovim prijedlozima za obnovljeni red Mise. Sav je taj rad išao preko potpisanoga. LITERATURA: Berard BARČIĆ: Josip Pinjatela. Franjevačka zajednica (1967), br. 3, 7-11, prilog “Vjesnika franjevačke Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i istri, god. XVIII, br. 3, 1976. - ISTI: PINJATELA, Josip, TR (Franjo među Hrvatima 1226-1976, Zagreb 1976. B. Barčić PINTARIĆ, Fortunat, glazbenik, skladatelj (Čakovec, 3. III. 1798 - Koprivnica, 25. II. 1867). Na krstu je dobio ime Josip. Pučku školu je pohađao u Čakovcu, gimnaziju u Zagrebu i Varaždinu. U Provinciju sv. Ladislava ušao je 1815. godine i zatim studirao na filozofskom učilištu Provincije (1816-1818) i na biskupijskoj bogoslovnoj školi u Zagrebu (1818-1821). Kroz sve vrijeme zagrebačkog školovanja poučavali su ga u glazbi katedralni orguljaš Franjo Langer i glazbenik Đuro Wiesner Morgenstern. Za svećenika je zaređen 1821. i odmah postaje odgojitelj studenata teologije (1821-1826), 1830, 1832-1835), a obavlja i dužnost samostanskog starješine (1826-1828). Položivši ispit za profesora gimnazije, prihvaća tu službu u Varaždinu (1835-1850). Kasnije ostaje u Varaždinu pa je tajnik Provincije (1857-1860), gvardijan i župnik u Virovitici (1860-1866) i gvardijan u Koprivnici (1866/67). - Za potrebe svojih učenika priredio je i objavio priručnu pjesmaricu i priručnik glazbenog odgoja u srednjim kolama, a u rukopisu je ostao spis Temelj i nauka pjevanja (1864; rukopis u franjevačkom samostanu u Varaždinu).
574 Njegovo glazbeno stvaralaštvo obuhvaća: jedanaest zbirki crkvenih popijevki od kojih je najpoznatija Crkvena lira (1850), 47 misa, 47 figuralnih crkvenih popijevki, 12 skladbi za orgulje, 7 svjetovnih popijevki i 14 svjetovnih instrumentalnih skladbi (Filić, Kinderić); među skladbama za orgulje su njegovi “dudaši”. Tiskanje kantuala Crkvena lira je bio spreman platiti biskup J.J. Strossmayer, ali pod uvjetom da tekst popijevki bude u duhu onovremenog književnog jezika. Tu je obvezu prihvatio u Koprivnici Đuro Ester. On je obavio svoju zadaću, ali je Pintarićeva smrt spriječila tiskanje. Redigirani rukopis je samo djelomično sačuvan, ali je u prijepisu Antuna Feržića (1862) ostao neredigirani primjerak. Po sveukupnom stvaralaštvu mu pripada prvo mjesto među crkvenim kompozitorima u 19. stoljeću, a također i vidno mjesto među svjetovnim skladateljima preporodnog razdoblja. DJELA: Knjiga bogoljubnosti karstjanske. Beč 1849. — Uputa u pjevanje za srednje škole. Zagreb 1852. — Kompozicije za klavir. Priredio S. Stančić, Zagreb 1964. LIT.: S. Valdec: Nekoliko uspomena na o. Fortunata Pintarića. Sveta Cecilija, 13(1918), sv. 3, 77-79. — K. Kupres: Prigodom sedamdesetgodišnjice smrti skladatelja o. Fortunata Pintarića. Sveta Cecilija, 31(1937), sv. 4, 113-116. — A. Vidaković: Crkvena glazba u zagrebačkoj stolnoj crkvi u XIX. vijeku. Zagreb 1945, 6-8. — K. Filić: Glazbeni život u Varaždinu. Varaždin 1972, 334-353. — M. Jurašin - D. Feletar: Glazbeni život Koprivnice u doba Fortunata Pintarića. Podravski zbornik 1992. 149-156. — P. Cvekan: Životni put franjevca Fortunata PIntarića. Ibidem, 157-164. — P. A. Kinderić: Skladateljski rad Fortunata Pintarića. Ibidem, 165-180. — L. Županović: Skladateljstvo Josipa Fortunata Pintarića (1798-1867) s posebnim osvrtom na djelo “Šest sonacih za glasovir”. Ibidem, 181-205. — J.A. Škvorc: “Crkvena lira” F. Pintarića. Diplomska rdnja na Institutu za crkvenu glazbu KBFa u Zagrebu. F.E. Hoško
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
PINTER, s. Mihaela, (Glina, 18. IX. 1865. — Đakovo, 18. XI. 1943), sestra sv. Križa. Kći austrijskog časnika. Vrlo mlada stupila je u Družbu i bila jedna od prvih sestara Hrvatica mlade Provincije. Dugi niz godina bila je i provincijalna savjetnica. Sve svoje sposobnosti uložila je u odgoj i naobrazbu mladeži. Vrlo inteligentna, naobražena i pjesnički nadarena ostavila je iza sebe bogat repertoar književnih napisa. Mnoga njezina djela uspješno su se izvodila na pozornici. Nije bilo svečanosti u Samostanu u Đakovu ili u školi, nije bilo svečanog dočeka visokih gostiju, a da toj svečanosti nije dala ton s. Mihaela pjesmom, pozdravom ili priredbom. Djela su joj odgojno religioznog sadržaja. Njezin prijevod scenske igre »Kuća u Nazaretu« Vilima Molitora objevljen je u Izvještaju o djevojačkih školah u Samostanu Milosrdnica svetoga križa, Đakovo 1890. Izvorni su joj igrokazi: »Alojzije Gonzaga, povijesna drama u 1 činu«, objavljena u Izvještaju o djevojačkih učionah u samostanu milosrdnica svetoga križa, Đakovo 1891, »Moj Isuse, jesi li tuj?« objavljen u Izvješću niže pučke škole i samostanske više škole, Đakovo 1910, »Srce Mesije« objavljen u Izviešću niže pučke djevojačke škole i samostanske više škole, Đakovo, 1911, »Marijina zbornica«, alegorična slika, melodram, objavljeno u Izvješću niže pučke škole i samostanske više škole sestara svetoga križa, Đakovo 1915. U rukopisu su joj ostale »Nabožna božićna igra« (1896) i »Za zvijezdom« (1917) također božićna igra. LIT.: »Unsere heimgegangene Schwester«, Theodosia, Mitteilungen für die Schwestern von heiligen Kreuz, Ingenbohl, LIX (1944) 1, str. 62-63. M. Žigrić PIPERKOVIĆ, Mijo, senjski biskup, upravitelj Modruške biskupije (Cetingrad, oko 1530. — Senj, 28. II. 1586). — Bio je član Bosanskohrvatske provincije i njezin provincijal (15801583) prije nego što ga je car Rudolf imenovao senjskim biskupom i upraviteljem Modruške biskupije; papa Grgur XIII. je 26. VII. 1583. odobrio imenovanje. Poznato je da je bio u sukobu sa senjanima zbog
575 desakralizacije crkve sv. Vida. Umro je prije 10. XII. 1586, jer tada car Rudolf preporuča kardinalu Azzolinu fra Bonaventuru iz Aquile za njegovog nasljednika. LIT.: C. Eubel—G. Gulik: Hierarchia catholica medii et recentioris aevi, sv. 3. Monasterii 1923, 299. — M. SLADOVIĆ: Poviesti biskupijah senjske i modruške ili krbavske, Trst 1856, 104. E. Hoško PIŠPEK , Alojzije, biolog, pedagog (Globočac, 30. XII. 1893. — Vukovar, 14. VI. 1945). God 1913. je postao član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Nakon studija teoogije u Zagrebu postao je 1921. svećenik i nastavio studirati biologiju u Münchenu i u Zagrebu zaključivši studij 1727. doktoratom. Istraživanjem tzv. edafskih mukorineja stekao je ugled znanstvenika među botaničarima u zemlji i svijetu. Bio je profesor biologije i direktor novoosnovane privatne Franjevačke gimnazije u Varaždinu (1825-1835), a zatim se predao pastoralnom radu u Vukovaru, Cerniku, Kloštru Ivaniću i vukovarskom novom naselju Borovo, gdje je osnovao samostalnu kapelaniju. Teško je ranjen za vrijeme bombardiranja tvornice obuće u Borovu i ubrzo podlegao ranama. DJELA: Prinos poznavanju edafski mukorineja Jugoslavije, Zagreb 1925. — Edafske mukorineje Jugoslavije, Zagreb 1929. LIT.: F.E. HOŠKO: Pišpek fra Alojzije, Franjo među Hrvatima 1226-1976, Zagreb 1976, 261, 262. F.E. Hoško PITINČEVIĆ, Mijo, filozofski pisac i predavač (Đakovo, 20. XII. 1740. — Đakovo, 28. II: 1794). Franjevac Provincije sv. Ivana Kapistranskoga od 1758. godine, a visoko školovanje je obavio na filozofskom učilištu u Budimu (1759-1762) i bogoslovnoj školi u Osijeku (1762-1766). Kako je 1766. položio ispit za profesora filozofije u Somboru, preuzeo je učiteljsko mjesto na filozofskom učilištu u Budimu (1766), zatim u Földvaru (1767) da bi svoje profesorsko djelovanje zaključio u Osijeku (1767). Ostavio je u rukopisu cjeloviti raspored učevnog gradiva iz filozofije: Logica parva; Logica maior (Budae
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 1766), Metaphysica (Foeldvarini 1767) i Physica (Essekini 1767; vel. 17,5 x 22,5 cm, Slavonski Brod, sign. XV D 14; vel. 17 x 22 cm, str. 317, Našice, br. 12). Pastoralno je potom djelovao u Slavonskom Brodu (1773.1780), Osijeku (1778) i Đakovu (1783-1794). U Slavonskom Brodu (1777) i Đakovu (17801783) je bio i samostanski starješina. LIT.: F.E. HOŠKO, Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću, Kačić, 6 (1976), 155. — ISTI, Prosvjetno i kulutrno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca tijekom 18. stoljeća u Budimu, Nova et vetera, 28 (1978), sv. 1/2, 172. F.E. Hoško PIVAC, fra Josip (Pivčević), lektor (Zavojane, oko 1711. - Živogošće, 6. V. 1744.). Završivši osnovni i humanistički nauk stupa u Franjevački red u Živogošću (1727.). Filozofiju i teologiju završava na učilištima Provincije. Prvi put se spominje 1737. god. kao lektor filozofije u Makarskoj. Iz Makarske 1739. prelazi u Zaostrog, gdje također predaje filozofiju. Gvardijan je u Živogošću (1741.1744.) gdje ga je zatekla smrt. B. Pezo PJANIĆ, Augustin, pedagog (Slavonski Brod, oko 1670. — Baja, 7. II. 1721.). U Našicama je 1699. postao član Bosne Srebrene. U Provinciji sv. Nikole, u Apuliji, završio je filozofsko i teološko školovanje i stekao kvalifikacije profesora filozofije. Vrativši se u domovinu, predavao je u Budimu, i to najprije filozofiju (1707-1710), a zatim je 1710. preuzeo katedru teologije na tek uspostavljenoj budiskoj bogoslovnoj školi, i to zajedno s Ivanom Srijemcem; tada je to bila još bogoslovna škola pokrajinskog značenja. God. 1717. je završio profesorsku službu i zadobio naslov šestogodišnjeg predavača. Iste godine je postao predstojnik bratstva u Baji sa zadaćom da završi radove na izgradnji nove crkve i samostana. Nova kuća je proglašena samostanom, a on je postao prvi gvardijan. U toj službi je i umro. LIT.: F.E. HOŠKO: Prosvjetno i kulturno djelovanje bosanskih i hrvtskih franjeaca tijekom 18. stoljeća u Budimu, Nova et vetera, 27 (1978), sv. 1/2, 122. F.E. Hoško
576
PJANIĆ, Bernardin, filzofski pisac (Slavonski Brod, oko 1700. — Budim, 22. IV. 1730). Najvjerojatnije je bio u rodu s Augustinom Pjanićem, koji je desetljeće prije njega bio profesor filozofskog učilišta u Budimu. Svoju učiteljsku službu je započeo predavajući godinu dana filozofiju u Iloku (1726/27), a zatim je nastavio na učiteljskoj stolici u Budimu (1727-1730). On je pisac prvog sačuvanog filozfskog rukopisa za potrebe studenata, i istodobno svjedok da su hrvatski franjevci u to vrijeme u Slavoniji i Podunavlju njegovali aristotelizam u duhu skotizma. Spisu je naslov: In octo libros Physicorum Coriphae Aristotelis juxta mentem Ioannis Duns Scoti (Budae 1729; vel. 16 x 19,7 cm, samostan u Budimu, sign. k I 28). LIT.: F. E. HOŠKO: Prosvjetno i kulutrno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca tijekom 18. stoljeća u Budimu, Nova et vetera, 28 (1978), sv. 1/2, 132, 133. F.E. Hoško PLASAJEC, Platon (Blaž), propovjednik i homiletski pisac (Koretinec kod Maruševca, 1. II. 1913. — Varaždin, 29. VI. 1995). Kao polaznik Franjevačke gimnazije u Varaždinu postao je 1928. član Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda. Teološko školovanje je zaključio u Zagrebu i 1936. postao svećenikom. Djelovao je u pastoralnoj službi, napose kao propovjednik, u Klanjcu (19371945), na Trsatu (1945/46, 1951-1955, 1963/64), Virovitici (1946-1951), Slavonskom Brodu (1964/65, 1969-1972), Karlovcu (19651969) i Varaždinu (1955-1958, 1972-1995). Osobnim marom je izvanškolskim studijem stekao visoko filozofsko i teološko znanje koje su otkrivale njegove izgovorene propovijedi, a potvrđuju ih zbirke napisanih crkvenih govora. Objavio je pet svezaka svetačkih propovijedi, pet marijanskih, četiri blagdanskih, jedan korizmenih i šesnaest svezaka nedjeljnih propovijedi. Njegovi spisi obiluju izvornim teološkim shvaćanjima, i to u duhu skotističke tradicije. Premda je najveći broj svojih knjiga objavio u razdoblju poslije Drugog vatikanskog sabora, u njima ne odustaje od vjernosti neoskolatičkoj filozofiji i teologiji.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Mnogi su propovjednci kroz dva desetljeća koristili njegove propovijedi kao predložak svojem nedjeljnom i blagdanskom navještanju. DJELA: Marijini dani, Zagreb 1960. — S Marijom, Slavonski Brod 1967. — Gospodnja slavlja, Slavonski Brod 1965. — Svetački vijenac, 1. i 2. dio, Slavonski Brod 1966. — Nedjeljna riječ, 1 i 2. dio, Slavonski Brod 1966, 1967. Hvalospjev misli, Slavonski Brod 1967. — Misli dana Gospodnjih, 1. i 2. dio, Slavonski Brod 1968, 1969. — Aureola misli, Slavonski Brod 1969. — Magnifikat misli, Slavonski Brod 1969. — Nedjeljna svjetlost, 6 svezaka, Slavonski Brod 1972.—1975. — S neba sjaj, 1. i 2 dio, Varaždin 1975, 1976. — Zvijezde Božjega neba, 1. i 2 dio, Varaždin 1976, 1977. — Suncem obučena, 1. i 2. dio, Varaždin 1977, 1978. — Nedjljeno cvijeće, 6 sezaka, Varžadin 1978-1981. — Korizmeno cvijeće, Varaždin 1981. LIT.: B. DUDA: Sluga i rob Isusa Krista, vječne Riječi, Obavijesti Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, 47 (l995), br. 3, 193-200. — F. JESENOVIĆ: Važno je da smo Božji, Ibidem, 200-201. F.E. Hoško PLAVŠA, fra Andrija, profesor (Otok, 22. VIII. 1809- MIrlović, 21. XII. 1856). - Na krštenju je dobio ime Frano. Kao dječak je u Sinju pohađa samostansku školu. U Red ulazi 27. studenoga 1825. god. Filozofiju studira na Visovcu, u Sinju i Splitu, a 1831. god. odlazi u Beč na studij teologije. Za svećenika je zarađen 8. listopada 1833. Iz Beča se vraća 1835. i počinje predavati teologiju u Sinju. 1858. god. je premješten na Teologiju u Šibeniku ali tamo ostaje samo godinu dana pa se opet vraća u Sinj. U Sinju predaje sve do 1854. godine i to teologiju, kanonsko pravo i povijest Crkve. Uz profesorsku službu bio je i župnik Ogorja (1839-1845.), Otoka (1846-1850) i Sinja (1851-1853). Iz Sinja prelazi na Visovac odakle poslužuje župu Mirlović gdje ga je zatekla i smrt. Bio je jednom i tajnik Provincije. LIT.: Fra Petar BEZINA: Srednje školstvo ..., str. 154. B. Pezo
577
PLEPEL, fra Lujo, župnik i propovjedač FSP, (Kaštel Sućurac, 21. V. lX81. — Šibenik, 24. X. 1948), župnik, pisac, sakupljač narodnog blaga. Srednjoškolske i bogoslovne nauke učio je na učilištima Provincije Presv. Otkupljenja. Postavši svećenik skoro sve do smrti vrši službu dušobrižnika po različitim mjestima Južne Hrvatske. Uz pastoralni rad bavi se književnošću. U različitim časopisima (Euharistijski Glasnik, Hrvatska prosvjeta, Dan, Težačke novine, Dalmatinska smo- tra, Naša misao, Ženska misao, Gospa Sinjska...) piše pripovijetke, crtice... iz našega seoskog života (Stana, Prvi rez, Krsno ime...). Uz to skuplja narodno blago: molitvice, izreke, poslovice, zagonetke. Posebno je izdao: Dalmatinke — pripovijetke dalmatinskog sela, Jeronimska pučka knjižnica 213 (Zagreb 1925); Zagorke— pripovijesti iz života zagorske Dalmaciie (Šibenik 1931); Dalmatinske narodne pobožne pjesme i legende (Šibenik 1930). Dosta je ostavio u rukopisu. O njegovu se književnom radu kritika povoljno izrazila. Neke njegove pripovijetke, npr. Pregažen život (Zagorke, str. 5 do 33), kritičari smatraju pravom umjetninom. J. Šetka PLETIKOSA, fra Jakov (Vaćani, 1704Sumartin, 7. IV. 1769.). Prema Baćiću, kojeg slijede kasniji autori, rodio se u Vaćanima, danas u župi Piramatovci Sam se Jakov naziva Skradinjaninom. Stupio je u franjevački Red na Visovcu 2. VI. 1720. s još nekoliko sposobnih kolega kao što su bili kasniji pjesnik fra Petar Knežević, lektor i pisac filozofskih bilježaka fra Mihovil Dragičević, vojni kapelani fra Filip Piljić i fra Jure Samaluk. Kao svećenik bio je župski pomoćnik u Mirloviću (1730-1735), učitelj novaka na Visovcu (17371743; nakon čega je ubrojen u počasne definitore. 1749-1751), Učitelj u Zaostrogu i kapelan u Drveniku (oko 1746). Župnik u Opuzenu. Misionar u Svetoj zemlji (uputio se 21. VIII. 1751, stigao u Jeruzalem 31. VII. 1752 —1756), učitelj redovničke mladeži na Visovcu (19. XI. 1756- 30. X. 1763), Splitu (30. X. 1763-9. VI. 1765. i Karinu (9. VI.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 1765- lipanj 1768). — Iz njegova rukopisne povijesti Svete Zemlje očito je da je tri godine proživio u Jeruzalemu (p. 73av). Baćić a poslije njega Crnica i ostali pisci navode da je bio gvardijan samostana sv. Ivana “in Montana”, što je srednjovjekovni naziv za samostan sv. Ivana u ‘Ain Karemu. Sigurno je da je u tom samostanu Pletikosa boravio nekoliko mjeseci i u njemu je napisao povijest tog samostana, no čini se da nije bio gvardijan, jer u vrijeme svoga boravka spominje drugog redovnika kao gvardijana (p. 140), a gvardijansko je mjesto u tom samostanu pripadalo Španjolcu. Ukoliko je Pletikosa bio gvardijan onda bi to moglo biti u Betlehemu što daje naslutiti njegova rečenica u nabrajanju samostana u sv. zemlji kad kaže: “Treći[ j]e e manastir u Betlemu, gdi se rodio spasitelj, i vlada gvardijan po tri miseca od četiri naroda, to [j]est Italije, Nimačke, Španje i Francije (gdi sam bio i ja) i stoji u njemu najmanje 18 redovnika” (p. 93). Tu je Pletikosa mogao biti možda gvardijan kao pripadnik mletačke države, no to bi još trebalo istražiti. — Njegov putopis Putovanje k Jeruzolimu iako još uvijek u potpunosti neobjavljen često je spominjan u Hrvatskoj književnosti, kao najstariji putopis na hrvatskom jeziku, lijepa jezika i stila. Manje je spominjano njegovo djelo “Sveta Zemglia od koga je bila posidovana od poçela svita do ovoga vika sadagnega ovde pripisue se 1755.” sačuvano u rukopis Codex 24 u arhivu franjevačkog samostana u Sumartinu. I to djelo spada više u književnost nego u pravu povijest jer je Pletikosa po naravi naginjao umjetničkom pripovijedanju, pa je njegova nadahniteljica muza Klio u tom djelu došla u potpunosti do izražaja. — Drugo je Pletikosino djelo u istom rukopisu Breve ragguaglio del sagro Convento di s. Gio(vanni) Battista in Montana e della casa di s. Zaccaria, ove la Beatissima Vergine visitò santa Elisabetta con relazione di acuni miraculosi successi ed aparizioni fatte ne’ sudetti santuari. / 1755. / Di più aggiunti due sucessi in Giaffa, e Gran Cairo. LIT.: Liber archivalis, Arhiv franjevačkog samostana Makarska, 132 i 145. — Š. Ljubić, Ogledalo književne povijesti jugoslavjanske na
578 podučavanje mladeži, II, 1869, 462.— A. CRNICA, Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Split 1939, 312-314. — T. MATIĆ, Hrvatski putopis iz sredine osamnaestog vijeka, Zbornik u čast Stjepana Ivšića, Zagreb 1963, 255-261. — I. Pederin, Prvi hrvatski putopis fra Jakova Pletikose, Kačić 16 (1984), 137-151. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 62-64. V. Kapitanović POGAČNIK, Lujo, profesor (Trst, 11. XI. 1863. - Trogir, 12. I. 1933). - Gimnaziju i teologiju pohađa u Zadru. Za svećenika je zaređen 1886. Bio je profesor matematike, fizike i prirodnih znanosti. Njegova izvanredna pronicljivost pokazala se u rješavanju trigonometrijskog problema kako razdijeliti kut na tri jednaka dijela. Taj je izum patentirao kod austrijske vlade. Objelodanio je studiju: Komet Halley-ev i njegove pojave kroz vjekove, (Dalmatinska smotra) 1910. U rukopisu je ostavio više studija, nacrta i propovijedi. LITERATURA: Nekrologij franjevačke prov. sv. Jeronima Zadar. - Franjo među Hrvatima, Zagreb 1976. str. 262. PP. POKOVIĆ, Ilija (a Canalibus), drvorezbar (Konavle, cca 1680 - Dubrovnik, 14. II. 1738) Krsnim imenom Stjepan. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1701. g. Brat laik. Pred smrt službovao u Rijeci Dubrovačkoj. Bio je izvanredno vješt drvorezbar. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 461. I. Djamić POLJAK, fra Pijo, propovjednik i pisac (Glavice4. III. 1834- Sinj, 29. II. 12916). U red je stupio 5. X. 1855. Srednje školovanje završio je u Sinju. Bogoslovlje je studirao u Šibeniku i Makarskoj a zaređen za svećenika 1859. Bio je učitelj novaka u Visovcu i Zaostrogu, župni pomoćnik u Sinju. Poslije toga je živio u Splitu i propovijedao po različitim mjestima. Nekoliko godina prije
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON smrti premjestio se u Sinj. U rukopisu mu je ostalo djelo Kršćanska obitelj (Crnica). Djela: Put raja to jest spasonosna promišljanja za svaki dan preko godine, I-II, Split 19051906. Lit.: — A. CRNICA, Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Split 1939, 372-374. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 142-143. POLJAK, Henrik, bos. vikar (?, u Poljskoj, 2. polovica 14. st. - ?, 1411). - Dulje vremena djelovao je u Bosanskoj vikariji i isticao se svojim požrtvovnim radom. Izabran je za vikara 1411. god., ali je umro prije nego je bio potvrđen. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 15-16. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna, Rim 1968,84. A. Barun POLZ, s. Radegunda, (Steierling/Austrija, 25. VII. 1847. — Linz, 10. X. 1924), sestra sv. Križa. Stupa u Družbu u Linzu, gdje polaže prve zavjete 1869. U Đakovo dolazi slijedeće godine. Rado je učila hrvatski, ali je željela da pitomice nauče, uz svoj materinski hrvatski, dobro njemački. Posve se uživjela u hrvatske prilike i zavoljela hrvatski narod. Bila je učiteljica stručne škole te je znala cijeniti naše narodne ručne radove i brižno ih njegovala. U Stručnu školu Družbe u Đakovu uvela je tkanje ćilima po narodnim uzorcima. Ti su ćilimi zbog skladnih boja i fine izrade dobili priznanje na izložbama ručnih radova u Domovini i na svjetskim izložbama u Haagu i Barceloni. Godine 1897. imenovana je trećom provincijalnom poglavaricom u Đakovu. Za njezina mandata preuzimaju sestre rad u Domobranskoj bolnici u Zagrebu, u Gradskoj bolnici u Slavonskom Brodu, Pakracu, Virovitici, u privatnoj bolnici u Novom Marofu i u rudarskoj bolnici u Drnišu. U Bugarskoj preuzimlju rad u bolnici u Varni te u Klementinskoj bolnici u Sofiji. Pod njezinom upravom proširuje djelovanje sestara na pet osnovnih škola: Donji Miholjac, Hercegnovi,
579 Nuštar, Bosanski Brod i Pula, te zabavišta ( dječji vrtići) i obdaništa : Suhopolje, Sušak i Pula. U Osijeku sestre preuzimaju rad u internatu za djevojke, obdaništu i zabavištu (vrtiću). Godine 1906 1908. gradi novu Provincijalnu kuću u Đakovu s crkvom Presvetog Srca Isusova. Kupuje kuću na Sušaku (Rijeka) i uz nju gradi crkvicu Presvetog Srca Isusova za potrebe građana. Na molbu gradskog poglavarstva iz Suška šalje 1911. godine u Dragu kod Sušaka šest sestara koje su se dobrovoljno javile za dvorbu oboljelih od kolere. Godine 1912. velikodušno daje sestre za dvorbu ranjenika u Balkanskim ratovima u Crnoj Gori i Bugarskoj. Uz želju i brigu da pomogne ranjenicima, brine se i za svoje sestre: odlučno zastupa i brani njihove interese. U većini bolnica koje su sestre preuzimale, čekao ih je pionirski rad skopčan s nebrojenim teškoćama. Ugovori između bolničih uprava i Družbe, koje je ona sklapala, ostali su uzor do najnovijeg vremena. Godine 1914. završava službu provincijalke i odlazi u Provinciju iz koje je i došla u Đakovo u Linz. Ondje je i umrla. Sve do smrti sačuvala je ljubav prema Hrvatskoj. LIT.: »Unsere heimgegangene Schwester«, Theodosia, Mitteilungen für die Schwestern von heiligen Kreuz, Ingenbohl, XL (1925) 1, str. 48-51. M. Žigrić PONTIĆ, Luka, pedagog (Slavonski Brod, oko 1680. — Slavonski Brod, 10. I. 1736). Kao član Bosne Srebrene najvjerojatnije je u Italiji završio visoko školovanje i zatim 1708. u Velikoj predavao moralno bogoslovlje, a tek poslije toga filozofiju. Bio je na dva učilišta filozofije prvi predavač; najprije je predavao u Slavonskom Brodu (1710-1712), a zatim u Požegi (1712-1714). Požeško učilište je bio osnovao provincijal Petar Pastirović s obrazloženjem da će ono u tom gradu pružiti priliku za natjecanje i suradnju s isusovačkim kolegijem i gimnazijom. LIT.: F.E. HOŠKO: Franjevačko visoko učilište u Požegi, Nova et vetera, 27 (1977), sv. 1, 89, 90. — ISTI, Franjevačka visoka filozofska škola u Slavonskom Brodu, Ibidem, 27 (1977), sv. 2, 73-74. F.E. Hoško
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
POSILOVIĆ (MOŠUNJANIN), Pavao, biskup (Glamoč, krajem 16. ili početkom 17. stoljeća Rama, oko 1653). - Izgleda da je škole završio na Visovcu i u Italiji. U franjevački rd stupio je na Visovcu, gdje je nakon ređenja bio nekoliko godina nastavnik samostanskim đacima. nakon smrti biskupa fra Tome Ivkovića 1633. “nadmeće se” s Jeronimom Lučićem za čast skradinskog biskupa. Bosna Srebrena predlaže Posilovića, koji 1634. putuje u Rim u svezi popunjavanja skradinske biskupske stolice. Tek 1642. promaknut je na ovu čast. Poslije smrti biskupa fra Bartula Kačića upravlja neko vrijeme i makarskom a od 1639. do 1644. i duvanjskom biskupijom dok nije imenovan biskupom fra Marijan Maravić. U međuvremenu bio je i apostolski vikar u Slavoniji. Godine 1650. povlači se u ramski samostan. Ovdje su ga, izgleda, ubili Turci s još nekoliko franjevaca. U svakom slučaju 1658. više nije živ. — Provincijal Bosne Srebrene fra Mijo Bogetić potakao ga je da piše i objelodanjuje svoja djela. Nije stigao da bude originalan, nego je više kompilator i prevodilac tuđih tekstova. Pri sastavljanju svog Naslađenja služi se osobito franjevcem Bartolomeom Cambi-em i dominikancem Bartolomeom D’Antelo, Cvijet je “izvadio iz jezika latinskoga”. Ove dvije moralnodidaktičke knjige rado su čitane i stoga više put izdavane bosančicom i latinicom. Posilović je utjecao na djelatnost Margitića i Babića. Mnogo štošta iz njegovog života i djelovanja još nije dovoljno objašenjeno. Neki (Kolendić) ističe kako se natjecao za biskupske časti, a drugi (Vladić) tvrde da se to na temelju dokumenata ne može tvrditi. DJELA: Naslađenje duhovno koi želi dobro živiti po tom toga dobro umriti... Mletcih 1639, 1682 2, 1705 3, 1756 4. Cviet od kriposti duhovni i tilesnie, prikoristan svakomu virnomu karstianinu... U Mnetcie 1647, 1701 2 (bosančicom), 1712 3, 1756 4 (latinicom). LITERATURA: FARLATI Daniel: Illyricum sacrum IV. Venetiis 1769, str. 182. - JUKIĆ Ivan Franjo: Pisaoci, koji su azbukom pisali. Bosanski prijatelj, I(1850), str. 25-32. KUKULJEVIĆ SAKCINSKI Ivan:
580 Bibliografija Hrvatska I. Zagreb 1860, str. 12. FERMENDŽIN Euzebije: Chronicom observantis provinciae Bosnae Argentinae. Starine JAZU. Zagreb 1890, knji. XXII, str. 34. - ISTI: Acrta ABosnae. Zagrabiae 1892, str. 412-414, 420. - TOMANOVIĆ L/azar/: Jedan spomenik srpske književnosti iz XVIII vijeka. Javor, 14(1887), 8, str. 123-125. MATKOVIĆ Jako: Bibliografija bosanskih franjevaca. Sarajevo 1896, str. 11-12. PROHASKA Dragutin: Das Kroatischserbische Schrifttum in Bosnien und der Herzegowina. Zagreb 1911, str. 106-108. REŠETAR Milan: Bibliograrski prilozi. 3. Posilovićevo Naslađenje duhovno od 1707. Građa za povijest književnosti hrvatske. Zagreb 1915, Knj. XVIII, str. 467-468. - ISTI: Posilovićev ikavsko-jekavski govor. Južnoslavenski filolog, 1928/29, knj. VIII, str. 83-87.- KOLEDIĆ Petar: Fra Pavao Posilović i njegovo Naslađenje. Rad JAZU, Zagreb 1915, knj. 206, str. 168-252. - VLADIĆ Jeronim: O. Pavao Posilović, biskup. Naša misao, 33(1919) 1/2, str. 1-8. - GEORGIJEVIĆ Krešimir: Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni. Zagreb 1969, str. 159-160. A. Kovačić POTOČNIK, Konrad (✜ Franjo), glazbenik (Ljubljana, 4. X. 1687. — Ormož, Slovenija, 20. VIII. 1737). U Provinciju sv. Lasdislava stupio je 1707. Za svećenika je zaređen 1712. u Zagrebu, gdje je studirao na filozofskom učilištu (1708-1710) i na bogoslovnoj školi (1710-1714) tamošnjeg Generalnog učilišta. Pastoralno je djelovao u Remetincu (1714/15), Ormožu (1715-1717, 1731-1737), Ivaniću (1717-1719), Križevcima (17191721), Čakovcu (1721/22), Virovitici (1722/23. 17261730), Koprivnici (1723/24) i Zagrebu (17241726). U svim tim samostanima je bio i orguljaš, a za boravka u Ormožu (1734-1736) ga ljetopisac naziva "piscem koralnih napjeva", prepisivačem kantuala. Njegovi kantuali sadrže 23 mise koje nose imena po mjestima gdje su početkom 18. st. bili samostani franjevačke provincije sv. Ladislava; po većim ili značajnijim samostanima nazvane su po dvije mise: Zagrebu, Varaždinu, Križevcima,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Remetincu i Ormožu, a po ostalim samostanima jedna: Krapina, Ivanić, Koprivnica, Čakovec, Pečuh, Virovitica, Kanjiža, Šikloš, Hrastovica, Kostajnica, Szeged i Szigethvar. Pjevnik sadrži blagdanske, marijanske i svetačke himne te nabožne popijevke. Primjerke tog kantuala čuvaju franjevački samostani u Varaždinu (tri primjerka), Virovitici (dva primjerka) te po jedan u Zagrebu, Krapini i Čakovcu; čakovečki primjerak pisac izričito označuje kao svoje djelo i daje mu naslov Sacri Chorales. Sačuvani primjerci se dijelom razlikuju po svom sadržaju. LIT. L. ŠABAN: Glazba u Franjevačkom samostanu u Varaždinu, Varaždinski zbornik, Varaždin 1983, 325. — P. KINDERIĆ: Ljubljančanin Konrad Potočnik i hrvatska barokna crkvena glazba, Marijin Trsat, 28 (1994), br. 1,10-11. F.E. Hoško POTOČNJAK, Leonard, filozofski i teološki pisac, ljetopisac, provincijal (Ormož, 6. II. 1734. - Koprivnica, 19. III. 1804. Stupio je 1752. u novicijat u Ivaniću i postao član Provincije sv. Ladislava. Filozofiju je slušao u Zagrebu (1754-1756), a teologiju u Pečuhu (1756/57) i Zagrebu (1757-1760). Postao je svećenik 1758. u Zagrebu i najprije je bio dvorski kapelan grofova Keglevića u Krapini (1760-1762), a zatim propovjednik u Varaždinu (1762/63), u Ormožu (1765/66) i u Krapini (1766-1768). Kad je stekao pravo predavati filozofiju, poučavao ju je u Zagrebu (1763-1765), a nastavio u Pečuhu (1773-1775) i u Zagrebu (1775-1778). Postigao je i naslov “lector jubilatus”. U razdoblju najvećih promjena u odnosu Crkve i države pod udarom jozefinizma bio je provincijal (1780-1783) i zatim kustod (1783-1785). Događaje iz tog vremena je zapisao u ljetopisu Liber memoriarum (knjižnica franj. samostana u Varaždinui). Zapisao je i priručnik iz filozofije Universa Philosophia (Zagrabiae, 1763-1765; vel. 32,1 x 20 cm, str. /434/; sign. F 79, Varaždin) te pet teoloških priručnika: De Deo uno et Deo Elevante (Varasdini 1770; vel. 19,2 x 15,6 cm, str. [203]), De ultimis (Zagrabiae 1775/76; vel. 18,8 x 15,2 cm, str. 290; oba
581 teološka rukopisa su u franj. knjižnici u Virovitici; De traditionibus, De Ecclesiae et de Conciliis (s.l.s.a; vel. 23,2 x 17,8 cm, pag. str. 62 i nepag. 657; franj. knjižnica u Čakovcu), De sacramentis in genere (Zagrabiae 1778; vel. 22 x 17,5 cm, str. 292; franj. knjižnica u Zagrebu, sign. K g 8; posljednja dva rukopisna sveska sadrže i predavanja D. Stankovića) i Compendium historiae ecclesiasticae (s.l.s.a.; vel. 31,5 x 20,5 cm, nepag. str. 112; franj. knjižnica u Varaždinu, sign. A 133). DJELA: Conclusiones ex universa Philosophia ad mentem illustrium philosophorum. Zagrabiae 1765. - Assertiones dogmaticae... ex universa theologia. Zagrabiae 1771. Assertiones theologico-dogmaticae de era Christi Ecclesia... Romano Pontifice ac Conciliis. Quinque-Ecclesiis 1775. Asseritones ex universa Theologia. Zagrabiae 1777; suautor D. Stanković. - Assertiones ex universa Theologia. Zagrabiae 1778; suator D. Stanković. - Assertiones theologice de re sacramentaria et Mysterio SS. Trinitatis. Zagrabiae 1778; suautor D. Stanković. LIT.: F.E. Hoško: Skotistička filozofija zagrebačkog kruga 17. i 18. stoljeća. Bogoslovska smotra, 39)1970), 1/3, 211. - Isti: Skotistička teologija Zagrebačkog kruga 17. i 18. stoljeća. Kačić, 3(1970), 93-97.F. E. Hoško PRAMBERGER, s. Anselma, (Filipovo/Bačka, 30. VI. 1914. — Zagreb, 7. IV. 1993), sestra sv. Križa. Rođena je u dobroj katoličkoj obitelji te je već kao djevojčica osjetila redovnički poziv. U 13.godini dolazi u Đakovo u Mali konvikt, završava Građansku školu, a zatim Učiteljsku školu u Zagrebu kod sestara milosrdnica. Godine 1936. polaže prve zavjete. Nadala se da će raditi u svome učiteljskom pozivu. No upravo u to vrijeme Družba otvara na Vrhovcu Bolničarsku školu. Predavači su bili liječnici profesori Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Oni su ujedno bili i ravnatelji klinika na kojima su radile naše sestre. Gradivo njihovih predavanja trebalo je s polaznicama škole razrađivati, učiti. U tu su svrhu poglavari odredili dvije mlade sestre učiteljice s. Anselmu i s. Smiljanu Borić i poslali ih na Internu i Kiruršku kliniku, gdje su radile sestre
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON sv. Križa, da se upute u medicinsku praksu. Godine 1938. pozovu je poglavari na Osnovnu školu u Đakovo. Od 1941 1944. radi na njemačkoj osnovnoj školi u Đakovu. Te godine započinje studij njemačkog jezika na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Zbog nepovoljnih okolnosti prekida studij i odlazi u bolnicu Družbe u Vukovar, gdje radi u uredu (1945/46). Kad je oduzeta bolnica, s. Anselma odlazi u Bošnjake gdje započinje svoj župni apostolat (1949) i vrši službu kućne poglavarice. Zatim slijede župe Štitar i Drenovci. U isto je vrijeme bila i kućna poglavarica God. 1964. premještena je u Osijek I. kao katehistica i kućna poglavarica. Ondje ostaje dvije godine. Novi djelokrug rada otvara 1966. u katoličkom đačkom domu »Kolpinghaus« u Freiburgu, Njemačka, gdje ostaje 10 godina. Odatle odlazi 1976. u Germering kraj Münchena u Starački dom gdje radi u uredu i kao vratarica. Jedno vrijeme vrši ondje i službu kućne poglavarice. God. 1980. teško se razboljela. Liječnici su tvrdili da neće preboljeti. Ipak, zagovorom bl. s. Ulrike čudom je ozdravila. God. 1986. premještena je u Schifferstadt u Starački dom gdje ostaje do 1990. Nakon 25 godina vraća se u Provincijalnu kuću u Đakovo. Nakon odmora prepisivala je latinicom dio Provincijskog ljetopisa, koji je pisan goticom njemački. Također je prevodila s njemačkog kritički živoptopis Majke M. Terezije Scherer, utemeljiteljice Družbe. Kad su redovnice učiteljice morale napustiti školu ili redovničko odijelo, sestre sv.Križa započele su župnim apostolatom u župama Đakovačke biskupije. Sestra Anselma bila je pionirka u tome apostolatu. Bila je blaga, prilagodljiva, pristupačna svima. U teškim danima iza rata kad su se sestre i svećenici tek privikavali na suradnju i zajednički rad, djelovala je uvijek razborito i umirujuće. LIT.: Z. K OJAKOVIĆ: »Regina Prambereger, sestra Anselma«, U znaku Križa, List Milosrdnih sestara sv. Križa, Đakovo, V (1984) 2, str. 35-37. M. Žigrić PRIMORAC, Mihovil
PERKOVIĆ, Mihovil
582
PRIMOVIĆ, Antun (Primi), biskup (Dubrovnik, ? - 14. I. 1703) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Gvardijan samostana na Lopudu (1665), te provincijal (1666-1669). Poslan od Senata Republike francuskom kralju Luju XIV radi prikupljanja pomoći nakon potresa (1667). Prije isteka provincijalskog mandata imenovan trebinjsko-mrkanjskim biskupom (1669). Po vlastitoj želji ukopan samo ufranjevačkom habitu. — Živio je razborito ičasno (Rode). Bio je vrlo obrazovan i načitan (Fabijanić). Njegova misija u Francuskoj nije uspjela, jer je francuska vlada istrošila državni budžet na rat sa Španjolskom (Deanović). Kao biskup u Trebinju služio je najspremnije i najbudnije do smrti, pa za njegova biskupovanja nijedna katolička obitelj nije odstupila od vjere (Dolci). DJELA: La lega dell’Honestà e del Valore. Venetia 1703. LITERATURA: Cronicon necnon Decreta et Acta... Prov. Ragusinae 1649-1713 (Arhiv samostana Male Braće u Dubrovniku). 9v, 10rv. - Lettere e commissioni d Ponente 166869 (Historijski arhiv u Dubrovniku). n.27. Sebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S.P.N.Francisci. Neapoli 1746. 68. - ISTI: Fasti litterario-RAgusini. Venetiis 1767. 4. - Donato FABIANICH: Storia dei Frati Minori II. Zara 1864. 198. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 454. - M/irko/ DEANOVIĆ: Les plus anciens contacts entre la France et Raguse. Annales de l’Institut Francais de Zagreb. 26-27 (1945), 51-54, 102103. I. Djamić PRIPISALIĆ, Silvestar, propovjednik (Dubrovnik, cca 1742 - 29. XII. 1803) -Krsnim imenom Nikola. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1759.g. U Provinciji je bio gvardijan u samostanima: Pridvorje u Konavlima (1775-1777), Kuna na Pelješcu (1779), Slano (1782), Mala Braća u Dubrovniku (1788, 1789, 1798-1800) gdje je bio i vikar (1787), Cavtat (1791-1793). Biran
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON je za definitora (1789-1792, 1799-1800) i provincijala (1802), a na ovoj posljednjoj dužnosti ga je zatekla smrt. - Kao čestit i pbožan redovnik privlačio je svakoga, a na propovijedima je uvijek imao veliki broj zadovoljnih slušatelja. Uvijek se rado stavljao na raspolaganje vjernicima kao djelitelj svetih tajni. Na jednom putovanju iz Dubrovnika u Slano radi bogoslužja, jedva je preživio brodolom. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 502503. I. Djamić PRITIĆ, Franjo (Prititius, Patricius, Franjo iz Nina, Jakov), FKN, biskup († prije 8. IX. 1523). Pod imenom Franjo iz Nina u Padovi 20. XII. 1477. prima tonzuru i niže redove. Jednako ga tako naziva 2. XI. 1492., generalni ministar franjevačkog reda kad ga na duždevo osobno zauzimanje, inkorporira venecijanskom samostanu "dei frari" i određuje da mu se dodijeli soba. (Dužd se je smatrao obveznim da se Franji “oduži” što su njegova tri brata dali živote za Veneciju na raznim bojištima). Preziomenom Prititius oslovljava ga generalni ministar kad 1. VIII. 1493. propisuje da mu se u Veneciji imaju priznati časti kustoda sa svim prednostima koje je imao u svojoj provinciji do dana transfilijacije. U kasnijim spisima pojavljuje se u latiniziranoj verziji Patricius (slično su se i neki creski Petris-i često latinizirali u Patritio). Oreb mu (možda prema provincijskom nekrologiju) dodaje i ime Jakov, bez obrazloženja. — Kao profesor teologije u Veneciji, 18. XII. 1510. imenovan je za hvarskog biskupa (Gamsu navodi da je izabran 1509). U biskupiji je bio obljubljen napose kod pučana za koje se mnogo zauzimao u vrijeme pobune (1510-14). Bio je veliki štovatelj euharistije, promicatelj gradnje Gospinih crkava u Komiži i Visu; možda je u Vis doveo i franjevce (u vrijeme njegova biskupovanja otvoren je tamošnji samostan). Nazivali su ga: sjajna svijezda među naučiteljima, svijetlo što odsijeva s pastirske stolice, slava crkve, prvak nebesa, dika crkvenih dostojanstvenika
583 (luminosa stella tra i dottori, lume irradiante del seggio pastorale, gloria della chiesa, campione del cielo, decoro dei prelati…) Do danas je sačuvan njegov dragocjeni umjetnički biskupski štap (Stari štap koji i danas propovijeda). Kad mu je u Hvaru određen 8. 9. 1523. nasljednik on je već bio preminuo. LIT.: Archivio Sartori… (a cura di P. Giovanni Luisetto), Padova 1983ss. Vol. III, 743 br. 73; II, 1927 br. 24. — Fonti e Studi Francescani. Padova 1989ss. Vol. I br. 2204, 2268. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, IIII, Padova 19682, 273. D. FARLATI: Illyricum sacrum, IV, Venetiis 1769, 267. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 410. — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 106s. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 35. PRKAČIN, s. Benita, provincijalka, ŠSM, (Mostar, 21. V. 1903. — Potoci, 12. V. 1981.). U samostan je došla 7. IX. 1923. u Novicijat stupila 19. III. 1925. Od 1928. do 1945. radila je kao učiteljica i upraviteljica Osnovne škole u Potocima. Uz to je obavljala dužnost provincijalne tjanice i savjetnice, a neko vrijeme bila je i odgojiteljica kandidatica. U razdoblju 1949.-1952. bila je u zatvoru u Mostaru i Stocu. Nakon izlaska iz zatvora bila je sedam godina provincijalna predstojnica. Obavljala je kratko vrijeme službu učiteljice novakinja u Potocima, a 1962.-1969. bila je vrhovna savjetnica u Rimu. Godine 1969. imenovana je za provincijalnu ekonomu i tu službu vršila je sve do smrti. — S. Benita je bila osoba povjerenja, vrlo miroljubiva, požrtvovna i pobožna. Voljela je redovnički život i svoju zajednicu. A. Bubalo PRLIĆ Fra Melhior-Jerko (1912.-1945.) Rođen 27.VII.1912. u Sovićima, ž. Gorica, od oca Ambrože i majke Anice r. Vlašić. U Franjevački red stupio u Mostaru kao tercijar 3.VIII.1935. U novicijat kao brat laik stupio na Humcu, 11.VII.1937. Zavjetovan jednostavno
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 12.VII.1938., svečano 18.XII.1941. na Širokom Brijegu. Radio kao stolar u samostanskoj stolarskoj radionici na Širokom Brijegu. 8.II.1945. odveden sa Širokog Brijega prema Splitu i negdje na putu, zajedno s drugima, ubijen. Bio je odličan radnik, nije nalazio tereta, pred njim je sve pucalo, dobar redovnik... Točan na dnevnim točkama. Manualne poslove je savršeno izvodio. Čist u odijevanju. Potpuno se, kao tercijar, uklopio u franjevačku zajednicu. Fra Rafo-Ivan Prusina (1884.-1945.) Rođen 21.I.1884. u Hamzićima, ž. Čerin, od oca Mate i majke Matije r. Korać. Osnovnu školu i gimnaziju učio na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Fuldi (Njemačka). Od mjeseca kolovoza 1914., pa do 1919. vojni kapelan. U Franjevački red stupio na Humcu, 4.X.1900. Jednostavno zavjetovan 4.X.1901., svečano 4.X.1904. Za svećenika zaređen 16.IX.1906. 1907.-1908. kapelan i kateheta na Posušju 1908.-1910. kapelan i kateheta u Duvnu 1910.-1911. vikar na Humcu 1911.-1914. kapelan i kateheta u Konjicu 1914. župnik u Vinici 1914.-1919. vojni kapelan na frontu u Srbiji i Italiji 1919.-1926. župnik u Jablanici 1926.-1928. župnik u Rošku Polju 1928.-1944. župnik u Gabeli 1944.-1945. u mirovini na Čitluku 14.II.1945. u Mostaru bačen u Neretvu. Bio je uzoran svećenik i redovnik. Sve svoje dužnosti savjesno je obavljao. Bio je vrlo je-dnostavan i svakome pristupačan. Stoga je uživao simpatije svih s kojima se susretao. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić PROKURICA, Luka, lektor teologije (Konavle, cca 1716 - Provincija Bari, 6.V. 1765) Krsnim imenom Nikola. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1733. Studije završio u Rimu i Viterbu. Lector artium, kasnije lector theologiae u Altamuri (Provincija Bari). Nakon šest godina ove službe postaje javni prolektor. U domovinu se nikada nije vratio. Prema izvještaju provincijala iz Baria, kojim javlja njegovu smrt, živio je pobožno. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia
584 Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 470. I. Djamić PROSJAKOVIĆ, Severian,
KOJEC, Severijan
PRUGEL, Jeronim (Jeronim iz Velike Nedelje, Styrus, ✜Gregor), propovjednik. (Velika Nedelja kod Ormoža, 16. II. 1814. - Varaždin, 8. IX. 1880.) U KR stupio je 29. rujna 1832. u Varaždinu. Svečane zavjete položio je 1. X. 1835. u Rijeci. Bio je propovijednik, gvardijan u Varaždinu (1859. i 1866.), kapelan zatvora u Varaždinu (1861). — Ostavio je više rukopisa koji se čuvaju u kapucinskoj knjižnici u Varaždinu. To su: kratka molitvena razmatranja, molitve i pjesme na čast BDM. pod naslovom “Devetnica Marijina, koju na veću slavu i častjenje Prečiste Divice, i na duhovnu korist Mariinim Štovateljem poklanja O. Jeronim Kapucin u Varasdinu 1857" (82 str., pripremljene za tisak, ), duhovni spjev "Različita zabava s Isusom i B.D.M." (10 str.) — Propovijedi. LIT.: Nekrologij slovenskih in hrvaških kapucinov, Ljubljana 1977. Hadrijan Borak PUC Aleksa, provincijal, (Zagreb, 1670. Varaždin, 10. IV. 1731) je najvjerojatnije zaključio redovito filozofsko i teološko školovanje u inozemstvu i ondje se osposobio za profesora filozofije i dogmatske teologije. Predavao je na generalnom učilištu 1. razreda u Zagrebu najprije filozofiju (1695-1697, 1698/99), a zatim i teologiju (1705/06). Dogmatsko bogoslovlje je predavao na generalnom učilištu 2. razreda u Varaždinu (1702-1705), a bio je i predavač na učilištu moralnog bogoslovlja u Krapini (1706-1708, 1713/14). Istovremeno i u godinama poslije službe u visokim školama obavljao je mnoge upravne službe: upravljao je samostan u Krapini (1708-1711, 1715-1717), bio tajnik (1699-1702), definitor 1702-1705, 1727-1730), kustod (1705-1708, 1721-1724), generalni vizitator (1727), provincijal (1718-1721) i provincijski vikar (1730) Provincije sv. Ladislava poslije smrti provincijala Ambroza Sokačića. Za vođenje Svjetovnog franjevačkog
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON reda odobrio je izdavanje priručnika Directorium tertiariorum contines Regulam et modum vivendi fratrum et sororum Tertii Ordinis S. Francisci de poenitentia nuncupatorum eisdemque Regulae Explanationem nec non Ritus duplices, scilicet solemne scilicet pro dignitate et varietate personarum induendi huiusmodi tertiarios et tertiarias. (s.l. 1719) koje je desetljećima koristila Provincija sv. Ladislava. LIT.: Arhiv Provincije u Zagrebu, Matricula officiorum, ad nomen. - F. E. H oško: pastoralno djelovanje franjevaca Provincije sv. Ladislava na području Zagrebačke biskupije u vremenu potridentske obnove. Bogoslovska smotra, 46(1976), br. 4, 460. F. E. Hoško PUCIĆ, Ludovik (De Pozza), propovjednik (Dubrovnik, 15. st. - Trst, 16. st.) - Dubrovački plemić. Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Bio je teolog i slavan propovjednik, obdaren najboljim sposobnostima. Nazivali su ga Bratac. LITERATURA: Vitalis ANDRIASSI: Necrolotium (Arhiv samostana Male Braće u Dubrovniku) br. 163. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 411. I. Djamić PUCIĆ, Pavao (de Pozza), vikar provincije (Dubrovnik, polovina 15. st - polovina 16. st). Dubrovački plemić. Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Bio je vikar provincije dva puta (1499 i 1511), te gvardijan samostana Male Braće u Dubrovniku (1509). Bio je vrlo razborit i marljiv. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 413. I. Djamić PUDIĆ, Vojislav, germanist (Potočani, 13. IX. 1909 - Beograd, 30. V. 1982). - Krsno mu je ime Ivan. Osnovnu školu završio je u Potočanima, gimnaziju u Visokom, filozofskoteološki studij u Sarajevu, germanistiku u
585 Beogradu, novicijat započeo 1926., za svećenika zaređen 1933. Doktorirao je 1954. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Službovao je u Visokom kao profesor i prefekt (1937-1940), a nakon napuštanja franjevačke zajednice i svećeničkog poziva u Pljevljanima, Zemunu i Beogradu te od 1954. kao docent i izvanredni profesor u Sarajevu. Od 1969. djelovao je kao redovni profesor germanistike na Filozofskom fakultetu u Beogradu baveći se germanističkom, balkanologijom, indoevropeistikom, poviješću njemačkog jezika, poviješću jugoslavenske filologije te hrvatsko-srpskom leksikografijom. Surađivaoje u Franjevačkom vijesniku (1936-1938) te ksnije u edicijama fakulteta na kojima je predavao i Akademije znanosti Bosne i Hercegovine i drugim znanstvenim periodičnim publikacijama. DJELA: Prefiks da u gotskom jeziku, Beograd 1958. - Univerzalno pismo Marijana Šunjića, Sarajevo 1960. - Osnovi gotskog jezika, Sarajevo 1961. - Pesma o Hildebrandu, /s.1./ 1965. - Rerum illyricarum Ignjata Đurđevića, Sarajevo 1967. - Gotski jezik i istorijska gramatika, Beograd 1972. - Gotski jezik, Beograd /1980/. LITERATURA: Somenica franjevačke klasične gimnazije u Visokom 1882-1981, Visoko 1983, str. 139-140. A. Kovačić PUKLER, Miroljub, povjesnik (Zagreb, 4 XI. 1886. — Zagreb, 20. II. 1920). Osnovnu školu i gimnaziju je pohađao u Požegi, a 1900. je postao član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Po školovanju na filozofskom učilištu u Varaždinu (1901-1904) studirao je teologiju u Fuldi (1904-1909), a sustavnu neoskolastičku filozofiju i povijest religija u Louvainu u Belgiji (1909-1913); iz filozofije je postigao naslov licencijata. Predavao je na filozofskom učilištu u Varaždinu (1912-1914), a zatim kao vojni kapelan sudjelovao u Prvom svjetskom ratu. Poslije rata bio je kapelan u Vukovaru, gdje je obolio od žučnog kamenca što je bilo uzrok njegove smrti. Prvi je povjesnik i ljetopisac nove provincije, začetnik komparativnog istraživanja povijesti religija na hrvatskom kulturnom području. Svoje
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON povijesne rasprave i članke apologetskog usmjerenja kojima upozorava na nadmoć vjere nad znanošću i kršćanstva nad drugim religijama objavljivao je u listovima Serafinski perivoj (1909-1911) i Naša misao (19131915); sam je uređivao homiletski časopis Dušobrižnik (1910-1911, 1914, 1919). DJELA: Svečani govor o ratu, Zsgreb 1914. — Budizam i kršćanstvo, Rijeka 1918. LIT.: A. SPILETAK: Dr. Pukler, Budizam i krščanstvo, Glasnik biskupije bosanske i srijemske, 16 (1918), 154. — F.E. HOŠKO: Pukler fra Miroljub. Franjo među Hrvatima, 1226-1976. Zagreb 1976, 263. F.E. Hoško PULJIĆ Fra Metod-Andrija (1912.-1945.) Rođen 24.XI.1912. u Vašarovićima, od oca Ante i majke Matije r. Mušan. Gimnaziju učio na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Lillu (Francuska). U Franjevački red stupio na Humcu, 6.VII.1931. Zavjetovan jednostavno 7.VII.1932., svečano 18.VIII.1935. Za svećenika zaređen u Mostaru, 23.V.1937. 1939.-1940. kapelan na Humcu 1940.-1941. kapelan u Mostaru 1941.-1945. župnik u Izbičnu U noći između 4. i 5. lipnja 1945. poginuo kod Krapine (odveden iz samostana prema Varaždinu). Kao mlad svećenik pun žara dao se na pastoralno djelovanje. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić PURATIĆ, fra Gabrijel, provincijal (Sumartin, 5. Vl. 1831. - Makarska, 21. I. 1905.) Osnovno obrazovanje stekao u rodnom mjestu, a četiri niža razreda gimnazije u Zaostrogu (1845.1849.), dva na Visovcu (1849.-1851.) i posljednja dva s filozofijom u Zaostrogu (1852.-1853.). Teologiju je studirao u Šibeniku i Makarskoj (1853.-1856.). Godinu novicijata proveo je u Živogošću (1851.-1852.), a za svećenika zaređen 23. IX. 1856. Poslan je na Bečko sveučilište da se osposobi za gimnazijskog profesora (1856), ali se zbog slaboga zdravlja uskoro morao vratiti u domovinu. Predavao je teologiju u Makarskoj do 1866. kad je obolio od tifusa. Bio je prefekt studija (1898.), dva puta gvardijan u Makarskoj
586 (1869.-1870. i 1877.-1880.) dva puta definitor (1860.-1863. — 1890.-1893.), provincijal (1872.-1874.) i generalni vizitator u vlastitoj Provinciji (1888.) te generalni komesar (povjerenik) 1898, ali se ubrzo odrekao te službe. — Pisao je dosta, ali često bez potpisa. Spjevao je prema talijanskom orginalu pjesmu »O Marijo Majko«, koja je postala vrlo popularna (svibanjske poboznosti). Priredio je svečeno izdanje Kačićeva Razgovora ugodnoga (1889 ) sa svoja dva priloga. Borio se za čistoću hrvatskoga jezika i bio dosljedan ikavac. Za narodnoga preporoda osobiti suradnik i istomišljenik don Mihovila Pavlinovića. Surađivao u listu Il nazionale. Bio izvrstan propovjednik, uzoran opslužitelj redovničke stege i razboriti upravnik. DJELA: Andrie Kačića Iz Brista, Razgovor ugodni naroda slovinskoga . . . Zagreb 1889. Lit. F( RA) K(ARLO) E(TEROVIĆ), »Fra Gabro Puratić« Nova revija, X111932, 5, 477-478; ISTI, Nešto iz korespodencije o St. Zlatnovića s nšim znamenitim ljudima, ISTO, 427-455 (Puratić Zlatoviću, 430-439); K(ARLO) J(URIŠIĆ), »Puratić, fra Gabrijel«, Franjo među Hrvatima, 263. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 131-132. K. Jurišić PUTNIKOVIĆ, Bonifacije, sveta života (Crna Gora na Pelješcu, ? - Asiška provincija cca 30. IV. 1631) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Provincijal (1596-1599). Odbio prihvatiti službu stonskog biskupa za koju ga je predložila Vlada Republike, a također i ponovni provincijalski mandat. Otputovao u Asišku provinciju, gdje je provodio dane u strogoj pokori i samoći. - Ovaj “venerabilis Dei servus” isticao se svetošću i poniznošću kako u domovini, tako i u Italiji. Posebna mu je odlika bila učenost. LITERATURA: Lettere e Commissioni di Ponente (Historijski arhiv u Dubrovniku) 1607-1611, n.9. - Antonio d’ORVIETO: Cronologia della Prov. Serafica Riformata. Perugia 1717. 316-420. - /Životopis/ Leggendario Francescano IV. Venezia 1721. 404-406. - Sebastianus DOLCI: Monumenta
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S.P.N. Francisci. Neapoli 1746. 6263. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 433. - Nedjeljko SUBOTIĆ- J/ustin/ VELNIĆ: Franjevci s poluotoka Pelješca. Spomenica Gospe Anđela u Orebićima 1470-1970. Omiš 1970. 336. I. Djamić RADE, Stjepan, misionar za naše iseljenike u Argentini (Mali Lošinj, 16. X. 1896 - La Plata, Argentina, 29. IV. 1965) - Krsnim imenom Dominik. Osnovnu školu pohađao u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u franj. samostanu na Košljunu, višu u franjevačkom samostanu u Zadru. Bogosloviju studirao na Teološkom studiju Male Braće u Dubrovniku. Stupio u Provinciju sv. Jeronima u Dalmaciji 1917. g. Zaređen za svećenika u Dubrovniku 1920. Djelovao u Zadru kao aktuar biskupskog ordinarijata i kateheta u Arbanasima (19211923), u Pašmanu kao upravitelj župe ivranjevačkog Trećeg reda (1925), u Kamporu na Rabu kao predstojnik rezidencije (19301933), Crikvenici (1933-1945) gdje upravlja gradnjom franjevačke crfkve, te u Kraju na Pašmanu (1946). Dva je puta biran za definitora Provincije (1935- i 1937). Nabavio je kino-projektor (1933) i prikazivao religiozne filmove i držao predavanja u dvorani crikveničkog samostana i po okolici. Držao je misije na Korčuli (1929); korizmene propovijedi na istom otoku (Vela Luka 1924, Blago 1925. i Korčula 1939). — Otišao u Kustodiju Prečista Srca Marijina u Argentini (1946) i djelovao kao dušobrižnik za naše iseljenike. Tu se osobito isticao kao neumorni propovjednik koji je ostao u najboljoj uspomeni. Radio je u pastorizaciji s ljubavlju i velikom požrtvovnošću do krajnjih mogućnosti (Arko). LITERATURA: List Dubrovačke biskupije, 24(1924), br. 3, 28. - Idem, 25(1925), br. 3-4, . - Idem, 29(1929), br. 3, 28. - Idem, 39(1939), br. 1-2, 14. - Kratki životopis o. Stjepana Rade. Vjesnik Franjevačke Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, 7(1965), br. 5-6, 100-101.
587 Gabrijel ARKO: Dopis o smrti i sprovodu o. Stjepana Rade. Idem, 101-102. Neki podaci o životu o. Stjepana Rade. Idem, br. 7-8, 117118a. Lav KRIVIĆ: Crikvenica proslava 5oobljetnice dolaska Franjevaca. Idem, 18(1976), br. 3, 130-133. I. Djamić RADELJEVIĆ, Franjo (de Radaglia), kipar (Dubrovnik, sredina 16. st. - Slano, 1607) Krsnim imenom Vlaho. Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Dva puta provincijal (1575-1678 i 1584-1587) i dva puta komesarvizitator. Bliski prijatelj pape Siksta V. (15851590) i govorilo se, da ga je ovaj namjeravao imenovati kardinalom. - Solidno obrazovan, bio je vrstan propovjednik. Živio je uzornim životom. Kao talentiranikipar radio je u samostanu u Rijeci Dubrovačkoj na rezbarijama na stupovima u klaustru (do 1585), a i samostan u Slanome je ukrašen njegovim djelima. Zbog vrlina i svestranih sposobnosti nazvan je “corculum, et Illyricae gentis gloria” (Dolci) i “totius Illyrici decuis” (Rode). LITERATURA: Lettere e Copmmissioni di Levante (Historijski arhiv u Dubrovniku). 1560-1562, 234-235. - Idem. 1562-1565, n. 27, 242. Sebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S.P.N. Francisci. Neapoli 1746, 6061. - ISTI: Fasti litterario-Ragusini. Venetiis 1767, 22. - Simeone GLIUBICH: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Vienna 1856, 263. - Donato FABIANICH: Storia dei Frati Minori II. Zara 1864, 195. Frano JURIĆ: Povijesno-opisni prikaz franjevačkog samostana u Dubrovačkoj Rijeci. Zagreb 1916, 60-61. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 429430. - E/milij /L/ASZOWSKI/: Radaljević, Franjo. Znbameniti i zaslužni Hrvati 925-1925. Zagreb 1925. 223b. I. Djamić RADELJEVIĆ, Pacifik, pjesnik (Dubrovnik, 1. I. 1800 - Kuna na Pelješcu, 18. II. 1878) Krsnim imenom Nikola. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1816. Zaređen je za svećenika 1824.g. Iste godine postaje lektor
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON filozofije na studiju Male Braće u Dubrovniku, a kasnije lektor teologije do imenovanja za jubilarnog lektora. Vršio je službu definitora (1829-1832, 1835-1838, 1844-1847 i 18561859), kustosa (1832-1835), vizitatora i predsjedatelja Kapitula (1844), gvardijana;: u Pridvorju u Konavlima (1844-1846), u Male Braće u Dubrovniku (1854), Cavtatu (1855), te Rijeci Dubrovačkoj (1857-1858). — Svoj smisao za pjesništvo upotrebljavao je i u propovijedanju, u čemu je bio izvrstan. U rukopisu je od njegovih djela sačuvano: Stihotvorenja O.P. Radeljevića... prigodom smàrti Gargura XVI. (Čulić) i Al P. Anacleto Dubravich Epigramma di Matteo Nic. de Sorgo con la traducione illirica del P. Pacifico Radeljević. (Čulić). Pokušao je prevesti i Vergilijevu Eneidu i Ariostova Orlanda. LITERATURA: Ivan August KAZNAČIĆ: Biblioteca di fra Inocenzo Ciulich. Zara 1860, 140, 175. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 559-560. I. Djamić RADIĆ, Bonaventura, Margareta (Korčula 18. siječnja. 1886. - 28. siječnja 1971. Tor Lupara di Mentana). Redovnica hrvatske franjevačke Družbe Kćeri milosrđa. Odlikovala se u svim krepostima u ljubavi prema Bogu i u sjedinjenju s njime, u pobožnostima i u posebnom čašćenju Isusa u Presvetom Sakramentu u dugim noćnim adoracijama. Odlikovala se u sestrinskoj ljubavi. Posebno je bila siromašna i vjerovala u Božju providnost. Dugi niz godina radila je kao stručna i vrsna odgojiteljica u zabavištu Kuće matice u Blatu. Odgojila je mnoge generacije. Kao vrhovna savjetnica radila je marno oko prepisivanja Okružnica i Kapitula Majke Utemeljiteljice. Kao učiteljica zabavišta posvetila se brizi za malene u kući Matici i u Tor Lupari u Italiji. Bila je voditeljica Počasne straže. E. Barbarić RADIĆ, Filip, filozofski i teološki pisac, pedagog (Požega, oko 1705. — Našice, 17. IV. 1766). Stupio je 1721. u Našicama u Provinciju Bosne Srebrene. Školovanje je najvjerojatnije
588 završio u Italiji i ondje položio ispit za profesora filozofije. Učiteljsku službu započinje predavajući na filozofskom učilištu Generalnog učilišta u Budimu (1730-1733). Odmah zatim preuzima učiteljsko mjesto na bogoslovnoj školi pokrajinskog značenja u Osijeku (1733-1735). Očito je u međuvremenu stekao kvalifikaciju profesora teologije na Generalnom učilištu pa 1735. počinje desetljeće učiteljskog rada u bogoslovnoj školi u Osijeku (1735-1745), jer je 1735. u Osijeku uspostavljeno Generalno učilište s dvije visoke škole. Završivši tu službu, vratio se u rodni grad i ondje bio samstanski starješina (17451748), a za drugog boravka u Budimu od 1755. je bio dekan budimskih visokih škola i kraće vrijeme zamjenik samostanskog starješine. — U rukopisu su preostali njegovi filozofski i teološki spisi: Compendium seu intorrductio in universam Aristotelis logicam (Budae 1730; vl. 16 x 20 cm, samostan u Budimu, sign. k I 24); De theologia beatorum in patria (Essekini 1737); De intellectu seu scientia Dei (Essekini 1741); De praedistinatione; De legibus i De Trinitate (Essekini 1743; vel. 15,5 x 19 cm, samostan u Vukovaru; vel. 16 x 20 cm, samostan u Iloku, sign. C 294). DJELA: Theses theologico-dogmaticae e Quarto Sententiarum de sacramento Poenitentiae, Essekii 1742. LIT.: F.E. HOŠKO: Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću, Kačić, 6 (1976), 151; 169; 170, 182. — ISTI: Prosvjetno i kulutrno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca tijekom 18. stoljeća u Budimu, Nova et vetera, 28 (1978), sv. 1/2, 132, 133, 134. RADIĆ, fra Jure, profesor, liturgičar i biolog (Baška Voda, 28. XI. 1920.). Osnovnu školu završio u rodnom mjestu, gimnaziju u Sinju (19.-1937.) a filozofiju i teologiju u Makarskoj (1940.-1944). Svečane zavjete položio u Makarskoj 2. XII. 1942. i za svećenika zaređen također u Makarskoj 15. VIII. 1943. — Bio je župnik Zaostroga, Drvenika i Podace (19451946.), Dubravica (1946.) i Velikoga Brda (1946.-1947.). Predavao je na gimnaziji i bio prefekt i duhovnik sjemeništaraca na Visovcu (1945.-1946.) i Makarskoj (1946.-1953.),
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON magister bogoslova u Zagrebu i Makarskoj (1956.-1960.), gvardijan u Makarskoj ( 1955.-i 956.) duhovnik redovnica u Splitskomakarskoj biskupiji (1957.-1858.), rektor Bogoslovije (1961.-1974.), definitor (1964.1967.), član više provincijskih vijeća i peritus na Generalnom kapitulu Reda u Asizu (1967.). — Suosnivačc, ili osnivač i član »Središta liturgijskoga apostolata« (1951.-1954.), Interdijecezanskoga liturgijskog odbora (1954.1960.), Malakološkog muzeja, Instituta »PIanina i more«, Herbara biokovskog područja, Parka prirode Biokova, Biokovskoga botaničkog vrta i znanstvenih skupova o prirodi biokovskog područja. Urednik časopisa Služba Božja (1959.-1974.), zbornika Acta Biokovica. (1981.), lista Molite braćo ( i 962.1964.) i njegova priloga Sveta misa (1962.) te edicija. B. BARČIĆ, S Pavlom VI. u Kristovoj domovini, Makarska 19 – F. KUŠAN, Biokovo, Makarska 1971. - Znanstveni skup o prirodi Biokovskog područja, program i sadržaji, Makarska 1979. - Drugi znanstveni skup o prirodi Biokovskog područja, program i sadržaji, Makarska 1983. — Surađivao je u časopisima i zbornicima: Služba Božja 1980, 1982, Acta biokovica, (1981, 1983, 1987), Thalasia Salentina, 1967Acta Adriatica, (1982), Acta Biokovica, Acta botanica Croatioa, (1974, 1977, 1979), Bilten Društva ekologa BiH, (Serija B, 1984), Bogoslovska smotra, (1966, Glasnik Republičkog zavoda za zaštitu prirode. CG, Hortikultura, Kačić (1967), Bogorodica u hrvatskom narodu (zbornik, 1978), Molite braćo, Radovi Akademije... BiH Služba Božja, Vjesnik đakovačke biskupije, Makarska rivijera, Zbornik Roberta Visianija Šibenčanina, (1983), Glasnik Republickog zavoda za zaštitu prirode…, Titograd, XVI 1982, Zbornik . akademika P. Fukareka, Sarajevo 1982, Prevodio: Misal, Časoslov, Visianijev Ogled... i dr. Sudjelovao na znanstvenim skupovima i simpozijima u domovini i inozemstvu (npr. Beču). Vodi duhovne vježbe i nastupa na teološkim tribinama i tečajevima. DJELA: Variationes in Directorio liturgico Provinciae Ssmi Redemptoris in Dalmatia pro anno Domini 1962, Makarska 1961,15; -
589 Variationes. . . pro anno. . . 1963, Makarska, 1962,14. - Sveta Misa, prilog lista »Molite braćo, Makarska 1962,. - Obred Svete sedmice, svečani i jednostavni ceremonijal, Makarska 1962. - Školski kalendar Franjevačke visoke bogoslovije za 19ól-62, Makarská 19 20 (c); Isto, 1962-63, 20; 1963-64, 22. - Liturgijski kalendar za godinu 1961-1962, Makarska 1961, 48 (c). - Školski kalendar Franjevačke bogoslovije Makarska-Dubrovnik i Gimnazije Sinj, Makarska 1970, 46. - Zajednička žrtva, Zbornik liturgijskog tečaja, Makarska 1963, 144. - Uredba o svetom bogoslužju (Il. vat. sabora), Banja Luka 1964, 48. - Uputa za ispravno provođenje Uredbe o svetom bogoslužju, Makarska s.a. H. G. Jurišić RADIĆ, Ljudovik, pisac (Cavtat, cca 1735 otok Lékvas, sjeverno od Krete u Jonskom moru, 4. VIII. 1782) - Ksnim imenom Franjo. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1750. Iza novicijata je poslan u Italiju na studije. Prije svećeničkog ređenja imenovan lektorom filozofije u Lucca (Toscana), a kasnije je predavao i teologiju. U Provinciji je vršio službu lektora na Teološkom studiju Male Braće u Dubrovniku do jubilacije, definitora (1767-1769) i kustosa (1777). Uz to je propovijedao na hrvatskom i talijanskom jeziku, te često ispovijedao. Radi propovijedanja je otišao na otoke Krf i Lévkas (tal. Isola di Santa Maura - sjeverno od otoka Krete u Jonskome moruj). — Uživao je veliki ugled kao lektor od kojega su studenti mogli dosta naučiti. Prožet ljubavlju prema Bogu i bližnjemu bio je silno zauzet oko promicanja Stvoriteljeve slave i spasa duša, pa su mu propovijedi imale uspjeha. Za života je objavio jednu latinsku propovijed (u Ankoni 1770) i jednu duhovnu zbirku (u Livornu 1776). Na otoku Lévkas-u je dosta stanovnika priveo u zajedništvo s Rimskom Crkvom. DJELA: Oratio sacra-panegirico-moralis occasione adventus Ill. ac Rev. mi D. Nicolai de Pugliesi Archiepiscopi Ragusini. Anconae 1770. - Rukolisti duhovni za dobro se izpovidjet i pričestit. Livorno 1776. LITERATURA: Ivan August KAZNAČIĆ: Biblioteca di fra Innocenzo Ciulich. Zara 1860,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 226, 356. - Simeone GLIUBICH: Dizionario biografico Degli uomini illustri della dalmazia. Vienna 1856, 263. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 481482. I. Djamić RADIĆ, Ludovik, (Cavtat, cca 1735 - Otok Svete Maure, 4. VIII. 1782) - Krsnim imenom Franjo. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1750. Iza novicijata je poslan u Italiju na studije. Prije svećeničkog ređenja je imenovan lektorom filozofije u Lucci (Toscana), a kasnije je predavao i teologiju. U Provinciji je vršio službu lektora do jubilacije, definitora (1767-1769) i kustosa (1777). Uz to je i propovijedao na hrvatskom i talijanskom jeziku, te često ispovijedao. Radi propovijedanja odlazi na Korčulu i otok sv. Maure. — Uživao je veliki ugled kao lektor od kojega su studenti mogli dosta naučiti. Prožet ljubavlju prema Bogu i bližnjemu bio je stalno zauzet oko promicanja Stvoriteljeve slave i spasa duša, pa su mu propovijedi imale uspjeha. Za života je objavio jednu latinsku propovijed i jednu pobožnu zbirku. Na otoku Svete Maure je dosta stanovnika priveo u zajedništvo s Rimskom Crkvom. DJELA: Oratio sacra-panegirico-moralis occasione adventus Ill. ac. Rev. mi D. Nicolai de Pugliesi Archiepiscopi Ragusini. Anconae 1770. - Rukolisti duhovni za dobro se izpovidjet i pričestit. Livorno 1776. LITERATURA: Ivan August KAZNAČIĆ: Biblioteca di fra Innocenzo Ciulich. Zara 1860, 226, 356. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 481-482. Simeone GLIUBICH: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Vienna 1856. 163. I. Djamić RADMAN, fra Josip (✜Luka), pisac, (Muć Donji, 1720 — 1784) Niže školovanje je završio u Živogošću. U Živogošću je stupio i u franjevački red (1736). Teologiju je studirao na generalnom učilištu u Šibeniku (1739—1745).
590 Neposredno nakon završenih studija postavljen je za lektora filozofije na provincijskom učilištu u Šibeniku (1745-1749). Odatle 1750. prelazi za učitelja gramatike u Zaostrog. Tu se natječe za lektora teologije i dobivši natječaj predaje teologiju 1751-1754. Po tom se 20. X. 1754. natječe za generalnog lektora na generalnom učilištu u Šibeniku. U Šibeniku je predavao 1755-1766. Poslije toga se kroz devet godina spominje kao prefekt studija. Više puta je sudjelovao u javnim filozofsko-teološkim raspravama. Bio je definitor i tajnik Provincije (1766-1770) a zatim provincijal (1773-1776). Pripisivana su mu manja prozna i pjesnička djela koja su ostala anonimna u rukopisu i objavljena su poslije njegove smrti. Djela: A. KAČIĆ MIOŠIĆ, Razgovor ugodni naroda slovinskoga, pjesma br. 125. (Različita izdanja). LIT.: — P.J. Šafarik - J. Jiriček: Geschichte der illirischen und kroatischen Litteratur, Prag, 1865. — Š. Ljubić, Ogledalo književne povijesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži, II, 1869, 419.— G. Bujas: Kačićevi imitatori u Makarskom primorju do polovine 19. stoljeća (Građa za povijest književnosti hrvatske, kn. 30), Zagreb, 1971. — S. Botica, Andrija Kačić Miošić, Zagreb 2003, 227-229. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 81-83. V. Kapitanović RADMAN, Franjo (✜Lovro), pisac, (Muć Donji 1722— Makarska, 12. XI. 1789) Bio je brat fra Josipa Radmana. Niže školovanje i završio je u živogoškom samostanu. Tu je 19.IV. 1744. stupio i u novicijat. Više školovanje je vjerojatno završio u inozemstvu. Gotovo čitavi svoj život bavio se odgojem i obrazovanjem mladeži. God. 1749. postavljen je za učitelja gramatike na Visovcu. Zatim je 1750-1756. bio magistar novaka u Makarskoj. Nakon 1757. najveći dio života boravi u Živogošću gdje je bio učitelj gramatike, učitelj novaka i tri puta gvardijan. U međuvremenu je neko vrijeme (o. 1760-1766) bio gvardijan i župnik u Imotskom, definitor Provincije (1763-1766) i 1778. učitelj novaka u Zaostrogu. Bavio se pjesništvom i
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON izdavačkim radom. Njegova pjesma Život sv. Jurja često je tiskana u Kačićevu Razgovoru ugodnom. Bujas mu pripisuje nekoliko drugih pjesama pronađenih u samostanskim arhivima. Priredio je IV. izdanje Margitićeve Ispovidi karstjanske. Umro je od upale pluća. DJELA: Život sv. Jurja, Mleci 1769, 1772, Dubrovnik 1829, Zadar 1851. — Život Ivana Bušića iz Imotskoga zvana Rošo, Kačić, 4 (1971) 123-128. — Isti: Pisme od Ivana Bušić zvana Rošo hajdučkog harambaše, Kačić, 4 (1971) 129-137. LIT.: Š. Ljubić, Ogledalo književne povijesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži, II, 1869, 464. (Srećko M. Džaja, Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, Zagreb 1971. 138). — Bujas: Kačićevi imitatori u Makarskom primorju do polovine 19. stoljeća (Građa za povijest književnosti hrvatske, kn. 30), Zagreb, 1971. — K. Kosor, Ivan Bučić-Rošo — hajdučki harambaša, Kačić, 4 (1971) 108-111, 120-122. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 83-85. V. Kapitanović RADMILO, Felicija Marija (Ramljani/Split 3. studenog 1915. - 14. lipnja 1997. Preko/Zadar). Redovnica hrvatske franjevačke Družbe Kćeri milosrđa. Djelovala ja kao odgojiteljica u dječjem sirotištu "Kolevka" u Subotici. Od 1938. godine bila je prikovana na teški križ, kada joj je, nakon pada na stubama, ustanovljenja dijagnoza: TBC kostiju i paraliza. Služenje Bogu i čovjeku preobrazila je u duhovnu potporu i molitvu potrebitima. Prikazivala je patnje za dobro Crkve, Družbe, posvećenih osoba, mještana i zadarske nadbiskupije. Svetački mudro usmjerila je svoju patnju u blagoslov za vlastitu dušu i spasenje onih koje joj je Bog slao. Gospodin ju je pozvao u svoje kraljevstvo u 82 godini života od kojih je 59 proživjela nepokretno. E. Barbarić RADMILOVIĆ, fra Danijel, profesor (Dubrovnik, 13. IX. 1837.- Dubrovnik, 11. III. 1911.). Pripadao je provinciji sv. Jeronima u
591 Zadru. U Red je stupio 27. svibnja 1856. god. u Italiji, gdje je, poslije završenih teoloških nauka, zaredjen za svećenika 2. lipnja 1860. god. Već iduće godine dolazi u Dubrovnik. Bio je župnik u kotorskoj i splitskoj biskupiji te suplent (kateheta) na kotorskoj gimnaziji. Na Gimnaziji u Sinju predaje od 1868. do 1871. god. talijanski i matematiku. Nakon toga je župnik u Sinju (1872-1876.), a 1877. vraća se u Dubrovnik gdje je, osim kratkog boravka u Cavtatu, ostao do kraja života. Bio je vrstan propovjednik. LITERATURA: List dubrovačke biskupije, XI/1911., br. 4, str. 40. B. Pezo RADNIĆ (BAĆANIN, UZUM), Mihovil, provincijal (Kaloča, 1636 - Budim, 26. IX. 1707). - Po završetku humanitarnih nauka započeo je novicijat u Olovu. Filozofskoteološki studij završio je u Rimu, gdje je još kao student postao lektor filozofije. Bio je gvardijan u Olovu (1664) i Budimu (16991701), tajnik (1678), kustos (1681) i provincijal (1685-1690) Bosne Srebrene. Provincijalstvo mu pada u vrijeme burnog bečkog rata kada su se mnogi katolici iz Bosne iselili, a on većinom obitavao u Italiji i tako izazivao nezadovoljstvo u provinciji. Neko vrijeme bio je interniran u nekom samostanu u Veneciji, došao je u sukob s mnogima u provinciji i pao u nemilost bečkog dvora. Ipak, bio je bogoslov i savjetnik cara Leopolda I. Sudjelovao je na općem kapitulu reda u Španjolskoj 1682. te predsjedao kapitulu provincije 1684. - Na temelju tekstova iz sv. pisma i crkvenih otaca sastavio je Razmisclanja pribogomiona od ljubavi Božje te preveo od Didaka Stelle de Contemptu mundi. DJELA: Razmiscglagna pribogomiona od glivbavi Boxye... Sloxena, iizuagena u iezik slouingnsky bosansky... V Rimv. 1683. Pogargegne ispraznosti od sviyeta... Illyrico idiomate... Sloxeno, izuageno u yezik slovinsy bosansky... Romae 1683. LITERATURA: MATKOVIĆ Jako: Bibliografija bosanskih franjevaca. Sarajevo 1896, str. 47. - ŽIC Nikola: Knezovi od Jajca. Napredak, 8(1933) 3/4, str. 34-35. -
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
592
BOŽITKOVIĆ Juraj: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, str. 100-105. - REŠETAR Milan: Ikavsko-Jekavski govor M. Radnića. Južnoslavenski filolog, 5)1925/26), str. 46-52. - ŠOKČIĆ Albe: Istaknuti ljudi bačkobaranjskih Hrvata do 1918. Klasje naših ravni, 4(1942) 1, str. 8-9. - MANDIĆ Dominik: Franjevačka Bosna. Rim 1968, str. 205-206.A. Kovačić
Otkupitelja u XVIII. stoljeću«, Kačić, IX/1977, 104. K. JURIŠIĆ, Franjevačka provincija svetog Kaja pape i mučenika u Dalmaciji, Kačić, 17 (19857), 128, 149. S. BAČIĆ, Perušić, župa marijina uznesenja u Zadarskoj nadbiskupiji, Split 1989, 145-147. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 49-50. V. Kapitanović
RADNIĆ, Fra Bonaventura, župnik i lektor. (Slavonija, Vjerojatno negdje oko Zagreba, o. 1693.— Karin, 28. X. 1763). Od 1724. do 1726. bio je Župnik u Drnišu, kako se vidi iz matice krštenih: Annotatio infantium baptizatorum curae Dernis sub assistentia P. F. Bonaventurae Radnich Odr. Min. S. Franc. A D. MDCCXXV. Zatim u Obrovcu io Krtuševu (1727-1729) te Perušiću (1729-1730) gdje je za njegova župnikovanja proširena crkva i izgrađen zvonik. Između 1734 i 1740. više puta se spominje kao lektor moralke, učitelj gramatike ili učitelj mladića (lector moralis et magister grammatices, magister juvenum) na Visovcu. Biskup Fra Mato Delivić izabrao ga je 1736. sebi za tajnika. Vjerojatno je već tada Radnić počeo prepisivati arhivsku građu za povijest Vikarije i Provincije Bosne Srebrene, te početaka Provincije Presvetog Otkupitelja sadržane u Liber Archivalis in quo de origine Provinciae Bosnae Argentinae quae olim vicaria demum Provincia nuncupata ac de praeclare gestis in et extra eam, a Fratribus Minoribus Ordinis S.P.N. Francisci MDCCLXVII. čija se jedna kopija nalazi u Šibeniku a druga u Makarskoj. Krajem godine 1740. premješten je za lektora u Split. Na prov. kapitulu u Šibeniku 22. srpnja 1742. izabran je za definitora. Zatim se ponovno 1753. do 1757. nalazi kao župnik u Drnišu. Odatle je premješten na Visovac kao »magister juvenum«, a 1759. je u istom svojstvu premješten u Karin. Bio je ponovno župnik u Perušiću (1760-1762) Nakon toga je ponovno u Karinu gdje je i umro. LIT.: K. KOSOR, »Drniš pod Venecijom«, Kačić 7/1975, 62. — J. SOLDO, »Počeci historiografije franjevaca Prov. presv.
RADNIĆ, Mihajlo, provincijal, pisac (Kaloča, 1636. —Budim, 26. IX. 1707) je prije 1661. postao član Bosne Srebrene. Filozofiju i teologiju je studirao u Rimu (1661-1664). Ondje je položio profesorske ispite iz tih znanosti, jer je nosio naslov "lector generalis". Bio je gvardijan u Olovu (1666-1669), tajnik (1678-1681), kustod (1681-1684), generalni vizitator i predsjednik kapitula (1684), definitor (1684/85) i provincijal (1685-1690). Političkim posredovanjem je nastojao pomoći katoličkom življu u Bosni u vrijeme Bečkog rata (1683-1699) ali je prepatio ne samo od Turaka nego i od kršćanskih vlasti koje su oslobođenje Bosne od turske vlasti podvrgavali vlastitim interesima. Tako je Radnić dopao u zatvor u Veneciji i imao neprilika u Beču. Nije razjašnjena njegova uloga u seljenju katolika iz Bosne u Prekosavlje; protivnici su mu prigovarali da se nije suprostavio tom preseljenju zaboravljajući da je Bosna Srebrena u to vrijeme izgubila samostane u Srebrenici, Gradovrhu, Olovu, Visokom, Donjoj Tuzli, Modriči i u Rami. Kad je u budimskom samostanu provincijal Franjo Travničanin osnovao 1699. filozofsko učilište, povjerio je Radniću zadaću gvardijana da tako ova školska ustanova započne svoje djelovanje u ozračju njegovog kulturnog i književnog stvaralaštva pa je opravdano tvrditi da je njegovo književno djelo utkano u početke djelovanja budimskog kulturnog kruga. DJELA: Razmišljanja pribogomiona, Rim 1683. — Pogarđenje ispraznosti, Rim 1683. — LIT.: Arhiv franj. samostana u Makarskoj: Liber archivalis, XXX XLV. — Arhiv franj. samostana u slav. Brodu; I. Stražemanac: Paraphrastica et topographica expositio ...
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Provinciae Boasnae Argentinae. Vellicae 1730, 70. — E. Fermendžin: Chronicon ...Bosnae Argentinae. Starine JAZU, 23 (1892), 45-53. — E. PAVICH: Ramus viridantis olivae ... seu ... descriptio Provinciae nuper Bosnae Argentinae, Budae 1766, 61, 170-174. — K. BUNIĆ [I. KUJUNDŽIĆ]: Mihajlo Radnić, Subotica 1945. — D. MANDIĆ: Franjevačka Bosna, Rim 1960, 206-208. — A. SEKULIĆ: Književnost bačkih Hrvata, Zagreb 1970, 2127, 87-93. — F. E. HOŠKO: Djelovanje ... franjevaca ... u Budimu, 118-121. F.E. Hoško RADONIĆ, Bazilije (Radović, a Ragusio, a Ragusa), misionar u Kini (Vitaljina u Konavlima, 28. XI. 1871. - Hunan u Kini, 6. IV. 1913.) - Krsnim imenom Andrija. Kao dječak odlazi u reformatski franjevački samostan u Herceg Novi, a odatle u Veneciju gdje stupa u tamošnju opservantsku provinciju sv. Franje (1888) i postaje svećenik (1896). Na vlastiti zahtjev pošao u misije uKinu (1899) i tamo naučio kineski. Rektor je sjemeništa u Hunanu (1900), “vicarius foraneus” za potprefekture Leiyang i Changning (1902) te u Hunanu (1905) gdje je imenovan generalnim vikarom (1907) i ostao do smrti. — Kao rektor sjemeništa proživio je teške dane u vrijeme bokserskog ustanka (1899-1901): više puta bio na pragu smrti i prebolio tešku plućnu bolest. U Hunanu je s apostolskim administratorom o. Kvirinom Henflingom obnavljao sve što je porušeno u progonima za bokserskog ustanka (nekrolog). U Leiyangu i Changningu je obratio na kršćanstvo mnoge. Iz zahvalnosti za dobročinstva primljena u progonu podigao je crkvu B.D.Marije Pompejskoj u Yenchowu (potprefektura Changning) te osnovao jaku kršćansku zajednicu. U Hunanu je utemeljio više kršćanskih zajednica marljivo propovijedajući. Ponovno je teškoće progonstva osjetio u vrijeme zbacivanja Mandžurske dinastije (od 1911). — Prema pitomcima u sjemeništu iskazivao je očinsku ljubav, a živio je vrlo kreposno i bio ponizan (nekrolog) DJELA: Relatio de persecutione Hunan meridionalis in Sinis (De persecutione in Hu-
593 nan Meridionali in Sinis) Acta Ordinis Fratrum Minorum god. XX (Ad Claras Aquas 1901), fasc. 3, 44b-47b; 4, 80a-83b; 5, 89a-91b; 6, 111a-114a; 8, 145a-148a; 9, 162a-163b. LITERATURA: R.P. Basilius Radonić /nekrolog/. Acta Ordinis Fratrum Minorum god. XXXII (Ad Claras Aquas 1913), fasc. 8, 242b-244b. I. Djamić RADONIĆ, fra Bonaventura, profesor (Kotezi k. Vrgorca, 12. II. 1888. - Zagreb, VII. 1945.). Osnovnu školu završio u Vrgorcu (18961902), klasičnu gimnaziju u Sinju ( 19021908). Novicijat je proveo na Visovcu (19081909). Filozofiju i teologiju studira u Šibeniku i Makarskoj (1909-1914), svečane zavjete položio u Makarskoj *4. X. 1912. .Za svećenika je zarađen 26. VII. 1914.— Bio je prefetkt sjemeništa i nastavnik na gimnaziji (predavao povijest i zemljopis, 1914-1916) . Potom je bio u Fribourgu, na specijalizaciji iz teologije (1916 -1919), gdje je i doktorirao. — Ponovno je profesor na gimnaziji u Sinju ( 1919-1920, i 1923-1936), gdje predaje talijanski, vjeronauk, matematiku, latinski, grčki, njemački i povijest.. U međuvremenu (1920-1923) djeluje kao učitelj novaka u Zaostrogu i Visovcu, zatim kao magister klerika u Sinju (1930-1936).i profesor teologije u Makarskoj (1936 -1943), U provincijskoj upravi sudjelovao je kao definitor (1931-1934). — Uzoran redovnik, vrlo strog u opsluživanju redovničke stege, ispovjednik majčinskog srca. — Surađivao u listovima i časopisima: Colectanea franciscana slavica, Acta congressus (1937), Gospa Sinjska, Nova revija (1937-1941). — Glavno djelo Radonića jest Sinteza Skotove filozofije, predavanje koje je održao na Prvom kongresu franjevačkih slavenskih profesora (Zagreb,1935). bavio se i narodnom pjesmom, pa je neke radove s toga područja potpisivao pseudonimom Dr. Skotista. LIT.: K. JURIŠIĆ, »Radonić fra Bonaventura«, Franjo među Hrvatima, 264-265. K.Jurišić RADONIĆ, fra Vlade ( ✜Marijan), profesor (Podgora, 9. VII. 1894 - Makarska, 27. III. 1951). Srdenju školu završio je u Sinju (šk g.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 1906/7. do 1911/12). U novicijat je stupio g. 1912. Filozofiji pohađao u Zaostrogu (19131915) a bogosloviju u Makarskoj (1915-1919). Sveučilište, povijesnu grupu studirao je u Fribourgu (Švicarska) i doktorirao g. 1927. na temi o samostanskoj reformi u Mletačkoj Republici. Predavao je na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju svoju grupu od g. 1927. do 1944, bio ujedno ravnatelj sjemeništa te vodio ahrheološku zbirku. Nakon rata bio je u Makarskoj gvardijan i profesor na školi. Pisao je u Novoj reviji (1928) i glasnniku Gospa Sinjska. DJELA: Slavlje Svetoga Vicenca u Podgori, prigodom 100-godišnjice njegova prenosa, Šibenik 1931; Die Klosterreform in Venedig (1767-1770), Šibenik 1935. J. Soldo RADONIĆ, Ivan, provincijal (Podgora ) U vrijeme prve austrijske uprave u Dalmaciji imenovan je za pučkog učitelja u Makarskoj. Bio je zatim generalni lektor u Šibeniku, osuđen od Francuske vlasti pobjegao je na austrijsko područje. Bio je provincijal 18161819. God. 1817. zauzeo se kao provincijal kod cara Franje za provinciju. God 1826. bio je predsjedatelj kapitula u Omišu. Š. Ljubić, Ogledalo književne povijesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži, II, 1869, 424. V. Kapitanović RADOSIAV (LADISLAV) FKN († XI. 1360.), krbavski biskup. Sin je bribirskog kneza Radoslava (Oreb) i ponekad je u ispravama nazvan Ladislav. Kao krbavski biskup naslijedio je franjevca Bonifacija. Za biskupa postavio ga je kralj Robert pa sin mu Ludovik I, Anžuvinci koje su na hrvatskougarsko prijestolje doveli bribiski knezovi, pa su im se i na taj način htjeli odužiti. Pape su uzalud imenovali svoje biskupe jer nisu mogli preuzeti biskupiju. — Radoslav je 26. VI. 1341. podjelio 40 dana oprosta, uz uobičajene uvjete, vjernicima koji posjete crkvu sv. Mihaele i sv. Marine u Ostrovici (Sladović). Spominje se na splitskoj sinodi, 5. X. 1344., sazvanoj protiv makarskog biskupa Valentina, ali poslao je zastupnika fra N[ikolu] (CD XI, 133). God.
594 1348. sporio se sa zagrebačkom biskupijom radi nekih sela na razmeđi dviju biskupija. No kako se nije pojavio na raspravi kod bana Nikole, izgubio je spor.— U mnogobrojnim poveljama, među drugim biskupima kraljevstva, stalno se ponavlja i ime krbavskog biskupa Radoslava, posljednji put 17. XI. 1360. (CD XIII,63), a 11 dana kasnije, 28. XI. 1360. spominje se da je krbavska biskupija ostala bez biskupa (CD XIII, 71). — Iako nikad nije bio potvrđen od papa R. je stvarno upravljao biskupijom 1341-1360. LIT.: M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 88. — M. SIADOVIĆ: Povesti biskupijah senjske, modruske ili krbavske.Trst 1856, 136s (Franjo RACKI:) Schematismus...dioecesium Segniensis et Modrušiensis seu Corbaviensis... Segniae 1916,29 br.7. C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Monasterii 19132, 208. RADOSLOVICH [kasnije RADOSSI], Rafael, FKN (Cres, 3. VI. 1887. † Padova, 27. IX. 1972.). Rođen u Cresu, gdje je završio pučku školu te zatim stupio u cresko sjemenište još zajedničke Dalmatinsko-padovanske provincije u kojoj je 23. VIII. 1903. položio jednostavne zavjete, a 9. VII. 1907. svečane. Studirao je u Cresu, Camposanpieru kod Padove i Friburgu (Švicarska), gdje je i zaređen za svećenika 9. VII. 1907. Kada je 1. I. 1908. izvršena dioba provincije Radoslovich je optirao za padovansku. U njoj je obavljao razne službe: profesor, odgojitelj u sjemeništima, poglavar u više samostana, a 1936. postao je župnik “ai Frari” u Veneciji. Tu je ubrzo zablistao kao uzoran redovnik, učen teolog, izvrstan propovjednik, traženi duhovnik, neumoran pastoralac, uspješan organizator, obljubljen kod puka napose siromašnijeg. Pio XII. imenovao ga je 28. XI. 1941. porečko-puljskim biskupom. Biskupsko posvećenje primio je 25 .I. 1942. u Veneciji. — Za franjevce konventualce 1942. Osnovao je u Puli novu župu sv, Josipa. Njegov episkopat u Istri pada upravo u kobno vrijeme II. svjetskog rata. Ne snalazeći se u poratnim prilikama, s mnoštvom
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON naroda iz Pule i cijele Istre, napustio je biskupiju i otišao u Italiju. Ubrzo je imenovan nadbiskupom u Spoletu, u Umbriji. U toj službi ostao je sve do 1967., kad mu je kao osamdestgodišnjaku uvažena ostavka. Vratio se u Veneciju, a zatim se radi njege, u bolesti, presellio u Montericco, te konačno u padovansku bolnicu, gdje je i preminuo. — Program njegova redovničkog života i apostolata možda najbolje ocrtavaju riječi koje je, navodno više puta, upravio spoletskom kleru: “Adlaborate, omnia sereno animo in spirito, sanctitatem intendite”. LIT.: Stefano POLETTO, Exc.mi Episcopi P. Raphaelis Radossi necrologium u: Commentrium Ordinis Fratrum Minorum S. Francisci Conventualium, Roma 69/1972/300s. M. Žugaj RADOŠ Fra Ludovik-Ivan (1925.-1945.) Rođen 14.XI.1925. u Blažuju, ž. Duvno, od oca Jure i majke Stake r. Ančić. Gimnaziju učio na Širokom Brijegu. U Franjevački red stupio na Humcu, 17.IX.1943. Jednostavne zavjete položio u Ve-ljacima, 18.IX.1944. Kao klerik jednostavnih zavjeta i učenik VII. razreda gimnazije 7.II.1945., zajedno s drugom braćom, spaljen na Širokom Brijegu. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić RADOZOVIĆ, Stjepan (Radosovich, Radozovich) FKN († prije 27. 1. 1440.), biskup. Nakon smrti biskupa Petra, Eugen IV., bulom od 12. 4. 1434., imenuje R. biskupom sjedinjenih biskupija "Capirinensis et Vissoconensis". (Hüntemann spominje da je isti papa 9. IV. 1434. upravio Radozoviću bulu kao izabranom biskupu "Biduanensi et Visoconensi"). — Prijepis bule imenovanja dostavljen je plemstvu gradova: Zenica, Kreševo, Fojnica, Jajce, Srebrenica (Senice, Cresevo, Huomita, Jaize, Srebnizi), zatim dubrovačkom nadbiskupu i bosanskom kralju Stjepanu. LIT.: Bularium Franciscanum, Nova series, I, [ed. U. Hintemann], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1929, 62 br. ll7. - Conr#dus
595 E#BE#: #ierarchia Catholica... (2.izd.) Padova 1960.,vol.II,106 — M. O REB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 96 - M. ŽUGAJ: Hrvatska biskupija od 1352. do 1578. godine : Croatica Christiana Periodica 10 (1986) br.17, 99s. M. Žugaj RAFAEL IZ DUBROVNIKA (a Ragusio), mučenik (Dubrovnik, ? - Bar, 1599) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Kamenovan od Turaka i umro. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 428. Frano JURIĆ: Vođ po franjevačkom samostanu male Braće u Dubrovniku. Dubrovnik 1921, 31. - Hrvatin Gabrijel JURIŠIĆ: Sveti sljedbenici Franje Asiškog u našoj prošlosti. Kačić 9(1977) Split 1977, 47b. I. Djamić RAFAEL IZ DUBROVNIKA (de Ragusio), propovjednik (Dubrovnik, ? - 1620) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Proslavljeni propovjednik. Lektor na studijama u više talijanskih mjesta. LITERATURA: Vitalis ANDRIASSI: Necrologium (rukopis u Arhivu Samostana Male Braće u Dubrovniku) br. 289. Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 431. I. Djamić RAJČEVIĆ (Raič), fra Ivan († Sinj, 13. X. 1799.). U urhivskim se vrelima navodi da je iz Sinja, u nekim nekrolozima iz Otoka. Josip Glunčević kojemu je bio uččitelj na jednom mjestu bilježi da je iz Crivaca, župa Ogorje, a u nekrologu da je iz Otoka. Zavjetovao se 30. IV. 1751. Studirao je, filozofju u Zaostrogu. U veljači 1756. poslan je na studij u Bolonju. Bio je lektor u Zaostrogu (22. II. 1765. - 22. V. 1761) i na generalnom bogoslovnom učilištu u Šibeniku (1765-1776), kustod (1773-1776), provincijski ministar (1776-1779), gvardijan u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Sinju (1784-1785), profesor filozofije u Živogošću 1786-1788), predavač moralne teologije u Visovcu (1788-1792) te član samostana u Sinju 1792-1799. Lit. Crnica, Naša Gospa, 340. V. Kapitanović RAJČEVIĆ, Klement, prepisivač (Gradac u Popovu Polju, cca 1774 - Dubrovnik, 11. VII. 1832) - Krsnim imenom Andrija. Kao dječak došao u Dubrovnik da izuči postolarski zanat. Baveći se postolarijom, ui elemente gramatike. Moli da mu se dozvoli pristupiti u Red i nakon dvogodišnjeg čekanja primljen je u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku (1795). Svršivši novicijat i studij gotovo čitav život provodi po samostanima izvan Dubrovnika kao gvardijan: Kuna na Pelješcu (1804-1805), Daksa (18061807), Slano (1808), Rijeka Dubrovačka (1809, 1812), i opet Slano (1821, 1823, 1824, 1827-1820). Ponekad je vršio službu vikara (jednom i u Male Braće u Dubrovniku). Vrlo je volio svoj materinji jezik, pa je mnoga djela na hrvatskom prepisivao marljivo i krasopisom, bilo izravno, bilo u slobodnoj obradi. U rukopisu je ostavio djelo Posluh Abrahamov... (Čulić). Bio je poštovan redovnik, čovjek molitve i odan vrešnju Pravila. LITERATURA: Ivan August KAZNAČIĆ: Biblioteca di fra Innocenzo Ciulich. Zara 1860, 136. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 5290-530. I. Djamić RAJMUND iz Viterba FKN (Viterbo,? - † Kotor, prije 2. 10. 1421), provincijal, biskup. Redovnički život počeo je u Viterbu u rimskoj provinciji. Navodno je mlad došao u hrvatske krajeve gdje je obavljao razne službe, gvardijana, kustosa i na kraju provincijala,1418-1421. Kao provincijal uputio je l420. molbu mletačkom senatu da dodijeli doličan smještaj trogirskim franjevcima koji su zbog raznovrsnih uzroka kroz 206 godina svog postojanja morali mnogo puta mijenjati mjesto. Dužd je 13. stud. 1420. blagonaklono uvažio molbu. No, kako Rajmund precizno navodi godine, molba očituje da su franjevci već l214.
596 osnovali svoj samostan u Trogiru, prvi u hrvatskim krajevima. U ljetu 1421. umro je kotorski biskup benediktinac Antun, bivši opat na otočiću sv. Jurja pred Perastom, pa je Martin V. na njegovo mjesto imenovao 13. VIII. l421. Rajmunda. Zanimljivo je pripomenuti da je papa o tome obavjestio dubrovačkog nadbiskupa Antuna iz Rietija, a nije poznata obavijest nadbiskupu Barija čijoj je metropoliji pripadala kotorska biskupija od XIII. do XIX st. (Miscell.Franc. 1986 sv.IIIV,705 bilj.420), pa bi se moda moglo zaključiti da je Martina V. htio povratiti kotorsku biskupiju Dubrovniku. — R. je upravljao biskupijom tek jednu godinu, umro je, a na njegovo mjesto stupio 2. X. 1422. biskup Franjo (Eubel). LIT.: G. LUCIO [I. Lucić]: Historia di Dalmatia et in particolare delle città di Traù, Spalato e Sebenico. Venetiis 1674, 61; 461ss (usp. Miscell. Franc. 82/1982/ 249s bilj. 10 i 12). — Bularium Franciscanum, VII, [ed. C. Eubel], Romae 1904, 562 br.l497 (bula imenovanja). — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Monasterii 19132, [Padova, 1960], 177. — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 94. RANGONI, Gabrijel iz Verone (Rangone, “de Verona” ili “Veronensis”) O. Min. Obs. († 27. IX. 1468.), biskup, kardinal. Za Rangonija piše nepoznati kotorski fratar, oko 1730., da je kao Siksto V. i Aleksander V. i on bio Hrvat, ali izostavlja dokaze. U spisima se navodi da je Veronjanin. Možda je u Veroni počeo redovnički život. No rođen je “de Claris, non longe a Briscia” (BFns III,802 nt.4). ova oznaka daje naslućivati opravdanost tvrdnje nepoznatog kotorskog franjevca. Zna se naime da je u tim područjima doista bilo naših iseljenika, jer je u ne baš udaljenoj Vicenzi postojala “La Chiesa di Schiavoni”, a nije isključeno i još koja možda u Bresci ili drugdje. — Rangoni je bio generalni povjerenik opsrvantske vikarije austrije i Češke (BFns III, 1035). Siksto IV. ga je imenovao 16. XII. 1472. biskupom u Alba Juliae/Transilvanija, zatim egerskim biskupom
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 24. IV. 1475. i kardinalom 10. XII. 1477. s tim da i nadalje ostane u Egeru. Osim toga imenovao ga je muncijem i legatom za cijelo kraljevstvo Matije Korvina – uključujući Hrvatsku – a proširujući naknadno poslanstvo i na Češku. Papa se njegovim uslugama služio i u južnoj Italiji, opunomoćivao ga je opširnim ovlastima, obvezivao zaduženjima i obdarivao brojnim nadarbinama. Grob mu je u rimskoj bazilci Aracoeli. LIT.: ANONIMO di Cattaro: Dei vescovi di Cattaro; Stemma Sixti V u II Rammentatore dalmatino… Zara 1862,31 (o tom Anonimo v. Miscel.Francesc. 86/1986/896ss). C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, II, Patavii 1968, 82; 18; 254. Joseph M. POU Y MARTI: Bullarium Franciscanum, Quaracchi 1949. Vol.III, passim (za sve v. str. 1035). M. Žugaj RAPIĆ, Đuro, homiletski i katehetski pisac (Stara Gradiška, 11. IV. 1715. - Velika, 19. XII. 1785). Član Bosne Srebrene postao je stupanjem u novicijat 12. VIII. 1732. u Velikoj. Teologiju je studirao na bogoslovnoj školi u Petrovaradinu (1737-1741). Provincijal Filip Lastrić odobrio mu je polaganje ispita za profesora filozofije i zatim mu dodijelio učiteljsko mjesto na filozofskom učilištu u Požegi (1741-1744). Ispit za profesora teologije je položio 1748. u Baču, a zatim je 1750. počeo predavati na bogoslovnoj školi u Radni. Slijedeće godine je ustupio svoje mjesto u Radni Filipu iz Teševa, a sam je pošao u Petrovaradin. U jesen 1753. se našao u nekom sukobu s petrovaradinskim gvardijanom Jakovom Matijevićem. Provincijal Josip Janković je prosudio da je kriv Matijević i lišio ga službe, ali je i Rapića 17. IX. 1753. ponovno premjestio u Radnu. Isticao se u vođenju gospodarskih i građevnih poslova pa je 1752. nadglednik građevnih radova u Petrovaradinu i 1757. u Iloku, upravitelj suknare u Budimu (1761-1764) te ekonom provincije (1764-1767). Premda je u vodstvu provincije sudjelovao kratko vrijeme kao definitor (1767/68), obavljao je ugledne dužnosti osobnog teologa biskupa u Đakovu Antuna Čolnića (1768-1770) i dekana filozofskog učilišta u Iloku (1771-1775). Kao
597 propovjednik je boravio u rodnoj Gradiški (1757-1761, 1778-1780) i Velikoj (17801785). - U duhu potridentske katoličke obnove napisao je i objavio dvije knjige propovijedi i opširan katekizam. Pripisuje mu se, ali bez dostatnih obrazloženja, i autorstvo anonimnog spisa Slavonski tamburaš (1767) koji kritizira pisanje A. M. Relkovića. DJELA: Svakome po malo iliti predike nediljne zajedno s korizmenima. Pešta, 1762. — Od svakoga po malo iliti kratko ispisanje života, mučeništva i slave pravih i svetih prijatelja Božji. Pešta, 1764. — Satir iliti divlji čovik u nauku krstjanskom ubavistit, uputit, naučit i pokrstit. Pešta, 1766. LIT.: Tomo Matić, Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije Preporoda. Zagreb, 1945, 74. — Krešimir Georgijević, Hrvatska književnost od 16. do 18. st. u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni. Zagreb, 1970, 243, 259. — Franjo Emanuel Hoško, Franjevačko visoko učilište u Požegi. Nova et vetera, 27(1977), sv. 1, 102-104. — isti, Negdašnji hrvatski katekizmi. Zagreb 1985, 102-104. — isti, Marijoljublje naših starih. Rijeka, 1992, 78-82. F.E. Hoško RAUCH, fra Karlo (✜Nikola), misionar, profesor i propovijednik (Karlobag 10. I. 1873. - Karlobag 11. VII. 1939.) U KR stupio je 1891. Gimnaziju i bogosloviju studirao je u Plovdivu (Bugarska) i u Budži (kod Smirne). Za svećenika je zaređen 1896. Odmah nakon toga, vratio se 1898. u misije u Trapezunt i tamo je ostao do 1908. Najviše je radio kao profesor i odgojitelj u sjemeništu u San Stefano (kod Carigrada). Nakon povratka je bio prvi poglavar u novootvorenom splitskom samostanu i obnovio je samostan i crkvu. Od 1914. živi u Karlobagu, gdje je više puta poglavar, definitor provincije, a stalno je bio kateheta i profesor francuskog jezika na srednjoj školi. Bio je cijenjen propovijednik. LIT.: M. TERAŠ, Samostansko življenje, Split 1942. — Nekrologij slovenskih in hrvaških kapucinov, Ljubljana 1977. Hadrijan Borak RAZMILOVIĆ, Bone, umjetnik (Split, oko 1636 - 18. X. 1678). - Studirao je u Vene iji. Od 1668. god. živi i radi u samostanu na Poljudu,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON gdje se čuvaju dva njegova prekrasno oslikana kodeksa na pergameni sa rnesansnim miniaturama. Slikao je dekorativne okvire i inicijale s potpisom (Fra BONE RASMILOVICH VCINI NA SLAVU G.B. 1670; F. BONAVENT. SPALATENSIS FACIEBAT ANNO SALUT. MDCLXXV). LITERATURA: Nekrologij provincije sv. Jeronima, Zadar. Donato FABIANICH, Storia dei Frati Minori... in Dalmazia e Bosnia, parte seconda, Zara 1864. str. 131. Enciklopedija likovnih umjetnosti vol. 4. Zagreb 1966. str. 63. - Znameniti i zaslužni Hrvati, Zagreb 1925. str. 227. P. PEJIĆ REBIĆ, Eugen, pedagog, provincijal (Petrina, 31. I. 1789. - Zagreb, 27. X. 1856). Krsno muje ime Josip. God. 1812. je stupio u Provinciju sv. Ladislava. Filozofiju je studirao na Zagrebačkoj akademiji; god. 1814. je branio teze iz geometrije i pragmatičke povijesti profesora F. Klohamemera i L. Sušića, a 1815. teze iz matematike Klohammera i A. Šuflaja. Najvjerojatnije je teologiju studirao na bogoslovnoj školi Zagrebačke biskupije, jer je 1818. u Zagrebu postao svećenik. Provincijal Ištoković ga 1819. određuje da se pripravi na polaganje ispita za predavača filozofije, što je i učinio pa postaje predavač retorike u Čakovcu (1821/22) i profesor filozofskog učilišta u Varaždinu (1822-1828); predavao je pet godina s G. Komesom, a jednu s A. Bolenyijem. Niz godina predvodi zagrebački samostan kao gvardijan (1829-1836, 1839-1848, 1851-1856), a u Provinciji obavlja službe: tajnika kapitula (1830), savjetnika provincijala (1833-1836) i provincijala (1836-1839, 1848-1851). Dok je boravio u Varaždinu, dolazio je češće u Krapinu i tu se družio s Ivanom Gajem, gradskim apotekarom i ocem Ljudevita Gaja. Malom Gaju bio je prvi učitelj latinskog i hrvatskog jezika. Nije isključeno da je on upoznao Gaja s rukopisom V. Sklenskoga Brevis descriptio antiquissimi et famosi loci Krapina o kojem posve ovisi njegov književni prvijenbac Die Schlösser bei Krapina. Sam Gaj bilježi da ga je Rebić poučio “kako treba, da se oholosti kloni, pa marljivo da radi za narod”. LIT.: F. Šišić: Školovanje Ljudevita Gaja u
598 domovini. Hrvatsko kolo, 19(1938), 53-71. — J. Horvat: Ljudevit Gaj. Zagreb 1975, 18-20. F.E. Hoško REBIĆ, fra Šimun (✜Ivan), provincijal (Imotski, 1771— U petnaestoj godini postaje krajiški alfir (zastavnik) umjesto preminulog oca. God. 1788. oblači franjevačko odijelo. Filozofiju je, možda, studirao u Makarskoj, a teologiju zasigurno u Šibeniku (1795). God. 1795. postaje lektor filozofije u Šibeniku a tri godine kasnije (1798) generalni lektor teologije. Uz profesorsku službu prihvatio je 1801. i župsku službu u šibenskom Varošu, Van grada, gdje je stekao simpatije Varošana. U vrijeme prve austrijske uprave čini se da je zagovarao izravno podlaganje Dalmacije pod habsburšku kuću. Nakon francuskog zauzimanja Dalmacije, osumnjičen da je bio u dosluhu s Poljičkim pobunjenicima spektakularno je 29. VI. 1807. uhićen i potom priveden pred istražnu komisiju vojnog suda koji je zasjedao u dominikanskoj crkvi u Splitu, ali je ubrzo otpušten. Priklonio se francuskoj vlasti zadobivši povjerenje generalnog providura Vicka Dandola. Svojim ugledom smirio je nezadovoljnike zbog novačenja 1809. u šibenskoj okolici pa ga je zbog toga potkralj Eugen Beauharne nagradio srebrnom medaljom. Kad je 1809. pokušao posredovati u sukobu između austrijskih i francuskih vojnika kod Šibenika ubijen je pod njim konj i habit mu je izrešetan, ali on se uspio izvući. Od 1813. ponovno se priklonio Austrijancima uspostavivši pismenu vezu s kolunelom Danezeom i generalom Tomašićem, pa je naročito zaslužan za predaju Šibenika i šibenske tvrđave, te za preuzimanje neretvanskog kraja, pa ga je zbog toga car Franjo nagradio novčanom nagradom od 200 forinti godišnje. Lit.: Arhiv Franjevačke provincije Split, S/28, f. 20r. — F. Krones, Zur Geschichte Oesterreich im Zeitalter der französischen Kriege und der Restauration 1792-1816. Mit besondere Rücksicht auf das Berufsleben des Staatsmannes Freihern Anton v. Baldacci, Gota 1866, 268-269. — S. ZLATOVIĆ: Franovci države presvet. Odkupitelja i hrvatski puk u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Dalmaciji, Zagreb 1988., 377-378. — T. Erber, Storia della Dalmazia dal 1797 al 1814, Zara 1886-1892. — P. Pisani, La Dalmatie de 1797 à 1815. Episode des conquêtes Napoléoniennes, Paris, 1893 . G. Cassi, L’opera del provveditore Vincenzo Dandolo in Dalmazia (1806-1810), estratto dalla Rivista dalmatica (a. XIV, f. I 1933) Zadar 1933, 9293, 121. — A. Ujević, Imotska krajina, Split 1953, 95-114. V. Vjeko: Svećenici i redovnici Imotske krajine, Imotski 1970, 65. — S. M. Džaja, Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, Zagreb 1971, 221. — V. Kapitanović, Nemiri u srednjoj Dalmaciji, Kačić 6 (1974) 86-89. — V. KAPITANOVIĆ, »Studenti Franjevačke bogoslovije u Makarskoj 1736/37-1986/87.«, Franjevačka visoka bogoslovija Makarska 1736-1986, Makarska 1989, 274. — V. KAPITANOVIĆ: »Rukopisni priručnici franjevačkog filozofskog učilišta u Šibeniku (1969-1825)«, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 20 (1994) br. 1-2 (39-40), str. 198. V. Kapitanović REMETIN - PULJAS, fra Frano (✜Mate Mihovil), župnik, četovođa (Kaštel Stari, 19. IX. 1773) Otac mu se zvao Josip. U 14. godini došao je u samostan Gospe od Zdravlja u Splitu i tu je završio niže školovanje. Novicijat je proveo na Visovcu (28. X. 1792-28. X. 1793), a potom je opet neko vrijeme studirao u Splitu. Imenovan je učiteljem samostanske mladeži u Splitu (10. XII. 1804). Kasnije je, u vrijeme francuske vladavine, bio župnik u svom rodnom mjestu Kaštel Starome i pridružio se pobunjenom stanovništvu protiv Francuza. Na prijekom sudu u Šibeniku u siječnju 1910. osuđen je smrt, a osuda je izvršna strijeljanjem 3. III. 1810. na šibenskoj Poljani. Predaja tvrdi da je njegova tužitelja stigla uskoro kazna a obitelj mu se zatrla. A. CRNICA: Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 395-397. V. Kapitanović RENGJEO, Franjo, generalni definitor (Noršinci, 21. XII. 1849. — Maria Gyud, Madžarska, 9. X. 1909). Postao je 1869. član Provincije sv. Ladislava, a 1873. svećenik.
599 Stekao je naslov profesora filzofije i predavao na filzofskom učilištu Provincije u Varaždinu (1875-1879) i Koprivnici (1879-1881). Zatim je bio upravitelj svetišta Majke Božje Judske u Maria Gyudu (1881-1884). E. Fermendžin ga 1884. dovodi u Zagreb da u samostanu uvede zajednički život i redovničku stegu oko čega se doista trudi. Uz službu samostanskog starješine u Zagrebu (1884-1895) bio je definitor (18871890, 1893-1895, 1899/1900) u Provinciji sv. Ladislava. Generalni kapitul ga je 1895. izabrao za generalnog definitora (1895-1897) i tada je obavio generalnu vizitaciju u svojoj Provinciji i Provinciji sv. Ivana Kapistranskoga. God. 1897. se opredijelio za nove Generalne konstitucije pa je savjetnik generalnog povjerenika Vendelina Vošnjaka (1897-1899); boravio je u Pečuhu. Pošto ga je 1899. udarila kap, živio je povučeno u samostanu Maria Gyud; jedno vrijeme je boravio kao član Provincije sv. Ivana Kapistranskoga u Subotici (1904-1908). — Obnavljao je od potresa oštećen samostan i podigao suvremeni novogotički toranj crkve u Zagrebu, a bio je promicatelj franjevačkog Trećeg reda i udruženja sv. Antuna, i to u Zagrebu i u sjevernoj Hrvatskoj. DJELA: Pravilo svjetovnoga Trećega reda sv. Franje, Zagreb 1892. — Pobožna zadruga sv. Antuna Padvoanskoga, Zagreb 1894. LIT.: Arhiv Generalne kurije Franjevačkg reda u Rimu, Provincia s. Ladislai, 295rv; Ordinis Generalia, sv. 11, 42r. — F.E. HOŠKO: Euzebije Fermendžin i ostaci jozefinizma kod franjevaca u kontinentalnoj Hrvatskoj potkraj 19. stoljeća, Croatica christiana periodica, 12 (1988), br. 29. F.E. Hoško RENJIĆ, Albert (Regnich, Renđić), smederevski biskup (Dubrovnik, ? - Beč, 1634) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Vrstan teoklog i propovjednik. Provincijal (1599-1602). Ispovjednik u bazilici sv. Ivana Lateranskog. Na Generalnom Kapitulu u Toledu 1606. izabran za generalnog definitora. Komesar-vizitator u šest provincija (među njima provincija Sv. Jeronima i Njemačke). Imenovan biskupom Smedereva 1625. Papa Urban VIII. ga šalje u Beč kao poslanika kod
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON cara Ferdinanda II. — Odlično poznavao književnost. Poučavao dijalektiku i prirodne znanost, zatim teologiju. Propovijedao u mnogim mjestima (Cerva). Kao vizitator u Njemačkoj djelovao je na dobro Dubrovačke Republike (Rode). Njegova su djela izgleda posve propala ili pod tuđim imenom izdana (Cerva). LITERATURA: Sebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacusionae Ordinis Minorum S.P.N. Francisci. Neapoli 1746, 61. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 435-436. - Luca VADDING: Annales Minorum. Ad Claras Aquas 1934, 184. - Seraphinus CERVA: Bibliotheca Ragusina I. Zagrabiae 1975, 28-29, 113. - Lettere e Commissioni di Ponente (Historijski Arhiv u Dubrovniku) 1607-1611, n. 9, 1621-1624 n. 13, 1629-1633 n. 15. I. Djamić RESTIĆ, Marin (Marinus de Restis, Restius). misionar (Dubrovnik, 15. st) - Dubrovački plemić. Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Obrazovania teolog. Pučki propovjednik. Sa sv. Ivanom kapistranom boravio u Madžarskoj. Iza smrti sv. Ivana K. putuje u Rim, gdje ga papa Pijo II. imenuje svojim kapelanom. Dubrovačka ga Republika imenuje nadarbenikom otoka Sv. Andrije. — Živio je svetački i bio glasoviti pučki propovjednik, pa ga zbog toga i njegove učenosti i vrsnog naučavanja uzima sv. Ivan K. sobom. Kao misionar je za kršćansku stvar mnogo radio i mnogo pretrpio. Papa Pijo II ga nije htio pustiti da ode od njega, jer je dobro poznavao njegove kvalitete (Cerva). LITERATURA: Sebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S.P.N.Francisci. Neapoli 1746, 38-39. Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 408. Seraphinus CERVA: Bibliotheca Ragusina II. Zagrabiae 1977, 394. I. Djamić
600
RIAPA, Matej (Chiapa, Criapa), FKN, biskup († poslije 1. IX. 1420). Za beogradskog biskupa promaknut je 1. IX. 1420. (Farlati, Gams i Eubel) ili 30. VIII. 1420. (Wading). Na biskupskoj stolici naslijedio ga je čini se 1423. subrat Antun. — Budući da su početkom XV. st. bila šestorica beogradskih biskupa franjevci, a do turske okupacije l523. ne spominju se drugi redovnici među biskupima, valjda je i Matej bio franjevac. LIT.: P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 396. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 355. — Bularium Franciscanum, VII, [ed. C. Eubel], Romae 1904, 531 bilj. 2. — L. WADDING: Annales Minorum, X, Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1932, 41 br. 5. RIARIO, Petar, FKN, kardinal (Savona travanj 1445-Roma 5. I. 1474. ). - Otac mu se zvao Pavao a majka Blanca della Rovere bila je sestra Siksta IV. U Red je stupio u rodnoj Savoni. Studirao je u Paviji, Padovi, Veneciji, Bologni, Sieni i Ferrari. Bio je profesor u Veneciji i Padovi te provincijal u Liguriji. Postao je 4. IX. 1471. biskup u Trevisu, a 16. XII. 1471. njegov ujak, papa Siksto IV., imenovao ga je kardinalom i obdario mnogim nadarbinama dopustivši mu da istovremeno smije upravljati više biskupija i carigradskim latinskim patrijarhatom. Odrekao se 28. IV. 1473. treviške biskupije i postao splitski nadbiskup, pa se kao takav spominje 25. VI. 1473. no, nije ostao do smrti kako misli bilježi Eubel. Uskoro ga je papa razriješio dužnosti splitskog biskupa i 16. VII. 1473. premjestio za nadbiskupa u Firencu, kako je očito iz bule imenovanja splitskog nadbiskupa D’Acri Zanetta od 23. 7. 1473. (Nos. . . Petrum. . . cardinalem, a vinculo quo eidem ecclesiae Spalaten… tenebatur, absolventes, ipsum ad ecclesiam Florentinam… transtulimus). God. 1473. bio je kardinal protektor Franjevačkog reda. Posjedovao je bogatu biblioteku. Volio je raskošne gozbe i zabave (poklade 1473.). Bio je inače velikodušan prema učenjacima i umjetnicima i prema siromasima. Umro je u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 29. godini, a pokopan u bazilici Svetih Apostola u Rimu. Nadgrobni govor održao mu je vrlo uvaženi govornik Nikola Modruški. Siksto IV. dao mu je izgraditi 1475., veličanstveni mramorni nadgrobni spomenik. LIT.: Bularium Franciscanum, Nova series, III, [ed. I. M. Pou y Marti], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1949, br. 462; 476; 477. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, II, Patavii 1968, 16; 248; 240. P. R. TOSSINIANENSIS: Historiarum Seraphicae Religionis libri tres, Venetiis 1586, 226. Miscellanea Francascana 71 (1971) 51-53 (lit.). RIBAROVIĆ, fra Bartul (Tasovčić, ✜Ivan), filozofski pisac, ljetopisac (Bast 1724 – Makarska 10. XI. 1781). Osnovno i srednje Školovanje završio je u Makarskoj. U Franjevački red stupio u Živogošću 1. X. 1746., gdje je proveo i godinu novicijata. Filozofiju i teologiju je studirao u Šibeniku (1747-1754). Iz tog razdoblja najvjerojatnije potječe u njegovu prijepisu spis: Cursus philosophicus iuxta mentem subtilissimi doctoris nostri B. Ioannis Duns Scoti theologorum omnium principis ac illibatissimi conceptus B.M.V. praecipui defensoris. 205 x 150 mm. [Šibenik 92]. Isti spis je sačuvan i u rukopisu koji je pripadao fra Ivanu Kneževiću [Karin, XIV]. Kao student ispisao 1748. priručnik logike nepoznatog autora pod naslovom Disputationes in universam Aristotelis Stagi(ri)tae logicam, iuxta mentem Ioannis Duns Scoti doctoris subtilissimi, omnium theologorum principis, nec non illibatissimi Deiparae gloriosisimae conceptus praecipui defensoris (Makarska, II.A. 5.) od koje jedan dio postoji i u prijepisu iz 1733. u Zaostroškom Samostanu (Kapitanović). Studij je nastavio u Peruggi (1754-1756). Nakon toga pristupio je u Zaostrogu 20. X. 1755. na natječaj za profesora filozofije. Predavao je filozofiju u Sinju (1756-1759). Tu je prve godine predavanja sastavio za studente priručnik: Disputationes in universam Aristotelis Logicam iuxta mentem venerabilis ac subtilis doctoris Ioannis Duns Scoti theologorum omnium principis (Makarska II.a)
601 4c.), koji ipak “nije drugo nego preudešeno izdanje” spomenutog spisa iz 1848. (Božitković). Postigao je zatim 9. VII. 1759. naslov lektor teologije. Bio učitelj novaka i orguljaš u Makarskoj (1760-1766), a 8. X. 1766. ubrojen je među definitore, tj. postigao je naslov definitora bez službe. Kako se razabire iz njegova rukopisa Ukazalo od predika reçeni ù razliki misti od Ocza Fra Bartula Tasovçichia iz Basta od Macarske darxave Pripovidajuchi korizme i advente 1762-1781. propovijedao je kroz Korizmu i Došašće na hrvatskom jeziku u Makarskoj (1761-1762, 1765), Nerežišću (1767), Splitu (1768, 1772, 1779), Blatu na Korčuli (1769, 1773), Osoru (1770), Zadru (1771), Trogiru (1772), Omišu (1774, 1776, 1779), Starom Gradu (1775), Hvaru (1778) i Komiži (1781). Prema Gašparu Bujasu on je nastavljač Makarskoga ljetopisa koji je prije njega pisao fra Petar Antulović. DJELA: – Makarski ljetopis (prijepis A. Bešlić, predgovor i bilješke Gašpar Bujas), [pretisak u: Makarski ljetopisi 17. i 18. stoljeća, Split 1993, 247-248]. LIT.: J. Božitković, »Ljetopisne bilješke: 3. Filozofski rad Ivana Bartula Ribarovića«, BS, 13 (1925) 162-163. J. Božitković: Život i filozofski rad fra Bartula Ribarovića, Ljetopis JAZU, 39 (1924-1925), Zagreb 1926, 112-118. —V. KAPITANOVIĆ, »Testi scotisti d’insegnamento filosofico-teologico nella Provincia del Santissimo Redentore in Croazia nei secoli XVII e XVIII«, Antonianum, 67 (1992), 260-261, br. 20-21. —V. KAPITANOVIĆ: »Latinski filozofski rukopisi u Franjevačkoj knjižnici u Makarskoj«, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 18 (1992) br. 1-2 (35-36), 210, bilj. 214. — P. Bezina: Studij Filozofije 71. b. 249.— V. Kapitanović: Rukopisna i knjižna baština Franjevačke visoke bogosovije u Makarskoj (Spomenička baština Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, knj. 1), Makarska 1993, 37, 63-69. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 90-91. V. Kapitanović
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
RIBOLI, Terezija od Otkupitelja (Elizabeta), klarisa, opatica i upraviteljica škole (Klis, 1798. — Split, 20. I. 1855). Stupa u samostan 1814. Više je puta kao opatica upravljala samostanom. Osobito se istakla u radu oko odgoja mladeži kao upraviteljica i nastavnica samostanskih škola: ženske osnovne i učiteljske, tako da je dobila i pirznanje sa strane svjetovnih vlasti. Bila je odlikovana ordenom Franje I., cara austrijskog. LIT.: Marija od Presv. Srca [Petričević], Samostan sv. Klare, Split 1979., 52. — Nekrolog sestara klarisa, Split [rukopis], I., str. 85. M. A. Petričević RICCI, Nikola FKN († Krku 1421), biskup. avignonski papa Klement VII. imenovao je Nikolu, tada franjevca, 19. VII. 1387. za biskupa u Biscegli (Vigiliensis) u Apuliji (Eubel). No pristaše zakonitog pape nisu mu dopustili ući u biskupiju. O njima će kasnije bolognski protupapa Ivan XXIII. zabilježiti da su raskolnici; stoga je Nikoli dodijelio u komendu benediktinsku opatiju sv. Petra u Osoru. No, kad je l421. preminuo krčki biskup Thomas(ius), krčki su se kanonici obratili Martinu V. postulacijom da im da za biskupa Nikolu, koji je već deset godina skromno živio u zabitnom Osoru. Papa je uslišio njihovu molbu te je 21. IV. 1421. imenovao Nikolu za krčkog biskupa. No on je ubrzo preminuo, jer već 10. XI. 1421. dobiva nasljednika. LIT.: Bularium Franciscanum, VII, [ed. C. Eubel], Romae 1904, 270s br. 771; 746 br. l54 - IS#I: Hierarchia Catholica...(2.izd.) Padova 1968. Vol.I, 518; 527 - M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 83. RIDOLFI, Veronika od Djeteta Isusa (Marija), klarisa (Rim, 1. VI. 1832. — Split, 25. X. 1908). Stupa u samostan god. 1845. Ne navršivši ni 13. godina pođe u rimski samostan Presv. Utješiteljice, odakle prijeđe u splitski 1897. god. Vršila je službu vikarice i učiteljice novakinja. LIT.: Marija od Presv. Srca [Petričević],
602 Samostan sv. Klare, Split 1979., 53. — Nekrolog sestara klarisa, Split [rukopis], IV., 107. M. A. Petričević RODE, Benvenut, profesor (Krk, 4. IX. 1862 Kotor, 19. III. 1935) - Pohađao gimnaziju kod Isusovaca u Zadru. Stupio u Provinciju sv. Jeronima u Dalmaciji 1878. Teološke studije završio u Centralnom bogoslovskom sjemeništu u Zadru. Zaređen za svećenika 1885. Nekoliko godina lektor je latinskog i talijanskog jezika na franjevačkoj gimnaziji u Zadru, gdje boravi i u vrijeme I. svjetskog rata. Od g. 1905-1908. predaje na Teološkom studiju Male Braće u Dubrovniku: uvod u Stari i Novi Zavjet i crkvenu povijest. Učenici su mu između ostalih: V. Brusić (v.), C. Lisica (v.), te P. Vlašić (v.) koji će ga nslijediti na katedri. Premješten u samostan Sv. Klare u Kotoru (1908) na gimnaziji predaje latinski i talijanski jezik, na nautičkoj školi talijanski, zemljopis i povijest. Godine 1914. postaje gvardijanom, 1920. vikarom, te definitorom Provincije. U Kotorskoj biskupiji vrši službu župnog pomoćnika i koralnog vikara (1918-1922), te orguljaša u katedrali (do 1926). U starijim godinama gotovo potpuno slijep posvećuje se ispovijedanju, te postaje traženi ispovjednik i duhovni vođa. — Kao prijazan, susretljiv, smiren i razborit čovjek uživao je povjerenje i ugled kod svećenika i naroda svih vjeroispovijesti, što se posebno pokazalo kod sprovoda kojem su prisustvovali uz mnoštvo naroda i svećenika, predstavnici pravoslavne Crkve i građanskih vlasti. — Veći dio života provodi u Kotoru. Samostansku knjižnicu obogaćuje brojnim, prvenstveno franjevačkim, izdanjima, uređuje i brine se za katalogizaciju. Čitav se život bavio historijsko-znanstvenim istraživanjem, posbno poviješću franjevačkaog Reda. Šalje u ime Provincije povijesne podatke nastavljačima Waddingovih Annales Minorum, objelodanjuje vlastita istraživanja frannjevačkih dokumenata iz duborvačkog Historijskog Arhiva u Miscellanea Franciscana, a izdaje i studiju o franjevačkoj Provinciji Sclavoniae u Archivium Franciscanum Historicum. Izdaje nekrolog dubrovačke franjevačke Provincije prema
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON rukopisima S.Dolci-Slade (v.), A. markovića (v.) i I.E.Kuzmića (v.). Djelu dodaje bilješke na temelju svojih istraživanja u civilnim i crkvenim arhivima Dubrovnika s kratkim prikazom povijesti Provincije i njenih samostana. Djelo navode domaći i strni autori u studijama važnim za povijest franjevačkog Reda, bivše dubrovačke Provincije sv. Franje, Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri i samostana Male Braće u Dubrovniku, zatim za povijest Dubrovačke Republike, Dubrovačke (nad)biskupije, grada Dubrovnika i dubrovačke književnosti. Tako npr.: Brlek, Foretić, Lasić, Pantić, historijska i književna izdanja JAZU, SANU, JLZ i sl. DJELA: De antiquitate Provinciae Sclavoniae O.F.M. nunc Dalmatiae. Archivium Franciscanum Historicum 1 (1908), 505-514. Documenti francescani di Ragusa. Miscellanea Franciscana 13 (1912) 144-155, 14 (1912), 1426, 54-66, 14(1912), 119-128, 170-192, 15(1914), 49-54, 79-82, 111-114, 177-180, 16(1915), 44-52, 149-152. - Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae Sancti Patris Francisci Ragusii. Analect Franciscana VI. Ad Claras Aquas (QuaracchiFirenze) 1917, 393-600. - Povijesne crtice Provincije Sv. Jerolima u Dalmaciji (sa popisom znamenitih članova). Euharistijski glasnik. Dubrovnik 15(1927) br. 10, 292-299. Sv. Franjo u zadarskoj tradiciji. Idem. 300-301. LITERATURA: (nekrolog). Acta Ordinis Fratrum Minorum. 54(1935), 373. - O. Benvenut Rode, franjevac. (nekrolog) List Dubrovačke Biskupije. 35(1935) br. 3, 28. Urban TALIJA (U): O. Benvenuto Rode franjevac (nekrolog). Narodna Svijest. Dubrovnik 17(1935) br. 13, 4b. - Mijo BRLEK: Rukopisi Knjižnice Male Braće u Dubrovniku. Zagreb 1952, 26, 44, 64, 68, 85, 90, 124, 164, 180, 185, 205, 221, 225, 252, 254, 256, 287. - Dionysius LASIĆ: De vita et operibus s. Iacobi de Marchia. Ancona 1974, 64, 119. - Mijo BRLEK: Rode, fra Benvenut. Franjo među Hrvatima. Zagreb 1976, 266b267a. - Miloš MILOŠEVIĆ: Muzičke teme i portreti. Titograd 1982, 21-75. - Sacrae Theologiae Studium Ordinis Fratrum Minorum
603 Ragusii (Dubrovnik) ab anno 1890. usque 1926. inclusive (rukopis u Arhivu Samostana Male Braće u Dubrovniku), 36-53. M. Brlek RODIĆ, Ivo, prevodilac, provincijal (Nurkovac, 7. X. 1826. - Požega, 12. II. 1904). Krsno mu je ime bilo Petar. Kad je završio gimnaziju u Požegi, stupio je 1843. u Provinciju sv. Ivana Kapistranskoga i u njezinim visokim školama slušao filozofiju (1844-1846) i teologiju u Baji (1846-1850). Za svećenika je zaređen 1850. godine pa zatim djeluje pastoralno u Iloku, Slavonskom Brodu i Budimu. Predavao je na gimnaziji u Požegi (1853-1855), a bio je samostanski starješina u Vukovaru (18631866) i Slavonskom Brodu (1866-1881, 18881891). Obavljao je i upravne službe kao tajnik provincijala Kaje Agjića (1857-1860), tajnik Provincije (1860-18630, definitor u upravi provincijala Agjića (1869-1872), provincijala Solana Krkvarića (1875-1878) i Nikole Brezowskog (1878-1881) te kustod za Julija Ambergera (1884-1887); bio je također i provincijal (1881-1884). God. 1875. je bio pomoćnik vizitatora Brzezowskog, a 1885. je kao Fermendžinov pomoćnik vizitirao bosanske studente teologije u Pečuhu. God. 1887. je vizitirao Provinciju sv. Ladislava u Hrvatskoj i Madžarskoj, 1893. je pak bio vizitator u svojoj Provinciji sv. Ivana Kapistranskog, a 1895. u Hercegovačkoj provinciji. Kao provincijal je nastojao oko redovničke stege u Provinciji. Bio je već u visokoj dobi, kad je 1899. prihvatio novi način života prema jedinstvenom franjevačkom zakoniku koje je 1897. odobrio papa Leon XIII. Uz smisao za redovničku stegu pokazivao je zanimanje i za pastoralno djelovanje pa je priredio katekizam i zbirku propovijedi, a s njemačkoga je preveo i objelodanio biblijsku povijest za potrebe školskog vjeronauka, živote svetaca te Duhovna razmatranja (Varaždin, 1909, 3 sveska) od A. M. Ilga. DJELA: Katekizam za pučke škole (s.l.s.a.) Pedeset i dvije subote (s.l.s.a.). LIT.: † Otac fra Ivo Rodić. Serafinski perivoj, 18(1904), 124-125. - † Otac Ivo Rodić. Katolički list, 55(1904), 904-95. - M. Barbarić: † O. Ivo Rodić. Palanka 1911. - F. E. Hoško;
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Euzebije Fermendžin i ostaci jozefinizma kod franjevaca u kontinentalnoj Hrvatskoj potkraj 19. stoljeća. Croatia Christiana periodica, 12(1988), br.22, 27-40. F. E. Hoško RODIĆ, Lucija, ŠSP, odgojiteljica (Trnbusi k. Splita, 26. IV. 1916. - Split, 16. III. 1956). Otac joj je bio službenik, pa je obitelj selila. Djetinjstvo i ranu mladost provela je u Šibeniku, gdje je završila srednju ekonomsku školu i aktivno živjela svoju vjeru polazeći od najranije dobi svaki dan na sv. pričest i sudjelujući u raznim katoličkim aktivnostima toga grada. Nakon njezine svršene srednje škole roditelji su se preselili u Split. Tako se Rajka - kako se zvala krsnim imenom upoznala sa školskim sestrama franjevkama. U samostan dolazi 1935. godine, a novicijat započinje 15. VIII. 1936. Nakon prvih zavjeta vrši dužnost odgojiteljice u sirotištu u Dubrovniku. Liječi svoje bolesne oči. Čini se da je jedna kriva injekcija izazvala neizlječivu paralizu cijelog donjeg dijela tijela. Po liječničkoj izjavi postaje svjesna težine i neizlječivosti svoje bolesti. A tek su joj 22 godine. Rado je raspravljala sa sestrama o franjevačkom idealizmu i pokušavala ga ostvariti u svom životu: “Moram nastojati zbiti svoj život u ove tri rijeci: sjediniti se, ljubiti, trpjeti.” — Svoju svetost oblikovala je i usavršavala za svoje duge bolesti: dva puna desetljeća bila je prikovana za bolesničku postelju, podnijela je mnogo boli, a uvijek jednakom snagom i voljom nastojala izvršiti što što Bog od nje traži. Vodila je strogi račun o svom duhovnom napretku. Pisala je i svoj duhovni dnevnik dokle god je mogla. B. Nazor RODIĆ, Rafael (✜Ivan), provincijal, beogradski nadbiskup (Nurkovac kod Požege, 15. VI. 1870. - Požega, 10. V. 1954). — Poslije završene gimnazije u Požegi stupio je 1866. u Provinciju sv. Ivana Kapistranskoga. Filozofiju je studirao u Földvaru, a teologiju u Baji i Beču, dok je 1893. u Budimpešti na Teološkom fakultetu položio ispit za profesora teologije; te godine je postao i svećenik. Predavao je biblijske predmete na bogoslovnoj
604 školi u Baji (1893-1898). Kako je bio među prvima koji su 1897. prihvatili nove uredbe o franjevačkom životu, imenovan je za gvardijana bratstva koje je prihvatilo te uredbe u samostanu u Beču (1898-1900) i za savjetnika povjereniku za članove Provincije koji su prihvatili spomenutu reformu Reda (1898-1900). Kad je 1900. osnovana Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu, bio je njezin prvi kustod (1900-1903) i gvardijan u Zagrebu (1900-1903, 1909-1912), a kasnije gvardijan u Varaždinu (1903-1909) i na Trsatu (1918-1923) te provincijal u godinama Prvog svjetskog rata (1912-1918). Obnovio je crkve u Beču, Zagrebu i Iloku, osnovao malo sjemenište u Varaždinu (1904), uređivao homiletsku reviju Dušobrižnik (1906-1909). — U novoj Provnciji u kontinentalnoj Hrvatskoj bio je nosilac pastoralnih i kulturnih tradicija Provincije sv. Ivana Kapistranskoga. Tako je reorganizirao Treći red povezavši u Trećoretski savez trećorece različitih usmjerenja sveukupne franjevačke obitelji. Osnovao je Društvo sv. Rafaela i započeo organiziranu pastoralnu brigu za iseljenike u Sjevernoj Americi; sam je bio ondje prvi crkveni pohoditelj Hrvata. Djelatno je sudjelovao u Hrvatskom katoličkom pokretu: sudjelovao je 1913. u Ljubljani na Drugom hrvatskom katoličkom sastanku kao predsjednik Trećoretskog saveza i bio izabran u vodstvo tzv. Hrvatskog katoličkog narodnog saveza u svojstvu pristava i odbornika za Hrvatsku i Slavoniju.— Novo razdoblje života započeo je 10. II. 1923. kad je imenovan za apostolskog administratora u Banatu i zatim 29. X. 1924. za prvog beogradskog nadbiskupa. Za biskupa je zaređen 7. XII. 1924. u Beogradu. Obnovio je biskupski dom i crkvu, posvetio crkve u Šapcu, Boru, Zaječaru, Kraljevu i dvije u Beogradu; pokrenuo je katolički tisak i organizirao vjersku pouku te tako postavio osnove pastoralnoj i crkvenoj djelatnosti u nadbiskupiji. Neuspjelo prikupljanje novca putem lutrije za gradnju nove katedrale u Beogradu i promašeno poslovanje doma za studente Crisinum u Zagrebu su ga natjerali u dugove koji su prelazili po crkvenim zakonima
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON odobrene svote pa je 23. XI. 1936. morao odstupiti od uprave nadbiskupije. Kao umirovljenik je boravio u Hrvatskoj Kostajnici (1936/37) i Požegi (1937-1954) obavljajući pastoralne i liturgijske službe u skladu s biskupskim posvećenjem pomažući zagrebačke pomoćne biskupe dok je nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac bio u zatvoru i kućnom pritvoru. LIT.: S. MAJSTOROVIĆ: Ivan Rafael Rodić, prvi beogradski nadbiskup. Slavonski Brod 1971. — F. E. HOŠKO: Euzebije Fermendžin i ostaci jozefinizma kod franjevacau kontinentalnoj Hrvatskoj potkraj 19. stoljeća. Croatia Christiana periodica, 12 (1988), br. 22, 71. — J. KRIŠTO: Prešućena povijest. Zagreb 1994, 321. F.E.Hosko ROGEC, Franjo, pedagog, provincijal (Varaždin, 16. I. 1705. - Varaždin, 6. VI. 1763). U Križevcima je 1722. postao franjevac Provincije sv. Ladislava. U školama Generalnog učilišta u Zagrebu je studirao filozofiju (1724-1726) i teologiju (1726-1729); dvije godine je studirao teologiju u inozemstvu i postigao zvanje profesora filozofije i teologije (1729-1731). Predavao je na filozofskom učilištu u Krapini (1731-1733), na učilištu moralnog bogoslovlja u Remetincu (17351737) te na školama dogmatskog bogoslovlja u Zagrebu (1740-1744, 1746-1752) i Varaždinu (1752-1755). U međuvremenu je bio odgojitelj franjevačkih novaka u Križevcima (1737-1739) i zamjenik samostanskog starješine u Ormožu (1744-1746). Postigao je visok prosvjetni naslov !”lector jubilatus”. U upravljanju Provincijom najprije je sudjelovao kao definitor (1752-1755), a zatim ju je predvodio kao provincijal (1755-1758). Kad mu je istekla ta dužnost, u svojstvu dekana predvodi Generalno učilište u Varaždinu. Kao provincijal ponovno je dao tiskati Liber vitae franciscanae complectens brevem annotationem de origine, progressu etc. Ordinis Minorum S. Francisci, Regulam, Testamentum et doctrinam religiosam ac christianam pro oportunitate tam profesorum quam novitiorum utilissimus (Zagrabiae 1757); prvo izdanje je priredio K. Styber.
605 LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu, Matricula officiorum, ad nomen. — F.E. Hoško: Odgoj franjevaca provincije sv. Ladislava u razdoblju potridentske obnove. Bogoslovska smsotra, 46(1976), sv. 1/2, 226227. F.E. Hoško ROGOŠIĆ, fra Roko, profesor i znanstvenik (Dugopolje, 2. IV. 1897.-Zagreb, 15. XII. 1963.). Pučku školu završio u rodnome mjestu (1904-1908), klasičnu gimnaziju u Sinju (1909-1915). Godinu novicijata proveo je na Visovcu ( 1915-1916).Filozofiju i bogoslovlje studira u Zaostrogu i Makarskoj (1916 _ 1921). Za svećenika zaređen u Makarskoj (25. IX. 1921.). Od (1921-1923) specijalizirao istočno bogoslovlje na Orijentalnom institutu u Rimu, gdje je i doktorirao. Predavao je istočno bogoslovlje, pravo i povijest u Zaostrogu (1925-1927) i Makarskoj (1927-1935). Od (1937-1948) župnik je u Banjevcima, gdje je počeo graditi crkvu bl. Nikole Tavelića (1938). U Zagrebu predaje teologiju (1949-1955), a ujedno predaje i na gimnaziji u Zagrebu povijest umjetnosti i ustav (1953-1954). Nakon drugoga svjetskog rata radio je u Komisiji za odnose s vjerskim zajednicama Sabora Hrvatske. Značajan je i njegov doprinos osnivanju Staroslavenskog instituta u Zagrebu. — Rogošić je pisao vrlo solidno i ozbiljno. Objavio je više članaka, rasprava i studija u domaćim i stranim časopisima i revijama. Acta congresus Valhradensis (1937); Empherides liturgicae (1954); Lexikon für Theologie und Kirche; Novo doba ; Hrvatska straža; Nova revija (1925, 1936); Vjesnik staleškog društva katoličkih svećenika Republike Hrvatske (1954, 1955). DJELA: Zgode i nezgode slavenske liturgije u Jugoslaviji i Bugarskoj, Šibenik, 1936, — Stanje Kat. crkve u Jugoslaviji do sporazuma, Šibenik, 1940, Priručnik crkvenog prava s posebnim obzirom na župnike Zagreb, 1941, Veliki Ilirik i njegova konačna dioba , Zagreb, 1962. LIT.: Nekoliko uspomena na o. fra Roka Rogošića, Vjesnik Povincije, XI-II/1964,1-2.415; H. G. JURIŠIĆ, Rogošić fra Roko, Franjo među Hrvatima, 268. – A. RIBIČIĆ, Crtice o
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON školstvu u Zaostrogu, Zaostrog 1989, H. G. Jurišić ROMAC, Rok (pravo ime: Toth, Stjepan Osvald), dušobrižnik Hrvata u Australiji (Petrijanec kod Varaždina, 3. prosinca 1905. Sydney, 15. ožujka 1970) je sin Josipa Totha i Lujze rođ. Debeljak. Po završenoj osnovnoj školi nastavio je školovanje na gimnaziji u Varaždinu, i to kao odgajanik Franjevačkog kolegija. Na Trsatu je 1922. postao član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Teološko školovanje je završio u Paderbornu (1925-1930) postigavši i naslov gimnazijskog vjeroučitelja. Kad je 1930. postao svećenik, djelovao je kao odgojitelj i nastavnik njemačkog jezika na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu (1930-1935). Zatim je bio vjeroučitelj u gimnmaziji u Bjelovaru (1935-1937) i graditelj crkve sv. Antuna i samostana, prvog franjevačkog boravišta u tom gradu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata odlazi u Njemačku i djeluje u Hannoveru među hrvatskim radnicima (19421945). Potkraj rata prelazi u Italiju i nastavlja pastoralni rad među hrvatskim izbjeglicama u Modeni i Bagnoliu. Da ne bude izručen jugoslavenskim komunističkim vlastima promijenio je 1947. ime uzevši dokumente franjevca fra Roke Romca. Otada živi i djeluje isključivo pod tim imenom, i to: najprije u Argentini (1947-1949), gdje vodi brigu i o skupini hrvatskih iseljenika u Bahia Blanca. Onda odlazi u Boliviju (1949-1955), gdje je u pastvi urođenika u Cochabambi i Sacabi. Došavši u Australiju kroz 15 godina pastoralno radi za hrvatske iseljenike u Adelaide (19551957) i Sydneyu (1957-1970). Osnovao je ili organizirao pastoralne postaje za hrvatske doseljenike u Perthu, Broken Hilllu, Milduri, Newcastlu, Brisbaneu, Canberri, Wollongongu, Bathurstu, Wagga-Waggi, Orangeu i Kandoshu. U Sydneyu je 1968. kupio crkvu za potrebe hrvatskih vjernika i kuću za dušobrižnike. Osnovao je i uređivao mjesečnik Dom (1958-1962). Obnovio je Hrvatsko dobrotvorno društvo (Croatian welfare association) i otvorio ured za novopridošle doseljenike. Namjeravao je izgraditi 100 km
606 daleko od Sydneya crkvu posvećenu Kraljici Hrvata, dječji dom Kardinala Stepinca, školu, starački dom i samostan za redovnice. Taj sklop zgrada je trebao biti duhovni centar Hrvata, a crkva “hram hrvatskih žrtava”. Programiranim nastupom, “svojom ličnošću i neumornim radom postavio je temelje za daljnji razvoj hrvatskog dušobrižništva u velikom dijelu Australije”; štoviše, “svojim radom ostavio je najdublji trag među Hrvatima u Australiji” (Stanković). LIT.: Vladimir Stanković (ured.): Katolička Crkva i Hrvati izvan domovine. Zagreb 1980, 195-196. — Emanuel Hoško: Franjevci među Hrvatima u Sydneyu. Sydney 1994. F.E. Hoško ROMAC, Rok
TOTH, Osvald
ROMČEVIĆ, fra Jeronim (Jezerčanin, iz Jezera) provincijal i teolog (Jezero/Pasičina, oko 1700. - Omiš, 5. VIII. 1765.). U Franjevački red stupio je 2. Xl. 1721. godine. Bio je lektor filozofije u Makarskoj (17341736.), a zatim lektor filozofije u Šibeniku (1736/37), lektor moralke u Sinju, (1737/38) i Zaostrogu (1738). Bio je propovijednik u Makraskoj (1742) i učitelj mladeži u Splitu (1743). Na kapitulu u Zaostrogu 9. IX. 1748. izabran je za definitora Provincije (1748-1751) i postavljen za generalnog lektora bogoslovlja u Zaostrogu. Na kapitulu u Karinu 15. X. 1760. izabran je za provincijala. Umro je u Omišu, ili u Splitu kao član omiškog samostana. Visovački nekrolog ističe da je bio učen i krepostan redovnik. U zabilješkama fra Bartolomeja Ribarovića pod naslovom Sacra Theologia , [Vol. I.] sačuvala su se njegova predavanja iz teologije 1751. godine. Lit.: J. Božitković: Život i filozofski radfra Bartula Ribarovića, Ljetopis JAZU, 39 (19241925), Zagreb 1926, 116-117. — A. CRNICA: Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 338, 382. — P. Bezina, Studij filozofije u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, Split 1992, 71. — P. Bezina, Studij bogoslovije u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja (1735-1918), Split 1993 (kazalo imena). — V. KAPITANOVIĆ,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
607
Rukopisna i knjižna baština Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj, (Spomenička baština Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, knj. 1), Makarska 1993, 132 i 136. V. Kapitanović
52-56. - ISTI: I sette dolori della Vergine, opera d’arte esistente nella chiesetta del Tremore a Nazaret. Idem, 90-92. - Mijo BRLEK (MB): Rossi, fra Josip. Franjo među Hrvatima, Zagreb 1976, 268b. M Brlek
ROSSI, Josip, slikar (Trst, 1843 - Zadar, 1890) - Stupio u Provinciju sv. Jeronima u Dalmaciji 1857. Zaređen za svećenika 1866. Bio je profesor u samostanu u Kopru, ali kada je došao do izražaja njegov slikarski talenat poglavari ga šalju u Italiju (Rim, Valecija, Milano) da usavrši svoje slikarske sposobnosti. Diplomiravši na Akademiji u Vezeciji vraća se u domvinu. U franjevačkom samostanu u Zadru ima atelier i tu se 1880. upoznaje sa C. Medovićem (1857-1920). — Slika je tehnikom ulja na platnu. Mnoge njegove slike se čuvaju u samostanskim crkvama na području Provincije sv. Jeronima, te u Italiiji i Nazaretu. najboljima se smatraju Smrt sv. Josipa i Gorkumski mučenici (u bazilici sv. Antuna u Rimu). U crkvi Gospe od Škrpjela u Boki Kotorskoj je Imakulata (slikana 1886). Oltarna slika u crkvi franjevačkog samostana na otočiću Badija kod Korčule Sv. Franjo u kontemplaciji je jedno od njegovih boljih djela. U crkvi Male Braće u Dubrovniku čuva se sv. Franjo u slavi, a na Košljunu Sv. Didak. Crkva Madonna del Tremore u Nazretu je ukrašena njegovim djelima: oltarnom palom, zatim slikom veličine 2,5x1,3 m. koja prikazuje scenu kako Nazarećani žele baciti Isusa niz hridine sa žalosnom B.D. Marijom u sredini kompozicije (slika i kompozicija su umjetnički vrlo vrijedne - Bodrato)., a pretpostavlja se da je i sedam slika formata 40x20 cm. sa temom Sedam žalosti B.D.Marije naslikao također R. (Bodrato). — R. je bio obljubljen jer je u zajednicu unosio vedrinu, franjevačku smirenost i ljubav, a sve svoje sposobnosti na stvaralačkom planu je upotrijebio za uljepšavanje crkava i uzdizanje liturgijskih svečanosti. LITERATURA: - Benedetto PESCI: San Antonio di Padova a Via Merulana. Roma 1964, 60, 64. - Leonardo BODRATO: L’ opera del P. Giuseppe Rossi nella chiesetta del Tremore a Nazareth. La Terra Santa, 41(1965),
RUBINIĆ, s. Marija Klara od Presvete Euharistije, KL (Bukovje, 7. X. 1933. Samobor, 17. I. 1952). Prva je kandidatica novoga samostana u koji je stupila u 14. godini. Pokazuje neobičnu zrelost i krepost. U četiri godine redovničkog života uvijek je bila vjerna prvom glasu zvona, uvijek poslušna, nikad nije kršila šutnju, sabrana, svugdje jednostavna i vedra. Bila je posebno pobožna Presv. Sakramentu i Majci Božjoj Prikazala se Gospodinu kao žrtva za slobodu svete Crkve, za obraćenje umirućih trešnika, za redovnička i svećenička zvanja. Sestre su s divljenjem gledale kako mirno očekuje smrt, sva predana u volju Božju. Poslije njezine smrti mnogi koji joj se utječu za pomoć u raznim nezgodama života, izjavljuju da su primili željenu milost. RUDEŽ, fra Rajmund (+Josip), župnik i pisac (Vinjani, 4. X. 1884-Imotski, 15. IV 1893). Gimnaziju je pohađao u Sinju. U novicijat je stupio u Zaostrogu (1865). bogosloviju u Makarskoj. Zaređen za svećenika 1869. Bio je župnik u Slivnu 1870-1874, Prološcu (1875), Imotskom (1875-1880), gvardijan u Makarskoj, definitor ‘1885-1888). Ostao mu je neobjelodanjen spijev Jubilej (samostan u Imotskom). Djela: – Hrvati i talijanaši u Imotskoj krajini, Zadar : brzotiskom Narodnog lista, 1884; 2 Imotski, Matica hrvatska, 1993 (pretisak). – De mutto et usura. Dissertatio, Jaderae, Ex Typographia catholica croatica, 1885. Lit.: P. K. Baćić, Spomen Knjiga franjevačkogas gimnazija u Sinju, [Sarajevo] 1905. 61. – A. CRNICA: Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 681 (kazalo). – V. Vrčić: Odjeci, Imotski 1967, 7377. – A. RIBIČIĆ, Crtice o školstvu u Zaostrogu, Zaostrog 1989, 90. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Zagreb 1994, 150.
V. Kapitanović
RUDIĆ, Dominik, pedagog, liturgičar (Budim, oko 1695. — Slavonski Brod, 17. VIII. 1730). Pripada prvoj generaciji Hrvata iz Budima koji su pristupili Proviciji Bosni Srebrenoj. Školovanje je najvjerojatnije završio u inozemstvu, a ondje je također stekao naslov profesora filozofije. Provincijal Andrija Ivanagić Kutjevčanin ga je postavio profesorom u ponovno otvoreno filozofskom učilištu u Slavonskom Brodu (1720-1723). Nakon toga se posvetio pastoralnom radu pa je bio župnik u Sotinu (1725), a 1729. je sastavio i objavio tiskom liturgijski godišnjak. Tako je prvi put u svojoj povijesti Bosna Srebrena zadobila vlastiti liturgijski godišnjak; prije tiskanja su ga pregledali profesori Bračuljević i Karapandžić te provincijski vikar Tomšević. LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije, Zagreb, Protocolum Petrovaradini, sv. II, 30. — F.E. HOŠKO: Franjevačka visoka filozofska škola u Slavonskom Brodu, Nova et vetera, 27 (1977), sv. 2, 74-75. F.E. Hoško RUGGIERI, Danijel, provincijal (Okolica Orebića, cca 1690 - Dubrovnik, 26. VIII. 17709) - Krsnim imenom Jakov. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1709. U Provinciji je obnašao službe: generalnog lektora na studiju Male Braće u Dubrovniku, provincijala (1731-1734), kustosa, definitora, gvardijana samostana Male Braće u Dubrovniku, magistra novaka, sakriste crkve Male Braće u Dubrovniku. Uz to je u dubrovačkoj dijecezi bio sinodalni ispitatelj (od 1750). — Bio je čvrste i sugestivne naravi, izuzetne energije, pronicav, darovit, vrstan propovjednik na hrvatskom jeziku. Vrlo vješto je vodio poslove legata u korist samostana. Kao gvardijan preuredio je i posuvremenio dio samostana Male Braće u Dubrovniku (kameno stubište u koru i novi prostor za kućnu kapelu). LITERATURA: Lettere e Commissioni di Ponente (Historijski arhiv u Dubrovniku): 1765. n.82. II. 32, 57, 93 - Idem: 1766. n.84. II. 41, 42, 114 - Idem: 1767. n85. 62 - Idem:
608 1768. n.86. I. 2 - Idem: 1769. n.89. II. 41, 49 Idem: 1770. n.90. 9, 31, 75 - Idem: 1772. n.96. I. 75, 76, 77. n.98. III. 75 - Idem: 1773. n.99. I. 26. - Donato FABIANICH: Storia dei Frati Minori I. Zara 1863. 279. - Idem: II. Zara 1864. 379. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 473, 579-580. Nedjeljko SUBOTIĆ. J/ustin/ VELNIĆ: Franjevci s poluotoka Pelješca. Spomenica Gospe Anđela u Orebićima 1470-1970. Omiš 1970, 342-343. I. Djamić RUNOVIĆ, Petar, prov. (Imotski, početak 16. st. - Proložac kod IMotskog, 22. XII. 1577?). Vjerojatno je bio provincijal Bosne Srebrene (1560-1563). Suvremeni izvori ne svjedoče o tome i zbog toga ga nema u svim popisima bosanskih provincijala. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 45-46. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 163. A. Barun RUPČIĆ Fra Leonardo-Mijo (1907.-1945.) Rođen 29.IX.1907. u Hardomilju, ž. Humac, od oca Mate i majke Marije r. Majić. Gimnaziju učio 1919.-1928. na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Lillu (Francuska) 1928.-1932., filozofski fakultet u Fribourgu (Švi-carska), Parizu i Zagrebu 1933.-1939. Vojsku služio u Mostaru, 1.VIII.1933.-29.VIII.1933. U Franjevački red stupio na Humcu, 29.VI.1925. Zavjetovan jednostavno 30.VI.1926., svečano 2.VII.1929. Za svećenika zaređen 30.VIII.1931. 1939.1945. profesor na Širokom Brijegu 8.II.1945. odveden sa Širokog Brijega prema Splitu i negdje na putu ubijen. Bio je dobričina, savjestan svećenik redovnik, čovjek i profesor. Ovčica Božja. Duša Božja koja je samom svojom pojavom zračila dobrotom. Bio je svet, ponizan, uzoran u svemu kolegama i đacima. Kao profesor djelovao je uvjerljivo te su se đaci stidjeli ako ne bi naučili zadanu lekciju. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić RUSKOVIĆ, Anselmo, misionar (Pijavičino na Pelješcu, cca 1630. - Rama, Sveta Zemlja, 1670) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Isticao se svuda kao vrlo učen i pobožan te apostolski revan u misionarskom djelovanju na području dubrovačke i stonske dijeceze. U Provinciji obnašao službu magistra novaka. Otišao u Svetu Zemlju, gdje je kao duhovnik i bolničar vršio samaritansku službu i umro od kuge. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 444. Nedjeljko SUBOTIĆ-J/ustin/ VELNIĆ: Franjevci s poluotoka Pelješca. Spomenica Gospe Anšela u Orebićima 1470-1970. Omiš 1970. 337. - Pijo PEJIĆ: Hrvatski franjevci u SVetoj Zemlji. Kačić. Split 9(1977), 147-162. I. Djamić RUSKOVIĆ, Leonard, prvi misionar za naše iseljenike u Argentini (Pijavičino na Pelješcu, 23. II. 1886 - Buenos Aires, 8. III- 1958) Krsnim imenom Antun. Stupio u Provinciju sv. Jeornima u Dalmaciji 1906. Pohađao gimnaziju na Košljunu. Studirao na Teolo/škom studiju Male Braće u Dubrovniku, gdje je i zaređen za svećenika (1911). Boravio usamostanima : Hvaru (1912), Kotoru (1924) i Pridvorju u Konavlima. U Hvarskoj biskupiji obnašao službe koralnog vikara, nadpopa i župnog pomoćnika u Hvaru, a u Kotorskoj župnog pomoćnika i koralnog vikara u Kotoru. Držao adventske propovijedi u kotorskoj katedrali (1924); korizmene u Blatu n Korčuli (1924), Starigradu na Hvaru (1925), Visu (1926), Dubrovniku - franjevačka crkva i katedrala (1928); te svibanjske u Dubrovniku. Na molbu naših biskupa Provincijalatu, poslan je za misionara među našim iseljenicima u Argentini kamo odlazi iz Dubrovnika, preko Baria, Rima i Geneve (1919). — U Argentini uz pastoralni rad među našim iseljenicima duže vrijeme djeluje i kao kapelan bolnice Haedo u Buenos Airesu. Na njegov pozi za pomoć u pastoralnoj
609 i socijalnoj djelatnosti među našim iseljenicima, dolaze iz domovine: Milosrdne sestre sv. Vinka Paulskog iz Zagreba (1934), Školske sestre sv. Franje Asiškoga Krista Kralja (1934), Kćeri Milosrđa III. samostanskog reda sv. Franje iz Blaga na Korčuli (1936) i Sestre Franjevke od Bezgrešnog Začeća iz Dubrovnika (1938). Od subraće iz Provincije dolaze mu u pomoć: R. Capurso (v.), Gabrijel Arko i Blaž Štefanić (1939) koji postavljaju temelje kasnije Kustodije Prečista Srca Marijina u Argentini. — Uz neumorno bavljenje pastoralnim radom, R. surađuje u više časopisa, a nakon hodočašća u Fatimu u Portugalu izdaje knjigu o prikazanjima Majke Božje koja je doživjela zapaženi uspjeh (Velnić). Napisao je i životopis sv. Antuna Padovanskog u narodnom desetercu. U rukopisu je ostao njegov životopis bl. Leopolda-Bogdana Mandića. U Saenz Penhi (hrvatska župa Hogar u Buenos Airesu) dvorana za župske priredbe nosi njegovo ime (ĐŠtefanić). DJELA: Prikazanje Majke Božje u Fatimi. Buenos Aires 1945. - Apariciones de la Santisima Virgen en Fatima. Buenos Aires 1946 1, 1950 2. - Život svetog Antuna Padovanskog (u narodnom desetercu). Buenos Aires 1952. LITERATURA: List Dubrovačke biskupije, 12(1919), br. 8, 104. - Idem, - 24(1924), br. 12, 12; br. 3, 28; br. 11, 91. - Idem, 25(1925), br. 3-4, - Idem, 26(1916), br. 3-4, 47. - Idem, 28(1928), br. 2, 24. - Ivo BOGDAN: Uvodna riječ o knjizi i piscu. Život svetog Antuna Padovanskog (u narodnom desetercu), Buenos Aires 1952, 5-9. - Michael BRLEK: Rusković, Leonard; Život sv. Antuna Padovanskog, Buenos Aires 1952. /recenzija0. Acta Ordinis Fratrum Minorum, 71 (1952), br. 6, 196. Berard BARČIĆ: † Leonard Rusković /nekrolog/. Glasilo Franjevačke Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji, 4(19587), br. 3, 14. Teofil /VELNIĆ/: Uspomeni pokojnog o. Leonarda Ruskovića. Idem, 4(1958), br. 4-5, 30-32. - 30 godina u José Ingenieros u Argentini (1940-1970). Vjesnik Franjevačke Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, 12(1970), br. 4, 230-231. - Nedjeljko
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON SUBOTIĆ - J/ustin/ VELNIĆ: Franjevci s poluotoka Pelješca. Spomenica Gospe Anđela u Orebićima 1470-1970, Omiš 1970, 356-357. - Urban /ŠTEFANIĆ/: Vijesti iz Kustodije. Vjesnik Franjevačke Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, 14(1972), br. 1-2, 49-57. Atanazije MATANIĆ: U znaku ljubavi. Zagreb 1976, 99-101, 106. - Vijeće B.K. za hrvatsku migraciju: Katolička Crkva i hrvati izvan domovine. Zagreb 1980, 36a, 192ab. Kornelija ZORIĆ: Povijest družbe sestara franjevki od Bezgrešnog Začeća iz Dubrovnika (rukopis iz arhiva Sestara franjevki od Bezgrešnog Začeća iz Dubrovnika - Danče), str. 13. I. Djamić RUŽICA MATEJ
BOŠNJAK, Matej
RUŽIĆ, Martin (Rosa), pisac (Ston, ca 1590 Dubrovnik, 27. IV. 1660) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Studirao u Španjolskoj. Lektor teologije na studiju Male Braće u Dubrovniku, dva puta derfinitor provincije. Vrstan crkveni govornik. — Napisao Compendium historicum Nationis Illyricae na latinskom jeziku u stihovima, izdao u Madridu, te latinski epigram In laudem stirpis Regiae Massibradicae (Cerva). DJELA: Compendium Historicum Nationis Illyricae. Madriti 1638. LITERATURA: Sebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S.P.N. Francisci. Neapoli 1746, 64-65. - ISTI: Fasti litterario Ragusini. Venetiis 1767, 43. - Simeone GLIUGICH: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Vienna 1856, 169. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 441. Nedjeljko SUBOTIĆ -J/ustin /VELNIĆ: Franjevci s poluotoka Pelješca. Spomenica Gospe Anđela u Orebićima 14701970. Omiš 1970, 337. - Seraphinus CERVA: Bibliotheca Ragusina II. Zagrabiae 1977, 98, 410. I. Djamić RUŽIĆ, Serafin, generalni vikar Senjskomodruške biskupije (? — Jastrebarsko, 30. I.
610 1709). U mladosti je bio svećenik Senjskomodruške biskupije i generalni vikar Senjske biskupije, i to vjerojatno za biskupa Sebastijana Glavinića (1690-1697) ili Martina Brajkovića (1699-1704). God. 1704. je pristupio Hrvatsko-kranjskoj provinciji sv. Križa. LIT.: Nekrologij Slovenske frančiškanske province sv. Križa, S. l., 1995, ad diem. F.E. Hoško SALAJ, Sebastijan (Szalai), pedagog (?, 28. IV. 1743. — Nagy Kanizsa, 27. III. 1788). Stupio je u Franjevački red 1761. prirdruživanjem Provinicji sv. Ladislava. Školovao se na filozofskom učilištu u Pečuhu (1763-1765) i na bogoslovnoj školi u Varaždinu (1765-1769). Položio je ispit za profesora filozofije i predavao na učilištima u Kloštru Ivaniću (1772/73) i Zagrebu (1773/74), a zatim 1775-1779) u Pečuhu. U međuvremenu je predavao i retoriku na učilištima crkvenog govorništva u Kanjiži (1774/75), Šiklošu (1777/78) i Remetincu (1778-1780). Samostanski starješina je bio u Križevcima (1780-1782) i Attadu (1783/84). Na koncu svoje službe predavača retorike napisao je priručnik Compendium sacrae eloquentiae (Remetinec, 1778; vel. 21,30 x 17 cm; str. 208, samostan u Krapini). LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu, Matricula officiorum, ad nomen. F.E. Hoško SALATIĆ, Benedikt, provincijal (Dubrovnik, cca 1690 - 4. XI. 1765) - Krsnim imenom Miho. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1713. g., pošto je prije toga boravio u Venetu u Italiji kao suknar. Postavši svećenik, posvećuje se orguljanju, pjevanju i propovijedanjui na hrvatskom jeziku. Bio je gvardijan u Cavtatu, zatim definitor i tajnik provincije, pa provincijal (1734-1746). - Kao provincijal s uspjehom je vodio brigu o zakladama Provincije. Dobrohotan prema svakom čovjeku, točan uvršenju redovničkih pravila, bio je rado priman u svakom društvu. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 471. I. Djamić SALATIĆ, Tomo, slikar (Breške kod Tuzle, 18. stoljeće) - On je franjevac. Spomenut je kao slikar (“nakaš” ili “pjengatur”) 1780, kad se popravljao franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci. Inače se 1786. navodi kao kapelan u Tremošnici. LITERATURA: Fra Bono BENIĆ: Ljetopis Sutješkog samostana. Sarajevo 1979, 282, 283. - Fra Srećko M. DŽAJA: Samostani, župe i osoblje Franjevačke provincije Bosne Srebrene 1786. godine. Dobri Pastir, 19-20 (1970), 195. I. Gavran SAMALUK, Jure, pučki vođa (Mandalina/Šibenik — Korčula 1768). U franjevački red je stupio na Visovcu 2. VI. 1720. Studirao je čini se u Ankoni, gdje je proboravio najmanje šest godina. Nakon završenih filozofskih i bogoslovnih studija pristupio je 21. V. 1731. na natječaj za lektora filozofije i uspješno ga položio. Bio je samostanski vikar (1735-1738) i gvardijan (1738-1740) u samostanu sv. Lovre u Šibeniku . Tu je 1736-1740. došao u dodir s pobunjenim težacima, koji su se bunili protiv teških uvjeta života, i skupa s još petnaestak svećenika, među kojima nekoliko prvićkih franjevaca trećoredaca, odlučno stao u obranu težaka. Samostan sv. Lovre, u kojemu je u to vrijeme bio vikar a potom gvardijan, postao je stjecište politički sumnjivih svećenika i pučkih prvaka. Zbog okupljanja svećenika u samostanu šibenski knez-kapetan Pasqualigo smatrao je Samaluka jednim od glavnih kolovođa i poticatelja pobune na Prviću, a kolunel skradinske krajine Nikola Semonić izvještavao je da je Samaluk velikodušno podržavao pobunjene težake Mandaline, Vrpolja i Krapnja. Redovnička subraća na političke sumjnje odgovorila su povjerenjem pa je Samaluk 1738. izabran za definitora Provincije. U prosincu 1740. uprava Provincije postavila ga je za odgojitelja franjevačkih kandidata i za propovjednika u Kninu. Obavljao je župničku službu u Drnišu (1749-
611 1750) a zatim je neko vrijeme boravio u Sinju nakon čega je izabran za tajnika Provincije (1757-1760). Njegovo kritičko ponašanje prema svakoj vlasti dovelo ga je u sukob i sa svojim redovničkim poglavarima pa je provincijal fra Petar Filipović pokušao uvjeriti državne vlasti da ga udalje iz Provincije. Konfiniran je u Korčuli gdje je i umro. Osobni spisi iz njegove ostavštine sačuvani su u arhivu Franjevačkog samostana u Makarskoj. LIT.: Arhiv Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu, S/20, f. 39r. — I. Grgić, Buntovni pokret dalmatinskih težaka 1736/1740. godine, Radovi Instituta JAZU u Zadru 6-7, Zagreb 1960, 579. — J. Soldo, Samostan sv. Lovre u Šibeniku, Kačić, 1/1967, 71. J. Soldo, »Varia« samostana sv. Lovre u Šibeniku, Izdanje Historijskog instituta u Splitu sv. 6, Split 1967, 220. K.KOSOR, »Drniš pod Venecijom«, Kačić 7/1975, 63-64. — F. E. Hoško: Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću. Kačić, 10(1978), 161. — V. Kapitanović, Franjevci kao vojni kapelani u mletačkoj vojsci, Kačić, 16 (1984), 180-181, 187-188. V. Kapitanović SANCTES A CANALIBUS, propovjednik (Ljuta u Konvalima, cca 1691 - Italija, 5. IX. 1751) Krsnim imenom Ivan. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1703. Nakon godinu dana otputovao u Venetsku provinciju gdje se bavi glazbom i propovijedanjem. LITERATURA: Liber novitiatus (Arhiv Samostana Male Braće u Dubrovniku( 17001764, 3v.- Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 465. Necrologium Fratrum Minorum Provinciae Dalmatiae s. Hieronymi Ragusii. 1. I. 1909 (Arhiv Samostana Male Braće u Dubrovniku). I. Djamić SANDUKČIĆ, Antun (Sandukcsich), melodiograf (Cernik, Nova Gradiška, oko 1698. - Vukovar, 12. II. 1734. ili 126. I. 1735). - Bio je član Provincije Bosne Srebrene. Kad je uspostavljeno 1733. filozofsko učilište u Vukovaru, on je ondje orguljaš, propovjednik,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON učitelj mladeži i samostanski vikar. Isticao se asketskim načinom života i vjernim opsluživanjem redovničke stege. Vlastoručno je zapisao zbirku skladbi i napjeva s orguljskom pratnjom. Ta zbirka, kantual (vel. 14 x 22 cm, nepaginirana, s ukrasnim inicijalima), sadrži iu prvom dijelu latinske crkvene himne, u drugom skladbe za orgulje, a u trećem hrvatske crkvene pučke pjesme za različite dijelove crkvene godine i u čast Majke Božje. Te hrvatske popijevke su zapisane u štokavskoj ikavici, govoru srednje i istočne Slavonije. Sandukčićev kantual je bio do 1991. godine u franjevačkom samostanu u Vukovaru; sadržajem je bliz kantualima fra Filipa Vlahovića Kapošvarca (Kinderić). LIT.: P. Cvekan: Franjevci u Vukovaru. Vukovar 1980. 118. - P. Kinderić: Kantual Antuna Sandukčića u Vukovaru. Marijin Trsat, 26(1993), 1, str. 9. - I. Stražemanac: Povijest franjevačke provincije Bosne Srebrene. Zagreb 1993, 169. F. E. Hoško SANTICA, Anselmo, kapelan bolnice (Potomje na Pelješcu, 1788 - Dubrovnik, 13. VII. 1874) Krsnim imenom Ivan. Kao dijecezanski kandidat za svećeništvo zaređen za đakona. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1814. Zaređen za svećenika 1816. U Provinciji vršio službe: gvardijana, definitora, komesara vizitatora i predsjedatelja kapitula. Kao propovjednik na hrvatskom jeziku nastupao u crkvi Male Braće u Dubrovniku i u kotorskom biskupiji. Bio je i cijenjeni ispovjednik i duhovni vođa. Kroz dvadesetčetiri godine vršio je službi kapelana dubrovačke bolnice. Učestvujući u svakodnevnim patnjama bolesnika, postao je poštovan od sviju. LITERATURA Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 558559. I. Djamić SANTO, BARTUL (Del Santo, Dal Santo), iz Venecije, FKN, provincijal († 3. VII. 1493.). Bio je sin Marka Santo iz Venecije. Inkorporiran je 25. IV. 1450. padovanskom sveučilištu na kome je 9. IX. 1452. posatao
612 magister. Spominje se također 10. I. 1457. i potom 23. VI. 1466. među doktorima teologije u Padovi. Neko je vrijeme bio i dekan Fakulteta te se kao dekan spominje 11. IV. 1469. Nakon toga spomenut je još 16. V. 1485. u Padovi kad je intervenirao kod jednog doktorata. Od 8. III. 1454. godinu dana upravljao je padovanskom provincijom i bio njezin provincijal 1461-65. U Dalmatinskoj provinciji spominje se kao provincijal za vrijeme boravka u Padovi 28. V. 1487. te 9. III. 1489. za 50. obljetnicu Marka iz Lendinare. U Padovi ga nalazimo, ali bez oznake provincijala, također 22. VIII. 1483. i 11. XI. 1484. Bio je prisutan kao dalmatinski provincijal 25. VII. 1492 u Veneciji, iskazu o dobivenoj relikviji sv. Bonaventure (Achivio Sartori). — Više podataka o njegovu provincijalatu u Dalmatinskoj provinciji susrećemo u Regestu min. gen. Samsona (Fonti e studi francescani). Tu se kaže da je Santo 25. V. 1448. povraćen (restitutus) u službu vikarijata i komisarijata i da su mu na generalnom kapitulu u Cremoni dane ovlasti koje obično dobivaju provincijali (br.1097). “Restitutus” moglo bi značiti da je nedavno, po isteku trogodišta, valjda početkom 1484., ponovno izabran, a što bi onda moglo značiti da je bio provincijalom već od 1485. U prethodnom trogodištu., kako je rečeno 1483. i 1484. nije bio provincijal, pa time otpada tvrdnja mnogih sastavljača kronotakse provincijala da bi bio provincijal Dalmacije od 1469. do smrti. Nije mogao biti ni 1475. ni 1481., jer je prema dokumentima to bio Ivan “Sofija” iz Trsta (v.). General Samson udjelio je 25. V. 1488. Santu ovlast, kao provincijalu Dalmacije, da izvidi nesporazum među dvojicom magistara (502). Spominje se među drugima 26. I. 1489. u vezi s obećanjem odreknuća padovanskog provincijala Jakova (565). Generalni ga ministar postavlja 7. IV. 1489., do slijedećeg kapitula, komesarom samostana sv. Klare u Veneciji (581), a vjerojatno su u svezi s tim povjerenstvom i odredbe generalnog ministra 20. V. 1489. (621), 27. XI. 1492. (2207) i 10. II. 1492. (2442). — Santo je bio i “Socius Ordinis”, tj. prvi generalni asistent ili definitor. Generalni
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON ministar imenovao ga je 20. VII. 1493. revizorom upravljanja u samostanu Este (2262), no on je 17 dana ranije preminuo. Što se tiče njegove ostavštine, po odredbi generalnog ministra trebala se podijeliti između samostana u Veneciji i Padovi, a svojina Provincije Dalmacije (knjige, pečat i sl.) trebala je biti uručena provincijalu Svete Zemlje, dok je pokojnikova soba u Veneciji sa stvarima u njoj povjereno na čuvanje fra Nikoli Malabotte (možda, iz šibenske obitelji Malabotić) (2282; 2284; 2288). Kako je iz rečenog razvidno, u posljednjem trogodištu bio je i gvardijan u Veneciji, pa je provincijom upravljao preko vikara Benedikta (iz Cresa ?) (v.). Archivio SARTORI (a cura di P. Giovanni Luisetto), Padova 1983ss. Vol. I, 1273 br. 54; br; 57; 1274 br. 66; br. 76; 1275 br. 84; br. 85; I br. 88 je SANTI; 1008 br. 196; 1009 br. 200. FSF= Fonti e studi francescani. Regesta Ordinis Fratrum Minorum Conventualium (1488-1494) (a cura di Gustavo PARISCIANI), Padova 1989. FSF Vol. I (brojevi u tekstu). M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 20. M. Žugaj SARDA, Petar iz Pirana, FKN, biskup († prije 5. IX. 1459). Bio je duhovni sin piranskog samostana. U dokumentima redovitije dolazi bez prezimena. God. 1414. nalazio se u Padovi. Istican je kao vrstan teolog (Nekrologij Padovanske provincije) i profesor na raznim svučilištima. Martin V. imenovao ga je 25. XI. 1426. za biskupa u Lješu (Eubel). Zakletvu vjernosti položio je na ruke kardinala Raynaldija, a 19. XII. 1426. papa mu je dopustio da izabere biskupa koji će mu udjeliti biskupsko posvećenje. Udijelio je 8. XI. 1438. oproste posjetiteljima oltara sv. Katarine u nadžupskoj crkvi u Piranu (Gams). — Zbog sličnosti naziva (A)Lexiensis/Less(i)ensis s Liciensis (Lecce u Apuliji) neki su Petra pogrešno uvrstili među biskupe u Lecceu. (Wading) ili u Lješu i Leceu, Gams). Gams mu u Lješu navodi nasljednika već 1454., dok Eubel stavlja da je preminuo 1459., a nasljednika dobio 5. IX. 1459. Nekrologij
613 Padovanske provincije bilježi mu dan smrti 5. VIII. 1459. LIT.: Bularium Franciscanum, VII, [ed. C. Eubel], Romae 1904, 666 br. 1738/40; 748 br. 281. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 392; usp. 89. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, Padova 19682, I, 84; II, 85. — L. WADDING: Annales Minorum, X, Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1932, 125 br. 8. — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 95s. SARKOTIĆ, fra Primijan ( ✜Mihovil), propovijednik i profesor (Otočac 1735. Karlobag 1. VI. 1813.). U KR je stupio 1757. Najveći je dio života boravio u Zagrebu i u Karlobagu kao samostanski poglavar i odgojitelj. Osobito se istakao kao pučki misionar u Lici. Nakon ukinuća Isusovačke družbe bio je profesor je na bivšem isusovačkom kolegiju u Zagrebu (1785). Bio je prisutan kad je god. 1788. ukinut kapucinski samostan u Zagrebu. LIT.: Nekrologij slovenskih in hrvaških kapucinov, Ljubljana 1977. — Prilozi za kulturnu povijest hrvatskog svećenstva, Zgb 1910., 116. Hadrijan Borak SAZY, Kajetan (Sazij, Sazi, Sazcy, Sasci, Sacy, Saxy, Saci), glazbenik (Rijeka, 12. VI. 1791 - Trsa, 4. X. 1847). Uz podatak u službenim franjevačkim knjigama o mjestu rođenja postoji i onaj koji bilježi da je rođen u Trstu, i to od francuskih roditelja plemenitog roda s krsnim imenom Franjo (Furlan). U Hrvatsko-kranjsku provinciju sv. Križa je stupio 1809. godine, a 1814. je postao svećenik. Studirao je na filozofskom učilištu u Pazinu (1810) i obavljao dužnost orguljaša, a zatim u bogoslovnoj školi u Kostanjevici,, danas dijelu Nove Gorice. U Pazinu djeluje kao profesor “schoalae normalis” (1818-1823), a zatim je bolnički kapelan u Ljubljani (18231830). Najdulje boravi na Trsatu u službi Marijinog svetišta (1820-1843, 1844-1847), a u međuvremenu je bio i u Novom Mestu
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON (1843/44); sve to vrijeme mu je bila prvotna obveza biti orguljaš. U glazbenom arhivu franjevačkog samostana u Klanjcu su njegove skladbe Sacrum orginarium, unum ex B, iliud ex C, tertium ex G, zatim Maria, mater gratiae te Kyrie u B duru, onda Missa in Es, Tota pulchra, Sacrum pro festis Natalitiis in F, Misse ex F, Litaniae ex C, Litaniae ex F, Stabat Mater dolorosa. U franjevačkom samostanu na Trsatu se ipak nalaze: Litaniae, Litaniae diversae, Diversi hymni, Vesperae cantatae, Missa in G, Messe solenne, Sacrum solemne, dvije Messe Solennelle i Requiem. LIT.: Arhiv Franjevačkog samostana na Trsatu: Status personalis Provinciae S. Crucis, anno 1826. — A. Furlan: Povijest franjevačke crkve i samostana u Pazinu. Pazin 1913. — P. Kinderić: Cajetan Sazy - skladatelj hvalospjeva Majci milosti. Marijin Trsat, 24(1991), br. 4, 7. F.E. Hoško SCHEFFCHIN, Ivan, O. Min. (Obs.? † 1453.?), biskup, promicatelj franjevačke reforme u Bosni. Papa Eugen IV. imenovao je 31. I. 1434. Ivana ispovjednikom u bazilici sv. Petra u Rimu, pa godinu dana kasnije, 31. I. 1435. Faröerskim biskupom (Pharensis alias Fare(ye)nsis) u Norveškoj. — Ivan ipak nije uspio ući u posjed biskupije, jer se u njoj uz pomoć svojih pristaša nametnuo neki Goswinus, pa je potražio drugo mjesto. Po svemu sudeći dogovorio se s Petrom Voyslan, vojvodom u Donjim Krajima Bosne, jer je papa 15. X. 1446. pristao na molbu vojvode Petra da Faröerskog biskupa postavi upraviteljem svih franjevačkih samostana na području njegove vlasti. Sve je naime samostane tog područja papa izuzeo ispod vlasti vikara bosanske konventualske vikarije i predao ih na upravljanje biskupu. Vojvoda Petar je, naime, optužio franjevce na svom području da ga ugrožavaju, a da vikar ništa ne poduzima. Papa nije provjeravao istinitost optužbi već je ovlasti prepustio Faröerskom biskupu Ivanu. Kasnije mu je l5. I. 1447. odobrio da zbog bolesti i starosti smije primati i slobodno raspolagati crkvenim nadarbinama. Valjda su to bila dobra konventualskih samostana. Bio je to kraj franjevaca konventualaca u zapadnoj Bosni. —
614 Budući da je 1453. Faröerska biskupija dobila novog biskupa, može se uzeti da je Ivan umro te ili prethodne godine. LIT.: Bularium Franciscanum, Nova series, I, [ed. U. Hintemann], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1929, br. 114; 148; 1024; 1041. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, II, Patavii 1968, 152. SCHIENA, Petar de, bos. vikar (Schiena, 2. polovica 14. st. - Chioggia, 1414). - Rodom je Mlečanin i član mletačke provincije, magister teologije, učen i krepostan čovjek. Dulje vremena misionario je u Bosni i stekao velik ugled u Vikariji. Za njegove uprave Vikarijom (1408-1411) vlada raskol u Crkvi, Redu i Vikariji. Pristaje uz zakonitog papu Grgura XII, koji ga je 16. srpnja 1411. imenovao za biskupa u grad Chioggia, u Mletačkoj republici. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 14-15. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna, Rim 1968, 8183. A. Barun SCHILKE, Klara od Božanske Ljubavi (Ivana), klarisa, opatica (Omiš 27. XII. 1858. — Split, 3. III. 1918). Stupila je u samostan god. 1899. U 21. godini dobila je dopuštenje da može živjeti izvan samostana i posluživati bolesnu majku, što je revno i činila punih 20 godina. Bila je učiteljica novakinja, i kao opatica upravljala je Samostanom 9 godina, uvijek razborita, požrtvovna i energična. LIT.: Marija od Presv. Srca [Petričević], Samostan sv. Klare, Split 1979., 52. — Nekrolog sestara klarisa, Split [rukopis], I., 250. M. A. Petričević SCHMITT, s. Bruna, bolničarka (Rengershausen/ Würtemberg, 3. III. 1834. — Đakovo, 15. VII. 1913), sestra sv. Križa. Jedna od prvih šest sestara sv. Križa koje su na poziv biskupa Strossmayera došle iz Švicarske u Đakovo 7. lipnja 1868. Sve su se one s vremenom vratile u Švicarsku, jedina je s. Bruna ostala u novoj Provinciji sve do svoje smrti. Po dolasku u Đakovo dugo je radila u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON maloj privatnoj bolnici koju je biskup Strossmayer dao sagraditi za radnike vlastelinstva. Svom se ljubavlju i brigom posvetila njezi bolesnika. Trudila se posebno oko teških bolesnika. Brinula se da na vrijeme prime sv. sakramente. Uz umiruće je bdjela poput brižne majke. Sve je činila da umirućima pomogne sretno prijeći s ovoga svijeta. Svakog ozdravljenog pacijenta poticala je da prije odlaska iz bolnice pristupi sv. sakramentima. Od 1880. do 1881. te od 1883. do 1889. vrši službu učiteljice novakinja. S ljubavlju je njegovala te mlade biljke. Trudila se da što više napreduju u duhovnom životu, da postanu duhovno jake te da savjesno vrše dužnosti redovničkog života. Od 1895. do 1909. vrši službu provincijalne savjetnice. Dragocjenim, dobrohotnim savjetima često je pomagala poglavarima. Kad je Provincija počela otvarati podružnice, s. Bruna je u više njih vršila službu kućne poglavarice. Sestre su je cijenile i smatrale je blagoslovom svoje zajednice. LIT.: »Unsere heimgegangene Schwester«, Theodosia, Mitteilungen für die Schwestern von heiligen Kreuz, Ingenbohl, XXVIII (1913) 4, str. 218-220. M. Žigrić SCHMITT, s. Mehtilda, (Beč, 5. V. 1876. — Đakovo, 25. VIII. 1961), sestra sv. Križa. Radi u bolnici u Virovitici u operacijskoj dvorani (1905-1915). Ujedno je i poglavarica tamošnje zajednice. Zatim djeluje kao odgojiteljica pitomica u sestaraskom internatu u Đakovu (1915-1928) da puna iskustva preuzme odgoj redovničkih pripravnica svoje Provincije. Tu službu vršit će s puno stručnosti i ljubavi punih jedanaest godina. Bila je fina, pobožna i dobrohotna. Voljela je mlade i oni su to osjećali. Odgojila je generacije dobrih sestara koje je se sa zahvalnošću sjećaju. Bila je i literarno nadarena. Pisala je pjesme i recitale koji su se čitali i izvodili. Napose je bila pobožna prema Gospi i svoju je pobožnost nastojala usaditi u srca svojih odgajanica. LIT.: »Unsere heimgegangene Schwester«, Theodosia, Mitteilungen für die Schwestren von heiligen Kreuz, Ingenbohl, LXXVII (1962) 2, str. 142-144. M. Žigrić
615
SCHÖNHOFER, s. Dominika, (Beč-Mödling, 1. V. 1867. — Đakovo, 13. XII. 1925), sestra sv.Križa. Već kao kandidatica pokazivala je izrazite sposobnosti za organizaciju i savjesno vršenje dužnosti. Gotovo cijeli život provela je u dvorbi bolesnika. Bila je pionirka u gotovo svim bolnicama koje su se otvarale za njezina vremena i u kojima je Družba preuzimala djelovanje. Tako u Vinkovcima (1895-1908), gdje uz ostalo vrši i službu nadstojnice (19021908). Na poziv carice Eleonore odlazi (1908) s drugim sestrama u Bugarsku, u Sofiju, na rad u Klementinskoj bolnici. I ondje vrši punih devet godina službu kućne poglavarice. Potom (1917-1919) dvori bolesnike u bolnici u Sisku. Preuzima (1919) službu poglavarice u Zakladnoj bolnici na Jelačićevu trgu u Zagrebu. Velikim naporom, pomnjom i promišljenošću uspjelo je njoj i njezinim sestrama ondje uvesti red, čistoću i točnost. Za to je trebalo puno takta, samozataje i požrtvovnosti. Godine 1921. bolnica već dobro radi. Zato poglavari s. Dominiku premještaju na Sveučilišnu kliniku u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. To je bilo i zadnje mjesto njezina djelovanja. I ondje je početak bio težak. Velike teškoće s kojima se tu susretala mogla je podnositi samo živom vjerom. Poslušnošću, poniznošću i požrtvovnim radom sestre su i tu pružile dobro svjedočanstvo. Što je bilo najteže, s. Dominika prihvaćala je sama. Kad joj je 1925. bila ponuđena služba provincijalne savjetnice, ona je bila na kraju svojih fizičkih sila. Umrla je nakon pet mjeseci teškog ali strpljivo i s ljubavlju podnesenog trpljenja. LIT.: »Unsere heimgegangene Schwester«, Theodosia, Mitteilungen für die Schwestern von heiligen Kreuz, Ingenbohl, XLI (1926) 2, str. 147-149. M. Žigrić SCHRETZENBERGER, Ivan, (Schrezenberger), FKN († o. 1383), senjski biskup. Biskup Ivan spominje se već od 1380., ali bez prezimena (Sladović, Rački i Gams). Biskup fra Ivan zabilježen je i u Statutima senjskog kaptola. Budući da se u Satutima poslije riječi “pomoću božijom" ne navode uobčajene riječ i "stola apustolskoga" [gratia Sedis Apostolicae],
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON najvjerojatnije Ivan nije uspio dobiti odobrenje zakonitog pape Urbana VI. (1378-89) koji je, nakon smrti senjskog biskupa dominikanca Prot(h)ive, imenovao za senjskog biskupa Henrika. Možda se Ivan, ne dobivši odobrenje od pape Urbana, obratio avinjonskom papi Klementu VII. Taj je papa imenovao 18. VI. 1380. Ivana Schrezenbergera papinskim kapelanom, a potom 28. VII. 1383. senjskim biskupom, pa postoji vjerojatnost da je spomenuti biskup Ivan upravo Ivan Schrezenberger. — Prema spomenutom Statutu biskup Ivan je radi slabog dohotka kaptola predao kaptolu četvrti dio prihoda namijenjen siromasima. — Ne znajući podatke o Ivanu Schrezenbergeru Sladović drži da je senjski biskup Ivan umro 1381. a Rački piše da je stolica upražnjena 1382. Iznesena pretpostavka da se spomenuti tekstovi o biskupu Ivanu odnose na Ivana Schrezenbergera čini se ipak u proturječju sa spisima senjskog kaptola koji 4. IV. 1383., dakle prije nego je Schrezenberger imenovan biskupom, spominju Tomu kao tadašnjeg senjskog biskupa. Ukoliko Schrezenberger nije nakon imenovanja neposredno preminuo ili premješten može se pretpostaviti da se kod Sladovića ili Eubela potkrala pogreška u datiranju, ili je jednog biskupa imenovao rimski a drugog avinjonski papa. LIT.: M. SLADOVIĆ: Povêsti biskupijah senjske i modruške ili krbavske, Trst 1856, 96; 168; 182. — [Franjo RACKI]: Schematismus...dioecesium Segniensis et Modrušiensis seu Corbaviensis, Segniae 1916, 26. —Bularium Franciscanum, VII, [ed. C. Eubel], Romae 1904, br. 596, 685. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, Padova 19682, 480. SCIBILIA, Didak (Diego), upravitelj Provincije Dalmacije (XV. st.). Sicilijanski je povjesničar Cagliola pronašao u arhivu samostana u Siracusi zabilježeno da je 1422. provincijal Dalmacije bio Didak iz Siracuse. Treba ipak dati prednost trima svjedočanstvima iz bližih, Venecije i Padove, nego onom iz daleke Siracuse. Diego je doduše mogao upravljati provincijom, ali kao vikar odsutnog
616 Provincijala Nikole, a ne kao provincijski ministar. CAGLIOLA, Siciliensis Provinciae…. Venetiis 1644, 33. M. Žugaj SEBASTIJAN IZ BARA 9Antibarensis), mučenik (? - ?, 1588) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. U propovijedanju se odlikovao apostolskim žarom, u životu velikom pobožnošću. Umro u svom zavičaju, smaknut od Turaka radi mržnje na vjeru. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 426. I. Djamić SEBASTIJAN OSJEČANIN, propovjednik (Osijek, početkom 16. st.-Segedin, poslije 1548). Bio je član Provincije presv. Spasitelja koja prije turskih osvajanja imala samostane u Slavoniji te hrvatskom i mađarskom Podunavlju. I pod turskom upravom u Segedinu je uspio vratiti tamošnju franjevačku crkvu, koju su bili preuzeli kalvini, i ponovno je staviti u službu katolicima. Beogradski biskup Jakov Boncarpi je 1643. obnovio posvetu te crkve. Svojim propovijedanjem potisnuo je kalvine iz Segedina i vratio u Katoličku Crkvu one koji su prihvatili njihovo propovijedanje. Bio je starješina segedinskih franjevaca (1542-1548), nastanjenih u malom samostanu sa šest soba. Istodobno je u ime beogradskog biskupa i upravitelja svih ugarskih biskupija pod turskom vlašću bio njegov generalni vikar u Madžarskoj. LIT. Urbanus Friedrich, Historia seu compendiosa descriptio Provinciae Hungariae... Sanctissimi Salvatoris. sv. II, Cassoviae 1759, 13, 14. F.E. Hoško SEKOVANIĆ, Sabin, filozofski i teološki pisac, upravnik (Varaždin, 26. XI. 1748. - Čakovec, 26. I. 1815). - Završivši gimnaziju u rodnom mjestu stupio je 1765. u Krapini u Provinciju sv. Ladislava. Polazio je predavanja na filozofskom učilištu u Čakovcu (1767-1769), a zatim na bogoslovnim školama u Pečuhu (1769/070) i u Zagrebu (1770-1773). Nakon
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON boravka u Ormožu (1773-1776) položio je pred ispitnom komisijom u vlastitoj Provinciji ispit za profesora filozofije s odličnim uspjehom, a godinu dana kasnije se je prijavio na ispit iz filozofije pred državnom ispitivačkom komisijom. Najprije je predavao retoriku u Szigethu (1776/77), a zatim filozofiju na učilištu u Krapini (1777-1779). U međuvremenu je položio i ispit za profesora teologije pred državnom komisijom jer je 1781. na bogoslovnoj školi u Varaždinu preuzeo predavanja na učiteljskoj stolici Biblije i crkvene povijesti. Predavao je do dokidanja rada crkvenih bogoslovnih škola (1783). Sudjelovao je i u vodstvu Provincije sv. Ladislava kao tajnik upravnog vijeća (1794-1797), savjetnik provincijala E. Klimpachera (1803-1806) i opet B. Orlića (1809-1812) te provincijal (1797-1800); stolovao je u Zagrebu. Zauzimao se za obnovu redovničke stege koju su članovi provincije bili gotovo posve napustili u godinama razmahalog jozefinizma. - U rukopisu su preostali njegovi spisi Eloquentia sacra (Szigeth 1777; vel. 23x18,2 cm; str. /216/), Universa philosophia (Crapina 1777-1779; vel. 22,8 x 19 cm, str./672/, Historia ecclesiastica (Varasdini 1781) i Exegesis librorum Veteris Testamenti (Varasdini 1782, vel. 23,5 x 19 cm, str. /336/; do str. /193/ je povijesni tekst, a zatim biblijski: sva tri spisa su u franjevačkom samostanu u Čakovcu). DJELA: Assertiones ex universa philosophia publicae concertationi espositae. Agram (1779). - Positiones ex Historia ecclesiastica. Zagrabiae 1783. LIT.: F. E. HOŠKO: Doprinos franjevačkih visokih škola skotističkoj filozofiji i teologiji. Franjevci Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda. Zagreb 1992, 68, 69. - F. E. HOŠKO:: The Scotistic Philosophy of the 17th and 18th Centuries. Synthesis Philosophica, vol. 8, fasc. 2. Zagreb 1993, 340, 341. F. E. Hoško SEKOVANIĆ, Sabin, filozofski i teološki pisac, upravnik (Varaždin, 26. XI. 1748. — Čakovec, 26. I. 1815). — Završivši gimnaziju u rodnom mjestu stupio je 1765. u Krapini u Provinciju sv. Ladislava. Polazio je predavanja na
617 filozofskom učilištu u Čakovcu (1767-1769), a zatim na bogoslovnim školama u Pečuhu (1769/70) i u Zagrebu (1770-1773). Nakon boravka u Ormožu (1773-1776) položio je pred ispitnom komisijom u vlastitoj Proivinciji ispit za profesora filozofije s odličnim uspjehom, a godinu dana kasnije se prijavio na ispit iz filozofije pred državnom ispitivačkom komisijom. Najprije je predavao retoriku u Szigethu (1776/77), a zatim filozofiju na učilištu u Krapini (1777-1779). U međuvremenu je položio i ispit za profesora teologije pred državnom komisijom na bogoslovnoj školi u Varaždinu preuzeo predavanja na učiteljskoj stolici Biblije i crkvene povijesti. Predavao je do dokidanja rada crkvenih bogoslovnih škola (1783.). Sudjelovao je i u vodstvu Provincije sv. Ladislava kao tajnik upravnog vijeća (17941797), kao savjetnik provincijala E. Klimpachera (1803-1806) i opet B. Orlića (1809-1812) te kao provincijal (1797-1800); stolovao je u Zagrebu. Zauzimao se za obnovu redovničke stege koju su članovi Provincije bili gotovo posve napustili u godinama razmahalog jozefinizma. — U rukopisu su preostali njegovi spisi: Eloquentia sacra (Szigeth 1777; vel. 23 x 18,3 cm; str. /216/); Universa philosophia (Crapina 1777-1779; vel. 22,8 x 19 cm, str./672/); Historia ecclesiastica (Varasdini 1781) i Exegesis librorum Veteris Testamenti (Varasdini 1782, vel 23,5 x 19 cm, str. 336/; do str. /193/ je povijesni tekst, a zatim biblijski; sva tri spisa su u franjevačkom samostanu u Čakovcu). DJELA: Assertiones ex universa philosophia publicae concertationi espositae, Agram /1779/. — Positiones ex Historia ecclesiastica, Zagrabiae 1783. LIT.: F. E. HOŠKO: Doprinos franjevačkih visokih škola skotističkoj filozofiji i teologiji, Franjevci Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1992, 68, 69. — ISTI: The Scotistic Philosophy of the 17th and 18th Centuries, Synthesis Philosophica, vol. 8, fasc. 2. Zagreb 1993, 340, 341. F.E. Hoško SEMENČIĆ, Metod, utemeljitelj samostana na Crikvenici (Novalja, 1. XI. 1875 - Crikvenica,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 18. VII. 1947). Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Kotoru i Zadru, teologiju u Zadru. Stupio je u FZD 15. IX. 1894, ređen za svećenika 14. VIII- 1898. Kao mlad svećenik bio je odgojitelj, nastavnik i dva puta gvardijan na Košljunu. Godine 1928. nakon kratkog boravka u Kamporu premješten je na Crikvenicu gdje je dočekao i svoju smrt. Kao Košljunski gvardijan uredio je sve samosrtanske krovove i sagradio nad starom benediktinskom crkvom dvospratnu, kasnije srušenu “vilu”. Zato ga je starješinstvo poslalo das sagradi novi samostan na Crikvenici. Inače je na sam Božić 1921. godine morao u civilu bježati sa Košljuna pred razjarenim DAnuncijevim arditima. I propovijedaoje, a neke su mu propovijedi tiskane u Riječi Božjoj. LITERATURA: Necrologia Fratrum S. Hieronymi Provinciae (rukopis), Košljun 19181972. G. Štokalo SENETIĆ Fra Lovro, (Seneta), župnik (XVIIXVIII. st.). Potječe iz Šibenika. Godine 1696. nalazimo ga kao gvardijana samostana sv. Lovre u Šibeniku. Potom je 24. XI. 1708. - 15. IX 1710. župnik u Petrovu Polju, gdje je držao i gramatičku školu zbog čega je dobio i nekoliko pismenih priznanja od drniških vlasti. Poslije toga od 1711. do smrti 1712. godine bio je gvardijan na Visovcu . LIT.: K. KOSOR, »Drniš pod Venecijom«, Kačić, 7 (1975), 61. V. Kapitanović SERAFIN IZ DUBROVNIKA, kustos (Dubrovnik, ? - (. VI- 1685). - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Završivši studije u Rimu i postigavši zvanje lektora filozofije na studiju u samostanu sv. Bartolomena ja Tiberu, kroz nekoliko godina vrši službu generalnog lektora filozofije na studiju Male Braće u Dubrovniku. Vršio je službu starješine u rezidenciji u Pridvorju u Konavlima i tu je temeljito obnovio crkvu i samostan. Izabran je za definitora, pa kustosa. Kao kustos, sudjelovao je u radu generalnog Kapitula održanog u Španjolskoj. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia
618 Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 448449. I. Djamić SERAFIN IZ DUBROVNIKA, provincijal (Dubrovnik, oko 1687 - 5. XI. 1767) - Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1702. Propovjednik na narodnom jeziku. U Prlvinciji vršio službe: magistra novaka, gvardijana samostana Male Braće u Dubrovniku, definitora (1732, 1727-1740, 1743, 1745-1746, 1758-1761, 1766), kustosa (1749-1752), provincijala (1724-1727 i 1740-1743), predsjedatelja provincijskog kapitula (1764) i diskreta (1763-1764). Sudjelovao na Generalnom kapitulu Reda u Vallisoleti (1740). Bio je i tajnik komesara-vizitatora Barske franj. provincije. Isticao se časnim vladanjem i prirođenom staloženošću. LITERATURA : Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 471. I. Djamić SERAFIN IZ POPOVA (Seraphinus de Popovo), provincijal (Popovo Polje, ? - Napulj, 1613) Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Poznati propovjednik. Provincijal (1590-1593). Ispovjednik Klarisa u Napulju. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 431. I. Djamić SESAR Fra Petar-Marijan (1895.-1945.) Rođen 2.IV.1895. u Kočerinu, od oca Ante i majke Kate r. Ćuk. Osnovnu školu učio 1905.1909. u Kočerinu, gimnaziju 1909.-1918. na Širokom Brijegu, bogosloviju 1918.-1920. u Mostaru, 1920.-1921. u Beču, 1921.-1922. u Innsbrucku (Austrija). U Franjevački red stupio na Humcu, 17.IX.1914. Zavjetovan jednostavno 17.IX.1915., svečano 4.X.1918. Za svećenika zaređen 28.VIII.1918. u Beču. 1922.-1925. kapelan i kateheta na Širokom Brijegu 1925.-1928. vikar na Širokom Brijegu 1928.-1931. gvardijan i župnik na Širokom
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
619
Brijegu 1931.-1933. župnik u Tihaljini 1933.1934. župnik u Gorici 1934.-1943. tajnik i ekonom provincije u Mostaru 1943.-1945. župnik u Čapljini Mjeseca veljače 1945. odveden iz župskog stana u Čapljini preko Neretve i negdje ubijen. Savjestan redovnik i čovjek. Namještenik u provincijskom uredu. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić
et fratrum scriptorum Provinciae S. Ioannis a Capistrano. Schematismus Provinciae S. Ioannis a Capistrano. Temesvarini 1875, 20. — F.E. Hoško: Pastoralna formacija hrvatskih franjevaca u 19. stoljeću. Kačić, 14(1982), 73. — Isti: Euzebije Fermendžin i ostaci jozefinizma kod franjevaca u kontinentalnoj Hrvatskoj potkraj 19. stoljeća. Croatica Christiana Periodica, 12(1988), br. 22, 27-55. F.E. Hoško
SEVERIAN KAPUCIN
SIKSTO IZ BRESCIJE (Sixtus a Brexia, Sisto da Brescia), utemeljitelj prvog samostana u Dubrovniku (12. - 13. st) - provincijal Dalmatinske Provincije od 1235. Iste je godine otpočela gradnja prvog franjevačkog samostana u Dubrovniku u predgrađu Pile, na mjestu zvanom Jamine, koji je bio posvećen sv. Tomi. LITERATURA: Seebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S.P.N. Francisci. Neapoli 1746, 13-14. - Daniele FARLATI: Illyrici sacri V. Venetiis 119s.- Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 404. Luca WADDING: Annales Minorum ad an. 1370. Ad Claras Aquas 1932, 274. I. Djamić
KOJEC, Severijan
SIKIRČEVIĆ, Stjepan, pedagog, provincijal (Vukovar, 3. I. 1849 - Osijek, 14. VI. 1898). Pristupio je 1865. Provinciji sv. Ivana Kapistranskoga, a 1872. je postao svećenik. U Vingi je započeo svećeničko djelovanje kao vjeroučitelj i kapelan (1872), ali je zbog bolesti morao napustiti to mjesto. Položivši ispit za profesora filozofije, predavao ju je u Földvaru (1872-1877). Zatim je predavao na bogoslovnoj školi pastoralno bogoslovlje u Baji (1877-1880). Bio je također gvardijan samostana u Baču (1880-1884), tajnik i definitor (1884-1887) te kustod Provincije (1890-1893) i u dva trogodišta provincijal (1887-1890; 1893-1896). Umro je obavljajući službu gvardijana u Osijeku (1890-1893, 18961898). Na početku prvog trogodišta provincijalske službe izdao je 29. VII. 1887. upute o redovničkoj stegi i prihvatio obvezu uvesti tzv. “zajednički život” u odgojne zajednice. U drugom trogodištu te službe je pak proveo ispitivanje u Provinciji o novim Generalnim konstitucijama koje su trebale uvesti u cijelosti “zajednički život” i istodobno biti dokumenat ujedinjenja četiri ogranka Franjevčakog reda. Kako je bio sudionik generalne skupštine 1895. u Asizu i na njoj se je izjasnio za ujedinjenje svih ogranaka Reda, čini se da je osobno bio spreman prihvatiti te nove konstitucije. Stoga je 1886. namjerno odugovlačio preko naznačenog roka s negativnim odgovorom za koji se je opredijelila većina ispitivanika. Više godina je surađivao u homiletskom časopisu Propovjednik. LIT.: E. Fermendžin: Brevis catalogus patrum
SIKSTO IZ BRESCIJE (Sixtus de Brixia), O. Min., provincijal Dalmatiae prije 13. IV. 1255. Svi su povjesničari do 1975. stavljali Siksta kao prvog poznatog franjevačkog provincijala u Hrvatskoj, uz godinu 1235. Prvi je Drnić (v.) upozorio da pod nazivom “Hungariae”, već od 1217. treba vidjeti posebnu Hrvatsku provinciju na cijelom području od Jadrana do Drave i Dunava koja je do 1235. imala svoja tri provincijala: Ivana iz Francuske (v.), Alberta iz Pise (v.) i Nikolu iz Montefeltre (v.). Drnić, je nadalje, upozorio na činjenicu da je general Reda fra Ilija 1232-39., podijelio prvotnu hrvatsku provinciju na dvije: provincje u sjevernoj Hrvatskoj ostavio je prethodno ime “Hungariae”, a u južnoj Hrvatskoj dao je naziv Provincia Dalmatiae. U ovoj posljednjoj postavio je za provincijala fra Siksta iz Brescie kako se razabire iz spisa Dubrovačkog vijeća
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON od 13. IV. 1235., kad je Siksto već prestao biti provincijal. U tom je spisu ime zapisano skraćeno Xto pa ga neki čitaju Christoforus (Kristofor). Tadej SMIČIKLAS, Codex diplomaticus, III, 437 br. 335. SALIMBENE DE ADAM, Cronica. Izd., Bari 1966, 809s. Dionizije DRNIĆ, Provincija sv. Jeronima Franj. Konv., Franjo među Hrvatima, 1226-1976., Zagreb 1976, 164-68. Marijan Žugaj u Miscell. Francescana 82/1982/30 ss. Dominik MANDIĆ, Franjevačka Bosna, Roma 1968., 23. M. Žugaj SIKSTO IZ KOLOČEPA, provincijal (Koločep, cca 1589 - Lopud, 10. XI. 1686) - Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1606. Vršio službe: više puta magistra novaka, gvardijana, definitora, provincijala (16371640). Najveći dio života je proveo u samostanu na Lopudu. Po naravi vedar, bio je ugodan i rado priman u svakom društvu. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 449. I. Djamić SILER, Adalbert (Siller, Sziller), profesor Zagrebačke akademije (Varaždin, 14. XI. 1748. — Virovitica, 10. I. 1797). Postao je 1767. član Provincije sv. Ladilsava. Filozofiju i teologiju je slušao na visokim školama Generalnog učilišta 1. razreda u Zagrebu (1768-1770; 1770-1774). Posjedovao je naslov profesora filozofije i predavao na učilištu u Virovitici (1776-1779), a zatim je nastavio školovanje na bogoslovnom fakultetu sveučilišta u Pešti i 1782. postigao naslov doktora teologije. Na posebnom natječaju je stekao najprije nastavničko mjesto izvanrednog profesora tzv. teološke enciklopedije na visokoj bogoslovnoj školi u sastavu Zagrebačke akademije (1783-1785), a zatim redovitog profesora hebrejskog jezika. Kako je dokinuto 1786. generalno sjemenište u Zagrebu, posvetio se pastoralnoj službi, i to u Ludini i Virovitici.
620 LIT.: F.E. HOŠKO: Škole hrvatske franjevačke provincije sv. Ladislava (1613-1783), Zagreb 1968, 87-122. F.E. Hoško SILIĆ, Hijacint (Alemagna, a Ragusio), propovjednik (Dubrovnik, cca 1685 - 27. V. 1761) - Krsnim imenom Vlaho. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1703. U Provinciji je vršio službe: dva puta gvardijana u Rijeci Dubrovačkoj (1732 i 1726), osam puta gvardijana Male Braće u Dubrovniku, jednom definitora, te (na preporuku Senata Dubrovačke Republike) provincijala (1755-1758). Sveta ga Stolica šalje vizitirati područje bivše biskupije u Popovo Polje (1732), a Senat Republike na Pelješac u vrijeme kuge da bi dijelio sakramente oboljelima. Uvijek je išao bosonog. — Kao propovjednik i misionar običao je čitavu Dalmaciju i dio Hrvatske. Bio je vrstan govornik, koji je znao održati ponekad i tri propovijedi na dan napamet. U crkvi Male Braće u Dubrovniku je održao dva puta adventske i četiri korizmene propovijedi. Kao gvardijan u Rijeci Dubrovačkoj podigao je u crkvi oltar u čast Gospi karmelskoj i osnovao Bratovštinu Gospe od Karmela (1736). U samostanu Male Braće u Dubrovniku je ao potpuno urediti krov samostana (1722), a za crkvu je dao naslikati sliku sv. Franje Solanskoga koja i danas tu stoji. LITERATURA: Frano JURIĆ: Franjevački samostan u Dubrovačkoj Rijeci. Zagreb 1916, 90. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 579. M. Šikić SILVESTAR IZ TROGIRA (de Jadera, da Zara, iz Zadra, iz Zadra ili Trogira, de Tragurio) FKN, lektor, provincijal Sclavoniae i inkvizitor († poslije 21. VI. 1345.). — Sastavljači kronotakse provincijala pripisuju mu različito podrijetlo. U spisu od 14.V.1336. u kojem se govori o raspravi na splitskoj sinodi o sudjelovanju male braće na sprovodima u Trogiru, izričito se navodi da je Silvestar iz Trogira (de Tragurio) i dodaje mu se naslov lector, tj. profesor. Kao provincijal i inkvizitor
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON zastupao je 12. I. 1341. tršćanske fratre u sporu s tršćanskim kanonicima i doprinio mirnom sporazumijevanju. Kao provincijal dao je svoj pristanak 24. II. 1341. da bribirski samostan može prihvatiti ostavštinu kneza Grgura Šubića i njegova brata Radoslava, krbavskog biskkupa, te je svečano izjavio da vlasništvo darovanih nekretnina pripada Svetoj Stolici, a korištenje za potrebe franjevaca i crkve u Bribiru. Također je 21. VI. 1345. dopustio da sudac Benvenut (Dobroslav) prokurator samostana u Senju i njegova žena podignu oltar BDM i sagrade sebi grobnicu u crkvi sv. Franje u Senju. Tadej SMIČIKLAS: Codex diplomaticus, Vol. X, 263; 603; XI, 203. Luigi PARENTIN: Tre pergamene indite attinenti minori francescani u: Beato Monaldo da Giustinoplli 1210-1280 ca., Trieste 1982, 26s. M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 95. M. Žugaj SILVESTAR SA PELJEŠCA (Silvester a Puncta), sveta života (Pelješac, ? - Daksa kod Dubrovnika, iza 1400) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Revnovao za Božju slavu i bio neumoran u bolničarskoj službi. Nakon odlaska bosanskih franjevaca s Pelješca dolazi tamo. Kasnije se povukao u samostan na Daksi. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 420. Nedjeljko SUBOTIĆ - J/ustin/ VELNIĆ: Franjevci s poluotoka Pelješca. Spomenica Gospe Anđela u Orebićima 1470-1970. Omiš 1970, 335. I. Djamić SITAR Toma, (Szittar), pedagog, provincijal (Attad, Madžarska, 28. I. 1782 - Šikloš, 1845). Potjecao je iz hrvatske obitelji. Učlanio se 1799. u Provinciju sv. Ladislava. Filozofiju i teologijuje studirao na bogoslovnoj školi Pečuške biskupije u Pečuhu (1800-1806). God. 1805. je postao svećenik. Premda je 1807. već postigao kvalifikaciju profesora filozofije, tek je 1809. počeo predavati na filozofskom
621 učilištu u Pečuhu (1809/10) i zatim u Varaždinu (1810/11). Predavaoje također na učilištu moralnog bogoslovlja u Šiklošu (1811/12). Obavlja upravne i pastoralne službe u samostanima: predstojnika u Attadu (18121815), gvardijana i župnika u Virovitici (1821/22) i Šiklošu (1822-1824, 1830-1833, 1839-1845). Isto tako izvršava upravne dužnosti u korist cijele Provincije, i to kao tajnik Provincije (1815-1821), savjetnik provincijala K. Ištokovića (1818-1821), provincijski ekonom i skrbnik odgojnih ustanova u Provinciji (1827-1830) te provincijal u dva trogodišta (1824-1827; 18331836). LIT.: Arhiv Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu: Acta capitulorum 17911883, sign. B-11, 59, 72, 73, 81, 94, 104, 114, 122, 126, 128, 180, 220, 221, 281, 288. F.E. Hoško SITAR Toma, (Szittar), pedagog, provincijal (Attad, Madžarska, 28. I. 1782 — Šikloš, 1845). Potjecao je iz hrvatske obitelji. Učlanio se 1799. u Provinciju sv. Ladislava. Filozofiju i teologiju je studirao na bogoslovnoj školi Pečuške biskupije u Pečuhu (1800-1806). God. 1805. je postao svećenik. Premda je 1807. već postigao kvalifikaciju profesora filozofije, tek je 1809. počeo predavati na filozofskom učilištu u Pečuhu (1809/10) i zatim u Varaždinu (1810/11). Predavao je također na učilištu moralnog bogoslovlja u Šiklošu (1811/12). Obavljao je upravne i pastoralne službe u samostanima: predstojnika u Attadu (1812-1815), gvardijana i župnika u Virovitici (1821/22) i Šiklošu (1822-1824, 1830-1833, 1839-1845). Isto tako izvršavao je upravne dužnosti u korist cijele Provincije, i to kao tajnik Provincije (1815-1821), savjetnik provincijala K. Ištokovića (1818-1821), provincijski ekonom i skrbnik odgojnih ustanova u Provinciji (1827-1830) te provincijal u dva trogodišta (1824-1827; 18331836). LIT.: Arhiv Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu: Acta capitulorum 17911883, sign. B-11, 59, 72, 73, 81, 94, 104, 114,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 122, 126, 138, 180, 220, 221, 281, 288. Hoško
F.E.
SITOVIĆ, fra Lovro (Hasan), (Ljubuški. 1682. - Šibenik, 28. II. 1729). Kao dijete muslimanskih roditelja bio je talac vrgorskog harambaše Šimuna Talajića. Nakon povratka roditeljskoj kući pobjegne. U Zaostrogu se 1699. krsti i uze ime Stjepan. U franjevački red stupio je u Našicama 10. IV. 1701. i uzme ime fra Lovro. Kapitul u Našicama imenovao ga je 19. X. 1708. prvim profesorom filozofije na netom osnovanom filozofskom učilištu u Makarskoj. Čini se da je tu službu obavljao do 1715. godine. Kroz to je vrijeme napisao i objavio svoju latinsko-hrvatsku gramatiku koja je doživjela tri izdanja. God. 1715. imenovan je profesorom Bogoslovlja u Šibeniku, pa je time, čini se, i prestao rad filozofije u Makarskoj. Od 1718. do 1724. predavao je bogoslovlje u nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. God. 1724. ustanovljeno je ponovno u Makarskoj filozofsko učilište i Šitović je ponovno imenovan za profesora. Uz profesorski rad isticao se kao izvrstan propovjednik i po općem sudu bio redovnik sveta života. Od 1727. do smrti vršio je dužnost starješine hospicija na Dobrome u Splitu. DJELA.: Grammatica Lattino-Illyrica ex Emmanuelis aliorumque approbatorum grammaticorum libris, iuventuti Illyricae studiosae accomodata a Patre F. Laurentio de Gliubuschi O. F. S. F., Mleci 1713. — Pisma od pakla, Mleci 1727. LIT.: Srećko M. Džaja, Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, Zagreb 1971, 186. LIT.: Š. LJUBIĆ, Ogledalo književne povijesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži, II, 1869, 418,455. – A. CRNICA, Bivši Turčinglasoviti franjevac-o. Lovre Šitović, Novo doba, XXI 1937, 73, 23-24; — A. CRNICA, O. Lovro Šitović, Naša Gospa od Zdravlja, 44-50; — G. BUJAS, »Katolička Crkva i naša narodna poezija«, Nova revija, XIII 1 1939; p. o. Šibenik 1939, 41; — BRUNO PEZO, »Franjevci Provincije Presv. Otkupitelja pisci latinskih gramatika u XVIII. stoljeću«, Kačić, XVII 1984 59-81 (62-65); HERTA KUNA,
622 »Neke osobine jezika fra Lovre Šitovica«, Građa, knj. 10., Odj. istorijsko-filoloških nauka, knj. 7, Sarajevo 1961 125-177. – A. RIBIČIĆ, Crtice o školstvu u Zaostrogu, Zaostrog 1989, 91-92. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 34-37. K. Jurišić – V. Kapitanović SIVRIĆ Fra Mariofil-Marijan (1913.-1945.) Rođen 10.II.1913. u Međugorju, od oca Nikole i majke Anice r. Prskalo. Gimnaziju učio na Širokom Brijegu, bogosloviju 1933.-1938. u Mostaru. U Franjevački red stupio na Humcu, 3.VIII.1930. Zavjetovan jednostavno 5.VIII.1931., svečano 12.VIII.1934. Za svećenika zaređen 14.VI.1936. u Kotoru. 1938.-1940. kapelan na Širokom Brijegu 1940.-1944. prefekt konvikta na Širokom Brijegu 1944.-1945. vikar samostana na Širokom Brijegu Oko 12. veljače 1945. ubijen negdje kod Širokog Brijega. Idealan, savjestan i poletan svećenik. Bio je svećenik neporočna života, jednostavan i drag. Njegova vesela narav i neposrednost učinila ga je prijateljem sviju, a posebno njegovih gojenaca. Za vrijeme ratnih stradanja Širokog Brijega, mrtve je pokapao a žive hrabrio. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić SKADRANIN, Franjo
FRANJO IZ SKADRA
SKAKOČ, fra Alojzije (Luiđi, Vjekoslav), biskup FS, (Trogir, 1758. — 21. II. 1842), profesor, propovjednik i biskup. Niže školovanje završio u Trogiru i splitskom samostanu Gospe od Zdravlja. U novicijat je stupio u Živogošću (1781), a filozofiju je studirao u Splitu (1782) i Šibeniku gdje ja nastavio studirati i bogoslovlje ((1783-1785) s Karlom Matićem (v.). Kao mladi svećenik poslan je u Rim da nastavi studij (1785-1789). Poslije završetka studija predaje filozofiju u Splitu 1789-1792). i kasnije teologiju u Šibeniku (od 1798). Ti je postigao jubilaciju i imenovan je predstojnikom studija. Bio je
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON zastupnik visovačkog samostana u parnici s makarskim kanonikom Pavlovićem Lučićem i poslanik Provincije guverneru Ilirskih Pokrajina Maršalu Marmontu u Ljubljanu (1810). G. 1804. imenovan je za provincijala u Albaniji, a 1815. za biskupa Zanta i Kefalonije te administratorom Peloponeza i Krfa. Pridonio je izmirenju katoličkog i pravoslavnog stanovništva u tim krajevima. Proglašen naslovnim nadbiskupom stavropolskim povratio se u domovinu. Čini sa da je poslije njegove smrti ostalo više rukopisa, no nije poznato kamo su prispjeli. Djela: Epistola pastoralis ad clerum populumque suarum dioecesium, Romae, Editor Linus Contedini, 1815. LIT.: – Schematismo della Dalmatia Francescana Provincia del SS. Redentore, Spalato, 1855, 37. – Stato della Dalmata francescana provincia de M. oss. del SS. Redentore, Split 1857. 48. – Serie di tutti i Ministri Generali di tutto l'Ordine de Frati Minori dalla loro istituzione, fino all'anno 1869. Con sunto storico sull'Ordine de’ Minori in Dalmazia ed in Bosnia, Spalato, Tip. A. Zanoni 1869. 43. – S. ZLATOVIĆ, Franovci države presvet. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1888. 417-418. – CRNICA Ante, Naša Gospa od Zdravlja, Šibenik 1939, 355-357. – V. K(APITANOVIĆ), Skakoč fra vjekoslav, Franjo među Hrvatima, Zagreb 1976, 269. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 105. S/20, f. 185r, S/21, f. 225v V. Kapitanović SKLENSKI, Vjenceslav (Szklenszky), teološki pisac, povjesničar (Novo Mesto u Moravskoj, Češka, 10. IV. 1732 - 1790). U Provinciju sv. Ladislava stupio je 1751. u Križevcima. Filozofiju je studirao u Pečuhu i Kanjiži (17541756), a teologiju u Varaždinu (1756-1760). Za svećenika je zaređen 1757. godine. Učiteljsku službu započinje kao korepetitor na filozofskom učilištu u Čakovcu (1760/61), a zatim kao profesor filozofskog učilišta u Kanjiži (1768-1775). Proglašen je “lector jubilatus” pa je dekan Generalnog učilišta i gvardijan u Zagrebu (1775-1777). Zatim je
623 kustod Provincije i boravi u Krapini (17771780), gdje je već bio učitelj novaka (1764/65). Od 1780. pa do kraja života je bio u Čakovcu. U rukopisu su ostali njegovi školski priručnici iz teologije Cursus theologicus I (Pečuh, 1766 Zagreb 1769; vel. 33,8 x 21,1, nepag. str. 522), Cursus theologicus II (Zagreb 1770-1775; vel. 31,20 x 20,1 cm; nepag. str. 540), De Ecclesia Christi; De Pontifice romano et consiliis (Zagrabiae 1771; vel. 20 x 15,6 cm, nepag. str. 574; u istom svesku spis K. Delamartine) i De poenitentia; De extrema unctione (Zagrabiae 1773/74; vel. 31,8 x 18,7 cm; str. 22 + 164 nepag.; u istom svesku spis K. Delamartine). Značajna su dva teološka spisa koji nemaju školske namjene, prvi je De primo principio (Čakovec [?], 1787; vel. 19 x 13,8 cm; str. 425); svi gornji rukopisi su u knjižnici franjevačkog samostana u Čakovcu. Drugi spis neškolske namjene je biblijskog sadržaja; Clavis ad intelligendam S. Scripturam (Čakovec /?/, 1788; vel. 18 x 12 cm, str. 498; franj. knjižnica u Varaždinu, sign. A 89). Uz ova teološka djela pažnju privlače povijesni spisi: Historia ecclesiastica I (s.a. 1789; vel. 19 x 15,5 cm; str. 498), Historia ecclesiastica II (s.l. 1789; vel. 19 x 15,5 cm, str. 450), Historia Hungariae, Transsylvaniae, Galliciae et Lodomeriae (s.l.s.a; vel. 19,3 x 13,2 cm, str. 440; ova tri povijesna spisa su u franj. knjižnici u Varaždinu, prva dva sa sign. f 57, treći f 62); Compedium historicum (Krapinae 1777; vel. 11,4 x 17,4 cm, str. 192), Brevis descriptio loci Krapina eiusque oppidi nec non conventus Franciscanorum in hoc oppido collocati (Krapinae 1779, vel. 21 x 33,2 cm, 20 listova) i Historia de regnis Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae cum addimento de regnis Boasnae, Serviae et Bulgariae (Krapinae 1789, vel. 19 x 12,7 cm; str. 536; posljednja tri rukopisa su u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pod sign. R. 3101, R 4419 i R 3075). Posljednji rukopis je koristio Lj. Gaj za svoj spis prvijenac o Krapini. DJELA: Systema peripatetico-scotisticum ex universa philosophia. Zagrabiae [1763]. Assertione theologicae speculativo-morales ex tractatibus de jure et justitia, contractibus et usura. Zagrabiae (s.a.).
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON LIT.: F. Šišić: Školovanje Ljudevita Gaja u domovini. Hrvatsko kolo, 19(1938), str. 53-81. - F. E. Hoško: Skotistička filozofija zagrebačkog kruga 17. i 18. stoljeća. Bogoslovska smotra, 39(1970), 2/3, str. 213214. - Isti: Skotistička teologija zagrebačkog kruga 17. i 18. stoljeća. Kačić, 3(1970), 93-97. F. E. Hoško SKOČIBUŠIĆ, Ivan, provincijal (Duvno, oko 1733 - Fojnica, 9. IV. 1795). Školovao se vjerojatno u fojničkom samostanu. U franjevački red stupio je oko 1755. Bio je meštar novaka u dva navrata ukupno šest godina te tako postigao čast agregata. Nakon prvog meštrijanja postavljen za župnika u Dobretićima (1766-1768), a potom ponovo za meštra u Fojnici. U tom svojstvu 1770. prinosi skupa s gvardijanima drugih samostna darove novom muli. God. 1773. postavljen je za fojničkog gvardijana, a slijedeće godine na kapitulu u Kreševu izabran je za definitora provincije i kao takav 1775. putuje s isluženim provincijalom Petrom Alovićem u Travnik da mole od vezira buruntliju da mogu putovati u Carigrad s ciljem da tamo izmole potvrdu stečenih fermana. Na kapitulu u Kraljevoj Sutjesci držanom ulipnju 1777. izabran je za provincijala. God. 1779. predsjeda u istom mjestu međukapitularnoj skupštini. Kao osluženi provincijal putuje 1781. s Alovićem i Bonom Nedićem u Travnik kod paše u svezi zaštite bosanskih franjevaca od mostarskog vladike. U vrijeme dok je bio fojnički gvardijan (1782) izabran je na skupštini provincije u Kreševu za vizitatora provincije. Po završetku ove službe biran je ponovo za provincijala (1786-1790). Posljednje godine života živio je u Fojnici. LITERATURA: - BENIĆ, Bono: Ljetopis sutješkog samostana. Sarajevo 1979. BOGDANOVIĆ Marijan: Ljetopis kreševskog samostana. Sarajevo 1984. - JELENIĆ Julijan: Necrologium Bosnae Srgentinae. Sarajevo 1917, str. 19. A. Kovačić SKOROJEVIĆ, Marko, slikar (Teševo kraj Sutjeske (?), oko 1620 - umro, gdje i kada?) Učio je slikarstvo vjerojatno u Veneciji ali ima
624 kod njega upliva i nekh bizantskih slika. Od njega postoji jedna Gospa s njegovom signaturom iz 1666. Radio je i minijature na predstavci austrijskom caru i snimio “Rodoslovlje” Stanislava Rubčića, koje je posvetio nadvojvodi Ferdinandu Franji (danas u carskoj knjižnici, rkp. br. 17683, Hist. prof. 521). DJELO: Žalosna Gospa (1666). LITERATURA: Ivan KUKULJEVIĆ.SAKCINSKI: Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, Zagreb 1858, 419 Đ. MAZALIĆ: Nekoliko starih slika. Glasnik hrvatskih zemaljskih muzeja u Sarajevu, 54 (1942), 207-240, posebno 227-231. Enciklopedija likovnih umjetnosti, s. v. Skorojević Marko. I. Gavran SKOROJEVIĆ, Tomo, prov. (Teševo, 2. polovica 15. st. - ?, 1564?). - Bio je provincijal Bosne Srebrene (1548-1551), a po nekima i ranije (1524-1527). Imenovan je smederevskim biskupom 14. IV. 1551. O njegovom djelovanju kao provincijala i biskupa ništa se potanje ne zna, osim to da su ga Turci progonili i da su i fratri zbog njega progonjeni od Turaka. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 40-141. Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 159, 163. - J. BUTURAC - A. IVANDIJA: Povijest Katoličke crkve među Hrvatima. Zagreb 1973, 151. A. Barun SKUPNJAK, Nikola (✜Stjepan), pedagog, provincijal (Trnovec, Varaždin, 24 . XII . 1897. - Varaždin, 27 . IX. 1977). — Poslije osnovne škole je kao pitomac franjevačkog sjemeništa u Varaždinu polazio gimnaziju. God. 1914. je postao član Hrvatske franjevačke provincije. Zatim je nastavio školovanje na Filozofskom učilistu provincije u Varaždinu (1915-1918) i na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (19181922) da bi na kra ju teološkog studija bio 1922 . zaređen za svećenika. Nastavio je studij klasičnih jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1922-1926). Predavao je u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Franjevačkoj gimnaziji u Varaždinu dva desetljeća (1926-1945), a u ratnim godinama je bio i njezin upravitelj (1942-1945); tada je bio i direktor kolegija. Ponovno je predavao na istoj gimnaziji u Zagrebu (1954-1966), nakon što je kao provincijal dva trogodišta vodio Provinciju u kriznim poratnim godinama (1848-1954) . Isticao se neupitnim ugledom crkvenog poglavara pa je djelotvorno odbio i zabranio svaki oblik suradnje s komunističkim državnim vlastima putem tzv. svećeničkih društava. U vodstvu provincije je sudjelovao i kao kustod (1954-1960). Uspio je obnoviti 1951. malo sjemenište smjestivši ga u zagrebački samostan i pripraviti ponovno otvaranje Franjevačke gimnazije u Zagrebu (1954). Pokrenuo je 1948. Obavijesti Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, list za njegovanje povezanosti, obaviještenosti i permanentnu formaciju članova provincije. Odlikovao se osobitim znanjem klasičnih jezika i pedagoškim vlastitostima, poduprtim osobnim dostojanstvom, zatim redovničkom stegom i svećeničkom radinošću, napose u dijeljenju sakramenta pomirenja u Zagrebu i Varaždinu (1966-1977) . LIT.: † O. Nikola Skupnjak. Obavijesti Hrvatske franjevačke provincije sv. Cirila i Metoda, 30 (1977), 323-327 . F. E. Hoško SKURJANEC, Dalmacije, (Polstrane, Maribor, 26. IX. 1748. — Virovitica, 5. X. 1810). God. 1765. je pristupio Provinciji sv. Ladislava. Zatim je slušao filozofiju na učilištu u Pečuhu (1767-69), a teologiju na bogoslovnoj školi u Zagrebu (1769-1773). Nakon što je 1776. položio ispit za profesora filozofije, predavao ju je na učlištima u Zagrebu (1776/77) i u Čakovcu (1777/78). Pastoralne dužnosti je obavljao u Zagrebu i Virovitici, gdje je bio samostanski starješina (1782-1785, 1803/04). Kao član viorovitičkog samostana bio je kapelan u Sladojevcima i župnik u Zdencima (1791-1803). DJELA: Propositiones ex Prolegomenis universae Philosophiae item Logicae ipsaque Logica selectae, Zagrabiae 1777. F.E. Hoško
625
SKVRCE, Miho, gradonačelnik Dubrovnika (Pločice u Konavlima, 8. V. 1874 - Dubrovnik, 18. VII. 1958) - Osnovnu školu ohađa u rodnom mjestu, gimnaziju u Dubrovniku. Studira pravo u Grazu i Beču, gdje doktorira. Radi kao pravnik u Zadru, a zatim otvara odvjetničku kancelariju u Dubrovniku. Bio je narodni zastupnik Hrvatske Seljačke stranke i senator u Hrvatskoj Banovini. 1927-1928. bio je načelnik grada Dubrovnika, i to prvi koji je izabran na općinskim izborima. Prijateljevao je sa Stjepanom Radićem. U Treći red sv. Franje je stupio u Dubrovniku 1930. i bio jedan od njegovih najodličnijih i najboljih članova. — Kao čovjek bio je izuzetno dobar, branio je sirotinju i pravedne ljude bez obzira na vjeru i narodnost. Siromašnima nije nikada naplaćivao usluge. Bio je i veliki rodoljub i gorljivi katolik. Kao vrlo pobožan čovjek mnogo je molio i to klečeći. Sv. Misi bi prisustvovao i radnim danima uvijek kada bi mu bilo moguće i tada bi se redovito pričešćivao. Osobito je častio Majku Božju. Živio je skromno od male mirovine u starosti i opominjao djecu i rodbinu da se drže vjere i Crkve. — Nije bio jedini gradonačelnik Dubrovnika trećoredac. Osim njega, Treem je redu pripadao i Dr. Ruđer Bracanović (umro 1943), načelnik Grada 1938. LITERATURA: Marijo ŠIKIĆ (MŠ): Skvrce, Miho. Franjo među Hrvatima, Zagreb 1976. 269a-b. M. Šikić SLADE
DOLCI
SLAPNICA (IZ SLAPNICE), Jakov, prov. (Slapnica kod Sutjeske, polovica 16. st. - ?, 1. polovica 17. st.). - Vjerojatno je bio provincijal Bosne Srebrene (1604-1607). Suvremeni izvori ne svjedoče o tome i zbog toga Mandić njegovo provincijalstvo stavlja pod upitnik. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735), Beograd 1935, 58. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968. 171. A. Barun
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
SLAVIĆ, fra Frano - Radio je na gimnaziji od 1910-14. Predavao je hrvatskii klasične jezike. Surađivao je u Katoličkom listu (1912). Napustio je 1914. profesorsku službu. Iste godine piše provincijalu da je sastavio hrvatsko-slavensku gramatiku, pa traži pomoć za tiskanje. Župnik je u Prgometu 1916, a 1930. živi u Sinju kod neke obitelji. G. 1922. postao je članom Đakovačke biskupije. LIT.: Bezina, Srednje školstvo u provinciji presvetog Otkupitelja, Split 1989, str. 263, 266 V. Kapitanović SLIŠKOVIĆ Fra Ivo-Ivan (1877.-1945.) Rođen 25.IV.1877. u Mokrom, ž. Široki Brijeg, od oca Jure i majke Mare r. Kraljević (Matijević). Gimnaziju učio 1891.-1895. na Širokom Brijegu, bogosloviju 1895.-1901. u Mostaru i na Humcu. U Franjevački red stupio na Humcu, 4.X.1895. Zavjetovan jednostavno 5.X.1896., svečano 3.XI.1900. Za svećenika zaređen 22.XII.1900. 1902.-1903. kapelan na Humcu 1903.-1904. vikar na Širokom Brijegu 1904.-1905. vikar na Humcu 1905.-1909. župnik u Tihaljini 1909.-1916. župnik u Bukovici 1916.-1919. gvardijan na Širokom Brijegu 1919.-1942. župnik u Kočerinu 1942.1945. u mirovini na Širokom Brijegu 7.II.1945. spaljen na Širokom Brijegu. Bio je svet čovjek, primjer savjesnoga, "staroga hercegovačkog fratra". Bio je jednostavan, marljiv, siromašan i dugogodišnji pastoralac hercegovačkog stada. I kad je došao na Široki Brijeg da se odmori od teškog i mukotrpnog rada i da se više posveti Bogu zločinačka ruka ga je usmrtila. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić SLUGIĆ, Tarzicije, student teologije (Vareš, 10. XII. 1912 - Sarajevo, 23. IX. 1935). Pučku školu završio je u Varešu, gimnaziju u Visokom, novicijat u Fojnici i LIvnu. Kao gimnazijalac liječio se u Sarajevu i Zagrebu od srčane bolesti, od koje je i umro u trećoj godini studija. Bio je veoma strpljiv u bolesti i kao takav uzor drugima. Prigodom njegove smrti zapisano je da je bio dobar drug i marljiv đak.
626 Surađivao je u đačkom listu Cvijet (1932). LITERATURA: - Cvijet, 17(1935) 1-2, str. 3637. Anto Kovačičć SMOLJAN Fra Brno-Frano (1884.-1945.) Rođen 3.X.1884. u Rodoču, ž. Mostar, od oca Nikole i majke Luce r. Cvitković. Osnovnu školu učio u Mostaru, gimnaziju na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Paderbornu (Njemačka). Francuski jezik učio u Neuchatelu (Švicarska). U Franjevački red stupio na Humcu, 25.VIII.1901. Zavjetovan jednostavno 25. VIII. 1902., svečano 31.VIII.1905. Za svećenika zaređen u Wiedenbrucku (Njemačka), 10.IV.1908. 1908.-1910. kapelan i kateheta na Širokom Brijegu 1910.-1922. nastavnik u gimnaziji na Širokom Brijegu 1922.-1925. tajnik provincije u Mostaru 1925.-1931. župnik u Mostaru i gvardijan samostana 1931.-1936. župnik u Međugorju 1936.-1941. župnik na Čitluku 1941.-1943. gvardijan i župnik na Humcu 1943.-1945. u mirovini na Humcu 14. veljače 1945. bačen u Neretvu u Mostaru. Bio je vrlo civiliziran i naobražen svećenik i pobožan redovnik. Ugodan propovjednik, koji je proživljavao ono što je propovijedao. Narod ga je rado slušao, jer je emotivno govorio. Kao starješina ostavio je iza sebe građevinskih uspjeha. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić SMOLJANOVIĆ, Petar (✜ Ivan), pedagog, širitelj marijanske pobožnosti (Pleternica, 30. V. 1794. — Cernik, 11. V. 1879). God. 1816. stupio je u Provinciju sv. Ivana Kapistranskoga. Bogoslovno školovanje je završio 1822. u Vukovaru, a 1820. je zaređen za svćenika. Najprije djeluje kao vjeroučitelj i kapelan u Cerniku (1822/23, 1825-1830) i Iloku (1823-1825). Položivši ispit za gimnazijskog profesora djelovao je na gimnaziji u Požegi (1830-1835, 1851-1853). Bio je samostanski starješina i župnik u Cerniku (1835-1842, 1866-1877), Šarengradu (1842-1846) i Iloku (1858-1866). U međuvremenu je boravio i u Slavonskom
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Brodu (1847-1849, 1853-1857) i Zemunu (1857/58). Bio je jedan od vidjelaca lika Majke Božje s Djetetom Isusom 7. VII. 1865. u Ilači te širitelj štovanja Gospe Lurdske, usmjerenog prema tom srijemskom svetištu. LIT.: N. PAVIČIĆ: Kroz Gospinu Hrvatsku, Zagreb 1943, 212. — J. JANČULA: Franejvci u Cerniku, Slav. Požega 1980,227-228, 249-252. F.E. Hoško SOFIJA, IVAN IZ TRSTA v. Ivan Matejev i Eufemijin, “Sofija” iz Trsta SOKAČIĆ, Ambroz, provincijal (Donja ili Gornja Pulja, Gradišće/Burgenland, 8. III1684. - Varaždin, 28. II. 1730). Stupio je 1703. u novicijat Provincije sv. Ladislava u Križevcima. Filozofiju je studirao kod Augustina Benkovića (1705-1707), a teologiju na Generalnom učilištu u Varaždinu (17071711). Profesorsku službu Sokačić je započeo predavanjem filozofije u Zagrebu, Varaždinu i Remetincu (1713-1716), a zatim predavanjem moralnog bogoslovlja u Varaždinu (17161718) u Krapini (17189/20), a zaključi0 ju je kao profesor dogmatskog bogoslovlja na generalnom učilištu u Varačdinu (1721-1727). U međuvremenu je bio gvardijan u Krapini (1719/20) i Zagrebu (1720/21) i definitor provincije (1724-1727). Službu provincijala je započeo 1727, ali je umro prije nego što mu je isteklo upravno trogodište. LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, Matricxula officiorum, isighn. B 2, str. 90. F. E. Hoško SOKOL, Bernardin, skladatelj (Kaštel Sućurac, 22. V. 1888 - Pelješki kanal, 28. IX. 1944) - Stupio u Provinciju sv. Jeronima 1903. Gimnaziju polazio na Košljunu i u Zadru, teologiju u Dubrovniku, gdje je zaređen za svećenika 1906. Konzervatorij završio u Klosterneubergu kod Beča. Predavao moralku i crkveno pravo na Teologiji Male Braće u Dubrovniku i vodio crkveni zbor te predavao na državnoj gimnaziji (1918-1924). Studirao više glazbene nauke u Rimu, doktorirao iz muzikologije i postigao doktorat teologije na “Sapienzi” (1924-1926). Kao honorarni
627 nastavnik predavao crkvenu glazbu na Teološkom fakultetu u Zagrebu od (1927). Predavao na nižoj franjevačkoj gimnaziji s pravom javnosti na Badiji kod Korčule, gdje je i privatno poučavao glazbeno nadarene pojedince, vodio đački zbor i komponirao (od 1933). Boravi u Zagrebu i Novom Narofu(1941), pa se opet vraća na Badiju. — Njegov glazbeni opus obuhvaća oko 80 glazbenih izdanja, među kojima su važnija: mise: Gaudens gaudebo, Missa iubilaris, Staroslavenska Misa sv. Ćirila i Metoda, Staroslavenska i hrvatska Misa bl. Nikole Tavelića, pjesme: četiri pjesme u čast bl. Nikole Tavelića, razne crkvene, himni, psalmi, Tantum ergo, Ave Maria, Neoskvrnjene, litanije itd., profane skladbe: Hrvatsko selo i Glazbeni monolozi. — U svojim radovima očituje izvornost melodijske invencije, sklonost polifoniji i smisao za neuobičajene i osebujne harmonijske efekte. (Kuntarić). Surađivao je i u glazbenim časopisima (Sv. Cecilija, Crkveni glazbenik), a pisao je i u Hrvatskoj Straži i Euharistijskom glasniku (Brlek). Svojim je radovima unio u hrvatsku crkvenu glazbu novi elemenat: bogatu harmoničku podlogu, na kojoj slobodnim nizanjem sazvuka izaziva zanimljove utiske, dajući religioznoj misticinovo tonsko ruho. Bio je vješt kontrapunktičar (Andreis). DJELA: Glazbena djela o. fra Bernardina Sokola, franjevca. Zagreb 1940. - Naša prva riječ. Euharistijski glasnik 17 (1929) br. 5. 117118. LITERATURA: J/osim/ ANDRIĆ: Glazbene zbirke o. dra Bernardina Sokol. Obitelj 1929. ISTI: Glazba o. Bernardina Sokola. Obitelj 1934. - B/ožidar/ ŠIROLA: Kompozitor i nakladnik o. dr. Bernardin Sokol. Novo doba 1935. - I. PLEVNIK: Kompozitor o. Bernardin Sokol. Katolička Riječ 1939. -M. KATIĆ: Skladateljski rad franjevca O.B. Sokola. Novi list Zagreb 1941. - J/osip/ ANDREIS: Povijest glazbe s primjerima u notama, neprodukcijama rukopisa i slikama. Zagreb 1942, 636. - M. KUNTARIĆ: Sokol, Bernardin. Muzička enciklopedija 2. Zagreb 1963, 610. - Mijo BRLEK: O širenju štovanja S. Marije Celine od Prikazanja u Hrvatskoj (poslano s
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON literaturom Klarisama u Francuskoj radi beatifikacije S. Marije Celine) /rukopis/. ISTI: Sokol, fra Bernardin. Franjo Među hrvatima. Zagreb 1976, 169b-170a. - Izvještaj Franjevačke klasične gimnazije s pravom javnosti (Badija-Dubrovnik) za šk. god. 1933/34. Dubrovnik 1935, 4,9. - Idem 1934/35. Dubrovnik 1935, 6. - Idem 1935/36. Dubrovnik 1936, 4. - Idem 1936/37. Dubrovnik 1937, 4. - Idem 1937/38. Dubrovnik 1938, 4. - Idem 1938/39. Dubrovnik 1939, 4, 25-27. - Idem 1939/40. Dubrovnik 1940, 4. M. Brlek SOLDATIĆ, Bonaventura Marija (krsno Bartul Nikola/ FKN (Cres, 7. XII. 1827. Roma, 29. XI. 1895.), provincijal, general, nadbiskup. - Više školovanje završio je u Padovi, gdje je 25. XI. 1849. položio zavjete, a za svećenika je zaređen 21. XII. 1850. Zatim se vraća u Cres. Od jeseni 1853. do lipnja 1856. je u bečkom Augustinianumu. Na bečkom sveučilištu postiže doktorat iz teologije. Zatim je u Padovi magister klerika, profesor Svetog pisma Staroga zavjeta, ispovjednik za vjernike hrvatskog jezika. God. 1862. je asisten i tajnik ujedinjene Dalmatinsko-padovanske provincije; 1864. imenovan je generalnim povjerenikom a od 1865-1879. je ministar provincijal iste provincije, a potom l879-1881., u teškim vremenima dokidanja redovništva u rnnogim evropskim zemljama, ministar general Reda manje braće konventualaca. Da bar donekle ublaži kobne posljedice tog dokidanja, proširuje creski samostan da uzmogne prihvatiti klerike iz Italije i drugih zemalja. Obilazi provincije, potiče duhovnu obnovu redovničkog života, preporučuje potpuno zajedništvo dobara (vitam perfecte communem) što je Dalmatinsko-padovanska provincija, prva u Redu, prihvatila). okružnicama podržava vezu s rastjeranim redovnicima; tješi ih i podržava u nadi boljih dana i obnove. Nazvan je trećim utemeljiteljem Reda. Pobuđivao je udivljenje kod svih s kojima se susretao. Pripovijeda se da su jednom zgodom neki viši redovnički poglavari jadali papi Leonu XIII. na teška
628 vremena i da im je papa odgovorio: "Gledajte oca Soldatića! Nijedan red nije toliko pretrpio gubitkom velikih i glasovitih samostana kao njegov, a on ipak ne gubi pozdanja!". — Nakon završene službe generalnog ministra obavljao je razne službe u Rimskoj kuriji. Zbog uzornog života, mnogobrojnih zasluga i sposobnosti 27. VII. 1895. (a ne 1891.) Leon XIII. ga je imenovao naslovnim sofijskim nadbiskupom. Buskupsko posvećenje udjelio mu je 4. VIII. 1895. u Rimu franjevac, kard. Angelo Bianchi. Cresanin Alfons Orlich, tadašnji general Reda manje braće konventualaca, dao mu je prenijeti l926. posmrtne ostatke u cresku crkvu sv. Franje LIT.: R. RITZLER - SEFRIN: Hierarchia catholica medii et recentioris aevi, VIII, Patavii 1979, 52. — Archivio Sartori… [a cura di G. LUISETTO], Padova 1983ss. Vol. II, 435s br. 68 i 70; 1148ss br. 19s, 22s, 26-28, 33-41. — Miscellanea Francescana 32 (1932) 21s. — M. O REB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 118s. SOPTA Fra Martin-Franjo (1891.-1945.) Rođen 14.II.1891. na Dužicama, od oca Martina i majke Ruže r. Pinjuh. Maturirao na klasičnoj gimnaziji u Mostaru 1910., bogosloviju učio u Mostaru 1910.-1914., filozofski fakultet u Zagrebu 1915.-1917., te u Beogradu 1921. U Franjevački red stupio na Humcu, 6.VIII.1908. Zavjetovan jednostavno 6.VIII.1909., svečano 31.VIII.1912. Za svećenika zaređen u Sarajevu, 21.IX.1913. 1914.-1927. nastavnik u gimnaziji na Širokom Brijegu 1927.-1932. profesor bogoslovije u Mostaru 1932.-1943. profesor gimnazije na Širokom Brijegu. 1943.-1945. profesor bogoslovije u Mostaru 12. veljače 1945. odveden prema Ljubuškom i negdje ubijen. Filozof po naravi i po struci. Čvrste kršćanske i filozofsko-teološke vjere. "Bio je osoba izvanredno visoke inteligencije i široka znanja, na kakvu se nisam namjerio ni na jednom od tri sveučilišta, koja sam pohađao..." (Kvirin Vasilj, KRUH... 149) Bio je enciklopedija znanja. Pamtio je poput kompjutera. Bio je
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON pravi siromašak u posjedima. Bio je potpuno iskren. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić SORKOČEVIĆ, Pavao (Sorgo), jubilarni lektor (Dubrovnik, 16. st.) - Dubrovački plemić. Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Bio je vrlo učen. Imenovan jubilarnim lektorom. Pod starost živio u samostanu na Daksi kraj Dubrovnika i tu umro. Njemu je u čast pisao epigrame Elije Lampridije Crijević. S. Je bio i vrstan propovjednik (Andriassi). LITERATURA: Vitale NADRIASSI: Necrologium (rukopis u Arhivu Samostana Male Braće u Dubrovniku) br. 154. Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 417. I. Djamić SORKOČEVIĆ, Timotej (Sorgo), teolog (Dubrovnik, ? - prije 1582) - Dubrovački plemić. Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Školovao se u inozemstvu i doktorirao. Vrlo učen teolog. Osim teologije bio je vješt i raznim drugim znanostima i vještinama. Nije poznato da bi što ostalo od njegovih djela. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 420. Seraphinus CERVA: Bibliotheca Ragusina III. Zagrabiae 1980, 149. I. Djamić SORKOČEVIĆ-BOBALJEVIĆ, Franjo (SorgoBobali), stonski biskup (Dubrovnik 1721 Ston 29. VI. 1800) - Rođen u uglednoj dubrovačkoj obitelji. Humanističke znanosti završio je kod isusovaca u Ravenni. Kao mladić, željan znanja, obilazi talijanske gradove. Nakon povratka u domovinu stupio je u Dubrovačku provincijusv. Franje. Predavaoje filozofiju i teologiju i stekao naslov jubilarnog lektora. Vršio je i službu provincijala (17641767). Kao vrstan propovjednik, poznat po otmjenim, učenim iplodnim proovijedima,
629 pozivan je u mnoge talijanske gradove. Držao je korizmene propovijedi i pred Dubrovačkim senatom. S uspjehom je obavio poslaničku službu Dubrovačkog senata kod francuskog kralja Ljudevita XV. (1763). Poljski kralj Stanislav ga je počastio naslovom kraljevskog teologa. — Na opće zadovoljstvo je vršio službu provincijala u svojoj redovničkoj provinciji. Kler i narod stonske biskupije ga je s oduševljenjem primio za svoga biskupa 1772. Biskupijom je upravljao 28 godina mudro, s ljubavlju, odlučno i razborito (Rode) sve do smrti. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 499. Pijo PEJIĆ (PP): Sorgo-Bobali, fra Franjo. Franjo među Hrvatima. Zagreb 1976, 270b. P. Pejić. SPADER (JANKOVIĆ), Oktavije, biskup (Zadar, 1646. — Asiz, 1715.) — Osnovno obrazovanje je stekao u rodnom mjestu. Kao mladić je stupio u Franjevački red. Nakon novicijata i svečanog redovničkog zavjetovanja u samostau sv. Frane u Zadru poslan je na studij filozofije u Rim, gdje dolazi do izražaja njegova izuzeta nadarenost i marljivost. Vrhovna uprava Reda izabrala ga je za lektora filozofije na generalnom učilištu u samostanu Aracoeli prije negoli je zaređen za svećenika. Za svećenika je zaređen 1674., a malo poslije toga, genral Reda imenuje ga lektorom teologije u Peruđi, odakle je nakon tri godine premješten na teološko učilište u Bolonji, gdje je kroz 18 godina vršio službu lektora teologije, cenzora sveučilišta, teologa bolonjskog nadbiskupa, te konsultora i duhovnika papinskog legata u Bolonji kard. Pignatellia. — God. 1695. imenovan je za rabskog, a god. 1698. za asiškog biskupa. Pokopan je u bazilici sv. Marie od Anđelau kojoj je o svom trošku ukrasio veliku kapelu sv. Sakramenta, a crkvicu Porcijunkule je restaurirao uz pomoć najboljih suvremenih umjetnika. — Kao dugogodišnji lektor mnogo je pisao. Tiskana djela su slijedeća: Prolegomenon Bibliae Sapientiae et Scotisticae
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON disciplinae. Venetiis 1686. — Prolegomena Sacrae Scripturae. Bononiae 1687. — Introductio ad lecturae Theologicae et Praedicationis Evangelicae officium. Romae 1693. — Bibliotheca canonica, juridicomoralis, tehologica. Ovo djelo je dovršio i tiskao njegov kolega Lucius Ferraris u I-VIII. svezaka. Bononiae 1712. Ovo djelo je dospjelo u poznatu ediciju J.P. Migne, Pariz 1852.1857. svezak I-VIII. — Od manjih tiskanih djela poznata su: Cathalogus de Minoribus Provinciae S. Hieronymi nuncupatae, qui sanctite dignitate et et publicis muneribus floruerunt, Bononiae 1686. — Lumi serafici di DPorziuncula accesi dal infiamato cuore del gran P.S. Francesco, Venezia 1701. — Disertazione sulla storia dell’Indulgenza di Porziuncula, Venezia 17011, 17052. — Relazione sul Cuore di S. Francesco nella basilia degli Angeli, Venezia 1707. — Breve relazione circa il Cuore et Interiora del Serafico Patriarca S. Francesco esistenti nella di lui Capela... Venezia 1723. — Dimonstrazione cronologica dell’Indulgenza della Porziuncula, Lucca, 1726. Važniji rukopisi. Bibloteka samostana sv. Frane u Zadru ima dva rukopisa: Universae Philosophiae substantia, Sig. 8291. Mn. VII. — Bibliotheca Scotistarum, Sig. 7292. Mn. VII. U franjevačkom samostanu u Kamporu nalazi se rukopis: Medicinae pars secunda. Među rukopisima je označen brojem 9. LIT.: Konstantino Boxich: Biografia del P. Ottavio Jancovich, detto Spader, di Zara...Zara 1846. Donato Fabianich: Storia dei Frati Minori. Zara 1865., II., str. 34-37. Isti: Convento il piú antico dei Frati Minori in Dalmazia. Prato 1882. str. 76-79. Andrija Bonifačić: O. Oktavije Janković Spader. Samostan Sv. Frane u Zadru. Zadar 1980. sr. 233-245. P. Pejić SPADER, fra Oktavije (Jadertinus, Jadrensis, Janković) zadarski franjevac, jubilarni lektor franjevačkog generalnog učilišta u Bolonji, biskup rapski zatim asiški, filozofsko-teološki pisac (Zadar 1646. 24. III. 1715. Asiz). Zapostavivši krsno ime Šime Ivan naziva se, prema običaju, redovnčkim imenom fra
630 Oktavije (Octavius) uz oznaku rodnog kraja: Zadranin (Jadertinus, Jadrensis, Zaratino, Zaradino, Zuratino). Pobliže je označen nadimkom Spader, što ga on sam često pridomeće, dok se obiteljsko prezime Janković u njegovim spisima ne pojavljuje. Prvi se njime služi njegov životopisac Konstantin Božić, franjevac iz Poštana, 1846. g., a poslij njega historičar Donat Fabijanić, franjevac iz Paga, ne prihvaća za Spadera to obiteljsko prezime. — Prve pouke i franjevačko odijelo prinio je u Zadru. Nauke je postavio u Rimu na franjevačkom učilištu u Aračeli. Na istom učilištu je vrlo mlad, prije negol je zaređen svećenikom, postavljen lektorom te je predavao sve discipline trivija i kvadrivija, o čemu svjedoče autografi njegovih predavanja koji se čuvaju u knjižnici franjevačkog samostana u Zadru. Svećenikom je zaređen u Zadru u svojoj 28, godini, te je odmah poslan u Peruđu ka lektor teologije franjevačkog učilišta toga grada. Tu je djelovao tri godine dok nije prešao u istoj službi lektora na generalno franjevačko učilište u Bolonju, na kojem je djelovao punih osamnaest godina. Njegovom je zaslugom ovo učilište došlo na glas sa svoga kritičnog stava prema spisima suvremenog filozofa Baruha Spivoze (Amsterdam 1632. — Haag 1677.). Tu je stekao poznanstvo s Antonijem Pignatelli, kasnijim papom Inocentom XII., koji ga je imenovao, god. 1695., biskupom u Rabu. Nakon tri godine bio je premješten u Asiz, gdje je biskupovao do smrti, 1715. god. Pokopan je u bazilici Marije Anđeoske, kod Asiza, za obnovu koje je mnogo uradio. — U filozofsko-teološkim spisima zastupa franjevačku školu Ivana Duns Skota. DJELA. — Prolegomenon biblicae sapientiae et scotisticae disciplinae, Venetis, 1689., apud Andream Poleti. — Cathalogus de Minoribus suae provinciae S. Hieronymi nuncupatae qui sanctitate, dignitate et publicis muneribus floruerunt, Bononiae, 1686. — Lumi serafici della Porziuncula, Venetiis, 1701. — Disertazione sulla storia dell’Indulgenza della Porziuncula, 1705. — Relazione sul cuore di S. Francesco sepolto nella Basilica degli Angioli, Venezia, 1707. — Introductio ad lecturae
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Theologicae et Praedicationis Evangelicae officium pro religionis Seraphicae studentibus tractatus tripartitus: Polemicus, Biblicus, Hierorethoricus, editae a Didaco Stella et Francisco Panigrarola. Haec recusa, cetera comportata per P. Octavium Jadertinum, Romae, 1693. Djelo je poznato pod nazivom: Jadertina Summula. — Breve relazione circa il Cuore ed Interiora del Serafico Patriarca S. Francesco esistenti nella di lui Cappella... in S. Maria degli Angeli, Venezia, 1723., opus postumum per Giovanni Radici. — Collis Paradisi, oharitate Simeonis Joannis de Jadera (gdje je Simeon Joannes krsno ime fra Oktavija), opus postumum priređeno prema Spaderovim rukopisima propovijedima iz mladih dana s naslovom Scala di Paradiso, a sadrže homilije za sve nedjelje i blagdane u godini. — Corso filosofico antispinosistico. Šaljući rukopis iz Bolonje u Zadar god. 1695. veli za taj svoj spis da je u zadnje vrijeme ubrzo postao poznat po Italiji, Francuskoj i Njemačkoj, pa se iz toga može zaključiti da je, vjerojatno, bio tiskan. — In vita Scoti. Ovo djelo spominje Spader kao svoje, gdje na 29. stranici daje podatke o P. Benediktu Benkoviću, zadarskom franjevcu (r. u Pagu 1495.) za kojega kaže da njemu treba zahvaliti “za sve što se dobro nađe” u njegovim spisima. RUKOPISI. — Bibliotheca Scotistarum, Knjižnica zadarskog franjevačkog samostana, Mn VII. Sign. 8292. To je zajednički naslov postavljen od samog Spadera za skup rukopisa iz razdoblja 1666.-1671. u više navrata skicirana predavanja iz gradiva trivija i kvadrivija. Rukopis daje jasan uvid o nastavi pirodne filozofije i matematike u srednjim školama onoga vremena kod nas, u Italiji i općenito u Evropi. — Universae Philosophiae Substantia, Scoticae purificata stillicidiis strictissime redacta compendio per Frantrem Octavium IADERTINUM Dalmatam, Ord. min. Res. Obl. clericum, Knjižnica Franjevačkog samostana u Zadru, Mn. VII. Sign. 8291. Rukopis sadrži skice Spaerovih predavanja iz 1665. g., dakle privijence iz dobi od 19 godina. — Medicinae pars secunda nalazi se u Franjevačkoj biblioteci Kampor — Rab, pod
631 Rukopisi br. 9. Rukopis ima 232 str. veličine 19 x 13 cm, a ispisane su sitnim vlastoručnim rukopisom. — Životopisac Spaderov, o. Konstantin Božić, izvješćuje da biblioteka samostana Marije Anđeoske — 1846. g. — posjeduje “rukopise raspoređene u šest svezaka, a sadrže teološko gradivo: svi pripravljeni za tisak; ima tu i jedan veliki rukopis gdje se pobijaju zahtjevi konventualaca”. To su oni rukopisi za koje Spader kaže da ih namjerava ostaviti samostanu u Bolonji, a naziva ih Biblioteca canonica, giuridica, morale, teologica s posvetom Presvetom Trojstvu, što ih je njegov kolega, franjevac Lucius Ferraris objelodanio pod naslovom: Prompta Bibliotheca canonica, iuridico-moralis theologica... in octo tomos distributa, koja je doživjela više izdanja i konačno je uvršetana u kolekciju Migne PL, Pariz 1852.-1857., gdje zaprema 8 svezaka. LITERATURA. — Grouwels, Mattis O.F.M.:istoria critica dell’Indulgenza. Anwers 1726. Tu autor spominje Spaderovu knjigu: Demonstratio Indulgentiae Pontiunculae, iz godine 1705. — Farlati, Daniele: Illyricum Sacrum, Venetiis 1775., svezak V., str. 282283. — nnibali da Latera, p. Flaminio: Manuale dei Frati Minori, Roma 1776., Casaletti. Str. 104-118; 122-123. — Agmich, Antonio O.F.M.: Msr. Spader Zaratino, vescovo di Arbe e poi di Assisi. Sue opere stampate e manoscritti. Rukopis autograf iz 1827.-1830. Fotokopija iz Bibloteke Samostana Sv. Klare u Kotoru. — Fabianich, p. Donato: Memorie storico-latterarie sopra alcuni Conventi della Dalmazia, Venezia 1845., tip. Merlo. Str. 20-21. — oxich, p. Costantino O.F.M.: Biografia del P. Ottavio Jancovich detto Spader di Zara, Minore Osservante, vescovo pria d’Arbe e poi di Assisi. Zara 1846., tip. Demarchi e Rougier. — Fabianich, p. Donato: Storia dei Frati Minori, II., Zara 1865., tip. Battara, str. 34-36. — Fabianich, p. Donato: Convento il più antico dei Frati Minori in Dalmazia. Prato 1882. Str. 76-79. — Oliger, p. Livarius: (Spader) Octavius Fr.: Archivium Portiunculae, id est Patriarchae pauperum seraph. Franc. Portiuncula monumentis novis et veteris
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON adornata, nunc primum edidit M.O. Giusto O.F.M., S. Mariae Angelorum (Assisii), 1916. Tip. Industriale. — Recenzija knjige u Archivium Franciscanum Historicum 11 (1918.) str. 537-539. — Callaey, p. Fredegando O.M.Cap.: Una difesa inedita dell’IIndulgenza della Porziuncola scritta da fr. Ottavio Spader O.M.Obs. contra l’Anonimo di Reims, u L’Oriente Serafico 1917., str. 134-151. — Recenzija od Bughetti, p. Benvenuto, u Arch. Fran. Hist. 12 (1919.), str. 289-298. — Rode, p. Benvenuto O.F.M.: Bibliografski prikaz o Spaderu, rukopis u Biblioteci Sv. Klare u Kotoru. Tu se kaže da je Faloci u Miscelanea Franciscana i u Oriente Serafico upotpunio Spaderovu bibliografiju. — Tosti, P. Salvator O.F.M.: Inscriptio Codicum Franciscanorum Bibliothecae Riccardianae Florentinae, u Archivium Franc. Hist. 1923., str. 545-556. Na str. 548-549 opisuje se Cod. n. 3610 (Commentarium in Apocalipsim). Tu stoji: “Circa finem Commentarii in margine baec habentur verba: ‘Fr. Octavii a S. Francisco Jadertini’, sed utrum iste minorita ibi ut auctor expositionis prodatur vel ut auctoritas allegetur, clare non patet”. — Giusto, p. Egidio i Polticcohia, p. Raimondo: Storia documentata della Porziuncola, tip. Porziuncola 1926., svezak I., passim. — Brusić, p. Vladislav: Otok Rab, Zagreb 1926., str. 1823. — Cavanna, Nicola O.F.M.: Risposta a Mons. Faloci Pulignani in difesa dei “Fioretti” e specialmente del Breve “Constat apprime” di Benedetto XV., S. Maria degli Angeli, 1932., tip. Ponziuncola. Str. 259. — Knjigu je recenzirao POU Y Marti, p. Joseph O.F.M.: u Antonianum 8 (1933.) str. 258-259. — Opći Šematizam Kat. Crkve u Jugoslaviji, Zagreb 1975. str. 457. — Dadić, Žarko: Rab i egzaktne znanosti, u Zbornik radova o Marku Antunu Dominisu i o znanstvenoj prošlosti Raba, Zagreb 1976., str. 5-11. — Dadić, Žarko: Prirodno-filozofski rukopisi u franjevačkim samostanima u Zadru, Varaždinu, Košljunu i Kamporu, u Prilozi za istraživanja hrvatske filozofske baštine, br. 3-4. — Barišić, fra Berard: Povijest Franjevačke provincije Sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, Zadar 1976., ciklostil, str. 59. — V. KAPITANOVIć,
632 Rukopisna i knjižna baština Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj, (Spomenička baština Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, knj. 1), Makarska 1993. 115-119. — V. KAPITANOVIć, Franjevci među hrvatskim narodom i njihovo prosvjetiteljsko djelovanje, Uloga Katoličke crkve u razvoju hrvatskog školstva [priredili: M. Pranjić — N. Kujundžić — I Biondić], Zagreb 1994, 61. A. Bonifačić SPAGNOLETTI, Alojzije (Ludovik), dubrovački nadbiskup (Ston, 16. XII. 1725 - Dubrovnik, 24. VI. 1799) - Krsnim imenom Miho. Učitelj i odgojitelj u mladosti mu je bio don Grgo Grizić, iz istog mjesta. Zaređen je za svećenika 1751., a tri mjeseca iza ređenja stupa u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku. Odmah nakon položenih zavjeta postaje propovjednikom, drži korizmene i adventske propovijedi u Male Braće u Dubrovniku, a dva puta i u dubrovačkoj katedrali na talijanskom jeziku. Odlično je vladao hrvatskim, talijanskim, latinskim, grčkim i francuskim jezikom. Vršio je službu starješine u više samostana, te provincijala (1761-1764 i 17681789). Sudjelovao je i u radu generalnog kapitula Reda u Mantovi (1762). Senat Dubrovačke Republike ga predlaže kao jeidnog kandidata za dubrovačkog nadbiskupa nakon smrti Grgura Lazzari, benediktinca. Sveta Stolica prihvaća ovja prijedlog, pa je S. posvećen za biskupa u Rimu (1792), zajedno sa novoimenovanim trebinjsko-mrkanjskim biskupom Nikolom Ferićem (trebinj. bp. 17921818), u bazilici sv. Petra. — Isticao se kako kao vrstan i rado slušan ropovjednik, tako i kao vrstan i razborit starješina, te krepostan i učen redovnik (Rode). LITERATURA Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 497. Nedjeljko SUBOTIĆ - J/ustin/ VELNIĆ: Franjevci s poluotoka Pelješca. Spomenica Gospe Anđela u Orebićima 1470-1970. Omiš 1970, 347. I. Djamić SPAIĆ, Ladislav, filozofski i teološki pisac, provincijal (Nadalj kod Bečeja, 2, XI. 1725. -
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Budim, 5. VI. 1799). Bio je student osječke i budimske bogoslovne škole (1754-1758). Kako se je odmah po završetku školovanja javio na ispit za profesora filozofije i stekao tu kvalifikaciju, postao je predavač na filozofskom učilištu u Našicama (1758-1761). Tamošnja predavanja zapisali su dvojica njegovih studenata, a dio i on sam; tako su sačuvana u cijelosti: Philosophia rationalis seu Logica item Ontologia seu Metaphysica (Nassicis, 1758-1760; vel. 18 x 23 cm, str. 46+149+48; Budim, k II 27; vel. 17,5 x 21,6 cm; Budim, k I 13) i Tractatus in universam Aristotelis Physicam (Nassicis, 1759; Budim, k I 13; vel. 18,3 x 23 cm; 22,5 x 18 cm, str. 432; Makarska). Iz Našica je pošao u Baju i ondje predavao na javnoj gimnaziji koju su vodili franjevci (1761-1763). Položivši 1763. u Osijeku ispit za profesora teologije naučavao je u Petrovaradinu pola desetljeća (1763-1768). Kad su više redovničke vlasti razriješile službe provincijala bivšeg petrovaradinskog profesora Emerika Zomborlića i postavile za provincijala Jakova Spatzierera, on ga je 20. II. 1768. premjestio u bogoslovnu školu u Temišvaru (175:68/069). Kakoje 1767. položio ispit za profesora bogoslovlja na generalnim učilištima, preuzeo je katedru na visokoj bogoslovnoj školi generalnog učilišta u Budimu i ondje djelovao pet godina (17691774). Teologiju je predavao po Giugnonijevoj nastavnoj osnovi, što je naznačio u naslovu svojih dogmatskih predavanja: Theologia juxta Elenchum tractatuum et questionum, quae in scholis nostris singulis quadrieniis juxta mentem Docotoris Subtilis praelegi solent (Petrovaradini, 1765. - Budae, 1773). Pod tim naslovom u dva sveska su razrade predmeta: De Deo eiusque divinis attributis; De Deo Trino; De Deo Creatore; De divina gratia; De Angelis, De Incarnatione (vel. 18 x 23 cm; Budim, K III 28; vel. 19 x 23 cm; Našice, br. 10). U zasebnom svesku su još tri rasprave: De actibus humanis, De Legibus, De virtutibus theologicis (Budae, 1773/74; vel. 18 x 23 cm; Budim, k II 31). U Petrovaradinu je održao pet javnih rasprava, a u Budimu sedam; sačuvao se je jedan popis teza koji je branio u Petrovaradinu i jedan iz Budima. Nije u
633 Budimu postigao naslov “lector jubilatus”, jer ga je provincijski kapitul 1774. izabrao za provincijala. Već je prije sudjelovao u upravi provincije kao kustod (1771-1774), a kasnije je bio definitor (1783-1785), konsultor (17971799) i provincijski vikar (1793/94). Godinama je boravio u Budimu; jedno vrijeme kao samostanski starješina (1779-1783), a inače je bio samostanski bibliotekar (1785-1799). Istraživao je povijest franjevaca na području Provincije sv. Ivana Kapistranskoga i zapisao Syllabus religiosorum Provinciae olim Bosnae Argentinae, jam ab anno 1757. s. Ioann. Capistr. jam viventium adhuc, quam vitam functorum (Budim, tomus. LXI0. Potkraj života objavio je tiskom knjižikcu o izboru životnog poziva i pravilima lijepog ponašanja; vjerojatno su to njegova shvaćanja koja je stekao u radus mladeži dok je bio profesor gimnazije u Baji. Odlikovao se dostojanstvom redovničkog života i upravnim vrlinama, dok je vodio provinciju u vremenu razmahalog jozefinizma. DJELA: Teses theologicae de visibilitate, intellectu, voluntate ac prudentia Dei... defensae Petrovaradini 1766. Essekini 1766. — Dum... de augustissimo individuae Trinitatis mysterio theses theologicas Budae, propugnandas susceperunt. Budae, 1773. — Regula vitae humanae adnexumque modum de eligendo vitae statu pro commodo juventutis (Budae, 1798). LIT: Jure Božitković, Ljetopisne bilješke, Bogoslovska smotra, 14(1926), 220-222. — Gašpar Bujas, Makarski ljetopis od 1773. do 1794., Starine JAZU, 47(1957), 279-362. — F.E. Hoško, Djelovanje hrvatskih i bosanskih franjevaca u Budimu, 168-170. F.E. Hoško SPLAJT, fra Fidelis (✜Ivan Krstitelj), propovjednik, učitelj novaka i kustod Hrvatsko-primorske kustodije. (Varaždinske Toplice, 1783. - Varaždin, 30. IV. 1873.). U KR stupio je god. 1800, a za svećenika je zaređen 1806. Službu kustoda Hrvatskoprimorske kapucinske kustodije vršio je u razdoblju između 1836.-1839. — U rukopisu je ostavio (Samostanska knjižnica u Varaždinu) djelo Dirctorium Spirituale Pro novellis
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Religiosis. Continens Exercitia tum matutina tum Vespertina, modum instruendi orationem mentalem, praeparationem ad S. Confessionem et S. Smam. Comunionem, item modum Sacrum devote audiendi, cum aliis variis devotionibus necnon aliquibus salutaribus monitis ac Religiosis observantiis. Descriptum Flum. per F. A. Toplika, II. anni Philosophiae auditorem. Anno Dni 1862. (310 str.) LIT.: Nekrologij slovenskih in hrvaških kapucinov, Ljubljana 1977. Hadrijan Borak SPORČIĆ, s. Engelberta, (Tribje, 1. I. 1864 — Đakovo, 15. X. 1932), sestra sv. Križa. “sveta redovnica, velika organizatorka i socijalna radnica, uzor Hrvatica sestra Engelberta Sporčić" (Hrvatska straža) bila je četvrta po redu provincijalna poglavarica (1914-1928) mlade Hrvatske provincije sestara sv. Križa, prva Hrvatica na tome mjestu. Kao dijete dolazi u Zavod sestara sv. Križa u Đakovo. Vrlo mlada stupa u Družbu i već u 19. godini polaže prve zavjete. Svršivši učiteljsku školu u Zagrebu svom se dušom posvetila učiteljskom zvanju. Radila je u školi 41 godinu, najprije na osnovnoj školi a zatim na višoj djevojačkoj školi. Iako je često bila preopterećena školskim radom, neprestano je proširivala svoju naobrazbu i polagala ispite za više kvalifikacije. Zbog njezine savjesnosti, jednostavnosti i ljubeznosti djeca su je vrlo voljela. Uz školski rad godinama je vodila upravu Zavoda u Đakovu. Duboku vjeru i apostolski žar prenosila je na mladež više svojim primjerom nego riječima. Kasnije joj je povjeren odgoj redovničkog podmlatka. Odgojila je naraštaje sestara koje su pod njezinim vodstvom razvile zamjeran karitativni i odgojni rad. Kao provincijalna poglavarica, uz brigu za duhovni život sestara, veliku pažnju posvećuje njihovoj stručnoj naobrazbi na svim područjima djelovanja. Veliki broj sestara dobio je odličnu bolničarsku spremu u Zagrebu na novootvorenoj "Školi sestara pomoćnica" a neke na sličnim školama u Grazu, Beču, Londonu i Pragu. I sestre učiteljice šalje na visoke škole u zemlji i u inozemstvu. Za njezina upravljanja Provincijom počele su sestre polaziti visoke
634 škole u Zagrebu. Zbog toga Provincija kupuje imanje Vrhovac u Zagrebu. U njezino vrijeme sestre sv.Križa preuzimaju rad u Zakladnoj bolnici na Jelačićevu trgu u Zagrebu (1919); na Ortopedskoj bolnici i na Ženskoj klinici u istome gradu (1920); slijedeće godine na klinikama Kirurškoj, Internoj, Uho, grlo, nos; 1923. na Živčanoj i Očnoj klinici; 1922. preuzimlju rad u bolnici u Čakovcu, 1924.u Srijemskoj Mitrovici; 1926. u subotičkoj bolnici; iste godine dolaze sestre u Lječilište za TBC u Klenovniku. Ne zaboravlja ni djecu ni siročad: godine 1917. otvara dječje obdanište i dom za ratnu siročad u Donjem Miholjcu a 1919. sestre preuzimaju rad u sirotištu u Vukovaru. Za njezina upravljanja Provincijom porastao je broj članova. Dolazili su iz svih krajeva naše domovine. Zato gradi zapadno krilo Samostana u Đakovu (1926/1927), obnavlja Zavod u Đakovu. Uz konvikt i školu ondje su se od 1921. svake godine održavale duhovne vježbe za djevojke i žene te konferencije za muževe iz Đakova i okolice. Na njezin poticaj sagrađen je na Vrhovcu u Zagrebu 1930. prvi dom duhovnih vježbi za ženski svijet u Hrvatskoj. Sav taj veliki rad i zamjerni uspjesi imaju svoj korijen u dubokoj vjeri majke Engelberte. U njezinim pothvatima pokretali su je ljubav prema Bogu, velikodušnost i apostolski žar. Kad se konačno razboljela i više nije mogla raditi, njezina je bolesnička soba postala mjesto blagoslova za cijelu provinciju: hrabrila je, tješila i savjetovala i sestre i poglavarice. LIT.: »Đakovo: † S.M. Engelberta Sporčić«, Katolički Tjednik, Sarajevo, VIII [XI] (1932) 44, str. 5. — »Unsere heimgegangene Schwester«, Theodosia, Mitteilungen für die Schwestern von heiligen Kreuz, Ingenbohl, IL (1933) 1, str. 40-42. M. Žigrić SRDAR, Vjekoslava od Presv. Srca Isusova (Ivana), klarisa, opatica (Kaštel Gomilica, 9. I. 1887. — Split, 3. I. 1957). Stupila je u samostan god. 1904. Osam godina je bila učiteljica novakinja, a zatim 14 godina opatica. Kao opatica zauzimala se za opsluživanje novih Konstitucija, koje su zahtijevale poboljšanje redovničke discipline i
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON usavršavanje redovničkog života. U Samostanu je uvela ponoćno moljenje časoslova, a njezinim nastojanjem uvedeno je i noćno klanjanje pred izloženim Svetotajstvom uoči prvog petka. Željela je uvesti u Zajednicu i vječno klanjanje, ali nisu dozvolile više crkvene vlasti. Bila je euharistijska duša, sva posvećena Srcu Isusovu, kontemplativna, mnogo je molila, trpjela i ljubila. — Prevela je s talijanskog više djela duhovne literature. Između njih se ističe Scaramellijevo djelo Kako se vode duše. Umrla je uoči prvog petka, upravo kada je u kor doneseno Svetotajstvo. LIT.: Marija od Presv. Srca [Petričević], Samostan sv. Klare, Split 1979., 52. — Nekrolog sestara klarisa, Split [rukopis], I, 15. Arhiv Franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja Split, br. 1178/31. M. A. Petričević SRIJEMAC Ivan, pedagog, provincijal (Ilok (?), oko 168O. — Vukovar, 19. IX. 1743). Bio je član provincije Bosne Srebrene. Provincijal Franjo Travničanin (1699-1702) poslao ga je na školovanje u Italiju, u provinciju Marche. Ondje je očito završio flozofsku i teološku izobrazbu i polučio naslove koji su mu davali pravo predavati filzofiju i teologiju na visokim školama Franjevačkog reda. Postao je prvi profesor filozofskog učilišta u Osijeku (17071710), a odmah zatim zajedno s Augustinom Pjanićem prvi profesor četverogodišnje bogoslovne škole u Budimu. Nakon šest godina profesorske službe u Budimu s pravom je nosio naslov šestogdoišnjeg profesora (1710-1716). Sljedeće godine je bio generalni vizitator vlastite provincije pa je predsjedao kapitulu koji ga je izabrao za definitora (17171720). Ponovno je predavao na budimskoj bogoslovnoj školi (1721-1723), dočekavši da je vrhovna uprava Reda odlikovala tu školu 1722. naslovom generalnog učilišta prvog razreda. U međuvremenu je obavljao i upravne službe: bio je gvardijan u Budimu (1721-1723,1727-1729), kustod Provincije (1724-1727) i provincijal (1738-1741). Službu provincijala je obavljao u teškim okolnostima, jer je 1739. u Slavoniji harala kuga. LIT.: F.E. HOŠKO: Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću, Kačić, 8 (1976), 142- 143. —
635 Isti: Prosvjetno i kulutrno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca tijekom 18. stljeća u Budimu, Nova et vetera, 28 (1978), sv. 1/2, 122-123. F.E. Hoško SRIJEMAC, Ivan, provincijal (Srijemska Mitrovica, oko 1683 - Vukovar, 19. IX. 1743). - Bio lektor, komisar, vizitator, definitor, kustos i provincijal Bosne Srebrene (17381741). LITERATURA: JELENIĆ Julijan: Necrologium Bosnae Argentinae, Sarajevo 1917. STALIO, Bonagracija, provincijal (Starigrad na Hvaru ? - 7. XII. 1784). Dugogodišnji lektor kanonskog prava i teologije u Kopru. Bio je savjetnik dalmatinskih i istarskih biskupa. Vršio je službu provincijala (1765-1768) i službu generalnog vizitatora. LITERATURA: Nekrologij franjevačke prov. sv. Jeronima Zadar. Donato FABIANICH, Storia dei Frati Minori... in Dalmazia e Bosnia, parte seconda, Zara 1864. str. 164-165.P. Pejić STANIČIĆ, fra Andrija, provincijal (Sumartin, oko 1703. -Sumartin, 27.X. 1778.). Bio je ujac fra Andrije Dorotića i brata mu fra Paške. U Zaostrogu je završio osnovnu školu i tu obukao redovničko odijelo 3. XII. 1721. godine. Slijedeće godine odlazi u Italiju na studij filozofije (Ancona i Macerata), a za svećenika je zaređen na Hvaru 11. lipnja 1729. Bio je župnik Visoke (1730.-1731.), a onda odlazi u Sinj za učitelja filozofije, lektora morala i učitelja gramatike (1734.-1735.). Gvar- dijan je u Makarskoj (1736.-1737.), predaje moralku (1738.-1739.), učitelj je mladeži (1743.-1744.) i propovjednik (1743.). Iz Ma- karske prelazi u Omiš kao učitelj mladeži, a tu će se povratiti i 1770. godine. Bio je definitor (1748.-1751.), kustod (1763.-1766.) i provincijal (1766.1770.). Kao provincijal prvi je počeo pisati akte hrvatskim jezikom, pokušao (i gotovo uspio) otvoriti tvornicu robe za redovničke potrebe u Skradinu i »dočekao« zabranu primanja redovničkih kandidata. Lit. ANDRE JUTRONIĆ, Andrija Staničić (1706.-1778). i popis knjiga franjevačke
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON biblioteke u Sumartinu od god. 1769, S t a r i n e, JAZU Zagreb 1958, knj. 48, 249-272. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 61-62. B. Pezo STANIĆ, Gabro, prov. (Baje, 1. polovica 16. st. - Essekini, 3. XII. 1708). - Zbog neprestanih tursko-austrijskih ratova, u Bosni Srebrenoj se nisu mogli održati redovni izbori . Provincijal zamoli papu da per Breve Apostolicum imenuje starješinstvo. Tako Stanić postade provincijal (1690-1693). Bio je “čovjek prost i neznalica” pa i njegovo imenovanje stvori u provinciji veliko nezadovoljstvo i nemir. Za njegovog upravljanja provincijom Brod se otcijepi od veličkog samostana i proglasi rezidencijom (1691). LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 105-108. Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 206. A. Barun STANIĆ, Rafaela, ŠSP, medicinska sestra, (Omiš, 16. VI. 1913. - Zadar, 31. VIII. 1974). Sestre je upoznala kao učenica Domaćinske škole na Lovretu. Po svršenoj školi vraća se u roditeljski dom, ali osjeća da ne može više bez života u Zavodu. Primljena je u kandidaturu 1934. g. a u novicijat ulazi 15. VIII. 1935. u Splitu. Poslije novicijata i prakse u kninskoj bolnici poslana je u Ljubljanu u bolničku skolu, što prihvaća bez ikakvog zanosa. Međutim, s godinama će se u bolnici snaći i ostvariti kao krsćanka i redovnica. Djelovala je i u Vojničkoj bolnici u Splitu, a dugi niz godina, s malim prekidima (specijalizacija u Zagrebu), u Zadru. U tom gradu razvila je u velikoj mjeri svoje ljudske i krsćanske kreposti, među kojima se posebno isticala ljubav za potrebne i siromašne. Skupljala je od imućnih i dijelila sirotinji. Imala je smisla za slikarstvo pa je slikajući kao samouka provodila svoje slobodne trenutke, da slikama druge obraduje. Višemjesečna bolest (rak u utrobi) vodila ju je teškim putem kriza do smirenog prijelaza u vječnost. Njezino mrtvo tijelo iz Zadra dopratile su sestre i bolničko
636 osoblje u Split i pokopano je na Lovrincu. B. Nazor STANKOVIĆ, Dizma, teološki pisac (Szentvar /?/, Hrvatska, 25. III. 1736. - Križevci 18. X. 1783). God. 1752. je postao član Provincije sv. Ladislava. Filozofiju je učio u Varaždinu (1754-1756), a teologiju u Zagrebu (17561760). Pošto je 1757. postao svećenik, prvo mjesto njegovog pastoralnog djelovanja bilo je Čakovec (1760-1762). Zatim je prihvatio učiteljsku službu i predavao filozofiju u Varaždinu (1762-1764), da se opet vrati pastoralnoj službi kao propovjednik u Zagrebu (1766-1768). Postigavši kvalifikaciju profesora dogmatske teologije, započeo je predavati na generalnim učilištima u Pečuhu (1768-1775), a zaključio u Zagrebu (1775-1778) gdje je postigao naslov “lector jubilatus”. Obavljao je i službe samostanskog starješine Kloštru Ivaniću (1779-1781) te Križevcima (1783). Autor je teoloških spisa: De baptismo et confirmatione (Quinque Ecclesiis 1774/75, vel. 23,2 x 17,8 cm, str. 292) i De Deo trino, De Angelis (Zagrabiae 1778; vel. 22 x 17,5 cm; str. 292; u istom svesku s rukopisom L. Potočnjaka; oba rukopisa su u arhivu franj. knjižnice u Zagrebu, Kaptol 9). Objavio je pet popisa teoloških teza za javnu raspravu, i to: dva samostalno, dva zajedno s L. Potočnakom i jedan s H. Szittom. DJELA: Conclusiones theologicae ex tractatu de legibus. Quinque Ecclesiis /1771/. Conclusiones ex univers theologia. Zagrabiae 1777; suator L. Potočnjak. - Assertiones ex universa Theologia. Zagrabiae 1778; suautor L. Potočnjak. - Assertiones theologicae de re Sacramentaria et Mysterio SS. Trinitatis. Zagrabiae 1778; suator L. Potočnjak. Assertiones dogmatico-scolasticae ex universa tehologia principiis Joannis Duns Scoti accomodatae. Quinque Ecclesiis 1773; suautor H. Szitta. LIT.: F.E. Hoško: Skolastička teologija zagrebačkog kruga 17. i 18. stoljeća. Kačić, 3(1970), 93-97.- Isti: Doprinos franjevačkih visokih škola skotističkoj filozofiji i teologiji. Fanjevci Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda. Zagreb 1992, 70, 79. F. E Hoško
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
STARČEVIĆ, Ilija, prosvjetitelj (RajićPosavina, 1794 - Beč, 1854). Školovao se u Tolisi, Pečuhu, Baji i Kamenici. Za svećenika je zaređen 1816. Bio je kapelan u Foči (1916), propovjednik u Kraljevoj Sutjesci do 1819, župnik u Tolisi (1819-1820, 1822-), nadglednik radnika pri gradnji samostana u Sutjesci (1820-1822), utemeljitelj i rukovodilac škole u Tolisi, koja je počela raditi 1823. kao prva javna škola u Bosni i Hercegovini. Ovu školu, pod njegovim vodstvom, pohađalo je od 80 do 100 djece. Graido je i organizirao i druge škole po Posavini. Uživao je velik ugled kod Husein kapetana Gradaščevića, koji mu 1827. otkriva svoje plano e u svezi borbe protiv Osmanlija. Isti je pomoći Starčevića stekao povjerenje Bečkog dvora, te ga 1831. šalje u Beč kao svog poslanika. Zbog tih veza s Gradaščevićem i Bečom Turci su ga sumnjičili i progonili. Beč ga je želio postaviti za apostolskog vikara u Bosni nakon smrti bsikupa Miletića. U vrijeme Barišićeve afere brani interese Bosne Srebrene. Godine 1834. nalazi se u delegaciji provincije koja putuje u Rim da izloži generalu uzroke i posljedice sukoba s Barišićem. Godine 1830. zastupa provinciju na svečanoj krunidbi Ferdinanda I. Barun Seegenthal odlikovao ga je 1824. zlatnim satom. LITERATURA: JELENIĆ Julija: Kultura i bosanski franjevci II, Sarajevo 1915. - MIJIĆ Stanko: 150 godina prve škole u Bosni i Hercegovini - škole u Tolisi, Dobri Pastir (kalendar), 1974, str. 163-166. A. Kovačić STAŠIĆ, Marijan, kateheta (Vrbnik, 23. IX. 1883 - Split - Poljud, 6. IX. 1953). - Osnovnu školu je završio u svom rodnom mjestu, gimnaziju na Košljunu i Zadru, teologiju u Zadru. Stupio je u FZD 3. IX. 1899, zaređen je za svećenika 1906. Gotovo čitav sovj radni vijek sve do smrti proživio je u samostanu na Poljudu u kojem je jednom bio i gvardijan. Istakao se kao poznati dugogodišnji kateheta na splitskim osnovnim školama, kao takvog poznavao ga je doslovno čitav Split. Mnoge godine bio je i duhovnik časnih sestara na LOvretu u Splitu. Uz to je bio i vrijedan pučki
637 propovjednik u mnogim primorskim mjestima. Održao je duhovne vježbe časnoj majci Mariji od Propetoga Isukrsta Petković-Kovač (v.) za njezino i njezinih sestara prvo redovničko oblačenje, te je baš on izabrao redovničko ime časnoj majci utemeljiteljici. LITERATURA: Atanazije Matanić: Osnutak družbe “Kćeri Milosrđa”. u knjizi: U znakuljubavi, Zagreb 1976. str. 57-64. G. Štokalo STILP, Juniper, kipar (Egra, Češka, 16. I. 1743. — Bač, 2. I. 1791). Od 1762. je bio član Provincije sv. Ivana Kapistranskoga. Materinski jezik mu je bio njemački, ali se služio i hrvatskim jezikom. Obavljao je rezbarske radove. U Našicama je (1765-1777, 1781) izradio kip sv. Antuna, anđele i "oko Providnosti" na pročelju crkve, reljefne ukrase na vatima blagovaonice, korskim klupama u crkvi i na vratima pet ispovjedaonica (Cvekan). Nije isključeno da je ostavio rezbarske radove i u drugim franjevačkim samostanima i crkvama, osobito u Baču gdje je boravio duže vremena (1777-1781, 1789-1791). LIT.: P. Cvekan: Franjevci u Abinim Našicama, Našice 1981, 159. F.E. Hoško STIPANČIĆ Ante, (Bakar, 25. XI. 1862 Šibenik, 13. VIII. 1939). Osnovnu školu je pohađao u Imotskom. Zaređen je za svećenika godine 1890. Bio je pučki učitelj ali je ušao u novicijat trećoredaca u Glavotoku 1899. Međutim, ubrzo je prešao (1900) na Visovac u novicijat Provincije Pres. Otkupitelja. Od Sv. Kongregacije dobio je otpust od novicijata za šest mjeseci. Nakon toga vršio je razne službe u provinciji. Bi je nastavnik na Gimnaziji u Sinju (1902. - 1906), gdje je predavao vjeronauk, hrvatski, talijanski, zmljopis i povijest, zatim župnik u Kninu (1909-1910. i 1920-1921), Sinju (1911-1912. i 1914-1917) i Turjacima (1917-1920). Godine 1925. bio je ispovjednik u Sinju a 1928. sudrug župnikadekana u Imotskom. Nakon toga je živio u Šibeniku, u samostanu Sv. Lovre. LIT.: P. Bezina, 275. J. Soldo
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
STIPIĆ Fra Matija-Emil-Franjo (1912.1945.) Rođen 4.X.1912. u Drinovcima, od oca Stjepana i majke Ive r. Alerić. Gimnaziju učio na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Rimu. Vojsku služio 1.VI.-1.XII.1938. u Sarajevu. U Franjevački red stupio na Humcu, 29.VI.1932. Zavjetovan jednostavno 1.VII.1933., svečano u Mostaru, 2.VII.1936. Za svećenika zaređen u Mostaru, 19.XII.1937. 1939.-1941. kapelan u Duvnu 1941.-1942. kapelan u Mostaru 1942.-1945. župnik u Gorancima Mjeseca svibnja 1945. ubijen negdje u Sloveniji. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić STJEPAN IZ U SKOPLJA, Stradalac za vjeru i domovinu. († Visovac 1646) Turci su ga utopili u Krki kod Visovca, ubili njegova pratioca i ranili trećeg franjevca koji je potom umro od rane. Franjevački Martirologih spominje njihovo mučeništvo 30. XII. LIT.: — S. ZLATOVIĆ, Franovci države presvet. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1988,— Martyrologium Franciscanum, Romae 1938. — V. Kapitanović: "Die Rolle der Franziskaner von Visovac in der Kroatischen Geschichte", Archivum Franciscanum Historicum, 77/1984, 4, 426. V. Kapitanović STJEPAN ZAGREBEC (✜Matija Marković), propovjednik. (Zagreb 1669. - Zagreb, 15. II. 1742.) Prije ulaska u KR zvao se Matija Marković. Redovničke zavjete položio je 1. IV. 1689. Boravio je uglavnom u samostanima u Zagrebu i Varaždinu, gdje je u više navrata vršio službu samostanskog poglavara. On je naznamenitiji propovjednik i pisac među hrvatskim kapucinima stare štajerske provincije. Između 1715. i 1734. izdao je pet knjiga propovijedi na hrvatskom kajkavskom jeziku koje ukupno broje više od 3000 stranica a nose naslov »Hrana duhovna ovčic kerščanskeh«. On i njegovi cenzori nazivaju taj jezik »hrvatskim« (»idiomate croatico«). Svojim djelima želio je pomoći duhovnoj
638 obnovi hrvatskoga naroda. Ponajprije, želio je svećenicima olakšati pripremanje propovijedi, a običnom hrvatskom čitatelju koji nije znao latinski pružiti knjigu u kojoj će naći na svojem jeziku kršćansku nauku, iz koje će crpsti poduku i poticaje za popravak i poboljšanje života. Marković je bio dobar i rado slušan pučki propovjednik, koji je pisao ono što je prije toga govorio, dakako, možda ponešto dotjerano i dopunjeno. Umro je u Zagrebu kao zlatomisnik, u 54. godini redovništva. DJELA: Pabulum spirituale ovium christianarum, seu Conciones in Sacra Evagelia Dominicarum totius anni omnibus Pastoribus animarum et animabus eiusdem subjectis, pro consequenda vita aeterna, perquam utiles et necessariae. Composiatae ac in lucem datae a R.P. Stephano Zagrabiensi, Concionatore Capucino, Pars I. Zagrabiae, Typ. Jakobi Wenceslai Heyvel, Anno 1715. — Pabulum spirituale ovium christianarum, seu Conciones Panegyres in omnia Festa Domini, B.V. Mariae, ac Sanctorum; quae in Alma Diocesi Zagrabiensi sub precepto celebrari solent. Composiate, depredicatae, ac pro maiori gloria Dei, B.V. Mariae, Coelique Sanctorum ac Sanctarum laude et honore in lucem datae a R.P. Stephano Zagrabiensi Concionatore Capucino, Pars II, Clagenfurti, Typis Mathiae Kleinmayer, Anno 1718. — Pabulum spirituale ovium christianaraum seu Sermones ascetici Monentes et docentes hominem Christianum parare se ad bonam et felicem mortem. Quibus adjuncti sunt Sermones panegyrici super quaedam Festa B.V. Mariae ac Sanctorum et sanctarum specialiorum Patronorum vel maxime agonizantium hominum. Hosque sequitur brevis Discursus cum infirmis pro consolatione, confortatione, ac ad patientiam ultimosque agones eorundem dispositione. Compositi, ac in lucem dati per R. P. Stephanum Zagrabiensem, Concionatorem Capucinum, Pars III, Zagrabiae, Typis Joannis Bartholomei Pallas, Anno 1723. — Pabulum spirituale ovium christianarum, seu Conciones super Dominicas a Prima Adventus usque ad Primam post Pentecosten; cum adjunctis quibusdam diversis, pro particularium temporum oportunitatibus; veluti
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Indulgentiarum, Primitiarum, ac quarumcumque publicarum necessitatum, peculiari studio compositae, ac in lucem datae a R.P. Stephano Zagrabiensi, Concionatore Capucino, Pars IV, Superiorum permissu, Zagrabiae, Typis Joannis Bartholomei Pallas, Anno 1727. — Pabulum spirituale ovium christianarum, seu Conciones super Dominicas Pentecostes ac super Praecepta Decalogi. Ab omnibus Pastoribus Ovium Christianarum ex Cathedris praedicande, sed multo magis in Confessionalibus cum Peccatoribus sedulo ventilandae; quanto utiliores tanto necessariores judicatae; propterea et omni possibili studio compositae, ac pro salute aeterna Ovium Christianarum in lucem datae a R.P. Stephano Zagrabiensi Concionatore Capucino. Pars V et ultima. Superiorum permissu. Zagrabiae, Typis Jonnis Weitz, Anno 1734. LIT.: T. ŠAGI-BUNIĆ, Redovnička zajednica kojoj je pripadao sluga Božji o. Leopold Bogdan Mandić, Zagreb 1976, 386-389. — O. ŠOJAT, »Štefan Zagrebec (1669.-1742.): Hrana duhovna«. (Izabrala, priredila i rječnikom popratila —), Forum, (1978.), br. 6, str. 10911105. — J. TURČINOVIĆ, »Pet svezaka “Hrane duhovne ovčic kerščanskeh” Štefana Zagrepca«, Svesci, (1967.) br. 2, str. 61-62. — Nekrologij slovenskih in hrvaških kapucinov, Ljubljana 1977. Mirko Kemiveš STJEPOVIĆ, Bonifacije
DRAKULICA
STOIĆ, Dominik, jubilarni lektor (Dubrovnik, cca 11. IV. 1809 - Rim, Isola Tiberina, 24. VI. 1853) - Krsnim imenom Josip. Nakon završene gimnazije stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1827. Filozofiju studirao u Male Braće u Dubrovniku, a teologiju u Zadru. Nakon studija predaje dogmatiku na teološkom učilištu Male Braće u Dubrovniku sa s. Frankovićem (v.) i U. Bogdanovićem (v.). Osim predavanja bavio se i propovijedanjem na hrvatskom i talijanskom jeziku. U Provinciji vrši službe: gvardijana, definitora i tajnika. Pozvan, odlazi u Genovu držati korizmene propovijedi 1853. Iza toga odlazi u Rim i tu
639 iznenadno umire u samostanu sv. Bartolomeja. — Kao student, ustrajnošću i marljivošću lako napreduje u nauci. Kao profesor, odlikovan je naslovom jubilarnog lektora teologije. U zbirci rukopisa I. Čulića (v.) sačuvan je njegov Brevissimi cenni sul noviziato e sul metodo di educare i novizj. DJELA: Slave Karmelitanske izgovorene god. 1850. Split tisk. Piperate. - Slave Karmelitanske. Spliet 1850. LITERATURA: Ivan August KAZNAČIĆ: Biblioteca di fra Inocenzo Ciulich nella LIbreria de’RR. PP. Francescani de Ragusa zara 1860. 200, 227, 332. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 548. I. Djamić STOJANOVIĆ, Josip, pisac (Slavonski Brod, 12. IX. 1746. - Vukovar, 31. I. 1814). Pristupio je 1763. Provinciji sv. Ivana Kapistranskoga. Filozofiju je studirao na nekom od učilišta u Provinciji, a teologiju u Bolonji. God. 1777. je boravio u Osijeku, a od 1778. je kapelan brodske krajiške regimente s kojom je sudjelovao u Ratu za bavarsko nasljednje (1778-1781). Za vrijeme protuturskog rata bio je ponovno u istoj službi, ali kod gradiščanske regimente (1788-1791). U međuvremenu je bio gvardijan i žjpnik u Cerniku (1781/82), propovjednik (1781-1785) i gvardijan u Požegi (1785-1788), gvardijan u Baji (1791-1794) i Vukovaru (1797-1800, 1803-1806) i zamjenik samostanskog poglavara u Budimu (17941797). Za provincijala J. Jakošića je savjetnik u upravnom vijeću Provincije, a zatim je tajnik Provincije za provincijala C. Schneidera (18061809) i boravi u Radni. Odlikovao se u crkvenom govorništvu. Objavio je tiskom propovijed prigodom zlatne mise fra Marka Miloševića; danas je izgubljena. U rukopisu su ostale Nedjeljne propovijedi (Čevapović). Dao je tiskati dva ratnička govora i dvije knjižice stihova; obje su prilagođene pripjevi starijih književnih uzoraka (Visio Philiberti, odnosno Marulićevi spjevovi Govorenje sv. Bernarda od duše osuđene i opet Uspomena općenskoga suda). Po svemu sudeći on nije autor Pisme od
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON uzetja Turske Gradiške iliti Berbira grada (Matić), premda mu Jakošić pripisuje pjesmu u slavu gradiščanske regimente (1788). DJELA: Anrede an die k.k. Slavonischen Broder Infanterientruppen... gehalten in slavonischer Sprache von Joseph Stojanovich. Essek 1780, 1795. — Tužba duše i tila osuđena. Buda 1794. — Smrt priuzvišenoga gospodina Gedeona Laudona. Buda 1794. — Uspomena općenskoga suda. Buda 1795. LIT.: M. Šrepel: Jakošićev spis “Scriptores Intermaniae”. Građa za povijest književnosti hrvatske, 2(1899), 137. — G. Čevapović: Synoptycio-memorialis catalogus. Budae 1823, 322. — B. Drechsler Vodnik: Slavonska književnost u XVIII. vijeku. Zagreb 1907, 5359. — T. Matić: Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije Preporoda. Zagreb 1945. — K. Georgijević: Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni. Zagreb 1969, 265, 266. — F. E. Hoško: Franjevci i knjiga za slavonske krajiišnike. Kačić 16(1984), 157, 158. F.E. Hoško STOJANOVIĆ, Tadija, pedagog (Vinkovci, 1793 - Požega, 24. II. 1825). U Provinciji sv. Ivana Kapistranskoga je stupio 1808. godine, a 1814. je postao svećenik. Studirao je na filozofskom učilištu u Baji (1809-1811), a zatim na bogoslovnim školama u Mohaču (1811-1813) i Vukovaru (1813-1815). Pred članovima kapitula je 1815. u Iloku branio teze svog profesora Grge Čevapovića iz moralnog i pastoralnog bogoslovlja. Postigao je doktorat iz filozofije i licencijat iz teologije na sveučilištu u Budimpešti. Filozofiju je predavao u Našicama (1817/18) i Radni (1818-1820), a zatim je preuzeo učiteljsku stolicu na bogoslovnoj školi u Baji i predavao biblijske predmete (1820-1825). LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu, Liber memorabilium conventus Valocvariensis, sv. 1, 455-531. — Historia Domus Bajensis, Band I. Bajae 1991. F.E. Hoško STOJČEVIĆ, Andrija, teološki pisac (Radovanci, Velika, oko 1722. — Osijek, 19. IV. 1764). U Bosni Srebrenoj je 1721. našao
640 životno mjesto. Filozofiju je studirao u Baču (1742-1745), a teologiju u Budimu (17451749). U Požegi je 1750. stekao prava profesora filozofije i preuzeo predavanja na budimskom filozofskom učilištu (1750-1753), jer je položio ispit kao najbolji među natjecateljima. Zatim je predavao moralno bogoslovlje u Iloku (1753-1755) i istodobno bio tajnik Bosne Srebrene za provincijala Antuna Bačića. God. 1756. je položio ispit za profesora dogmatske teologije i preuzeo katedru na bogoslovnoj školi Generalnog učilišta u Budimu (1756-1758), a zatim na Generalnom učilištu u Osijeku (1758). Sudeći po inicijalima njegovog imena i prezimena on je autor filozofskih rukopisa Philosophiae pars prima seu Logica (Budae, s. a., vel. 11 x 18,5 cm, str. 291, samostan u Budimu, sign. k VI 18) i Philosophia ad usum curiosorum comunicata (Budae, s.a., vel. 10,2 x 16 cm, str. 296, samostan u Budimu, sign. k IV 45). Svakako je napisao razradu više bogoslovnih rasprava pod naslovom Sacrosancta theologia speculativa (Essekini 1762-1764, vel. 17,5 x 22, 5 cm, str. 302, nekoć u knjižnici Franjevačkog samostana u Vukovaru, sign. XIII E 6 r 2). DJELA: Imet opportune suipsius recognitio...quam in Secundo Sententiarum libro...esponerunt, Budae 1758. — Adornandae unitatis pluralitas, Essekini 1759. — Spiritus vivicans, confortans et consumans, Budae 1760. — Homo instructus per varias regulas, Essekini 1762. STOLNIČIĆ, Fridrik, provincijal († Zagreb, 26. I. 1684). Kod osnivanja Kustodije sv. Ladislava 1655. pridružio se novoj zajednici u sastavu Provincije sv. Marije. Drugi kustod M. Tkalčević mu povjerava upravne službe u samostanima pa je zamjenik gvardijana u Remetincu (1658/59), gvardijan u Ormožu (1659/60) i u Varaždinu (1660). Osnivački kapitul Provincije sv. ladislava ga je 1661. kaznio gubitkom prava na bilo koju upravnu službu kroz jedno desetljeće zbog teških zloporaba u ekonomskom poslovanju i prekršaja liturgijskih pravila dok je bio
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON gvardijan u Varaždinu. Provincijal T. Međurečki mu je, izgleda nepovlasno, oprostio kaznu. Slijedili su ga i njegovi nasljednici pa su mu povjeravali odgovorne službe: bio je odgojitelj novaka u Križevcima (1663-64, 1667/68, 1671-1674). U sukobu između dvojice vodećih članova Provincije, T. Međurečkog i M. Tkalčevića, kapitul ga je 1674. izabrao za provincijala. Nezadovoljnici njegovim izborom uspjeli su ishoditi da ga vrhovna uprava Franjevačkog reda razvlasti, premda je iz obzira prema javnosti formalno obavljao službu provincijala kroz dvije godine. Izgleda da je Stolničić ipak bio žrtva sukoba u Provinciji, jer ga provincijalni vikar A. Alpinus ponovno oslobađa kazni pa obavlja važne službe definitor je Provincije (1677-1680), gvardijan u Varaždinu (1677-1680), Križevcima (1681/82) i Zagrebu (1682-1684). LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu, Monumenta Custodiae s. Ladislai, 127-180. — Ibidem, Matricula officiorum, ad nomen. — F.E. Hoško: Franjevačka obnova u sjevernom dijelu Banske Hrvatske sredinom XVII. stoljeća. Kačić, 4(1971), 100-101. F.E. Hoško STRAUS (de), Ivan, O. Min. († 1417/18), pićanski biskup. Pripadao je franjevačkom redu i nazivan je Strauss (dictus Straus). Imenovao ga je pićanskim biskupom 18. IV. 1411. protupapa Ivan XXIII. A kako je nasljednika dobio 14. II. 1418., po svoj je prilici umro krajem 1417. ili pak prvih dana 1418. (Eubel) — Naziv Straus odaje Ivanovo germansko podrijetlo. Vjerojatno je potjecao iz Austrije, jer, austrijski nadvojvode imali pravo predlagati pićanskog biskupa (Ughelli). LIT.: F. UGHELLI: Italia Sacra. Roma 1644ss. vol. V, 452 br. l3 — L. WADDING: Annales Minorum, IX, Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1932, 438 br. 2 — P. G AMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 802 — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 397.
641
STROPIĆ, Honorije, prevodilac Sv. Pisma (Lastovo, cca 20. III. 1773 - Dubrovnik, 16. XII. 1852) - Krsnim imenom Ivan. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1794. Studirao u Italiji na franjevačkim učilištima. Bio je svećenik čestit, veoma pobožan i produihovljeni redovnik (Rode). Kroz trideset je godina vršio službu hebdomadara u samostanu Male Braće u Dubrovniku. Odlikovan je naslovom ex-definitora. Prevođenju Svetoga Pisma na narodni jezik posvetio je više od četrdeset godina, a pozamašni i još neproučeni rukopis ovoga prijevoda čuva se u Arhivu Samostana Male Braće u Dubrovniku. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 547. I. Djamić STRUKIĆ, Ignacije, povjesničar (Kreševo, 31. VII. 1860 - Kreševo, 29. IX. 1906). - Osnovnu školu, gimnaziju ifilozofiju završio je u Kreševu, teologiju u Ostrogonu. U franjevački red stupio je 1876. Za svećenika je ređen 1883. Bio je profesor na gimnaziji u Gučoj Gori (1883-1888), meštar novaka u Fojnici (18881891), provincijalov tajnik (1891-1894), upravitelj Trećeg reda sv. Franje u Sarajevu i istodobno predavač najprije na trgovačkoj, zatim tehničkoj, zanatskoj i višoj djevojačkoj školi desetak godina. U Sarajevu je orgnaizirao socijalnu ustanovu “Kruh sv. Ante” i pokrenuo “Društvo zarkve sv. Ante u Sarajevu”. Populazirao je svjetovni Treći red sv. Franje u cijeloj Bosni. Pred kraj života, iz zdravstvenih razloga, putovao je u Egipat ui tom prilikom posjetio u Palestini sveta mjesta. Proputovao je također i u Italiji onim mjestima koja su vezana za život i djelo sv. Franje. Plod tih putovanja je putopis Serafinska palestina. — Strukić se intenzivno bavio spisateljskom djelatnošću. Osim što je objelodaniio nekoliko samostalnih djela surađivao je prilozima povijesnog i vjerskog sadržaja u Srcu Isusovu (1886), Glasniku bosanskih i hercegovačkih franjevaca (1887), Vrhbosni (1887-1889, 1904),, Glasniku
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON jugoslavenskih franjevaca (1888-1891, 18931894), Franjevačkom glasniku (1895-1901), Spomen-knjizi iz Bosne (1901), Serafinskom perivoju (1902-1904), Spomenici Fra Grge Martića (1906) i Hrvatstvu. Posthumno su mu objelodanjeni prilozi u Kalendaru Fra Grga Martić (1908) i u Našoj misli (1914). Povjesničke crtice o Kreševu i Serafinsku Palestinu objelodanio je najprije u Franjevačkom glasniku, a potom i zasebno. Bio je urednik Franjevačkog glasnika (1895-1901). DJELA: Put k savršenosti kršćanskog ili Treći svjetovni red sv. Franje Asiškoga. Zagreb 1895. - Povjesničke crtice Kreševa i franjevačkog samostana. Sarajevo 1899. Serafinska Palestina. Sarajevo 1899. - Učenik Isusov. Sarajevo 1904. LITERATURA: HRANILOVIĆ Jovan: Serafinska Palestina. Vienac, 31(1899) 49, str. 795. - KRANJČEVIĆ Silvije Strahimir: Serafinska Palestina... Nada, 5(1899) 22, str. 351-352. - MILAKOVIĆ Josip: Povjesničke crtice Kreševa i franjevačkog samostana... Nada 5(1899) 2, str. 29. - ANONIM: Povjesničke crtice Kreševa i franjevačkog samostana... Sarajevski list, 22(1899) 12, str. 3; Vienac, 31(1899) 29, str. 474; Osvit, 2(1899) 4, str. 6; Preporod, 2(1899) 6, str. 191. M/ILAKOVIĆ J/osip: Dvije knjige fra Ignacija Strukića. Školski vjesnik, 7(1900) 439-441. ZAHODNIK Rudolf M.: Povjesničke crtice Kreševa i franjevačkog samostana... Lovor, 1(1900) 1, str. 22-32; 2, str. 160-161. BRKOVIĆ Arkanđeo: † O. Ignacije Strukić. Serafinski perivoj, 20)1906) 19, 324; Strossmayer, 2(1908) 300. - DEŽELIĆ Velimir: Strukić Ignacije. Znameniti i zaslužni Hrvati. Zagreb 1925, str. 249. - HRGIĆ Ljubo: Fra Ignacije Strukić. Spomenica Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Beograd 1932, str. 185-186. A. Kovačić STULLI, Joakim, leksikograf (Dubrovnik, 23. IV. 1730 - 12. IV. 1817). - Krsnim imenom Mihajlo Antun. Humanistike nauke završio u dubrovačkom isusovačkom kolegiju. Stupio u Dubrovačku provinciju sv. Franje 1751. Filozofiju i teologiju studirao u dubrovačkom
642 samostanu Male Brače, a na specijalizaciji bio u Rimu (Aracoeli). Zaređen za svećenika 1756. Od 1760. do 1810. radio na “ilirskom” leksikonu s latinskim i talijanskim riječima. U Provinciji obnašao službu starješine u samostanima: Kuna na Pelješcu (1761-1762 i 1768-1769), Rijeka Dubrovačka (1765-1768) i Daksa (1769-1770). Kao nagradu za svoj leksikografski rad dobio je od austrijskog cara Franje II. Križ za zasluge (1801) i doživotnu penziju (1803), a od francuskih okupacionih vlasti u Dubrovniku nagradu u iznosu od 100 dukata i a:također doživotnu penziju. — Sastavljanju Rječnika posvetio se sebi svojestvenom energijom i upornošću. Leksičku građu sakuplja iz rukopisne i tiskane književne baštine kojom obiluje Biblioteka dubrovačkog samostana Male Braće. Kao dubrovčaninu poznata mu je vjerska, građanska i pravna terminologija. službujući izvan Grada bilježi riječi iz seoskog, primorskog, pomorskog i ribarskog života, a ima prigode razgovarati i s franjevcima iz Bosne, koji studiraju na generalnom studiju teologije Male Braće u Dubrovniku. Radi upotpunjavanja i usavršavanja svog životnog djela odlazi u Rim i Veneciju, a odatle u Austriju, Mađarsku, Češku i Prusku, da bi se savjetovao sa stručnjacima za jezik, a usput među uplivnim ljudima traži mecene za troškove tiskanja itiskare. Austrijski carevi Josip II., Leopold II. i Franjo II. pružaju mu svestranu moralnu i materijalnu podršku u radu oko Rječnika. Prije tiskanja, Rječnik je u rukopisu predan na prgled stručnjacima: Sebastijanu Conte d’Ayala (1744-1817), dubrovačkom poslanika na bečkom dvoru, radi ispravljanja talijanskog i latinskog dijela; Atanasiju DemetrovićSekereš, cenzoru “ilirskih” knjiga, koji predlaže ujednačeni pravopis i unošenje njemačkih riječi; Jozi Krmpotić, svećeniku iz Like, koji predlaže upotrebu slavonskog pravopisa u Rječniku; a konačno mišljenje odjelu daje đakovački biskup Antun Mandić (biskup 1805-1815), inspektor narodnih škola u Hrvatskoj. — Prvi dio Rječnika (latinskotalijansko-ilirski) posvećen caru Franji IIizlazi u Budimu (1801). Drugi (ilirskotalijansko-latinski) posvećen istome caru tiska
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON se u Dubrovniku (1806). Treći je (talijanskoilirsko-latinski), posvećen maršalu Marmont-u, objavljen također u Dubrovniku (1810). Naime, izravno ili neizravno, tiskanje prvih dvaju dijelova omogućuje Franjo II., a trećega Marmont. — U naslovima se govori o “ilirskom” rječniku. Riječi “illirico” S. daje značenje “slovinski, horvatski, hrovatski, hârvatski”, a “illiricus, - a, -um” “slovac, slovin, slovinac, hrovat, horvat, hârvat”. — Sva tri dijela Rječnika (svaki u dva sveska velike osmine) sadrže oko 4800 stranica. Od preko 360 autora (kojih djela S. navodi kao izvore), 206 su klasično - ili crkveno-latinski, a ostali slavenski, hrvatski, dubrovački; 25 su franjevci, od kojih 5 iz njegove Provincije. — Rječnik je dugo vremena vrijedio kao najbogatiji izvor i tumač jezičnog blaga, s jakim utjecajem na hrvatski preporod i njegovu književnost. Navode ga Rječnik hrvaskog ili srpskog jezika. JAZU Zagreb 1888-1975., Rikard Simeonov Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva (na osam jezika). Zagreb 1969., Slovník naučny. Praha 1870., André Jalov Glossaire Nautique. Paris 1848., a ovi nisu jedini. DJELA: Lexicon latino-italico-illyricum. Budae 1801. - Rjecsoslòxje ilirsko-italianskolatinsko. Dubrovnik 1806. - Vocabolario italiano-illirico-latino. Ragusa 1810. LITERATURA: Mijo BRLEK MB): Stulli, fra Joakim. Franjo među Hrvatima. Zagreb 1976. 272a-b. - ISTI: Joakim Stulli (1730-1817), dubrovački leksikograf. Dubrovnik 1980. M. Brlek STYBER, Ivan Kapistran, provincijal (Varaždin, 14. I. 1684. - Ormož, 27. V. 1749). U Križevcima je 1703. prihvatio franjevački život u Provinciji sv. Ladislava. Na filozofskom učilištu u Varaždinu (1704L1706) i na bogoslovnoj školi u Zagrebu (1706-1710) stekao je filozofsko i teološko znanje. Odmah je postigao naslov profesora filozofije i predavao najprije u čakovcu (1710/11) i zatim u Remetincu (1716-1718). Postigao je i kvalitikaciju profesora dogmatskog bogoslovlja na generalnim učilištima pa predaje na bogoslovnim školama u Varaždinu
643 (1721/22) i Zagrebu (1722-1727); predavao je i moralno bogoslovlje u Varaždinu (1715/16). Upravnu službu gvardijana u samostanima obavljao je u Varaždinu (1714/15, 1720/21), Zagrebu (1718-1720, 1727-1729) i u Ormožu (1733-1736, 1740-1743). Vršio je i upravne službe na razini Provincije: bio je definitor (1724-1727, 1743-1746), kustod (1727-1730, 1736-1739), generalni vizitator (1736) i provincijal (1730-1733). Za potrebe članova Provincije, a napose za one u razdoblju odgoja, tiskao je priručnik franjevačkog načina življenja Liber vitae franciscanae complectens brevem annotationem de origine, porgressu, etc. Ordinis Minorum s. Frandisci, Regulam, Testamentum et doctrinama religiosam ac christianam pro oportunitate tam professorum quam novitiorum utilitissimus (Zagrebiae 1731). LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu, Matricula officiorum, ad nomen. — F.E. Hoško: Odgoj franjevaca Provincije sv. Ladislava u razdoblju potridentske obnove. Dobri Pastir, 26(1976), sv. 1/2, 226, 227. F.E. Hoško SUBIĆ, Radoslav, biskup
Radoslav (Ladislav),
SUDIĆ (VARADINAC), Franjo, povjesničar (Varadin, 17. stoljeće). Djelovao je u vrijeme bečkog rata kad je provincija Bosne Srebrene zbog sve većih turskih globa i nameta došla u tešku materijalnu situaciju. Sudić, kao i neki drugi članovi provincije, bio je prisiljen po inozemstvu kupiti milodare da bi se ublažilo ovo teško stanje. Tom prilikom nailazio je i na nerazumijevanje te ga je to potaklo da ukratko prikaže prošlost, sadašnjost i djelatnost Bosne Srebrene. Učinio je to u svom djelu Pastor Bonus, kojim je utjecao na kasnije povjesničare Bosne Srebrene, osobito sastavljače šematizma. Njegovu Descriptio Provintiae Bosnae Argentinae objelodanio je u Subotici Ferdinand Kajzer. Sam svjedoči da je bio apostolski misionar, propovjednik ilektor. DJELA: Libellus hoc nomine Pastor Bonus... Venetiis 1979. LITERATURA: MATKOVIĆ Jako:
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Bibliografija bosanskih franjevaca. Sarajevo 1896, str. 52. - JELENIĆ Julijan: Kultura i bosanski franjevci I. Sarajevo 1915, str. 234. ISTI: Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke II (Rukopis u arhivu franjevačkog samostana u Tolisi). A. Kovačić SUGJA, Hijacint (Sughia), lektor filozofije (Dubrovnik, cca 1747 - Arimini, 20. V. 1774) Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1763. Djelovao kao lektor filozofije u Ariminiu u Italiji. Živio i umro kao pravi redovnik, kako stoji u pismu kojim iz Italije starješine izvještavaju o njemu. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 476. I. Djamić SUŠAC Fra Kornelije-Ante (1925.-1945.) Rođen 25.VIII.1925. u Cernu, ž. Humac, od oca Blaža i majke Stojke r. Luburić. Gimnaziju učio na Širokom Brijegu. U Franjevački red stupio na Humcu, 17.IX.1943. Jednostavne zavjete položio u Ve-ljacima, 18.IX.1944. Kao klerik jednostavnih zavjeta i učenik VII. razreda gimnazije 8.II.1945., zajedno s drugom braćom, spaljen na Širokom Brijegu. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić SUŠAC, s. Bogoljuba, učiteljica, ŠSM (Studenci, 20. X. 1889. — Crnopod, 12. IX. 1963.). Vrijeme kandidature u koju je ušla 5. VIII. 1908. provela je u Mostaru, a novicijat (1910.) u Mariboru nakon čega se ponovno vratila u Mostar. Bavila se izradbom crkvenoga ruha. Kad je u Mostaru otvoren novicijat, imenovana je prvom učiteljicom novakinja. A kad je u Trebinju otvorena Ženska stručna škola, ona je tu učiteljica i upraviteljica škole. Tu je ostala do 1945., a potom je po nekoliko godina provela na Humcu i u Međugorju da bi staračke dane proživjela u Potocima. — Bila je neustrašiva i uporna. Što je htjela i naumila, to je postizala. Najplodnije razdoblje života
644 provela je u Trebinju. Uspjela je, na opće zadovoljstvo građana, učiniti stručnu školu školskih sestara u Trebinju veoma uglednom i postići od ondašnjega ministarstva prosvjete da bude proglašena “poludržavnom”. Sama je bila nekoliko puta unapređivana u učiteljskom zvanju. Među učenicama bilo je najviše pravoslavnih i muslimanki. Ona je živjela s njima u srdačnim i prijateljskim odnosima, u ozračju međusobnoga povjerenja. Otvorenost prema ljudima koji drukčije misle, vjeruju ili ne vjeruju, bila je njezina glavna značajka. A. Bubalo SUŠAC, s. Franjka, ŠSM, (Cerno, 18. XII. 1896. — Potoci, 11. VI. 1968.), kućanica. U kandidaturu stupila 17. IV. 1914. u Mostaru, a u novicijat 15. VIII. 1917. u Mariboru. Poslije novicijata vratila se u Mostar. Posvećivla se obavljanjem raznih kućanskih poslova, posebice je zapažen njezin rad u sirotištu. S posebnom ljubavlju brinula se za siromašnu djecu radi kojih je često išla prositi i u udaljena mjesta, posebice u Slavoniju. U tom radu došla je do izražaja njezina ljubav i poniznost. Priča se da ju je jedan čovjek, kad je tražila pomoć za djecu, popljuvao. Ona se pribrano obrisala, a onda je rekla: “Ovo je bilo za mene, a sada dajte nešto za našu siromašnu djecu.” Na te riječi čovjek je ostao postiđen, otišao je i donio dar za djecu. Posebna krepost s. Franjke bilo je i franjevačko veselje. Pomalo fizički nezgrapna, dopuštala je da se na njezin račun šale dodajući: “Nek se sestre vesele!” A. Bubalo SVILIČIĆ, Hilarion, provincijal (Šćitarjevo kod Zagreba, 1648. - Remetinec, 27. X. 1712). U Remetincu je 1670. započeo franjevački život kao član Provincije sv. Ladislava Filozovsku i teološku izobrazbu je stekao u inozemstvu. Vratio se s kvalifikacijom profesora filozofije i predaje na filozofskim učilištima u Krapini (1677/78) i Varaždinu (1678/79). Nastavničkoj i odgojiteljskoj službi se vraća i kasnije pa je u Remetincu predavao moralno bogoslovlje (1695/96) i bio odgojitelj mladih franjevaca u godini tzv. drugog novicijata (1710-1712). Ostalo vrijeme je
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON obavljao pastoralne i upravne službe: vodio je bratovštinu pojasa sv. Franje u Varaždinu (1680-1683) i bio samostanski starješina u Remetincu (1696/97, 1699-1702), Krapini (1686/87, 1694/95) i Varaždinu (1683-1686, 1697-1699). U četiri trogodišta je bio definitor Provincije (1687-1690, 1693-1696, 1702-1705, 1709-1712); također je bio kustod (1696-1699) i provincijal (1705-1708). Podigao je samostan u Remetincu. isticao se u propovijedanju pa mu je provincijal A. Buzjaković 1686 dodijelio po dopuštenju generala Franjevačkog reda naslov sveopćeg propovjednika. U Varaždinu je 1697. osnovao pratovštinu karmelskog škapulara Majke Božje; štovanje Majke Božje odškapulara je i danas istaknuto u Varaždinu iu okolici. LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu, Monumenta Custodiae s. Ladislai, 311. — F.E. Hoško: Pastoralno djelovanje franjevaca Provincije sv. ladislava na području Zagrebačke biskupije u vremenu potridentske obnove. Bogoslovska smotra, 46(1976), 461. F.E. Hoško SZALKAI (ZALKA) Blaž de, bos. vikar (Szalkai, 2. polovica 14. st. - ?, 1. polovica 15. st.). - Bosanski je vikar kroz tri trogodišta (1420-1429). Odlučan i neustrašiv branitelj strogog opsluživanja franjevačkog pravila (opservant), redovnik čvrsta značaja i revna života. Skupio je “Constitutiones papales, generales ac Bosne opservantiales”, na temelju kojih Martin V. izdaje bulu 28. srpnja 1424. god., kojom je bilo potvrđeno da opservantska bosanska vikarija ostaje i nadalje neovisna i samostalna, nasuprot pokušajima većine (konventualaca) da opservantima ponište samostalnost. Njegovim podsredstvom, isti papa potvrđuje pravo na samostane koje je Bosanska vikarija uivala prije šezdeset i dvije godine u sudjednim kraljevstvima Mađarske i Dalmacije, kao zaklonište u progonima. Posebna je zasluga S. u tome što je napisao prvo povijesno djelo o Vikariji: “Gesta vicariorum Bosnae”, u kojem je opisao rad svojih predšasnika i slijedećih vikara do godine 1440. Spomenuta djela ostala su u rukopisu. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički
645 ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 16-17. - Euzebije FERMENDŽIN: Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae ordinis s. Francisci Seraphici. Starine. Zagreb 1890, XXII, 15 sl. - Julijan JELENIĆ: Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1912, 106. Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna, Rim 1968, 85-87. A. Barun SZIGINYI, Teodor, teološki pisac (Kloštar Podravski, 12. IX. 1741. - Pečuh, 10. II. 1781). Bio je član Provincije sv. Ladislava. Djelovao je kao profesor filozofskog učilišta u Čakovcu (1767-1769) i učilišta moralnog bogoslovlja u Virovitici (1773/74) i Ivaniću (1774/75). Kad je položio ispit za profesora dogmatskog bogoslovlja, predavao je na bogoslovnim školama u Varaždinu (1776-1778) i Pečuhu (1778-1781). Tiskom je objavio dva popisa teoloških teza; jedan sam, a jedan zajedno s Romualdom Denčarom. DJELA: Assertiones theologicae de consecutione salutis per Christum... quas Quinmque-Ecclesiis Anno 1780. propugnarunt... Quinque- Ecclesiis, 1780. Assertiones ex universa Theologia (QuinqueEcclesiis, 1780; susautor R. Denčar. LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrbu: Matricula officiorum, sign. B 2, ad nomen. - F. E. Hoško: Doprinos franjevačkih visokih škola skotističkoj filozofiji i teologiji. Franjevci Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda. Zagreb 1992, 79, 80. F. E. Hoško SZITTA, Honorije, teološki pisac (Niklaen, Mađarska, 23. VI. 1727. - Segesd, Mađarska, 18. XII. 1799). Pristupio je 1748. u Ivaniću Provinciji sv. Ladislava. Postavši profesor filozofije predavao na filozofskom učilištu u Čakovcu (1761-1763), zatim na učilištima moralnog bogoslovlja u Remetincu (1763/64) i Ivaniću (1764/65). Kako se je osposobio i za profesora dogmatske teologije, zadobio je učiteljske stolice na bogoslovnim školama u Varaždinu (1767/68), i Pečuhu (1768-1773). Tiskom je objavio tri teološka tezarija; treći je priredio zajedno s Dizmom Stankovićem.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON DJELA: Dum assertiones dogmaticoscholasticas ex universa Theologia... QuinqueEcclesiis... propugnandas susceperunt... 1770. Quinque-Ecclesiis, [1770]. - Assertiones dogmatico-theologicae de Deo Uno eiusque divinis attributis... propugnarunt QuinqueEcclessis...ž 1771. Quinque-Ecclesiis, 1771; dva izdanja iste godine. - Assertiones dogmatico-scholasticae ex universa Tehologia... accomodatae... Quinque-Ecclesiis 1773. Quinque-Ecclesiis, 1773; suautor D. Stanković. LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu: Matriculla officiorum, sign. B 2, ad nomen. - F. E. Hoško: Skotistička teologija zagrebačkog kruga 17. i 18. stoljeća. Kačić 3(1970), 94, 97.F. E. Hoško ŠABIĆ (MABIĆ, MALIĆ, RAMLJAK), Jure, prov. (Guber kod Livan, početak 17. st. Rama, 1667). - Bio je provincijal Bosne Srebrene (1666-1667). LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 87-88. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 196197. A. Barun ŠABIĆ Đema, ŠSP, bolničarka, (Brnaze, Sinj, 16. IV. 1919. - Knin, 2. II. 1945). - U samostan je stupila u svojoj 18. godini. Gotovo tri godine bila je kandidatkinjom, a kroz to vrijeme marljivo je i radosno vršila razne poslove u kući i vrtu. Posebno je savjesno izvršavala mala međusobna djela ljubavi i pazila na samostansku tišinu. Čitavom pojavom odražavala je smirenu i skladnu nutrinu. U novicijat ulazi 15. VIII. 1939. u Splitu. Nakon novicijata poslana je u kninsku bolnicu. U posljednjim mjesecima rata samoprijegorno dvoreći tifusare, sama se zarazila pjegavim tifusom, te poslije više dana agonije preminula u Kninu na blagdan Svijećnice. B. Nazor ŠAGOVAC, Ivan, pedagog (?, oko 1708. — Osijek, 29. X. 1736). Pristupio je 1725. u Baču Provinciji Bosni Srebrenoj. Nepoznat je tijek njegovog školovanja, ali je 1733. bio osposobljen za profesora filozofije i postao je
646 prvi predavač na tek osnovanom filozofskom učilištu u Vukovaru. Potkraj druge nastavne godine održao je sa svojim studentima u crkvi pred brojnim slušateljstvom prvu javnu raspravu iz filozofije u tom gradu. Preostao je kao znak njegovog djelovanja također rukopisni zapis njegovih predavanja Physica et metaphysica (Valcovarini, 1735/36, vel. 16,5 x 19,5 x 5 cm; Ilok C 307). Završivši 1736. predavanja na učilištu ostao je u Vukovaru kao samostanski starješina, ali je nenadano umro od kapi. LIT.: F.E. HOŠKO: Filozofsko učilište u Vukovaru (1733.-1783.), Anali za povijest odgoja, 1 (1922), 15. F.E. Hoško ŠALINOVIĆ, fra Vinko (✜Mate) profesar, pisac i prevodilac. (Dusina kraj Vrgorca, 6. X. 1827 Imotski, 27. IX. 1884). Osnovno znanje dobio je u makarskom samostanu. Nižu gimnaziju je završio u Zaostrogu a višu ili humanitet u Karinu i Sinju (1846-50). Filozofiju je pohađao u javnom liceju u Splitu, bogosloviju u Šibeniku i Makarskoj. U novicijat je ušao 1848. a zaređen 1952. Od godine 1854. do 1861. predavao je kao suplent u Sinju i spremao se za studij na koji je otišao godine 1861. Profesorski ispit iz grupe fizike i matematike položio je 1863. i vratio se u Sinj gdje je do smrti predavao svoje predmete. Nakon odlaska fra Š. Milinovića bio je kraće vrijeme direktor Gimnazije (1880. do 1882). Radio je na proširenju arheološke zbirke. Bio je nadzornik osnovnih učionica u Sinju. Uz nastavnički rad vršio je službu župnika u Sinju (1865-68), prokuratora Provincije, kustoda (1876) i provincijala (1879-82). Šalinović je bio izrazit i ugledan narodnjak tako da ga je sinjska općina poslala (1883) da rješava razmirice s bosanskom vladom zbog granica i ispaše blaga a Vrgorčani su ga željeli za svoga zastupnika u Dalmatinskom saboru ali je to odbio. Umro je u Imotskom od tifusa. Šalinović je bio sklon pjesništvu i pjevao je prigodnice ili prevodio s talijanskog pjesme. Tiska ih je kao knjižice ili ih objavljivao u "Narodnom listu" (1875, 1878, 1880), u "La Dalmazia cattolica" (1873, 1876). U njima opisuje političke događaje ili razna vjerska
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON slavlja. Izmađu njih se ističe prijevod "Sotone" talijanskog pjesnika A. Bacchia ili "Opsada Beča g. 1683." od Filicija. DJELA: Pisma o sinjskim izborim miseca ožujka 1868 - posvećena cetinskim Hrvatom spivao Hrvat rodoljub, Zadar 1869; Sinjskocetinski izbori i ortakluk srpnja miseca 1870, Split 1870; Bogoljubnik Marije presvete od Karmela, pohrvatio jedan nedostojni službenik iste blažene Djevice i bratim karmelitanski (bez oznake mjesta i godine tiskanja, imprimatur iz g. 1872); Pjesma prigodom svetovanja šeste stoljetnice serafinskoga naučitelja sv. Bonaventure Reda s. o. Frane, spjevao O. Vinko Šalinović, Split 1874; Enok Ardenić od A. Tennyson-a po talijanskom prevodu Dragutina Faccioli-a pohrvatio V.Š., Zadar 1884. LIT.: V. VRČIĆ, Vrgorska krajina, Vrgorac 1972, 90. – Franjo među Hrvatima, Zagreb 1976, 273. – P. BEZINA, Srednje školstvo, 157158. – A. RIBIČIĆ, Crtice o školstvu u Zaostrogu, Zaostrog 1989, 91. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 129-130. J. A. Soldo ŠAPINA, Bono, muzejski radnik (Skrti ž. Gračanica, 19. VI. 1909 - Fojnica, 14. III. 1979) - Krsno ime bilo mu je Pero. Roditeljik Aleksandar i Mara r. Crnov, umrli su mu rano pa je smješten u Dom ratne siročadi u Kraljevoj Sutjesci. Gimnaziju je pohađao u Visokom (1922-1931), novicijat FS u Fojnici (1928-1929), teologiju u Sarajevu (1931-1935) i u Zagrebu. Zaređen je za svećenika 1935. Nakon toga bio je kapelan u Zenici. Na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom predavao je od 1937-1943. vjeronauk, latinski, lijepo pisanje, zemljopis i povijest. Vrššio je dužnost potprefekta i ekonoma Franjevačkog konvikta u Visokom. Bio je tajnik provincijala (19421945), ekonom Provincije (1945-1949), kratko vrijeme kapelan u Jajcu, Ljubunčiću, Fojnici i Kreševu. Bio je gvardijan u Fojnici (19611964). Od 14. XI. 1955. do smrti bio je blagajnik Udruženja katoličkih svećenika “Dobri pastir”. Radio je na izdavanju liturgijskih, katehetskih i teoloških knjiga i
647 radio na uređivanju i obogaćenju arhiva, knjižnice i muzeja Franjevačkog samostana u Fojnici. Zbog zasluga na ovom području bio je odlikovan od predsjednika republike Josipa B. Tita. U arhivu je dao stručno konzerviratu turske i bosančicom pisane dokumente, knjižnicu je znato povećao nabavkom novih izdanja i uvezivanjem knjiga i časopisa a ujedno je nabavio nove ormare i police. Pobrinuo se je za novu, modernu postavku muzeja u Fojnici, koji je znatno proširio dodavanjem novih odjela (etnografskog i mineraloškog). Kao đak je surađivao u Cvijetu (1928, 1930, 1931) i kasnije u Dobrom pastiru (1956, 1959). Bio je i urednik Glasnika sv. Ante 1943-1944. LITERATURA: Fra Branko KRILIĆ: Fra Bono Šapina. Bosna Srebrena, 30 (1979), 7779. Isp. i razne govore u povodu smrti u Biltenu Udruženja katoličkih vjerskih službenika B. i H., br. 7, str. 1-10. I. Gavran ŠAŠKOVIĆ Laurencija, ŠSP, žrtva poraća, (Marino Selo, Novska, 30. I. 1918. - Nestala 10. lipnja 1945. na putovanju od Zagreba do Novske). - U samostan je stupila 1934. u Celju. Uskoro je poslana u Split, gdje je završila stručnu školu. U novicijat ulazi 15. VIII. 1936. Kao zavjetovana sestra jednu školsku godinu radila je u Trebinju na stručnoj školi školskih sestara Mostarske provincije. Poslije toga uspješno je i točno vršila službu učiteljice na sestrinskoj domaćinskoa školi u Splitu. Kad je škola za vrijeme rata bila svedena na minimum, s. Laurencija je poslana u Zagreb. na Sv. Duh, gdje su sestre neko vrijeme radile u bolnici. Tamo je jedno vrijeme vršila službu odgovorne sestre u redovničkoj zajednici. — U vrtlogu prvih poratnih dana zameo joj se svaki trag. Iz Zagreba je 10. lipnja 1945. pošla vlakom prema rodnom selu. Poslije toga ni sestre ni njezina rodbina nisu mogle ništa o njoj doznati. Pretpostavlja se, prema izvještaju jedne sestre da je izvedena iz vlaka u Dugom Selu jer se zauzimala za dvojicu ustaša i prema nađenim ostacima redovničkog odijela u šumi kod Dugog Sela da je s. Laurencija završila u nekoj od jama tog mjesta. B. Nazor
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
ŠEMAN, Želimir, društveni radnik (Blago na Korčuli, 18. VIII. 1895 - 20. I. 1940) Osnovnu školu završio u rodnom mjestu, grgovačku školu u Splitu. Privatno naučio talijanski, njemački, engleski, francuski i češke jezik. U prvom svjetskom ratu proveo 20 mjeseci na tirolskoj fronti. Kako je imao izraziti pjevački talenat, uči glazbu najprije u Splitu, a kasnije u Beču i posvećuje se glazbi. Kao pjevač-bariton nastupa u Linzu, Grazu, Pragu i milanskoj Scali. Razočaran moralom umjetničkog društva u kojem se kretao, napušta ovaj način života i vraća se u svoje rodnomjesto, gdje živi jednostavno i skromno do smrti. — U svom je rodnom mjestu uživao veliki ugled. Vršio je javne poslove u svojstvu općinskog bilježnika i predsjednika. Često su ga ljudi tražili za savjetnika. Sudjelovao je u karitativnim, ćudorednim i korisnim gospodarskim pothvatima. U svom je djelovanju nailazio i na velike poteškoće, jer su svi njegovi poduhvati i savjeti obilježeni religioznim shvaćanjem i dosljednošću kršćanskog morala koji je neumoljivo zastupao. Sudjelovao je u pjevačkim zborovima, a i sam je jednoga osnovao. Kao odlučan borac za hrvatska prava dospijeva u zatvor. Tri godine je predsjednik Trećeg reda u Blatu. Njegov duhovni život se sastojao u neprestanim borbama i pobjedama. Neumoljivo se borio protiv svojih slabosti i zlih sklonosti. Njegove ispovijedi nisu bile “obične” ispovijedi, bile su ne jednom nalik “operativnom stolu” ili “previjalištu”. Mnogo je čitao teološke knjige i rasprave, te je u tu svrhu učio i latinski jezik. Živio je po ustaljenom dnevnom redu. Ispit savjesti je obavljao redovito, a često je molio i časoslov. Znalo se dogoditi da bi i svoje jedino zimsko ili ljetno odijelo dao siromasima, te bi nastupom slijedeće zime muku mučio oko odijevanja. LITERATURA: /nekrolog/. Glasnik sv. Franje, 45 (1940), br. 3, 93b-94. - Marijo ŠIKIĆ (MŠ): Šeman, Želimir. Franjo među Hrvatima. Zagreb 1976, 274b-275a. M. Šikić.
648
ŠENEKAR, Barbara, (Genoveva), odgojiteljica i provincijalna predstojnica (Gorica/Slovenija, 26. XII. 1896.—Kloštar Ivanić, 3. I. 1985). Nakon završenog osnovnog školovanja god. 1911. dolazi k Školskim sestrama u Celje. Novicijat je završila u Mariboru gdje je 1917. položila privremene zavjete. Doživotne je zavjete položila 1922. u Splitu. Završila je učiteljsku i domaćinsku školu, te školu za vođenje dječjeg vrtića i tako za svoje vrijeme postigla svestrano obrazovanje. U Splitu je 1921-1923. bila voditeljica domaćinske škole na Lovretu. God. 1923-1949. proboravila je u u Mostarskoj provinciji kao odgojiteljica i kućna predstojnica u Mostaru (1938-1941) i Trebinju (1947-1949). God. 1951. prešla u Bosanskohrvatsku provinciju u kojoj je 1954-1962. bila provincijska predstojnica. Bila je veoma pobožna, inteligentna, razborita, šutljiva, prodorna, hrabra, vrijedna, odlučna i jednostavna. Lit.: Renata Mrvelj: S.M. Barbara (Genoveva) Šenekar, Nekrologij Školskih sestara franjevaka Krista Kralja Bosansko-Hrvatske Provincije. — Berhmana Rozarija Nazor: Lovretske sestre, Split 1986, 49-50. — Branka Natalija Palac: Školske sestre Trećeg reda sv. Franje u Hercegovini, Potoci-Mostar 1975, 84, 118-119, 123.— S.M. Barbara šenekar, Marija među nama, 15 (1985) 1, str. 33-37. R. Mrvelj ŠESTIĆ, Mirko, povjesničar (Dažnica kod Plehana, 26. VII. 1862 - Dubica, 8. VI. 1929). Osnovnu školu završio je vjerojatno na Plehanu, prvu godinu filozofije u Kraljevoj Sutjesci, drugo po raznim samostanima Bosne Srebrene, treću u Grazu, četvrtu u Pećuhu. Za svećenika je zaređen 1885. u Sarajevu. Bio je lektor po raznim samostanima provincije (1884-1892), župnik u Potočanima (1892), Prnjavoru i u Dubici), dvaput gvardijan na Plehanu, tajnik provincijala Ćavarovića (1884) i Bana (1903), definitor provincije (1928). — Šestić je bi inteligentan, izobražen, komunikativan, ljubitelj knjige. Dobro je znao latinski, njemački i talijanski jezik. Posebno sebavio proučavanjem naše prošlosti, a imao je
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON određenih knjiženih pretenzija. Međutim, zbog stalnih seljenja i nekih drugih razloga nije se razvio u plodnijeg spisatelja. Objelodanio je nekoliko značajnih radova o Jukiću, Martiću i o stanju u Bosni za turske vladavine i to uglavnom prema Martićevim i Nedićevim zapamćenjima. Surađivao je u Novom prijatelju Bosne (1888), Franjevačkom glasniku (1895, 1897-1900),. Novosadskom Zastavi (1902), Serafinskom perivoju (1908), Našoj misli (1919) i Franjevačkom vijesniku (1930). Sastavio je šematizam provincije za godinu 1906. Skupljao je narodne pjesme od kojih su neke, koje je 1887. poslao Matici Hrvatskoj, i objelodanjene. Mnogi njegovi radovi ostali su nedovršeni u rukopisu. U njegovoj ostavštini nalaze se podaci za životopis biskupa Šunjića i Markovića, dio korespondencije Grge Martića, korespondencija između Grge Čevapovića i Tome Košćaka, koju je 1930. objelodanio Jelenić te rukopis Život Ivana Franje Jukikća od fra Augustina Ćorića, koji su 1908. objelodanili Markušić i Škarica kao i verzija Martićevih Zapamćenja. DJELA: Schematismus... Bosnae Argentinae. Sarajevii 1906. LITERATURA: G/AVRANIĆ Gavrl † Fra Mirko Šestić. Franjevački vijesnik, 36(1929) 6, str. 200. - ISTI: Fra M. Šestić. Franjevački vijesnik, 37)1930) 4, str. 110-116. - DRLJIĆ Rastko: Iz Šestićevih pribilježaka o vukodlacima. kalendar Napredak, 1926, str. 201-205. ISTI: Iz zbirke narodnih pjesama fra Mirka Šestića. Kalendar Dobri Pastir, 1963, str. 173-174. - ZIRDUM Vjekoslav: Šestićeva redakcija Zapamćenja fra Grge Martića. Nova et Vetera, 28(1978) I-ISI, str. 329-331. A. Kovačić ŠETKA, fra Jeronim, profesor i leksikograf (Desne, 6. X. 1909.). Nakon osnovne škole u rodnom mjestu (1916.-1920.) završio je gimnaziju i filozofiju u Sinju (1921.-1929.). Novicijat je obavio na Visovcu (1926.-1927.), a svečane zavjete položio u Makarskoj 7. X. 1930. Bogoslovlje je studirao u Makarskoj (1929.-1933.) i zaređen za svećenika u Spli- tu 9. X. 1932. Na Filozofskom fakultetu u
649 Zagrebu i Krakovu studirao slavistiku i obranio doktorsku radnju »Hrvatska kršćanska terminologija« (1940.), koja je tiskana (1. izdanje u tri sveska, a 2. u jednom). — Bio je prefekt sjemeništa u Sinju (1933.) i profesor na gimnaziji u Sinju i Zagrebu uz manje prekide (1934.-1938.), direktor iste gimnazije (1946.1960. i 1964.-1970.). Predavao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i bio magistar klerika (1960.-1964.) kao i magistar klerika u Sinju (1938.-1945.) i Zagrebu (1957.-1960.). Obavljao je službu župnika u Hrvacama (1945.-1946.), ravnatelja Sjemeništa (1946.-1956.), prefekta studija (1964.-1970.), tajnika Provincije (1946.1949.), definitora (1949.-1952.), kustoda (1952.-1955. i 1961.-1967.), generalnoga vizitatora Hercegovačke provincije (1964.), vicepostulatora u kauzi bl. Nikole Tavelića (1969.-1970.) kao i člana više provincijskih vijeća. Bio je urednik Glasnika Gospe Sinjske i Vjesnika bl. Nikole Tavelića (1969.-1972.). — Bavio se znanstvenim radom kao i pisa- njem popularnih knjiga i članaka. Surađivao u brojnim listovima i zbornicima. Alma Socia Christi, (1953), Bogorodica u hrvatskom narodu, Brat Franjo, Franjo među Hrvatima, Crkva u svijetu, Gospa Sinjska, Hrvatska straža, Kačić (1967, 1968, 1978) Marija, Marulić, Nova revija, Sinjska spomenica, (1965) Služba Bož- ja, Sv. Nikola Tavelić, Vjesnik Provincije, Vjesnik sv. Nikole Tavelića, Zbornik za narodni život i običaje HAZU 1954, 1964 — Sudjelovao je na simpozijima i skupovima (Rim, Split), držao duhovne vježbe i obnove te nastupao kao propovjednik. Djela::- Put u život, priručni molitvenik za župnike i vjernike, Makarska 1962, 2Makarska 1965, 3Split 1970; 41973, 5Split 6dopunjeno Split 1985.- Hrvatska kršćanska terminologija, II. dio: hrvatski kršćanski termini latinskog porijekla, Makarska 1964, - Hrvatska kršćanska terminologija, III. dio: hrvatski kršćanski termini slavenskog porijekla, Makarska 1965,. - Kršćanski nauk, (iz molitvenika »Put u život«), Sinj 1965; više izdanj, - Gospa Sinjska, Povijest Svetišta Majke Božje u Sinju, Sinj, 1966; 2Sinj 1967,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 3Sinj 1983. - Fatimske poruke Majke Božje, U spomen 50. godišnjice Marijinih ukaza Fatimi 1917.-1967, Split 1967. - Kraljica srdaca, Razmatranja o Majci Božjoj, Split 1969; 2Sinj - Sveti Nikola Tavelić, Životopis-molitvenik, Šibenik 1970. - Vjenčić molitava na čast čudotvorne Gospe Sinjske, 4promijenjeno izdanje, Sinj, 1970; 5Sinj 1979. - Mijenjam svijet, razmatranja za svećenike, redovnike, redovnice i vjernike, Split 1974,. - Hrvatska 2 izmijenjeno, kršćanska terminologija, popravljeno i upotpunjeno izdanje, Split 1976. - Na izvoru obnove, razmatranja o sakramentu pokore, Zagreb 1977. - Na izvorima radosti, razmatranja za sve dane preko godine, Split 1981. H. G. Jurišić ŠETKA, fra Milan, župnik, profesor (Desne, 23. V. 1917 - Split, 25. V. 1983), profesor, pastoralni radnik i jedan od plodnijih hrvatskih pastoralnih pisaca u razdoblju komunizma. Osnovno je školovanje završio u rodnom mjestu. Gimnaziju u Sinju (1931.-1940). U franjevački je red stupio 28. VII. 1937. Filozofiju i teologiju studirao je u Makarskoj (1940.-1944.). Za svećenika je zaređen 1943. Bio je župni pomoćnik u Metkoviću, Drnišu i Zagrebu (1944.-1949.). Nakon izlaska iz logora u Staroj Gradiški (1945-1948) obavljao je župsku službu u Primorskom Docu (19491961). Uz pastoralni rad kao župnik nastavio je i studij na Teološkom fakultetu u Ljubljani gdje je 1958. obranio doktorsku disertaciju koju je objavio ciklostilom 1961. godine. — Godine 1961. postao je župnik u Tučepima i ujedno profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji. Kao župnik zauzeo se za obnovu crkve stradale od potresa, organizirao izgradnju crkvice na groblju, započeo izgradnju nove crkve uz more i skupio malu zbirku starinskih predmeta s područja župe. Od 1976. do 1982. župnik je župa Igrane i Drašnice. — Pisao je u raznim zbornicima časopisima i listovima: Sinjska spomenica (1965), Služba Božja (1967), Petar Grabić (spomenica), Vjesnik Provincije (1965), Vjesnik splitsko-makarske biskupije i drugim. Objavio je ciklostilom ili knjigotiskom čitavi niz različitih djela većinom
650 s katehetsko-pastoralnog područja. DJELA: Moderne konverzije kriterij za kršćanstvo i Crkvu, Primorski Dolac 19'59. (c) — Moderni konvertiti i KatoIička Crkva, Zagreb 1961. (c). — Isus naš put, kratke kateheze iz moralke i šest kateheza iz crkvene povijesti za djecu, Tučepi 1965. (c). — Isus naš život, kratke kateheze iz liturgike i pet kateheza iz crkvene povijesti 1965 — Pohod Gospódnji, kratke upute župnicima i misionarima Provincije Presv. Otkupitelja u Dalmaciji za održavanje pučkih misija, Tučepi 1965. (c). — Katolički nazor na svijet, Tučepi 1965. (c). — Pjevajte Gospodinu, zbirka crkvenih pjesama-riječi, Makarska 1966. (c) — lsus naš život, liturgijske kateheze za više razrede osmogodišnje škole, 2 Makarska 1967.. — Vođenje župskog ureda, Makarska 1968. — Tučepska spomenica, prigodom 300. godišnjice matičnih knjiga, Tučepi 1968. Tučepska spomenica, Prilog prvi i drugi, Tučepi 1971. — Propovjedništvo, Makarska 1968. (c). — Misli modernih konvertita o Bogu, Makarska 1968. — Govorništvo, Makarska 1970. (c). — Katehetika, Tučepi 1970. (c). Lit. † O. Milan Šetka, Vjesnik Provincije, XXXII 1984, 4, 211-223. V. Kapitanović ŠIJAKOVIĆ Oton, pedagog (Ilok, 12. III. 1823. - Bač, 2. II. 1878). U Provinciju sv. Ivana Kapistranskoga je pristupio 1840. godine. Polazio je filozofsko učilište u Vukovaru (1842-1844), a teologiju u Baji (1744-1846) i Budimu (1846-1848). Kao mlad svećenik je došao 1848. za profesora gimnazije u Požegu, a direktor gimnazije K.Agjić je zapisao da je “bonus poeta et illyrica linqua bene gnarus”. Prije 1856. je položio državni ispit za profesora teologije, dok je boravio u šarengradu. Zatim je bio vjeroučitelj u Mohaču (1856-1867). Predavanja na bogoslovnoj školi je započeo u Vukovaru (1858-1860), a nastavio u Baji (1860-1870); ondje je bio i gvardijan (18631866). Prije dolaska u Bač je boravio u Našicama (1870) i u Iloku (1875). DJELA: Kolo gorah iliti pozdrav veseli... od Požege grada. Zagreb 1851. — O važnosti i pervenstvu verozakonskoga podučavanja
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON mladeži na učilištah. Godišnje izvjetje gimnazija u Požegi. Zagreb 1855. LIT.: Arhiv Generalne kurije Franjevačkog reda u Rimu, Hungaria Capistrana, sv. 1, 118v. — F.E. Hoško: Pastoralna formacija hrvatskih franjevaca u 19. stoljeću. Kačić 14(1982), 73. F.E. Hoško ŠIKLIĆ, fra Apolonije (✜Josip), kustod i propovijednik (Rijeka, 1732. - Rijeka, 15. II. 1810). U KR stupio 8. III. 1751. Bio je prvi savjetnik u novo osnovanoj Hrvatskoprimorskoj kustodiji i kustod Hrvatskoprimorske kustodije (1785.-1792.). Prisutan je u Zagrebu 1788. kad je službeno provedeno ukidanje tamošnjeg samostana. LIT.: Nekrologij slovenskih in hrvaških kapucinov, Ljubljana 1977. — A. DUJMUŠIĆ, Povjesničke crtice Kapucinskog samostana na Rijeci, Rijeka 1910, 13. Hadrijan Borak ŠILOBADOVIĆ, fra Pavao († Makarska, 1686), ljetopisac. God. 1662-1669. živio je uglavnom u makarskom samostanu ili u obližnjim župama. Potom je 1669-1681. župnik u Sumartinu. A poslije se ponovno povratio u Makarsku gdje je i umro. Pisao je ljetopis poznat kao “Libretin”, po knjižici u koju je upisivao razne zgode toga vremena. IZDANJA: S. ZLATOVIĆ, Kronika O. Pavla Šilobadovića o četovanju u Primorju (166286), Starine JAZU, knj. XXI, Zagreb 1899, 86115. – Makarski ljetopisi 17. i 18. stoljeća (prijepis A. Bešlić, predgovor i bilješke J. A. Soldo), Split 1993, 13-68. Lit.: Znameniti Hrvati, Zagreb 1925, 253. – K. JURIŠIĆ, Katolička crkva na biokovsko neretvanskom području u doba turske vadavine, Zagreb 1972, (kazalo, 301). – V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano e delle Congregazioni Religiose di ispirazione francescana in Croazia, Crkva i društvo uz Jadran – Vrela i rezultati istraživanja. Zbornik radova Međunarodnoga znanstvenog skupa, Split, 21-22. IX. 2001, Split, 2006, 192. V. Kapitanović ŠILOBADOVIĆ, Pavao, ljetopisac (Dalmacija, 17. stoljeće). O njemu se zna toliko da je bio
651 župnik u Dalmaciji i Primorju od 1662. do 1686. U kolovozu iste godine, po svoj prilici, i umro je. U svom “Libretinu”, pisanom bosančicom, opisuje nevolje kršćana pod turskom vlašću te četovanje hajduka u vrijeme njegova župnikovanja. Nikola Gojak prepisao je njegov “Libretino” u svoj ljetopis koji se čuva u Makarskoj, a Stjepan Zlatović latinicom ga objelodanio (Starine JAZU, 1889, knj. XXI). LITERATURA: Znameniti i zaslužni Hrvati 925-1925. Zagreb 1925, str. 253. - JELENIĆ Julijan: Ljetopis franjevačkog samostana u Kreševu. Sarajevo 1918. str. 6. ISTI: Biobibliografija franjevaca Bosne Srebreničke II (rukopis u arhivu toliškog samostana). A. Kovačić ŠIMIĆ Vjekoslav (✜Vinko), profesor, stradalac (Tučepi, 17. VIII. 1905 - nepoznato mjesto, svibanj 1945). Nakon osnovne škole, srednju školu je pohađao u Sinju (1918-1923). Nakon toga je bio u novicijatu i pohađao filozofiju u Zaostrogu (1924-1926) a bogosloviju u Makarskoj (1926-1930). Kao mladi svećenik predavao je na Gimnaziji od godine 1930. do 1935. hrvatski, latinski i grčki jezik i pisanje. Nakon toga je premješten u Vrpolje kod Knina za župnika. U vrijema rata postao je vojni kapelan i stradao godine 1945. J. Soldo ŠIMIĆ, Blaž, filozofski pisac (Dubovik, Slavonski Brod, oko 1703. - Stara Gradiška, 9. VI. 1739). U Bosni Srebrenoj je 1720. postao franjevac. Kad je završio redovito filozofsko i teološko školovanje, djelovao je nekoliko godina u pastvi, a 1732. je postigao naslov profesora filozofije i preuzeo učiteljsku stolicu na filozofskom učilištu u Slavonskom Brodu. Prvi je od brodskih profesora sastavio priručnik za svoje studente u prvoj nastavnoj godini Introductio ad universam Aristotelis Philosophiam (Brodii 1732, vel. 16,5 x 20,1 cm; samostan u Iloku, sign. C 293). God. 1735. vratio se opet pastoralnoj službi; pošast kuge ga je zatekla kao župnika u Staroj Gradiški. Dok je dijelio oboljelima sakramente, sam je podlegao zarazi i preminuo kao žrtva te
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON pošasti. LIT.: F.E. HOŠKO: Franjevačka visoka filozofska škola u Slavonskom Brodu. Nova et vetera, 27(1977), sv. 2, 77-78. F.E. Hoško ŠIMIĆ, fra Mate, provincijal, FSP, (Tučepi, 12. III. 1848.—Živogošće, 6. XI. 1926), provincijal. Gimnaziju je završio u Sinju, a bogosloviju u Šibeniku. Franjevcem je postao 1867. godine, a za svećenika je zaređen 1871. Bio je odgojitelj u sjemeništu u Sinju, župnik, gvardijan, kustod i provincijal. U svakom poslu isticao se upornošću i poduzetnšću. Obnovio je samostane i crkve u Zaostrogu i Živogošću. Njegova je zasluga da je u Makarskoj podignut spomenik fra Andriji Kačiću Miošiću, a jednako i onaj u Zagrebu. Dao je postaviti u crkvi u Zaostrogu poprsje i fra Ivanu Despotu. Isticao se u političkom i Društvenom životu Makarskog Primorja i šire Domovine. Pjevao je pjesme i pisao u Iskri (Zadar). H.G. Jurišić ŠIMIĆ, Šimun, odgojitelj (Donji Rahić ž.Gorice, 18. XI. 1921 - Brčko, 25. VII. 1985). - Krsno mu je ime Vinko. Sin je Mate i Lucije rođ. Šimić. Osnovnu školu završio je na Ulicama, gimnaziju u Visokom (1933-1939, 1940-1942), teologiju u Sarajevu (1942-1947), klasičnu filologiju u Beogradu (1949-1953), novicijat započeo na Gorici 1939., za svećenika zaređen 1946. Bio je vikar i kapelan u Jajcu (1947), profesor (1953-1981), podprefekt (1953-1959), prefekt (1959-1970) i tajnik gimnazije u Visokom (1973-1981). Biran je za tajnika, definitora i provincijala Bosne Srebrene (12. V. 1973 - 7. XI. 1973). Obolio je kao provincijal, ali je prizdravio te do 1981. predavao u Visokom. Posljednje godine života proživio je u Tolisi (1981-1983) i Dubravama (1983-1985) strpljivo podnoseći bolest. Umro je od moždane i srčane kapi. Isticao se franjevačkim i svećeničkim entuzijazmom. Pristaju mu riječi provincijala, izgovorene u oproštajnom govoru, da je “ljubio franjevačku zajednicu Bosnu Srebrenu kao dušu svoju”, a visokočku gimnaziju više od rodne kuće. Svoje rodoljublje ispoljavao je kao franjevac, svećenik i građanin. Bio je četiri puta na saveznim radnim akcijama i još više na
652 lokalnim. Skupa s Ignacijem Gavranom proveo je Lastrića Epitome vetistatum, surađivao je u šačkom listu Cvijet pod imenom Vinko Jozić i u Bosni Srebrenoj. LITERATURA: Kartoteka osoblja Bosne Srebrene. Franjevačka klasična gimnazije u Visokom 1882-1982, Visoko 1983. /Oproštajni govori Vitomira slugića, provincijala Luke Markešića, direktora visokočke gimnazije Mate Mrkonjića, gvardijana u Dubravama Franje Stjepanovića i predstavnika hercegovačke provincije Bogomira ZLopaše/, Bosna Srebrena 1985, br. 9, str. 174-181. A. Kovačić ŠIMOVIĆ Fra Dobroslav-Božo (1907.-1945.) Rođen 19.XII.1907. u Hamzićima, od oca Vidaka i majke Anice r. Zovko. Osnovnu školu svršio na Čerinu, gimnaziju na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Parizu. Doktorat bogoslovije položio u Parizu, 24.VI.1937. Vojsku služio 5.VIII.1934.5.II.1935. u Zaječaru. U Franjevački red stupio 29.VI.1925. Zavjetovan jednostavno 30.VI.1926., svečano 2.VII.1929. Za svećenika zaređen 13.VII.1931. 1932.-1933. kateheta u Ljubuškom 1933.-1935. nastavnik u gimnaziji na Širokom Brijegu 1935.-1937. na studijama u Parizu 1937.-1941. profesor i prefekt sjemeništaraca na Širokom Brijegu 1941.1943. profesor bogoslovije u Mostaru 1943. gvardijan i župnik u Mostaru 1943.-1945. profesor gimnazije na Širokom Brijegu 7.II.1945. spaljen na Širokom Brijegu. Dizertacija: Tumačenje očenaša kod latinskih Otaca do sv. Augustina na francuskom jeziku. Bio je korektan i strog profesor, dobar redovnik i magistar-sine glossa. Bio je magister sjemeništaraca. Vrlo nepristran. Prema rođenom bratu u sjemeništu bio je stroži nego prema drugim đacima. Očinski se brinuo za sve đake. Ozbiljno je shvatio svoj poziv. Gojenci su ga se bojali i poštivali ga. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić ŠIMUN IZ DUBROVNIKA (Simon de Ragusio), zborovođa (Dubrovnik, ? - Dubrovnik 2. VI.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 1486) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Poučavao glazbu i bio zborovođa. Neki tvrde, da je umro u gradu Adria u Italiji (Andriassi). LITERATURA: Vitalis ANDRIASSI: Necrologium (rukopis u Arhivu Samostana Male Braće u Dubrovniku) br. 12. Necrologium Fratrum Minorum Provinciae Dalmatiae S. Hieronymi. Ragusii 1. I. 1909. (rukopis u Arhivu Samostana Male Braće u Dubrovniku) Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 419. I. Djamić ŠIMUN O. Min. († prije 18. VII. 1373), biskup. - Gams ga je, prema Farlatiju, uvrstio među makarske biskupe, s godinom 1373. iako se spominje kao Krajinski biskup (Episcopus Craynensis), Eubel u duvanjske, uz godinu 1370., Mandić u krajinsku biskupiju s obrazloženjem da je Krajina u to vrijeme primorje od Cetine do Neretve, što bi zapravo značilo da je Šimun bio mkarski biskup. No u to vrijeme nije mogao bitì makarski biskup jer je u Makarskoj bio biskup Jakov. Prema ispravi Šimun je biskup krajinske biskupije. Ta je biskupija osnovana oko 1345.i sjedinjena s makarskom oko 1388., ali pod nazivom krajinske biskupije. Naziv makarske biskupije obnovljen je tek 1615. godine. Šimun je bio krajinski biskup 1367.-1373. Nasljednik mu je ominikanac Ivan imenovan 18. VII. 1373. koji je oko 1388. sjedinio krajinsku i makarsku biskupiju. LIT.: P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 410. - — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 230. — D. MANDIĆ: Duvanjska biskupija od XIV-XVII. stoljeća, Zagreb 1936, 20 (izvadak iz Croatia Sacra 1935). — M. ŽUGAJ: Hrvatska biskupija od 1352. do 1578. godine: Croatica Christiana Periodica. Zagreb, 10 (1986) br. 17, str. 100ss. ŠIPRAČIĆ, Andrija, ljetopisac (Dubočac, prva polovica 17. stoljeća - Budim, 3. XI. 1698). Početne nauke svršio je vjerojatno u Kraljevoj
653 Sutjesci, a filozofsko-teološke u Italiji. Bio je župnik u Suhom Mlakimu Slaviniji (1660) i u Dubočcu i u tom svojstvu je 1686. preveo u Slavoniju 2700 katolika. Biran je za kustosa (1669-1672) i provincijala (1681-1684) Bosne Srebrene. God. 1681. moli Kongregaciju za rraširenje vjere da se u svim samostanima provincije mogu odgajati novaci, a 1696. obavještava Rim da se u Slavoniju iselilo preko 100.000 katolika. Završivši provincijalstvo počeo je pisati ljetopis pod naslovom Tabula od ministara, i kapitula, koi se mogu znati, koi su bili u ovoi provincii Bosne Ardjentine, i što se dogodilo za koiega ministra, i od druzie stvari, i dekreta carkovnie...”, koji se čuva u sutješkom arhivu. Druge dvije verzije istog ljetopisa: šibenička, koju je bosančicom pisao Bono Radnić i đenđeška, koju je latinicom pisao neki Jakošić (†1804), nešto su duže te to upućuje na zaključak da je sutješka verzija pisana bosančicom oritinal. Ovim ljetopisom služio se Nikoola Lašvanin. LITERATURA: JELENIĆ Julijan: Necrologium Bosnae Argentinae. Sarajevo 1917., str. 20. - ISTI: Ljetopis franjevačkog samostana u Kreševu. Sarajevo 1918., str. 6. BOŽITKOVIĆ Juraj: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935., str. 96-99. - MANDIĆ Dominik: Franjevačka Bosna. Rim 1968., str. 202-203. - GAVRAN: Ignacije: Fra Nikola Lašvanin, Ljetopis. Sarajevo 1981., Uvod, str. 15. A. Kovačić ŠIRCA, Marijan, promicatelj hodočasničkog pastorala (Pliskovica, Slovenija, 7. I. 1854. — Brežice, Slovenija, 28. X. 1932). Kao član hrvatsko-kranjske Provincije sv. Križa bio je dva deseteljeća u službi svetišta Majke Božje na Trsatu (1883-1903). Bio je odgojitelj mladih članova Provincije, novaka. U vrijeme proslave 600. obljetnice Svetišta na Trsatu (1891) i u Loretu (1894) bio je samostanski starješina i čuvar Svetišta (1889-1895). Nadgledao je 1890. građevinsku obnovu Svetišta, a glas o Svetištu je širio na slovenskom, hrvatskom i talijanskom jeziku; Njegov spis — Brevi notizie intorno all’antico santuario della Madonna delle Grazie in Tersatto (Rijeka
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 1889) J. Vladić je preveo na hrvatski pod naslovom Trsat, hrvatski Loreto (Sarajevo 1891), da bi zatim pod tim naslovom izašao na njemačkom (Tersat, das kroatische Loreto, s.l. 1903) i poljskom (Tersat, chorwackie Loreto, Krakow 1904) prijevodu. Drugim spisima dao je prilog pučkoj pobožnoj literaturi na slovenskom i hrvatskom jeziku. Organizirao je 1894. hrvatsko hodočašće s Trsata u Loreto. God. 1900. je pristupio novoosnovaj Provinciji sv. Ćirila i Metoda i kao definitor bio član prve uprave (1900-1903; 1903-1906). Ponovno je bio odgojitelj novaka. Zatim je bio starješina samostana u Zagrebu (1903-1906), ali je 1906. prešao u slovensku Provinciju sv. Križa i djelovao u Pazinu, Nazarju, Novoj Štifti, Brežicama i Brezju. DJELA: Trsat, slavno svetište Matere Božje na Hervaškem, Cvetje, god. 1885. — Brevi notizie intorno all’antico santuario della Madonna delle Grazie in Tersatto, Fiume 1889. — Uzljubimo Mariju, Rijeka 1899. — Duhovne vaje po svetom Alfonzu Ligvorskem, Gorica 1891. — Trsat in Loreto, Koledar Družbe sv. Mohorja, 1896. — Gospode, uči nas moliti, Zagreb 1904. LIT.: F. E. HOŠKO: Na vrhu Trsatskih stuba, Rijeka 1991, 243-252. F.E. Hoško ŠIŠIĆ, Ignacije, ljekarnik (Rijeka Dubrovačka, 17905 - Dubrovnik 17. VIII. 1784) - Stupio u provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1725. Po naravi vedar, rado je priman u društvo. Kao redovnik točno je vršio Pravila. Bio je starješina samostana u Kuni na Pelješcu. Pred smrt je za duhovnog vođu odabrao Antuna Agića (v.). — Dobro je poznavao ljekarničko umijeće. Kroz više godina je vršio službu farmaciste u ljekarni samostana Male Braće u Dubrovniku. Prikladnim savjetom i praivm travama vrlo često je znao spasiti od smrti. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 483. Vinko VELNIĆ: Tableau chronologique des apothicaires de la pharmacie des Pères Franciscains à Dubrovnik. Die Vorträge der Hauptversammlung des Int. Pharm. Kongresses
654 in Dubrovnik (26-31. VIII. 1959). Stuttgart 1960, 189-197. I. Djamić ŠIŠIĆ, Ladislav, orguljaš (Rijeka Dubrovačka, cca 1. I. 1769 - Dubrovnik, 16. XI. 1815) Krsnim imenom Matej. Stupio u Proviinciju sv. Franje u Dubrovniku 1786. Filozofske i teološke studije završio u samostanu Male Braće u Dubrovniku, u kojem je proveo i čitav redovnički život stalno vršeći službu zborovođe i orguljaša. Bio je u dva navrata vikar, te jednom definitor. — Po naravi vatren i pošten, bio je vjeran i predan redovnik. Čovjek izvanredne erudicije, osobito vješt u kanonskom pravu, liturgici, te crkvenoj povijesti, dva puta je izvrsno pred publikom branio teološke teze. Skladan i prikladan glas za vrlo lijepo pjevanje te izvrsno sviranje na orguljama bili su mu posebna odlika. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 513. I. Djamić ŠITIĆ, Dujo (✜Josip) (Split, 9. III. 1876 - Sinj, 22. X. 1945). Nakon završetka srdnje škole u Sinju (od g. 1888. do 1893) ušao je u franjevački red. Dvije godine filozofije (189496) završio je u Zaostrogu a bogosloviju u Makarskoj (1896-99). Za svećenika je zaređen godine 1898. Od šk. g. 1902/03. do 1907/08. kao i od 1911/12. do 1921/22. bio je nastavnik na sinjskoh franjevačkoj gimnaziji. Predavao je vjeronauk, kao glavni predmetn i po potrebi hrvatski i talijanski jezik i matematiku. Po preporuci liječnika napustio je službu nastavnika. Godine 1917. izabran je za definitora. Nakon napuštanja nastavničke službe živio je do smrti u Sinju gdje je bio sakristan i administrator glasnika Gospe Sinjske. LITERATRA: P. Bezina, 275. J. Soldo ŠKARICA, Branko, pjesnik (Mrkonjić Grad, 3. XI. 1883 ). Pseudonimi: Strahimir, Podgrabeški Budimir. Pučku školu učio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Gučoj Gori s početkom 1895., filozofsko-teološki tudij u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Ugarskoj. Ufranjevački red stupio je 1901., za svećenika zaređen 1906. Bio je župnik u Podmilačju i Kotor Varošu, gdje i napustio red i svećenički poziv te prešao u starokatolike i bio njihov svećenik sve do smrti. Škarica je još kao đak počeo pjevati u đačkom liistu Pobratim. Kasnije surađuje pjesmama i drugim književnim prilozima u Kršćanskoj obitelji (1902-1905), Serafinskom perivoju (19021904, 1907-1910, 1913), Hrvatskoj smotri (1903), Osvitu (1903-1904,), Glasniku presv. Srca Isusova (1905), Glasniku sv. Ante (1907), almanahu Naše kolo (1914), Našoj misli (1916-1919), Hrvatskoj duši (1924-1925) i Hrvatskom radiši (1932). Objelodanio je nekoliko samostalnih pjesama te s Josipom Markušićem Jukićeve narodne pjesme i njegov životopis. DJELA: Pjesme. Zagreb 1906. Život i rad fra Ivana Franje Jukića. Sarajevo 1908. Bosansko-hercegovačke narodne pjesme iliti “Jukićevke”. Mostar 1910. - Ponos od Bosne. Banja Luka 1910. - Sa Mrtvalja. Sarajevo 1919. LITERATURA: ČIČIĆ Augustin: Dva savremena bosanska pjesnika (O. Berislav Markušić i Branko S. Škarica). Luč, 6(191011) 6, str. 234-244). ISTI: Branko Str. Škarica: Sa Mrtvalja. Hrvatska sloga, 1(1920) 17, str. 23. - DLUSTUŠ Ljuboje: Branko Strahimir Škarica. Književni prilog kluba hrvatskih književnika u Osijeku, 2(1911-12) str. 30-31. MARKUŠIĆ Josip: Fra Branko Strahimir Škarica: “Ponos od Bosne” Serafinski perivoj, 25(1911) 10, str. 158-160. - G.P.: Branko Strahimir Škarica (Povodom druge knjige njegovih pjesama). Hrvatska sloga, 2(1920) 34, str. 2. - godar: Branko S. Škarica: Pjesme. Luč, 2(1906-7) 4, str. 123-125. - ja: Branko Str. Škarica: Sa Mrtvalja. Hrvatska prosveta, 7(1920) str. 124-125. - PROHASKA Dragutin: Dva suvremena pjesnika iz Bosne. Srpskohrvatski almanah, 1911, str. 57-61. ŠVRGULJA Ivan: Književni život u Bosni. Jugoslavenska njiva, 4(1920) 13, str. 294. Znameniti i zaslužni Hrvati 925-1925. Zagreb 1925, str. 255. A. Kovačić
655
ŠKARICA, Frana od Sv. Križa (Anka), klarisa, opatica (Knin, 1. VII. 1892. — Split, 17. VIII. 1969). Stupila je u samostan god. 1922. Istakla se revnošću za slavu Božju, požrtvovnošću i ljubavlju prema Zajednici. Bila je posebno pobožna muci Kristovoj i presv. euharistiji, te je mnoge sate provela u adoraciji. Odgajala je podmladak Reda. Kao opatica posebno je nastojala da se što dostojnije obavlja Božanska služba. LIT.: Marija od Presv. Srca [Petričević], Samostan sv. Klare, Split 1979. 53.— Nekrolog sestara klarisa, Split [rukopis], III, 205-206. M. A. Petričević ŠKARLIĆ, RAJNALD (Scarlich, Scarlicchius, Scherlicchius Scarlicchi, Scarlicchio, Scalvius, Reinald, Reinold, Rinald), FNK biskup († pr. 15. IV. 1641.) Hrvatski oblik, čini se, vjerojatniji je Škarlić premda nije isključen ni Skarlić. Prema Tomasinu rođen je u Grazu, a prema Orebu potječe iz hrvatskog dijela Istre. - Doktorirao je iz filozofije na akademiji u Grazu. Za svećenika je zaređen 25. II. 1612. i postao je pazinski prepozit. Carskim dekretom imenovan 1621. tršćanskim biskupom, a Sveta Stolica je to potvrdila 5. VII. 1621. (ne 5. VI). Zbog siromaštva i turskih pustošenja koje je pretrpjela biskupija u pola mu je smanjena uplata taksa. God. 630. (ne 1631) carskom je odlukom razriješen tršćanske biskupije i imenovan ljubljanskim knezom-biskupom, što je papa potvrdio 13. XI. 1630. — Kao tršćanski biskup darovao je Franjevcima konventualcima svetište Marijina Navještenja u Grignanu kod Trsta i u darovnici upućenoj generalnom ministru nazvao se sinom Reda (Reinaldus episcopus Tergestinus et filius huius almae religionis). LIT.: P. GAUCHAT: Herarchia catholica medii et recentioris aevi, IV, Pataviii 1935, 19672, 330 i 213. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 320. — F. UGHELI: Italia Sacra, Venetiis 17202. Vol. V, 583. - Archivio Sartori… [a cura di G. Luisetto]. Padova 1983ss. Vol. II, 839.— M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 112s. — P. TOMASIN: Notizie storiche intorno all Ordine dei Frati Minori Conventuali di… Trieste… di Grignano (Archeografo Triestino, Nuova serie vol. XXI-XXIII), Trieste 1899., 88. ŠKRIVANIĆ, Bernardin, (✜Nikola, Niko) FKP (Omiš, 7. III. 1855. - Split, 25. IX. 1932.), organizator i pisac. Gimnaziju i bogoslovne nauke studirao je u glagoljaškom sjemeništu u Priku kod Omiša, a završne ispite iz bogoslovije položio je u Zadru. Za svećenika splitske biskupije zaređen je 10. VIII. 1877. Kao župnik u Kaštel Sućurcu odlučio se za Kapucinski red. U novicijat je stupio na Rijeci 18. V. 1889. Svečane zavjete položio je 21. V. 1893. Ubrzo je postao starješinom riječkog samostana, a 1901. provincijalom Hrvatske provincije, koju službu je obnašao punih 18. godina. Pred sam Božić (22. XII.) 1922. uslijed talijanske okupacije Rijeke morao je bježati u Split, gdje je kroz sedam godina bio kućni poglavar, a kroz tri godine (1927-1930) član Provincijskog vijeća nove "Ilirske" provincije. — Mnogo je radio na duhovnom ojačanju Provincije. God. 1904. započeo je velebno djelo gradnje svetišta Gospe Lurdske na Rijeci. Čitav život mu je protkan zauzetim radom oko širenja lurdske misli i pobožnosti u hrvatskim krajevima. — Sa svojom redovničkom braćom uređivao je i izdavao veliku Bertrinovu Kritičnu povijest lurdskih događaja. God. 1905. izdao je pučki molitvenik Ave Maria, koji je raspačan u preko 100.000 primjeraka. God. 1907. počeo je izdavati mjesečnik Naša Gospa Lurdska čija je naklada dosegla 40.000 primjerakja, a izlazila je do g. 1919. Izdavao je i godišnjak Almanah Gospe Lurdske (1911-1915), tehnički suvremeno opremljen, po sadržaju na europskoj razini. Vjenčić Gospe Lurdske s desetak različitih drugih Vjenčića širio je pobožnost Marijinu po hrvatskim krajevima. God. 1911. izdao je knjigu Duhovne vježbe za redovnike i svećenike. Organizirao je 1908. prvo narodno hodočašće u Lurd na čelu s krčkim biskupom A. Mahnićem i makarskim biskupom J. Carićem. Osim toga hodočašća u
656 kojem je bilo 410 hodočasnika, vodio je još nekoliko puta hodočašća u Lurd, Loreto, Brezje i Padovu. Uz pomoć riječkog župnika dra Kukanića osnovao je 1906. apologetski tjednik na talijanskom i hrvatskom jeziku pod nazivom Il Quarnero. Talijanski dio uređivao je sam Bernardin. Utemeljio je 1910. vlastitu kapucinsku tiskaru "Miriam" uz koju je osnovao izdavačku kuću "Kuća dobre štampe" po uzoru na francuske asumpcioniste. Mahnić je god. 1912. prenio svoju Hrvatsku stražu u tu izdavačku kuću. Tiskara je bila opremljena najsuvremenijim strojevima. U njoj se pojavio prvi hrvatski katolički politički dnevnik Riječke novine koje su uređivali dr. P. Rogulja i R. Eckert. Gotovo sva naklandička djelatnost na Rijeci u prva dva desetljeća 20. st. pokretana je iz ove kapucinske nakladničke kuće. — Bernardinova životna lozinka bijaše: "Po Mariji k Isusu". Bio je čovjek žive vjere i nepokolebive nade. Služio je Crkvi, potaknut franjevačkim duhom. Sva njegova izvanredna i smiona poduzetnost protkana je iskrenom pobožnošću prema Majci Božjoj. Pojava Bernardina Škrivanića stvarala je jaki dojam na svakoga tko se s njim susretao, osobito radi njegove profinjene duhovne izgrađenosti i nepokolebive vjernosti idealu, koja je svijetlila s njegova lika. Umro je na glasu svetosti. LIT. T.Z. TENŠEK, »Udio Bernardina Škrivanića u Hrvatskom katoličkom pokretu«, Kačić, IX (1977), 293-302. — ISTI, »Franjevac-kapucin Bernardin Škrivanić i štovanje Majke Božje«, Štovanje Bogorodice u Hrvata u XIX. i XX. stoljeću, Zagreb 1990, 102-114. — ISTI, »Il Francescano-Cappuccino Bernardino Škrivanić (1855-1932) e la venerazione della Madonna«, De cultu mariano saeculis XIX-XX. Acta Congressus Mariologici-Mariani Internationalis in sanctuario Mariano Kevelaer (Germania) anno 1987 celebrati, Vol. IV, De cultu Mariano saeculis XIX et XX usque ad Concilium Vaticanum II apud theologos necnon christifideles sanctitatae vitae praeclaros saec. XX, Romae, 1991, 191-210. — T. BLAŽEKOVIĆ, Fluminensia croatica, Zagreb 1953.; A. PILEPIĆ, »Graditelj Marijinih svetišta«, Naša majka, Split 1942. — P.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON GRGEC, Dr. Rudolf Eckert, Rijeka 1995. Zdenko Tomislav Tenšek ŠKUNCA, Bonaventura, aprovincijal (Novalja, 27. Iv. 1861 - Split, 1. IX. 1947). - Gimnaziju i teologiju završava u Zadru. Vršio je službu gvardijana, definitora, kustosa, dvaputa provincijalnog vikara i dva puta provincijala (1914-1917; 1932-1935). Zbog svog rodoljubnog hrvatskog stava poslije prvog svjetskog rata zlostavljan je sa strane talijanskih okupatora na Košljunu i u zatvoru u Krku. LITERATURA: Nekrologij franjevačke provincije sv. Jeronima Zadar. Franjo među Hrvatima, Zagreb 1976, str. 276. P. Pejić ŠKUNCA, Robert, pastoralac (Novalja, 17. I. 1919. - Zadar 19. I. 1960). Pučku školu završio u rodnom mjestu, nižu franjevačku gimnaziju na Badiji a višu u Dubrovniku. Stupio u franjevački red FZD g. 1935. Teološki studij započeo u centralnoj nadbiksupskoj bogosloviji u Splitu, a završio u franjevačkoj bogosloviji u Dubrovniku. Za svećenika zaređen 1943. Svoj pastoralni rad započinje u Pridvorju kraj Dubrovnika. Nastavlja ga (1946) u porušenom Zadru sve do svoje smrti. Radi na duhovnoj i matgerijalnoj obnovi porušenog Zadra uslijed ratnih strahota. Uz rad u samostanu sv. Frane razvija bogat pastoralni rad: pest godina upravlja župom Srca Isusova na Voštarnici, organizira rad i vjeronauk s mladeži, vrši službu katehete u novootvorenoj gimnaziji nadbiskupskog sjemeništa. U suradnji s Konzervatorskim Zavodom u Zadru obnavlja oštećenu crkvu i porušeni samostan sv. Frane, uređuje samostansku riznicu i knjižnicu. Od g. 1952-1955. vrši službu definitora Provincije i prokuratora Provincije, a od 1955. do smrti vrši službu poglavara samostana sv. Frane. LITERATURA: B.Š. (Branko Šonje): O. Robert ŠKunca. Vjesnik franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji, god. II, br. 1/1960, 7-10. - Berard BARČIĆ: Posmrtni govor. Ibidem, 10-12. IDEM: ŠKUNCA, fra Robert. Franjo među Hrvatima 1226-1976, Zagreb 1976, 176. B. Barčić
657
ŠLIBAR, Augustin (✜Stjepan), provincijal (Gredice kod Klanjca, 17.XII. 1889. - Požega, 8. IV. 1949. ) — Nakon osnovne škole u Klanjcu i niže gimnazije u Varaždinu stupio je 1905. u Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda. Zaključivši srednje školovanje u Varaždinu, teologiju je studirao u franjevačkoj bogoslovnoj školi u Fuldi (19091911) i na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1911-1913 ); zaređen je 1912 . za svećenika. Djelovao je kao kapelan na Trsatu i vjeroučitelj osnovnih škola na Sušaku ( 1913-1916 ), vojni kapelan na ruskom, tali janskom i albanskom ratištu ( 1916-1918 ) te kapelan i njemački propovjednik u Vukovaru (1919). Službu samostanskog starješine obavljao je u Zemunu (1919-1921), Koprivnici (19211923 ), a župnika i gvardijana u Vukovaru ( 1923-1930 ) i Našicama (1931-1933; 1936-1942; 19451948). Bio je izabran 1943. za gvardijana i župnika u Virovitici, ali zbog ratnih prilika nije preuzeo službu, već je ostao u Našicama; od 1948. je boravio u Požegi. U upravi provincije sudjelovao je kao definitor (1924-1927) i kustod (1936-1939), a vodio ju je i kao provincijal (1933-1936) . Bio je orguljaš; u crkvenom pjevanju slijedio je zasade liturgijske obnove, napose cecilijanskog pokreta. Također je bio izvrstan crkveni govornik, voditelj brojnih staleških konferencija i pučkih misija; uspješno se je suprotstavio širenju starokatolicizma u Koprivnici, a 1929/30. je pet mjeseci u SAD obilazio s provincijalom T. Harapinom hrvatske iseljenike i sabirao novčanu pomoć za podizanje zgrade kolegija i gimnazije u Varaždinu. Zajam, koji je provincija bila podigla u tu svrhu, namirio je za svoga upravljanja provincijom. LIT.: O. Agustin Stjepan Slibar. Obavijesti Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, 2 (1949), br. 2, 7-12 . F. E. Hoško ŠOŠTARIĆ, Jeremija, nabožni pisac (Mali Borištof, Gradišće/ Kleinwarasdorf, Burgenland, 2. XII. 1714. - Svetica za Jezerom, Frauenkirchen, 28. IV. 1770). - Postao je 1733.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON član Provincije sv. Marije, a 1738. je primio svećeničko ređenje. Djelovao je kao odgojitelj franjevačkih novaka kroz niz godina, a bio je i hrvatski propovjednik u Željeznu na Brigu (Oberberg-Eisenstadt). Autor je marijanskog molitvenika, tiskanog poslije njegove smrti, a pripisuje mu se i molitvenik Duhovni vertlyacz (Györ 1746). DJELA: Marianszko czvecse. Sopron 1781. LIT.: S. ZVONARIĆ: Franjevci kao utemeljitelji nabožne literature u Gradišćanskih Hrvata. Kačić, 13 (1981), 89-120. - I. KARALL-S. ZVONARICS: Popis franjevaca Gradišćanskih Hrvata. Kačić, 14 (1982), 97-120. - M. KRUHEK: Crikva kod južnogradišćanskih Hrvatov. Bauertum und Kirche bei den südburgenländischen Kroaten. GüttenbachPinkovac 1990, 123-130. F. E. Hoško ŠPANJOL, Nikola, osnivač muzeja na Košljunu (Gostinjac na Krku, 25. VIII. 1897 - Košljun, 4. I. 1970). - Osnovnu školu završio je u Dobrinju, gimnaziju na Košljunu i u Zadru, teologiju u Zadru i Dubrovniku. Filozofiju i pedagogiju studirao je na katoličkom sveučilištu u Milanu na kojem je postigao i doktorat iz filozofije. Stupio je u FZD 15. VIII. 1912, ređen za svećenika u Dubrovniku 20. III. 1920. Službovao je najprije kratko u Barbani, onda kao prefekt i nastavnik na Košljunu 1922 - 1928, zatim kao magister klerika, profesor na gimnaziji i gvardijan u Dubrovniku pa na Badiji sve do konca drugog svjetskog rata kad postaje starješinom Istarskih samostana po redu u Malom Lošinju, Rovinju i Puli dok se 1953. godine nije vratio na Košljun da tu dočeka smrt. - Za vrijeme svog prvog službovanja na Košljunu počeo je sakupljati kulturnno blago po otoku Krku te je 1926. godine utemeljio samostanski muzej da mu se kao kustos posveti posljednjih 12 godina života stalno obogaćujući njegov sadržaj i usavršavajući načine prezentiranja muzejskih izložaka. Kao gvardijan u Dubrovniku pronašao je u crkvi Male Braće Gundulićev grob i dobio za samostanski zvonik najveće “zvono kraljice Marije”, uredio je k tome staru kapitularnu dvoranu za priredbe. Teških ratnih
658 godina razborito je čuvao i sačuvao kao gvardijan i braću i samostan od mnogovrsnih opasnosti. Iz Malog Lošinja eksskurirao je župe po okolnjim otočićima te župu Ćunski gdje je dao izraditi na župnoj crkvi vrata od hrastovine i na njh je dao urezati uz ostale reljefe hrvatski grb i Višeslavovu krstionicu. za posljednjeg boravka na Košljunu pokrenuo je misao izdavanja “Krčkog Zbornika”, okupio suradnike i sakupio materijal za prvi svezak koji je iz tiska izašao pet mjeseci nakon inicijatorove smrti. Pri osnivanju Povjesnog društva otoka Krka izabran je za podpredsjednika i do smrti je obnašao tu dužnost i čast. DJELA: Il concetto dell’instruzione in S. Bonaventure, Milano 1934. - Može li se lokalizirati Gundulićev grob u crkvi Male Braće? Narodna svijest. XX(1938), br. 34-35. Iz prošlosti ljekarnice Male Braće. Idem. XX(1938) br. 37-43). - Ljudska duša (šapirografirano), Košljun 1968. LITERATURA: Dinko MAVROVIĆ: In memoriam o. Nikoli Španjol. Vjesnik Franjevačke provincije sv. Jeronima XII(1970), br. 1,66-77. - Petar STRČIĆ i Beata GOTHARDI-PAVLOVSKI: Dr Nikola Španjol. Krčki Zbornik I(1970), 522-526. G. Štokalo ŠPERAVIĆ, Franjo (Speranvich, Sperancich, Speranich), kninski biskup. († prije 20. 7. 1463.). Neki povjesničari drže da je postao kninski biskup već od 1446. (Urlić) ili 1447. godine (Farlati i Gams). No, možda je tada kao generalni vikar samo upravljao kninskom biskupijom. God. 1447. je naime dotadašnji kninski biskup Dimitar premješten u Zagreb, a zagrebački Benedikt u Knin. Međutim izmjena nije izvršena. Benedikt je sve do smrti, l454., ostao u Zagrebu, a Dimitar se zadržavao kod prijatelja biskupa u Varadinu. Tek je Pio II. 13. VII. 1459., proglasivši kninsku biskupiju upražnjenom, imenovao Šperavića rezidencijalnim biskupom. U svakom slučaju živio je i upravljao biskupijom u burnim vremenima turskih upada i pljačkanja. — Osim Farlatija i Gamsa koji Šperavića spominju kao biskupa samo 1447. povjesničari drže da je
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Šperavić umro između 1462. i 1465. — Iz neobjavljene, bule kojom se imenuje njegov nasljednik Marko iz Rijeke, razvidno je da je to bilo prije 20. VII. 1463. LIT.: Bularium Franciscanum, Nova series, II, [ed. I. M. Pou y Marti], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1939, 342 br. 649 C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, II, Patavii 1968, 251. — G. URLIĆ IVANOVIĆ: Iz kninske proslosti: Narodni kolendar 1894, Zadar 1894, 44 — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 100. Šematizam zagrebačke nadbiskupije. Zagreb 1966, 31. ŠPRAJC, fra Rok ( ✜Pavao), brat pomoćnik, (Pleškovec, 24. I. 1880. - Osijek, 29. I 1972.). Rođen je u župi sv. Juraj na Bregu u Međimurju. Roditelji su mu bili Valentin i Uršula rođ. Borković. U KR stupa u Varaždinu u 25. godini života i prve zavjete polaže 19. IX. 1906. Svečane zavjete položio je također u Varaždinu 26. IX. 1909. Od svojih 67 godina redovničkog života, 37 je proboravio u Varaždinu a ostalih 30 u Osijeku, kamo je premješten godine 1942. Za vrijeme boravka u Varaždinu skupljao je milostinju po Međimurju, Prekomurju i široj varaždinskoj okolici. Na taj način omogućavao je održavanje samostana kao i prehranjivanje brojnih siromaha koji su svaki dan dolazili po jelo na samostanska vrata, osobito u teškim vremenima nakon I. svjetskog rata. Brojni franjevci kapucini dobili su zvanje ugledavši se u životni primjer toga jednostavnog i od svih obljubljenog redovnika koji je znao mudro savjetovati i tješiti ljude u njihovoj nevolji. Ujutro bi se ustajao u 3 sata da u miru obavi svoje molitve, a onda bi prionuo radu oko uređenja samostanskog vrta i cvjetnjaka. Svi koji su ga poznavali svjedoče o njemu da je bio uzor molitve, radinosti i dobrote te srdačan i veseo redovnik. Pokopan je u kapucinskoj grobnici u Osijeku. LIT.: Vjesnik Hrvatske kapucinske provincije, 6 (1972), br. 1, str. 23-28. — Nekrologij slovenskih in hrvaških kapucinov, Ljubljana 1977. Armin Prebeg
659
ŠTEFAN ZAGREBEC
STJEPAN ZAGREBEC
ŠTEFANIĆ, Blaž, misionar (Baška Draga, 14. IX. 1907 - Hurlingham, 7. XII. 1976). Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Košljunu, u Sinju, Dubrovniku i Fiescole (Firenze), teologiju u Sargiano(Arezzo). Stupio je u FZD 21. IX. 1924, za svećenika je ređen uKrku 7. VIII1932. Kao svećenik u domovini je bio kratko član samostana u Dubrovniku zatim nešto više na Košljunu, ukupno samo 4 godine: 19341938. Te godine odlazi u Argentinu sve do svoje smrti. - Već u domovini se istakao kao prop9ovjednik i pučki msionar obilazeći mnoga otočka, primorska a i kontinentalna mjesta, dospio je sa o. Petrom Vlašićem (v.) koncem 1937. godine pčak do Hrvata u Rumunjskoj. Rezidirajući zatim u Argentini običao je pružajući duhovnu pomoć našim iseljenicima sve države Američkog kontinenta osim Kanade i Meksika. Svuda propovijeda i drži konferencije po školama, unvierzama, crkvama, katedralama i po javnim trgovima. Do mnogih je došao njegov dušobrižnički glas preko revije “Život” koju je izdavao, te preko privatnih i državnih rdiopostaja i televizaija na kojima je nastupao. Uz aktivni misionarskopastoralni rad razvio je i veliku karitativnu djelatnost osobito poslije drugog svjetskog rata. Potpisao je kao garant ulaz u Argentinu za stotine djece bez jednog ili bez oba roditelja i tako uzeo na sebe obavezu da se za njih moralno i materijalno skrbi i savjesno je do srmti ispunjao tu obavezu. LITERATURA: Justin VELNIĆ: O. Blaž Štefanić. Vjesnik Franjevačke provincije sv. Jeronima XVIII (1976), br. 6, 317-321. i XIX(1977), br. 1. 63-66. G. Štokalo ŠUNJIĆ, Marijan, biskup (Bučići kod Travnika, 7. I. 1798 - Beč, 28. IX. 1860). Krsno ime mu je Ivo. Čitati i pisati naučio je od roditelja, humaniora je završio u Gučoj Gori i Fojnici, novicijat u Fojnici (1813/14), filozofiju u Zagrebu, teologiju u Muhaču (1815-1821), istočne jezike (turski, perzijski i arapski) u Zagrebu i Beču (1821-1824). Osam
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON mjeseci usaršavao se u Bolonji kod Mezzofantia. Osim spomenutih istočnih jezika znao je još klasične, njemački, francuski, talijanski i većinu slavenskih jezika. Vrativši se iz Italije u Bosnu (1826) bio je kapelan na Kupresu, župnik u Mokronogama (1831) i Orašju kod Travnika (1836), tajnik (1832), kustos (1835) i provincijal (1844447-1851) Bosne Srebrene, biskup i apostolski vikar u Bosni (1855-1860). Zalagao se za narod i provinciju kod turskih vlasti te je dvaput (1827, 1834) odležao po nekoliko mjeseci u zatvoru. U vrijeme Barišića afere borio se za interese Bosne Srebrene. Godine 1843. bio je osušen na izagnanstvo u Italiju. Dvaput je (1834, 1840) putovao u Rim u sastavu delegacije Bosne Srebrene da brani prava i povlastice provincije i jedanput (1846) u Carigrad. Godine 1851. moli cara Franju Josipa da se zauzme za bosanski narod i franjevce. Pripadao je krugu bosanskih iliraca te poput Nedića pjeva u duhu ilirskog pokreta, a pput Jukića skuplja narodne pjesme i zauzima se za napredak školstva u Bosni. Spada među rijetke bosanske franjevce, koji su se bavili i teoretskim pitanjima jezika. Nekoliko njegovih narodnih pjesama objelodanjeno je u Bosanskom prijatelju (1850, 1851, 1870) te u Napretku (1934). Šunjićeva veoma vrijedna korespodencija, koja se čuvala u arhivu gučegoranskog samostana, nestala je u plamenu 1945. DJELA: Augusto Austriae imperatori regique apostolico Francisco Primo... Budae 1833. (pjesma). - De vita illustris viri Augustini Miletich,... Romae 1835. - Pokret godine 1848 i185:49. Narodna spevanja od Žalovana /Martina Nedića/ i njegova brata Bošnjaka /Marijana Šunjića/. U Carigradu 1851. jelačkinje. Zagreb (?). - Razgovor vile njemkinje i slavjanke. U Zagrebu (?). - De ratione depingendi rite quaslibet voces articulares seu de vera ortographia cum necessariis elementis alphabeti universali. Viennae 1853. LITERATURA: P.B.A.: De ratione depingendi rite quaslibet voces articulares, seu de vera irthographia cum necessariis elementis alphabeti universalis. Autore Mariano Šunić O.S.F. Danica, 16(2853) 41, str. 162-163. -
660 B.D.: Iz Bosne. Zagrebački katolički list, 6(1855) 26, str. 206-207. - /ANONIM/: Govor kojim je preuz. imenovani biskup g. Marijan Šunjić prigodom čitanja papinskih bulah u fojničkom samostanu pozdravljen. Zagrebački katolički list, 6(1855) 8, str. 57-58. - Iz Fojnice. Zagrebački katolički list, 6(1855) 8, str. 62-63 /O proslavi imenovanja/. - NEDIĆ Martin: Pjevanje presvietlom i prepoštovanom gospodinu Marianu Šunjiću... U Osijeku 1855. - ISTI: Život fr. Marijana Šunjića... Spjevao... U Đakovu 1883. - M.B.: Tužni glas o smrti presvjetloga gospodina Marijana Šunjića, biskupa panadenskoga i namiesnika apostolskoga u Bosni. Narodne novine, 26(1860) 136, str. 653. - MARTIĆ Grga: Tugovanje uz lies biskupa fra Mariana Šunjića. Zagrebački katolički list, 11(2860) 45, str. 357359, 46, str. 364-366; 47, str. 373-374. - P/acel/ V/inko: Razvoj pisma. Vienac, 1(1869) 5, str. 110-112; 6, str. 136-138. - KNEŽEVIĆ Antun: Bosanski prijatelj IV. Sisak 1870. - ISTI: O. Marijan Šunjić. Glasnik biskupije đakovačko sriemske, 1875 *u više nastavaka). NAPOTNIK Mihajl: Kratak pregled bosanskog školstva. Maribor 1884. - MATKOVIĆ Jako: Bibliografija bosanskih franjevaca. Sarajevo 1896, str. 49-52. - ĆORIĆ Anto: Neke povjesne crtice o redovitim i administrativnim biskupima i vikarima apoštolskim u Bosni od god. 1543 do 1878. te o pogorjelom arhivu vikarijata apoštolskoga. Serafinski perivoj, 22(1908) i 23(1909) u više nastavaka. ALAUPOVIĆ Tugomir: Strossmayeru veledušnom dobrotvoru sviju nas Bošnjaka. Spjevao... Spomen-knjiga iz Bosne. Sarajevo 1901. - ISTI: Pedesetgodišnjica smrti fra Marijana Šunjića. Kalendar Napredak, 1909, str. 2-6. - ISTI: Biskup fra Marijan Šunjić (prigodom pedesetogodišnjice smrti). Serafinski perivoj, 24(1910) 12, str. 203-213. Narodne junačke pjesme iz Bosne i Hercegovine. Sakupio... Sarajevo 1915, 1925 2. MARINOVIĆ /Stanislav/: Svetom prahu našeg velikana fra Marijana Šunjića, biskupa, o pedesetgodišnjici smrti. Kršćanska obitelj, 11(1910) 12, str. 226. - MARKUŠIĆ Josip: Muslimani i biskup Šunjić. Serafinski perivoj, 25(1911) 2, str. 29. - DLUSTUŠ Ljuboje: O.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Branko Strahimir Škarica. (Ulomak iz života biskupa Šunjića). Kniževni prilog Kluba hrvatskih književnika u Osijeku, 2(1911/12) 30-32. - BJELOGRVIĆ N.M. 9bk): Narodne junačke mpjesme. Novine, 2(1915) s40, str. 2. JELENIĆ Julijan: Kultura i bosanski franjevci II. Sarajevo 1915, str. 463-468, 481-483, 491495, 515-518. - ISTI: Znameniti i zaslužni Hrvati. Zagrb 1925, str. 260. - MURKO M/atija/: Ko je napisao “Razgovor vila ilirkinja” god. 1835? Ljetopis JAZU. 31(1916) 1, str. 129-131. - KREŠEVLJAKOVIĆ Hamdija: “Razgovor vila ilirkinja god. 1835” napisao je fra Martin Nedić. Ljetopis JAZU, 32(1917) 1, str. 150-159. - LISTI: Narodne junačke pjesme iz Bosne i Hercegovine. Skupio fra Marijan Šunjić... Nastavni vjesnik, 25(1916/17) 7, str. 407-412. - STOJKOVIĆ Marijan: Onda i sada. Hrvatska njiva, 2(1918) 1, str. 9-11. - GRGEC Petar: Vrijednost narodnih pjesama (Prilikom drugog izdanja Šunjićeve zbirke). Hrvatska prosvjeta, 12(1925) 4, str. 102-103. - ESIH Ivan: Fra Marijan Šunjić. Uz sedamdesetu obljetnicu njegove smrti. Jutarnji list, 19(1930) 6703, str. 8. - VLADIĆ Jeronim: Bilješka o Šunjiću i Karačiću. Franjevački vijesnik 36(1929) 284288. - Nedić - Šunjića “pokret 1848. i 1849.”. Napredak, 6(1931) 11/12, str. 161-162. SAKSIĆ: Biskup Šunjić i franjevci. Jugoslavenska pošta, 2(1931) 776, str. 10. DRLJIĆ Rastko: Prilike bosanskih franjevaca u prošlosti. Iz korespodencije A.T. Brlića i biskupa književnika fra Marijana Šunjića... Obzor, 74(1933) br. 97-101. - ISTI: Iz neobjavljenih pjesama biskupa fra Marikjana Šunjića, Napredak, i(1934) 11/12, str. 152. ISTI: Edicije publikacije Naučnog društva NR BiH. - U vezi djelovanja katoličkog svećenstva u prošlosti. Dobri Pastir, 10)1960) I-IV, str. 411-412. - J.B.: Obljetnica smrti fra Marijana Šunjića. Obzor, 76(1935) 235, str. 2. JABLANOVIĆ Ivan: Apostolski vikari u Bosni i Hercegovini. Vrhbosna, 52(1938). KAMBER Dragutin: Novi dokumenti o Bosni. Vrhbosna, 55(1941) 2, str. 30-32; 4/5, str. 9091; 7/8, str. 143-145. - DŽAJA Miroslav: Prigodom 100-god. smrti fra Marijana Šunjića Dobri Pastir, 10)1960) I-IV, str. 367-374. -
661 PUDIĆ Ivan: Univerrzalno fonetsko pismo Marijana Šunjića. Radovi Naučnog društva BiH, knj. 13. Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, knj. 5. Sarajevo 1960, str. 191-217. VRDOLJAK Bono: Apostolski vikarijat u Bosni 1735-1881. Visoko 1961. Inauguralna dizertacija (strojopis). A. Kovačić ŠURKOVIĆ, Filip, prof. (Imotski, polovica 17. st. - Split, 23. V. 1726). - Bio je lektor teologije. Obavljao je službe definitora, a zatim provincijala Bosne Srebrene (1717-1720). Na skupštini na Visovcu (1718) donosi pastoralna pravila o župnicima i župničkom životu, a nabavljanju knjiga moralnog sadržaja i ozbiljnog nauka. Ponovno uspostavlja filozofski licem u Budimu. Na drugoj skupštini u Našicama (1719) donosi odredbu o zabrani slanja učenika izvan provincije, jer time slabe domaće škole. Rezidenciju u Baji proglašava samostanom. Kao provincijal potpisuje manifest ktolika iz Jajca 1719., u kojem se izražava protest protiv muslimana, koji kršćanima otimaju djevojke i mlade žene te ih privode na islam. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 126-129. Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 215-216. A. Barun ŠUŠAK Fra Benjamin-Branko-Ivan (1912.1945.) Rođen 29.XI.1912. u Mokrom, ž. Široki Brijeg, od oca Petra i majke Mande r. Džajkić. Osnovnu školu i gimnaziju učio na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Bologni (Italija). U Franjevački red stupio na Humcu, 6.VIII.1931. Zavjetovan jednostavno 7.VIII.1932., svečano 18.VIII.1935. Za svećenika zaređen u Mostaru, 23.V.1937. 1939.-1941. kapelan na Čitluku 1941.-1944. kapelan u Mostaru 1944.-1945. župnik u Blizancima Mjeseca svibnja 1945. ubijen negdje u Sloveniji. Tijelom ubožan, a duhom glomazan. Duhovno izgrađen bio je voditelj duša. U društvu je bio drag i ugodan. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
ŠVABE, s. Alojzija, učiteljica, katehistica, (Đakovo, 29. I. 1913. — Đakovo, 3. VII. 1990), sestra sv. Križa. Još u ranom djetinjstvu izgubila je majku. Tu je bol nosila u duši cijeli život i ta je bol oplemenila njezin karakter. Svršivši učiteljsku školu u Zagrebu i položivši prve zavjete poučavala je na osnovnoj školi u Bosanskom Brodu. No već 1945. mora napustiti rad u školi. Odlazi na župu Privlaka u Slavoniji gdje započinje s katehizacijom. Kasnije prelazi u Đakovo. U Đakovu koristi svaku priliku da kao vrsna učiteljica uputi mlađe sestre u katehizaciju, napose kad je u Provincijalnoj kući sestara osnovana Katehetska škola za podmladak Provincije. Kad je 1954. otvoren biskupijski Katehetski ured u Đakovu, s. Alojzija koristi svoje učiteljsko znanje kao i znanje njemačkog jezika kad je trebalo »stvoriti« katehetska pomagala i priručnike za katehistice i vjeroučenike. U tome je bila vjerna suradnica biskupa Stjepana Bauerleina, osnivača poslijeratne katehizacije. Bio je to u ono vrijeme pionirski rad. U duši mlada i napredna usavršavala je neprestano svoje znanje, metode, pratila priručnike, dokle god su joj sile dopuštale. Otvorena srca i s velikom ljubavlju prihvatila je pokoncilsku obnovu. Svim se žarom i marom dala napose na proučavanje Biblije, čitala stručnu literaturu, pratila predavanja te je s velikom dobrohotnošću i pripravnošću prenosila svoje spoznaje sestrama, naspose katehisticama. Posebnom ljubavlju brinula se za liturgiju u zajednici na Vrhovcu. LIT.: M. ŽIGRIĆ: »Matilda Švabe, sestra Alojzija«, U znaku Križa, List Milosrdnih sestara sv. Križa, Đakovo, XI (1990) 3, str. 3536. — A. DOMINKOVIĆ: »Moja sjećanja na s. Alojziju«, ibidem, str. 37-38. M. Žigrić ŠVAGELJ, Fortunat, (Svagel) homiletski pisac (?, 29. XI. 1715. — Virovitica, 17. V. 1766). God. 1734. je stupio u Provinciju sv. Ladislava. Filozofiju je slušao u Čakovcu i Zagrebu (1736-1738), a teologiju u Varaždinu (1738-1742). Za svećenika je bio zaređen 1741, a godinu dana kasnije položio je ispit za
662 propovjednika i započeo propovjedničku službu, i to: u Varaždinu (1742-1746), Križevcima (1746), Remetincu (1747, 17501753), Ivaniću (1748, 1754, 1756), Krapini (1755), Virovitici (1749, 1763-1766) i Zagrebu (1758-1763); u Šiklošu nosi naslov "concionator Slavonicus" (1756). U Zagrebu je tri godine propovijedao korizmene propovijedi i 1763. postigao naslov općeg propovjednika. Objavio je tri sveska hrvatskih propovijedi u knjigama s latinskim naslovom. Pri priređivanju teksta za tisak pomagao mu je kao pisac mladi profesor filozofije F. Vrbančić. DJELA: Sermones in singula festa totius anni et sermones quadragesimales, Zagrabiae 1761. — Opus selectum concionum festivalium ordinarium et extraordinarium, sv. 1. i 2. Zagrabiae 1761, 1762. LIT.: F.E. HOŠKO: Pastoralno djelovanje franjevvaca Provincije sv. Ladislava na području Zagrebačke biskupije u vremenu potridentske obnove, Bogoslovska smotra, 46 (1976), br. 4, 471. - ISTI: Marijoljublje naših starih, Rijeka, 1992, 69- 73. TADEJ IZ KOTORA (Thaddaeus a Catharo), lektor teologije (Kotor, ? - Dubrovnik, prije 1582) - Poznati lektor teologije. Umro u Dubrovniku. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 420. I. Djamić TADIJANOVIĆ, Blaž (Rastušje, 1728 — Cernik, 23. IV. 1797). Jakošić bilježi da je u "odrasloj dobi primljen u Franjevački red" te da je od odgojitelja novaka naučio talijanski (Sršan, 69). Govorio je osim hrvatskoga talijanski, njemački, francuski i slovački. Kao krajiški sin pošao je 1757. u Pruski rat prateći krajišnike brodske pukovnije. Premda nije bio u bitci kod Bratislave zarobljen, svojevoljno se predao Prusima da može pratiti zarobljene vojnike. Ostao je u zarobljeništvu do kraja rata i za potrebe vojnika priredio molitvenik Vijenac od raznog cvijeća (Magdeburg 1761) koji je danas izgubljen, a poznat je jedino
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON latinski naziv Sertum ex diversis floribus. Za potrebe istih vojnih zarobljenika sastavio je i prvu gramatiku hrvatskog jezika u Slavoniji: Svašta po malo iliti kratko služenje imena i riči u ilirski i nimački jezik (Magdeburg 1761, 1766). Poslije 7 godina sudjelovanja u Pruskom ratu je jedan od tajnika provincijala Josipa Blagoja (1764-1766); službu tajnika obavlja i za provincijala Ivana Velikanovića (1771-1774). U međuvremenu je samostanski starješina i župnik u Čuntiću (1766-1771, 1774-1777). U vodstvu Provincije je sudjelovao kao definitor za provincijala Ladislava Spaića (1774-1777), a Provinciju je vodio od 1777. do 1780. kao provincijal. Tada bdije nad građevinskim poslovima u samostanu i crkvi u Brodu (1778.) i u Velikoj (1779.). Kao isluženi provincijal boravio je u Brodu (1780-1785), a zatim je gvardijan u Đakovu (1785-1791). Kad je Provincija ponovno zadobila pravo primati nove članove, on je odgojitelj novaka u Velikoj (1791-1794). Bio je i župnik u Odvorcima (1794-1797), a kad je malaksao, pridružio se bratstvu u Cerniku. LIT.: F.E. Hoško: Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću, 2. dio, Kačić 10 (978), 160. TADIN, fra Krunoslav (✜Ivan Antun), župnik, stradalac (Kaštel-Kambelovac, 22. V. 1899. — Pridraga/ Karin, 14. XI. 1944. Osnovnu školu pohađao u Kaštel Kambelovcu, srednju u Sinju. Stupio u franjevački red 8. IX. 1916. na Visovcu. Filozofiju studirao u Zaostrogu, teologiju u Sinju. Za svećenika zaređen 23. IX. 1922. U šk. g. 1923/24. bio je prefekt u sjemeništu i nastavnik na Gimnaziji. Predavao prirodopis. Kratko vrijeme kapelan u Šibeniku (1924), zatim kapelan u Drnišu do 1928, a onda župnik u Prugovu do 1932. Dvije godine provodi u samostanu u Splitu, a od 1936-41. župnik u Kljacima. Vozeći se kolima, naišao je na minu koja ga je raznijela nedaleko Karina. K. Bašić TALIJA, Urban, profesor (Lopud kod Dubrovnika, 17. IX. 1859 - Dubrovnik, 22. XI. 1943. - Krsnim imenom Nikola. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1875. Studij teologije i filozofije završio u
663 Dubrovniku. Zaređen za većenika u Kotoru 1882. Poslan u Innsbruck na specijalizaciju (1882-1884). Polaže ispite u Rimu i postaje generalni lektor teološkog studija Male Braće u Dubrovniku (1887). Kroz punih 45 godina predaje na ovom studiju egzegezu Sv. Pisma i dogmatiku, a po potrebi i druge predmete, te gotovo cijelo ovo vrijeme vrši dužnost rektora. Ujedno je kao bibliotekar uvijek pri ruci znanstvenim istraživačima (1886-1941). Više je puta bio gvardijan Male Braće, definitor Provincije (1890-1893), provincijal dubrovačke Provincije (189)-1893) i, nakon ujedinjenja. Provincije sv. Jeronima (19201923), a sedam je puta generalni vizitator. — U dubrovačkoj je bikupiji prvi urednik “Lista dubrovačke biskupije” (1901-1905), sudjeluje kod priprave i redigiranja odredaba dubrovačke sinode (1900), sinodalni ispitatelj, crkveni sudac, upravitelj župe Lopud (1915-1920). Također mnogo propovijeda, vodi konferencije i redovničke zajednice. Njegovom je inicijativom osnovano u Dubrovniku društvo “Bošković”, kojemu je cilj organizrati predavanja za intelektualce. — Bio je član Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog Zmaja, Stronomskog društva u Beogradu i uredništva lista Saturn. Dopisnim ili počasnim članom imenovale su ga Bogoslovska Akademija u Zagrebu, Arheološko hrvatsko društvu u Kninu, Società italiana di studi filosofici e psihchologici u Milanu. Dobitnik je i medalje Crvenog Križa. Najdraža mu je bila srebrena medalja skovana baš za njega kao izraz priznanja pape Pija X. (1913). — Bio je cijenjen kao čovjek, svećenik, redovnik, profesor, pisac, znanstveni radnik širokih vidika i naobrazbe. Znao je pomoći u raznovrsnim potrebama ljudskih duša, ukloniti poteškoće, razjasniti susmnje. Njegove su polemike bile interesantne i žive (npr. ona sa A. Sovićem). Bibliografija mu obuhvaća oko 400 jedinica. — Surađivao je u četrdesetak domaćih i stranih časopisa sa člancima s područja filozofije, egzegeze, dogmatike, povijesti, arheologije, sociologije, astronomije, ascetike, mistike itd. Tako je pisao u: QuartalSchrift (Linz), Divus Thomas (Piacenza), La Rivista internazionale per la scienze sociali
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON (Rim), La scuola cattolica (MIlano), Palestra del Clero (Rim), La Rivista teologico-storica (Rim), Katolička Dalmacija (Zadar), Prava Crvena Hrvatska (Dubrovnik), List Dubrovačke biskupije (Subrovnik), Iskra (Zadar), Vrhbosna (Sarajevo), Katolički tjednik I(Sarajevo), Franjevački vjesnik(Visoko), Nova revija (Makarska-Dubrovnik), Katolički list(Zagreb, Prosvjeta (Zagreb), Bogoslovska smotra (Zagreb), Hrvatska straža (Krk), Euharistijski glasnik (Split), itd. DJELA: Govor prigodom zadušnica Franu Račkomu. Dubrovnik 1894. - Opus. Varia. Dubrovnik 1894. - Nerazrješivost ženidbe i isusove riječi kod Evanđeliste Mateja. Sarajevo 1895. - Neke bilješke o vulgarnoj eri obzirom na Das Gegburtstjahr Christi objelodanjen u Theologisch-praktische Quartalschrift Linz 1896. I. Heft. Sarajevo 1896. - O vrhovnom načelu etike. Dubrovnik 1897. - O Gundulićevoj Proserpini Ugrabljenoj. Dubrovnik 1898. - Socijalizam i socijalno ptanje. Dubrovnik 1905. - Prigodom nekih konferencija u Dubrovniku o socijalnoj demokraciji. Dubrovnik 1906. - Opuscula. Varia. Dubrovnik 1906. - Humanitarna dje.a, patrijotizam, vjera u dubrovačkoj prošlosti. Dubrovnik 1908 2. - Errores scientifici et historici u knjigama nadahnutim i Citationes Tacitae. Zagreb 19087. - Euharistija u II. i III. stoljeću crkve i netrijazna kritika. Sarajevo 1909. - Crtice iz kršćanske arheologije. Dubrovnik 1909 1. - Religijozna skepsa i kršćanska apologetika. Sarajevo 1913. - Pravci u kršćanskj apologetici. Sarajevo 1913. Prigodom zadušnica za blagopokojnoga Papu Pija X. u Maloj Braći. Dubrovnik 1915. - Cap. II. et III. Geneseos, pokušaj tumačenja. Zagreb 1915. - Prigodom šestdesetsedme obljetnice vladanja Njegova Veličanstva Frana Josipa I. Dubrovnik 1916. - O neumrlosti ljudske duše. Mostar 1919. - Legenda i historija sitnica iz dubrovačke povijesti. Dubrovnik 1923. Moral i društvo. Dubrovnik 1925. - Pobožnost trinaest utornika Sv. Antuna. Dubrovnik 1925. - Neumrlost čovječje duše. Dubrovnik 1925 2. - Neobične pojave na kipu Gospe Presv. Srca Isusova u crkvi Male braće u Dubrovniku. Dubrovnik 1926. Doctrina Kantii de oratione
664 ad Deum ad examen revocata. i L’indissolubilità della materia. )La scuola cattolica) Milano 1928. - Lijek duševnim bolima. Split 1929. - Il processo di Gesù. (La scuola cattolica) Milano 1930. - Kratki historijat biblioteke Male braće u Dubrovniku. (Rešetarov zbornik) Dubrovnik 1931. - Etički sistem sv. Augustina. Sarajevo 1931. Beograd 1934 2. - Isus Krist u svijetlu trijezne i netrijezne kritike. Dubrovnik 1933. Dubrovačka “Mala Braća” (Hrvatska straža br. 222) 1934. - Monizam i religija. Beograd 1935. - Da li je glagoljica nekada bila u uporabi na teritoriju Dubrovačke Republike. Beograd 1939. LITERATURA: Felicijan FRŽOP: O. Urban Talija (prigodom njegove zlatne mise). Franjevački vijesnik (1932) br. 39, 161-164, 199-211. - Nedjeljko SUBOTIĆ: U samostanu dubrovačke Male braće kod O. Urbana Talije. Valovi svjetla i sjene (studije i članci). Zagreb 1944, 80-98. O. Urban Talija, prigodom dijamantnog svećeničkog jubileja. List dubrovačke biskupije. 42 (1942), 13-14. - Mijo BRLEK: Ličnost o. Urbana Talije. List dubrovačke biskupije. 43 (1943), 33-35. - ISTI: Rukopisi Knjižnice Male Braće u Dubrovniku. Zagreb 1952, 32-36 i passim. - ISTI: Talija, Urbano. Enciclopedia cattolica X. Firenze 1953, col. 1711. - Jerko FUĆAK: Šest stoljeća hrvatskog lekcionara. Zagreb 1975. passim. Marijo ŠIKIĆ: Filozofija u djelima o. Urbana Talije. Kačić 9 (1977), 303-320. - Mijo BRLEK: Talija, fra Urban. Franjo među Hrvatima. Zagreb 1976, 276-277. - Jerko VALKOVIĆ: Bibliografija o. Talije (rukopis) Rukopisi, bilješke i dokumenti ol. Urbana Talije (Arhiv Samostana Male Braće u Dubrovniku). M. Brlek TAMPARIČIĆ, Gabrijel (Temparicich, Tampariccius, Temperacci, Tamparizza), glazbenik (Dubrovnik, prije 1526 - Beč, cca 1575) - Porijeklom iz ugledne dubrovačke građanske obitelji. Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Lektor. Propovjednik. Sa starijim bratom također dubrov. franjevcem Rafom (apostolskim propovjednikom i velikim eruditom) boravi u Rijeci Dubrovačkoj i tu
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON ppravljaju samostan. — Bavio se pisanjem pjesama na narodnom jeziku (Gliubich). Njegovom je brigom izdana u Venecizi 1562. knjiga njegova ujaka Marina Burešića Pia carmina et Catonis Dogmata (Dolci). U knjizi Propylaeo tiskano je jedno njegovo pismo bratučedu Franu Burešiću i hrvatki epigram posvećen Marinu Burešiću (Cerva). Kao glazbenik djelovao je u Beču na dvoru nadvojvode Matije Habsburga (ugarskohrvatksi kralj Matija II. 1606-1619) kroz više godina (Posinković). LITERATURA: Sebastianus DOLCI: Fasti litterario-Ragusini. Venetiis 1767, 23. Simeone GLIUBICH: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Vienna 1856, 196. - Donato FABIANICH: Storia dei Frati Minori II. Zara 1864, 194. - Frano JURIĆ: Povjesno-opisni prikaz franjevačkog samostana u Dubrovačkoj Rijeci. Zagreb 1916, 58-59. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 425. - Frano JURIĆ: O. Gavro Tamparica - franjevac, kapelnik bečkoga dvora. Sveta Cecilija, 11 (1917), br. 1, 15-17. Angjelko POSINKOVIĆ: Još o fra Gavru Temparičiću. Idem. br. 4, 134. - B/ožidar/ Š/IROLA/: Tamparica o. Gavro. Znamenitii i zaslužni Hrvati 925-1925. Zagreb 1925, 261b. - Mijo BRLEK: Rukopisi Knjižnice Male Braće u Dubrovniku I. Zagreb 1952, 217. - J/osip/ A/NDREI/S: Temparičić (Tamparica, Temparricius), Gavro. Muzička enciklopedija 2. Zagreb 1963, 705b. - Seraphinus CERVA: Bibliotheca Ragusina. Zagrabiae 1977, 82. Miho DEMOVIĆ: Glazba i glazbenici u Dubrovačkoj Republici. Zagreb 1981, 6,57. I. Djamić TAMPARIČIĆ, Rafael (Tamparizza), propovjednik (Dubrovnik, ? - 11. X. 1547) Rođeni brat Gabrijela (v.). Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Veoma obrazovan. Apostolski propovjednik. Obnovio sa bratom G. samostan u Rijeci Dubrovačkoj. LITERATURA: Vitale ANDRIASI: Necrologium (rukopis u Arhivu Samostana
665 Male Braće u Dubrovniku) br. 193.- Frano JURIĆ: Franjevački samostan u Dubrovačkoj Rijeci. Zagreb 1916, 58. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 423. I. Djamić TASOVČIĆ, fra Bartul fra Bartolomej
Ribarović Tasovčić,
TAUZES, Elzear, teološki pisac (Graz u Austriji, 31. XII. 1707. - Varaždin, 5. X. 1751) je 1724. stupio u Križevcima u Provinciju sv. Ladislava. Filozofiju (1726-1728) i teologiju (1728-1732) je studirao na Generalnom učilištu 1. razreda u zagrebu. God. 1733. je počeo predavati filozofiju u Pečuhu, ali je nastavio u Varaždinu (1734-1736). Predavao je i moralno bogoslovlje u Ivaniću i Čakovcu (1738-1740). S Mauricijem Bednjakom je 1740. započeo predavati na bogoslovnoj školi dogmatske teologije Generalnog učilišta 2. razreda u Pečuhu (1740-1744, 1750/51), a predavao je također i na bogoslovnoj školi u Zagrebu (1744-1750). Provincijalu Ivanu Belanoviću je bio savjetnik, definitor (1749-1751). Tiskom je objavio dvije teološke knjige. Prvu, Corona stellarum duodecim (Zagrebiae 1748) je medievalist i mariolog K. Balić označio kao sustavno zamišljenu mariologiju, dok druga ima kontroverzističku i pastoralnu usmjerenost. U oba svoja djela pridružio je i popise teoloških teza koje je bio predstavio u javnoj raspravi zagrebačkoj kulturnoj javnosti. DJELA: Corona stellarum duodecim... seu privilegia... Virginis Mariae. Zagrabiae 1748. Corona stellarum duodecim... cum parergis ex universa Theologia selectis ad mentem Ioannis Duns Scoti. Zagrabiae 1748. - Opusculum de virtute religionis et vitiis appositis. Zagrabiae 1749. - Virtuti religionis vitia opposita... cum parergis, ad mentem Doctoris Subtilis... de virtutibus theologicis et cardinalibus. Zagrabiae 1749. LIT.: K. Balić: Skotistička škola u prošlosti i sadašnjosti. Collectanea franciscana slavica, sv. 1. Šibenik 1936, 15. - F. E. Hoško: Skotistička teologija zagrebačkog kruga 17. i
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 18. stoljeća. Kačić, 3(1970), 92, 97.F. Hoško
E.
TELENTA, Gabrijela (Blato/Korčula, 16. svibnja 1890. - 29. ožujka 1957), redovnica hrvastke franjevačke družbe "Kćeri milosrđa”. Bila je vjerna suradnica i zamjenica utemeljiteljice Družbe, -+ Marije Propetog Isusa Petković. Služila je Bogu, Crkvi i svojoj Družbi jednostavnošću i skromnošću srca. Svojim susestrama i mještanima bila je svjedok Isusove blagosti i milosrđa. E. Barbarić TELENTA, Gabrijela, (Blato/Korčula, 16. svibnja 1890. - 29. ožujka 1957), redovnica hrvatske franjevačke družbe “Kćeri Milosrđa”. Bila je vjerna suradnica i zamjenica Utemeljiteljice Družbe, Marije Propetog Isusa Petković. Služila je Bogu, Crkvi i svojoj Družbi jednostavnošću i skromnošću srca. Svojim susestrama i mještanima bila je svjedok Isusove blagosti i milosrđa. ?????? TELETINOVIĆ, Antun (Vitelli, Vitellius), biskup (Rijeka, oko 1585. — Brdovec, Marija Gorica, 21. X. 1643). Postao je član tadašnje Bosansko-hrvatske provincije sv. Križa, kasnije zvane Hrvatsko-kranjska provincija sv. Križa. God. 1617. spominje se kao čovjek "rijetke razboritosti, uzor dobrote i kao najbolji hrvatski propovjednik" u zapadnoj Hrvatskoj, a obavlja službu samostanskog starješine u Kotarima kod Samobora. Čini se da je do 1730. boravio u Kotarima, ali je istodobno od 1618. gradio u Samoboru mali, drveni samostan i, prema svjedočanstvu samoborskog gradskog suca Matije Čunčića iz 1628. godine, svojim propovijedanjem stanovnike tog grada s protestantizma vratio u Katoličku Crkvu. Kad je u Samoboru podigao samostan, bio je ondje starješina (1730-1734). U Mariji Gorici je 1734. bio župik s godišnjom plaćom od 52 forinti. Ondje je 1640. dao izgraditi oltar bratovštine sv. Ivana Kristelja, a natpis na oltaru ga naziva brdovečkim župnikom i biskupom "Temnensis"; nije isključeno da je riječ o Kninskoj biskupiji koja je u to vrijeme
666 bila pod turskom vlašću. Franjevci njegove pokrajine sačuvali su mu uspomenu kao o čovjeku koji se odlikovao "učenošću, krepostima i govorništvom". LIT.: Arhiv Slovenske provincije u Ljubljani, Numerus fratrum qui professionem emiserunt, fol. 10v. — V. GREIDERER: Germania Franciscana, Oenipotente 1771, 101, 227, 238. — J. BARLÈ: Zagrebački arhiđakonat do god. 1642, Zagreb l903, 66, 67; — F.E. HOŠKO: Na vrhu Trsatskih stuba, Rijeka 1991,143-148. — Nekrologij Slovenske frančiškanske province sv. Križa, S. l., 1995, ad diem. F.E. Hoško TENTE, Benedikta od sv. Ivana Krstitelja (Antica), redovnica klarisa (Mravinci, 10. III. 1896. — Split, 9. I. 1973). Stupila je u samostan god. 1914. Bila je skromna, uslužna i požrtvovna redovnica. Posebno se istakla u strogim pokorama i postu, na udivljenje sestara; u adoraciji pred Presv. sakramentom, te zavjetu siromaštva. Četiri godine prije smrti bila je nepokretna, ali je ojačana vjerom strpljivo podnosila bolest. LIT.: Marija od Presv. Srca [Petričević], Samostan sv. Klare, Split 1979., 54. — Nekrolog sestara klarisa, Split [rukopis], I, 41. M. A. Petričević TEODORIH HRVAT (Teodoricus Croata, Dietrich, Chursus, Cursho, Cursbo), O. Min. biskup († po. 15. IV. 1448. ). Bulom od 15. IV. 1448. imenovan je naslovnim biskupom Diocesareje gdje je uskoro dobio nasljednika Petra kojega je nakon smrti naslijedio 7. XI. 1453. biskup Vilim (Gulielmus). — Teodorih je napisao Proročanstva (Prophetiae) sačuvana u njemačkom prijevodu u dva izdanja (1501. ? i 1542), u kojima je nazvan "Dietrich. . . Bischof zu Züg in Krocen.… gemacht". (Krocen zacijelo stoji za Kroatien, Züg za Zeng), pa je Teodorih mogao biti pomoćni biskup franjevcu Andriji iz Drača (v. ), ili je možda boravio u Senju, ili možda čak u Sinju u Dalmaciji. LIT.: Bularium Franciscanum, Nova series, I, [ed. U. Hüntemann], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1929, 605 br. 1190. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, II, Patavii
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 1968, 144. — L. WADDING: Annales Minorum, XII, Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1932, 11. — J. H. Sbaralea: Supplementum et castigatio ad Scriptores trium Ordinum S. Francisci a Waddingo aliisve descriptos. 19062 vol. III, 115. TESTEN, Ambroz, slikar (Loka pri Mengošu, 31. VIII 1897 — zadar 1984). — U rodnom mjestu završio je osnovnu školu. Stupio je u FZD 8 XII 1914). Malo kasnije pozvan je u vojsku te sudjeluje u prvom svjetskom ratu. U samostan se vraća 1920 godine. Službuje u samostanima: Dubrovnik (1920-1925, Cavtat (1926-1927), Orebić (1928-1929 i 1962-1967), Kuna (1930-1939), Krapanj 1940-1961), Kampor 1968-62) te Zadar 1983-84). U Dubrovniku je radio u voštarnici, u drugim samostanima je bio kuhar i pazio na red u samostanu, U Kamporu je bio Kustos muzeja, a u Zadru je praktički samo bolovao. — Stvarno je počeo slikati već u osnovnoj školi. Koliko god su mu druge dužnosti dozvolile stvarao je skice, slike u crno bijeloj tehnici i u bojama kroz cijeli svoj život. Na Orebiću je pomogao o. Rafu Capurso pri izradi velike freske “Gospa, zaštitnica kanala, crkve i samostana” na trijumfalnom luku crkve. Njegova se ruka osjeća u detaljima, a ponajviše u pejzažu. U Kuni je na trijumfalnom luku crkve naslikao scenu “Prijenos nazaretske kućice u Trsat”. U Krapnju je od velikih slika dao “Raspeće” i “Sv. Nikola Tavelić”. Za svog drugog boravka na Orebiću oslikao je križni put, isto je učinio i u Kamboru. Slike iz njegova prvog perioda uglavnom su stradale. Inače se nadahnjivao na mnogim umjetničkim djelima: U Cavtatu je zalazio u galeriju Vlaha Bukovca, a na Kuni se divio djelima Celestina Medovića. U Kampor su mu turisti-Njemci donosili knjige s ilustracijama modernog slikarstva. Sve je to promatrao, ali je uvijek išao svojim putem, koji je najbliži ekspresionizmu, a uvijek “ukazuje na krajnju intertretativnu slobodu koja proširuje tematske mogućnosti unutar poznatih ikonografskih konvencija” Šimat Banov). Za života su bile priređene izložbe njegovih slika u Kamporu, Hvaru, Zagrebu i drugdje, a poslije njegove
667 smrti bilo je izložba i u Njemačkoj, osim mnogobrojnih u domovini. G. Štokalo TIELCI, Bonagratia v. Blaženi Bonagratia TILIKONIS, Petar Petra (Teliconio), FKN († između 1412. i 22.4.1439), biskup. Bio je profesor u Franjevačkom redu i papinski penitencijar. Dalmatinskim biskupom (ep. Dalmatiensis) imenovao ga je 7. IX. 1394. Bonifacije IX. s nalogom da residira u biskupiji i da nemože vršiti biskupske obrede izvan nje. Povjesničari (Gams, Eubel, Mandić) su ga ubrajali među duvanjske biskupe, ne obazirući se što se u buli imenovanja 4 puta spominje kao "Dalmatiensis". Da je to neispravno dosta je ustanoviti da je u to vrijeme duvanjski biskup bio Juraj Imoćanin (1392-1412). Možda je upravo Juraj zamjenjivao Tiliconisa u upravljanju biskupijom, a možda Tiliconis i nije preuzeo upravu jer je još 1411/12. bio pomoćni biskup u Gnjeznu. LIT.: P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 406. Bularium Franciscanum, VII, [ed. C. Eubel], Romae 1904, (Možda Epitome, netočna godina) 42 br. 138. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, vol. I. 230; II, str.XXII. - D. MANDIĆ: Duvanjska biskupija od XIV-XVII. stoljeća, Croatia Sacra, 1933, 21; 79-81 (citirano prema separatu od 1936). — M. ŽUGAJ: Hrvatska biskupija od 1352. do 1578. godine: Croatica Christiana Periodica, Zagreb 10 (1986) br.17, 104-106. TIMOTEJ IZ DUBR. PRIMORJA 9Timotheus de Terranova), povjesničar (Dubrovačko Primorje, ? - Dubrovnik, 9. X. 1543) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. “Historiam studiosissimus” (Rode). LITERATURA: Necrologium Fratrum Minorum Provinciae Dalmatiae S. Hieronymi. Ragussi 1. I. 1909. (rukopis u Arhivu Samostana Male Braće u Dubrovniku). Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 423. I. Djamić
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
TINODI, Joza, liturgičar i katehetičar (Sv. Martin kod Križevaca, 25. I. 1885. — Varaždin, 25. II. 1972). Završivši u Zagrebu gimnaziju, pristupio je 1902. Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda. Teološku izobrazbu je stekao u Zagrebu i Paderbornu; od 1909. je bio svećenik i započeo mnogovrsno pastoralno djelovanje kao vjeroučitelj, voditelj različitih vjerskih društva, orguljaš, zborovođa, kapelan i župnik. Osobito je uspješno djelovao kao vjeroučitelj u Požegi (1927-1942) i kao upravitelj više karlovačkih župa poslije Drugog svjetskog rata (19451951). — Prihvatio je ideje hrvatskog liturgijskog pokreta. Nizom članaka je popularizirao liturgiju (Katolički list, 1925, 1936, 1937, 1942; Duhovni život, 1932), a njegova pučka knjiga o liturgiji je "liturgika liturgijske obnove" (J. Radić). Također je priredio dva sveska kateheza za prva četiri razreda pučke škole i objavio kao rukopis: Kateheze, sv. 1 DJELA: Liturgika, Mostar 1934. — Sveta misa, Požega 1935. LIT.: J. RADIĆ: Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska 1966 — F.E. HOŠKO: Značajan sudionik liturgijske obnove, Služba Božja, 9 (1969), 349-350. — ISTI: Tinodi, fra Josip, Franjo među Hrvatima, Zagreb, 1976, 275-276. F.E. Hoško TINTIĆ, fra Petar, župnik (XVII. st.). Bio je župnik u župi Petrovo Polje 1682. -1683. godine. Na poziv visovačkog gvardijana fra Šimuna Brajinovića organizirao je 1683. s drugim župnicima prijelaz 1300 obitelji s turskog teritorija na područje Skradina. Iste je godine dva puta kao opunomoćenik serdara Mate Nakića Vojnovića i drugih petropoljskih glavara putovao u Zadar općem providuru L. Doni. LIT.: K. KOSOR, »Drniš pod Venecijom«, Kačić, 7 (1975), 60. Kapitanović TIZIČIĆ, Bernardin, provincijal (Split ? Split-Poljud, 12. V. 1700). Kao mladić stupio je u Franjevački red u samostanu na Poljudu. Njemu je B. Razmilović posvetio svoje divne
668 kodekse. Dva puta je biran za službu provincijala (1668-1671; 1699-1700). Umro je kao aktualni provincijal. LITERATURA: Nekrologij franjevačke prov. sv. Jeronima Zadar. Donato FABIANICH, Storia dei Frati Minori... in Dalmazia e Bosnia, parte seconda, Zara 1864. str. 131 i 377. P. Pejić TKALČEVIĆ Maksimilijan, provincijal (? Čakovec, 25. XII. 1685). Kao član Provincije sv. Marije završio je školovanje. Posjedovao je naslov profesora filozofije, jer mu je 1858. generalni kapitul u Toledu udijelio naslove profesora teologije i generalnog propovjednika. Sudjeluje u nastojanju oko osamostaljenja hrvatskih samostana od Provincije sv. Marije i osnivanja Kustodije sv. Ladislava (1655) i on je bio drugi kustod nove zajednice (16581661). Također je bio zamjenik prvog provincijala Timoteja Međurečkog s naslovom kustoda, kad je 1661. Kustodija proglašena Provincijom sv. Ladislava (1661-1664). Kasnije je bio i provincijal (1668-1671) nove provincije, a 1670. ga je generalni kapitul u Valaloidu izabrao za člana vrhovne uprave Franjevačkog reda, generalnog definitora. Taj generalni kapitul je također odobrio Tkalčevićevu molbu da filozofsko učilište s učilištem moralnog bogoslovlja u Zagrebu postanu generalno učilište 2. razreda s nastavom teologije po fakultetskoj osnovi. Tkalčević je u međuvremenu bio gvardijan u Križevcima (1655-1657), u Remetincu (1657/58), Krapini (1662/63) i Čakovcu (? 1684). U Čakovcu je on podigao samostan, a pripadaju mu i zasluge što su se franjevci po treći put vratili u Koprivnicu. Pod njegovim predsjedanjem je kustodijalni kapitul u Varaždinu 1659. odobrio uredbe za redovničko opsluživanje toj novoj zajednici koje su bile u skladu sa starim statutima Provincije sv. Marije, dobrim običajima u hrvatskim samostanima i s odredbama generalnog kapitula Franjevačkog u Toledu. Ovi statuti bili su na snazi do 1687. kad je Provincija proglasila svoj novi zakonik. LIT.: Arhiv Provincije u Zagrebu, Monumenta et processus rerum Custodiae S. Ladislai Regis
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON in Slavonia, sv. 1, 1-98. - F. E. Hoško: Franjevačka obnova u sjevernom dijelu Banske Hrvatske sredinom XVII stoljeća. Kačić, 4(1971), 90-103. F. E. Hoško TOMA († 1411), senjski biskup. Bio je ispovjednik ugarsko-hrvatskog kralja Ljudevita i njegove supruge (Ljubić). Kao biskup u senjskoj biskupiji spominje se u senjskim listinama 1383. i 1384. (Rački). Naslijedio je Ivana Schezenbergera (Sladović, Gams, Rački). Toma je mogao biti senjskim biskupom 1383-85/6. Papa Urban VI. je, naime, 17. VII. 1386. postavio u Senju biskupa Ivana Cardinali iz Pesara, a ugarsko-hrvatski kralj je možda Tomu premjestio u Đur, no papa je ondje imenovao Ivana de Bedrichma. Zbog toga mletački senat 20. IX. 1390. odobrava da dužd posreduje kod pape i kardinala kako bi papa imenovao franjevca Tomu, nekadašnjeg senjskog pa đurskog biskupa, bilo u Senju bilo u Đuru. No, bilo je bezuspješno. Nakon smrti Ivana, pa Leonarda Cardinalija, 1402., papa je imenovao senjskim biskupom Nikolu Corradinija de Assisio (†1414), koji nije ušao u posjed (usp. HC I, 451 bilj. 5; C. CENCI, Documentazione di vita Assisana, Assisi 1974s., 303, 307, 344, 346. Rački pak u spisima iz god. 1404. nalazi potpis "Thomas electus Segniensis", ali je ostao u dvoumici da li taj potpis pripada budućem biskupu Tomi Winteru (od 1411.) ili nekom drugom Tomi. Vjerojatno se radi o Tomi iz 1383/86., koga je mogao izabrati kaptol ili ugarsko-hrvatski kralj ali ga papa nije potvrdio, pa se zato i naziva “izabrani”. Od 1411. biskupijom upravlja Toma augustinijanac. LIT.: S. Ljubić: Starine (....) Listine vol. IV, Zagreb, 1874, 286 br. 407. — M. SIADOVIĆ: Povêsti biskupijah senjske, modruške ili krbavske, Trst 1856, 97, 168. (Franjo RACKI:) Schematismus...dioecesium Segniensis et Modrušiensis seu Corbaviensis... Segniae 1916, 26s — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 451. Toma Ilir, Ilirik (Vrana, treća četvrtina XV. stoljeća - Carnolès, 1528. ili 1529), propovjednik i teolog. Prema Jeronimu
669 Sfrondati, kao dijete prešao je s roditeljima iz Hrvatske u talijansku pokrajinu Marche . U Osimu je stupio u franjevački red pa je po tom kasnije i prozvan Toma Ilir iz Osima. Oko 25 godina provodio je asketski život da bi se nakon toga, oko 1510-1511 dao na propovijedanje kao putujući propovijednik. Prema vlastitom iskazu propovijedao je od Santiaga de Compostella do Jeruzalema. Na putovanju u Jeruzalem 1515. prošao i kroz hrvatske krajeve. U Zadru je zbog svojih propovijedi, vjerojatno zbog kritiziranja mletačke vlasti, bio dva dana zatvoren. U Dubrovniku je izazvao pravi zanos. Svi su ga željeli vidjeti, kako ističe očevidac Sfrondati, i dotaknuti se njegovih haljina. Dubrovačka mu je Republika osigurala brodski prevoz i pratnju do Rodosa i preporučila ga velikom meštru Ivanovaca Fabriciju Claretu. Clareto ga je primio svečano. Istim brodom nastavio je putovanje za Palestinu. Vratio se slijedeće godine i počeo propovijedati po Italiji i južnoj Francuskoj od Grenobla do Biskajskog zaljeva (1516 Grenoble; 1518. Montauban, Condon, Nérac, Toulouse; 1519. Cahors, Villefranche de Rouergue, Bordeaux, Arcachon; 1520. Foix; 1521. Robastens; 1522. Irigni, Lion) Propovijedao je uglavnom na otvorenom. Kroničari očevici, pretjerano tvrde da se na njegove propovijedi ponekad okupljalo dvadeset do trideset tisuća ljudi. Stanovništvo ga je držalo prorokom i svecem. Objavio je više govora i polemičkih rasprava protiv lutearanskog učenja. Između 1522. i 1527. propovijedao je, čini se, s uspjehom po Njemačkoj pa ga je papa Klement VII, koji ga je mnogo cijenio, imenovao 13. I. 1527. apostolskim propovjednikom i općim istražiteljem luteranskog i valdeškog krivovjerja u zemljama savojskog vojvode Karla III. (1504-1558). U govorima kao i u knjigama jednostavnim i oštrim rječnikom šibao je mane klera, vlastele i običnog puka, simoniju, nagomilavanje crkvenih nadarbina, miješanje svjetovnih moćnika u imenovanja za crkvene službe, zloporabe crkvenih kazna, nedoličan život klera, politička strančarenja i praznovjerno štovanje relikvija. Dao je podići pustinjačko prebivalište S. Marije Milosrdne
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON nedaleko mjesta Avigliana, a predaja mu pripisuje i osnivanje svetišta Notre Dame u Arcachonu. God. 1612. princ De Valditaro od Monaca dao je provesti istragu za Tomino proglašenje blaženim. Tom se prigodom nije moglo ustanoviti kamo su završili njegovi zemni ostaci. Neki su svjedoci tvrdili da je pokopan u crkvi "Madone de Carnolès" dok su drugi izjavljivali da mu je tijelo ekshumirano i preneseno u franjevačku crkvu u San Remo. Djela: I. Epistola fratris Thome Illyrici ordinis fratrum minorum, divini verbi oratoris: pro defensione nominis Ihesu directa ad sacrum senatum Tholosanum. Datum Tholosae, 1519. die VII. februarii. Exaratum Tholosae, in vico portae arietis per Ioannem Magni Ioannis — II. Epistola fratris Thome Illyrici ordinis minorum et divini verbi preconis ad universos Tholosae gymnadis scholares. Ex heremo Teste Buxi, MDXIX, XVI augusti. Exaratum [… ut supra]. — III. Epistola fratris Thome Illyrici ordinis minorum de ordine servando in matrimonio, ac de laudibus matrimonii, ad omnes christifideles directa. Datum Tholosae, 1519, die vero XV februarii. Exaratum [… ut supra]. — IV. Epistola fratris Thome Illyrici ordinis minorum pauperculi oratoris ad milites sub rege Francorum christianissimo militantes, pro salute animarum suarum, cum quibusdam regulis ac ordinibus, directa. Datum Tholosae, 1519. — Testamentum scriptum anno 1419, die 26 aprilis; Tolosae, typis Ioh. Fabri 1520. — Epistola ad omnes Christifideles contra hypocritas, Limoges 1520. — Sermones aurei ac excellentissimi in alma civitate Tholosana proclamati a fratre Thoma Illyrico de Auximo ordinis Minorum: sacre Theologie professore: et verbi Dei precone famosissimo: generali et apostolico per universum mundum. Impressum Tholose per Magistrum Iohannem De Guerlins anno Domini MCCCCCXXI, die XXVIII mensis Iulii. — Libellus de potestate summi pontificis editus a Fratre Thoma Illyrico, minorita, verbi dei precone famatissimo et apostolico: qui intitulatur Clipeus status papalis. Thaurini, per Magistrum Ioannem Angelum et Bernardinum de Silva, sumptibus Dominici Bruna de Fruzascho et Michaelis, Antonii et Mathei de Servai Pinaroliensium,
670 23. I. 1523. — In Lutherianas hereses clipeus Catholicae ecclesiae per reverendumsacrae paginae cultorem et eloquiorum dei praeconem celeberrimum ac Apostolicum Fratrem Thomam Illyricum minoritam reg. observ. editus. […] Taurini, Antonius Ranotus excudit MDXXIIII, octavo Idus Iulii. Prijevodi: S'ensuyt l'epistre de frère Thomas Illiric de l'ordre des freres myneurs, humble orateur de la parolle de Dieu, adressée et envoyée pour tous bons crestiens et crestiennes an sainct sacrement de mariage et aussi les louanges du dit Sainct Sacrement Nouvellement translaté du latin en françois. Donné a Bourdeaux le XXV de jung mil cinq cens et XIX par le dit frèere Thomas. Imprimé a Poyctiers par Jacques Bouchet. — Le sermon de charité, avec les probations des erreurs de Luther, fait et composé par frère Illyrique, translaté de latin en françois par le poligraphe humble conseiller, secrétaire et hystorien du noble prince d'amour, regnant au parc d'honneur. Imprimé à St. Nicolas du Port, le 26 aoust 1525 par Jérôme Jacob. Paris 15252. — Devotes oraisons en françois, avec une chauson d'amour divin comprise sur les sermons de frère Thomas Illiric pour induire et inciter le peuple à deuotion, Paris 1528. — Prophétie faicte par frère Thomas illiric, traslatée d'italien. [c. 1530]. Literatura: Bacotich, Arnolfo, Degli scritti a stampa e della vita di fra Tommaso Illirico (1450-1528), Archivio storico per la Dalmazia, Roma vol. X, an. 5-6 (1930-31) 575-587. — R. M. Mauriac, Un réformateur catholique, Thomas Illiricus Frèere Mineur de l'Observance, (Extrait des Études Franciscaines) Paris 1935. — Mauriac, R.J. M. Nomenclature et description sommaire des oevres de F; Thomas Illyricus, O.F.M., Archivum Franciscanum Historicum, 18 (1925) 374-385. — Mauriac, R.J. -M. Une enquête en vue de la béatification de F. Thomas Illyricus, O.F.M., Archivum Franciscanum Historicum, 24 (1931) 513-522. — Mauriac, R.J. -M. Un réformateur catholique: Thomas Illiricus Frèere Mineur de l'Observance, Études Franciscaines 46 (1934), 329-347, 434-456, 584-604; 47 (1935) 58-71.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON — Gelcich, G. Fra Tommaso Illirico detto da Osimo, Appunti biografico-critici, Spalato 1903. — Rebsomen, André, Notre Dame d'Arcachon, Bordeaux 1937. — Rebsomen, André, Les ex voto de la Chapelle de N.D. d'Arachon, ……………1923, 9-21. — WADING, L. Scriptores Ordinis Minorum, Rome 1906, 216. — SBARAGLIA [SBARALEA], IOANNES HYACINTUS, Supplementum et castigatio ad scriptores trium Ordinum S. Francisci a Wadingo aliisqie descriptos III, Roma 1936, n. 3585, p. 130. — LJUBIĆ, Š., Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Vienna 1856, 301-302. — Gustavo Cantini, I Francescani d'Italia di fronte alle dotrine luterane e calviniste durante il Cinquecento, (Biblioteca Pontificii Athenaei Antoniani, 3) Romae 1948, 50-69 (lit.) [Franc. 25023] — Fontana, B; Documenti vaticani contro l'eresia luterana in Italia, Archivio della R(egia) Società Romana di Storia Patria, Roma vol. XV (1892) 71-165, 365-474. — Fabianich, Donato, Storia dei Frati Minori in Dalmazia e Bossina II, Zara 1864, 169, 172. — RODE BENVENUTO, Documenti francescani di Ragusa, Miscellanea Francescana di storia, di lettere, di arti, Assisi, 15 (1914) 178-180; 16 (1915) — DE GUBERNATIS, DOMENICO, Orbis Seraphicus. De missionibus inter infideles I, Romae 1689, 82-83. — Monumenta Slavorum Meridionalium, XVI, — Gazetta di Zara, I841, n° 102 — O'Reilly, Historie complete de Bordeaux, Bordeaux 1863. — LUCCARI, GIACOMO DI PIETRO, Copioso ristretto de gli annali di Rausa, Venezia 1605, 132-133. — TIRABOSCHI, GIROLAMO, Storia della letteratura italiana VII, Venezia 1796, 265. [Dep. II 3113] — CUSMICH GIOVANNI, Cenni stroici sui Minori Osservanti di Ragusa, Trieste 1864, 28-29. — SPADER, OTTAVIO, Cathalogus de Minoribus Provinciae Dalmatiae, Bononiae 1686. — Farlati, Daniele, Illyricum Sacrum IV, Venetiis 1769, 212. — JURIĆ, FRANE, Franjevački samostan u Dubrovačkoj Rijeci, Zagreb 1916, 12. — Mitis, Silvio, La partecipazione di Cherso Ossero alla civiltà italica, in: Archeografo Triestino, serie III, vol. XIV [XLII] Trieste 1927-28, 8-11. — COLETI, JACOBUS, Martyrologium Illyricum,
671 Venetiis 1818, 46. — FLORIMOND DE ROEMOND, L'histoire de la naissance, progréz de l'heresie … Paris 1605, l'I, ch. 3, fol. 11-12. — LAUCHERT, F., Die italienischen literarischen Gegner Luthers, Herder, Freiburg in Breisgau, 1910, 240-269; AFH VII ( ) 356-360. — Marcellino da Civezza, Storia universale delle missioni francescane VII, Prato 1883. — Civitelli, Annali Cremonesi, — PASTOR, L. Geschichte der Päpste IV, Freiburg in Breisgau — W ADING, L. Annales Fratrum Minorum, ad an. 1513, supl. n. 15; 1520. n. 915; XVI, Quarachi 1933, 112-115, [addenda] 771-778. — Hurtner, H., Nomenclator literarius recentioris theologiae catholicae, vol. II, 1892. Oeniponte, 1272; vol. IV, Oeniponte 1899, 1076. — DEVAUX, CAMILLE, Histoire de l'Eglise de Montauban, 1881, p. I, fasc. XI, pp 7-10. — CHEVALIER, U LYSSE, Rev. cath. de Bordeaux, 1890, 381-382. — BOURGEON, La réforme à Nerac, Touluse 1880, 77-79 et p. 11. — Livre de Raison de la Famille Duda et de Capdebox … 1522-1675, par Tamizey de la Roque. Picard 1891, p. 8 et 11. — BAJOLLE, JEAN, HISTOIRE SACRÉE D'A QUITAINE, CAHORS 1664, 1. 2, CH. 26, P. 268. — LESCAZES (DE), JEAN-JACQUES, Memorial historique, Tolose, chez Colomiez 1644, ch. IX, p. 35-37. — DUCLOS, M.H., Histoire des ariégeois. l'Ariège, I part. ch. V. p. 286-289, Paris, Didier 1881. — ROCHE, ERNEST, Foix et Comminges, Hachette 1862, p. 474. — CUEILLENS, FELIX, La Vie de Fr. Matthieu Viste, religieux de l'observance de s. François de Toulouse. Toulouse, Louis Bosc 1639, Ch. XIV, p. 135-136. — GRYMOND, G., Traicté de la Dévotion et miracles de N.D. en l'eglise S. André de Bordeaux, Bordeaux 1630. — Martyrologium Franciscanum, Vicetiae 1939, 178-179. — HUEBERO (?) FORTUNATUS, Menologium S. Francisci, Monachii, 1698, p. 1055. — DELPUECH, L. Histoire de N.D. d'Arcachon et du B. Thomas Illyricus, Bordeaux 1872. — PAUWELS, P. Les Franciscains et l'Immaculée conception, Malines, 1904, 157. — Mariotti, C. Il nome di Gesù ed i Francescani, Fano 1909. 151-153. — Seilhau, docteur, La vie ardente et tumultuese de Fr. Thomas Illyricus, Prémoniteur de la Réforme (son passage à Montauban en 1518),
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON in: Bulletin archeologique, historique et artistique de la Société archéologique de Tarn et Garonne, 80 (1953) 132-175. [prikaz AFH, 50 (1957) 464]. — Zawart, A. History of Franciscan Preaching, New York 1927, 393. — Michaud, Biographie universelle — ROSKOVANY, Romanus Pontifex Primas, Budapest — D E SERENT, A. Les Freurs Mineurs François en face du Protestantisme au XVIe s. Paris 1930, 7-8. — Collectanea Franciscana, Assisi 8 (1938) 596-599. — Godfroy, Marie France, Le prédicateur franciscain Thomas Illyricus a Toulouse (Novembre 1518 - may 1519), Annales du Midi, 97 (1985) 101-114. — R. Sauzet, Mediants et réformes. Les réguliers mendiants acteurs du changement religieux dans le royame de France (1480-1560), Tours 1994, 229-231. [prikaz AFH, 88 (1995) 333]. V. Kapitanović TOMA MATEJEV (MATIĆ) iz Trogira, FKN († 1463 ?), biskup. Prema nazivu je bio sin Matejev i čini se član trogirskog samostana. Prije biskupskog imenovanja bio je, navodno, gvardijan u šibenskom samostanu sv. Frane. Po smrti Stjepana Radozovića, Eugen IV. imenovao ga je 27. 1. 1440. biskupom ujedinjene srebreničkovisočke biskupije (Srebrincensis et Vissoconensis). Prema buli imenovanja moglo bi se zaključiti da je njegov predšasnik, tijekom kratkog biskupstva od šest godina uspostavio biskupiju u Srebrenici. Kako se više ne spominju biskupije "Capirinensis" i "Bistuanensis", vjerojatno su dokinute, odnosno njihvo područje uključeno u Visočkosrebreničku. Budući da mu se u vrelima ne spominje nasljednik, vjerojatno je doživio tursko osvajanje Bosne 1463. i možda poginuo u metežu. LIT.: Bularium Franciscanum, Nova series, I, [ed. U. Hüntemann], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1929, 219 br. 457. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, II, Patavii 1968, 106. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 99. — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije
672 sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 98. TOMA, beogradski biskup,
RIAPA, TOMA
TOMA, FKN ? († 1521. ?), biskup – prema zapisu kardinala Gerampija Eubel bilježi da je imenovan za beogradskog biskupa 10.VII.1506. Gams mu dodaje “fr.”, dakle, redovnik. Najvjerojatnije je bio franjevac kao i šestorica beogradskih biskupa u 15. stoljeću, te kasnije Jakov Bonacarpi (v.). Po svoj je prilici poginuo kod turskog osvajanja Beograda, 1521. godine. LIT.: Pius Bonif. GAMS: Series Episcoporum Ecclesiae Catholicae, Graz 1957., 396. C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, II, Patavii 1968, 198; III., 252. M. Žugaj TOMA, O. Min. (Montefiore 13 st. - † prije 9. V. 1312), krčki biskup. Za krčkog biskupa ga je imenovao 13. VIII. 1302. Bonifacije VIII., nakon smrti biskupa franjevca Mateja. Za biskupa je posvećen u Rimu 2. IX. 1302. Posebnim pismom papa ga je potaknuo da se u svemu pokaže uzronim pastirom duša. — Kad je kard. Gentile iz Montefiorea, kao papin Legat u kraljevini Ugarskoj, l308., stigao u Senj i odsjeo kod biskupa franjevca Nikole, prisutan je bio i Toma. Pače on je, čini se, pratio Gentilea i bio mu suradnik. Umro je vjerojatno prije 9. V. 1312., kad je biskup u Krku postao Bonusiohannes, dotadašnji biskupa u Ascoli Piceno.— O Tominu podrijetlu i pripadništvu franjevačkom redu svjedoče dva kamena natpisa u franjevačkoj crkvi u Montefiore. Na prvom, datiranom 1310., koji se nalazi na grobnici majke kardinala Gentilea među ostalim piše: “Frater Gentilis cum duobus Episcopis Fratre Felice Episcopo Gobonensi et Fratre Thoma Episcopo Virgulensi”. Na drugom natpisu za svu trojicu stoji da su iz Reda manje braće, zatim se navodi da je krčki biskup fra Toma, iz Montefiorea, Reda Manje braće, imenovan za biskupa od Bonifacija VIII. ("...Et Fr. Thomas Episcopus Virgolensis de Monteflorum Ordinis Minorum a Bonifatio VIII creatus est"). Čini se
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON da je grobnicu dao napraviti kard. Gentile, a dvojica biskupa su mu možda braća ili bar bliži rođaci. LIT.: F. A. BENOFFI: Memorie della Provincia delle Marche (opera postuma). Miscellanea Francescana 35 (1935) 43. —Bularii Franciscani Epitome, [ed. C. Eubel], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1908, 222 br.2192. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 425. TOMANOVIĆ (KAMENGRAĐANIN), Andrija, prov. (Kamengrad, 1580 ? - ?, 2. polovica 17. st.). - Studirao je teologiju u Peruđi. Bio je definitor, a zatim provincijal Bosne Srebrene (1628-1631). U dva navrata 1630. piše Propagandi o teškim prilikama katolika u Bosni. Ljetopisci ga opisuju kao povjeka stroga i odrešita, koji je željeznom rukom vladao provincijom pa čak i štapom šibao braću koja bi pogriješila. Ilija Bulić iz DFrniša posvetio mu je svoju malu knjižicu: Privilegia provinciae Bosnae Argentinae, Anconae 1635. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 64-65. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 179180. A. Barun TOMAŠ, fra Luiđi (Alojzije, Vjekoslav, ✜ Josip), (Kaštel-Lukšić, 29.IV. 1864 - Split, 15. IX: 1918), - Roditelji Duje i Doma dadoše mu ime Josip. Osnovnu naobrazbu stječe u rodnom mjestu, a Gimnaziju završava u Sinju (1878-1880). U Franjevački red stupa 2. travnja 1881. na Visovcu. -studij filozofije i teologije pohađa u Provinciji, a zadnje dvije godine odlazi u Ljubljanu gdje je završio teološke nauke. Svečane zavjete polaže 19. listopada 1885, za svećenika je zaređen 31. listopada 1886. godine. Kao mlad svećenik vrši dužnost pomoćnog prefekta u Sinju, a 18871848. godine predaje teologiju. U Sinju je profesor na gimnaziji od 1898. do 1909. godine. Predavao je latinski, talijanski, njemački i hrvatski te jednom i zemljopis. Bio je dva puta prefekt u Sjemeništu i imenovan
673 direktorom Gimnazije, ali tu službu nije nikada stvarno vršio. Župnik je Sinja (1901-1903), Prugova (1911-1912), Ugljana (1912- 1913), Brštanova (1914-1916) i Suhog Doca (19171918). Bio je i gvardijana u Sinju ( ) odnosno Šibeniku ( ), te definitor Provincije (1899-1902). LIT.: Fra Ante CRNICA: Naša Gospa od Zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, str. 445; Fra Bruno PEZO: Tomaš fra Alojzije, Franjevačka visoka bogoslovija Maakarska 1736-1986, Makarska 1989, str. 231; Fra Petar BEZINA: Srednje školstvo ... str. 276. B. Pezo TOMAŠEVIĆ, Antun, filozofski i teološki pisac, latinist, pedagog (Vukovar, oko 1712. Budim, 8. XII. 1758). Od 14. I. 1730. je član Bosne Srebrene u Iloku. Filozofiju je studirao kod Ivana Lukića u Požegi (1732-1735), a teologiju na generalnom učilištu u Osijeku (1735-1738). Položivši odmah ispit za profesora filozofije, nastupio jekao predavač na filozofskom učilištu u rodnom gradu (17391742). Ispit za profesora teologije na školama pokrajinske razine položio je 1743. u Budimu, a 15. i 16. III. 1750. pristupio je u Požegi ispitu za profesora teologije na generalnim učilištima. Zadovoljio je na ispitu, što mu je tek 17. II. 1751. priopćio pismom general Franjevačkog reda Petar Joanecija a Molina. Predavao je dogmatsko bogoslovlje u petfovaradinu (1744. ili 1745-1751) i u Osijeku (1751-1756, 1757/58). Umro je neposredno nakon što je obavio kanonsku vizitaciju u Provinciji sv. Ladislava. - U rukopisu je ostavio svoja filozofska predavanja Aristotelis Logicam disputationes ad mentem doctoris subtilis Joannis Duns Scoti (Valcovarini, 1739.; vel. 15,8 x 20,8 cm; Šarengrad) i In universma Aristotelis Philosophiam naturalem (Valcovarini, 1742; vel. 17 x 23,2 cm; Šarengrad), a tiskom je objavio filozofski spis u duhu skotizma, tezarij teološke rasprave, teološko djelo o savjesti i hagiografski spis o sv. Boni zapštitniku Vukovara. DJELA: Viridarium philosophicum complectens breves praefatiunculas, argumenta ac dubia e celebrioribus universae philosophiae controversiis propositis ad
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON disputandum juxta genuinum sensus Joannis Duns Scoti [Zagrabiae, 1758]. — Miscellanei flores theologici [Essekini, 1758]. — Nodus Gordius de regula proxima actuum humaniorum sive conscientia [Essekini, 1755]. — Razgovor duhovni od svetoga Bone mučenika [Osijek, 1754]. LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu, Protocollum conventus Valcovariensis, sv. 1, 88-90. — Ibidem, Protocolum sive archivium conventus... Petrovaradini, 13 - 168. — Franjo Emanuel Hoško, Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću. Kačić, 8(1976) 175-178. — Isti, Filozofsko učilište u Vukovaru (1733-1783). Anali za povijest odgoja, 1(1992), 16-17. F.E. Hoško TOMAŠEVIĆ, Šimun, provincijal (Bačine, kod Zaostroga, oko 1648 - Šibenik, 30. X. 1728). Za kustosa Bosne Srebrene izabran je 26. lipnja 1720. i u tom svojstvu 1723. prisustvuje generalnom kapitulu reda u Rimu. Kad je 19. ožujka 1727. umro Pavle nikolić, nakon kratkotrajnog provincijalstva, na njegovo mjesto izabran je Šimun. Držao je dvije provincijalne kongregacije: prvu u Iloku 24. lipnja 1727., a drugu u Vilikoj istog dana naredne godine. LITERATURA: - BOŽITKOVIĆ Juraj: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, str. 140-141. - MANDIĆ Dominik: Franjevačka Bosna. Rim 1968, str. 217. A. Kovač TOMAŠIĆ, Toma, profesor (Draga Bašćanska na Krku, 17. VIII. 1881. - Daksa kod Dubrovnika, 25. X. 1944). - Osnovnu školu pohađao u rodnom mjestu. Stupio u Provinciju sv. Jeronima 1898. Gimnaziju završio u Zadru, bogosloviju u Dubrovniku. U Provinciji je vršio službe: magistra klerika, te više puta gvardijana i definitora. Profesorksi je ispit položio u Zadru (1908). Diplomirao na beogradskom UNiverzitetu klasičnu filologiju, povijest Starog vijeka, arheologiju i talijanski jezik (1923), te položio državni profesorski ispit (1925). Kao profesor djeluje na Košljunu (1903-1918), gdje je za vrijeme I. svjetskog
674 rata gvardijan, državnoj klasičnoj gimnaziji u Splitu (1918-1922) kao honorarni nastavnik, na realnoj gimnaziji u Šibeniku (1924-1926) kao suplent otpušten je radi odbijanja premještaja u Kotor i Banjaluku u Sinju 1926-1928), u Dubrovniku (1928-1941). Talijanske ga vlasti hapse i zatvaraju u Kotoru. Po izlasku iz zatvora boravi u Mostaru, Zagrebu, te Varaždinu gdje predaje na franjevačkoj klasičnoj gimnaziji (1942-1943). Vraća se u Dubrovnik, gdje je profesor i direktor Više franjevačke gimnazije s pravom javnosti (1943-1944). — Uz profesorsku službu bavio se glazbom (organista u Dubrovniku i na Košljunu). Držao je i rado slušane propovijedi (korizmene, svibanjske i pučke misije), vodio duhovne vježbe, bio traženi duhovni vođa, osobito u Dubrovniku (Bolnica, dom staraca “Domus Christi!”, Sestre Službenica Milosrđa), te bio ispovjednik svih sestara u Dubrovniku. Vodio je Treći Red (u više navrata), te euharistijska društva “Društvo svatdanjeg klanjanja” (osnovao ga franjevac H. Didon u Zadru) i “Društvo malenih podvornika”. Neko je vrijeme uređivao “Euharistijski glasnik” u Splitu i Dubrovniku, a stalno se za nj zauzimao i materijalno ga vodio. — Bio je više čovjek akcije nego li pera, povjek reda idiscipline. UZorno je vodio gimnaziju poštivan i od profesora i od đaka, jer je sam vršio ono što je zahtijevao od drugih. LITERATURA: Izvještaj Franjevačke klasične gimnazije s pravom avnosti (BadijaDubrovnik) za šk. god. 1931/32. Dubrovnik 1932, 5,12, 14. - Idem 1932/33. Dubrovnik 1933, 6. - Idem 1933/34. Dubrovnik 1934, 6-7. - Idem 1934/35, Dubrovnik 1935, 8. - Idem 1935/36. Dubrovnik 1936, 6. - Idem 1936/37. Dubrovnik 1937, 6. - Idem 1937/38. Dubrovnik 1938, 6. - Idem 1938/39. Dubrovnik 2939, 6. - Idem 2939/40. Dubrovnik 2940, 6. - Mijo BRLEK: Rukopisi Knjižnice Male Braće u Dubrovniku. Zagreb 1952, 13, 17. - ISTI: Tomašić, fra Toma. Franjo među Hrvatima. Zagreb 1976, 279a. M. Brlek TOMAŠIĆ, Bernardin, klerik (Novigrad u Istri, 3. XII. 1858 - Kraj na Pašmanu 27. V. 1878). -
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Krsnim imenom Ivan. U osnovnoj škli se odlikuje dobrotom, znanjem i pobožnošću. Odlučio je poći u kapucine (1871) ali mu roditelji nisu odmah dozvolili misleći da ga netko nagovara. Kasnije, kada su se uvjerili da je to njegova vlastita odluka, pristali su. kapucini ga nisu primili radi maloljetnosti. Primio ga je gvardijan samostana Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji u Kopru Fulgencije Carev (v.) (1873). Ovdje je T. završio novicijat i dvije godine filozofskog studija, a zatim otišao u Zadar na teološki studij. Međutim, teško je obolio od malarične groznice s kašljem od koje je i umro. — Kao redovnik odlikovao se i isticao u poniznosti, siromaštvu, sabranosti, poslušnosti i strpljjivosti. Bolestan, u jednom pismu piše: “... trpim od kašlja i groznice. to nazivam milostima, jer me čine sličnim Isusu raspetome.” Strpljivo je podnosio bolest, slušajući liječnike u svemu i svetački preminuo u dvadesetoj godini života. — Redovnik sveta života, Fulgencije Carev (v.), svjedoči da je T. prije smrti uskliknuo: “Oh, ne vidim je više, ne vidim je više!” Na pitanje: “Koga?” Odgovorio je: “Gospu, Gospu!” LITERATURA: Teofil VELNIĆ: Fra Bernardin Tomašić franjevački kleri,. Pazin 1964. I. Djamić TOMAŠIĆ, Bernardin, kreposna života (Novigrad u Istri, 3. XII. 1858 - Zadar, 17. VII. 1878). - Osnovnu školu završio je u rodnom mejstu, 25. III. 1873. primljen je u FZD, srednju školu završio je u Zadru i Kopru, preminuo je kao student teologije. - Kao dječak od 7 godina upao je uoči vjeroučitelju kanpniku don Lorencu Viezzoli svojom izuzetnom dobrotom i pobožnošćću prema Presvetom Sakramentu i prema Majci Božjoj. U 13. godini života pokazao je za tu dob neobičnu zrelost i svijest da ga Bog zove u redovnički stalež. Kao novak i klerik imao je za duhovne vođe o. Fulgencija Careva (v.) i o. Pelegrina Demarchi, koji je o njemu skaupio i ostavio autentična svjedočanstva o izvanrednim krepostima. Sam T. je u novicijatu izabrao za svoj uzor sv. Ivana Berhmansa, a odgojitelji su ga podržavali u tom njegovom izboru. U bolesti i u smrtnoj borbi pokazao je
675 posebnu strpljivost i predanje u volju Božju, a s druge strane visoki stupanj poniznosti radi koje je otklanjao od sebe sve pohvale svoje subraće. Pokopan je pred samostanskom crkvom u Kraju na Pašmanu. O prvoj stogodišnjici rođenja Provincija mu je u toj crkvi stavila ploču: “Prekrasnom cvijetu serafske mladeži... redovniku kleriku sveta života.” LITERATURA: Pelegrino DEMARCHI: Un piccolo fiore del’Istria, fra Bernardino Tomisich, chierico francescano. Venezia 1959. - Teofil VELNIĆ: Mali cviet iz Istre fra Bernardin Tomašić, franjevački klerik. Pazin 1964. G. Štokalo TOMAŠIĆ, Vicko, provincijal (Smokvica na Korčuli, 1838 - Zadar, 20. II. 1918). U Redu su mu povjeravane razne službe. Bio je nastavnik, magistar klerika, gvardijan, definitor i provincijal (1897-1899). Zaslužan je za obnovu pojedinih samostana. LITERATURA: Nekrologij franjevačke provincije sv. Jeronima Zadar. P. Pejić TOMAŽIČ, Teodora, ŠSP, provincijalna predstojnica, (Trst, 28. I. 1887. - Split, 14. VI. 1961). - Stupila je u kandidaturu 1903. u Mariboru, a u novicijat 15. VIII. 1906. također u Mariboru. Nakon novicijata opet se vratila u rodni Trst, ali samo za koji mjesec. A onda je poslana u Split za “14 dana”, a ostaje 53 godine! Uz dužnost vezilje crkvenog ruha dugi niz godina bila je učiteljica novakinja (19221932; 1935-1945), zatim provincijalnom predstojnicom ( 1929-1935). Bila je glavna pomoćnica s. Ladislave u teško doba rađanja i utvrđivanja Splitske provincije. — Ali prava učiteljica kreposti postala je ipak tek za dugih godina skrite patnje u svojoj bolesničkoj sobici, Tamo ju je privezao teški reumatizam, a kasnije i druge bolesti. Međutim, ona nije ništa poduzimala da ozdravi iako joj je to u više navrata ponuđeno. Čudno i neshvatljivo je to bilo. Tek nakon smrti s. Teodore postalo je to jasno. Među njezinim stvarima, naime, našao se mali požutjeli listić, zapravo pisamce Nebeskoj Majci, koje je glasilo: “Majko, drage volje primam bolest i ne tražim zdravlje, samo
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON neka to bude za dobar duh moje redovničke zajednice.” Uza sve svoje nemoći nikada nije bila besposlena. Sve što je samo čula i vidjela umjela je staviti u djelo: u ručnom radu, šivanju, slikanju, na harmoniju, glasoviru ili violini. Dugo je vodila mnoge poslove u samostanu, a kad ju je već dvadesetak godina prije smrti počela napadati bolest, sve je trebalo predati drugima: i novicijat, i radionicu crkvenog ruha, i službu zborovođe. Učinila je to sa zadivljujućom velikodušnošću, iako je tek prekoračila pedesetu. B. Nazor TOMIČIĆ, fra Ante ( ✜Josip), sakristan. (Razbojine, župa Ričice, 19. III. 1901. - Rijeka, 25. XI. 1981.). Nakon djetinjstva kojega je kao pastir proživio u rodnoj Lici, stupa 1919. u KR i posvećuje se Bogu u redovničkom staležu kao brat pomoćnik. Boravio je gotovo u svim kapucinskim samostanima u Hrvatskoj i obavljao službu sakristana, vratara, krojača i skupljača milostinje. Kroz 22 godine skupljao je, diljem cijele Hrvatske, milodare za gradnju konvikta (sjemeništa) u Varaždinu i kapucinskog samostana u Zagrebu i Dubrovniku. Svojom poniznošću, pobožnošću i dobrotom posvuda je ostavljao sliku uzornog redovnika. Skupljajući zemaljska dobra poticao je na duhovna i neprolazna bogatstva kršćanskog i redovničkog života. Godine 1947. došao je u kapucinski samostan na Rijeci gdje je 34 godine vjerno i radosno služio Bogu kao vratar i sakristan u svetištu Gospe Lurdske. Iskreno je štovao i ljubio BDM i veselio se što može biti sakristan u njezinu svetištu, te sve svoje vrijeme radio u crkvi i sakristiji. Čudesnom dobrotom posluživao je vjernike i primao sve ljude u sakristiji. Naročito brižljivo se odnosio prema siromasima kojima je dijelio milostinju i donosio hranu na samostanska vrata, sve do svoje pobožne smrti, kada je shrvan bolešću klonuo i predao Bogu svoju dušu. Svi koji su ga poznavali smatrali su ga svetim čovjekom i redovnikom. Ni poslje smrti nije zaboravljen. To se posebno vidi prigodom svake obljetnice kad njegovi štovatelji uvijek cvijećem kite njegov grob. Priprema se postupak za proglašenje blaženim i razmatra
676 mogućnost da mu se tijelo premjesti u kriptu kapucinske crkve u Rijeci. LIT.: Vjesnik Hrvatske kapucinske provincije, god. XV (1981), br. 4, str. 340-351. — A. NOVAK, »Ante Tomičić - kapucin«, Ličke župe, Lički katolički godišnjak, Gospić 1983, str. 2830. — A. NOVAK, »Ličanin fra Ante Tomičić«, Ličke župe, Gospić 1984, 33-35. — A. NOVAK, »Ličanin Josip fra Ante Tomičić - kapucin, sakristan i vratar Gospe Lurdske u Rijeci«, Ličke župe, Gospić 1985, str. 45-49. Serafin Turčin TOMIĆ, fra Špiro (Kaštel-Štafilić, 10. XII. 1830 - Split, 18. I. 1888). Osnovnu školu učio je u rodnom mjestu, a četvrti razred u Splitu gdje je nastvaio četiri niža razreda srednje škole. Peti i šesti razred završio je na Visovcu i godine 1851. ušao u Red (Živogošće). Nakon sedmog i osmog razreda u Zaostrogu studirao je bogosloviju u Šibeniku i Makarskoj (185354). Zaređen je godine1854. Katehetski ispit položio je godine 1857. Šk. g. 1871/72. Ministarstvo bogosštovlja i nastave imenovalo ga je pravim vjeroučiteljem u četiri razreda u Sinju. Predavao je na Gimnaziji od šk. g. 1857/58. do 1871/72. i to vjeronauk. Bio je gvardijan u Sinju, provincijal (1876- 1879). Tomić je bio istaknut javni radnik u Narodnij stranci, prijatelj N. Nodila, M. Klaića, M. Pavlinovića, K. Vojnovića i drugih. LIT.: S. ZLATOVIĆ, Životopis otca Špira Tomića, zaslužnoga za vjeru, red i domovinu, franovca redodržave presvetog Odkupitelja u Dalmaciji, Zagreb 1888. – P. P., Mno.pošt. ot. Špiru Tomiću Franovcu, s.l. - s.a. – A. CRNICA Ante, Naša Gospa od Zdravlja, Šibenik 1939, 279. – G. JURIŠIĆ, Tomić, fra Špiro, Franjo među Hrvatima, 279. – P. BEZINA, Srednje školstvo, 158. – K. Kosor – M. STIPIĆ, Apostoli Gospe Sinjske, 27-28. J. A. Soldo TOMIKOVIĆ, Aleksandar, književnik, filozofski pisac, provincijal (Osijek, 25. I. 1743. - Osijek, 1. V. 1829) je filozofiju studirao na filozofskom učilištu u Vukovaru (1764-1767), a teologiju u Osijeku i Rimu, i to u središnjem samostanu Franjevačkoag reda u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Aracoeli (1770-1772). Dok je predavao filozofiju u Baji i u tamošnjoj crkvi sv. Antuna održao 1776. javnuraspravu. Plod njegovog rada u Baji su dva sveska filozofskih predavanja: Logica et metaphysica (Bajae, 1774; vel. 16 x 21 cm; Osijek, XII-D-6) i Physica (Bajae, 1775; vel. 16 x 21 cm; Osijek, X-G-9). Samo je godinu dana predavao teologiju u Petovaradinu (1777/78), a zatim je bio samostanski bibliotekar i profesor (17791783) te direktor (1814-1821) gimnazije u Osijeku. Niz godina je vodio kao starješina samostan u rodnom gradu (1785-1794, 17971803, 1807-1809, 1813-1817, 1818-1824). Bio je tajnik provincijala Josipa Paviševića (17831785), savjetnik provincijala Josipa Jakošića (1803/1804) i provincijskog vikara Marijana Lanosovića (1804-1806) te provijncijal (18091812). Obavljajući službi provincijala zastupao je povratak redovničkoj stegi predjozefinističkog vremena. Osječka gradska općina ga je 1816. imenovala prisjednkom sudbenog stola. - Tiskom je objavio tezarij filozofske rasprave, danas izgubljeni Govor u čast Leopolda II, kralja Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (Osijek 1791), zbirku propovijedi, dramu o Josipu Egipatskom i životopis ruskog cara Petra Velikoga. Od 1793. pa do kraja 18. st. uređivao je kalendar za Slavoniju i Hrvate u Podunavlju. DJELA: Propositione philosophicae. Calocae 1776. — Josip poznan od svoje braće. Osijek, 1791. — Život Petra Velikoga cara Rusije. Osijek, 1794. — Sveta govorenja petdeset. Osijek, 1797. LIT.: Arhiv Franjevačkog samostana u Našicama, protocollum conventus Nassicis, 141. — Ibidem, Protocollum encyclicas continentium Nassicis, sv. 4, 87, 198, 312. — AHFPZ, Protocolum conventus Petrovaradini, 303-313. — G. Csevapovich, Synopticomemorialis catalogus observantis provinciae s. Joannis a Capistrano. Budae 1823, 282, 322. — Isti, Recensio Observantis Minorum Provinciae s. Ioannis a Capistrano. Budae 830, 312. — J. Forko, Crtice iz slavonske književnosti u 18. stoljeću. I. 89-91, IV, 31-39. — P. Kolendić, Tomikovićev “Josip poznan”. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor,
677 9(1929), br. 1/2, 194-195. — K. Geci, Jedan zaslužan redovnik franjevac o. Aleksandar Tomiković. Hrvatski list, 156(1934), br. 25, str. 9. — Historia Domus Bajenis, Band 1, Baja 1991, 63, 65, 72, 74-75, 83-86, 212, 261-267, 369. — S. Sršan, Osječki ljetopisi 1686-1945. Osijek 1993, 57-62, 90, 104-118, 122-128, 132-135, 138-145, 265, 285, 287. — Isti, Slavonski pisci (1795-1830). Revija, 28(1988), br. 1, 79-80, 82. F.E. Hoško TONKOVIĆ, fra Ivan, gimnazijski profesor i arheolog (Podbablje, 1. IV. 1851-Imotski, 17. X. 1911). Gimnaziju je pohađao u Sinju, u novicijatu bio u Zaostrogu, a teologiju studirao u Šibeniku i Makarskoj. Bio je Župnik u Slivnu (1874) Ugljanima (1876-1878), kapelan u Uglanjima (1878-1880). Kao načitan, ali bez posebne spreme, postvljen je za profesora na franjevačkoj gimnaziji u Sinju (1880-1890). Tu je bio i upravitelj arheološke zbirke. Poduzimao je arheološka iskapanja na Čitluku i obogatio zbirku novim nalazima. Bio je župnik u Podbablju (1892-1902) i župnik i dekan u Imotskom (1903-1907). U Podbabskoj župi otkrio je starokršćansku baziliku na Dikovači u Zmijavcima i s nalazima udario temelj franjevačkoj zbirci Imotskoga samostana. Surađivao je u Narodnom listu (1885, 1886) i Bulletino di archeologia e storia Dalmata (1899). Lit.: P. K. Baćić, Spomen Knjiga franjevačkogas gimnazija u Sinju, [Sarajevo] 1905. 48 i 63 – A. CRNICA: Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 349 (kazalo). – V. Vrčić: Odjeci, Imotski 1967, 90. – S. Tonković, Fra Ivan Tonković i ranokršćanska bazilika na Dikovači, Čuvari baštine, Imotski 1989, 367-383. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 162-164. – A SEKULIĆ, Prinosi profesora Franjevačke gimnazije u Sinju Hrvatskoj književnosti i uljudbi, Franjevačka klasična gimnazija u Sinju, Split-Sinj 2004, 462. V. Kapitanović TONKOVIĆ, fra Ivan, župnik i profesor (Podbablje, 1. IV. 1851 - Imotski, 17. X. 1911)
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON - Osnovnu naobrazbu stječe u rodnom mjestu, a Gimnaziju završava u Sinju (1863-1869). Franjevačko odijelo oblači u Zaostrohu 24. studenoga 1869. Filozofiju i teologiju studira u Makarskoj i Zaopstrogu a 7. studenoga 1873. bio je pripušten svečanim zavjetima. Za svećenika je zaređen 23. studenoga 12873. Kao mlad svećenik odlazi za župnika u Slivno i tu je sve do 1880. kada je namješten za profesora u Sinju. Za deset godina koliko će ostati u Sinju predavao je hrvatski, zemljopis, prirodopis, povijest, matematiku i fiziku. U Sinju je bio i kustos arheološke zbirke i bavio se arheološkim iskapanjima u Čitluku. Iz Sinja odlazi za župnika u rodnu župu gdje je i dalje ostao uz arheološka iskapanja pa je taj svoj rad okrunio otkrivanjem ranokršćanske bazilike na Dikovači. Utemeljitelj je samostanske zbirke u Imotskome. God. 1902. dolazi u Imotski i tu je takođar župnik. bio je i definitor Provincije od 1885 do 1888. Javljao se u "Narodnom listu" i "Bullettino di archeologia", a ostala nam je i jedna njegova pjesma u čast Gospi Sinjskoj. LIT.: Fra Vjeko VRČIĆ: Svećenici i redovnici ..., str. 45-46; Fra Karlo KOSOR - fra Marijo STIPIĆ, Apostoli Gospe Sinjske, Sinj, 1987; Fra Petar BEZINA: Srednje školstvo ..., str. 228; Snježana TONKOVIĆ: Fra Ivan Tonković i ranokršćanska bazilika na Dikovači, u Čuvari baštine, Imotski 1989, str. 367-383. B. Pezo TOPIĆ Fra Andrija-Božo (1919.-1945.) Rođen 8.XII.1919. na Lisama, ž. Široki Brijeg, od oca Andrije i majke Šime r. Zovko. Osnovnu školu i gimnaziju učio na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru. U Franjevački red stupio na Humcu, 11.VII.1937. Zavjetovan jednostavno12.VII, 1938., svečano 12.VII.1941. na Humcu. Za svećenika zaređen u Mostaru, 22.VIII.1943. Kao mladomisnik boravio kod ujaka o. fra Valentina Zovka na Kočerinu, gdje su njega i fra Valentina zaklali partizani na očigled njegove majke. Bio je čisto žrtveno janje, zaklano radi Krista. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić
678
TOPIĆ, fra Bernardin ( ✜Ivan), (Siverić, 10. I. 1889 - Sinj, 30. III. 1981). Prva dva razreda gimnazije završio je na Visovcu a ostala četiri u Sinju (šk. g. 1903/4 - 1906/7). U novicijat je stupio godine 1907. Filozofiju je pohađao u Šibenikku a bogosloviju u Makarskoj. Četvrti tečaj bogoslovije studirao je u Münchenu. Povrativši se predavao je na gimnaziji (šk. g. 1914/15 - 1916/1917) latinski, zemljopis, povijest. Godine 1917. otišao je opet u München na Filozofski fakultet, ali se zbog ratnih neprilika vratio u Sinj (1918) gdje je predavao do šk. g. 1926/27. latinski. Nakon toga vršio je službu magistra novaka u Zaostrogu, bio župnik i gvardijan u Omišu, Kninu i Sinju. Kao župnik u Kninu vodio je gradnju zavjetne crkve sv. Marije na čast kralja Zvonimira u Biskupiji. Godine 1945. bio je osuđen i završio u logoru u Staroj Gradiški do g. 1952. Nakon povratka neko je vrijeme živio u Šibeniku kao ekskursor Danila, zatim gvardijan u Kninu gdje je popravio od rata oštećenu crkvu sv. Ante a nakon toga bio je kapelan u Šibeniku (1961) i Otoku (1967), ali se ubrzo povukao u Sinj. LIETRATURA: VFPPO, 30/1981, br. 2-3, 145-147; P. Bezina, srednje školstvo, 276. J. Soldo TOPIĆ, fra Ivan, biskup FSP, (Split, 1790. — Rim, 11. VI. 1868), biskup, profesor i generalni arhivar franjevačkog reda. Nižu školu završio je u splitskom samostanu Gospe od zdravlja, novicijat na Visovcu (1811), a filozofske i teološke znanosti u Šibenku i Makarskoj. Poslije mlade mise (1815) prosliiedio je, čini se, studij na generalnom učilištu u Makarskoj, a poslije nego je makarsko učilište svedeno na provincijalno, u Perugi gdje postaje profesorom filozofije. Od 1882 predaje teologiju na centralnom franjevačkom učilištu Araceli a zatim je 1829. imenovan »lector controversiarum« na franjevačkom misijskom učilistu u sv. Bartolomeja u Rimu. Četiri puta je odbijao biskupsku čast dok nije konačno 1841. prihvatio biskupsku službu u Lješu u Albaniji i upravu skopske nadbiskupije. Kad se htio
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON odreći biskupske časti i povući u samostan postavljen je još i za upravitelja skadarske biskupije. Njegovom zaslugom podignuta je, između ostalog, katedrala i sjemenište u Skadru, izgrađeno ili temeljito popravljeno 13 crkava i otvorene tri škole. God. 1853. imenovan je doživotnim počasnim predsjednikom Afričkog istituta, koji je imao za cilj dokinuće ropstva i trgovine robljem. Kao naslovni biskup Filipopolisa povukao se 1859. u Rim gdje je proglašen počasnim rimskim građaninom. DJELA: Ad clerum et populum Alexiensem et scopiensem, Romae, 1842. — Lettera Pastorale, Dubrovnik 1843. LIT.: G. V., Mons. Giovanni Giorgio Topić, Il Nazionale, 7/1868 [n. 53], 210. — [CANTOLI], Alessandro a Crechio, Biografia di monsignor Giovanni Topich, francescano dalmata, vescovo ed amministratore di più diocesi, Roma 1868. — S. Zlatović, Franovci države presvet. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1888, 419. — Ante Crnica, Naša Gospa od zdrvlja i njezina slava, Split 1939, 354-358. —V. KAPITANOVIĆ, Studenti Franjevačke bogoslovije u Makarskoj 1736/371986/87., Franjevačka visoka bogoslovija Makarska 1736-1986, Makarska 1989, 276. – V. KAPITANOVIĆ, Govor fra Ivana Topića papi Grguru XVI, Kačić 21-22 (1989-1990) 99105. V. Kapitanović TOTH, Osvald, (Romac, Rok, ✜ Stjepan) dušobrižnik Hrvata u Australiji (Petrijanec kod Varaždina, 3. prosinca 1905. — Sydney, 15. ožujka 1970) sin je Josipa Totha i Lujze rođ. Debeljak. Po završenoj osnovnoj školi nastavio je školovanje na gimnaziji u Varaždinu, i to kao odgajanik Franjevačkog kolegija. Na Trsatu je 1922. postao član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Teološko školovanje je završio u Paderbornu (1925-1930) postigavši i naslov gimnazijskog vjeroučitelja. Kad je 1930. postao svećenik, djelovao je kao odgojitelj i nastavnik njemačkog jezika na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu (1930-1935). Zatim je bio vjeroučitelj u gimnaziji u Bjelovaru (1935-
679 1942) i graditelj crkve sv. Antuna i samostana, prvog franjevačkog boravišta u tom gradu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata odlazi u Njemačku i djeluje u Hannoveru među hrvatskim radnicima (1942-1945). Potkraj rata prelazi u Italiju i nastavlja pastoralni rad među hrvatskim izbjeglicama u Modeni i Bagnoliu. Da ne bude izručen jugoslavenskim komunističkim vlastima promijenio je 1947. ime uzevši dokumente franjevca fra Roka Romca. Otada živi i djeluje isključivo pod tim imenom. Najprije je u Argentini (1947-1949), gdje vodi brigu o skupini hrvatskih iseljenika u Bahia Blanca. Onda odlazi u Boliviju (19491955), gdje je u pastvi urođenika u Cochabambi i Sacabi. Došavši u Australiju kroz 15 godina pastoralno radi za hrvatske iseljenike u Adelaide (1955-1957) i Sydneyu (1957-1970). Osnovao je ili organizirao pastoralne postaje za hrvatske doseljenike u Perthu, Broken Hillu, Milduri, Newcastlu, Brisbaneu, Canberri, Wollongongu, Bathurstu, Wagga-Waggi, Orangeu i Kandoshu. U Sydneyu je 1968. kupio crkvu za potrebe hrvatskih vjernika i kuću za dušobrižnike. Osnovao je i uređivao mjesečnik Dom (19581962). Obnovio je Hrvatsko dobrotvorno društvo (Croatian welfare association) i otvorio ured za novopridošle doseljenike. Namjeravao je izgraditi 100 km daleko od Sydneya crkvu posvećenu Kraljici Hrvata, dječji dom Kardinala Stpenica, školu, starački dom i samostan za redovnice. Taj sklop zgrada je trebao biti duhovni centar Hrvata, a crkva "hram hrvatskih žrtava". Programiranim nastupom, "svojom ličnošću i neumornim radom postavio je temelje za daljnji razvoj hrvatskog dušobrižništva u velikom dijelu Australije"; štoviše, "svojim radom ostavio je nadjublji trag među Hrvatima u Australiji" (Stanković). LIT.: V. STANKOVIĆ [ured.]: Katolička Crkva i Hrvati izvan domovine, Zagreb 1980, 195196. — E. HOŠKO: Franjevci među Hrvatima u Sydneyu, Sydney 1994. F.E. Hoško TRAVERSARI, Ljudevit (Alojzije iz Pirana), FKN (Piran oko 1368? – 5.II.1448.), biskup. Po svoj prilici ime mu je bilo Alvise (Alviže),
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON odgovara Ljudevitu i Alojziju, neki ga u XX. stoljeću nazivaju Nikola. Ponekad se pogrešno piše da je iz Forlia gdje je zapravo bio biskup. Zbog učenosti neki su ga nazivali pariškim doktorom (Doctor Parisinus). Možda je studirao u Parizu, ali doktorirao je 1413. u Veneciji. Tu je 16.V.1415. uključen u profesorski zbor. O njemu je suvremenik Sicco Polentone zapisao da je vrlo učeni učitelj svete teologije (Doctissimus sacrae Theologiae magister), a nešto kasnije Biondo Flavio nazvao ga je prvakom filozofije i teologije tadašnjeg doba (Philosophorum aetatis nostrae theologorumque facile princeps). Prema svim popisima bio je 1424 – 1430. Provincijal rodne provincije, a 1430 – 1436. Provincijal u padovanskoj provinciji. Kao učeni teolog sudjelovao je na saboru u Bazelu, 1434., gdje je na Veliki četvrtak održao nagovor saborskim ocima. Eugen IV. imenovao ga je 6.VIII.1436. biskupom u Senju (ne u tal. Segniu!). Papa je premjestio senjskog biskupa Ivana u Ankonu. No ovaj je odbio premještaj, pa je papa 18.II.1437., Ljudevitu odredio Forli. Tu su bile velike razmirice između dvojice biskupa suparnika, vlasti i naroda, pa je Traversari do izgona obojice, 1444., sedam godina čekao u Ferrari. Tako je tek 12.VII.1444. mogao ući u posjed biskupije. No, zbog starosti, već se je pod kraj 1446. odrekao biskpije i nakon 16 mjeseci umro. Prema nekim piscima umro je tek 1450. Neobično se je istakao na crkvenim saborima. Kao biskup u Forliju, 10.I.1438. pročitao je proglas o premještaju sabora iz Basela u Ferraru. Prigodom dolaska Eugena IV. održao je 27.II.1438. u katedrali zapažen govor, a 11.II. učeno obrazlagao kako postupiti s Bazelskim skupom. Četiri dana kasnije, 15.II. papa mu je povjerio čitnje dekreta kojim se odluke Bazelskoga sabora proglašavaju nevaljanim. No zacijelo je najvažniji njegov govor 8.XI.1438., kojim je oštroumno obrazložio kako “Filioque” nije nikakav dodatak već jasnije obrazloženje nauka o “izlaženju” Duha Svetoga. Tri dana kasnije, cijelu je stvar još jednom potkrijepio tako uvjerjivo da su se i sami istočnjaci zadivili (“Ludovicus seu Aloyius de Piranno doctissimus vir unus fuit inter sex disputatores,
680 quos Latini in concilio Florentino aduersus Graecos deputati sunt, et quidem Aloysius magnae opinionis in concilio graviora munia subiit”) kako prenosi Wadding iz zapisa Andrije a Sancta Cruce koji je i sam prisustvovao saboru i sastavio “Acta Latina Concilii, (objavio 1955. Hoffman). Neki to pogrešno pripisuju generalnom opatu Ambrozu Traversariju, pobožnom i učenom humanistu, odličnom poznavatelju grčkog i latinskog jezika. On je doista bio redaktor dekreta o sjedinjenju na grčkom i latinskom, veli glasoviti Pastor. No teolog jedinstva bio je Ljudevit Traversari. — Po raznim bibliotekama pronađena su do sada njegova djela u rukopisu: Feriales Sermones per totum annum; Commune Sanctorum et alia; Sermones CLXXI ad Religiosos; De S. V. Maria; De angelis; Ludovici Foroliviensis tractatus de potestate Papae ad Eugenium IV; Oratio funebris fr. Ludvici Pyrannensis pro Francisco Cornario Patavii mortuo habita 12.Novembris 1420; Tractatus 7 vitia; Regulae memoriae artificialis…; De proportionibus secundum Aristotelem (Basel 1435.); original u prošlom ratu propao u bombardiranju, no sačuvana filmska snimka. Collatio in Coena Domini; Discorso funebre per Bartolomeo Carmisone (u Padovi, bazilika sv. Antuna); Giudizio su le rivelazioni di S. Brigida (na traženje Sabora u Baselu); Intervento al Concilio di Ferrara. (Posljednja četiri pronašao Cenci). LIT.: Luca VADDING: Anales Minorum (3. Izd. ) Qaracchi 1932ss. Vol II., 20. Jo. Hyac. SBARALEA: Supplementum et castigatio ad scriptores trium Ordinum S: Francisci… Romae 1928 vol. II., 192s. Andreas de SANCTA Cruce: Acta latina Concilii Florentini, Concilium Florentinum, Doc. Et Scriptores, (ed. G. HOFFMANN) se. b VI. Roma 1955, 32. G. HOFFMANN: Fragmenta Protocolli, Diaria privata, Sermones, u: Pont. Inst. Orientale Studiorum. Romae, 3. IX. 1951. 22s. 27. – Cesare CENCI: Ludovico da Pirano e la sua attivita letterraria, Storia e cultura al Santo di Padova fra il XIII e il XX secolo. Verona 1976, 265-278. ISTI: u Archivium Franciscanum Historicum 55 (1962) 122s. –Baccio ZILIOTTO: Frate
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Lodovico da Pirano (1390?-1450) e le “Regulae memoriae artificialis ordinate per… Parenzo 1939. Paulus NANDINI: Chorographia Justinopolitana, Venetiis 1700. Vol. III, 4. Ferdinandus UGHELIUS: Italia Sacra, Romae 1647. Vol. II, 623. Fraternitas, glasilo hrv. prov. sv. Jeronima franj. konv., Zagreb 24 (1988) br.3 str. 15-19. M. Žugaj TRAVNIČANIN, Franjo, prov. (Travnik, 1. polovica 17. st. - Sl. Brod, 3. VI- 1707). - Bio je kustos, a zatim provincijal Bosne Srebrene (1699-1702). Otvara škole u našicama, Velikoj i Zaostrogu, gramatičke škole u Baji i Makarskoj i licem (1699) u Budimu i Šibeniku. Šalje 39 šaka na visoke škole u Italiju i Poljsku. General Reda dozvoljava mu (1699) da ponovno podigne porušene samostane u Bosni. Na generalnom kapitulu Reda u Rimu (1700) postigao je sporazum s provincijalom provincije sv. Ladislava o samostanima u carskim zemljama, koje je, po naredbi cara Leopolda I, trebalo oduzeti Bosni Srebrenoj. Iz Osijeka 1701. piše Propagandi o nevoljama bosanskih katolika i franjevaca, i moli da se Bosni Srebrenoj ne oduzimaju župe u Hrvatskoj i Ugarskoj. Za njegova provincijalstva učinjeno je mnogo na građevinskom polju u cijeloj provinciji. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 113-115. Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 208-210. A. Barun TRAVNIČANIN, Petar (Antun), prov. (Travnik, početak 17. st. - ?, konac 17. st.). - Bio je provincijal Bosne Srebrene (1672-1675). Usmeno i pismeno podnosi tužbu u Rim protiv biskupa Nikole Ogramića, koji je izopćio prijašnjeg provincijala Kovačevića, kustosa Šipračića i definitora Kamengrađanina, jer mu nisu udovoljili zahtjevima, koje je postavljao za izbore. Propaganda je proglasila izopćenje ništetnim i zabranila biskupu miješati se u fratarske izbore. - Poslao je izvješće u Rim (1674) o stanju u bopsanskoj provinciji iz kojeg se vidi da je tada provincija imala 18 samostana i 375 fratara.
681 LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 91-94. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna, Rim 1968, 199200. A. Barun TREVISAN, Nikola (Nicolaus Trevisanus, Trivisanus) FKN, biskup († Padova 7. XII. 1451). Bio je profesor teologije kad ga je Aleksander V. imenovao 4. IV. 1410. nadbiskupom-metropolitom u grčkoj Tebi. Bolognski, pak, Ivan XXIII. premjestio ga je 11. VIII. 1410. u Nin. Ninskom biskupijom upravljao je punih 14 godina, a 13. X. 1424. odrekao se biskupije. Martin V. je prihvatio odreknuće ali ga je istog dana imenovao biskupom Termopila kod Atene. God. 1431. zasigurno boravi u Veneciji, a 2. III. 1440. je bio sindik i prokurator crkve “dei Frari", što pretpostavlja da je trajno boravio u Veneciji. Pokopan je u bazilici sv. Antuna u Padovi, pred oltarom Rana sv. Franje. Na nadgrobnom mu natpisu izmđu ostlog piše: “…corpus revmi dni Nicolai Trivisani episcopi Nonen., artium et theologiae doctoris eximii, qui obiit a. Dni. 1451 mensis decembris die septimo". LIT.: Bularium Franciscanum, VII, [ed. C. Eubel], Romae 1904, 746 br. 197; 415 bilj. 4; br. l214; 1632. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 370; 482; 483. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 411; 432. — Archivio Sartori… [a cura di G. LUISETTO. Padova 1983ss. Vol. II, 1926 br. 11. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 85. TRIEBSKORN, Kristofor, pedagog ("Navariae", 30. I. 1733. - Pakš, Madžarska, 2. III. 1787). Stupio je 1749. u Bosnu Srebrenu. Visoko školovanje je završio na filozofskom učilištu u Budimu (1750-1753) i bogoslovnoj školi u Osijeku (1753-1757). Morao je predavati filozofiju, ali nije poznato u kojem učilištu, da bi 1763. položio ispit za profesora teologije. Predavao je u bogoslovnim školama u sastavu generalnih učilišta u Osijeku (17681771) i Budimu (1771-1778). Postigao je
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON najviši prosvjetni naslov u Franjevačkom redu lektora jubilata i zatim dijelovao u Radni (1781), Foeldvaru (1783), Pakšu (1785) i Temišvaru (1786). U četiri velika rukom pisana sveska zapisao je svoje razrade gotovo svih teoloških predmeta ondašnjeg nastavnog programa bogoslovnih škola: Tractatus theologicus de Deo uno (Budae 1772); De exteriore Dei cultu; De midiatione Christi; De invocatione sanctorum, eorumque cultu; De sacris imaginibus et reliquiis (Mursae 1768; vel. 18,5 x 23 cm, str. [244], Našice, br. 1); De Mistico Christi Corpore eiusque capite et membris; De jure et justitia (Mursae 1770); De statu mortuorum (Budae 1772; vel. 19 x 23 cm, Našice br. 10); Tractatus theologicus de Deo trino et Creatore (Bude 1773); De immaculata Deiparae conceptione (vel. 19 x 23 cm, Budim, sign. k II 12; vel. 17,5 x 22,5 cm, str. [252], Našice, br. 9); De divina revelatione sive de verbo Dei scripto; De incarnatione; Tractatus theologicus de gratia atque angelis; Dissertatio theologica de actibus humanis et conscientia; Dissertatio theologica de legibus (vel. vel. 18,5 x 22,5 cm, Budim, sign. K I 2; vel. 17,5 x 23 cm, str. 169, Našice, br. 11). Uz nabrojene teološke rukopise napisao je i spise iz duhovne teologije i liturgije: Summa seraphica ex evangelica Fratrum minorum Regula disposita (Budae 1772); Pura et smplex eangelicae FF. Minorum S. Francisci Regulae expositio (1779); Summa affectuum suspirantis animae in hac lacrimarum valle (1785; prvi i treći spis su u Budimu, sign. k IV 17, a drugi u Osijeku, sign. XXI 19). Orationes dominicae in singulos mensis dies distribuitae (1785); Ritus cellebrandi missam privatam (Budim, sing. k IV 27). LIT.: F.E. H OŠKO: Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću, Kačić, 6(1976), 142-143. — ISTI: Prosvjetno i kulutrno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca tijekom 18. stoljeća u Budimu, Nova et vetera, 28 (1978), sv. 1/2, 168. F.E. Hoško TRIPLAT, Ivan Prado, misionar (Mali Bukovec, Ludbreg, 10. VIII. 1891. Cochabamba, Bolivija, 20. VIII. 1953). Kao pitomac franjevačkog malog sjemeništa završio
682 je četiri razreda klasične gimnazije u Varaždinu i 1908. stupio u Hrvatsku franjevačku provlnciju sv. Ćirila i Metoda. Poslije je dokončao srednje školovanje na Filozofskom učilistu Provincije u Varaždinu i studirao teologiju na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika je 1915. bio ređen u Zagrebu i ondje bio bolnički kapelan i vjeroučitelj, a radio je i u uredništvu listova Glasnik sv. Franje te Anđeo Čuvar (19161923). Nakon dvogodišnje priprave za misijsko djelovanje (1923-1925), pošao je brodom u Kinu i započeo misijski rad pod vodstvom fra Vladimira Horvata u gradu Hotica, u pokrajini Shansi (1926). Samostalno je vodio misijsku postaju u mjestu Hosancoli (1927-1934) i zatim u naselju Silojan (1934-1940) pa opet u Hosancoli (1940-1948); njegovim misijskim postajama pripadalo je područje promjera većeg od 50 km, a misijski posao je obuhvaćao navještanje, dijeljenje sakramenata i karitativno služenje. Često je pobolijevao, a nakon neuspjelih operativnih zahvata u Kini, vraća se 1948. u Rim. Nakon duljeg oporavljanja odlazi 1951. ponovno u misije, i to u Boliviju, u grad Sacaba gdje sa skupinom braće svoje provincije vodi veliku misijsku postaju s 20.000 vjernika. Jedva prizdravivši morao je na operaciju čira na dvanaestercu iza koje se nije oporavio. — U radu je pokazivao neobičnu požrtvovnost, uslužnost, skromnost i jednostavnost; kod molitve i bogoslužja bio je pak pun strahopočitanja. LIT.: U spomen pok. o. Ivanu Triplatu. Obavijesti Hrvatske franjevačke porovincije sv. Ćirila i Metoda, 6 (1953), br. 3, 4-8. — M. MOČ: Trajno sjećanje na o. Ivana Triplata. Ibidem, 47 (1994), 112-114. F. E. Hoško TROGRANČIĆ, Joahim, pjesnik (Fojnica, 18. IX. 1882 - Rim, 29. VIII. 1903). Pseudonimi: Gran, Grojomir, Vjetrov. Rodio se od oca kovača Franje i domaćice Jelene, rođ. Kulijer. Osnovnu školu učio je u Fojnici, gimnaziju u Gučoj Gori (1893-1898), filozofiju u Kraljevoj Sutjesci, teologiju u Rimu. Kao đak i student bavi se književnošću. Godine 1901. pjeva pjesmu Na Adriji. Neke pjesme objelodanjuje u Franjevačkom glasniku (1901) i Serafinskom
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
683
Perivoju (1903), a druge ostaju u rukopisu. Pjesma sv. Anti tiskana je kasnije u Glasniku sv. Ante (1933). U rukopisu mu je ostao također i prijevod s talijanskog pod naslovom “Dobre odluke”. LITERATURA: †Fra Joakim Trogrančić. Serafinski perivoj, 17(1902) 10, str. 3187. DRLJIĆ Rastko: zaboravljeni pjesnik fra Joakim Trogrančić 1882-1903. Kalendar sv. Ante, 1938, str. 193-198. A. Kovačić
zbog potrebe provincije preuzeo je profesorsku službu u koparskom samostanu. Propovijedao je po Italiji, Istri i Dalmaciji. Dva puta je bio provincijal (1750-1753; 1762-1763). U rukopisu je ostavio korizmene propovijedi, više panegerika, te izvještaj o čudotvornom badijskom Križu. LITERATURA: Donato FABIANICH, Storia dei Frati Minori... in Dalmazia e Bosnia, parte seconda, Zara 1864. str. 114-116. P. Pejić
TROHA, Mihael, provincijal (Babno Polje, Slovenija, 15. V. 1880. — Trsat, Rijeka, 14. II. 1953). Zavšrivši gimnaziju u Ljubljani stupio je 1900. među prvima u novoosnovanu Hrvatsku provinciju sv. Ćirila i Metoda. U Zagrebu je završio teološko školovanje na Bogoslovnom fakultetu i 1906. postao svećenik. Odmah je bio odgojitelj mladih franjevaca, neposredno po završenom novicijatu, u Varaždinu (1907-1912) i studenata teologije u Zagrebu (1912-1915). U najbrojnijim samostanima je bio starješina, tj. u Varaždinu, Zagrebu, Virovitici, Trsatu i Čakovcu, a u vodstvu Provincije je sudjelovao 32 godine, i to kao definitor, kustod i četiri trogodišta kao provincijal (1918-1924, 19361942). Pet puta je k tome obavljao generalnu vizitaciju u drugim provincijama Reda. — Upravljao je Provicijom neposredno u godinama poslije prvog svjetskog rata, kad se je bio razmahao tzv. "Žuti pokret" koji je rastakao crkveni, napose redovnički, život. Svojim radom i postupcima prema njegovim pristašama nastojao je ublažiti loše posljedice tog gibanja. Đakovačko-srijemski biskup A. Akšamović ga je proglasio začasnim prisjednikom cijeneći njegovo upravno djelovanje. — U rukopisu je ostavio zapise iz prošlosti Provincije, napose prošlosti svetišta Majke Božje na Trsatu; čuva ih franjevački samostan na Trsatu. LIT.: Franjo među Hrvatima, Zagreb 1976, 280, 281. F.E. Hoško
TUDROVIĆ, Antun (Tudrovich), provincijal (? - Dubrovnik, 1566) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Vrstan propovjednik. Vješt muzičar. Izabran za provincijala 1566. g. Nazvan Ocem Provincije. Adriassi ga naziva i Ocem Reda. LITERATURA: Vitalis ANDRIASSI: Necrologium (rukopis u Arhivu Samostana Male Braće u Dubrovniku) br. 200. Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 417. I. Djamić
TROJANIS, Franjo, provincijal (Korčula Badija, 1782). - Predavao je filozofiju u Veroni. Bio je pozvan za profesora u Rim, ali
TULIĆ, Benko, provincijal (Blato na Korčuli 31. III 1914 — Zadar 24. I 1990). Osnovnu školu završio u rodnom mjestu, gimnaziju na Badiji i u Dubrovniku, teologiju u Makarskoj, Splitu te na franjevačkoj teologiji u CollevitiPesciu (Italija) da konačno 1940. diplomira na teološkom fakultetu u Zagrebu. Stupio je u FZD 25. VIII 1929, a ređen je za svećenika 27. VI 1937. Od 1938. do 1945. bio je na Poljudu u Splitu. Od 31. III 1945. do 18. VI 1952. bio je u zatvoru. U Pazinu je djelovao od 1952. do 1955, a onda vjeroučitelj na osnovnim školama dok Talijanske okupacione vlasti nisu 1941. sve hrvatske vjeroučitelje otpustili iz škole. Istovremeno je bio provincijalov osobni tajnik i učitelj naših bogoslova. Na zatvor je osuđen “što je kao svećenik održavao propovijedi protunarodnog duha”. U Pazinu je bio učitelj pitomaca, vikar samostana i profesor na biskupskoj školi. K tome je par godina (bez dekreta) excurrendo upravljao župom Grdosel i kapelanijom Zarečje. U Puli je bio 11 godina (1955-1966) župnik sv. Antuna, te gvardijan samostana 1958-1963. 17. VIII 1963. izabran
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON je kustodom Provincije i to je bio sve do svog izbora za provincijala 26. VIII 1967. Nakon toga je ponovno izabran kustodom, ili kako se već zvalo provincijalnim vikarom. Za gvardijana u Zadru postavljen je 1975, i tu je dužnost vršio uz prekid od 3 godine efektivno 9 godina, to jest do 1987. Nakon toga je bio imenovan vikarom zadarskog samostana sve do svoje smrti. Kroz cijelo vrijeme poslije svog provincijalata bio je ekonom Provincije. Bio je vizitator Provincije presv. Otkupitelja (1964), Hercegovačke provincije (1967) te Bosanske (1976). Godine 1977. bio je imenovan Generalnim delgatom u Hercegovačkoj provinciji, ali efektivno nije vršio tu dužnost. U Zadru je uredio cijeli samostan, a posebno prostorije za biblioteku, u kojoj je radio na kartoteci, Smrt ga je spriječila da nije dovršio taj posao. DJELA: Božićne pjesme, tri izdanja Zadar 1977, 1979 i 1981. — Na spomen o Eugenu Zazinoviću, Zadar 1973. Gabrijel Štokalo TURBAN, Nepomuk, provincijal (Mihovljan kod Čakovca, 5.I. 1789. — Varaždin, 12.IX. 1867). Stupio je 1806. u Provinciju sv. Ladislava, a 1812. je postao svećenik. Osposobio se za profesora filozofije i predavao je na filozofskom učilištu u Varaždinu. Niz godina je bio gvardijan samostana u Varaždinu (1818-1830, 1848/49). U vodstvu Provincije je sudjelovao kao savjetnik (1827-1830, 18391842), kustod (1854-1857) i u dva navrata kao provincijal (1830-1833, 1842-1845). Slovio je kao revnitelj redovničke stege, što je osobito vidljivo 1842. u njegovoj nastupnoj okružnici. LIT.: F. PINTARIĆ: Carmen admodum revrendo Patri Nepomuceno Turban ... Ministro Provinciali, reccurente ... onomaseos die, Varasdini, 1845. — Arhiv Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu: Letterae Ministrorum Provincialium 1794-1824, 175193. — Acta caitulorum 1791-1883, 105-194. — F.E. HOŠKO: Marijan Jaić obnvitelj među preporoditeljima, Zagreb, 1996, 127. F.E. Hoško
684
TURIĆ, fra Ivan, provincijal (Zavojane (?), 1699.-Živogošće, 30. ili 31. III. 1751.). Redovito se navodi da je rodom iz Zavojana. Vjerojatnije je tu možda doselio kao dijete iz Mostara u vrijeme tursko kršćanskih sukoba, jer sam navodi da je “de Mostar alias Andevio” (Kapitanović). Osnovno školovanje, čini se da je završio u Živogošću, a potom i novicijat u istom samostanu (13. II. 1722- 13. II. 1723). Bio je lektor filozofije u Šibeniku (1733-1735). i teologije u Makarskoj (1737-1742.). God. 1742. izabran je za definitora i dobio naslov šestogodišnjeg lektora. Poslije toga predavao je filozofiju u Makarskoj (1742.-1743.). Na toj službi naslijedio ga je fra Ivan Vucić a Turić je 1745. izabran za provincijala, a potom 1748. za kustoda. Njegova predavanja filozofije u Šibeniku zapisao je neki student i ona se čuvaju u zaostroškoj franjevačkoj knjižnici. Drugi prijepis pod naslovom Disputationes in universam Aristotelis Stagi(ri)tae logicam, iuxta mentem Ioannis Duns Scoti doctoris subtilissimi, omnium theologorum principis, nec non illibatissimi Deiparae gloriosisimae conceptus praecipui defensoris izradio je fra Bartolomej Ribarević u Makarskoj 1748., a tu se i danas čuva (rkp. IIa 5). Prema dosadašnjim istraživanjima teško je reći da li Turiću pripada autorstvo spisa Totius Logices compendium koji nosi Turićevo ime a čuva se u Makarskoj (rkp. IIa 6). LIT.: NORINI [L. V LADMIROVIĆ] STR. 69. J. BOŽITKOVIĆ, »Ljetopisne bilješke: 7. Turić o. Ivan kao logik (1699-1751)«, Bogoslovska smotra, 13 (1925) 170-171; BOŽITKOVIĆ, »Fra Ivan Turić filozof«, Bogoslovska smotra, 13 (1925) 501-502. — J. BOŽITKOVIĆ, »Ljetopisne bilješke: 3. Filozofski rad Ivana Bartula Ribarovića«, Bogoslovska smotra, 13 (1925) 162-163. — B. PEZO »Turić, fra Ivan«, Franjevačka visoka Bogoslovija Makarska, 1736-1986, Makarska, 1989, 231. — V. KAPITANOVIĆ, »Testi scotisti d’insegnamento filosofico-teologico nella Provincia del Santissimo Redentore in Croazia nei secoli XVII e XVIII«, Antonianum, 67 (1992), 280281. — V. Kapitanović: Rukopisna i knjižna baština Franjevačke visoke bogosovije u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Makarskoj, (Spomenička baština Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, knj. 1), Makarska 1993, 67-68, 219. — »Rukopisni priručnici franjevačkog filozofskog učilišta u Šibeniku (1969-1825)«, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 20 (1994) br. 1-2 (39-40), str. 197. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 54-55. V. Kapitanović TURUDIĆ, fra Benko ( ✜Mijo), kuhar, asketa, (Posavski Podgajci, 21. IX. 1878. - Rijeka, 22. I. 1965.). rodio se kao peto dijete Josipa i Magdalene r. Aleksić. Kao mladić postao je članom FSR-a i predao se duhovnom vodstvu iskusnog svećenika. Odlikovao se pobožnošću prema Majci Božjoj i molitvi krunice. U 27. godini (17. XII 1904.) postao je redovnikom Kapucinskog reda u HKP u Varaždinu, gdje je 2. I. 1909. položio i svečane zavjete. Primjerom uzornog redovnika obogatio je samostane u Varaždinu, Splitu, Dubrovniku, Karlobagu i Rijeci uspinjući se krepošću zavjeta poslušnosti u Božje Kraljevstvo. U njegovom redovničkom životu bilo je očito da mu je Bog dao dva dara: molitve i pokorničkog života. Bio je savršeno marljiv. Mnogo je čitao sv. Pismo i knjige vjerskoga sadržaja. U poznavanju riječi Božje pomagao je i svećenicima. Osbito se brinuo za bolesnu braću. Razmatranje riječi Božje pomoglo mu je da znade cijeniti vrijednost svakodnevne žrtve i odricanja. Ispunjen zauzetošću za ostvarenje što savršenije ljubavi prema Bogu i braći ljudima, završio je svoje izgaranje. Pokopan je 25. I. 1965. na groblju Kozala na Rijeci. LIT.: Franjo među Hrvatima, Zagreb 1976, 281. Miroslav Novinić TUŠEK , fra Maksimilijan (✜Sebastijan), kustod i propovijednik (Petrijanec, 9. I. 1792. Rijeka, 1. XI. 1865.) U KR stupio je 18. IV. 1807; svečane zavjete položio je u Varaždinu 11. I. 1813. U Hrvatskoj kustodiji obavljao je službu kućnog poglavara. Kustod je bio u pet trogodišta (1830.-1833.-1836.; 1839.-1842.1845.; 1851.-1855.). Odlikovao se razboritošću i poduzetnošću. Mnogo je pridonio razvoju
685 Hrvatske kapucinske provincije LIT.: Nekrologij slovenskih in hrvaških kapucinov, Ljubljana 1977. Hadrijan Borak TUZLAK, Augustin, prov. (Tuzla, 1. polovica 17. st. - Kraljeva Sutjeska, 4. III. 1729). Bio je učitelj novaka u više navrata, sekretar i kustos provincije i provincijal Bosne Srebrene (17231726). Vodio je dugu borbu za očuvanje franjevačkih župa u Prekosavlju i u Dalmaciji. Provncija je tada brojila 388 svećenika, 130 klerika, 473 novaka, 139 braće laika s novacima i 50 mladih franjevaca na stranim višim školama. Među njegovim spisima sačuvane su okružnice koje svjedoče o njegovoj revnosti. Ljetopisac za njega kaže da je bio “svima jednak, nikome laskav, svet, učen”. Za njegovog provincijalstva učinjeno je mnogo na građevinskom polju u cijeloj provinciji. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 134-138. Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 217-218. A. Barun TUZLAK, Jakov, prov. (Gornja Tuzla, početak 17. st. - ?, konac 17. st.). Bio je provincijal Bosne Srebrene (1563-1566). Isposlovao je 1564. da papa Pio IV podijeli franjevcima Bosne Srebrene sve povlastice koje su tada uživali franjevci u Svetoj Zemlji. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 46. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 163. A. Barun TVRDEIĆ, Marko, svetačkog života (Pupnat, 28. VII. 1733. - Rimini, 24. VIII- 1785), - Sin seoske obitelji iz Pupnata na Korčuli. Krsno mu je ime Ivan. Niže nauke svršava u franjevačkom samostanu na Badiji kod Korčule. U franjevački red FZD stupa g. 1750. Višu srednju školu svršava u Provinciji. Teološki studij započinje u Provinciji, a završava ga u Riminiju u Italiji. Za svećenika je zaređen 1758. - Po završetku studija vraća se u Provinciju i dodijeljen je samostanu na
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Badiji. Godine 1763. vraća se u Rimini u samostan majke Božje od Milosti gdje živi i djeluje sve do svoje smrti. Pokopan je u spomenutoj samostanskoj crkvi u Riminiju. God. 1877. preneseni su njegovi smrtni ostaci u rodno mjesto Pupnat i pohranjeni u mjesnoj župnoj crkvi. Marko je još kao dijete bio sklon pokorničkom životu, što nije ostalo nezapaženo od njegovih mještana. U toj se kreposti još više odlikvao u zreloj dobi. Za takav život pružao mu je voma povoljnu priliku samostan na Badiji. vVršeći apostolat propovijedanja i ispovijedanja po Korčuli i poluotoku Pelješcu, narod je Marka susretao s velikim poštovanjem, slušao ga s velikom pozornošću i smatrao ga redovnikom sveta života, pogotovo što se pročulo da Marko čini i čudesa. Krepostan život Marka došao je još više do izražaja dok je živio i djelovao u Riminiju. O tome ima dosta svjedočanstava. Postoje pismene izjave osoba u Riminiju i okolici o milostima i čudesima što su ih dobile po zagovoru O. Marka dok je još bio živ. Sličnih svjedočanstava imamo i 0poslije Markove smrti. Tako se u službenom spisu o autentičnosti njegova mrtva tijela i osahrani kaže: “Kad se proširio glas o smrrti... O. Marka, pohrlilo je veliko mnoštvo ljudi svake vrsti. SVi su bili potaknuti (svetačkim) glasom i pokorničkim životom O. Marka i neobično su ga cijenili kroz čitavo vrijeme dok je stanovao u spomenutom samostanu”. Otkad su srmtni ostaci O. Marka preneseni u njegovo rodno mjesto, narod čitavog otoka Korčule hodočasti na njegov grob. to posebno dolazi do izražaja svake godine na “Marko dan”, na dan njegove smrti: 24. VIII. Postoje usmena i pismena svjedočanstva vjernika o milostima koje su dobili i još dobivaju po zagovoru O. Marka. Narod na Korčuli zove O. Marka “Blaženi Maro”, iako ga Crkva još nije službeno proglasila blaženim. U zadnje vrijeme poduzeti su početni koraci za pokretanje kanonskog postupka. LITERATURA: Teofil VELNIĆ: O. Marko Tvrdeić. Veliki pokornik - sveti redovnik iz Pupnata na Korčuli. Pazin 1962. - Berard BARČIĆ: Na putu zbog O. Marka. Vjersnik franjevačke Provincije sv. Jeronima u
686 Dalmaciji i Istri, XX(1978), br. 5,253-266. ISTI: Oče Marko, ipak se miče. Brat Franjo, III(1979), br. 3, 29-20. B. Barčić TVRTKOVIĆ, Hijacint (a Ragusio), biskup (Dubrovnik, cca 1638 - XII 1694 ?) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Gvardijan samostana na Daksi ko Dubrovnika (1684), magistar novaka u istom samostanu, generalni lektor teologije na studiju Male Braće u Dubrovniku (1687), definitor Provincije (16871690), kojmesar-vizitator u svojoj (1690) i bosanskoj Provinciji, provincijal (1690-1692), stonski biskup (1693-1694). — Bio je vrlo pobožan i dobar redovnik. U toku svog boravka na Daksi sastavio je indeks knjiga samostanske biblioteke. Nekrologiju kojega je sastavio Andrijašević (v.) dodao bilješke, a sastavio je i jedan novi, koji nije upotrebljavan. Zbog redovničkih i intelektualnih sposobnosti Dubrovački senat ga predlaže za stonskog biskupa, a papa Inocent XII. potvrđuje taj izbor. LITERATURA: Lettere e Commissioni di Ponente (Historijski arhiv u Dubrovniku) 1691-1693, n. 39, 211, 213, 214. - Sebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis MInorum S.P.N.Francisci. Neapoli 1746, 70-71.- Daniel FARLATI: Illyrici sacri VI. Venetiis 1800, 360ab. Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 451, 578. I. Djamić UGRINOVIĆ, fra Nikola
K. Jurišić
Ujević, fra Ćiro (✜Andrija), župnik (Krivodol-Imotski, 8. V. 1902 - Unešić, 17. VI. 1979). Nakon završene osnovne škole, gimnaziju je završio u Sinju (šk. g. 1914/15 1919/20). U novicijat je ušao g. 1920. Nakon toga je studirao filozofiju u Zaostrogu (1921 1923) a bogosloviju u Makarskoj (1923-1927). Zaređen je g. 1926. Kao mlad svećenik bio je župnik u Zaostrogu (1927-29) a zatim vjeroučitelj u Sinju na državnoj Realci a na Gimnaziji je predavao od šk. g. 1929. do 1931. matematiku. U Zagrebu je počeo stidirati
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON matematički odsjek ali je zbog bolesti morao odustati. Nakon toga je bio župnik na više mjesta i gvardijan u Imotskom gdje je za vrijeme rata obavljao službu biskupskog generalnog vikara. LIETRATURA: VFPPO, 28/1979, br. 4, 256-257. J. Soldo UJEVIĆ, fra Milan, profesor i župnik (Krivodol, 8. IX. 1877 - Zagreb, 3. I. 1940). Osnovnu školu pohađao je u Imotskom i Omišu a srednju u Sinju. U novicijat je ušao godine 1895. Bogosloviju je studirao u Šibeniku, Makarskoj i Rimu, gdje je učio fiziku u prof. Carrule. Zaređen je godine 1900. Vrativši se neko je vrijeme predavao na Gimnaziji matematiku, naravoslovlje i fiziku (1900-1904) kad je balzamirao neke ribe, dok ih je više preparirao godine 1931. u Makarskoj dok je bio župnik Velikog Brda. Služio je na mnogim župama (Promini, Zaostrogu, Borovcima, Zlopolju, Plini, Studencima i Velikom Brdu). Za prvog svjetskog rata bio je u talijanskom logoru. Godine 1935. povukao se u Karin. LIT.: KRŽANIĆ Krsto, + Ujević o. Milan, Izvještaj za šk. godinu 1939-40, Sinj 1940, 3335; Hrvatska straža 12/1940, br. 6, 9. siječnja, 8.. J. A. Soldo UNGAR, Silvestar (Hungar), filozofski pisac (Slavonski Brod, 15. XI. 1745. — Cernik, 5. I. 1789). Premda je bio madžarskog porijekla, nije znao madžarski. U Provinciju sv. Ivana Kapistranskoga je stupio 1761, a visoko školovanje je obavio na filozofskom učilištu (1764-1767) i bogoslovnoj školi u Osijeku (1767- 1771). Na osječkom filozofskom učlilištu sam je bio profesor (1773-1776), a predavao je i na učilištu moralnog bogoslovlja u Našicama (1776-1778); polazili su ga manje sposobni studenti. Napustivši pedagošku službu bio je župnik i gvardijan u Našicama (1780) i Cerniku (1782, 1788). Smrtno je obolio pastoralno dvoreći zaražene vojnike. Iz vremena profesorskog djelovanja ostao je njegov rukopis Institutiones metaphysicae (Mursiae 1774, vel. 17,4 x 22,1 cm, samostan u Šarengradu).
687 LIT.: F.E. H OŠKO: Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću, Kačić, 6 (1976), 156.F.E. Hoško URLIĆ, GRGO, (Drašnice, 28. IX. 1867. † Živogošće, 3. IX. 1938). Gimnaziju je završio u Sinju, teologiju u Makarskoj, klasičnu je filologiju studirao u Insbrucku i Beču. Dvije godine je bio profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju, a potom se 1898, u vrijeme reforme reda eksklaustrirao. Poslije toga je bio profesor na gimnazijama u Zadru (1898-1919), Splitu (1919/20) i Šibeniku (1920-1923). Godinu dana je radio kao arhivar državnog arhiva u Dubrovniku (1924). Zatim je bio ravnatelj gimnazije u Kninu (1924-25) i potom ravnatelj preparandije u Dubrovniku (1926-1938). Uz nastavnički rad surađivao je u Programima zadarske hrvatske gimnazije (1903, 1906), Glasniku Matice Dalmatinske (1904), Radu JAZU (189, 224), Građi za povijest književnosti hrvatske (1907, 7-10) Nastavnom vjesniku (13, 15, 19, 25-26) i Novoj reviji. Potkraj života zamolio je da ga se ponovno primi u Red. Definitorij Franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja ga je primio, ali je umro prije nego je došla potvrda iz Rima. DJELA: Crtice iz dalmatinskog školstva 1., Zadar g. 1919. — Pabirci o Ljudevitu Gaju po dalmatinskim listovima i časopisima do ilirskog doba, preštampano iz lista “Hrvatska kruna u Zadru. LIT. Arhiv Franjevačkog samostana Makarska, Knjiga znamenitijih dogadjaja, 427. — K. Eterović, † Šimun (fra Grgo) Urlić, Nova revija, 7 (1928), 325-328. V. Kapitanović, »Studenti Franjevačke bogoslovije u Makarskoj«, Franjevačka visoka Bogoslovija Makarska 1736-1986, Makarska 1989, 276. V. Kapitanović URSINUS, Benedikt (Orsini), biskup u Leshu (Popovo Polje, ? - Lesh u Albaniji, 6. I. 1654 Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Studirao u Italiji. Lektor na studiju u samostanu Male Braće u Dubrovniku. Propovjednik. Poznati teolog )Rode). Pobožni redovnik, uzorna života i vladanja (Ponente). Mnogo je pretrpio za vjeru kao biskup u Leshu
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON (Dolci). Bavio se i pisanjem i marljivo proučavao povijest (Cerva). DJELA: La verità esaminata intorno al Ramo più principale dell’Imperial Albero Comneno... Naepoli 1636 1. Ioannes Franciscus Valuasensis (mletački tiskar) Venetiis 1663 2. LITERATURA: Lettere e Commissioni di Ponente (Historijski arhiv u Dubrovniku) 1615-1621 n. 12. - Sebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S.P.Francisci. Neapoli 1746, 64. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 439-440. - Donato FABIANICH: Storia dei Frati Minori II. Zara 1864, 195. - Serafinus CERVA: Bibliotheca Ragusina I. Zagrabiae 1975, 168-176. I. Djamić URSINUS, Toma (Orsini, Orsi), barski nadbiskup (Popovo Polje, cca 1573 Dubrovnik cca 1606) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Studirao i doktorirao na Sorbonni u Parizu. Bavio se propovijedanjem, te proučavanjem starina i povijesti. Imenovan biskupom u Lesh-u (Albanija), zatim barskim nadbiskupom (1599). — Isticao se revnim pohađanjem katolika u Turskim krajevima. Od svojih je djela nešto i objavio, ali pod drugim imenom (Fabijanić). LITERATURA: Sebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S.P.N.Francisci. Neapoli 1746, 60. - Vitalis ANDRIASI: Necrologium (rukopis u Arhivu samostana Male Braće u Dubrovniku) br. 270. - Donato FABIANICH: Storia dei Frati Minori I. Zara 1863, 316. IDEM: II, Zara 1864, 194. - Karlo HORVAT: Novi historijski spomenici za povijest Bosne u sisjednih zemalja. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH. Sarajevo 21(1909) br. 1 i 2, 67. Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 430, 574. - Serafphinus CERVA: Bibliotheca Ragusina I. Zagrabiae 1975, 169. I. Djamić
688
UZOLINI, Franjo, provincijal (?, 1662— Samobor, 7. II. 1716). Tri puta je bio trsatski gvardijan i provincijal od 1688. do 1691. Brat mu je bio umirovljeni zagrebački sudac i dao je 1000 forinti za mramorni oltar na Trsatu, rađen 1690-1692. LIT.: P. CVEKAN: — Trsatsko svetište Majke milosti i franjevci njeni čuvari, Trsat 1985. 128-131. VALENTIĆ, Jozo, mučenik (Ivanjska kod Banja Luke, prva polovica 18 stoljeća - Bihać, 3. III. 1788). - Školovao se u Fojnici i u Italiji. Bio je župnik u Starom Majdanu, odakle je dolazio u Bihać te krštavao, ispovijedao i opremao bolesnike, te u Bihaću (1771-1773, 1787-1788) U Banjoj Luci (17785). Pratio je biskupa Dobretića kao njegov tajnik prilikom obilaska pojedinih župa. Godine 1780. napisao je izvještaj o jednom od tih pohoda, koji je upućen u Rim. Među posljednjim je bosanskim franjevcima koji su pisali bosančicom. Župljani su ga sahraniali u groblju sv. Lucije i štovali kao mučenika kojega su Turci ubili. LITERATURA: JELENIĆ Julijan, Necrologium Bosnae Argentinae, Sarajevo 1917. - ILOVAČA Velimir: Fra Jozo Valentić, spomenica Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, Beograd 1932, str. 326-331. - ISTI: Bilješka o fra Jozi Valentiću (Iz župskih matica u Bišću), Franjevački vijesnik, 41(1934) 9, str. 285. - Z/IRDUM A/ndrija/: Kako je poginuo fra Jozo Valentić? Bosna Srebrena, 28(1977) 1, str. 29-30. BATINIĆ Mijo V.: Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća XIV. do XX. Zagreb 1913, str. 136. A. Kovačić VALENTIN FKN († 1371.), biskup. Kao krbavski biskup, naslijedio je biskupa Maura (1351-1361)., ne ušavši u posjed biskupije (Farlati), ili je nakon dugog prekida "sedis vacantiae” (1361-1370) naslijedio biskupa Radoslava, (Rački), a možda bi ga se čak moglo pistovjetiti i s biskupom Maurom (Gams). — Krbavskim biskupom imenovao ga je navodno ugarsko-hrvatski kralj Ludovik (1342-1382). Spomenut je 1371. kao već pokojni, u sporu koji je rapski biskup Krizogon
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON (1363-1372) vodio za desetinu “u Podgorju do vode Koprive” u Lici i Bužanima. Kako se u kraljevskim poveljama krbavska biskupija 1361-1370. spominje kao upražnjena vjerojatno je Valentina, imenovao kralj, a ne papa. Upravljao je biskupijom vrlo kratko (1370-1371). Nakon njegove smrti Ludovik je, čini se, prihvatio biskupa, dominikanca, Petra kojega je već ranije (1361) imenovao papa Inocent VI. LIT.: M. SLADOVIĆ: Povêsti biskupijah senjske, modruške ili krbavske, Trst 1856, 137s. — [F. RAČKI]: Schematismus...Segniensis et Modrušiensis seu Corbaviensis... Segniae 1916, 30 br.8. — D. Farlati, Illyricum sacrum , IV, Venetiis, Apud Sebastianum Coleti, 1769, 121. Coleti, Accensiones et correctiones... [pr. Frane Bulić], Bollettino di archeologia e storia dalmata, Split, 1902, 170. VALENTIN IZ GRUŽA, misionar u Sv. Zemlji (Gruž, cca 1680 - Dubrovnik, 28. XII. 1792) Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku 1698. Vršio službu gvardijana u više samostana, više puta bio sakristan u Male Braće u Dubrovniku. Živio je pošteno i časno )Rode). Otišao kao misionar u Svetu Zemlju i tu proveo tri godine. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 466. I. Djamić VALENTINI, NIKOLA, VALENTINUS
NIKOLA VALENTINOV
Ivan Valentinus
VALTER (Gualter(i)us), O. Min., vikar zagrebačkog biskupa 1264ss, naslovni biskup. Rodom Englez, završio je studij u Napulju kao učenik Ivana iz Parme (v.), kome je kao generalu Reda 1247-57. bio sudrug (socius), tj. prvi definitor. Doista anđeoske ćudi, dobar pjevač, dobar propovjednik i pisac. Bio je dodijeljen Kuriji za stalno, ali je nastojao, koliko je mogao, izvući se odatle (Salimbene). U Rimu ga je danomice sretao zagrebački
689 biskup Timotej te ga možda predložio Urbanu IV. za svoga vikara. — Ugarski kralj Bela IV. i zagrebački kaptol nisu naime prihvatili biskupa Timoteja, tobože da je “niskog roda”. Bela je čak zatražio od Urbanova nasljednika Klementa IV., da opozove Timotejevo imenovanje. No i Klement je 21.I.1266. odlučno stao u obranu tog imenovanja napominjući kralju kako je i Krist za pastire Crkve izabrao jednostavne ribare. Čini se da je spor izglađen, pa je i Valter mogao poći u Zagreb, a biskup Timotej ostati na papinskom dvoru još skoro dvije godine. Lelja Dobronić misli da “s obzirom na ta svoja svojstva vjerojatno nije bio prikladna osoba za razrješavanje očito zamršenih okolnosti u vezi s nastupom novog zagrebačkog biskupa”. Sud Urbana IV. dokazuje suprotno, da je bio snalažljiv u mnogim i teškim poslovima, (“Nos … de tua circumspectione quam in multis et arduis sumus experti, confisi, te pro eiusdem ecclesiae…et expediendis negotiis…duximus destinandum…”). Stoga je Urban IV. imenovao svog kapelana, ispovjednika i nuncija Valtera vikarom zagrebačkog biskupa Timoteja, da u njegovo ime "in spiritualibus et temporalibus”vodi zagrebačku biskupiju. — Prema izjavi Salimbenea koji mu je bio prijatelj, Valter je imenovan biskupom mimo svoje volje. Tako je Valter mogao u podugoj odsutnosti ordinarija dijeliti sakramente krizme i ređenja, a to je mogao činiti i po dolasku ordinarija. Možda je i sačuvana fresko slika sv. Franje i Dominika, u sakristiji zagrebačke katedrale, izrađena na fra Valterov prijedlog. LIT.: Jo. Hyac. SBARALEA: Bullarium Franciscanum, II, 536 bbr. 121s, Romae 1761. Tadej SMIČIKLAS: Codex diplomaticus, V, Zagreb 1907. 365s. – SALIMBENE DE ADAM: Cronica (ed. Giuseppe Scalia), Bari 1966. II, 803. Lelja DOBRONIĆ: Biskup Timotej u Zagrebački Biskupi i Nadbiskupi, Zagreb 1995, 68s. Andrija LUKINOVIĆ: Zagreb – devetstoljetna biskupija, Zagreb 1995, 77s. M. Žugaj VALTER (Gualterius, Gualterinus de Sarzana), O. Min., krajinski biskup († Rim, 1425). Premda ga povjesničari smještaju u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Hrvatsku biskupiju (Eubel) i u Krojansku u Albaniji (Eubel), a drugi smatraju Krajinsku biskupiju albanskom biskupijom (Farlati, Gams), treba Gvalterina ubrojiti među krajinske biskupe, a tu biskupiju smjestiti uz Makarsku i Duvanjsku. Izgleda da je Gualterin bio najprije biskup u sirskoj Ptolomaidi (Accon ili Acre), a poslije 6. XI. 1392., premješten u krajinsku biskupiju. Budući da nije uplatio pristojbe, 20. II. 1400. oslobođen je od nje zbog siromaštva; a pet mjeseci kasnije, 18. VI. već je isposlovao ovlast da smije vršiti čine biskupske vlasti izvan svoje biskupije. LIT.: C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Monasterii 19132, 216; 68. — Bularium Franciscanum, VII, [ed. C. Eubel], Romae 1904, 31 nt. 5 — M. ŽUGAJ: Hrvatska biskupija 1352.-1578. Croatica christicana periodica 1985. M. Žugaj VALTER (Gualterus), O. Min., biskup, zagrebački generalni vikar († poslije 1288.). Rodom je Englez. Teološki studij završio je na Gerneralnom učilištu Reda u Napulju (oko 1340.-1345.) pod vodstvom Ivana Buralli, kasnijeg generalnog ministra (1247.-1257.). Bio je apostolski ispovjednik u Rimu. Morao je dobro poznavati zagrebačkog kanonika, papinskog kapelana i subđakona Timoteja, koga je 24. IX. 1263. Urban IV. imenovao zagrebačkim biskupom, a odbio je, zbog nedostatka kanonske dobi, potvrditi Stjepana koga je izabrao zagrebački kaptol. Kad kaptol i kralj Bela nisu prihvatili Timoteja, papa je postavio Valtera za vikara “in spiritualibus et materialibus” i 18. I. 1264. pozvao puk i kler da prihvate Timoteja za svog biskupa, a Valtera za generalnog vikara. Prema Zagrebačkom šematizmu, još je i Urbanov nasljednik Klement IV. (1265.-1268.) morao posredovati u istom smislu. Stvar se je po svoj prilici smirila, kad je papa Klement, 11. XII. 1266. Stjepana imenovao za kaločkog nadbiskupa. Do tog vremena Valter je upravljao zagrebačkom biskupijom, te je zapisan kao ‘zagrebački biskup’. Čini se da je djelovao u istoj službi i nakon smrti biskupa Timoteja († 1287.). LIT.: SALIMBENE DE ADAM, Chronica,
690 (Monumenta Germaniae historica, XXXII), 128; 315. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Monasterii 19132, 357 nt. 3. — Bularium Franciscanum, V, [ed. C. Eubel], Romae 1898, 606 br. XXVI. — Šematizam zagrebačke nadbiskupije, Zagreb 1966., 29s. M. Žugaj VANCAŠ, Josip, arhitekt (Sopron, 22. III- 1859 - Zagreb 15. XII. 1932) - Otac mu Anton Vancaš bio je poštanski činovnik u Sopronu a nešto kasnije (1865) poštanski ravnatelj u Zagrebu. Tu je Josip završio osnovnu školu i realku. U Beču pohađa visoku tehničku školu od 1876. do 1881, kad polaže, s odlikom, državni ispit za arhitekturu. Praktično je radio s arhitektima Fellnerom i Hellmerom u Beču jednu godinu a zatim 1882. i 1883. pohađao akademiju likovnih umjetnosti. G. 1884. preselio se u Sarajevo i tu boravio do 1919. Bio je član Bosansko-hercegovačkog sabora od 1910. do 1915, pročelnik građevnog i željezničkog odbora Sabora, predsjednik Hrvatske katoličke udruge, od 1913. spojene s Hrvatskom zajednicom. G. 1919. bio je zatvoren, ali nakon 100 dana proglašen nevinim i pušten. Tada ide u Zagreb i uskoro posve gubi vid. — Kao arhitekt izradio je na raznim mjestima 102 stambene kuće, 70 crkava, 12 škola, 10 palača,. 10 bankovnih zgrada, 10 vladinih i općinskih zgrada, 6 hotela i kavana, uz više nacrta za enterijere, oltare te razne pregradnje. U Sarajevu od njega potječe katedrala, crkva sv. Ćirila i Metoda, Bl. Dj. Marije, sv. Ante i Presvetog Trojstva, zatim hotel “EWvropa” i palača Zemaljske vlade, cjeloviti izgled Strossmayerove ulice, dijelova današnje Titove ulice te Koševa. Izvan Sarajeva, u Bosni, treba spomenuti od njega projetkrane crkve u Žepču, Gučoj Gori, KOnjicu, Bosanskom Brodu i Kraljevoj Sutjesci, a izvan Bosne, uz brojne crkve po Sloveniji, hotel “Union” u Ljubljani te golemi kompleks gimnazuije i sjemeništa u Šent-Vidu, Prvu hrvatsku štedionicu u Zagrebu te Normannovu palaču u Osijeku. Izlagao je na svjetskim izložbama u parizu, Beču i Budimpešti, a na pokrajinskim - u Zagrebu, Osijeku i Trstu. - Njegov je stil historijski,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON eklektički, tek pod kraj svoje kativnosti preuzima ponešto od secesije. S vremenom anstoji upoznati značajke domaćeg, bosanskog stila pa je ostvario nekoliko pokušaja u tom pravcu, a u Saboru iznio rezoluciju o zaštiti i čuvanju starih bosanskih zgrada i umjetnina. — Kao politički radnik nastupio je 25. II. 1911. s govorom u Saboru s državnopravnom izjavom u smislu hrvatskih težnji. S Dr. Ivom Pilarom išao je 17. VIII. 1917. u audijenciju caru Karlu pa su tamo izrazili mišljenje da je posljednji čas za rješenje hrvatskog pitanja u smislu “trijalizma”. Ancoš je bio aktivan i na književnom polju sudjelujući pri izradi više knjiga i surašujući u više časopisa: Hrvatskom dnevniku (Sarajevo), Bosnische Post (Sarajevo) te u više zagrebačkih dnevnika. DJELA: Stolna crkva u Đakovu. Izdanje JAZU, Zagrb 1900. (Vancaš je obradio tehnički dio toga djela) - To isto vrijedi i za druga dva djela “Spomenica stolne crkve u Sarajevu” i “Zavodi u Šent-Vidu”. LITERATURA: R. HORVAT † Arhitekt Josip pl. Vancaš. Hrvatska revija, 6 (1933), 193-195 - Enciklopedija likovnih umjetnosti, s.v. I. Gavran VARGA s. Alojzija, (Hrtkovci, 3. VIII. 1852. — Đakovo, 19. III. 1932), sestra sv. Križa. Bila je jednostavna, iskrena i otvorena sestra. Posebno je ljubila sveto siromaštvo. Svoj je život posvetila Bogu njegujući bolesnike i siromahe. Njezina kršćanska ljubav i požrtvovnost pokazala se napose prigodom epidemije velikih boginja na Malom Lošinju 1898. Nitko se u mjestu nije usudio dvoriti jadne, izolirane bolesnike. Tada se dragovoljno za tu službu javila s. Alojzija. Tjednima je uz opasnost po život dvorila okužene bolesnike. Mnogi su ozdravili, a drugima je pomogla do sretne smrti. LIT.: »Unsere heimgegangene Schwester«, Theodosia, Mitteilungen für die Schwestern von heiligen Kreuz, Ingenbohl, IIL (1932) 4, str. 239. M. Žigrić VASILJ Fra Grgo-Jozo (1886.-1945.) Rođen 13.III.1886. u Međugorju, od oca Andrije i
691 majke Mare r. Pehar. Osnovnu školu učio u Gradnićima, gimnaziju na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Paderbornu (Njemačka). U Franjevački red stupio na Humcu, 1.VIII.1905. Zavjetovan jednostavno 1.VIII.1908., svečano 4.IX.1909. Za svećenika zaređen u Paderbornu, 7.IV.1911. 1912.-1913. kapelan u Duvnu 1913.-1914. kapelan u Gradnićima 1914.-1916. kapelan u Konjicu 1916.-1917. kapelan u Gradnićima 1917.-1923. župnik u Mostarskom Gracu 1923.-1925. župnik u Blizancima 1925.-1928. vikar i kapelan u Mostaru 1928.-1931. gvardijan i župnik na Humcu 1931.-1934. župnik u Studencima 1934.-1937. gvardijan i kapelan u Mostaru 1937.-1943. župnik na Čerinu 1943.1945. gvardijan u Mostaru 14.II.1945. kao mostarski gvardijan, zajedno sa šestoricom braće, bačen u Neretvu u Mostaru. Bio je jednako poznat starima i mladima po Hercegovini, te su ga nazivali car. U njegovom širokom srcu imao je mjesta svatko. Bio je pravi veseljak. Kao gvardijan u Mostaru, u ratnom vihoru, nabavio je dosta živežnih namirnica i otvorio samostan i crkvu izbjeglicama i prognanicima iz istočne Hercegovine. Oni su ga smatrali svojim ocem jer im je organizirao prehranu i smještaj. Bio je čovjek srca, dobrote i susretljivosti, te lijepe riječi za one kojima je to manjkalo. Mjesecima su se smjenjivali prognanici i izbjeglice. Jedni su dolazili, a drugi odlazili dalje, većinom za Hrvatsku. Redovito je bivalo oko 300 osoba smještenih u samostan i crkvu. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić VASILJ Fra Jenko-Stanko (1914.-1945.) Rođen 2.V.1914. u Međugorju, od oca Mate i majke Vide r. Sivrić. Gimnaziju svršio na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Lillu, gdje je postigao licencijat 30.VI.1939. U Franjevački red stupio na Humcu, 6.VIII.1931. Zavjetovan jednostavno 7.VIII.1932., svečano u Mostaru, 18.VIII.1935. Za svećenika zaređen u Mostaru, 23.V.1937. 1939.-1945. kateheta u Konjicu Mjeseca svibnja ubijen kod Klanjca (Hrvatsko Zagorje). Bio je sama elegancija i
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON dobrota. Od milja su ga zvali plemić. Bio je dosta krhka zdravlja, ali je bio velikan duha. Nikada se nije ni na koga ni za što tužio. Svećenik i franjevac od glave do pete. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić VASILJEVIĆ (IZ VASILJEVA POLJA), Marko, prov. (Vasiljevo Polje u podnožju Vučjaka, početak 17. st. - ?, ?). - Bio je provincijal Bosne Srebrene I(1675-1678). Uspješno se borio za očuvanje stečenih prava provincije na pastoralnom polju, koju je biskup Ogramić htio ograničiti. - Izdao je priznanicu uglednim bosanskikm trgovcima braći Filipu i Jakovu Brnjakoviću, u kojoj nabraja njihove zasluge u obrani katolika u Bosni. - Napisao je ljetopis o povijesti Bosne, koji je, vjerojatno, izgorio u požaru kreševskog samostana 17645. Ulomak iz tog ljetopisa mprepisao je Nikola Gojak u svoj ljetopis, a Jelenišć ga izdao u Sarajevu 1919. pod naslovom: !Dva ljetopisa Bosne Srebrene. Ljetopis fra Marka iz Vasiljeva Polja i fra Bernardina Nagnanovića”. Vasiljević donosi popis turskih careva, kratke karakteristike, vrijeme vladanja, predaju o Fatih-Mehmedu, o postanku Sarajeva i o smještaju Vasiljeva Polja. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 94-95. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 200201. A. Barun VASILJEVIĆ, Marko, v. Marko iz Vasiljeva Polja VASOLIĆ, Sidonije (Vaszolics), propovjednik i putopisac (Pailgrom, Sopron, Mađarska, 1734. - Arad, Rumunjska, 14. XI. 1789). Rodio se u koloniji Gradišćanskih Hrvata. God. 1753. je stupio u Provinciju sv. Marije i 1758. postao svećenik. Boravio je u Svetoj Zemlji (17691774), a najviše vremena je proveo u Guessingu ili Novom Mjestu kao hrvatski propovjednik. Preminuo je, dok je obavljao službu vojnog svećenika. Rukopis njegovog putopisa po Svetoj Zemlji nalazi se u
692 franjevačkoj knjižnici u Bratislavi; pisan je latinski i nosi naslov: Genuina descriptio Terrae Sanctae (1770). LIT.: Arnold Magyar, 340 Jahre Franziskaner in Guessing. Guessing 1980, 279, 280. F.E. Hoško VEČERINA, Bartol, provincijal (Draga kod Sušaka, Rijeka, 27. I. 1807 - Kostanjevica, 2. VII. 1882). Bio je član Hrvatsko-kranjske provincije sv. Križa. Zaređen je 1831. za svećenika i ubrzo preuzeo službu profesora biblijskih predmeta na bogoslovnoj školi Provincije sv. Križa u Kostanjevici. U tri navrata je sudjelovao kao definitor u upravi provincije, u četiri navrata kao kustod (18581861, 1862-1865, 1868-1871, 1877), a na čelu provincije bio je najprije kao provincijski vikar (1861/1862) a zatim kao provincijal (18651868). U Kostanjevici je bio i samostanski starješina, a vrhovna uprava Reda ga je bila izaslala za generalnog vizitatora u češku Provinciju sv. Vjenceslava. LIT.: Arhiv Generalne kurije Franjevačkog reda u Rimu, Provincia Croatia Carniolia, sv. 1,123rv, 129r-133r. — Nekrologij Slovenske frančiškanske province sv Križa, S. l. 1995, ad diem. F.E. Hoško VELIKANOVIĆ, Ivan, teološki pisac, književnik, provincijal (Slavonski Brod, 7. VIII. 1723. — Vukovar, 21. VIII. 1803.). Stupio je 1740. u provinciju Bosnu Srebrenu, a nakon studija na filozofskim učilištima u Cerniku i Vukovaru (1741-1744) i na bogoslovnim školama u Budimu (1744-1747) i Bolonji (1747-1749) stekao je 1750. naslov profesora filozofije i predavao na filozofskom učilištu u Osijeku (1751-1754). Postigavši 1756. i zvanje profesora teologije, predavao je na bogoslovnoj školi u Osijeku (1757-1768). Sačuvan je rukopisni svezak četiriju naslova njegovih teoloških predavanja: De Deo trino; De Deo Creante; De gratia i De angelis (vel. 17,5 x 22,5 cm, str. 281, knjižnica samostana u Vukovaru, ali i knjižnica samostana u Baču). Također je ispisao dva ljetopisa koje je najvećim dijelom objavio E. Fermendžin u Chronicon observantis Provinciae Bosnae
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Argentinae (Zagreb 1890). U vodstvu Provincije sudjelovao je kao definitor (17671771) i provincijal (1771-1774), a zatim sve do smrti s naslova bivšeg provincijala. U dva navrata je bio generalni vizitator u Proivniciji sv. Ladislava, a posljednja dva desetljeća je proveo u Vukovaru, gdje je jedno vrijeme bio župnik. — Objavio je nekoliko franjevačkih spisa na latinskom i hrvatskom jeziku s nakanom da utvrdi onovremeni franjevački ideal u Provinciji sv. Ivana Kapistranskoga i tako spriječi krizu koja je u Provinciji nastala poslije 1754. prisilnim prepuštanjem župa svjetovnom svećenstvu u Slavoniji i Podunavlju. On je spomenutim spisima i svojim uredbama pomirio naslijeđenu pastoralnu tradiciju članova svoje Provincije s novim okolnostima života i djelovanja, i to izbjegavši nasilno monasticiranje pozivom i odgojem na nove oblike pastoralnog djelovanja. Sam se je stoga posvetio književnosti vjerskog sadržaja i objavio djela klasične svjetske i domaće vjerske literature i uveo nove oblike pastoralnog djelovanja, franjevačke i marijanske bratovštine, katehetske propovijedi, govore u različita liturgijska vremena crkvene godine i dr. Tako je objavio i prijevod Antuna Bačića Život Majke Božje od Marije Agridske (Pečuh 1773). Zatim je u posljednjem razdobolju svog književnog djelovanja temeljito izmijenio pristup nabožnoj vjerskoj literaturi priredivši prema talijanskim uzorcima tri duhovne drame i prevevši veliki francuski katekizam Upućenja katoličanska jansenističkog usmjerenja; bila je to posljedica njegovog pristajanja uz ideje reformnog katoličanstva koje je slijedio zajedno s Emerikom Pavićem, Josipom Paviševićem, Marijanom Lanosovićem, i to pod zaštitom đakovačko-srijemskog biskupa Mateja Franje Krtice. Jakošić spominje i danas izgubljene hrvatske knjige o sakramentu pokore i molitvama u vrijeme rata. Tog "velikog Brođanina" cijenili su zbog književne djelatnosti njegovi suvremenici (Jakošić, Čevapović), a i kasnija pokoljenja kulturnih djelatnika u Slavoniji i Podunavlju (Jaić, Kerstmery). DJELA: Libellus tripartitus, Essekini 1770. —
693 Enchiridion franciscanum, Pestini 1771. — Serafinskoga svetoga otca Franceska xivot kratak, naredba i oporuka ..., Osik 1772. — Regula et testamentum Seraphici... Franciscici, Essekini 1773 21778. — Razmišljanja bogoljubna sv. Bonaventure, Osijek, 1776. — Muka Gospodina našega Isusa Krista i plač Divice Marije, Osijek, 1776. — Razmišljanja nedjeljna kroz korizmu, Osijek, 1778. — Prikazanje raspuštene kčeri ... sv. Margarite iz Kortone, Osijek 1780. — Sveta Suzana, Budim, 1783. — Upućenja katoličanska, Osijek, 1787; Osijek, 1788. — Sveta Terezija, Osijek 1803. LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu, — Directorium oeconmicum Venerabilis Conventus Budensis … — Anno 1772 (vukovarski spisi, br. — B 15). — G. CSEVAPOVICH: Synoptico-memorialis Catalogus Provinciae S. Ioannis a Capistrano, Budae 1823, 306-308. — E. FERMENDŽIN: Chronicon ... Bosnae Argentinae, Zagreb 1890, 3,4. — W. KERTSMERY: Onomasticon ... Gregorio Csevapovich ... oblatum, Budae [1830]. — F.E. HOŠKO: Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću, Kačić 10 (1978), 131-134. — S. SRŠAN: Slavonski pisci, Revija, 28 (1988), 75-76. F.E. Hoško VELNIĆ, Justin, apotekar (Draga Baška 14. XII. 1914 - Dubrovnik 4. IV. 1990). Krsnim imenom Vinko. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, gimnaziju na Košljunu, Badiji i u Dubrovniku, teologiju u Makarskoj, Splitu i Dubrovniku. Zatim je poslan na studij farmacije u Zagreb, gdje je promoviran u čast magistra farmacije 3. VII. 1942. Ušao je u FDZ 25. VIII. 1929, a za svećenika je zaređen u Hvaru 26. VI. 1938. Po završetku studija farmacije radio je u našoj malobraćanskoj apoteci u Dubrovniku sve do kolovoza 1956. Zatim je dvije godine bio bibliotekar i kustos muzeja u Maloj Braći. Od listopada 1958. do l1964. starješina je samostana na Poljudu. 1963/64. je uz to rektor tamošnjeg malog Serafskog kolegija. Zaključno sa 1964. godinom bio je to trogodište definitor Provincije. 1964-1970. bio je vikar samostana na Poljudu i profesor na tamošnjoj naoj
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON gimnazuiji kao i na onoj nadbiskupskog sjemeništa u Splitu. Zatim je do 1982. bio tajnik Provincije. Zadnje godine proveo je u Drubrovniku kao bibliotekar i kustos muzeja, na posljednjem Provincijskom kapitulu 1988. izabran je za provincijskog definitora, pa je kao aktivno takav i preminuo. Pokopan je na Dančama. - Savjesno je vršio sve spominjane dužnosti, uz to se posvetio proučavanju povijesti farmacije pa je bio i član Internacionalne akademije za povijest farmacije sa sjedištem u Hagu. Po raznim stručnim časopisima objavio je pedesetak radova iz tog svog područja. Surađivao je u listovima i časopisima Dubrovački festival (1950) Farmaceutski glasnik (1950, 1958, 1959). Bavio se i poviješću naših samostana pa je uredio i napisao značajne priloge u spomenicama naših samostana u Cavtatu, Dubrovniku i Zadru. — Surađivao je u listovima, časopisima i znanstvenim zbornim djelima: Euharistijski glasnik (1937), Farmaceutski glasnik (1950, 1958, 1959, 1961, 1968, 1973, 1974), Arhiv za farmaciju (1951, 1959) Acta pharmaceutica jugoslavica (1954), Acta Historica Medicinae. Pharmaciae. Veterinae (1973), Spomen knjiga Zbora lijecnika Hrvatske. (Zagreb, 1954,) Zbornik II. kongresa farmaceuta Jugoslavije. (Beograd, 1956) Atti del II. Congresso internazionale di storia della Farmacia. (Pisa, 1958). Anali historijskog instituta JAZU u Dubrovniku (1959, 1960-61), Spomenica Gospe od andela u Orebicima 1470-1970 (Omis, 1970) - Samostan sv. Frane u Zadru (Rijeka, 1980) - Samostan Snjezne Gospe u Cavtatu. (Rijeka, 1984, 5-58), - Samostan Male brace u Dubrovniku., (Zagreb, 1985). Sematizam Franjevacke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, (Zadar, 1990). Zaštita zdravlja. Zagreb (1950: 92-94). Beriticev zbornik (Dubrovnik, 1960, 297-305). -Zbornik radova internacionalnog Kongresa za povijest farmacije u Dubrovniku. (Stuttgart, 1961,189-197). - Acta historica Medicinae. Pharmaciae. Veterinae (1/1961), - SaopcenjaPliva (3/1967: 255-258). - Farmaceutski vesnik. (Ljubljana, 1968). - Spomenica 650. god. Ljekarne Male braće. (Zagreb, 1968, 13-
694 26). - Geschichtsbeilage des Deutschen Apotheker Zeitung- (4/1968), - Acta historica Medicinae. Pharmaciae et Veterinae (1969). Pro medico (1972) - Radovi medunarodnog simpozija odrzanog prigodom proslave 700. obljetnice spomena Ijekarne u Trogiru. (Zagreb, 1973, 277-289). - Atti del XXVI Congresso nazionale di Storia della Medicina Pescara - Spalato 20-24. Settembre 1973. (Roma, 1973, 349-356. Prevedeno u Acta Historica (V-XI/1973). - Zbomik radova Simpozija o De Dominisu na Rabu JAZU, (Zagreb: JAZU, 1976, 99-105). - Zbomik radova simpozija odrzanog u Zadru u povodu 250 obljetnice Sanitarnog kordona. (Zagreb, 1978, 67-72). - Farmaceutski glasnik, (37/ 1981: 297-301). - Atti dell' Simposio Internazionale sulla maiolica farmaceutica a Ferrara 1978, (Torino, 1981, 1-8). -Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, (22/1980: 175-182). - Zbornik radova cetvrtog simpozija iz povijesti znanosti - Prirodne znanosti i njihove primjene kod Hrvata u srednjem vijeku., (Zagreb, 1982, 43-46). - Atti e memorie della Accademia Italiana di Storia della Farmacia (Torino, 1984, 1-9). - Acta historica medicnae. pharmaciae. veterinae (1987). Zadarska revija (1987). - Arhiv za istraživanje zdrastvene kulture Srbije (1987). - Vrelai prinosi (1990-91). - Proeeesing of the international svmposium on Ruder Bošković. (Zagreb, 1991). - Yournal of croatian studies (1990). - Zbornik radova … Jugoslavenskog drustva za istoriju medicine - farmacije i veterinarstva odrzanog 15. i 16. decembra 1962. u Sarajevu (Beograd, 1962, 1963). Vukovi dani. Beograd - Novi Sad - Tržić 14-20 IX 1987. - "Sto godina bolnice na Boninovu 1888-1988.". - Na spomen o. Eugena Zaninovica.-(Zadar, 1973). - Brat Franjo (1978, 1980, 1981). - Otok pasman kroz vjekove i danas. Zadar (1987,171-183). "Vjesnik provincije sv. Jeronima (Zadar (1961, 1962, 1963, 1964, 1970, 1971, 1974). Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU 29/1991: 189-200). — Prevodio je W. Nigg. Der Mann aus Assisi!. Franjo Asiski i njegov svijet. Zagreb, 1980. — Uredio: Spomenica Gospe od andela u Orebicima 1470-1970,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Omis, 1970. 7-38, 333-360 - Samostan sv. Frane u Zadru , Rijeka, 1980, 25-101, 203221. - Samostan Male brace u Dubrovniku., Zagreb, 1985. DJELA: Vinko Velnić and Hrvoje Tartalja, The developement of Pharmacv in Yugoslav Countries. Zagreb, 1957. — Benigno F. Perrone - Justin Velnić. Il beato Giacomo e il suo santuario. Vol. II. Bitetto, 1985. LITERATURA: Gabrijel ŠTOKALO: O. Justin Velnić. Vjesnik Franjevačke provincije sv. Jeronima XXXII (1990) br. 3, str. 36.37.G. Štokalo- J. Sopta VELNIĆ, Teofil, provincijal (Baška Draga, 6. IV. 1892 - Pazin, 13. I. 1967). - Pučku školu pohađa u rodnom mjestu, gimnaziju na Košljunu i Zadru, novicijat u Kopru, a teologiju u Dubrovniku. Za svećenika je zaređen 1914. g. U Beču je 1920. doktorirao na teološkom fakultetu. U svojoj redovničkoj zajednici vršio je službu magistra klerika, gvardijana, definitora, kustosa i provincijala. Bio je i generalni vizitator. Nastavničku službu je obavljao na franjevačkoj gimnaziji u Dubrovniku i biskupskoj u Pazinu. Teologiju je predavao na franjevačkoj bogosloviji u u Dubrovniku i biskupskoj u Pazinu. U Dubrovniku je bio predsjednik Hrvatskog pjevačkog društva “Gundulić”, tajnik i kapelan “Braće hrvatskog zmaja”, pčlan uprave kulturno-socijalnog društva “Našredak” i predstavnik sklupa esperantista. Javnosti se predstavio s nekoliko brošura i monografija. Problem međunarodnog jezika i esperanto, Dubrovnik 1924. - O. Fulgencije Carev, Pazin 1961. - O. Marko Tvrdeić, Pazin 1962. - Mali cvijet iz Istre, Pazin 1964. - Svjedoci Jehove, Pazin 1966. - Vodič po franjevačkom samostanu u Hvaru, Pazin 1966. - Košljun. Pazin 1967. Bio je urednik i suradnik Euharistijskog glasnika. Pisao je u: Novoj reviji (1931). - Listu dubrovačke biskupije (1922-1923, 1925). God. 1939. kao provincijal službeno traži da se slike i spisi provincije, koji su ostali u samostanu sv. Frane u zadru od Italijom, vrate provinciji. LITERATURA: Andrija BONIFAČIĆ, Mp. O. Teofil dr. Velnić, Vjesnik Franjevačke prov.
695 sv. Jeronima, Zadar 1967, str. 28-30. - Jerko BAKOTIN, Oproštajni govor, op. cit. str. 3237. PP VEREN, Klement, povjerenik Hrvatskoslovenskog franjevačkog bratstva u SAD (Murska Sobota, Slovenija, 5. XIII. 1887. Čakovec, 29. VIII. 1954.). — Stupio je 1904. u Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda. Završivši srednje školovanje u Varaždinu i teološko na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, zaređen je 1911. za svećenika. Svećeničko djelovanje je započeo kao odgojitelj u malom sjemeništu u Varaždinu (1912/13); zatim je bio vjeroučitelj u Našicama i vojni kapelan (1914-1918). Poslije rata je bio župnik i samostanski starješina u Cerniku (1918-1921) i Vukovaru (1921-1924). Potom je pošao u Sjedinjene američke države, gdje je djelovao među hrvatskim iseljenicima i doseljenicima iz Prekomurja u gradu Betlehemu (1924-1929); za potonje je priredio i vjersku literaturu, a za izgradnju sjemenišne i gimnazijske zgrade u Varaždinu je skupljao pomoć. Vrhovna uprava Franjevačkog reda ga je imenovala prvim poglavarom tzv. Jugoslavenskog franjevačkog komesarijata sa središtem u Chicagu (1926-1929). Po povratku u domovinu bio je gvardijan u Subotici (19301933), dušobriznik u Šarengradu, Iloku, Baču, Bjelovaru, Trsatu i Vukovaru. Za vrijeme Drugog svjetskog rata često se je u Čakovcu izlagao prijetnjama mađarskih okupacijskih vlasti braneći prava hrvatskog stanovništva. Poslije rata bio je u Virovitici, a zatim se vratio u Čakovec. LIT.: U spomen pok. p. Klementu Verenu. Obavijesti Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, 7 (1954), br.4, 12-14. F. E. Hoško VESELIĆ, Mato, seljak (Pridvorje u Konavlima, 14. IX. 1871 - 19. VII. 1952). Potječe iz obitelji dobročinitelja franjevačkog samostana sv. Vlaha u Pridvorju. Mladost je proveo u rodnom kraju. natjeran potrebnom odlazi u Ameriku i provodi duže vremena u Kaliforniji. Po povratku, u starijim danima, posve se predao franjevačkoj trećoredačkoj
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON pobožnosti. Na blagdan sv. Franje proveo bi čitav dan u crkvi i samostanu u Pridvorju. I inače je bio česti gost starješine samostana o. Antuna Krile, kojemu je drugovanje s ovim pobožnim čovjekom bilo od utjehe. Još i danas je svježa uspomena na ovog čovjeka među vjernicima pridvorske župe, a posebno među trećorecima. LITERATURA: Ljudevit ŠONJE (LJŠ): VEselić, Mato. Franjo među Hrvatima. Zagreb 1976, 282a. LJ. Šonje VEŠARA, Paškal, odgojitelj (Fojnica, 20. IX. 1906 - Fojnica, 3. II. 1979). - Krsno mu je ime Mato. Rodio se od oca Ive i majke Kristine rođ. Kalamaut. Pučku školu završio je u Fojnici, šest razreda gimnazije u Visokom (1918-1924), teologiju u Sarajevu (1925-1929) i istodobno VII i VIII razred gimnazije. Studirao je hrvatski, francuski i latinski jezik na Sorboni (1932-1935) i Zagreb (1935-1937). U franjevački red stupio je 1924., a svećenik postao 1929. Bio je profesor u Visokom (19291932, 1937-1945, 1948-1958), profesor na dominikanskoj gimnaziji na Bolu, meštar novaka u Kraljevoj Sutjesci (1945-1948), pastoralni svećenik među našim radnicima u esenskoj biskupiji (oko 1965). Petnaestak posljednjih godina proveo je u Fojnici. Putovao je više puta zvbog službenih i drugih razloga u Francusku, Italiju, Španjolsku, Portugal i Njemačku. Znao je osim klasičnih jezika još i francuski, talijanski, španjolski, portugalski i njemački. - Vešara je bio vrijedan svećenik, iskren rodoljub, ljubitelj prirode, originalno duhovit, djelatni vjernik, kršćanski humanista. Napisao je dvije knjige te objelodanio više priloga vjerskog, asketskog i povijesnokulturnog sadržaja u Franjevačkom vijesniku (1929, 1934, 1940-1941), Glasniku sv. Ante (1933, 1943, 1945), Dobrom Pastiru (1956, 1959, 1960, 1962), Kalendaru Dobri Pastir (1958, 1974) i Bosni Srebrenoj (1965). Napisao je predgovor za ediciju Fojnički grbovnik (Sarajevo 1972). DJELA: Lurdska razmatranja. Sarajevo 1958. Fatima. Zagreb 1967. LITERATURA: KOVAČIĆ Anto Slavko:
696 Skice za portret fra Paškala Vešare. Nova et Vetera, 29(1979) II, str. 319-330. VEŠARA, Zdravko, odgojitelj (Fojnica, 21. XII. 1895 - Zagreb, 4. VII- 1935) - Potječe iz radničke porodice. Na krštenju je dobio ime Franjo. Osnovnu je školu završio u Fojnici, (1902-1906), gimnaziju u Visokom (19061915), maturu 1916. U Novicijat FS stupio je 1911. Teologiju je studirao u Sarajevu i Budimpešti, biologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, za svećenika je zaređen 1918. Bio je profesor franjevačke gimnazije u Visokom 1922-1933. i 1934-1935. i predavao prirodoslovlje, kemiju, fiziku, higijenu, francuski, povijest i pjevanje. Vršio je kratko vrijeme službu meštra klerika 1929-1930. Bio je sposoban pjevač i svirač na orbuljama i klaviru. - ostavljao je snažan autisak kao parofesor i odgojitelj i to punoćom i cjelovitošću svoje ličnosti: inteligencijom, vedrinom, religioznošću, prijaznim, otvorenim, plemenitim stavom prema ljudima, spremnošću na pomaganje, vojim jasnim, oduševljenim predavanjem, ali i izvan nastave, upozoravanjem mladih ljudi na svijet astronomije, društvenih problema, teologije, književnosti, umjetnosti a napose muzike. Zanimao se za istraživanje rodnog kraja i njegove okolice, planina Vranice, Zeca, Motorca te Prokoškog jezera, gdje je proučavao geološki sastav ali isto tako i biljni i životnjski svijet (endeme) Iz istih namjera putovao je i po ostaloj Bosni. Kratkoća aktivnog života, iapunjenog velikim obvezama i abolešću, spriječila ga je da u tom pravdu pruži vidnije rezultate. Surađivao je ponešto u Franjevačkom vijesniku (1927, 1933), Glasniku sv. Ante (1931) i Spomenici Franjevačke klasične gimnazije u Visokom 1882-1932). LITERATURA: † Prof. fra Zdravko Vešara. Vrhbosna 49 (1935), 192 - † Fra Zdravko Vešara. Hrvatska straža, 7 (1935), br. 133, 7.I. Gavran VEZILIĆ Metod (✜Ivan) profesor, župnik, stradalac (Sinj, 26. III. 1883 - Vrdol, 18. V.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 1944). Osnovnu i srednju školu završio je u Sinju. U novicijat je ušao godine 1899. Filozofiju je učio u Zaostrogu (1900-1902) a bogosloviju u Makarskoj (1902-1904). Zaređen je za svećenika godine 1905. Studirao je crkvenu povijest i položio licencijat. Nakon toga njegov se život do godine 1925. odvijao u Sinju gdje se isticao radom. Bio je jedan od osnivača Kongregacije Gospe Sinjske, duhačke glazbe, vođa katoličke omladine, dobar propovjednik. Neko vrijeme bio je prefekt u sjemeništu. Na Gimnaziji je dugo vršio službu nastavnika u više navrata: šk. g. 1906/07 do 1909/10, te od 1912/13. do 1913/14, a zatim 1915/16. do 1924/25. Predavao je povijest i zemljopis, jednu godinu hrvatski jezik. Godine 1925. imenovan je župnikom u Bajagiću a 1926. u Potravlju. Godine 1928. izabran je za definitora provincije i postao gvardijan na Visovcu. Nakon toga je bio župnik na Unešiću (1931) a zatim u Bajagiću, a godine 1941. u Gali. Odatle su ga partizani odveli i umro je mučeničkom smrću. J. Soldo? VEŽIĆ, fra Franjo, provincijal i propovjednik (Brist, o 1886 – Makarska, 19. VII. 1873). Teologiju je studirao u Makarskoj i u Budimu, među posljednjim dalmatinskim franjevacima koji su tu studirali. Provincijal 1829-1832. Više godina prije smrti potpuno je oslijepio. Djela: Propositiones theologicae, quas publico certamini exponit et in argumentum perenne suae devotionis seraphico patri suo patriarchae s. Francisco v. f. Franciscus Vexich […] Dusputabuntur Macarscae in ecclesia s; Mariae a. 1807 die … sub assistentia RR. PP. Andreae Tomassevich. (KMB Dubrovnik 33-XII-2 privez 61. Jurić, 2901). V. Kapitanović VICIĆ (ĐEVRIĆ), Vice, glazbenik (Fojnica, 1734 - Fojnica, 1796) - Osnovno školovanje dobio je u samostanu u Fojnici a više je nauke završio u Italiji, gdje se također usavršio u glazbi. Po povratku, postao je ravnateljem kora u Fojnici, što je obavljao gotovo deset godina. Iza toga je bio župnik u Bihaću i u Dobretićima kod Jajca. Pod starost se vratio u samostan i tu nabavio orgulje i sastavio pjesme. Komponirao
697 je mnoge mise i lijepo ih vlastoručno, s inicijalima u boji ispisao. Sastavio je niz pjesama; za šest pjesama dodao je i napjeve. To je djelo kasnije izdao. I. fra Franjo Jukić. Bolovao je od vodene bolesti. Pokopan je u groblju odmah do samostana, koje je kasnije napušteno pa se za grob danas ne zna. DJELA: Pisme razlike na poštenje Božie, B.D. Marie i sviuh svetih, sastavljene od o. F. Vice Vicića godine 1785. sad pako na svitlost dane po I.F. Jukiću. U Splitu 1844, tiskom Oliveti i družbenice. LITERATURA: J. MATKOVIĆ: Bibliografija bosanskih franjevaca, Tiskane knjige. Sarajevo 1896. - J. JELENIĆ: Kultura i bosanski franjevci, II. sv. Sarajevo 1915, 581-586 - R. PILIČIĆ: Obrada Pjesmarice fra Vice Vicića. Strojopis, Diplomski rad, Zagreb, Institut za crkvenu glazbu - Zdenka MILETIĆ: Glazbena zrnca iz Bosne - Vice Vicić. Sveta Cecilija, 49 (1979), br. 1, str. 3-4. I. Gavran VIČIĆ, Egidije Franjo, provincijal (Rijeka, 1647 - Varaždin, 10. IV. 1691). - Sin je Jurja i Uršule r. Marinović; uz njihovo dopuštenje je 1655. stupio u Križevcima u Provinciju sv. Ladislava. Završivši filozofiju na školama Provincije (1667-1669) studirao je dvije godine u inozemstvu i položio ispit za profesora filozofije. Predaje na filozofskom učilištu u Zagrebu (1671-1674), premda je tek 1673. zaređen za svećenika. Postigao je i zvanje profesora teologije pa poučava najprije na učilištu moralnog bogoslovlja u Varaždinu (1675/76), a zatim na bogoslovnoj školi Generalnog učilišta 2. razreda u Zagrebu (1676-1678); dvije godine je tumačio crkveno pravo na posebnom učilištu prava koje je u to vrijeme Provincija bila otvorila u Varaždinu (1687-1689). U zajednici je obavljao i upravne službe: gvardijana u Zagrebu (1674/75, 1686/87), tajnika (1684-1687) i kustoda Provincije (1687-1690) te provincijala (1690/91): smrt ga je spriječila da tu službu privede kraju. LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu: Matricula officiorum, sign. B 2, str. 35. - Ibidem: Monumenta Custodiae S. Ladislai, sv. 1, str.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 187. - Arhiv franjevačkog samostana u Varaždinu: Necrologium Provinciae S. Ladislai. F. E. Hoško VID GVOZDANSKI ( de Monte ferreo, de Castroferreo, od Gvozda, od Gvozdanskoga) O. Min., biskup († pr. 23. V. 1347) . Njegov brat Šimun imao je posjede kod Topuskog, pa je sasvim opravdano tvrditi da je latinski izraz "de Monte ferreo" istovjetno s planinom Gvozd, a "de Castroferreo" s gradom Gvozdansko podno Petrove gore 15 km od Zrina i oko 30 od Topuskog. Izraz "de Monte ferreo" označava da je bio plemićkog podrijetla. Bio je kapelan i savjetnik kralja Karla Roberta, na čiju preporuku Ivan XXII. naređuje 4. X. 1332. ostrogonskom nadbiskupu, da Vida ustoliči za prvog biskupa u Milkowu, u Vlaškoj. Gams ga tamo i spominje kao biskupa ardjiskog do 1347. Čini se ipak da do toga nije došlo jer je Ivan XXII. imenovao 11. V. 1334. Vida nitrijskim biskupom, ne spominjući eventualni premještaj. Ustoličenje je moralo prilično zakasniti jer mu je papa dopustio tek 29. VIII. 1334. da može biskupsko posvećenje primiti i van Rima. Nakon njegove smrti imenovan mu je 3. V. 1347. nasljednik. LIT.: Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, XI. [ur. T. Smičiklas], Zagreb 191?, 534 br. 404; 195 br. 147; 252 br. l92. — P. GAMS: Series episcoporum Ecclesiae Catholicae, Regensburg 1873 [Graz 1957], 383; 375. — Bularium Franciscanum, V, [ed. C. Eubel], Romae 1898, br. 996 1064.— C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, I, Padova 19682, 368; usp. i 339 bilj. 1. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 101. VID IZ C RESA, FKN († pr. 6. II.1436), biskup. Protupapa Ivan XXIII. imenovao je Vida za osorskog biskupa 24. X. 1412. nakon smrti biskupa Izidora. Kako je prethodno 8. XI. 1411. imenovan za osorskog biskupa fr. Gigo, ali je preminuo prije biskupskog ređenja, pa ne dolazi u redosljed osorskih biskupa, Eubel je
698 poistovjetio Giga s Vidom, kao da se radi o samo jednoj osobi. Nekrologij padovanske provincije spominje Vida na dan 1. II. 1436. No, to nije mogao biti dan smrti, jer je samo pet dana kasnije ubilježena obveza uplate za njegova nasljednika Petra Leonis. LIT.: Conradus EUBEL: Bullarium Franciscanum, vol. VII, 459s br. 1279, Romae 1904. C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, II, Patavii 1968, 67; II, 77. — Pius Bonifac. GAMS: Series Episcoporum Ecclesiae Catholicae, Graz 1957, 391. Archivio Sartori… (a cura di P.Giovanni Luisetto), Padova 1988. vol. III, 1268 br; 1292 br. 22. M. Žugaj VID IZ KOTORA, graditelj Visokih Dečana (XIV. st) - Djelovao po Dalmaciji na gradnji samostana (Zadar, Dubrovnik, Kotor). Njegov je rad i crkva sv. Franje u Puli (Oreb). Na poziv srpskog kralja Stefana Uroša III. bio je glavni arhitekta crkve Sv. Spasa u Dečanima, građene od 1326-1335.g. Ovo njegovo djelo je do danas najbolje očuvani spomenik srpskog srednjevjekovnog crkvenog građevinarstva; po koncepciji, najsloženiji, a po dimenzijama najveći. (Kašanin). Ovaj arhitekta o kojem svjedoči natpis nad južnim vratima crkve u Dečanima se smatra jednim od tvoraca raške građevinske škole (Kovijanić), jer je majstorski prilagodio međusobno bizantske, romaničke i gotičke elemente što je bila novost na ovome prostoru. Također je u Dečane doveo i kotorske slikare koji su najvećim dijelom oslikali ovaj spomenik. (Mijović). LITERATURA: KUKULJEVIĆ: slovnik Umjetnika Jugoslavenskih. Zagreb 1858, 205. Giuseppe GELCICH: Memorie storiche sulle Bocche di Cattaro. zara 1880, 185-186. - Emilij LASZOWSKI: Kotoranin, Vid. Znameniti i zaslužni Hrvati. zagreb 1925, 141b. - Risto KOVIJANIĆ: Vita Kotoranin neimar Dečana. (ćirilicom). Beograd 1962. - Milan KAŠANIN (M.Kin.): Dečani. Enciklopedija likovnih umjetnosti 2. Zagreb 1962, 20b-22b. - -: Kotor. Le littoral Yougoslave - Guide. Zagreb 1967, 38b. - Marin OREB: Uzori svetosti... i drugi časni sinovi... Split 1970, 56-57. - -: Vito iz Kotora. Leksikon JLZ. Zagreb 1974, 1052c. -
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Pavle MIJOVIĆ: Umjetničko blago Crne Gore. Beograd-Titograd 1980, 150, 152. - Konstantin JIREČEK: Istorija Srba I. Beograd 1981 2, 296. I. Djamić VIDIĆ, fra Stanko (✜Mate) (Lučani/Sinj, 31. X. 1894. — Sinj 26. V. 1973). Osnovnu školu pohađao u Krušvaru i Hrvacima, srednju u Sinju. Filozofiju studirao u Zaostrogu, teologiju u Makarskoj. Dana 8. IX. 1913. obukao franjevačko odijelo na Visovcu, za svećenika zaređen 15. XII. 1920. u Splitu. Od 1920-23. prefekt u Sjemeništu i nastavnik na Gimnaziji. Zatim odlazi u Fribourg u Švicarskoj, studira biologiju i polaže doktorat. Od šk. g. 1927/28 pa sve do šk. g. 1961/62. radi na Gimnaziji. Izuzetak su dvije godine rata (1944-46). Predaje biologiju, fiziku, matematiku i po potrebi još neke predmete. Javljao se u Mariji slikama iz prirode, koje dokazuju svrsishodnost, odnosno Božju opstojnost. Naveo je 32 imena biljaka koje nose Gospino ime. "Marijanski nazivi za biljke kod nas" - "Nomenclatura Mariana botanica apud Croatas". Marija, br. 3, 1963. K. Bašić VIDOVIĆ, Bonifac, provincijal (Dobro-ž. Vidoši, 8. II. 1870 - Gorica-Livno, 17. XII. 1952). - Krsno mu je ime Božo. Sin je Joze i Kate rođ. Marelja. Osnovnu školu svršio u Vidošima 1882., tri razreda probanata u Gučoj Gori (1882-1885), dvije godine filozofije u Kraljevoj Sutjesci i Gučoj Gori, teologiju u Pečuhu, novicijat započeo u Fojnici 1885, za svećenika zaređen 1892. Bio je kapelan u Čukliću (1892-1894), tri godine prefekt i učitelj klerika uLivnu (dvaput) i na Petrićevcu, tajnik provincije (1897-1899), župnik u Vidošima (1901-1903), Livnu (triput) i Ćukliću, gvardijan u Livnu osam godina u dva navrata i dvije godine u Visokom, generalni vizitator u Hercegovini 1910. i Hrvatskoj 1928, te provincijal Bosne Srebrene (1919-1922). Posljednje godine života proživio je u Livnu. Napisao je praktičnu knjižicu Pouka o razmatranju i surađivao manjim prilozima u Serafinskom perivoju (1903, 1919, 1910) i Vrhbosni (1919).
699 LITERATURA: Kartoteka osoblja Bosne Srebrene. † Fr. Bonifacije Vidović, Bosna Srebrena, 12(1953) 1, sgtr. 9-10.- † Fra Bonifac Vidović, Dobri Pastir, 2(1953) I-IV, str. 397. A. Kovačić VIDOVIĆ, s. Kasilda, profesorica (Zadar, 28. 11. 1911 Đakovo, 16. 12. 1993), sestra sv. Križa. Vrlo rano osjetila je redovnički poziv. Kao učenica građanske škole oduševila se Merčevim geslom Žrtva, euharistija, apostolat, koji je dao smisao cijelom njezinom životu. U trinaestoj godini piše u Đakovo moleći da je sestre prime u samostan. No morala je čekati još dvije godine. Kroz to se vrijeme svom dušom posvetila Orlovskom društvu. Godine 1927. stupila je u Družbu sestara svetoga Križa Svršivši u Đakovu Građansku školu odlazi u Zagreb gdje kod sestara Milosrdnica sv. Vinka polazi V. i VI. razred gimnazije. Sedmi i osmi završava u Osijeku. Nakon završene redovničke formacije polaže 1935. prve zavjete Iste godine počinje studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Završivši 1940. studij dolazi u Provincijalnu kuću gdje već iste godine počinje poučavati na Građanskoj školi Družbe. Kad je u Osijeku slijedeće godine bila otvorena Klasična gimnazija Družbe, s. Kasilda je premještena u Osijek gdje poučava svoju struku. No nije dugo predavala. Nakon dvije godine razboljela se teško. S bolešću će se boriti cijelu mladost, a s posljedicama i cijeli život. Boluje sve do 1959. Liječi se i radi u uredu Provincijske kuće. Te je godine premještena na Sušak, gdje joj se na morskom zraku zdravlje ponešto učvršćuje. Marljivo radi prevodeći s talijanskog za periodik Iz života koji su u to vrijeme izdavali Isusovci u Opatiji. Jedno vrijeme vrši i službu kućne poglavarice u zajednici svojih sestara na župi sv. Jakova u Opatiji. Godine 1973. dolazi u Provincijalnu kuću gdje preuzima pisanje samostanske kronike. Službu kroničarke vršila je punih dvadeset godina. Kao kroničarka radila je na sabiranju arhivske građe po raznim arhivima, napose u Arhivu Kuće matice u Ingenbohlu. Tako je sabrala mnogo građe za buduću povijest svoje Provincije. Poslije II.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON vat. sabora sudjelovala je svojim predavanjima na različitim znanstvenim skupovima. Ciklostilom je objavljen njezin prijevod knjige Maria Eugenia Pietromarche, La beata Maria de Mattias, Zagreb, 1962. U rukopisu su joj ostali prijevodi: Nino Salvaneschi, Il libro dell’ anima, Milano 1941; Gaston Coutrois, Magnificat, meditacije; René Bazin, Osamljena; Agnes Richomme, Oče naš, razmatranja i Zdravo Marijo, razmatranja od iste autorice. LIT.: S.T. KOŠEC, »Sestra Kasilda Anka Vidović«, U znaku Križa, List Milosrdnih sestara sv. Križa, Đakovo, XV (1994) 1, M. Žigrić VIDUVIĆ, Vikcko, profesor (Korčula ? - Zadar, 31. VIII. 1797). - Filozofsko teološki studij završava u Italiji. Kao mladi svećenik predavao je filozofiju u samostanu sv. Franje uPadovi, a zatim je 42 godine bio profesor u glagoljaškom sjemeništu u Zadru. Prredavanja je držao na hrvatskom jeziku. Neprestano je nastojao da njegovi slušači što bolje upoznaju narodnu kulturu. LITERATURA: Nekrologij franjevačke provincije sv. Jeronima Zadar. Donato FABIANICH, Storia dei Frati Minori... in Dalmazia e Bosnia, parte seconda, Zara 1864. str. 116. P. Pejić VILOV, Stjepan, pisac (Budim, kraj 17. stoljeća - Busim, 2. VII. 1747). U franjevački red stupio je u Iloku 1709. Godine 1722. imenovan je propovjednikom u Osijeku. Nešto kasnije (1725) nalazi se u istom mjestu kao odgojitelj mladeži. istu dužnost obavljao je i u Budimu te šest godina bio gvardijan. Biran je za definitora provincije i generalnog vizitatora u Bugarskoj. Bio je bogoslov i jprisjednik duhovnog stola kaločkog biskupa Gabrijela Patačića. U knjižnici franjevačkog samostana u Budimu nalazio se njegov rukopis Philosophia naturalis seu Phisica, kojeg je završio 1716. DJELA: Razgovor prijateljski među krstjaninom i ristjaninom. Budim 1736. LITERATURA: PAVIĆ Emerik: Ramus viridantis olivae... seu... descriptio provinciae Bosnae Argentinae... Budim 176, str. 70, 73,
700 223. - JELENIĆ Julijan: Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke II (rukopis u toliškom arhivu). A. Kovačić VILOV, Stjepan, teološki pisac, književnik (Budim, potkraj 17. st. — Budim, 5. XI. 1747). God. 1709. stupio u Iloku među franjevce Bosne Srebrene. Filozofiju i teologiju je studirao u Italiji. Postigavši stručnu spremu profesora filozofije i teologije, predavao je naprije na filozofskom učilištu u Budimu (1721-1724), a zatim na bogoslovnim školama u Osijeku (1724-1729) i Budimu (1729-1739); u Budimu je bio dekan Generalnog učilišta (1739-1747), a nosio je i naslov lektora jubilata. U budimskom samostanu je tri puta bio starješina (1732/33, 1740-1743, 1746/47), a u upravi Bosne Srebrene je sudjelovao kao definitor za provincijala Luke Karagića (1735-1738). Kao osobit izaslanik obavljao je poslove Provincije u Beču (1735/36. i 1743.), a 1741. je bio generalni vizitator u Bugarskoj. Provincijal Filip Lastrić mu je 1742. povjerio da s profesorima budimske bogoslovne škole pripravi statute Provincije. Nije poznato, da li je to i učinio. U rukopisu su preostali spisi Tractatus de Deo uno et trino (Essekini 1727/28; vel. 15,5 x 19,7 cm; fol. nepag. 234; u franj. samostanu u Budimu, sign. k III 46), Theologia dogmatica ... secundum ordinem Quattuor Librorum Sententiarum (Buda 1735/36; vel. 16 x 20 cm; nepag.; franj. samostan u Budimu, sign. k III 41); Scripta theologica (Buda 1736/37; vel. l1,5 x 20 cm; fol. 336; franj. samostan u Iloku, sign. B 138). Uređivao je hrvatski kalendar koji je izlazio u Budimu, a E. Pavić mu pripisuje dva hrvatski pisana djela, jedno pripada kontroverzističkoj literaturi. A. Bačić ga pak naziva začetnikom onovremenog hrvatskog pravopisa u Bosni, Slavoniji i Podunavlju. DJELA: — Razgovor prijateljski među krstjaninom i ristjaninom. Budim 1736. LIT.: J. JELENIĆ: Necrologium Bosnae Argentinae, Srajevo 1917, 22.— L. HADROVICS: Pokušaj reforme latiničkog pravopisa 1785. godine, Anali Filološkog fakulteta, Beograd 1966, sv. 5, 1267-272. — A. SEKULIĆ: Književnost bačkih Hrvata,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Zagreb 1970. — Z. VINCE: Grafijskopravopisna pitanja pretpreporodnog i preporodnog doba u Slavoniji, I. znanstveni sabor Slavonije i Baranje, 774-778. — F.E. HOŠKO: Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću, Kačić 8 (1976), 152-157. — ISTI: Prosvjetno i kulturno djelovanje... franjevaca ...u Budimu, Nova et vetera 28 (1978), sv. 1/2, 137-140. F.E. Hoško VINCENCIJE IZ DUBROVNIKA (a Ragusio), ljekarnik (Dubrovnik, 18. st.) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Ljekarnik. Umro u dubrovniku u 30. godini života i 9. redovništva. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 456. Vinko VELNIĆ: Tableau chronologique des apothicaires de la pharmacie des Pères Franciscains à Dubrovnik. Die Vorträge der Hauptversammlung des Int. Pharm. Kongresses in Dubrovnik (26.-31. VIII. 1959). Stuttghart 1960, 189-197. I. Djamić VINJALIĆ, fra Gašpar (Vinjal, ✜ Petar), povjesničar (Zadar, 3. X. 1707 - Visovac, 16. V. 1781.) Potječe iz ugledne časničke obitelji. Nižu je školu završio u Zadru. U franjevački red je stupio 12. XI. 1735. na Visovcu. Nema sigurnih podataka o njegovu studiju filozofije i teologije, podaci koji se donose zasnivaju se na vjerojatnosti. Vršio je različite službe: učitelj mladeži u Šibeniku (1742) i Kninu (17421743, 1747, 1766-1770) župnik u Kninu (možda 1742-43, 1749), gvardijan (17491751), predsjednik samostana u Šibeniku (1758) i župnik u Šibenskom Varošu (17581759), i definitor Provincije (1763-1766). Čini se da je kraće vrijeme zbog liječenja boravio u Veneciji a zatim je nakasnije 1775. premješten na Visovac gdje je i umro. Napisao je Compendio istorico e cronologico delle cose più memorabili occorse agli Iliri e Slavi in Dalmazia, Croazia e Bosna. Sadrži povijest Dalmacije do 1769. godine. Prva dva dijela te povijesti objavio je mletački franjevac Gianantonio Bomman pod naslovom Storia
701 civile ed ecclesiastica della Dalmazia, Croazia e Bosna in libri dodici compendiata. Venezia, Apresso Antonio Locatelli, 1775. Treći, najvažniji, dio ostao je u rukopisu. Građu za ovaj posljednji dio crpio je uglavnom iz franjevačkih i nekih privatnih obiteljskih arhiva tako da u tom dijelu ima važnih obavijesti, posebno iz povijesti zagorskog dijela Dalmacije, koje se ne mogu naći kod drugih povjesničara. Kao učitelj mladeži napisao je trojezičnu gramatiku Pricipi della Gramatica ad uso de Slavi che desiderano esser Religiosi con quali apprenderano nell’istesso tempo la lingua Latina et Italiana, servira anco agli Italiani per apprendere la lingua Slava. Opera di Fra Gasparo Vignalich ex deffinitor dell’Osservante Provinzia del’SS Redentor in Dalmazia. Ostali povijesni rukopisi sačuvani na Visovcu kao Ristretto di memorie istoriche della Dalmazia zapravo su koncepti za navedeno povijesno djelo. Osim toga sačuvano je u prijepisu pismo upućeno Ivanu Lovriću pod naslovom Copia del scritto da fra Gasparo Vignalich li 22 8bre 1776, e spedito al p. Guard. di Sign, accio lo facesse legger al Lovrich e ad altri e poi lo rimandasse all’Autore come fece molto temp dopo. 36 str. (daktilografski prijepis u Knjižnici Franjevačkoga samostana u Sinju, rkp. XX/9). Nikodim Milaš spominje i njegov spis Cenni nell!attività dei Frati Minori a Stagno e luoghi adiacenti. Lit.: S. ZLATOVIĆ, Ot. Gašpar Vinjalić franovac Redodržave presv. Odkupitelja u Dalmaciji, Nada 1883, 115-117. – Š. Urlić, O. Gašpar Vinjalić, Rad JAZU, 189 (1911), 277287. — N. SUBORIĆ, Vladika Končarević i njegov ljetopis, Magazin sjeverne Dalmacije, 1 (1934), 43-52. — S. PETROV, Zaboravljena trojezična gramatika fra Gašpara Vinjalića, Nova Revija 19 (1940), 457-463. – P. PEZO, Franjevci Provincije Presv. Otkupitelja pisci latinskih gramatika u XVIII. stoljeću, Kačić 16 (1984) 67-70; B. PEZO, Fra Gašpar Vinjalić i njegova rukopisna Baština, Visovački zbornik, Visovac, 1997, 329-336. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 71-73. – V. KAPITANOVIĆ, Gašpar
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Vinjalić i njegova povijest Slavena, u GAŠPAR VINJALIĆ, Kratki povijesni i kronološki pregled važnijih zbivanja koja su se dogodila Slavenima u Dalmaciji, III. dio, 1514. – 1769. (u tisku). V. Kapitanović VINTURIĆ, Klement (Vinturich), glazbenik (? - Dubrovnik, prije 1582) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. IZvrstan glazbenik. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 425. I. Djamić VISINONI, Josip, provincijal (Zadar, oko 1713 - Zadar, 9. V. 1805). Vrlo mlad je stupio u Franjevački red. Filozofsko teološki studij završava u Bresci. Neko vrijeme je predavao filozofiju u Milanu, a teologiju u Kopru. kao cijenjenjen propovjednik nastupao je u raznim gradovima Italije. U Redu i provinciji je slovio kao ugledan redovnik. Dva puta je bio provincijal (1786-1789; 1798-1801). Vrhovna uprava Reda povjerila mu je službu generalnog vizitatora u provinciji presv. Otkupitelja. U rukopisu je ostavio djela: Trattati di filosofia e di teologia; - Quaresimali italiano ed illirice; Storia del Convento di Zara. LITERATURA: Nekrologij franjevačke prov. sv. Jeronima Zadar. Donato FABIANICH, Storia dei Frati Minori... in Dalmazia e Bosnia, parte seconda, Zara 1864. str. 37-38. P. Pejić VLADIĆ, Anto, provincijal *Usti-Rama, 15. V. 1819 - Rama, 13. XI. 1889). - Školovanje je završio u Fojnici i u Ugarskoj, gdje se 1840. nalazi kao student. U franjevački red stupio je 1834., a za svećenika zaređen 1842. Bio je tajnik apostolskog provikara Karačića i biskupa Šunjića, izvanjski biskupov vikar u Bosanskoj Krajini te za župe Sko0plje, Ramu i Neretvu, provincijal (1860-1863) i definitor Bosne Srebrene, gvardijan u Rami više puta, župnik u Ivanjskoj, Rami i Prozoru, nadglednik pučkih škola i distriktu, generalni izaslanik i definitor, Jeronim Vladić mu je posvetio svoje Uspomene o Rami.
702 LITERATURA: Šematizmi Bosne Srebrene od 1840, 1852, 1856, 1864, 1878 i 1887. A. Kovačić VLADIĆ, Jeronim, povjesničar (Usti-Rama, 2. III. 1848. - Šćit-Rama, 25. VI- 1923). - Ćitati i pisati naučio je kod župnika u Triešćanima (1857-1l858). Daljnje školovanje teklo je ovim redoslijedom: 1858. dolazi u Fojnicu da uči latinsku školu i da se priprema za novicijat, krajem iste godine školu proslijeđuje u Gučoj Gori, 1859. vraća se u Fojnicu da bi početkom 1860. pošao u Bugojno učiti latinski jezik kod župnika fra Filipa Kunića. Ovaj ga polovicom iste godine vodi u Carigrad, gdje pohađa franjevačku školu kod sv. Marije na talijanskom i novogrčkom sve do kraja 1861. kada se vraća u Fojnicu u kojoj ostaje do početka 1865. Tada odlazi ponovo u Guču Goru da bi već u travnju prešao u LIvno, a u listopadu u Đakovo. Ovdje (1865-1869) i u Rimu (1869-1870) završava filozofsko-teološki studij. Novicijat je obavio u Fojnici (18631864), a za svećenika zaređen u Rimu 1870. Bio je svečani propovjednik i učitelj osvnovne škole u Fojnici (1871-1874), nastavnik humaniornih nauka i filozofije (1874-1876), odnosno filozofije i teologije (1876-1880) u Livnu, učitelj humaniornih nauka, ravnatelj crkvenog pjevanja i drugi meštar novaka u Fojnici (1880-1882), župnik na Golom Brdu kod Bugojna (1882-1884) i gračacu (18951899), kateheta u velikoj gimnaziji, učiteljskoj preparandiji i tehničkoj školi u Sarajevu (18841894), predsjednik rezidencije u Rami (1895), prvi meštar novaka u Fojnici (1899). Od 1908. živio je i djelovao na Šćitu u Rami. Godine 1881. putovao je na hodočašće u Rim. Uživao je velik ugled uf ranjevačkom redu. Godine 1902. bio je generalni izaslanik u provinciji resv. Otkupitelja u Dalmaciji, a 1901. biran je za generalnog definitora i provincijalnog komisara u Albaniji. — Vladić je bio ljubitelj narodnog blaga, dobar poznavalac franjevačke jprošlosti, osobito domaće. Prvu pjesmu u deseterdu objelodanio je 1867. u Bosiljku. Narodne pri0povijetke koje je sabrao ostavio je knjižnici “Zbora redovničke mladeži bosanske”. Jednu je objelodanio Tordinac. Još
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON kao đak uređivao je šaljive listove Klepetalo i Ljiljan, a kasnije Glasnik jugoslavenskih franjevaca (1887-1894). Napisao je i objelodanio nekoliko samostalnih djela te preveo od isusovca Vilima Stanihursta Povijest bezsmrtnog Boga. Neke njegove propovijedi tiskao je Hinko Hladaček u svom katoličkom propovijedniku. Brojne radove objelodanio je sam ili drugi poslije smrti u Srcu Isusovu (1886), Sriemskom Hrvatu (1880), Glasniku jugoslavenskih franjevaca (1888-1889, 18901894), Franjevačkom glasniku (1895-1902), Serafinskom perivoju (1902-1903, 1907), Glasniku sv. Ante (1907-1908, 1913, 1916, 1918-1921, 1923, 1925), Luči (1913), Našoj misli (1916, 1917, 1919), Vrhbosni (1920, 1911-1913), Vedrim hrvatskim dušama (1922), Hrvatskoj duši (1923-1924), Franjevačkom vijesniku (1928-1929), Jutarnjem listu (1929), Novoj reviji (1939) i Napretku (1941). Ulomci iz njegovih Zapamćenja objelodanjeni su 1929. u Franjevačkom vijesniku. Bio je inteligentan i široko naobražen, samosvjestan, odlučan, energičan, pronicav i dosjetljiv. Zbog velikog životnog iskustva 1i900. postavljen je za vođu duhovnih vježbi u provinciji. DJELA: Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu. U Zagrebu 1882. Katekizam u propovijedi ili nacrtu za katoličke propovijedi... Pobrao, preveo i pomjestio... Sarajevo 1887. - Trideset i jedan dan pred Presvetim Sakramentom... priredio... U Sarajevu 1890. - Isus s Križa govori poniženom grješniku. Sarajevo 1917. LITERATURA: ANONIM: Uspomene o Rami i Ramskom franjevačkom samostanu. Pobilježio fra Jeronim Vladić franjevac bosanski. U Zagrebu 1882. Katolički list, 33(1882) 52, str. 416. - Uspomene o Rami i Ramskom franjevačkom samostanu... Narodni list 22(1883) 2. - STEPINAC M/atija/: Katekizam u propovijedih ili nacrti za katoličke propovijedi obilati dokazim svetoga pisma, svetih otaca i svietske poviesti za sve nedjelje i glavnije blagdane u godini. Pobrao, preveo i pomjestio O. Jeronim Vladić iz Rame, franjevac bosanski. Katolički list, 38(1887) 15, str. 121-124; 16, str. 129-132. - MATKOVIĆ Jako: Bibliografija bosanskih franjevaca.
703 Sarajevo 1896, str. 54-55.. J.M.: O. Jeronim Vladić. Prosvjeta, 19(1911) 2, str. 61-71. IVIĆ Kazimir: O. Fra Jeronim Vladić (2. III 188848. - 25. VI- 1923). Hrvatska sloga, 1(1923) 49, str. 2-3. - † Fra Jerko Vladić. Vrhbosna. 37(1923) 13/14, str. 109. DEŽELIĆ Velimir: Vladić Jeronim. Znameniti i zaslužni Hrvati. Zagreb 1925, str. 277. JELENIĆ Julijan: Vladić fra Jeronim. Franjevački vijesnik, 35(1928) 3, str. 82-86. DRLJIĆ Rastko: Iz narodnog pjesništva Herceg-Bosne. Napredak, 16(1941) 10, str. 117-118. A. Kovačić VLADMIROVIĆ, fra Luka, lektor bogoslovlja i pisac (Sladinjac/Ploče, 16. IV. 1718.- Zaostrog, 8. X. 1788.) Završio je osnovnu i humanističku školu u Zaostrogu, a u Franjevački red stupio u Živogošću 1. 1.1736. Filozofiju je studirao u Šibeniku i nastavio u Italiji (Venezia i Bologna) gdje nastavlja i teologiju. — Godine 1745. imenovan je lektorom filozofije u Makarskoj, a nakon tri godine prelazi u Zaostrog za učitelja gramatike. Iz Zaostroga odlazi u Mletke i ostaje do 1752. godine. Vrativši se u Provinciju župnik je u Opuzenu, a potom zakratko učitelj mladeži u Karinu (1755.-1756.). Iz Karina ide u Šibenik, zatim u Veneciju, gdje dobiva naslov generalnoga lektora. U Šibeniku je župnik (1759.-1763.) i ujedno profesor na generalnom učilištu sv. Lovre, gdje ostaje punih 10 godina. Godine 1768. dobio je jubilaciju i sve do smrti (izuzev kraće župnikovanje u Metkoviću) živi u Zaostrogu. Radi zdravlja išao je u Dubrovnik (1773.) i Bosnu (1778.), a u Mletke više puta bilo radi osobnih, bilo radi provincijskih poslova. U Veneciji je tiskao gotovo sva svoja djela. Ostavio je iza sebe i mnoge rukopise. BIBL. Descrizione della alma casa delli signori conti Vladimirovich de Narenta, 1761. ; Način pravi kako kršćani imadu Boga moliti, Mleci 1763 (Zlatović). – Priprava za sv. Misu, Mleci 1763.; Metodo di esaminare bene la coscienza ..., Mleci 1765.; Slavodobiće kršćansko, Mleci 1765.; Život sv. Šimuna Zadranina..., Mleci 1765.; Razmisgliegna karschianska za svaki dan od miseza. [...] U Mleczi, Po Petru Valvasensu, 1765. – Svrhu slikarstva, Mleci
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 1775. – Variae sed summe necessariae benedictiones pro singulis malis, sive infirmitatibus studiose collectae a R. P. Luca Vladmirovich […] Pro commoditate sacerdotum qui infirmos benedicunt […], Venetiis 1766. – De urbe Narentina descriptio antiquissima ..., s. l. et a. 22. ; Antiquissimae familiae comitum et equitum Vladimirovich de Narenta honestamentorum liber Lucii Norini Narentini, s.l. et a. 38.; Stemma F. Marci Dobretich episcopi Eretrianensis vicarii apostolici in Bosna; De urbe Narentina, Venetiis 1768. – Chronicon archiviale continens brevem descriptionem principii et continuationis venerabilis conventus Sanctae Mariae Zaostrogiensis et ad illum spectantium ab anno 1468 usque ad praesentem annum 1770. […] A domino Lucio Narentino [sc. Luca Vladmirović] [...], Venetiis 1770. – In laudem antiquissimae atque illustrissimae familiae comitum et equitum Vladmirovich de Narenta. Dissertatio panegyrica quam Plinius Narentinus A. R. P. Lucae Vladmirovich […] d.d.d., Venetiis, Typis Joannis Baptistae Casali, 1770. – Cuiit mirlisni nauka karschianscoga..., Mleci 1771. (2. izd. Ancona 1805); – Brevis historia de domo et familia Dobretich et de familiis nobilibus urbis Narentinae nec non de ingressu Fratrum Minorum in regnum Bosnae. Anconae, Apud Petrum Paulum Ferri, 1772. – Likarije priprostite u dva jezika razdiljene ilirički i talijanski..., Mleci 1775. – Pripisagnie poçetaka kragliestva bosanskoga, [Pseudonim: Norinije Starogragianin neretvanski], Mleci 1775. – Nobilissimae familiae comitum Dobretich olim regni Bosnae optimatis genealogus liber, s. l. et a. 38; (2. izd. Ancona 1772.; 3. izd. Venetiis 1775). – Cronaca della città e territorio di Narenta descritta dal signor Michele Rimdalu [anagram: Vladmir] nobile narentino e dottor laureato. In Vineggia, Nella stamperia Coleti, 1788. – De regno Bosnae ejusque interitu narratio historica. Accedit De Naronensi urbe ac civitate pars altera. Item De laudibus inclytae ac perillustris familiae comitum atque equitum Vladimirovich pars tertia, auctore Prudentio Narentino [sc. Luca Vladmirović], Venetiis, Ex
704 typographia Modesti Fenzii, 1781. Lit. Š. Ljubić, Ogledalo književne povijesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži, II, 1869, 466, 470. — Š. URLIĆ, Što je napisao Luka Vladmirović?, Nastavni vjesnik, 20 (1912), 2ó2-266; G. BUJAS, Kačićevi imitatori u Makarskom primorju do polovine 19. stoljeća. Građa za povijest književnosti hrvatske, JAZU, Zagreb 1971, knj. 30, 84-9s: J. A. SOLDO, Luka Vladmirović i njegov krug, Historijski zbornik, 36 (1983), 1, 189-213; P. KNEZOVIĆ, Vladmirovićev književni rad na latinskom jeziku, Živa antika, 34 (1984), 1-2, 147-153. – A. RIBIČIĆ, Crtice o školstvu u Zaostrogu, Zaostrog 1989, 94-96. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 75-81. B. Pezo VLADMIROVIĆ, Paškal (+Josip) (Komin, o. 1738 – Zaostrog 1794), lektor filozofije. Stupio je u novicijat 11. veljače 1756. u Makarskoj. Filozofiju je studirao (1757.) u Vukovaru. Na natječaju u Zaostrogu 1765. dobio je mjesto lektora filozofije u Živogošću. Nakon završenih trogodišnjih predavanja filozofije proglašen je 8. II. 1769. lektorom teologije. 1779. postao je definitor Provincije. Ostavio je u rukopisu Logica parva; i Logica aristotelico-scotistica (Makarska). CRNICA, Naša Gospa, 341 i 393; V. KAPITANOVIĆ, »Testi scotisti d’insegnamento filosofico-teologico nella Provincia del Santissimo Redentore in Croazia nei secoli XVII e XVIII«, Antonianum, 67 (1992), 283; V. KAPITANOVIĆ, »Latinski filozofski rukopisi u Franjevačkoj knjižnici u Makarskoj«, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 18 (1992) br. 1-2 (35-36), 212. – P. BEZINA, Studij filozofije u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, Split 1992, 74. – V. KAPITANOVIĆ, Rukopisna i knjižna baština Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj , Makarska 1993, 70-72, br. 8. – V. KAPITANOVIĆ, Filozofsko učilište u Živogošću (1748-1772) i rukopisni priručnici u franjevačkoj knjižnici, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 23 (1997) br. 1-2
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON (45-46), p. 207-208. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 96-97. V. Kapitanović VLAHANIĆ, Petar (Vlahanni), propovjednik (okolica Orebića na Pelješcu, ? - Slano, 16. XII. 1652). Odgojen u Dubrovniku, gdje je učio i prve škole. Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku. Nakon novicijata na Daksi, poslan u Italiju na studije. Lektor teologije i dva puta definitor Provincije. Boravio i u Španjolskoj, gdje ga je kralj Filip III. htio imenovati biskupom, ali je on to odbio. — Bio je dobar teolog (Dolci). Propovijedao je na talijanskom i hrvatskom jeziku. O njemu se govorilo kao o izuzetno učenom propovjedniku. Njegove zapisane propovijedi su možda i sačuvane, ali bez imena autora (Cerva). LITERATURA: Sebastianus DOLCI: Monmumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S.P.N. Francisci. Neapoli 1746, 64. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 439. - Nedjeljko SUBOTIĆ - J/ustin/ VELNIĆ: Franjevci s poluotoka Pelješca. Spomenica Gospe Anđela u Orebićima 1470-1970. Omiš 1970, 337. Seraphinus CERVA: Bibliotheca Ragusina III. Zagrabiae 1980, 45. I. Djamić VLAHOVIĆ, FILIP
FILIP KAPUŠVARAC
VLAJIĆ, Većeslav, odgojitelj (Fojnica, 3. X. 1899 - Zagreb 16. VI. 1950) - Rođen je od Ive i Mare r. Čapelj a krsno mu je ime bilo Franjo. Osnovnu školu je završio u Fojnici (19061910), gimnaziju u Visokom (1910-1919), novicijat FS u Kraljevoj Sutjesci (1914-1915), teologiju u Sarajevu (1919-1920, Zagrebu (1920-1921), Fuldi i Freiburgu (1921-1922). Zaređen je u Fuldi 1922. Studirao je povijest i zemljopis u Freiburgi i. Br. i u Zagrebu (1 semestar) od 1922. do 1925. i te godine doktorirao. U Beogradu je 1934. polagao ispit iz bizantologije. Na Franjevačkoj gimnaziji u
705 Visokom radio je do 1925. do 1945. i predavao povijest, zemljopis, hrvatski, njemački, latinski i etnografiju. Tu je vršio službu potprefekta i prefekta u Konviktu (1928-1936), upravitelja KOnvikta (1936-1939), gvardijana samostana (1939-1945). Bio je župnik u Zenici (19451949) i gvardijan u Sarajevu (1949-1950), kustos Provincije (1945-1950). Radio je kratko vrijeme na uređivanju Franjevačke biblioteke u Fojnici. DJELA: Untergang des bosnischen Königreiches. Sarajevo 1926. LITERATURA: † Dr. Fr. Većeslav Vlajić. Bosna Srebrena 9 (1950), 62-63 - Dr. DRLJIĆ: uspomeni † Dr. fr. Veće Vlajića. Bosna Srebrena, 9 (1950), 60. - “ Dr. Većeslav Vlajić. Dobri pastir, 1 (1950), br. 3-4, 62-63. I. Gavran VLARIĆ, Pavao, papinski poslanik (Dubrovnik, 15. st.) - Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Zajedno s fra Marijanom iz Siene poslan u Madžarsku Bosnu i Srbiju radi crkvenih poslova (1457). Izvršivši misiju, vratio se u Dubrovnik i tu umro.— Glas o njegovoj učenosti, repostima i spretnom djelovanju je došao do rima. Zato ga papa Kalist III. šalje sa Marijanom iz Siene i ovome naređuje da se stalno savjetuje sa Pavlom. Spomenici o njegovu djelovanju su propali (Cerva). LITERATURA: Sebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S.P.N.Francisci. Neapoli 1746, 36. - Daniel FARLATI: Illyrici sacri VI. Venetiis 1800, 167. - Donato FABISNICH: Storia dei Frati Mijnori I. Zara 1863, 204. Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 407. - Luca VADDING: Annales Minorum. Ad Claras Aquas 1932, 9. - Seraphinus CERVA: Bibliotheca Ragusina III. Zagrabiae 1980, 7. I. Djamić VLASTELINOVIĆ, Augustin, pjesnik (Sarajevo, početak 17. stoljeća - sredina 17. stoljeća).
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Spjevao je 25. ožujka 1637. “Pisanku” u čast biskupa Jeronima Lucića iz Vareša, koja je kasnije tiskana u Rimu bosančicom samo u nekoliko primjeraka. DJELA: “Pisanka”. Rim (s.a.). LITERATURA: JELENIĆ Julijan: Biobibliografija franjevaca Bosne Srbreničke II (rukopis u toliškom samostanu). A. Kovačić VLAŠIĆ, PETAR, provincijal i pisac (Vela Luka na Korčuli, 15. VI. 1883 - Dubrovnik, 5. VIII1869) - Krsnim imenom Ivan. Zavšio šest razreda osnovne škole u rodnom mjestu, nižu franjevačku gimnaziju na Košljunu. Stupio u Pfovinciju sv. jeronima 1899. Novicijat obavio u Kopru. Višu franjevačku gimnaziju završio u Zadru. Teologiju studirao u Dubrovniku (19031906), gdje je zaređen za svećenika (1906). Studirao u Innsbrucku (1906-1908) i osposobio se za profesora Sv. Pisma. General Reda ga imenuje profesorom na Teološkom studiju Male Braće u Dubrovniku gdje predaje hebrejski jezik, uvod u sv. Pismo, odabrane tekstove sv. Pisma, osobito psalme, biblijsku arheologiju, geografiju i topografiju Palestine i uz to vrši službu magistra klerika (1908-1924), ge se ujedno bavi proučavanjem suvremenih biblijskih pitanja. U nedostatku profesora predaje i druge predmete (npr. patrologiju i moralku). U Dubrovačkoj biskupiji vrši službu prosinodalnog ispitatelja i cenzora knjiga. Izabran je za definitora Provincije (1920). Od osnutka Bogoslovske akademije u Zagrebu (1922) nalazi se među njenim odbornicima. Beogradski nadbiskup Rafael Rodić (v.) imenuje ga svojim konzuiltorom (1924), generalnim vikarom i predsjednikom Nadbiskupskog Duhovnog Stola (1929). Upravlja Beogradskom nadbiksupijom kao kapitularni vikar (1936-1937), a kasnije je upravitelj župe u Šapcu (1940-1941). Vraća se u Dubrovnik i predaje biblijske predmete na obnovljenom franjevačkom Teološkom studiju kojemu je ujedno rektor (1942-1945 i 19521961). Izabran je za provincijala (1945-1952), imenovan izvanrednim generalnim delegatom provincija Sv. Jeronima i Presv. Otkupitelja (1947), te generalnim vizitatorom prov. Presv. Otkupitelja (1949). Prisustvovao je generalnom
706 Kapitulu Reda u Asizu (19561). Izabran je za kustosa Provincije i imenovan jubilarnim lektorom (1952). Predavao je biblijske predmete i na dominikanskom teološkom studiju u Dubrovniku (1957-1963). — Mnogo je propovijedao: u St. Gallenu u Švicarskoj na poziv hrvatskh radnika (kao student u Innsbrucku), u Dubrovniku u katedrali i trodnevnice sv. Vlahu (1914, 1920 i 1923), u Makarskoj (korizma 1921), u Supetru na Braču (korizma 1922), u Jelsi na Hvaru (korizma 1923), u Sinju (korizma 1925), Održao je pučke misije po hrvatskim župama u Rumunjskoj (1927 9 1928). Kuda god bi putovao, propovijedao bi i držao predavanja, tako po mjestima beogradske nadbiskupije: Smederevo (gdje je njegovim nastojanjem kupljeno zemljište za crkvu i župni stan), Šabac (gdje je blagoslovio temeljni kamen župne crk e 1929), Kraljevo (sto blagoslovio temeljni kamen župne crkve 1936), a u samom Beogradu je osnovao Treći red (1926) i bio mu upraviteljem 10 godina, održao na UNiverzitetu predavanje o sv. Franji prigodom 700-te obljetnice njegove smrti (1926) i korizmene propovijedi 8u katedrali (1929). Obišao je i hrvatsku koloniju u Carigradu i tu propovijedao i predavao (1934 i 1936). Nakon provincijalske službe propovijeda u Male Braće u Dubrovniku svake nedjelje i drži prigodne propovijedi i po drugim crkvama. — Držao je duhovne vježbe redovničkoj subraći (Dubrovnik, Mostar, Sarajevo, Visoko), donminikancima (Korčula 1954), svećenicima barske nadbiskupije (1956), sestrama Milosrdnicama, Školskim sestrama, sestrama na Dančama, pa u Pazinu, Hvaru itd. — Predavanja je držao po raznim društvima kojima je bio član, tako npr: u dubrovačkoj “Iskri”(1904), u dubrovačkom “Boškoviću”, beogradskom akademskom “Sv. Ćiril i Metod”. — Mnogo je i pisao u novinama i publikacijama, gdje je neke članke potpisao pseudonimom “Božidar”: Istina (1908), Hrvatska Straža (1909, 1910, 1912, 1913), Gogoslovska smotra (1910, 1911, 1913, 1930), Katolički list (1911-1917, 1919-1922, 1924, 1927, 1928, 1930-1932), Sv. Ceciliji (1922), Serafinski perivoj (1904, 1911-1913), Naša
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON misao (1914, 1916-1918), Dobri Pastir (1962), Nova Revija (1922, 1925-1927, 1929, 1932), List Dubrovačke Biskupije (1915, 1917-1920, 1924), Euharistijski Glasnik (1912-1914, 1916, 1927-1929, 1938-1941), Vesnik Srpske Crkve (1931), Glasnik Kat. Crkve u Beogradu, Pravda (1931), Politika, Vreme. Za članak u obranu Kristova Božanstva u “Pravdi 1931. osobno mu je zahvalio beogradski patrijarha Varnava. — U rukopisu je ostavio djela: “Isus srcu svećenika i rdovnika” (duhovne vježbe), “Propovijedi u pričama” i odobreni prijevod generalnih konstitucija Reda. DJELA: a) Znanstvena: Savremena biblijska pitanja. Rijeka 1914. - Pravi pojam Sv. Pisma. Mostar 1919. - Psalmi DAvidovi I-IVDubrovnik 1923-1925. - Psalam “De profundis” opširno protumačen. Dubrovnik 1924. — b) Liturgijska: Evanđelistar. Dubrovnik 1921. - Obredi Velike Sedmice. Dubrovnik 1921. - Hrvatski Bogoslužbenik. Dubrovnik 1923. - Oficij Sv. Vlaha s molitvama. Dubrovnik 1924. - Mali Oficij B.D.M. Dubrovnik 1923 1, 1929 2, Split 1938 3 i 1939 4. - Oficij za mrtve. Dubrovnik 1922 1, 1929 2. - Novi obred Velike Subote. Dubrovnik 1952 1. - Obnovljeni obred svete Sedmice. Dubrovnik 1956. - Sveta Sedmica (hrvatski prijevod) Dubrovnik 1959. — c) Propovjednička: Život ljudski. Dubrovnik 1918 1, 1923 2. - U zemlji otajstva. Dubrovnik 1923. - Čudesa Isusova u prošlosti i sadašnjosti. Beograd 1927. - Vjerujem. Beograd 1932. Naši Uzori. Beograd 1933. - Deset zapovijedi Božjih u naše dane. Beograd 1934. - Ruža otajstvena. Beograd 1935. - Liturgijske propovijedi za sve nedjelje i blagdane Gospodnje. Beograd 1936. - Naši zaštitnici. Beograd 1940. - Propovijedi po nedjeljnim i blagdani poslanicama. Beograd 1941. - Sedam minuta. Zagreb 1942. - d) Molitvenici: Pobožna duša (ćirilicom). Beograd 1926. Vrata nebeska. Zagreb 1930. - Mali molitvenik. Zagreb 1941. - Sat klanjanja i sv. Getsemanska ura. Dubrovnik 1961. - c) Putopisi: Hrvati u Rumunjskoj. Beograd 1928. - U svetoj Zemlji. Beograd 1937. - U gradovima Apokalipse. Slav. Požega 1938. LITERATURA: Mijo BRLEK: Rukopisi
707 Knjižnice Male Braće u Dubrovniku. Zagreb 1952, 13. - ISTI: O. Petar Vlašić. Život, rad, znanstveni, liturgijski i literarni apostolat. Vjesnik Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i istri. 8(1966) br. 7-8, 210-249. - - : O. Petgar Vlašić (nekrolog i posmrtni govor). Vjesnik Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri. 11(1969) br. 5-8, 114-116. Jerko FUĆAK: Prosudba Vlašićeva Evanđelistara. Bogoslovska Smotra 42(1972) 235-250. - Bonaventura DUDA: Francescales et versione biblicae saec. XX. in Croatia. La S. Scrittura e i Francescani. Roma-Jerusalem 1973, 275-276. - Jerko FUĆAK: Biblijska bibliografija u “Bogoslovskoj Smotri”. Bogoslovska Smotra 43(1973), 246.- ISTI: Šest stoljeća hrvatskog lekcionara. Zagreb 1975, 298-315 et passim. - M/ijo/ B/RLEK/: Vlašić, fra Petar. Franjo među Hrvatima. Zagreb 1976, 283. M. Brlek VOCENSIS, v. Vukčić, Vocatius, Vocazi, Vukić; Glasnić, Glasničić VOČINKIĆ, s. Elvira, ekonoma, (Orahovica, 8. XII. 1902. — Đakovo, 15. IV. 1984), sestra sv. Križa. Već prije ulaska u Družbu radila je kao činovnica na pošti a prije toga na blagajni. Kako je njezina starija sestra bila već prije stupila u samostan u Đakovu, počevši razmišljati o redovničkom pozivu nije se dvojila u koju bi družbu ušla. Stupa u samostan 1931. a zavjete polaže 1934. Poglavari je šalju kao bolničarku u Sanatorij na Srebrnjaku u Zagrebu. Vrlo se dobro snašla te ondje ostaje do 1942. Tada je pozvana u Vukovar da u bolnici Družbe radi u uredu. Kasnije preuzima dužnost ekonome iste bolnice. Bili su to teški ratni i poratni dani. Svoju je službu vršila umješno i razborito i mnogo je značila sestrama u onim teškim danima. Godine 1946. dolazi za ekonomu u Provincijalnu kuću. Tu će službu, uz male prekide vršiti sve do 1980. Te je godine slomila nogu u kuku. Tada prestaje njezin rad, a počinje tiho trpljenje i uspinjanje na Kalvariju. Što je sve u toj službi prešlo preko nje, to samo Bog zna. Imala je zlatno srce puno sućuti sa siromasima. Nebrojena sirotinja dolazila je na samostansku
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON portu , jer su znali da će »sveta majka« kako su je zvali uvijek pomoći. Brinula se s velikom ljubavlju za sestre i trudila se da imaju sve potrebno. Iako je po svojoj dužnosti raspolagala novcem, u samostanu nije bilo mnogo tako siromašnih sestara kao što je bila ona. LIT.: M. ŽIGRIĆ: »Adela Vočinkić, sestra Elvira«, U znaku Križa, List Milosrdnih sestara sv. Križa, Đakovo, V (1984) 2, str. 3638. M. Žigrić VODANOVIĆ, fra Filip, prepisivač rukopisa i gvardijan (XVII. st.) Rodio se u Vrdolu (područje Župe i Rašćana). Studirao je u samostanu Sv. Marije u Milanu gdje je prepisao rukopis logike Disputationes logicae ad mentem nostri doctoris subtili Scoti od nepoznatog profesora koji se danas čuva na Visovcu (rkp. 21). Kao Makarski gvardijan 1663. nabavio je 14 komada vatrenog oružja za obranu od Turaka. Lit.: K. JURIŠIĆ, Katolička crkva na biokovsko neretvanskom području u doba turske vadavine, Zagreb 1972, 261. V. Kapitanović VODNICA, Ivan, uzorna života (Koločep, ? Dubrovnik, 27. VII- 1868) - Tercijar u samostanu Male Braće u Dubrovniku. Bio je čovjek koji je nalazio smirenje u vjeri,, po naravi blag i ponizan. Kada bi obavio naložene mu zadaće svaki slobodni trenutak bi proveo u molitvi. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 555556. I. Djamić VOJKOVIĆ, fra Ljudevit, pisac (o. 1704 – Šibenik, 4. XI. 1801). Nagađa se da je rođen u Roškom Polju. Najkasnije 1755. nastanio se u Šibeniku gdje je proveo sve do smrti. Vršio je službu sakristana (1765) i bio više puta gvardijan u tom samostanu (1766-1770) te bio proglašen pridruženim članom provincijskih izbornika (aggregatus). Redovito se navode njegove dvije bibliografske jedinice, no čini se
708 da su oba djela tiskana u istoj knjizi. Djela: Meditazioni per ciascun giorno del mese sopra la passione di N. S. Gesù Cristo coll' esame, pentimento, ed affetti raccolte dal P. Lodovico Vojcovich […] coll'aggiunta della via crucis dedicate all'illustriss. sig. Marco Filiberi nobile di Sebenico. In Venezia, Presso Simone Occhi, 1765. [Mak. Sign. 622]. Lit.: V. KAPITANOVIĆ, Rukopisna i knjižna baština Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj , Makarska 1993, 296. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 65. V. Kapitanović VOŠIĆ, Gelazije, provincijal (Karlovac, 18. V. 1727. - Samobor, 14. III. 1786). - Bio je član Hrvatsko-kranjske provincije sv. Križa i predavač filozofije i teologije na visokim školama te Provincije. Obavljao je i upravne dužnosti: bio je gvardijan samostana na Trsatu (175=69/70), definitor (1772-1775), a 23. IX. 1783. su ga gvardijani osam hrvatskih samostana te Provincije izabrali za prvog poglavara tek uspostavljene Hrvatske kustodije. Od tog kapitula do početka 1784. nosi naslov kustoda, a zatim provincijala. Stolovao je u Karlovcu, gdje je 5. XI. 1783. dopustio da karlovački franjevci preuzmu učiteljska mjesta na karlovačkoj gimnaziji; oni su je vodili sve do 1876. godine. LIT.: F. E. Hoško: Hrvatsko-primorska franjevačka provincija u zapadnoj Hrvatskoj na prijelazu iz 187. u 19. stoljeće. Kačić, 7(1975) 75-79, 94-96. - Isti: Na vrhu trsatskih stuba. Rijeka 1991, 201-106. F. E. Hoško VOŠNJAK, Vendelin, provincijal (Konovo, Slovenija, 13. IX. 1861. - Zagreb, 18. III. 1933). U Ptuju i Mariboru je završio gimnaziju i 1878. u Zagrebu pristupio Provinciji sv. Ladislava. Na učilištu Provincije je u Pečuhu slušao filzofiju (1879-1881), a zatim je na sveučilištima u Grazu i Innsbrucku (1881-1886) studirao teologiju i potigao naslov predavača teologije. Bio je profesor na učilištu filozofije u Zagrebu (1886-1889) i Varaždinu (1889-1895) i istodobno bio odgojitelj
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON studenata. Sudjelujući u vodstvu Provincije kao definitor (1893-1896) bio je izrazit pedstavnik nastojanja oko redovničkog opsluživanja, što je pokazao i kao gvardijan u Zagrebu (18951898). Stoga je 1897. prihvatio nove Generalne konstitucije, a 1898. ga je uprava Reda postavila za generalnog povjerenika onih članova Provincije koji su prihvatili te konstitucije, a već 1899. je njegovu upravnu vlast uprava Reda proširila na sve članove Provincije pa je imenovan za provincijala. Tako je bio posljedni provincijal Provincije sv. Ladislava koji se istodobno založio za objedinjavanje svih hrvatskih franjevaca na području Banske Hrvatske u jedinstvenu provinciju koju je uprava Reda 3. lipnja 1900. uspostavila pod imenom Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda; on je bio njezin prvi provincijal kroz četiri trogodišta (19001909, 1924-1927). Rast nove Provincije pomagao je i kao kustod (1909-1915); istodobno je bio gvardijan i čuvar svetišta na Trsatu (1909- 1912, 1923/24, 1930-1933). Također je obavljao službu generalnog definitora Reda (1915-1921), a generalni vizitator je bio u 15 navrata u različitim slavenskim i njemačkim provincijama. Odlikovao se razboritim uvođenjem novih Generalnih konstitucija, izgradnjom povjerenja između članova Provincije koji su primili i koji nisu primili te konstitucije kao i usaglašavanjem pripadnika triju različitih provincijskih mentaliteta i tradicija. Umro je na glasu svetosti pa je 1963. u Zagrebu započeo proces za ispitivanje tog glasa. Kad je istraživanje zaključeno u domovini, u Rimu su 1992. službeno prihvaćeni i potvrđeni spisi procesa tako Vošnjak nosi naslov Sluga Božji. - Tijelo mu počiva u franjevačkoj crkvi na zagrebačkom Kaptolu. LIT.: S. Majstorović: Sluga Božji o. Vendelin Vošnjak, Slavonski Brod, 1976. — J. ŠIMIČ A. SEKULIĆ: Sluga Božji Vendelin Vošnjak, franjevac, Zagreb 1983. — F.E. Hoško: Euzebije Fermendžin i ostaci jozefinizma kod franjevaca u kontinentalnoj Htvatskoj potkraj 19. stoljeća, Croatica christiana periodica, 12 (1988), br. 22, 68-72. - Positio super virtutibus
709 Servi Dei Vendelini Vošnjak, Roma 1992. F.E. Hoško VRDOLJAK, fra Luiđi Jeronim, profesor i pisac (Imotski, 20. XII. 1802.-1. XII. 1866.). Osnovnu naobrazbu stekao u rodnome gradu a srednju školu u Godinu novicijata proveo je u Zaostrogu (1818.-1819.). Filozofiju i teologiju studirao u Šibeniku i Makarskoj (1824.-1925.) a za svećenika zaređen 25. IX. 1834.— Kad je car Franjo Josip 1. dao Provinciji povlastice da može imati svoje javne škole, među prvim studentima koji su se trebali osposobiti za profesore bio je i fra Jeronim pošao u Beč (1828.), gdje je postao profesor teologije. Nakon povratka u Provinciju predavao je moralku i pastoralku u Makarskoj i Šibeniku. Poticao je na rad i pomagao da se afirmira u javnosti njegova sinovka Ana VrdoIjak (1833.1869.), koja je već u 11. godini postala suradnica Zore dalmatinske objavIjujući rodoljubne pjesme. Živio je neko vrijeme u Omišu, a u Imotskom se posebno zauzimao da imotska crkva dobije orgulje. Kratko je bio župnik u Opuzenu i Kominu (1847.-1848.). — Pisao je brojne članke s različitom tematikom (od astronomije i zdravstva do filologije, sudstva i politike). Surađivao je u Glas dalmatinski, Narodne novine, Zora dalmatinska i dr. Objavio je nekoliko manjih djela i priredio za tisak i tražio pretplatnike za llirsko-dalmatinsku slovnicu s tumačenjem talijanskim i llirsko-talijanski i talijanskoilirski rječnik, ali su ostali u rukopisu. Priredio je i Antologiju, zbirku ugodnoga štiva. Bio je član i dopisnik zoološko-botaničkoga društva pri Akademiji u Beču (»Ces. kr. Zoologičkobotaničko zborno društvo«). Djela: – Historia Patriartchae Joseph, Viennae 1850. – Rodoslovlje cesara i kralja kuće austrijske, Trst 1852. – Od poglavarstva vrimenitoga pape rimskoga razgovor, Beč 1856. Lit.: JOSIP ANTE SOLDO, Jeronim Luiđ Vrdoljak - jedan iz kruga Ante Kuzmanića, Dalmacija u narodnom preporodu 1835-1848. (zbornik), Zadar 1987, 367 (81) 381 (95). – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 122-125. H. G. Jurišić VRLJIĆ, fra Stipan Lit.: – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 85-86. K. Jurišić VRTARIĆ, Venancije, teološki pisac (1694. Pečuh, 14. II. 1730). - U inozemstvu završio filozofsko školovanje i postigao naslov profesora filozofije. Najprije je predavao na filozofskom učilištu u Zagrebu (1720/21), zatim u Remetincu (1721-1723), a potom u Varaždinu (1723/24). Položivši i ispit za profesora teologije, najprije je predavao na učilištu moralnog bogoslovlja u Ormožu (1725-1727), a zatim tri godine teologije na učilištu s fakultetskom nastavnom osnovom u Pečuhu (1727-1730): u toj je službi preminuo. U pečuškoj franjevačkoj crkvi održao je 22. II. 1729. javnu raspravu iz dogmatskog gradiva o Božjoj volji, promislu, odbačenju i objavi. U samom naslovu tezarija ističe da je teze priredio prema učenju “najošptroumnijeg i marijanskog učitelja Ivana Dunsa Scota”; popis teza je objavio kao prilog sovm teološkom djelu... DJELA: Epitome im et opportuna. Budae 1729. - Cum parergis de voluntate Divina, praedestinatione, reprobatione ac Libro virtae (Budae 1729). LIT.: F. E. Hoško: Doprinos franjevačkih visokih škola skotističkoj filozofiji i teologiji. Franjevci Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda. Zagreb 1992, 80-81. F. E. Hoško VUCIĆ, fra Nikola, župnik i pisac (Promina, o 1786 – 2. X. 1827). Studirao je filozofiju u Splitu (1770). God. 1775. proglašen je lektorom i propovjednikom. Bio je dugogodišnji župnik u Promini (1786-1824.) i definitor (1803-186). Za njegova župnikovanja podignuta je Gospina crkva u Lukaru 1790. DJELA: Put krixa kakko se obbiçajeh çinniti u xupi prominskoi pristavglja se skazalo svetkovinah tollikoh stojechih, kolliko pomiçuchih za vas vik dossastjh.
710 Nadostavgljaju se razliçitah bogogljubstva, i naçin za dobivati prosctegna. Et c. […] U Mlecih, Po Adolfu Czesaru, 1802. (Drugo izdanje prir. fra Vranjo Poljak, Split 1858). LIT.: A. CRNICA, Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 343, 391. – V. KAPITANOVIĆ, Filozofsko učilište i rukopisi u Franjevačkom samostanu Gospe od Zdravlja u Splitu, 1748-1826., Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 27 (2001) br. 1-2 (53-54), 290. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 121-122. VUCIĆ, Ivan (Promina, o. 1697 – Visovac, 13. VI. 1766). Bio je definitor 1735. Kustod 17381742. Spominje se kao gvardijan na Visovcu 1742. zatim kao lektor filozofije u Makarskoj 1744. provincijal 1748-1751. i ponovno gvardijan na Visovcu 1751. 1757, 1762; Za njegova gvardinastva na Visovcu je 1742. podignuta nova krušna peć, a 1751. oltar sv. Paškala. Kao kustod sudjelovao je na generalnom kapitulu u Valadolidu (Španjolska) i kao provincijal čini se na kapitulu u Araceli u Rimu, 1750. Na povratku se liječio u Veneciji. Pretpostavljalo se da je on ispisivao visovački rukopis br. 19. potpisan imenom Ioannes Ardubensis, no vjerojatnije je to bio njegov imenjak fra Ivan Knežević. Zlatović mu pripisuje djelo “Put križa i nauk kršćanski, Mletci 1771. veće krat prepečatan”, što bi značilo da je objavljen posmrtno. Isto djelo Bezina pripisuje nekom drugom Ivanu Vuciću koji nije postojao zamjenjujući ga najvjerojatnije s fra Ivanom Vukšićem Vrvilom koji je umro isti dan u Karinu kad Bezina navodi Vucića. Lit.: A. LULIĆ, Serie di tutti i Ministri Generali di tutto l'Ordine de Frati Minori dalla loro istituzione, fino all'anno 1869. Con sunto storico sull'Ordine de’ Minori in Dalmazia ed in Bosnia, Spalato, 1869. 16. – CRNICA, Naša Gospa, 337-338. – J. SOLDO, Samostan majke od Milosti na Visovcu, Kačić, 2 (1969), Visovački Zbornik, Visovac 1997, 75 i 83. – P. BEZINA, Studij filozofije u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, Split 1992, 74. – V. KAPITANOVIĆ, »Visovački školski
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON priručnici XVI.-XVIII. stoljeća«, Visovački zbornik, Visovac, 1997. 311-312. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 95. V. Kapitanović VUCO, fra Božo (Vojnić, 24. XII. 1897. Makarska, 18.1. 1984.). Osnovnu je školu zavrsio u rodnom mjestu (1903.-1909.) i Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju (1909.1914.). God. 1914. stupio je u novicijat na Visovcu. Filozofiju i teologiju studirao je u Zaostrogu i Makarskoj (1915.-1921.). Za svećenika je ređen u Makarskoj 6. Ii. 1921. godine. Studirao je potom na Teološkom fakultetu sveučilišta u Fribourgu, gdje je 1924. obranio doktorsku disertaciju »L'infallibilité pontificale d'aprés s. Jean de Capistran. — Od godine 1925.-1949. i 1954.-1972. predaje različite kolegije na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i Zagrebu. U teškim poratnim prilikama drži odvažno teret studentskog odgoja i obrazovanja predajući gotovo sve bogoslovne predmete. Predavao je i na gimnaziji u Zagrebu francuski jezik i pjevanje (1952.-1955.). Bio je definitor (1940.-1946.), kustod (1949.-1952.), gvardijan u Zagrebu (1952.-1957.) i Makarskoj (1957.1961.). — Svojim širokim znanjem i teološkospisateljskom djelatnošću utisnuo je pečat čitavom razdoblju hrvatske religiozne misli naročito na području apologetike. Od 1922. do 1947. objelodanio je u »Novoj reviji« 10 članaka i rasprava s filozofskog i teološkog područja, oko 430 kraćih priloga u rubrici »kulturni pogledi« i 545 recenzija i prikaza. Kroz deset godina (1932-1941) bio je glavni urednik Nove revije i u njoj je pri kraju svakog godišta vodio rubriku "Chronique de la vie religieuse en Yugoslavie". Svoj bogati spisateljski rad uskladio je s uzornim životom. Zbog toga su ga oni koji su ga poznavali visoko cijenili, ne samo zbog njegove široke kulture, bogate teološko-spisateljske djelatnosti već i zbog uzornog života. Bibliografiju svojih radova prikupio je osobno a popunio ju je, uredio i izdao posmrtno fra Stjepan Čovo. DJELA: Obrana moga vjerovanja. Božja
711 opstojnost, savršenosti i providnost, spiritualnost i besmrtnost duše, vjera i bezvjerje [U prvom izdanju naslov: Obrana […] besmrtnost duše, evolucionizam, religija. Zagreb 1943. 2 Makarska 1972. 3Makarska 1976. — Lurd, [Zagreb 1958 (cikl.)], II. prošireno izdanje, Makarska 1974. — Od atoma do svemira, Boga slavi malo i veliko, Makarska 1964, 199; 2 Makarska 1978. Jezik prirode i prirodoslovaca, Makarska 1965, — Jezika današnjih američkih prirodoslovaca, Makarska 1966,— O komu nam govori priroda, Makarska 1968, Lit. O. fra Božo Vuco, Vjesnik Provincije, XXXIII 1984, 1, 48-57. — [V. Kapitanović]: Fra Božo Vuco (In memoriam), Služba Božja, 24/1984, 1, 91-92 — V. K[apitanović]: Vuco, fra Božo, Franjevačka visoka Bogoslovija Makarska 1736-1986, Makarska 1989, 232. S. Čovo, »Nova revija« - vjeri i nauci, Kačić 18/1986, 229. V. Kapitanović VUČIĆ, Iva, ŠSM, (Cerno, 6. IV. 1899. Potoci, 20. III. 1966.), kućanica. U kandidaturu je primljena 15. VIII. 1919. u Mostaru. Postulaturu i novicijat (15. VIII. 1921.) završila je u Mariboru. Godine 1922., nakon položenih zavjeta, vratila se u Mostar. Obavljala je razne kućne poslove, a najviše je radila u vrtu te prala i glačala rublje. Više je puta bila kućna predstojnica, u sestarskoj kući u Mostaru i u Potocima te u Napretkovu konviktu u Mostaru. Svojim je životom opravdala i potvrdila riječi koje je o njoj izrekla njezina učiteljica u novicijatu: “Imala sam puno novakinja, ali ovako dobroćudnu, odanu i iskrenu kao što je s. Iva nisam ni jednu imala.” Njezina dobrohotnost, jednostavnost i dobro rasploženje nisu je ostavljali ni onda kad se kao predstojnica morala brinuti i snalaziti da bi sestrama priskrbila najnužnije. Poslovičan je i primjeran odnos s. Ive kao predstojnice prema sestrama. Znala je reći: “Nikad se nije dogodilo da me sestra ne posluša. Ja je najprije upitam kako je, ima li kakvih problema, a onda je zamolim da me posluša.” A. Bubalo
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
VUČILIĆ, Stjepan, prov. (Kučići kod Omiša, 2. polovica 15. st. - Tuzla, 1523 ?). - Bio je provincijal Bosne Srebrene (1520o-1523). Zadnje godine provincijalstva bio je uhvaćen i zajedno s deset drugih franjevaca poveden na turski sud u Sarajevo. Braća su putem pomogla da provincijal ppobjegne, a njih desetorica su stradali mučeničkom smrću. Provincijal je pobjegao u tuzlanski samostan i tu je umro od kuge. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 39-40. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 157158. A. Barun VUČKOVIĆ fra Frano. Studirao je filozofiju u Splitu na Dobromu (1759/60), gdje je prepisao predavanja pod naslovom Cursus philosophicus iuxta mentem subtilissimi doctoris Ioannis Duns Scoti theologorum principis ac illibatissimi conceptus Deiparae gloriosae praecipui defensoris, 210 x 150 mm, 144 f. (Franj. samostan u Sinju, VI/3). Kao student u Zaostrogu, ispisao je 1763. Tractatus De sacramentis in genere, fra Mije Bilušića i Tractatus de Libris canonicis et de Sacra Scriptura, necnon de libris apocriphis, fra Ivana Raiča (Knjižnica u Visovcu, 56) Bio je lektor filozofije u Splitu 1767.-1770. God. 1771. izbran je za lektora moralne teologije i imenovan za lektora na učilištu u Sinju. God. 1795. ponovno je lektor filozofije u Splitu. (Bezina, Studij Bogoslovije, 46; V. KAPITANOVIĆ, “Filozofsko učilište i rukopisi u Franjevačkom samostanu Gospe od Zdravlja u Splitu, 1748-1826.”, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 27 (2001) br. 1-2 (53-54), 289-290). V. Kapitanović VUJČIĆ, Bernardin, slikar (Dubrovnik, cca 1762 - 3. III- 1826) - Stupio u Provinciju sv. Franje u Dubrovniku cca 1778. Filozofiju i teologiju studirao u Italiji. Neko vrijeme proveo u Albaniji kao tajnik provincijala tamošnje franj. provincije B. Bogheta (v.). Vršio je službu gvardijana u nekoliko samostana (npr. na Daksi), a osim ud
712 ubrovačkom samostanu Male Braće boravi kao član u još nekoliko onih izvan Grada (npr. Badija kod Korčule). Boravio je izvan Provincije nekoliko godina na Visu (do 1814). - Po prirodi je bio sklon slikarstvu i mehaničkim vještinama. Pozlatio je i posrebrio oltarne ploče i ukrase u samostanskoj crkvi Male Braće u Dubrovniku. LITERATURA: Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 520521. I. Djamić VUJIČIĆ, Paško, sakristan (Popovići u Konavlima, 14. II. 1895 - Rijeka Dubrovačka, 9. IV. 1949). - Krsnim imenom Đuro. Poslije više godina provedenihj u Americi kao radnik vraća se u domovinu. Stupio u Provinciju sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri obavivši novicijat i položivši zavjete usamostanu Male Braće u Dubrovniku 1935.— Kroz više godina savjesno je obavljao službu sakristana Male Braće, uvijek spreeman učiniti uslugu i priskočiti u pomoć. Bio je tako skroman, da se tek slučajno doznalo da znade ingleski. Mnogo je patio zbog tragedije u obitelji, ali je sve podnosio strpljivo. Posljednje godine života proveo je u samostanu u Rijeci Dubrovačkoj. Jednog se dana, radeći s težacima u vrtu, potužio da mu nije dobro, povukao se u sobu i naglo izdahnuo od kljenuti srca. U životu nije nikome htio biti na smetnju, pa nije ni na samrti. M. Brlek VUJKOVIĆ, S. Huberta (Đakovo, 14. X. 1894 — Đakovo, 25. VI. 1960), sestra sv. Križa. Rođena je u Đakovu. U desetoj godini izgubila je majku te se od tada za nju brine majčina sestra. S mnogo ljubavi uzela je dijete k sebi u Beč. Ondje joj je sve priuštila što si je god mogla poželjeti, osim vjerskih stvari. Nakon nekog vremena vraća se s tetkom u Đakovo te kod sestara sv. Križa nastavlja školu. U vjerskom ozračju dobro se osjećala. Osjetivši u sebi poziv na redovnički život, morala je izdržati teške borbe sa svojim najbližima. Tetka se pomirila s njezinom odlukom tek na dan njezinih prvih zavjeta. S. Huberta svršava
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON učiteljsku školu u Egeru kod sestara sv. Križa. Kao nastavnica i prefekta konvikta radila je na samostanskoj građanskoj školi u Đakovu sve do 1945. Kad su Crkvi škole oduzete, s. Huberta vrši službu tajnice provincije i ljetopisca. U Donjem Miholjcu vrši službu kućne poglavarice (1951-1957). Neko vrijeme daje privatne satove. Bila je od Boga obdarena mnogim darovima: imala je bujnu maštu, snažne osjećaje i poseban dar pripovijedanja. U svoja predavanja, napose u zemljopis i povijest, znala je unijeti toliko zanimljivosti, života i uvjerljivosti, da to učenice nisu nikada zaboravile. Bila je i glazbeno nadarena. Svoj istančani ukus iskoristila je ukrašavajući pozornicu prigodom mnogih scenskih priredbi u Zavodu. Sve svoje sposobnosti unosila je u svoj odgojni rad: svoje učenice odgajala je za sve što je lijepo, plemenito i uzvišeno. Radi svoga profinjenog takta, rijetkog pripovjedalačkog talenta i zlatnog humora svuda je bila dobrodošla. Uz njezin lik povezan je nerazdvojivo apostolat duhovnih vježbi u Đakovu. Za vrijeme ljetnih praznika, naime, djevojke i žene seljačkog i građanskog staleža obavljale su duhovne vježbe u prostorijama sestarske škole i konvikta. Duša tih duhovnih vježbi bila je s. Huberta. Brinula se za svaku grupu. Uz duhovnika koji je vodio duhovne vježbe ona je imala na brizi odgojnu stranu: upućivala je djevojke i žene u praktičan život: majke, kako će čuvati svetost obiteljskog života i odgajati djecu, djevojke, kako će se održati na visini djevojačkog staleža i ponosa. Usto ih je upućivala na sudjelovanje u sv. misi, pripravljala ih na sv. ispovijed i sv. pričest. Posebnim žarom usađivala im je u srca pobožnost prema Srcu Isusovu i preporučivala im pobožnost devet prvih petaka. Brojne sudionice tih duhovnih vježbi kasnije su postale dobre sestre sv.Križa. LIT.: »Unsere heimgegangene Schwester«, Theodosia, Mitteilungen für die Schwestern von heiligen Kreuz, Ingenbohl, LXXV (1960) 4, str. 334-336. M. Žigrić VUKASOVIĆ, fra Ignacije, župnik (XVII. st.). U vrijeme bečkog rata bio je župnik u Velimu i godine 1683. organizirao prijelaz pučanstva iz
713 velimske župe na skradinsko područje koje je bilo pod kontrolom Mlečana. Početkom devedesetih godina XVII. st. župnik je u Petrovu Polju a godine 1694-1967. bio je gvardijan na Visovcu. Potom je bio župnik u Mirloviću i Vrlici a zatim ponovno gvardijan na Visovcu 1707-1710 gdje je kao gvardijan i umro. LIT.: K. KOSOR, »Drniš pod Venecijom«, Kačić, 7 (1975), 60-61. V. Kapitanović VUKČIĆ, Danijel (Vocensis, Vocatius, Vocazi, Vučić, Vukić; Glasnić, Glasničić), iz Splita FKN († 1577), biskup. Možda još treba pribrojiti slabo čitani, Rocensis/Vocani. Smatram da Vocatius (Vocensis) nije prijevod prezimena već humanistička prilagodba od Vokac (Vocaz, Vlakac-Vukac). Možda bi Danijel mogao biti praunuk vojvode Vlkca Hrvatinića otca slavnoga hercega Hrvoja Vukičića, odnosno, unuk jednog od četvorice Vukčevih sinova. Dodatak pak “de Spalato” oznaka je samostana kome je pripadao, a možda i spomen na naslov koji je nosio njegov djed Hrvoje “dux Spalatensis”. Na to bi mogla upućivati činjenica što su papu Julija III., molile kneževske obitelji Grgura Lucensis i Pavla Volcovith da postavi Danijela za duvanjskog biskupa. Danijel je završio studij vjerojatno u Veneciji. Cijela je naime obitelj od 1424. uvrštena u mletačko plemstvo. A kako je označen kao profesor teologije, a ne samo lektor, značilo bi da je predavao na nekom sveučilištu. Prije nego je pošao, kupio je kuću u Splitu za 400 dukata. Tu je kuću 1588. Prepisao na sestru Katarinu. Nakon primljene molbe papa je prikupio obavijesti pa je Danijela 2.XII.1551. imenovao duvanjskim biskupom, a 24.XII.1551. otpisao moliteljima da im je dao biskupa koga su tražili. Vjerojatno je znak posebne pažnje što je Danijela za biskupa posvetio u Rimu kardinal Bernardin Maffeo. Kao biskup 24. IV. 1553. posvećuje crkvu sv. Franje u Puli s 4 njezina oltara, kako je zapisano u knjizi samostanske administracije. — Početkom 1552. Uputio se u Duvno vodeći sa sobom 4 dijecezanska svećenika. No, zbog protivljenja morao ih je
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON poslati natrag. Za vrijeme vizitacije biskupije, 1563., Turci su ga zatvorili i pustili uz visoku otkupninu s izgonom na mletački teritorij (“a Turcis multa passus, et ab Ecclesia pulsus”), a negdje oko 1566. imenovao je svojim zamjenikom Ugrinovića (v.). Danijel je inače bio poznat i priznat kao iskupitelj iz turskog sužanjstva blizu 500 katolika i pravoslavaca iz Dalmacije. Zacijelo je on skupljenim milodarima pridodavao iz nadarbine koju mu je kralj Filip dao u napuljskom kraju kad su ga Turci istjerali iz Duvna. Čuvši papa za stradanja ali i za poduzetnost Danijelovu za iskupljivanje sužanja smatrao je da takvog muža treba nagraditi upražnjenom biskupijom u Muru (između Salerna i Potenze), pa je to predložio Konzistoriju 9. V. 1575. što je jednoglasno prihvaćeno, a papi Grguru XIII. napose su zahvalili kardinali Peretti (v.) i njegov prijatelj Sylbertus. — Danijel nije dugo uživao smireniji život u novoj biskupiji. Preminuo je početkom 1577., jer je već 25.II.1577. dobio nasljednika. LIT.: Eusebije FERMENDŽIN: Acta Bosnae… JAZU XXUUU., Zagreb 1892, 12, 34, 44, 54, 121, 312, itd. Fraternitas glasilo hrv. Provincije sv. Jeronima franj. konv. 28 (1992) br 3, 29-32. Dominik MANDIĆ: Duvanjska biskupija od XIV-XVII. Stoljeća u: Croatia Scara 1935 i separat s dodacima str. 38-45 (literatura). M. Žugaj VUKIĆEVIĆ, fra Andrija, profesor i pisac (Mirlović 1840 – Karin 7. XI. 1929). Gimnaziju je završio u Sinju. u Novicijat je stupio na Visovcu, teologiju pohađao u Šibeniku. Zaređen je za svećenika 1864. Bio je misionar u Albaniji, Vikar samostana u Kninu (1873), Župnik u Otoku kod Sinja (1876), gvardijan na Visovcu i definitor Provincije (1879), profesor crkvene povijesti na teološkom učilištu u Šibeniku (1882), lektor na Visovcu (1887), gvardijan u Karinu (1888-90), župnik na Unešiću (1893), gvardijan u Kninu (1894), ponovno lektor na Visovcu (1896), župnik i dekan u Drnišu (1898-1899), gvardijan u Kninu (1899), Župnik u Dubravicama (1900), Miljevcima (1904),
714 Vrpolju kod Knina (1906), samostanski vikar na Visovcu (1909-1910) i ponovno župnik Dubravica (1913). Bio je član Hrvatskoga styarnarskog društva i surađivao u Starohrvatskoj prosvjeti. Djela: – Pravi Redovnik ili ubožtvo evangjelsko i Red S. O. Frane, Split, Brzotiskom Russo-Marićevim, 1885. Fanar i Vatikan,“ Sušak, Tisak "Narodne tiskare", 1897. Lit.: – K. KOSOR: Drniš u ogledalu tiska za hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji (1860-1921), Kačić 8 (1976), 130. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 149-150. K. Kosor – V. Kapitanović VUKNIĆ, Stjepan, (LUPUS) učitelj (XVIIXVIII. st.). Rodom je, kako sam piše, iz Imotske krajine (ab Imota). Bio je 1699. učitelj samostanske mladeži u Šibeniku. Iz njegove ostavštine potječe rukopis: Tractatus theologicus super quattuor sententiarum iuxta mentem doctoris subtilis Ioannis Duns Scoti, koji se čuva u samostanskoj knjižnici sv. Lovre u Šibeniku (rkp. 128). Lit.: J. Soldo: Samostan sv. Lovre u Šibeniku, Kačić 1/1967, 72. — V. Kapitanović: Testi scotisti d'insegnamento filosofico-teologico nella Provincia del Santissimo Redentore in Croazia nei secoli XVII e XVIII, Antonianum, 67 (1992), 300. V. Kapitanović VUKOVIĆ, Bernardin, provincijal (Split ? Split-POljud, 1783). Dva puta je bio provincijalni vikar, a provincijal (1753-1756). Na generalnom kapitulu u Madridu izabran je za generalnog definitora. LITERATURA: Donato FABIANICH, Storia dei Frati Minori... in Dalmazia e Bosnia, sekonda parte, Zara 1864. str. 135 i 378. P. Pejić Vuković, fra Roko, R. E[ckert], S putovanja po Njemačkoj i Belgiji. Luč, 6 (1911), 403-408. VUKŠIĆ Fra Radoslav-Ivan (1894.-1945.) Rođen 5.XII.1894. u Studencima, od oca Tome
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON i majke Vide r. Sivrić. Gimnaziju (I.-VI.) učio na Širokom Brijegu, VII. i VIII. razred položio privatno u Požegi. Bogosloviju 1914.-1919. u Mostaru, filozofski fakultet 1921.-1926. u Beču. U Franjevački red stupio 19.VIII.1913. Zavjetovan jednostavno 23.VIII.1914., svečano 15.IX.1917. Za svećenika zaređen 7.X.1917. u Mostaru. 1919.-1921. nastavnik u gimnaziji na Širokom Brijegu 1921.-1926. na studijama u Beču 1926.-1945. profesor na Širokom Brijegu 1939.-1945. ravnatelj gimnazije 8.II.1945. odveden sa Širokog Brijega u pravcu Splita i negdje na putu ubijen. Bio je "jedan od najinteligentnijih ljudi, savjestan u svemu do u tančine, radljiv i marljiv i k tome profesor, kakva nigdje drugdje nisam susreo..." (K.Vasilj) Posjedovao je pravo zvanje za profesora i u izlaganju svojih predmeta bio je sjajan i uistinu nenadmašiv. "Bio je redovnik bez prijekora, pedantan, odličan profesor..." (Z.Ćorić) Ravnatelj franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu. Bio je franjevac i čovjek reda i rada. U svemu uzoran, čelik karakter. Proživio je život propovijedajući. Kad je saznao što partizani čine, izgubio je u njih svako povjerenje. Umro je junački. Njegov svijetli lik ostao je u najljepšoj uspomeni tolikih širokobrijeških đaka koji su iskusili njegovu dobrotu. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić VUKUŠIĆ, fra Ivan, odgojitelj (Katuni, 3. IV. 1883.-Imotski, 9. III. 1957.). Osnovnu školu pohađao u Katunima, Živogošću i Omišu, građansku u Šibeniku, a srednju u Sinju. Franjevački habit obukao 25. IX. 1902. godine, svečane zavjete položio 12. XI. 1906. godine i nakon filozofije u Šibeniku (1903.-1905.) i teologije u Makarskoj (1905.-1908.) u Sinju zaređen je za svećenika 22. III. 1908. — Nakon dvogodišnje službe prefekta u Sinju (1911.1913.) u Makarskoj predaje dogmatiku i crkvenu povijest i ujedno je podmagistar klerika. Iz Makarske prelazi u Imotski za katehetu, potom je župnik u Vinjanima (1915.-1934.). Kratko (1934.-1935.) odlazi za župnika u Lećevicu, a odatle u Otok. Nakon
715 Otoka živi u Sinju i Imotskom, gdje ga je zatekla smrt. Priredio je šaljivu Zbirku pučkih igrokaza, koju je provincijalat 21. V. 1911. odobrio za tisak, (AFPPOS, Spisi provincijala, fasc. 29, br. 349/1911, Protokol, br. 401/1911.) Lit. J. LOVRIĆ, Osmrtnica p. o. fra Ivana Vukušića, Vjesnik Provincije, VII/1957, 3-4, 21-22. B. Pezo-V. Kapitanović VULETIĆ, Jure, pripovijedač (Šušnjari kod Plehana, 11. XII. 1892 - Osijek, 2. II. 1973). Krsno mu je ime Stipo. Sin je Ante i Anice rođ. Vrdoljak. Osnovnu školu završio je na Plehanu, gimnaziju u Visokom, filozofskoteološki studij u Sarajevu. U franjevački red stupio je 1911, svećenik postao 1916. Službovao je kao kapelan na Plehanu, nastavnik u Visokom, župnik u Foči, Dubici (višeput), Plehanu (višeput), Tremošnici i Žeravcu te kao gvardijan u Livnu i na Plehanu. Posljednjih dvadesetak godina živo je i djelovao na Plehanu. Umro je u bolnici. Slovio je kao čovjek reda, rada i molitve. Volio je našu narodnu i crkvenu prošlost, bosanske narodne običaje i život na bosanskom selu. Pastoralni i drugi poslovi nisu mu dozvoljavali da se intenzivnije bavi knjigom. Ipak, kroz čitav život ponešto je pisao i koliko je mogao tiskao. Prve radove objelodanio je u kalendaru Napredak (1916), zatim u Glasniku sv. Ante (1927, 1929, 1931, 1937-1940, 1943-1945), Franjevačkom vijesniku (1933-1940), Kalendaru sv. Ante (1944-1945), Vrhbosni (1943-1944), Dobrom Pastiru (1950, 1957, 1960, 1964, 1973) i u Kalendaru Dobri Pastir (1951). Pisao je pripovijesti, crtice, planke i referate. Od pripovijesti (Priča, Sreća, Prosjaci, Pandur Juro, Pijan povjek) književno najdotjeranija mu je Pijan čovjek. Vrijedan mu je rad Folklorni fragmenti Plehana i okolice i komemorativni o Josipu Dobroslavu Božiću. On ne piše s nekom književnom pretenzijom, nego da poduči, posavjetuje i pokaže kako treba i kako ne valja živjeti. Bio je aktivan član Udruženja “Dobri Pastir” i kao takav održao je dosta predavanja na raznim sjednicama, koja su uglavnom ostala u rukopisu.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON LITERATURA: ZIRDUM Vjekoslav: U spomen fra Juri Vuletiću. Dobri Pastir, 23(1973) I-IV, str. 299-302. - ISTIđ U spomen O. fra Juri Vuletiću. Bosna Srebrena, 24(1973) 3, str. 75-78. - P.V.: † Fra Juro Vuletić. Vrhbosna 1973, 1/2, str. 100-101. A. Kovačić VULIĆ, Matej, filozofski pisac, (oko 1685. poslije 1717). - Bio je član provincije Bosne Srebrene i najvjerojatnije je na filozofskom učilištu u Budimu zaključio studij filozofije, a 1707. ga je provincijal Marko Bulajić poslao na teološko školovanje u Serafsku ili Asišku provinciju u Italiji gdje je postigao naslov profesora filozofije. Na filozofskom učilištu u Osijeku je predavao od 1710. skotističku filozofiju. Pogrešno mu je pridavano autorstvo priručnika iz logike Universa logica ad mentem Duns Scoti (usp. V. Kapitanović). God. 1712. je napustio profesorsku službu i preuzeo dužnost samostanskog starješine u Aradu, današnjoj Rumunjskoj. LIT.: Arhiv franjevačke Provincije presv. Otkupitelja u Splitu, Spisi br. 2, fol. 54. — Arhiv franjevačkog samostana u Makarskoj, Liber Archivalis, 82. — F.E. HOŠKO, Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću, KAČIĆ 8 (1976), 143. — V. KAPITANOVIĆ, Rukopisni priručnici franjevačkog filozofskog učilišta u Šibeniku (1969-1825), Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 20 (1994) br. 1-2 (39-40), str. 191. — S. BAČIĆ, Franjevački samostan u Karinu, Šibenik 1995, 34. F.E. Hoško VUTIĆ, Paulin, provincijal (Koprivncia, 20. IX. 1816. -Varaždin, 26. XI. 1878) postao je 1836. član Provincije sv. Ladislava. Filozofiju je završio na učlištu Provincije u Varaždinu (1837-1839), a teologiju na biskupijskoj bogoslovnoj školi u Zagrebu (1839-1843); svećenik je postao 1842. godine. Najprije je bio učitelj na narodnoj školi u Virovitici (l8431849) i glavnoj školi u Koprivnici (18491859). Zatim niz godina obavlja službu samostanskog starješine u Varaždinu (18591872, 1875-1878). U vodstvu Provincije je sudjelovao kao definitor (1866-1869, 1878) i
716 kao provincijal (1872-1875). Bio je također generalni vizitator Provincije sv. Ivana Kapistranskoga (1872) i vlastite provincije (1875). U pismu vrhovnoj upravi Reda obećao je 1872. da će kao provincijal "obnoviti redovničko opsluživanje, utvrditi ga i tako osigurati mirno upravljanje Provincijom". LIT.: Arhiv Generalne kurije Franjevačkg reda u Rimu, Provincia s. Ladislai, 221r - 242r. F.E. HOŠKO: Euzebije Fermendžin i ostacije jozefinizma kod franjevaca u kontinentalnoj Hrvatskoj potkraj 19. stoljeća, Croatica christiana periodica, 12 (1988), br. 22, 24. F.E. Hoško WEIBL, Kalisto (✜ Ignacije), glazbenik (Novo Mesto u Sloveniji, 10. VI. 1749. Novo Mesto, 30. III. 1802). U Ljubljani je 1767. postao član Hrvatsko-slovenske provincije sv. Križa, u kojoj je bio i njegov stariji brat Kastul, koji je bio niz godina provincijal u slovenskom dijelu te franjevačke pokrajine dok je ona bila razdijeljena u razdoblju razmahaloga jozefinizma (1784-1791, 1803-1806). Kalisto je najveći dio života proveo kao profesor onodobne šestgodišnje gimnazije u Novom Mestu. Kraće vrijeme je djelovao i kao orguljaš na Trsatu (1778). Zapisao je skladbe u kantual (rukopis C- 94, str. 160, vel. 22 x 30,2 cm) koji se danas nalazi u franjevačkom samostanu u Klanjcu. LIT.: P. CVEKAN: Franjevački samostan u Klanjcu, Klanjec 1983, 139. — M. BIZJAK: Baročna orgelska glasba Slovenije in Hrvaške, Ljubljana 1988, 3. — P. KINDERIĆ: Kantual ili pjevnik Kalista Weibla, Marijin Trsat, 27 (1993), br. 2, 11. F.E. Hoško WEIDENBACH, Anđeo, filozofski pisac (Budim, 27. IX. 1756 - Vukovar, 11. I. ?). U Provinciju sv. Ivana Kapistranskoga je stupio 1773. godine. Filozofiju je studirao kod Franje Kovačevića (1774-1777) i s njime boravio u tri filozofska učilišta: u Iloku, u Osijeku i u Vukovaru. Kako je sam položio ispit za profesora filozofije i to na sveučilištu u Budimu, predavao je na filozofskom učilištu u Vukovaru (1781-1783). Tiskom je objavio teze javne rasprave iz matematike koju je održao sa
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON svojim studentima. Nakon zabrane rada crkvenih škola, bio je sve do konca života vojni kapelan pješačke pukovnije Neugebauer. DJELA: Tentamen publicum e praelectionibus mathematicis juxta novmam Regiae universitatis Budensis. Essekini 1783. LIT.: P. Cvekan: Franjevci u Vukovaru. Vukovar 1980, 114-115. - F. E. Hoško: Doprinos franjevačkih visokih škola skotističkoj filozofiji i teologiji. Franjevci Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda. Zagreb 1992. 81. F. E. Hoško WEINBERGER, s. Julijana (Thanstetten/ Austrija, 11. III. 1853. — Hercegnovi, 8. XI. 1923), sestra sv. Križa. U svojoj 16. godini stupila je u Družbu u Đakovu. Vrlo nadarena naučila je hrvatski, položila učiteljski ispit te bila 1879. osposobljena za predavača na srednjim školama. Te godine počinje raditi na Višoj djevojačkoj školi Družbe u Đakovu. Na toj školi djeluje do 1915. kad je premještena za poglavaricu u Hercegnovi. U radu s djecom bila je savjesna, ozbiljna i posebno je pazila na urednost i čistoću. LIT.: »Unsere heimgegangene Schwester«, Theodosia, Mitteilungen für die Schwestern von heiligen Kreuz, Ingenbohl, XLI (1926) 2, str. 239. M. Žigrić ZADRANIN, Mihovil, bos. vikar (Zadar, konac 14. ili početak 15. st. - ?, 2. polovica 15. st.). Bio je bosanski vikar od 1448-1451. Papinski legati, biskup Toma za njega kaže da je veoma drag kralju i katoličkim knezovima u Bosni. Pokazao se vrijednim i radinim starješinom. Stoga je, vjerojatno, bio biran ponovno za vikara (1451-1454). U tom trogodištu, papinom dozvolom, vikar je mogao primiti i zaposliti u Vikariju svakog franjevca, koji bude voljan raditi u bosanskoj misiji. U Hercegovinu je stigao veći broj sardinskih i drugih franjevaca koji osnivaju samostane u Mostaru i Ljubuškom. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 25. - Dominik
717 MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 117119. A. Barun ZAJMOVIĆ, Mijo, pedagog (Stražeman, 16. III. 1738. — Našice, 18. VII. 1807). U Baču je 1753. stupio u Bosnu Srebrenu, a 1757. je postao član Provincije sv. Ivana Kapistranskoga. Teologiju je studirao na visokoj bogoslovnoj školi u Petrovaradinu (1758-1762). Počeo je predavati 1762. na filzofskom učilištu u Slavonskom Brodu, premda je tek 1763. položio profesorski ispit iz filozofije. U Brodu je predavao dvije godine (1762-1764), a zatim još dvije godine na filozofskom učilištu u Baji (1764-1766). Kasnije se je predao pastoralnom djelovanju i bio propovjednik u Vukovaru (1776-1778) i Osijeku (1794-1800), kapelan u Našicama (1782-1788), zatim u Motičini (1789), zamjenik samostanog starješine u Baji (1773) i starješina u Osijeku (1794-1797); u posljednjem upravnom trogodištu provincijala Josipa Paviševića vodio je ljetopis Provincije sv. Ivana Kapistranskoga (1797-1800). LIT.: F.E. Hoško: Franjevačka visoka filozofska škola u Slavonskom Brodu, Nova et vetera, 27(1977), sv. 2, 85. F.E. Hoško ZAMANJA, Jeronim (Zamagna), Otac Provincije (Dubrovnik ? - prije 1582) Dubrovački plemić. Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Lektor teologije. Otac Provincije. LITERATURA: Vitalis ANDRIASSI: Necrologiuum (rukopis u Arhivu Samostana Male Braće u Dubrovniku( br. 194. Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 423. I. Djamić ZAMANJA, Petar (de Zamagnis, Zamagnius), bibliotekar (Dubrovnik, ? - Madžarska, cca 1480) - Dubrovački plemić. Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Na zahtjev kralja Matije Korvina (ugarsko-hrv. kralj 1458-1490), poslani su mu iz Dubrovnika Zamanja i dominikanci Serafin Bona i Toma de Basileis. Isticao se kao učen i svet, pa ga je kralj uzeo za
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON kustosa i ravnatelja voje biblioteke, a on mu je biblioteku opskrbio vrijednim djelima koja je pronašao u domovini i drugdje (Cerva). Zauzetost i stručnost u radu pribavile su mu blagonaklonost kralja Matije Korvina te bi ga, navodno, oko 1458. (Rode) imenovao biskupom Stona (Dolci). LITERATURA Sebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S.P.N. Francisci. Neapoli 1746, 44. Simeone GLIUBICH: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Vienna 1856, 316 - Donato FABIANICH: Storia dei Frati Minori … in Dalmazia e Bossina… II. Zara 1864, 193. - Franciscus M. APPENDINI: Notizie istorico-critiche sulla antichità. Ragusa 1802, Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 407. Seraphinus CERVA: Bibliotheca Ragusina III. Zagrabiae 1980, 45-46. — M. ŽUGAJ, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima: 1217-1559, Zagreb 1993, 93. I. Djamić — M. Žugaj ZAMANJA, Serafin (de Zamagnis), provincijal (Dubrovnik, ? - Daksa kod Dubrovnika, cca 1513) - Dubrovački plemić. Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku i njen prvi vikar nakon osamostaljenja (1484-1487). Kasnije je još dva puta upravljao provincijom (1493-1497 i 15051508). Na 17. generalnoj KOngregaciji u Aquileji izabran je za generalnog definitora (1495). — Bio je redovnik pobožan i učen. Elije Lampridije Cerva mu je posvetio jedan epigram u kojemu hvali Z., “sine labe cadaver”. LITERATURA: Sebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rhacusionae Ordinis Minorum S.P.N. Francesci. Neapoli 1746, 50. - Bernardinus AQUILANUS: Chronica fratrum minorum observantiae, ed. Leonardus Lemmens. Romae <1902, 96. Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 412. - Luca
718 WADDING: Annales Minorum ad an 1494. Ad Claras Aquas 1933, 70. I. Djamić ZAMANJA, Silvestar (de Zamagnis, Zamagnius), provincijal (Dubrovnik, ? - 1476) - Dubrovački plemić. Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Upravljao Provincijom 1474. g. LITERATURA: Sebastianus DOLCI: Monumenta historica Provinciae Rahcusionae Ordinis Minorum S.P.N. Francisci. Neapoli 1746, 45. - Donato FABIANICH: Storia dei Frati Minori I. Zara 1863, 229. - Serafino RAZZI: la storia di Ragusa. Dubrovnik 1903, 113. - Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 409. - Luca WADDING: Annales Minorum XIV. Ad Claras Aquas 1933, 127. I. Djamić ZANNETUS DACRE (D’Acri), Zannetto, ZARETTI, Ivan
Dacre,
CARETIĆ, Ivan
ZEBIĆ, Benedikt, filozofski pisac, crkveni upravnik (Slavonski Brod, 2. III. 1727. Radna, 18. Vi. 1779). Teologiju je studirao u Budimu i 1751. branio dogmatske teze Jerolima Lipovčića Te godine, ili godinu dana kasnije, je završio redovito školoanje, a 16.VI. 1752. u Baji pristupa ispitu i od pet ispitivanika je najbolji među kandidatima za profesore filozofije. Zadobio je katedru filozofskog učilšta u Aradu, u današnjoj Rumunjskoj (1752-1755). Nakon prve godine predavanja objavio je tiskom teze javne rasprave kojoj je predsjedao 20. V. 1753. u Aradu. Njegova predavanja In universam Aristotelis Logicam disputationes ad mentem doctoris subtilis Ioannis Duns Scoti totius Seraphicae Religionis magistri ac omnium theologorum principis. sačuvana su u dva primjerka u Franjevačkom samostanu Split-Dobri (Kapitanović). U Budimu je 29. V. 1756 položio ispit za profesora teologije na bogoslovnim školama stupnja pokrajinskog učilišta. Još je te školske godine jedno vrijeme
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON boravio u Budimu i ondje predavao dogmatsko bogoslovlje umjesto Filipa Penića, premda je bio imenovan za profesora u Petrovaradinu, gdje ga je zamjenjivao Eugen Lenauer. Po završetku šestgodišnjeg učiteljskog djelovanja u Petrovaradinu, gdje je sa studentima održao pet javnih rasprava, provincijal Josip Blagoje ga je 23. V. 1764. proglasio za šestgodišnjeg profesora teologije; tada je boravio u Požegi. Provincijal Blagoje je umro u vrijeme obavljanja te svoje službe pa je najprije za njegovog nasljednika bio izabran Zebićev profesor Jerolim Lipovčić, a po njegovoj smrti izabralo je 14. II. 1767. upravno vijeće Provincije sv. Ivana Kapistranskog Zebića za provincijskog vikara. Vodio je provinciju šest mjeseci, a ponovno je postao član upravnog vijeća 9. I. 1767. sa službom provincijskog kustoda (1768-1771). Boravio je također u Našicama (1773/74), u Đakovu gdje je bio savjetnik biskupa Antuna Čolnića (1774/75), u Velikoj (1775-1777), u rodnom gradu Slavonskom Brodu (1778/79). i Radni. DJELA: Theses ex proemio Logices... iuxta mentem Ioannis Duns Scoti (Budae, 1753). LIT.: AHFPZ, Protocollum conventus Petrovaradini, 212-233. — Historia Domus Bajensis. Band I. Baja, 1991, 32, 54, 56. — Stjepan Sršan, Osječki ljetopisi 1668-1945. Osijek, 1993, 42. — V. Kapitanović: Testi scotisti d'insegnamento filosofico-teologico nella Provincia del Santissimo Redentore in Croazia nei secoli XVII e XVIII, Antonianum, 67 (1992), 278-279. F.E. Hoško ZEC, Dane, pučki misionar (Beli, 20. XII. 1896 - Košljun, 26. XII. 1981). - Osnovnu školu završio je u rodnom Belom, gimnaziju na Košljunu i u Zadru, teologiju u Dubrovniku. U FDZ stupio je 15. VIII. 1912. Za svećenika je zaređen 20. III- 1920. Bio je gvardijan na Košljunu i u Dubrovniku te nekoliko puta provincijski definitor. - Kao mladi svećenik počeo se baviti pučkim misijama pa je u tome bio i ustrajan i neutrudiv sve do svojih staračkih dana. Kroz gotovo punih 60 godina obišao je, propovijedajući po crkvama i katedralama, cijelu našu obalu sa otocima od Rovinja do Kotora, zatim Liku i Kordun a
719 nešto i Slavoniju. Isticao se kao traženi ispovjednik, bio je duhovni vođa mnogim zadrugama Trećeg Reda, držao je mnogobrojne duhovne vježbe svećenicima, redovnicima, redovnicama, sjemeništarcima i skupinama vjernih. LITERATURA: Gabrijel ŠTOKALO: Naš biserni o. Dane Zec. Vjesnik Franjevačke provincije sv. Jeronima. XXII)1980) br. 2, 104109. i br. 3, 153-161. - ISTI: Posljednji dani i sprovod o. Dane Zec. Idem. XXIV (1982) br. 1, 74-81. G. Štokalo ZEČEVIĆ, Serafin, filozof (Zovik, 22. VII. 1911 - Calgari (Kanada), 12. IV. 1971). Krsno mu je ime bilo ILija, a rođen je u zemljoradničkoj obitelji. Osnovnu je školu završio u G. Rahiću (1919-1923), gimnaziju u Visokom (1923)1932), novicijat u Fojnici (1929-1930), teologiju u Sarajevu (1932-1927). Za svećenika je zaređen 1937. Kapelan u Varešu bio je 1937-1938. od 1938-1940. studira u Rimu skolastičnu filozofiju. Od 1940. do 1943. predaje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu a zatim ponovno studira u Rimu i rajem rata doktorira. Nakon rata nije se više nikad vratio u domovinu. Iza nekoliko godina boravka u Rimu, otišao je u Kanadu, gdje je tokom predesetih godina boravio u Montrealu a kasnije prešao u REginu (Saskatchewan), gdje je ostao do konca života. U Montrealu i Regini predavao je na tamošnjoj Franjevčakoj teologiji, a kad je on, sredinom šezdesetih godina, dokinuta, vršio je službu vikara samostana. Od 1954. trajno ga je mučila teška nesanica pa se, da bi zaspao, morao pomagati pilulama. G. 1971. doživio je povredu kičme i na koncu umro od raka na mozgu. Pokopan je u Regini. Za života bio je član Hrvatske američke akademije i Međunarodnog skotističkog društva. - Kao đak, bio je urednik i suradnik đačkog lista Cvijet (1931-1932), surađivao je u Glasniku sv. Ante (1934, 1935, 1937, 1943), Dobrom pastiru (1970), u Spomenici Franjevačke klasične gimnazuije u Visokom 1882-1932, te u Acta Congressus Scotistici internationalis (1966). U ostalu njegovu suradnju po inozemnim listovima nisam mogao dobiti uvida.
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON DJELA: Francisci Veber eheoria de persona Inernum drama philosophi sloveni. Montreal 1954. LITERATURA: I. Gavran : Fra Serafinu Zečeviću - in memoriam. Bosna Srebrena 23 (1972), 128-132 - Fra Ljubo HRGIĆ: Posmrtno pismo dragom fra Serafinu. Ibidem, 132-134.I. Gavran ZIRDUM, Vjekoslav, provincijal (Žeravac, 24. III- 1910 . Plehan, 8. X. 1978). - Krsno mu je ime Petar. Osnovnu školu završio je u žeravcu, gimnaziju u Visokom, novicijat u Fojnici (1929-1930), filozofsko teološki studij u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1937. Službovao je kao kapelan (1937-1940, 19421943), gvardijan i župnik (1948-1949, 195:671973) te vikar (1958-1961) na Plehanu, kao župnik u Bučićima (1940) i Žeravcu (19451948). Bio je meštar novaka u Livnu (19401942), provincijalov tajnik (1943-1945), definitor (1945-1948), tajnik (1949-1958), ekonom (1955-1958) i provincijal (1961-1967) Bosne Srebrene te generalni vizitator u provinciji sv. Ćirila i Metoda (1972). Od 1973. do smrti živio je i djelovao na Plehanu. Dosta rano se počeo baviti spisateljskom djelatnošću i u tom ustrajao do pred kraj života. Surađivao je u šačkom listu Cvijet (1930-19323), Luči (1930, 1932, 1934-1935), Glasniku sv. Ante (1931, 1934-1936, 1940-1941, 1944-1945), Franjevačkom vijesniku (1933), Hrvatskoj straži (1934-1935), Napretku (1935), Kalendaru sv. Ante (1937-1945), Glasniku sv. Ante (1940), Bosni Srebrenoj (1942 i dalje), Vrhbosni (1944) i Dobrom Pastiru (1955, 1957, 1973, 1974). - Uređivao je Bosnu Srebrenu i za vrijeme rata Kalendar sv. Ante. Bio je tih, blag i pristupačan, imao je smisla za organizirani rad i strpljivosti da traži najbolja rješenja za pojedine probleme LITERATURA: JEREKOVIĆ Mijo: Smrt i pokop fra Vjeke Zirduma. Bosna Srebrena, 29 (1978) 10, str. 224-226. A. Kovačić ZJAČIĆ Andrija, župnik, stradalac (Šibenik, 2. I. 1907 - Kotari, 14. I. 1944). Nakon osnovne škole u rodnom mjestu (1914-1920), pohađao je srednju školu u Sinju (1920-1925). Nakon
720 toga je završio novicijat. Filozofiju je studirao u Zaostrogu (1926-1928) a bogosloviju u Makarskoj (1928-1932). Zaređen je za svećenika godine 1931. Kao mlad svećenik bio je župni pomoćnik u Drnišu (1932-1934), zatim župnik u Velikom Brdu samo godinu dana a zatim kateheta u Sinju (1935-1937) i predavao na gimnaziji latinski. Od godine 1937. do 1940. bio je župnik u Sinju a zatim u Lišanima. Tu je ubijen od partizana. Surađivao je u Gospi Sinjskoj. J. Soldo ZLATARIĆ, Emanuel (Slatirich), provincijal (Dubrovnik, ? - 1570) - potječe iz dubrovačke građanske obitelji. Član Provincije sv. Franje u Dubrovniku. Lektor na studiju Male Braće u Dubrovniku. Vrlo sposobni muzičar. Provincijal (1553-1556 i 1563-1566). LITERATURA: Vitale ANDRIASSI: Necrologium (rukopis u Arhivu samostana Male Braće u Dubrovniku) br. 133. Benvenutus RODE: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S.P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1917, 417. I. Djamić ZLATARIĆ, Petar, prov. (Cetina ?, 2. polovica 15. st. - ?, 2. polovica 16. st.). - Bio je provincijal Bosne Srebrene (1539-1542). U suvremenim izvorima nema dokaza o njegovom provincijalstvu, stoga Mandić njegov izbor i službu ne smatra potpuno sigurnim. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 43. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 162. A. Barun ZLATARIĆ, Stjepan, prov. (Kr. Sutjeska, polovica 16. st. - Sutjeska?, 1. polovica 17. st.). - Bio je provincijal Bosne Srebrene (16011604). Ovlastio je (1603) Luku Jurišića, da opođe papi, kraljevima, knezovima i baronima, i da sabire milodare, jer nas Turci svakojako muče, zatvaraju, batinaju i pljačkajuĐ dapače nam ne dopuštaju u samostanima stanovati, dok im ne platimo 3.000 dukata. Ovo
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON vlastoručno pismo provincijala Zlatarića objelodanio je P. Marcellino da Civezza. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 58. - Dominik MANDIĆ: Franjevbačka Bosna. Rim 1968, 171. A. Barun ZLATOVIĆ, fra Stjepan, FSP (Šibenik 10 X. 1831. - 11. IX. 1891), župnik i povjesničar. Talijansku pučku školu svršio je u rodnom gradu, gimnaziju u Splitu, Visovcu i Zaostrogu. Novicijat je obavio u Živogošću, a filozofiju i teologiju učio u Šibeniku i Makarskoj. Za svećenika je bio zaređen 1854. Na početku 1857. je župnik Lišana, zatim Piramatovca i Knina, od 1860. kninski gvardijan. Izabran je za definitora i gvardijana u Sinju, zatim župnik na Danilu i dekan u Drnišu. G. 1873. imenovan je gvardijanom na Visovcu i ekonomom Provincije. G. 1880. poglavari mu povje- ravaju pisanje povijesti Provincije. U međuvremenu bio je i kustod Provincije. — Zlatović je imao sklonost prema arheologiji i povijesti. Koliko su mu župske dužnosti dopuštale proučavao je rimske, starokršćanske i starohrvatske spomenike na Danilu, u okolici Knina i Vrlike i o njima pisao izvještaje, članke i rasprave Viestniku Hrv. arheološkoga društva u Zagrebu, splitskom Bulettino di archeologia e storia Dalmata, zadarskom Narodnom listu i Starohrvatskoj prosvjeti u Kninu. Zlatović je bio inicijator osnutka Hrvatskoga starinarskog društva u Kninu. Na osnovi arhivske građe pisao je o franjevcima: biskupu fra Bartolu Kačiću, fra Lovri Šitoviću, fra Filipu Grabovcu i fra Gašparu Vinjaliću, pa o Šubićima i Petru Kružiću. Od biografskih rasprava osobitu pažnju zaslužuje njegova biografija fra Š. Tomića. Glavno mu je djelo: Franovci Države prisv. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji (Zagreb 1888). Zlatović je objelodanio i nekoliko arhivskih dokumenata koji su mu služili pri pisanju Franovaca i sedam originalnih pripovijesti iz hrvatske prošlosti i suvremenog života U mlađim godinama skupljao je narodne pjesme i poslovice te ispjevao po koju pjesmu. Bio je neobično
721 radišan u svakoj službi koja mu je bila povjerena. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 132-140. ZLOPAŠA Fra Roland-Mato (1912.-1945.) Rođen 29.V.1912. u Posušju, od oca Marka i majke Ruže r. Begić. Osnovnu školu svršio na Posušju, gimnaziju na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Fribourgu (Švicarska), filozofski fakultet u Zagrebu. U Franjevački red stupio na Humcu, 3.VIII.1929. Zavjetovan jednostavno 4.VIII.1930., svečano 8.IX.1933. Za svećenika zaređen 14.VI.1935. u Mostaru. 1936.-1943. studirao na filozofskom fakultetu u Zagrebu 1943.-1945. profesor gimnazije na Širokom Brijegu 8.II.1945. ubijen u Mostarskom Gracu. Bio je mlad i poletan profesor, pun savjesti i svijesti. S najljepšim idealima, kao tek završeni profesor, stupio je na radno mjesto. Bio je više nego skroman. Tih kao bÉja. Više je propovijedao djelima nego riječima. Slobodno vrijeme provodio je u razmišljanju i molitvi. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić ZLOUŠIĆ, Ljudevit, odgojitelj (Vareš, 8. XII. 1895 - Visoko, 25. X. 1969) - Roditelji su mu bili Jozo, kovač, i Jelkica rođ. Šimić-Markić. Na krštenju je dobio ime Ivan. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu (1902-1906),, gimnaziju u Visokom (1906), gimnaziju u Visokom (1906-1915) i položio maturu 1916. U novicijat FS stupio je 1911. u Gučoj Gori. Teologiju je studirao u Sarajevu (1915-1918) i bio zaređen za svećenika 1918. Nakon toga studirao je matematiku i fiziku u Beču (1918) i zagrebu (1919-1922). Na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom radio je od jeseni 1922. do svoje smrti i predavao redovito matematiku i fiziku. Bio je I. prefekt Sjemeništa (19231930) i meštar klerika (1930-1937. i 19551959). Bio je Direktor Franjevačke gimnazije (1937-1945). Bio je također definitor (19371939), kustos (1942-1945, 1961-1967) i vizitator u provinciji Presv. otkupitelja (1952).
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Trajno i znatno je pomagao svom nasljedniku fra R. Drljiću (v.) u vršenju direktorske službe. Kao đak bio je suradnik u urednik lista Cvijet†; surašivao je u Glasniku sv. Ante (1931-1936, 1938, 1940-1942), Franjevačkom vijesniku (1927, 1929-1933, 1935, 1939), Dobrom Pastiru (1952, 1955, 1959, 1962), Kalendaru sv. Ante (1931), Hrvatskoj straži (1933), Napretku (čas.) (1931, 1932), Katoličkom tjedniku (1931), Blagovesti (1961), Bosni Srebrenoj (1965) te u Spomenici Franjevačke gimnazije u Visokom 1882-1832. Pisao je o temama svoje uže struke, o odgoju a najviše o Gospinoj crkvi u Olovu (24 članka), o čemu je izdao, separatno, i par manjih brošura. Njegov najopsežniji i najvredniji tekst jest njegov rukopisni dio Kronike Franjevačke gimnazije u Visokom, sv. III. i IV. U rukopisu je ostavio i znatan broj propovijedi i nagovora, koji se čuvaju u Arhivu Franjevačke gimnazije u Visokom. Vodio je izgradnju i popravljanje Gospinog svetišta u Olovu od 1929. do smrti i bio mu ujedno, kroz cijelo to vrijeme, pored svih svojih poslova, upravitelj i poslužitelj. U poratnom vremenu pružio je vrlo velikom broju odraslih ljudi studenata i đaka, instrukcije iz svog predmeta. Pokopan je u Visokom a iza dvije godine tijelo mu je preneseno u posebnu kapelu u Gospinoj crkvi u Olovu. — Kao odgojitelj. Zloušić je dobro organizirao život sjemeništa ispunjavajući ga ozbiljnim radom i molitvom, ali dajući dovoljno mjesta i odmoru, igri i šetnjama. Nagovori su mu bili korisni ali je prvenstveno djelovao svojom ličnošću i svetačkim primjerom. Nije se zadovoljio da bude samo profesor i odgojitelj nego je svoj glas za svećeničkim djelovanjem tražio subotom i nedjeljom i pod školskim praznicima; tada je odlazio, često dugo pješačeći, s uprtnjačom na leđima ili s koferićem u ruci, do ljudi u zabačenim mjestima, gdje bi propovijeedao, ispovijedao, svjetovao i pomagao; bio je tako dobrovoljni dušobrižnik kroz više od 40 godina. Pomagao je silno velikom broju ljudi bez obzira na vjeru, pa je i time nenametljivo djelovao kao apostol. LITERATURA: F/ra/ I/gnacije/ G/AVRAN/: In memoriam o. fra Ljudevitu Zloušiću. Bosna
722 srebrena, 20 (1969), 213-217 - Ž/eljko/ DŽ/AJA/: Fra Ljudevitu Zloušiću za spomen. Bosna Srebrena, 20 (1969), 217-218 - /Fra Vlado KARLOVIĆ/: Oproštajni govor nad odrom o. fra Luje Zloušića. Bosna Srebrena, 20 (1969), 218-219 - Dr fra Ignacije GAVRAN: O. fra Lujo Zloušić 1895-1969. Sarajevo 1970. (Tamo je navedena bibliografija) - J/ozo/ DŽ/AMBO/: Sahranjeni posmrtni ostaci fraq Luje Zloušića. Bosna Srebrena 22 (1971), 235237 - ISTI: Čovjek kao fra Lujo. Ibidem, 253 Ž/eljko/ DŽ/AJA/: Obnovljeno sjećanje na pok. fra Luju. Bosna Srebrena, 22 (1971), 216-217 † fra Ljudevit Zloušić, Dobri pastir, (19-20) (1970), 368-369. Isp. i Franjevačka gimnazija Visoko - Povijest, poslanje, poziv, Visoko 1975, 98-101, 119-122. I. Gavran ZOB, Gerard, pedagog, provincijal (St. Peter Ur, Mađarska, 22. II. 1789. - Pečuh, 7. XII. 1861). - Potječe iz hrvatske kolonije u jugozapadnoj Madžarskoj. Stupio je 1806. u Provinciju sv. Ladislava. Filozofiju je studirao na filozofskom učilištu u Varaždinu kod Nikole Marinovića (1807-1809). Za svećenika je zaređen 1812, a onda se je pripravio za profesora filozofije i predavao šest godina na istom učilištu gdje je sam studirao (18161822). Također je bio i odgojitelj svojih studenata (1816-1820); jedno je vrijeme predavao zajedno s Gvidom Komesom (1818-1822). Njegov rad je provincijal Ladislav Lacković ocijenio izvrsnim za napredak studenata i korisnim za dobro Provinije pa ga je 1822. proglasio šestgodišnjim isluženim profesorom. Zatim je obavljao službe samostanskog starješine i župnika u Čakovcu (1822-1827) i Pečuhu (1827- 1837, 1838- 1845, 1851-1857). U upravnom vijeću Provincije je sudjelovao kao savjetnik (1833- 1836, 1839-1842, 1851-1854) i definitor (1854-1857); u dva navrata je predvodio to vijeće kao provincijal (18451848, 1857-1860). Predsjedao je kapitulima i izboru provincijala 1848. i 1860. Zbog svog upravnog rada stekao je u Provinciji visoko poštovanje. U vremenu svog drugog upravnog trogodišta vjerno je održavao povezanost s
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON vrhovnom upravom Reda pa je od nje 1657. primio i upute za odgoj mladih članova svoje Provincije, a sam je zauzeto tražio vjerno i potpuno ispunjavanje zahtjeva redovničkog opsluživanja. LIT.: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije, Zagreb, Encyclicae quae per patres ministros provinciale conventui nostro Zagrabiensi subimissae ab anno 1825 (sign. B 7/4), 116135. Dispositiones capitulorum 1829-1900, (sign. B 13-1), 2-91. — F.E. HOŠKO: Marijan Jaić obnovitelj među preporoditeljima, Zagreb 1996, 126, 127. F.E. Hoško ZOLTAN, Luka, abos. vikar (Zoltan, 1. polovica 14. st. - ?, 2. polovica 14. st.). - Bio je četvrtoi po redu vikar u Bosni (1357-1360). Došao je iz Ugarske provincije. O njegovom djelovanju u Bosni malo se znal. LITERATURA: Juraj BOŽITKOVIĆ: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735). Beograd 1935, 8. - Dominik MANDIĆ: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 63. A. Barun ZOMBORLIĆ, Ambroz, filozofski pisac (Vukovar, oko 1735. - Petrovaradin, 9. IV. 1769) je teologiju studiraona bogoslovnoj školi osječkog generalnog učilišta (1757-1759). Postigao je naslov profesora filozofije i preuzeo katedru filozofskog učilišta u Budimu (1759-1761); treću godinu je predavao na nekom drugom učilištu Provincije sv. Ivana Kapistranskoga. U Budimu je sastavio za svoje studente tr priručnika: Logica (Budae, 1760), Tractatus Aristotelis in Libros Metaphysicorum juxta mentem Joannis Duns Scoti explanatas (Budae 1760; vel. 18,5 x 23 cm,Sl. Brod, B-8); predavanjaje zabilježio njegov student Mijo Pitinčević. U Osijeku je 28. IX. 1763. položio ispit za profesora teoogije; najprije je predavao na školi moralnog bogoslovlja u Iloku (17631765), a zatim na bogoslovnim školama pokrajinskog stupnja pokrajinskog učilišta u Temišvaru (1765-1768) i u Petrovaradinu (1768/69). LIT.: AHFPZ, Protocolum conventus Petrovaradini, 250, 251. — Arhiv franjevačkog samostana u Iloku, Liber commentarius
723 Illokinum petrinens, 51. — Stjepan Sršan, Osječki ljetopisi 1686-1945. Osijek 1993, 41, 56. — F.E. Hoško, Prosvjetno i kulturno djelovanje hrvatskih i bosanskih franjevaca u Budimu, 164-165. F.E. Hoško ZOMBORLIĆ, Emerik (Pečuh, oko 1710. Sombor 14. IV. 1773). pedagog i filozofski pisac. - Povijesni spomenici redovito nazivaju “Emericus a Quinqueeclesiis”. Sedam godina predavao filozhofiju, i to na filozofskom učilištu u Slavonskom Brodu (1738-1741), a zatim na filozofskom učilištu u Budimu (17451749). Već se je 1743. bio natjecao za učiteljsku stolicu bogoslovne škole u Petrovaradinu, ali nije uspio pa je 1748. ponovno pristupio ispitu u Baču i postigao najviše bodove na ispitnom natječaju. U Petrovaradinu je predavao šest godina (17491755) i postigao naslov šestgodišnjeg profesora teologije. U Požegi se 1750. natjecao za naslov profesora teoloških škola u sastavu generalnih učilišta, ali nije zadovolji. U Petrovaradinu je obavljao također službu samostanskog starješine (1755-1757) i dekana bogoslovne škole (1757-1760). Bio prvi kustod novoosnovane Provincije sv. Ivana Kapistranskoga (1757-1760). U međuvremenu je kroz šest godina bio učitelj u novicijatu. Pod predsjedanjem generalnog vizitatora Giovanni Battista de Calavatione izabrao ga je 10. VIII. 1767. provincijski kapitul u Našicama za provincijala, ali se je njegovom izboru suprotstavio bečki dvor pa ga nije odobrila ni vrhovna upravo Franjevačkog reda već je 9. I. 1768. imenovala novo vodstvo Provincije sv. Ivana Kapistranskoga u kojem je ostao definitor (1768-1771). Bio je cijenjen zbog uzornog redovničkog života - Tiskom je objavio teze iz filozofije koje su sačuvane, dok teološke teze javne rasprave, koje je predstavio 13. V. 1754. javnosti u Petrovaradinu i tiskao kao prilog nekom molitveniku, nisu dosada nađene. DJELA: Conclusiones ex universa Philosophia. Budae 1747. LIT.: Franjo Emanuel Hoško, Franjevačka visoka filozofska škola u Slavonskom Brodu. Nova et vetera, 27(1977), sv. 2, 78-79. — Isti,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Prosvjetno i kulturno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca tijekom 18. stoljeća u Budimu. Ibidem, 28(1978), sv. 1/2, 148-149. F.E. Hoško ZOMBORY, Bernardin (Somborac), homiletičar (Sombor, 7. III. 1714. — Ilok, 11. IV. 1790.). Stupio je 1731. u povinciju Bosnu Srebrenu, a 1736. kao svećenik započinje uspješnu propovjedničku službu u mjestima svog boravka: Hrvatima u Budimu, Tabanu kod Budima i Baji, zatim u Somboru, Osijeku, Vukovaru, Iloku, Brodu, Petrovaradinu, Baču, Aljmašu, Sotinu, Monoštru i Santovu. Dva sveska njegovih propovijedi iz arhiva franjevačkog samosana u Vukovaru (sign. A 5) danas su u Zagrebu. Fermendžin im je 1886. zabilježio naslov: Sveti govori LIT.: Arhiv Franjevačkog samostana u Slavonskom Brodu, Syllabus religiosorum, ad nomen. F.E. Hoško ZORICA, Ante (Rupe, 28. X. 1811- Knin, 25. XII. 1887), profesor i provincijal. Studirao je u domovini i od 1833. filozofiju i filologiju u Beču. Bio je profesor na Franjevačkoj gimnaziji u Sinju i njezin ravnatelj (18561857), a za nju se zauzimao i kao provincijal. Bio je prvi direktor Više osnovne škole u Sinju te direktor i kateheta nedjeljno-blagdanske škole (1839-1850). Bio župnik u Sinju (1834, 1838-1851), Šibeniku-Varoši (1862-1864,) Promini (1855-56), u Rupama (1963-1977) gdje je u njegovo vrijeme izgrađena nova župna kuća. Bio je gvardijan u Sinju, definitor (1851-1854), provincijal (1857-1860) i kustod (1873-1876). Baćić u Nekrologu navodi da je spjevao pjesmu o boju pod Visom 1866. Lit.: A. CRNICA, Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1939, 346-348.– Franjevačka klasična gimnazija u Sinju, SplitSinj, 2004 (passim). – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 125-126. V. Kapitanović ZORICA
ZORIČIĆ
724
ZORIČIĆ, Mate (Pakovo Selo, c. 1721/23 Šibenik, 20. VII. 1783.) propovjednik, pisac i matematik. Stupio je u novicijat na Visovcu 2. VII. 1741 i gdje je na isti datum 1742. položio redovničke zavjete. Studirao je filozofiju u Makarskoj i teologiju u Šibeniku. God. 1754/55. poučavao je humanističke predmete i moralku u Šibeniku, a potom se 1755. natjecao u Veneciji za generalnog lektora. Predavao je šest godina moralno bogoslovlje i nakon toga 1764. preuzima župu Gospe van Grada u Šibeniku gdje je ostao do 1771. U međuvremenu je 29. III. 1770. izabran za definitora Provincije. Ponovno se vratio odgojno-obrazovnoj službi kao “magister iuvenum” što je obavljao i nakon što je biran za gvardijana samostana sv. Lovre u Šibeniku (30. VII. 1776.) koju je službu obnašao godinu dana. Ostatak života proveo je u šibenskom samostanau sv. Lovre bez određene službe što vjerojatno upućuje na njegovo slabo zdravstveno stanje. DJELA: Aritmetika u slavni jezik illiriçki sastavgliena i na svitlost data, za korist targovacza, i vladahocza kuchgnega istoga 1Ancona naroda, 1766. - 2Aritmetika (Knjižnica Bascina), Šibenik: Gradska knjižnica "Juraj Šizgorić", 1995. XXIII, 116 str., [1] presavijen list s tablom : ilustr. ; 16 cm Faksimil izd. iz 1766. godine.— Osmina dilovanja duhovnoga u kojoj se razgovara dusa redovnicka z bogom sastavljena iz razliciti knjiga u slavni jezik iliricki i na svitlost data, Jakin, 1765. — Uprava mnoggo korisna ispovidnika : Kojamu kaxe kakkose ima nossiti prama svoijm pokornici u niki dogagiaij mucnii kojimuse na pristogliu od Ispovidi olti Sakramenta od S. pokore cesto dogagiaju / sastavgliena i na svitlost data po F. Mati Zoricichiu, U Mlezi : po Ivanu Constantinu, na MDCCLXXXI, 144 str. ; 8o (18 cm) — Zarczalo razliciti dogogiai olti prilika za duscie pravovirni uputiti putem od spassegna: skupgliene i prinesene iz razliciti kniga u slavni jezik Illiricki i na svitlost date po […], U Mleci, 1780. LIT.: — P. J. Šafarik - J. Jiriček: Geschichte der illirischen und kroatischen Litteratur, Prag,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 1865. — Š. Ljubić, Ogledalo književne povijesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži, II, 1869, 466. M. ĆALETA, »Zoričićeva aritmetika«, Kačić, 16 (1984), 9498. Ž. DADIĆ, “Aritmetika Mate Zoričića”, str. V-XXII u drugom izdanju Aritmetike. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 86-89. M. Ćaleta – V. Kapitanović ZOVKO Fra Valentin-Marijan (1889.-1945.) Rođen 14.VI.1889. u Oklajima ž. Široki Brijeg, od oca Ivana i majke Luce r. Slišković. Osnovnu školu i gimnaziju učio na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Rimu. U Franjevački red stupio na Humcu, 19.VIII.1906. Zavjetovan jednostavno 20.VIII.1907.,svečano 26. VIII. 1910. Za svećenika zaređen 6.VII.1913. u Rimu. 1913.1915. kapelan i kateheta na Širokom Brijegu 1915.-1918. nastavnik gimnazije na Širokom Brijegu 1918. nadzornik iseljene hercegovačke djece u Slavoniji 1918.-1919. kapelan u Mostaru i zamjenik župnika u Blagaju 1919.1923. župnik u Klobuku 1923.-1929. župnik u Gorancima 1929.-1931. vikar i kapelan na Širokom Brijegu 1931.-1932. župnik u Blagaju 1932.-1934. župnik u Drinovcima 1934.-1937. gvardijan i župnik na Humcu 1937.-1941. župnik u Posuškom Gracu 1941.-1942. vikar i kapelan u Duvnu 1942.-1945. župnik na Širokom Brijegu 21.V.1945. nakon što se ispovjedio pred svojim sestrićem, ubijen u župskom stanu na Kočerinu. Bio je svećenik, redovnik i čovjek strogoga života. Besprijekoran na Oltaru i u uredu, na putu i u kući. Odmjeren u svemu. Volio je narod i Provinciju. Za njih je cijeloga sebe žrtvovao. Zaklan je sa svojim sestrićem pred očima svoje sestre u Kočerinu. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić ZRINSKI, Inocent ( ✜Ivan), pedagog, generalni definitor (Poljanica, Bistra, 27. IX. 1900. Trsat, Rijeka, 29. VIII. 1983). — Poslije osnovne škole u Bistri boravio je kao pitomac
725 u franjevačkom samostanu i polazio niže razrede Nabiskupske gimnaziju u Zagrebu. God. 1917. je stupio u Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda. Srednje školovanje je nastavio u Varazdinu na Filozofskom učilistu Provincije i završio na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. Teologiju je studirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1922-1926), a zatim je nastavio studij neoskolastičke filozofije u Innsbrucku zaključivši ga magisterijem (1926-1928). U Zagrebu je započeo studij slavistike i klasičnih jezika (1928/29) da bi ga završio u Beogradu (1929-1932). Djelovao je kao odgojitelj u kolegiju i profesor Franjevačke gimnazije u Varaždinu (1932-1945) te učitelj franjevačkih studenata u Zagrebu (1945-1952). Nakon dva desetljeća vratio se profesorskoj službi i djelovao na Franjevačkoj gimnaziji u Samoboru (1963-1966). Sudjelovao je u vodstvu provincije kao definitor (1942-1948) i kustod (1948-1951), a zatim je bio generalni delegat za šest južnoslavenskih provincija (1951-1953) i generalni definitor Franjevačkog reda (1953-1957). Kako se odlikovao smirenošću, trijeznim sudom i smislom za ravnotežu između ideala i stvarnih mogućnosti, uživao je osobito povjerenje generala Reda A. Szepinszkog koji ga je slao kao generalnog vizitatora u južnoslavenske provincije, u južnotirolsku Provinciju u sjevernoj Italiji te u Kustodiju Sv. Obitelji u SAD. Po povratku iz Rima boravio je u Cerniku (1960-1963), Samoboru (1963-1966), Koprivnici (19661969), Trsatu (1969-1972, 1975-1983) i u Požegi (1972-1975); u Samoboru i Koprivnici je bio samostanski poglavar. — U rukopisnim zapisma je ostavio svjedočanstvo o svom radu (Arhiv Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu), a niz lirskih pjesama koje razotkrivaju njegovo dožiljavanje, pjesama vjerskog sadržaja i ciklus povjesnica na teme iz prošlosti Trsatskog svetišta objavio je u vjerskim listovima: Anđeo Čuvar (1921-1945), Glasnik sv. Franje (1926-1945) i Marijin Trsat (1969-1983). LIT.: B. DUDA: U spomen pokojnom o. Inocentu Zrinskom. Obavijesti Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda,
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 36(1983), 309-311. — B. HORVAT: Nadgrobni oproštaj. Ibidem, 311-31 F. E. Hoško ZRINSKI, Matej (de Sirinno), FKN (XV. st.) biskup, Vjerojatno potječe iz obitelji knezova Zrinskih. Bio je profesor teologije u Pečuhu. U registru taksenih pristojbi upisan je 4. IX. 1433. s nečitljivim nazivom biskupije (Cronen, Cronien, Crovensis, Croviensis, Crojensis [Eubel]), a u buli imenovanja 22. IX. 1433. s naznakom biskupije Coronensis (Wading, Farlati, Gams, Hüntenmann). Zbrka u nazivu biskupija mogla je nastati zbog sličnih imena (Coronensis u Grčkoj; Croensis ili Crojensis u Albaniji; Crayensis, Krajina i Croacensis, odnosno Croyacensis, hrvatska biskupija) ili zbog nepažnje pisara, no čini se da se bez kolebanja može ustvrditi da je Matej bio biskup Hrvatske biskupije. Ta je biskupija 8. III. 1476. dobila biskupa Nikolu de Monte, pa bi se moglo pretpostaviti da je Matej malo prije toga preminuo. LIT.: Bularium Franciscanum, Nova series, I, [ed. U. Hintemann], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1929, 66, br. 128. — C. EUBEL: Hierarchia catholica medii aevi, II, Patavii 1968, 138 (Coron), 140 (Cronien). — M. ŽUGAJ: Hrvatska biskupija od 1352. do 1578. godine: Croatica Christiana Periodica, Zagreb 10 (1987) br. 18, str. 12s i 26, br. 7. ZUBAC Fra Leopold-Augustin-Ludvig (1890.-1945.) Rođen 9.XII.1890. na Čitluku, od oca Mate i majke Jele r. Sivrić. Gimnaziju učio na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru. U Franjevački red stupio na Humcu, 9.VIII.1909. Zavjetovan jednostavno 9.VIII.1910., svečano 7.IX.1913. Za svećenika zaređen 11.X.1914. u Mostaru. 1915.-1916. kapelan na Širokom Brijegu 1916.-1930. profesor gimnazije na Širokom Brijegu 1930.1945. kapelan i upravitelj električne centrale na Širokom Brijegu 8.II.1945. ubijen u Mostarskom Gracu, primivši neposredno prije smrti odrješenje od o. fra Krešimira Pandžića. Bio je savjestan redovnik i svećenik, te vrijedan profesor. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački
726 mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić ZUBAC Fra Tihomir-Tadija (1918.-1945.) Rođen 25.I.1918. u Gradnićima, od oca Jure i majke Anice r. Primorac. Osnovnu školu učio u Gradnićima, gimnaziju na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru. U Franjevački red stupio na Humcu, 4.VII.1935. Zavjetovan jednostavno 5.VII.1938., svečano 5.VII.1939. Za svećenika zaređen 2.V.1943. u Mostaru. 1944.-1945. kapelan u Grudama Mjeseca svibnja 1945. ubijen u Sloveniji. Bavio se književnošću, pjesništvom i povijesnim istraživanjem. Još kao širokobriješki đak organizirao je razne sekcije za vanškolsku izobrazbu u pjesništvu, govorništvo i opću izobrazbu. Bio je veliki rodoljub, čime je kitio nastavni program. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić ZUBAC Fra Zdenko-Andrija (1911.-1945.) Rođen 6.VIII.1911. u Gradnićima, od oca Jure i majke Anice r. Primorac. Osnovnu školu učio u Gradnićima, gimnaziju na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Pescia (Italija). Vojsku služio 13.XII.1936.-13.VI.1937. na Cetinju. U Franjevački red stupio na Humcu, 3.VIII.1929. Zavjetovan jednostavno 4.VIII.1930., svečano 8.IX.1933. Za svećenika zaređen 14.VI.1935. u Mostaru. 1937.-1938. kapelan na Širokom Brijegu 1938.-1939. kapelan na Humcu 1939.1940. kapelan na Širokom Brijegu 1940.-1941. župnik u Rakitnu 1941.-1943. vikar i kapelan na Širokom Brijegu 1943.-1945. župnik u Ružićima 13.II.1945. ubijen u zatvoru u Ljubuškom. Bio je veseljak i radišan svećenik. Volio se družiti sa starijim svećenicima i franjevcima od kojih je želio ubrati što više životnog iskustva i uspješne prakse. U radu je bio točan i temeljit. Ugodan u društvu. Dobro započeti pastoralni rad prekinula je zločinačka partizanska ruka. LIT.: A. Nikić: Hercegovački franjevački mučenici 1524. -1945. , Mostar 1992. A. Nikić
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
ZUBANOVIĆ, Hadrijan, filzofski i teološki pisac (Požega, 21. VIII. 1747. — Berak kod Vukovara, 2. XI. 1800). U Šarengradu je 1767. stupio u Provinciju sv. Ivana Kapistranskoga. Studirao je na filozofskom (1769-1772) i bogoslovnom učilištu (1775/7) u Budimu te na bogoslovnoj školi u Petrovaradinu (17721775). Već je 1776. položio profesorski ispit iz filozofije na natječaju u Našicama i preuzeo katedru filozofskog učilišta u Osijeku. Sa svojim je studentima održao dvije javne rasprave i tiskom objavio teze. Završivši predavanja u Osijeku, poslao ga je provincijal Blaž Tadijanović na peštansko sveučilište da se pripravi za profesora teologije. Ondje je stekao doktorat iz teologije i, čini se, kratko vrijeme predavao na bogoslovnoj školi u Temišvaru, jer je zapisao svoja teološka predavanja pod naslovom Institutiones theologicae (s.l.s.a., vel. 16 x 21,5 cm, str. [420]; franjevački samostan u Požegi, sing. rkp. 6). Po dokidanju crkvenih bogoslovnih i filozofskih škola bio je kapelan i propovjednik u Vukovaru; kao mjesni kapelan u Berku je poslije 1790. sagradio crkvu i u njoj je pokopan. Djela: Consclusiones Logicae, Mursae 1778. — Conclusiones ex universa philosophia, Essekini 1779. LIT.: Brevis memoria Provinciae Capistranae, Budae 1857, 51. — F.E. HOŠKO: Dvije visoke škole u Osijeku u 18. stoljeću, Kačić, 10 (1978), 157; 11 (1979), 339, 342. F.E. Hoško ZVJEZDOVIĆ, Anđeo, kustos (Vrhbosna, kod Blažuja, oko 1420 - fojnica, oko 1498). Prema predaji Jakov Markijski preveo ga je s pravoslavne na katoličku vjeru. isti ga je primio i u franjevački red. Kao svećenik isticao se vrsnim propovijedanjem. Vršio je više godina dužnost kustosa Bosne Srebrene i kao takav zauzimao se kod sv. Stolice za dobro Bosanske vikarije. Povijesno je znamenit osobito po tome što je 1463. isposlovao od Mehmeda II Osvajača Ahdnamu (nepovredivi carski ugovor), po kojem su franjevci Bosne Srebrene slobodno mogli vršiti vjerske dužnosti. Ahdnama je, zaista, stoljećima bila
727 ne samo za bosanskohercegovačke franjevce nego i za katolike magna charta libertatum. Njen sadržaj i autentičnost proučavali su brojni povijesničari. Zvjezdović je, prema predaji, na katoličku vjeru preveo i svoje roditelje kao i bližu rodbinu. Pokopan je u fojničkoj crkvi. Slavi se kao blaženi uf ranjevačkom redu. LITERATURA: VLADIĆ Jeronim: Athnama i fra Anđeo Zvizdović. Franjevački glasnik, 10(1896) 9, str. 132-136; 10, str. 145-150; 11, str. 165-167; 13, str. 197-199. - BATINIĆ Mijo: Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća XIV. - XX. Zagreb 1913, str. 129-131. - ČUTURIĆ Leonardo (Zvonigradski Jozo): Riječ za Zvjezdovića i Adhnamu. Franjevački vijesnik, 39(1932) 5, str. 148-151. MATASOVIĆ Josip: Fojnička regestra. Spomenik SKAN, LXVII, drugi razred, knjiga 53. Beograd 1930, str. 89-95. - ŠABANOVIĆ H.: Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine XV stoljeća. Istorisko-pravni zbornik, 2(1949) str. 177-208. - MANDIĆ Dominik: Autentičnost Ahd-name Mehmeda II. B.H. franjevcima. Rim 1971. A. Kovačić ŽDERIĆ, Antun, filozofski pisac (Vinkovci, oko 1710. - Stara Gradiška, 3. IV. 1739). Filozofsko i teološko školovanje je završio u domovini, jer je 1731. među studentima visoke bogoslovne škole u Budimu. Položivši ispit za profesora filozofije nastupio je 1735. na učiteljskoj katedri filozofskog učilišta u Slavonskom Brodu i predavao pune tri godine. U rukopisu su preostali njegovi spisi: Universa philosophia Aristotelica seu Scotistica (rkp. vel. 15,5 x 20,5 cm, 660 str. u knjižnici franjevačkog samostana u Kraljevskoj Sutjesci u Bosni) i Tractatus in octo libros Physicorum Aristotelis (rkp. 15,5 x 19,5 cm, str. 506, /122/; knjižnica franjevačkog samostana u Iloku, sign. B 94). Kad je 1738. postao član samostana u Gradiškoj, smirio je pobunjene graničare i spriječio vojne sukobe. Umro je obolivši od kuge poslužujući otajstva vjere oboljelima. LIT.: F.E. HOŠKO: Frajevačka visoka filozofska škola u Slavonskom Brodu, Nova et vetera, 27 (1977), sv. 2, 77-78. F.E. Hoško
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON
ŽDERIĆ, Filip, (Rogotin, 1680 - Zaostrog 24. VIII. 1740). U Novicijat je stupio u Zaostrogu 5. XII. 1714. Najvjerojatnije odmah poslije novicijata 1715. upućen je na studij filozofije u Genovu. Za vrijeme studija u Genovi (17161718) ispisao je predavanja iz filozofije svog profesora Josipa Saglietto, pa ga je Božitković s tim spisom uveo u krug hrvatskih filozofa. U Genovi je potom nastavio na generalnom učilištu studij teologije. Tu je 29. VIII. 1722 dovršio prepisivanje predavanja profesora Lorenza de Pulcifera, fra Pietra Antonija di Camporosso i fra Deodata di Volterra. Povrativši se u domovinu bio je lektor u Zaostrogu (1723-1728), vikar samostana u Zaostrogu (1730-1732), predstojnik redovničke kuće u Sućurju na Hvaru (17331734), gvardijan samostana u Zaostrogu (17361738). LIT.: J. Božitković: Ljetopisne bilješke. Žderić o. Filip (1680.-1740.) Bogoslovska smotra, 13 (1925), 365-366. — V. KAPITANOVIĆ, »Testi scotisti d’insegnamento filosofico-teologico nella Provincia del Santissimo Redentore in Croazia nei secoli XVII e XVIII«, Antonianum, 67 (1992), 273-274, 289-290. — V. KAPITANOVIĆ: Latinski filozofski rukopisi u Franjevačkoj knjižnici u Makarskoj«, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 18 (1992) br. 1-2 (35-36), 223-224. — V. Kapitanović: Rukopisna i knjižna baština Franjevačke visoke bogosovije u Makarskoj, (Spomenička baština Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, knj. 1), Makarska 1993, 84. – P. BEZINA, Kulturni djelatnici Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. i XIX. stoljeću, Zagreb 1994, 29-31. V. Kapitanović ŽIC, Josip, provincijal (Punat, 1750 - Košljun, 24. X. 1825) - Dugo vremena je predavao teologiju. Službu provincijala je vršio (18041812). LITERATURA: Nekrologij franjevačke prov. sv. Jeronima Zadar. - Donato FABIANICH, Storia dei Fratii Minori in Dalmazia e Bosnia... parte seconda, Zara 1864. str. 378. P. Pejić
728
ŽIC-KLAČIĆ, Anton-Solar, dobročinitelj samostana Košljun (Punat, 14. II. 1880 - 4. VI. 1962). - Marljiv, svjestan oatac obitelji kršćanski je odgojio osmero djece od kojih je jedan preminuo kao franjevački klerik 1935. Tada je Ž. stupio u TR. Godinama je sve do smrti bio apostolski sindik Košljuna. Kao takav u teškim godinama rata svojim je sredstvima doslovno spasio od gladi četrdesetak franjevaca, koliko ih se u onim nemirnim vremenima okupilo na relativno mirnom Košljunu. zato ga je FZD proglasila svojim subratom. LITERATURA: Kronika samostana Košljun (rukopis) Sv. II, 137. G. Štokalo ŽIDIĆ, Gerard, filozofski pisac (Nagy Kaniysa, Madžarska, 5. III. 1742. — Varaždin, 26. VIII. 1781). Stupio je 1762. u novicijat Provincije sv. Ladislava. Filzofiju je slušao na filozofskom učilištu u Varaždinu (1763-1765), a teologiju na bogoslovnoj školi Generalnog učilišta u Pečuhu (1765-1769). Svećeničku službu je započeo kao kapelan u rodnoj Kanjiži; kad je 1772. položio ispit za profesora filozofije, predavao je u Kanjiži govorništvo (1773/74), a zatim filozofiju u Zagrebu (17741776). Položio je 1778. također ispit za profesora biblijskih predmeta i crkvene povijesti, i to po propisima državnih jozefinističkih vlasti i te predmete predavao u Pečuhu (1778-1781); kad je trebao nastaviti istu profesorsku službu u Varaždinu, nenadano je preminuo. Napisao je priručnik crvenog govorništva i cjelokupni pregled filozofije prema zahtjevima ondašnjeg visokoškolskog programa u tri sveska: Norma et forma eloquentiae seu expedita inistitutio de epistolis, periodis, hriis, silogysmis oratorii, ipsaque oratione sacra (Canisae 1773; u samostanu u Varaždinu, sign. h 74); Institutiones dialecticae, Logica disputatrix et dialectica (Zagrabiae 1775, vel. 23,1 x 18,8 cm, str. 361, samostan u Virovitici sign. J-b-4); Metaphysica generalis et particularis (Zagrabiae 1776, vel. 23,8 x 18, 5 cm, nepag. str. 322, samostan u Virovitici 1 b); Physica (Zagrabiae 1776, vel. 24,5 x 18,5 cm, nepag. str. 142, samostan u
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON Virovitici, sign. 1 C). DJELA: Positioes ex universa philosphia, Zagrabiae 1776. — Assertiones theologicae ex prolegomenis S. Scripturae et Historiae Ecclesiae IV. saeculi, Quinque-Ecclesiis, 1780. F.E. Hoško ŽILIĆ, Eduard, publicista (Proslap kod Šćita, 4. V. 1905 - Rama-Šćit, 10. XII. 1971). - Krsno mu je ime Ivo. Sin je Vida i Ivuše rođ. Radić. Osnovnu školu završio je na Šćitu, gimnaziju u Visokom, filozofsko-teološki studij u Sarajevu i parizu, gdje je i doktorirao, novicijat u Fojnici (1022-1923). Za svećenika je zaređen 1927. Djelovao je kao profesor u Sarajevu (19291945), gvardijan i župnik u Beogradu (19451964) i na Šćitu (19564-1970). Kao definitor bio je ekonom provincije (1942-1945). Uspješno je uređivao Glasnik sv. Ante (19321942) i nešto kraće Kalendar sv. Ante. Bio je intuitivan, jake vjere i nade, radin i dobar organizator. Uspješno je vodio radove na uređenju crkve sv. Ante u Beogradu prema Plečnikovom planu i samostanske crkve na Šćitu. Kao intelektualac i svećenik zanimao se posebno problematikom socijalnog kršćanstva i ekumenskim pokretom. I pored pastoralne zauzetosti relativno je dosta napisao. Svoje studije, članke, refleksije i drutge priloge objelodanjivao je u Glasniku sv. Ante (1926, 1931-1933, 1942-1943), Franjevačkom vijesniku (1927-1932), Kalendaru sv. Ante (1928-193), 1935-1936, 1938, 1940, 1942), Katoli9čkom tjedniku (1932), Glasniku omladine sv. Ante (1937), Hrvatskoj straži (1939), Glasniku bl. Nikole Tavelića (1944) i Dobrom Pastiru (1951, 1962). DJELA: La morale chretienne et la fonction social de la propriete. paris 1929. Disertacija. LITERATURA: C.A.: Calendar sv. Ante 1935. uredio dr. fra Eduard Žilić. Vrhbosna, 47(1934), 10/11, str. 261. - STARČEVIĆ I/van/: Kalendar sv. Ante za 1938. godinu. Uredio Dr. fra Eduard Žilić. Vrhbosna, 51(1937) 12, str. 287. - IVANDIĆ Mato: Kalendar sv. Ante. Uredio Dr. Fra Eduard Žilić. Vrhbosna, 53(1939) 11/12, str. 278. TROBENTAR Ivan: Kalendar sv. Ante 1942. Uredio Dr. fra E. Žilić. Vrhbosna, 56(1942) 1,
729 str. 38-39. - B.O.: Fra Eduard Žilić. Vrhbosna, 1972, 1, str. 33. - U spomen fra Eduardu Žiliću. Bosna Srebrena, 23(1972) 1, str. 156-18. B/RLJIĆ/ R/astko/: Nekrolog dru fra Eduardu Žiliću. Dobri Pastir, 21/22)1972) I-IV, str. 388391. - ŠIMIĆ Šimo: In memoriam Fra Eduardu dr. Žiliću. Bosna Srebrena 26(1975) 12, str. 230-232. A. Kovačić ŽIŽIĆ, Franciska, poglavarica (Promina, 1660 - Šibenik, 7. II 1756. U zajednici sestara III Reda sv. Franje u Šibeniku - Varošu, danas FBŠ, stupila je 1680. Živjela je zajedno sa utemeljiteljicom majkom Klarom Žižić. F. Žižić je vršila službu vikarije a zatim vrhovne glavarice od 1738 - 1756. Bila je poglavarica do smrti prema običaju Reda. — Tko je bila i što je činila u službi Boga i svoga naroda kroz 56 godina redovničkog života, kratko bilježi “Knjiga o duspomena”: “... vridna i kriposna starešica majka Frančeška Žižić... kako je dobro živila onako je sveto i preminula... sdružena od mnoštva puka iz grada i varoša s velikim plačem od siromaščadi jer bi majka od milosti i ogledalo življenja redovničkoga...” ŽIŽIĆ, Klara (Mara), utemeljiteljica Družbe sestara Trećeg Reda sv. Franje u Šibeniku Varošu )Promina, 2. polovica 17. st. - Šibenik, 1705). — Godine 1673. nastanila se u Šibeniku zajedno sa Katom Burmazovom “u jednoi malaknoi kući i siromaškoi” piše povijesni izvor Družbe “Knjiga od uspomena” napisana lijepom bosančicom i hrvatskim jezikom. Pod vodstvom franjevaca Provincije Bosne Srebrene počele su živjeti samostanskim životom, u duhu sv. FranjeAsiškog. Otac Franjo Kovačević, gvardijan samostana sv. Lovre u Šibeniku, dao je ovim trećoredicama redovničko odijeli 1678. M. Žižić je dobila redovničko ime Klara, a K. Burmazova Serafina. “Ove se učiniše jedno ogledalo ovoga mista, a navlastito Klara, ona se viđaše sveti život činiti u svakom opsluženju i dobri dili” piše u “Knjii od uspomena”. Kroz kratko vrijeme pridružile su joj se nove djevojke i zajednica je počela rasti. Poglavarsku službu je vršila do smrti. U crkvi sv. Lovre podigla je sestarsku grobnicu 1705. Iste godine je umrla i
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON prva sahranjena u tu grobnicu. Značajno je što o njenoj smrti kaže “Knjiga od uspomena”: “... žaljaše je vas grad i varoš, budući 27 godina pod svetim habitom kako jedna svića sijala...” (Usp. Yves Ivonides, Sestre franjevke od Bezgrešne iz ŠIbenika, Šibenik 1973, str. 1820). — Maloj zajednici sestara, utisnula je duh franjevačke poniznosti, jednostavnosti, stroge pokore, molitve i siromaštva. Tragovi tog duha prisutni su i danas u njenim sestrama koje se službeno zovu Sestre franjevke od Bezgrešne, FBŠ, (Šibenske franjevke). Slijedeći primjer sv. oca Franje i majke Klare sestre i danas molitvom i različitim djelima apostolata služe Crkvi i narodu. ŽIŽIĆ, Klara, utemeljiteljica Družbe Sestara Franjevki od Bezgrešne - Šibenik (ispod Promine”, ? - Šibenik, 1705.). - krsno joj je ime Mara. 1673. godine započela je samostanski redovnički život u ŠIbeniku Varoš. Ubrzo joj se pridružila Serafina (Kata) Burmazova s kojom je primila redovničko odijelo iz ruku franjevca GFranje Kovačevića, gvardijana samostana sv. Lovre u istom gradu. Živjele su redovnički život po Pravilu III reda svetoga Franje Asiškoga, vođen3e od otaca Franjevaca. Svet i uzoran život utemeljiteljice Majke Klare privlačio je nova redovnička zvanja. Službu Vrhovne glavarice je vršiola do smrti. — Njezin život i djelovanje prožimala je molitva, pokora, duh poniznosti i jednostavnosti, te djelotvorna ljubav prema bližnjemu. “Knjiga od uspomena” o njoj piše: “Ona se vidjaše sveti život činiti, u svakom obsluženju i dobrih dili”. A kad je umrla “žaljaše je vas Grad i Varoš, budući 27 godina pod setim habitom kako jedna svića sjala, poniženstvom i zdobrom prilikom”. LITERATURA: Knjiga od uspomena (kronika) IG ŽMAK, Antun, uzorna života (Lanišće u istri, 10. IV. 1862 - Rijeka Dubrovačka, 19. IV. 1941) - nakon smrti žene postao trećoredac i živio u samostanu povučeno i tiho, u neprestanom radu i molitvi. U bolesti je bio uzorno strpljiv u podnošenju bolova. Nije se tužio, nije mrmljao, uvijek zahvalan i za
730 najmanju uslugu, pogotovu za molitve. Jedina želja koju je u bolesti izrazio bila je da mu se Marijina slika smjesti tako da je uvijek može promatrati. O smrti je uvijek govorio kao o sestri, poput sv. Franje. M. Brlek ŽNIDAR, Koleta, ŠSP, kuharica, (Celje, 3. VIII. 1895. - Split, 10. II. 1965). - U kandidaturu je primljena 1913., a u novicijat 15. VIII. 1916. u Mariboru. Iz Maribora je kao mlada sestra poslana u pomoć Splitskoj provinciji. Djelovala je kao sposobna kuharica u nekoliko podružnica (Imotski, Dubrovnik, Ljubljana, Lovćen, Hvar) ali najdulje u provincijskoj kuci na Lovretu. Niz godina poučavala je u kuhanju učenice Domaćinske škole. U prvim godinama poslije II. svjetskog rata vrši službu predstojnice sestrinske zajednice u zadarskom sjemeništu doseljenom iz Velikog Lošinja. Zajedno s drugim sestrama i radnicima pomaže u teškim manualnim radovima na obnovi sjemenišne zgrade. Iza toga je opet na Lovretu. Dugo boluje od misićnog i kožnog raka koji se proširio po čitavom tijelu. B. Nazor ŽUPANIĆ, Franjo (Zupanus, De Zupanis, de Zappanis, Zapani, Lupani) FKN, biskup († prije 20. X. 1581). Potječe iz Župe u Boki Kotorskoj (Milošević) ili iz Bara. Njegov suvremenik Tossignano, o njemu sažeto veli da isticao u Kotoru gdje ga je Grgur XIII. postavio da vodi Kotorsku biskupiju i da je bio omiljen narodu, međutim da su ga otrovali neki njegovi takmaci (Locus Cathari, ubi… et nostro tempore claruit Magister Franciscus quem Gregorius XIII. praefecit Ecclesiae Catharensi, qui populo gratus, dum iura Ecclesiae dcfendere, et ablata reparare pertentaret, a quibusdam aemulis veneno enectus est). — Pisci ističu da je bio izvrstan teolog i propovjednik, mudar, razborit i iskusan, profesor moralke na Studiju Reda u Riminiju, a kasnije i regens, u kojoj službi je izabran za provincijala u srpnju 1578., a nakon 4 mjeseca imenovan kotorskim biskupom. Biskupsko je posvećenje primio u Riminiju. Napisao je: Contiones quadragesimales; Sermones de Sanctis; Commentaria super
HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON dialecticam; De modo orandi. LIT.: P. R. DE TOSSIGNANO: Historiarum Seraphicae Religionis libri tres. Venetiis 1586, 274s; 235b. — F. UGHELI Italia Sacra. (2. izd. ) Venetiis 1717ss. Vol. VII, 699. — J. H. SBARALEA: Supplementum et castigatio ad Scriptores trium Ordinum S. Francisci a Waddingo aliisve descriptos. (2. izd.) Roma 1908. Vol. I, 275. — [A. MILOŠEVIĆ]: Schematismus… dioecesis Catharensis… Cathari 1906, 51. — Annales Minorum, XXI, [ed. S. Melchiorr de Ceretto], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1934, 319 br. 36. — M. OREB: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split 1973, 109s. — Miscellana Franciscna, 31 (l931) 108.
731
