101 godina filma u Hrvatskoj (1896 1997) Povijest kinematografije službeno se računa od prvog naplatnog prikazivanja filmova braće Lumiere 28.12.1895. Kaskajući za svijetom, u Hrvatskoj je prvi dugometražni film prikazan u Zagrebu 1909. u kinu Ćirilo-Metarskih zidara: bila je to Bijela robinja s Astom Nielsen. Uoči Prvog svjetskog rata u Zagrebu je postojalo nekoliko stalnih kinematografa. Osim prvog «Uniona», bili su to «Edison», «Apollo» te «Ćirilometarski-zidari» (danas «Europa»). Kamere u domaćim rukama Kao prvog profsionalnog snimatelja kod nas, moramo izdvojiti Josipa Hallu, a za njim slijedi i Josip Karaman. Kinematografija od 1917 28.8.1917. u zagrebačkom kinu «Metropol» prikazan je prvi hrvatski igrani film. Zvao se Brcko u Zagrebu, trajao je oko pola sata, a režirao ga je Arsen Maas. Autor mu je bio Arnošt Grund. Sadržaj filma je niz komičnih situacija u koje upada provincijalac koji bi u Zagrebu želio doživjeti galantne pustolovine. U glavnim ulogama su: Irma Polak, Tonka Savić, Stjepan pl. Bojničić, i sam Grund, autor. Niti tri mjesea nakon, prikazan je Matija Gubec, Ace Biničkog. Scenarij je, prema Šenoinom romanu napisala Marija Jurić Zagorka, a gl. ulogu je igrao Borivoj Rašković. Snimatelj je bio Josip Halla. 1918. stvorena su četiri filma, 2 u režiji Alfreda Grünhuta. U prvom filmu Alfreda Grunhuta Vragoljanka nastupili su Zorka Grund (kćer Arnošta Grunda), Nina Varva i dr. U filmu se pojavio i sam Grunhut. Drugi film istog režisera bio je Dvije sirote, u kojem je naslovnu ulogu tumačila Nina Varva, koja se pojavila i u prethodnom Grunhutovom filmu. Ostala dva filma snimljena iste godine bila su Mokra pustolovina i Dama u crnoj krinki. Filmski život u SHS Produkcijska kuća koja je snimila gotovo sve (nepoznat podatak) filmove, «Croatia k.d.» pod političkim utjecajem mijenja ime u «Jugoslavija». Snima filmove (o kojima nema puno podataka) Jeftina košta (1919.; nastupio Arnošt Grund), Brišem i sudim (1919.), Kovač raspela (1919.), U lavljem kavezu (1919.) i Grička vještica. Javnost je dobro prihvatila film Brišem i sudim, koji je napisao Ignjat Borštnik, a režirao Arnošt Grund. Okvir filma je drama umirovljenog časnika Tomana (igrao ga je sam Borštnik, autor), koji je u mlađim danima zbog dugova prisilio kćer Mariju-Anu da se uda za bogatog muža, Zalu. U braku je Marija-Ana jako nesretna, a kad otkije muževu prevaru, podaje se ljubavi iz đačkih klupa, Kamenskom. Kamenski odlazi u Ameriku, muž bježi s ljubavnicom, a Marija-Ana rodi kćer Vandu. Prije smrti preda pismo ocu za Kamenskog, ako se ikad vrati. U drugom dijelu filma Kamenski se vraća, spašava Vandu iz kandža pustolova te se među njima rađa ljubav. Tek nakon vjenčanja svoje unuke, Toman pronađe kćerino pismo iz kojeg saznaje tajnu, da je Kamenski Vandin otac. Nemajući snage da im to obznani, Toman briše i – sudi! U Brišem i sudim nastupila je Grundova druga kćer Milada Tana (prva kćer Zorka, iz Grunhutove Vragoljanke, remember?). Zanimljiv je bio i Grundov film U lavljem kavezu, a još zanimljiviji način na koji je taj film snimljen. U rujnu 1919. u Zagrebu je gostovao putujući cirkus, čiju je prisutnost snalažljivi Grund iskoristio. I u ovom njegovom filmu glumi kćer Milada Tana. Nakon ove serije filmova djelatnost produkcijske kuće «Jugoslavija» zastaje. Anegdotalne prilike
Idući filmadžija koji je nešto konstruktivno napravio bio je Tito Strozzi, koji je čak imao vlastitu producentsku kuću. Veliki publicitet imao je njegov film Dvorovi u samoći (1925.), nastao po ideji Milana Ogrizovića, a scenarij je napisao i film režirao sam Strozzi. On se i pojavio u glavnoj ulozi, a partnerica mu je bila Draga Vesna (pravo ime Dragica Stiplošek). Radnja filma se vrti oko romantičnog zapleta mržnje i ljubavi dviju plemićkih obitelji. Strozzi-film nije zaživio dugo nakon toga, no Tito Strozzi je ostvario preko 300 uloga (između ostalog i u filmu Barok u Hrvatskoj (1942.) Oktavijana Miletića). Nakon Strozzija, producentsku kuću otvara i Franjo Ledić, i naziva je «Ocean-film». Započeli su sa projektom Ciganska krv, u kojem su nastupala mnoga slavna imena no on nikad nije dovršen. Naša nepoznata filmska industrija Sergija Tagatz, jedan od ruskih emigranata 1922. stigao je u Zagreb i postao začetnikog hrvatskog crtanog filma. I usput je snimio i Cigansku krv (onaj nedovšeni Ledićev film iz prošlog odlomka). Počinju se raditi crtani filmovi. Kao prvi kompletni crtani film možemo izdvojiti Martin u nebo, Martin iz neba (1929.), crtača Petra Pappa. S time zastaje crtani film. Vidjet ćemo ga ponovno s Zagrebačkom školom crtanog filma. Oktavijan Miletić (1902-1987) Oktavijan Miletić bio je prisutan u hrvatskoj kinematografiji od njenih prvih dana. Od ranog djetinjstva se počeo baviti filmom. Za dvanaesti rođendan dobio je pravi kinoprojektor, s kojim je priređivao projekcije za ukućane i goste. S 15 godina ga je, pak, opčinija kamera, te je mali Okti zaplovio snimateljskim vodama. Kako je potjecao iz jedne od najuglednijih zagrebačkih obitelji, nije mu bio problem doći u blizinu filmaša. Tako je došao na mjesto drugog asistenta režije u filmu Pakao od Borbala. Kad su se na tržištu pojavile «Pathe kamere», odmah si je pribavio jednu i počeo snimati. Na natječaju «Photo Kino Verlaga» u Berlinu dobio je nagradu za film Na žalost samo san (1932.). Za njegove filmove karakteristični su motivi mekanog muškarca i muževno snažne žene. Ti motivi se prožimlju u filmovima Strah (1933.) i Amadeus Nickelnagel (1932.). Isto tako, naginje prema žanru filmova «strave i užasa» (Strah, jelte, a zatim i Nocturno). Kritika je dobro prihvatila njegov film Zagreb u svjetlu velegrada (1934.).Poslovi konzula Dorgena (1933.) donose mu nagradu na smotri amaterskih filmova u Parizu, Faust (1934.) na zagrebačkom filmskom natječaju, a posljednji film Nocturno (1935.) na prestižnom festivalu u Veneciji. U posljednjem filmu (Nocturno) radi se o trgovačkom putniku koji dobiva smještaj u osamljenoj kući, gdje čita stravične romane pred spavanje. Pod utjecajem romana, počinje se plašiti svakog šuma u kući te, umislivši da se dogodio zločin, alarmira policiju. Na kraju otkriva da su ukućani doista pokapali truplo, ali psećije. Kinematografija bez filmova S pojavom zvučnog filma, u Hrvatskoj su se pojavili novi problemi. Zvučni film je zahtjevao goleme troškove, koje Hrvatska nije mogla podnjeti. Što je rezultiralo dominacijom američkog filma na jugoslavenskom tržištu. Domaći film u nas nije mogao prosperirati jer za njega na tržištu nije bilo interesa, on se nije mogao prodavati kao roba. Filmski život u Hrvatskoj odvijao se uglavnom u Zagrebu. Hrvatski slikopis (1941 – 1945) Početkom 1942. osnovan je Državni slikopisni zavod «Hrvatski slikopis» kao poduzeće na koje su prešli poslovi proizvodnje i distribucije filmova. Pokrenut je i časopis pod istim nazivom. Oktavijan Miletić snima i montira kratki film (20 min) Barok u Hrvatskoj (1942.) prema scenariju Josipa Horvata. Glazbu je skladao Boris Papandopulo. Uokviren je kao sjećanje starog grofa Draškovića (glumi ga Tito Strozzi, a u gl. ženskoj ulozi se pojavljuje Marija Crnobori). Miletić svoje stvaralaštvo nastavlja s Lisinskim (1944.) s podnaslovom «slikopis iz života skladatelja prve hrvatske opere», u trajanju od 85 minuta, te s Radium – izvor zraka (1944.), srednjemetražnim filmom (naslovne uloge, bračni par Curie igrali su Stjepan Jakševac i Marija Crnobori). Scenarij za oba filma iz 1944. napisao je Milan Katić.
Predigra: dokumentarni film (1946. – 1990) *vipusk – dokumentarni filmovi metraže ispod standardne za dokumentarne filmove (manje od 300 m) Među redateljskim imenima nalazimo ova: Branko Belan, Melita Filipović, Obad Gluščević, Krešo Golik, Branko Majer, Milan Luks, Ivanka Forenbacher, Slavko Goldstein, Branko Bauer, Ante Mladineo, Radenko Ostojić (svi 1950.) i dr. Nabrojit ćemo njihova najvažnija ostvarenja iz tog perioda: Branko Belan – Elektirfikacija (1948.), Tunolovci (1948.), Vriština i klasje (1949.). Ante Mladineo – Aluminij (1950.) Melita Filipović – Jadran kroz vjekove (1948.) Rudolf Stremec – Koraljari i Spužvari (1947.) Hlavaty – Istina o Puli (1947. – skrivena kamera) Krešo Golik – Na novom putu (1948.) Obad Gluščević – Bez međaša (1950.) Stjepan Draganić – U čabarskoj dolini (1953.), Dvije žetve (1951., režirao zajedno s Radenkom Ostojićem) Bauer – Naša djeca (1950.) Handžeković – Nova mladost (1947.) Milan Katić – Iz tame u svjetlost (1947.), Spomenik zahvalnosti Crvenoj armiji (1948.) Što se tiče dokumentarnih filmova, veliki uspijeh je pobrao Jugoslavenski narodni plesovi (1948.) Rudolfa Stremca. Niti Katićev film Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (1949.) nije bila korak iza, a vrijedi spomenuti i Muzički život Zagreba Iva Tomulića i Nova djela kompozitora Hrvatske Melite Filipović. Javlja se i potreba da se za svaki film nađe adekvatna glazba. Od glazbenika koji su stvarali muziku za film ističu se Ivo Kirigin, Boris Papandopulo, Fran Lhotka te Silvije Bombardelli (skladao glazbu za Koncert Branka Belana). Četrdesete godine: Državna kinematografija Previjenac nove jugoslavenske kinematografije bila je Slavica (1947) Vjekoslava Afrića. Film je doživio golem uspjeh. Glumili su Irena Kolesar i Marijan Lovrić (citat «Opet ti osta, Marine»), a glazbu za film je skladao Silvije Bombardelli. Zatim izlazi film Živeće ovaj narod (1947) Nikole Popovića prema scenariju Branka Ćopića. Nikola Popović je glavne uloge povjerio Veri Ilić i Siniši Ravasiju. Oktavijan Miletić bio je u svojstvu snimatelja, dok je glazbu skladao Fran Lhotka. Živeće ovaj narod nije naivan film poput Slavice. On je, doduše, nespretan u režiji i patetično-teatralan u glumi kao i njegov prethodnik, ali tu srodnost prestaje. Film je trebao biti model kako bi trebalo prikazivati revoluciju. Neuspijeh toga filma kod publike bio je stoga logičan. Sljedeći film snimljen u Hrvatskog bio je Zastava (1949), koji je režirao Branko Marjanović po scenariju Jože Horvata. Kao snimatelj debitirao je Nikola Tanhofer, kao scenograf Vladimir Tadej, a kao montažerka Radojka Ivančevič. Film je još uvijek bio važna državna stvar, po svojoj važnosti izjednačen s pomno čuvanim državnim tajnama. Negativ filma bio je pohranjivan nigdje drugdje nego u trezoru Narodne banke u Jurišićevoj ulici. 1950. izlazi redateljski prvenac Kreše Golika, Plavi 9. U svoje vrijeme, bio je iznimno zabavan film. U glavnim ulogama su se pojavili Irena Kolesar i beogradski glumac Ljubomir Didić. U razdoblju državne kinematografije najzrelijim filmom smatra se Bakonja fra-Brne (1951.) po scenariju i režiji Fedora Hanžekovića. Uz Hanžekovića, redatelj je trebao biti i Oktavijan Miletić, no on se izvukao isprikom da «nema talenta za filmove s dijalozima» te je ostao samo u ulozi snimatelja. Kad mu je povjerena režija Bakonje fra-Brne, Hanžeković je iza sebe imao redateljsko iskustvo tek dvaju dokumentarnih filmova (Stepinac pred narodnim sudom i Nova mladost). Za glavnog glumca izabrao je naturščika Mišu Markovića, a u jednoj epizodi se pojavio i sam redatelj (pojavio se i Aca Binički, koji je 1917. režirao prvi hrvatski povjesni film Matija Gubec). U pojedinim epizodama pojavili su se i budući redatelji: Šime Šimatović, Marijan Arhanić i Mate Relja. Publika je Bakonju
primila prilično mlako, dok su je crkveni krugovi doživjeli kao težak napad na vjeru i njezine svetinje. Slobodni filmski radnici Pripadnici svih struka vezanih za proizvodnju filma izdvojeni su iz radnog odnosa u filmskim proizvodnim poduzećima i prevedeni u status tzv. slobodnih filmskih radnika, koji su angažirani i plaćeni na temelju posebnog ugovora za svaki pojedini film i samo dok se film radi. Prvi igrani film koji su realizirali slobodni filmski radnici bio je Ciguli Miguli (1952), i to je prvi i jedini hrvatski igrani film zabranjen od cenzure. U njemu su prikazane izrazite nezgrapnosti provincijskog političkog aktivista koji dolazi u mali grad da privremeno zamijeni odsutnog referenta za kulturu. Ovaj došljak, po imenu Ivan Ivanović izaziva zbrku u gradu pokušavajući promjeniti tradiciju. Naime, gradić obožava pokojnog skladatelja Cigulija Migulija, te u njemu djeluje čak 5 glazbenih društava. Došljak raspušta sva ta društva, te dovodi umjetnike iz drugih sredina, što izaziva otpor građana. Glumio je Ljubomir Didić, a snimao Nikola Tanhofer. *Vatroslav Mimica... Njegov prvenac U oluji (1952) realizirao je uvjerivši nadležne da će troškovi biti daleko ispod uobičajenih (što se nije obistinilo). Glumili su Mia Oremović, Antun Nalis, a pojavio se i Veljko Bulajić. Drugi Mimičin film bio je Jubilej gospodina Ikla (1955.). Antun Nalis ponovno tumači glavnu ulogu, a uz njega nastupa i Lila Andres. *Branko Bauer... U ovom razdoblju starta s dva filma: Sinji galeb (1953.) i Milioni na otoku (1955. glumi Relja Bašić). Prije rada na igranom filmu, Bauer je radio prosječne dokumentarce (Naša djeca, Uzbuna, Zagorje slavi, Dani slave) *Šime Šimatović... Režira film Kameni horizonti (1953.) prema ideji Vjekoslava Kaleba. Glavnu ulogu Male igrala je Irena Kolesar, a njezina oca Jakova igrao je Marko Soljačić. Prije toga Šimatović je režirao tek jedan dokumentarni film (Dan pobjede u Zagrebu). *Branko Belan... Prije rada na igranim filmovima, stekao je iskustvo praveći brojne dokumentarce, za koje je mahom dobivao nagrade na raznim festivalima i smotrama. Njegov prvi cjelovečernji film Koncert (1954.) bio je očekivan s posebnim zanimanjem. Pobravši uspijeh među kritičarima (ali ne i publikom!), Koncert biva označen kao najuspješnije ostvarenje kinematografije pedesetih godina. Scenarij za film napisao je Vladan Desnica, a uloge su tumačili Nada Škrinjar, Miroslav Petrović i Marija Piro. Svoj drugi (i posljednji!) igrani film Pod sumnjom Belan je snimio za «Bosna-film». *Krešo Golik... Sredinom pedesetih (1955.) snima film Djevojka i hrast (gl.glumica Tamara Marković). ***1954. osniva se i filmski festival u Puli; na ideju je došao Mario Rotar. Producentska kinematografija Ratna tema za domaći film je bila i ostala nezaobilazna; Branko Marjanović – Opsada (1956) Branko Bauer – Ne okreći se sine (1956) – dobio Zlatnu arenu u Puli, Martin u oblacima (1961.) Šime Šimatović – Naši se putovi razilaze (1957), Pustolov pred vratima (1961.) Nikola Tanhofer – Osma vrta (1959), Dvostruki obruč (1963) Mato Krelja – Kota 905 (1960), Vlak u snijegu (1976.) Fadil Hadžić – Abeceda straha (1961) Idući značajan film bio je Svoga tela gospodar (1957), čija je režija bila povjerena Fedoru Hanžekoviću (iako je prvobitno redatelj trebao biti Babaja). Glavne uloge je povjerio Mariji Kohn i Mladenu Šermentu. Film je bio dobro prihvaćen od publike. To je bio zadnji Hanženkovićev igrani film, a potom je režirao još 2 dokumentarca. Nakon toga, napustio je potpuno režiju, te je postao član svih mogućih žirija, uprava, radnih grupa i komisija.
Idući film koji je vrijedan spomena je Tanhoferov H-8 (1958.; obrati pozor na Tanhoferovu fiksaciju brojevima – Dvostruki obruč, Osma vrata, H-8 !). To je bio njegov drugi film (prvi je bio 1957. Nije bilo uzalud), za koji su scenarij vrlo spretno napisali Zvonimir Berković i Tomislav Butorac. Radi se o autobusu punom putnika što u noćnoj vožnji juri u susret na početku filma najavljenoj nesreći, za koju gledalac zna da će se dogoditi, ali ne zna tko će od likova, koje postupno upoznaje, u njoj stradati (stradava žena pisca, odn. majka vojnika koja odlazi s drugim vojnikom pričati na prednje sjedalo, zatim sin oklevetanog liječnika, otac djece koja su mu za rođendan naručila radio-čestitku (Sretan ti put, lalala) i još par ljudi). Između ostalog, glume Antun Vrdoljak i Mia Oremović. H-8 pobrao je glavne nagrade na Pulskom festivalu. Godinu dana kasnije nahrupio je Veljko Bulajić sa svojim prvim filmom Vlak bez voznog reda (1959.), koji je pobrao veliki uspijeh, tim više što od Bulajića to nitko nije očekivao. On je dobio taj projekt (surađivao je s Giuseppeom de Santisom koji je došao u Zagreb režirati Cesta duga godinu dana (1958.), prvi hrvatski film nominiran među pet inozemnih filmova za «Oscara») zahvaljujući svom žarz i produkcijskim sposobnostima. Čak je pristao i na uvjed «Jadran filma» da mu bude dodjeljen supervizor (Fedor Handžeković), no nije dugo trpio kontrolu pa je preuzeo rizik da sam napravi svoj prvi film. I rizik se višestruko isplatio. Idući Bulajićev film bio je Rat (1960.), s Antunom Vrdoljakom (dobio Zlatnu arenu) i Ewom Krzszevskom u glavnim ulogama. Za njega je dobio niz nagrada, čak i nagradu za režiju u Puli. Niz njegovih filmova nastavlja se s Uzavrelim gradom (1961.) i Kozarom (1962.) – s Kozarom dobiva Zlatnu medalju na novoosnovanom festivalu u Moskvi. Za vrijeme producentske kinematografije snimaju se solidni dokumentarci (Branko Marjanović, Hetrich, Tanhofer, Branko Majer). Godina 1961. bila je rekordna po broju proizvedenih filmova u Jugoslaviji (33!) – radilo se više jeftinijih filmova, gledanost se raspodjelila. -
Ante Babaja debitira filmom Carevo novo ruho (1961.) Umire snimatelj Josip Halla, osamljen i umirovljen. Na sprovodu mu je bilo 6 ljudi.
Zagrebačka škola crtanog filma Začetnicima hrvatskog crtanog filma smatraju se braća Walter i Norbert Neugebauer, koji su nakon djelatnosti u stripu pokrenuli rad na crtanom filmu. Njihov prvi crtani film bio je 1951. – Veliki miting. Rad na crtanom filmu započinju Dušan Vukotić, Aleksandar Marks, Nikola Kostelac, Vjekoslav Kostanjšek, Zlatko Grgić, Vlado Kristl, Boris Kolar i još neki. Najvećim imenom pokazao se Vukotić. Počevši s crtanim filmovima Cowboy Jimmy, Abra Kadabra, Veliki strah, Rep je ulaznica i Krava na mjesecu, te Piccolo, napravio je legendarni crtić Surogat, za koji je dobio Oscara. Moram spomenuti i Nikolu Kostelca (Premijera, Na livadi, Susret u snu /Benko i Kamenko – ideju pokupili Hanna i Barbera/), Vatroslava Mimicu (Strašilo, Samac- pokupio nagradu u Veneciji, Kod fotografa, Inspektor se vraća kući), Zlatka Boureka (Bećarec, I videl sam daljine meglene i kalne), Borisa Dovnikovića (Kostimirani rendez-vouz, Ljubitelj cvijeća, Škola hodanja), Zlatka Grgića (Muzikalno prase, Klizi-puzi, Ptica i crvek, Maxi cat, Baltazar – u suradnji Zlatka Grgića, Ante Zaninovića i Borisa Kolara), Joška Marušića (Iznutra i izvana). Autorska kinematografija Vremenski se autorska kinematografija može smjestiti u šezdesete godine. Naziva se autorska, jer je režiser i scenarist obično ista osoba. Jedan od prvih filmova vrijednih spomena šezdesetih godina bio je Licem u lice Branka Bauera (radni naziv: Otvoreni partijski sastanak). Radnja se vrti o sukovu između jednog radnika i samovoljnog direktora. Šezdesete godine su također vrijeme Mimičinog povratka igranom filmu. Snima Prometej s Otoka Viševice, za koji je osvojio u Puli Zlatnu arenu, ali i nagradu publike 'Jelen'. Radi se o putovanju bivšeg ratnika Mata Bakule (glumi Fabijan Šovagović, mislim) na otok gdje se formirao kao čovjek. U sljedećem filmu Ponedjeljak ili utorak filmsko mišljenje je
razvijenije nego u prethodniku (Prometeju, jel), no publika ga ne prihvaća najbolje (nije prihvatila dobro niti Prometeja). Najgore je pak prošao Mimičin film Kaja, ubit ću te! Još jedan autor šezdesetih godina bio je Fadil Hadžić (ne miješaj ga više s Fedorom Hanžekovićem!!!). Prvi igrani film mu je bio Abeceda straha, zatim je snimio i Idu dani, a kao njegov najbolji film može se izdvojiti Protest. Nije loš ni Lov na jelene, a ni Novinar (tako bar kaže Škrabalo, i habe nicht ihr gesehen). Na scenu, bolje rečeno iza scene dolazi i Obad Gluščević (Bučo mu je bio nadimak) sa svojim filmom Čovik od svita (gl. uloga Boris Dvornik), a niz nastavljaju Ljudi s Neretve, Vuk samotnjak i Kapetan Mikula Mali. Debitira i Zvonimir Berković kao režiser (zajedno s Butorcem napisao je scenarij za Tanhoferov H-8!) s filmom Rondo (gl. uloge Milena Dravić, Relja Bašić i Stevo Žigon). Najveći dio fabule se odvija u pokrovnom stanu jednog zagrebačkog bračnog para kojem svake nedjelje popodne na partiju šaha dolazi slučajni znanac. Te tri osobe tvore bračni trokut. Njegov sljedeći film bio je Putovanje na mjesto nesreće. Svoj prvi film tada je snimio i Ante Babaja, a to je bio Carevo novo ruho. Nakon Careva novog ruha snima Brezu (s Mancom Košir i Fabijanom Šovagovićem). Već gotovo zaboravljen, Krešo Golik je nakon više od deset godina redateljske pasivnosti snimio Imam 2 mame i 2 tate (s kreacijama Fabijana Šovagovića, Mie Oremović i Relje Bašića, ali oni nisu u glavnim ulogama /valjda su neka djeca u gl. ulogama/). Nakon toga snima legendarni Tko pjeva zlo ne misli, izvanredno prihvaćen od publike. Načinjen je prema noveli 'Dnevnik malog Perice' Vjekoslava Majera, a glume Relja Bašić i Mia Oremović. U Zagrebu se tad već afirmirala skupina mladih filmofiola koji su svoje kritike objavljivali u omladinskim listovima, a popularno su bili poznati pod imenom hičkokovci (okupljeni oko Vladimira Vukovića). Kad se na sceni pojavio Ključ (directed by Vanča Kljaković, Krsto Papić i Antun Vrdoljak), kritika je najviše izdvajala Krsta Papića, bliskog skupini hičkokovaca. Papić je režirao dio Iluzija (u Ključu, offcourse). Njegovi ostali filmovi su Lisice (gl. uloge Fabijan Šovagović i Jagoda Kaloper). U Ključu debitira i Antun Vrdoljak , s epizodom Poslije predstave. Zatim snima filmove Kad čuješ zvona (s Vujsićem i Borisom Buzančićem), U gori raste zelen bor (s Ilijom Ivezićem, Borisom Dvornikom i Ivicom Vidovićem) – svojevrstan nastavak na Kad čuješ zvona te Ljubav i poneka psovka. Treća karika Ključa bio je Vanča Kljaković, s epizodom Duga ulica, bez snažnih emocija. Bez osobitog osdjeka prošao je i njegov prvi cjelovečernji film Jedanaesta zapovijed. Tijekom šezdesetih godina debitiraju i dvojica hičkokovaca, Ante Peterlić s filmom Slučajni život i Branko Ivanda s filmom Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata (u njemu je svoju prvu glavnu filmsku ulogu odigrao Rade Šerbedžija). Peterlić se nakon ovog filma povukao iz filmskog stvaralaštva u teoriju i nastavu. Još dvojica iz reda hičkokovaca snimaju svoje prve filmove (dokumentarce) – Petar Krelja i Zoran Tadić (petuminutni montažni hommage Hitch...Hitch...Hitchcock). U području dokumentarnih filmova ističu se i Branko Majer, Rudolf Stremec, Zlatko Sudović i Bogdan Žižić. U okviru ovog razdoblja moram spomenuti i Lordana Zafranovića i njegov prvi igrani film Nedjelja, Dušana Vukotića i njegove izlete u područje igranih filmova s Sedmim kontinentom, Vladimira Tadeja koji je ekranizirao Lovrakov dječji roman Družba Pere Kvržice te Maria Fanellija s Putem u raj (prema scenariju Miroslava Krleže). Ivo Škrabalo tvrdi da se razdoblje autorske kinematograije može smatrati najzrelijom i stvaralački najplodnijom fazom u dosadašnjem razvoju hrvatske kinematografije.
Sedamdesete godine: «sizovska kinematogradija» Naravno, priču o ovom razdoblju počet ću s Bulajićevim produkcijskim spektaklom Bitka na Neretvi (1969). To je bio pothvat koji je trajao preo četiri godine (samo 18 mjeseci snimanja), a zapamćen je kao najveći i financijski najskuplji film cjeloukupne jugoslavenske kinematografije. Veljko Bulajić je animirao čak 58 privrednih poduzeća da izravno sufinanciraju filma, a besplatno je dobio pomoć Jugoslavenske narodne armije. Filmska ekipa brojala je 180 članova. Najteža je za snimanje svakako bila scena rušenja mosta preko Neretve u kojoj je sudjelovalo oko 7000 statista. Glavne likove ostvarila je velika ekipa od gotovo 60 svjetskih i domaćih glumaca od imena i formata (Yul Brynner, Orson Welles, Hardy Kruger, Fabijan Šovagović, Milena Dravić i još mnogi drugi). Film je bio prodan u 84 zemlje, a bio je i nominiran za Oscara kao jedan od pet filmova s neengleskog jezičnog područja. Reklame za film bile su obljepljene svugdje po gradu (među njima i reklamni plakat s dijelom Picassove «Otmice Sabinjanki» i osobnim rukopisom velikog slikara što je prodorni Bulajić uspio iz njega ishoditi). Nakon Bitke na Neretvi Bulajić se još dva puta bavio velikim povijesnim temama, poput Atentata u Sarajevu (1975.), Čovjek kojeg treba ubiti (1979.). Bulajić je dobio raznorazne nagrade, a i u više navrata je sudjelovao u radu raznih žirija, među njima i na festivalima u Moskvi i Cannesu (dva puta). Da se pojavio u krilu neke druge velike kinematografije, Bulajić bi se po svoj prilici afirmirao kao izraziti producentski talent, vjerojatno najveći kojeg je naša kinematografija imala. U kinematografiji sedamdesetih godina država se opet javlja kao mecena, a producenti sa svoje strane imaju veliku važnost za uspjeh filma. No, osim Bulajića moram spomenuti i neka druga imena. Lordan Zafranović snima Kronika jednog zločina (1973) i Muke po Mati (1975), a jako bitna je njegova Okupacija u 26 slika (sniman u Dubrovniku /bar dijelom ako ne i cijeli/) iz 1978. koja je pobrala sve važnije nagrade na festivalu u Puli. Zapaženi su i Rajko Grlić s filmom Kud puklo da puklo, te Bravo maestro. Bogdan Žižić režira Kuću i Daj što daš. Bruno Gamulin i Milivoj Puhlovski režiraju zajedno Živi bili pa vidjeli (1979). Tomislav Radić režira Živu istinu, te Timon. Petar Krelja Godišnja doba. Marijan Arhanić Poslijepodne jednog fazana i Letači velikog neba. Ante Babaja ekranizira prozna djela Slobodana Novaka, Mirisi, zlato i tamjan te Izgubljeni zavičaj. Antun Vrdoljak režira Mećavu (s njegovim muzama, Borisom Dvornikom, Fabijanom Šovagovićem, Radom Šerbedžijom, Borisom Buzanićem, Milenom Dravić i Dušicom Žegarec) te Povratak. Dušan Vukotić snima ratni film Akcija Stadion, Branko Ivanda Prijeki sud, Vladimir Tadej Hitler iz našeg sokaka, Vanča Kljaković Kužiš stari moj. Krsto Papić režira Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja, te Izbavitelja. A zatim i, kod nas rijedak, biogradski film Tajna Nikole Tesle. Osamdesete godine: odumiranje države Dušan Vukotić režirao je svoj posljednji film, Gosti iz galaksije, a Veljko Bulajić Visoki napon, Obećanu zemlju, Vlak bez voznog reda te Donator. U ovom razdoblju svoje značajne filmove stvaraju i pripadnici praške škole: Rajko Grlić, Lordan Zafranović i Emir Kusturica (bosanski film Sijećaš li se Dolly Bell?). Lordan Zafranović u snimanju svojih filmova (Pad Italije s debitanticom Enom Begović) koristi istu formulu (autorski film+populistički elementi) kao i u Okupaciji u 26 slika. Nakon Pada Italije slijedi Ujed anđela, pa Večernja zvona te Aloha-praznik kurvi. U ovom zadnjem filmu zanimljivog naziva (govorim o Aloha-praznik kurvi, jelte) radi se o jadransko putovanju postarijeg Nijemca i njegove znatno mlađe žene, koja se prepusti strastima s mladim i lijepim lokalnim Apolonom Rajko Grlić snima svoj najbolji film, Samo jednom se ljubi (1981), s Predragom Mikijem Manojlovićem i Vladicom Milosavljević. U tom filmu su glavni akteri Tomislav (Manojlović), koji nakon završenog rata postaje šef milicije u jednom malom gradu gdje upoznaje i ženi
balerinu Bebu (Milosavljević). U braku dolazi do nesuglasica, balerina bježi u Zagreb i nastupa u noćnom baru, a njen muž se liječi na psihijatriji od post-traumatskog sindroma. Njihov odnos završava tragično – Tomislavovim samoubojstvom u Bebinoj garderobi. Sljedeći Grlićev film se U raljama života (1984), temeljen na zabavnoj knjizi Dubravke Ugrešić «Štefica Cvek u raljama života». Glume Vitomira Lončar i Gorica Popović u glavnim ulogama, te Rade Šerbedžija, Mira Furlan i Mustafa Nadarević u sporednim. Osim scenarija za film U raljama života, Grlić je s Dubravkom Ugrešić napisao scenarij i za slijedeći film Za sreću je potrebno troje, s Mirom Furlan i Mikijem Manojlovićem u gl. ulogama. Idući film mu je bio Davolji raj – Ono ljeto bijlih ruža u kojem je okupio međunarodne glumce. Zoran Tadić snima svoj prvi igrani film Ritam zločina, koji je proglašen najboljim filmom osamdesetih godina. Ostvaren je u crno-bijeloj tehnici, s Goranom Trbuljakom u ulozi snimatelja, a kao glumci se pojavljuju Ivica Vidović i Fabijan Šovagović. Niz njegovih fimova nastavljaju Treći ključ, San o ruži, Osuđeni, Čovjek koji je volio sprovode i Orao. Branko Ivanda snima Zločin u školi, Živorad Tomić Kraljevu završnicu, a Dejan Šorak Malu pljačku vlaka, te Oficir s ružom. Petar Krelja snima Vlakom prema jugu, Stelu (Anja Šovagović-Despot), Miroslav Mikuljan Hoću živjeti te Crveni i crni. Nikola Babić – Medeni mjesec, Fadil Hadžić – Ambasador. Gastarbajterskoj tematici se vraća Bogdan Žižić u svom filmu Rani snijeg u Munchenu, za koji je dobio 2 Zlatne arene. Bruno Gamulin snima Ljeto za sjećanje. Antun Vrdoljak snima Kiklopa (prema romanu Ranka Marinkovića; gl. uloge: Mira Furlan, Frano Lasić) i Glembajeve (glume Mustafa Nadarević, Tonko Lonza i Ena Begović) prema Krležinom proznom ciklusu. Vrdoljak je među prvima spojio televiziju i film, tako da je istodobno snimio TV seriju u 5 nastavaka i igrani film. Krsto Papić snima Život sa stricem, za koji je nominiran među pet najboljih filmova s neengleskog područja za Zlatni globus. Branko Schmidt snima Sokol ga nije volio (Fabijan Šovagović, debitira Filip Šovagović) Zovinmir Berković snima Ljubavna pisma s predumišljajem. Berković je pošao od bizarne situacije u bolnici, gdje poslije teške prometne nesreće dolazi do svijesti profesormuzikolog Kosor (Zlatko Vitez), a na krevetu do njega leži srdačni ekonomist Gajski (Kruno Šarić), kojeg redovito posjećuje njegova žena Melita (Irena Alfredova). Ta lijepa žena je prva osoba koju Kosor ugleda nakon bunila i potpuno je njome očaran. Počinje joj anonimno slati ljubavna pisma, te ona postaje nestrpljiva da ga upozna. Dakako, kod cinika Berkovića nema šanse da dođe do ispunjenja želja i sretnog završetka, nego će plodove ove pomno iskalkulirane intelektualno-emocionalne igre pobrati drugi, epizodist koji posve slučajno upade u ovu igru i dobije u naručaj duhovno pripremljenu Melitu. Krešo Golik – Vila Orhideja. Počeo je djelovati kao profesor na ADU te se otad rjeđe upušta u režiranje. Vladimir Tadej snima Tajne starog tavana, dječiji pustolovni film, te komediju situacije Anticasanova. TV-redatelj Berislav Marković prvi i jedini put se predstavio filom Snađi se druže. Jakov Sedlar snima svoj prvi igrani film U sredini mojih dana. Što se tiče crtanih filmova, evo pregleda najvažnijih: Joško Marušić – Kod kuće je najbolje, Neboder Nedjeljko Dragić – Slike iz sjećanja Boris Dovniković – Jedan dan života, Uzbudljiva ljubavna priča Krešimir Zimonić – Album, Leptiri Milan Blaženković – Čudesna šuma, Čarobnjakov šešir Itd. U samostalnoj državi Za vrijeme Domovinskog rata nije bilo dovoljno novaca za financiranje filmske proizvodnje, pa je došlo do njezina zastoja. Zrinko Ogresta debitira s filmom Krhotine-Kronika jednog nestajanja (1991), koji je pobrao pozitivne kritike. Zrinko zatim snima Isprani (1995). Krsto Papić – Priča iz Hrvatske Davor Žmegač – Zlatne godine, Putovanje tamnom polutkom
Rajko Grlić – Čaruga Ante Babaja – Kamenita vrata Zvonimir Berković – Kontesa Dora (radi se o Dori Pejačević, koju je odglumila Alma Prica) Film počinje predstavom kabaretskog zabavljača Karla Armana, kojeg je sjajno utjelovio Rade Šerbedžija. Njegova prava strast je film, te sanja da počne snimati. Jednog dana Armano traži zamjenu za klavirista i slučajno u crkvi čuje neznanku kako svira na orguljama. Neznanka je pijanistica Dora (Alma Prica), kćer bogatog zemljoposjednika i bivšeg bana grofa Teodora Pejačevića, čiji bi mu kapital mogao pomoći da napokon ostvari san o vlastitom filmu. Kontesa Dora pobrala je 4 Zlatne arene, a Berković Nazorovu nagradu za životno djelo. Bruno Gamulin – Sedma kronika Željko Senečić – Pont-Neuf Vicko Ruić – Nausikaja (glumi Boris Dvornik) Zvonimir Ilić – Djed i baka se rastaju Tomislav Radić – Luka, Anđele moj dragi Bogdan Žižić – Cijena života (prema scenariju Fabijana Šovagovića) Branko Schmidt – Vukovar se vraća kući, Božić u Beču (Filip Šovagović, Bojana Gregorić) Zoran Tadić – Treća žena (parafraza Trećeg čovjeka, glumi Alma Prica & Ena Begović) Lordan Zafranović je praktički napustio Hrvatsku, seli u Beč, pa Francusku pa Prag. Na festivale šalje svoj uradak Zalazak stoljeća – Testament Lordana Zafranovića, pomalo narcisoidan film. Jakov Sedlar snima Gospu prema scenariju Ivana Aralice. Film je bio izvanredan producentski pothvat, ujedno i najskuplji film u samostalnoj Hrvatskoj. Sedlara su uspoređivali s Bulajićem. Poslije Gospe snima Ne zaboravi me/Fergismajniht (glume Tonko Lonza, Boris Buzančić i Ena Begović) Snježana Tribuson snima Prepoznavanje, Vinko Brešan Kako je počeo rat na mome otoku, Hrvoje Hribar Pušku za uspavljivanje (glume Rene Medveščak, Alma Prica, Relja Bašić, Nina Violić), Lukas Nola Rusko meso, Goran Rušinović Mondo Boba. Genijalno ostvarenje na području crtanog filma bile su Čudnovate zgode šegrta Hlapića, koje je napravio Milan Blaženković. ***THE END***
